Ken Follett

NA KRILIMA ORLOVA

OTOKAR KEROVANI
1985

Osobe
DALLAS
Ross Perot, predsjednik Upravnog odbora Electronic Data Systems Corporation,
Dallas, Texas.
Merv Stauffer, Perotova desna ruka.
T. J. Marquez, potpredsjednik EDS-a.
Tom Walter, financijski direktor EDS-a.
Mitch Hart, bivi predsjednik EDS-a, ovjek s dobrim vezama u vrhovima
Demokratske stranke.
Tom Luce, osniva dalake odvjetnike firme Hughes&Hill.
Bili Gayden, predsjednik Electronic Data Systems World Corporation, ogranka EDS-a.
Mort Meyerson, potpredsjednik EDS-a.

TEHERAN
Paul Chiapparone, glavni direktor, EDS Corporation Iran;
Ruthie Chiapparone, njegova supruga.
Bili Gaylord, Paulov zamjenik;
Emily Gaylord, Billova supruga.
Lloyd Briggs, ovjek broj 3 u EDS Iran.
Rich Gallagher, Paulov pomonik za administrativne poslove;
Cathy Gallagher, Richova supruga;
Buffy, njen pudl.
Paul Bucha, bivi glavni direktor EDS Corporation Iran, u posljednje vrijeme sa
sjeditem u Parizu.
Bob Young, glavni direktor EDS-a u Kuwaitu.
John Howell, odvjetnik u firmi Hughes & Hill.
Keane Taylor, direktor projekta Banka Omran.

ODRED
Pukovnik Artur D. ,,Bull Simons, zapovjednik.
Jay Coburn, njegov zamjenik.
Ron Davis, prvi napada.
Ralph Boulware, samarica.
Joe Poche, voza.
Glenn Jackson, voza.
Patt Sculley, bono osiguranje.
Jitn Schvvebach, bono osiguranje i eksploziv.

IRANCI
Abolhasan, zamjenik Lloyda Briggsa i najvii funkcioner meu Irancima.
Majid, pomonik Jaya Coburna;
Fara, Majidova ki.
Raid

Seijid sisteminenjeri na obuci.

Motociklist"
Gholam, slubenik kod Jaya Coburna zaduen za personalna pitanja i nabavke.
Hosain Dadgar, istrani sudac.

AMERIKA AMBASADA
William Sullivan, ambasador.
Charles Naas, savjetnik, Sullivanov zamjenik.
Lou Goelz, generalni konzul.
Bob Sorenson, slubenik ambasade.
Ali Jordan, Iranac zaposlen u ambasadi.
Barry Rosen, atae za tampu.

ISTANBUL
,,Mr Fish, poduzetni direktor putnike agencije.
Ilsman, slubenik MIT-a, turske obavjetajne slube.
Charlie Brown, prevodilac.

WASHINGTON
Zbigniew Brzezinski, dravni savjetnik za sigurnost.
Cyrus Vance, dravni sekretar.
David Newsom, podsekretar u State Departmentu.
Henry Precht, naelnik Iranskog odjela u State Departmentu.
Mark Ginsberg, slubenik za vezu izmeu Bijele kue i State Departmenta.
Admiral Tom Moorer, bivi naelnik Generaltaba svih rodova oruanih snaga.

Predgovor
Ovo je romansirana kronika o skupini ljudi koja, optuena za zloine koje nije poinila,
odluuje da uzme pravdu u svoje ruke.
Kad je avantura okonana, pokrenut je sudski proces na kome su sudionici osloboeni
svih optubi. Sudski proces nije dio ove prie, ali kako je na njemu utvrena nedunost
junaka prie, autor je odluio da u prilogu knjige citira najvanije pojedinosti iz nalaza
istrage i same presude.
Priajui priu, autor je u dva maha bio prisiljen da malo odstupi od istine.
Neki sudionici u dogaajima spomenuti su samo po nadimku ili pseudonimu,
uglavnom da ih se zatiti od osvete iranskih vlasti. Izmiljena imena su Majid, Fara,
Abolhasan, Mr. Fish, Deep Throat, Raid, Motociklist, Mehdi, Malek, Gholam, Seijid i
Charlie Brown. Ostale osobe nose svoja prava imena.
Drugo, prisjeajui se razgovora voenih prije tri-etiri godine ljudi se rijetko mogu
tono sjetiti upotrijebljenih rijei. Osim toga, stvarni razgovor, dopunjen gestovima,
isprekidan upadicama i pun nedovrenih reenica esto ispada nerazumljiv kad se doslovno
prenese na papir. Zato su dijalozi u ovoj knjizi najprije rekonstruirani, a zatim stilski
dotjerani. Na kraju je svaki tako rekonstruirani razgovor pregledao bar jedan sudionik radi
ispravaka i konanog odobrenja.
Uz te dvije ograde, svaka rije koja slijedi je istinita - pisac vrsto vjeruje u to. Ova
knjiga nije romansirana povijest". U njoj nita nije izmiljeno. Ono to ete proitati zaista se
dogodilo.

Nosio sam vas na krilima orlova

i
doveo vas k sebi.

Knjiga Izlaska, 19, 4.

Prvo poglavlje
1.
Sve je poelo 5. prosinca 1978.
Jay Coburn, direktor personalne slube EDS Corporation Iran, sjedio je duboko
zamiljen u svom uredu u sjevernom dijelu Teherana.
Njegov ured nalazio se u trokatnoj betonskoj zgradi poznatoj kao Bukuret" (zato to
se nalazila u aleji koja je izlazila na Bukuretansku ulicu). Ured je bio na drugom katu, a
sama prostorija bila je velika i po amerikim standardima. Pod je bio od parketa, pisai stol
od drveta, suvremeno oblikovan, a na zidu je visila ahova slika. Coburn je sjedio leima
okrenut prozoru. Kroz staklena vrata mogao je vidjeti prostranu salu u kojoj su slubenici
sjedili za pisaim strojevima i telefonima. Na staklenim vratima bila je zavjesa, ali je Coburn
nikad nije navlaio.
Bilo je hladno. Bilo je stalno hladno: na tisue Iranaca je trajkalo, esti su bili prekidi u
opskrbi grada elektrinom energijom, a iz dana u dan satima nije bilo grijanja.
Coburn je bio krupan ovjek irokih ramena, metar i osamdeset centimetara visok i
teak devedeset kilograma. Njegova crvenkasto smea kosa bila je kratko podiana na
nain uobiajen kod poslovnih ljudi i briljivo, s razdjeljkom, zaeljana. Iako su mu bile
samo trideset dvije godine, izgledalo je da se pribliava etrdesetima. Pri paljivijem
promatranju, njegova se mladost oitovala u uvijek prisutnom osmijehu na vedrom,
privlanom licu. Ipak, sve na njemu ukazivalo je na rano sazrelog ovjeka, ovjeka koji je
previe brzo odrastao.
Cijelog ivota bio je pritisnut odgovornou: dok je kao djeak radio u cvjearskoj
radnji svog oca, kad je sa dvadeset godina bio pilot helikoptera u Vijetnamu, kad je postao
suprug i otac i sad, kad se kao direktor personalnog odjela naao u situaciji da odgovara za
sigurnost sto trideset jednog Amerikanca i dvije stotine dvadeset pripadnika njihovih
obitelji u gradu na ijim je ulicama vladao teror gomile.
Tog dana, kao i svakog drugog dana, telefonirao je mnogima irom Teherana
pokuavajui da sazna gdje se vode borbe, gdje e se ubrzo voditi i to se moe oekivati u
iduih nekoliko dana.
Ambasadu je nazivao najmanje jednom dnevno. Ambasada je uspostavila informacijski
centar koji je danonono radio. Amerikanci su se javljali iz raznih dijelova grada i
izvjetavali o demonstracijama i neredima, a ambasada je obavjetavala koje ulice i etvrti
treba izbjegavati. No, Coburn je ubrzo ustanovio da mu ambasada ne moe dati gotovo
nikakav savjet i nikakvu prognozu. Svakog tjedna prisustvovao je informativnim sastancima
i uvijek sluao jedno te isto: kako Amerikaci treba da po mogunosti ostanu u svojim
kuama i pod svaku cijenu izbjegavaju guve na ulicama, ali da je situacija u cjelini pod
ahovom kontrolom i da se zasad ne preporua evakuacija. Coburn je razumio predstavnike
ambasade - ako Ambasada SAD kae da se ahova vlast ljulja, on e sigurno pasti - ali, bili
su toliko oprezni da se od njih jedva mogla dobiti ikakva informacija. Razoarana u
ambasadu, amerika poslovna zajednica u Teheranu organizirala je vlastitu informacijsku
mreu. Najvea amerika kompanija u gradu bila je Bell Helicopter Co. ije je predstavnitvo
u Iranu vodio umirovljeni general-major Robert N. Mackinnon. Mackinnon je raspolagao
prvorazrednom informacijskom slubom i o svemu to je saznao odmah je obavjetavao
ostale. Coburn je poznavao i neke obavjetajce iz sastava amerike vojne delegacije, pa se
obraao i njima.
Tog je dana u gradu vladalo relativno zatije. Nije bilo veih demonstracija. Posljednji
vei neredi izbili su tri dana prije toga, 2. prosinca, prvog dana generalog trajka. Tada je

prema dobivenim izvjetajima u ulinim sukobima poginulo sedam stotina ljudi. Prema
Coburnovim izvorima, zatije bi moglo potrajati sve do 10. prosinca, do muslimanskog
blagdana Aura.
Pomisao na Auru je zabrinjavala Coburna. Taj zimski muslimanski blagdan nije
nimalo podsjeao na Boi. Bio je to dan posta i tugovanja zbog smrti Prorokova unuka
Huseina, a osnovni ton bilo je kajanje. Ulicama e se kretati beskrajne povorke, a gorljiviji
vjernici sami e sebe bievati. U takvoj atmosferi lako se rasplamsa histerija i bukne nasilje.
Coburn se pribojavao da bi se ove godine nasilje moglo okrenuti protiv Amerikanaca.
Niz tekih incidenata uvjerio ga je da antiameriko raspoloenje brzo uzima maha.
Netko je gurnuo ispod njegovih vrata dopisnicu na kojoj je pisalo: Ako cijenite svoj ivot i ono
to ste stekli, to prije napustite Iran." Dopisnice slinog sadraja primili su mnogi njegovi
prijatelji. Na zidu njegove kue netko je sprejom napisao Ovdje ive Amerikanci". Gomila
demonstranata pokuala je prevrnuti autobus kojim su se njegova djeca vozila u ameriku
kolu. Neki slubenici EDS-a vrijeani su na ulicama, a nekima su oteeni automobili.
Jednog stranog popodneva Iranci zaposleni u Ministarstvu zdravlja i socijalne skrbi - koje je
bilo glavni EDS-ov klijent - upravo su podivljali, porazbijali prozore i ahove slike, a
slubenici EDS-a ostali su zabarikadirani u jednom uredu zgrade dok se gomila nije udaljila.
Nekako najzloslutnija bila je promjena u dranju Coburnova stanodavca.
Coburn je, kao veina Amerikanaca u Teheranu, iznajmio polovinu kue graene za
dvije obitelji. On, njegova supruga i djeca stanovali su na katu, dok je u prizemlju stanovao
vlasnik zgrade sa svojom obitelji. Kad su te godine u oujku Coburnovi stigli u Teheran,
kue- vlasnik ih je primio pod svoje okrilje. Dvije obitelji su se sprijateljile. Coburn i
kuevlasnik su raspravljali o religiji, kuevlasnik mu je poklonio engleski prijevod Kurana,
a kuevlasnikova ki je svom ocu itala dijelove iz Coburnove Biblije. Preko vikenda odlazili
su zajedno na izlete izvan grada. Coburnov sedmogodinji sin Scott je na ulici igrao
nogomet s kuevlasnikovim sinovima. Jednog vikenda Coburnovi su imali rijetku ast da
prisustvuju muslimanskom vjenanju. Bilo je fantastino. Mukarci i ene bili su cijelog dana
razdvojeni, Coburn i Scott sjedili su meu mukarcima a Coburnova supruga Liz i njihove
tri keri bile su meu enama, tako da Coburn uope nije vidio nevjestu.
Kad je prolo ljeto, sve se poelo postupno mijenjati. Nije vie bilo zajednikih izleta
preko vikenda. Kuevlasnik je zabranio sinovima da se igraju sa Scottom na ulici. Na kraju
su sve veze izmeu obitelji prekinute, ak i unutar kue i dvorita, a kuevlasnik je grdio
djecu za svaku rije koju bi izmijenila s Coburnovima.
Kuevlasnik nije poeo mrziti Amerikance preko noi. Jedne veeri je pokazao da mu
je jo stalo do Coburnovih. Dolo je do incidenta u kome je upotrijebljeno vatreno oruje jedan od njegovih sinova ostao je na ulici poslije policijskog sata i vojnici su pucali za
djeakom dok je bjeao kui i preskakao dvorini zid. Coburn i Liz su promatrali dogaaj sa
gornje verande, i Liz se strahovito uplaila. Kuevlasnik je doao da im ispria to se
dogodilo i da ih uvjeri kako je sve u redu. Ali je bilo oito kako osjea da radi sigurnosti
vlastite obitelji ne smije javno pokazati da prijateljuje s Amerikancima; znao je s koje strane
vjetar pue. To je za Coburna bio jo jedan lo znak.
Coburn je preko svojih privatnih kanala saznao da se u damijama i po bazarima sve
glasnije raspravlja o svetom ratu protiv Amerikanaca koji e poeti na Auru. Do blagdana
je bilo ostalo jo samo pet dana, pa ipak su se Amerikanci u Teheranu drali neobino
mirno.
Coburn se sjetio dana kad je uveden policijski sat; to nije pokvarilo ni EDS-ovu
mjesenu partiju pokera. On i njegovi igrai jednostavno su poveli sa sobom ene i djecu,
pretvorili stvar u nonu zabavu i ostali zajedno do jutra. Postupno su se navikli i na puanu
vatru. Najee borbe voene su u starom, junom dijelu grada, oko bazara i u okolici
sveuilita, ali povremeni pucnji uli su se posvuda. Nakon prvih uzbuenja, paljba je

primana s nekom neobinom ravnodunou. Tko god da je govorio, na trenutak bi zastao, a

kad bi paljba prestala, nastavio bi jednako kao to bi uinio u Americi kad iznad kue proleti
mlazni avion. Kao da nitko nije mogao zamislit da bi hici mogli biti usmjereni u njih.
Coburn nije bio ravnoduan prema puanoj paljbi. U mladosti su i previe esto
pucali u njega. U Vijetnamu je pilotirao i borbenim helikopterima koji su pruali vatrenu
podrku trupama na zemlji i transportnim helikopterima koji su prevozili ljudstvo i ratni
materijal na bojite, slijeui i uzlijeui pod vatrom. Ubijalo se. Viao je ljude kako umiru. U
tim danima vojska je za svakih dvadeset pet sati borbenog letenja dodjeljivala Medalju za
letake zasluge, pa je Coburn donio kui trideset devet takvih odlija. Dobio je i dva Kria za
letake zasluge, jednu Srebrnu zvijezdu i zrno u gleanj - najranjiviji dio pilota helikoptera.
Za tih godinu dana ustanovio je da se zna sasvim dobro drati pod vatrom, kad treba toliko
toga uiniti i kad ovjek nema vremena za strah; ipak, svaki put kad bi se vratio s borbenog
leta, kad bi sve prolo i kad je mogao razmiljati o onome to je radio, osjetio je kako mu se
tresu koljena.
Usprkos svemu, bio je na neki nain zahvalan sudbini za to iskustvo. Brzo je odrastao i
to mu je donijelo niz prednosti pred vrnjacima, prvenstveno u poslovnom svijetu. Uz to je
stekao zdrav respekt prema puanoj paljbi.
Veina njegovih kolega i njihovih ena nije dijelila njegove osjeaje. Kad god bi se
povela rije o evakuaciji, jednoglasno su odbacivali i samu pomisao na to. U korporaciju
EDS Iran uloili su svoje vrijeme, svoj rad i svoj ponos, i nisu htjeli da tek tako sve napuste.
Njihove ene su pretvorile iznajmljene stanove u prave domove i bile su zauzete planovima
za Boi. Djeca su tu imala svoje kole, svoje prijatelje, svoje bicikle i domae ivotinje.
Nema nikakve sumnje, govorili su sami sebi, samo treba da se neko vrijeme drimo malo
povueni je i radimo svoj posao, a nevolje e ve protutnjati.
Coburn je pokuavao uvjeriti Liz kako bi trebalo da odvede djecu natrag u Sjedinjene
Drave, ne samo zbog njihove sigurnosti ve i zato to bi se on mogao nai u situaciji da
organizira hitnu evakuaciju oko tri stotine pedeset ljudi. Bit e prisiljen da se sav posveti
tom poslu, i ne bi elio da ga u tome ometa briga za vlastitu obitelj. Liz je odbila da ode.
Uzdahnuo je kad je pomislio na Liz. Bila je zabavna, vesela i svi su voljeli njeno
drutvo, ali nije bila dobra funkcionerska ena. Kompanija EDS je zahtijevala mnogo od
svojih rukovodilaca - ako je trebalo raditi cijele noi da se neki posao obavi na vrijeme,
radilo se cijele noi. Liz to nije podnosila. U Sjedinjenim Dravama, dok je radio na
angairanju novih kadrova, Coburn esto nije dolazio kui od ponedjeljka do petka jer je
morao putovati irom zemlje, i ona je negodovala zbog toga. U Teheranu je bila sretna zato
to je svake veeri bio kod kue. Ako on treba da ostane ovdje, rekla je, ostat e i ona. I djeci
se ovdje svia. Prvi put su boravila izvan Sjedinjenih Drava i bila su fascinirana novom
sredinom, nepoznatim jezikom i kulturom Irana. Jedanaestogodinja Kim, najstarija njegova
ki, bila je previe samouvjerena da bi je neto moglo zabrinuti. Kristi, kojoj je bilo osam
godina, izgledala je pomalo uplaena, ali ona je bila izuzetno emocionalno dijete, uvijek
sklono pretjeranim reakcijama. Sedmogodinji Scott i etverogodinja Kelly bili su premladi
da bi bili svjesni opasnosti.
I tako su ostali, kao i svi drugi, i ekali da se prilike poprave - ili pogoraju.
Coburnove misli prekinulo je kucanje. U sobu je uao Majid. Nizak, zdepast mukarac
pedesetih godina, s velikim, gustim brkovima. Nekad je bio bogat ovjek. Njegovo pleme je
posjedovalo silne komplekse zemlje i izgubilo ih za vrijeme agrarne reforme u ezdesetim
godinama. Sad je radio kao Coburnov pomonik za administrativne poslove, zaduen da se
natee s iranskom birokracijom. Govorio je odlino engleski i bio veoma sposoban kao
slubenik. Coburn ga je volio. Majid je uinio sve to je mogao da mu pomogne kad je
Coburnova obitelj stigla u Iran.
- Uite - rekao je Coburn. - Sjedite. to vas mui?

Radi se o Fari.
Coburn je kimnuo glavom. Fara je bila Majidova ki i radila je zajedno s ocem. Brinula
se za to da svi slubenici Amerikanci uvijek imaju uredno produene vize i radne dozvole.
- Ima li kakvih problema? - upitao je Coburn.
- Policija je traila od nje da iz dosjea uzme dva amerika pasoa, ne govorei o tome
nikome.
Coburn se namrtio.
- Jesu li traili neke odreene pasoe?
- Paso Paula Chiapparonea i Billa Gaylorda.
Paul je bio Coburnov ef, glavni direktor EDS Corporation Iran. Bili je bio njegov
zamjenik i direktor njihovog najveeg projekta, ugovora s Ministarstvom zdravlja.
- to se to, do avola, dogaa? - rekao je Coburn.
- Fara je u velikoj opasnosti - rekao je Majid. - Naredili su joj da o ovome nikome ne
govori. Dola je da se posavjetuje sa mnom. Ja sam to, naravno, morao rei vama, ali bojim
se da bi mogla imati veoma ozbiljnih neugodnosti.
- ekajte malo, vratimo se na poetak - rekao je Coburn. - Kako je uope dolo do
toga?
- Jutros su je nazvali iz uprave policije, iz Ureda za dozvole boravka, ameriki odjel.
Traili su da odmah doe. Rekli su da se radi o Jamesu Nyfeleru. Bila je uvjerena da je u
pitanju neka rutinska stvar. Dola je u ured za dozvole boravka u jedanaest i trideset i javila
se naelniku amerikog odjela. Najprije je traio od nje paso i dozvolu boravka gospodina
Nyfelera. Rekla je da gospodin Nyfeler nije vie u Iranu. Zatim je pitao za Paula Buchu.
Rekla je da ni gospodin Bucha nije vie u ovoj zemlji.
- Tako je rekla?
- Da.
Bucha je bio u Iranu, ali Fara to moda nije znala, pomislio je Coburn. Bucha je nekad
radio ovdje, zatim je otiao iz Irana i vratio se, na nekoliko dana. Trebalo je da sutra otputuje
avionom u Pariz.
Majid je nastavio priu.
- Naelnik odjela je zatim rekao: Pretpostavljam da su i ova dvojica otputovali, je li
tako? Fara je tek tada primijetila da su pred njim na stolu etiri fascikla, i upitala na koju
dvojicu misli. Gospodin Chiapparone i gospodin Gaylord, rekao je. Odgovorila je da je
upravo tog jutra podigla dozvolu boravka za gospodina Gaylorda. Naelnik odjela joj je
rekao da uzme pasoe i dozvole boravka gospodina Chiapparonea i gospodina Gaylorda i
da ih donese njemu. I da to uini neprimjetno, da ne die oko toga uzbunu.
- A to je ona na to rekla? - upitao je Coburn.
- Rekla mu je da ih ne moe donijeti danas, a on joj je na to naredio da ih donese sutra
ujutro. Saopio joj je da e krivino odgovarati ako ne izvri nalog, i to pred svjedocima.
- Meni to zvui sasvim besmisleno - rekao je Coburn.
- Ako saznaju da Fara nije posluala...
- Smislit emo neto da je zatitimo - rekao je Coburn. Pitao se jesu li Amerikanci
obavezni da na zahtjev predaju svoje pasoe. On je nedavno bio predao svoj paso, nakon
jedne manje prometne nezgode, ali kasnije su mu rekli da to nije bio duan uiniti. - Nisu
rekli zato su im potrebni ti pasoi?
- Nisu.
Bucha i Nyfeler bili su prethodnici Chiapparonea i Gaylorda. Je li u tome klju
zagonetke? Coburn to nije znao.
- Prije svega moramo se dogovoriti o tome to e Fara rei policiji sutra ujutru - rekao
je ustajui. - Razgovarat u s Paulom Chiapparoneom i javit u vam se.
-

10

U prizemlju zgrade sjedio je u svom kabinetu Paul Chiapparone. I ta je prostorija imala

parketni pod i ahovu sliku na zidu. I on je sjedio za luksuznim pisaim stolom, obuzet
mranim mislima.
Paulu je bilo trideset devet godina, bio je srednje visine i tei nego to bi trebalo,
uglavnom zato to je volio dobro pojesti. Maslinastog tena i guste crne kose izgledao je kao
tipini Talijan. Zadatak mu je bio da izgradi kompletan suvremeni sistem socijalnog
osiguranja u jednoj zaostaloj zemlji. To nije bilo nimalo lako.
Poetkom sedamdesetih godina u Iranu je postojao rudimentaran sistem socijalnog
osiguranja, neefikasan u prikupljanju doprinosa i tako podloan malverzacijama da je
naknadu za bolovanje osiguranik mogao podii po nekoliko puta. Kad je ah odluio da
jedan dio svojih godinjih prihoda od nafte - koji su se kretali oko dvadeset milijardi dolara utroi u zdravstvenu i socijalnu zatitu stanovnitva, ugovor je dobila korporacija EDS.
Korporacija EDS realizirala je programe Medicare i Medicaid u nekoliko amerikih drava, ali
u Iranu je trebalo poeti praktino od nule. Trebalo je izdati knjiice socijalnog osiguranja
svakome od trideset dva milijuna stanovnika Irana, organizirati odbijanje doprinosa od
plaa tj. novani doprinos zaposlenih i uvesti obradu podataka o isplatama i trokovima
socijalne zatite. Trebalo je da cijeli sistem bude kompjutoriziran - to je bila specijalnost
EDS-a.
Razlika izmeu instaliranja sistema za obradu podataka u Sjedinjenim Dravama i
istog posla u Iranu bila je, kako je to Paul ubrzo ustanovio, slina razlici izmeu pravljenja
kolaa od ve gotove mjeavine i pravljenja kolaa na starinski nain, od prirodnih sastojaka.
Bio je to posao koji je dovodio ovjeka do ruba oajanja. Odnos Iranaca prema izvravanju
postavljenih zadataka bio je daleko od amerike poslovnosti i esto se inilo da oni vie
stvaraju probleme nego to ih rjeavaju. U teksakom glavom tabu EDS-a u Dallasu, od
ljudi ne samo da se oekivalo da urade nemogue nego da su to uradili jo juer. Ovdje u
Iranu sve je bilo nemogue i u svakom sluaju moglo je biti obavljeno tek fardah - to se
obino prevodi sa sutra", a u praksi znai jednom u budunosti".
Paul se uhvatio ukotac s problemima na jedini nain koji je znao - oslanjajui se na
naporan rad i upornost. Nije bio genijalac. Kao deak je s mukom savladavao kolsko
gradivo, ali ga je njegov otac, Talijan koji je kao svi doseljenici vrsto vjerovao u obrazovanje,
natjerao da studira, pa je na kraju studij zavrio s dobrim ocjenama. Otada je puka ustrajnost
bila njegov najbolji saveznik. Sjeao se prvih dana EDS-a, u Sjedinjenim Dravama, jo tamo
ezdesetih godina, kad je svaki novi ugovor mogao podii firmu ili je unititi; bio je jedan od
onih koji su izgradili jednu od najdinaminijih i najuspjenijih kompanija na svijetu. Bio je
uvjeren da e se pothvat u Iranu razvijati na isti nain, naroito kad Coburnov program
angairanja i obuke kadrova pone izbacivati vie Iranaca sposobnih za vrhunske upravne
dunosti.
U tome se potpuno prevario, i tek je poeo shvaati zato.
Kad je sa svojom obitelji doputovao u Iran, u kolovozu 1977. godine, petrodolarski
bum bio je ve na izmaku. Vlada je poela osjeati nedostatak novca. Te godine antiinflacijski program poveao je nezaposlenost upravo u vrijeme kad je katastrofalno loa
etva poela tjerati sve vie izgladnjelih seljaka u gradove. ahova tiranska vladavina
oslabljena je zahvaljujui politici ljudskih prava koju je vodio ameriki predsjednik Jimmy
Carter. Situacija je bila zrela za izbijanje pobune.
Neko vrijeme Paul nije vodio mnogo rauna o lokalnim politikim prilikama. Znao je
da nezadovoljstvo kljua, ali to se moglo rei gotovo za svaku zemlju na svijetu, a inilo se
da ah vrsto dri uzde u rukama. Kao svi na svijetu, Paul je takoer previdio pravi znaaj
dogaaja iz prve polovine 1978. godine.
Sedmog sijenja list Etelaat objavio je estok napad na ajatolaha Homeinija, vjerskog
vou u emigraciji. U lanku se, pored ostalog, tvrdilo da je homoseksualac. Idueg dana su

11

ogoreni studenti teologije u Qumu, glavnom sreditu vjerskih kola u zemlji, oko sto
trideset kilometara od Teherana, organizirali protestni trajk koji su vojska i policija uguile
u krvi. Sukob se proirio, pa je u neredima to su trajali dva dana poginulo oko sedamdeset
ljudi. etrdeset dana kasnije, u skladu s islamskom tradicijom, sveenici su organizirali
povorku u spomen poginulih. Tom prilikom dolo je do novih nereda, a u spomen mrtvih je
etrdeset dana kasnije organizirana nova procesija... Tijekom cijele prve polovice godine
procesije su postajale sve masovnije, a sukobi sve ei.
Gledajui unazad, Paul je shvatio zato su te procesije nazivane pogrebnim
povorkama - da se zaobie ahovo nareenje o zabrani politikih skupova. No, u ono
vrijeme nije ni slutio da to nastaje nov, masovan politiki pokret. Ni on niti bilo tko drugi.
U kolovozu 1978. godine Paul je otiao u Sjedinjene Drave na dopust. (To je uinio i
William Sullivan, ambasador Sjedinjenih Drava u Iranu). Paul je volio sportove na vodi, pa
je sa svojim roakom Joeom Porrecom otiao na sportsko-ribolovno natjecanje u Ocean City
u New Jerseyju. Paulova supruga Ruthie i njihove keri Karen i Ann Marie otile su u
Chicago da posjete Ruthine roditelje. Paul je bio pomalo zabrinut to Ministarstvo zdravlja
nije platilo EDS-u raun za lipanj, ali to nije bilo prvi put da isplata kasni, pa je Paul to
prepustio svom pomoniku Billu Gaylordu. Bio je uvjeren da e Bili ve nekako izvui novac
od Iranaca.
Dok je Paul bio u Sjedinjenim Dravama vijesti iz Irana postajale su sve zloslutnije.
Sedmog rujna proglaeno je opsadno stanje, a idueg dana vojnici su na trgu Jalek, u centru
Teherana, ubili vie od sto demonstranata.
Kad se porodica Chiapparone vratila u Iran nala se u sasvim izmijenjenoj atmosferi.
Paul i Ruthie prvi put su uli nonu paljbu na ulicama. Bili su uznemireni. Odjednom su
shvatili da su nevolje Iranaca i njihove nevolje. trajkovi su se redali jedan za drugim. esto
su ostajali bez struje, pa su veerali uz svjetlost svijea, a Paul je u uredu sjedio u zimskom
kaputu jer grijanje nije radilo. Bilo je sve tee dobiti novac od banke, pa je Paul organizirao
slubu za naplatu ekova, kako bi pomogao svojim slubenicima. Kad su ostali bez lo-ulja
za grijanje stana, Paul je krstario ulicama dok nije pronaao cisternu, a zatim je podmitio
vozaa da mu doveze gorivo do kue.
Tei su bili problemi s kojima se borio na poslu. Ministar zdravlja i socijalne skrbi
doktor eikholeslamizadeh uhapen je na osnovi lana 5 Zakona o opsadnom stanju, koji je
davao pravo javnom tuiocu da uhapsi koga hoe ne navodei razloge. Uhapen je i
zamjenik ministra Reza Negabat s kojim je Paul aktivno suraivao. Ministarstvo jo nije bilo
platilo raun za lipanj niti za bilo koji mjesec nakon lipnja, pa je sad dugovalo EDS-u vie od
etiri milijuna dolara.
Paul je dva mjeseca radio na tome da nekako izvue taj novac. Ljudi s kojima je do tada
suraivao nestajali su jedan za drugim, a oni koji su doli na njihova mjesta nisu odgovarali
na njegove pozive. Netko bi ponekad obeao da e razmotriti problem i da e ga nazvati, pa
je po tjedan dana uzalud iekivao poziv. Nakon toga bi ponovo telefonirao, kako bi saznao
da je osoba s kojom je prolog tjedna razgovarao premjetena iz ministarstva na drugu
dunost. Sastanci su zakazivani i otkazivani. Dug se svakog mjeseca poveavao za 1,400.000
dolara.
etrnaestog studenog Paul se obratio pismom doktoru Heidarholiju Emraniju,
pomoniku ministra zaduenom za organizacije socijalnog osiguranja, i slubeno ga
upozorio da e EDS prestati s radom ukoliko ministarstvo u roku od mjesec dana ne isplati
dospjele raune. Upozorenje je 4. prosinca ponovio Paulov pretpostavljeni, predsjednik EDS
World Corporation, na sastanku s doktorom Emranijem.
To je bilo juer.
Ako se EDS povue, cijeli iranski sistem socijalnog osiguranja e se raspasti. S druge
strane, postajalo je sve oiglednije da je zemlja pred bankrotom i da jednostavno vie ne

12

moe plaati raune. to e uiniti doktor Emrani, pitao se Paul.

Upravo je razmiljao o tome kad je u sobu uao Jay Coburn i donio mu odgovor.
U prvom trenutku Paul nije ni pomislio da bi pokuaj krae njegova pasoa mogao
imati za cilj da se njega, a time i EDS, zadri u Iranu.
Kad mu je Coburn izloio injenice, rekao je:
- Zato bi im, do avola, to trebalo?
- Ne znam. Ne zna Majid, ne zna ni Fara.
Paul ga pogleda. Njih dvojica prilino su se zbliili u posljednjih mjesec dana. Pred
ostalim slubenicima Paul je nastojao da se dri hrabro, ali s Coburnom je mogao zatvoriti
vrata i rei: Okej, a to stvarno misli?
- Prvo je pitanje - rekao je Coburn - to da uinimo kako bismo zatitili Faru. Mogla bi
se nai u ozbiljnoj nevolji.
- Mora im dati neki odgovor.
- Mora pokazati da je spremna suraivati?
- Moe otii i rei im da Nyfeler i Bucha nisu vie u Iranu...
- To im je ve rekla.
- Moe kao dokaz odnijeti njihove izlazne vize.
- Da - rekao je Coburn zamiljeno. - Samo, oni su sad vie zainteresirani za tebe i Billa.
- Moe rei da se pasoi ne uvaju u uredu.
- Ali oni moda znaju da to nije istina. Moda im je Fara ve donosila neke pasoe, kad
su ih traili.
- Da kaemo, na primjer, kako vii funkcioneri ne moraju predati svoje pasoe upravi
firme?
- To bi moglo proi.
- Treba smisliti uvjerljivu priu prema kojoj je bilo fiziki nemogue da uradi ono to
su traili od nje.
- U redu, dogovorit u se o tome s njom i Majidom. - Coburn se na trenutak zamisli. Ti zna da Bucha ima rezervaciju za sutra. Moe jednostavno otputovati.
- Vjerojatno i hoe. Oni i tako misle da on nije ovdje.
- Mogao bi i ti.
Paul razmisli. Moda bi trebalo da to prije ode. to bi u tom sluaju uinili Iranci?
Mogli bi jednostavno zadrati nekog drugog.
- Ne - rekao je. - Ako treba da odemo, ja moram otii posljednji.
- Pa, hoemo li otii? - upitao je Coburn.
- Ne znam. - Ve tjednima su svakog dana postavljali jedan drugome to pitanje.
Coburn je izradio i plan evakuacije koji se moglo smjesta provesti u djelo. Paul je oklijevao, s
prstom na dugmetu. Znao je da bi njegov neposredni pretpostavljeni u Dallasu elio da on
napusti Iran, ali to bi znailo i napustiti projekt na kome je toliko radio proteklih esnaest
mjeseci. - Ne znam - ponovio je. - Nazvat u Dallas.
Te noi Coburn je spavao kod kue, u krevetu pored Liz. Iz vrstog sna probudila ga je
zvonjava telefona. Podigao je slualicu ne palei svjetlo.
- Da?
- Ovdje Paul.
- Zdravo.
Coburn upali svjetiljku i pogleda na sat. Bilo je dva ujutro.
- Naputamo Iran - rekao je Paul.
- Razumijem.
Coburn je spustio slualicu i ostao da sjedi na krevetu. Kao da mu je laknulo. ekaju ga

13

dva-tri dana rada bez predaha, ali nakon toga e znati da su ljudi za iju se sigurnost tako
dugo brinuo stigli kuama u Sjedinjene Drave, izvan dosega ovih ludih Iranaca.
Ponovio je u mislima plan to ga je bio sastavio upravo za ovakav trenutak. Najprije
mora obavijestiti sto trideset obitelji da e napustiti zemlju u roku od etrdeset osam sati. Bio
je podijelio grad u sektore, i svaki sektor imao je svog vou; pozvat e voe sektora, a
njihova zadaa bit e da prenesu poruku obiteljima. Pripremio je i pismene obavijesti, s
uputama za evakuirane - to da rade i kamo da idu. Trebalo je samo da ispuni prazna
mjesta, da unese datume, vrijeme i brojeve leta, a zatim da umnoi pozive i dostavi ih
obiteljima.
Odabrao je jednog temperamentnog i snalaljivog mladog Iranca, inenjera Raida, i
povjerio mu da se brine za domove, automobile i domae ivotinje koje e Amerikanci
ostaviti i da eventualno otpremi njihovu imovinu u Sjedinjene Drave. Posebna skupina
imala je zadau da nabavi avionske karte i organizira prijevoz do aerodroma.
Stigao je ak da s nekoliko ljudi izvede malu probu evakuacije. Sve je funkcioniralo
kako treba.
Coburn se obukao i skuhao kavu. Nije mogao nita poduzeti jo nekoliko sati, ali je bio
previe zabrinut i nervozan da bi mogao spavati.
U etiri ujutro nazvao je estoricu pripadnika skupine za avionske karte i prijevoz,
probudio ih i rekao im da dou u Bukuret" im proe policijski sat.
Policijski sat poinjao je u devet uveer i trajao do pet ujutro. Coburn je proveo jo
jedan sat ekajui, puei, pijui kavu i prelistavajui svoje biljeke.
Kad je sat s kukavicom u hodniku otkucao pet bio je pred ulaznim vratima, spreman
da krene.
Vani je vladala gusta magla. Sjeo je u kola i krenuo prema Bukuretu", vozei jedva
dvadeset pet milja na sat.
Tri bloka od njegove kue iz magle je iskrsnulo pet-est vojnika. Stajali su u polukrugu
ispred njegovog automobila, s pukama uperenim u vjetrobran.
- Oh, sranje - rekao je Coburn.
Jedan je vojnik jo punio puku. Pokuavao je da ubaci arer s mecima naopako,
uzalud ga gurajui u otvor; konano mu je arer pao na zemlju, pa je kleknuo i poeo ga
naslijepo traiti u mraku. Coburn bi se nasmijao da nije bio tako uplaen.
Oficir se izderao na Coburna na perzijskome. Coburn je spustio prozor, pokazao oficiru
runi sat i rekao:
- Pet je prolo.
Vojnici su se neko vrijeme dogovarali, a onda je oficir priao i zatraio od Coburna
dokumente.
Coburn je ekao, sav napet. Bilo bi strano nezgodno da ga upravo danas uhapse. Hoe
li oficir povjerovati da je Coburnov sat toan, a da njegov kasni?
Vojnici su se konano sklonili i oficir je dao Coburnu znak da nastavi vonju.
Coburn je s olakanjem odahnuo i polako se odvezao.
Tako je to izgledalo u Iranu.

14

2.
Coburnova skupina krenula je da rezervira avionske karte, unajmljuje autobuse za
prijevoz do aerodroma i fotokopira pozive s uputama. U deset ujutro Coburn je pozvao
voe sektora u Bukuret" i poslao ih da obavijeste obitelji.
Za veinu ljudi osigurao je rezervacije za let kompanije Panamerican do Istanbula, u
petak 8. prosinca. Ostali - meu njima i Liz Coburn s etvoro djece - trebalo je da istog dana
lete avionom Lufthanse do Frankfurta.
im su rezervacije potvrene, dvojica visokih funkcionera u tabu EDS-a, Merv
Stauffer i T. J. Marquez, krenuli su iz Dallasa u Istanbul da doekaju izbjeglice, smjeste ih u
hotel i organiziraju iduu fazu leta do Amerike.
U toku dana plan je neto izmijenjen. Paul se jo nije bio pomirio s tim da napusti svoj
posao u Iranu. Predloio je da u gradu ostane mala ekipa od desetak iskusnih ljudi i odrava
poduzee u ivotu, u nadi da e se situacija u Iranu smiriti i da e EDS nastaviti s normalnim
radom. Dallas se suglasio. Meu onima koji su se dobrovoljno javili da ostanu bili su sam
Paul, njegov zamjenik Bili Gaylord, Jay Coburn i gotovo svi pripadnici njegove skupine za
evakuaciju. Carl i Vicki Commons takoer su odluili da ostanu, premda nerado i nakon
dueg oklijevanja; Vicki je bila u devetom mjesecu trudnoe i trebalo je da otputuje im se
dijete rodi.
U petak ujutro Coburnova ekipa, s depovima punim novanica od deset tisua riala
(oko 140 dolara) za podmiivanje, doslovno je zauzela cijeli jedan dio aerodroma Mehrabad
u zapadnom dijelu Teherana. Coburnovi ljudi ispisivali su karte u predstavnitvu
Panamericana, stajali su kraj slubenika koji su pregledali pasoe, odravali red u ekaonici
za odlazak i organizirali prijem i prijevoz prtljage. Avion je bio prebukiran, ali
podmiivanjem je osigurano da nitko iz EDS-a ne bude ostavljen na aerodromu.
U dva maha situacija je postala izuzetno napeta. Supruga jednog slubenika EDS-a s
australijskim pasoem nije mogla dobiti izlaznu vizu jer su trajkali svi iranski inovnici za
izdavanje izlazne vize. (Njen suprug i djeca imali su amerike pasoe, pa im izlazne vize
nisu bile potrebne). Kad je suprug doao na pasoku kontrolu predao je svoj paso zajedno s
pasoima svoje djece i jo nekolicine ljudi, a kad je iranski slubenik pokuao da ustanovi iji
je koji paso, pripadnici EDS-a u redu iza njih poeli su se gurati naprijed i stvorili guvu.
Ljudi iz Coburnove ekipe okupili su se oko kontrolora dovikujui mu pitanja i hinei da se
ljute zbog zakanjenja. U toj zbrci ena s australijskim pasoem prola je kroz ekaonicu za
odlazak, a da je nitko nije ni pogledao.
Porodica jednog drugog slubenika EDS-a bila je usvojila malog Iranca, ali jo nije bila
dobila paso za dijete. Djetetu je bilo samo nekoliko mjeseci i naviklo se da vrsto zaspi u
majinom naruju. Kathy Marketos, takoer supruga slubenika EDS-a, za koju se govorilo
da je uvijek spremna sve pokuati, uzela je zaspalo dijete u naruje, pokrila ga kinim
ogrtaem i odnijela u avion.
No, do ulaska u avion prolo je mnogo sati. Oba leta su odloena. Na aerodromu se
nije moglo dobiti bilo to za jelo, svi su bili gladni, pa su se prije policijskog sata pripadnici
Coburnove ekipe odvezli u grad i pokupovali sve do ega su mogli doi. Otkupili su svu
robu nekoliko kuche kioska - ulinih prodavaonica slatkia, voa i cigareta - a u restoranu
Kentucky Fried Chicken ustupili su im cijelu zalihu peciva. Kad su se vratili na aerodrom i
poeli u ekaonici za odlazak dijeliti hranu pripadnicima EDS-a, malo je nedostajalo pa da
nastradaju jer su na njih nasrnuli ostali pregladnjeli putnici koji su ekali isti let. Dok su se
vraali iz grada, dvojicu pripadnika ekipe zaustavila je i uhapsila vojna patrola zbog toga
to su se kretali ulicama poslije policijskog sata. Na sreu, panju vojnika privukao je drugi
automobil koji je pokuao pobjei, pa su se slubenici EDS-a odvezli dok su vojnici pucali na

15

drugu stranu.
Avion za Istanbul je odletio poslije ponoi. Avion za Frankfurt odletio je idueg dana,
sa zakanjenjem od trideset jednog sata.
Coburn i veina pripadnika ekipe proveli su no u Bukuretu". Nitko od njih nije vie
imao dom u koji bi se mogao vratiti.
Dok je Coburn organizirao evakuaciju, Paul je nastojao otkriti tko je i zato pokuao da
zaplijeni njegov paso.
Njegov pomonik za administrativne poslove Rich Gallagher bio je mlad Amerikanac,
veoma snalaljiv kad je trebalo izii na kraj s iranskom birokracijom. Gallagher je bio jedan
od onih koji su se dobrovoljno javili da ostanu u Teheranu. S njim je ostala i njegova
supruga Cathy, koja je imala dobro namjetenje kod amerike vojne misije u Teheranu.
Gallagherovi nisu eljeli napustiti Iran. Nisu imali ni djece za koju bi brinuli, samo pudla po
imenu Buffy.
Na dan kad su Iranci zatraili od Fare da uzme pasoe - 5. prosinca - Gallagher je otiao
u ameriku ambasadu s jednim od ljudi ije su pasoe traili, Paulom Buchom. Paul Bucha
vie nije radio u Iranu i sluajno se naao u gradu, u posjetu prijateljima.
Sastali su se s generalnim konzulom Louom Goelzom. Goelz, ovjek pedesetih godina,
krupan, proelav i sijed na sljepooicama - mogao bi s uspjehom igrati Djeda Mraza - bio je
iskusan konzularni slubenik. S Goelzom je bio i jedan Iranac, pripadnik konzularnog
osoblja, Ali Jordan.
Goelz je savjetovao Buchi da nikako ne propusti svoj avion. Fara je rekla policiji sasvim iskreno, jer je tako mislila - da Bucha nije u Iranu i inilo se da su joj povjerovali.
Postojali su odlini izgledi da se izvue.
Goelz je predloio predstavniku EDS-a da mu preda na uvanje Paulov i Billov paso i
njihove dozvole boravka. Tako bi EDS, ako policija i slubeno zatrai te dokumente, mogao
odgovoriti neka se obrate ambasadi.
Dogovoreno je da u meuvremenu Ali Jordan stupi u kontakt s policijom i pokua
ustanoviti to se to do vraga dogaa.
Kasnije, istog dana, pasoi i ostali dokumenti predani su ambasadi.
Idueg jutra Bucha je avionom napustio Iran. Gallagher je nazvao ambasadu. Ali
Jordan je razgovarao s generalom Biglarijem iz teheranske policije. Biglari je rekao da Paul i
Bili moraju ostati u zemlji i da e biti uhapeni ako pokuaju otputovati.
Gallagher je upitao zato.
Moraju ostati u zemlji kao kljuni svjedoci u istrazi koja je pokrenuta", rekao je general
Jordanu.
- Kakvoj istrazi?
Jordan to nije znao.
Kad ga je Gallagher izvijestio o svemu tome, Paul se zaudio ali i zabrinuo. Nije bio
umijean ni u kakvu prometnu nesreu, nije bio svjedok zloina, nije imao nikakve veze sa
CIA-om... Tko vodi istragu, i zato? Ima li istraga veze s EDS-om? Ili je istraga samo
opravdanje da se Paul i Bili zadre u Iranu kako raunari socijalnog osiguranja ne bi stali?
Policija je nainila jedan ustupak. Ali Jordan je izjavio kako policija ima pravo
konfiscirati dozvole boravka koje je izdala iranska vlada, ali da nema prava konfiscirati
pasoe koji su vlasnitvo amerike vlade. General Biglari se suglasio s tim.
Sutradan su Gallagher i Ali Jordan otili u policiju da predaju dokumente Biglariju.
Gallagher je, dok su se vozili, upitao Ali Jordana ima li mogunosti da Paul i Bili budu i
slubeno okrivljeni.
- Ne vjerujem u to - rekao je Jordan.
U policiji, general je upozorio Jordana da e ambasada biti odgovorna ako Paul i Bili na

16

bilo koji nain napuste zemlju - amerikim vojnim avionom, na primjer.

Idueg dana - 8. prosinca, na dan evakuacije - Lou Goelz je nazvao EDS. Saznao je iz
jednog ,,izvora u iranskom ministarstvu pravosua da se istraga u kojoj Paul i Bili treba da
budu kljuni svjedoci vodi protiv uhapenog ministra zdravlja doktora
eikholeslamizadeha, optuenog za korupciju.
Paulu je bilo malo lake kad je saznao o emu se zapravo radi. Mogao je sasvim mimo
rei isljednicima istinu: EDS nije podmiivao nikoga. Nije vjerovao da je ministra bilo tko
podmitio. Iranska birokracija bila je u pravilu korumpirana, ali je doktor eik - kako ga je
Paul jednostavnosti radi nazivao - bio umijeen od drukijeg tijesta. Kirurg ortoped po
specijalnosti, bio je ovjek prodornog uma i impresionirao je smislom za istovremeno
sagledavanje mnogobrojnih pojedinosti. Kao ministar zdravlja okruio se ekipom naprednih
mladih tehnokrata, koja je uvijek pronalazila nain da izbjegne birokratske zavrzlame i
obavi posao. Projekt EDS-a bio je samo dio njegovog ambicioznog plana da iranski sistem
zdravstvenog i socijalnog osiguranja podigne na svjetsku razinu. Paul nije nikad pomislio
da doktor eik istovremeno puni vlastite depove.
Paul se nije imao ega plaiti - ukoliko je Goelzov ,,izvor govorio istinu. Samo, je li
govorio istinu? Doktor eik je uhapen prije tri mjeseca. Jesu li Iranci sluajno doli do
zakljuka da bi Paul i Bili mogli biti kljuni svjedoci u istrazi upravo kad im je Paul saopio
da e EDS prestati s radom u Iranu ukoliko ministarstvo ne plati dospjele raune?
Poslije evakuacije, preostalo ljudstvo EDS-a preselilo se u dvije kue i provelo u njima,
igrajui poker, deseti i jedanaesti prosinca, dane Aure. U jednoj kui ulozi su bili visoki, u
drugoj niski. Paul i Coburn bili su u kui s visokim ulozima. Radi zatite pozvali su
Coburnove sablasti" - dva ovjeka iz vojne obavjetajne slube s kojima je odravao vezu - i
oni su doli naoruani. Kako za kartakim stolom oruje nije bilo doputeno, pitolje su
morali ostaviti u predvorju.
Suprotno oekivanjima, Aura je prola relativno mirno. U demonstracijama protiv
aha, odranim irom zemlje, sudjelovalo je na milijune Iranaca, ali nije bilo mnogo
sluajeva nasilja.
Poslije Aure Paul i Bili su ponovo razmotrili mogunosti bijega iz zemlje, ali doivjeli
su neoekivan ok. Kao prvi korak zatraili su od Loua Goelza iz ambasade da im vrati
pasoe, ali Goelz je rekao da bi o tome morao odmah informirati generala Biglarija. A to bi
bilo isto to i upozorenje policiji da Paul i Bili pokuavaju umai.
Goelz je tvrdio kako je rekao EDS-u, kad je preuzimao pasoe, da se tako dogovorio s
policijom. Mora da je to rekao veoma tiho, jer se takve izjave nitko nije sjeao.
Paul je bio izvan sebe od bijesa. to je trebalo Goelzu da se dogovara s policijom? Nije ni
na koji nain bio obavezan da je obavjetava o tome to je uradio s jednim amerikim
pasoem. Nije bilo njegovo da pomae policiji da zadri Paula i Billa u Iranu, za ime boje!
Ambasada je tu da pomae Amerikancima, zar ne?
Ne bi li Goelz mogao prekriti taj glupi sporazum, u tajnosti vratiti pasoe i eventualno
obavijestiti o tome policiju poslije nekoliko dana, kad Paul i Bili budu ve na sigurnom, kod
kue? Ne dolazi u obzir, odgovorio je Goelz. Posvaati se s policijom znailo bi izazvati
neugodnosti za sve ostale, a Goelz je imao na brizi dvanaest tisua Amerikanaca koji su se
jo nalazili u Iranu. Osim toga, imena Paula i Billa nalazila su se na popisu onih kojima ne
treba dopustiti prelazak granice, na popisu koji je dostavljen svim ispostavama aerodromske
policije. Oni ne bi mogli proi kroz pasoku kontrolu ni s urednim dokumentima.
Kad je vijest da su Paul i Bili doista zadrani u Iranu stigla u Dallas, EDS i njegova
pravna sluba ubacili su u etvrtu brzinu. Njihove veze u Washingtonu nisu bile tako dobre
kao pod republikanskom administracijom, ali su jo uvijek imali prijatelja. Razgovarali su sa
Bobom Straussom, neobino monim ovjekom iz Bijele kue ija je dunost bila
raiavanje neugodnih situacija i koji je sluajno bio iz Texasa, zatim s admiralom Tomom

17

Moorerom, bivim naelnikom Generaltaba svih rodova oruanih snaga koji je poznavao
mnoge generale u iranskoj vojnoj vladi, te s Richardom Helmsom, bivim direktorom CIA-e
i nekadanjim amerikim ambasadorom u Iranu. Posljedica njihovog pritiska na State
Department bilo je to da je William Sullivan, ameriki ambasador u Teheranu, pokrenuo
pitanje Paula i Billa na sastanku s predsjednikom iranske vlade generalom Azharijem.
Sve to nije dovelo ni do ega.
Rok od trideset dana to ga je Paul bio dao Irancima da plate dug istekao je i 16.
prosinca Paul Chiapparone je napisao pismo Emraniju u kome je i formalno raskinuo
ugovor. Meutim, nije digao ruke od posla. Zatraio je da se neki evakuirani slubenici
vrate u Teheran, kao znak spremnosti EDS-a da rijei nastale probleme s ministarstvom.
Neki od povratnika, ohrabreni injenicom da je Aura prola mimo, ak su doveli i svoje
obitelji.
Ni ambasada niti pravna sluba EDS-a u Teheranu nisu mogle otkriti tko je naredio da
se Paul i Bili zadre u zemlji. Odgovor na to pitanje konano je dobio Majid, Farin otac, u
razgovoru s generalom Biglarijem. Istragu je vodio istrani sudac Hosain Dadgar,
funkcioner srednjeg ranga u uredu javnog tuioca. Odjel za krivina djela dravnih
slubenika, u kome je radio, imao je prilino iroke ovlasti. Dadgar je vodio istragu o
aktivnostima uhapenog doktora eika, biveg ministra zdravlja.
Kako ambasadi nije uspjelo nagovoriti Irance da odobre Paulu i Billu odlazak iz zemlje,
a nije htjela da im tajno vrati pasoe, postavljeno joj je pitanje moe li bar urediti da taj
Dadgar to prije saslua Paula i Billa, kako bi mogli otputovati kui za Boi. Iranci ne dre
mnogo do Boia, rekao je Goelz, ali dre do Nove godine, pa e pokuati da ugovori
sasluanje prije tog roka.
U toku druge polovine prosinca ponovo je dolo do nereda (tako da je prvi posao
slubenika koji su se vratili bio organiziranje nove evakuacije). Generalni trajk je nastavljen,
a izvoz nafte - glavni izvor dravnih prihoda - potpuno je obustavljen. Tako su izgledi da bi
EDS mogao naplatiti dug svedeni na nulu. Na rad u ministarstvo dolazilo je tako malo
Iranaca da osoblje EDS-a nije imalo nikakvog posla, pa je Paul poslao polovinu ljudstva u
Sjedinjene Drave, za Boi.
Paul je spakirao kofere, zakljuao kuu i preselio se u ,,Hilton, spreman da otputuje u
SAD im mu se prui prilika.
Gradom su kruile svakojake glasine. Jay Coburn ih je hvatao pomou svoje mree i o
onome to je bilo najzanimljivije izvjetavao Paula. Vijest koja je izazvala najvie
uznemirenosti stigla je od Bunny Fleischaker, Amerikanke koja je imala prijatelje u
ministarstvu pravosua. Bunny je radila za EDS dok je bila u Sjedinjenim Dravama, pa je
ostala u vezi s firmom i u Teheranu. Nazvala je Coburna da mu javi kako se ministarstvo
pravosua sprema da uhapsi Paula i Billa.
Paul je o tome razgovarao s Coburnom. Vijest je bila posve suprotna onome to su
saznali preko amerike ambasade. Ambasada je sasvim sigurno bolje informirana nego
Bunny Fleischaker, zakljuili su. Zato su odluili da nita ne poduzimaju.
Paul je proveo Boi mimo, s kolegama, u kui Pata Sculleyja, mladog direktora EDS-a
koji se dobrovoljno bio vratio u Teheran. S njim se vratila i njegova supruga Mary, i
priredila blagdansku veeru. Paul je eznuo za Ruthie i djecom.
Dva dana poslije Boia javila se ambasada. Uspjelo joj je da ugovori sastanak Paula i
Billa s istranim sucem Hosainom Dadgarom. Trebalo je da se sastanu idueg jutra, 28.
prosinca, u zgradi Ministarstva zdravlja na Aveniji generala Eisenhowera.
Bili Gaylord je doao u Paulov ured neto poslije devet, sa alicom kave u ruci, obuen
u uniformu" EDS-a - dnevno odijelo, bijelu koulju, kravatu smirenih boja i vrste crne
cipele.

18

Billu je, kao i Paulu, bilo trideset devet godina, bio je vrsto graen, srednje visine, ali
time je slinost bila iscrpljena. Paul je bio tamnoput, gustih obrva, duboko usaenih oiju i
velikog nosa; kad bi se leernije obukao, mnogi su vjerovali da je Iranac sve dok ne bi
otvorio usta i progovorio engleski s njujorkim naglaskom. Bili je imao ravno, okruglo lice i
neobino bijelu kou, pa je svatko odmah znao da ne moe biti nita drugo osim
Amerikanac.
Imali su dosta toga zajednikog. Obojica su bili rimokatolici, ali Bili je bio poboniji.
Obojica su voljeli dobro pojesti. Obojica su se kolovali za sistem inenjere i zaposlili kod
EDS-a sredinom ezdesetih godina, Bili 1965, a Paul 1966. godine. Obojica su brzo
napredovali, ali je Paul, iako je doao u firmu godinu dana kasnije, bio sad Billov
pretpostavljeni. Bili je poznavao sve finese organizacije zdravstvenog osiguranja i bio je
odlian rukovodilac, ali nije bio tako prodoran i dinamian kao Paul. Volio je da o svemu
dobro razmisli i bio je paljiv organizator. Paul nije nikad morao brinuti kad bi povjerio
Billu neko vano izlaganje; Bili je uvijek odvagnuo svaku rije.
Dobro su suraivali. Kad bi Paul pokazao sklonost urbi, Bili bi ga natjerao da zastane
i razmisli. Kad bi Bili poeo planirati kako da zaobie svaku neravninu na cesti, Paul bi mu
rekao neka sjedne i vozi.
Poznavali su se jo u Sjedinjenim Dravama, ali dobro su upoznali jedan drugog tek u
ovih posljednjih devet mjeseci. Kad je Bili prolog oujka doputovao u Teheran stanovao je
kod Chiapparoneovih dok nije stigla njegova supruga Emily sa djecom. Paul se odnosio
prema Billu gotovo zatitniki; bilo mu je ao to Bili u Iranu neprestano nailazi samo na
probleme.
Neredi i pucnjava zabrinjavali su Billa mnogo vie nego druge, moda zato to nije
dugo ivio u Iranu, a moda zato to je po prirodi bio sklon da na stvari gleda s njihove
tamnije strane. I problem pasoa shvaao je ozbiljnije nego Paul. Jednom je ak predloio da
njih dvojica krenu vlakom prema sjeveroistoku i preu preko granice u Rusiju, jer nitko i ne
pomilja da bi ameriki poslovni ljudi mogli bjeati u Sovjetski Savez.
Rastanak s Emily i djecom teko je padao Billu, pa se Paul i zbog toga osjeao
odgovornim. On je, naime, bio pozvao Billa da doe u Iran.
Ali, svemu e ubrzo doi kraj. Danas e razgovarati s gospodinom Dadgarom i dobit e
natrag svoje pasoe. Bili je imao rezerviranu avionsku kartu za sutra. Emily je pozvala
drutvo da proslave njegov povratak i ujedno da doekaju Novu godinu. Ubrzo e sve ovo
izgledati samo kao ruan san.
Paul se osmjehnuo, gledajui u Billa.
- Jesi li spreman da krenemo?
- Kad god hoe.
- Da pozovemo Abolhasana.
Paul je podigao slualicu. Abolhasan je bio najvii funkcioner meu Irancima, Paulov
savjetnik u svim poslovima s Iranom. Sin poznatog odvjetnika, bio je oenjen Amerikankom
i odlino je govorio engleski. Jedan od njegovih poslova bio je prevoenje sklopljenih
ugovora na perzijski jezik. Danas je trebalo da nastupi kao prevodilac na sastanku
funkcionera EDS-a s Dadgarom.
Smjesta je doao u Paulov ured, i trojica mukaraca su ubrzo otili na sastanak. Nisu
poveli nikoga od pravnih zastupnika firme. Prema informacijama dobivenim od ambasade,
taj sastanak trebalo je da bude rutinski, a sasluanje u obliku razgovora. Voditi sa sobom
pravnika bilo bi ne samo neumjesno ve bi moglo navesti gospodina Dadgara na pomisao
da Paul i Bili kriju neto. Paul je elio da razgovoru prisustvuje netko iz ambasade, ali Lou
Goelz je odbacio taj prijedlog: nije bilo uobiajeno da predstavnici ambasade sudjeluju u
takvim razgovorima. Meutim, Goelz je savjetovao Paulu i Billu da sa sobom ponesu
dokumente iz kojih se vidi kad su doli u Iran, kakav je bio njihov slubeni poloaj i kakve

19

su ovlasti imali.
Dok se automobil polako probijao kroz uobiajeni ludi teheranski promet, Paul osjeti
kako ga savladava potitenost. Bio je sretan to e se vratiti kui, ali mu je bilo teko priznati
poraz. Doao je u Iran da obavi posao za EDS, a naao se u situaciji da ga obustavi. S koje
god strane pogledali, prvi veliki pothvat kompanije u inozemstvu zavrio je neuspjehom.
Nije bila Paulova krivica to je iranska vlada ostala bez novca, ali to je bila slaba utjeha; od
opravdanja se ne ivi.
Vozili su se du drveem obrubljene Eisenhowerove avenije, iroke i ravne kao
ameriki auto-put, a zatim skrenuli u dvorite etvrtaste desetokatne zgrade, malo uvuene
u odnosu na ulicu, pred kojom su straarili vojnici naoruani automatskim pukama. To je
bila zgrada organizacije socijalnog osiguranja u sastavu Ministarstva zdravlja i socijalne
skrbi. Trebalo je da to bude pokretaki centar budue iranske drave blagostanja; tu su
iranska vlada i EDS, rame uz rame, radili na izgradnji sistema zdravstvenog i mirovnog
osiguranja. EDS je zauzimao cijeli sedmi kat. Tu se nalazio i Billov ured.
Paul, Bili i Abolhasan su pokazali svoje propusnice i uli u zgradu. Hodnici su bili
prljavi, boja se ljutila sa zidova, u zgradi je bilo hladno - grijanje je opet bilo iskljueno.
Uputili su ih u ured u kojem se bio privremeno smjestio gospodin Dadgar.
Zatekli su ga u jednoj maloj sobi prljavih zidova kako sjedi iza starog sivog eljeznog
stola. Pred njim je na stolu leala biljenica, a do nje pero. Paul je kroz prozor mogao vidjeti
centar za obradu podataka to ga je EDS gradio pored glavne zgrade.
Abolhasan je obavio predstavljanje. Na stolici, pored Dadgareva stola, sjedila je jedna
Iranka. Zvala se Nourba i radila je kod Dadgara kao prevodilac.
Sjeli su na rasklimane eljezne stolice, a zatim su ih posluili ajem. Dadgar je poeo
govoriti na perzijskom. Govorio je tiho, dubokim glasom, a izraz na njegovu licu nije odavao
nita o njegovom raspoloenju. Paul ga je prouavao dok je ekao na prijevod. Dadgar je bio
nizak, zdepast ovjek pedesetih godina i zbog neega podsjeao Paula na Archieja Bunkera.
Bio je tamne puti, a kosa mu je bila zaeljana naprijed kao kod ljudi koji ele sakriti
injenicu da elave. Imao je brkove, naoale i sivo, neupadljivo odijelo.
Dadgar je zavrio. Abolhasan je rekao:
- Upozorava vas da ima ovlaenje da vas uhapsi ako ne bude zadovoljan vaim
odgovorima na pitanja koja e vam postaviti. Ako to niste ranije znali, spreman je odloiti
razgovor kako bi vai pravni zastupnici imali vremena da poloe kauciju.
Paul je bio iznenaen takvim razvojem dogaaja, ali mu to nije smetalo da brzo
procijeni situaciju, kao prije donoenja neke poslovne odluke. Okej, pomislio je, najgore to
se moe dogoditi jest da nam ne povjeruje i da nas uhapsi - ali mi nismo ubojice i pustit e
nas uz kauciju za manje od dvadeset etiri sata. Nakon toga neemo smjeti napustiti zemlju,
pa emo morati angairati nae odvjetnike da pokuaju srediti stvar... to nije nimalo gore
od situacije u kojoj se sad nalazimo.
Pogledao je Billa.
- to ti misli?
Bili je slegao ramenima.
- Goelz je rekao da je ovaj sastanak rutinski. To s kaucijom zvui kao formalnost... kao
kad te prilikom hapenja upozoravaju na tvoja prava.
Paul je kimnuo glavom.
- A odgaanje je ono to bismo najmanje eljeli.
- Pa hajde onda da zavrimo s tim.
Paul se okrenuo gospoi Nourba.
- Molim vas recite gospodinu Dadgaru da nijedan od nas nije poinio nikakav zloin,
da nijedan od nas ne zna za zloin to ga je poinio netko drugi, i da smo zbog toga uvjereni
da protiv nas nee biti podignuta optunica. Zato bismo eljeli da sve to je potrebno

20

obavimo danas, kako bismo mogli otputovati svojim kuama.

Gospoa Nourba je prevela njegove rijei.
Dadgar je rekao kako bi elio najprije razgovarati sa samim Paulom. Neka se Bili vrati
za jedan sat.
Bili je iziao.
Otiao je u svoj ured na sedmom katu. Podigao je slualicu, nazvao Bukuret" i tamo
naao Lloyda Briggsa. Briggs je bio ovjek broj 3, prvi iza Paula i Billa.
- Dadgar kae kako ima ovlaenje da nas uhapsi - rekao je Bili Briggsu. - Moda emo
morati poloiti kauciju. Nazovi nae iranske pravnike i upitaj ih to to znai.
- U redu - rekao je Briggs. - Gdje se nalazite?
- Ja sam u svom uredu u ministarstvu.
- Javit u se.
Bili je spustio slualicu. Nije mu preostalo drugo nego da eka. Pomisao da bi mogao
biti uhapen bila je pomalo apsurdna - koliko god Iran bio korumpirana zemlja, EDS se
nikad nije sluio mitom da bi doao do ugovora. Pa ak da se i sluio mitom, to ne bi ilo
preko Billa. Njegov posao nije bio da ugovara narudbe nego da isporuuje ono to je
ugovoreno.
Briggs ga je nazvao za nekih pet minuta.
- Nema nikakvog razloga za zabrinutost - rekao je. - Prolog tjedna, jedan ovjek
optuen za umorstvo puten je uz kauciju od milijun i pol riala.
Bili je brzo preraunao iznos: dvadeset tisua dolara. EDS bi to vjerojatno mogao platiti
i gotovom. Ve nekoliko tjedana drali su pri ruci vee koliine novca zbog trajkova
bankovnih slubenika i zbog evakuacije.
- Koliko imamo u uredskom sefu?
- Oko sedam milijuna riala, plus pedeset tisua dolara.
Tako emo, pomislio je Bili, biti u stanju da smjesta platimo kauciju, ako nas uhapse.
- Hvala ti - rekao je. - Sad se mnogo bolje osjeam.
U uredu istranog suca Dadgar je zapisao Paulovo ime i prezime, datum i mjesto
roenja, kole koje je pohaao, iskustvo s raunarima i formalne kvalifikacije, a zatim je
paljivo prouio dokument kojim je Paul slubeno postavljen za glavnog direktora
Electronic Data Systems Corporation Iran. Nakon toga je zatraio od Paula da mu ispria
kako je EDS dobio ugovor s Ministarstvom zdravlja.
Paul je duboko udahnuo.
- Kao prvo, elio bih naglasiti da u vrijeme kada se pregovaralo o ugovoru i kad je
ugovor potpisan ja nisam radio u Iranu, tako da mi to nije poznato iz prve ruke. Ispriat u
vam, ipak, kako su se po mom miljenju stvari odvijale.
Gospoa Nourba je prevela, a Dadgar je kimnuo glavom.
Paul je nastavio, govorei polako i strogo formalno, da bi pomogao prevodiocu.
- Godine 1975. jedan od direktora EDS-a, Paul Bucha, saznao je da ministarstvo trai
kompaniju koja se bavi obradom podataka i ima iskustva u organizaciji zdravstvenog
osiguranja i socijalne skrbi. Doputovao je u Teheran, sastao se s ovlatenim funkcionerima i s
njima definirao prirodu i obim poslova koje je trebalo obaviti za potrebe ministarstva.
Reeno mu je da je ministarstvo ve dobilo ponude od Louisa Bergera & Co., od Marsha &
McClennana, od ISIRAN-a i UNIVAC-a, a da peta ponuda stie od Cap Gemini Sogetija. On
je sa svoje strane rekao da je EDS vodea kompanija za obradu podataka u Sjedinjenim
Dravama i da se specijalizirala upravo za takve poslove na podruju zdravstvenog
osiguranja. Ponudio je ministarstvu besplatnu preliminarnu studiju. Ponuda je prihvaena.
Kad je zastao da prevodilac prevede ono to je rekao, Paul je primijetio da gospoa
Nourba prevodi manje nego to on govori, a da Dadgar zapisuje jo manje od toga. Poeo je

21

govoriti jo sporije i ee prekidati izlaganje.

- Ministarstvu su se prijedlozi EDS-a oigledno svidjeli, pa je zatrailo da izradimo
detaljnu studiju za dvije stotine tisua dolara. Rezultati nae studije prikazani su u listopadu
1975. Ministarstvo je prihvatilo na prijedlog i poeli su pregovori o sklapanju ugovora.
Sporazum je postignut u kolovozu 1976. godine.
- Je li se sve odvijalo javno? - upitao je Dadgar preko gospoe Nourba.
- Apsolutno - rekao je Paul. - Trebalo je jo tri mjeseca da se okona dugi proces
dobivanja potrebnih odobrenja od raznih dravnih organa, ukljuujui i ahov dvor. Nita
nije preskoeno. Ugovor je stupio na snagu krajem godine.
- Je li cijena predviena ugovorom bila previsoka?
- U cijenu je bio uraunat maksimalan profit od dvadeset posto, u to je ukljuen i
porez. To je bilo u skladu s drugim ugovorima takvog opsega, kako ovdje tako i u drugim
zemljama.
- Je li EDS ispunio sve obaveze predviene ugovorom?
To je bilo neto o emu je Paul imao informacije iz prve ruke.
- Da, izvrio je sve obaveze.
- Moete li to potkrijepiti dokazima?
- Naravno. Ugovorom je predvieno da se povremeno sastajem s funkcionerima
ministarstva, kako bismo zajedniki ocijenili postignuti napredak. Ti sastanci su redovno
odravani i ministarstvo u svojoj arhivi ima zapisnike sa zakljucima. U ugovoru je
specificiran postupak albe ukoliko EDS ne bude ispunjavao svoje obaveze; ministarstvo se
nikad nije posluilo tim svojim pravom.
Gospoa Nourba je prevela, ali Dadgar nita nije zapisao. On sve ovo i tako zna,
pomislio je Paul.
- Pogledajte kroz prozor - dodao je. - Tamo je na centar za obradu podataka. Otiite
da ga vidite. Tamo su raunari. Dodirnite ih. Oni rade. Daju potrebne informacije. Proitajte
ispise. Ti raunari se upotrebljavaju.
Dadgar je neto kratko zapisao. Paul se pitao to on zapravo smjera.
Sljedee pitanje je glasilo:
- Kakvi su vai odnosi s grupom Mahvi?
- Kad smo doli u Iran, reeno nam je da ovdje moemo raditi samo ako imamo
iranskog partnera. Grupa Mahvi je na partner. Meutim, njena prvotna uloga je da za nas
angaira osoblje. Povremeno se sastajemo s njima, ali oni nemaju mnogo veze s naim
poslovanjem.
Dadgar je upitao zato je doktor Tovliati, slubenik ministarstva, bio na platnom
spisku EDS-a. O ijem se interesu tu radilo?
Konano je palo pitanje koje je imalo nekog smisla. Paulu je bilo sasvim jasno da bi
Tovliatijev poloaj mogao izgledati sumnjiv. To je ipak bilo sasvim lako objasniti.
- Ugovorom smo se obavezali da emo angairati strune savjetnike koji e pomoi
ministarstvu da to bolje iskoristi usluge koje mu pruamo. Doktor Tovliati je jedan od tih
savjetnika. Ima iskustva u obradi podataka i dobro poznaje i iranske i amerike poslovne
metode. Plaa ga EDS, a ne ministarstvo zato to su plae u ministarstvu preniske da bi
mogle privui ovjeka takvog kalibra. No, ministarstvo je duno da nam refundira njegovu
plau, to je takoer predvieno ugovorom. Tako da ga zapravo ne plaamo mi.
Dadgar i ovog puta govoto nita nije zapisao. Sve ove informacije mogao je izvui iz
postojee dokumentacije, pomislio je Paul. Moda je tako i uradio.
- A zato doktor Tovliati potpisuje fakture? - upitao je Dadgar.
- Na to nije teko odgovoriti - rekao je Paul. - Ne potpisuje ih i nikad ih nije potpisivao.
On samo obavjetava ministra da je obavljen neki posao koji je previe sloen da bi potvrdu
o njegovom zavretku mogao dati nestrunjak. - Paul se osmjehne. - On svoju odgovornost

22

ministarstvu shvaa vrlo ozbiljno i moe se rei da je najotriji kritiar naeg rada. Redovno
postavlja mnogo nezgodnih pitanja prije nego to potvrdi da je zadatak izvren. Ponekad
poelim da ga imam u depu.
Gospoa Nourba je prevela njegov odgovor. Kamo smjera Dadgar, razmiljao je Paul.
Poeo je s pitanjima o pregovorima prije sklapanja ugovora, to se odvijalo prije mog
dolaska, zatim je pitao za grupu Mahvi i doktora Tovliatija, kao da su oni tko zna kako
vani. Moda ni sam Dadgar ne zna to zapravo trai - moda samo nasumce baca udice,
nadajui se da e izvui neki dokaz o nezakonitom poslovanju.
Koliko e jo trajati ova farsa?
Bili je stajao u hodniku, u zimskom kaputu jer je bilo hladno. Netko mu je bio donio
alicu aja, pa je grijao ruke na njoj dok je pijuckao vrelu tekuinu. Zgrada je bila ne samo
hladna nego i neosvijetljena.
Billu se ve na prvi pogled uinilo da je Dadgar drukiji od Iranaca koje je poznavao.
Bio je hladan, grub i nepristupaan. U ambasadi su rekli da je Dadgar naklonjen" Billu i
Paulu, ali Bili nije stekao takav dojam.
Pitao se kakvu igru Dadgar igra. Da li pokuava da ih uplai ili zaista ozbiljno
razmilja o tome da ih uhapsi? Bilo kako bilo, sastanak se nije odvijao kako su to ljudi iz
ambasade predvidjeli. Njihov savjet da dou bez advokata i bez predstavnika ambasade bio
je po svemu sudei lo; moda jednostavno nisu eljeli da budu umijeani. U svakom sluaju
Paul i Bili ostali su preputeni sami sebi. Dan nee biti nimalo ugodan. Ali, kad sve proe,
bar e moi otputovati kui.
Gledajui kroz prozor, Bili je primijetio neku guvu na Eisenhowerovoj aveniji. Neto
dalje niz ulicu demonstranti su zaustavljali automobile i lijepili na vjetrobrane plakate sa
slikom Homeinija, a vojnici koji su uvali zgradu ministarstva zaustavljali su automobile i
skidali plakate. Dok je promatrao prizor, vojnici su postajali sve ratoborniji. Razbili su far
jednog automobila, a na drugom automobilu vjetrobran, kao da ele kazniti vozae. Zatim
su izvukli jednog vozaa iz kola i poeli ga udarati.
Slijedei automobil na koji su se okomili bio je taksi, teheranski naranasti taksi.
Projurio je ne zaustavljajui se, to nije bilo nimalo udno, i time razbjesnio vojnike koji su
potrali za njim, pucajui iz puaka. Bili ih je ubrzo izgubio iz vida, i taksi i vojnike koji su
trali za njim.
Vojnici su nakon toga prekinuli mranu igru i vratili se na svoja mjesta u zidom
okruenom dvoritu ispred zgrade ministarstva. Incident, karakteristian po udnoj
mjeavini djetinjaste neozbiljnosti i okrutnosti, bio je na neki nain slika onoga to se
dogaalo u Iranu. Zemlja je ila nizbrdo. ah je izgubio kontrolu nad situacijom i
pobunjenici su odluili da ga protjeraju ili ubiju. Billu je bilo ao ljudi u automobilima,
rtava okolnosti; oni nisu mogli uiniti nita, mogli su se samo nadati da e se stanje
popraviti. A ako ni Iranci vie nisu sigurni, pomislio je, Amerikanci su dakako u jo veoj
opasnosti. Moramo to prije otii iz ove zemlje.
U hodniku su neto podalje stajala dva Iranca i takoer promatrala guvu na
Eisenhowerovoj aveniji. inilo se da ih je ono to su vidjeli potreslo kao i Billa.
Jutro je polako prelo u popodne. Bili je dobio jo jednu alicu aja i sendvi za ruak.
Pitao se to se dogaa u sobi za sasluanje. Nije ga nimalo iznenaivalo to je ostavljen da
eka; u Iranu je za jedan sat znailo isto to i kasnije, moda". Ipak se, kako je dan
odmicao, poeo osjeati sve nelagodnije. Je li se Paul naao u nevolji?
Dvojica Iranaca ostala su u hodniku cijelo popodne, ne radei nita. Bili se poeo pitati
tko su oni zapravo. Ali se nije upustio u razgovor s njima.
Poelio je da vrijeme bre prolazi. Imao je rezervaciju za sutranji avion. Emily i djeca
bili su u Washingtonu, gdje su ivjeli i njegovi i Emilyni roditelji. Pripremili su u njegovu

23

ast veoma svean doek Nove godine. Jedva je ekao da ih sve ponovo vidi.
Trebalo je da otputuje iz Irana jo prije nekoliko tjedana, kad su poeli napadi
zapaljivim bombama. Meu onima na ije su kue baene bombe bila je jedna njegova
poznanica s kojom je, dok je bila djevojica, iao u srednju kolu u Washingtonu. Bila je
udata za diplomatu, funkcionera u amerikoj ambasadi. Bili je razgovarao s njima nakon
incidenta. Nitko, na sreu, nije bio povrijeen, ali veoma su se uplaili. Trebalo je da
izvuem pouku iz toga i smjesta otputujem, pomislio je.
Konano je Abolhasan otvorio vrata i pozvao ga.
- Uite, Bili, molim vas.
Bili je pogledao na sat. Bilo je pet sati. Uao je.
- Hladno je - rekao je sjedajui.
- Na toj stolici je prilino vrue - rekao je Paul, na silu se osmjehujui. Bili je pogledao
Paula; izgledao je veoma uznemiren.
Dadgar je prije sasluanja popio alicu aja i pojeo sendvi. Promatrajui ga, Bili je
pomislio: Pazi se, ovaj tip e pokuati da nam namjesti klopku, kako nas ne bi morao pustiti
da otputujemo.
Sasluanje je poelo. Bili je rekao svoje ime i prezime, datum i mjesto roenja, naveo je
kole koje je pohaao, kvalifikacije i radno iskustvo. Dok je postavljao pitanja i zapisivao
odgovore Dadgarovo lice bilo je potpuno bezizraajno; taj ovjek je kao stroj, pomislio je
Bili.
Poeo je shvaati zato je razgovor s Paulom tako dugo trajao. Svako pitanje trebalo je
prevesti sa perzijskoga na engleski i svaki odgovor sa engleskoga na perzijski. Prevodila je
gospoa Nourba, a Abolhasan je samo ponekad upadao s nekim objanjenjem ili
ispravkom.
Dadgar je pitao Billa kako je EDS izvravao ugovor s ministarstvom. Bili je odgovarao
opirno i s mnogo pojedinosti iako je tema bila sloena i teko shvatljiva onome tko nije
posjedovao odreena tehnika znanja; bio je siguran da gospoa Nourba ne razumije ono
to on govori. Nitko se, uostalom, nije ni mogao nadati da e postavljajui nekoliko pitanja
opeg karaktera shvatiti cijeli kompleksni projekt. Kakve su to sad gluposti, pitao se Bili. S
kakvim ciljem taj Dadgar sjedi cijeli dan u ledenoj sobi i postavlja glupa pitanja? Bili je
zakljuio da se radi o nekom posebnom perzijskom ritualu. Dadgaru je potrebno da popuni
svoje zapisnike, da pokae kako je obavio istragu u svim pravcima i tako se unaprijed zatiti
od eventualne kritike. Ono krajnje, ono najgore to se moe dogoditi jest da ih jo neko
vrijeme zadrzi-u Iranu. Kako god se uzme, sve je samo pitanje vremena.
I Dadgar i gospoa Nourba drali su se neprijateljski. Razgovor se sve vie pretvarao
u unakrsno ispitivanje, kao u sudnici. Dadgar je rekao da su izvjetaji EDS-a o obavljenim
radovima bili netoni i da ih je EDS koristio kako bi od ministarstva izvukao novac za posao
koji nije obavljen. Bili je ukazao na injenicu da funkcioneri ministarstva, koji su po svom
poloaju imali uvid u itavu stvar, nikad nisu rekli da bi neki izvjetaj mogao biti laan. Ako
EDS nije izvravao svoje obaveze, zato se nitko nije alio? Dadgar to moe provjeriti u
arhivi ministarstva.
Dadgar je pitao za doktora Tovliatija, i kad je Bili objasnio njegovu ulogu, gospoa
Nourba, govorei prije nego to joj je Dadgar rekao da prevede njegove rijei, izjavila je
kako Billovo objanjenje ne odgovara istini.
Slijedilo je nekoliko nepovezanih pitanja, meu kojima je bilo jedno gotovo
misteriozno - ima li meu namjetenicima EDS-a Grka? Bili je rekao da nema, pitajui se
kakve to veze ima s bilo im. Dadgar kao da je gubio strpljenje. Moda se nadao da e se
Billovi odgovori razlikovati od Paulovih, pa je sad, razoruan, jednostavno urio da obavi
posao. Pitanja je postavljao u urbi, nemamo; na Billove odgovore nije reagirao potpitanjima, niti je traio dodatna objanjenja. Nakon jednog sata sasluanje je bilo zavreno.

24

- Molim vas da se potpiete ispod svakog pitanja i odgovora u biljenici gospodina

Dadgara - rekla je gospoa Nourba.
- Ali, sve je to napisano na perzijskome, ne mogu proitati niti jedne rijei - pobunio se
Bili. To je podvala, pomislio je; pokuavaju me navui da potpiem priznanje da sam nekog
ubio, da sam se bavio pijunaom ili da sam izvrio tko zna kakav zloin to ga je Dadgar
izmislio.
- Ja u pregledati biljeke i provjeriti njihovu tonost - rekao je Abolhasan.
Paul i Bili su ekali dok je Abolhasan provjeravao biljeke. inilo im se da to radi
prilino povrno. Spustio je biljenicu na stol.
- Savjetujem vam da potpiete - rekao je.
Bili je bio uvjeren da ne bi trebalo, ali nije imao izbora. Mora potpisati ako eli da
otputuje kui.
Pogledao je Paula. Paul je slegnuo ramenima.
- Bit e najbolje da potpiemo, mislim.
Prelistali su biljenicu, najprije jedan, zatim drugi, i potpisali se ispod nerazumljivih
krabotina na perzijskom.
Kad su zavrili, u sobi je zavladala napeta atmosfera. Sad nam mora rei da moemo
otputovati kui, pomislio je Bili.
Dadgar je nekoliko minuta pedantno slagao papire, razgovarajui istovremeno s
Abolhasanom na perzijskom. Zatim je iziao. Abolhasan se okrenuo Paulu i Billu, ozbiljna
lica.
- Uhapeni ste - rekao je.
Billu se smrklo pred oima. Nee letjeti, nee vidjeti Washington, nee vidjeti Emily,
nee biti doeka Nove godine...
- Kaucija je odreena na devedeset milijuna tomana, ezdeset milijuna za vas, Paul, a
trideset milijuna za Billa.
- Gospode! - rekao je Paul. - Devedeset milijuna tomana iznosi...
Abolhasan je izraunao iznos na komadiu papira.
- Neto manje od trinaest milijuna dolara.
- alite se! - rekao je Bili. - Trinaest milijuna? Za ubojicu je odreena kaucija od
dvadeset tisua!
- Pitao je da li ste spremni da poloite kauciju - rekao je Abolhasan.
Paul se nasmijao.
- Recite mu da sad nemam kod sebe toliko novaca, da u morati skoknuti do banke.
Abolhasan nije rekao nita.
- On to ne misli ozbiljno - rekao je Paul.
- Misli ozbiljno - rekao je Abolhasan.
Billa je iznenada uhvatio straan bijes - bio je ljut na Dadgara, ljut na Loua Goelza, ljut
na cijeli prokleti svijet. Namjestili su im klopku, a oni su naivno upali u nju. Zaboga, ta doli
su ovamo dobrovoljno, na sastanak to ga je ugovorila Ambasada Sjedinjenih Drava. Nisu
uradili nita protuzakonito i nitko nije iznio ni najmanji dokaz protiv njih - a ipak e ih baciti
u zatvor, i to je jo gore, u iranski zatvor!
- Doputeno vam je da obavite po jedan telefonski razgovor - rekao je Abolhasan.
Kao u detektivskom filmu na televiziji - po jedan telefonski razgovor, a zatim u eliju.
Paul je podigao slualicu i okrenuo broj.
- Lloyda Briggsa, molim. Ovdje Paul Chiapparone... Lloyd? Danas neu doi na
veeru. Uhapsili su nas.
Paul jo uvijek ne vjeruje, pomislio je Bili.
Paul je nekoliko trenutaka sluao, a zatim rekao:
- Kako bi bilo da za poetak nazove Gaydena? - Bili Gayden, imenjak i gotovo

25

prezimenjak Billa Gaylorda, bio je predsjednik Electronic Data Systems World Corporation i
neposredni Paulov pretpostavljeni. im vijest stigne u Dallas, pomislio je Bili, ove iranske
aljivine e vidjeti to se dogaa kad EDS doista krene u akciju.
Paul je spustio slualicu i prepustio telefon Billu. Bili je okrenuo broj amerike
ambasade i zatraio da mu daju vezu s generalnim konzulom.
- Goelz? Ovdje Bili Gaylord, Upravo su nas uhapsili i odredili kauciju od trinaest
milijuna dolara.
- Kako se to dogodilo?
Billu je iao na ivce Goelzov mirni, odmjereni glas.
- Vi ste ugovorili ovaj sastanak i rekli ste da e nam nakon toga biti doputeno da
otputujemo!
- Ako niste uinili nita protuzakonito, ja sam uvjeren...
- to vam znai to ako? - viknuo je Bili.
- Poslat u nekoga k vama u zatvor to budem mogao prije - rekao je Goelz.
Bili je spustio slualicu.
Dva Iranca koji su cijelog dana ekali u hodniku uli su u sobu. Bili je tek tada
primijetio da su obojica krupni i snani i postalo mu je jasno da su policajci u civilu.
- Dadgar je rekao kako nema potrebe da vam stavljaju lisice - rekao je Abolhasan.
- Zaista lijepo, hvala - rekao je Paul.
Bili se iznenada sjetio svega onoga to je uo o muenju zatvorenika u ahovim
zatvorima. Pokuao je da ne misli na to.
- Hoete li mi dati vae torbe i lisnice? - upitao je Abolhasan.
Predali su mu svoje stvari. Paul je zadrao sto dolara.
- Znate li gdje se nalazi zatvor? - upitao je Paul Abol-hasana.
- Bit ete odvedeni u ustanovu za smjetaj privremeno zadranih osoba pri
Ministarstvu pravosua u ulici Omara Hajjama.
- Vratite se to bre u Bukuret" i izvijestite Lloyda Briggsa o svim pojedinostima.
- U redu.
Jedan od policajaca u civilu otvorio je vrata i ostao kraj njih. Bili je pogledao u Paula.
Paul je slegnuo ramenima.
Izili su.
Policajci su ih otpratili niz stepenice do jednog malog automobila.
- Mislim da neemo ostati u zatvoru vie od nekoliko sati - rekao je Paul. - Toliko e
otprilike biti potrebno ambasadi i EDS-u da poalju ljude i poloe kauciju.
- Moda su oni ve tamo - rekao je Bili optimistiki.
Vii policajac sjeo je za volan. Njegov kolega smjestio se kraj njega. Izvezli su se iz
dvorita na Eisenhowerovu aveniju i krenuli najveom brzinom. Nakon nekog vremena
naglo su skrenuli u usku jednosmjernu ulicu, vozei pogrenim smjerom, veoma brzo. Bili
se uhvatio za naslon prednjeg sjedita. Krivudali su, izbjegavajui automobile i autobuse to
su dolazili iz suprotnog smjera, dok su vozai pritiskali sirene i prijetili im akama.
Vozili su prema jugu, zatim skrenuli malo prema istoku. Bili je razmiljao o tome kako
e izgledati njihov dolazak u zatvor. Hoe li ljudi iz ambasade ili EDS-a doi tamo da
pregovaraju o snienju kaucije, i hoe li umjesto u eliju otii kui? Funkcioneri iz ambasade
bit e sigurno ogoreni Dadgarovim postupkom. Ambasador Sullivan e intervenirati,
zahtijevajui da ih smjesta puste. Konano, strpati dvojicu Amerikanaca u zatvor iako nisu
uinili nita protuzakonito, a zatim zahtijevati za njih kauciju od trinaest milijuna dolara ne
moe se nazvati drukije nego sramnim postupkom. Cijela situacija je apsurdna i smijena.
Smijeno nije bilo samo to to je on sjedio u policijskom automobilu, utke gledajui
kroz prozor i pitajui se to e se dalje dogaati.
to su vie odmicali prema jugu, prizori to ih je vidio kroz prozor izazivali su u

26

njemu sve vei strah.

U sjevernim dijelovima grada, gdje su ivjeli i radili Amerikanci, neredi i sukobi
izbijali su tek povremeno i mjestimino, dok su ovdje - to je bilo oito - buktali bez
prestanka. Ulice su bile zakrene pocrnjelim olupinama izgorjelih autobusa. Skupine od po
nekoliko stotina demonstranata marirale su, viui i skandirajui, palei kola i podiui
barikade. Djeaci su gaali automobile Molotovljevim koktelima - bocama benzina sa
zapaljenim komadom krpe kao upaljaem. inilo se da ba ne biraju mete. Na automobil
mogao bi biti slijedea, pomislio je Bili. uo je paljbu, ali vani je vladala tama pa nije mogao
vidjeti tko u koga puca. Voza ni na trenutak nije smanjivao brzinu. Svaka druga ulica bila
je blokirana gomilom demonstranata, barikadom, ili zapaljenim kolima. Voza je okretao
automobil ne obazirui se na druga vozila i prometne znake i vratolomnom brzinom jurio
kroz sporedne ulice i prolaze izmeu kua, kako bi zaobiao prepreke. Neemo ivi stii,
pomislio je Bili i dodirnuo krunicu koju je nosio u depu.
inilo se da vonji nikad nee doi kraj, a onda je mali automobil iznenada skrenuo u
okruglo dvorite i zaustavio se. Krupni voza je bez rijei iziao iz kola i nestao u zgradi.
Ministarstvo pravosua zauzimalo je cijeli blok. Po onome to je mogao vidjeti u
mraku - ulina svjetla nisu gorjela - Bili je zakljuio da zgrada ima pet katova. Voza se
zadrao deset-petnaest minuta, a kad se vratio, ponovo je sjeo za volan i odvezao automobil
oko bloka. Javio se nekome da je dovezao zatvorenike, zakljuio je Bili.
Iza zgrade voza je skrenuo s automobilom na plonik i zaustavio ga pred velikim
eljeznim dvokrilnim vratima u dugakom i visokom zidu od cigle. Negdje sasvim desno,
na mjestu gdje je zid zavravao, nazirali su se nejasni obrisi malog parka ili vrta. Voza je
iziao. Na jednom krilu ulaznih vrata otvorio se prozori, i uslijedio je kratak razgovor na
perzijskom. Zatim su se vrata otvorila. Voza je dao znak Paulu i Billu da iziu iz kola.
Proli su kroz vrata.
Bili je pogledao oko sebe. Nalazili su se u malom dvoritu. Vidio je deset-petnaest
straara naoruanih automatskim pukama. Pred njim se pruala polukruna staza s
nekoliko parkiranih automobila i kamiona. S lijeve strane, pored samog zida od cigle,
nalazila se jedna mala, prizemna zgrada. S desne strane vidjela su se jo jedna eljezna vrata.
Voza je priao tim drugim eljeznim vratima i pokucao. Ponovo se otvorio prozori,
nakon ega je slijedio razgovor na perzijskome. Zatim su se vrata otvorila. Paula i Billa uveli
su u zgradu.
Nali su se u maloj prostoriji za prijem zatvorenika, s jednim stolom i nekoliko stolica.
Bili je uzalud gledao naokolo. Nije bilo pravnih zastupnika, nije bilo slubenika ambasade,
nije bilo funkcionera EDS-a koji e ih spasiti zatvora. Preputeni su sami sebi, pomislio je, i
sve skupa postaje opasno.
Iza stola je stajao straar s kemijskom olovkom u ruci i gomilom formulara. Upitao ih
je neto na perzijskome. Paul je, nasumce, rekao svoje ime i prezime, i izdiktirao ih straaru
slovo po slovo.
Ispunjavanje formulara trajalo je gotovo jedan sat. Iz zatvora je doveden zatvorenik
koji govori engleski, da pomogne pri prevoenju. Paul i Bili izdiktirali su svoje adrese u
Teheranu, brojeve telefona, podatke o roenju i nabrojali sve to posjeduju. Novac im je
oduzet, ostavljeno im je samo po dvije tisue riala, oko trideset dolara.
Zatim su ih odveli u susjednu sobu i rekli im da se svuku. Svukli su se do donjeg
rublja, a straari su pretresli najprije njihovu odjeu, zatim njih. Paulu su rekli da se ponovo
obue, ali Billu ne. Bilo je veoma hladno; grijanje je i tu bilo iskljueno. Bili se drhtei pitao
to e se dalje dogoditi. Bilo je oito da su jedini Amerikanci u zatvoru. Sve to je uo i itao
o zatvorima bilo je strano. to e straari uiniti s njim i Paulom? Kako e se ponaati ostali
zatvorenici? Ali, netko e ve doi da ih izvue, to sad mogu oekivati svakog trenutka.
- Mogu li obui kaput? - upitao je straara.

27

Straar ga nije razumio.

- Kaput - rekao je Bili, pokretima pokazujui oblaenje kaputa.
Straar mu je dodao kaput.
Neto kasnije doao je drugi straar i rekao Billu da se obue.
Odveli su ih natrag u prostoriju za prijem. Bili je ponovo eljno potraio pogledom
odvjetnike i prijatelje, i ponovo se razoarao.
Poveli su ih dalje. Otvorila su se druga vrata i sili su niz stepenice u podrum.
Podrum je bio hladan, mraan i prljav. Sve elije bile su prepune zatvorenika,
iskljuivo Iranaca. estok zadah urina natjerao je Billa da zaepi nos i polako die. Straar je
otvorio vrata elije broj 9, i Paul i Bili su uli.
esnaest neobrijanih lica radoznalo je zurilo u njih. Paul i Bili su gledali oko sebe,
uasnuti.
Vrata elije iza njihovih lea s treskom su se zatvorila.

28

Drugo poglavlje
1.
Do tog trenutka ivot je Rossu Perotu bio vie nego naklonjen.
Dvadeset osmog prosinca 1978. godine ujutro sjedio je za stolom u svojoj planinskoj
kui u Vailu, Colorado, i ekao da ga Holly, kuharica, poslui dorukom.
Priljubljena uz strmu padinu, napola skrivene bjelogorinom umom, njegova
brvnara" je imala est spavaih soba, pet kupaonica, dnevnu sobu dugu deset metara i
prostoriju za oporavak" poslije skijanja, sa bazenom i kaminom. Bila je to samo kua za
odmor.
Ross Perot je bio bogat.
Osnovao je EDS s kapitalom od tisuu dolara, a sad su dionice kompanije - od kojih je
on osobno posjedovao vie od polovine - vrijedile nekoliko stotina milijuna dolara. Bio je
jedini vlasnik Petrus Oil & Gas Company koja je posjedovala rezerve vrijedne na stotine
milijuna dolara. Uz to je bio vlasnik velikog broja nekretnina u Dallasu. Bilo je veoma teko
tono izraunati vrijednost njegove imovine - ona je u velikoj mjeri zavisila od toga kako se
rauna - ali je sasvim sigurno premaivala brojku od pet stotina milijuna dolara i vjerojatno
nije bila mnogo manja od milijarde.
U romanima, fantastino bogate ljude obino prikazuju kao pohlepne, vlastoljubive,
omraene i nesretne neurotiare - uvijek nesretne. Perot nije mnogo itao romane. On je bio
sretan.
Nije mislio da njegova srea dolazi od novca. Vjerovao je u zaraivanje novca, u
poslove i profite, zato to je to pokretalo Ameriku, i uivao je u igrakama koje je mogao
dobiti za novac - u jahti, motornim amcima, helikopteru. Ipak, nikad nije sanjario o tome
kako se valja po novanicama. Ono o emu jest sanjario bila je izgradnja uspjene firme koja
e zapoljavati na tisue ljudi, ali njegov najvei ostvareni san bio je tu, pred njegovim
oima: njegova obitelj, to se trkarajui u sportskoj odjei pripremala za skijanje. Bio je tu
Ross Mlai, dvadesetogodinjak. Ako je u Texasu ivio neki mladi bolji od njega, Ross je
tek trebalo da ga sretne. Bile su tu njegove etiri, slovom i brojkom, etiri keri: Nancy,
Suzanne, Carolyn i Katherine. Sve su bile zdrave, bistre i ljupke.
Perot je razgovarajui s novinarima esto govorio da e svoj uspjeh u ivotu mjeriti po
tome kakvim e putovima krenuti njegova djeca. Ako izrastu u dobre graane, zainteresirane
za dobrobit drugih, moi e rei da mu ivot nije proao uzalud. (Novinari bi na to rekli:
Prokletstvo, ja vam vjerujem, ali ako stavim takvo neto u lanak, itaoci e pomisliti da sam
potplaen! a Perot bi jednostavno odvratio: Meni je svejedno. Ja vam govorim istinu, a vi
napiite to hoete.") Djeca su mu bila upravo onakva kakvu je elio, bar zasad. To to su
odrasla u bogatstvu i imala sve to su mogla poeljeti nije ih pokvarilo. Bilo je to ravno udu.
Za djecom je trkarala, s kartama za uspinjau, vunenim arapama i losionom za
sunanje, osoba najzaslunija za to udo, Margot Perot. Bila je lijepa, srdana, inteligentna,
otmjena - i savrena majka. Mogla se, da je htjela, udati za Johna Kennedyja, Paula
Newmana, kneza Rainiera ili nekog od Rockefellerovih. Umjesto toga zaljubila se u Rossa
Perota iz Texarkane u Texasu, ovjeka visokog metar sedamdeset, sa slomljenim nosom i
depovima u kojima nije bilo niega osim nade. Perot je cijelog ivota bio uvjeren da ga prati
srea. Sada, sa etrdeset osam godina, kad god je pogledao unazad mogao je zakljuiti da je
najvea srea na koju je naiao bila Margot.
Bio je sretan ovjek sa sretnom obitelji, ali na tu sreu pala je ovog Boia jedna sjena.
Perotova majka je umirala. Bolovala je od raka kostiju. Na sam Badnjak je pala u kui; pad
nije bio teak, ali kosti su joj bile oslabljene od raka pa je slomila kuk tako da su je morali

29

hitno prebaciti u bolnicu Baylor, u sreditu Dallasa.

Perotova sestra Bette provela je tu no s majkom, a onda su na sam Boi Ross, Margot i
njihovo petoro djece ubacili poklone u terenska kola i odvezli se u bolnicu. Baka je bila tako
dobro raspoloena da su svi uivali. No, odbila je da dou sutradan - znala je za njihov plan
da odu na skijanje i uporno zahtijevala da tako i uine, bez obzira na nju. Margot i djeca
odvezli su se 26. prosinca u Vail, ali Perot je ostao.
Uslijedila je borba volja koju je Perot vodio sa svojom majkom jo od djetinjstva. Lulu
May Perot bila je tek centimetar-dva via od metar i pol i fiziki veoma slabana, ali to se
vrstoe tie mogla se mjeriti s bilo kojim narednikom marinaca. Rekla mu je da je mnogo
radio i da mu je potreban odmor. Odgovorio je kako ne eli da je ostavi samu. Konano su se
umijeali lijenici i rekli mu kako joj ostajui protiv njene volje nimalo ne pomae. I tako se
idueg dana pridruio svojoj obitelji u Vailu. Pobijedila je, kao to je pobjeivala i dok je bio
djeak.
Takvu borbu vodili su oko jedne skautske akcije. Podruje Texarkane je bilo
poplavljeno, pa su skauti odluili da se ulogore u blizini mjesta katastrofe i da tri dana
pomau u zbrinjavanju nastradalih. Mladi Ross Perot je odluio da poe s njima, ali njegova
majka je znala da je jo mali i da bi bio samo na teret voi odreda. Ross je navaljivao i
navaljivao, ali ona se samo blago osmjehivala i odgovarala Ne! Konano se izborio za jedan
ustupak - dopustila mu je da poe i pomogne u podizanju atora, ali da se iste veeri vrati
kui. To nije bio neki naroit kompromis, ali on je bio nesposoban da joj se suprotstavi.
Trebalo je samo da zamisli scenu kako se vraa kui i da izgovori u sebi rijei kojima e joj
saopiti da je nije posluao pa da postane svjestan kako to ne moe uiniti.
Nikad ga nije udarila. Nije se mogao sjetiti ni da je nekad podigla glas. Nije istjerivala
poslunost strahom. Plave kose, plavih oiju i blage naravi drala ga je, kao i njegovu sestru
Bette, na lancu ljubavi. Samo bi ga pogledala ravno u oi i rekla mu to da radi, i on
jednostavno nije mogao uiniti nita to joj ne bi bilo po volji.
ak i kad je imao dvadeset tri godine, nakon to je obiao svijet i vratio se, pitala ga je:
,,S kim se sastaje veeras? Kamo ide? U koliko sati e se vratiti?" A kad bi doao kui,
uvijek ju je morao poljubiti za laku no. U to vrijeme rijetko su se kada sukobljavali jer su
njeni principi ve bili tako duboko ukorijenjeni u njemu da su postali njegovi. Tada je
upravljala u obitelji kao ustavni monarh koji dri u rukama simbole vlasti ispred onih koji
istinski odluuju.
Nije naslijedio samo njene principe. Naslijedio je i njenu elinu volju. I on je znao
pogledati ljude ravno u oi. I oenio se enom koja je bila slina njegovoj majci. Plavokosa i
plavooka, Margot je imala blagu prirodu Lulu May. Samo to Margot nije vladala Rossom.
Majke nisu besmrtne, a Lulu May je imala osamdeset dvije godine, no Perot se nije
mogao pomiriti s tim. Ona je jo uvijek igrala veliku ulogu u njihovu ivotu. Nije mu vie
nareivala, ali ga je hrabrila. Hrabrila ga je kad je osnovao EDS i u prvim godinama je radila
kao glavni knjigovoa kompanije, pored toga to je kao osniva bila lan upravnog odbora. S
njom je uvijek mogao razgovarati o svim problemima. Savjetovao se s njom i u prosincu
1969. godine, kad je kampanja za osloboenje amerikih zarobljenika u Vijetnamu, koju je
pokrenuo, bila u punom jeku. Spremao se da otputuje u Hanoi, a njegove kolege u EDS-u su
ga upozoravale da bi vrijednost akcija kompanije mogla pasti ako on bude stavljao svoj ivot
na kocku. Naao se pred dilemom - ima li pravo djelovati protiv interesa akcionara, makar i s
najplemenitijim pobudama? Postavio je to pitanje majci. Odgovorila je bez oklijevanja: Ako
im se ne svia, neka prodaju svoje akcije." Zarobljenici su umirali i to je bilo daleko vanije
od cijene akcija EDS-a.
Do tog bi zakljuka, dakako, Perot bio i sam doao. Nije mu ona morala govoriti to da
radi. I bez nje bi on bio isti ovjek i radio isto to i sada. Nedostajat e mu, to je sve. Zaista e
mu mnogo, mnogo nedostajati.

30

Ali on nije bio od onih ljudi koji se preputaju tugovanju. Danas za nju vie ne moe
uiniti nita. Prije dvije godine, kad je doivjela modani udar, prevrnuo je u nedjelju poslije
podne cijeli Dallas da pronae najboljeg neurokirurga i dovede ga u bolnicu. Na krizu je
reagirao akcijom, ali ako nita nije mogao uiniti, znao je istisnuti problem iz misli,
zaboraviti loe vijesti i posvetiti se drugom poslu. Nije htio da hodajui naokolo sumorna
lica kvari blagdan svojoj obitelji. Bio je spreman na zabavu i igru, spreman da uiva u
drutvu svoje supruge i djece.
Zazvonio je telefon i prekinuo mu misli. Otiao je u kuhinju i podigao slualicu.
- Ross Perot - rekao je.
- Ross, ovdje Bili Gayden.
- Zdravo, Bille.
Gayden je bio stara kua u EDS-u, stupio je u kompaniju jo 1967. godine. Bio je, na
neki nain, tipian trgovaki putnik, veseljak, dobar sa svakim. Volio je alu, aicu, cigarete
i poker. Uz to je bio pravi udotvorac na podruju financija, strunjak za integracije, fuzije i
zajednike poslove, zbog ega ga je Perot i postavio za predsjednika EDS World
Corporation. Gayden je posjedovao neukrotiv smisao za humor - znao je rei neto duhovito
i u najozbiljnijoj situaciji - ali sad mu je glas zvuao sumorno.
- Ross, imamo problem.
To je bila uobiajena fraza u EDS-u. Imamo problem znailo je loe vijesti.
- Radi se o Paulu i Billu - nastavio je Gayden.
Perot je smjesta znao o emu se radi. Nain na koji je dvojici njegovih funkcionera u
Iranu onemogueno da napuste zemlju izgledao je od poetka zloslutno i taj dogaaj bio je
stalno prisutan u njegovim mislima, iako mu je majka umirala.
- Trebalo je da danas budu puteni - rekao je.
- Uhapeni su.
Bijes se rodio u obliku slabog, jedva primjetnog gra u dubini eluca.
- ekaj malo, Bili, meni su rekli da e im biti doputeno da napuste Iran im obave
zakazani razgovor. Hou da znam to se to dogodilo.
- Jednostavno su ih strpali u zatvor.
- Pod kakvom optubom?
- Nisu im rekli za to su optueni.
- Po kojem zakonu su ih uhapsili?
- Ni to nisu rekli.
- A to emo mi poduzeti da ih izvuemo?
- Odredili su kauciju u visini od devedeset milijuna tomana. To je dvanaest milijuna
sedam stotina pedeset tisua dolara.
- Dvanaest milijuna?
- Tako je.
- Kako se, do bijesa, to dogodilo?
- Razgovarao sam s Lloydom Briggsom preko telefona pola sata, Ross, pokuavajui
da shvatim to se dogaa, i mogu rei samo da to ni Lloydu nije jasno.
Perot je nainio stanku. Funkcioneri EDS-a bili su duni da mu daju odgovore, a ne da
postavljaju pitanja. Gayden je morao znati kako ne smije zvati prije nego to se dobro o
svemu informira. Perot je znao da sad od njega vie nita nee izvui. Gayden jednostavno
nije raspolagao potrebnim informacijama.
- Pozovi odmah Toma Lucea - rekao je Perot. - Nazovi State Department u
Washingtonu. Ta stvar ima prioritet nad svim drugim poslovima. Neu da ni minute vie
sjede u tom prokletom zatvoru.
Margot je naulila ui kad je ula kako Ross poviava ton; rijetko se dogaalo da

31

upotrebljava grube rijei, naroito pred djecom. Doao je iz kuhinje smrknuta lica. Oi su mu
bile plave kao Sjeverno ledeno more, i isto tako hladne. Poznavala je taj pogled. To nije bio
samo bijes - on nije bio od ljudi sklonih da rasipaju energiju na vanjsku demonstraciju
neraspoloenja. Bio je to pogled koji je izraavao nepokolebljivu odlunost. Govorio je o
tome kako e odluno poduzeti neto, kako e pokrenuti nebo i zemlju da to i ostvari. Ona je
osjetila u njemu tu odlunost, tu snagu, kad ga je prvi put srela, u Mornarikoj akademiji u
Annapolisu... Je li mogue da je to bilo prije dvadeset pet godina? Bio je to kvalitet koji ga je
izdvajao iz gomile, koji ga je inio drukijim od ostalih. Oh, imao je on i drugih kvaliteta bio je inteligentan, bio je duhovit, mogao je armirati i ptice na drveu - ali ono to ga je
inilo izuzetnim bila je ta njegova snaga volje. Kad bi se u njegovim oima pojavio taj pogled,
nita ga nije moglo zaustaviti, kao ni vlak bez konica na nizbrdici.
- Iranci su uhapsili Paula i Billa - rekao je.
Margot je odmah pomislila na njihove ene. Poznavala je obje, godinama. Ruthie
Chiapparone bila je sitna, smirena, uvijek nasmijana ena bujne plave kose. Izgledala je
nekako krhko i izazivala u mukarcima elju da je zatite. Njoj e ta vijest teko pasti. Emily
Gaylord je bila vra, bar izvana gledano. Mrava, plava, Emily je bila puna ivota, uvijek
spremna na akciju; ona e htjeti da sjedne u avion i poe da sama izbavi Billa. Razlika
izmeu tih dviju ena se vidjela i po nainu na koji su se odijevale. Ruthie je voljela mekane
tkanine i blage obrise, a Emily je bila sklona elegantnoj odjei i jarkim bojama. Emily e patiti
u sebi.
- Vraam se u Dallas - rekao je Ross.
- Vani je vijavica - rekla je Margot promatrajui kroz prozor snjene pahuljice to su se
kovitlale iznad padine. Bila je svjesna da uzalud troi rijei - nikakav snijeg i led nee ga sad
zaustaviti. Mislila je na ono to e se dogoditi. Ross nee moi sjediti za svojim stolom u
Dallasu dok dvojica njegovih ljudi lee u iranskom zatvoru. On ne ide u Dallas, pomislila je,
on odlazi u Iran.
- Uzet u terenska kola - rekao je. - U Denveru mogu uhvatiti avion.
Margot je potisnula strepnje i osmjehnula se.
- Samo paljivo vozi, molim te - rekla je.
Perot je sjedio zgrbljen za volanom svog GM Suburbana, vozei oprezno. Cesta je bila
prekrivena ledom. Snijeg se skupljao du donjeg ruba vjetrobrana i skraivao hod brisaa.
Zurio je u cestu pred sobom. Denver je bio 170 kilometara udaljen od Vaila. Imao je vremena
za razmiljanje.
Jo uvijek je bio bijesan.
Nije bio bijesan samo zbog toga to su Paul i Bili uhapeni. Uhapeni su zato to su
otili u Iran, a otili su u Iran zato to ih je on, Perot, tamo poslao.
Situacija u Iranu ga je zabrinjavala ve mjesecima. Jednog dana, nakon to je leao
budan cijele noi i razmiljao o onome to se dogaalo, otiao je u svoj ured i rekao:
Povucite ljude. Ako pogrijeimo, sve to smo izgubili je cijena tri-etiri stotine avionskih
karata. Neka krenu jo danas."
Bila je to jedna od rijetkih prilika kad njegovo nareenje nije izvreno. Svi su oklijevali,
u Dallasu i u Teheranu. Ali, to im nije mogao zamjeriti. I njemu je nedostajalo odlunosti. Da
je on nastupio odluno, evakuacija bi bila obavljena jo istog dana; nije bio dovoljno odluan,
a idueg dana policija je zatraila pasoe.
Dugovao je Paulu i Billu mnogo toga. Poseban dug lojalnosti osjeao je prema onim
ljudima koji su stavili na kocku svoju karijeru pridruujui se EDS-u kad je jo bio nova
kompanija koja se bori da stane na noge. Mnogo puta mu se dogodilo da nae pravog
ovjeka, razgovara s njim, zainteresira ga za posao i ponudi mu mjesto, no taj bi kasnije,
nakon to je porazgovarao sa svojom obitelji, rekao kako je EDS premalena firma, previe

32

mlada, kako ne eli riskirati...

Paul i Bili su ne samo riskirali ve su ne tedei snage radili na tome da se taj njihov
rizik isplati. Bili je komponirao osnovni raunarski sistem za administraciju po programima
Medicare i Medicaid koji su, usvojeni u mnogim amerikim dravama, predstavljali temelj
poslovnog uspjeha EDS-a. U tim je danima radio bez odmora, proveo mnogo tjedana daleko
od kue i selio se s obitelji irom zemlje. Isto tako odan suradnik bio je i Paul. Kad je
kompanija imala premalo ljudi i premalo novca, Paul je obavljao poslove trojice sisteminenjera. Perot se sjeao prvih kontakata kompanije u New Yorku, sa firmom Pepsico, i
kako je Paul iao pjeice iz Manhattana preko Brooklynskog mosta po snijegu, da se provue
pored straa - tvornica je bila u trajku - i da radi svoj posao.
Perot se osjeao dunim da izvue Paula i Billa.
Osjeao se dunim da natjera vladu Sjedinjenih Drava da upotrijebi svu teinu svog
utjecaja na Irance.
Amerika je, jednom, traila Perotovu pomo i on je u kampanju za osloboenje ratnih
zarobljenika uloio tri godine svog ivota - i gomilu novca. Sad e zatraiti da Amerika
pomogne njemu.
Vraao se u mislima u 1969. godinu, kad je vijetnamski rat buktao svom estinom. Neki
su njegovi prijatelji iz Mornarike akademije poginuli, neki su zarobljeni. Bili Leftwich
poginuo je u borbi u trideset devetoj godini. Bio je u zarobljenikom logoru u Sjevernom
Vijetnamu. Perotu je bilo teko gledati svoju zemlju kako gubi rat, a jo tee mu je bilo
gledati kako milijuni Amerikanaca, sasvim opravdano, protestiraju protiv rata i tvrde da je
nepravedan i da ga ne treba dobiti. A onda je jednog dana, 1969. godine, sreo malog Billyja
Singletona, djeaka koji nije znao da li ima ili nema oca. Billyjev otac je nestao u Vijetnamu
prije nego to mu se pruila prilika da vidi svog sina; bilo je nemogue saznati da li je
zarobljen ili mrtav. Bila je to potresna pria.
Ganutost za Perota nije bila samo sjetan osjeaj ve poziv na akciju.
Saznao je da sluaj Billyjeva oca nije jedinstven. Bilo je mnogo, moda na stotine, ena i
djece koji nisu znali jesu li njihovi muevi i oevi poginuli ili su zarobljeni. Vijetnamci,
tvrdei da ih pravila enevske konvencije ne obavezuju jer Sjedinjene Drave nisu nikad
objavile rat Vijetnamu, odbijali su da saope imena zarobljenika.
Predsjednik Nixon je nastojao da ,,vijetnamizira rat i povue amerike snage u roku
od tri godine, ali izvjetaji to ih je dostavljala CIA govorili su da e do tada polovina
zarobljenika umrijeti. Otac Billyja Singletona, ako je jo iv, moda nee doivjeti da se vrati
kui.
Perot je htio da uini neto.
EDS je u doba Nixona imao dobre veze s Bijelom kuom. Perot je otiao u Washington i
razgovarao s prvim savjetnikom za vanjske poslove Henryjem Kissingerom. A Kissinger je
smislio plan.
Vijetnamci su izjavljivali da nisu u sukobu s amerikim narodom, ve samo sa vladom
Sjedinjenih Drava. Osim toga, prikazivali su sebe svijetu kao malog Davida u borbi s
Golijatom, i inilo se da im je mnogo stalo do te slike. Moda bi ih meunarodna kampanja s
ciljem da se svijet upozna s patnjama zarobljenika i njihovih obitelji mogla natjerati, rekao je
Kissinger, da se malo bolje odnose prema zarobljenicima i objave njihova imena.
Trebalo je da kampanja bude financirana iz privatnih izvora i da bar naizgled nema
nikakve veze s vladom iako bi, u stvarnosti, cijelu akciju vodila ekipa ljudi iz Bijele kue i
State Departmenta.
Perot je prihvatio izazov. (Perot se mogao oduprijeti svemu osim izazovu. To je
shvatila ve njegova uiteljica u jedanaestom razredu, neka gospoa Duck. Ba teta", rekla
je gospoa Duck, to nisi inteligentan kao tvoji prijatelji." Mladi Perot je rekao kako oni
nisu nimalo inteligentniji od njega. Dobro, a zato onda oni imaju bolje ocjene nego ti?"

33

Samo zato to njih kola zanima, a njega ne zanima, rekao je Perot. Svatko moe doi i
tvrditi kako moe uraditi neto", rekla je gospoa Duck, ali pogledajmo rezultate. Tvoji
prijatelji dobivaju dobre ocjene, a ti to ne moe." To je uzdrmalo Perota. Rekao joj je da e
iduih est tjedana dobivati samo odline ocjene. I dobivao je odline ocjene, ne samo tih est
tjedana ve do kraja kolovanja. Pronicljiva gospoa Duck otkrila je jedini nain na koji se
moglo utjecati na Perota: izazov.)
Prihvaajui Kissingerov izazov Perot se obratio najveoj reklamnoj agenciji na svijetu,
J. Walter Thompson, i rekao im to eli. Ponudili su mu da u roku od trideset do ezdeset
dana pokrenu kampanju, s tim to bi prvi rezultati bili vidljivi za godinu dana. Perot je to
odbio; htio je da krene smjesta, a rezultate vidi ve sutra. Vratio se u Dallas i sastavio ekipu
od funkcionera EDS-a koja je poela nazivati novinske urednike i objavljivati jednostavno i
jasno pisane oglase koje je sama sastavljala.
Poeli su stizati kamioni pisama.
Za Amerikance koji su bili za rat, postupak sa zarobljenicima bio je dokaz da su
Vijetnamci neprijatelji s kojim treba odluno obraunati, a za one koji su bili protiv rata,
stradanje zarobljenika bio je jo jedan razlog za povlaenje iz Vijetnama.
Najvei propagandni potez povukao je u prosincu 1969. godine kad je unajmio dva
aviona i pokuao da s njima odleti u Hanoi nosei boini ruak za zarobljenike. Dakako,
nisu mu dopustili da sleti, ali kako u to vrijeme nije bilo vanijih vijesti, uspjelo mu je da
upozna s problemom najvei dio meunarodne javnosti. Potroio je dva milijima dolara, ali
prema svim raunicama takav propagandni efekt stajao bi ezdeset milijuna da je iao preko
reklamne agencije.
U toku 1970. godine Perot se sluio manje spektakularnim metodama, potiui male
zajednice graana irom Sjedinjenih Drava da pokreu vlastite kampanje u korist ratnih
zarobljenika. Te su zajednice prikupljale novac s kojim su upuivale svoje predstavnike u
Pariz da vre pritisak na sjevernovijetnamsku delegaciju, organizirale rasprave na televiziji i
gradile modele kaveza u kakvim su neki zarobljenici ivjeli. Slale su u Hanoi toliko protestnih pisama da sjeverno vijetnamska potanska mrea nije mogla savladati tu lavinu. Perot
je putovao irom zemlje i drao govore gdje god bi ga pozvali. Sastao se sa
sjevernovijetnamskim diplomatima u Laosu i predao im popise njihovih zarobljenika u
Junom Vijetnamu, njihova pisma porodicama i film o uvjetima u kojima ive. Poveo je sa
sobom i jednog Gallupovog strunjaka, pa su zajedno analizirali odgovore Vijetnamaca.
Poneto od svega toga dalo je rezultate. Postupak prema zarobljenim Amerikancima se
popravio, poeli su primati pisma i pakete, a Vijetnamci su poeli objavljivati imena
zarobljenika. Najvanije od svega je bilo to da su i zarobljenici saznali za kampanju - od tek
zarobljenih amerikih vojnika - i ta vijest je znatno podigla njihov moral.
Osam godina kasnije, dok se vozio kroz meavu prema Denveru, Perot se sjetio jo
jedne posljedice kampanje - posljedice koja mu se u ono vrijeme inila neugodnom, a koja bi
sad mogla postati vana i dragocjena. Akcija u korist ratnih zarobljenika morala je (to se nije
moglo izbjei) donijeti popularnost Rossu Perotu. Postao je poznat irom zemlje, a nije
zaboravljen ni u krugovima vlasti, posebno u Pentagonu. U washingtonskom komitetu za
nadzor kampanje radili su, pored ostalih, admiral Tom Moorer, u to vrijeme naelnik
Generaltaba svih oruanih snaga, Alexander Haig, u to vrijeme Kissingerov pomonik a sad
vrhovni komandant snaga NATO, William Sullivan, u to vrijeme zamjenik pomonika
dravnog sekretara a sad ambasador Sjedinjenih Drava u Iranu, i, konano, sam Kissinger.
Ti ljudi e pomoi Perotu da stupi u kontakt s vladom, da sazna to se dogaa i da
organizira brzu pomo. Nazvat e Richarda Helmsa, koji je u prolosti bio i direktor CIA-e i
ameriki ambasador u Teheranu. Nazvat e Kermita Roosevelta, Teddyjevog sina, koji je
sudjelovao u akciji CIA-e za vraanje aha na prijestolje 1953. godine...
A to e biti ako nita od toga ne pomogne, pomislio je.

34

Imao je obiaj da misli vie od jednog koraka unaprijed.

to e biti ako mu Carterova administracija ne bude mogla ili ne bude htjela pomoi?
Onda emo ih, pomislio je, silom izvui iz zatvora.
Samo, kako emo organizirati takvu akciju? Nikad nismo radili nita slino. Gdje da ponemo?
Tko bi nam mogao pomoi?
Pomislio je na funkcionere EDS-a Merva Stauffera i T. J. Marqueza i na svoju
sekretaricu Sally Walther, koji su bili glavni organizatori kampanje za zarobljenike;
organizirati preko telefona kompleksnu akciju na drugoj strani svijeta za njih je bilo luk i
voda, ali... bijeg iz zatvora? I gdje nai ljude za taj pothvat? Od 1968. godine kadrovska
sluba EDS-a davala je prednost veteranima iz Vijetnama zato to je Perot ustanovio da se
veterani mogu razviti u odline poslovne ljude. Ali, ljudi koji su nekad bili vitki, dobro
uvjebani vojnici u odlinoj fizikoj kondiciji, bili su sad ugojeni strunjaci za raunare i
bolje su rukovali telefonom nego pukom. A tko e isplanirati i voditi napad?
Pronalaenje najboljih ljudi za obavljanje nekog posla bila je Perotova specijalnost.
Iako jedan od najuspjenijih self-made ljudi u povijesti amerikog kapitalizma, nije bio ni
vodei svjetski strunjak za raunare, ni najsposobniji trgovac na svijetu, pa ak ni najbolji
organizator poslova. Samo u jednom je bio nedostian - znao je odabrati pravog ovjeka,
dati mu sve to mu je potrebno, motivirati ga, a zatim ostaviti da sam obavi posao.
I tako se, dok je vozio prema Denveru, upitao: tko je najbolji strunjak za spasavanje
na svijetu?
A onda se sjetio Bulla Simonsa.
Legendama linost u amerikoj vojsci, pukovnik Arthur D. ,,Bull Simons, naao se na
naslovnim stranicama novina u studenom 1970. godine kad je s odredom komandosa napao
zarobljeniki logor Son Tay, trideset sedam kilometara od Hanoia, u pokuaju da izbavi
amerike ratne zarobljenike. Napad je bio smjela i dobro organizirana operacija, ali podaci
to ih je dala obavjetajna sluba, podaci na osnovi kojih je akcija planirana, bili su netoni zarobljenici su bili prebaeni iz Son Taya na neko drugo mjesto. Tako je akcija proglaena za
fjasko, to je po Perotovom uvjerenju bilo krajnje nepravedno. Pozvan je da doeka
napadae na Son Tay i da im podigne moral time to e im pokazati da postoji bar jedan
ameriki graanin koji im je zahvalan za pokazanu hrabrost. Proveo je s njima jedan dan u
Fort Braggu u Sjevernoj Carolini i tu se upoznao s pukovnikom Simonsom.
Zurei kroz vjetrobran, Perot je u oblaku uskovitlanih snjenih pahuljica vidio Simonsa
- krupnog ovjeka, visokog preko metar osamdeset, s ramenima kao u bika. Sijeda kosa bila
mu je kratko podiana po vojnikim propisima, ali njegove upave obrve bile su jo crne. S
jedne i druge strane krupnog nosa duboko urezane crte sputale su se do uglova usta, to
mu je davalo agresivan izraz i kad je bio najbolje raspoloen. Imao je krupnu glavu, velike
ui, vrstu vilicu i najsnanije ruke koje je Perot ikad vidio. Izgledao je kao ovjek isklesan
od jednog komada granita.
Nakon to je proveo jedan dan s njim, Perot je zakljuio da je u svijetu falsifikata ovo
prava roba.
Tog dana i u godinama to e slijediti Perot je saznao mnogo toga o Simonsu. Ono to
ga se najvie dojmilo bio je odnos Simonsovih ljudi prema svom zapovjedniku. Podsjeao je
Perota na Vincea Lombardija, legendarnog trenera tima Green Bay Packers - izazivao je u
svojim ljudima emocije u rasponu od straha, preko potovanja i divljenja do ljubavi. Bio je
impozantna linost i agresivan komandant - neprestano je psovao i govorio vojnicima
Uini kako sam rekao, inae u ti otkinuti tu prokletu glavurdu! ali se samo time nikako
nije mogao objasniti njegov utjecaj na cinine, u borbama prekaljene komandose. Ispod
vrste vanjtine krila se vrsta unutranjost.
Oni koji su sluili pod njegovom komandom vie od svega su voljeli da sjede i priaju
prie o Simonsu. Iako je bio graen kao bik, nadimak ,,Bull nije dobio zbog toga ve, prema

35

legendi, po jednoj renderskoj igri zvanoj bikovska jama. Igra se sastojala u tome da se
iskopa dva metra duboka rupa, u koju sie jedan od igraa, a cilj igre je odrediti koliko je
ljudi potrebno da izvuku ovjeka iz rupe. Simons je tu igru smatrao glupom, ali su ga
jednom nagovorili da se pridrui. Trebalo je petnaest ljudi da ga izvuku, a od njih su
nekolicina proveli no u bolnici sa slomljenim prstima, razbijenim nosevima i bolnim
ranama od ugriza. Nakon toga je dobio nadimak ,,Bull.
Perot je kasnije saznao da su sve pojedinosti u toj prii uveliane. Simons je igrao tu
igru vie puta i obino je etvorici ljudi uspjevalo da ga izvuku, bez polomljenih kostiju.
Simons je bio ovjek kao stvoren da se oko njega ispredaju legende. Zadobivao je odanost
svojih ljudi komandantskim vrlinama, a ne praznim junaenjem. Bio je pedantan i beskrajno
strpljiv planer, bio je oprezan - jedna od njegovih uobiajenih fraza bila je To je rizik koji
nam nije potreban! - i najvie se ponosio time to je sve svoje ljude dovodio sa zadatka
ive.
U vijetnamskom ratu Simons je rukovodio operacijom Bijela zvijezda. Otiao je sa sto
sedam ljudi u Laos i tamo organizirao dvanaest bataljona pripadnika plemena Mao koji su
se borili protiv Vijetnamaca. Jedan od tih bataljona prebjegao je na stranu protivnika i odveo
sa sobom nekoliko Simonsovih ljudi. Simons je sjeo u helikopter i spustio se usred
utvrenog logora u kome se nalazio prebjegli bataljon. Kad je ugledao Simonsa, laoski
pukovnik mu je priao, stao mirno i vojniki ga pozdravio. Simons mu je naredio da smjesta
dovede zarobljenike jer e inae pozvati avione i unititi cijeli bataljon. Pukovnik je naredio
da se zarobljenici dovedu, a Simons ih je ukrcao u helikopter i odletio s njima. Nakon toga je
ipak poslao avione. Vratio se iz Laosa nakon tri godine sa svih sto sedam ljudi. Perot nije
nikad provjerio je li ta pria istinita, sviala mu se takva kakva jest.
Perot je po drugi put sreo Simonsa poslije rata. Zakupio je jedan hotel u San Franciscu i
organizirao dvodnevni prijem za zarobljenike koji su se vraali iz Vijetnama i za napadae
na Son Tay. Sve je to stajalo Perota etvrt milijuna dolara.
Prije sveane parade Perot je zamolio Simonsa da razgovara sa svojim komandosima i
upozori ih da ne reagiraju na provokacije. San Francisco je demonstrirao protiv rata vie
nego drugi ameriki gradovi", rekao je Perot, ,,a vi sigurno niste birali svoje ljude po
njihovom armu. Ako se netko od njih iznervira mogao bi jednostavno zavrnuti vrat nekom
jadniku, i pokajati se zbog toga.
Simons je pogledao Perota, i Perot je tad prvi put upoznao uveni Simonsov pogled".
Izazivao je u ovjeku osjeaj da je najvea budala na ovom svijetu. Tjerao ga je da poali to
je govorio, da poeli nek se zemlja otvori i proguta ga.
Ve sam razgovarao s njima", rekao je Simons. Nee biti problema."
Tog vikenda i kasnije Perot je bolje upoznao Simonsa i pruila mu se prilika da vidi i
druge stane njegove linosti. Simons je, kad je to htio, znao biti veoma armantan. Oarao je
Perotovu suprugu Margot, a djeca su zakljuila da je divan. Sa svojim ljudima govorio je
vojnikim jezikom, ne skanjujui se da upotrijebi vulgarne izraze, ali se na banketima i
konferencijama za tampu pokazao kao izvanredan govornik. Na fakultetu je diplomirao
novinarstvo. U nekim stvarima ukus mu je bio jednostavan - romane sa Divljeg zapada itao
je u velikim koliinama i volio je, kako su to Perotovi sinovi govorili, supermarket glazbu" ali je mnogo itao i ozbiljne knjige i pokazivao zanimanje za mnogo raznih stvari. O antici i
povijesti uope govorio je s istom lakoom kao o bitkama i oruju.
Perot i Simons, dvije snane, dominirajue linosti, mogli su se slagati samo ako ostave
jedan drugome dovoljno prostora. Nikad nisu postali bliski prijatelji. Perot se nikad nije
obraao Simonsu nazivajui ga Art (kako je to radila Margot). Kao ni drugi, Perot nikad nije
znao to Simons misli, sve dok mu Simons ne bi sam rekao. Perot se esto sjeao njihovog
prvog susreta u Fort Braggu. Prije nego to e ustati da govori, Perot je upitao Simon- sovu
suprugu Lucille kakav je pukovnik kao ovjek. ,,Oh, on je samo veliki medo od plia,

36

odgovorila je. Perot je to ponovio u svom govoru. Napadai na Son Tay su pucali od
smijeha. Simons se nije ni osmjehnuo.
Perot nije znao hoe li taj nepristupani ovjek imati volje da spasava dvojicu
funkcionera EDS-a iz perzijskog zatvora. Je li mu zahvalan za onaj prijem u San Francisku?
Vjerojatno jest. Poslije tog prijema Perot je financirao Simonsovo putovanje u Laos, potragu
za Amerikancima koji su nestali u borbi i koji se nisu vratili sa zarobljenicima. Kad se vratio
iz Laosa Simons je rekao skupini funkcionera EDS-a: Perot je ovjek kome je teko rei ne.
Parkirajui kola na aerodromu u Denveru Perot se pitao da li e Simonsu i nakon est
godina biti teko da mu kae ne.
No, to je sve bilo jo daleko. Perot se spremao da najprije pokua sve drugo.
Uao je u aerodromsku zgradu, kupio kartu za prvi let za Dallas, a zatim potraio
telefon. Nazvao je EDS i razgovarao s T. J. Marquezom, jednim od najviih funkcionera,
koga su svi nazivali T. J. umjesto Tom zato to je u EDS-u bilo mnogo ljudi s imenom Tom.
- Pronai moj paso - rekao mu je - i nabavi mi vizu za Iran.
- Ross, mislim da nisi mogao doi na goru ideju - rekao je T. J.
T. J. bi se prepirao do veeri, ako ga ovjek pusti.
- Neu sad o tome raspravljati s tobom - rekao je Perot odluno. - Ja sam nagovorio
Paula i Billa da idu tamo, i ja u ih izvui.
Spustio je slualicu i uputio se prema vratima za ulazak u avion. Sve u svemu, bio je to
grozan Boi.
T. J. je bio malo povrijeen. Kao stari Perotov prijatelj i potpredsjednik EDS-a nije bio
naviknut da se s njim razgovara kao s uredskim kurirom. To je bila neizljeiva Perotova
greka - kad bi krenuo u akciju znao je da staje ljudima na prste uope ne osjeajui da im
nanosi bol. Bio je izvanredan ovjek, ali nije bio svetac.

2.
I Ruthie Chiapparone je loe provela Boi.
Boravila je u domu svojih roditelja, u osamdeset pet godina staroj dvokatnoj kui u
jugozapadnom dijelu Chicaga. Prilikom evakuacije iz Irana u urbi je zaboravila veinu
boinih poklona to ih je kupila za svoje keri - Karen, kojoj je bilo jedanaest godina, i
petogodinju Ann Marie. Zato je odmah poslije dolaska u Chicago otila sa svojim bratom
Billom da kupi nove darove. Njena porodica je uinila sve da joj Boi bude to prijatniji.
Dola je njena sestra, dola su njena tri brata, a Karen i Ann Marie dobile su mnogo igraaka.
Ali svi su neprestano pitali za Paula.
Ruthie nije mogla bez Paula. Blaga, nesamostalna ena, pet godina mlaa od svog
mua - imala je trideset etiri godine - voljela ga je dijelom i zato to se mogla nasloniti na
njegova iroka ramena i osjeati se sigurnom. Za nju se uvijek netko brinuo. Dok je bila
dijete, kad bi njena majka otila na posao - otac, voza kamiona, nije dovoljno zaraivao - za
nju su se brinula dva starija brata i jedna starija sestra.
Kad je prvi put srela Paula, on se drao potpuno nezainteresirano. Radila je kao
sekretarica jednog pukovnika, a Paul je radio u istoj zgradi na raunarskoj obradi podataka.
Ruthie je odlazila u bife po kavu za pukovnika, a njene prijateljice poznavale su neke mlade
oficire, pa je jednog dana ostala da sjedi i razgovara s njima. Prisutan je bio i Paul, ali nije
uope obraao panju na nju. Zato se i ona neko vrijeme pretvarala da ne primjeuje njega,
dok je on iznenada nije pozvao da iziu zajedno. Sastajali su se godinu i pol dana, a onda se
vjenali.

37

Ruthie nije htjela da ide u Iran. Za razliku od veine ena slubenika EDS-a, koje su na
odlazak u daleku zemlju gledale kao na uzbudljivu avanturu, Ruthie se plaila te promjene.
Nikad nije bila izvan Sjedinjenih Drava - najudaljenije mjesto do koga je putovala bili su
Havaji - a Srednji istok bio je za nju tajanstven, sablasan, opasan. Paul ju je odveo u Iran na
tjedan dana u lipnju 1977. godine, u nadi da e joj se svidjeti, ali ona nije promijenila
miljenje. Konano je pristala da poe, ali samo zato to je posao bio tako vaan za njega.
Na kraju je ipak zavoljela Iran. Iranci su se lijepo odnosili prema njoj, amerika kolonija
u Teheranu bila je slona i drutvena, a njena smirena priroda pomagala joj je da bez
nervoze izlazi na kraj sa svakodnevnim problemima to ih je nametao ivot u nerazvijenoj
zemlji gdje nije bilo supermarketa i gdje je bilo nemogue popraviti stroj za pranje rublja za
manje od est tjedana.
Sam odlazak bio je neobian. Aerodrom je bio zakren, tu se okupio upravo
nevjerojatan broj ljudi. Mnoge Amerikance je poznavala, ali veina onih koji su bjeali bili su
Iranci. Ne elim da odem ovako, pomislila je. Zato nas izbacuju? to to rade? Putovala je sa
Emily, suprugom Billa Gaylorda, preko Kopenhagena u kome su provele no u ledenoj
hotelskoj sobi. Prozori se nisu mogli zatvoriti, pa su djeca morala spavati obuena. Kad je
stigla u Sjedinjene Drave nazvao ju je Ross Perot i govorio neto o problemu s pasoima, ali
Ruthie nije razumjela o emu se zapravo radi.
U toku tog sumornog Boia - bilo je nekako neprirodno biti na Boi s djecom, a bez
Paula - Paul je telefonirao iz Teherana.
- Imam za tebe poklon - rekao je.
- Kartu za avion - rekla je, ispunjena nadom.
- Ne. Kupio sam ti tepih.
- Ba lijepo.
Proveo je dan kod Pata i Mary Sculley, rekao joj je. Boini ruak pripremila mu je tua
ena i gledao je tuu djecu kako otvaraju pakete s poklonima.
Dva dana kasnije ula je kako Paul i Bili treba da se sastanu s ovjekom koji im ne
doputa da napuste Iran. Poslije tog sastanka e ih pustiti.
Taj sastanak se odravao danas, 28. prosinca. Oko podneva Ruthie se poela uditi
kako to da je nitko iz Dallasa nije nazvao. Vrijeme u Teheranu bilo je osam i pol sati ispred
vremena u Chicagu, i sastanak je sigurno ve zavren. Paul u ovom trenutku sigurno ve
pakira kofere za povratak.
Nazvala je Dallas i razgovarala s Jimom Nyfelerom, slubenikom EDS-a koji se vratio
iz Teherana jo u lipnju.
- Kako je proao sastanak? - upitala ga je.
- Nije proao ba dobro, Ruthie...
- Kako to misli, nije proao ba dobro?
- Uhapeni su.
- Uhapeni su? Sigurno se ali.
- Ruthie, Bili Gayden eli da razgovara s tobom.
Ruthie je stajala sa slualicom u ruci. Paul uhapen?
Zato? Zbog ega? Tko ga je uhapsio?
Javio je Gayden, predsjednik EDS World Corporation Paulov ef.
- Zdravo, Ruthie.
- to se to dogaa, Bili?
- Ni nama nije jasno - rekao je Gayden. - Sastanak je zakazala naa ambasada i trebalo
je da bude puka formalnost, jer nisu optueni ni za kakav prekraj... A onda je, oko est i
trideset po teheranskom vremenu, Paul nazvao Lloyda Briggsa i rekao mu da su uhapeni.
- Je li Paul u zatvoru?
- Ruthie, pokuaj da se ne uzbuuje mnogo zbog svega ovoga. Angairali smo gomilu

38

pravnika, upoznali smo sa cijelim sluajem State Department, a Ross se vraa iz Colorada.
Siguran sam da e se za nekoliko dana sve srediti. Radi se samo o dva-tri dana, zaista.
- U redu - rekla je Ruthie. Bila je kao omamljena. Sve je to besmisleno. Kako je mogue
da se njen suprug nae u zatvoru? Rekla je Gaydenu zbogom i spustila slualicu.
to se to tamo dogaa?
Posljednji put kad je bila sa svojim muem, Emily Gaylord ga je gaala tanjurom.
I sad, dok je sjedila u kui svoje sestre Dorothy u Washingtonu i razgovarala sa sestrom
i njenim muem Timom o tome kako bi mogli pomoi Billu da se izvue iz zatvora, nikako
nije mogla zaboraviti taj baeni tanjur.
To se dogodilo u njihovoj kui u Teheranu. Jedne veeri poetkom prosinca Bili se
vratio kui i rekao kako ve sutradan Emily i djeca treba da otputuju u Sjedinjene Drave.
Bili i Emily su imali etvoro djece: petnaestogodinju Vicki, dvanaestogodinju Jackie,
devetogodinju Jenny i estogodinju Chris. Emily se suglasila da djeca otputuju, ali je
traila da ona ostane. Moda nee moi niim konkretno pomoi Billu, ali e on bar imati s
kim da razgovara.
- To ne dolazi u obzir, rekao je Bili. Otputovat e sutra zajedno s djecom. Istim avionom
putovat e i Ruthie Chiapparone. Za dan-dva bit e evakuirani i ostali lanovi obitelji
slubenika EDS-a.
Emily nisu zanimale druge obitelji. Ona e ostati sa svojim muem.
Posvaali su se. U Emily se skupljao gnjev, koji na kraju vie nije mogla izraziti
rijeima, pa je dohvatila tanjur i bacila ga na Billa.
Znala je da on to nikad nee zaboraviti; bilo je to u osamnaest godina njihovog braka
prvi put da tako eksplodira. Bila je osjetljiva, nije joj trebalo mnogo da se uzbudi i plane, ali
se uvijek znala obuzdati.
Mirni, dobroudni Bili to sigurno nije zasluio...
Upoznala ga je kad je njoj bilo dvanaest, a njemu etrnaest godina. Tada ga je mrzila.
Bio je zaljubljen u njenu najbolju prijateljicu, Cookie, izuzetno privlanu djevojku, i jedino o
emu je govorio bilo je s kim Cookie izlazi, da li bi Cookie voljela ovo ili ono i smije li
Cookie neto ili ne smije... Njene sestre i braa istinski su voljeli Billa. Bilo je nemogue
pobjei od njega jer su njena i njegova porodica pripadale istom klubu, a njen brat je igrao s
Billom golf. Upravo taj njen brat nagovorio je Billa da pone izlaziti s Emily, dugo nakon to
je potpuno zaboravio Cookie. Konano, nakon godina uzajamne ravnodunosti, ludo su se
zaljubili jedno u drugo.
U to vrijeme Bili je bio u koledu, u etiri stotine kilometara udaljenom Blacksburgu u
Virginiji i studirao aeronautiku. Kui je dolazio samo za praznike i ponekad preko vikenda.
Nisu mogli podnijeti da budu tako daleko jedno od drugog, pa su odluili da se vjenaju
iako je Emily bilo samo osamnaest godina.
Bio je to uspjean brak. Odrasli su u slinim sredinama, u dobro stojeim
washingtonskim katolikim obiteljima, a Billov karakter - bio je osjeajan, smiren, razuman kao da je upotpunjavao Emilynu nervoznu ivahnost. U osamnaest godina proivjeli su
mnogo toga. Izgubili su dijete, roeno s oteenjem mozga, a Emily je tri puta operirana. Te
nevolje jo vie su ih zbliile.
A sad je nastupila nova kriza. Bili je bio u zatvoru.
Emily to jo nije bila rekla svojoj majci. Tog istog dana umro je majin brat, ujak Gus, i
to je strahovito potreslo majku. Zato Emily nije mogla govoriti s njom o Billu. Ali, mogla je
razgovarati s Dorothy i s Timom.
Njen zet Tim Reardon bio je javni tuilac u ministarstvu pravosua i ovjek s odlinim
vezama. Timov otac bio je pomonik predsjednika Johna F. Kennedyja za administrativne
poslove, a Tim je radio za Teda Kennedyja. Tim je, osim toga, osobno poznavao

39

predsjednika Predstavnikog doma Thomasa P. ONeilla, zvanog Tip, i Charlesa Mathiasa,

senatora iz Marylanda. Bio je upoznat s problemom pasoa jer mu je Emily o tome priala
im se vratila iz Teherana u Washington, a on je zatim o tome razgovarao s Rossom
Perotom.
- Mogao bih napisati pismo predsjedniku Carteru i zamoliti Teda Kennedyja da mu ga
osobno preda.
Emily je kimnula glavom. Bilo joj je strahovito teko da se koncentrira. Pitala se to Bili
sada radi.
Paul i Bili su stajali u eliji broj 9, promrzli, ukoeni, oajniki se pitajui to e se dalje
dogoditi.
Paulu se inilo da nikad nije bio tako bespomoan - Amerikanac bijele koe, u
graanskom odijelu, sposoban da kae samo nekoliko rijei na perzijskom, suoen s
gomilom sastavljenom, kako se inilo, od samih razbojnika i ubojica. Iznenada se sjetio kako
je itao o estom silovanju ljudi u zatvorima i sumorno se pitao to bi uradio kad bi mu
neto slino zaprijetilo.
Pogledao je Billa. Billovo lice bilo je blijedo i napeto.
Jedan od zatvorenika im se obratio na perzijskome.
- Govori li ovdje netko engleski? - upitao je Paul.
Javio je glas iz elije na suprotnoj strani hodnika.
- Ja govorim engleski.
Uslijedio je buan razgovor na perzijskome, a onda im je prevodilac doviknuo:
- Zbog ega ste zatvoreni?
- Nismo uinili nita - rekao je Paul.
- Za to vas optuuju?
- Ni za to. Mi smo obini ameriki poslovni ljudi, obiteljski ljudi, i nemamo pojma
zato smo uhapeni.
Prevodilac je glasno preveo njegove rijei. Uslijedio je ustar razgovor na perzijskome,
a zatim je prevodilac rekao:
- Ovaj to razgovara sa mnom je starjeina vae elije jer je najdue u njoj.
- Razumijemo - rekao je Paul.
- On e vam pokazati gdje ete spavati.
Dok su razgovarali, napetost je popustila. Paul je gledao oko sebe. Betonski zidovi bili
su premazani bojom koja je nekad bila naranasta, ali sad su bili jednostavno prljavi. Vei
dio betonskog poda bio je prekriven nekim tankim tepihom ili pokrivkom. Du zidova elije
stajalo je est trokatnih leajeva, a najnii leaj sastojao se samo od tankog madraca
poloenog na pod. Sobu je osvjetljavala jedna slaba sijalica, a za provjetravanje je sluila
reetka na zidu kroz koju je strujao leden noni zrak. elija je bila prepuna.
Nakon nekog vremena pojavio se straar, otvorio vrata elije i pokretom pozvao Paula
i Billa da iziu.
Konano, pomislio je Paul. Sad e nas pustiti. Hvala Bogu to neemo biti prisiljeni da
provedemo no u ovoj stranoj eliji.
Poli su za straarom uz stepenice i uli u jednu malu sobu. Pokazao je prstom na
njihove cipele.
Shvatili su da zahtijeva da se izuju.
Zatim je straar svakome dao par papua od plastike.
Paul je, gorko razoaran, postao svjestan da nee biti puteni; morat e provesti no u
eliji. Gnjevno je pomislio na osoblje ambasade; ambasada je ugovorila sastanak s
Dadgarom, njeni funkcioneri su savjetovali Paulu da ne vodi sa sobom pravne zastupnike,
oni su rekli da im je Dadgar naklonjen"... Ross Perot bi rekao neki ljudi nisu u stanju

40

organizirati ni obian pogreb". To se moglo rei i za osoblje amerike ambasade. Bili su to

jednostavno nesposobni ljudi. Ali, bilo kako bilo, pomislio je Paul, nakon svih greaka to su
ih poinili bila im je dunost da jo noas dou i pokuaju ih izvui.
Obuli su plastine papue i krenuli za straarom natrag niz stepenice.
Ostali zatvorenici bili su se ve spremili za spavanje; isprueni na leajevima umotavali
su se u tanke vunene pokrivae. Starjeina elije, sluei se znakovima, pokazao je Paulu i
Billu gdje da legnu; Bili je dobio jedan od srednjih leajeva, a Paul tanki madrac na podu,
ispod njega.
Legli su. Svjetlo je ostalo upaljeno, ali je sijalica bila tako slaba da to nikome nije
smetalo. Nakon nekog vremena Paul je prestao osjeati zadah, ali na hladnou se nije mogao
priviknuti. Leati na betonskom podu, uz otvorenu ventilaciju i bez grijanja bilo je isto to i
leati vani. Straan je ivot kriminalaca, pomislio je Paul; ovakve uvjete treba izdrati. Srea to
nisam kriminalac. Jedna ovakva no bit e vie nego dovoljna.

3.
Ross Perot je uzeo taksi i sa regionalnog aerodroma Dallas/Fort Worth odvezao se
ravno u generalnu direkciju EDS-a na Forest Laneu, broj 7171. Na ulazu je spustio prozor da
mu straar vidi lice, a onda se ponovo zavalio na sjeditu dok je automobil jurio
krivudavom, pola kilometra dugom cestom kroz park. Na tom mjestu nekad se nalazio golf
klub, a okolni tereni bili su igralite. Odjednom je pred sobom ugledao direkciju EDS-a,
sedmokatnu uredsku zgradu, a pored nje od tornada sigurni betonski bunker u kome su se
nalazili moni raunari sa tisuama kilometara magnetskih traka.
Perot je platio vozau, uao u zgradu i odvezao se dizalom na peti kat gdje se na kraju
hodnika nalazio Gaydenov ured.
Gayden je sjedio za svojim pisaim stolom. Nekako mu je uvijek uspjevalo da izgleda
neuredan iako se pridravao propisa EDS-a o odijevanju. Sad je sjedio bez sakoa,
olabavljene kravate, s otkopanim gornjim dugmetom na koulji, kosa mu je bila raupana,
a iz ugla usta visila je cigareta. Ustao je kad je u sobu uao Perot.
- Kako tvoja majka, Ross?
- Hvala, dobro se dri.
- Drago mi je.
Perot je sjeo.
- A sad, dokle smo stigli s Paulom i Billom?
Gayden je podigao slualicu i rekao:
- Dopusti da najprije pozovem T. J-a. - Okrenuo je Marquezov broj. - Ross je ovdje...
Aha, u mom uredu. - Spustio je slualicu i rekao: - Odmah e doi... Ja sam...ovaj... nazvao
State Department. Naelnik Iranskog odjela je ovjek po imenu Henry Precht. U poetku
nije htio da se javi, dok nisam rekao njegovoj sekretarici: Ako me ne nazove u roku od
dvadeset minuta, nazvat u CBS, ABC i NBC i za jedan sat Ross Perot e odrati
konferenciju za tampu na kojoj e rei kako naa drava ne eli pomoi dvojici
Amerikanaca zatoenih u Iranu." Nazvao me za pet minuta.
- I to je rekao?
Gayden je uzdahnuo.
- Ross, njihov stav je da su Paul i Bili, ako su ve uhapeni, sigurno uinili neto
protuzakonito.
- Ali, to namjeravaju poduzeti?
- Povezat e se s ambasadom, prouiti stvar, bla-bla- -bla!

41

E pa, morat emo gurnuti Prechtu petardu pod rep - rekao je Perot ljutito. - A ovjek
koji to moe uraditi je Tom Luce.
Luce, agresivan mladi odvjetnik, bio je osniva dalake odvjetnike firme Hughes &
Hill koja je obavljala veinu pravnih poslova za EDS. Perot ga je uzeo za savjetnika firme
prije mnogo godina najvie zato to je imao povjerenja u mladog ovjeka koji je, kao i on,
napustio veliku kompaniju da bi osnovao vlastitu firmu i sad se borio da je odri. Firma
Hughes & Hill je, kao i EDS, brzo jaala. Perot nije nikad poalio to je angairao Lucea.
- Luce je negdje ovdje, u upravi - rekao je Gayden.
- A to je s Tomom Walterom?
- I on je ovdje.
Walter, visok momak iz Alabame, s glasom kao eerni sirup, bio je financijski direktor
EDS-a i vjerojatno najpronicljiviji - u smislu istog uma - ovjek u kompaniji.
- Hou da se Walter pozabavi pitanjem kaucije - rekao je Perot. - Ne bih elio da je
platim, ali platit u ako budem morao. Trebalo bi da Walter smisli kako da je platimo.
Siguran sam da kartica American Expressa nee biti dovoljna.
- Okej - rekao je Gayden.
Glas iza Perotovih lea je rekao:
- Zdravo, Ross!
Perot se okrenuo i ugledao T. J. Marqueza.
- Zdravo, Tome - rekao je.
T. J. je bio visok, mrav mukarac etrdesetih godina s tipinim crtama panjolskog
ljepotana, maslinaste puti, kratke, kovrave crne kose i iroka osnijeha koji otkriva dva reda
bijelih zuba. Prvi slubenik koga je Perot zaposlio, Marquez je bio ivi dokaz Perotove
natprirodne sposobnosti da izabere pravog ovjeka. T. J. je sad bio potpredsjednik EDS-a, a
vrijednost njegovih dionica iznosila je mnogo milijuna dolara. Bog nam je bio naklonjen*' govorio je T. J. Perot je znao s kakvim su ga odricanjem njegovi roditelji kolovali, ali sve to
su rtvovali mnogostruko se isplatilo. Ono to je Perot u meteorskom uspjehu EDS-a
smatrao najboljim bilo je to to je mogao podijeliti trijumf s ljudima kao T. J. Marquez.
T. J. je sjeo i brzo rekao:
- Nazvao sam Claudea.
Perot je kimnuo glavom. Claude Chappelear bio je ef pravne slube EDS-a.
- Claude je dobar prijatelj s Matthewom Nimetzom, savjetnikom dravnog sekretara
Vancea. Mislio sam da bi Claude mogao nagovoriti Nimetza da razgovara sa samim
Vanceom. Nimetz me je osobno nazvao neto kasnije; spreman je da nam pomogne. Poslat
e u Vanceovo ime telegram ambasadi Sjedinjenih Drava u Teheranu i narediti im da malo
pokrenu stranjice. Osim toga, napisat e osobni memorandum Vanceu o sluaju Paula i
Billa.
- Lijepo.
- Razgovarali smo i s admiralom Moorerom. On e nastojati da ubrza stvar jer smo ga
bili ve ranije upoznali s problemom pasoa. Moorer e razgovarati s Ardeirom Zahedijem,
a Zahedi nije samo iranski ambasador u Washingtonu ve i ahov zet. On se sad nalazi u
Iranu... neki kau da zapravo on upravlja zemljom. Moorer e zatraiti od Zahedija da
garantira za Paula i Billa. Upravo pripremamo tekst telegrama koji bi Zahedi trebao da
poalje ministarstvu pravosua.
- Tko ga priprema?
- Tom Luce.
- Lijepo - rekao je Perot, sumirajui dobijene podatke. - Imamo dravnog sekretara,
naelnika Iranskog odjela, ambasadu i iranskog ambasadora. Svi oni rade na naem sluaju,
i to je dobro. A sad da vidimo to jo moemo uiniti.
- Tom Luce i Tom Walter treba sutra da se sastanu s admiralom Moorerom u
-

42

Washingtonu - rekao je T. J. - Moorer je predloio da se obratimo i Richardu Helmsu. On je

bio ambasador u Iranu nakon to je otiao iz CIA-e.
- Nazvat u Helmsa - rekao je Perot - a nazvat u i Ala Haiga i Henryja Kissingera. A
vas dvojica se potrudite da svi nai ljudi to prije napuste Iran.
- Nisam siguran da je to ba prijeko potrebno, Ross - rekao je Gayden.
- Ne elim sad raspravljati o tome, Bili - rekao je Perot. - Uradimo to treba uraditi.
Dakako, Lloyd Briggs mora ostati tamo i nositi se s problemima... on je ef, sad kad su Paul i
Bili u zatvoru. A svi ostali neka se vrate kuama.
- Ne moemo ih natjerati da se vrate ako to ne ele - rekao je Gayden.
- Tko bi elio ostati?
- Rich Gallagher. Njegova ena...
- Znam. U redu, neka Briggs i Gallagher ostanu. I nitko vie. - Perot je ustao. - A ja
idem da obavim one razgovore.
Popeo se dizalom na sedmi kat i uao u sobu svoje sekretarice. Sally Walther je sjedila
za svojim stolom. Radila je kod njega ve godinama, sudjelovala je u kampanji za ratne
zarobljenike i pripremama za prijem u San Franciscu. (Vratila se s tog vikenda u pratnji
jednog od napadaa na Son Tay i kapetan Udo Walther bio je sad njen mu.)
- Nazovite Henryja Kissingera, Alexandera Haiga i Richarda Helmsa - rekao joj je
Perot.
Otiao je u svoju sobu i sjeo za stol. Njegov je ured sa drvetom obloenim zidovima,
skupim tepihom na podu i starinskim knjigama na policama nalikovao na viktorijansku
biblioteku u nekoj engleskoj plemikoj kui. ivio je okruen suvenirima i omiljenim
umjetnikim djelima. Margot je za kuu kupovala impresionistike slike, ali Perot je vie
volio da u uredu dri Amerikance - originale Normana Rockwella i bronane figure
Frederica Remingtona inspirirane Divljim zapadom. Kroz prozore je mogao vidjeti padine
nekadanjeg golf igralita.
Perot nije znao gdje Henry Kissinger provodi blagdane; bit e vjerojatno potrebno
dosta vremena da ga Sally pronae. Imao je vremena da smisli to e mu rei. Kissinger nije
spadao u njegove bliske prijatelje. Morat e prikupiti svu svoju sposobnost uvjeravanja da
zainteresira Kissingera i da za kratko vrijeme, koliko to omoguava telefonski razgovor,
pridobije njegovu naklonost.
Telefon na stolu je zazujao i Sally je rekla:
- Imate vezu s Henryjem Kissingerom.
Perot je podigao slualicu.
- Ross Perot - rekao je.
- Dat u vam vezu s gospodinom Kissingerom.
Perot je ekao da se Kissinger javi.
Kissingera su jednom prilikom nazvali najmonijim ovjekom na svijetu. Osobno je
poznavao aha. Samo, hoe li se sjetiti tko je Ross Perot? Kampanja za zarobljenike bila je
velika akcija, ali Kissingerove akcije bile su jo vee: sklapanje mira na Bliskom istoku,
pribliavanje Sjedinjenih Drava i Kine, okonanje vijetnamskog rata...
- Ovdje Kissinger. - uo je poznati duboki glas s neobinim naglaskom i udnom
mjeavinom amerikih vokala i njemakih konsonanata.
- Doktore Kissinger, ovdje Ross Perot, biznismen iz Dallasa, Texas...
- Do vraga, Ross, dobro znam tko ste - rekao je Kissinger.
Perotu je poskoilo srce. Kissinger je govorio toplo, prijateljski, intimno. To je bilo
divno! Perot mu je poeo priati o Paulu i Billu - kako su dobrovoljno otili na sastanak s
Dadgarom i kako ih je State Department ostavio na cjedilu. Uvjeravao je Kissingera da su
neduni, naglaavajui da nisu ni optueni za neki zloin niti su Iranci podnijeli ma i
najmanji dokaz protiv njih.

43

To su moji ljudi, ja sam ih tamo poslao i moram ih vratiti - zavrio je.

- Vidjet u to mogu uiniti - rekao je Kissinger.
Perot je bio oduevljen.
- Bit u vam istinski zahvalan.
- Poaljite mi kratku informaciju sa svim pojedinostima.
- Dobit ete je jo danas.
- Javit u vam se, Ross.
- Hvala vam, sir.
Veza je prekinuta.
Perot je bio izvan sebe. Kissinger ga se sjetio, prijateljski je razgovarao s njim i pokazao
se spremnim da pomogne. Traio je informacije. EDS ih je mogao dostaviti jo danas...
Perot se odjednom sjetio neega. Nije imao pojma gdje je Kissinger bio kad je s njim
razgovarao... Moda je govorio iz Londona, Monte Carla, Mexica...
- Sally!
- Da, sir?
- Znate li gdje se Kissinger nalazi?
- Znam, sir.
-

Kissinger je bio u New Yorku, u svom dvostrukom apartmanu u ekskluzivnom

stambenom kompleksu River House u istonom dijelu Pedeset druge ulice. Kroz prozore je
mogao vidjeti East River.
Kissinger se jasno sjeao Rossa Perota. Perot je bio nebruen dijamant. Pomagao je ono
za to je Kissinger imao razumijevanja, obino akcije u prilog zarobljenika. Perot je ponekad
traio od Kissingera vie nego to je mogao uiniti. A sad su se iza reetaka nali Perotovi
ljudi.
Kissingeru nije bilo teko povjerovati da nisu krivi. Iran se nalazio na rubu graanskog
rata; pravda i zakonske procedure bili su sporedne. Pitao se hoe li moi da pomogne. elio
je to, radilo se o dobrim namjerama. Nije vie bio na poloaju, ali je imao prijatelje. Nazvat
e Arde- ira Zahedija, odluio je, im dobije podatke iz Dallasa.
Perot se poslije razgovora s Kissingerom dobro osjeao. Do vraga, Ross, dobro znam tko
ste. To je vrijedilo vie od novca. Dobra strana slave je u tome to ponekad moe pomoi
ovjeku da obavi neto vano.
Uao je T. J.
- Tvoj paso je kod mene - rekao je. - U pasou je i viza za Iran, ali ja drim da ne bi
trebalo da ide tamo, Ross. Svi mi ovdje moemo uraditi poneto, ali ti si kljuna osoba.
Posljednje to nam je potrebno jest da ostanemo bez kontakta s tobom, dok bude u
Teheranu ili negdje u avionu, upravo u trenutku kad bude potrebno donijeti presudnu
odluku.
Perot je ve bio zaboravio na odlazak u Teheran. Sve to je uo u toku posljednjeg sata
dovoljno ga je ohrabrilo da povjeruje kako to ipak nee biti potrebno.
- Moda si u pravu - rekao je T. J.-u. - Toliko toga smo pokrenuli na polju pregovora, a
dovoljno je da samo jedna od tih akcija urodi plodom. Neu putovati u Teheran. U svakom
sluaju, neu jo.

4.
U Washingtonu vjerojatno nije bilo ovjeka izloenog veem pritisku od onog pod

44

kojim se naao Henry Precht.

Dugogodinji slubenik State Departmenta, sklon umjetnosti i filozofiji, s pomalo
izopaenim smislom za humor, Henry Precht je manje-vie sam kreirao ameriku politiku
prema Iranu u toku veeg dijela 1978. godine dok su njegovi pretpostavljeni - sve do
predsjednika Cartera - svu svoju panju usmjeravali na zakljuenje sporazuma izmeu
Egipta i Izraela u Camp Davidu.
Od poetka studenog, kad je temperatura u Iranu poela rasti, Precht je radio sedam
dana tjedno od osam ujutro do devet uveer. A oni prokleti Teksaani su po svemu sudei
mislili da on nema drugog posla nego da razgovara s njima preko telefona.
Nevolja je bila u tome to kriza u Iranu nije bila jedina borba za vlast o kojoj je Precht
morao voditi rauna. Druga bitka buktala je u Washingtonu izmeu dravnog sekretara
Cyrusa Vancea - Prechtovog efa - i Zbigniewa Brzezinskog, predsjednikovog savjetnika za
pitanja nacionalne sigurnosti.
Vance je, kao i predsjednik Carter, vjerovao da amerika vanjska politika treba da
odraava ameriki moral. Ameriki narod vjeruje u slobodu, pravdu i demokraciju, i ne eli
podravati tirane. Iranski ah je bio tiranin. Prema Amnesty International, stanje u Iranu u
pogledu prava ovjeka bilo je najgore na svijetu, a Meunarodna komisija pravnika
potvrdila je istinitost izvjetaja o sustavnoj primjeni muenja u ahovim zatvorima. Kako je
aha na vlast dovela CIA, a Sjedinjene Drave su ga odrale na vlasti, predsjednik koji je
toliko govorio o ljudskim pravima morao je poduzeti neto.
U sijenju 1977. godine Carter je nagovijestio da bi tiranima mogla biti uskraena
amerika pomo. Carter je bio neodluan - neto kasnije iste godine posjetio je Iran i zasuo
aha slavopojkama - ali Vance je vjerovao da je stav u pogledu ljudskih prava ispravan.
Zbigniew Brzezinski je vjerovao suprotno. Savjetnik za nacionalnu sigurnost je
vjerovao u silu. ah je bio saveznik Sjedinjenih Drava i trebalo ga je podravati. Naravno,
trebalo ga je nagovoriti da prestane s muenjima - ali jo ne. Njegov reim je izloen
napadima, i nije podogan trenutak za liberalizaciju.
A kad e doi taj trenutak, pitala je Vanceova frakcija. ahova vlast bila je vrsta u toku
veeg dijela njegove dvadeset petogodinje vladavine, pa on ipak nije nikad pokazao mnogo
sklonosti za uvoenje umjerenijeg reima. Navedite mi jedan jedini umjereni reim u tom
dijelu svijeta!" odgovarao je Brzezinski.
U Carterovoj administraciji bilo je ljudi koji su vjerovali da Americi, ako se ne bude
zalagala za slobodu i demokraciju, nikakva vanjska politika nije potrebna. Bio je to ipak
pomalo ekstremistiki nazor, pa se sve svelo na pragmatistiki argument: iranskom narodu
je dosta ahove vlasti i on e ga zbaciti bez obzira na miljenje Washingtona.
Gluposti, govorio je Brzezinski. Prelistajte malo povijest. Revolucije uspijevaju kad
vladari ine ustupke, a propadaju kad oni na vlasti smrve buntovnike elinom akom.
Iranska armija sa etiri stotine tisua vojnika moe s lakoom uguiti svaku pobunu.
Vanceova frakcija - kojoj je pripadao i Henry Precht - nije se slagala s teorijama
revolucije to ih je propovijedao Brzezinski: ugroeni tirani ine ustupke zato to su
pobunjenici snani, a ne obratno, govorili su. to je bilo jo vanije, nisu vjerovali da iranska
armija ima etiri stotine tisua vojnika. Bilo je teko doi do podataka, ali broj vojnika koji su
dezertirali kretao se oko 8 posto mjeseno. Znalo se da postoje cijele jedinice koje e u sluaju
izbijanja graanskog rata u punom sastavu prijei na stranu ustanika.
Dvije washingtonske frakcije dobivale su informacije iz razliitih izvora. Brzezinski je
vjerovao u rijei Ardeira Zahedija, ahovog zeta i najmonije linosti na ahovoj strani u
Iranu. Vance je, opet, vjerovao ambasadoru Sullivanu. Sullivanovi telegrami nisu bili
dosljedni koliko je to Washington elio - moda zato to je situacija u Iranu bila ponekad
sasvim nejasna - ali je od rujna opa intonacija svih njegovih izvjetaja bila da je ah osuen
na propast.

45

Brzezinski je govorio da Sullivan trkara naokolo kao muha bez glave i da se njegovim
rijeima ne moe vjerovati. Oni koji su podravali Vancea govorili su opet da Brzezinski
rjeava problem loih vijesti tako to ubija glasnike.
Rezultat svega toga bio je da Sjedinjene Drave nisu poduzimale nita. Jednom
prilikom State Department je sastavio telegram ambasadoru Sullivanu s instrukcijama neka
nagovori aha da formira iru civilnu koalicionu vladu; Brzezinski je sprijeio slanje tog telegrama. Drugom prilikom Brzezinski je telefonirao ahu i uvjeravao ga da e mu predsjednik
Carter pruiti punu podrku; ah je zatraio da mu Brzezinski to potvrdi telegramom, ali
State Department nije poslaoi telegram. Nesposobne da poduzmu bilo to, obje strane su
tajno dostavljale informacije tampi, pa je cijeli svijet saznao da je politika Washingtona
prema Iranu blokirana unutranjim trvenjima.
U toj situaciji, kao posljednje to je Prechtu bilo potrebno, nala mu se na vratu jo i
banda Teksaana uvjerenih da su samo oni na ovom svijetu suoeni s problemima.
Osim toga, bio je uvjeren da tono zna zato se EDS naao u nevolji. Kad je upitao ima li
EDS agenta predstavnika u Iranu reeno mu je da ima i da je to gospodin Abolfath Mahvi. To
je objanjavalo sve. Mahvi je bio dobro poznati teheranski posrednik koga su nazivali
kraljem petoprocentaa" zbog njegove uloge u sklapanju ugovora za potrebe vojske.
Usprkos utjecajnim vezama, ah je stavio Mahvija na crnu listu i zabranio mu svako
poslovanje u Iranu. Zato je i EDS osumnjien za korupciju.
Precht je bio spreman da uini to moe. Dat e nalog ambasadi u Teheranu da se
pozabavi tim sluajem i moda e ambasador Sullivan uspjeti da izvri pritisak na Irance i
izvue Chiapparonea i Gaylorda iz zatvora. Meutim, nije bilo nikakve mogunosti da vlada
Sjedinjenih Drava zbog toga gurne u stranu sva druga pitanja u vezi s Iranom. Ona je sad
pokuavala da podri postojei reim i nije bio trenutak da se taj reim oslabi prijetnjama o
prekidu diplomatskih odnosa zbog dvojice uhapenih poslovnih ljudi, posebno kad se uzme
u obzir da se u Iranu nalazilo jo dvanaest tisua amerikih dravljana i da je State
Department bio duan da se brine o njima. Bilo mu je ao, ali Chiapparone i Gaylord morat
e podnijeti to to ih je snalo.
Henry Precht je djelovao s najboljim namjerama, ali je - kao Lou Goelz - u samom
poetku svog angairanja na sluaju Paula i Billa uinio greku koja je najprije prikazala
njegov odnos prema problemu u pogrenom svjetlu, a zatim ga prisilila da se u svim
raspravama s EDS-om dri defenzivno. Precht se ponaao kao da je istraga u kojoj su Paul i
Bili svjedoci legitimna sudska procedura na osnovi optube za korupciju, a ne drska ucjena.
Goelz je pod tom pretpostavkom i pristao da surauje s generalom Biglarijem. Nainivi istu
greku, Precht je odbio da sluaj Paula i Billa tretira kao kidnapiranje, to jest kriminalno
djelo.
Bio Abolfath Mahvi nepoten ili ne, injenica je da on iz ugovora izmeu EDS-a i
ministarstva nije izvukao ni pare. ak je u poetku EDS imao neprilika to je odbio da ustupi
Mahviju dio profita.
To se dogodilo ovako: Mahvi je pomogao EDS-u da dobije prvi, mali ugovor u Iranu da razvije sistem kontrole dokumenata za iransku mornaricu. EDS-u je saopeno da po
zakonu mora imati partnera u zemlji, pa je EDS obeao Mahviju treinu profita. Kad je nakon
dvije godine ugovor bio izvren, EDS je platio Mahviju etiri stotine tisua dolara, kako je
dogovoreno.
Meutim, kad su poeli pregovori s Ministarstvom zdravlja, Mahvi je dospio na crnu
listu. Kad je dolo do potpisivanja ugovora, Mahvi - koji je u meuvremenu skinut s crne liste
- postavio je zahtjev da ugovor preuzme kompanija iji bi vlasnici bili EDS i on.
EDS je to odbio. Svoj udio u dobiti iz ugovora s mornaricom Mahvi je bio zaradio, ali za
sklapanje ugovora s Ministarstvom zdravlja nije uinio nita.

46

Mahvi je tvrdio da je veza s njim olakala EDS-u dobivanje ugovora s Ministarstvom

zdravlja i ubrzala postupak u dvadeset etiri razna dravna tijela koja su ga morala odobriti.
Dalje, rekao je, njegovom zaslugom EDS je dobio povoljan poreski tretman, to je takoer
ulo u ugovor. EDS je u tom pogledu dobro proao samo zato to je Mahvi proveo neko
vrijeme s ministrom financija u Monte Carlu.
EDS nije od njega traio nikakvu pomo, i nije vjerovao da mu je Mahvi pomogao.
Osim toga, Ross Perot nije imao razumijevanja za pomo" koja se daje u Monte Carlu.
EDS-ov pravni zastupnik u Iranu uputio je zbog toga albu predsjedniku vlade, i Mahvi
je pozvan na odgovornost zbog iznuivanja mita. Njegov utjecaj je ipak bio tako jak da
Ministarstvo zdravlja nije htjelo potpisati ugovor dok EDS ne zadovolji Mahvijeve zahtjeve.
Uslijedio je niz burnih pregovora s Mahvijem. EDS je i dalje odbijao da izravno dijeli
profit s njim, i na kraju je postignut kompromisni sporazum: zajednika kompanija, koja e
djelovati na osnovi posebnog ugovora s EDS-om, imat e zadatak da nalazi i zapoljava
iransko osoblje za potrebe EDS-a. Ta zajednika kompanija uope nije donosila profit, ali to
e se pokazati tek kasnije - u prvom trenutku Mahvi je prihvatio kompromis i ugovor s
ministarstvom je potpisan.
EDS, prema tome, nije platio mito, i iranska vlada je to znala; no, to nije znao Henry
Precht, a nije znao ni Lou Goelz. Zato su se na isti nain odnosili prema sluaju Paula i Billa.
Obojica su utroili mnogo vremena na taj sluaj, ali mu nikad nisu dali prioritet. Kad je
ratoborni advokat EDS-a Tom Luce nasrnuo na njih da su ili nemarni ili glupi, ili i jedno i
drugo, naljutili su se i rekli da bi moda uinili vie kad bi im se skinuo s vrata.
Precht u Washingtonu i Goelz u Teheranu bili su ope- rativci koji su se neposredno
bavili sluajem. Nijedan od njih nije bio lijen. Nijedan nije bio nesposoban. Ali obojica su
grijeili, obojica su se poeli odnositi neprijateljski prema EDS-u i nijedan od njih, u onim
presudnim prvim danima, nije pomogao Paulu i Billu.

47

Tree poglavlje
1.
Straar je otvorio vrata elije, pogledao naokolo, pokazao prstom na Paula i Billa i
pozvao ih rukom da pou za njim.
U Billu se javila nada. Sad e ih sigurno pustiti.
Ustali su i otili za straarom uz stepenice. Bilo je ugodno vidjeti dnevnu svjetlost kroz
prozore. Izili su iz zgrade i preli preko dvorita do male prizemne zgrade pored glavnih
ulaznih vrata. Svje zrak bio je prava poslastica.
Bila je to strana no. Bili je leao na tankom madracu, na mahove bi zadrijemo i budio
se na najmanji pokret drugih zatvorenika, uplaeno zvjerajui naokolo pri mutnoj svjetlosti
sijalice. Znao je da je svanulo tek kad je uao straar nosei alice aja i po komad crnog
kruha za doruak. Nije bio gladan. Umjesto jela izmolio je krunicu.
inilo mu se da su njegove molitve urodile plodom.
U prizemnoj zgradi nalazila se soba za posjete s nekoliko stolova i stolica. ekala su ih
dva mukarca. Bili je prepoznao jednog - bio je to Ali Jordan, Iranac koji je radio kod Loua
Goelza u ambasadi. Rukovali su se, a onda im je on predstavio svog kolegu, Boba Sorensona.
- Donijeli smo vam neke stvarice - rekao je Jordan. - Aparat za brijanje na baterije...
jedan za obojicu... i neto tople odjee.
Bili je pogledao u Paula. Paul je zurio u dvojicu slubenika ambasade kao da e svakog
trenutka eksplodirati.
- Zar nas neete izvui odavde? - upitao je.
- Na alost, to ne moemo.
- Do avola, tik zbog vas smo dospjeli ovamo!
Bili je polako sjeo, previe deprimiran da bi se mogao ljutiti.
- Strano nam je ao to je sve tako ispalo - rekao je Jordan. - Sve se odigralo sasvim
neoekivano. Rekli su nam da je Dadgar prijateljski nastrojen... Ambasada priprema otar
protest...
- A to ste poduzeli da nas oslobodite?
- Za to je potrebno poduzeti odgovarajue korake predviene iranskim pravosudnim
sistemom... Vai pravni savjetnici...
- Gospode boe! - rekao je Paul s gaenjem.
- Zatraili smo da vas prebace u bolji dio zatvora - rekao je Jordan.
- E ba vam hvala!
- Je li vam... ovaj... potrebno neto - upitao je Sorenson.
- Meni nije potrebno nita - rekao je Paul. - Ne namjeravam ovdje jo dugo ostati.
- Meni bi dobro dole kapi za oi - rekao je Bili.
- Pobrinut u se da ih dobijete - obeao je Sorenson.
- Mislim da je to zasad sve - rekao je Jordan i pogledao u straara.
Bili je ustao.
Jordan je rekao straaru neto na perzijskom, a ovaj je dao znak Paulu i Billu da iziu.
Poli su za straarom natrag preko dvorita. Jordan i Sorenson spadaju meu nie
slubenike ambasade, razmiljao je Bili. Zato nije doao sam Goelz? Ambasada je, ini se,
bila uvjerena da je njihovo osloboenje posao za EDS - to to je poslala Jordana i Sorensona
bio je njen nain da pokae Irancima kako nije nezainteresirana, a Paulu i Billu kako ne treba
da oekuju neku naroitu pomo od vlade Sjedinjenih Drava. Mi smo problem pred kojim bi
ambasada najradije zatvorila oi, pomislio je Bili gnjevno.
U glavnoj zgradi straar je otvorio vrata kroz koja ranije nisu prolazili, pa su iz

48

prijemne sobe uli u hodnik. S desne strane nalazila su se tri ureda, s lijeve prozori koji su
gledali na dvorite. Doli su do drugih vrata, nainjenih od debelih elinih ploa. Straar je
otkljuao vrata i dao im znak da uu.
Prvo to je Bili ugledao bio je televizor.
Dok je gledao naokolo, raspoloenje mu se malo popravilo. Ovaj dio zatvora izgledao je
mnogo pristojnije nego podrum. Bio je relativno ist i svijetao, sa sivim zidovima i sivom
prostirkom na podu. Vrata elije bila su otvorena i zatvorenici su se slobodno kretali naokolo.
Kroz prozore je dopirala dnevna svjetlost.
Proli su kroz prostoriju s dvije elije na desnoj strani, dok se lijevo, ini se, nalazila
kupaonica. Bili je s nestrpljenjem oekivao priliku da se opere nakon noi provedene u
podrumu. Kad je provirio kroz zadnja vrata na desnoj strani ugledao je police s knjigama.
Straar je skrenuo lijevo i poveo ih kroz dugaki, uski hodnik do posljednje elije.
Tu su ugledali poznato lice.
Bio je to Reza Neghabat, zamjenik ministra zdravlja zaduen za organizaciju socijalnog
osiguranja. Paul i Bili dobro su ga poznavali jer su suraivali s njim do njegovog hapenja
prolog rujna. Veselo su se rukovali. Billu je laknulo kad je sreo poznatog ovjeka, ovjeka
koji je govorio engleski.
Neghabat je bio zaprepaten.
- Otkud vi ovdje?
Paul je slegao ramenima.
- Ponadao sam se da ete nam to vi rei.
- Za to ste optueni?
- Ni za to - odgovorio je Paul. - Juer nas je sasluao gospodin Dadgar, istraitelj koji
vodi postupak protiv vaeg biveg ministra, doktora eika. On nas je i uhapsio. Bez
optunice, ne navodei razlog. Koliko nam je reeno, mi smo neto kao kljuni svjedoci".
Bili je pogledao oko sebe. Na svakoj strani elije nalazila su se po dva trokatna leaja i
jo dva pored prozora, pa je u eliji bilo mjesta za osamnaest zatvorenika. Kao i u
podrumskim elijama, svaki leaj imao je tanak madrac od spuvaste gume, pri emu se kod
najnieg leaja taj madrac jednostavno nalazio na podu. Neki zatvorenici imali su i plahte, a
svi su imali sive vunene pokrivae.
Kroz prozor nasuprot vratima moglo se vidjeti dvorite. Bili je vidio travu, cvijee i
drvee, te parkirane automobile koji su vjerojatno pripadali zatvorskom osoblju. Vidio je i
nisku zgradu u kojoj su maloas razgovarali sa Jordanom i Sorensonom.
Neghabat je predstavio Paula i Billa ostalim stanovnicima elije koji su se drali
prijateljski i izgledali mnogo manje opasni od zatvorenika u podrumu. U eliji je bilo
nekoliko slobodnih leajeva - nije bila pretrpana kao elije u podrumu - pa su Paul i Bili
odabrali krevet pored vrata. Bili je odabrao srednji leaj, a Paul je, kao i ranije, dobio leaj na
podu.
Neghabat ih je upoznao s rasporedom prostorija. Pored njihove elije nalazila se ajna
kuhinja s nekoliko stolova i stolica gdje su zatvorenici mogli kuhati aj i kavu, ili jednostavno
sjediti i razgovarati. Prostoriju su iz nekog razloga nazivali Chattanooga Room. Na kraju
hodnika nalazio se u zidu alter, a iza njega prostorija koja je sluila kao prodavaonica. Tu su
zatvorenici mogli povremeno kupovati sapun, runike i cigarete.
Kad su se vratiti u dugaki hodnik, proli su pored vlastite elije - broj 5 - i dvije druge i
izili u predvorje. Pokazalo se da je soba u koju je Bili bio maloas zavirio biblioteka i
istovremeno kancelarija. Na policama je bilo, osim knjiga na perzijskome, i knjiga na engleskome. Pored biblioteke nalazile su se jo dvije elije. Na suprotnoj strani nalazila se
kupaonica s tuevima, umivaonicima i zahodima. Zahodi su bili perzijskog tipa, po izgledu
slini tu-kadi s otvorom u sredini. Bili je saznao kako nema mnogo izgleda da se istuira redovno nije bilo tople vode.

49

Iza elinih vrata, rekao je Neghabat, nalazila se prostorija u kojoj su povremeno

ordinirali lijenik i zubar. Biblioteka je bila stalno otvorena, a televizor je bio ukljuen cijelu
veer, ali "programi su, dakako, bili na perzijskome. Zatvorenici iz ovog odjela izlazili su dva
puta tjedno u dvorite da pola sata etaju u krugu. Brijanje je bilo obavezno; straari su
doputali brkove, ali ne i bradu.
U toku obilaska sreli su dva poznanika. Jedan od njih bio je doktor Tovliati, savjetnik u
ministarstvu za pitanja obrade podataka, o kome se Dadgar raspitivao na sasluanju. Drugi
je bio Husein Paa, Neghabatov ef financijskog odjela u socijalnom osiguranju.
Paul i Bili su se obrijali elektrinim brijaem koji su im donijeli Sorenson i Jordan. Bilo je
ve podne, i vrijeme ruku. U hodniku se nalazio plakar zastrt zastorom. Iz tog plakara
zatvorenici su izvukli prostirku od linoleuma koju su rairili po podu elije; tu su se nalazili i
tanjuri najjeftinije vrste. Za ruak su dobili kuhanu riu s komadiem janjetine, kruh, jogurt i
aj ili Pepsi-Colu. Jeli su sjedei na podu, prekrtenih nogu. Za Paula i Billa, koji su bili
ljubitelji dobrog zalogaja, ruak je bio slab. Bili je ustanovio da ima teka, moda zbog istije
okoline.
Poslije ruka ponovo su imali posjetioce - doli su njihovi odvjetnici Iranci. Odvjetnici
im nisu znali rei zato su uhapeni, nisu znali to e biti s njima i nisu znali to bi mogli
uiniti da im pomognu. Bio je to prazan razgovor koji je samo poveao njihovu potitenost.
Paul i Bili i tako nisu imali u njih mnogo povjerenja, jer su ti isti advokati rekli Lloydu
Briggsu da kaucija nee biti vea od dvadeset tisua dolara. Vratili su se u eliju ne saznavi
nita, razoarani.
Ostatak popodneva proveli su u Chatanooga Roomu, razgovarajui s Neghabatom,
Tovliatijem i Paom. Paul je priao kako ga je Dadgar sasluavao, ne proputajui ni najmanji
detalj. Iranci su bili veoma zainteresirani za sve to se prilikom sasluanja odnosilo na njih.
Paul je priao doktoru Tovliatiju na koji je nain spomenuo njegovo ime, u vezi s navodnim
sukobom interesa. Tovliati je opisao kako je Dadgar sasluavao njega, na isti nain, prije nego
to e narediti da ga uhapse. Paul se sjetio kako se Dadgar raspitivao i za jedan
memorandum to ga je pisao Paa. Bio je to rutinski izvjetaj sa statistikim podacima i
nikome nije bilo jasno to bi u njemu moglo biti posebno zanimljivo.
Neghabat je imao svoju teoriju o tome zato su zatvoreni.
- ah eli da od nas napravi rtvene jarce, da pokae masama kako istinski eli suzbiti
korupciju, a izabrao je projekt u kome korupcije nije bilo. Nema niega za to bi se mogao
uhvatiti, a ako nas pusti, ostat e dojam da je slab. Da je umjesto toga zavirio u
graevinarstvo, otkrio bi korupciju na svakom koraku, u upravo nevjerojatnim razmjerima...
Sve je to bilo prilino neodreeno. Neghabat je samo izvodio pretpostavke, a Paul i Bili
su eljeli da uju neto odreeno - tko je naredio istragu, zato je odabrao upravo Ministarstvo
zdravlja, na kakav oblik korupcije se sumnja i gdje su oni koji su uprli prste na pojedince koji
su uhapeni? Neghabat nije izbjegavao ve jednostavno nije znao odgovore. Njegova
neodreenost bila je karakteristino perzijska - upitajte Iranca to je doru- kovao i deset
sekundi kasnije on e poeti da vam objanjava svoju ivotnu filozofiju.
U est sati su se vratili u eliju da veeraju. Veera je bila bijedna - samo ostaci od ruka
pasirani tako da je dobijena pateta za mazanje na kruh, i aj.
Poslije veere su gledali televiziju. Neghabat je prevodio vijesti. ah je zatraio od voe
opozicije ahpura Bahtiara da formira civilnu vladu koja e preuzeti upravljanje dravnim
poslovima od generala postavljenih na ministarska mjesta u studenom. Neghabat im je
objasnio da je ahpur voa plemena Bahtiara i da je uvijek odbijao svaku suradnju sa
ahovim reimom. Ali, bez obzira na sve, pitanje hoe li Bahtiarova vlada moi da okona
nerede zavisit e od ajatolaha Homeinija.
Osim toga, ah je demantirao glasine da e napustiti zemlju.
Billu se uinilo da sve to zvui ohrabrujue. S Bahti- arom na elu vlade ah e ostati na

50

vlasti i osigurati stabilnost reima, a pobunjenici e dobiti svog predstavnika u upravljanju

zemljom.
U deset sati televizor Je ugaen i zatvorenici su se vratili u svoje elije. Neki su
zatvorenici objesili ispred leaja runike i komade tkanine da im svjetlo ne smeta - i ovdje je,
kao i u podrumu, sijalica gorjela cijele noi. Neghabat je savjetovao Paulu i Billu da zatrae
od posjetilaca da im donesu runike i plahte.
Bili se umotao u tanki sivi pokriva i legao, pokuavajui da zaspi. Ostat emo ovdje neko
vrijeme, pomislio je rezignirano, i moramo nastojati da nam bude to udobnije. Naa sudbina je u
tuim rukama.

2.
Njihova sudbina bila je u rukama Rossa Perota, ali su u idua dva dana sve njegove
nade ostale neusliane.
Vijesti su u poetku bile dobre. Kissinger ga je nazvao u petak, 29. prosinca, da mu javi
kako e Ardeir Zahedi narediti da Paul i Bili budu puteni. No, trebalo je da prije toga
predstavnici amerike ambasade odre dva sastanka - jedan sa funkcionerima Ministarstva
pravosua, a drugi sa predstavnicima ahovog dvora.
Zamjenik amerikog ambasadora u Teheranu, ministar-savjetnik Charles Naas, osobno
je preuzeo pripremu tih sastanaka.
U Washingtonu, Henry Precht iz State Departmenta takoer je razgovarao s
Ardeirom Zahedijem. Tim Reardon, zet Emily Gaylord, razgovarao je sa senatorom
Kennedyjem. Admiral Moorer je pokrenuo svoje veze u vojnoj vladi Irana. Jedino
razoaranje u Washingtonu dolo je od strane Richarda Helmsa, biveg amerikog
ambasadora u Teheranu - on je iskreno rekao da njegovi stari prijatelji vie nemaju nikakvog
utjecaja.
EDS se obratio trojici odvjetnika u Iranu. Jedan od njih bio je Amerikanac koji se
specijalizirao za zastupanje amerikih korporacija u Teheranu, a dvojica su bili Iranci - jedan
sa dobrim vezama u krugovima bliskim ahu, drugi blizak opoziciji. Sva trojica su izjavili da
je nain na koji su Paul i Bili uhapeni protuzakonit i da je kaucija astronomski visoka.
Amerikanac, John Westberg, rekao je da u Iranu nikad nije uo za kauciju veu od sto tisua
dolara. To je ukazivalo na injenicu da istraitelj koji je uhapsio Paula i Billa nema vrste
osnove za svoj postupak.
U Dallasu, financijski direktor EDS-a Tom Walter, momak iz Alabame poznat po
sporom govoru, prouavao je mogunosti da EDS - ako to bude prijeko potrebno - poalje u
Iran iznos od 12,750.000 dolara. Advokati su ga obavijestili da se kaucija moe poloiti u tri
oblika - u gotovom, u obliku kreditnog pisma naslovljenog na neku iransku banku ili
davanjem u zalog neke imovine u Iranu. EDS nije posjedovao imovinu takve vrijednosti u
Iranu - raunari su bili vlasnitvo Ministarstva zdravlja -as obzirom na trajk iranskih
banaka i nerede u zemlji bilo je nemogue dostaviti tako veliki iznos u gotovom; zato se
Walter odluio za kreditno pismo. T. J. Marquez, koji je predstavljao EDS u Investicionoj
zajednici, upozorio je Perota da bi isplata tako velike sume mogla biti proglaena
nezakonitom, jer cijeli sluaj mirie na ucjenu. Perot je vjeto zaobiao taj problem - odluio
je da plati iz vlastitih sredstava.
Perot je vrsto vjerovao da e izvui Paula i Billa iz zatvora na jedan od tri naina pravnim pritiskom, politikim pritiskom ili plaanjem kaucije.
A onda su poele stizati loe vijesti.
Iranski odvjetnici su promijenili pjesmu. Odjednom su poeli izvjetavati da se radi o

51

politikom" sluaju, da sluaj ima jak politiki naboj" i predstavlja vrue politiko
kestenje". John Westberg, Amerikanac, zamoljen je od svojih partnera Iranaca da se ne
mijea jer bi se firma mogla zbog toga zamjeriti nekim monim osobama. Istrani sudac
Hosain Dadgar oigledno nije bio bez vrstog oslonca.
Advokat Tom Luce i financijski direktor Tom Walter otputovali su u Washington i u
pratnji admirala Moorera posjetili State Department. Oekivali su da e sjesti za stol sa
Henryjem Prechtom i na licu mjesta organizirati agresivnu kampanju za osloboenje Paula i
Billa. Meutim, Henry Precht ih je primio hladno. Rukovao se s njima - to nije mogao izbjei
u prisutnosti nekadanjeg naelnika Generaltaba svih rodova oruanih snaga - ali nije sjeo s
njima za stol. Predao ih je jednom niem slubeniku, a ovaj im je rekao da napori State
Departmenta nisu urodili nikakvim plodom - ni Ardeiru Zahediju niti Charlieju Naasu nije
uspjelo da izvuku Paula i Billa iz zatvora.
Tom Luce, koji nije bio ovjek jobovskog strpljenja, strahovito se razbjesnio. State
Department je duan da titi Amerikance u drugim zemljama, rekao je, a jedino to je dosad
uinio - strpao je Paula i Billa u zatvor! Nije tako, odgovorili su mu, State Department je
dosad uradio daleko vie nego to je bio obavezan. Amerikanci koji u inozemstvu prekre
zakon odgovaraju pred sudom zemlje iji su zakon prekrili, i nije dunost State
Departmenta da izvlai ljude iz zatvora. Ali Paul i Bili nisu prekrili zakon, inzistirao je
Luce, oni su oteti i otmiari za njih trae trinaest milijuna dolara kao otkup! Uzalud je troio
rijei. Vratio se zajedno s Tomom Walterom u Dallas praznih ruku.
Perot je prole noi nazvao ambasadu Sjedinjenih Drava u Teheranu i upitao Charlesa
Naasa zato se jo nije sastao s funkcionerima koje su spomenuli Kissinger i Zahedi.
Odgovor je bio jednostavan - ti funkcioneri su jednostavno izbjegavali sastanak s Naasom.
Perot je ujutro ponovo nazvao Kissingera i obavijestio ga o onome to je saznao.
Kissinger je bio razoaran i rekao kako ne vjeruje da moe jo neto uiniti. Ipak e nazvati
Zahedija i pokuati jo jednom.
Sliku je upotpunila jo jedna loa vijest. Tom Walter je pokuavao, uz pomo iranskih
advokata, da utvrdi uvjete pod kojima e Paul i Bili biti puteni uz kauciju, naime, hoe li
biti duni da se obaveu da e se vratiti u Iran radi dodatnog sasluanja, ako to bude
potrebno, ili e se sasluanje moi obaviti izvan zemlje. Ni jedno ni drugo, glasio je odgovor;
ako budu puteni iz zatvora, nee im biti doputeno da napuste Iran.
Dolo je i Silvestrovo. Perot je ve tri dana stanovao u svom uredu, spavao na podu i
hranio se sendviima sa sirom. U kui nije bilo nikoga - Margot i djeca bili su jo u Vailu - a
zbog vremenske razlike od devet i pol sati izmeu Texasa i Irana vani telefonski razgovori
esto su obavljani usred noi. Odlazio je iz ureda samo da bi obiao majku, koja je bila
otputena iz bolnice i oporavljala se u svojoj kui u Dallasu. Pa i s njom je razgovarao najvie
o Paulu i Billu - zanimalo ju je kako se razvija situacija.
Te veeri je osjetio potrebu za toplom hranom, pa je odluio da se bez obzira na
vrijeme - vani je divljala ledena vijavica - odveze milju-dvije do ribljeg restorana.
Iziao je iz zgrade na stranja vrata i sjeo za upravlja svojih terenskih kola. Margot je
vozila Jaguar, ali Perot je vie volio neupadljive automobile.
Pitao se koliko utjecaja Kissinger jo ima, u Iranu i drugdje. Zahedi i ostale njegove
veze moda su sad u slinoj situaciji kao prijatelji Richarda Helmsa - odbaeni u stranu, bez
vlasti. ini se da je i sam ah visio o koncu.
S druge strane, moda e svim tim ljudima ubrzo zatrebati prijatelji u Americi i moda
e rado iskoristiti priliku da Kissingeru uine uslugu.
Dok je veerao, Perot osjeti kako mu se na rame sputa teka ruka, a dubok glas je
rekao:
- Ross, to radi ovdje, zato na Silvestrovo veera sam?
Okrenuo se i ugledao Rogera Staubacha, beka u timu Dallas Cowboys, druga iz

52

Mornarike akademije i starog prijatelja.

- Zdravo, Roger! - rekao je. - Sjedi!
- Ovdje sam s obitelji - rekao je Staubach. - Ostali smo bez grijanja zbog ledene oluje.
- U redu, dovedi sve ovamo.
Staubach je dao znak svojima da priu, a zatim rekao:
- Kako je Margot?
- Dobro je, hvala. U Vailu je, na skijanju s djecom. Ja sam se morao vratiti, imam jedan
ozbiljan problem.
Zatim je ispriao Staubachovoj obitelji to se dogodilo s Paulom i Billom.
Odvezao se natrag u ured dobro raspoloen. Jo uvijek ima mnogo dobrih ljudi na
svijetu.
Ponovo se sjetio pukovnika Simonsa. Od svih planova to ih je imao za osloboenje
Paula i Billa, njihova otmica iz zatvora zahtijevala bi najvie vremena. Simonsu e biti
potrebna ekipa suradnika, bit e mu potrebno vrijeme za obuku, oprema... A Perot u vezi s
tim nije bio jo nita poduzeo. Ta se mogunost inila tako dalekom, bio je to posljednji izlaz
- dok su postojali izgledi da se neto postigne pregovorima. Perot nije htio ni razmiljati o
tome. Jo uvijek nije bio spreman da pozove Simonsa - saekat e da Kissinger jo jednom
razgovara sa Zahedijem - ali moda bi mogao uiniti neto da mu pripremi teren.
Kad se vratio u EDS potraio je Pata Sculleyja. Sculley, mrav, nemiran ovjek
djeakog izgleda sa zavrenom akademijom u West Pointu, imao je trideset jednu godinu.
Bio je direktor projekta u Teheranu i vratio se s osobljem evakuiranim 8. prosinca. Poslije
Aure vratio se u Teheran, a onda je ponovo evakuiran nakon to su Paul i Bili uhapeni.
Trenutno, glavni posao mu je bio da za sve Amerikance koji su ostali u Teheranu - Lloyda
Briggsa, Richa Gallaghera i njegovu suprugu, te Paula i Billa - osigura svakog dana avionske
rezervacije, za sluaj da zatvorenici budu osloboeni.
Sa Sculleyjem je bio Jay Coburn koji je organizirao evakuaciju, a onda se 22. prosinca
vratio da provede Boi s obitelji. Coburn se upravo spremao za povratak u Teheran kad je
stigla vijest da su Paul i Bili uhapeni, pa je ostao i iz Dallasa organizirao drugu evakuaciju.
Krupan, ali blag ovjek, Coburnu je bilo trideset dvije godine, ali se inilo da je deset godina
stariji. Po Perotovom miljenju to je bilo zbog toga to je proveo osam godina u Vijetnamu
kao pilot borbenog helikoptera. Osim svega, Coburn se stalno osmjehivao - osmijeh mu je
bio spor, poinjao je treptajem oka, a esto zavravao gromkim smijehom.
Perot je volio obojicu i imao je u njih povjerenja. Spadali su meu one koje je nazivao
orlovima - ljude koji su letjeli visoko, pokazivali samoinicijativu, obavljali poslove i donosili
mu rezultate, a ne isprike. Motto kadrovske slube EDS-a bio je Orlovi ne lete u jatima, treba ih
pronalaziti jednog po jednog. Jedna od tajni Perotovog poslovnog uspjeha bila je njegova
politika pronalaenja upravo takvih ljudi umjesto ekanja u nadi da e se oni sami javiti.
- to misli, jesmo li uinili za Paula i Billa sve to je bilo potrebno? - upitao je Perot
Sculleyja.
- Ne, mislim da nismo - odgovorio je Sculley bez imalo oklijevanja.
Perot je kimnuo glavom. Ti mladi ljudi nikad se nisu ustruavali da otvoreno
razgovaraju s njim, i to je bila jedna od osobina koja ih je inila orlovima.
- A to bi po tvom miljenju trebalo uraditi?
- Trebalo bi ih osloboditi silom - rekao je Sculley. - Svjestan sam da to udno zvui, ali
sam uvjeren da bi oni tamo mogli izgubiti glave ako to ne uinimo.
Perotu se nije inilo da to udno zvui; taj ga je strah progonio ve tri dana.
- Meni je to isto palo na pamet - rekao je. Primijetio je iznenaenje na Sculleyjevom
licu. - Htio bih da vas dvojica sastavite popis ljudi iz EDS-a koji bi mogli sudjelovati u takvoj
akciji. Potrebni su nam ljudi koji poznaju Teheran, koji posjeduju poneto vojnikog iskustva... po mogunosti steenog u akcijama specijalnih jedinica... i koji su stopostotno

53

pouzdani i lojalni.
- Smjesta u se baciti na posao - rekao je Sculley oduevljeno.
Zazvonio je telefon i Coburn podigne slualicu.
- Zdravo, Keane! Gdje si?... Saekaj trenutak!
Coburn je dlanom pokrio mikrofon i pogledao Perota.
- Keane Taylor je u Frankfurtu. Ako namjeravamo poduzeti neto, trebalo bi da on
bude u ekipi.
Perot je kimnuo glavom. Taylor, nekadanji narednik mornarike pjeadije, bio je jedan
od njegovih orlova. Metar osamdeset pet centimetara visok i uvijek elegantno obuen,
Taylor je bio prilino razdraljiv ovjek, to je od njega inilo idealnu metu za drugarske
ale.
- Reci mu neka se vrati u Teheran - rekao je Perot - ali mu nemoj objanjavati zato.
Coburnovo mlado ali naborano lice polagano se razvuklo u osmijeh.
- To mu se ba nee svidjeti.
Sculley je pruio ruku preko stola i ukljuio zvunik tako da svi uju kako Taylor
bjesni.
- Keane, Ross eli da se vrati u Iran - rekao je Coburn.
- A za kog vraga? - traio je objanjenje Taylor.
Coburn je pogledao Perota. Perot je zavrtio glavom.
- Pa, ovaj, ima mnogo toga to treba uraditi, raistiti neke stvari u administrativnom
smislu.
- Reci Perotu da se zbog nekog administrativnog sranja ne vraam!
Sculley se nasmijao.
- Keane, ovdje je netko tko bi htio razgovarati s tobom - rekao je Coburn.
- Keane, ovdje Ross - rekao je Perot.
- Oh! Ovaj... zdravo, Ross!
- aljem te natrag zbog jednog vrlo vanog posla.
- Oh!
- Razumije li to kaem?
Uslijedila je duga pauza, a onda je Taylor rekao:
- Da, sir.
- Fino.
- Kreem smjesta.
- Koliko je tamo sati? - upitao je Perot.
- Sedam ujutro.
Perot je pogledao na svoj sat. Pokazivao je pono. Poela je tisuu devetsto
sedamdeset deveta godina.
Taylor je sjedio na krevetu u hotelskoj sobi u Frankfurtu i mislio na svoju enu.
Mary je bila u Pittsburghu s djecom, Mikeom i Dawn, u kui Taylorovog brata. Taylor
joj je telefonirao iz Teherana prije nego to je krenuo i rekao joj da se vraa kui. Bila je
presretna kad je to ula. Govorili su o budunosti, kako e se vratiti u Dallas, kako e upisati
djecu u kolu...
A sad je trebalo da je nazove i da joj kae kako nee doputovati.
Zabrinut e se.
Do vraga, pa i on je zabrinut!
Razmiljao je o Teheranu. On nije radio na projektu za Ministarstvo zdravlja ve je
vodio jedan manji ugovor, kompjutorizaciju starinskog runog raunovodstva banke
Omran. Jednog dana, prije otprilike tri tjedna, pred zgradom se okupila buna gomila banka Omran bila je ahova banka. Taylor je odmah poslao svoje ljude kuama. Posljednji su

54

otili on i Glenn Jackson. Zakljuali su zgradu i krenuli pjeice ka sjevernom dijelu grada.
Kad su skrenuli iza ugla i izili na glavnu ulicu nali su se usred gomile. U tom trenutku
vojska je otvorila vatru i krenula na juri.
Taylor i Jackson su se sklonili u jednu kunu veu. Netko je otvorio vrata i doviknuo
im da uu. Uli su, ali prije nego to je njihov spasilac stigao ponovo zakljuati vrata u veu
su upala etvorica demonstranata, a za njima pet vojnika.
Taylor i Jackson su stajali priljubljeni uza zid i gledali kako vojnici batinama i
kundacima tuku demonstrante. Jedan od demonstranata je pokuao pobjei. Dva prsta na
ruci bila su mu gotovo otkinuta i krv je poprskala staklena vrata. Probio se, ali se sruio na
ulici. Vojnici su izvukli preostalu trojicu - jedan je bio sav obliven krvlju, ali pri svijesti, a
dvojica su bili onesvijeeni ili mrtvi.
Taylor i Jackson su ostali u vei dok na ulici nije zavladao mir. Iranac koji ih je spasio
neprestano je govorio:
- Odlazite dok jo moete!
A sad, pomislio je Taylor, treba da kaem Mary kako sam upravo pristao da se vratim
u tu guvu.
Da obavim jedan vrlo vaan posao.
Bilo je oito da je neto u.vezi s Paulom i Billom, a kako Perot nije htio da govori o tome
preko telefona, vjerojatno se radi o neem tajnom, moda ak i ilegalnom.
Tayloru je na neki nain bilo i drago to se vraa, iako se plaio gomile. Dok je bio u
Teheranu razgovarao je preko telefona s Billovom enom Emily Gaylord i obeao joj da nee
otii bez Billa. Nareenje iz Dallasa da se svi osim Briggsa i Gallaghera vrate u Sjedinjene
Drave natjeralo ga je da prekri rije. Sad je nareenje izmijenjeno, pa e moda ipak
odrati obeanje to ga je dao Emily.
E pa, pomislio je, ne mogu se vratiti pjeice, pa e biti dobro ,da naem avionsku vezu. Ponovo
je podigao slualicu.
Jay Coburn se sjeao kako je prvi put' vidio Rossa Perota u akciji. Nee to zaboraviti
dok je iv.
Dogodilo se to 1971. Coburn je bio u EDS-u manje od dvije godine i radio je u New
Yorku na angairanju novih kadrova. Te godine se u jednoj maloj katolikoj bolnici rodio
Scott. Poroaj je proao normalno i u poetku se inilo da je Scott sasvim normalno, zdravo
dijete.
Dan poslije poroaja, kad je Coburn doao da je posjeti, Liz mu je rekla kako joj tog
jutra nisu donijeli Scotta da ga nahrani. Coburn to u poetku nije shvatio ozbiljno, ali
nekoliko minuta kasnije u sobu je ula jedna ena i rekla:
- Evo slike vaeg djeteta.
- Ne sjeam se da je netko slikao moje dijete - rekla joj je Liz, a kad joj je ena pokazala
fotografije, dodala je: - Ne, to nije moje dijete.
ena je nekoliko trenutaka zbunjeno stajala, a onda je rekla:
- Oh, pogrijeila sam! U pravu ste, vae dijete je ono s manom.
Bilo je to prvi put da su Coburn i Liz uli za neku manu.
Coburn je otiao da vidi Scotta i doivio straan ok. Dijete se nalazilo u komori s
kisikom, s mukom hvatajui zrak, modro kao traperice. Lijenici su se upravo konzultirali
to da poduzmu.
Liz zamalo nije dobila histerini napad, a Coburn je nazvao njihovog obiteljskog
lijenika i zamolio ga da doe u bolnicu. Onda im je preostalo samo da ekaju.
Neto nije bilo kako treba. Kakva je to bolnica u kojoj ne kau roditeljima da tek
roeno dijete umire? Coburn je postajao sve nervozniji.
Nazvao je Dallas, svog efa Garyja Griggsa.

55

Gary, ne znam zapravo zato te zovem, ali ne znam to da radim. - Zatim mu je

ispriao ta se dogodilo.
- Ostani na telefonu - rekao je Griggs.
Trenutak kasnije javio se nepoznat glas.
- Jay?
- Da.
- Ovdje Ross Perot.
Coburn je sreo Perota dva-tri puta, ali nikad nije radio izravno za njega. Pitao se zna li
Perot uope kako on izgleda. U to vrijeme EDS je imao vie od tisuu zaposlenih.
- Zdravo, Ross.
- Jay, potrebne su mi neke informacije.
Perot je poeo da mu postavlja pitanja. Kako glasi adresa bolnice? Kako se zovu
lijenici? Kakva je njihova dijagnoza? Dok je odgovarao, Coburn je odsutno mislio: zna li
Perot uope tko sam ja?
- Ostani jo trenutak na liniji, Jay. - Nastupila je kraa stanka. - Dat u ti vezu s
doktorom Urschelom, mojim dobrim prijateljem i vodeim kirurgom kardiologom u
Dallasu.
Nekoliko trenutaka kasnije Coburn je morao odgovarati na nova pitanja koja mu je
postavljao lijenik.
- Nita ne poduzimajte - zavrio je razgovor Urschel. - Razgovarat u s lijenicima u
bolnici. Samo ostanite kraj telefona da vam se moemo javiti.
- Da, sir - rekao je Coburn kao omamljen.
Ponovo se javio Perot.
- Jeste li se sporazumjeli? Kako je Liz?
Otkud on zna ime moje ene? pomislio je Coburn.
- Nije ba najbolje - odgovorio je. - Njen lijenik je ovdje, dao joj je neto za smirenje...
Dok je Perot tjeio Coburna, doktor Urschel je pokrenuo lijenike. Nagovorio ih je da
prebace Scotta u Medicinski centar newyorkog sveuilita. Nekoliko minuta kasnije Scott i
Jay Coburn odvezli su se ambulantnim kolima u grad.
Zapeli su u Midtown tunelu, u prometnoj guvi.
Coburn je iziao iz kola, pretrao vie od jedne milje do rampe za naplatu cestarine i
nagovorio slubenika da zadri sve prometne trake osim one u kojoj su se nalazila
sanitetska kola.
Kad su stigli u Medicinski centar newyorkog sveuilita ve ih je ekalo desetakpetnaestak ljudi. Meu njima je bio vodei kardiovaskularni kirurg na Istonoj obali koji je
doletio iz Bostona dok se on vozio sanitetskim kolima do Manhattana.
Kad su malog Scotta odnijeli, Coburn je predao omotnicu s rendgenskim snimcima
koje su mu dali u bolnici. Jedna ena lijenik ih je pregledala.
- A gdje su ostali? - upitala je.
- To je sve - odgovorio je Coburn.
- To je sve to su snimili?
Novi rendgenski snimci su otkrili da osim otvora na srcu Scott ima i upalu plua. Kad
je upala plua savladana, uspostavljena je kontrola nad radom srca.
I Scott je preivio. Izrastao je u djeaka koji je igrao nogomet, penjao se na drvee,
gazio po potocima, djeaka vrstog i zdravog. A Coburn je poeo da shvaa zbog ega su
ljudi tako odani Rossu Perotu.
Perotova sposobnost da se koncentrira na jedno i iskljui iz svijesti sve ostalo dok ne
obavi posao imala je i svoje neugdne strane. Dogaalo mu se da povrijedi ljude. Dan-dva
nakon to su Paul i Bili uhapeni uao je u ured u trenutku dok je Coburn razgovarao preko
telefona s Lloydom Briggsom u Teheranu. Razgovor je zvuao kao da Coburn daje Briggsu
-

56

direktive, a Perot je bio duboko uvjeren da ljudi iz glavne direkcije ne treba da daju upute
ljudima koji se nalaze na bojitu i najbolje poznaju situaciju. Nemilosrdno je izribao Coburna
pred punom sobom ljudi.
Perot je imao i druge mrtve uglove. Dok je Coburn radio na angairanju kadrova,
kompanija je svake godine odavala priznanje onome tko se najvie istakao u tom poslu.
Imena pobjednika urezivana su u plou. Tako je to ilo godinama, i neki od pobjednika s
vremenom su napustili kompaniju. Kad se to dogodilo, Perot je zahtijevao da se njihova
imena izbriu s ploe. Coburn je smatrao da to nije u redu. ovjek je otiao iz kompanije - pa
to? Bio je jedne godine najbolji, i emu mijenjati povijest? Kad bi netko poelio da radi
drugdje, Perot je to primao kao osobnu uvredu.
Perotove mane bile su u skladu s njegovim vrlinama. Negativni odnos prema ljudima
koji su napustili kompaniju bio je samo nalije njegove apsolutne lojalnosti prema onima
koji su radili u njoj. Povremena neugodna otrina bila je samo dio njegove bezgranine
energije i odlunosti bez kojih nikad ne bi stvorio EDS. Coburnu nije bilo nimalo teko da
oprosti Perotu njegove mane.
Trebalo je samo da pogleda u Scotta.
Gospodine Perot! - viknula je Sally. - Na telefonu je Henry Kissinger.
Perotu je zastalo srce. Je li mogue da su Kissinger i Zahedi u proteklih dvadeset etiri
sata postigli neto? Ili zove da mu javi kako nije uspio?
- Ross Perot.
- Dat u vam vezu s Henryjem Kissingerom.
Trenutak kasnije Perot je uo poznati grleni glas.
- Jeste li vi, Ross?
- Ja sam - rekao je Perot, zadravajui dah.
- Obeali su mi da e vai ljudi biti puteni sutra u deset ujutro, po teheranskom
vremenu.
Perotu se oteo dug uzdah olakanja.
- Doktore Kissinger, ovo je najbolja vijest koju sam uo ni sam ne znam otkad. Ne
znam kako da vam zahvalim.
- O pojedinostima treba da se danas dogovore predstavnici amerike ambasade i
iranskog Ministarstva vanjskih poslova, ali to su samo formalnosti. Reeno mi je da e vai
ljudi biti puteni.
- Divno. Mnogo vam hvala na pomoi.
- Nema na emu.
-

U Teheranu je bilo pola deset ujutro, a u Dallasu pono. Perot je sjedio u svom uredu i
ekao. Gotovo svi njegovi suradnici su otili kuama, da za promjenu odspavaju jednu no u
krevetu, sretni to e kad se probude Paul i Bili ve biti na slobodi. Perot je ostao u svom
uredu da saeka kraj afere.
U Teheranu, Lloyd Briggs je ekao u Bukuretu", a jedan namjetenik Iranac deurao
je pred zatvorom. im se Paul i Bili pojave trebalo je da Iranac nazove Briggsa, a Briggs da
to javi Perotu.
Sada, kad je kriza ve gotovo prebroena, Perot je imao vremena da se upita gdje je
pogrijeio. Jedne greke sjetio se odmah. Kad je 4. prosinca odluio da povue sve svoje
osoblje iz Irana nije bio dovoljno odluan i dopustio je drugima da oteu stvar i stavljaju
primjedbe dok nije bilo prekasno.
No, najvea greka bila je ve samo prihvaanje poslova u Iranu. Gledano unazad, to je
bilo sasvim jasno. U ono vrijeme dijelio je uvjerenje svojih komercijalista - i mnogih
amerikih poslovnih ljudi - da naftom bogati, stabilni, prozapadno orijentirani Iran prua

57

izvanredne mogunosti. Nije primjeivao napetost ispod mirne povrine, nije znao nita o
ajatolahu Homeiniju i nije predvidio da e se jednog dana nai predsjednik Sjedinjenih
Drava dovoljno naivan da pokua nametnuti amerika uvjerenja i amerike standarde
jednoj zemlji na Srednjem istoku.
Pogledao je na sat. Bilo je pola jedan. Paul i Bili vjerojatno upravo izlaze iz zatvora.
Radosnu Kissingerovu vijest potvrdio je preko telefona David Newsom, zamjenik
Cyrusa Vancea u State Departmentu. Zapravo, Paul i Bili bit e osloboeni u posljednjem
trenutku. Vijesti iz Irana tog dana su opet bile loe. Bahtiara, novog ahova premijera, nije
prihvatila Narodna fronta, partija na koju se gledalo kao na umjerenu opoziciju. ah je
objavio da e moda otii na odmor. William Sullivan, ameriki ambasador, preporuio je
svim Amerikancima zaposlenim u Iranu da svoje obitelji poalju kuama. Tako su postupile
i ambasade Kanade i Velike Britanije. No, aerodromi su bili zatvoreni zbog trajka, pa ene i
djeca nisu mogli otputovati. Ali, Paul i Bili ipak nee ostati u Iranu. Perot je imao dosta
prijatelja u Pentagonu jo od vremena kampanje za ratne zarobljenike, pa e Paul i Bili
odletjeti iz Teherana mlaznim avionom amerikog ratnog zrakoplovstva.
U jedan sat Perot je nazvao Teheran. Novosti nije bilo. Eh, pa u redu, pomislio je, svi
kau da Iranci nemaju osjeaja za vrijeme.
Najvea ironija u svemu tome bila je to EDS nikad nije podmiivao ljude, ni u Iranu
niti igdje drugdje. Perotu je i sama pomisao na mito bila odvratna. Svaki novi slubenik
EDS-a dobijao je knjiicu u kojoj su na dvanaest stranica bila izloena pravila ponaanja.
Knjiicu je napisao sam Perot. Imajte uvijek na umu da federalni zakon i zakoni veine
drava zabranjuju davanje bilo ega od vrijednosti dravnom slubeniku s ciljem da se tako
utjee na neku slubenu odluku... Kako je nepostojanje takve namjere teko dokazati,
dravnim slubenicima, slubenicima savezne vlade ili stranih drava zabranjeno je davati
novac ili bilo to od vrijednosti... injenica da zakon u nekim zemljama ne zabranjuje takvu
praksu ne treba prihvatiti kao zeleno svjetlo... Treba se uvijek malo vie udubiti u pitanje
etike... Moete li s punim povjerenjem poslovati s nekim tko postupa kao vi? Odgovor mora
biti DA! Na posljednjoj stranici knjige nalazila se izjava koju je novi slubenik morao
potpisati i time potvrditi da je dobio kodeks i proitao ga.
Kad je EDS zapoeo s poslovanjem u Iranu, Perotovi puritanski principi jo vie su
uvreni izbijanjem afere Lockheed. Daniel J. Haughton, predsjednik Lockheed Aircraft
Corporation, priznao je pred senatskim komitetom da je Lockheed rutinski plaao na
milijune dolara mita i kroz to osigurao prodaju svojih aviona u inozemstvu. Njegovo
svjedoenje se zgadilo Perotu. Vrtei se na stolici, Haughton je rekao lanovima komiteta da
novane isplate nisu bile mito nego poticaj". Nakon toga je donesen Zakon o nekorektnom
poslovanju u inozemstvu kojim je podmiivanje u stranim zemljama postalo prijestup
kanjiv i u Sjedinjenim Dravama.
Perot je nazvao svog pravnog zastupnika Toma Lucea i uinio ga osobno odgovornim
za poduzimanje mjera koje e onemoguiti bilo kome iz EDS-a da se koristi mitom. U toku
pregovora s iranskim Ministarstvom zdravlja Luce je temeljitou i upornou s kojom ih je
unakrsno ispitivao o zakljuenim poslovima uvrijedio mnoge funkcionere EDS-a.
Perot nije bio gladan posla. Ve je i tako zaraivao milijune. Ekspanzija u inozemstvu
nije mu bila potrebna. Ako treba plaati mito da se dobije posao, govorio je, onda emo
jednostavno dii ruke od posla.
Njegovi poslovni principi imali su duboke korijene. Njegovi preci bili su Francuzi koji
su doli u New Orleans i uspostavili trgovake postaje du toka rijeke Red River.
Njegov otac, Gabriel Ross Perot, bio je trovaki posrednik i bavio se uglavnom
pamukom. Posao je bio sezonskog karaktera, pa je Ross Stariji mogao provoditi dosta
vremena sa svojim sinom i priati s njim o poslu. Nema nikakvog smisla kupovati pamuk
od farmera jednom, govorio je. Treba se poteno odnositi prema njemu, zadobiti njegovo

58

povjerenje i uspostaviti s njim stalne odnose, tako da ti sa zadovoljstvom prodaje pamuk iz

godine u godinu. To je onda poslovanje." U takvim shvaanjima, mitu jednostavno nije bilo
mjesta.
U pola dva Perot je ponovo nazvao sjedite EDS-a u Teheranu. Nikakvih novosti nije
bilo.
- Nazovite zatvor ili poaljite nekoga tamo - rekao je. - Ustanovite zato ih ne putaju.
Poeo se osjeati nelagodno.
to da poduzmem ako od svega ne bude nita? upitao se. Ako poloim kauciju, potroit u
trinaest milijuna dolara, a Paulu i Billu nee biti doputeno da otputuju iz Irana. Svi ostali pokuaji
da ih izvue sluei se redovitim pravnim kanalima zapeli su pred preprekom to su je
podigli iranski odvjetnici - da se radi o politikom sluaju, to je po svoj prilici znailo da
uope nije vano jesu li Paul i Bili krivi ili nisu. Ni politiki pritisak dosad nije dao rezultate
- ni amerika ambasada u Teheranu ni State Department u Washingtonu nisu mogli nita
uiniti. Ako propadne i Kissingerova akcija, to e biti kraj svim nadama na tom polju. to je
onda preostalo?
Sila.
Telefon je zazvonio. Perot je zgrabio slualicu.
- Ross Perot.
- Ovdje Lloyd Briggs.
- Jesu li puteni?
- Nisu.
Perotu je zastalo srce.
- to se dogaa?
- Razgovarali smo sa zatvorom. Nisu dobili nikakve instrukcije u vezi s putanjem
Paula i Billa na slobodu.
Perot je zatvorio oi. Dogodilo se ono najgore. Propala je i Kissingerova akcija.
Uzahnuo je.
- Hvala, Lloyd.
- to da radimo dalje?
- Ne znam - rekao je Perot.
Ali, znao je.
Rekao je Briggsu zbogom i spustio slualicu.
Nije bio spreman da prizna poraz. Jedan od principa njegovog oca bio je: Uvijek se
brini o ljudima koji rade za tebe. Perot se sjeao kako se cijela obitelj nedjeljom vozila po
dvadeset kilometara da posjeti starog Crnca koji im je nekad kosio travnjak i provjeri kako
mu je i ima li to da jede. Perotov otac je zapoljavao i ljude koji mu nisu bili potrebni, samo
zato to su bili bez posla. Svake godine velika Perotova limuzina odvozila je na oblasni
sajam Perotove namjetenike crne boje koe, od kojih je svaki dobijao neto novca za provod
i Perotovu posjetnicu za sluaj da ga netko pokua maltretirati. Perot se sjeao jednog Crnca
koji je krenuo teretnim vlakom za Kalif or- niju i, uhapen zbog skitnje, pokazao posjetnicu
Perotova oca. erif mu je rekao: Ne tie me se iji si ti crnja, ide u zatvor i gotovo! ali je
ipak nazvao Perota Starijeg, koji mu je telegrafski poslao novac za povratak uhapenog. Bio
sam u Kaliforniji i vratio se, rekao je Crnac kad je doputovao u Texarkanu, i Perot Stariji ga
je ponovo primio u slubu.
Perotov otac nije znao to su to graanska prava - to je za njega bio nain kako se
postupa s ljudima. Sam Perot nije znao da su njegovi roditelji neto posebno dok nije
odrastao.
Njegov otac ne bi ostavio svog namjetenika da lei u zatvoru. To nije htio ni Perot.
Podigao je slualicu.
- Dajte mi T. J. Marqueza.

59

Bilo je dva sata ujutro, ali se T. J. nee iznenaditi; to nee biti prvi put da ga Perot budi
usred noi, a nee biti ni posljednji.
- Halo? - javio se sanjivi glas.
- Tom, stvari stoje loe.
- Zato?
- Nisu puteni, a uprava zatvora kae da nee ni biti.
- Uh, prokletstvo!
- Tamo se situacija naglo pogorava. Jesi li sluao vijesti?
- Jesam, naravno.
- to misli, je li vrijeme za Simonsa?
- Da, mislim da jest.
- Ima li broj njegovog telefona?
- Nemam, ali ga mogu saznati.
- Nazovi ga - rekao je Perot.

3.
Buli Simons je bio na pragu ludila.
Razmiljao je o tome da zapali kuu. Bila je to stara, prizemna drvena kua, planut e
kao gomila ibica i to e biti kraj. Ta kua bila je sad za njega pakao iz koga nije htio otii jer
su je u pakao pretvorile slatko-gorke uspomene na vrijeme kada je bila raj.
Kuu je izabrala Lucille. Vidjela je oglas u nekom asopisu, pa su zajedno odletjeli
avionom iz Fort Bragga u Sjevernoj Karolini da je pogledaju. Ve trona drvena kua
nalazila se usred etrdeset jutara guste ume u Red Bayju, u najmanje zagaenom podruju
kontinentalnog dijela Floride. Bilo je tu i dva jutra jezera bogatog ribom.
Lucille je bila oduevljena.
Bilo je to 1971. godine i trebalo je da Simons ide u mirovinu. Bio je pukovnik ve deset
godina, i ako napad na Son Tay nije bio dovoljan za unapreenje u generala, onda za to
uope nije bilo izgleda. Stvar je bila u tome da nije bio podoban za lana generalskog kluba bio je samo rezervni oficir, nikad nije zavrio neku visoku vojnu kolu kao to je West Point,
sluio se nekonvencionalnim metodama i nije bio stvoren da obilazi koktel-partije u
Washingtonu i gleda kome e se uvui u stranjicu. Znao je da je dobar vojnik, a ako to nije
dovoljno, onda nita!
Znai da Art Simons nije za generala. I tako se povukao u mirovinu, i nikad nije
poalio.
Tu u Red Bayju proveo je najsretnije godine ivota. Cijelog ivota on i Lucille bili su
prisiljeni da povremeno ive razdvojeno, i ponekad se ne bi vidjeli i punu godinu dana kao
u vrijeme kad je ratovao u Vijetnamu, Laosu i Koreji. Od trenutka kad je napustio aktivnu
slubu bili su stalno zajedno, danju i nou, svakog dana u godini. Simons je gajio svinje. Nije
znao nita o stoarstvu, ali je u knjigama nalazio sve to mu je bilo potrebno. ak je sam
sagradio obore. A kad je stvar jednom krenula, ustanovio je da tu nema mnogo posla, da
treba samo redovno hraniti svinje i brinuti se o njima, pa je provodio dosta vremena
zabavljajui se svojom zbirkom od sto pedeset primjeraka vatrenog oruja. ak je
kompletirao malu pukarsku radionicu u kojoj je popravljao oruje i susjedima sam punio
metke. Najvie vremena on i Lucille provodili su etajui po umi, drei se za ruke, i lovei
grgee u jezeru. Uveer, poslije veere, Lucille je odlazila u spavau sobu kao da se sprema
za sastanak s dragim i vraala se u kunoj haljini obuenoj preko spavaice i s crvenom
trakom u tamnoj, tamnoj kosi, pa bi mu sjela u krilo...

60

Od takvih uspomena kidalo mu se srce.

inilo se da su u tim zlatnim godinama ak i djeaci konano odrasli. Harry, mlai,
doao je jednog dana kui i rekao: Tata, poeo sam uzimati heroin, poeo sam uzimati
kokain, i potrebna mi je tvoja pomo." Simons nije znao mnogo o drogama. Samo jednom je
puio marihuanu, u lijenikoj ordinaciji u Panami, prije nego to e govoriti svojim ljudima
o uzimanju droga, kako bi im mogao rei da zna kakav je to osjeaj; no, o heroinu je znao
samo to da ubija ljude. Ipak je naao naina da pomogne Harryju tako to je zajedno s njim
cijeli dan radio na podizanju obora. To nije ilo ni lako ni brzo. Harry je vie puta odlazio od
kue u grad da nabavi drogu, ali se uvijek vraao dok konano nije prestao odlaziti.
Ta epizoda je zbliila Simonsa i Harryja, ali Simonsu nikad nije uspjelo da se zblii s
Bruceom, svojim starijim sinom. Jedino utjeno bilo je da se nije morao brinuti za tog
djeaka. Djeaka? Bruce je imao vie od trideset godina i bio je tvrdoglav kao... recimo kao
njegov otac. Otkrio je Isusa i bio je odluan da privede i preostali dio ovjeanstva Bogu poevi od pukovnika Simonsa. Simons ga je praktino izbacio iz kue. Meutim, za razliku
od drugih Bruceovih mladenakih strasti - droga, I Ching, povratak prirodi u komuni - vjera
je ostala njegova trajna preokupacija, pa se Bruce konano smirio kao pastor jedne male
crkve na hladnom sjeverozapadu Kanade.
Bilo kako bilo, Simons je prestao da se dere zbog mladia. Odgajao ih je kako je
najbolje znao, bilo to dobro ili loe, i sad su bili odrasli ljudi duni da se sami brinu za sebe.
On se brinuo za Lucille.
Lucille je bila visoka, vrsto graena, lijepa ena, a strast su joj bili veliki eiri.
Izgledala je vrlo impresivno za volanom njihovog crnog kadilaka, ali je, zapravo, bila sve
prije nego ena vrste ruke. Bila je blaga, lakomislena i ljupka. Kao dijete dvoje uitelja
naviknula se da netko odluuje u njeno ime, bio joj je potreban netko koga e slijepo slijediti
i kome e potpuno vjerovati; i to to joj je bilo potrebno nala je u Artu Simonsu. A on joj je,
sa svoje strane, bio potpuno odan. U vrijeme kad se povukao u mirovinu bili su u braku ve
trideset godina i za sve to vrijeme nije nikad pokazao ni najmanje zanimanja za neku drugu
enu. Izmeu njih mogao se isprijeiti samo njegov posao s povremenim prekomandama u
prekomorske zemlje, a sad je i tome doao kraj. Moji se planovi u mirovini mogu saeti u
jednu rije: ti! rekao je.
Proveli su sedam divnih godina.
Lucille je umrla od raka 16. oujka 1978.
Buli Simons bio je uzdrman do temelja.
Svaki ovjek ima svoju granicu izdrljivosti, kau. Simons je bio uvjeren da se to
pravilo ne odnosi na njega. Sad je znao da nije iznimka - smrt Lucille potpuno ga je slomila.
Pobio je mnogo ljudi, jo vie ih je vidio kako umiru, ali do tog trenutka nije shvaao stvarno
znaenje smrti. Proveli su zajedno trideset sedam godina i sad, odjednom, nje vie nije bilo.
Bez nje mu nije bilo jasno kakvog smisla ima uope ivot. Sve je bilo besmisleno. Imao
je ezdeset godina i nije mogao pronai niti jedan jedini razlog zbog koga bi trebalo dalje
ivjeti. Prestao je da vodi rauna o sebi. Jeo je suhu hranu i konzerve i pustio da mu izraste
kosa koju je dotad uvijek nosio kratko podianu. Briljivo je hranio svinje svakog dana u tri
etrdeset pet iako je savreno dobro znao da je potpuno svejedno u koje doba svinje
dobivaju hranu. Poeo je da dovodi pse lutalice i ubrzo ih je skupio trinaest, putajui ih da
unitavaju namjetaj i prljaju pod.
Bio je svjestan da polako gubi razum i samo eljezna samodisciplina, koja je oduvijek
bila dio njegovog karaktera, uinila je da nije poludio. Kad je prvi put pomislio da zapali
kuu, znao je da mu je rasuivanje poremeeno i zarekao se da e saekati godinu dana, da
vidi kako e se tada osjeati.
Znao je da je njegov brat Stanley veoma zabrinut za njega. Stan mu je pokuavao
pomoi da se pribere; predloio mu je da odri seriju predavanja, pa ga je ak pokuavao

61

nagovoriti da stupi u izraelsku armiju. Simons je podrijetlom bio idov, ali se smatrao
Amerikancem; nije htio da ide u Izrael. Bilo mu je teko da se pribere; sve to je mogao bilo
je ivjeti od danas do sutra.
Nije mu bio potreban netko tko bi se brinuo o njemu - to mu nikad nije bilo potrebno.
Naprotiv, bio mu je potreban netko za koga e se on brinuti. Cijelog ivota je radio samo to.
Brinuo se za Lucille, brinuo se za ljude kojima je zapovijedao. Nitko ga nije mogao izvui iz
depresije zato to je njegova uloga u ivotu bila da izvlai druge. Zato se pomirio s
Harryjem, a nije s Bruceom. Harry je doao k njemu traei da mu pomogne da se oslobodi
heroina, a Bruce je doao s namjerom da spasava Arta Simonsa i privede ga Bogu. U vojnim
operacijama Simons je uvijek imao jedan cilj - da vrati sve svoje ljude ive. Napad na Son
Tay bio bi upravo savren vrhunac njegove karijere, samo da je u logoru bilo zarobljenika
koje e spasiti.
Zvui paradoksalno, ali jedini nain da se spasi Simons bio je zatraiti od njega da
spasava druge.
Dogodilo se to u dva sata ujutro, 2. sijenja 1979. godine.
Probudilo ga je zvonjenje telefona.
- Buli Simons? - Glas je zvuao poznato.
- Aha.
- Ovdje J. T. Marquez iz EDS-a u Dallasu.
Simons se sjetio svega: EDS-a, Rossa Perota, kampanje za zarobljenike, prijema u San
Franciscu.
- Zdravo, Tom - rekao je.
- Oprosti to sam te probudio, Buli.
- U redu je. to mogu uiniti za tebe?
- Dva naa ovjeka lee u zatvoru u Iranu, i ini se da ih neemo izvui na uobiajeni
nain. Da li bi htio da nam pomogne?
Da li bi htio?
- Do avola, razumije se! - rekao je Simons. - Kad kreemo?

62

etvrto poglavlje

1.
Ross Perot se odvezao iz EDS-a, skrenuo lijevo na Forest Lane, a zatim desno na
Central Expressway. Vozio je prema hotelu Hilton Inn na raskru Central Expresswaya i
Mockingbirda. Iao je da zatrai od sedmorice ljudi da stave glavu na kocku.
Sculley i Coburn su sastavili popis. Njihova imena bila su na vrhu popisa, a slijedilo je
jo pet.
Koliko je predsjednika amerikih korporacija u dvadesetom stoljeu zatrailo od svojih
slubenika da organiziraju bijeg iz zatvora? Vjerojatno nijedan.
U toku noi Coburn i Sculley su razgovarali s odabranom petoricom, koji su se nalazili
ratrkani irom Sjedinjenih Drava, kod prijatelja i rodbine, nakon urnog odlaska iz
Teherana. Rekli su im samo da Perot eli sutradan razgovarati s njima u Dallasu. Bili su
naviknuti na ponone telefonske pozive i neoekivane konferencije - to je bio Perotov stil
rada - i svi su rekli da e doi.
Kad su stigli u Dallas, reeno im je da ne idu u direkciju EDS-a ve da uzmu sobe u
Hilton Innu. Vjerojatno su gotovo svi ve stigli i ekaju ga, pomislio je Perot.
Pitao se to e rei kad im kae kako eli da se vrate u Teheran i otmu Paula i Billa iz
zatvora.
Bili su to dobri ljudi, apsolutno lojalni, ali lojalnost prema poslodavcu obino ne
obuhvaa stavljanje glave na kocku. Neki od njih e moda pomisliti da je cijeli plan o
nasilnom osloboenju nerazuman. Drugi e pomisliti na svoje ene i djecu i zbog njih odbiti
- s punim pravom.
Nemam prava traiti od tih ljudi tako neto, pomislio je. Moram paziti da ih ne izlaem bilo
kakvom pritisku. Danas emo razgovarati bez uvjeravanja, pomislio je Perot, iskreno i otvoreno.
Moraju shvatiti da su potpuno slobodni da kau: Ne, hvala, efe, na mene ne raunajte.
Koliko e ih se javiti dobrovoljno?
Jedan od pet, predviao je Perot.
Ako bude tako, bit e nam potrebno nekoliko dana da sastavimo ekipu, i jo se moe
dogoditi da zavrimo s ljudima koji ne poznaju Teheran.
A to e biti ako se nitko ne prijavi?
Skrenuo je na parkiralite Hilton Inna i ugasio motor.
Jay Coburn je pogledao oko sebe. U sobi su bila jo etvorica: Pat Sculley, Glenn
Jackson, Ralph Boulware i Joe Poche. Jo dvojica bila su na putu - trebalo je da Jim
Schwebach stigne iz Eau Clairea u Wisconsinu, a Ron Davis iz Columbusa u Ohiu.
Nisu nimalo podsjeali na Sedam razbojnika.
Obueni kao poslovni ljudi, s bijelim kouljama i kravatama priguenih boja, kratko
podiani, glatko izbrijanih lica, dobro uhranjeni, izgledali su kao ono to su zapravo i bili obini ameriki privrednici. Bilo je teko zamisliti ih kao odred plaenika.
Coburn i Sculley su sastavili popise neovisno jedan o drugome, i ova petorica nali su
se na oba popisa. Svi su radili u Teheranu, a gotovo svi bili su lanovi Coburnove ekipe za
evakuaciju. Svi su imali vojnog iskustva ili odgovarajua znanja. U svakog od njih Coburn je
imao potpuno povjerenje.
Dok ih je Sculley u sitne sate nazivao preko telefona Coburn je pretraio arhiv
personalne slube i sastavio dosje o svakom odabranom ovjeku, s pojedinostima kao to su
starost, visina, te;na, brano stanje i poznavanje Teherana. Kad su stigli u Dallas, svaki je
morao na komadu papira opisati svoja ratna iskustva te navesti vojne kole koje je pohaao,

63

poznavanje oruja i druga specijalistika znanja. Dosjei su bili namjenjeni pukovniku

Simonsu koji je ve bio na putu iz Red Bayja. Ali, Perot je, prije nego to Simons stigne,
morao upitati te ljude jesu li spremni da se prijave kao dobrovoljci.
Za Perotov sastanak s odabranim ljudima Coburn je unajmio tri sobe, od kojih je
koritena samo srednja - sobe s jedne i druge strane unajmljene su samo radi zatite od
prislukivanja.
Sve je to poprimilo pomalo melodramski izgled.
Coburn je promatrao ostale, pitajui se o emu sad razmiljaju. Jo uvijek nisu saznali o
emu se radi, iako su to vjerojatno i sami odgonetnuli.
Nije mogao znati o emu razmilja Joe Poche - to nikad nitko nije mogao pogoditi.
Nizak, utljiv ovjek, trideset dvogodinjak, Poche je uvijek dobro skrivao svoja osjeanja.
Govorio je tiho i smireno, ne mijenjajui izraz lica. Proveo je u vojsci est godina i ratovao je
u Vijetnamu kao komandir baterije haubica. Znao je rukovati praktino svim tipovima
oruja koje je vojska imala u svom arsenalu, a u Vijetnamu je u slobodno vrijeme usavravao
vjetinu gaanja iz pitolja kalibra 0,45 ina. Proveo je u Teheranu dvije godine radei za
EDS, najprije na uvoenju sistema za registraciju - raunarskog programa s imenima ljudi
koji imaju pravo na povlastice u zdravstvenom osiguranju - a kasnije kao programer
odgovoran za uvrtavanje podataka koji e predstavljati osnovu sistema. Coburn ga je
poznavao kao opreznog i loginog ovjeka koji se nee suglasiti ni s kakvom idejom ili
planom dok ih ne proui iz svih uglova i polako i paljivo ne razmisli o svim posljedicama.
Humor i intuicija nisu bili njegove jake strane; jake strane bili su mu razum i strpljenje.
Ralph Boulware bio je punih sedam i pol centimetara vii od Pochea. Jedan od dvojice
Crnaca na popisu, imao je okruglo lice s malim, prodornim oima. Govorio je neobino brzo.
Proveo je devet godina u ratnom zrakoplovstvu kao tehniar, radei na odravanju sloenih
raunarskih i radarskih sistema u bombarderima. U Teheranu je proveo samo devet mjeseci.
Poeo je radei na pripremi podataka i ubrzo je unaprijeen u direktora centra za obradu
podataka. Coburn ga je dobro poznavao i mnogo ga je volio. U Teheranu su se znali zajedno
napiti. Njihova djeca su se zajedno igrala, a ene su se sprijateljile. Boulware je volio svoju
obitelj, volio je svoje prijatelje, volio je svoj posao, volio je svoj ivot. Uivao je u ivotu vie
nego bilo tko od Coburnovih poznanika, moda samo s izuzetkom Rossa Perota. Uz to je
Boulware bio sklon da o svemu ima svoje vlastito miljenje, i nikad mu nije bilo teko da ga
kae. Kao mnogi Crnci koji su uspjeli u ivotu, bio je malice preosjetljiv i volio je da ljudima
daje do znanja kako nee dopustiti da se netko iivljava na njemu. U Teheranu, za vrijeme
Aure, bio je meu onima koji su igrali poker s Paulom i Coburnom uz visoke uloge; tada su
svi, kako je bilo ranije dogovoreno, zbog sigurnosti ostali da spavaju u kui, svi osim
Boulwarea. Ne raspravljajui o tome, ne govorei nikome nita, Boulware je jednostavno
otiao kui. Nekoliko dana nakon toga zakljuio je da poslovi koje obavlja u Teheranu ne
predstavljaju opravdanje za rizik, pa se vratio u Sjedinjene Drave. Nije spadao meu ljude
koji e krenuti s oporom samo zato da budu u oporu - ako bi mu se uinilo da opor tri u
pogrenom pravcu, on bi se odvojio. U skupini to se okupila u Hilton Innu bio je jedini
izrazito sklon skeptinom dranju - ako se itko od prisutnih okomi na ideju o napadu na
zatvor, to e biti Boulware.
Glenn Jackson je od svih najmanje nalikovao na plaenika. Dobroudan ovjek s
naoalima, bez ikakvog vojnikog iskustva, bio je strastveni lovac i majstor strijelac. Dobro je
poznavao Teheran jer je radio tamo za firmu Bell Helicopter Co., a zatim za EDS. To je tako
otvoren, iskren, poten momak, mislio je Coburn, da ga je teko zamisliti kao sudionika u
tajnoj i nasilnoj akciji kao to je provala u zatvor. Jackson je osim toga bio baptist - svi ostali
bili su katolici, osim Pochea koji se nije izjanjavao - a baptisti su bili poznati po snalaenju u
Bibliji, a ne u borbi. Coburn se pitao kako e se Jackson izjasniti.
Gotovo isto tako brinuo ga je Pat Sculley. Sculley je imao iza sebe primjernu vojniku

64

karijeru - proveo je u vojsci pet godina i stigao do zvanja instruktora komandosa, s inom
kapetana - ali nije nikad bio u borbi.
Agresivan i prodoran u poslu, bio je jedan od najpronicljivijih mlaih rukovodilaca u
EDS-u. Kao i Coburn, Sculley je bio nepopravljivi optimist, ali, dok je Coburnove stavove
izbrusio rat, Sculley je bio mladenaki naivan. Ako stvari krenu putem nasilja, pitao se
Coburn, hoe li Sculley biti dovoljno vrst da izdri?
Od dvojice mukaraca koji jo nisu bili stigli jedan je bio najkvalificiraniji da bude
sudionik u napadu na zatvor, a drugi moda najmanje podoban.
Jim Schwebach je znao vie o ratovanju nego o raunarima. U toku jedanaest godina
to ih je proveo u vojsci sluio je, pored ostalog, i u Petoj grupi za specijalne zadatke u
Vijetnamu, gdje je sudjelovao u komandoskim akcijama za kakve se bio specijalizirao Buli
Simons, tajnim akcijama iza neprijateljskih linija, i zaradio ak vie medalja nego Coburn.
Zbog godina provedenih u vojsci jo uvijek je, usprkos godinama (a bilo mu je trideset pet
godina) bio jedan od niih rukovodilaca. U Teheran je otiao kao sistem inenjer-pripravnik,
ali je pokazao izuzetnu zrelost i pouzdanost, pa ga je Coburn za vrijeme evakuacije postavio
za vou ekipe. Visok samo sto ezdeset sedam centimetara, Schvvebach se, kao mnogi niski
ljudi, drao uspravno, podignute brade, i uvijek pokazivao nesalomljivi borbeni duh koji
predstavlja jedinu obranu najmanjeg djeaka u razredu. Bez obzira na rezultat, moglo je biti
i 12:0 u posljednjoj minuti utakmice, Schwebach bi i dalje iao u napad, borei se rukama i
nogama i kombinirajui kako da postigne pogodak. U borbi, razmiljao je Coburn,
Schvvebach je bio od onih ljudi koje nije nimalo poeljno zarobljavati. Kad bi mogao birati,
uvijek bi se odluio da ubije tog pasjeg sina umjesto da ga zarobi, i da tako izbjegne
natezanje s njim.
No, Schvvebachova borbenost nije bila oita na prvi pogled. Izgledao je sasvim obino.
Zapravo, ovjek ga je jedva primjeivao. U Teheranu je ivio blie junim etvrtima nego
bilo tko drugi, u kraju gdje nije bilo niti jednog Amerikanca, a ipak je esto sam etao
ulicama u otrcanoj vojnikoj jakni, trapericama i vunenoj kapi. Nitko ga nikad nije
uznemiravao. Znao se izgubiti u gomili od dvoje ljudi - to je talent koji bi mogao dobro doi
pri napadu na zatvor.
Drugi od dvojice koji nisu stigli bio je Ron Davis. Sa trideset godina, bio je najmlai na
popisu. Sin siromanog Crnca, agenta osiguravajueg zavoda, Davis se brzo uzdigao u
bijelom svijetu amerikih privrednika. Malo je onih koji su kao on poeli sa izvrnim
dunostima i dogurali do direktorskog poloaja u odjelima koji su neposredno suraivali s
kupcima. Perot se posebno ponosio Davisom. Ronova karijera je kao put na Mjesec",
govorio je. Za godinu i pol dana rada u Teheranu - na kompjutorizaciji ahove banke
Omran, manjem, zasebnom projektu pod vodstvom Keanea Taylora - nauio je sasvim
dobro perzijski. Davis je bio veseo, vedar ovjek, uvijek spreman na alu, neto kao
mladalaka verzija Richarda Pryora, ali bez njegove vulgarnosti. Po Coburnovom miljenju
bio je najiskreniji od svih ljudi na popisu. Davisu nije bilo teko da se otvori i razgovara o
svojim osjeanjima i osobnom ivotu. Zbog toga ga je Coburn smatrao ranjivim. S druge
stane, moda je ta sposobnost za otvoren razgovor o sebi bila znak velikog samopouzdanja i
snage.
No, kakva god bila istina o Davisovoj emocionalnoj vrstini, fiziki je bio kao elik.
Nije imao vojnikog iskustva, ali je bio nosilac crnog pojasa u karateu. Jednom prilikom u
Teheranu su ga napala tri mladia, pokuavajui da ga opljakaju, ali on ih je sredio za
nekoliko sekundi. Kao Schwebachova sposobnost da bude neupadljiv, Davisovo poznavanje
karatea moglo je biti od velike koristi.
Kao i Coburn, sva estorica bili su u tridesetim godinama ivota.
Svi su bili oenjeni.
I svi su imali djecu.

65

Vrata su se otvorila i uao je Perot.

Rukovao se sa svima, govorei Kako si?" i Drago mi je to te vidim! kao da to zaista
misli. Pokazalo se da zna i imena njihovih ena i djece. Taj zna s ljudima, pomislio je
Coburn.
- Schwebach i Davis jo nisu stigli - rekao mu je.
- U redu - rekao je Perot, sjedajui. - Morat u razgovarati s njima kasnije. Poalji ih u
moj ured im doputuju. - Zastao je. - Rei u im ono to u rei vama.
Ponovo je zastao, kao da sreuje misli, a onda se namrtio i vrsto ih pogledao.
- Potrebni su mi dobrovoljci za akciju koja bi nekoga mogla stajati ivota. U ovom
trenutku ne mogu vam rei o emu se radi, iako to vjerojatno pogaate. Htio bih da
razmislite pet do deset minuta, ili vie ako treba, a onda se vratite jedan po jedan i saopite
mi vau odluku. Razmislite dobro. Ako iz bilo kojeg razloga odluite da ne sudjelujete,
jednostavno mi recite da ste tako odluili i nitko izvan ove prostorije nee za to saznati. Ako
odluite da se dobrovoljno prijavite, rei u vam vie. A sad idite i razmislite.
Svi su ustali i jedan za drugim izili iz sobe.
Mogao bih poginuti i na auto-putu, pomislio je Joe Poche.
Savreno dobro je znao o kakvoj se opasnoj akciji radi, ii e da izbave Paula i Billa iz
zatvora.
Pretpostavljao je to jo od pola tri kad ga je u kui njegove punice u San Antoniju
probudio telefon, i javio se Pat Sculley. Sculley, najgori laac na svijetu, rekao je: Ross me
zamolio da te nazovem. Htio bi da ujutro bude u Dallasu kako bi zapoeo s radom na
jednoj studiji za Evropu."
- Do avola, Pat, zar je trebalo da me zove u pola tri ujutro kako bi mi rekao da Ross
eli da radim na nekoj studiji za Evropu? - upitao je Poche.
- Prilino je hitno. Moram znati kad moe biti ovdje.
Okej, pomisli Poche rezignirano, o tome se ne moe govoriti preko telefona.
- Prvi avion polijee vjerojatno negdje oko est-sedam ujutro.
- Odlino.
Poche je rezervirao avionsku kartu, a zatim se vratio u krevet. Dok je podeavao
budilnik na pet sati, rekao je eni:
- Ne znam o emu se radi, ali bih volio da ljudi, za promjenu, bar ponekad govore
otvoreno.
Zapravo, znao je sasvim dobro o emu se radi, i njegove pretpostavke su potvrene
kad ga je, kasnije, Ralph Boulware doekao na autobuskoj stanici Coit Road i umjesto u EDS
odvezao u ovaj hotel, odbijajui da odgovori na pitanje to se zapravo dogaa.
Poche je volio da o svemu dobro razmisli, i imao je dovoljno vremena da ideju o
osloboenju Paula i Billa iz zatvora razmotri sa svih strana. I obradovao se, veoma se
obradovao. Podsjetila ga je na stare dane, kad je u cijelom EDS-u bilo samo tri tisue ljudi i
kad su govorili o Vjeri. Bio je to njihov izraz za gomilu stavova i uvjerenja o odnosu
kompanije prema slubenicima. Sve se svodilo na jedno: EDS vodi rauna o svojim ljudima.
Dok daje kompaniji koliko moe ona e biti uz tebe u svakoj nevolji - ako se razboli, ako
se suoi sa osobnim ili porodinim problemima, ako se nae u bilo kakvoj neprilici ... Ona
je pomalo kao obitelj. Poche je bio sretan zbog toga, iako nikad nije govorio o svojim
osjeajima - on, uostalom, o svojim osjeajima nikad nije mnogo govorio.
Od tih dana kompanija EDS se promijenila. Nije vie imala tri tisue nego deset tisua
zaposlenih, pa se obiteljska atmosfera manje osjeala. Nitko vie nije govorio o Vjeri, ali ona
je jo bila tu - ovaj sastanak bio je dokaz za to. Iako mu je lice bilo bezizraajno kao uvijek,
Joe Poche je bio sretan. Ta naravno, poi e i osloboditi prijatelje iz zatvora. Poche je bio

66

sretan to mu se prua prilika da bude lan te grupe.

Suprotno Coburnovim oekivanjima, Ralph Boulware nije osudio akciju spasavanja.
Skeptini Boulware, koji je o svemu imao vlastito miljenje, zagrijao se za ideju kao i svi
drugi.
I on je sam pogodio o emu se radi. I njemu je, kao i Pocheu, u tome pomogla
Sculleyjeva nesposobnost da uvjerljivo lae.
Boulware je s obitelji boravio kod prijatelja u Dallasu. Na Novu godinu nije imao
nikakvog naroitog posla, pa ga je ena upitala zato ne ode do uprave EDS-a. Rekao je kako
tamo nema to raditi, ali ona nije bila zadovoljna odgovorom. Mary Boulware bila je jedina
osoba na svijetu koja je mogla natjerati Ralpha na neto, pa je na kraju ipak otiao do ureda.
Tamo je naletio na Sculleyja.
- to se dogaa? - upitao je Boulware.
- Oh, nita - odgovorio je Sculley.
- to radi?
- Uglavnom nabavljam avionske rezervacije.
Sculley je bio nekako udno raspoloen. Boulware ga je dobro poznavao. U Teheranu
su se svakog juta zajedno vozili na posao. Instinktivno je osjetio da Sculley ne govori istinu.
- Neto nije u redu - rekao je Boulware. - to se dogaa?
- Nita se ne dogaa, Ralph!
- to se poduzima u vezi s Paulom i Billom?
- Pokuavaju da ih izvuku sluei se svim raspoloivim kanalima. Kaucija je trinaest
milijuna dolara, pa najprije treba prebaciti taj novac u Iran...
- Sranje, tamo se raspao sistem uprave, potpuno se raspao i pravosudni sistem.
Nikakvi kanali vie ne postoje. to namjeravate poduzeti?
- Ja se na tvom mjestu ne bih brinuo zbog toga.
- Misli, neete pokuati da odete tamo i oslobodite ih silom, je li?
Sculley na to nije rekao nita.
- Sluaj, raunajte i na mene - rekao je Boulware.
- to eli rei, da raunamo na tebe?
- Siguran sam da ete pokuati neto uiniti.
- Kako to misli?
- Nemoj da sad igramo murke. Raunaj i na mene.
- Okej.
Za njega, bila je to jednostavna odluka. Paul i Bili bili su njegovi prijatelji, a lako se
moglo dogoditi da se u zatvoru nae on, Boulware, umjesto njih. U tom sluaju sigurno bi
elio da prijatelji dou i da ga oslobode.
Bio je tu jo jedan faktor. Boulwareu je Pat Sculley bio posebno drag. Do avola, moglo
se rei da voli Sculleyja. I uvijek je nekako elio da ga titi. Po Boulwareovom miljenju,
Sculley zapravo nije shvaao da je ovaj svijet pokvaren, pun zloina i grijeha; vidio je samo
ono to je elio da vidi, pile u svakom loncu, evrolet u svakom dvoritu, svijet dobre majke
i njene pite od jabuka. Ako Sculley treba da sudjeluje u napadu na zatvor, bit e mu
potreban Boulware da se brine o njemu. Bili su to pomalo udni osjeaji jer se radilo o
ovjeku manje-vie istih godina, ali tako je bilo.
O tome je Bouhvare razmiljao na Novu godinu, a isto je mislio i danas. Zato se vratio
u hotelsku sobu i rekao Perotu ono to je bio rekao Sculleyju:
- Raunajte i na mene.
Glenn Jackson se nije bojao smrti.
Znao je to e se dogoditi poslije smrti i nije osjeao strah. Kad Gospod odlui da ga

67

pozove, bit e spreman da krene.

Njegova jedina briga bila je obitelj. Bila se upravo vratila iz Irana i boravila je u kui
njegove majke u istonom Texasu. Nije imao vremena ni da pone traiti kuu u kojoj e
ivjeti. Ako se prijavi za ovu akciju nee imati vremena da ode i sredi obiteljske poslove, sve
e pasti na Carolynina lea. Bit e prisiljena da potpuno sama izgrauje nov obiteljski ivot
ovdje u Sjedinjenim Dravama. Morat e pronai kuu, upisati Cheryl, Cindy i Glenna
Mlaeg u kolu, kupiti ili iznajmiti namjetaj...
Carolyn je bila prilino nesamostalna osoba. Nee joj biti lako.
Osim toga, ve je bila ljuta na njega. Dola je tog jutra s njim u Dallas, ali Sculley mu je
rekao neka je poalje kui. Nije joj bilo doputeno da odsjedne u Hilton Innu sa svojim
muem. Zbog toga se strano naljutila.
Ali, Paul i Bili takoer su imali obitelji. Ljubi blinjega svoga kao samoga sebe. Ta
zapovijed nalazila se u Bibliji na dva mjesta - u Levitskom zakoniku, 19-18, i u Evanelju po
Mateju, 19-19. Da se ja nalazim u zatvoru u Teheranu, pomislio je Jackson, volio bih da
netko uini neto za mene.
Zato se prijavio.
Sculley je bio donio odluku jo prije nekoliko dana.
Raspravljao je o akciji spasavanja prije nego to je Perot spomenuo tu mogunost. Prvi
put je pomislio na to dan nakon Paulova i Billova hapenja, kad je otputovao iz Teherana s
Joeom Pocheom i Jimom Schwebachom. Nije mu bilo nimalo drago to ostavlja Paula i Billa,
a posebno ga je zabrinjavala injenica to su se neredi u Teheranu posljednjih dana
dramatino proirili. Na Boi, gomila je jednostavno objesila dvojicu Afganistanaca
uhvaenih u krai na trgu, a jedan vojnik je ustrijelio taksistu koji je na benzinskoj pumpi
pokuao kupiti benzin preko reda. A to e tek uraditi s Amerikancima, kad jednom krenu?
Bilo je teko i misliti o tome.
U avionu, Sculley je sjedio pored Jima Schwebacha. Zakljuili su da su Paul i Bili u
smrtnoj opasnosti. Schwebach, koji je imao iskustva u tajnim komandoskim operacijama,
suglasio se sa Sculleyjem da bi ih skupina odlunih Amerikanaca mogla izvui iz iranskog
zatvora.
Zato se Sculley iznenadio i obradovao kad je tri dana kasnije Perot rekao: Meni je to
isto palo na pamet."
Sculley je unio svoje ime u popis.
Nije imao potrebe da razmilja o tome.
Prijavio se.
Sculley je unio u popis i Coburnovo ime - ne govorei nita Coburnu.
Sve do tog trenutka bezbrini Coburn, naviknut da ivi od danas do sutra, nije ni
pomiljao da se i sam ukljui u odred.
Ali Sculley je bio u pravu - Coburn je elio da poe.
Liz se to nee svidjeti, pomislio je.
Oteo mu se uzdah. Njegovoj eni se ovih dana mnogo toga nije svialo.
Ona se jedva dri, pomislio je. Nije joj se svialo to je vojnik, nije joj se svialo to ima
hobije koji ga odvlae daleko od nje, nije joj se svialo to radi za ovjeka koji smatra da ima
pravo zvati ga u svako doba dana i noi i slati ga na specijalne zadatke.
Nikad nije ivio onako kako je ona htjela, i vjerojatno je prekasno da sad pone. Ako
ode u Teheran da spasava Paula i Billa, Liz mu to nee oprostiti, a ako ne ode, on nikad nee
oprostiti njoj to ga je sprijeila u tome.
Oprosti, Liz, pomislio je. Opet e biti protiv tvoje volje.
Jim Schwebach je doputovao kasno popodne, ali mu je Perot odrao isti govor.

68

Schwebach je imao visoko razvijen osjeaj za dunost. (Nekad je elio da postane

sveenik, ali mu je nakon dvije godine provedene u katolikom sjemenitu bilo dosta
organizirane religije.) U vojsci je proveo jedanaest godina i vie puta se dobrovoljno javio za
produeni rok, sve iz istog osjeaja za dunost. U Aziji je vidio kako mnogi loe obavljaju
svoj posao, a znao je da on svoj posao obavlja dobro. Ako sad odem odavde, mislio je, ovo
to ja radim radit e netko drugi, ali radit e to loe, i zbog toga e netko izgubiti ruku, netko
nogu, netko ivot. Ja sam uvjeban za ove poslove, obavljam ih dobro i duan sam da ih
obavljam i dalje.
Otprilike tako razmiljao je i o spasavanju Paula i Billa. Bio je jedini u odabranom
odredu koji je ve sudjelovao u slinim akcijama. Bio je potreban svojim drugovima.
Bilo kako bilo, sve ga je to privlailo. Bio je po sklonostima borac. Moda zato to je bio
visok samo sto ezdeset sedam centimetara. Borba je bila njegov ambijent, ambijent u kome
se najbolje osjeao. Prijavio se bez oklijevanja.
Jedva je ekao da krenu.
Ron Davis, drugi Crnac na popisu i najmlai od sviju, nije se mogao tako lako odluiti.
Doputovao je u Dallas rano naveer, pa su ga odveli ravno u generalnu direkciju EDSa na Forest Laneu. Nikad ranije nije vidio Perota iako je razgovarao s njim preko telefona iz
Teherana za vrijeme evakuacije. U tom razdoblju drali su nekoliko dana otvorenu
telefonsku liniju izmeu Teherana i Dallasa, danju i nou. Netko je u Teheranu morao
spavati sa slualicom na uhu, i ta je dunost vie puta zapala Davisa. Jednom prilikom javio
se sam Perot.
- Ron, znamo da je tamo prilino gadno i zahvalni smo ti to si odluio da ostane. A
sad, postoji li neto to bih mogao uiniti za tebe?
Davis je bio iznenaen. On je jednostavno radio ono to su radili njegovi prijatelji i nije
oekivao nikakvu posebnu zahvalnost. Ali muila ga je jedna briga. Moja ena je u drugom
stanju, a dosta je dugo nisam vidio", rekao je Perotu. Bio bih vam zahvalan kad biste rekli
nekome da je nazove i javi joj da sam dobro i da u se ubrzo vratiti kui."
Davis se iznenadio kad je, kasnije, uo od Marve da Perot nije naredio nekome da je
nazove ve ju je nazvao on osobno.
A sad, kad je prvi put sreo Perota, Davis je ponovo imao razloga da se iznenadi. Perot
se srdano rukovao s njim i rekao: Zdravo, Ron, kako si? kao da su prijatelji ve
godinama.
Meutim, kad je uo Perotov govor i upozorenje da bi akcija mogla nekoga stajati
ivota", u Davisu se rodila sumnja. elio je da uje vie o tome kako e spasavanje biti
izvedeno. Rado bi pomogao Paulu i Billu, ali je htio biti siguran da e pothvat biti dobro
organiziran i profesionalno izveden.
Perot mu je rekao da je pozvao Bulla Simonsa, i time je sve bilo rijeeno.
Perot je bio ponosan na njih.
Prijavili su se svi, od prvog do posljednjeg.
Sjedio je u svom kabinetu. Vani je vladala tama. ekao je Simonsa.
Nasmijani Jay Coburn; Pat Sculley djeakog lica; Joe Poche, ovjek od eljeza; Ralph
Boulware, visok, crn i skeptian; blagi Glenn Jackson; ratoborni Jim Schwebach; Ron Davis,
veseljak.
Svi do posljednjeg.
Osim toga to je bio ponosan, bio im je i zahvalan, jer je teret to su ga primili na svoja
plea bio vie njegov nego njihov.
Kako god se uzme, bio je to dan uzbuenja. Simons je smjesta pristao da doe i da im
pomogne. Paul Walker, pripadnik slube sigurnosti EDS-a koji je (nekim sluajem) sluio

69

pod Simonsovom komandom u Laosu, sjeo je u avion usred noi i odletio u Red Bay da
preuzme brigu o Simonsovim svinjama i psima. A sedmorica mlaih rukovodilaca su na
prvi poziv odbacili sve i pristali da otputuju u Iran kako bi tamo organizirali napad na
zatvor.
Sad su bili dolje u predvorju, pred blagovaonicom EDS-a, i ekali Simonsa koji je uzeo
sobu u Hilton Innu i otiao na veeru sa T. J. Marquezom i Mervom Staufferom.
Perot je razmiljao o Staufferu. Zdepast, s naoalima, etrdesetogodinjak, diplomirani
ekonomist, Stauffer je bio Perotova desna ruka. Jasno se sjeao njihovog prvog susreta, kad
je Stauffer doao na razgovor, traei zaposlenje. Iako je diplomirao na nekom fakultetu u
Kansasu, Merv kao da je doao ravno sa farme - na sebi je imao loe krojen kaput i traperice
ispod kojih su provirivale bijele arape.
U toku razgovora Perot mu je to taktinije objasnio da bijele arape nisu odjevni
predmet pogodan za poslovni sastanak.
Ali, te arape bile su jedino to se Staufferu moglo zamjeriti. Impresionirao je Perota
svojom vrstinom, pronicljivou, smislom za organizaciju i navikom na teki rad.
Kako su godine prolazile, Perot je otkrivao da Stauffer posjeduje i druge korisne
talente. Imao je razvijen osjeaj za pojedinosti - upravo ono to je nedostajalo Perotu. Bio je
nepokolebljiv u svojim stavovima i veliki diplomat. EDS je esto, potpisujui ugovor, bio
prisiljen da preuzima ve postojee odjele za obradu podataka s cjelokupnim osobljem. To
nije bilo nimalo lako - osoblje je, razumljivo, bilo sumnjiavo, osjetljivo, pa ponekad i
neprijateljski nastrojeno. Merv Stauffer - smiren, nasmijan, pun razumijevanja, slatkorjeiv,
blag ali odluan - znao je izgladiti sve nesuglasice bre i bolje nego bilo tko drugi.
Od kraja ezdesetih godina radio je neposredno uz Perota. Specijalnost mu je bila da
skuplja maglovite, nastrane ideje roene u nemirnoj Perotovoj mati, da o njima razmisli,
sastavi od dijelova cjelinu i tu cjelinu uspjeno provede u djelo. Povremeno je zakljuivao da
je neka ideja neostvarljiva, a kad bi to rekao Stauffer, Perot je i sam poinjao vjerovati da
stvar zaista nee ii.
Nezajaljiva je bila njegova glad za poslom. Bio je neto izuzetno ak i na sedmom
katu, gdje su sjedili sami fanatici rada. Ne samo da je izvravao sve to bi Perot smislio u
krevetu protekle noi ve je nadzirao Perotove kompanije za promet nekretninama i naftom,
upravljao investicijama i planirao kupovine.
Simonsu e najvie pomoi ako mu dodijeli Merva Stauffera, zakljuio je Perot.
Pitao se koliko se Simons promijenio. Prole su godine od njihovog posljednjeg susreta.
Bilo je to na banketu, i Simons mu je ispriao jednu priu.
Za vrijeme napada na Son Tay Simonsov helikopter se spustio na pogrenom mjestu.
Bio je to kompleks baraka veoma slian zarobljenikom logoru, ali udaljen od logora oko
etiri stotine metara. Barake su bile pune neprijateljskih vojnika koji su spavali. Probueni
bukom motora i jarkom svjetlou baklji vojnici su poeli istravati iz baraka, bunovni,
napola odjeveni, nosei oruje. Simons je stajao ispred vrata, s upaljenom cigarom u zubima,
a pored njega jedan krupni narednik. Svaki vojnik, iziavi iz barake, ugledao bi ar
Simonsove cigare i zastao, a Simons bi ga ustrijelio. Narednik bi odgurnuo le u stranu, pa
bi onda ekali slijedeeg. Perot se nije mogao suzdrati da ga ne upita: Koliko ste ljudi tako
ubili? Najmanje sedamdeset-osamdeset", rekao je Simons kao da govori o neem sasvim
obinom.
Simons je bio veliki vojnik, ali sad je uzgajao svinje. Je li jo uvijek u formi? Ima
ezdeset godina i pretrpio je infarkt jo prije Son Tayja. Radi li mu mozak munjevito kao
nekad? Je li jo uvijek pravi voa?
Zahtijevat e apsolutnu kontrolu nad akcijom - Perot je bio siguran u to. Pukovnik e to
izvesti ili na svoj nain ili nikako. To je u potpunosti odgovaralo Perotu; njegovo je bilo da
nae ovjeka koji e najbolje obaviti posao, a zatim da ga pusti neka radi po svome. Samo,

70

da li je Simons jo uvijek najbolji spasilac na svijetu?

uo je glasove u predvorju. Stigli su. Ustao je, i u istom trenutku u sobu su uli Simons,
T. J. Marquez i Merv Stauffer.
- Pukovnie Simons, kako ste? - rekao je Perot. Nikad nije nazivao Simonsa ,,Bull.
inilo mu se da bi to zvualo izvjetaeno.
- Zdravo, Ross - rekao je Simons, steui mu ruku.
Stisak njegove ruke bio je vrst. Simons je bio sportski odjeven, u kaki hlae i koulju s
otvorenom kragnom koja je otkrivala snane miie njegova vrata. Izgledao je stariji. Na
smrknutom licu bilo je vie bora, a u kosi duoj nego ranije bilo je vie sijedih vlasi. No,
inilo se da je svje i u dobroj formi. Jo uvijek je govorio istim dubokim, od duhana
promuklim glasom sa slabim ali primjetnim newyorkim naglaskom. U ruci je drao fascikle
s podacima o dobrovoljcima, koje je pripremio Coburn.
- Sjedite - rekao je Perot. - Jeste li veerali?
- Bili smo kod Dustyja - rekao je Stauffer.
- Kad je ova prostorija posljednji put pregledana radi otkrivanja skrivenih mikrofona?
upitao je Simons.
Perot se osmjehnuo. Simons je bio ne samo fiziki ve i psihiki u dobroj kondiciji.
Lijepo.
- Nije nikad, pukovnie - odgovorio je.
- Od danas, elim da sve prostorije koje upotrebljavamo budu pregledane svakog dana.
- Pobrinut u se za to - rekao je Stauffer.
- Za sve to vam bude potrebno, pukovnie, samo se obratite Mervu - rekao je Perot. A sad, da malo porazgovaramo o poslu. Hvala vam to ste doli da nam pomognete, i htjeli
bismo da vam se za to na neki nain oduimo...
- Na to i ne pomiljajte - rekao je Simons strogo.
- Pa, ovaj... Ne elim uzeti novac za spasavanje Amerikanaca u nevolji - rekao je
Simons. - Za to nisam ni dosad primao nagrade, pa neu sad poeti s tim.
Bilo je oito da je Simons uvrijeen. Njegovo nezadovoljstvo poetkom razgovora
ispunilo je sobu. Perot se brzo povukao. Simons je bio jedan od malobrojnih prema kojima
se odnosio oprezno.
Stari ratnik se nije nimalo promijenio, pomislio je.
To je dobro.
- Odred vas eka u blagovaonici. Vidim da ste dobili podatke, ali znam da ete htjeti
sami procijeniti ljude. Svi poznaju Teheran i svi posjeduju ratno iskustvo ili znanja koja bi
mogla biti od koristi, ali o konanom izboru odluit ete vi. Ako vam iz bilo kojeg razloga
ovi ljudi ne odgovaraju, nai emo druge. O svemu vi odluujete. - Perot se nadao da Simons
nee nikoga odbiti, ali mu je trebalo dati priliku da sam bira.
Simons je ustao.
- Idemo na posao.
Simons je otiao sa Staufferom, a T. J. je ostao.
- Umrla mu je ena - rekao je tiho.
- Lucille? - Perot nije znao za to. - Zaista mi je ao.
- Rak.
- Zna li kako je to podnio?
T. J. je odmahnuo glavom.
- Teko.
Kad je T. J. iziao, u sobu je uao Perotov sin, dvadeset jednogodinji Ross Mlai.
Perotova djeca imala su obiaj da svraaju k njemu u ured, ali ovog puta, kad se u
blagovaonici odravao tajni sastanak, Perotu bi bilo drae da je njegov sin odabrao neko
drugo vrijeme. Bio je siguran da je Ross Mlai vidio Simonsa u predvorju. Sretao je Simonsa

71

i ranije, pa je znao tko je on. Ve je sigurno sam zakljuio kao je Simons doao da organizira
akciju spasavanja, pomislio je Perot.
Ross Mlai je sjeo.
- Zdravo, tata, bio sam kod bake - rekao je.
- Lijepo od tebe - rekao je Perot promatrajui s ljubavlju svog jedinog sina. Ross Mlai
bio je visok i vitak mladi irokih ramena, mnogo privlaniji od svog oca.
Djevojke su navaljivale na njega kao muhe, a injenica da je bio nasljednik silnog
bogatstva bila je samo jedan od razloga. A on je s njima izlazio na kraj kao to je rjeavao sve
ostalo, pokazujui primjernu uglaenost i zrelost veu nego to bi to odgovaralo njegovim
godinama.
- Nas dvojica treba da se dogovorimo o neemu - rekao je Perot. - Nadam se da u
ivjeti sto godina ali, ako mi se neto dogodi elim da smjesta napusti koled i vrati se
kui da se brine za majku i sestre.
- Hou - rekao je Ross Mlai. - Ne brini.
- A ako se neto dogodi tvojoj majci, elim da ti prva briga budu sestre. Znam da
traim mnogo od tebe i da to nee biti nimalo lako, ali ne bih elio da u tome trai pomo
plaenih osoba. Njima e biti potreban ti, lan obitelji. Raunam na to da e ivjeti s njima i
brinuti se za njihov odgoj...
- Tako bih uinio i da nisi to spomenuo, tata.
- U redu.
Mladi je ustao. Perot ga je otpratio do vrata.
Iznenada, Ross Mlai je prebacio ruku preko oevih ramena i rekao:
- Volim te, tata.
Perot ga je zagrlio.
Iznenadio se kad je vidio suze u oima svog sina.
Ross Mlai je iziao.
Perot je sjeo za stol. Nije trebalo da ga iznenade te suze. Perotovi su bili meusobno
vrsto povezani, a Ross je bio osjeajan mladi.
Perot jo nije bio donio definitivnu odluku o odlasku u Teheran, ali je znao da nee
zaostati za svojim ljudima ako bude potrebno da stave ivot na kocku. To je znao i Ross
Mlai.
Perot je bio siguran da e ga cijela obitelj podrati. Margot bi imala pravo da kae
Stavlja ivot na kocku za svoje slubenike, a ne vodi rauna o nama! ali to ona nikad
nee rei. U toku cijele kampanje za ratne zarobljenike, kad je odlazio u Vijetnam i Laos i
pokuavao da leti za Hanoi, kad je obitelj bila prisiljena da ivi pod zatitom tjelohranitelja,
nitko od njih nije se poalio, nitko nije rekao Vodi li rauna o nama?" Naprotiv, svi su ga
poticali da uini sve to je smatrao svojom dunou.
Dok je sjedio i razmiljao ula je Nancy, njegova najstarija ki.
- Poops! - rekla je. To je bilo njeno ime od milja za oca.
- Ti si, Nan? Ui!
Obila je pisai stol i sjela mu na koljena.
Perot je oboavao Nancy. Osamnaestogodinjakinja, plave kose, sitna ali vrsta,
podsjeala ga je na njegovu majku. Bila je odluna i tvrdoglava kao Perot i vjerojatno je
posjedovala sve preduvjete da postane poslovan ovjek, bar koliko i njen brat.
- Dola sam da te pozdravim. Vraam se u Vanderbilt.
- Jesi li svratila kod bake?
- Jesam, naravno.
- Hvalim te!
Bila je dobro raspoloena, uzbuena zbog skorog povratka u kolu i uope nije
primjeivala napetost i dah smrti prisutan na sedmom katu.

72

A to bi rekao o jednom malom crnom fondu? - upitala je.

Perot se pokorno osmjehnuo i izvukao lisnicu. Kao i obino, nita joj nije mogao
uskratiti.
Spremila je novac, zagrlila ga, poljubila u obraz, skoila s njegovog krila i otplesala iz
sobe ne brinui se ni za to na ovom svijetu.
Ovog puta suze su se pojavile u Perotovim oima.
-

Sve je ovo nalik na sastanak nakon mnogo godina, mislio je Coburn - teheranski
veterani ekaju u blagovaonici Simonsa i askaju o Iranu i evakuaciji. Tu je Ralph Boulware,
govori brzinom od sto pedeset kilometara na sat; Joe Poche sjedi i razmilja, zainteresiran za
okolinu koliko i neki uvrijeeni robot; Glenn Jackson pria neto o pukama; Jim
Schvvebach se osmjehuje na svoj iskrivljeni nain, kao da zna neto o emu njegov
sugovornik nema pojma; Pat Sculley pripovijeda o napadu na Son Tay. Svi su znali da e se
ubrzo sresti s legendarnim Bullom Simonsom. Sculley je kao instruktor komandosa
predavao o toj uvenoj Simonsovoj akciji i znao je sve pojedinosti o briljivom planiranju i
beskrajnim vjebama, ne zanemarujui injenicu da je Simons sve svoje ljude - njih pedeset
devet - vratio ive i zdrave.
Vrata su se otvorila i netko je rekao:
- Ustanite!
Odgurnuli su stolice i ustali.
Coburn se osvrnuo.
Uao je Ron Davis. Njegovo crno lice bilo je pretvoreno u osmjeh.
- Neka te vrag nosi, Davis! - rekao je Coburn i svi su se nasmijali, shvativi da su
prevareni. Davis je zaredao da se pozdravlja i rukuje s prisutnima.
Takav je bio Davis, uvijek spreman za alu.
Coburn je promatrao svoje drugove, pitajui se hoe li se promijeniti kad se suoe s
fizikom opasnou. Borba je udna, nikad se ne moe predvidjeti kako e se ljudi ponaati.
Onaj koga smatrate najhrabrijim popusti, a onaj za koga ste mislili da e se uplaiti i pobjei
dri se vrsto kao stijena.
Coburn nikad nee zaboraviti kako se sam promijenio u borbi.
Kriza je nastupila nekoliko mjeseci nakon to je stigao u Vijetnam. Letio je na
helikopterima za opskrbu zvanim isti" jer nisu bili naoruani. Tog dana je est puta letio u
borbenu zonu natovaren ljudstvom i materijalom i sve je prolo sretno. Na njegov
helikopter nije ispaljen ni jedan hitac.
Sedmi put bilo je drukije.
Rafal iz mitraljeza kalibra 12,7 milimetara pogodio je njegov helikopter i presjekao
pogonsku osovinu repnog rotora.
Kad se glavni rotor helikoptera okree, trup helikoptera ima tendenciju da se okree u
suprotnom smjeru. To obrtanje spreava repni rotor. Ako se repni rotor zaustavi, helikopter
se poinje nekontrolirano okretati.
Neposredno nakon uzlijetanja, kad je helikopter samo metar-dva iznad zemlje, pilot
moe rijeiti problem tako da sleti prije nego to obrtanje postane prebrzo. U normalnom
letu brzinom krstarenja na veoj visini strujanje zraka oko trupa je dovoljno jako da sprijei
obrtanje helikoptera. No, Coburn je bio na visini od samo pedesetak metara, u najgorem
poloaju, previsoko za brzo slijetanje, a s nedovoljnom horizontalnom brzinom da bi
strujanje zraka moglo stabilizirati letjelicu.
Standardni postupak je da se simulira zaustavljanje motora. Coburn je u pilotskoj koli
uio kako se to radi i dobro uvjebao cijeli postupak, pa je instinktivno preao na potrebne
radnje. Meutim, nije uspio. Helikopter se ve prebrzo okretao.
Za nekoliko sekundi tako mu se zavrtilo u glavi da uope nije znao gdje se nalazi. Nije

73

mogao poduzeti nita da ublai udar kod prizemljenja. Kako je kasnije saznao, helikopter je
udario u zemlju desnom skijom. Jedan krak rotora se savio, rasjekao trup i zahvatio glavu
kopilota, usmrtivi ga na mjestu.
Coburn je osjetio miris goriva i brzo se odvezao. Pao je na glavu i tek tada shvatio da se
helikopter prevrnuo. Ipak se izvukao iz letjelice sa samo nekoliko nabijenih vratnih
prljenova. I mehaniar je ostao iv.
Posada je bila vezana, ali sedam vojnika u stranjem dijelu helikoptera nisu.
Helikopter je bio bez vrata, pa ih je centrifugalna sila izbacila iz kabine. Pali su sa visine od
preko trideset metara i svi poginuli.
U to vrijeme Coburn je imao dvadeset godina. Nekoliko tjedana kasnije zrno ga je
pogodilo u noni lanak, najranjiviji dio pilota helikoptera koji sjedi na oklopljenom sjeditu,
ali mu je donji dio nogu nezatien.
I ranije je znao biti bijesan, ali ovog puta mu je prekipjelo. Rijeen da vie ne bude
bespomona meta, otiao je komandantu i zatraio da ga premjesti u jedinicu borbenih,
naoruanih helikoptera kako bi mogao ravnom mjerom uzvratiti onima koji pokuavaju da
ga ubiju.
Njegovu zahtjevu je udovoljeno.
To je bila prijelomna toka u kojoj se nasmijani Jay Coburn pretvorio u hladnokrvnog,
nemilosrdnog profesionalnog vojnika. U vojsci nikad nije naao bliskog druga. Kad bi netko
iz jedinice bio ranjen, Coburn bi samo slegnuo ramenima i rekao: Pa to, za to i dobija
borbeni dodatak! Vjerovao je da ga njegovi drugovi smatraju pomalo poremeenim, ali
bilo mu je svejedno.
Sa zadovoljstvom je letio na borbenim helikopterima. Svaki put dok se vezivao prije
polijetanja znao je da e ubijati ili biti ubijen. Kad je iao na zadatke ienja terena ispred
trupa na zemlji znao je da e stradati ene, djeca i neduni civili, ali je jednostavno tjerao od
sebe te misli i otvarao vatru.
Jedanaest godina kasnije, sjeajui se toga, mogao je samo rei: Bio sam ivotinja.
Schwebach i Poche, dvojica najutljivijih ljudi u sobi, sigurno bi ga razumjeli. Bili su
tamo i znaju kako je sve to izgledalo. Ostali, Sculley, Boulware, Jackson i Davis, nisu. Ako
ova akcija krene naopako, upitao se ponovo Coburn, kako e se drati?
Otvorila su se vrata i uao je Simons.

2.
Dok je Simons prilazio elu dugakog stola, u prostoriji je vladala mrtva tiina.
Ba krupan pasji sin, pomislio je Coburn.
Iza Simonsa su uli T. J. Marquez i Merv Stauffer. Sjeli su pored vrata.
Simons je bacio u ugao sobe crni kofer od plastike, sjeo i pripalio cigaru.
Bio je sportski odjeven, u koulji i hlaama, bez kravate, a kosa mu je bila preduga za
jednog pukovnika. Izgleda vie kao farmer nego kao vojnik, pomislio je Coburn.
- Ja sam pukovnik Simons - rekao je.
Coburn je oekivao da e rei: Ja rukovodim akcijom, sluat ete me i izvravati to
naredim, evo mog plana...
Umjesto toga poeo je postavljati pitanja.
Htio je da uje sve o Teheranu: kakva je klima, kakav je promet, od ega su sagraene
kue, koliko ljudi ima na ulicama, koliko ima policajaca i kako su naoruani.
Zanimala ga je svaka pojedinost. Rekli su mu da su naoruani svi policajci, osim
prometnika. Po emu se oni razlikuju od ostalih? Po bijelim kapama. Rekli su mu da postoje

74

plavi taksiji i naranasti taksiji. U emu je razlika? Plavi voze odreenim rutama po
propisanoj tarifi, a naranasti bi u naelu trebalo da voze kamo putnik poeli. U praksi, kad
stanu, u njima se ve obino nalazi putnik, pa voza pita kamo elite. Ako elite tamo kamo
je krenuo, moete ui, pri emu treba da zapamtite iznos koji je ve na taksimetru. Kad
iziete, plaate razliku. Takav nain rada je nepresuni izvor svaa s taksistima.
Simons je upitao gdje se tono nalazi zatvor. Merv Stauffer je otiao da donese plan
Teherana. Kako izgleda sama zgrada? Joe Poche i Ron Davis ponekad su se vozili pored nje.
Poche je nainio skicu zgrade na listu papira.
Coburn je sjedio zavaljen i promatrao Simonsa kako radi. Bilo mu je jasno da je
pretraivanje pamenja ljudi samo dio onoga to namjerava. Coburn je godinama radio na
prijemu kadrova i mogao je na prvi pogled prepoznati dobru tehniku intervjuiranja. Simons
je procjenjivao ljude, promatrao njihove reakcije i ispitivao smisao za donoenje zakljuaka.
Kao svaki iskusan lovac na kadrove postavljao je mnogo nezaokruenih pitanja nakon kojih
je esto slijedilo zato?", dajui tako ljudima priliku da se otkriju, da se razmeu, da
lupetaju ili da pokau znake nervoze i zabrinutosti.
Coburn se pitao hoe li Simons odbaciti nekoga od njih.
U jednom trenutku je upitao: Tko je spreman da umre u ovoj akciji?" Nitko nije
odgovorio. Lijepo", rekao je Simons, ne bih poveo sa sobom nikoga tko se sprema da
umre."
Rasprava je trajala satima. Simons je prekinuo sastanak ubrzo poslije ponoi. Pokazalo
se kako svi zajedno ne znaju dovoljno o zatvoru da bi se moglo poeti s planiranjem napada.
Coburn je zaduen da u toku noi pribavi jo podataka; mogao bi i telefonirati u Teheran.
- Moete li se raspitati o zatvoru, a da nikome ne kaete zato su vam te informacije
potrebne? - upitao je Simons.
- Bit u diskretan - rekao je Coburn.
- Trebat e nam neko sigurnije mjesto za sastajanje - obratio se Simons Mervu
Staufferu. - Mjesto koje nema nikakve veze s EDS-om.
- Hotel ne odgovara?
- Zidovi su pretanki.
Stauffer je razmiljao nekoliko trenutaka.
- Ross ima kuicu na jezeru Grapevine, tamo kod aerodroma Dallas/Fort Worth. Po
ovakvom vremenu nitko nee ii tamo da se kupa i da peca, to je sigurno.
Simons ga je sumnjiavo pogledao.
- Kako bi bilo da vas ujutro odvezem tamo, da sami pogledate? - upitao je Stauffer.
- Okej - rekao je Simons i ustao. - Uinili smo sve to smo mogli u ovoj fazi igre.
Poeli su se razilaziti.
Dok su odlazili, Simons je pozvao Davisa da nasamo izmijene nekoliko rijei.
- Pa nisi ti ba tako opasan momak - rekao mu je.
Ron ga je iznenaeno pogledao.
- Zbog ega misli da si opasan momak? - upitao je Simons.
Davis je bio zaprepaten. Cijele veeri Simons je bio uglaen, smiren, odmjeren u
govoru, a sad se ponaao kao da eli da se tue. to mu je?
Davis je pomislio na svoje poznavanje borilakih vjetina i na trojicu siledija koje je
sredio u Teheranu, ali je odgovorio:
- Ne smatram da sam opasan momak.
Simons se drao kao da ga nije uo.
- Ispred cijevi pitolja s karateom se moe slikati.
- Pa, sad, mislim da je to istina...
- U odredu mi nisu potrebne obijesne Crnuge koje samo gledaju kako da izazovu
tuu.

75

Davisu je odjednom sinulo o emu se radi. Ostani hladan, rekao je sebi.

- Nisam se dobrovoljno prijavio zato to elim tuu, pukovnie. Ja sam...
- A zato si se onda prijavio?
- Zato to poznajem Paula i Billa i njihove ene i djecu, i elim da im pomognem.
Simons mu je pokretom glave dao znak da moe ii.
- Do vienja do sutra - rekao je.
Davis se pitao znai li to da je poloio ispit.
Sutradan, 3. sijenja 1979. godine poslije podne, svi su se sastali u Perotovoj vikendici
na obali jezera Grapevine.
Dvije-tri kue koje su se nalazile u blizini bile su, kako je to Merv Stauffer predvidio, po
svemu sudei prazne. Perotova kua bila je zaklonjena iza nekoliko jutara guste ume, a
travnjaci ispred nje sputali su se do obale. Zgrada je bila kompaktna, s noseom strukturom
od debelih greda, i neobino malena. Garaa za Perotov motorni amac bila je vea od kue.
Vrata su bila zakljuana, a nitko se nije sjetio da ponese kljueve. Schwebach je obio
bravu na prozoru, uao i otvorio im vrata.
Kua je imala sobu za dnevni boravak, dvije spavae sobe, kuhinju i kupaonicu. Svuda
su prevladavale bijela i vedra plava boja, a namjetaj je bio jednostavan i jeftin.
Mukarci su se smjestili u sobi za dnevni boravak sa svojim biljenicama i kartama,
flomasterima i cigaretama. Coburn je podnio izvjetaj. U toku noi je razgovarao s Majidom i
jo dvojicom-trojicom ljudi u Teheranu. Bilo je prilino teko izvui potrebne informacije o
zatvoru glumei tek umjerenu radoznalost i zabrinutost zbog uvjeta u kojima ive Paul i Bili,
ali inilo mu se da je uspio.
Doznao je da je zatvor dio kompleksa Ministarstva pravosua koje zauzima cijeli jedan
blok. U zatvor se ulazi sa stranje strane bloka. Kroz glavna vrata ulazi se u dvorite,
odvojeno od ulice etiri metra visokom ogradom od eljeznih ipaka. U to dvorite
zatvorenike izvode u etnju. Ono je, oito, najslabija toka zatvora.
Simons se suglasio.
Sve to bi trebalo uiniti, nastavio je Coburn, jest saekati da zatvorenici budu izvedeni
u etnju, prebaciti se preko ograde, zgrabiti Paul i Billa, prebaciti se s njima natrag preko
ograde i zbrisati iz Irana.
Preli su u razradu detalja.
Kako da se prebace preko ograde? Da se poslue ljestvicama ili da podiu jedan
drugog?
Zakljuili su da se dovezu kombijem i da krenu u savladavanje ograde sa krova vozila.
Kombi je imao jo jednu prednost pred obinim kolima: nitko ih nee moi vidjeti dok se
budu dovozili i, to je jo vanije, dok se budu povlaili sa otetim zatvorenicima.
Za vozaa je imenovan Joe Poche zato to je najbolje poznavao ulice Teherana.
Kako e se obraunati sa zatvorskim straarima? Nisu eljeli da ikoga ubiju. Nisu imali
nita protiv Iranaca, pa ni protiv straara; ti ljudi nisu bili krivi to su Paul i Bili nepravedno
uhapeni. Osim toga, svako ubojstvo bi samo povealo galamu i guvu to e uslijediti i tako
otealo bijeg otmiara iz Irana.
Ali zatvorski uvari nee oklijevati da pucaju u njih.
Najbolja obrana je kombinacija iznenaenja, oka i brzine, rekao je Simons.
Prednost iznenaenja bit e na njihovoj strani. Nekoliko sekundi zatvorski straari
nee moi shvatiti to se zapravo dogaa.
Nakon toga e spasioci morati uiniti neto to e natjerati straare da potrae zaklon.
Najefikasnija e biti vatra iz samarice. Lovaka puka daje jak bljesak i prodoran pucanj,
naroito na gradskim ulicama. ok e natjerati straare da postupe defenzivno, umjesto da
napadnu otmiare. Na taj nain dobit e jo nekoliko sekundi.

76

Te sekunde, uz brzinu, mogle bi biti dovoljne.

A mogle bi i ne biti.
Kako se plan oblikovao, tako se prostorija punila dimom. Simons je sjedio, puei svoje
male cigare jednu za drugom, sluajui, postavljajui pitanja, usmjeravajui diskusiju. Ovo je
izuzetno demokratska vojska, pomislio je Coburn. Udubljavajui se u plan, njegovi prijatelji
su zaboravljali na svoje ene i djecu, na kredite, na kosilice za travu i na automobile;
zaboravljali su da je neuvena i sama ideja o otmici zatvorenika iz zatvora. Davis je prestao
sa svojim alama, Sculley vie nije bio nalik na djeaka ve na hladnokrvnog i proraunatog
zavjerenika,
Poche je po obiaju bio spreman da o svemu raspravlja do sudnjeg dana, a Boulware
je, kao i obino, bio skeptian prema svemu.
Popodne je prelo u veer. Odluili su da parkiraju kombi na ploniku pored same
eljezne ograde. Takvo parkiranje u Teheranu nije nita neobino, rekli su Simonsu. Simons
e sjediti na prednjem sjeditu, pored Pochea, s lovakom pukom ispod kaputa. Iskoit e i
stati ispred kombija. Stranja vrata kombija e se otvoriti i izii e Ralph Boulware, taker sa
samaricom ispod kaputa.
Do tog trenutka sve e izgledati sasvim obino.
Kad Simons i Boulware budu spremni da ga pokrivaju vatrom, iz kombija e izii Ron
Davis, popeti se na krov vozila, prebaciti se preko ograde i skoiti u dvorite. Davis je
odabran za tu ulogu zato to je bio najmlai i u najboljoj fizikoj kondiciji, a skoiti sa visine
od etiri metra nije jednostavno.
Za Davisom e preko ograde krenuti Coburn. On nije bio u najboljoj fizikoj kondiciji,
ali Paul i Bili e najlake prepoznati njegovo lice i znat e, im ga ugledaju, da su spasioci
doli po njih.
Nakon toga e Boulware spustiti ljestve u dvorite.
Ako budu radili brzo, iznenaenje e im omoguiti da sve to obave. Ali, do tog
vremena straari e se sigurno pribrati i poduzeti neto. Zato e u tom trenutku Simons i
Boulware ispaliti svoje samarice u zrak.
Zatvorski straari e se baciti na zemlju, zatvorenici Iranci trat e naokolo zbunjeni i
uplaeni, a spasioci e dobiti jo nekoliko sekundi.
A to e biti ako se umijea netko izvan zatvora, upitao je Simons, policajci ili vojnici
koji se zateknu na ulici, revolucionarno nastrojeni demonstranti ili jednostavno prolaznici?
Zato e postaviti dva bona straara, zakljuili su, po jednog na svakom kraju ulice.
Oni e se dovesti automobilom nekoliko sekundi prije kombija i bit e naoruani pitoljima.
Njihov zadatak bit e da jednostavno zaustave svakoga tko bi pokuao omesti akciju
spasavanja. Za straare su imenovali Jima Schvvebacha i Pata Sculleyja.
Coburn je bio siguran da Schwebach nee oklijevati da puca u ljude ako to bude
potrebno. S druge strane Sculley, iako nikad u ivotu nije pucao u nekoga, poprimio je u
toku diskusije neobino ledeno dranje, pa je Coburn vjerovao da bi i on postupio jednako
bezobzirno.
Automobil e voziti Glenn Jackson; nije dolazilo u obzir da baptist Glenn puca u
nekoga.
U meuvremenu e u dvoritu Ron Davis pruiti neposrednu zatitu i drati u ahu
straare koji se nau u blizini dok Coburn ne izvue Paula i Billa iz gomile zatvorenika i ne
uputi ih uz ljestvice preko ograde. Sa vrha ograde skoit e na krov kombija, a sa krova na
zemlju, da bi odmah uli u kombi. Za njima e ii Coburn, i konano Davis.
- Hej, ja od svih vas riskiram najvie - rekao je Davis. - Do avola, ulazim prvi i izlazim
zadnji, vie sam izloen nego bilo tko drugi.
- Ne kenjaj - rekao je Boulware. - to se dalje dogaa?
Simons e sjesti kraj ofera, Boulware e uskoiti u kombi i zatvoriti stranja vrata, a

77

Poche e krenuti najveom brzinom.

Jackson e u automobil pokupiti bonu zatitu, Schwebacha i Sculleyja, i odvesti se za
kombijem.
U toku bijega Boulware e moi pucati kroz prozori na stranjim vratima kombija, a
Simons e pokrivati prostor ispred vozila. O opasnijim goniteljima pobrinut e se Sculley i
Schvvebach u automobilu.
Na unaprijed dogovorenom mjestu ostavit e kombi, ratrkati se u nekoliko vozila, a
zatim krenuti prema zrakoplovnoj bazi Doen Toppeh na samom rubu grada. Iz Irana e
odletjeti mlaznim avionom amerikog ratnog zrakoplovstva - to e ve nekako urediti Perot.
Do veeri su stvorili kostur plana koji bi mogao uspjeti.
Prije nego to su se razili, Perot ih je upozorio da ne priaju o akciji spasavanja ni
svojim enama, pa ak ni meusobno izvan kuice na jezeru. Svaki treba da izmisli neku priu
kojom e objasniti svoju odsutnost od oko tjedan dana. Osim toga, rekao je promatrajui
prepune pepeljare i odmjeravajui koliko je svaki popunjen oko struka, neka svatko za sebe
smisli program vjebi koji e ga dovesti u formu.
Akcija spasavanja vie nije bila tek maglovita ideja u Perotovoj glavi. Postala je
stvarnost.
Jay Coburn je jedini ozbiljno pokuao prevariti svoju enu.
Vratio se u Hilton Inn i nazvao Liz.
- Zdravo, draga.
- Zdravo, Jay! Gdje se nalazi?
- U Parizu sam...
I Joe Poche je nazvao svoju suprugu iz Hiltona".
- Odakle zove? - upitala je.
- Iz Dallasa.
- A to radi?
- Radim u EDS-u, to bih drugo?
- Joe, EDS iz Dallasa je zvao mene da pita gdje si.
Joe je shvatio da ga je traio netko tko nije bio upoznat s tajnom formiranja spasilakog
odreda.
- Ne radim s tim momcima, radim neposredno za Rossa. Netko je zaboravio da im
kae, to je sve.
- A na emu radi?
- Kako da se pomogne Paulu i Billu.
- Oh...
Kad se Boulware vratio k prijateljima kod kojih je stanovao, njegove keri Stacy Elaine
i Kecia Nicole ve su spavale.
- Kako ti je proao dan? - upitala je njegova supruga.
Pripremao sam provalu u zatvor, pomislio je Boulware.
- Oh, sasvim obino.
Nekako udno ga je pogledala.
- A to si radio?
- Nita naroito.
- Bio si prilino zauzet za ovjeka koji nita naroito nije radio. Nazivala sam te dva-tri
puta, rekli su da te ne mogu nai.
- Motao sam se naokolo. uj, mislim da bi mi prijalo jedno pivo.
Mary Boulware je bila srdana, otvorena ena kojoj je bila strana svaka pomisao na
prevaru. Uz to, bila je inteligentna. Znala je da Ralph ima vrste nazore o odnosima mua i
ene. Ti su nazori moda bili starinski, ali su odgovarali njihovom braku. Ako se u njegovu

78

poslu dogaa neto o emu ne eli govoriti, u redu, ona se nee svaati s njim oko toga.
- Pivo, ve dolazi...
Jim Schwebach nije ni pokuao prevariti enu, Rachel. Ona je ve bila pogodila o emu
se radi. Kad je Pat Sculley prvi put nazvao Schwebacha, Rachel je upitala:
- Tko je to bio?
- Pat Sculley, iz Dallasa. ele da doem i da radim na nekoj studiji za Evropu.
Rachel je poznavala Jima ve gotovo dvadeset godina. Poeli su izlaziti zajedno kad je
njoj bilo osamnaest, a njemu esnaest godina. Znala je itati njegove misli.
- Namjeravaju se vratiti da izvuku one momke iz zatvora - rekla je.
- Rachel, ti ne shvaa, ja se takvim poslovima vie ne bavim, ja to vie ne radim branio se Schwebach neuvjerljivo.
- Ali to e uraditi...
Pat Sculley nije znao uspjeno lagati ni svojim kolegama, a eni nije ni pokuao. Rekao
je Mary, sve.
I Ross Perot je rekao sve Margot.
Pa ak je i Simons, koji nije imao enu da ga ispituje, prekrio mjere sigurnosti tako to
je sve ispriao svom bratu Stanleyju u New Jerseyju...
Pokazalo se da je nemogue odrati plan spasavanja u tajnosti i kad se radilo o viim
funkcionerima EDS-a. Prvi koji je nanjuio to se dogaa bio je Keane Taylor, visok,
naprasit, elegantno odjeven bivi marinac koga je Perot vratio iz Frankfurta u Teheran.
Od Nove godine, kad je Perot rekao aljem te natrag radi vrlo vanog posla" Taylor je
bio siguran da se priprema neka tajna operacija i nije mu bilo potrebno mnogo vremena da
pogodi tko e je izvesti.
Jednog dana, razgovarajui preko telefona iz Teherana s Dallasom, zatraio je da
govori s Ralphom Boulwareom.
- Boulware nije ovdje - rekli su mu.
- Kad e se vratiti?
- Ne znam tono.
Taylor koji nikad nije htio prihvatiti neodreen odgovor, odmah je podigao glas.
- Dobro, a gdje se nalazi?
- Ni to ne znamo.
- Kako to mislite, ne znate?
- Na odmoru je.
Taylor je poznavao Boulwarea godinama. Upravo Taylor mu je pruio prvu priliku da
se dokae kao rukovodilac. Zajedno su izlazili na pie. Mnogo puta kad bi se ujutro
otrijeznio, nakon pijanke s Ralphom, Taylor je pogledavi oko sebe shvatio da je jedini
bijelac u crnakom baru. Nakon toga bi oteturali do kue onoga tko je stanovao najblie, a
nesretna ena koja ih je doekala nazvala bi drugu i rekla: Sve je u redu, stigli su.
Da, Taylor je dobro poznavao Boulwarea i bilo mu je teko povjerovati da bi Ralph
otiao da odmor dok su Paul i Bili u zatvoru.
Sutradan je zahtijevao da govori s Patom Sculleyjem i dobio isti zaobilazni odgovor.
Boulware i Sculley na odmoru dok su Paul i Bili u zatvoru?
Sve je to baleganje.
Idueg dana potraio je Coburna.
Ista pria.
Stvar je poela poprimati konture. Coburn je bio s Perotom kad je Perot poslao Taylora
natrag u Teheran. Coburn, direktor personalne slube, glavni organizator evakuacije,
sigurno je pravi ovjek za taj posao, za organizaciju tajne operacije spasavanja.
Taylor i Rich Gallagher, drugi EDS-ov slubenik u Teheranu, poeli su sastavljati
popis.

79

Boulware, Sculley, Coburn, Ron Davis, Jim Schwebach i Joe Poche, svi su bili na
odmoru".
Pripadnici te skupine imali su dosta toga zajednikog.
Kad je Paul Chiapparone prvi put doao u Teheran ustanovio je da rad EDS-a u tom
gradu nije organiziran po njegovom ukusu. Sve je bilo previe labavo, neslubeno, previe u
perzijskom stilu. Ugovor s ministarstvom nije izvravan na vrijeme. Paul je doveo ekipu
iskusnih i odlunih EDS-ovih strunjaka za otklanjanje zastoja, pa su zajedno brzo doveli
sve u red. Sam Taylor je bio jedan od tih Paulovih strunjaka, a meu njima bili su i Coburn,
Sculley, Boulware i svi ostali koji su sad bili na odmoru".
Drugo to ih je povezivalo bila je injenica da su svi bili pripadnici EDS-ovog
teheranskog rimokatolikog nedjeljnog poker kluba. Kao Paul i Bili, kao i sam Taylor, svi su
bili katolici, s izuzetkom Joe Pochea (i Glenna Jacksona, jedinog pripadnika odreda za
spasavanje koga Taylor nije otkrio) i svake nedjelje su se sastajali u Katolikoj misiji u
Teheranu. Poslije mise svi su odlazili u kuu jednog od lanova kluba na ruak, i dok su
ene kuhale, a djeca se igrala, mukarci bi se bacili na poker.
Da se otkrije pravi znaaj nekog ovjeka, nema boljeg sredstva od pokera.
Ako je, kako su Taylor i Gallagher pretpostavljali, Perot zatraio od Coburna da sastavi
ekipu potpuno pouzdanih ljudi, Coburn e ih sigurno odabrati iz redova pripadnika kluba.
- Vraga su na odmoru - rekao je Taylor Gallagheru. - Pripremaju odred za spasavanje.
Odred za spasavanje okupio se ponovo u kui na jezeru 4. sijenja ujutro i jo jednom
razmotrio cijeli plan.
Simons je beskrajno strpljivo razraivao detalje, spreman da odluno doeka sve to bi
u provoenju plana moglo krenuti naopako. U tome mu je mnogo pomogao Joe Poche ije je
neumorno zapitkivanje, po Coburnovom miljenju zamorno, bilo zapravo veoma kreativno,
tako da je dovelo do mnogobrojnih poboljanja plana akcije.
Kao prvo, Simons je bio nezadovoljan nainom na koji je bio rijeen problem zatite
bokova. Primitivna je bila zamisao da Schwebach i Sculley, obojica maleni ali opasni,
jednostavno ustrijele svakoga tko se pokua umijeati. Bilo bi mnogo bolje izvesti neku vrstu
diverzije i tako skrenuti na drugu stranu panju svih policajaca i vojnika koji se zateknu u
blizini. Schwebach je predloio da malo dalje od zatvora zapale kola na ulici. Simons nije bio
siguran da je to dovoljno, on bi radije digao u zrak neku zgradu. Bilo kako bilo, Schwebach
je dobio zadatak da konstruira tempirnu bombu.
Smislili su i malu mjeru opreza koja e sekundu-dvije smanjiti vrijeme u kojem e biti
izloeni vatri straara. Simons e izii iz kombija neto prije zatvora i otii pjeice do ograde.
Ako je sve isto, dat e rukom znak da kombi prie.
Druga slaba toka plana bilo je izlaenje iz kombija i penjanje na njegov krov.
Iskakanjem i penjanjem spasioci su gubili dragocjene sekunde. I hoe li Paul i Bili, nakon
tjedana provedenih u zatvoru, biti fiziki sposobni da se penju uz ljestvice i skau sa krova
kombija na plonik?
Razmotrena su sva mogua rjeenja: jo jedne ljestvice, madrac na ploniku, rukohvati
na krovu, ali je na kraju odred usvojio najjednostavnije rjeenje. Nainit e otvor na krovu
kombija i izlaziti i ulaziti kroz njega. Za one koji budu morali uskakati u kombi kroz taj
otvor bio je predvien madrac na podu koji e ublaiti doskok.
U toku vonje nakon izvrene akcije imat e dovoljno vremena da izmijene izgled.
Odluili su da u Teheranu nose traperice i sportske jakne i svi su ve bili poeli da putaju
brade i brkove kako bi bili to neupadljiviji. U kombiju e imati pripremljena odijela i
aparate za brijanje, pa e se prije prelaska u automobile presvui i obrijati.
Kao i uvijek, Ralph Boulware je na svoju ruku odluio da prije akcije ne nosi traperice i
jaknu. On se dobro osjeao u odijelu poslovnog ovjeka, s bijelom kouljom i kravatom, i

80

ono mu je ulivalo samopouzdanje, posebno u Teheranu gdje je zapadnjako odijelo dobrog

kroja automatski svrstavalo ovjeka u redove vladajue klase. Simons je to mirno odobrio.
Od svega je najvanije, rekao je, da se za vrijeme operacije svi osjeaju ugodno i da vjeruju u
sebe.
U zrakoplovnoj bazi Doen Toppeh, iz koje su namjeravali odletjeti vojnim
mlanjakom, bilo je amerikih i iranskih aviona kao i amerikog i iranskog osoblja.
Amerikanci e ih, dakako, oekivati, ali to e biti ako im ponu dodijavati straari Iranci na
ulazu? Zato su odluili da za sve nabave krivotvorene vojne iskaznice. Supruge nekih
funkcionera EDS-a radile su u vojnoj misiji u Teheranu i jo su imale svoje iskaznice. Merv
Stauffer e nabaviti jednu iskaznicu i prema njoj nainiti falsifikate.
Coburn je primijetio da se za sve to vrijeme Simons drao veoma nenametljivo. Palei
cigare jednu o drugu (Boulware mu je rekao: Vi ne treba da se bojite metka, umrijet ete od
raka! ) nije radio gotovo nita osim to je postavljao pitanja. Planovi su se oblikovali u
raspravi za okruglim stolom, svatko je doprinosio poneto, a odluke su se donosile uz opu
suglasnost. Ipak, Coburn je ustanovio da se prema Simonsu odnosi sa sve vie potovanja.
Simons je bio inteligentan, strpljiv, matovit i prava riznica znanja. Nije mu nedostajao ni
smisao za humor.
Coburn je primijetio da i drugi poinju uviati s kim imaju posla. Na glupa pitanja
Simons je odgovarao otro, zbog ega su svi promislili prije nego to bi progovorili, pitajui
se kako e reagirati. Na taj nain postupno ih je navodio da misle kao on.
Jednom prilikom, tog drugog dana u kui na jezeru, pruila im se prilika da osjete
punu snagu njegova gnjeva. Naljutio ga je, kako se moglo i oekivati, mladi Ron Davis.
Svi su bili ljudi skloni ali, a najvei veseljak meu njima bio je Davis. Coburn nije
imao nita protiv toga, smijeh je pomagao da se ukloni napetost prisutna u ovakvim
akcijama. inilo mu se da Simons dijeli to miljenje. No, jednom je Davis otiao predaleko.
Simons je na podu pored naslonjaa drao kutiju svojih malih cigara, i jo pet kutija u
kuhinji. Davis, kome se Simons sviao i koji to nije krio, rekao je, iskreno zabrinut:
- Pukovnie, previe puite, to vam sigurno kodi.
Umjesto odgovora dobio je Simonsov pogled", ali je preao preko tog upozorenja.
Nekoliko minuta kasnije otiao je u kuhinju i sakrio pet kutija cigara u stroj za pranje
sua.
Kad je Simons popuio prvu kutiju, otiao je da potrai drugu, ali nije naao ni jednu.
Ali on nije mogao raditi bez duhana. Bio se ve spremio da sjedne u kola i odveze se do
prodavaonice kad je Davis otvorio stroj za pranje suda i rekao:
- ini mi se da su vae cigare ovdje.
- Te moe zadrati, vrag neka ih nosi - promrmljao je Simons i iziao.
Vratio se sa novih pet kutija cigara i rekao Davisu:
- Ovo su moje cigare i dri se podalje od njih!
Davis se osjeao kao dijete koje su poslali da za kaznu stoji u kutu. Bio je to prvi i
posljednji put da se tako naalio s pukovnikom Simonsom.
Dok se za stolom raspravljalo, Jim Schwebach je sjedio na podu i pokuavao nainiti
bombu.
Pronijeti bombu ili njene sastavne dijelove kroz iransku carinu bio bi veoma opasan
pothvat. To je rizik koji vam nije potreban", rekao je Simons, pa je Schwebach morao
konstruirati ureaj koji e moi sastaviti od dijelova to se lako mogu nabaviti u Teheranu.
Ideja o dizanju zgrade u zrak je odbaena. Bila je previe ambiciozna i mogla je izazvati
smrt nedunih ljudi. Morat e se zadovoljiti zapaljenim kolima kao diverzijom. Schwebach
je znao nainiti instant napalm od benzina, sapunskih pahuljica i ulja. Najvei problem bio
je upalja s tempirnim ureajem. U Sjedinjenim Dravama bi se posluio elektrinim
tajmerom povezanim s motorom za modele raketa, ali za Teheran mu je bio potreban jedno-

81

stavniji mehanizam.
Schwebach je uivao u izazovima takve vrste. Volio je sve vrste mehanikih igraaka.
Hobi mu je bio ogoljeni, strano runi Oldsmobile Cutlass iz 1973. godine koji je jurio kao
topovska granata.
U poetku je eksperimentirao sa satnim mehanizmom skinutim s nekog elektrinog
tednjaka starijeg tipa; mehanizam je pokretao polugu koja je udarala u zvonce. Privrstio je
za polugu fosfornu ibicu, a zvonce zamijenio komadiem brusnog papira. Kad se zbog
trenja zapali, trebalo je da ibica pripali tapin.
Sistem je bio nepouzdan, na veliku radost ostalih pripadnika odreda koji su klicali i
smijali se kad god je mehanizam zatajio.
Schwebach se na kraju odluio za najstariji od svih tempirnih ureaja, za svijeu.
Najprije je ispitao za koliko vremena svijea izgori jedan in, a onda je isjekao drugu
svijeu na komade koji su odgovarali vremenu od petnaest minuta. Zatim je ostrugao
glavice nekoliko klasinih fosfornih ibica i smrvio zapaljivu smjesu u prah. Taj prah je
spakirao u komadi kuhinjske aluminijske folije. Taj paketi je privrstio za dno svijee. Kad
bi svijea dogorjela zagrijala bi foliju i zapaljiva smjesa je eksplodirala. Omota je bio tanji na
dnu, pa je plamen bio usmjeren nadolje.
Svijeu s tim primitivnim ali pouzdanim upaljaem Schwebach je uvukao u grlo
plastine posude, veliine depne boice za brendi, koju je prethodno napunio eli- ranim
benzinom.
- Jednostavno upali svijeu i ode - rekao im je Schwebach kad je sve bilo zavreno. Petnaest minuta kasnije ima sasvim lijep poar.
Tako e panju policajaca, vojnika, revolucionara ili prolaznika, pa moda i jednog
dijela zatvorskih straara, privui zapaljeni automobil oko tri stotine metara dalje niz ulicu,
a za to e vrijeme Ron Davis i Jay Coburn preskoiti preko ograde u dvorite.
Tog su dana napustili Hilton Inn. Coburn je spavao u kui na jezeru, a ostali su se
preselili u aerodromski motel, koji je bio blie jezeru Grapevine. Svi, osim Ralpha Boulwarea
koji je svake veeri uporno odlazio kui.
Idua etiri dana proveli su vjebajui, kupujui opremu, gaajui u metu, razraujui
plan i provjeravajui pojedine njegove faze.
U Teheranu se moglo kupiti lovaku puku, ali ah nije doputao upotrebu bilo kakve
municije osim same za ptice. Meutim, Simons je bio strunjak za rekonstrukciju municije,
pa su odluili da u Iran provercaju vlastitu samu.
Jedini problem u vezi s upotrebom krupne same bio je to to je u male ahure moglo
stati malo kuglica, pa su projektili imali veliku probojnost, ali malu rasprenost. Odluili su
da upotrijebe samu br. 2 koja e se dovoljno raspriti, pa e snop moi zahvatiti vie ljudi,
ali e ujedno biti dovoljno snana da razbije vjetrobran automobila koji krene u potjeru za
njima.
Svaki pripadnik odreda e za svaki sluaj, ako dogaaji krenu naopako, nositi u futroli
pitolj Walther PPK. Merv Stauffer je angairao Boba Snydera, efa sigurnosti EDS-a i ovjeka
koji je znao kad ne treba postavljati pitanja, da kupi pitolje u Rayjevoj prodavaonici
sportske opreme u Dallasu. Schvvebach je dobio zadatak da smisli kako provercati pitolje
u Iran.
Stauffer se raspitao na kojem se od amerikih aerodroma ne vri rendgenska kontrola
prtljaga. Jedan od tih aerodroma bio je i Kennedy.
Schwebach je kupio dva ,,Vuitton kofera, dublja od obinih, sa ojaanim uglovima i
stranicama, a onda je sa Coburnom, Davisom i Jacksonom otiao u stolarsku radionicu u
Perotovoj kui u Dallasu da se pozabavi izradom dvostrukog dna za kofere.
Schwebach je bio vrsto uvjeren da e pitolje skrivene u dvostrukom dnu kofera

82

sigurno pronijeti kroz iransku carinu. Onaj tko zna kako carinici rade nikad nee biti
uhvaen" rekao je. Ostali nisu dijelili njegovo samopouzdanje. Zato su, ako Schvvebach
bude zadran i pitolji budu pronaeni, smislili plan kako da se izvue. Rei e da kofer nije
njegov, vratit e se u prostoriju za preuzimanje prtljaga i tu e, naravno, pronai Vuitton"
kofer napunjen samo osobnim stvarima i bez pitolja.
Kad se odred jednom nae u Teheranu, morat e odravati telefonsku vezu s
Dallasom. Coburn je bio potpuno siguran da Iranci prislukuju telefonske razgovore, pa je
za potrebe odreda izmiljena sasvim jednostavna metoda ifriranja.
GR je znailo A, GS je znailo B, GT je znailo C i tako sve do GZ, koje je znailo I.
Dalje, HA je znailo J, HB je znailo K, pa sve do HR koje je znailo Z. Brojevi od 1 do 9 bili
su IA do II, a nula je bila IJ.
Odluili su da koriste vojniki nain sricanja u kome se A alpha, B bravo, C Charlie itd.
Zbog brzine, ifrirati e samo kljune rijei. Reenica On radi za EDS bi glasila On
radi za Golf Victof Golf Uniform Hotel Kilo".
Nainjene su samo tri kopije kljua ifre. Simons je dao jednu Mervu Staufferu koji je
odreen da odrava vezu s odredom iz Dallasa. Preostale dvije kopije dobili su Jay Coburn i
Pat Sculley koji su, iako nita formalno nije odreeno, poeli djelovati kao njegovi
pomonici.
ifra je bila dovoljna da se sprijei sluajna provala akcije putem rutinskog
prislukivanja, ali takvu slovnu ifru (a strunjaci za raunare znali su to bolje nego itko)
svaki ekspert mogao je odgonetnuti za nekoliko minuta. Zato su, zbog dodatne mjere
opreza, neke esto upotrebljavane rijei svrstane u posebne kodne grupe: Paul je postao AG,
Bili AH, amerika ambasada GC, a Teheran AV. Za Perota je uvijek koritena rije
Predsjednik, pitolji su postali trake, zatvor Baza podataka, Kuwait grad nafte, Istanbul utoite, a
napad na zatvor Plan A. Te specijalne nazive svi su morali nauiti napamet.
Ako itko postavi pitanje o ifri, trebalo je odgovoriti da se upotrebljava radi skraenja
teleprinterskih poruka.
ifrirani naziv za cijelu operaciju spasavanja bio je Operacija Hotfoot (gori pod petama).
Bio je to akronim to ga je smislio Ron Davis: Help Our Two Friends Out of Teheran
(Pomozimo dvojici naih prijatelja da se izvuku iz Teherana). Simons je bio oduevljen.
Rije Hotfoot upotrebljavana je bezbroj puta u nazivima operacija", rekao je, ,,a ovo je prvi
put da ima nekog smisla."
Vjebu napada na zatvor izveli su najmanje sto puta.
Na terenu oko kue na jezeru, Schwebach i Davis su privrstili dasku izmeu dva
stabla na visini od etiri metra. Ona je predstavljala ogradu oko dvorita zatvora. Merv
Stauffer im je dovezao kombi posuen od slube sigurnosti EDS-a.
Simons je prilazio ogradi" i davao znak rukom, Poche je zaustavljao kombi kraj
ograde, Boulware i Davis su iskakali kroz stranja vrata, Davis se penjao na krov i skakao
preko ograde, a za njim Coburn. Na krov kombija penjao se Boulware i sputao ljestvice u
dvorite" na to su se Paul" i Bili" (igrali su ih Schwebach i Sculley, koji nisu morali
uvjebavati svoje straarske uloge) penjali uz ljestvice i preskakali ogradu. Za njima su isto
uinili Coburn i Davis. Svi su se potrpali u kombi, koji je zatim Poche odvezao najveom
brzinom.
Ponekad su mijenjali uloge tako da svaki pripadnik odreda naui sve to rade ostali.
Podijelili su uloge po prioritetu, tako da ukoliko netko bude izbaen iz stroja, zbog
ranjavanja ili bilo kojeg drugog razloga, drugi automatski zauzme njegovo mjesto.
Schwebach i Sculley, koji su igrali uloge Paula i Billa, ponekad su glumili bolesnike, pa ih je
trebalo nositi uz ljestvice i preko ograde.
U toku priprema je sve vie dolazila do izraaja prednost dobre fizike kondicije. Davis
je bio u stanju da se vrati preko ograde za sekundu i pol, samo dva puta stajui na ljestvice.

83

Nitko drugi nije to mogao izvesti ni priblino tako brzo.

Jednom zgodom Davis se prebacio prebrzo i nezgodno pao na smrznuto tlo, iaivi
rame. Povreda nije bila naroito ozbiljna, ali je dala Simonsu novu ideju. David e putovati u
Teheran s rukom u zavoju i nosit e vreicu sa samom radi vjebanja. U vreici e biti
sama broj 2.
Simons je mjerio trajanje operacije, od trenutka zaustavljanja kombija pored ograde do
trenutka polaska nakon ukrcavanja svih sudionika. Na kraju se pokazalo, prema njegovoj
toperici, da mogu sve izvesti za manje od trideset sekundi.
Gaanje iz pitolja Walther PPK uvjebavali su na javnom strelitu Garland. Upravniku
strelita su rekli da su pripadnici slube sigurnosti iz cijele zemlje, da su doli u Dallas na
kurs i da moraju prije povratka obaviti vjebe iz gaanja. Nije im povjerovao, naroito kad
se pojavio T. J. Marquez u crnom ogrtau i sa crnim eirom na glavi, kao kakav ef mafije iz
filma, i iz prtljanika svog crnog Lincolna izvukao deset pitolja Walther PPK i pet tisua
metaka.
Sa malo vjebe svi su nauili uglavnom dobro gaati, svi osim Davisa. Simons mu je
predloio da pokua gaati iz leeeg stava, jer e se u takvom poloaju nai u dvoritu, i
pokazalo se da mu tako gaanje ide mnogo bolje od ruke.
Napolju je bilo veoma hladno, pa su se svi zavlaili u jednu malu kolibu, da se zagriju
u pauzi gaanja, svi osim Simonsa koji je cijelog dana ostajao na otvorenom, kao da je
nainjen od kamena.
Ipak, nije bio nainjen od kamena. Kad je uveer sjeo u Staufferova kola, rekao je:
Gospode, kako je hladno!
Poeo je da ih bocka i govori kako su omekali. Neprestano priaju o tome kamo e
otii na veeru i to e naruiti, rekao je. Njemu je bilo dovoljno da kad ogladni otvori
konzervu. Rugao se onima koji su dugo pijuckali. Kad bi on oednio natoio bi kriglu vode i
iskapio je, govorei Nisam je natoio da je gledam! Jednom im je demonstrirao svoju
streljaku vjetinu. Sva njegova zrna pogodila su u sredite. Coburn ga je jednom vidio bez
koulje; bio je tako graen da bi to djelovalo impresivno i da je bio dvadeset godina mlai.
Bila je to akcija za vrste momke. Najudnije je bilo to se nitko nije ni pokuao naaliti
na raun svega toga. Uz Simonsa sve je izgledalo i previe stvarno.
Jedne im je veeri u kuici kraj jezera pokazao kako mogu ubiti ovjeka, brzo i tiho.
Naruio je, a Merv Stauffer nabavio, za sve pripadnike odreda takozvane Gerberove noeve,
kratke bodee sa uskim dvostranim sjeivom.
- Nekako je malen - rekao je Davis, razgledajui no. - Je li dovoljno dug?
- Jest, ukoliko ne eli da ga naotri kad izie s druge strane - rekao je Simons.
Pokazao im je, na leima Glenna Jacksona, tono mjesto gdje se nalazi bubreg.
- Jedan ubod u ovo mjesto je smrtonosan - rekao je.
- Nee li ovjek jauknuti? - upitao je Davis.
- Bol je tako straan da ne moe ni pisnuti.
Dok je Simons sve to pokazivao, uao je Merv Stauffer i zastao na vratima, otvorenih
usta, drei u svakoj ruci po jednu papirnu vreu iz McDonalda. Simons ga je primijetio i
rekao:
- Pogledajte njega, ne moe ni pisnuti, iako ga nitko nije ubo!
Merv se nasmijao i poeo dijeliti hranu.
- Znate li to me upitala djevojka kod McDonalda u potpuno praznom restoranu kad
sam naruio trideset hamburgera i trideset porcija pomfrita?
- to?
- Ono to uvijek pita: za ovdje ili za ponijeti?

84

Simons je posebno uivao u tome to radi za privatnu firmu.

U vojsci mu je uvijek najvie glavobolje zadavala opskrba. ak i kad je planirao napad
na Son Tay, operaciju za koju je bio zainteresiran osobno predsjednik Sjedinjenih Drava,
imao je dojam da mora popuniti est formulara i dobiti odobrenje od dvanaest generala
svaki put kad bi mu zatrebala nova olovka. A onda, kad su svi papiri konano bili u redu,
pokazalo bi se da traenog materijala nema u skladitu ili da na isporuku treba ekati etiri
mjeseca ili, to je bilo najgore, da isporueni materijal ne funkcionira. Od detonatorskih
kapsli koje je naruio zatajilo je dvadeset dva posto. Pokuao je svoje komandose opremiti
nonim nianskim ureajima i saznao da vojska ve sedamnaest godina pokuava
konstruirati nonu niansku spravu, ali da je do 1970. godine proizvela samo est rupno
izraenih prototipova. Onda je otkrio odlinu nonu niansku spravu britanske proizvodnje
koju je Armalite Corporation prodavala za 49,5 dolara po komadu, pa su napadai na Son
Tay otili u Vijetnam opremljeni tim nonim nianima.
U EDS-u nije bilo potrebno ispunjavati formulare, nije trebalo traiti odobrenje, ili to
bar nije morao Simons; on bi samo rekao Mervu Staufferu to mu je potrebno i Stauffer je to
nabavljao, obino ve istog dana. Zatraio je i dobio deset pitolja Walther PPK i deset tisua
metaka; veliki izbor futrola za ljevake i denjake, raznih oblika, tako da svatko sebi odabere
onu koja mu najvie odgovara; pribor za punjenje lovakih metaka kalibra dvanaest,
esnaest i dvadeset; toplu odjeu za odred - jakne, rukavice, koulje, arape i vunene kape.
Jednog dana je zatraio sto tisua dolara u gotovom i nakon dva sata T. J. Marquez je
doao u kuicu na jezero nosei omot s novcem.
Jo mnogo toga bilo je drukije nego u vojsci. Njegovi ljudi nisu bili vojnici koje je
mogao prisiliti na poslunost. Bili su to mladi ljudi koji su po inteligenciji spadali u elitu
amerikih poslovnih krugova. Od samog poetka je shvatio da ne moe preuzeti komandu.
Morat e zasluiti njihovu odanost.
Bili su to ljudi koji e izvriti nareenje ako se slau s njim. Ako se ne slau, diskutirat
e o njemu. To je bilo sasvim u redu na poslovnim sastancima, ali neprihvatljivo na bojitu.
Bili su i pretjerano obzirno. Kad se prvi put poveo razgovor o diverziji paljenjem
automobila netko se suprotstavio primjedbom da bi mogli stradati neduni prolaznici.
Simons ih je zadirkivao zbog njihovog skautskog morala, rugao im se zbog tobonjeg straha
da ne izgube medalju za skautske vrline i nazivao ih sljedbenicima Jacka Armstronga
prema jednoj idealiziranoj linosti radija, momku koji se skitao naokolo, otkrivao zloince i
pomagao bakicama da preu preko ulice.
Unato svemu tome pokazivali su i sklonost da zaborave ozbiljnost zadatka to su ga
prihvatili. Neprestano su se alili i djetinjasto podvaljivali jedan drugome, naroito mladi
Ron Davis. Izvjesna doza humora uvijek je dobrodola u odredu pred kojim se nalazi
opasan zadatak, ali Simons je ponekad bio prisiljen da se umijea i da ih ponekom otrom
primjedbom vrati u stvarnost.
Ostavio im je otvorenu mogunost da se povuku u bilo koje doba. Jednom prilikom,
kad se naao nasamo s Ronom Davisom, rekao mu je:
- Ti e prvi ii preko ograde. Ima li kakve primjedbe u vezi s tim?
- Imam.
- Dobro je da ima, jer te inae ne bih poveo. Pretpostavimo da Bili i Paul ne krenu
odmah. Pretpostavimo da im se uini kako e se ako krenu prema ogradi nai pod vatrom.
Ti e biti usred dvorita, straari. e te ugledati, bit e u gadnom sosu.
- Aha.
- Ja imam ezdeset godina, ja sam svoje proivio. avo neka ga nosi, nemam to
izgubiti. Ali, ti si mlad ovjek... a Marva je u drugom stanju, zar ne?
- Aha.
- Jesi li siguran da eli sudjelovati?

85

Aha.
Tako je redom obraivao sve. Nije imalo nikakvog smisla da im govori kako su u
vojnim pitanjima njegove procjene bolje od njihovih, trebalo je da sami dou do tog
zakljuka. Slino tome, glumio je bezosjeajnog ovjeka s ciljem da im da do znanja kako im
odsad stvari kao jelo, pie, topla soba i briga o nedunim prolaznicima nee oduzimati
mnogo vremena i panje. Vjebe u gaanju i predavanje o upotrebi bodea takoer su imali
skriveni cilj. Ubijanje je bilo posljednje to je Simons elio, ali uenje kako se ubija podsjealo
je ljude na to da u akciji spasavanja treba raunati i sa smru.
Najvaniji element u toj njegovoj psiholokoj kampanji bilo je beskrajno uvjebavanje
napada na zatvor. Simons je bio siguran da zatvor nee biti ba onakav kako ga je Coburn
opisao i da e biti potrebno modificirati plan. Nijedan napad nikad se nije odvijao tono
prema planu - to je on znao bolje nego bilo tko drugi.
Uvjebavanje napada na Son Tay trajalo je tjednima. U floridskoj zrakoplovnoj bazi
Eglin je od letava i platna za mete izgraena tona kopija zarobljenikog logora. To prokleto
vjebalite trebalo je svakog dana prije svitanja demontirati i ponovo sastaviti uveer zato
jer je sovjetski izviaki satelit Kosmos 355 prelazio preko Floride dva puta u dvadeset etiri
sata. Ali, bila je to prekrasna igraka, vjerno je reproducirano svako drvo i svaki jarak u
logoru. A onda, nakon svih tih proba, kad su izvrili pravi napad, jedan helikopter, upravo
onaj u kome se nalazio Simons, spustio se na pogrenom mjestu.
Simons nikad nee zaboraviti trenutak kada je postao svjestan greke. Njegov
helikopter je iskrcao napadae i uzletio. Iz jednog rova iziao je iznenaeni straar
Vijetnamac, a Simons ga je ustrijelio pogodivi ga u grudi. Odjeknula je paljba, uzletjela je
osvjetljavajua raketa i Simons je shvatio da zgrade oko njega nisu barake logora Son Tay.
Vrati smjesta taj jebeni mlinac!" doviknuo je radistu, a naredniku rekao da upali trepue
signalno svjetlo kako bi helikopteru oznaio zonu slijetanja.
Znao je gdje se nalazi: etiri stotine metara od logora Son Tay, usred kompleksa
oznaenog na kartama kao kola. Samo, to nije bila kola. Sve je bilo puno neprijateljskih
vojnika. Bila je to kasarna, i Simons je postao svjestan da je greka to ju je nainio pilot
helikoptera zapravo sretna okolnost. Sad je mogao napasti i unititi neprijateljske snage koje
bi u suprotnom sigurno opasno ugrozile napadae.
Ne, nijedna operacija nije se nikad odvijala tono po planu. Uostalom, usavravanje
vjetine izvoenja pojedinih radnji bila je samo polovina onoga to se eljelo postii
uvjebavanjem operacije. Druga polovina, a u sluaju pripadnika EDS-a vanija polovina,
bila je da ljudi naue djelovati kao tim. Oh, oni su ve bili izvanredno efikasni kao
intelektualni tim. Dajte svakome kancelariju, sekretaricu i telefon, pa e kompjutorizirati
svijet. Ali, zajedniki raditi rukama i tijelima, to je bilo neto drugo. Kad su poeli, 3. sijenja,
teko da bi kao tim mogli porinuti amac u vodu. Pet dana kasnije bili su kao stroj.
I to je bilo sve to se moglo uiniti ovdje u Texasu.
Sad je trebalo pogledati kako zatvor izgleda u stvarnosti.
Bilo je vrijeme da krenu u Teheran.
Simons je rekao Staufferu da bi elio ponovo razgovarati s Pero tom.
-

3.
Dok se ekipa za spasavanje pripremala za akciju, predsjedniku Carteru se pruila
posljednja prilika da sprijei izbijanje krvave revolucije u Iranu.
Ali, on je tu priliku propustio. Evo kako se to dogodilo...
U svom privatnom apartmanu u velikoj hladnoj rezidenciji koja je predstavljala dio

86

kompleksa na raskrsnici Rooseveltove avenije i Avenije Taht-e-Damid u Teheranu,

ambasador William Sullivan je 4. sijenja otiao na poinak zadovoljan.
Sullivanov pretpostavljeni, dravni sekretar Cyrus Vance, bio je u studenom i u
prosincu zauzet pregovorima u Camp Davidu, ali sad se vratio u Washington i usredotoio
svoju panju na Iran. I, ljudi moji, to se zaista vidjelo! Doao je kraj oklijevanju i
neodreenim stavovima. Telegrami s instrukcijama postali su jasni i odluni. I to je
najvanije, Sjedinjene Drave su konano dobile strategiju kojom e se oduprijeti krizi:
donesena je odluka da se pregovara s ajatolahom Homeinijem.
Bila je to Sullivanova ideja. Bio je potpuno siguran da e ah ubrzo napustiti Iran i da
e se Homeini trijumfalno vratiti. Smatrao je svojom dunou da sauva dobre odnose
izmeu Sjedinjenih Drava i Irana bez obzira na promjenu vladavine, tako da kad se sve
smiri Iran ostane glavno uporite amerikog utjecaja na Srednjem istoku. Da bi se to
ostvarilo, treba pomoi iranskim oruanim snagama da sauvaju svoju unutranju vrstinu i
nastaviti s pruanjem vojne pomoi svakom novom reimu.
Sullivan je nazvao Vancea preko specijalnog telefona i sve mu to rekao. Sullivan je
zahtijevao da Sjedinjene Drave poalju svog emisara u Pariz na razgovor s ajatolahom.
Homeiniju treba rei kako je Sjedinjenim Dravama najvanije da se sauva teritorijalni
integritet Irana i suzbije sovjetski utjecaj, da Amerikanci ne ele gledati krvave okraje
izmeu vojske i islamskih revolucionara i da e Sjedinjene Drave, kad ajatolah doe na
vlast, nastaviti da mu pruaju istu vojnu pomo i prodaju oruje pod istim uvjetima kao i
ahu.
Bio je to hrabro koncipiran plan. Nai e se dosta onih koji e optuiti Sjedinjene
Drave da su izdale prijatelja, ali Sullivan je bio siguran kako je kucnuo as da Amerikanci
prekinu veze sa ahom i okrenu se prema budunosti.
Na Sullivanovo veliko zadovoljstvo, Vance se suglasio.
Suglasio se i ah. Umoran, apatian, nije vie imao volje da prolijeva krv kako bi se
odrao na vlasti, pa nije ni pokuao da se usprotivi.
Za emisara koji e razgovarati s ajatolahom Vance je imenovao Theodora H. Eliota,
iskusnog diplomatu koji je u Teheranu obavljao dunost ekonomskog savjetnika i dobro
govorio perzijski. Sullivan je bio oduevljen izborom.
Trebalo je da Ted Eliot doputuje u Pariz kroz dva dana, tj. 6. sijenja.
U jednoj od spavaih soba za goste u ambasadorovoj rezidenciji, zrakoplovni general
Robert ,,Dutch Huyser takoer se spremao na poinak. Sullivan nije bio tako oduevljen
Huyserovom misijom kao to je bio Eliotovom. Dutch Huyser, (pod Haigom) zamjenik
komandanta amerikih snaga u Evropi, doputovao je juer sa zadatkom da nagovori iranske
generale da podre novu Bahtiarovu vladu u Teheranu. Sullivan je dobro poznavao
Huysera. Bio je dobar vojnik, ali nikakav diplomat. Nije govorio perzijski i nije poznavao
Iran, ali, ak i da je bio idealno kvalificiran, zadatak koji mu je povjeren bio je beznadan.
Bahtiarova vlada nije zadobila podrku ak ni umjerenih krugova, a sam ahpur Bahtiar
izbaen je iz centristike Stranke narodnog fronta samo zato to je prihvatio ahov poziv da
formira vladu. U meuvremenu, vojska koju je Huyser uzaludno pokuavao prevesti na
Bahtiarovu stranu sve vie je slabila jer su tisue vojnika dezertirale i pridruivale se
revolucionarnim masama na ulicama. Jedino emu se Huyser mogao nadati bilo je da e se
vojska odrati kao cjelina dok Eliot u Parizu ne organizira mirni ajatolahov povratak.
Ako plan bude ostvaren, bit e to veliki uspjeh za Sullivana, neto ime bi se svaki
diplomat ponosio do kraja ivota. Ojaao bi poloaj svoje zemlje i sauvao ljudske ivote.
Dok se spremao da zaspi, u dubini njegovih misli ostala je samo jedna briga. Eliotova
misija, u koju je polagao tolike nade, bila je plan State Departmenta ije je utjelovljenje u
Washingtonu bio dravni sekretar Vance. Huyserova misija bila je ideja Zbigniewa
Brzezinskog, predsjednikovog savjetnika za sigurnost. Neprijateljstvo izmeu Vancea i

87

Brzezinskog bilo je dobro poznato. A Brzezinski je u tom trenutku, nakon sastanka na vrhu
u Guadeloupeu, lovio ribu na Karibima s predsjednikom Carterom. I dok su krstarili po
bistrom plavom moru, to je Brzezinski aptao u uho predsjedniku?
Telefon je probudio Sullivana rano ujutro.
Javio se deurni oficir iz centra za komunikacije u zgradi ambasade, udaljenoj samo
nekoliko metara od rezidencije. Iz Washingtona je stigao hitan telegram. Ambasador
sigurno eli da ga odmah proita.
Sullivan je ustao i otiao preko travnjaka u ambasadu, muen crnim slutnjama.
Eliotova misija se obustavlja, glasio je telegram.
Odluku je donio osobno predsjednik. Svaki Sullivanov komentar u vezi s promjenom
plana bit e smatran neumjesnim. Sullivan je dobio instrukcije da kae ahu kako Sjedinjene
Drave ne namjeravaju razgovarati s ajatolahom Homeinijem.
Sullivan je bio potpuno slomljen.
I to je bio kraj amerikog utjecaja u Iranu. To je ujedno znailo kako je Sullivan osobno
izgubio priliku da se istakne kao ambasador time to e sprijeiti krvavi graanski rat.
Poslao je Vanceu ljutito intoniranu poruku u kojoj je rekao da je predsjednik nainio
ozbiljnu greku i da bi morao jo jednom razmisliti o svemu.
Vratio se u krevet, ali nije mogao zaspati.
Ujutro je stigao novi telegram s informacijom da predsjednik ostaje pri svojoj odluci.
Neraspoloen, Sullivan se odvezao u dvorac na breuljku da javi vijest ahu.
ah je tog jutra bio potiten i napet. Sjeo je sa Sullivanom da popiju neizbjenu alicu
aja, a onda mu je Sullivan rekao da je predsjednik Carter obustavio Eliotovu misiju.
ah je bio neugodno iznenaen.
- Ali, zato ju je obustavio? - rekao je uznemireno.
- Ne znam - odgovorio je Sullivan.
- Ali, kako misli utjecati na te ljude ako ne eli ni razgovarati s njima?
- Ne znam.
- I to Washington namjerava sad poduzeti? - upitao je ah, oajniki podiui ruke.
- Ne znam - rekao je Sullivan.

4.
- Ross, to je idiotizam - rekao je Tom Luce glasno. - Unitit e kompaniju, unitit e
samog sebe!
Perot je pogledao svog pravnog savjetnika. Sjedili su u Perotovom kabinetu. Vrata su
bila zatvorena.
Luce nije bio prvi koji je to rekao. U toku tjedna, kako se vijest irila po sedmom katu,
nekoliko Perotovih bliskih suradnika dolo je da mu kau kako je upuivanje spasilakog
odreda lakomislena i opasna ideja od koje treba dii ruke.
- Ne brinite za to - rekao im je Perot. - Koncentrirajte se na svoj dio posla.
Tom Luce bio je po obiaju najglasniji. Agresivno namrten, drei se kao u sudnici,
branio je svoje stanovite kao da ga slua porota.
- Moje je da te savjetujem kad iskrsnu problemi pravne prirode, ali doao sam da ti
kaem kako ta akcija spaavanja moe donijeti samo nove probleme, probleme jo gore od
onih s kojima si sad suoen. Do avola, Ross, mogao bih sastaviti cijeli popis zakona koje e
prekriti!
- Pokuaj - rekao je Perot.

88

Formirat e plaeniki odred, to je protuzakonito ovdje, u Iranu i u svakoj zemlji

kroz koju e odred proi. Kamo god poli bit e proglaeni za kriminalce, pa e imati u
zatvoru deset ljudi umjesto dvojice. No, ima i neto gore od toga. Tvoji e ljudi biti u situaciji
daleko goroj od one u kojoj se nalaze vojnici u ratu. Meunarodni zakoni i enevska
konvencija, koji tite vojnike u uniformi, nee se odnositi na tvoj spasilaki odred. Ako ih u
Iranu zarobe... bit e strijeljani, Ross. Ako ih uhapse u nekoj zemlji koja je potpisala
sporazum o ekstradiciji s Iranom, bit e vraeni u Iran i strijeljani. Umjesto dvojice nedunih
slubenika u tamnici imat e osam krivih slubenika, mrtvih. A ako se sve to dogodi,
porodice poginulih e se okomiti na tebe, to je sasvim razumljivo, jer e cijela zamisao
izgledati glupa. Udovice e preko sudova traiti od EDS-a goleme sume na ime naknade. To
moe kompaniju dovesti do steaja. A sad pomisli na deset tisua ljudi koji e, ako se to
dogodi, ostati bez posla. Pomisli i na sebe... Ross, mogle bi se pojaviti optube zbog kojih bi
se i ti mogao nai u zatvoru!
- Veoma cijenim tvoje savjete, Tom - rekao je Perot mirno.
- Ali, oni ne dopiru do tebe, zar ne? - rekao je Luce zurei u Perota.
Perot se osmjehnuo.
- Dopiru, naravno, dopiru, ali ako ovjek pone da se brine zbog svega loeg to se
moe dogoditi ubrzo e doi do zakljuka da je najbolje ne raditi nita.
-

Zapravo, Perot je znao neto to Luce nije znao.

Ross Perot je imao sree.
Srea ga je pratila cijelog ivota.
Kao dvanaestogodinji djeak raznosio je novine po siromanoj crnakoj etvrti
Texarkane. Texarkana Gazette je u to vrijeme stajala dvadeset pet centi tjedno i nedjeljom, kad
je sakupljao pretplatu, u njegovim depovima bi se nalo etrdeset-pedeset dolara u
kovanom novcu. I svake bi nedjelje negdje na svom putu naiao na nekog siromaha koji je
prethodne noi propio svoju tjednu zaradu i koji bi pokuao da otme novac djeaka. Zato
nijedan drugi djeak nije htio raznositi novine po toj etvrti. Ali Ross se nije plaio. Imao je
konja, napadi nikad nisu bili odluno izvedeni i pratila ga je srea. Nikad nije ostao bez
novca.
Imao je sree i kad je bio primljen u Mornariku akademiju u Annapolisu. Kandidati su
morali imati preporuku jednog senatora ili kongresmena, a Perotova obitelj, naravno, nije
imala potrebne veze. Mladi Ross nije nikad ni vidio more. Najudaljeniji grad do koga je
putovao bio je Dallas, nekih tri stotine kilometara od Texarkane. Ali, u Texarkani je upoznao
mladia po imenu Josh Morris Mlai koji je bio u Annapolisu i priao o Akademiji, pa se
Ross zaljubio u mornaricu, a da nikad nije vidio brod. Zato je uporno pisao senatorima,
traei da ga preporue. I uspjelo mu je, kao to e mu mnogo toga uspjeti kasnije u ivotu,
jednostavno zato to je bio previe naivan da bi znao kako je to nemogue.
Kako se sve to dogodilo saznao je tek mnogo godina kasnije. Jednog dana, 1949.
godine, senator W. Lee ODaniel spremao je svoj stol. Mandat mu je bio pri kraju i nije se
namjeravao ponovo kandidirati. Jedan pomonik mu je rekao: Senatore, imamo jednu
neispunjenu preporuku za Mornariku akademiju." ,,A imamo li nekoga tko je
zainteresiran?" upitao je senator. Pa sad, imamo onog djeaka iz Texarkane koji ve
godinama pokuava..." Dajte je njemu", rekao je senator.
Kako je Perot kasnije saznao, za vrijeme cijelog tog razgovora njegovo ime uope nije
spomenuto.
Srea ga je ponovo posluila kad je u pravo vrijeme osnovao EDS. Radei kao
prodava kompjutora za firmu IMB postao je svjestan da njegovi kupci ne koriste uvijek na
najbolji nain strojeve koje im prodaje. Obrada podataka bila je novo, usko specijalistiko
polje. Banke su dobro obavljale bankarske poslove, osiguravajua drutva dobro su

89

obavljala poslove osiguranja, proizvoai su znali proizvoditi, ali obrada podataka bila je
posao strunjaka za raunare. Kupcu zapravo nije bio potreban stroj. Njemu su bile potrebne
brze, pouzdane i jeftine informacije koje stroj moe pruiti. Da, preesto je kupac troio
toliko vremena na stvaranje novog odjela za obradu podataka i na uenje kako
upotrebljavati stroj da mu je raunar, umjesto uteda, donosio samo dodatne trokove i
neugodnosti. Perot je doao na ideju da prodaje cijeli paket, kompletan odjel za obradu
podataka sa strojevima, programima i osobljem. Trebalo je da kupac samo objasni,
najjednostavnijim rijeima, koje su mu informacije potrebne i EDS mu je to osiguravao. A on
sam mogao se posvetiti onome to je znao - bankarskim poslovima, osiguranju ili
proizvodnji.
Firma IMB je odbacila Perotovu ideju. Zamisao je bila dobra, ali nije donosila veliki
profit. Od svakog dolara utroenog na obradu podataka, osamdeset centi otpadalo je na
strojeve, a samo dvadeset centi na programe koje je Perot elio prodavati. Firma IMB nije
htjela raditi za sitne pare.
I tako je Perot podigao tisuu dolara uteevine i sam krenuo u posao. U iduih deset
godina odnosi su se mijenjali, sve dok na programiranje nije odlazilo sedamdeset centi od
svakog dolara utroenog na obradu podataka. Perot je postao jedan od najbogatijih self-made
privrednika na svijetu.
Predsjednik IMB-a Tom Watson sreo je jednog dana Perota u restoranu i rekao mu:
Htio bih znati samo jedno, Ross. Jesi li predvidio da e se odnos promijeniti?" Nisam",
rekao je Perot. Meni je sasvim odgovaralo i onih dvadeset centi."
Da, imao je sree, ali toj srei trebalo je dati prostora da se razmahne. Nije smio sjediti
u uglu i drati se oprezno. Bez rizika nitko nije dobio priliku da bude sretan. A Perot je
riskirao cijelog ivota.
Samo to se pokazalo da je ovaj rizik najvei.
U sobu je uao Merv Stauffer.
- Jesi li spreman? - upitao je.
- Jesam.
Perot je ustao i sa Staufferom iziao iz ureda. Spustili su se liftom i sjeli u Staufferov
automobil, nov novcat Lincoln Versailles s etvora vrata. Perot je proitao ploicu na tabli s
instrumentima: MERV I HELEN STAUFFER. Unutranjost automobila zaudarala je na
Simonsove cigare.
- eka te - rekao je Stauffer.
- Fino.
U susjednoj zgradi na Forest Laneu nalazila se uprava Perotove naftne kompanije
Petrus. Merv je tamo odveo Simonsa neto ranije, a onda otiao po Perota. Kasnije e vratiti
Perota u EDS i otii po Simonsa. Sve se to inilo radi ouvanja tajne. to manje ljudi vidi
Perota i Simonsa zajedno, to bolje.
U posljednjih est dana, dok su se Simons i spasilaki odred bavili svojim poslom na
jezeru Grapevine, izgledi za legalno oslobaanje Paula i Billa pogorali su se. Kissinger,
nakon neuspjele intervencije kod Ardeira Zahedija, nije mogao uiniti nita da im
pomogne. Odvjetnik Tom Luce uporno je nazivao sve teksake kongres- mene redom, njih
dvadeset etvoricu, obojicu teksakih senatora i koga god je mogao uhvatiti u Washingtonu,
ali sve to su oni uinili bilo je da nazovu State Department kako bi saznali to se dogaa, a
sve njihove intervencije zavravale su na stolu Henryja Prechta.
Glavni financijski direktor EDS-a Tom Walter jo uvijek nije bio naao banku voljnu da
poalje u Iran kreditno pismo na 12,750.000 dolara. Walter je objasnio Perotu da je potekoa
u tome to po amerikom zakonu pojedinac ili korporacija mogu osporiti vrijednost
kreditnog pisma ako dokau da je potpisano pod pritiskom koji nije zasnovan na zakonu, na
primjer u sluaju ucjene ili otmice. Banke su na Paulov i Billov sluaj gledale kao na

90

otvoreno iznuivanje i znale su da bi EDS mogao dokazati, pred svakim amerikim sudom,
da je pismo nevrijedno i da ne mora nadoknaditi njegovu vrijednost. Teoretski to bi bilo
potpuno beznaajno jer bi tada Paul i Bili ve bili kod kue i amerika banka bi mogla
jednostavno, i s punim pravom, odbiti da isplati novac kad iranska vlada podnese pismo
radi naplate. Na nesreu, veina amerikih banaka investirala je novac u kreditne
aranmane s Iranom, pa se bojala da bi Iranci mogli zauzvrat odbiti 12,750.000 dolara od
svog zaduenja. Walter je jo uvijek traio veliku banku koja nije poslovala s Iranom.
Tako je, na alost, Operacija Hotfoot ostala Perotova najjaa karta.
Perot je ostavio Stauffera na parkiralitu i otiao u zgradu naftne kompanije.
Naao je Simonsa u malom uredu rezerviranom za Perota. Jeo je kikiriki i sluao
glazbu sa tranzistorskog radija. Kikiriki su bili njegov ruak, a glazba je morala onemoguiti
prislukivanje ako u prostoriji ima skrivenih mikrofona, zakljuio je Perot.
Rukovali su se. Perot je primijetio da Simons puta bradu.
- Kako stoje stvari? - upitao je.
- Dobro - odgovorio je Simons. - Ljudi poinju da djeluju kao tim.
- Poznato vam je da moete odbaciti svakog pripadnika tima koji vam ne odgovara rekao je Perot.
Nekoliko dana prije toga Perot je predloio da se tim popuni ovjekom koji dobro
poznaje Teheran i posjeduje veliko vojniko iskustvo, ali Simons ga je nakon kratkog
razgovora odbio uz komentar: Taj momak vjeruje u vlastito sranje." Perot se sad pitao da li
je Simons u toku priprema otkrio neke mane kod ljudi koji su mu dodijeljeni.
- Vi rukovodite akcijom spasavanja, pa zato... - nastavio je.
- Nema nikakve potrebe - odgovorio je Simons. - Ne elim odbaciti nikoga. - Tiho se
nasmijao. - To je sigurno najinteligentnija skupina ljudi s kojom sam ikad radio, ali to
predstavlja i odreeni problem, jer oni misle da o nareenjima treba da raspravljaju, a ne da
im se pokoravaju. Ipak, ve su nauili da okrenu prekidae i iskljue razmiljanje, kad je to
potrebno. Dao sam im jasno do znanja da u odreenom trenutku igre diskusija prestaje i
nastupa slijepa poslunost.
Perot se osmjehnuo.
- Znai da ste za est dana postigli vie nego ja za esnaest godina.
- Ovdje u Dallasu vie nemamo posla - rekao je Simons. - Slijedei korak je odlazak u
Teheran.
Perot je kimnuo glavom. Ovo bi mogla biti posljednja prilika da odustane od Operacije
Hotfoot. Kad odred jednom ode iz Dallasa, veza s njim moe se prekinuti, tako da e ostati
bez kontrole. Kocka e biti baena.
Ross, to je idiotizam. Unitit e kompaniju, unitit e samog sebe!
Do avola, Ross, mogao bih sastaviti cijeli popis zakona koje e prekriti!
Umjesto dvojice nedunih slubenika u tamnici imat e osam krivih slubenika, mrtvih.
Pa sad, imamo onog djeaka iz Texarkane koji ve godinama pokuava...
- Kad biste eljeli krenuti? - upitao je Perot Simonsa.
- Sutra.
- Sretno - rekao je Perot.

91

Peto poglavlje
1.
Dok je Simons u Dallasu razgovarao s Perotom, Pat Sculley, najloiji laljivac na svijetu,
boravio je u Istanbulu gdje je bez uspjeha pokuavao obmanuti jednoga svim mastima
premazanog Turina.
Mister Fish bio je direktor putnike agencije. Otkrili" su ga Merv Stauffer i T. J.
Marquez za vrijeme prosinake evakuacije. Ugovorili su s njim da organizira prihvaanje i
boravak evakuiranih u Istanbulu, i napravio je uda. Sve ih je smjestio u Sheraton" i
organizirao prijevoz autobusima s aerodroma do hotela. Kad su stigli, ekao ih je objed.
Prepustili su mu da pokupi njihov prtljag i da ga pronese kroz carinu. Koferi su se kao
arolijom pojavili pred vratima njihovih soba. Sutradan je za djecu prireeno prikazivanje
video-filmova, a za odrasle razgledanje grada, tako da im je vrijeme do polaska aviona za
New York brzo prolo. Mister Fish je sve to postigao iako je vei dio hotelskog osoblja
trajkao. T. J. je kasnije ustanovio da je Mister Fish osobno spremao krevete u sobama. Kad
su osigurane rezervacije za nastavak putovanja, Merv Stauffer je odluio da umnoi letak s
instrukcijama za sve evakuirane, ali hotelski aparat za kopiranje bio je pokvaren. Mister Fish
je doveo elektriara da ga popravi u nedjelju ujutro, u pet sati. Mister Fish je mogao uraditi
sve.
Simons jo uvijek nije bio rijeio problem prebacivanja pitolja Walther PPK u Teheran, i
kad je uo kako je Mister Fish progurao prtljag evakuiranih kroz tursku carinu predloio je
da se istom ovjeku povjeri rjeavanje problema oruja. Sculley je otputovao za Istanbul 8.
sijenja.
Idueg dana sastao se s Fishem u kavani hotela Sheraton". Mister Fish je bio krupan,
debeo ovjek, neto mlai od pedeset godina, u loe krojenom odijelu, ali izvanredno
pronicljiv. Sculley mu nije bio dorastao.
EDS-u je potrebna pomo u rjeavanju dvaju problema, rekao mu je Sculley.
- Kao prvo, potreban nam je avion kojim bismo mogli letjeti do Teherana i natrag.
Drugo, htjeli bismo prebaciti preko granice izvjestan prtljag, ali da ga carina ne otvara.
Naravno, za to emo platiti svaku razumnu cijenu.
Mister Fish ga je sumnjiavo pogledao.
- A zato sve to radite?
- Pa, ovaj, imamo neke magnetske trake za raunare u Teheranu koje moramo
prebaciti u Iran ne riskirajui nita - rekao je Sculley. - Ne elimo da ih netko pregleda
pomou rendgena ili uini neto to bi ih moglo otetiti, i ne moemo riskirati da ih neki
sitni carinski slubenik zaplijeni.
- I zbog toga elite unajmiti avion i prebaciti prtljag preko granice bez pregleda?
- Da, zbog toga. - Sculley je bio svjestan da mu Mister Fish nije povjerovao.
Mister Fish je zavrtio glavom.
- Ne, gospodine Sculley. Sa zadovoljstvom sam pomogao vaim prijateljima, ali ja sam
direktor putnike agencije, a ne vercer. Takav posao neu prihvatiti.
- A to je s avionom? Moete li za nas unajmiti avion?
Mister Fish je ponovo zavrtio glavom.
- Ne, gospodine Sculley, za to morate otii u Amman u Jordanu. Kompanija Arab
Wings obavlja Carter letove do Teherana. To je najbolji prijedlog koji vam mogu dati.
Sculley je slegao ramenima.
- Okej - rekao je.
Kad se nekoliko minuta kasnije rastao s Fishem, odmah je otiao u svoju sobu da

92

nazove Dallas.
Njegov prvi zadatak kao lana odreda za spasavanje nije dobro krenuo.
Kad je Simons uo kakva je situacija, odluio je da ostavi pitolje u Dallasu.
Objasnio je svoj stav Coburnu.
- Mislim da nema smisla stavljati na kocku cijelu misiju, na samom poetku, kad jo ne
znamo ni hoe li nam to oruje biti potrebno. To je rizik koji nam nije potreban, bar zasad.
Poimo na lice mjesta da vidimo s ime se moramo suoiti. I ako se pokae da ne moemo
bez pitolja, Schwebach e se vratiti u Dallas i donijeti ih.
Pitolji su pohranjeni u trezor EDS-a zajedno s alatom za skidanje tvornikih brojeva
to ga je naruio Simons. (Budui da je to bila protuzakonita radnja, odlueno je da se obavi
u posljednjem trenutku.)
No, odluili su da ponesu kofere s dvostrukim dnom i da naine pokus. Odluili su da
ponesu i samu br. 2, koju e Davis nositi kao uteg, i alat potreban za punjenje ahura. Alat
e nositi Simons osobno.
Nije vie bilo nikakve potrebe da se putuje preko Istanbula, pa je Simons poslao
Sculleyja u Pariz da osigura smjetaj za cijeli odred i nabavi rezervacije za let do Teherana.
Ostali pripadnici odreda poletjeli su s regionalnog aerodroma Dallas/Fort Worth 10.
sijenja u 11.05 sati avionom kompanije Braniff za Miami, gdje su se ukrcali u avion
kompanije National, let broj 4 za Pariz.
Sa Sculleyjem su se sastali idueg jutra na aerodromu Orly, u galeriji slika izmeu
restorana i kafeterije.
Coburn je primijetio da je Sculley nervozan. Postao je svjestan da su ve svi zaraeni
Simonsovim oprezom. Dok su putovali iz Sjedinjenih Drava, svi u istom avionu, sjedili su
odvojeno i nisu meusobno razgovarali. U Parizu, Sculley je ustanovio da se osoblje u
hotelu ,,Hilton na Orlyju ponaa sumnjivo, ak mu se uinilo da netko prislukuje njegove
telefonske razgovore, pa je Simons, koji se, uostalom, u hotelima nikad nije dobro osjeao,
odluio da se sastanu u galeriji slika.
Sculley nije izvrio ni drugi zadatak, to jest nije osigurao rezervacije za produetak
putovanja za Teheran istog dana.
- Polovina kompanija jednostavno je obustavila sve letove za Iran zbog nestabilne
situacije i trajkova aerodromskog osoblja - rekao je. - Preostali letovi su prebukirani, sve
karte su razgrabili Iranci koji se pokuavaju vratiti kuama. Meutim, uo sam da Swissair
odrava vezu izmeu Teherana i Zuricha.
Podijelili su se u dvije grupe. Trebalo je da Simons, Coburn, Poche i Boulware otputuju
u Ztirich i da se pokuaju ubaciti u Sivissairov avion. Sculley, Schwebach, Davis i Jackson
ostat e u Parizu.
Simonsova grupa odletjela je Swissairovim avionom u Zrich, prvim razredom. Proveli
su cijeli let uivajui u odlinom ruku, u kampima i odrescima. Simons je glasno hvalio
hranu, to je zabavljalo Coburna koji se sjetio kako je Simons rekao Kad ogladnim, otvorim
konzervu".
Na aerodromu u Zrichu alter za rezervacije za Teheran bio je opsjednut Irancima.
Odredu je uspjelo da dobije samo jednu kartu. Tko e poi? Coburn, odluili su. On je i tako
bio zaduen za logistiku podrku. Kao direktor personalne slube i glavni organizator
evakuacije najbolje je poznavao EDS-ove resurse u Teheranu: 150 praznih kua i stanova, 60
naputenih automobila i dipova, 200 slubenika Iranaca, meu njima one kojima se moe
vjerovati i one kojima se ne moe, te hranu, pie i alat to su ih za sobom ostavili evakuirani.
Ako poe prvi, Coburn e moi organizirati prijevoz, ishranu i smjetaj za ostale pripadnike
odreda.
I tako se Coburn pozdravio s prijateljima i ukrcao u avion, kreui u susret kaosu,
nasilju, revoluciji.

93

Istog dana, ne obavjetavajui o tome Simonsa i spasilaki odred, Ross Perot je odletio
avionom British Airwaysa iz New Yorka u London. I on je bio na putu za Teheran.
Let od Zricha do Teherana proao je brzo.
Coburn je proveo to vrijeme ponavljajui u sebi sve to treba da uradi. Nije smio
sastaviti popis; Simons nije doputao da se vode bilo kakve zabiljeke.
Njegov prvi zadatak bio je da pronese kroz carinu kofere s dvostrukim dnom. U njima
nije bilo pitolja. U sluaju da tajni pretinac bude otkriven, trebalo je da kae kako slui za
noenje osjetljivog fotografskog pribora.
Zatim je trebalo da od naputenih kua i stanova odabere one koje bi mogle posluiti
kao skrovita i da pripremi odgovarajui prijedlog za Simonsa. Nakon toga je trebalo da
nae automobile i da se pobrine za dovoljne koliine goriva.
Kao objanjenje za svoj dolazak, kad bude potrebno zadovoljiti radoznalost Keanea
Taylora, Richa Gallaghera i slubenika Iranaca, treba da kae kako je doao organizirati
otpremanje osobne imovine evakuiranih pripadnika EDS-a u Sjedinjene Drave. Coburn je
rekao Simonsu da bi Tayloru trebalo povjeriti tajnu; on bi mogao pruiti spasilakom
odredu dragocjenu pomo. Simons je odgovorio da e o tome sam odluiti, nakon to se
upozna s Taylorom.
Coburn se pitao kako e prevariti Taylora.
Pitao se to i kad je avion sletio.
U pristaninoj zgradi sve aerodromsko osoblje bilo je u vojnim uniformama. To je bio
nain da se aerodrom odri otvorenim usprkos trajku, zakljuio je Taylor. Aerodromom je
upravljala vojska.
Uzeo je kofer sa dvostrukim dnom i uputio se prema carini. Nitko ga nije ni pogledao.
Glavna sala odjela za dolaske podsjeala je na menaeriju. Gomila onih koji su
doekivali putnike bila je nemirnija nego ikad. Vojska se nije trudila da na aerodromu uvede
vojniku disciplinu.
Probio se kroz gomilu do stajalita taksija. Obiao je dvojicu ljudi koji su se svaali oko
prvog taksija i uao u idui.
Dok se vozio u grad primijetio je na cesti mnogo vojne opreme, posebno u blizini
aerodroma. Tenkova je bilo mnogo vie nego kad je odlazio. Je li to znak da je situacija u
zemlji jo uvijek u ahovim rukama? ah je, prema pisanju tampe, govorio kako u
potpunosti vlada situacijom, ali to je govorio i Bahtiar. A isto je govorio i ajatolah koji je
upravo objavio da je osnovan Savjet islamske revolucije s ciljem da preuzme vlast u zemlji,
kao da je ve u Teheranu, a ne u vili kraj Pariza, povezan s Iranom samo telefonom. Prava
istina je bila da nije vladao nitko; to je s jedne strane ometalo pregovore o putanju Paula i
Billa ali e, s druge strane, vjerojatno pomoi spasiocima.
Taksi ga je dovezao do zgrade koju su nazivali Bukuret", gdje je naao Keanea
Taylora. Taylor je sad vodio poslove, jer je Lloyd Briggs otputovao u New York da osobno
razgovara s odvjetnicima EDS-a. Taylor je sjedio za stolom Paula Chiapparonea, u
besprijekornom odijelu s prslukom, kao da je milijun kilometara daleko od najblie
revolucije, a ne usred nje. Zaprepastio se kad je ugledao Coburna.
- Jay! Otkud ti, do avola, ovdje?
- Upravo sam stigao - odgovorio je Coburn.
- A kakva ti je to brada? Hoe da te otpuste?
- Mislio sam da u tako biti manje upadljiv.
- Jesi li ikad vidio Iranca s riom bradom?
Coburn se nasmijao.
- Nisam.

94

Dobro, a zato si doao?

- Pa sad, po svemu sudei nai se ljudi nee vratiti ovamo u doglednoj budunosti, pa
sam doao da pokupim svu osobnu imovinu i otpremim je u Sjedinjene Drave.
Taylor ga je malo udno pogledao, ali nije nita rekao.
- A gdje e odsjesti? Mi smo svi preselili u ,,Hyatt Crown Regency, sigurnije je.
- Kako bi bilo da se smjestim u tvojoj staroj kui?
- Kako god eli.
- A sad, u vezi s tom imovinom. Jesu li kod tebe omotnice s kljuevima kua,
kljuevima kola i instrukcijama o postupku s predmetima kuanstva koje je svatko trebao da
ostavi?
- Jesu, naravno. Po njima sam i postupio. Prodavao sam sve to su ljudi rekli da ne
treba slati. . . strojeve za pranje i suenje rublja, friidere. . . Kod mene je ovdje stalna
rasprodaja.
- Mogu li dobiti te omotnice?
- Naravno.
- Kako stoji s kolima?
- Veinu smo prikupili. Parkirani su u dvoritu jedne kole, i uva ih nekoliko Iranaca.
. . ukoliko ih ne prodaju.
- Imamo li benzina?
- Rich je dobio etiri bave po etrdeset pet galona od zrakoplovstva, pa smo ih
spremili u podrum.
- Uinilo mi se, kad sam uao, da zgrada mirie na benzin.
- Kad se dolje nae u mraku, nemoj paliti ibice, da ne odletimo u zrak.
- A kako se jo opskrbljujete?
- Koristimo dva automobila kao tankere, jedan bjuik i jedan evrolet, s velikim
amerikim rezervoarima. Dva naa vozaa ekaju po cijeli dan u redovima na pumpama i
kad napune rezervoare dolaze ovamo, pa preta- emo benzin u bave. Zatim ponovo
aljemo kola na pumpu. Ponekad se benzin moe kupiti i na elu reda; jednostavno
zaustavi nekoga tko je upravo napunio kola i ponudi mu deset puta vie od cijene benzina
na pumpi. Oko redova za benzin razvila se nova grana privrede.
- A to je s naftom za stanove, za grijanje?
- Naao sam dobavljaa, ali naplauje deset puta vie od stare cijene. Troim novac kao
pijani mornar.
- Bit e mi potrebno dvanaest automobila.
- Dvanaest automobila, Jay?
- Tako sam rekao.
- U mojoj kui imat e dovoljno mjesta za njih, ima veliko dvorite ograeno zidom.
Ako bude. . . iz bilo kojeg razloga. . . elio da napuni automobile benzinom, a da te nitko
od slubenika Iranaca ne vidi. . .
- To bi, naravno, bilo dobro.
- Onda se jednostavno dovezi praznim kolima pred ,,Hyatt, a ja u ti dati druga s
punim rezervoarom.
- Koliko Iranaca jo radi za nas?
- Deset najboljih, i etiri vozaa.
- Potreban mi je popis njihovih imena.
- Zna li da je Ross na putu ovamo?
Coburn ga je zaprepateno pogledao.
- Do avola, ne znam!
- Maloas sam to saznao. Dovest e Boba Younga iz Kuwaita da preuzme od mene
administrativne poslove i Johna Howella da radi na pravnim stvarima. eli da ja radim s
-

95

Johnom na pregovorima oko kaucije.

- Stvarno? - Coburn se pitao to je to Perot opet smislio. - Okej, ja sad idem do tvoje
kue.
- Zato mi ne kae o emu se zapravo radi, Jay?
- Nemam to da ti kaem.
- Jebi se, Coburn. Hou da znam to se dogaa.
- Rekao sam ti sve to sam ti mogao rei.
- Jebi se ponovo. Vidjet e kakve e automobile dobiti. . . bit e sretan ako budu imali
upravljae.
- ao mi je.
- Jav. . .
- Da?
- Nikad u ivotu nisam vidio tako smijean kofer.
- Pa i jest. Jest, zaista.
- Znam to spremate, Jay.
Coburn je uzdahnuo.
- Hajde da proetamo.
Izili su na ulicu i Coburn je ispriao Tayloru sve o dolasku odreda za spasavanje.
Sutradan su Coburn i Taylor krenuli da trae odgovarajua skrovita za odred.
Taylorova kua u ulici Aftab broj 2 bila je idealna. Nalazila se u blizini ,,Hyatta, to je
bilo zgodno za zamjenu kola, i uz to u armenskom dijelu grada koji bi mogao biti manje
neprijateljski raspoloen prema Amerikancima ako se situacija pogora. Telefon u kui je
radio, a bila je tu i zaliha lo-ulja za grijanje. Zidom ograeno dvorite bilo je dovoljno
prostrano za smjetaj est automobila, a postojao je i stranji ulaz koji je mogao posluiti za
bijeg ako policija doe na prednja vrata. A vlasnik kue je stanovao na drugom mjestu.
Koristei plan teheranskih ulica privren na zidu u Coburnovom uredu, isti onaj plan
na kome je za vrijeme evakuacije bio oznaen poloaj svih stanova slubenika EDS-a,
odabrali su kao alternativna skrovita jo tri prazne kue.
U toku dana, dok je Taylor punio automobile benzinom, Coburn ih je odvozio jedan po
jedan od Bukureta" do kue, ostavljajui po tri automobila na svakoj od etiri lokacije.
Paljivo prouavajui zidni plan grada, pokuavao se sjetiti ije su ene radile u
amerikoj vojnoj misiji, jer su obitelji s pravom na opskrbu u vojnim skladitima uvijek
raspolagale najboljim namirnicama. Otkrio je osam takvih obitelji i odluio da sutra obie
njihove stanove i svu konzerviranu i suhu hranu koju pronae, kao i sva pia, prebaci u
skladita.
Odabrao je jo jedan, peti stan, ali nije otiao da ga obie. Trebalo je da taj stan bude
posebna rezerva, sklonite za sluaj istinske opasnosti, da nitko ne svraa u njega dok se ne
pojavi potreba.
Te veeri, sam u Taylorovom stanu, nazvao je Dallas i zatraio Merva Stauffera.
Stauffer je bio veseo kao uvijek.
- Zdravo, Jay! Kako si?
- Dobro.
- Drago mi je to si nazvao, jer imam poruku za tebe. Ima li olovku?
- Imam, naravno.
- Okej. Honky Keith Goofball Zero Honky Dummy. . .
- Merv. . . - prekinuo ga je Coburn.
- Da?
- to to, do avola, govori?
- To je ifra, Jay.

96

to ti je Honky Keith Goofball?

- Honky je H, Keith je K. . .
- H je Hotel, K je Kilo, Merv. . .
- Oh! - rekao je Stauffer. - Nisam znao da se treba sluiti izvjesnim propisanim
rijeima. . .
Coburn je prasnuo u smijeh.
- Sluaj - rekao je - neka ti idui put netko pronae vojnu abecedu.
Poeo se smijati i Stauffer.
- U redu, hou - rekao je - ali ovog puta morat emo se zadovoljiti mojom verzijom.
- Okej, krei.
Coburn je zapisao ifriranu poruku, a onda, i dalje se sluei ifrom, dao Staufferu
svoju adresu i broj telefona. Kad je spustio slualicu brzo je deifrirao poruku koju mu je
prenio Stauffer.
Bile su to dobre vijesti. Trebalo je da Simons i Joe Poche stignu u Teheran slijedeeg
dana.
-

2.
Jedanaestog sijenja, na dan kad je Coburn doputovao u Teheran, a Perot odletio za
London, Paul i Bili bili su u zatvoru tono dva tjedna.
Za to vrijeme tuirali su se samo jednom. Kad su straari saznali da ima tople vode,
dali su svakoj eliji pet minuta pod tuem. Mukarci su se nabili u kabine zaboravljajui na
stid, ne elei da propuste zadovoljstvo da jednom budu isti i u toplom. Oprali su ne samo
sebe nego i neto od odjee.
Nakon tjedan dana u zatvoru je ponestalo plina u bocama za kuhanje, pa je hrana, i
tako s previe kroba, a s premalo povra, bila jo i hladna. Na sreu, bilo im je doputeno
da dopune svoj jelovnik naranama, jabukama i orasima koje su im donosili posjetioci.
Svake veeri struja je po sat-dva bila iskljuena, pa su zatvorenici sjedili uz svijee i
baterijske svjetiljke. Zatvor je bio pun zamjenika ministara, dravnih liferanata i teheranskih
biznismena. U eliji broj 5 su se s Paulom i Billom nalazila i dva pripadnika kraljiinog
dvora. Najnoviji stanovnik elije bio je doktor Siazi koji je radio u Ministarstvu zdravlja s
doktorom eikom kao direktor odjela zvanog Rehabilitacija". Siazi je bio psihijatar, pa se
posluio svojim poznavanjem ljudske psihe da podigne moral zatvorenika. Neprestano je
izmiljao razne igre da bi im skrenuo misli na drugu stranu i razbio teku zatvorsku
jednolinost; tako je, na primjer, uveo veernji ritual po kome je svaki pripadnik elije morao
ispriati vic prije nego to pone jesti. Kad je uo iznos kaucije za Paula i Billa rekao im je da
mogu oekivati posjet Farrah Fawcett Majors, iji je suprug procijenjen na samo est
milijuna dolara.
Paul je sklopio neobino vrsto prijateljstvo s ,,ocem elije, zatvorenikom s najduim
staem koji je po tradiciji bio i starjeina elije. Sitan ovjek srednjih godina, inio je sve to je
bilo u njegovoj moi da pomogne Amerikancima. Tjerao ih je da jedu i podmiivao straare
da im daju vee porcije. Znao je samo desetak engleskih rijei, a Paul je slabo govorio
perzijski, ali im je uspijevalo da vode ive razgovore. Paul je saznao da je taj ovjek nekad
bio istaknuti biznismen, vlasnik graevinskog poduzea i jednog hotela u Londonu. Paul
mu je pokazao fotografije Karen i Ann Marie koje mu je donio Taylor, i ovjek je odmah
zapamtio njihova imena. Koliko je Paul znao, bio je po svemu sudei kriv po svim tokama
optunice, ali toplina i panja to ih je pokazivao prema strancima predstavljale su veliko
ohrabrenje.

97

Paul je bio dirnut i hrabrou svojih kolega u Teheranu. Lloyd Briggs koji je sad
otputovao u New York, Rich Gallagher koji nije ni odlazio i Keane Taylor koji se vratio
stavljali su ivot na kocku svaki put dok su se vozili kroz masu demonstranata do zatvora.
Svaki od njih bio je uz to suoen s opasnou da ga Dadgar uhapsi kao dodatnog taoca. Paul
je bio posebno ispunjen zahvalnou kad je uo da dolazi Bob Young ija je ena bila upravo
rodila, pa za njega nije ba bilo zgodno vrijeme da se izlae opasnosti.
Paul je u poetku oekivao da e biti osloboen svakog trenutka. Sad je govorio sebi
kako e izii za dan-dva.
Jedan zatvorenik iz njihove elije puten je na slobodu. Bio je to Luio Randone, Talijan
zaposlen u graevinskom poduzeu Condotti dAcqua. Randone je doao da ih posjeti,
donio dvije velike table talijanske okolade i rekao Paulu i Billu kako je razgovarao o njima s
talijanskim ambasadorom u Teheranu. Ambasador je obeao da e posjetiti svog amerikog
kolegu i otkriti mu tajnu kako se ljudi mogu izvui iz zatvora.
Ipak, najvei izvor Paulova optimizma bio je doktor Ahmad Houman, odvjetnik koga
je angairao Briggs umjesto Iranaca koji su im dali pogrene informacije o kauciji. Houman
ih je posjetio u toku prvog tjedna to su ga proveli u zatvoru. Sjedili su s njim u prijemnoj
prostoriji zatvora, a ne, kako je to bilo uobiajeno, u sobi za posjete u niskoj zgradi u
dvoritu, pa se Paul bojao da e to onemoguiti otvoren razgovor izmeu odvjetnika i
klijenta. No, prisutnost zatvorskih straara nije uplaila Houmana.
- Dadgar pokuava da sebi stvori ime - izjavio je.
Je li u tome stvar? Pretjerano revnosni istraitelj pokuava impresionirati
pretpostavljene, ili moda revolucionare, svojim antiamerikim stavom i postupcima?
- Dadgar je na veoma utjecajnom poloaju - nastavio je Houman. - Ali, u ovom sluaju
je na tankom ledu. Nije imao razloga da vas uhapsi i pretjerao je s visinom kaucije.
Taj Homan se poeo sviati Paulu. inilo se da poznaje stvari i da zasluuje
povjerenje.
- Pa to namjeravate poduzeti?
- Moja strategija bit e usmjerena na smanjivanje kaucije.
- Kako to mislite postii?
- Najprije u razgovarati s Dadgarom. Nadam se da e mi uspjeti da ga uvjerim kako je
kaucija monstruozna. A ako ostane uporan, posjetit u njegove pretpostavljene u
Ministarstvu pravosua i nagovoriti ih da narede smanjenje kaucije.
- I koliko e vam, po vaem miljenju, za to trebati vremena?
- Moda tjedan dana.
Trebalo mu je vie od tjedan dana, ali neto je i postigao. Doao je u zatvor da im javi
kako su Dadgarovi pretpostavljeni u Ministarstvu pravosua pristali da prinude Dadgara
da odstupi i smanji kauciju na iznos koji bi EDS mogao lako i brzo platiti iz fondova kojima
raspolae u Iranu. Izraavajui prezir prema Dadgaru i povjerenje u vlastite snage
trijumfalno je objavio kako e sve biti rijeeno na drugom sastanku Paula i Billa s Dadgarom
11. sijenja.
I zaista, Dadgar je tog dana poslije podne doao u zatvor. Traio je da najprije
razgovara s Paulom, kao i prvi put. Paul je bio dobro raspoloen dok ga je straar vodio
preko dvorita. Dadgar je samo pretjerano revnosni istraitelj, mislio je, koga su
pretpostavljeni spustili na zemlju, pa e biti manji od makova zrna.
Dadgar ga je ekao, a pored njega bila je ista ena prevodilac kao i prvi put. Jedva
primjetno je kimnuo glavom i Paul je sjeo. Ne izgleda ba manji od makova zrna, pomislio
je.
Dadgar je govorio perzijski, a gospoa Nourba je prevodila.
- Doli smo da razgovaramo o visini kaucije.
- Lijepo - rekao je Paul.

98

Gospodin Dadgar je primio pismo u vezi s tim, upueno od strane Ministarstva

zdravlja i socijalne skrbi.
Poela je prevoditi pismo.
Ministarstvo je trailo da se kaucija za dvojicu Amerikanaca povea na dvadeset tri
milijuna dolara, to jest, gotovo udvostrui, kako bi se time nadoknadili gubici nastali zbog
toga to je EDS iskljuio raunare.
Paul je postao svjestan da danas nee biti puten.
Pismo je, naravno, bilo namjetaljka. Dadgar je vjeto nadmudrio doktora Houmana.
Sastanak je bio najobinija farsa.
To ga je razbjesnilo.
Prokletstvo, nema nikakvog smisla odnositi se pristojno prema ovoj hulji, pomislio je.
Kad je pismo proitano, rekao je:
- A sad ja elim neto da kaem, i molim vas da prevedete svaku rije. Je li vam to
jasno?
- Naravno - rekla je gospoa Nourba.
Paul je poeo govoriti, polako i razgovjetno.
- Drite me u ovom zatvoru evo ve etrnaest dana. Nisam izveden pred sud. Protiv
mene nije podignuta optunica. Niste podnijeli ni jedan jedini dokaz da sam kriv za neto.
Niste ak ni nagovijestili za kakav bih zloin mogao biti optuen. Ponosite li se iranskim
pravosuem?
Na Paulovo iznenaenje, ovaj njegov istup kao da je omekao Dadgarov ledeni
pogled.
- ao mi je to upravo vi morate plaati za zlo koje je poinila vaa kompanija - rekao
je Dadgar.
- Ne, ne, ne! - rekao je Paul. - Ja sam kompanija. Ja sam odgovorna osoba. Ako je
kompanija u neemu pogrijeila, ja sam onaj koji to treba da plati. Ali mi nismo nita skrivili.
Zapravo, uradili smo mnogo vie od onoga to smo bili duni uraditi. EDS je dobio ovaj
ugovor zato to je jedina kompanija na svijetu sposobna da obavi taj posao, da stvori
potpuno automatizirani sistem socijalne zatite u nerazvijenoj zemlji sa trideset milijuna
seljaka kao korisnika tog sistema. I mi smo to uradili. Na sistem za obradu podataka ve
izdaje karte socijalnog osiguranja. Vri obraun ulaganja i stanja bankovnog rauna
ministarstva. Svakog jutra izdaje pregled svih zahtjeva korisnika socijalnog osiguranja za
protekli dan. tampa platne liste za Ministarstvo zdravlja i socijalne skrbi. tampa tjedne i
mjesene obraune financijskog poslovanja ministarstva. Zato ne odete u ministarstvo i ne
pogledate te obraune? Ne, saekajte malo - rekao je kad je primijetio da Dadgar eli neto
primijetiti - nisam zavrio.
Dadgar je slegnuo ramenima.
- Moete sasvim lako dobiti dokaze da je EDS izvrio ugovorne obaveze - nastavio je
Paul. - Jednako tako moete lako ustanoviti da ministarstvo nije izvrilo svoje obaveze, to
jest da nam est mjeseci nije platilo ugovoreni iznos i da nam trenutno duguje neto vie od
deset milijuna dolara. A sad, razmislite malo o tom postupku ministarstva. Zato nije platilo
EDS-u? Zato to nema novaca. A zato nema? I vama i meni je poznato da je ministarstvo
potroilo cijeli svoj budet u toku prvih sedam mjeseci prole godine i da vlada nije imala
sredstava da namiri razliku. Sasvim je mogue da pojedinim odsjecima rukovode
nesposobni ljudi. to je s ljudima koji su probili raspoloivi budet? Moda trae
opravdanje, trae nekoga na koga e svaliti krivicu, trae rtvenog jarca. I nije li sasvim
zgodno to je tu EDS, kapitalistika kompanija, amerika kompanija koja radi tu, na istom
poslu? U postojeoj politikoj atmosferi ljudi su spremni sluati prie o pokvarenim
Amerikancima, spremni su vjerovati da pljakamo Iran. Ali vi, gospodine Dadgar, vi ste
predstavnik zakona. Vi niste duni vjerovati da su Amerikanci krivi za neto ukoliko za to
-

99

nema dokaza. Vi treba da ustanovite istinu, ukoliko su moje predstave o dunostima

istranog suca tone. Nije li vrijeme da se upitate zato je nekome bilo potrebno da mene i
moju kompaniju lano optui? Nije li vrijeme da ponete istraivati rad samog prokletog
ministarstva?
ena je prevela posljednju reenicu. Paul je paljivo promatrao Dadgara. Njegovo lice
je ponovo poprimilo ledeni izraz. Rekao je neto na perzijskom. Gospoa Nourba je
prevela.
- Sad eli razgovarati s drugim optuenim.
Paul je nijemo zurio u nju.
Uzalud je gubio vrijeme, oigledno. Mogao je recitirati djeje pjesmice, rezultat bi bio
isti. Dadgar je bio nepokolebljiv.
Paul je bio duboko potiten. Leao je na strunjai i gledao slike Karen i Ann Marie koje
je bio zataknuo za donju stranu leaja iznad njegovog. Djevojice su mu strano nedostajale.
Sada, kad ih nije mogao vidjeti, postao je svjestan da se u prolosti odnosio prema njima
pomalo nemarno. Ruthie takoer. Pogledao je na sat; u Sjedinjenim Dravama bila je pono.
Ruthie ve sigurno spava, sama u velikom krevetu. Kako bi divno bilo uvui se pored nje i
uzeti je u naruje. Otjerao je tu misao, odmah je poinjao da ali samog sebe. Nije imao
nikakvog razloga da brine za njih. Bili su daleko od Irana, daleko od opasnosti i znao je da
e se Perot pobrinuti za njih to god se dogodilo. To je bilo ono najbolje kod Perota. Traio je
mnogo od ovjeka (ljudi moji, teeg poslodavca u tom pogledu nije mogao imati), ali je bilo
potrebno osloniti se na njega, bio je kao stijena.
Paul je pripalio cigaretu. Bio je prehlaen. U zatvoru se nikako nije mogao zgrijati.
Tako utuen, nije imao volje ni za to. Nije imao volje da poe u Chattanooga Room na aj,
nije imao volje da gleda vijesti na televiziji uz nerazumljive komentare, nije imao volje da
igra ah s Billom. Nije imao volje ni da ode u biblioteku i potrai novu knjigu. Upravo je bio
proitao roman Colleen McCullough Ptice umiru pjevajui i ustanovio da je to emocijama
nabijena knjiga. Bila je to saga o nekoliko generacija jedne porodice, pa ga je prisiljavala da
razmilja o vlastitoj obitelji. Glavni junak romana bio je sveenik. Kao katolik, Paul se
mogao identificirati s njim. Proitao je knjigu tri puta. Proitao je i Havaje Jamesa Michenera,
Aerodrom Artura Haileyja i Guinnessovu knjigu rekorda. A sad mu se inilo da nee poeljeti
da uzme knjigu u ruke do kraja ivota.
Ponekad je razmiljao o tome to e raditi kad izie iz zatvora i preputao se sanjarenju
o omiljenim hobijima, veslanju i pecanju. Ali, takve su misli samo pojaavale potitenost.
Nije se mogao sjetiti vremena u ivotu kada nije imao to raditi. Uvijek je bio zauzet
poslovima. U uredu je uvijek imao zaostalog posla za tri dana. Nikad, nikad nije leao puei
i razmiljajui kako da ubije vrijeme.
Najgore od svega bio je osjeaj bespomonosti. Iako je oduvijek bio slubenik, iao
tamo gdje bi ga ef poslao i radio ono to mu je bilo nareeno da radi, uvijek je bio svjestan
da moe u svako doba sjesti u avion i otputovati kui, napustiti posao ili rei efu ne.
Odluku je, na kraju, uvijek donosio on. A sad nije mogao odluivati o svom ivotu. Nije
mogao uiniti nita da izmijeni situaciju u kojoj se naao. Kakav god bio problem s kojim se
naao suoen mogao je traiti rjeenje, pokuavati ovo ili ono, boriti se s njim. A sad je
mogao samo sjediti i patiti.
Postao je svjestan da nikad nije razmiljao o slobodi, dok je nije izgubio.

100

3.
Demonstracije su protekle relativno mirno. Zapaljeno je nekoliko automobila, ali inae
nije bilo nasilja.
Demonstranti su marirali gore-dolje nosei Homeinijeve slike i ukraavajui kupole
tenkova cvijeem. Vojnici su ih mirno promatrali, ne poduzimajui nita.
Promet je bio zaustavljen.
Bio je 14. sijenja, dan nakon to su doletjeli Simons i Poche. Boulware se vratio u Pariz
i sad je s preostalom etvoricom ekao na mjesto u avionu za Teheran. Simons, Coburn i
Poche su za to vrijeme krenuli u sredite grada, da vide kako izgleda zatvor.
Nakon nekoliko minuta Joe Poche je ugasio motor i ostao da sjedi, bez rijei,
pokazujui svoje emocije kao uvijek, to jest ne pokazujui ih uope.
Za razliku od njega, Simons je bio uzbuen.
- Ovo je povijest, i nastaje tu, pred naim oima! - rekao je. - Malo ljudi ima priliku da
gleda kako nastaje revolucija.
Coburn je znao da Simons oboava povijest, a revolucije su mu bile specijalnost. Kad
su izili iz aviona, na pitanje ime se bavi i kakav je cilj njegova posjeta Simons je rekao da je
bivi farmer i da mu je ovo jedina prilika koja e mu se ikad pruiti da vidi revoluciju. I
rekao je istinu.
Coburn nije bio nimalo sretan to se naao u tom vrtlogu. Nije mu bilo nimalo ugodno
da sjedi u malom automobilu, uzeli su jedan Renault 4, okruen uzbuenim islamskim
fanaticima. Usprkos bradi, nije bio nimalo slian Irancu. Nije ni Poche, ali Simons jest. Kosa
mu je jo porasla, imao je maslinasti ten i veliki nos, a brada mu je bila sijeda. Kad bi s
brojanicama u ruci stao na neki ugao, nitko ne bi ni pomislio da je Amerikanac.
Meutim, gomilu nisu zanimali Amerikanci, pa je Coburn skupio dovoljno hrabrosti
da izie iz kola i ue u pekarsku radnju. Kupio je kruh, dugaak, pljosnat hljebac s
ukusnom korom koji se uvijek mogao kupiti svje, a stajao je sedam riala, deset centi. Kao i
francuski baguette, taj kruh bio je prava poslastica dok je bio svje, ali je ubrzo postajao tvrd i
neukusan. Obino su ga jeli s maslacem ili sirom. Taj kruh i aj bili su osnovne namirnice u
Iranu.
Sjedili su u kolima, promatrali demonstarcije i grickali kruh dok, konano, promet nije
ponovo uspostavljen. Poche je slijedio rutu koju je prethodne veeri oznaio na karti.
Coburn je pitao to e nai kad stignu do zatvora. Po Simonsovom nareenju nije zalazio u
taj dio grada. Bilo je pretjerano nadati se da e zatvor izgledati onako kako su im ga opisali
prije jedanaest dana na jezeru Grapevine. Odred je razradio precizan plan napada na
prilino nepreciznim informacijama. A koliko su te informacije bile neprecizne, ustanovit e
za koji trenutak.
Stigli su do Ministarstva pravosua i odvezli se dalje do Ulice Omara Haj jama na
suprotnoj strani bloka, iz koje se ulazilo u zatvor.
Poche je vozio polako, ali ne suvie sporo, pored zatvora.
- Oh, sranje! - rekao je Simons.
Coburnu je zastalo srce.
Zatvor je bio bitno razliit od slike koju su bili stvorili o njemu.
Ulaz se sastojao od dvokrilnih eljeznih ulaznih vrata visokih etiri i pol metra. S jedne
strane nalazila se prizemna zgrada s bodljikavom icom du krova. S druge strane uzdizala
se via zgrada od sivog kamena, petokatnica.
Nije bilo ograde od eljeznih ipki. Nije bilo dvorita.
- Pa gdje im je taj jebeni prostor za etnju zatvorenika? - upitao je Simons.
Poche je vozio dalje, nekoliko puta skrenuo i vratio se Ulicom Omara Hajjama,

101

suprotnim smjerom.
Ovog puta Coburn je ugledao malo dvorite s travnjakom i nekoliko stabala, odvojeno
od ulice etiri metra visokom ogradom od eljeznih ipki, ali je bilo oito da ono nema
nikakve veze sa zatvorom koji se nalazio dalje uz ulicu. U telefonskim razgovorima s
Majidom taj mali vrt je nekako proglaen za dvorite namijenjeno fizikoj rekreaciji
zatvorenika.
Poche je nainio jo jedan krug oko bloka.
Simons je glasno razmiljao.
- Moemo se probiti unutra - rekao je - ali moramo znati s ime emo se nai suoeni
kad preskoimo zid. Netko mora poi u izvianje.
- A tko? - upitao je Coburn.
- Poi ti - rekao je Simons.
Coburn, Rich Gallagher i Majid zastali su pred zatvorskim vratima. Majid je pritisno
zvonce. ekali su da se netko javi.
Coburn je postao vanjski lan spasilakog odreda. Ve su ga vidjeli i slubenici Iranci
u Bukuretu", pa njegov boravak u Teheranu nije mogao ostati tajna. Simons i Poche su se
kretali to je bilo mogue manje i nisu se pribliavali uredima EDS-a; nije bilo potrebno da
bilo tko sazna za njihov dolazak. Na razgovore s Taylorom u ,,Hyattu odlazio je Coburn,
obavljajui istovremeno i zamjenu kola. I tako je otiao i do zatvora.
Dok je ekao, ponavljao je u mislima pojedinosti na koje je po Simonsovom nalogu
trebalo da obrati panju: osiguranje, broj straara, naoruanje, raspored zgrada, zakloni,
uzvienja na terenu. . . bio je to dug popis, a Simons je imao naina da ovjeka potakne da
zapamti svaki detalj dobivenih instrukcija.
Prozori na vratima se otvorio. Majid je rekao neto na perzijskome.
Vrata su se otvorila. Uli su.
Ravno ispred sebe Coburn je ugledao dvorite s travnjacima i krunom stazom, te
automobile parkirane uz zgradu. Zgrada uz koju su stajali automobili uzdizala se sa svojih
pet katova visoko iznad dvorita. Na lijevoj strani nalazila se prizemna zgrada koja se
vidjela s ulice, s bodljikavom icom du rubova krova. S desne strane nalazila su se druga
elina vrata.
Coburn je na sebi imao dug, prostran kaput u kome je, kako je govorio Taylor, izgledao
kao figura s Michelinove reklame. Pod tim kaputom mogao je lako sakriti lovaku puku, ali
ga straar na ulazu nije pretresao. Mogao sam ponijeti i osam puaka, pomislio je. To je bilo
ohrabrujue; mjere sigurnosti provoene su traljavo.
Primijetio je da je straar na ulazu naoruan pitoljem malog kalibra.
Straar je odveo trojicu posjetilaca u nisku zgradu lijevo od ulaza. U sobi za posjete
zatekli su pukovnika, komandanta zatvora, i jo jednog Iranca. Taj drugi ovjek, upozorio je
Gallagher Coburna, bio je prisutan prilikom svakog posjeta i odlino je govorio engleski;
dunost mu je, vjerojatno, bila da prislukuje. Coburn je rekao Majidu kako ne eli da ga
netko slua dok bude govorio s Paulom, i Majid je obeao da e se upustiti u razgovor s
prislukivaem.
Coburn je predstavljen pukovniku. Pukovnik mu je na loem engleskom jeziku rekao
kako mu je ao Paula i Billa i kako se nada da e oni ubrzo biti puteni. inilo se da govori
iskreno. Coburn je primijetio da ni pukovnik ni prislukiva nisu naoruani.
Vrata su se otvorila i uli su Paul i Bill.
Obojica su iznenaeno pogledali u Coburna. Nijedan od njih nije znao da je u gradu, a
brada je predstavljala dodatni ok.
- to radi ovdje, kog vraga? - upitao je Bill, razvlaei usta u osmijeh.
Coburn se srdano rukovao s obojicom.

102

ovjee, jednostavno ne mogu vjerovati da si ovdje! - rekao je Paul.

- Kako moja ena? - upitao je Bill.
- Emily je dobro, Ruthie takoer - rekao im je Coburn.
Majid je poeo glasno govoriti na perzijskom, obraajui se pukovniku i prislukivau.
Priao im je, inilo se, neku kompliciranu priu, dopunjenu ivom gestikulacijom. Rich
Gallagher se upustio u razgovor s Billom, a Coburn je sjeo do Paula.
Simons je naredio da se Coburn raspita kod Paula o pojedinostima zatvorskog reda i
raspravi s njim plan spasavanja. Opredijelio se za Paula, a ne za Billa, jer je po Coburnovu
uvjerenju Paul bio pogodnija linost za ulogu voe.
- Ako nisi ve pogodio - poeo je Coburn - doli smo da vas iupamo silom ako
drukije ne bude ilo.
- To mi je odmah bilo jasno - rekao je Paul. - Samo nisam siguran da je to ba pametna
ideja.
- Zato?
- Netko bi mogao biti ozlijeen.
- uj, Ross je za tu operaciju angairao ovjeka kome vjerojatno nema ravnog u svijetu
kad se radi o takvim poslovima, i imamo carte blanche. . .
- Nisam siguran da to elim.
- Nitko ne trai tvoje odobrenje, Paul.
Paul se osmjehnuo.
- Okej.
- A sad, potrebne su mi neke informacije. Gdje etate?
- Ovdje u dvoritu.
- Kada?
- etvrtkom.
Tog dana bio je ponedjeljak. Idua etnja bit e 18. sijenja.
- Koliko vremena provodite vani?
- Oko jedan sat.
- U koje doba dana?
- Kako kada.
- Prokletstvo! - Coburn je uini veliki napor da se dri neusiljeno, da ne govori
sumnjivo tiho i da ne baca poglede preko ramena kako bi se uvjerio da ga nitko ne slua.
Trebalo je da sve zajedno izgleda kao obian prijateljski posjet. - Koliko straara ima u
zatvoru?
- Oko dvadeset.
- Svi u uniformama, svi naoruani?
- Svi u uniformama, neki naoruani pitoljima.
- Puke nemaju?
- Pa sad. .. nijedan od stalnih straara nema puku, ali. . . Vidi, naa elija je na
suprotnoj strani dvorita i ima prozor. E pa, ujutro se pojavljuje drugi odred od dvadeset
straara koji izgledaju kao pripadnici neke elitne jedinice. Imaju puke i nose blistave
ljemove. Ovdje odravaju jutarnju smotru, a onda ih u toku dana vie ne viamo... Nemam
pojma kamo odlaze.
- Pokuaj saznati.
- Pokuat u.
- Koja je vaa elija?
- Kad izie iz ove zgrade, prozor e vidjeti manje-vie ravno ispred sebe. Ako pone
brojati prozore od desnog ugla dvorita ulijevo, na prozor je trei. Meutim, straari
zatvaraju prozorske kapke kad nekome doe posjet. . . zato da ne gledamo ene, kau.
Coburn je kimnuo glavom, trudei se da sve to zapamti.
-

103

Treba da uradi dvije stvari - rekao je. - Prvo, da dobro pogleda unutranjost zatvora
i to je mogue tonije odredi glavne dimenzije prostorija. Doi u da mi kae pojedinosti,
tako da moemo nacrtati plan. Drugo, da popravi svoju fiziku kondiciju. Vjebaj svakog
dana. Bit e ti potrebno.
- Okej.
- A sad mi neto reci o dnevnom rasporedu.
- Bude nas u est ujutro - poeo je Paul.
Coburn je paljivo sluao, svijestan da e morati sve to ponoviti Simonsu. Ipak, u
dubinama svijesti bockala ga je jedna misao: ako ne budemo znali u koje doba ih izvode u
etnju, kako emo do avola znati kad treba da preskoimo zid?
-

Odgovor je vrijeme za posjete - rekao je Simons.

- Kako sad to? - upitao je Coburn.
- To je jedina situacija kad unaprijed, znamo da e biti izvan zatvorske zgrade i da emo
ih u odreenom trenutku moi oteti.
Coburn je kimnuo glavom. Sjedili su u dnevnom boravku Taylorove kue. Bila je to
velika prostorija s perzijskim sagom na podu. Postavili su tri naslonjae u samu sredinu
sobe, oko stolia za aj. Pored Simonsove naslonjae na tepihu se uzdizala hrpa pepela.
Taylor e pobjesni ti.
Coburn je bio potpuno iscrpljen. Simonsovo ispitivanje bilo je munije nego to je
predviao. Kad je ve bio potpuno siguran da je rekao sve, Simons je pronalazio nova
pitanja. Ukoliko se nije mogao tono sjetiti neega, Simons ga je tjerao da razmilja dok se ne
bi sjetio. Simons je izvukao iz njega i informacije koje nije svjesno registrirao, samo
postavljajui prava pitanja.
- Kombi i ljestvice, taj plan otpada - rekao je Simons. - Njihova najslabija toka je
traljavo osiguranje. Moemo ubaciti dva ovjeka kao posjetioce, s pukama ili pitoljima
ispod kaputa. Straari e dovesti Paula i Billa u zgradu za posjete. Dva naa ovjeka mogu s
lakoom savladati pukovnika i prislukivaa. . . i sve to obaviti bez buke koja bi privukla
panju drugih. A zatim. . .
- to zatim?
- U tome je problem. etiri ovjeka treba da iziu iz zgrade, preu preko dvorita,
stignu do ulaznih vrata, otvore ih ili preskoe, iziu na ulicu i uskoe u kola. . .
- Zvui mogue - rekao je Coburn. - Pored ulaznih vrata stoji samo jedan straar.
- Zabrinjavaju me mnoge pojedinosti tog plana - rekao je Simons. - Prvo: prozori visoke
zgrade koji gledaju u dvorite. Svatko tko pogleda kroz prozor vidjet e nae ljude kad se
nau u dvoritu. Drugo: elitna straa sa blistavim ljemovima i pukama. to god se
dogodilo, nai ljudi moraju zastati ispred ulaza. Ako jedan od tih straara s pukama
pogleda kroz neki od tih visokih prozora moi e poskidati svu etvoricu kao da gaa pilie
u buretu.
- Ne znamo da li se u visokoj zgradi nalaze straari.
- Mogli bi biti tamo.
- ini mi se da rizik nije velik. . .
- Ne elim bilo kakav rizik koji nam nije potreban. Tree: promet u ovom prokletom
gradu je odvratan. ovjek jednostavno ne moe raunati s tim da e uskoiti u kola i pobjei.
Moemo naletjeti na demonstracije pedeset metara dalje niz ulicu. Ne, otmicu moramo
izvesti tiho. Tako da nam ostane dovoljno vremena. Kakav je taj pukovnik, taj upravnik
zatvora?
- Drao se prijateljski - rekao je Coburn. - inilo se da mu je zaista ao Paula i Billa.
- Pitam se da li bismo mu se mogli pribliiti. Znamo li neto o njemu?
- Ne znamo nita.
-

104

- Pokuajmo saznati.
- Povjerit u to Majidu.
- Trebalo bi da se pukovnik pobrine za to da u vrijeme posjeta ne bude straara u
blizini. Mogli bismo ga vezati, ili ak onesvijestiti, da sumnja ne padne na njega. . . Ako ga
uspijemo podmititi, mogli bismo brzo obaviti stvar.
- Smjesta u se baciti na posao - rekao je Coburn.

4.
Trinaestog sijenja Ross Perot je uzletio iz Ammana u Jordanu avionom Learjet
kompanije Arab Wings, Carter prevoznika u sastavu Royal Jordanian Airlines. Avion je litio za
Teheran. U pretincu za runi prtljag nalazila se mreasta torba sa pet-est video-vrpce kakve
upotrebljavaju profesionalne televizijske ekipe; to je bila Perotova ,,kamuflaa.
Dok je mali mlanjak letio prema istoku, pilot Britanac skrenuo je panju putnicima na
ue rijeka Tigris i Eufrat. Nekoliko minuta kasnije dolo je do kvara hidraulike instalacije i
avion se morao vratiti.
Takvo je to putovanje bilo.
U Londonu je zatekao odvjetnika Johna Howella i Boba Younga iz EDS-a, koji su ve
danima pokuavali dobiti mjesto u avionu za Teheran. Young je konano otkrio da
kompanija Arab Wings odrava vezu s Teheranom, pa su sva trojica otputovala u Amman.
Ve sam dolazak u taj grad usred noi bio je doivljaj za sebe. Perot je imao dojam da se
cijelo podzemlje Jordana okupilo na aerodromu. Konano su pronali taksi i odvezli se u
hotel. Soba koju je dobio John Howell nije imala ni kupaonicu ni toalet. Odgovarajue
sanitarije bile su postavljene kraj samog kreveta. U Perotovoj sobi toalet i kupaonica bili su
tako blizu jedno drugom da je morao staviti noge u kadu kad bi sjeo na koljku. I tome
slino. . .
,,Kamuflau u obliku video-vrpci smislio je Bob Young. Kompanija Arab Wings
redovno je prevozila magnetofonske vrpce do Teherana i natrag za potrebe televizijske
ekipe NBC-a. Vrpce su ponekad nosili ljudi iz NBC-a, a ponekad ih je nosio pilot. Tog dana
kurir je bez znanja NBC-a bio Perot. Na sebi je imao sportsku jaknu i koulju bez kravate, a
na glavi mali karirani eir. Onaj tko je oekivao Rossa Perota ne bi ni pogledao kurira NBCa s njegovom vjenom mreom.
Slubenici Arab Wingsa su pristali na tu varku. Uz to su obeali da e na isti nain, kao
kurira NBC-a, vratiti Perota u Jordan.
Kad su se vratili u Amman, Perot, Howell, Young i pilot preli su u drugi avion i
ponovo uzletjeli. Dok su hvatali visinu iznad pustinje, Perot se pitao je li najlui ili moda
najnormalniji ovjek na svijetu.
Bilo je mnogo jakih razloga da ne ide u Teheran. Kao prvo, gomila bi u njemu mogla
vidjeti simbol pohlepnog ^ amerikog kapitalizma i linovati ga na licu mjesta. Realnija
opasnost bila je da Dadgar sazna da se on nalazi u gradu i pokua da ga uhapsi. Perot nije
bio siguran s kakvim je namjerama Dadgar uhapsio Paula i Billa, ali tom njegovom
misterioznom cilju vjerojatno bi jo bolje odgovaralo kad bi se iza reetaka naao sam Perot.
Dadgar bi mogao sasvim lijepo odrediti kauciju od sto milijuna dolara, pa i dobiti taj novac,
ako je on ono za ime ide.
Ali, pregovori o osloboenju Paula i Billa su zapeli i Perot je htio da pogura stvar u
Teheranu, da posljednji put pokua pronai legitimno rjeenje prije nego to Simons i njegov
odred stave ivote na kocku napadajui zatvor.
Dogaalo se, u poslovima, da je EDS ve bio spreman priznati poraz, ali je odnio

105

pobjedu zato to je sam Perot inzistirao da se naini jo jedan korak; upravo to i jest bila
uloga rukovodioca.
Tako je on govorio sam sebi, i sve je to bilo tono, ali postojao je jo jedan razlog za to
putovanje. Jednostavno nije mogao sjediti u Dallasu, u sigurnosti i udobnosti, dok drugi po
njegovom nareenju stavljaju ivot na kocku.
Savreno dobro je znao da bi se on sam, njegove kolege i njegova kompanija nali u
mnogo goroj situaciji kad bi ga Iranci uhapsili. Treba li da postupi razborito i ostane kod
kue ili da slijedi svoje najdublje instinkte i da poe u Teheran? Dugo ga je muila ta dilema.
Razgovarao je o tome i s majkom.
Ona je bila svjesna da umire. I znala je da je Perot moda vie nee zatei ivu kad se
za nekoliko dana vrati. Rak je brzo razarao njeno tijelo, ali njen um je ostao nedirnut. Osjeaj
za dobro i loe bio je snaan kao uvijek.
- Ne moe birati, Ross - rekla je. - To su tvoji ljudi. Ti si ih tamo poslao. Oni nisu nita
skrivili. Naa vlada odbija da im pomogne. Ti si odgovoran za njih i tvoja je dunost da ih
izvue. Mora ii.
I tako se naao u avionu za Teheran, ispunjen osjeajem da postupa kako treba, iako
moda ne i najpametnije.
Learjet je ostavio za sobom pustinju i poeo se penjati, letei preko planine zapadnog
Irana. Za razliku od Simonsa, Coburna i Pochea, Perot nije bio naviknut na fiziku opasnost.
Bio je premlad da bi sudjelovao u drugome svjetskom ratu, prestar za Vijetnam, a korejski
rat je zavrio dok je zastavnik Perot putovao na ratite na razarau USS Sigoumey. Pod
vatrom je bio samo jednom, u vrijeme kampanje za ratne zarobljenike, kad je sletio usred
dungle u Laosu u jednom starom DC-3; uo je fijukanje zrna, ali nije znao da je avion
pogoen sve dok nisu sletjeli. Njegov najneugodniji doivljaj, od vremena kada je raznosio
novine u Texarkani, bio je kad su otpala vrata na avionu pored kojih je sjedio. Bilo je to u
Laosu. Bio je zadrijemao i kad se probudio nekoliko sekundi nije znao gdje se nalazi, da bi
iznenada postao svjestan kako se naginje iz aviona. Sreom, bio je vezan.
Ovog puta nije sjedio pored vrata.
Pogledao je kroz prozor i ugledao prostranu zaravan izmeu planina i u njoj grad
Teheran, ljudski mravinjak boje blata s tu i tamo ponekim bijelim neboderom. Avion se
poeo sputati.
Okej, pomislio je, slijeemo. Vrijeme je, Perote, da se pone sluiti glavom!
Kad je avion sletio, osjeao se napet, ukoen, pribran; njegovo srce pumpalo je
adrenalin.
Avion se zaustavio. Nekoliko vojnika s automatima nemamo prebaenim preko
ramena etkalo je po betonskoj pisti.
Perot je iziao. Pilot je otvorio prtljanik i dodao mu mreu s vrpcama.
Krenuli su preko rulne staze, Perot i pilot naprijed, Howell i Young za njima, nosei
kofere.
Perot je sad bio sretan zbog svog neupadljivog izgleda. Sjetio se jednog svog prijatelja
Norveanina, visokog, plavog Adonisa, koji mu se alio kako izgleda previe upadljivo.
Sretan si ti, Ross, govorio je. Kad ue u sobu, nitko te i ne primjeuje. A kad vide mene,
ljudi oekuju previe; ne mogu udovoljiti njihovim oekivanjima." Za njega nitko ne bi
povjerovao da je kurir televizijske ekipe. Dok je Perot sa svojim niskim stasom, obinim
licem i konfekcijskim odijelom djelovao sasvim uvjerljivo.
Uli su u aerodromsku zgradu. Perot je neprestano ponavljao sebi da su vojnici koji
kontroliraju aerodrom i Ministarstvo pravosua za koje radi Dadgar dvije odvojene
birokratske organizacije; kad bi jedna od njih znala to radi druga, ili koga trai, to bi bilo
neuveno dostignue, znak efikasnosti kakvu jo nijedna vladavina u povijesti nije ostvarila.
Priao je stolu i pruio svoj paso.

106

Vojnik je udario peat u paso i vratio mu ga.

Iao je dalje.
Nijedan carinik nije ga zaustavio.
Pilot mu je pokazao gdje treba da ostavi mreu sa magnetoskopskim vrpcama. Perot ih
je ostavio, a onda se pozdravio s pilotom.
Okrenuo se i ugledao prijatelja, visokog ovjeka dostojanstvenog dranja, Keanea
Taylora. Perot je oduvijek voli Taylora.
- Zdravo, Ross, kako je bilo? - rekao je Taylor.
- Odlino - odgovorio je Ross, osmjehujui se. - Runi Amerikanac nikoga nije
zanimao.
Izili su iz aerodromske zgrade.
- Jesi li se uvjerio da te nisam vratio ovamo zbog nekog administrativnog sranja? upitao je Perot.
- Jesam, naravno.
Uli su u Taylorov automobil. Howell i Young smjestili su se pozadi.
Kad su krenuli, Taylor je rekao:
- Poi emo obilaznim putem, da izbjegnemo nerede.
Perotu se uinilo da to ba nije ohrabrujui predznak.
S jedne i druge strane ceste stajali su redovi visokih,
nedovrenih betonskih zgrada s kranovima na vrhu. inilo se da je svaki rad na njima
obustavljen. Kad je malo bolje pogledao, Perot je primijetio da u tim betonskim skeletima
ive ljudi. Ta injenica mogla je posluiti kao simbol ahovih nastojanja da navrat-nanos
modernizira Iran.
Taylor je govorio o automobilima. Prebacio je sva vozila EDS-a u jedno kolsko
dvorite i angairao nekoliko Iranaca da ih uvaju. A onda je odjednom otkrio da su ti Iranci
otvorili trgovinu polovnim automobilima, tj. da prodaju kola koja su im povjerena.
Perot je primijetio duge redove vozila ispred svake benzinske pumpe. Prava ironija u
zemlji tako bogatoj naftom, pomislio je. Pored automobila stajali su u redu i ljudi s kantama
u rukama.
- to rade ti ljudi? - upitao je Perot. - Zato ekaju na benzin, ako nemaju automobil?
- Prodaju ga onome tko najvie ponudi - objasnio je Taylor. - A moete i unajmiti
Iranca da eka u redu za vas.
Morali su na trenutak zastati ispred barikade, a kad su nastavili vonju primijetili su
nekoliko automobila u plamenu. Oko njih stajale su skupine civila naoruanih automatima.
Kilometar-dva sve je bilo mirno, a onda su ponovo ugledali zapaljene automobile, mitraljeze
i barikade. Trebalo bi da takvi prizori budu zastraujui, ali zbog neega to nisu bili. Perotu
se inilo da ljudi jednostavno uivaju to im se pruila prilika da se za promjenu istutnje,
sad kad je stisak ahove eljezne ake konano malo popustio. A vojska nije poduzimala
nita da uspostavi red, bar koliko se moglo vidjeti.
Promatrati nasilje kao turist uvijek izaziva osjeaj da je sve to nestvarno. Perot se sjetio
kako je letio iznad Laosa u malom turistikom avionu i promatrao borbe na zemlji; bio je
savreno miran, potpuno odvojen od svega. Ali, takva je bitka, mislio je. Strana dok bjesni
oko tebe, a pet minuta kasnije ne dogaa se nita.
Vozili su se po velikom okruglom trgu u ijem se sreditu uzdizao spomenik slian
svemirskom brodu iz daleke budunosti koji stri prema nebu stojei na etiri rairene noge.
- to je ovo? - upitao je Perot.
- Spomenik ahovoj vlasti - rekao je Taylor. - Na vrhu se nalazi muzej.
Nekoliko minuta kasnije dovezli su se u dvorite ,,Hyatt Crown Regency.
- Ovo je sasvim nov hotel - rekao je Taylor. - Upravo su ga otvorili, jadni ljudi. Ali
nama odgovara. Hrana je odlina, vino isto tako, u restoranu uveer svira orkestar. . .

107

ivimo kao kraljevi u gradu koji se raspada.

Uli su u predvorje i ravno u lift.
- Ne treba da se prijavljuje - rekao je Taylor Perotu. - Tvoj apartman je na moje ime.
Nema smisla da tvoje ime ostane zapisano bilo gdje.
- Tako je.
Izili su iz lifta na jedanaestom katu.
- Sve nae sobe su ovdje - rekao je Taylor. Otkljuao je vrata u samom uglu hodnika.
Perot je uao, pogledao naokolo i osmjehnuo se.
- Pogledaj ovo, molim te!
Dnevna soba bila je prostrana, a pored nje se nalazila velika spavaa soba. Zavirio je u
kupaonicu; bila je dovoljno velika da u njoj dri koktel-partije.
- Odgovara li ti? - upitao je Taylor s osmijehom.
- Da si vidio sobu u kojoj sam prole noi spavao u Ammanu, ne bi se trudio da pita.
Taylor ga je ostavio da se smjesti.
Perot je otiao do prozora i pogledao van. Njegov apartman se nalazio s prednje strane
hotela, pa je mogao vidjeti dvorite ispred zgrade. Mogu se nadati da u vidjeti ako odred
vojnika ili odred revolucionara doe po mene, pomislio je.
Ali, to bih mogao poduzeti?
Odluio je da pronae put kojim e u sluaju nude pobjei. Iziao je iz apartmana i
proetao hodnikom od jednog do drugog kraja. Pronaao je nekoliko praznih soba s
otkljuanim vratima. Na oba kraja hodnika nalazilo se stepenite. Siao je niz stepenice na
deseti kat. Tu je bilo jo praznih soba. Neke uope nisu bile namjetene ni potpuno
opremljene; hotel je bio nedovren, kao i mnoge druge zgrade u gradu.
Mogao bih sii ovim stepenitem, pomislio je, pa ako ih ujem da dolaze skloniti se u
hodnik i neku praznu sobu. Tako bih postupno mogao stii do prizemlja.
Siao je niz stepenite da vidi kako izgleda prizemlje.
Proao je kroz nekoliko dvorana za bankete koje su po svemu sudei rijetko kada a
moda nikad i nisu koritene. Bio je tu i labirint kuhinja s bezbroj zgodnih skrovita;
posebno su mu zapela za oko spremita za hranu, dovoljno velika da se u njih uvue ovjek
manjeg rasta. Iz dvorana za bankete mogao je stii do prostorija za rekreaciju u strnjem
dijelu hotela. Bile su to raskono ureene prostorije sa saunom i bazenom za plivanje.
Otvorio je jedna vrata i naao se vani na hotelskom parkiralitu. Tu je mogao sjesti u jedan
od EDS-ovih automobila i izgubiti se u gradu, odetati do oblinjeg hotela ,,Evin ili
jednostavno pobjei u umu nedovrenih nebodera to je poinjala iza parkiralita.
Vratio se u hotel i uao u lift. Dok se vozio na jedanaesti kat odluio je da se u
Teheranu oblai sportski. Ponio je jedne kaki hlae i nekoliko kariranih flanelskih koulja, a
uz to i trenerku i papue. Sa svojim blijedim, glatko izbrijanim licem, plavim oima i vrlo
kratko podianom kosom nije mogao da ne izgleda kao Amerikanac, ali je mogao uiniti,
ako se nae u bijegu, da bar ne bude nalik na vanog Amerikanca. O tome da li je
multimilijuna, vlasnik Electronic Data Systems Corporation da se i ne govori.
Otiao je u Taylorovu sobu da uje izvjetaj. Htio je da ode u ameriku ambasadu i
razgovara s ambasadorom Sullivanom, htio je da ode u tab MAAG-a, U.S. Military
Assistance and Advisory Group, da razgovara s generalom Huyserom i generalom Gastom,
htio je potaknuti Taylora i Johna Howella da smisle kako e staviti Dadgaru papra pod rep,
htio je da se krene, da se radi, da se problem rijei, da Paul i Bili iziu iz zatvora i to to prije.
Pokucao je na vrata Taylorove sobe i uao.
- Okej, Keane - rekao je. - Da ujem kako stvari stoje.

108

esto poglavlje
1.
John Howell se rodio u devetoj minuti devetog sata devetog dana devetog mjeseca
1946. godine, govorila je esto njegova majka.
Bio je nizak, sitan ovjek elastinog hoda. Njegova mekana, svijetlosmea kosa rano se
prorijedila. Bio je pomalo razrok, a glas mu je bio promukao kao da je stalno prehlaen.
Govorio je neobino sporo, neprestano trepui.
U svojoj trideset drugoj godini radio je za advokatsku firmu Toma Lucea u Dallasu.
Kao mnogi ljudi oko Rossa Perota, Howell je veoma mlad doao na neobino odgovoran
poloaj. Njegova najznaajnija osobina bila je energija. John dobiva procese tako to radi
vie nego to to moe njegov protivnik", govorio je Luce. Svakog vikenda Howell je
provodio u svom uredu subotu ili nedjelju dovravajui to je trebalo dovriti, nastavljajui s
poslovima u kojima ga je prekinuo telefonski poziv i pripremajui se za idui tjedan. Bio je
oajan kad bi ga obiteljske obaveze liile tog estog radnog dana. Uz to je najee radio do
kasno u no i esto proputao da veera kod kue, zbog ega je njegova supruga Angela bila
ponekad nesretna.
Howell se, kao i Perot, rodio u Texarkani. Kao i Perot, bio je ovjek niskog rasta, ali
velike hrabrosti. Ipak je u podne 14. sijenja osjetio strah. Trebalo je da se sastane s
Dadgarom.
Prethodnog popodneva, neposredno nakon dolaska u Teheran, Howell se sastao s
Ahmadom Houmanom, novim mjesnim pravnim zastupnikom EDS-a. Doktor Houman mu
je savjetovao da se ne susree s Dadgarom, bar zasad; naime, lako je mogue da se Dadgar
sprema da pohapsi sve Amerikance iz EDS-a koji mu padnu aka, ne izuzimajui ni
odvjetnika.
Houman je istinski impresionirao Howella. Krupan, zaobljen ovjek ezdesetih godina,
dobro odjeven za iranske pojmove, bio je nekadanji predsjednik Iranske odvjetnike
komore. Iako nije naroito dobro govorio engleski, njegov drugi jezik bio je francuski,
ostavljao je dojam znalca i ovjeka od povjerenja.
Houmanov savjet bio je u skladu s onim to je Howellu govorio njegov instinkt. Uvijek
je nastojao da se to temeljitije pripremi za svaku konfrontaciju. Vjerovao je u staru maksimu
sudskih branilaca: nikad ne postavljaj pitanje ukoliko ve ne zna odgovor.
Houmanov savjet je potkrijepila Bunny Fleischaker. Amerikanka koja je imala prijatelje
Irance u Ministarstvu pravosua, Bunny je jo u prosincu upozorila Jayja Coburna da e
Paul i Bili biti uhapeni, ali u ono vrijeme nitko joj nije vjerovao. Dogaaji su potvrdili
vjerodostojnost njenih informacija i kad je poetkom sijenja nazvala Richa Gallaghera u
jedanaest uveer svaka njena rije primljena je ozbiljno.
Razgovor je podsjetio Gallaghera na telefonske pozive u filmu Svi predsjednikovi ljudi,
kad nervozni dostavljai razgovaraju s novinarima sluei se improviziranim iframa.
Bunny je poela razgovor rijeima:
- Znate li tko zove?
- Mislim da znam - rekao je Gallagher.
- Priali su vam o meni?
- Da.
Telefoni svih slubenika EDS-a su pod kontrolom i svi razgovori se snimaju, rekla je.
Nazvala ga je da mu kae kako postoji ozbiljna opasnost da Dadgar uhapsi jo neke
funkcionere EDS-a. Preporuila mu je da to prije napuste zemlju ili bar da se presele u hotel
u kome ima dosta stranih reportera. Lloyd Briggs, koji je kao Paulov zamjenik bio vjerojatno

109

prva Dadgarova meta, napustio je zemlju, bilo je i tako potrebno da otputuje u Sjedinjene
Drave i podnese izvjetaj pravnim savjetnicima EDS-a. Preostala dvojica, Gallagher i Keane
Taylor, preselili su se u ,,Hyatt.
Dadgar nije uhapsio nikoga od EDS-ovih ljudi, bar zasad.
Sve je to bilo dovoljno uvjerljivo za Howella. Odluio je da izbjegava susret s
Dadgarom dok ne sazna osnovna pravila igre.
A onda je, u pola devet ujutro, Dadgar upao u Bukuret".
Pojavio se s pratnjom od est istraitelja i zatraio da pregleda arhiv EDS-a. Howell,
skriven u jednoj kancelariji na drugom katu, nazvao je Houmana. Houman je, nakon krae
rasprave, savjetovao da sve osoblje EDS-a surauje s Dadgarom.
Dadgar je zahtijevao da vidi arhiv Paula Chiapparonea. Ormar s dokumentima u
uredu Paulove sekretarice bio je zakljuan i nitko nije mogao nai klju. Zbog toga je
Dadgar, naravno, jo upornije zahtijevao da pregleda arhiv. Keane Taylor je rijeio problem
na svoj karakteristino neposredni nain: donio je eljeznu polugu i silom otvorio ormar.
Howell se u meuvremenu iskrao iz zgrade, sastao se s doktorom Houmanom i otiao
u Ministarstvo pravosua.
Ni to nije prolo bez straha jer je bio prisiljen da se probije kroz divlju gomilu
demonstranata pred ministarstvom koji su traili putanje politikih zatvorenika.
Howell i Houman imali su zakazan sastanak s doktorom Kianom, Dadgarovim
pretpostavljenim.
Howell je rekao Kianu da je EDS ugledna firma koja se niim nije ogrijeila o zakon i
koja je spremna da surauje u svakoj istrazi kako bi sprala ljagu sa svog imena. Ali, ona eli
da njeni slubenici budu puteni iz zatvora.
Kian je rekao kako je dao nalog jednom svom pomoniku da zatrai od Dadgara da
ponovo razmotri cijeli sluaj.
Howellu je to zvualo kao da nije uinio nita.
Rekao je Kianu da bi elio razgovarati o smanjenju kaucije.
Razgovor je voen na perzijskome, a prevodio je Houman. Houman je rekao da Kian
nije kruto protiv smanjenja traenog iznosa. Moglo bi se, po Houmanovom miljenju,
oekivati da e biti prepolovljen.
Kian je dao Howellu pismenu dozvolu da posjeuje Paula i Billa u zatvoru.
Sastanak je proao praktino bez ikakvih rezultata, pomislio je Howell kasnije, ali ga
Kian bar nije uhapsio.
Kad se vratio u Bukuret" ustanovio je da ni Dadgar nije uhapsio nikoga.
Odvjetniki instinkt mu je govorio da izbjegava sastanak s Dadgarom, ali taj instinkt se
naao u sukobu s drugom stranom njegove linosti, nestrpljenjem. Bilo je trenutaka kad bi
Howell osjetio umor od sveg tog istraivanja, od priprema, predvianja, planiranja, trenutaka kad bi poelio da se uhvati ukotac s problemom umjesto da razmilja o njemu. Volio je
preuzeti inicijativu, natjerati suparnika da reagira na njegove poteze umjesto obratno. Tu
njegovu sklonost poticala je prisutnost Rossa Perota koji je svakog jutra prvi ustajao i pitao
svoje ljude to su juer uradili, a to namjeravaju poduzeti danas, uvijek za vratom svakome.
I tako je nestrpljenje nadvladalo opreznost, pa je odluio da se suoi s Dadgarom.
Zato je i bio uplaen.
Kad je bio nesretan, njegova ena bila je jo nesretnija.
U posljednja dva mjeseca Angela Howell nije imala prilike da esto vidi svog mua.
Vei dio studenog i prosinca proveo je u Teheranu pokuavajui nagovoriti Ministarstvo
zdravlja da plati dugove EDS-u. Kad se vratio u Sjedinjene Drave ostajao je u direkciji EDSa do kasnih nonih sati radei na problemu osloboenja Paula i Billa ukoliko nije bio u New
Yorku na sastanku s odvjetnicima Irancima. Trideset prvog prosinca Howell je doao kui u
vrijeme doruka, nakon to je proveo cijelu no radei u EDS-u, da bi naao Angelu i malog

110

devetomjesenog Michaela, sklupane ispred kamina u hladnoj, mranoj kui. Ledena oluja
prekinula je dovod struje. Preselio ih je u stan svoje sestre i ponovo odletio u New York.
Angela je sve to trpjela dok je mogla, ali kad je rekao da putuje u Teheran, strano se
uzrujala.
- Dobro zna to se tamo dogaa - rekla je. - Zato mora ponovo ii tamo?
Nevolja je bila u tome to nije imao uvjerljiv odgovor na to pitanje. Ni njemu samom
nije bilo jasno to e raditi u Teheranu. Radit e na problemu koji mu je povjeren, ali nije
znao kako. Da je mogao rei Sluaj, evo to treba uraditi, ja sam odgovoran za to i jedini
sam koji to moe obaviti" moda bi razumjela.
- John, ti ima obitelj. Potrebna mi je tvoja pomo da savladam sve ovo! - rekla je
mislei na ledene oluje, prekid opskrbe elektrinom energijom i dijete.
- ao mi je. Snai se kako najbolje zna, nastojat u da se redovno javljam - rekao je
Howell.
Nisu bili ona vrsta suprunika koji e izraziti svoja osjeanja viui jedno na drugo.
Mnogo puta kad bi je iznervirao ostajui do kasno na poslu, ostavljajui je da sama jede
veeru koju je spremila za njega, izvjesna hladnoa bila je ono to je zamjenjivalo svau. Ali,
ovo sad bilo je mnogo gore od proputene veere - ostavljao ih je, nju i dijete, kad im je bio
najpotrebniji.
Dugo su razgovarali te veeri. Angela nakon svega nije bila nimalo sretnija, ali se bar
pomirila sa sudbinom.
Nazvao ju je nekoliko puta, iz Londona a zatim iz Teherana. Na televiziji je vidjela
nerede i brinula se za njega. Brinula bi se jo vie da je znala na to se sprema.
Potisnuo je obiteljske brige u dubinu misli i otiao da potrai Abolhasana.
Abolhasan je bio najvii funkcioner meu Irancima, slubenicima EDS-a. Kad je Lloyd
Briggs otputovao u New York, Abolhasan je ostao da rukovodi EDS-om (Rich Gallagher,
jedini Amerikanac koji je ostao u gradu, nije imao rang direktora). Onda se vratio Keane
Taylor i preuzeo rukovoenje firmom, to je uvrijedilo Abolhasana. Taylor nije bio diplomat.
(Bili Gayden, duhoviti predsjednik EDS World Corporation, skovao je sarkastinu frazu
Keaneova osjeajnost steena u Korpusu mornarike pjeadije".) Dolo je do trvenja.
Meutim, Howell se slagao s Abolhasanom, koji je ne samo znao prevoditi s perzijskog nego
i objanjavati svojim amerikim poslodavcima iranske obiaje i metode.
Dadgar je poznavao Abolhasanovog oca, uvenog pravnika, a s Abolhasanom se sreo
prilikom sasluanja Paula i Billa. Zato je tog jutra Abolhasan imenovan za ovjeka za vezu s
Dadgarovim istraiteljima. Dobio je instrukcije da im osigura sve to zatrae.
- Mislim da bi trebalo da se sastanem s Dadgarom - rekao je Howell Abolhasanu. - to
kaete na to?
- Ja se slaem - rekao je Abolhasan. ena mu je bila Amerikanka i govorio je engleski s
amerikim naglaskom. - Mislim da to nee biti problem.
- Okej. Onda, idemo.
Abolhasan je odveo Howella u sobu za konferencije pored kabineta Paula
Chiapparonea. Dadgar i njegovi pomonici sjedili su za velikim stolom i pregledavali
financijsku dokumentaciju EDS-a. Abolhasan je zamolio Dadgara da doe u Paulov kabinet,
i tu mu predstavio Howella.
Dadgar mu je poslovno pruio ruku.
Sjeli su za stoli u uglu kabineta. Dadgar uope ne izgleda kao udovite, pomislio je
Howell. Vie kao pomalo umoran ovjek srednjih godina koji gubi kosu.
Howell je poeo tako da je ponovio pred Dadgarom ono to je rekao doktoru Kianu.
- EDS je ugledna firma koja nije uinila nita protuzakonito, i elimo suraivati s vama
u istrazi. Ali se ne moemo pomiriti s tim da dvojica naih funkcionera lee u zatvoru.
Dadgarov odgovor, koji je Abolhasan preveo, iznenadio je Howella.

111

Ako niste uinili nita protuzakonito, zato niste platili kauciju?

- To dvoje nema nikakve veze - rekao je Howell. - Kaucija je garancija da e se netko
pojaviti na suenju i vraa se onome tko ju je poloio bez obzira na to hoe li biti proglaen
krivim ili nee. Kaucija se vraa im se optueni pojavi na suenju, bez obzira na presudu.
Dok je Abolhasan prevodio njegove rijei, Howell se pitao da li je kaucija" rije koja u
engleskom jeziku tono odgovara onoj koju je na perzijskom upotrijebio Dadgar kad je
zatraio onih 12,750.000 dolara. Istovremeno, Howell se sjetio jo neega to bi moglo biti
vano. Na dan kad su Paul i Bili uhapeni razgovarao je preko telefona s Abolhasanom, koji
mu je rekao da je 12,750.000 dolara prema Dadgaru ukupan iznos to ga je ministarstvo do
tada bilo isplatilo EDS-u. Dadgar je svoju odluku obrazlagao tvrdnjom da EDS nema prava
na taj novac ako se pokae da mu je posao povjeren protuzakonito. (U ono vrijeme
Abolhasan nije preveo Paulu i Billu tu Dadgarovu opasku.)
Zapravo, EDS je bio naplatio mnogo vie od trinaest milijuna dolara, pa je primjedba
zvuala besmisleno i Howell vie nije razmiljao o njoj. Moda je to bila greka. Dadgar je
mogao jednostavno pogrijeiti u raunu.
Abolhasan je preveo Dadgarov odgovor.
- Ako su vai ljudi neduni, nema nikakvog razloga zato se ne bi pojavili pred sudom.
Prema tome, plaajui kauciju ne riskirate nita.
- Amerika korporacija tako neto ne moe uiniti - rekao je Howell. Nije lagao, ali
namjerno nije govorio cijelu istinu. - EDS je kompanija pod javnom kontrolom i po
amerikom zakonu o vrijednosnim papirima moe koristiti novac kojim raspolae iskljuivo
za dobrobit svojih akcionara. Paul i Bili su slobodni pojedinci i kompanija ne moe
garantirati da e se oni pojaviti pred sudom. Prema tome, novac kompanije ne smije se
trotiti na taj nain.
Bila je to poetna pregovaraka pozicija koju je Howell bio ve ranije formulirao ali je,
dok je Abolhasan prevodio njegove rijei, mogao vidjeti da one ne ostavljaju naroit dojam
na Dadgara.
- Kauciju treba da poloe njihove obitelji - nastavio je. - Upravo prikupljaju novac, ali
trinaest milijuna dolara ne dolazi u obzir. Naravno, ako se kaucija smanji na neki razuman
iznos, vjerojatno bi mogle da je plate.
Sve su to, naravno, bile lai. Kauciju se spremao platiti Ross Perot, ako bude morao i
ako Tom Walter pronae nain da prebaci novac u Iran.
Dolo je vrijeme da se i Dadgar iznenadi.
- Je li istina da ne moete prisiliti vae ljude da se pojave pred sudom?
- Naravno da je istina - rekao je Howell. - to da radimo, da ih drimo u lancima? Mi
nismo policija. Vidite, vi drite u zatvoru pojedince zbog protuzakonitih djela to ih je
navodno poinila kompanija.
- Ne, oni su u zatvoru zbog onoga to su osobno uinili - odgovorio je Dadgar.
- A to je?
- Izvlaili su novac od Ministarstva zdravlja pomou lanih izvjetaja o obavljenim
radovima.
- To se oigledno ne moe odnositi na Billa Gaylorda jer od njegovog dolaska u
Teheran ministarstvo nije platilo niti jedan od podnesenih rauna. Za to je onda on
optuen?
- Falsificirao je izvjetaje. Uostalom, ne doputam da me unakrsno ispitujete,
gospodine Howell.
Howell se iznenada sjetio da bi Dadgar mogao i njega baciti u tamnicu.
- Ja jo vodim istragu. Kad istraga bude zavrena, ja u ili pustiti vae klijente ili ih
izvesti pred sud - nastavio je Dadgar.
- Spremni smo da suraujemo s vama u istrazi - rekao je Howell. - A to bismo u
-

112

meuvremenu mogli poduzeti da Paul i Bili budu puteni?

- Platite kauciju.
- A ako budu puteni uz kauciju, hoe li im biti doputeno da otputuju iz Irana?
- Ne.

2.
Jay Coburn je proao kroz dvostruka klizna staklena vrata i uao u predvorje
Sheratona". S desne strane nalazio se dugaki pult recepcije, a s lijeve niz hotelskih
prodavaonica. U sredini predvorja stajao je kau.
U skladu s instrukcijama, kupio je na kiosku asopis Newsweek i sjeo na kau okrenut
prema vratima tako da vidi sve koji ulaze, pretvarajui se da ita.
Osjeao se kao linost iz pijunskog filma.
Plan akcije spasavanja nalazio se u stanju mirovanja dok Majid ne sazna pojedinosti o
pukovniku, komandantu zatvora. Coburn je prihvatio da u meuvremenu obavi jedan
posao za Perota.
Coburn je bio povezan s ovjekom nazvanim Duboko grlo (prema misterioznoj
linosti koja je reporteru Bobu Woodwardu u filmu Svi predsjednikovi ljudi osiguravala uvid
u duboku pozadinu" stvari). Duboko grlo bio je Amerikanac, savjetnik za upravne poslove
koji je funkcionarima stranih kompanija drao seminare o tome kako poslovati s Irancima.
Prije nego to su Paul i Bili uhapeni, Lloyd Briggs je angairao Duboko grlo da pomogne
EDS-u u naplati rauna od ministarstva. Duboko grlo je obavijestio Briggsa da e se EDS
nai u gadnoj nevolji, ali da bi se za dva i pol milijuna dolara sve moglo srediti. U to vrijeme
EDS je s prezirom preao preko tog savjeta. Vlada duguje novac EDS-u, a ne obratno. Iranci
su duni da sreuju stvari.
Hapenje je dalo teinu rijeima Dubokog grla (kao i upozorenjima Bunny
Fleischaker), pa se Briggs ponovo povezao s njima.
- E pa, sad su bijesni na vas - rekao je. - Bit e tee nego ranije, ali vidjet u to se moe
uiniti.
Nazvao je juer. Moe rijetiti problem, rekao je. Traio je sastanak u etiri oka s
Rossom Perotom.
Taylor, Howell, Young i Gallagher su bili jednoglasni u miljenju da se Perot ni u kom
sluaju ne smije izloiti opasnosti i pristati na takav sastanak. Bili su uasnuti da Duboko
grlo zna da se Perot nalazi u gradu. Zato je Perot zamolio Simonsa da na sastanak poalje
Coburna, i Simons je pristao.
Coburn je nazvao Duboko grlo i rekao mu da on predstavlja Perota.
- Ne, ne - rekao je Duboko grlo. - Mora doi Perot osobno.
- Onda posao otpada - odgovorio je Coburn.
- U redu, u redu - popustio je Duboko grlo i dao Coburnu potrebne instrukcije.
Trebalo je da Coburn u osam uveer ue u odreenu telefonsku govornicu u etvrti
Vanak, nedaleko od kue Keanea Taylora.
Tono u osam sati telefon u govornici je zazvonio. Duboko grlo je rekao Coburnu neka
ode u Sheraton", koji se nalazio u blizini, sjedne na kau u predvorju i ita Newsweek. Tu e
se sastati i identificirati jedan drugoga pomou lozinke. Duboko grlo e rei: Znate li gdje
se nalazi Avenija Pahlavi?" Ta avenija nalazila se jedan blok od Sheratona", ali Coburn je
trebao da odgovori: Ne, ne znam, tek sam stigao u grad.
Zato se osjeao kao u pijunskom filmu.
Prema Simonsovom savjetu, na sebi je imao veliki i dugaak kaput, onaj to ga je

113

Taylor nazvao kaput s reklame za gume Michelin". Cilj je bio ustanoviti hoe li Duboko
grlo zahtijevati da ga pretrese. Ako to ne uini, moi e na buduim sastancima nositi ispod
kaputa magnetofon i snimati razgovor.
Listao je stranice Newsweeka.
- Znate li gdje se nalazi Avenija Pahlavi?
Coburn je podigao pogled i ugledao mukarca priblino njegove visine i teine, u
ranim etrdesetim godinama, tamne zalizane kose, s naoalama.
- Ne, ne znam, tek sam stigao u grad.
Duboko grlo je nervozno pogledao oko sebe.
- Idemo - reko je. - Tamo.
Coburn je ustao i krenuo za njim u stranji dio hotela. Zastali su u mranom hodniku.
- Moram vas pretraiti - rekao je Duboko grlo.
Coburn je podigao ruke.
- ega se bojite?
Duboko grlo se prezrivo nasmijao.
- Ni u koga se vie ne moete pouzdati. U ovom gradu vie ne vrijede nikakva pravila.
Na brzinu je pretraio Coburna.
- Hoemo li se sad vratiti u predvorje?
- Ne, jer je predvorje moda pod nadzorom. Ne smijem riskirati da me vide s vama.
- Okej. to nam nudite?
Duboko grlo se ponovo prezrivo nasmijao.
- U gadnoj ste nevolji, momci - rekao je. - Jednom ste ve zabrljali, kad niste htjeli
sluati ljude koji poznaju ovu zemlju.
- Kako smo to zabrljali?
- Mislite da je ovo Texas. A nije.
- Ali, kako smo zabrljali?
- Za dva i pol milijuna dolara mogli ste se izvui iz svega ovoga. A sad e vas to stajati
est milijuna.
- to predlaete?
- Samo trenutak. Posljednji put ste me ostavili na cjedilu. Ovo vam je zadnja prilika.
Ovog puta nema izvrdavanja u zadnji as.
Duboko grlo se sve manje sviao Coburnu. ovjek se previe pravio vaan. Cijelo
njegovo dranje govorilo je: Vi ste obine budale i ja znam toliko toga vie nego vi da mi je teko
spustiti se na vau razinu.
- Kome treba da platimo? - upitao je Coburn.
- Prebacit ete novac na dani broj rauna u jednoj vicarskoj banci.
- A kako emo znati da emo za to dobiti ono to elimo?
Duboko grlo se nasmijao.
- ujte, kako se situacija razvija u ovoj zemlji, uplatu ete izvriti tek kad vam roba
bude isporuena. Tako se ovdje obavljaju poslovi.
- Okej, kako izgleda cijeli aranman?
- Lloyd Briggs e se sastati sa mnom u vicarskoj gdje emo otvoriti raun u banci i
potpisati sporazum koji e biti deponiran kod banke. Novac e biti deblokiran u trenutku
kad Chiapparone i Gaylord budu puteni. .. to e se dogoditi odmah, ako pustite mene da
vodim akciju.
- Tko e dobiti novac?
Duboko grlo je samo prijekorno zavrtio glavom.
- Samo, kakve garancije imamo da ste vi zaista ve sve sredili?
- ujte, ja vam samo prenosim informacije od ljudi koji su veoma bliski osobi s kojom
imate problema.

114

Mislite na Dadgara? ini se da nikad neete nauiti.

Coburn je imao zadatak da utvrdi to Duboko grlo predlae, ali i da procijeni tog
ovjeka. E pa, sad je saznao to je htio. Duboko grlo bio je teki pokvarenjak.
- Okej - rekao je Coburn. - Javit u vam se.
-

Keane Taylor je natoio malo ruma u veliku au, dodao led i napuni au do vrha
koka-kolom. To je bilo njegovo uobiajeno pie.
Taylor je bio krupan ovjek, visok metar osamdeset sedam i teak devedeset pet
kilograma, s grudima kao bava. Kad je bio u marincima igrao je ragbi. Briljivo se odijevao
i posebno je volio odijela s dugim prslucima i koulje s odvojenim kragnama na kopanje.
Nosio je velike naoale sa zlatnim okvirom. Bilo mu je trideset devet godina i kosa mu se
poela prorjeivati.
U mladosti, Taylor je bio vjeiti buntovnik. Izbaen je iz koleda. U marincima je bio
narednik, ali je iz disciplinskih razloga degradiran u obinog vojnika. Pa i dandanas nije
podnosio stalni nadzor. Odgovaralo mu je da radi u ogranku EDS World Corporation zato
to mu je sjedite bilo daleko od glavnog ureda.
A sad se naao pod stalnim nadzorom. Nakon etiri dana provedena u Teheranu Ross
Perot je sasvim podivljao.
Taylora je hvatao uas od same pomisli na veernje sastanke sa efom, na kojima je
trebalo podnijeti izvjetaj o uinjenom. Nakon to je zajedno s Howellom proveo cijeli dan
jurei naokolo po gradu, borei se s prometom, demonstracijama i krutim iranskim
slubenicima, trebalo je da objasni Perotu zato nisu postigli pod bogom nita.
Da sve budu gore, Perot je bio prisiljen da vei dio vremena provodi u hotelu. Iziao je
samo dva puta, jednom da bi otiao u ameriku ambasadu, a drugi put u tab amerike
vojne misije. Taylor se pobrinuo da mu nitko ne ponudi kljueve automobila ili iranski
novac kako bi suzbio eventualne Perotove elje da proeta. Posljedica je bila da se Perot
osjeao kao medvjed u kavezu, i podnositi mu izvjetaje bilo je kao ulaziti k medvjedu u
kavez.
Taylor konano bar nije vie morao da se pretvara kako ne zna nita o spasilakoj ekipi.
Coburn ga je odveo na sastanak sa Simonsom, i razgovarali su puna tri sata, ili, bolje reeno,
govorio je Taylor; Simons je samo postavljao pitanja. Sjedili su u dnevnoj sobi u Taylorovoj
kui, pepeo Simonsovih cigara padao je na Taylorov tepih, a Taylor je priao kako je Iran
slian ivotinji s odsjeenom glavom: glava, ministri i visoki funkcioneri, jo pokuavaju
izdavati nareenja, ali tijelo, iranski narod, radi ono to njemu odgovara. Prema tome, Paul i
Bili ne mogu biti osloboeni politikim pritiskom; treba ili platiti za njihovo osloboenje ili
ih izbaviti silom. Za ta tri sata Simons nije ni jednom promijenio ton glasa, nije izrazio
nikakvo vlastito miljenje, nije se ak ni pomaknuo iz naslonjaa.
Meutim, bilo je mnogo lake izii na kraj sa Simonsovim ledom nego s Perotovom
vatrom. Svakog jutra Perot bi pokucao na vrata dok se Taylor jo brijao. Taylor je svakog
dana ustajao malo ranije da bi bio spreman kad Perot doe, ali i Perot je svakog dana ustajao
ranije sve dok Taylor nije poeo fantazirati o tome kako Perot cijele noi prislukuje pred
vratima i eka da ga uhvati kad se bude brijao. Perot je dolazio pun ideja na koje je doao u
toku noi, s novim argumentima o Paulovoj i Billovoj nedunosti i novim planovima kako
nagovoriti Irance da ih puste. Taylor i John Howell, jedan visok drugi nizak, kao Batman i
Robin, odlazili su kolima u Ministarstvo pravosua ili u Ministarstvo zdravlja, gdje bi
inovnici za nekoliko sekundi sruili sve Perotove planove. Perot je svemu jo uvijek
pristupao na legalistiki, racionalan, ameriki nain i, prema Taylorovom miljenju, trebalo
je tek da shvati kako Iranci ne vode igru po tim pravilima.
To nije bilo sve to je pritiskalo Taylorove misli. Njegova supruga Mary i djeca, Mike i
Dawn, boravili su kod njegovih roditelja u Pittsburghu. I Taylorova majka i Taylorov otac

115

imali su vie od osamdeset godina, i oboje su bili loeg zdravlja. Majka je imala slabo srce, i
Mary se morala sama snalaziti u toj tekoj situaciji. Nije se alila, ali osjetio je, kad je
razgovarao s njom preko telefona, da nije sretna.
Taylor je uzdahnuo. Nije mogao rjeavati sve probleme ovog svijeta istovremeno.
Napunio je au do vrha, a zatim, nosei je paljivo, iziao iz sobe i uputio se u Perotov
apartman na veernje klanje.
Perot je etao gore-dolje po dnevnoj sobi svog apartmana, ekajui da se okupi
pregovaraka ekipa. U Teheranu nita nije uradio, i bio je svjestan toga.
U amerikoj ambasadi je primljen hladno. Odveli su ga u ured Charlesa Naasa, koji je
zamjenjivao ambasadora. Naas je bio ljubazan, ali je ispriao Perotu staru priu o tome kako
bi trebalo da EDS legalnim kanalima isposluje osloboenje Paula i Billa. Perot je traio da
razgovara s ambasadorom. Preao je pola svijeta da bi se sastao sa Sullivanom, i nee otii
prije nego to razgovara s njim. Na kraju je Sullivan doao, stegao Perotu ruku i rekao kako
nije bilo ba mudro dolaziti u Iran. Bilo je oito da je Perotova prisutnost problem i da je
Sullivan ve do grla sit problema. Govorio je neko vrijeme, ali nije sjeo i udaljio se im mu se
pruila prilika. Perot nije bio naviknut na takav odnos prema njemu. Bio je, konano, netko
u Americi i u normalnim okolnostima diplomat kao Sullivan potrudio bi se da bude bar
ljubazan, ako ne i usluan.
Perot se sastao i sa Louom Goelzom, koji je na njega ostavio dojam da je iskreno
zabrinut za sudbinu Paula i Billa, ali nije ponudio nikakvu konkretnu pomo.
Pred Naasovim uredom naletio je na skupinu vojnih ataea, koji su ga prepoznali. Od
kampanje za ratne zarobljenike, Perot je uvijek mogao raunati na topao prijem u vojnim
krugovima. Sjeo je s ataeima i povjerio im s kakvim se problemima bori. Rekli su mu
sasvim iskreno da mu ne mogu pomoi. ujte, zaboravite sve to ste proitali u novinama,
zaboravite sve to State Department javno govori", rekao mu je jedan od njih. Mi ovdje
nemamo nikakvog utjecaja, sve je izvan nae kontrole. . . U ambasadi samo gubite vrijeme."
Perot je uzalud izgubio vrijeme i u tabu amerike vojne misije. ef Cathy Gallagher,
pukovnik Keith Barlow, naelnik Komande za podrku Iranu, poslao je u ,,Hyatt automobil
neprobojan za zrna streljakog oruja. Perot je poveo sa sobom Richa Gallaghera. Voza je
bio Iranac; Perot se pitao na ijoj je on strani.
Sastali su se sa zrakoplovnim generalom Phillipom Gastom, naelnikom MAAG-a u
Iranu i generalom Dutchom" Huyserom. Perot je neto malo poznavao Huysera i sjeao ga
se kao vrstog, dinaminog ovjeka; meutim, sad je izgledao potpuno iscrpljen. Perot je
znao iz novina da je Huyser emisar predsjednika Cartera i da je doao sa zadatkom da
nagovori iranske vojne vlasti da podre zlosretnu Bahtiarovu vladu. Perot je zakljuio da
Huyser nema dovoljno otporan eludac za taj posao.
Huyser je iskreno rekao kako bi elio pomoi Paulu i Billu, ali da trenutno nema
nikoga u iranskim krugovima na koga bi se mogao osloniti; nije imao to da im da u
zamjenu. Pa i ako iziu iz zatvora, rakao je Huyser, i dalje e biti u opasnosti. Perot im je
rekao da se pobrinuo za to. Doveo je Bulla Simonsa da pazi na Paula i Billa kad budu
puteni. Huyser je prasnuo u smijeh, a nekoliko trenutaka kasnije i Gast je shvatio u emu je
ala. Znali su tko je Simons i znali su da se priprema na neto znatnije nego da bude dadilja.
Gast je ponudio gorivo za Simonsa, ali to je bilo sve. Tople rijei od vojnika, hladne
rijei u ambasadi, malo ili nimalo pomoi od jednih i od drugih. A od Howella i Taylora
samo isprike.
Sjedenje u hotelskoj sobi dovodilo je Perota do ludila. Tog dana Cathy Gallagher ga je
bila zamolila da pazi na njenog pudla, Buffyja. To je, kad je govorila o tome, zvualo kao
posebna ast, dokaz koliko cijeni Perota, i on je bio tako iznenaen da je pristao. Dok je
sjedio i promatrao ivotinju pomislio je kako je to prilino neobino zanimanje za lidera

116

velike meunarodne kompanije i pitao se kako je mogao dopustiti da ga na to nagovore.

Keane Taylor, koji je nalazio da je sve to strano smijeno, nije mu nimalo popravio
raspoloenje. Nakon nekoliko sati Cathy se vratila od frizera, ili gdje je ve bila, i uzela psa.
Ali Perot je ostao mrano raspoloen.
Netko je pokucao na vrata i uao je Taylor nosei svoje uobiajeno pie. Iza njega su
doli John Howell, Rich Gallagher i Bob Young. Svi su sjeli.
- Kao prvo - rekao je Perot - jeste li im rekli da garantiramo da e u roku od mjesec
dana nakon postavljanja zahtjeva moi sasluati Paula i Billa bilo gdje u Americi ili Evropi, u
bilo koje vrijeme u toku slijedee dvije godine?
- Njih taj prijedlog ne zanima - rekao je Howell.
- Kako to, ne zanima ih?
- Samo ponavljam ono to su mi rekli. . .
- Ali, ako je ovo istraga, a ne pokuaj ucjene, onda im je najvanije da budu sigurni da
e ako bude potrebno uvijek moi sasluati Paula i Billa.
- Oni su sad ve sigurni u to. Mislim da ne vide nikakav razlog da sad mijenjaju neto.
To je bilo da poludi. inilo se da nema naina na koji se moe razgovarati s tim
Irancima, na koji ih se moe urazumiti.
- Jeste li predloili da puste Paula i Billa s tim da ostanu pod nadzorom amerike
ambasade?
- I taj prijedlog su odbili.
- Zato?
- Nisu rekli zato?
- Jeste li ih pitali?
- Ross, oni nisu duni nita objanjavati. Oni su ovdje vlast, i toga su svjesni.
- Ali oni su odgovorni za sigurnost zatvorenika.
- To je odgovornost koja im, ini se, ne pada previe teko.
- Ross, oni ne igraju po naim pravilima - rekao je Taylor. - Strpati dvojicu ljudi u
zatvor, za njih nije nita naroito. Ni sigurnost Paula i Billa nije za njih nita naroito. . .
- Pa po kakvim pravilima onda igraju? Moete li mi to rei?
Netko je pokucao na vrata i uao je Coburn u kaputu ovjeka s Michelinove reklame i
crnoj vunenoj kapi. Perot je odmah sinuo; moda donosi dobre vijesti.
- Jesi li se sastao s Dubokim grlom?
- Jesam, naravno - rekao je Coburn, skidajui kaput.
- U redu, da ujemo.
- Kae da moe isposlovati putanje Paula i Billa za est milijuna dolara. Novac treba
uplatiti na raun banke u vicarskoj, s tim da bude deblokiran kad Paul i Bili napuste Iran.
- Do vraga, pa to nije ni tako loe - rekao je Perot. - Utedjeli bismo pedeset centi na
svaki dolar. A po amerikim zakonima sve bi bilo ak legalno, praktino se radi o otkupnini.
A kakav je ovjek taj Duboko grlo?
- Nemam povjerenja u tog kopilana - rekao je Coburn.
- Zato?
Coburn je slegnuo ramenima.
- Ne bih ti mogao rei, Ross.. . Nekako je neuhvatljiv, ljigav. . . Sklon da se pravi vaan.
. . Ne bih mu dao ezdeset centi da ode u prodavaonicu i donese mi kutiju cigareta...
Govorim o tome kakav sam dojam stekao.
- Da, ali uj, to drugo moe oekivati? - rekao je Perot. - U pitanju je mito, a takvim se
poslovima ne bavi ba cvijet ovjeanstva.
- Rekao si pravu rije - umijeao se Howell. - U pitanju je mito. - Govorio je polako,
svojim grlenim glasom, ali neobino strastveno. - To mi se ni najmanje ne svia.
- Ne svia se ni meni - rekao je Perot. - Ali, svi vi cijelo vrijeme govorite kako Iranci ne

117

igraju po naim pravilima.

- Da, ali uj - nastavio je Howell vatreno - slamka za koju se cijelo vrijeme drim je
injenica da nismo uinili nita protuzakonito. . . i jednog dana, nekako, negdje, netko e to
shvatiti i sve ovo e nestati kao ruan san. . . Teko mi je ispustiti tu slamku.
- Dosad nas nije daleko dovela.
- Ross, siguran sam da e nam vrijeme i strpljenje donijeti uspjeh. A ako se upustimo u
mito, izgubit emo svoj pravno vrsti poloaj!
Perot se obratio Coburnu.
- Moemo li biti sigurni da je Duboko grlo ugovorio posao s Dadgarom?
- To ne moemo znati - rekao je Coburn. - Njegov argument je da ne plaamo dok ne
dobijemo to elimo, pa to onda moemo izgubiti?
- Sve - rekao je Howell. - Ne obazirui se na to to je zakonito u Sjedinjenim Dravama,
to bi moglo zapeatiti nau sudbinu u Iranu.
- Stvar zaudara - rekao je Taylor. - Sve to zaudara.
Perot je bio iznenaen njihovim reagiranjem. I njemu je pomisao na mito bila odvratna,
ali je bio spreman da prekri svoja naela samo da izvue Paula i Billa iz zatvora. Dobar glas
EDS-a bio je za njega neto najdragocjenije i nije imao nimalo volje da ga pokvari aktom
korupcije; u tom pogledu mislio je isto to i John Howell. No, Perot je znao neto to Howell
nije znao, da su pukovnik Simons i njegov spasilaki odred suoeni s mnogo ozbiljnijim
rizikom.
- Od naeg dobrog glasa Paul i Bili dosad nisu imali neke naroite koristi - rekao je
Perot.
- Nije u pitanju samo na dobar glas - ostao je uporan Howell. - Dadgar je sad posve
uvjeren da nismo poinili krivino djelo korupcije. Ali, ako nas uhvati u pokuaju
podmiivanja, to bi mu moglo dobro doi da opravda svoje postupke.
U tome ima neega, pomislio je Perot.
- Misli da bi ovo mogla biti zamka?
- Da!
Tvrdnja nije bila bez osnove. U nemogunosti da doe do bilo kakvih dokaza protiv
Paula i Billa, Dadgar sugerira Dubokom grlu da je spreman primiti mito, a onda, kad Perot
padne u tu klopku, objavljuje cijelom svijetu kako je EDS firma koja se slui podmiivanjem.
Nakon toga mogao bi ih baciti u tamnicu zajedno s Paulom i Billom. I u tamnici bi i ostali,
jer bi bili krivi.
- U redu - rekao je Perot oklijevajui. - Nazovi Duboko grlo i reci mu hvala, ne dolazi u
obzir.
- Okej - rekao je Coburn i ustao.
Proao je jo jedan dan bez ikakvog rezultata, pomislio je Perot. Irancima nikako ne
moe doskoiti. Politiki pritisak ignoriraju, podmiivanje bi moglo samo sve pokvariti. A
ako EDS plati kauciju, Paul i Bili bit e i dalje zadrani u Iranu.
inilo se da je Simonsov odred rjeenje koje najvie obeava.
Ali, to nee rei pregovarakoj ekipi.
- U redu - rekao je. - Sutra emo pokuati ponovo.

3.
Visoki Keane Taylor i niski John Howell, slini Batmanu i Robinu, uinili su 17. sijenja
jo jedan pokuaj. Odvezli su se u zgradu Ministarstva zdravlja na Eisenhowerovoj aveniji, s
Abolhasanom kao prevodiocem, i u deset sati sastali se s Dadgarom. S Dadgarom su bili

118

inovnici Organizacije socijalnog osiguranja, odjela u ministarstvu koje nije moglo raditi bez
raunara EDS-a.
Howell je odluio da odustane od dosadanje pregovarake pozicije, od tvrdnje da
EDS ne moe platiti kauciju jer to zabranjuje ameriki zakon. Bilo je isto tako beskorisno
pokuavati da se sazna za to su Paul i Bili optueni i na osnovi kakvih dokaza; Dadgar je s
lakoom izvrdavao odgovor objanjenjem da je istraga jo u toku. Nevolja je bila u tome to
Howell nije imao novu strategiju kojom e zamijeniti staru. Igrao je poker bez karata u ruci.
Moda e Dadgar danas podijeliti nove.
Dadgar je poeo razgovor objanjenjem kako osoblje Organizacije socijalnog osiguranja
zahtijeva da im EDS preda ureaj poznat pod nazivom Centar podataka 125.
Taj mali raunar, sjetio se Howell, obraunavao je plae i mirovine osoblja Organizacije
socijalnog osiguranja. Ti ljudi su zapravo htjeli da se dokopaju svojih plaa bez obzira na to
to su osiguranici prestali primati naknade iz fondova socijalnog osiguranja.
- To nije tako jednostavno - rekao je Keane Taylor. - Predaja bi predstavljala prilino
sloenu operaciju koja se ne bi mogla izvesti bez veeg broja iskusnih strunjaka. A oni se,
kao to znate, nalaze u Sjedinjenim Dravama.
- Onda ih dovedite natrag - odgovorio je Dadgar.
- Toliko glup nisam - rekao je Taylor.
Finoa koju je Taylor stekao kod marinaca poela je dolaziti do izraaja, pomislio je
Howell.
- Ako nastavi ovako govoriti, uhapsit u ga - rekao je Dadgar.
- Kao to bi se dogodilo mojim ljudima kad bih ih vratio u Iran - rekao je Taylor.
- Moete li garantirati da osoblje koje se vrati nee biti hapeno ni maltretirano na bilo
koji nain? - umijeao se Howell.
- Ne mogu dati nikakvu formalnu garanciju - odgovorio je Dadgar - ali vam mogu dati
svoju asnu rije.
Howell je uputio brz, zabrinut pogled Tayloru. Taylor nije rekao nita, ali se po izrazu
njegovog lica vidjelo da za Dadgarovu asnu rije ne bi dao prebijene pare.
- Moemo, naravno, prouiti mogunosti za izvoenje predaje - rekao je Howell.
Dadgar mu je, ako nita drugo, dao neto oko ega se mogao pogaati, premda to nije bilo
mnogo. - Naravno, bit e potrebno poduzeti neke mjere osiguranja. Morat ete, na primjer,
potvrditi da ste primili stroj u ispravnom stanju. . . ali, moda bi to mogli obaviti posebno
angairani, nezavisni eksperti. . .
Howell je bacio udicu. Predaja raunara, ako do nje doe, imat e svoju cijenu,
osloboenje Paula i Billa.
Ali Dadgar je razorio tu primisao svojom prvom reenicom.
- Moji istraitelji dobijaju svakog dana nove pritube na raun vae kompanije,
pritube koje opravdavaju poveanje kaucije. Meutim, ukoliko pokaete dobru volju da
suraujete u predaji Centra podataka 125, ja u zauzvrat prei preko novih pritubi i
odustati od poveanja kaucije.
- Do avola, to je najobinija ucjena! - rekao je Taylor.
Howell je postao svjestan da je Centar podataka 125 sporedan. Bilo je oito da je
Dadgar potegao to pitanje na zahtjev inovnika socijalnog osiguranja, ali mu do njega nije
bilo stalo toliko da bi ponudio neki ozbiljniji ustupak. Do ega mu je onda bilo stalo?
Howell se sjetio Lucia Randonea, koji je dijelio eliju s Paulom i Billom. Randoneovu
ponudu da im pomogne prouavao je direktor EDS-a Paul Bucha koji je otiao u Italiju da
razgovara s Randoneovom kompanijom Condotti dAcqua. Bucha je izvijestio da je
kompanija gradila stambene blokove u Teheranu kad je iranski investitor ostao bez novca.
Kompanija je, dakako, obustavila radove, ali mnogi Iranci bili su unaprijed platili stanove u
novogradnjama. U postojeoj atmosferi nije bilo nikakvo udo da su za obustavljanje gradnje

119

optueni stranci, pa je Randone uhapen kao rtveni jarac. Kompanija je u meuvremenu

pronala nove izvore financiranja i nastavila s radovima, a istovremeno je iz zatvora puten
Randone, u okviru aranmana to ga je s vlastima sklopio iranski odvjetnik Ali Azmaje.
Bucha je javio i to da Talijani neprestano ponavljaju: Zapamtite, Iran e uvijek ostati Iran,
nikad se nee promijeniti! To je trebalo da bude mig kako je mito uvijek dio poslovnog
aranmana. Howell je znao i to da je odvjetniki honorar tradicionalni nain plaanja mita.
Odvjetnik e za svoj posao uzeti, recimo, tisuu dolara, platiti deset tisua dolara mita i
podnijeti raun svom klijentu na jedanaest tisua dolara. To podsjeanje na korupciju strano
je nerviralo Howella, ali je ipak otiao da razgovara s Azmajeom, koji mu je rekao kako
EDS nema pravni nego poslovni problem*1. Ako se EDS nagodi s Ministarstvom zdravlja,
Dadgar e se povui. Azmaje nije ni spomenuo mito.
Sve je to i poelo, pomislio je Howell, kao poslovni problem. Kupac nije imao novaca da
plati, a izvoa je odbio da nastavi s radom. Da li bi se mogao postii kompromis, da EDS
ponovo ukljui raunare, a ministarstvo da plati bar dio duga? Odluio je da postavi
Dadgaru direktno pitanje.
- Da li bi pomoglo kad bi EDS revidirao svoj ugovor s Ministarstvom zdravlja?
- To bi bilo od velike koristi - odgovorio je Dadgar. - To ne bi bilo pravno rjeenje naeg
problema, ali bi moglo biti praktino rjeenje. U svakom sluaju, bilo bi teta dopustiti da
propadne sav trud uloen u kompjutorizaciju rada ministarstva.
Zanimljivo, pomislio je Howell. ele suvremen sistem socijalnog osiguranja, ili novac
natrag. Hapenje Paula i Billa uz kauciju od trinaest milijuna dolara bio je njihov nain da
natjeraju EDS da bira izmeu ta dva rjeenja, bez treeg. Konano poinjemo razgovarati
otvoreno.
Odluio je da nastupi otvoreno.
- Naravno, dok su Chiapparone i Gaylord u zatvoru nikakvi pregovori ne dolaze u
obzir.
- Razmislite - odgovorio je Dadgar. - Ako zaponete pregovore u dobroj vjeri
ministarstvo e me pozvati i ja mogu promijeniti optubu, smanjiti iznos kaucije, pa ak i
pustiti Chiapparonea i Gaylorda na osnovi njihovog osobnog jamstva.
Nita otvorenije nije se moglo rei, pomislio je Howell. Bit e najbolje da EDS
porazgovara s ministrom zdravlja.
Otkako je ministarstvo prestalo plaati raune, u Iranu su izvrene dvije promjene
vlade. Doktora eikholeslamizadeha, koji se sad nalazio u zatvoru, zamijenio je neki general,
a onda, kad je premijer postao Bahtiar, generala je zamijenio novi ministar zdravlja. Tko je taj
novi ovjek, pitao se Howell, i kakvim e se pokazati?
- Gospodine ministre, telefonira gospodin Young iz amerike kompanije EDS - rekla je
sekretarica.
Doktor Razmara je duboko udahnuo.
- Recite mu da ameriki biznismeni vie ne mogu jednostavno podii slualicu, nazvati
ministra iranske vlade i razgovarati s njim kao da je njihov slubenik - rekao je. Zatim je
podigao glas. - Ti dani su proli!
Zatim je zatraio da mu donesu dosje kompanije EDS.
Manuehr Razmara proveo je Boi u Parizu. kolovan u Francuskoj, bio je specijalist
kardiolog, i oenjen Francuskinjom smatrao je Francusku svojom drugom domovinom.
Francuski je govorio kao Francuz. Bio je lan Iranskog nacionalnog medicinskog savjeta i
prijatelj ahpura Bahtiara. Kad je Bahtiar postao predsjednik vlade, pozvao je svog prijatelja
Razmaru da se vrati iz Pariza i da prihvati dunost ministra zdravlja.
Dosje firme EDS donio mu je doktor Emrani, pomonik ministra zaduen za socijalno
osiguranje. Emrani je preivio dvije promjene vlade; bio je tu i kad su nevolje poele.

120

Razmara je itao dosje i gnjev u njemu je rastao. Projekt EDS-a bio je luaka zamisao.
Osnovna cijena radova po ugovoru bila je etrdeset osam milijuna dolara, a s aneksima je
dostizala gotovo devedeset milijuna. Razmara se sjetio da u Iranu na trideset dva milijuna
stanovnika ima dvanaest tisua aktivnih lijenika; da ezdeset etiri tisue sela nema tekuu
vodu. . . Oni koji su potpisali ugovor s EDS-om, zakljuio je, bili su ili luaci ili izdajice, ili i
jedno i drugo. ime bi mogli eventualno opravdati troenje milijuna dolara na kompjutore
dok ljudi ive bez takvih osnovnih higijenskih potreba kao to je ista voda? Postojalo je
samo jedno objanjenje, bili su podmieni.
E pa, to e i platiti. Emrani je bio pripremio taj dosje za specijalni sud koji je vodio
procese protiv korumpiranih dravnih slubenika. Uhapena su tri ovjeka: bivi ministar
doktor eikholeslamizadeh i dvojica njegovih pomonika, Reza Neghabat i Nili Arame. Tako
i treba. Krivica za nastale nevolje treba da padne prvenstveno na Irance. No, Amerikanci su
takoer krivi. Ameriki biznismeni i njihova vlada poticali su aha na te lude zamisli i iz toga
izvlaili profite; sad e to i platiti. Dalje, prema dosjeu, EDS se pokazao kao krajnje
nesposobna firma. Raunari nisu proradili ni nakon dvije i pol godine, a sam projekt
automatizacije tako je poremetio rad u Emranijevom odjelu da ni stari sistem vie nije funkcionirao. Rezultat je bio da Emrani uope nije mogao pratiti izdatke svog odjela. To je bio
osnovni razlog zato je ministarstvo prekorailo budet, tvrdilo se u dosjeu.
Razmara je primijetio da je Ambasada Sjedinjenih Drava prosvjedovala zbog hapenja
dvojice Amerikanaca, Chiapparonea i Gaylorda, bez ikakvih dokaza protiv njih. To je bio
tipian ameriki postupak. Razumljivo je da nikakvih dokaza nema. Mito se ne plaa ekom.
Ambasada je bila zabrinuta za sigurnost dvojice zatvorenika. Za Razmaru to je zvualo kao
ironija. On treba da se brine za svoju sigurnost. Svakog dana kad je odlazio u ured pitao se
hoe li se iv vratiti kui.
Zatvorio je dosje. Nije osjeao ni najmanju simpatiju za EDS i njegove uhapene
funkcionare. ak i kad bi htio da ih oslobodi, to mu ne bi uspjelo, razmiljao je. Antiameriko raspoloenje naroda ubrzo e dostii toku kljuanja. Vladu iji je Razmara bio
lan, Bahtiarov reim, postavio je ah i zbog toga je vladalo miljenje da je naklonjena
Amerikancima. U tako uskomeanoj zemlji svaki ministar koji bi pokuao da se zaloi za
dvojicu pohlepnih Amerikanaca, kapitalistikih lakeja, bio bi smjesta razrijeen dunosti, ako
ne i linovan, s punim pravom. Razmara je usmjerio svoju panju na vanija pitanja.
Sutradan mu je sekretarica rekla:
- Gospodine ministre, gospodin Young iz amerike kompanije EDS moli da ga primite.
Arogancija tih Amerikanaca mogla je zaista razbjesniti ovjeka.
- Ponovite mu ono to sam juer rekao - odgovorio je Razmara - a zatim mu dajte pet
minuta vremena da se pokupi iz zgrade.

4.
Najvei problem za Billa bilo je vrijeme.
Razlikovao se od Paula po mnogo emu. Za Paula, nemirnog, agresivnog, tvrdoglavog,
ambicioznog, ono najgore u zatvoru bio je osjeaj bespomonosti. Bili je po prirodi bio
smireniji; postao je svjestan da ne moe uiniti nita osim moliti se, pa se prepustio
molitvama. (Nije nikad otvoreno pokazivao svoju religioznost, molio se kasno nou, prije
odlaska na poinak, ili rano izjutra dok su ostali jo spavali.) Najtee od svega mu je padala
muna sporost kojom je prolazilo vrijeme. Jedan dan u stvarnom svijetu, dan u toku koga je
trebalo rjeavati probleme, donositi odluke, telefonirati i prisustvovati sastancima, nije uope
predstavljao spomena vrijedno vrijeme; jedan dan u zatvoru bio je beskrajan. Bili je pronaao
formulu za preraunavanje realnog vremena u zatvorsko vrijeme:

121

Realno vrijeme Zatvorsko vrijeme

1 sekunda= 1minuta
1 minuta = 1 sat
1 sat
= 1 dan
1 tjedan = 1mjesec
1 mjesec = 1godina
Vrijeme je za Billa poprimilo tu novu dimenziju nakon to je u zatvoru proveo dva-tri
tjedna, kad mu je postalo jasno da nema brzog rjeenja njihovog problema. Za razliku od
kriminalaca, nije bio osuen na tri mjeseca, na pet godina, pa nije mogao nai utjehu u
precrtavanju dana na kalendaru ili u nekom drugom nainu odbrojavanja dana do
osloboenja. Bilo je potpuno svejedno koliko dana je prolo; vrijeme koje jo treba da
provede u zatvoru bilo je neodreeno i prema tome beskrajno.
inilo se da Perzijanci s kojima dijeli eliju ne misle tako. Bio je to kulturni kontrast
koji je mnogo govorio. Amerikance, nauene da idu za brzim rezultatima, najvie je muila
neizvjesnost; Iranci su, kao i u poslu, jednostavno ekali fardah, sutra, idui tjedan, jednom,
eventualno.
Ipak, kako je stisak ahove ake slabio, Billu se inilo da kod nekih poinje primjeivati
znake oajanja; zbog toga je izgubio povjerenje u njih. Pazio je da im ne povjeri tko je stigao
u Teheran iz Dallasa i kako napreduju pregovori o njihovom putanju iz zatvora. Bojao se
da bi mogli, hvatajui se za slamku, pokuati da te informacije prenesu zatvorskim vlastima.
Postao je ve dobro prilagoena zatvorska ptiica. Nauio je da ne primjeuje
prljavtinu i insekte, navikao se na hladnu, krobastu, neukusnu hranu. Nauio je da ivi
unutar uskih, jasno definiranih osobnih granica, na svom zatvorenikom tlu. I ostao je
aktivan.
Naao je nain na koji e ispuniti beskrajne dane. itao je knjige, uio Paula da igra ah,
vjebao u predvorju, razgovarao s Irancima traei da mu prevedu svaku rije vijesti na
radiju i televiziji, i molio se. Nainio je detaljan plan zatvora tako to je izmjerio elije i
hodnike i nacrtao odgovarajue skice. Vodio je dnevnik u koji je upisivao i najtrivijalnije
pojedinosti iz zatvorskog ivota, sve ono to je saznao od posjetilaca, i dnevne novosti.
Umjesto imena koristio je inicijale, a ponekad je unosio u dnevnik izmiljene dogaaje ili
izmijenjene opise stvarnih dogaaja kako bi zbunio vlasti ako ga zaplijene i pokuaju itati.
Kao zatvorenici u cijelom svijetu, oekivao je posjetioce eljno kao dijete Boi. Ljudi iz
EDS-a donosili su pristojnu hranu, toplu odjeu, knjige i pisma od kue. Jednog dana Keane
Taylor mu je donio sliku njegova estogodinjeg sina Christophera kako stoji ispred boine
jelke. Pogled na djeaka, makar na fotografiji, ispunjavao je Billa novom snagom; podsjeao
ga je na sve ono emu se moe nadati i jaao u njemu odlunost da izdri i da ne oajava.
Bill je pisao pisma Emily i davao ih Keaneu da ih proita preko telefona. Poznavao je
Keanea ve deset godina i bili su prilino bliski; zajedno su stanovali poslije evakuacije. Bili
je znao da Keane nije bezosjeajan kako se to o njemu govorilo, polovina toga bila je gluma,
ali mu je ipak bilo neugodno kad je pisao volim te znajui da e to itati Keane. Savladao
je tu nelagodnost jer je strahovito elio da kae Emily i djeci koliko ih voli, za svaki sluaj,
ako mu se vie ne prui prilika da im to kae osobno. Njegova pisma bila su slina onima to
ih piu piloti prije polijetanja na neki opasan zadatak.
Najdragocjeniji poklon to su ga donosili posjetioci bile su vijesti. Prekratki susreti u
niskoj zgradi u dvoritu prolazili su u raspravama o raznim nastojanjima da se Paul i Bili
izvuku iz zatvora. Billu se inilo da je kljuni faktor vrijeme. Prije ili kasnije neki e pokuaj
uspjeti.
Na nesreu, kako je vrijeme prolazilo, Iran je tonuo sve dublje. Sile revolucije dobivale
su sve jai zamah. Hoe li EDS-u uspjeti da izvue Paula i Billa prije nego to cijela zemlja

122

eksplodira?
Za ljude iz EDS-a postajalo je sve opasnije da odlaze u juni dio grada u kome se
nalazio zatvor. Paul i Bili nikad nisu znali kad e se pojaviti naredni posjetilac i hoe li neki
posjetilac uope doi. Nakon to su prola etiri, pa i pet dana bez posjetilaca, Bili se poeo
pitati nisu li svi moda otputovali u Sjedinjene Drave i ostavili njega i Paula same. S
obzirom na nemogue visoku kauciju i krajnje opasne teheranske ulice, moda su digli ruke
od njih kao od izgubljenog sluaja? Moda su bili prisiljeni da odu, protiv vlastite volje,
kako bi spasili vlastite ivote? Bili se sjeao amerikog povlaenja iz Vijetnama i kako su
helikopteri izvlaili posljednje slubenike ambasade sa krova zgrade, i nije mu bilo teko
zamisliti istu takvu scenu u amerikoj ambasadi u Teheranu.
S vremena na vrijeme bi ga ohrabrio posjet nekog slubenika ambasade. I za njih je bilo
riskantno dolaziti u taj dio grada, a nikad nisu donijeli neku vijest o konkretnim naporima
vlade da pomogne Paulu i Billu. Bili je doao do zakljuka da je State Department
jednostavno nesposoban.
Posjeti doktora Houmana, njihovog iranskog pravnog savjetnika, bili su u poetku
ohrabrujui, a onda je Bili postao svjestan da doktor Houman, na tipino iranski nain,
obeava mnogo, a ini malo. Neuspjeh sastanka s Dadgarom izazvao je oajniku
potitenost. Bilo je strano gledati s kakvom je lakoom Dadgar nadigrao Houmana i koliko
je vrsto Dadgar odluio da zadri Paula i Billa u zatvoru. Te noi Bili nije ni oka sklopio.
Razmiljajui o kauciji nalazio je da je suma fantastina. Nitko nikad nije platio tako
visoku otkupninu, bilo gdje u svijetu. Sjeao se pria o amerikim poslovnim ljudima
kidnapiranim u Junoj Americi za koje je traena otkupnina od jednog ili dva milijuna
dolara (obino su ubijani bez obzira na novac). U drugim sluajevima kidna- piranja
milijunaa, politiara i raznih slavnih linosti, otmiari su traili tri-etiri milijuna dolara,
nikad trinaest. Nitko nee toliko platiti za Paula i Billa.
Osim toga, ni ta golema suma ne bi im osigurala pravo da napuste zemlju. Vjerojatno
bi ostali u kunom zatvoru u Teheranu, dok masa ne preuzme vlast. Kaucija je ponekad vie
podsjeala na klopku nego na spas. Bila je to kvaka 22.
Sve to iskustvo bila je svojevrsna lekcija o vrijednostima. Bili je nauio da moe bez
svoje udobne kue, svojih kola, birane hrane i iste odjee. Nije nimalo strano ivjeti u
prljavoj sobi gdje po zidovima mile insekti. Sve to je imao u ivotu bilo mu je oduzeto, i
otkrio je da je obitelj jedino do ega mu je doista stalo. Kad se doe do jezgra stvari vani su
samo Emily, Vicki, Jackie, Jenny i Chris.
Coburnov posjet ga je razveselio. Kad je ugledao Jayja u onom irokom kaputu i
vunenoj kapi, i jo s riom bradom, Bili je smjesta zakljuio kako on nije doao u Teheran da
bi djelovao legalnim kanalima. Coburn je proveo vei dio posjeta razgovarajui s Paulom, i
ako je Paul uo od njega neto vie, on to nije prenio Billu. Bili nije imao nita protiv; i tako
e ubrzo saznati sve to treba da zna.
Sutradan nakon Coburnova posjeta stigle su loe vijesti. esnaestog sijenja ah je
napustio zemlju.
Televizor u predvorju zatvora ukljuen je, iznimno, u rano poslije podne i Paul i Bili,
zajedno sa svim ostalim zatvorenicima, promatrali su kratku ceremoniju u carskom
paviljonu na aerodromu Mehrabad. Tu je bio ah sa suprugom, sa troje od etvoro djece,
punicom i gomilom dvorjana. Ispraao ih je premijer ahpur Bahtiar sa skupinom generala.
Bahtiar je poljubio aha u ruku i kraljevska obitelj s pratnjom otila je u avion.
Ljudi iz ministarstva, sadanji zatvorenici, bili su sumorno raspoloeni; veina njih bili
su, na ovaj ili onaj nain, prijatelji ahove obitelji ili krugova oko nje. Njihovi su zatitnici
sad odlazili. To je u najmanju ruku znailo da se moraju pomiriti s dugim bbravkom u
zatvoru. Bili je osjeao da je ah ponio sa sobom posljednju ansu da ishod dogaaja u Iranu
bude povoljan za Ameriku. Sad e zavladati jo vei kaos i zbrka. Amerikanci u Teheranu

123

nai e se u jo veoj opasnosti, a izgledi za brzo osloboenje Paula i Billa bit e jo manji.
Ubrzo nakon to je na televiziji prikazano uzlijetanje ahovog mlanjaka, Billu se
uinilo da uje potmulu buku, slinu uzvicima gomile u daljini, koja je dopirala odnekud
izvan zatvora. Buka je ubrzo prerasla u pravi pandemonij uzvika, klicanja i zavijanja
automobilskih sirena. Izvor buke ubrzo je prikazan na televiziji. Na stotine tisua Iranaca
kretalo se ulicama kliui ah raft! ah je otiao! Paul je rekao da ga to podsjea na
novogodinju paradu u Philadelphiji. Svi automobili su vozili s upaljenim svjetlima i
uglavnom sa stalno ukljuenim sirenama. Mnogi vozai su na brisae privezali razne krpe, a
onda ih ukljuili tako da kreui se lijevo-desno mau krpama kao zastavicama. Ulicama su
se kretali kamioni puni razdraganih mladih ljudi, a irom grada masa je ruila i razbijala
kipove aha. Bili se pitao to e gomila jo uiniti, a to ga je navelo da se upita to e uiniti
straari i ostali zatvorenici. Hoe li Amerikanci postati prva meta osloboenih, dugo
potiskivanih emocija Iranaca?
Ostao je s Paulom cijelog dana u eliji; nastojali su da se dre neupadljivo. Leali su na
svojim leajevima i priali o svemu i svaemu. Paul je puio. Bili je nastojao da ne misli na
strane scene to ih je vidio na televiziji, ali urlanje neukrotive gomile, uzvici
revolucionarnog trijumfa, prodirali su kroz zidove tamnice i ispunjavali mu ui kao
zagluujui prasak i tutnjanje grmljavine prije nego to sijevne munja.
Dva dana kasnije, 18. sijenja ujutro, u eliju broj 5 uao je straar i rekao neto na
perzijskom Rezi Neghabatu, bivem pomoniku ministra. Neghabat je preveo njegove rijei
Paulu i Billu.
- Pokupite svoje stvari. Preseljavaju vas.
- Kamo? - upitao je Paul.
- U drugi zatvor.
U Billovoj glavi zazvonila su zvona na uzbunu. U kakav ih sad zatvor prebacuju? U
neki od onih u kojima mue i ubijaju ljude? Hoe li EDS saznati kamo su prebaeni ili e njih
dvojica jednostavno nestati? Zatvor u kome su se nalazili nije bio raj, ali znali su i za gore.
Straar je rekao jo neto, a Neghabat im je preveo:
- Kae da nita ne brinete, da je to za vae dobro.
Trebalo im je samo nekoliko minuta da pokupe svoje etkice za zube, zajedniki aparat
za brijanje i neto odjee. Zatim su sjeli i ekali puna tri sata.
Sve ih je to ispunjavalo nervozom. Bili se ve bio navikao na ovaj zatvor i bez obzira na
povremene napade sumnjiavosti u biti je imao povjerenja u ostale stanare elije. Plaio se
da promjena moe biti samo nagore.
Paul je zamolio Neghabata da pokua obavijestiti EDS o njihovom preseljenju, moda
tako to e podmititi pukovnika, komandanta zatvora.
Starjeina elije, starac koji se toliko brinuo da im bude to udobnije, bio je neobino
uzrujan zbog njihova odlaska. Tuno je promatrao kako Paul skida slike Karen i Ann Marie.
Potaknut nekim udnim impulsom, Paul je dao fotografije starcu koji je bio primjetno dirnut
i dugo mu zahvaljivao.
Konano su ih izveli u dvorite i ukrcali u kombi sa jo pet-est zatvorenika iz drugih
dijelova zatvora. Bili je paljivo promatrao te ljude nastojei da odgonetne to imaju
zajedniko. Jedan od njih bio je Francuz. Da se sluajno ne prebacuju stranci u poseban
zatvor, radi njihove sigurnosti? Ali, drugi zatvorenik bio je krupni Iranac, starjeina elije u
podrumu u kojoj su proveli prvu no, po Billovom miljenju obian kriminalac.
Kad je kombi krenuo iz dvorita, Bill se obratio Francuzu.
- Znate li kamo idemo?
- Ja treba da budem puten - odgovorio je Francuz.
Billovo srce je poskoilo. To je bila dobra vijest!

124

Moda e svi biti puteni.

Panju su mu privukle scene na ulicama. Bilo je to prvi put nakon tri tjedna da vidi
vanjski svijet. Vladine zgrade oko Ministarstva pravosua bile su gotovo sve oteene,
gomila je zaista bila poela divljati. Svuda su se mogla vidjeti izgorjela kola i razbijeni
prozori. Ulice su bile pune vojnika i tenkova, ali vojnici nisu inili nita, nisu odravali red,
nisu ak ni kontrolirali promet. Billu se inilo da je pad slabe Bahtiarove vlade samo pitanje
vremena.
to se dogodilo s ljudima iz EDS-a, Taylorom, Howellom, Youngom, Gallagherom i
Coburnom? Nitko od njih nije se pojavio u zatvoru od ahovog odlaska. Jesu li bili
prinueni da pobjegnu, da spasavaju vlastite ivote? Bili je zbog neega bio siguran da su
jo u gradu i da jo pokuavaju izvui Paula i njega iz zatvora. Poeo se nadati da je i ovaj
premjetaj njihovo djelo. Moda e umjesto da ih odveze u drugi zatvor kombi skrenuti i
odvesti ih u ameriku zrakoplovnu bazu. to je vie razmiljao o svemu tome, sve vie mu
se inilo da se radi o nekoj akciji za njihovo osloboenje. Amerika ambasada je sigurno
shvatila, nakon ahovog odlaska, da se Paul i Bili nalaze u ozbiljnoj opasnosti i ukljuila se u
igru svojim diplomatskim autoritetom. Vonja u kombiju bila je samo varka, zgodan nain
da se izvuku iz zatvora Ministarstva pravosua, a da se ne izazove sumnja neprijateljski
raspoloenih iranskih slubenika kao to je Dadgar.
Kombi je vozio prema sjeveru. Proao je kroz etvrti koje je Bill dobro poznavao. to su
nemirne june etvrti ostajale dalje iza njih to se osjeao sigurnijim.
Osim toga, i zrakoplovna baza se nalazila na sjeveru.
Kola su izbila na prostrani trg kojim je dominirala velika graevina slina tvravi. Bill
je sa zanimanjem promatrao zgradu. Zidovi su Bill visoki oko osam metara i naikani
straarskim tornjiima i mitraljeskim gnijezdima. Trg je bio pun iranskih ena u adorima,
tradicionalnim crnim haljinama, i sve su one dizale strahovitu galamu. Je li to neki dvorac,
ili moda damija? Ili eventualno vojna baza?
Kombi se pribliio tvravi i usporio vonju.
Oh, ne!
Na fasadi su se, u samoj sredini, nalazila velika elina vrata. Na Billov uas kola su
ila ravno prema ulaznim vratima i zaustavila se pred njima.
To mjesto zloslutnog izgleda bio je novi zatvor, nova mora.
Vrata su se otvorila i kola su ula u dvorite.
Nee se odvesti u zrakoplovnu bazu, EDS nije nita uredio, ambasada se nije
pokrenula, nee biti osloboeni.
Kola su se ponovo zaustavila. Iza njih su se zatvorila elina vrata, a druga, takoer
elina vrata otvorila su se pred njima. Kombi je nastavio vonju i naao se usred
prostranog kompleksa zgrada. Straar je rekao neto na perzijskom i svi zatvorenici su
ustali, spremajui se da iziu.
Bill se osjeao kao razoarano dijete. ivot je odvratan, pomislio je. to sam uradio
da ovo doekam?
to sam uradio?
- Ne vozi tako brzo - rekao je Simons.
- Moda vozim nesigurno? - upitao je Joe Poche.
- Ne, samo ne bih elio da napravi prekraj.
- Kakav prekraj?
- Samo vozi paljivo.
- Stigli smo - prekinuo ih je Coburn.
Poche je zaustavio kola.
Pogledali su preko glava ena u sablasnim crnim haljinama. Pred njima se uzdizala

125

masivna tvrava, zatvor Gasr.

- Isuse Kriste - rekao je Simons. U njegovom dubokom, grubom glasu mogao se osjetiti
prizvuk strahopotovanja. - Pogledaj ovu strahotu!
Svi su zurili u visoke zidove, golema vrata, straarske kule i mitraljeska gnijezda.
- Ovo je gore nego Alamo - rekao je Simons.
Coburn je postao svjestan da njihov mali odred za spasavanje ne moe napasti to
mjesto osim uz pomo cijele armije Sjedinjenih Drava. Operacija spasavanja , koju su tako
briljivo isplanirali i tako dobro uvjebali nije vie dolazila u obzir. Nee biti dotjerivanja
ni poboljavanja plana, nee biti novih scenarija; cijela zamisao pala je u vodu.
Sjedili su u kolima neko vrijeme, borei se svatko sa vlastitim mislima.
- Tko su ove ene? - upitao se Coburn glasno.
- Imaju nekog svog u zatvoru - objasnio je Poche.
Coburn je uo neki poseban zvuk.
- Sluajte - rekao je.
- to je to?
- ene - rekao je Poche. - Nariu.
Pukovnik Simons je i ranije imao prilike da se nae pred neosvojivom tvravom.
Bio je tada jo kapetan Simons, a drugovi su ga nazivali Art, a ne Buli.
Bilo je to u listopadu 1944. Art Simons, dvadeset estogodinjak, bio je komandir ete B
estog pjeakog bataljona rendera. Amerikanci su pobjeivali u ratu na Pacifiku i spremali
su se da napadnu Filipine. esti bataljon rendera iskrcao se prije glavnine invazijskih
snaga, vrio sabotae i izazivao zbrku iza neprijateljskih linija.
eta B se iskrcala na otoku Homonhon u zaljevu Leyte i ustanovila da na otoku nema
Japanaca. Simons je podigao zvjezdanu zastavu na kokosovu palmu pred oima nekih dvije
stotine dobroudnih domorodaca.
Istog dana stigla je vijest da japanski garnizon na susjednom otoku Suluan masakrira
civilno stanovnitvo. Simons je zatraio doputenje da osvoji Suluan. Zahtjev je odbijen.
Nekoliko dana kasnije zatraio je ponovo. Reeno mu je da nema brodova za prebacivanje
ete B na otok. Simons je zatraio doputenje da se poslui domorodakim amcima. Ovog
puta je dobio traenu suglasnost.
Simons je rekvirirao tri domorodaka jedrenjaka i jedanaest amaca i imenovao sebe za
admirala flote. Isplovio je u dva poslije ponoi sa osamdeset ljudi. Ali, dola je oluja, sedam
amaca se prevmulo i Simonsova flota se vratila u bazu uglavnom plivajui.
Sutradan su krenuli ponovo. Ovog puta su isplovili po danu i kako su japanski avioni
jo uvijek kontrolirali zrani prostor vojnici su se svukli i sakrili uniforme i opremu na dno
amaca, tako da izgledaju kao ribari domoroci. Varka je upalila i eta B uspjeno se iskrcala
na Suluanu. Simons je odmah krenuo u izvianje, da ustanovi u kakvom je stanju japanski
garnizon.
Tako se naao pred neosvojivom tvravom.
Japanski garnizon se nalazio na junom dijelu otoka, u svjetioniku na vrhu koraljne
stijene visoke preko sto metara.
Sa zapadne strane vodila je do polovine stijene uska staza, na koju su se nastavljale
strme stepenice usjeene u koralj. Cijelo stepenite i vei dio staze mogli su se vidjeti sa
dvadeset metara visokog svjetionika i iz tri zgrade, okrenute prema zapadu, na platou
svjetionika. Bio je to savren obrambeni poloaj. Dva su ovjeka mogla zadrati pet stotina
napadaa koji bi pokuali da se popnu uz stepenice.
Ali, uvijek postoji nain.
Simons je odluio da napadne s istoka, verui se uz stijene.
Napad je poeo 2. studenog u jedan poslije ponoi. Simons se sa etrnaest ljudi

126

pribliio podnoju stijene, ispod samog svjetionika. Lica i ruke Bill su im nagarav- ljeni. Na
nebu je blistao pun mjesec, a teren je bio otvoren kao prerija u Iowi. Da ne narue mrtvu
tiinu sporazumijevali su se pokretima, a preko cipela su navukli arape.
Simons je dao znak i penjanje uz stijenu je poelo.
Otri rubovi koraljnih stijena sjekli su im dlanove i jagodice prstiju. Na mjestima gdje
nije bilo oslonca za noge morali su podizati jedan drugog. Bill su potpuno nezatieni. Da je
neki radoznali straar pogledao preko ruba platoa na istonoj strani smjesta bi ih ugledao i
mogao bi ih s lakoom ustrijeliti jednog po jednog.
Preli su pola puta kad je tiinu razbio zagluujui tresak. Neiji kundak puke udario
je u koraljnu stijenu. Svi su zastali i nepomino se priljuBill uz stijenu. Simons je bez daha
oekivao hitac s platoa kojim e zapoeti masakr. Ali, nitko nije pucao.
Nakon desetak minuta krenuli su dalje.
Penjanje je trajalo cijeli sat.
Simons je prvi izbio na plato. Ostao je nepomian, zgren, jer se na mjeseini osjeao
kao da je nag. Nijednog Japanca nije bilo na vidiku, ali su se iz jedne niske zgrade uli
glasovi. Uperio je puku prema svjetioniku.
I ostali njegovi ljudi poeli su izbijati na plato. Trebalo je da napad pone im postave
mitraljez.
U trenutku kad su Simonsovi ljudi podigli mitraljez na plato pojavio se jedan sanjivi
japanski vojnik; iao je u latrinu. Na Simonsov znak njegov pomonik je ustrijelio Japanca, i
vatromet je poeo.
Simons je ostao uz mitraljez. Pridravao je jednu nogu i kutiju s municijom, dok je
niandija drao drugu nogu i pucao. Iznenaeni Japanci istrali su iz kue ravno u
smrtonosnu kiu mitraljeskih zrna.
Dvadeset minuta kasnije sve je bilo zavreno. Ubijeno je petnaestak neprijateljskih
vojnika. Simonsov odred imao je dvojicu lake ranjenih. I neosvojiva" tvrava je zauzeta.
Uvijek postoji nain.

127

Sedmo poglavlje
1.
Volkswagen minibus amerike ambasade polako se probijao kroz teheranske ulice,
vozei prema trgu Gasr. U kolima je sjedio Ross Perot. Bio je 19. sijenja, dan nakon to su
Paul i Bill premjeteni u drugi zatvor, i Perot je poao da ih posjeti.
To je bilo pomalo ludo.
Svi su se trudili iz sve snage da prikriju Perotovu prisutnost u Teheranu iz straha da bi
Dadgar u njemu mogao vidjeti mnogo dragocjenijeg taoca od Paula i Billa, uhapsiti ga i
baciti u tamnicu. Ipak, bio je tu i iao u zatvor po svojoj vlastitoj volji, s vlastitim pasoem u
depu kao dokumentom za identifikaciju.
Sve njegove nade poivale su na notornoj nesposobnosti vlada bilo gdje u svijetu:
desnica nikad nije znala to radi ljevica. Ministarstvo pravosua bi moda htjelo da ga
uhapsi, ali zatvori su Bill pod upravom vojske, a vojska nije bila zainteresirana za njega.
Ipak, poduzeo je neke mjere opreza. Nije iao sam. S njim su u mini busu Bill Rich
Gallagher i Jay Coburn, te nekoliko ljudi iz ambasade koji su poli da posjete jednu
uhapenu Amerikanku. Na sebi je imao sportsku odjeu i nosio je kartonsku kutiju s
namirnicama, knjigama i toplom odjeom za Paula i Billa.
Nitko u zatvoru ne poznaje njegovo lice. Morat e na ulazu rei svoje ime, ali zar neki
sitni slubenik ili zatvorski uvar zna tko je on? Njegovo ime nalazilo se, moda, u popisima
na aerodromu, u policijskim stanicama i veim hotelima. Ali, zatvor je sigurno posljednje
mjesto gdje bi ga Dadgar mogao oekivati.
Bilo kako bilo, odluio je da prihvati taj rizik. Htio je da podigne moral Paulu i Billu i
da im pokae kako je spreman da se rtvuje za njih. Bit e to jedino to je postigao na ovom
putovanju. Sva njegova nastojanja da pokrene pregovore bila su uzaludna.
Minibus je izbio na trg Gasr. Perot je prvi put ugledao novi zatvor. Bio je zastraujui.
Nije mogao zamisliti kako bi se Simons i njegov mali spasilaki odred mogli probiti.
Trg je bio pun ljudi, uglavnom ena u adorima koje su dizale stranu buku. Minibus
se zaustavio u blizini velikih elinih vrata. Perot se pitao to e uiniti voza minibusa; bio
je Iranac i znao je tko je Perot. . .
Svi su izili. Perot je u blizini vratiju primijetio televizijsku kameru.
Srce mu je zastalo.
Oko kamere stajali su Amerikanci.
to, do avola, rade ovdje?
Progurao se kroz gomilu oborene glave, nosei kartonsku kutiju. Kroz mali prozor na
zidu od cigli pored ulaza provirio je straar. Televizijska ekipa ga, inilo se, nije
primjeivala. Trenutak kasnije otvorila su se mala vrata na jednom krilu ulaza i posjetiocima
je doputeno da uu.
Vrata su se s treskom zatvorila iza njih.
Perot je preao toku iza koje nema povratka.
Iao je dalje i proavi kroz jo jedna elina vrata naao se u zatvorskom kompleksu.
Bio je to prostran kompleks, s ulicama izmeu zgrada i kokoima i puricama koje su
slobodno trkarale naokolo. Iao je za ostalima dok nisu stigli u prijemnu prostoriju.
Pokazao je svoj paso, a slubenik mu je znacima objasnio da se upie u knjigu. Izvadio
je nalivpero i potpisao se H. R. Perot, manje-vie itko.
Slubenik mu je vratio paso i dao mu znak da proe.
Bio je u pravu. Ovdje nitko nije uo za Rossa Perota.
Uao je u ekaonicu i zastao kao gromom oinut.

128

Pred njim je stajao, razgovarajui s Irancem u generalskoj uniformi, netko tko je

savreno dobro znao tko je Ross Perot.
Bio je to Ramsey Clark, Teksaanin koji je za predsjednika Lyndona B. Johnsona bio na
dunosti vrhovnog javnog tuioca. Perot ga je nekoliko puta sreo, i veoma dobro je
poznavao Clarkovu sestru Mirni.
Perot se na trenutak bio potpuno ohladio. To objanjava prisutnost televizijske ekipe,
pomislio je. Pitao se hoe li mu uspjeti da ga Clark ne primijeti. Ramsey, mislio je, samo to
me nije ugledao, i istog trenutka e rei generalu: Gospode, ta to je Ross Perot iz EDS-a!
Ako ispadne da se pokuavam sakriti, sve e biti jo gore.
Odluku je donio trenutno.
Priao je Clarku, pruio mu ruku i rekao:
- Zdravo, Ramsey, to radi ovdje u zatvoru?
Clark ga je pogledao s visine, bio je visok metar devedeset, i nasmijao se.
Rukovali su se.
- Kako je Mimi? - upitao je Perot prije nego to je Clark stigao da ga predstavi
generalu.
General je govorio neto na perzijskom jednom od svojih potinjenih.
- Mimi je dobro - rekao je Clark.
- E pa, drago mi je to smo se sreli - rekao je Perot i otiao dalje.
Usta su mu bila potpuno suha kad je s Gallagherom, Coburnom i ljudima iz ambasade
iziao iz ekaonice i uputio se prema prostoriji za posjete. Ovo je bilo za dlaku, pomislio je.
Pridruio im se jedan Iranac u uniformi pukovnika; povjereno mu je da se brine za njih,
rekao je Gallagher. Perot se pitao to Clark sad pria generalu. . .
Paul je bio bolestan. Vratila mu se prehlada koju je uhvatio jo u prvom zatvoru.
Neprestano je kaljao i alio se na bolove u grudima. Nikako se nije mogao zagrijati, ni u
ovom zatvoru ni u starom, smrzavao se puna tri tjedna. Traio je od posjetilaca iz EDS-a da
mu donesu toplo rublje, ali iz nekog razloga oni mu ga nisu donijeli.
Osjeao se jadno. Oekivao je da e Coburn i spasilaki odred svakako presresti kombi
kojim su ga zajedno s Billom prebacili ovamo iz Ministarstva pravosua, i kad je kombi uao
u neosvojivi zatvor Gasr bio je gorko razoaran.
General Mohari, komandant zatvora, objasnio je Paulu i Billu da su svi zatvori u
Teheranu pod njegovom upravom i da ih je prebacio ovamo radi njihove vlastite sigurnosti.
Bila je to slaba utjeha. Iako zatieniji od napada gomile, zatvor je bio takav da ga spasilaki
odred praktino nije mogao napasti.
Zatvor Gasr bio je dio velikog vojnog kompleksa. Sa zapadne strane nalazila se stara
palaa Gasr Ghazar koju je ahov otac pretvorio u policijsku akademiju. Zatvorski kompleks
nalazio se na mjestu gdje je nekad bio vrt. Na sjevernoj strani nalazila se vojna bolnica, a na
istonoj vojni logor iz koga su cijelog dana uzlijetali i slijetali helikopteri.
Sam zatvorski kompleks bio je ograen unutranjim zidom visokim desetak metara i
vanjskim zidom visokim etiri metra. Unutar zidova nalazilo se od petnaest do dvadeset
zasebnih zgrada ukljuujui pekarnicu, damiju i est blokova s elijama, od kojih je jedan
bio rezerviran za ene.
Paul i Bill nalazili su se u zgradi broj 8. Bio je to dvokatni blok u dvoritu okruenom
ogradom od dugakih eljeznih ipaka sa ianom mreom. Cjelokupni ambijent nije bio
ruan, kad se uzme u obzir da se radilo o zatvoru. U sredini dvorita nalazila se fontana, uz
ogradu su rasli grmovi nia i deset-petnaest borova. Zatvorenicima je bilo doputeno da
preko dana borave vani, da igraju odbojku i stolni tenis u dvoritu. Meutim, nisu mogli
izlaziti iz dvorita; na vratima je stajao straar.
U prizemlju zgrade nalazila se bolnica sa dvadesetak pacijenata, uglavnom duevnih

129

bolesnika. Bolesnici su esto vikali. Paul, Bill i jo nekolicina zatvorenika Bill su smjeteni na
prvom katu. elija je bila velika, otprilike sedam puta deset metara, i dijelili su je samo s
jednim zatvorenikom, odvjetnikom Irancem koji je govorio engleski i francuski jednako
dobro kao i perzijski. Pokazao im je slike vile koju je imao u Francuskoj. U eliji se nalazio i
televizor.
Hranu su pripremali zatvorenici koje su za taj trud plaali ostali zatvorenici. Svi su jeli
zajedno u zasebnoj blagovaonici. Hrana je bila bolja nego u prvom zatvoru. Moglo se kupiti
posebne privilegije, tako da je jedan zatvorenik, oito veoma bogat ovjek, imao posebnu
sobu, a jelo su mu donosili izvana. Dnevni red bio je prilino liberalan, nije bilo odreenog
vremena za ustajanje i odlazak na poinak.
Usprkos svemu tome, Paul je bio veoma potiten. To malo dodatnog komfora nije
znailo mnogo. On je eznuo za slobodom.
Nije se naroito obradovao ni kad su mu 19. sijenja ujutro rekli da ima posjetioce.
U prizemlju zgrade broj 8 nalazila se soba za posjete, ali su danas, bez objanjenja,
odvedeni izvan zgrade i dalje ulicom.
Paul je ubrzo ustanovio da ih vode u zgradu poznatu kao Oficirski klub, smjetenu
usred malog tropskog vrta s patkama i paunovima. Kad su se pribliili zgradi, Paul je
pogledao naokolo i ugledao posjetioce kako dolaze iz suprotnog smjera.
Nije mogao vjerovati svojim oima.
- Gospode! - rekao je oduevljeno. - Ta to je Ross!
Zaboravljajui gdje se nalazi htio je da potri prema Perotu, ali straar ga je grubo
zadrao.
- Moe li to vjerovati? - rekao je Billu. - Perot ovdje!
Straar ih je odveo kroz vrt. Paul se neprestano osvrtao da vidi Perota, pitajui se da ga
oi sluajno ne varaju. Odveli su ih u veliku krunu prostoriju sa stolovima za bankete i
zidovima prekrivenim trokutastim ogledalima. Bila je nalik na malu dvoranu za ples.
Trenutak kasnije uao je Perot s Gallagherom, Coburnom i jo nekoliko ljudi.
Perot se osmjehivao od uha do uha. Paul mu je stisnuo ruku, a zatim ga zagrlio. Bio je
to trenutak pun emocija. Paul se osjeao slino kao kad je sluao Zvijezdama posutu zastavu.
Niz lea su mu prostrujali trnci. Vole ga, brinu se za njega, ima prijatelje, pripada negdje.
Perot je preao pola svijeta i upao usred revolucije samo da bi ga posjetio.
Perot i Bill su se takoer rukovali i zagrlili.
- Ross, to ti za ime boje radi ovdje? - rekao je Bill. - Jesi li doao da nas odvede
kui?
- Ne ba sasvim - rekao je Perot. - Bar zasad. Straari su se okupili na drugom kraju
dvorane i pili aj. Ljudi iz ambasade koji su doli s Perotom sjeli su za jedan stol i
razgovarali sa zatvorenicom.
Perot je spustio kutiju na stol.
- Unutra je toplo rublje za tebe - rekao je Paulu. - Nigdje se ne moe kupiti, pa sam ti
donio svoje i hou da mi ga vrati, uje li me?
- Naravno - nasmijao se Paul.
- Donijeli smo vam i neke knjige i neto hrane. . . maslac od kikirikija, tunjevinu,
sokove i ne znam to jo. - Iz depa je izvukao sveanj omotnica. - A tu je i pota.
Paul je pogledao potu. Bilo je tu pismo od Ruthie, a druga omotnica bila je naslovljena
sa ,,Chapanoodle. Paul se osmjehnuo; to e biti pismo od njegovog prijatelja Davida
Behnea iji sin Tommy nije mogao izgovoriti ,,Chiapparone, pa ga je nazivao
,,Chapanoodle. Gurnuo je pisma u dep da ih kasnije proita i upitao:
- Kako je Ruthie?
- Sasvim dobro, razgovarao sam s njom preko telefona - rekao je Perot. - Dodijelili smo
vaim enama po jednog momka da se brine da imaju sve to im je potrebno. Ruthie je u

130

Dallasu kod Jima i Cathy Nyfeler. Kupuje kuu, a za pravne stvari u vezi s tim brine se Tom
Walter.
Zatim se obratio Billu.
- Emily je otila da posjeti sestru Vickie u Sjevernoj Karolini. Bio joj je zaista potreban
odmor. Radila je s Timom Reardonom u Washingtonu, vrili su pritisak na State
Department. Pisala je i Rosalynn Carter. .. zna, kao supruga supruzi. . . pokuala je sve.
Zapravo, svi mi pokuavamo sve. . .
Kad je pogledao dugaki popis ljudi od kojih je zatraena pomo, od teksakih
kongresmena do Henryja Kissingera, koji mu je dao Perot, Bill je shvatio da je glavni cilj
Perotovog dolaska bio da podigne njegov i Paulov moral. Bilo je to neto kao antiklimaks.
Maloas, u trenutku kad je ugledao Perota kako dolazi sa irokim osmijehom na licu, Bill je
pomislio: evo dolazi spasilaka ekipa. . . konano su rijeili prokletu stvar i Perot dolazi da
nam to osobno saopi. Sad je osjetio razoarenje, ali se razvedrio sluajui Perota. S pismima
od kue i kutijom punom delikatesa Perot je bio kao Djed Mraz, a njegova prisutnost i iroki
osmijeh na njegovu licu Bill su simbol prkosnog otpora Dadgaru, gomilama na ulici i svemu
to im je prijetilo.
Bill se sad brinuo za moral Emily. Instinktivno je znao to se odvija u mislima njegove
ene. injenica da je otila u Sjevernu Karolinu rekla mu je da je izgubila nadu. Nije vie
imala snage da odrava fasadu normalnog ivota pred djecom, u roditeljskoj kui. Znao je i
to da je ponovo poela puiti. To e zauditi malog Chrisa. Emily je prestala puiti kad je
otila u bolnicu da joj izvade uni mjehur i rekla je Chrisu da su joj operirali punicu. Sad
e se pitati kako se ta punica ponovo pojavila.
- Ako sve ovo propadne - govorio je Perot - u gradu imamo ekipu koja e vas izvui
odavde drugim metodama. Sve lanove odreda poznajete osim jednog, voe, inae
postarijeg ovjeka.
- U vezi s tim postoji problem, Ross - rekao je Paul. - Zar da cijeli odred ljudi bude
masakriran samo radi nas dvojice?
Bill se pitao kakvi se planovi spremaju. Hoe li ih pokupiti iz zatvorskog kruga
helikopterom? Hoe li amerike jedinice napasti zatvor? To je bilo teko zamisliti, ali kad je
Perot u pitanju sve je mogue.
- Htio bih da prati i pamti sve pojedinosti ivota u kompleksu i zatvorskom krugu rekao je Coburn Paulu. - Kao i ranije.
Billu je bilo malo neugodno zbog brkova. Pustio ih je da bi izgledao kao Iranac.
Funkcionerima EDS-a nije bilo doputeno da putaju brkove i brade, ali on nije oekivao da
e ovdje ugledati Perota. Znao je da je to glupo, ali osjeao se nelagodno.
- Ispriavam se zbog ovoga - rekao je, dodirujui gornju usnu. - Pokuavam da budem
to neupadljiviji. Obrijat u ih im iziem odavde.
- Samo ih zadri - rekao je Perot s osmijehom. - Neka ih vide Emily i djeca. Uostalom, i
tako emo izmijeniti propise o odijevanju. Dobili smo razultate ankete meu naim
slubenicima, pa emo vjerojatno dopustiti brkove a i koulje u boji.
Bill je pogledao Coburna.
- A to je s bradama?
- Brade neemo dopustiti. Coburn je izuzetak, jer ima vaan razlog da je nosi.
Doli su straari i prekinuli razgovor; vrijeme posjeta je isteklo.
- Ne znamo hoemo li vas izvui brzo ili nakon izvjesnog vremena - rekao je Perot. Recite sami sebi da e to potrajati. Ako svakog jutra, kad ustanete, pomislite: Danas je
moda dan osloboenja! doivjet ete mnoga razoarenja i poet ete oajavati. Pripremite
se za dug boravak ovdje, pa ete biti ugodno iznenaeni. Ali, uvijek mislite na jedno: mi
emo vas izvui.

131

Rukovali su se. Paul je rekao:

- Zaista ne znam kako da ti zahvalim to si doao, Ross.
Perot se osmjehnuo.
- Samo nemoj zaboraviti moje rublje.
Svi su izili iz zgrade. Ljudi iz EDS-a krenuli su kroz zatvorski krug prema glavnom
ulazu, a Paul i Bill i straari su stajali i promatrali ih. Kad su prijatelji otili, Bill je osjetio
strahovitu enju da bude s njima.
Ali, danas toga nee biti, rekao je sam sebi. Danas ne.
Perot se pitao hoe li ga pustiti da ode.
Ramsey Clark je imao na raspolaganju cijeli sat da pusti maka iz vree. to je rekao
generalu? Hoe li ga u administrativnom bloku, na ulazu u zatvor, saekati poseban odbor
za doek?
Srce mu je poelo bre udarati kad je uao u ekaonicu. Generala i Clarka nije bilo.
Proao je kroz prostoriju u prijemni odjel. Nitko ga nije ni pogledao.
Proao je kroz prva vrata. Coburn i Gallagher su ga pratili.
Nitko ga nije zaustavio.
Izgleda da e se izvui.
Preao je preko malog dvorita i zastao ispred velikih vrata.
Mala vrata u jednom krilu kapije bila su otvorena.
Perot je iziao iz zatvora.
Televizijska kamera jo je bila pred zgradom.
Samo bi mi jo to trebalo, pomislio je, kad sam ve stigao ovako daleko, da amerika televizija
prikae moju sliku. . .
Progurao se kroz gomilu do minibusa ambasade i uao u kola.
Coburn i Gallagher su uli za njim, ali ljudi iz ambasade nekako su zaostali.
Perot je sjedio u minibusu i gledao kroz prozor. Gomila na trgu nije izgledala nimalo
dobroudno. Ljudi su vikali neto na perzijskom. Perot nije imao pojma to viu.
Poelio je da ljudi iz ambasade poure.
- Gdje su ti momci? - rekao je nestrpljivo.
- Ve dolaze - rekao je Coburn.
- Mislio sam da emo izii, sjesti u kola i odvesti se.
Minutu-dvije nakon toga vrata tamnice su se otvorila i slubenici ambasade su izili na
trg. Uli su u kola. Voza je pokrenuo motor i minibus je pojurio preko trga.
Perot je odahnuo.
Nije trebalo da se toliko brine. Ramsey Clark, koji je boravio u Iranu na poziv skupine
boraca za ljudska prava, nije imao tako dobro pamenje. Perotovo lice bilo mu je odnekud
poznato, i na kraju je zakljuio da je to pukovnik Frank Borman, predsjednik kompanije
Eastern Airlines.

2.
Emily Gaylord je sjedila nad svojim goblenom. Radila je akt za Billa.
Bila je opet u kui svojih roditelja u Washingtonu, i taj dan bio je jo jedan normalan
dan tihog oajavanja. Odvezla je Vicki u srednju kolu, a zatim se vratila i odvezla Jackie,
Jenny i Chrisa u njihovu osnovnu kolu. Svratila je kod sestre Dorothy i razgovarala neko
vrijeme s njom i njenim muem, Timom Reardonom. Tim je jo uvijek vrio pritisak na State

132

Department preko senatora Kennedyja i kongresmena Tipa ONeilla.

Emily je postala opsjednuta Dadgarom, tim misterioznim ovjekom koji ima mo da
uhapsi njenog mua i da ga dri u zatvoru. Htjela je da se suoi s tim Dadgarom i da ga
osobno pita zato joj to ini. ak je zamolila Tima da isposluje za nju diplomatski paso, da
ode u Iran i pokuca na Dadgarova vrata. Tim je rekao da je to prilino aava zamisao, i ona
je shvatila da je on u pravu. Ipak, oajniki je eljela da uradi neto, bilo to, za Billov to bri
povratak.
Sad je ekala na svakodnevni poziv iz Dallasa. Obino bi se javio Ross, T. J. Marquez ili
Jim Nyfeler. Nakon toga e otii po djecu, pomagati im da napisu domae zadae... a iza
toga ekalo ju je jedino samotna no.
Tek je nedavno rekla Billovim roditeljima da se Bill nalazi u zatvoru. Bill je zahtijevao
od nje, u pismu to ga je preko telefona proitao Keane Taylor, da im to ne govori dok ne
bude potrebno, jer je Billov otac preivio niz sranih udara i vijest bi mogla izazvati opasan
ok. Nakon tri tjedna vie se nije mogla pretvarati, pa im je saopila novost. Billov otac se
naljutio to je to tako dugo krila od njega. Ponekad je teko znati to je najbolje uiniti.
Telefon je zazvonio. Zgrabila je slualicu.
- Halo?
- Emily? Ovdje Jim Nyfeler.
- Zdravo, Jim, to ima novo?
- Nita, osim to su ih preselili u drugi zatvor.
Zar nikad neu doekati neku dobru vijest?
- Nema razloga da se brine - rekao je Jim. - Zapravo, to je dobro. Stari zatvor se
nalazio u junom dijelu grada, u kome neprestano izbijaju neredi. Ovaj se nalazi na sjeveru,
i u njemu su sigurniji. Mnogo sigurniji.
Emily vie nije mogla hladno razgovarati.
- Zaboga, Jim - viknula je - ve tri tjedna mi govori kako su u zatvoru sasvim sigurni,
a sad mi kae kako su prebaeni u drugi zatvor i da su tamo sigurniji!
- Emily. . .
- uj, molim te, nemoj mi lagati!
- Emily. . .
- Samo mi reci kako stvari stoje, sasvim otvoreno, vai?
- Emily, mislim da dosad nisu bili u opasnosti, ali Iranci poduzimaju mjere opreza,
razumije?
Emily se zastidjela svoje ljutnje.
- Oprosti, Jim - rekla je.
- Sve je u redu.
Razgovarali su jo neko vrijeme, a onda je Emily spustila slualicu i vratila se svom
goblenu. Gubim prisebnost, pomislila je. Hodam naokolo kao u transu, vodim djecu u kolu,
razgovaram s Dallasom, uveer idem u krevet, ujutro ustajem. . .
Odlazak na nekoliko dana kod sestre Vickie bio je dobra ideja, ali njoj zapravo nije bila
potrebna promjena okoline. Njoj je bio potreban Bill.
Bilo je teko neprestano odravati nadu. Poela je razmiljati o tome kako e izgledati
njen ivot bez Billa. Imala je tetku koja je radila u robnoj kui Woodys u Washingtonu;
moda bi tamo mogla dobiti posao. A mogla bi isto tako zamoliti oca da joj nae posao
sekretarice. Pitala se hoe li ikad zavoljeti nekog drugog, ako Bill izgubi ivot u Teheranu.
Bila je sigurna da nee.
Sjeala se vremena kad su se tek Bill vjenali. Bill je bio u koledu, nisu imali novaca,
ali su se ipak odluili na brak jer vie nisu mogli podnijeti da ive razdvojeno. Kasnije, kad
je Bill poeo napredovati, njihov materijalni poloaj se poboljao, pa su postupno kupovali
sve vee automobile, sve vee kue, sve skuplju odjeu. .. sve vie stvari. Kako su

133

bezvrijedne sve te stvari, pomislila je; koliko je beznaajno je li bogata ili siromana. Bill je
bio ono to joj je potrebno, sve to joj je potrebno. Samo on bit e joj uvijek dovoljan da bude
sretna.
Ako se ikad vrati.
Mama - rekla je Karen Chiapparone - zato tata ne telefonira? Uvijek telefonira kad je
na putu.
- Telefonirao je danas - slagala je Ruthie. - Dobro je.
- Zato je telefonirao dok sam ja u koli? Htjela bih razgovarati s njim.
- Draga, teko je dobiti vezu s Teheranom, linije su zauzete, pa zove kad moe.
- Oh!
Karen je otila da gleda televiziju, a Ruthie je sjela. Vani se smrkavalo. Postajalo je sve
tee lagati svima koji su pitali za Paula.
Zato je i napustila Chicago i dola u Dallas. Postalo je nemogue ivjeti s roditeljima i
kriti tajnu od njih. Majka je stalno pitala:
- Zato te Ross i momci iz EDS-a neprestano nazivaju?
- Jednostavno ele da provjere kako sam - odgovarala je Ruthie s usiljenim osmijehom.
- Lijepo je od Rossa to se tako esto javlja.
Ovdje u Dallasu mogla je bar otvoreno razgovarati sa svim ljudima iz EDS-a. Osim
toga, sad kad je bilo ve sasvim sigurno da e poslovi u Iranu biti obustavljeni, Paul e
sigurno dobiti mjesto u glavnom tabu EDS-a, bar za neko vrijeme. Dallas e, prema tome,
biti njihov dom, a Karen i Ann Marie trebalo je da idu u kolu.
Svi su stanovali kod Jima i Cathy Nyfeler. Cathy se posebno trudila oko njih jer je njen
mu bio na prvobitnom popisu etvorice ljudi ije je pasoe Dadgar traio. Da je Jim u to
vrijeme bio u Iranu, sad bi bio u zatvoru s Paulom i Billom. Ostanite kod nas, rekla je Cathy;
i tako nee trajati vie od tjedan dana, i Paul e se vratiti. To je bilo poetkom sijenja. Ruthie
je od tada mnogo puta predlagala da unajmi stan za sebe, ali Cathy nije htjela ni da uje.
Cathy je trenutno bila kod frizera, djeca su u susjednoj sobi gledala televiziju, a Jim se
jo nije bio vratio s posla. Ruthie je sjedila sama sa svojim mislima.
Uz pomo Cathy bila je stalno zaposlena i nastojala je da se hrabro dri. Upisala je
Karen u kolu i pronala vrti za Ann Marie. Izlazila je da rua s Cathie i drugim suprugama
funkcionera EDS-a, s Mary Boulware, Liz Coburn, Mary Sculley, Marvom Davis i Toni
Dvoranchik. Pisala je Paulu vedra, optimistika pisma i sluala njegove vedre, optimistike
odgovore proitane preko telefona iz Teherana. Odlazila je u kupovinu i na veernje
prijeme.
Ubila je mnogo vremena traei kuu. Nije najbolje poznavala Dallas, ali se sjeala
kako je Paul priao da je Central Expressway prava mora, pa je traila kuu udaljenu od te
bune prometnice. Pronala je jednu koja joj se svidjela i odluila je da je kupi tako da Paul
ima pravi dom u koji e se vratiti, ali iskrsli su pravni problemi jer on nije bio tu da potpie
papire. Tom Walter je nastojao da to sredi.
Ruthie se izvana dobro drala, ali u sebi je umirala.
Rijetko kada je nou spavala vie od jednog sata. Neprestano se budila pitajui se hoe
li ikad vie vidjeti Paula. Pokuavala je da razmilja o tome to e raditi ako se ne vrati.
Vjerojatno e se vratiti u Chicago i neko vrijeme ostati kod oca i majke, ali ne bi htjela trajno
ivjeti s njima. Sigurno bi nala neki posao. . . Ali, praktine stvari u ivotu bez mua i
samostalno snalaenje nisu je zabrinjavali; muila ju je pomisao da e ostati bez Paula,
zauvijek. Nije mogla zamisliti kako bi izgledao njen ivot bez njega. to e raditi, o emu e
se brinuti, to e eljeti, u emu bi eventualno mogla nai sreu? Shvatila je u kojoj je mjeri
zavisila o njemu. Bez njega nije mogla ivjeti.
ula je pred kuom zvuk automobila. To je sigurno Jim, vraa se kui s posla. Moda
-

134

donosi kakve vijesti.

Trenutak kasnije uao je u kuu.
- Zdravo, Ruthie. Cathy nije kod kue?
- Kod frizera je. to se dogodilo danas?
- Pa sad. . .
Po izrazu njegova lica je znala kako nema niega dobrog da joj kae i da pokuava
pronai neki ohrabrujui nain kojim e joj to saopiti.
- Pa sad, zakazali su sastanak da razgovaraju o kauciji, ali se Iranci nisu pojavili. Sutra
e...
- Ali zato? - rekla je Ruthie, nastojei da sauva mir. - Zato zakazuju te sastanke, a
onda se ne pojavljuju?
- Zna, ponekad stupaju u trajk, a ponekad se ljudi jednostavno ne mogu kretati
gradom zbog . . . zbog demonstracija i tih stvari. . .
Njoj se inilo da takve izvjetaje slua ve tjednima. Stalno neka kanjenja, odgaanja,
uzaludna ekanja.
- Ali, Jim - poela je, a onda su joj potekle suze tako da ih vie nije mogla zaustaviti. Jim. . .
Grlo joj se steglo tako da nije mogla govoriti. Ja elim samo da mi se mu vrati,
pomislila je. Jim je stajao pred njom, bespomoan i zbunjen. Sav jad to ga je tako dugo
skrivala u sebi iznenada je provalio iz nje, i vie se nije mogla savladavati. Briznula je u pla
i otrala iz sobe. Upala je u svoju sobu, bacila se na krevet i ostala da lei jecajui.
Liz Coburn je polako pila svoje pie. Za stolom je bila supruga Pata Sculleyja, Mary, i
jo jedna ena evakuiranih iz Teherana, Toni Dvoranchik. Sjedile su kod ,,Recipesa, u
poznatom restoranu na Aveniji Greenville. Pile su koktel s jagodama.
Suprug Toni Dvoranchik bio je tu, u Dallasu. Liz je znala da je Pat Sculley nestao, kao i
Jay, nekamo u pravcu Evrope. A Mary Sculley je priala kao da Pat nije otiao samo u
Evropu, nego u Iran.
- Je li Pat u Teheranu? - upitala je Liz.
- Svi su oni u Teheranu, mislim - odgovorila je Mary.
Liz se uasnula.
- Jay u Teheranu. . .
Dolo joj je da zaplae. Jay joj je rekao da je u Parizu. Zato joj nije mogao rei istinu?
Pat Sculley je rekao Mary istinu. Ali, Jay je drukiji. Mukarci igraju poker po nekoliko sati,
ali Jay je uvijek morao igrati cijele noi i cijelog idueg dana. Svi igraju golf po devet ili
osamnaest rupa, Jay mora igrati trideset est. Mnogi ljudi rade odgovorne poslove, ali Jay
mora raditi upravo za EDS. ak i u vojsci, kad su njih dvoje Bill jo gotovo djeca, Jay se
morao dobrovoljno prijaviti za jednu od najopasnijih dunosti, za pilota helikoptera. A sad
je otiao u Teheran usred revolucije. Uvijek ista pria, pomislila je; otiao je, lae mi, nalazi
se u opasnosti. Iznenada se stresla od hladnoe, kao da je pretrpjela ok. Nee se vratiti,
pomislila je sumorno. Nee se izvui iv.

3.
Perotovo dobro raspoloenje ubrzo je minulo. Uao je u zatvor, prkosei Dadgaru, i
razveselio Paula i Billa. Ali, sve karte jo su bile u Dadgarovim rukama. Nakon est dana
provedenih u Teheranu bilo mu je jasno zato je politiki pritisak na Washington bio bez
ikakvog efekta. Stari reim u Iranu borio se za opstanak i nije kontrolirao dogaaje. ak i da

135

je uplatio kauciju, a za to je trebalo rijeiti bezbroj problema, Paul i Bill bi Bill zadrani u
Iranu. A Simonsov plan spasavanja bio je u ruevinama zbog preseljenja u novi zatvor.
inilo se da nema nikakve nade.
Te noi Perot je otiao da razgovara sa Simonsom.
ekao je da se smrkne, sigurnosti radi. Obukao je trenerku, tenisice, a preko toga tamni
kaput kakve nose poslovni ljudi. Na sastanak ga je odvezao Keane Taylor.
Spasilaki odred se odselio iz Taylorove kue. Taylor se bio sastao licem u lice s
Dadgarom, i Dadgar je poeo prouavati arhiv EDS-a; moglo bi se dogoditi, zakljuio je
Simons, da Dadgar izvri pretres Taylorove kue u potrazi za kompromitirajuim
dokumentima. Tako su se Simons, Coburn i Poche preselili u kuu Billa i Toni Dvoranchik
koji su Bill u Dallasu. Iz Pariza su stigla jo dva lana odreda, Pat Sculley i Jim Schwebach,
mali ali opasni tandem koji je prema prvobitnom, sada beskorisnom planu obavljao bono
osiguranje.
Kua Dvoranchikovih bila je tipina za Teheran. Stanovali su u prizemlju jednokatne
zgrade, dok je vlasnik stanovao na katu. Taylor i pripadnici spasilakog odreda ostavili su
Perota i Simonsa same. Perot je s negodovanjem razgledao dnevnu sobu. Stan je nesumnjivo
bio besprijekorno uredan dok je u njemu stanovala Toni Dvoranchik, ali sad kad su u njemu
stanovala petorica mukaraca od kojih nijedan nije bio zainteresiran za voenje
domainstva, sve je bilo prljavo i otrcano. Zrak je bio zasien mirisom Simonsovih cigara.
Krupna Simonsova figura sjedila je oputeno u naslonjai. Sijedi zalisci Bill su mu
raupani, a kosa preduga. Puio je cigaru za cigarom, kao obino. Snano je vukao dimove
iz male cigare i isputao ih s uivanjem.
- Vidjeli ste novi zatvor - rekao je Perot.
- Aha - promrmljao je Simons.
- Pa to mislite?
- Zamisao da se zgrada zauzme frontalnim napadom, kako smo bili planirali, nije
vrijedna razgovora.
- To sam i ja zakljuio.
- to ostavlja niz drugih mogunosti.
Zaista? pomislio je Perot.
- Kao prvo, saznao sam da unutar zatvorskog kruga Iranci parkiraju svoja kola nastavio je Simons. - Mogli bismo smisliti nain da izvuemo Paula i Billa u prtljaniku
automobila. Kao dio tog plana ili kao alternativa u obzir dolazi i podmiivanje ili
ucjenjivanje generala koji zapovijeda zatvorom.
- Generala Moharija?
- Da. Jedan od vaih slubenika Iranaca prikuplja podatke o tom ovjeku.
- U redu.
- Drugo, pregovaraka ekipa. Ako joj poe za rukom da isposluje za Paula i Billa kuni
zatvor ili neto te vrste, moemo ih jednostavno odvesti. Neka se Taylor i njegovi momci
koncentriraju na ideju o kunom zatvoru. Neka pristanu na sve uvjete to ih postave Iranci,
samo neka ih izvuku iz tog zatvora. Usvajajui pretpostavku da e biti pritvoreni u svojim
stanovima, pod nadzorom straara, razradit emo novi plan spasavanja.
Perot se poeo osjeati bolje. Iz tog masivnog ovjeka zrailo je povjerenje. Prije
nekoliko minuta osjeao se potpuno obeshrabren, a sad je sluao Simonsa kako mirno
nabraja nove mogunosti pristupa problemu kao da su preseljenje u novi zatvor, tekoe s
kaucijom i pad legitimne vlade sitnice, a ne potpuna katastrofa.
- Tree - nastavio je Simons - ovdje je u toku revolucija. Revolucije su predvidive.
Svaki put se dogaa isto. ovjek ne moe rei kada e se neto dogoditi, ali je sigurno da e se
dogoditi, prije ili kasnije. Svaki put se dogodi i to da masa upadne u zatvore i pusti sve
uhapene na slobodu.

136

To je zainteresiralo Perota.
- Je li zaista tako?
Simons je kimnuo glavom.
- To su tri mogunosti. Naravno, u ovoj fazi igre ne moemo se odluiti ni za jednu od
njih; moramo se pripremiti za sve tri. Koja god od njih da se prva ostvari, moramo imati
plan kako da se svi izvuemo iz ove proklete zemlje im Paul i Bill budu u naim rukama.
- Da. - Perot se brinuo i za vlastiti odlazak, a odlazak Paula i Billa bit e mnogo
riskantniji. - Ameriki vojni krugovi obeali su da e nam pomoi. . .
- To znam - rekao je Simons. - Ne kaem da su neiskreni, ali mi se ini da imaju
probleme vieg prioriteta, pa se zato ne namjeravam mnogo oslanjati na ta obeanja.
- U redu. - Simons je tako procijenio situaciju i Perot nije namjeravao da mu proturjei.
Zapravo, bio je spreman da sve prepusti Simonsu. Simons je vjerojatno najkvalificiranija
osoba na svijetu za poslove te vrste, i Perot je imao u njega potpuno povjerenje. - to mogu
ja uiniti?
- Vratite se u Sjedinjene Drave. Kao prvo, ovdje ste u stalnoj opasnosti. Drugo,
potrebni ste nam tamo. Po svemu sudei, kad se jednom izvuemo, neemo putovati
redovnom linijom. Moda uope neemo letjeti. Moda e biti potrebno da nas pokupite
negdje u Iraku, Kuwaitu, Turskoj ili Afganistanu, a to e zahtijevati organizacijske pripreme.
Idite kui i budite u pripravnosti.
- Okej - rekao je Perot i ustao. Simons je djelovao na njega kao sam Perot na svoje ljude.
Ulio mu je snagu da ide jo jednu milju kad je igra izgledala izgubljena. - Otputovat u
sutra.
Dobio je rezervaciju za let broj 200 kompanije British Airways na liniji Teheran-London
preko Kuwaita s polijetanjem u 10 sati 20 minuta 20. sijenja, to jest sutradan.
Nazvao je Margot i zamolio je da ga saeka u Londonu. elio je da provede nekoliko
dana samo s njom; druga prilika moda im se nee pruiti kad se operacija spasavanja
pone jednom odvijati.
Ranije su se u Londonu uvijek divno provodili. Odsjeli bi u hotelu ,,Savoy. (Margot je
vie voljela ,,Claridges ali Perot ne, sobe su uvijek bile pregrijane, a kad bi otvorio prozor,
nije mogao spavati od tutnjave vozila koja su cijele noi jurila Brook Streetom.) Odlazio je s
Margot u kazalite, na koncerte i u njen omiljeni londonski noni klub, ,,Annabels. Uivat
e u ivotu bar nekoliko dana.
Ako se samo izvue iz Irana.
Da bi sveo na minimum vrijeme to ga mora provesti na aerodromu, ostao je u hotelu
do posljednje minute. Nazvao je aerodrom da pita hoe li avion poletjeti na vrijeme, i reeno
mu je da hoe.
Prijavio se za let nekoliko minuta prije deset.
Rich Gallagher, koji ga je otpratio na aerodrom, otiao je da provjeri hoe li vlasti
praviti kakve tekoe Pero tu. Gallagher je to radio i ranije. Zajedno s jednim prijateljem
Irancem koji je radio kod Panamericana proao je kroz pasoku kontrolu nosei Perotov
paso. Iranac je objasnio da dolazi jedna vrlo vana osoba i zamolio da se pasoke
formalnosti obave unaprijed. Slubenik na alteru je prelistao fascikl s popisima ljudi koje
treba zadrati i rekao da gospodin Perot moe putovati bez problema. Gallagher mu je
odnio tu dobru vijest.
Ali, Perot je ostao napet. Ako ele da ga pokupe, sigurno su dovoljno lukavi da slau
Gallagheru.
Dobroudni Bill Gayden, predsjednik EDS World Corporation, trebao je da doputuje
kako bi preuzeo rukovoenje pregovarakom ekipom. Gayden je ve jednom bio krenuo iz
Dallasa za Teheran, ali se vratio kad je u Parizu uo za upozorenje Bunny Fleischaker da e

137

uslijediti nova hapenja. Sad je, kao i Perot, odluio da riskira. Nekim sluajem je doletio dok
je Perot ekao da ue u avion, pa im se pruila prilika da porazgovaraju.
Gayden je u koferu donio osam pasoa slubenika EDS-a koji su koliko-toliko
podsjeali na Paula i Billa.
- Mislio sam da emo za njih nabaviti lane pasoe - rekao je Perot. - Zar niste mogli
pronai neki nain?
- Eh, pronali smo nain - rekao je Gayden. - Ako vam je na brzinu potreban paso,
treba da odnesete dokumente u sud u Dallasu, gdje sve stave u kovertu koju zatim treba
odnijeti u New Orleans, gdje vam izdaju paso. Paso s dokumentima stavljaju u obinu
kancelarijsku omotnicu zatvorenu ljepljivom trakom, tako da je na putu za New Orleans
moete otvoriti, odlijepiti fotografije, zamijeniti ih fotografijama Paula i Billa, te fotografije
imamo, i ponovo zalijepiti omotnicu. Tako smo mogli dobiti pasoe za Paula i Billa, na
druga imena. Ali, to je protuzakonito.
- Pa to ste uradili umjesto toga?
- Rekao sam svim evakuiranim da mi donesu pasoe kako bih sredio stvari oko
otpreme njihove imovine iz Teherana. Dobio sam gotovo dvije stotine pasoa i odabrao sam
osam iji su vlasnici koliko-toliko slini Paulu i Billu. Napisao sam pismo nekoga iz
Sjedinjenih Drava nekome u Teheranu, u kome sam otprilike rekao: aljem pasoe koje ste
traili kako biste mogli srediti stvari s imigracionim uredom. . . Jednostavno zato da imam
neki papir koji mogu pokazati ako netko upita zato nosim tih osam pasoa.
- Ako se Paul i Bill poslue nekim od tih pasoa prilikom prelaska granice, uinit e
protuzakonito djelo, pa to smo onda doBill?
- Ako stignemo dotle, neka prekre zakon.
Perot je kimnuo glavom.
- Zvui logino - rekao je.
Putnici za London pozvani su da uu u avion. Perot se pozdravio s Gaydenom i
Taylorom koji ga je dovezao na aerodrom i koji e odvesti Gaydena u ,,Hyatt. Zatim je
otiao da provjeri kako stoji s popisima osoba koje treba zadrati.
Najprije je proao kroz glavni ulaz s oznakom Putnici", gdje su provjerili njegovu
boarding kartu. Zatim je hodnikom doao do altera na kome je platio neku malu sumu na
ime aerodromske takse. Zatim je s desne strane ugledao red altera za kontrolu pasoa.
Tu se nalazio popis osoba koje treba zadrati.
Za jednim alterom sjedila je djevojka zadubljena u knjigu depnog formata. Perot je
priao njenom alteru i pruio joj paso i uti izlazni formular. Na formularu je pisalo
njegovo ime.
Djevojka je uzela uti formular, otvorila paso, udarila peat i vratila mu paso i ne
pogledavi ga. Zatim se vratila svojoj knjizi.
Perot je otiao u ekaonicu za putnike u odlasku.
Let je bio odgoen.
Sjeo je. Bio je kao na iglama. Svakog trenutka djevojka je mogla proitati kn' ,u, ili se
jednostavno zasititi itanja, i poeti da usporeuje imena na utim formularima s onima na
popisu ljudi koje treba zadrati. A onda e, zamiljao je, smjesta doi da ga pokupe, policija,
vojska ili Dagarovi isljednici, i odvest e ga u zatvor, a Margot e se osjeati kao Ruthie i
Emily, nee znati hoe li ikad vie vidjeti svog mua.
Svakih nekoliko sekundi bacao je pogled na tablu s najavama letova. Na njoj je pisalo
samo LET ODGOEN".
Tako je prvi sat sjedio na samom rubu stolice.
Zatim je poeo da se miri sa sudbinom. Ako ga uhvate, uhvatili su ga i on tu nita ne
moe uiniti. Poeo je itati asopis, i u toku sljedeeg sata proitao je sve to je imao u torbi.
Zatim se upustio u razgovor s ovjekom koji je sjedio pored njega. Saznao je da je Englez,

138

inenjer na radu u Iranu, upuen od strane velike engleske firme. askali su neko vrijeme, a
onda razmijenili asopise.
Za nekoliko sati, mislio je Perot, bit u s Margot u raskonom hotelskom apartmanu, ili
u iranskom zatvoru. Brzo je otjerao tu misao.
Prolo je vrijeme ruku, popodne se sporo vuklo. Poeo je vjerovati da vie nee doi
po njega.
Let je konano najavljen za est sati.
Perot je ustao. Ako sad dou po mene. . .
Prikljuio se ostalim putnicima i krenuo prema izlazu. Proao je kroz kontrolu
aerodromske sigurnosti, pretraili su ga i dali mu znak da moe ii.
Jo malo pa sam se izvukao, pomislio je dok je ulazio u avion. Sjeo je izmeu dvoje
debelih ljudi u turistikoj klasi. Avion je imao samo turistiku klasu. Mislim da sam se
izvukao.
Vrata su zatvorena i avion je poeo da se kree.
Avion je iziao na pistu i poeo poveavati brzinu.
Avion je uzletio.
Uspjelo mu je. Izvukao se.
Uvijek je imao sree.
Misli su mu se okrenule prema Margot. Ona se u ovoj krizi drala kao za vrijeme
njegovih avantura u borbi za osloboenje ratnih zarobljenika. Shvaala je nazore svog
supruga o tome to m ije dunost, i nikad se nije alila. Zato se uvijek mogart koncentrirati
na ono to mora uraditi i rastjerati sve negativne misli koje bi mogle posluiti kao izgovor za
neaktivnost. Bio je sretan to je ima. Pomislio je na svu sreu koju je imao, na dobre roditelje,
na upis u Mornariku akademiju, na susret sa Margot, na svoju divnu djecu, na osnivanje
EDS-a, na sve dobre ljude koji su radili s njim, na hrabre ljude kao to su dobrovoljci koje je
ostavio u Iranu. . .
Pitao se, pomalo praznovjerno, da li ovjek raspolae nekom ogranienom koliinom
sree u ivotu. Vidio je svoju sreu kao pijesak u pjeanom satu, kako polako ali neumitno
istjee. to e biti, pomislio je, kad je do kraja potroi?
Avion se poeo sputati ka Kuwaitu. Bio je izvan iranskog zranog prostora, izvukao
se.
Dok je avion uzimao gorivo, otiao je do otvorenih vrata i ostao tu, udiui svjei zrak i
ne obazirui se na stjuardesu koja ga je neprestano pozivala da se vrati na svoje mjesto.
Preko piste je puhao ugodan povjetarac, a bilo je pravo olakanje pobjei od debelih ljudi
koji su sjedili lijevo i desno od njega. Stjuardesa je konano digla ruke od njega i otila za
drugim poslom. Gledao je kako sunce zalazi. Srea, pomislio je; pitam se koliko mi je jo
sree preostalo?

139

Osmo poglavlje
1.
Spasilaki odred u Teheranu sastojao se sad od Simonsa, Coburna, Pochea, Sculleyja i
Schwebacha. Simons je odluio da Boulware, Davis i Jackson ne dolaze u Teheran. Zamisao
o spasavanju Paula i Billa izravnim napadom bila je definitivno odbaena, pa mu nije bila
potrebna tako velika ekipa. Poslao je Glenna Jacksona u Kuwait, da proui taj kraj junog
pravca povlaenja iz Irana. Boulware i Davis su se vratili u Sjedinjene Drava da tamo
ekaju nove naredbe.
Majid je izvijestio Coburna da general Mohari, ovjek pod ijom je komandom bio
zatvor Gasr, nije podmitljiv ovjek, ali da ima dvije keri na kolovanju u Sjedinjenim
Dravama. Odred je neko vrijeme raspravljao o mogunosti da kidnapira djevojke i tako
prisili Moharija da Paulu i Billu omogui bijeg, ali je brzo odbacio tu ideju. (Perot je skoio
do stropa kad je uo da su raspravljali o tome.) Tako je zamisao da izvuku Paula i Billa u
prtljaniku automobila privremeno gurnuta u pozadinu.
Dva-tri dana bili su zaokupljeni raspravama o tome to da poduzmu ako Paul i Bill
budu prebaeni u kuni zatvor. Pregledali su kue u kojima su Paul i Bill stanovali prije
hapenja. Oteti ih ne bi bilo problem ukoliko Dadgar ne uspostavi strog nadzor nad obje
zgrade. Odred e upotrijebiti dva automobila, zakljuili su. Prvi automobil e pokupiti Paula
i Billa, a u drugom, koji e ga slijediti na odreenoj udaljenosti, nalazit e se Sculley i
Schwebach, zadueni da eliminiraju svakoga tko pokua pratiti prva kola. Ubijanje je
ponovo povjereno malom, opasnom tandemu.
Automobil e odravati vezu pomou radija, odluili su. Coburn je nazvao Merva
Stauffera u Dallasu i naruio potrebnu opremu. Boulware e donijeti primopredajnike u
London, dogovoreno je, pa su Schwebach i Sculley otili u London da ih preuzmu. Opasni
tandem e iskoristiti boravak u Londonu da nabavi dobre geografske karte Irana, zakljueno
je, koje e im biti potrebne u toku bijega iz zemlje ako odred bude prisiljen da se povue
kopnenim putem. (U Teheranu se nije moglo nabaviti dobre geografske karte zemlje, to je
Jeep Club ustanovio jo u dobrim starim vremenima; Gayden je rekao da su iranske karte na
razini skreni lijevo kod uginulog konja".)
Simons je htio da se pripremi i za treu mogunost, ako Paula i Billa oslobodi gomila
zajedno s ostalim zatvorenicima. to e odred uiniti u takvom sluaju? Coburn je
neprestano pratio situaciju u gradu, nazivao svoje veze u amerikoj vojnoj obavjetajnoj
slubi i neke pouzdane slubenike Irance; bio je siguran da e vrlo brzo saznati ako gomila
napadne zatvor. I to e onda poduzeti? Netko e morati pronai Paula i Billa i odvesti ih na
sigurno mjesto. Ali, odlazak skupine Amerikanaca meu uzavrelu masu mogao bi samo
donijeti neprilike. Paul i Bill bit e mnogo sigurniji ako se neupadljivo umijeaju meu
osloboene zatvorenike. Simons je rekao Coburnu da prilikom idue posjete zatvora
razgovara s Paulom o toj mogunosti i uputi ga da zajedno s Billom odmah krene prema
hotelu ,,Hyatt.
S druge strane, Iranac bi mogao potraiti Paula i Billa bez opasnosti da bude sumnjiv.
Simons je zamolio Coburna da preporui jednog Iranca, slubenika EDS-a, koji bi se znao
snai u takvoj situaciji.
Coburn se smjesta sjetio Raida.
Bio je to tamnoput, prilino zgodan dvadeset trogodinjak, inenjer koji je upravo bio
zavrio obuku kod EDS-a, podrijetlom iz bogate teheranske obitelji. Bio je inteligentan i
energian, i izuzetno armantan. Coburn se sjetio kako je Raid posljednji put demonstrirao
svoj talent za improvizaciju. Slubenici Ministarstva zdravlja koji su Bill u djelominom

140

trajku odbili su da upisuju podatke za obraun plaa, ali Raid je pokupio sve to je trebalo
upisati i otiao s tim u banku Omran, nagovorio nekoga da upie podatke, a zatim ubacio
program u raunar Ministarstva zdravlja. Nevolja s Raidom bila je u tome to ga je trebalo
drati na oku jer se nikad nije savjetovao ni s kim prije nego to e primijeniti svoje
nekonvencionalne ideje. Upisivanje podataka, kako ga je on izveo, bilo je zapravo
trajkolomstvo i moglo je dovesti EDS u ozbiljne neprilike. Kad je Bill saznao to je Raid
uradio, bio je vie uznemiren nego zadovoljan. Raid je bio vatren i impulzivan, i nije ba
najbolje govorio engleski, pa je bio sklon da se istrava i izvodi svoje lude akcije ne govorei
nikome nita, a ta njegova sklonost izazivala je nervozu kod njegovih direktora. Meutim,
uvijek se izvukao bez posljedica. Zahvaljujui svojoj slatkorjeivosti, znao je uvjeriti i
razuvjeriti svakoga. Na aerodromu, kad bi ispraao ili doekivao nekoga, uvijek mu je
uspijevalo da proe kroz sve ulaze rezervirane iskljuivo za putnike, i to bez boarding karte,
avionske karte i pasoa. Coburn ga je dobro poznavao i volio ga je dovoljno da ga nekoliko
puta pozove kui na veeru. Uz to je Coburn imao u njega puno povjerenje, naroito od
vremena trajka kad je Raid bio jedan od Coburnovih informatora meu neprijateljski
nastrojenim slubenicima Irancima.
Unato svemu, Simons nije htio vjerovati Raidu samo na Coburnovu rije. Isto kao to
je htio da razgovara s Keaneom Taylorom prije nego to e ga uputiti u tajnu, tako je sad
htio razgovarati s Raidom.
Coburn je ugovorio sastanak.
Kad je Raid imao osam godina elio je da bude predsjednik Sjedinjenih Drava.
Sa dvadeset tri godine znao je da nikad ne moe postati predsjednik, ali je i dalje elio
da ode u Ameriku.
Karta e mu biti EDS, odluio je. Znao je da u sebi nosi talent za poslovnog ovjeka.
Studirao je psihologiju i nije mu trebalo dugo da pronikne u mentalitet ljudi iz EDS-a. Traili
su rezultate, a ne izgovore. Ako ti daju zadatak, uvijek je bolje uraditi malo vie nego to su
oekivali. Ako je iz nekog razloga zadatak teak, ili ak neizvodljiv, bilo je najbolje ne rei im
to. Nikako nisu voljeli sluati ljude kako se ale na probleme. Nikad nije trebalo rei: Ne
mogu to uraditi, zato to... Trebalo je rei: Evo to sam uradio dosad, a ovo je problem na
kome trenutno radim..." Nekim sluajem ovakvi stavovi su savreno odgovarali Raidu.
Stekao je renome korisnog ovjeka u EDS-u, i znao je da to kompanija cijeni.
Njegovo najvee dostignue bilo je postavljanje raunarskih terminala u uredima gdje
je iransko osoblje bilo sumnjiavo i neprijateljski raspoloeno. Otpor je bio tako snaan da
Pat Sculley nije mogao postaviti za mjesec dana vie od dva terminala. A Raid je preostalih
osamnaest postavio za dva mjeseca! Odmah je smislio kako da iskoristi taj svoj uspjeh.
Napisao je pismo Rossu Perotu koji je, kako su mu rekli, bio prvi ovjek u EDS-u i zatraio
da mu se omogui da svoju obuku kompletira u Dallasu. Namjeravao je zamoliti sve
direktore EDS-a u Teheranu da supotpiu pismo, ali dogaaji su ga pretekli. Gotovo svi
direktori su evakuirani i kompanija EDS u Iranu bila je u fazi raspadanja; tako nikad nije
poslao pismo. Morat e smisliti neto drugo.
Uvijek je postojao nain. Za Raida nita nije bilo nemogue. Mogao je sve. ak se bio
izvukao iz vojske. U vrijeme kad su tisue mladih Iranaca, pripadnika srednje klase, troili
cijela bogatstva na podmiivanje kako bi izbjegli vojnu obavezu, Raid je, nakon nekoliko
tjedana provedenih u uniformi, uvjerio lijenike da je neizljeivo bolestan na ivcima.
Njegovi drugovi i pretpostavljeni oficiri znali su da je potpuno zdrav, ali svaki put kad bi
ugledao lijenika Raid je poinjao da se nekontrolirano gri i trese. Izveli su ga pred
lijeniku komisiju i tu se grio i tresao satima, to je, kako je ustanovio, bio izuzetno
zamoran, iscrpljujui posao. Konano ga je tako veliki broj ljenika proglasio bolesnim da je
otputen kao nesposoban za vojnu slubu. Bilo je to ludo, apsurdno, nemogue, ali

141

ostvarivati nemogue bila je Raidova svakodnevna praksa.

Znao je da e jednom otii u Ameriku. Nije znao kako e otii, ali briljivo i detaljno
planiranje ionako nije bio njegov stil rada. Bio je ovjek koga je pokretala mamuza trenutka,
improvizator, oportunist. Njegova ansa e doi, i on e je iskoristiti.
Taj gospodin Simons bio je zanimljiv ovjek. Nije bio kao ostali direktori EDS-a. Oni su
svi bili u tridesetim ili etrdesetim godinama, a Simonsu je bilo oko ezdeset. Zbog dugake
kose, sijedih zalizaka i velikog nosa svatko bi ga prije proglasio Irancem nego
Amerikancem. Konano, taj ovjek nikad nije otvoreno govorio to misli. Ljudi kao Sculley i
Coburn bi rekli: Situacija je ovakva, evo to elim da uradi, i elim da to bude uraeno do
sutra u j u t r o . A Simons je samo rekao: Hajde da proetamo.
etali su teheranskim ulicama. Raid je, ni sam ne znajui kako, poeo priati o svojoj
obitelji, o svom radu u EDS-u i svojim pogledima na ljudsku psihu. Neprestano je odjekivala
paljba, a ulice su bile prepune ljudi koji su marirali i skandirali. Svuda su se vidjele olupine
i ruevine, prevrnuti automoBill i spaljene zgrade, ostaci ranijih nereda i sukoba.
- Marksisti razbijaju skupe automobile, a muslimani unitavaju prodavaonice
alkoholnih pia - rekao je Raid Simonsu.
- Zato se sve to dogaa? - upitao je Simons.
- Dolo je vrijeme da Iranci pokau koliko vrijede, da ostvare svoje ideje i steknu
slobodu.
Nali su se na trgu Gasr, suelice tamnici.
- U ovim zatvorima sjede mnogi Iranci samo zato to su traili slobodu - rekao je Raid.
Simons je pokazao na grupu ena u adorima.
- to to rade?
- Njihovi muevi i sinovi su nepravedno uhapeni, pa se skupljaju ovdje, nariu i trae
od straara da puste zatvorenike.
- Pa sad, mislim da za Paula i Billa osjeam isto to i te ene za svoje mueve - rekao je
Simons.
- Da. I ja sam zabrinut za Paula i Billa.
- A to inite za njih? - upitao je Simons.
Raid je ostao zbunjen.
- inim sve to mogu da pomognem svojim amerikim prijateljima - rekao je.
Sjetio se pasa i maaka. Jedan od njegovih trenutnih zadataka bio je da se brine za
kune ljubimce evakuiranih slubenika EDS-a, meu kojima su bila etiri psa i dvanaest
maaka. Raid nikad nije drao domae ivotinje i nije znao kako da postupa s velikim,
agresivnim psima. Svaki put kad je odlazio u stan u kome su Bill smjeteni psi, da ih
nahrani, morao je platiti dvojici-trojici ljudi s ulice da mu pomognu ukrotiti ivotinje. Ve
dva puta ih je u kavezima vozio na aerodrom jer je uo da e ih ova ili ona kompanija
primiti, ali oba puta let je bio otkazan. Htio je priati Simonsu o tome, ali nekako je osjetio da
Simons ne bi bio naroito impresioniran.
Simons neto smjera, pomislio je Raid, i tu se ne radi o poslovnim stvarima. Stekao je
dojam da je Simons iskusan ovjek. To se, uostalom, moglo proitati iz njegovog lica. Raid
nije vjerovao u iskustvo. Vjerovao je u brzo obrazovanje. U revoluciju, a ne u evoluciju.
Volio je preace, ubrzani razvoj, poveanu napetost. Simons je bio drukiji. Bio je strpljiv
ovjek i Raid je, analizirajui Simonsovu psihu, doao do zakljuka da to strpljenje dolazi
od snane volje. Kad nae za potrebno, pomislio je Raid, rei e mi to hoe od mene.
- Znate li neto o francuskoj revoluciji? - upitao je Simons.
- Neto malo.
- Ovo mjesto me podsjea na Bastilleu, na simbol ugnjetavanja.
Dobra usporedba, pomislio je Raid.
- Francuski revolucionari su na juri osvojili Bastilleu oslobodili zatvorenike - nastavio

142

je Simons.
- Mislim da e se to dogoditi i ovdje. Bar tako izgleda.
Simons je kimnuo glavom.
- Ako se to dogodi, trebalo bi da se netko nae ovdje i pomogne Paulu i Billu - rekao
je.
- Da. - To u biti ja, pomislio je Raid.
Stajali su zajedno na trgu Gasr i promatrali visoke zidove, velika ulazna vrata i
uplakane ene u crnim haljinama. Raid se sjetio naela: uvijek uraditi malo vie od onoga
to EDS trai. A to ako gomila zaboravi na zatvor Gasr? Moda bi se morao pobrinuti da se
to ne dogodi. Gomila je samo skup ljudi kao to je Raid, mladih, nezadovoljnih Iranaca koji
ele promijeniti svoj ivot. Mogao bi se ne samo prikljuiti gomili, mogao bi je i povesti.
Mogao bi povesti gomilu u napad na tamnicu. On, Raid, mogao bi spasiti Paula i Billa.
Nita nije nemogue.

2.
Coburn nije znao sve o emu je Simons u to vrijeme razmiljao. Nije prisustvovao
Simonsovim razgovorima s Perotom i Raidom, a Simons nije ba spremno davao
informacije. Prema onome to je Coburn znao, tri mogunosti, bijeg u prtljaniku
automobila, otmica iz kunog zatvora i osvajanje Bastille, bile su tek maglovite ideje. Osim
toga, Simons nije poduzimao nita da pokrene stvari i inilo se da mu je sasvim dovoljno da
sjedi u kui Dvoranchikovih i raspravlja o sve sitnijim pojedinostima raznih planova. Ipak,
nita od svega toga nije kod Coburna izazivalo nelagodnost. Bio je optimist po prirodi, a uz
to je, kao i Ross Perot, smatrao da nema nikakvog smisla sumnjati u postupke najveeg
svjetskog strunjaka za spasavanje.
Dok su se tri mogunosti krkale, Simons se bacio na prouavanje izlaznih puteva iz
Irana, problem koji je Coburn nazvao povlaenje iz Dodgea".
Coburn je istraivao mogunosti da Paul i Bill otputuju iz Irana avionom. Obiao je
skladita na aerodromu, poigravajui se idejom da otpremi Paula i Billa kao robu.
Razgovarao je s ljudima iz raznih kompanija, nastojei da uspostavi veze. Na kraju se
nekoliko puta sastao sa efom sigurnosti Panamericana i rekao mu sve osim imena Paula i
Billa. Razgovarali su o ideji da bjegunci otputuju redovnom linijom u uniformama posade
Panamericana. ef sigurnosti je bio spreman da pomogne, ali se na kraju pokazalo da su
obaveze to ih je dala kompanija nesavladiv problem. Coburn se nakon toga bavio idejom o
krai helikoptera. Obiao je jednu bazu u junom dijelu grada i zakljuio da bi to bilo
izvodljivo. Samo, s obzirom na kaos u iranskoj vojsci, postojala je opasnost da helikopteri
nisu kako treba odravani, a bilo je poznato da Irancima nedostaju rezervni dijelovi. Uz to, u
rezervoarima nekih helikoptera moglo je biti kontaminirano gorivo.
O svemu tome izvijestio je Simonsa. Simons ni do tada nije bio naroito sklon
aerodromima, a ono to je otkrio Coburn uvrstilo je njegovo nepovjerenje. Oko aerodroma
su se uvijek motali policajci i vojnici; ako neto krene naopako, nije se moglo pobjei.
Aerodromi su bili izgraeni tako da ljudi ne mogu ii tamo gdje nemaju posla, i tamo je
ovjek uvijek bio u rukama drugih. Osim toga, u takvoj situaciji najgori naprijatelj mogli su
biti sami bjegunci; trebalo bi da budu savreno hladnokrvni. Coburn je vjerovao da Paul i Bill
imaju ivaca za tako neto, ali nije imalo smisla to govoriti Simonsu; Simons se uvijek
oslanjao samo na vlastite procjene neijeg karaktera, a on jo nikad nije sreo Paula i Billa.
Odred se na kraju opredijelio na izvlaenje cestom.
Mogli su birati izmeu est pravaca.

143

Na sjeveru je bio SSSR, ne naroito gostoljubiva zemlja. Na istoku su se nalazili

Afganistan, podjednako negostoljubiv, i Pakistan ija je granica bila predaleko, gotovo
tisuu est stotina kilometara, veinom kroz pustinju. Na jugu se nalazio Perzijski zaljev sa
prijateljskim Kuwaitom samo sto do sto pedeset kilometara preko mora. To je bilo privlano
rjeenje. Na zapadu se nalazio neprijateljski raspoloeni Irak, a na sjeverozapadu bila je
prijateljska Turska.
Najvee prednosti pruali su Kuwait i Turska.
Simons je zatraio od Coburna da poalje pouzdanog slubenika Iranca sa zadatkom
da se odveze kolima sve do Perzijskog zaljeva, da ustanovi je li cesta prohodna i jesu li
krajevi kroz koje prolazi mirni. Coburn je to povjerio Motociklistu", tako nazvanom zato
to je jurcao po Teheranu na motociklu. Inenjer na obuci kao i Raid, Motociklist" je imao
oko dvadeset pet godina, bio je nizak i snalaljiv. Engleski je nauio u koli u Kalifomiji i
znao je govoriti raznim amerikim dijalektima, junjakim, portorikanskim, bilo kakvim.
EDS ga je primio iako nije imao fakultetsku diplomu jer je dobio izuzetno veliki broj bodova
na prijemnom ispitu. Kad su se Iranci zaposleni kod EDS-a pridruili generalnom trajku i
kad su Paul i Bill sazvali masovni miting da rasprave stvar s njima, Motociklist" je
iznenadio sve otrim istupom protiv postupka svojih kolega, a u prilog uprave. Nije krio
svoje proamerike osjeaje, ali Coburn je bio uvjeren da Motociklist" surauje s
revolucionarima. Jednog dana je zatraio od Keanea Taylora automobil. Taylor mu je
udovoljio. Idueg dana je zatraio drugi automobil. Taylor mu je opet udovoljio. Kako se
Motociklist" uvijek i tako vozio samo na motociklu, Taylor i Coburn su Bill uvjereni da su
kola bila potrebna revolucionarima. Bilo im je svejedno; vanije je bilo da na neki nain
obaveu Motociklista".
I tako, da se odui za ranije usluge, Motociklist" se odvezao do Perzijskog zaljeva.
Vratio se nakon nekoliko dana i izvijestio da je sa dovoljno novca sve mogue. Mogue
je stii do Zaljeva i mogue je kupiti ili unajmiti brodicu.
O tome to bi se dogodilo prilikom iskrcavanja u Kuwaitu nije mogao rei nita.
Na to pitanje je odgovorio Glenn Jackson.
Osim toga to je bio lovac i baptist, Glenn Jackson je bio i strunjak za rakete. Njegov
izuzetni talent za matematiku i hladnokrvnost u tekim situacijama doveli su ga na mjesto
kontrolora leta u Centru za kontrolu leta svemirskih letjelica s ljudskom posadom NASA-e u
Houstonu. Posao mu je bio da sastavlja i primjenjuje raunarske programe za proraun
putanja prilikom manevriranja u toku leta.
Jacksonova nesalomljivost bila je podvrgnuta tekoj kunji na Boi 1968. godine, u
toku posljednje misije na kojoj je radio, leta oko Mjeseca. Kad se svemirski brod pojavio iza
Mjeseca, astronaut Jim Lovell je proitao niz brojeva, zvanih odstupanja, iz kojih je Jackson
mogao zakljuiti s kakvom tonou svemirski brod prati planiranu putanju. Jackson se
sledio: brojevi su Bill daleko izvan prihvatljivih granica greke. Jackson je zatraio od
CAPCOM-a da astronaut ponovo proita brojeve, radi provjere, a zatim je rekao glavnom
kontroloru leta da su trojica astronauta, ako su ti brojevi toni, praktino mrtvi; u
svemirskom brodu nema dovoljno goriva za korekciju tako velikog odstupanja od
predviene putanje.
Jackson je zatraio od Lovella da proita brojeve i trei put, posebno paljivo. Bill su
isti kao ranije. Zatim je Lovell rekao: ,,Oh, ekaj, malo. itam pogrene brojke..."
Kad je proitao prave podatke, pokazalo se da je manevar izveden gotovo savreno.
Sve je to bilo daleko od provaljivanja u zatvor.
Pa ipak se inilo da se Jacksonu nikad nee pruiti prilika da sudjeluje u tom napadu
na zatvor. Najprije se tjedan dana kiselio u Parizu a onda je, preko Dallasa, dobio instrukcije
od Simonsa da putuje za Kuwait.

144

Otputovao je avionom u Kuwait i smjestio se u kui Boba Younga. Young je bio

otputovao u Teheran da pomogne pregovarakom timu, a njegova supruga Kris i njeno tek
roeno dijete bili su u Sjedinjenim Dravama preko praznika. Jackson je rekao Malloyju
Jonesu, koji je vrio dunost direktora u Youngovoj odsutnosti, kako je doao da radi na
preliminarnoj studiji koju je od EDS-a naruila Centralna banka u Kuwaitu. Obavio je neto
posla, koliko je bilo potrebno za pokrie, a onda je poeo prouavati situaciju.
Proveo je neko vrijeme na aerodromu i promatrao inovnike imigracione slube.
Ubrzo je ustanovio da su veoma kruti. U Kuwait je pristizalo na stotine izbjeglica Iranaca,
bez pasoa; svi su smjesta, u okovima, otpremani nazad. Jackson je zakljuio da Paul i Bill
ne mogu putovati avionom u Kuwait.
Uz pretpostavku da su doputovali brodom, hoe li im biti doputeno da odu dalje bez
pasoa? Jackson je posjetio amerikog konzula i rekao mu da je jedno njegovo dijete, po
svemu sudei, izgubilo paso, i upitao kakva je procedura da dobije novi. U toku duge i
prilino bune rasprave konzul je saopio Jacksonu da kuwaitske vlasti prilikom izdavanja
izlazne vize provjeravaju da li je dotina osoba legalno ula u zemlju.
To je bio problem, ali moda ne i nerjeiv problem. Kad se nau u Kuwaitu, Paul i Bill
e biti izvan Dadgarovog dosega, pa e im amerika ambasada vjerojatno vratiti pasoe.
Glavno je pitanje bilo, pod pretpostavkom da bjegunci stignu u juni Iran i ukrcaju se u neki
manji brod, hoe li se moi neopaeni iskrcati u Kuwaitu? Jackson je obiao stotinu
kilometara kuwaitske obale, od irake granice na sjeveru do granice Saudijske Arabije na
jugu. Proveo je mnogo sati na plaama, etajui i skupljajui koljke. U normalnim
okolnostima, rekli su mu, obalne patrole se ne pojavljuju esto, ali bujice izbjeglica iz Irana
sve je promijenila. Bilo je na tisue Iranaca koji su isto toliko eljeli napustiti zemlju koliko i
Paul i Bill, pa su, kao i Simons, mogli pogledati na mapu i vidjeti Perzijski zaljev sa
prijateljskim Kuwaitom na suprotnoj obali uskog vodenog puta. Kuwaitska obalna straa
bila je svjesna svega toga. I gdje god je pogledao, Jackson je mogao vidjeti na puini bar
jedan patrolni brod. I inilo se da zaustavljaju svaki brodi koji se poj&vi.
Prognoza je bila mrana. Jackson je nazvao Merva Stauffera u Dallasu i javio da
izvlaenje preko Kuwaita ne dolazi u obzir.
Tako je ostala samo Turska.
Simons je od samog poetka bio za Tursku. Vonja do Turske bila je kraa nego do
Kuwaita. Osim toga, Simons je poznavao Tursku. Pedesetih godina je boravio u
Turskoj u okviru programa amerike vojne pomoi i radio na obuci turske armije. ak
se djelomino mogao sluiti turskim jezikom.
Zato je poslao Ralpha Boulwarea u Istanbul.
Ralph Boulware je odrastao u barovima. Njegov otac, Benjamin Russell Boulware, bio
je energian i nezavisan Crnac, vlasnik niza malih poduzea, trgovine mjeovitom robom,
zatim agencije za izdavanje nekretnina, ilegalne pecare i, u nekoliko mahova, barova. Teorija
Bena Boulwarea o odgoju djece bila je da ako zna gdje se nalaze, zna i to rade, pa je drao
svoje sinove stalno na oku, to znai uglavnom u baru. To nije bilo neko naroito djetinjstvo,
pa je Ralph imao osjeaj da je cijelog ivota bio odrastao ovjek.
Shvatio je da je drukiji od svojih vrnjaka kad je otiao u koled i vidio kako se
njegovi drugovi uzbuuju pri samoj pomisli na kockanje, alkohol i izlaske sa enama. On je
o kockarima, pijancima i prostitutkama ve znao sve to je trebalo znati; napustio je koled i
stupio u ratno zrakoplovstvo.
Za devet godina provedenih u ratnom zrakoplovstvu nikad nije bio u borbi, pa iako
mu je to s jedne strane bilo drago, s druge strane mu je ostalo da se zapita posjeduje li
kvalitete potrebne za borbu u pravom ratu. Spaavanje Paula i Billa pruit e mi moda
priliku da to ustanovim, mislio je, ali Simons ga je iz Pariza vratio u Dallas. inilo se da e

145

opet obavljati poslove u pozadini. A onda su stigla nova nareenja.

Nareenja mu je prenio Merv Stauffer, Pero tova desna ruka, koji je sad odravao vezu
izmeu Simonsa i ratrkanih pripadnika njegova odreda. Stauffer je otiao u radio-centar i
kupio est petokanalnih primopredajnika, deset ureaja za punjenje baterija, rezervne
baterije i ureaj za prikljuenje radija na upalja za cigarete u automobilu. Predao je svu tu
opremu Boulwareu i rekao mu da se prije odlaska u Istanbul sastane sa Sculleyjem i
Schvvebachom u Londonu.
Stauffer mu je uz to dao etrdeset tisua dolara u gotovom, za trokove, mito i ope
potrebe.
Dan prije polaska, uveer, njegova supruga poela je zanovijetati zbog novca. Podigao
je iz banke, a da joj nije rekao, tisuu dolara, prije putovanja u Pariz, volio je da uza se ima
gotov novac, a ona je kasnije otkrila da je na raunu ostalo malo novca. Boulware nije htio da
joj objanjava zato je uzeo novac i na to ga je potroio. Mary je tvrdila da joj je novac
potreban, ali Boulware se nije mnogo brinuo zbog toga. Ostat e s dobrim prijateljima i znao
je da e se oni brinuti za nju. Meutim, ona nije htjela prihvatiti takav odgovor i, kao to se
esto dogaalo kad bi odluno nastupila, Boulware je odluio da joj uini po volji. Otiao je
u spavau sobu gdje je bio ostavio kutiju s primopredajnicima i etrdeset tisua dolara, i
odbrojao pet stotina. Mary je ula dok je brojao novac i vidjela to se nalazi u kutiji.
Boulware joj je dao pet stotina dolara i upitao:
- Hoe li biti dovoljno?
- Hoe - rekla je.
Pogledala je kutiju, a zatim mua.
- Nita te neu pitati - rekla je i izila iz sobe.
Boulware je sutradan otputovao. Sastao se sa Sculleyjem i Schwebachom u Londonu,
predao im pet od est primopredajnika, zadravi jedan za sebe, i nastavio let za Istanbul.
S aerodroma je otiao ravno u ured Mr Fisha, vlasnika putnike agencije.
Mr Fish ga je primio u svom otvorenom uredu u kome je sjedio sa jo pet-est ljudi.
- Zovem se Ralph Boulware i radim za EDS - poeo je Boulware. - Mislim da poznajete
moje keri, Stacy Elaine i Kecia Nicole.
Djevojice su se igrale sa kerima Mr Fisha za vrijeme boravka evakuiranih porodica
slubenika EDS-a u Istanbulu.
Mr Fish nije naroito toplo reagirao.
- Moram razgovarati s vama - rekao je Boulware.
- Lijepo, da razgovaramo.
Boulware je pogledao oko sebe.
- Htio bih razgovarati s vama nasamo.
- Zato?
- Razumjet ete kad vam kaem o emu se radi.
- Ovo su moji partneri. Meu nama nema tajni.
Mr Fish je doveo Boulwarea u nezgodnu situaciju, i Boulware je znao zato on to radi.
Postojala su dva razloga. Kao prvo, nakon svega to je Mr Fish uinio za vrijeme evakuacije,
Don Norsworthy mu je dao 150 dolara napojnice, to je po Boulwareovom miljenju bilo
uvredljivo. (Nisam znao to da radim!" rekao je kasnije Norsworthy. Raun je iznosio
dvadeset est tisua dolara. Koliko je trebalo da mu dam, deset posto?")
Drugo, Pat Sculley se obratio Mr Fishu s prozirnom priom o vercanju kompjutorskih
vrpci u Iran. Mr Fish nije ni budala ni kriminalac, zakljuio je Boulware. Zato je sasvim
razumljivo to je odbio da surauje sa Sculleyjem.
Ljudi iz EDS-a su, po miljenju Mr Fisha, Bill (a) krci i (b) amaterski opasni
prestupnici. Mr Fish je bio mali poslovan ovjek, a Boulware je imao razumijevanja za male
poslovne ljude. Jedan od njih je bio i njegov otac. Poznavali su dva jezika: otvoren razgovor i

146

gotov novac. Gotovina je rjeavala problem (a), a otvoren razgovor problem (b).
- Okej, krenimo ispoetka - rekao je Boulware. - Kad su obitelji slubenika EDS-a bile
ovdje, vi ste zaista pomogli tim ljudima, lijepo ste se odnosili prema djeci i uinili ste mnogo
za nas. Kad su odlazili dolo je do nesporazuma i naa zahvalnost nije izraena na
odgovarajui nain. Veoma nam je ao to je dolo do te greke, i ja imam dunost da
poravnam te raune.
- Nije tako vano...
- ao nam je to je tako ispalo - rekao je Boulware i dao Mr Fishu tisuu dolara u
novanicama po sto dolara.
U prostoriji je zavladala mrtva tiina.
- E pa, ja u odsjesti u Sheratonu" - rekao je Boulware. - Moda moemo kasnije
porazgovarati.
- Poi u s vama - rekao je Mr Fish.
Osobno je smjestio Boulwarea u hotel, pobrinuvi se da dobije dobru sobu. Dogovorili
su se da se uveer nau na veeri u hotelskom restoranu.
Mr Fish je veliki maher, razmiljao je Boulware dok je vadio stvari iz kofera. ovjek
koji je oigledno prosperirao u poslu u ovoj siromanoj zemlji morao je biti promuuran.
Iskustvo evakuiranih pokazalo je da moe uraditi daleko vie od razerviranja avionskih
karata i hotelskih soba. Raspolagao je odgovarajuim vezama koje su mu omoguavale da
kad treba podmae birokratske kotae, bar sudei prema tome s kakvom je lakoom pronio
sav prtljag evakuiranih kroz carinu. Pomogao je i u rjeavanju problema adoptiranog djeteta
bez pasoa. Greka EDS-a bila je u tome to je ocijenjeno da je maher, a nije primijeeno da je
maher najvie kategorije. Za to je moda bio kriv njegov nimalo impresivan izgled. Bio je
prilino debeo i nosio je odijela koja se ne bi mogla nazvati elegantnim. Bouhvare, koji je
uio na poinjenim grekama, vjerovao je da moe pridobiti Mr Fisha i osigurati njegovu
pomo.
Te veeri, u restoranu, rekao mu je da eli otputovati do tursko-iranske granice kako bi
tamo doekao neke ljude.
Mr Fish se uasnuo.
- Ta vi uope ne shvaate - rekao je - kakvi su to uasni krajevi! Tamo ive Kurdi i
Azerbajdanci, divlji gortaci koji se ne pokoravaju nikakvoj vlasti. Znate li od ega oni tamo
ive? Od krijumarenja, pljake i umorstava! Ja se osobno nikad ne bih usudio otii tamo.
Ako vi, Amerikanac, poete tamo, nikad se neete vratiti. Nikad!
Bouhvare je pomislio da ovjek vjerojatno pretjeruje.
- Moram otii tamo, pa makar bilo i opasno - rekao je. - Mogu li ovdje kupiti laki
avion?
Mr Fish je zavrtio glavom.
- U Turskoj privatna lica ne mogu posjedovati avione.
- A helikopter?
- Isto tako.
- U redu, a mogu li unajmiti avion?
- To je mogue. Tamo gdje nema redovnih linija, moe se unajmiti avion.
- A ima li redovnih linija do granice?
- Nema.
- U redu.
- Meutim, unajmljivanje aviona je tako neuobiajeno da ete sigurno privui panju
vlasti...
- Ne pripremamo nita nezakonito. Ipak, nije nam ba potrebno da netko slijedi svaki
na pokret. Pa, da vidimo kako e izgledati to unajmljivanje. Raspitajte se o cijenama i
rokovima, ali nemojte vriti nikakve rezervacije. Ja bih u meuvremenu elio saznati to vie

147

o putovanju kopnenim putem. Ako ne elite putovati sa mnom, u redu, ali moda biste
mogli nai nekoga tko bi htio.
- Vidjet u to mogu uiniti.
Narednih dana sastali su se nekoliko puta. Poetna hladnoa Mr Fisha nestala je bez
traga i Boulware je stekao dojam da postaju prijatelji. Mr Fish bio je jasan i otvoren. Nije bio
kriminalac, ali je bio spreman da prekri zakon ako su rizik i nagrada bili u odgovarajuoj
proporciji, zakljuio je Boulware. Boulware je imao razumijevanja za takav stav. I on je u
odgovarajuim okolnostima bio spreman da prekri zakon. Mr Fish je znao postavljati
lukava pitanja i malo pomalo Boulware mu je ispriao cijelu priu. Paul i Bill e vjerojatno
doi bez pasoa, priznao je, ali im se nau u Turskoj dobit e nove putnice u najbliem
amerikom konzulatu. Paul i Bill mogli su naii na tekoe prilikom naputanja Irana, rekao
je, pa je htio poduzeti mjere da sam moe prijei granicu, recimo u lakom avionu, i prebaciti
ih u Tursku. Nita od svega toga nije uasnulo Mr Fisha kao pomisao na putovanje u dio
zemlje kojim vladaju razbojnici.
Ipak, nekoliko dana kasnije upoznao je Boulwarea s jednim ovjekom koji je imao
roake meu planinskim razbojnicima. Mr Fish mu je doapnuo da je ovjek kriminalac, a
tako je i izgledao. Imao je oiljak preko lica i sitne, tamne oi. Rekao je da moe garantirati
Boulwareu siguran prolaz do granice i natrag, a njegovi roaci mogu ak prebaciti
Boulwarea u Iran, ako bude potrebno.
Bouhvare je nazvao Dallas i upoznao Merva Stauffera s planom. Merv je ifrom prenio
vijest Coburnu, a Coburn je s njom upoznao Simonsa. Simons je odbacio plan. Ako je taj
ovjek kriminalac, istakao je Simons, ne moemo se pouzdati u njega.
Boulware se naljutio. Namuio se dok je postigao kakav-takav sporazum. to misli taj
Simons, da je lako pronai potrebne ljude? A ako treba putovati u predjele kojima vladaju
razbojnici, zar nije najbolje uzeti razbojnika za vodia? Ali, Simons je bio ef i Boulware nije
mogao uiniti nita osim zamoliti Mr Fisha da pronae novu vezu.
U meuvremenu, u Istanbul su doputovali Sculley i Schwebach.
Opasan tandem letio je za Teheran iz Londona preko Kopenhagena kad su Iranci
ponovo zatvorili aerodrom, pa su se Sculley i Schwebach pridruili Bouhvareu u Istanbulu.
Zatvoreni u hotelu, iekujui da se neto dogodi, sva trojica poeli su patiti od putne
groznice. Schwebach se vratio u vrijeme kad je bio meu Zelenim beretama i nagovarao ih
da odravaju fiziku kondiciju trei uz i niz hotelsko stepenite. Bouhvare je to uradio
jednom i odustao. Postali su nestrpljivi i ljutili se na Simonsa, Coburna i Pochea koji su, po
svoj prilici, sjedili u Teheranu ne radei nita; zato ti momci neto ne poduzmu? A onda je
Simons poslao Sculleyja i Schwebacha natrag u Sjedinjene Drave. Primopredajnike su
ostavili kod Bouhvarea.
Kad je Mr Fish ugledao primopredajnike, samo to nije dobio napad. Posjedovanje
primopredajnika bilo je u Turskoj teko krivino djelo, objasnio je Boulwareu. ak i obine
tranzistorske prijemnike bilo je potrebno prijaviti vlastima, to je bila mjera opreza da se
njihovi dijelovi ne mogu upotrijebiti za izradu primopredajnika za teroriste.
- Zar ne shvaate koliko ste sumnjivi? - upitao je Boulwarea. - Va telefonski raun
iznosi nekoliko tisua dolara u toku jednog tjedna, i sve plaate gotovinom. Nikakve poslove
ovdje ne obavljate. istaice su sigurno primijetile primopredajnike i priale drugima o
njima. Ve ste sigurno pod policijskim nadzorom. Zaboravite na prijatelje u Iranu... vi ete
zavriti u zatvoru.
Boulware je rekao da e se osloboditi radio-primopredajnika. Nevolja s oito
beskrajnim Simonsovim strpljenjem bila je da je svako odlaganje akcije donosilo nove
probleme. Sad se Sculley i Schwebach nisu mogli vratiti u Iran, i odred je ostao bez
primopredajnika. A Simons je na sve odgovarao samo sa ,,ne. Mr Fish je obavijestio
Bouhvarea da izmeu Irana i Turske postoje dva granina prijelaza, jedan kod Seroa, a drugi

148

kod Barzagana. Simons je odabrao Sero. Barzagan je vei i suvremeniji grad, rekao im je Mr
Fish. Tu e svi biti malo sigurniji. Simons je rekao: ,,Ne!
Pronaen je novi pratilac koji e poi s Boulwareom do granice. Mr Fish je imao
poslovnog prijatelja iji je zet bio pripadnik MIT-a, Milli Istihbarat Teskilatija, slube koja je u
Turskoj bila to i CIA u Americi. Ime tog tajnog agenta bilo je Ilsman. Njegova ovlatenja
osigurat e Boulwareu zatitu vojske u predjelima kojima vladaju razbojnici. Bez takvih
ovlasti, rekao je Mr Fish, putniku bi prijetila opasnost ne samo od bandita ve i od turske
vojske.
Mr Fish je bio veoma oprezan. Kad su poli na sastanak s Ilsmanom, izveo je cijelu
predstavu izmicanja eventualnim pratiocima. Mijenjao je automobile, jedan dio puta vozili
su se autobusom... Bouhvare nije nikako mogao shvatiti emu sve to ako idu da posjete
savreno ispravnog graanina koji sluajno radi u obavjetajnoj slubi. Ali, Bouhvare je bio
stranac u stranoj zemlji i morao je raditi kako to eli Mr Fish, i imati povjerenja u njega.
Konano su stigli do velike, prilino trone stambene zgrade u njemu nepoznatom
dijelu grada. Struje nije bilo, kao u Teheranu, pa je Mr Fishu trebalo dosta vremena da u
mraku pronae pravi stan. U poetku nitko nije odgovarao. Tu su propala sva njegova
nastojanja da se dri diskretno, jer je morao udarati akama u vrata, Boulwareu se inilo bar
pola sata. Za to vrijeme svi stanari zgrade imali su priliku da dobro vide posjetioce.
Bouhvare je stajao i osjeao se kao bijelac u Harlemu. Konano je jedna ena otvorila vrata,
pa su uli.
Nali su se u malom, sumornom stanu pretrpanom starinskim namjetajem,
osvijetljenom samo s nekoliko svijea. Ilsman je bio nizak, debeo ovjek priblino
Boulwareovih godina, to jest trideset petogodinjak. Bio je tako strano debeo da sigurno ve
godinama nije vidio svoja stopala. Bouhvare je zbog neega pomislio na stereotipne debele
policijske narednike iz filmova, u pretijesnim odijelima, kouljama natopljenim znojem i
zguvanim kravatama vezanim oko mjesta gdje bi se nalazio vrat kad bi ga bilo.
Sjeli su a ena, gospoa Ilsman, kako je zakljuio Boulware, posluila ih je ajem, isto
kao u Teheranu! Boulware je iznio svoj problem; Mr Fish je prevodio. Ilsman je reagirao
sumnjiavo. Poeo je unakrsno ispitivati Boulwarea o dvojici Amerikanaca, bjegunaca. Na
osnovi ega Bouhvare zakljuuje da su neduni? Zato nemaju putnice? to e donijeti sa
sobom u Tursku? Na kraju je, inilo se, doao do zakljuka da Boulware govori iskreno, pa
mu je ponudio da prebaci Paula i Billa od granice do Istanbula za ukupno osam tisua
dolara.
Boulware se pitao da li Ilsman govori ozbiljno. Ilegalno prebacivanje dvojice
Amerikanaca u zemlju bilo je pomalo neobina zabava za agenta obavjetajne slube. A ako
je Ilsman zaista pripadnik MIT-a, tko bi onda mogao pratiti Mr Fisha i Bouhvarea dok su se
vozili kroz grad, ega se Mr Fish toliko bojao?
Moda je Ilsman agent koji radi kao slobodan strijelac? Osam tisua dolara je u
Turskoj bio velik novac. Bilo je ak mogue da e Ilsman obavijestiti svoje pretpostavljene o
onome to radi. Ilsman je, konano, mogao zakljuiti ovako: ako je Bouhvareova pria
istinita, pomo e predstavljati dobro djelo, a ako Bouhvare lae najlake e otkriti to smjera
ako ga otprati do granice.
Bilo kako bilo, u danim okolnostima Ilsman je bio ono najbolje to je Bouhvare mogao
pronai. Bouhvare se suglasio s cijenom, a Ilsman je otvorio bocu kotskog viskija.
Dok su se ostali lanovi spasilakog odreda pekli na tihoj vatri na raznim stranama
svijeta, Simons i Coburn su se vozili cestom iz Teherana prema turskoj granici.
Izvianje je za Simonsa bilo osnova svake akcije i htio je da upozna svaki pedalj
marrute povlaenja prije nego to krene tuda s Paulom i Billom. Ima li borbi u tom dijelu
zemlje? U kojoj su mjeri tu prisutne policijske snage? Jesu li ceste prohodne zimi? Jesu li

149

benzinske pumpe otvorene?

Do Seroa, graninog prijelaza koji je odabrao, vodile su zapravo dvije ceste. (Odluio se
za Sero zato to je to bio slabo prometan granini prijelaz u malom selu, pa e na granici biti
manje ljudi, a sam prijelaz bit e slabije uvan, dok bi u Barzaganu, koji je preporuivao Mr
Fish, sigurno bila vea guva.) U odnosu na Sero, najblii vei grad bio je Rezaijeh. Tono na
pravcu Teheran-Rezaijeh nalazilo se jezero Rezaijeh, dugo sto ezdeset kilometara; trebalo je
voziti oko njega, bilo sa sjeverne bilo sa june strane. Sjeverni put vodio je kroz vee gradove
i moglo se pretpostaviti da e cesta biti bolja. Simons je zbog toga davao prednost junom
pravcu, pod uvjetom da su ceste prohodne. Odluio je da na ovom izviakom putovanju
provjeri oba pravca, sjeverni u odlasku, a juni na povratku.
Zakljuio je da e najbolji automobil za takvo putovanje biti britanski Range Rover,
krianac izmeu dipa i amerikih terenskih kola. U Teheranu nije bilo ni zastupnika
automobilskih firmi niti otvorenih prodavaonica polovnih automobila, pa je Coburn zaduio
,,Motociklistu da pronae dva Range Rovera. Motociklist je rijeio problem na svoj
duhoviti nain. Otipkao je oglas Ako elite prodati svoj Range Rover, nazovite ovaj broj i
naveo broj svog telefona. Zatim je stavio poruku pod brisa svakog Range Rovera koga je
vidio parkiranog na ulici.
Nabavio je dva vozila po cijeni od dvadeset tisua dolara po vozilu, a uz to je nabavio
alat i rezervne dijelove za praktino svaki popravak osim generalnog.
Simons i Coburn su poveli sa sobom dvojicu Iranaca, Majida i Majidovog roaka
profesora na visokoj poljoprivrednoj koli u Rezaijehu. Profesor je bio doao u Teheran da
isprati svoju suprugu Amerikanku i djecu koji su otputovali u Sjedinjene Drave. Njegov
povratak u Rezaijah bio je za Simonsa pokrie za putovanje.
Krenuli su iz Teherana rano izjutra s jednom Taylorovom bavom od dvije stotine
pedeset litara benzina u stranjem dijelu kola. Prvih sto pedeset kilometara, do Kazvina,
vozili su se modernim auto-putem. Nakon Kazvina cesta je bila asfaltna, sa dvije trake. Brda
su bila pokrivena snijegom, ali sama cesta bila je ista. Ako bude ovako do granice, pomislio
je Coburn, stii emo za jedan dan.
Zaustavili su se u Zendanu, tri stotine kilometara od Teherana i priblino isto toliko
udaljenom od Rezaijeha, i razgovarali s mjesnim efom policije koji je bio neki profesorov
roak. (Coburn se nikako nije mogao snai u porodinim odnosima Iranaca; inilo se da oni
rije ,,roak upotrebljavaju prilino slobodno.) Taj dio zemlje bio je miran, rekao je ef
policije; ako bude problema, to bi moglo biti u oblasti Tabriza.
Vozili su se cijelo popodne uskom, ali dobrom provincijskom cestom. Nakon nekih sto
pedeset kilometara vonje stigli su u Tabriz. U toku su bile demonstracije, ali nisu bile ni
sline bitkama na kakve su bili navikli u Teheranu, pa su se ak osjeali toliko sigurni da
proetaju bazarom.
U toku vonje Simons je razgovarao s Majidom i profesorom. Bio je to naizgled obian,
spontan razgovor, ali Coburn je sad ve poznavao Simonsovu tehniku i znao je da pukovnik
zapravo testira tu dvojicu Iranaca da vidi moe li im vjerovati. Prognoze su, zasad, izgledale
dobro jer je Simons poeo pomalo nagovjetavati pravu svrhu putovanja.
Profesor je rekao da je oblast oko Tabriza naklonjena ahu, pa je prije polaska Simons
zakvaio ahovu fotografiju na vjetrobran.
Na prve neprilike naili su nekoliko kilometara sjeverno od Tabriza, gdje su se morali
zaustaviti pred barikadom na cesti. Bila je amaterski izvedena i sastojala se od nekoliko
stabala oborenih preko ceste tako da ih kola mogu zaobii, ali ne mogu projuriti punom
brzinom. Barikadu su uvali seljaci naoruani sjekirama i tapovima.
Majid i profesor su se upustili u razgovor sa seljacima. Profesor je pokazao legitimaciju
nastavnika visoke poljoprivredne kole i rekao da su Amerikanci zananstve- nici koji
sudjeluju u jednom istraivakom projektu.

150

Coburn je zakljuio da spasilaki odred svakako mora povesti sa sobom nekoliko

Iranaca kad bude putovao s Paulom i Billom, upravo radi ovakih situacija.
Seljaci su ih pustili da prou.
Neto kasnije Majid je zaustavio kola i mahnuo jednom vozilu koje je dolazilo iz
suprotnog smjera da stane. Profesor je nekoliko minuta razgovarao s vozaem automobila, a
zatim izvijestio Simonsa da je stanovnitvo grada Khoja nastrojeno protiv aha. Simons je
skinuo ahovu sliku s vjetrobrana i zamijenio je slikom ajatolaha Homeinija. Od tada nadalje
redovno su zaustavljali automobile koji su im dolazili u susret i mijenjali slike u skladu s
mjesnom politikom situacijom.
U predgrau Khoja ponovo su naili na barikadu.
Kao i prva, i ova barikada je izgledala improvizirano, i uvali su je civili. Ali ovog puta
mladii i stariji ljudi, svi u iznoenim, zakrpljenim odijelima, drali su u rukama puke.
Majid je zaustavio kola, i svi su izili.
Na Coburnov uas jedan djeak uperio je oruje ravno u njega.
Coburn se sledio.
Radilo se o pitolju Llama, kalibra 9 milimetara. Djeak je mogao imati oko esnaest
godina. Vjerojatno dosad nikad nije imao vatreno oruje u ruci, pomislio je Coburn.
Naoruani amateri su opasni. Djeak je tako grevito stezao pitolj da su mu lanci pobijelili.
Coburn je bio istinski uplaen. U Vijetnamu je mnogo puta bio pod vatrom, ali sad se
bojao da bi mogao biti ubijen glupim nesretnim sluajem.
- Ruski - rekao je djeak. - Ruski.
Misli da sam Rus, sinulo je Coburnu.
Moda zbog upave rie brade i crne vunene kape.
- Ne, Amerikanac - rekao je Coburn.
Djeak je i dalje drao pitolj uperen u njega.
Coburn je zurio u bijele lanke i mislio: Nadam se samo da momak nee kihnuti.
Seljaci su pretraili Majida, Simonsa i profesora. Coburn, koji nije mogao odvojiti
pogled od djeaka, uo je kako Majid kae Trae oruje! Jedino oruje koje su imali bio je
mali no koji je Coburn nosio u koricama na opasau, ispod koulje.
Jedan seljak poeo je pretraivati Coburna, pa je djeak konano spustio pitolj.
Coburn je ponovo mogao disati.
Poeo se pitati to e se dogoditi kad pronau njegov no.
Pretraivanje je izvreno povrno, i no nije pronaen.
uvari barikade su povjerovali u priu o istraivakom projektu.
- Ispriavaju se to su morali pretraiti starca - rekao je Majid. Starac" je bio Simons
koji je izgledao kao stari iranski seljak. - Moemo nastaviti putovanje - dodao je Majid.
Uli su u kola.
Iza Khoja su skrenuli prema jugu, zaobilazei kraj jezera, i nastavili vonju du
zapadne obale prema predgraima Rezaijeha.
Profesor ih je doveo u grad sporednim putevima, tako da nisu naili na barikade.
Putovanje iz Teherana trajalo je dvanaest sati, a nalazili su se jedan sat vonje od graninog
prijelaza Sero.
Te veeri su svi zajedno veerali ela kebab, iransko nacionalno jelo od rie i janjetine,
kod profesorova stanodavca koji je nekim sluajem bio carinski slubenik. Majid je oprezno
poeo izvlaiti iz njega informacije i saznao da je promet preko graninog prijelaza Sero vrlo
rijedak.
Proveli su no u profesorovoj kui, dvokatnoj vili u predgrau.
Majid i profesor odvezli su se ujutro do granice. Izvijestili su da je cesta sigurna i da na
njoj nema barikada. Zatim je Majid otiao u grad da potrai vezu za nabavku vatrenog
oruja, a Simons i Coburn su se odvezli do granice.

151

Ugledali su malu graninu straarnicu sa samo dva straara. Pored nje se nalazilo
carinsko skladite s vagom za kamione, a neto dalje bila je kua za straare. Cesta je bila
pregraena niskim lancem privrenim s jedne strane za stup, a na dugoj strani za zid
straamice. Iza lanca prualo se nekih dvije stotine metara niije zemlje, do neto manje
granine postaje na turskoj strani.
Izili su iz kola da osmotre okolinu. Zrak je bio ist i tipao je obraze. Simons je
pokazao jednu padinu.
- Vidi li tragove?
Coburn je pogledao u tom smjeru. U snijegu, neposredno iza granine postaje, vidjeli
su se tragovi, kao da je granicu prela omanja karavana, drsko prkosei graniarima.
Simons je ponovo pokazao neto, ovog puta iznad njihovih glava.
- Ne bi bilo nimalo teko prekinuti graniarima vezu.
Coburn je podigao pogled i ugledao telefonsku icu to vodi iz straarnice niz padinu.
Jedan potez, i straari bi ostali izolirani.
Zajedno su sili niz padinu i krenuli sporednom cestom, blatnjavom stazom to vodi u
brda. Nakon kilometar i pol stigli su do jednog malog sela sa samo desetak kuica
sagraenih od drveta i nepeene cigle. Govorei epavim turskim jezikom, Simons je
zatraio da razgovara sa starjeinom. Pojavio se mukarac srednjih godina u irokim
hlaama i prsluku, pokrivene glave. Coburn je sluao kako Simons govori, ne razumijevajui
nita. Konano se Simons rukovao sa starjeinom, pa su krenuli natrag.
- O emu ste to razgovarali? - upitao je Coburn dok su se udaljavali.
- Rekao sam mu da elim s prijateljima prei nou granicu na konju.
- I to je on rekao?
- Rekao je da to moe srediti.
- Kako ste znali da se ljudi u tom selu bave krijumarenjem?
- Pogledajte malo oko sebe.
Coburn je pogledao u gole, snijegom pokrivene padine.
- to vidite? - upitao je Simons.
- Nita.
- Tono. Nema poljoprivrede, nema industrije. to mislite od ega ti ljudi ive? Svi su
oni krijumari.
Vratili su se do Range Rovera i odvezli se u Rezaijeh. Te veeri Simons je objasnio svoj
plan Coburnu.
Simons, Coburn, Poche, Paul i Bill odvest e se iz Teherana u Rezaijeh u dva Range
Rovera. Povest e sa sobom Majida i profesora kao prevodioce. U Rezaijehu e odsjesti u
profesorovoj kui. Vila je idealno mjesto. Nitko ne ivi u njoj, odvojena je od ostalih kua i
od nje vode iz grada pusti sporedni putevi. Od Teherana do Rezaijeha putovat e
nenaoruani; sudei prema onome to se dogaalo na barikadama, pitolji bi ih samo uvalili
u nevolju. Meutim, u Rezaijehu e odmah nabaviti oruje. Majid je u gradu pronaao
ovjeka spremnog da im proda lovake puke Broivning za est tisua dolara po komadu. Isti
ovjek mogao je nabaviti i pitolje Llama.
Coburn e legalno prei granicu u jednom Range Roveru i uspostaviti vezu s
Boulwareom koji e ga, takoer s kolima, ekati na turskoj strani. Simons, Poche, Paul i Bill
prei e granicu na konjima uz pomo krijumara. (Zato su im bile potrebne puke, u sluaju
da krijumarima padne na pamet da ih izgube" u planinama.) Kad preu granicu, sastat e
se sa Coburnom i Boulwareom. Zajedno e se odvesti do najblieg amerikog konzulata i tu
dobiti nove pasoe za Paula i Billa. Zatim e avionom otputovati u Dallas.
Dobar plan, pomislio je Coburn. Shvatio je da je Simons bio u pravu kad je odabrao
Sero umjesto Barzagana jer bi u razvijenijem, gusto naseljenom kraju bilo tee ilegalno prei
granicu.

152

U Teheran su se vratili sutradan. Krenuli su kasno i uglavnom vozili nou, kako bi

stigli ujutro, nakon policijskog sata. Vozili su junim pravcem i proli kroz gradi Mahabad.
Cesta je bila uska, blatnjava staza to krivuda kroz planine, a vrijeme nije moglo biti gore snijeg, led i snaan vjetar. Ipak, cesta je bila prohodna i Simons je odluio da krenu tim
pravcem, a ne sjevernim, kad budu izvlaili Paula i Billa.
Ako do toga uope doe.

3.
Jedne veeri Coburn je otiao u ,,Hyatt i rekao Keaneu Tayloru da mu je potrebno
dvadeset pet tisua dolara u iranskim rialima do sutra ujutro.
Nije rekao zato.
Taylor je uzeo od Gaydena dvadeset pet tisua dolara u novanicama po stotinu
dolara, a zatim nazvao jednog mjenjaa privatnika koga je poznavao i dogovorio se o kursu
razmjene.
Taylorov voza, Ali, nije imao nimalo volje da ga vozi u juni dio grada, naroito po
mraku, ali je nakon krae rasprave pristao.
Uli su u radnju. Taylor je sjeo i popio s mjenjaem aj. Dola su dvojica Iranaca. Jedan
mu je predstavljen kao ovjek koji e razmijeniti novac, a drugi je bio njegov tjelohranitelj.
Izgledao je kao kakav razbojnik.
Od Taylorovog telefonskog poziva, rekao je mjenja, kurs se drastino promijenio, i to
u korist mjenjaa.
- Uvrijeen sam! - rekao je Taylor ljutito. - Neu poslovati s vama!
- Ovo je najbolji kurs koji moete postii - rekao je mjenja.
- Jest vraga!
- Opasno je za vas kretati se po ovom dijelu grada s toliko novca.
- Nisam sam - rekao je Taylor. - Vani me eka est mojih ljudi.
Ispio je aj i ustao. Polako je iziao iz radnje i uskoio u kola.
- Ali, bjeimo odavde, brzo!
Odvezli su se prema sjeveru. Taylor je objasnio Aliju gdje se nalazi radnja jednog
drugog mjenjaa, iranskog idova. ovjek se upravo spremao da zatvori radnju kad je
Taylor uao.
- Htio bih zamijeniti neto dolara u riale - rekao je Taylor.
- Doite sutra - odgovorio mu je mjenja.
- Potrebni su mi noas.
- Koliko?
- Dvadeset pet tisua dolara.
- Nemam toliko novca kod sebe.
- Zaista su mi potrebni noas.
- A zato?
- Zbog neega u vezi s Paulom i Billom.
Mjenja je kimnuo glavom. Ve je poslovao s nekim pripadnicima EDS-a i znao je da su
Paul i Bill u zatvoru.
- Vidjet u to mogu uiniti.
Pozvao je svog brata iz stranjeg dijela radnje i poslao ga nekamo. Zatim je otvorio sef i
izvukao sve riale to ih je imao. Zajedno s Taylorom je prebrojao novac. Mjenja je brojao
dolare, a Taylor riale. Nekoliko minuta kasnije doao je jedan ovjek s rukama punim riala i
istresao ih na tezgu, a onda nestao bez rijei. Taylor je shvatio da mjenja skuplja sav novac

153

do koga moe doi.

Stigao je jedan mladi na skuteru, parkirao ga pred radnjom i uao nosei vreu punu
riala. Dok je boravio u radnji netko mu je ukrao skuter. Mladi je bacio vreu s novcem i
potrao za lopovom, viui to je mogao glasnije.
Taylor je nastavio brojiti novac.
Proao je jo jedan normalan poslovni dan u revolucijom zahvaenom Teheranu.
John Howell se mijenjao. Sa svakim proteklim danom prostajao je sve manje
dostojanstveni ameriki advokat, a sve vie prevrtljivi perzijski meetar. Posebno, poeo je
drukije gledati na pitanje mita.
Mehdi, raunovoa Iranac koji je povremeno radio za EDS, objasnio mu je stvar ovako:
- U Iranu se mnogo toga obavlja preko prijateljskih veza. Postoji nekoliko naina da
ovjek postane Dadgarov prijatelj. Ja osobno, ja bih svakog dana sjedio pred njegovom
kuom dok me ne oslovi. Drugi nain bi bio da mu dam dvije stotine tisua dolara. Ako
elite, mogao bih to urediti za vas.
Howell je razgovarao o tom prijedlogu s drugim lanovima pregovarake ekipe.
Zakljuili su da Mehdi nudi da nastupi kao posrednik u podmiivanju Dadgara, kao to je to
predlagao Duboko grlo. Ali, ovog puta Howell nije htio napreac odbaciti mogunost da
mitom kupi Paulovu i Billovu slobodu.
Odluili su da prihvate Mehdijevu igru. Moda e moi otkriti planirane makinacije i
diskreditirati
Dadgara. Alternativno, moe se pokazati da je posao solidan i da vrijedi platiti traenu
sumu. Ovako ili onako, bio im je poteban jasan signal samog Dadgara da je spreman primiti
mito.
Howell i Keane Taylor sastali su se vie puta s Mehdijem. Raunovoa je bio
napovjerljiv i oprezan kao i Duboko grlo. Nije htio da ljudi iz EDS-a dolaze u njegov ured u
normalno radno vrijeme; uvijek se sastajao s njima bilo rano izjutra bilo kasno nou, u svojoj
kui ili u nekoj mranoj ulici. Hovvell je zahtijevao od njega jasan signal. Trebalo je da
Dadgar doe na sastanak s razliitim arapama ili s kravatom vezanom naopako. Mehdi je
sa svoje strane predlagao neodreena signale, kao grub odnos prema Amerikancima.
Jednom prilikom Dadgar je zaista grubo razgovarao s njima, kako je to Mehdi predvidio, ali
to se moglo dogoditi i sluajno.
Dadgar nije bio jedini ovjek koji je zadavao muke Howellu. Howell je svakih pet-est
dana razgovarao preko telefona s Angelom, i ona je htjela da uje kad se namjerava vratiti
kui. On to nije znao. Paul i Bill su, dakako, oekivali od njega konkretne vijesti, a napredak
je bio tako spor i neodreen da im nije mogao dati nikakav rok. Sve je to bilo strahovito
muno i kad ga je Angela poela ispitivati o tome jedva se suzdrao da ne plane.
Mehdijeva inicijativa na kraju nije dala nikakav rezultat. Mehdi je upoznao Howella s
odvjetnikom koji je navodno bio u odlinim odnosima s Dadgarom. Odvjetnik nije traio
mito, samo uplatu propisane zakonske takse. EDS je ostao u vezi s njim, ali im je na iduem
sastanku Dadgar rekao:
- Nitko nije u nekim posebnim odnosima sa mnom. Ako vam netko kae drukije, ne
vjerujte mu.
Hovvell nije bio siguran kako da sve to shvati. Je li mogue da je od samog poetka
stvar bila promaena? Ili je Dadgar odustao od primanja mita zbog EDS-ova opreza? To
nikad nee saznati.
Tridesetog sijenja Dadgar je rekao Howellu da ga zanima Abolfat Mahvi, EDS-ov
iranski partner. Howell je poeo pripremati dosje o poslovanju EDS-a s Mahvijem.
Howell je sad ve bio potpuno uvjeren da su Paul i Bill najobiniji taoci. Dadgar je
moda i vodio neku istragu o korupciji, ali je ve sigurno bio doao do zakljuka da su Paul i

154

Bill neduni; to je znailo da ih dri u zatvoru po nareenju odozgo. Iranci su u poetku

zahtijevali obeani kompjutorizirani sistem socijalnog osiguranja ili povrat novca. Dati im
sistem socijalnog osiguranja, znailo je obnoviti ugovor, ali nova vlada nije bila
zainteresirana za nove pregovore. Uostalom, bilo je malo vjerojatno da e ostati na vlasti
dovoljno dugo da zakljui neki sporazum.
Ako je Dadgar nepodmitljiv, ako ga je nemogue uvjeriti u nedunost uhapenih
Amerikanaca, ili ako se ne moe postii da ih pusti na osnovi nareenja pretpostavljenih
nakon sklapanja novog ugovora izmeu EDS-a i ministarstva, Howellu je preostalo samo
jedno rjeenje: platiti kauciju. Napori doktora Houmana da se iznos kaucije smanji nisu
urodili plodom. Howell se bacio na pronalaenje naina da prebaci trinaest milijuna dolara
iz Dallasa u Teheran.
Saznao je, malo-pomalo, da se u Teheranu nalazi EDS-ov spasilaki odred. Bio je
zaprepaten kad je uo da se prvi ovjek jedne amerike korporacije upustio u tako neto.
Meutim, to mu je ulilo i odreeno samopouzdanje jer je shvatio da e, ako izvue Paula i
Billa iz zatvora, netko drugi uzeti na sebe da ih izvue iz Irana.
Liz Coburn je bila izvan sebe od brige.
Sjedila je u kolima s Toni Dvoranchik i njenim muem Billom. Vozili su se u restoran
,,Royal Tokio. Restoran se nalazio na Aveniji Greenville, nedaleko Recipesa", mjesta gdje
su Liz i Toni pile koktele s Mary Sculley. Mary je tada potresla svijet Liz Coburn rijeima:
Mislim da su svi oni u Teheranu."
Od tog trenutka Liz je ivjela u neprestanom strahu.
Jay je bio za nju sve. Bio je Mister Amerike, bio je Supermen, bio je cijeli njen ivot. Nije
mogla zamisliti da ivi bez njega. Pomisao da bi ga mogla izgubiti ispunjavala ju je uasom.
Neprestano je nazivala Teheran, ali joj nikako nije uspijevalo da dobije njega. Nazivala
je svakog dana Merva Stauffera i pitala ga Kad se Jay vraa kui? Je li dobro? Hoe li se
izvui iv? Merv je pokuavao da je umiri, ali nije htio da joj da nikakve informacije, pa je
zahtijevala da razgovara s Rossom Perotom. Merv bi joj rekao da ni to nije mogue. Poslije
toga bi obino nazvala svoju majku, rasplakala se i istresla pred nju preko telefona sve svoje
strahove, brige i jad.
Dvoranchikovi su bili srdani ljudi. Pokuavali su da joj skrenu misli na druge stvari.
- to si radila danas? - upitala ju je Toni.
- Bila sam u kupovini - rekla je Liz.
- Jesi li kupila neto?
- Jesam - rekla je Liz i zaplakala. - Kupila sam crnu haljinu. Zato to se Jay nee vratiti
kui.
U toku tih dana ispunjenih ekanjem Jay Coburn je saznao mnogo toga o Simonsu.
Jednog dana nazvao ga je Merv Stauffer iz Dallasa i rekao mu da se javio Simonsov sin
Harry i da je veoma zabrinut. Harry je telefonirao ocu, a iz njegove kue javio se Paul
Walker koji se brinuo za farmu. Walker mu je rekao da ne zna gdje je Simons. Savjetovao je
Harryju da se obrati Mervu Staufferu u EDS-u. Sasvim je prirodno da se Harry brine, rekao
je Merv. Simons je nazvao Harryja iz Teherana i umirio ga.
Simons je rekao Coburnu da je s Harryjem bilo problema, ali da je u biti dobar mladi!
Govorio je o svom sinu s nekom kombinacijom rezignacije i ljubavi. (Nikad nije spominjao
Brucea, i Coburn je tek mnogo kasnije saznao da Simons ima dva sina.)
Simons je mnogo priao o svojoj pokojnoj supruzi Lucille, i o tome kako su sretno
ivjeli kad je Simons otiao u mirovinu. U toku tih posljednjih godina Bill su veoma bliski,
zakljuio je Coburn, i inilo se da Simons ali to mu je trebalo toliko vremena da shvati
koliko je voli.

155

Dri se svoje ene - savjetovao je Coburnu. - To je najvanija osoba u tvom ivotu.

Zaudo, Simonsov savjet ostavio je na Coburna sasvim suprotan efekt. Zavidio je
Simonsu na drugarstvu s Lucille, i elio je neto slino, ali je bio sasvim siguran da to nikad
nee doivjeti sa Liz. Pitao se postoji li negdje osoba koja bi mogla biti njegova istinska
druica.
Jedne veeri Simons se nasmijao i rekao:
- Znate, ovo ne bih uinio ni za koga drugog.
Bila je to zagonetna primjedba, tipina za Simonsa. Coburn je ve bio nauio, da
Simons ponekad daje objanjenje, a ponekad ne. Ovog puta Coburn je dobio objanjenje.
Simons mu je ispriao zato se osjea obavezan prema Rossu Perotu.
Ono to je uslijedilo nakon napada na Son Tay donijelo je Simonsu mnogo gorine.
Iako napadai nisu oslobodili nijednog amerikog zarobljenika, bio je to hrabar pokuaj, i
Simons je oekivao da e amerika javnost tako i gledati na tu akciju. ak je sam, na radnom
doruku sa sekretarom za obranu Melvinom Lairdom, bio odluno za to da se vijest o
napadu saopi tampi. To je potpuno legitimna operacija", rekao je Lairdu. Radi se o
amerikim zarobljenicima. To je neto to Amerikanci tradicionalno ine za Amerikance.
ega se, zaboga, bojimo?"
Ubrzo je to saznao. tampa i javnost proglasili su napad za neuspjeh i jo jedan kiks
obavjetajne slube. Krupni naptis na naslovnoj strani sutranjeg Washington Posta je glasio:
OPERACIJA ZA OSLOBOENJE RATNIH ZAROBLJENIKA ZAVRILA NEUSPJEHOM".
Kad je senator Robert Dole predloio rezoluciju u kojoj je odano priznanje napadaima i
rekao: Neki od naih ljudi ame u zatvoru ve pet godina! senator Kennedy je dobacio:
Jo uvijek su tamo."
Simons je otiao u Bijelu kuu da od predsjednika Nixona primi Kri za vojne zasluge
to ga je zasluio za izuzetno junatvo". Trebalo je da ostali napadai prime odlikovanja iz
ruke sekretara za obranu Lairda. Simons se razbjesnio kad je saznao da e vie od polovine
njegovih ljudi primiti samo Vrpcu za uzorno dranje koja je bila tek za stupanj vie od Vrpce
za vojniko dranje i koju su vojnici nazivali Zelena Weenie. Ljut kao ris podigao je
slualicu i nazvao naelnika taba Kopnene vojske generala Westmorelanda. Dobio je
njegova zamjenika, generala Palmera. Rekao mu je za Zelene Weenie i dodao: Generale,
ne bih elio dovoditi vojsku u nezgodnu situaciju, ali moe se dogoditi da neki moj ovjek
nabije tu Vrpcu za uzorno dranje gospodinu Lairdu u guzicu." Pobijedio je. Laird je
podijelio etiri Kria za vojne zasluge i pedeset Srebrnih zvijezda, bez ijedne Zelene
Weenie.
Napad na Son Tay znatno je podigao moral zarobljenika (uli su za tu akciju od novih
zarobljenika koji su stizali u logore). Vaan sporedni efekt napada bio je da su mnogi
zarobljeniki logori, u kojima su mnogi zarobljenici drani u samicama, rasformirani, a svi
su Amerikanci prebaeni u dva velika zatvora u kojima nije bilo dovoljno mjesta da budu
razdvojeni. Svijet je ipak proglasio napad za neuspjeh i Simons je osjeao da je njegovim
ljudima nanesena teka nepravda.
Razoaranje ga je muilo godinama, sve dok jednog vikenda Ross Perot nije
organizirao mamutski prijem u San Francisku, nagovorio armiju da prikupi napadaa na
Son Tay, razbacane irom svijeta, i upozna ih sa zarobljenicima koje su pokuali osloboditi.
Tog vikenda Simonsovi napadai konano su doBill priznanje koje su zasluili. I to je uinio
Ross Perot.
- Zato sam ovdje - rekao je Simons Coburnu. - Naravno, neka me vrag odnese ako bih
ovo radio za bilo koga drugog.
Coburn je mislio na svog sina Scotta i tono je znao to Simons eli rei.
-

156

4.
Dvadeset drugog sijenja nekoliko stotina homafara, mladih zrakoplovnih oficira, u
bazama Dezful, Hamadan, Isfahan i Maad otkazalo je poslunost ahu i proglasilo lojalnost
ajatolahu Homeiniju.
Znaaj tog dogaaja promakao je savjetniku za nacionalnu sigurnost Zbigniewu
Brzezinskom koji je jo uvijek oekivao da e iranska vojska skriti islamsku revoluciju. Nije
ga shvatio ni premijer ahpur Bahtiar koji je govorio o suzbijanju revolucionarnog pokreta
minimalnim snagama. Nije ga shvatio ni ah koji je umjesto da ode u Sjedinjene Drave
ostao u Egiptu i ekao da bude pozvan da se vrati i spasava zemlju.
Meu ljudima koji su shvatili sav znaaj tog dogaaja Bill su ambasador William
Sullivan i general Abas Gharabagi, naelnik iranskog generaltaba.
Sullivan je obavijestio Washington da je ideja o protuudaru u korist aha dim i para, da
e revolucija zavriti uspjeno i da je krajnje vrijeme da Sjedinjene Drave ponu razmiljati
kako e ivjeti s novim poretkom. Iz Bijele kue je stigao otar odgovor kojim je dovedena u
pitanje njegova lojalnost predsjedniku. Odluio je da podnese ostavku, ali ga je ena
odvratila od toga: odgovoran je za tisue Amerikanaca koji se jo uvijek nalaze u Iranu,
naglasila je, i ne moe ih sad ostaviti na cjedilu.
General Gharabagi je takoer razmiljao o ostavci. Nalazio se u nemoguem poloaju.
Zakleo se na lojalnost ahu, a ne iranskom parlamentu ili vladi, ahu osobno, a ah je sad
otiao. Gharabagi je neko vrijeme podravao nazor da su vojnici duni da ostanu lojalni
Ustavu iz 1906. godine, ali to u praksi nije znailo mnogo. Teoretski, trebalo je da vojska
podrava Bahtiarovu vladu. Gharabagi se pitao ve nekoliko tjedana moe li raunati s tim
da e vojnici posluati nareenje i boriti se na strani Bahtiara protiv revolucionarnih snaga.
Revolt homafara mu je pokazao da ne moe. Shvatio je ono to Brzezinski nije shvatio, da
vojska nije stroj koji se moe ukljuivati i iskljuivati po elji ve skupina ljudi koja dijeli
tenje, gnjev i vjerski zanos preostalog dijela zemlje. Vojnici su eljeli revoluciju koliko i
civili. Gharabagi je zakljuio da ne moe vie kontrolirati svoje trupe i odluio je da podnese
ostavku.
Na dan kad je sa svojom odlukom upoznao kolege generale, ambasador Sullivan je u
est sati uveer pozvan da doe u rezidenciju premijera Bahtiara. Sullivan je uo od generala
,,Dutcha Huysera da Gharabagi namjerava podnijeti ostavku, pa je pretpostavljao da
Bahtiar eli s njim razgovarati o tome.
Bahtiar je pozvao Sullivana da sjedne i rekao mu s enigmatskim osmijehom Nous
serons trois. Bit e nas trojica. Bahtiar je sa Sullivanom uvijek govorio francuski.
Nekoliko minuta kasnije uao je general Gharabagi. Bahtiar je poeo govoriti o
tekoama do kojih e doi ako general podnese ostavku. Gharabagi je odgovorio na
perzijskom, ali Bahtiar ga je natjerao da govori francuski. Dok je govorio, poigravao se s
omotnicom koju je drao u depu; Sullivan je zakljuio da je u omotnici pismena ostavka.
Dok su se Iranci prepirali na francuskom, Bahtiar se neprestano obraao ambasadoru,
treei podrku. Sullivan je bio uvjeren da Gharabagi ima puno pravo da podnese ostavku,
ali nareenja koja je dobio iz Bijele kue glasila su da mora poticati vojne krugove da prue
podrku Bahtiaru, pa je uporno tvrdio, suprotno vlastitom uvjerenju, kako Gharabagi ne bi
trebao da odstupi. Nakon diskusije koja je trajala pola sata general je otiao, a da nije predao
omotnicu koju je donio. Bahtiar je srdano zahvalio Sullivanu na pomoi. Sullivan je znao da
sve to nee izii na dobro.
Dvadeset etvrtog sijenja Bahtiar je zatvorio teheranski aerodrom kako bi onemoguio
Homeiniju da se vrati u Iran. Bilo je to kao da se kiobranom eli zatititi od plimnog vala.
Dvadeset estog sijenja vojnici su u ulinim borbama u Teheranu poBill petnaest

157

Homeinijevih pristalica. Dva dana kasnije Bahtiar je predloio da otputuje u Pariz i

razgovara s ajatolahom. Bilo je to upravo nevjerojatno priznanje slabosti. Premijer na vlasti
trai da posjeti emigranta-buntovnika. Homeini je to tako i shvatio; odbio je da razgovara
dok Bahtiar ne podnese ostavku. Dvadeset devetog sijenja u ulinim borbama u Teheranu
poginulo je trideset pet ljudi, a jo pedeset u drugim krajevima zemlje. Gharabagi,
zaobilazei predsjednika vlade, zapoeo je pregovore s buntovnicima u Teheranu, i pristao
na povratak ajatolaha Homeinija. Tridesetog sijenja
Sullivan je zapovjedio da se evakuiraju svi pripadnici ambasade ija prisutnost nije bila
apsolutno potrebna, i njihove obitelji. Prvog veljae Homeini se vratio kui.
Jumbo jet kompanije Air France kojim je doputovao sletio je u 9.15 ujutro. Dva milijuna
Iranaca izili su na ulice da ga doekaju. Prvu javnu izjavu ajatolah je dao na aerodromu.
Molim Boga da odsijee ruke svim zlim strancima i njihovim pomagaima! rekao je.
Simons je sve to gledao na televiziji, a zatim rekao Coburnu:
- To je ono. Narod e uiniti za nas ono to elimo. Gomila e osvojiti zatvore.

158

Deveto poglavlje
1.
U podne, petog veljae, John Howell je stigao blizu cilja, do osloboenja Paula i Billa.
Dadgar je rekao da e prihvatiti kauciju u jednoj od triju formi, u gotovom, u obliku
garantnog pisma ili u obliku imovine dane kao zalog. Gotovina nije dolazila u obzir. Kao
prvo, onaj tko bi doputovao u nemirni grad Teheran sa 12,750.000 dolara u koferu vjerojatno
nikad ne bi stigao iv do Dadgareva ureda. Drugo, Dadgar bi mogao uzeti novac i dalje
zadrati Paula i Billa u zatvoru, bilo poveanjem kaucije bilo njihovim ponovnim hapenjem
pod nekim novim izgovorom. (Tom Walter je predloio da se poslue krivotvorenim
novcem, ali nitko nije znao gdje bi se takav novac mogao nabaviti.) Morao je postojati
dokument kojim Dadgar dobija novac, a Paul i Bill slobodu. U Dallasu, Tom Walter je
konano pronaao banku voljnu da izda kreditno pismo na iznos kaucije, ali Howell i Taylor
nisu nikako mogli pronai iransku banku spremnu da ga primi i izda traenu garanciju. U
meuvremenu je Hovvellov ef Tom Luce razmiljao o treem nainu, zalaganju imovine, i
iznio fantastinu, divlju ideju koja bi, moda, mogla upaliti: da Sjedinjene Drave zaloe
svoju ambasadu u Teheranu na ime kaucije za Paula i Billa.
State Department je postupno zauzimao sve elastinije stavove, ali jo nije bio spreman
da zaloi teheransku ambasadu na ime kaucije. Bio je, s druge strane, voljan da izda
garancije u ime amerike vlade. Ve je to, samo po sebi, bilo neuveno: Sjedinjene Drave
polau kauciju za dvojicu uhapenih ljudi.
Kao prvo, Tom Walter je u Dallasu naao banku koja e izdati kreditno pismo u korist
State Departmenta, na iznos od 12,750.000 dolara. Kako se ta transakcija obavljala unutar
Sjedinjenih Drava, za nju je bilo potrebno samo nekoliko sati. Kad State Department u
Washingtonu primi pismo, ministar-savjetnih Charles Naas, zamjenik ambasadora
Sullivana, predat e Irancima diplomatsku notu s garancijama da e Paul i Bill, nakon tu
budu puteni, biti uvijek na raspolaganju Dadgaru radi sasluanja. U suprotnom, ambasada
e isplatiti traenu kauciju.
Upravo u to vrijeme Dadgar je bio na sastanku s Louom Goelzom, generalnim
konzulom pri ambasadi. Howell nije bio pozvan na taj sastanak, pa je EDS zastupao
Abolhasan.
Howell je prethodnog dana odrao preliminarni sastanak s Goelzom. Zajedno su
razmotrili uvjete garancije; Goelz je itao formulacije smirenim, jasnim glasom. Goelz se
mijenjao. Prije dva mjeseca izluivao je Howella svojom formalnom korektnou; upravo je
Goelz odbio da vrati Paulu i Billu pasoe, a da o tome ne obavijesti Irance. inilo se da je sad
Goelz spreman i na nekonvencionalne postupke. Moda je ivot usred revolucije natjerao
starog momka da se malo otkravi.
Goelz je rekao Howellu da e odluku o putanju Paula i Billa donijeti sam premijer
Bahtiar, ali da mora prethodno raistiti stvar s Dadgarom. Howell se nadao da Dadgar nee
praviti neprilike, jer Goelz nije bio od onih ljudi koji e udariti akom po stolu i natjerati
Dadgara da popusti.
Netko je pokucao na vrata, i uao je Abolhasan.
Howell je vidio po njegovom licu da su vijesti koje donosi loe.
- to se dogodilo?
- Odbio je - rekao je Abolhasan.
- Zato?
- Ne prihvaa garanciju amerike vlade.
- Je li naveo neki razlog za to?

159

- U zakonu se nita ne kae o tome da moe primiti garanciju vlade kao kauciju. Trai
gotovinu, garantno pismo banke ili...
- Ili imovinu kao zalog, znam. - Howell se osjeao kao oduzet. Doivio je toliko
razoaranja, upao u toliko slijepih ulica da se vie nije mogao ni ljutiti. - Je li rekao neo u
vezi s premijerom?
- Jest. Goelz mu je rekao da e podnijeti prijedlog Bahtiaru.
- to je Dadgar rekao na to?
-Rekao je da je to tipino za Amerikance. Uvijek pokuavaju rjeavati probleme utjeui
na najvie krugove, ne vodei rauna o onome to se dogaa na niim razinama. Rekao je jo
i to da ako se njegovim pretpostavljenim ne svia kako on vodi taj sluaj, mogu ga smijeniti,
on e biti veoma sretan zbog toga jer mu je ve svega dosta.
Howell se namrtio. to bi sve to moglo znaiti? Nedavno je doao do zakljuka da
Iranci zapravo ele novac, a sad ga glatko odbijaju. Jesu li to zaista uinili zbog tehnike
pojedinosti da zakon ne predvia garanciju strane vlade kao prihvatljivu formu kaucije, ili je
to samo izgovor? Moda je zaista u pitanju zakon. Sluaj EDS-a bio je uvijek politiki
osjetljiv, a sad kad se vratio ajatolah, Dadgar se vjerojatno plai da uini ita to bi se moglo
protumaiti kao proameriki gest. Elastina primjena propisa da bi se prihvatila
nekonvencionalna forma kaucije mogla bi mu donijeti neugodnosti. A to bi se dogodilo kad
bi Howellu uspjelo da poloi kauciju u zakonski propisanoj formi? Da li bi Dadgar tada
ocijenio da je pokriven i pustio Paula i Billa? Ili bi pronaao neki novi izgovor?
To se moglo ustanoviti samo na jedan nain.
Onog tjedna kad se ajatolah vratio u Iran, Paul i Bill su zatraili sveenika.
Paulova prehlada se pretvorila u bronhitis. Zatraio je da ga pregleda zatvorski
lijenik. Doktor nije govorio engleski, ali Paul mu je bez naroitih tekoa objasnio u emu je
problem, kaljao je, a doktor je kimnuo glavom.
Paul je dobio nekoliko tableta. Po svemu sudei bio je to penicilin. Dali su mu i boicu
sirupa za kaalj. Ukus sirupa bio mu je odnekud poznat, a onda mu se pred oima pojavila
neobino iva slika: vidio je sebe kao malog djeaka i majku kako sipa gusti sirup iz
starinske boce u licu i daje mu da ga proguta. Bio je to isti taj sirup. Olakao mu je kaalj, ali
miii u grudima ve su ga boljeli. Osjeao je prodoran bol kad god bi duboko udahnuo.
Dobio je pismo od Ruthie. Stalno ga je iznova itao. Bilo je to obino pismo, s puno
novosti. Karen je pola u novu kolu i teko se privikavala na novu sredinu. To je bilo
sasvim normalno. Svaki put kad bi promijenila kolu Karen je dobivala bolove u elucu i
nekoliko dana povraala. Ann Marie, Paulova najmlaa ki, bila je mnogo prilagodljivija.
Ruthie je jo uvijek govorila svojoj majci da e se Paul za nekoliko tjedana vratiti kui, ali
pria je ve postala neprihvatljiva, pa je rok od dva tjedna produila na dva mjeseca.
Odluila je da kupi kuu. Tom Walter joj je pomagao da sredi zakonske formalnosti. to god
Ruthie osjeala, nita od toga nije stavljala na papir.
Keane Taylor je bio najei posjetilac zatvora. Svaki put kad bi doao donosio je Paulu
kutiju cigareta u kojoj se nalazila novanica od pedeset ili sto dolara. Paul i Bill su u zatvoru
mogli koristiti taj novac za plaanje specijalnih privilegija kao to je upotreba kupaonice. U
toku jedne posjete sraar je na trenutak iziao iz sobe i Taylor im je dao etiri tisue dolara.
Prilikom druge posjete Taylor je doveo oca Williamsa.
Williams je vodio Katoliku misiju kamo su, u sretna vremena, Paul i Bill odlazili
nedjeljom da s drugim pripadnicima EDS-a igraju poker. Otac Williams je imao osamdeset
godina, pa su mu njegovi pretpostavljeni dopustili da napusti Teheran, smatrajui da je u
opasnosti. Meutim, on je vie volio ostati na svom mjestu. Sve to za njega nije nita novo,
rekao je Paulu i Billu. Bio je misionar u Kini za vrijeme drugoga svjetskog rata, u toku
japanske invazije i kasnije, u toku revolucije koja je dovela na vlast Mao Cetunga. I sam je

160

neko vrijeme proveo u zatvoru, pa je znao kako se Paul i Bill osjeaju.

Otac Williams mu je podigao moral gotovo koliko i Ross Perot. Bill, koji je bio
poboniji nego Paul, osjeao je da mu je taj posjet ulio nove snage. Ohrabrio ga je da se
suoi s nepoznatom budunou. Prije nego to je otiao otac Williams im je dao oprost
grijeha. Bill jo uvijek nije bio siguran hoe li izii iv iz zatvora, ali sad je bar bio
spreman da mirno doeka smrt.
Revolucija u Iranu buknula je u petak, 9. veljae 1979. godine.
Za samo tjedan dana Homeini je razorio sve to je ostalo od legitimne vlasti. Pozvao
je vojsku da se pobuni, a lanove parlamenta da podnesu ostavku. Imenovao je
privremenu vladu" usprkos injenici da je Bahtiar jo slubeno bio premijer. Njegove
pristalice, organizirane u revolucionarne komitete, preuzele su odgovornost za red, zakon
i skupljanje smea i otvorile u Teheranu vie od stotinu islamskih kooperativnih
prodavaonica. Osmog veljae vie od milijun ljudi promariralo je kroz grad u . znak
podrke ajatolahu. Nastavljene su uline borbe izmeu pojedinih vojnih jedinica lojalnih
vladi i skupina Homeinijevih sljedbenika.
Devetog veljae su u dvije teheranske zrakoplovne baze, Doen Topeh i Farahabad,
odredi homafara i kadeta odali poast Homeiniju. To je tako razbjesnjelo brigadu
Javadan", ahovu osobnu gardu, da je izvrila napad na obje baze. Homafari su se
zabarikadirali i odBill napad lojalista, potpomognuti odredima naoruanih ustanika koji
su se motali po bazama i oko njih.
Jedinice marksistiki orijentiranih fedajina i muslimanskih mudahedina upale su u
Doen Topeh, provalile u skladite oruja i podijelile ga bez razlike vojnicima, gerilcima,
revolucionarima, demonstrantima i sluajnim prolaznicima.
Te noi u jedanaest sati brigada Javadan" se vratila s pojaanjima. Homeinijevi
sljedbenici unutar vojne organizacije upozorili su pobunjenike u Doen Topehu da se
brigada sprema za napad, pa su pobunjenici preli u protunapad prije nego to je
brigada stigla do baze. Meu lojalistima je u samom poetku bitke poginulo nekoliko
viih oficira. Borbe su trajale svu no proirivi se na cijelu oblast oko baze.
Do podne idueg dana bojite se proirilo na gotovo cijeli grad.
Tog dana John Howell i Keane Taylor otili su u grad na sastanak.
Howell je bio uvjeren da e Paul i Bill biti osloboeni za nekoliko sati. Sve je bilo
spremno za plaanje kaucije.
Tom Walter se dogovorio s jednom teksakom bankom da izda kreditno pismo na
iznos od 12,750.000 dolara u korist newyorke podrunice banke Melli. Prema planu,
teheranska podrunica banke Melli izdat e nakon toga garantno pismo naslovljeno na
Ministarstvo pravosua, i Paul i Bill bit e uvjetno puteni na slobodu. Ipak, nije sve ilo po
planu. Zamjenik glavnog direktora banke Melli, Sadr Haemi, shvatio je, kao i svi ostali
bankari prije njega, da su Paul i Bill privredni taoci i da bi se EDS, im iziu iz zatvora,
mogao obratiti amerikom sudu s izjavom da je novac izvuen ucjenom i da ga ne treba
isplatiti. Ako se to dogodi, banka Melli u New Yorku ne bi mogla naplatiti kreditno pismo, a
banka Melli u Teheranu bi morala isplatiti novac iranskom Ministarstvu pravosua. Sadr
Haemi je rekao da e promijeniti odluku samo ako mu newyorki odvjetnici garantiraju da
EDS ne moe blokirati isplatu kreditnog pisma. Howell je savreno dobro znao da nijedan
estit ameriki pravnik ne bi dao takvu izjavu.
Keane Taylor se nakon toga sjetio banke Omran. EDS je imao s bankom Omran ugovor
za instaliranje on-line kompjutoriziranog raunovodstvenog sistema i Taylorov posao u
Teheranu bio je da nadzire izvrenje tog ugovora, pa je poznavao funkcionare banke. Sastao
se s Farhadom Bahtiarom, koji je pored toga to je bio roak premijera ahpura Bahtiara bio

161

jedan od vodeih ljudi u banci. Bilo je oigledno da e premijer vrlo brzo biti uklonjen s
vlasti, i Farhad se spremao da napusti zemlju. Moda je zato bio manje zainteresiran za
mogunost da iznos od 12,750.000 dolara ne bude nikad plaen nego Sadr Haemi. Bilo kako
bilo, i ma kakvi Bill njegovi razlozi, odluio je da pomogne.
Banka Omran nije imala podrunicu u Sjedinjenim Dravama. Kako onda da EDS
uplati traeni iznos? Dogovoreno je da teksaka banka ispostavi kreditno pismo u korist
podrunice banke Omran u Dubaiju na nain zvani atestirani teleks". Dubai e nakon toga
nazvati Teheran preko telefona i potvrditi da je kreditno pismo primljeno, a teheranska
podrunica banke Omran e izdati garantno pismo u korist Ministarstva pravosua.
Meutim, dolo je do zastoja. Trebalo je da cijeli aranman odobri savjet direktora
banke Omran i da mu pravna sluba banke da zeleno svjetlo. Svatko tko je pogledao
sporazum predloio je neku malu izmjenu u formulaciji. Promjene, na engleskom i
perzijskom jeziku, trebalo je prenijeti u Dubai i Dallas, a zatim je iz Dallasa u Dubai upuen
novi teleks, atestiran, i o tome obavijeten Teheran. Kako su u Iranu dani vikenda etvrtak i
petak, ostala su samo tri dana u tjednu kad su sve banke bile otvorene, a kako je Teheran
vremenski devet i pol sati ispred Dallasa, banke nikad nisu bile otvorene u isto vrijeme. Uz
to su iranske banke dobar dio vremena bile u trajku. Posljedica je bila to da je za izmjenu
dviju rijei u sporazumu utroeno tjedan dana.
Posljednja instanca koja je trebala odobriti sporazum bila je iranska Centralna banka.
Howell i Taylor su u subotu, 10. veljae, krenuli upravo s ciljem da isposluju to odobrenje.
U pola devet ujutro, kad su se odvezli u banku Omran, u gradu je uglavnom vladao
mir. Sastali su se s Farhadom Bahtiarom. Na njihovo iznenaenje rekao im je da je zahtjev za
odobrenje sporazuma ve dostavljen Centralnoj banci. Howell je bio oduevljen. Konano se
u Iranu neto dogodilo bre nego to je bilo zamiljeno! Predao je Farhadu potrebne
dokumente, pored ostalog potpisani sporazum, pa se zajedno s Taylorom odvezao dalje u
sredite grada, u Centralnu banku.
Grad se postupno budio. Promet je bio jo jeziviji nego normalno, ali opasna vonja
bila je Taylorova specijalnost, pa se bez tekoa probijao kroz ulice, presijecajui prometnice,
okreui kola na jednosmjernim kolovozima i uope nadmeui se s iranskim vozaima u
njihovoj vlastitoj igri.
U Centralnoj banci morali su dugo ekati da ih primi gospodin Farhang. Trebalo je da
on da potrebno odobrenje. Konano je Farhang promolio glavu kroz vrata i rekao da je
sporazum ve odobren i da je o tome obavijetena banka Omran.
To je bila dobra vijest!
Vratili su se u kola i odvezli se u banku Omran. Sad su mogli vidjeti da se u pojedinim
dijelovima grada vode ogorene borbe. Neprestano je odjekivala puana paljba, a iz
zapaljenih zgrada dizali su se stupovi dima. Banka Omran se nalazila preko puta bolnice, pa
su vidjeli kako mrtvi i ranjeni stiu u osobnim automoBillma, kamionima i autobusima. Sva
ta vozila imala su bijele krpe privezane za antene, kao znak da voze povrijeene, i kretala su
se sa stalno ukljuenim sirenama. Ulica je bila puna ljudi. Neki su doli da daju krv, drugi
da posjete ranjenike, trei da identificiraju mrtve.
Ne bi se moglo rei da su problem kaucije rijeili prerano. Sad su u opasnosti Bill ne
samo Paul i Bill nego i Howell, Taylor i svi ostali. Trebalo je da to prije odu iz Irana.
Howell i Taylor su otili u banku i nali Farhada.
- Centralna banka je odobrila sporazum - rekli su mu.
- Znam.
- Je li sporazum sastavljen kako treba?
- Nema problema.
- Prema tome, ako nam date garantno pismo, moemo odmah otii u Ministarstvo
pravosua.

162

Danas ne.
- Zato ne?
- Na pravnik, doktor Emami, pregledao je kreditni dokument i eli da naini neke
male izmjene.
- Isuse Kriste - promrmljao je Taylor.
- Ja putujem na pet dana u enevu - rekao je Farhad.
Zauvijek, to je vjerojatnije.
- Moje kolege e se brinuti za vas, a ako bude kakvih problema telefonirajte mi u
vicarsku.
Howell je jedva savladavao bijes. Farhad je savreno dobro znao da sve to nije tako
jednostavno; u svakom sluaju, bez njega e biti jo tee. Ali, znao je da provalom gnjeva
nee nita postii, pa je jednostavno rekao:
- O kakvim se izmjenama radi?
Farhad je pozvao doktora Emamija.
- Potrebni su mi i potpisi jo dvojice direktora banke - rekao je Farhad. - Mogu ih
dobiti sutra na sastanku savjeta. I moram provjeriti reference Nacionalne trgovinske banke u
Dallasu.
- I koliko e to trajati?
- Nee dugo. Moji pomonici e to obaviti dok sam ja na putu.
Doktor Emami je pokazao Howellu kakve izmjene predlae u formulaciji kreditnog
pisma. Howell se spremno suglasio s njima, ali ponovo napisano pismo morat e proi kroz
dugotrajni proces prenoenja iz Dallasa u Dubai atestiranim teleksom i iz Dubaia u Teheran
telefonom.
- ujte - rekao je Howell - pokuajmo da sve to obavimo danas. Reference dalake
banke moete provjeriti odmah. Moemo pronai tu dvojicu direktora banke gdje god da se
nalaze u gradu, i dobiti njihove potpise ve poslije podne. Moemo nazvati Dallas, prenijeti
im izmjene u formulaciji i dogovoriti se s njima da odmah poalju teleks. Dubai vam moe
potvrditi prijem danas poslije podne. Tako da garanciju banke moete izdati. . .
- U Dubaiju je danas blagdan - rekao je Farhad.
- U redu, Dubai moe potvrditi sutra ujutro. . .
- Za sutra je zakazan trajk. Ovdje u banci nee biti nikoga.
- Onda u ponedjeljak. . .
Razgovor je prekinulo zavijanje sirene. Sekretarica je promolila glavu kroz vrata i rekla
neto na perzijskom.
- Uveden je novi policijski sat - preveo je Farhad. - Moramo se razii.
Howell i Taylor su sjedili gledajui jedan u drugog. Dvije minute kasnije ostali su sami
u uredu. Ponovo su pretrpjeli neuspjeh.
Te veeri Simons je rekao Coburnu:
- Sutra je dan koji ekamo.
Sranje, pomislio je Coburn.
-

2.
U nedjelju ujutro, 11. veljae, pregovaraka ekipa je po obiaju otila u EDS-ovu
zgradu zvanu Bukuret". John Howell je otiao u Ministarstvo zdravlja da se u jedanaest
sati sastane s Dadgarom. Poveo sa sobom Abol- hasana. Ostali, Keane Taylor, Bill Gayden,
Bob Young i Rich Gallagher, popeli su se na krov da gledaju kako grad gori.
Bukuret" nije bio visoka zgrada, ali se nalazila na padini brda to se uzdizalo

163

sjeverno od Teherana, pa su sa krova vidjeli grad kao na dlanu. Na jugu i istoku, gdje su se
iznad niskih kua i stambenih zgrada uzdizali moderni neboderi, kuljali su prema mutnom
nebu golemi oblaci crnog dima, dok su jurini helikopteri kruili oko poara kao osice oko
ranja. Jedan ofer EDS-a, Iranac, donio je na krov tranzistorski radio i podesio ga na radiostanicu pod kontrolom pobunjenika. Na osnovi informacija koje je ofer prevodio
pokuavali su odrediti koje zgrade gore.
Keane Taylor, koji je svoja elegantna odijela s prslucima zamijenio trapericama i
kaubojskim izmama, siao je da se javi na telefon. Zvao je Motociklist".
- Morate se skloniti - rekao je Tayloru. - Najbolje e biti da to prije napustite zemlju.
- Zna da to ne moemo uiniti - odgovorio je Taylor. - Ne moemo otii bez Paula i
Billa.
- Nai ete se u velikoj opasnosti.
Taylor je uo na drugoj strani linije buku strane bitke.
- Gdje se to, do avola, nalazi?
- U blizini bazara - rekao je Motociklist". - Pravim Molotovljeve koktele". Jutros su
doli s helikopterima, ali smo smislili kako da ih obaramo. Zapalili smo etiri tenka. . .
Veza se prekinula.
Nevjerojatno, pomislio je Taylor sputajui slualicu. Usred bitke sjetio se svojih
amerikih prijatelja i nazvao da ih upozori. Iranci nikad nee prestati da me iznenauju.
Vratio se na krov.
- Pogledaj ono tamo - rekao mu je Bill Gayden. Gayden, ovijalni predsjednik EDS
World Corporation, takoer je bio sportski obuen; nitko se vie nije ni pretvarao da se bavi
nekim poslovima. Pokazao mu je stup dima na istonoj strani grada. - Ako ono ne gori
zatvor Gasr, onda gori neto vrlo blizu njega.
Taylor je zurio u daljinu. Bilo je teko rei.
- Nazovi Dadgarov ured u Ministarstvu zdravlja - rekao je Gayden Tayloru. - Howell je
sigurno ve tamo. Neka zatrai od Dadgara da pusti Paula i Billa, s tim da ostanu pod
nadzorom amerike ambasade. Reci da to traimo radi njihove sigurnosti. Ako ih ne
izvuemo, ivi e izgorjeti.
John Howell uope nije oekivao da e se Dadgar pojaviti. Grad se pretvorio u bojite,
pa istraga o primanju mita pod ahovom vlau izgledala je sad kao isto akademska stvar.
Ali, Dadgar je bio u svom uredu i ekao Howella. Howell se pitao to do avola pokree tog
ovjeka. Odanost poslu? Mrnja prema Amerikancima? Strah od budue revolucionarne
vlasti? To vjerojatno nikad nee saznati.
Dadgar je pitao Howella kakvi su Bill odnosi EDS-a s Abolfathom Mahvijem, i Howell
mu je bio obeao kompletan dosje. inilo se da su te informacije veoma vane Dadgaru za
njegove misteriozne ciljeve, jer je nekoliko dana kasnije poeo vriti pritisak na Howella,
traei obeani dosje.
- Ja mogu potrebne informacije dobiti i sasluavanjem ljudi - rekao je, to je Howell
shvatio kao prijetnju da e uhapsiti jo nekoga od funkcionera EDS-a.
Howell je pripremio dosje od dvanaest strana na engleskom, s uvodnim izlaganjem na
perzijskom. Dadgar je proitao uvod, a zatim poeo govoriti; Abolhasan je prevodio.
- Susretljivost vae kompanije je udarila temelj promjeni mog stava prema
Chiapparoneu i Gaylordu. Nai zakoni predviaju takve privilegije za one koji pruaju
informacije.
Bila je to ve farsa. U toku iduih nekoliko sati mogu svi izginuti, a Dadgar tu govori o
mogunostima koje prua krivini zakon.
Abolhasan je poeo glasno prevoditi dosje na perzijski. Howell je bio svjestan da izbor
Mahvija kao partnera u Iranu nije bio ba mudar EDS-ov potez. Mahvi je isposlovao

164

kompaniji njen prvi, mali ugovor u Iranu, ali kasnije ga je ah stavio na crnu listu, a prilikom
sklapanja ugovora s Ministarstvom zdravlja izazvao je niz neugodnosti. Ali, EDS nije imao
to kriti. Howellov ef, Tom Luce, u svom nastojanju da uzdigne EDS iznad svake sumnje,
upoznao je Ameriku komisiju za privredne transakcije sa svim detaljima odnosa EDS Mahvi, tako da je veliki dio sadraja dosjea predstavljao javnosti poznate podatke.
Zvonjava telefona prekinula je Abolhasana u prevoenju. Dadgar je podigao slualicu,
a onda ju je pruio Abolhasanu koji je nekoliko trenutaka sluao a zatim rekao:
- Zove Keane Taylor.
Kad je spustio slualicu, Abolhasan je rekao Howellu:
- Keane je bio na krovu Bukureta". Kae da su oko zatvora Gasr izBill poari. Ako
gomila napadne zatvor, Paul i Bill bi mogli stradati. Predlae da zamolimo Dadgara da ih
preda amerikoj ambasadi.
- Okej - rekao je Howell. - Pitajte ga.
ekao je dok su Abolhasan i Dadgar razgovarali na perzijskom.
Abolhasan je konano rekao:
- Prema naim zakonima, oni moraju biti u iranskom zatvoru. Amerika ambasada ne
moe se smatrati za iranski zatvor.
Sve lue i lue. Cijela drava se raspada, a Dadgar se jo dri knjikih propisa.
- Pitajte ga kako namjerava garantirati sigurnost dvojice amerikih graana koji nisu
optueni ni za kakav zloin - rekao je.
- Ne brinite - odgovorio je Dadgar. - Najgore to se moe dogoditi jest da gomila osvoji
zatvor.
- A to e biti ako gomila napadne Amerikance?
- Chiapparoneu se vjerojatno nita nee dogoditi; on izgleda kao Iranac.
- Fantastino - rekao je Howell. - A to e biti s Gaylordom?
Dadgar je samo slegnuo ramenima.
Raid je tog jutra rano otiao od kue.
Njegovi roditelji, brat i sestra odluili su da cijelog dana ostanu u kui i nagovarali su
ga da ostane s njima, ali on ih nije posluao. Znao je da e na ulicama biti opasno, ali nije se
mogao skrivati u kui dok njegovi sunarodnjaci stvaraju povijest. Osim toga, nije zaboravio
na svoj razgovor sa Simonsom.
ivio je pokoravajui se impulsima. U petak se bio naao u blizini zrakoplovne baze
Farahabad u vrijeme sukoba izmeu homafara i trupa lojalnih vladi, brigade Javadan". Bez
ikakvog posebnog razloga otiao je u skladite oruja i poeo dijeliti puke. Nakon pola sata
mu je dosadilo, pa je otiao.
Istog tog dana prvi put je vidio mrtvog ovjeka. Bio je u damiji kad su unijeli le
vozaa autobusa koga su ustrijelili vojnici. Raid je, pokrenut nekim udnim impulsom,
otkrio lice lea. Cijeli jedan dio glave bio je uniten. Ostala je samo smjesa krvi i mozga.
Prizor je izazivao muninu. Incident je izgledao kao upozorenje, ali Raid nije bio
raspoloen da slua upozorenja. Dogaaji su se odigravali na ulicama, i on je morao biti
tamo.
Tog jutra atmosfera je bila naelektrizirana. Svuda su se vidjele gomile ljudi. Na stotine
mukaraca i djeaka nosili su automatske puke. Raid, s pljosnatom engleskom kapom na
glavi i koulji s otvorenom kragnom, umijeao se meu njih, preputajui se opem
uzbuenju. Danas se moglo dogoditi svata.
Postupno se pribliavao Bukuretu". Jo uvijek nije obavio zadatke. Pregovarao je s
dva transportna poduzea o prevozu imovine evakuiranih pripadnika EDS-a u Sjedinjene
Drave i morao je hraniti ostavljene pse i make. Scene na ulicama natjerale su ga da se

165

predomisli. Pronosile su se glasine da je prethodne noi masa provalila u zatvor Evin; danas
bi mogao doi red na zatvor Gasr u kome su se nalazili Paul i Bill.
Raid je poelio da ima automatsku puku, kao ostali.
Proao je pored jedne vojne zgrade koju je, inilo se, gomila osvojila i opustoila. Bio je
to blok visok est katova u kome se nalazio regrutni ured sa skladitem oruja. Raid je imao
prijatelja koji je tu radio, Maleka. Pomislio je kako je Malek moda u nevolji. Ako je tog jutra
doao na posao, sigurno je bio u uniformi, a to je ve bilo dovoljno da ga ubiju. Mogao bih
mu dati svoju koulju, pomislio je Raid i bez oklijevanja uao u zgradu.
Probio se kroz gomilu u prizemlju i naao stepenite. Preostali dio zgrade kao da je bio
potpuno prazan. Dok se penjao pitao se jesu li se vojnici moda sakrili na gornjim katovima;
ako jesu, mogli bi pucati na svakoga tko naie. Ipak je iao dalje. Popeo se na najvii kat.
Maleka nije bilo. Nije bilo nikoga. Vojska je napustila zgradu i predala je gomili.
Raid se vratio u prizemlje. Veliki broj ljudi stajao je pred ulazom u skladite oruja,
koje se nalazilo u podrumu, ali nitko nije pokazivao volju da ue. Raid se probio u prvi red
i upitao:
- Jesu li vrata zakljuana?
- Mogla bi biti minirana - rekao je netko.
Raid je pogledao u vrata. Vie nije ni pomiljao da ide u Bukuret". Htio je da krene
na zatvor Gasr, i to s pukom u ruci.
- Ne vjerujem da je skladite oruja minirano - rekao je i otvorio vrata.
Poao je niz stepenice.
U podrumu su bile dvije prostorije pregraene lukom. Kroz uske prozore, visoko na
zidovima, na razini ulice, dopirala je mutna svjetlost. Pod je bio od crnih keramikih ploica.
U prvoj prostoriji nalazili su se otvoreni sanduci puni okvira s mecima. U drugoj su Bill
uskladiteni pukomitraljezi tipa G3.
Nakon izvjesnog vremena neki pojedinci iz gomile krenuli su za njim.
Uzeo je tri pukomitraljeza i kutiju metaka i vratio se uz stepenice. im se naao izvan
zgrade, ljudi su se bacili na njega, traei oruje. Dao im je dva pukomitraljeza i neto
municije.
Zatim je krenuo dalje, prema zatvoru Gasr.
Dio gomile poao je za njim.
Na putu prema zatvoru trebalo je da prou pored kasarne. Tu su ve bile zapoele
arke. elina vrata na visokom zidu od cigala koji je okruivao kasarnu bila su razbijena,
kao da je kroz njih proao tenk, a zid s jedne i druge strane bio je poruen. Ulaz je zatvarao
zapaljeni automobil.
Raid je obiao automobil i uao u dvorite kasarne.
Naao se unutar prostranog kasarnskog kompleksa. S mjesta gdje je stajao skupina
ljudi pucala je nasumce u zgradu udaljenu nekoliko stotina metara. Raid se sklonio iza
jednog zida. Ljudi koji su doli s njim pridruili su se paljbi, ali on nije htio pucati. Nitko nije
nianio ni u to odreeno. Samo su pokuavali uplaiti vojnike u zgradi. Bila je to smijena
bitka. Raid nije mogao ni zamisliti da e revolucija tako izgledati. Neorganizirana rulja
naoruana pukama koje jedva da zna upotrebljavati luta po gradu u nedjelju ujutro i puca
u zidove, dok joj nevidljivi vojnici bezvoljno pruaju slab otpor.
Iznenada se pored njega sruio ovjek; bio je mrtav.
Sve se dogodilo i previe brzo; Raid nije vidio ni kad je pao. U jednom trenutku ovjek
je stajao metar daleko od Raida i pucao iz puke, a idueg asa leao je na zemlji,
prostrijeljena ela.
Odnijeli su le iz kasarne. Netko je pronaao dip. Poloili su le u dip i odvezli ga.
Raid se vratio na mjesto arke.
Deset minuta kasnije, bez ikakvog posebnog razloga, na jednom od prozora zgrade

166

pojavila se dugaka motka na ijem je kraju bila vezana bijela potkoulja. Vojnici su se
predali.
Jednostavno tako.
Svi su bili ispunjeni osjeajem pobjede.
Ovo je moja prilika, pomislio je Raid.
Lako je manipulirati ljudima ako se poznaje psihologija. Treba samo prouavati ljude,
shvatiti poloaj u kome se nalaze i procijeniti to im je zapravo potrebno. Ovi ljudi, zakljuio
je Raid, ele uzbuenje i avanture. Prvi put u ivotu imaju puke u rukama; bila im je
potrebna meta, a kao meta moglo je posluiti sve to je simboliziralo ahov reim.
Sad su stajali i pitali se kamo da krenu.
- ujte me! - viknuo je Raid.
Svi su se okrenuli da ga uju; i tako nisu imali to drugo da rade.
- Idemo na zatvor Gasr!
Neki su taj prijedlog pozdravili klicanjem.
- Ljudi u tamnici su zatvorenici ahovog reima. Ako smo protiv reima, treba da ih
oslobodimo!
Jo nekoliko ljudi je klicanjem izjavilo suglasnost.
Krenuo je.
Poli su za njim.
U raspoloenju koje ih je obuzelo slijedit e svakoga za koga im se uini da zna kamo
ide.
Krenuo je sa skupinom od dvanaest do petnaest mukaraca i djeaka, ali kako su ili
skupina se poveavala. Pridruivali su joj se svi koji nisu znali kamo da idu.
Raid je postao revolucionarni voa.
Nita nije nemogue.
Zastao je prije nego to e izbiti na trg Gasr i obratio se svojoj vojsci.
- Narod mora osvojiti zatvore kao to mora osvojiti policijske stanice i kasarne; to je
naa dunost. U zatvoru Gasr sjede ljudi koji nita nisu skrivili. Oni su kao mi, to su naa
braa, nai roaci. Kao i mi, oni ele samo slobodu. Ali, oni su hrabriji od nas jer su traili
slobodu dok je jo ah bio na vlasti, i zbog toga su baeni u tamnicu. Ali, mi emo ih
osloboditi!
Odgovorili su mu klicanjem.
Sjetio se neega to je Simons rekao:
- Zatvor Gasr je naa Bastilja!
Poklici su odjeknuli jo glasnije.
Raid se okrenuo i istrao na trg.
Sklonio se iza ulinog ugla nasuprot velikim elinim vratima zatvora. Na samom trgu
bila se ve okupila prilino brojna gomila; zatvor bi danas vjerojatno bio osvojen i bez
njegove pomoi. Ali, najvanije je bilo pomoi Paulu i Billu.
Podigao je pukomitraljez i ispalio rafal u zrak.
Gomila na trgu se rasprila. Otpoela je paljba.
Ali, vojnici ni ovdje nisu imali volje da prue otpor. Neki straari uzvratili su vatrom s
tornjeva na zidovima i sa prozora pored kapije. Koliko je Raid mogao vidjeti, nitko ni na
jednoj ni na drugoj strani nije bio pogoen. I ponovo, bitka nije zavrila burno nego kao da
se ugasila. Straari su jednostavno nestali sa zidova, paljba je utihnula.
Raid je saekao nekoliko minuta, da bude siguran da su svi otili, a onda potrao
preko trga ka ulazu u zatvor.
Vrata su bila zakljuana.
Gomila se skupila oko njega. Netko je ispalio rafal u vrata pokuavajui da ih tako
otvori. Taj je gledao previe kaubojskih filmova, pomislio je Raid. Netko je odnekud donio

167

eljeznu polugu, ali je bilo nemogue silom otvoriti vrsta vrata. Bit e nam potreban
dinamit, bila je idua Raidova misao.
Na zidu od cigala pored ulaza nalazio se mali prozor s reetkama kroz koji su straari
mogli vidjeti tko je pred vratima. Raid je razbio staklo kundakom, a onda poeo izvaljivati
cigle koje su drale reetke. ovjek s eljeznom polugom odmah mu je priskoio u pomo, a
zatim su im se pridruili jo neki ljudi. Pokuavali su izvaliti reetke rukama, pukama i
svim to se nalo pri ruci. Reetke su ubrzo izvaljene, i pale su na zemlju.
Raid se provukao kroz prozor.
Bio je u zatvoru!
Sve je mogue.
Naao se u maloj prostoriji za straare. Straara nije bilo. Provirio je kroz vrata. Nije
bilo nikoga.
Pitao se gdje straari dre kljueve elija.
Iziao je iz straarske prostorije i proao pored ulaznih vrata do druge zgrade na
suprotnoj strani. Tu je naao veliki sveanj kljueva.
Vratio se do ulaznih vrata. U jednom krilu bila su nainjena mala vrata, zatvorena
jednostavnom polugom.
Raid je podigao polugu i otvorio vrata.
Gomila je nagrnula u zatvor.
Raid se povukao. Dao je kljueve prvom ovjeku koji ih je htio uzeti, rekavi mu:
- Otvorite sve elije i pustite ljude neka idu!
Ljudi su trali pored njega. Njegova karijera revolucionarnog voe bila je zavrena.
Postigao je to je htio. On, Raid, vodio je juri na zatvor Gasr!
Raid je ponovo uinio nemogue.
Sada je meu jedanaest tisua osamsto zatvorenika trebalo pronai Paula i Billa.
Bill se probudio u est sati. Sve je bilo mirno.
Dobro je spavao, zakljuio je pomalo iznenaeno. Mislio je da uope nee zaspati.
Posljednje ega se sjeao bilo je da lei i slua glasove koji govore o tome da se vani vode
estoke borbe. Kad je ovjek umoran moe spavati bilo gdje, pomislio je. Vojnici spavaju u
rovovima. ovjek se navikne. Koliko god bio uplaen, tijelo na kraju preuzme komandu i
ovjek zaspi.
Izgovorio je krunicu.
Umio se, oprao zube, obrijao se i obukao, a onda sjeo i gledao kroz prozor ekajui da
donesu doruak. Pitao se to EDS planira za danas.
Paul se probudio oko sedam sati. Pogledao je u Billa i upitao:
- Nisi mogao spavati?
- Spavao sam, sasvim dobro - rekao je Bill. - Ve sam budan otprilike jedan sat.
- Ja nisam dobro spavao. Pucalo se cijele noi.
Paul je ustao i otiao u kupaonicu.
Nekoliko minuta kasnije stigao je doruak: kruh i aj. Bill je otvorio konzervu soka od
narane koju im je donio Keane Taylor.
Pucnjava je ponovo zapoela oko osam sati.
Zatvorenici su nagaali to se vani dogaa, ali nitko nije imao nikakve pouzdane
informacije. Mogli su vidjeti samo helikoptere kako prolijeu i po svemu sudei napadaju
pobunjenike poloaje na zemlji. Svaki put kad bi helikopter proletio iznad zatvora, Bill je
ekao da se iz njega spuste ljestvice u dvorite zgrade broj 8. To je bio njegov stalni san.
Matao je i o grupici ljudi iz EDS-a, pod vodstvom Coburna i jednog starijeg ovjeka, kako
upada u zatvor pomou ljestvica od konopca, i o snanom odredu amerike vojske koji stie
u posljednjem trenutku kao konjica u vesternima i dinamitom probija veliku rupu u zidu.

168

Ipak, nije samo matao. Na svoj neupadljivi nain, sasvim leerno, upoznao se sa
svakim centimetrom zgrade i dvorita, prouavajui na koji bi se nain u raznim
okolnostima mogli najbre izvui. Znao je koliko ima straara i koliko imaju puaka. to god
da se dogodi, bio je spreman.
inilo se da e dananji dan biti presudan.
Straari se nisu drali uobiajenog reda. U zatvoru, sve se odvija po ustaljenom
rasporedu; zatvorenik, koji nema drugog posla, prati taj raspored i brzo se saivljava s njim.
Tog dana sve je ilo drukije. Straari su izgledali nervozni, aputali su neto u uglovima,
urili nekamo. Zvuci bitke to su dopirali izvana postajali su sve glasniji. S obzirom na sve
to, je li bilo mogue oekivati da e dan zavriti kao svaki drugi? Moda emo pobjei,
pomislio je Bill, a moda e nas pobiti, ali je sasvim sigurno da veeras neemo gledati
televiziju, a zatim otii na spavanje kao obino.
Oko pola jedanaest primijetio je vei dio zatvorskih oficira kako prolaze kroz zatvorski
kompleks, kao da idu na neki sastanak. Pola sata kasnije urno su se vratili. Major zaduen
za zgradu broj 8 otiao je u svoj ured i iziao nekoliko minuta kasnije u civilnom odijelu!
Nosio je neki zamotuljak. Svoju uniformu? Otiao je iz zgrade. Bill je kroz prozor vidio kako
ubacuje zamotuljak u prtljanik svog BMW-a, parkiranog pored ograde dvorita, sjeda u
kola i odlazi.
to bi to moglo znaiti? Hoe li svi oficiri otii? Hoe li na kraju tako ispasti da Paul i
Bill jednostavno odetaju iz zatvora? Neto prije podneva stigao je ruak. Paul je jeo, ali Bill
nije bio gladan. Paljba je sad dopirala iz neposredne blizine. uli su uzvike i klicanje na
ulici.
Trojica straara zgrade broj 8 iznenada su se pojavili u civilnim odijelima.
Ovo je sigurno kraj.
Paul i Bill su sili niz stepenice i izili u dvorite. Duevni bolesnici u prizemlju kao da
su u glas vikali. Straari na tornjevima su pucali u nekoga na ulici; pobunjenici vjerojatno
napadaju zatvor.
Je li to dobra vijest ili loa, pitao se Bill. Zna li EDS to se dogaa? Je li to u vezi s
Coburnovim planom spasavanja? Ve dva dana nitko ih nije posjetio. Jesu li svi otili kui?
Jesu li jo ivi?
Straari koji su normalno uvali dvorine vratnice otili su, a vratnice su bile otvorene.
Vratnice otvorene!
Jesu li to straari eljeli dati znak zatvorenicima da idu?
I drugi blokovi s elijama Bill su oigledno otvoreni jer su zajedno sa straarima po
zatvorskom krugu trali i zatvorenici. Zrna su zvidala kroz kronje i odbijala se o zidove.
Puano zrno je palo ispred Billovih nogu.
Obojica su zurili u njega.
Straari na tornjevima sad su pucali prema zatvorskom krugu.
Paul i Bill su se okrenuli i otrali u svoju zgradu.
Stajali su kraj prozora i promatrali sve veu zbrku u zatvorskom kompleksu. Bila je to
situacija puna ironije. Tjednima nisu mislili gotovo ni na to drugo osim na slobodu, a sad
kad im se pruala prilika da iziu, nisu se mogli odluiti.
- to misli, to da radimo? - upitao je Paul.
- Ne znam. Je li opasnije ovdje ili tamo?
Paul je slegnuo ramenima.
- Hej, evo naeg milijardera?
Ugledali su bogatog zatvorenika iz zgrade broj 8, onog koji je imao poseban apartman i
kome su donosili hranu izvana, kako prolazi kroz krug u pratnji dvojice svojih pomonika.
Obrijao je svoje duge, upadljive brkove, a umjesto kaputa od kamelhara s krznenom
postavom na sebi je imao samo koulju i hlae; pripremio se za bijeg, za brzo kretanje, bez

169

tereta. Iao je prema sjeveru, u smjeru suprotnom od glavnih vrata. Je li to znak da tamo
negdje postoji izlaz?
Straari iz zgrade broj 8, svi u civilnim odijelima, proli su kroz dvorite i izili kroz
vratnice.
Svi su odlazili, ali su Paul i Bill jo oklijevali.
- Vidi li onaj motocikl? - upitao je Paul.
- Vidim.
- Mogli bismo se odvesti na motociklu. Nekad sam vozio motocikl.
- A kako da ga prebacimo preko zida?
- Ah, da! - nasmijao se Paul vlastitoj ludosti.
Jedan zatvorenik iz njihove elije pronaao je nekoliko velikih vrea i poeo pakirati
svoju odjeu. Bill je elio da ve jednom krenu, jednostavno da iziu iz elije, bio to dio
plana EDS-a ili ne. Sloboda im je bila nadohvat ruke. Ali, puana zrna su letjela naokolo, a
gomila koja je napadala zatvor mogla je biti protuameriki raspoloena. S druge strane, ako
vlasti nekako ponovo uspostave kontrolu nad zatvorom, Paul i Bill e izgubiti jedinu priliku
za bijeg. . .
- Pitam se gdje je sad Gayden, pasji sin - rekao je Paul. - Ovdje sam samo zato to me
on poslao u Iran.
Bill je pogledao u Paula i shvatio da se ovaj samo ali.
Pacijenti bolnice u prizemlju nagrnuli su u dvorite; netko je oigledno otkljuao vrata.
Bill je uo stranu buku, pla i zapomaganje iz bloka enskih elija na suprotnoj strani staze.
Po zatvorskom krugu motalo se sve vie ljudi; okupljali su se oko zatvorskih vrata. Kad je
pogledao u tom smjeru, Bill je vidio dim. Istog trenutka ugledao ga je i Paul.
- Ako namjeravaju spaliti zatvor... - rekao je Bill.
- Bit e bolje da poemo.
Vatra je pokrenula vagu; odluka je pala.
Bill se osvrnuo. Njih dvojica nisu imali mnogo stvari. Bill se sjetio dnevnika to ga je
uporno vodio posljednja etrdeset tri dana. Paul je sastavio popis onoga to e uraditi kad se
jednom vrati u Sjedinjene Drave i na jednom listu papira nainio plan otplate nove kue
koju je Ruthie kupila. Obojica su imala i dragocjena pisma od kue koja su neprestano
iznova itali.
- Bit e vjerojatno bolje da ne nosimo nita po emu bi se moglo vidjeti da smo
Amerikanci - rekao je Paul.
Bill je bio uzeo svoj dnevnik, ali ga je opet ostavio.
- U pravu si - rekao je neodluno.
Obukli su kapute; Paul je imao plavi engleski kini ogrta, a Bill zimski kaput s
krznenim ovratnikom.
Imali su svaki po dvije stotine dolara, novac koji im je donio Keane Taylor. Paul je uzeo
cigarete. Nisu ponijeli nita drugo.
Izili su iz zgrade i proli kroz malo dvorite, a onda zastali na izlaznim vratima.
Prolaz izmeu zgrada bio je sad pun ljudi; prizor je podsjeao na gomilu koja odlazi sa
stadiona. Sva ta masa koraala je i trala prema zatvorskim vratima.
Paul je pruio ruku Billu.
- Sretno, Bill.
Bill je uzvratio stiskom.
- Sretno i tebi.
Vjerojatno e obojica poginuti u toku nekoliko narednih minuta, pomislio je Bill, po
svemu sudei od zalutalog zrna. Neu vidjeti djecu kako rastu, zakljuio je tuno. Pomisao
da e Emily biti prisiljena da se sama snalazi ispunila ga je gnjevom.
Zaudo, nije osjeao strah.

170

Proli su kroz vratnice, a onda vie nisu imali vremena za razmiljanje.

Gomila ih je povukla kao lutke baene u brzu vodu. Bill je nastojao da se dri to blie
uz Paula i da se odri na nogama, kako ga masa ne bi zgazila. Jo uvijek je odjekivala
pucnjava. Jedan usamljeni straar ostao je na svom mjestu na tornju i poeo je, inilo se,
pucati u gomilu. Dva-tri ovjeka su pala. Pala je i Amerikanka koju su ranije vidjeli, ali nije
bilo jasno je li pogoena ili se samo saplela. Ne elim umrijeti, jo ne, pomislio je Bill; imam
svoje planove, postoji mnogo toga to elim uiniti za svoju obitelj i za svoju karijeru. Ovo
nije ni vrijeme ni mjesto da umrem. Kakve sam loe karte izvukao. . .
Proli su pored oficirskog kluba u kome su se samo prije tri tjedna sastali s Rossom
Perotom. inilo se da su od tada prole godine. Osvetoljubivi zatvorenici su razbijali klub i
unitavali oficirske automobile parkirane pred njime. Kakvog to sad ima smisla? Na
trenutak je cijeli prizor izgledao potpuno nerealno, kao san, kao mora.
Kaos oko glavnog ulaza u zatvor bio je jo gori. Paul i Bill su zastali i uspjelo im je da se
odvoje od gomile. Bojali su se da ih masa ne zdrobi. Bill se sjetio da su neki zatvorenici
proveli ovdje dvadeset pet godina; nije bilo nikakvo udo da su nakon toliko vremena
poludjeli im su osjetili miris slobode.
Zatvorska vrata bila su po svemu sudei jo uvijek zatvorena jer su se mnogi
pokuavali popeti uz visoki vanjski zid. Neki su stajali na automobilima i kamionima
doguranim do zida, drugi su se penjali na drvee i oprezno puzali po granama to su se
nadnosile nad zid. Neki su naslonili na zid daske i grede i pokuavali da se penju po njima.
Oni koji su se na neki nain popeli na zid sputali su onima dolje plahte i konopce, ali
konopci su Bill prekratki.
Paul i Bill su sve to promatrali i pitali se to da rade. Pridruili su im se jo neki
zatvorenici stranci iz zgrade broj 8. Jedan od njih, Novozelananin optuen za verc
drogom, cerio se od uha do uha kao da strano uiva u svemu to se dogaa. Atmosfera je
bila zasiena nekom histerinom euforijom, i Bill joj je ubrzo podlegao. Nekako emo se ve
izvui iz ove guve ivi, pomislio je.
Pogledao je oko sebe. Desno od kapije gorjele su zgrade. Neto dalje, na lijevoj strani,
ugledao je jednog zatvorenika Iranca koji je mahao kao da ih poziva Ovamo! . Na tom
dijelu zida obavljali su se neki graevinski radovi, s druge strane je, inilo se, podizana
zgrada, i u zidu su bila postavljena elina vrata radi pristupa gradilitu. Kad je malo bolje
pogledao, Bill je primijetio da je Iranac koji mu je mahao otvorio ta elina vrata.
- Hej, pogledaj tamo! - rekao je Bill.
- Idemo! - rekao je Paul.
Potrali su, a za njima jo nekoliko zatvorenika. Proli su kroz vrata i nali se u eliji
bez vrata i prozora. Prostorija je mirisala na svjei cement. Naokolo je leao razbacan
zidarski alat. Netko je dohvatio kramp i poeo ruiti zid. Svjei beton brzo se krunio.
Priskoila su jo dva-tri zatvorenika, ruei zid ime su stigli. Ubrzo je otvor bio dovoljno
irok, pa su odbacili alat i provukli se na drugu stranu.
Nali su se izmeu dva zatvorska zida. Unutranji zid, onaj iza njih, bio je vii - visina
mu je bila od osam do deset metara. Vanjski zid, koji se uzdizao izmeu njih i slobode, bio je
visok samo tri-etiri metra.
Jedan zatvorenik atletske grae popeo se na vanjski zid, a drugi je stao u podnoje zida
i dao znak treem. Ovaj je priao, zatvorenik na zemlji ga je podigao, onaj na zidu ga je
povukao i trenutak kasnije prebacio preko zida.
Sve se odvijalo velikom brzinom.
Paul je potrao prema zidu.
Bill je trao za njim.
Nije mislio ni na to, samo je trao. Osjetio je kako ga netko podie, pomae mu da se
popne, zatim ruke koje ga vuku. Naao se na vrhu zida i skoio.

171

Pao je na plonik.
Ustao je.
Paul je bio pored njega.
Slobodni smo, pomislio je Bill. Slobodni smo! Dolo mu je da zaplee.
Coburn je spustio slualicu i rekao:
- Bio je to Majid. Gomila je osvojila zatvor.
- Odlino - rekao je Simons.
Tog jutra je obavijestio Coburna da je poslao Majida na trg Gasr.
Simons se dri neobino hladno, pomislio je Coburn. A ovo je ono to su ekali: veliki
dan! Sad mogu izii iz stana, krenuti, aktivirati planove za povlaenje iz Dodgea. No,
Simons se nije nimalo uzbuivao.
- to emo sad? - upitao je Coburn.
- Nita. Tamo je Majid, tamo je Raid. Ako njih dvojica ne mogu pomoi Paulu i Billu,
sasvim sigurno ne moemo ni mi. Ako se Paul i Bill ne pojave do veeri, uradit emo ono o
emu smo raspravljali: poi ete s Majidom na motociklu u potragu.
- A do tada?
- Drat emo se plana. Sjedit emo i ekat emo.
Do kritinog stanja dolo je i u amerikoj ambasadi.
Ambasador William Sullivan dobio je hitan poziv u pomo od generala Gasta,
naelnika amerike grupacije za vojnu pomo, MAAG-a. tab MAAG-a naao se pod
opsadom pobunjenika. Pred zgradu su dovueni tenkovi i izmijenjeni su prvi hici. Gast i
njegovi oficiri povukli su se u bunker ispod zgrade zajedno s veim dijelom iranskog
generaltaba.
Sullivan je angairao sve zdravstveno sposobne ljude u ambasadi da telefoniraju i
pokuaju pronai revolucionarne voe s dovoljno autoriteta da zaustave svjetinu. Telefon na
Sullivanovom stolu neprestano je zvonio. U trenutku najvee krize nazvao ga je podsekretar
Newsom iz Washingtona.
Newsom je zvao iz konferencijske sale Bijele kue u kojoj je Zbignievv Brzezinski drao
sastanak o Iranu.
Zatraio je Sullivanovu procjenu trenutne situacije u Teheranu. Sullivan mu je s
nekoliko kratkih reenica opisao stanje i dodao da je upravo zauzet spasavanjem ivota
najvieg amerikog oficira u Iranu.
Nekoliko minuta kasnije Sullivana je nazvao slubenik ambasade kome je uspjelo
uspostaviti vezu s Ibrahimom Jazdijem, Homeinijevim doglavnikom. Slubenik je poeo
govoriti kako bi Jazdi mogao pomoi kad je veza prekinuta i ponovo se javio Newsom.
- Savjetnik za nacionalnu sigurnost trai vae miljenje o mogunosti da iranski vojni
krugovi izvre dravni udar i preuzmu vlast od Bahtiarove vlade koja je oigledno sklona
padu - rekao je Newsom.
Pitanje je bilo tako apsurdno da se Sullivan vie nije mogao suzdrati.
- Recite Brzezinskom neka odjebe - rekao je.
- To ba nije koristan komentar - rekao je Newsom.
- elite li da vam ga prevedem na poljski? - rekao je Sullivan i spustio slualicu.
Sa krova Bukureta" pregovaraka ekipa je promatrala kako se po predgraima ire
poari. Paljba se pribliavala mjestu gdje su se nalazili.
John Howell i Abolhasan su se vratili sa sastanka s Dadgarom.
- Pa? - upitao je Gayden Howella. - to je rekla ona hulja?
- Nee da ih pusti.

172

Hulja prokleta.
Nekoliko minuta kasnije uli su zvuk koji je sasvim sigurno izazvalo puano zrno to
je proletjelo pored njih. Trenutak nakon toga uli su jo jednom isti zvuk. Odluili su da se
sklone s krova.
Sili su u ured i nastavili pratiti situaciju kroz prozore. Na ulici ispod njih poeli su se
pojavljivati djeaci i mladii naoruani pukama. inilo se da je gomila provalila u oblinje
skladite oruja. To je bilo sve prije nego utjeno; bilo je vrijeme da napuste Bukuret" i odu
u ,,Hyatt, koji je bio dalje od centra.
Izili su i potrpali se u dva automobila, a zatim krenuli auto-putom ahanahi,
najveom brzinom. Ulice su bile pune ljudi, a atmosfera je podsjeala na karneval. Ljudi su
se naginjali kroz prozore i vikali Allah akbar Bog je veliki! Saobraaj je uglavnom tekao
prema centru, ka mjestima gdje su se odvijale borbe. Taylor je ne zaustavljajui proao kroz
tri barikade, ali to nikome nije smetalo, svi su plesali i veselili se.
Stigli su u ,,Hyatt i okupili se u dnevnoj sobi apartmana na jedanaestom katu koji je
Gayden naslijedio od Perota. Pridruila im se Gallagherova supruga Cathy sa svojim bijelim
pudlom Buffyjem.
Gayden je opskrbio apartman piem iz domova evakuiranih slubenika EDS-a, pa je
praktino posjedovao najbolji bar u Teheranu. Ali, nikome nije bilo do pia.
- to emo sad? - upitao je Gayden.
Nitko nije imao nikakvu ideju.
Gayden je nazvao Dallas, gdje je bilo est sati ujutro. Pronaao je Toma Waltera i
ispriao mu sve o poarima, borbama i djeci naoruanoj automatskim pukama na ulicama.
- To je sve to mogu javiti - zavrio je.
Svojim sporim, alabamskim dijalektom Walter je odgovorio:
- Osim da je inae dan proao mirno, jel?
Razgovarali su o tome to e uiniti ako se prekinu telefonske veze. Gayden je rekao da
e pokuati uspostaviti vezu preko amerike vojske; Cathy Gallagher je radila kod vojske i
rekla je da se to vjerojatno moe udesiti.
Keane Taylor je otiao u spavau sobu i legao. Mislio je na svoju suprugu Mary. Bila je
u Pittsburghu kod njegovih roditelja. Taylorova majka i otac imali su oboje preko osamdeset
godina i Bill su loeg zdravlja. Mary ga je nazvala da mu javi kako je majka prebaena u
bolnicu; srane smetnje. Mary je traila da se Taylor vrati kui. Razgovarao je i s ocem, koji je
rekao dvosmisleno: Ti zna to ti je dunost." I to je bilo tono: Taylor je znao da mora ostati
u Teheranu. Ali to nije bilo lako, ni za njega ni za Mary.
Drijemao je na Gaydenovom krevetu kad je telefon zazvonio. Pruio je ruku i podigao
slualicu.
- Halo? - rekao je sanjivo.
Glas s iranskim naglaskom rekao je bez daha:
- Jesu li Paul i Bill tamo?
- to? - rekao je Taylor. - Raide, jesi li to ti?
- Jesu li Paul i Bill tamo? - ponovio je Raid.
- Nisu. to eli rei?
- Okej, dolazim. Dolazim odmah.
Raid je prekinuo vezu.
Taylor je ustao i otiao u dnevnu sobu.
- Upravo je nazvao Raid - rekao je ostalima. - Pitao je jesu li Paul i Bill ovdje.
- to je htio rei? - upitao je Gayden. - Odakle je zvao?
- Nita drugo nisam mogao izvui iz njega. Bio je uzbuen, a znate ve kako loe
govori engleski kad se uzbudi.
- Je li rekao jo neto?
-

173

- Rekao je da dolazi i prekinuo vezu.

- Sranje! - rekao je Gayden i okrenuo se Howellu. - Dodaj mi telefon. - Howell je sjedio
sa slualicom na uhu, ne govorei nita; drali su liniju za Dallas otvorenu. Na drugom kraju
isto je radio telefonist u centrali EDS-a, ekajui da se netko javi. Gayden je rekao:
- Dajte mi ponovo vezu s Tomom Walterom, molim vas.
Dok je Gayden priao Walteru o razgovoru s Raidom, Taylor se pitao to bi sve to
moglo znaiti. Otkud Raidu ideja da bi Paul i Bill mogli biti u ,,Hyattu? Ta Bill su u
zatvoru, ili moda ne?
Nekoliko minuta kasnije u sobu je upao Raid, prljav, irei oko sebe miris baruta dok
su mu areri za G3 ispadali iz depova. Govorio je tako brzo da nitko nita nije shvatio.
Taylor ga je smirivao, pa je konano rekao:
- Napali smo zatvor. Paul i Bill su pobjegli.
Paul i Bill su stajali u podnoju zatvorskog zida i gledali oko sebe.
Prizori na ulicama podsjeali su Paula na newyorke parade. Stanari zgrada preko
puta zatvora Bill su svi na prozorima, klicali i pljeskali promatrajui zatvorenike kako bjee.
Na uglu, ulini prodava je prodavao voe. Puana paljba jo je dopirala odnekud iz
blizine, ali na samom trgu nitko nije pucao. A onda je, kao da podsjeti Paula i Billa kako jo
nisu izvan opasnosti, projurio automobil pun pobunjenika. Puane cijevi izvirivale su iz
svih prozora.
- Sklonimo se odavde - rekao je Paul.
- Kamo da idemo? U ameriku ambasadu? Ili u francusku?
- U ,,Hyatt.
Paul je krenuo priblino prema sjeveru. Bill je iao nekoliko koraka iza njega,
podignutog ovratnika na kaputu i oborene glave kako bi njegovo blijedo ameriko lice bilo
to manje upadljivo. Stigli su do raskra. Sve je bilo pusto. Nije bilo ni automobila ni ljudi.
Krenuli su preko ulice. Odjeknuo je hitac.
Obojica su sagnuti otrali odakle su doli.
Nee biti lako.
- Kako si? - upitao je Paul.
- Jo sam iv.
Vratili su se i proli pored zatvora. Scena je bila nepromijenjena; u svakom sluaju
vlasti jo nisu bile poduzele nita da pokupe bjegunce.
Paul je poao prema jugu, a zatim ulicom koja je vodila prema istoku, u nadi da e tako
obii arite borbe i nastaviti prema sjeveru. Svuda su se motali djeaci, nekima je bilo samo
trinaest-etmaest godina, naoruani automatskim pukama. Na svakom uglu bio je
podignut bunker od vrea napunjenih pijeskom, kao da je grad podijeljen na plemenske
oblasti. Neto dalje morali su se probijati kroz gomilu uzbuenih, raspjevanih, gotovo
histerinih ljudi. Paul je paljivo izbjegavao da gleda ljude u oi jer nije htio da ga primijete,
jo manje da mu se obrate; kad bi saznali da se meu njima nalaze dva Amerikanca, mogli
bi postati neugodni.
Manifestacije su izbijale mjestimino. Bilo je to kao u New Yorku, gdje je dovoljno
nainiti nekoliko koraka i skrenuti za ugao, pa da se ovjek nae u sasvim drukijoj sredini.
Paul i Bill su hodali vie od pola kilometra kroz sasvim miran dio grada, a onda su naletjeli
na bitku. Ulica je bila pregraena barikadom od prevrnutih automobila, a grupa mladia
pucala je sa barikade iz puaka u zgradu koja je izgledala kao neki vojni objekt. Paul se brzo
okrenuo, bojei se zalutalih zrna.
Svaki put kad bi pokuali skrenuti prema sjeveru naili bi na neku pregradu. Bill su
dalje od ,,Hyatta nego kad su krenuli. Kretali su se prema jugu, a u junim dijelovima
grada borbe su bile najee.

174

Zastali su pred jednom nedovrenom zgradom.

- Mogli bismo se tu skloniti do veeri - rekao je Paul. - Kad padne mrak, nitko nee
vidjeti da smo Amerikanci.
- Mogli bi pucati na nas, ako se budemo kretali poslije policijskog sata.
- Misli da jo postoji policijski sat?
Bill je slegnuo ramenima.
- Dosad je sve dobro - rekao je Paul. - Idemo jo malo.
Poli su dalje.
Trebalo im je dva sata, dva sata probijanja kroz bune gomile, uline borbe i
pojedinanu snajpersku vatru, da konano skrenu prema sjeveru. A onda se scena
promijenila. Puana paljba kao da se udaljavala, i konano su se nali u relativno mirnom
kraju udobnih vila. Vidjeli su dijete na biciklu. Na sebi je imalo majicu s natpisom koji je
govorio neto o junoj Kaliforniji.
Paul je bio ve umoran. Proveo je u zatvoru etrdeset pet dana i gotovo sve to vrijeme
bio je bolestan. Nije imao snage da hoda satima.
- Da pokuamo autostopirati, to kae? - upitao je Bill.
- Da pokuamo.
Paul je stao na rub plonika i dao znak prvom automobilu koji je naiao. (Pazio je da ne
istura palac kako je to obiaj u Americi, jer je to bio opscen gest u Iranu.) Automobil je stao.
U njemu su bila dvojica Iranaca. Paul i Bill su sjeli na stranje sjedite.
Paul je odluio da ne spominje ime hotela.
- Idemo do Tajria - rekao je. To je bio bazar u sjevernom dijelu grada.
- Moemo vas odvesti jedan dio puta - rekao je voza.
- Hvala vam. - Paul ih je ponudio cigaretama, a onda se zadovoljno zavalio i sam
pripalio jednu.
Iranci su ih iskrcali kod Kuro-e-Kabira, nekoliko kilometara juno od Tajria,
nedaleko od mjesta gdje je Paul stanovao. Nali su se na glavnoj ulici, punoj ljudi i s gustim
prometom. Paul je odluio da ne privlai panju autostopiran j em.
- Mogli bismo se skloniti u Katoliku misiju - predloio je Bill.
Paul je razmiljao o tom prijedlogu. Vlasti vjerojatno znaju da ih je otac Williams
posjetio u zatvoru Gasr prije samo dva dana.
- Misija bi mogla biti prvo mjesto gdje e nas Dadgar traiti.
- Lako mogue.
- Treba da idemo u ,,Hyatt.
- Momci moda vie uope nisu tamo.
- Ali, bit e tamo telefon, mogunost da se nabave avionske karte. . .
- I vrui tuevi.
- Tako je.
Krenuli su dalje.
Iznenada su uli kako ih netko zove.
- Gospodine Paul! Gospodine Bill!
Paulu je srce stalo. Osvrnuo se. Vidio je automobil pun ljudi kako polako vozi ulicom
pored njega. Prepoznao je jednog od putnika. Bio je to straar iz zatvora Gasr.
Straar je bio u civilnom odijelu i izgledalo je da se pridruio revolucionarima. Njegov
iroki osmijeh kao da je govorio: nemojte rei tko sam, pa ni ja neu rei tko ste vi.
Mahnuo im je, a onda je automobil poveao brzinu i udaljio se.
Paul i Bill su se nasmijali, dijelom zato to je susret zaista bio smijean, a dijelom to im
je laknulo.
Skrenuli su u jednu tihu ulicu i Paul je ponovo pokuao da zaustavi neki automobil.
Stajao je na kolovozu i mahao dok je Bill ostao na trotoaru tako da vozai misle da ih

175

zaustavlja samo jedan ovjek, Iranac.

U automobilu koji je stao nalazio se jedan mladi par. Paul je uao u kola a Bill se
ugurao za njim.
- Idemo u sjeverni dio grada - rekao je Paul.
ena je pogledala u mukarca.
- Moemo vas odvesti do palae Niavron - rekao je mukarac.
- Hvala vam!
Automobil je krenuo.
Scene na ulicama su se ponovo izmijenile. Ponovo su uli puanu paljbu, a promet je
postajao sve gui i nesreeniji; svi vozai su neprestano pritiskali sirene. Vidjeli su
fotoreportere i televizijske ekipe kako stoje na krovovima automobila i snimaju. Gomila je
zapalila policijsku stanicu u blizini Billove kue. Mladi par je izgledao sve nervozniji dok se
autombil centimetar po centimetar probijao kroz masu. U ovakvoj atmosferi dvojica
Amerikanaca u kolima mogli su biti uzrok velike nevolje.
Poeo se sputati sumrak.
Bill se nagnuo naprijed.
- ujte, mladiu, ve je kasno - rekao je. - Bilo bi zaista lijepo od vas kad biste nas
odvezli do hotela ,,Hyatt. Uinili biste mnogo za nas, Bill bismo vam zahvalni i dali bismo
vam neto zauzvrat.
- U redu - rekao je voza.
Nije pitao koliko e mu dati.
Proli su pored palae Niavron, ahove zimske rezidencije. Pred palaom su, kao
uvijek, stajali tenkovi, ali sad su na njihovim antenama vijorile bijele zastave. Predali su se
pobunjenicima.
Automobil je produio vonju pored sruenih i zapaljenih zgrada, svaki as okreui
ispred ulinih barikada.
Konano su ugledali ,,Hyatt.
- Oh, ljudi moji! - rekao je Paul uzbueno. - Ameriki hotel!
Dovezli su se u dvorite.
Paul je bio tako zahvalan mladom paru da im je dao dvije stotine dolara.
Automobil se udaljio. Paul i Bill su mahali, a zatim uli u hotel.
Paul je iznenada poelio da na sebi ima propisano odijelo poslovnog ovjeka i bijelu
koulju umjesto zatvorenikog kombinezona i prljavog kinog mantila.
Velianstveno predvorje bilo je potpuno pusto.
Prili su pultu recepcije. Nakon nekoliko trenutaka iz ureda je iziao recepcioner.
Paul je upitao za broj sobe Billa Gaydena.
Slubenik je pogledao u registar i rekao da u hotelu nema nikoga tko se tako zove.
- A je li tu Bob Young?
- Nije.
- Rich Gallagher?
- Ne.
- Jav Coburn?
- Ne.
Doli smo u pogrean hotel, pomislio je Paul. Kako sam mogao tako pogrijeiti?
- A John Howell? - upitao je, sjetivi se advokata.
- Taj je ovdje - rekao je recepcioner konano i dao im broj sobe na jedanaestom katu.
Popeli su se liftom.
Pronali su Howellovu sobu i pokucali. Nitko se nije javio.
- to da radimo, to misli? - upitao je Bill.
- Ja u uzeti sobu - rekao je Paul. - Umoran sam. Zato ne bismo uzeli sobe i pojeli

176

neto? Moemo nazvati Sjedinjene Drave, rei im da smo izili iz zatvora, i sve e biti u
redu.
- Okej.
Vratili su se do lifta.
Malo pomalo, Keane Taylor je izvukao iz Raida cijelu priu.
Raid je stajao na zatvorskom ulazu gotovo jedan sat. Prizor je bio zastraujui.
Jedanaest tisua ljudi je pokuavalo da izie kroz mala vrata, izbezumljena gomila gazila je
ene i starce. Raid je ekao, razmiljajui to e rei Paulu i Billu kad ih ugleda. Nakon
jednog sata bujica ljudi se svela na usku kolonu, pa je zakljuio da je najvei dio zatvorenika
iziao. Poeo se raspitivati kod zarobljenika jesu li vidjeli kakve Amerikance, i netko mu je
rekao da su svi stranci Bill smjeteni u zgradi broj 8. Otiao je tamo i ustanovio da u zgradi
nema nikoga. Pretraio je sve zgrade u zatvorskom krugu a zatim se vratio u ,,Hyatt putem
za koji je mislio da e odabrati i Paul i Bill. Hodao je, autostopirao i traio ih cijelo vrijeme. U
,,Hyatt ga nisu htjeli pustiti zato to je jo uvijek nosio oruje. Poklonio je pukomitraljez
prvom djeaku koji je naiao i uao.
Dok je Raid priao svoju priu, stigao je Coburn, spreman da krene u potragu za
Paulom i Billom na Majidovom motociklu. Imao je vozaki ljem s vizirom koji mu je
skrivao bijelo lice.
Raid se ponudio da uzme jedna EDS-ova kola i pree put izmeu hotela i zatvora,
tamo i natrag, prije nego to Coburn riskira glavu vozei motocikl kroz gomilu. Taylor mu je
dao kljueve jednih kola. Gayden je preko telefona javljao Dallasu najnovije vijesti. Raid i
Taylor su izili iz apartmana i krenuli hodnikom.
Raid je iznenada viknuo:
- Mislio sam da ste mrtvi! - i potrao kroz hodnik.
U tom trenutku Taylor je ugledao Paula i Billa.
Raid ih je zagrlio, viui:
- Nisam vas mogao nai! Nisam vas mogao nai!
Taylor je dotrao i takoer zagrlio Paula i Billa.
- Hvala bogu! - rekao je.
Raid je otrao u Gaydenov apartman, viui:
- Paul i Bill su ovdje! Paul i Bill su ovdje!
Trenutak kasnije u prostoriju su uli Paul i Bill, i zapoelo je slavlje.

Deseto poglavlje
177

1.
Bio je to nezaboravan trenutak.
Svi su vikali, nitko nije sluao, svi su istovremeno htjeli zagrliti Paula i Billa.
Gayden je vikao u telefon:
- Momci su stigli! Momci su stigli! Fantastino! Jednostavno su uetali kroz vrata!
Fantastino!
Netko je viknuo:
- Pobijedili smo ih! Pobijedili smo pasje sinove!
- Uspjelo nam je!
- Jebi se, Dadgare!
Buffy je lajao kao da je poludio.
Paul je pogledao u svoje prijatelje, svjestan da su ostali ovdje bez obzira na revoluciju
da mu pomognu, i nije mogao progovoriti ni rijei.
Gayden je spustio slualicu i priao da im stegne ruke. Paul, s oima punim suza, rekao
je:
- Gaydene, upravo sam ti utedio dvanaest i pol milijuna dolara... Mislim da me moe
poastiti piem.
Gayden mu je natoio punu au kotskog viskija.
Paul je otpio prvi gutljaj alkohola nakon est tjedana.
Gayden je rekao u telefon:
- Netko bi htio razgovarati s tobom - i pruio slualicu Paulu.
- Halo - rekao je Paul.
uo se otegnuti glas Toma Waltera.
- Zdravo, mome!
- Gospode boe - rekao je Paul, oamuen od iscrpljenosti i olakanja.
- Pitali smo se gdje ste!
- Ja takoer, bar ova posljednja tri sata.
- Kako si stigao do hotela, Paul?
Paul nije imao snage da pria Walteru cijelu priu.
- Keane mi je na sreu jednog dana dao lijepu sumu novaca.
- Fantastino, tako mi boga. Je li Bill dobro?
- Jest, malo je uzdrman, ali dobro je.
- Svi smo pomalo uzdrmani. Oh, ljudi moji! Ljudi moji, kako je divno razgovarati s
tobom.
Javio se drugi glas.
- Paul? Ovdje Mitch. - Mitch Hart bio je nekad predsjednik EDS-a. - Znao sam da e se
talijanski buntovnik izvui.
- Kako je Ruthie? - upitao je Paul.
Odgovorio je Tom Walter. Sluili su se oigledno s vie aparata, pomislio je Paul.
- Odlino je, Paul. Maloas sam razgovarao s njom. Jean je upravo zove s drugog
telefona.
- Jesu li djeca dobro?
- Jesu, dobro su. Boe, kako e biti sretna kad uje!
- Okej, razgovaraj malo s mojom drugom polovicom - rekao je Paul i prepustio telefon
Billu.
Dok je govorio stigao je jedan od slubenika Iranaca, Gholam. uo je za provalu u
zatvor i otiao da trai Paula i Billa po okolnim ulicama.
Gholamov dolazak zabrinuo je Coburna. Nekoliko minuta Coburn je bio previe sretan

178

da bi mislio na bilo to drugo, ali brzo se vratio u ulogu Simonsovog autanta. Tiho je
napustio apartman, naao jedna otvorena vrata, uao u sobu i nazvao stan Dvoranchikovih.
Javio se Simons.
- Ovdje Jay. Stigli su.
- Dobro.
- Ali sigurnost je otila do avola. Svi slobodno upotrebljavaju imena kad govore
preko telefona, izlaze i ulaze, poeli su dolaziti i slubenici Iranci...
- Uzmi nekoliko soba odvojenih od ostalih. Stiemo odmah.
- Okej - rekao je Coburn i spustio slualicu.
Otiao je na recepciju i zatraio apartman sa dvije spavae sobe na dvanaestom katu.
Problema nije bilo; hotel je imao na stotine praznih soba. Naveo je lana imena. Pasoe nitko
nije traio.
Vratio se u Gaydenov apartman.
Nekoliko minuta kasnije uao je Simons i rekao:
- Iskljuite taj prokleti telefon!
Bob Young, koji je drao otvorenu vezu s Dallasom, spustio je slualicu.
Iza Simonsa je uao Joe Poche i poeo navlaiti zavjese.
Bilo je to nevjerojatno. Odjednom, komanda je prela u Simonsove ruke. Gayden,
predsjednik EDS World Corporation, bio je najvii funkcioner meu njima i prije samo
jednog sata rekao je Tomu Walteru da su djeca sunca - Simons, Coburn i Poche - sasvim
beskorisni i neproduktivni. A sad se pokorio Simonsu, bez imalo razmiljanja.
- Pogledaj malo naokolo, Joe - rekao je Simons Pocheu. Coburn je znao to to znai.
Ekipa je dobro prouila hotel i neposrednu okolinu, dok je tjednima ekala besposlena, i
Poche je trebalo da provjeri ima li kakvih promjena.
Zazvonio je telefon. Javio se John Howell.
- Abolhasan - rekao je ostalima. Sluao je nekoliko minuta a zatim rekao: - Ne
prekidajte vezu. - Pokrio je mikrofon rukom i rekao Simonsu: - To je na slubenik Iranac
koji prevodi na sastancima s Dadgarom. Njegov otac je Dadgarov prijatelj. Nalazi se u kui
svog oca, i upravo je preko telefona razgovarao s Dadgarom.
U sobi je zavladala mrtva tiina.
- Jeste li znali da su Amerikanci izili iz zatvora?" upitao ga je Dadgar, a Abolhasan
mu je rekao: To je za mene novost". Na to je Dadgar rekao: Stupite u vezu s
predstavnicima EDS-a i recite im da moraju predati Chiapparonea i Gaylorda vlastima, ako
ih pronau. Spreman sam da razmotrim visinu kaucije, i bit e mnogo umjerenija".
- Neka se jebe - rekao je Gayden.
- U redu - rekao je Simons. - Recite Abolhasanu neka prenese Dadgaru poruku. Neka
mu kae da mi tragamo za Paulom i Billom, i dok ih ne pronaemo smatrat emo Dadgara
osobno odgovornim za njihovu sigurnost.
Howell se osmjehnuo, kimnuo glavom, a onda poeo govoriti s Abolhasanom.
Simons se okrenuo Gaydenu.
- Nazovite ameriku ambasadu. Viite na njih malo. Oni su krivi to su Paul i Bill
uhapeni, a sad je gomila osvojila zatvor i mi ne znamo gdje se Paul i Bill nalaze. U svakom
sluaju smatramo da je ambasada odgovorna za njihovu sigurnost. Nastojte da to zvui
uvjerljivo. U ambasadi sigurno ima iranskih pijuna... moete se kladiti u to hoete da e
Dadgar dobiti tekst te poruke za nekoliko minuta.
Gayden je otiao da potrai telefon.
Simons, Coburn, Poche, Paul i Bill preselili su u novi apartman to ga je Coburn uzeo
na dvanaestom katu.
Coburn je naruio dva odreska za Paula i Billa. Rekao je da ih poalju u Gaydenov
apartman. Smatrao je da e biti bolje ako promet kroz novi apartman bude to manji.

179

Paul se okupao. Dugo je eznuo za toplom kupkom. Nije se kupao punih est tjedana.
Uivao je u istoj bijeloj kupaonici, u toploj vodi, u mirisnom sapunu... Te stvari za njega
vie nikad nee biti neto samo po sebi razumljivo. Isprao je zatvor Gasr iz kose. ekala ga je
ista odjea; netko je donio njegov kofer iz ,,Hiltona, gdje je stanovao prije hapenja.
Bill se istuirao. Euforija je prola. Zamiljao je da je mora prola onog trenutka kad je
uao u Gaydenov apartman, ali postupno mu je sinulo da je jo uvijek u opasnosti, da nema
mlanjaka amerikog ratnog zrakoplovstva koji eka da ga odveze kui brzinom dva puta
veom od brzine zvuka. Dadgarova poruka preko Abol- hasana, Simonsov dolazak i nove
mjere sigurnosti, novi apartman, navlaenje zavjesa, posredno naruivanje hrane, sve ga je
to natjeralo da shvati kako je bijeg tek poeo.
Bez obzira na sve, odrezak mu je prijao.
Simons se jo uvijek kolebao. ,,Hyatt je bio u blizini hotela ,,Evin u kome je odsjedalo
ameriko vojno osoblje, zatvora Evin i skladita oruja; sve su to bile prirodne mete za
pobunjenike. Zabrinjavao ga je i Dadgarov telefonski poziv. Mnogi Iranci su znali da osoblje
EDS-a stanuje u ,,Hyattu. Dadgar je to mogao vrlo lako saznati i poslati svoje ljude da
potrae Paula i Billa.
Dok su Simons, Coburn i Bill raspravljali o tome u dnevnoj sobi apartmana, zazvonio
je telefon.
Simons je zapanjeno zurio u aparat.
Telefon je ponovo zazvonio.
- Tko, do avola, zna da smo ovdje? - upitao je Simons.
Coburn je slegnuo ramenima.
Simons je podigao slualicu i rekao:
- Halo!
Nitko se nije javio.
- Halo?
Spustio je slualicu.
- Nema nikoga.
U tom trenutku uao je Paul u pidami. Simons mu je rekao:
- Obucite se, odlazimo odavde.
- Zato? - pobunio se Paul.
- Obucite se, odlazimo odavde - ponovio je Simons.
Paul je slegnuo ramenima i otiao u spavau sobu.
Bill gotovo nije mogao vjerovati svojim uima. Ve moraju bjeati! Dadgar je na neki
nain ostao vlast usprkos nasilju i revolucionarnom kaosu. Samo, tko radi za njega? Straari
su pobjegli iz zatvora, policijske stanice su spaljene, vojska se predala. Tko je ostao da
izvrava Dadgarova nareenja?
avo i njegova horda, pomislio je.
Dok se Paul odijevao, Simons je siao u Gaydenov apartman. Odvukao je Taylora i
Gaydena u jedan ugao.
- Izbacite sve ove ljude odavde - rekao im je tihim glasom. - Za njih, Paul i Bill su legli
da spavaju. Sutra ujutro treba svi da doete kod mene. Krenite u sedam sati, kao da idete na
posao. Nemojte pakirati kofere, nemojte otkazivati sobe, nemojte plaati hotelske raune.
Vani e vas ekati Joe Poche, i on e ve znati neki siguran put do kue. Paul i Bill odlaze sa
mnom sada, ali to nemojte nikome rei, do sutra ujutro.
- Okej - rekao je Gayden.
Simons se vratio na dvanaesti kat. Paul i Bill su Bill spremni. Coburn i Poche su ekali.
Sva petorica otili su do lifta.
Dok su se sputali, Simons je rekao:
- Jednostavno emo izii, mirno i neusiljeno.

180

Spustili su se u prizemlje. Proli su kroz predvorje i izili u dvorite. Tu su bila

parkirana dva Range Rovera.
Dok su ili preko dvorita dojurio je veliki crni automobil i iz njega je iskoilo pet-est
ljudi u poderanoj odjei, s automatima u rukama.
- Oh, sranje! - promrmljao je Coburn.
Amerikanci su mirno ili dalje.
Pobunjenici su otrali do vratara.
Poche je otvorio vrata prvog Range Rovera. Paul i Bill su uskoili. Poche je pokrenuo
motor i brzo krenuo. Simons i Coburn su sjeli u drugi automobil i krenuli za njima.
Pobunjenici su uli u hotel.
Poche je vozio niz auto-cestu Vanak koja je prolazila pored ,,Hyatta i Hiltona". Stalna
paljba iz automatskog oruja mijeala se sa zvukom automobilskog motora. Oko kilometar i
pol dalje, na krianju sa Avenijom Pahlavi i blizini Hiltona", naili su na barikadu.
Poche je zaustavio kola. Bill je gledao oko sebe. On i Paul proli su kroz ovo raskre
prije samo nekoliko sati zajedno s mladim parom koji ih je dovezao u ,,Hyatt, ali tada nije
bilo barikade, vidjela su se samo jedna spaljena kola. Sad je mogac vidjeti nekoliko
zapaljenih kola, barikadu i skupinu revolucionara naoruanih raznovrsnim streljakim
orujem.
Jedan od njih je priao Range Roveru i Joe Poche je spustio prozor.
- Kamo ste krenuli? - upitao je naoruani mladi na odlinom engleskom jeziku.
- Idemo do kue moje punice u Abbas Abadu - rekao je Poche.
Gospode boe, kakva idiotska pria, pomislio je Bill.
Paul je gledao na drugu stranu, krijui lice.
Priao je jo jedan od uvara barikade i rekao neto na perzijskom. Prvi mladi je
upitao:
- Imate li cigareta?
- Nemam, ne puim - rekao je Poche.
- Okej, vozite dalje.
Poche je produio vonju auto-putom ahanahi.
Coburn je dovezao drugi automobil do mjesta gdje su stajali naoruani mladii.
- Jeste li vi s njima? - upitali su ga.
- Jesam.
- Imate li cigareta?
- Imam. - Coburn je izvukao kutiju iz depa i pokuao da iz njega istrese cigaretu.
Ruke su mu se tresle, pa mu to nikako nije uspijevalo.
Javio se Simons.
- Jay!
- Da?
- Daj mu cijelu jebenu kutiju!
Coburn je dao mladiu cijelu kutiju, a ovaj mu je rukom dao znak da moe ii.

2.
Kad je telefon zazvonio, Ruthie Chiapparone je leala u krevetu, budna, u kui
Nyfelerovih u Dallasu.
ula je korake u predvorju. Zvonjava je prestala, a onda je ula glas Jima Nyfelera:
- Halo?... Da, ali jo spava.
- Budna sam! - viknula je Ruthie. Iskoila je iz kreveta, obukla kunu haljinu i izila u

181

predvorje.
- Jean, supruga Toma Waltera - rekao je Jim, pruajui joj slualicu.
- Zdravo, Jean - rekla je Ruthie.
- Ruth, imam za tebe dobru vijest. Momci su na slobodi. Izili su iz zatvora.
- Oh, hvala Bogu! - rekla je Ruthie.
Jo nije bila poela da se pita kako e se Paul izvui iz Irana.
Kad se Emily Gaylord vratila iz crkve, njena majka joj je rekla:
- Zvao je Tom Walter iz Dallasa. Rekla sam da e ga nazvati.
Emily je zgrabila slualicu, okrenula broj EDS-a i zatraila Waltera.
- Zdravo, Emily - rekao je Walter otegnuto. - Paul i Bill su izili iz zatvora.
- Tom, to je divno!
- Pobunjenici su pustili zatvorenike. Na sigurnom su, i u dobrim rukama.
- Kad e se vratiti kui?
- To jo ne znamo, ali redovno emo te obavjetavati.
- Hvala ti, Tom - rekla je Emily. - Hvala ti!
Ross Perot je leao u krevetu pored Margot. Telefon ih je oboje probudio. Perot je
dohvatio slualicu.
- Da?
- Ross, ovdje Tom Walter. Paul i Bill su izili iz zatvora. Perot se istog trenutka
razbudio. Sjeo je.
- To je sjajno.
- Jesu li puteni? - upitala je Margot sanjivo.
- Jesu.
Osmjehnula se.
- Oh, dobro!
- Revolucionari su osvojili zatvor, pa su Paul i Bill jednostavno izili - rekao je Tom
Walter.
Perotov mozak ve je radio punom parom.
- A gdje su sada?
- U hotelu.
- To je opasno, Tom. Je li Simons tamo?
- Pa sad, kad sam ja razgovarao s njima, nije bio tamo.
- Reci im da ga pozovu. Taylor zna broj. I neka se odmah sklone iz hotela!
- U redu.
- Neka svi odmah dou u ured. Ja u stii za nekoliko minuta.
- U redu, sir.
Perot je spustio slualicu. Ustao je, na brzinu se obukao, poljubio Margot i otrao niz
stepenice. Proao je kroz kuhinju i iziao na stranja vrata. ovjek iz osiguranja, iznenaen
to ga vidi tako rano, rekao je:
- Dobro jutro, gospodine Perot!
- Dobro jutro.
Perot je odluio da uzme Jaguar. Uskoio je u kola i odjurio prilaznom stazom prema
vratima.
est tjedana se osjeao kao u aparatu za pravljenje kokica. Pokuavao je sve, ali nita
nije funkcioniralo. Loe vijesti su stizale sa svih strana, nikakav napredak nije ostvario. A
sad je sve konano krenulo.
Jurio je du Forest Lane, prolazei kroz crvena svjetla i vozei brzinom veom od
doputene. Izvui ih iz zatvora bio je laki dio posla, razmiljao je; sad ih treba izvui iz

182

Irana. Tei dio posla nije jo ni zapoeo.

U toku iduih nekoliko minuta u EDS-ovom tabu u Forest Laneu skupio se cijeli tim:
Tom Walter, T. J. Marquez, Merv Stauffer, Perotova sekretarica Sally Walther, odvjetnik
Tom Luce i Mitch Hart koji je, iako vie nije radio u EDS-u, pokuavao pomoi Paulu i Billu
preko svojih veza u Demokratskoj stranci.
Sve do tada veza s pregovarakom ekipom u Teheranu odravana je iz ureda Billa
Gaydena na petom katu, dok je na sedmom katu Merv Stauffer tiho odravao veze s tajnim
spasilakim odredom, razgovarajui preko telefona pomou ifre. Sad im je svima bilo jasno
da je kljuna figura u Teheranu Simons, i da e sve to se bude dalje dogaalo vjerojatno biti
izvedeno ilegalno. Zato su svi preli u Staufferov ured, koji je bio i intimniji.
- Ja putujem smjesta u Washington - saopio im je Perot. - Najvie nade polaem u
mlazni avion ratnog zrakoplovstva.
- Ne znam da li nedjeljom leti avion za Washington... - rekao je Stauffer.
- Unajmite avion - rekao je Perot.
Stauffer je poeo okretati brojeve.
- Bit e nam potrebne sekretarice, dvadeset etiri sata dnevno u toku iduih nekoliko
dana - nastavio je Perot.
- Za to u se ja pobrinuti - rekao je T. J.
- Sad, vojska je obeala da e nam pomoi, ali ne moemo se osloniti na nju... moda e
imati preeg posla. Najvjerojatnija je alternativa da e tim otputovati kopnenim putem,
preko Turske. U tom sluaju nae je da ih saekamo na granici ili, ako bude potrebno, da ih
avionom izvuemo iz sjeverozapadnog Irana. Moramo prikupiti odred koji e djelovati u
Turskoj. Bouhvare je ve u Istanbulu, Schwebach, Sculley i Davis nalaze se u Sjedinjenim
Dravama... netko treba da ih pozove i poalje da se sa mnom sastanu u Washingtonu. Bit e
nam potreban i jedan pilot helikoptera i jedan pilot malih turistikih aviona, za sluaj da
bude potrebno tajno poletjeti u Iran. Sally, nazovite Margot i recite joj neka mi spremi
kofer... bit e mi potrebna sportska odjea, depna baterija, izme, toplo rublje, vrea za
spavanje i ator.
- Da, sir - rekla je Sally i izila.
- Ross, mislim da to nije ba najbolja ideja - rekao je T. J. - Margot bi se mogla uplaiti.
Perot je priguio uzdah; T. J. uvijek mora stavljati primjedbe. Ali, bio je u pravu.
- Okej, otii u kui i sam se spakirati. Poite sa mnom da moemo razgovarati dok se
spremam.
- Naravno.
Stauffer je odgurnuo telefonski aparat i rekao:
- Na aerodromu Love Field eka vas Lear jet.
- Lijepo.
Perot i T. J. su sili niz stepenice i sjeli u kola. Kad su proli kroz vrata skrenuli su
desno na Forest Lane. Nekoliko sekundi kasnije T. J. je pogledao na brzinomjer i ustanovio
da vozi sto trideset kilometara na sat. Perot, u Jaguaru, bio ga je gotovo izgubio iz vida.
Na terminalu Page u Washingtonu Perot je sreo dvoje starih prijatelja, Billa Clementsa,
guvernera Texasa i biveg zamjenika sekretara za obranu, i njegovu suprugu Ritu.
- Zdravo, Ross - rekao je Clements. - Kog vraga radi u Washingtonu u nedjelju
popodne?
- Doao sam poslom - rekao je Perot.
- U redu, u redu, ali to stvarno radi? - upitao je Clements, osmjehujui se.
- Ima li minutu slobodnog vremena?
Clements je imao slobodnog vremena. Sjeli su, i Perot im je ispriao priu o Paulu i
Billu.

183

Kad je zavrio, Clements je rekao:

- Postoji jedan momak s kojim bi mogao razgovarati. Napisat u ti njegovo ime.
- Kako da ga naem u nedjelju popodne?
- Do vraga, ja u ga pronai.
Otili su do telefonske govornice. Clements je ubacio novi, nazvao centralu
Pentagona i predstavio se. Zatraio je da mu daju vezu s kuom jednog od najviih vojnih
rukovodilaca u zemlji. Kad je dobio vezu, rekao je:
- Sa mnom je Ross Perot iz Texasa, moj prijatelj i veliki prijatelj vojske. Htio bih da mu
pomogne. - Zatim je pruio slualicu Perotu i udaljio se.
Pola sata kasnije Perot se naao u operativnoj dvorani u podrumu Pentagona, okruen
raunarskim terminalima, i razgovarao sa estoricom generala.
Ni jednog od njih nije ranije sreo, ali se osjeao kao meu prijateljima; svi su znali za
njegovu kampanju u korist ratnih zarobljenika u Sjevernom Vijetnamu.
- Moram izvui dva ovjeka iz Teherana - rekao im je Perot. - Moete li ih ubaciti u
neki avion?
- Ne moemo - rekao je jedan od generala. - Nai avioni ne mogu poletjeti iz Teherana.
Naa zrakoplovna baza Doen Topeh je u rukama revolucionara. General Gast se nalazi u
bunkeru ispod zgrade taba MAAG-a, koji je opkoljen pobunjenicima. Nemamo nikakve
veze s njima jer su telefonske linije prekinute.
- U redu - rekao je Perot. Slian odgovor je i oekivao. - Morat u to sam izvesti.
- To je na drugoj strani svijeta, a u zemlji je revolucija - rekao je general. - Nee biti
jednostavno.
Perot se osmjehnuo.
- Poslao sam tamo Bulla Simonsa.
Ostali su zaprepateni.
- Do vraga, Perote - rekao je jedan od generala - to znai ne dati Irancima podjednake
anse.
- Tako je - nasmijao se Perot. - A moda u i sam odletjeti tamo. A sad, moete li mi
dati popis aerodroma izmeu Teherana i turske granice?
- Naravno.
- Moete li ustanoviti jesu li na aerodromima postavljene prepreke?
- Moemo jednostavno pogledati satelitsku fotografiju.
- Dalje, to je s radarom? Moe li se doletjeti na neki od tih aerodroma, a da to Iranci ne
vide na svojim radarskim ekranima?
- Naravno. Dat emo vam radarsku kartu za visinu od pet stotina fita.
- Odlino!
- Jo neto?
Do vraga, pomislio je Perot, ovo je kao da sam otiao kod McDonaldsa!
- Mislim da je to sve - rekao je.
Generali su poeli da pritiskuju dugmad.
T. J. Marquez je podigao slualicu. Javio se Perot.
- Naao sam pilote - rekao mu je T. J. - Nazvao sam Larryja Josepha koji je nekad vodio
Continental Air Services u Vientianeu, u Laosu. Sad je u Washingtonu. On je pronaao
momke, Dicka Douglasa i Juliana Kanaucha. Bit e sutra u Washingtonu.
- Odlino - rekao je Perot. - A sad, bio sam u Pentagonu i rekli su mi da ne mogu izvui
momke jer njihovi avioni ne mogu letjeti. No, dali su mi razne mape i kojeta drugo, tako da
moemo sami letjeti. Konano, evo to mi je potrebno: mlazni avion sposoban za let preko
Atlantika, s kompletnom posadom, opremljen radio-primo- predajnikom kakav smo imali u
Laosu, tako da moemo telefonirati iz aviona.

184

- Smjesta u se baciti na posao - rekao je T. J.

- Ja sam u hotelu Madison".
- Razumijem.
T. J. je poeo okretati telefonske brojeve. Nazvao je dvije teksake Carter kompanije, ali
nijedna nije posjedovala mlanjak sposoban za let preko Atlantika. Druga kompanija, Jet
Fleet, uputila ga je na firmu Executive Aircraft u Columbusu, Ohio. Ali ni ta firma im nije
mogla izii u susret, a nije poznavala nikoga tko bi mogao.
T. J. je odluio da okua sreu u Evropi. Nazvao je Carla Nilssona, funkcionera EDS-a
koji je radio na ponudi za Martinair. Nilson je nakon nekog vremena javio da Martinair ne
eli letjeti u Iran, ali da je dobio ime vicarske firme koja hoe. T. J. je nazvao vicarsku
kompaniju i saznao da je upravo tog dana obustavila letove za Iran.
T. J. je okrenuo broj Harryja McKillopa, potpredsjednika Braniffa, koji je ivio u Parizu.
McKillop nije bio kod kue.
T. J. je nazvao Perota i priznao da je doivio neuspjeh.
Perot je doao na novu ideju. Sjetio se da Sol Rogers, predsjednik Texas State Optical
Company ima u Beaumontu ili BAC 111 ili Boeing 727, nije bio siguran koji. A nije znao ni broj
telefona.
T. J. je nazvao informacije. Broj nije bio u imeniku. Nazvao je Margot. Ona je imala broj.
Nazvao je Rogersa. Rogers je prodao svoj avion.
Rogers mu je rekao da firma zvana Omni International u Washingtonu iznajmljuje
avione. Dao je Marquezu kune brojeve telefona predsjednika i potpredsjednika kompanije.
T. J. je nazvao predsjednika. Nije bio kod kue.
Nazvao je potpredsjednika. Bio je kod kue.
- Imate li transatlantiki mlanjak? - upitao je T. J.
- Naravno. Imamo dva.
T. J. je s olakanjem odahnuo.
- Imamo jedan 707 i jedan 727 - nastavio je potpredsjednik.
- Gdje se nalaze?
- Boeing 707 se nalazi u Meachem Fieldu, Fort Worth...
- Zaboga, pa to je ovdje kod nas! - rekao je T. J. - A sad, recite mi da li ima ureaje za
telefonsku vezu iz zraka?
- Ima, naravno.
T. J. govoto nije mogao vjerovati svojim uima.
- Taj avion je uope prilino luksuzno opremljen - rekao je potpredsjednik. - Ureen je
po zahtjevima jednog princa iz Kuwaita, koji je zatim otkazao narudbu.
T. J. nije bio zainteresiran za dekor. Upitao je za cijenu. Potpredsjednik je rekao da
konanu odluku mora donijeti predsjednik. On sad nije kod kue, ali T. J. ga moe nazvati
odmah ujutro.
T. J. je poslao Jeffa Hellera, potpredsjednika EDS-a i nekadanjeg ratnog pilota, i
dvojicu njegovih prijatelja, od kojih je jedan bio pilot kod kompanije American Airlines, a
drugi zrakoplovni inenjer - da pogledaju avion. Heller ga je izvijestio da je avion, izgleda, u
sasvim dobrom stanju, bar koliko se moe rei bez letenja u njemu. A unutranji dekor je
malo prenaglaen, rekao je s osmijehom.
Idueg jutra u pola osam T. J. je nazvao predsjednika firme Omni i izvukao ga ispod
tua. Predsjednik je bio ve razgovarao s potpredsjednikom i bio je voljan da sklopi posao.
- Lijepo - rekao je T. J. - A to je s posadom, zemaljskom opremom, osiguranjem...?
- Mi nismo Carter kortipanija - rekao je predsjednik. Mi iznajmljujemo avione.
- Kakva je tu razlika?
- Razlika je kao izmeu taksija i rent-a-cara. Mi drimo avione za iznajmljivanje.
- ujte, na posao su raunari, mi ne znamo nita o zranom prometu - rekao je T. J. -

185

Iako to normalno ne radite, pristajete li da se dogovorimo tako da nam isporuite sve to ide
uz avion, posadu i tako dalje? Platit emo, naravno.
- To e biti komplicirano. Samo osiguranje...
- Ali uinit ete to za nas?
- Uinit emo.
I bilo je komplicirano, kako je to T. J. saznao jo u toku istog dana. Neobina priroda
posla nije se svidjela osiguravajuim drutvima, koje uz to nisu voljele da ih netko pouruje.
Bilo je teko odrediti koji se propisi odnose, a koji ne odnose na EDS, jer nije bio zrani
prijevoznik. Firma Omni je traila depozit od ezdeset tisua dolara
kod neke prekomorske filijale amerike banke. Probleme su rijeili funkcioner EDS-a
Gary Femandes u Washing- tonu i kuni odvjetnik EDS-a Claude Chappelear u Dallasu.
Ugovor, koji je sklopljen do kraja dana, predviao je iznajmljivanje aviona radi probe prije
kupovine. Firma Omni pronala je posadu u Kalifomiji i poslala je u Dallas da preuzme
avion i odleti s njim u Washington.
U ponedjeljak u pono avion, posada, piloti helikoptera i lakog aviona i ostatak
spasilakog odreda bili su u Washingtonu s Rossom Perotom.
T. J. je nainio udo.
Zato mu je i trebalo toliko vremena.

3.
Pregovaraka ekipa, Keane Taylor, Bill Gayden, John Howell, Bob Young i Rich
Gallagher, pojaana Raidom, Cathy Gallagher i psom Buffyjem, provela je u nedjelju, 11.
veljae, no u ,,Hyattu. Nisu ba mnogo spavali. U neposrednoj blizini hotela gomila je
juriala na skladite oruja. inilo se da se dio vojske pridruio revolucionarima, jer su u
napadu sudjelovali i tenkovi. Pred jutro su probili otvor na zidu i prodrli u skladite. Od
svitanja kolona naranastih taksija prevozila je oruje iz skladita u juni dio grada gdje su
jo bjesnjele estoke borbe.
Ekipa je drala otvorenu liniju za Dallas cijele noi; John Howell je leao na kauu u
Gaydenovoj dnevnoj sobi sa slualicom na uhu.
Raid je ujutro rano otiao. Nisu mu rekli kamo ostali idu, nijedan Iranac nije smio
saznati adresu sklonita.
Ostali su spakirali kofere i ostavili ih u sobama, za sluaj da im se prui prilika da ih
kasnije podignu. To nije bilo u skladu sa Simonsovim instrukcijama i on se vjerojatno ne bi
suglasio s tim jer su spakirani koferi pokazivali da osoblje EDS-a tu vie ne stanuje, ali ujutro
su svi Bill uvjereni da Simons pretjeruje sa svojim mjerama opreza. Okupili su se u
Gaydenovoj dnevnoj sobi nekoliko minuta nakon sedam sati. Gallagherovi su imali nekoliko
kofera i nisu ba izgledali kao da idu u ured.
U foajeu su sreli direktora hotela.
- Kamo ste krenuli? - upitao je s nevjericom.
- U ured, na posao - rekao mu je Gayden.
- Zar ne znate da se vani vodi graanski rat? Cijele noi smo u kuhinji pripremali
hranu za revolucionare. Pitali su ima li u hotelu Amerikanaca, rekao sam im da nema ni
jednog. Bit e najbolje da se vratite u sobe i da se ne pojavljujete.
- ivot ide dalje - rekao je Gayden, i svi su izili.
Joe Poche ih je ekao u Range Roveru, ljutit zbog zakanjenja od petnaest minuta.
Simons mu je naredio da se vrati do sedam etrdeset pet, s njima ili bez njih.
Dok su ili prema kolima, Keane Taylor je vidio kako jedan od hotelskih slubenika

186

stie i parkira automobil. Otiao je da porazgovara s njim.

- Kako je na ulicama?
- Svuda su barikade - rekao je slubenik. - Jedna je odmah~tu, na samom kraju
prilazne staze. Ne bi trebalo da izlazite.
- Hvala vam - rekao je Taylor.
Uli su u kola i krenuli za Pocheovim Range Roverom. Straari na kapiji Bill su zauzeti
pokuajima da ubace arer u automat za koji je bila potrebna druga vrsta municije i nisu
obraali panju na automobile.
Prizori na koje su naili Bill su jezivi. Dobar dio oruja iz skladita dospio je u ruke
nedoraslih djeaka koji sigurno nikad nisu rukovali vatrenim orujem. Djeaci su sad trali
niz brdo, viui i vitlajui pukama, uskakali u kola koja su jurila auto-putem i pucali u zrak.
Poche je vozio auto-putom ahenahi, zaobilaznim putem da bi izbjegao barikade. Na
krianju s Avenijom Pahlavi naili su na ostatke barikade, spaljene automobile i drvee
oboreno preko kolovoza, ali uvari barikade su slavili, pjevajui i pucajui u zrak, pa su tri
automobila prola bez zadravanja.
Pribliavajui se skrovitu uli su u relativno miran dio grada. Skrenuli su u jednu
usku ulicu, a onda su, pola bloka dalje, proli kroz vrata zidom ograenog vrta s praznim
bazenom za plivanje. Stan Dvoranchikovih nalazio se u donjem dijelu jednokatne zgrade,
dok je kuevlasnica ivjela na katu. Svi su uli u kuu.
U toku ponedjeljka Dadgar je nastavio da traga za Paulom i Billom.
Bill Gayden je nazvao Bukuret" gdje je mala skupina lojalnih Iranaca jo odgovarala
na telefonske pozive. Gayden je saznao da su Dadgarovi ljudi dva puta nazivali, da su
razgovarali sa dvije sekretarice i pitali ih gdje bi mogli nai gospodina Chiapparonea i
gospodina Gaylorda. Prva sekretarica je rekla da ne zna prezimena funkcionera
Amerikanaca, to je bila hrabra la, radila je za EDS ve etiri godine i poznavala je svakoga.
Druga sekretarica je rekla:
- Morat ete razgovarati s gospodinom Lloydom Briggsom, koji sad rukovodi uredom.
- A gdje je on?
- Otputovao je izvan zemlje.
- Dobro, a tko rukovodi uredom u njegovoj odsutnosti?
- Gospodin Keane Taylor.
- Htio bih razgovarati s njim.
- Trenutno nije ovdje.
Djevojke, Bog ih blagoslovio, mudro su izigrale Dadgarove ljude.
Rich Gallagher je odravao vezu sa svojim prijateljima u vojnim krugovima (Cahty je
radila kao sekretarica jednog pukovnika). Nazvao je hotel Evin" u kome je stanovalo vojno
osoblje i saznao da su i u Evin" i u ,,Hyatt" dolazili revolucionari" i pokazivali fotografije
dvojice Amerikanaca koje trae.
Dadgarova upornost bila je upravo neshvatljiva.
Simons je zakljuio da u kui Dvoranchikovih ne smiju ostati vie od etrdeset osam
sati.
Plan bijega predviao je sudjelovanje petorice ljudi. A sad ih je bilo deset, plus jedna
ena i jedan pas.
Imali su samo dva Range Rovera. Obina kola ne bi mogla savladati one planinske ceste,
pogotovo ako padne snijeg. Bio im je potreban jo jedan Range Rover. Coburn je nazvao
Majida i zamolio ga da pokua nabaviti takva kola.
Simonsa je zabrinjavao pas. Rich Gallagher je zamislio da nosi Buffyja u naprtnjai.
Ako bude potrebno da pjeae ili jau na konjima kroz planine i preko granice, kratak lave
mogao bi im svima donijeti smrt, a Buffy je lajao na sve. Simons je zato rekao Coburnu i

187

Tayloru:
- Gledajte da nekako izgubite tog jebenog psa.
- Okej - rekao je Coburn. - Ponudit u se da proetam s njim, a onda u ga jednostavno
pustiti.
- Ne - rekao je Simons. - Kad kaem da ga izgubite, mislim da ga izgubite zauvijek.
Najvei problem bila je Cathy. Te veeri se razboljela - enski problemi, rekao je
Rich. Nadao se da e se nakon jednog dana provedenog u krevetu bolje osjeati, ali Simons
nije dijelio njegov optimizam. Bio je bijesan na ambasadu.
- Postoji toliko naina na koji State Department moe izvui nekoga iz zemlje i tititi
ga, samo ako to eli - rekao je.'"- Spakirati ga u sanduk i poslati ga kao diplomatsku
poiljku... samo kad bi Bill zainteresirani, sve bi bilo sasvim jednostavno.
Bill se poeo osjeati kao krivac za cijelu tu nevolju.
- Mislim da je ludost da devet ljudi riskira ivote radi dvojice - rekao je. - Da Paul i ja
nismo ovdje, nitko od vas ne bi bio u opasnosti... mogli biste jednostavno saekati da zrani
promet bude obnovljen. Moda bi bilo najbolje da se Paul i ja prepustimo na milost i
nemilost ambasadi.
- A to e biti ako se vas dvojica izvuete - rekao je Simons - pa Dadgar odlui da uzme
nove taoce?
Bilo kako bilo, pomislio je Coburn, Simons e tu dvojicu drati na oku sve dok ih ne
vrati u Sjedinjene Drave.
Zvono na ulinim vratima je zazvonilo, i svi su se sledili.
- Sklonite se u spavae sobe, ali tiho - rekao je Simons.
Coburn je otiao do prozora. Vlasnica kue je jo uvijek mislila da u stanu borave samo
dvojica, Coburn i Poche (nikad nije vidjela Simonsa) i ni ona niti bilo tko drugi nije mogao
znati da ih ima jedanaest.
Coburn je promatrao kako ide preko dvorita i otvara vrata. Stajala je na vratima
nekoliko minuta, razgovarajui s nekim koga Coburn nije mogao vidjeti, a onda zatvorila
vratnice i vratila se u kuu.
Kad je uo kako se vrata na katu zatvaraju, viknuo je:
- Lana uzbuna!
Pripremili su se za putovanje tako to su pokupili svu toplu odjeu Dvoranchikovih.
Toni Dvoranchik bi umrla od stida, pomislio je Paul, kad bi znala kako svi ti mukarci
preturaju po njenim ladicama. Pronali su neskladan asortiman eira, kaputa i svitera
neodgovarajuih veliina.
Nakon toga im je preostalo samo ekanje da Majid pronae jo jedan Range Rover, da se
Cathy oporavi i da Perot organizira spasilaku ekipu na turskoj strani.
Gledali su stare nogometne utakmice na video ureaju Betamax. Paul i Gayden su igrali
karte. Pas je svima iao na ivce, ali Coburn je odluio da mu zavrne vrat tek u posljednjem
trenutku, za sluaj da doe do promjene plana i da mu ivot bude poteen. John Howell je
itao The Deep Petera Benchleyja. Vidio je dio filma dok je letio za Teheran, ali je propustio
kraj jer je avion sletio prije nego to je film zavrio, pa nije shvatio tko su pozitivni, a tko
negativni junaci.
- Oni koji ele da popiju neto, mogu - rekao je Simons - ali ako budemo morali na
brzinu napustiti ovu kuu bit e nam lake bez alkohola u organizmu.
Usprkos upozorenju, Gayden i Gallagher su neprestano sipali Drambuie u kavu. Zvono
je zazvonilo jo jednom, svi su se sklonili kao i prvi put, ali ponovo je netko traio
kuevlasnicu.
Svi su Bill neobino tolerantni i smireni, s obzirom na to koliko ih je bilo u jednoj
dnevnoj sobi i tri spavae sobe. Jedini koji se nervirao bio je, kako se moglo i pretpostaviti,
Keane Taylor. On i Paul su priredili obilan ruak za sve, gotovo ispraznivi friider, ali dok

188

je Taylor stigao iz kuhinje, ostali su sve pojeli i nisu mu ostavili ni mrvice. Psovao ih je i
nazivao krdom pohlepnih svinja, a oni su se smijali, kao i uvijek kad bi im uspjelo da naljute
Taylora.
U toku noi ponovo se naljutio. Spavao je na podu pored Coburna, a Coburn je hrkao.
Hrkao je tako strano da nije mogao oka sklopiti. Nije mogao ak ni probuditi Coburna da
mu kae neka prestane hrkati, i to ga je razbjesnilo jo vie.
Te noi u Washingtonu je padao snijeg. Ross Perot bio je napet i umoran.
Zajedno s Mitchem Hartom proveo je vei dio dana oajniki pokuavajui da nagovori
vladu neka izvue njegove ljude avionom iz Teherana. Razgovarao je s podsekretarom State
Departmenta Davidom Newsomom, sa Thomasom V. Beardom u Bijeloj kui i Markom
Gins- bergom, mlaim Carterovim pomonikom zaduenim za vezu izmeu Bijele kue i
State Departmenta. inili su sve to je bilo u njihovoj moi da organiziraju evakuaciju
preostalih tisuu Amerikanaca iz Teherana i nisu Bill raspoloeni da prave posebne planove
za Rossa Perota.
Odluivi da otputuje u Tursku, Perot je otiao u jednu prodavaonicu sportske opreme i
kupio zimsku terensku odjeu. Iz Dallasa je stigao iznajmljeni Boeing 707 i Pat Sculley ga je
nazvao s aerodroma Dulles da mu javi da je u toku leta dolo do nekih mehanikih
problema, komunikacijski ureaji i inercijski navigacijski sistem nisu funkcionirali kako
treba, motor broj 1 je troio dva puta vie ulja nego to je normalno, rezerve kisika bile su
nedovoljne za opskrbu kabine, avion nije imao rezervne gume, a ventili rezervoara za vodu
su se zamrzli.
Dok su mehaniari radili na avionu, Perot je sjedio u hotelu ,,Madison s Mortom
Meyersonom, potpredsjednikom EDS-a.
U EDS-u je postojala specijalna skupina Perotovih pomonika, ljudi kao T. J. Marquez i
Merv Stauffer, kojima se obraao za pomo kada se radilo o neemu to nije bilo u vezi sa
svakodnevnim poslovima oko raunarskih programa, o planovima kao to je bila kampanja
za ratne zarobljenike, kao teksaki rat protiv droge, kao spasavanje Paula i Billa. Iako se
Meyerson nije mijeao u specijalne Perotove projekte, bio je u potpunosti informiran o planu
spasavanja i suglasio se s njim; dobro je poznavao Paula i Billa jer je ranijih godina radio
zajedno s njima kao inenjer. Bio je vodei Perotov ovjek za poslovna pitanja i trebalo je da
ubrzo postane predsjednik EDS-a. (Perot bi ostao na poloaju predsjednika savjeta.)
Perot i Meyerson su razgovarali o poslovima, pretresajui sve tekue projekte i
probleme EDS-a. Obojica su znali, iako to nijedan od njih nije rekao, da je povod konferenciji
mogunost da se Perot nikad ne vrati iz Turske.
Na neki nain njih dvojica su se razlikovali kao kreda i sir. Meyersonov djed bio je ruski
idov koji je dvije godine tedio novac da kupi eljezniku kartu od New Yorka do Texasa.
Interesi su mu se kretali od atletike do umjetnosti. Igrao je rukomet, suraivao s dalakim
simfonijskim orkestrom i odlino svirao klavir. alei se na raun Perota i njegovih orlova",
Meyerson je svoje kolege nazivao ,,Meyersonovi apci". Ali je u mnogo emu bio slian
Perotu. Bio je kreativan i hrabar poslovan ovjek ije su smjele ideje esto plaile
konzervativnije funkcionere EDS-a. Perot je dao instrukcije da ukoliko se njemu neto dogodi
u toku akcije spasavanja, svim njegovim glasovima na osnovi dionica raspolae Meyerson.
EDS e i dalje imati vou, a ne predsjednika-inovnika.
Dok je Perot raspravaljao o poslovima, ljutio se zbog aviona i bjesnio na State
Department, najvea briga koja mu je leala na srcu bila je njegova majka. Lulu May Perot se
brzo gasila i Perot je elio da bude kraj nje. Ako umre dok je on u Turskoj, nikad je vie nee
vidjeti, i to bi mu slomilo srce.
Meyerson je znao to ga mui. Prekinuo je razgovor o poslovima i upitao:
- Ross, zato ne bih ja poao?

189

- to eli rei?
- Zato ne bih ja poao u Tursku umjesto tebe? Ti si uinio svoje, putovao si u Iran. Sve
ono to ti moe uraditi u Turskoj, mogu i ja. A ti bi ostao kraj svoje majke.
Perot je bio dirnut. Nije trebalo da Mort to kae, pomislio je.
- Ako si voljan... - Bio je zaista u iskuenju. - To je neto o emu bih mogao razmisliti.
Da razmislim malo.
Nije bio siguran ima li prava slati Meyersona da obavi taj posao umjesto njega.
- Da ujem to misle ostali. - Podigao je slualicu, nazvao Dallas i zatraio vezu s T. J.
Marquezom. - Mort predlae da poe u Tursku umjesto mene - rekao je. - to ti o tome
misli?
- Nita gore niste mogli smisliti - rekao je T. J. - ivio si s ovim projektom od samog
poetka i ne moe za nekoliko sati prenijeti Mortu to bi trebalo da zna. Zna Simonsa, zna
kako funkcionira njegov mozak... Mort to ne zna. Osim toga, Simons ne poznaje Morta, a ti
zna kakav je Simons kad se radi o povjerenju u ljude koje ne poznaje. On jednostavno nema
povjerenja u njih, i to je sve.
- U pravu si - rekao je Perot. - Ne vrijedi dalje razgovarati o tome.
Spustio je slualicu.
- Morte, mnogo sam ti zahvalan, ali u Tursku u ipak putovati ja.
- Kako kae.
Nekoliko minuta kasnije Meyerson je otiao, da se vrati u Dallas u iznajmljenom
Learjetu. Perot je ponovo nazvao EDS i razgovarao s Mervom Staufferom.
- Htio bih, momci, da radite na smjenu, tako da stignete malo odspavati - rekao je
Perot. - Ne bih elio da se, kad vas nazovem, javi neki mjesear.
- U redu, sir!
Perot je posluao vlastiti savjet i otiao na spavanje.
Telefon ga je probudio u dva nou. Javio se Pat Sculley s aerodroma. Svi kvarovi na
avionu su otklonjeni.
Perot je sjeo u taksi i odvezao se na aerodrom Dulles. Bila je to jeziva, pedeset
kilometara duga vonja po zaleenoj cesti.
Turska spasilaka ekipa sad je bila kompletna: Perot; Pat Sculley i Jim Schwebach,
opasni tandem; mladi Ron Davis; posada Boeinga 707 i dvojica posebno angairanih pilota,
Dick Douglas i Julian Scratch" Kanauch. Meutim, avion nije bio potpuno popravljen. Bio
mu je potreban jedan rezervni dio koji se nije mogao nabaviti u Washingtonu. Gary
Fernandes, direktor EDS-a koji je sklapao ugovor o najmu aviona, imao je prijatelja koji
rukovodi odravanjem letjelica na aerodromu La Guardia u New Yorku, pa je nazvao tog
svog prijatelja, prijatelj je ustao iz kreveta, naao traeni dio i predao ga u avion za
Washington. Perot se u meuvremenu ispruio na klupi u terminalu i odspavao jo
nekoliko sati.
Uli su u avion u est ujutro. Perot je zapanjeno promatrao unutranjost aviona. U
njemu se nalazila spavaa soba s nevjerojatno irokim krevetom, a imao je i tri bara,
kompliciran hi-fi sistem, televizor i radnu sobu s telefonom. Podovi su Bill prekriveni
debelim sagovima, namjetaj je bio presvuen antilopom, a zidovi barunom. Izgleda kao
perzijski kupleraj" rekao je Perot, iako nikad nije bio u perzijskom kupleraju.
Avion je uzletio. Dick Douglas i Scratch Kanauch smjesta su se sklupali i zaspali. Perot
je pokuao slijediti njihov primjer; imao je pred sobom esnaest sati bez ikakvog posla. Dok
je avion letio preko Atlantika, jo uvijek se pitao je li ispravno postupio.
Mogao je, konano, ostaviti Paula i Billa da se sami snalaze u Teheranu. Nitko mu ne bi
zamjerio; vlada je bila duna da ih spasava. I zaista, ambasada je i sad mogla da ih izvue
neozlijeene.
S druge strane, Dadgar ih je mogao pokupiti i baciti u zatvor na dvadeset godina, a

190

ambasada, prema dosadanjem iskustvu, ne bi poduzela nita da ih zatiti. to bi opet uinili

revolucionari kad bi Paul i Bill pali u njihove ruke? Linovali ih?
Ne, Perot nije mogao ostaviti svoje ljude da se sami snalaze, to nije bilo u njegovu stilu.
On je bio odgovoran za Paula i Billa, i nije bilo potrebno da ga majka na to podsjea. Nevolja
je bila u tome to je izloio opasnosti veliki broj ljudi. Umjesto da ima dvojicu koji se kriju u
Teheranu, ima njih jedanaest koji se probijaju kroz divlje predjele sjeverozapadnog Irana i jo
etvoricu, plus dva pilota, koji ih trae. Ako neto krene naopako, ako netko pogine, svijet e
na sve to gledati kao na nepromiljenu avanturu ovjeka koji misli da jo uvijek ivi na
Divljem zapadu. Mogao je zamisliti naslove u novinama: SPASILAKA AKCIJA
TEKSAKOG MILIJUNAA ZAVRILA SMRU...
Pretpostavimo da izgubimo Coburna, pomislio je; to bi mogao rei njegovoj eni? Liz
bi teko mogla shvatiti zato sam stavio na kocku ivote sedamnaestorice ljudi da bih
oslobodio dvojicu.
Nikad u ivotu nije prekrio zakon, a sad se upustio u toliko nezakonitih aktivnosti da
ih nije mogao ni nabrojiti.
Potisnuo je sve to iz misli. Odluka je pala. Ako krene kroz ivot mislei na sve loe to
se moe dogoditi, ubrzo e nagovoriti samog sebe da ne poduzima nita. Treba se
usredotoiti na probleme koje se moe rijeiti. ipovi su na stolu, rulet se okree. Poela je
posljednja igra.

4.
Amerika ambasada je u utorak objavila da e evakuacije Amerikanaca iz Teherana
zapoeti avionima u toku predstojeeg vikenda.
Simons je pozvao Coburna i Pochea u jednu od spavaih soba Dvoranchikovih i
zatvorio vrata.
- Ovim su rijeeni neki nai problemi - rekao je. - Htio bih da se u ovoj fazi igre
podijelimo. Neki bi mogli krenuti avionima u organizaciji ambasade tako da za putovanje
kopnom ostane manja, pokretljivija grupa.
Coburn i Poche su se suglasili.
- Oito je da Paul i Bill moraju krenuti kopnenim putem - rekao je Simons. - Dvojica od
nas trojice moraju poi s njima... jedan koji e poi s njima preko planina i drugi koji e
legalno prei granicu i sastati se s Boul- wareom. Za dva Range Rovera bit e nam potrebno
dva vozaa Iranca. Ostaju dva slobodna mjesta. Koga da povedemo? Svakako ne Cathy. Njoj
e biti mnogo bolje ako krene avionom.
- Rich e htjeti da poe s njom - rekao je Coburn.
- I onaj njihov jebeni pas - rekao je Simons.
Buffyjev ivot je spasen, pomislio je Coburn. Bilo mu je drago.
- Tu su jo Keane Taylor, John Howell, Bob Young i Bill Gayden. Nevolja je u tome to
bi Dadgar mogao pokupiti nekoga od njih na aerodromu, pa bismo Bill tamo gdje smo
poeli... samo bi u zatvoru Bill drugi ljudi. Tko je od njih u najveoj opasnosti?
- Gayden - rekao je Coburn. - On je predsjednik EDS World Corporation i kao talac je
vredniji od Paula i Billa. Zapravo, kad je Dadgar uhapsio Billa Gaylorda pitali smo se nije li u
pitanju greka, nije li htio uhapsiti Billa Gaydena, pa je pobrkao imena.
- Gayden, znai, putuje kopnom s Paulom i Billom.
- John Howell nije slubenik EDS-a. I pravnik je. On e se ve snai.
- Howell, prema tome, putuje avionom.
- Bob Young je slubenik EDS-a, ali radi u Kuwaitu, a ne u Iranu. Ako Dadgar ima

191

popis slubenika EDS-a, u njemu nee biti Bobovo ime.

- Young putuje avionom, Taylor kolima. A sad, trebalo bi da netko od nas krene s
onima koji e putovati avionom. To e biti ti, Joe. Ti si se ovdje manje izlagao nego Jay. On
se motao po ulicama, bio je na sastanku u ,,Hyattu, dok za tebe nitko ne zna.
- Okej - rekao je Poche.
- I tako u istoj ekipi" putuju Gallagherovi, Bob Young i John Howell, pod tvojom
komandom. U Prljavoj ekipi" putujem ja, Jay, Keane Taylor, Bill Gayden,'Paul, Bill, i dva
vozaa Iranca. Hajde da im to kaemo.
Otili su u dnevnu sobu i pozvali sve da sjednu. Dok je Simons govorio, Coburn se
divio nainu na koji im je saopio svoju odluku. Svi su imali dojam da ih je pitao za
miljenje, a ne da im nareuje to da rade.
Malo se raspravljalo o tome tko da bude u kojoj ekipi. I Bob Young i John Howell su
eljeli poi s Prljavom ekipom", jer su se bojali Dadgara, ali na kraju sve je ispalo kako je to
bio odluio Simons.
Bilo bi najbolje da se ista ekipa" to prije prebaci u kompleks ambasade, rekao je
Simons. Gayden i Joe
Poche su otili da potrae Loua Goelza, generalnog konzula, i razgovaraju s njim o
tome.
Trebalo je da Prljava ekipa" krene sutra ujutro.
Coburnu je palo u dunost da pronae vozae Irance. Trebalo je da jedan od njih bude
Majid, a drugi njegov roak, profesor, ali profesor je bio u Rezaijehu i nije mogao doi u
Teheran. Coburn je morao pronai zamjenu.
Bio se ve odluio za Seijida. Seijid je bio mladi inenjer, kao i Raid i Motociklist", ali
iz mnogo bogatije porodice. Njegovi roaci zauzimali su pod ahovom vlau visoke
poloaje u vojsci i dravnoj upravi. Seijid je kolovan u Engleskoj i govorio je s britanskim
akcentom. Njegova velika prednost, po Coburnovom miljenju, bila je u tome to je bio
podrijetlom sa sjeverozapada, to je poznavao te krajeve i govorio turski.
Coburn je nazvao Seijida, pa su se sastali u Seijidovoj kui. Nije mu rekao istinu.
- Potrebni su mi podaci o stanju cesta izmeu Teherana i Khoja - rekao mu je. Potreban mi je voza. Hoe li poi sa mnom?
- Naravno - rekao je Seijid.
- Sastat emo se veeras u deset i etrdeset pet na Argentinskom trgu.
Seijid se suglasio.
Sve je to Coburn uradio po Simonsovim instrukcijama. Coburn je imao povjerenja u
Seijida, ali Simons, naravno, nije. Zato Seijid nije smio znati gdje se ekipa nalazi sve dok ne
stigne tamo, i nije smio znati za Paula i Billa dok ih ne vidi. A od tog trenutka nadalje bit e
neprestano pod Simonsovim nadzorom.
Kad se Coburn vratio u stan Dvoranchikovih, Gayden i Poche ve su se Bill vratili sa
sastanka s Louom Goelzom. Rekli su Goelzu da e nekolicina EDS-ovih ljudi ostati u
Teheranu da traga za Paulom i Billom, dok ostali ele da budu evakuirani prvim avionom, a
da u meuvremenu odsjednu u ambasadi. Goelz je rekao da je ambasada puna, ali da se
mogu smjestiti u njegovoj kui.
Svi su zakljuili da je to zaista lijepo od Goelza. Gotovo svatko od njih imao je priliku
da se u posljednja dva mjeseca jednom ili dva puta naljuti na njega, i nitko nije krio da njega
i njegove kolege smatra krivim za hapenje Paula i Billa. Nakon svega toga bilo je zaista
irokogrudno od njega to im je otvorio svoju kuu. Kako se situacija u Iranu mijenjala tako
je Goelz postajao sve manje birokrat i sve vie pokazivao da ima srce na pravom mjestu.
ista ekipa i Prljava ekipa su se pozdravile i poe- ljele jedna drugoj sreu, ne
znajui kojoj e biti vie potrebna. A onda je ista ekipa" otila u kuu Loua Goelza.
Bila je ve veer. Coburn i Keane Taylor su otili do Majidove kue, jer je trebalo da i

192

on provede no u stanu Dvoranchikovih kao i Seijid. Trebalo je takoer da uzmu bavu s

dvije stotine pedeset litara benzina koju je Majid uvao za njih.
Kad su stigli, Majid nije bio kod kue.
ekali su, nervirajui se. Majid se konano vratio. Pozdravio ih je, pozvao u kuu i
ponudio ajem. Coburn je konano iskoristio priliku da kae:
- Polazimo sutra ujutro. eljeli bismo da poete s nama.
Majid je zamolio Coburna da ode s njim u drugu sobu i tamo mu rekao:
- Ne mogu poi s vama.
- A zato?
- Moram ubiti Hovejdu.
- to? - rekao je Coburn, ne vjerujui svojim uima. - Koga to?
- Amira Abbasa Hovejdu, koji je nekad bio predsjednik vlade.
- A zato ga morate ubiti?
- To je duga pria. ah je donio program agrarne reforme, a Hovejda je pokuao
oduzeti zemlju mom plemenu. Pobunili smo se, pa me Hovejda uhapsio... ekam ve
godinama priliku da mu se osvetim.
- I morate ga ubiti sad odmah? - upitao je Coburn zapanjen.
- Imam oruje, imam zgodnu priliku. Za dva dana sve se moe promijeniti.
Coburn je bio potpuno zbunjen. Nije znao to da kae. Bilo je oito da Majida nee
moi nagovoriti da promijeni odluku.
Coburn i Taylor su ubacili bavu s benzinom u stranji dio Range Rovera i odvezli se.
Majid im je poelio mnogo sree.
Kad su se vratili u stan Dvoranchikovih, Coburn je pokuao pronai Motociklistu", u
nadi da bi on mogao zamijeniti Majida kao voza. Ali, Motociklist" je bio neuhvatljiv kao i
sam Coburn. Obino ga se moglo pronai na odreenom telefonskom broju (bio je to telefon
u nekom revolucionarnom tabu, inilo se Coburnu), ali samo u odreeno doba dana. To
vrijeme bilo je ve prolo, Bill su kasni veernji sati, ali Coburn je ipak okuao sreu.
Motociklist" nije bio tamo. Okrenuo je jo nekoliko brojeva, ali bez uspjeha.
Srea to su imali bar Seijida.
U pola jedanaest Coburn je iziao da se sastane sa Seijidom. Proao je kroz nekoliko
mranih ulica do Argentinskog trga, udaljenog od kue Dvoranchikovih oko kilometar i pol.
Proao je kroz gradilite i uao u jednu nedovrenu zgradu, da saeka Seijida.
Seijid se nije pojavio ni u jedanaest sati.
Simons je rekao Coburnu da eka petnaest minuta, ni trenutka due, ali Coburn je
odluio da Seijidu da malo vie vremena.
ekao je do pola dvanaest.
Seijid nije doao.
Coburn se pitao to se dogodilo. S obzirom na njegove porodine veze, nije bilo
nemogue da je postao rtva revolucionara.
Za Prljavu ekipu" to je bilo ravno katastrofi. Nisu imali ni jednog Iranca koji bi poao s
njima. Kako e bez njih proi kroz sve one barikade, pitao se Coburn. Kakva usrana srea.
Najprije je otpao profesor, zatim Majid, Motociklistu" ne mogu pronai, a sad je otpao i
Seijid. Sranje.
Napustio je gradilite i udaljio se. Iznenada je uo zvuk automobila. Okrenuo se i
ugledao dip pun naoruanih revolucionara kako izlaze na trg. Sakrio se iza jednog buna.
Dip je odjurio dalje.
Krenuo je dalje, sad neto bre, pitajui se da li je na snazi policijski sat. Bio je ve blizu
kue kad se ponovo pojavio dip, jurei ravno prema njemu.
Primijetili su me maloas, pomislio je, i vraaju se da me pokupe.
Bilo je veoma mrano. Moda ga jo nisu primijetili. Okrenuo se i potrao. U toj ulici

193

nije bilo mjesta gdje bi se mogao sakriti. Zvuk motora postao je glasniji. Coburn je konano
ugledao neko grmlje i bacio se iza njega. Leao je, dok se dip pribliavao, i sluao otkucaje
vlastitog srca. Trae li upravo njega? Jesu li uhvatili Seijida, jesu li ga muili i natjerali da
prizna kako se u deset i etrdeset pet trebao sastati na Argentinskom trgu s jednom
amerikom kapitalistikom svinjom...?
Dip je projurio bez zaustavljanja.
Coburn je ustao.
Trao je sve do kue Dvoranchikovih.
Rekao je Simonsu da su ostali bez vozaa Iranaca.
Simons je opsovao.
- Postoji li jo neki Iranac koga bismo mogli pozvati?
- Samo jedan. Raid.
Simons nije htio Raida, i to je Coburnu bilo poznato, zato to je Raid predvodio
napad na zatvor, pa bi moglo biti nevolje kad bi ga netko, tko ga je tamo primijetio, vidio
kako vozi puna kola Amerikanaca. Ali, Coburn nije mogao pronai nikoga drugog.
- Okej - rekao je Simons. - Pozovi ga.
Coburn je okrenuo Raidov broj.
Bio je kod kue!
- Ovdje Jay Coburn. Potrebna mi je tvoja pomo.
- Naravno.
Coburn nije htio spominjati adresu skrovita preko telefona, za sluaj da netko
prislukuje. Sjetio se da je Bill Dvoranchik malo razrok, pa je upitao Raida:
- Sjea li se ovjeka sa onim udnim okom?
- Sa udnim okom? Oh, znam...
- Ne spominji njegovo ime. Sjea li se gdje je stanovao?
- Naravno, ja sam...
- Ne spominji adresu. Tamo se nalazim, i potreban si mi tamo.
- Jay, ja stanujem kilometrima daleko od tog mjesta i ne znam kako u proi kroz
grad...
- Pokuaj - rekao je Coburn. Znao je koliko je Raid snalaljiv. Trebalo mu je samo dati
zadatak, i uinit e sve da ga izvri. - Stii e ve nekako.
- Okej.
- Hvala ti - rekao je Coburn i spustio slualicu.
Bila je pono.
Paul i Bill su odabrali po jedan paso od onih koje je Gayden donio iz Sjedinjenih
Drava, a Simons ih je natjerao da naue imena, datume roenja i ostale osobne podatke,
kao i sve datume na vizama i ulaznim i izlaznim peatima zemalja u kojima su boravili.
Fotografija u Paulovom pasou je koliko-toliko odgovarala Paulovom izgledu, ali Bill je bio
problem. Nijedna slika nije odgovarala, pa je na kraju odabrao paso Larryja Humphreysa,
plavog ovjeka nordijskog tipa koji nimalo nije bio slian Billu.
Napetost je rasla dok su raspravljali o pojedinostima putovanja na koje e za nekoliko
sati krenuti. Prema informacijama to ih je Rich Gallagher dobio od svojih prijatelja, u
vojnim krugovima u Tabrizu izbile su borbe, pa su morali ostati pri planu da krenu cestom
juno od jezera Rezaijeh i prou kroz Mahabad. Pria koju e ispriati ako ih netko bude
ispitivao trebalo je da bude to blie istini. To je bilo Simonsovo pravilo kad god je trebalo
lagati. Rei e da su poslovni ljudi koji se ele vratiti svojim obiteljima, pa kako su
aerodromi zatvoreni putuju preko Turske.
Da bi pria zvuala vjerodostojnije, putovat e nenaoruani. To je bila teka odluka.
Znali su da bi mogli zaaliti to su nenaoruani i bespomoni usred revolucije, ali Simons i
Coburn su na svom izviakom putovanju ustanovili da revolucionari na barikadama

194

uvijek prvo trae oruje. Instinkt je govorio Simonsu da e biti bolje izvlaiti se iz neprilika
rijeima nego se probijati orujem.
Odluili su da ostave u Teheranu bave s benzinom jer je zbog njih cijela ekipa
izgledala previe profesionalno i organizirano za skupinu poslovnih ljudi koji mirno putuju
kuama.
S druge strane, odluili su da ponesu to vie novaca. Joe Poche i ista ekipa" otili su
sa pedeset tisua dolara u gotovom, pa je Simonsovoj grupi ostalo jo oko etvrt milijuna
dolara, od toga dio u iranskim rialima, njemakim markama, funtama sterlinga i zlatu.
Spakirali su po pedeset tisua dolara u plastine vreice, oteali vreice samom i spustili ih
u kanister za gorivo. Neto novca sakrili su u kutiju s papirnatim rupiima, a neto u
depnu svjetiljku, u prostor za baterije. Preostali novac su podijelili, da svatko uva jedan
dio.
U jedan sat Raid jo nije bio stigao. Simons je poslao Coburna da ga eka kraj ulaznih
vrata.
Coburn je stajao u mraku, drhtei, tjeei se nadom da e se Raid svakog trenutka
pojaviti. Krenut e sutra, s njim ili bez njega, ali bez njega moda ne bi daleko stigli. Seljaci
bi vjerojatno zadrali Amerikance jednostavno iz principijelnih razloga. Raid bi bio idealan
vodi, bez obzira na Simonsove strepnje; momak je imao zlatan jezik.
Coburnove misli okrenule su se prema kui. Liz je bijesna na njega, u to je bio siguran.
Teko je maltretirala Merva Stauffera nazivajui svakog dana i pitajui gdje se nalazi njen
suprug, to radi i kad e se vratiti kui.
Znao je da e, kad se vrati kui, morati donijeti ozbiljne odluke. Nije bio siguran da li
e provesti ostatak ivota sa Liz, a nakon ove epizode moda e i ona osjeati slino. Nekad
smo Bill zaljubljeni jedno u drugo, mislio je. Gdje je sve to nestalo?
uo je korake. Prema njemu je plonikom ila niska figura kovrave kose, povijenih
ramena zbog hladnoe.
- Raide! - apnuo je Coburn.
- Jay?
- Mome, zaista sam sretan to te vidim! - rekao je Coburn i stegao Raidovu ruku. Idemo u kuu.
Otili su u dnevnu sobu. Raid se pozdravio sa svima, osmjehujui i trepui; mnogo je
treptao, naroito kad je bio uzbuen, i nervozno kaljucao. Simons mu je rekao neka sjedne i
objasnio mu plan. Raid je treptao sve bre.
Kad je shvatio ta se trai od njega, poeo je da se pravi pomalo vaan.
- Pomoi u vam pod jednim uvjetom - rekao je i nakaljao se. - Poznajem ovu zemlju i
poznajem njenu kulturu. Svi ste vi vani ljudi u EDS-u, ali ovo nije EDS. Ako vas budem
vodio do granice trait u od vas da se bez mnogo pitanja suglasite sa svime to kaem.
Coburnu je zastao dah. Tako jo nitko nije razgovarao sa Simonsom.
Ali Simons se samo nasmijao.
- Kako god kae, Raide.
Nekoliko minuta kasnije Coburn je odvukao Simonsa u jedan ugao i tiho mu rekao:
- Pukovnie, jeste li sa onim Raidovim zapovijedanjem mislili ozbiljno?
- Naravno - rekao je Simons. - Zapovijedat e dokle god bude radio ono to ja elim.
Coburn je znao bolje nego Simons kako je teko kontrolirati Raida ak i kad je duan
da slua nareenja. S druge strane, Simons je bio najiskusniji voa malih grupa to ga je
Coburn ikad sreo. I ponovo, nalazili su se u Raidovoj zemlji, a Simons nije govorio
perzijski... Posljednje to im je na ovom putovanju bilo potrebno bila je borba za vlast
izmeu Simonsa i Raida.
Coburn je nazvao Dallas i razgovarao s Mervom Stauf- ferom. Paul je pomou ifre
opisao predvienu marrutu Prljave ekipe" do granice, i Coburn je samo proitao ifrirani

195

tekst.
Nakon toga su se dogovarali kako e komunicirati za vrijeme putovanja. Bit e
vjerojatno nemogue nazivati Dallas iz javnih govornica u provinciji, pa su odluili da alju
poruke preko Gholama, EDS-ovog slubenika u Teheranu. Gholam nee znati kakvu
funkciju obavlja. Coburn e ga nazivati jednom dnevno i ako je sve u redu, rei e: Imam
poruku za Jima Nyfelera: Mi smo dobro." Kad ekipa stigne u Rezaijeh dodat e: Nalazimo
se na polaznom poloaju." Stauffer e, sa svoje strane, jednostavno nazivati Gholama i pitati
ima li kakvih poruka. Ukoliko sve bude ilo kako treba, Gholam nee odgonetnuti o emu se
radi. Ako neto krene naopako, tajnost e biti ostavljena po strani. Coburn e nazvati
Gholama, objasniti mu u emu je nevolja i zamoliti ga da obavijesti Dallas.
Stauffer i Coburn su se tako navikli na ifru da su mogli direktno raspravljati sluei se
obinim engleskim jezikom pomijeanim sa slovnim grupama i pojedinanim ifriranim
rijeima i pri tome biti sigurni da nitko tko eventualno prislukuje nee shvatiti o emu
govore.
Merv je objasnio kako Perot planira da iz Turske poalje laki avion da pokupi Prljavu
ekipu", ako bude potrebno. Perot je zahtijevao da Range Roveri budu oznaeni tako da se
mogu identificirati iz zraka, pa je predloio da na krovu imaju veliko ,,X, bilo naslikano
bojom bilo nainjeno od elektriarske izolacijske vrpce. Ako vozilo bude naputeno zbog
kvara, nedostatka goriva ili iz nekog drugog razloga ,,X treba zamijeniti sa ,,A.
Od Perota je stigla jo jedna poruka. Razgovarao je s admiralom Moorerom i ovaj je
rekao da e se situacija pogorati, tako da ekipa treba da se izvue to prije. Coburn je to
prenio Simonsu, a Simons je rekao:
- Recite admiralu Mooreru da ovdje nema vode osim iz izvora. Gledam kroz prozor i
ne vidim nikakve brodove.
Coburn se nasmijao i rekao Staufferu:
- Razumjeli smo poruku.
Bilo je gotovo pet sati ujutro. Nije vie bilo vremena za priu. Stauffer je rekao:
- uvaj se, Jay! - Glas mu je zapinjao od uzbuenja. - Ne izlai previe glavu, uje li?
- Budi bez brige.
- Sretno!
- Zdravo, Merv!
Coburn je spustio slualicu.
Kad je svanulo, Raid se izvezao u jednom od Range Rovera da izvidi stanje na ulicama.
Trebalo je da pronae put iz grada koji nije zatvoren barikadama. Ukoliko se u gradu vode
borbe, ekipa je bila spremna odgoditi odlazak za dvadeset etiri sata.
Coburn se istovremeno odvezao u drugom Range Roveru na sastanak s Gholamom.
Predao je Gholamu novac za tekuu isplatu slubenicima u Bukuretu ne govorei mu
nita o tome da e preko njega ii poruke za Dallas. Glavni cilj bio je prikazati stanje normalnim, tako da proe bar nekoliko dana dok preostali slubenici Iranci ne otkriju da su
ameriki funkcioneri otputovali.
Kad se vratio u stan Dvoranchikovih, ekipa je raspravljala tko e se voziti u kojim
kolima. Bilo je oigledno da elna kola treba da vozi Raid. S njim e se voziti Simons, Bill i
Keane Taylor. U drugim kolima bit e Coburn, Paul i Gayden.
- Ne putaj Paula iz vida sve dok ne stignemo u Dallas - rekao je Simons Coburnu. Taylor, to isto se odnosi na tebe i Billa.
Raid se vratio i rekao da na ulicama vlada neobian mir.
- U redu - rekao je Simons. - Pokrenimo cirkus.
Keane Taylor i Bill su otili da napune rezervoare
Range Rovera iz benzinske bave. Gorivo je trebalo pretoiti pomou crijeva i jedini
nain da potee bilo je usisati ga. Taylor je progutao toliko benzina da je morao otii u kuu

196

da povrati; ovog puta nitko mu se nije smijao.

Coburn je posjedovao kutiju tableta za stimulaciju koju je, po Simonsovim
instrukcijama, kupio u jednoj teheranskoj apoteci. On i Simons nisu spavali puna dvadeset
etiri sata, pa su uzeli svaki po pilulu da ostanu budni.
Paul je pokupio iz kuhinje svu nepokvarljivu hranu, kekse, suhe kolaie, konzerve i
sir. Sve skupa nije bilo naroito hranjivo, ali dovoljno da ih odri.
- Pobrini se za kasete, tako da imamo glazbu u kolima
- apnuo je Coburn Paulu.
Bill je ubacio u kola pokrivae, depne baterije, otvarae za konzerve...
Bili su spremni za pokret.
Svi su izili u dvorite.
Dok su ulazili u kola, Raid je rekao:
- Molim vas, Paul, da vi vozite druga kola. Dovoljno ste tamni da se moete izdavati
za Iranca, naravno, ako budete utjeli.
Paul je pogledao u Simonsa. Simons je jedva primjetno kimnuo glavom. Paul je sjeo za
upravlja.
Odvezli su se iz dvorita i produili dalje teheranskim ulicama.

Jedanaesto poglavlje
197

1.
Dok je Prljava ekipa" naputala stan Dvoranchikovih, Ralph Bouhvare je ekao Rossa
Perota na istanbulskom aerodromu.
Bouhvare nije znao to da misli o Perotu. Bio je tehniar kad je doao u EDS. Sad je
direktor. Ima lijepu veliku kuu u elitnom predgrau Dallasa i prihod kakvom se malo koji
Amerikanac crne boje koe moe nadati. Sve je to dugovao EDS-u i Perotovoj politici
forsiranja talenata. Sve mu to oni nisu dali na lijepe oi, naravno, dali su mu zbog njegove
pameti, tekog rada i zdravog rasuivanja u poslovima. Ali, ono to jesu dali bila je prilika
da pokae to zna i moe.
S druge strane, Bouhvareu se inilo da Perot eli posjedovati svoje ljude, tijelom i
duom. Zbog toga su bivi vojnici dobro prolazili u EDS-u. Odgovarala im je disciplina i Bill
su naviknuti da rade dvadeset etiri sata dnevno. Bouhvare se bojao da e jednog dana biti
prisiljen da odluuje da li je svoj gospodar ili pripada Perotu.
Divio se Perotu zbog odlaska u Iran. Od ovjeka tako bogatog, naviknutog na
udobnost i zatienog od svih neugoda nije se moglo oekivati da e se tako izloiti
opasnosti, za to treba imati muda. Nema vjerojatno ni jednog predsjednika upravnog
odbora amerike korporacije koji bi i pomislio da organizira spasavanje svojih ljudi, a kamoli
da sam sudjeluje u tome.
Ali, Bouhvare se ipak pitao i pitat e se cijelog ivota hoe li ikad moi vjerovati
bijelom ovjeku.
Perotov iznajmljeni Boeing 707 sletio je u est ujutro. Boulware je uao u avion. Smjesta
je primijetio raskoni dekor, a onda smjesta zaboravio na njega; imao je hitnijih poslova.
Sjeo je da razgovara s Perotom.
- Imam avion u est i trideset, pa treba da pourim - rekao je. - Ne moete kupiti
helikopter, ne moete kupiti ni laki avion.
- Zato ne?
- Zato to zakon to ne doputa. Moete unajmiti avion, ali vas on nee voziti tamo gdje
vam padne na pamet. Avion unajmljujete za unaprijed precizirani let.
- Tko to kae?
- Kae zakon. Uz to je unajmljivanje aviona neto tako neuobiajeno da e vlasti
navaliti na vas s milijun pitanja, a to vam se moda nee svidjeti. Osim toga...
- ekajte malo, Ralph, ne tako brzo - rekao je Perot. U oima mu je zasvjetlucao
plamiak koji je govorio Ja sam ovdje ef! - A moemo li nabaviti helikopter u nekoj
drugoj zemlji i doletjeti s njim?
- Ovdje sam ve mjesec dana i temeljito sam prouio sve aspekte tog pitanja. Ne
moete letjeti unajmljenim helikopterom ni lakim avionom. A sad moram krenuti da bih
saekao Simonsa na granici.
Perot je popustio.
- Okej, a kakae stii tamo?
- Mister Fish nam je nabavio autobus kojim emo se odvesti do granice. Autobus je
zapravo ve krenuo... trebalo je da i ja poem s njim, ali sam morao ostati da vas izvijestim o
svemu. Putujem avionom za Adanu, to je otprilike na pola puta, i tu u saekati autobus. Sa
mnom putuje Ilsman, agent tajne slube, i jedan prevodilac. Kad momci oekuju da bi mogli
stii na granicu?
- Sutra poslije podne u dva sata - rekao je Perot.
- Bit e gusto. Vidjet emo se.
Otrao je do zgrade terminala i uhvatio avion u posljednji trenutak.
Ilsman, debeli agent tajne slube, i prevodilac (Boul- ware nije znao kako se zove pa ga

198

je nazvao Charlie Brown) ve su Bill u avionu. Avion je uzletio tono u est i trideset.
Sletjeli su u Ankari, i tu ekali nekoliko sati na vezu. U podne su stigli u Adanu, u
blizini biblijskog grada Tarsusa, u junom dijelu centralne Turske.
Autobusa nije bilo.
ekali su jedan sat.
Bouhvare je zakljuio da autobus uope nee stii.
Otiao je s Ilsmanom i Charlie Brownom na informacije i upitao da li postoji avionska
linija Adana - Van, grad udaljen oko sto pedeset kilometara od graninog prijelaza.
Nije bilo avionske linije za Van ni od kuda.
- Upitajte moemo li unajmiti avion - rekao je Boul- ware Charlieju.
Charlie je upitao.
- Ovdje nema aviona za unajmljivanje.
- Moemo li kupiti automobil?
- U ovom dijelu zemlje automoBill su rijetkost.
- Zar u gradu nema prodavaonice automobila?
- Ako ima, nee imati automobil da vam ga prodaju.
- Postoji li ikakav nain da odavde otputujemo za Van?
- Ne postoji.
Bilo je to slino onom vicu o turistu koji je upitao seljaka kojim pravcem moe stii u
London, a seljak mu je odgovorio: Kad bih ja iao za London, ne bih krenuo odavde."
Izili su iz aerodromske zgrade i stali kraj pranjave ceste. Nije bilo plonika; nali su se
u pravoj zabiti. Bouhvare je bio oajan. Dosad mu je bilo lake nego drugim lanovima
spasilakog odreda, ak nije ni stigao do Teherana. A sad, kad je na njemu red da uradi
neto, nita mu ne ide od ruke. A Bouhvare nije volio neuspjeh.
Vidio je kako se pribliava automobil s nekim natpisom sa strane.
- Hej - rekao je - je li ono taksi?
- Jest - rekao je Charlie.
- Do vraga, pa uzmimo taksi!
Charlie je zaustavio taksi. Uli su, a Bouhvare je rekao:
- Reci mu da elimo u Van.
Charlie je preveo.
Voza je krenuo, i nakon nekoliko sekundi upitao neto. Charlie je preveo:
- Van, a gdje je to?
- Reci mu Van, u Turskoj.
Voza je zaustavio kola.
- Pita Znate li vi koliko je to daleko?" - preveo je Charlie.
Boulware nije bio siguran. U svakom sluaju preko pola Turske.
- Reci mu da znamo.
Nakon jo jedne izmjene pitanja i odgovora, Charlie je rekao:
- Nee da nas vozi tamo.
- Zna li nekoga tko hoe?
Voza je slegnuo ramenima i rekao neto. Charlie je rekao:
- Odvest e nas do stajalita taksija, pa se moemo raspitati.
- U redu.
Odvezli su se u grad. Stajalite taksija bio je komad pranjave ceste s nekoliko
parkiranih vozila, od kojih ni jedno nije bilo novo. Ilsman je poeo razgovarati s vozaima.
Bouhvare i Charlie su pronali jednu malu prodavaonicu i kupili punu kesu tvrdo kuhanih
jaja.
Kad su izili, Ilsman je ve bio pronaao vozaa i pregovarao s njim o cijeni. Voza je
ponosno pokazivao svoja kola. Bouhvare ih je zbunjeno promatrao. Bio je to Chevrolet, star

199

oko petnaest godina, i inilo se da na sebi jo ima originalne gume.

- Kae da e nam biti potrebna, hrana - rekao je Charlie.
- Kupio sam jaja.
- Moda e nam biti potrebno jo neto.
Boulware se vratio u prodavaonicu i kupio tridesetak
narani.
Sjeli su u Chevrolet i odvezli se do benzinske pumpe. Voza je kupio jo nekoliko
kanistera benzina i spremio ih u prtljanik.
- Tamo gdje idemo nema benzinskih pumpi - objasnio je Charlie.
Boulware je poeo prouavati kartu. Trebalo je da proputuju oko osam stotina
kilometara kroz planine.
- ujte - rekao je - nema nikakve mogunosti da s ovim kolima stignemo na granicu do
sutra u dva sata poslije podne.
- Ne razumijete - rekao je Charlie. - Ovaj ovjek je turski voza.
- Oh, gospode! - rekao je Bouhvare, zavalio se na sjeditu i zatvorio oi.
Odvezli su se iz grada i krenuli kroz planine centralne Turske.

Cesta je bila prekrivena blatom i ljunkom, s golemim udarnim rupama i mjestimino

ne mnogo ira od automobila. Vijugala je uz padine tako da je s jedne strane uvijek zijevala
strana provalija. Nije bilo ograde koja bi zadrala neopreznog vozaa da ne pree rub ceste
i ne sunovrati se u provaliju. Ali, priroda je bila slikovita, s prekrasnim pogledima na
suncem obasjane doline, i Boulware je odluio da jednog dana ponovo posjeti ove krajeve, s
Mary, Stacy i Keciom, i polako i udobno proe istim ovim putem.
U susret im je dolazio kamion. Taksist je zaustavio kola. Iz kamiona su izila dva
mukarca u uniformama.
- Vojna patrola - rekao je Charlie Brown.
Voza je spustio prozor. S vojnicima je razgovarao Ilsman. Bouhvare nije razumio to
im je rekao, ali patrola je, inilo se, bila zadovoljna. Taksi je produio vonju.
Otprilike jedan sat kasnije zaustavila ih je druga patrola, i sve se ponovilo.
Uveer su primijetili kraj puta krmu i zaustavili se ispred nje. Lokal je bio primitivan i
strano prljav.
- Imaju samo grah i riu - rekao je Charlie ispriavajui se kad su sjeli.
Bouhvare se osmjehnuo.
- Jedem grah i riu cijelog ivota.
Promatrao je taksista. Imao je oko ezdeset godina i izgledao je umorno.
- Mislim da bi bilo dobro da neko vrijeme ja vozim - rekao je.
Charlie je preveo, a taksist se pobunio.
- Kae da sigurno ne znate voziti ta kola - rekao je Charlie. - To su amerika kola s
posebnom vrstom mjenjaa.
- ujte, ja sam Amerikanac - rekao je Bouhvare. - Recite mu da u Americi ima mnogo
Crnaca. I znam da vozim Chevrolet model ezdeset etvrte sa standardnim mjenjaem, za
ime boje!
Trojica Turaka raspravljali su o tome dok su jeli. Konano je Charlie rekao:
- Moete voziti ako obeate da ete platiti tetu ukoliko razbijete kola.
- Obeavam - rekao je Bouhvare, a u sebi pomislio: Jaka stvar!
Platio je raun, pa su otili do kola. Poela je padati kia.
Boulware je ustanovio da ne moe voziti brzo, ali velika kola bila su stabilna, a njihov
snani motor bez tekoa je savladavao uspone. Vojna patrola ih je zaustavila i trei put.
Boulware je pokazao svoj ameriki paso, ali vojnike je i ovog puta nekako zadovoljila
Ilsmanova pria. Bouhvare je primijetio da su vojnici neobrijani i da na sebi imaju iznoene
uniforme.

200

Kad su krenuli, Ilsman je neto rekao, a Charlie je preveo:

- Pokuajte da ne zaustavljate kola ako ponovo nai- emo na patrolu.
- Zato?
- Mogli bi nas opljakati.
Sjajno, pomislio je Bouhvare.
U blizini grada Marasa, nekih sto ezdeset kilometara od Adane i est stotina etrdeset
kilometara od Vane kia se pretvorila u prolom oblaka tako da je cesta od blata i ljunka
postala opasna. Bouhvare je morao voziti jo sporije.
Neto iza Marasa, automobil je stao.
Izili su i podigli haubu. Boulware nije mogao primijetiti nikakav kvar. Voza je
govorio, a Charlie je prevodio:
- On to ne shvaa. Podesio je motor vlastitim rukama.
- Moda ga nije dobro podesio - rekao je Boulware. - Da provjerimo neke stvari.
Voza je izvukao iz prtljanika alat i bateriju. Sva etvorica naginjala su se iznad
motora na kii, pokuavajui da otkriju to nije u redu.
Konano su otkrili da je pretpaljenje nepravilno podeeno. Kia ili razrijeeni planinski
zrak, ili oboje, uinili su da greka prouzrokuje otkaz, pretpostavljao je Boul- ware. Trebalo
im je dosta vremena da podese paljenje, ali motor je na kraju proradio. Promrzli, mokri i
umorni putnici su sjeli u kola i Bouhvare je nastavio vonju.
to su vie odmicali prema istoku predjeli su postajali sve pustiji. Nije bilo gradova, ni
kua, ni stoke, nije bilo niega. Cesta je postajala sve loija. Podsjeala je Boulwarea na kolski
put iz kaubojskih filmova. Kia se ubrzo pretvorila u snijeg i cesta se poela prekrivati
ledom. Bouhvare je gledao u ponor s jedne strane ceste. Ako ovdje skrene s ceste, mome,
govorio je sebi, nee se izvui, poginut e.
U blizini Bingola, na pola puta do odredita, izili su iz oluje. Nebo nad njima bilo je
vedro, a mjesec je blistao tako da se vidjelo kao usred dana. Boulware je vidio snjene oblake
i sijevanje munja u dolinama ispod njih. Padine planine bile su potpuno bijele, zaleene, a
cesta je bila kliska kao staza za bob.
Ljudi moji, pomislio je Bouhvare, poginut u ovdje i nitko za to nee znati jer nitko ne
zna gdje sam.
Volan mu se iznenada oteo iz ruku, a kola su usporila; Boulware se na trenutak
prestraio jer mu se uinilo da gubi kontrolu nad kolima, a onda je postao svjestan da mu je
legla guma. Polako je zaustavio kola.
Svi su izili i taksist je otvorio prtljanik. Morao je izvui rezervno gorivo da bi doao
do kotaa. Bouhvare se smrzavao; temperatura je sigurno bila dosta ispod nule. Taksist je
odbio pomo, inzistirajui da sam zamijeni kota. Bouhvare je skinuo rukavice i ponudio ih
taksistu, ali ovaj je zavrtio glavom. Ponos, oigledno, pomislio je Bouhvare.
Kad je posao zavren, bilo je etiri ujutro. Bouhvare je rekao:
- Pitaj ga hoe li preuzeti vonju, ja sam ve grogi.
Voza se suglasio.
Boulware se smjestio na stranjem sjeditu. Kola su krenula. Boulware je sklopio oi i
pokuao da ne misli na trzaje i poskakivanje kola. Pitao se hoe li stii do granice na vrijeme.
Ah, sranje, pomislio je, nitko ne moe rei da nisam pokuao.
Nekoliko sekundi nakon toga je zaspao.

2.
Prljava ekipa" je nestala iz Teherana kao vjetar.

201

Grad je bio nalik na bojite s koga su svi otili kuama. Kipovi su leali srueni,
posvuda su se vidjeli izgorjeli automobili i porueno drvee od koga su pravljene barikade;
zatim su barikade raskrene, automoBill gurnuti na plonik, kipovi razbijeni, stabla spaljena.
Neka od tih stabala runo su zalijevana svakog dana punih pedeset godina.
Ali, borbi vie nije bilo. Vidjeli su veoma malo ljudi, a promet je bio slab. Moda je
revolucija okonana. Ili su revolucionari otili da popiju aj.
Proli su pored aerodroma i krenuli auto-putem prema sjeveru, slijedei marrutu
kojom su vozili Simons i Coburn na svom izviakom putovanju. Neki su Simonsovi
planovi propali, ali ovaj nije. Coburn je ipak bio zabrinut. to ih eka na ovom putovanju?
Vode li sukobljene strane jo uvijek borbe u gradiima i selima? Ili je revolucija zavrena?
Moda su se seljaci vratili svojim ovcama i plugovima.
Ubrzo su dva Range Rovera jurila podnojem planinskog lanca brzinom od sto
dvadeset kilometara na sat. S njihove lijeve strane prostirala se ravnica, a s desne strane
uzdizale su se strme zelene padine iznad kojih su prema plavom nebu blistali snijegom
prekriveni vrhovi. Coburn je gledao kola ispred sebe i primijetio da Taylor snima kroz
stranji prozor svojim Instamatic aparatom.
- Pogledaj, Taylora - rekao je.
- to on misli, gdje se nalazi? - rekao je Gayden. - Na turistikom putovanju?
Coburn je osjeao kako ga obuzima optimizam. Dosad nisu naili ni na kakve
neprilike; moda se cijela zemlja smiruje. Uostalom, zato bi im Iranci pravili neugodnosti?
Stranci koji naputaju zemlju, zar to nije neto sasvim normalno?
Nije bilo normalno to to su Paul i Bill imali lane pasoe i to su vlasti tragale za
njima.
Pedeset kilometara od Teherana, pred gradiem Karaj, naili su na prvu barikadu.
uvali su je, kao obino, mukarci i djeaci u otrcanim odijelima, naoruani automatskim
pukama.
Prednji automobil se zaustavio i Raid je iskoio prije nego to je Paulu uspjelo da
zakoi; elio je, oigledno, da govori on, a ne Amerikanci. Smjesta je poeo priati neto na
perzijskom, glasno i brzo, uz mnogo gestikuliranja. Paul je spustio prozor. Koliko je mogao
shvatiti, Raid se nije drao dogovorene prie; umjesto toga govorio je neto o novinarima.
Nakon nekog vremena Raid im je rekao da svi iziu iz kola.
- ele da nas pretrae, da vide jesmo li naoruani.
Coburn koji se sjetio koliko su ga puta pretresali na
izviakom putovanju, sakrio je svoj mali no Gerber u kolima.
Iranci su ih opipali, a zatim povrno pretraili kola; nisu nali ni Coburnov no, niti su
otkrili novac.
Nekoliko minuta kasnije Raid je rekao:
- Moemo ii.
Stotinu metara dalje naili su na benzinsku pumpu i stali. Simons je elio da rezervoari
s gorivom budu stalno puni.
Dok su punili kola benzinom, Taylor je izvukao bocu konjaka i svi su povukli po
gutljaj osim Simonsa, koji to nije odobravao, i Raida kome vjera zabranjuje alkohol. Simons
se ljutio na Raida. Umjesto da kae kako su oni poslovni ljudi koji putuju kuama, Raid je
rekao da su novinari koji ele izvjetavati o borbama u Tabrizu.
- Dri se dogovorene prie - rekao je Simons.
- Hou - rekao je Raid.
Coburn je pomislio kako e Raid vjerojatno i dalje govoriti prvo to mu padne na
pamet. To je bio njegov stil.
Na benzinskoj pumpi se okupila manja skupina ljudi i promatrala strance. Coburn je
nervozno odmjeravao promatrae. Nisu se drali ba neprijateljski, ali u tom njihovom

202

utljivom promatranju bilo je neeg prijeteeg.

Raid je kupio limenku ulja.
to e s njom?
Izvukao je kanister za gorivo u kome se nalazio vei dio novca u plastinim vreama iz
stranjeg dijela automobila i nasuo u njega ulje tako da se novac ne vidi. To nije loa ideja,
pomislio je Coburn, ali on bi na Raidovom mjestu najprije rekao Simonsu to namjerava
uraditi.
Pokuavao je itati izraze na licima okupljenih ljudi. Jesu li jednostavno radoznali?
Ispunjeni mrnjom? Sumnjiavi? Neprijateljski nastrojeni? Nije mogao rei, ali je elio da to
prije krenu.
Raid je platio raun i dva automobila su polako krenula s benzinske pumpe.
Narednih sto dvadeset kilometara nitko ih nije uzne- miravao. Cesta, novi iranski autoput, bila je u odlinom stanju. Vodila je kroz dolinu, pored eljeznike pruge s jednim
kolosijekom, a iznad nje su blistali snjeni vrhovi. Sunce je sjalo.
Na drugu barikadu naili su ispred Kazvina.
Bila je to neslubena kontrolna postaja, straari nisu Bill u uniformama, ali vea i bolje
organizirana od prethodne. Radila su dva kontrolna punkta, jedan iza drugog, a pred njima
je ekao red automobila.
Dva Range Rovera su stala u red.
uvari barikade metodiki su pretresli kola ispred njihovih. Jedan straar je otvorio
prtljanik i izvukao neto to je izgledalo kao smotano platno. Odmotao je platno i pronaao
puku. Odmah je poeo vikati, vitlajui pukom.
Dotralo je jo nekoliko straara. Okupila se gomila promatraa. Poelo je ispitivanje
vozaa. Jedan od straara ga je udarcem oborio na zemlju.
Raid je izvukao kola iz reda.
Coburn je rekao Paulu neka ga slijedi.
- to to radi? - rekao je Gayden.
Raid se centimetar po centimetar probijao kroz gomilu. Ljudi su se sklanjali kad bi ih
Range Rover dodirnuo. Zanimao ih je samo ovjek s pukom. Paul je drao druga kola
neposredno iza prvih. Proli su pored prvog kontrolnog punkta.
- Kog to klinca izvodi? - rekao je Gayden.
- Izaziva vraga - rekao je Coburn.
Pribliili su se drugom kontrolnom punktu. Ne zaustavljajui, Raid je doviknuo
straaru neto kroz prozor. Straar mu je neto odgovorio. Raid je dao gas. Paul ga je
slijedio.
Coburn je odahnuo. To je bilo slino Raidu. Radio je neoekivane stvari, impulzivno,
ne razmiljajui o posljedicama, i nekako uvijek uspijevao. Samo je ljudima oko njega ivot
bio malo napetiji.
Kad su se idui put zaustavili, Raid im je objasnio kako je jednostavno rekao straaru
da su dva Rande Rovera provjerena na prvom kontrolnom punktu.
Na iduoj barikadi Raid je nagovorio straare da na vjetrobranu automobila
flomasterom napiu da su kola kontrolirana, pa su kroz tri naredne barikade proli bez
zaustavljanja i pregleda.
Keane Taylor je vozio prednja kola. Popevi se uz duge serpentine, ugledali su dva
teka kamiona kako vozei jedan uz drugog i zauzimajui cijelu irinu ceste jure nizbrdo
ravno prema njima. Taylor je skrenuo s ceste i zaustavio se u jarku. Paul je uinio isto.
Kamioni su projurili pored njih, jedan uz drugog, a svi su govorili kako je Taylor lo voza.
U podne su stali da se odmore. Parkirali su kola kraj ceste u blizini skijake vunice i
ruali kekse i suhe kolaie. Iako su planine bile prekrivene snijegom, sunce je sijalo i nije
uope bilo hladno. Taylor je izvukao svoju bocu konjaka, ali ep je bio popustio i boca je bila

203

prazna. Coburn je sumnjao u Simonsa, da je on kriom izvukao ep. Ostalo im je da piju

vodu.
Proli su kroz mali, isti grad Zandan, gdje su za vrijeme izviakog putovanja
Coburn i Simons razgovarali sa efom policije.
Neto iza Zandana zavravao je auto-put, prilino naglo. Coburn je iz drugih kola
vidio kako Raidov Range Rover iznenada nestaje. Paul je pritisnuo konicu, pa su izili da
pogledaju to se dogodilo.
Na mjestu gdje je asfalt zavravao, Raidova kola sletjela su niz strmu, tri metra
duboku padinu i nabila se prednjim dijelom u blato. S desne strane cesta je produ- avala
kao neasfaltiran planinski put.
Raid je upalio motor, ukljuio pogon na sva etiri kotaa i ubacio mjenja u poloaj za
vonju unazad. Polako, kola su se popela uz strmu padinu i ponovo se nala na cesti.
Range Rover bio je sav ulijepljen blatom. Raid je ukljuio brisae i oprao vjetrobran.
Meutim, zajedno s blatom nestao je i natpis da su kola kontrolirana. Raid je to mogao
ponovo napisati, ali nitko nije imao flomaster za pisanje po staklu.
Vozili su prema zapadu, smjerom ka junom kraju jezera Rezaijeh. Range Roveri su Bill
graeni za loe puteve, pa su i po njima mogli voziti sedamdeset kilometara na sat. Penjali
su se cijelo vrijeme; temperatura je neprestano padala, predio je bio prekriven snijegom, ali
cesta je bila ista. Coburn se pitao hoe li im uspjeti da do granice stignu veeras umjesto
sutra kako je planirano.
Gayden, koji je sjedio pozadi, nagnuo se naprijed i rekao:
- Nitko nee vjerovati da je bilo tako lako. Bit e bolje da smislimo neke ratne prie, da
imamo to priati kad se vratimo kui.
Rekao je to prerano.
Sputao se sumrak kad su stigli u Mahabad. Predgrae se sastojalo od nekoliko
ratrkanih koliba nainjenih od drveta i nepeene cigle, s obje strane krivudave ceste. Dva
Range Rovera su izili iz otre okuke i naglo stali. Cesta je bila blokirana poprijeko
postavljenim kamionom koji je uvao velik oito discipliniran odred naoruanih ljudi.
Mukarci su nosili uobiajene iroke hlae, crne prsluke i crveno- -bijele karirane pokrivae
za glavu kurdskih gortaka.
Raid je iskoio iz prednjih kola i zapoeo sa svojom predstavom.
Coburn je prouavao oruje straara. Primijetio je automatske puke ruskog i
amerikog podrijetla.
- Neka svi iziu iz kola - rekao je Raid.
To je ve postala rutinska procedura. Pretraeni su, jedan po jedan. Ovog puta pretres
je bio malo temeljitiji, pa su pronali kod Keanea Taylora depni no na sklapanje, ali mu ga
nisu oduzeli. Coburnov no i novac nisu pronali.
Coburn je ekao da Raid kae Moemo ii! ali procedura je trajala due nego obino.
Raid se nekoliko minuta prepirao s Kurdima, a zatim rekao:
- Moramo poi da razgovaramo sa starjeinom grada.
Vratili su se u kola. U svaka kola sjeo je i jedan Kurd s
pukom i pokazivao im put kroz grad.
Nareeno im je da stanu ispred male, obijeljene zgrade. Jedan straar je uao, nakon
jedne minute iziao i bez objanjenja ponovo sjeo u kola.
Ponovo su stali pred zgradom koja je oigledno bila bolnica. Tu su pokupili jo jednog
putnika, Iranca u gradskom odijelu.
Coburn se pitao to se to kog vraga dogaa.
Konano su proli kroz jednu aleju i parkirali kola pred malom privatnom kuom.
Uli su. Raid im je rekao da skinu cipele.
Gayden je u cipelama imao nekoliko tisua dolara u novanicama po stotinu dolara.

204

Izuvajui se brzo je gurnuo novac dublje prema vrhovima cipela.

Odveli su ih u veliku sobu bez ikakvog namjetaja, samo s prekrasnim perzijskim
sagom na podu. Simons je tiho rekao svakome gdje da sjedne. Ostavljajui mjesto u krugu za
Irance, smjestio je Raida na desnu stranu. Pored Raida sjeo je Taylor, zatim Coburn, a
onda sam Simons nasuprot prostoru za Irance. Desno od Simonsa sjeli su Paul i Bill, ali iza
linije kruga tako da budu manje upadljivi. Gayden, desno od Billa, popunio je krug.
Kad je sjeo, Taylor je primijetio da ima veliku rupu na arapi kroz koju proviruje
novanica od sto dolara. Opsovao je u sebi i urno gurnuo novac dalje prema peti.
Uao je mladi ovjek u gradskom odijelu. inilo se da je obrazovan i dobro je govorio
engleski.
- Upoznat ete ovjeka koji je upravo pobjegao iz zatvora nakon to je u njemu proveo
dvadeset pet godina - rekao je.
Bill samo to nije rekao: Vidi, vidi, pa i mi samo to smo pobjegli iz zatvora! ali se u
posljednjem trenutku suzdrao.

Izvedeni ste pred sud, a sudit e vam taj ovjek - nastavio je mladi Iranac.
Rije sud pogodila je Paula kao udarac. Stigao sam ak ovamo, a ni za to, pomislio je.

3.
ista ekipa" provela je srijedu u kui Loua Goelza u Teheranu.
Rano izjutra javio se Tom Walter iz Dallasa. Veza je bila slaba, a razgovor smuen, ali
Joeu Pocheu je ipak uspjelo da saopi Walteru da su on i ista ekipa" na sigurnom, da e se
im to bude mogue preseliti u ambasadu i da e otputovati im ambasada organizira
evakuaciju zranim putem. Poche je takoer izvijestio da se stanje Cathy Gallagher nije
poboljalo i da su je prethodne veeri morali prebaciti u bolnicu.
John Howell je nazvao Abolhasana, koji je bio primio novu poruku od Dadgara.
Dadgar je bio spreman da pregovara o smanjenju kaucije. Ako EDS otkrije gdje se nalaze
Paul i Bill, kompanija treba smjesta da ih izrui Dadgaru i uplati smanjenu kauciju.
Amerikanci treba da shvate kako Paul i Bill nemaju nikakvih izgleda da napuste Iran
regularnim putem, a da bi bilo veoma opasno za njih da pokuaju pobjei nekim drugim
kanalima.
Howell je to shvatio tako da Paulu i Billu ne bi bilo doputeno da otputuju s ostalim
evakuiranim osobama.
Ponovo se poeo pitati nije li ista ekipa" u veoj opasnosti od Prljave ekipe". Bob
Young je imao isti dojam. Dok su raspravljali o tome, uli su pucnjeve. inilo se da pucnji
dopiru iz smjera amerike ambasade.
Glas iranskog naroda", radio-stanica koja se nalazila u Bakuu, na teritoriju Sovjetskog
Saveza, ve je nekoliko dana emitirala vijesti" o tajnim amerikim planovima za provoenje
kontrarevolucije. U srijedu, Glas naroda" je objavio da je arhiv SAVAK-a, omraene ahove
tajne policije, prebaen u ameriku ambasadu. Pria je bila sasvim sigurno izmiljena, ali nije
bilo teko povjerovati u nju. CIA je stvorila SAV AK i odravala je tijesne veze s njim, a svi
su znali da su amerike ambasade, kao, uostalom, sve ambasade, pune pijuna prozirno
preru- enih u ataee i diplomatske slubenike. Bilo kako bilo, neki revolucionari u
Teheranu su povjerovali u tu priu i ne savjetujui se ni s kim od ajatolahovih pomonika
odluili da krenu u akciju.
U toku jutra uli su u visoke zgrade koje su okruivale kompleks ambasade i,
naoruani automatskim orujem, zauzeli poloaje. U deset i trideset otvorili su vatru.

205

Ambasador William Sullivan se nalazio u predvorju svog ureda i razgovarao preko

telefona na stolu svog sekretara. Razgovarao je s ajatolahovim pomonikom ministra
vanjskih poslova. Predsjednik Carter je odluio da prizna novu, revolucionarnu vladu Irana
i Sullivan je vrio pripreme za predaju slubene note.
Kad je spustio slualicu i okrenuo se ugledao je svog ataea za tampu, Barryja Rosena,
kako stoji s dvojicom amerikih novinara. Sullivan je bio bijesan jer mu je Bijela kua dala
specifine instrukcije prema kojima e odluka o priznavanju nove vlade biti objavljena u
Washingtonu, a ne u Teheranu. Sullivan je pozvao Rosena u svoj kabinet i dobro ga izgrdio.
Rosen mu je rekao da su dvojica novinara doli radi dogovora o postupku s tijelom
Joea Alexa Morrisa, dopisnika Los Angeles Timesa koji je poginuo za vrijeme borbi oko Doen
Toppeha. Sullivan, koji se osjeao glupo, rekao je Rosenu neka zamoli novinare da ne otkriju
ono to su uli od Sullivana dok je razgovarao preko telefona.
Rosen je iziao. Na Sullivanovom stolu je zazvonio telefon. Podigao je slualicu.
Iznenada, odjeknula je gromka paljba i kia puanih zrna raznijela je stakla na prozorima.
Sullivan se bacio na pod.
Otpuzao je preko sobe u susjednu kancelariju gdje zamalo nije glavom udario u svog
zamjenika Charlie ja Naasa koji je tu drao konferenciju o evakuaciji. Sullivan je raspolagao
s dva telefonska broja preko kojih je u nudi mogao uspostaviti vezu s voama revolucije.
Rekao je Naasu da nazove jedan, a vojnom ataeu da nazove drugi broj. Leei na podu,
dvojica diplomata su skinuli telefonske aparate sa stolova i poeli okretati brojeve.
Sullivan je dohvatio svoj voki-toki i zatraio izvjetaj od jedinice marinaca koja je
uvala ambasadu.
Rafali iz automatskog oruja pokrivali su zapravo odred od oko sedamdeset pet
revolucionara koji su se prebacili preko prednjeg zida kompleksa ambasade i napredovali
prema rezidenciji ambasadora. Na sreu, vei se dio osoblja nalazio sa Sullivanom u
administrativnoj zgradi.
Sullivan je naredio marincima da se povuku, da ne pucaju i da upotrijebe oruje samo
u krajnjem sluaju samoobrane.
Zatim je otpuzao iz kabineta u hodnik.
U toku narednog sata, dok su revolucionari osvajali rezidenciju i zgradu restorana,
Sullivan je sve civile u administrativnoj zgradi sklonio u komunikacijski centar na katu. Kad
je uo kako napadai razbijaju elina ulazna vrata, naredio je marincima da se pridrue
civilima u komunikacijskom centru. Naredio je da odloe oruje u jedan ugao i da se svi
mirno predaju.
Konano je i sam Sullivan otiao u centar, ostavivi vani samo vojnog ataea i jednog
prevodioca.
Kad su se napadai popeli na kat, Sullivan je otvorio vrata komunikacijskog centra i
iziao podignutih ruku.
Ostali, oko stotinu ljudi, uinili su isto.
Svi su odvedeni u ekaonicu ispred kabineta i pretraeni. Dolo je do zbrkane rasprave
izmeu dvije frakcije Iranaca, pa je Sullivan postao svjestan da su mu ajatolahovi ljudi
poslali u pomo svoj odred, vjerojatno nakon telefonskog razgovora s Naasom i vojnim
ataeom. Spasioci su stigli na drugi kat u isto vrijeme kad i napadai.
Iznenada, kroz prozor je doletjelo puano zrno.
Svi Amerikanci su se bacili na pod. Jedan od Iranaca je po svemu sudei pomislio da je
pucao netko od onih u sobi, pa je ljutito uperio svoju automatsku puku AK-47 u gomilu
ljudi na podu. Barry Rosen, atae za tampu, doviknuo mu je na perzijskom: Hitac je doao
izvana! Hitac je doao izvana! U tom trenutku Sullivan je primijetio da lei pored dvojice
novinara koje je vidio ispred svog kabineta.

206

- Nadam se da sve ovo zapisujete u svoje biljenice - rekao je.

Konano su odvedeni u dvorite gdje se Ibrahim Jazdi, ajatolahov novi zamjenik
predsjednika vlade, ispriao Sullivanu zbog napada.
Jazdi je osim toga dodijelio Sullivanu i osobnu pratnju, skupinu studenata koji e od
tog trenutka odgovarati za sigurnost amerikog ambasadora. Voa skupine je objasnio
Sullivanu da su potpuno kvalificirani da mu budu uvari. Pratili su ga, poznate su im
njegove navike i dnevni raspored, jer su donedavno imali zadatak da ga ubiju.
Kasnije tog popodneva Cathy Gallagher se javila iz bolnice. Dobila je neki lijek koji je
rijeio sve njene probleme, bar privremeno, i htjela je da se pridrui svom muu i ostalima u
kui Loua Goelza.
Joe Poche nije htio da bilo tko iz iste ekipe naputa kuu, a nije htio ni da bilo tko
od Iranaca sazna gdje se nalaze. Zato je nazvao Gholama, zamolio ga da ode po Cathy u
bolnicu i da je doveze na ugao ulice, gdje e je saekati mu.
Stigla je uveer oko pola osam. Osjeala se bolje, ali je od Gholama ula stranu priu.
- Juer su pucali u nae hotelske sobe - rekla je.
Gholam je otiao u ,,Hyatt da plati raun za EDS i pokupi kofere koji su tamo
ostavljeni, objasnila je Cathy. Sobe su unitene, zidovi su Bill prekriveni rupama od metaka,
a prtljag je isjeckan na rezance.
- Samo nae sobe? - upitao je Howell.
- Da.
- Je li saznao kako se to dogodilo?
Kad je Gholam doao da plati raun, direktor hotela ga je upitao: Tko su, do avola,
Bill oni ljudi? Agenti CIA-e? Prema njegovim rijeima, u ponedjeljak ujutro, ubrzo nakon
to su ljudi iz EDS-a napustili hotel, u zgradu su upali revolucionari. Maltretirali su sve
Amerikance, traili njihove pasoe i pokazivali im fotografije dvojice ljudi koje trae.
Direktor nije prepoznao ljude na fotografijama. Nisu ih prepoznali ni drugi.
Howell se pitao to je moglo tako razbjesniti revolucionare da su opustoili sobe.
Moda je Gaydenov dobro opskrbljeni bar povrijedio njihove muslimanske osjeaje. U
Gaydenovom apartmanu ostao je i magnetofon koji su koristili za diktiranje, uz nekoliko
mikrofona za snimanje telefonskih razgovora i jedan djeji voki- -toki. Revolucionari su
moda pomislili da su to ureaji za prislukivanje agenata CIA-e.
U toku dana su do Howella i iste ekipe" stigli nejasni i zabrinjavajui . izvjetaji o
dogaajima u ambasadi preko Goelzovog kuepazitelja koji je telefonirao svojim
prijateljima. Meutim, spravo su veerali kad se vratio Goelz i nakon nekoliko aica otrog
pia doao toliko k sebi da im ispria to je doivio. Vei dio vremena proveo je leei na
svom pozamanom trbuhu, u hodniku. Idueg dana vratio se za svoj stol i uveer se vratio
kui s dobrim vijestima: evakuacija avionima poet e u subotu, a ista ekipa" bit e u
prvom avionu.
Dadgar moda ima neku drugu ideju, pomislio je Howell.

4.
U Istanbulu, Ross Perot je imao straan osjeaj da cijela operacija izmie kontroli.
uo je, preko Dallasa, da su revolucionari upali u ameriku ambasadu u Teheranu.
Kako je Tom Walter neto ranije razgovarao s Joeom Pocheom, znao je i to da ista ekipa"
treba da se to prije prebaci u ambasadu. Na nesreu, nakon napada na ambasadu prekinute
su gotovo sve telefonske veze s Teheranom, a preostale je zauzela Bijela kua. Tako Perot

207

nije mogao saznati da li je ista ekipa" bila u ambasadi u vrijeme napada, a nije znao ni
jesu li u kakvoj opasnosti ukoliko se jo nalaze u Goelzovoj kui.
Gubitak telefonske veze znaio je i to da Merv Stauffer nije mogao nazvati Gholama da
uje je li Prljava ekipa" poslala kakvu poruku za Jima Nyfelera, bilo da je sve u redu, bilo
da su u nevolji. Cijeli tim sa sedmog kata u Dallasu radio je dan i no pokuavajui preko
svih moguih veza da se dokopa jedne od preostalih linija, kako bi mogao razgovarati s
Gholamom. Tom Walter je pokuavao preko A. T. & T.-a i razgovarao s Rayjem Johnsonom
koji je obraunavao trokove telefonskih razgovora EDS-a. Ti rauni su Bill veoma veliki.
Raunari EDS-a u raznim dijelovima Sjedinjenih Drava razgovarali su jedan s drugim
preko telefonskih linija. Zato je Johnson bio voljan da izie u susret vanom klijentu. Upitao
je da li je za EDS telefonska veza s Teheranom pitanje ivota i smrti. Moete se kladiti da
jest, odgovorio je Tom Walter. Johnson je inio sve to je mogao da im uspostavi vezu.
Istovremeno, T. J. Marquez se udvarao telefonistkinji u meunarodnoj centrali pokuavajui
je nagovoriti da prekri pravila.
Perot je izgubio vezu i s Ralphom Bouhvareom koji je trebalo da se sastane s Prljavom
ekipom" na turskoj strani granice. Bouhvare se posljednji put javio iz Adane, osam stotina
kilometara od mjesta gdje je trebalo da bude. Perot je pretpostavljao da je on sada negdje na
putu prema granici, ali se nije znalo dokle je stigao i hoe li stii na vrijeme.
Perot je proveo najvei dio dana pokuavajui da nabavi laki avion ili helikopter kojim
bi se mogao prebaciti u Iran. Boeing 707 se za to nije mogao upotrijebiti jer je Perot morao
letjeti nisko i traiti Range Rovere sa ,,X ili ,,A na krovu i zatim sletjeti na neki od malih,
neupotrebljavanih aerodroma ili eventualno na cestu ili livadu. Svi njegovi napori samo su
potvrivali ono to mu je Bouhvare rekao u est sati ujutro: da to u Turskoj nije mogue.
Sav oajan, Perot je nazvao jednog prijatelja u Agenciji za suzbijanje trgovine drogom i
zatraio broj telefona predstavnika Agencije u Turskoj, uvjeren da ljudi koji se bave
narkoticima sigurno znaju kako se moe doi do lakog aviona. Predstavnik Agencije odmah
je doao u ,,Sheraton s jo jednim ovjekom koji je, kako je Perot zakljuio, bio agent CIA-e.
Ako su i znali kako se moe nabaviti avion, nisu mu to rekli.
U Dallasu, Merv Stauffer je nazivao sve mogue evropske firme traei odgovarajui
avion koji bi EDS mogao odmah kupiti ili unajmiti i uputiti ga u Tursku, ali ni njemu nije
dosad uspjelo da dobije to eli.
Kasno poslijepodne Perot je rekao Patu Sculleyju:
- Htio bih razgovarati s najviim amerikim predstavnikom u Istanbulu.
Sculley je otiao i digao galamu u amerikom konzulatu, pa je u pola jedanaest uveer
konzul doao u Perotov apartman u ,,Sheratonu.
Perot mu je sve povjerio.
- Moji ljudi nisu nikakvi kriminalci - rekao je. - To su obini poslovni ljudi, imaju ene i
djecu koji sad kod kue umiru od straha za njihove ivote. Iranci su ih drali u zatvoru est
tjedana, a da nisu podigli optunicu niti su pronali neki dokaz protiv njih. Sad su slobodni i
pokuavaju da se izvuku iz zemlje. Ako ih uhvate, moete i sami zamisliti kakve anse
imaju da im se poteno sudi; nemaju nikakve. Kako sada stvari stoje u Iranu, moe se
dogoditi da moji ljudi ne stignu do granice. elio bih da preem granicu i izvuem ih, i tu
mi je potrebna vaa pomo. elim posuditi, unajmiti ili kupiti jedan laki avion. Moete li mi
pomoi u tome?
- Ne mogu - rekao je konzul. - U ovoj zemlji je zakonom zabranjeno da privatna lica
posjeduju avione. I kako je to protuzakonito, nema aviona ni za one koji su spremni prekriti
zakon.
- Ali vi sigurno raspolaete avionom.
- State Department ne posjeduje avione.
Perot je bio oajan. Zar da sjedi ovdje bez mogunosti da bilo kako pomogne Prljavoj

208

ekipi?
Gospodine Perot - rekao je konzul - mi smo ovdje da pomaemo amerikim
graanima, i zato u pokuati da nabavim za vas avion. Pokrenut u sve svoje veze. Ali,
mogu vam rei da su izgledi za uspjeh praktino ravni nuli.
- Svejedno, bit u vam zahvalan.
Konzul je ustao da poe.
- Veoma je vano da moja prisutnost u Turskoj ostane tajna - rekao je Perot. - U ovom
trenutku iranske vlasti ne znaju gdje se moji ljudi nalaze. Ako saznaju da sam ovdje, lako e
zakljuiti kojim putem moji ljudi nastoje napustiti zemlju, a to bi bilo ravno katastrofi. Zato
vas molim da budete vrlo diskretni.
- Razumijem.
Konzul je otiao.
Nekoliko minuta kasnije zazvonio je telefon. Javio se T. J. Marquez iz Dallasa.
- Perot, danas si na naslovnoj strani novina.
Perotu je srce stalo; pria je izbila u javnost.
- Guverner te imenovao za predsjednika Komiteta za borbu protiv droga - rekao je T. J.
Perot je ponovo mogao disati.
- Uplaio si me, Marquez.
T. J. se nasmijao.
- Ne bi se trebalo tako aliti sa starijim ovjekom - rekao je Perot: - ovjee, zaista sam
pretrnuo.
- ekaj malo, na liniji je Margot - rekao je T. J. - Hoe samo da ti poeli sretan dan sv.
Valentina.
Perot je tek tada postao svjestan da je 14. veljae.
- Reci joj da sam na sigurnom i da me cijelo vrijeme uvaju dvije plavue.
- ekaj malo, rei u joj. - Trenutak kasnije ponovo se javio, smijui se. - Kae kako je
zanimljivo da su ti potrebne dvije da zamijene nju.
Perot se nasmijao. Naletio je; trebalo je da zna da s Margot nije lako izii na kraj.
- Reci, jeste li uspostavili vezu s Teheranom?
- Jesmo. Telefonistkinja na meunarodnoj centrali nam je uspostavila vezu, ali smo
upropastili priliku okrenuvi pogrean broj. Onda smo doBill vezu preko A. T. & T-a, i
razgovarali s Gholamom.
- I?
- Nita. Nisu se javili.
Perotovo raspoloenje se smjesta izmijenilo.
- to ste ga pitali?
- Samo smo pitali Imate li za nas kakvu poruku?1*. Rekao je da nema.
- Prokletstvo! - Perot je gotovo poelio da se Prljava ekipa11 javila kako je u nevolji, jer
bi u tom sluaju bar saznao gdje se nalazi.
Pozdravio se s Marquezom i spremio se za poinak. Izgubio je istu ekipu11, izgubio
je Bouhvarea, a sad je izgubio i Prljavu ekipu11. Nije mu uspjelo nabaviti avion u kome bi
poao da je trai. Cijela je operacija krenula naopako, a on nita ne moe uiniti da sredi
stvari.
Neizvjesnost ga je ubijala. Postao je svjestan da jo nikad u ivotu nije bio izloen
takvoj napetosti. Vidio je kako se ljudi rue pod stresovima, ali ih nikad nije mogao potpuno
shvatiti, jer se njemu nita slino nije dogodilo. Stresovi mu, u normalnim prilikama, nisu
smetali, zapravo, ak su mu godili. Ali, ovo je bilo drukije.
Prekrio je vlasitto pravilo i dopustio sebi da misli na sve loe to bi se moglo dogoditi.
Na kocki je zapravo njegova sloboda jer e, ako akcija spasavanja propadne, zavriti u
zatvoru. Ve je organizirao plaeniku vojsku, poticao na zloupotrebu amerikog pasoa,
-

209

falsificirao amerike vojne iskaznice i isplanirao ilegalni prijelaz granice. Nadao se da e ga

uhapsiti u Sjedinjenim Dravama, a ne u Turskoj. Najgore bi bilo kad bi ga Turci izruili
Irancima da mu oni sude za poinjene zloine11.
Leao je budan u hotelskom krevetu i brinuo se za istu ekipu", za Prljavu ekipu", za
Boulwarea i za sebe. Uiniti nije mogao nita, trebalo je izdrati. U budunosti e imati vie
razumijevanja za ljude koji se njega radi nau pod stresom. Ako neka budunost uope
postoji.

5.
Coburn je napeto promatrao Simonsa.
Svi su sjedili u krugu, na perzijskom sagu, i ekali da doe sudac". Prije nego to e
krenuti iz Teherana Simons je rekao Coburnu: Uvijek prati to radim." Simons je dosad bio
pasivan, putao da ga dogaaji nose, preputao Raidu da pregovara, dopustio da ekipa
bude uhapena. No, mogao bi nastupiti trenutak kad e promijeniti taktiku. Ako odlui da
krene u bitku, dat e to Coburnu do znanja djeli sekunde prije nego to stupi u akciju.
Sudac je stigao.
Star oko pedeset godina, na sebi je imao tamnoplavu jaknu, a ispod nje svijetlosmei
sviter i koulju s otvorenim ovratnikom. Imao je dranje profesionalca, lijenika ili pravnika.
Za pojasom je nosio pitolj kalibra 0,45 ina.
Raid ga je prepoznao. Zvao se Habib Bolourian i bio je jedan od vodeih iranskih
komunista.
Bolourian je sjeo na mjesto koje mu je ostavio Simons.
Rekao je neto na perzijskom, a mladi ovjek u gradskom odijelu, koji je preuzeo ulogu
prevodioca, zatraio je njihove pasoe.
Tu smo, pomislio je Coburn; sad e poeti nae nevolje. Pogledat e u Billov paso i
odmah e mu biti jasno da on pripada nekome drugom.
Pasoi su poloeni na sag ispred Bolouriana. Pogledao je onaj na vrhu. Prevodilac je
poeo da zapisuje podatke. Dolo je do zabune oko prezimena i imena. Iranci, iz nekog
razloga, to dvoje esto mijeaju. Raid je dodavao pasoe Bolourianu, a Gayden se naginjao i
pokazivao u njima pojedine podatke; Coburnu je sinulo da njih dvojica zajedniki samo
poveavaju zbrku. Raid je vie puta dodavao Bolourianu isti paso, a Gayden, naginjui se
da pokae neto u pasou, pokrivao je prstima fotografiju. Coburn se divio njihovoj
hladnokrvnosti. Na kraju su im pasoi vraeni, a Coburn je imao dojam da Billov paso nije
ni otvoren.
Bolourian je poeo ispitivati Raida na perzijskom. inilo se da mu Raid pria
dogovorenu priu, o tome da su obini ameriki poslovni ljudi koji putuju svojim kuama,
sve to ukraavajui pojedinostima o lanovima obitelji koji sad umiru negdje u Sjedinjenim
Dravama.
- Hoete li nam tono rei to zapravo radite ovdje? - upitao je prevodilac, konano na
engleskom.
Raid je rekao:
- Pa sad, vidite...
Straar iza njega repetirao je automat i prislonio cijev na Raidov zatiljak. Raid je
uutio. Prevodilac je oigledno elio uti to Amerikanci imaju rei i hoe li njihova pria biti
u skaldu s Raidovom. Postupak straara ih je grubo podsjetio da se nalaze u rukama
revolucionara koji ne zaziru od nasilja.
Gayden, kao najvii funkcioner EDS-a meu prisutnima, odgovorio je prevodiocu.

210

- Svi mi radimo za kompaniju PARS Data Systems ili PDS, koja se bavi obradom
podataka.
Zapravo, PDS je bila iranska kompanija iji su vlasnici Bill EDS i Abolfat Mahvi.
Gayden nije spomenuo EDS zato to je Dadgar mogao razaslati okrunice da se uhapse svi
koji imaju neke veze s EDS-om, kako je to naglasio Simons prije nego to su krenuli iz
Teherana.
- Imali smo ugovor s bankom Omran - nastavio je Gayden, govorei istinu, ali nikako
cijelu istinu. - Nismo dobijali plau, ljudi su nam kamenjem razbijali prozore, ostali smo bez
novaca, eznuli smo za svojim obiteljima i jednostavno smo poeljeli da se vratimo kui.
Aerodromi su zatvoreni, pa smo odluili da krenemo kolima.
- To je istina - rekao je prevodilac. - Isto se dogodilo i meni. Htio sam da otputujem u
Evropu, ali aerodromi su zatvoreni.
Moda smo doBill saveznika, pomislio je Coburn.
Bolourian je upitao, a prevodilac preveo:
- Jeste li imali ugovor s ISIRAN-om?
Coburn je bio zapanjen. Za ovjeka koji je proveo dvadeset pet godina u zatvoru
Bolourian je bio izvanredno dobro informiran. ISIRAN, Information Systems Iran, bila je
kompanija za raunarsku obradu podataka iji je vlasnik nekad bio Abolfat Mahvi, a koju je
kasnije kupila drava. Vjerovalo se da kompanija odrava tijesne veze s tajnom polcijom,
SAVAK-om. Da sve bude gore, EDS je imao ugovor s ISIRAN-om. Dvije kompanije su
zajedniki kreirale sistem za kontrolu dokumenata po narudbi iranske ratne mornarice, jo
1977. godine.
- Ne, nismo imali apsolutno nikakvih veza s ISIRAN- -om - slagao je Gayden.
- Moete li nam dati neki dokaz o tome za koga radite?
To je bio problem. Prije nego to su krenuli iz
Teherana unitili su sve dokumente u vezi s EDS-om po Simonsovom nalogu. Sad su
svi poeli prevrtati depove traei neto to su moda previdjeli.
Keane Taylor je naao kartu zdravstvenog osiguranja na kojoj je pisalo Electronic Data
Systems Corp.". Pruio ju je prevodiocu i rekao:
- Electronic Data Systems je organizacija kojoj pripada i PDS.
Bolourian je ustao i iziao iz sobe.
Prevodilac, naoruani Kurdi i putnici utke su ekali da se vrati. to e sad biti,
pomislio je Coburn.
Moe li Bolourian nekim sluajem znati da je EDS nekad imao ugovor s ISIRAN-om?
Ako to zna, hoe li zakljuiti da su ljudi iz EDS-a povezani sa SAVAK-om? Ili je njegovo
pitanje u vezi s ISIRAN-om bio hitac nasumce? Ako jest, je li povjerovao u njihovu priu da
su obini poslovni ljudi koji se pokuavaju dokopati svojih domova?
Nasuprot Coburnu, na suprotnoj strani kruga, Bill je bio ispunjen nekim udnim
mirom. Vrhunac straha doivio je za vrijeme ispitivanja i vie nije bio u stanju da se brine za
bilo to. Uinili smo sve to smo mogli da se izvuemo, pomislio je, i ako nas sada prislone
uza zid i strijeljaju, neka tako i bude.
Bolourian se vratio, punei usput puku.
Coburn je pogledao u Simonsa; njegov pogled bio je kao prikovan za puku.
Bio je to stari karabin tipa Ml i izgledao je kao trofej iz drugoga svjetskog rata.
Ne moe nas sve pobiti iz te puke, pomislio je Coburn.
Bolourian je predao puku prevodiocu i rekao mu neto na perzijskom.
Coburn je napeo miie na skok. Nastat e strana guva ako otvore vatru u ovoj
prostoriji...
Prevodilac je uzeo puku i rekao:
- A sad ete biti nai gosti, i popit emo aj.

211

Bolourian je napisao neto na komad papira i pruio ga prevodiocu. Coburn je shvatio

da je Bolourian jednostavno predao puku prevodiocu i napisao mu dozvolu da je nosi.
- Gospode, mislio sam da e nas sve pobiti - promrmljao je.
Simonsovo lice bilo je bezizraajno.
Poslueni su ajem.
Vani je ve bio pao mrak. Raid je upitao postoji li mjesto gdje bi Amerikanci mogli
provesti no.
- Bit ete nai gosti - rekao je prevodilac. - Osobno u se pobrinuti za vas. - I za to mu je
potrebna puka, pomislio je Coburn. - Ujutro e na mula napisati pismo muli u Rezaijehu nastavio je prevodilac - i zamoliti ga da vas propusti.
Coburn je apatom upitao Simonsa:
- to mislite, treba li da ovdje provedemo no ili da nastavimo putovanje?
- Mislim da nemamo izbora - rekao je Simons. - Kad je rekao ,,gosti, to je bilo samo iz
uljudnosti.
Popili su aj i prevodilac je rekao:
- Sad idemo na veeru.
Ustali su i obuli cipele. Dok su ili prema kolima, Coburn je primijetio da Gayden epa.
- to je s tvojom nogom? - upitao je.
- Nemoj tako glasno - promrmljao je Gayden. - Nabio sam sav novac u prednji dio
cipele, pa me sad ubija.
Coburn je prasnuo u smijeh.
Sjeli su u kola i odvezli se, i dalje u pratnji straara Kurda i prevodioca. Gayden je
neprimjetno izuo cipelu i bolje rasporedio novac. Stali su ispred benzinske pumpe.
- Da nas ne namjeravaju pustiti ne bi dopustili da uzimamo gorivo, zar ne? promrmljao je Gayden.
Coburn je slegnuo ramenima.
Odvezli su se u gradski restoran. Sjeli su, a straari su sjeli za stolove u krugu oko njih
tako da su im onemoguili kontakt s ostalim gostima.
Televizor je bio ukljuen, govorio je ajatolah. Gospode, zar je upravo sada, kad smo u
nevolji, morao ovaj ovjek doi na vlast, pomislio je Paul. Ali, prevodilac mu je rekao kako
Homeini govori da Amerikance ne treba maltretirati ve im treba omoguiti da u miru
napuste Iran. Paulu je odmah bio lake.
Poslueni su ela kebabom, janjetinom s riom. Straari su s tekom jeli drei puke na
stolovima pored tanjura.
Keane Taylor je pojeo nekoliko zalogaja rie, a zatim spustio licu. Boljela ga je glava;
smjenjivao se u vonji s Raidom i inilo mu se da mu je sunce cijelog dana sijalo ravno u
oi. Muile su ga i crne misli; Bolourian bi mogao u toku noi nazvati Teheran da provjeri
podatke o EDS- -u. Straari su ga gestovima nutkali da jede, ali on je samo sjedio i polako
pio koka-kolu.
Ni Coburn nije bio gladan. Sjetio se da bi morao telefonirati Gholamu. Bilo je kasno; u
Dallasu e biti strano zabrinuti. Ali, to bi mogao rei Gholamu, da su dobro ili da su u
nevolji?
Kad su veerali dolo je do rasprave oko toga tko treba da plati raun. Raid je rekao
da straari ele platiti za sve. Amerikanci su se bojali da ih ne uvrijede zahtjevom da plate
oni, budui da su Bill proglaeni za goste, ali su istovremeno eljeli da bar na taj nain
zadue te ljude. Na kraju je Keane Taylor platio za sve.
Kad su odlazili, Coburn je rekao prevodiocu:
- Volio bih nazvati Teheran, da javim naim ljudima da smo dobro.
- Okej - rekao je mladi ovjek.
Odvezli su se do pote. Coburn i prevodilac su uli. Gomila ljudi stajala je ispred tri-

212

etiri telefonske kabine. Prevodilac je rekao neto ovjeku za alterom, a onda obavijestio
Coburna:
- Sve linije za Teheran su zauzete. Veoma je teko dobiti vezu.
- Moemo li doi kasnije?
- U redu.
Odvezli su se iz grada u mrak. Nakon nekoliko minuta stali su ispred vratiju na
ogradi. Na mjeseini su se vidjeli obrisi neega to je mogla biti brana.
Dugo su ekali dok nisu pronaeni kljuevi ulaznih vrata, a onda su se odvezli dalje.
Nali su se u malom parku usred koga se nalazila elegantna, moderna zgrada nainjena od
bijelog granita.
- Ovo je jedan od ahovih dvoraca - objasnio im je prevodilac. - Boravio je u njemu
samo jednom, kad je pustio u rad elektrinu centralu. Noas emo u njemu spavati mi.
Uli su. U zgradi je bilo ugodno toplo. Prevodilac je ogoreno rekao:
- Grijanje je ukljueno ve tri godine samo za sluaj da ahu padne na pamet da svrati.
Svi su se popeli na kat i razgledali prostorije. Bio je tu raskoni carski apartman s
golemom kitnjastom kupaonicom, a du hodnika su se nalazile manje sobe sa po dva kreveta i kupaonicom, po svemu sudei namijenjene ahovoj tjelesnoj gardi. Ispod svakog
kreveta vidjeli su par papua.
Amerikanci su zauzeli straarske sobe, a Kurdi revolucionari uselili su se u ahov
apartman. Jedan od njih je odluio da se okupa i Amerikanci su ga uli kako se brka u vodi,
pocikuje i vie. Kad mu je bilo dosta, iziao je. Bio je najvii i najkrupniji od straara, i na
sebi je imao jedan od ahovih luksuznih kupaih ogrtaa. Paradirao je tako hodnikom dok
su njegovi prijatelji pucali od smijeha. Priao je Gaydenu i rekao mu engleski, ali sa stranim
akcentom:
- Pravi dentlmen!
I Gayden se poeo smijati.
- Kakav je plan za sutra? - upitao je Coburn Simonsa.
- ele da nas isprate do Rezaijeha i predaju tamonjem rukovodiocu - rekao je Simons.
- Bit e dobro da budu s nama za sluaj da naiemo na neku barikadu. A kad stignemo u
Rezaijeh moda emo ih moi nagovoriti da nas odvedu kod profesora umjesto kod tog
njihovog starjeine.
Coburn je kimnuo glavom.
- Okej.
Raid je bio zabrinut.
- Ovo su loi ljudi - apnuo je. - Ne treba im vjerovati. Moramo se to prije izvui
odavde.
Coburn nije bio siguran ima li povjerenja u Kurde, ali je bio siguran da bi nastala
velika guva kad bi Amerikanci sad pokuali otii.
Primijetio je da jedan straar ima automatsku puku tipa G3.
- Hej, to je zaista divno oruje - rekao je.
Straar se osmjehnuo kao da ga je razumio.
- Nikad ga ranije nisam vidio - rekao je Coburn. - Kako se puni?
- Puni... ovako - rekao je straar i pokazao mu.
Sjeli su i straar mu je objasnio kako puka funkcionira. Govorio je dovoljno engleski
da ga Coburn, uz pomo gestova, moe razumjeti.
Nakon nekog vremena Coburn je postao svjestan da je puka sad u njegovim rukama.
Poeo je da se otkravljuje.
Ostali su htjeli da se tuiraju, ali Gayden je bio potroio svu toplu vodu. Paul se
istuirao hladnom vodom; bio je ve navikao na to.
Saznali su poneto i o prevodiocu. Studirao je u Evropi i revolucija ga je zatekla kod

213

kue na odmoru, tako da se nije mogao vratiti. Otud je i znao da su aerodromi zatvoreni.
- Moemo li ponovo pokuati da telefoniramo? - upitao ga je Coburn oko ponoi.
- Okej.
Jedan straar otpratio je Coburna do grada. Uli su u potu koja je bila jo otvorena.
Ali, veze s Teheranom nije bilo.
Coburn je ekao do dva ujutro, a onda digao ruke.
Kad se vratio u dvorac pored brane, svi su ve vrsto spavali.
Legao je. Ako nita drugo, bar su svi jo ivi. Dovoljno da bude zahvalan Providnosti.
Nitko nije znao to ih eka na putu do granice. O tome e brinuti sutra.

Dvanaesto poglavlje
214

1.
Probudi se, Coburne! Idemo, idemo!
Hrapavi Simonsov glas razbio je Coburnov san. Otvorio je oi, mislei: Gdje se to
nalazim?
U ahovom dvorcu u Mahabadu.
Oh, sranje.
Ustao je.
Simons je pripremao Prljavu ekipu za polazak, ali od straara nije bilo ni traga ni
glasa; po svemu sudei jo su spavali. Amerikanci su dizali veliku buku, pa su konano
Kurdi poeli izlaziti iz kraljevskog apartmana.
Simons je rekao Raidu:
- Reci im da moramo krenuti, uri nam se, ekaju nas prijatelji na granici.
Raid im je to rekao, a onda prenio Simonsu njihov odgovor:
- Moramo ekati.
Simonsu se to nije svidjelo.
- Na to?
- Svi ele da se najprije istuiraju.
- Ne vidim otkud takva hitna potreba - rekao je Keane Taylor. - Veina njih nije se
okupala u posljednje dvije-tri godine i ovjek bi pomislio da mogu saekati jo jedan dan.
Simons je savladavao nestrpljenje jo oko pola sata, a onda je rekao Raidu neka
ponovo kae straarima da se ekipi uri.
- Moramo vidjeti ahovu kupaonicu - rekao je Raid.
- Do vraga, vidjeli smo je - rekao je Simons. - emu to zadravanje?
Svi su otili u kraljevski apartman i posluno izraavali svoje zgraanje nad sramnim
luksuzom neiskoritenog dvorca. Ali ni nakon toga straari nisu htjeli da se pokrenu.
Coburn se pitao to se zapravo dogaa. Jesu li promijenili odluku da e otpratiti
Amerikance do slijedeeg grada? Je li Bolourian u toku noi provjerio podatke o EDS-u?
Simons nee htjeti da jo dugo ostane ovdje...
Konano se pojavio mladi prevodilac i pokazalo se da su straari zapravo ekali njega.
Plan je ostao nepromijenjen. Odred Kurda poi e s Amerikancima do idue postaje njihova
putovanja.
- Imamo prijatelje u Rezaijehu - rekao je Simons. - Voljeli bismo kad biste nas umjesto
starjeini odveli do njihove kue.
- Tamo ne biste bili sigurni - rekao je prevodilac. - Sjeverno odavde vode se teke
borbe; grad Tabriz je jo u rukama ahovih pristalica. Moram vas predati ljudima koji vas
mogu zatititi.
- U redu, ali moemo li odmah krenuti?
- Naravno.
Krenuli su.
Odvezli su se u grad, gdje im je nareeno da stanu ispred jedne kue. Prevodilac je
uao. Svi su ekali. Netko je kupio kruh i mekani sir za doruak. Coburn je iziao iz kola i
odetao do Simonsa.
- to sad ekamo?
- U ovoj kui stanuje mula - objasnio je Raid. - Pie o nama pismo muli u Rezaijehu.
Proao je sat dok prevodilac nije iziao nosei obeano pismo.
Zatim su se odvezli do policijske stanice gdje su ugledali vozilo koje e ih pratiti, velika
bijela sanitetska kola sa treptavim crvenim svjetlom na krovu. Prozori kola Bill su razbijeni,
a na stranicama je bio napisan debelim flomasterom tekst na perzijskom, vjerojatno
-

215

Revolucionarni komitet Mahabad ili neto slino. Bila su puna pukama naoruanih
Kurda.
Putovat e zaista neupadljivo.
Konano su izili na cestu. Na elu su ila sanitetska kola.
Simonsa je zabrinjavao Dadgar. U Mahabadu, oigledno, nitko nije bio upozoren da
trai Paula i Billa, ali Rezaijeh je bio mnogo vei grad. Simons nije znao protee li se
Dadgarova vlast i na provinciju; znao je samo to da je Dadgar dosad uvijek iznenaivao
svakog svojom upornou i sposobnou da tjera svoje usprkos promjeni reima. Simons bi
volio da se ekipa ne pojavljuje pred vlastima u Rezaijehu.
- Imamo dobre prijatelje u Rezaijehu - rekao je Simons ponovo mladom prevodiocu. U njihovoj kui Bill bismo najsigurniji.
- Oh, to nikako - rekao je prevodilac. - Kad bih prekrio nareenje i vama se neto
dogodilo, to bih skupo platio.
Simons je odustao. Bilo je oito da su koliko gosti toliko i zarobljenici Kurda. Za
revoluciju u Mahabadu bila je karakteristina komunistika disciplina za razliku od
islamske anarhije, i pratnje su se mogli osloboditi samo nekom nasilnom akcijom. A Simons
jo nije bio spreman da zapone borbu.
Neto izvan grada sanitetska kola su skrenula s ceste i zaustavila se pred jednom
malom kavanom.
- Zato smo stali? - upitao je Simons.
- Doruak - rekao je prevodilac.
- Nije nam potreban doruak - rekao je Simons energino.
- Ali...
- Nije nam potreban doruak!
Prevodilac je slegnuo ramenima i doviknuo neto Kurdima koji su izlazili iz sanitetskih
kola. Vratili su se, i konvoj je produio put.
Stigli su do predgraa Rezaijeha kasno prijepodne.
Put je bio zakren neizbjenom barikadom. Barikada je bila vrsta, graena po
vojnikim pravilima od parkiranih vozila, vrea s pijeskom i bodljikave ice. Konvoj je
usporio vonju, a naoruani straar im je dao znak da skrenu s ceste na plato benzinske
pumpe koja je bila pretvorena u komandno mjesto. Prilaznu cestu pokrivali su mitraljezi
postavljeni u zgradi benzinske pumpe.
Sanitetska kola se nisu na vrijeme zaustavila, pa su naletjela na ogradu od bodljikave
ice.
Dva Range Rovera su stala propisno.
Sanitetska kola nala su se smjesta okruena straarima, i zapoela je prepirka. Raid i
prevodilac su otili da se ukljue u raspravu. Revolucionari u Rezaijehu nisu automatski
pretpostavljali da su revolucionari iz Mahabada na njihovoj strani. Stanovnici Rezaijeha Bill
su Azerbajdanci, a ne Kurdi, pa je rasprava voena ne samo na perzijskom nego i na
turskom.
Od Kurda se, izgleda, trailo da predaju oruje, to su ovi ogoreno odbijali.
Prevodilac je pokazao pismo mahabadskog mule. Nitko se nije mnogo obazirao na Raida,
koji je iznenada postao autsajder.
Prevodilac i Raid konano su se vratili u kola.
- Najprije emo vas odvesti u hotel - rekao je prevodilac - a onda u otii da
razgovaram s mulom.
Sanitetska kola bila su sva upetljana u bodljikavu icu, pa su morali sjei icu da ih
izvuku. Straari s barikade su ih otpratili u grad.
Za iransku provinciju Rezaijeh je bio veliki grad. U njemu je bilo mnogo betonskih i
kamenih zgrada, a neke ulice bile su asfaltirane. Konvoj se zaustavio u glavnoj ulici. Iz

216

daljine su dopirali uzvici. Raid i prevodilac su otili u zgradu, navodno hotel, a ostali su ih
ekali u kolima.
Coburn je bio ispunjen optimizmom. Zatvorenici se prije strijeljanja ne vode u hotel. To
su samo administrativna natezanja.
Daleki uzvici postajali su sve glasniji i na kraju ulice pojavila se gomila.
- Koji je sad ovo vrag? - upitao se Coburn u stranjim kolima.
Kurdi su iskoili iz sanitetskih kola i okruili Range Rovere, formirajui klin ispred
prednjih kola. Jedan od njih je pokazao na Coburnova vrata i nainio pokret kao da okree
klju.
- Zakljuajte vrata - rekao je Coburn ostalima.
Gomila se pribliavala. Bila je to neka vrsta uline parade, zakljuio je Coburn. Na elu
povorke ila je skupina oficira kopnene vojske u poderanim uniformama. Jednom od njih
tekle su suze niz lice.
- Znate to se meni ini? - rekao je Coburn. - Vojska se predala i sad tjeraju oficire
glavnom ulicom.
Osvetoljubivo nastrojena gomila okruila je vozila, gurajui straare Kurde i
neprijateljski zavirujui kroz prozore. Kurdi su uvali strau i pokuavali potisnuti gomilu
dalje od vozila. inilo se da e svakog trenutka izbiti sukob.
- Ovo postaje runo - rekao je Gayden.
Coburn je drao na oku prednja kola, pitajui se to e uraditi Simons.
Primijetio je puanu cijev uperenu u prozor s vozaeve strane.
- Paul, ne osvri se, netko upravo niani u tvoju glavu.
- Isuse Kriste...
Coburn je pretpostavljao to e se dogoditi. Gomila e poeti ljuljati kola, i konano e
ih prevrnuti...
Iznenada sve je prolo. Pobijeeni vojnici bili su glavna atrakcija i gomila je otila za
njima. Coburn je odahnuo. Paul je rekao:
- Na trenutak mi se uinilo...
Raid i prevodilac su izili iz hotela.
- Ne ele ni uti da gomila Amerikanaca ue u njihov hotel - rekao je Raid. - To je
preveliki rizik.
Coburn je shvatio da u gradu vlada takvo raspoloenje da bi gomila mogla zapaliti
hotel ako primi strance.
- Moramo otii u revolucionarni tab.
Odvezli su se dalje. Na ulicama se odvijala grozniava aktivnost. Kolone kamiona svih
tipova i veliina ekale su na utovar, vjerojatno za potrebe revolucionara koji su jo vodili
borbe u Tabrizu. Njihov konvoj se zaustavio pred zgradom koja je izgledala kao kola.
Ispred dvorita su ugledali veliku, bunu gomilu koja je oigledno ekala da ue. Nakon
krae prepirke, Kurdi su nagovorili uvare na ulaznim vratima da propuste sanitetska kola i
dva Range Rovera. Kad je vidjela da stranci ulaze, gomila je poela glasno negodovati.
Coburn je odahnuo kad su se vrata zatvorila za njima.
Izili su iz kola. Dvorite je bilo puno izreetanih automobila. Stojei na podiju
nainjenom od puanih sanduka, mula je pred skupinom ljudi izvodio neku bunu i
temperamentnu ceremoniju.
- Prima zakletvu novih boraca koji idu u Tabriz da se bore za revoluciju - rekao je
Raid.
Straari su odveli Amerikance do kolske zgrade na drugoj strani dvorita. Niz
stepenice je siao neki ovjek i poeo ljutito vikati, pokazujui na Kurde.
- Ne smiju ui u zgradu naoruani - preveo je Raid.
Coburn je primijetio da Kurdi postaju nervozni. Na svoje iznenaenje nali su se na

217

neprijateljskom teritoriju. Pokazali su pismo mule iz Mahabada. Uslijedila je nova prepirka.

- Saekajte svi ovdje - rekao je konano Raid. - Idem u zgradu da razgovaram s
voom revolucionarnog komiteta.
Popeo se uz stepenice i nestao.
Paul i Gayden su pripalili cigarete. Paul je bio potiten i uplaen. Ti ljudi e sigurno
nazvati Teheran, mislio je, i saznati sve o njima. Najmanja briga mu je bila da e se ponovo
nai u zatvoru.
- Zaista cijenim sve to ste vi momci uinili za mene - rekao je Gayden - i strano je to
mi se ini da je sve bilo uzalud.
Coburna je vie zabrinjavala gomila pred vratima. Ovdje unutra netko se bar trudio da
odri red, a vani je divljao vuji opor. to e biti ako nagovore nekog priglupog straara da
otvori vrata? Gomila bi ih linovala. U Teheranu, jedan mladi, Iranac, koji je na neki nain
razbjesnio gomilu bio je doslovno rastrgnut; izbezumljeni, histerini ljudi otkinuli su mu
ruke i noge.
Straari su mahali pukama, pokazujui da se Amerikanci pomaknu na drugu stranu
dvorita i stanu kraj zida. Posluali su, nita drugo nisu mogli uiniti. Coburn je pogledao u
zid. U njemu su se vidjele rupe od zrna. I Paul ih je primijetio i lice mu je pobijelilo.
- Gospode boe - rekao je. - Mislim da smo odigrali svoje.
Raid se pitao kakva bi mogla biti psiholoka slika voe revolucionarnog komiteta.
Ima milijun poslova, pomislio je. Tek nedavno je preuzeo kontrolu nad gradom, a
nikad ranije nije bio na vlasti. Mora uiniti neto s oficirima poraene vojske, mora pohapsiti
one za koje se sumnja da su agenti SAVAK-a i ispitati ih, mora osigurati normalno odvijanje
ivota u gradu, mora poduzeti mjere protiv kontrarevolucije i mora slati pojaanja u Tabriz.
Sve to eli jest da skida probleme s popisa, zakljuio je Raid.
Nema ni vremena ni simpatija za Amerikance koji nastoje otputovati iz zemlje. Ako
bude morao donijeti neku odluku, jednostavno e nas baciti u zatvor, na neko vrijeme, i
pozabaviti se nama kasnije, kad bude imao vie vremena. Zbog toga se moram pobrinuti da
nikakvu odluku ne donosi.
Konano su uveli Raida u jedan razred. Voa je sjedio na podu. Bio je visok, snaan
ovjek, a iz lica mu je zraio pobjedniki zanos, ali se vidjelo da je iscrpljen, zbunjen,
nemiran.
Raidov pratilac je rekao na perzijskom:
- Ovaj ovjek dolazi iz Mahabada sa pismom tamonjeg mule. Vodi sa sobom est
Amerikanaca.
Raid se sjetio filma u kome je ovjek uao u dobro uvanu zgradu tako to je straaru
umjesto propusnice pokazao svoju vozaku dozvolu. S dovoljno samopouzdanja ovjek
moe razbiti sumnjiavost drugih.
- Ne, ja sam iz Teheranskog revolucionarnog komiteta - rekao je Raid. - U Teheranu
ima pet-est tisua Amerikanaca, pa smo odluili da ih poaljemo kuama. Aerodrom je
zatvoren, pa emo ih sve otpremiti ovim putem. Moramo se, oigledno, dogovoriti o
postupku s tim ljudima. Zato sam ovdje. Ali, vi ste sigurno zauzeti drugim problemima...
moda bih se o pojedinostima mogao dogovoriti s nekim od vaih potinjenih.
- Tako je - rekao je voa i dao im znak da mogu ii.
Bila je to tehnika velike lai", i upalila je.
- Ja sam zamjenik voe - rekao je Raidov pratilac dok su izlazili iz sobe. Otili su u
drugu prostoriju u kojoj je pet-est ljudi pilo aj. Raid je razgovarao sa zamjenikom,
dovoljno glasno da ga svi mogu uti.
- Ti Amerikanci ele samo da se vrate kuama, svojim obiteljima. Mi emo biti sretni da
ih se rijeimo, ali elimo da postupak prema njima bude korektan tako da ne izazovemo

218

neraspoloenje prema novom reimu.

- A zato vodi Amerikance sa sobom? - upitao je zamjenik.
- Za probu. Na taj nain moemo najlake sagledati u emu su problemi...
- Ali, ne mora ih pustiti da preu granicu.
- Oh, zato ne. To su dobri ljudi koji nikad nisu nanijeli nikakvo zlo naoj zemlji, a kod
kue imaju ene i djecu... jednom od njih umire u bolnici malo dijete. Zato mi je Teheranski
revolucionarni komitet dao instrukcije da ih prebacim preko granice...
Nastavio je da govori, a pomonik ga je s vremena na vrijeme prekidao pitanjem: Za
koga ti Amerikanci rade? to nose sa sobom? Kako Raid zna da nisu agenti SAVAK-a koji
pijuniraju u korist kontrarevolucionara u Tabrizu? Raid je na svako pitanje imao odgovor,
i to dug. Dok je govorio, znao je da je uvjerljiv, a kad bi uutio samo bi drugima dao
vremena da smisle neku zamjerku. Ljudi su neprestano ulazili i izlazili. I sam zamjenik je
izlazio tri-etiri puta.
Na kraju je doao i rekao:
- Moram sve to raistiti s Teheranom.
Raidu je zastalo srce. Nitko u Teheranu, naravno, nee potvrditi njegovu priu. Ali,
proi e vjenost dok se ne uspostavi veza.
- U Teheranu je sve provjereno, i nema nikakve potrebe da se provjerava ponovo rekao je. - Ali ako inzisti- rate, odvest u Amerikance da saekaju u hotelu. Bit e dobro da
poaljete s nama kojeg straara - dodao je.
Zamjenik bi i tako poslao straare, a zatraiti ih bio je nain da se umanji sumnja.
- Ne znam - rekao je zamjenik.
- Ovo nije dobro mjesto za njih - rekao je Raid. - Moglo bi doi do neugodnosti. Netko
bi ih mogao napasti.
Zadrao je dah. Ovdje su Bill u klopci. U hotelu bi bar imali mogunost da se pokuaju
bijegom domoi granice...
- U redu - rekao je zamjenik.
Raid nije pokazao koliko mu je laknulo.
Paul je bio presretan kad je ugledao Raida kako silazi niz stepenice kolske zgrade.
ekanje je bilo dugo. Nitko nije okretao puke prema njima, ali su ih mnogi neprijateljski
gledali.
- Moemo ii u hotel - rekao je Raid.
Kurdi iz Mahabada su se rukovali s njima i odvezli se u svom sanitetskom automobilu.
Nekoliko minuta kasnije Amerikanci su se odvezli u dva Range Rovera, s pet-est naoruanih
straara u posebnim kolima. Otili su u hotel, i ovog puta svi uli. Dolo je do prepirke
izmeu straara i vlasnika hotela koja je zavrila pobjedom straara. Amerikancima su
dodijeljene etiri sobe na treem katu, u stranjem dijelu hotela. Reeno im je da navuku
zavjese i ne prilaze prozorima jer bi mogli postati privlana meta mjesnih snajpera.
Okupili su se u jednoj sobi. Iz daljine je dopirala puana paljba. Raid je organizirao
da im donesu ruak i jeo s njima piletinu na ranju, riu i kruh, i pio koka-kolu. Zatim je
otiao do kole.
Straari su ulazili u sobu i izlazili, s pukama u rukama. Coburn je zapazio jednog koji
je oigledno bio neobino zao ovjek. Bio je mlad, nizak i miiav, crne kose i zmijskih oiju.
Kako je popodne odmicalo bilo mu je, po svemu sudei, sve dosadnije.
U jednom trenutku uao je u sobu i rekao:
- Carter ne valja.
Gledao je naokolo, oekujui reakciju.
- CIA ne valja - rekao je. - Amerika ne valja.
Nitko nita nije rekao, pa je iziao.

219

- Taj momak eli guvu - rekao je Simons mirno. - Pazite da netko ne nasjedne.
Neto kasnije straar je nastavio s provokacijama.
- Ja sam veoma snaan - rekao je. - Rvanje. Prvak u rvanju. Bio sam u Rusiji.
Nitko nita nije rekao.
Sjeo je i poeo se igrati svojom pukom, kao da ne zna kako da je napuni. Obratio se
Coburnu.
- Poznajete li oruje?
Coburn je zavrtio glavom.
Straar je pogledao redom u ostale.
- Poznajete li oruje?
Puka je bila tipa Ml, oruje koje su svi dobro poznavali, ali nitko nita nije rekao.
- Da se mijenjamo? - rekao je straar. - Dajem ovu puku za naprtnjau.
- Nemamo naprtnjau i ne treba nam puka - rekao je Coburn.
Straar je digao ruke od njih i iziao na hodnik.
- Gdje je, do avola, taj Raid? - rekao je Simons

2.
Kola su naletjela na udarnu rupu i tresak je probudio Boulwarea. Poslije kratkog,
nemirnog sna osjeao se jo umorniji i omamljeniji. Pogledao je kroz prozor. Bilo je rano
jutro. Vidio je obale velikog jezera, tako velikog da nije mogao vidjeti drugu obalu.
- Gdje se nalazimo - upitao je.
- To je jezero Van - rekao je Charlie Brown, prevodilac.
Vidjele su se kue, sela i privatni automoBill; doli su iz divljeg planinskog kraja i
vratili se u neto to se u ovom dijelu svijeta moglo nazvati civilizacijom. Boulware je
pogledao na kartu. Zakljuio je da se nalaze oko sto pedeset kilometara od granice.
- Hej, pa to je sjajno! - rekao je.
Ugledao je benzinsku pumpu. Bill su zaista ponovo u civilizaciji.
- Da kupimo gorivo - rekao je.
Na benzinskoj pumpi doBill su kavu i kruh. Kava je bila gotovo isto tako dobra kao
tu. Boulware je poslije nje bio pun elana. Rekao je Charlieju:
- Recite starom da bih ja elio da vozim.
Taksist je vozio brzinom izmeu pedeset i ezdeset kilometara na sat, ali Boulware je
natjerao stari Chevrolet da juri brzinom od sto kilometara na sat. inilo se da postoje realne
anse da pravovremeno stigne na sastanak sa Simonsom.
Jurei cestom du obale jezera, Bouhvare je uo priguen prasak, a zatim glasno
kripanje; kola su se poela zanositi i poskakivati, a onda se ulo grebanje metala po
kamenu. Eksplodirala je guma.
Snano je zakoio, psujui.
Svi su izili da vide kako izgleda kota, Boulware, stari taksist, Charlie Brown i debeli
Ilsman. Guma je bila potpuno iskidana, a kota deformiran. A rezervni kota su iskoristili u
toku noi, kad je popustila prva guma.
Boulware je pogledao malo paljivije. Zavrtnji koji dre kota Bill su zguljeni. ak i
kad bi imali rezervnu gumu, ne bi mogli skinuti oteeni kota.
Boulware je pogledao naokolo. Neto dalje uz brdo vidjela se kua.
- Poimo tamo - rekao je Boulware. - Moda imaju telefon.
Charlie Brovvn je zavrtio glavom.
- Ovdje nema telefona.

220

Boulware se nije htio predati, nakon svega kroz to je proao; bio je previe blizu cilja.
- Okej - rekao je Charlieju. - Vratite se autostopom do najblieg grada i pronaite drugi
taksi.
Charlie je krenuo. Dva automobila prola su pored njega bez zaustavljanja, a onda je
jedan kamion stao. Vozio je sijeno i opor djece na karoseriji. Charlie je uskoio u kabinu i
kamion je nestao.
Boulware, Ilsman i taksist su stajali, gledali u jezero i jeli narane.
Jedan sat kasnije na cesti su se pojavila mala evropska poluterenska kola i sa
kripanjem stala. Iz njih je iskoio Charlie Brown.
Boulware je dao vozau iz Adane pet stotina dolara, a zatim s Ilsmanom i Charliejem
sjeo u novi taksi i produio putovanje. Chevrolet je ostao pored jezera kao kit nasukan na
obalu.
Novi voza je jurio kao vjetar i do podneva su stigli u Van, na istonoj obali jezera. Van
je bio gradi s kuama od cigle u sreditu i s kolibama od gline u predgraima. Ilsman je
rekao vozau da ih vozi do kue roaka Mister Fisha.
Platili su vozau i uli. Ilsman se upustio u dug razgovor s roakom Mister Fisha.
Boulware je sjedio u dnevnoj sobi i sluao razgovor ne razumijevajui ni rijei, nestrpljiv da
to prije krene dalje. Nakon jednog sata rekao je Charlieju:
- ujte, hajde da naemo drugi taksi, roak nam nije potreban.
- Kraj izmeu ovog grada i granice vrlo je nezdrav - rekao je Charlie Brown. - Stranci
smo i potrebna nam je zatita.
Boulware je natjerao sebe da bude strpljiv.
Konano se Ilsman rukovao s roakom Mister Fisha, a Charlie je rekao:
- Njegovi sinovi e nas otpratiti do granice.
Dola su dva sina s dva automobila.
Odvezli su se u planine. Boulware nije vidio ni traga opasnim banditima od kojih su ga
titili, samo snijegom pokrivena polja, krljave koze i bijedno obuene ljude koji su ivjeli u
kolibama.
Zaustavila ih je policija u selu Juksekova, nekoliko kilometara ispred granice, i
sprovela u malu, obijeljenu policijsku stanicu. Ilsman je pokazao svoje dokumente i smjesta
su puteni. Boulware je bio istinski impresioniran. Moda je taj Ilsman zaista bio pripadnik
turske slube koja je odgovarala amerikoj CIA-i.
Na granicu su stigli u etiri sata, u etvrtak poslije podne, nakon putovanja od
dvadeset etiri sata.
Granina postaja kao da se nalazila na kraju svijeta. Sama straarnica se sastojala od
dvije drvene zgrade. Tu je bila i pota. Boulware se pitao tko se slui tom potom. Moda
vozai kamiona. Dvije stotine metara dalje, na iranskoj strani, vidjela se neto vea skupina
zgrada.
Od Prljave ekipe" nije bilo ni traga ni glasa.
Boulware je osjetio kako ga obuzima ljutnja. Samo to nije slomio vrat da bi stigao
ovamo na vrijeme, a gdje je sad, do avola, taj Simons?
Iz jedne od baraka iziao je straar i priao mu.
- Da moda ne traite Amerikance? - upitao je.
Boulware nije mogao sakriti iznenaenje. Cijeli pothvat trebalo je da bude strogo
uvana tajna. inilo se da je sigurnost otila do avola.
- Da - rekao je. - Traim Amerikance.
- Imamo telefonski poziv za vas.
To je jo vie iznenadilo Boulwarea.
- Ne alite se?
To znai pogoditi pravo vrijeme! Samo, tko, do avola, zna da je on ovdje?

221

Otiao je za straarom u baraku i podigao slualicu.

- Da?
- Ovdje ameriki konzulat - rekao je nepoznati glas. - Kako se zovete?
- ekajte malo, o emu se radi? - upitao je Boulware oprezno.
- ujte, recite mi samo to tamo radite?
- Ne znam tko ste i neu vam rei to ovdje radim.
- Okej. Sluajte, ja znam tko ste i znam to tamo radite. Ako naiete na neke probleme,
samo me nazovite. Imate li olovku?
Boulware je zapisao broj, zahvalio ovjeku i potpuno zbunjen spustio slualicu. Prije
jednog sata nisam znao da u biti ovdje, pomislio je, pa otkud je to mogao znati netko drugi?
Pogotovo ameriki konzulat. Ponovo je pomislio na Ilsmana. Moda je Ilsman u vezi sa
svojim efovima, turskim MIT-om, koji je opet u vezi sa CIA-om, a CIA sa konzulatom.
Ilsman je mogao zamoliti nekoga da ga nazove iz Vana ili ak iz policijske stanice u
Juksekovi.
Pitao se da li je dobro ili loe to konzulat zna to se dogaa. Sjetio se pomoi" to su
je Paul i Bill dobili od amerike ambasade u Teheranu. ovjeku koji ima prijatelje u State
Departmentu neprijatelji nisu potrebni.
Odluio je da ne razmilja o konzulatu. Glavni problem je gdje se nalazi Prljava
ekipa".
Iziao je iz barake i pogledao preko niije zemlje. Odluio je da odeta na drugu stranu
i porazgovara s Irancima. Pozvao je Ilsmana i Charlie ja Browna da pou s njim.
Dok se pribliavao iranskoj strani primijetio je da uvari granice nisu uniformirani.
Bilo je oito da su to revolucionari koji su preuzeli tu dunost nakon pada vlade.
- Pitajte ih jesu li uli o skupini amerikih poslovnih ljudi koja dolazi u dva dipa rekao je Charlieju.
Charlie nije trebao da prevodi odgovor; Iranci su odluno zavrtjeli glavama.
Jedan radoznali seljak, s poderanim pokrivaem za glavu i sa starinskom pukom u
ruci, priao im je s iranske strane. Uslijedio je dui razgovor, a onda je Charlie rekao:
- Ovaj ovjek kae da zna gdje se Amerikanci nalaze i da e vas odvesti k njima ako mu
platite.
Boulware je htio pitati koliko ovjek trai, ali Ilsman nije htio ni da uje za tu ponudu.
Ilsman je neto rekao Charlieju, strogim tonom, a Charlie je preveo:
- Imate koni kaput, kone rukavice i lijep runi sat.
Boulware, ljubitelj satova, nosio je na ruci sat koji mu je poklonila Mary kad su se
vjenali.
- Pa to onda?
- Kad vas vide tako odjevenog pomislit e da ste agent SAVAK-a. A tamo preko mrze
agente SAVAK-a.
- Presvui u se. Imam drugi kaput u kolima.
- Ne - rekao je Charlie. - Shvatite, ele samo da vas namame i ubiju.
- U redu - rekao je Boulware.
Vratili su se na tursku stranu. Kako se u blizini nalazila pota, odluio je da nazove
Istanbul i da se javi Rossu Perotu. Uao je u potu. Morao je potpisati prijavu telefonskog
razgovora. Potrajat e dok dobije vezu, rekao mu je slubenik.
Boulware je iziao pred baraku. Turski graniari ve su postali nervozni, rekao mu je
Charlie. Za njima su dolutali neki Iranci, a straari ne vole da se ljudi motaju po niijoj
zemlji. To je u suprotnosti s propisima.
E pa, ja ovdje zaista nisam ni od kakve koristi, pomislio je Boulware.
- Hoe li nas ovi momci nazvati ako se skupina Amerikanaca pojavi dok smo mi u
Juksekovi? - upitao je.

222

Charlie ih je upitao, i straari su odgovorili da hoe. U selu postoji hotel, pa e nazvati

tamo, rekli su.
Boulware, Ilsman, Charlie i dva sina roaka Mister Fisha sjeli su u svoje automobile i
odvezli se u Juksekovu.
Tu su se smjestili u najgorem hotelu na cijelom svijetu. Pod je bio od nabijene zemlje.
Kupaonica je bila obina rupa iskopana u zemlji ispod stepenita, a svi kreveti nalazili su se
u jednoj sobi. Charlie Brown je naruio jelo, i donijeli su im ga umotano u novinski papir.
Boulware nije bio siguran je li dobro uinio kad je odluio da napusti granicu. Toliko
toga moglo je krenuti naopako. Straari, na primjer, moda se nee sjetiti da telefoniraju kao
to su obeali. Odluio je da prihvati pomo koju mu je nudio ameriki konzulat i da zatrai
od njega da mu isposluje doputenje za boravak u graninoj postaji. Nazvao je broj koji je
zapisao sa starinskog hotelskog telefona i dobio ga, ali je veza bila loa tako da su obje strane
s tekom mukom razumjele jedna drugu. Konano je ovjek na drugom kraju rekao da e ga
nazvati i spustio slualicu.
Boulware je stajao kraj vatre i derao se. Nakon nekog vremena izgubio je strpljenje i
odluio da se vrati na granicu i bez doputenja.
Dok su se vozili, legla im je guma.
Svi su stajali kraj ceste dok su braa mijenjala kota. Ilsman je pokazivao znake
nervoze. Charlie je objasnio:
- Kae da je ovo vrlo opasan kraj, da su stanovnici uglavnom ubojice i banditi.
Boulware je to primio sa skepsom. Ilsman je pristao na sve ovo za neto honorar od
osam tisua dolara i Boul- wareu se inilo da se debeli sprema da podigne cijenu.
- Pitajte ga koliko je ljudi ubijeno na ovoj cesti prolog mjeseca - rekao je Charlieju.
Promatrao je Ilsmanovo lice dok je odgovarao. Charlie je preveo:
- Trideset devet.
ini se da je Ilsman govorio ozbiljno. Do vraga, ovaj ovjek govori istinu, pomislio je
Boulware. Pogledao je naokolo. Planine, snijeg... Stresao se od jeze.

3.
U Rezaijehu, Raid je uzeo jedan Range Rover i odvezao se iz hotela natrag u kolu
pretvorenu u revolucionarni tab. Pitao se je li zamjenik voe nazvao Teheran. Coburnu nije
uspjelo dobiti vezu prethodne noi; hoe li revolucionarno vodstvo naii na isti problem?
Raid je vjerovao da hoe. I sad, ako zamjeniku nije uspjelo uspostaviti vezu, to e uiniti?
Imao je samo dvije mogunosti: zadrati Amerikance ili ih pustiti bez provjeravanja. Moda
e pomisliti kako je naivno pustiti strance bez provjeravanja, a moa nee htjeti da Raid
primijeti kako su stvari ovdje loe organizirane. Raid je odluio da nastupi kao da vjeruje
kako je razgovor obavljen i njegova pria potvrena.
Otiao je u dvorite. Zamjenik je bio tu, naslonjen na Mercedes. Raid je poeo da mu
pria o problemu prebacivanja est tisua Amerikanaca kroz grad na putu do granice.
Koliko ljudi moe prenoiti u Rezaijehu? Kakve su mogunosti na graninom prijelazu Sero
za obavljanje pasokih i carinskih pregleda? Naglasio je da je ajatolah Homeini izdao
nareenje da se s Amerikancima dobro postupa dok budu naputali Iran, jer nova vlada ne
eli da se svaa sa Sjedinjenim Dravama. Spomenuo je i pitanje dokumenata. Moda bi
komitet u Rezaijehu mogao izdati Amerikancima propusnice s odobrenjem da preu
granicu kod Seroa? Njemu, Raidu, bit e danas sigurno potrebna takva propusnica da bi
odveo ovih est Amerikanaca do granice. Predloio je da zamjenik i on odu u zgradu i sroe
takvu propusnicu.

223

Zamjenik se suglasiti.
Otili su u biblioteku.
Raid je pronaao pero i papir i pruio ih zamjeniku.
- to da napiemo? - upitao je Raid. - Moda bismo mogli rei da osoba koja nosi ovo
pismo ima odobrenje da dovede est Amerikanaca do granice kod Seroa. Ne, bolje da
napiemo kod Barzagana ili Seroa, za sluaj da je granini prijelaz Sero zatvoren.
Zamjenik je pisao.
- Moda bismo trebali rei, ovaj... Oekuje se da e im svi straari pruiti pomo i
suraivati s njima jer su svi provjereni i identificirani, i po potrebi osigurati im pratnju."
Zamjenik je i to napisao.
Zatim se potpisao ispod teksta.
- Moda bi trebalo napisati Za Islamski revolucionarni komitet, komandant..." - rekao
je Raid.
Zamjenik ga je posluao.
Raid je pogledao dokument. Izgledao je nekako nepotpuno, improvizirano. Bilo je
potrebno neto da dobije slubeni izgled. Naao je gumeni peat i jastui s bojom i otisnuo
peat na pismo. Tek onda je proitao to pie na peatu: Biblioteka vjerske kole u
Rezaijehu. Osnovana 1344."
Raid je gurnuo dokument u dep.
- tampat emo vjerojatno est tisua ovakvih propusnica, trebat e ih samo potpisati rekao je.
Zamjenik je kimnuo glavom.
- Moemo o svim pojedinostima porazgovarati sutra - nastavio je Raid. - A sad bih
elio otii u Sero, da raspravim neke stvari sa slubenicima na granici.
- Dobro.
Raid se udaljio.
Nita nije nemogue.
Sjeo je u Range Rover. Dobra je ideja otii do granice, zakljuio je. Otkrit e kakvi
problemi mogu iskrsnuti prije nego to tamo doe s Amerikancima.
U predgrau Rezaijeha naiao je na barikadu koju su uvali djeaci naoruani
pukama. Raidu nisu pravili nikakve neprilike, ali se pitao kako e reagirati kad ugledaju
est Amerikanaca. Djeca su oigledjio bila nestrpljiva da to prije upotrijebe svoje puke.
Nakon toga cesta je bila ista. Bila je neasfaltirana, ali dovoljno glatka, pa je mogao
voziti dosta brzo. Pokupio je jednog autostopera i zapitao ga moe li se prei granicu na
konju. Nema problema, rekao je auto- stoper. To se moe uraditi, a sluajno upravo njegov
brat ima konje...
Raid je obavio putovanje od ezdeset kilometara za neto vie od jednog sata.
Parkirao je Range Rover pred graninom postajom. Straari su ga sumnjiavo promatrali.
Pokazao im je propusnicu koju je napisao zamjenik voe revolucionara u Rezaijehu. Straari
su nazvali Rezaijeh i, kako su rekli, razgovarali sa zamjenikom, koji je garantirao za Raida.
Stajao je i gledao preko granice u Tursku. Bio je to ugodan prizor. Proli su kroz mnoge
teke situacije samo da bi proli ovuda. Za Paula i Billa to e znaiti slobodu, dom i obitelj.
Za ostale ljude iz EDS-a bit e to kraj duge more. A za Raida e znaiti neto drugo:
Ameriku.
Shvaao je psihologiju funkcionera EDS-a. Imali su razvijen osjeaj obaveze. Ako im
pomogne, spremni su da pokau svoju zahvalnost tako da rauni budu izravnani. Znao je
da treba samo zatraiti i oni e ga povesti sa sobom u zemlju njegovih snova.
Granina postaja bila je pod kontrolom stanovnika sela Sero, udaljenog manje od
jednog kilometra hoda planinskom stazom. Raid je odluio da ode i razgovara sa
starjeinom sela, uspostavi prijateljske odnose i pripremi teren za ponovni dolazak.

224

Upravo se spremao da ode kad su se na turskoj strani pojavila dva automobila. Iz

prvog automobila iziao je visok Crnac u konom kaputu i priao lancu zategnutom na
mjestu gdje je prestajala niija zemlja.
Raidovo srce je poskoilo. Poznavao je tog ovjeka! Poeo je da mu mae i vie:
- Ralph! Ralph Boulware! Hej, Ralph!

4.
U etvrtak ujutro Glenn Jackson, lovac, baptist i strunjak za rakete, naao se na nebu
iznad Teherana u Carter avionu.
Jackson je ostao u Kuwaitu nakon to je podnio izvjetaj o mogunostima da se Paul i
Bill tim putem izvuku iz Irana. U nedjelju, na dan kad su Paul i Bill izili iz zatvora, Simons
mu je preko Merva Stauffera poslao instrukcije da ode u Amman u Jordanu i pokua
unajmiti avion kojim e odletjeti u Iran.
Jackson je doputovao u Amman u ponedjeljak i smjesta se bacio na posao. Znao je da je
Perot otputovao u Teheran iz Ammana u Carter avionu Arab Wingsa. Znao je i to da se
predsjednik Arab Wingsa, Akel Biltaji, pokazao spremnim da pomogne i omogui Perotu da
putuje kao kurir s vrpcama za NBC. Jackson se obratio Biltajiju i ponovo zatraio njegovu
pomo.
Rekao je Biltajiju da EDS ima dvojicu ljudi u Iranu koje treba izvui iz zemlje. Izmislio
je dva imena. Iako je teheranski aerodrom zatvoren, Jackson je htio da krene i pokua
sletjeti. Biltaji je bio spreman da mu to omogui.
Meutim, Stauffer je u srijedu, po Simonsovim instrukcijama, izmijenio ranija
nareenja. Zadatak mu je bio da provjeri to je s istom ekipom"; koliko je Dallasu bilo
poznato, Prljava ekipa" vie nije bila u Teheranu.
Jackson je u etvrtak uzletio iz Ammana i uputio se prema istoku.
Kad su se pribliili kotlu meu planinama u kome se nalazio Teheran, sa aerodroma u
gradu su poletjela dva aviona.
Kad su se avioni pribliili Jackson je vidio da su to mlazni lovci iranskog ratnog
zrakoplovstva.
Pitao se to e se dalje dogaati.
Radio u pilotskoj kabini se javio glasnim kranjem. Dok su lovci kruili, pilot je neto
govorio; Jackson nije razumio razgovor, ali je bio sretan to Iranci ne pucaju nego
razgovaraju.
Diskusija je trajala jo neko vrijeme. inilo se da se pilot svaa s Irancima. Na kraju se
okrenuo Jacksonu i rekao:
- Morat emo se vratiti. Ne doputaju nam da sletimo.
- to e uraditi ako pokuamo sletjeti?
- Oborit e nas.
- Okej - rekao je Jackson. - Pokuat emo ponovo poslije podne.
U etvrtak ujutro u Istanbulu u Perotov apartman u Sheratonu" dostavljen je list
tiskan na engleskom jeziku.
Uzeo ga je i bez daha proitao izvjetaj o upadu revolucionara u ameriku ambasadu u
Teheranu, objavljen na naslovnoj strani. Nitko od pripadnika iste ekipe nije spomenut,
kako se ubrzo s olakanjem uvjerio. Povrijeen je samo jedan marinski narednik, Kenneth
Krause. Meutim, Krauseu nije pruena potrebna lijenika pomo, pisalo je u izvjetaju.
Perot je nazvao Johna Carlena, prvog pilota Boeinga 707, i zamolio ga da doe u njegov

225

apartman. Pokazao je Carlenu novine i rekao:

- Jeste li raspoloeni da veeras odletite u Teheran i pokupite ranjenog marinca?
Carlen, Kalifornijac uspravnog dranja, sijede kose i preplanulog lica, odgovorio je
hladnokrvno:
- Moemo pokuati.
Perot se iznenadio to Carlen nije ni trenutka oklijevao. Morat e letjeti preko planina,
nou, bez pomoi kontrole letenja i spustiti se na zatvoreni aerodrom.
- Ne elite najprije razgovarati s ostalim lanovima posade? - upitao je Perot.
- Ne, oni e sigurno pristati. Ali, vlasnici aviona e poiziti.
- Nemojte im rei. Na moju odgovornost.
- Moram samo tono znati gdje e se ranjeni marinac nalaziti - nastavio je Carlen. Ambasada ga mora prebaciti na aerodrom. Poznajem mnoge ljude na tom aerodromu...
mislim da ih mogu nagovoriti da mi dopuste slijetanje, da malo elastinije primjenjuju
pravila... A mogu ih nagovoriti i da me puste da odem, ili jednostavno sam uzletjeti.
A ista ekipa e nositi narednika na nosilima, pomislio je Perot.
Nazvao je Dallas i dobio vezu sa Sally Walther, svojom sekretaricom. Zatraio je da ga
spoji s generalom Wilsonom, komandantom Marinskog korpusa. On i Wilson Bill su
prijatelji.
Javio se Wilson.
- Nalazim se poslom u Turskoj - rekao mu je Perot. - Upravo sam proitao to se
dogodilo naredniku Krauseu. Imam avion. Ako ambasada prebaci Krausea na aerodrom,
odletjet emo veeras u Teheran, pokupiti ga i pobrinuti se da dobije lijeniku pomo.
- U redu - rekao je Wilson. - Ako umire, onda bih htio da ga pokupite. Ako ne, ne bih
htio stavljati na kocku ivote vae posade. Javit u vam se.
Perot je ponovo nazvao Sally. Bilo je i drugih loih vijesti. Jedan od ataea za tampu u
Iranskom odjelu State Departmenta je razgovarao s Robertom Dudneyjem, washingtonskim
dopisnikom Dallas Times Heralda i otkrio mu da Paul i Bill nastoje pobjei iz zemlje
kopnenim putem.
Perot je ponovo opsovao State Department. Ako Dudney objavi tu priu i vijest stigne
do Teherana, Dadgar e sigurno pojaati kontrolu na granicama.
Sedmi kat u Dallasu je za sve to okrivljavao Perota. Povjerio je tajnu konzulu koji ga je
posjetio prethodne veeri, i stvar je vjerojatno procurila tim putem. Sad su svim silama
nastojali da sprijee objavljivanje prie, ali urednik lista nije htio nita obeati.
Javio se general Wilson. Narednik Krause nije bio na samrti. Perotova pomo nije bila
potrebna.
Perot je odmah zaboravio na Krausea i posvetio se vlastitim problemima.
Nazvao ga je konzul. Uinio je sve to je bilo u njegovoj moi, ali nije mogao pomoi
Perotu da kupi ili iznajmi laki avion. Unutar Turske je mogue samo iznajmiti avion s kojim
se moe letjeti od jednog aerodroma do drugog, i to je sve.
Perot nije rekao konzulu nita o tome da je pria procurila u tampu.
Nazvao je Dicka Douglasa i Juliana Scratcha" Kana- ucha, dvojicu pilota koje je doveo
specijalno radi lakog aviona i helikoptera i rekao im kako nije mogao nabaviti odgovarajue
letjelice.
- Ne brinite - rekao je Douglas. - Mi emo nai avion.
- Kako?
- Bolje da ne pitate.
- Ne, elim znati kako.
- Ja sam ve letio po istonoj Turskoj. Znam gdje se avioni nalaze. Ako vam je potreban
avion, ukrast emo ga.
- Jeste li dobro razmislili to predlaete?

226

Razmiljajte vi - rekao je Douglas. - Ako vas obore iznad Irana,, kakva je razlika
jesmo li ukrali avion ili nismo? A ako nas ne obore, moemo vratiti avion tamo odakle smo
ga uzeli. Pa ak ako na njima i bude koja rupa, nestat emo prije nego to itko bilo to
primijeti. O emu tu treba jo razmiljati?
- Sve mi je jasno - rekao je Perot. - Idemo.
Poslao je Johna Carlena i Rona Davisa da prijave let za Van, aerodrom najblii granici.
Davis je nazvao sa aerodroma i javio da 707 ne moe sletjeti u Vanu. To je avion ija
kontrola govori samo turski, pa se nijednom, stranom avionu ne doputa slijetanje osim
amerikim vojnim avionima u kojima se nalaze prevodioci.
Perot je nazvao Mr Fisha i zamolio ga da organizira let za Van. Mr Fish je nazvao
nekoliko minuta kasnije da mu javi kako je sve sreeno. On e poi s ekipom kao prevodilac.
Perot se iznenadio; Mr Fish je dosad tvrdoglavo odbijao da putuje u istonu Tursku. Moda
ga je zarazio avanturistiki duh Amerikanaca.
Sam Perot morao je ostati u Istanbulu. Bio je osovina kotaa. Morao je ostati u
telefonskoj vezi s vanjskim svijetom, primati izvjetaje od Boulwarea, iz Dallasa, od iste
ekipe i Prljave ekipe". Da je 707 mogao sletjeti u Vanu, Perot bi mogao poi, jer mu je
specijalna radio- -stanica u avionu omoguavala da vodi telefonske razgovore s cijelim
svijetom. Bez tog radija ostao bi u istonoj Turskoj potpuno izoliran; veza izmeu bjegunaca
u Iranu i ljudi koji im dolaze u susret bila bi prekinuta.
Zato je poslao Pata Sculleyja, Jima Schvvebacha, Rona Davisa, Mr Fisha i pilote Dicka
Douglasa i Juliana Kanaucha u Van. Za vou ekipe imenovao je Pata Sculleyja.
Kad su otili, ponovo se naao u mrtvoj vodi. Opet je skupina njegovih ljudi otila da
obavi opasan zadatak na opasnom mjestu. A njemu je ostalo samo da sjedi i eka vijesti.
Proveo je mnogo vremena razmiljajui o Johnu Car- lenu i posadi Boeinga 707.
Poznavao ih je tek nekoliko dana; Bill su to obini Amerikanci. A Carlen je ipak bio spreman
da stavi ivot na kocku i leti u Teheran po ranjenog marinca. Kao to bi rekao Simons: To
Amerikanci treba da ine jedan za drugog. Perot se zbog toga, usprkos svemu, dobro
osjeao.
Zazvonio je telefon.
- Ross Perot - rekao je.
- Ovdje Ralph Boulware.
- Zdravo, Ralph, gdje se nalazi?
- Na granici.
- Odlino!
- Upravo sam razgovarao s Raidom.
Perotu je poskoilo srce.
- Sjajno! to je rekao?
- Na sigurnom su.
- Hvala Bogu!
- Nalaze se u hotelu ezdeset-sedamdeset kilometara od granice. Raid se dovezao do
granice da izvidi kakva je situacija. Sad je ve otiao nazad. Kae da e granicu vjerojatno
prei sutra, ali to on samo pretpostavlja, jer Simons moe odluiti drukije. Ako su ve tako
blizu, ne vidim zato bi Simons ekao do sutra.
- Tako je. A sad, Pat Sculley, Mr Fish i ostali momci su upravo na putu k tebi. Lete za
Van, a tamo e unajmiti autobus. Gdje te mogu nai?
- Ja sam u selu zvanom Juksekova, naselju koje je najblie granici, u hotelu. To je jedini
hotel u tom kraju.
- Javit u to Scullevju.
- Okej.
Perot je spustio slualicu. Oh, ljudi moji, pomislio je. Stvari su konano krenule kako
-

227

treba!
Pat Sculley je dobio nareenja od Rossa Perota da ode na granicu, pobrine se da
Prljava ekipa pree sigurno na drugu stranu i da je dovede u Istanbul. Ako Prljava
ekipa" ne stigne na granicu, treba da pree u Iran i pronae je, avionom koji e ukrasti Dick
Douglas ili, ako od toga ne bude nita, kopnenim putem.
Sculley i njegova Turska spasilaka grupa" krenuli su redovnom linijom iz Istanbula
za Ankaru, gdje ih je ekao Carter mlanjak. (Carter e ih prebaciti u Van i dovesti natrag;
nije smio letjeti po njihovoj elji. Jedini nain da natjeraju pilota da ih vozi u Iran bio je oteti
avion.)
Dolazak mlaznog aviona bio je, inilo se, veliki dogaaj u Vanu. Kad su izili iz aviona
doekao ih je odred policajaca oigledno spremnih da im zagoraju ivot. Ali, Mr Fish je
zagrlio efa policije i vratio se s osmijehom od uha do uha.
- A sad, sluajte - rekao je Mr Fish. - Odsjest emo u najboljem hotelu u gradu, ali htio
bih da znate da to nije Sheraton" pa se, molim vas, nemojte aliti.
Odvezli su se u dva taksija.
Hotel je imao visoko predvorje i sobe na tri kata do kojih se dolazilo preko galerija,
tako da su se iz predvorja mogla vidjeti vrata svake sobe. Kad su Amerikanci uli, predvorje
je bilo puno Turaka koji su pili pivo i gledali nogometnu utakmicu na crno-bijelom
televizoru, kliui i navijajui. Kad su primijetili strance, gosti su se smirili, dok u prostoriji
nije konano zavladala mrtva tiina.
Uzeli su sobe. U svakoj sobi bila su po dva leaja, a u jednom uglu, okruena zavjesom
kao tu, nalazila se rupa u podu koja je sluila kao zahod. Podovi su Bill od dasaka, a na
obijeljenim zidovima nije bilo prozora. Sobe su bile pune ohara. Na svakom katu bila je
jedna kupaonica.
Sculley i Mr Fish su otili da pronau autobus koji e ih odvesti do granice. Pred
hotelom su sjeli u Mercedes koji ih je odvezao do trgovine koja je bila nalik na prodavaonicu
elektrinih aparata s nekoliko starih televizora u izlogu. Lokal je bio zatvoren, bilo je ve
veer, ali Mr Fish je poeo udarati akom u metalne rolete dok se nije pojavio neki ovjek.
Otili su u stranji dio prodavaonice i sjeli za stol iznad koga je visila gola sijalica.
Sculley nije razumio ni jednu rije razgovora, ali se na kraju pokazalo da je Mr Fish unajmio
autobus s vozaem. Autobusom su se vratili u hotel.
Ostatak ekipe okupio se u Sculleyjevoj sobi. Nitko nije htio ni sjesti, a kamoli lei na
krevete. Svi su htjeli odmah krenuti na granicu, ali Mr Fish je oklijevao.
- Sad je dva ujutro - rekao je. - A policija motri na hotel.
- Smeta li to neto? - upitao je Sculley.
- Znai vie zapitkivanja, vie neprilika.
- Svejedno, da pokuamo.
Svi su sili u prizemlje. Pojavio se direktor, zabrinutog izgleda, i poeo postavljati
pitanja Mr Fishu. A onda su, kako se moglo oekivati, u zgradu ula dva policajca i ukljuili
se u raspravu.
Mr Fish se okrenuo Sculleyju i rekao:
- Ne ele nas pustiti da idemo.
- Zato?
- Izgledamo veoma sumnjivi, zar vam to nije jasno?
- ujte, je li protuzakonito da krenemo?
- Nije, ali...
- Onda idemo. Jednostavno im recite da idemo.
Dolo je do nove rasprave na turskom, ali su policajci i
direktor hotela na kraju popustili i ekipa se ukrcala u autobus.

228

Izili su iz grada. Dok su se vozili kroz snijegom prekrivena brda, temperatura je naglo
padala. Svi su u naprt- njaama imali tople kapute i pokrivae, i dobro su im doli.
Mr Fish je sjeo pored Sculleyja i rekao:
- Sad postaje ozbiljno. Ja se mogu sporazumjeti s policijom jer imam veze s njom, ali
me zabrinjavaju banditi i vojnici, tu moje veze prestaju.
- I to namjeravate uiniti?
- Vjerujem da e mi uspjeti da izbjegnem najgore, pod uvjetom da nitko od vas nije
naoruan.
Sculley je razmiljao o njegovim rijeima. Naoruan je bio samo Davis, a Simons je
uvijek govorio da oruje moe lake uvui ovjeka u neprilike nego ga izvui iz njih. Zato
pitolji Walther PPK nisu nikad ni krenuli iz Dallasa.
- Okej - rekao je Sculley.
Ron Davis je bacio svoj pitolj kalibra 0,38 ina kroz prozor u snijeg.
Neto kasnije farovi autobusa osvijetlili su vojnika u uniformi koji je stajao na sredini
ceste i mahao. Voza autobusa je vozio ravno na ovjeka kao da ga namjerava pregaziti, ali
Mr Fish mu je doviknuo neto i autobus je stao.
Pogledavi kroz prozor Sculley je ugledao na padini etu vojnika naoruanih
dalekometnim pukama i pomislio: Da nismo stali, pokosili bi nas.
Jedan narednik i jedan kaplar uli su u autobus. Pregledali su svima pasoe. Mr Fish ih
je ponudio cigaretama. Stajali su, puili i razgovarali s njim, a onda odmahnuli rukama i
izili iz autobusa.
Nekoliko kilometara dalje autobus je ponovo zaustavljen, i proli su kroz istu
proceduru kao prvi put.
Trei put, ljudi koji su uli u autobus nisu Bill u uniformama. Mr Fish nije mogao
sakriti nervozu.
- Drite se prirodno - apnuo je Amerikancima. - itajte neto, samo ne gledajte u njih.
- Razgovarao je s tim ljudima oko pola sata i kad je autobusu konano doputeno da nastavi
vonju dvojica su ostala u njemu. - Zatita - rekao je zagonetno Mr Fish i slegnuo ramenima.
Sculley je nominalno bio voa ekipe, ali nije mogao uiniti nita osim da slua upute
to mu ih je davao Mr Fish. Nije poznavao zemlju, nije govorio turski i vei dio vremena nije
imao predstavu kamo idu. Bilo je teko u takvim okolnostima drati situaciju u rukama.
Najbolje to moe uiniti, zakljuio je, jeste upuivati Mr Fisha u eljenom pravcu i
poduprijeti ga kad pone gubiti ivce.
U etiri ujutro stigli su u Juksekovu, naselje najblie graninom prelazu. Tu je, prema
rijeima roaka Mr Fisha u Vanu, trebalo da nau Ralpha Boulwarea.
Sculley i Mr Fish su uli u hotel. U zgradi je bilo mrano kao u rogu i zaudarala je kao
svlaionica na nogometnom igralitu. Vikali su neko vrijeme, i konano se pojavio djeak sa
svijeom. Mr Fish je kratko razgovarao s njim na turskom, a onda rekao:
- Boulware nije ovdje. Otiao je prije nekoliko sati. Na znaju kamo je otiao.

Trinaesto poglavlje
229

1.
U hotelu u Rezaijehu Jay Coburn je ponovo podlegao onom munom osjeaju
bespomonosti, osjeaju koji ga je bio obuzeo u Mahabadu, a zatim u dvoritu kole. Nije
imao vlasti nad vlastitom sudbinom, njegova sudbina bila je u rukama drugih, u ovom
sluaju u Raidovim rukama.
Gdje je, do avola, taj Raid?
Coburn je upitao straare moe li se posluiti telefonom. Odveli su ga u predvorje.
Okrenuo je broj telefona Majidovog roaka, profesora u Rezaijehu, ali se nitko nije javio.
Bez mnogo nade okrenuo je Gholamov broj u Teheranu. Na svoje veliko iznenaenje
dobio je vezu.
- Imam poruku za Jima Nyfelera rekao je. - Nalazimo se na polaznom poloaju.
- Ali, gdje ste to sada? - upitao je Gholam.
- U Teheranu - slagao je Coburn.
- Moram vas vidjeti.
Coburn je morao da nastavi s varkom.
- Okej, nai emo se sutra ujutro.
- Gdje?
- U Bukuretu".
- U redu.
Coburn se vratio meu ostale. Simons ga je zajedno s Taylorom odveo u jednu praznu
sobu.
- Ako se Raid ne vrati do devet, polazimo - rekao je Simons.
Coburn se odmah osjetio bolje.
- Straarima je dosadno, njihova budnost je popustila - nastavio je Simons. - Ili emo se
provui pored njih, ili obraunati s njima na drugi nain.
- Imamo samo jedna kola - rekao je Coburn.
- I ostavit emo ih ovdje, da ih zbunimo. Ii emo do granice pjeice. Do vraga, to je
udaljenost od samo ezdeset-sedamdeset kilometara. Moemo se kretati izvan ceste, tako
emo izbjei barikade.
Coburn je kimnuo glavom. To je bilo ono to je on elio. Ponovo preuzimaju inicijativu.
- Da prikupimo novac - rekao je Simons Tayloru. - Zatrai od straara da te odvede do
kola, donesi kutiju s papirnim rupiima i bateriju, i izvadi novac iz njih.
Taylor je iziao.
- Mogli bismo najprije neto pojesti - rekao je Simons. - Bit e to duga etnja.
Taylor je otiao u jednu praznu sobu i stresao novac iz kutije i baterije na pod.
Vrata su se iznenada otvorila.
Tayloru je zastalo srce.
Podigao je pogled i vidio Gaydena kako se iroko osmjehuje.
- Uhvatio sam te! - rekao je Gayden.
Taylor se razbjesnio.
- Gaydene, huljo - rekao je. - Mogao sam dobiti srani napad.
Gayden se smijao iz sveg glasa.
Straari su ih odveli niz stepenice u blagovaonicu. Amerikanci su sjeli za veliki okrugli
stol, a straari su sjeli za drugi stol na suprotnom kraju prostorije. Poslu- eni su janjetinom
s riom i ajem. Veera je prola u sumornom raspoloenju; svi su Bill zabrinuti za Raida i
pitali se kako e dalje bez njega.

230

Televizor je bio ukljuen i Paul nije mogao odvojiti oi od ekrana. Oekivao je da e

svakog trenutka ugledati na ekranu svoje lice s natpisom TRAI SE.
Gdje je, do avola, Raid?
Nalazili su se samo sat vonje od granice, ali u klopci, pod straom i jo uvijek u
opasnosti da budu vraeni u Teheran i uhapeni.
Netko je rekao:
- Hej, gledaj tko je doao!
Uao je Raid.
Priao je njihovom stolu drei se neobino vano.
- Gospodo - rekao je - ovo je va posljednji obrok.
Svi su zurili u njega, uasnuti.
- U Iranu, mislim - dodao je urno. - Moemo ii.
Vijest je doekana klicanjem.
- Dobio sam pismo od revolucionarnog komiteta - nastavio je. - Otiao sam do granice
da provjerim kakva je situacija. Na putu ima nekoliko barikada, ali sve sam sredio. Znam
gdje moemo dobiti konje da preemo granicu preko planina, ali mislim da nam nee biti
potrebni. Na granici nema vladinih slubenika, prijelaz je u rukama stanovnika oblinjeg
sela. Razgovarao sam sa starjeinom sela i on nema nita protiv toga da preemo granicu.
Osim toga, tamo je Ralph Bouhvare. Razgovarao sam s njim.
Simons je ustao.
- Krenimo - rekao je. - to prije.
Ostavili su veeru nepojedenu. Raid je razgovarao sa straarima i pokazao im
propusnicu. Keane Taylor je platio hotelski raun. Raid je kupio nekoliko postera sa slikom
Homeinija i dao ih Billu da ih zalijepi na kola.
Za nekoliko minuta svi su bili vani.
Bill je odlino rasporedio dobivene postere. S koje god strane ovjek pogledao Range
Rovere, gledalo ga je prkosno, bradato ajatolahovo lice.
Krenuli su. Raid je vozio prva kola.
Dok su se pribliavali izlazu iz grada, Raid je iznenada zakoio, nagnuo se kroz
prozor i poeo energino mahati kolima koja su se pribliavala. Bio je to taksi.
- to to, do avola, radi, Raide? - promrmljao je Simons.
Ne odgovorivi, Raid je iskoio iz kola i pritrao taksiju.
- Isuse Kriste! - rekao je Simons.
Raid je neko vrijeme razgovarao s taksistom, a onda je taksi otiao dalje.
- Zamolio sam ga da nam pokae put iz grada sporednim ulicama - objasnio je Raid. Postoji jedna barikada koju bih elio izbjei zato to su na njoj samo djeaci naoruani
pukama, pa ne znam kako bi reagirali da nas vide. Taksist ve ima klijenta, ali e se vratiti.
Priekat emo ga.
- Ali, neemo dugo - rekao je Simons.
Taksist se vratio nakon deset minuta. Vozili su za njim kroz mrane, neasfaltirane ulice
dok nisu izBill na glavnu cestu. Taksist je skrenuo udesno. Raid je vozio za njim, naglo
skrenuvi. S lijeve strane, samo nekoliko metara od mjesta gdje su proli, nalazila se
barikada koju je elio izbjei, s djeacima koji su pucali iz puaka u zrak. Taksi i dva Range
Rovera brzo su se udaljili od ugla, prije nego to djeca primijete da se netko provukao pored
njih.
Pedesetak metara dalje Raid je stao pred benzinskom pumpom.
- Za kog vraga zaustavlja? - rekao mu je Keane Taylor.
- Moramo uzeti benzina.
- Imamo tri etvrtine rezervoara, vie nego to nam treba do granice... Idemo odavde!
- Moda u Turskoj nee biti benzina.

231

Raide, idemo - rekao je Simons.

Raid je iskoio iz kola.
Kad su rezervoari napunjeni do vrha, Raid se jo uvijek prepirao s taksistom. Nudio
mu je sto riala, neto vie od jednog dolara, to ih je izveo iz grada.
- Raide, daj mu jednostavno aku novaca, pa da idemo - rekao je Taylor.
- Trai previe - rekao je Raid.
- Gospode Boe! - jeknuo je Taylor.
Raid se konano nagodio s taksistom za dvije stotine riala i vratio se u kola, govorei:
- Da se nisam cjenkao s njim, posumnjao bi da neto nije u redu.
Odvezli su se iz grada. Cesta je vijugala izmeu planina. Bila je vrsta i glatka, pa su
brzo napredovali. Nakon nekog vremena cesta se popela na sam greben, s dubokim umom
obraslim dolinama s obje strane.
- Danas poslijepodne ovdje se nalazio kontrolni punkt - rekao je Raid. - Moda su
straari otili kuama.
Farovi su osvijetlili dvojicu ljudi koji su stajali kraj ceste i mahali im da stanu. Barikade
nije bilo. Raid nije pokazivao namjeru da koi.
- Mislim da je bolje da stanemo - rekao je Simons.
Raid je vozio kao da namjerava projuriti pored dvojice ljudi.
- Rekao sam da stane! - dreknuo je Simons.
Raid je zaustavio kola.
Bill je rekao, zurei kroz vjetrobran:
- to kaete na ovo?
Nekoliko metara ispred njih pruao se most preko duboke provalije. S obje strane
mosta iz provalije kao da su nicali naoruani domoroci. Dolazili su i dolazili, trideset,
etrdeset, pedeset ljudi... i svi su bili naoruani do zuba.
Sve skupa je izgledalo kao zasjeda. Da su pokuali projuriti bez zaustavljanja, izreetali
bi ih.
- Hvala Bogu to smo stali - otelo se Billu.
Raid je iskoio iz kola i upustio se u raspravu s domorocima. Ovi su zategnuli lanac
preko mosta i skupili se oko automobila. Ubrzo je postalo oito da se radi o najneugodnijim
ljudima koje je ekipa dosad srela. Zavirivali su u kola prijetei putnicima pukama, a
dvojica-trojica poeli su vikati na Raida.
To je da ovjek poludi, mislio je Bill, stii ovako daleko, kroz tolike opasnosti i
neprilike, i biti zaustavljen od gomile tupih seljaka. Njima je po svemu sudei stalo do ova
dva solidna Range Rovera i naeg novca, pomislio je. I tko e ikad za to saznati?
Seljaci su postajali sve neugodniji. Poeli su prijetiti Raidu i gurati ga. Jo koji trenutak
i poet e pucati, pomislio je Bill.
- Ne inite nita - rekao je Simons. - Ostanite u kolima. Neka to Raid raspravi s njima.
Bill je zakljuio da je Raidu potrebna pomo. Dodirnuo je krunicu u depu i poeo
moliti. Izgovorio je sve molitve koje je znao. Sad smo u Bojim rukama, pomislio je; bit e
potrebno udo da se iz ovoga izvuemo.
-

Coburn je u drugim kolima sjedio nepomino dok je jedan od domorodaca drao

puku uperenu u njegovu glavu.
Gayden, koji je sjedio iza njega, potaknut nekim divljim impulsom, apnuo je:
- Zato ne zakljua vrata, Jay?
Coburn je osjetio kako mu se u grlu skuplja histerini smijeh.
Raid je bio svjestan da se nalazi na samom pragu smrti.
Ti domoroci bili su razbojnici, spremni da ubiju ovjeka radi komada odjee; umorstvo

232

je za njih bilo neto sasvim obino. Revolucija za njih nije znaila nita. Oni nisu priznavali
nikakvu vladu, nisu se pokoravali nikakvim zakonima, bez obzira tko bio na vlasti. Nisu ak
ni govorili perzijski, kako se govori u Iranu, nego turski.
Gurali su ga i vikali na njega na turskom. On je vikao na njih na perzijskom. Sve skupa
nije vodilo nikamo. Samo se zagrijavaju da bi nas na kraju pobili, pomislio je.
Odjednom je uo zvuk automobila. Farovi su se pribliavali iz smjera Rezaijeha. Bio je
to jedan Land Rover. Zaustavio se i iz njega su izila tri ovjeka. Jedan od njih je imao na sebi
dugaki crni kaput. inilo se da mu se seljaci pokoravaju. Obratio se Raidu.
- Da vidim vae pasoe, molim vas.
- Naravno - rekao je Raid. Odveo je ovjeka do drugog Range Rovera. U prvim kolima
je sjedio Bill i Raid je htio da ovjeku u kaputu dosadi prelistavati pasoe prije nego to
Billov doe na red. Raid je pokucao na prozor, a Paul je spustio staklo.
- Pasoe - rekao je.
inilo se da ovjek u kaputu ima iskustva s pasoima. Svaki je paljivo pregledao i
uporeivao fotografiju s licem vlasnika. Zatim je, na odlinom engleskom jeziku, poeo
postavljati pitanja. Gdje ste roeni? Gdje ivite? Datum roenja? Simons je na sreu natjerao
Paula i Billa da naue sve podatke iz svojih lanih pasoa, pa je Paul odgovarao bez
oklijevanja na sva pitanja ovjeka u crnom kaputu.
Oklijevajui, Raid je odveo ovjeka u crnom kaputu do prvog Range Rovera. Bill i
Keane Taylor su promijenili mjesta tako da je Bill bio na suprotnoj strani, dalje od svjetla.
ovjek je pregledao pasoe paljivo kao i do tada, i na kraju uzeo Billov.
- Slika u pasou nije slika ovog ovjeka - rekao je.
- Jeste, to je njegova slika - rekao je Raid vatreno. - Samo to je bio teko bolestan.
Izgubio je na teini, a koa mu je promijenila boju... zar ne shvaate da umire? Mora se
vratiti u Ameriku to prije radi odgovarajueg lijeenja, a vi ga zadravate ... Zar elite da
umre zato to Iranci nemaju saaljenja za bolesnog ovjeka? Zar se tako uva ast zemlje? Je
li...
- Amerikanci su - rekao je ovjek. - Poite sa mnom.
Okrenuo se i uao u kuicu od cigle pored mosta.
Raid je uao za njim.
- Nemate prava da nas zadravate - rekao je. - Voa Islamskog revolucionarnog
komiteta u Rezaijehu mi je dao nalog da tpratim ove ljude do granice, i zadravati nas je
kontrarevolucionarni zloin protiv iranskog naroda. - Dostojanstveno je izvukao pismo to
ga je napisao zamjenik voe, sa peatom biblioteke kole.
ovjek je proitao pismo.
- Ipak, jedan od Amerikanaca nije slian fotografiji u pasou - rekao je.
- Objasnio sam vam, teko je bolestan! - viknuo je Raid. - Revolucionarni komitet im je
izdao odobrenje da preu granicu! A sad, sklonite nam ove bandite s puta!
- Imamo i mi svoj revolucionarni komitet - rekao je ovjek u kaputu. - Morat ete svi
poi u na tab.
Raid nije imao drugog izbora nego da pristane.
Jay Coburn je promatrao Raida kako izlazi iz kuice kraj mosta s ovjekom u dugom
crnom kaputu. inilo se da je Raid izvan sebe.
- Idemo do njihovog sela da nas jo jednom provjere - rekao je Raid. - Moramo poi
njihovim kolima.
Ovo ne sluti na dobro, pomislio je Coburn. Uvijek do tada kad su ih hapsili odobravali
su im da ostanu u svojim kolima, to je donekle umanjivali osjeaj da su zatvorenici. Izii iz
kola bilo je nekako kao izgubiti vezu s bazom.
A Raid dosad nikad nije izgledao tako uplaen.

233

Svi su uli u domorodaka vozila, kamion i jedna mala, olupana terenska kola. Vozili
su se blatnjavom stazom kroz divljinu. Range Roveri su ih slijedili, s domorocima za
upravljaima. Staza je vijugala, svuda naokolo vladao je mrkli mrak. Oh, sranje, to je ono,
pomislio je Coburn. Nitko nee vie uti za nas.
Nakon pet-est kilometara vonje stigli su u selo. U selu se nalazila jedna zgrada od
cigala, s dvoritem; ostale kue bile su od nabijene gline, sa slamnatim krovovima. Ali u
dvoritu je stajalo est-sedam dipova u odlinom stanju.
- Gospode, ovi ljudi ive od krae automobila - rekao je Coburn. Dva Range Rovera bit
e lijep prilog njihovoj kolekciji, pomislio je.
Dva vozila s Amerikancima parkirana su u dvoritu, iza njih dva Range Rovera, dok je
sa dva dipa blokiran ulaz u dvorite kako nijedna kola ne bi mogla brzo izii.
Svi su izili.
ovjek u crnom kaputu je rekao:
- Ne treba da se bojite. Potrebno je da malo porazgovaramo s vama, a onda moete ii.
- Uao je u zgradu od cigle.
- Lae! - apnuo je otro Raid.
Uvedeni su u zgradu i reeno im je da izuju cipele. Domoroci su bili fascinirani
kaubojskim izmama Keanea Taylora. Jedan od njih je podigao izme da ih bolje pogleda, a
onda ih je pustio da idu od ruke do ruke, da ih svi vide.
Amerikance su odveli u veliku, praznu prostoriju, samo s perzijskim sagom na podu i
smotanom posteljinom pored zidova. Bila je slabo osvijetljena nekom vrstom fenjera. Sjeli su
u krug, a oko njih su sjeli domoroci s pukama u rukama.
Ponovo suenje, kao u Mahabadu, pomislio je Coburn.
Paljivo je pratio to radi Simons.
Uao je najkrupniji i najruniji mula to su ga ikad vidjeli, i ispitivanje je poelo
ispoetka.
Govorio je Raid, mjeavinom perzijskog, turskog i engleskog jezika. Ponovo je
izvukao pismo s peatom biblioteke i naveo ime zamjenika voe. Netko je otiao da provjeri
stvar kod komiteta u Rezaijehu. Coburn se pitao kako e to izvesti, petrolejski fenjer je
pokazivao da selo nema elektrine struje, pa kako bi onda moglo imati telefon? Pasoi su
ponovo pregledani. Ljudi su ulazili i izlazili.
A to ako ipak imaju telefon? pomislio je Coburn. I to e biti ako je komitet u
Rezaijehu u meuvremenu primio Dadgarovu okrunicu?
Bit e nam ipak bolje ako provjere stvar, mislio je dalje. Tako e bar netko saznati da
smo ovdje. Kad bi nas sad poBill, naa tijela bi nestala bez traga u snijegu i nitko nikad ne bi
saznao da smo Bill ovdje.
Uao je jedan domorodac, vratio pismo sa igom biblioteke Raidu i rekao neto muli.
- Sve je u redu - rekao je Raid. - isti smo.
Atmosfera se odjednom promijenila.
Runi mula se pretvorio u Dobrog zelenog diva i svima stisnuo ruku.
- eli vam dobrodolicu u ovom selu - preve je Raid. Donesen je aj. - Pozvani smo
da kao gosti sela ovdje provedemo no - rekao je Raid.
- Reci mu odluno ne - usprotivio se Simons. - Nai prijatelji nas ekaju na granici.
Pojavio se djeak od oko deset godina. U nastojanju da uvrsti novo prijateljstvo, Keane
Taylor je izvukao fotografiju svog sina Michaela, jedanaestogodinjaka, i pokazao je
domainima. Svi su se zbog toga veoma uzbudili, a Raid je rekao:
- Htjeli bi da ih fotografiramo.
Gayden je rekao:
- Keane, donesi foto-aparat.
- Nemam filma - rekao je Taylor.

234

Keane, donesi taj svoj jebeni foto-aparat.

Taylor je donio foto-aparat. Imao je, zapravo, jo tri neeksponirana snimka, ali nije
imao fle, a za snimanje pri svjetlosti fenjera bio je potreban foto-aparat daleko kvalitetniji
od njegovog Instamatica. Ali, domoroci su se ve Bill postrojili, vitlajui pukama po zraku, i
Tayloru nije preostalo drugo nego da pritisne okida.
Bilo je to upravo nevjerojatno. Jo prije pet minuta inilo se da su ti ljudi spremni da
pobiju Amerikance, a sad su zbijali ale, vikali, pocikivali i odlino se zabavljali.
Ali sve se, vjerojatno, moglo opet isto tako brzo promijeniti.
Tayloru se vratio njegov smisao za humor, pa je poeo imitirati novinskog fotoreportera, govoriti domorocima da se nasmiju ili da priu blie jedan drugom da ih sve
uhvati. Tako je ,,snimio na desetine fotografija.
Donesena je druga tura aja. Coburn je jeknuo u sebi. U toku posljednjih nekoliko dana
popio je toliko aja da se osjeao sav ispran. Namjerno je prevrnuo svoju alicu, nainivi
runu smeu mrlju na prekrasnom tepihu.
- Reci im da moramo krenuti - rekao je Simons Raidu.
Nakon izmjene nekoliko reenica, Raid je rekao:
- Moramo jo jednom popiti aj.
- Ne - rekao je Simons odluno i ustao. - Idemo! - Mirno se osmjehujui, kimajui
glavom i klanjajui se domorocima, Simons je poeo izdavati otre komande glasom koji nije
bio nimalo u skladu s njegovim uljudnim dranjem.
- Diite se, svi! Obujte cipele! Pourite, treba da to prije krenemo odavde, idemo!
Svi su ustali. Svaki se stanovnik sela htio rukovati sa svakim od posjetilaca. Simons ih
je neprestano tjerao prema vratima. Nali su svoje cipele i obuli ih, neprestano se klanjajui i
rukujui. Na kraju su izili i sjeli u svoje Range Rovere. Morali su saekati da domaini
pomaknu dva dipa koji su blokirali ulaz. Konano su se odvezli, pratei dipove du
planinske staze.
Bili su ivi, slobodni i u pokretu.
Domoroci su ih ispratili do mosta, a onda se pozdravili s njima.
- Zar nas neete otpratiti do granice? - upitao je Raid.
- Ne - odgovorio je jedan od njih. - Na teritorij zavrava kod mosta, druga stana
pripada selu Sero.
ovjek u dugom crnom kaputu stegao je ruku svima u oba automobila.
- Ne zaboravite da nam poaljete fotografije - rekao je Tayloru.
- Ni sluajno - rekao je Taylor ozbiljna lica.
Lanac zategnut preko mosta je sputen. Dva Range
Rovera su prela preko mosta i produila veom brzinom uzbrdo.
- Nadam se da neemo naii na istu nevolju u narednom selu - rekao je Raid. Razgovarao sam danas poslijepodne sa starjeinom sela i sve sam sredio s njim.
Range Rover je poveao brzinu.
- Uspori malo - rekao je Simons.
- Ne, moramo pouriti.
Bill su oko kilometar-dva od granice.
- Vozi malo sporije ta prokleta kola, ne bih htio da me na samom kraju igre netko
ubije.
Proli su pored zgrade koja je bila nalik na benzinsku pumpu. Kraj nje je bila mala
koliba u kojoj je gorilo svjetlo. Taylor je iznenada viknuo:
- Stani! Stani!
- Raide!... - rekao je Simons.
Paul je u drugim kolima pritisnuo sirenu i zatreptao dugim svjetlima.
Krajikom oka Raid je vidio kako dvojica ljudi istravaju iz zgrade benzinske stanice,
-

235

u trku punei i repetirajui puke.

Pritisnuo je konicu.
Kola su sa kripom stala. Paul je bio ve stao, pred samom benzinskom pumpom.
Raid je vozei unazad vratio kola do pumpe, i odmah iskoio.
Dvojica ljudi uperila su u njega puke.
Evo ga ponovo, pomislio je.
Poeo je priati staru priu, ali ljudi nisu bili zainteresirani. Jedan od njih uao je u
svaka kola. Raid je ponovo sjeo za volan.
- Vozite - reeno mu je.
Minutu kasnije nali su se u podnoju planine uz koju je vodila cesta do granice.
Vidjeli su svjetla granine postaje na vrhu. Raidov straar je rekao:
- Skrenite desno.
- Neu - rekao je Raid. - Dobili smo doputenje da vozimo do granice...
Straar je podigao puku i otkoio osigura.
Raid je zaustavio kola.
- ujte, bio sam danas popodne u vaem selu i dobio odobrenje da proemo...
- Vozite tamo.
Bili su manje od osamsto metara od Turske i slobode. Bilo ih je sedam protiv dvojice
straara. To ga je dovodilo u iskuenje...
Niz brdo, od granice, dojurio je dip i s klizanjem stao ispred Range Rovera. Iskoio je
jedan uzbueni mlad ovjek, naoruan pitoljem, i dotrao do Raidovog prozora.
Raid je spustio prozorsko staklo i rekao:
- Imam nareenje voe Islamskog revolucionarnog komiteta...
Uzbueni mladi uperio je pitolj u Raidovu glavu.
- Vozite onom stazom! - dreknuo je.
Raid se pokorio.
Odvezli su se stazom. Bila je ua nego prethodna. Selo je bilo udaljeno manje od
kilometar i pol. Kad su stigli, Raid je iskoio iz kola govorei:
- Ostanite na svojim mjestima, ja u pregovarati!
Nekoliko ljudi izilo je iz koliba da vide to se dogaa.
Podsjeali su na bandite jo vie nego stanovnici prethodnog sela. Raid je glasno
upitao:
- Gdje je starjeina?
- Nije ovdje - odgovorio je netko.
- Onda ga dovedite. Razgovarao sam s njim danas popodne... ja sam njegov prijatelj... i
dobio od njega doputenje da preem granicu s ovim Amerikancima.
- Zato si s Amerikancima? - upitao je netko.
- Zato to imam nareenje voe Islamskog revolucionarnog komiteta da...
Iznenada, ni od kuda, iskrsnuo je starjeina sela s kojim je Raid popodne razgovarao.
Priao je Raidu i poljubio ga u oba obraza.
U drugim kolima Gayden je rekao:
- Hej, ovo ne izgleda loe!
- Hvala Bogu - rekao je Coburn. - Ne bih mogao piti jo aja sve da se radi o ivotu.
ovjek koji je poljubio Raida priao je kolima. Na sebi je imao teki afganistanski
ogrta. Nagnuo se kroz prozor automobila i rukovao sa svima.
Raid i dvojica straara vratili su se u kola.
Nekoliko minuta kasnije penjali su se uz brdo prema graninoj postaji.
Paul, koji je vozio druga kola, iznenada se ponovo sjetio Dadgara. Prije etiri sata, u
Rezaijehu, inilo se pametnim da odustanu od ideje o prelasku granice na konjima,
izbjegavajui cestu i graninu postaju. Sad vie nije bio tako siguran u to. Dadgar je mogao

236

poslati slike Paula i Billa na sve aerodrome, u sve luke i granine prijelaze. Pa iako na
granici nije bilo vladinih slubenika, fotografije bi se mogle nai negdje na nekom zidu.
Iranci su, izgleda, sa zadovoljstvom koristili svaku priliku da zadre Amerikance i ispituju
ih. A EDS je dosad cijelo vrijeme potcjenjivao Dadgara...
Granini prijelaz bio je jarko osvijetljen neonskim lampama na visokim stupovima.
Dva automobila su polako prola pored zgrada i zaustavila se na mjestu gdje je zategnuti
lanac oznaavao granicu iranskog teritorija.
Raid je iziao iz kola.
Razgovarao je sa straarima u stanici, a onda se vratio i rekao:
- Nemaju kljueve da otkljuaju lanac.
Svi su izili.
- Prei na tursku stranu i pogledaj da li je Boulware tamo - rekao je Simons Raidu.
Raid je nestao.
Simons je podigao lanac. Nije bilo mogue podii ga dovoljno visoko da Range Rover
proe ispod njega.
Netko je donio nekoliko dasaka i spustio ih na lanac da vidi da li bi automoBill mogli
prei po daskama preko lanca. Simons je zavrtio glavom; to nee ii.
- Imamo li pilu za metal u kutiji s alatom? - upitao je Coburna.
Coburn je otiao do kola.
Paul i Gayden su pripalili cigarete.
- Treba da odlui to e uraditi s onim pasoem - rekao je Gayden.
- to eli rei?
- Prema amerikom zakonu kazna za koritenje lanog pasoa je deset tisua dolara,
plus zatvor. Ja u platiti kaznu, ali u zatvor mora ii ti.
Paul se zamislio. Dosad nije bio prekrio nikakav zakon. Pokazivao je, dodue, svoj
lani paso, ali samo banditima i revolucionarima koji i tako nisu imali prava da trae od
ljudi i pregledaju pasoe. Bilo bi lijepo i dalje ostati na strani zakona.
- Tako je - rekao je Simons. - im iziemo iz ove proklete zemlje nema vie krenja
zakona. Ne bih elio da vas moram izvlaiti iz turskog zatvora.
Paul je dao paso Gaydenu. Bill je uinio isto. Gayden je dao pasoe Tayloru koji ih je
sakrio u sare svojih kaubojskih izama.
Coburn se vratio nosei pilu za metal. Simons ju je uzeo i poeo rezati lanac.
Dotrali su iranski straari i poeli vikati na njega.
Simons je odloio pilu.
Raid se vratio sa turske strane dovodei sa sobom nekoliko graniara i jednog oficira.
Razgovarao je sa Irancima, a zatim rekao Simonsu:
- Ne smijete rezati lanac. Kau da moramo priekati do jutra. Osim toga, ni Turci ne
ele da prelazimo noas.
- Ti bi se mogao razboljeti - apnuo je Simons Paulu.
- to eli rei?
- Ako ti kaem, razboli se, vai?
Paul je shvatio na to Simons misli. Turski graniari bi htjeli spavati, a ne da provode
no sa skupinom Amerikanaca, ali ako nekome od Amerikanaca bude hitno potrebna
lijenika pomo nee ga moi odbiti.
Turci su se vratili na svoju stranu.
- to da sad radimo? - upitao je Coburn.
- ekat emo - rekao je imons.
Svi iranski straari osim dvojice vratili su se u zgradu; bilo je veoma hladno.
- Pretvarajte se kao da smo spremni ekati cijele noi - rekao je Simons.
I preostala dvojica straara su se udaljili.

237

Gaydene, Taylore - rekao je Simons - uite i ponudite straarima novac da nam

uvaju nae automobile.
- Da ih uvaju! - rekao je Taylor s nevjericom. - Oni e ih jednostavno ukrasti.
- Tako je - rekao je Simons. - Moi e ih ukrasti, ali tek kad nas puste da odemo.
Taylor i Gayden su otili u straaru.
- Sad je trenutak - rekao je Simons. - Coburn, povedi Paula i Billa i preite pjeice na
drugu stranu.
- Idemo, momci - rekao je Coburn.
Paul i Bill su prekoraili lanac i krenuli preko niije zemlje. Coburn je iao nekoliko
koraka iza njih.
- Samo idite i ne obazirite se na bilo to - rekao je Coburn. - Ako ujete viku ili hice
potrite, ali ni u kom sluaju nemojte stati niti se vraati.
Simons ih je stigao.
- Idite bre - rekao je. - Ne bih htio da vas ovdje, usred niije zemlje, netko ustrijeli.
uli su neto kao prepirku na iranskoj strani.
- Ne osvrite se, samo idite - rekao je Coburn.
Iza njih, na iranskoj strani, Taylor je pruao aku novanica dvojici straara koji su
gledali as u etvoricu ljudi to su odlazili preko granice as u dva Range Rovera, vrijedna
bar dvadeset tisua dolara po komadu...
- Ne znamo kad emo se vratiti po ova kola - rekao je Raid. - Moe proi dosta
vremena...
- Trebalo je da svi ostanete ovdje do jutra... - rekao je jedan straar.
- Ovo su prilino skupi automoBill i treba dobro paziti na njih...
Straari su pogledali u automobile, zatim u ljude koji su odlazili u Tursku, a onda
ponovo u automobile. Oklijevali su predugo.
Paul i Bill su stigli na tursku stranu i uli u straarsku baraku.
Bill je pogledao na svoj runi sat. Bilo je dvadeset tri, etrdeset pet, utorak, 15. veljae,
dan poslije sv. Valentina. Petnaestog veljae 1960. godine navukao je zaruniki prsten na
prst Emily. Istog dana, est godina kasnije, rodila se Jackie, danas je bio njen trinaesti
roendan. Evo ti poklona, Jackie, pomislio je, jo ima oca.
Coburn je uao za njima u baraku.
Paul je prebacio ruku preko Coburnovih ramena i rekao:
- Jay, upravo si se sretno vratio u bazu.
Na iranskoj strani straari su postali svjesni da je polovina Amerikanaca ve u Turskoj,
pa su odluili da ne prave daljnje probleme i prime novac i kola.
Raid, Gayden i Taylor su otili do lanca.
Gayden je zastao ispred lanca.
- Idite - rekao je. - elim da budem posljednji koji naputa ovu zemlju.
Tako je i bilo.
-

2.
U hotelu u Juksekovi Ralph Boulware, debeli tajni agent Ilsman, prevodilac Charlie
Brown i dva sina roaka Mr Fisha sjedili su oko trbuaste pei koja se dimila. ekali su na
telefonski poziv s granice. Poslueni s veerom, nekim mesom, vjerojatno janjetinom,
umotanim u novine.
Ilsman je rekao kako je netko fotografirao Boulwarea i Raida na granici. Dodao je, a
Charlie Brown je preveo:

238

Ako budete imali problema zbog tih fotografija, ja to mogu rijeiti.

Boulware se pitao to eli rei.
- Vjeruje da ste vi poten ovjek i da se borite za plemenitu stvar - rekao je Charlie
Brown.
Ovo je prilino jeziva ponuda, pomislio je Boulware; kao kad ti mafija kae da si
njegov prijatelj.
Do ponoi nije bilo glasa ni od Prljave ekipe" ni od Pata Sculleyja i Mr Fisha koji su
navodno Bill na putu ovamo autobusom. Bouhvare je odluio da legne. Prije spavanja uvijek
je pio vodu. Na stolu je stajao bokal s vodom. Do vraga, pomislio je, jo nisam umro. Otpio je
gutljaj i nehotice progutao neto vrsto. Oh, gospode, pomislio je, to je to bilo? Prisilio je
sebe da ne misli na to.
Upravo se spremao da legne kad ga je djeak pozvao na telefon.
Bio je to Raid.
- Zdravo, Ralph!
- Da?
- Mi smo na granici.
- Dolazim odmah.
Pozvao je ostale i platio hotelski raun. Sa sinovima roaka Mr Fisha za upravljaima
krenuli su cestom na kojoj su, kako je to Ilsman neprestano ponavljao, banditi prolog
mjeseca uBill trideset devet ljudi. Uzgred im je ponovo legla guma. Sinovi su moral
promijeniti kota po mraku jer su se baterije u svjetiljkama ispraznile. Boulware nije znao da
li treba da se boji dok stoji na cesti i eka. Ilsman je moda i lagao, da izbije korist za sebe. S
druge strane, njegovi dokumenti dosad su ih titili. Ako je turska tajna sluba slina turskim
hotelima, do vraga, onda bi Ilsman mogao biti turski James Bond.
Kota je promijenjen i krenuli su dalje.
Vozili su se kroz no. Sve e biti u redu, mislio je Boulware. Paul i Bill su na granici,
Sculley i Mr Fish stiu autobusom, Perot je u Istanbulu s avionom. Uspjet emo.
Stigli su na granicu. Straarske barake bile su osvijetljene. Iskoio je iz kola i otrao u
baraku.
Doekalo ga je gromko klicanje.
Tu su bili svi, Paul i Bill, Coburn, Simons, Taylor, Gayden i Raid.
Boulware se srdano rukovao s Paulom i Billom.
Svi su poeli skupljati kapute i prtljag.
- Hej, hej, ekajte malo - rekao je Boulware. - Mr Fish stie s autobusom. - Izvukao je iz
depa bocu Chivas Regala koju je uvao za ovaj trenutak. - A do tada moemo popiti neto!
Svi su sveano otpili po gutljaj osim Raida, koji nije pio alkohol. Simons je odvukao
Boulwarea u jedan ugao.
- A sad, da ujem to se dogaa!
- Poslije podne sam razgovarao s Rossom - rekao mu je Boulware. - Mr Fish je na putu
ovamo, a s njim su Sculley, Schwebach i Davis. Dolaze autobusom. Sad, mogli bismo odmah
krenuti, nas dvanaest mogli bismo se nekako ugurati u dva automobila, ali mislim da je
bolje saekati autobus. Kao prvo, bit emo zajedno, nitko se vie nee moi izgubiti. Drugo,
ova cesta do granice je neto kao Krvavi put, znate. Banditi i te stvari. Ne znam jesu li te
prie pretjerane, ali svi mi neprestano to govore, pa sam poeo vjerovati u njih. Ako je cesta
zaista opasna, zajedno emo biti sigurniji. I konano, kao tree, ako odemo u Juksekovu da
tamo ekamo Mr Fisha ne moemo uraditi nita osim odsjesti u najgorem hotelu na svijetu i
samo privui sumnjiavost i znatielju nove skupine slubenika.
- Okej - rekao je Simons neodluno. - ekat emo jo neko vrijeme.
Izgleda umoran, pomislio je Boulware; kao starac kome je potreban odmor. Coburn je
izgledao isto tako: izmuen, iscrpljen, gotovo slomljen. Boulware se pitao kroz to su sve
-

239

proli da bi stigli ovamo.

Sam Boulware se osjeao izvanredno, iako je u posljednjih etrdeset osam sati malo
spavao. Razmiljao je o svojim beskrajnim diskusijama s Mr Fishom o tome kako putovati
do granice, o munoj situaciji u Adani kad se autobus nije pojavio, o vonji taksijem kroz
meavu u planinama... A ipak je tu, usprkos svemu.
U maloj straarnici bilo je veoma hladno, a pe na drva samo je ispunjavala prostoriju
dimom. Svi su Bill umorni, a od viskija i pospani. Jedan po jedna preputali su se snu na
drvenim klupama i na podu.
Simons nije spavao. Raid ga je promatrao kako koraa gore-dolje kao tigar u kavezu,
puei svoje cigare s plastinim vrhom jednu za drugom. Kad je svanulo poeo je gledati
kroz prozor, preko niije zemlje, prema Iranu.
- Vidim tamo bar stotinu ljudi naoruanih pukama - rekao je Raidu i Bouhvareu. to mislite, to bi uradili kad bi sluajno saznali tko im je prole noi umakao preko granice?
I Boulware se poeo pitati je li bio u pravu kad je predloio da ekaju Mr Fisha.
Raid je pogledao kroz prozor i kad je vidio Range Rovere na drugoj strani sjetio se
neega.
- Kanister za gorivo... - rekao je. - Zaboravio sam kanister s novcem. Novac nam moe
zatrebati.
Simons ga je samo pogledao.
Raid je ne razmiljajui iziao iz straare i poao preko granice.
inilo mu se da je to strano dug put.
Razmiljao je o psihologiji straara na iranskoj strani. Oni su nas ve otpisali, zakljuio
je. Ako imalo sumnjaju u to jesu li pravilno postupili prole noi, onda su proteklih nekoliko
sati smiljali isprike, opravdavali svoj postupak. Dosad su sigurno ve uvjerili sami sebe
kako su postupili ispravno. Trebat e im dosta vremena da promijene miljenje.
Stigao je na drugu stranu-i prekoraio lanac.
Otiao je do prvog Range Rovera i otvorio stranja vrata.
Dva straara su dotrala iz straare.
Raid je izvukao kanister iz kola i zatvorio stranja vrata.
- Zaboravili smo ulje - rekao je odlazei prema lancu.
- Zato vam je potrebno ulje? - upitao je jedan od straara sumnjiavo. - Nemate vie
kola.
- Za autobus - odgovorio je Raid prelazei preko lanca. - Autobus kojim emo se
odvesti u Van.
Udaljio se, osjeajui kako ga prate pogledima.
Nije se osvrnuo sve dok nije uao u baraku na turskoj strani.
Nekoliko minuta kasnije uli su zvuk motora.
Pogledali su kroz prozor. Cestom se pribliavao autobus.
Pozdravili su ga klicanjem.
Pat Sculley, Jim Schwebach, Ron Davis i Mr Fish su izili iz autobusa i uli u baraku.
Rukovali su se sa svima.
Pridolice su donijele novu bocu kotskog viskija, pa su svi ponovo sveano popili po
gutljaj.
Mr Fish je zagrlio Ilsmana i graniare.
Gayden je prebacio ruku preko ramena Pata Sculleyja i upitao:
- Jesi li primijetio tko je s nama? - pokazao je rukom u jedan ugao.
Sculley je ugledao Raida. Spavao je. Sculley se osmjehnuo. U Teheranu je bio Raidov
pretpostavljeni, a kasnije je, na prvom sastanku sa Simonsom u sali za konferencije EDS-a
(zar je to bilo prije samo est tjedana?) odluno preporuivao da Raid sudjeluje u akciji.
Simons je, inilo se, konano doao do istog zakljuka.

240

Pat Sculley i ja moramo se vratiti u Juksekovu i razgovarati sa tamonjim efom

policije - rekao je Mr Fish. - Molim da nas svi ovdje saekate.
- ekajte malo - rekao je Simons. - Najprije smo ekali Boulwarea, zatim vas, i to sad
treba da ekamo?
- Ako unaprijed ne isposlujemo doputenje moglo bi doi do neprilika zato to Paul i
Bill nemaju pasoe.
Simons se okrenuo Boulwareu.
- Taj problem je trebalo da sredi onaj va Ilsman - rekao je ljutito.
- Mislio sam da je to sredio! - rekao je Boulware. - Mislio sam da je podmitio koga
treba.
- I to emo sad?
- Bolje je ovako - rekao je Mr Fish.
- Samo pourite - rekao je Simons sa uzdahom.
Sculley i Mr Fish su otili.
Ostali su zapoeli partiju pokera. Svi su imali na tisue dolara skrivenih u cipelama, i
svi su Bill pomalo izvan sebe. U prvom krugu Paul je dobio tri asa i ulog je premaio tisuu
dolara. Keane Taylor je neprestano podizao svotu. Taylor je oito imao dva kralja, a moda
je izvukao i treeg, to znai da ima ful kraljeva. Paul je bio u pravu i dobio tisuu etiristo
dolara.
Stigla je nova smjena graniara, meu njima i jedan oficir koji se strahovito razbjesnio
kad je vidio pod straare prekriven opucima, novanice od sto dolara i Amerikance kako
igraju poker. I jo su dvojica od tih Amerikanaca uli u zemlju bez pasoa.
Jutro je prolazilo i svi su se loe osjeali, pili su i puili, a nisu spavali. Kad se sunce
popelo, poker im vie nije izgledao zabavan. Simons je postao nervozan. Gayden je poeo
maltretirati Bouhvarea. Bouhvare se pitao kamo su to Sculley i Mr Fish morali otii.
Boulware je sad bio siguran da je pogrijeio. Trebalo je da svi odmah odu u Juksekovu
im je stigao. Druga greka je bila to je dopustio da Mr Fish preuzme vodstvo. Nekako je
izgubio inicijativu.
U deset ujutro, nakon etiri sata izbivanja, Mr Fish i Sculley su se vratili.
Mr Fish je rekao oficiru da su doBill doputenje za odlazak.
Oficir je odgovorio otrim tonom i, kao sluajno, pustio da mu se otvori jakna tako da
se vidi pitolj.
Ostali straari su se udaljili od Amerikanaca.
- Kae da emo otii kad nam on to odobri - rekao je Mr Fish.
- Sad mi je dosta - rekao je Simons, ustao i rekao neto na turskom. Svi Turci su ga
iznenaeno pogledali; nisu znali da govori njihovim jezikom.
Simons je otiao s oficirom u drugu prostoriju.
Izili su nekoliko minuta kasnije.
- Moemo krenuti - rekao je Simons.
Svi su izili iz barake.
- Jeste li ga to podmitili ili nekako uplaili, pukovnie? - rekao je Coburn.
Simons se samo tajanstveno osmjehnuo i nije rekao nita.
- Hoe li s nama u Dallas, Raide? - upitao je Pat Sculley.
Ovih posljednjih nekoliko dana, razmiljao je Raid, razgovarali su kao da se
podrazumijeva da e ii s njima do kraja putovanja. Meutim, ovo je prvi put da ga netko
izravno pita eli li poi u Ameriku. Trebalo je da donese najvaniju odluku u svom ivotu.
Hoe li s nama u Dallas, Raide? Bilo je to ostvarenje njegovog sna. Pomislio je na ono
to ostavlja. Nije imao ene, nije imao djece, ak ni djevojku, jo nikad nije bio zaljubljen. Ali,
mislio je na roditelje, sestru, brau. Moda e im biti potreban; ivot u Teheranu neko
vrijeme sigurno nee biti lak. Samo, kako bi im on mogao pomoi? Imao bi zaposlenje jo
-

241

nekoliko dana, ili tjedana, dok ne otpremi ameriku imovinu u Sjedinjene Drave i dok bude
potrebno da se brine za pse i make, a nakon toga nita. S EDS-om u Iranu je gotovo.
Vjerojatno je svreno i sa raunarima, na mnogo godina. Nezaposlen, bit e svojoj obitelji
samo na teret, za nju e biti samo jo jedna usta koja treba hraniti u teka vremena.
A u Americi...
U Americi bi mogao produiti s izobrazbom. Mogao bi iskoristiti svoj talent, postii
uspjeh u poslu... naroito uz pomo ljudi kao to su Pat Sculley i Jay Coburn.
Hoe li s nama u Dallas, Raide?
- Hou - rekao je Sculleyju. - elim poi u Dallas.
- Pa to onda eka? Upadaj u autobus!
Svi su uli u autobus.
Paul se s olakanjem smjestio na sjeditu. Autobus je krenuo i Iran je nestao u daljini.
Vjerojatno vie nikad nee vidjeti tu zemlju. U autobusu je bilo i stranih osoba, nekoliko
Turaka u improviziranim uniformama i dva Amerikanca za koje im je reeno da su piloti.
Paul je bio previe umoran da dalje ispituje. Skupini se pridruio i jedan turski graniar,
vjerojatno samo da iskoristi vonju za neki svoj posao.
Zaustavili su se u Juksekovi. Mr Fish je rekao Paulu i Billu:
- Moramo razgovarati sa efom policije. On je ovdje ve dvadeset pet godina i ovo je
najznaajniji dogaaj u njegovoj karijeri. Ali, nita ne brinite. Sve je to samo formalnost.
Paul, Bill i Mr Fish su izili iz autobusa i uli u malu policijsku stanicu. Paul zbog
neega nije bio nimalo zabrinut. Izvukao se iz Irana, i iako Turska ba nije bila zapadna
zemlja, bar je nisu potresali grevi revolucije. A moda je jednostavno bio previe umoran
da bi se bojao.
Paul i Bill su sasluavani dva sata, a zatim puteni.
U Juksekovi, u autobus je ulo jo est ljudi, ena i dijete koji su po svemu sudei
pripadali graniaru i etiri neobino prljava mukarca. Tjelohranitelji", rekao je Mr Fish.
Smjestili su se iza zavjese u stranjem dijelu autobusa.
Odvezli su se u Van, gdje ih je ekao Carter avion. Paul je promatrao okolinu. Priroda
je ljepa nego u vicarskoj, pomislio je, ali kraj je veoma siromaan. Na cesti je lealo krupno
kamenje. U poljima, bijedno obueni ljudi gazili su snijeg tako da njihove koze mogu brstiti
smrznutu travu. Bilo je peina zatvorenih ogradama i inilo se da u njima ive ljudi. Proli
su pored ruevina kamene tvrave sagraene vjerojatno jo u doba kriarskih ratova.
Voza autobusa je, izgleda, zamiljao da je na trkama. Vozio je agresivno krivudavom
cestom, oito siguran da iz suprotnog smjera nee naii nikakvo vozilo. Odred vojnika mu je
mahao da stane, ali on je proao pored njih. Mr Fish mu je doviknuo da stane, ali on je
odgovorio neto povienim tonom i vozio dalje.
Nekoliko kilometara dalje saekale su ga jae vojne snage koje su vjerojatno bile
obavijetene da autobus nije stao na kontrolnom punktu. Vojnici su stajali na cesti
podignutih puaka, i voza je bio prinuen da stane.
U autobus je uao jedan narednik i izvukao vozaa drei pitolj uperen u vozaevu
glavu.
Sad e biti nevolje, pomislio je Paul.
Prizor je bio gotovo smijean. Voza nije bio ni najmanje uplaen; vikao je na vojnike
glasno i ljutito kao i oni na njega.
Mr Fish, Ilsman i neki od misterioznih putnika izili su iz autobusa i upustili se u
razgovor s vojnicima, dok ih nisu zadovoljili svojim objanjenjima. Voza je doslovno
ubaen u autobus, ali ni to nije ugasilo njegov ratoborni duh. Odvezao se i dalje viui kroz
prozor i prijetei vojnicima akom.
Stigli su u Van kasno poslijepodne.
Otili su u gradsku vijenicu, gdje su predani mjesnoj policiji, a sumnjivi tjelohranitelji

242

su nestali kao da ih nije bilo. Policija je ispunila potrebne formulare, a onda ih ispratila na
aerodrom.
Dok su ulazili u avion jedan policijaca je zaustavio Ilsmana; Ilsman je nosio pitolj u
futroli ispod ruke, a inilo se da ni u Turskoj putnicima nije bilo doputeno da unose
vatreno oruje u avion. No, Ilsman je ponovo izvukao svoje papire i problem je bio rijeen.
Zaustavili su i Raida. Raid je nosio kanister s novcem, a zapaljive tekuine nije
doputeno unositi u avion. Rekao je policajcima da je u kanisteru ulje za sunanje za ene
Amerikanaca, i povjerovali su mu.
Svi su uli u avion. Simons i Coburn, kod kojih je bilo ve popustilo djelovanje tableta
za stimulaciju, ispruili su se i za nekoliko trenutaka zaspali.
Dok je avion rulao i uzlijetao, Paul je bio sav izvan sebe, kao da mu je to prvi put da
leti avionom. Sjetio se kako je u zatvoru u Teheranu eznuo za neim sasvim obinim, da
sjedne u avion i da odleti. Penjanje ka oblacima sad je u njemu izazvalo osjeaj koji nije imao
veoma dugo, osjeaj slobode.

3.
Prema udnim propisima turskog zranog prometa, Carter avioni nisu mogli letjeti
izmeu gradova povezanih redovnim putnikim linijama. Zato nisu mogli letjeti ravno za
Istanbul, gdje ih je ekao Perot, ve su morali promijeniti avion u Ankari.
Dok su ekali vezu, rijeili su nekoliko problema.
Simons, Sculley, Paul i Bill su sjeli u taksi i odvezli se u ameriku ambasadu.
Dugo su se vozili kroz grad. Zrak je bio zasien smeim dimom prodornog mirisa.
- Zrak je lo u ovom gradu - rekao je Bill.
- Zbog ugljena s visokim sadrajem sumpora - rekao je Simons koji je u pedesetim
godinama ivio u Turskoj. - Nikad nisu uli za kontrolu zagaenja zraka.
Taksi je stao pred amerikoga ambasadom. Bill je pogledao kroz prozor i srce mu je
poskoilo: pred zgradom je stajao mlad, lijep marinac u besprijekornoj uniformi.
To su bile Sjedinjene Drave.
Platili su taksi.
Kad su uli, Simons je upitao marinca:
- Postoji li ovdje garaa, vojnie?
- Postoji, sir - rekao je marinac i pokazao im kamo da idu.
Paul i Bill su otili u pasoki ured. U depovima su imali propisane fotografije za paso
koje im je Boulware donio iz Sjedinjenih Drava. Prili su slubeniku, i Paul je rekao:
- Izgubili smo pasoe. Morali smo napustiti Teheran pomalo u urbi.
- Ah, da - rekao je slubenik kao da ih je oekivao.
Trebalo je ispuniti propisane formulare. Jedan od
slubenika ih je odveo u privatni ured i zamolio da mu daju neke informacije.
Ameriki konzulat u Tabrizu, u Iranu, izloen je napadima revolucionara, pa e se moda
pojaviti potreba da se osoblje izvue iz zemlje kao Paul i Bill. Ispriali su mu kojim su putem
putovali i na kakve potekoe su nailazili.
Nekoliko minuta kasnije izili su iz pasokog ureda, sa amerikim pasoima u rukama.
Pasoi su vrijedili ezdeset dana. Paul je pogledao u svoj paso i rekao:
- Jesi li ikad u ivotu vidio neto tako lijepo?
Simons je istoio ulje iz kanistera i istresao novac u plastinim vreicama sa samom.
Ugledali su grozan prizor. Neke vreice su se poderale, novanice su bile natopljene uljem.

243

Sculley ih je poeo istiti i slagati u gomile od po deset tisua dolara. U kanisteru je bilo
ezdeset pet tisua dolara i otprilike toliko u iranskim rialima.
Dok je to radio, u garau je uao jedan marinac. Kad je ugledao dvojicu neurednih,
neobrijanih ljudi kako klee na podu i prebrojavaju pravo malo bogatstvo u novanicama od
po stotinu dolara, smjesta se nakostrijeio.
- Mislite da bi trebalo da mu kaem, pukovnie! - rekao je Sculley Simonsu.
- Tvoj kolega na ulazu zna za ovo, mome - promrmljao je Simons.
Marinac je salutirao i iziao.
Bilo je jedanaest uveer kad su ih pozvali da uu u avion za Istanbul.
Proli su kroz zavrnu sigurnosnu provjeru jedan po jedan. Sculley je iao ispred
Simonsa. Kad se osvrnuo, primijetio je kako straar trai od Simonsa da mu pokae to nosi
u velikoj omotnici.
U omotnici je bio sav novac iz kanistera.
- Oh, sranje - rekao je Sculley.
Vojnik je zavirio u omotnicu i ugledao ezdeset pet tisua dolara i etiri milijuna riala.
Istog trenutka kao da se otvorio pakao.
Nekoliko vojnika su izvukli pitolje; jedan od njih je neto viknuo, i dotrali su oficiri.
Sculley je gledao Taylora, koji je u maloj crnoj vreici nosio oko pedeset tisua dolara,
kako se probija kroz gomilu oko Simonsa, govorei:
- Oprostite... Oprostite... Oprostite, molim...
Ispred Sculleyja, Paul je ve bio proao kroz kontrolu.
Sculley mu je gurnuo u ruke svojih trideset tisua dolara, a onda se okrenuo i vratio
kroz kontrolni punkt.
Vojnici su odveli Simonsa na sasluanje. Sculley je krenuo za njima zajedno s Mr
Fishom, Ilsmanom, Boul- wareom i Jimom Schwebachom. Simons je odveden u jednu malu
prostoriju. Jedan od oficira se okrenuo, vidio da za njim idu neki ljudi i upitao na
engleskom:
- Tko ste vi?
- Mi smo zajedno - rekao je Sculley.
Sjeli su i Mr Fish je poeo razgovarati s oficirima. Nakon nekog vremena je rekao:
- Trae papire iz kojih se vidi da je taj novac unesen u zemlju.
- Kakve papire?
- Putnik je duan da na granici prijavi sav novac koji unosi.
- Do vraga, nitko to nije traio od nas!
- Mr Fish - rekao je Bouhvare - objasnite tim klov- novima da smo uli u Tursku preko
malog graninog prijelaza gdje straari vjerojatno ne znaju ni itati formulare, pa i nisu
traili od nas da ih ispunjavamo. Meutim, mi emo to vrlo rado sad uiniti.
Mr Fish se jo neko vrijeme prepirao s oficirima. Konano je Simonsu doputeno da
ode, s novcem, ali vojnici su zapisali njegovo ime, broj pasoa i druge podatke. im su
sletjeli u Istanbulu, Simons je uhapen.
U subotu, 17. veljae 1979. godine, u tri sata ujutro Paul i Bill su uli u apartman Rossa
Perota u istanbulskom Sheratonu".
Bio je to veliki trenutak u Perotovom ivotu.
Emocije su se skupljale u njemu dok ih je grlio. Bill su tu, ivi i zdravi, nakon toliko
vremena, nakon toliko tjedana iekivanja, nakon svih tekih odluka i stranih rizika.
Gledao je u njihova ozarena lica. Straan san je minuo.
Ostatak skupine ugurao se u apartman za njima. Ron Davis je, po obiaju, zbijao ale.
Bio je posudio Perotovu zimsku opremu, a Perot se pretvarao kako mu je osobito stalo da je

244

dobije natrag. I tako je sad Davis skinuo kapu, kaput i rukavice i dramatino ih bacio na
pod, govorei:
- Evo ti, Perot, vraam ti tvoje proklete stvari!
A onda je uao Sculley i rekao:
- Simons je uhapen na aerodromu!
Perotovo dobro raspoloenje se rasplinulo.
- Zato? - uzviknuo je zbunjeno.
- Nosio je mnogo novca u papirnatoj omotnici i sluajno se dogodilo da upravo njega
pretresu.
- avo da ga nosi, Pat, a zato je nosio taj novac? - rekao je Perot ljutito.
- Bio je to novac iz kanistera. Novac koji...
- Nakon svega to je Simons uinio - prekinuo ga je Perot - zato si dopustio da
preuzme takav sasvim nepotreban rizik? A sad pazi. Poletjet emo u podne. Ako Simons do
tada ne bude na slobodi, ti e ostati u ovom jebenom Istanbulu dok ga ne puste!
Sculley i Boulware su sjeli da porazgovaraju s Mr Fishom.
- Moramo izvui pukovnika Simonsa iz zatvora - rekao je Boulware.
- E pa, za to e nam trebati oko deset dana - rekao je Mr Fish.
- Sranje - rekao je Boulware. - Perot na to nee pristati. Hou da ga izvuemo iz zatvora
smjesta.
- Ta sad je pet ujutro! - protestirao je Mr Fish.
- Koliko e to stajati? - upitao je Boulware.
- Ne znam. Previe ljudi zna za cijeli taj sluaj, u Ankari i u Istanbulu.
- Recimo pet tisua dolara?
- Za to bi svatko od njih prodao vlastitu majku.
- Lijepo - rekao je Boulware. - Onda, idemo.
Mr Fish je telefonirao nekome, a zati rekao:
- Moj odvjetnik e nas ekati pred zatvorom u blizini aerodroma.
Boulware i Mr Fish su sjeli u stara, olupana Mr Fishova kola, ostavljajui Sculleyja da
plati hotelske raune.
Odvezli su se do zatvora i sastali se s odvjetnikom. Odvjetnik je sjeo u kola Mr Fisha i
rekao:
- Sudac je ve na putu ovamo. Ve sam razgovarao s policijom. Gdje je novac?
- Kod zatvorenika - rekao je Boulware.
- Kako to mislite?
- Idite untura i izvedite zatvorenika, a on e vam dati pet tisua dolara.
Bila je to luda zamisao, ali odvjetnik je to uinio. Otiao je u zatvor i nekoliko minuta
kasnije iziao sa Simonsom. Sjeli su u kola.
- Neu da plaamo ovim klovnovima - rekao je Simons. - Radije u saekati. Umorit e
se od naklapanja i pustit e me za nekoliko dana.
- Buli, molim vas ne kvarite nam planove - rekao je Bouhvare. - Dajte mi tu omotnicu.
Simons mu je dao omotnicu. Boulware je izvukao pet tisua dolara i dao ih odvjetniku,
rekavi:
- Evo novaca, a vi gledajte da se sve sredi.
I advokat je sve sredio.
Pola sata kasnije Boulware, Simons i Mr Fish odve- zeni su na aerodrom policijskim
kolima. Jedan policajac je uzeo njihove pasoe i proveo ih kroz pasoku kontrolu i carinu.
Kad su izili iz zgrade, policijska kola su ekala da ih odvezu do Boeinga 707 koji je stajao na
pisti.
Uli su u avion. Simons je pogledao barunaste zavjese, raskono tapecirani namjetaj,

245

televizijske ekrane i barove, i upitao:

- to je to, do vraga?
Posada je bila u avionu i ekala. Stjuardesa je prila Bouhvareu i upitala:
- Jeste li za neko pie?
Boulware se osmjehnuo.
U Perotovom apartmanu je zazvonio telefon. Sluajno, slualicu je podigao Paul.
Neki glas je rekao:
- Halo?
- Halo? - odgovorio je Paul.
- Tko je to? - upitao je glas.
- A tko je tamo? - rekao je Paul sumnjiavo.
- Jesi li to ti, Paul?
Paul je prepoznao glas Merva Stauffera.
- Zdravo, Merv!
- Paul, ovdje je netko tko eli razgovarati s tobom. Nastupila je pauza, a onda se javio
enski glas.
- Paul?
Bila je to Ruthie.
- Zdravo, Ruthie!
- Oh, Paul!
- Zdravo! to radi?
- Kako to misli, to radim? - rekla je Ruthie kroz suze. - ekam tebe!
Telefon je zazvonio i prije nego to je Emily stigla da se javi netko je podigao slualicu
na aparatu u djejoj sobi.
Trenutak kasnije ula je kako djevojica vie:
- To je tata! To je tata!
Otrala je u sobu.
Djeca su skakala naokolo i otimala jedno drugom slualicu.
Emily se suzdrala nekoliko minuta, a onda im je oduzela aparat.
- Bill?
- Zdravo, Emily!
- Oh, kako tvoj glas divno zvui! Nisam oekivala da e zvuati... Oh, Bill, zvui tako
divno!
U Dallasu Merv je uzeo da proita Perotovu ifriranu poruku.
- Uzmi...
Bio je ve tako navikao na ifru da je mogao deifrirati poruke dok ih je sugovornik
izgovarao.
- ... ifru... i...
Bio je zbunjen zato to mu je u posljednja tri dana Perot zadavao grdne muke upravo
oko te ifre. Perot nije imao strpljenja da je koristi, i Stauffer je morao inzi- stirati na njenoj
upotrebi, opominjui Perota: Ross, tako to Simons eli! Ali, zato je sad, kad je opasnost
prola, Perot iznenada poeo da se slui ifrom?
- ... i nabij je... tamo gdje...
Stauffer je pogodio to slijedi i prasnuo u smijeh.
Ron Davis je nazvao sobni servis i naruio jaja sa slaninom za sve.
Dok su jeli, ponovo se javio Dallas. Bio je to Stauffer. Traio je Perota.

246

- Ross, upravo sam dobio Dallas Times Herald.

Je li to opet neka ala?
- Na naslovnoj strani pie krupnim slovima: Perotovi ljudi izvlae se iz Irana kopnenim
putem. Navodno, njihova marruta... - nastavio je Stauffer.
U Perotu je prokljuala krv.
- Mislio sam da smo onemoguili objavljivanje te prie!
- Ross, uinili smo to smo mogli, ali ljudi koji vode ili posjeduju taj list jednostavno ne
mogu obuzdati urednika.
Javio se Tom Luce, bijesan kao ris.
- Ross, te hulje su spremne da pobiju spasilaki odred, da unite EDS i tebe strpaju u
zatvor samo da budu prvi koji e objaviti priu. Objasnio sam im kakve su mogue
posljedice, ali njima je to svejedno. Ljudi moji, kad se sve ovo zavri tuit emo ih, pa ma
koliko trajao i koliko stajao proces...
- Moda bi trebalo - rekao je Perot - ali budi oprezan kad stupi u borbu s ljudima koji
kupuju tintu na bave, a papir na tone. A sad, kakvi su izgledi da ta vijest stigne u Teheran?
- To ne znamo. U Texasu ima mnogo Iranaca i svi e uti za to. Jo uvijek je veoma
teko dobiti telefonsku vezu s Teheranom, ali uspjelo nam je da je dobijemo nekoliko puta,
pa bi to moglo uspjeti i njima.
- I ako to urade...
- Onda e, naravno, Dadgar saznati da su mu Paul i Bill izmakli iz aka...
- Pa bi mogao odluiti da pokupi druge taoce - rekao je Perot hladno. Bio je ogoren na
State Department koji je dopustio da pria procuri, bijesan na Dallas Times Herald koji ju je
objavio, i sav izvan sebe to nije mogao uiniti nita u vezi s tim. - A ista ekipa" je jo u
Teheranu! - rekao je.
Straan san jo uvijek nije bio proao.

247

etrnaesto poglavlje

1.
Oko podne u petak, 16. veljae, Lou Goelz je nazvao Joea Pochea i rekao mu da dovede
ljude iz EDS-a u ameriku ambasadu, oko pet sati poslije podne. Podjela karata i registracija
prtljaga bit e obavljeni u ambasadi preko noi, pa e moi odletjeti avionom Pan Americana
u subotu ujutro.
John Howell je bio nervozan. uo je od Abolhasana da je Dadgar jo aktivan. Nije znao
to se dogodilo s Prljavom ekipom". Ako Dadgar ustanovi da su Paul i Bill nestali, ili ako
jednostavno odlui da digne ruke od njih i pokupi druge taoce, ista ekipa" mogla bi se
nai u zatvoru. A gdje je najlake uhapsiti takve ljude nego na aerodromu, gdje svatko mora
pokazati paso?
Pitao se je li mudro da krenu ba prvim avionom; prema Goelzu, bit e vie letova.
Moda bi trebalo da saekaju i vide kako e proi prva skupina evakuiranih i hoe li netko
posebno pitati za osoblje EDS-a. U tom sluaju bi bar unaprijed znali kakva je procedura.
Ali, to bi odgovaralo i Irancima. Prednost putovanja prvim avionom bila je u tome to
e vjerojatno vladati velika zbrka, a ta zbrka bi mogla pomoi Howellu i istoj ekipi" da
umaknu neprimijeeni.
Na kraju je ipak zakljuio da je najbolje krenuti prvim avionom, ali je ostao nesiguran.
Bob Young je bio istog miljenja. Iako Young vie nije radio za EDS u Iranu, njegovo sjedite
bilo je u Kuwaitu, bio je tu kad su zapoeli pregovori s Ministarstvom zdravlja, sreo se oi u
oi s Dadgarom i bilo je lako mogue da mu se ime nalazi u Dadgarovim popisima.
Joe Poche bio je takoer za prvi let, iako o tome nije mnogo govorio. On, zapravo,
nikad nije mnogo govorio, i Howell je drao da je nekomunikativan.
Rich i Cathy Gallagher nisu Bill sigurni da ele napustiti Iran. Rekli su Pocheu prilino
odluno da bez obzira na rijei pukovnika Simonsa, Poche nije njihov pretpostavljeni" i da
zadravaju pravo da sami za sebe donose odluke. Poche se suglasio, ali im je ukazao na to
da ako odlue iskuati sreu s Irancima, ne smiju oekivati da e Perot slati novu spasilaku
ekipu da ih vadi iz zatvora. Na kraju su i Gallagherovi odluili da krenu prvim avionom.
Tog popodneva svi su pregledali svoje dokumente i unitili sve to je imalo ikakve
veze s Paulom i Billom.
Poche je dao svakome po dvije tisue dolara, gurnuo pet stotina dolara u vlastiti dep,
a ostatak novca sakrio u cipele, po deset tisua u svaku. Nosio je cipele posuene od
Gaydena, jedan broj vee, kako bi u njih mogao smjestiti novac. U depu je, osim toga, imao
i milijun riala koje je namjeravao dati Louu Goelzu za Abolhasana, da ovaj s tim novcem
isplati posljednje plae preostalim Irancima u EDS-u.
Nekoliko minuta prije pet, dok su se pozdravljali s Goelzovim domarom, zazvonio je
telefon.
Javio se Poche. Bio je to Tom Walter.
- Imamo ljude - rekao je. - Razumije li? Imamo ljude.
- Razumijem - rekao je Poche.
Svi su uli u kola. Cathy je nosila svog pudla, Buffyja. Vozio je Poche. Nije rekao
drugima nita o ifriranoj poruci Toma Waltera.
Parkirali su u sporednoj ulici pored ambasade i ostavili kola. Stajat e tu dok netko ne
odlui da ih ukrade.
Ulazak u kompleks ambasade nije umanjio Howellovu napetost. Naokolo se motalo
najmanje tisuu Amerikanaca, ali bilo je tu i vie desetina naoruanih revolucionarnih
gardista. Ambasada je po meunarodnim zakonima bila ameriko tlo, i kao takva

248

nepovrediva; ali iranski revolucionari se oito nisu obazirali na takve diplomatske finese.
ista ekipa" je stala u red.
Proveli su vei dio noi ekajui u redu.
ekali su u redu da ispune formulare, ekali su u redu da predaju pasoe, ekali su u
redu na registraciju prtljaga. Sav prtljag je smjeten u jednu veliku dvoranu i evakuirani su
Bill duni da pronau svoje kofere i stave na njih etikete. Zatim su stali u red da
revolucionarni gardisti pregledaju prtljag; otvoren je i pregledan svaki komad prtljaga.
Howell je saznao da e stii dva aviona, oba kompanije Pan American i tipa Boeing 747.
Jedan e odletjeti za Frankfurt, drugi za Atenu. Kompanija je sama podijelila evakuirane, ali
ljudi iz EDS-a Bill su u skupini s evakuiranim osobljem ambasade. Bit e u avionu za
Frankfurt.
U subotu ujutro u sedam sati ukrcali su se u autobuse koji e ih odvesti na aerodrom.
Bila je to strana vonja.
U svaki autobus su ula po dvojica-trojica revolucionarnih gardista. Dok su prolazili
kroz vrata ambasade vidjeli su gomilu reportera i nekoliko televizijskih ekipa; Iranci su
zakljuili da bi odlazak ponienih Amerikanaca mogao biti poslastica za televizijske stanice
u svijetu.
Autobus je poskakivao po cesti za aerodrom. Pored Pochea je stajao petnaestogodinji
gardist. Stajao je u prolazu izmeu sjedita, klatio se pratei ljuljanje autobusa, a prst je
drao na okidau automatske puke. Poche je primijetio da je osigura puke otkoen.
Ako posrne...
Ulice su bile pune ljudi i vozila. inilo se da svi znaju da se u autobusima voze
Amerikanci i svi su nastojali da pokau svoju mrnju. Vikali su i prijetili im akama. Pored
autobusa proao je kamion, a voza se nagnuo kroz prozor i pljunuo na autobus.
Konvoj je zaustavljen nekoliko puta. Razni dijelovi grada Bill su, izgleda, pod
kontrolom raznih revolucionarnih odreda i svaki odred je morao pokazati svoj autoritet
zaustavljajui autobuse, a onda im doputajui da nastave vonju.
Da preu udaljenost od deset kilometara do aerodroma trebalo im je dva sata.
Stanje na aerodromu bilo je kaotino. Tu su ih ekale nove televizijske ekipe, nove
skupine reportera, uz stotine naoruanih ljudi to su trkarali naokolo, neki djelomino
uniformirani. Neki od njih su regulirali promet, ali svi su bili vlast i svi su imali drukije
miljenje o tome kamo treba uputiti autobuse.
U pola deset Amerikanci su konano puteni u aerodromsku zgradu.
Osoblje ambasade poelo je dijeliti pasoe prikupljene u toku noi. Nedostajalo je pet
pasoa, pasoi Howella, Pochea, Younga i Gallagherovih.
Kad su Paul i Bill u studenom predali svoje pasoe na uvanje ambasadi, ambasada je
odbila da ih vrati, a da prethodno ne obavijesti o tome policiju. Hoe li sad izvesti to isto?
Poche se iznenada progurao kroz gomilu sa pet pasoa u ruci.
- Naao sam ih na polici iza pulta - rekao je. - Vjerojatno su tamo ostavljeni sluajno.
Bob Young je primijetio dvojicu Amerikanaca kako drei fotografije u ruci zagledaju
lica u gomili. Na njegov uas, krenuli su prema grupi iz EDS-a. Prili su Richu i Cathy
Gallagher.
Ta nee Dadgar uzeti Cathy kao taoca?
Ali, ljudi su sa osmijehom rekli da je kod njih dio prtljaga Gallagherovih.
Youngu je laknulo.
Gallagherovi prijatelji su spasili neke kofere iz ,,Hyatta i zamolili tu dvojicu
Amerikanaca da ih odnesu na aerodrom i pokuaju predati Gallagherovima. Ovi su pristali,
ali nisu poznavali Gallagherove, otud fotografije.
Bila je to lana uzbuna, ali je ipak poveala njihovu zabrinutost.
Joe Poche je odluio da vidi to moe saznati. Otiao je i pronaao zastupnika Pan

249

Americana.
- Ja radim kod EDS-a - rekao je zastupniku. - Trae li Iranci nekoga?
- Da, trae prilino uporno dvojicu ljudi.
- Nikoga drugog?
- Ne. A popis ljudi koje treba zadrati je star nekoliko tjedana.
Poche se vratio i obavijestio o tome ostale.
Evakuirani su poeli prelaziti iz glavnog hola zgrade u ekaonicu za odlazak.
- Predlaem da se razdvojimo - rekao je Joe Poche. - Na taj nain neemo izgledati kao
skupina i ako jedno ili dvoje od nas upadnu u kakve neprilike, ostali e proi. Ja u ii
posljednji, pa ako netko bude prisiljen da ostane, ostat u i ja.
Bob Young je pogledao na svoj kofer i vidio da na privjesku pie William D. Gaylord.
Na trenutak ga je uhvatila panika. Ako su Iranci to primijetili, pomislit e da je Bill i
uhapsit e ga.
Znao je kako se to dogodilo. Njegov kofer su u ,,Hyattu unitili revolucionari koji su
opustoili sobe. Jedan ili dva kofera su ostali manje-vie neoteeni, pa je Young uzeo jedan.
Upravo taj.
Otkinuo je privjesak i gurnuo ga u dep s namjerom da ga se prvom prilikom oslobodi.
Proli su kroz vrata s natpisom Samo za putnike
Nakon toga su morali platiti aerodromsku taksu. To je nasmijalo Pochea. Revolucionari
su sigurno zakljuili da je aerodromska taksa jedna od dobrih stvari koje je ah uveo,
pomislio je.
Zatim su stali u red za pregled pasoa.
Howell je stigao do altera tono u podne.
Straar je temeljito pregledao njegove dokumente, i udario peat. Zatim je pogledao u
sliku u pasou, pa u Howelllovo lice. Konano je provjerio ime u popisu koji je drao pred
sobom na pultu.
Howell je zadrao dah.
Straar mu je vratio paso i pokretom ruke pokazao da moe ii.
Joe Poche je posljednji proao kroz pasoku kontrolu. Straar ga je posebno paljivo
promatrao dok je usporeivao njegovo lice s fotografijom, jer je Poche sad imao riu bradu.
Ali, konano je i njemu dao znak da proe.
ista ekipa sjedila je u ekaonici dobro raspoloena. Sve je prolo, mislio je Howell,
im su ih pustili na pasokoj kontroli.
U dva sata poslije podne putnici su poeli izlaziti da bi se ukrcali u avion. Na izlazu se
normalno vri i sigurnosni pregled. Ovog puta, pored toga to su traili oruje, straari su
konfiscirali i mape, fotografije Teherana i vee sume novca. Ipak, nikome iz iste ekipe"
nije oduzet novac; straari nisu zavirili u Pocheove cipele.
Ispred izlaza na asflatu je bio poredan dio prtljaga. Putnici su Bill duni da provjere je
li tu neki njihov kofer i ako jest da ga otvore radi pregleda prije nego to bude ukrcan u
avion. Niti jedan od kofera iste ekipe" nije bio izdvojen za ovaj posebni pregled.
Uli su u autobus i odvezli se preko piste do stajanke gdje su ih ekala dva Boeinga 747.
Tu su opet vidjeli televizijske kamere.
Ispred stepenica izvren je jo jedan pregled pasoa. Howell je stao u red u kome je pet
stotina ljudi ekalo da ue u avion za Frankfurt. Bio je manje zabrinut nego ranije; ini se da
njega nitko nije traio.
Uao je u avion i naao mjesto. U avionu je bilo nekoliko naoruanih revolucionara, i u
putnikoj i u pilotskoj kabini. Dolo je do guve kad su ljudi koji su trebali da lete za Atenu
shvatili da se nalaze u avionu za Frankfurt, i obratno. Sva su mjesta bila popunjena, ak i
rezervna, pa ipak je bilo ljudi bez sjedita.
Kapetan aviona je ukljuio razglas i zamolio putnike za trenutak panje. U avionu je

250

zavladala tiina.
- Molim da se putnici Paul John i William Deming jave kontroli - rekao je.
Howell se ohladio.
John je bilo drugo ime Paula Chiapparonea.
Deming je bilo drugo ime Billa Gaylorda.
Jo uvijek su traili Paula i Billa!
Stvar oito nije bila samo u popisu imena na aerodromu. Dadgar je odluno nadzirao
sve i njegovi ljudi Bill su rijeeni da pronau Paula i Billa.
Deset minuta kasnije kapetan aviona se ponovo javio.
- Dame i gospodo, jo uvijek nismo pronali Paula Johna i Williama Deminga.
Obavijeteni smo da ne moemo uzletjeti dok se ta dva putnika ne prijave. Ako bilo tko u
avionu zna gdje se oni nalaze, neka nam to javi, molim.
Hou vraga, rekao je Howell u sebi.
Bob Young se iznenada sjetio privjeska u depu s natpisom William D. Gaylord. Otiao
je u toalet i bacio privjesak u koljku.
Revolucionarni gardisti su ponovo krenuli kroz avion, kontrolirajui pasoe. Svaki su
paljivo pregledali i usporeivali fotografiju s licem vlasnika.
John Howell je izvukao depnu knjigu koju je uzeo iz stana Dvoranchikovih i pokuao
itati, nastojei da se dri ravnoduno. Bio je to triler Robina Moorea Dubai, a pozornica
zapleta bio je Srednji istok. Nije se mogao usredotoiti na tekst, jer je sam proivljavao
istinski triler. Ubrzo e, pomislio je, Dadgar shvatiti da Paul i Bill nisu u ovom avionu.
I to e onda uraditi?
Kad je tako uporan...
I lukav, treba rei. Kakva savrena metoda pasoke kontrole, u avionu, kad su svi
putnici na svojim mjestima i nitko se ne moe sakriti!
Ali, to e uraditi dalje?
Doi e osobno u ovaj avion i proetati se izmeu sjedita, zagledajui sva lica. On ne
poznaje Richa, ni Cathy, ni Joea Pochea, ali poznaje Boba Younga.
I mene, jo ponajbolje.
U Dallasu, T. J. Marquez je razgovarao preko telefona s Markom Ginsbergom,
pomonikom u Bijeloj kui koji je pokuavao da pomogne u rjeavanju problema Paula i
Billa. Ginsberg se nalazio u Washingtonu, odakle je pratio situaciju u Teheranu.
- Pet vaih ljudi nalaze se u avionu koji stoji na pisti teheranskog aerodroma - rekao je.
- Odlino! - rekao je T. J.
- Nije ba dobro. Iranci trae Chiapparonea i Gay- lorda i nee dopustiti da avion uzleti
dok ih ne pronau.
- Oh, do avola!
- Iranska kontrola letenja ne radi, tako da avion mora uzletjeti prije mraka. Nismo
sigurni to e se dogoditi, ali mnogo vremena nije ostalo. Vai ljudi bi mogli biti zadrani.
- Ne smijete to dopustiti!
- Ostat emo u vezi.
T. J. je spustio slualicu. Nakon svega to su Paul, Bill i Prljava ekipa" preivjeli, moe
se dogoditi da EDS ostane sa pet ljudi u teheranskom zatvoru. O tome je bilo muno i
razmiljati.
U Dallasu je bilo pola sedam ujutro, etiri poslije podne u Teheranu.
Ostalo im je jo dva sata dnevnog svjetla.
T. J. je podigao slualicu.
- Dajte mi vezu s Perotom!

251

Dame i gospodo - rekao je pilot - Paul John i William Deming nisu pronaeni. ovjek
zaduen za aerodromsku kontrolu izvrit e jo jedan pregled pasoa.
Putnici su poeli mrmljati.
Howell se pitao tko je taj ovjek zaduen za aero- dromsku kontrolu.
Dadgar?
Moda netko od Dadgarovih pomonika. Neki od njih su poznavali Howella, neki
nisu.
Pogledao je du prolaza izmeu sjedita.
Netko je uao u avion. Howell ga je paljivo odmjerio. ovjek je na sebi imao uniformu
Pan Americana.
Howell je odahnuo.
ovjek je polako proao kroz avion, provjeravajui svaki od pet stotina pasoa,
usporeujui fotografiju i lice vlasnika, a zatim provjeravajui fotografiju i peate, da nije
izvrena zamjena.
- Dame i gospodo, ponovo vam govori kapetan. Odluili su da kontroliraju prtljag
prilikom utovara. Ako ujete da prozivaju va broj, molim da se javite.
Cathy je drala sve kupone od prtljaga u svojoj torbici. Kad su prozvani prvi brojevi,
Howell je primijetio kako prelistava kupone. Pokuao je privui njenu panju, da joj
savjetuje neka se ne prijavljuje; moda je sve skupa neki trik.
Prozvano je jo nekoliko brojeva, ali nitko nije ustao. Howell je zakljuio kako su svi
odluili da radije ostanu bez prtljaga nego da riskiraju i iziu iz aviona.
- Dame i gospodo, molim da se javite kad brojevi vaeg prtljaga budu prozvani. Ne
morate izlaziti iz aviona, samo dajte kljueve tako da prtljag moe biti otvoren i pretraen.
Hovvell je ostao skeptian. Promatrao je Cathy, nastojei da uhvati njen pogled.
Prozvano je jo nekoliko brojeva, ali ona nije ustala.
- Dame i gospodo, evo dobrih vijesti. DoBill smo doputenje Glavnog taba Pan
Americana za Evropu da uzletimo s veim brojem putnika od nominalnog.
Vijest je doekana muklim poklicima.
Howell je pogledao Joea Pochea. Poche je sjedio zavaljen, zatvorenih oiju, s pasoem
na grudima, kao da spava. Taj ovjek mora da ima led u ilama, pomislio je Howell.
Bilo je izvjesno da e Dadgar, kako se sunce bude sputalo, izvriti nov pritisak na
evakuirane. Morao je biti potpuno siguran da Paul i Bill nisu u avionu. Ako tisuu ljudi
bude iskrcano iz aviona i vraeno u ambasadu, revolucionarne vlasti e sutra morati da
ponove cijeli taj karneval, a netko na vrhu moe opet rei Ne!
Howell je bio svjestan da su on i ostali lanovi iste ekipe" sad krivi pred zakonom.
Pomagali su Paulu i Billu da pobjegnu i zvali to Iranci urotom, sauesnitvom u krivinom
djelu ili nekako drukije, in je sasvim sigurno bio protuzakonit. Ponovio je u mislima priu
za koju su se dogovorili da e je ispriati ako budu uhapeni. Napustili su ,,Hyatt u
ponedjeljak ujutro, rei e, i otili u stan Keanea Taylora. (Howell je predlagao da kau
istinu, da su otili u kuu Dvoranchikovih, ali ostali su primijetili da bi to moglo dovesti u
nepriliku kuevlasnicu, dok vlasnik Taylorovog stana nije stanovao u toj kui.) Ponedjeljak i
utorak su proveli kod Taylora, i u utorak poslije podne preselili u kuu Loua Goelza. Dalje
e govoriti samo istinu.
Pria nee zatititi istu ekipu". Howell je i previe dobro znao da je Dadgaru
potpuno svejedno jesu li njegovi taoci neduni ili krivi.
U est sati kapetan aviona je rekao:
- Dame i gospodo, doBill smo doputenje da uzletimo.
Vrata su zatvorena i nakon nekoliko sekundi avion je
krenuo. Stjuardesa je rekla putnicima bez sjedita da sjednu na pod. Dok su rulali,
Howell je mislio: Sad nas sigurno vie nee zaustaviti, pa ak i ako nam narede da se
-

252

vratimo...
Boeing 747 je uhvatio zalet na pisti i uzletio.
Meutim, bili su jo u iranskom zranom prostoru. Iranci bi jo mogli poslati mlazne
lovce...
Neto kasnije kapetan aviona je objavio:
- Dame i gospodo, upravo smo napustili iranski zrani prostor.
Putnici su to doekali umornim klicanjem.
Uspjelo nam je, pomislio je Howell.
Uzeo je svoj depni roman.
Joe Poche je ustao i otiao da potrai glavnog stjuarda.
- Postoji li nain da pilot prenese jednu poruku za Sjedinjene Drave? - upitao je.
- Ne znam - rekao je stjuard. - Napiite poruku, a ja u ga pitati.
Poche se vratio na svoje mjesto i izvukao pero i list papira. Napisao je: Mervu Staufferu,
7171 Forest Lane, Dallas, Texas.
Nekoliko minuta je razmiljao o tome kako bi trebalo da glasi poruka. Sjetio se parole
EDS-a: Orlovi ne lete u jatima, treba ih nalaziti jednog po jednog. Tako je konano napisao:
Orlovi su odletjeli iz gnijezda.

2.
Ross Perot je htio da se sastane s istom ekipom" prije nego to se vrati u Sjedinjene
Drave; elio je da vidi sve na okupu, da ih uje i dodirne i bude potpuno siguran
da su dobro i zdravo. Ali, u petak nije mogao saznati gdje e sletjeti avion s
evakuiranim Amerikancima iz Tehe- rana. John Carlen, pilot unajmljenog Boeinga 707 naao
je odgovor i na taj problem.
- Svi ti avioni s evakuiranim Amerikancima moraju letjeti preko Istanbula - rekao je. ekat emo na pisti dok ne naiu, a onda emo ih pozvati preko radija i upitati kamo lete.
Na kraju se pokazalo da to nee biti potrebno. Stauffer je nazvao Perota u subotu
ujutro i rekao mu da e ista ekipa" biti u avionu za Frankfurt.
Perot i ostali su napustili Sheraton" oko podneva i otili na aerodrom da se pridrue
Boulwareu i Simonsu u avionu. Uzletjeli su kasno poslije podne.
Kad su ve Bill u zraku Perot je nazvao Dallas; s ureajem koji je avion imao to je bilo
jednostavno kao nazvati ga iz New Yorka. Javio se Merv Stauffer.
- to se dogaa s istom ekipom"? - upitao je Perot.
- Upravo sam dobio poruku iz Glavnog taba Pan Americana za Evropu - rekao je
Stauffer. - Glasi jednostavno: Orlovi su odletjeli iz gnijezda.
Perot se osmjehnuo. Svi su na sigurnom.
Perot je iziao iz pilotske kabine i vratio se u prostor za putnike. Njegovi junaci su
izgledali kao isprani. Na aerodromu u Istanbulu poslao je Taylora u ,,Duty-free shop" da
kupi cigarete, neto za jelo i pie, i Taylor je potroio vie od tisuu dolara. Svima je natoio
po au u ast odlaska iste ekipe" iz Teherana, ali nitko nije bio kako treba raspoloen i
deset minuta kasnije svi su sjedili u raskonim naslonjaima s punim aama u rukama.
Netko je predloio da igraju poker, ali odaziva nije bilo.
U posadi Boeinga 707 bile su i dvije lijepe stjuardese. Perot ih je nagovorio da zagrle
Taylora, i fotografirao ih tako. Prijetio je da e pokazati sliku Taylorovoj supruzi Mary ako
mu se ikad zamjeri.
Bili su veinom previe umorni da bi mogli spavati, i samo Gayden je otiao u
raskonu spavau sobu i legao na kraljevski krevet. Perot je bio pomalo u neprilici, inilo mu

253

se da je krevet trebalo prepustiti Simonsu koji je bio stariji i izgledao potpuno iscrpljen.
No Simons je razgovarao s jednom stjuardesom, Anitom Melton. Bila je to ivahna
plavokosa veanka dvadesetih godina s mnogo smisla za humor, divljom matom i
sklonou za egzotiku. Bila je zabavna. Simons je prepoznao srodnu duu, nekoga tko se na
obazire mnogo na miljenje drugih, individualista. Svidjela mu se. Postao je svjestan da je to
prvi put od smrti Lucille da ga privlai neka ena.
Bio se zaista potpuno vratio u ivot.
Ron Davis je osjetio kao ga hvata san. Kraljevski krevet je dovoljno prostran za dvojicu,
pomislio je, pa je otiao u spavau sobu i ispruio se pored Gaydena.
Gayden je otvorio oi.
- Davis? - rekao je s nevjericom. - to ti, do vraga, trai u mom krevetu?
- Neka ti to ne smeta - rekao je Davis. - Bar e moi priati prijateljima kako si spavao s
crnugom. - Zatvorio je oi.
Dok se avion pribliavao Frankfurtu, Simons se sjetio da je jo uvijek odgovoran za
Paula i Billa. Mozak mu se smjesta vratio svom poslu, istraivanju mogunosti da neprijatelj
poduzme neku akciju.
- Ima li Njemaka ugovor o ekstradiciji s Iranom? - upitao je Perota.
- Ne znam - odgovorio je Perot.
Simons je uzvratio svojim uvenim pogledom.
- Ubrzo u saznati - rekao je Perot.
Nazvao je Dallas i zatraio odvjetnika Toma Lucea:
- Tome, ima li Njemaka ugovor o ekstradiciji s Iranom?
- Devedeset devet posto sam siguran da nema - rekao je Luce.
Perot je to rekao Simonsu.
- Vidio sam kako ljudi ginu zato to su Bill devedeset devet posto uvjereni da im se
nita ne moe dogoditi - rekao je Simons.
- Treba da budemo sto posto sigurni. Nazvat u te ponovo za nekoliko minuta - rekao
je Perot Luceu.
Sletjeli su u Frankfurtu i smjestili se u hotelu unutar aerodromskog kompleksa.
Slubenik na recepciji je pokazao neuobiajenu radoznalost i paljivo je zapisao brojeve
njihovih pasoa. To je povealo Simonsovu nelagodnost.
Okupili su se u Perotovoj sobi i Perot je ponovo nazvao Dallas. Ovog puta je
razgovarao s T. J. Marquezom.
- Nazvao sam jednog strunjaka za meunarodno pravo u Washingtonu - rekao je T. J.
- On misli da izmeu Njemake i Irana postoji zakon o ekstradiciji. Osim toga je rekao da su
Nijemci u takvim stvarima skloni da se pridravaju slova zakona i da e, ako dobiju zahtjev
da uhapse Paula i Billa, oni to vjerojatno smjesta i uiniti.
Perot je sve to prenio Simonsu.
- Okej - rekao je Simons. - U ovoj fazi igre neemo vie nita riskirati. U podrumu
zgrade nalazi se kino sa tri dvorane, i Paul i Bill mogu se tamo sakriti... gdje je Bill?
- Otiao je da kupi pastu za zube - rekao je netko.
- Jay, idi i pronai ga.
Coburn je iziao.
- Paul e otii u jednu salu, s Jayjem, Bill e otii u drugu, s Keaneom. Pat Sculley e
uvati strau vani. Imat e kartu, tako da moe ui i obavijestiti one unutra.
Zanimljivo je, mislio je Perot, promatrati kako se prekidai ukljuuju i kotaii poinju
okretati dok se Simons od starca koji se odmara u avionu ponovo pretvara u vou odreda
komandosa.
- Ulaz u stanicu podzemne eljeznice je takoer na razini podruma, pored kina - rekao
je Simons. - Ako iskrsne bilo to sumnjivo, Pat Sculley e pozvati etvoricu iz kina i svi e se

254

odvesti podzemnom u sredite grada. Tu e unajmiti automobil i odvesti se u Englesku. Ako

se nita ne dogodi, pozvat emo ih iz kina kad budemo spremni za ulazak u avion. U redu,
na posao!
Bill je bio u trgovakom sreditu. Promijenio je neto novaca i kupio zubnu pastu,
etkicu i ealj. Zakljuio je da bi se u novoj koulji ponovo osjeao kao ovjek, pa je otiao
da promijeni jo novaca. Stajao je u redu pred mjenjanicom kad ga je Coburn potapao po
ramenu.
- Ross eli da se odmah vrati u hotel - rekao je Coburn.
- A zato?
- Ne mogu sad govoriti o tome, ali treba odmah da se vrati.
- Ti se sigurno ali!
- Idemo!
Otili su u Perotovu sobu i Perot je objasnio Billu to se dogodilo. Bill jedva da je
mogao vjerovati u to. Bio je uvjeren da mu u suvremenoj, civiliziranoj Njemakoj ne prijeti
nikakva opasnost. Hoe li ikad biti potpuno siguran? pitao se. Hoe li ga Dadgar progoniti
do na kraj svijeta, ne odustajui dok ne vidi Billa u iranskom zatvoru ili mrtvog?
Coburn nije znao postoje li realni izgledi da Paul i Bill upadnu u neku nevolju ovdje u
Frankfurtu, ali mu je bila dobro poznata vrijednost Simonsovih mjera opreza. Veliki dio
onoga to je Simons u posljednjih sedam tjedana planirao svelo se ni na to, oruani napad
na prvi zatvor, ideja da se Paul i Bill otmu iz kunog zatvora, putovanje preko Kuvvaita. No,
s druge strane, neke okolnosti na koje se Simons pripremao zaista su se ostvarile, esto one
najtee predvidive. Izvren je napad na zatvor Gasr i Raid se naao tamo, cesta za Sero koju
su on i Simons tako paljivo provjerili na kraju se pokazala kao najsigurniji put kui... Pa ak
i to to je natjerao Paul i Billa da naue napamet sve podatke u lanim pasoima pokazalo se
presudnim kad je ovjek u dugom crnom kaputu poeo postavljati pitanja. Coburnu daljnji
dokazi nisu Bill potrebni. Prihvaao je sve to Simons kae.
Sili su u kino. Igrala su tri filma. Prva dva Bill su porno filmovi a trei je bio Ralje II.
Bill i Taylor su doBill Ralje II, a Paul i Coburn su otili da gledaju gole djevojke s Junog
mora.
Paul je sjedio i zurio u ekran, ugnjavljen i umoran. Film je bio na njemakome, to ne
znai da su dijalozi Bill posebno vani za razumijevanje filma. Ima li ita gore, mislio je, od
loeg porno filma? Iznenada je uo kako netko hre. Pogledao je u Coburna.
Coburn je vrsto spavao, i hrkao.
Kad su John Howell i ostali pripadnici iste ekipe" sletjeli na frakfurtski aerodrom,
Simons je ve bio sve organizirao za brzi nastavak putovanja.
Ron Davis je ekao na izlazu za putnike u dolasku da izvue istu ekipu" iz reda i
uputi je na drugi izlaz gdje je ekao parkiran Boeing 707. Ralph Bouhvare je sve to pratio s
izvjesne udaljenosti da bi im ugleda prve pripadnike iste ekipe" otiao u kino i rekao
Sculleyju da pokupi momke iz sala. Jim Schwebach se nalazio u konopcima ograenom
prostoru za tampu, gdje su novinari ekali da vide evakuirane Amerikance. Sjedio je pored
pisca Pierrea Salingera (koji nije imao pojma koliko je blizu izvoru zaista dobre prie)
pretvarajui se da ita neki oglas za namjetaj u njemakim novinama. Schwebachov
zadatak bio je da neprimjetno prati istu ekipu" od jednog do drugog izlaza, da provjeri
kako ih nitko ne slijedi. Ukoliko bi primijetili neto sumnjivo, Schwebach i Davis bi izazvali
guvu. Nije bilo vano hoe li ih Nijemci uhapsiti, jer se oni nisu morali bojati izruenja
Iranu.
Plan je funkcionirao kao sat. Pojavila se samo jedna komplikacija, Rich i Cathy
Gallagher nisu htjeli putovati u Dallas. Nisu imali tamo ni roaka ni prijatelja, nisu Bill
sigurni za to e se u budunosti opredijeliti, nisu znali hoe li njihovom psu Buffyju biti

255

doputen ulazak u SAD i nisu htjeli da mijenjaju avion. Pozdravili su se sa svima i otili da
sami sreuju svoje poslove.
Ostatak iste ekipe", John Hovvell, Bob Young i Joe Poche, poao je za Ronom
Davisom i ukrcao se u Boeing 707. Jim Schvvebach ih je pratio. Ralph Bouhvare je pokupio
ostale i svi su uli u avion kojim e odletjeti kui.
Merv Stauffer je iz Dallasa nazvao frankfurtski aerodrom i naruio hranu za avion.
Zatraio je trideset super-de-luxe obroka, od kojih je svaki sadravao ribu, piletinu i
govedinu; zatim est pladnjeva s morskim specijalitetima u umaku; limun i hren; est
pladnjeva s predjelom; est pladnjeva sa sendviima od unke i sira, sa rozbifom, puretinom
i vicarskim sirom; est zdjela sa svjeim povrem i umakom od gorgonzole i octa; tri
pladnja sireva sa irokim izborom kruha i krekera; etiri pladnja sa de luxe kolaima; etiri
pladnja svjeeg voa; etiri boce konjaka; dvadeset boica Seven-Upa i dvadeset boica piva
od umbira; deset boca sode i deset boca tonika; deset boca soka od narane; pedest
pakovanja mlijeka, osamnaest litara svjee skuhane kave u termo- sicama; sto kompleta
plastinog pribora za jelo s noem, vilicom i licom; est tuceta plastinih tanjura u dvije
veliine; est tuceta plastinih aa; est tuceta plastinih alica; po dva kartona cigareta
Kent, Marlboro, Kool i Salem Light i dvije kutije okolade.
Dolo je do neke zabune, pa su aerodromski snabdjevai isporuili cijelu tu narudbu
dva puta.
Polijetanje je odgoeno. Neoekivano je naila ledena oluja i Boeing 707 se naao
posljednji u redu za odleivanje; komercijalni letovi imali su prednost. Bill se poeo brinuti.
Aerodrom se u pono zatvarao i moglo bi se dogoditi da budu prisiljeni izii iz aviona i
prenoiti u hotelu. Bill nije elio provesti no u Njemakoj. elio je ameriko tlo pod
nogama.
John Howell, Joe Poche i Bob Young su priali kako su letjeli iz Teherana. Paul i Bill su
se ohladili kad su uli koliko je odlunosti i upornosti Dadgar pokazao samo da ih sprijei
da napuste zemlju.
Konano je avion odleen, ali se onda motor br. 1 nije htio upaliti. Pilot John Carlen je
otkrio da je problem u startnom ventilu. Mehaniar Ken Lenz je iziao iz aviona i runo
drao ventil otvoren dok Carlen nije upalio motor.
Perot je odveo Raida u pilotsku kabinu. Raid je koliko juer prvi put u ivotu letio
avionom i htio je sjediti s posadom. Perot je rekao Carlenu:
- Priredite nam jedno stvarno spektakularno polijetanje.
- Samo naruite - rekao je Carlen, odrulao do piste i uzletio pod veoma strmim uglom.
U putnikoj kabini Gayden se smijao; upravo je uo kako je Paul, nakon est tjedana
provedenih u zatvoru i isto mukom drutvu, bio prisiljen da gleda porno film. Njemu je to
zbog neega bilo strano smijeno.
Perot je otvorio bocu ampanjca i izgovorio zdravicu:
- Za ljude koji su rekli to e uraditi, a onda otili i uradili to su rekli!
Ralph Boulware je pijuckao ampanjac i osjeao kako mu se toplina iri tijelom. Tako i
jest, pomislio je. Rekli smo to emo uraditi, pa smo otili i uradili to smo rekli. Tako i jest.
Imao je jo jedan razlog da bude sretan. U idui ponedjeljak Kecia e imati roendan,
bit e joj sedam godina. Svaki put kad je razgovarao s Mary, govorila mu je: Doi kui tako
da bude ovdje na Kecijin roendan. inilo se da e mu to uspjeti.
Bill se konano poeo oputati. Sad je izmeu mene i Amerike, Emily i djece samo ovaj
let avionom, mislio je. Sad sam izvan opasnosti.
I ranije je zamiljao da je izvan opasnosti, kad je u Teheranu stigao u ,,Hyatt, kad je
preao tursku granicu, kad je uzletio iz Vana i kad je sletio u Frankfurt. I svaki put se
prevario.
Tako se prevario i sada.

256

3.
Paul je uvijek bio lud za avionima, pa je iskoristio priliku da se uvue u pilotsku
kabinu Boeinga 707.
Dok je avion letio preko sjeverne Engleske primijetio je da pilot John Carlen, mehaniar
Ken Lenz i prvi oficir Joe Fosnot imaju nekih neprilika. Kad bi ukljuili auto- pilot avion je
skretao, najprije lijevo, a zatim desno. Kompas je otkazao, pa je inercioni navigacijski sistem
funkcionirao nesigurno.
- to to zapravo znai? - upitao je Paul.
- To znai da emo avionom morati upravljati runo sve do Amerike - rekao je Carlen.
- To se moe, samo je pomalo zamorno.
Nekoliko minuta kasnije u avionu je postalo strano hladno, a ubrzo zatim prevrue.
Sistem natpritiska poeo je otkazivati.
Carlen je spustio avion.
- Ne moemo preletjeti Atlantik na ovoj visini - rekao je Paulu.
- Zato ne moemo?
- Nemamo dovoljno goriva. Avion na malim visinama troi mnogo vie goriva.
- A zato ne moemo letjeti vie?
- Ne bismo mogli disati.
- Avion ima maske s kisikom.
- Da, ali nema dovoljno kisika za let preko Atlantika. Nijedan avion ne nosi toliko
kisika.
Carlen i njegova posada neko vrijeme su pokuavali otkloniti kvar, a onda je Carlen
uzdahnuo i rekao:
- Hoete li pozvati Rossa ovamo, Paul?
Paul je doveo Rossa.
- Gospodine Perote - rekao je Carlen - mislim da bismo morali sletjeti to je prije
mogue.
Ponovo je objasnio zato ne moe letjeti preko Atlantika s neispravnim sistemom za
natpritisak.
- Johne, bit u vam zauvijek zahvalan ako udesite da ne moramo sletjeti u Njemakoj rekao je Perot.
- Ne brinite - rekao je Carlen. - Letimo za Heathrow, London.
Perot je otiao da javi vijest ostalima. Carlen je preko radija pozvao londonsku
kontrolu letenja. Bilo je jedan poslije ponoi, pa mu je reeno da je Heathrow zatvoren. U
nevolji smo, odgovorio je, i odmah dobio doputenje za slijetanje.
Paul nije mogao vjerovati svojim uima. Nakon svega to je proivio, jo i prinudno
slijetanje!
Ken Lenz je poeo izbacivati gorivo kako bi smanjio teinu aviona ispod maksimalno
doputene za slijetanje.
London je rekao Carlenu da je iznad june Engleske magla, ali da je trenutno vidljivost
na Heathrowu pola milje.
Kad je Ken Lenz zatvorio ventile za izbacivanje goriva, crveno svjetlo koje je trebalo da
se ugasi ostalo je upaljeno.
- Cijev za istakanje goriva nije se uvukla - rekao je Lenz.
- To je da ovjek ne povjeruje - rekao je Paul i pripalio cigaretu.
- Mogu li dobiti jednu cigaretu, Paul - rekao je Carlen.
Paul ga je pogledao.
- Rekli ste mi da ste prestali puiti prije deset godina.

257

Svejedno, dajte mi cigaretu, hoete?

Paul mu je dodao cigaretu i rekao:
- Sad sam zaista uplaen.
Vratio se u putniku kabinu. Stjuardese su zaposlile sve putnike. Pomagali su da se
sloe pladnjevi, boce i prtljag i da se sve uvrsti prije prisilnog slijetanja.
Paul je otiao u spavau sobu. Simons je leao na krevetu. Obrijao se hladnom vodom,
pa mu je lice bilo prekriveno komadiima flastera. vrsto je spavao.
Iziao je i rekao Jayju Coburnu:
- Zna li Simons to se dogaa?
- Zna, naravno - odgovorio je Coburn. - Rekao je da ne zna upravljati avionom i da ne
moe nita uiniti, pa e otii da malo odrijema.
Paul je u udu zavrtio glavom. Koliko hladnokrvan moe ovjek biti?
Vratio se u pilotsku kabinu. Carlen je bio hladan kao uvijek, glas mu je bio miran, ruke
sigurne. Ali, ona cigareta je brinula Paula.
Nekoliko minuta kasnije crveno svjetlo se ugasilo. Cijev za istakanje se uvukla.
Pribliili su se Heathrowu kroz guste oblake i poeli smanjivati visinu. Paul je
promatrao visinomjer. Pokazivao je est stotina fita, zatim pet stotina fita, ali vani se nije
vidjelo nita osim uskovitlane sive magle.
Isto je bilo i na tri stotine fita. A onda su iznenada izili iz oblaka i ravno pred sobom
ugledali pistu osvijetljenu kao boina jelka. Paul je duboko odahnuo.
Sletjeli su. Prema avionu su preko rulnih staza pojurila uz kripanje guma vatrogasna i
sanitetska kola, ali bilo je to savreno sigurno prizemljenje.
-

Raid je sluao o Rossu Perotu godinama. Perot je bio multimilijuna, osniva EDS-a,
poslovni arobnjak, ovjek koji je sjedio u Dallasu i pokretao ljude, Coburna i Sculleyja na
primjer, kao figure na ahovskoj tabli. Za
Raida je bilo veliko iznenaenje kad je upoznao gospodina Perota i ustanovio da je
sasvim obino ljudsko bie, ovjek niskog rasta i neobino ljubazan. Raid je uao u hotelsku
sobu u Istanbulu, a taj niski ovjek sa irokim osmijehom i povijenim nosom samo je pruio
ruku i rekao: Zdravo, ja sam Ross Perot! Raid mu je stisnuo ruku i rekao: Zdravo, ja
sam Raid Kazemi. Sasvim prirodno, kako i treba.
Od tog trenutka osjeao se vie nego ikad kao pripadnik ekipe EDS-a. Ali, na
aerodromu Heathrow grubo su mu pokazali da to jo nije.
im se avion zaustavio na stajanci, kombi pun aero- dromskih policajaca, carinika i
imigracionih slubenika upao je u avion i poeo postavljati pitanja. Ono to su ugledali nije
im se nimalo svidjelo: gomila prljavih, zguvanih, neopranih, neobrijanih ljudi, s cijelim
bogatstvom u raznim valutama, u nevjerojatno luksuzno opremljenom avionu registriranom
na Velikim Kajmanskim Otocima... Ovdje, rekli su na tipino britanski nain, neto sigurno
nije u redu.
Meutim, nakon otprilike jednog sata ispitivanja, nisu pronali nikakav dokaz da su
pripadnici EDS-a krijumari droge, teroristi ili aktivisti PLO. Amerikancima za ulazak u
Britaniju nije bila potrebna viza niti bilo kakav dokument osim pasoa, i svima je doputeno
da uu u zemlju, osim Raidu.
Perot se obratio imigracionom slubeniku.
- Nema nikakvog razloga da znate tko sam ja, ali moje ime je Ross Perot i ako
provjerite tko sam, recimo kod amerike carine, vjerujem da ete doi do zakljuka da u
mene moete imati povjerenja. Previe bih izgubio kad bih pokuao ubaciti u Englesku
ilegalnog doseljenika. Preuzimam osobnu odgovornost za ovog mladog ovjeka. Napustit
emo Englesku u roku od dvadeset etiri sata. Ujutro emo se javiti vaem kolegi na aerodromu Gatwick i odletjeti avionom kompanije Braniff za Dallas.

258

- Bojim se da to nee ii, sir - rekao je slubenik. - Gospodin mora ostati kod nas sve
dok ga ne ukrcamo u avion.
- Ako on ostane, ostajem i ja - rekao je Perot.
Raid je bio zapanjen. Ross Perot e provesti no na aerodromu, ili ak moda u eliji,
radije nego da ostavi Raida samog! To je bilo nevjerojatno. Da je tako neto rekao Sculley, ili
Jay Coburn, Raid bi im bio zahvalan, ali ne bi bio iznenaen. No, to je rekao Ross Perot!
Imigracioni slubenik je uzdahnuo.
- Poznajete li nekoga u Velikoj Britaniji tko bi mogao garantirati za vas?
Perot je napeto razmiljao. Koga poznajem u Britaniji? mislio je.
- Mislim da ne... ne, ekajte malo!
Naravno! Jedan od velikih britanskih junaka bio je nekoliko puta gost u njegovoj kui u
Dallasu. A Perot i Margot su Bill njegovi gosti u Engleskoj, u mjestu zvanom Broadlands.
- Poznajem earla Mountbattena od Burme - rekao je.
- Morat u razgovarati s inspektorom - rekao je slubenik i iziao iz aviona.
Zadrao se dosta dugo.
Perot je rekao Sculleyju:
- im se izvuemo odavde, prvi posao ti je da rezervira mjesta u prvoj klasi u avionu
kompanije Braniff koji ujutro leti za Dallas.
- Da, sir - rekao je Sculley.
Imigracioni slubenik se vratio.
- Mogu vam dati ulaznu vizu u trajanju od dvadeset etiri sata - rekao je Raidu.
Raid je pogledao u Perota. Ah, ljudi moji, pomislio je, raditi za takvog ovjeka!
Odsjeli su u hotelu Post House" u blizini aerodroma, i Perot je nazvao Merva
Stauffera u Dallasu.
- Merv, ovdje imamo jednu osobu s iranskim pasoem, bez amerike ulazne vize... ti
zna o kome govorim?
- Znam, sir.
- Spasio je ivote Amerikanaca i ne elim da ga netko maltretira kad stignemo u SAD.
- Razumijem, sir.
- Nazovi Harryja McKillopa. Neka on to sredi.
- U redu, sir.
Sculley ih je sve probudio u est ujutro. Coburna je morao silom izvui iz kreveta.
Coburn je jo patio od naknadnih efekata Simonsovih pilula za stimulaciju; zlovoljan i
iscrpljen, nije htio da misli na to hoe li uhvatiti avion ili nee.
Sculley je naruio autobus da ih odveze do aerodroma Gatwick, dobra dva sata vonje
od Heathrowa. Dok su izlazili, Keane Taylor, borei se sa plastinom posudom u kojoj su se
nalazile boce i kutije cigareta to ih je kupio na istanbulskom aerodromu, rekao je:
- Hej, hoe li mi itko od vas pomoi da nosim ovo?
Nitko nije rekao nita. Svi su uli u autobus.
- Jebite se onda - rekao je Taylor i poklonio sve pie i cigarete hotelskom vrataru.
Na aerodromu, koraajui iza svojih ljudi, Ross Perot je primijetio kako se ostali ljudi
sklanjaju, putajui ih da prou, i tek tada je postao svjestan kako zapravo strano izgledaju.
Veina ih se danima nije estito umila i obrijala, a na sebi su imali svakojaku odjeu,
uglavnom neodgovarajuih brojeva i uasno prljavu. Vjerojatno su i zaudarali.
Perot je pozvao Braniffovog slubenika koji je vodio putniki servis. Kompanija Braniff
imala je sjedite u Dallasu i Perot je letio njenim avionima mnogo puta, tako da ga je dobar
dio osoblja poznavao.
- Mogu li za svoje drutvo rezervirati cijeli salon na katu? - upitao je slubenika.

259

Slubenik je zurio u ljude oko njega. Perot je znao to misli: drutvo gospodina Perota
obino se sastojalo od nekoliko tihih, dobro odjevenih poslovnih ljudi, a sad je tu s gomilom
tipova koji izgledaju kao mehaniari nakon rada na nekom izuzetno prljavom motoru.
- Oh, salon vam ne moemo rezervirati jer je to u suprotnosti s meunarodnim
propisima, sir - rekao je slubenik - ali mislim da vas ostali putnici nee mnogo
uznemiravati ako vae drutvo odmah zauzme salon.
Perot je shvatio to eli rei.
Dok je ulazio u avion, Perot je rekao stjuardesi:
- Molim da ove ljude posluite svim to poele.
Otiao je dalje, a stjuardesa se okrenula svojoj kolegici, irom otvorenih oiju.
- Tko je, do vraga, ovo?
Kolegica joj je rekla.
Film je bio Groznica subotnje veeri, ali projektor nije radio. Bouhvare je bio razoaran;
ve je gledao taj film, i radovao se tome to e ga ponovo vidjeti. Umjesto toga, sjedio je i
naklapao s Paulom.
Veina je otila u salon. Simons i Coburn su se ponovo ispruili i zaspali.
Na pola puta preko Atlantika, Keane Taylor, koji u posljednjih nekoliko tjedana nikad
nije imao kod sebe manje od etvrt milijuna dolara u gotovom i koji je novac dijelio ne
brojei ga, odjednom je odluio da sastavi obraun.
Rairio je prekriva po podu salona i poeo prikupljati novac. lanovi ekipe prilazili su
mu jedan po jedan, izvlaili svenjeve novanica iz depova, izama, kapa i rukava, i bacali
ih na pod.
Dva-tri putnika prvog razreda popeli su se u salon usprkos neugodnom izgledu
drutva gospodina Perota, ali kad je ta smrdljiva klapa razbojnikog izgleda, s bradama, u
pletenim kapama, prljavim izmama i terenskim kaputima istresla na pod nekoliko stotina
tisua dolara i poela ih brojiti, ti putnici su brzo nestali.
Nekoliko minuta kasnije dola je u salon stjuardesa i obratila se Perotu.
- Neki putnici zahtijevaju da obavijestimo policiju o vaem drutvu - rekla je. - Da li
biste sili i razuvjerili ih?
- Vrlo rado.
Perot je siao u kabinu prvog razreda i predstavio se putnicima na prednjim sjeditima.
Neki od njih Bill su uli za njega. Poeo je da im pria to se dogodilo s Paulom i Billom.
Dok je govorio, prilazili su i drugi putnici da ga uju. Stjuardese su prestale raditi i
stale, sluajui ga. A onda su im se pridruile i stjuardese iz turistike klase. Ubrzo se oko
njega okupila gomila ljudi.
Perotu je sinulo da e svijet eljeti da uje tu priu.
Na katu, ekipa je namjestila posljednju podvalu Kea- neu Tayloru.
Dok je skupljao novac, Taylor je ispustio tri svenja po deset tisua dolara, a Bill ih je
neprimjetno gurnuo u dep.
Obraun je ispao pogrean, naravno. Svi su sjedili na podu, prekrtenih nogu kao
Indijanci, jedva zadravajui smijeh, dok je Taylor sve raunao ponovo.
- Kako je mogue da nedostaje trideset tisua dolara? - rekao je Taylor ljutito. - Do
avola, ovo je sve to imam! Moda ne raunam dobro. Koji mi je vrag?
U tom trenutku u salon se vratio Bill i upitao:
- U emu je problem, Keane?
- Prokletstvo, nedostaje mi trideset tisua dolara, a ne znam to sam uinio s tim
novcem.
Bill je izvukao iz depa tri svenjanovanica i rekao:
- Je li ovo novac koji trai?
Svi su prasnuli u smijeh.

260

- Daj mi to - rekao je Taylor ljutito. - Do vraga, Gaylorde, trebalo je da te ostavimo u

zatvoru!
Svi su se nasmijali jo glasnije.

4.
Avion se poeo sputati, pribliavajui se Dallasu.
Ross Perot je sjedio pored Raida i govorio mu imena gradova iznad kojih su letjeli.
Raid je gledao kroz prozor u ravnu smeu zemlju i iroke ceste to su se kilometrima
pruale bez i najmanje krivine. Amerika.
Joe Poche se divno osjeao. Osjeao se tako kad je bio kapiten ragbi kluba u Minnesoti,
nakon teke utakmice u kojoj su pobijedili. Isti osjeaj je imao kad se vratio iz Vijetnama. Bio
je lan dobrog tima, preivio je, mnogo nauio, odrastao.
Jedino to bi ga sad uinilo potpuno sretnim bilo je isto rublje.
Ron Davis je sjedio pored Jayja Coburna.
- Hej, Jay, od ega emo sad ivjeti? - upitao je.
Coburn se osmjehnuo.
- Ne znam.
Sad e biti pomalo neobino, pomislio je Davis, ponovo sjediti za pisaim stolom. Nije
bio siguran da mu se svia pomisao na to.
Iznenada se sjetio da je Marva ve tri mjeseca u drugom stanju. Ve e se vidjeti. Pitao
se kako e izgledati s tim sve veim trbuhom.
Znam to mi je potrebno, pomislio je. Potrebna mi je koka-kola. Iz konzerve. Iz
automata. Na benzinskoj pumpi. I peeno pile iz Kentuckija.
Pat Sculley je mislio: Vie neu gledati naranaste taksije.
Sculley je sjedio pored Jima Schwebacha; bili su ponovo zajedno, nizak ali opasan
tandem, a da u cijeloj avanturi nisu ispalili ni jedan hitac, ni u koga. Razgovarali su o tome
kakvu bi pouku EDS mogao izvui iz akcije spasavanja. Kompanija je planirala radove i u
drugim zemljama Srednjeg istoka, a probijala se i na Daleki istok; ne bi li moda trebalo
organizirati stalan spasilaki odred, grupu za uklanjanje nevolja po kratkom postupku,
obuenu, fiziki spremnu i naoruanu, spremnu za tajne operacije u dalekim zemljama? Ne,
zakljuili su; ovo je bila jedinstvena situacija. Sculley je postao svjestan da ne eli vie
provesti ni dana u zaostalim zemljama. U Teheranu ga je hvatala muka od jutarnje
procedure guranja sa dvojicom-trojicom neopranih ljudi u naranastom taksiju, uz
zagluujuu perzijsku muziku iz radija u kolima i neizbjenu svau s vozaem oko cijene
vonje. Gdje god budem u budunosti radio, mislio je, i to god budem radio, sam u se
voziti u svoj ured, u vlastitim kolima, u velikom masivnom amerikom automobilu s
klimatizacijom i blagom glazbom. A kad odem u zahod, umjesto da uim nad prokletom
rupom u podu, sjest u na istu, bijelu ameriku zahodsku koljku.
Kad je avion dodirnuo zemlju, Perot mu je rekao:
- Pat, ti e izii posljednji. elim da se pobrine da svi bez tekoa obave formalnosti i
da rijei sve probleme.
- Naravno.
Avion se zaustavio. Vrata su se otvorila i u avion je ula jedna ena.
- Gdje je taj ovjek? - upitala je
- Evo ga - rekao je Perot pokazujui na Raida.
Raid je prvi iziao iz aviona.
Merv Stauffer se zaista za sve pobrinuo, pomislio je Ross Perot.

261

Ostali su izili i uputili se prema carini.

Prva osoba koju je Coburn ugledao na drugoj strani bio je vrsti Merv Stauffer; cerio se
od uha do uha. Coburn je poloio ruke na Staufferova ramena i privukao ga u zagrljaj.
Stauffer je zavukao ruku u dep i vratio Coburnu njegov vjenani prsten.
Coburn je bio dirnut. Ostavio je prsten Staufferu, da ga uva. Od tada, Stauffer je bio
osovina cijele operacije; sjedio je u Dallasu sa slualicom na uhu i stvarao sve to je bilo
potrebno. Coburn je razgovarao s njim gotovo svakog dana, prenosio mu Simonsove odluke
i zahtjeve i primao informacije i savjete; on je znao bolje nego itko kakvu je krupnu ulogu
odigrao Stauffer i koliko su se svi oslanjali na njega, to god trebalo uraditi. Ipak, pored svih
tih obaveza, Stauffer se sjetio vjenanog prstena.
Coburn je navukao prsten na 'prst. Mnogo je i esto razmiljao o svom braku, u toku
dugih praznih sati u Teheranu. No, sad je sve to zaboravio i jedva je ekao da vidi Liz.
Merv mu je rekao da izie iz aerodromske zgrade i ue u autobus koji ih eka. Coburn
je posluao direktivu. U autobusu je ugledao Margot Perot. Osmjehnuo se i stisnuo joj ruku.
A onda je, iznenada, odjeknula vriska, i etvoro uzbuene djece bacilo se na njega, Kim,
Kristi, Scott i Kelly. Coburn se glasno nasmijao i pokuao da ih sve odjednom zagrli.
Liz je stajala iza djece. Coburn se njeno oslobodio djejih zagrljaja. Oi su mu se
napunile suzama. Zagrlio je svoju enu, nesposoban rije da progovori.
Kad je Keane Taylor uao u autobus, njegova supruga ga nije prepoznala. Njen
normalno elegantni mu imao je na sebi prljavu skijaku jaknu naranaste boje i pletenu
vunenu kapu. Nije se obrijao sedam dana i izgubio je sedam kilograma. Stajao je ispred nje
nekoliko sekundi, sve dok Liz Coburn nije rekla:
- Mary, zar se nee pozdraviti sa Keaneom?
A onda su se na njega bacila djeca, Mike i Dawn.
Tog dana bio je Taylorov roendan. Napunio je etrdeset jednu godinu. Bio je to
najsretniji roendan u njegovom ivotu.
John Howell je ugledao svoju suprugu Angelu kako sjedi u prednjem dijelu autobusa,
iza vozaa, sa jedanae- stomjesenim Michaelom na krilu. Djeai je na sebi imao hlae od
dinsa i prugastu ragbi koulju. Howell ga je podigao i rekao:
- Zdravo, Michael, sjea li se svog tate?
Sjeo je pored Angele i zagrlio je. Bilo je to malo nezgodno, na autobuskom sjeditu, a
Howell je uz to bio previe stidljiv da bi javno pokazivao svoje osjeaje. Ipak je nastavio da
je grli, jer se osjeao tako divno.
Ralpha Boulwarea doekala je Mary sa djevojicama, Stacy i Keciom. Podigao je Keciu
i rekao: Sretan ti roendan!" Sve je onako kako treba biti, pomislio je grlei ih. Uradio je
ono to je trebalo uraditi, a njegova obitelj je tu, gdje i treba da bude. Osjeao se kao da je
dokazao neto, bar samom sebi. Svih onih godina u zrakoplovstvu dok se igrao s
instrumentima ili dok je sjedio u avionu i gledao bombe kako padaju nije ni jednom imao
osjeaj da je njegova hrabrost na kunji. Njegovi roaci dobijali su medalje za hrabrost
pokazanu u borbama na zemlji, a njega je uvijek muio nelagodan osjeaj da je dobio
previe laku ulogu, kao onaj momak u ratnim filmovima koji dijeli hranu za doruak
pravim vojnicima koji e za koji trenutak krenuti u borbu. Uvijek se pitao je li od prave
grae. Sad je mislio na Tursku, kako je zapeo u Adani, kako je vozio kroz meavu u onom
prokletom starom Chevroletu, kako je mijenjao kota na Krvavom putu sa sinovima roaka
Mr Fisha... i sjetio se Perotove zdravice ljudima koji su rekli to e uraditi, a onda otili i
uradili ono to su rekli da e uraditi. I znao je odgovor. Da, nainjen je od prave grae.
Paulove keri, Karen i Ann Marie, imale su na sebi iste karirane suknjice. Ann Marie,
najmanja, prva je stigla do njega i on ju je podigao u naruje i vrsto zagrlio. Karen je bila
prevelika da je podie, ali ju je isto tako vrsto stegao u zagrljaj. Iza njih je stajala Ruthie,
njegova najvea djevojica, u haljini boje meda s krem bluzom. Poljubio ju je, dugo i vrsto, a

262

onda je pogledao, osmjehujui se. Nije se mogao prestati osmjehivati ni da je htio. Osjeao se
sav blaen. Bio je to najugodniji osjeaj za koji je znao.
Emily je gledala u Billa kao da ne vjeruje da je zaista tu.
- Gospode - rekla je jedva ujno - tako je divno vidjeti te ponovo, dragi!
U autobusu je zavladala tiina kad ju je poljubio. Rachel Schwebach je zaplakala.
Bill je poljubio djevojice, Vicki, Jackie i Jenny, a onda se zagledao u svog sina. Chris je
izgledao neobino odrastao u plavom odijelu to ga je dobio za Boi. Bill je ve jednom
vidio to odijelo. Sjetio se fotografije Chrisa kako u novom odijelu stoji ispred boine jelke.
Ta fotografija je, nekad davno i daleko odavde, visila na zidu iznad njegova leaja u
zatvorskoj eliji.
Emily ga je neprestano dodirivala, da se uvjeri kako je zaista tu.
- Izgleda divno - rekla mu je.
Bill je bio svjestan da izgleda doslovno uasno.
- Volim te - rekao je.
Ross Perot je uao u autobus i upitao:
- Jesu li svi ovdje?
- Nema mog tate! - rekao je plaljivo tanki glasi. Bio je to Sean Sculley.
- Ne brini - rekao je Perot. - Samo to nije stigao. On je na glavni uvar.
Pata Sculleyja je zaustavio carinik i zatraio od njega da otvori kofer. U koferu je bio
sav novac i carinik ga je, naravno, vidio. Pozvao je jo nekoliko carinika i Sculley je odveden
u ured, na sasluanje.
Carinici su izvukli neke formulare. Sculley je poeo da objanjava, ali oni nisu htjeli da
ga sluaju. Samo su htjeli da ponu ispunjavati formulare.
- Je li to va novac?
- Ne, novac pripada EDS-u.
- Jeste li ga imali kad ste napustili Sjedinjene Drave?
- Vei dio.
- Kada ste napustili Sjedinjene Drave?
- Prije tjedan dana, privatnim Boeing om 707.
- I kamo ste otputovali?
- U Istanbul, a zatim do iranske granice.
U ured je uao jedan slubenik i upitao:
- Jeste li vi gospodin Sculley?
- Jesam.
- Strano mi je ao to smo vas ovako uznemirili. Gospodin Perot vas eka pred
zgradom. - Zatim se obratio carinicima. - Moete poderati te formulare.
Sculley se osmjehnuo i otiao. Vie nije bio na Srednjem istoku. Bio je u Dallasu, gdje je
Perot Perot.
Sculley je uao u autobus i ugledao Mary, Seana i Jennifer. Zagrlio ih je i poljubio sve, a
zatim upitao:
- to se dogaa?
- Priredili smo vam mali doek - rekla je Mary.
Autobus je krenuo, ali nije se odvezao daleko. Zaustavio se nakon nekoliko metara
pred jednim drugim ulaznim vratima. Svi su ponovo odvedeni u aerodromsku zgradu, do
vrata na kojima je pisalo Dvorana Concorde.
Kad su uli, tisuu ljudi je skoilo na noge, kliui i aplaudirajui.
Netko je rairio veliki transparent na kome je pisalo:
JOHN HOWELL
TATA BROJ JEDAN

263

Jay Coburn je bio potresen brojem prisutnih i njihovim reagiranjem. Kakva je dobra
ideja bio onaj autobus, da se ljudi mogu u miru pozdraviti sa svojim obiteljima prije dolaska
ovamo. I tko je sve to organizirao? Stauffer, naravno.
Dok je iao ka prednjem kraju dvorane, ljudi su mu pruali ruke da se rukuju, govorei
Drago nam je to te vidimo! , Dobro doao kui! . Osmjehivao se i rukovao - bio je tu
David Behne, bio je tu Dick Morrison... Lica su se stapala, a rijei zbijale u jedan veliki i topli
Zdravo!"
Kad su uli Paul i Bill sa suprugama i djecom, klicanje se pretvorilo u grmljavinu.
Ross Perot je stajao ispred svih, osjeajui kako mu se oi pune suzama. Bio je umoran
kao nikad u ivotu, ali beskrajno zadovoljan. Mislio je na sve sretne okolnosti i sluajnosti
koje su omoguile spasavanje: okolnost da je poznavao Simonsa, da je Simons bio spreman
da poe, da je EDS zapoljavao iskusne veterane, da su i oni Bill spremni da pou, da je
sedmi kat znao pokretati stvari irom svijeta zahvaljujui iskustvu steenom u kampanji za
ratne zarobljenike, da je T. J. unajmio avion, da je gomila na juri osvojila zatvor Gasr...
Mislio je na sve ono to je moglo krenuti naopako. Sjetio se poslovice Uspjeh ima tisuu
otaca, a neuspjeh je siroe. Za nekoliko minuta e istupiti i rei ovim ljudima neto od onoga
to se dogaalo i kako su Paul i Bill vraeni kuama. Dakako, bit e teko obuhvatiti tim
rijeima i sve preuzete rizike, stranu cijenu koja bi bila plaena da su dogaaji krenuli kako
ne treba, zavretak akcije pred sudom ili neto jo gore. Sjetio se dana kad je otputovao iz
Teherana i kako je praznovjerno mislio o svojoj srei kao o pijesku to protie kroz pjeani
sat. Iznenada je ponovo ugledao taj pjeani sat, iz koga je sav pijesak istekao. Osmjehnuo se
u sebi, dohvatio zamiljeni pjeani sat i okrenuo ga.
Simons se nagnuo i apnuo Perotu u uho:
- Sjeate li se da ste mi ponudili honorar?
Perot to nikad nee zaboraviti. Kad Simons na onaj svoj nain pogleda ovjeka, ovjek
se jednostavno zaledi.
- Naravno da se sjeam.
- A vidite li ovo? - rekao je Simons, pokazujui glavom.
Prema njima je iao Paul, nosei na rukama Ann Marie, okruen gomilom razdraganih
prijatelja.
- Vidim - rekao je Perot.
- To je moj honorar - rekao je Simons i povukao dim cigare.
U dvorani je konano zavladala tiina i Perot je uzeo rije. Pozvao je Raida i prebacio
ruku preko mladievih ramena.
- elim da upoznate kljunog lana spasilakog odreda - rekao je publici. - Kao to je
rekao pukovnik Simons, Raid je teak samo ezdeset pet kilograma, ali u njemu ima dvije
stotine pedeset kilograma hrabrosti.
Svi su se nasmijali i ponovo zapljeskali. Raid je pogledao oko sebe. Mnogo, mnogo
puta je mislio o tome kako e otii u Ameriku, ali ni u najluim snovima nije mogao
zamisliti da e biti ovako doekan!
Perot je poeo da pria priu. Sluajui, Paul se osjeao nekako udno. On nije heroj.
Heroji su drugi. On je privilegirana osoba, zato to moe rei da pripada moda
najplemenitijoj skupini ljudi na cijelom svijetu.
Bill je pogledao u gomilu i vidio Rona Sperberga, dobrog kolegu i starog prijatelja.
Sperberg je na glavi imao veliki kaubojski eir. Ponovo smo u Texasu, pomislio je. Ovo je
srce Sjedinjenih Drava, najsigurnije mjesto na svijetu. Ovdje nam ne mogu nita. Ovog
puta, strani san je zaista minuo. Vratili smo se. Izvan opasnosti smo.
Kod kue smo.

264

Epilog
Jay i Liz Coburn su se razveli. Kristi, druga ki, ona emocionalna, odluila je da ivi s
ocem. Coburn je imenovan za kadrovskog direktora federalnog EDS-a. U rujnu 1982. godine
on i Ross Perot Mlai postali su prvi ljudi koji su helikopterom obletjeli svijet. Helikopter
kojim su letjeli sad se nalazi u Nacionalnom zrakoplovnom i svemirskom muzeju u
Washingtonu, D. C. Zove se pirit of Texas.
Paul je postao financijski kontrolor EDS-a, a Bill direktor za marketing programa
Medicaid u Odjelu za zdravstvenu zatitu.
Joe Poche, Pat Sculley, Jim Schwebach, Ron Davis i Raid nastavili su da rade za EDS u
raznim dijelovima svijeta. Davisova supruga Mary rodila je 18. srpnja 1979. godine djeaka
koji je dobio ime Benjamin.
Keane Taylor je postavljen za direktora filijale EDS-a u Nizozemskoj, gdje mu se
pridruio Glenn Jackson. Gayden je nastavio da vodi EDS World Corporation, pa je prema
tome ostao Taylorov pretpostavljeni.
John Howell je postao punopravni partner u odvjetnikoj firmi Toma Lucea, Hughes
and Hill. Angela Howell je 19. lipnja 1980. godine rodila djevojicu arah.
Rich Gallagher je 1. srpnja 1979. godine napustio EDS. Kao ovjek sa istoka nikad se
nije osjeao kao jedan od momaka EDS-a. Lloyd Briggs i Paul Bucha, takoer ljudi s istoka,
napustili su EDS priblino u isto vrijeme.
Ralph Boulware je takoer napustio EDS.
Lulu May Perot, Rossova majka, umrla je 3. travnja 1979. godine.
Ross Perot Mlai je zavrio koled i u jesen 1981. godine zaposlio se u firmi svog oca.
Godinu dana kasnije Nancy Perot je uinila isto. Sam Perot je jednostavno nastavio
zaraivati sve vie novaca. Vrijednost njegovih nekretnina je rasla, njegova naftna
kompanija je pronala nove izvore, EDS je dobijao sve vie ugovora, i sve vee ugovore.
Dionice EDS-a, ija je cijena bila oko osamnaest dolara po komadu kad su Paul i Bill
uhapeni, etiri godine kasnije bile su est puta skuplje.
Pukovnik Simons je umro 21. svibnja 1979. godine nakon niza sranih udara. U toku
posljednjih tjedana ivota njegov stalni pratilac bila je Anita Melton, duhovita stjuardesa iz
Boeinga 707. Bila je to udna, tragina veza; nikad nisu postali ljubavnici u fizikom smislu,
ali su se voljeli. ivjeli su zajedno u vili za goste kraj Perotove kue u Dallasu. Ona ga je
uila da kuha, a on je nju tjerao da fiziki vjeba, pratei njene rezultate tope- ricom. Stalno
su se drali za ruke. Nakon Simonsove smrti, njegov sin Harry i snaha Shawn doBill su
djeaka i dali mu ime Arthur Simons Mlai.
Militantni Iranci su 4. studenog 1979. godine ponovo zauzeli ameriku ambasadu u
Teheranu. Ovog puta uzeli su taoce. Pedeset dva Amerikanca ostali su njihovi zarobljenici
vie od godinu dana. Akcija spasavanja koju je organizirao predsjednik Carter neslavno je
zavrila u pustinji centralnog Irana.
Ali, Carter nije imao Bulla Simonsa da mu pomogne.

265

Prilog
OKRUNI SUD SJEDINJENIH DRAVA ZA SJEVERNI OKRUG TEXASA,
ISPOSTAVA U DALLASU ELECTRONIC DATA SYSTEMS CORP. IRAN
PROTIV ORGANIZACIJE SOCIJALNOG OSIGURANJA IRANSKE VLADE,
MINISTARSTVA ZDRAVLJA I SOCIJALNE SKRBI IRANSKE VLADE I
VLADE IRANA.
BROJ CA 3-79-218-F
(Izvodi iz pregleda utvrenih injenica)
Ni EDSCI niti bilo tko drugi u njegovo ime nije dobio ugovor na nezakonit nain.
Nema nikakvih dokaza da je bilo podmiivanja slubenika ili bilo kojih osoba u slubi
optuenih da bi kompanija dobila ugovor, a dokazni materijal ne ukazuje na provoenje ili
pokuaj korupcije u bilo kom obliku u toku pregovaranja o ugovoru...
Ugovorena cijena nije bila previsoka; naprotiv, iz dokaznog materijala se vidi da je
cijena bila razumna i u skladu s iznosima koje EDS naplauje od drugih klijenata za sline
poslove. Cijena nije bila nepovoljna ni u usporedbi s cijenama srodnih kompanija koje se
bave organizacijom socijalnog osiguranja, za isti obim poslova...
injenica da Organizacija socijalnog osiguranja i Ministarstvo zdravlja i socijalne skrbi
nisu dostavili pismene primjedbe u vezi s neplaenim raunima je neoprostiva i predstavlja
krenje ugovora. Angairanje doktora Tovvliatija u Organizaciji socijalnog osiguranja u
svojstvu zamjenika glavnog direktora ne predstavlja opravdanje za taj postupak. Nisam
pronaao dokaze da su usluge doktora Tovvliatija utjecale na proces odobravanja isplate
rauna, a nisam pronaao ni dokaz za to da je doktor Tovvliati djelovao protuzakonito kad
je procjenjivao radove izvrene po ugovoru. Naprotiv, postoje dokazi da su Ministarstvo
zdravlja i Organizacija socijalnog osiguranja imali stalnu i potpunu mogunost da prate rad
EDSCI-a. Osim toga, nisam pronaao vjerodostojne dokaze da je bilo pogrenog
prikazivanja izvrenog posla ili da se EDS tajno dogovarao bilo s kim da bi osigurao
naplaivanje pogreno ispostavljenih rauna ili da bi onemoguio Optuenim da realno
procjenjuju poslove to ih je EDSCI obavljao po ugovoru...
EDSCI nije materijalno prekrio svoje obaveze na osnovi ugovora, naprotiv, EDSCI je
bio znatno ispred rokova odreenih za pojedine poslove unutar svake faze sve do 16.
sijenja 1979, kada je ugovor raskinut...
Obeteenje zbog raskidanja ugovora ne moe se anulirati tvrdnjama Optuenih, koje
nisu potkrepljene dokazima, da je EDSCI doao do ugovora prevarom, mitom i korupcijom
dravnih funkcionera. Posebno, iz dokaznog materijala se ne vidi da su veze EDS-a s
grupom Mahvi bile ilegalne. Radovi i akcije to ih je poduzimao EDSCI na osnovi ugovora
nisu predstavljale prekraj bilo kog iranskog zakona...
Tuilac je predoio sudu niz dokaza iz kojih se vide injenice i efekti radova to ih je
obavio: svjedoanstva onih koji su uvodili sistem za obradu podataka i upravljali njime,
fotografski dokazni materijal koji ilustrira aspekte i obim pripreme podataka kao i izvjetaje
to su ih zajedniki sastavljali EDSCI i Ministarstvo zdravlja, u kojima se govori o koristima
to su ostvarene ugovorom. Ovaj prikaz stanja nije oboren nikakvim vjerodostojnim
dokazima...
(Izvod iz zavrne presude)
PRESUUJE SE, NAREUJE I ODREUJE da Tuiocu, Electronic Data Systems
Corporation Iran, bude od strane Optuenih, Vlade Irana, Organizacije socijalnog osiguranja
vlade Irana i Ministarstva zdravlja i socijalne skrbi vlade Irana zajedniki i pojedinano,

266

vraen i isplaen iznos od petnaest milijuna sto sedamdeset sedam tisua etiristo etiri
dolara ($ 15,177.404) plus dva milijuna osamsto dvanaest tisua dvije stotine pedeset jedan
dolar ($2,812.251) na ime kamata, plus jedan milijun sedamdeset devet tisua osamsto
sedamdeset pet dolara na ime sudskih trokova, plus kamate na sve te iznose u visini od
devet posto (9%) godinje od dananjeg datuma...

267

Izjava
Mnogi ljudi su mi pomogli tako to su satima razgovarali sa mnom, odgovarali na
moja pisma i itali i ispravljali radne verzije knjige. Za strpljenje, iskrenost i spremnost za
suradnju posebno zahvaljujem:
Paulu i Ruthie Chiapparone, Billu i Emily Gaylord;
Jayju i Liz Coburn, Joeu Pocheu, Patu i Mary Sculley, Ralphu i Mary Boulware, Jimu
Schwebachu, Ronu Davisu, Glennu Jacksonu;
Billu Gaydenu, Keaneu Tayloru, Richu i Cathy Gallagher, Paulu Buchai, Lloydu
Briggsu, Bobu Youngu, Johnu Howellu, ,,Raidu, Toni Dvoranchik, Kathy Marketos;
T. J. Marquezu, Tomu Walteru, Tomu Luceu;
Mervu Staufferu, kome nikad nita nije bilo teko;
Margot Perot, Bette Perot;
Johnu Carlenu, Aniti Melton;
Henryju Kissingeru, Zbigniewu Brzezinskom, Ramseyju Clarku, Bobu Straussu,
Williamu Sullivanu, Charlesu Naasu, Louu Goelzu, Henryju Prechtu, Johnu Stempelu;
doktoru Manuehru Razmari;
Stanleyju Simonsu, Bruceu Simonsu, Harryju Simonsu;
potpukovniku Charlesu Krohnu u Pentagonu;
majoru Dicku Meadowsu, general-majoru Robertu McKin- nonu;
doktoru Walteru Stewartu, doktoru Haroldu Kimmerlingu.
Kao i obino, pomagala su mi dva neumorna istraivaa, Dan Starer u New Yorku i
Caren Meyer u Londonu.
Pomagala mi je i izvanredna ekipa u EDS-ovoj telefonskoj centrali u Dallasu.
Vie od sto sati intervjua skinule su sa magnetofonskih vrpci Sally Walther, Ctaire
Woodward, Linda Huff, Cheryl Hibbitts i Becky DeLuna.
Konano, zahvaljujem Rossu Perotu bez ije zapanjujue energije i odlunosti ne samo
da ne bi bilo ove knjige, nego ni avanture o kojoj ona pria.
Pisac

268