MARK

GIMENEZ

ZLOČINI U MALOM GRADU

S engleskoga preveo
ROBERT MARTINOV
Za Sandru Trujillo-Garda, koja se svakoga
dana borila za sve svoje učenike.
 ZAHVALE

Posebno zahvaljujem:

U Londonu: Davidu Shelleyju za izvanredno uredništvo, Seanu

Garrehyju za još jedan fantastičan dizajn omota, kao i svima ostalima u
izdavačkoj kući Sphere/Little Brown za još jedan sjajno obavljeni
nakladnički posao.

U New Yorku: Larryju Kirshbaumu i Susanni Einstein iz agencije LJK

Literary Management.

U Dallasu: Archan i Ganaraj, vještoj i suosjećajnoj kirurginji za rak

dojke.

U Fredricksburgu: Svim mojim prijateljima ondje, koji su tako otvoreno

govorili o svojemu životu i svojemu gradu - znate tko ste i zašto vas ne
imenujem. Mali je to grad.
 Pravda? Pravdu ćete dobiti na onome
svijetu, a na ovome imate zakon.

»A Frolic of His Own« autora Williama Gaddisa

 PROLOG

Pozirala je pred limuzinom, uz desetak drugih djevojaka, poput

ilegalnih Meksikanaca koji čekaju na posao na uglovima ulica u Los
Angelesu.
Šesta je ulica bila puna zgodnih cura.
Vratio se u Teksas radi Austinskoga filmskog festivala - no dobro,
nije to baš Cannes, pa čak ni Sundance, ali tu je uvijek bilo mnoštvo
prekrasnih teksaških djevojaka voljnih preuzimanja uloge
obožavateljica filmske zvijezde. Zaboga, pojavljivale su se sa svih
strana, posebice u studentskome gradu kao što je Austin, nevjerojatno
zgodne školarke koje misle da će i same postati slavne ako samo
povale filmsku zvijezdu.
Naravno, jedino što se uistinu dogodi je povaljivanje.
Ali on je obožavateljice gledao na isti način na koji je gledao
privatne avione, osobne trenere, švedske maserke i limuzine s
vozačem poput ove u kojoj se vozi večeras: kao posebne prednosti
posla kojim se bavi. Bilo mu je dvadeset i devet godina, bio je izuzetno
naočit, a njegov posljednji film samo je na domaćem terenu zaradio
250 milijuna dolara. Posebnih je povlastica bilo napretek.
I upravo je uočio sljedeću od njih - plavuša, krasotica, građena
poput modela iz Playboya.
Bila je to noć uoči Nove Godine, a ona je na sebi imala tako prozirnu
bijelu bluzu da bi i slijepac vidio kako ne nosi grudnjak, crnu mini-
suknjicu prilijepljenu uz guzu, i crne visoke potpetice; mahala je malom
crnom torbicom kao što hipnotizer njiše džepnim satom pred osobom
koja pada u trans - a on je njome stvarno bio hipnotiziran. Spustio je
zatamnjeno prozorsko staklo i pokazao na nju kao da u mesnici bira
najbolji komad mesa. Skoro da je ušla u limuzinu kroz otvoreni prozor.
Bilo je stvarno jednostavno.
Povukao je još jednu crtu bijeloga praha i zalio sve to gutljajem
viskija dok se ona zavaljivala u luksuzno kožno sjedalo njemu nasuprot,
ogledajući se po unutrašnjosti limuzine kao dijete u Disneylandu.
Osmijeh joj nije silazio s lica. Rekla je: - Uvijek sam se htjela voziti u
limuzini.
- Dušo, dobit ćeš i više od puke vožnje.
Rekla je: - Zovem se Heidi Fay - kao da će joj se sutradan sjećati
imena. - Jednoga ću dana biti velika zvijezda.
- Naravno da hoćeš, slatkice. Ideš na Teksaško sveučilište?
- Hm, da.
Dlanom je lupnuo po sjedalu do sebe, a ona se prebacila uz njega.
Zaronio joj je u grudi, rukom joj prelazeći po glatkoj unutrašnjosti
bedara, sve dok nije dodirnuo onaj komadić raja na zemlji. Uzmaknula
je rekavši: - Mogu li nešto popiti?
Dakle, igra nedodirljivu? E pa ima on lijek i za to. Izvuče ruku ispod
njezine suknjice i ustade; ona je pak u ispruženoj ruci držala mobilni
telefon.
- Nitko mi neće vjerovati da se ovo stvarno dogodilo.
Misao da ga je upravo slikala nije mu ni prošla kroz opijeni um jer
se njegov mozak pod djelovanjem opijata sada mogao usredotočiti
samo na jednu stvar.
- Šećeru, to će ti se sada stvarno dogoditi.
- Okrene se prema mini-baru i uze bocu viskija. Vrativši se u
prvotni položaj shvatio je da se ona još uvijek igra mobitelom.
- Ne želiš sada nikomu telefonirati.
Uze joj telefon iz ruke i baci ga na suprotno sjedalo. Potom ispuni
čašicu i pruži joj ju. Ona reče: - Mislila sam, možda Coca Colu.
- Draga, ti ne piješ moju vrstu Coca Cole. Idemo, na eks.
Ispila je viski i skoro se zagrcnula. Ponovo joj je napunio čašu,
dvaput, za svaki slučaj. A onda je postavio još kokaina na ogledalce,
pruživši joj slamku.
- Oh, ja se ne drogiram - odvratila mu je.
Pomislio je, Ma daj, a uz to si i djevica. Reče joj: - Onda znači da
zapravo ne želiš biti zvijezda, zar ne? Slamkom je pokazao na ulicu. -
Možda onda od neke od onih djevojaka napravim zvijezdu.
Blenula je kroz prozor poput djeteta koje prvi put odlazi od kuće.
Potom duboko udahne i uze slamku, nagne se i potegne koku. Uspravi
se i kihnu. Dvaput. K vragu, možda joj je stvarno prvi put. Možda jest
djevica. To ga je dodatno uzbudilo pa joj pritiskanjem glave ponudi još
dvije dugačke linije bijeloga praha. Kada se uspravila zjenice su joj bile
toliko proširene da su joj plave oči izgledale crne. Raskopča joj bluzu
bez otpora - to se traži - i zagnjuri joj licem u mekane grudi. Nagnuo se
nad nju pa su se srušili na sjedalo. Posegnu joj uz suknju i povuče tange,
potom se raskopča i prodre u nju.
Trajao je skoro cijelu minutu.
Odvoji se od nje i potegnu viski iz boce. Ona je s mukom pokušavala
ustati, pavši na pod automobila, i potom otpuzavši na sjedalo nasuprot
njemu. Prisilila se postaviti u sjedeći položaj.
Tu se stvarno imalo što vidjeti: bluza joj je visjela raskopčana, a
gole grudi gledale su ga poput sestara blizanki, suknjica joj je bila
povučena oko pasa poput oprave kakve balerine, a crne čipkaste tange
omotane oko jednoga gležnja. Ali još se uvijek umiljato smiješila,
promucavši: - Možeš li mi urediti audiciju u Hollywoodu?
Sve su postavljale isto pitanje. A prije negoli joj je mogao dati
uobičajeni odgovor - »Šećeru, ovo je bila tvoja audicija« - zakolutala je
očima i pala nauznak kao da je kaskaderka koja glumi da je upravo
pogođena metkom.
- Uh, sranje.
Gledao ju je onako onesviještenu i odmahivao glavom. Kog vraga će
sad s njom? Nemože tek tako otvoriti vrata i izgurati ju na pločnik šeste
ulice, koji vrvi od agenata, autora, menadžera, fanova, žicara, pijanih
studenata i policije. A ne može, naravno, ni prebaciti onesviještenu
studenticu sebi preko ramena i unijeti ju ravno kroz portu hotela
Driskill od pet zvjezdica u centru Austina, mašući pritom fanovima i
probijajući se kroz opsadu paparazza pred svojim apartmanom. To se
njegovome studiju nikako ne bi svidjelo, da i ne spominjemo njegovu
trudnu suprugu. A ne može ju ni ostaviti da malo odspava; što ako ju
policija nađe u njegovoj limuzini? To bi svakako bila vijest za naslovne
stranice. Osim toga, treba mu limuzina, baš kao što i profesionalnome
ribiču treba mamac: noć je još mlada, a riba grize.
Odvest će ju kući. Tako će napraviti. Mogao bi ju ubaciti ravno u
njezin apartman, bez fanfara ili neugodnih fotografija. Studentica,
sigurno živi negdje blizu kampusa Teksaškoga sveučilišta. Stoga joj
zgrabi torbicu u potrazi za studentskom iskaznicom. Našao ju je,
zablenuo se, odmahujući glavom kako bi razbistrio pogled. Potom se
opet zablenu. Osjećao je kako neki dio njega upravo umire.
Heidi nije bila nikakva studentica. Njezina iskaznica nije bila s
Teksaškoga sveučilišta. Nije joj bila dvadeset i jedna godina, ni
dvadeset, ni devetnaest. Heidi Fay nije joj bilo niti pravo ime - zvala se
Heidi Fay Giesel. A Heidi Fay Giesel imala je jebenih šesnaest godina!
Srednjoškolka!
Tada je postupio kao i uvijek u stresnoj privatnoj situaciji:
uspaničio se. Stoga povuče još jednu liniju, iskapi još jednu čašu, što ga
je umirilo i omogućilo mu da razmisli. Donekle. Smislio je što će. Ono
isto.
Odvest će Heidi kući.
Ali ona uopće nije iz Austina. Stoga se prebaci preko nje, dopuza do
prednjega sjedala i prepusti njezinu iskaznicu Rudyju, koji se pak
posavjetova s mapom iz pomoćnoga pretinca, zaključivši da je njezina
adresa nekakav gradić stotinjak kilometara zapadno od Austina. Pola
sata kasnije pažljivo su vozili unutar ograničenja brzine niz mračnu
cestu kako ih ne bi zaustavio neki nadobudni anonimni prometnik u
potrazi za svojih petnaest minuta slave: ŠERIF IZ SELENDRE UHITIO
FILMSKU ZVIJEZDU S MALOLJETNICOM U LIMUZINI.
Nema šanse.
Peti put upita Rudyja: - Jesmo li blizu? Koliko još? Rudy je samo
odmahivao obrijanom glavom i slijegao širokim ramenima. Rudy
Jaramillo bio je njegov vozač i tjelohranitelj još od filma Teška noć,
njegovoga prvog hita koji je inkasirao stotinu milijuna dolara. Vozači-
tjelohranitelji također su posebne prednosti zanata.
Ponoć je već bila prošla, i počelo je kišiti. Udaljene munje
osvjetljavale su nebo vani, i skoro golu Heidi unutra. Tijelo joj je
vrhunsko... šesnaestogodišnje tijelo.
Sranje.
Zurio je u noćni teksaški krajolik. Uzdahnu. Noć je propala, a njemu
je dosadno, što je stanje koje nije u stanju podnijeti na dulje staze.
Stoga uzme mobilni telefon, iznenađen što prima signal. Nazvao je
menadžera u Los Angelesu; ondje je sada dva sata ranije, iako je Billyja
znao nazvati i u tri sata ujutro kada bi zagustilo. Billy se javio na treći
poziv.
- Kako je u Teksasu, mali moj?
Billy ga je uvijek nazivao mali moj, što mu je donekle išlo na živce.
Odgovori mu: - Igram se kauboja s lokalnim seljačinama.
- A tebi to ide tako dobro.
- Glumac sam, Billy - duboko udahnu. - Kakve su vijesti? Billy
uzdahnu u telefonsku slušalicu. - Clooney.
Krv mu uzavre. - Clooney? Ti to mene zezaš? Pa koliko mu je,
četrdeset i nešto godina?
- Četrdeset i dvije.
- Četrdeset i dvije? Prestar je da bi bio najseksepilniji čovjek na
svijetu! Ja sam najseksepilniji na svijetu!
 - Naravno da jesi, mali moj. Stvarno jesi. Bez premca! Nije fer.
Uopće nije fer.
Istom je odlučio da će sve to biti menadžerova krivica; Clooney ima
boljega menadžera - eto zašto je pobijedio! Stoga, kad se vrati u Los
Angeles otpustit će Billyja i uzeti boljega menadžera. Možda baš
Clooneyjevoga menadžera. U svakom slučaju nekoga tko ga neće zvati
mali moj.
Nakon što mu se tlak vratio u normalu pažnja mu se vratila na
telefon koji mu je stajao uz uho. Njegov uskoro bivši menadžer bacio se
na dugačak razgovor o nepravednosti cijele stvari, poput suđenja na
olimpijskome natjecanju u umjetničkom klizanju - umjetničkom
klizanju? - ali on je već razmišljao o imenima potencijalnih novih
menadžera.
Nakon što je Billy završio, nazvao je svoju trudnu suprugu kako bi
doznao koliko je novca toga dana potrošila na opremu za novorođenče.
Termin joj je za mjesec dana. Jedva se mogao prisiliti da ju pogleda
obnaženu. Izgledala je kao nasukani kit. Heidi pak nije.
Hvala Bogu za posebne privilegije zanata. Nagnuo se glavom
naprijed i sklopio oči.
- Tu smo.
S mukom je otvorio oči. - Gdje to?
Bacio je pogled na Heidi. Još je uvijek spavala.
- Koliko je sati?
- Skoro jedan.
Zaspao je. Još je uvijek bio ošamućen. Pritisne lice o mokri prozor
dok su polako ulazili u mali ruralni grad. Zastali su na semaforu. Upali
se zeleno, a upravo dok su polako prelazili raskrižjem munja negdje
daleko zdesna osvijetli ogroman brod ravno iznad njega, koji je
izgledao kao da će se svaki čas pramcem zabiti u limuzinu. Sagnu se u
sjedištu.
- Sranje!
Ali sljedeća munja pokaže mu da se radi samo o nekoj prokletoj
zgradi čiji je drugi kat izrađen u obliku brodskoga pramca - što je sad to,
neka glupa šala?
Limuzina je polako napredovala; nema sumnje da se Rudy, što zbog
vlastitoga dosjea, što zbog onesviještene maloljetnice na stražnjem
sjedištu, dobro pazio lokalne policije. Klizili su niz pustu glavnu ulicu -
na oznaci je pisalo Hauptstrasse - ispod zastave na kojoj je stajao
natpis dobrodošlice WELCOME-WILLKOMEN-BIENVENIDOS, dok je sa
svake strane bila razapeta mreža božićnih lampica. Zurio je kroz
prozor, očekujući da će vidjeti tipičnu glavnu ulicu teskaškoga gradića,
optočenu trgovinama, bistroima s brzom hranom, prodavaonicom
alkoholnih pića, udrugom ratnih veterana, parkiralištem za prodaju
polovnih automobila, i možda trgovina iz lanca Piggly-Wiggly. Ali
umjesto toga vidio je motel dizajniran prema modelu bavarskih
drvenih kuća, njemačku pivnicu, zgrade europskoga stila, obrubljene
svjetlucavim lampicama, s balkonima na drugome katu i raznobojnim
platnenim nadstrešnicama nad umjetničkim galerijama,
antikvarijatima, buticima modne odjeće i trgovinama rukotvorinama,
pokrivačima, nakitom, kao i... trgovinu havajskih košulja?
Zgrade u obliku brodova, i kauboji u havajskim košuljama - gdje sam
ja to, dovraga?
Čak i u olujnoj noći sve je to izgledalo kao razglednica s nekog
mjesta koje nimalo ne podsjeća na išta što je ikada vidio u Teksasu.
Bože, sva sreća što supruga nije ovdje s njime, i ne samo zbog
onesviještene Heidi u automobilu; nego i zato što je sve ovo upravo
onakav pitoreskni gradić sa savršene božićne razglednice nad kojim bi
njegova supruga počela uzdisati i vjerojatno bi poželjela kupiti cijelo
prokleto naselje - i to njegovim novcem!
Crveno-crno-žute njemačke zastave lepršale su u noći, na šarenim
suncobranima pred restoranima pisalo je Spaten, Franziskaner i
Weissbier, a ploče s natpisima Ausländer Biergarten, Vereins Kirche, Alte
Fritz, Der Lindenbaum, Der Küchen Laden, Der ovo i Der ono, visjele su
na zgradama sa svake strane glavne ulice.
Gdje li su, dovraga, bili ovi kada je u Berlinu promovirao svoj posljednji
film?
Sklopio je oči protrljavši lice u nastojanju da razbistri glavu od
učinka viskija i kokaina, a kad ih je otvorio napokon spazi poznato ime,
dokaz da je ipak još uvijek u Teksasu: Dairy Queen. Čovječe, baš bi mu
sada dobro došao jedan DQ Dude i jedan Oreo Blizzard, ali lokal je bio
zatvoren. Cijeli je grad bio zatvoren, nigdje žive duše. Ovo je jedna od
onih teksaških selendri u kojima sklapaju i odnose sve s pločnika
nakon zalaska sunca, baš poput gradića u kojemu nije odrastao.
Malo je ljudi, izuzev njegovih roditelja, to znalo - a oni koji su znali
potpisali su ugovor o povjerljivosti - ali njegovo je pravo ime Theodore
Biederman, sin jedinac kardiokirurga iz Houstona u Teksasu. Bio je
gradsko dijete, pohađao je privatnu školu, i potom Teksaško
sveučilište u Austinu, gdje je iskoristio lijepo oblikovanu čeljust,
kovrčavu plavu kosu i duboke plave oči kako bi se pojavio u seriji
lokalnih televizijskih reklama, kojima je pak privukao pažnju
holivudskoga lovca na talente.
Austin je bio meka za lovce na talente još otkad su Matthewa
McConaugheyja i Renee Zellweger ondje otkiili. Pozvali su ga u
Hollywood, a Theodore Biederman punom je brzinom odjurio iz
Teksasa. Htio je biti zvijezda, a Teksas nije imao zvijezde, osim igrača
američkoga nogometa, što on pak nikada nije bio. (Nikada nije volio
tjelesnu bol, usprkos svojemu holivudskome imidžu akcijskoga
junaka.) Naravno, na televiziji je uvijek nosio traperice i kaubojske
čizme, pušio cigare i igrao ulogu Teksašanina. Kada bi ga u emisiju
pozvali Jay Leno ili Letterman postao bi lokalni momak teksaškoga
naglaska kojemu se posrećilo u Hollywoodu i koji voli plivati gol u
potoku na ranču - Aw, heck, Dave, I ain’t nuthin’ but a country boy like to
swim nekkid in the creek down on the ranch1 - iako nije imao ranč, nije
htio imati ranč, niti je ikada nogom stupio na neki glupi ranč.
Ali u javnosti uvijek je govorio - Yes ma’am2, ili - No ma’am’3, i
ubacivao poneku riječ na španjolskome - Muy bonita seńorita - samo
kako bi zvučao kao pravi Teksašanin, pa čak i domaću upadicu golly tu i
tamo, i sve je to dobro palilo. Sve ovisi o imidžu, a on imidž ima, i to je
to. To je ujedno i razlog zbog kojega se svake godine morao vraćati u
Austin radi prokletoga filmskog festivala, kako bi dokazao da je još
uvijek Teksašanin u srcu. Možeš mislit! Vratite me u Los Angeles! Nagnu
se i prodrma Heidi.
- Probudi se, princezo. Doma si. Ništa.
- Daj, budi se.
Gurne ju snažnije, a ona se sruši sa sjedišta na pod limuzine.
Probijajući se kroz izmaglicu viskija i kokaina, oštar strah mu napokon
dopre do uma. Spusti se sa sjedišta na koljena i nježno ju pljusnu po
obrazima. Bila je hladna na dodir.
- Isuse!
Rudy se osvrnu. - Što se događa?
- Stani!
Limuzina se polako zaustavi ispred parka u kojemu su kroz tamnu
noć svjetlucala božićna ukrasna svjetla. Rudy istupi iz automobila i
priđe stražnjim vratima. Otvori ih i nagnu se unutra. Obrisa kišu s lica i
baci pogled na djevojku; razrogači oči.
- Sranje!
Uskoči unutra, pritisnu joj prsni koš, puhnu joj na usne i ponovo joj
pritisnu grudi. Nakon nekoliko minuta teško je disao. Heidi nije uopće
disala. Rudy sjedne na tren gledajući u nju i potom se okrenu k njemu: -
Mrtva je, čovječe.
On se pak baci natrag u sjedište. - Rekla je da je studentica... rekla je
da želi biti zvijezda... rekla je...
Rudy mu odvrati: - Šefe, to što je rekla pred zakonom neće značiti
ništa. Maloljetnica je, i mrtva je, i to zbog vaše koke. Jedino će to policiji
imati neko značenje.
Sada mu je već počeo izbijati obilan znoj. Srce mu je mlatilo u
grudima, i to tako snažno da je već bio uvjeren da ga je spopao srčani
udar. Osjećao je kako ga Rudyjeve tamne oči probadaju.
- Što ćete sada, šefe?
U tome je trenutku, u djeliću sekunde, u mislima odvrtio
alternativni kraj ovoga filma strave i užasa u kojemu se odjednom
našao kao glavna zvijezda, a bilo je to tako stvarno kao da uistinu sjedi
na probnome snimanju. U prvoj alternativnoj verziji odveo je Heidi u
najbližu bolnicu, rekavši liječnicima na hitnoj da je pila viski - njegov
viski! - i da je šmrkala kokain - njegov kokain! - i da su imali snošaj - je li
šesnaest godina starosti još uvijek u legalnoj granici za zatvorsku kaznu
u Teksasu? - i da se potom onesvijestila. Liječnici će ju očajnički
pokušati vratiti u život - u srce će joj ubrizgati epinefrin; izvodit će
reanimaciju sve dok im ruke ne utrnu; koristit će defibrilator sve dok
ne bude u stanju nanjušiti miris gorenja njezine mekane puti - ali te
noći neće doći ni do kakvoga medicinskoga čuda. Naposljetku će podići
pogled s njezina beživotnoga tijela koje leži na bolničkoj postelji i
okrenuti se polako prema kameri, i reći će mu: - Mrtva je.
Sve je to znao jer je igrao ulogu akcijskoga junaka, doktora hitne
službe/agenta CIA-e u filmu Doc Op (175 milijuna dolara samo na
domaćem tržištu). A znao je i sljedeću scenu u tome filmu: lokalna
policija stiže u bolnicu. A potom i nacionalni mediji. Reporteri, kamere,
skandal: FILMSKA ZVIJEZDA DAJE VISKI I KOKAIN
ŠESNAESTOGODIŠNJOJ UČENICI SREDNJE ŠKOLE; I DJEVOJČICA
PREMINULA. A možda i još gore: optužba.. suđenje... presuda... zatvor.
Njegov život bogate zvijezde time bi bio razoren. Karijera bi mu bila
gotova. Slava i novac bi nestali. Zajedno s povlasticama koje nudi zanat.
Kada su mu se titlovi ovoga alternativnoga završetka počeli
odmotavati pred očima - policajac koji ga dolazi uhititi, državni tužitelj,
sudac, porota - istom se odlučio za drugi alternativni ovoga filma.
- Riješimo je se i gubimo se odavde!
 Rudy potrča na prednje sjedalo, sjedne za volan i žestoko zaokrenu
za 180 stupnjeva na širokoj ulici. Bacio je pogled kroz prozor upravo
kada je još jedna munja rasvijetlila mračno nebo i zgradu ispred koje su
zaokretali - Sudnica okruga Gillespie - i iznenada protrne. Rudy pohita
izaći iz grada. Kada stigoše do pustoga dijela ceste, Rudy zaustavi
limuzinu uz kraj puta i ponovo uđe u stražnji dio. Zajedno su zakopčali
Hedinu bluzu i navukli joj gaćice. Podmetnu ruku pod nju kako bi ju
izbacio van, ali Rudy naglo zastane.
- Jeste li koristili gumicu?
- Što?
- S njom - jeste li koristili kondom?
- Ne. Misliš da ima AIDS?
- Ma ne, čovječe, nego ima vaš DNK... u sebi. Kao u onim serijama o
forenzičarima.
Panika mu zahvati zamagljeni um. Osvrnu se oko sebe i zgrabi
ubrus iz mini bara. Progura ga u njezine gaćice i poče brisati. Rudy je s
negodovanjem odmahivao mokrom obrijanom glavom.
- Neće sve otići.
Sjeo je i pokušao mirno razmisliti. Nakon nekoliko trenutaka
pogleda u Rudyja i nasmiješi se. - Imaju moj DNK, ali nemaju mene.
Nitko nas nije vidio zajedno... nikada me neće povezati s njom... nikada
neće moći usporediti DNK... a ja sto posto više ne dolazim na ovo
prokleto mjesto.
Zadovoljan s takvim rješenjem priče, uze Heidine cipele s
potpeticama i poče joj u jednu od njih gurati stopalo, ali Rudy mu
zadrža ruku.
- Dajte ih meni... i taj ubrus. Na povratku u Austin ću ih baciti u
rijeku preko koje smo prešli.
- Zašto?
- Jer vam s te glatke kožne cipele mogu uzeti otiske prstiju, a mogli
bi čak i pronaći vlakna i slijediti ih sve do ove limuzine.
- Stvarno?
Rudy je negodujući odmahivao glavom. - Čovječe, zar nikada ne
gledate televiziju?
Rudy istupi iz automobila i provjeri stanje na cesti; potom se sagne
i zgrabi Heidine noge, te su ju zajedno podigli i iznijeli iz automobila.
Kiša joj udari u lice, a maskara joj jurnu niz obraze poput crnih suza.
Sagnuše se i nježno ju položiše na mokru zemlju. Stajali su uspravljeni,
zureći jedan u drugoga, kao da čekaju da onaj drugi izgovori molitvu
nad njom, kao što se to uvijek radilo u western filmovima. Ali nijedan
od njih ne reče ništa; stoga Rudy slegnu ramenima i lagano čizmom
gurnu Heidi. Ona se otkotrlja nizbrdo, u plitki jarak pod natpisom:
FREDERICKSBURG, TEKSAS, 8911 STANOVNIKA.
ČETIRI GODINE, ŠEST MJESECI
I ČETIRI DANA KASNIJE
 PRVO POGLAVLJE

Preminula je na svoj trideset i sedmi rođendan.

Ali ne bez borbe. Mastektomija. Kemoterapija. Zračenje. Pa onda
druga kemoterapija. Ali karcinom nije posustajao. Oduzeo joj je grudi,
limfne čvorove, kosu, pa i život. Nezaustavljiva, nerazumna, bešćutna,
bezosjećajna bolest - liječnici su je nazivali invazivnim ditktalnim
karcinomom - ubila im je suprugu i majku. Beck otre oči.
- Tata, jesi li dobro?
U retrovizoru je pogledao u Meggie koja je sjedila straga. Tek joj je
pet, i zna da je mama otišla k Isusu, ali misli da je to nešto poput
ljetovanja, nakon kojega će joj se majka opet vratiti. Pojma nema da je
to zauvijek.
- Da, dušo.
- Moram piškiti.
- Baš jako?
- Baš.
Beck na sljedećem odvojku velikim obiteljskim vozilom skrenu s
autoceste i stane na benzinskoj postaji. Nije to bila neka od onih
modernih stanica sa žarko osvijetljenom trgovinom, sustavom
plaćanja zajedno s gorivom, i s mladim uposlenicima u šarolikim
prugastim uniformama koji poslužuju slasnu kavu, niti s blještavim
zahodima koji mirišu na borovinu; bila je to starinska postaja s ručnim
pumpama i jednim starcem umazanih ruku koji je stajao zguren za
prljavim radnim stolom i pružao mu ključ koji je zajedno s
automobilskom maticom visio o lancu, i koji je otključavao vrata
jedinoga zahoda s druge strane građevine nalik na bunker. Zahod
kojega vjerojatno godinama nisu očistili, a možda i nikada.
Dobro došli u Teksas.
Matica je zveckala po metalnim vratima dok je Beck pokušavao
umetnuti ključ u hrđavu bravu. Napokon mu to i uspije te poče okretati
ključ sve dok brava ne popusti, a on žustro gurnu vrata kako bi ih
rastvorio. Opipa po zidu u potrazi za prekidačem i upali svjetlo. Bila je
to jedna gola žarulja koja je visjela sa stropnih dasaka, odavno
izblijedjelih zbog prokišnjavanja. Beck stupi unutra i provjeri ima li
štakora, žohara, pauka, škorpiona, zmija ili nekih drugih bića koja vole
mrak. Nije vidio ništa takvoga. Izađe i spusti pogled na Meggie. Skupila
je koljena, prignula se i lagano poskakivala; na licu joj je bio bolan izraz.
- Moram ući.
- U redu je, uđi sada.
- Sama?
- Trebaš pomoć?
- Pa naravno. Mama mi je pokazala kako se piški u prljavim
restoranima, ali to ne mogu sama.
- A tako.
Beck uđe za njom i zatvori vrata, ali tek nakon što je bacio pogled na
njezina desetogodišnjega brata koji je ostao zatvoren u crnome
navigatoru, nekoliko metara dalje. Luke je na ušima još uvijek imao
slušalice, a pogled mu je još uvijek bio zalijepljen za Gameboy. Beck se
okrenu k Meggie. Stiskala si je nos.
- Ovdje smrdi.
Užegla mokraća, plijesan i lipanjska vrućina spojili su se u
nepodnošljiv smrad. Odškrinu vrata i propusti svježi zrak i zvuk
kamiona koji jure niz autocestu. Meggie ispruži ruke k njemu i reče: -
Drži me.
- Na rubu zahoda?
- Aha.
- Nećeš sjesti?
- Nema šanse. Čučnem. Mama mi je pokazala.
Beck ju podignu kako bi mogla stajati na rubu zahodske školjke. Bila
je teža negoli je izgledala.
- Ne puštaj me - reče mu.
Beck nelagodno odvrati pogled dok je ona spuštala gaćice do
koljena i potom čučnula, držeći se pritom njemu za ruke radi ravno
teže. Sklopila je oči i duboko udahnula i izdahnula, kao da obavlja
vježbe opuštanja.
Mokrila je.
Gledao je u to nevino lice i vidio Annie. Nevjerojatno kako muškarac
i žena mogu stvoriti dvoje djece od kojih je svako klon jednoga od
roditelja. Luke je bio Beckova kopija, visok za svoju dob, izduljenih
udova, kovrčave smeđe kose, tamnih prodornih očiju, sportski građen i
vrlo živahan; Meggie je bila ista Annie, isti blijedi ten, ista crna kosa,
iste plave oči, neobična kombinacija koja mu je uvijek bila zanimljiva. A
imala je i isti nježan karakter.
- Toaletni papir, molim - reče ona.
Beck ju nastavi držati desnom rukom, a lijevom povuče rolu
žućkastoga toaletnoga papira koja je visjela na zidu. Meggie zgužva
papir i spusti ruku. Potom u istom pokretu navuče gaćice i hlače i
ustane. Smiješila se dok ju je spuštao na tlo.
- Tako to mama i ja radimo.
Meggie je još o majci govorila u sadašnjem vremenu, kao da je još
uvijek živa.
- Zar i ona... zar je i ona tako čučala?
- Aha, ali ona ne stane na rub zahoda.
Beck pokuša zamisliti suprugu kako čuči nad javnim zahodom, ali
to nije bila Annie koju je poznavao.
- To mi nikada nije rekla.
- To je naša tajna - reče mu Meggie.
- Jeste li ti i mama imale i drugih tajni?
Meggie je hodala pod njegovom rukom i rekla izlazeći iz zahoda: -
Mnogo.

Vjenčali su se dvanaest godina ranije, kada mu je bilo trideset, pet

godina nakon što je dobio diplomu pravnog fakulteta Notre Dame.
Annie Parker tada je bilo dvadeset i pet godina, i bila je novopečeni
pravnik. Upoznali su se na zabavi za studente prava, nakon utakmice.
Kao nekadašnji napadač za tim Notre Dame, i potom pravnik u velikoj
čikaškoj odvjetničkoj firmi koja je svake godine primala po desetak
diplomaca s Notre Darne, Beck Hardin vraćao se onamo za svaku
utakmicu na domaćem terenu, i primao pozivnice za sva važnija
događanja u ustanovi. Ušao je tada u prepunu prostoriju, a pogled su
mu istom privukle njezine oči, među stotinama drugih ljudskih bića i
odvjetnika.
Nikada više nije pogledao neku drugu ženu.
Annie je radila za drugu čikašku firmu, pa su tako postali obitelj od
dvoje odvjetnika. On je radio u sudnici, ona je pisala oporuke i zaklade.
A onda je došao Luke, a Annie se odlučila za punovremeno majčinstvo i
istupila iz odvjetništva. Bila je to njezina odluka. Pet godina kasnije
rodila se Meggie. Preselili su se u kuću s velikim vrtom, u sigurnoj
četvrti i s dobrim školama. Beck je svakoga dana u centar odlazio
vlakom i vraćao se svake večeri. Uvijek je radio do kasno, a često i
vikendima. Imao je tada po tri tisuće radnih sati godišnje, i to svake
godine. Postao je poslovni partner i zarađivao mnogo novca.
Annie je njihov život činila divnim. Bila je mama za sve, nogomet,
golf, spavaću sobu. Vozila je klince u školu, na košarku, i na satove
glasovira. Organizirala je rođendanske proslave, pomagala s domaćim
zadaćama, i odlazila na školske izlete. Obavljala je kupnju, kuhala, i
vodila domaćinstvo. Bila je ondje kada je jutrima odlazio, i kada bi se
večerima vraćao. Imali su sjajne klince, krasan dom, divan brak i lijep
život. Obitelj Hardin bila je savršena. Svi su to govorili.
Jedna jedina rutinska mamografija sve je to promijenila.
Annie sad više nema. Rođena je i pokopana u Chicagu, a njezina se
obitelj preselila u Teksas. Tijekom šest mjeseci otkad je umrla, Beck je
pokušao biti otac, majka i odvjetnik. Bio je neuspješan na sva tri polja.
Nije bio u stanju odvesti djecu u školu svakoga jutra, nahraniti ih i
ispratiti na spavanje, i još uvijek zadržati standard od tri tisuće radnih
sati. Uvijek se dičio potpunom kontrolom koju je imao u vlastitome
svijetu, ali vrlo je brzo shvatio da je sve to bila samo iluzija koju mu je
omogućavala Annie. Bez nje bio je izgubljen i bespomoćan.
Susjedi su pokušali priskočiti u pomoć; donosili su večeru nekoliko
puta tjedno, pokupili bi djecu iz škole kada on ne bi stigao, i preporučili
mu punovremenu dadilju. Ali nije htio da mu djecu odgaja susjedstvo ili
dadilja. Odlučio ih je osobno odgajati jer je to ono što bi Annie najviše
željela. Stoga je kasnio na jutarnje sastanke i sudska saslušanja, a s
poslijepodnevnih sastanaka i saslušanja odlazio bi ranije. Tijekom
sedamnaest godina aktivnoga rada kao pravnik prikupio je dobru
količinu dobre volje i tolerancije partnera i sudaca, stoga su nastojali
imati razumijevanja. Ali razumijevanje ima svoje ograničenja, a on je
vrlo skoro dogurao do vanjske granice.
Našao se na ničijoj zemlji: ni otac ni odvjetnik.
A ni majka. Život kod kuće samo se pogoršao. Meggie je počela
posvuda vući lutku crne kose i razgovarati s njome kao da joj je majka;
ali u tome je poricanju istine barem bila sretna. Kada je počela mokriti
u postelju, odveo ju je k psihologu; kada mu je psiholog rekao da joj
oduzme lutku, našao je drugoga psihologa.
Ali psiholozi nisu bili u stanju pomoći Meggie, a nisu mogli pomoći
ni Lukeu. Nije bio ni sretan niti je poricao istinu. Shvaćao je da se
njegova mama više nikada neće vratiti, zbog čega je prvo bio tužan, a
potom bijesan. To ga je promijenilo. Veseli dječak koji je volio školu i
sport ustupio je mjesto turobnome strancu. Učitelji su govorili da
samo sjedi i gleda u prazno, a ponekad i plače. Znao je i udarati razne
predmete, pa čak i drugu djecu. Upuštao se u tuče, a ocjene su mu se
strmoglavo pogoršavale. Sve se više povlačio u sebe; odustao je od
sudjelovanja u sportu, odbijao se igrati s prijateljima i povlačio se u
svoju sobu. Svake bi večeri Beck stajao pred njegovim vratima i slušao
ga kako plače. Gledao je kako se njegov vlastiti život ponovo odvija s
Lukeom. Nije mogao dopustiti da se to dogodi njegovome sinu. Znao je
da što prije mora nešto poduzeti kako ne bi izgubio i vlastitu djecu. Ali
što? Molio je da mu Annie pokaže put.
Jednoga se jutra probudio s jasnim odgovorom u mislima: Teksas.
Beck Hardin vratit će se kući i povesti djecu sa sobom. Čim je
završila školska godina dao je otkaz u firmi, prodao kuću i lexusa, kao i
većinu stvari koje su posjedovali, nakrcao navigatora i zaputio se na
jug, u mjesto koje nije vidio već dvadeset i četiri godine. Otišao je kada
mu je bilo osamnaest godina, s nogometaškom stipendijom u ruci,
povrijeđen, zaklevši se da se više nikada neće vratiti u Teksas.
Dosljedno se držao te zakletve. Sve do sada.
Vratit će se kući kako bi spasio vlastitu djecu.
- Jesmo li stigli?
Bacio je pogled na Meggie, ustoličenu visoko u dječjoj sjedalici
poput kakve kraljice na prijestolju.
- Uskoro, dušo.
Ona prisloni lutku sebi uz uho, kininu glavom i reče: - Mama kaže da
smo već odavno u Teksasu.
- Reci joj... Velika je to savezna država, dušo.

Na područje Teksasa ušli su rano toga jutra, vozeći se prema jugu na

autocesti 35, koja se proteže od rijeke Red River do rijeke Rio Grande.
Dvadeset i četiri godine ranije Beck je bio bijesan i htio je što prije otići
iz Teksasa; kada je ponovo prelazio tu granicu u suprotnome pravcu
osjećao se poput osuđenika na doživotnu robiju koji je pobjegao iz
zatvora. Život je sada napravio puni krug. Beck Hardin vratio se u
Teksas.
Ubrzao je. Ograničenje brzine u Teksasu je sedamdeset, ali
Teksašani su najveću dopuštenu brzinu oduvijek smatrali najmanjom
dopuštenom brzinom. To se nije promijenilo. Upravo ih je pretekla
neka djevojka koja je vozila osamdeset milja na sat, držeći upravljač
koljenima dok je lakirala nokte i razgovarala preko mobitela
zataknutog pod uho. Stoga je postavio ograničenje na sedamdeset i pet
milja na sat, i to prije pet sati - ne računajući dva zastajanja radi
odlaska na zahod - a tek su ulazili u prva predgrađa Austina, glavnoga
grada savezne države, u geografskome središtu Teksasa. Velika je to
savezna država.
- Ostalo nam je još samo malo više od sat vremena putovanja. I
društvo, hoćete li da ovdje ručamo, ili želite čekati da stignemo?
Meggie pogleda u brata, čekajući na odluku, kao što je to često
radila, ali Luke nije dizao pogled s Gameboya. Stoga Meggie šapnu
nešto lutki na uho, kimnu glavom i reče: - Mama kaže da pričekamo.
Beck je ostao na glavnoj cesti koja Austin dijeli na dva dijela. Grad je
bio jedva prepoznatljiv nakon dvadeset i četiri godine, poput nekog
prijatelja iz srednje škole koji je u međuvremenu nabacio podosta
kilograma. Uspavani studentski grad pretvorio se u podbuhli velegrad.
Kada je posljednji put vozio kroz Austin, ružičasta granitna zgrada
državne uprave nadvisivala je sve ostalo u krajoliku, a sada ju je jedva
mogao nazrijeti između visokih nebodera. U ono su vrijeme Zeleni
bojevali s građevinarima u ime duše i estetike Austina. Sada su
granitni i ostakljeni neboderi jasno pokazivali tko je dobio bitku.
Ipak, nekoliko poznatih elemenata je preživjelo. Devedeset metara
visoki toranj sa satom, izgrađen od pješčenjaka pri teksaškom
Sveučilištu, još je uvijek stražario nad gradom. Nema sumnje da su
posvuda još uvijek svijetlila narančasta svjetla onih noći kada je tim
Longhorna pobjeđivao. A svakako je i kontrolna platforma još uvijek
bila zatvorena, kao i uvijek još od 1966. godine, kada se jedan bivši
marinac s tumorom na mozgu i karabinjerskom vještinom popeo ondje
s napunjenom puškom i poubijao šesnaestom ljudi pred sveučilištem i
na ulici pod platformom.
Sveučilišni nogometni stadion još je uvijek bio uz autocestu, ali su
ga u međuvremenu povećali kako bi mu mogli dodati luksuzne
bogatunske odjeljke. Stadion je preimenovan u čast Darrella Royala,
legendarnoga trenera Longhoma, a samo igralište u čast Joea Jamaila,
bogataškoga odvjetnika iz Houstona, nesumnjivo radi pozamašnih
donacija nogometnome programu.
Američki je nogomet bio Beckova izlazna karta iz Teksasa, i on ju je
iskoristio. Ali nije bio u stanju proći uz sveučilišni stadion bez
određenoga osjećaja žaljenja. Od rođenja je bilo suđeno da ima zaigrati
na tome stadionu. Njegov posljednji posjet Austinu bio je vezan za
vrbovanje sveučilišta jer je bio vrhunski napadač u cijeloj saveznoj
državi, dijete sa sela kojemu su se smiješili bogati i moćni poslovni
ljudi i političari, koji su došli k njemu poput mudraca k malom Isusu. Ali
Beck Hardin obećavao je nešto drugo doli vječno spasenje. Obećavao je
uspjeh njihovoga sveučilišta na još jednom nacionalnom šampionatu.
Ali on se odlučio za Notre Dame, što je bila izdaja ravna nezamislivoj
situaciji da se Davy Crockett odlučio boriti za Meksikance kod Alama.
Beck Hardin nikada nije ni pomislio na povratak u Teksas.
Prešli su rijeku Colorado i izašli s autoceste u južnome Austinu. Tu
je skrenuo nadesno. Kuća se nalazi još sedamdeset milja zapadno, u
brdima Teksas Hill Countryja.
 DRUGO POGLAVLJE

Film Div pružio je svijetu sliku o Teksasu koja je ostala i do danas:

ravna, prašnjava i pusta zemlja koju je najbolje prepustiti govedima,
čegrtušama i pasancima, područje na kojemu naftne bušotine i
bodljikava žica predstavljaju stilsko dotjerivanje Majke prirode.
Ali to ne važi i za Hill Country.
Majka priroda ovdje je dobro obavila posao. Zemlja je to zapadno
od Austina, krajolik oblikovan velikom tektonskom promjenom prije
nekih dvadeset milijuna godina. Dogodilo se to nakon što su i
posljednji dinosauri izumrli, a veliko se more koje je nekoć prekrivalo
većinu Teksasa povuklo, te su se Sjeverni i Južni američki kontinenti
razdvojili. Zemljina se kora tu rastvara niz raspuklinu koja se proteže u
luku od tristo i pedeset milja od Del Rija na meksičkoj granici, istočno
od San Antonia, pa sve do sjeveroistoka Austina, dijeleći tako cijelu
saveznu državu na dva dijela. Zemljana se masa južno i istočno od
procjepa urušila - geolozi to nazivaju ulegnućem - dok se pak zemlja sa
sjevera i zapada uzdigla - stvorivši time devedesetmetarske litice,
bijeli zid od krečnjaka koji se u terasama uzdiže sa zaravni, te se stoga
prvim španjolskim istraživačima učinio poput niza balkona. Te su
strmine nazvali Los Balcones.
Klisure Balcones do današnjih dana razdvajaju Teksas.
Istočno od njih leži prerija Blackland, gdje je kiša ispravši litice
stvorila plodno tlo i područje pamuka. Zapadno od klisura leži High
Plains, sparušena zaravan Zapadnoga Teksasa, zemlja uzgajivača stoke
iz filma Div. Ali između ta dva poteza leži Balcones Canyonlands, grubo
područje iznad procjepa koje je dugo vremena služilo kao
demilitarizirana zona velikih teksaških ratova. Zemljoradnici su bili
istočno, kauboji zapadno.
Ta je zemlja danas poznata kao Teksas Hill Country.
S obzirom na veličinu Teksasa, to je neveliko područje, tek nekih
desetak tisuća kvadratnih milja. Veće je svakako od New Jerseyja i
Delawarea zajedno, ali nije veliko u saveznoj državi od 268 000
kvadratnih milja. Međutim, to je najbolje zemljište u Teksasu. Hill
Country ima arteške izvore na kojima kristalno čista voda izbija iz
podzemnih spremnika, rijeka zvanih Blanco, Pedernales i Guadalupe, te
jezera Travis, Buchanan i, naravno, Lyndon B. Johnson. Tu postoje brda,
mali kanjoni i doline, s čempresima koji zaklanjaju lijene potočiće. Ima
tu i gustih šuma hrasta, američkoga oraha i brijesta u nizinama, kao i
pokrova od tamnozelenoga cedra na padinama kanjona, koji pod
sunčevim zrakama nude tamno purpurni odsjaj. A ima i divljega
cvijeća. U proljeće se polja pretvaraju u tepihe teksaških različaka tako
nevjerojatno plavih da biste mogli pomisliti kako se nebo spustilo na
zemlju.
Majka priroda je ovdje dobro obavila posao.
A Teksašani pak ovaj kraj nisu uništili, barem ne previše, vjerojatno
zato što na području Hill Country nikada nije pronađena ni nafta ni
zemni plin. Dakle, ovaj kraj nikada nije privukao industriju, autoceste,
ni mase ljudi. Dok je Beck vozio prema zapadu, cestom 290, a
posljednja predgrađa Austina polako nestajala u retrovizoru, i dok je
navigator nosio obitelj Hardin duž klisure Balcones, misli su mu se
vraćale na tu zemlju, zemlju njegove mladosti.
Beck Hardin vratio se kući.
Ovaj je kraj na njega uvijek imao neobičan utjecaj, poput prve
ljubavi koju čovjek nikada potpuno ne preboli. Dok je sjedio u svojemu
čikaškome uredu, gledajući u susjedne nebodere, misli bi mu često
odletjele ovamo, iako se sam dosada više nikada nije ovamo vratio.
Prvi put u dvadeset i četiri godine pogled mu se odmarao na brdima
Hill Countryja. Prizor mu je oduzimao dah, kao kada je prvo put vidio
Annie, zbog čega mu se u misli uvuče i osjećaj žaljenja: ona je
svojedobno tražila od njega da joj pokaže kraj kojega je nekoć nazivao
domom. Bio je to jedini put da je odbio nešto učiniti za Annie Parker.
Pokušao je pobjeći od ove zemlje i života kojim je ovdje nekada
živio, ali bilo je to kao da pokušava pobjeći od vlastite sjene.

Sat vremena kasnije Beck reče: Ono je LBJ Ranč.

Prevalili su pedeset i pet milja zapadno od Austina i sada su vozili
duž prostranoga ranča u Stonewallu, koji je bio teksaška Bijela Kuća
kada je Lyndon Baines Johnson bio predsjednik. Sada je to državni
park. On baci pogled na retrovizor. Luke je i dalje bio fiksiran na
Gameboy, a Meggie na lutku. Češljala ju je i tiho joj pričala.
- Predsjednik je ovdje živio.
To kod Meggie pobudi zanimanje. Ona pogleda kroz prozor. -
George W. Bush tu živi?
O predsjedniku je naučila na predškolskoj nastavi. Na posljednjemu
je sastanku učitelj ispitivao djecu pred svim ponosnim roditeljima. -
Zna li netko kako se zove predsjednik?
- George W. Bush - recitirala su djeca jednoglasno.
- A kako se zove njegova supruga?
To ih je pak zateklo. Djeca su se zbunjeno ogledavala unaokolo sve
dok Meggie naposljetku nije rekla: - Gospođa Bush. Becku, jedinome
ocu na tome sastanku, to je pak izgledalo kao savršeno razuman
odgovor.
- Ne, dušo - odgovori joj - nego jedan drugi predsjednik, iz Teksasa.
Lyndon Johnson.
Rođenje i odrastao baš ovdje.
- Jesu li svi predsjednici iz Teksasa?
- Nisu, hvala Bogu.
Nasmija se na vlastite riječi, koje su ovdje u Teksasu imale
izdajnički prizvuk. Dugo je izbivao.
- Je li bio dobar predsjednik?
- Pa, neki kažu da jest, neki bi pak rekli da nije.
- A što ti kažeš?
Beck je rođen 1965. godine, stoga je ono što je znao o LBJ-u naučio
na satovima povijesti i od starijih ljudi iz grada. Njegov je otac pričao
kako je viđao LBJ-a - nakon što je okončao predsjednikovanje i vratio se
živjeti na ranč - kako se vozi po gradu u kabrioletu, duge sijede kose, i s
daleko mlađom pratiljom. A Beck je kao dječak tada pitao: - Zar lady
Bird nije njegova žena?
- Bila je - odgovorio mu je na to otac.
- Je li ju poveo sa sobom?
- Ne, ostavio ju je na ranču.
Nakratko je razmislio o tomu i potom upitao: - Kako se to može, da
čovjek ima suprugu i djevojku?
Otac mu se na to počeo smijati. - Pa, za većinu ljudi to ne bi bilo baš
praktično. Time se svakako kompliciraju stvari. Ali ako si bivši
predsjednik, koji je uz to i gadan kučkin sin, tada to valjda može proći,
pogotovo ako si oženjen za sveticu.
- Je li to stvarno tako?
- Da, LBJ je među najgadnijim kučkinim sinovima koji se ikada
pojavio.
- Ne, mislim, je li oženjen za sveticu?
 - A, to. Da, zapravo bio je. - Otac mu je tada zastao, prisjeti se Beck, i
potom nadodao: - Nikada nisam išao za tim da imam nešto zajedničko
s LBJ-om.
Beck to isto ponovi i za sebe.
- Ne, dušo, mislim da nije bio dobar predsjednik.

Nastavili su voziti prema zapadu. Ulaštene automobile strane

proizvodnje u Austinu, s naljepnicama KOGA BI ISUS BOMBARDIRAO? ili
SPRIJEČITE BUSHA sada su zamijenili manje elegantni kamioneti s
metalnim branicima za slučaj neočekivanoga susreta s jelenima, i s
naljepnicama podrške američkim vojnim snagama. Oko njih su sada,
umjesto gusto naseljenih zemljišta, bili otvoreni pašnjaci na kojima su
konji, krave, ovce i koze mirno pasli pod srpanjskim suncem kao da su
najsretnija bića na zemlji, iako je navigator bilježio vanjsku
temperaturu od 36°C. Stare kuće s vjetrenjačama stajale su podalje od
autoceste, a niz telekomunikacijskih tornjeva slijedio je liniju ceste. Na
ploči obješenoj o ogradu pisalo je PRODAJE SE SIJENO.
- Što je ono veliko okruglo? - upita Meggie.
- Bale sijena.
Milju kasnije ona dometnu: - Mama kaže da su ono velike krave.
Držala je lutku visoko kako bi gledala slijeva od automobila. Beck
baci pogled na tu stranu.
- Reci joj... Ne, dušo, to su bizoni.
- A jesu li ono krave? Sada je gledala nadesno.
- Ne, to su konji. Ondje piše da je to EUREKA, farma čistokrvnih
konja. - Beck pokaže na drugu stranu. - Ali ono su krave.
Malo je stado paslo na polju. Nije to bio pravi stočarski ranč; ti su
rančevi nešto dalje, na zapadu. Ova je minijaturna farma samo porezna
olakšica nekom odvjetniku iz Houstona, ili liječniku iz Dallasa.
- A što je ono?
Vrati pogled nadesno. - Pa, to je jednogrba deva. Nemam pojma što
radi ovdje.
Meggie je postavljala pitanja, a Beck je odgovarao dok su tako
prolazili uz par nojeva, tri vinarije i četiri farme purana; farmu
Hummingbird, farmu Lavender, farmu Wildseed, Engel’s Peaches,
Turner’s Tractors, i Vogel’s Peaches & Tractors; metalno plavu zgradu
Luteranske crkve s bijelim tornjem; kao i farmu dugorogih goveda.
Vozili su uz ogoljene voćnjake breskve i zatvorene štandove za prodaju
breskve, oznake da je sezona lova na jelene zatvorena, i one iste
napuštene kuće i prodavaonice uz cestu koje je Beck vidio kada se
posljednji put vozio ovom cestom prije dvadeset i četiri godine. Prošli
tu uz ceste Upper Albert Road i Lower Albert Road, avenije Gellermann
i Goehmann, staru cestu San Antonio i potom cestu za Luckenbach.
Prešli su vodene tokove Flat Creek, Tow Head Creek, Rocky Creek,
Three Mile Creek, South Grape Creek, i Baron’s Creek na mjestu gdje
zaokreće prema jugu, kao i rijeku Pedernales na mjestu na kojemu
zaokreće prema sjeveru; svi su od tih vodotoka već bili presušili. A
onda Beck reče: - Plus tri.
Meggie upita: - Plus tri čega?
Beck pokaže na oznaku za grad: FREDERICKSBURG, TEKSAS, 8911
STANOVNIKA. - Plus nas troje.
- Kakav je ono bijeli križ zaboden u zemlju?
Pod tablom je stajao omanji križ s vazom i cvijećem.
- Mora da je netko tu... mora da se ovdje dogodila neka prometna
nesreća.
- Je li netko poginuo?
- Možda.
- Vratit će se. Kao i mama.
Beck uzdahnu. Kako objasniti smrt petogodišnjem djetetu?
Vozili su uz novu trgovinu Wal-Mart s lijeve strane, Fort Martin
Scott sa šatorom zdesna, a vidjeli su i konje kako pasu oko novoga
pogona s kanalizacijskim kolektorima. Cesta 290 postala je glavna
ulica, a Beck uspori kada su ušli u grad. Zaustavi se na crvenom, pred
nekadašnjim hotelom Nimitz, a današnjim Nacionalnim muzejom rata
na Pacifiku. Nekadašnji hotel bio je i pivovara, kao i simbol krajolika jer
su gornji katovi bili oblikovani kao pramac parobroda s Mississippija,
uključujući i palubu, kormilarovu kabinu i promatračnicu. Izvorni
njemački vlasnik zgrade bio je prethodno mornar, a njegov unuk,
Admiral Chester Nimitz, zapovjednik pacifičke flote u Drugom
svjetskom ratu. Davno, u devetnaestome stoljeću, hotel od deset soba
bio je putnicima posljednja šansa da popiju hladno pivo, okupaju se u
toploj vodi i prenoće u čistoj postelji, i to sve do El Pasa, nekih pet
stotina milja dalje na zapad. Nimitz je označavao istočnu granicu
gradskoga centra Fredericksburga.
Glavna je ulica zapadno od Nimitza bila zatvorena. Američke,
teksaške i njemačke zastave vijorile su se sa svake zgrade u ulici. S
jedne strane ulice na drugu bio je razvučen natpis FREDERICKSBURG
POZDRAVLJA NAŠE VOJNE SNAGE I NJIHOVE OBITELJI. Beck se prisjeti
koji je dan.
- Hej, društvo, danas je četvrti srpnja. Mislim da stižemo taman na
vrijeme za paradu.
Zaokrenu za ugao i pronađe parking na bloku sjeverno od glavne
ulice. Meggie istom iskoči, ali Lukea je valjalo nagovarati.
- Hajde, sine, ovo će biti zabavno.
Luke uzdahnu i izađe iz automobila. Hodali su natrag prema glavnoj
ulici, prešavši na južnu stranu koja je ljeti bila u hladovini. Promatrači
su već bili zakrčili pločnik i balkone drugoga kata zgrada koje su
gledale na glavnu ulicu. Bilo ih je i na krovovima kamioneta parkiranih
u ulici. Neki su imali zastave na kapama, majicama i košuljama; drugi
su zastavama mahali. Sunce je bilo žarko, nebo jasno plavo, a zastave
su lepršale. Bio je to četvrti srpnja u Fredericksburgu, u Teksasu.
Smjestiše se u hladovinu pred onim što je nekoć bila trgovina
autodjelovima, a danas pivnica i restoran pod imenom Fredericksburg
Brewing Company. Sjedili su među sjedokosim gledateljima
zavaljenima u ležaljke, djecom sa sela, zdravoga izgleda koja su, kao
ukopana uz ogradu, držala u rukama crvene, bijele i plave balone, i
njihovim kršnim roditeljima koji su stajali iza njih, držeći videokamere
i pse na uzicama. Ljudi su iz pivnice iznosili pivo i zauzimali mjesta za
promatranje. Pijenje na pločniku je u Fredericksburgu bilo
protuzakonito još od vremena kada se trinaest salona nizalo u glavnoj
ulici, a očigledno je ta zabrana ostala i do danas. Beck je prestao piti
alkohol kada je otišao iz ovoga grada, stoga kupi tri boce ledene vode
od dviju djevojčica, otprilike Lukeovih vršnjakinja, koje su ih prodavale
iz crvene prikolice, dijeleći istovremeno i zastavice. Beck svakom od
svoje djece dade po bocu vode i zastavicu, i potom im pokaže na
željezni prsten koji je bio ugrađen u betonski nogostup. - Luke, kauboji
su nekoć vezivali konje za ove prstene. - Luke kininu glavom, ali
umjesto odgovora samo nešto promumlja.
Četiri asfaltirana traka glavne ulice bila su prazne, izuzev dvojice
policajaca na motorima, i dugonoge plavuše u kaubojskim čizmama i
vrlo kratkim hlačicama od američke zastave koja je mamila poglede
odlučnim i zanosnim koračanjem gore-dolje niz ulicu. Djevojke iz
Teksasa vole pažnju; lijepe djevojke iz Teksasa pažnju zahtijevaju.
Kaubojski šeširi, kape i suncobrani pružali su publici zaštitu od
sunca. Odjednom svi oni, i stari i mladi, ustadoše, postavivši ruku ili
šešir na srce. Parada je stizala, a predvodio ju je usamljeni svirač gajde
u kiltu. Za njim je stupala vojna paradna garda, pet uniformiranih
vojnika i mornara koji su nosili američku zastavu i boje pješadije,
mornarice, marinaca i zrakoplovstva, dok su im uz bok išli vojni i
mornarički strijelci. Srednjoškolski rezervisti marširali su iza paradne
garde, a slijedili su ih vojni veterani Drugoga svjetskoga rata s topom
kalibra 60, na gusjeničaru koji je za sobom vukao i platformu s
vojnicima iz nacionalne garde koji su se upravo vratili iz Iraka. Gomila
je pljeskala i bodrila kao da se radi o bejzbolskim šampionima koji su
osvojili još jednu pobjedu. Na jednoj je ploči stajao popis vojnika
poginulih na bojištu. Bilo je tu mnogo imena. Na drugome je natpisu
stajalo SLOBODA NIJE BESPLATNA.
Srednjoškolski orkestar limene glazbe marširao je dalje, svirajući
Star Spangled Banner, a za njima su išla starinska vatrogasna kola,
antikni automobili, i kamioneti s lijepim djevojkama plavih pletenica
koje su u publiku na ulici i balkonima bacale ogrlice od bijelih, plavih i
crvenih perli. Beck uhvati jednu od crvenih perli i stavi ju Meggie oko
vrata. Ona ju istom pokaže lutki.
Uslijedilo je još mnogo vojnih i zemljoradničkih vozila, a nakon njih
crkveni natpis ZADRŽITE KRISTA U BOŽIĆU. Potom Knights of Columbus
s natpisom JEDNA NACIJA PRED BOGOM. Odvajanje crkve od države
nikada nije bilo posebno važna tema u Fredericksburgu. Dugačka
kamp-kućica obojana u crveno, bijelo i plavo provezla se pred njima, a
na njoj su stajali zvučnici iz kojih se orila pjesma God Bless the USA. Za
njom je išao Stanley Steamer na parni pogon, iz 1921. godine, te stari
cadillac kabriolet s rogovima dugorogih goveda, potom vozilo kluba
Boys and Girls Club iz kojega je svirala pjesma. Yankee Doodle Dandy.
Kraljica koja je predstavljala zadrugu okružnih farmi prodefilirala je sa
svojom pratnjom u maturalnim haljinama, mašući. Meggie upita: - Jesu
li ovo supermodeli?
Beck joj odvrati: - Nisu, dušo, to su samo cure iz srednje škole.
Uslijedili su klaunovi, klinci na biciklima, kaubojke na konjima, a
potom i predvodnica navijačica za Teksaško sveučilište, poskakujući
poput paradnoga konja pokraj narančaste replike tornja sa satom i
natpisa NACIONALNI ŠAMPIONI 2005. Sveučilište je osvojilo nacionalno
prvenstvo bez Becka Hardina.
Demokratsku stranku okruga Gillespie predstavljalo je pet hrabrih
duša, nakon kojih je uslijedila pokretna, platforma na kojoj su stajali
predstavnici Republikanske stranke. Okrug Gillespie oduvijek je bio za
crvene koliko je Austin bio za plave. LBJ je bio jedini Demokrat koji je
predvodio okrug u posljednjih sedamdeset i pet godma. Predstavnici
Američke legije izvodili su himnu marinaca, a posljednji u paradi išli su
ljudi odjeveni u vojnike Revolucije. Na samome kraju parade išao je
kamion s ogromnim natpisom DAS IST ALLES, Y’ALL.
Bog, država i njemačko pivo: parada četvrtog srpnja u
Fredericksburgu ostala je ista kakvu je Beck pamtio. Pomisli koliko bi
Annie uživala u svemu ovome. Nikada nije živjela u manjemu gradu, ali
je uvijek smatrala da bi to bilo savršeno. Uvijek joj je govorio da to
uopće nije savršeno. Ali sada, dok ovako stoji u toj slici Normana
Rockwella, možda ipak jest.
Čim je parada odmakla iz vidokruga, glavna se ulica ponovo
otvorila za poslovanje i promet. Ubrzo su je napučili automobili,
kamioneti i veliki teretni kamioni na putu za i iz zapadnoga Teksasa.
Jedno teretno vozilo, koje je za sobom vuklo prikolicu sa stokom,
zaustavi se pred semaforom na raskršću Lincoln Street. Krave su tužno
mukale kao da mole za milost.
- Gle, tata! - povika Meggie. - Kravice! Onaj će ih dobri čovjek malo
provoziti.
- Da, to je pak sigurno.
- Kamo idu?
Beck zaključi da petogodišnje dijete ne mora znati za klaonice,
stoga joj odgovori: - Pa, one će biti...
- Hamburgeri, gospojce. Možete ih jesti u McDonaldsu već idući
tjedan.
Beck se okrenu. Neki stari tupan pod kaubojskim šeširom stajao je
ondje, palaca zataknutih u džepove i s osmijehom na licu.
- HAMBURGERI? - Meggie je licem odražavala iznenadni strah. -
Kravice?
Stari shvati gdje je pogriješio. - Uh, oprostite mi.
Beck odvuče Meggie dalje od krava i povede djecu niz glavnu ulicu.
Prolazili su uz suncem opaljene mještane u Wrangler trapericama,
kaubojskim čizmama, kariranim košuljama i kapama sa znakom John
Deere ili Caterpillar. Čak i nakon dvadeset i četiri godine, Beck je još
uvijek raspoznavao uzgajivače koza, purana i breskvi; sa sobom je
svaki nosio miris svojega zanata.
Ali nije prepoznavao druge ljude koji su šetali glavnom ulicom,
elegantne tetovirane žene u trapericama skupih marki i visokim
potpeticama, koje su na uzicama vodile kuštrave pudlice ili manje
kuštrave čiuave, i nosile prepune torbe iz kupovine... tinejdžerice u vrlo
kratkim hlačicama iz kojih su straga virile čipkaste tange, i minijaturne
kratke majice razvučene preko izbačenih grudi, sa slušalicama
mobitela zataknutih o uho... dugokose dečke u vrećastim kratkim
hlačama, majicama kratkih rukava i slušalicama omotanima oko
glave... i bljedolike muškarce mekanih trbuha koji su izgledali kao da
čeznu za uredskim poslom.
Tko su svi ovi ljudi?
Nastavili su hodati, a Becka nešto poče mučiti negdje u pozadini
misli. Nešto ovdje nije u redu. Nešto nedostaje. A onda shvati:
nedostajali su ljudi. Oni drugi ljudi. Toliko se bio navikao na raznolikost
centra Chicaga - Latinoamerikanci, crnci, Azijci, Arapi i žene pod velom,
Indijci u turbanima, ortodoksni Židovi, beskućnici s kolicima za
kupovinu, policajci, smeće i grafiti - kao i zvuk glasne Tejano i rap
glazbe iz zvučnika koje ulicom nose klinci odjeveni poput gangstera i
koji glasno psuju poput repera - da je sve to jednostavno postalo dio
krajolika kojega više nije ni primjećivao, kao što ne primjećuje tihu
glazbu u liftu.
Ali kada svega toga odjednom nestane, onda primijetite.
Primijetio je. Ničega takvoga nije bilo tu u Fredericksburgu, u
Teksasu. Svi su bijelci, ulice i pločnici čisti i tihi, a policajci su ona
dvojica u kratkim hlačama na motorima. Nije ovo centar Chicaga, ali
nije više ni njegov stari rodni grad.
Fredericksburg se promijenio.
One iste povijesne zgrade još su uvijek stajale na glavnoj ulici - koju
mještani nazivaju Hauptstrasse - ali su zato sve prazne i trošne zgrade
obnovljene i naseljene. A imena ulica bila su sada izmijenjena. Nema
više starih njemačkih obrta kao što je bila benzinska postaja
Weindenfeller, ili trgovina Otto Kolmeier, draguljarnica Dorer, tkaonica
Haas, Langerhans Mower & Saw, Engel’s Deli, darovni dućan Frida’s, ili
Opa’s Haus. Umjesto njih tu su sada stajali glamurozni butici imena
poput Haberdashery, Lauren Bade, Root, In-Step i Slick Rock, ili trgovine
s nazivima Cowboy Electric, Divinely Designed, Bath Junkie, Rather
Sweet, ili Phil Jackson’s World of Things.
Dvokatnica od krečnjaka koja je pripadala doktoru Keidelu još je
uvijek stajala na glavnoj ulici, ali Keidelova drogerija sada je
pretvorena u »Western antikvarijat« pod nazivom Rawhide, a Keidelova
memorijalna bolnica postala je trgovina s kuhinjskim potrepštinama
nazvana Der Kitchen Laden. U prizemlju je otvoren restoran imena
Rathskeller. Bar The White Elephant Saloon sada je postao modna
trgovina Lucky Star Boutique, a Domino Parlor, gdje su se penzioneri
sastajali i po cijeli dan igrali domino i pili pivo, sada je postao trgovina
zvana Grandma Daisy’s. Lee-Edov Folk Art & Decoys pretvoren je u
vinski podrum. A Western Auto sada je trgovina posvećena isključio
psima, Dogologie.
U Stout Shopu su još uvijek bile kršne žene okruga Gillespie, ali
trgovinu za tisak zamijenila je trgovina Spunky Monkey Toys i dućan
zvan Zertz u kojemu se prodaju ručno oslikane traperica za djevojke, po
cijeni od 250 dolara. Hill Country Outfitters prodaju kajake. A banka
Pioneer National Bank zamijenjena je podružnicom Chasea.
Auslander Biergarten, stari dućan električnim aparatima Herbert
Schmidt Electric, Dooley’s i pekara Dietz Bakery još su bili na istome
mjestu, ali je zato trgovina namještajem Jenschke Furniture Store
postala auditorij za glazbu uživo pod nazivom Rockbox, a Nut Hans i
brijačnica Wilke Barbershop, gdje je Beck prvi put u životu išao na
šišanje, spojene su u jedinstvenu trgovinu Grasshopper & Wild Honey. A
staro kino Palace, gdje je Beck gledao izvedbu Rooster Cogburn, u kojoj
je glumio i John Wayne, postala je sada dućanom pod imenom Parts
Unknown, A Fashion Adventure. Tu su se prodavale skupe engleske
terenske cipele i kričave havajske košulje.
Beck odmahnu glavom. Tko bi imao hrabrosti nositi havajsku košulju
usred Teksasa?
Okrenu glavu i suoči se sa sjedokosim muškarcem koji je na sebi
imao žarko crvenkastu košulju s motivima šarenih papiga na žutim i
bijelim cvjetovima usred dugoljastih zelenih listova.
Beck reče: - Izgledaš kao ptičji izložak u zoološkome vrtu.
- Bilo mi je dosadno.
- Pa sada ti je sigurno zabavno.
Dvojica muškaraca počeše se odmjeravati poput revolveraša koji
samo što ne zapucaju. Starcu je kosa bila kratko ošišana, a sijede vlasi
bile su u oštrome kontrastu sa suncem opaljenim licem. Košulju s
papigama nosio je preko traperica i smeđih radnih čizama. Gole ruke
bile su mu preplanule i žilave, a šake impresivne. Plave oči bile su jasne
poput neba, i odmjeravale su Becka od glave do pete, od Nike teniska,
preko kratkih hlača, do izvezene košulje za golf i prosijedih pramenova
u kosi. Starac napokon kimne glavom kao da odobrava.
- Beck.
- J. B.
- Upravo ste stigli?
Beck kimnu glavom. - Vidio sam da su štandovi s breskvama
zatvoreni.
- Nema se što prodavati. Suša traje već sedam godina.
- Vruće je.
- Ovo je Teksas.
- A tko su svi ovi ljudi?
- Turisti. Kažu da smo novi Santa Fe.
- Šoping na četvrti srpnja?
- Svakoga dana, osim Božića.
Njih dvojica zašutješe, usred glavne ulice. Nakon nekog vremena
Beck doda: - Jesi li se ponovo oženio?
Starac frknu. - Taj film nećeš gledati.
Nakon još jedne pauze, odostraga se oglasi Meggie. - Gospodine, tko
ste vi?
Starac spusti pogled na nju, potom ga vrati na Becka, kao da čeka da
ovaj odgovori umjesto njega. Naposljetku ju stari pogladi po glavi i
odgovori: - Mala moja, ja sam ti djed.

John Beck Hardin Stariji, svima znan kao J. B., imao je šezdeset i šest
godina. Visine 182 cm, težine 86 kilograma, i sa stiskom ruke koji čak i
odraslim ljudima još uvijek izmami suze na oči. Ovdje je rođen, a ovdje
će i umrijeti, baš kao i njegovi roditelji i supruga. S dvadeset i četiri
godine oženio je Peggy Dechert, a pokopao ju je kada mu je bilo
trideset i sedam, ostavši tako sam da odgaja trinaestogodišnjaka.
Kada je Beckova majka umrla, svijet je izgubio svu boju. Život je
postao crno-bijel, J. B. je postao strog, a Beck bijesan - na Boga, na
svijet, na vlastita oca. Do mature je taj bijes postao sastavni dio Becka
Hardina kao što je to bila boja njegovih očiju ili brzina njegovih nogu.
Taj je bijes nosio sa sobom na nogometni teren; igrao je s jarom kojega
čak ni on sam nije shvaćao, koji ga je često plašio. Znao je da će ga taj
bijes jednoga dana ubiti, ili će on pak ubiti nekoga drugog - a skoro da
je tako i bilo; stoga je otišao iz toga kraja, ostavivši za sobom ljude, i
oca. Pobjegao je koliko god daleko su mu to omogućile njegove
sportske sposobnosti. Sveučilište Notre Dame, u saveznoj državi
Indiani, leži na tisuću i tri stotine milja od Fredericksburga u Teksasu.
Beck s ocem nije razgovarao dvadeset i četiri godine.
- Zašto nisi nazvao prije dolaska? - upita J. B.
- Nisam bio siguran da se neću okrenuti i vratiti natrag.
Nasuprot sudnice u glavnoj ulici bio je park u kojemu je Beck često
igrao bejzbol; sjeli su za stol u parku, tamo gdje je nekoć bila druga
baza. Teren za igru je nestao, a zamijenila ga je natkrivena arena
nazvana Adelsverein Halle. Meggie je jela hotdog, Luke hrenovku na
štapiću, a Beck meso s roštilja. J. B. je pijuckao sodu.
Tamo gdje je nekoć bio ugao igrališta sada je svirao big-band
Sentimental Journey Orchestra sastavljen od staraca odjevenih u kaki
uniforme iz Drugog svjetskog rata. Trio sredovječnih žena, nazvan The
Memphis Belles, izvodio je Boogie-Woogie Bugle Boy from Company B.
Bile su dobre. Sjedokosi starci su plesali, mladi plavokosi klinci s
ogrlicama i crveno-bijelo-plavim tijarama bacali su se unaokolo kao da
plešu, dok su im preplanuli roditelji ispijali Weisshier i Bitburger. Kao
što se Francuzi odgajaju na vinu i siru, Nijemci se ovdje odgajaju na
pivu i kobasicama. Vojnici iz parade izmiješali su se s mještanima, a
dočekivalo ih se kao da su zvijezde. U Fredericksburgu nikada nitko
nije pljuvao po vojnicima. Neki starac u kariranoj košulji prođe uz njih,
potapša J. B.-ja po ramenu i reče: - Strašna ti je košulja, J. B.
Nakon što se čovjek udaljio od njih, J. B. reče: - Ned nema ni trunke
osjećaja za avanturu, ni koliko je Bog dao kornjači.
Beck ustade, protegu se i onjuši govedinu s roštilja i šećernu vunu.
Ruralni park s bejzbolskim terenom ušminkali si i i pretvorili u
Marktplatz, gradski trg u europskome stilu. Bijeli osmerokutni muzej
Vereins Kirche stajao je usred toga trga. Iza njega bio je memorijalni
park Pioneer Memorial Garden, s brončanim kipovima Barona von
Meusebacha, utemeljitelja grada, i poglavice plemena Komanči, s lulom
mira u ustima. Maibaum s opisom gradske povijesti nadvisivao je trg.
Glazba iz Drugoga svjetskog rata, rančeri, farmeri, vojnici u
uniformama, starci i klinci, svi sretni i živahni na četvrti srpnja u
malom američkome gradiću. Sve to izgleda tako savršeno.
- Annie je bila stvarno posebna žena - reče J. B. Savršeno, izuzev
ovoga. Beck spusti pogled na oca.
- A kako ti to znaš?
Riječi mu zazvučaše oštro, i vidje bol na očevu licu. J. B. se sabra.
- Annie i ja smo se dopisivali emailom skoro dvije godine. Svakoga
dana tijekom njezinih posljednjih šest mjeseci.
- Annie se dopisivala s tobom?
J. B. kimnu glavom, a Beck se spusti na sjedište. Još jedna tajna.
- Imaš kompjutor? - upita Beck.
J. B. Kimnu glavom. - Dolje u vinariji.
- Imaš vinariju?
- Tako me Annie i pronašla. Kupovala je vino putem interneta.
 - Imaš i internetsku stranicu?
- Da.
- Zašto?
- Radi prodaje preko interneta. Prodajemo i šaljemo vino po cijeloj
državi...
- Ne to. Zašto ti se Annie obratila?
- Da me pripremi.
- Za što?
- Za tvoj povratak kući, s djecom.
 TREĆE POGLAVLJE

Povratak kući bio je povratak na 3230 kvadratnih kilometara zemljišta

uz rijeku Pedernales, tri milje južno od grada.
Beck vozilom prođe kroz crnu željeznu kapiju uz koju je stajao
rukom ispisan natpis: ŠALJEM PIT BULA NA SVE BROKERE
NEKRETNINAMA KOJI SU TOLIKO LUDI DA NEPOZVANI DOĐU NA OVAJ
POSJED. Ubrza uz bijeli šljunčani put koji je vijugao kroz
dvjestogodišnje 15 metara visoke hrastove, ostavljajući za sobom
oblak bijele prašine. Naglo zaokrenu nadesno, pa nalijevo, pa opet
desno. Kada mu je otac pravio ovu cestu nije posjekao niti jedan jedini
hrast; stoga je put zavijao poput zmije koja se probija preko vruće
zemlje.
Kuća je bila na najvišoj točki posjeda; iz nje se vidi izlazak sunca
nad udaljenim brdima na istoku, i njegov zalazak za udaljenim brdima
na zapadu. A svakoga dana sunce hrani zemlju, koja hrani koze, koje
pak već više od stotinu godina hrane obitelj Hardinovih. Hardinovi su
uvijek bili uzgajivači koza. Ali gdje su koze?
Stado je nekoć imalo pet tisuća grla. Cijelo bi more čupavih angora
koza trebalo pasti u poljima koja se blago spuštaju prema rijeci. Ali
polja su sada prazna, a koza nema. Hambar, štale i baraka za striženje,
čije su daske od borovine izblijedjele do metalno sive boje, stajali su
prazni. Beck je imao osjećaj da se vratio kući za Božić, otkrivši da su svi
negdje nestali.
Baci pogled s obje strane automobila, pazeći da ne udari o neki
hrast. Nije vidio koze, ali su tu zato bili konji, nekoliko krava (J. B.
Hardin je uvijek uzgajao vlastitu govedinu), jeleni, antilope, paunovi,
dva divlja purana koji su lupali krdima pred debelom svinjom koja se
izvalila u hladovini pod stablom, i osamljena pokraj ograde, kao da se
sprema na bijeg... lama?
Prije negoli je Beck Hardin preskočio ogradu i pobjegao s ove
zemlje, tu je živio prema godišnjim periodima - sportskim sezonama i
prirodnim godišnjim dobima. Ljeto je značilo plivanje u rijeci i
striženje koza s ocem u baraci. Jesen je bila ispunjena nogometom i
lovom na jelene. Zime su značile košarku i još jednu rundu striženja
koza. A svakoga proljeća, omiljenoga godišnjega doba njegove majke,
kada se boja vraća u krajolik - trčao je utrke, igrao bejzbol, i šetao s
Peggy Hardin kroz poljsko cvijeće koje im je dosezalo do koljena -
teksaški različak, Castilleja i Echinacea - divlje cvijeće koje je krajobraz
pretvaralo u plavu, crvenu, narančastu i žutu tkaninu. Majka bi brala
ruže, ali nikada divlje cvijeće.
Beck zakoči na račvanju puta. Južni je krak nastavljao sve do kuće;
novije zapadni krak vodio do dvokatne strukture koja ondje nije bila
kada je Beck otišao od kuće. Slijedio je očev kamionet prema kući. J. B.
istupi iz kamioneta, a slijedio ga je bijeli labrador kojega je nazvao
Butch. Beck se parkira u sjeni jednoga hrasta i djeci otvori stražnja
vrata. Luke se ni ne pomaknu, ali Meggie iskoči, podižući lutku kao da
joj nešto pokazuje.
- Gle, mamice. Ovdje je tata odrastao.
Kuća je bila jednokatna, jednostavna i čvrsta zgrada. Glavna je
građevina izgrađena od bijeloga, pola metra debeloga krečnjaka;
gledala je na istok. Sa sjeverne i južne strane dodana su proširenja od
kamena i cedra. Dio na sjeveru bio je nov. Kuća je imala trijem duž
pročelja, metalni krov i masivni kamin od riječnoga kamenja.
Vjetrenjača je stajala nekih dvadesetak metara dalje.
J. B.-jev pradjed došao je u Fredericksburg nakon Građanskoga rata;
nije bio Nijemac, ali se oženio Njemicom - baš kao i njegov svaki muški
potomak, sve dok Beck nije za ženu uzeo curu iz Chicaga - i od njezina
oca naučio sve što se dalo naučiti o gradnji kuće i uzgajanju koza.
Muški su potomci predavali to znanje, s oca na sina, sve dok Beck nije
otišao igrati nogomet za Notre Dame. Hardinovi su po zanatu bili
uzgajivači koza, ali su svi ujedno vrlo dobro znali i postavljati
vodoinstalacije, elektroinstalacije, i krov, kao i dizati zidove. J. B. u
tomu nije bio iznimka.
- Opet si proširio kuću - reče Beck ocu.
J. B. pogleda sjeverno proširenje kuće kao da ga dotad nikada nije ni
primijetio.
- Sobe za tebe i djecu.
- J. B., naći ćemo stan negdje u gradu.
Otac se zagleda u daljinu. - Orao se gnijezdi dolje uz rijeku. - Potom,
ni ne pogledavši u Becka, dometnu: - Nisi se vratio ovamo kako bi živio
u gradu.
Beck uzdahnu. J. B. je u pravu.
 - Beck, otac mi je govorio da je ova zemlja moja otkad sam se rodio.
Mislim da je tvoja otkad si se ti rodio. Samo je čekala da se vratiš
ovamo. Zemlja je strpljiva.
J. B. Hardin oduvijek je vjerovao da je kuća mjesto za spavanje, a
zemlja mjesto za življenje.
Beck upita: - Stvarno imaš pit bula?
- Ma ne. Ali oni brokeri za nekretnine to ne znaju.
- Gnjave te?
- Prije nego što sam izvjesio onaj natpis, po tri ili četiri bi dolazila
svakoga dana kucati na vrata, s nakanom da prodaju moju zemlju.
Nekretnine su u igri ovih dana, Beck, a svi se nadaju da će se obogatiti
od prodaje zemljišta ljudima iz grada.
- A tko to kupuje?
- Oni iz Kalifornije. Dođu ovamo i misle da je pet tisuća za kvadratni
kilometar jeftino, pa onda kupe četiri stotine kvadratnih kilometara
kao da plaćaju za objed u restoranu.
- Pet tisuća za kvadratni kilometar? Zar je to današnja cijena? Kada
sam otišao plaćalo se manje od petsto.
- Da. Lokalna sirotinja koja je jedva spajala kraj s krajem odjednom
se obogatila. Gledao sam TV prije par večeri...
- Imaš TV?
- Da. U svakom slučaju, gledao sam Seljačine s Beverly Hillsa. Taj neki
Jed Clampett ode jednoga dana u lov, nacilja neku životinju, ali zapravo
pronađe naftu. Onda se obogati i s obitelji odseli u Kaliforniju. Palo mi
je na pamet da se ovdje događaju Seljačine s Beverly Hilka u obratnome
pravcu: ljudi se nadaju da će netko iz Kalifornije doći ovamo i
pretvoriti ih u bogataše.
J. B. se zaputi prema kući.
- Barem ja tako mislim, u svakom slučaju.
Beck zapita: - A gdje su koze?
- Nema ih više. Prodao sam cijelo stado prije desetak godina.
Zadržao sam samo nekoliko, da brste cedrove mladice. Industrija je
zapela kada su ukinuli poticaj za angora runo - ne da sam ja ikada uzeo
jednog jedinoga novčića od tih gadova.
Iako je bio gad, LBJ je u ovim krajevima uvijek imao podršku jer je
uzgajivačima koza iz okruga Gillespie County dao nešto što su cijenili
više od njegova karaktera; dao im je »poticaje za angora runo.« Vladin
novac. Svake je godine, četrdeset godina zaredom, Američki ured za
poljoprivredu slao čekove uzgajivačima koza u ovome kraju, čiji su se
ukupni iznosi brojili u desetcima milijuna dolara. A za razliku od
ostalih poticaja te vrste, poticaj za angora runo nije imao fiksni iznos,
nego je rastao. Što je više runa neki uzgajivač proizvodio, i što je viša
bila tržišna cijena runa, to je veći bio njegov ček s poticajem. Na
vrhuncu ovoga programa vlada je plaćala četiri dolara za svaki dolar
kojega bi uzgajivač zaradio. Veliki uzgajivači koza znali bi dobiti
godišnje čekove od milijun dolara. Ali Bill Clinton ukinuo je poticaj za
angora runo još 1996 godine. U ovim ga krajevima nisu voljeli.
- Znao sam da tebe to neće pogoditi.
- Ostalo je još možda samo stotinjak tisuća koza u Hill Countryju -
reče mu J. B.
Poticaj je ujedno potaknuo uzgajivače da izgrade cijele komplekse,
carstva koza, a u najboljim danima je više od pet milijuna angora koza
paslo u ovome kraju, i svijet opskrbljivalo s pedeset posto proizvodnje
angora runa. Jedan se je legendarni uzgajivač čak nazvao Kozjim
kraljem svijeta. J. B. Hardin bio je jedan od rijetkih uzgajivača koza koji
nije uzimao taj novac.
Otac mu reče: - Svega mu, jedva sam čekao probati i nešto drugo.
Nešto što ne smrdi.
- Pa, posao s vinom svakako je nešto drugo, a i ne smrdi.
- Tako je.
- A možeš mirno nositi i tu košulju, bez straha da ćeš izazvati
stampedo.
- Živa istina. - J. B. kimnu glavom prema zgradi na zapadnome
odvojku puta. - Ono je moja vinarija, Beck. Vinogradi su straga.
- Uspijeva li grožđe na ovakvoj suši?
- Ovaj kamenjar i tanka zemlja ništa ne valjaju za stoku ili uzgajanje
pamuka, ali za koze, breskve, purane i vinograde je jednostavno
savršena. Vlada i suša uništili su rančeve s kozama i breskvama.
- Znači preostaju vinogradi i purani.
- Nije da se hvalim, ali imam dvije stotine kvadratnih kilometara
najljepše vinove loze koju ćeš vidjeti u životu. A ne treba joj previše
vode - grožđu je ljeti dobro na vrućini i suši.
- Što, znači sada si stručnjak za vino?
- Ne, ali Hector jest. Sada smo partneri. On pravi vino, a ja sve
ostalo.- J. B. onjuši zrak.
Blagi vonj dima dopre do njih sa zapadnim povjetarcem. - Šumski
požar negdje zapadno.
Beck pokaže glavom prema ogradi. - Je li ono lama?
 J. B. kimnu glavom. - Zove se Sue. Ima oči kao žena. Ne da smo u
nekoj vezi...
- Lama, paunovi, purani, antilopa - sve ovo izgleda kao da se Noa
sprema za potop.
- Potop bi bio lijepa promjena nakon sedam godina suše.

Glavna prostorija u kući imala je visoki strop od cedrovih greda i pod

od borovine. S jedne je strane bila kuhinja, a s druge kožom presvučeni
naslonjač i kauč postavljen pred velikim televizijskim ekranom. - Wal-
Mart ih je imao na rasprodaji - reče J. B. - Mislio sam da bi djeci to
moglo biti zanimljivo.
Beck je odrastao bez televizora. Otac nije vjerovao u gubljenje
vremena pred ekranom dok vani čeka gomila posla - a gomila posla
uvijek je čekala. Luke se sruši u naslonjač i uperi daljinski upravljač
prema televizoru. Ekran bijesnu, a Meggie reče: - Možemo li gledati
Spužva Boba?
J. B. reče - Što je sad to, Spužva Bob?
Beck umetnu: - Imaš li kablovsku televiziju?
- Da.
- I gledaš Seljačine s Beverly Hillsa?
- I programe s kuhanjem. Električni lonac je stvarno vrhunski izum.
- Imaš električni lonac?
- Aha.
- J. B., u cijelome životu nisi skuhao ni jedno jedino jaje. Nakon što je
majka umrla samo sam ja kuhao.
- Da, i onda si otišao.
Luke pronađe kanal s košarkom, a Meggie se zaputi istraživati kuću
zajedno s lutkom. Beck ode do kuhinje i otvori hladnjak. U njemu je sve
bilo organsko, baš kao i u njihovome hladnjaku u Chicagu.
- Annie?
J. B. kimnu glavom. - Skoknuo sam do Austina prekjučer. U Whole
Foods. Dotad nikad nisam vidio toliko tetoviranih žena koje ne briju
noge.
- Kako si znao da dolazimo?
- Annie mi je rekla da ćete doći.
- A kako si znao kada?
- Annie je rekla da će to biti ovoga ljeta, kada završi školska godina,
a ti...
- A ja shvatim da ne mogu sam odgajati djecu?
 - Zaključio sam da će ti trebati pomoć. A to nije znak slabosti, Beck.
U svakom slučaju, znao sam da ćeš prvo prodati kuću, pa sam preko
interneta provjeravao situaciju. Kada su objavili da je prodaja
obavljena, zaključio sam da će ti trebati nekoliko dana za pakiranje, i
još nekoliko da stignete ovamo.
- Uvijek si znao zaključivati.
Beck izađe iz kuhinje i prođe kroz vrata koja su vodila do mrežom
za komarce zatvorenoga stražnjeg trijema, što je omogućavalo
strujanje zraka, ali bez komaraca. Iste drvene sjedalice za ljuljanje još
su uvijek bile ondje gdje su J. B. i Peggy Hardin uvijek završavali radni
dan, gledajući kako sunce zalazi za brdima planirajući sljedeći radni
dan. Nakon njezine smrti, J. B. bi tu sjedio sam, a njegov bi sin odlazio
sjediti sam uz rijeku, ili u svojoj sobi.
A upravo je u toj sobi Beck sada stajao.
Njegovi su trofeji još uvijek bili na policama, bez zrna prašine, a
odjeća mu je još uvijek visjela u ormaru, kao da je od kuće otišao na
samo nekoliko dana, radi neke utakmice izvan grada. Beck navuče
svoju staru jaknu s natpisom Gallopin’ Goats, još mu je uvijek pristajala.
Vrati jaknu natrag i uze svoje stare crne kaubojske čizme. Ostavio ih je
ovdje jer nije mislio nositi kaubojske čizme na Sveučilištu Notre Dame,
a nije se ni planirao vraćati ovamo. Čizme su očigledno bile svježe
ulaštene. I još su mu uvijek pristajale. Izuje ih i priđe prozoru kroz
kojega se tolike noći tajno penjao kako bi se s Mary Jo Meier na
mjesečini odlazio kupati u rijeci. Bila mu je to srednjoškolska ljubav,
plavooka plavuša, vitka i snažna, kći uzgajivača koza. Zatražio je od nje
da ode s njime na sveučilište, ali mu je odgovorila da nikada ne bi otišla
od kuće. Rekao joj je da se više neće vratiti, ali mu je na to odvratila: -
Vratit ćeš se. Beck Hardin, možeš napustiti mene, ali ovu zemlju nikada
nećeš ostaviti.
Zapita se je li Mary Jo Meier ikada otišla od kuće.
Iz svoje prošlosti zaputi se u novo proširenje kuće. Jedna je spavaća
soba imala zasebnu kupaonicu, veliku postelju, i Annie na fotografiji na
noćnome ormariću. Bila je to njegova omiljena fotografija, slikana na
jednoj havajskoj plaži prije negoli su djeca rođena.
Zrake sunce na zalazu bile su joj na preplanulome licu, blistala je.
Bila je tada mlada, lijepa i živa. Podno fotografije je napisala: Voljet ću
te zauvijek.
Beck je zurio u sliku pokojne supruge.
Dvije preostale sobe bile su spojene zajedničkom kupaonicom.
Lukeova soba imala je drveni pod, a na postelji je bio prekrivač kluba
Chicago Cubs. Meggie je pak dobila debeli tepih i zidove obojane u
nebesko plavu boju. J. B. je za djecu napravio repliku doma.
- Još uvijek dobro radim.
J. B. je stajao uz njega.
- Još uvijek se krećeš poput Indijanca.
J. B. je prethodno izuo čizme i zavrnuo nogavice traperica, otkrivši
time bijele čarape. Peggy Hardin imala je samo nekoliko kućnih pravila,
ali su ona zato bila apsolutna: ne brati divlje cvijeće i ne nositi prljave
čizme u čistoj kući, a kuća je uvijek bila čista.
- Smatrao sam da ćeš htjeti bili u blizini djece.
- Sve si ovo izgradio samo zato što ti je Annie rekla da ćemo doći?
J. B. kimnu glavom. - Rekla je da vidi budućnost. Rekla je da će otići,
a da ćete vi svi biti ovdje.
- I to ti je bio dovoljan povod?
- Tako je.
Beck baci pogled na oca, i vidje da mu je čeljust čvrsto stisnuta.
Odvrati pogled. Nakon pauze otac mu tiho progovori.
- Nikada ju nisam vidio licem u lice, ali volio sam ju kao da mi je
vlastita kći.
- Je li ovo naša soba?
Meggie je stajala između njih, s lutkom u ruci.
- Jest, dušo - reče J. B. - Vaša je.
Meggie podigne lutku i reče: - Gle, mama, isto je kao kod kuće.

- Vratio sam se, mama.

Sunce je zalazilo, a Beck je sjedio na klupi unutar bijele drvene
ograde, pod velikim hrastom na maloj čistini iznad rijeke. Tri bijela
nadgrobna kamena dobila su narančasti odsjaj pod posljednjim
zrakama sunca: Henry Hardin... Louise Hardin... Peggy Hardin. Svježe je
cvijeće bilo uz svaki nadgrobni kamen.
Gledao je u majčin grob, sjećajući se kako je onomad podigao
pogled osnovnoškolskog nogometnog terena i vidio ju kako stoji u
gledalištu, sklopljenih ruku pritisnutih uz lice, kao da moli - a uistinu je
i molila; dok su svi ostali u gledalištu navijali za njezina sina, ona se
molila da njezin sin ne bude povrijeđen. Majčinska molitva.
Pomisli koliko mu je nekoć nedostajala, i koliko mu još uvijek
nedostaje. I koliko mu sada treba. Nije bio dovoljno muškarac, dovoljno
otac, dovoljno majka, da bi sam odgajao djecu. Bio je stalni odvjetnik i
otac na određeno vrijeme. Vikend tata. Imao je dvoje sjajne djece jer su
imali sjajnu majku.
Osjeti da je netko u blizini. Znao je da je to J. B. Otac prođe uz njega,
nagnu se i obriše neku nevidljivu prašinu s majčinoga groba. Potom,
zadovoljan, sjedne uz Becka.
- Luke ne priča mnogo?
- Ne otkad je Annie otišla. Gdje su ruže?
J. B. je posadio grmlje ruža unutar drvene ograde nakon što su ondje
pokopali Beckovu majku. Ali tih ruža sada tu više nije bilo.
- Ruže su poput lijepih djevojaka - reče mu J. B. - Treba im stalna
pažnja. Počupao sam ih i zasadio različke po cijeloj čistini. Zaključio
sam da bi tvojoj mami tako bilo draže.
- J. B., kako živiš bez nje?
- Loše. Trebala mi je, a ja sam trebao tebi. Ali pojma nisam imao
kako ti pomoći, sinko. K vragu, nisam znao ni kako sebi pomoći.
- Mrzio sam te.
- Znam.
- Zašto si bio onako grub, J. B.?
- Nisam bio grub, nego uplašen.
- Čega si se bojao?
- Da te neću znati odgajati sam.
Beck je gledao u majčin grob. Pomisli na suprugu. Žene u
njegovome životu uvijek su umirale.
- I ja se bojim, J. B. Ne mogu to sam.
- Nećeš ni morati. Pomoći ću ti.

Bili su skoro pred kućom kada mu J. B. dobaci: - Dođi sutra u vinariju.

Upoznat ću te s Hectorom. Dobro će nam doći još jedna osoba.
- Ja? Ne, J. B. Ja sam odvjetnik. Samo to znam raditi.
- Ja sam bio uzgajivač koza, a sada sam vinar. Čovjek nikada nije
prestar da bi naučio nešto novo.
Beck nije stigao osmisliti plan za vlastitu karijeru prije negoli je
otišao iz Chicaga. Mislio je jedino na djecu. U posljednjih dvadeset
godina pravo i zakon bili su njegov život. Sada je njegovo dvoje djece
postalo njegovim životom. Pomišljao je i ostaviti odvjetništvo za
sobom, ali od nečega je morao živjeti.
Na mirovinskome je računu imao skoro milijun dolara, sve u
dionicama. Prodajom kuće dobio je 100,000 dolara, a rješavanjem
udjela u firmi još 200,000 dolara, što mu se ima isplatiti u sljedećih
deset godina. Imao je policu osiguranja od milijun dolara na vlastiti
život, ali nije osigurao i Annie. Nikada nije ni pomislio da bi ona mogla
umrijeti prva.
Život na selu bit će jeftiniji od života u Chicagu, ali čak i tako novac
kojega ima neće trajati vječno. Treba mu posao. Možda može otvoriti
neki manji odvjetnički ured u gradu.
- Ma daj, Beck! Desetorica pravnika uz gradu već se guraju jedan
preko drugoga svaki put kada se oglasi hitna pomoć na glavnoj ulici.
Nema ovdje posla za velegradskoga odvjetnika iz sudnice. Mali je ovo
grad, tuži nekoga i više nitko nikada neće s tobom imati posla.
- Pa, možda sam se mogao vratiti uzgoju koza da ih nisi sve prodao.
- Vraga! Novca je ovdje u poslu s kozama čak i manje negoli u
odvjetništvu.
Išli su bez riječi, dok je večernji povjetarac s rijeke već rashlađivao
noćni zrak.
- Znaš - reče mu J. B. - Bruno Stutz se povukao i otišao u mirovinu
prošloga mjeseca. Ostala je još jedna godina njegovoga mandata.
Problemi sa srcem. To je pak uvelike iznenadilo mnoge ljude jer nitko
nije mislio da taj gad uopće ima srce.
- Stutz je još uvijek bio u službi donedavno? Ali on je bio sudac još
dok sam ovdje živio.
- Znaš, Beck, mogao bi pobijediti.
- Pobijediti?
- Na izborima.
- Kakvim izborima?
- Za novoga suca. Posebni izbori, petnaestoga rujna, za odsluživanje
Stutzovoga mandata.
- J. B., ovdje me nije bilo dvadeset i četiri godine. Nitko za mene
ovdje ne bi glasovao.
- Mogao bi se iznenaditi. Ovdašnji narod nije zaboravio Becka
Hardina.

Djecu su zatekli pred televizorom.

- Djeco, jeste li spremni? - upita ih J. B.
- Za što? - odvrati Meggie.
- Vatromet.
J. R. otvori hladnjak i pruži Becku pivo. Ovaj ga odbije. J. B. se ispriča
i umjesto klasičnog piva uzme dva piva od đumbira. Doda ih Becku i
uzme preostala dva. Svi izađoše iz kuće i popeše se u kamionet kojim je
upravljao J. B. Rio je to Ford F-350 King Ranch Edition, dizelaš, s
dvostrukim sjedištem sprijeda, i još jednim pozadi. Tu je bilo i dječje
sjedište, baš kao i u navigatoru.
J. R. ih odveze s posjeda i krene putem Ranch Road 16, zaputivši se
prema sjeveru. Potom skrene u park Lady Bird Johnson. Nisu bili sami.
Stotine drugih automobila već su tu bili parkirani. Ali J. B. nastavi voziti
dalje kroz park, i potom preko potoka koji teče ravno kroz javni golf
teren.
- Dalje ne možemo? - upita Beck.
- Tako je. Ovo je moje uobičajeno mjesto.
- Još uvijek dolaziš ovamo gledati vatromet?
- Volim vatromete. I tvoja ih je majka voljela.
Svi izađoše iz parkiranoga vozila. J. B. prostre stare pokrivače po
travi. Luke i Meggie s lutkom sjedoše na njih. J. B. im doda pivo od
đumbira. Beck i otac pak sjedoše na stražnji dio kamioneta, pijuckajući
polako.
U blizini su neki roditelji roštiljali na zadnjem danjem svjetlu. Klinci
su jeli sladoled. Dečki su se dobacivali loptama i frizbijima, i očijukali s
nasmijanim curama. Glazba je dopirala iz paviljona. Vrućina je
popustila, a večernji je zrak bio skoro svjež. Blagi povjetarac kružio je
oko njih. I ovo sve bilo je baš kako se Beck sjećao. Ali sve lijepe
uspomene na ovaj kraj bile su umrljane sjećanjem na majčinu smrt.
Sunce je vrlo brzo zašlo, a vedro plavo nebo postalo crno. Meggie
upre prstom u nebo, upitavši: - Je li ono vatromet? Sve ono što onako
svjetluca?
J. B. se nasmija. - Ružice, to su zvijezde.
- Nikad nismo vidjeli toliko zvijezda.
- Stalno su tu, samo što ih se u gradu ne može vidjeti, zbog gradske
rasvjete.
- Možemo li ovaj put ostati do kraja vatrometa? - upita Meggie.
- Naravno da možete - reče J. B. - Ja uvijek ostanem do kraja.
- Prošle godine nismo mogli. Mama je htjela, ali tata je rekao da...
Beck prekine kćer. - Imao sam suđenje. Nisam znao da će joj to biti
posljednji... I ona je voljela vatromete.
Upravo u tom trenutku začuje se prasak, a nebo nad njima zažari se
crvenim, bijelim i plavim vatrometom. Svjetlo polako izblijedi, a iskre
nastaviše padati prema tlu, kao da će popadati po njima. Meggie
podigne lutku.
- Vidi, mama, ravno smo pod vatrometom!
 - J. B. reče: - Dobila si najbolje sjedište, mala moja.
Uslijedi još eksplozija svjetla, jedna za drugom. Otprilike na pola
vatrometa Becku se učini da je vidio kako se Luke smiješi.

- Svidio nam se vatromet.

Beck je Meggie i lutku stavljao na počinak.
- Drago mi je, dušo.
- I djed nam se sviđa.
- Odlično.
- Nismo ni znali da imamo djeda.
- Pa, eto, imate.
- Zove nas curo, i ružice, i dušice. To nam se sviđa. I nova kuća nam
se sviđa. Beck se nagnu i poljubi kćer u čelo. Mirisala je na šampon od
jagode.
- I mamu poljubi.
Ona podigne lutku, a on ju poljubi. Potom ju čvrsto zagrli.
- A sada molitva, dušo.
Ona sklopi ručice, i zajedno izgovoriše: Na nebesima Bože kojeg
volim, pognute glave, kraj postelje te molim. U Tvojoj ljubavi i brizi
blagoslov je Tvoj, dok me čuvaš, kad idem na počinak i pokoj.
- Slatko spavaj, mala moja.
- A što ako dođe do nezgode?
Beck je bio potpuno zaboravio na plastičnu plahtu. Kod kuće je to
uvijek držao na njezinoj postelji, radi noćnih »nezgoda.«
- Idem potražiti plastičnu plahtu.
- Već je navučena.
Beck podvuče ruku. Bila je u pravu. Plastična je plahta prekrivala
madrac. - Ako budeš imala nezgodu, dođi k meni, baš kao i kod kuće.
- Dobro, doći ćemo.
Ona sklopi oči. Beck ustane i ugasi svjetlo; soba je još uvijek bila
blago osvijetljena noćnom lampicom. Ode do Lukeove sobe. Njegov sin
ležao je u postelji, praznoga pogleda upravljenoga u strop. Beck mu
priđe i sjedne na rub postelje. Dječak je očigledno opet plakao.
Odmakne mu kosu s lica.
- Sine, ovdje ćemo živjeti novim životom. Bit će nam dobro.
- Ako je ovdje tako dobro, zašto si otišao od kuće i nikada se više
nisi vraćao?
- Zato, Luke, što sam bio bijesan kada mi je majka umrla, i nisam se
toga moga riješiti.
 Stalno sam bio bijesan.
Suze dječaku navru na oči.
- Jesi li izrekao večernju molitvu?
Luke se licem okrene prema zidu i reče: - Ja se više ne molim.
Beck uzdahnu i potapša sina po ramenu. Volio je tog dječaka, ali nije
više znao kako mu pomoći. Baš kao što ni J. B. Hardin nije znao kako
pomoći svojemu sinu prije dvadeset i devet godina.
Došavši na stražnji trijem Beck vidje kako J. B. čita lokalne novine u
drvenome naslonjaču za ljuljanje, pod svjetlom pomične lampe. Bijeli
labrador Butch ležao je na podu. Sjedne na majčinu sjedalicu za ljuljanje
koje je još uvijek stajala uz očevu. Otac mu reče: - Ovdje nude
sedamnaestmetarski ribarski brod s motorom od četrdeset konja, i
sondu za traženje ribe.
- J. B., to je brod za jezero. Rijeka nije dovoljno duboka da bi takav
brod u njoj mogao ploviti.
- Pa da, to je realan problem.
- Još uvijek si opsjednut čitanjem oglasa?
- Nikad ne znaš kada će na prodaju biti nešto što ti ne treba.
- Kao na primjer ribarski brod kada živiš na rijeci?
- Upravo tako.
Noć je bila mirna, a povjetarac je kroz mreže protiv komaraca
donosio miris rijeke.
- Ideš li još uvijek u lov?
J. B. odmahnu glavom. - Ne otkad...
- Otkad sam ja otišao?
- Lov nikada nije bio bitan sam po sebi. Istina.
- Reći ću ti nešto - poče J. B. - Kriminal se ovdje stvarno oteo
kontroli. Evo, ovdje piše da je prošloga tjedna razbijeno šest poljskih
zahoda, a četiri tjedan ranije. Kakav nered. Nadam se da ni u jednome
od njih nije bilo nikoga dok su ih razvaljivali.
- Porast kriminala nad poljskim zahodima?
- Ovdje lijepo piše da će ured za zaustavljanje kriminala platiti
tisuću dolara u gotovini za sve informacije koje budu dovele do
uhićenja delinkvenata.
- Ured nudi nagradu za rješavanje slučaja prevrtanja poljskih
zahoda? U Chicagu se događaj ni ne smatra zločinom ako nije bilo krvi.
J. B. lupne prstom po novinama. - Devet razvoda prošloga tjedna.
Eto što se događa kad ljudi uzmu kablovsku televiziju.
- Pa i ti imaš kablovsku televiziju.
 - Ali zato nemam ženu. - J. B. podigne pogled s novina. - Beck,
uposlit ću Lukea u vinariji, ako nemaš ništa protiv.
- Dobra ideja. A kako si znao za plastičnu podlogu za Meggie?
- Annie.
- Ali tek je nakon njezine smrti počela piškiti u krevet.
- Pretpostavila je da bi se to moglo dogoditi. Pametna žena.
- Da. A i ja se moram malo opametiti, i to što prije. Postoji li u gradu
neka knjižara?
- Da. Vode je neke cure, kao i galeriju umjetnina iznad knjižare. Na
južnome dijelu glavne ulice, odmah iza pivovare.
- Da, vidio sam mini-pivovaru. Grad se stvarno promijenio.
J. B. se nasmiješi, a Beck procijeni da se radi o pozitivnome
smiješku. Nije se mogao sjetiti je li se otac ikada više nasmijao nakon
majčine smrti.
- Nisi još vidio ni polovicu - reče mu J. B. - Čekaj da upoznaš te dvije
cure. Nove su u gradu. Tu su tek desetak godina.
- U gradu ima mnogo novih ljudi.
- Da. Kad je Clinton ukinuo program s runom, time je uništio i sve
firme koje su se bavile potrebama uzgajivača koza. Onda su se
pridošlice počeli baviti potrebama turista. Prije je grad živio od države,
sada živi od turista.
- Nije me bilo samo dvadeset i četiri godine, a ovo ovdje pretvorilo
se u Disneyland.
- U Santa Fe.
Zašutješe. Prošle su dvadeset i četiri godine otkad je Beck sjedio na
ovome trijemu, ali izgledalo je kao da je bilo jučer. Nekoć dom, ponovo
dom. Ali majke nije bilo, a otac je bio drugačiji.
- I ti si se primijenio, J. B.
- Ako čovjek provede mnogo vremena sam, promijenit će se.
- Od samoće?
- Samoća čovjeku pruža dovoljno vremena da analizira sve greške
koje je počinio u životu. U protekle sam dvadeset i četiri godine sjedio
ovdje i radio baš to. Nemam namjeru počiniti te iste greške još
jednom... ako mi oprostiš za one već počinjene.
Beck ostane neko vrijeme razmišljati o očevim riječima. Potom
reče: - J. B., bi li ujutro pripazio na Meggie? Odveo bih Lukea na Stijenu.
- Naravno. Držat ću malu na oku.
J. B. se vrati novinama, a Beck se pak u mislima vrati na svoj
nekadašnji život tu. Pitao se kako li će njegovoj djeci ovdje biti. Nadao
se da je donio pravu odluku.
Upita: - Nude li se kakvi poslovi u tim novinama?
- Traže mehaničara u kamenolomu.
- Nisam u stanju ni navigatoru promijeniti ulje.
- Mogao bi raditi na uzgoju purana.
- Ne govorim španjolski.
- I u staračkome domu trebaju pomoć.
- Mislim da mi je njegovanje i samo jednog staroga gnjavatora
dovoljno.
- Ma zamisli. Ovdje piše da svakoga ponedjeljka uvečer organiziraju
ples sa stolcima.
Mislim da radije ne bih uopće plesao, negoli plesao sa sjedalicom.
Otac mu se poče smijati u bradu.
- Ples sa stolcima nije baš toliko smiješan, J. B.
- Itekako je smiješan, ali ne smijem se tomu. Sjetio sam se izbora za
suca. Ti bi mogao pobijediti, Beck.
J. B. se vrati čitanju novina, a obojica ostadoše sjediti u tišini sve
dok Beck ne reče: - J. B., tek toliko da znaš... Oprostio sam ti već odavno,
samo što ti to nisam imao petlje i kazati u lice.
J. B. stisnu čeljust. - Drago mi je što si mi to rekao.
- A možeš li ti meni oprostiti?
- Čovjek nema što opraštati vlastitome sinu.
- Možda, ali ipak mi je žao. Žao mi je što sam otišao odavde mrzeći
te, i žao mi je što nikada nisam doveo Annie ovamo kako biste se
upoznali. Vrijedilo ju je poznavati.
J. B. uzdahnu. - Upoznao sam je.
 ČETVRTO POGLAVLJE

Oh, Beck, volim te... Volim to što mi radiš... Bože, sva sam mokra... mokri
smo...
- Mokre smo.
Beck se probudio. A Annie više nije bilo. Ponovo.
- Što?
- Mokre smo.
Meggie je stajala tik uz postelju, držeći lutku u ruci. Mirisala je na
svježu mokraću. Ponovo se popiškila u postelji. On ustade.
- Sve je u redu, dušo.
Uz ležaj je držao vlažan ubrus i čistu odjeću za nju. Presvuče ju, a
ona se vrati u postelju.

Sunce koje se probijalo kroz zastrti prozor probudi Becka.

Pogleda na sat. Šest i pol. Ustade iz postelje, tiho kako ne bi
probudio Meggie, i potom ode niz hodnik kako bi bacio oko na Lukea.
Još je spavao. Uze vlažnu posteljinu s kćerina kreveta i odnese ju u
praonicu. U kuhinji nađe toplu kavu i poruku: Otišao sam u grad, potom
ću u vinariju. Dovedi djecu nakon doručka. Tijesto za palačinke - s
borovnicama, recept od Annie - naći ćeš u hladnjaku. Sve potrebno, kao i
slatki sirup, bilo je na radnoj plohi. Sunce je upravo izlazilo, ali j. B.
Hardin u životu nikad nije potratio ni jedne jedine minute dnevnoga
svjetla.
Beck si nalije kavu i izađe na stražnji trijem. Obuje par očevih
gumenih čizama i izađe. Na sebi je imao samo kratke hlače od pidžame,
ali najbliži susjedi ionako su bili udaljeni dvije dobre milje od mjesta na
kojemu je stajao. Peggy Deechert bila je nekoć prva susjeda, iako je
onomad živjela cijelu milju dalje. Kada se udala za J. B. Hardina postali
su jedno, kao i njihovi posjedi na kojima su se uzgajale koze.
Divio se zemlji. Svih 3230 kvadratnih kilometara terena odavno je
bilo očišćeno od grmlja i smreke koju Teksašani nazivaju cedrom. I on
je sam rezao grmlje i sjekao smreke, od izlaska do zalaska sunca, i to
tko zna koliko puta. J. B. je mrzio smreku kao da je kuga, a na ovoj je
zemlji uistinu bila upravo to. Dubokim korijenjem ta stabla sišu vodu iz
tla poput žedna djeteta koje žustro siše sok kroz slamku. U Teksasu je
voda oduvijek bila dragocjenija od nafte, a sada je još i dobivala na
cijeni. Smreka je kradljivac vode.
Kada su se koze slobodno kretale posjedom, brstile su travu, bilje i
grmlje, ne ostavljajući ništa za sobom, pa čak ni dva metra visoke
izdanke smreke ili hrasta. Ali sada kada koza više nema, domaće trave i
korovi vratili su se natrag. Zemljište je izgledalo vrlo lijepo.
Tijekom noći pala je neznatna kiša, nedovoljna da riješi problem
suše. Bilo je to zapravo samo nekoliko kapljica, ali dovoljno da izazove
travu i dade joj malo zelene nade. Kapljice vode na vlatima trave
svjetlucale su poput dijamanata na prvim zrakama sunca s istočnih
brda. Već sredinom jutra sunce će spržiti svu tu vodu, kao i svaku nadu,
ali u tome je trenutku Beck bio zadovoljan izlaskom sunca.
Dok je budan ne sanja o Annie.
Otpije gutljaj kave i udahne jutarnji zrak. Ptice su bile budne i
raspjevane. Nedaleko od kuće nekoliko je lanadi stajalo na nesigurnim
nogama, tražeći jutarnju porciju hrane. Beck odšeta niz blagu padinu, i
dalje, niz drveni most koji ide preko potoka Snake Creek; sada potpuno
presušenoga. Ode do rijeke. Čempresi i vrbe stajali su uz rub njegove
strane obale. Druga je pak obala bila 15 metara visoka strmina od
čistoga bijelog krečnjaka. Dok je ovdje odrastao, ova je zemlja bila
njegov vrt, baš kao i rijeka.
Rijeka Pedernales - koju su nazvali i rijekom kremena jer su
španjolski istraživači ovdje uz obalu pronašli vrške strelica od
kremena - izvire na istoku i teče više od stotinu milja prije negoli se
ulije u jezero Travis. Na ovome je mjestu rijeka 25 metara široka, ali
niti pola metra duboka. Bistra voda nježno teče između širokih i ravnih
kamenih ploča koje formiraju prirodni most. Beck poče preskakivati s
jednoga na drugi kamen, sve dok se ne nađe usred rijeke, gdje je kao
dječak često dolazio.
Vjetar se još nije bio oglasio pa je vodena površina bila mirna i
glatka kao ogledalo. Beck se nagnu i uze manji plosnati kamenčić.
Odmjeri ga i zaključi da je dovoljno dobar. Čvrsto uhvati kamen palcem
i kažiprstom, kako ga je J. B. naučio kao dječaka, i potoni ga hitnu
iskosa. Kamen je letio nisko iznad površine, a potom na njoj poskoči
četiri puta i nestade iz vida. Beck je promatrao kako se mali valovi
kružno šire i nestaju, a vodena površina postaje ponovo glatka, kao da
taj kamenčić nikada nije ni bio dijelom života rijeke.
 Život mu je ovdje neko vrijeme bio savršen, a onda je savršeni život
morao pronaći u Chicagu. Trinaest godina ovdje, dvanaest godina
ondje. Možda je dvadeset i pet godina savršenstva u jednome
životnome vijeku sve što čovjek ima pravo očekivati. Stoga se osjeti
usamljenim i prestrašenim, ali ne i izigranim. Njegova su djeca bila
izigrana.
- Gladni smo.
Meggie je stajala na velikome kamenu uz obalu rijeke, u noćnoj
košuljici, s lutkom pod pazuhom.

Vinarija The Trails’ End bila je upravo ono što je Beck mogao i
očekivati od oca: savršeno izgrađena. Prednji i stražnji dio građevine,
izgrađeni od krečnjaka, imali su samo jedan kat i stajali su pod uglom
od otprilike četrdeset i pet stupnjeva, spajajući se u centru s dvokatnim
središnjim dijelom zgrade, izgrađenim od cedrovine. Prozori su bili
poredani u liniji pod zelenim metalnim krovom.
J. B. je bio unutra. Stajao je iza dugačkoga drvenog bara koji je
izgledao kao nešto iz starih western salona. Ogledalo u pozadini
protezalo se duljinom cijeloga bara. Pod ogledalom su stajali nizovi
uredno poredanih vinskih čaša; na baru je stajalo desetak vinskih boca.
J. B. reče: - Djeco, jesu li vam se svidjele palačinke?
- Jesu - reče Meggie. U ruci je držala lutku.
Pod je bio od jelovine, a grede od cedrovine omeđivale su prostor. U
jednome je uglu, na spoju zidova od krečnjaka, stajao kamin pred kojim
su pak bile sjedalice i kožom presvučena sofa. Na drvenim policama
bile su nagomilane majice kratkih i dugih rukava, i kape raznih boja, s
izvezenim natpisom Vinarija Trail’s End, Fredericksbourg, Teksas.
- Ne sjećam se da si ikada pio vino, J. B.
- Nikada, ni gutljaja.
- Uopće ne piješ vino?
Ovaj odmahnu glavom. - Ne sviđa mi se.
- Vlasnik si vinarije, a ne voliš vino?
- Vlasnik sam vinarije jer mi se sviđa posao s vinom. Sviđa mi se
ritam, sviđa mi se red, savršeno poredani čokoti u polju. Sviđa mi se
sađenje i njegovanje novih biljaka. Sviđa mi se berba, tiješnjenje,
fermentacija, sazrijevanje, buteljiranje - sve to ima svoj vlastiti ritani.
To volim. Sviđaju mi se i ljudi koji vole vino. Samo što ga ja osobno ne
volim.
- J. B., stvarno si čudak.
 Vrata tik uz bar se otvore, te sredovječni Latino uđe u prostoriju, a J.
B. istovremeno nadoda: - A drag mi je i Hector.
Latino zastade, uzdigne bradu i s osmijehom dometnu: - I ti si meni
drag, J. B.
- Hectore - reče J. B. - ovo je moj sin Beck. Odvjetnik.
Hector mu se obrati: - Ovo je rekao kao da ima još jednoga sina koji
je pak doktor. - Ispruži mu ruku. - Ja sam Hector Aurelio... vinar.
Hector je bio nizak, prijazna lica. Na sebi je imao kratke kaki hlače,
sandale bez čarapa, i žutu majicu s natpisom Vinarija Trail’s End.
Mirisao je na vino.
- J. B. kaže da se vi bavite samom proizvodnjom vina.
Hector se ponovo osmjehnu. - Moji su na sjever došli iz
Matamorosa kako bi brali breskve, pa su onda ostali kako bi brali
grožđe. Otkrio sam da mi vino dobro ide. Tako, eto, danas proizvodim
vino. Ali još uvijek berem i grožđe. - Potom baci pogled na Meggie. - A
tko nam je ova prekrasna mala seńorita?
- Moja kći Meggie.
- Seńorita Meggie, možda biste voljeli upoznati Josefinu... to je moja
kći. Šest joj je godina.
- Smije li se igrati s nama?
- S nama? - Na trenutak je ostao zbunjen, ali potoni shvati. - A, lutka!
Da, J. B. je rekao da bi bilo zgodno da imaš nekoga s kime ćeš se igrati.
Meggie pogleda uvis, prema Becku. - U redu je, dušo.
Hector se potom okrene i oslovi Lukea. - A ti si sigurno Luke. Znači,
htio bi naučiti kako se pravi vino?
Sada pak Luke baci pogled na Becka. - J. B. misli da bi ti moglo biti
drago ovdje malo raditi i naučiti nekoliko novih stvari.
Luke slegne ramenima. Hector pogleda u Becka i kimnu glavom.
Potom ispruži ruku k Meggie. - Dođi, idemo potražiti Josefinu. U
vinogradu je, s Butchom.
Hector i Meggie s lutkom odšetaše tako, s rukom u ruci.
J. B. izađe pred njih. Na sebi je imao sivo-plavu havajsku košulju s
crvenim, žutim i narančastim cvjetnim uzorkom.
Beck mu reče: - Koliko tih košulja još imaš?
- Po jednu za svaki dan u tjednu, plus nekoliko rezervnih. - J. B.
rukom pokaže prema sobi. - Ovo je naša prostorija za degustaciju.
Sljedećeg mjeseca je na redu Harvest Wine Trail, vrlo važan događaj za
ovaj kraj. Turisti idu od vinarije do vinarije i degustiraju, baš kao u
onom filmu od prije nekoliko godina. Hill Country sada ima desetak
vinarija. Kažu da ćemo uskoro postati Napa Valley.
- Santa Fe.
- I jedno i drugo.
J. B. ih povede u dvokatni dio zgrade. Masivno drveno krovište i
grede iznad njih podržavali su veliki, grubo otesani balvani od poda od
stropa, ukopani u same temelje. Sunce je prodiralo kroz red prozora sa
svake gornje strane zidova. Šest čeličnih spremnika stajali su u dva
reda; iznad njih je bio prolaz. Na kraju prostorije bila su velika
starinska vrata.
„Prostor sa bačvama. Svaka od bačvi ima zapreminu od tisuću
petsto galona.”
„To je mnogo vina.”
„Potrebno je mnogo grožđa. Ovdje je mjesto gdje se proizvodi vino.
Hector će vas provesti kroz cijeli proces, Luke – to je nešto kao
znanstveni eksperiment. Voliš li znanost?”
Luke nije odgovorio ništa, ali Beck je video iskru interesa u
njegovim očima; on je sav bio u znanosti.
„Dođite, pokazat ću vam vinski podrum.”
Slijedili su J.B.-ja niz stepenice u podrum ukopan u vapnenačkoj
stijeni. Stotine drvenih bačvi poslaganih na metalnim postoljima
ispunjavale su prohladnu špilju.
„Mi ovdje održavamo temperaturu od petnaest stupnjeva,” reče J.
B.. „Dok vino ne dozrije.”
„Kako znate kada je vino spremno?”
„Kada Hector kaže da spremno. Vinarstvo je dijelom znanost, a
dijelom umjetnost. Ne postoji nikakav mjerač ili računalni program
koji će vam reći kada je vino spremno. Vinar sa dobrim čulom okusa.
To je cijela umjetnost.”
J. B. ih zatim odvede natrag gore u drugu prostoriju sa čudnom
napravom od nehrđajućeg čelika na njenoj sredini.
„Soba za flaširanje. Svaka bačva sadrži pedeset i devet galona. Boca
za vino standardne veličine sadrži sedam stotina i pedeset mililitara.
To je dvadeset i četiri sanduka po barelu. Svaki sanduk ima po
dvanaest boca, a to je dvjesto osamdeset i osam boca vina po barelu.
Mi ćemo ove godine flaširati dvadeset tisuća.”
„Boca?”
„Sanduka”.
„Sanduka? To je ...”
„Dvjesto četrdeset tisuća boca.”
 „To je puno vina, J. B.”
„Ne. Velike vinarije ovdje proizvode dvostruko više. A to je ništa u
odnosu na proizvodnju u Kaliforniji.”
„J. B., imate veliki pogon.”
„Hector i ja smo smo prešli dug put u posljednjih deset godina.”
Slijedili su J. B. uz još jedne stepenice do drugog kata zgrade. Na
zidovima su visjeli starinski alati. J.B. se zaustavi i uzme čekić sa jedne
od kuka.
"Čekić za čepove. Glava od lijevanog željeza teška dva kilograma.
Ranije se ovaj kraj omatao kožom tako da se ne bi slomio drveni čep.
Sada koristimo silikonske čepove."
„Čekić za zatvaranje. Lijevano željezo veličine od pet funti. Uvije se
u kožnu rolu da se ne bi pokvario drvni čep na bačvama. Sada
koristimo silikonske čekiće.”
J. B. je vratio čekić na zid i uveo ih u ured u kome je jedan zid bio sa
prozorima koji su imali pogled na vinograde i na rijeku u pozadini.
„Ovo je moj ured.”
Beck je pogledao kroz prozor na redove guste zelene loze. Meggie i
Josefina su se igrale u sjeni vinove loze. Bijeli labrador je bio u blizini.
„Sada Butch ima dvije male curice na koje treba paziti,” rekao je J.
B.. „Čini se da se osjeća korisno.” Pokazao je prema vinogradu. „Pedeset
ari vinove loze, deset različitih sorti... vrsta grožđa. Mi ovdje imamo
berbu malo kasnije, tako da je sadržaj šećera u grožđu veći. Teksašani
vole da im žene i vino budu slatki. Prva će berba biti za nekoliko
tjedana, a posljednja prvi tjedan u rujnu. Tada pravimo veliku zabavu.
Dolazi mnogo ljudi, ostajemo do zalaska sunca, a onda jedemo
meksičku hranu, Hector svira gitaru i svi plešu. Sva se djeca
zabavljaju.”
Slike u jugozapadnom stilu s potpisom „Janelle Jones” visjele su na
zidovima, kožni kauč stajao je uz jedan zid, a kožna stolica bila je iza
velikog drvenog stola. Na stolu je bila hrpa računa, nekoliko
neotvorenih boca vina, knjiga salda, uokvirena fotografija obitelji
Hardin u Chicagu, i računalo. Beck je zurio u računalo: Da li su Annieni
e-mailovi i dalje na tom računalu?
Podigao je pogled i vidio da J. B. gleda u njega.

Beck je okrenuo navigatora na sjever i odvezao se u grad. Luke je sjedio

na suvozačevom sjedalu i zurio kroz prozor; cijelo jutro nije rekao niti
riječ. Zaustavio se na semaforu na Gallopin’ Goat Drive, na raskrižju
ispred srednje škole. Instinktivno baci pogled na sportski stadion uz
školu. Bio je tek peti srpnja, ali nogometni je tim već vježbao za
nadolazeću sezonu.
- Želiš li malo gledati kako momci vježbaju?
Beck dječakovo slijeganje ramenima uze kao potvrdan odgovor i
zastade na parkiralištu uz školski stadion okruga Gillespie. Iziđoše i
krenuše prema glavnome ulazu, uz natpis: ŠKOLSKA ZONA BEZ OPIJATA,
BEZ VATRENOGA ORUŽJA, BEZ DUHANA, BEZ ALKOHOLA. PREKRŠITELJI
ĆE BITI STROGO KAŽNJENI PREMA FEDERALNIM, SAVEZNIM I
LOKALNIM ZAKONIMA. To je nešto novo.
Nastavili su dalje, sve do maratonskih staza koje uokviruju teren.
Suša je Hill Country obojila u smeđu boju, ali nogometni je teren ostao
zelen poput zelenih dolara, a na njemu su cvjetale one iste nade.
Dvadeset i pet ljeta ranije Beck Hardin vježbao je, igrao i sanjao na
ovome istome terenu. Sada mu se činilo da je to bio nečiji tuđi život.
Krupni dečki u crnim kratkim hlačama, bez majica, bacali su, hvatali
i nogama lupali loptu; dečki su trčali, lopte su letjele. Vjetra nije bilo, a
vlaga u zraku je porasla. Zrak u stadionskome krateru bio je ljepljiv od
znoja i testosterona. Dječački glasovi zvučali su muževno.
Beck uoči napadača na drugom kraju terena. Visok klinac. Ovaj
dreknu dubokim glasom: - Hut! - a centar mu hitro dobaci loptu.
Petorica hvatača pojure prema južnome kraju, gdje su stajali Beck i
Luke. Napadač pričeka i potom desnom rukom munjevito zamahnu
rukom, a lopta, kao da je ispaljena iz topa, proleti terenom. Letjela je u
savršenoj spirali, sletjevši ravno u ispružene ruke hvatača koji je
punom snagom jurio uz teren - i ispusti ju! Negdje odozgor začuje se
gromki glas, poput Božjega - Hvataj tu prokletu loptu! - samo što Bog
ne psuje kao što to radi trener. Momci se kao jedan okrenu i pogledaše
u samotnu figuru na vrhu donje polovice gledališta, u sjeni male
reporterske kabine i natpisa: ZEMLJA GALLOPIN’ GOATSA. Becku se
čovjek učini poznatim.
- Zar ono nije...? Dođi Luke.
Krenuše oko maratonske staze, sve do betonskoga gledališta, i
potom se popeše uza dvanaest redova, skrenuvši do čovjeka na vrhu.
Na sebi je imao crne kratke hlače, bijelu izvezenu košulju, a na glavi
crnu kapu preko kratke plave kose. Bio je zavaljen preko reporterske
kabine, nogu ispruženih preko sjedišta pred sobom. Krupne ruke
prekrižio je na prsima, a svoje je igrače tako pomno pratio da nije ni
zamijetio da više nije sam u gledalištu, sve dok ga Beck nije zazvao s
udaljenosti od nekih dvadesetak sjedišta.
- Aubrey!
Čovjek se okrenu prema njima, a lijevi mu obraz iskoči kao da na
licu ima tumor veličine loptice za golf. Lice mu na trenutak ostade
bezizražajno, a onda se razvuče u širok osmijeh. Nije ustajao, nego
umjesto toga u suprotnome pravcu ispljune smeđi duhanski sok, i
ispruži ruku prema Becku. Rukovali su se.
- Beck Hardin. Čuo sam da si se napokon opametio i odlučio dovući
natrag tamo gdje pripadaš.
- Vijesti se brzo šire.
- Ne događa se baš svaki dan da se mjesni junak vraća kući.
Beck Hardin bio je nekoć poznati napadač, a Aubrey Geisel njegov
omiljeni hvatač. Bili su najbolji igrači i najbolji prijatelji. Kao maturanti
su pobijedili na državnome prvenstvu, prvi i zadnji put u povijesti
škole.
- Moja iskrena sućut radi supruge, Beck.
Luke se okrene i zaputi natrag niz redove sjedišta. Zastade kod
ograde, lica okrenutoga prema terenu. Aubrey upita: - Jesam li nešto
pogrešno rekao?
- Luke prolazi kroz težak period. Kao i svi mi.
Beck sjedne uz srednjoškolskoga prijatelja. Na toj visini iznad tla
osjećali su topli povjetarac i imali jasan pogled na udaljena brda
nasuprot plavoga neba. Beck čak uspije razabrati i veliko platno starog
autokina Highway 87, gdje su se Mary Jo i on mazili u njegovu
automobilu.
Aubrey okrene glavu i ponovo ispljunu. Potom otpije pivo iz
limenke. Četiri prazne limenke već su bile poredane na betonu pod
njim. Beck mu dobaci: - Onaj natpis kaže da je ovo zona bez alkohola i
duhana.
Aubrey mu odvrati: - Pijenje piva i žvakanje duhana nemaju veze sa
zonama. - Nasmije se. - Ja sam trener... i službeno uopće nisam ovdje.
- Glavni trener Goatsa?
Aubrey potvrdno kimnu glavom. - Već deset godina.
- Rano ste počeli s treningom.
- Službeno ne možemo organizirati vježbe prije prvog kolovoza, ali
dečki smiju samostalno trčkarati, a ja smijem ovdje sjediti i vikati na
njih. Zapravo je činjenica da uopće nismo prestali vježbati. Ovdje ti
postoje samo dvije sportske sezone - nogometna sezona i nogometna
postezona.
 - Dečki ovdje više ne igraju klasični nogomet?
Aubrey ispljunu. - Samo Meksikanci to igraju.
- Luke je igrao, gore u Chicagu, kao i svi drugi klinci. Ovdje nema
zanimanja?
- Ovdje nema stipendija za to, osim djevojačkih. Zakonom su
prisilili škole da izjednače stipendije prema spolu, tako da su morali
srezati stipendije za sve muške sportove kako bi mogli zadržati
američki nogomet i košarku. Crni klinci iz grada dobivaju košarkaške
stipendije. Ako si bijelac i hoćeš punu stipendiju u Teksasu, nećeš
sigurno igrati klasični nogomet. Biraš američki nogomet. - Rukom
pokaže na teren. - A svi bijeli klinci ovdje žele stipendije, baš kao što
smo to i mi željeli. To im je izlazna karta odavde.
- Nemate crnaca u timu?
- Nemamo crnih klinaca u školi. Čak ni izbjeglice pred uraganom
Katrina, koji su morali biti tu, nisu htjeli ostati, svi su otišli u Houston.
Naš kiseli kupus i kobasice su sigurno bili ozbiljan kulturološki šok
nakon ribljeg menija iz New Orleansa. - Aubrey svrati pozornost na
teren. Povika: - Ma uhvati tu prokletu loptu! - Ispljune. - Sada si opet u
staroj kući?
Beck kimnu glavom. - J. B. nas je ugostio.
- Jeste li se uspjeli složiti?
- Radimo na tomu.
- Da je barem moj stari živ, pa da možemo poraditi na tomu.
Obojica smo upropastili sve šanse koje smo imali. A sada bih sve dao
samo opet mogu s njime raspravljati.
- Nisam ni znao da je umro.
Aubrey kimnu glavom. - Prije trinaest godina. Sad su oboje pokojni,
i mama i tata. - Opet pljune. - U svakom slučaju, kada si ti otišao u
Notre Dame, ja sam pak odabrao Southwest Texas, i dobio obrazovno
zvanje kako bih mogao biti trener. Kada je Otto umro...
- Trener Otto?
- Da. Od srčanog udara, baš ovdje, na terenu. Dečki su upropastili
igru, Otto je poludio, kao i obično... i samo se srušio, mrtav. Ali, čovječe,
ne možeš jesti dimljenu kobasicu s jajima svakoga jutra, kao što je to
Otto radio, i očekivati da ćeš doživjeti osamdeseti rođendan. Ja sam
mu bio koordinator pa me je školski odbor postavio za glavnoga
trenera. Favoriti samo za državno natjecanje ove godine.
- Momci su ti vrlo krupni, Aubrey.
- To ti je igra ovih dana. Što veće, što jače, što brže. Klinci počinju
dizati utege s deset godina. Moraju se dobro potruditi ako misle nešto
postići. Profesionalci prosječno teže oko 150 kg. Studentski igrači oko
130 kg. Moji pak oko 120 kg. I to ne samo ovi iz prve linije. Moj glavni
napadač je visok 198 cm, i ima 105 kg.
Beck je promatrao kako jedan krupni igrač nabija loptu preko
terena.
Aubrey dometnu: - U punoj opremi trči kao munja, a u stanju je
nabiti loptu i kroz zid. Glavna nada nacionalnoga sporta. Prije negoli se
odlučio za naše sveučilište, svaki trener u državi došao ga je ovdje
gledati kako igra. Pravi je. Nakon samo dvije godine fakulteta upast će
među profesionalce. Zove se Slade McQuade.:
- Slade? Kakvi to roditelji djetetu daju ime Slade?
- Roditelji poput njegovih. Nogometaško ime. Ljudi sinovima daju
imena kao Colt, Chase, Shane, Slade - imena za filmske zvijezde, kako bi
dobro zvučala kada se ovi pojave na nacionalnoj televiziji.
- Ali većini se ovih momaka to uopće neće dogoditi.
Aubrey opet pijunu. S njegove druge strane na betonu je sada već
stajala smeđa lokvica. - To će se dogoditi svim ovim momcima, Beck.
Devetoga studenog igramo protiv Kervillea, upravo ovdje. To ti je
srednjoškolska nogometna utakmica tjedna. Prijenos će biti na
nacionalnoj televiziji.
- Srednjoškolska utakmica na nacionalnoj televiziji?
- Da. Srednjoškolski nogomet ti je danas popularna stvar. Škole
troše koliko god je potrebno, samo da njihov tim pobijedi. A fakulteti
uzimaju samo najbolje igrače, tako da tatice troše što god je potrebno
kako bi baš njihov sinčić bio onaj najbolji. Dotični Slade ima tatu -
imenom Quentin McQuade - koji kaže da je utrošio pola milijuna dolara
na privatne trenere.
- To je jako puno novca.
- Ima ga napretek. Radi u građevini. Došli su ovamo iz Austina prije
pet godina, i kupili lokaciju staroga Hoermanna.
- To je bila poprilična površina.
- Skoro dvanaest tisuća kvadratnih kilometara. Čujem da je platio
dvadeset milijuna, u gotovini. Sagradio si je dvorac, a sada gradi ranč i
golf teren visokoga profila i visoke ograde.
- Ograde? A koga to želi spriječiti da uđe?
Aubrey pljunu. - Valjda koze. Kažu da je potrošio deset milijuna na
golf teren, te da planira prodati dvije stotine kuća po cijeni od milijun
dolara ili više. Zadesila nas je prokleta suša. Nema dovoljno vode ni za
ljude ni za stoku, a kamoli za nekakve glamurozne golf terene. Opet
pljune. - Ali Quentin je svojom lovom prodro duboko u gradsku
vijećnicu, tako da dobiva ono što hoće. Njega ne želiš naljutiti.
- A što ga je dovelo ovamo?
- Htio je profesionalno okružje za sina. Pretražio je sve škole u zoni,
i odabrao nas.
- Doselio je ovamo radi nogometa?
- Da. Ovdje se ozbiljno radi, a tijekom jedne utakmice napad baca
pedeset puta. Nema usporavanja. Prošlogodišnji je prosjek bio odličan,
a ovogodišnji će biti još i bolji sada kad je Slade u igri. - Aubrey naglo
zaurla u pravcu terena: - Ulovi tu prokletu loptu! - Onda se vrati k
Becku: - Bit će bolji ako samo uhvate tu loptu.
Beck je promatrao kako Slade baca još nekoliko puta. Potom reče: -
Stvarno ima ruku.
- Ima i glasnogovornika.
- Što?
- Quentin je malomu uzeo i glasnogovornika. Kada je objavio da će
igrati nogomet za Teksaško sveučilište, održao je konferenciju za tisak
u Austinu. Stotinu likova iz medija se pojavilo na konferenciji, tisuće
studenata, navijačica, trenera... svi kablovski kanali imali su izravan
prijenos. Čovjek bi pomislio da je ovaj otkrio lijek za rak.
Aubrey s grimasom pogleda u Becka.
- Oprosti. - Pijunu. - U svakom slučaju, ovamo dolaze sportski
komentatori iz cijele zemlje. Moja tajnica više kao da nema drugog
posla osim organiziranja intervjua za Sladea. Malac će biti i na
naslovnici časopisa Sports Illustrated. Drugi klinci od njega traže
autograme, žele se fotografirati s njim, kao da je kakav Tom Cruise.
Ludo je sve to.
Aubrey opet pljune i objema dlanovima zakrili ustaje dreknu prema
terenu. - Slade! - Mladić ga pogleda, a ovaj mu mahnu, dometnuvši: -
Već su ga angažirali za reklamu za Gatorade.
Momak potrči preko terena i maratonskih traka, i u samo jednom
potezu zgrabi ogradu gledališta i preskoči ju. Trčeći je preskakao po
dva reda sjedišta.
Beck ustade kako bi upoznao Sladea McQuadea.
Mladić je nadvisivao čak i Beckovih 188 cm, a iako je znao da je
Slade od njega teži dvadesetak kilograma, izgledalo je kao da je duplo
krupniji od Becka. Ramena su mu bila široka, a ruke isprepletene
mišićima i venama poput modrih konopa. Široka prsa izgledale su
poput isklesanoga kipa čiji se torzo strmo sužava u struku, uz izražene
mišićne pločice na trbuhu. Preplanula koža svjetlucala mu se od znoja,
a izgledalo je kao da samo što ne popuca od mišića pod njom. Hlače su
mu se napinjale pod mišićavim bedrima. Beck se osjeti sićušnim.
Slade kao da je čitav bio isklesan u kamenu, čak i njegovo izražajno
lice. Akne su bile jedina mana na njegovome izgledu. Pogled na njega
bio je kao pogled na kip grčkoga božanstva - osim što grčki bogovi nisu
nosili sportske naočale, sportsku opremu, niti su imali dugu crnu kosu
do ramena, ili po dijamantnu naučnicu u svakoj uški, kao ni tetovirani
prikaz bodljikave žice oko svakog nabreklog bicepsa.
Beck shvati da se zablenuo u klinca.
Aubrey pljunu pa reče: - Slade, ovo je Beck Hardin. - Aubrey
istovremeno rukom pokaže na reportersku kabinu iznad njih, gdje je
Beckova majica s brojem 8 visjela u okviru od pleksiglasa. Škola je
preuzela njegovu majicu nakon mature. - To je njegov dres.
Slade će na to: - Morat će ga ukloniti za koji mjesec, jer na to mjesto
dolazi moj dres. - Ispruži ruku. - Beck.
Nije čak ni rekao Gospodine Hardin.
- Bit će mi drago gledati kako igraš, Slade.
- Vama i cijeloj saveznoj državi Teksas, dogodine za Longhornse.
Aubrey dometnu: - Slade, idemo prvo osvojiti državno prvenstvo.
- To vam je već gotova stvar, treneru.
- Ali još uvijek morate odigrati utakmice.
Beck na to reče: - Pa, sretno ove sezone.
Slade se osmjehnu. - Draže mi je da sam krupan, jak i brz, nego
sretan. Aubrey opet ispljune. - Povedi momke u trk, Slade.
Slade pojuri niz prazno gledalište, ponovo preskoči ogradu i zatrči
se po terenu. Beck se zavali u sjedište. On i Aubrey sklopiše ruke na
prsima poput dvojice staraca. Gledali su u teren. Beck naposljetku
izgovori: - Baš fin dječak.
Aubrey se nasmija sebi u bradu. - Da, stvarno je krasan. Eto s čime
se danas čovjek mora nositi, stari moj. Gomila dječaka-primadona. -
Pljunu. - Slade već ima i vlastiti slogan.
- Slogan?
Aubrey kimnu glavom. - Ma znaš, kao što Nike ima Just Do It. Njegov
je pak, Broj dvanaest na terenu, broj jedan u vašem srcu. Quentin je to
već zaštitio, ili registrirao, ili što se već radi sa sloganima, tako da mu
nitko ne može ukrasti frazu.
- Registrirao je vlastiti zaštitni znak.
 Aubrey pljunu. - Evo ti ideje, Beck. Možda bi Quentinu bio potreban
veliki čikaški odvjetnik, poput tebe, da pripomogne Sladeovoj karijeri.
- Radije bih brao grožđe za očevu vinariju.
- Vidiš, Beck, u tomu ti je stvar, ti si uvijek imao izbor. A ja znam
samo biti trener, tako da se moram nositi sa Sladeom.
- Vrati ga na klupu - reče Beck.
Aubrey se nasmija. - Misliš, da sam sebi dam otkaz? Jer kada bi
Slade završio na klupi, dogodilo bi se upravo to. Ovaj grad nije išao na
državno prvenstvo već dvadeset i pet godina, a ljudi to stvarno žarko
žele. A Slade im je ulaznica. - Opet pljunu. - Lakše je naći novoga
glavnog trenera, negoli drugog napadača kao što je on.
- Možda odustane od školovanja.
- Kojeg školovanja? Tjelesnog odgoja? Maturant je, trećeg rujna bit
će mu devetnaest godina, tako da će još uvijek imati pravo na igranje, a
kako bi zadržao to pravo uzeo je još jedno polugodište tjelesnog
odgoja.
- Bit će mu devetnaest za dva mjeseca?
- Da. Quentin ga je zadržao u vrtiću i još jednom u sedmome
razredu, kako bi mali imao dvije dodatne godine da naraste. Tako je i
bilo. Mnogi roditelji to danas rade. Čim sezona završi, upisuje se na
sveučilište.
- Usred školske godine?
Pijunu. - Sve velike nogometne mašinerije vrbuju napadače za
proljetni semestar, kako bi učestvovali u proljetnome treningu. Tako
dobiju prednost za sljedeću sezonu.
- A što je s djetinjstvom? Školskom ekskurzijom? Maturalcem?
- Sve to ništa ne znači ako si na brzoj cesti za ligu prvaka.
- Ne zvuči baš zabavno.
- Nije ni zamišljeno kao zabava. Slade će biti prvi kod vrbovanja,
dobit će ugovor za šezdeset milijuna, i još deset milijuna bonusa kod
potpisivanja ugovora. Bi li i ti volio imati dvadeset i jednu godinu i
deset milijuna dolara u džepu? Nogomet nije više zabava. Radi se o
zaradi.
Beck odmahnu glavom. - Srednjoškolski nogomet danas je daleko
kompliciraniji.
- Nisi još čuo ni pola priče. - Aubrey se zagledao u teren, gdje su
dečki trčali s jedne strane na drugu. Slade je predvodio nekih desetak
metara. Aubrey ispljunu. - Ali ako i osvojimo državno prvenstvo, možda
dam otkaz. Možda uzmem isti posao na fakultetu, možda zbog Sladea
dobijem mjesto pomoćnoga trenera za Teksaško sveučilište. Plaća je
bolja. Možda mi se Randi tada vrati.
- Randi Barnes?
- Beck i Mary Jo, i Aubrey i Randi tijekom cijele srednje škole
zajedno su izlazili kao dva para. Randi je bila dvije godine mlađa.
Aubrey kimnu glavom. - Hodali smo sve dok nije maturirala, a
vjenčali smo se toga istog ljeta. Ali znaš kakva je bila Randi. Uvijek je
htjela nešto više. Ostavila me prije nekoliko godina, i otišla u Austin.
Otad je više nisam vidio.
- Imate li djece?
Aubrey ustuknu, skoro kao da ga je Beck nečim udario. - J. B. ti nije
rekao?
- Što mi nije rekao?
Aubrey spusti pogled i zagleda se u pod, kao da traži neki odgovor u
smeđoj lokvici duhanske pljuvačke. Opet pljunu.
- Imali smo kćer. Umrla je... prije četiri godine, šest mjeseci i pet
dana. Na Staru godinu. Bilo joj je tek šesnaest.
- Isuse, Aubrey! Žao mi je.
Aubrey stegne vilicu kao da žvače prošlost. Ispljunu. - Beck, ubijena
je.
- Ubijena? Tko ju je ubio?
- Ne znam. Dao joj je kokain, predozirala se.
- A kako znaš da joj je neki tip dao koku?
- Jer se nije drogirala. Bila je dobra cura.
- Ne, mislim, kako znaš da je bila s nekim muškarcem?
- Jer su našli njegov DNK.
- Odakle?
Aubrey je izgledao kao da je na rubu suza. - Sjeme.
- Je li bila silovana?
- Kakva je razlika? Drogirao ju je. Nije mogla ni znati što radi, inače
to ne bi napravila. Ali sve to nije važno - bilo joj je šesnaest godina, i to
je ilegalno. - Aubrey se ukoči. - Beck, imamo njegov DNK, ali nemamo
njega. A ostalo nam je samo pet mjeseci i dvadeset i šest dana da ga
nađemo. Brojim dane na kalendaru.
- Kako to misliš?
- Bilježim svaki dan koji je protekao otkad je ubijena...
- Ne, to za pet mjeseci i dvadeset i šest dana?
- A to. Petogodišnji rok iz zakona o silovanju. Istječe u ponoć na
Staru godinu.
 - Aubrey, nisam kazneni odvjetnik, ali ako je maloljetnoj osobi dao
kokain, i ona je od toga umrla, onda je to ubojstvo, ili barem ubojstvo iz
nehata. A za te stvari nema vremenskoga ograničenja.
Aubrey je samo odmahivao glavom. - U tomu i jest problem -
trebalo bi dokazati da joj je baš on dao kokain. A on će to jednostavno
poricati, i tko će dokazati da je bilo baš tako? Državni tužitelj kaže da
nema šanse da ga se osudi za ubojstvo, sa ili bez predumišljaja.
Pljunu.
- Ali DNK ne može poreći. Ako je tada bio tri godine stariji od nje,
nema obrane pred optužnicom za silovanje, čak i da mu je ona to
dopustila. Otišao bi u zatvor - da smo ga samo našli na vrijeme. Državni
tužitelj kaže da će ovaj biti potpuno slobodan ako ga se ne optuži do
ponoći na Staru godinu. - Aubrey se zagleda u teren. Potom reče tihim
glasom: - Ostavio ju je u jarku. Beck. Na cesti Istok 290, kod izlaza iz
grada.
- Onaj bijeli križ.
Aubrey kininu glavom.
- Dakle, kako napreduje taj slučaj? Traži li policija još uvijek tog lika?
Aubrey odmahnu glavom. - Kako su je pronašli na vanjskoj strani
linije grada, šerif kaže da više ništa ne može poduzeti. Uzeli su DNK od
svakoga muškoga stanovnika starijega od petnaest godina. Ništa nisu
našli.
- Je li Stutz to naredio?
- Ne. Šerif je zatražio da se to obavi. Svi su dolazili svojevoljno, čak i
Meksikanci, barem oni legalno useljeni. Očevi su dovodili sinove. Nitko
nije htio biti osumnjičen.
- To se pak u Chicagu ne bi dogodilo.
- Mali je ovo grad, Beck. Svi bi znali tko se odbio testirati.
- Znači da je taj tip bio stranac u zajednici? Ili ilegalni imigrant?
- Meksikanci znaju da im se nije pametno nametati njemačkim
curama. A ovaj je lik bio izvana, u to sam siguran.
Aubrey ostade zuriti u svoje igrače. Potom ispljunu i okrene se k
Becku. - Bi li mi napravio uslugu, Beck, za dobra stara vremena?
- Kakvu uslugu?
- Baci pogled na te spise. Pametan odvjetnik poput tebe mogao bi
vidjeti nešto što je šerifu promaklo.
- Aubrey, ja sam odvjetnik za građanske parnice. A trenutno nisam
čak ni to. Ne znam što bih uopće mogao učiniti.
- Da si sudac mogao bi učiniti što hoćeš. Po gradu se priča da ćeš se
prijaviti za natječaj.
- Po gradu se priča? - A onda se Beck prisjeti. - J. B. je jutros bio u
gradu.
- Čuo sam za to tamo u kavani Java Ranch. Cijeli grad govori o tomu.
- Još se nisam odlučio prijaviti.
- Pa, to je onda stvarno problem.
- A zašto?
- Zato što sam svima rekao da ću te podržati.
- Aubrey, svaki odvjetnik u gradu će se natjecati.
- Ali nije svaki odvjetnik u gradu pobijedio na državnome
prvenstvu.
Aubrey se zagleda u nebo. I Beck podignu pogled. Crvenorepi
jastreb kružio je u daljini poput zmaja na uzici.
- Beck, ti si joj jedina nada.
- Jedina nada za što?
- Za pravdu.
Opet ta riječ. Beck Hardin znao je sve o pravdi. Kao student na
pravnome fakultetu Notre Dame, Beck je pitao o pravdi. Jedan stariji
profesor mu je odgovorio: - Pravda? Gospodine Hardin, pravda je Božja
domena, a naša je zakon. Dobar odvjetnik nikada neće pobrkati ta dva
pojma. Stoga Beck odvjetnik nije ni očekivao pravdu, ali Beck čovjek
jest, i otkrio je da u životu nema pravde, ni za njegovu suprugu, ni za
majku... niti za Aubreyjevu kćer. Ali u Aubreyjevim očima vidio je istu
nadu koju je viđao kod Annie, kao i kod drugih pacijenata na
kemoterapiji kada bi ju onamo odvodio na tretmane. Bila je to
očajnička nada da u životu ipak postoji pravda. Sada je tu istu očajničku
nadu svakoga jutra u ogledalu viđao i u vlastitome pogledu kada bi se
brijao.
- Aubrey, čak i kada bih pobijedio na izboru, do vremena kada bih
preuzeo položaj, ostala bi tada samo tri mjeseca do isteka zakonskoga
roka.
- Koliko naplaćuješ kao odvjetnik?
- Osam stotina po satu.
Aubrey pljunu. - Mogu ti platiti za šest sati.
- Aubrey, nećeš mi ništa platiti.
- Šerif mi nešto taji, Beck. Ne govori mi sve što zna. Možda tebi
bude rekao.
- Zašto bi zadržavao podatke?
- Ne znam. Ti si moj odvjetnik, pitaj ga.
 Aubrey posegnu s druge strane i dograbi nekakav štap. S naporom
se ustane. Kirurški ožiljci spuštali su mu se s obje strane desne noge,
koja je bila izrazito tanja od lijeve.
- Bit ćeš moj odvjetnik, zar ne?
Beck uzdahnu i odvoji pogled od ožiljaka. Podigne pogled prema
starome prijatelju i kimne glavom. - Da, Aubrey, bit ću ti odvjetnik.
- Hvala ti, Beck. Platit ću ti, barem do trenutka kada postaneš sudac.
- Neću tvoj novac, Aubrey.
Beck ustane, i oni se ponovo rukovaše. Aubrey kimnu glavom
prema Lukeu. - On ti je jedinac?
- Imam i curicu, Meggie. Pet joj je godina.
- I nemaš pojma kako odgajati curice?
- Nemam.
- Ni ja nisam znao. Moja je umrla u jarku - i ne znam zašto. - Aubrey
otre oči. - Otkrij što se dogodilo mojoj maloj, Beck, tako da tvoja ne
završi na isti način.
Beck polako zakorači niz gledalište. Upravo kada su se on i Luke
počeli udaljavati, Beck se zaustavi i okrene. Povika prema Aubreyju.
- Kako se zvala? Tvoja kći?
Aubrey ispljunu i potom viknu.
- Heidi.
 PETO POGLAVLJE

Odvezete li se izvan grada cestom Ranch Road 965, bijeli krajolik oko
vas preobrazit će se u ružičastu boju - granit će zamijeniti krečnjak
kako se budete uspinjali na zaravan Llano, sedamdeset milja široku
granitnu masu. Granitni šiljci rasuti su po grubome terenu, granitne
strmine uzdižu se nad potocima, a granitne gromade leže rasute po
krajobrazu kao da je Bog odalamio radnu površinu Svoje kuhinje i
razbio ju u milijun komadića. A najveća granitna gromada u ovome
kraju je Stijena.
- Penjat ćemo se na ovo?
Ravno pred njima stajao je 130 metara visok granitni kolos, stršeći
iz zemlje poput vrha granitne sante. Nadzemni dio gromade površine
je od otprilike jedne kvadratne milje, a podzemni pak od oko stotinu
kvadratnih milja. Tu stoji već milijardu godina.
Prije jedanaest tisuća godina prvo se ljudsko biće popelo na Stijenu.
Kasnije su došli i drugi, španjolski istraživač Cabeza de Vaca, Indijanci,
prvo oni iz plemena Tonkawa, potom Apači, i naposljetku Komanči, a
onda i Teksašani. Stijena je službeno poznata kao, Začarana stijena, jer
su Indijanci vjerovali da u špiljama u granitu obitavaju magični duhovi.
Danas je to državni park prirode.
Majka je Becka ovamo prvi put dovela kada mu je bilo pet godina.
To je za nju oduvijek bilo mjesto od posebnoga značaja; tijelo joj je
pokopano u blizini kuće, ali duh joj je i dalje nastavio živjeti ovdje.
Mnogo su se puta popeli do vrha i ostali ondje sjediti i pričati, majka i
sin. Pričala mu je o životu, ljubavi i zemlji. Često ju je gledao, govoreći
sebi kako je lijepa. Sada mu je jasno da je tada bila tek u poznim
dvadesetim godinama života. Koža joj je bila preplanula od sunca, a
kosa plava, oznaka njemačkoga naslijeđa, a ruke ogrubjele od rada s
kozama tijekom cijeloga života. Ali srce joj je bilo toplo i nježno poput
toploga ljetnog povjetarca.
Nakon njezine smrti Beck je često izlazio. S navršenih četrnaest
godina, i vozačkom dozvolom, dolazio je ovamo jednom tjedno,
ponekad i dvaput. Na stijenu se popeo više od dvije stotine puta.
Posljednji put bilo je dan prije negoli će otići za Notre Dame. Ali tada
mu je srce već bilo postalo tvrdo kao sam granit. A sada je život
otvrdnuo i srce njegova sina.
- Velika stijena - reče Luke.
Ali Beck uoči izazov u sinovu pogledu pa reče: - Idemo!
Na sebi su imali sportske cipele, kratke hlače i majice kratkih
rukava, kao i kape sa zaštitnim znakom kluba Chicago Cubs. Svaki je
nosio bocu vode. U zraku je bilo 38°C, ali na tome je mjestu uvijek
poigravao i svjež povjetarac. Osim toga, oko njih je bilo barem dvije
stotine kvadratnih kilometara čistine, a Hill Country je kraj s tisuću
stabala po stanovniku. Nema tu smoga, ni betona koji isijava toplinu,
nema klasične gradske smeđe izmaglice u zraku, kao ni teške industrije
koja zagađuje zrak i time zadržava toplinu na tlu poput pokrivača.
Tu postoji samo zemlja.
Prođoše kroz sjenicu koja je dodana u međuvremenu, nakon
Beckovoga posljednjeg posjeta, i stupiše na granitni put. Mali granitni
blokovi služili su tu kao stepenice na putu koji vrluda kroz travu,
kaktuse, mesnato bilje i hrastove, dok su masivni granitni blokovi
stajali kao međe na rubu puta. Beck rukom pokaže na žute cvjetove
kaktusa.
- Bodljikava kruška.
- Becka je majka poučila detaljima ekosustava na stijeni. Znao je
raspoznati sve vrste hrasta, sve vrste trave, teksaški persimon od
agarite, ali i različite vrste vjeverica. Dalje niz put uoči jedno sivo
stvorenje kako juriša prema žbunju.
- Gle, Luke. Pasanac!
Uskoro stigoše do gljivaste stijene, velikoga granitnog kamena
kojemu su vremenske prilike dale oblik nalik na ogromnu gljivu. Ona je
stajala u samome podnožju gigantskoga kamena zvanog Stijena. Tu su
rasla posljednja stabla, a kupola stijene dalje se dizala ogoljena poput
ćele nekoga starca. Zaobiđoše gljivasti kamen i počeše se penjati.
Padina je postajala sve strmija pa su se morali naginjati naprijed radi
ravnoteže. Vjetar poče ubrzavati. Beck preokrenu kapu kako ju zračna
struja ne bi otpuhala k nebesima, tamo gdje su dva crna lešinara
upravo kružila u nadi da će pronaći kakvog debelog glodavca ili
nastradalog planinara.
Penjali su se uz debele i dugačke slojeve granita koji su se nekoć
odlomili i kliznuli s glavne kupole poput slojeva leda s ledenjaka, sve
dok trenje ne bi zaustavilo njihovu putanju. Prelazili su i preko sitnih
krpica s kaktusima i papratima koje su bujale iz procjepa u licu stijene,
kao i preko granitnih blokova preko kojih su se razgranali lišajevi
poput kakvog žuto-narančastog osipa. Lukea su mlade noge bez
napora nosile uz strminu; Beckova operirana koljena pulsirala su sa
svakim novim korakom. Kada mu je bilo osamnaest znao se u trku
popeti do vrha.
Znoj im se već probio kroz majice kada su stigli do vrha. Ali ih je
vjetar na pet stotina metara nadmorske visine vrlo brzo osušio. Napoje
se vode, i potom ostadoše uživati u pogledu. Luke je pogledom vrludao
na sve strane; na jedan trenutak ponovo je bio onaj radoznali dječak od
nekoć. Pokaza prema sjeveroistoku. Tamo, na vrhuncu Turkey Peak
dvojica penjača stajala su na samome vrhu, raširenih ruku, kao u filmu
Rocky.
Beck se zavrti u punom krugu. Bilo je to 360 stupnjeva pogleda na
Hill Country. Manja granitna brda - Little Rock, Freshman Mountain,
Buzzard’s Roost, i Flag Pole - izgledala su kao da jednoga dana žele
narasti i biti kao Stijena. Duž procjepa Echo Canyon, uz Little Rock,
granitni komadi visjeli su s ruba stijena kao da prkose gravitaciji. Linija
udaljenih vrhova grebena oštro se isticala nasuprot plavoga neba.
Voda jezera Moss Lake svjetlucala je na suncu.
Beckov ured u Chicagu bio je na četrdeset i drugome katu, 130
metara iznad ulice. Kada bi ondje stajao uz ostakljeni zid, vidio bi samo
ljudske tvorevine, zgrade, automobile i zagađenje. A sada je gledao s
visine i vidio zemlju kakva je bila prije čovjeka. Samo je tanka traka
crnoga asfalta, cesta Ranch Road 965, svjedočila o ljudskoj prisutnosti.
Sama zemlja ostala je kakva je i bila.
Vidio je on isto što su svojedobno vidjeli i Indijanci Komanči.
Udisao je onaj isti nezagađeni zrak, i osjećao isto sunce na licu, i isti
vrući zrak koji mu je udarao o tijelo. Stijena nije promijenila značenje,
bilo je to sveto mjesto. Osjećao je majčin duh. Pomisli na suprugu;
Annie bi se ovo mjesto sigurno svidjelo.
Sezonski rezervoari vode nalazili su se tu i tamo na vrhu. Mala su to
udubljenja u granitu, u kojima se nakuplja kišnica, i oko kojih uspijeva
preživjeti nekoliko žilavih biljaka poput kaktusa i juke. Sada su stajali
potpuno suhi, a dijelovi tla prekriveni biljem potpuno sprženi. Jedan
jedini osamljeni i mrtvi hrast koji je rastao na jednome od tih
rezervoara kao da je čuvao stražu na vrhu. Vjetar mu je pijeskom
uglačao koru, a vremenske neprilike joj dale srebrn odsjaj. Plitke
brazde vijugale su nizdol po površini kupole, urezane u granit snagom
kiše koja se milijunima godina slijevala niz stijenu. Sjedoše, a Beck
vidje kako se svjetlo polako gasi u Lukeovome pogledu. Znao je da i
njegov sin misli na Annie.
- Nije fer - reče Luke.
Beck ispruži ruku i stavi ju sinu oko ramena. Čovjek u tijelu djeteta.
Majčina smrt čini da dijete odraste.
- Luke, kada je moja majka umrla, dolazio sam ovamo i penjao se
trčeći kako bih potrošio bijes koji se u meni nakupljao. Trčao bih sve
do vrha, i onda bih stajao ovdje sam, i vikao bih i proklinjao...
Beck ustane.
- Ustani, Luke. Luke ustane.
- A sada poviči.
Luke odmahnu glavom.
- Daj, sine, slobodno viči. Ovdje nema nikoga osim nas.
Luke ponovo odmahnu glavom, pa Beck raširi ruke i zaurla: - AAAH!
Luke je gledao u oca kao da je ovaj potpuno skrenuo. Možda i jest.
Ponovo viknu. Osjećaj je bio dobar, baš kao i onomad.
- Viči, sine, izbaci to iz sebe.
Ali Luke ponovo odbije pa su ponovo sjeli. Beck mu reče: - Sjedio
bih ovdje satima... pokušavajući pronaći neko značenje, shvatiti zašto
život nije fer. Ali sada znam da se to ne može shvatiti. Možeš se jedino
nadati da je život tvoje majke imao neko značenje u tvojemu životu, u
protivnome je njezin život izgubljen. Gledam tebe, i gledam Meggie, i
vidim vašu mamu. Ovdje na vrhu osjećam duh svoje vlastite majke. Ona
i dalje živi u meni. Luke, duh tvoje majke živi u tebi. Samo moraš sebi
dopustiti da to osjetiš.
Ali ako nastaviš ovako, majčin ćeš duh otjerati od sebe. Ne čini to,
sine. Zadrži je u sebi. Sjećaj je se iz onih dobrih dana, prije nego što se
razboljela. Sjećaj se kako je kao izvan sebe navijala za tebe na
utakmicama kada bi ti postigao gol. Voljela je gledati kako igraš. Jer to
si ti, Luke. Ti si sportaš. A ona te još uvijek gleda. Daj joj da ponovo
navija za tebe, sine.
Luke je zabio lice ocu u prsa i naricao. Suze njegova sina natopiše
mu majicu. Beck je sam pokušao pronaći mir na ovoj stijeni, i nije
uspio. Nadao se da će njegovome sinu to poći za rukom. Kada su ustali
s namjerom da krenu natrag, Luke ocu priredi iznenađenje. Vrisnu.
- Bože, mrzim te!
- Luke, mrziti Boga nimalo ne pomaže. To znam iz vlastitoga
iskustva.
U travnju godine 1842, veliki ratni poglavica plemena Komanči,
Bizonova grba, stao je na vrh Začarane stijene, i toga lijepoga
proljetnoga dana pogledom prelazio preko veličanstvene zemlje koja
se prostirala pred njim. Bizonova Grba je sa svojim hrabrim ratnicima
prvo poubijao pripadnike plemena Lipan Apači, te potom i sve
muškarce, žene i djecu iz kršćanske misije Mision Santa Cruz de San
Saba, a naposljetku i španjolske budaletine koji su tumarali ovim
krajem u potrazi za legendarnim izgubljenim rudnicima srebra, Cerro
del Almagre, koji su tako zaokupljali pohlepnu maštu bijelaca.
A onda su došli i Teksašani, također sanjajući o srebru, pa je
poubijao i njih. Čak je i Jim Bowie »Dugi nož« tu došao tražiti srebro.
Bizonova grba ga je cijenio pa ga nije pogubio, ali to su umjesto njega
učinili Meksikanci kod Alama.
Bizonova grba je svojom hrabrošću zavrijedio pravo da stoji na
samome vrhu Začarane stijene, što bliže svojemu ocu, suncu, i da se
kupa u očevoj svjetlosti. Bio je ponosan jer se njegova vizija obistinila:
dokle pogled seže sve je pripadalo plemenu Komanči. Znao je da tako
ima ostati zauvijek.
Ali nije mogao znati da se s druge strane oceana princ Friedrich
Pruski sastao s dvadeset drugih njemačkih plemića u dvorcu Biebrich
na Rajni, te da u tom istome trenutku organiziraju Društvo, službeno
poznatije kao Njemačko imigracijsko društvo, s nakanom da uspostave
novu njemačku državu u Republici Teksas, i to putem masovne
emigracije. Država se imala zvati Germania.
Princ je čitao o Teksasu, ogromnoj nenaseljenoj zemlji, o prirodnim
resursima, Začaranoj stijeni, i naravno, o izgubljenim rudnicima, a kao
što je bilo i s mnogim drugima prije njega, Teksas mu je obuzeo misli i
maštu. Princ i njegovi plemići uskoro su postali prvi stranci koje je neki
teksaški trgovac nekretninama uspio preveslati. Nijemci su platili
9.000 dolara Henryju Franicsu Fisheru za polovicu udjela u teritoriju
Fisher-Miller Grant od trinaest milijuna kvadratnih kilometara,
sjeverno od Stijene, između rijeka Llano i Colorado. To su učinlili ne
vidjevši zemlju. Oslonili su se isključivo na Fisherovu riječ. Bila je to
pogreška. Fisher im je taj kraj predstavio kao raj na zemlji - s
bogatstvom vode, šume, životinja, plodne zemlje, rudnika srebra - ali je
u izlaganju izostavio jedan omanji problem: zemlja se nalazila ravno
usred teritorija plemena Komanči. A istina je također da Fisher uopće
nije bio vlasnik te zemlje. Republika Teksas zemlju je davala besplatno
bilo komu tko je imao dovoljno petlje i municije da se naseli na tako
neprijateljskom području.
Ali Nijemci su platili ugovorenu cijenu i došli u Teksas. Utvrdili su
naselja New Berlin, Solms, Nockenut i New Braunfels na rijeci Comal,
istočno od San Antonija. Ali nikada nisu stigli do krajnje granice
teritorija Fisher-Miller Grant. Stoga je godine 1846. po nalogu princa
Friedricha barun Ottfried Hans Freiherr von Meusebach došao u
Teksas sa strogom naredbom da naseli kupljeno područje. Barun je
stigao u Galveston i nastavio do New Braunfelsa, odakle je pak sa
stotinu i dvadeset njemačkih doseljenika krenuo na Fisher- Miller
Grant. Nakon šesnaest dana i šezdeset milja, stigli su u dolinu rijeke
Pedernales, na pola puta do odredišta. Ljudi su obolijevali od kolere, pa
je barun odlučio radije naseliti to područje od 40.450 kvadratnih
kilometara na kojemu se dva vodotoka spajaju s rijekom Pedernales.
Svoj novi grad nazvao je Fredericksburg.
Bizonova grba se razbjesnio vidjevši bijelce na svojoj zemlji. Stoga
je, sukladno svojoj strogoj imigracijskoj politici, nasrnuo i poubijao
mnoge doseljenike (kolera i Indijanci bila su dva najpoznatija uzroka
smrti među Nijemcima). Nakon godine dana preživljavanja indijanskih
napada, barun je poveo ekspediciju s ciljem susreta s Bizonovom
grbom i ostalim poglavicama. U normalnim bi uvjetima pleme
Komanči ubilo i skalpiralo baruna, ali su ostali zaintrigirani njegovom
crvenom kosom i bradom. Nazvali su ga El Sol Colorado
- Crveno sunce. Barun je predložio mirovni sporazum: u zamjenu za
hitni prestanak ratovanja, Nijemci su Indijancima imali u
Fredericksburgu dati poklone u vrijednosti od 3.000 dolara. Bizonova
grba možda je bio divljak, ali nije bio glup. Potpisao je sporazum i uzeo
darove. Pleme Komanči postalo je prva turistička grupa u
Fredericksburgu.
Sedam tisuća Nijemaca imigriralo je u Hill Country u Teksasu. Više
od polovice umrlo je tijekom prve godine dana. Nikada nisu naselili
područje Fisher-Miller Grant. Njemačko imigracijsko društvo je
bankrotiralo, a san princa Fnedricha o njemačkoj državi u Teksasu
nikada se nije ostvario. A da stvar bude još gora, teksaško
zakonodavstvo odbilo je njemački zahtjev da svoj okrug nazovu
Germania. Umjesto toga dobio je ime Gillespie, po vojniku koji je
poginuo u Meksičko-američkome ratu. Ali usprkos svemu grad
Fredericksburg uspio je opstati kao usko povezana zajednica
Nijemaca, izolirana usred Teksasa.
 Danas to više nije bio onaj isti grad.
Dvadeset i četiri godine ranije Beck je za sobom ostavio ruralnu
glavnu ulicu prepunu kamioneta i njemačkih radnji. Danas je glavna
ulica bila ruralna i njemačka otprilike koliko i luksuzni lexusi parkirani
uz kolnik, ili koliko i velegradski došljaci koji šeću pločnikom. Ako je
Austin nekadašnji srednjoškolac koji je uspio nabaciti mišićnu masu,
onda je Fredericksburg srednjoškolski ružni pačić koji se podvrgnuo
apsolutnom tretmanu uljepšavanja - od selendre do visoko profilirane
klopke za turiste.
Na povratku kući zastali su u gradu i objedovali. Zapeše u gužvi na
pločniku. Turisti koji su došli vidjeti paradu očigledno su ostali i
tijekom vikenda. Hodajući ponovo među tetovažama i tangima na
glavnoj ulici, Beckov najveći strah samohranoga oca munjevito mu se
vrati u misli poput učestale noćne more: je li u stanju sam odraditi
posao majke za Meggie? Nije se bojao sam odgajati sina: Luke je
muško, i on je muško, dakle, može ga odgajati. (Barem se tako nadao.)
Ali Aubrey je u pravu, zapravo nema pojma o odgajanju curica.
Prije negoli se Annie razboljela, u nekoliko su navrata otišli na
srednjoškolsku nogometnu utakmicu u Winnetki. Ostao je šokiran
vidjevši dobrostojeće tinejdžerice odjevene kao jet-set prostitutke - u
tangama, polugolih prsiju i stražnjica, bedara i torza, ali nije se ni
najmanje brinuo da će se jednog dana Meggie možda tako odijevati
kada bude tinejdžerica - jer to nije bio njegov problem. Tim se
problemom imala baviti Annie. Odgajanje djevojčice je majčin posao.
Ali Annie sada više nije bilo, i to je odjednom postao njegov
problem. Stoga Beck Hardin odluči postupiti kao što je uvijek postupao
u posljednjih dvadeset i četiri godine kada god je tražio neki odgovor:
bacio se na čitanje knjiga. Čitat će o odgoju djece. Čitat će o curicama.
Odmah nakon pivovare skrenuše u uski kameni prolaz među
dvjema zgradama. Nakon dvadesetak koraka prolaz se otvori u
travnato dvorište s fontanom, sjedalicama i metalnom klupom za dvoje
pod sjenovitim stablima, gdje je uza stari kameni bunar sjedilo
nekoliko ljudi. Žamor glavne ulice tu se činio dalekim.
Trgovina Cowboy Electric činila je istočni, a pivovara zapadni zid.
Na južnome kraju stajala je obnovljena dvokatnica od krečnjaka, s
obrubljenim staklenim vratima i natpisom: BOOKED UP & ARTFUL,
COFFEE BAR. Stolovi i stolice bili su na trijemu, a vanjsko je stubište
vodilo do trijema na drugome katu. Kroz prozore na prvome katu
mogle su se vidjeti knjige. Uđoše. Luke priđe policama sa sportskim
novinama, a Beck kasi. Na blagajni su bile tri smrtovnice, obavijesti o
mještanima preminulima tijekom protekloga tjedna. Kada je Beck bio
dijete, smrtovnice su se dijelile trgovinama na glavnoj ulici.
Za kasom je stajala privlačna žena s uskim naočalama crnoga
okvira, crnom majicom kratkih rukava, uskim trapericama i crvenim
kaubojskim čizmama s crnim šiljcima; imala je duge noge, masu crvene
kose i crveno-tirkizni nakit. Upravo je lijepila cijene na hrpi knjiga pred
sobom. Beck progovori: - Trebala bi mi pomoć, molim lijepo.
Ni ne podigavši pogleda, žena odvrati: - Duhovna, mentalna ili
tjelesna?
- Odgojiteljska.
Sada se pak okrenula prema njemu i kratko ga pogledala od glave
do pete. On glavom pokaže na stroj za espresso i dometnu: - A trebam i
kofein.
Ona ispruži ruku. - Pretpostavljani da ste vi sudac Hardin?
- Poznajete mojega oca?
- Svatko zna tko je J. B.
- Pa, ja sam samo Beck.
- Jodie Lee. - Stisak joj je bio snažan. - Što preferirate? - Brzo
dometnu: - Vezano za kofein.
- Kraću, s nemasnim mlijekom.
Okrenula se prema stroju za kavu, nastavivši: - Znači, vi ste taj sin
razmetni? - Razvuče lice i pogleda ga. - Oprostite. J. B. i ja smo malo
razgovarali. Možda i previše. On je otvorio vinariju baš kada smo i mi
počeli s radom. Dolazio je ovamo i kupovao doslovno svaku knjigu koju
sam imala ili naručila vezano za proizvodnju vina i uzgajanje grožđa.
- A čak ni ne voli vino.
- Hector voli. - Beck se trudio ne gledati dok se saginjala kako bi
uzela mlijeko iz malenoga hladnjaka. Ustavši, odgovori mu na
nepostavljeno pitanje. - Svake godine idemo na proslavu berbe koju
organizira J. B.
- Vi i vaša obitelj?
Ona pokaže na strop. - Janelle Jones. Partnerica, umjetnica s
gornjega kata. I naša djeca.
- Kada sam ovdje živio u cijelome gradu nije bilo knjižare, niti
galerije umjetnina.
- A sada postoji jedna knjižara i šest galerija. Zapadnjačka,
europska, američka, suvremena... Imali smo i galeriju afričke
umjetnosti, ali to je već bilo previše.
 - Možda stvarno malo previše.
- Ali sada ovdje žive i pisci, umjetnici, filmske zvijezde... Tommy Lee
Jones živi tamo prema sjeveru. Madeleine Stowe, koja je igrala u
Posljednjem Mohikancu - živi na velikome ranču južno od grada. Lynda
Obst, filmska producentica, živi malo dalje prema zapadu - ona je
producirala film Romansa u Seattleu. G. Harvey živi u gradu. Robert
James Waller, koji je napisao Mostove okruga Madison...
- Vidio sam taj film, s Clintom Eastwoodom.
- On tu živi.
- Eastwood?
- Ne. Waller. Dolazi ovamo i potpisuje svoje knjige.
Beck na to reče: - Dale Evans je rođena s južne strane grada.
- Tko je Dale Evans?
- Supruga Roya Rogersa.
- A tko je Roy Rogers?
- Koliko vam je godina?
- Žao mi je, ali ne poznajemo se dovoljno dobro. - Doda mu kavu. -
Prva je na račun kuće.
- Hvala. Grad se stvarno promijenio u posljednje dvadeset i četiri
godine.
- Promijenio se i u posljednjih deset godina. Kada smo došle ovamo
jedina hrana bila je bečki odrezak ili nešto iz restorana Dairy Queen.
Sada već postoji fin izbor - Navajo Grill, Herb Farm, Lester’s, i još tri ili
četiri vrlo fina i skupa restorana. A na raspolaganju vam je i
aromaterapija, masaža, tretman ljekovitim solima, kupke stopala, reiki,
tretman čakri...
- U Fredericksburgu?
- Totalno je seksi.
Beck se okrenu u pravcu djevojačkoga glasa iza sebe. Lijepa
crvenokosa tinejdžerica upravo je ušla u prostoriju. Čitala je časopis,
Jodie reče: - A uskoro će nam biti i sudac.
Djevojka pogleda u Jodie, potom u Becka, i onda podigne časopis. -
Mislim na Teddyja Bodemana. Najprivlačnijeg muškarca na svijetu.
- Pa - nastavi Jodie s blagim osmijehom - I sudac Hardin je
poprilično privlačan, zar ti se ne čini? - Beck uopće nije bio siguran
nabacuje li mu se Jodie, ili se pak samo šali na njegov račun. Djevojka se
okrenu prema njemu i odmjeri ga. Slegnu ramenima. - Da, za jednog
starca. - Potom se okrenu prema Becku. - To nisam bila ja.
- Što to nisi bila ti?
 - O čemu god da ste pričali s mamom.
- O mokrenju u postelju.
Djevojka izražajno trepnu. - Ah, onda to stvarno nisam bila ja.
Jodie reče: - Ovo je Libbie, moja kći. - Okrene se prema njoj. - Dušo,
jesi li poslagala sve knjige?
- Jesam, mamice.
Libby izađe, a Jodie reče: - Trinaest joj je godina.
- I ja imam kćer. A Luke je ovdje. - Kimnu glavom u pravcu polica s
časopisima. - Dakle, jeste li vi odavde?
Jodie odmahnu glavom. - Iz Austina. Janelle i ja bile smo udane za
odvjetnike iz iste firme. Oni su svoje skupo radno vrijeme provodili
zajedno, a mi pak svoje u vlastitome društvu. Na kraju se pokazalo da
su povaljivali istu tajnicu. - Ona slegne ramenima. - Ali nama se ionako
više sviđalo naše druženje negoli provođenje vremena s muževima.
Tako da smo se razvele, preuzele svoj dio imovine i preselile ovamo,
otvorivši ovaj lokal. Knjige, slike i kava. Uspijemo zaraditi na kavi.
Beck podigne šalicu s kavom. - Eto, imam udjela u vašem profitu.
Zašto ste se odlučile za Fredericksburg?
- Zaključile smo da je vrijeme da odemo iz Austina kada su
srednjoškolke osnovale Rainbow Club. Nekako nam se činilo da bi
manji gradić mogao biti bolja sredina za odgajanje djece.
- Što je to Rainbow Club?
- Koliko je godina vašoj kćerki?
- Pet.
- Onda bolje da ni ne znate. - Ona tutnu ruke u džepove traperica, i
nastavi: - Onda, suče Hardin, koliko se vremena već mučite s
mokrenjem u krevet?
- Radi se o mojoj kćeri Meggie. Otkad mi je supruga preminula.
- Moja sućut. J. B. je spominjao dopisivanje s vašom suprugom i
kako ga je ona pripremila za vaš povratak s djecom. Nevjerojatno.
- Pričao vam je o tomu?
- Zar je sve to bila tajna?
- Izgleda da je tajna bila samo za mene.
- A tako.
- Meggie piški u postelju, a Luke ne želi pričati. Imate li kakvu knjigu
iz koje ću naučiti kako sam odgajati dvoje djece?
- Možda.
Jodie nešto ukuca u kompjutor, i potom odvede Becka na drugu
stranu trgovine. Za petnaestak je minuta izlazio s punom vrećicom
knjiga, dok je druge naslove naručio za kasnije.
Beck reče: - Vidimo se na posljednjoj berbi.
Ona mu mahnu rukom. - O, vidjet ćemo se mi i prije toga.
J. B. reče: - Maloj treba mezimac.
Meggie i Luke već su bili u postelji; Beck i J. B. sjedili su na
stražnjemu trijemu. J. B. je čitao one iste novine od prethodne večeri;
Beck je čitao knjigu o odgoju djece.
- Mezimac?
- Ma znaš, neka sitna životinja za koju će se brinuti.
- Znam što znači riječ mezimac. Na što točno misliš? Možda mačka?
- Koza.
- Koza?
- Mislio sam možda povesti malu do trgovišta, pa neka sama
odabere.
- Misliš da bi se mogla ostaviti one lutke ako bude imala ljubimca za
kojega će se brinuti?
- Mislim. Kako je prošao izlet s Lukeom?
- Kaže da mrzi Boga.
- Znam kako je to.
Beck nastavi: - Kupio sam neke knjige u knjižari, vezano za odgoj
djece.
- Upoznao si Jodie?
- Aha.
- Zgodna je, zar ne?
- Aha.
- Lezbijka je.
- Zezaš me?
- Ne. Ona i ta slikarica s gornjega kata su naše gradske lezbijke.
- Jodie je rekla da su partnerice. Mislio sam da želi reći da su
poslovne partnerice. Ne izgleda mi kao lezbijka.
- A kako one izgledaju?
- Ne kao ona.
- Ima crvenu grivu, je li tako? A vjeruj mi, to nije nizašto - žestoka je,
stalno u gradskoj vijećnici pred Nijemcima pravi gužvu vezano za neku
temu.
- Lezbijka... J. B. jesi li siguran?
- Pa, nisam je nikada izravno pitao, ali to svi govore. Žive zajedno u
kući iza trgovine.
- Mislio sam da mi se nabacuje.
 J. B. se nasmija sebi u bradu. - Nisi njen tip.
- Sigurno su izazvale popriličnu uzbunu kada su došle ovamo.
- Svakako. Svaki neoženjeni uzgajač koza u okrugu odjednom se
istinski počeo zanimati za čitanje knjiga. Jodie ih je od sebe morala
odbijati štapom, a čak i Janelle ima svoje prosce. Naravno, uzgajivači
koza uglavnom traže kuharicu, a činjenica da je Jodie još i lijepa
izgledala im je kao dodatni bonus, kao dvije stvari za cijenu jedne na
kakvoj rasprodaji. Ali kada se pročulo da su lezbijke, kozari su se
jednakom brzinom odrekli čitanja.
- Zašto si joj pričao o Annie?
- Jer je Jodie jedina osoba s kojom mogu pričati o bilo čemu.
- I o sinu razmetnome?
- J. B. digne pogled s novina. - To ti je rekla? - J. B. odmahnu glavom. -
Čovjek bi pomislio da jedna lezbijka zna čuvati tajnu.
- Ali, J. B., zašto bi lezbijka znala bolje čuvati... nema veze. Je li ovdje
stvarno postajala i galerija afričkih umjetnina?
- Da. Čim sam čuo za to, otišao sam u grad samo kako bih se
rukovao s čovjekom. Mislim da vrijedi upoznati svakoga tko ima toliko
smisla za humor da otvori galeriju afričkih umjetnina usred Teksasa. I
imao sam pravo.
J. B. vrati pogled na novine, ali potom dometnu: - Naravno, nije
imao ni trunka smisla za posao. Mislim, tko će mu ovdje kupovati te
stvari? - Nastavio je odmahivati glavom sve dok ne ispusti zvižduk. -
Prodaje se: Buldožer John Deere, šesterostruka hidraulika, stražnja
grabilica, dizalica, postranični branici...
- A trebao je samo staviti oglas u novine, i ti bi kupovao kod njega.
- Kod koga?
- U afričkoj galeriji.
- A što će meni afričke umjetnine?
- A što će ti buldožer?
- O tome se radi. Beck, čovjek ne zna dok ga ne nabavi.
- J. B., zašto ti treba cijeli tjedan dana da pročitaš jedne novine?
- Jer izlaze samo jednom tjedno. Zbog toga se i nazivaju tjednikom.
Da izlaze svakoga dana, čitao bih po jedne dnevno.
- J. B., meni to nema nikakvoga smisla.
Ali otac mu je već bio prešao na sljedeći oglas.
- Što li je to sobni penjač? Netko tko se popne umjesto tebe u sobi, i
dobavi ti nešto?
- To je sprava za vježbanje. Kao StairMaster.
 - A što li je to StairMaster?
- To je sobna naprava za penjanje uza stube. Kao što sam ja nekoć
trčao uza gledalište na stadionu.
- Penješ se uza stube, ali ne stižeš nikuda?
- Baš kao i na sobnom biciklu.
- Pedaliraš i ne stižeš nikuda?
- Održavaš se u formi.
- Za slučaj da jednom budeš u prilici penjati se stvarnim stubištem,
ili voziti stvarni bicikl?
Beck je dobro znao da se ovaj razgovor kreće u istome pravcu u
kojemu se čovjek penje na StairMasteru, ili vozi na sobnome biciklu:
apsolutno nigdje. Stoga se prebaci na drugu temu.
- Danas sam naletio na Aubreyja. Na igralištu. Rekao mi je da mu je
kći ubijena.
- Uh, k vragu, nisam te htio opaliti s takvim vijestima odmah prvoga
dana - uzdahnu J.
B.
- Mislio sam ti reći prije nego što ga sretneš. Nisam očekivao da ćeš
ga sresti baš danas.
- Izgubiti kćer na taj način... Čovjek bi se mogao propiti. Aubrey je
poprilično pio, tamo na stadionu.
- Tako se priča.
- Što znaš o njoj?
- O kćeri? Samo ono što sam čitao u novinama. Lijepa cura se
uvalila u problem s drogom i završila u jarku. A onda mu se žena
razvela od njega.
- Kaže da ona sada živi u Austinu.
- Očekivano.
- Zašto?
- U Austinu je lova.
- Pa što?
- Oduvijek sam smatrao da nju zanima novac, i da će jednoga dana
naći nekoga.
- Uzeo me za svojega odvjetnika, kako bih malo poradio na tome
slučaju.
- Plaća li ti?
- Ponudio je. Odbio sam.
- U Chicagu također često radiš besplatno?
Beck se nasmija sebi u bradu. - Riječ besplatno ne postoji u cjeniku
odvjetničkih firmi.
- Znači misliš da mu to duguješ?
- Možda.
J. B. uzdahnu.
Beck nadoda: - Osim toga, rekao je nešto zbog čega sam se zamislio.
- Što to?
- Rekao je da ne zna zašto mu je kći završila u jarku. Rekao mi je da
doznam, kako moja kći ne bi završila na isti način. Možda odgovori koje
tražim nisu u ovim knjigama o odgoju. Možda leže u onome jarku.
- Možda. Onda, što si odlučio?
Beck slegnu ramenima. - Mogu se jedino raspitati o slučaju.
- Kada budeš sudac, moći ćeš i mnogo više od toga.
- Kad smo već kod toga, J. B. Aubrey kaže da se po cijelome gradu
priča da sam se kandidirao. Dakle, komu si sve pričao o tomu?
J. B. se počeša po bradi. - Možda sam onako usput spomenuo nešto
u pošti.
- I samo ondje?
- Možda sam nešto rekao i kod brijača.
- Aha. A nisi svratio u Rode’s i prepričao to i svim redovitim
mušterijama, ha?
Rode’s je limarija na južnoj strani glavne ulice, gdje se starija
populacija sastaje svakoga jutra radi kave i novih tračeva. S obzirom na
to da u gradu izlaze samo tjedne novosti, Rode’s je pak mjesto na
kojemu se doznaju vijesti dana.
- Pa, sad kad si spomenuo...
- J. B., sada svi u gradu govore o mojoj kandidaturi!
J. B. namršti obrve i okrenu se prema sinu.
- A tebi je to problem jer...?
Beck ne odgovori, pa se J. B. vrati na čitanje oglasa. Beck se
pokušavao dosjetiti zbog čega mu je to zapravo problem. J. B. upita: -
Što li je to futon?

Beck ugasi program večernjih vijesti. Ode do dječjih soba i provjeri

stanje; oboje su čvrsto spavali. Znao je da i J. B. već spava; uvijek je
odlazio u postelju točno u deset. Beck izađe i krene šljunčanom stazom;
svjetlo punoga mjeseca koje se odbijalo od kamenčića krečnjaka
pružalo mu je dovoljno svjetlosti. Osjećao se kao onomad kada bi se
iskradao radi susreta s Mary Jo, osim što ga večeras na izlazak nisu
nagonili hormoni.
 Morao je znati što je Annie pisala njegovu ocu.
Uđe u vinariju na stražnja vrata - na selu nema potrebe za
zaključavanjem vrata - i pronađe prekidač. Pope se stubama i uđe u
očev ured. Upali svjetlo i sjede na očevo mjesto.
Blenuo je u kompjutor.
Nakon duge pauze se pokrene i upali ga. Kada je sustav bio
spreman, on kliknu na ikonu za email. Na selu nema potrebe za
zaključavanjem i za lozinkama.
Klikne na dolaznu poštu. Niz poruka ispuni ekran. Annie je umrla
17. siječnja. Beck krene niz popis poruka, sve dok nije došao do onih iz
siječnja. Polako je pretraživao, a onda vidje: Annie Hardin. Mišem
odabere taj naslov. Na ekranu se otvori email poruka.

Dragi moj J. B.,

Ležim u postelji. Kasno je, a Beck je zaspao u sjedalici pokraj
mene, držeći me za ruku, s glavom na postelji. Uvijek sam mu
govorila da ću ga voljeti dokle živim. Tako i jest.
Julie ovo piše za mene na laptopu. J. B., ovo je moj posljednji
email. Kada sklopim oči, više ih neću otvoriti. Nastojim ih ne
zatvarati, ali tako sam umorna. Osjećam da me život napušta.
Danas mi je rođendan. 37 mi je godina.
Kada sam radila kao odvjetnica, pisala sam oporuke. Moji su
se klijenti jako brinuli o raspodjeli svojih dobara. Meggie i Luke
su moja jedina dobra u životu. Oni su dokaz da sam bila ovdje.
Recite im da ih ljubim.
Doći će k vama ovoga ljeta. Beck će se potruditi sve sam
obavljati, a onda će prihvatiti činjenicu da mu je potrebna
pomoć. Uzet će djecu i vratiti se kući u Teksas. Tamo pripada.
Kada bude pravi trenutak, recite Becku da želim biti ondje s
njime. Želim da me pokopa u zemlji koju voli. Želim da mi na
grobu rastu različci.
Moram sklopiti oči. Uvijek sam se pitala postoji li Bog. Sada
ću to doznati. Javit ću vam. Volim vas, J. B. Hardine.

(Gospodine Hardin: Ovo vam piše Julie, bolničarka. Annie je

preminula ujutro u 3 sata i 12 minuta. Bila je vrlo hrabra.
Imala je pravo u vezi Becka. Trebat će mu pomoć. Nikada nije
zapravo prihvatio činjenicu da će ona umrijeti. Sada ga moram
probuditi i reći mu.)
Kada ga je bolničarka probudila toga dana, Beck je još uvijek držao
Annie za ruku, ili je ona pak još uvijek držala njega za ruku; ali nje više
nije bilo.
Beck zatvori program, ugasi kompjutor i svjetla, i potom se spusti
do rijeke. Sjeo je na onaj isti ravni kamen na kojemu je ostajao sjediti
nakon majčine smrti, i tada je plakao kao što plače sada - nad
pokojnom suprugom, nad djecom, nad sobom.
 ŠESTO POGLAVLJE

Beck Hardin bio je na koljenima u ženskome odjelu trgovine Wal-Mart.

Prošla su tri tjedna, a on je sada kupovao školsku odjeću za Lukea i
Meggie. To mu je također bio prvi put da kupuje u Wat-Martu. Dok je on
tu živio, u Fredericksburgu nije bilo takve trgovine, a Annie je uvijek
kupovala sve za djecu. Ali s obzirom na to da je njegov jedini klijent
ujedno i klijent kojemu ne naplaćuje, odlučio je zaobići plaćanje
turističkih cijena na glavnoj ulici. Umjesto toga doveo je djecu u Wal-
Mart, gdje svi mještani kupuju.
- Sviđa nam se ovo - reče Meggie.
U jednoj je ruci držala lutku, a u drugoj kombinezon kratkih
nogavica. Do prvoga dana škole ostalo je još samo nekoliko tjedana, a
Beck nije imao pojma kako kupovati odjeću za djecu.
- To izgleda preveliko.
- Koji je naš broj?
- Ne znam. Jednostavno probaj nešto pa ćemo vidjeti.
- J.B će znati. Nazovi njega.
Čak su i djeca djeda počela nazivati J. B.
On reče svojoj kćeri: - Ne trebamo ga zvati. To možemo otkriti i
sami. - Potom reče u sebi: - Nadam se.
Meggie ponovi: - Bolje je da ga nazovemo.
- Beck, trebaš pomoć?
Beck pogleda sredovječnu ženu pred sobom; djelovala mu je
odnekud poznato. Plava kosa, plave oči, snažne grade i punog, obloga
lica. Na sebi je imala ljetnu haljinu i sandale. Četvero male plavokose
djece okružilo ju je poput jarića oko majke dojilje. Beck ustade.
Žena reče: - Prepoznajem te čizme.
Nosio je traperice i svoje stare kaubojske čizme. Kasnije ih je J. B.
imao čekati radi odlaska na aukciju koza, a na prodaju koza ne nose se
sportske teniske marke Nike. Kozji je izmet lakše sastrugati s kožnih
potplata od čizama, negoli s gumenih potplata od tenisica.
- Ali ti mene ne prepoznaješ - reče ona. - Znam, znam, sada sam
debela. Tako ti je to kada žena rodi četvero djece.
 Djevojčica, otprilike Meggiena vršnjakinja, ližući lizalicu reče: -
Mamice, nisi debela.
- Jesam, dušo. - A onda se privije bliže Becku i došapne mu: - A sve
one noći provedene na rijeci?
- Mary Jo? - Bila je to Mary Jo Meier. - Ma zamisli! Jesu li ovo tvoja
djeca?
- Da. - Pokaže prstom na svako od njih. - Bobby, Sally, Arlene i
Stanley Junior. Deset, osam, šest i četiri godine. Stanley je htio da budu
točno po dvije godine razlike u starosti. Govorila sam mu da to nije kao
kada kupuješ koze, ali taj Stanley zna biti tvrdoglav. Sjećaš se, Stanley
Jobst? Bio je godinu dana stariji od nas.
- Njegovi su imali onu veliku poljanu blizu tvoje kuće?
- Sada imamo i jedno i drugo.
- Stanley Jobst. Zar ti on nije bio...
Ona kimnu glavom. - Rođak. Drugo koljeno. - Ona slegnu ramenima.
- Zadržali smo posjed u obitelji. Nego, čujem da si se kandidirao za
suca.
- I ja sam tako čuo.
- Vidjela sam članak u novinama.
- Kakav članak?
- O tebi. Glavna vijest u današnjim novinama, o tomu kako si se
vratio i kako želiš biti sudac. Nisi ga vidio?
- Ne. Pretpostavljam da se J. B. opet bacio na promoviranje. - Beck
ostade gledati u svoju nekadašnju djevojku. - Onda, kako si, Mary Jo?
- Dobro sam. - Djeca joj se počeše baviti jedni drugima, pa mu se
ona primače i obrati mu se tiho. - Čekala sam te, Beck. Kada sam
pročitala da ostaješ li Notre Dame radi studija prava, prestala sam ti se
nadati. Tada sam znala da se više ne vraćaš.
- Žao mi je, Mary Jo.
Ona odmahnu glavom. - Nisi mi lagao. Rekao si mi da se nećeš
vratiti. Ali ja ti tada nisam vjerovala. Beck, stvarno mi je žao radi tvoje
žene. Jesi li čuo za Aubreyjevu kćer?
Beck kimnu glavom. - Vidio sam ga na treningu.
- Bila je prekrasna curica... Droga...
- Što znaš o njoj?
- O Heidi? - Ona slegnu ramenima. - Bila je nešto posebno... baš kao i
ti. - Mary Jo zastade, kao da je htjela još nešto reći, ali se nakon
promišljanja predomislila. Udalji se na korak od njega, a lice joj se
razvedri. - Dakle, prvi put kupuješ školsku opremu?
 - Znači, vidi se?
- Kao da si turist na glavnoj ulici. Dobro, da vidimo što ćemo. -
Okrene se k Lukeu. - Ti si sigurno Luke. Trebaš traperice. Wranglers ili
Levis?
Luke slegnu ramenima.
- Wranglers - nastavi Mary Jo. Onda se okrene prema svojemu
starijem sinu. - Bobby, odvedi Lukea do odjela za dječake, pokaži mu
Wranglers traperice. Mogao bi biti tvoj broj. Uzmite uži model.
Luke ode za Bobbyjem niz redove odjeće. Mary Jo stade licem u lice
s Meggie, nagnu se prema njoj i stavi joj ruke na ramena.
- A ovo nam je Meggie.
Meggie kimnu glavom i ispruži lutku. - A ovo je mama.
Mary Jo se trgnu i podigne pogled k Becku.
- Je li ona... uh...
Mary Jo mu dade znak da se udalji. Vrativši pogled k Meggie reče: -
U redu, Meggie, idemo ti pronaći nešto lijepo za školu. Hajdemo, djeco.
Uze Meggie za ruku i povede ju do polica s odjećom za djevojčice.
Beck ju je slijedio, zajedno s njezinom djecom.
- Počinjemo s odjećom na rasprodaji. Tvoj tata više nije bogati
čikaški odvjetnik. Bit će siroti sudac na selu, tako da moramo paziti na
njegov novac.
Meggie se osmjehnu. - I mama voli rasprodaje.
Sat vremena kasnije Mary Jo je opremila djecu odjećom, ruksacima,
kutijama za užinu i inom opremom. Prije negoli su se rastali, ona reče: -
Sretna sam, Beck. Sretna sam kako je sve na kraju ispalo u mojemu
životu. A sretna sam i što si se vratio. Ovdje ti je mjesto.
Mary Jo je prva izašla. Baš kada su Beck i djeca izlazili iz Wal-Marta
na žarko sunce toga vrućega srpanjskog dana, Mary Jo prošla je pokraj
njih vozeći crveni suburban. Mahnu im, nakon čega im mahnu i njezina
djeca. Beck zajedno s djecom odzdravi mahanjem. Na stražnjem dijelu
karoserije stajale su naljepnice ISUS TE VOLI i HOĆEMO BECKA
HARDINA ZA SUCA.

J. B. ih je čekao pred trgovištem u ulici Longhorn, nekoliko blokova

južno od glavne ulice, krenuvši od trgovine Lochte Feed Store. Aukcijska
kuća za prodaju stoke Gillespie Livestock Co. bila je stara metalna
konstrukcija s ogradom pred ulazom, odjeljcima za stoku otraga i
satelitskom antenom na krovu. Cijela je lokacija izgledala kao kongres
kamioneta; na okolnome zemljanom parkiralištu sve je vrvjelo od
kamioneta i prikolica s kozama.
Ovdje su se koze davale na aukciju svakoga utorka.
J. B. je razgovarao s dvojicom starijih poznanika u kariranim
košuljama. Baš kao što su se sve Volkswagenove Bube sjatile u
Meksiko, sve su se karirane košulje ovoga svijeta sjatile u
Fredericksburg. J. B. je pak na sebi imao još jednu havajsku košulju,
ovaj put s cvjetnim uzorkom zlatne, žute, crvene i zelene boje. Dok su
im prilazili Beck začuje kako jedan od staraca komentira: - J. B., izgleda
kao da ti je netko povratio na tu košulju.
Starci se nasmijaše; J. B. je odmahivao glavom. - Vi stari Nijemci
morali biste malo više izlaziti u život.
- Gle tko se javlja! - reče drugi. - Toliko te dugo nismo vidjeli da smo
već pomislili da si otegnuo papke.
- Taj film nećete gledati.
Cijeli se taj razgovor odvijao uz smijeh i dobru zabavu, sve dok
jedan starac ne dometnu: - Još uvijek ne mogu vjerovati da si odustao
od uzgoja koza i bacio se na vino, J.
B. i to s jednim Meksikancem. ..
Čovjekove posljednje riječi imale su na J. B. Hardina učinak udarca
šakom u nos.
Osmijeh mu nestade s lica, a stari plamen zažari mu se u pogledu.
- Ime mu je Hector Aurelio, i dobar je čovjek. I nikada nije uzeo ni
novčića od vlade, bilo od socijalne pomoći ili doplatka za runo.
Starac mu odvrati: - Ma daj, J. B., nemoj nam sada ovdje glumiti
sveca.
- Dečki, otkad vas znam stalno se žalite radi Meksikanaca. Dao Bog
da se već jednom dosjetite neke druge teme za kritiziranje, barem za
promjenu.
Lice mu je bilo crvenije nego što je to uobičajeno, a kada je prstom
upro u ostale starce, Beck je znao da im misli kazati što točno misli o
njima. Ali onda mu pogled padne na Meggie s lutkom, i lice mu se
smekša. Bez ijedne dodatne riječi okrenu se i udalji od društva.
- Gle, pa to je moja mala schatzi. - Njegova mala ljubimica. - A sada,
dušice, pretvaraj se da nisi čula kako tvoj J. B. govori sve one ružne
stvari. U redu?
- Dobro, J. B., pretvarat ćemo se.
- Moja dobra mala djevojčica.
Popeše se metalnim stubištem na platformu iznad odjeljaka za
stoku. J. B. reče Becku:
 - Novcem od državnih poticaja za runo kupovali su sebi još
zemljišta, a sada prodaju parcele došljacima iz Kalifornije, i zarađuju
milijune. Četrdeset su godina isisavali državna sredstva, a sada se žale
da socijalna pomoć ide Meksikancima.
Meggie, koje je hodala između njih, upita: - J. B., što je to
Meksikanac?
- Ljudsko biće, draga, baš kao ti i ja. Samo što neki ljudi iz ovoga
kraja to još nisu shvatili. - J. B. ju uze za ruku i doda: - Dobro, dušice, a
sada ćemo ti naći kozu.
Kažu da čovjek počinje stvarno poštovati vlastitoga oca tek kada i
sam postane ocem, pomisli Beck. U pravu su.
J. B. je vodio Meggie s lutkom duž platforme. Beck i Luke su ih
slijedili. Tim se stubištem Beck penjao svakoga utorka, svakoga ljeta,
otkad je naučio hodati, pa sve do trenutka kada je otišao na sveučilište.
Pod njima su meketale tisuće koza - Angora i Boer, jaradi, majki i
jaraca; smeđih, crnih, bijelih, svijetlosmeđih s crnim prugama, crnih sa
svijetlosmeđim prugama - zbijenih u odjeljke koje su nadzirali starci
pod kaubojskim šeširima. Sve je to izgledalo poput scene iz filma Johna
Waynea Crvena rijeka, samo što su ovdje umjesto goveda stajale koze.
Miris nije bio ništa bolji. Smrad koza bio je dovoljno jak da ga se osjeti
čak i na nepcu. Meggie se držala za nos.
- J. B., ovdje smrdi!
J. B. se smijao. - Jel’ da, draga!
Zgrbljeni tronogi pas mješanac došepa do Lukea i poče mu lizati
noge. Luke se odmakne.
- To je Killer - reče J. B. - Bezopasan je... Samo što će ti depilirati
noge lizanjem. - Potom se obrati Meggie: - Dobro pogledaj, lutkice, i
odaberi neku. Neku malu.
- Dobit ćemo malu kozicu? Da bude naša?
- Da, samo za tebe.
- A što ćemo s kozom?
- Bit će ti kao mezimac.
- Imali smo u Chicagu zlatnu ribicu.
- E, pa, draga moja, mi na selu ribe jedemo za večeru, ne držimo ih
kao kućne ljubimce.
Ljubimci su nam prave životinje.
- Umrla nam je.
- Zlatna ribica?
- Aha. A hoće li nam i koza umrijeti?
 - Neće. Koze su ti otpornije od kore na hrastu.
- Ne dobivaju rak, ha?
- Ne, dušo.
- To je dobro.
Meggie nastavi hodati duž platforme, gledajući dolje u odjeljke,
pričajući istovremeno s lutkom. Mahnu djevojčici, otprilike Lukeovoj
vršnjakinji, koja je nadzirala koze.
- Je li to uzgajivačica koza?
J. B. joj odgovori: - Mislim da jest.
- Mogu li i ja biti uzgajivačica koza jednoga dana?
- Mislim da ne. Mi se bavimo vinom, draga.
Beck je slijedio Meggie i oca dok su hodali platformom, biilo je to
kao da se vratio natrag kroz vrijeme, osim što su prije dvadeset i četiri
godine stotine odjeljaka bili prepuni, a danas su mnogi bili prazni.
Meggie je nastavila hodati sve dok odjednom ne povika: - J. B., hoću
onu!
Pokazivala je rukom na crno jare svjetlosmeđe glave.
- Onda ćeš tu i dobiti, slatkice.
Zapisa broj odjeljka sebi na dlan i čovjeku koji je nadzirao onaj
odjeljak pokaže na kozu. Nastavili su platformom sve do vrata koja
vode u salu za aukcije. Unutra je desetak promatrača sjedilo na
plastičnim sjedalicama prikovanima za drveni pod koji se spuštao u
obliku gledališta. Ograđeno mjesto za aukciju bilo je na dnu sale pred
njim. Koze su utjeravali u aukcijski odjeljak kroz pomična vrata zdesna,
a izvodili kroz ista takva slijeva.
Voditelj aukcije je sjedio iznad aukcijskoga odjeljka; a kupci pak
izravno pred odjeljkom. Bili su to starci sa slamnatim kaubojskim
šeširima i kozjim izmetom ulijepljenih potplata čizama - kupčeva
ekspertiza mogla se odrediti po količini izmeta na potplatima, jer bi
oni iskusni koze pregledavali još u štali, prije dolaska u salu za aukcije.
Njihove su karirane košulje svijetlile pod fluorescentnim svjetlima na
požutjelom akustičnome stropu. Klima uređaj i dva stropna ventilatora
radili su punom parom, ali nisu mogli ukloniti kozji smrad. Voditelj
aukcije vikao je u mikrofon:
- Devedeset i pet, devedeset i pet... Jedna starac lagano mahnu.
- Devedeset i šest, devedeset i šest...
Drugi kimnu glavom.
- Devedeset i sedam, devedeset i sedam...
Među starcima nije bilo uzavreloga natjecanja u kupnji. Samo bi
kimnuli glavom, podigli prst ili pak dodirnuli obod šešira, dok je jedna
mlada djevojka u vrlo kratkim hlačama uzimala njihove narudžbe za
ručak. Na maloj je tabli na zidu pisao meni dana: King Ranch složenac i
pinto grah. Do Beckovih ušiju dopre par njemačkih riječi od onih istih
ljudi koje je i posljednji put tu vidio, samo što su sada bili dvadeset i
četiri godine stariji. Izgledalo je kao da svi ti stari uzgajivači koza
praznim pokretima imitiraju neki stvarni život, da prodaju i kupuju
koze u očajničkome nastojanju da zadrže stari način života, poput
umirućega pacijenta na aparatima za održavanje života.
Nakon još par krugova, voditelj objavi: - Prodano za devedeset i
osam. Kupuje John Ed. Dotična je grupa koza izgurana van. Otvore se
vrata prema vanjskim odjeljcima, a svjež nalet kozjega smrada zapahnu
ih poput vjetra sa sjevera. Beck se zapita kako se nekoć uspio naviknuti
na taj miris.
Nakon još nekoliko runda, u centralni odjeljak uvedu desetak jarića
s majkom. J. B. reče: - Ovo je za nas, dušo.
J. B. siđe niza stube, držeći Meggie za ruku. Stigavši, mahnu drugim
kupcima, potom nešto reče voditelju aukcije. Pokaže na jare koje je
Meggie odabrala i pruži ruku čovjeku koji je nadzirao aukcijski
središnji odjeljak.
- Dečki, danas imamo posebnoga gosta - reče voditelj. - J. B. Hardin.
Da, to je on, a izgleda kao turist na glavnoj ulici. J. B., nisi nam valjda
postao demokrat, ha?
J. B. će na to: - Žao mi je , dečki, ali moram vam reći da sam oduvijek
bio demokrat.
To izazove provalu smijeha. Voditelj nastavi: - J. B., uvijek si bio
šaljivdžija. Nego, je li ono tvoj sin Beck tamo gore?
Prisutni se okrenu u sjedalima i mahnuše prema Becku. On im
odvrati na isti način. Voditelj mu reče: - Beck, ove ćemo godine
pobijediti na državnome natjecanju. Slađe je s nama.
J. B. nadometnu: - A Beck se natječe za suca.
Među prisutnima se pronese prigušeni smijeh, kao da se radi o
nekoj internoj šali, a voditelj reče s osmijehom: - Pa, J. B., možemo ti
pomoći kod kupovine koza, ali bespomoćni smo po pitanju
kandidature. - Potom se obrati kupcima: - J. B. ima malu unuku koja želi
kozu. Sviđa joj se ovo lijepo malo jare. Počinjemo aukciju s devedeset i
pet.
J. B. se nagnu prema Meggie. Ona pak podigne ruku uvis.
Voditelj poče izvikivati: - Devedeset i pet za gospođicu Meggie.
Devedeset i pet, devedeset i pet...
Jedan stari aukcijski kupac podigne prst, a svi se slede. J. B., voditelj
i svi ostali kupci okrenuše se i upriješe poglede u njega, kao da je sam
Bill Clinton ušetao u salu. Ovaj se osvrnu po sali i potom postiđeno
povuče prst. Voditelj aukcije lupi malim čekićem i objavi:
- Prodano gospođici Meggie Hardin za devedeset i pet. Drago nam
je vidjeti te, J. B., iako nam je malo manje drago vidjeti tu košulju.
J. B. mu mahnu, a potom se on i Meggie vrate natrag.
Meggie reče lutki: - Mamice, imamo svoju vlastitu kozu!
J. B. došapnu Becku: - Uopće se nisam šalio. Uvijek sam glasovao za
demokrate.

J. B. povede Lukea, Meggie i kozu kući na ručak. Beck se pak odvezao do

knjižare kako bi popio kavu i preuzeo knjige koje je prethodno naručio.
Na ulaznim vratima je bio rukom oslikan natpis: BECKA HARDINA ZA
SUCA.
Otvori vata i uđe. Nije bio tu otkad je čuo trač o Jodie i Janelle, stoga
se usredotoči na prirodno ponašanje. Priđe kasi koja je ujedno bila i
šank, gdje je stajala Jodie, i naruči: - Malu kavu s nemasnim mlijekom,
molim.
Ona ga pogleda u oči. - Čuli ste?
- Što?
- Za gradske lezbijke.
- Zar se vidi na meni?
Ona kimnu glavom. - Je li vam to problem?
Beck slegnu ramenima. - Nimalo. Sad se ne moram brinuti da ćete
mi se nabacivati.
Ona se osmjehnu. - Što ono uvijek kaže J. B.? Taj film nećeš gledati ili
tako nekako. Dakle, jeste li se odlučili?
- U vezi čega?
- U vezi kandidiranja za suca?
- Ne.
Ona izađe pred njega. - Dođite sa mnom.
- Mogu li prvo popiti tu kavu?
- Nema vremena. - Ona pozove jednu stariju damu koja je stajala iza
polica. - Ella, pripazi na dućan!
Zgrabi ga za ruku i povuče ga van. Nije ga puštala sve dok nisu izašli
na pločnik glavne ulice. Još od one noći kada je Annie umrla nije ga tako
dodirivala neka žena. Jodie skrenu prema istoku i nastavi brzo
koračati. Beck je slijedio crvenu grivu i visoke čizme duž ulice Lincoln i
sve do lokala Ausländer Biergarten, gdje je Beck kao srednjoškolac
često odlazio slušati country glazbu uživo. Ona zastade, pa se i on
zaustavi. Pokaza mu prema unutra.
Lokal je bio otvoren prema ulici, a miris kobasica i kiselog kupusa
dopirao je do njih. Unutra, na šljunčanome podu, posjetitelji su sjedili
za malim drvenim stolovima i jeli njemačke specijalitete i pili
njemačko pivo pod zidnom slikom plavokose predstavnice marke St.
Pauli, sa šest krigli piva u rukama. Dugački drveni šank protezao se duž
čitave strane prostorije. Na zidu iza njega stajao je veliki natpis
WARSTEINER. Pod reklamom za pivo stajao je neki plavokosi mladić u
odijelu. Upravo se obraćao gomili mještana koja je tu objedovala.
Ona ga pogleda u oči. - Čuli ste?
- Ako tko počini zločin, ima ga se zbog toga zatvoriti. Kriminalcima
je mjesto u državnome zatvoru Huntsville, a ne na ulicama
Fredericksburga. Naše su ulice za turiste, a ne za zločince!
Gomila mu je pljeskala uz zvižduke.
- Tko je to?
- Niels Eichman, okružni tužitelj.
- Eichman Mlađi?
- Da.
Niels Eichman Stariji bio je okružni tužitelj okruga Gillespie County
još dok je Beck tu živio. Sukladno staroj lokalnoj tradiciji, očigledno je
svoj položaj predao sinu, po principu otac sinu, Nijemac Nijemcu.
- Kandidirao se za suca - reče mu ona. - I nema konkurencije... osim
ako se vi ne prijavite.
- Stari Nijemci su uz njega?
- Naravno.
- Onda bi ga bilo teško pobijediti.
A u lokalu je okružni tužitelj deklarirao: - Neću mirno stajati po
strani dok kriminalni elementi uništavaju ovaj grad!
Beck se okrenu prema njoj. - Kakvi kriminalni elementi? Glavni
prijestup tjedna bio je prevaljivanje prijenosnih zahoda.
Glas iznutra nastavi: - Grad nam preplavljuju ilegalni Meksikanci, sa
svojim ilegalnim opijatima...
Beck upita Jodie: - Zar ovdje postoji problem s drogom?
Ona slegnu ramenima. - Ne naročito, ali ipak malo više negoli
nekoć.
Iznutra se čulo: - A svi mi znamo tko je drogom ubio trenerovu kćer
- ilegalni meksički useljenik! A taj još uvijek šeće našim ulicama!
- Govori o Heidi?
- Kako znate za nju?
- Njen otac i ja bili smo prijatelji u srednjoj školi.
Ona glavom pokaže prema unutra. - A onda ljudi poput njega
obećavaju da će očistiti grad od droge. Kao da se i njihovi vlastiti klinci
ne drogiraju.
- A što vi znate o njoj?
- O Heidi? Samo ono što sam čitala u novinama.
- Mogu li u knjižnici još uvijek pronaći novine iz vremena kada se to
dogodilo?
- Možete ih dobiti i od mene.
- Čuvate stare novine?
- Jedan primjerak tjedno, pedeset i dva godišnje. Jedna kutija po
godini dana.
Unutra je tužitelj govorio: - Mi smo bogobojazni ljudi koji poštuju
zakon, ali ilegalni Meksikanci su kriminalci. Samim ulaskom preko
granice već krše zakon, a to isto rade i kada krijumčare drogu u donose
je u naš grad...
Jodie doda: - Slavi Boga, i za sve okrivi Meksikance.
- Teksaškim je političarima ta logika dobro palila još od Alama.
Jodie odmahnu glavom i slegne ramenima. - Znate što, volim živjeti
u malome gradiću, i znati da mogu i nakon zalaska sunca hodati
glavnom ulicom a da se pritom ne moram stalno osvrtati, i da tu nema
naoružanih bandi koje pucaju iz auta, ni umorstava svakoga dana, ni
policijskih auta koja stalno jure ulicama...
Začuje se oštar zvuk sirene negdje niz ulicu.
Jodie objasni: - Vatrogasci. Pozivaju dobrovoljce. Sviđa mi se sve to,
ali još uvijek vjerujem u građanska prava. Eto, mi vlasnici lokala na
glavnoj ulici pobjegli smo iz velegrada... od kriminala, od loših škola,
grupa kao što je Rainbow Club... doselili smo se ovdje na selo, ali to ne
znači da smo odselili u neku drugu zemlju.
- Mještani koji ovdje žive cijeli život nisu baš ljubitelji alternativnih
načina života.
- Ovdašnjemu Nijemcu je alternativni način života jedenje
meksičkih specijaliteta subotom kod Mammacite. - Beck se nasmija na
to. - Ali nisu to samo mještani. Imamo prijatelje - bijelce - iz grada.
Dođu ovdje prvi put i prošeću glavnom ulicom. Onda shvate da je ovdje
nešto drugačije, ali nisu u stanju odmah povezati što bi to bilo. Ali na
licima im vidiš kada shvate: ovdje nema ni crnaca ni
Latinoamerikanaca. Onda se na svojstven način nasmiješe, prije nego
što kažu - Želimo se doseliti ovdje! Žele živjeti ovdje jer su svi u gradu
blijede puti.
- Kao da se učlanjuju u privatni ladanjski klub.
- I to bez članarine.
- Ali u gradu je bilo Latinoamerikanaca kada sam ja ovdje odrastao.
Zar su svi odselili?
- Nisu, ali se drže dalje od glavne ulice jer ne žele probleme. Kada bi
se uvalili u nevolju, Stutz bi ih istom slao u zatvor. Sada je napokon
otišao, nakon četrdeset godina, ali njegov klon želi taj isti posao.
Unutra je okružni tužitelj vikao: - Odaberite me za suca i jamčim
vam da se ilegalni Meksikanci neće još dugo zadržavati u našemu
gradu!
Jodie mu priđe bliže i zgrabi ga čvrsto za ruku. Oči su joj bile zelene,
a lice crveno skoro kao i kosa. Prstom pokaže prema lokalu.
- Beck, ako se ne kandidirate, ovaj mali seronja bit će nam sudac
sljedećih četrdeset godina!

BECK SE VRATIO, I ŽELI BITI SUDAC, pisalo je u naslovnim vijestima

toga tjedna. Članak je bio prepun detalja iz njegovoga života, od
napadača za Gillespie County Gatlopin’ Goats do napadača za Notre
Dame Fighting Irish, te od vrhunskoga studenta prava do ravnopravnog
partnera u čikaškoj odvjetničkoj firmi. Navedene su plakete, nagrade,
važni slučajevi na kojima je radio, rad na Vrhovnome sudu, djeca. Smrt
supruge. Povratak kući. Beck se okrenu prema ocu. Bili su u
sjedalicama za ljuljanje na stražnjem trijemu.
- J. B., kako uopće znaš za sve ovo?
- Informirao sam se.
- Annie?
- Ona je samo ispunila praznine u slici.
- Znači odlučio si osobno otići do novinske agencije?
- Netko se u obitelji mora pozabaviti i kampanjom.
- Kako pozabaviti kampanjom?
J. B. glavom pokaže na novine. - Tako... i naljepnicama. Janelle ih je
dizajnirala i dala tiskati.
- Stavljao si naljepnice po automobilima?
- Samo nekoliko.
- Jesi li prvo pitao vlasnike smiješ li?
 - Nekoliko puta.
- J.B...
- Jodie je na vrata stavila veliki natpis za tvoju kampanju. Janelle ga
je vlastoručno oslikala.
- Vidio sam ga. Išao sam onamo preuzeti knjige koje sam naručio.
Jodie me odvukla do Ausländera da čujem govor državnoga tužitelja.
Svidio se prisutnima.
- Previše je nalik na vlastitoga taticu.
- Bit će ga teško pobijediti.
- Ti bi ga mogao pobijediti.
- Možda.
- Želiš da Luke i Meggie odrastu u gradu u kojemu je Niels Eiehman
sudac?
- Ne želim.
- Onda poduzmi nešto po tom pitanju. - J. B. je listao novine. Reče: -
Meggie kaže da si im danas kupio školsku opremu.
- Da, u Wal-Martu.
- Zašto mi nisi ništa rekao? Bio bih otišao s vama.
- J. B., neke stvari mogu i sam.
- Znaš njihove brojeve odjeće i obuće?
- Ne, ali smo se snašli.
- Kako čujem, snašla se Mary Jo umjesto tebe.
- Meggie ne zna čuvati tajnu.
- Kao ni lezbijke. Onda, kako je protekao susret s Mary Jo?
- Dobro. Sretna je. Ima četvero djece.
J. B. frknu i vrati se čitanju oglasa. Beck se vrati čitanju novina koje
mu je Jodie dala. Počeo je s primjerkom od 8. siječnja, 2003., tjedan
nakon Heidine smrti. Njezine slike u boji zauzimale su većinu naslovne
stranice, jedna u uniformi navijačice sportskoga tima, a druga kako
prekrivena bijelim pokrovom leži u jarku. Bijela joj plahta nije
prekrivala bosa stopala. Našao ju je kamiondžija koji se bio zaputio
prema istoku rano ujutro prvoga dana u novoj godini. Pozvao je hitnu
službu. Došao je šerif, došla su kola Odjela za javnu sigurnost, a
predstavnik zakona ju je proglasio mrtvom.
Zbog skoro nepostojeće stope umorstava u okrugu, medicinski je
vještak bio nepotreban trošak za zajednicu. Stoga je okrug po potrebi
naručivao autopsije od medicinskih vještaka okruga Travis iz Austina.
Ovi su objavili da je uzrok Heidine smrti bilo zatajivanje
kardiovaskularnoga sustava zbog akutne intoksikacije kokainom.
Sjeme nađeno na njezinu tijelu nije nigdje spomenuto.
Šerif je zatražio da svi muškarci starosti od petnaest do šezdeset i
pet godina daju vlastiti uzorak DNK u povjerljivim uvjetima. Svi uzorci
oslobođeni sumnje imali su biti uništeni, a rezultati se nisu imali
dostaviti DNK bazi podataka koju vodi FBI. Uvjerio je meksičke
doseljenike da u istrazi neće provjeravati njihov imigracijski status.
Potvrdio je da je na djevojčinu tijelu pronađen uzorak DNK, ali je odbio
detaljnije govoriti o tomu.
Beck potraži i novine od sljedećega tjedna, s datumom 15. siječnja.
Još se uvijek uglavnom govorilo o Heidi. Više od pet stotina muškaraca
tijekom toga tjedna dalo je uzorak DNK. Uzorci su poslani u
kriminološki laboratorij DPS vi Austinu. Rezultati su se očekivali za
osam tjedana.
Tri tjedna kasnije je više od tisuću muškaraca dalo vlastite uzorke.
Šerif je objavio da se vrlo malo Meksikanaca javilo za davanje uzoraka
DNK, te da je, s obzirom na broj ilegalaca u gradu, moguće da je
počinitelj Meksikanac - koji se možda već vratio u Meksiko.
Svakim sljedećim tjednom slučaj se sve manje spominjao u
novinama. Deset tjedana kasnije svi su predani uzorci bili testirani;
osoba nije pronađena. Šerif je zaključio da je neki stranac bacio
Heidino tijelo u jarak i pobjegao iz grada. Zakleo se da će nastaviti
istragu dokle god postoji bilo kakva nada za nalaženje počinitelja. Bilo
je to četiri i pol godine ranije.
Beck se ponovo zagleda u fotografiju Heidi Geisel, pravu američku
navijačicu. Kako se toj prekrasnoj djevojci dogodilo da završi u jarku?
 SEDMO POGLAVLJE

Beck je povraćao uz rub ulice. Bio je to deseti kolovoza, a najteži dani

ljeta spustili su se na Hill Country. Elektronski toplomjer na zgradi
banke pokazivao je 36°C - i to u osam sati ujutro. Noge su ga boljele,
koljena su mu žarila, a cijelo tijelo bilo mu je natopljeno znojem. Baš je
taj dan odabrao da ponovo počne s džogingom.
Pripremio je djeci doručak i dopratio ih do vinarije. Potom je
istrčao tri milje do grada. Stigavši na glavnu ulicu, prešao je na
sjevernu stranu i nastavio trčati pločnikom prema istoku. Trgovine se
otvaraju tek u deset, tako da su pločnici još uvijek bili prazni, izuzev
kupaca koji su se redali pred pekarnicom Dietz Bakery, čekajući na
svježe pecivo s hrenovkama. Optrčao ih je i prešao na južnu stranu
glavne ulice kod semafora uz Nimitz.
Trčao je uz trgovinu Garden of Beaden, i potom uz praznu zgradu
Crenwelge Buick & Olds. Čak i u petak turisti stižu tek oko podneva;
stoga su umjesto luksuznih automobila uz pločnik bili parkirani
kamioneti, dok su niz ulicu, pored skupih restorana i finih butika,
drndali traktori, ratarski strojevi i veliki kamioni s prikolicama.
Stigavši do ulice Llano Street, Beck je morao zastati i pričekati da pred
njim prođe velika prikolica sa stokom. Povjetarac ga zapuhnu
smradom - i morao je povraćati.
- Mislim da je protuzakonito prljati glavnu ulicu.
Beck je stajao s rukama na koljenima. Podigne pogled prema
velikome džipu Wrangler parkiranome uz pločnik. Džip nije imao vrata,
a krov je bio pomičan. Jodie Lee sjedila je za upravljačem, sa sunčanim
naočalama i osmijehom. Crvena kosa lepršala joj je na povjetarcu.
- Pazite da vas ne pregazi neki mještanin. Ovdje ne koče radi
sprintera.
- Zašto?
- Smatra se da samo liberali trče iz zabave. A kažu da Bog ne bi
izmislio kamionet da je htio da trčimo po gradu. Trčali ste s farme do
ovdje?
On kimnu glavom.
 - Nećete se uspjeti vratiti na isti način. Upadajte.
Bila je u pravu. Pope se u džip. Jodie posegnu prema prenosivom
hladnjaku i pruži Becku bocu hladne vode.
- Kad je ovako vruće, morate piti.
Jodie pokrenu džip i skrene zapadno od glavne ulice. Beck ispije
pola boce i zahvali.
Vjetar je bio jedina klimatizacija u njezinu džipu, ali tijelo mu se
uskoro ipak uspjelo rashladiti.
- Nisam trčao još otkad je Annie... Moram se vratiti u formu.
- Teško je to na ovoj vrućini. Probajte u sportskome centru Athletic
Club, na istočnoj 290, odmah nasuprot Wal-Marta.
Jodie ponovo pokrene mjenjač, a Beck otpije još vode. Ona mu reče:
- Jeste li se odlučili?
- Za teretanu?
- Za kandidiranje za suca.
- Ne.
- Ovdje se ljudi boje.
- Čega? Pa ovo je pravi Disneyland.
- Ona pokaza prema trgovinama na glavnoj ulici. - Sve u ovome
gradu samo su kulise, Beck. Sve je lažno, kao u filmskome studiju... baš
kao Disneyland. Sve je to samo vanjska fasada za turiste. Ali ljudi koji
ovdje žive se boje.
- Čega se boje?
- Gradskih vijećnika, policije, suca. Ovdje se vlada čeličnom palicom.
Stari Nijemci se pale na zakon i red - ali više na red nego na zakon.
Stane li im se na žulj, čovjeku je bolje otići iz grada, ili te oni sami
istjeraju.
- Govorimo o Latinoamerikancima?
- U Teksasu smo, naravno da oni podnose glavninu pritiska. Ali smo
također u Fredericksburgu, pa svatko tko nije bogataš iz stare
njemačke obitelji biva pregažen ako im se nađe na putu. Znam neke
vlasnike lokala s glavne ulice koji ne bi zvali policiju ni da im život ovisi
o tomu. Doslovno.
- Ako policija maltretira ljude, zašto ih nitko ne tuži za povredu
građanskih prava?
- A pravdu će dobiti od Stutza? Opet ta riječ.
Skrenuše južno od glavne ulice, u ulicu Adams. Prošli su pokraj
zgrade suda. Beck pogleda na drugi kat, gdje je oduvijek bila sudnica.
Prisjeti se onoga dana, prije dvadeset i pet godina, kada je osobno
svjedočio kako sudac Bruno Stutz dijeli pravdu.
Jodie reče: - Vi to možete promijeniti, Beck. Dobar sudac može
ljudima pružiti sigurnost.
- Sigurnost od čega?
- Od zakona.
Kada se ulica Adams pretvorila u cestu Ranch Road 16, Jodie ubrza
vožnju. Zvuk vjetra bio je prejak da bi se moglo pričati, stoga se Beck
zavali i poče razmišljati. Mislio je o zakonu i o pravdi.
A mislio je i o Miguelu Cervantesu.
 OSMO POGLAVLJE

Plijen teksaške politike već je odavno ravnopravno podijeljen između

republikanaca i demokrata. Dvostranački sustav uvelike olakšava život
onima koji se bave lobiranjem; koji god politički vjetrovi puhali, uvijek
točno znaju koga valja podmititi donacijama za kampanju, zabavama,
putovanjima, večerama, golfom i djevojkama.
Nezavisni kandidati zbunjuju lobiste - za njih je to nešto što pod
svaku cijenu valja zaobići - stoga su republikanci i demokrati, u
jedinstvenom izljevu partnerstva, donijeli izborne zakone koji
otežavaju (ako ne i onemogućuju) nezavisnim kandidatima da u
Teksasu uvedu svoje ime u izborne liste. Glavna prepreka je zahtjev za
pristupanje.
Da bi se godine 2006. upisao u izbornu listu za guvernera Teksasa,
Kinky Friedman morao je prikupiti jedan posto glasova registriranih
glasača iz cjelokupnoga glasačkoga tijela prethodnih guvernerskih
izbora. U njegovome slučaju bilo je to 45 540 potpisa. Ti glasači te
godine nisu mogli glasovati ni za republikance ni za demokrate, a svih
45 540 potpisa imalo se prikupiti u roku šezdeset dana nakon prvoga
kruga. I uspjelo mu je.
Naravno, Kinky je na izborima izgubio.
Prema izbornoj regulativi, Becku je trebalo pet posto od
cjelokupnih glasova iz oblasti, regije ili okruga, koji su zaprimljeni u
glasovanju za guvernera na posljednjim guvernerskim izborima.
Izborno tijelo Gillespie County je na prethodnim izborima imalo 8 403
glasača, što znači da bi 420 registriranih glasača moralo potpisati
njegovu listu.
Nisu mu se sviđale njegove šanse.
Ali ako je židovski country pjevač, čiji je najveći hit bio They Ain’t
Makin’ Jews Like Jesus Anymore, mogao uvjeriti 45 540 Teksašana da se
upišu u njegovu listu birača, valjda i mjesna nogometna legenda i
vrhunski diplomac pravnoga fakulteta Notre Dame može uvjeriti 420
glasača okruga Gillespie da mu daju svoj potpis. Uspio je. Bolje rečeno,
Jodie i Janelle su uspjele.
 Beck Hardin odlučio se kandidirati za suca.
Specijalizirao se za kompleksne građanske parnice u odvjetničkoj
tvrtci od sedam stotina pravnika, u okrugu Cook, u saveznoj državi
Illinois. Ali najkompleksniji građanski sporovi u okrugu Gillespie
County, u saveznoj državi Teksas, su kada kod razvoda jedno od
supružnika osporava drugomu dobivanje lovačke dozvole. To je
sudskoga odvjetnika koji naplaćuje 800 dolara po satu činilo jednako
potrebnim koliko je uzgajivač koza bio potreban u Chicagu. Trebao mu
je posao, ali nije se kandidirao zbog posla. Kandidirao se jer nije htio da
se njegova djeca boje zakona. Kandidirao se jer se nitko ne bi trebao
plašiti zakona. Kandidirao se jer se Miguel Cervantes svojedobno bojao
zakona.
Zbog toga je u 16.45 sati, 15. kolovoza, Beck stajao kod uredskoga
stola u okružnome uredu sudnice Gillespie na glavnoj ulici,
ispunjavajući formular za prijavu nezavisnoga kandidata. Krajnji rok
bio je 17.00 sati.
Beck preda formular predstavnici ureda. Mavis Mooney bila je
prijazna i punašna, s ogromnom punđom na glavi. Ona posegne u
punđu i izvuče kemijsku olovku, kao što mađioničar iz šešira izvuče
zeca. Osvrnu se oko sebe i prošaputa: - Jodie je od mene tražila da
potpišem vašu listu. Dala bih vam potpis da i mene nisu izabrali za ovo
radno mjesto. - Ona baci pogled na formular i reče: - Molim vas,
položite zakletvu.
Beck poče recitirati iz formulara: - Ja, John Beck Hardin Junior, iz
okruga Gillespie, u Teksasu, kao kandidat za mjesto dvije stotine i
šesnaestoga suca Okruga, zaklinjem se da ću se zalagati za i braniti
Ustav i zakone Sjedinjenih Američkih Država i savezne države Teksas.
Državljanin sam Sjedinjenih Američkih Država i moje je pravo po
Ustavu i državnome zakonu stupiti na takvu funkciju. Nikada nisam
osuđen za prekršaj koji mi nije oprošten ili za kojega mi sva moja
građanska prava nisu vraćena drugim službenim postupkom, niti sam
proglašen umno nesposobnim definitivnom procjenom suda.
- Ako mislite da možete pobijediti, onda ste totalno umno
nesposobni.
Beck se okrenu u pravcu glasa iza sebe. Okružni tužitelj stajao je
ondje u elegantnome odijelu. Bio je mlađi i niži od Becka. Izgledao je
poput studenta uparađenoga za večer u ladanjskome klubu.
- Znači, natječemo se samo nas dvojica - reče tužitelj.
Beck mu pruži ruku, te se njih dvojica rukovaše. - Beck Hardin.
 - Niels Eichman... Junior. Dakle, nogometna legenda želi postati
sucem?
- Je li to neki problem?
- Vama će biti problem da vas izglasaju. - Nasmiješi se. - Nije vas
bilo dvadeset i četiri godine, Beck, a ovaj se grad promijenio - ali ne
previše. Imena lokala na glavnoj ulici možda više nisu njemačka, ali ime
svakoga izglasanoga službenika u ovome okrugu svakako jest, od
gradonačelnika do šintera. Svi su oni punokrvni Nijemci. A vi niste.
- Moja majka je bila.
- Ali tata nije. A ovdje se javne službe prenose s oca na sina, a ne s
majke na kćer. Biramo samo Nijemce, i ne biramo žene.
- Osim Mavis.
- Ova sudačka služba bila je moja otkad sam rođen.
- Vaš otac nije bio sudac, nego okružni tužitelj.
- Stutz nema sina.
- Pa što onda? Zar vas je dakle usvojio?
- Moglo bi se reći. Podržava me. Kao i svi Nijemci.
- Dobro, a nogometni trener podržava mene.
- Da, on i gradske lezbijke, prava dobitna kombinacija.
- Četiri stotine i dvadeset glasača upisalo se u moju listu.
Eichman frknu. - Rulja s glavne ulice. Demokrati kratkoga daha. Oni
nikada ne pobjeđuju.
Odmahnu glavom.
- Dajte, Beck, odrasli ste ovdje, znate kako stvari stoje. Već stotinu i
šezdeset godina Nijemci kontroliraju grad i sve što se u njemu događa,
još otkad je Barun naselio ovaj kraj. Još uvijek je tako. Mi još uvijek
odlučujemo što će se događati u ovome gradu i u okrugu, kao i u
školama. Naravno da ćete dobiti glasove pridošlica, ali Nijemci će se
pokrenuti kako bi vas porazili, baš kao što su porazili i sve ostale
nenjemačke budale koji su spiskali lijepe novce kandidirajući se ovdje
za javne službe. Možda ste legenda, Beck, ali sudac nikada nećete biti. -
Nasmija se sebi u bradu. - Ali nemojte se žalostiti, ni sam Isus ne bi
ovdje bio izglasan... zapravo, On pogotovo ne bi, jer je Židov.
Beck se okrene i obrati Mavis. - Jesmo li sve riješili, Mavis?
- Da. Pozdravite i Hardina Starijeg.
- Beck krene prema izlazu, ali se odjednom okrene prema
državnome tužitelju. - Što znate o Heidi Geisel?
- Zašto pitate?
- Aubrey i ja bili smo dobri prijatelji još u srednjoj školi.
 - I želi da nađete počinitelja?
- Otprilike.
- Znajući njega, nije otprilike nego točno tako. Pa, do večeri pred
Novu godinu imate ga vremena pronaći i optužiti, jer kada se oglasi
ponoć, tog lika više nitko neće moći zatvoriti.
- I stvarno mislite da ju je ubio neki ilegalni meksički imigrant?
Okružni tužitelj slegne ramenima. - Tko zna? Ali to dobro dođe u
promidžbenome govoru, za glasove uplašenih glasača.
- Utrka?
- Ovdje se time pobjeđuje. Ilegalni Meksikanci su vruća tema, stoga
igram na to.
- Samo pripazite da previše ne riskirate na tu kartu.

- Beck Hardin!
Beck je upravo izlazio na stražnji ulaz sudnice kada začuje glas
krupnoga muškarca u trapericama i kariranoj košulji, naslonjenoga na
kamionet. Čovjek mu priđe i pruži krupnu ruku. Ruka mu se nije
sranjivala sve do zapešća, bila je poput grede. Mirisao je na koze.
- Stanley Jobst.
- Stanley...
- Jobst. Oženio sam Mary Jo.
- Ah da, Stanley. Drago mi je da te opet vidim.
- Vidio sam te kako ulaziš u sudnicu, pa sam te odlučio pričekati.
Mary Jo mi je rekla da si se vratio u grad.
Beck se nasmiješi. - Da, vidjeli smo se u Wal-Martu. Kupovao sam
djeci odjeću i...
Stanley se nije smiješio. - Gledaj, Beck, ovako stvari stoje. Znam da
ste Mary Jo i ti bili par u srednjoj školi. Ali volim ju i sada je sretna, i...
Beck ga prekine pokretom ruke. - Čekaj, čekaj, Stanley, stani. Toga
više nema.
- Nema?
- Ne. Ja volim svoju ženu.
- Iako je pokojna?
- Tako je.
- Dobro, znači nemam se zbog čega brinuti?
- Jedino možda da te ne uhapse jer nosiš tu košulju u javnosti.
Beck se smiješio, Stanley nije.
- Ne, Stanley, nemaš se zbog čega brinuti, što se mene tiče.
Stanley je pokazivao olakšanje. - Drago mi je to čuti, Beck, jer ako
bih ikada doznao da opet spavaš s Mary Jo, bio ti sudac ili ne, ubio bih
te i zakopao tamo gdje te ni najbolji pas tragač u okrugu ne bi mogao
pronaći.
Beck je Stanleyja još dugo ostao gledati ravno u oči, nadajući se da
će se ovomu oteti osmijeh. Napokon se tako i dogodilo. Stanley
potapša Becka po ramenu tako snažno da je ovaj morao vratiti
ravnotežu.
- Ma daj, Beck, samo te zezam. Mislim, zezam se u vezi ubijanja, ne u
vezi spavanja s mojom ženom.
- Stanley, to se neće dogoditi.
- Onda dobro. To je sjajno. Samo sam htio raščistiti neke stvari.
- Smatraj da je sve raščišćeno.
- U redu. Budi pozdravljen. - Stanley Jobst odšeće natrag do svojega
kamioneta i dobaci Becku preko ramena: - Pozdravi i J. B.-ja.
Beck istom ostavi za sobom taj razgovor i nastavi parkiralištem
prema zgradi policijskoga ureda okruga Gillespie, niskoj jednokatnici
ciglene fasade boje kozjega izmeta. U njoj je okružni zatvor i šerifov
ured. Neka djevojka sjedila je za uredskim stolom, spuštene glave.
Nešto je pisala.
- Evo me za trenutak - reče ona s poletom kakvoga policijsko
osoblje čuva samo za odvjetnike. Nakon dugačke pauze ona napokon
podigne pogled.
- Ja sam Beck Hardin. Je li šerif slobodan?
Ona baci pogled na zidni sat. - Pet je prošlo.
- Znači li to da je slobodan ili ne?
- Doreen time poručuje da dođete sutra. Ali ne zna da možda
razgovara s idućim sucem.
Okružni šerif stajao je ondje. Grady Guenther bio je zamjenik šerifa
kada je Beck išao u srednju školu; sada mu je moralo biti pedeset i koja.
Njegovao je izgled ljubitelja kobasica i piva, a u tome je trenutku
upravo žvakao čačkalicu i igrao se džepnim nožićem. Nogavice su mu
bilo djelomično zataknute u kožne kaubojske čizme. U toj zeleno-
smeđoj uniformi izgledao je baš kao Rod Steiger u ekranizaciji klasika
U vrelini noći. Seoski šerif iz Teksasa, baš kao i njegov otac prije njega. A
taj je pak starac utjerivao strah u kosti klincima kada je Beck bio
srednjoškolac. Očigledno i šerifi nasljeđuju položaj od očeva, baš kao i
okružni tužitelji. Pružiše ruku jedan drugomu.
- Grady Guenther.
- Šerife... Beck Hardin.
 - Zovite me Grady. Znači, kandidirali ste se?
- Upravo sam ispunio formulare.
- Pa, nemate ni trunka šanse da pobijedite, ali ipak ću glasovati za
vas.
- Zašto biste vi glasovali za mene?
- Poznajete li državnoga tužitelja?
- Upravo smo se upoznali, u zgradi suda.
- I?
- Malo zrelosti ne bi mu škodilo.
- Da ga netko dobro izlupa, to bi mu došlo još bolje. - Grady se
nasmiješi. - Junior je naslijedio taticu. Ambiciozan malac, planira
postati guverner jednoga dana. Naravno, ambicija nije uvijek dobra
stvar kod državnoga tužitelja. Nego, kako vam mogu pomoći?
- Heidi Geisel.
Grady kimnu glavom, kao da je očekivao taj odgovor. - Aubrey želi
da riješite taj slučaj?
- Otprilike.
- Prije nekoliko godina pokušao je postići da urednici America’s
Most Wanted naprave emisiju o njoj. Kad sam pročitao da ste se vratili
u grad, znao sam da ćete se vrlo brzo uključiti. Stari dugovi nikada se
ne zaboravljaju, ha? - Potom se obrati Doreen: - Donesi mi spise o
Heidi.
Becku džepnim nožićem pokaže da pođe za njim. Hodnikom
krenuše do šerifovoga ureda.
- Odahnite.
Beck sjede u sjedalicu za posjetitelje. Grady ostade na nogama, sve
dok Doreen ne uđe noseći debeli svežanj dokumenata. On preuzme
spise i baci ih glasno na radni stol pred Beckom. Potom sjedne na svoje
mjesto.
- Učinili smo sve što smo mogli - reče Grady. - Pozvali smo
specijalce i forenzičare da obrade poprište - u zadnjih trideset godina
imali smo jedno jedino umorstvo u okrugu Gillespie, a i to je bio slučaj
mentalnoga poremećaja, zato smo pozvali kriminologe iz Odjela za
javnu sigurnost. Ništa nisu uspjeli naći. Vještak okruga Travis obavio je
autopsiju, našao DNK, ali FBI nije u svojoj banci podataka uspio
pronaći identitet počinitelja, kao ni iz uzoraka dobivenih od mještana.
- Aubrey misli da mu nešto tajite, da mu ne govorite sve što znate.
- U pravu je.
- Ali zašto?
 - Jer mu je bolje da ne zna ono što ja znam.
- A što to znate?
- Znam Aubreyja.
- Grady, ja sam njegov odvjetnik.
Grady poče pogledavati na predmete u uredu - dvije preparirane
jelenske glave na zidu, uramljene fotografije iz lova, i ostakljen sanduk
s lovačkim puškama. Udahnu i vrati pogled na Becka.
- Na njoj su pronašli dva različita uzorka DNK.
- Mislite na sjeme?
Grady kimnu glavom. - Od dvojice različitih muškaraca.
- Iste noći?
Ovaj opet kimnu glavom. - Jedan je uzorak izvađen iz vaginalnog
otvora, i mislim da je to naš počinitelj. Drugi pak s njezine košulje.
Pretpostavljam da je prvoga zadovoljila oralno, a onda je uslijedio onaj
koji ju je i ubio... da tako kažem. S njime je imala snošaj.
- A zašto ne bi bilo obratno?
- Pa, sukladno autopsiji, umrla je u roku petnaest do dvadeset
minuta nakon unošenja kokaina u organizam. Potpuno zatajenje srca.
Izgleda da je inače uzimala tablete za mršavljenje, pa je djelovanje
kokaina bilo umnogostručeno. Nakon što je ušmrkala koku, učinak je
bio kao da si je prerezala vene i čekala da iskrvari. U svakom slučaju,
osim ako počinitelj ne voli snošaj s mrtvim curama, mislim da je bila
živa tijekom spolnoga odnosa. A izviješće autopsije kaže da količina
sjemena koje se još uvijek nalazilo u njezinoj vagini ukazuje na to da
nakon snošaja nije dulje stajala na nogama. Gravitacija. Stoga mislim
da joj je drugi dao alkohol i kokain, seksali su se, a potom je umrla.
Vjerojatno joj je bilo prvi put. Mislim, koka, ne seksanje.
- Zašto tako mislite?
- Koliko bi djevica prvi put išlo s dvojicom muškaraca?
- Ne, mislim na kokain.
- A to. Moj stariji sin išao je u školu s Heidi. Da je uzimala koku, svi
bi to znali. Mali je ovo grad. Moj mali kaže da je bila opsjednuta
održavanjem prekrasnoga izgleda, i da nije pila čak ni pivo kako joj ne
bi naškodilo liniji.
- Znači, bila je prekrasna?
- Ubojito prekrasna. Bila je naša kraljica ljepote. - Grady odmahne
glavom. - Ne šalim se, Beck. Svaki put kada bi išla glavnom ulicom
došlo bi do nekoliko prometnih nezgoda. Nitko ovdje nikada prije nije
vidio nešto takvo... niti kasnije... Svi smo mislili da će jednog dana
postati Miss Amerike.
- A kako je onda završila u jarku?
Grady odmahnu glavom. - Kad bih barem znao.
- Je li imala dečka?
- Ne. Nije htjela imati ništa s mjesnim dečkima. Šuška se da je
voljela cure, kao one naše lezbijke iz knjižare. Dosta je vremena
provodila ondje. Ali najbolja prijateljica tvrdi da nije bila takva, nego da
je jednostavno bila zrelija od naših srednjoškolskih momaka.
- Dakle, počinitelj je mogao biti srednjoškolac?
- Moguće.
- Dvojica istovremeno?
- Forenzičari su izjavili da se sjeme na njezinoj košulji sasušilo prije
negoli je kiša pala na nju. Dakle, proteklo je nešto vremena između dva
odnosa.
- A bilo joj je tek šesnaest?
Grady kinine glavom. - Tužno, zar ne? I još se igrala ruskoga ruleta,
seksajući se bez kondoma. Klinci misle da su otporni na sve.
- Znači da je počinitelja poznavala dovoljno dobro da ne brine zbog
spolnih bolesti, ili...
- Ili je bila tako pijana i drogirana da ju nije bilo briga. Ali, imamo
njegov DNK, samo što nemamo njega.
- U novinama je pisalo da ste dobili uzorke od svih muškaraca u
gradu.
- Da. Čak smo uzeli u obzir i sve studente koji su tada bili kući na
praznicima.
- I svi su se javljali dobrovoljno?
- Izgledalo je to kao dobrovoljno davanje krvi, svi su se međusobno
raspitivali tko je već dao uzorak, a tko ga tek ima dati. Bila je trenerova
kći, cijeli je grad htio da se krivac pronađe. Morali smo za testiranje
platiti iz kriznoga fonda, više od tisuću uzoraka.
- I to je sve?
- Muškarci od petnaest do šezdeset i pet godina starosti. Čovječe,
polovica pučanstva ovdje starija je od šezdeset i pet godina. Ovo je
postao grad za umirovljenike, poput Floride, samo bez uragana.
- I bez oceana.
- Također. Rezultati su počeli stizati nekoliko mjeseci kasnije.
Aubrey bi ovdje čekao kamion isporuke kao što penzioner čeka na
poštara da mu donese doplatak. Ali nitko nije identificiran, dakle, ne
radi se o mještaninu. A to je jedina dobra stvar u cijelome prokletom
slučaju. Barem znamo da netko od naših momaka to nije učinio.
- Aubrey kaže da ilegalni Meksikanci nisu davali uzorke.
- Ne. Bojali su se da ih se ne deportira. Rekao sam im da njihova
imena neću davati Federalnoj policiji, ali nisu vjerovali.
- Izgleda da okružni tužitelj vjeruje kako je počinitelj neki ilegalni
imigrant.
- Ma on se samo igra politike. Meksički dečki se boje čak i pogledati
na njemačku curu.
A da se Heidi družila s nekim Meksikancem, cijeli bi grad to znao.
- Je li izviješće autopsije među ovim spisima?
- Da. Uzrok smrti je akutna intoksikacija kokainom.
Grady poče nožićem čistiti zanoktice.
- Jesu li joj provjerili nokte?
Grady se na trenutak zagleda u vlastite nokte, i potom podigne
pogled k Becku. - Pod noktima joj nije bilo stranih tkiva, oko genitalija
nije bilo ogrebotina, bez ozljeda, bez tragova borbe - vještak kaže da je
na snošaj pristala svojevoljno. Pronađeno je nekoliko vlakana u donjem
rublju, vjerojatno od kakvoga ručnika. Izgleda da ju je tip brisao.
- Zašto?
- Mora da je mislio da može obrisati vlastiti DNK s nje. - Slegne
ramenima. - Zato se droga zove droga. I eto zašto mislim da to nije bio
nikakav Meksikanac.
- Zato što ju je brisao?
- Jer je uopće pomislio na to. Znači da je gledao CSI i slične stvari na
televiziji.
- Kako?
- Većina Meksikanaca ovdje uopće ne govori engleski. Gledaju
programe na španjolskome i meksički nogomet preko satelita. Ne
gledaju oni CSI.
Beck kimne glavom. - Nije bilo drugih dokaza?
- Ne. Ni otisaka prstiju, niti bilo kakvih drugih tragova. Te je noći
kišilo, tako da bi se ostali tragovi ionako isprali.
- Onda, koja je vaša teorija?
- Ne znam može li se to nazvati teorijom, ali osobno pretpostavljam
da je bila na nekoj zabavi, ušmrkalaje koku, imala snošaj s dvojicom
studenata s državnoga sveučilišta. Ulazi u automobil s drugim
momkom, i ondje nastupa smrt. Njega hvata panika, izbacuje tijelo i
bježi natrag u Austin.
- Bilo joj je tek šesnaest godina, Grady. Prema zakonu je to silovanje.
 - Jedino ako je dečko od nje bio stariji tri godine ili više. Student
možda i nije bio toliko stariji.
Grady udahne i glasno puhnu.
- Gledajte, znam da Aubrey želi da se ovoga tipa uhiti i zatvori, ali
Heidi je izgledala kao da joj je dvadeset i pet, potezala je koku kao da joj
je dvadeset i pet, i vodila je ljubav kao da joj je isto toliko. Zar mi sada
ne pokušavamo glumiti da je bila blažena Djevica Marija i nekog klinca
na dvadeset godina baciti iza rešetaka jer je mislio da spava s dvadeset
i petogodišnjakinjom? Je li to pravda? Kada je zakonski određena
dobna granica za deklariranje silovanja. Šesnaestogodišnjakinje su
tada još bile djevice. Pokaže nožićem na prozor. - Prođite glavnom
ulicom kada navale turisti. Nalik je na konferenciju kurvi.
- Vidio sam.
- Beck, nismo više izolirani. Imamo kablovsku televiziju, imamo
internet, naša djeca učlanjuju se u MySpace, izvode freak dancing...
- Freak dancing? Što je pak to?
- Koliko je godina vašoj djeci?
- Deset i pet.
- Onda ne želite znati.
- Grady, kako odgajati djecu sa svim tim stvarima nadohvat ruke?
- Nije lako. Više nije kao kad smo mi ovdje odrastali - najgore što
smo znali raditi je napiti se piva i plivati goli u rijeci. Coca-cola je bilo
nešto najbliže riječi koka, i od nje se nije umiralo tijekom seksa. - On
uzdahnu. - Ovo danas posve je drugi svijet.
- Imam malu curicu.
- Odgajanje djevojčica dvostruko je teže. Drugačije su, Beck. Ja svoju
nikako ne razumijem. Čovječe, da mi žena nije tu... - Grady se namršti. -
Oprostite.
Beck ga upita: - Kako ste uspjeli naučiti toliko o djeci?
- U bitci prsa o prsa. - Nasmiješi se. - Imam četvero, dvoje
tinejdžera. Osim toga, šerif sam. Vidjet ćete, Beck, postanete li sudac,
čovjek o ljudima iz grada dozna više nego što želi znati.
Beck uze Heidine spise. - Mogu li ovo posuditi?
Grady mahnu džepnim nožićem prema spisima. - Samo navalite. -
Potom sklopi nožić i zatakne ga u džep na hlačama. - Beck, nikada
nisam smogao snage kazati Aubreyju za dva različita uzorka DNK.
Uvijek je bio tako ponosan na nju. Zaključio sam da je bolje da i dalje
bude na nju ponosan. Svako jutro kada ulazim u grad, vidim ga kako
staje kod gradske tabele na cesti 290, i donosi svježe cvijeće na onaj
bijeli križ. Svakoga dana, već petu godinu za redom.
- Četiri godine, sedam mjeseci i petnaest dana. On broji dane. Zvao
me jutros da vidi jesmo li već porazgovarali.
Grady odmahnu glavom. - Preostao mu je još samo nogomet i san
da će uhvatiti toga tipa... i alkohol.
- Primijetio sam.
- Beck, ako ga zaustavim radi vožnje pod utjecajem alkohola, izgubit
će posao trenera.
- Kada bi doznao što se dogodilo s Heidi, možda više ne bi morao
piti.
- Možda.
Beck ustade iz sjedalice i krene prema vratima. Grady reče: -
Pretpostavljam da je odluka sada na vama.
Beck se okrenu. - Kakva odluka?
- Hoće li Aubrey doznati što sve piše u tome spisu.
- Hvala vam.
- Pa, tražili ste spise.
- Da, tako je, ja sam to sam tražio.
- Sretno na izborima. I pozdravite mi J. B.-ja.

J. B. Hardin stajao je na otvorenim vratima hambara iza vinarije, i

gledao u vinograde. Luke i on proveli su cijeli dan berući zrelo grožđe i
ubacujući ga u odstranjivač peteljki. On pozove unuka. - Luke, prođimo
još jedan put kroz vinograde.
Dječak i J. B. nađoše se kod motornoga dvosjeda. J. B. sjede za
upravljač, a Luke na mjesto suvozača.
- Veži se.
J. B. pokrene John Deere dvosjed i krene njime prema vinogradu.
- Luke, naradio si se kao pravi muškarac.
Dječak nije mnogo pričao. U tomu je bio uvelike nalik na djeda. Nije
govorio samo kako bi slušao vlastiti glas.
- Hoćeš li igrati bejzbol ove godine?
- Neću.
- Nećeš se više baviti omiljenim sportom?
- Odustao sam.
- Aha, znači nisi više u stanju gađati?
- Još znam gađati.
- Ali ne znaš hvatati?
- Znam.
 - Dobacivati?
- Prošle godine sam imao najjaču ruku u cijelome timu.
- Pa zbog čega si onda odustao?
- Zbog mame.
- Zar je htjela da odustaneš?
- Umrla je.
- Odustaješ od bejzbola jer ti je mama umrla?
- Nije u redu da igram kad je mrtva.
- Aha, razumijem, kažnjavaš se.
- Boga.
- Kažnjavaš Boga?
- Jer ju je uzeo.
J. B. zaustavi vozilo. - To je istina, Luke, a ja nemam pojma zašto je
to učinio. Ali tako je, i tu se baš ništa ne može napraviti. Da mogu,
zamijenio bih mjesto s tvojom majkom - a možda sam to na neki način
već i učinio. Ali život valja živjeti, Luke. Tvoja mi je mama često slala
email poruke, i rekla mi je da ti kažem da ona s neba navija za tebe.
Lukeu navriješe suze, pa starac pruži ruku i privuče dječaka k sebi
onako kako je to trebao učiniti dvadeset i devet godina ranije, ali nije. J.
B. pusti dječaka da se isplače. Ponekad je plakanje najbolja stvar za
ljudsku dušu. Mnogo je puta J. B. Hardin stajao na ovoj zemlji i plakao
nakon ženine smrti, a nakon toga i kada ga je sin s mržnjom napustio.
Nije želio da i ovaj dječak mrzi svojega tatu, i nije htio da njegov otac
osjeti bol zbog sinove mržnje. Kada dječakove suze prestadoše teći, J.
B. istupi iz vozila i priđe suvozačevu mjestu. Reče unuku: - Prebaci se
za volan. Sada živiš na selu, vrijeme je da naučiš voziti.
Dječak zgrabi upravljač, ali potom reče: - Nedostaje mi.
J. B. uzdahne i reče: - Znam da ti nedostaje.

Heidi Geisel možda je bila krasotica za života, ali nakon smrti svakako
ne. Beck nikada ranije nije gledao fotografije poprišta zločina. Iskustvo
nije bilo ugodno. Tehničari forenzičkoga laboratorija snimili su kolor
fotografije Heidina tijela u jarku: bilo je tu fotografija lokacije,
fotografija krupnoga plana, fotografija izbliza, lica, ruku, nogu, torza i
bokova, iz svakog mogućega ugla; a spis je sadržavao i DVD na kojemu
je bilo još fotografija.
Našli su je prevaljenu licem prema zemlji, s vanjske strane granice
grada. Plava joj je kosa bila prljava i mokra od kiše prethodne noći.
Odjeća joj je bila natopljena kišom i prilijepljena uz tijelo, ne
prekrivajući potpuno blijedu put. Namočena maskara išarala joj je crne
tragove duž lica. Oči su joj bile sklopljene, kao da mirno spava.
Beck je dobro poznavao osjećaj gubitka preminule supruge; ali kako
li je to kada čovjek izgubi dijete? Kada ga ujutro probudi poziv kojim
mu javljaju da mu je dijete mrtvo - da vlastito dijete više nikada neće
vidjeti, dodirnuti, zagrliti, ili s njime razgovarati. Kako su Aubrey i
Randi uopće preživjeli taj poziv? I jesu li ga uopće preživjeli?
I kako je Heidi završila u tom jarku?
U 15 cm debelim spisima nalazile su se fotografije, službeno
policijsko izviješće, izviješće o DNK nalazima, izviješće autopsije,
izviješće o dokazima, kao i izjave obitelji i prijatelja podnesene pod
zakletvom. Policijsko izviješće sadržavalo je činjenice i detalje o
pronalaženju tijela: poziv kamiondžije hitnoj službi; jedinice koje su
izvršile uviđaj; prikaz poprišta zločina; izjave osoblja koje je izvršilo
uviđaj. Ali tu nije bilo ništa više informacija negoli se dalo pročitati u
novinama.
U izviješću o DNK nalazima navedeno je da se nijedan od 1 017
uzoraka dobivenih od mještana ne podudara s onima s djevojčine
odjeće i tijela.
U izviješću o dokaznim materijalima navedene su sve osobne stvari
pronađene uz Heidino tijelo na poprištu: bijela košulja, crna suknjica,
crne gaćice, tri srebrne prstenaste naušnice, srebrni lančić oko gležnja.
I to je sve? Beck poče prelistavati stranice izviješća, razmišljajući što je
Annie sve nosila uza se na večernjim izlascima. Naočale, naušnice,
ogrlicu, narukvicu, vjenčani i zaručnički prsten, ručni sat; grudnjak i
gaćice, a ponekad i tajice, haljinu, ili bluzu i hlače, cipele; torbicu,
ključeve i mobitel.
Heidi je imala samo šesnaest godina, dakle možda joj nisu trebale
naočale, a nije imala ni zaručnički ili vjenčani prsten, a možda nije
koristila ni grudnjak ili tajice. Ali zar ne bi obula cipele i ponijela
nekakvu torbicu? A svaka tinejdžerica koju je Beck vidio u Chicagu
imala je mobitel uz uho. Zar i Heidi po istoj logici ne bi imala mobitel?
Beck sklopi spis.
Gdje li su Heidine cipele, mobitel i torbica?
 DEVETO POGLAVLJE

Beck je upravo svezivao dvostruki čvor na kćerinim cipelama. - Dušo,

ne budi nervozna.
- Nismo nervozne. Mama kaže da je škola zabavna.
Lutka joj je bila u ruksaku.
Beck ustade. Odgojiteljica predškolskoga odgoja gledala ga je
suosjećajnim izrazom lica, koji kao da govori, Očev prvi dan u školi. Beck
Hardin nikada ranije nije djecu doveo u školu na prvi dan nastavne
godine. Ali na posljednji dan škole jest.
Školsko područje okruga Gillespie proteže se na 1 061 kvadratnu
milju, a obrazuje četiri tisuće učenika u četiri školska centra:
predškolski, osnovni, srednji i viši. Beck i J. B. već su prethodno odvezli
Lukea u osnovnu školu. Sada je na redu bila Meggie i njezina
predškolska jedinica. Ona reče odgojiteljici: - Moja mama je u posjetu
kod Isusa. Uskoro će se vratiti, vjerojatno oko Božića.
- Dobro došla u vrtić, Meggie - reče joj odgojiteljica. A onda se
obrati Becku. - Dobar dan, ja sam Gretchen Young.
Bila je mlada i vitka plavuša u trapericama i šarenoj košulji.
Izgledala je poput Mary Jo Meier u srednjoj školi.
- Ja sam Beck Hardin, a ovo je moj otac...
- J. B. i ja se znamo. - Okrene se k njemu i reče: - Merlot je izvrstan.
J. B. reče: - Sada barem znam što ću učiteljici pokloniti za Božić.
Gospođica Young se nasmiješi i baci pogled na tablu s rasporedom.
Osmijeh joj se pretvori u mrštenje. - Mora da se negdje potkrala neka
greška. Još danas ću prebaciti Meggie u neki drugi razred.
- Zašto?
- Zar niste tražili razred za engleski jezik?
- Zar se može tražiti takvo što?
- Ovdje može. Svi bogati njemački roditelji traže iste učitelje kako bi
njihova djeca imala naobrazbu isključivo na engleskom jeziku. Moji su
svi mali Latinoamerikanci. Zapravo, službeno je to dvojezični razred,
ali tako odvajaju djecu.
Beck baci pogled u učionicu. Bila je vedra i raznobojna, s plakatima i
slikarijama na zidovima, i mobitelima ovješenima o strop. Djeca su
međusobno pričala na španjolskom; sva lica bila su tamnoputa. On se
okrenu prema učiteljici.
- Ovo je javna škola, zar ne?
- Nemojte to govoriti Nijemcima. - Ona se osvrne oko sebe i nastavi
tišim glasom. - Našoj ravnateljici, gospođi Rodriguez, prva adresa bila
je San Antonio. Kada je došla ovamo i prošle godine stupila na položaj,
rekla je administraciji da je ilegalno odvajati djecu na taj način, i
prestala je zaprimati zahtjeve za odvajanje. Umjesto toga je pomiješala
sve razrede. Njemački roditelji su poludjeli; žalili su se školskome
odboru. Stoga je administracija na sebe preuzela naš razredni raspored
- i dopustili su Nijemcima da biraju učitelje.
- Ali ako je to protuzakonita segregacija, kako im je to uspjelo?
- Jer se nitko nije žalio.
- A latinoamerički roditelji?
- Oni se pogotovo nisu žalili. Većina Lationamerikanaca su ilegalci -
a osim toga, komu bi se ovdje uopće mogli žaliti? A kada bi se pak žalili
izravno vladi, ovdje bi se pročulo, a njemački bi ih vlasnici poslova
stavili na crne liste, i tu više nikada ne bi mogli raditi. Mali je ovo grad.
Treba im posao, stoga se ne žale.
- I onda njihova djeca završe u latinoameričkim razredima?
- Tamo u osnovnoj školi ih strpaju u razrede za djecu s posebnim
potrebama.
- Zato što su Latinoamerikanci?
- Zato što ne govore engleski jezik. Na taj način ne moraju polagati
državne ispite. Ta djeca ne dobivaju posebno dobre rezultate, pa ih
administracija, igrajući se sustavom, baca u grupu djece s posebnim
potrebama. Ako uspiju spriječiti da Latinoamerikanci izlaze na državne
ispite, okrug ima bolji prosjek. Čula sam jednoga iz administracije kako
govori da mu je drago što su napokon skinuli onaj veliki natpis
»WELCOME-WILLKOMMEN- BIENVENIDOS« na glavnoj ulici. Kaže da
želi da postave natpis »NEĆEMO MEKSIKANCE«. Kaže da nam
Meksikanci upropaštavaju državni prosjek. Danas vam je u javnim
školama državni prosjek glavna stvar.
- A što je s onim zakonom da ne smije biti zanemarene djece?
Youngova pokaže na tamnoputa lica u učionici.
- Evo ovako taj zakon izgleda u školi.
- Zakon neplaniranih posljedica.
- Beck, ovoj djeci zakon ništa ne znači. Oni samo žele učiti. Trebate
im vidjeti lica kada uče čitati engleski. Kada im se sve posloži u glavi, za
njih oživi svaka riječ u svakoj knjizi. Tako su sretni. Zbog toga i jesam
učiteljica.
Beck pomisli da bi mogla i zaplakati.
- Ljudi se mogu prepirati o ilegalnim Meksikancima do mile volje,
ali ova su djeca - ona pokaže na učionicu - ovdje rođena. Američki su
građani i imaju pravo na istu naobrazbu kao i njemačka djeca. - Ona se
umiri i uzdahne. - Svakoga se dana moram boriti za ovu djecu, kako bi
imala neke šanse.
Okrenula se kada je jedna mala Latinoamerikanka ušla u pratnji
mlađahne majke. -
ˇHola, Graciela! ˇBuenas dias! - Okrene se prema ženi. - Seńora
Gomez, żLe gusto el verano?
Majka odgovori: - Si.
- Este ańo sera meravilloso.
Majka se sagne i poljubi djevojčicu i potom ode. Gospođica Young
reče: - Meggie, Graciela, kako bi bilo da pronađete svoja mjesta? Sjedit
ćete jedna od druge.
Djeca uđoše u učionicu, svaka s ruksakom na leđima i velikim
osmijehom na licu. Youngova pokaže glavom, u pravcu gospođe Gomez
koja se upravo udaljavala. - Ilegalno je ovdje, ali Graciela ima
državljanstvo.
J. B. reče: - Vrlo dobro govorite španjolski.
- Još ga učim. Nemamo latinoameričke učitelje pa netko od nas
mora govoriti i španjolski. Gospođa Rodriguez naložila je da djeca
svakoga jutra izgovore zakletvu državi na engleskome i španjolskome
jeziku. Engleski govornici nauče španjolski, a Latinoamerikanci nauče
engleski. Uče vrlo brzo kada su tako mali.
J. B. reče: - Pametan potez.
- Pametna ravnateljica. - Gospođica Young ponovo se osvrne oko
sebe i glas utiša sve do šapata. - Ali Nijemci su se pretvorili u Gestapo.
Školski odbor je izjavio kako želi da škole promiču njemačke a ne
meksičke vrijednosti. Da su takvo što izjavili u Austinu, morali bi svi
dati ostavke. Ovdje nije tako. Naložili su gospođi Rodriguez da »više ne
smije biti zakletvi na španjolskome, ni španjolskoga jezika u školi.«
Četrdeset posto naših učenika je latinoameričkoga porijekla, ali odbor
želi eliminirati španjolski jezik u školi. Nije li to glupo?
- Dakle, ukinula je zakletvu na španjolskome?
- Nije. Gospođa Rodriguez ne popušta tek tako.
 - Kako je uopće dobila posao ovdje?
- Ona im je bila samo paradna kulisa. Država je pritiskala ovdašnju
administraciju da pomogne latinoameričkim učenicima, pa su mislili
da će se, uzevši latinoameričku ravnateljicu, riješiti državnoga pritiska.
Država ih je stvarno ostavila na miru, ali ne i gospođa Rodriguez. Ovdje
vam je ratno stanje između nje i Nijemaca. Ponekad stoji na ulaznim
vratima i dočekuje djecu, a njemački roditelji je potpuno ignoriraju.
Pokušavaju urediti da nekako dobije otkaz. - Youngova uzdahne i
odmahnu glavom. - Dakle, želite li da preselim Meggie?
- Ne. Želim da joj vi budete učiteljica. Ali, mogu li vas nešto pitati?
- Naravno.
- Zašto mi govorite sve ovo? Kako znate da nisam kao i svi ostali
njemački roditelji? Uopće me ne poznajete.
Ona se osmjehnu. - Poznajem J. B.-ja. - Ona pogleda u mapu s
dokumentima. - Za Meggie mi još uvijek treba karton s bilješkama o
cijepljenju.
- Karton? Cijepljenje? Dobro, dobro, moram uzeti...
J. B. joj pruži dokument. - Dobila je sve potrebne injekcije.
Gospođica Young se nasmija. - J. B., ne radi se o kozi.
J. B. nastavi: - Spakirao sam joj ručak i užinu. Bez gaziranih pića, i
bez šećera. U ruksaku je torba s patentnim zatvaračem i njezinim
imenom, a u njoj je i rezervna odjeća. Osim toga tu je i jastuk i njezin
dječji pokrivač.
Beck pogleda u oca. - Dječji pokrivač?
Otac mu uzvrati pogled. - U čemu je problem?
- A čemu rezervna odjeća?
Gospođica Young odgovori: - U slučaju nezgode.
- Takvo što joj se događa samo noću.
- Djeci njezine dobi ponekad se dogodi i za vrijeme popodnevnoga
spavanja. Više volimo biti spremni za eventualne slučajeve.
Začuje se zvuk iz razglasa. Youngova reče: - Voljela bih da
pobijedite, Beck. Mislim da nećete, ali ipak ću glasovati za vas. - Potom
uđe u učionicu i naloži djeci da ustanu i stave ruku na srce. Meggie
mahnu Becku i djedu. Oni uzvratiše mahanjem i krenuše niz hodnik. Iz
razglasa se začuje kako dječji glas recitira zakletvu na engleskome,
potom glas drugoga djeteta ponovi zakletvu na španjolskome: - Yo
prometo lealtad a la bandera de los Estados Unidos de America...
J. B. progovori. - Tvoj djed s majčine strane pričao mi je da su prvi
došljaci ovdje čak odbijali učiti engleski jezik, i htjeli su samo njemački.
Željeli su živjeti ovdje na rubu divljine, potpuno izolirani i nisu htjeli
nikakva udjela u američkoj naciji.
- Pa zašto su onda došli ovamo?
- Jer tamo u Njemačkoj nisu imali zemlje. Ovdje su mogli dobiti
zemljište. Došli su jer su tu mogli radom sebi ostvariti bolji život. A
sada njihovi nasljednici zamjeraju Meksikancima jer rade to isto.
- Nijemci i Meksikanci se previše ne razlikuju.
- Razlika je u tomu što Nijemci vole meksička jela.

Stotine motorista nahrupile su Fredericksburg. Nije to bila gomila

protuha i bandita koji žele nered, nego sredovječni roditelji-motoristi
iz srednje klase, u jaknama i hlačama od crne kože, na dizajnerskim
HarleyDavidson motorima, u potrazi za kvalitetnom hranom.
Jodie dobaci: - Čovjek bi pomislio da je u kolovozu malo prevruće za
kožnu odjeću. Beck dometnu: - Žene s kožnim štitnicima preko hlača -
zašto je to tako zanimljivo? Ona ga pogleda. - Zato što si mužjak.
Janelle upita: - Jodie, misliš li stvarno da naša kampanja za Becka
njemu imalo pomaže? Janelle Jones bila je potpuno izvan mode. Kosa
joj je bila raščupana, prošarana sijedim prugama, a očigledno se
zavjetovala da nikada neće koristiti šminku. Na sebi je imala suknju i
košulju od jeansa koje je nosila tijekom slikanja. Na nogama su joj bile
stare ružičaste klompe. Jodie je pak bila vitka, odjevena u crnu majicu,
traperice i crvene čizme s crnim štitnicima na prstima. Janelle je vozila
tirkiznog sportskog thunderbirda, a Jodie džipa. Bile su neobičan par.
- Janelle, ako mu mi ne osmislimo kampanju, tko će? - Okrene se k
Becku. - Bez uvrede, Beck.
On kimne glavom.
Janelle nastavi: - Znaš na što mislim, obzirom na sve što se o nama
govori.
- Misle da smo luckasti liberali kada dižemo prašinu u vijećnici i
pred školskim odborom.
- A starci to ne podnose.
Jodie dometnu: - Slavi Boga i glasuj za republikance.
- U Austinu smo bile tipična srednja struja. Ovdje smo poput
životinja u zoološkome vrtu, nešto u što treba upirati prstom.
- Janelle, Beck ni ne želi da za njega glasuju uskogrudni
konzervativci iz desnice, zar ne Beck?
- Pa...
- A tko će onda glasovati za njega? - upita Janelle. - Bez uvrede, Beck.
On opet kininu glavom.
Jodie reče: - Svi koje poznajemo glasovat će za njega.
- Dobit će glasove s glavne ulice, Jodie, ali ne i glasove Nijemaca.
- I što bi trebao učiniti? Obećati da će sve Meksikance poslati u
zatvor, kao što to obećava okružni tužitelj?
- Ne. Ja samo kažem da mu ne pomažemo time što ga javno
povezujemo s nama.
Beck dobaci: - Radije bih da me povezuju s vama, ludim liberalnim
lezbijkama, negoli s gradskim prvacima.
Obje mu uputiše začuđen pogled.
On slegne ramenima. - Znate što hoću reći.
Izuzev motorista, centar grada bio je tih, i takav je imao ostati sve
do petka, kada inače počinju stizati rijeke turista u obiteljskim
automobilima i kamp-kućicama. Centar grada vikendom je pripadao
turistima, stoga su mještani tamo odlazili tijekom tjedna. Toga
ponedjeljka ujutro Jodie i Janelle predstavljale su Becka vlasnicima
lokala na glavnoj ulici, od kojih se većina u grad doselila iz Austina,
glasovala za demokrate, i od kojih nitko nije govorio njemački jezik.
- Svaki novi izbori su uvijek ista priča - reče Janelle. - Glavna ulica
protiv Nijemaca. I mi uvijek izgubimo. Na posljednjim okružnim
izborima bilo je devet Nijemaca bez konkurencije. Nismo uspjeli čak ni
nagovoriti nekoga da se kandidira protiv njih. Čemu trud?
- Ovoga puta ćemo pobijediti - reče Jodie. - Jer imamo Becka
Hardina. - Okrene se prema njemu. - Po gradu se priča da se okružni
tužitelj počeo brinuti zbog tebe. Traži još sredstava od Nijemaca. - Ona
pokaže prema ulici Adams. - Vidiš onaj dućan? Teksas Jack’s Wild West
Outfitter? Kada je Tommy Lee snimao film Usamljena golubica, došao je
onamo i tu kupio cjelokupnu opremu za lik Kapetana Calla. Mislim da
Larry McMurtry nije dobio zasluženo priznanje kao pisac, zar ne?
- Uh... Ne znam.
- Mislim, dobio je Pulitzera za Usamljenu golubicu i Oscara za
Planinu Brokeback, i...
Janelle povuče Jodie i naglo ju zaustavi. Jodie na to reče: - Janelle, ne
danas. - Vrati pogled na Becka. - Ali zato što je Teksašanin...
- Ne danas?
- Brokeback... To je bio onaj film o gay kaubojima?
- Imaš li s time problema?
- Ma daj, pa igrao sam američki nogomet, napad. Dvanaest sam
godina držao ruke na muškim guzicama.
 - Ne danas?
- Ne danas, Janelle.
Janelle položi ruke na široke bokove i s nevjericom pogleda u Jodie.
Ova pak ostade čvrsta. Dvije žene su se odmjeravale u nekoj vrsti
nerješivoga dvoboja.
Beck upita: - Cure, što se ovdje događa?
- Meksički espresso mocha - reče Janelle. - Dupli espresso, meksički
sladoled od vanilije, čokoladni sirup, cimet i tučeno vrhnje.
Savršenstvo. Nikada ne prođemo uz Clear River a da ne uzmemo po
jedan svaka.
Stajali su pred ulazom u lokal Clear River Pecan Co., staromodnu
prodavaonicu sladoleda s crveno obojanom prostorijom za
posluživanje i plakatom Elvisa Presleyja na prozoru.
- Zašto to ne prodajete i u vašem kafiću?
Jodie odgovori: - Da, da, baš mi to treba, sladoled stalno nadohvat
ruke. Ovako barem moramo prošetati kako bismo si uzele po jedan.
- Dobro, ne morate radi mene mijenjati običaj. Sjest ću ovdje i
pričekati vas.
Beck sjede na crvenu metalnu klupu u hladu, tik do mehaničkoga
konja za djecu. Jodie sjede uz njega i obrati se Janelle: - Danas
preskačem.
Janelle se namršti i upita: - Ali, zašto?
- Jer to deblja.
- To te nije zaustavilo prvih tisuću puta. Zaboga, Jodie, pa ne
zavodimo kauboje.
- Samo ti uzmi sebi jedan, Janelle. Ja danas ne želim.
- Ali uvijek podijelimo jednu porciju.
- Reci Johnu da ti napravi malu porciju. Moram liniju dovesti u red
za utrku Djeda Božićnjaka.
Janelle se obrati Becku. - Vlasnici lokala na glavnoj ulici svakoga
Božića organiziraju utrku. Za sudjelovanje učesnici moraju odjenuti
kompletnu opremu Djeda Božićnjaka. Jodie je pobijedila nekoliko puta.
- Potom se okrene prema Jodie. - Sigurna si?
Jodie kimne glavom. Janelle uđe u Clear River upravo u trenutku
kada se veliki bijeli kamionet s vučjakom otraga zaustavi uz pločnik, a
iz njega izađe neki starac. Ne zaustavivši motor automobila, on uđe u
lokal. Jodie reče: - Ostavi li tko automobil upaljenoga motora u Austinu,
kada se vrati više ga neće naći. Ali ljudi ovdje čak ni vlastite kuće ne
zaključavaju noću.
 Nakon nekoliko minuta starac se vrati ližući ružičasti sladoled u
kornetu s raznobojnim preljevom, kakve voli Meggie. Kimnu glavom u
znak pozdrava i reče: - Uzdravlje. - Kada se odvezao u oblaku crnoga
dizela, Jodie dobaci: - Starac poput ovoga će se odmah zaustaviti i
pomoći ako mi pukne guma na cesti. Ali ako slučajno vozim ispod sto
kilometara na sat na seoskoj cesti, pregazit će me. Teksašani su
najfiniji ljudi na svijetu... sve dok ne sjednu za volan kamioneta.
Problem je u tomu što većina njih vozi kamionete. - Ona se okrene
prema Becku i reče: - Hvala što si se kandidirao, Beck. Možda možeš
promijeniti neke stvari u ovome kraju.
- Zakon ne može ispraviti sve pogreške.
- Ali dobar sudac može barem pokušati.
- Zašto se svi vi s glavne ulice ne ujedinite i pokušate nešto
promijeniti?
- Zato što prvo moramo pobijediti na izborima. I zato što bi Nijemci
bojkotirali svaki posao koji im se suprotstavi. Zatreba li komu
obnavljanje trgovine, gradsko vijeće mu neće odobriti zahtjev. Zatreba
li komu obnavljanje ugovora i dozvole, njemački vlasnik će podići
najam nebu pod oblake. Tako se stvari rješavaju u malim sredinama.
Zbog toga mi s glavne ulice privatno glasujemo protiv Nijemaca, ali im
se javno nitko ne suprotstavlja.
- Ali ti i Janelle im se suprotstavljate.
Ona se nasmiješi. - Mi smo ludi liberali. Osim toga, zgrada je u
našem vlasništvu. Janelle se vrati držeći svoj meksički espresso mocha,
te svi nastaviše dalje niz ulicu.
Sreli su se s vlasnicima lokala Spunky Monkey, Zertz i Earthbounbd
Trading Company, s kipom Bude u izlogu, za kojega je Jodie prethodno
izjavila: - U Fredericksburgu čak i afrička umjetnička djela imaju više
šanse za prodaju negoli Budini kipovi.
Beck zastade pred ulazom u Parts Unknown, nekadašnjom
dvoranom kina Palace. Prisjeti se kako se tu ljubakao s Mary Jo u jednoj
od loža. U izlogu su stajale havajske košulje od stotinu dolara.
- J. B. je prije nosio isključivo karirane košulje.
- Ja sam mu poklonila prvu havajsku - reče Jodie. - Prije pet godina, i
to za Božić. Bio je zapeo u jednoličnoj rutini.
- Draga si mu.
- I on je meni drag.
- Vjerojatno bi se oženio tobom da nisi... toliko mlada. Dakle, koliko
ti je uopće godina?
 Ona odmahnu glavom. - Nije me tako lako preveslati. - Stigoše do
trgovine zvane Bath Junkie. Jodie reče: - Ovo je moj omiljeni dućan.
Pjenušave kupke bilo koje boje i mirisa.
- Pjenušave kupke za uzgajivače koza?
- Za turiste. Glavna ulica nije za mještane. - Ona pokaže rukom niz
ulicu. - Čuvena Tri magična bloka. Najam za lokale je deset tisuća
mjesečno, a ova tri bloka u grad dovode tri i pol milijuna turista
godišnje. Zbog toga se vlasnici s glavne ulice drže zajedno, kako stari
Nijemci u gradskoj vijećnici ne bi zabrljali stvar.
- Kako?
- Tako što bi dopustili trgovačkim lancima da se otvaraju na glavnoj
ulici. Pokušavamo izglasati propis o neotvaranju lanaca na glavnoj ulici
kako ne bismo završili s kafeterijama Starbucks na svakome uglu, i
dućanima kao Victoria’s Secret tik uz Nimitz. Turisti ovamo dolaze jer
su naše trgovine drugačije. Ako grad počne nalikovati na Houston ili
Dallas, zašto bi itko uopće dolazio ovamo?
- Ali ako trgovački lanci uđu u grad, a turisti odu, grad će se vratiti
na nekadašnje stanje, kao kada sam ja ovdje živio, na prazne zgrade duž
glavne ulice.
- Neki stari Nijemci radije bi živjeli tako negoli rastjerivali turiste, i
sve nas pridošlice zajedno s njima.
- Zašto?
- Jer im se ovakav grad više ne sviđa. Liberalci im dolaze iz Austina,
a Latinoamerikanci iz Meksika, pa misle da će im grad otići k vragu.
Starim Nijemcima nema ništa goreg od liberala i Meksikanaca.
Prođoše uz draguljarnicu Jeep Collins i stigoše do trgovine svime za
pse, Dogologie. U izlogu je stajala majica s natpisom You Had Me at
Woof. Unutra su na prodaju bili pseći krevetići, pseće igračke, uzice za
šetanje pasa, poslastice za pse s fantastičnim preljevima kakvi se
naručuju u slastičarnicama, i pseće opravice. One ružičaste bile su
pomalo jezive. Ali Beck pruži ruku ženi za kasom i reče: - Poštovanje, ja
sam Beck Hardin. Natječem se za suca.

Poštovanje, ja sam Annie Hardin, Beckova supruga.

Prošlo je šest tjedana otkad je Beck pročitao posljednji email kojega je

Annie poslala njegovu ocu. Nije bio u stanju vratiti se onamo - sve do
sada. Pomisao na njezine poruke u tome kompjutoru gorjela mu je u
mislima. Morao je doznati više. Jedanaest je već bilo prošlo, a J. B. i
djeca već su spavali. Beck odluči početi ispočetka, s prvom porukom
koju je J. B. primio od nje. Upravo ju je pronašao, a datum je bio od dvije
i pol godine ranije.

Dragi gospodine Hardin,

Poštovanje, ja sam Annie Hardin, Beckova spruga. Ne mogu
vjerovati da sam vas pronašla!
Na Internetu sam tražila nova vina - iako ne pijem mnogo,
ipak volim vino, a Beck nema vremena za odlazak u kupovinu
sa mnom. A i ne pije. U svakom slučaju, naišla sam na teksaške
vinarije u području Hill Country, a znam da je Beck ondje
odrastao. Kada sam kliknula na vinariju Trail’s End Winery i
vidjela ime J. B. Hardin, znala sam da sam pronašla njegova
oca. Nevjerojatno. Volim vino, a moj svekar je vinar. Ali Beck mi
je rekao da je odrastao na farmi koza?
Kako bilo, slijedi samo nekoliko informacija. Imate dvoje
unučadi, Lucas Beck od osam godina, i Megan Anne, od tri
godine. Sjajni klinci. U privitku vam šaljem i najnoviju obiteljsku
fotografiju.
Beck i ja vjenčali smo se prije deset godina, nakon što sam
diplomirala na Pravnome fakultetu Notre Dame. U struci sam
radila skoro dvije godine, a onda sam se odlučila posvetiti
majčinstvu. Beck je punopravni partner u velikoj čikaškoj
odvjetničkoj firmi. Grad u kojemu živimo zove se Winnetka,
nekih dvadeset milja sjeverno od Chicaga. Molila sam ga da me
odvede u Teksas, ali on kaže da se više nikada onamo neće
vraćati. Znam da mu je majka umrla kada je bio vrlo mlad, ali
što se dogodilo između vas dvojice?
Molim vas, javite mi se. (Ovo sve ostat će povjerljivo među
nama, važi? Vjerujte mi, odvjetnica sam.)
Naručila sam dvije boce vina.
Annie Hardin

Beck potom odabere odjeljak poslane pošte i pretraži popis poruka

koje je J. B. toga istoga dana poslao kao odgovor.

Draga Annie,
Ovo je bilo stvarno fino iznenađenje. Bože dragi, djeca su vam
stvarno lijepa. A vi ste lijepa žena. Beck je sretnik.
 Odustao sam od uzgoja koza prije otprilike osam godina, i
počeo se baviti vinom. Bilo mi je dosta stare rutine.
Beckova je majka umrla kada mu je bilo 13 godina. Nisam se
znao nositi s time. Beck je u ono vrijeme bio bijesan na sve, i
otišao je mrzeći me. Teško je čovjeku nositi takvo što u sebi.
Nikad nisam mislio da je Beck stvoren za velegrad, ali
pretpostavljam da je tamo sretan.
Poslat ću vino koje ste naručili, ali jedina naknada koju
morate platiti je poslati mi još slika.
J.B.

Beck je pronašao još desetke poruka poslanih u oba smjera tijekom

niza mjeseci, J. B. je Annie slao još vina, a ona njemu još slika. Rekla mu
je sve o sinovoj karijeri, o obitelji Hardin u Chicagu, i njezinim
roditeljima, koji su već bili umrli. On je pak njoj ispričao o Beckovu
djetinjstvu, o Peggy, o teksaškoj pokrajini Hill Country, kao i o
različcima. Ton njihovoga odnosa u porukama postupno je prešao u
onaj bliskih prijatelja.

Dragi J. B.
Chardonnay je bio izvrstan! Moji komplimenti Hectoru.
Ovoga puta sam naručila cijeli sanduk. Beck nikada nije ni
zamijetio naljepnicu. Naravno, njega nikada nema dok ja
pijuckam.
Djeca su u školi, a Beck u Los Angelesu radi još jednog
dugačkoga suđenja. On je »odvjetnik visoke razine,« kako mi to
zovemo, a klijenti su mu korporacije iz cijele zemlje, stoga jako
puno putuje. Već je iznosio slučaj pred Vrhovnim sudom (i
pobijedio) i opet se onamo vraća dogodine. Vrlo je dobar u
svojemu poslu. Ti bi bio ponosan na njega. Jedini je problem što
tako mnogo vremena izbiva iz kuće, djeca rastu bez njega, a ja
ih odgajam sama. Znam, takav je današnji svijet, a oni imaju
barem jednog roditelja koji je stalno uz njih, ali on propušta
veliki dio njihova života. Znam da Beck voli djecu i mene, ali sam
već navikla spavati bez njega. Naravno, dovoljna je boca
tvojega vina, i spavam kao beba! (Samo se šalim. Popijem samo
čašu ili dvije svake večeri. Ili tri. Sinoć sam popila četiri. Vino ne
izaziva alkoholizam, zar ne?)
Dobro, dosta je jadikovanja za danas. Možda počnem odlaziti
 na tjelovježbu. Vrijeme je da se riješim sala koje vučem još od
trudnoće! (Prošle su tek četiri godine.) Možda opet jako
smršavim (dobro, možda ne baš jako) pa Beck ponovo počne
provoditi više vremena kod kuće. Fotografije prvoga dana škole
su u privitku.
S ljubavlju, Annie

P.S. J. B., 23 godine je dugo vremena. Vrijeme je da se ti i Beck

pomirite. Mojoj djeci treba djed, a ja te želim zagrliti. Osim toga,
želim vidjeti tvoju vinariju i upoznati Hectora. Spojit, ću te opet
s Beckom, pa makar mi to bilo posljednje što ću učiniti u životu.

Njihov sjajni život nije bio baš toliko sjajan za Annie. Ali ona je to tajila
od njega. Umjesto njemu, rekla je to njegovome ocu. Toliko je bio
zaokupljen karijerom da ju je iznevjerio kao suprug, a djecu kao otac.
Kao da mu je pobjeda u još jednome slučaju mogla nekako promijeniti
život. Sada je doznao da su brak, djeca, bolest i smrt stvari koje
mijenjaju život. Sve ostalo samo su brzaci na rijeci. A spajanje Becka s
ocem uistinu je bilo posljednje što je Annie napravila.
 DESETO POGLAVLJE

- Beck Hardin nije ovdje živio dvadeset i četiri godine - on je sada

Auslander! Mislio je da nismo dovoljno dobri za njega, pa se preselio na
Sjever, među Jenkije u Chicagu. - Naziv grada izgovorio je kao da se radi
o izmetu. - Ovdje živim cijeli svoj život, i uvijek ću ovdje živjeti, baš kao
i vi. Punokrvni sam Nijemac, baš kao i vi. Moj je otac bio jedan od vas, i
ja sam jedan od vas. Za suca nam treba netko od naših.
Igralište okruga Gillespie bilo je prepuno roditelja, djece i životinja
s farme. Obitelj Hardin tu je došla radi seoskoga sajma. U ponudi je bio
karneval, razne umjetničke i zanatske rukotvorine, natjecanje u
kuhanju, kao i konjske utrke. Svirala je country glazba uživo, na
rasporedu je bila utrka svinja, izložba stoke i izbor najljepše djevojke;
potom i igre s traktorima, izložbe oruđa za poljoprivredu, kao i domaća
seoska verzija Američkoga idola. Nagrade su se dijelile za najboljeg
vozača, najbolje tijesto, najbolju kobilu, najbolju ovcu, ovna, janje, jarca,
bika, pa i za najbolji plast sijena; potom za najbolji kolač i pitu, najbolje
ukiseljene krastavce i konzervirano voće, najbolju ušivenu i kariranu
tkaninu, najbolju kokoš, i zeca. Naravno, bila je tu i nagrada za najbolji
izložak zreloga angora runa. Bilo je tu koza, ovaca, krava, kokoši, svinja
i politike. Okružni je tužitelj na seoskome sajmu nastavio sa svojom
promotivnom kampanjom.
J. B. pokaže na gomilu ljudi okupljenih oko Nielsa Eichmana i dobaci
Becku: - Ono su najbogatiji Nijemci u kraju. Sve sami uzgajivači koza.
Vlasnici su većega dijela zemlje u okrugu... kao i većega dijela
političara. Uključujući i suca, barem dok se Stutz nije povukao u
mirovinu. Sada im se pruža prilika da kupe novoga suca.
- Mene ne mogu kupiti.
- Ali mogu Eichmana.
- Znači misliš da ne mogu pobijediti?
- Samo kažem da nećeš pobijediti.
- A zašto?
- Zato što stojiš ovdje i razgovaraš sa mnom, dok je on ondje i
obraća se njima.
 - J. B., nisam se upustio u sve ovo kako bih izgubio.
- Onda otiđi onamo i poduzmi nešto.
Beck spusti pogled na Meggie koja je u jednoj ruci držala lutku, a u
drugoj šećernu vunu na štapiću.
- Dušice, ostani blizu djeda. Tata ide razbiti... razgovarati s nekim
ljudima. Može?
- Dobro.
J. B. se obrati Meggie i Lukeu: - Hajdemo, djeco. Idemo do
natjecateljskoga hambara, na redu su utrke prasadi.
Meggie podigne pogled k djedu. - J. B., što je to prasad?
- Sad ću ti pokazati, draga.
Otiđoše, a Beck nastavi prema grupi starijih ljudi. Imao je onaj isti
osjećaj kao kada mu je trener sveučilišnoga tima naredio da šarmira
bogate funkcionare. Ispruži ruku.
- Pozdrav, dečki. Ja sam Beck Hardin. Baš vas je lijepo ponovo
vidjeti. Što to čujem o pobjeđivanju na državnome nogometnom
natjecanju ove godine?
- Svi se okrenuše prema njemu, a lica im se ozariše kao da im se
ukazao sam guverner, donoseći im čekove s poticajom za runo. Beck
baci pogled na državnoga tužitelja i namignu mu. Ovome se pak lice
uopće nije ozarilo. Bilo je crveno i namršteno.

Pola sata kasnije J. B. upita: - Kako je prošlo?

- Pričali smo o nogometu.
J. B. se nasmija sebi u bradu. - Pa, barem su ti se obratili.
- Da, ali vidim im u očima da neće glasovati za mene. Žive istim
načinom života otkad su rođeni. Neće se sada tek tako mijenjati. Nije
važno jesu li izbori za okružnoga suca, ili za okružnu krasoticu, rezultat
će uvijek biti isti. Uvijek je bilo tako, i uvijek će biti.
Miss okružnoga sajma upravo je imenovana pred publikom u
gledalištu. Ove je godine još jedna njemačka ljepotica osvojila titulu.
Već stotinu godina na seoskome se sajmu bira najljepša djevojka. I već
stotinu godina to biva neka Njemica. Uvijek je tako bilo, i uvijek će biti.
J. B. reče: - Beck, ako odustaneš...
- Odustanem? Tko govori o odustajanju? Igra još nije završena, J. B.
 JEDANAESTO POGLAVLJE

Dva tjedna kasnije igra je bila daleko od završetka. Okružni tužitelj bio
je u anketi pred izbore u prednosti od skoro pet naprama jedan. Jodie
je najnovije rezultate iznijela pred Mavis Mooney. Ova nije bila
presretna.
- Koliko si nogometnih utakmica izgubio?
- Nekoliko.
- A koliko sudskih slučajeva?
- Nijedan.
- Pa, svoje prve izbore izgubit ćeš za tjedan dana... osim ako...
Beck se okrene prema njoj. - Osim ako što?
- Većina se ljudi ovdje oženi s osamnaest godina i dobije djecu s
devetnaest - u malome gradu nema se što drugo raditi. Državnome su
tužitelju trideset i dvije, i još je neoženjen.
- Želiš reći da je homoseksualac?
- Ne, nego da je tatica.
- Ali nije oženjen.
- Brak nije nužan za to.
- Objasni mi to.
- Ima sedmogodišnje dijete u Austinu. Bio je na pravnome fakultetu,
a majka u srednjoj školi. Šalje joj novac.
- Kako znaš za sve ovo?
- Mavis. Stutz joj je jednom rekao. Misli da je bio pijan. Stutz zna sve
o svakomu.
Beck slegne ramenima. - Polovica filmskih zvijezda u Hollywoodu
ima vanbračnu djecu.
- Majka je Latinoamerikanka, što njega čini licemjerom.
- Većina teksaških političara su licemjeri.
- Da, ali stari Nijemci neće glasovati za suca kojemu je dijete
latinoameričkoga porijekla.
- I želiš da to iskoristim kako bih pobijedio u izborima?
- Da.
- Nikada nisam pobijedio na taj način.
 - Mislila sam da si odvjetnik.
- Ma igrao sam ja oštro, ali ne i ljigavo.
- Beck, nisi ovdje proveo posljednjih deset godina i nisi vidio kako
stvari stoje. Dosta mi je života u gradu u kojemu se svi boje. Budeš li
sudac, to možeš promijeniti. Imat ćeš priliku promijeniti ovaj grad.
Beck zakloni oči od sunca u silaznoj putanji. Osmoga rujna još je
uvijek vruće, ali do pet poslijepodne sunčeva je vrelina uglavnom
odigrala svoje za taj dan. Za ljude je takva vrućina nepoželjna, ali je za
grožđe vrlo dobra.
- Jodie, mnogo očekuješ od mene. Mogla bi ostati razočarana.
Ona se okrene prema njemu i pogleda ga. - Beck Hardin, mislim da
me nećeš razočarati.
Stajali su u vinogradu, promatrajući kako Meggie i Josefina među
sobom nose košaru s grožđem do bačvi na kojima su radili Luke i
Danny, Janellein dvanaestogodišnji sin. Luke prebaci grožđe u jednu od
bačvi na maloj prikolici. Djevojčice odnesoše košaru natrag na mjesto u
vinogradu na kojemu su brale i na kojemu ih je čekao Butch. Jare je
slijedilo Meggie poput pačića koje trčkara za majkom. Bila je to
posljednja berba u vinariji Trail’s End.
- Slatki su - reče Jodie.
- Jarića je nazvala Frank.
- Čudno ime za kozu.
- Pogotovo s obzirom na to da je jare ženskoga roda.
- Ima li Meggie još uvijek noćne nezgode?
- Da. Pročitao sam knjige, ali ništa nije upalilo.
J. B. prođe uza njih na zelenome motornom dvosjedu. Zaustavi se
kod prikolice s grožđem, namjesti dvosjed i spoji prikolicu.
- Dečki, držite se.
Pokrene dvosjed i krene dalje, vukući prikolicu i dječake. Hector je
bio u vinariji, nadgledajući preradu grožđa, a žena mu je bila u kući i
kuhala za proslavu. Najamnici su pomagali Hectoru, a njihove obitelji
bile su posvuda po vinogradu, berući grožđe. Aubrey je brao rame uz
rame s Janelle. Njegov klub, The Goats, pobijedio je u prvoj utakmici
prethodne večeri. Domaćin je bio San Antonio, a Slade McQuade
postigao je maksimalan rezultat.
Beck i Jodie brali su zajedno. - Mislila je da djecu ne mogu sam
odgajati. Rekla je da sam odvjetnik, a ne roditelj.
- Annie?
On kimnu glavom. - U porukama koje je J. B. dobivao od nje.
 - Beck, ona je...
- Bila u pravu.
Do trenutka kada su napunili košare, J. B. se vratio s prikolicom i
dečkima. Beck odvuče košare do bačve. Čuo je kako Danny govori: - Moj
tata nas je ostavio.
- Ali je barem još živ - reče Luke.
- Za mene nije.
Kada su ga dječaci ugledali, zašutješe poput osumnjičenika pred
odvjetnikom. Luke isprazni košare u bačvu.
- Dobro ti ide, Luke.
Luke Becku doda košare i dobaci polovičan osmijeh.
Sat vremena kasnije berba je bila gotova, a svi uključeni u berbu
sakupili su se u unutarnjem dvorištu radi gaženja grožđa. J. B. je
prethodno ubacio grožđe u desetak prepolovljenih bačava. Ljubičastim
mrljama prekrivena djeca sada su se smijuljila i gazila grožđe,
pretvarajući ga u kašu. Uz odstranjivač peteljki i prešu, ovo je gaženje
bilo organizirano zbog čiste zabave.
Jodie uskoči u Becku najbližu bačvu. Na glavi je imala vjenčić od
crnoga grožđa i zelenih listova loze, a na sebi tradicionalno odijelo za
berbu, raznobojnu košulju i dugačku suknju, koju je sada zataknula
visoko, sve do bedara. Noge su joj bile mišićave i uskoro ljubičaste od
grožđa. Sunce na zalazu odražavalo joj se na licu. Bila je baš kao i Annie
na onoj fotografiji s Havaja. Vrlo lijepa. Ona se nagnu naprijed, a Beck
na trenutak pogledom zahvati njezine crne gaćice. Istovremeno osjeti
neko blago komešanje u sebi, ono nešto za što je mislio da je umrlo
zajedno s Annie. Nešto o čemu već dugo vremena nije razmišljao.
Pogleda ju u lice i vidje da i ona gleda u njega. Osjeti da je pocrvenio.
Okrene glavu.
Zaboga, kako si samo jadan. Žena ti je umrla prije samo osam
mjeseci, a ti tako gledaš na jednu lezbijku.
- Baš je zgodna, zar ne? - Aubrey sjedne uz Becka s pivom u ruci. -
Što misliš, koliko bi joj moglo biti godina? Trideset i pet?
- Ne znam.
Aubrey otpije pivo. - Baš šteta da tako lijepa žena propadne.
- Pa nije on mrtvi jelen koji trune uz cestu, Aubrey. Ona i Janelle
sretne su na svoj način.
- A ja sam jednostavno ljubomoran. Njih dvije imaju nešto što
nemamo ni ti ni ja.
- A što to?
 - Ženu. - Aubrey ponovo otpije pivo i nastavi: - Onda, što to Grady
krije od mene?
Odvjetnikova je etička dužnost klijentu izložiti sve podatke koje
dozna tijekom predstavljanja dotičnoga klijenta. Beck Hardin nikada
nije na taj način iznevjerio klijenta. Ali nikada ranije nije doznao da je
kći nekoga klijenta imala snošaj s dvojicom muškaraca iste noći. Stoga
klijentu nije odgovorio na postavljeno pitanje.
- Je li Heidi imala mobitel?
Aubrey odmahnu glavom. - Nisam joj dopustio da ga nabavi. Znači,
Beck, nisi ništa doznao? Imamo samo tri mjeseca i dvadeset i dva dana
da nađemo toga tipa.
- Aubrey, izbori su za tjedan dana, a izgledi nisu dobri.
- Nisam nikada ni mislio da ćeš uspjeti pobijediti. Čak su i oni dečki
koji su igrali za San Antonio imali veće šanse za pobjedu protiv Sladea -
igrao je kao muškarac među dječacima. Zapravo, on jest muškarac
među dječacima. - Aubrey se nasmija sebi u bradu. - Ali ti si još uvijek
moj odvjetnik, Beck. Naći ću načina da ti platim.
- Ne želim tvoj novac.
Visoki stariji crnac došeta do njih s pivom u ruci. Beck i on se
rukovahu.
- Gospodine Johnson, kako ste?
Nakon što se rukovao s Beckom, čovjek sjedne. - Beck, mislim da si
sada već dovoljno star da me počneš zvati Gil. Naravno, ja ću tebe za
tjedan dana zvati suče.
- Nisam baš siguran u to. Gil, još vam uvijek nema premca u radu s
kamenom.
Proširenje je bilo osmišljeno kao unutarnje dvorište. Stražnji
krečnjački zid vinarije formirao je jednu stranu, a 120 cm visok zid
ograde od krečnjaka preostale strane dvorišta. Na spoju dvaju zidova
bio je kamin sazidan od riječnoga kamena. J. B. je zapalio pucketavu
lomaču koja na tu toplu rujansku večer nije izgledala čudno. Dvorište je
bilo natkriveno nadstrešnicom od cedra koju su podržavale debele
grede uglavljene u kameni i betonski pod. Svaki komad kamena tu je
vlastoručno postavio Gil Johnson.
- Hvala ti, Beck. Zapravo se baš ponosim ovim dvorištem.
Gil Johnson odmahne glavom. - Strašno je to, zar ne? Subota uvečer,
a nitko od nas nema pratilju. Trebali bismo otići na aukciju i nabaviti
po ženu. Organizirali su jesensku izmjenu ženki. A dečki, nama trebaju
zamjenski modeli!
 Aubrey reče: - Šteta što to nije tako jednostavno kao nabavljanje
junice.
- Život je bolji uz ženu - reče Gil. Potom dometne tišim glasom: -
Svojedobno sam bio oženjen.
Beck odvrati: - Nisam to znao.
- Zvala se Doris. Umrla je na porodu. Dijete je izlazilo nogama
naprijed, umjesto glavom, a babica ga nije uspjela okrenuti. Izgubio
sam i nju i dijete. Bio je dječak.
- Žao mi je, Gil.
- I meni je žao radi tvoje žene, Beck, ali oni su sada na nekom boljem
mjestu. Mi smo ti koji ostajemo ovdje i patimo. Ne znam zašto me
dobri Bog još uvijek drži. - On ispije pivo naiskap i ustade. - Hvata me
melankolija na subotnju večer. Mislim da je najbolje da odem pomoći
Liliiani s pripremom hrane.
Hectorova supruga zaustavi J. B.-jev crni kamionet. Svi su posjedali
za stolove za piknik u unutarnjem dvorištu. Jelo se enchiladas, tacos,
guacamole, riža, grah i domaće tortille, sve dok Hector nije počeo
svirati gitaru i pjevati neku meksičku baladu. J. B. zgrabi Jodie i povuče
ju na ples. Gil i Janelle bili su sljedeći plesni par, a potoni i Libby povuče
Lukea koji se nevoljko prepusti. Beck podignu Meggie i zapleše s njom
u naručju. Aubrey je limenkom udarao ritam o betonski pod. Radnici sa
ženama i djecom pridružiše se, te su svi plesali dokle god se Hectoru
ruke ne umoriše od sviranja.

Julio Espmoza bio je nevidljiv.

Stajao je tu pred svima. Ali nitko ga nije vidio. Bio je poput filmskih
plakata na zidu: anonimni predmet. Često mu je padalo na pamet
skočiti ravno na pult i skinuti se do gola, tek toliko da barem netko
prihvati činjenicu da je živ i da postoji. Ali nikada to nije uradio, jer bi
time na obitelj navukao probleme.
Roditelji su mu bili ilegalci. U Fredericksburg su iz Piedras Negras
došli prije devetnaest godina kako bi radili u gojilištu purana. A to je
bio i njegov život, dvanaest sati dnevno ubijao je purine i vadio im
utrobu, i to za meksičku plaću. Ali Julio je htio nešto više, više od života
kakvoga poznaje od rođenja, za kojega su mu govorili da ga mora
prihvatiti kao da je njegov vlastiti. Bilo mu je sedamnaest godina, i bit
će prvi Espinoza sa završenom srednjom školom, i prvi koji će ići na
fakultet.
Htio je izrađivati rakete, a da mu poslodavac bude NASA.
 Kao maturant imao je sve čiste petice, maksimalan broj bodova na
državnome ispitu, i dobio je punu stipendiju na teksaškome sveučilištu
u Austinu - ali samo zato što je Latino. Samo zato što im je bio koristan:
- Gle, našli smo pametnog Latinoamerikanca. Pomognimo mu, pa neka
svijet vidi kako smo dobri, mi Anglosaksonci. Htjeli su ga izlagati kao
kakvu rijetku životinju, kao da je pametan Latino u Teksasu kakvo
vrhunsko antropološko otkriće - kao da su našli kost dinosaurusa!
Školski mu je savjetnik rekao: - Julio, uzmi što ti se daje. Jasno, nude
ti stipendiju za besplatno školovanje samo zato što si
Latinoamerikanac, ali to je isto kao i kada glupi sportaši dobivaju
besplatno školovanje samo zato što dobro igraju nogomet. Međutim,
Julio je smatrao da to nije isto. Njemu nije bilo pošteno uzeti stipendiju
samo zato što ima tamniju put, baš kao što nije pošteno kada prolazi
glavnom ulicom a svi ga gledaju kao potencijalnoga kriminalca radi
boje kože.
Julio nije htio takvu pomoć od takvih ljudi. Nije htio plaćati fakultet
anglosaksonskim novcem. Nije htio živjeti pod uvjetima koje oni
postavljaju. Htio je ići na fakultet i živjeti život prema vlastitim
načelima, i s vlastitim novcem.
Ali novca nije imao.
Stoga je noćima radio ovdje u dvorani, a vikendima s ocem. Rafael
Espinoza radio je u gojilištu purana radnim danima, a vikendima je
obrađivao kamen za nove kuće starosjedilaca. Julio je osjećao kako ga
ruke bole od posla obavljenoga toga dana. Otac mu je bio staromodan;
kod kuće se govorio samo španjolski, a na materinjemu je jeziku često
znao kazati: - Julio neće izrađivati rakete, nego će obrađivati kamen! -
Ali Maria, njegova majka, uvijek bi na to odvratila oštrim tonom: - Ne,
klesarstvo nije za njega! Julio se mora obrazovati kako bi bolje živio i
kako bi pomogao braći i sestrama da bolje žive! - Rafael Espinoza bio je
hombre u kući. Osim kada je Maria Espinoza bila kod kuće.
A kuća je bila u zoni South Milam, samo pet blokova dalje od glavne
ulice, ali u dijelu grada kojega turisti nikada ne vide. Turisti se kreću
južno od Milama, preko vodotoka Baron’s Creek, i onda skrenu
nadesno, u ulicu Whitney, i jedu u lokalu Herb Farm - a Julio je o ovomu
samo čitao u novinama - »Teleći odrezak uvaljan u začinsko bilje i
mljevenu kavu, poslužen s pireom od krumpira s ružmarinom i lukom, uz
pečene šparoge u holandskome umaku s limunom i začinima.« A nakon
jela odlaze kupovati mirisne soli za kupaonicu u darovnome dućanu.
Nikada ne nastave još samo jedna blok kuća dalje prema jugu Milama,
kako bijeli cabrito spravljen na otvorenoj vatri i pili Tecate uz zvuke
tejano glazbe, i potom, nakon jela, kupovali marihuanu, kokain ili speed
od El Gata, lokalnoga dilera.
Julio je živio u takvome susjedstvu, ali se nadao jednoga dana
okusiti odrezak uvaljan u začinsko bilje i mljevenu kavu.
Živjeli su u malenoj kućici s kuhinjom, prostorijom za dnevni
boravak, spavaonicom i kupaonicom. Otac je radio noćne smjene, pa je
majka u postelji spavala s Juanom, bebom i dvogodišnjom Rositom.
Margarita je spavala na kauču, a Gilberto i Jorge na madracima na podu
u sobi za dnevni boravak. Julio je spavao u kadi. Svake bi večeri posušio
kadu ručnikom, i potom unutra postavio madrac i jastuk. Ponekad bi se
probudio ukočena vrata. Ali tu je imao zasebno svjetlo, pa bi znao
zatvoriti vrata i čitati nakon što su svi ostali već zaspali. Mnogo je
knjiga pročitao u kadi.
Ali Julio se nije žalio. U drugim kućama u susjedstvu živjele su po tri
ili četiri obitelji, često s dvadesetak ljudi u četiri prostorije. Svi
Meksikanci. Svi ilegalci. Svi nevidljivi. Pazili su se pretjerane uočljivosti
kako svoje obitelji ne bi dovodili u opasnost. Kada je ona djevojka
pronađena mrtva u jarku, Anglos su krivili Meksikance, a ovi su se
bojali racija i osvete. Samo jedan telefonski poziv mogao je dovući
imigracijsku službu u susjedstvo, imigracijske agente odjevene u crno,
koji upiru puškama u ljude i guraju ih sve u autobuse za hitnu
deportaciju u Nuevo Laredo. Strah od deportacije nikada nije napuštao
Latinoamerikance. Svoj su strah uvijek nosili sa sobom, kao što Anglos
uza se uvijek nose mobilne telefone.
Kada bi istinska nevolja došla u susjedstvo, došla bi obitelji
Espinoza. Julio i braća i sestre rođeni su u Sjedinjenim Američkim
Državama; bili su punopravni građani. Ali ako bi im deportirali
roditelje, morali bi se s njima preseliti u Meksiko. A u gradu Nuevo
Laredo nema sveučilišta; postoje samo narco-traficantes, narkomafija.
Stoga se Julio dobro pazio.
Nije se tijekom velikoga odmora u školi zadržavao s ostalim
Latinoamerikancima, ruku i vratova obavijenih bijelim zavojima
kojima su prekrivali tetovaže. Tetovaže pripadnika uličnih bandi bile
su zabranjene školskim propisima, stoga ih se moralo prekrivati dugim
rukavima ili zavojima. Za vrijeme vrućina, kada su momci nosili kratke
rukave i zavoje, trijem na kojemu su se okupljali izgledao je poput
odjela za hitnu službu u bolnici.
Naravno, Julio se nije družio ni sa skaterima, šminkerima,
sportašima ili seljacima na čijim su novim kamionetima marke ford
stajale naljepnice s natpisom ŽIVIO JOHN WAYNE. Nije imao skateboard,
nije bio bogat, nije bio nogometaš, i nije bio Nijemac.
Bio je nevidljiv.
Julio je bio nevidljiv u gradu, u školi, i tu na poslu. Bio je samo
tamnoputi momak kod kojega Anglos kupuju sendviče, jednako
nevidljiv kao i tamnoputi radnici koji postavljaju krovove na njihove
kuće, ili kao tamnopute radnice koje čiste posuđe u njihovim
restoranima. Za njih je on bio jednako nevidljiv kao i vrući povjetarac
na licu, i daleko manje važan.
Julio nije htio provesti život kao nevidljiva osoba.
Roditelji su mu se već odavno prepustili takvome životu. Bila je to
cijena koju Meksikanci moraju plaćati za bolji život u Americi.
Nevidljivi bolji život. Ali kao američki građanin on ne bi trebao plaćati
tu cijenu. Ne bi trebao živjeti životom nevidljivoga.
Ali ovdje će to tako biti zauvijek.
Često se pitao što to u tamnoputome licu izaziva bijes kod bijelaca?
Ali nikada nije uspio iznaći odgovor, sve dok se Juan nije rodio. Otišao
je u bolnicu na kraju ulice i ušao u rodilište vidjeti Juana. Ležao je u
krevetiću kako kakav smotuljak. Julio je potom pogledao i na ostalu
novorođenčad; sva su bila tamnoputa. Pogled mu se susreo s pogledom
bolničarke, bjelkinje, i u njezinim očima vidio je spoznaju da joj se
svijet polako mijenja sa svakom tamnoputom bebom koja se rodi u
njezinu rodilištu. Svijet bijelaca se mijenja.
Sada kada Julio hoda gradom, a Anglos ga prezrivo pogledavaju, on
se samo nasmije, jer je napokon shvatio: njegovo tamnoputo lice njih
ne uzrujava, nego ih plaši. Ne mrze ga, nego ga se boje. Boje se
budućnosti. Jer njegovo je tamnoputo lice njihova budućnost. Jer je
pred njima velika promjena.
Promjena koja će biti izazov za njihov dosadašnji način života.
Ali Julio Espinoza nije bio prijetnja bijelcima. Zapravo, nikada
nikomu nije bio prijetnja. Bio je visok tek 160 cm, i težak samo 60
kilograma. Nije bio član ulične bande, nije po školi pisao grafite, i nije
imao tetovaže po leđima i rukama. Nije izazivao nered. Bio je uvijek
dobri Meksikanac. Stoga su ga bijelci tolerirali - dokle god je znao gdje
mu je mjesto i pazio što radi. Nije se obraćao lijepim mladini
bjelkinjama. Krupni njemački nogometaši uvijek su sijevali pogledom
prema njemu kada god bi razgovarao s nekom bjelkinjom nakon
nastave, ali on nije uzvraćao, niti ih je nazivao cabrones, ni pokazivao
obilježja svoje bande, kao što su to radili opasni Latinos.
Julio Espinoza znao je gdje mu je mjesto.
Njegovo je mjesto subotom uvečer uvijek bilo za barom u kinu
Stagecoach Theater na južnome izlazu iz grada. Nikki je bila
maturantica, baš kao i Julio, bila je pametna baš kao i Julio, i pohađala
je iste zahtjevne satove kao i on. Ali nije bila kao Julio, bila je plavokosa,
lijepa, i Njemica. Bila je vođa navijačica i najpopularnija cura u školi.
Julio je bio zaljubljen u Nikki još od prvoga razreda.
- Julio - reče Nikki, dok ga je njezin bijeli osmijeh zasljepljivao -
Nakon filma svi idemo k meni na plivanje. Želiš li i ti doći? Ne brini,
Slade neće biti ondje.
Nikki je ujedno bila i djevojka s kojom je hodao Slade McQuade.
Često je zamišljao Nikki u bikiniju. I sam pogled na nju u uniformi
navijačice tijekom utakmice bio je dovoljan da mu se zavrti u glavi.
Međutim, njezin film imao je završiti u deset sati, a Julio je subotama s
posla izlazio tek u ponoć, nakon posljednjega filma. A i na bjelačkoj
zabavi ne bi baš bio dobrodošao - možda je dobri Meksikanac, ali je još
uvijek Meksikanac. Mogao je zamisliti reakciju njezinih roditelja kada
bi vidjeli da im neki Latino pliva u bazenu: Hilda, brzo, još klora u vodu!
Nikki je bila divna, ali užasno naivna. - Ne mogu. Radim do ponoći.
Ona stavi kokice na pult, zađe rukom u torbicu i izvadi novčanicu
od pet dolara. Julio uzme novčanicu, izbroji ostatak i vrati joj punu šaku
kovanica. Nikki ga uze za ruku i preokrene ju, držeći torbicu pod
njegovom šakom kako bi u nju hvatala novčiće. Bilo je to skoro kao da
se drže za ruke, o čemu je Julio često sanjario. Puki dodir njezine glatke
kože na njegovoj prože mu cijelo tijelo novim životom. On udahne
njezin miris i osjeti se kao da je pijan. Posljednja stvar koje se sjećao
vezano za taj nevjerojatan trenutak bila je sam njegov kraj: ogromne ga
šake zgrabiše za majicu i odigoše od zemlje. Slade McQuade povlačio
ga je preko pulta.
 DVANAESTO POGLAVLJE

- Uno, dos, tres, cuatro, cinco...

Šest dana kasnije - večer pred izbore - Beck je u kuhinji miješao
očevo varivo, slušao Meggie kako broji do deset na španjolskom, i pitao
se nije li možda ipak trebao objaviti istinu o djetetu državnoga
tužitelja. Danas prljavština zauzima polovicu posla u politici - ali, je li ta
priča s djetetom uistinu prljavština? Eichman je kao mladić počinio
pogrešku. Što bi bilo da je Mary Jo ostala trudna dok su bili u srednjoj
školi? Vjerojatno bi se bili vjenčali, ali bili su zaljubljeni. Tužitelj se nije
oženio tom djevojkom, ali uzdržava dijete. Čini pravu stvar.
Ali tužitelj se u kampanji za suca zalagao protiv Meksikanaca. Je li to
prava stvar? Ilegalna imigracija goruća je tema u Americi. I
predsjednički kandidati oslanjali su se na taj problem svim silama.
Zašto to ne bi radio i okružni tužitelj? Je li krivica njegova, ili pak
glasača koji glasuju za njega?
Beck se kao odvjetnik suočio s istom dilemom. Djelovati ili ne
djelovati na samoj granici etike i zakona kako bi pobijedio u nekom
slučaju? Većina odvjetnika bila je za to, jer upravo tu, na granici zakona,
leži najveći novac. On nikada nije bio za to. A ipak je pobjeđivao. A htio
je pobijediti i na ovim izborima - baš kao što je želio pobijediti u bilo
kojoj utakmici ili suđenju. Htio je pobijediti za djecu, za J. B.-ja i Jodie, i
za Miguela Cervantesa.
- Sets, siete, odio, nueve, diez.
- Bravo, dušo.
Stražnja se vrata otvoriše, a Luke i J. B. uđoše. J. B. pomiluje Meggie
po glavi. - Pa ti ćeš biti najljepša curica na utakmici. - Potom onjuši
varivo. - Nisam baš bio siguran vezano za luk u prahu, ali rekoh, Što
bude bit će. Mislim da će ispasti dobro. - Ode do umivaonika i baci se na
pranje ruku. - Hector kaže da je Luke stvoren za vinara.
Luke se skoro nasmiješi. - J. B., dvosjed malo štuca.
- Pogledat ću ga sutra.
Oglasi se telefon. J. B. obriše ruke i uze slušalicu. - Da? - Pruži telefon
prema Becku. - Jodie.
 Beck ostavi žlicu i prisloni telefonsku slušalicu uz uho. - Halo, Jodie.
- Beck, Mavis me upravo nazvala. Kaže da je probno zaprimanje
glasova završeno i da Eichman vodi za dvije tisuće glasova.
On uzdahnu. Očekivao je takav ishod, ali je još uvijek imao osjećaj
da ga je netko snažno udario u trbuh. Reče: - Bila si u pravu.
- U vezi čega?
- U vezi objavljivanja priče o Eichmanovu djetetu.
- Ne, Beck, ti si bio u pravu. Bila sam luda.
- Stvarno si se trudila, Jodie. Žao mi je što smo izgubili.
- Nismo.
- Što nismo?
- Izgubili. Dobio si na izborima.
- Ali kako? Upravo si mi rekla da on ima veliku prednost, a izbori su
sutra.
- Okružni tužitelj je odustao od natjecanja.
- Kada?
- Danas.
- Zašto?
- Mavis mi nije znala reći. Ali ti si naš novi sudac. Čestitam. Vidimo
se na utakmici. Beck spusti slušalicu, a J. B. upita: - Kakva je to priča o
tvojoj pobjedi?
- Okružni tužitelj je odustao od kandidature.
- Zamisli! - J. B. se okrene prema djeci. - Hej, djeco, tata vam je
postao sudac.
Beck progovori: - Ima ogromnu prednost prema svim ispitivanjima,
ali odustaje dan prije izbora? Tu baš nema logike.
- Beck, na selu ti ništa nije logično, pogotovo politika i nogomet.

Ako nikada niste igrali nogomet subotom uvečer, ne možete ni

zamisliti kakav je to osjećaj biti na terenu neke tople večeri, pod
svjetlima reflektora, dok navijači viču, glazba svira, navijačice skaču, a
tijelom vam kola toliko adrenalina da ste zapravo drogirani
hormonima. Svaka stanica tijela - živci, mozak, mišići - odjednom oživi.
Zapravo, kada su čovjeku četrdeset i dvije i kada se prisjeti takvih
večeri, shvati da nikada nije bio tako živ kao tada. A ako nikada niste
igrali nogomet u teksaškoj srednjoj školi, ne znate zapravo što znači
živjeti.
Srednjoškolski nogomet je u Teksasu više od igre. Kažu da je ondje
to religija. Možda je i opsesija. Ali Teksašani ne dobivaju niti gube
nogometne utakmice - oni te utakmice žive ili umiru. Malo je saveznih
država koje manje od njih troše na obrazovanje, ali nema druge
savezne države koja više od njih troši na nogomet. Srednje škole širom
Teksasa hvastaju se terenima za trening dostojnima profesionalne
igre, a fakulteti imaju stadione s umjetnom travom, klimatizacijom,
kabinama za novinare, po 20.000 sjedala i ogromnim ekranima koji
prenose akciju.
Stadion tima Gallopin’ Goats nema gigantski ekran. Trava je
prirodna, a ne umjetna, kabine su na otvorenom, a mjesta ima za 2.200
ljudi koji su došli pratiti trenutno najbolji nogometni tim srednje škole
u državi. Gallopin’ Goats imaju bijele kacige i bijele angora- majice, te
crne hlače, čarape i cipele. Igračima su prezimena tiskana na leđima -
uz izuzetak napadača, kojemu je na leđima pisalo SLADE. Rukavi majice
bili su mu kratko izrezani kako bi razotkrili tetovažu bodljikave žice
omotane oko svakoga nabreklog bicepsa. Duga mu je kosa bila mokra i
začešljana prema leđima. Izgledao je poput Samsona.
Protivnici su na ovoj prvoj domaćoj utakmici sezone bili LaGrange
Leopards. LaGrange je gradić istočno od Austina koji je zauvijek stekao
slavu kao Grad s najboljim bordelom u cijelome Teksasu. Beck, J. B. i
klinci sjedili su na mjestima koje im je Aubrey rezervirao, među
ženama i djecom nekolicine trenera. Aubrey je svakoga tjedna dijelio
svoje ulaznice jer više nije imao ni ženu ni dijete.
Stadion, timske boje, navijačice, glazba, publika u kariranim
košuljama, sve je to bilo baš kao što se Beck sjećao iz mladosti - osim
što J. B. na Beckovim nogometnim utakmicama nikada na sebi nije
imao havajsku košulju.
Svi su ustali pred početni udarac. Igrač Goatsa uzvratio je udarac
sve do crte. Njihova obrana rastrčala se po terenu i poredala bez
zbijanja. Rasporedili su se prema svakome kraju terena, s tri hvatača
na jednome kraju, i druga dva na drugome. Slade je stajao u zadanoj
poziciji, par metara iza centra. Nije bilo uzmicanja. Centar hitnu loptu
ravno k Sladeu. Napad Leopardsa navali naprijed, ali ih linija Goatsa
zadrži. Slade se držao visoko, dok su njegovi hvatači jurili niz teren.
Potom njegova desna ruka jednostavno bijesnu naprijed, kao da baca
strelicu, a ne loptu, koja pak odletje daleko i padne u ruke hvatača
Goatsa, ravno na liniji, a ovaj se zaletje u end zonu.
Jedna akcija, jedno dodavanje, jedno polaganje.
Roditelji igrača sjedili su u grupi, noseći dresove Goatsa s
brojevima i imenima svojih sinova na leđima. Beck u toj grupi uoči
visokoga čovjeka s nezapaljenom cigarom mešu zubima, i imenom
SLADE ispisanim na leđima. Drugi su ga očevi pozdravljali čestitajući
mu kao da je omogućio uskrsnuće Joea Namatha. Možda i jest.
Momci iz LaGrange dobili su loptu, ali nasuprot Goatsa nisu mogli
ništa. Gallopin’ Goats bili su krupniji, jači i brži. Udarali su snažnije, a
udarci su ih manje boljeli. Bili su agresivniji i nasilniji. Beka Leopardsa
doslovno su nokautirali. Nakon svakog pogotka igrači Goatsa tapšali su
se međusobno. Bili su opijeni adrenalinom. Cijeli je stadion pulsirao
dok su navijačice i publika zajedno izvikivali - Obrana... Obrana...
Obrana... Beck osjeti tračak suosjećanja za sitnije dečke iz LaGrange,
baš kao kada je tim Notre Dame igrao protiv Mornarice.
Napad Goatsa ponovo preuze vodstvo: pojuriše i, brzo zgrabivši
loptu, povedoše igru. Slade je izvršio dodavanje na 20 metara. Pojuriše
ponovo do polovice terena i izvršiše još jedan potez od 16 metara.
Nakon još tri poteza ponovo su imali zgoditak. Sedamdeset metara, pet
poteza, manje od dvije minute. Bila je to histerična, ali pobjednička
igra. Do poluvremena, kada su glazbenici zauzeli teren, Slade je
postigao četiri zgoditka, a Gillespie County Gallopin’ Goats vodili su 42 -
0.
J. B. upita: - Beck, misliš li da Gallopin’ Goats mogu pobijediti na
državnome natjecanju?
- Jedini ovdašnji tim koji bi ih mogao pobijediti igra subotom na
sveučilišnome stadionu.
- Slade je stvarno dobar, ha?
- Da, dobro igra.
Riječ nestvarno bila mu je zapravo na vrh jezika. Navijači su stajali
na nogama dok su ovacijama ispraćali igrače s terena. Beck začuje
ženski glas tik uz uho: - Zar koze stvarno galopiraju?
Jodie Lee stajala je do njega.
- Možda kaskaju.
Ona ga snažno zagrli. - Čestitam, suče Hardin.
Kada se odmakla, u očima su joj bile suze.
- Je li sve u redu?
- Sretna sam.
Neki starac u tom trenutku prođe pokraj njih, kinine glavom prema
Becku i oslovi ga:
- Suče.
Beck dometne: - Vijesti stvarno brzo putuju.
- Dobra stvar u malome gradu je da svatko zna sve o svakomu, a
loša stvar u malome gradu je da svatko zna sve o svakomu. - Ona otre
suze. - Hvala Bogu da si pobijedio.
- Nisam pobijedio. Čovjek je odustao od kandidature. Zašto je to
uradio? Ona slegne ramenima. - Koga briga? - Sjedne i pogleda na
drugu stranu.
On sjedne uz nju i reče: - Nešto mi govori da bi me za to trebalo biti
briga, Jodie, nisi mu valjda zaprijetila pričom o djetetu? Kako bi ga
natjerala da odustane?
Ona ga pogleda. - Zar misliš da bih učinila takvo što?
- Kažu da su žene opasnija polovica ljudske rase.
- Dobro kažu. Ali, kao što sam već rekla, bila sam tada jednostavno
bijesna. Nisam se poslužila informacijom o djetetu.
Meggie s lutkom opkorači Becka i reče: - Dobra večer, gospođice
Jodie.
- Dobra večer i tebi, prijateljice. Što je novoga?
- Tužne smo.
- Zašto, dušo?
- Josefina nas je pozvala da prespavamo kod nje.
- Pa to će biti zabavno.
- Ali ne možemo ići.
- Zašto?
- Mogla bi nam se dogoditi nezgoda.
- Pa dobro, ali znaš što bi trebala napraviti?
- Što?
- Pozovi Josefinu da prespava kod tebe. Tvoj tata može za Josefinu
staviti madrac na pod, a ti ćeš spavati u svojoj postelji. Ako dođe do
nezgode, to onda neće biti problem.
Meggie se razvedri. - Može tako!
Djevojčica poskoči Jodie u krilo, te se njih dvije nastaviše smijuljiti i
čavrljati o navijačicama i o plesnoj grupi Goat Gals, a na jedan trenutak
Beck se ponovo osjeti čitavim čovjekom.

Beck je uspio pročitati poruke koje su Annie i J. B. slali jedno drugom

tijekom cijele godine dana. S vremenom su postali kao otac i kći.
Njegova je supruga njegovu ocu ispričala više negoli je ispričala
vlastitome mužu, a njegov je otac njegovoj supruzi ispričao više negoli
je ikada rekao vlastitome sinu - o svojemu životu, svojim snovima,
ljubavi prema pokojnoj supruzi, i prema sinu. Beck se već spremao
prestati s čitanjem kada je nabasao na email datiran godinu dana prije
nego što je Annie umrla. Prvi je dio sadržavao uobičajene obiteljske
novosti, ali je posljednji Becku presjekao dah.

Žurim. Imam dogovoren pregled kod doktora. Rutinska

mamografija, prvi put u životu. Kako zabavno, jedva čekam da
mi zgnječe dojke kao palačinke. Ne mogu vjerovati da sam ovo
napisala! Voli vas Annie

Beck brzo pregleda kasnije email poruke. Sljedeća je bila od Annie za

njegova oca.

Našli su mi kvržicu na prsima. Išla sam na ultrazvuk. Sutra je

na redu biopsija iglom. Mora da je zabavno kada ti probadaju
grudi. (Ovo samo glumim da sam hrabra.) Nisam ništa rekla
Becku.

Ritam srca mu se ludo ubrza. Brzo pretraži poruke od Annie od

sljedećih par dana.

Patološki nalaz je pozitivan. Invazivni duktalni karcinom. Nije

dobro. Sutra idem na magnetnu rezonanciju, a operacija se
očekuje uskoro. Bojim se. Moram reći Becku. Večeras.

Ideja o savršenstvu te je noći završila za obitelj Hardin iz Chicaga.

 TRINAESTO POGLAVLJE

Alfred Giles umro je kao teksaški uzgajivač koza.

Ali rodio se kao Englez. Alfred je htio biti svećenik, a umjesto toga
postao je arhitekt. Nakon studiranja na fakultetu King’s College u
Londonu, otišao je u Ameriku i odabrao San Antonio, te se ondje
nastanio godine 1873. Kao dječak patio je od reumatske groznice pa
mu je teksaška vruća i suha klima odgovarala.
Stigao je baš u vrijeme kada su se dvije stotine pedeset i četiri
okruga u Teksasu odlučila međusobno natjecati i nadjačati jedni druge
po arhitekturi i ljepoti sudnica. Pozivali su velike arhitekte da im
dizajniraju raskošne građevine, u stilovima romanike, klasike,
renesanse, secesije, pa čak i sredozemnim stilovima. Iako Teksašani
možda ne znaju razliku između romanike i secesije, znaju što im se
sviđa, a voljeli su raskošne nove sudnice.
Okrug Gillespie ušao je u natjecanje godine 1881. Ali Nijemci u
Fredericksburgu bili su u najmanju ruku štedljivi; jednostavno se nisu
mogli natjerati da spiskaju lijepe novce na nekog slavnog arhitekta za
sudnicu. Stoga su osmislili natječaj. U svojemu uredu je
dvadesetosmogodišnji Alfred Giles otvorio novine i vidio glas kojim se
nudila nagrada od pedeset dolara pobjedniku natječaja za najbolji
dizajn nove sudnice okruga Gillespie. Dvojica su se arhitekata javila na
natječaj. Alfred je bio jedan od njih.
Dizajnirao je sudnicu u stilu neorenesanse, koja je imala stajati na
glavnoj ulici i biti okružena hrastovima, uz jedan neobičan primjerak
cedra čije je deblo razdijeljeno na tri grane. Ova dvokatna struktura
imala je tlocrt u obliku dvostrukoga slova T. Sjeverna i južna fasada bile
su simetrične, sa širokim balkonima, kao i istočna i zapadna, čiji su
balkoni bili manji. Zidovi su imali biti od blokova žutoga krečnjaka i
izrezanih komada bijeloga krečnjaka, a prozori s lukovima imali su biti
uokvireni u jelovinu, i pričvršćeni velikim čavlima kockastih glava.
Vrata su trebala biti od jelovine, a brave od bakra, s gravurama
kolibrića. Na građevini je trebao stajati zeleni krov iznad
ornamentiranoga ruba, sa željeznim vrškom. Alfredov dizajn bio je
sjajan, i dobio je nagradu. Nijemcima su se svidjeli stil, simetrija i
cijena: 23 125 dolara.
Zbog dotične zgrade suda Alfred je stekao ugled velikoga arhitekta
sudnica. Nadalje je konstruirao još deset drugih zgrada suda diljem
Teksasa, uključujući i sudnicu Presidio u Marfi, koja se općenito smatra
za najraskošniju zgradu suda u cijeloj saveznoj državi. Kada mu je
majka umrla, Alfred je prodao njezine londonske nekretnine i kupio
52.600 kvadratnih kilometara zemljišta južno od Fredericksburga. Svoj
je novi ranč nazvao Hillingdon, po svojemu rodnome mjestu u
Middlesexu, a zemljište je napučio Angora kozama. Kasnije je osnovao i
udruženje Teksas Sheep & Goat Raisers’ Association. Englez Alfred Giles
postao je Teksašanin i na svojoj je zemlji uzgajao koze sve do svoje
smrti godine 1920.
Alfredova sudnica još uvijek stoji na glavnoj ulici, u sjeni onih istih
hrastova, ali trodijelni cedar više nije tu. Godinu ranije, James Brazeal,
takozvani umjetnik s motornom pilom, izrezbario je mrtvo deblo cedra
u prikaz orla od dva i pol metra, raširenih krila, kao u letu. Manji orlovi
što je mu na svakome krilu. Mještani to nazivaju Orlovim stablom.
Beck je prolazio uz Orlovo stablo, prema glavnome ulazu sudnice.
Uđe unutra. Na prvome su katu bili uredi okružnoga tajnika, okružnoga
tužitelja, mirovnoga suca i glavnoga suca. Dvostruke stube vodile su u
sudnicu na drugome katu, gdje se već stotinu i dvadeset i pet godina
tumači zakon u okrugu Gillespie.
Beck je ondje stajao odjeven u odijelo; posljednji put kada je bio u
ovoj sudnici na sebi je imao traperice. Bilo je to ljeto prije mature. Dva
su dečka prethodno uhićena zbog uživanja marihuana - u istome
kamionetu, u istome trenutku. Jedan je bio Nijemac, a drugi Latino.
Obojica su bili Beckovi prijatelji. Njemačka je obitelj platila dobroga
odvjetnika, Latinoamerikanac je dobio javnoga pravobranitelja. Na dan
izricanja presude Beck je sjedio u sudnici i slušao kako, prema odluci
staroga suca Stutza, Merle Fuchs dobiva uvjetnu kaznu, a Miguel
Cervantes godinu dana u državnome popravnom domu. Lice mu se
tada žarilo. Izjurio je iz sudnice na svježi zrak. Ostao je na klupi gledati
kako Merle kroz glavni izlaz odlazi u pratnji roditelja, dok je Miguel
izašao na stražnji izlaz u pratnji čuvara. Tada je odlučio postati
odvjetnikom. Problem Miguela Cervantesa stalno je progonio Becka.
Za pravdu će se u okrugu Gillespie odsad brinuti sudac John Beck
Hardin.
U sudnicama je bio na stotine puta. Radio je na slučajevima pred
državnim i federalnim sudovima, i obraćao se prizivnim sudovima, i
dvaput vrhovnome sudu. Ali ondje je uvijek bio kao odvjetnik, a
slučajevi su se uvijek vrtjeli oko novca. Sada se uistinu zapitao je li
dorastao zadaći koja se zove pravda.
S druge strane, postao je sudac ruralnoga teksaškog okruga s
populacijom od dvadeset i tri tisuće ljudi. Zar je taj zadatak uistinu
kompliciran?

Bilo je osam i trideset, a sudnica je još uvijek bila prazna. On prođe niz
drvene redove klupa i sjedne iza kupe pod nadsvođenim zidom. Pod je
bio od jelovine, zidovi od krečnjaka, okrečeni u bijelo, strop je bio
skoro pet metara visok. Sudnica je svjetlo dobivala kroz osamnaest
visokih prozora sa zelenim drvenim kapcima, kao i od osam lustera od
isprepletenoga željeza.
S lijeva mu je stajalo mjesto za svjedoke, iza kojega je bio stol za
sudskoga zapisničara i odjeljak za porotu s trinaest sjedalica zakovanih
za pod. Zdesna mu je stajao stol okružnoga tajnika. Iza njega su sa
svake strane luka od krečnjaka, na visokim stalcima, stajale američka i
teksaška zastava.
Iza sudačke sjedalice bila je duboka niša s prozorima prema
vanjskome balkonu. On otvori jedan od prozora i preko niskoga praga
iskorači na balkon. U nišu je spremio dva vrtna naslonjača na
rasklapanje. Ovaj će balkon biti njegovo osobno skrovište, mjesto na
kojemu će razmišljati i biti sam.
Prvi dan listopada donio je val svježine u grad. Beck zastade na
niskome metalnom pragu i zagleda se u raskrižje glavne i ulice Adams,
najprometnije u centru Fredericksburga. Nekoliko je kamioneta stajalo
na semaforu, ljudi su odlazili na posao, a vlasnici lokala meli su
pločnike pred ulazima u svoje trgovine i barove. Pogled sjeverno duž
glavne ulice padao je na Marktplatz, gdje su se odvijale pripreme za
Oktoberfest. Istočno, duž ulice Adams stajala je zgrada javne više škole,
galerije Beckendorf, postolar L. M. Easterling, i Teksas Jack’s Wild West
Outfitters drvenom statuom Indijanca s cigarom pred nekadašnjim
scenskim skladištem.
Sagne se i vrati natrag unutra, te zatvori prozor za sobom. U
jednome kutku duboke niše bilo je spiralno stubište postavljeno oko
debele grede od jelovine. Beck nije bio siguran je li arhitekt zamislio to
stubište kao sučev privatni izlaz u slučaju nužde ako bi u sudnici izbila
paljba, ili jednostavno kao prečac do sporedne zgrade, jer sudnica u
vrijeme građenja nije imala zahode. Sada je to bilo njegovo osobno
stubište od i do njegovoga kabineta u prizemlju.
Spusti se niz stube do svojega kabineta. Prostorija je imala zidove
od krečnjaka, visoki strop i visoke prozore s pogledom ravno na ulicu.
Na njima nije bilo rešetaka niti bilo kakvog drugog osiguranja. Sjedne
za radni stol. Iznad radnoga stola stajao je crni metalni svijećnjak. Pred
stolom su stajale sjedalice za posjetitelje. Duž svakoga zida bile su
police s pravnim knjigama. Ovo je ujedno bila i sučeva pravna
biblioteka.
- Moram li ti se sada obraćati sa suče?
Aubrey je stajao na vratima, odjeven u trenerski dres, oslonjen na
štap. Miris piva dopirao je iz njegovoga pravca.
- Samo u sudnici.
- Čestitani, Beck. Još ne mogu vjerovati da si pobijedio.
- Zapravo nisam pobijedio, ali ipak hvala na čestitkama. I ja tebi
čestitam na pobjedi.
- Slade je nezaustavljiv.
Beck je znao da Aubrey nije došao ćaskati o nogometu.
- Aubrey, protekla dva tjedna bio sam u Austinu, na obuci za suce.
Ali sada ću imati priliku napraviti više, vezano za Heidi.
- Četiri godine i devet mjeseci na današnji dan. Beck, ostalo je još
devedeset dana. - Aubrey kimne glavom prema Becku i reče: - Imaš
posjetu.
Beck se okrene. Jodie je stajala pred prozorom i kucala. On otvori
prozor, a ona mu pruži kavu.
- Suče, kratka kava s nemasnim mlijekom - reče ona. - Mislila sam
da će ti trebati prvoga dana.
- Imam osjećaj da sam opet tinejdžer i da se iskradam kroz prozor
radi sastanka s Mary Jo.
Ona razrogači oči. - S Mary Jo Jobst?
- Hej, nikom ni riječi, važi?
- Znam čuvati tajnu.
- J. B. pak kaže da vi... nije važno. Hvala za kavu.
Ona ode dalje, a Beck zatvori prozor. Kada se okrenuo, Aubrey ga je
čudno pogledavao.
- Nisi valjda, znaš već - napravi hitri pokret stisnutom pesnicom - s
lezbijkom?
- Ne, nisam s lezbijkom.
Okružna tajnica uđe mimo Aubreyja. On joj mahnu i udalji se,
šepajući. Ona dobaci: - Aubrey miriše kao pivovara. Jeste li spremni,
suče?
- Koliko već mogu biti spreman, Mavis.
Mavis Mooney je već dvadeset i sedam godina služila kao okružna
tajnica; o sudačkome je poslu znala više od Becka. Beck svuče sa sebe
sako, navuče crni plašt i uze kavu s mlijekom. Prođoše od njegovoga
kabineta do ugla sa spiralnim stubištem. Mavis ostade po strani.
- Samo naprijed, Mavis.
- Bolje da ipak vi idete prvi, suče. Tako nećete pasti u iskušenje da
mi gledate pod suknju.
To je izgovorila potpuno ozbiljnoga lica.
- Ah, u redu.
- Popeše se stubištem i uđoše u sudnicu. Nikakav kršni stražar nije
uzviknuo da svi prisutni ustanu kada je ušao u prostoriju. Beck
jednostavno sjedne za sudačku stolicu kao da je na čelu stola u
restoranu. Mavis mu sjedne zdesna. Sudnica više nije bila prazna.
Šest odvjetnika stajalo je pred njim, ruku prekriženih na prsima,
pomno ga promatrajući poput učenika koji odmjeravaju novoga
učitelja. Nisu to bili odvjetnici sa satnicom od 800 dolara, koji na
federalnome sudu predstavljaju dobro odjevene predsjednike firmi.
Bio je to sud ruralnoga okruga, a oni su bili seoski odvjetnici čiji su
klijenti odjeveni u prugaste zatvorske uniforme s crvenim natpisom
Zatvorenik okružne kaznionice. Okružni tužitelj stajao je naslonjen na
odjeljak za porotu, kao da je vlasnik cijele zgrade.
Beck nije zamišljao da će s njime imati odnos starih prijatelja.
Četiri zatvorenice sjedile su na klupi uza zid Becku zdesna. Bile su u
zatvorskim uniformama, bijelim čarapama, crvenim gumenim
papučama i lancima oko gležnjeva. Bile su to mlade bjelkinje, ali lica su
im bila stara. Oko očiju su imale duboke tamne kolute, a na licima im
nije bilo šminke. Nemarno su razgovarale među sobom, kao da su
članice studentske udruge na jutarnjem sastanku. Bile su to ovisnice o
metamfetaminu.
Dalje u odjeljku za porotu, Becku slijeva, sjedilo je osam
zatvorenika. Bili su mladi i tamnoputi, tetovirani, bezizražajnih lica,
zureći u lisičine na rukama kao da su se prepustili sudbini. Uz odjeljak
za porotu stajao je visoki i vitki zamjenik šerifa u košulji uniforme kaki
boje, s epoletama i srebrnom značkom na lijevome džepu, zelenom
kravatom sa srebrnom pribadačom, zelenim kaubojskim hlačama s
naborom od pegle koji je izgledao tako oštar da bi se čovjek mogao
porezati da rukom prijeđe preko njega, kaubojskim čizmama i kožnom
futrolom za pištolj velikoga kalibra i za mobitel. Kosa mu je bila kratko
podšišana, i začešljana sa svake strane. Nije izgledao kao stari Rod
Steiger. Izgledao je kao mladi Clint Eastwood, uvijek spreman
potegnuti pištolj na nepokornog zatvorenika, i procijediti kroz zube: -
Samo naprijed. Uljepšaj mi dan.
Grupa ostalih prisutnih sastojala se od jednog starijeg para bijelaca
i desetak latinoameričkih žena - valjda majki privedenih zatvorenika,
zaključi Beck. Sjedile su tu kao da su već odavno navikle provoditi
vrijeme u sudnicama i čekati da slučaj njihovih sinova dođe na red.
Prema statutu, državni okružni sudovi mjerodavni su za sva
protuzakonita djela, razvode, poništene izbore i građanske parnice za
vrijednosti štete iznad 200 dolara. U urbanim sredinama ti se slučajevi
prenose na specijalizirane sudove, bilo kriminalne, građanske ili
obiteljske. U ruralnima pak svi slučajevi idu pred isti sud, pred istoga
suca. Toga je dana okružni sudac John Beck Hardin imao djelovati u
okviru sudske nadležnosti za krivična djela.
U okrugu Gillespie to je bio dan za osude.
Na stolu pred Beckom stajao je laptop s rasporedom slučajeva za taj
dan, i trinaest crvenih spisa s dokumentima, poslaganih u visoku hrpu.
Mavis je slučajeve podijelila po bojama: građanske parnice bile su u
smeđim mapama, porezne u sivima, tužbe za skrb nad djecom u
plavima, za alimentacije u zelenima, razvodi u žutima, a krivična djela u
crvenima.
Svaki crveni spis predstavlja životnu priču jednog ljudskog bića,
zaposlenje, obitelj, i kriminalne radnje. Svaki spis predstavlja neki život
koji je u nekome trenutku krenuo naopako, obično zbog alkohola,
droge, a ponekad i zbog mračnih tajni u srcu. Beck je pročitao spise i
proučio njihove živote. Nekima kao da je bilo suđeno da završe na
sudu, pred sucem još od dana kada su rođeni siromašni, vanbračni, ili
uz oca koji ih je tukao, ili majku koja ih je potom ostavila. Druge pak
kao da je stalno pratila loša sreća u životu. Beck pogleda optužene pred
sobom. Kako su završili u toj sudnici?
Okružni tužitelj pristupi i položi spis na njegov radni stol. Beck
reče: - Gospodine Eichman.
- Suče.
Niels Eichman Junior bio je odjeven kao i bilo koji odvjetnik u
Beckovoj pravničkoj firmi u Chicagu, a širio je oko sebe i istu aureolu
odvjetnika iz velike firme. Da nije odustao od kandidature, sada bi
sjedio na Beckovu mjestu. Znao je to, i Beck je to znao. Ali kada su se
pogledali preko sudačkoga stola, a Eichmanove se usne izvile u tanak
osmijeh dok je novome sucu odašiljao šeretski mig, Becku je bilo jasno
da okružni tužitelj zna nešto što on ne zna.
Mavis prozove prvi slučaj. - Slučaj četiri tisuće dvije stotine i
trinaest, Savezna država Teksas protiv Ignacia Pereza. Posjedovanje
ilegalnih opijata i vožnja bez vozačke dozvole.
Beck je te slučajeve naslijedio, optuženike koji su se već izjasnili
kao krivci ili su već bili optuženi pred starim sucem Stutzom, ali su još
čekali presudu kada se Stutz odjednom povukao u mirovinu zbog
problema sa srcem. Beck je proučio spise, izviješća i transkripte, vidio
je da optuženi nisu sustavni kriminalci, veliki dileri, ubojice, silovatelji,
pa čak ni plaćeni izvršitelji tuđih planova. Bilo su to samo sitni
prekršitelji koji su se odali drogama jer nisu imali sreće, ili kako bi
zacijelili neke životne rane, ili jednostavno iz dosade. Okružni tužitelj
htio je da novi sudac nastavi ondje gdje je stari sudac stao, i da ih
pošalje u državnu kaznionicu u Huntsvilleu.
Mladi Latinoamerikanac u zatvorskoj uniformi, kose ošišane kao da
je marinac, iz odjeljka za porotu dovuče se potežući lancima vezane
noge kako je već mogao. Stade ravno pred Becka, tužitelju slijeva. Jedan
od odvjetnika istupi naprijed i stane tik uz njega. Za razliku od
okružnoga tužitelja, ovaj odvjetnik nije bio fino odjeven. Iskrzano
odijelo izgledalo je kao najjeftiniji izbor s rasprodaje u dućanu
rabljenom odjećom. Bio je ćelav, trbušast, crvena lica, a disao je poput
ozbiljnoga pušača. Beck udahne jak miris njemačkoga piva.
- Časni sude, ja sam Henry Polk - reče odvjetnik. - Branim
optuženoga. Henry Polk bio je tip čovjeka koji doručkuje pivo i
kobasice.
- Gospodine Polk, kako se zove vaš klijent?
- Koji?
Beck pokaže na optuženika pred sobom. - Vaš klijent, gospodin
Perez... kako mu je ime?
Polk se okrene prema Perezu kao da se nikada nisu sreli. Potom
pogleda u Mavis, tražeći pomoć.
- Ignacio - reče Beck. - Zove se Ignacio.
Polku se lice razvuče u osmijeh. - Znali ste to otprije!
- Gospodine Polk, jeste li jutros pili?
- Suče, Nijemac sam.
- Možemo li se posvetiti tekućoj temi, suče? - reče okružni tužitelj. -
Gospodin Perez je priznao krivnju za posjedovanje ilegalnih opijata i
vožnju bez dozvole. Država traži maksimalnu kaznu, dvije godine u
državnome zatvoru.
Beck otvori Perezov spis. Imao je meksičko državljanstvo. Došao je
raditi na farmi purana. Bilo mu je devetnaest godina, a optužen je za
posjedovanje manje od jednoga grama kokaina. Prethodno nije bio
kažnjavan.
- Gospodine Eichman, u Chicagu ovakav slučaj ne bi ni išao na sud.
Optuženik bi platio kaznu i bio pušten.
Tužitelj slegne ramenima. - Suče, ovdje nemamo velikog kriminala.
Moramo se baviti onim što imamo.
Okružni tužitelj se nasmiješi. Beck ostane bezizražajan. Okrene se
optuženiku.
- Gospodine Perez, optuženi ste za posjedovanje ilegalnih opijata,
za što je kazna državni zatvor, i za vožnju bez vozačke dozvole. Želim
potvrdu da ste svojevoljno i svjesno priznali krivnju.
- Da, časni sude - reče odvjetnik Polk. - Priznao je krivnju.
- Gospodine Polk, nisam pitao vas, nego vašega klijenta. - Okrene se
optuženiku. - Gospodine, je li vaše ime Ignacio Perez?
Ovaj je blijedo blenuo u Becka. Nakon kratke pauze, naglo kinine
glavom i reče: - Si.
- Gospodine Perez, jeste li priznali krivnju za ove optužbe? Uslijedi
još jedan blijedi pogled.
Potom još jednom kimanje glavom. - Si.
Becku se učini da vidi kako se odvjetnik Polk trza.
- A izjasnili ste se kao krivac jer ste uistinu počinili djela navedena u
optužnici, a ne iz straha?
Dođe do još jednoga Polkova trzaja, i do još jednog optuženikova
odgovora - Si. Beck je gledao u optuženika i vidio u njemu Miguela
Cervantesa. On rukom pokaže na točku metar i pol udaljenu nalijevo od
mjesta na kojemu je odvjetnik Folk stajao - metar i pol dalje od
optuženoga.
- Gospodine Polk, molim vas stanite ondje.
- Zašto, časni sude?
- Jer mislim da vam noga nije toliko dugačka.
Polk se udalji dva koraka nalijevo. Optuženik je pogledom
munjevito prelazio preko Polka i potom preko Becka.
- Gospodine Perez, razumijete li engleski jezik?
- ¿Si?
 - Gospodine Perez, razumijete li optužnicu?
- ¿Si?
- Gospodine Perez, pohađate li Harvard?
- ¿Si?
Odvjetnik Polk zakoluta očima. - Časni sude...
- Vaš klijent uopće ne razumije engleski?
Polk slegne ramenima. - Pa Meksikanac je.
- A govorite li vi španjolski, gospodine Polk?
- Ne.
- Kako onda komunicirate s klijentom?
Ovaj ponovo slegne ramenima. - Ne baš dobro.
- Časni sude - uključi se okružni tužitelj - gospodin Perez je uhvaćen
na djelu. Kokain mu je pronađen u automobilu.
- Nakon što je dopustio pretres?
- Da, gospodine.
- Gospodine Eichman, kako je gospodin Perez svojevoljno pristao
na pretres automobila ako ne razumije engleski jezik?
Tužitelj se namršti. - Pa...
Polkove zakrvavljene oči ožive. - Dobro pitanje, suče.
- Hvala vam, gospodine Polk. - Okrene se prema tužitelju. - Dakle,
gospodine Eichman?
- Baš razmišljam.
- Dok razmišljate, porazmislite i o ovomu: automobil je registriran
na ime... - Beck poče listati spis - ... Juan Hermoso. Je li gospodin
Hermoso priveden?
- Prebjegao je pred zakonom. Državljanin je Meksika.
Ilegalni useljenici ne mogu legalno raditi, ali u saveznoj državi
Teksas smiju legalno posjedovati automobile.
- Možda je kokain pripadao gospodinu Hermosu, kao što je tvrdio
gospodin Perez.
- Da, da, a možda je naš Ignacio sin svete Ane.
- Pripazite na ponašanje, gospodine Eichman, a optuženome ćete se
obraćati s gospodine Perez.
Okružni tužitelj zaškripa zubima i pogledom prostrijeli Becka.
- Jeste li se domislili ičega što bi potvrdilo teoriju da je gospodin
Perez svjesno pristao na pretres vozila?
- Možda je policajac govorio španjolski.
Polk dobaci: - I to je moguće.
Beck poče listati izviješće o uhićenju. - Dotični policajac - vidim da
je iz gradske policije - zove se Gerhard Goetz. Gospodine Eichman,
mislite li da policajac Goetz tečno govori španjolski?
- Pa...
Polk se ubaci sa širokim osmijehom: - Gerhard vam još uvijek uči
materinji jezik.
- Imate li još što nadodati, gospodine Eichman? Ponovo onaj oštri
pogled. - Nemam... časni sude.
- Sud zaključuje da je pretres vozila gospodina Pereza bio nelegalan
zbog nevaljanoga pristanka, zbog čega je kokain pronađen u vozilu
neprihvatljiv dokaz.
Oglasi se tužitelj. - Ali priznao je.
- Na španjolskom je priznao? Sud također zaključuje da je dotično
priznanje neprihvatljivo zbog neadekvatnog informiranja stranke.
Njegov iskaz o krivnji se ne prihvaća. Odbija se tužba o posjedovanju
ilegalnih opijata.
Javi se Polk. - Hvala vam, časni sude.
- Molim. - Mavis, kada je sljedeće slobodno ročište za vožnju bez
vozačke dozvole?
Mavis poče okretati stranice kalendara, ali okružni tužitelj reče: -
Časni sude, država odustaje od tužbe.
Beck sada pogledom prostrijeli tužitelja. - Htjeli ste da optuženoga
osudim na dvije godine zatvora, a sada odjednom odustajete od
optužbe?
- Nije vrijedno troška suditi mu po ostatku optužbe, časni sude.
Osim toga, vratit će se.
Svi se oni vrate.
Beck odmahnu glavom. - Suđenje je završeno. A vi, gospodine
Eichman, ne iznosite mi više optužnice za posjedovanje droge
zasnovane na pretresu čije dopuštenje daju osobe koje ne govore
engleski.
- Hvala vam, suče, time ste mi upravo ispraznili listu slučajeva. Sada
valjda mogu ići igrati golf.
Tužitelj je odmahivao glavom; zajedno s odvjetnikom Polkom ode
do stola s optužnicama. Ignacio ostade sam pred sucem. Na licu mu je
bio izraz čovjeka kojega upravo imaju odvesti na strijeljanje. Lagano
ustukne kada mu priđe zamjenik Clint, ali se široko nasmiješi kada mu
se ovaj obrati na španjolskom i oslobodi ga lanaca. Ignacio Perez je
plakao okrenuvši se k Becku.
- Gracias, el jefe. Mucho gracias.
 - Neka vam je sa srećom, gospodine Perez.
Ostali zatvorenici odjednom oživješe, kao da su bili svjedoci
kakvome čudu. Počeše izmjenjivati poglede i među sobom živo
razgovarati na španjolskome. Beck se pitao što li se dogodilo s
Miguelom Cervantesom.
Mavis prozove sljedeći slučaj, ali Beck u mislima ostade s
Miguelom. Kada se trgnuo iz misli, pred sobom je ponovo imao
okružnoga tužitelja, još jedno tamnoputo lice, i onog istog branitelja.
- Opet vi, gospodine Polk?
Odvjetnik Polk slegne ramenima. - Izgleda da je tako, časni sude.
Beck se nagne k Mavis i prošapta: - Što je to s tim Polkom? Zastupa
li on sve latinoameričke optuženike?
- Skoro. Jer su siromašni, a on radi za male novce. Imaju njega ili
javnoga pravobranitelja. Ako im obitelj posjeduje zemljišta, mogu si
dopustiti boljeg odvjetnika, ali će im on tada umjesto honorara uzeti
zemlju. Ovdje su vam odvjetnici na taj način stekli mnogo zemlje. - Ona
slegne ramenima. - Pripiši zemlju advokatu, ili uzmi pijanicu. Tako vam
je to ovdje, suče.
Beck se okrene k Polku, koji poče: - Ali naš Jesus - He-sus - zato vrlo
dobro govori engleski, suče.
Okružni odvjetnik dometnu: - A i potpisao je pismeno priznanje.
Jesus Ramirez bio je nizak i žilav Meksikanac. Nije bio zatvoren u
kaznionici; došao je uredno odjeven i traperice, čizme i radnu košulju.
Beck otvori crveni spis. Jesus je optužen za napad smrtonosnim
oružjem. Opio se u subotu uvečer i pretukao suprugu. Spomenuto
smrtonosno oružje bilo je burrito, tortilla punjena mesom i grahom.
Beck podigle pogled prema tužitelju. - Burrito?
- Zaleđeni burrito.
Beck se okrene prema optuženomu. - Suprugu ste udarali
zamrznutim burritom?
- Jesam, gospodine. - Govorio je s teškim naglaskom.
Beck baci pogled na odvjetnika Polka, koji odmah dobaci: - Časni
sude, nisam ga munuo nogom. Časna riječ.
Beck se ponovo okrene prema optuženomu. - Zašto?
- Ma, moja vam Macarena ima jezičinu. Zbog nje znam biti loco.
- Je li ona ovdje?
- Da, gospodine. - Jesus se okrene i pokaže na Latinoamerikanku
koja je sjedila u dvorani, zajedno sa šestero male djece.
- Jesu li ono vaša djeca?
 Jesus se nasmiješi. - Jesu, gospodine. To su mi nińos. - Pokaže na
njih. - Marita, Manuel, Maribel...
Tužitelj glasno uzdahne. - Časni sude...
Beck ispruži ruku prema okružnome tužitelju.
- Marco, Miguel i Marvin.
- Marvin?
- Po našem gazdi.
- A čime se bavite, gospodine Ramirez?
- Koljem purane u gojilištu. Objesim ptice za nožice i režem im
vratove, kako bi iskrvarile.
- I onda idete kući i pijete?
- Suče, sad već i u snu vidim mrtve purane... Ponedjeljkom, utorkom,
srijedom, četvrtkom, petkom, a sada radimo i subotom, jer se bliži Dan
zahvalnosti. Dvanaest sati dnevno ubijam purane. Moram piti da ne
mislim na njih.
- I još ste uvijek ondje zaposleni?
- Da, naravno.
- A je li vaša supruga zatražila razvod?
- Macarena? Ona neće razvod. Ona voli Jesusa.
- Ali, tukli ste je zaleđenim burritom.
Jesus okrene dlanove k nebu. - Pio sam, a ona je vikala, nińos su
drečali, ja sam gledao fútbol na satelitu, Mexico y Brazil... Bacio sam
burrito, ali nisam je htio pogoditi. Onda je ona zvala policiju.
Macarena Ramirez ustade među prisutnima. - Seńor suče, ja volim
Jesusa.
- Gospodine Ramirez, volite li vi Macarenu?
- O da. Mucho.
Oglasi se okružni tužitelj. - Je li ovo sudnica ili televizijski talk-show
za bračne probleme?
Beck ga je ignorirao. - Gospodine Ramirez, obećavate li pred sudom
da ćete prestati piti?
- O da, gospodine. Jesus više neće piti.
- I da nećete više bacati zamrznute stvari na ženu?
- Više to neću raditi.
- U redu, gospodine Ramirez. - Beck se okrene odvjetniku Polku. -
Gospodine Polk, imate li još što nadodati u ime svojega klijenta?
Odvjetnik Polk slegne ramenima. - Nemam, gospodine.
Beck ostade zuriti u odvjetnika nekoliko trenutaka, potom
odmahne glavom.
 Okrene se tužitelju. - Gospodine Eichman, optuženi je jedini
hranitelj obitelji. Ako ga pošaljem u zatvor na šest mjeseci, ostat će bez
posla. Što će tada biti s njegovom ženom i djecom?
- Časni sude, to nije briga države.
- Želi li država još uvijek nastaviti s ovom tužbom?
- Ne, ako ćete barem nekoga danas poslati u zatvor.
- Zasad nikoga, gospodine Eichman. Dakle, država odustaje od
tužbe protiv gospodina Ramireza?
Okružni tužitelj slegne ramenima. - Zašto da ne. Ionako će ju opet
mlatnuti neke druge subote.
Dva sata kasnije Beck je obradio sve latinoameričke optuženike i tri
optuženice, od kojih su svi bili optuženi za posjedovanje manje količine
marihuane, metamfetamina i kokaina, ili za neka manja kršenja uvjetne
kazne. Dosudio je novčane kazne, uvjetne kazne i odrađivanje
društveno korisnoga rada. Nije mu se činilo logično slati siromahe u
zatvor radi nenasilnih prekršaja. Okružni tužitelj bio je bijesan.
Beck je morao nekoga poslati u zatvor.
Posljednja optuženica toga dana bila je dvadesetogodišnjakinja
zvana Dee Dee Birck. Bila je iz stare dobrostojeće njemačke obitelji. U
životu je imala sve, i sve je prodala za drogu. Kada joj je obitelj uskratila
prihode, krala je kako bi imala za opijate. Ovo joj je bio šesti put pred
sudom. Posljednji je put bila osuđena na dvije godine, ali joj je Stutz to
pretvorio uvjetnu kaznu. Dee Dee Birck je potom prekršila uvjetnu
kaznu: orobila je vlastitu majku, držeći ju na nišanu pištolja. Trebala je
novac za speed. Već sutra ujutro imala se naći u autobusu za zatvor
Huntsville.
Bila je niska i mršava, smeđe neuredne kose. Lice joj je bilo
poharano petogodišnjim uzimanjem metamfetamina. Izgledala je
dvostruko starija. Stajala je pred Beckom, a njezin odvjetnik bio je uz
nju. Beck baci pogled na stariji bračni par bijelaca koji je sjedio u
prvome redu. Žena je plakala. Mavis se nagnu prema njemu i došapnu: -
Ono su joj roditelji. Dee Dee je majci u glavu uperila pištolj, ali ta je ista
majka plakala kada su joj dosuđivali zatvorsku kaznu. Majčina ljubav.
Beck reče: - Gospođice Birck, optuženi ste za kršenje uvjetne kazne.
Razumijete li optužbu?
- Da.
- Izjavljujete li da je optužnica istinita ili neistinita?
- Da.
- Da znači da je optužnica istinita?
 - Da.
- Razumijete da vas zbog kršenja uvjetne kazne sada moram vratiti
na prvotnu kaznu zatvora?
- Da.
- A to je kazna na dvije godine i državnoj kaznionici.
- Da.
Beck se zavali u sjedalicu i zagleda u tu djevojku. Ona ostade stajati
na mjestu. Nije plakala, ni molila za milost, niti je pokazivala ikakvu
emociju. Upravo su je imali zatvoriti na dvije godine - a ona je samo
mirno stajala! Što joj je?
A što ako za petnaest godina Meggie bude tu tako stajala? Što ako
Meggie radi droge zastrani u životu? Od same pomisli zaboli ga srce,
baš kao što ga je boljelo srce poslati ovu mladu djevojku zatvor.
Uzdahne.
- Gospođice Birck, uvjetna kazna vam se poništava. Ovime se šaljete
u državni popravni centar na period od dvije godine, sukladno
prethodno vam dosuđenoj kazni. Sretno.
Dee Dee Birck razvuče lice u osmijeh, okrene se i mahnu roditeljima
kao da su je upravo dovezli u ljetni kamp. Zamjenik Clint povede ju do
vrata. Beck ju je pogledom pratio sve dok nije izašla.
Smiješila se!
Mavis je plakala.
- Što je, Mavis?
- Ništa.
- Zašto plačete?
- Uvijek plačem na vjenčanjima, pogrebima i osudama na zatvorsku
kaznu.
- U redu, a zašto se Dee Dee smije?
Mavis si lakim dodirom zagladi trepavice. - Jer je već bila u sustavu.
Dobro zna da je preskupo držati ju u zatvoru pune dvije godine, i zna da
joj se odsluživanje kazne u državnome zatvoru računa kao pozitivna
promjena. Također zna da u zatvoru neće provesti više od šezdeset
dana. - Mavis slegne ramenima. - Zbrojila je dva i dva.
 ČETRNAESTO POGLAVLJE

Dan za izricanje kazni bio je završen.

Osmijeh kojega je Dee Dee imala na licu i činjenica da je jedna
dvadesetogodišnjakinja u stanju kalkulirati s vremenom odsluženim u
zatvoru, toliko su uznemirili Becka da uopće nije imao apetita. Stoga
izađe na stražnja vrata sudnice i prođe kroz parkiralište, u pravcu
okružne policijske stanice okruga Gillespie. Sa sobom je nosio spis
slučaja Heidi Geisel. Doreen je ovoga puta poskočila čim ga je ugledala.
- Gospođine suče Hardin.
- Je li Grady tu?
- Da, gospodine. Odmah ću vam ga pozvati.
Skoro je potrčala u smjeru ureda otraga. Kada se vratila, slijedio ju
je šerif Grady Guenther, s čačkalicom u ustima.
- Suče, mogao sam doći do vas u sudnicu da ste me pozvali.
- Nakon današnjega jutra trebalo mi je malo zraka.
- Prvi dan za izricanje kazni. Ne brinite, naviknut ćete se.
- Toga se i bojim. Osim toga, Grady, još se uvijek zovem Beck, osim
kada smo u sudnici.
- A ja se još uvijek zovem Grady... osim ako vas zaustavim u vožnji i
izvedem pregled tjelesnih šupljina. - Smijao se. - Dođite otraga.
Beck krene za šerifom do njegova ureda, položi Heidin spis na stol i
sjedne. Grady se spusti u sjedalicu iza radnoga stola i zgrabi ogroman
hot-dog. - Smeta li vam ako dovršim ručak? Hrenovka s kupusom.
Hoćete li da Doreen i vama donese jedan?
Beck odmahne glavom. Grady ispljune čačkalicu ravno u koš za
smeće s druge strane prostorije, poput Indijanca koji iz puhaljke
ispaljuje otrovnu strelicu. Potom zagrize hrenovku.
- Odmah na prvi dan izricanja kazni dobijete »napad zaleđenim
burritom.« - Grady odmahnu glavom. - Nemam pojma zašto su gradski
policajci uhitili Jesusa. Dobar je čovjek, radi na gojilištu purana,
vikendima radi kao zidar. Meni je izgradio hambar. A ta Macarena
stvarno ima jezičinu. Da sam bio na njegovu mjestu dobacio bih joj
cijeli goveđi but, ili nešto malo teže. Učinili ste pravu stvar poslavši ga
natrag kući. Čovječe, život s njom je teži od šest mjeseci u mojemu
zatvoru.
- A Ignacio Perez? Jesam li i s njim dobro postupio?
- To je već upitno.
- Zašto?
Grady s mukom proguta pljuvačku. - Ignacio je samo ovisnik.
Junioru sam rekao da ne troši okružna sredstva na njega, ali njemu je
bitno obogatiti vlastiti dosje o presudama. Ja sam htio da nas Ignacio
odvede do pravih dilera.
- Postoji li ovdje ozbiljan problem s drogom?
Grady otpije iz pivske limenke. - Speed i marihuana, nešto malo
kokaina. Klinci snifaju, dime i ušmrkavaju.
- Nisam siguran da znam na što se svaka od tih riječi odnosi.
- Uskoro ćete sve doznati. - Ponovo zagrize u hot-dog. - Alkohol je
ovdje još uvijek najveći problem. Klinci odgojeni na pivu opijaju se i
voze. - Namršti se. - Oprostite. Ali droge su u grad došle izvana. Što ste
danas imali? Deset slučajeva s opijatima?
- Desetak.
- Nekoć nije bilo nijednog.
- A zašto su skoro sve Latinoamerikanci? Bijelci se ne drogiraju?
- Naravno da i bijeli klinci uzimaju. Čovječe, prošle godine su zatekli
dvije navijačice kako ušmrkavaju koku u školskome zahodu. Većina
tima za softball je u tomu. A sve su dobre njemačke curice.
- I što se dogodilo kada su ih uhvatili?
- Ništa. Policajci ih nisu čak ni priveli.
- Zašto?
- Jer im tatice upravljaju cijelim gradom.
- Nakon dvadeset i četiri godine ništa se nije promijenilo.
- Pobijedili ste na izborima, to je već promjena.
- Uopće nisam pobijedio.
- Dobro, niste, ali ste ipak sudac.
- Znači, Heidi je kokain mogla nabaviti i ovdje?
Grady ispije pivo, rukavom prijeđe preko usta i zgužva omot u
kuglu. Baci ga prema košu za smeće kao da je košarkaška zvijezda u
slobodnome bacanju. Promašio je.
- Da. Kondome prodaje H-E-B, a kokain se može nabaviti u srednjoj
školi.
Grady poče prekapati ladicu svojega stola. Odustane i pretraži
vlastite džepove. Izvuče džepni nožić, otvori manju oštricu i poče
čačkati zube.
- Nekoć bi Meksikanci koji su htjeli doći raditi ovamo na sjever
jednostavno pješice prešli granicu. Nakon događaja od 11. rujna
federalci su dobro stegnuli obruč, pa ovi stoga moraju plaćati kojote -
krijumčare - koji naplaćuju tisuću dolara po glavi. Imigranti to ne mogu
platiti, pa ih onda kojoti umjesto toga koriste za prebacivanje droge na
našu stranu. To pak znači da nam sve više ljudi unosi drogu preko
granice. Dovoze marihuanu, kokain, i kristalni metamfetamin u San
Antonio, a mještani sve to dopremaju ovamo. Njih ja ganjam. I ulovit ću
ih prije negoli počnu prodavati speed i u osnovnoj školi.
On odmahne glavom.
- Sad se to više ne vidi, ali Dee Dee Birck je nekoć bila slatka curica.
- Grady, to je vama više od pukoga posla.
Ovaj kimne glavom. - Imam vlastitu djecu, a sada čak i unuče. Ne
želim da se mojima dogodi isto što i Dee Dee... I Heidi. Pregledali ste
spis?
Beck kimne glavom. - Što je bilo s njenim cipelama i torbicom?
- Nikada ih nismo našli. Pretražili smo radijus od stotinjak metara
od mjesta na kojemu je nađena, i uzduž i poprijeko potoka Baron’s
Creek.
- Na Novu Godinu je izašla bosonoga?
- Bila je drogirana.
- A sada je mrtva.
- Dakle, našli ste nešto što ja nisam?
- Ne.
- Onda mu učinite uslugu... Aubreyju. Nagovorite ga da se pomiri s
njezinom smrću. Ona se više neće vratiti, a mi nikada nećemo pronaći
počinitelja.
- Aubrey ga stvarno želi pronaći.
- Treba on pronaći neku žensku.
- Želi da mu se Randi vrati.
- I nakon svih ovih godina još uvijek plače za njom?
- Da. Kaže da ona sada živi u Austinu.
- I misli da je slobodna?
- Valjda.
- Sumnjam. Bila je zgodna žena. Sigurno se bogato preudala.
- Aubrey misli da bi mu pobjeda na državnome natjecanju mogla
osigurati posao trenera na fakultetu, možda na Teksaškom sveučilištu.
Plaća bi bila veća, mogao bi ju ponovo osvojiti.
 Grady odmahnu glavom. - Mi muškarci stvarno zaglupimo kada se
radi o ženama, zar ne? Naravno, da u životu nitko ne zaglupi, vi i ja ne
bismo imali posla. Znači, Aubrey računa da će dovesti život u red ako
osvoji državno prvenstvo?
- Mislim da tako planira.
- To vas stavlja u neugodan položaj, zar ne, Beck?
- Što to?
- Pa to što se trudite pronaći ubojicu njegove kćeri, ispraviti zlo
počinjeno u prošlosti... a sada vam je njegova budućnost u rukama.
- Grady, o čemu govorite?
- Slade, o njemu govorim.
- Napadač? O čemu u vezi s njim?
- O njegovome slučaju.
- Ne znate?
- Izgleda da ne znam.
- Prije tri tjedna Slade je na mrtvo ime pretukao jednog meksičkog
dečka dolje u kinu. Mali se zove Julio Espinoza. Dobar momak, kloni se
problema. Kinodvorana je izvan gradskih granica, dakle u mojoj
nadležnosti. Kad smo stigli onamo mali je bio potpuno slupan...
slomljenog nosa, slomljene čeljusti. Slade je uhićen zbog teškoga
napada. Krivično djelo drugoga stupnja i zločin iz mržnje. Može
očekivati od pet do devedeset i devet godina u državnome zatvoru.
- Zločin iz mržnje?
- Klinca je nazivao meksičkim smrdljivcem i latinoameričkim
otpadom dok ga je udarao. Četvorica policajaca jedva su ga odvojila od
maloga. Bili bi ga jednostavno upucali, ali nisu ga smatrali prijetnjom.
- Četiri policajca? Je li bio drogiran?
- Prema toksikološkome je testu bio čist, ni alkohol, ni koka, ni
speed, ni anđeoska prašina. Slade je krupan i jak, ali na nečemu je
sigurno bio.
Grady otvori ladicu i iz nje izvadi neki spis. Postavi ga na stol i
gurne prema Becku. Beck otvori mapu i ustukne pred fotografijom
krhkoga Latinoamerikanca. Lice mu je bilo ozbiljno natučeno i
razrezano na više mjesta. Lijevo oko bilo mu je zatvoreno od
natečenosti, usne iskidane i natekle. Nos mu je bio potpuno iskrivljen.
Bijela majica bila je umrljana krvlju.
- Isuse! Čime ga je to izudarao?
- Šakama.
- Zašto?
 - Zatekao ga je kako razgovara s njegovom curom. Nikki Ernst.
Navijačica. Eto o čemu pričam kada kažem da se Meksikanci ne
usuđuju ni pogledati u njemačke cure. Ne žele probleme.
- Ovo je učinio samo zato što je dečko razgovarao s njegovom
djevojkom?
- Da.
- Nije bilo provokacije?
- Ne. Julio je radio u baru, i pričao s tom curom... svjedoci kažu da je
Slade jednostavno nasrnuo na njega, bez riječi. Samo je zgrabio
momka, povukao ga preko pulta i počeo ga lupati. Julio je u bolnici
proveo pet dana. Ovdje je njegova potpisana izjava. Imamo izjave i od
Nikki i ostalih klinaca.
- Slade je igrao u petak, znači da je morao platiti jamčevinu.
- Nije bilo jamčevine. Mirovni sudac ga je pustio na časnu riječ.
- Nakon tako teškoga napada?
- Walt je veliki nogometni navijač. Walt Schmidt, on je mirovni
sudac.
- Znači, slučaj nogometne zvijezde će me čekati na radnome stolu?
- Ne na vašemu.
- Kako to mislite?
Grady duboko uzdahne. - Znao sam da će taj momak samo praviti
probleme od trenutka kada su se doselili u grad.
- Slade?
- Da. A sada je prebio Meksikanca, tempirana bomba u mojemu
gradu počela je otkucavati. Naložio sam mojim ljudima da budu u
stanju pripravnosti, za slučaj da bomba eksplodira.
- Kakva tempirana bomba? Grady, što se događa?
Grady sklopi džepni nožić i vrati ga u džep od hlača, te reče: - Kao
prvo, ovaj razgovor se nikada nije dogodio. Ovo ostaje između nas i
onog prepariranog jelena na zidu.
- U redu.
- Kao drugo, morate znati koji vjetar danas puše u ovome kraju.
Koliko vas dugo nije bilo ovdje?
- Dvadeset i četiri godine.
- Pa, stvari su se ovdje promijenile. I to znatno. Dok ste još bili tu
gradska populacija je bila uglavnom njemačka. Ali danas ovdje vladaju
takozvani »konfliktni interesi.«
- Kakvi konfliktni interesi? Grady podigne prst.
- Tu su Nijemci, naravno, a s obzirom na to da su njihovi pradjedice
osnovali grad, misle da su oni stvarni vlasnici, a svi pridošlice samo
podstanari. Još uvijek drže sva mjesta u okružnome, gradskome i
školskome odboru - popis uposlenika u gradskoj vijećnici izgleda
poput berlinskog telefonskog imenika. I borit će se do posljednjeg daha
da održe kontrolu nad gradom.
- Dobro, pa to nije ništa novoga.
- Nije, ali sam se grad promijenio, a njima se to ne sviđa. Grady
pokaže na staru mapu na zidu.
- Ovako je grad izgledao godine 1846., kada je Barun donio gradski
plan. Sljedećih stotinu godina ovdje su živjeli Nijemci, živjeli su od
zemlje, izolirani od ostatka svijeta -
- Austin je u to vrijeme bio udaljen tjedan dana jahanja. Onda im je
LBJ pedesetih godina dao novčane poticaje za runo. Sjedećih su
četrdeset godina bili bogati i sretni, uzgajajući koze i primajući vladine
čekove svake godine. Čovječe, život ne može biti bolji od toga.
- Upravo je tako bilo kada sam ja otišao.
- Više nije tako. Kada je Clinton devedeset i šeste ukinuo poticaj za
runo, mještani su ovdje mislili da je to kraj svijeta. Uzgajivači koza
mojih godina i stariji od mene cijeli su život primali te vladine čekove.
Onda jednog dana u poštanskome sandučiću više nema nikakvog čeka.
Kao da im je netko umro. To je uništilo uzgoj koza, kao i sve poslove na
glavnoj ulici.
- Pa što se onda dogodilo? Gradski centar je živnuo.
- Pa otprilike istovremeno su ljudi iz velegrada zaključili da im je
već dosta kriminala, prometnih blokada, uličnih bandi i droga, i da žele
jednostavniji način života, pa su se počeli doseljavati ovamo - Austin je
na samo sat vremena vožnje u volvu. Japiji, hipici, umjetnici, tetovirani
lovaši, svi su nahrupili ovamo. Kupovali su zemljišta, uredili stare kuće,
unajmili zgrade na glavnoj ulici, i otvorili sve one poslovne lokale,
vinarije, restorane - sada imamo dva francuska restorana. Vrijednost
zemljišta je porasla nebu pod oblake, pa sada odjednom stari Nijemci
zarađuju više novca prodajom zemlje i iznajmljivanjem zgrada nego što
su nekoć zarađivah od runa.
- Pa zašto onda nisu zadovoljni?
- Jer su svi ti uljezi sa sobom donijeli i vanjski svijet. A starim se
Nijemcima više ne sviđa kako im grad sada izgleda - previše je
demokrata i Meksikanaca.
- Liberali i Latinoamerikanci.
Grady kimnu glavom. - Žele vratiti ona stara vremena kada su
poslovni lokali na glavnoj ulici bili u vlasništvu Nijemaca koji govore
njemački, jedu njemačka jela i piju njemačka pića - i vremena kada im
je vlada slala čekove. Odlaze na aukcije koza, govore njemački, i
pretvaraju se da im se život nije promijenio. Ali mijenja se. I već je
promijenjen.
- Pa zašto onda ne prestanu prodavati zemljišta i iznajmljivati
poslovne prostore ljudima koje ne žele vidjeti u svojemu gradu?
- Jer žele novac. Jednom se jedan stari žalio na Ausländere u gradu
pa mu rekoh: Ali, zar nisi i ti prodao parcelu nekima iz Kalifornije? A on
mi odgovara: Jesam, ali prisilili su me da prodam - gadovi su mi platili
pet milijuna u gotovini!
Grady se nasmije sebi u bradu.
- Grady, ali i vi ste Nijemac.
- I to punokrvni. Ali nisam ja takav. Mi Guentheri nikada se nismo
bavili kozama. Zapravo, Beck, većina Nijemaca nije takva. Većina su
dobri ljudi i rade pošteno za svoj kruh, žele siguran grad za svoju djecu,
i ne vjeruju da ih je Bog nagradio bijelom kožom i njemačkim imenom
jer su posebno dobri. Ali u svakome gradu ima nekoliko ljudi koji
smatraju da imaju pravo upravljati svime. U našemu su to slučajno
Nijemci.
- A kakve veze Slade ima sa svim ovim?
- Pričekajte trenutak. Upravo stižem na tu temu.
Podigne drugi prst u zrak.
- A onda su ti pridošlice počeli otvarati sve one turističke lokale -
Spunky Monkey, Zertz, Dogolovie. Kako netko može preživjeti od
prodaje potrepština za pse? A imamo i salone za njegu tijela u kojima
čovjeka od glave do pete umotaju u morsku travu - što je to? - On
odmahnu glavom. - U svakom slučaju, lokale na glavnoj ulici drže
bijelci, ali oni ne sprechen
- Deutsch, ako me razumijete. Oni su se samo htjeli maknuti iz
velegrada, preseliti na neko bolje mjesto za odgajanje djece, za bolji
život.
Podigne i treći prst.
- A tu su i Meksikanci. Za stare Nijemce su ovi s glavne ulice
podstanari, a Meksikanci su im ilegalni uljezi. A sada već zauzimaju
trećinu pučanstva, iako to ne biste rekli šećući glavnom ulicom. Neki su
legalni imigranti, ali većina nije. Stoga se drže dalje od javnosti, u
svojemu zatvorenome getu, i rade na gojilištima purana. Ali imamo i
nekoliko Meksikanaca koji traže promjene. Čujem da pokušavaju
pokrenuti nešto kao La Raza Unida.
- I sada imaju nekakav geto?
- Dolje u južnom Milamu, preko potoka. Migranti su nekoć dolazili
ovamo raditi na neko vrijeme, zaradili bi nešto i onda bi se s novcem
vratili kući. Ali, kao što sam već rekao, federalci su se nagomilali dolje
na granici, pa sada migranti dođu i ostanu, i samo šalju novac natrag
kući.
- To je zakon neželjenih posljedica.
- To je zakon glupana u Washingtonu koji nemaju pojma.
Beck reče: - To su tri grupe - Nijemci, poslovni ljudi s glavne ulice i
Latinoamerikanci.
Što je s Afroamerikancima?
Grady se nasmije sebi u bradu. - Niste bili ovdje samo dvadeset i
četiri godine. Beck, grad se nije baš toliko promijenio. Koliko ja znam,
Gil je jedini crnac u cijelome okrugu.
- Grady, sve je ovo vrlo zanimljivo, ali kakve veze ima Slade sa svim
tim?
- Radi se o sukobljenim interesima. Kao što sam rekao, vlasnici
lokala na glavnoj ulici samo žele živjeti od svojega posla. A od posla
uglavnom zarade u periodu od sada do Božića.
- Dajte da pogodim: nogometaš bijelac pretuče Latinoamerikanca, a
vlasnici s glavne ulice se brinu hoće li aktivisti od toga napraviti
politički skandal, ocrniti okrug i time nanijeti štetu prometu i zaradi?
Grady kimnu glavom. - To je ovome gradu sada jedino preostalo. U
sljedeća tri mjeseca ovamo će u kupovinu doći milijun turista. Božićni
šoping. Nestane li toga, nestat će i ovoga grada. Gradska vijećnica štiti
imidž grada kao što su starci nekoć čuvali kćerino djevičanstvo. - Ta ga
je pomisao nasmijala. - Imate li vi beskućnike u centru Chicaga?
Beck slegne ramenima. - Naravno.
- A vidite li ikakve beskućnike na našoj glavnoj ulici?
- Ne.
- Kada se pojave ovdje, gradska ih policija pokupi, odveze u San
Antonio i ondje ih iskrca.
- Šalite se?
- Ne šalim se.
- Ali, kako im to uspijeva? Da policija u Chicagu učini takvo što,
mediji bi ih razapeli.
- Ovdje nema medija. Vidite, Beck, glavni posao policije ovdje je
zaštititi turistički promet. Gradski oci ne žele nikakve napise u
novinama o navijačicama koje šmrču koku, ili o beskućnicima koji
spavaju na Marktplatzu, ili o Meksikancima koji marširaju glavnom
ulicom. Žele samo fine vijesti. Žele da bijelci ovamo dolaze, da im je tu
ugodno i da se nakupuju. U Dallasu i Houstonu stalno imaju
beskućnike, crnce i Meksikance, koji nešto protestiraju. Ovdje nitko ne
dolazi protestirati. Ljudi ovdje dolaze živjeti kako se nekada živjelo -
barem za vrijeme vikenda.
- Savršeni američki bjelački grad bez kriminala.
- I s njemačkim festivalom. - Nasmije se sebi u bradu. - Ako se
sjećate, prije godinu dana Meksikanci su po velegradovima marširali u
znak protesta protiv onoga imigracijskoga zakona. Ovdje toga nije bilo.
Gradska policija čvrsto drži ovaj grad.
- Stoga poslovni ljudi s glavne ulice žele da okružni tužitelj zadovolji
Latinoamerikance ...
- Barem do iza Božića.
- ... tako što će podići optužnicu protiv Sladea?
- Da.
- Onda? Je li to učinio?
- Jest, ali valjalo ga je nagovarati.
- Kako nagovarati?
- Pa, Juliovi roditelji su ilegalci. Stoga je Eichman zaključio da to
može upotrijebiti kako bi nagovorio ovoga da odustane od tužbe.
- Što je učinio? Zaprijetio da će ih deportirati?
- Ako sam dobro čuo, učinio je upravo to. Ali aktivisti su otišli u San
Antonio i od onamo za maloga doveli odvjetnika koji je nekoć bio u
Kongresu. Zove se Felix Delgado.
- Čuo sam za njega.
- U svakom slučaju, Delgado je došao i odmah navalio na Eichmana
kao kauboj mamuzama na neukroćenoga konja. Rekao mu je da će
podići federalnu optužnicu za kršenje ljudskih prava, da će dovesti
nacionalne medije - bijelac, nogometna zvijezda, prebije Meksikanca i
ne bude kažnjen, okružni tužitelj ucjenjuje meksičke roditelje... Sve bi
to išlo u udarnim vijestima. Rekao je da će naš grad na nacionalnoj
televiziji izgledati kao Mississippi šezdesetih godina, samo što će
negativci umjesto Ku-Klux-Klana biti Nijemci. Zaprijetio je i uličnim
prosvjedima tijekom vikenda Dana zahvalnosti.
- Zašto baš toga vikenda?
- Žena mu svake godine dolazi ovamo u kupovinu baš na taj vikend.
- Pa što?
 - Stoga zna da se toga vikenda ostvaruje najveći promet i utržak
cijele godine, ključni trenutak za sve na glavnoj ulici. Kada bi
Meksikanci marširali duž glavne ulice, to bi uništilo turistički promet.
Posjetitelji iz Kalifornije svoj bi novac otišli trošiti negdje drugdje,
vrijednost nekretnina bi pala, takse bi se umanjile... Ako tako bude, ovaj
grad neće biti drugi Santa Fe, bit će druga Odesa nakon pada cijena
nafte.
- Dakle, tužitelj je ostavio Juliove roditelje na miru?
- Da.
- I odveo Sladea pred porotu?
- Ne.
- Grady, rekli ste da je podigao optužnicu.
- I jest. Vidite, kada je Slade uhićen, po zakonu ga se moralo odvesti
pred suca za prekršaje, mirovnoga suca. A to je Walt Schmidt. Walt mu
je iščitao prava i potom ga pustio kući. I sve dok porota ne donese
optužnicu, slučaj ostaje u njegovoj nadležnosti.
- Je li Schmidt uopće pravnik?
Grady odmahnu glavom. - Uzgajivač koza. Kandidirao se za
mirovnoga suca kada su mu vladini čekovi od poticaja za runo prestali
stizati i kada je napokon morao početi nešto raditi. Ako se posao
mirovnoga suca može nazvati radom.
- Dakle, kada će tužitelj iznijeti slučaj pred porotu?
- Neće ga iznijeti.
- Zašto?
- Jer, ako Slade bude osuđen, bit će također suspendiran u školi,
nogometna sezona bila bi tada za njega gotova, a time bi nestala i
svaka šansa da pobijedimo na državnome prvenstvu. Tako bi ujedno
izgubio i stipendiju na fakultetu.
- Pa što?
- Pa njegov tatica ne želi da se to dogodi. Želi da Slade upadne na
Teksaško sveučilište, i potom među profesionalce.
- Slade je prekršio zakon. Za to mora odgovarati.
- Ne ako Quentin McQuade bude imao pravo glasa po tom pitanju.
Čuli ste za njega, krupna riba na području graditeljstva tamo na
Zapadu.
- Čuo sam ponešto.
- Pa, što god da ste čuli, još je i gore. Sutradan nakon uhićenja došao
mi je kući i pokušao me nagovoriti da odustanemo od svih tužbi, i da
izbrišemo uhićenje iz svih izviješća. Quentin neće da mu mali izgubi
nogometnu karijeru samo zato što je namlatio nekakvog
latinoameričkog imigranta. Barem mi je tako rekao dok je iznosio
ponudu.
- Mito?
- Ne bih ga mogao optužiti na samo osnovi riječi koje je tada
izrekao, previše je lukav za to, ali to mu je bila zamisao.
- I što ste mu rekli?
- Rekao sam mu da mi ne treba njegov novac. Smijao se.
- A treba li vam? Njegov novac?
Grady odmahne glavom. - Prošle godine sam prodao četiri stotine
kvadratnih kilometara terena tipu iz Kalifornije koji ima više love nego
pameti. Platio mi je dva milijuna. Sada sam neovisan i potkožen, kako
se to već kaže.
- Šerif milijunaš?
- Da.
- Zašto onda još radite ovdje?
- Radi Dee Dee Birck, i Heidi, i klinaca poput njih. Onaj mi je bogatun
iz Kalifornije dao imunitet pred politikom, ali Quentin drži u šaci
većinu okružnih političara - uključujući i Eichmana - na ovaj ili onaj
način.
- A zašto su uopće stari Nijemci na njegovoj strani?
- Radi se o još jednom sukobu interesa - zapravo o dva. Kao prvo,
stvarno im je stalo do pobjede na državnome prvenstvu. Nije se
pobjeđivalo još od vremena kada ste vi igrali. Bila je to sjajna igra, Beck.
- Nije moguće da je nogomet baš toliko važan.
Ovaj se na to nasmije. - Predugo ste bili u Chicagu. Zaboravljate
kako je ovdje s nogometom.
- A koji je drugi sukob interesa?
- Novac. A što bi drugo moglo biti?
- A gdje je taj novac?
- U Quentinovoj izgradnji dvije stotina kuća. Bilo bi to dvije, tri
stotine milijuna vrijednosti novogradnje. To je više negoli ovaj grad
vidi u dvadeset godina. Stari Nijemci mogli bi lijepo zaraditi od te
izgradnje, ali prvo moraju ugoditi Quentinu, jer on odlučuje tko će
imati udjela u poslu. Eto zbog čega on misli da je gazda kada šeće
glavnom ulicom.
- Dakle, Quentin je sebi kupio pripadnost Nijemcima?
- Da tako kažemo.
- Ali, kako okružni tužitelj može zaobići ovaj slučaj pred porotom?
Slade je tog malog tako sredio da je ovaj završio u bolnici, postoje i
svjedoci.
- Pa, Slade ima odvjetnika, staroga suca Stutza...
- Stutza? Zar on nije imao problema sa srcem?
- Da, a problem je to što nema srca. Najpodliji gad kojega sam ikada
vidio. Mislim da je to zbog toga što se nikada nije ženio. Nije uspio naći
dovoljno očajnu ženu, čak ni ovdje. - Grady uzdahnu. - Ali bio je sudac
skoro pedeset godina, tako da dobro zna svačije tajne. Nitko se ne igra
sa Stutzom.
- I on je, dakle, Sladeov odvjetnik?
Grady kimnu glavom. - Tražio je ispitno suđenje - tako da sudac za
prekršaje određuje postoji li opravdani razlog slanja slučaja pred
porotu. U trideset godina rada nisam još vidio ispitno suđenje, jer
tužitelj uvijek takve slučajeve šalje ravno poroti.
- A zašto ovaj put to ne čini?
- Jer ovo nije kriminalni nego politički slučaj. Quentin ne želi da
Slade bude osuđen, stoga su Eichman i Stutz zakuhali ovu kašu kako bi
slučaj ostao pod benignom nadležnosti mirovnoga suca. Ako ovaj
odluči da nema opravdanoga razloga za suđenje s porotom, porota
nikada neće ni vidjeti slučaj. A ako nema porote, nema ni presude.
- Ali, kako se svime ovim sprječava eksplozija spomenute
tempirane bombe?
- Evo kako, barem oni tako misle: kao prvo, Eichman je podigao
optužnicu protiv Sladea kako bi Meksikanci i Delgado bili zadovoljeni,
barem zasad. Kao drugo, zadržao je cijeli slučaj u nadležnosti
mirovnoga suca, i zakazao ročište ispitnoga suđenja za siječanj, nakon
utakmica i turističke sezone, kada više nema navale na grad - time su
zadovoljeni ljubitelji nogometa i lokali na glavnoj ulici. I kao treće,
cijela se situacija time drži u prividnome miru barem na neko vrijeme,
dok se prašina ne slegne.
- A što vi mislite o tomu?
- Mislim da Delgado nije budala. Mislim da će ostvariti prijetnju
koju im je iznio.
- O prosvjedima na vikend Dana zahvalnosti?
- Tako je.
- Pa, to im sloboda govora omogućava.
- Ne, Beck, to je tek prava tempirana bomba. Gradska će policija
pokušati uhititi sve učesnike. A to bi glavnu ulicu moglo pretvoriti u
novi Alamo, samo što će Meksikanci ovoga puta biti gubitnici.
Potreban je samo jedan nervozni policajac s prstom na okidaču.... Ili
lovac na jelene.
- Vrijeme oko Dana zahvalnosti je još uvijek glavna sezona lova, ha?
- Da. Toga će vikenda u gradu biti više pušaka nego što ih ima u
Bagdadu. Na svakome kamionetu u gradu bit će po nekoliko lovačkih
pušaka, i to napunjenih. Dovoljna je samo jedna budala i bit će mrtvih
Meksikanaca na glavnoj ulici.
- A to je... za osam tjedana. Još toliko i bomba bi mogla eksplodirati?
- Aha.
- I sve se ovo dogodilo prije tri tjedna?
- Aha.
- Tjedan prije izbora?
- Tako je.
- Možda je zato okružni tužitelj odustao od kandidature?
- Vi odvjetnici iz Chicaga stvarno ste pametni. Tako je, trebalo im je
da Eichman bude na mjestu okružnoga tužitelja kako bi sve ovo mogli
izvesti. Kada bi bio na vašemu mjestu, na drugome katu sudnice, tada
ne bi mogao utjecati na slučaj. Neki drugi tužitelj poslao bi Sladea
ravno pred porotu. Eichman nije bio presretan zbog toga, ali su mu
obećali doživotni položaj suca počevši od iduće godine.
- A ovo mi sve govorite jer ...?
- Jer ako Slade prođe nekažnjeno, to nije nikakva pravda ... Opet ta
riječ.
- ... A ne sviđa mi se kad si neki ljudi umisle da su iznad zakona.
Mislio sam da se ni vama to neće sviđati.
- I ne sviđa mi se. Ali nemam nikakve nadležnost sve dok ga porota
ne osudi. A oni ga ne mogu osuditi sve dok mirovni sudac ne proglasi
opravdanu sumnju i ne preda im Sladea.
- Što se pak neće dogoditi... osim ako nešto ne poduzmete.
- Kao na primjer?
- Imate nadležnost nad svim krivičnim djelima. Možete narediti da
se njegov slučaj iz sudnice za prekršaje preseli na okružni sud. U tom
slučaju biste vi predsjedali ispitnim suđenjem, i vi biste odlučivali
postoji li opravdana sumnja potrebna da se Slade pošalje pred porotu.
- A hoće li ga porota osuditi s obzirom na to da mu otac ima veze?
- Šanse su pedeset posto. Ali u poroti sjede tri Meksikanca, tako to
zakon sada propisuje, tako da ne može biti zataškavanja. Mislim da se
neće tek tako izvući ako dođe pred porotu.
- Grady, jedini je problem što moram imati vrlo dobar razlog za
prebacivanje slučaja sa suda za prekršaje, u protivnome će se Stutz
jednostavno žaliti na moju naredbu, a viši će sud vratiti slučaj u
prvotno stanje.
- Dobar razlog, ha? Kao na primjer da je mirovni sudac neobjektivan
po pitanju Sladea?
- To ne bi bilo loše.
- Kao na primjer da je mirovni sudac neobjektivan po pitanju
Meksikanaca?
- To bi bilo još bolje. Ali, Grady, morao bih imati dokaze.
- Dokaze, ha? Kao na primjer, tonski zapis?
Beck se nasmija. - Da, tonski zapis sučeve neobjektivne izjave
poprilično je dobar dokaz. Ali, Grady, iz vlastitoga iskustva znam da je
do takvih stvari vrlo teško doći.
- U redu. Vidjet ću što se može napraviti.
- Dogovoreno.
- Bit ćete kod kuće?
Beck klime glavom. - Nakon idućega suđenja. - Uzme Heidin spis. -
Bi li vam smetalo ako ovo zadržim još malo?
Grady odmahnu glavom. - Znam gdje radite. - Beck ustade, a Grady
doda: - Zanimljivo je to, zar ne?
- Što?
- Turisti. Dolaze u grad svakoga vikenda, kupuju na glavnoj ulici, idu
na festival na Marktplatzu, jedu u finome restoranu, čini im se da je
grad kao nekakva razglednica, i onda misle da je život ovdje blizu
savršenstva. - Grady odmahne glavom. - Ali pojma nemaju što se
zapravo događa odmah ispod površine našega gradića.
 PETNAESTO POGLAVLJE

Dovoljna je bila samo jedna šetnja duž glavne ulice, i Robert i Lisa
Davenport bili su uvjereni da je Fredericksburg upravo tip gradića u
kakvome žele živjeti nakon mirovine. Dosadio im je kriminal i hladna
zima u Clevelandu, a svoje su pozne godine htjeli provesti u kraju bez
kriminala, s toplom teksaškom klimom. Kupili su parcelu od osam
kvadratnih kilometara, tik uz rub grada, i ondje sebi izgradili kuću iz
snova. Uselili su prvoga studenoga prošle godine. Zaspali su - i to uz
otvorene prozore, što im u Clevelandu nikada nije bilo moguće - oko
22.30 sata uz zvuke mirne noći na selu.
U 6.55 sati ujutro probudila ih je pucnjava. Sezona lova na jelene u
okrugu Gillespie otvorena je te subote u zoru. Njihov prvi susjed,
William Raymond Boenker, poznatiji kao Billy Ray Boenker, uživao je
provoditi vrijeme na stražnjemu trijemu, ispijajući pivo i pucajući iz
svojega Remingtona na svakoga jelena koji se usudi primirisati na
njegov posjed. Iz svojega naslonjača za ljuljanje imao je odličan pregled
posjeda od šesnaest kvadratnih kilometara. Njegov je stražnji trijem
bio samo 60 metara udaljen od dvorišta Davenportovih. S te
udaljenosti njegova je puška zvučala kao top. Prema njegovoj vlastitoj
procjeni, ispalio bi oko tristo metaka dnevno, svakoga dana, sve do
prvoga vikenda u siječnju, kada se sezona lova službeno zatvara.
Kako nisu iz Teksasa, Davenportovi su pretpostavili da je
ponašanje njihovog susjeda nelegalno; pozvali su šerifa. Zamjenik
kojega je šerif poslao k njima objasnio im je da u okrugu Gillespie ne
postoji minimalna površina zemljišta na kojoj je dopušten lov na
jelene. Gradski propisi zabranjuju pucanje unutar grada, ali kako je
njihov posjed bio izvan gradske granice, ponašanje kojim ih je Billy Ray
uznemirio, iako glupo, nije bilo protuzakonito.
Davenportovi su potom podigli građansku tužbu kojom su za
Boenkera tražili trajnu mjeru zabrane pucanja na tako malome
zemljištu. Pozvali su se na uznemiravanje, maltretiranje i namjerno
nanošenje emocionalne boli. Obje su stranke podnijele niz žalbi, a
kulminacija je bila Boenkerovo traženje da se donese krajnja presuda,
koje je zaprimljeno netom prije nego što je sudac Stutz naglo otišao u
mirovinu.
Beck je naslijedio taj slučaj. Sjedio je za sudačkim stolom, gledajući
u Davenportove sa svojim odvjetnikom, i u Billy Rayja Boenkera s
odvjetnikom Polkom. Opet taj tip.
- Gospodine i gospođo Davenport - reče Beck. - Zakon savezne
države Teksas po ovome je pitanju jasan. Nije pretjerano smislen, ali je
jasan. Gospodin Boenker ima pravo loviti jelene na svojoj parceli od
šesnaest kvadratnih kilometara. Stoga moram donijeti presudu njemu
u korist.
Beck se okrene prema Boenkeru. - Billy Ray, koliko daleko metak
kalibra 30-06 može dospjeti ako se ispali iz puške prislonjene na rame?
Ovaj slegne ramenima. - Pod uglom od četrdeset i pet, možda dvije
milje.
- Dvije milje. Što znači da biste mogli pucati iz puške sa svojega
stražnjega trijema, a metak bi mogao prijeći vaše zemljište, zemljište
Davenportovih, i još nekolicine drugih ljudi?
- Ja ne pucam u tome smjeru.
- Nije bitno u kojem smjeru ciljate, ne posjedujete dovoljno zemlje
da bi metak ostao na vašemu posjedu.
- Gađam naniže, prema zemlji.
- Razumijete li koliko je opasno sjediti na trijemu i pucati iz puške?
- Imam svoja prava. - Nasmije se prema Davenportovima. - A od
trećeg studenog svoja ću prava provoditi u djelo svakoga dana, tijekom
dva mjeseca.
Pakleni susjed.
- Billy Ray, ako ikada pogodite nešto izvan svojega posjeda, idete
ravno u zatvor, razumijete li to?
Billy Ray oštro ga pogleda. Beck se okrene prema bračnome paru
Davenport. - Žao mi je, ovdje ništa ne mogu poduzeti.
- Ali postoji nešto što mi možemo poduzeti - reče gospođa
Davenport.
- Dajte, gospođo Davenport, znam da ste razočarani, ali ne možete
uzimati zakon u svoje ruke.
Ona odmahne glavom. - Vraćamo se natrag u Cleveland. Ljudi u
Teksasu su poremećeni.
- U pravu ste gospođo.

- Imate li kasetofon?
 Šerif Grady Guenther čekao je Becka kada se ovaj vraćao u svoj
kabinet. Beck zatvori vrata i ode do radnoga stola.
- Tu je negdje.
Beck sjedne i počne pretraživati donje ladice. Pronađe kazetofon i
stavi ga na stol.
Grady posegne u džep košulje i izvadi audiokasetu. Ubaci je u
kasetofon.
- Ne znaju to svi, ali po zakonu sudac za prekršaje mora snimati
razgovor s osumnjičenikom, tako da postoji dokaz da mu je objasnio
sva njegova prava, kao i pravo na odvjetnika, šutnju i ostalo. Kada su
moji ljudi odveli Sladea pred Walta, sve je snimljeno.
Grady pritisne dugme za reproduciranje zvuka. Začuje se grubi glas.
- Mirovni sudac Walt Schmidt. Deset i trideset sati u subotu, osmoga
rujna. Preda mnom je Slade McQuade. Gospodine McQuade, uhićeni ste
zbog teškoga napada na osobu. Tereti vas se da je zbog vas Julio Espinoza
pretrpio ozbiljne tjelesne povrede.
Začuje se šuškanje papira. Bilo je očigledno da Schmidt čita tekst.
- Slade McQuade, imate pravo na šutnju, a sve što kažete može se
upotrijebiti protiv vas na sudu, imate pravo na odvjetnika prije
ispitivanja, i imate pravo na prisustvo odvjetnika tijekom ispitivanja.
Imate pravo prekinuti ispitivanje u bilo kojemu trenutku. Ako si ne
možete priuštiti odvjetnika, imate pravo na onoga koji vam se dodijeli
prije ispitivanja. Imate pravo na ispitno suđenje putem kojega će ovaj
sud odlučiti postoji li opravdana sumnja i potreba da se slučaj podastre
poroti. Gospodine McQuade, razumijete li svoja navedena prava?
Slade: - Da.
Schmidt: - Sinko, najbolje ti je da ništa ne govoriš dok ti otac ne
dođe.
Začuju se nejasni glasovi i nešto o mojemu igranju nogometa.
Schmidt: - Igra je sinoć bila vrhunska. Ali, zašto ste, dovraga, šutirali na
četvrtu?
Nije bilo odgovora.
Schmidt: - Sinko, imaš li mi namjeru odgovoriti?
Slade: - Rekli ste mi da ništa ne govorim.
Schmidt: - Nisam mislio na temu nogometa. Govorio sam o
premlaćivanju Meksikanca.
Slade: - A tako. Trener nije htio da previše trčimo.
Schmidt: - A zašto ne? Evo male s mojom loptom. Slade, jedva
čekam da zaigraš za Longhornse. Državno prvenstvo ovdje, nacionalno
prvenstvo ondje. Nego, bi li mi se potpisao na loptu?
Slade: - Dobro, može.
Grady pritisne gumb s natpisom STOP.
- Walt je veliki nogometni navijač.
Pritisne gumb za reprodukciju.
Schmidt: - Ne brini se, sinko, nećemo dopustiti da zbog ovoga ne
igraš nogomet za nas.
Znamo mi kako treba s Meksikancima.
Zvuk nestade. Grady pritisne STOP i pogleda Becka i reče: - To je
jedan od tih tonskih zapisa.
Beck je odmahivao glavom. - Zašto bi Schmidt to rekao ako zna da
se sve snima?
- Pod A, zato što ne snima on, nego sudski službenik, pa u većini
slučajeva Walt zaboravlja da ga se snima - ne biste vjerovali kakve sve
gluposti zna kazati. Pod B, po zakonu se snimke moraju čuvati četiri
mjeseca, a potom se uništavaju, tako da mu se još nikada nije dogodilo
da mu se nešto od toga vrati u glavu. Kao treće...
- Pod C.
- Molim?
- Rekli ste, Pod A, pod B i treće, umjesto Pod A, B i C.
- A to. Dakle, pod C, on tada nije ni znao da će biti nadležan za
dotično ispitno suđenje. Ni Stutz još nije imao pojma. I pod D, Walt vam
nikad nije bio baš najpametniji uzgajivač koza u kraju.
- Odakle vam snimka?
- Zamjenik koji je priveo Sladea te večeri rekao mi je što je Walt
govorio. A kada ste rekli da bi vam trebao dokaz, jednostavno sam
odšetao do njegova ureda i zamolio Ingrid da mi da kasetu. Ona mu je
tajnica.
- Zašto vam ju je dala?
- Kao što sam rekao, većina Nijemaca ovdje su ipak dobri ljudi.
- Grady, imate li kakav savjet što da učinim sa Schmidtom?
- Pa, neću vam dijeliti savjete u vezi vašega posla, Beck, ali da sam
na vašemu mjestu, otišao bih osobno niz hodnik i predao Waltu taj
zahtjev, i potom bih pristupio polici na kojoj drži nogometnu loptu,
uzeo bih ju u ruku i rekao: Gle, zar ovo nije autogram Sladea McQuadea?
Walte, pitam se kada vam je ovo potpisao? A onda bih ga pogledao tako
da mu bude jasno da sve znam. Razumijete? I onda bih mu došapnuo da
će transkript tonskoga zapisa završiti na naslovnicama novina ako se
bude protivio prosljeđivanju slučaja. To mu nikako ne bi odgovaralo.
Za razliku od mene, njemu stvarno treba taj posao.
- Grady, ovo je vrlo dobra ideja.
- I mislio sam da bi vam se mogla svidjeti.
- Ali, Grady, kako je sve ovo ostalo zataškano cijela tri tjedna? U
ovome se gradu tajna ne može prikriti ni tri sata?
On klime glavom. - Ljudi u malome gradu mnogo pričaju, ali također
znaju i kada im je bolje zatvoriti usta. Ovo je jedan, takav slučaj. Nije
mnogo ljudi znalo za to, ali oni koji su znali shvatili su da bi ovo moglo
biti vrlo štetno za cijeli grad. Zato nitko nije širio priče. - Pogleda u
Becka. - Ali mislim da će se to uskoro promijeniti.
- Tako je, Grady, to će se uskoro promijeniti. Grady se nasmiješi i
ustade. - Pa, sretno s time.
- Grady, uopće niste onakvi kakvim sam vas zamišljao. Mislio sam
da...
- Da sam šerif iz filma U vrelini noći, ha?
Beck osjeti kako mu se lice crveni. Slaga. - Ma ne, Grady...
Ovaj samo odmahne rukom. - Da znate da mi je to uvijek bio
omiljeni film. Jer onaj se stari šerif ipak promijeni. Mislim, posao sam
možda naslijedio od oca, ali ne moram zbog toga biti isti kao i otac.
Znam kakav ga je glas pratio, i nisam zbog toga pretjerano sretan.
Želim da se moja djeca ponose svojim tatom.
Grady priđe vratima i otvori ih. Potom reče: - Držim tu tempiranu
bombu u krilu već tri tjedna... Drago mi je da sam je napokon predao
vama. - Nasmiješi se. - Dobrodošli natrag kući, Beck.

Sportski klub Fredericksburg nije bio nimalo nalik na Beckovu teretanu

u Chicagu: nije bilo posluge da parkira auto za njega, nije bilo
podstavljenih ormarića od orahovine, ni saune ili parne kupelji, a ni
starije razgolićene gospode zanesene kartanjem u luksuznoj
svlačionici. Ova je teretana bila smještena u trgovačkom centru, odmah
do jeftinog meksičkog restorana, preko puta Wal-Marta. Pred ulazom
su bili parkirani kamioneti.
Unutra, iza vrata pod lukom od dvoručnoga utega, sredovječni
muškarci i žene borili su se s gravitacijom. Trčali su, pedalirali, penjali
se, stupali, hodali na pomičnim trakama, verali se na napravama za
penjanje i vozili sobne bicikle pred dvama televizorima na kojima su se
emitirali Fox News i CNN. U susjednoj su se prostoriji djevojke
kvarcale, a u stražnjem dijelu teretane mladići su dizali utege i divili se
svojim mišićima u ogledalima na zidu.
 Beck nije bio u sali s utezima. Ostao je u sali za vježbanje s ostalim
četrdesetogodišnjacima, i starijima, koji su prestari za utege, ali
premladi da bi se samo prepustili sobnim biciklima. Stigavši tu prije
nekih tridesetak minuta, sudac Beck Hardin dočekan je kao mjesna
nogometna legenda. Sada je upravo izvodio dva posljednja seta na
spravi s utezima za noge. Bedra su mu gorjela od težine utega -
devetnaest, dvadeset.
Otpusti utege i sjedne uspravno. Zgrabi ručnik i obriše znoj s lica, a
potom i s plastičnoga sjedišta. Priđe drugome stroju za vježbanje
nožnih mišića - a pogled mu istom privuče prekrasan leptir. Krila su
mu bila svijetloplave boje, s prijelazima na tamni purpur, desetak
centimetara raspona. U središtu svakoga krila bilo je po jedno oko,
ljudsko oko koje je gledalo u Becka - a on je pak pomno gledao u
tetovažu na glatkoj bijeloj koži donjeg dijela leđa neke djevojke.
Lepir je bio vidljiv jer su djevojčine kratke crne hlačice od
spandeksa jedva prikrivale guzu, a kamoli tetovažu. Bila je to vrlo lijepa
guza. Tri tjedna ranije, na berbi, prizor Jodie kako gazi grožđe, visoko
zadignute suknje, odškrinulo je jedna čelična vrata u Becku, koja su bila
čvrsto zatvorena više od godinu dana. Ali sada je pozadina koju je
gledao širom rastvorila ta vrata poput eksplozije bombe. Tijelo mu
najednom preplave hormoni koji su nekom čarolijom isprali godine i
životne boli.
Ponovo je bio devetnaestogodišnjak.
Žena je ležala licem nadolje; noge su joj bile ispružene, a gležnjevi
zataknuti za podlogu s utezima. Mišićave joj se noge ponovo zategnu
dok je gležnjevima pokretala sustav spojen s metalnim utezima, sve
dok joj gležnjevi skoro ne dodirnuše polutke čvrste stražnjice. Otpusti
utege i sjedne. Leptir i guza nestadoše Becku iz vidokruga.
- Pozdrav, suče Hardin.
Beck hitro podigne pogled k njezinu licu. Izgledala mu je poznato.
Bila je to predškolska učiteljica koju je upoznao dovevši Meggie na
nastavu.
On se zarumeni. - Uh... ah... Gospođice Young. Baš sam... se divio
vašoj tetovaži.
Ona ustade, a Beck se svojski trudio održati kontakt očima, ali tu je
bitku izgubio. Na sebi je imala kratke hlačice i crni top, a između njih
bila je otvorena čistina od blijede puti i čvrstih trbušnih mišića. Znoj je
svjetlucao pod fluorescentnom rasvjetom.
- Gospođice Young, izgledate drugačije bez odjeće... izvan škole...
 Ona se nasmija. - Suče, zovite me samo Gretchen.
- A vi mene Beck.
- Drago mi je da ste pobijedili.
- Nisam pobijedio.
Ona se namršti. - Ali postali ste sucem.
- Da, sudac jesam.
Bio mu je to naporan prvi dan na sudu.
Gretchen se odmakne od sprave, a Beck pristupi i sjedne. Postavi
utege na 35 kg. Tijekom prve serije jedva je podizao 25 kg, ali Gretchen
je upravo dizala 30 kg.
- Meggie je baš slatka - reče ona.
- Da, prava je - odgovori on. - Kako je u školi?
- U predškolskoj nastavi u tijeku vam je stalna bitka. Ona odmahne
glavom. - U Austinu su nam se ulične bande borile za teren u školi. Ovi
se pak ljudi bore za strani jezik. - Ona se sagnu i istegne nožne mišiće.
Beck osjeti kako mu krv udara u lice. Kada se ispravila, reče mu: - Ali to
su sve samo stari ljudi koji se boje promjene - a ovaj grad je kao
starački dom.
- Da, ovdje ima mnogo starijih ljudi.
- Ali, znate što ne razumijem?
- Što?
- Mlade anglosaksonske roditelje. Kažu, Ma ne mrzimo mi
Latinoamerikattce. Ali oni nam unazađuju djecu pa ih želimo odvojiti
kako bi im obrazovanje bilo na razini. Opravdavaju podjelu time što za
svoju djecu žele najbolje. Ali ne mogu biti pravedni prema vlastitoj
djeci tako što će prema drugoj biti nepravedni.
- Vama je stvarno stalo do te djece?
- Učiteljica sam. U školi su to moja djeca. Tu se stvarno vidi u kakvoj
zajednici čovjek živi.
- I?
- Ovdje svi idu u crkvu i pričaju kako su kršćani, ali to što rade
latinoameričkoj djeci, to nije kršćanski.
- Zašto ste se onda preselili ovamo?
- Radi mojega konja. Moju su staju u Austinu srušili i izgradili
stambenu zgradu. Valjalo mi je odlučiti, ili se preseliti, ili ostati bez
konja.
- Pa, za vašu je djecu prava sreća što ste se preselili. I za Meggie.
- Hvala vam, Beck. - Ona se udalji jedan korak, i potom se ponovo
približi. - Znate, jedini neoženjeni momci u ovome gradu su ili
uzgajivači koza ili gay dečki koji su se ovdje preselili iz Austina i
otvorili neki pomodni restoran za turiste. Već više od godine dana
nisam ni s kime izašla na spoj. Jeste li za večeru? Subota uvečer?
Devetnaestogodišnjak oštro udahnu: Učiteljica ga poziva na spoj!
Četrdeset i dvogodišnjak polako puhnu. - Gretchen, koliko vam je
godina?
- Dvadeset i pet.
- Pa... ja sam malo stariji od vas.
- Možda, ali ste muškarac, niste u vezi, i stvarno ste naočiti. -
Nasmiješi se. - Dakle, subota uvečer?
- Ali, vi ste učiteljica moje kćeri.
- I žena sam. - Ona uzdahnu. - Gledajte, Beck, borim se za djecu u
školi svakoga dana. Sve je to vrlo naporno, podrazumijeva mnogo
stresa, a ljudi su ovdje neuračunljivi. Stoga dolazim ovdje vježbati
svake večeri. Onda idem nahraniti konja, i potom kući. Jedem sama,
televiziju gledam sama, i potom sama odem u postelju. Osamljena sam.
Imam stanovite potrebe.
Potrebe? Beck je sada već bio uvjeren da ga je zadesila tahikardija.
Gretchen mu stavi ruke na ramena i privuče se blizu njega.
Primakne usne njegovome uhu, tako blizu da je osjećao njezin miris i
dah na vlastitoj koži. Ona prošapuće.
- Tjelesne potrebe.
Beck pogledom potraži defibrilator u prostoriji. Gretchen se
uspravi i reče: - Subota uvečer.
- Ali, jedva se poznajemo?
- Beck, žene mojih godina ne čekaju na ljubav.
Ona se naglo okrenu i priđe spravi na drugome kraju sale. Beck
ostade gledati za njom.
Za onom guzom. Devetnaestogodišnjak je stiskao šake. To!
- Zgodna su, zar ne?
Jodie je stajala do njega. Beck ju nije bio čuo kako mu prilazi s leđa.
Bio je zaokupljen drugim stvarima.
- Tko?
Jodie kimne glavom prema Gretchen.
- Djeca.
Udalji se od njega, u svojim vrećastim hlačama i majici kratkih
rukava, dok joj je crveni rep poskakivao u ritmu hoda. A Beck Hardin
ponovo je bio četrdeset i dvogodišnjak s dvoje djece i preminulom
suprugom.
 Dragi J. B.
Operacija je sutra. Djelomična radikalna mastektomija. Prvo
sam plakala za vlastitim grudima, ali sada samo želim da mi
maknu tumor iz tijela. Želim biti uz svoju djecu dok odrastaju.
Poslije ću si staviti umjetne dojke. I to veoma velike. Becku će se
to sviđati.
Voli vas Annie

Tjedan dana kasnije Annie je ponovo pisala:

Došla sam kući. Vrlo sam umorna. Sutra ponovo imam pregled
kod doktora. Rezultati patološke analize limfnih čvorova. Voli
vas Annie.

Prošao je još tjedan dana. J. B. je svakodnevno slao poruke i pitao za

situaciju. Napokon mu je odgovorila.

J. B., oprostite zbog nejavljanja. Još sam se nadala kada su stigli

rezultati patologije. Ali sada više nemam nade. Svi limfni
čvorovi su pozitivni. Rak se proširio. Nije dobro. To nazivaju
metastazama. Sutra me čeka još pretraga. Snimanje kostiju. CT
pregled. Da vide je li se proširio i na kosti, pluća, jetru. Kažu mi
da sam barem deset godina imala rak, a da to nisam znala. Ne
mogu vjerovati.

Sljedeća poruka bila je:

Ima ga posvuda. Četvrta faza. Plačem. Voli vas Annie.

- J. B., mogu li te te pitati nešto osobno?

- Trebaju ti bokserice?
- Ne, ne to. Mama je odavno umrla. Jesi li... ikad... znaš, jesi li bio s...
jesi li se viđao s drugom...?
- Ma daj, Beck, odrasli smo muškarci, možeš to kazati otvoreno.
Jesam li spavao s nekom otkad je Peggy umrla?
- Dakle, jesi li?
- Ne, ni s nekom, ni s domaćom životinjom.
- Zašto?
- Jer sa svojim kozama nikad nisam imao takav odnos.
- Ma ne. S nekom ženom?
 - Pa, isprva dugo vremena nisam o tomu mogao ni misliti. A onda
mi je prostata počela stvarati probleme.
- Imaš problema s prostatom?
- Imao sam prije petnaest godina. Izvadili su je. Stvar nakon toga
više nije funkcionirala kao prije.
- Sada postoje i lijekovi za to.
J. B. frknu. - Kakva je korist od toga ako ti treba kemijski preparat?
- Tek ti je šezdeset i šest. Nisi pretjerano star.
- Sve je to pretjerana gnjavaža.
- Gretchen me pozvala na spoj, danas u teretani. Vrlo je... huh...
- Mlada.
- I to!
- I, ići ćeš?
- Zatekla me nespremnog, ali poslije sam počeo razmišljati...
- O Annie?
Beck kimne glavom. - Ne čini mi se u redu.
- Beck, Annie je umrla prije više od osam mjeseci. Ona ne bi htjela
da ostatak života provedeš sam.
- Imam djecu.
- Djeca će jednoga dana otići.
- Imam i tebe.
- Ja ću jednoga dana umrijeti.
- Onda ću imati Butcha.
- Butch nema vlasnika. Gledaj, Beck, kada ti je majka umrla nisam se
samo izolirao od tebe, nego od cijeloga svijeta. Od života. A onda si
otišao, a ja sam ostao sam s kozama. Nisam se viđao ni razgovarao s
ljudima... sve dok Jodie nije došla u grad. Počeli smo razgovarati, a ja
sam na nju istresao sav sadržaj devetnaest godina razmišljanja. Volio
sam tvoju majku, ali trebao sam ipak pustiti i neku drugu ženu u svoj
život. Neku kao što je Jodie.
Ona je lezbijka.
- Ipak bih se oženio njome. Ne radi seksa, nego zbog razgovora. To
mi najviše nedostaje u vezi tvoje majke, razgovor s njome ovdje, svake
večeri. Iako mi je i vođenje ljubavi s njom veoma odgovaralo.
- Gretchen mi je rekla da ima stanovite potrebe.
J. B. se nasmija sebi u bradu. - Kada si zadnji put provjeravao
kondiciju?
- Ima i tetovažu.
J. B. glasno otpuhne. - Nisam mislio da je ona tip za tetovaže. Brije
noge.
- Ali, kakve sad veze ima tetovaža s brijanjem... nije bitno.
- Kakvu tetovažu ima?
- Plavi leptir, odmah iznad guze.
- Prokletstvo. Ta cura ima lijepu guzu. Baš bih volio vidjeti tu...
tetovažu. Nema zla u gledanju odostraga, zar ne? Tvoja je majka imala
vrlo lijepu pozadinu.
- J.B.?
- A?
- Nemojmo o tomu.
J. B. se nasmija i ustade iz naslonjača. Poželi mu laku noć i uđe u
kuću. Beck se prisili više ne razmišljati o Annie, Gretchen, seksu, i s
mukom se usredotoči na Heidin spis koji mu je bio u krilu. Čitao je
izviješće autopsije, tražio nešto, bilo što, što bi ga odvelo korak dalje od
zaključaka medicinskoga osoblja. Uzrok smrti: akutna intoksikacija
kokainom. Način nastupanja smrti: slučajno predoziranje. Nije ubojstvo
iz nehata. Ni s predumišljajem. Ništa ne ukazuje na predumišljaj.
Običan tragični slučaj. Njegov stari srednjoškolski prijatelj nije mogao
prihvatiti neumitnu činjenicu da je smrt njegove kćeri samo tragična
nezgoda.
J. B. se ponovo pojavi, u pidžami s havajskim motivom. Reče mu: -
Baš sam razmišljao pod tušem. Zašto ti Aubrey nije ništa rekao za to da
je Slade uhićen? Trener je, sigurno je sve to znao.
 ŠESNAESTO POGLAVLJE

- Kojega vraga to radite?

U 8.45 sati ujutro, okružni tužitelj stajao je u Beckovome kabinetu, s
izrazom lica kao da želi preskočiti radni stol i zadaviti ga. Beck je
poslušao Gradyjev savjet: nakon nezgodne mogućnosti da se sadržaj
tonskoga zapisa pojavi u novinama, mirovni sudac Walt Schmidt nije
imao nikakvih primjedbi na prosljeđivanje ispitnoga suđenja na
okružni sud.
- Gospodine Eichman, bilo bi vam bolje da se upristojite, inače ćete
prenoćiti u zatvoru radi nepoštivanja suda.
Okružni je sudac stiskao čeljust kao da melje granit u prah. Becku se
nije sviđalo što tužitelj tako stoji nad njim, pa stoga i on ustade.
- Suče Hardin, časni sude, bez mojega znanja slučajevi se ne
prenose, niti se zakazuju ročišta.
- Gdje točno u zakonu stoji da mi treba tužiteljevo dopuštenje kako
bi ovaj sud vršio svoj posao?
- Takav je uzus.
- Više nije. U mojoj će sudnici stvari ići malo drugačije.
Tužitelj frknu. - U vašoj sudnici? Da Slade nije prebio onoga
Meksikanca, sada bih ja sjedio u toj fotelji, i vi to znate.
Beck poželi dometnuti: Ne bi da sam objavio istinu o tvojemu djetetu
mješancu kojega kriješ u Austinu. Ali umjesto toga samo reče: - Odrekli
ste se položaja suca samo radi Sladea McQuadea?
- Ne, nego zbog Quentina McQuadea. I to samo na godinu dana.
Dogodine u ovo vrijeme ovo će biti moja sudnica. - Priđe prozoru i
zagleda se vani. - Suče, budete li previše dizali prašinu u
latinoameričkome getu, bit će mrtvih Meksikanaca na glavnoj ulici.
- Najbolji način da to spriječimo je dopustiti da pravda pobijedi.
Okružni tužitelj se uzbuđenoga izraza lica okrene prema Becku.
- Da pravda pobijedi? Nije vam ovo školska sudnica za vježbu, suče.
Ovo je stvarni svijet. A vaše odluke imaju stvarne posljedice. Za
svakoga.
- Petak ujutro. U devet sati.
 Jedan se kažiprst upravi prema Becku. - Ako ovaj grad eksplodira, i
bude mrtvih Meksikanaca, bit će to vaše djelo. Zapamtite to.
- Onda pošaljite Sladea pred porotu. Neka tih dvanaest građana
odredi postoji li opravdana sumnja.
- I sami dobro znate da po zakonu porota mora predstavljati
pučanstvo cijeloga okruga.
- Što znači da u poroti sjede i Latinoamerikanci? Trojica.
- Što znači da ostaje devet Nijemaca. Devet je dovoljno za
donošenje odluke.
- A to se neće dogoditi.
- Ali onda će tijekom vikenda Dana zahvalnosti Meksikanci
marširati ulicama i rastjerivati turiste. To neće biti dobro za promet.
- Neće biti dobro ni za Meksikance ako neki od njih poginu.
- Onda učinite pravu stvar.
- Da učinim pravu stvar? - Okružni tužitelj odmahivao je glavom. -
Jeste li to govorili i svojim bogatim klijentima u onoj odvjetničkoj firmi
u Chicagu? Dajte, suče, znam kakav ste odvjetnik bili, zato mi nemojte
dolaziti ovamo i soliti mi pamet. Osim toga, oni Meksikanci nikada
neće stići do glavne ulice.
- Zašto ne?
- Vjerujte mi, to se neće dogoditi, a ni ne želite da se to dogodi.
Stoga je najbolje za vas da ustvrdite kako ne postoji opravdana sumnja.
- Upravo tomu i služi ispitno suđenje - kako bi se odredilo
postojanje opravdane sumnje.
- Ne, suče, nego kako bi se očuvao mir u gradu. Stvar je dobro
funkcionirala za sve strane...
- Julio to za sebe ne bi mogao reći.
- Za svakoga od ikakve važnosti. Ali vi ste morali zabiti nos gdje mu
nije mjesto, tako da je grad sada u vašim rukama. Sada je to vaša
odgovornost.
- Moja je odgovornost da pravda bude zadovoljena.
- Pravda? Ako ovo upropastite, vidjet ćete kako izgleda pravda.
- Kako to mislite?
- Suče, Meksikanci znaju da niste povezani s Nijemcima, dakle, ako
ustvrdite da nema opravdane sumnje, vjerovat će vam. - Nasmiješi se. -
Zapravo, ovo bi moglo ispasti čak i bolje negoli smo planirali. Vjeruju
vam. Vaša riječ može svemu ovomu stati na kraj.
- Zašto mi vjeruju?
- Znaju da se J. B. upustio u posao s Meksikancem. Računaju da
jabuka ne pada daleko od stabla.
- Saslušat će iskaze koje će dati Julio Perez i policajci. Grady neće
dopustiti da njegovi ljudi krivo svjedoče.
- Ne, Grady misli da je sada iznad svega toga. Okružni tužitelj
odmahne glavom. - Najgora stvar koja se dogodila ovome okrugu je
kada se Grady obogatio. Sada si može priuštiti poštenje.
- Pročitao sam Perezov iskaz i izviješća policajaca - postoji
opravdana sumnja. Nikako ne mogu donijeti drugačiju odluku.
- Postoji način.
- Kako to mislite?
- Vidjet ćete u petak ujutro. Nemojte sve pokvariti.

Beck automobilom izađe s parkirališta pred sudnicom i skrene na

glavnu ulicu. Zaputivši se prema istoku, prijeđe ulicu Adams, pa onda
ulice Llano, Lincoln, Washington, Elk, Lee, Columbus, Olive, Mesquite, i
potom Eagle. Imena ulica odabrali su i rasporedili gradski oci kako bi
početnim slovima ispisivala poruku ALL WELCOME, svi su dobrodošli.
Iza oznake gradske granice, gdje je pronađeno Heidino tijelo, on
skrene južno, na cestu Old San Antonio. Prešao je potok Meuserbach na
mjestu na kojemu se ovaj ulijeva u rijeku Pedernales. Pred njime se
prostirala nenaseljena zemlja. Uvijek mu se u vezi maloga grada
sviđalo to što čovjek može izaći iz parkirališta u centru, i nakon
petominutne vožnje u bilo kojemu pravcu, nađe se u divljini. Odveze li
se tko na pet minuta od centra u Chicagu, naći će se samo nekoliko
blokova dalje.
Prebaci brzinu kada navigator poče polako svladavati uzbrdicu Mt.
Alamo, brdo koje se nalazi deset milja jugoistočno od grada, a čiji je vrh
na 700 metara nadmorske visine. Aubrey je živio u Alamo Springsu,
nekadašnjoj hipi-komuni na vrhu brda. Beck skrene prema istoku, i
zašavši u Alamo Drive odveze se do staroga napuštenoga željezničkog
tunela zvanog Bat Cave, koji je danas dom milijunima meksičkih
šišmiša. Svake večeri gomile tih životinja izlaze na otvoreno u potrazi
za insektima. Lijepa prednost života u Alamo Springsu je to što čovjeka
ljeti ometa vrlo malo muha.
Beck nastavi voziti uz Alamo Springs General Store & Cafe, i skrene
južno, u slijepu ulicu Apache Road. S te se visine pogled na Hill Country
proteže unedogled.
Pogled na kuću Geiselovih nije bio jednako impresivan. Boja na
omanjoj drvenoj kući izgledala je beživotno. Trava u dvorištu pred
kućom bila je žuta, kao i ostalo bilje u vrtu. Korov se dizao po pola
metra sa svake strane kuće. Rolete su bile spuštene. Kuća je umrla
zajedno s kćerkom.
Beck parkira automobil i izađe. Zaobišavši staroga forda, stupi na
trijem. Pokuca na vrata. Aubrey se oglasi i prije ponovnoga kucanja.
- Beck, uđi.
Beck prođe uz Aubreyja i uđe u kuću. Aubrey je u jednoj ruci držao
štap, a u drugoj pivo, a po dahu mu se dalo zaključiti da mu to svakako
nije prvo toga dana.
- Zar danas nemaš trening?
- Mogu i pijan vikati na njih. Idemo otraga.
Aubrey povede Becka kroz neuredni salon koji je u svemu odisao
pogrebnom atmosferom. Prođoše kroz klizna staklena vrata i izađoše
na drveni trijem. Beck se osloni o ogradu u nadi da će uhvatiti
povjetarac. Vladala je suša, bez nade da će pasti kiša.
- Aubrey, znao si da je Slade premlatio onoga malog, i da su ga zato
uhitili?
- Naravno.
- Zašto mi nisi rekao?
Ovaj slegne ramenima. - Jer se to ne tiče ni tebe ni mene.
- Naravno da se tiče. Ti si trener, a ja sam sudac.
- Slade nije odgovoran meni... a ni tebi.
- O, meni će biti odgovoran.
- Mislim da neće, Beck. Osim toga, mislio sam da je ta stvar riješena.
- A tko ju je trebao riješiti?
- Quentin. I okružni tužitelj.
- Mislio si da će Quentinova lova izvući Sladea iz cijele situacije?
Aubrey slegne ramenima. - Tako se to ovdje radi.
- Ne više. Slade mora proći kroz ispitno suđenje, a zakazano je za
petak ujutro, u devet sati, u mojoj sudnici.
- Beck, možda se uvaljuješ u nešto što je previše za tebe. Već prvoga
tjedna rada kao sudac misliš se obračunati s Quentinom i starim
Nijemcima?
- Mislim raditi svoj posao. A to bi se moglo odraziti na tvoje
planove.
- Kakve planove?
- Na pobjedu na državnome prvenstvu, na prelazak na fakultetski
posao, na ponovno osvajanje Randi. Ako Slade bude osuđen, nećete
osvojiti prvenstvo.
 Aubrey šepajući priđe ogradi i zagleda se u daljinu. Nakon kratke
pauze uzdahne s mukom i ne okrenuvši se prema njemu, reče: - K
vragu, Beck, pa nisu to planovi. To su samo puki snovi. Moj život je
završio onoga dana kada je Heidi umrla. Ona se više neće vratiti, kao ni
Randi. - Okrene se prema Becku. - Učini što moraš sa Sladeom. Ja bih
radije da Heidin ubojica završi u zatvoru, nego da osvojimo državno
prvenstvo. Što si uspio doznati?
Sada je na Becku bio red da se zagleda u daljinu. Gledajući u
udaljene planine na jugu, vidio je liniju željeznice kojom je nekoć vlak
išao nakon izlaska iz tunela. Išla je duž posjeda Hillingdon Ranch,
nekadašnjega prebivališta Alfreda Gilesa. Njegov je unuk sada
upravljao gospodarstvom. Beck podigne pogled i zagleda se u plavo
nebo. Neko je vrijeme pratio let orla kojije lebdio na zračnoj struji, a
onda se krene k prijatelju.
- Aubrey, doznao sam da je vrijeme da se pomiriš s njezinom smrću.
Nema šanse da ikada nađemo toga tipa, a čak i da ga nađemo,
vjerojatno je bio neki student, klinac. Aubrey, bila je to jednostavno
nezgoda.
Aubrey štapom pokaže ka sjeveru, prema gradu. - Dati kokain
šesnaestogodišnjakinji i izbaciti ju u jarak, to nije nikakva prokleta
nezgoda! Ubio ju je, baš kao da joj je prislonio pištolj uz glavu i povukao
okidač! - Aubrey se opet zagleda u daljinu i polako se primiri. Potom
reče: - I ti me misliš ostaviti na cjedilu, zar ne, Beck?
Beck mu ne odgovori, ali se u sebi pitao čini li uslugu sebi ili
Aubreyju. Nagovara li Aubreyja da zaboravi kćer kako bi ju i on mogao
zaboraviti?
Aubrey reče: - Pokazao bih ti nešto.
Šepajući uđe natrag u kuću, a Beck krene za njim. Prođoše kroz sobu
za dnevni boravak, i potom kroz hodnik. Aubrey zastane, otvori neka
vrata i upali svjetlo. Uđe u sobu kao da ulazi u crkvu. Beck stupi u
svetište.
Postelja je bila uredno postavljena, s ružičastim pokrivačem i
jedrim ružičastim jastucima. Čupavi ružičasti tepisi bili su poslagani
po podu. Uramljene Heidine fotografije visjele su na plavim zidovima,
prikazujući njezin kratki život: ...slatko plavokoso dijete s majkom i
ocem... lijepa djevojčica otprilike istih godina kao i Meggie... mala
Njemačka frajlica s pletenicama... prava američka srednjoškolska
navijačica... miss ljepote. Izgledala je kao Miss Amerike. Nije uopće
nalikovala na onu djevojku na fotografijama s poprišta zločina, niti na
djevojku koja je imala snošaj s dvojicom muškaraca iste noći, niti
djevojku koja bi ušmrkala toliko kokaina da bi to ubilo i vola. Nije
izgledala kao mrtva djevojka u jarku.
- Bila je moja mala princeza - reče Aubrey.
Na polici uz postelju stajali s trofeji, krune i lente s natječaja ljepote.
Peach Blossom Queen. Peach Festival Queen. Peach Days Queen.
Homecoming Queen. County Fair Queen. Rodeo Queen. Fann Bureau
Queen.
- Pobjeđivala je u svakome natjecanju u koje bi je Randi prijavila. -
Zastane na trenutak kako bi se sabrao. - Pokušao sam rehabilitirati
nogu. Kada sam shvatio da više neću moći igrati, izgledalo je kao da je
više uopće nisam zanimao... Randi. Znala je da se više neću moći izvući
iz ovoga grada. Od tog trenutka nadalje, svu je energiju usmjerila na
Heidi.
Usredotoči se na fotografiju Heidi i Randi, i otre oči. Beck skrene
pogled i otvori ormar. Bio je pun odjeće jedne šesnaestogodišnjakinje.
Uniforma navijačice, haljine, traperice, teniske, kao i par cipela niskih
potpetica.
- Nedostaje li ovdje neki par cipela?
- Zaboga, Beck, nisam kontrolirao koje cipele obuva.
- A torbice?
- Ni to.
- Zašto joj nisi dopuštao da ima mobitel?
- Izgledalo mi je da klinci s telefonima uvijek upadaju u nekakve
nevolje.
- Jesi li bio strog prema njoj?
- Izgleda da nisam bio dovoljno strog. - Aubrey sjedne na postelju. -
Beck, bila je krasna cura. Uživala je u lovu i ribolovu, ali nikada se nije
mogla natjerati da povuče okidač na živu životinju. Mislio sam da će
uvijek ostati ta ista curica. - Zaustavi se, a ramena mu padnu.
- Kada je napunila četrnaest godina, a tijelo joj se razvilo, muškarci
su na ulici počeli zuriti u nju. Zbog toga se nekako promijenila.
- Kako?
- Obzori su joj se počeli širiti. Počela je vjerovati da ju možda tamo
negdje čeka neka budućnost, umjesto da ostane ovdje, u malome gradu.
Mislila je da joj život može biti bolji negoli ovdje. - Izvuče rupčić i
ispuše nos. - Drugi su roditelji uvijek bili ljubomorni jer je bila ljepša od
njihovih kćeri. Sada bih radije da je Heidi bila posve običnoga izgleda.
Čak i da je bila neugledna. Ja bih je još uvijek volio. Beck, nedostaje mi.
 Aubrey ustade i šepajući prošeće sobom. Poče skidati fotografije sa
zidova i rubom košulje brisati prašinu s njih. Beck pomisli na oca. Je li i
on svakodnevno ulazio u njegovu sobu i tijekom dvadeset i četiri
godine brisao prašinu sa sportskih trofeja?
- Ostavio sam njenu sobu točno onako kakva je bila, jer sam je se
htio sjećati baš tako. Kakva je bila. - Ispruži ruku i dodirnu kćerinu
sliku. - Ali ne sjećam je se tako. Sjećam je se kako leži na onome stolu u
mrtvačnici u Austinu. Beck, tako se sjećam svoje kćeri!
Četiri godine, devet mjeseci i dva dana ranije, Aubreyjev život je
stao, i ostao zamrznut kao da su kazaljke svih satova svijeta ostale u
mjestu. Baš kao što se i Beckov život zaustavio nakon što je Annie
umrla, osam i pol mjeseci ranije. Beck nije brojao dane jer je jedino
život mogao kriviti za ženinu smrt. Aubrey je pak krivio ljudsko biće -
nekoga, tamo negdje.
- Aubrey, možda nije baš zdravo ovako ostaviti njezinu sobu.
- Zdravo? Kao kad jedeš povrće? - Mahnu štapom po sobi. - Pogledaj
oko sebe, Beck. Ovo je sve što mi je ostalo od nje. - Šepajući se dovuče
do vrata, ali se ipak zaustavi. - Beck, ne duguješ mi nikakvu uslugu.
Becku se pogled spusti na taj štap i ostane ondje na trenutak.
Potom podigne pogled i pokaže na fotografiju na zidu. Na njoj je neka
djevojka bila s Heidi.
- Tko je ova cura?
- Kim Krause. Bile su najbolje prijateljice. Claude joj je otac. Još
uvijek imaju benzinsku stanicu na zapadu od glavne ulice. Mala radi na
kasi.

Sudnica okruga Gillespie označava granicu između istočnoga i

zapadnoga dijela glavne ulice. Istočno leže čuvena Tri magična bloka.
Milijun i pol turista koji godišnje posjete Fredericksburg parkira
automobile na istočnome dijelu glavne ulice, obavljaju kupovinu duž
Tri magična bloka, i potom se vrate do automobila i voze natrag kući.
Malo je turista koji se odlučuju na šetnju zapadno od Sudnice. Na
zapadnome dijelu glavne ulice nema ničeg magičnog.
Benzinska postaja Krause nalazi se na zapadnome dijelu glavne
ulice.
Beck se proveze niz glavnu ulicu, i prođe uz Sudnicu. Prelazio je
ulice Crockett, Orange, Milam, Edison, Bowie, Acorn, Cherry, i Kay. Prva
slova ovih su pak ulica ispisivala poruku COME BACK, vratite se
ponovo. Vozio se uz trošne obiteljske kuće i napuštene benzinske
crpke, Luteransku crkvu, stari katolički samostan, tržnicu Amish
Market, i zatvoreni trgovački centar Knopp & Metzger, gdje ga je majka
kao dječaka vodila u kupovinu; potom uz trgovinu zdravom hranom, i
dućan Choo Choo Trolley Patio Shop.
Benzinska postaja obitelji Krause bila je na južnoj strani ulice,
preko puta trgovine Teksas Pawn Shop, točno pred račvanjem na
kojemu se glavna ulica završava i dijeli na Autoput 290, koji vodi u El
Paso, i autoput 87, koji vodi u Amarillo. Claude Krause popravljao je
stare automobile u staroj garaži. Kim Krause je iznutra nadgledala
crpke i naplaćivala. Na njihovoj postaji moralo se plaćati unutra.
Ali u trenutku kada je Beck ušao unutra, Claude Krause sjedio je za
kasom i ispijao pivo Dinkel Acker. Bilo je 12.01 sati. Claude mu reče da
nikada ne pije prije podneva. Također mu je rekao da je Kim otišla kući
gledati omiljenu sapunicu. A kuća je bila stara drvena građevina odmah
iza postaje. Beck zaobiđe desetak automobilskih krntija koje je Claude
razmontirao radi dijelova, i hrpu izlizanih guma, te prođe zemljanim
puteljkom u sjeni širokih hrastova. Zakorači na škripavi trijem i pokuca
na vrata s mrežom protiv komaraca.
Claude je očigledno više volio popravljati stare automobile negoli
vlastitu kuću; bijela je boja otpadala s drvenih zidova, a crna s podloge.
Uz dom obitelji Krause, Aubreyjeva je kuća izgledala kao nova. Beck
začuje zvuk televizora kroz mrežu na vratima. Pojavi se djevojka s
cigaretom u ustima i obrati mu se kroz mrežu, kao zatvorenica koja
razgovara s odvjetnikom.
- Da?
- Kim?
- Tko pita?
- Ja sam sudac Hardin. - Beck se ponada da će službena titula
potaknuti Kim na suradnju. - Razgovarao bih o Heidi.
Ako su Kim i Heidi bile vršnjakinje, ovoj bi sada trebalo biti
dvadeset godina. Izgledala je kao da joj je trideset. Ona slegne
ramenima i odgurne vrata.
- Uplašili ste me u tome odijelu, kao da ste pogrebnik. Uđite.
- Je li ti majka kod kuće?
Kim otpuhne dim cigarete i reče: - Odavno je otišla od nas.
Becku se učini neprikladnim da bude sam u kući s
dvadesetogodišnjakinjom, stoga predloži: - Sjednimo na trijem.
- Kako hoćete.
Kim izađe i spusti se na gornju stubu. Bila je plavokosa i plavooka,
kao Heidi, ali nije izgledala poput nje. Na sebi je imala crni prsluk i
traperice odrezanih nogavica. Bila je blago pretila, i bosa. Beck svuče
jaknu i sjedne pokraj nje.
Ona ga upita: - Zašto se raspitujete o Heidi?
- Radi usluge njezinome ocu. U srednjoj smo školi bili kao braća.
Ona klime glavom. - Heidi i ja smo bila kao sestre.
- Pričaj mi o njoj.
- Bila je prekrasna.
- Što je željela postići u životu?
- Htjela je biti zvijezda.
- Zašto?
- Kako bi otišla iz ovoga grada.
- Zašto? Ovdje je lijepo živjeti.
- O, da, stvarno je lijepo... osim ako niste cura, ili homoseksualac, ili
Meksikanac, ili ako ne volite nogomet, ili predsjednika Busha. U tom
pak slučaju je koma.
- A kako je mislila postati zvijezda?
- Mislila je poslati slike u Hollywood i nekako ugovoriti audiciju.
- Imaš li njezine fotografije?
Kim se nasmiješi. - Imam li fotografije Heidi Fay?
- Heidi Fay?
- Da, Heidi Fay Geisel, samo što joj Geisel nije zvučalo holivudski pa
je to izbacila iz umjetničkoga imena. - Kim povuče dim iz cigarete i
nastavi: - Zašto želite vidjeti njezine fotografije?
- Pokušavam nekako shvatiti zašto je završila u onome jarku.
- Bili ste u njezinoj kući?
- Da, maločas.
- I vidjeli ste njezinu sobu?
On knnne glavom. - Aubrey je sve ostavio kako je bilo.
- Pa naravno. Sve one slike na zidu bile su samo za njega.
- Kako to misliš?
- Hoću reći da to nije bila prava Heidi. - Kim zastade oklijevajući, ali
onda ipak dometnu: - Imam njezin portfolio. Uđite, pokazat ću vam. Na
mojemu je laptopu.
- Možeš li ga možda donijeti ovamo?
- Kako god hoćete.
Kim nestade u kući i vrati se s laptopom. Sjedne, otvori ga, povuče
posljednji dim cigarete, i potom ju ugasi na zemljanom podu dvorišta.
Klikne nekoliko puta po tipkovnici, sve dok se na ekranu ne pojavi
velika fotografija Heidina lica izbliza. Kosa joj je bila plava, oči plave
poput neba, koža glatka i besprijekorna, a zubi sjajno bijeli.
- Nikada nije pila ni kavu ni čaj, kako bi joj zubi ostali bijeli - reče
Kim. - A nikada nije nosila ni aparatić za zube.
Kim je na licu imala izraz otvaranja božićnoga poklona. Opet dvaput
klikne, a na ekranu se pojavi druga fotografija. Na njoj se Heidi vidjela
od glave do pete, u kratkim hlačicama, kaubojskim čizmama i
ružičastom uskom topu. Palčeve je zadjenula u prednje džepove, gumb
je bio otkopčan, a patent napola otvoren, razotkrivajući podosta blijede
puti ispod pupka. Trbuh joj je bio tanan, a noge mišićave. Nije više
izgledala kao njemačka frajlica, niti kao tipična američka navijačica iz
srednje škole, kakva je bila na fotografijama u svojoj sobi. Izgledala je
kao atraktivna dvadeset i petogodišnjakinja.
Kim doda: - Imala je nevjerojatne noge.
- Koliko joj je bilo godina kada je ovo snimljeno?
- Šesnaest. Bilo je to samo nekoliko mjeseci prije nego što... - Kim
odmahnu glavom. - Bila je prekrasna.
Na njezinu licu nije bilo zavisti. Samo čisto divljenje. Ona ponovo
klikne, a Beck ustuknu. Na sljedećoj fotografiji Heidi je još uvijek bila u
istoj pozi, a na sebi je imala istu odjeću, samo što joj je top bio
raskopčan, a grudi potpuno razotkrivene.
- Imala je savršene sise - reče Kim. - A to vam nisu umetci. Prave su.
Beck - državni okružni sudac John Beck Hardin - osjeti nelagodu
gledajući u razgolićene dojke šesnaestogodišnje djevojke, čak i na
fotografiji. Stoga samo reče: - Sljedeća.
Kim odabere sljedeću sliku. Ova je bila još gora.
- Pogledajte samo tu guzu - reče ona. - Također savršena.
Na toj je fotografiji Heidi kameri bila okrenuta leđima, izvijenoga
gornjeg dijela torza. Hlače su joj bila spuštene tako nisko da je gola
zadnjica bila potpuno vidljiva. Nosila je crne tange.
- Nosila je tange?
Kim slegne ramenima. - Naravno. Svi ih nose. Prodaju se čak i u
Wal-Martu.
Beck reče: - Sljedeća. - Ali kada se sljedeća fotografija prikazala na
ekranu, poželi da to nije rekao. Heidi je tu bila potpuno gola, prikazana
sprijeda. Plava kosa uokvirivala je savršeno lice... gole grudi... uski
struk... genitalna zona bez stidnih dlačica.
- Brazilska depilacija - reče Kim.
Beck glasno puhnu, ustade i napravi nekoliko koraka u dvorištu.
Morao se nekako pribrati. Stajao je tu na trijemu kućice u teksaškome
gradiću, usred ničega i nigdje, a ova mu djevojka pokazuje golišave
fotografije svoje mrtve najbolje prijateljice, i to nemarno kao što bi
majka pokazivala fotografije svojega djeteta. Zar je danas to normalno?
Je li u čikaškome odvjetničkome uredu proveo sedamnaest godina
zatvoren i izoliran od svijeta koji je u međuvremenu naglo negdje
skrenuo bez upozorenja? Jesu li ovo danas normalne aktivnosti
tinejdžerica? Fotografiraju jedna drugu bez odjeće i idu na brazilsku
depilaciju. Kada se Beck vratio na mjesto, Kim se smijala.
- Išle smo u Austin na tu depilaciju. To je tek bilo čudno.
- Zašto?
- A kako bi vama bilo da vam nepoznata Korejka dira intimne
dijelove tijela i povlači vam...
- Ne. Zašto ste to uopće išle raditi?
- A to. Pa sve Playboyeve cure to rade, kao i zvijezde poput Britney i
Paris. Paparazzi su ih uhvatili kako izlaze iz limuzine bez gaćica.
Možete li uopće zamisliti koliko je to zabavno?
- Hodati bez gaćica?
- Ma ne. Biti toliko popularan da vas fotografi posvuda prate.
- Zašto je htjela biti popularna?
Kim ga pogleda kao da je skrenuo. - Svatko želi biti popularan.
- Ja ne želim.
- Vi ste starac. - Pogled joj odluta negdje u daljinu. - Kada si poznat,
svi te prepoznaju... ljubomorni su na tebe... na tvoj život. Imaš
specijaliste koji se bave tvojom kosom, noktima, šminkom, i koji sve
obavljaju za tebe. Možeš dobiti sve što poželiš, u svako doba. Poseban
si. Netko si. Nisi nitko i ništa u nekoj selendri od grada u kojoj su koze i
nogomet glavne stvari na svijetu.
Ona pokaže na benzinsku postaju.
- Moj tata cijeli život popravlja automobile u ovome bezveznome
gradu, i što ima od toga? Ovu rupu od benzinske stanice, i ovu
krovinjaru od kuće?
- Zašto ne odeš na fakultet?
- Pa da moram raditi cijeli život?
- Imaš li prijateljice? Dečka?
- Moja je prijateljica umrla. A dečka ne želim, barem ne ovdje.
- A zašto ne ovdje?
- - Zašto? Tako da se mogu udati i roditi gomilu djece, udebljati se i
živjeti dosadnim životom, dok moj muž Nijemac pije pivo u podne i
noću me mlati? Ne hvala. Već sam proživjela sve to.
Ona zapali još jednu cigaretu.
- Žao mi je, Kim.
- Niste vi krivi za to.
- Gdje si ju ovo fotografirala?
- Nisam ja. Mama ju je fotografirala.
- Njena mama?
- Da, digitalnom kamerom. Ja sam ih samo iskrcala na svoj
kompjutor. Ali nisam ih retuširala, stvarno je bila ovakva.
- Heidina je majka svoju vlastitu kćer fotografirala golu?
Kim slegne ramenima. - Pa za Playboy se moraš skinuti.
- Majka je htjela da Heidi pozira za Playboy?
Kim kimne glavom. - Da je već bila napunila osamnaest godina.
Mama joj je mislila da će živjeti u raskošnoj kući u Hollywoodu ako
bude pozirala za Playboy.
- Kakvoj raskošnoj kući?
- U Playboyevom dvorcu. Mama joj je mislila da će ju ondje otkriti.
Bila je opsjednuta time da će Heidi postati zvijezda.
- Majka ju je gurala u sve to?
- Heidi joj je bila izlazna karta iz ovoga grada... a i moja,
pretpostavljam. Trebala me povesti sa sobom u Hollywood kada se
proslavi. Trebala sam joj biti poslovna pratilja.
- I to ti ne bi bio problem?
Opet slegnu ramenima. - Ne. Sve zvijezde imaju pratnju. A bila bih u
Hollywoodu. To je svakako bolje od života u gradu koji nema čak ni
Hooters restoran.
- Kim, što želiš od života?
Ona otpuhne dim i pogleda ga krupnim plavim očima, te reče: -
Želim biti bogata. Želim imati sve. Želim živjeti kao oni ljudi na
televiziji.
- Jesi li bila s Heidi one večeri kada je umrla?
Izraz lica joj se promijeni, a Beck je već znao iz iskustva ispitivanja
nekooperativnih svjedoka da mu se Kim sprema slagati.
Ona odmahnu glavom. - Ne, ne.
- I nemaš pojma gdje je Heidi išla te noći?
Ona ponovo odmahne glavom. - Ne.
Odjednom je izbjegavala kontakt očima. Lagala je. Ali, zašto?
- Je li Heidi pila?
- Ne, čak ni pivo. Nije se htjela udebljati.
 - Drogirala se?
- Nema šanse. Vidjeli ste kako ljudi ostare kada uzimaju speed. Na
primjer Dee Dee. Heidi je znala da joj je izgled glavna izlazna karta
odavde.
- Ali znaš da je umrla od predoziranja kokainom?
Ona kimne glavom.
- Međutim, nikada je nisi vidjela kako konzumira kokain ili neku
drugu drogu?
- Ne.
- Je li imala dečka?
- Ne. Nije se htjela vezivati za ovaj grad. Uvijek je govorila da Freda
želi vidjeti samo u retrovizoru.
- Freda?
- Fredericksburg.
- Je li se ikada družila s meksičkim dečkima?
- Ovdje?
- A s bilo kojim dečkima s fakulteta?
- Koji bi dečki s fakulteta dolazili ovamo?
- Kim, Heidi je bila s muškarcem one noći kada je umrla, jesi li to
znala?
- Zaključila sam i sama, s obzirom na to da je šerif tražio DNK
uzorke od svih muškaraca u gradu. Vidjela sam to u seriji CSI Miami.
Sviđa mi se ta serija.
- A izgleda da nije bila silovana. Kim kimne glavom.
- Kim, to znači da se Heidi susrela s nekim muškarcem. Gdje bi
mogla naći muškarca u Fredericksburgu?
Ponovno izbjegavanje kontakta očima. Ona slegne ramenima. Beck
odluči iznenaditi Kim.
- Kim, trebaš znati još nešto. Heidi je te večeri bila s dvojicom
muškaraca. Sada je bila spremna na kontakt očima. - Dvojicom?
Beck kimne glavom. - Izgleda da je prvoga zadovoljila oralno, a
potom se upustila u snošaj bez zaštite s drugim, onim koji ju je izbacio
u jarak.
Kim spusti pogled. Ugrize se za donju usnu i otre suzu s obraza.
Sada je izgledala kao da joj je trinaest godina. Ne podižući pogled,
upita: - Zna li Trener za to?
- Ne zna.
Podigne pogled. - Nemojte mu to ni govoriti, važi? To bi ga ubilo.
Uvijek ju je smatrao svojom malom princezom. Tada sam mislila da je
to tako ofucano, ali sada mi je nekako draže da je tako razmišljao o njoj.
Moj je tata htio da postanem automehaničarka.
- Znači, nije baš bila mala princeza?
- Bila je na kontracepciji. Mama joj je nabavljala tablete, još od... -
Zaustavi se. Baci cigaretu u prašinu, naglo sklopi laptop, ustade i uđe u
kuću. Razgovor je očigledno bio završen.

Kada se Beck vratio u svoj kabinet, ondje je zatekao umirovljenoga

suca Bruna Stutza u svojemu naslonjaču, s nogama na Beckovome
radnome stolu. Oči su mu bile zatvorene. Bio je to sjedokosi
sedamdesetogodišnjak oštrih crta lica.
Bruno Stutz pripadao je grupi starih Nijemaca.
Beck se glasno nakašlja. Stutz otvori oči; nasmiješi se. Polako ukloni
noge sa stola i ustade. Bio je visok i dugonog, odjeven u jednostavno
crno odijelo - koje je pak uistinu izgledalo kao pogrebnikova uniforma.
- Oprostite, suče - reče Stutz. - Nekoć sam u ovome naslonjaču
svakodnevno drijemao.
Stutz zaobiđe radni stol. Rukovahu se.
- Beck Hardin... suče.
- Bruno Stutz... suče. - Odmahne glavom. - Nakon četrdeset i pet
godina teško mi je nekoga drugog zvati sucem. A da umjesto ovoga
obraćanja sudac-sucu ja vas jednostavno zovem Beck, a vi mene
Bruno?
- Prihvaćam... Osim u sudnici. Kako vaše srce?
- Još uvijek kuca.
- Sigurno vam je bolje otkad ste istupili s položaja.
- To zvuči bolje od prave istine.
- A prava istina je?
- Quentin McQuade mi je ponudio pola milijuna dolara da mu
budem odvjetnik.
- Njegov, ili odvjetnik njegovoga sina?
- Sve su to obiteljska posla. Smijem li sjesti?
Beck kinine glavom. Stutz s mukom uzdahnu dok se spuštao u
naslonjač. Beck opkorači radni stol i sjedne na svoje mjesto. Unutarnji
mu je osjećaj govorio da zadrži distanciju pred Stutzom. Sljedeće riječi
bivšega suca potvrdile su taj osjećaj.
- Beck, ne želim da Slade završi na vašemu sudu. Htio bih da
povučete naredbu za prosljeđivanje slučaja. Želim da mirovni sudac
odradi ispitno suđenje, kao što je to isprva planirano. Učinite mi to još
danas, može?
Beck je ostao zuriti u toga starca koji je izdavao naredbe
okružnome sucu kao da naručuje kobasicu i kiseli kupus za večeru. Što
misli, tko je on!
- Bruno, to se neće dogoditi. Slade McQuade ide na ispitno suđenje
u petak ujutro u sudnici okružnoga suda. A ovo je ex parte razgovor s
jednom od stranaka u suđenju, što ja nikada ne radim.
Stutz se nasmiješi. - K vragu, sinko, na sudu se nikada ništa ne bi
postiglo da nije ex parte razgovora. Zbog toga odvjetnici daju priloge u
kampanjama, kako bi imali pravo na ex parte sa sucem.
- Ali ne i sa mnom.
Stutz se nagne, a kada se ispravio, u ruci mu je bio neki dokument.
Baci ga na stol. PRISTANAK NA EX PARTE DOGOVOR. Okružni se tužitelj
odrekao svih primjedbi na privatni razgovor Stutza s Beckom vezano
za slučaj Slade McQuade.
- Tužitelj i ja se dobro razumijemo. Gledajte, Beck, mislili smo
Sladeu progledati kroz prste ovoga puta, kako bi mogao nastaviti s
nogometnom karijerom.
- Prebio je onoga dečka na mrtvo ime. Ne zaslužuje da mu se
progleda kroz prste.
- A jeste li vi zaslužili da se vama progleda kroz prste?
- Nisam nikoga premlatio.
- Ali netko je ipak na neki način stradao.
- To je bilo nešto drugo... a i prošle su dvadeset i četiri godine.
- Ja dobro pamtim. - Stutz glasno uzdahne. - Gledajte, Beck, ovo
možemo riješiti na lakši ili na teži način. A teži način vam se neće
svidjeti.
- Prijetite okružnome sucu?
- Jeste li vi prijetili mirovnome sucu?
- Zar je Schmidt to izjavio?
- Da, to je izjavio. Znate o čemu govorim, o prijetnji tonskim
zapisom. To je nešto što bih ja učinio. Ali od vas to ne bih očekivao.
- Bruno, taj tonski zapis je javni dokument. Objaviti javni dokument
nije prijetnja.
- Nije. A i za sve kriv sam Walt, jer je izgovorio sve one gluposti
tijekom snimanja. Kaže da je bio zaboravio na snimanje. - Stutz
odmahne glavom. - Walt nam nije baš najpametniji uzgajivač koza u
okrugu.
- Mogu li još što učiniti za vas, Bruno?
 Stutz na to ne ustane. - Kako je J. B.?
- Dobro je.
- Uzgajivač koza koji se pretvorio u vinara. - Odmahne glavom. -
Kad je Peggy umrla, Bog neka je blagoslovi, i kada ste vi otišli iz grada,
mislio sam da se J. B. neće izvući. Ali čvrst je on orah. Ali, znate, uvijek
postoji dovoljno snažan čekić da razbije i najtvrđi orah.
- Što želite reći, Bruno?
Stutz ga pogleda plavim očima, a Beck ondje vidje zlobu o kojoj je
Grady govorio. Bilo je to isto lice koje je Beck vidio kada je Stutz osudio
Miguela Cervantesa na zatvorsku kaznu.
- Vašu sam majku upoznao kada joj je bilo tek šesnaest godina.
Živjela je na posjedu, sa svojima, uzgajali su koze. Bilo je to tisuću
devetsto šezdeset i treće. Dvadeset i drugoga studenoga. Sjećam se
dobro toga dana jer su na isti dan ubili onoga komunističkoga gada
tamo u Dallasu. Toga je popodneva došla u moju sudnicu s obitelji. Svi
ostali bili su otišli kući gledati vijesti o Kennedyju. Bila je lijepa cura,
vaša majka. Blistala je onim sjajem kojim žene zrače u dvjema
prilikama u životu: kada se udaju, i kada postaju majke. Peggy se toga
dana nije udavala, Beck.
Beck se stropošta natrag u naslonjač.
- To je dijete dala na usvajanje. Došla je na sud potpisati potrebne
dokumente. To je bilo u petak. Dijete je rodila u nedjelju, na farmi, uz
meksičku babicu, a jedan fini par ljudi iz Odesse usvojio je dijete.
Sjećam se da je bila curica. Dokumenti su zapečaćeni, i nitko nikada
nije doznao za to. A također se sjećam da je Peggy bila u bijeloj
vjenčanici kada se udavala za J. B.-ja u crkvi.
Becka su u mnogo navrata na sudu držali u zabludi klijenti koji
odvjetniku nisu htjeli iznijeti neke tajne. Ali te bi se tajne uvijek otkrile.
Ustavši pred Brunom Stutzom, Becku su u očima bile suze.
- Čuo sam za vas da ste zlobni stari gad, ali ovo je već više od zlobe.
Ovo je zastrašujuće.
- Potpuno ste u pravu. Već četrdeset i pet godina zastrašujem ljude
u ovome okrugu jer znam sve tajne. I zato je McQuade zainteresiran za
moje usluge. A nakon što ga budem predstavljao, znat ću i njegove
tajne.
- Ovaj će okrug biti spašen kada umrete.
- Samo vi čekajte na to.
- Van... ili ću vas osobno izbaciti.
Stutz se polako podigne sa sjedalice i priđe vratima. A onda se
okrene.
- Tu sam tajnu čuvao četrdeset i četiri godine. Bilo bi nezgodno da J.
B. dozna istinu o Peggy u tako poznim godinama. Takve stvari znaju
čovjeku okončati život, ako bi doznao nešto takvo o ljubljenoj pokojnoj
supruzi.

- Vjenčanica. Konfekcijski broj osam. Nije nošena. Plaćena je šest stotina i

pedeset, prodaje se za stotinu i pedeset. Nešto im se sigurno izjalovilo.
Čovjeku dođe da se sažali nad tom curom, zar ne?
J. B. je čitao oglase kada je Beck izašao na stražnji trijem i sjeo na
majčin naslonjač za ljuljanje.
- Tko zna čemu se nadala, ili je bila toliko uvjerena da će se jednom
udati da je sebi jednostavno kupila vjenčanicu? A sada ju mora prodati.
Žalim ju a ni ne znam tko je. Bilo koja cura na ulici mogla bi u sebi
nositi to breme.
J. B. odmahne glavom. Potom pogleda u Becka.
- I ti izgledaš kao da nosiš neko teško breme.
Beck kimne glavom.
- Imaš problema?
J. B. okrene sjedalicu prema sinu. - Da čujem.
- Bruno Stutz danas me posjetio.
- Već pedeset godina čekam kad će taj stari gad otegnuti papke.
- Ja sam ga tek upoznao, i već žalim što nije mrtav.
- I?
- Zaprijetio mi je, za slučaj da se ne ostavim slučaja McQuade.
- Čime ti prijeti?
- Kaže da će na svjetlo iznijeti tajnu koju čuva već četrdeset i četiri
godine.
- Četrdeset i četiri godine? Onda se ne radi o tebi, nego o meni. Beck
osjeti kako mu suze ponovo naviru na oči.
- Ne radi se ni o tebi.
J. B. odloži novine. - Onda ostaje Peggy. Beck kimne glavom.
- Što je?
- J. B...
- Reci mi.
Beck mu reče brzo i kratko. - Rekao je da je mama zatrudnjela kad
joj je bilo šesnaest godina, i da je dijete dala na usvajanje. Dokumenti o
tomu su zapečaćeni.
J. B. glasno uvuče zrak u pluća. Trepne, ustade i ode do mreže za
komarce. Dugo ostade gledati u noć, a potom duboko uzdahnu i okrene
se prema Becku.
- Uvijek sam Bruna htio odalamiti po gubici. Ali kako je bio sudac, to
mi se nije činilo kao pametan potez. Mislim da bih sada to mogao
učiniti.
- Žao mi je, J. B.
- Ne, meni je žao što si to morao doznati od Bruna.
- Ti si već znao?
- Naravno da sam znao. Peggy mi je rekla kada sam ju zaprosio.
Rekla je da među nama nikada neće biti tajni.
- Zašto mi nikada nisi rekao?
- Beck, nismo razgovarali dvadeset i četiri godine. Kada sam ti
mogao reći?
- Prije nego što sam otišao.
- Bilo ti je osamnaest godina, i bio si bijesan na cijeli svijet jer ti je
majka umrla - bi li ti to bio u stanju razumjeti? Pogriješila je. Bila je
ljudsko biće, baš kao i ti, i daleko bolje ljudsko biće od mene, i počinila
je pogrešku, baš kao što smo svi mi pogriješili i opet ćemo. Ali bila je
najbolje ljudsko biće koje sam ikada upoznao.
- Dakle, imam polusestru?
- J. B. kimne glavom. - Živi u Odessi. Udana je i ima već petero djece.
Zove se Peggy. Potražila me prije nekih dvanaest-trinaest godina. Rekla
mi je da zakon sada omogućava usvojenoj djeci da potraže biološku
majku. Htjela je znati nešto o svojoj mami.
Beck je odmahivao glavom.
- Beck, nadam se da zbog ovoga nećeš misliti loše o svojoj majci.
- Ne, neću. Odrekla se djeteta kako bi to dijete imalo bolji život. To
joj sigurno nije bilo lako.
- To ju je boljelo. Ali, ti si joj ublažio tu bol, Beck. Tebe je voljela za
dvoje.
J. B. ponovo sjedne.
- Bruno ti nije rekao cijelu priču. U ono je vrijeme bio još mlad
čovjek, i žestoko se zaljubio u Peggy toga dana. Ali ona nije htjela imati
ništa s njim. Kada se udala za mene, dvije godine kasnije, on je to
shvatio vrlo osobno... i razbjesnio se. I još otad je bijesan.
J. B. ponovo uze novine, okrene stranicu i reče: - Da, da, idući put
kada vidim Bruna, mislim da ću ga mlatnuti po nosu. Računam da neću
u zatvor zbog toga, jer sam blizak sa sucem.
 SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Bruno Stutz opet je sjedio u Beckovome kabinetu kada je ovaj stigao na

posao idućega jutra.
- Moram bolje osigurati radno mjesto - reče Beck.
Stutz ne ustade vidjevši ga. Ostao je sjediti sa samopouzdanjem
čovjeka koji u ruci ima sve glavne karte. - Dakle?
- Peggy nije ništa tajila od J. B.-ja. Upoznao je njezinu kćer prije
dvanaest godina.
Stutz uzdahne i odmahne glavom. - To je problem s tajnama - ljudi
više jednostavno ne znaju čuvati tajnu.
- Imate li još koju prijetnju, Bruno?
Stutz stisne oči i pogleda ga. - Ne izazivajte me, suče. I vi i
Meksikanci zažalit ćete zbog ovoga.
- Osim toga, Bruno, J. B. je rekao da će vam, kada se idući put
sretnete, razbiti nos.
- J. B. mi prijeti?
- Bilo je to više kao obećanje.
Stutz ustade i izađe baš u trenutku kada je Mavis ušla. Stutzu iza
leđa ona napravi znak križa, kao da želi odagnati vraga. Mavis mu se
svakim danom sviđala sve više. Bila je široka koliko je visoka,
povremeno je radila na uzgoju koza, i bila je zaljubljena u J. B.-ja. Čovjek
ju jednostavno mora voljeti.
- Što nas danas čeka, Mavis?
- Razvodi. Mrzim razvode.
Beck navuče crnu odoru i oni se ponovo popeše stubama - Beck je
išao prvi - i uđoše u sudnicu. On sjedne na sudačku sjedalicu. Na stolu
je stajalo osam sudskih predmeta u zlatnim mapama. Zlatna boja za
razvode.

U odjeljku za porotu nisu sjedili zatvorenici u lisičinama, pod budnim

okom zamjenika Clinta, a okružni tužitelj nije Becka gledao sumnjivim
pogledom. Oni isti odvjetnici bili su tu, ali klijenti su bili drugačiji. Jučer
kriminalne radnje, danas razvodi - to je život seoskoga odvjetnika.
Sastav na sjedalicama za promatrače podsjećao je na vjenčanje: obitelj
mladoženje sjedne strane, obitelj mlade s druge. Muževi slijeva, žene
zdesna. Mavis prozove prvu raspravu.
- Danz protiv Danza.
Sredovječan muškarac gruboga izgleda, snažne brade, u
trapericama, čizmama i kariranoj košulji ustade i izađe naprijed.
Izgledao je kao da bi mogao prevaliti bika. Pridrži ogradna vrata
privlačnoj ali nešto kršnijoj ženi koje je možda bila veoma lijepa
dvadesetak godina i dvadesetak kilograma ranije. Beck pogleda u spis:
Lynnette Danz vs. Earl Danz. Bili su u braku dvadeset i pet godina i
imali su četvero djece starosti od dvadeset i tri, devetnaest, četrnaest i
jedanaest godina. Dvojica odvjetnika doprate ih do suca. Jedan od
odvjetnika već mu je bio poznat.
- Gospodine Polk.
- Suče.
- Beck otvori zlatni spis. Bio je to još jedan slučaj naslijeđen od
Stutza. - Pa, reklo bi se da je ovdje sve po propisima. Moram još samo
potpisati dokument, i vaš razvod bit će definitivan.
Beck na stolu potraži pero, ali ga ne nađe. Potom se okrene prema
Mavis. Ona posegnu u bujnu punđu i izvuče kemijsku olovku te ju preda
Becku. On spusti ruku, spreman potpisati, ali prije toga ipak pogleda u
Danzove.
- Dvadeset i pet godina... vi ste tada bili u srednjoj školi?
Earl odgovori: - Tako je.
- Djeca vam žive ovdje.
- Starija ne. Mladi vam danas otpraše u velegrad čim maturiraju.
Stariji se bavi nekretninama u Dallasu, zarađuje gomile novca. A mala
studira na Tehnološkome fakultetu. Ima sve čiste petice.
- Reklo bi se da ste stvarno ponosni na njih.
- I jesam.
- Sigurno ste im bili dobri roditelji.
- Dali smo sve od sebe.
- Jesu li vam djeca uzrujana zbog ovoga?
- Poprilično.
- Kako mislite sve ovo izvesti, vezano za djecu?
- Pa, mama će... Mislim, Lynnette će...
Lynnette se oglasi. - Dečki će živjeti sa mnom - Earl nema pojma o
kuhanju - ali će provoditi vrijeme s njime. Momcima treba otac.
- Je li Earl dobar otac?
 Ona kimne glavom. - Živi za njih.
- Ja sam ostao bez supruge. Meni je bilo teško samome odgajati
djecu.
- Uskladit ćemo se po pitanju djece.
- Dobro.
Mavis ga povuče za rub odore. On se nagne prema njoj. Ona
prošapće: - Ne radite to.
- Što?
- Ne uživljavajte se u ulogu obiteljskoga savjetnika s televizije.
Beck odluči ignorirati Mavis i okrene se ponovo k Danzovima. -
Moja supruga i ja znali smo se posvađati, ali sada kad je više nema,
sjećam se samo dobrih trenutaka. Mora da ste i vi proživjeli neke lijepe
trenutke, ha?
- Suče, naravno da jesmo, pa u braku smo proveli dvadeset i pet
godina.
Lynnette dometne: - Jednom smo otišli i na Havaje, između drugog
i trećeg djeteta.
- I ja sam sa ženom jednom tamo bio. Bilo nam je divno. - Beck
podigne obrve. - Vrlo romantično putovanje.
Lynnette se zarumeni i spusti pogled. Earl pogleda u nju i reče:
- I nama je bilo vrlo romantično, suče.
Lynnette skrene pogled prema Earlu. Pogledaše se kao da su tek
vjenčani. Beck im dopusti da u miru prožive trenutak, i uputi k Mavis
pogled kojim kao da je govorio »Zar ti nisam rekao?« Ona samo
odmahnu glavom.
- Jeste li sigurni da želite da potpišem ovaj dokument? Dvadeset i
pet godina je dugo vremena, zajedno ste mnogo toga proživjeli. Čujem
da su Havaji još uvijek tamo negdje na Tihom oceanu. Mogli biste
napraviti izlet i provjeriti je li ondje još uvijek tako romantično.
Beck vidje kako se Lynnette razmekšava i pomisli »Doktor Beck
spašava brak!« Stoga ni ne shvativši da sam sebi kopa jamu, zagrabi još
dublje.
- Hoću reći, ako sada odustanete, bit će to kao da... pokušavate
unovčiti vrijednosne papire prije dospijeća.
Odvjetnik Polk stajao je pospano tijekom cijele Beckove priredbe
bračnoga savjetovanja, ali sada naglo razrogači oči, odstupi korak
unatrag i pokaže Becku znak prstom preko grla, kao da mu poručuje,
»Rez!« Beck je i njega ignorirao.
- Ili kao da prodajete neku investiciju prije negoli je ostvarena
njezina puna vrijednost. Lynnette Danz naglo se okrene prema Becku i
postavi ruke na bokove kao da je sumo borac koji se upravo ima suočiti
s protivnikom. Lice joj više nije imalo blag izraz. A glas joj je bio čvrst. -
Upravo sam to i ja rekla Earlu. U ovaj brak sam uložila dvadeset i pet
godina života, i želim da mi se to isplati!
Earl se ukoči, a krupna vilica mu se stegne. - Vidite, suče, tako vam
je to. Žene vam na brak gledaju kao na nekakvu prokletu investiciju.
Muškarcima je brak više kao avantura. Nisam ja ničija obveznica. I
nisam njezina investicija. Ja sam čovjek, i hoću avanturu! Želim malo
uzbuđenja prije nego što umrem! Nakon dvadeset i pet godina, najveće
uzbuđenje koje imam je gledanje reklama za donje rublje u novinama! -
Naglo se zaustavi i potom dometnu: - Reklama za žensko donje rublje.
Lynnette reče: - Suče, to vam je jedino o čemu on priča, o
avanturama, uzbuđenjima. Uzeo je kablovsku televiziju, i sada stalno
gleda Playboy Channe! - i to je kao neka avantura? Hoće od mene da
kupujem tange! - Okrene se i pokaže na vlastitu zadnjicu. - Ova guzica u
tangama - i to je pojam uzbuđenja?
Beck se pogledom obrati Mavis za pomoć, ali ona je sada već lice
prekrila dlanovima. Earlovo je lice bilo žarko crveno, a čeljust mu je
bila tako stisnuta da je mogao zubima zdrobiti orah. Ispruži ruku i
prstom pokaže na spis.
- Samo vi potpišite taj prokleti papir!
Beck užurbano potpisa dokument kojim se ozakonila rastava Earla
i Lynnette Danz. Oni izjuriše iz sudnice. Mavis je gledala za njima.
Odmahne glavom i reče: - K vragu, ja bih nosila tange, samo da zadržim
Earla u postelji.
Beck ostade blenuti u Mavis i strese se od same pomisli.

Kim Krause je lagala. Znala je gdje je Heidi otišla one noći. Možda je čak
i sama bila s njom. Ali, zašto bi lagala o tomu? Zna li možda toga
muškarca... te muškarce... s kojima je Heidi bila te večeri? Štiti li ih
možda? Ili samu sebe?
Beck otvori spis s izjavama i pronađe njezinu. Izjavila je da je
pokupila Heidi otprilike oko podneva, na posljednji dan u godini, te da
su se odvezle u grad. Heidi je na sebi imala traperice, majicu kratkih
rukava i teniske. Beck se vrati na izviješće o zatečenim dokazima:
Heidino tijelo pronađeno je odjeveno u suknju i bluzu, a ne u traperice i
majicu kratkih rukava. Vrati se na izjavu koju je dala Kim: Rekla je da je
većina trgovina na Staru godinu bila zatvorena, pa su stoga ostale
razgledavati izloge na glavnoj ulici. Potom su nešto pojele u pivnici.
Oko četiri sata poslijepodne Kim se počela dosađivati pa se vratila
kući. Heidi je htjela ostati u gradu. Rekla je da će nazvati majku radi
prijevoza. To je bio posljednji put da je Kim razgovarala s Heidi.
Ostatak noći provela je kod kuće. Njezin otac jamčio je da je djevojka
bila kući.
Claude Krause nije Becku izgledao kao lažljivac. Ali bio je uvjeren da
Kim laže.

Beck izađe iz zgrade suda i skrati put preko travnjaka. Smeđe lišće
hrasta lepršalo je zrakom pod naletima svježeg povjetarca sa sjevera, i
padalo na dvorište oko suda. Promet na glavnoj ulici sveo se na tri
automobila koja su čekala na semaforu, na najprometnijem raskrižju u
gradu. Prometna groznica.
Ode pješke glavnom ulicom prema istoku, i skrene kamenim putom
prema knjižari. Trebala mu je kava, i razgovor s Jodie vezano za Heidi.
Šerif je rekao da je Heidi znala ondje provoditi vrijeme. Pronašao je
Jodie za kasom.
- Pozdrav, Jodie. Malu bijelu kavu s nemasnim mlijekom, molim
lijepo. Ona ga pogleda i reče: - Mislila sam da ćete biti u osnovnoj školi,
suče. Spusti pogled. Suče?
- Jodie, je li sve u redu?
- Dobro sam.
- Ne bi se reklo. - Beck Hardin nije se posebno dobro razumio u
žene, ali ljutitu ženu znao je prepoznati. - Želiš li razgovarati o nečemu?
- Da. - Vikne: - Ella, bit ću u dvorištu.
- Mogu li prvo dobiti tu kavu?
- Ne.
Zaobiđe pult i izađe van. Beck ju je slijedio do klupice za dvoje.
Ostali su sjediti u tišini dok se ona pripremala za ono što mu je imala
kazati.
- Beck, pokušala sam ti pomoći oko Meggie.
On kimne glavom. - Napredujemo.
- Ako je tako, onda ne želim da Meggie nazaduje.
- Nazaduje? Kako?
- Tako što je doznala da joj otac hoda s učiteljicom. Cijeli grad o
tomu priča.
- Kako cijeli grad o tomu može pričati kad još uvijek nismo ni izašli
zajedno?
 - Ovo je mali grad. - Ona se okrene prema njemu. - Beck, ne misliš li
da je Gretchen malo premlada za tebe?
- To sam joj i ja rekao.
- I što ti je odgovorila?
- Rekla mi je da ima stanovite potrebe.
Jodie znalački kimne glavom. - Traži seks.
- Nije imala dečka više od godinu dana.
- Znači što? To je tebi kao neka socijalna usluga? Jednostavno si
učiteljici bližnji na usluzi? Nosiš joj knjige do automobila, brišeš joj
ploču, zadovoljavaš njezine potrebe...
- Ima dvadeset i pet godina.
- A ti četrdeset i dvije.
- Ali se osjećam kao da su mi šezdeset i dvije.
- A uz nju si se osjetio ponovo mlad?
On kimne glavom. - Sam njezin poziv učinio je da se osjetim kao da
mi je ponovo devetnaest godina. Nisam se osjećao tako umoran.
- Moj je muž govorio da se zbog tajnice osjećao ponovo mlad.
- Budala.
- Znam da je budala, ali kako ti to znaš?
- Jer znam tebe. - Ona se skoro nasmiješi. - Jodie, mogu li te nešto
pitati?
Ona kimne glavom.
- Bi li to povrijedilo Annie? Imam osjećaj kao da ju varam.
- Jesi li ju ikada prevario?
- Ne.
- Baš nikada?
- Ne.
Ona ga sumnjičavo pogleda. - Čak ni sitnim stiskanjem s tajnicom,
ili možda uz piće i hvatanje suradnice za guzu nakon posla?
- Ne. Ništa slično. Volio sam ju. Još je volim.
Jodie uzdahne. - Mislim da u tom slučaju Annie ne bi bila
povrijeđena. Nas uzrujava varanje samo dok smo žive.
- Nije bila sretna.
- Annie?
- Mojemu je ocu o tomu pisala u porukama. Zato što sam previše
radio i često izbivao iz grada. Rekla mu je da je već navikla spavati bez
mene.
- Huh, teško je biti odvjetnikova supruga.
- Jesi li ti ikada bila sretna sa svojim mužem?
 - Možda isprva. Nije dugo trajalo.
- Sada mi izgledaš sretna.
- Život bez odvjetnika zna usrećiti ženu.
Ona se uspravi, a Beck primijeti da umjesto traperica na sebi ima
suknju i kratku jaknu iznad crne majice. Ponovo je nosila kaubojske
čizme.
- Lijepa kombinacija. Izgledaš mlađe u njoj.
- Hej, pa tek su mi... - Zaustavi se. - Dobar pokušaj!
- Hvala. Jesmo li sada riješili nesporazum? Ona se nevoljko
nasmiješi i kimne glavom.
- Dobro. Poznaješ li Kim Krause?
- Da, družila se s Heidi. Nju nitko nije zamjećivao. Sva je pažnja
uvijek bila upravljena na Heidi.
- Je li bila ljubomorna na nju?
- Prije bi se reklo da je prema njoj osjećala strahopoštovanje.
- Ima kod sebe Heidine golišave fotografije, koje je napravila
njezina vlastita majka.
- Heidina majka?
Beck kimne glavom. - Majka je htjela da se slika za Playboy.
- Ekipa iz Playboya je jednom bila u Austinu. Cure sa sveučilišta
čekale su u redu. Davale su intervju na televiziji, i govorile da im
roditelji smatraju kako je poziranje bez odjeće izvrsna prilika. Sjećam
se da sam se tada pitala: Prilika za što? Za pravni fakultet Harvard? Ili
za studij medicine?
- Mislio sam da žene žele jednaka prava da budu liječnice i
odvjetnice. .. i vlasnice knjižara.
- Cure više ne žele biti obične osobe. Sve žele biti Paris Hilton.
- Zašto?
- Jer je bogata i poznata.
- Kim kaže da ne nosi donje rublje.
- Kim ne nosi donje rublje?
- Hiltonova. Kaže da sve cure nose tange, i da ih se može kupiti u
Wal-Martu.
Jodie kimne glavom. - Mislila sam da smo to ostavile za sobom u
Austinu, ali stiglo je i ovdje. Glavna je razlika u tomu što si cure u
Austinu mogu priuštiti tange iz dućana Victoria’s Secrets.
- U Chicagu, na Lukeovim nogometnim utakmicama, sve su majke
nosile tange. Mogle su se vidjeti kroz hlače.
- Majke u tangama na nogometnoj utakmici. - Jodie odmahne
glavom. - A ja sam mislila da se feminizam odnosi na financijsku
slobodu. Na kraju ispada da se sve vrti oko seksa. Tange su pobijedile
feminizam.
- Kako da zaštitim Meggie od svega toga? Da joj zabranim nositi
tange?
- S pet godina ih svakako neće nositi. - Nasmiješi se. - Ne može ih se
zaštititi, Beck. Može ih se jedino nastojati naučiti da zaštite sami sebe,
da misle svojom glavom, da donose pametne odluke. A kada donesu
neku glupu odluku, a i toga će biti, razgovaraj s njima, možda ih i kazni,
a potom ih zagrli. U svakom slučaju ih voli.

- Je li tvoja mama ljama? To sam prljana Davea pitao. Ne, nije, odgovor je
kojega mi je Dave na to dao.
Beck je čitao kćerinu omiljenu knjigu, Is Your Mama a Ljama?,
autorice Deborah Guarino. Te ju je večeri već bio pročitao pet puta, i
sada je ponovo počinjao.
Meggie reče: - J. B. ima ljamu koju zove Sue.
- Tako je.
- Mogu li dobiti ponija?
- Imaš kozu.
- Ali ne mogu jahati na Franku.
- Kad budeš malo stanja.
- A kada si i naučio jahati?
- Kad sam bio otprilike tvojih godina, ali ja sam odrastao ovdje, na
selu.
- Druga djeca u školi već jašu konje.
- Zato što su to seoska djeca.
- A što sam ja?
- Ti si moje dijete.
Beck pronađe email poruku od ožujka protekle godine:

Dragi J. B.
Prošla prvu kemoterapiju. Beck je išao sa mnom, ali na pola
procesa morao je izaći iz prostorije. Mislim da je plakao.
Pobijedit ću ja ovu bolest, J. B. pa makar umrla! (Ovo je bila
šala.) Upravo sam povraćala u sudoper.

Potom i drugu, od tri tjedna kasnije, iz travnja:

 Kosa mi je počela ispadati. Mislim da bih ju mogla cijelu obrijati,
pa ću izgledati kao nogometaš. Danas je bio drugi tretman. Od
toga sam tako umorna. Beck je na suđenju, radi se o
milijardama. Rekla sam mu da mogu i sama. Sada žalim što mu
nisam rekla istinu.

I jednu iz svibnja, mjesec dana kasnije:

Ćelava sam kao guza novorođenčeta. Kupila sam i periku.

Grozna je. Vruće mi je pod njom, a glava mi se znoji. Izgledam
kao starac s lošim tupeom. Stoga sam otišla u dućan za
motoriste i kupila maramu. U ponudi je bila i majica s
natpisom, AKO OVO ČITAŠ, ZNAČI DA JE MOJA STARA ISPALA S
MOTORA. Počela sam se tako žestoko smijati da sam morala
sjesti na pod, a onda sam počela plakati. Vlasnik dućana je
krupni rutavi lik s tetovažama. Prišao mi je i pitao treba li
nazvati hitnu pomoć. Strgnula sam periku i viknula: Oni meni
ne mogu pomoći! Nisam trebala tako. Sjeo je uz mene na pod i
rekao mi da mu je žena umrla prije tri godine. Od raka dojke.
Zajedno smo plakali, ćelavica i zvijer. Nije mi htio dopustiti da
platim za opremu. Meggie si želi obrijati glavu i ići u školu s
maramom. Ne razumije. Luke se počinje bojati. Beck me se već
polako boji dodirnuti.
 OSAMNAESTO POGLAVLJE

Beck je navukao gumene rukavice. Bilo je 8.30 sati sljedećega jutra, i

bio je u šerifovu uredu. Grady mu je pokazivao dokazni materijal iz
kutije označene kao GEISEL, HEIDI FAY. Grady s kutije ukloni veliki
plastični omotač s patentnim zatvaračem. Rastvori jednu plastičnu
vreću i iz nje izvuče bijelu bluzu. Ispruži je rukom u rukavici. Svjetlo je
prolazilo kroz prozirni materijal.
- Ovdje se ništa ne prepušta mašti - reče Grady.
- Na kojemu je mjestu pronađen uzorak DNK?
Grady pokaže na mrlju pod ovratnikom, s desne strane. - Evo, tu.
Dok je slagao bluzu i vraćao ju u plastičnu vreću, Grady reče: -
Čujem da se viđate s Gretchen.
- Poznajete se?
- Beck, šerif sam u malome ruralnome okrugu - znam svakoga.
- Znate i Kim Krause?
- Ona i Heidi bile su prijateljice. Rekla je da nije bila s Heidi te noći, i
da ne zna gdje je Heidi otišla.
- Laže.
- Kako znate?
- Ispitao sam dovoljno svjedoka koji su lagali da znam prepoznati
takve stvari.
- Zašto bi lagala?
- To pak ne znam. Jeste li ju testirali na poligrafu?
- Nije bilo razloga za to. Claude je izjavio da je bila kod kuće cijele
noći. Ali ako hoćete, privest ću je i malo je zastrašiti.
- Ne. Moram prije toga poslagati neke stvari.
U sljedećoj je plastičnoj vreći bila crna mini-suknjica koja je
izgledala prekratka za jednu šesnaestogodišnjakinju. Grady povuče
jedan kraj tkanine i potom ga pusti. Tkanina se poput lastike rastegnu i
brzo vrati u prvotno stanje.
- Spandeks.
Grady izvuče još jedan crni predmet iz sljedeće vrećice. Crne tange
sa sitnom zvjezdicom od crvenih šljokica sprijeda.
 - Nikada nisam Aubreyju pokazao odjeću koju je imala na sebi.
- Zašto?
- Biste li vi htjeli znati da vam je mala nosila ovakve stvari? - On
slegne ramenima. - A nikada nije ni tražio da mu pokažem. Možda je
znao kakva je bila, samo se s time nije htio suočiti.
- I to je sve što je imala na sebi?
- To je sve što smo našli.
- U izjavi koju je dala Kim stoji da je Heidi toga dana nosila
traperice.
Grady kimne glavom. - Aubrey i Randi su izjavili to isto.
Pretpostavljam da je jednostavno zamijenila odjeću. Cure to često rade.
Prođu uz roditelje u trapericama, a onda se presvuku za tulumarenje u
Austinu.
- Nije bilo cipela? Ni torbice?
- Ne, i ne.
- Izađe li vaša žena ikada iz kuće bosonoga i bez torbice?
- Ne.
- Tu baš nema logike, zar ne?
- Beck, u ovome slučaju nigdje nema logike. Kao ni u Sladeovom.
 DEVETNAESTO POGLAVLJE

Mjesne novine toga tjedna nisu ni spomenule da je Slade McQuade

napao Julia Espinozu, niti da ga čeka ispitno suđenje. Stoga je Beck,
kada se u devet sati ujutro popeo spiralnim stubama na drugi kat
zgrade suda, zatekao skoro praznu sudnicu. Bio mu je to peti dan na
radnome mjestu suca. Sjedne u sudački naslonjač. Okružni tužitelj
sjedio je na svojemu mjestu, a Bruno Stutz za stolom obrane. Slade je
sjedio uz njega. Izgledao je kao kakav filmski akcijski junak u odijelu.
Quentin McQuade sjedio je odmah iza njih, u prvome redu sjedišta. Uz
njega je sjedila neka tinejdžerica.
Samo je šačica promatrača čekala da počne suđenje. U prvome
redu, preko puta Quentina McQuadea sjedila je djevojka s malim
notesom u jednoj ruci i olovkom u drugoj. Sigurno neka reporterka.
Otprilike na pola puta prema kraju sudnice sjedio je mladi
Latinoamerikanac. Beck prepozna Julia Espinozu. Do njega je sjedio
stariji sjedokosi Latino, odjeven u odijelo. Bio je to nekadašnji
kongresmen Felix Delgado. Na sjedištima odmah iza njih sjedila su tri
Latinoamerikanca čiji su pokreti tijela jasno govorili da se radi o
pokretu La Kaza Unida. Oslonjen o stražnji zid, tik uz ulazna vrata,
stajao je šerif Grady Guenther.
Beck se okrene nalijevo. Odjeljak za porotu bio je prazan. Ispitno
suđenje imalo se odvijati pred sucem, a ne pred porotom. Ali i sjedalica
sudskoga zapisničara bila je također prazna. On se okrene nadesno. -
Mavis, gdje je sudski zapisničar?
Okružni tužitelj ustade. - Časni sude, obavijestio sam Bernice da
njezine usluge danas neće biti potrebne.
- Vi ste ju obavijestili?
- Tako je, gospodine. Kao što znate, suče, ovo je neformalna
procedura, stoga smo se sudac Stutz i ja dogovorili da transkript
razgovora neće biti potreban.
Beck se okrene prema Mavis. - Nazovite Bernice i neka se odmah
pojavi ovdje.
- Suče - ubaci se tužitelj - ona danas nije u gradu. Rekla je da ide u
San Antonio i da će uzeti produljeni vikend.
Beck se ponovo okrene k Mavis. - Nazovite Bernice i recite joj da je
otpuštena. Uzet ćete novoga sudskoga zapisničara, i to nekoga tko
razumije da radi za suca, a ne za tužitelja.
- Suče, ako vam je tako draže, možemo odgoditi proces za neko
zgodnije vrijeme, kada vam sudski zapisničar bude na raspolaganju.
- Ne, nastavit ćemo. Kodeks mi omogućuje da sažmem izjave
svakoga svjedoka.
- U redu, časni sude.
Beck krajičkom oka uhvati mig kojega je tužitelj odaslao Stutzu.
- Uz to ćemo i snimati razgovor. Mavis, siđite i donesite snimač.
Mavis ustade i nestane iza Becka. Okružni tužitelj sada više nije
namigivao.
- Časni sude, zakon o kriminalnoj proceduri ne omogućuje snimanje
ovakvoga procesa.
- Ali to ni ne zabranjuje. Bolje je da imamo snimku, kako bi moj
sažetak bio točan.
Tužitelj pristupi k stolu obrane. On, Stutz, Slade i Quentin McQuade
stisnuše se jedan uz drugoga, poput ragbijaškoga tima pred početak
akcije. Kada se Mavis vratila, postavi snimač na postolje za svjedoke i
pritisne gumb za snimanje. Kada je ponovo sjela, Beck kimne glavom u
njezinome pravcu, a ona prozove: - Proces broj četiri tisuće šezdeset i
jedan, Savezna država Teksas protiv Sladea McQuadea. Teški napad iz
mržnje. Ispitno suđenje.
Beck reče: - Gospodo, iznesite pojedinosti slučaja.
Okružni tužitelj ustade i reče: - Niels Eichman Junior, državni
tužitelj okruga Gillespie, zastupam državu.
Stutz ustade i reče: - Sudac Bruno Stutz, za obranu.
Beck nastavi: - Ovo je ispitno suđenje kojim se ima odrediti postoji
li opravdana potreba da se ovaj slučaj iznese pred porotu. Ovdje nismo
kako bismo odredili postoji li krivnja ili nedužnost. Slade McQuade,
imate pravo dati izjavu vezano za optužbe kojima vas se tereti, ali vas
se ni na koji način ne može prisiliti da date bilo kakvu izjavu. Svaka
izjava koju pak budete dali može biti upotrijebljena kao dokaz protiv
vas. Razumijete li to?
Stutz mu kimne glavom, a Slade reče: - Da, gospodine.
- Ali takvu izjavu morate iznijeti prije svjedočenja bilo kojega
svjedoka. Želite li dati izjavu?
- Ne, gospodine.
 - U redu. Gospodine Eichman, iznesite optužbu.
- Časni sude, od strane Države na svjedočenje se poziva Julio
Espinoza.
Mladi Latinoamerikanac ustade i izađe naprijed kroz vrata na
ogradi. Izlazeći onako na sredinu sudnice, izgledao je kao kakvo
žrtveno janje. Tamna put oštro se isticala nasuprot bijele majice. Bio je
to vitak i naočit mladić. Osim slomljena nosa i nekolicine svježe
zaraslih rana na licu, nije pokazivao nikakve fizičke znakove da je
ozbiljno pretučen pukih nekoliko tjedana ranije. Mavis ga uputi u
zakletvu pred sudom.
- Zaklinjete li se da ćete pred sudom govoriti istinu, samo istinu, i ništa
drugo osim istine, tako vam Bog pomogao?
Julio odgovori: - D...
Beck reče: - Gospodine Espinoza, molim vas, glasnije.
- D...!
Beck se nagne prema njemu i pomno ga odmjeri.
- Gospodine Espinoza, je li vam čeljust još uvijek zatvorena iz
medicinskih razloga?
- D...!
Julio rastvori usne kao da se pokušava nasmiješiti. Beck vidje žice
koje su držale sitne kukice u donjoj i gornjoj čeljusti, i sićušne gumene
trake kojima su čeljusti bile povezane jedna uz drugu. Beck se okrene
prema okružnome tužitelju.
- Kako će čovjek svjedočiti ako su mu čeljusti spojene?
Tužitelj slegne ramenima. - Zato sam i tražio da se ispitivanje
odgodi do siječnja, časni sude. Tako bi mu čeljust imala više vremena
zacijeliti.
Tužitelj Becku pošalje pogled koji je govorio, A što ćete sad, suče?
Julio posegne u stražnji džep i izvuče mali notes i olovku. Napravi
pokret pisanja na papiru.
- Svjedočit ćete pismeno?
- D...!
Mavis Becka povuče za skut odore i potom kucne prstom po
dokumentu na njegovu stolu. Izjava koju je Julio prethodno dao. Beck
kimne glavom i obrati se prisutnima. - S obzirom da je jedina svrha
ovoga saslušavanja određivanje postoji li opravdana potreba iznošenja
ovoga slučaja pred porotu, a ne određivanje krivnje ili nedužnosti,
prihvatit ću potpisanu izjavu koju je gospodin Espinoza dao pod
zakletvom dotične noći kada je došlo do navodnoga napada.
 Stutz ustade i reče: - Obrana se tomu protivi. Time bi se mojemu
klijentu uskratilo pravo suočavanja sa svjedokom.
- Svjedok ovdje sjedi. Suočite se. Primjedba se ne usvaja. - Beck se
okrene k Mavis. - Mavis, molim vas, pročitajte potpisanu izjavu
gospodina Espinoze kako bi bila zabilježena na snimci.
Stutz reče: - Obrana povlači primjedbu, Časni sude.
Stutz nije htio javno čitanje izjave na sudu, a Mavis se, prema
Beckovoj uputi, spremala to učiniti. Međutim, Beck vidje kako Grady
sebi lupka na ručni sat i glavom pokazuje prema latinoameričkim
aktivistima. Tempirana bomba. Beck se okrene prema Espinozi.
- Gospodine Espinoza, je li vaša izjava točna, i daje li ispravan tijek
događaja dotične večeri?
- D...
- Je li to potvrda? Julio kimne glavom.
- Gospodin Espinoza odgovorio je potvrdno. Njegova potpisana
izjava prihvaća se kao dokaz. - Okrene se prema okružnome tužitelju. -
Imate li kakvih pitanja, gospodine Eichman?
- Ne, časni sude, moj slučaj tretirate vrlo dobro.
- Hvala. Suče Stutz, svjedok je vaš.
- Časni sude, nemam pitanja za svjedoka.
Okružni tužitelj pozove šerifove zamjenike koji su one noći priveli
Sladea. Svaki je od njih svjedočio da su stigli u kino-centar te da je u
tome trenutku Slade tukao Espinozu i nazivao ga meksičkim
smrdljivcem i latinoameričkim otpadom. Stutz nije imao pitanja ni za
zamjenike. Kada mu je okružni tužitelj prepustio riječ, Stutz ustade i
pozove prvoga svjedoka.
- Obrana poziva Nikki Ernst.
Tinejdžerica koja je sjedila uz Quentina ustade, priđe postolju za
svjedoke i uz Mavis položi zakletvu. Bila je plavokosa i plavooka, kao
prava Njemica. Stutz priđe svjedokinji.
- Gospođice Ernst - reče on - koliko vam je godina?
- Osamnaest.
- Jeste li maturantica u našoj srednjoj školi?
- Da, gospodine.
- Gospođice Ernst, jeste li bili u kinu Stagecoach u subotu uvečer,
osmoga rujna?
- Jesam, gospodine.
- I je li Julio Espinoza imao priliku razgovarati s vama?
- Da, u zalogajnici kina.
 - A jeste li gospodina Espinozu poznavali od ranije?
- Da, gospodine. Oboje smo maturanti. Imali smo nekoliko
zajedničkih predmeta u školi. Uvijek sam mislila da je vrlo fin dečko.
- I, jeste li promijenili mišljenje po tom pitanju?
- Jesam, gospodine.
- A kada ste točno promijenili mišljenje o njemu?
- Te večeri.
- Biste li, molim vas, izložili sudu što je to Julio Espinoza učinio pa
ste o njemu promijenili mišljenje?
- Ona sagne glavu kao da joj je neugodno. - Dobacio mi je nekoliko
neprikladnih komentara... seksualne naravi.
Stutz je sada već dobio izraz lica kakvoga djeda koji razgovara s
unučicom. - Znam da vam je sve ovo teško, gospođice Ernst, ali molim
vas da sudu kažete što vam je točno gospodin Espinoza tada rekao.
- Pa, kad sam prišla pultu i kupila kokice, i dok mi ih je dodavao,
rekao mi je da izgledam seksi.
- Seksi. Dajte, gospođice Ernst, neke cure vašega uzrasta to bi mogle
uzeti kao kompliment, zar ne?
- Istina, gospodine, ali to nije bilo sve.
- Bilo je još toga? Molim vas nastavite, gospođice Ernst.
- Rekao je da želi... hmm, imati spolni odnos sa mnom.
- Jesu li to riječi kojima vam je to rekao?
- Nisu, gospodine.
- Što vam je točno rekao?
- Upotrijebio je onu riječ na J.
- »Onu riječna J«?
- Tako je, gospodine.
- Molim vas, recite sucu što vam je Julio točno rekao, i to njegovim
riječima.
Nikki duboko uzdahnu, kao da se izgovaranje riječi na J kosi sa
svakom stanicom njezina tijela.
- Julio je rekao: Želim te jebati.
Među promatračima se pronese glasan žamor negodovanja. Julio
ustade u prostoru za promatrače, raširenih ruku, s izrazom boli na licu.
Nikki spusti pogled sebi u krilo.
- Molim vas sjednite, gospodine Espinoza.
Felix Delgado povuče mladića natrag na sjedište, a Stutz nastavi
ispitivati Nikki. - A je li ga Slade McQuade čuo dok je to govorio?
- Jest, gospodine. Slade je upravo bio ušao kada mi je Julio to kazao.
Pretpostavljam da ga Julio nije vidio.
- I Slade se razbjesnio?
- Da, gospodine, poprilično.
- Dakle, riječi gospodina Espinoze izazvale su postupak gospodina
McQuadea?
- Da, gospodine.
- Časni sude, nemam više pitanja.
Nikki baci pogled prema Sladeu. Ovaj joj namignu. Beck je u životu
čuo tisuće sati svjedočenja pod zakletvom; dobro je znao kada je neki
svjedok uvježbavao priču. Nikki Ernst je prethodno uvježbavala.
- Gospodine Eichman.
- Nemam pitanja za svjedokinju, časni sude.
Beck ostade zuriti u tužitelja. - Država ne želi ispitati jedinog
svjedoka obrane?
- Ne, časni sude, gospođica Ernst izgleda nam dovoljno uvjerljiv
svjedok kako bi se bacila sumnja na postojanje opravdanoga razloga za
porotu.
Okružni tužitelj Becku pošalje pogled koji je govorio, Kužite sad?
Ovo je izlaz. Beck se okrene k svjedokinji.
- Gospođice Ernst, zašto ništa od ovoga niste one noći spomenuli
policiji?
- Časni sude - doviknu tužitelj - smiju li odvjetnici pristupiti?
Beck ih pokretom ruke pozove k sebi. Stutz krene za Eichmanom.
Tužitelj prošapta čim je stigao: - Suče, ovo je izlaz za sve nas.
- Nije za Espinozu.
- Ali jest za grad.
Beck ih pokretom ruke odašalje od sebe. Bruno Stutz bijesno ga
pogleda.
- Zapamtite moje riječi, suče, nastavite li ispitivati ovu svjedokinju,
onaj meksički mladac će zbog toga zažaliti.
- Sjednite na svoje mjesto! - Okrene se prema Nikki. - Gospođice
Ernst, zašto sve to niste spomenuli policiji one noći?
- Pa valjda zato što sam bila tako uznemirena.
- Gospođice Ernst, jeste li prije svjedočenja raspravljali o svojoj
priči s gospodinom McQuadeom, ili sucem Stutzom?
- Sa Sladeovim tatom?
- Ili Sladeom? Ili njegovim odvjetnikom? Ona pogleda prema Sladeu
i Stutzu.
- Gospođice Ernst, nemojte tražiti odgovor od optuženika ili
njegovoga odvjetnika.
- Pa... možda smo razgovarali... samo malo.
- Je li vam itko sugerirao da svjedočite kako je gospodin Espinoza
isprovocirao Sladea?
- Sugerirao? Pa, ne znam...
- Gospođice Ernst, hoćete li ove godine maturirati?
- Da, gospodine.
- I kakvi su vam planovi? Fakultet?
- Da, gospodine, Teksaško sveučilište.
- Jesu li vas već primili?
- Jesu, gospodine, među najboljih deset posto.
- Spadate u najboljih deset posto?
- Da, gospodine.
- Dakle, pametna ste djevojka?
- Pa valjda.
- I čime se mislite baviti?
- Želim biti liječnica.
- Liječnica?
- Tako je, gospodine.
- Medicinski fakultet?
- Da, gospodine.
Beck dohvati primjerak krivičnoga zakona i poče ga listati.
- Gospođice Ernst, osamnaest vam je godina, točno?
- Da, gospodine.
- Dakle, razumijete da ste pred zakonom punoljetni, iako ste još
uvijek u srednjoj školi?
- Ah... da, gospodine.
- Gospođice Ernst, znate li što je to krivokletstvo?
- Ne baš točno.
- To je kada netko laže pod zakletvom tijekom sudskoga procesa.
Otprilike kao ovo danas.
- Ah.
Ona se ugrize za nokat.
- Gospođice Ernst, Krivični zakon navodi da osoba čini
krivokletstvo ako pod zakletvom da je lažnu izjavu. A teško
krivokletstvo je kada je lažna izjava materijalna, odnosno kada se
njome odlučuje o ishodu procesa. Teško krivokletstvo je krivično djelo
trećega stupnja za koje zatvorska kazna može biti u trajanju od dvije do
deset godina zatvora. Razumijete li da, ako se pokaže da ste slagali
vezano za riječi gospodina Espinoze upućene vama one noći, tada biste
mogli biti optuženi za krivokletstvo?
- Ah... ne gospodine... mislim, da, gospodine.
Sada je već obje ruke držala na ustima, zubima je grickala nokte
tako nervozno da je Beck skoro čuo zvuk.
- Te da biste u slučaju osude mogli dobiti zatvorsku kaznu u
trajanju od dvije do deset godina?
Ona naglo prestade grickati nokte.
- Zatvor?
- Tako je, gospođice Ernst. Ženska kaznionica Hunstville.
Lice joj problijedi. - Nitko mi ništa nije govorio o zatvoru.
- Gospođice Ernst, ovo nije igra u kojoj ćete učiniti ono što Slade
želi od vas. Ovdje se radi o vašoj budućnosti. Pametna ste djevojka.
Razmislite prije negoli odbacite vlastitu budućnost time što ćete lagati
pred ovim sudom. Osoba optužena za krivokletstvo ne ide na
Medicinski fakultet. Ide u zatvor.
Nikki je sada zurila u Sladea. Kada se ponovo okrenula k Becku, u
očima su joj bile suze. Sve je bilo jasno.
- Gospođice Ernst, znate li što znači povlačenje iskaza u kontekstu
svjedočenja?
- Da, gospodine, povlačenje iskaza je kao povlačenje riječi.
- Upravo tako. Zakon također navodi da krivokletstvo nije
počinjeno ako svjedok koji je dao lažno svjedočanstvo povuče izjavu.
Razumijete li što to znači?
Skoro šapatom, Nikki prozbori: - Ako sada kažem istinu, neću u
zatvor?
- Da, to znači to. A sad, gospođice Ernst, prije negoli vas otpustim,
postoji li neki dio vaše izjave koju biste htjeli ispraviti?
Nikki se vratila grickanju noktiju. Ruke su joj bile na ustima, a glava
pognuta, skoro kao da se moli. Možda je i bila u molitvi.
- Gospođice Ernst?
Napokon digne glavu i pogleda u Sladea. Odmahne glavom. Potom
se okrene k Becku.
- Da, gospodine, htjela bih nešto ispraviti.
- A što to?
- Julio mi nije ništa od onoga rekao. On je dobar dečko. Prijatelji
smo. - Ona pogleda u Espinozu tamo među promatračima. - Odnosno,
bili smo. Ali Slade je bolesno ljubomoran. Isprva mi se to sviđalo, ali
poslije je postalo... malo zastrašujuće, ako me razumijete.
 - Kučko jedna!
Nikki ustuknu u sjedalici za svjedoke. Ruke joj poletješe uvis, kao da
se brani od udarca. Slade je stajao za stolom optuženika.
- Gospodine McQuade, sjednite!
- Slade bijesno pogleda Becka, ali čim Grady pristupi optuženičkoj
klupi, on sjedne natrag. Beck se okrene k Nikki.
- Gospođice Ernst, kako to mislite da je Slade posto zastrašujuće
ljubomoran?
- Ah... ma nikako.
- Mene gledajte, gospođice Ernst.
Djevojka se okrene na mjestu svjedoka sve dok nije izravno gledala
u Becka. On okrene vlastiti naslonjač koliko mu je to sudački stol
dopuštao i nagne se prema njoj. Stajali su na samo metar udaljenosti.
Htio je da se Nikki usredotoči samo na njega.
- Koliko dugo se već vi i Slade zabavljate?
- Skoro godinu dana.
- Je li vas ikada udario?
- O ne, gospodine. Nikada me ne bi udario.
- Jeste li ikada vidjeli da udara nekoga drugo? Druge učenike?
- Zna udarati u zid.
- U zid?
- Aha. U stanju je probiti rupu u zidu kada je loše raspoložen.
- Je li Slade često loše raspoložen?
- Pa... znate... ponekad.
- Je li Slade prebio gospodina Espinozu jer je Latmoamerikanac?
- O ne, suče, Slade uopće nije takav. Svi njegovi sportski uzori su
crnci.
- Jeste li čuli kada ga je Slade nazivao meksičkim smrdljivcem i
latinoameričkim otpadom te večeri?
- Jesam, gospodine, ali tako ih svi nazivaju.
- U školi?
- U cijelome gradu.
- Znači, Slade ga je pretukao bez ikakvoga razloga?
- Nije on kriv.
- Julio?
- Slade.
- Gospođice Ernst, Julio je pretrpio slomljeni nos, potres mozga,
ostao je bez dva zuba, slomljena su mu tri rebra, kao i cijela čeljust -
koja mu je još uvijek spojena žicama. Danas nije bio u stanju ni
verbalno svjedočiti. Čija bi to onda bila krivica?
- Mislila sam reći...
- Što ste mislili reći?
Ona slegne ramenima.
- Gospođice Ernst, je li Slade pretukao gospodina Espinozu?
- Jest, gospodine.
- Dakle, krivica bi bila njegova?
- Pa, da, ali...
- Ali što?
- On je...
- Što, gospođice Ernst? Moram znati, inače ću povući cijeli proces, a
Slade će još danas završiti u zatvoru!
- Odjednom kao da ju je uhvatila panika. - U zatvoru? Ne možete mu
to učiniti! Večeras ima utakmicu! Na razini cijeloga okruga!
- Nogometne utakmice na sudu ništa ne znače, gospođice Ernst.
- Ali, suče, nije on kriv! Ne može se kontrolirali dok je u ciklusu!
- U ciklusu?
Okružni tužitelj ustade. - Suče, huh... Mislim da je gospođica Ernst
umorna. Možda joj treba pauza.
- Tišina! - Beck se vrati k Nikki. - Gospođice Ernst, kako to mislite u
ciklusu?
Nikki je imala zaprepašten izraz lica, pogledom je molila da joj
Slade priskoči upomoć, a zubima je ponovo grizla nokte, izgledalo je
kao da joj je polovica prstiju u ustima. Quentin McQuade sa svojega je
sjedišta potezao Stutza. Ovaj ustade.
- Časni sude, maltretirate mojega svjedoka. Valjda ste dosad od nje
dobili potrebne podatke za ovo ispitivanje.
Beck ga je ignorirao. - Gospođice Ernst, gledajte u mene.
Opet se okrene k njemu. Plakala je.
- Gospođice Ernst, na što mislite kada kažete da je bio u ciklusu?
Ona spusti glavu. Prošapće: - Kada je pod sredstvima.
- Pod sredstvima? Mislite na steroide? Ona kimne glavom.
- Je li Slade te noći bio na steroidima?
Ona ponovo kimne glavom.
- Molim vas, glasno odgovorite na pitanje.
- Jest.
- A kako to znate?
- Jer sam ga ja ubola.
- Vi ste mu dali injekciju?
 Ona kimne glavom. - Boji se igala. Prije su mu drugi dečki u teretani
u Austinu davali injekcije, ali s obzirom na to da ću ja biti liječnica...
- Gdje ste mu dali injekciju?
- U njegovoj kući.
- Ne, gdje na tijelu?
- U stražnjicu.
- Dakle, te je noći bio u ciklusu pod steroidima?
Ona kimne glavom. - Svakoga mjeseca prolazi kroz ciklus... govorila
sam mu da je to kao menstruacija. Tako mu se u tijelu ne stvara
ovisnost o steroidima, u protivnom bi mu se testisi smanjili do veličine
graška. Barem sam ja tako čula.
- Koliko već dugo Slade uzima steroide?
- Otkad smo zajedno.
- A kada ih ubrizga, postaje agresivan?
- Apsolutno, pogotovo kada mu se sve nagomila.
- Kada mu se sve nagomila?
- Kada uzme nekoliko vrsta steroida istovremeno. To bi trebalo
poboljšati djelovanje.
Piramide...
- Piramide?
- Da, ciklus se počinje s malom dozom, sve do vrhunca. Onda se
prestaje. A na vrhu piramide dolazi do lošeg raspoloženja. Bijesa. On to
zove steroidnim ludilom. Tada ga se klonim na nekoliko dana, i zato
sam one večeri bez njega išla u kino. Zna postati stvarno nezgodan. .. i
udara šakama o zidove. I bude bolesno ljubomoran. Tih dana najčešće
samo diže utege, jer kaže da baš tada najlakše dobiva na masi. Ali kada
to prođe, raspoloženje mu padne.
- Raspoloženje mu padne u smislu depresije?
- Da, gospodine. Kada uspostavi ravnotežu, sve je u redu, ali ti dani
na vrhuncu ciklusa uvijek su mu nezgodni.
- A to je bio jedan od tih dana na vrhuncu ciklusa?
- Da, gospodine. Doza je bila velika.
- U redu, gospođice Ernst, dakle, dali ste Sladeu injekciju steroida
toga jutra, jeste li ga tijekom toga dana ponovo vidjeli?
- Ne, sve do događaja u kinu. Kao što sam rekla, tih dana ga
zaobilazim.
- U kinu ste razgovarali s gospodinom Espinozom, a Slade ga je
jednostavno zgrabio i povukao preko pulta i počeo ga mlatiti?
- Bio je izvan sebe od bijesa.
 - Gospođice Ernst, gdje Slade nabavlja steroide?
- U Austinu, u raznim teretanama gdje više frikovi.
- Frikovi?
- Ti bodybuilderi. Slade ih naziva frikovima.

- Znao sam da će mala biti najslabija karika.

Sat vremena kasnije Quentin McQuade stajao je pred Beckovim
vratima, sa smotanim časopisom u ruci, kao da samo traži nekoga psa
kojega bi odalamio.
- Smijem, li ući, suče?
Uđe ni ne pričekavši odgovor. Quentin McQuade svakim
centimetrom svojega bića izgledao je kao bogati graditelj iz kojega kipi
novac i samopouzdanje. Bio je visok 182 cm, u skupome odijelu, ali nije
imao istu tjelesnu masu kao Slade. S obzirom da se bavi nekretninama,
malo je vjerojatno da je i on na steroidima.
- Nisam htio nikakve službene zapise, mislio sam da će biti
dovoljno riješiti se zapisničara. Lukav potez, ono sa snimanjem.
To je izrekao kao da protivničkome treneru da je kompliment na
nekakvome potezu na terenu. Beck na to reče: - Mogao sam vas kazniti
zbog poticanja na krivokletstvo.
McQuade se samo nasmije sebi u bradu. - Baš bi vam se posrećilo.
Kao da i sami nikada niste uvježbavali priču sa svojim svjedokom?
Istina.
- Ali svjedoku pritom nisam naložio da laže.
- Uvježbavanje, laganje... - Slegne ramenima. - Čista semantika.
- Gospodine McQuade...
- Quentin. Vi ste Beck, zar ne?
- Ne, vama sam Sudac Hardin.
- Suče Hardin, možemo li razgovarati?
- Zašto da ne? Ex parte ovdje ionako nikomu ništa ne znači, reklo bi
se.
- - Ex parte? To ex je kao ono kod bivših supružnika? - McQuade se
poče smijati. Sjedne na mjesto posjetitelja. - Dakle, kada ćete donijeti
odluku?
- Po zakonu moram odlučiti u roku od četrdeset i osam sati. Znači, u
ponedjeljak ujutro, s obzirom na to da Slade nije u pritvoru.
- Ima li kakve šanse da odgodite donošenje odluke?
- Ako optuženi bude tražio odgodu.
- Optuženi to traži.
 - Gospodine McQuade, ne vidim nikakav razlog za odgađanje
odluke. Jasno je da postoji opravdani razlog za iznošenje slučaja pred
porotu.
McQuade uzdahnu kao da mu je Beck upravo javio da neka velika
partnerska firma neće s njime sklopiti ugovor.
- Da, ali problem je u tomu što u poroti sjedi dvanaest ljudi.
Devetoro od njih su Nijemci, pa nepovoljna presuda nije baš vjerojatna,
ali još uvijek ostaje kao mogućnost. Vidite, što se više ljudi upetija u
sve ovo, to je teže kontrolirati stvar. Nikad ne znate kada će nekomu
proraditi savjest. Ne, jednostavno mi se ne sviđa takva situacija.
- To je situacija s kojom se suočava svaki američki građanin kada
počini krivično djelo. McQuade se blago nasmiješi. - Suče, ja nisam
svaki američki građanin, a Slade je moj sin.
- Gospodine McQuade, čak i da Slade bude optužen, kakve su šanse
da ga osudi porota krcata Nijemcima?
- Skoro nikakve.
- Zato što ste došli ovamo i kupili sebi utjecaj među mještanima.
- Nešto što nije prodaju ne možete ni kupiti. - Nasmiješi se. - Većina
dužnosnika i poslovnih ljudi u ovome okrugu ima koristi od moje
izgradnje, suče, i vi dobro znate da je to istina. Ali to je samo povoljan
posao, baš kao što se vode poslovi u Dallasu, Houstonu ili bilo gdje u
Teksasu ili Sjedinjenim Američkim Državama. Jedini je problem s
kupljenim javnim dužnosnicima to što ponekad ne znaju ostati u tome
stanju.
- Ne znam ništa o tomu.
- Ma sigurno znate. Odvjetnici znaju sve o kupovanju sudaca. Kada
netko tuži koju od mojih kompanija, prvo što moj pravnik u Austinu
napravi je da ispita tko je dotični sudac i tko mu je bio blagajnik
tijekom posljednje kampanje - i onda uzme baš toga advokata. Nije
bitno bavi li se tip oporukama, on želi da baš taj odvjetnik sjedi za
našim stolom, pred tim sucem, tijekom suđenja. Da se razumijemo,
nisam ja izmislio tu taktiku, nego moj pravnik. A on je nekoć bio
predsjednik odvjetničke komore. Uopće ne sumnjam da je i vaša
odvjetnička firma u Chicagu radila to isto. Istina.
- Što time želite reći, gospodine McQuade?
- Želim reći da ne mogu dopustiti da porota osudi mojega sina, jer
je osuda smrt za nečiju nogometnu karijeru. Kablovska televizija i svi
sportski programi navalit će na tu vijest kao muhe na govno - i to
uživo, sa stubišta ove sudnice. Fakultet će ga otpiliti bez oklijevanja.
Neće biti vrbovanja za državne ni nacionalne reprezentacije, neće biti
ugovora od pedeset milijuna dolara. A to je pak vrlo loša investicija.
- Loša investicija?
- U posljednjih sam deset godina uložio pola milijuna dolara u
dečkovu karijeru.
- U njegovu karijeru? Ali on igra u srednjoj školi!
- A za dvije godine igrat će profesionalno.
- Dakle, on je vaša investicija?
- Jedna od njih. I isplatit će mi se. Naš mu je agent već uredio
reklamu za Gatorade...
- Slade ima i agenta?
- Naravno. Ne može još uvijek naplaćivati takve stvari dok igra u
srednjoj školi, tako da će tu reklamu odraditi za badava, tek toliko da
pripremi tržište i pokaže ono zgodno lice svijetu. Već pregovaramo s
tvrtkom Nike, a to stupa na snagu onoga dana kada postane
profesionalac. Bit će pravi zlatni rudnik.
McQuade baci na stol časopis kojega je dotad držao u ruci: Sports
Illustrated. Slade je bio na naslovnici, golih pleća, s loptom u ruci;
podnaslov je bio PRIRODNI TALENT.
- Gospodine McQuade, to je popriličan pritisak za jednoga dečka.
- Pritisak je sastavni dio cijele igre. On se zna nositi s time.
- Pripremate ga za profesionalce još otkad mu je bilo devet godina?
- Da, ludo je to, zar ne? Ali tako vam se to danas radi. Osobni treneri,
dodavanje, trčanje, treninzi snage, nutricionisti - sve to nije jeftino.
Uzeo sam najboljega napadačkoga trenera u zemlji da radi s njime od
njegove dvanaeste godine, četrdeset sati tjedno izvan sezone. Naučio
ga je kako pročitati protivničku obranu, kako se dogovarati tijekom
utakmice, pa pravilno trčanje, praćenje snimki...
- A djetinjstvo?
- Od djetinjstva nema novca. Uz novac koji se danas vrti u sportu,
nema se vremena za djetinjstvo. Sport je za mlade i snažne, i to treba
ugrabiti dok se može.
- Jeste li vi ikada ugrabili nešto od toga, gospodine McQuade? Jeste
li ikada igrali?
On odmahne glavom. - Nije mi išlo.
- Pa onda svoj san ostvarujete preko Sladea?
- Pa naravno. To mi je sin. Ali to je i njegov san.
- Ali, možda i nije baš toliko dobar kada mu trebaju steroidi? - Beck
pokaže na časopis.
 - Nije toliko prirodan talent, koliko napumpan steroidima.
- Suče, govorimo li ovdje neslužbeno? - McQuade ponovo ni ne
sačeka odgovor. - Slade je imao istu ruku i ono isto dobacivanje kada je
težio 86 kg. Ali s tom težinom ne može igrati kao profesionalac jer u
današnjoj igri ne bi preživio udarce. Eto što se promijenilo u samoj igri.
Napadači moraju biti krupni, stvarno krupni, kako bi preživjeli udarce.
K vragu, i Namath i Staubach danas bi mogli igrati s bilo kime, ali više
ne bi bili u stanju dočekati kraj utakmice s novim igračima od 130 kila,
s obzirom na to kako ovi udaraju. Namath je igrao s 86 kg, a Staubach s
88 kg. S koliko ste vi igrali?
- S 83.
- Čak i srednjoškolski plivači teže više od toga. Koji vam je bio
prosjek napadača u timu Notre Dame?
- 110 kg.
- Danas napadači iz NFL toliko teže. Nogomet igraju giganti. Je li
ljudska rasa odjednom doživjela rast? I to isključivo među sportašima?
- Gospodine McQuade, još prije dvadeset godina, na Sveučilištu
Notre Dame, imali smo seminare na temu steroida. Oni djeluju, ali
nuspojave mogu biti ozbiljne - ispadi bijesa zbog steroida su stvarni, a
ne izmišljeni. Nakon ubrizgavanja razina testosterona skače do
vrijednosti kakve imaju gorile - a i osobnost postaje kao u gorile. A
kada se razina spusti, često nastupa depresija. To je ciklus bijesa i
depresije, baš kao što je Nikki rekla. Neki su korisnici čak počinili
samoubojstvo. A čak i ako ne postoje očigledne posljedice, korisnici
dugoročno štete vlastitome organizmu.
- McQuade se nasmija. - K vragu, pa i kada vas na travu prevali neki
od onih krupnih gadova, i to dugoročno šteti organizmu. Ali to spada u
paket-aranžman kada se radi o nogometu, žrtvujete tijelo za slavu i
novac. Kada Slade napuni trideset godina, uz ugovore i bonuse koje
ima pred sobom, bit će težak stotinu milijuna. Meni je trebalo dočekati
pedeset rođendan da to postignem.
- Imate stotinu milijuna dolara?
- Dvije stotine. Sada mi je već pedeset i pet godina.
- Gospodine McQuade, otac ste mu, trebali biste mu savjetovati da
ne uzima steroide.
- Suče, ako kažete srednjoškolcu da postoji magični napitak od
kojega će mu se ispuniti svi snovi, što mislite, što će učiniti? Steroidi su
američki pristup sportu - korištenje znanosti pri usavršavanju tijela.
Nije to nimalo različito od tipova koji uzimaju lijekove da im se digne,
ili žena koje si povećavaju grudi.
- Još nisam čuo za ženu koja od silikonskih umetaka dobije napad
bijesa i razbije nekomu glavu.
- To je zato što niste upoznali moju prvu ženu. - Nasmiješi se, za
razliku od Becka. - Gledajte, suče, cijela ova priča je slučaj vrijedan
žaljenja. Ali stvar se također može i ispraviti. Dečku sam platio sve
troškove liječenja, a Stutz razgovara s Delgadom i s obitelji Espinoza
kako bismo se nekako nagodili.
- Koliko?
- Odobrio sam Stutzu da ponudi milijun.
- Milijun dolara?
McQuade slegne ramenima. - Poslovni izdatak.
- U građanskim parnicama postižu se nagodbe, gospođine
McQuade, a moje odobrenje za takvu nagodbu vam ne treba. Međutim,
ovdje se radi o krivičnome djelu.
- Okružni tužitelj je već potpisao dogovor. Odustat će od tužbe ako
Julio prihvati nagodbu.
- Okružni tužitelj ne može odustati od tužbe bez sudskoga
odobrenja.
- Zbog toga sam ovdje.
- Pazite se - podmićivanje javnoga službenika je krivično djelo.
McQuade se nasmiješi. - U Austinu mi to nazivamo lobiranjem. Ali,
suče, ništa vama ne nudim. Nudim nagodbu s malim Meksikancem,
tako da moj mali može nastaviti s nogometnom karijerom.
- Kako? Nakon jutrošnje rasprave cijeli će svijet znati da je Slade na
steroidima.
- Neće. Taj podatak neće izaći iz ove sudnice.
- Nikki je svjedočila pod zakletvom, na javnoj sudskoj raspravi.
Novinari iz Austina i San Anto...
- Nisu bili na raspravi!
- Ali mjesne novine jesu, a oni će...
- Oni neće ništa.
- Zašto?
- Jer im je Stutz već zaprijetio da će ih tužiti za klevetu ako objave
bilo što vezano za steroide i Sladea.
- Ne biste mogli pobijediti u tome sporu.
- To znamo vi, Stutz i ja, suče, ali oni ne. A ne mogu riskirati na tu
kartu. To su male lokalne novine koje bi bankrotirale braneći se na
sudu. Stoga su pristali.
 - Vi novcem kupujete baš sve što poželite, zar ne?
Quentin McQuade se nasmiješi. - Otprilike. Zamislite samo što
jedan mali Meksikanac i njegova obitelj mogu sebi kupiti za milijun
dolara.
- Dobro, kao što sam već rekao, gospodine McQuade, to je civilna
nagodba i nema nikakve veze s krivičnim progonom i Sladeom.
- Suče, ako se ne odustane od krivičnoga progona, neće biti ni
civilne nagodbe.
- Julio još uvijek može dignuti tužbu.
- Može tužiti mojega sina, a ne mene. Slade je vlasnik jednoga
hummera, a hummerom Meksikanac ne može sebi platiti školarinu.
McQuade ustade i ode do vrata. Potom se okrene.
- Suče, bolje je da ne znate što se još sve može kupiti novcem.

Beck drugi put toga tjedna uđe u teretanu. Nije zamijetio da mu se

nitko više ne smiješi, niti mu maše, niti mu se pak javlja srdačnim,
Pozdrav, suče Hardin, jer su mu misli bile usredotočene na samo jednu
stvar, na ono isto na što su devetnaestogodišnjaci usredotočeni bez
prestanka.
Pogledom je pretraživao salu za treniranje, tražeći plavoga leptira.
Pronađe ga. Krene prema njemu. Leptir je lebdio gore-dolje polaganim
ritmičkim kretnjama, graciozno šireći krila iznad... te guze. Gretchen
Young izvodila je čučnjeve pred zidom od ogledala. Svaki put kada bi
čučnula, crne bi se kratke hlačice rastegnule skoro do pucanja. Njemu
izbije znoj.
- Pozdrav, Gretchen.
Pogledi im se susretnu u ogledalu pred njom. Nije mu se
nasmiješila. Držala je utege na ramenima, iznad vrata. Sa svake strane
šipke stajao je metalni uteg od po 22 kg. Ona vrati utege na postolje i
provuče se ispod šipke. Podesi utege i prošapće bez gledanja u njega.
- Beck, odlazi. Ne smiju me vidjeti kako razgovaram s tobom.
- Zašto?
Ona glavom pokaže prema prostoriji za održavanje kondicije. -
Vidiš onu dvojicu staraca na traci? U školskome su odboru. Vide li me
da razgovaram s tobom, dobit ću otkaz. Otpustili su ravnateljicu zbog
zakletve na španjolskome - mene će vjerojatno uhititi!
- Otpustili su gospođu Rodriguez?
- Da! A sada idi, prije nego što zbog tebe dobijem otkaz!
- Zašto bi zbog mene dobila otkaz?
 - Jer pričaju da ćeš im upropastiti nogometnu sezonu. Suprug jedne
od učiteljica radi na sudu. Rekla sam joj da izlazim s tobom u subotu - a
ona pak meni da te se klonim.
- Neće te otpustiti. Pa izlaziš sa sucem!
- Ne izlazim. Beck, žalim, ali treba mi ovaj posao.
- Ali, imaš i stanovite potrebe.
Izraz lica joj se umekša. - Da, pričaj mi o tomu.
Potom se ona, zajedno s leptirom i guzom, udalji od njega.
- Nestalna su, zar ne? Opet Jodie.
- Tko?
Ona kimne glavom prema Gretchen.
- Djeca.
 DVADESETO POGLAVLJE

Oma & The Oompahs zvucima glazbe ispunjavali su cijeli trg Marktplatz
u centru Fredericksburga. Cijeli je grad slavio Oktoberfest, majku svih
njemačkih festivala. Cijelo je zemljište bilo prekriveno bijelim šatorima
i turistima. Pravo njemačko pivo, hrana, glazba, rukotvorine i običaji
prizivali su u sjećanje staru domovinu. Jesenski je zrak bio oštar i svjež,
turisti su pili i kupovali, a mještani međusobno govorili njemačkim
jezikom i dobro zarađivali. Sve je toga subotnjega jutra u
Fredericksburgu bilo dobro.
Osim za Becka.
Luke upita: - Što si učinio?
Beck je djecu doveo na proslavu Oktoberfesta. Upravo su ručali za
poljskim stolom, na otvorenom, u krugu Adelsverein Halle, okruženi
neprijateljski raspoloženim mještanima. Beck se osjećao kao Custer
kod Little Bighorna - samo što ga umjesto oštrih strelica Siouxa ovdje
probadali mrki pogledi Nijemaca.
- Kako to misliš?
- Nitko s tobom ne želi pričati. A čuo sam kako ljudi govore da si im
upropastio nogometnu sezonu. Nešto si sigurno učinio. Zar ne?
- Slade je prebio jednoga dečka. Možda ću ga morati poslati u
zatvor.
Luke ispusti sendvič s kobasicom na papirnati tanjur i s nevjericom
pogleda u Becka. - Divno. Prvo me preseliš ovamo i staviš u razred s
gomilom kauboja, i onda mi učiniš još i ovo!
- Nastojim učiniti pravu stvar, Luke.
- A ja nastojim preživjeti u petome razredu.
- Luke...
- Da smo barem ostali u Chicagu. Da je barem mama ovdje. Da si
barem ti umro umjesto nje.
Dječakove su ga riječi pekle, ali Beck nije sinov ispad uzimao k srcu.
I on je te iste riječi govorio vlastitome ocu nakon smrti majke. Meggie
se ubaci: - Mamica će se vratiti.
Beck ju pomiluje po glavi. - I ja bih radije da je bilo tako, Luke. Bilo
bi bolje za sve nas.
Ali ona je umrla, a ja sam vam sve što imate.
- Imam i J. B.-ja.
Beck se okrene od sina i ugleda Aubreyja kako šepajući prilazi
njihovu stolu. Bio je očigledno pijan. Desnom se rukom držao za štap, a
u lijevoj je nosio tri limenke piva. Stigavši do njih, postavi pivo na stol i
sjedne uz Becka. Osloni štap o stol, otvori limenku i otpije. Nije
primijetio suze u dječakovim očima.
- Nisi baš najpopularniji sudac u gradu.
- Istina, ali sam također i jedini sudac u gradu.
- Nisam te sinoć vidio u gledalištu.
- Zaključio sam da možda neću biti dobrodošao.
- Pobijedili smo. Slade je postigao sedam pogodaka.
- Čuo sam.
- Je li Kim znala išta više o Heidi?
- A jesi li ti znao da Slade uzima steroide?
- Aubrey se okrene prema pozornici i zagleda se u plesače koji su u
tradicionalnim njemačkim nošnjama plesali polku kao pravi
profesionalci. Vrativši pogled k Becku, reče: - Možemo li umjesto toga
govoriti o Heidi?
- Nakon što završimo razgovor o njemu, jesi li znao?
Aubrey otpije dugačak gutljaj piva i reče: - Pretpostavljao sam.
- I nisi ga nikada pitao?
- Već sam ti rekao da Slade nije odgovoran meni.
- A drugi igrači? Uzimaju li i oni?
- Moguće je... vjerojatno.
- Škola ih ne testira?
- Testira. Imali smo tijekom nekoliko godina nasumično testiranje.
Ali nikada nitko nije bio pozitivan na steroide.
- Je li Slade ikada bio na testu?
- Ne.
- A drugi nogometaši iz škole?
- Ne.
- A zašto?
- Jer su se za svako testiranje uzimali isti dečki. Meksikanci koji
igraju klasični nogomet.
- Meni to ne zvuči kao nasumični odabir.
- Pa i nije. Meksikanac od 60 kilograma svakako ne uzima steroide,
zato ide na testiranje. Potom kažemo roditeljima da su naši dečki bili
na provjeri i da su čisti. Onda su roditelji zadovoljni. To žele čuti. To je
kao u vojsci, ne pitaj i ne govori, samo što je ovdje princip, ne testiraj, ne
želiš znati. Dokle god ne znaju istinu, u stanju su vjerovati da je ovdje
sve u redu.
- Tko bira klince koji će se testirati?
Aubrey odvrati pogled. - Ja.
Beck je zurio u staroga prijatelja. Aubrey otpije još piva. Napokon
reče: - Gledaj Beck, ako pošaljem našega nogometaša na testiranje,
istoga dana dobit ću otkaz. Njihovi tatice upravljaju gradom.
- Trebao bi im se suprotstaviti.
- Jesi li se ti suprotstavljao svojim klijentima, velikim
korporacijama u Chicagu? Beck, nitko ne želi ići tim putem. Lakše je
gledati u drugome pravcu.
- Aubrey, gledati u drugome pravcu isto je kao i izravno im kazati
da je varanje u redu.
- Beck, ne moram im ja to govoriti. Ljudi vide kako profesionalci
lijepo zarađuju na varanju. Zašto ne bi i oni?
- Jer će im to dugoročno uništiti zdravlje.
- Dugoročno ovim klincima znači idući tjedan.
- Onda jer to nije u redu.
- Nije u redu jedino ako ih se uhvati.
- Aubrey, ovo je stvarno grozna poruka tvojim igračima.
- Ne govorim im ja to, Beck, nego svijet. Imaju televiziju, čitaju
novine... barem većina njih. Vide poslovne ljude, političare, sportaše, i
svi varaju, krše zakon, i potom se obogate. Zašto ne bi i oni? Eto što im
cijeli svijet poručuje - obogatite se. Učinite što god treba, bitno je jedino
da se obogatite. - On uzdahne. - Država je uvela zakon po kojemu dečki
ne mogu igrati ako ne polože sve ispite. Stoga školski odbor
jednostavno eliminira ispite iz nekoliko predmeta, kako bi klinci mogli
igrati čak i ako ne polože. Je li to možda varanje? Varanje kako bi se
pobijedilo. To je stvarni svijet, a ova djeca nisu glupa. Skužili su sve to.
- Jesi li i ti odvratio pogled kako bi tvoji pobijedili na državnome
prvenstvu, kako bi dobio posao na fakultetu, i kako bi ti se Randi
vratila?
- Možda i jesam. Ali nije baš da sam ih mogao zaustaviti sve i da
sam htio.
- Trebao si izbaciti Sladea iz tima.
- Evo, ovako ćemo, Beck: izbacit ću Sladea iz tima onoga dana kad
ga ti pošalješ u zatvor jer je prebio Meksikanca.
 - To bi se još moglo dogoditi.
- Kako da ne, Beck. U ovome gradu sigurno ne.
- Neću se uklanjati Quentinu McQuadeu ili Nijemcima.
- Nećeš, nego će oni tebe ukloniti.
- Kako?
- Ne znam, Beck, ali hoće. Tako oni sve ovdje rješavaju. Tako uvijek
bude po njihovu... s trenerima i sa sucima.
Aubrey se s mukom podigne, dovrši pivo i baci limenku u kantu za
otpatke. Reče: - K vragu, Beck, ne razumijem zašto se toliko brineš oko
grupice momaka koji uzimaju steroide. Pobrini se da nađemo
Heidinoga ubojicu. Ostalo nam je još samo osamdeset i šest dana!
Beck je bio ljut na staroga prijatelja, ali također i na sebe, kao i na
Kim Krause. Reče: - Zašto bi mi Kim lagala?

Kada se Beck dovezao kući, zatekne Gradyja Guenthera oslonjenoga na

službeno vozilo šerifa okruga Gillespie. Zvakao je čačkalicu. Djeca
izađoše iz automobila i pojuriše šljunčanom stazom prema vinariji.
Kozlić Frank trudio se održati korak uz Meggie. Beck priđe šerifu. Ovaj
mu reče: - Čujem da je u ovo doba godine u Chicagu lijepo.
Beck se nasmiješi. - Da, istina.
Grady kimne glavom prema ulaznim vratima. - Ima li J. B. stvarno
pitbule?
Beck odmahne glavom. - Taj je natpis postavio kako bi zastrašio
brokere za nekretnine.
Grady se nasmije sebi u bradu. - Stvarno je lik taj J. B. S onim
košuljama, kupuje buldožer...
- Koji buldožer?
Začuje se gromoglasno brujanje mašine, poput tornada. Dopirao je
odnekud iza kuće. Grady dreknu nadjačavši buku: - Taj buldožer! A što
će mu to?
Beck uzvrati vičući: - Pojma nemam.
Krenuše niz šljunčanu stazu kako ne bi morali vikati. Grady je
promatrao zemljište, i potom reče: - Lijep komad zemlje. Nikad još
nisam bio ovdje. Koliki je posjed? Četiri tisuće kvadratnih kilometara?
- 3230 kvadratnih kilometara. Spojili su posjede Hardina i Decherta
kada se oženio mojom majkom. Peggy Dechert. Jeste li ju poznavali?
- Naravno. A znao sam joj i oca. Iznenadilo me što joj je tada
dopustio da se uda za nekoga tko nije Nijemac. Toga u ono vrijeme baš
i nije bilo.
 - Zašto?
- Zbog zemlje. Nijemci su došli u Teksas jer su ovdje mogli imati
posjede. Stoga je zemljište postalo poput obiteljskih dragulja. Starci su
se nekoć ljuto borili kako bi zemlju održali u obitelji.
- Mislite, u njemačkim obiteljima?
- Mislim doslovno, u obitelji. Ljudi su se često vjenčavali za rodbinu,
rođaci i rodice - i to prvi rođaci - kako bi zemlja ostala u istoj obitelji.
- Nikada nisam čuo za to.
- To je naša mala tajna o kojoj se ne govori. Tako se radilo čak i u
moje vrijeme. A ponekad se još zna dogoditi. Jedna lokalna šala kaže da
si nitko ne može priuštiti obiteljski sastanak jer bi tada valjalo pozvati
cijeli grad. - Nasmije se sebi u bradu. - Čak su i moji roditelji bili u rodu,
kao i njihovi. Valjda se zbog toga tako trudim ne ponašati kao idiot,
bojim se da bi to mogla stvarno biti istina.
- Mislim da je vas ta sudbina zaobišla.
- Ludo je to, zar ne?
- Što to?
- Našim roditeljima i njihovim roditeljima zemlja je bila glavna
stvar, i svojski su trudili zadržati ju u rukama Nijemaca. A sada sve to
prodajemo došljacima iz Kalifornije. - Nasmije se. - Barun se sigurno
okreće u grobu. - Odmahne glavom i doda: - Ono s Nikki jučer izveli ste
vrlo dobro.
- Još je dijete.
- A vi ste pravi profesionalac.
- Pravi su profesionalci sada bijesni zbog mene - političari i
poslovni ljudi.
- Imate li neku ideju zašto Kim laže?
- Ne.
- Znate li već što ćete sa Sladeom?
- Ići će pred porotu.
- To je definitivna odluka?
- Bit će definitivna u ponedjeljak kada potpišem dokument.
- Zna li Quentin za to... za ponedjeljak ujutro?
- Zna.
Grady nogom šutne prašinu na putu. Bijeli mu prah prekrije čizmu.
- Pa da, onda se sve slaže.
- Što?
- Jedan od mojih zamjenika kaže da je jutros prošao uz Quentinovu
kuću i da je izgledalo kao da se tamo organizira veliki miting.
Prepoznao je Stutzov i Eichmanov automobil. Tako oni to rade.
- Tko oni?
- Stari Nijemci. U gradskoj vijećnici samo objavljuju ono što su već
unaprijed odlučili među sobom.
- Grady, nije me bilo dugo vremena, ali čak i u Teksasu postoji
zakon o otvorenim javnim sastancima.
- Možda, Beck, ali nitko se ovdje ne žali radi toga, jer bi tu osobu u
protivnom dočekali kao amiši kada dočekuju kurvu koja se vratila
doma za praznike. Nitko s tom osobom ne bi ni na koji način
komunicirao, njihovi sinovi ne bi mogli ući ni u koji sportski klub u
školi, kćeri im ne bi smjele navijati - tako se stvari rješavaju u malim
gradovima.
- Pa, što mislite, što spremaju?
Grady odmahne glavom. - Nemam pojma, ali nešto sigurno kuhaju...
nešto čime će vas spriječiti da potpišete u ponedjeljak ujutro.
- Pa, nema načina da me zaustave.
- Beck, nemojte se previše kladiti u to.
Grady se odveze dalje, a Beck ode iza kuće. Pedesetak metara
južnije njegov je otac upravljao buldožerom kao da stvarno zna kako se
to radi. Beck mu mahnu. J. B. ugasi motor buldožera.
Beck ga upita: - Što to radiš?
J. B. mu uputi širok osmijeh. - Super bager, zar ne?
- Ali, što će ti?
- Gradim teren za bejzbol.
- Za Lukea?
- Izgradi teren, i igrač će doći. Vidio sam to u filmu nedavno, na
kablovskoj. Tip izgradi bejzbolski teren kako bi mu se otac vratio.
Njemu je upalilo, pa računam da bi moglo ići i s Lukeom.
- J. B., to se dogodilo u filmu.
- I to u vrlo dobrom filmu.
J. B. ponovo pokrene buldožer, a Beck odšeće dalje do vinarije, u
potrazi za djecom i kozlićem. Luke je radio s Hectorom, a Meggie i
Frank igrali su se s Josefinom. Stoga se Beck pope u očev ured. Sjedne
za kompjutor, ali ovoga puta nije čitao poruke pokojne supruge.
Umjesto toga baci se na potragu za podatcima o steroidima. Pronađe
osamnaest milijuna stranica na tu temu. Sljedećih sat vremena ostade
čitati.
Anabolički steroidi... injekcije... stižu do stanica mišića... receptori
transportiraju steroide u nukleus stanice... reagiraju s DNK kako bi
stimulirali rast mišićne mase. Masa.
Ali to uključuje igranje s DNK.
Megadoziranje... stotinu puta uvećana razina testosterona... ciklus...
nagomilavanje... piramidalno... milijun školskih sportaša u Americi
uzima steroide. U nuspojave spadaju: akne, ćelavljenje, povišeni
kolesterol, povišeni krvni tlak, oštećenja srca, rak, promjene
raspoloženja, depresija... ubilački bijes.
Beck ostade blenuti u dvije posljednje riječi: ubilački bijes.

Pet sati kasnije J. B. je bio u svojoj ljuljačci na stražnjemu trijemu. Beck

ga upita: - Odvoziš li kamionet još uvijek na popravak kod Claudea?
- Bi li Claude Krause lagao za Kim?
- Krause ne bi lagao ni za sebe. Zato i jest najsiromašniji mehaničar
u gradu. - J. B. podigne pogled s novina. - Nisam te ni pitao, kako je
prošlo ono s Gretchen?
- Nije prošlo.
- Odustao si?
- Ona je odustala.
- Ah.
- Pobojala se da će dobiti otkaz ako ju vide sa mnom. Nakon onoga
jučer.
J. B. kimne glavom. - Pa, što ćeš onda?
Beck slegne ramenima. - Ništa. Ako ona ne želi...
- Ma ne, u vezi Sladea?
- A to. Slade ide pred porotu.
 DVADESET I PRVO POGLAVLJE

- Suče, ako pošaljete Sladea pred porotu, praktički šaljete Meksikance

natrag u Meksiko.
Pogriješio je. Ipak postoji nešto čime ga mogu spriječiti. Kada je u
ponedjeljak ujutro stigao na posao, u svojemu je kabinetu zatekao
Bruna Stutza, Quentina McQuadea i okružnoga tužitelja.
Stutz reče: - Ti Meksikanci nikada neće ni stići do glavne ulice.
Imigracija će napraviti raciju na gojilištu purana prije vikenda za Dan
zahvalnosti.
- Imigracija?
- Izvršne snage ureda za imigraciju i carinu - reče okružni tužitelj. -
Promijenili su ime kada ih je preuzeo ured za nacionalnu sigurnost.
- Pozvat ćete federalce da deportiraju sve one ljude?
Stutz mu odgovori: - Time će se stvoriti fin zaokret, hvatanje i
deportiranje Meksikanaca. Julio će biti u nezavidnom položaju.
- Delgado još uvijek može organizirati prosvjed.
Stutz se nasmija. - U gradu neće ostati ni pet Meksikanaca... a
gradska će ih policija riješiti čim stupe na glavnu ulicu. Mislim čak da ni
Julio neće biti tu. Zajedno s braćom i sestrama otići će za roditeljima
natrag u Meksiko. Problem s njime će jednostavno otići - i to doslovno.
- Bili biste u stanju deportirati sve te nedužne ljude samo kako bi
Slade mogao nastaviti s karijerom?
- Samo? - ubaci se Quentin McQuade. - Slade će tijekom svoje prve
godine igranja za NFL zaraditi više novca negoli svi Meksikanci ovoga
grada zajedno tijekom cijeloga života.
- Deportirate li Meksikance, gojilište purana će se zatvoriti, kao i
mnogo drugih farmi purana. A to su njemačke farme.
Stutz slegne ramenima. - Popratna šteta.
McQuade nastavi: - Evo kako stvari stoje, suče. Moja ponuda dečku
još uvijek stoji. Milijun dolara za nagodbu vezano za sve građanske
tužbe protiv mojega sina, a vi i okružni tužitelj odustat ćete od
kriminalne optužnice. To je dobar prijedlog. Učinimo tako.
Okružni je tužitelj kimao glavom kao marioneta.
 - To je građanska parnica. Ovdje se radi o krivičnome gonjenju.
- Pa, suče, ako ne odustanete od krivičnoga gonjenja, neće biti ni
nagodbe o građanskoj tužbi. Ali će svakako Imigracija napraviti raciju. I
to je nešto što mogu kupiti svojim novcem.
Stutz reče: - Vratit ću se s pismenim zahtjevom za obustavu vaše
odluke, čim Delgadu prenesem dobre vijesti.
Njih trojica ustanu.
McQuade reče: - Suče, jednom kada se nazove Imigracijski ured,
više nema zaustavljanja vlaka. Federalci ulaze u grad, a Meksikanci idu
kući.
- Julio završi pretučen, a njegovi roditelji deportirani. I to je pravda
za njega? Quentin MCQuade slegne ramenima. - Život nije pravedan.
- Kučkin sin!
- Beck je upravo šerifu Guentheru pokvario objed od kobasice.
- To je Stutzovo maslo. On je uvijek priželjkivao takvu raciju čak i
više nego što je predsjednik Bush priželjkivao lov na Saddama.
Beck je sjedio na mjestu posjetitelja u šerifovu uredu. Grady je
odmahivao glavom.
- Žao mi je što sam vas uvalio u sve ovo, Beck. Trebao sam
jednostavno pustiti da se stvari odvijaju kao i uvijek u ovome kraju u
posljednjih stotinu i šezdeset godina. Čovjek bi pomislio da bi barem
jednom nešto trebalo krenuti pravim putem.
Grady vrati čačkalicu u usta.
- Grady, Meksikanci u ovome gradu obavljaju sve teške poslove. Bez
njih bi Nijemci morali plaćati skuplju radnu snagu.
- Tako je. Bijelci neće raditi za meksičke plaće.
- I stvarno mislite da će ipak deportirati sve te ljude, iako će ih to
poslije skupo koštati?
- Novac je jedini razlog zbog kojega to već odavno nisu učinili. Ali,
kao što sam već rekao, ne bi bilo prvi put da Nijemci okidaju a da prije
toga nisu ni izvukli pištolj iz futrole. A znate kako vam je ovdje, Beck.
Kad se radi o antagonizmu Anglosaksonaca i Meksikanaca u Teksasu,
tu zdravi razum nema udjela u računici.
- Mislite li možda da Stutz i Quentin blefiraju?
- Ne znam za Quentina, ali Stutz sigurno ne blefira. Najstrašnija
stvar u vezi njega je da nikada ne blefira. Nazvat će Imigracijski ured, a
kada to učini stvar će biti zapečaćena. Meksikanci će se autobusima
vraćati u Meksiko.
- I jedini način da to spriječimo je odbacivanje optužnice. Becku su
na pamet padale samo dvije riječi: ubilački bijes.
- A što ako Slade razbije još nekoga?
- Beck, kunem se pred Bogom da ću mu u tom slučaju osobno
slomiti ruku kojom baca loptu. - Grady izbaci čačkalicu u kantu za
smeće. - Gledajte to ovako. Za dva mjeseca Slade će biti na Teksaškome
sveučilištu. Od tada će biti njihov problem. Prebije li nekoga u Austinu,
čak ni Quentin neće imati dovoljno novca da potkupi one lude liberale.
Razapet će ga.
- Premlati dečka na mrtvo ime, i sada ostaje slobodan jer mu tatica
ima dvije stotine milijuna dolara.

- Quentin je budala što uopće plaća čak i jednoga novčića onome

malom Meksikancu - reče Bruno Stutz. - Da sam na njegovome mjestu,
pozvao bih Imigraciju i riješio se te cijele hrpe. Ali Quentin je
biznismen i voli nagodbe s klauzulama o povjerljivosti informacija.
Stutz se vratio sa zahtjevom za odgodu. Beck upita: - Što je Delgado
rekao na sve to?
Stutz se nasmija sebi u bradu. - Nije bio baš presretan.
- On prijeti prosvjedima, a vi i McQuade deportacijom.
- Nikada ne valja iznositi prijetnje koje protivnik može
neutralizirati.
- Bruno, racija snaga Imigracijskoga ureda upropastila bi ovaj grad.
- Neka. Ionako mi se ovaj grad više ne sviđa.
- Onda otiđite odavde.
- Ne! Neka Ausländeri odu, svi ovi iz Meksika, Kalifornije, i oni na
glavnoj ulici koji su se dovukli iz Austina. Sve je to samo hrpetina
prokletih liberala koji u moj grad sa sobom donose svoju politiku i
svoje tetovaže. A pravi Nijemci im prodaju zemljišta kako bi si mogli
priuštiti prokleti lexus.
Stutz ustade.
- Već se trideset godina želim riješiti Meksikanaca, ali svi drugi
htjeli su samo da sve ostane kako jest - jer smo ovisni o meksičkoj
radnoj snazi. U mojim godinama, više me ne zanima što bi svi htjeli,
želim samo da Meksikanci nestanu. I turisti. Hoću da ovo ponovo bude
njemački grad.
- Bruno, sviđa li vam se meksička kuhinja?
Ovaj slegne ramenima. - Enchiladas. I oni mali frigani smotuljci, s
piletinom...
- Flautas?
 - Da, to. I sopapillas. Sviđa mi se njihova hrana, Beck, ali ne i oni.
Ogavno mi je to što su učinili od mojega grada.
- A što su to učinili? Postavili većinu krovova na njemačkim
kućama? Obradili njemačke purane? Pobrali njemačke breskve?
- Ubijali njemačke curice. Garantiram vam da ju je silovao i ubio
neki Meksikanac.
- Heidi? Ali ona nije silovana. Do snošaja je došlo uz pristanak.
- Drogirao ju je, a to nije nikakav pristanak. Nekoć su klinci ovdje
pili pivo... to vam ne moram ni govoriti. Onda su u grad došli
Meksikanci, pa sada naša djeca uzimaju marihuanu, kokain,
metamfetamin - i zbog toga sam mirne duše slao u zatvor sve
Meksikance koje sam mogao.
- Kao na primjer Miguela Cervantesa?
Stutz se nasmija. - O da, sjećam se da ste toga dana bili u sudnici,
nogometaška zvijezda, uplakan zbog smrdljivog meksičkog prijana. A
znate li kako je završio? Ubili su ga u Dallasu. Izjalovila mu se trgovina
drogom.
- Možda ga je boravak u zatvoru zato što je zapalio joint s
osamnaest godina uputio na takav život.
- Činjenica da je Meksikanac ga je uputila na takav život.
- A što ste radili s njemačkim klincima?
- Slao sam ih doma k tatici. A vjerujte mi, kad bi im stari pokazao
svoje negdje u štali, zažalili bi što ih nisam poslao u zatvor. Kao na
primjer Merle Fuchs. On nam je sada mjesni kongresmen.
- Dakle, smatrate da je u redu što je Slade prebio onoga momka?
- Ne u javnosti. - Nasmije se. - Mi bismo ih uvijek odvodili negdje
izvan grada. - Podigne kažiprst. - Taj se momak udvarao maloj Nikki.
Oni to zovu machismo. Vidjeli ste svu onu kopilad po latinoameričkim
susjedstvima? Rađaju se kako bi sisali sredstva od vlade.
- Njemački uzgajivači koza četrdeset su godina sisali vladina
sredstva.
- To je nešto drugo. Mi smo građani ove zemlje.
- I ta meksička djeca su građani. Rođeni su na tlu Sjedinjenih
Američkih Država.
Stutz frknu. - Isti otac. Čovjek od principa.
- Hvala vam.
- To nisam rekao kao kompliment.
- Želi li vaš šef uistinu da dođe do racije?
- On želi da njegov sin uđe u NFL. - Odmahne glavom. - Nikad još
nisam vidio da je nekomu nogomet baš toliko udario u glavu. Ali, ako
ćemo pravo, Beck, ni meni se osobno McQuade baš ne sviđa. Došao je
ovdje sa svim tim novcem i kupuje sve što stigne po gradu.
- Kupio je i vas.
- A, ne. Mene je unajmio.
- Podmukli ste, Bruno.
- Nemate vi pojma koliko sam ja podmukao. Ali, samo me izazivajte.
Beck, pa ćete doznati. A doznat će i onaj latinoamerički otpad.

Nakon zatvaranja suda toga dana, Beck se odveze ravno do vinarije

kako bi pokupio djecu.
Uđe u salu sa spremnicima. Luke je radio s Hectorom.
- Luke, gdje je Meggie?
- U vinogradu, s Josefinom i Butchom.
- J. B. je tu gore?
Hector mu odgovori: - Vozi buldožer oko kuće. J. B. voli graditi.
Nego, Beck, možemo li razgovarati?
Hector ga povede do otvorenih vrata hambara. Otale im se pogled
prostirao niz dvije stotine kvadratnih kilometara vinograda. Vidje
djevojčice kako se igraju pod budnim okom psa Butcha.
- Beck, priča o malom Espinozi pronijela se kroz cijelu meksičku
zajednicu. Meksikanci se nadaju da ćete učiniti pravu stvar.
- Hectore, problem je u tomu što više ne znam što je ovdje prava
stvar.
- Šuška se o mogućoj raciji. Ljudi postaju nervozni.
- Neću dopustiti da do toga dođe, Hectore. Iznaći ću neki način da
pravda bude zadovoljena u ovome slučaju.
- Vi ste sudac, Beck, stoga vi odlučujete što je po zakonu, a što ne.
Ali samo Bog odlučuje što je pravedno a što nije.
- Hectore, možda ste u pravu, ali ako Imigracijski ured pokrene
raciju u ovome gradu, svi ti Meksikanci bit će deportirani. Možda čak ni
Bog ne može zaustaviti federalne snage.

Djeca su zaspala, a otac i sin Hardin sjedili su u naslonjačima za

ljuljanje na stražnjem trijemu. J. B. upita: - Dakle, što misliš poduzeti?
- Ne znam. Nagodba bi pomogla obitelji Espinoza, a u tom slučaju bi
se izbjegla i racija.
Ali ako Slade povrijedi još nekoga, to bi išlo meni na dušu.
 Ubilački bijes.
- Bila bi prava šteta da deportiraju te Meksikance.
- A što je s Hectorom?
- Legalan je. Prvo smo mu riješili zelenu kartu, a potom i
državljanstvo.
- Kako?
- Ako neki Meksikanac uloži pola milijuna dolara u neki posao, vlada
njegov slučaj stavlja u petu brzinu.
- A Hector je imao pola milijuna dolara?
- Nije, ali ja jesam. Nakon što sam prodao koze. Pa sam mu posudio
nešto novca, a ljudi iz njegovoga kraja dodali su ostatak. Hector
polovicu svoje zarade šalje natrag u Matamoros.
- Meksikanac s lovom može sebi platiti papire, ali Meksikanac koji
samo želi pošteno raditi mora se kriomice ušuljati u zemlju. Čovjek bi
pomislio da će političari uvidjeti koliko je to glupo.
J. B. frknu. - Taj film nećeš gledati.
 DVADESET I DRUGO POGLAVLJE

Felixu Delgadu bilo je sedamdeset i pet godina. Bio je američki

državljanin čiji su roditelji bili meksički imigranti. Odslužio je
sedamnaest mandata u Kongresu, predstavljajući okrug San Antonio, a
ostala mu je još samo jedna godina života.
- Tumor na mozgu - reče.
Toga utorka ujutro Delgado je u sudnici čekao Becka. Dovezao se iz
San Antonija.
- Vrlo lijepa dionica za vožnju - reče on. - Nekoć sam vozio vrlo brzo,
a sada pak vozim izuzetno polako.
- Zbog tumora?
- Zbog vremena. Kada čovjek ne zna kada mu je umrijeti, hita
naprijed. Kada je smrt možda već za idućim uglom, čovjeku se ne žuri.
Beck je već počeo izražavati sućut, ali Delgado odmahne rukom i
zaustavi ga. - Nemojte me žaliti. Imao sam dug život.
- Felixe, jasno vam je da ako ovo ne riješimo vrlo brzo, oni zovu
Imigracijski ured i pokreću raciju. Mislim da ne blefiraju.
Delgado uzdahne. - Okružni tužitelj prijeti da će deportirati Juliove
roditelje, na što ja zaprijetim prosvjednim okupljanjem na glavnoj ulici,
na što pak Stuzt prijeti racijom - sve to podsjeća na Hladni rat, prijetnje
eskaliraju sve dok ne stignemo do nulk... nukl... nuklearnoga rata. -
Odmahne glavom. - Svakoga puta kada čujem kako George Bush
izgovara tu riječ na televiziji, treba mi tri tjedna da ponovo budem u
stanju izgovoriti ju pravilno.
- Felix, ta tempirana bomba otkucava. A latinoamerički geto bit će
sravnjen sa zemljom.
- Kada netko kao McQuade ima toliko novca da može vitlati
Federalnom vladom kao buzdovanom, borba nipošto nije poštena.
- On će u toj borbi pobijediti, a Julio i njegovi će izgubiti.
- Tako je.
- Želite li da odobrim nagodbu i odustanem od optužnice kojom se
tereti Slade McQuade? Je li to pravda koju želite za Espinozu?
Delgado uzdahne. - Slade. Kakvo je to uopće ime?
 - Pravo nogometno ime.
- Ah, da, nogomet. Je li dobar igrač?
- Vrlo, vrlo dobar.
- Dakle, imat će besplatan fakultet?
- Tako je.
- Međutim, Julio sebi mora platiti školovanje. Čudno je to, zar ne?
Julio želi izgrađivati rakete za NASA-u, ali mora platiti školarinu. Slade
želi igrati nogomet, dakle ne mora platiti ništa.
- Julio je pametan dečko. Zar ne može dobiti stipendiju za
pripadnike manjina?
- Kaže da ne želi ništa dugovati Anglosaksoncima.
- I zato ne prihvaća besplatno školovanje? To je lažni ponos.
- Nije. Znam. Otišao sam u Kongres boriti se za svoj narod, ali sam
kompromitirao principe kako bih stekao naklonost i utjecaj. Stekao
sam političke dugove i pretvorio se u dužničkoga slugu. Uživao sam
određenu moć i nisam ju htio izgubiti. Stoga nisam mogao govoriti ono
što sam uistinu mislio. Nisam jednostavno mogao učiniti pravu stvar.
Kao što vi sada pokušavate učiniti.
- Jednostavno ne uspijevam dokučiti što bi to bilo.
- Kada sam izašao iz Kongresa, oslobodio sam se tih dugova.
Ponovo sam se zalagao za pravdu za sve Latinoamerikance u Teksasu.
Borio sam se protiv imigracijske histerije koja je pomela cijelu državu,
i protiv rasnoga profiliranja. Borio sam se protiv podizanja granične
pregrade. Nisam uspio. Stoga sam spustio nišan i sada tražim pravdu
za jednog po jednog Latinoamerikanca.
- A na koji će način Julio Espinoza dobiti pravdu?
- Kako to kažu na televiziji, u konfliktnoj sam situaciji.
- Ali, Felixe, ja sam sudac, i ja moram donijeti odluku u tome
konfliktu.
- Julio želi nagodbu.
- Ali to je razina građanske tužbe, a ovdje se radi o krivičnome
gonjenju. Ako pustim da Slade ode nekažnjeno, izvukao se olako, a
tome ga nisam spriječio da povrijedi još nekoga. To nije nikakva
pravda.
- A je li pravda to što Latinoamerikanci moraju živjeti u getu? To što
moraju raditi na gojilištu purana, i to za meksičke plaće? Jeste li bili u
meksičkome getu? Jeste li vidjeli gdje živi Julio i njegova obitelj?
- Nisam.
- Onda otiđite k njemu, sjednite uz njega na kauč, kao što sam i ja to
učinio, i recite mu da njegova obitelj mora zauvijek živjeti u getu.
Recite mu da mu roditelji moraju zauvijek raditi na gojilištu purana.
Recite mu da ne može ići na fakultet. Recite mu da ga NASA nikada
neće uzeti u svoje redove. Recite mu da će raditi na gojilištu purana
cijeloga života. Kažite mu da je to pravda. - Delgado uzdahne. - Rekao
mi je, Seńor Delgado, želim biti vidljivi Julio.
- Vidljivi? Što to znači?
- To znači da ga ovdje nitko ne prepoznaje kao ljudsko biće jer je
tamnoput. Ima osjećaj kao da ga Anglos uopće ne vide. Kaže da će
eksplodirati ako uskoro ne ode iz ovoga grada.
Beck kimne glavom. - I ja sam osjećao to isto kada sam bio njegovih
godina, ali iz nekih drugih razloga.
- I, jeste li otišli odavde?
- Jesam.
- Kako?
- Dobio sam nogometnu stipendiju na Sveučilištu Notre Dame.
- Ah, da, tim The Fighting Irish. Dobri Katolici. I bili ste dobri?
- Nisam bio vrlo dobar katolik, ali sam zato bio dobar igrač.
- Ali ste se ipak vratili u rodni grad? Beck kimne glavom. - Prije tri
mjeseca.
- A što vas je dovelo natrag?
- Supruga mi je umrla.
- Ne!
- Da.
- Koliko joj je bilo godina?
- Trideset i sedam.
Delgado odmahne glavom. - Život nije fer. Mlad ste čovjek, premlad
da biste ostali bez supruge. Rekao sam ženi: Kad umrem, nađi drugoga
muža. Život je prekratak da bi se živjelo u samoći.
- Ne biste se osjećali prevarenim?
Delgado se glasno nasmija. - Neću tada osjećati ništa. Bit ću
pokojan. A ona će biti živa. Život treba živjeti, Beck. Volim ju i želim da
bude sretna. Ne bismo trebali biti sami u životu.
- Felixe, smijem li vam postaviti jedno osobno pitanje?
- Dajte.
- Koliko će Quentinovoga novca otići u vaš džep?
- Ništa.
- Nećete naplatiti svoje usluge?
- A što je novac čovjeku koji umire? Beck, imam novca. Nemam
vremena. Ako na izdisaju budem znao da sam pomogao nekome kao
što je Julio otići na fakultet, a njegovu obitelj maknuti iz geta, umrijet
ću kao zadovoljan čovjek. Neću ih u tom slučaju iznevjeriti.
- Ali, što ako Slade namlati još nekoga? To bi išlo na moj račun.
- A što ako snage Imigracijskoga ureda poharaju gojilište purana i
geto? I to bi išlo na vaš račun.

Bio je sudac u malome ruralnome okrugu u Teksasu. Život bi trebao

biti jednostavan. Ali nije bio.
Beck je sjedio na naslonjaču na terasi ispred sudnice na drugome
katu. Nogama se oslonio na nisku ogradu. Mislio je na Espinozu i na
Heidi Geisel. Može li im on pribaviti pravdu?
Usredotoči se na Heidin slučaj. Bio je uvjeren da mu je Kim Krause
lagala, ali Claude Krause se zakleo da mu je kći one noći bila kod kuće.
Dakle, nije bila s Heidi. O tomu nije lagala, ali je možda slagala da ne zna
gdje je Heidi otišla te večeri i s kime je bila.
Spis Heidinoga slučaja bio mu je u krilu. Listajući potraži
Aubreyjevu izjavu. Aubrey je izjavio da je cijeloga dana Stare godine
gledao nogomet na televiziji. Heidi je izašla s Kim tijekom jednoga
poluvremena, oko podneva. Na sebi je nosila majicu, traperice i
tenisice. Randi Geisel je potvrdila vrijeme izlaska i odjeću koji je Heidi
imala na sebi. Rekla je da se nije zabrinula vidjevši da se Heidi ne vraća
do deset uvečer, kada je otišla na spavanje. Pretpostavila je da će Heidi
prenoćiti kod Kim, kao što je često činila.
To je Becku izgledalo malo čudno. Kada je radio do kasno u noć, ako
ne bi nazvao Annie, ona bi nazvala njega, iako je radio do kasno skoro
svake večeri. Bio je četrdesetogodišnji odvjetnik, ali ona je još uvijek
provjeravala gdje je i kako je. Još je uvijek brinula za njega. Heidi je bila
šesnaestogodišnja kinja, tinejdžerica - zar majka ne bi provjerila gdje
je? Zar se majka ne bi zabrinula?
Morao je razgovarati s Randi.
Siđe do Mavisinoga ureda. Nije bila tu, ali je zato pronašao
telefonski imenik Austina. Među privatnim imenima potraži Geisel,
Randi. Nije bila navedena. Ode do svojega kabineta i pokrene
kompjutor. Ode na službene stranice okruga Travis, na kojima su
dostupni podaci o svakoj nekretnini unutar okruga. Austin je službeno
središte okruga.
Upiše Geisel, Randi na mjesto vlasnika nekretnina. Ništa nije bilo
registrirano na njezino ime. Na trenutak razmisli i onda pokuša s
imenom Barnes, Randi. Prikaže se jedan podatak o vlasništvu:
obiteljska rezidencija na lokaciji Lakeshore Drive u Austinu, s
procjenom vrijednosti od 3.25 milijuna dolara. Zapiše adresu. Je li to
ona ista Randi Barnes?

- Kučka.
Beck je čuo pucanj, i već je bio vani. Iz ljuljačke na stražnjemu
trijemu J. B. je bio ugledao kojota kako vreba kozlića Franka na
posljednjem svjetlu sutona. Napunio je pušku i upucao kojota s
udaljenosti od četrdeset i pet metara. J. B. je u tom trenutku nogom
prevrtao mrtvoga kojota.
- Da, bio sam u pravu, kučka je.
Lovci o mladuncima kojota govore kao o štenadi, o mužjacima kao
o psima, a o ženkama kao o kučkama. Ovo je pak bila ženka.
- I to povelika - reče J. B. - Ima možda i do dvadesetak kilograma.
Ubijeni je kojot izgledao kao veliki pas vrlo kuštravoga repa. Krzno
je bilo sivo i gusto, s crvenim područjima oko ušiju i blijedim trbuhom.
Kojoti nisu veliki kao vukovi, ali za svoju su veličinu vrlo snažni, a i
opasni su mesožderi.
- Viđaš ih često ovdje?
- Rijeka nizvodno postupno nestaje zbog suše - reče J. B. - Zato
kojoti sada dolaze uzvodno i traže vodu. Ova je pila na rijeci i nanjušila
Franka, i valjda računala i na večeru. Bilo bi gadno da je ubila Franka.
Možda sam maloj trebao dopustiti da ga drži sa sobom u sobi.
- Meggie je odvela Franka u svoju sobu?
- Da. Rekla je da je i zlatnu ribicu držala u sobi.
- I što si joj na to rekao?
- Rekao sam joj da zlatne ribice ne kake po tepihu. - J. B. se
nasmiješi. - Rekao sam joj da se Franku više sviđa vani, i da nije u redu
tako zatvarati kozu. Koza je slobodna. A sada je skoro i platila glavom.
J. B. prošeće pogledom po posjedu. Potom reče: - Pripazi na djecu,
Beck.
 DVADESET I TREĆE POGLAVLJE

DRŽAVNO JE PRVENSTVO U RUKAMA SUCA

Sudac Hardin odlučuje o sudbini Sladea i nogometne sezone.

Sljedećeg je dana Slade McQuade bio na naslovnici lokalnih novina.

Uključeni su i detalji »navodnoga« napada u kojemu je nastradao Julio
Espinoza, kao i oprečno svjedočanstvo Nikki Ernst. Međutim, steroidi
se nigdje nisu spominjali.
- Zanimljivo je to kako stvari funkcioniraju u malome gradu, zar ne?
Beck podigne pogled s novina i ugleda okružnoga tužitelja na
vratima. Obrati mu se: - Mislite li istražiti Sladeovu zlouporabu
steroida?
Tužitelj samo odmahne glavom. - Ne.
- On uzima steroide, a isto vjerojatno čine i ostali dečki iz kluba, i vi
nećete ništa poduzeti?
- Ne, suče, neću se petljati u to, a vi me ne možete natjerati. Ako se
ne podnese tužba, nemate ovlasti.
- Nikki je pod zakletvom svjedočila da je svojemu dečku injekcijom
davala steroide. To biste trebali iznijeti pred porotu.
Želite da porota istražuje korištenje steroida u srednjoškolskome
nogometnom klubu?
- Da.
- Ali, suče, očevi tih momaka jesu porota.
Okružni tužitelj priđe prozoru i zagleda se vani.
- Suče, ostavite se toga. Odobrite nagodbu, odustanite od
krivičnoga gonjenja, i pozabavite se svojim lovom u mutnome na temu
Heidi Geisel. Ovaj slučaj je završen.
- Bit će završen tek kada ja tako kažem. A još nisam ni razgovarao s
Espinozinim roditeljima.
- Ja sam pak upravo razgovarao s Delgadom. U igri su. - Okrene se
Becku. - Gledajte, suče, odrastao sam ovdje i ne želim da grad
propadne. Quentin je tu samo da zgrabi i popljačka što stigne. Kada
napokon proda kuće oko svojega golf terena, spakirat će se i baciti na
neki sljedeći veliki projekt. A Stutz je starac bijesan na cijeli svijet jer se
svijet mijenja. Ali on vam je kao onaj manijak dolje iz Waca - zapalit će i
vlastitu kuću samo da svima nešto dokaže. Napravit će to. Pozvat će
Imigraciju.
- A što ako Slade razbije još nekoga?
Ubilački bijes. Beck se nije mogao riješiti te misli.
- Dva će mjeseca zaobilaziti nevolje. Pobijedit će na državnome
prvenstvu i otići u Austin. Nakon toga više neće biti dijelom našega
života.
- Počinio je krivično djelo. A ja sam sudac. Trebao bih se pobrinuti
da pravda bude zadovoljena.
- Da, da, a objasnite i Meksikancima sve o pravdi dok ih budu trpali
u one autobuse Imigracijskoga ureda i slali prema granici. - Odmahne
glavom. - Vidite, suče, za slučaj da već niste primijetili, cijelo ovo sranje
raširilo se na sve strane! - Tužitelj pokaže na novine.
- Svi pričaju o tomu - čak i u meksičkome getu. Šef policije nazvao
me rano jutros. Kaže da su se njegovi policajci vozili kroz geto, a
Meksikanci su njihove automobile gađali kamenjem. Ovdje se takvo što
nikada nije događalo. Kaže da se spremaju za nekakav prokleti ustanak
na glavnoj ulici - i to usred prazničkoga šopinga i usred sezone lova.
Spojite Meksikance i gomilu pijanih lovaca na jelene kojima je ime
Bubba, i bit će krvi na glavnoj ulici. Želite li to, suče? Jer to ćete dobiti.
Beck ustade. - Želim vidjeti Sladea.

Slade McQuade stigao je u podne, zajedno s ocem i odvjetnikom. Nosio

je crne kratke sportske hlače i crnu sportsku majicu koja mu je bila
tako usko pripijena uz mišićavi torzo da je izgledala kao crna koža. Ali,
to više nije bio onaj drski nogometaš kojega je Beck upoznao na
treningu. Bio je tih i zračio je pokajanjem.
Bruno Stutz reče: - Suče Hardin, hoće li biti neslužbeni razgovor?
Ništa što Slade kaže neće se moći upotrijebiti protiv njega, pristajete li
na to?
Beck kimne glavom, a svi potom sjedoše. Slade reče: - Suče, ispričao
sam se Juliju.
Nisam ja stvarno takav.
- Osim kada uzimaš steroide?
Oglasi se Stutz. - Klijentu savjetujem da ne odgovara na to pitanje.
- Bruno, razgovaramo neslužbeno.
- Ipak, suče, tražite od njega da prizna zločin.
 - Zelim znati kakva je situacija sa steroidima u nogometnome timu.
- Dobro, to bi mogao biti voljan komentirati.... Ali hipotetski.
- Hipotetski?
- Tako je. Za potrebe ovoga razgovora pretpostavit ćemo da se
steroidi uzimaju ili su se uzimali...
- Bruno, znam dobro što znači riječ hipotetski. Dakle, Slade, kada si
ubrizgavaš steroide, doživljavaš li često iznenadne napade bijesa?
Slade baci pogleda na Stutza. - Hipotetski, da uzimam steroide,
hipotetski bih doživljavao napade bijesa. Ali kada bi se to dogodilo, i
kada bih zbog toga nekomu napravio nažao, prilagodio bih dozu,
hipotetski govoreći, naravno.
Beck, Quentin McQuade i Bruno Stutz sada su blenuli u mladića.
Stutz reče: - Vrlo dobro, Slade. Uspio si upotrijebiti riječ hipotetski
triput u dvjema rečenicama.
Slade je očito bio zadovoljan sobom. - Hvala.
Beck nastavi. - A uzimaju li i drugi igrači steroide?
- Hipotetski da.
- A što točno uzimaju?
- Hipotetski, Deca-D... Deca-Durabolin, Norbolethone, Winstrol,
Dianabot, Andro, HgH.
- Zvučiš mi kao apotekar. Što je to HgH?
Slade se sad već počeo zabavljati. - Gdje ste bili posljednjih
dvadeset godina, suče?
- U odvjetničkoj firmi.
- HgH je Human Growth Hormone, hormon rasta. Napinje mišiće.
Napetiji mišići su ujedno i brži. Profesionalci to uzimaju jer se teže
otkriva na testu. Hipotetski.
- Slade, steroidi, hormon rasta... to je sve ilegalno.
- To je sve nužno. Suče, minimum tjelesne mase napadača u NFL je
192 cm/100 kg. Nekada sam imao 86 kg, a sada imam 106 kg. San mi je
biti profesionalni napadač, a ti će mi preparati pomoći da to
postignem. Baš kao što pomaže i mnogim drugim igračima. Upoznao
sam dečke iz sveučilišnih timova iz cijele zemlje, i svi govore isto - čim
stignu u tim, prva stvar koju im trener kaže je »Moraš nabaciti masu.«
Nikada ne kažu da moraš ići na steroide, ali svi znaju što nabacivanje
mase u tome kontekstu znači. A kako to postići? Što mislite, zašto
većinu sportaša na prvoj godini fakulteta stavljaju na pauzu i ne šalju ih
na natjecanja? Mislite da je to kako bi se navikli na sveučilišni život,
postigli dobre ocjene, upoznali nove prijatelje? Taj im je period
potreban da nabace masu.
- A odakle si nabavljao steroide?
- Iz teretana u Austinu.
- Daj mi točna imena.
Slade slegne ramenima. - Potražite na Žutim stranicama. To sam i ja
učinio.
- Ne ta imena. Imena ljudi koji prodaju steroide. Slade se ponovo
zabavljao. - Suče, imena se ne znaju.
- Što, dakle jednostavno odeš u bilo koju teretanu u Austinu i kupiš
si steroide?
- Na ozbiljnim mjestima, u specijaliziranim teretanama. Znali smo
uzimati injekcije odmah u svlačionici.
- Zar je baš tako jednostavno?
- Nije. Boli. Ne mogu to sam sebi davati, pa su mi drugi dečki
ubrizgavali, a potom je Nikki...
- Mislio sam, zar je tako jednostavno kupiti steroide?
- O da, vrlo je lako. Vjerujte, suče. Danas je teže doći do normalnih
lijekova. Narkomani koriste steroide za dobivanje speeda.
- Drogiraš se?
- Steroidi vam nisu droga, barem ne kao kokain ili heroin. Nikada
takvo što ne bih unosio u vlastito tijelo. Na nemasnoj sam
visokoproteinskoj prehrani, uz minimalni unos ugljikohidrata. Imam
četiri posto udjela masti u organizmu.
- Hraniš se zdravo, a uzimaš steroide. To je varanje.
- To je natjecanje. Suče, igra više nije kao nekoć. Što veće, što jače,
što brže. I to na bilo koji način. Tako danas stvari stoje.
Beck uzdahne. U sebi je znao da je mladić u pravu.
- Slade, dugoročno sebi ugrožavaš zdravlje zbog kratkoročnoga
uspjeha.
- Suče, gledao sam ne televiziji emisiju o supermodelima. One puše
po pet kutija cigareta dnevno kako bi ostale mršave. Zašto to nije
ilegalno? Cigarete ubijaju, dok od steroida samo raste mišićna masa.
Ali duhanske kompanije imaju dobro organiziran lobi.
Quentin McQuade se nasmiješi i reče: - To je moj mali.
- Slade, steroidi su opasni.
- Nisu ako se pravilno koriste.
- Ali već imaš napade bijesa.
- Samo na vrhu ciklusa. Stvar se izravnava vrlo brzo.
- Mogao bi oćelaviti.
 - A što mislite, zašto si toliki sportaši briju glavu?
- Od steroida bi mogao ostati sterilan.
- Ne želim imati djece.
- Mogao bi ostati impotentan i ovisan o steroidima, a tijelo bi ti
moglo prestati proizvoditi vlastiti testosteron.
On kinine glavom. - Zbog toga uzima Clomid nakon svakoga ciklusa.
- Clomid? Što je to?
- Lijek za plodnost. Potiče prirodnu proizvodnju testosterona.
Tijelo mi se od Clomido ponaša kako se i treba ponašati.
- Imaš odgovor za sve, reklo bi se. Onda mi odgovori i na ovo: A što
ako premlatiš još nekoga?
- To se više nikada neće dogoditi, suče, časna riječ.
- Ali ako se ipak dogodi, tvoj otac više ti neće moći platiti izlaznu
kartu. Ići ćeš u zatvor. Razumiješ li to?
- Da, gospodine.
- Nikki je rekla da si znao biti depresivan. Je li to istina?
- Ponekad. Kada ništa ne uzimam. Ali kada uzmem osjećam se
super.
- Kako se točno tada osjećaš?
- Bolje nego tijekom seksa.
Beck pogleda u Quentina i okrene dlanove uvis. Quentin samo
slegne ramenima. - K vragu, suče, poželim se i ja prebaciti na steroide.
Beck se ponovo okrene k Sladeu. - Kada si bio depresivan jesi li
ikada pomišljao na samoubojstvo?
- Samoubojstvo? Uz budućnost koja me čeka? Nema šanse. - Slade se
nasmiješi; bio je to blistavi osmijeh buduće zvijezde NFL lige. - Suče,
previše se sviđam samome sebi da bih si naudio.
- Slade, ako pristanem na ovu nagodbu, hoćeš li mi obećati da više
nećeš uzimati steroide?
Stutz se ubaci: - Da, suče, obećava.
- Pitanje sam postavio njemu.
Slade pogleda u odvjetnika i potom u oca. I jedan i drugi pokušavali
su iz njega izmamiti potvrdan odgovor. Slade se ponovo okrene Becku.
- Ne, suče, neću vam to obećati jer takvo obećanje ne mogu održati.
Quentin McQuade glasno uzdahne i dlanovima pokaže uvis. - Dobro
je da mali sjajno igra nogomet, jer u poslovnome svijetu nikada ne bi
uspio. Rekao sam mu tisuću ijedan put da uspješan biznismen mora
biti u stanju gledati čovjeka ravno u oči i uvjerljivo mu slagati.
Becku je trebala kava i zato je hodao prema knjižari. Jedva da je stigao
do kraja prvoga bloka niz glavnu ulicu kadli ga zaustavi jedan od
vlasnika lokala, mašući novinama.
- Suče Hardin, čujem da Meksikanci planiraju ulični protestni skup -
i to na vikend Dana zahvalnosti!
- Radim na tomu - odgovori on. Nastavio je hodati, ali je onaj i dalje
vikao za njim.
- Kada su Houstonu protestirali zbog onoga imigracijskoga zakona,
sve su radnje i svi lokali bili zatvoreni. To se ovdje ne smije dogoditi!
Stigavši na pola idućega bloka, ponovo ga zaustave.
- Suče Hardin, mi s glavne ulice glasovali smo za vas. Htjeli smo
promjene, ali nećemo da nam propadne posao. Stari Nijemci ne bi
dopustili da se nešto takvo dogodi. Oni pak znaju kako očuvati red i
mir!
- Hoćete li red i mir ili pak građanska prava?
- Želim živjeti od svojega rada!
- On nastavi hodati. Ključ je bio u tomu da ne uspori ni na trenutak.
Nakon dva sljedeća bloka, i još četvorice vlasnika lokala, Beck skrene
niz puteljak prema knjižari. Barem će ovdje vlasnici biti prijateljski
nastrojeni.
- Ne mogu vjerovati da si učinio nešto takvo!
Jodie ga zaskoči i prije negoli je zatvorio vrata za sobom. Izvuče ga
natrag van...
- Mogu li prvo dobiti kavu?
- Ne!
... i odvuče do one iste klupe.
- Što sam to učinio?
- Dopustio si da te Quentin McQuade kupi.
- Jodie, McQuade me nije kupio. On je...
- On je kupio Sladea od tebe.
- Ne, on...
- Što? Što to Quentin radi?
- Pokušava Sladea izvući novcem.
- A ti se dakle nisi s time složio?
- Nisam.
- I nećeš se s time složiti u budućnosti?
- To pak nisam rekao.
- Beck!
- Jodie, prvo trebaš znati sve činjenice.
 Ona sklopi ruke na prsima. Lice joj je bilo crveno skoro poput kose.
Kada je Beck završio izlaganje situacije, ruke su joj bile u krilu, a lice
blijedo.
- Racija na gojilištu purana? Možeš li to zaustaviti?
- To su federalci, Jodie. Nisu odgovorni okružnome sucu.
- Beck, ne možeš dopustiti da do toga dođe.
- A što ako Slade namlati još nekoga? Beck pogleda na ručni sat:
16.30 sati.
- Škola je gotova. Idem razgovarati s Espinozom.

- Kada će ti osloboditi čeljust? - upita sudac.

Julio Espinoza digne četiri prsta.
- Još četiri tjedna?
Julio kimne glavom. Bili su u dnevnom boravku. Julio je sjedio na
stolcu, s nogometnom loptom u krilu; sudac Hardin sjedio je na kauču,
a do njega je sjedila Juliova madre, dok je istovremeno njihala bebu.
Majčina crna kosa bila je mokra. Uvijek se kupala netom po dolasku s
gojilišta purana kako bi sa sebe što prije isprala njihov miris. Maria
Espinoza imala je trideset i šest godina, ali dok je onako sjedila u
debelom kućnom ogrtaču ružičaste boje, netom opranoga lica,
izgledala je skoro kao djevojčica. Svojemu je Juanu tiho pjevušila neku
meksičku uspavanku.
Rosita, dvogodišnjakinja, popela se sucu u krilo, ali on kao da nije
brinuo da bi mu mogla povratiti na ono lijepo odijelo. Sudac je
promatrao njihov mali dom - oskudno pokućstvo, nekolicinu igračaka,
gole zidove, uz izuzetak uramljenoga prikaza Djevice Marije i raspela.
Margarita, četverogodišnjakinja, i Gilberto, šestogodišnjak, sjedili su
prekriženih nogu pred malim televizorom i gledali Ulicu Sezam. Jorge,
desetogodišnjak, kopao si je nos. Julio u sučevim očima vidje sažaljenje
kakvo samo Anglos pokazuju spram Latinosa.
Julio izvuče mali notes i olovku i napiše: Suče, ne želim vaše
sažaljenje. Želim McQuadeov novac. Hoću da mi majka i otac odu s
gojilišta purana i iz geta. Želim ići na fakultet. Želim biti vidljiv.
Iščupa list iz notesa i pruži ga sucu Hardinu. Sudac pročita poruku. -
Vidljiv. - Okrene se k majci i upita: - Gospođo Espinoza, pristajete li vi i
vaš suprug na ovu nagodbu?
Ona prestade pjevati i prvo pogleda u suca, a potom u sina. Obrati
mu se na španjolskom.
Julio napiše: Mi madre se stidi govoriti s vama, sa sucem. Ne govori
dobro engleski. Ali ona hoće ono što ja hoću.
Sudac pročita poruku i reče: - Julio, Slade ti je ozbiljno naudio.
Trebao bi snositi posljedice.
Julio napiše: Moja čeljust će zacijeliti. Ako Slade ode u zatvor, time
moja obitelj neće postići bolji život. Novcem njegovoga oca to će se
ostvariti. Želim to.
Istrgne list i preda ga sucu, i onda ponovo napiše: Seńor Delgado je
rekao da su zaprijetili racijom ako se ne nagodimo. Moji se roditelji boje.
Svi se u susjedstvu boje. Ako dođe do racije kaznu ćemo snositi mi, a ne
Slade. Ne dopustite da se to dogodi.
Sudac pročita poruku i potom prstom pokaza na loptu. - Igraš?
Julio kimne glavom.
Sudac upita: - Jesu li te ikada testirali na steroide?
Julio se nasmija i potom napiše: Da, pet puta prošle godine, već
dvaput ove godine.
Testiraju jedino latinoameričke nogometaše.
Julio se stidio svakoga puta kada bi trener ušao u razred i pokazao
na njega, i onda bi izlazeći morao prolaziti pokraj američkih
nogometaša koji su se smijali jer su znali da se oni pak nikada neće
morati testirati.
Sudac pročita poruku i uzdahne. - Ovdje živi osmero ljudi. Gdje svi
vi...
Julio napiše: Gdje spavamo? Istrgne list i preda ga sucu. Ovaj pročita
i kimne glavom. Julio ponovo počne pisati: Otac radi noću na gojilištu i
spava danju. Mama radi danju i spava u sobi s malom djecom. Ostali
spavaju ovdje.
- A gdje ti spavaš?
Julio ustade i dade sucu znak da pođe za njim. Iziđoše iz dnevne
sobe, kroz kuhinju, i nađoše se u malome kupatilu. Julio pokaže na
kadu.
- Spavaš u kadi?
- D...
Kada su se vratili u dnevnu sobu, majka je dojila Juana. Oči su mu
bile sklopljene a usnama je čvrsto obuhvatio bradavicu njene jedre
tamne dojke. Sudac odvrati pogled. - Julio, izađimo van.

Izašli su u malo dvorište. Kako nije bilo pristupa kući, Beck je bio
parkirao navigatora na travu, samo nekoliko metara od ulaznih vrata
kuće.
 - Prošećimo.
- Hodali su uskom asfaltiranom cesticom uz kućice koje su zapravo
bile kolibe, barake i krovinjare. Po nekoliko je takvih kućica bilo
nabacano na jednu parcelu namijenjenu samo jednoj kući. Neke od njih
ne bi se ni mogle nazvati kućama u graditeljskome smislu. Neke su
nekoć bile na kotačima, neke su se naherile pod opasnim uglovima, a
neke su pak bile stvarne kamp-kućice čija su kola utonula u zemlju, kao
da je rodbina došla u posjet i odlučila ostati zauvijek. Neke su bile
samo sićušne pomoćne građevine ili garaže za jedno vozilo, naknadno
preuređene u nečije obitavalište. Neke mi bile obojene veselim bojama,
a većina je bila bezbojna ili neobojana. Ispred jedne je stajala potpuna
rekonstrukcija Betlehemskih jaslica: Marija, Josip i mali Isus bili su od
umjetnoga materijala, ali koze, purani i kokoši bili su živi. U dvorištima
su se igrala mala djeca, međusobno govoreći španjolskim jezikom.
Jedna djevojka, istih godina kao i Julio, nadgledala je djecu. Bila je u
kasnoj trudnoći. Ona mahnu Juliju.
- Imaju li ova djeca državljanstvo?
Julio napiše odgovor i preda ga Becku: Da. Rođeni su u SAD. Isabel
ima 15 godina, Meksikanka je. Cure žele zatrudnjeti čim stignu ovamo.
Misle da će im vlada odobriti ostanak ako imaju dijete s državljanstvom.
- Jesu li ove kuće iznajmljene?
Julio ponovo napiše: Većina su vlasnici. Po zakonu ne smiju ovdje
raditi, ali mogu biti vlasnici kuće. Tko smišlja takve zakone?
Beck kimne glavom. - Nema baš previše smisla.
Julio napiše: A prikolice su iznajmljene. Ponekad i po petnaest ljudi
živi u jednoj. Rade na gojilištu, a novac šalju kući u Meksiko.
- Kako petnaest ljudi može živjeti u jednoj prikolici?
Julio odgovori pišući: Prikolice su samo za spavanje. Svaki stanar
plaća bijelome gazdi po četiri stotine dolara mjesečno za svoje mjesto na
podu. Gazda ima mnoštvo takvih prikolica u susjedstvu.
- Četiri stotine po glavi? Pa to je šest tisuća mjesečno. Za te novce
mogli bi iznajmiti najljepšu kuću u gradu.
Julio napiše: Ne bi. Grad ne bi dopustio da sjeverno od potoka
petnaest ljudi živi u jednoj kući. Ali ovdje je izgleda drugačije, pa ovdje žive
svi radnici s gojilišta.
Stari automobili stajali su parkirani pred kućama, ili postavljeni na
cementnim blokovima umjesto kotača. Kokoši i koze bili su odjeljcima
iza kuća, kao kućni ljubimci. U jednome je dvorištu pasao bik. Posvuda
su stajale hrpe otpadaka. Na jednoj praznoj širini uredno su rasli
kukuruzi, a na drugoj agave. Julio napiše: Pedro pravi domaću tekilu, od
agave.
Na trjemovima su stajali kućanski aparati, a pokućstvo - kauči,
naslonjači i ljuljačke - bili su raspoređeni po dvorištima kao da se radi
o obiteljskim salonima čiji su zidovi nestali. Odjeća se sušila na
konopcima i lepršala na povjetarcu. Ljudi su ovdje živjeli izvan kuće,
osim valjda dok su gledali televiziju. Na krovovima mnogih kuća bile su
prikačene satelitske antene.
Bili su samo pet blokova dalje od glamura i sjaja glavne ulice, ali to
ipak više nije bio Fredericksburg. Bili su zapravo u Meksiku. Beckova
maturalna ekskurzija bila je put u Nuevo Laredo. Ondje je vidio iste
ovakve uvjete života. Ogledavajući se po getu, imao je dojam kao da se
cijelo susjedstvo iz Lareda preselilo usred Fredericksburga.
Meksikanci su tu živjeli u onim istim uvjetima Trećega svijeta, samo uz
nešto više televizijskih kanala.
Išli su ulicama geta: Buena Vista, Santa Rosa, St. Mary’s, St. Gerelda.
Dalje niz ulicu stajao je pogon gojilišta purana, siva građevina bez
prozora iz koje se k plavome nebu dizala bijela para, i koja je bila
obrubljena visokom ogradom od bodljikave žice, poput lanca. Gojilište
purana izgledalo je poput zatvora.
Julio pokaže na neku prikolicu. Potom napiše: U onoj prikolici mogu
se dobiti lažne isprave, identifikacijski brojevi, i vozačke dozvole, kako bi
se moglo raditi u gojilištu.
- Zar se to radi tako javno?
Julio napiše: Naravno. Voditelji gojilišta i sami šalju nove radnike u tu
prikolicu, kako bi vladinoj inspekciji mogli izjaviti da nisu znali da
zapravo upošljavaju ilegalce. Sve je to samo igra.
Novi produžetak ulice Milam Road zapravo je prečac oko gradskoga
centra, i siječe geto, baš kao što autoceste u urbanim zonama uvijek
prolaze kroz najsiromašnije dijelove grada. Milam Road je široka cesta,
i jedina u cijelome getu ima ograde i slivnike.
Julio napiše: Kada kiši, voda se slijeva u potok, ali nedovoljno brzo, pa
su kuće i prikolice često poplavljene.
Beck nikada nije bio u ovome getu, zapravo nije baš bio ni siguran
da je geto postojao prije dvadeset i četiri godine. Ali, možda su uvijek
bili tu - ti ljudi koji žive i rade samo nekoliko blokova dalje od glavne
ulice, ali nikada ne izlaze na glavnu ulicu, niti jedu u restoranima na
glavnoj ulici, niti kupuju u trgovinama na njoj. Sećući se glavnom
ulicom, nikada ne biste pomislili da ovo mjesto i ovi ljudi uopće
postoje. Julio je bio u pravu: bili su nevidljivi.
A mladić spava u kadi.

- Dva milijuna za Meksikanca - reče Quentin McQuade. - I ograde,

slivnici i popločani putovi za geto? Zar vam ja nalikujem na odjel za
javne radove? Ograde i slivnici nisu jeftini, suče. Ovdje pričamo o dva ili
tri milijuna dolara. Ponudio sam milijun, a vi ste se prebacili na pet
milijuna. Takvo pregovaranje nije fer.
- Kao što ste sami rekli, gospodine McQuade, život nije fer.
Quentin odmahne glavom i nasmije se sebi u bradu. - I zbog toga
ćete odustati od krivičnoga gonjenja mojega sina?
- Da. A snage Imigracijskoga ureda neće dolaziti u grad.
Quentin se nasmiješi. - Suče, opasan ste igrač. Sviđa mi se to. Kada
vas Nijemci dogodine glasovanjem izbace s položaja, možda budete
htjeli raditi za mene?
- A možda i ne. Osim toga, za vas već radi najopasniji igrač u okrugu.
- Da, ali Bruno je odan kao i pitbul. Okrenut će se protiv mene ako
mu tako bude odgovaralo.
- A kako znate da se i ja ne bih okrenuo protiv vas?
- Jer ste vi, suče, jedno od onih rijetkih bića - častan čovjek kojega
muči potreba da napravi pravu stvar. Moje bi tajne s vama bile na
sigurnome.
- Dakle, jesmo li se dogovorili?
Quentin McQuade ustade, pogleda Becka ravno u oči i reče: - Jesmo,
svakako.
Quentin Becku pruži ruku preko radnoga stola. Beck napravi isto,
ali onda zastade. Imao je osjećaj da sklapa ugovor s vragom. Možda i
jest. Ali takav je posao odvjetnika. Nije baš bio siguran da bi i posao
suca trebao biti takav. Ipak se rukovahu.
Quentin dometnu: - Ah, suče, uz to će mi trebati i ona snimka sa
ispitnoga suđenja. Ne možemo dopustiti da nekako završi na
nacionalnoj televiziji, zar ne?
 DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE

Tempirana bomba bila je deaktivirana u ponedjeljka ujutro. Julio

Espinoza potpisao je sporazum prema kojemu je imao odustati od bilo
kakve tužbe prema Sladeu McQuadeu i održati povjerljivost poznatih
mu informacija. Quentin McQuade poslao je dva milijuna dolara na
Espinozin novi račun u banci Chase Bank i potpisao ugovor prema
kojemu će izgraditi putove, ograde i slivnike u getu. Sudac John Beck
Hardin potpisao je dokument kojim se odustaje od svakoga krivičnog
gonjenja Sladea McQuadea i Quentinu predao jedini primjerak snimke
ispitnoga suđenja. Svi su bili zadovoljili: žrtva i njegovi roditelji,
počinitelj i njegov otac, okružni tužitelj i Nijemci, postava s glavne
ulice, ali i Latinoamerikanci. Svi osim suca.
- Dobar dan, suče Hardin.
Beck kimnuvši glavom pozdravi ženu. Obitelj Espinoza sada si je
mogla priuštiti par desetaka kvadratnih kilometara posjeda i lijepu
kuću. Julio je, zajedno s braćom i sestrama, mogao ići na fakultet.
Glavna ulica dobila je mirnu i uspješnu prazničku sezonu kupovanja.
Stari Nijemci dobili su svoju utakmicu državnoga prvenstva, kao i
novac od izgradnje Quentinovoga terena za golf. Meksikance neće
deportirati, a geto više neće poplavljivati.
- Suče.
Beck opet kimne glavom. Ali, je li uistinu učinio pravu stvar? Je li
izvrnuo zakon? Je li zlouporabio vlastitu moć? Je li crna sudačka odora
jedino po čemu se razlikuju Beck Hardin i Quentin McQuade?
- Dobro si postupio. Beck - reče mu Jodie. Beck je trčao na traci u
teretani, tik uz Jodie.
- Pozdrav, Beck.
Gretchen se iznenada našla među njima, gledajući ga onim svojim
plavim očima.
- Jesi li sigurna da ti je pametno razgovarati sa mnom?
- Ah, zasada nema problema... Zasad. U ovome se gradu nikad ne
zna što će biti sutra.
- Kako se snalazite bez gospođe Rodriguez?
 - U osnovnoj školi nitko ne govori španjolski. Ali ja se još uvijek
borim za svoju djecu.
- Ona otrese teške misli i nasmiješi mu se. - Dakle, Beck, kako bi bilo
da onu večeru zakažemo za subotu uvečer? - Gretchen se nagnu vrlo
blizu njega - dok se Jodie udaljila od njih, nagnuvši se tako daleko da je
Beck pomislio da bi mogla ispasti s trake. - Još uvijek imam stanovite
potrebe.
Jodie se glasno nakašlja kako bi privukla pažnju čovjeka koji je
vježbao tri trake dalje od njih. Beck ju pogleda preko Gretchen. Gledala
ga je značajno. On uzdahne.
- Gretchen, prestar sam ja za tebe.
Ona ga odmjeri. - U dobroj si formi za jednoga starca.
- Hvala. Ponovo sam počeo ići u teretanu i...
Jodie opet glasno pročisti grlo. Pogleda ju, a potom i Gretchen.
Uzdahne.
- Ali još sam uvijek prestar za tebe.
Gretchen odmahne glavom. - Nazovi me ako se predomisliš.
Potom se udalji. Taj leptir. Ta guza.
Jodie se još jednom nakašlja. On se okrene prema njoj. Opet taj
pogled. - Blejiš joj u guzicu.
- Ma samo sam razmišljao o njezinim... potrebama.
- Da, baš.
Ona ubrza korak na traci.

J. B. reče: - Nakon škole sam poveo Lukea u ribolov na rijeku.

- Sa mnom nije htio ići.
- Ja mu ulijevana sigurnost. Zna da mu ja nisam ubio majku. Za tebe
misli da si je nekako mogao spasiti. Bio si njegov junak, a junaci rade
takve stvari. Majka mu je umrla iz jednostavnog razloga što nije imala
sreće pa je dobila rak, a to je jednome dječaku teško shvatiti i
prihvatiti.
Beck kimne glavom. - Jeste li razgovarali?
- Da.
- O čemu?
- O osjećajima. Beck, srce mu je slomljeno.
- Ne znam što učiniti za njega.
- Trebao bi imati neku ženu u blizini.
- Premlad je za izlaske s curama.
- Mislim na Jodie.
 - Hoćeš da se zabavlja s lezbijkom?
- Žena je, pametna je, a i majka je. Razmišljao sam, možda ne bi bilo
loše da provede nešto vremena u knjižari, s obzirom na to da je sezona
grožđa gotova.
- Misliš da bi Jodie pristala na to?
- Rekla mi je da bi.

Beck je pregledavao poruke koje je Annie slala tijekom ljeta, kada je

prolazila kroz kemoterapiju svaka tri tjedna, i potom šest tjedana
zračenja, svakoga dana. Pronađe email od rujna:

Dragi J. B.
Još se uvijek borim. Pokušavam s drugom vrstom kemoterapije.
Kosti me bole. Udebljala sam se. Nisam u stanju jesti, ali
dobivam na težini jer sam na steroidima, protiv mučnine. Kako
je to glupo! Ovo mi je najgluplja bolest koju sam ikada imala. I
jedina bolest koju sam ikada imala.
Djeca su ponovo počela ići u školu. Beck ide na posao, a u
posjet mi sada dolaze samo oni okorjeli, najbliži prijatelji. A
drugi kao da se boje kada me pogledaju.

I drugi email iz listopada:

J. B., liječnici nikako nisu u stanju zaustaviti ovo sranje! Tako

sam ljuta!
Oprosti. Kad sam sama sad već vrištim i psujem. Čitala sam o
nekim tretmanima u Meksiku. Klistiri od kave. (Nikad mi nije
palo na pamet raditi takvo što s mojim espressom!)
Beck ne zna odgajati moju djecu. Nema pojma o tomu.
 DVADESET I PETO POGLAVLJE

Do sljedećega jutra Beck je već sebi iz glave izbio slučaj McQuade.

Dokumenti su potpisani, novac isplaćen, slučaj zatvoren. Julio Espinoza
dobio je pravdu, ili barem nešto najbliže pravdi, koliko to zakon može.
Heidi Fay Geisel sada mu je zaokupljala misli. Preostalo je samo
sedamdeset i šest dana da se i za nju pravda ostvari.
Sada ga je već proganjala.
Možda zbog duga prema njezinome ocu... možda zbog straha da i
njegova vlastita kći ne pogine u jarku... ili možda zato što za njegovu
majku i suprugu pravde nije bilo za života. Koji god razlog to bio, Heidi
Fay sada je bila dio njegovoga života.
Iz toga je razloga Beck upravo vozio prema Austinu kako bi se sreo
s Randi Barnes. Vozio se niz glavnu ulicu, koja je u osam i pol ujutro još
uvijek bila prazna, i potom ubrzao kada se glavna ulica pretvorila u
autoput 290 East, odnosno kada je prešao vodotok Baron’s Creek - ali
onda naglo zakoči i skrene na travnato proširenje uz tabelu s gradskom
oznakom. Aubrey je toga jutra već bio tu, uz bijeli križ, i ostavio svježe
cvijeće.
Beck izađe iz auta.
Priđe plitkome jarku gdje je Heidino tijelo pronađeno. Čučne i
prijeđe rukom po travi. Prije četiri godine, devet mjeseci i šesnaest
dana, tu je umrla jedna djevojka. Ali trava pod njezinim tijelom ostala je
živa. Nastavila je rasti. A sunce se nastavilo dizati i zapadati. Svijet se
nastavio vrtjeti. Život se nastavio bez nje. Baš kao što se život nastavio
i bez Annie. Ali barem je znao kako je završio život njegove supruge. A
kako je završio Heidin život?
Beck ponovo odvije u glavi najvjerojatniji scenarij te noći: Kim i
Heidi idu u pivnicu. (Grady je ispitao osoblje, ali nitko se nije sjećao da
ih je ondje vidio.) Kim odlazi, a Heidi ide na sastanak s prvim tipom,
potom sreće i drugoga tipa, možda studenta iz Austina koji je tu bio na
novogodišnjoj proslavi. Piju, uzimaju kokain i imaju snošaj u njegovu
automobilu. Ona gubi svijest. On ju pokušava probuditi, ali shvaća da je
mrtva. Hvata ga panika. Želi što prije nestati iz grada, stoga vozi
autocestom 290 prema Austinu. U automobilu mu je mrtva djevojka, i
želi je se riješiti. Kasno je i počinje jako kišiti. Čim dođe do prve puste
dionice, parkira uz cestu. Izlazi, optrčava automobil, provjerava
promet na cesti, i potom ju izvlači iz automobila. Baca ju u jarak. Potom
uskače natrag u vozilo.
Beck se vrati u auto, pokrene ga i zaputi se prema istoku.
Baš kao i onaj tip te noći, pokušavao je staloženo razmisliti: Mogu li
ga policajci na neki način povezati s njom? Bi li se itko u pivnici sjetio
da ih je vidio zajedno? Tamo je bilo mnogo ljudi, a on je platio
gotovinom, tako da nisu mogli doći do njega slijedeći trag kreditne
kartice. Ne, ne bi ga nikada povezali s njom. Daleko je od kuće. Smiješi
se i pruža ruku kako bi pojačao radio, i onda... ugleda njezinu torbicu i
cipele na podu automobila. Dokaz koji nju smješta u njegov automobil,
a njega u zatvor - eto što ga povezuje s njom.
Ponovo ga hvata panika.
Između njega i Austina leži sedamdeset milja. Policija patrolira u
potrazi za pijanim vozačima na večer Stare godine. Što ako ga
zaustave? Podvrgnut će ga alkotestu, i neće ga proći. Potom će ga
uhititi i pretražiti mu automobil. Pronaći će njezine cipele i torbicu.
Potražit će i nju. Ponovo zastaje uz cestu.
I Beck ponovo zaustavi automobil.
Ravno pred njim stajao je most preko rijeke Pedernales, dvije milje
udaljen od jarka u kojemu je Heidi pronađena, i dvije milje dalje od
vodotoka Baron’s Creek, gdje su Gradyjevi ljudi sve pretražili, ne
našavši baš ništa - jer tamo nije ni bilo ničega što bi se dalo pronaći.
Tip nije njezine stvari bacio u Baron’s Creek, nego u rijeku Pedernales.
Nije bio iz grada, pa vjerojatno nije znao za sušu. Kišilo je pa je
vjerojatno pretpostavio da je rijeka nabujala i da je vodena struja
snažna. Ali tijekom suše potrebno je mnogo više od jedne kišne noći da
se napuni korito rijeke Pedernales.
Beck ugasi motor i izađe. Krene prema riječnoj obali. Izuzev uske
vodene trake koja je središtem korita tekla šest metara pod mostom, i
korito i obala bili su suhi i sprženi sušom poput pustinjskoga tla.
Sada mu je bilo drago da se ipak odlučio za traperice i čizme
umjesto odijela s kravatom. Obala je tu bila strma, a on se dvaput
poskliznuo i pao spuštajući se polako prema riječnome koritu. Otrese
prašinu s traperica i odredi si položaj u odnosu na most. Izračunao je
otprilike koliko je daleko onaj tip mogao baciti torbicu i cipele. Skrene
južno od te točke i okrene se. Polako krene prema mostu duž zapadne
obale, tražeći.
Nije ništa pronašao.
Ponovi potragu na istočnoj obali. Ništa. Prođe ispod mosta, na
sjevernu stranu. Rijeka je možda mogla odnijeti torbicu i cipele
nizvodno. Možda je nakon te noći vodeni tok u međuvremenu nakratko
ojačao. Krene niz vodotok zapadnom obalom nekoliko stotina metara.
Ništa. Prijeđe na drugu stranu uskoga vodotoka i počne se probijati
istočnom obalom natrag prema mostu. Zastane.
Uglavljena u riječnome nanosu, virila je jedna crna cipela.
On raščisti prljavštinu. Cipela visokih potpetica. Crna koža. Prljava.
Kemijskom olovkom podigne cipelu. Nosio ju je pred sobom baš kao
što je toga jutra pred sobom nosio kćerinu mokru odjeću do stroja za
pranje. Došavši do mosta, pope se uz obalu. Položi cipelu na šasiju i
potraži u ladici crnu vreću za smeće. Položi cipelu u vreću i stegne
rubove. Vrati se u automobil i ostavi vreću na suvozačevom mjestu.
Pokrene automobil i ubaci se na autocestu za Austin. Baci pogled na
vreću za smeće. Je li to Heidi na cipela?

Zgrada državne uprave, od ružičastoga granita, na križanju avenije

Congress i Jedanaeste ulice označava sjevernu granicu centra Austina.
Deset blokova dalje prema jugu rijeka Colorado formira južnu granicu.
U gradu tu rijeku zovu Lake Austin. Sedam blokova istočno autoput 35
siječe grad na potezu sjever-jug. Ljudi bez novca žive istočno od ove
ceste, ljudi koji imaju novca žive zapadno. A oni pak koji imaju jako
mnogo novca žive na prostranim padinama pred vodotokom Lake
Austin.
Randi Barnes živjela je upravo na takvoj poziciji, na potezu
Lakeshore Drive. Je li to uopće nekadašnja Randi Barnes Geisel? Beck
skrene na kružno proširenje za pristup automobilima. Parkirao je iza
novoga modela mercedesa srebrne boje. Izađe s crnom vrećom za
smeće u ruci. Bilo je jedanaest sati prije podne. Imao je sastanak s
medicinskim vještakom okruga Travis tek u jedan, pa je stoga odlučio
prvo pokušati naći Randi. Nije prvo nazvao. Nije znao ni zašto.
Kuća je bila izgrađena u sredozemnome stilu, fasade okrečene u
bijelo, krova od crvenih crjepova, s palmama i raskošnim tropskim
biljem s obje strane pristupne staze koja je vodila do ulaznih vrata.
Beck pozvoni. Vrata se otvore, a ukaza mu se niska sredovječna
Latinoamerikanka u crnoj uniformi s bijelom pregačom.
- Dobar dan. Je li Randi kod kuće?
 - Seńora je još u postelji. Možda biste došli malo kasnije?
Žena se već spremala zatvoriti vrata, a Beck reče: - Biste li joj javili
da je Beck Hardin ovdje?
- Seńora ne voli da ju se budi.
Iznutra se začuje poznati glas. - Tko je to, Lupe?
Lupe skoro posve zatvori vrata, ali ju je Beck čuo kako izgovara: -
Beck Hardin.
Vrata se odjednom širom otvore. Pred njim je na mramornome
podu, u debelom, bijelom kućnome haljetku stajala Randi Barnes - ona
ista Randi Barnes, iako je ostarjela otkad ju je posljednji put vidio.
Međutim, bilo je posve jasno odakle je Heidi pokupila svoj izgled. Randi
je imala onu istu plavu kosu i plave oči, ali četrdeset godina života nije
se dalo prikriti na licu. Nabacila je nešto više kilograma, ali izgledala je
još uvijek čilo i čvrsto kao kći uzgajivača koza kakva je bila prije
dvadeset i četiri godine. Na aukcijama koza uvijek je izazivala pažnju.
Ispruži ruke prema njemu. - Beck!
Zagrliše se.
- Uđi. - Pogleda na crnu vreću koju je nosio u ruci. - Smeće?
Lupe zatvori vrata za njima, te su ušli u sunčani luksuzni salon
bijelih zidova, bijeloga nadsvodenoga stropa, opremljen bijelim
namještajem. Niz velikih prozora otvarao je pogled na bazen koji se
ljeskao na jutarnjem suncu, kao i na plavu vodenu površinu u pozadini.
Randi ga povede do udobnoga kauča uz prozore. Sjedoše svatko na svoj
kraj.
- Prošlo je mnogo vremena, Beck.
- Dvadeset i četiri godine.
- U posjetu si, ili si tu za stalno?
- Za stalno. U Fredericksburgu.
- Mislila sam da se više nećeš vraćati.
- Žena mi je umrla.
- Beck, tako mi je žao.
- Imam dvoje djece, pet i deset godina. Trebala mi je pomoć.
- Pomoć od J. B.-ja? Je li još živ?
Beck kimne glavom. - Promijenio se.
- I sada razgovarate?
- U ono vrijeme nije htio pričati, a sada ne prestaje.
- To je dobro. A kako je Aubrey?
- Ne baš dobro.
- Nisam ga vidjela još od rastave, ali još uvijek gledam u novinama
je li njegov tim pobijedio. Ne znam više ni zašto to radim.
- Favoriti su na državnome prvenstvu.
Randi uze kutiju cigareta i izvadi jednu. Par puta njome lupne o
nadlanicu i potom ju zapali. Povuče dim, ispusti oblak dima i potom
reče: - Pretpostavljam da si ovdje radi Heidi?
Beck kimne glavom. - Aubrey me zamolio da se pozabavim
slučajem.
- Vraćaš stari dug?
- Možda. Sada sam ja sudac.
Ona se nasmiješi. - Je li Stutz napokon odapeo?
- Nažalost nije. Našao je bolje plaćeni posao.
- Mjesto mu je na groblju. Kako to da su tebe izabrali u
Fredericksburgu?
- Nisu imali izbora.
- Ona pokaže na Beckove traperice. - Kad smo već kod prljavih
poslova...
Beck je prašinu s rijeke donio ravno na njezinu bijelu sofu. Poskoči i
ispraši tkaninu. Randi mu reče: - Beck, ne zamaraj se time. Igrao si se u
blatu?
- Bio sam na rijeci. Evo što sam tamo našao.
Beck položi vreću za smeće na sofu i rastvori je kako bi pokazao
cipelu. - Randi, je li ovo Heidina cipela?
- Što?
Randi poskoči i ispruži ruku kao da će dodirnuti cipelu. Beck brzo
reče: - Nemoj. Možda još ima otisaka.
Randi pomno pregleda cipelu. - Gdje si je našao?
- Na rijeci, kod prijelaza 290. Cipele joj nikada nisu pronađene, pa
sam pomislio da ih je tip mogao baciti. Rijeka mi se učinila kao pravo
mjesto za to.
- I još je uvijek bila ondje?
- Nizvodno, nekih stotinjak metara. Je li njezina?
- Mislim da jest.
Randi ustade i priđe prozoru. Neko je vrijeme ostala bez riječi.
Potom mu reče: - Beck, bila je tako lijepa. - Okrene se prema njemu. - Je
li ti Aubrey pokazao slike kad si bio kod njega u kući?
Beck kimne glavom. - Jest.
- Beck, mogla je postati prava zvijezda.
- Kako je onda završila u onome jarku?
Randi priđe sobnoj biljci u zemljanome loncu i ugasi opušak u
zemlji. Dade mu znak da krene za njom. On ustade i krene s njom uz
spiralne mramorne stube s uvijenom metalnom ogradom. Uđoše u
posve bijelu spavaću sobu. Zidovi su bili prekriveni Heidinim
glamuroznim fotografijama. Heidino lice, Heidin dekolte, Heidi kao da
joj je dvadeset i pet, seksi Heidi, Heidi s duplerice, Heidi buduća
Playboy zečica.
- Kim mi je pokazala portfolio.
Randi nije ustuknula. - Ja sam je fotografirala. Imala je savršeno
tijelo. Mogla je biti Playboy djevojka godine.
- Htjela si da Heidi pozira za Playboy?
- Nemoj se toliko iščuđavati, Deck. To je izravna karta za
Hollywood. Trebale smo ići zajedno. - Oči joj zablistaju. Okrene se i
sjedne na postelju. - Umrla sam zajedno s njom.
Zarije lice u dlanove i zaplaka. Beck nije znao što bi, stoga joj priđe i
sjedne uz nju. Stavi joj ruku na rame, a ona se nagne k njemu.
Randi i Aubrey išli su na zajedničke izlaske s Beckom i Mary Jo. Ali
Randi bi uvijek dodirivala Becka u prolazu, ili ga jednostavno
pogledavala na način od kojega bi mu bilo nelagodno. I sada podigne
lice k njemu i pogleda ga na onaj isti način. Potom ustade pred njim i
zbaci kućni haljetak. Bila je gola. Sjedne mu u krilo i svom ga silom
poljubi. Osjećao je njezin parfem i njezinu posljednju cigaretu. Ona se
nagne te zajedno padoše nauznak na postelju. On se izvuče ispod nje i
ustade.
- Randi, ne mogu.
- Ne možeš ili nećeš?
- Oboje. Bit ću dolje.
- On izađe iz sobe i spusti se dolje, u dvorište uz bazen. Zastade na
kraju dvorišta i duboko udahne svježi povjetarac s jezera. Veslači su
klizili niz vodotok, a nekoliko se jedrilica dalo vidjeti u daljini, dok su
im bijela jedra hvatala vjetar i sunčeve zrake.
- Oprosti, Beck.
Randi je sada stajala odjevena u majicu kratkih rukava i traperice.
- Heidi te nije nazvala te noći?
- Nije. Mislila sam da je ostala kod Kim.
- Zašto ti nisi nazvala nju i provjerila?
Ona uzdahne. - Beck, bila je posljednja noć u godini. Pila sam i
zaspala na kauču. Nisam se budila sve do telefonskoga poziva.
- U tvojoj izjavi stoji da je bila odjevena u traperice. Ali našli su je u
suknji.
 - Presvukla se.
- Znala si za to?
- Pretpostavila sam. I ja sam to radila, kao i Mary Jo, sjećaš se?
Beck kimne glavom. - Aubrey stvarno želi naći toga tipa.
- Trebao bi on pronaći vlastiti život.
- Htio bi da mu se vratiš.
- Neću se nikada tamo vratiti.
- On će doći ovamo.
Ona se nasmija. - Aubrey u Austinu? Ne bih rekla.
Beck u kući nije zamijetio nikakve naznake da tu živi neki
muškarac, stoga pokuša doći do više podataka. - Onda, čime se baviš u
zadnje vrijeme?
Ali njegovo istinsko pitanje bilo je: Kako si možeš priuštiti ovu
palaču?
Randi mu nije odgovorila.

Forenzički centar okruga Travis nalazi se na križanju ulica Sabine i

Dvanaeste ulice, nekoliko blokova od zgrade državne uprave.
Trokatnica od bijeloga krečnjaka nadvisuje cestu koja Austin dijeli na
dvije zone, onu bez kriminala, i onu koja vrvi kriminalom.
- Bliže smo klijentima - reče doktor Leonard Janofsky, medicinski
vještak okruga Travis. Očito voli crni humor. Bio je to licencirani
forenzički patolog, a na sebi je imao narančasti amblem Longhornsa i
nove tenisice. Kosa mu je bila sijeda, a izgledao je vitko poput
maratonca. - Još mi nikada ovdje nije došao neki sudac. Mora da se na
selu stvari rade drugačije.
Beck mu odgovori: - O, na selu vam je svakako drugačije.
- Nikada niste našli počinitelja?
- Još ne.
- Koliko vam je još vremena ostalo?
- Sedamdeset i šest dana.
- Da, tako je, Nova Godina. Pa, sačuvali smo tkivo i uzorak krvi od
žrtve, za slučaj da ga nađete.
- Zašto?
- Testiranje DNK svake godine postaje sve kompleksnije. Riješilo se
podosta starih slučajeva koristeći nove testove na starini uzorcima
DNK.
- Recite mi više o Heidi.
- Bili su u uredu medicinskoga vještaka. Beck je sjedio na mjestu
posjetitelja, a doktor Janofsky za svojim radnim stolom. Promatrao je
vlastito izvješće s autopsije. - Da vidimo. Tijelo nam je izručeno prvoga
siječnja 2003. godine, u 13.17 sati, a identificirali su ga Aubrey Geisel,
otac pokojnice, i Randi Geisel, majka pokojnice.
Beck je vidio ženino mrtvo tijelo, ali nije mogao ni zamisliti ulazak u
mrtvačnicu kako bi identificirao vlastitu kćer.
- Vanjsko ispitivanje... Pokojnica je odjevena u bijelu bluzu, crnu
suknju, crno donje rublje. Šake i stopala su umotani u plastične
omotače. Nakit... srebrne prstenaste naušnice, lančić oko gležnja. Tijelo
je normalno razvijeno. Visina 172 cm. Težina 50 kg. Nema očiglednih
rana, ogrebotina ili modrica. Nema tragova borbe na rukama.
Genitalije... nema ogrebotina ili rana. Stidne dlake su obrijane.
- Jeste li našli počiniteljeve stidne dlake?
- Ne. Našao sam nekoliko pamučnih niti, s ručnika. Obrisala se, ili ju
je on obrisao.
- Je li pokušavao ukloniti dokaze?
- Zašto bi se uopće trudio. Ostavio je podosta dokaza u njoj. - Vrati
se k izvješću. - Unutarnje ispitivanje... Nema oštećenja unutarnjih
organa. Nosni septum nije perforiran.
- Što to znači? - upita Beck.
- Znači da nije uzimala kokain, odnosno da ga nije uzimala redovito.
Nije bilo oštećenja u nosnim kanalima, koja su znak stalne inhalacije
kokaina.
- Inhalacije?
- Šmrkanja. Moguće je da joj je to bilo prvi put.
- Kako ste došli do toga zaključka?
- Čestice kokaina bile su vidljive u nosnicama i oko njih, kao i na
grudima i unutar košulje.
- Što znači?
- Što znači da je kihala. Redoviti korisnici ne kišu kada uzimaju
kokain, jer bi to bilo rastrošno. A u nosnim kanalima joj nije pronađena
prašina.
- A to pak znači?
- Da nije udisala zemljanu prašinu. Bila je mrtva prije negoli je
bačena u onaj jarak.
- Je li mogla sama doći od mjesta na kojemu je pronađena?
- Na stopalima nije bilo prljavštine. S tijelom nisu dopremljene i
cipele.
- Uzrok smrti?
 - Zatajenje kardiovaskularnoga sustava uzrokovano akutnom
intoksikacijom kokainom. Srce joj je prestalo raditi. Uzela je značajnu
dozu kokaina, dovoljnu da uzrokuje iznenadnu smrt.
- Kako to određujete?
- Analiziramo jetra. Jetra imaju zadatak osloboditi tijelo od toksina,
pa nam ona govore čega je sve bilo u tijelu prije nastupanja smrti.
Pronašli smo pozamašne količine benzoylecognina.
- A to je?
- To je proizvod razgradnje kokaina u jetrima.
- Dakle, ako su jetra puna toga benzo... nečega, znači da je osoba
ušmrkala mnogo kokaina?
- Upravo tako. Jetra su se trudila raščistiti organizam u trenutku
kada je nastupila smrt.
- Kako netko može umrijeti od kokaina?
- Kada ljudsko biće uzme kokain, učinci se javljaju u roku pet
minuta, a vrhunac nastupa za otprilike trideset minuta. Kokain djeluje
tako što blokira reapsorpciju katekolamina, što dovodi do
simpatomimetičkoga sindroma. Zbog toga se uznemirio središnji
živčani i kardiovaskularni sustav. Tahikardija. Srčani udar. Istražitelji
su u njezinoj sobi pronašli tablete za mršavljenje. Stimulanti. Pojačali
su djelovanje kokaina.
- Je li patila?
Doktor odmahne glavom. - Od inhalacije do smrti došlo je vrlo brzo.
Onesvijestila se prije negoli se zaustavio dišni sustav. Jednostavno je
zaspala.
- Kada?
- Vrijeme smrti bilo je oko deset i ponoć.
- A vaše službeno stajalište o načinu na koji je umrla?
- Slučajno predoziranje.
Beck glasno uzdahne. - Prokletstvo.
- Stalno vidim takve slučajeve - reče mu doktor. - Kokain, heroin, a
sada i metamfetamin.
- Postoji li još nešto?
Doktor Janofsky prijeđe pogledom po vlastitome izvješću. - Uzorci
za koje se pretpostavlja da su sperma pronađeni su na košulji i u kosi.
Genitalni sustav pokazivao je znakove nedavnoga snošaja. Uzorci
vaginalne tekućine sačuvani su za analizu. Znakovi prethodnoga
izvođenja DK, i...
- DK?
 - Dilatacija i kiretaža.
- Što je to?
- Napravila je pobačaj.

U Fredericksburgu, u Teksasu, možete si kupiti pištolje i puške kojega

god kalibra poželite, ali ne možete otići u Starbucks i kupiti kavu s
mlijekom i karamelom.
Možete kupiti ručno izvezene traperice marke Levi’s 501 za 300
dolara, originalni ručni rad plemena Zuni, tirkiznu ogrlicu od srebra, za
5000 dolara, ručno izrađenu statuu Djevice Marije s malim Isusom, u
prirodnoj veličini, za 14129 dolara, ručno izrađeni biljarski stol s
narančastom podlogom i zaštitnim amblemom Longhornsa za 22000
dolara, i dvadeset i pet kuća skupljih od milijun dolara, ali ni za kakve
novce ne možete kupiti automobil strane proizvodnje.
Tu ćete naći i dvadeset i osam crkvenih kongregacija - južne
baptiste, Biblijsku zajednicu, katolike, karizmatike, Kristovu crkvu,
mormone, evangelike, luterane, metodiste, pentekostalce,
prezbiterijance, adventiste, pa čak i ogranak crkve New Wine Church -
ali sinagogu nećete vidjeti.
Možete dati potkovati konja, vašu kravu možete dati na
veterinarski pregled, a ulovljenoga jelena će vam tu pretvoriti u hrpu
kobasica, dok će vam njegovu prepariranu glavu postaviti na zid, ali
nemate se gdje tetovirati, niti napraviti piercing.
Možete otići na mikrodermoabraziju, tretman botoksom, redukciju
vena, liposukciju, facelift, i povećanje grudi, ali ne možete obaviti
abortus. Za to morate ići u Austin. A upravo je to Heidi Fay Geisel
učinila kada joj je bilo šesnaest godina.
- Mama ju je odvela - rekla mu je Kim. - Kazala joj je da joj neće
dopustiti da upropasti život kao što je ona upropastila svoj.
- Kim je sjedila za pultom na benzinskoj crpki i ispisivala čekove za
mjesečna dugovanja. Lažirala je očev potpis, s njegovim dopuštenjem.
- Nakon toga počela je uzimati kontracepcijske tablete. Mama ju je
odvela u Austin i nabavila joj ih. Doktori vam ovdje to neće dati dok ne
napunite osamnaest. Slavi Boga i čuvaj djevičanstvo naših cura.
- Je li Heidi bila promiskuitetna?
Kim podigne pogled s čekova i nasmija se. - Promiskuitetna? Iz
kojega ste vi stoljeća?
- Znači li to da jest?
- Pa seksale smo se... ne jedna s drugom, s dečkima.
 - Često?
Ona slegne ramenima. - Tu i tamo. Ništa posebno.
- Otkad?
- Oduvijek.
- Jeste li ti i Heidi koristile zaštitu?
- Momci mrze navlačiti gumice.
- Jeste li uopće čule za AIDS?
Ona odmahne glavom, kao da ponavlja, Bože, kakav Starac!
- Dakle, tko je bio otac njezinoga djeteta?
- Ne znam?
On ju pogleda, a ona skrene pogled. Opet mu je lagala.
- U izjavi si rekla da je na sebi imala traperice i tenisice, ali nađena
je u suknji.
- Vjerojatno se presvukla.
- Je li to često radila?
- Stalno. Trener joj nikada ne bi dopustio da izađe iz kuće u onomu
što je inače nosila.
- Je li nosila ovakve cipele?
Beck izvadi cipelu, ali Kim ju nije bila u stanju prepoznati. Ona
potom reče: - Možda bude na nekoj od video snimki.
- Kakvih video snimki?
- S njezinih audicija.
Kim spusti ruku pod pult i izvuče laptop. Otvori ga i klikne nekoliko
puta. Heidino lice prekrije cijeli ekran. U pozadini je bilo ispisano Heidi
Fay.
Kim mu objasni: - Ovo je njezin glazbeni video.
Heidi je pjevala, i to dobro. Glas joj je bio zvonak, a glazba je imala
naglašen ritam. Na sebi je imala uski top i mini suknju. Izvijala je
bokovima kao da oponaša spolni odnos. Snimku su naizmjenično
prekidale izazovne Heidine slike. Izgledala je skoro profesionalno
snimljena, osim...
- Samu si sebe uhvatila kamerom u ogledalu.
Na jedan kratki trenutak u ogledalu se moglo vidjeti lice, na zidu iza
Heidi.
- Hoćete li vidjeti kako izvodi striptiz?
- Ne. - Beck pokaže na ekran. - Ima visoke potpetice.
Kada su se potpetice pokazale na ekranu, Kim zamrzne sliku.
Izgledale su baš kao ona cipela u vreći za smeće.
- Kim, vrlo dobro radiš na kompjutoru i produciraš video snimke.
Jesi li ikada razmišljala o ozbiljnom bavljenju time?
- Na javnome koledžu imaju neke tečajeve za video produkciju.
- U Austinu bi moglo biti posla za nekoga s takvim vještinama.
- Mislite?

Beck se vozio glavnom ulicom. Zastade na semaforu na križanju s

ulicom Crockett. Neka džogerica protrči pločnikom pred gradskom
vijećnicom. Noge su joj bile mišićave, a stražnjica čvrsta. U zadnje su
mu vrijeme misli stalno lutale s prava na seks i onda ponovo na pravo,
kao da daljinskim upravljačem prebacuje programe na televiziji.
Svakoga puta osjećao je krivnju: kako ostati vjeran pokojnoj supruzi?
Upali se zeleno, on pokrene automobil i baci pogled u njenome pravcu -
Bože, pa to je Jodie. Ona ga ugleda i mahne mu. Odvrati joj pozdravom
ruke.
Odmahivao je glavom. Tako izgleda, a lezbijka je.
Beck se parkira iza zgrade suda i uze vreću za smeće s cipelom.
Ušao je u zgradu snaga javnoga reda i mira. Radno vrijeme već je bilo
prošlo. Grady je već otišao, ali zamjenik je bio na dužnosti. Beck
Gradyju napiše poruku. Zamjenik potpiše da je zaprimio cipelu. Beck
potom ode do zgrade suda. U svojemu je kabinetu zatekao čistačicu.
- Vratit ću se poslije - reče mu ona. - Nema problema. Ionako sam tu
cijelu noć.
- Ne, ne, Carlotta, samo vi nastavite.
Carlotta je bila sredovječna Latinoamerikanka. Beck sjede u svoj
naslonjač, uzme Heidin spis iz ladice i postavi ga na radni stol. Otvori
spis i poče zapisivati bilješke od toga dana. Ostao je gledati u
fotografije njezinoga tijela u jarku.
- Muy bonita.
Beck podigne pogled. Carlotta je pokazivala na fotografije.
- Ta seńorita u jarku. Bila vrlo lijepa.
- Sjećate je se?
- Si. Stari sudac bio je muy enojado. Bijesan. On rekao da je nju ubio
Meksikanac. Ali ja ne mislim.
- Zašto tako ne mislite?
- Zbog dugoga crnoga auta.
Beck se uspravi u naslonjaču. - Kojega dugačkoga crnoga
automobila?
- Na ulici. Tu noć ja čistila ured ovdje, vrlo kasno. Vani je bila kiša i
puno munja. Dugi crni auto zastao na ulici, evo tu.
 Pokaže mu kroz prozor. Beck ustade i priđe prozoru koji je gledao
na sjever. Glavna ulica bila im je na najviše 30 metara udaljenosti.
- Vozač, veliki hombre, bez kose, izašao vani pa otraga i onda opet u
auto. Ali vrata su ostala otvorena. Svjetla su ušla unutra. Božićna
svjetla, i munja. Ja sam ga vidjela.
- Što?
- Kao na televiziji. Klečati i pritiskati.
- Pritiskati?
- Si.
Ona skupi šake i poče ih spuštati gore-dolje, kao da se igla loptom.
- Klečanje nad nekim i pritiskanje... Izvodio je reanimaciju!
- Onda izašao i pojurio naprijed. Okrenuo dugi auto ovdje i
napravio... kako se kaže?
- Zaokret?
- Si. I onda je auto vozio tamo.
Pokazivala je prema istoku. Prema Austinu.
- Sjećate li se koliko je bilo sati?
- Si. Sat. Uno.
- Jedan poslije ponoći?
- Si.
- Zašto to odmah niste nekomu rekli?
- Nemam papire. Stari sudac, on bi me deportirao.
- A zašto sada to meni govorite?
- Jer vi niste kao stari sudac. Vi ne mrzite Meksikance. Vi ste dobar
sudac.
 DVADESET I ŠESTO POGLAVLJE

Crna limuzina koju je Carlotta vidjela one noći napravila je zaokret na

glavnoj ulici i zaputila se k istoku, prema Austinu. Stoga je i Beck,
tjedan dana kasnije, vozio u istome pravcu. U Fredericksburgu nitko
nema limuzinu.
Sat vremena kasnije izašao je s autoputa 290 i skrenuo u aveniju
South Congress. South Congress, ili pak SoCo, kako lokalno
stanovništvo naziva ovaj dio glavne avenije u Austinu, nalazi se južno
od državnoga ureda i jezera, odnosno rijeke, u centru grada. To je
ujedno i posljednji komadić grada koji podsjeća na ono što je Austin
nekada bio. Geslo kojim se SoCo diči ispisano je neonskim slovima na
motelu Austin, a glasi: Neka Austin ostane neobičan.
Agencija Limes To Go stisnula se između dva salona za tetoviranje u
zoni SoCo. Bila je to obnovljena benzinska stanica, a na mjestu
nekadašnjih crpki sada su stajala stabla palme. Dvije crne limuzine bile
su parkirane pred ulazom. Beck se parkira uz limuzine, uđe unutra i
predstavi se čovjeku za pultom. Uskoro se pojavio nizak i zdepast
sredovječan čovjek. Ili se upravo bio zalio motornim uljem, ili je pak
njegova kolonjska vodica bila mazut. Odmah upita: - Vi ste sudac?
Beck je još jednom preskočio odijelo i odlučio se za traperice i
čizme.
- Beck Hardin.
- Shorty. Kako vam mogu pomoći?
Beck mu odgovori: - Na Novu Godinu 2003. pronađena je mrtva
šesnaestogodišnjakinja uz autocestu 290, na samome ulazu u
Fredericksburg. Umrla je od predoziranja kokainom.
Shorty poče odmahivati glavom. - Droga je vrag.
- Slučaj je star, a sve što zasad imamo je DNK počinitelja.
- Kao u onim serijama CSI?
- Upravo tako. Pokušavamo pronaći počinitelja prije negoli nastupi
zastara.
- A kada je to?
- U posljednju ponoć ove godine.
 - Nemate baš puno vremena.
- Šezdeset i devet dana.
- I, kako vam ja mogu pomoći?
- One noći kada je umrla, na glavnoj ulici u Fredericksburgu viđena
je crna limuzina. To nije uobičajeno. Najbliže mjesto na kojemu se
može nabaviti limuzina je San Antonio ili ovdje. Počeo sam odavde jer
je cura ostavljena u jarku na cesti koja vodi prema Austinu.
Beck mu pokaže Heidinu fotografiju.
- Lijepa cura. Imam kćer tih godina. - Vrati Becku fotografiju. -
Nikada još nisam iznajmio limuzinu za transfer do Fredericksburga, ali
događalo se da ljudi u mojim limuzinama odu sve do Dallasa i onda me
nazovu da ih ondje pokupim. Dođite, provjerit ćemo kartoteku.
Beck je slijedio Shortyja do njegovoga ureda kojim je vladao
ambijent automobilskih utrka. Shorty sjedne za kompjutor na stolu,
natakne naočale i poče ukucavati na tipkovnici, koristeći se samo
dvama prstima, kao dijete koje se igra za klavirom. Zavali se u
naslonjač i pokaže prstom na ekran.
- K vragu, nisam se odmah sjetio. Te su godine održali filmski
festival u posljednjem vikendu prosinca. Festival se završio na Staru
godinu. Na Šestoj ulici bilo je kao u zoološkome vrtu. Nakon toga
prebacili su festival u listopad. Završio je prije dva tjedna.
- Koji filmski festival?
- Austin Film Festival. Sada je to već velika stvar. Dolaze nam filmske
zvijezde, redatelji, producenti. Tih dana izdam mnoštvo limuzina.
- Voze ih vaši ljudi?
Shorty kimne glavom. - Ovima s B-liste, pa čak i nekim poznatim
redateljma. A velike zvijezde dovedu svoje vozače, i tjelohranitelje.
- A komu ste iznajmili limuzinu te večeri?
Shorty kroz naočale promotri ekran. - Nema imena koja biste
prepoznali. Ljudi iz Filmske industrije imaju odvjetnike, pa sve
stavljaju na nečije nepoznato ime.
- I plaćaju kreditnim karticama?
- O, da. Ne uzimam čekove od tih gadova. - Shorty frknu. - Ti ljudi su
kao životinje.
- Kako to?
- Što sve rade mojim limuzinama. Dovoljan je jedan vikend s nekom
filmskom zvijezdom i moramo temeljito očistiti auto. Tepisi budu
natopljeni viskijem i pivom, na kožnim sjedalima budu spaljena mjesta
od njihovih jointa, a unutrašnjost automobila izgleda kao da je netko
digao u zrak tvornicu dječjeg pudera. Znali smo naći i korištene
kondome, boce, drogu, i odjeću - opijaju se, drogiraju i ševe u mojim
limuzinama. Zašto je ševa u limuzini svima tako zanimljiva? Imaju sobe
u skupim hotelima, ali čim uđu u limuzinu, odjednom se tjeraju kao psi.
- Odmahne glavom. - Svega mu, u limuzinama sakupim više uzoraka
DNK tjedno negoli se u CSI sakupi tijekom cijele sezone emitiranja.
Nasmijao je samoga sebe.
- Odakle im droga?
- Suče, od mene je sigurno ne nabavljaju. U mojim limuzinama
postoji ponuda alkoholnih pića i piva. Ako žele drogu, moraju je sami
potražiti. Naravno, većina njih donese drogu sa sobom. U privatnim
avionima nema kontrole prtljage.
- Znaju li filmske zvijezde kojima iznajmljujete limuzine nabavljati
sebi i djevojke za provod?
Shorty se nasmiješi. - O, da. Šesta vam ulica izgleda kao kakva
bludnička konvencija, sve same srednjoškolke i studentice koje se
nadaju da će ih netko od njih otkriti. Kao onaj Američki idol na
televiziji. Samo što ove ne pjevaju.
- Jeste li te godine nekoga vozili na Staru godinu?
Shorty provjeri popis i kinine glavom. - Jednog redatelja. S B-liste.
Bilo mu je možda šezdeset godina. Žalosno. Taj ne bi pokupio curu ni u
staračkome domu, ali molio je ženske da mu uđu u limuzinu. Nije išlo.
Te cure vam nisu glupe. Znaju što treba, znaju tko bi im mogao otvoriti
vrata Hollywooda, a tko pak ne bi. Neće tratiti picu na bilo koga.
Seksaju se samo sa zvijezdama.

Austin je uvijek bio u trendu, cool, i pomalo neobičan, posebno za

Teksas. Mjesto na kojemu gradski političari nose kaubojske čizme, a
kauboji sa sela puše travu, a svi zajedno, bez obzira na političko
uvjerenje, plešu kada u Armadillo World Headquarters svira Willie
Nelson. A tik uz SoCo, najpomodmji i najneobičniji dio Austina, nalazi
se Šesta ulica u centru grada. Istočno od hotela Driskill, ulicom se nižu
restorani, barovi, sale za tetovažu i noćni klubovi s glazbom uživo.
Armadillo je locirao Austin na glazbenoj mapi, ali šesta ga je ulica
učinila Glavnim gradom glazbe uživo.
Beck je Heidinu sliku pokazao svakome konobaru na sjevernoj
strani ulice. Sada je prešao na južnu stranu. Uđe u Coyote Ugly Bar. Bilo
je podne, a glazba je bila glasna. Konobar je bio krupan i obrijane glave,
s tetovažama i rinčicama u nosu. Na sebi je imao crnu majicu s
natpisom Coyote Ugly. Nije prepoznao Heidi s fotografije.
- Trebali ste biti ovdje prije dva tjedna, na filmskome festivalu.
Tisuće cura baš poput nje čekale su ispred, u nadi da će ih netko otkriti
na Šestoj ulici. - Odmahne glavom. - Mislim da se te cure nikada nisu
oporavile od gledanja crtića Pepeljuga dok su bile male. Sve one žele da
ih princ na bijelome konju izvuče iz anonimnosti i život im učini
savršenim, kao što je Tom Cruise učinio za Renée Zellweger. Odabrao
ju je iz albuma za film Jerry Maguire. I gledajte ju sada.
- Da, ali razlika je u tomu što ju nije pokupio u nekome jeftinome
baru za provod od jedne noći.
Konobar mu na to odvrati: - Hej, piće kod nas nije jeftino.

Heidi je htjela biti zvijezda. To je bio njezin san. Ali samo joj prava
zvijezda može ostvariti taj san. Dakle, logično je da je Heidi Fay otišla
na filmski festival. Mogla je otići u Austin kako bi se našla s nekom
filmskom zvijezdom, s nekim tko joj može ostvariti snove. Mogla je ići
u Šestu ulicu i čekati da ju netko zamijeti, odjevena u prozirnu košulju,
usku mini suknju i visoke potpetice. Sigurno se isticala među ostalim
djevojkama. Netko ju je vjerojatno pokupio. Vjerojatno je ušla u
limuzinu neke poznate osobe. Tu je mogla piti alkohol, šmrkati kokain i
imati snošaj s tom osobom. Učinila bi bilo što samo da postane
zvijezda. Umjesto toga je umrla.
Beck pokuša u mislima slijediti tu seriju događaja. Zašto bi poznata
osoba koja je pokupila Heidi u Austinu, vozila sve do Fredericksburga i
potom ju izbacila u onaj jarak? Što se uopće moglo dogoditi te noći?
Možda se Heidi onesvijestila u limuzini. Možda je tek tada otkrio da
je maloljetna. Nije ju mogao tek tako izbaciti iz automobila, netko ju je
mogao vidjeti s njime, ili upamtiti registraciju automobila. Možda ju je
odlučio vratiti kući. Možda su se vozili u Fredericksburg, a kada ju je
pokušao probuditi, ona više nije reagirala. Možda je vozač zaustavio
limuzinu pred zgradom suda i pokušao ju reanimirati, baš kao što je
Carlotta vidjela te noći.
I možda je za to već bilo prekasno.
Možda je limuzina napravila zaokret i krenula prema Austinu
autoputom 290 East. Možda su potom zastali i izbacili ju u jarak.
Možda su nakon toga nastavili dalje cestom, i tek onda vidjeli njezine
cipele i torbicu u limuzini. Možda su se zaustavili kod mosta i bacili
cipele i torbicu u rijeku Pedernales.
Možda je Kim lagala.
Kim je plakala.
- Pokupila sam ju iz kuće i otišle smo se presvući kod mene. Svoju
seksi odjeću držala je kod mene doma.
- Što je imala na sebi te noći?
Ona ustade i izađe. Vrati se s laptopom. Sjedili su na trijemu pred
kućicom iza benzinske postaje. Kim baci cigaretu u vrt, utipka nešto u
tipkovnicu, nakon čega se prikaže Heidina fotografija. Bila je odjevena
u bijelu prozirnu bluzu krajeva svezanih pod grudima, crnu mini suknju
i crne cipele visokih potpetica. O ramenu joj je visjela mala crna
torbica.
- To je bilo one večeri.
Ponovo klikne. - A ovo sam ja iste večeri. Nosila je vrlo sličnu
odjeću.
- Znam, izgledale smo kao drolje. To je radi privlačenja pozornosti
na ulici.
- I, što ste radile?
- Otišle smo u Austin, na Šestu ulicu. Mi smo to zvale vrebanjem
auta. Kad god bismo vidjele neku limuzinu, pozirale bismo na pločniku,
kao i sve ostale cure. Ljudi u limuzinama uvijek bi pokušali pokupiti
Heidi, ali kada bi spustili staklo, vidjelo bi se da su to sve neki starci,
redatelji i producenti, pa čak i pisci scenarija - kao da će se neka cura
seksati s nekakvim piscem.
- Koje poznate zvijezde su bile ondje?
- Eddie Steele, Joe Raines, Teddy Bodeman, Chase Connely, Zeke
Adams.
- A Heidi je znala da su tamo?
- Pa zato smo i otišle - računala je da će se upoznati s nekim od njih
i srediti audiciju.
- Dakle, tražila je konkretno nekoga od tih poznatih ljudi?
- Da. Otišle smo u neki bar jer su svi govorili da je Teddy Bodeman
ondje. I bio je, ali sa ženom i nekim drugim ljudima. Ali Heidi je sjela
odmah do njega.
- I nitko nije provjerio vaše osobne iskaznice?
Ona ga ponovo pogleda s onim izrazom Kakav starac. - Cure koje
izgledaju kao mi ne moraju pokazivati iskaznice.
- I, što se dogodilo u tom baru?
Ona slegne ramenima. - Ja sam razgovarala s jednim tipom, a nakon
toga mi je Heidi rekla da je Teddy Bodeman bezveznjak. I onda smo
otišle.
- Je li Heidi oralno zadovoljila Bodemana u tome baru?
- Ništa mi nije rekla.
- I što ste onda učinile?
- Vrebale automobile, kao što sam već rekla. Oko deset, deset i pol,
kod nas se zaustavila neka limuzina, pa smo nabacile najbolju moguću
pozu. Staklo na prozoru se samo malo spustilo, a jedan prst pokazao je
na Heidi. Onda je ona došetala svojim seksi korakom do limuzine i
nagnula se unutra. Vrata su se otvorila, a ona je samo uskočila. Ali
pogledala me kao da je postigla glavni zgoditak.
- A nisi vidjela tko je bio u limuzini?
Kim odmahne glavom. - Svi su prozori bili zatamnjeni. Ali sigurno je
bila neka velika faca, inače ona ne bi ni ušla unutra. Nema šanse.
- Nikada više nisi vidjela Heidi?
Još jedno odmahivanje glavom. - Pokušavala sam ju nazvati...
- Na mobilni telefon?
Ona kimne glavom. - Na moj drugi mobitel.
- Imala si dva telefona?
- Trener joj nije dopuštao da ima mobitel, pa sam ja nabavila dva i
dala joj jedan. Obiteljska tarifa.
- Kako si mogla uzeti telefone s ugovorom za obiteljsku tarifu kad ti
je bilo tek šesnaest?
- Preko benzinske postaje. Ja potpisujem sve čekove za tatu, on nije
imao pojma o tomu.
- Dobro, znači, pokušavala si ju nazvati, i...?
- Nije se javljala.
- A što si ti radila te noći?
- Ostala sam u Austinu s jednim tipom.
- S nekom filmskom zvijezdom?
- S jednim tipom. Ujutro sam se ustala i opet nazvala Heidi. Ponovo
nije odgovarala na poziv pa sam se odvezla doma. Kad sam stigla u
grad i vidjela policiju, tijelo na zemlji i plavu kosu, znala sam da je to
ona.
- Tvoj je otac u izjavi rekao da si bila kod kuće cijelu noć.
- On počinje s pivom u podne, i do sedam već spava od pijanstva.
Rekla sam mu da sam bila doma, i on je to ponovio jer mi vjeruje.
- A zašto si tada lagala?
- Jer bi onda o tomu pisale novine, i svi bi govorili da je bila drolja.
Nisam htjela da se o njoj tako priča.
 - Ali možda su mogli uloviti tipa koji ju je ubio.
- A kako?
- Ne znam. Možda su mogli ući limuzini u trag.
- Vidjele smo više limuzina nego što bi se dalo pobrojati.
- Zaboga, Kim! Tko je bio u toj limuzini? I što je bilo s njezinom
torbicom? I s tim mobitelom?

Rudy Jaramillo držao je djevojčinu torbicu i mobilni telefon. Za

šezdeset i devet dana postat će bogataš.
Kriminalnu karijeru započeo je s dvanaest godina, kada je s
prijateljima orobio trgovinu. Vrlo je brzo prešao na opijate. Kada su ga
drugi put uhitili, odslužio je dvije godine iza rešetaka. Ali bio je krupan
i znao se tući, pa se izvukao u jednome komadu. Kada je izašao, vratio
se ravno na staro, i potom ponovo u zatvor. Po izlasku je odlučio
zarađivati na drugi način: ucjenama.
Tako je dobio dozvolu za privatnoga vozača. Radio je za agencije za
iznajmljivanje limuzina u Los Angelesu, radio povremeno za
raznorazne filmske zvijezde, a onda je srećom nabasao na njega.
Theodore Biederman. Kakvo ime. I on bi ga promijenio da je njegovo.
Već prve večeri kada je vozio Biedermana, Rudy je znao da će imati
materijala za unovčavanje. Čovjek je bio jednostavno raspamećen čim
bi se ukazala prilika za seks. Stotine cura ušle su u tu limuzinu, a onda
one noći u Austinu, kada je na red došla plavuša, Rudy je znao da je sebi
riješio mirovinu. Theodore joj je dao alkohol i kokain, i umrla je usred
limuzine. Izbacili su je van, a Rudy je njezine cipele bacio u rijeku.
Odvezli su se natrag u Austin, a on je Biedermana ostavio u hotelu.
Parkirao je limuzinu i pretražio stražnji dio radi mogućih
inkriminirajućih dokaza. Našao ih je.
Bila je to njezina torbica na podu automobila, i njezin mobilni
telefon u utoru sjedišta; a u mobilnome telefonu bila je Biedermanova
slika s curom. Kakav idiot, dopustio je maloj da se slika s njim. Dokaz
da su te noći bili zajedno. A nije čak ni koristio kondom. U djevojci je
ostavio vlastiti DNK. Definitivni dokaz da je Theodore Biederman imao
snošaj s maloljetnicom. Dokaz da je kriv za silovanje, a možda i
ubojstvo.
Jedini je problem u cijeloj priči činjenica da je Rudy Jaramillo
suučesnik u cijeloj priči. Stoga je morao čekati da nastupi zastara za
obojicu. Kada bi zakon sustigao Biedermana, i kada bi ovaj završio u
zatvoru, njegova godišnja zarada od 50 milijuna dolara bila bi davna
prošlost, pa ne bi bilo ni novca kojega će iscijediti ucjenom, kao ni
materijala kojim će ga ucijeniti. Svijet bi sve doznao, a Rudy bi možda
završio u susjednoj samici. Stoga je morao čekati ponoć pred Novu
Godinu.
Prvoga siječnja Rudy je planirao krenuti u akciju. Pokazat će
Biedermanu fotografiju iz mobilnoga telefona i dati mu ultimatum:
plaćat će Rudyju milijun dolara godišnje do kraja života, ili će pak Rudy
objaviti fotografiju. Djevojčina obitelj tužit će ga za umorstvo, doći će
do njegove DNK, i dokazati da je maloljetnici davao kokain, spavao s
njom i ubio ju. Nijedan filmski studio neće po filmu platiti dvadeset
milijuna dolara nekakvome ubojici i zlostavljaču. Od Stare godine
nadalje Rudy Jaramillo imat će Biedermana u šaci, kao što svodnik u
šaci drži jeftinu uličarku.
On otvori mobilni telefon i ponovo pogleda Biedermanovu
fotografiju s djevojkom. Ta je fotografija postala njegovo
najdragocjenije vlasništvo u životu. Čuvao ju je, pazio, prislanjao uz
grudi poput majke koja drži bebu; i nikada ju nikomu nije pokazao.
Ali ona cura jest.
One je noći poslala fotografiju sa svojega na neki drugi mobilni
telefon. Nekomu pod imenom Seka, prema ispisu telefonske memorije.
Ali Rudy je pogledao djevojčinu osmrtnicu, nakon nje u obitelji su ostali
samo majka i otac. Nije imala sestru. A nekoliko tjedana nakon one noći
telefonski broj te Seke već je bio isključen. Nazvao ga je iz govornice u
Los Angelesu.
Stoga je pomno i marljivo prisluškivao Biedermanove telefonske
pozive u limuzini, uvjeren da će fotografija prije ili kasnije izaći na
vidjelo, te da će potom doći do podizanja optužnica. Ali nikada se ništa
nije dogodilo. Theodore je imao sve više sreće u životu, bivao je sve
slavniji, sve bogatiji, i sve je više curica ulazilo u limuzinu. Rudy je pak
kovao planove za mirovinu.
Međutim, jedno ga je pitanje još uvijek gnjavilo: tko je još imao tu
fotografiju?
 DVADESET I SEDMO POGLAVLJE

Beck uhvati djecu na fotografiji. Meggie i Josefina bile su odjevene kao

majmunčići, Luke kao strašilo, Danny kao Limeni, a Libby kao Dorothy.
Čak je imala i crvene cipelice. Jodie je imala kostim Glinde, dobre
vještice, a Janelle pak masku Zle vještice sa Zapada. Knjižara je bila
uređena kao smaragdni grad iz Čarobnjaka iz Oza.
Bila je to prva Noć vještica obitelji Hardin bez Annie. Jodie je sjedila
na podu, okružena djecom i čitala im priče strave i užasa. Janelle je
djeci oslikavala lica. Na velikome ekranu prikazivali su film Čarobnjak
iz Oza. Jodie je htjela da se J. B. odjene kao Čarobnjak, ali on je na to
odgovorio: - Taj film nećeš gledati. - Zato je umjesto toga dijelio
bombone, odjeven u kričavu havajsku košulju, koja je sama po sebi bila
djeci dovoljno zastrašujuća. Beck je bio službeni fotograf.
Ovo je bila mirna proslava. Slatkiši su bili bezopasni, lokacija je bila
sigurna, djeca su bila na sigurnom. Jodie u pauzi priđe Becku. On
škljocne aparatom i nadglasavajući buku televizije reče: - Ti si seksi
vještica.
Ona zastade otvorenih usta. - Što si mi to rekao?
- Rekao sam da si seksi vještica.
- Ah, mislila sam da si rekao nešto mnogo gore. - Nasmiješi se i reče
mu: - Hvala.
- Kako Luke napreduje radeći kod tebe?
- Pričamo.
- Priča on sa svima osim sa mnom.
- Vratit će ti se on, Beck. Budi strpljiv. A, kada se vrati, budi uz njega.
Zagrli ga. To mu treba. Gradi li mu J. B. stvarno bejzbolski teren?
Beck kimne glavom. - I to s gledalištem, baš kao u onome filmu.
- Baš volim tog J. B.-ja.

Dragi J. B.
Beck je poveo djecu na proslavu Noći vještica po susjedstvu.
To mu je prvi put da to radi. Trudi se biti pravi otac, ali mora još
mnogo toga naučiti. Misli da su tužbe i žalbe teški zadaci, ali
čekaj satno da se sretne s majkama na roditeljskome sastanku.
(Boli me kad se smijem.) U usporedbi sa stalnom brigom za
djecu, 300 radnih sati izgleda kao odmor. Sada me nadgleda
specijalist za upravljanje boli.
Beck ne želi razgovarati o mojoj smrti.
 DVADESET I OSMO POGLAVLJE

Maria Espinoza zakašljala se zbog smrada purećega izmeta.

Uvuče ruku u sljedeću mrtvu puricu, zabije prst u rupu i istisne i
posljednje ostatke izmeta iz crijeva mrtve ptice. Toga je dana to isto
napravila sa skoro petnaest tisuća mrtvih purana - ali niz traku stalno
su stizali novi. Nije ih brojila. Znala je da je to dnevna norma gojilišta iz
mjeseci prije Dana zahvalnosti. Ako se norma danas ne zadovolji, sutra
će se pokretna traka kretati još brže.
Ruke su je boljele, kao i uvijek nakon dvanaest sati rada na traci, od
rada i od hladnoće. Temperaturu u sali su snizili na 10°C. Hladniji je
zrak usporavao razmnožavanje bakterija tako da više nisu morali
zaustavljati traku u međusmjeni i prati izmet s poda. Traka se sada
uopće nije zaustavljala, a veći broj purana mogao se obraditi u samo
jednoj smjeni, dok je Maria stajala u dvanaestosatnoj hrpi purećega
izmeta. Pogleda na zidni sat: 2.47 sati. Smjena joj je imala završiti u
3.00 sata.
A to je imao biti njezin posljednji radni dan u pogonu gojilišta
purana. Maria se prije devetnaest godina doselila s Rafaelom u
Fredericksburg, kako bi radili u gojilištu purana, kada joj je bilo tek
sedamnaest godina. Predstavnici gojilišta došli su u Piedras Negras
kako bi vrbovali radnike. Rekli su da su Amerikanci ilegalnim
useljenicima dali oprost nekoliko godina ranije, i da će sigurno to
učiniti ponovo. Obećali su im posao, dobru plaću i stanove. Pokazivali
su im fotografije lijepih kućica, i čistoga, novoga pogona s
nasmiješenim radnicima. To pak nije bila slika i prilika njihove kuće,
ovoga pogona, ni ovih radnika. Njihova kuća nije bila lijepa. Ovaj pogon
nije bio nov. Radnici se nisu smiješili.
Ali Maria se smiješila toga dana.
Uz novac kojega je seńor McQuade isplatio njezinome sinu, više nije
morala raditi na pokretnoj traci s puranima. Ali morala je odraditi
tekući radni mjesec, inače ne bi dobila plaću za cijeli mjesec
istiskivanja izmeta iz purana. Htjela je tu plaću. Zaradila ju je.
Od sutra će biti mama i domaćica. Odselit će se iz geta negdje izvan
grada. Rafael će izgraditi malu kuću s dvorištem u kojemu će se djeca
moći igrati, umjesto ulice na kojoj su sada. Dvije meksičke obitelji već
su ujedinile sredstva kako bi od američkoga gazde iznajmile njihovu
kuću čim oni iz nje isele.
Ponovo pogleda na zidni sat: 2.52 sata.
Devetnaest je godina živjela sa smradom purana, nikako joj nije
uspijevalo riješiti se odvratnoga mirisa. Htjela je da tih posljednjih
osam minuta što prije prođe, kako bi se jednom zauvijek riješila mirisa
purana.
A i zato što je hitno morala mokriti.
Pranje sale u međusmjeni, kada bi se traka nakratko zaustavljala,
bila je radnicima jedina pauza. Pohrlili bi u zahode i na užinu. Morali bi
se vratiti do trenutka kada traka ponovo krene jer je pranje bilo
završeno. Ali kada su ukinuli pranje sale u međusmjeni, više nije bilo ni
pauze.
Sada pak od trenutka kada bi se traka pokrenula više nije mogla
napustiti radno mjesto radi užine ili zahoda. Nije mogla dopustiti da
purani prođu uz njezinu poziciju i ostanu puni izmeta. Prije smjene
nikada nije pila vodu, kako tijekom dvanaest sati rada ne bi morala
mokriti. Nije joj bilo drago čučnuti na mjestu gdje radi i jednostavno
mokriti na hrpu purećega izmeta na betonskome podu, iako su sve
radnice u dnevnoj smjeni bile Meksikanke i sve bi također čučnule i
tako mokrile.
Ali ovaj put neće moći izdržati do kraja smjene.
Nije htjela mokriti u odjeći jer bi joj tada uz to što je mokra još bilo i
hladno. Stoga brzo svuče hlače i gaćice, uhvati se za željeznu prečku i
čučnu. Mokrila je po purećemu izmetu, pazeći da ne smoči
unutrašnjost gumenih čizama. Obavivši posao, ustade i navuče gaćice i
hlače, obazirući se oko sebe. Već je mnogo puta tu mokrila na pod, ali
se još uvijek stidjela takvog javnoga izlaganja. Međutim, nijedna od
drugih radnica to nije ni zamijetila. Poglede ni na tren nisu skrenule s
purana.
Danas su obrađivali purane uzgojene na otvorenom.
Propustila je pet purana dok je mokrila. Možda će kontrolori
kvalitete istisnuti izmet iz tih pet ptica, možda i neće. Traka ih je
dopremala tako brzo; imala je manje od tri sekunde da iz svake ptice
istisne izmet jer je sljedeći puran već stizao. Glavna stvar u radu na
pokretnoj traci je brzina: ˇMas rapido! ˇMas rapido! ˇMas rapido! Kao i
ozljede. Mnogi radnici su tu zadobili ozljede. Ali nitko se nikada nije
žalio niti izostajao s posla: prigovaranje i izostajanje značili su uvijek
otkaz.
Maria nije voljela istiskivanje izmeta iz purana, ali to je još uvijek
bilo bolje od pokretne trake za klanje, ili trake za vađenje utrobe. Tamo
ljudi po cijeli dan stoje u krvi ili utrobama purana, ili pak puranima
sijeku glave i noge. Na tim je trakama dolazilo do mnoštva ozljeda, a
Maria je tamo često povraćala. Kod istiskivanja izmeta povraćala je
samo ponekad, obično kada je bila trudna.
Htjela je još jedno dijete.
Rafael je rekao da si to sada mogu dopustiti. Večeras će također biti
i njegova posljednja radna smjena u pogonu. U tome je istome trenutku
stajao u svlačionici, navlačeći bijelu kutu, gumene čizme i rukavice. On
je pak radio na čišćenju u noćnoj smjeni. Sljedećih dvanaest sati
provest će ribajući, čisteći i ispirući pokretne trake i prostor oko njih.
Planirala ga je poljubiti na izlasku. A kada se sutra vrati, bit će slobodni
od gojilišta purana. Oslobodit će se i geta. Bit će slobodni Meksikanci.
Tako je rekao Rafael.
Dnevna smjena počinjala je svakoga dana točno u tri sata ujutro, i
nije se prestajalo s radom sve dok zidni sat ne bi otkucao tri sata
popodne. Pokretna traka nikada se nije zaustavljala prije kraja smjene
tijekom njezinih devetnaest godina rada u pogonu. Ali sada se dotok
purana odjednom zaustavio. Nježno su se zaljuljali na trenutak, viseći o
vratovima, a onda ostali nepomični. Cijeli se pogon zaustavio. Radnici
su ostali kao sleđeni u mjestu, kao da se zaustavio čitav život.
Pokretna traka je stala.
Maria pogleda na sat: 2:56 sata.

Sedam blokova sjeverno od gojilišta purana, Beck pogleda na sat: 2.57

sata. Chicago je u istoj vremenskoj zoni kao i Teksas. Podigne slušalicu
i nazove. Kada se oglasila recepcionarka u njegovoj nekadašnjoj firmi,
on zatraži Ruth Moore i ostade čekati.
Heidi Geisel nije ubio mještanin Fredericksburga, niti ilegalac iz
Meksika, kao ni neki student iz Austina. Ubio ju je neki poznati glumac
iz Hollwooda. Poznati glumac dao joj je smrtonosnu dozu kokaina i
potom s njome imao snošaj. Bio je to čovjek više od tri godine stariji od
Heidi, i stoga je bio odgovoran za umorstvo i silovanje. Kazna za
umorstvo nije izgledala baš vjerojatno, ali s obzirom na pronađeni DNK
uzorak, kazna za silovanje maloljetnice bila je zajamčena. Filmska
zvijezda ima se naći iza rešetaka - ako ga Beck pronađe u sljedećih
pedeset i pet dana, dobije uzorak DNK, dade ga na analizu i ako se bude
podudarao s uzorkom iz Heidina tijela, te ako ga porota bude spremna
osuditi.
Trebali su mu uzorci DNK od pet najvećih filmskih zvijezda u
Hollywoodu. Ali, kako nabaviti DNK poznatoga glumca? Treba li mu
prići na dodjeli Oscara, s opremom za prikupljanje DNK iz sline i
zatražiti od njega da zine, te mu potom umetnuti štapić u usta, uzeti
uzorak, staviti štapić u vreću za dokaze i zahvaliti čovjeku?
Ili možda treba pozvoniti na porti pred njegovim dvorcem u
Hollywoodu i zatražiti uzorak urina?
Možda treba nazvati njegovoga agenta i zatražiti reklamnu
fotografiju i epruvetu krvi?
Ništa od toga nije mu se činilo pametnim.
A ni izdavanje naloga za uzimanje uzorka DNK nije dolazilo u obzir.
Kao prvo, Beck je sudac, a ne policajac; nije na njemu da istražuje
umorstvo kćeri svojega prijatelja. Stoga, iako je službeno nadležan za
dotični slučaj kada se pojavi osumnjičenik, ne bavi se službeno
istraživanjem samoga slučaja.
Kao drugo, u američkome Ustavu postoji Četvrti amandman:
»Nikakav nalog ne smije se izdavati osim kod osnovane sumnje...« A
ovdje nema osnovane sumnje koja bi opravdala izdavanje naloga za
uzimanje uzoraka DNK od bilo kojega od tih glumaca. Sama činjenica
da su Heidi i tih pet poznatih glumaca bili u Austinu one noći kada je
ona ubijena, nije ni izbliza nekakva opravdana sumnja. Nije imao
dokaze koji bi ukazivali na to da je Heidi bila u društvu bilo kojega od
tih glumaca, izuzev izjave koju je dala Kim, i kojom tvrdi da je Heidi
sjedila za stolom Teddyja Bodemana u baru u Šestoj ulici.
I kao treće, čak i kada bi teksaški sudac izdao takav nalog, neki
sudac iz Kalifornije morao bi ga odobriti, a nema toga suca u Kaliforniji
koji bi sproveo u djelo sličan nalog vezan uz filmsku zvijezdu okruženu
vrhunskim odvjetnicima koji su toga istoga suca i postavili na taj
položaj i mogu ga lako ukloniti.
Beck se nije mogao osloniti na normalne zakonske procedure.
Trebali su mu uzorci DNK od petorice glumaca. Bili su to: Teddy
Bodeman, Joe Raines, Eddie Steele, Zeke Adams i Chase Connelly. Heidi
je bila s jednim od njih te noći, u to je pak bio uvjeren. DNK jednoga od
njih podudara se s uzorkom pronađenim u Heidinu tijelu. Informirao
se o njima na internetu. Svi su spadali u dobnu skupinu između
dvadeset i devet do trideset i osam godina. Prije pet godina svi su oni
već bili velike zvijezde. Svi su bili oženjeni, i o svima se njima šuškalo
da se drogiraju. Svih pet bilo je u Austinu te noći. Sva petorica imaju
DNK.
Jedan od njih snimao je film u Chicagu.
Za razliku od poligamista iz savezne države Utah, američki
odvjetnici mogu legalno imati dvije supruge: jednu kod kuće, a drugu
na poslu. Ova potonja se zove tajnica. Većina odvjetnika vodi ljubav
samo s onom koja je kod kuće. Ruth Moore bila je Beckova supruga na
poslu. Brinula je o svakome aspektu njegovoga profesionalnoga života.
Tipkala je dokumente, slala molbe, organizirala konferencije (u uredu i
one telefonske), ugovarala poslovne objede, sastanke i putovanja,
obavljala razne zadatke, i kupovala darove njegovoj djeci i drugoj
supruzi kod kuće. Sedamnaest godina su se njoj prosljeđivale sve
aktivnosti koje se ne naplaćuju 800 dolara po satu. Javila se na telefon.
- Bože moj, Beck! Kako ste?
- Sve bolje. A ti, Ruth, kako je?
- Dobro sam. Kako su djeca?
- Luke još uvijek uglavnom šuti, a Meggie...
- Još uvijek ona lutka, ha?
- Da.
- Bavite li se opet pravom?
- Sudac sam.
- Sudac ste?
- Bilo je ili to ili posao u samoposluzi.
- Nezgodan izbor. Sigurno vam je poprilično dosadno biti sudac u
malome gradu.
- Nije toliko dosadno koliko bi se moglo pomisliti. Upravo zbog toga
te zovem. Trebam pomoć.
- Naravno, Beck, što god treba.
- Duga je to priča, ali da ne duljim, treba mi nečiji uzorak DNK.
- Netko iz naše tvrtke?
- Ne, Zeke Adams.
- Zeke Adams? Šalite se? Zašto?
- Ne šalim se, Ruth, i bolje da ne znaš zašto.
- I hoćete da vam pribavim njegov DNK?
- Čovjek upravo snima film u Chicagu.
- U centru. Sve cure za objed idu dolje i promatraju.
- A ti, ideš li danas?
- Da.
 - Možeš li mu prići?
- Postavljaju ograde, ali on ponekad priđe gledateljima, daje
autograme i fotografira se s obožavateljima. Stvarno je drag.
- Dobro. Ponesi plastičnu vreću i pincetu - valjda ih još uvijek držiš
na radnome stolu?
- Naravno.
- U redu. Ponesi to i promatraj Adamsa. Potraži sve što bi moglo
sadržavati njegov DNK.
- Kao na primjer?
- Guma za žvakanje, kosa, opušak, pljuvačka, krv...
- Krv?
- Pa ne moraš ga rezati, ali promatraj ga pomno. Ako ispljune gumu
za žvakanje, pokupi ju pincetom i stavi u vrećicu, i potom mi vrećicu
hitno pošalji na sud okruga Gillespie, 101 West Main, Fredericksburg,
Teksas. Možeš li mi to napraviti?
- Mogu. A kada ćete mi ispričati o čemu se radi?
- Jednoga dana, Ruth. I hvala!
- Beck... Čuvajte se.
On spusti slušalicu i potom ponovo nazove neki broj. Jedna filmska
zvijezda je riješena, ostala su još četvorica. Svi oni žive u Los Angelesu,
a Beck je poznavao privatnoga istražitelja s kojim je surađivao na
slučajevima korporacijske špijunaže. Čovjek je svojedobno kopao po
kontejnerima sa smećem kako bi pronašao dokaz koji je Becku trebao
za pobjedu na sudu. Javio se na prvi signal.
- Wes, ovdje Beck Hardin.
- Beck, odavno se nismo čuli.
- Wes je vikao. Nema sumnje da se vozio cestom usred Los
Angelesa u svojemu mustang kabrioletu.
- Da, pet-šest godina! Sada i Beck počne vikati.
- Ne moraš i ti vikati!
- Oprosti. Wes, trebaju mi tvoje usluge.
- Može, prijatelju. Što ti treba?
- DNK.
- Moja specijalnost. Od koga?
- Eddie Steele, Joe Raines, Teddy Bodeman i Chase Connelly.
- Čujem li te ja dobro? Žališ da uzmem DNK od četiri najpoznatija
glumca u Hollywoodu?
- I to odmah. Kada nabaviš uzorke - a znam da ćeš ih nabaviti - stavi
ih u plastičnu vrećicu i hitno mi ih pošalji.
 Beck mu izdiktira adresu suda.
Wes reče: - Teksas? A kojega vraga radiš u Teksasu?
- Duga je to priča.
- I ostajemo pri istim starim pravilima?
Pravila: Wes Becka neće pitati zašto želi uzorke DNK od tih ljudi, a
Beck Wesa neće pitati kako je došao do njihovih uzoraka DNK.
- Da.
Wes viknu: - Nabavit ću ih! A znajući Wesa, i hoće.

Julio Espinoza pogleda na sat: 3:29 sati.

Sjedio je, nevidljiv, u stražnjem kutu učionice, zajedno s ostalim
učenicima imigrantima, dok je stara njemačka učiteljica uvijek govorila
bijelim učenicima da sjede sprijeda. Otraga je zalazila i obraćala mu se
jedino pred državna natjecanja. - Julio, trebaš nam! - rekla bi tada.
Naravno, trebaju im njegove savršene ocjene kako bi popravili prosjek
Latinoamerikanaca, i kako bi Anglos održali dobar imidž pred vladom: -
Vidite kako mi lijepo obrazujemo naše Meksikance! - Ni dva milijuna
dolara u banci nisu promijenila činjenicu da on bijelcima još uvijek
ostaje samo nekakav Meksikanac.
Začuje se školsko zvono, a svi pohrle k vratima kao da se oglasio
požarni alarm. Julio je bio posljednji na izlasku.
- Hej, Julio.
Okrene se i zagleda u plave oči Nikki Ernst. Odzdravi joj što je bolje
mogao kroz žicom svezanu čeljust. Nikki je bila veoma lijepa u odori
navijačice. Te se večeri imala odigrati nogometna utakmica. Julio osjeti
njezin parfem, od kojega mu se zavrtjelo u glavi.
Ona ga upita: - Kada će ti skinuti te žice?
Julio podigne jedan prst.
- Za tjedan dana? Super! Taman za maturalac.
Nije baš da je Julio planirao ići na maturalnu proslavu. A nije baš ni
da je bilo koji Latinoamerikanac planirao ići na maturalnu proslavu.
Nikki mu priđe bliže. Julio se odmakne korak unatrag, sve dok leđima
ne osjeti metalne ormariće uza zid dvorane. Ona mu dodirne ruku; on
osjeti kako mu cijelo tijelo oživljava.
- Julio, još ti nisam rekla koliko mi je žao radi onoga što sam ti
napravila u sudnici. A stvarno mi je žao. Oprosti mi. Sladeov otac i onaj
bezobrazni stari Stutz su me prepali. Rekli su mi da je na meni da
spasim Sladeovu nogometnu karijeru i cijelu nogometnu sezonu. Ali
ipak to nisam smjela učiniti. Hoćeš li mi ikada moći oprostiti?
 Julio kimne glavom.
- Julio, jesi li već našao pratilju za maturalni ples?
Julio odmahne glavom.
- Pa, ni mene nitko nije pozvao. Julio prozbori: - Ade!
- Ade? Ah, misliš. Slade?
Julio kimne glavom.
- Ne idem s njime na ples, niti bilo gdje drugdje. Prekinuli smo.
Onda, Julio, hoćeš li me povesti na maturalni ples?
Srce mu se uzbuni. Ali proradi mu i mozak. On izvadi notes i napiše:
A što ćeš s prijateljima, Nikki? Ona je čitala dok je Julio pisao.
- Pa, ako te ne prihvate, onda nisu ni moji prijatelji, zar ne? Znaš što,
Julio, spremna sam otići iz ovoga grada.
Julio ponovo napiše: A što će ti roditelji reći? Nikki je opet čitala dok
je on pisao.
- Da, znam, starci će poludjeti. Ali osamnaest mi je godina,
punoljetna sam, baš kao što je sudac Hardin rekao. Sada ja odlučujem.
Dakle, morat će se jednostavno pomiriti s tim. Sviđaš mi se i htjela bih
s tobom ići na maturalni ples.
Julio osjeti iznenadni nalet straha. Nikki mu je to vidjela u pogledu.
Reče mu: - Daj, ne boj se. Ne moraš ići k meni doma. Ja ću doći po tebe.
Važi?
Ali njegov strah u tome trenutku nije se odnosio na njezine
bljedolike roditelje. Bilo je to nešto daleko hitnije. Sa strahom je uočio
jedno masivno tijelo u hodniku. Slade McQuade brzim se korakom
kretao ravno prema njemu. Julio pokaže prstom na njega. Nikki se hitro
okrene baš kada je Slade pristizao skoro trkom. Ona ispruži ruku poput
prometnika ispred škole. Šaka joj opali Sladea u gornji dio trbuha.
- Stani, Slade! Ostavi ga na miru! Ozbiljno ti govorim!
Slade ju je ignorirao. Obrati se Espinozi: - Julio, čuo sam staroga i
Stutza sinoć kako pričaju. Danas će poslati inspekciju u gojilište
purana. Imigracijska agencija će pretresti cijeli geto.
Julio brzo naškraba u notes: Kada? Pokaže notes Sladeu.
- Rekli su negdje oko izmjene turnusa.
Julio tako brzo udahne da se počeo gušiti i kašljati. Kašalj mu je
postajao sve ozbiljniji. Nije mogao disati. Očajnički je pokušavao
otvoriti usta i udahnuti, ali nije mu uspijevalo. Iz djela mu se čuo reski
hropac dok se borio za zrak. Nikki viknu: - Julio, zar imaš astmu?
Padne nauznak prema ormarićima i klizne niz glatku metalnu
površinu. Slade ga zgrabi za nadlakticu i zadrži ga. Nikki mu mekim
dlanovima zgrabi lice.
Glavom je sada trzao na sve strane, trudeći se udahnuti. Izgledalo je
kao da će se onesvijestiti ili povratiti. Morao se nekako spasiti. Nikki ga
je morala spasiti. On posegne u džep i zgrabi majušne škare koje mu je
liječnik dao, rekavši mu da ih uvijek ima uza sebe za slučaj gušenja ili
povraćanja. Škarama je u tom slučaju imao prerezati gumene trake
koje su mu čeljusti držale spojene. Pruži škare prema Nikki.
- Što, Julio? Što želiš da učinim?
- On otvori usne i prstom dodirne gumene trake.
- Hoćeš da prerežem te vrpce?
On kimne glavom. Nikki mu se približi i pogleda u usta. Prstima
lijeve ruke rastvori mu usne, a desnom rukom prisloni mu škare uza
zube i prereza gumene trake. Julio pade na pod.
Otvorio je usta prvi put u skoro osam tjedana. Udahne kao čovjek
netom spašen od utapanja. Nakon nekoliko minuta disanje mu se
smirilo. Nikki ga je tapšala po ramenu, Slade je čučao tik do njega. I
drugi su učenici zastali i sada su blenuli u njih kao da je u glavnome
školskom hodniku došlo do automobilske nesreće.
Julio podigne pogled k Nikki i reče: - Bit ćeš dobra liječnica. - Potom
pogleda u Sladea.
- Znači, imigracijska racija bit će na prelasku sjedne smjene u
drugu?
- Da. A kad je to?
- Upravo sada. Moram ići tamo!
Slade reče na to: - Dođi, vozim te onamo. A Nikki dometnu: - Idem i
ja s vama.
Slade ga podigne kao da diže neko dijete, nakon čega pojuriše iz
škole na parkiralište gdje je stajao Sladeov veliki crni hummer. Nikki
sjedne na mjesto suvozača, a Julio otraga.
Slade pokrene automobil. Umjesto kruženja prema izlasku iz
parkirališta, on presiječe prema najbližoj cesti, prešavši preko travnate
površine. Snažno udariše u rub ceste. Slade ubrza prema gojilištu.
Nikki reče: - A što ćemo kad dođemo tamo?
Julio reče: - Slade, odvedi me do suca. On će znati što treba raditi.

Beck pogleda na zidni sat dok je izlazio iz zgrade suda: 3.43 sata. Vidje
kako Grady izlazi iz automobila na parkingu između zgrade suda i
zgrade policije. Zazva ga i priđe mu. Obojica se nasloniše na Gradyjev
auto.
 - Na cipeli nema ničega - reče mu Grady. Potom odmahne glavom. -
Još ne mogu vjerovati da si je našao. Rijeka se nalazi dvije milje istočno
od mjesta gdje ju je ostavio. Vrlo dobro razmišljaš, Beck. - Nasmiješi
mu se. - Kada te Nijemci dogodine glasovanjem maknu s položaja,
možda budeš htio doći raditi za mene.
- Naći ću ja toga tipa.
- Pretpostavljam da ćeš time potpuno otplatiti stari dug?
- Možda. Možda tako pronađem neke odgovore za kojima tragam.
- Kako ne bi napravio iste pogreške s vlastitom kćeri?
Beck kimne glavom. - Doznao sam neke stvari o Heidi. Te je noći
bila s filmskom zvijezdom. Kim mi je rekla da je Heidi oko deset ili
deset i pol ušla u crnu limuzinu u Austinu, a ovdje je na našoj glavnoj
ulici netko spazio crnu limuzinu te noći.
- Filmska zvijezda? Zašto li mi je Kim to zatajila?
Beck odmahne glavom. - Zašto bi neka cura tako očajnički htjela
pobjeći iz ovoga grada je spremna radi toga spavati s neznancem?
- Kim želi uzbuđenja. Klinci se ovdje dosađuju.
- A ovo je sljedeći Santa Fe.
Grady se glasno nasmija. - Ljudi stvarno svašta pričaju.
- Ne vjeruješ u to?
- Ne vjerujem da će bogataši pohrliti ovamo kako bi ih na poljskoj
cesti prestizao neki seljačina u kamionu, s pitbulom pozadi, jer ne voze
dovoljno brzo. Ovo je fin seoski gradić.
- Beck, i ništa više od toga. Ali to klincima nije dovoljno. Žele nešto
više. Baš kao što si i ti htio nešto više. Nego, tko je ovdje vidio tu
limuzinu?
Beck glavom pokaže prema zgradi suda. - Carlotta.
- Carlotta? Ali, zašto mi to nije rekla?
- Bojala se da će ju Stutz deportirati.
- Već sam rekao Meksikancima da me ne zanima njihov boravišni
status. Ali, s obzirom na to kakav je Stutz, tko bi ih krivio...
Prekine ga škripa automobilskih guma. Crni hummer žustro
zaokrene iz ulice San Antonio i skrene na parkiralište. Naglo se
zaustavi ravno pred njima.
- Koji je sad ovo vrag? - reče Grady.
Slade McQuade je vozio, Nikki Ernst je bila na mjestu suvozača.
Julio Espinoza iskoči sa stražnjeg sjedala i potrča prema njima. Izraz
lica bio mu je histeričan. I mogao je govoriti.
- Suče Hardin, racija na gojilištu purana!
 - Ali, tko?
- Imigracijska služba.
- Kada?
- Upravo sada.
Beck se okrene prema Gradyju. - Nisi znao za to?
- Pojma nisam imao. Idemo!
Grady pojuri za upravljač svojega automobila; Beck viknu prema
Sladeu: - Slijedite nas!
- i potom uđe na mjesto suvozača. Grady upali sirenu i pojuri s
parkirališta.
Gojilište purana bilo je smješteno sedam blokova dalje od glavne
ulice. Grady skrene u Milam, presiječe kroz geto i ubrza niz cestu do
gojilišta. Na ulazu u pogon oštro zakoči, a vozilo se zaustavi u oblaku
prašine pred barikadom koju je postavila Služba državne sigurnosti.
Crna su vozila blokirala prednji ulaz u zgradu pogona. Najmanje
stotinu federalnih agenata u crnim jaknama, s bijelim natpisima
POLICIJA i ICE na leđima, preplavilo je gojilište. Svaki je agent bio
naoružan; neki su na sebi imali pancirke i zaštitne hlače, i nosili teško
oružje. Cijela je akcija izgledala kao vojni napad. Pet autobusa bilo je
poredano pred pogonom gojilišta, s unutrašnje strane visoke ograde.
Iziđoše iza automobila. Hummer, u kojemu su bili Slade, Julio i
Nikki, zaustavi se odmah iza njih. Beck i Grady priđoše najbližem
agentu kojije upravljao barikadom. Grady reče: - Kojega vraga ovo
radite?
Agent ga odmjeri - A tko ste vi?
- Ja sam vam šerif okruga Gillespie, eto tko sam. A vi ste pod mojom
nadležnošću. A ovo je okružni sudac.
Agent odstupi od njih i reče nešto u prijenosni radio. Trenutak
kasnije drugi agent dotrči do njih s položaja koji je izgledao kao
komandno mjesto. Nosio je pancirku, a o pojasu mu je visjela velika
devetmilimetarska cijev vatrenoga oružja. Obrati se Gradyju: - Ja sam
agent Lucas, iz Službe državne sigurnosti. Snage Imigracijskoga ureda.
A vi ste?
- Bijesan! - Grady pokaže na pogon. - Stotinu agenata s vatrenim
oružjem i oklopima? Zar to nije malo pretjerano s obzirom na to da se
suočavate sa šačicom Meksikanaca oboružanih mrtvim tukama?
Agent Lucas ignorirao je njegov sarkazam. - Vi ste okružni šerif?
- Tako je.
- Agent Lucas okrene se Becku i odmjeri ga. Beck je ponovo nosio
traperice i čizme. - Vi ste sudac?
- Sudac Beck Hardin.
- Federalni?
- Savezni.
- A, tako. Dakle, gospodo, kako vam mogu pomoći?
Grady reče: - Možete mi objasniti zašto izvodite raciju na području
moje nadležnosti, a da me o tomu prethodno niste obavijestili.
Agent Lucas pošalje mu onaj jedinstveni osmijeh koji je tako tipičan
za federalne uposlenike. - Pa, kao prvo, šerife, cjelokupni teritorij
Sjedinjenih Američkih Država je područje naše nadležnosti. A kao
drugo, sukladno federalnome zakonu - koji je iznad saveznoga zakona -
obavljamo raciju problematičnih radnih mjesta. Operacija Vratiti
pošiljatelju.
Beck reče: - Vratiti pošiljatelju? Kako zgodno. Ovdje se radi o
ljudskim bićima, a ne o pošti.
Agent Lucas ignorirao je i Becka. - I kao treće, obavijestili smo
mjesnu policiju, odnosno šefa policije. Zar ovaj pogon nije unutar
gradskih granica?
- Jest, ali prema običaju...
- Više nema tog običaja. Nakon jedanaestog rujna sve se odvija
isključivo na temelju zaprimljenih dojava.
Beck pokaže na gojilište. - Ti ljudi nisu teroristi. To su Meksikanci
koji obrađuju purane. Oni samo rade svoj posao.
Agent Lucas na to odvrati: - A taj posao u ovoj državi rade ilegalno.
Djelujemo prema federalnome nalogu, suče. A to nadilazi vaš autoritet.
- Agente, zakon mi je dobro poznat.
- Dobro, u tom nas slučaju pustite da se pozabavimo nacionalnom
sigurnošću.
Beck se nasmija. - Što, zar mislite da ovi Meksikanci kuju
terorističke planove dok puranima vade utrobe?
Lice agenta Lucasa se zajapuri. - Odstupite, suče! Vratite se u vašu
malu sudnicu i bavite se prometnim prekršajima ili razvodima, ili čime
se već bavite u ovoj divnoj metropoli. Ali ne miješajte se u moju
operaciju ili ću vas dati uhititi i odvesti pred pravoga suca!
Beck krene naprijed, prema agentu Lucasu, ali Grady se ispriječi
pred njima. - Ovi ljudi u ovome gojilištu rade već trideset godina. Zašto
baš sada?
- Čekali smo na prijelaz s jedne smjene u drugu kako bismo mogli
uhititi sve ilegalne radnike. Obje smjene.
 - Ali zašto baš danas?
- Dobili smo dojavu da se ovi radnici bave krivotvorenjem
identiteta, krađom osobnih iskaznica i matičnih brojeva građana kako
bi dobili potrebne dokumente.
- Dojavu? Od koga?
Agent Lucas odvrati: - Iz povjerljivog izvora.
Slade prođe uz Becka i priključi se: - Od mojega oca. I od Stutza.
Beck upita: - Oni su ovo zakuhali?
Slade kimne glavom. - Sinoć sam ih čuo kako pričaju.
Grady pljunu. - Prešli su te, Beck.
Agent Lucas reče: - Gospodo, ispričajte me, imam posla. Beck ga
upita: - Što će biti s ovim ljudima?
- Autobusima ćemo ih prebaciti u sabirni centar San Antonio, i
potom će biti deportirani. Sutra ujutro čeka ih Nuevo Laredo.
Julio istupi naprijed. - Nuevo Laredo? Ali, moji su roditelji unutra.
Što ćemo svi mi bez njih?
Agent Lucas ga upita: - Tko svi mi?
- Pa mi, njihova djeca.
Agent Lucas ga odmjeri i krene prema njemu. Beck i Grady mu
zapriječe put. - Legalan je, agente. On je američki državljanin, kao i
njegova braća i sestre.
- Ako vi tako kažete, suče. Moji ljudi su u getu i traže bjegunce, a
pozvana je i Služba za zaštitu djece. Pretražit će sve kuće u getu. - Agent
Lucas odmjeri Julia kao sportski ribolovac kojemu je upravo odbjegla
neka velika riba. Born in the USA. Upravi palac prema pogonu gojilišta. -
Pedeset i sedam žena unutra je trudno. Ako tu djecu rode ovdje, bit će
američki građani, baš kao ja i vi - kimne glavom prema Espinozi - i on.
Ako ih pak rode preko granice, bit će Meksikanci, baš kao i njihove
mame. To je već dovoljan razlog za ovu raciju.
Beck reče: - Ti ljudi imaju pravo na savjetovanje, čak i ako su ovdje
ilegalno.
- Upravo potpisuju dokumente kojima se odriču prava na
savjetovanje i svojevoljno pristaju na hitnu deportaciju.
- Uperili ste puške u njih! Nema tu ničeg svojevoljnoga. A prava na
savjetovanje se ne mogu odreći ako ni ne znaju da ga imaju.
Agent Lucas značajno podigne dlanove uvis, slegne ramenima i
udalji se od njih.
Grady reče: - Budu li se opirali deportaciji, prvo će odležati godinu
dana u zatvoru, i tek onda biti deportirani. Bolje im je da bez problema
odu tim autobusima u Meksiko. Mogu se vratiti za nekoliko tjedana.
Julio viknu: - Gledajte!
Radnici su u nizu izlazili iz pogona. Na sebi su imali bijele radne
kute i kape, kao i gumene čizme. Probijali su se kroz kordon agenata
prema autobusima. Svakomu je oko pasa bio lanac, a ruke i noge bile su
im u lisičinama, kao da je plijen federalaca bio Hannibal Lecter, a ne
Rafael i Maria Espinoza.
- ˇMadre! ˇPadre!
Nisu ga ni vidjeli ni čuli. Nestali su iz vidokruga ušavši u autobus.
Julio zaplaka. Beck mu stavi ruku oko ramena. Nikki ga zagrli s druge
strane.
- To je moja krivica. Beck se okrene k Sladeu.
- Sve je to moja krivica - ponovi Slade.
Nije se obraćao nikomu konkretno. Samo je prišao svojemu
hummeru i mlatnuo nogom u gumu. Potom zarije lice u dlanove i spusti
ga na karoseriju.
Crni kamionet dizelaš sa zatamnjenim prozorima prilazio je
barikadi. Prozor s vozačeve strane se polako spuštao. Bruno Stutz.
Beck pusti Espinozu i priđe kamionetu. Još nikada nije udario stariju
osobu, ali sada je najozbiljnije razmatrao tu opciju.
- Ovo je vaše maslo?
- Nego što!
- Beck očajnički poželi mlatnuti staroga. Umjesto toga samo mu
dobaci: - Nadam se da ćete vrlo brzo crknuti.
Stutz se smijao. Prebaci u brzinu i udalji se niz cestu. Motor je
polako ubrzavao, a prije negoli je Beck uopće shvatio što radi, posegne
za kamenom veličine bejzbolske loptice i baci ga na Stutzov kamionet.
Promašio ga je.
- Prokletstvo!
Slade stane uz Becka. Pokupi kamen iste veličine, odmjeri ga u
masivnoj desnici nekoliko puta i nacilja Stutzov kamionet koji je sada
već bio na pedesetak metara od njih i brzo odmicao dalje.
- Slade, izvan dosega je - reče mu Beck.
Slade istupi i katapultira kamen niz cestu. Kamen poletje visoko u
zrak u pravilnoj putanji i spusti se ravno na stražnji prozor Stutzova
kamioneta. Beck začuje zvuk razbijenoga stakla. Upališe se stražnja
svjetla na vozilu. Jedna dugačka ruka izviri s vozačeva prozora. Stutz je
prema njima vitlao prstom. Potom ode dalje niz cestu. Beck se okrene
prema Sladeu. - Sinko, imaš strašnu ruku.
 - Kad sam napao Espinozu, sve sam ovo pokrenuo. Sve je to moja
krivica.
Slade se okrene prema Espinozi. - Julio, oprosti mi. - Potom uđe u
svojega hummera i udalji se niz šljunčanu cestu. Grady priđe Becku,
odmahujući glavom.
- Zar naš sudac baca kamenje na tuđe automobile?
- Je li to neki problem, Grady?
Ovaj odmahne glavom. - To mi ulijeva nadu u naš pravosudni
sustav.
Crni kombi Imigracijske službe odmakne se s ulaza u gojilište, a
onih pet autobusa krenu prema cesti. Julio je tražio lica roditelja, ali ih
nije vidio.
Beck reče: - Vratit ću tvoje roditelje natrag.
- Kako?
- Znam neke ljude. - Okrene se prema Gradyju. - Jesi li za vožnju?
Idemo u San Antonio?
Grady pogleda na sat. - Morali bismo večerati ondje?
- Da.
- Ja sam za to. Samo da izbjegnem ženino kuhanje.
Otiđoše do Gradyjevoga automobila. Julio se zaputi niz cestu prema
getu. Beck reče: - Snaći ćeš se, Julio?
Julio obriše suze i odgovori mu: - Moram pronaći djecu. Nikki
potrča za njim i reče mu: - Ja ću ti pomoći.
Beck uđe u vozilo i izvadi mobilni telefon.
- I stvarno znaš prave ljude za ovaj slučaj? - upita ga Grady.
Beck kimne glavom. - Jedan od mojih bivših partnera u Chicagu je
nekadašnji zamjenik vrhovnoga suca u Ministarstvu pravosuđa.
Političar. Mnogo važnih faca duguje mu usluge a on pak meni duguje
nekoliko usluga. Ako itko može osloboditi Espinoze, onda je to on.
- Znaš što, Beck. Stvarno mi se počinješ sviđati. Beck pokaže
naprijed. - Slijedimo autobuse.

Kada je Beck te noći stigao kući, nakon što su on i Grady odbacili

Espinoze kući u geto, djeca su već bila u postelji, u carstvu snova. J. B. je
sjedio na stražnjemu trijemu i čitao novine.
- Jesi li ih doveo? - upita ga J. B.
- Beck se zavali u naslonjač za ljuljanje. - Jesam. Doma su. Petak je
uvečer, a geto je izgledao kao grad duhova.
- Racija je bila na televiziji, San Antonio News. Intervjuirali su Felixa
Delgada. Bio je poprilično uzrujan. Izjavio je da je sve to tragično
izvrtanje pravde.
Opet ta riječ.
- Dobar je čovjek taj Grady - reče J. B. - I ti si dobar čovjek, Beck.
Ponosim se što si mi sin. Ne bi mi bilo krivo da mogu pokupiti zasluge
za to, ali sam si sebe odgojio.
Beck pogleda u oca koji ga je pratio pogledom.
- Imaš ti više zasluga nego što misliš, J. B.
Beck vidje kako su mu se ocu oči ovlažile. J. B. spusti pogled i reče
tiho: - Beck, to mi puno znači.
Beck se ponovo nasloni na ljuljačci. - Znaš, J. B., ne želim biti sudac.
Ovaj mi se grad više ne sviđa.
- Nije to do grada, Beck, nego do nekolicine ljudi u njemu. Nekoliko
starih budala, poput Stutza, ne mogu podnijeti činjenicu da se svijet
mijenja - još se uvijek drže kariranih tkanina, dok ostatak svijeta nosi
havajske košulje. Ali, gledaj, te će stare budale uskoro otegnuti papke, a
mladi ljudi, poput tebe i Jodie, preuzet će grad i povesti ga u nekom
boljem pravcu, radi djece kao što su Meggie, Luke i Libby. - J. B. pogleda
ravno u njega. - Beck, ako odustaneš od ovoga grada, odustaješ i od
njih.
- Jesu li klinci lijepo proveli dan?
- Da... a Gretchen ti šalje pozdrav... preko mene... od sebe... ma znaš
već što hoću reći. Pripremio sam djeci hamburgere, i onda sam ih
odveo na utakmicu. Goatsi su pobijedili. Četrdeset dva - nula. Slade je
istrčao šest pogodaka.
- Istrčao ih je?
- Da. Niti jednom nije bacio loptu. I to je bilo malo čudno. Samo bi
zgrabio loptu i trčao, čak i kada je trebao dodavati. I nije trčao pred
protivničkim timom, nego ravno na njih, kao da se baš htio sudarati s
njima. Kao da ih je sve htio poubijati.
Ubilački bijes.
 DVADESET I DEVETO POGLAVLJE

RACIJA NA GOJILIŠTU PURANA

Dio nacionalne akcije Imigracijskoga ureda
Autorica: Alice Mueller
Stalni reporter

Specijalne snage Imigracijskoga i carinskoga ureda Sjedinjenih

Američkih Država obavile su u petak raciju na gojilištu purana. Izjava iz
Ureda navodi da je u operaciji Vratiti pošiljatelju uhićeno 839 ilegalnih
meksičkih useljenika. Uhićeni su obrađeni u sabirnome centru San
Antonio i potom autobusima prevezeni u Nuevo Laredo, što je u skladu
s njihovim svojevoljnim odlaskom.
Službe za zaštitu djece nastojale su locirati svu djecu uhićenika, a
smatra se da se radi o broju od otprilike 2000. Maloljetnicima će se
ponuditi prijevoz od granice, kako bi ponovo bili s roditeljima. Barem
šest stotina djece nije locirano do trenutka pisanja ovoga izvješća.
Mještanke Jodie Lee i Janelle Jones su u petak uvečer obilazile geto,
od vrata do vrata, provjeravajući što je s djecom i noseći im hranu.
Gospođica Lee je izjavila: Sramota je tako odvesti roditelje i ostaviti
djecu nezbrinutu - i to nam je Amerika? Kako vlada može jednostavno
upasti i bez upozorenja odvesti sve one ljude?
Drugi su pak mještani izrazili potporu Imigracijskome uredu. Bilo je
krajnje vrijeme, rekao nam je mjesni uzgajivač koza u utorak na aukciji.
Trebali su izvesti tu raciju prije dvadeset godina. Ti su Meksikanci ovdje
bilo ilegalno, dobivali su bonove za besplatnu hranu, i besplatne
medicinske usluge u našim bolnicama, dok su se njihova djeca besplatno
školovala u našim školama. Mi zarađujemo za život, a oni su samo
pružali prazne ruke prema vladi. Meni svakako neće nedostajati.
Dužnosnik firme iz Houstona u čijem je posjedu pogon gojilišta
purana, Fredericksburg Turkeys LLC, rekao nam je da su u firmi šokirani
spoznajom da su svi ti radnici u našoj zemlji boravili ilegalno.
Dužnosnik nije imao daljnjih komentara, osim najave da će pogon, koji
u Fredericksburgu djeluje već trideset godina, vjerojatno biti zatvoren,
a nekretnine prodane kupcu čije ime nije otkriveno. Na pitanje hoće li
dosad neisplaćene plaće radnika dobiti njihova djeca, dužnosnik nije
odgovorio. Iz Imigracijskoga ureda nam kažu da zasad ne planiraju
dizanje krivičnih tužbi protiv vlasnika gojilišta purana.
Merle Fuchs, predstavnik državnoga ureda u Fredericksburgu, javio
nam se mobilnim telefonom s putovanja iz Washingtona na skup za
prikupljanje sredstava, i rekao: Naši se zakoni moraju provoditi, a oni
koji ih me poštuju moraju se suočiti s posljedicama. A ilegalni useljenici
svakako su trošak za javna sredstva. Predstavnik Fuchs također je
izjavio da se marljivo trudi vratiti financijske poticaje za angora runo
već u sljedećem proračunu vlade Sjedinjenih Američkih Država.
Ekonomske posljedice racije u Fredericksburgu još nisu jasne. Dva
meksička restorana morala su se zatvoriti jer su svi uposlenici
deportirani. Očekuje se da će lokalni graditelji povisiti cijene usluga jer
će ovime morati plaćati skuplje usluge legalnih radnika.
Jedina svijetla točka u cijeloj prići je da je Imigracijski ured izveo
raciju dan prije otvorenja sezone lova na jelene, tako da se ne očekuju
negativne posljedice i na lov i lovce.
Ed Huber, iz udruge Turkey Growers Association, čiji su članovi
uzgajivači purana, izjavio je da će zbog zatvaranja pogona gojilišta
purana desetci mjesnih farmera ostati bez posla. Jedno je sigurno,
cijene purica za Dan zahvalnosti svakako će biti povišene.
U osnovnoj školi se po hodnicima ne čuje uobičajeno dovikivanje
na španjolskome. Veći dio mojih učenika jednostavno je nestao, kaže
nam učiteljica dvojezičnog predškolskog programa, Gretchen Young.
Borila sam se za njih svakodnevno, ali kako se boriti protiv Federalne
vlade?

Pet dana kasnije Beck podigne pogled s novina i vidje kako Quentin
McQuade stoji na vratima njegovoga kabineta. Došao se naslađivati.
- Dobro jutro, suče.
- Gledali ste me ravno u oči i lagali mi.
- Nisam baš držao ruku na Bibliji dok smo se dogovarali. - Nasmija
se sebi u bradu. - Suče, zar ste stvarno mislili da mene možete
ucjenjivati kako bih potrošio tri milijuna dolara na uljepšavanje geta za
nekakve Meksikance?
- Potpisali ste ugovor koji od vas izričito traži da asfaltirate ceste,
postavite pločnike i odvodne jarke na točno navedenim ulicama u getu.
McQuade, ako se ne budete držali toga dogovora, vodim vas na sud, a
kaznit ću vas i zbog nepoštivanja suda.
- Samo malo, suče - ti će se pločnici i jarci svakako izgraditi.
- Ali sad ste mi rekli...
- Rekao sam da neću trošiti tri milijuna dolara na to mjesto radi
šake Meksikanaca. - Nasmiješi se. - Vidite, suče, taj je geto čista
definicija urbane rak-rane. Trošne krovinjare, barake i kamp-kućice -
jeste li uopće vidjeli kako ti ljudi žive? Koze i kokoši im šeću po ulici, a
sve slučajeve kršenja urbanih propisa nemoguće je nabrojiti. Moj
odvjetnik u Austinu kaže da zakon omogućuje gradu da odredi
problematičnu urbanu zonu i prodaju graditelju koji će na njoj izgraditi
nešto novo.
- Graditelju poput vas?
- Upravo poput mene. Zapravo, baš meni.
- I tako ćete svoj novac za geto zapravo utrošiti u...
- U vlastitu izgradnju. Geto će biti određen za rušenje, buldožeri će
ga sravniti sa zemljom, i potom će mi grad prodati to zemljište. Te ulice
- Buena Vista, Santa Rosa, St. Mary’s, St. Gerelda - sve će biti propisno
asfaltirane, s pločnicima i odvodnim kanalima, baš kako stoji u
ugovoru. Samo što to više neće biti latinoamerički geto. Bit će to
vikend-naselje s kućama čiji će vlasnici biti iz Houstona i Dallasa.
Mislim da bi izvedba trebala biti u stilu haciendi. Što vam se čini?
Uživao je.
- A tko će vam platiti gomilu novca kako bi živio uz gojilište purana?
- Ma gojilište vam je davna prošlost. Nikada ga više neće otvoriti.
Bilo je tu previše prekršaja, zastarjele opreme, zagađenja... Već
pregovaram o eventualnoj kupovini i toga terena. I tu će buldožeri
imati posla.
- Bit će sudskih tužbi oko definiranja problematične zone.
- Neće. Većinu tih kuća posjedovali su Meksikanci koji su
deportirani. Neće biti ovdje kako bi mogli dizati tužbe. Osim toga, moj
mi odvjetnik također kaže da okružni sudac poput vas tu neće moći baš
ništa napraviti jer Vrhovni sud Sjedinjenih Država kaže da je sve to
savršeno legalno.
Nasmiješi se.
- Čudno je to, kako zakon funkcionira, ha, suče? Iskoristili ste svoj
legalni i politički utjecaj kako biste oslobodili roditelje onoga maloga,
koji su zapravo ilegalni useljenici. A ja sam iskoristio svoj utjecaj kako
bih legalno proglasio njihov dom problematičnom zonom.
- McQuade odmahne glavom. - Zar Amerika nije najbolja država na
svijetu?
- I zato ste pokrenuli raciju, kako biste tim ljudima ukrali kuće?
- Tako je. A sve je to bilo zbog vas.
- Zbog mene?
Quentin kimne glavom. - Nikada se toga ne bih ni sjetio da me niste
pokušali ucjenjivati. Čovječe, nisam ni imao pojma gdje ti Meksikanci
uopće žive. Kada ste u ugovor unijeli sve te ograde, pločnike i kanale,
odlučio sam se provesti getom, a kad sam to učinio, vidio sam pravu
priliku - odlično zemljište na samo nekoliko blokova od glavne ulice.
Stoga vam dugujem veliku zahvalu, suče.
McQuade krene prema vratima, ali onda se okrene.
- Vidite, suče, sve je ovo vaše djelo. Pridonijeli ste raciji gojilišta
purana, poslali ste Meksikance doma u onim autobusima, deportirali
ste ih, a njihove kuće će zbog vas biti proglašene problematičnom
zonom. Sve ste to postigli vi osobno - kada ste pokušali upotrijebiti
svoju pravosudnu vlast kako biste poboljšali njihove uvjete života.
Mislili ste da to možete, ali zapravo ne možete. - On uzdahnu. - Da ste
mi samo dopustili da isplatim milijun dolara onome momku, i da time
sve bude riješeno, ništa se od ovoga ne bi dogodilo.
- Gospodine McQuade... doći ćete i vi na red.
Quentin McQuade samo odmahnu glavom. - Mislim da neću, suče.
Između mene i toga trenutka stoje dvije stotine milijuna dolara.

Kada je Felix Delgado točno mjesec dana ranije sjedio u Beckovome

kabinetu, mislio je da mu je još ostalo godinu dana života. Nije bilo
tako. Bio mu je ostao još samo mjesec dana.
Nakon što je McQuade otišao, Beck ode prošetati kako bi se malo
sabrao. Kupio je novine i sjeo na klupu kod križanja ulice Llano i glavne
ulice. Bilo je sunčano, s temperaturom od 21°C, iako je već bio studeni.
Debeli ljudi u kamuflažnim lovačkim odijelima hodali su glavnom
ulicom, a neki kamionet s mrtvim jelenom na krovu provezao se niz
ulicu, sigurno na putu za Butcher Haus, mjesni pogon za preradu
jelenjega mesa. Njihov je moto bio Stop jelenima.
Delgado je umro dva dana ranije. Njegova je supruga izjavila
novinskome reporteru da je racija u Fredericksburgu toliko uznemirila
njezinoga muža da je izgubio svaku volju za životom. Posljednje riječi
koje joj je uputio bile su: Iznevjerio sam ih.
I Beck ih je iznevjerio.
- Suče, jeste li dobro?
Mavis je stajala pred njegovim radnim stolom.
Beck kimne glavom. - Što nam je na rasporedu za danas
poslijepodne?
- Saslušanja za jamčevine i žalbe. Krivične i građanske.
Popeše se uskim stubama do sudnice na gornjemu katu. Beck
sjedne na sudačku sjedalicu. Pred njim je stajao Billy Ray Boenker. Beck
promotri sadržaj nekolicine stranica u crvenoj mapi.
- Već ste prvoga dana sezone lova na jelene ubili kravu?
Billy Ray je od krave pomislio da je jelen i odaslao u goveđu lubanju
metak kalibra 30-06. Vlasnik krave bio je njegov prvi susjed.
- Izgledala je kao jelen - reče Billy Ray.
- Jeste li pili?
- Bio sam budan.
- Pucate unaokolo pod utjecajem alkohola?
Odvjetnik Polk - opet on - reče: - Suče, kada bismo zatvarali svakoga
pijanoga lovca na jelene u okrugu, morali bismo zatvoru dodati još
jedno krilo.
- Zahtjev za jamčevinu se odbija. Opasni ste za okolicu. U zatvoru
ćete čekati da vaš slučaj izađe pred sud, kada se možete izjasniti.
Zamjenik Clint izvede Boenkera vani. Mavis se oglasi: - Saslušanje
za jamčevinu. - Potom preda Becku još jednu crvenu mapu: Savezna
država Teksas protiv Ignacija Tereza. Odvjetnik Polk ostade na istome
mjestu pred sucem, a priključi mu se okružni tužitelj, kao i
Latinoamerikanac u lisičinama. Tužitelj mu dobaci: - Rekao sam vam,
suče, svi se oni uvijek vrate natrag.
Ignacio Perez se vratio natrag, s optužbom za posjedovanje
ilegalnih opijata s namjerom dilanja. Uhitili su ga s četiri i pol
kilograma praha - kristalnog speeda.
Beck se obrati odvjetniku Polku. - Jeste li dosad uspjeli naučiti
španjolski jezik?
- Ah, nisam, suče.
- I, kako onda razgovarate s gospodinom Perezom?
- Ne bas kvalitetno.
Mavis reče: - Mogla bih pozvati Inez, knjižničarku. Ona je
dvojezična.
- Učinite to.
Pet minuta kasnije Inez Quintanilla stajala je pred sucem, uz Pereza.
Beck reče: - Upitajte ga zašto?
Inez mu se obrati na španjolskom jeziku. On joj odgovori. Beck uoči
jednu riječ: coyote. Inez reče: - Uhićen je u raciji i deportiran u Nuevo
Laredo. Tamo se bojao za život zbog narkomafije. Stoga se u više
navrata pokušao vratiti na sjever, ali bi ga uvijek zaustavili na
graničnome prijelazu. Potom je platio nekog kojota da ga prebaci preko
granice. Ali kojot mu je naplatio tisuću dolara, koje Ignacio nije imao
kod sebe. Kojot mu je dopustio da ih zaradi tako što će ovamo
dopremiti speed.
- A što je imao učiniti s drogom kada stigne tu?
Inez i Ignacio ponovo se upustiše u razgovor na španjolskome. Ona
potom reče: - Netko ga je trebao potražiti u getu i preuzeti speed.
- Tko?
Ponovo razgovor na španjolskome.
- Ne zna tko.
Beck pogleda u Pereza i osjeti ljutnju u srcu. Obrati se Inez: - Recite
mu ovako: Progledao sam mu kroz prste, a on je od mene napravio
budalu. Mogu to preživjeti, ali ne mogu podnijeti da unosi
metamfetamin u grad. Nema više progledavanja kroz prste.
Inez Perezu prenese poruku na španjolskome. Ovaj se rasplaka.
Međutim, toga dana Beck nije osjećao samilost.
- Molba za jamčevinu se odbija zbog mogućnosti bijega.
Zamjenik povede Pereza iz sudnice. Okružni tužitelj krene prema
vratima, ali Beck ga upita: - Što je bilo s Jesusom Ramirezom, onim
tipom koji je napao ženu zaleđenom burritom?
Tužitelj se na trenutak zagleda u vlastite cipele. Potom odgovori: -
Deportiran je.
- A žena i djeca?
- I Macarena je deportirana. Katolička crkva, ona stara, gdje se misa
održava na španjolskome, preuzela je na sebe njihovu djecu, kao i još
drugih dvije stotine.
- Isuse!
- Upravo tako. - Tužitelj se okrene, i onda zastane. - Ja nisam tražio...
raciju. Izađe iz sudnice.
Beck položi laktove na radni stol i zarije lice u dlanove. Iznevjerio je
svu tu djecu. Htio je plakati i istovremeno lupnuti u nešto. Pobijedi
bijes u njemu. Krv mu proključa sve dok nije imao osjećaj da će
eksplodirati. Trebalo mu je malo svježeg zraka. Podigne pogled i nađe
se licem u lice s Mary Jo i Stanleyjem Jobstom.
 - Mary Jo... Stanley... Što se događa?
Oboje spustiše poglede i počeše nemirno tapkati stopalima u
mjestu. Sa svake strane im pristupi po jedna odvjetnik. Mavis Becka
blago lupne spisom po ruci. Mapa zlatne boje. Razvod. Mary Jo Jobst
protiv Stanleyja Jobsta.
- Što je sad ovo? Razvod?
Oboje podigoše glave. Mary Jo zaplaka. Stanley se borio sa suzama.
Reče: - Išla je na dijetu.
- Razvodite se jer je ona išla na dijetu?
- Zbog tebe.
- Razvodite se zbog mene?
- Išla je na dijetu zbog tebe.
- Kakve veze ja imam s time koliko Mary Jo jede?
- Ona hoće... ponovo biti vitka. Za tebe.
- Za mene?
To je već bilo previše. Beck ustade.
- Ne! Ovo se ne događa! Ne mogu ja ovo!
On žustro odbaci zlatni spis njima preko glava, skoro do klupa za
posjetitelje. Upre prstom u Mary Jo Jobst.
- Mary Jo, nisam zaljubljen u tebe. Volim jednu pokojnicu. Imaš
četvero djece koja te trebaju, i ovoga čovjeka ovdje, koji te voli. Idi kući
i bavi se njima. Riješi svoje probleme, sredi se, idi na savjetovanje, što
god - ali samo nestanite iz ove sudnice! - Svi ostadoše sleđeni. Beck im
pokaza na vrata. - Izlazite!
Beck se udalji sa sudačke sjedalice, i sagnuvši se izađe kroz prozor
te sjedne na ležaljku na stražnjem balkonu. Ostao je tamo sjediti sve
dok sunce nije počelo zalaziti a sjena zgrade suda protegnula se sve do
Orlovoga stabla, i potom stigla sve do glavne ulice. Ostao je ondje
sjediti i prebirati u glavi proteklih pet tjedana koje je proveo kao sudac
u ovome malome teksaškome okrugu. Nabrajao je sebi sve svoje
neuspjehe. Ostao je ondje sjediti sve dok Jodie nije pomolila glavu na
prozoru i potom sjela uz njega.
- Mavis me nazvala. Je li sve u redu, Beck?
- Nije.
Ostadoše tako u tišini, sve dok on ne progovori. - Bilo nam je
osamnaest godina. Bilo je to samo nekoliko dana prije nego što ću otići
na Notre Dame, a on je imao ići na Teksaško sveučilište. Obojica smo
imali nogometne stipendije. Ali ja sam bio bijesan na cijeli svijet, i pio
sam pivo, i... vozio svoj stari kamionet. Nisam dobro skrenuo na okuci
Ranch Road 16. Izletio sam s ceste i udario u stablo. I to s njegove
strane. Ja sam se izvukao, a Aubrey je skoro ostao bez noge. Nikada
više nije mogao igrati na terenu. Ja sam mu uništio snove - fakultet, a
možda i igranje u profesionalnoj momčadi. Bio je dovoljno dobar za to,
ali ja sam mu sve to oduzeo.
- Jesu li te tužili?
Beck odmahne glavom. - Progledali su mi kroz prste.
- A ti sada računaš da ćeš sve to ispraviti ako pronađeš tipa koji je
ubio Heidi?
- Računao sam da ću mnogo toga ispraviti kada se vratim ovamo.
Ali jedino sam uspio još pogoršati stvari, i mojoj djeci i onim
Meksikancima. Ovdje mi više nije mjesto.
- I što sada misliš učiniti?
- Naći ću Aubreyju toga tipa. Naći ću ga u sljedećih pedeset i četiri
dana i izvesti ga pred pravdu. A onda vodim djecu natrag u Chicago.
Tamo mi je mjesto.
- Annie je htjela da budete ovdje.
- Annie je mrtva.
 TRIDESETO POGLAVLJE

Tjedan dana kasnije hitnom je poštom za suca Becka Hardina stigla

pošiljka. Unutra je bila plastična vrećica s opuškom cigarete, i poruka:
Beck, išle smo na snimanje filma svakoga dana, ali Zeke se nije pojavljivao
cijeli tjedan. Kad je napokon došao, vrištale smo i pozivale ga da nam
priđe. Pušio je cigaretu. Kada je bacio opušak na pod, uzela sam ga
(pincetom). To vam je Zekeov čik! Vjerojatno bih ga mogla prodati na
eBayu za tisuću dolara. Dakle, moj ste dužnik. Ruth.
Ruth je uvijek bila sjajna uredska supruga.
Beck uze vrećicu i ode do Gradyjeva ureda. Doreen mu mahnu. - Tu
je, jede užinu.
- Užinu?
Beck prođe hodnikom do Gradyjeva ureda. Zapanjeno zastade.
Grady Guenther, šerif okruga Gillespie stvarno je jeo, ali ne zbrčkanu
kobasicu u nekakvom sendviču kojega inače pridržava rukama. Jeo je
srebrnom vilicom s bijelog porculanskog tanjura, na stolnjaku. Bijeli
ubrus bio mu je pod bradom.
- Grady, jedeš li ti to quiche Lorraine, ili me oči varaju?
Grady kimne glavom. - Nemam pojma tko je Lorraine, ali ta svakako
zna što valja.
- Odakle si dobio quiche?
- Od kuhara.
- Zar zatvor sada ima i kuhara?
Grady ponovo kimne glavom. - Da, na trideset dana. - Dreknu: -
Doreen, reci Lesteru da za suca donese još jedan tanjur ovoga Lorraine
nečega! - Okrene se k Becku. - Čovjek donosi vlastite tanjure i
srebrninu, kao i lonce i tave.
Uskoro se na vratima pojavi punašni mladić u prugastoj uniformi
zatvorenika zatvora okruga Gillespie, s crnim klompama i bijelom
kuharskom kapom. Nosio je tanjur s quicheom.
- Oui, monsieur?
Grady pokaže vilicom na Becka, i usta punih hrane predstavi ih
jednoga drugomu. - Beck, ovo je Lester Fritz. Lester, ovo je sudac
Hardin.
Lester blago kimne glavom prema Becku i preda mu tanjur. Beck
odloži plastičnu vrećicu na stol. - Hvala, Lester.
Grady doda: - Lester, a što je za večeru?
- Pileći cordon bleu, rižoto, i soufflé au chocolat.
- K vragu, to stvarno zvuči dobro. Možemo li sutra dobiti one
uštipke?
- Oui, monsieur.
Lester se nakloni i izađe. Grady reče: - Nije stvarno Francuz, ali je
čudak. Vlasnik je onoga francuskoga restorana u ulici Llano. Otac mu je
uzgajivač koza, ali Lester se nikako nije uklapao među stare Nijemce na
aukciji koza, pa mu je tatica od poticaja za runo platio školovanje za
kuhara u New Yorku. Pet godina kasnije vratio se i otvorio taj restoran.
Uvijek je pun, a obrok tamo košta oko stotinu dolara. Lester je malčice
skrenuo sa svim tim francuskim izrazima, ali stvarno zna kuhati.
Puštam ga noću iz zatvora kako ne bi morao zatvoriti restoran. Nemoj
ništa spominjati njegovome nadzorniku za uvjetnu kaznu.
- A zašto je zatvoren?
- Plavi nalog.
- A što je to?
- Nalog za opoziv uvjetne kazne. Zovemo ih plavim nalozima jer su
se nekoć dostavljali u plavim omotnicama. Sistem je ovakav: ako
izdavač uvjetne kazne optuži nekoga za kršenje uvjetne kazne, prema
zakonu moramo tu osobu uhititi i zadržati u okružnome zatvoru sve
dok odbor za uvjetne kazne ne odluči opozvati ili ostaviti uvjetnu
kaznu.
- Što je Lester skrivio?
- Ništa. Na uvjetnoj je zbog uzimanja opijata, ali u mojemu je
zatvoru jer ga izdavač uvjetne kazne dvaput godišnje šalje na zatvorsku
terapiju.
- Zatvorsku terapiju?
- Da, malo zatvora kako bi ovaj ostao na pravome putu.
- Pa, je li stvarno na pravome putu?
- Pretpostavljam da jest, sada kad ima svoj restoran. Ali ako ga
izdavač uvjetne kazne opozove, ja tu ne mogu ništa. Odbor za uvjetne
kazne neće mu opozvati status jer nije učinio ništa, ali prema zakonu
mora provesti trideset dana u mojemu zatvoru bez obzira na to. Dobra
strana svega toga je to što kuha za sve nas, čuvare i zatvorenike. Dobro
se snalazi. Daje mi popis potrepština, a ja pošaljem nekoga od
zamjenika u trgovinu. A sve plaćamo sredstvima iz fonda Nacionalne
sigurnosti.
Doreen izviri glavom. - Šerife, Maurice Lackey je na telefonu. Pita
može li sada doći i donijeti plavi nalog. Čuo je da je Lester ovdje.
- Da, reci Mauriceu da dođe.
Doreen nestade iz vidokruga, a Beck reče: - Ljudi ti slobodno
donose izvanredne naloge?
Grady kimne glavom. - Tako je svaki put kada je Lester ovdje.
- U Chicagu to nitko ne radi, bez obzira na izvrsnu hranu.
- Lesterova kuhinja triput dnevno, i to besplatno, uz gledanje
sapunica na televiziji. Ako pitaš Mauricea, ne može bolje od toga. Kad
se pročuje da je Lester kod mene, imat ću listu čekanja.
- Isporuka naloga radi zatvorske hrane?
- Ma daj, Beck, ja bih osobno išao u zatvor na trideset dana kako bih
jeo Lesterove uratke. I sam pogled na njih je bolji od onoga što
priprema moja žena. Trebaš doći sutra na uštipke, nemaš pojma kako
su dobri. - Grady vilicom pokaže na plastičnu vrećicu. - Što ti je to?
- Opušak cigarete Zekea Adamsa.
- I što s tim?
- Želim DNK analizu sline na tome opušku, da vidimo podudara li se
s DNK uzorkom s Heidi.
- Ti stvarno ozbiljno misliš uloviti toga tipa.
- Da, najozbiljnije.
- U redu. Ti si sudac. - Potom dometne: - Lester će se vratiti za
minutu, i to s kavom i francuskim tostom.

Wes je pijuckao kavicu na plaži Malibu Beach.

Wes Wagner bavio se prljavim rubljem. Njegova specijalnost bila je
iskopavanje prljavštine. Bio je u stanju prekopavati kante od smeća i
pročešljavati sadržaj vreća za otpatke. Znao je s kamerom čekati pred
hotelskim sobama i jeftinim apartmanima. Ponekad se predstavljao
kao kućni majstor, telefonski serviser ili šinter u potrazi za odbjeglim
psom. Noću je znao slijediti jeftine prostitutke i uloviti nekoga supruga
ili direktora, klina zabodenog u pogrešno mjesto. Radio je što god
treba, ali na kraju je uvijek dobivao prljavo rublje koje je tražio.
Dobro je znao svoj posao.
Također je znao i sve o DNK: uzorak se može dobiti iz krvi (tekuće
ili suhe), kože, sline (iz pljuvačke, polizane omotnice, s cigara i
opušaka), sjemena (tekućeg ili suhoga), kose (s korijenom), nokata,
kostiju, zubi, urina i iz analnog brisa (time se pak Wes nije bavio). DNK
uzorak ne možete dobiti iz kose bez korijena, iz krvi bez bijelih krvnih
zrnaca, ili iz osušenoga urina.
Toga jutra imao je uzeti uzorak od Joea Rainesa.
Stajao je iza konopca koji je spajao dva kraja ograde. Tu su snimali
visokobudžetni film, tako da Wes nije bio sam. Uz njega je stajalo
stotinjak oskudno odjevenih obožavateljica koje su se nadale zapeti
Joeu za oko dok nakon seta bude prolazio sa snimanja do svoje
klimatizirane kućice za presvlačenje. Svaka od tih prekrasnih cura
nadala se postati njegovom najnovijom lovinom. A sve što je on trebao
učiniti bilo je namignuti, ili pokazati prstom, ili jednostavno poslati
svojega tjelohranitelja po neku od njih.
Ženski se glasovi uzdignuše iznad njegovih misli. - Joe! Joe!
Joe Raines kretao se prema njima. Na sebi je imao samo kupaće
gaćice. Koliko je Wes mogao zaključiti, u ovome je filmu imao ulogu
spasitelja na plaži. Bilo mu je tek trideset godina, a tijelo mu je bilo
preplanulo i mišićavo, sve uz pomoć osobnoga trenera. Glumac uspori
približivši se gomili obožavateljica. Pogledom probere ponudu. Cure su
se gurale naprijed, gdje ih je mogao vidjeti i procijeniti im tijela. Wes
zapazi kako Joe pogledom zastaje na crvenokosoj krasotici. Zanimljivo,
ali ako u gomili postoji stotinu prekrasnih plavuša i samo jedna
crvenokosa, zvijezde će uvijek birati crvenokose. Tko bi ga znao zašto.
Joe priđe svojoj prikolici, pope se par stepenica i uđe. Tjelohranitelj
uđe za njim, ne zatvorivši vrata. Tjelohranitelj potom siđe niz
stepenice i priđe ogradi. Išao je ravno k crvenokosoj.
Wes odmahne glavom: Što sam ti rekao!
Crvenokosa se sagne i provuče ispod konopca te krene za
tjelohraniteljem prema prikolici. Bila je jednostavno nevjerojatan
primjerak: duge vitke noge, mini suknja, i minijaturni top; savršeno
tijelo i crvena griva od kose. Wes je jednom imao cjelovečernju
avanturu s curom koja izgledala baš tako. To ga je stajalo tisuću dolara.
Crvenokosa nestade u kućici za glumce, a cijela grupa
obožavateljica uglas uzdahne. Danas nisu imale sreće. Čak ni Joe Raines
ne bi mogao ponavljati takvu rutinu nakon svake stanke.
Druge se cure polako raziđu, mrmljajući nešto o tomu kako će sutra
pokušati ponovo. Wes ostade čekati. Koliko je on poznavao posao oko
snimanja filmova, a poznavao ga je vrlo dobro, Joe je imao samo
polusatnu stanku prije snimanja sljedeće scene. Kada redatelj i postava
pripreme scenu s dublerima i urede položaj i uglove kamera, pozvat će
Joea na snimanje. A tekst za sljedeću scenu imao je proučavati upravo
sada, umjesto da proučava neku crvenokosu picu. Ali Joe Raines je
zvijezda. On može što hoće.
I, naravno, trideset minuta kasnije ponovo se pojavio tjelohranitelj.
Zakuca na vrata prikolice. Ubrzo se pojavi i Joe, te siđe niz stepenice i
krene na snimanje. Tjelohranitelj mu je pridržavao vrata. Wes ga začuje
kako nekomu dovikuje: - Požuri se! Kakva lijepa zahvala.
Crvenokosa se pojavi na vratima, raščupane kose, dok je
popravljala grudnjak. Tjelohranitelj zaključa vrata prikolice za njom.
Kretala se prema ogradi. Wes istupi i podigne konopac kako bi lakše
izašla van. Reče joj: - Dajem ti stotinu dolara za gaćice koje imaš na
sebi.
Ona zastane i pogleda ga kao da je apsolutni perverznjak.
- Bolesni ste! A uz to, ni ne nosim gaćice, nego tange.
- Dajem ti stotinu dolara za te tange. Ona krene dalje.
- Dvije stotine! Ona se zaustavi.
- U gotovini?
Wes posegne u džep i izvadi dvije posve nove novčanice od po
stotinu dolara. - Je li Joe koristio kondom?
Ona se nasmija. - Zvijezde nikada ne koriste kondome.
- Poskoči malo - reče joj Wes.
- Malim?
Wes joj pokaže rukom. - Poskoči gore-dolje, tako da gravitacija
obavi svoje. Trebaju mi ti mali Rainesići.
- Vi ste stvarno bolesni.
- Tri stotine!
Ona poče skakati gore-dolje.
Odbrojio joj je petnaest sekundi skakutanja i potom reče: - U redu
je.
Izvuče još stotinu dolara i pruži joj tri novčanice. Ona mu ih istrgne
iz ruku. On iz stražnjega džepa izvuče plastičnu vrećicu sa zatvaračem
kakva se koristi za hladnjake. Nije imao namjeru dodirivati te tange.
- Ovamo!
Ona posegne sebi pod suknju i povuče tange nadolje, i potom iskoči
iz njih. Wes pruži plastičnu vrećicu.
- U vrećicu.
Ona ispusti tange u vrećicu kao da da je božićnu donaciju za Crveni
križ, i potom se udalji. On zatvori vrećicu i ode do svojega mustanga niz
ulicu. Umetne vrećicu u omotnicu za hitne isporuke, ispisavši prvo
adresu Becka Hardina na njoj, dok je na svojoj posjetnici napisao Joe
Raines i 500 dolara i dodao ju u pošiljku. Potom se odveze do najbliže
ispostave za hitne pošiljke i pošalje Joeov uzorak DNK ravno u Teksas.

Samo dva tjedna ranije snage Odjela za imigraciju i carinu Sjedinjenih

Američkih Država preplavile su Fredericksburg i provele raciju,
uhitivši osam stotina trideset i devet osoba meksičke nacionalnosti
koje su boravile u gradu, i potom ih deportirale u Meksiko. Obitelji su
podijeljene, životi poremećeni, a poslovi uništeni. Ali srednjoškolski
nogomet u Teksasu se nastavio istom snagom.
Kada su ušli na stadion Gallopin’ Goatsa radi finalne utakmice te
sezone, protiv glavnoga protivnika, Kervillea, Beck je znao da će ta igra
biti drugačija od prethodnih. Velika je zastava najavljivala
srednjoškolsku utakmicu tjedna. Televizijske kamere bile su na
pokretnim tornjevima oko terena. Sam teren bio je osvijetljen kao da je
podne.
Srednjoškolski nogomet na nacionalnoj televiziji.
Iz razgovora koje je načuo prolazeći do njihovih sjedišta zaključio je
da ljudi vide prikazivanje utakmice u Fredericksburgu na nacionalnoj
televiziji kao veliki zgoditak: to će privući još turista za vikend oko
Dana zahvalnosti. Nitko nije spominjao deportirane Meksikance.
Zauzeše mjesta. Sudac Hardin ponovo je bio prihvaćen član
zajednice, pa su ga okolni gledatelji dočekali s osmijesima i stiskom
ruke. Jodie i Libby zamijenile su mjesta s trenerovom suprugom i
priključile im se.
Goatsi su preuzeli loptu. Slade potrča uz desni kraj, ne zaustavljajući
se sve dok nije prešao liniju gola, i to za nekih 70 metara. Hodajući
dođe do bočne linije i prevali Gatoradeov hladnjak, i potom zastade na
10 metra od svoje ekipe. Aubrey se okrene prema Sladeu. Prije negoli je
vratio pogled na teren, podigne pogled u pravcu Beckovoga sjedišta i
okrene dlanove uvis.
Sa svakim zgoditkom kojega je Slade postizao, a bila su četiri u
prvome poluvremenu, njegova je ljutnja rasla, a dvije su riječi
proganjale Becka: ubilački bijes. Kada je Slade ponovo postigao
zgoditak u drugome poluvremenu, ostvarivši rezultat od 35 - 0 za
Goatse, istegnu se na kraju terena i poče se lupati o prsa poput Tarzana.
Dobio je opomenu za nesportsko ponašanje. Igra se počela otimati
kontroli pa je Aubrey nastojao Sladea ukloniti s terena, ali ovaj se nije
dao tako lako poslati na klupu. Ponovo ostvari zgoditak, a ovoga je puta
hitnuo loptu na protivnika. Izbacili su ga iz igre. Prekorači bočnu liniju i
lupne nogom o timsku klupu. I to na nacionalnoj televiziji.
Beck ugleda Quentina McQuadea samo nekoliko redova dalje. Sin
mu je upravo bio postigao pet zgoditaka za redom, ali na licu mu nije
bio izraz ponosnoga oca. Quentin je izgledao kao investitor koji
promatra kako njegove dionice na burzi munjevito gube vrijednost.
 TRIDESET I PRVO POGLAVLJE

Eddie Steele imao je trideset i pet godina, suprugu i troje djece. Mlada
plavuša za stolom uz njega, čija se ljupka desna ruka trljala o njegovu
lijevu nogu, nije mu bila ni žena ni kći. Bila mu je to ljubavnica. Eddie je
sa suprugom živio u Los Angelesu, ali ju je varao u La Jolli.
Tjedan nakon prikupljanja uzorka DNK od Joea Rainesa, Wes je
slijedio Steeleov automobil niz autocestu Pacific Coast. Eddie je
prethodno otišao k ljubavnici u apartman i riješio se nekih niskih
poriva, tako da sjeme ovoga puta neće biti izvor njegove DNK. Wes se
odlučio za plan B. Krv.
Restoran je imao terasu s pogledom na more. Bio je to nevelik i
intiman lokal gdje čovjek može u miru večerati s ljubavnicom, a da ga
pritom ne gnjave fotoreporteri. Wes je zauzeo stol sa suprotne strane
terase od mjesta na kojemu su sjedili Eddie i njegova cura. Izvuče
krupnu novčanicu i ustade. Kretao se u pravcu njihovoga stola, a baš
kad je prolazio uz njih, ispusti novčanicu od stotinu dolara, koja se
lebdeći polako spusti na tlo. Djevojka ju ugleda i instinktivno posegnu
za njom. Wes brzo čučnu, tako da mu se lice nađe skoro uz njezino dok
su istovremeno pružali ruke k novčanici.
- Ah, oprostite - reče on. - Je li ovo vaše?
- Da.
Wes ostade čekati. I cura ostade čekati. Napokon se Eddie nagnu
iznad njih, a u trenutku kada im je svojom sjenom zaklonio svjetlo, Wes
naglo ustade, glavom snažno udarajući u Steeleov kirurški savršeno
izvedeni nos. A to je pak, uz kombinaciji s glumčevom navikom
redovitoga uzimanja kokaina, dovelo do obilatoga krvarenja.
Eddie dreknu: - Sranje! - i šakama zakloni nos. Na prstima mu je
bilo krvi. Wes mu hitro doda novi bijeli pamučni rupčić; putanja od
Wesovoga džepa do Steeleovoga nosa bila je tako munjevita da ovaj
nije stigao ni ponoviti - Sranje! - još jednom.
- Čovječe, stvarno mi je žao. Jeste li dobro?
Eddie ga odgurne. - Miči se od mene!
Svi su gledali u njih, a konobari su hitali prema njihovome stolu.
Wes odšeće dalje s uzorkom krvi i svojom stotinom dolara. Osvrne se.
Djevojka je s obje strane sjedalice tražila novčanicu.
 TRIDESET I DRUGO POGLAVLJE

- Pogledaj samo ove slike male djece s puškama i mrtvim životinjama -

reče Jodie.
Pokaza novine Becku. Tijekom sezone lova mjesne su novine
objavile poseban dodatak s fotografijama djece i jelena kojega su
ulovili.
Jodie reče: - Postoji čak i program pod nazivom Povedite djecu u lov.
Je li problem samo u meni ili je to stvarno pomalo jezivo?
Aubrey reče: - Problem je u tebi.
- I to bi u našoj djeci trebalo razviti karakter? Zašto taj program
jednostavno ne nazovu Naučite djecu kako se ubija? Možda bi trebali
uvrstiti i program Povedite djecu na turu po barovima, ili Povedite djecu
k dileru doma. Vidimo ovo svake godine, već deset godina zaredom, i
još uvijek mi je odvratno.
- Jodie - reče joj Aubrey - Lov je tradicija na selu.
- Slavi Boga i dodaj municiju. Sa svim onim debelim likovima u
kamuflažnoj uniformi naša glavna ulica izgleda kao vojna konvencija.
Osim toga, zašto škole imaju slobodan dan za stočarski sajam, a za Dan
Martina Luthera Kinga ne? Pa to je nacionalni praznik, za Boga miloga.
Aubrey joj odvrati: - Možda jednostavno zato što na selu ima
mnogo stoke, i uopće nema crnaca... osim Gila.
- Da. Boje se da će ih deportirani natrag u Afriku. - Ona odmahne
glavom. - Još uvijek ne mogu vjerovati da su svi ti ljudi otišli, a da su
tolika djeca ostala bez roditelja. - Vrati pogled natrag na novine. - Gle!
Izdali su ograničenja na jelene, divlje veprove i Meksikance...
Aubrey odmahne glavom. - Danas si stvarno živčana.
J. B. se oglasi iz kuhinje: - Idemo, cure i dečki. Na redu je naša
piletina za Dan zahvalnosti.
Obitelj Hardin uvijek je za Dan zahvalnosti jela puricu, ali ne i za
ovaj Dan zahvalnosti. Beck je u samoposluzi ostao gledati, u hladnjak
pun zaleđenih purana, ali nije se mogao natjerati da uistinu kupi
jednoga od njih. Stoga je J. B. na roštilju pripremio kokoš. Piletina na
Dan zahvalnosti. J. B. je to komentirao: - Nema baš previše smisla, ali je
ukusno.
Jodie, Janelle i djeca donijeli su složenac od slatkoga krumpira,
voćnu salatu i pitu od buče. Aubrey je donio pivo.
Nakon ručka svi su se smjestili oko velikoga televizijskoga ekrana
kako bi pratili utakmicu Cowboysa protiv Coltsa. Fredericksburg je
geografski bliži Houstonu nego Dallasu, ali tim Cowboysa uvijek je imao
daleko više navijača među mještanima, usprkos tomu što je napadač
Cowboysa bio Meksikanac. Naravno, tijekom utakmice ništa nije vikao
na španjolskom.
Španjolski se toga vikenda oko Dana zahvalnosti u Fredericksburgu
nije govorio među navijačima Cowboysa, ni na glavnoj ulici. Meksikanci
nisu marširali ulicama u znak protesta. Oni koje nisu deportirali ostali
su i dalje nevidljivi. Samo su bijeli kupci iz velegrada napučili glavnu
ulicu. Prodaja je cvjetala. U Fredericksburgu je sve bilo dobro. Ali ne i
kod Aubreyja.
- Ništa mi nemoj skrivati, Beck. Reci mi sve što znaš.
- Sunce je bilo narančasto i nisko na nebu. Sjedili su na prednjemu
trijemu i promatrali kako ljama zvana Sue proganja jedno oblo prase
niz šljunčani puteljak. Aubrey okrene glavu i ispljune smeđi duhanski
sok kroz ogradu trijema, dobrih metar i pol dalje.
- Reći ću ti jednu stvar koju sigurno znam, Aubrey. Ako slučajno
promašiš i pljuneš na trijem, J. B. će ti uzeti taj štap i izmlatiti te njime.
- On bi to bio u stanju, zar ne?
- Naravno da bi!
Aubrey ustane i šepajući priđe ogradi. Ispljune grumen duhana za
žvakanje i vrati se na sjedalicu.
- Beck, reci mi što si doznao.
Koji je njegov dug prema ovome starome prijatelju? Duguje li mu
istinu o kćeri? Ili samo nogu? Duguje li mu život kakvim je mogao
živjeti, ili život kojim je nekoć živio? Beck nije znao odgovor na to
pitanje.
Stoga ispriča Aubreyju o Heidinim snovima da će jednog dana
postati zvijezda (ali ne i o golišavim fotografijama, niti o abortusu);
ispriča mu kako je Heidi otišla u Austin na filmski festival, o crnoj
limuzini, o crnoj limuzini u Fredericksburgu te iste noći (ali prešuti
detalje o Heidinoj odjeći i snošaju s dvojicom muškaraca); ispriča mu o
cipeli koju je pronašao, na kojoj nije bilo otisaka (ali prešuti da su na
Heidi pronađena dva različita uzorka DNK); i reče mu da je te noći
Heidi bila s jednom filmskom zvijezdom.
 - Ubio ju je neki filmski glumac? Beck kimne glavom.
- Koji?
- Zasad prikupljam uzorke DNK.
- Kako?
- Ne pitaj.
- Ostalo nam je samo trideset i devet dana da ga nađemo.
- Znam.
Potom Aubreyju ispriča za Randinu kuću. - Kako si može priuštiti
takvu vilu?
Aubrey reče: - Pojma nemam. Pri razvodu nije tražila ni novčića od
mene. Htjela je samo što prije otići. Lijepa je žena, nisam ni mislio da će
završiti kao konobarica. - Zastane na trenutak. - Je li te pitala za mene?
Prase je sada već proganjalo ljamu zvanu Sue istim pravcem natrag
uz šljunčani puteljak. Jodie izviri glavom na vratima. Beck namignu
Aubreyu i reče: - Hej, Jodie, jesi li glasovala za Reagana osamdeset i
četvrte?
- Osamdeset i četvrte? Ne, pa bilo mi je tek... - Ona odmahnu
glavom. Beck se nasmija, a ona mu dobaci: - Skoro si me prešao. Gdje je
Luke?
Beck odgovori: - Dolje u vinariji.
- J. B. se upravo vratio iz vinarije, i kaže da Luke nije ondje.
- Možda je na bejzbolskome terenu.
- Nije, provjerila sam. Beck ustade.
- A nije u kući?
- Ne.
I Aubrey ustade.
- Jodie, je li J. B. do kuće došao motornim dvosjedom?
- Jest.
- Aubrey, uzmi dvosjed i kreni prema zapadnome pašnjaku. Ja ću
prema rijeci. Spušta se noć.
- Dogovoreno.
Aubrey šepajući krene preko trijema. Beck preskoči ogradu i pojuri
u suprotnome pravcu. Optrči kuću i bejzbolski teren i spusti se niz
padinu, krećući se sve brže. Kaubojske čizme glasno su lupale o daske
drvenoga mosta preko potoka Snake Creek. Prešavši most, pojuri
ravno do rijeke. Probije se kroz čemprese i vrbe na obali, i ugleda sina.
Luke je stajao na kamenome mostu, na udaljenome kraju rijeke, a tri su
ga kojota stjerala uza liticu od krečnjaka.
Beck mu vidje strah na licu.
 Osjeti poznati nalet adrenalina, reakciju ljudskoga tijela na kritične
situacije. Borio se. Čizme mu nisu dopuštale značajno manevriranje po
stijenama. Pojuri bez zastajkivanja u plitku rijeku. Kojoti su ga čuli i već
su se okrenuli prema njemu. Mahnu rukama i dreknu prema njima.
Jedna se životinja prepadne i pobježe. Preostale dvije nisu posustajale.
Kojoti su bili gladni. Krenuše na njega iskeženih zuba. Skočiše prema
njemu, a on prema njima.
Prvoga kojota snažno udari šakom u lubanju, ali drugi već na njega
poskoči svom snagom, pa se otkotrljaše ravno u vodu. Kojot je Becka
pokušavao zgrabiti za vrat, ali ga on uspije zbaciti sa sebe i ustati, baš u
trenutku kada onaj drugi skoči na njega. Beck ga zgrabi za vrat u
trenutku sudara životinjinih stražnjih šapa s njegovim tijelom. Na
trenutak je ostao gledati u žute oči, dok je osjećao kako mu se pandže
zabijaju pod kožu. Time na površinu prokulja krv i sav onaj bijes koji je
u Becku Hardinu kipio tijekom proteklih dvadeset i devet godina.
Zgrabi kojota objema rukama i viknu dok ga je vitlao i potom mu
razbio lubanju o ravnu stijenu na kojoj je stajao Luke.
Životinji se lubanja smrskala poput ljuske kikirikija.
Beck začuje režanje drugoga kojota u trenutku kada je ovaj nasrtao
na njega. Pokuša ga zgrabiti, ali u tom trenutku začuje se prasak, a kojot
u pola doskoka jednostavno odletje u rijeku. Više se nije micao. Beck
pogleda k obali rijeke. J. B. spusti pušku s ramena. Jodie je stajala uz
njega, a Aubrey je sjedio u vozilu. Beck pogleda u sina. Luke preplašeno
krene prema njemu i baci mu se u naručje. Beck se spusti na stijenu,
odjednom preplavljen umorom. Čvrsto zagrli sina. Dječak je jecao, a
tijelo mu se treslo.
- Luke, jesi li dobro?
Dječak kroz suze kimne glavom. - Jesu li nirtvi?
- Da, mrtvi su.
- Došli su s rijeke, iza mene. Uopće ih nisam čuo. Samo sam se
okrenuo i bili su tu.
Nisam znao što bih.
- Dobro si se snašao.
Sin mu zaplaka i reče: - Zašto i mamu nisi mogao spasiti?
- Tumor nije poput kojota, Luke. Nisam se mogao boriti s njime
umjesto tvoje mame. Nisam ga mogao ščepati šakama. Htio sam. Htio
sam ga ubiti prije nego što on ubije nju, ali nisam mogao.
- Ja sam tebe krivio za sve.
- Znam.
 J. B. i Jodie priđoše im preko rijeke. Aubrey je šepao za njima. J. B.
lupnu ona dva mrtva kojota.
- Kučke.
- Jodie reče: - Beck, krvariš.
Beck se napokon pogleda. Košulja mu je bila rasparana i mokra, što
zbog vode iz rijeke, što zbog krvi iz prsiju i ruku. Pusti sina i svuče
košulju. Umoči je u rijeku i obriše krv s tijela. Potom izuje čizme i izlije
vodu iz njih.
- Pa, reklo bi se da je ovim čizmama odzvonilo.
Aubrey mu pruži ruku i pomogne mu da ustane. Potom reče: - Jodie,
evo zašto djeca na selu uče kako koristiti pušku.

Dragi J. B.
Vidjela sam budućnost. Ovo je moj posljednji Dan zahvalnosti
u životu, a za tebe je to posljednji Dan zahvalnosti u samoći. Oni
će biti s tobom sljedeće godine. Beck i djeca.
Voli te Annie
 TRIDESET I TREĆE POGLAVLJE

U ponedjeljak nakon Dana zahvalnosti Wes Wagner se našao na još

jednom snimanju, ovoga puta u vinariji u dolini Napa. Teddy Bodeman
igrao je ulogu sina bogatoga vinara i zemljoposjednika, koji se
zaljubljuje u kćer očevoga najvećega suparnika, vlasnika susjedne
vinarije. Kombinacija: Romeo i Juliju plus Stranputica. Tko smišlja takve
gluparije?
Film je zamišljen kao romantična komedija, ali uistinu smiješna
stvar bila je to što je Bodeman morao mokriti u staklenku kada god bi
mu to naložio predstavnik studija. Teddy je ulazio i izlazio s tretmana
odvikavanja još od svojega prvoga velikog hita, kada su mu bile
dvadeset i tri godine. Sada je već imao trideset i sedam. Njegovi su
filmski ugovori sadržavali klauzulu o testiranju urina, kako bi se
dokazalo da je čist tijekom cjelokupnoga snimanja, a to je morao
obaviti i više puta dnevno. Odrastao čovjek koji mora piškiti na
zapovijed. Ali Wes je sebi rekao da bi on za dvadeset milijuna dolara
pišao i po sebi, i to na javnome mjestu. A to je pak učinio u više navrata,
i to besplatno.
Wes ugleda predstavnika studija, jedinu osobu u odijelu i kravati.
Kakav posao, čekati po strani na prvu zgodu da nekomu uzmeš
mokraću. Snimanje scene bilo je gotovo, a Teddy se udalji s poprišta.
Predstavnik studija ga presretne. Nema sumnje da je ovomu rekao
kako želi čašicu njegovoga urina, jer je Teddy u tome trenutku izgledao
vidno iznerviran. Predstavnik krene za njim do glumačke prikolice i
pope se unutra zajedno s glumcem. Nekoliko minuta kasnije čovjek se
pojavi držeći manju bijelu vrećicu. Nosio ju je kao da nosi ženski
higijenski uložak.
Wes je predstavnika slijedio do parkirališta. Vozio je kabriolet.
Wesu se uvijek sviđalo kada bi mu žrtva olakšavala posao. Predstavnik
studija uđe u automobil i popravi si kosu. Wes obiđe kabriolet i brzo
gurne čavao u stražnju gumu. Potom reče: - Hej, ova vam je stražnja
guma probušena.
- Što?
 Predstavnik izađe i obiđe automobil do stražnje gume.
- Da, da. Mora da ste gumom prešli preko ovoga čavla.
- Sranje!
Wes ode do svojega mustanga. Predstavnik studija ostade na
trenutak gledati u gumu, a onda se vrati u vinariju, vjerojatno u potrazi
za nekim tko će mu promijeniti gumu. U tom trenutku Wes priđe
njegovome kabrioletu, nagnu se, otvori bijelu vrećicu na suvozačevu
sjedalu, ukloni uzorak urina i zamijeni ga drugim. Svojim vlastitim.
Kada stignu rezultati toga testiranja, Teddy Bodeman morat će mnogo
toga objasniti.
 TRIDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

- Suče, ovdje piše da su rezultati testiranja prvoga uzorka izašli još

jučer. Ali osoblje mi odlazi iz laboratorija na blagdane. Ostale uzorke
ćemo morati obraditi početkom sljedeće godine.
- Tada će već biti prekasno. Imamo još samo dvadeset i jedan dan
do zastare. Sve te rezultate moram dobiti do posljednjega dana u
godini!
Dva tjedna kasnije kriminalistički laboratorij za vještačenje još je
uvijek toliko kasnio s rezultatima da Beck ni tada nije zaprimio
rezultate DNK uzoraka Zekea Adamsa, Joea Rainesa, Eddiea Steelea i
Teddyja Bodemana. Wes još uvijek nije otkrio gdje je Chase Connely.
- Suče - reče voditelj kriminalističkoga laboratorija - da se radi o
umorstvu, nekako bismo ubrzali proces. Ali zbog seksa s
maloljetnicom... dajte...
- Znate li uopće čije uzorke DNK testirate?
- Ne znamo.
- Uzorke filmskih zvijezda.
- Kao na primjer?
- Čim pronađete uzorak koji se poklapa, reći ću vam i to.
Voditelj laboratorija se nasmija. - U redu, suče, pogurat ću osoblje.
Beck poklopi slušalicu. Laboratorij obavlja svoj dio posla; sada mu
je preostalo natjerati i okružnoga tužitelja da odradi svoj dio. Tužitelj
reče: - Znači, našu malu miss ljepote pokupio je u Austinu netko među
najvećim glumcima današnjice?
- Tako je.
- I on joj je dao kokain od kojega je umrla?
- Da.
- I upustio se u spolni odnos s maloljetnicom?
- Da.
- Suče, čak i da ste u pravu...
- Niels, vrijeme je da me počneš zvati Beck.
- Beck, čak i da ste u pravu, poklapanje DNK iz tih uzoraka nije
dovoljno da se nekoga osudi. Ne postoji logični niz dokaza. Samo Bog
zna odakle vam uopće ti uzorci njihovih DNK.
- Od pouzdanoga izvora.
- Da, da, a ja ću na račun toga izaći pred sud.
- To bi bilo dovoljno za samu optužnicu. Treba nam samo
opravdana sumnja. Mogli bismo optužiti onoga čiji se uzorak bude
slagao, a potom ću potpisati nalog za pretres kako bismo dobili
službeni uzorak koji će sve potvrditi.
- Beck, ako navedem porotu da osudi neku od tih zvijezda, a na
kraju ispadne da imamo krivoga tipa, ispast ću potpuna budala pred
cijelim svijetom. Osim toga, sve je ovo puka spekulacija. Nema šanse da
kriminalistički laboratorij obradi uzorke i dostavi rezultate na vrijeme.
- Tužitelj se zagleda negdje mimo Becka, kao da duboko razmišlja.
Napokon reče: - Imate društvo - i kimne glavom prema prozoru. Beck
se okrene. Jodie je stajala na prozoru, odjevena za jutarnje trčanje.
Nasmiješi se i pokaže mu šalicu kave. Beck otvori prozor.
Jodie reče: - Mala kava s nemasnim mlijekom. Ionako sam išla ovim
putem, pa mi je palo na pamet da bi naš sudac, ubojica kojota, možda
trebao kavicu.
Beck joj zahvali i uze kavu. Ona otrči dalje svojim putem, a on nije
mogao a da ju ne odmjeri još koji trenutak. Kada je odvratio pogled s
prozora, okružni se tužitelj zbunjeno mrštio.
- Vi niste... znate... vi i lezbijka? - reče i napravi sitni pokret
nabijanja rukom.
- Ne, nismo. Osim toga, ime joj je Jodie.
Becku je okružni tužitelj trebao, stoga odluči igrati na kartu sujete.
- Niels, kad već spominjete pravljenje budale od sebe pred svijetom,
okružni tužitelj Duke nije zapravo imao dokaz u vidu DNK. Ali vi ćete ga
imati. Definitivni DNK dokaz kojim se dokazuje da je filmski glumac
imao spolni odnos sa šesnaestogodišnjakinjom koja je umrla od
predoziranja kokainom u njegovoj limuzini. Zamislite samo koliku će
pažnju medija privući ovaj slučaj, holivudska zvijezda na suđenju baš
ovdje, u okrugu Gillespie. Stotine televizijskih kamera stajat će nam
pred vratima, tisuće reportera... a vi ćete biti zvijezda toga programa.
Bit ćete na nacionalnoj televiziji, i to svakoga dana.
Tužitelju se izraz lica izmijeni. Beck je mogao razaznati kako mu
misli obraduju sve spomenute mogućnosti.
- Na nacionalnoj televiziji, ha?
- I na kablovskoj.
- Bismo li mogli organizirati televizijski prijenos samoga suđenja?
To je pitao kao što malo dijete pita može li dobiti sladoled.
Beck slegne ramenima. - Naravno. Zašto ne bismo mogli?
- To bi bilo bolje od suđenja O. J. Simpsonu. A svi uključeni u slučaj
su bijelci, tako da ne bih morao stavljati pripadnike manjina u porotu.
Mogao bih ju sastaviti od svojih ljudi - od dvanaest bijesnih Nijemaca
koji se bave poslom Gospodnjim!
- Aleluja, brate!
Okružnome se tužitelju oči zacakliše. - S takvim bih slučajem
mogao čak i preskočiti sudački položaj i odmah se prebaciti među
velike igrače.
- U palaču.
- U Guvernerovu palaču. Bio bih okružni tužitelj koji je osudio
filmsku zvijezdu, tko god ta zvijezda bila. Moje ime bilo bi
prepoznatljivo širom države.
- Širom cijele nacije.
Tužitelj upre prstom u Becka. - Nađimo toga tipa! Pripremit ću
porotu, kako bi bili spremni. Sudit ćemo tome nitkovu i u nedjelju bude
li potrebno!
Tužitelj se službeno pokrenuo u pravome smjeru. Baš u tom
trenutku u prostoriju uđe šerif Grady Guenther i na Beckov radni stol
postavi tanjur pun palačinki prekrivenih plastičnom folijom, i jedan
dokument.
- Od Lestera. S jagodama. A ovo nam je upravo stiglo. DNK s opuška
se ne slaže. Zeke Adams nije naš krivac.
- K vragu!
Okružni tužitelj upita: - Ima li Lester još koju palačinku?
Grady odgovori: - Ima - i potom se okrene k Becku i namigne mu. -
Znaš, ubio si kojota golim rukama, a to te na sljedećim izborima čini
praktički nepobjedivim.
Tužitelj ustade i ode do vrata. - Ako sve krene kako treba, možete
taj položaj zadržati do kraja života, jer ću se ja kandidirati za guvernera
na sljedećim izborima. Nazovite me kada dobijete pobjednički DNK.
Tri dana kasnije Grady ponovo uđe u Beckov kabinet, donoseći još
jedan tanjur i još jedan dokument.
- Uštipci. Uzorak sjemena s tangi se ne poklapa. Joe Raines nije onaj
kojega tražimo.
- K vragu!

Sljedećega dana Grady uđe u Beckov kabinet i položi mu na radni stol

još jedan tanjur i još jedan dokument.
- Tuljci s kremom. Ni DNK iz krvi se ne poklapa. Eddie Steele nije taj
tip.
- K vragu!
Četiri dana nakon toga Grady Guenther uđe u Beckov ured i na
radni stol mu opet položi tanjur i neki dokument. Beck podigne pogled.
- Palačinke s jagodama?
- S krem-sirom. Uživaj, jer danas je Lesteru posljednji dan. Beck
podigne dokument sa stola. - Ne poklapa se?
Grady se nasmiješi. - Poklapa se.
- Što? Znači imamo ga? Teddy Bodeman je imao snošaj s Heidi?
- Oralni. Njegova DNK slaže se s uzorkom s njezine košulje. Beck se
sruči natrag u naslonjač. - K vragu!
- Baš tako. A ni nemamo nadležnost za optužnicu - taj oralni seks je
odrađen u Austinu, a to je već okrug Travis.
- Možda ipak mogu nešto poduzeti.

- Suče Hardin, moj klijent ne pristaje na snimanje ovoga telefonskoga

razgovora. Ako ga ipak snimite, time kršite federalni zakon o
prisluškivanju i bit ćete tuženi.
- Ne snimam ovaj razgovor.
Beck je na internetu pronašao ime i telefonski broj agenta Teddyja
Bodemana. Nazvao je agenta, a ovaj je pak odbio proslijediti Beckov
zahtjev da ga Teddy osobno nazove, sve dok mu Beck nije objasnio da
se razgovor odnosi na oralni seks kojim je Teddyja prije pet godina u
Austinu zadovoljila jedna šesnaestogodišnjakinja, koja je pak te iste noći
umrla od predoziranja kokainom u limuzini filmske zvijezde. Samo sat
vremena kasnije Teddyjev odvjetnik je upriličio ovaj razgovor na
konferencijskoj telefonskoj liniji. Teddy Bodeman bio je na telefonu, ali
njegovo je odvjetnik govorio umjesto njega.
- Dobro. Da vidimo, Teddy ima neupitan alibi za tu noć. Od devet do
jedanaest sati uvečer bio je na večeri u guvernerovoj palači u Austinu,
zajedno s guvernerom Teksasa, guvernerovom suprugom,
gradonačelnikom Austina i njegovom suprugom, te s dvije stotine
ostalih uzvanika. Nakon večere otišao je s guvernerom,
gradonačelnikom i njihovim suprugama na premijeru u kino
Paramount. To je pak potrajalo do jednoga sata u noći.
- Nakon toga Teddy je guvernera povezao kući - u svojoj limuzini.
Suče, te je noći u Teddyjevoj limuzini bio guverner Teksasa, a ne neka
šesnaestogodišnjakinja.
Taj je alibi bio poprilično uvjerljiv, ali Beck ionako nije smatrao da
je Teddy ubio Heidi.
- Emailom sam vam poslao djevojčinu fotografiju. Prepoznajete li ju,
gospodine Bodeman?
- Ne.
- Zašto se onda vaš DNK poklapa s uzorkom sjemena pronađenim
na njezinoj košulji?
Oglasi se Bodemanov odvjetnik: - Kako ste došli do Teddyjevoga
DNK?
- To vas se ne tiče.
A Beck ionako nije znao kako je Wes došao do uzorka
Bodemanovoga urina.
- Mogli bismo vas tužiti i doznati.
- Mogli biste, ali nećete. Odgovorite na pitanje, gospodine
Bodeman.
- Ma gledajte, bilo je tamo na festivalu mnoštvo cura željnih akcije,
kao i uvijek. Neka mi je plavuša popušila u separeu jednoga bara. Ništa
posebno.
- Događa li vam se to često?
- Stalno.
Zvučao je iskreno.
- Ali ne prepoznajete Heidi?
- Ne. Sve one izgledaju vrlo slično kada im je glava u mojemu krilu.
Teddy se tiho nasmija. Becku to nije bilo smiješno.
- A što se dogodilo nakon oralnog seksa?
- Pitala je mogu li joj srediti audiciju.
- I što ste joj rekli?
- Rekao sam joj da je to bila njezina audicija.
- Baš lijepo od vas. I onda?
- Otišla je. Mi smo pak malo kasnije otišli na večeru.
- Tko mi?
- Moj menadžer i moja supruga.
- Vaša je supruga bila u istome baru dok vam je cura u separeu
pružala oralni seks?
- Suče, ovdje u Hollywoodu smo malo opušteniji po pitanju seksa
negoli vi tamo u Teksasu.
- I nikada više niste vidjeli tu djevojku?
- Ne.
 - Pa, Teddy, vaš DNK pokazuje da ste se upustili u spolni odnos s
maloljetnicom.
- Pa bila je u noćnome baru, kako sam mogao znati da je
maloljetnica?
- Nije važno jeste li znali ili ne.
- To je glupo.
- Takav je zakon.
Uskoči Bodemanov odvjetnik: - Suče, njegov DNK ništa ne dokazuje.
Teddy priznaje da mu je jedna plavokosa djevojka pružila oralni seks te
noći. Ali to ne znači da se radi o dotičnoj maloljetnici. Te je noći tamo
bilo na stotine plavuša. Možda je određena količina njegove sperme
ostala na sjedištu u separeu ili na rubu stola, i možda je ta djevojka
sjela u isti separe nakon što je Teddy otišao i na taj način nanijela
njegovo sjeme na košulju. Ili je možda djevojka s kojom je imao oralni
seks izlazila iz bara i kihnula u pravcu vaše maloljetnice i na taj način
prenijela njegovu spermu na njezinu košulju. Ili je možda dotična cura
obrisala usta, a na ruci joj je moglo ostati nešto sperme, i potom je
možda obrisala ruku o košulju vaše maloljetnice. Ili je možda...
- Shvatio sam vas.
- Dobro. U tom slučaju nemojte ni pomišljati na objavljivanje svega
ovoga jer ću vas tužiti za objedu na kalifornijskome sudu. A ovdje pak
nemate sudski imunitet.
- Teddy, dajte da vas nešto priupitam.
- Što?
- Imate li djece?
- Troje.
- Mislite li da bi bih ponosni na vas kada bi znali sve ovo?
- Mislim da su ponosni što žive u palači s poslugom.
- Koliko vam je godina?
- Trideset i sedam.
- Odrastite već jednom.
Teddy prasne u smijeh. - A što biste vi učinili da vam prekrasna
mlada cura ponudi seks, suče? Biste li vi to odbili?

Gretchen je pomagala djeci da se ukrcaju u automobil. Beck ju ugleda sa

svoje pozicije na parkiralištu. I sjeti se Bodemanovih riječi. Jesu li
možda njegova pravnička diploma i znatno manji dohodak jedina
razlika između Becka Hardina i Teddyja Bodemana?
Pokrene navigatora prema stazi za preuzimanje djece pred
osnovnom školom, sve dok se ne nađe pred samim ulaznim vratima.
Ugleda Meggie kako ga ondje čeka, s ruksakom na leđima. Torba je bila
tako velika da je s njom izgledala kao mala planinarka.
Gretchen joj otvori stražnja vrata Beckovoga automobila. - Pozdrav,
Beck.
- Dobar dan, Gretchen.
Ona popne Meggie u dječje sjedalo i pričvrsti joj pojas.
- Kako ide?
- Stigli su rezultati s državnih ispita na koje su klinci išli još prije
racije. Latinos nisu polučili posebne rezultate, ali sada više nikoga nije
ni briga - skoro svi su otišli. - Ona odmahne glavom. - Nisam te vidjela
u teretani u zadnje vrijeme.
- Bilo je vrlo gusto u sudnici.
- Subota uvečer još uvijek mi je slobodan termin.
- A ja još uvijek imam četrdeset i dvije godine.
- Dok ja još uvijek imam stanovite potrebe. Ona mu namigne i
zatvori vrata automobila.
 TRIDESET I PETO POGLAVLJE

Wes nikako nije uspijevao doznati gdje je Chase Connelly. Beck ga je

nazivao dvaput dnevno; Chase Connelly je jednostavno nestao. Sve dok
ga J. B. jedne večeri nije našao. Pozove Becka iz kuće. - Evo ti ovaj tvoj!
- Što?
- Gledao sam Beverly Hillbillies, i bio je tu.
- Tko?
- Chase Connelly. Na televiziji je.
Beck poskoči iz naslonjača za ljuljanje, utrča u kuću i priđe televiziji.
Na ekranu je bio Jay Leno za svojim uobičajenim stolom. Do njega je
sjedio plavokosi mladić u crnoj majici kratkih rukava pod kožnom
jaknom, trapericama i kaubojskim čizmama. U ustima je držao
duguljastu cigaru. Beck pojača ton.
Chase je upravo govorio s teškim teksaškim naglaskom: - Aw, heck,
Dave, I ain’t nuthin’ but a country boy like to swim naked in the creek
down on the ranch.4
To je pak izazvalo ekstatičke vriske od strane ženskoga dijela
publike.
- Jay, momka možeš odvući iz Teksasa, ali Teksas nikad ne možeš
izvući iz momka. - Teški teksaški naglasak.
- Vlasnik si velikoga ranča dolje u Teksasu, zar ne? - upita ga Leno.
- Blizu Austina, ali nije to veliki ranč. Pukih 28300 kvadratnih
kilometara. Leno se nasmija. - I to nije veliki ranč?
- Nije za Teksas. Čovječe, Jay, Teksas je velika savezna država.
- Baš kao Div.
- I više nego divovska.
- Ne, govorim o filmu Div.
- Kojem filmu?
- Div.
- Stvarno je velika.
Beck izvuče mobilni telefon i hitro nazove Wesa. Vremenska zona u
Los Angelesu je dva sata ranije. Wes se javio iz druge.
- Wes, Beck je. Otiđi u studio gdje Jay Leno snima svoj show. Chase
Connelly je ondje upravo sada.
- Beck, to je repriza, provjerio sam. Chase je u Africi, na nekoj
humanitarnoj turneji slavnih za oboljele od AIDS-a.
Prekinuše razgovor. Beck odgleda ostatak razgovora s Connellyjem.
Bile su mu trideset i četiri godine, zarađivao je dvadeset milijuna
dolara po svakome filmu, plus udio od prodaje i reproduciranja. Bio je
oženjen i imao je četverogodišnju kćer koju obožava. Uvjeravao je Lena
da su njegovi raskalašeni dani daleko iza njega.
Što pak izazove navalu tužnih uzdaha žena u publici.

Dragi J. B.
Moram te pripremiti za njihov dolazak, a ne ostaje nam
mnogo vremena. Emailom ću ti objasniti sve što trebaš znati o
djeci, što jedu, kakvi su u školi, o cjepivima i ostalo. Možeš li im
urediti spavaće sobe? Poslat ću ti fotografije i sve potrebno ću
naručiti i poslati na tvoju adresu. Htjela bih da im sve bude baš
kao kod kuće.
Meggie neko vrijeme neće shvatiti da me stvarno više nema.
Budi strpljiv i pusti da joj se u glavici sve polako posloži. Luke će
shvatiti i naljutit će se. Zatvorit će se u sebe, isti je Beck. Samo
ga uposli. I neka se bavi sportom. Pošalji ga na bejzbol, tamo je
najsretniji. Nešto sam razmišljala, bi li ti mogao urediti
bejzbolski teren? Na tvojih trideset tisuća kvadratnih
kilometara vjerojatno ima dovoljno mjesta i za to. Ako si u
stanju izgraditi vinariju, možeš i teren. Luke je stvarno
talentiran.
Beck još ne prihvaća činjenice.
Voli te Annie
 TRIDESET I ŠESTO POGLAVLJE

Svaki okrug u Teksasu ima odjel za procjenu. A svaki odjel za procjenu

ima svoju internetsku stranicu. A te pak stranice nude pregledan popis
nekretnina u okrugu. Sljedećega je jutra Beck na stranici okruga Travis
potražio nekretnine upisane pod imenom Connelly, Chase, ne našavši
pod tim imenom nikakav posjed. Ali Chase je na televiziji izjavio da ima
ranč pokraj Austina.
Stoga Beck pretraži i obližnje okruge, kao i one na širem području.
Nije našao ništa upisano kao Connellyjevo vlasništvo. Ili je Chase lagao
o ranču pokraj Austina, ili je pak ranč bio upisan kao posjed neke firme
kojoj je Chase vlasnik, ili... ili Chase Connelly nije njegovo pravo ime.
Kako pronaći pravo ime neke filmske zvijezde? Becku na um padne
još nešto. Nešto tako grozno da se tom mišlju radije ne bi bavio. Ali je
to morao učiniti.
Ponovo se vrati na stranicu okruga Travis. Ukuca ime Barnes,
Randi, i prikaže mu se ispis nekretnina u njezinome vlasništvu.
Pogledom prijeđe niz popis. Cjelokupna vrijednost zemljišta i dobara
bila je 3.250,000 dolara. Godišnji porez okrugu Travis, bolnici okruga
Travis, kao i školi, iznosio je 56,000 dolara. Darovnica je nosila datum
31. 5. 2003.
Ode kod Mavis u ured i zatraži spis razvoda Geisel vs. Geisel.
Ponese mapu zlatne boje sa sobom u kabinet. Ispiše sebi vremenski
slijed događaja.
Heidi je umrla 31. prosinca 2002.
Pronađena je 1. siječnja 2003.
Pokopana je 5. siječnja 2003.
Randi je zatražila razvod 10. siječnja 2003.
Stutz je potpisao rješenje o razvodu 12. ožujka 2003., šest dana
nakon isteka minimalnoga statutarnoga roka čekanja. Randi se odrekla
svih prava na nekretnine, nije htjela udio u kući, čija je vrijednost
procijenjena na 157000 dolara, niti udio u sredstvima na tekućem
računu u vrijednosti od 952 dolara, niti sredstvima na štednome
računu u vrijednosti od 4231 dolara, kao ni udio u Aubreyevome
mirovinskome fondu od 47850 dolara. Jednostavno je htjela što prije
otići. Spakirala je odjeću u svoj Volkswagen iz 1991. i nestala. Kuća u
Austinu pripisana je na Randi Barnes 15. ožujka, 2003., tri dana nakon
razvoda.
Beck izađe i obavijesti Mavis da ide u Austin. Ona ga upita: - Zar
ondje imate neku curu?

Čim je Randi otvorila ulazna vrata, Beck reče: - Ucjenjivala si

Connellyja.
Randi otpuhne dim cigarete i potom reče: - Nagodila sam se s
Connellyjem.
Okrene se i krene prema salonu. Beck zatvori vrata i krene za njom
do terase. Bila je odjevena u džemper, traperice i cipele s visokim
potpeticama.
- Kada ju je ubio, uzeo mi je sve što sam imala u životu. Heidi i ja
bile smo više kao sestre nego kao majka i kći. Čak me je i zvala Seka.
- A kako si znala da je Heidi s Connellyjem?
- Poslala mi je fotografiju s njime u limuzini. Snimljenu mobitelom.
Moj mi je odvjetnik rekao da je ta fotografija dovoljna da dobijem nalog
za uzimanje Connellyjevoga uzorka DNK, a kada taj uzorak prođe
testiranje, on će biti zatvorenik, a ne filmska zvijezda.
- Gdje je ta fotografija?
- Na sigurnom. I neću ti je predati, Beck.
- Ta fotografija je dovoljna da optužimo Chasea.
- I da time pokvarite moj aranžman.
- Koliko ti je platio?
- Dvadeset i pet.
- Milijuna?
Ona kimne glavom.
- Prodala si Heidi za dvadeset i pet milijuna dolara?
- Nagodila sam se oko krivice za smrt zbog nemara, i to u visini od
dvadeset i pet milijuna dolara.
- Zašto sve ovo nisi objavila nakon što ti je platio?
- Jer smo sklopili ugovor o povjerljivosti podataka.
- A gdje je taj dokument?
- Također na sigurnom.
- Chase Connelly mu nije pravo ime? Ona odmahne glavom.
- A kako se zapravo zove?
- Ne znam.
 - Ali si s njime potpisala ugovor o nagodbi?
- Sve se to odigralo preko odvjetničke firme iz Los Angelesa. Nisu
mi dopustili da vidim njegovo pravo ime. Potpisala sam, oni su poslali
novac mojemu odvjetniku, on ga je poslao meni... nakon što je uzeo svoj
dio.
- Zar nisi dobila kopiju ugovora?
- Moj primjerak ugovora drži povjerenik koji mi ga smije uručiti
jedino ako Chase ne bude plaćao. Platio je pet milijuna u jednome
obroku, i potom po milijun svake godine u sljedećih dvadeset godina.
Ako progovorim, novac prestaje stizati. - Mahnu rukom prema kući. -
Sve ovo nestaje. Uništim li Connellyju karijeru, on će meni uništiti
život. Moj odvjetnik kaže da oni to zovu Neriješeni slučaj na meksički
način.
- Randi, ne mogu vjerovati da si dopustila da Heidin ubojica prođe
nekažnjeno.
- A što sam trebala učiniti, Beck?
- Otići k šerifu, predati mu fotografiju, kako bi Chase bio optužen za
ubojstvo.
- Ma daj, kao da bi porota osudila nekoga kao što je Chase Connelly.
- Oni tvrdokorni magarci u našem kraju svakako bi ga osudili.
- Nacionalni mediji još niti jednom nisu zašli u naš gradić. Svi bi se
oni našli zaslijepljeni reflektorima, kao i svatko drugi.
- Mogao je biti osuđen za silovanje maloljetnice.
- Možda, a možda i ne. Ali tada bi svi govorili da je Heidi bila samo
obična drolja. Nisam htjela da se to dogodi.
- Ne, ti si htjela novac.
- Beck, nje više nije bilo, kao ni mojih snova.
- Znači, Chase ti još uvijek duguje... koliko?
- Šesnaest milijuna.
- Je li ti već platio za ovu godinu?
- Jest.
- Bilo bi mu jeftinije da i tebe ubije.
- Beck, on nije nikakav ubojica. On je samo filmski glumac. Osim
toga, onaj mobitel, fotografija i cjelokupna izjava nalaze se u sefu. Moj
odvjetnik će sve objaviti ako mi se bilo što dogodi, i ako Chase ne plati
po dogovoru - moj odvjetnik želi svoju trećinu svote. Beck, nisam
glupa. Ako umrem, novac ide Aubreyju.
- Neće ga htjeti.
- Onda ga može darovati.
 - Jesi li znala za njezin abortus?
- Ja sam ju odvela na zahvat.
- A tko je bio otac?
- Ne znam.
- Mislim da znaš.
Beck se zagleda prema jezeru. Bijela jedra desetaka jedrilica
bjelasala su se na suncu.
- Randi, ako se protiv Connellyja ne podigne optužnica do ponoći
zadnjega dana ove godine, bit će slobodan. Imamo dvanaest dana za
ostvarivanje pravde za Heidi.
- Ostvarivanje pravde. - Ona odmahne glavom. - Pokvarit ćeš mi
dogovor, zar ne?
- Uvijek sam savjetovao klijentima da se odluče za jednokratne
isplate.

Beck se vratio u Fredericksburg, u svoj kabinet. Sat vremena

pretraživanja interneta uz ključnu riječ Chase Connelly urodio je
imenima dvaju menadžera, jedan je od njih bio Connellyjev bivši
menadžer, imena Billy Gray. Beck pronađe izvod iz imenika u Los
Angelesu. Prema njegovome iskustvu bivši uposlenici često sa sobom
nose neriješene nesuglasice i znaju biti izvor negativnih informacija.
Billy se javio na telefon.
- Gospodine Gray, ovdje sudac Beck Hardin. Zovem iz Teksasa. Billy
glasno uzdahne. - O komu od njih se radi?
- O komu od koga se što radi?
- Koji je od mojih klijenata napravio neku glupost u Teksasu?
- Chase Connelly. Billy se nasmija.
- Zašto je to smiješno?
- Zato što on više nije moj klijent.
- Kada ste ga napustili?
- Uopće ga nisam napustio. On je meni dao otkaz, prije četiri godine.
Ja sam od njega napravio ono što je danas, zvijezdu koja naplaćuje
dvadeset milijuna za film, ali više ne dobivam svojih deset posto.
- Zašto vam je dao otkaz?
- Jer je Clooney umjesto njega dobio naslov najseksepilnijeg
muškarca svijeta. Otad je snimio pet filmova, duguje mi deset milijuna.
- Sumnjam da će vam svojevoljno isplatiti su svotu.
- Ne, ima Theodore dovoljno skupih odvjetnika.
- Imate li možda njegovu kućnu... Tko je Theodore?
 Billy se nasmija. - Ime mu nije Chase Connelly. To sam ja osobno
smislio. Pravo ime mu je... huh, potpisao sam ugovor o povjerljivosti. ..
ali, duguje mi novac... zašto onda ne bih mogao reći ono što znam?
Pravo ime mu je Theodore Biederman. Bogati klinac iz Houstona. Otac
mu je liječnik.
- Billy, imate li Chaseov... Theodoreove brojeve telefona?
- Oni koje imam možda više nisu u funkciji.
Billy Becku dade dva telefonska broja.
- Ima li stalnoga vozača?
- Da. Zove se Rudy Jaramillo.
- Imate li i njegov broj?

Svi brojevi koje je Billy Gray dao Becku bili su isključeni, bez spomena
novih brojeva. Stoga Beck nazove informacije za područje Houstona i
zatraži kućni broj doktora Biedertnana. Nazove dobiveni broj; javi se
neka žena.
- Halo?
- Gospođo Biederman?
- Da.
- Ja sam sudac Hardin, zovem iz Fredericksburga.
- Ah, Fredericksburg. Uživali smo ondje ići u kupovinu, doktor i ja,
dok je još bio živ.
- Žao mi je zbog toga.
- Rak. Prije šest mjeseci.
- Gospođo Biederman, pokušavam doći do Chasea... do Theodorea.
- Za to biste morali ići u Hollywood. Ovdje je došao samo na pogreb.
Mrzi Teksas. Ne znam zbog čega.
- Imate li njegov broj u Los Angelesu?
- Vi ste sudac?
- Tako je, gospođo.
- Pitam jer se strašno ljuti ako bilo komu dam njegov privatni broj.
- Ah, ali bit će mu drago kada ga ja nazovem.

Beck nazove Theodoreov privatni broj u Los Angelesu. Javi se ženski

glas. - Halo.
- Mogu li dobiti Chasea, molim vas?
- Nije u gradu. Mogu li mu prenijeti neku poruku?
- Je li gospođa Connelly kod kuće?
 - Ja sam Helen Connelly. Tko je to?
- Ja sam sudac Hardin, iz Teksasa. Morao bih razgovarati sa
Chaseom.
- U inozemstvu je. O čemu se radi?
- Pa, stvar je privatne prirode.
- Da nije možda ženske prirode?
- Zašto to kažete?
Ona uzdahne. - Jer poznajem svojega supruga.
 TRIDESET I SEDMO POGLAVLJE

Svoju je ženu uzimao zdravo za gotovo. Uvijek je bila tu, a on je

jednostavno smatrao da će tako ostati zauvijek. A onda je jednoga dana
više nije bilo. Nije bila tu da ga poljubi uz pozdrav kada je jutrom
odlazio iz kuće, niti da ga poljubi za dobrodošlicu kada se uvečer
vraćao. Nije bilo odgovora kada bi odsutno izvadio mobilni telefon i
automatski ju nazvao da joj kaže kako će tu večer doći nešto kasnije.
Nije bila tu kada bi se okrenuo u postelji i posegnuo za njom, i...
Beck ustade u postelji. Gdje je Meggie? Pojuri niz hodnik do njezine
sobe. Sjedila je na ležaju i razgovarala s lutkom.
- Hej, tata.
- Sinoć nije bilo nezgoda?
- Nije. Odlučile smo da odsad više neće biti nezgoda. Mama kaže da
ste ti i J. B. tu, i da se brinete za mene, i da se ne moram bojati zato što
ona nije ovdje.

Dvadeset i drugi prosinca, a Chase Connelly još uvijek nije pronađen.

Još devet dana, a Wes sigurno neće ići u Afriku kako bi prikupio uzorak
DNK od njega.
- Ograničenje brzine je šezdeset - reče J. B.
Beck je upravljao navigatorom. U trećem redu sjedišta bili su Libby
(koja je čitala časopis), Danny (sa slušalicama od iPoda u ušima), i Luke
(kojega je zaokupljao Gameboy); u drugome redu sjedišta bile su Jodie,
Janelle, i Meggie u sredini (s lutkom u ruci). J. B. je na sebi imao još
jednu havajsku košulju (boje žutoga kozjeg izmeta), i sjedio je sprijeda
(istovremeno davajući Becku upute). Nije mu se sviđala vožnja na
stražnjem sjedištu pa je sjeo na mjesto suvozača.
- Znam i sam koje je ograničenje brzine - odvrati Beck.
- Onda mora da automobil ne zna, jer ide brzinom od šezdeset i pet.
- J. B., ti i tvoja košulja mogli biste se na povratku voziti na trećim
sjedalima, a Jodie bi mogla sjesti tu sprijeda.
Janelle se ubaci: - Ona je još gora od J. B.-ja.
Vozili su se u San Antonio, kao i većina stanovnika Fredericksburga,
na državno nogometno prvenstvo. Slade McQuade i Gallopin’ Goats bili
su glavni favoriti u utakmici protiv tima iz Houstona. Karavana
obiteljskih automobila i kamioneta protezala se deset milja niz
autoput. Libby se oglasi sa stražnjega sjedišta: - Mama, možemo li ići u
Austin iduće subote?
- Zašto? - upita Jodie.
- Na golf teren.
- Htjela bi igrati golf?
- Htjela bih gledati kako Chase Connelly igra golf.
Beck skrene s ceste i zakoči. Okrene se u sjedištu i obrati Libby: -
Chase Connelly će iduće subote biti u Austinu?
- Tako ovdje piše.
- Daj da vidim, molim te.
- Libby ispruži časopis, a Jodie ga proslijedi do Becka. Čitao je.
Chase Connelly imao se idućega vikenda pojaviti na golf turniru slavnih
na lokaciji Barton Creek Resort u Austinu u ime promoviranja svijesti o
AIDS-u. Chase je veliki ljubitelj golfa i planirao je doći i koji dan ranije
kako bi se uvježbao. U Austin je imao doletjeti izravno iz Afrike. Njegov
je menadžer izjavio: Chase obožava Teksas. Jedva čeka povratak kući.
Također je okrunjen i titulom najseksepilnijega muškarca na svijetu.

Prije zore, 6. ožujka, 1836., tisuću i osam stotina meksičkih vojnika,

koje je predvodio general Santa Anna, napalo je stotinu i osamdeset i
devet ljudi koji su branili samostan Misión San Antonio de Valero,
poznatiji kao Alamo. Branitelji su već do svitanja prvoga danjega
svjetla bili poubijani, a među njima i James Bowie, Davy Crockett,
William B. Travis, desetak Engleza, osam, Iraca, četiri Škota, jedan
Velšanin i devet Tejanosa. Fraza Zapamtite Alamo postala je ratni
poklik svih Teksašana, a riječ Alamo pretvorila se u simbol svega što je
u Teksasu bilo vrijedno. Stotinu sedamdeset ijednu godinu kasnije, to
je bilo ime nogometnoga stadiona.
Godine 1993. grad San Antinio izgradio je stadion Alamodome
vrijedan 186 milijuna dolara, kao remek-djelo sa 65000 sjedišta, čija je
specifična svrha bila privlačenje profesionalnoga tima u grad. Izgradi, i
doći će.
A nisu došli.
Danas se unutar stadiona Alamodome odvijaju izložbe na temu
kuće i vrta, brodica, pasa, utrke motora i natjecanja kamiona, kao i
audicije za seriju Američki idol, evanđeoski skupovi, a tu ljeti trenira i
tim Dallas Cowboys, održava se natjecanja u post-sezoni, kao i
prvenstvo u srednjoškolskome nogometu.
Od tih 65000 sjedišta vrlo je malo ostalo prazno toga dana.
Gledalište na suprotnoj strani terena bilo je kao od zlata, što je boja
tima iz Houstona; dok je strana gledališta s navijačima Goatsa bila u
bojama kariranih košulja. Glazbenici iz Goat Banda, u crno-bijelim
uniformama bili su na terenu i izvodili prednatjecateljski program.
Navijačice Goatsa izvodile su vratolomije uz rub terena, a cure iz
sastava Goat Gals bavile su se uvježbanim plesnim pokrenuta.
Televizijske kamere okružile su teren. Igra se imala pratiti uživo diljem
savezne države Teksas. Raznobojne reklame za automobile, kamione,
bezalkoholna pića i teniske ukrašavale su unutrašnjost stadiona. Bio je
to glavni nogometni događaj Teksasa.
Igrala su dva najbolja srednjoškolska tima u saveznoj državi, ali
svatko je zapravo došao vidjeti najboljeg državnoga igrača
srednjoškolskoga nogometa. Svi su htjeli vidjeti kako igra Slade
McQuade.
Quentin McQuade stajao je pred kamerama i davao izjave. Slade se
zagrijavao uz teren. Osobno je svojima donio pobjedu u svih pet
utakmica, i to postraničnim zgodicima, a sa svakom pobjedom njegovo
je ponašanje na terenu postajalo sve bizarnije. Izazivanje, udarci,
psovke, pljuvanje - bio je to nogometaš koji se raspada po šavovima.
Svakoga puta kada bi trčao za loptom, nije samo trčao prema zgoditku,
nego kao da je nastojao nekoga mlatnuti.
Ubilački bijes.
Kada je Slade stupio na teren, more kariranih košulja kao da je
zadržalo dah, kao da čeka na eksploziju. Nisu morali dugo čekati.
Sladeova prva akcija bila je trk od tridesetak metara. Odgurnuo je
braniča koji mu se našao na putu. Zgoditak već u sljedećem potezu.
Hitnuo je loptu braniču u lice. Sudac pokaza žutu zastavicu.
U prvome poluvremenu Slade je ostvario četiri zgoditka. Izazivao je
druge igrače, upuštao se u fizičke obračune, psovao je, i zaradio još
četiri kazne za nesportsko ponašanje. Istupi s terena, gurne jednoga od
vlastitih suigrača, prevali pult marke Gatorade, i baci kacigu na
maskotu. Aubrey mu priđe kako bi ga smirio, ali ga Slade odgurne i
prošeće dvadesetak koraka niz rub terena. Ostao je ondje stajati sve
dok poluvrijeme nije završilo.
Sladeov udio u igri bio je gotov nakon prve akcije u drugome
poluvremenu. Optrčao je teren noseći loptu, cijelih 60 metara, nakon
čega ostvari još jedan zgoditak. Potom se postavi nad posljednjim
suparničkim braničem, koji je još bio na zemlji, i poče ga izazivati.
Potom ga opali nogom. Igrači iz Houstona koji su dotad bili na klupi
kao jedan pohrliše na teren. Slade napadne cijelu grupu. Šakama je
udarao igrače koji nisu imali kacige, hvatao je štitnike za lice onima
koji su imali kacige, i bacao ih na zemlju. Jednoga je mladića zgrabio,
podigao i bacio na tlo. Izgledao je poput prikaza iz kakvog
Schwarzeneggerovoga filma.
Policija i osiguranje preplaviše teren, odvojivši ga od igrača iz
Houstona. Suci su Sladea izbacili iz igre. On krene prema svlačionici,
svlačeći se usput. Skinuvši kacigu, zavitla ju prema terenu. Potom
uslijede gornji dio dresa i štitnici za ramena. A onda i majica i štitnici
za ruke. Masivno, mišićavo tijelo potom nestade negdje pod
gledalištem. Quentin McQuade trčao je za sinom. Uopće nije izgledao
kao netko s dvije stotine milijuna dolara u džepu.

Vožnja kući protekla je u tišini. Jodie je bila na mjestu suvozača. Reče: -

Jesi li dobro?
- Slade je van kontrole. Netko će nastradati zbog njega.
Kad su se vratili u grad, Beck presiječe s autoceste 87 ravno na
Ranch Road 6, i skrene prema sjeveru kako bi odvezao Jodie, Janelle i
djecu kući. Vozio je tako nekoliko blokova, a onda naglo skrene
zapadno, u Milam. Stvorio je naviku provesti se barem jednom dnevno
kroz geto. Zastade.
Geta više nije bilo.
Barake, krovinjare, štale, prikolice, automobili, namještaj, smeće, pa
čak i betlehemske jaslice, sada su bili samo ogromna hrpa šuta. Geto je
sravnjen sa zemljom. Šest masivnih buldožera grabilo je ostatke geta i
krcalo ih na kamione za otpad koji su u redu čekali na tovarenje, kako
bi sve to prenijeli na gradsko odlagalište na istoku grada.
J. B. reče: - Prokletstvo.
Beck izađe. Priđe mjestu gdje je nekoć bio dom obitelji Espinoza.
Oni su kupili dvadesetak kvadratnih kilometara zemlje izvan grada, kao
i prikolicu u kojoj će živjeti dok Rafael ne izgradi kuću. Odselili su iz
geta dva tjedna ranije. Oni su posljednji napustili lokaciju. Otišli su, a ni
geta više nije bilo. A sve je to bila Beckova krivica. Osjeti nečiju
prisutnost uza sebe.
Jodie mu reče: - Žao mi je, Beck.
- Htio sam pravdu za ove ljude. Htio sam kazniti Quentina za grijehe
njegovoga sina. Ali sam umjesto toga kaznio ove ljude.
Sudac Beck Hardin zaboravio je na zakon neplaniranih posljedica.
 TRIDESET I OSMO POGLAVLJE

Te je godine Božić bio drugačiji.

Tri dana nakon utakmice, Meggie s lutkom probudi Becka u šest
sati. Djed Božićnjak ipak ih je uspio pronaći i na novoj adresi, što je za
nju bila velika briga. Beck se radi djece ponašao veselo. Jodie mu je
pomogla kupiti odjeću i igračke za Meggie, a sam je za Lukea kupio
novu opremu za bejzbol i cijelu košaru loptica za vježbanje. Smiješio se
vidjevši poklone koje je dobio. Meggie je pitala: - Hoće li se mama
vratiti do idućega Božića?
A osmijeh na Lukeovome licu nestade.
Beck je ocu poklonio pojas s urezanim natpisom J. B. Hardin sa
svake strane. J. B. je pak Becku poklonio nove kaubojske čizme kao
zamjenu za one koje je uništio na rijeci. J. B. potom Becku preda još
jedan umotani poklon, i reče: - Od Jodie.
- Kupila mi je poklon?
Na kutiji je stajala kartica s porukom: Upao si u rutinu. Jodie. Unutra
je bila kričava havajska košulja. Beck je još uvijek bio u pidžami i
kućnome haljetku kada se začulo kucanje na vratima. Meggie je djedu
pokazivala darove koje je dobila, a on je pak glumio zainteresirano,
stoga Beck ustade i ode do ulaznih vrata.
- To je vjerojatno Aubrey.
Nije bio Aubrey. Šerif Grady Guenther stajao je na trijemu.
- Grady. Čestit Božić! Uđi.
Grady je na licu imao mrk izraz. - Beck, bolje bi bilo da ti izađeš van.
Beck istupi na trijem i zatvori vrata za sobom. - Što nije u redu, Grady?
Grady se zagleda u daljinu i uzdahne. - Radi se o Sladeu.
Becku srce zastane na tren. - Nekoga je ozlijedio. Grady odmahne
glavom. - Mrtav je.
- Slade je mrtav? Kako?
- Samoubojstvo. Gradska policija je tijekom patrole zatekla
njegovoga hummera pred nogometnim stadionom, pa je policajac
provjerio o čemu se radi. Nije ga mogao naći pa je uključio stadionske
reflektore. I bio je ondje, nasred terena, s trofejem prvenstva do sebe.
Samoubojstvo hitcem u glavu.
- Ubio se?
- Da. A pištolj je Quentinov.
Snaga kao da je Becku istjecala iz nogu. Sruši se na sjedalicu. Prijeđe
rukama preko lica, temperatura je bila oko 10°C, ali ipak ga je oblio
znoj.
- Zna li Quentin?
Grady kimne glavom. - Osobno sam išao do njega. Kaže da su
prethodnu noć imali ozbiljnu svađu zbog onih buldožera u getu. Slade
je bio vrlo uzrujan, plakao je i tomu slično. Pretražio sam njegovu sobu.
Nije ostavio nikakvu poruku, ali ta prostorija izgleda kao ljekarna. Igle,
bočice, tablete... i rupe u izolaciji na zidu, gdje je dečko udarao šakama.
Quentin se slomio i plakao. Kaže da je samo htio biti dobar otac,
potaknuti maloga da bude još bolji.
- A ja sam se brinuo da nekoga drugog ne ozlijedi. Ali ne sebe.
- Nemoj sebe kriviti, Beck. Ti tu ništa nisi mogao poduzeti.
- Mogao sam ga poslati u zatvor. Mogao sam ga natjerati da se skine
sa steroida.
- Beck, otac mu nisi ti, nego Quentin.
- A sudac nije Quentin, nego sam to ja. Slade je bio i moja
odgovornost.
- Beck, samo si sudac. Ne možeš popraviti svijet.

U suton ih je J. B. poveo u grad, na utrku Djedova Božićnjaka. Parkirao je

u glavnoj ulici, kod linije finiša, tik uz Marktplatz. On spusti stražnju
ogradu kamioneta, a četvero Hardinovih ostadoše sjediti i čekati na
Djedove Božićnjake. Božićna rasvjeta bila je razapeta duž glavne ulice,
obavljena oko osam stupova, i pričvršćena duž rubova svake zgrade,
čak i zgrade suda. Prizemlja su bila osvijetljena, a reflektori upereni u
Orlovo stablo. Na Marktplatzu su bila božićna stabalca i svijetleći
ukrasi; svako stablo na trgu bilo je ukrašeno svjećicama. Bila je tu čak i
izvedba betlehemskih jaslica.
Stotine su se ljudi slile u grad radi te utrke. Djedovi Božićnjaci
okupili su se na startnoj poziciji na drugome kraju glavne ulice, kod
Nimitza. Odjednom razbiše startnu liniju i pohitaše prema finišu. Bilo
je to cijelo stado Djedova Božićnjaka u crvenim odijelima i s bijelim
bradama, i svi su jurišali u pravcu mjesta gdje su se nalazili Hardinovi.
Počeše veselo uzvikivati kada je Jodie prešla liniju finiša. Bila je prva
među ženama. Dobila je nagradu. Priđe im, a Meggie ju zagrli, dok ju
Luke dočeka podignutoga otvorenog dlana, na što mu ona odgovori
vlastitim, u znak pozdrava. J, B. joj je čestitao, a ona potom pogleda u
Becka.
- Što se dogodilo?
- Slade je mrtav.

Dragi J. B.
Sretan ti Božić, jesi li dobio fotografiju? To je Becku najdraža
od svih mojih slika. Htjela bih da me se tako sjeća, dok sam bila
mlada i živa. Uvijek ju drži negdje gdje je može vidjeti.
Uz to, morat ćeš Becka podsjećati na rođendane i božićne
darove, jer sam uvijek ja kupovala sve za djecu, a njegova
tajnica je kupovala za mene. On nema pojma da ja to znam.
Ruth bi me uvijek nazvala i pitala što bih htjela za dar.
Poklonila sam Meggie lutku za Božić. Rekla mi je da lutka
sliči na mene. Lukeu sam nabavila spravu za vježbanje udaraca
za bejzbol. Sanjala sam da Luke stoji s bejzbolskom palicom, da
ti bacaš loptu, a da ju Beck lovi. Meggie je sjedila u gledalištu. J.
B., napravi taj bejzbolski teren, učini to za mene.
Sada mi dolazi patronažna bolničarka. Zove se Julie. Voli te
Annie
 TRIDESET I DEVETO POGLAVLJE

Pao je na ispitu kao suprug i kao otac. Pao je na ispitu i kao sudac u
malome ruralnome okrugu u Teksasu. Iznevjerio je Felixa Delgada, i
Espinozu, kao i svih 839 Meksikanaca, i njihovu djecu. Iznevjerio je i
Sladea.
- Sve je to moja krivica - reče Aubrey.
- Ne, krivica je moja.
- Znao sam da je na steroidima.
- I ja sam znao. A mogao sam ga zaustaviti.
- Ali, ja sam mu pomagao.
Bilo je to sljedećega poslijepodneva. Beck se vozio u grad i prošao
uz srednju školu, gdje je stajao parkiran kombi sportske satelitske
televizije. Aubrey je sada sjedio za radnim stolom u svojemu uredu.
- U čemu si mu pomagao?
Aubrey uzdahne. - Slade je i drugim dečkima predstavio čuda
moderne znanosti. Znao sam da se nešto događa kada je polovica tima
tijekom jednoga jedinoga ljeta nabacila po desetak kilograma mišićne
mase. Zaprijetio sam im da ću ih izbaciti iz tima, ali znali su da blefiram
- njihovi tatice upravljaju gradom i svime u gradu. Ujedno im se sviđao
učinak tih kemikalija. Što veće, što jače, što brže. Steroidi stvarno
djeluju.
- I što? Znači, postao si timski liječnik?
- Nastojao sam ih obučiti kako ne bi sebi previše naškodili.
Nekakav lik u nekoj teretani u Austinu rekao bi Sladeu što treba činiti, a
on bi to prenio ostalima, i nedugo potom cijeli se tim predozirao.
Dobio sam hrpu prokletih manijaka na treningu. I tada sam im odlučio
pomoći.
- Što si učinio?
- Objasnio sam im kako uzimati u ciklusima, kako ne bi pretjerali.
Provjeravao sam ono što su uzimali kako bih se uvjerio da nije uvoz iz
Meksika, izrađeno od goveđih testisa.
- Jesi li im ti nabavljao steroide?
- Nisam. Slade je to radio. Kupovao ih je u Austinu.
 - Bože dragi. Aubrey, ne smatram da si počinio krivično djelo time
što si im davao informacije, ali ipak si ih trebao zaustaviti.
- Beck, oni bi uzimali steroide sviđalo se to meni ili ne. Ti dečki žele
van odavde, a nogometne stipendije su im karta za odlazak.
Beck se nasloni. - I što ću sada, Aubrey? Da zažmirim? I ti i ja smo
trebali učiniti pravu stvar. Jedina dvojica ljudi u malome gradu koji
imaju moć suprotstaviti se takvome zlu i učiniti pravu stvar su
nogometni trener i sudac.
Aubrey ode, a Beck uze mjesne novine. Jedan je cjelokupni tekst bio
posvećen Sladeu McQuadeu: njegovoj nogometnoj karijeri od sedmoga
razreda, kada se doselio u grad, sve do srednjoškolske nogometne
sezone koja je upravo završila državnim prvenstvom. Stranice su bile
pune Sladeovih fotografija; s devetnaest mu je lice izgledalo poput
akcijskoga junaka, isklesano u kamenu; s petnaest je još uvijek bilo
dječačko i mršavo... i odnekud poznato. Gdje je Beck već vidio to lice?
Prisjetio se.
Kim Krause otvorila je odmah nakon Beckovog prvoga kucanja na
vrata. Reče joj: - Mogu li ponovo vidjeti onaj Heidin video?
Ona slegne ramenima, uđe u kuću i vrati se s laptopom. Sjedoše na
stube, a ona opet pokrene Heidin glazbeni video. Beck je pomno pratio.
- Zaustavi. Evo, tu. To lice u ogledalu. To nisi ti. To je Slade. Ona
kimne glavom.
Beck reče: - Slade je bio otac Heidinoga djeteta.
Kim uperi pogled negdje mimo njega. - Bili su dvoje najljepših
klinaca u cijelome gradu.
- Slegne ramenima. - Jednostavno su se morali spojiti.
- Je li Slade znao za dijete?
Ona kimne glavom. - Njegov je otac platio za pobačaj.
Beck osjeti nevjerojatan umor. - Je li Heidi ikada bila sretna?
- Sretna? A tko je sretan? - Kim klikne nešto na kompjutoru. - Ovo je
njezin intervju s Oprah Winfrey.
- Bila je kod Oprah?
- Samo smo glumile. Vježbala je za kasnije.
Video krene. Na ekranu se pojavi Heidin lik. Bila je u svojoj
ružičasto-plavoj sobi, odjevena u traperice, džemper i cipele s visokim
potpeticama. Sjedila je u naslonjaču do postelje i gledala u kameru.
Kim reče: - Ja sam bila Oprah.
Začuje se njezin glas. - Moja posebna gošća danas je Heidi Fay,
devetnaestogodišnja zvijezda hit-filma Bilo jednom. Heidi, ovo je
sigurno ostvarenje sna.
Heidi odgovori, uz osmijeh filmske zvijezde: - Ah, Oprah, stvarno,
stvarno jest. - Naglo zastane. - Ne smijem dvaput ponoviti stvarno.
Zvuči seljački. - Vrati scenu u glavi i reče: - Ah, Oprah, stvarno jest.
Kim u ulozi Oprah postavi pitanje: - Pričaj nam malo o svojemu
djetinjstvu u Teksasu. Heidi otpoče: - Ah, Oprah, bilo je divno. Odrasla
sam u malome gradu u Teksasu, veoma mirnome i lijepome,
savršenom američkom gradiću. Moje je djetinjstvo bilo prekrasno.
Roditelji su mi najbolji na svijetu. Tako su me podržavali u
ostvarenju mojih snova i...
Osmijeh joj nestade s lica, a ramena se opuste. Odjednom je
izgledala tužno. Progovori:
- Otac mi je jebeni tamničar, a majka jebena glumica u ulozi majke, a
rodni grad mi je zapravo hrpa jebenih uzgajivača koza koji se boje
vanjskoga svijeta. Izuzev toga, Oprah, djetinjstvo mi je bilo prokleto
prekrasno.
Pogleda u kameru - u Kim. Odmahne glavom. - Bože, Kim, sve bih
učinila samo da se maknem iz ovoga grada. A kad odem u Hollywood,
idemo samo ti i ja. Moja mama ne ide s nama.
Ostala je samo sjediti. Napokon se začuje komentar kojega joj je
Kim uputila s druge strane: - Mislim da u emisiji kod Oprah ne možeš
govoriti jebeno ovo ili ono.
Heidi pogleda u kameru, široko se nasmije, zgrabi jastuk s postelje i
baci ga prema kameri. Poskoči prema njoj i prevali kameru, koja ih je
potom uhvatila kako se kotrljaju po podu i smiju kao dvije male
djevojčice.
Beck pogleda u Kim. Suze su joj se kotrljale niz lice. Reče mu: - I
jedno i drugo htjeli su biti zvijezde, a sada su oboje mrtvi.
Zakon u Teksasu zahtijeva da medicinski vještak istraži svaki slučaj
samoubojstva, a ako je potrebno odrediti uzrok smrti, mora provesti i
autopsiju. Sladeovo je tijelo ležalo na metalnome stolu ureda
medicinskoga vještaka za okrug Travis, u Austinu. Beck ode do svojega
kabineta i nazove doktora Janofskog. Vještak mu je javio da će izvršiti
autopsiju i sutradan dobiti rezultate testiranja krvi.
 ČETRDESETO POGLAVLJE

Dana 22. studenoga, godine 1963., guverner Teksasa, John Connally

sjedio je ravno pred predsjednikom Kennedyjem u predsjedničkoj
limuzini tijekom defilea kroz centar Dallasa. Prema izvješću komisije
za istragu atentata, prvi ili drugi metak kojega je Lee Harvey Oswald
uputio k predsjedniku pogodio je Kennedyja u potiljak, izašao mu kroz
grlo, potom pogodio Connallyja u leđa, izašao mu kroz prsa, pogodio ga
potom u zapešće i naposljetku mu se zaustavio u bedru. Izvjesni metak
pronađen je na bolničkim nosilima na kojima su prevozili Connallyja u
bolnicu Parkland Memorial. Taj takozvani magični metak napravio je
od L. H. Oswalda usamljenoga strijelca, a od Johna Connallyja legendu
Teksasa. A situacija s nekretninama napravila je od njega pravi slučaj
bankrota. Godine 1985., Connally je posudio 93 milijuna dolara radi
gradnje na lokaciji Barton Creek Estates & Resort, na zapadnome rubu
Austina, a iznad ekološki osjetljivoga slapa Barton Creek Watershed, iz
kojega se napaja cijeli Barton Creek, u kojemu su stotinama godina
plivali svi od Komanči Indijanaca do Roberta Redforda. Ali tamo gdje
su Indijanci i Redford vidjeli netaknutu prirodu i bistre izvore vode,
Connally je vidio kuće vrijedne milijune dolara, mineralno lječilište u
europskome stilu i golf-teren svjetske klase. Udruga za zaštitu okoliša,
suprotstavila se izgradnji, ali oni pak nisu bili legende Teksasa. John
Connally uspio je izgraditi svoj Barton Creek Resort.
Dvije godine kasnije bankrotirao je zbog toga.
Beck je sada promatrao jednu drugu legendu Teksasa, prezimena
Connelly, kako snažno udara loptice na golf-terenu kluba Barton Creek.
Chase Connelly bio je sitniji negoli je to izgledalo na televiziji, bio je
visok tek nekih 160 cm i težio možda najviše 70 kg. Izgledao je skoro
suhonjavo. Međutim, izgledao je i vrlo srdačno. Zaustavio bi se kada su
fanovi tražili autograme, potpisivao se, smiješio i fotografirao. Beck
uzdahne.
Chase Connelly imao je ženu i četverogodišnju kćer. Bi li bilo
pravedno poslati muža njegove žene i oca njegove kćeri u zatvor? Heidi
je izgledala seksi kao da ima dvadeset i pet. Ona je njega mamila.
Svojevoljno je ušla u njegovu limuzinu, pila alkohol i uzela kokain,
svojevoljno je stupila u spolni odnos. Namjerno se koristila svojim
tijelom kako bi dobila audiciju u Hollywoodu. Heidi je iskoristila
Chasea jednako koliko i on nju. Bili su istoga kova.
Osim što je njoj bilo šesnaest, a njemu dvadeset i devet godina.
Bilo je to prije skoro pet godina. Njemu su sada bile trideset i četiri
godine. Možda je sazrio. Možda je tada još bio dječak, i možda je sada
već muškarac. Možda je sada odgovoran suprug i otac pun ljubavi.
A možda i nije.
Zapanjujuće zgodna djevojka u uskom plavom sportskom odijelu
priđe Connellyju i čvrsto ga zagrli i poljubi u usta. Bila je premlada za
njegovu suprugu, i prestara za njegovu kćer. Beck pomisli da je
Chaseovoj ženi i kćeri bolje bez njega.
Za razliku od Chicaga, golf-tereni u Teksasu otvoreni su za igru
svakoga dana osim Božića. Bio je to 27. prosinca, a u zraku je bilo 20°C.
Beck je otišao do klupskoga ureda i pronašao dežurnoga golfera za taj
dan. Bio je sredovječan, i ljubitelj nogometnoga kluba Notre Dame;
sjećao se Becka Hardina. Beck mu dade autogram, a on njemu termin
prije Connellyjevoga. Za pukih 300 dolara u gotovini.
Beck se vozilom odveze do prve točke na terenu Foothills. Nešto
dalje bile su točke za profesionalne igrače. Beck pretpostavi da će
Chaseov ego birati zonu za profesionalce. Htio ga je uloviti na terenu,
stoga opali lopticu i krene vozilom do ruba travnate površine na kojoj
je stajala. Drugim udarcem odasla ju tik do rupe i s dodatna dva udarca
ubaci u rupu. Čekao je Connellyja.
Kada je ovaj stigao, u ustima mu je bila cigara i pio je pivo. Priđe
Becku. Zakašljao se sebi u dlan pa mu Beck ne pruži ruku. Umjesto toga
Beck reče: - Mrzim igrati sam jer se onda ne mogu kladiti protiv sebe.
Jeste li za okladu?
Chase odvrati: - Stotinu po zgoditku?
- Pristajem. - Beck kimne glavom prema djevojci koja je stajala u
Chaseovome vozilu. - Supruga?
- Povlastica.
- Povlastica?
- Privilegije zanata - cure, limuzine, avioni.
- Mora da vam je zanat stvarno poseban.
Chase ga s čuđenjem pogleda. - Ja sam Chase Connelly... filmska
zvijezda.
- Filmska zvijezda? Ma dajte? A što vas dovodi u Austin?
 - Golf-tunir slavnih u subotu. Nešto vezano za AIDS.
- I onda natrag u Los Angeles u nedjelju?
- Da, da.
Druga je rupa bila nešto bliže. Beck hitnu lopticu i odasla je u samo
središte podšišane trave. Chaseova je pak aterirala u visoku travu.
- Sranje!
Chase baci cigaru na tlo, ljutito odmaršira do vozila i krene dalje.
Beck se sagnu, nabode cigaru na postolje za lopticu i odnese ju do
svojega vozila. Iz torbe za golf izvuče plastičnu vrećicu, položi cigaru
unutra i čvrsto ju zatvori. Connellvjeva pljuvačka na cigari dat će lijep
uzorak DNK.
Do zaokreta je Beck već bio sakupio Chaseovu cigaru i limenku
piva, a s obzirom na ponašanje s djevojkom, Beck pomisli da bi uskoro
mogao imati i uzorak sjemena. Pomisli na telefoniranje Wesu u Los
Angeles kako bi ga pitao na koji je način dobio tange s uzorkom DNK
Joea Rainesa, ali ipak odluči to ne učiniti.
Nakon osam rupa i pogodaka, Chase je dugovao 800 dolara. Kod
desete pozicije reče:
- Udvostručimo okladu.
Do trenutka kada su stigli do osamnaeste runde, Chase je Becku
dugovao 2500 dolara. Beck mu reče: - Znate što, Chase, što kažete na to
da iduća bude duplo ili ništa? Ako pobijedite bit ćemo kvit, ako
izgubite, dugujete mi pet tisuća.
Ovaj se nakašlja i odgovori: - Važi.
Chase zamahnu kao da je Babe Ruth s bejzbolskom palicom. Loptica
odletje s postolja, lansirana k plavome nebu - cijelim putem skrećući
nalijevo. Upadne ravno u jezero. Connellyju se lice zajapuri. Svom
snagom mlatnu golfskom palicom o kameno postolje. Metalni se držak
prepolovi. Chase je u ruci držao prvu polovicu drška, ali donja se
polovica nezgodno odbije uvis i vrškom ga snažno udari u usta. On
vrisnu. I poče krvariti.
- Sranje!
Chase je kašljao i pljuvao krv. Pokrije usta rukom, a krv mu procuri
kroz prste.
Djevojka mu pritrči s malim bijelim ručnikom. Chase zgrabi ručnik i
stavi ga na usta. Kada je zaustavio krvarenje, odbaci ručnik i krene k
vozilu. Uđe unutra, potegne iz limenke piva i odveze se dalje.
Beck ode do svojega vozila, uzme najveću vrećicu koju je imao, i
olovku za bodove. Vrati se, čučnu i olovkom podigne ručnik s tla te ga
položi u vrećicu. Odbaci olovku u grmlje i zatvori vrećicu.
Imao je krv Chasea Conellyja. Ali rezultate DNK testa dobit će tek
nakon što Chase ode iz grada. Stoga Beck odluči malo pojačati pritisak.
Pogodio je rupu; Chase je gubio. Dok su odlazili s travnate površine,
Beck reče: - Chase, to vam je pet tisuća dolara.
- Dajte mi posjetnicu i poslat ću vam ček.
Beck izvuče posjetnicu iz novčanika preda mu je. Ovaj ju promotri i
potom pogleda u Becka.
- Vi ste sudac?
- Da.
- A gdje je okrug Gillespie?
- Zapadno odavde.
- Nikad nisam bio ondje.
- Ma jeste. U Fredericksburgu.
Izraz na Connellyjevome licu se promijeni. Bila je to ona ista
promjena koju je Beck vidio na licu vlastitoga sina kada mu je objasnio
da mu je majka umrla. Beck je tada u Lukeovim očima vidio spoznaju
da mu se život upravo promijenio nagore. Ta ista spoznaja bila je
vidljiva i u Chaseovome pogledu.
- Vi ste zvali moju suprugu.
Beck reče: - Godine 2002. bili ste ovdje na novogodišnjoj proslavi
radi filmskoga festivala. Na Šestoj ulici ste pokupili mladu plavušu
imenom Heidi Geisel. Vjerojatno se predstavila kao Heidi Fay. Dali ste
joj alkohol i kokain, i imali ste snošaj. A onda je umrla u vašoj limuzini.
Bila je šesnaestogodišnja maloljetnica, a vama je bilo dvadeset i devet
godina. Prema zakonu to se tretira kao silovanje maloljetnice. Također
ste krivi za umorstvo, ili barem za ubojstvo iz nehata, ali vaš odvjetnik
- onaj isti koji vam je sredio nagodbu s Heidinom majkom za dvadeset i
pet milijuna - reći će vam da vas nećemo moći optužiti za umorstvo ili
ubojstvo iz nehata, i vjerojatno će biti u pravu. Međutim za silovanje
maloljetnice možemo. Stoga ne planirajte ništa vezano za dodjelu
Oscara.
- Ništa od toga ne možete dokazati.
- Naravno da mogu. Imamo uzorak vaše DNK s Heidi. - Beck
odmahne glavom. - Zar nikada niste čuli za siguran seks?
Chase se nakašlja i reče: - To što imate ne možete usporedio sa
mnom.
- Da se okladimo da mogu?
- Ne dam vam uzorak moje DNK.
 - Već ste mi ga dali. Cigara, pivo, i vaša krv. Uzeo sam onaj
okrvavljeni ručnik, Chase. I upravo krećem prema kriminalističkome
laboratoriju radi provjere DNK.
- Ne možete to upotrijebiti protiv mene.
- Što, sada ste odjednom i pravnik? Ne, u pravu ste, ne možemo te
uzorke upotrijebiti da vas optužimo, ali ih možemo upotrijebiti da vas
osumnjičimo. A onda ću izdati nalog za vaše uhićenje. Poslat ću ga u
Los Angeles, a dan kasnije će vam tamošnja policija zakucati na vrata i
staviti vam lisičine pred ženom i kćerkom. Izručit će vas šerifu okruga
Gillespie i staviti vas u zatvor. Bit ćete osuđeni i dobit ćete maksimalnu
zatvorsku kaznu. Heidin život je završen zbog vas, sada ću se pobrinuti
da i s vašim životom, bude gotovo - barem sa životom filmske zvijezde.
Chase se nakašlja i posrćući krene k vozilu. Dok je prolazio uz njega,
Beck mu dobaci:
- Uživajte u svojim zadnjim danima na slobodi, Chase.
Beck se nadao da sve to što je rekao nije bio samo blef. Morao je
odnijeti krvavi ručnik u kriminalistički laboratorij, laboratorij je morao
dovršiti testiranje, a porota je morala optužiti Chasea Connellyja - i to
sve prije ponoći posljednjega dana u godini. Beck je pred sobom imao
četiri dana.
Odveze se do svojega automobila na parkiralištu. Spremi palice i
promijeni cipele. Dok je vraćao vozilo u klupsku garažu, zamijeti crnu
limuzinu parkiranu pred zgradom. Krupni Latinoamerikanac stajao je
oslonjen o limuzinu i pušio cigaretu. Bio je ćelav, baš kao i vozač
limuzine kojega je Carlotta vidjela one noći u Fredericksburgu. Porota
okruga Gillespie mogla bi optužiti Chasea i na temelju iskaza
očevidaca, čak i bez rezultat testa DNK. Beck mu priđe.
- Rudy?
Latinoamerikanac odvrati: - Poznajemo li se?
Beck reče: - Ja znam tko ste vi.
Rudy odbaci cigaretu sa strane. - A kako to?
- Upravo sam odigrao partiju golfa sa Chaseom. Kakav lik.
Rudy se nasmiješi. - Čak i da je dvostruko bolji glumac nego što
misli da jest, ne bi ništa vrijedio. Ali dobro izgleda, a u Hollywoodu je
potrebno samo to.
- Na njega pada mnoštvo djevojaka.
Rudy se nasmija sebi u bradu. - Čovjeku bi trebao kalkulator da ih
sve zbroji. - Odmahne ćelavom glavom. - Svijet mu je u šaci.
- Kladim se da biste mogli napisati cijelu knjigu.
 Rudy ponovo odmahne glavom. - Imamo ugovor o povjerljivosti.
- Plaća li vam dobro za tu povjerljivost?
- Nudite li mi vi to posao?
- Nudim samo priliku.
Rudy se namršti. - Priliku za što?
- Da ne odete u zatvor.
Rudy problijedi. - O čemu vi to govorite?
- Govorim o događaju s dočeka Nove godine, prije pet godina, ovdje
u Austinu, kada ste ga vozili, a on je pokupio jednu malu plavušu na
Šestoj ulici. Umrla je u vašoj limuzini, Rudy.
- U iznajmljenoj limuzini.
- Bila su to zapravo mrtvačka kola. Bacili ste ju u onaj jarak, Rudy. A
onda ste njezine crne cipele s visokim petama bacili u rijeku.
Jasno mu je stavio na znanje.
- Našao sam jednu od tih cipela, Rudy. Stvar je u tomu da je u
Teksasu suša već sedam godina, tako da rijeka otada nije tekla
dovoljno brzo kako bi te cipele odnijela nizvodno. Pronašao sam jednu
od njih, a kriminalistički laboratorij je na njoj našao vaše otiske. Vi već
od prije znate kako je u zatvoru.
Beck je blefirao, ali Rudy je kimao glavom.
- Dvaput?
Opet kimanje glavom.
- Treća sreća. Rudy, čim dobijemo pozitivan rezultat na Chaseovu
DNK i uzorak s Heidi, optužit ćemo ga, ispitati, i strpati u zatvor. Jedino
je pitanje hoćete li s njime dijeliti zatvorsku ćeliju. Ili ćete pak igrati
pametno, tražiti imunitet i svjedočiti protiv njega? Niste joj vi dali
kokain, niti ste vi s njom spavali, ali ipak ste suučesnik. A ja sam sudac
okruga Gillespie, gdje ste ju ostavili. Mogu vam dati imunitet u zamjenu
za svjedočenje.
- A što bih tada morao učiniti?
- Svjedočiti pred porotom. Sutra. Ili u subotu.
- Razmislit ću još.
- Samo razmislite.
Beck Rudyju pruži svoju posjetnicu. Priđe navigatoru i onda se
okrene. Rudy je gledao u njega. Beck prstom pokaže na Rudyja, potom
na sebe i prisloni šaku sebi uz glavu, odvojivši palac i mali prst u znak
telefoniranja.

Beck odnese okrvavljeni ručnik u laboratorij kriminalističkih vještaka i

usrdno ih zamoli za hitan tretman. Potom se odveze do ureda
medicinskoga vještaka. Doktor Janofsky izađe mu ususret kod
recepcijskoga pulta i povede ga otraga, u salu za autopsiju. Beck nikada
ranije nije prisustvovao autopsiji. Vidjevši Sladeovo masivno tijelo na
stolu, razrezano poput rasporenog i obrađenog trupla jelena, Beck
osjeti mučninu.
Doktor Janofsky mu reče: - Suče, ne izgledate mi dobro. Možda bi
bilo bolje da izađemo. Iziđoše, a Beck si poprska lice vodom iz slavine.
Slijedio je doktora u ured. Doktor Janofsky sjede za radni stol i uze dva
dokumenta. Prijeđe pogledom s jednoga na drugi.
- Što je to, doktore?
- Rezultati testiranja.
- Sladeovi?
On kimne glavom. - I Heidini.
- Izveli ste još neke testove na njoj?
- Samo jedan, i to na njezinoj krvi koju smo sačuvali. Suče, jučer ste
rekli da je Slade bio otac djeteta kojega je pobacila?
- Tako je.
- Jeste li sigurni u to?
- Poprilično. Zašto pitate?
Doktor Janofsky se namršti. Položi oba dokumenta na stol, gurne ih
prema Becku i pokaza prstom.

Bilo je već prošlo pet sati kada se Beck provezao kroz ulaz od crnoga
željeza pred posjedom Hardinovih. Vozio se šljunčanim putem prema
kući, zaokrećući žustro nalijevo, pa nadesno i onda ponovo nalijevo.
Zakoči. S toga mjesta na putu mogao je vidjeti bejzbolski teren. Luke je
držao palicu, J. B. je hvatao, dok su Libby i Jodie bacale loptice. Meggie,
s lutkom, i kozlić Frank stajali su u gledalištu, uza mreže. Annie je imala
san koji se upravo ostvario.
 ČETRDESET I PRVO POGLAVLJE

Sljedećega jutra Grady upita: - Misliš da će vozač limuzine starno

nazvati?
- Mislim da hoće.
Okružni tužitelj reče: - Okupit ću porotu, za subotu.
Mavis pomoli glavu na vratima. - Suče, poziv za vas na liniji broj
jedan. Netko tko se predstavio kao Rudy.
Beck reče: - Bingo! - i potom uključi zvučnike i mikrofon. - Rudy.
- Suče, dolazim do vas. Sutra, dok Chase bude na turniru. Bit ću tu
oko podneva. Svjedočit ću, ali tražim potpuni imunitet. Sredite to još
danas i faksirajte dokument mojemu odvjetniku u Los Angelesu.
Grady prošapće, odmahujući glavom: - Prokleti vozač limuzine ima
vlastitoga odvjetnika.
Rudy doda: - A imam i dokaze. Beck upita: - Kakve dokaze?
- Mobitel one cure. U njemu je i fotografija nje i Chasea u limuzini te
noći.
- Donesite nam to. I dajte mi vaš broj mobitela, Rudy.
Nakon zapisivanja broja, prekinuše liniju. Beck reče: - Imamo ga.
Chase Connelly je ubio Heidi. A sada to možemo i dokazati.
Okružni tužitelj smiješio se od uha do uha.
 ČETRDESET I DRUGO POGLAVLJE

U subotu, 29. prosinca, podne je došlo i prošlo, ali Rudy Jaramilio se

nije pojavio. - Prešao te - reče mu Grady.
- Okupio sam porotu i čekaju gore već tri sata - reče okružni tužitelj.
- Morat ću ih raspustiti.
- Dajte da ga pokušam ponovo nazvati.
Beck upali zvučnike i nazove Rudyjev broj mobilnoga telefona. Javio
se.
- Rudy?
- Ne, suče, Chase je. Rudy nije tu.
- Ubili ste ga.
Chase se nasmija. - Ubio? Suče, gledali ste malo previše mojih
filmova. Dao sam mu plaćeni dopust u Acapulcu. Otišao je mojim
privatnim avionom. Bio je to moj dar pred mirovinu. Neće svjedočiti
pred vašom porotom.
- Chase, Rudy ima dokaze.
- Mislite na mobitel one cure, kojega sam kupio od njega za milijun
dolara? - Chase se nasmija. - Žalim, suče, ali izgubili ste.
- Još uvijek nisam izgubio, Chase. Imam uzorak vaše krvi.
- Da, da, ali nemate rezultate testiranja, inače sada ne bismo
razgovarali putem telefona. A moj odvjetnik kaže da nemate šanse s
optužbom za umorstvo ili ubojstvo iz nehata, pa čak ni za davanje
droge maloljetnoj osobi. Kao što ste rekli, jedina vam je šansa nekakvo
silovanje maloljetnice, a kako bi vam to upalilo morate prvo imati
rezultate DNK testa, i moraju se podudarati, a porota bi me pak morala
optužiti do ponoći na Staru godinu. U protivnome mi ne možete ništa.
Imate još dva dana, suče, a sutra je nedjelja.
- Kockate se sa sudbinom, Chase.
- Već sam vam rekao da sam hazarder u duši.
- Nadam se da vas sreća bolje služi nego što igrate golf.
- Danas sam imao osam pogodaka. Vidimo se u kinu, suče.
Chase se nakašlja i prekine vezu.
Grady reče: - Taj mali je jedan veliki gad.
 Okružni tužitelj se ubaci u razgovor: - Beck, što ako ne dobijete te
rezultate u sljedećih... koliko? ... pedeset i sedam sati? Tada neću imati
priliku optužiti filmsku zvijezdu za silovanje, neću dobiti publicitet na
nacionalnoj razini, i neću se kandidirati za guvernera. A vi pak nećete
ostati na mjestu suca na sljedećim izborima, nego tu upadam ja.
Izađe iz kabineta, a Grady doda: - Naravno, Chase ima opasnu
konkurenciju za naslov najvećega gada godine.

Beck ode kući. Proveo je dan s djecom. U deset satu navečer, nakon što
su svi ostali već bili zaspali, ode do vinarije. Uključi kompjutor i poče
čitati riječi koje je Annie nekoć pisala. Osjeti kako mu naviru suze pa
sklopi oči. Otvori ih čim začuje šum. Rudy Jaramillo stajao je na
vratima. U ruci je imao pištolj. Beck osjeti nalet adrenalina i lupanje
srca, ali pokuša djelovati smireno.
- Rudy, nema ništa od imuniteta ako ubijete suca.
- Radije biram novac.
- Mislio sam da vas je Chase poslao u Meksiko.
- I on to misli.
- Djelujete na svoju ruku?
- Donosim vlastite odluke po pitanju svoje karijere.
- Pa, Rudy, ovo vam nije pametna odluka.
- Ja pak mislim da ću ostvariti svoj plan za mirovinu kad vas se
riješim.
- Kakav plan za mirovinu?
- Zbog te fotografije ću doživotno dobivati milijun dolara godišnje.
- Ucjenjujući Chasea?
Rudy kimne krupnom ćelavom glavom.
- Rekao mi je da je od vas otkupio tu fotografiju.
- Zadržao sam kopiju. Chase vam nije baš pretjerano bistar.
- Dakle, ubijete mene, a njega ucjenjujete?
- Zvuči dobro, zar ne?
- Ako se riješite mene, nećete riješiti i cijeli problem, Rudy. Pravi je
problem onaj uzorak DNK u laboratoriju u Austinu. A on neće nestati sa
mnom.
- Mislim da ipak hoće.
- Za nekoga poput vas mišljenje može biti opasna aktivnost.
- To ćemo još vidjeti.
Beck reče: - Aubrey, nemoj mlatnuti prejako. Taj malj ima više od
dvije kile.
 Rudy se nasmija. - Što, ja bih se sada kao trebao okrenuti, kako
biste me vi zaskočili, kao u filmovima?
- Ne, vi biste trebali ostati stajati mirno kako bi vas Aubrey mogao
odalamiti po glavi.
A Aubrey je učinio upravo to. Metalna glava čekića od skoro dva i
pol kilograma udarila je Rudyja malo iznad desnoga uha, proizvevši
mučan tupi zvuk prilikom sudara. Rudyjevo krupno tijelo stropošta se
na pod. Beck ustade i odgurnu pištolj.
Aubrey je u jednoj ruci držao malj, a u drugoj pivo. Reče: - K vragu,
skoro sam prolio pivo. - Zastade iznad Rudyja. - Čuo sam razgovor.
Vidio sam ovaj malj kako visi na zidu, pa pomislih da će poslužiti.
Dobro sam ga odalamio.
- Jesi.
Rudyjevo kršno tijelo ležalo je nepomično. Krv mu je curila iz
desnoga uha. Beck čučnu iznad njega i provjeri mu bilo. Nije ga nalazio.
Nazove Gradyja kod kuće i reče mu da se Rudy ipak pojavio i da je sada
mrtav. Grady mu na to odgovori da stiže. Njih dvojica sjedoše na kauč,
a Aubrey reče: - Jesam li sad u nevolji?
- Zbog ovoga nisi. Obrana treće osobe. Ali moraš prestati.
- Moram prestati udarati ljude čekićima?
- Moraš prestati s treniranjem.
Aubrey se zagleda u pivo. - Beck, jedino što znam raditi u životu je
biti trener. - Pokaže čekićem na Rudyja. - Zar se ovo ništa ne računa?
Računa se, Aubrey. Hvala ti što si mi spasio život.
Ponoć je već bila prošla dok je Grady došao i otišao s Rudyjevom
tijelom. Beck ostade sjediti za radnim stolom i nazove Rudyjev broj
mobilnoga telefona. Javi se Chase.
- Pozdrav, suče.
- Rudy je mrtav.
- U Meksiku?
- U uredu mojega oca.
- Poznavao je vašega oca?
- Ne. Slijedio me do vinarije mojega oca.
- Otac vam ima vinariju?
- Da. Pokušao me ubiti.
- Otac?
- Ne, nego Rudy. Rudy me pokušao ubiti.
- Zašto?
- Kako bi vas mogao i dalje ucjenjivati onom fotografijom.
 - Ali ja sam je od njega otkupio.
- Sačuvao je kopiju.
S druge strane linije začuje se uzdah. - Danas više nikomu ne možeš
vjerovati.
- Chase?
- Da?
- Uhvatit ću vas.
Chase Connelly prekine vezu.
 ČETRDESET I TREĆE POGLAVLJE

- Beck je u nedjelju, tridesetog prosinca, svakih sat vremena nazivao

kriminalistički laboratorij, tijekom dana i noći. Nitko se nije javljao. U
ponedjeljak, na Staru godinu, nazvao je u osam sati ujutro. Ostavio je
poruku. Pa onda još jednu u devet, i u deset, te u jedanaest sati. Sada je
već bilo podne. Ostalo mu je točno dvanaest sati da podigne optužnicu
protiv Chasea Connellyja.
Nasuprot njemu sjedili su Grady i okružni tužitelj. Niels Eichman
reče: - Beck, porota stoji u pripravnosti, ali nema šanse da ih nazovem
sve dok ne dobijemo rezultate testa. Hoće li nam ih poslati faksom?
Beck kimne glavom. - Rekli su da hitni tretman traje četiri tjedna, a
ja sam im dao četiri dana.
- Znači da uopće ne znamo hoće li rezultate dobiti danas ili za
mjesec dana? - upita tužitelj.
- Rade na tomu. Kad sam ih posljednji put nazvao imali su nekih
problema s testiranjem Chaseovoga uzorka, te da moraju prijeći na
noviji vid testiranja.
Grady se oglasi: - To ne zvuči dobro. Tužitelj upita: - A zašto?
Beck mu odgovori: - Kažu da DNK mogu testirati samo na bijelim
krvnim zrncima.
- Pa što?
- Pa ne znam. Rekli su mi samo to. Grady ponovi: - To ne zvuči
dobro.

Čistačica je stigla u šest poslijepodne. Bila je to punašna bjelkinja

imenom Gertie. Carlottu su deportirali u raciji.
Aubrey je stigao u sedam poslijepodne. Ušao je i sjeo na sjedalicu u
uglu. Sljedećih četiri i pol sata čekali su da telefon zazvoni. Aubrey je
deset puta prilazio telefonu i provjeravao je li faks uključen i ispravan.
Ali faks se nije oglasio. U 23.35 sati Beck ponovo nazove laboratorij.
Nitko se nije javljao. Beck pogleda Aubreyja u kutu.
- Ništa od toga, Aubrey. Žao mi je.
- Imamo još dvadeset i pet minuta.
 - Imamo dvadeset i pet minuta da dobijemo rezultate i podignemo
optužnicu.
- Porota je još uvijek gore?
Beck kimne glavom. Okružni je tužitelj okupio porotu u devet sati
uvečer, na Staru godinu. Među tom dvanaestoricom građana polako je
rasla nervoza, ali ipak su bili tu jer je Heidi bila trenerova kći.
Aubrey reče: - Moram znati istinu o Heidi.
- Aubrey, istina o Heidi je da je ona bila tvoja kći i da si ju volio.
- Reci mi sve što znaš, Beck. Baš sve.
- Već sam ti rekao sve što ti imam za reći.
- Beck, imam pravo znati.
- Nemaš. Tražio si od mene da učinim sve ovo, i napravio sam to za
tebe, zbog onoga što sam ti davno učinio...
- I kako bi našao neke odgovore, i za Meggie.
- Da, i to. Aubrey, zatražio si od mene da pronađem pravdu za tvoju
kćer, i trudio sam se. Sada znam neke stvari o tebi, o Randi i o Heidi,
koje ne bih želio znati. Ali ja sam sudac, a ti si mi se obratio za
ostvarivanje pravde. I zato sve to znam. I moram s time živjeti. Ti ne
moraš.
- Mogu se s time nositi.
- Ne možeš.
- Molim te, Beck.
Izgledalo je kao da je Aubrey na rubu suza.
- Jedno u ti reći: zaboravi na Randi. Ne želiš je natrag.
- Zašto?
- Vjeruj mi. Ne želiš je. I još nešto, nikada me više ne pitaj za ovaj
slučaj, jer, ako taj faks ne stigne, sve se završava u ponoć.
Sve se završilo u ponoć.
Porota se razišla, okružni tužitelj je otišao, a onda je otišao i šerif.
Aubrey se nije micao, pa mu Beck reče: - Aubrey, idi kući. Ili idi u crkvu.
Ali ovo je sudnica, ja sam sudac, a zakon je napravio koliko je mogao.
Aubrey ustade i spremi se za odlazak. Beck ga upita: - Što si
odlučio?
- Idem kući. U crkvu više ne idem.
- Ne. Vezano za posao trenera.
- Ne znam.
- Aubrey, nemojmo se viđati dok ne odlučiš.
- Ali, Beck... ti, i J. B. i djeca, vi ste mi jedina obitelj koju sada imam.
- Znam.
 Aubrey izađe vani, a Beck zabaci glavu u naslonjaču. Sklopi oči.
Grady je bio u pravu. O ljudima u ovome gradu doznao je više negoli je
htio znati.

Oglasi se faks.
Beck otvori oči i pogleda na sat: 00.57 sati. Zaspao je. Iz faksa
ispadnu dva lista papira. On ustade i priđe faksu. Pokupi listove i počne
čitati rezultate testa: DNK Chasea Connellyja podudarao se s uzorkom
DNK pronađenim na Heidinu tijelu. On je taj kojega su tražili.
Pročita cijelo izvješće i osjeti se potpuno utučeno. S izviješćem u
ruci izađe iz svojega kabineta i pope se spiralnim stubama u sudnicu
na drugome katu. Božićna rasvjeta s Marktplatza, s druge strane glavne
ulice, dovoljno je osvjetljavala prostoriju pa on ni ne upali svjetlo.
Sjedne za sudački stol. Osjetio je takav umor. Za Heidi Fay Geisel nema
pravde.
- Mora da stvarno volite svoj posao.
Beck poskoči. Na ulazu u sudnicu stajao je Chase Connelly glavom i
bradom.
Chase se nakašlja i reče: - S obzirom da radite ovako kasno, a Nova
je godina, sigurno uživate u poslu suca. - Chase polako krene niz redove
sjedalica i osvrne se po sudnici. - Znate, upravo čitam jedan scenarij za
triler. Junak je odvjetnik iz velike firme koji otkriva tajnu, firma prikriva
nekakvu ekološku katastrofu koju je izazvao njihov bogati klijent.
Odvjetnik sve odlučuje objaviti, a negativci kreću u potjeru za njim.
On bježi, tuče se, puca - nešto kao Rambo s pravnoga fakulteta.
- U stvarnim odvjetničkim firmama rijetko dolazi do pucnjave.
- Osim u filmovima. - Osvrne se oko sebe. - Dakle, gdje sjede
optuženi? Ovdje gore?
Chase se popne u odjeljak za porotu i sjedne.
- To je mjesto za porotnike. Što hoćete, Chase?
- Želim znati bih li trebao uzeti tu ulogu ili ne.
- Kako bih ja mogao znati trebate li se pojaviti u nekakvome filmu?
- Tako što vi odlučujete koje je moja sljedeća uloga: Rambo odvjetnik
ili pak zatvorenik.
Koje od to dvoje, suče?
- Nijedno.
- Nikada nisam diplomirao, suče. Morat ćete mi to objasniti. Idem li
u zatvor?
- Ne, Chase, ne idete u zatvor. Vi ste krivac, i mi to znamo, ali
rezultati DNK testiranja stigli su prekasno. Zastara je nastupila u
ponoć.
- Znači, više mi ništa ne možete?
- To znači da vam zakon više ništa ne može.
- Mislim da, ću onda prihvatiti tu ulogu. - Zakašlja.
- Zašto ste došli ovamo, Chase?
- Jer nisam htio da moja kći gleda kako me policija hapsi. Rekoh
sebi, ako se to već ima dogoditi, najbolje da se dogodi upravo ovdje.
Izgleda da sam nizašto vozio do ovamo. - Breme cijeloga svijeta kao da
je spalo s pleća Chasea Connellyja. - Nego, suče, biste li me savjetovali
za badava?
- U vezi čega?
- Moram li još uvijek plaćati njezinoj majci? Mislim, dvadeset i pet
milijuna, to je poprilično paprena svota za jedan obični bonus.
- Chase, cijena koju ste platili daleko je veća od toga. Zakon vam
više ne može ništa, ali život može. I već od vas traži naplatu.
Chase ustade i nasmiješi se kao prava filmska zvijezda. - Suče, moj
život mi se sviđa, i to sve više. Čovječe, osjećam se kao nov.
- Nemojte prihvaćati tu ulogu, Chase. Nećete ju odigrati do kraja.
- A zašto?
- Jer uopće niste kao nov. Chase, vi ste zapravo mrtvac. Osmijeh
nestade s Connellyjevoga lica.
- Prijetite li vi to meni, suče?
- Ne, Chase, nego vam iznosim medicinsku činjenicu. Imate AIDS.
- Gluposti!
- Testirali su vašu krv. DNK se iz krvi dobiva samo iz bijelih krvnih
zrnaca, jer crvena krvna zrnca ne sadrže DNK. Eto zašto su rezultati
testa kasnili - laboratorij je morao izvršiti dodatne testove jer u vama
nije ostalo skoro ništa bijelih krvnih zrnaca. A onda su proveli i test na
AIDS. Laboratorijski tehničar je u izviješću napisao, Ako ovoga uhvati
prehlada, mrtav je. Koliko već dugo tako kašljete?
- Oko mjesec dana.
- A jeste li izgubili na težini?
- Šest kilograma.
- Beck uzdahne. - Vi ste ubili nju, a ona je ubila vas.
- Kako to mislite?
- Heidi je bila seropozitivna. Dali ste joj kokain, a ona vama AIDS.
- Kučka!
Chase se sruči na sjedalicu porotnika, spusti ruke na ogradu, i zarije
lice u dlanove.
- Bože moj!
Testovi koje je doktor Janofsky proveo na Heidinu i Sladeovu krv
pokazali su da su oboje bili zaraženi virusom HIV-a. Beck je
pretpostavljao da je Slade pokupio virus uzimajući steroide kakvom
nečistom iglom u nekoj od onih teretana u Austinu. Potom je zarazio
Heidi. A ona je pak zarazila Chasea Connellyja.
Chase podigne pogled prema Becku. Plakao je.
- I što ću sad, suče?
- Idite doma, Chase. Idite kući, k ženi i kćerki.
A Beck ode doma k svojoj ženi. Čitao je njezine posljednje poruke.

Najdraži moj J. B.
Julie je sa mnom. Daje mi morfij. Vrlo je ugodan, bolji od boce
vina. I Beck je sada uz mene, i to stalno. Trudim se biti hrabra
zbog njega, ali nisam. Tako se bojim.
Molim te za posljednju uslugu. Molim te ne dopusti Becku da
ponovi tvoju pogrešku. Potakni ga da u pravo vrijeme u svoj
život pusti neku drugu ženu, nekoga tko će voljeti i njega i moju
djecu. On će vjerovati da se više neće moći zaljubiti, ali može, i
hoće, i trebao bi. Održao je zavjete koje mi je dao, a odsad će biti
slobodan od tih zavjeta. Želim da ponovo voli, i da njega netko
ponovo voli.
A tebe voli tvoja Annie

Posljednja tajna: Annie je izgledala tako hrabra pred licem smrti, a

zapravo se bojala. Beck isključi kompjutor. Napokon je upoznao
vlastitu suprugu, trinaest godina nakon sklapanja braka, i godinu dana
nakon njezine smrti. Bila je u pravu o njemu u tako mnogo slučajeva, ali
u jednom se prevarila: Beck Hardin zauvijek će voljeti samo pokojnicu.
 ČETRDESET I ČETVRTO POGLAVLJE

- Dobar dan, suče Hardin!

Beck mahnu vlasniku lokala na glavnoj ulici. Centar grada bio je
posve miran. Siječanj je uvijek najtiši mjesec u godini. Naplate za
božićnu kupovinu obavljenu kreditnim karticama stižu u siječnju.
- Suče!
Beck odzdravi mahanjem. U malome gradu svi poznaju suca, a
sudac poznaje svakoga. Znao je previše. Beck više nije htio biti njihov
sudac. Ovaj grad nije dovoljno dobar za suca kojega ima, a Beck pak nije
dovoljno dobar sudac za grad.
- Suče Hardin!
Beck odsutno mahnu rukom, ali onda ugleda Kim Krause kako mu
maše s druge strane ulice. Pričeka ju dok je trčala preko kolnika glavne
ulice. Nosila je hrpu knjiga u rukama.
- Pozdrav, Kim.
- Dobar dan, suče. Sviđa mi se vaša košulja. Malo je zastrašujuća, ali
ne koliko i ona strašna odijela.
Beck je na sebi imao havajsku košulju koju mu je Jodie darovala za
Božić, traperice i nove kaubojske čizme.
- Suče, samo sam htjela da znate da sam se upisala na one tečajeve
u javnoj školi.
- Odlično.
- I izbrisala sam naše golišave fotografije, moje i Heidine.
- Još bolje.
Zgrabi ga za rukav i povuče nadolje, te ga poljubi u obraz. Kada se
odmakla, na licu su joj bile suze.
- Nedostaje mi Heidi.
- Znam.
- Hvala vam, suče.
- Sretno, Kim.
Ona krene prema istoku, a Beck prema zapadu. Iz ovoga je grada
otišao bez majke, a u njega se vratio bez supruge. Promijenio se, a i
njegov rodni grad se promijenio. Sada je drugi čovjek, koji živi neki
drugi život. Nije to život o kakvome je sanjao, ali to mu je jedini život
kojega ima. A ima i djecu.
- Suče Hardin!
Ponovo se trgne iz misli i vidje kako mu prilaze Julio Espinoza i
Nikki Ernst. Kad su se približili, on ih upita: - Julio, Nikki, kako ste?
Odgovori mu Nikki: - Super.
- Kako je u školi?
Julio reče: - Mirno je. Latinos su otišli. A i ja uskoro odlazim.
- Upisat ćeš se na Teksaško sveučilište?
- Ne. Idem na Rice. Sam plaćam školarinu.
Nikki dometnu: - I ja.
- Nego, jeste li vi dvoje...
- Hodamo li? Da, suče, hodamo.
- Što ti kažu roditelji, Nikki?
- Vezano za hodanje s Juhom, ili za upisivanje na Rice?
- I jedno i drugo.
- Bilo im je teško prihvatiti cijelu stvar. Ali sjest će im sve to - za
dvadesetak, tridesetak godina.
- Nikki, mogu li s tobom razgovarati... u četiri oka?
Beck odstupi par koraka od Espinoze. Nikki krene za njim.
- Samo trenutak, Julio.
Nikki ga upita: - O čemu se radi, suče?
Beck prošapće: - Nikki, autopsija Sladeovoga tijela pokazala je da je
bio seropozitivan.
Ona ostade šutjeti.
- Nikki?
Ona sjedne na klupu. Beck sjedne do nje. Blenula je u pločnik.
- Trebala bi se testirati, Nikki.
Ona polako odmahne glavom. - Nikada nismo spavali zajedno. Niti
smo se seksali na bilo koji način.
- Znači, znala si?
- Sumnjala sam. Kada mi je pričao kako su mu ti neki tipovi u
teretani davali injekcije, znala sam da to ne može biti dobro. Govorila
sam mu da se ode testirati, ali nije htio. - Uzdahne. - Znate, ispod sve te
fasade nogometne zvijezde, u suštini je bio dobar momak. Ali otac ga je
tjerao naprijed, a steroidi su ga promijenili. - Ona zaplaka i zarije mu
lice u prsa.
- Ostani na dobrome putu u životu, Nikki.
Kada je ustala, obrisa lice i reče mu: - Hvala vam što ste me zadržali
na pravome putu onoga dana u sudnici.
Ustadoše i krenuše prema Espinozi. Beck ga upita: - Kako su tvoji
roditelji?
Julio se nasmiješi. - Dobro su. Moj otac radi puno radno vrijeme kao
zidar kod seńor
Gila. Vrlo je zadovoljan.
Beck je svojedobno upoznao Rafela Espinozu i Gila Johnsona. Rafael
je uložio pola milijuna dolara u novi posao s kamenom, zajedno s
Gilom, čime je sebi i supruzi omogućio dobivanje zelene karte.
Federalci to zovu zelena karta po ključu investicije. Svi ostali to zovu
kupljeno državljanstvo. Zahvaljujući novcu Quentina McQuadea, Rafael i
Maria uspjeli su sebi kupiti ostanak u Americi.
- Odlično. Kako je tvoja majka?
- Trudna je, a to znači i da je sretna. Madre kaže da je to sve zbog
vas. Kaže da ste dobar sudac.

Zakon se nalazi u statutima, kodeksima, pravilima i propisima. Ali

mudrost se ne nalazi u pravnim knjigama. Mudrost se krije u životu. I u
smrti. Kao i u svakome danu između to dvoje. A pravda se ne nalazi u
sudnici, nego u ljudskome srcu.
- Suče, imate li trenutak?
Na vratima njegovoga kabineta stajao je Earl Danz sa svojom
bivšom ženom Lynnette. Držali su se za ruke. Beck ustade.
- Earl, Lynnette... uđite.
- Suče - reče mu Earl - Bilo bi nam drago kada biste nas ponovo
vjenčali.
- Da vas ponovo vjenčam?
Lynnette progovori: - Suče, pogriješili smo s tim razvodom. Htjeli
bismo da to ispravite.
Prije nego što odletimo za Havaje.
Petnaestak minuta kasnije, uz Mavis kao svjedoka, sudac Beck
Hardin prvi je put u karijeri sklopio nečiji brak. Dok su gospodin i
gospođa Danz izlazili, Beck bi se mogao zakleti da Lynnette nosi tange
ispod hlača. Mavis je otirala suze, a Beck joj uputi pogled kojim kao da
je govorio, Zar ti nisam lijepo govorio.
Ona progovori: - Nemojte mi sada pametovati.

Sat vremena kasnije, na balkonu svoje sudnice, Beck je sjedio na

sklopivoj ležaljci, a nove kaubojske čizme stajale su položene na
ogradu. Krošnje hrasta bile su gole, ali temperatura je bila skoro 21°C,
bilo je to poput babljega ljeta u siječnju, u području Hill Country. Čitao
je prve novine objavljene te godine. Na naslovnici je bila fotografija
prve bebe rođene u novoj godini. Ime joj je bilo Esperanza Peńa.
- Mavis mi je rekla da si ovdje gore.
Šerif Grady Guenther provuče se kroz prozor i izađe na balkon.
Izvuče drugu ležaljku, rasklopi ju i sjedne.
- Lijep dan.
- Da.
- Ne misliš valjda dati otkaz, je li, Beck?
- Razmišljao sam o tomu.
- Nadam se da to nećeš učiniti. Sviđa mi se raditi s tobom.
- I meni s tobom, Grady.
- Onda, jesi li čuo novosti?
- Koje novosti?
- Quentin je zatvorio gradilište i otišao iz grada. Vratio se u Austin.
Sve što mu ovdje pripada stavio je na prodaju.
- Ma daj? Dakle, sve one vile oko njegovoga golf-terena na kraju se
neće izgraditi?
- Neće.
- A što će biti s golf-terenom?
Zatvorio ga je. Odvezao sam se onamo jutros. Na travnatim
površinama su pasle koze.
- Pa, barem će se situacija malo smiriti.
- Nemoj se kladiti u to. Priča se da će Quentin sve prodati nekim
muslimanima koji tu žele izgraditi džamiju. - Grady ustade i poče se
provlačiti natrag kroz prozor, ali se zaustavi na pola puta, i reče: - Ah,
da, J. B. je kod mene u pritvoru.
- Što?
- Odalamio je Bruna.
- Gdje?
- U nos.
- Ne. Gdje su bili kada ga je odalamio?
- A, to. Tu dolje.
- Što je radio ovdje?
- Išao je za Brunom.
- Ali, što je Bruno radio ovdje?
- Mavis kaže da je podnosio neke tužbe protiv Quentina, jer ga je
Quentin navodno ostavio bez šestomjesečne plaće. Kladim se da mu
neće biti lako dobiti taj spor.
- Misliš?
- Da, mislim.
- A što je Bruno učinio kada ga je J. B. udario?
- Srušio se kao vreća krumpira, kako kažu. Rekao je da će prebiti J.
B.-ja kad ustane.
- A što je J. B. na to rekao?
- Rekao je: Taj film nećeš gledati.
Beck se glasno nasmija. - Reci J. B.-ju da ću doći onamo i izvaditi ga
iz pritvora... za sat ili dva. Pretpostavljam da ću mu morati dosuditi
odrađivanje nekog društveno korisnoga rada.
- Opaliti Bruna šakom, to jest društveno koristan rad.
Grady je otišao, ali se Beck ne pomaknu s ležaljke na balkonu sve
dok Jodie nije izvirila glavom nekih deset minuta kasnije.
- Mavis mi je rekla da si ovdje gore. - Ona sjedne od njega i reče: -
Lijepe čizme... i košulja.
- Hvala ti za košulju, i za pomoć oko djece u posljednjih šest
mjeseci. Ne bi mi pošlo za rukom da nije bilo tebe.
- Jeste li svi sada bolje?
- Meggie nije piškila u postelju već dva tjedna. A Luke i ja polako
razgovaramo.
- Lijepo.
Ostadoše sjediti bez riječi, a onda ga ona upita: - Vraćaš li se natrag
u Chicago?
- Razmišljao sam o tomu, ali mislim da su djeca ovdje sretnija... a i
vezali su se za djeda. I on za njih. Samo što ja više nisam siguran da mi
je ovdje mjesto.
- Beck, većina ljudi provede cijeli život tražeći mjesto kojemu
pripadaju. Ja znam da mi je mjesto ovdje. Fredericksburg nije savršen
grad, ali nijedan grad to nije. Ali nije ni loše mjesto, a sada je to i mjesto
u kojemu živim. Tu sam, i tu ostajem, i namjeravam se boriti da ga
pretvorim u nešto još bolje. I tebi je mjesto ovdje. U ovome gradu, i u
ovoj sudnici. Grad je bolji kada si ti sudac.
Beck je razmišljao o njezinim riječima.
- J. B. kaže da problem nije u gradu, nego u nekolicini staraca koji se
boje promjena. U pravu je. U pravu je po pitanju mnogo toga. Da, Jodie
Lee, ostat ću tu. - Beck pogleda na ručni sat. - Da ne zaboravim, moram
izbaviti J. B.-ja iz zatvora.
 - J. B. je u zatvoru?
- Odalamio je Stutza u njušku. Ona se nasmiješi. - Baš ga volim.
- I on tebe voli. Kaže da mu je žao što nije mlađi. Kaže da bi se u tom
slučaju oženio tobom, iako si lezbijka.
- Kako slatko od njega... bar mislim.
- Annie je znala da joj moja tajnica kupuje sve darove.
- Hoćeš reći rođendanske i božićne darove? Od tebe? Beck kimne
glavom.
- To nije dobro.
- Uvijek sam mislio da imam previše posla kako bih to sam
obavljao. Kada bih se barem mogao vratiti i sve to učiniti nanovo. Onda
bih učinio kako treba.
Ostali su sjediti u tišini. Beck je mislio na pokojnu suprugu i na ovaj
novi život za kojega je ona znala čak i prije njega. Morao je otići od J. B.-
ja kako bi ga upoznao kao oca, i morao je izgubiti suprugu kako bi
spoznao kakva je ona žena zapravo bila.
- Gretchen je bila u knjižari - reče Jodie. - Pitala je za tebe.
- Je li spominjala stanovite potrebe?
Ona mu uputi onaj svojstveni pogled. - Ne.
Beck se nasmija sebi u bradu. - Pa, stvarno mislim da veza s
Gretchen ne bi upalila. Ali drago mi je da Meggie ima baš nju za
učiteljicu.
- Annie sigurno ne bi htjela da ostaneš sam.
- Zar želiš da se upustim u vezu s Gretchen?
- Ne. Ali ne želim da budeš sam. Beck, treba ti žena.
Beck ispruži ruku i potapšaju po koljenu. - Pa, Janelle je već zauzela
najbolju ženu u gradu.
Jodie se pljusnu dlanovima po koljenima i naglo ustade, kao da joj je
rekao nešto pogrešno. On podigne pogled prema njoj, a ona ga pogleda
odozgor, uz neobičan izraz lica.
- Nije. Viđa se s jednim udovcem.
- Vara te? I to muškarcem?
Jodie zakoluta očima. - Bože dragi, uza svu pamet koju imaš,
ponekad stvarno znaš biti tup.
- Što?
Ona duboko udahne i izdahne, poput sportašice koja se sprema na
atletski podvig.
Onda se u jednom hitrom potezu sagne, zgrabi ga za lice i poljubi u
usta. Uspravi se i reče:
 - Četrdeset mi je godina, otkačena sam liberalka, i volim tebe, Beck
Hardin.
Ona se sagnu i provuče kroz prozor, i već je bila na dnu spiralnoga
stubišta prije negoli se on uspio oporaviti od iznenađenja. Još ga
nikada prije nije poljubila neka lezbijka.
Ustade i priđe ogradi. Kada se Jodie pojavila na pločniku pod njim,
on ju zazva.
- Jodie!
Ona zastade na trenutak, i potom se okrene prema njemu.
- Ali, ti si lezbijka.
Nekolicina prolaznika zastane u mjestu i pogleda uvis prema
njemu, i potom prema njoj. Odmahujući glavama, svi nastaviše svojim
putem.
- Beck, to drugi govore. Ja to nikada nisam rekla.
- Zašto?
- Što zašto?
- Zašto si sve oko sebe navela da vjeruju da si lezbijka?
- Kako baš svaki usamljeni uzgajivač koza u okrugu ne bi dolazio u
moju knjižaru u potrazi za ženom.
Imala je pravo.
- Htjela sam da prvo budemo prijatelji.
Ostadoše blenuti jedno u drugo. Bio je to nelagodan trenutak,
straga se ona okrene i ubrza niz ulicu - ali zastade kod Orlovoga stabla.
Ostade ondje neko vrijeme, kao da se divi skulpturi. Potom se okrene
oko svoje osi i krene natrag prema Becku. Stade ravno pod balkonom i
pogleda uvis. Povjetarac joj je raznosio crvenu kosu preko lica.
- I ja imam stanovite potrebe, Beck. Sada se vraćam u knjižaru.
Zatvaram u pet. Ako se želiš pozabaviti mojim potrebama, dođi. Ako
pak ne želiš, svakako ostajemo prijatelji.
Ona se okrene i ode, ne zaustavljajući se ovoga puta. Beck ju je
pratio pogledom niz glavnu ulicu, sve dok nije iščezla iza ugla. On se
sruši natrag u ležaljku.
Bavljenje stanovitim potrebama. S gradskom lezbijkom. Koja to uopće
nije. K vragu!
 EPILOG

Na prvu godišnjicu njezine smrti, Beck je svoju pokojnu suprugu

premjestio na obiteljsko groblje Hardinovih. Novi grob bio joj je do
njegove majke. Za života bi sigurno uživale u društvu jedna druge.
Na tome ponovnome pogrebu prisutni su bili samo članovi obitelji
Hardin - J. B., Beck, Luke, Meggie, lutka, kao i kozlić Frank. Nakon što su
J. B. i Beck spustili njezin lijes u prirodnu raku u krečnjaku, J. B. je rekao
da je Annie bila vrsna žena, i da je ponosan što ju je stigao upoznati
kako je već mogao. Obećao je pomagati njezinoj djeci, sve dok se ne
pridruži svojoj Peggy i njoj. Beck je potom rekao: - Annie, trebao sam te
prije dovesti ovamo, ali dovodim te tek sada. Za koji mjesec ova će se
polja prepuniti različcima, plavima kao što su bile tvoje plave oči.
Mislim da će ti se sviđati. Mislim da će ti se sviđati i Hill Country.
Sretan rođendan.
Otre suze s lica i okrene se, ali zastade kada Luke iskorači i reče: -
Nije fer. Beck mu odgovori: - Ne, sine, nije fer. Ni najmanje.
Stavi sinu ruku oko ramena. Lukeu su suze klizile niz lice dok je
govorio: - Mama, ponovo ćeš navijati za mene.
Svoju drugu ruku Beck stavi Meggie oko ramena. Sićušnim glasićem
ona reče: - Mama se ne vraća, zar ne?
- Ne, dušo, ne vraća se.
Meggie krene naprijed, poljubi lutku i položi ju na majčin lijes. Beck
baci pogled na J. B.-ja, koji je bezuspješno pokušavao zadržati suze.
Kimne glavom prema ocu; ideja s kozlićem Frankom na kraju je ipak
upalila. Beck se okrene i ugleda Aubreyja s vanjske strane bijele drvene
ograde. Aubrey mu reče: - Danas sam dao otkaz.
Beck kimne glavom prema starome prijatelju. J. B. reče: - Djeco,
krenimo prema kući. Dajmo tati par minuta nasamo. - J. B. izađe iz
ograđenoga prostora, s Meggie i Lukeom pod svakom rukom, dok ih je
kozlić slijedio. J. B. munu Aubreyja po ramenu i reče mu: - Aubrey, znaš
li štogod o vinarstvu?
Njih četvero krenuše prema kući. Beck ostade sam sjediti na klupi,
razgovarajući s Annie, sve dok se sjene nisu izduljile. Obećao joj je da će
odgojiti djecu onako kako bi ih ona odgajala. Obećao joj je da će se
boriti za djecu kako nijedno od njih ne bi završilo u jarku. I obećao joj je
da će ju voljeti do kraja života.
A onda ode do rijeke i sjedne na svoju stijenu.
Dvadeset i četiri godine ranije, pobjegao je od svojega ovdašnjega
života, a sada se vratio. Beck Hardin vratio se doma. Vratio se nadajući
se da će pronaći pravdu u životu. Nadao se živjeti negdje gdje život
slijedi jasan kodeks dobra i zla. Ali nije tako bilo. Ni ovdje, ni u Chicagu,
niti bilo gdje drugdje. Dobri ljudi umiru mladi, zli ljudi žive dugo. Život
nije fer, a pravda se ne ostvaruje za ovoga života. U ovome životu
imamo samo zakon. A zakon ima svoje suce.
Ustade i priđe prirodnome mostu od kamenja, i poče preskakati s
kamena na kamen, sve dok se nije našao na polovici rijeke. Posljednje
danje svjetlo blistalo je na vodenoj površini. Pronađe sitan pljosnati
kamen i baci ga nisko uz vodu, promatrajući ga kako odskače po
staklastoj površini rijeke, i onda nestaje iz vidokruga. Pogledom je
pratio krugove namreškane vode kako se šire i polako nestaju.
Valovi na vodi.

SVRŠETAK
1 Ma k vragu. Dave, ja sam ti samo seoski dika koji se rado brčka gol u
potoku uz ranč

2 Da, gospojo

3 Ne, gospojo

4 Ma k vragu, Dave, ja sam ti samo seoski dika koji se rado brčka gol u
potoku uz ranč.