2

Ovu knjigu posvećujem uspomeni na roditelje,

Cath i Boba, zato što su mi usadili ljubav prema knjigama.

3
 U NOĆI - 1

POPUT kakve bijele ptice, krik je poletio iz dubine podruma i zaglavio se u

Marioninoj glavi. Dok je udarao krilima o unutrašnjost njezine lubanje, pitala
se kako se uspio probiti kroz tri kata velike čvrste kuće do njezina prašnjave
sobice u potkrovlju. Ako je uspio doći do nje, sigurno je mogao doprijeti i do
nekoga drugog. Do Judith u susjednoj kući ili do starog gospodina Weinberga
na drugoj strani ulice, koji voli u sitne sate izvoditi svog pomeranca u šetnju
po Ulici Grange. Od ležanja na boku zabolio ju je kuk, pa se okrenula na leđa,
ali taj joj je položaj opteretio koljena. Plahte su spuznule na dno kreveta, pa
su joj vunene deke greble kožu, ali kad ih je gurnula sa sebe, počela se
smrzavati. Pokušala je istjerati iz glave pitanja o tome zašto je osoba u
podrumu kriknula i kako je to biti dolje usred noći. Prestani razmišljati o tim
stvarima, upozorila je samu sebe, inače ćeš poludjeti, baš kao stara teta
Phyllis. A onda će te poslati u jednu od onih ustanova s rešetkama na
prozorima, pa ćeš morati jesti večeru plastičnom žlicom.
Uto je začula majčin glas. John radi ono što je najbolje za njih; moraš mu
vjerovati - on ti je brat i vrlo inteligentna osoba, diplomirao je, ni manje ni više
nego na Oxfordu. Ako ne možeš vjerovati Johnu, svome jedinom živućem
rođaku, kome onda možeš?
Ali što ako su Judith ili gospodin Weinberg doista čuli krik? Što ako netko
pozove policiju pa policajci dođu u kuću usred noći? Bi li lupali na vrata i
pričekali da ih netko otvori ili bi ih naprosto razvalili i ušli? Bi li ih izvukli iz
kreveta? Ljudi katkad kažu: »Izvukli su ih iz kreveta usred noći.« Ali policajci
valjda ostave čovjeku dovoljno vremena da ustane i odjene se, zar ne?
Možda bi za svaki slučaj trebala pripremiti prikladnu odjeću, predložila joj
je majka. One široke crne hlače s mrljom od džema na koljenu i onaj raščupani
smeđi džemper koji si bacila na pod prije lijeganja jedva da su prikladni.
Ona i njezin brat bili bi odvedeni u policijsku ćeliju, a dom u kojem živi i
cijeli njezin život bili bi rastureni u potrazi za dokazima. Užasavala ju je
pomisao na to da joj se stranci vrzmaju po kući. Što bi oni mislili o neredu? O
plijesni na zidu kupaonice, o svim onim pokvarenim uređajima koje joj John
nije dopuštao baciti, a koje ipak nikad nije stigao popraviti, o nagomilanim
konzervama hrane u kuhinji i o višegodišnjim hrpama novina koje
zakrčuju hodnik? I o onoj plastičnoj posudi na gornjoj polici hladnjaka, punoj
crne sluzi i zelenkasto-plavog krzna. Nije čak bila ni sigurna što je u njoj bilo
u početku, a sad se je više nije usuđivala otvoriti. Da već nisam mrtva, umrla
bih od stida što si dopustila da kuća potone u takav nered, dodala je majka.

4
 Zamišljala je svoju sliku na naslovnoj stranici novina (Marion nikad nije
bila fotogenična, čak je i na fotografiji s osamnaestog rođendana izgledala
kao četrdesetogodišnjakinja), zamišljala je svoju raščupanu smeđu kosu koja
strši na sve strane poput kose kakve luđakinje, a cijeli svijet je prosuđuje. Što
bi Judith rekla? Da je Marion i njezina brata oduvijek smatrala čudacima? A
Lydia? Kad bi Lyidia doznala za sve to, sramota bi bila nepodnošljiva.
»To se neće dogoditi, Marion. Nitko nije čuo krik. Nitko ne dolazi. Tko bi
ih ionako tražio?« rekao je Neil grleći je i milujući je po raščupanoj kosi.
»Ali netko će doći, ako ne noćas, onda neke druge noći«, odgovorila je
Marion. »A nitko neće povjerovati da im John samo želi pomoći.«
Marion Zetland imala je osam godina kad je otkrila da nije lijepa. Da je
imala prijatelja, netko bi joj to već rekao, ali majčini su živci bili tanki poput
paučine, pa nije mogla podnijeti da »šmrkavci« drugih ljudi zabadaju nosove
po kući u Ulici Grange, da u svojim prljavim cipelama trče po stubama od
hrastovine, da galame po velikim sobama s drvenim oplatama, da netko od
njih možda razbije ili čak ukrade jednu od mnogobrojnih
»obiteljskih dragocjenosti«, pa je Marion, osim brata Johna malokad
viđala drugu djecu izvan škole.
Majka Sare Moss bila je mlada i zgodna. Nosila je odjeću jarku poput
omota za slatkiše, a sjajna joj je plava kosa poskočila kad se jednog petka
poslijepodne sagnula da porazgovara s Marion pred dvorišnim vratima
Osnovne škole svete Winifred. Marionina majka odlazila je jedanput na
tjedan u frizerski salon Pierrea Michelinea, pa su njezine prepletene trajne
kovrče mogle izdržati najoštriji vjetar s pučine a da se ne pomaknu.
»Bi li sutra htjela doći k nama?« upitala ju je Sarina majka vedrim glasom.
Marion je mogla vidjeti Saru preko ramena njezine majke. Stajala je
pokraj žutog auta i iskesila svoje nove lijepe zube kao da govori: »Više bih
voljela da crkneš nego da dođeš k meni da se igramo.«
Imala je osjećaj da je Sarah vuče za jednu ruku a ova ljubazna žena za
drugu, kao da je pokušavaju raspoloviti.

»Oni vjerojatno znaju da je moja obitelj prije rata posjedovala nortportski

hotel Grand«, oholo je rekla Marionina majka. »Upotrebljavaju je kako bi nam
se približili.«
Ali tata je inzistirao da Marion ode. »Ona provodi previše vremena
zatvorena u svoj mali svijet. Mora izaći iz kuće i družiti se s ljudima, mora
početi sklapati prijateljstva.«

5
 Tata ju je u subotu poslijepodne odvezao do Sarine kuće, držeći jednom
rukom cigaretu a drugom volan Bentleyja. U autu je bilo vruće i sve puno kao
u unutrašnjosti cipele, pa je svaki trzaj kod zastajkivanja i ponovnog kretanja
tijekom te petnaestominutne vožnje u Marion izazivao poriv na povraćanje.
Zaustavili su se pred novoizgrađenom kućom nalik na ladanjsku kuću, s
golemim kamenim puževima na brežuljkastom travnjaku.
»Ja ću sada svratiti u ured. Doći ću po tebe oko sedam«, rekao joj je tata
grickajući crne brkove. On je vikendom često provodio mnogo vremena u
svom uredu iznad velikog skladišta tvrtke Zetlandove fine tkanine.
»Ali tata... Nisam sigurna hoće li oni željeti da tako dugo ostanem.«
»Pa, pitaj ih mogu li ti dopustiti da pričekaš do tada.« Ugasio je opušak
cigarete uz nekoliko drugih u maloj metalnoj pepeljari na vratima auta i
zatvorio pepeljaru sa škljocajem.
»Sve će biti u redu, dušo, ne brini«, dodao je uštipnuvši je pepeljastim
prstima u obraz.
Kad je došla do kraja pošljunčane staze, Bentley je već otišao. Pozvonila
je, a onda se iza panela od hrapavog stakla pojavila jedna figura. Kad su se
vrata otvorila, ugledala je preplanulog muškarca u plavim trapericama, sa
začešljanim smeđim šiškama. Nasmiješio joj se i čučnuo kako bi im glave bile
na istoj razini.
»Zdravo, ja sam Sarin tata. Ti si zacijelo Marion.« Pustio je da mu zlatno-
smeđi pramen padne na čelo, a Marion je osjetila poriv da ispruži ruku kako
bi se uvjerila da je doista mekan poput svilenih resa.
Marionin tata nikad nije nosio traperice. Uvijek je bio u odijelu, čak i kad
su odlazili na šetnje po šetalištu. U usporedbi s njezinim roditeljima, Sarini
mama i tata izgledali su jako mladi. Kad se Marion rodila tata joj je imao
pedeset dvije godine, a majka četrdeset tri. Bili su stari poput baka i djedova
većine njezinih školskih kolega, a životi su im imali sivkasti ton minulih
vremena, kad su ljudi vozili bicikle s velikim prednjim kotačem i držali
kućne pomoćnice.
Marion je slijedila Sarina tatu u kuću, koja se isticala po nedostatku
antiknog namještaja, drvenih oplata i zavjesa ukrašenim šašavim vijugavim
uzorcima. Umjesto toga, sve je bilo izrađeno od sunčane borovine i obojeno
živim bojama. Kroz francuska vrata mogla je vidjeti Saru i njezine prijateljice
na dvorištu. Kad su ugledale Marion, okupile su se i počele se došaptavati.
Uto je Sarina mama izašla iz kuhinje otirući ruke, sitne i mekane poput
malih miševa, o svijetloplave traperice. Sarini mama i tata bili su poput para
onih pomodnih lutaka koje se mogu vidjeti u prodavaonicama igračaka. Onih
koje stoje jedna pokraj druge u kutijama od celofana, u usklađenoj odjeći, s
6
plastičnim dodacima za dokolicu, poput minijaturnih bicikala i pribora
za roštilj.
»Zdravo, Marion«, nasmiješila joj se Sarina majka kao da su stare
prijateljice. »Djevojke se igraju s Robbijem u dvorištu. Ti im se pridruži, a ja
ću dovršiti ručak.«
Marion je osjetila ledeno grčenje u želucu, kao da je šalju na bojno polje.
»Molim vas, nemojte me slati na dvorište«, htjela je reći. »Pustite da
ostanem u kući. Mogli bismo gledati televiziju, a ja bih se pretvarala da ste mi
vi pravi mama i tata.«
Sarin tata propustio ju je kroz ostakljena dvorišna vrata i našla se na
kamenim pločama raznih oblika i veličina koje su vješto postavljene poput
dijelova slagalice. Sarah i njezine prijateljice izmjenjivale su se u milovanju
sivog krzna velike plišane igračke. Uto je stvorenje trznulo nosom kao da mu
ide na živce što se Marion usudila izaći u to fantastično kameno dvorište.
»Kako to da se pomiče?« upitala je Marion. »Je li to čarobna igračka?«
»On je činčila i zove se Robbie, a miče se zato što je živ«, odgovorila je
Sarah tonom koji je nagovještavao da samo budala to ne shvaća. »Ne dajte joj
da ga dodirne«, naredila je drugim djevojčicama. »Ona vjerojatno ne zna kako
se to radi, pa će ga zgnječiti do smrti.«
Nato je Lucy Clements, daleko najkrupnija od svih djevojčica, stegnula
svoje koščate šake i stala između činčile i Marion. Druge djevojčice počele su
milovati Robbieja s pretjeranom nježnošću, povlačeći vrške prstiju niz dlaku
i samo načas dodirujući krzno.
Marion je otišla na drugi kraj dvorišta. »Bijele hlače, keper - flanelaste
crvene hlače s cvjetnim uzorkom na džepu - ružičasta košulja od umjetne
svile - crne hlače, serž - ne - platnene - hlače - crne - ne, bijele hlače - frotir -
ručnik - ručnik«, govorila je sebi, identificirajući tkanine odjevnih predmeta
na okretnom stalku za sušenje rublja gospođe Moss. Mogla ih je prepoznati
zato što je provodila mnogo vremena prelistavajući knjigu s uzorcima
tkanina u tatinu skladištu.
Kad ih je gospođa Moss pozvala na ručak, jeli su jela koja Marion nikad
prije nije vidjela: maslac od kikirikija i piće zvano Lilt koje je imalo slike
palma na limenki i okus šećernih kolačića. Sarah i njezine prijateljice postale
su pretjerano ljubazne prema njoj, ali na izvještačen način.
»Judy, bi li bila tako dobra da dodaš Marion sendviče s maslacem od
kikirikija?« rekla je Sarah sa širokim zlobnim osmijehom na lijepom licu.
»Čini se da umire od gladi.«

7
 »Bi li željela još jedan keks, Marion?« upitala ju je Lucy. »Dosad si pojela
samo šest ili sedam.« Druge djevojke počele su se smijuljiti, a onda ih je
ušutkalo namršteno lice Sarine mame.
Nakon čaja, Marion i ostale djevojke otišle su se igrati na katu. Sarah je
objavila da će glumiti nevjeste, staviti čipkastu zavjesu preko glave i
paradirati gore-dolje prolazom između dva identična ružičasta kreveta s
pokrivačima na volane, koji će poslužiti kao središnji prolaz u crkvi, držeći u
rukama vazu plastičnih đurđica koju su donijele iz zahoda u prizemlju.
»Tko je sljedeći?« upitala je Sarah kad su se izredale sve djevojčice osim
Marion.
»Marion još nije bila«, odgovorila je Hazel Parkinson, koja je imala toliko
pjega na sitnom nosu da su se stapale u jednu veliku smećkastu mrlju.
»Ali ona ne može biti nevjesta«, rekla je Judy Blake. »Nije dovoljno lijepa.
Tko bi želio to debelo lice?« Kad je čula te riječi, Marion je osjetila žarenje u
želucu kao onda kad je pojela pokvarene bobice iz vrta jer su izgledale poput
bombona.
»Ne, mora, svatko to mora učiniti«, zlokobno je odgovorila Sarah.
Marion je nevoljko stavila zavjesu preko glave i uzela cvijeće iz kojeg se
širio oštar, neugodan miris jeftinog osvježivača zraka. Dok je hodala, Sarah je
počela pjevati:

Pogledajte samo nevjestu

Nalik je na debelu mrkvu
Morali su razvalili vrata
Da bi mogla ući u crkvu.

Krevetni madraci zatresli su se od hihota djevojčica koje su na njima

sjedile.

Kad se Marion vratila kući, zatekla je majku kako čisti srebrni

edvardijanski čajnik. Prekrasno ukrašen egzotičnim životinjama i pticama i
stojeći na četiri noge, čajnik je bio previše dragocjen da bi ga majka povjerila
debelim rukama kućne pomoćnice, gospođe Morrison. Dok je mekanom
sivom krpom pažljivo trljala blistav zavoj ručke, majka je poslušala
Marioninu priču.
Marion je željela čuti da Sarah i njezine prijateljice nemaju pravo, da su
joj rekle sve te stvari da bi je povrijedile, ali majka ju je samo pogledala s
8
izrazom nejasnog razočaranja, kao da je Marion komad odjeće koji je izgubio
oblik poslije pranja.
»Nisi ti kriva, Marion, naslijedila si izgled tatine majke. Ona je bila vrlo
neugledna žena, ali trebala je naslijediti tekstilnu tvrtku. To je jedini razlog
zašto ju je tvoj djed uzeo za ženu.«
»Možda ću se proljepšati kad odrastem, poput ružnog pačeta«,
optimistično je odvratila Marion.
Majka joj nije odgovorila, ali spustila je čajnik, pripalila cigaretu od
mentola i otpuhnula dim. Kad je spoznaja da možda nikad neće biti voljena
okružila Marion poput oblaka gorkog dima, majka ju je zagrlila oko
četvrtastih bokova kako bi je utješila. Ali fizička utjeha nije se ohrabrivala u
obitelji Zetland, pa je Marion ubrzo osjetila da je majka vrlo delikatno gura
od sebe.
Kad se majka ponovno posvetila čajniku, Marion je otrčala u svoju
potkrovnu sobu i poslagala sve svoje plišane igračke u krug na podu, a onda
sjela u sredinu i sklupčala se poput loptice gurnuvši glavu među koljena.
Cesto je to činila kad je bila uznemirena. To joj je davalo osjećaj da je igračke
štite svojim čarobnim moćima. Dok je još sjedila sklupčana sa zatvorenim
očima, netko je ušao u sobu. Marion nije pogledala, ali znala je da je to zacijelo
njezin stariji brat, John, jer je osjetila miris bombona od jagoda, a to su bili
Johnovi najdraži slatkiši.
»Što ti je, Mar?«
»Nisam lijepa. Nikad se neću udati zato što sam daleko predebela.« Jecaj
koji je došao iz dubine Marioninih grudi zvučao je kao da netko pili drvo.
»Vjerojatno ću umrijeti sama.«
Začula je kako John zubima drobi bombon.
»Tko ti je to rekao?«
»Sarah Moss i njezine prijateljice. I nisu mi dale da dodirnem Robbieja
kako ga ne bih zgnječila.«
»Robbieja?«
»On je činčila - to je plišana igračka koja je čarobno oživjela.«
»Gdje ona živi?«
Marion je šmrcnula. »To se zove Posjed Copperdale. Blizu onog mjesta na
koje nas tata odvodi, znaš, Frankova dvorišta. U prednjem dvorištu imaju
velike puževe. Ali nisu pravi.«
Kad je podigla glavu, shvatila je da John otišao, ali u zaštitnom krugu ležao
je primamljivi crveni bombon s okusom jagode. Marion ga je podigla i stavila

9
ga u usta. Čim joj se ružičasti šećer počeo rastapati na jeziku, osjetila se malo
bolje.
Nekoliko tjedna poslije, kad se gospođa Moss spremala odvesti Saru i
njezina malog brata u školu, na vjetrobranu auta ugledala je raširenu kožu
činčile Robbieja. Nitko nije znao kako je koža dospjela na vjetrobran ni što se
dogodilo s Robbiejevom utrobom. Marion nikad više nije otišla u Sarinu kuću.
Ako je ikad bila nekamo pozvana, pretvarala se da je bolesna. Radije je
ostajala u svome »malom svijetu«, kako ga je njezin tata nazvao, s
čvrsto zaključanim vratima da je štite od uljeza.

@devushka.94
6. srpnja
Pozdrav od Sonje. Danas je za mene posve običan dan, provela sam cijelo
prijepodne čisteći i hraneći životinje. Katkad se igram s bijelim štakorima, koji mi više
ne grickaju prste jer su shvatili da sam im prijatelj. Mnogo djece svraća u dućan da
pogleda štenad. Borisova žena kaže mi da ih trebam pitati što žele i ako ništa ne
kupe, moram bijesno buljiti u njih dok ne odu. Ali ja nisam tako vješta u
izražavanju bijesa kao Borisova žena, pa djeca ne odlaze. Guraju prste kroz kaveze
i vrište kako bi nagnali štenad da počne lajati, a onda se javi i papiga, »kaakaaaka«,
a i mačke počnu siktati, pa mi je glava toliko puna zvukova da mi se čini da bi
se mogla rasprsnuti.
Navečer sam gledala emisiju o konjima na televiziji. Jednog dana voljela bih
raditi s konjima. Velike su životinje bolje, one mogu slobodno trčati naokolo, nisu u
kavezima poput malih životinja. Oprosti zbog loš engleski, potrudit ću se više, molim
budi strpljiv sa mnom!

8. kolovoza
Danas je bilo tako vruće da je uginuo gekon. Plačem jer sam tužna što je uginuo
ali i zbog mnogih drugih stvari. Boris kaže da sam ja kriva jer mu nisam dala dovoljno
vode. Boris kaže da je gekon stajao mnogo novca. Njegova žena kaže da ja moram
platiti.

9. kolovoza
Opet je jako vruće i boli me ruka zato što me ugrizlo zločesto štene. Čak i s
ozlijeđenom rukom moram čistiti i hraniti i opet čistiti. Boris kaže da sam sama kriva.
Sonja je kriva za sve. Štene je prilično naraslo. Netko ga uskoro mora kupiti jer ako

10
postane prevelik, više nije dovoljno zgodan da ga netko zavoli. Ne smijemo nikom
reći da grize. Čak i ribe izgledaju prestrašeno kad to zločesto štene laje.

9. rujna
Jedan čovjek kupio je zločesto štene svojoj maloj kćeri za rođendan. Ali onda je
štene ugrizlo djevojčicu u nogu pa ga je čovjek donio natrag u dućan. Prijetio je da
će otići na policiju ako mu Boris ne vrati novac. Boris se ljuti na mene iako to nije
moja krivica. Mislila sam da će me udariti. Rekao je da moramo ubiti štene. Odnio
ga je do rijeke. Tužna sam iako je to štene bilo zločesto.
Jednom sam štenetu dala ime Adrian jer mu je dlaka kovrčava poput tvoje kose.
On je bio najbolji. Nikoga nije ugrizao i otišao je u lijep dom. Nadam se da je sretan.

10. rujna
Cijeli dan čistim i hranim, čistim i hranim i učim papige engleski. Onda će doznati
moje tajne. Pričat ću im o tebi, Adrian. Voljela bih da ih sve mogu pustiti na slobodu.
Voljela bih da one mogu osloboditi mene. Katkad sam tako gladna da jedem njihovu
hranu.

12. prosinca
Zima je sada vrlo hladna. Jutros sam otkrila da se žuta ptica i dva mala miša ne
pomiču. Životinje ugibaju i kad je hladno i kad je vruće. Mačke se iz nekog razloga
ljute na mene. Velika mačka s gustom dlakom poput bogate dame ogrebla me po
licu, ne znam čime sam je uznemirila.

23. veljače
Moj engleski sada je mnogo bolji - navečer gledam mnogo televizijskih emisija
na engleskom, ali moram jako stišati ton kako me nitko ne bi čuo. To je emisija o
životinjama u jednome velikom američkom zoološkom vrtu. Voljela bih studirati o
životinjama i možda postati veterinar ili raditi u zoološkom vrtu. Adrian, misliš li da je
moguće studirati te stvari u Engleskoj? Naravno, morat ću naći posao i uštedjeti jako
mnogo novca, to mi je jasno i spremna sam naporno raditi. Imaš li ti koju životinju?
Mi nismo smjeli držati kućne ljubimce u Državnom sirotištu, ali ja sam voljela čitati
knjige o svim vrstama životinja. Zato mi je nadglednik našao posao u prodavaonici
kućnih ljubimaca, ali to je zapravo najgore jer se jako loše postupa prema
životinjama, ali čak i tada ne tako loše kao prema nekim ljudima!

11
 25. veljače
Dobila sam novac koji si mi jučer poslao. Jako sam uzbuđena što dolazim u
Englesku! Naravno, malo sam uplašena jer je putovanje veoma dugo, jedan
autobus, dva vlaka, a onda veliki brod. Zatim moram pred McDonald'som pričekati
veliki Mercedes. Nadam se da se usput neću izgubiti. Ovdje nikom neću nedostajati,
osim možda bijelim štakorima.

12
 RUČAK S JUDITH

DOK JE MARION čekala da se kazaljke na satu pomaknu do pola jedan, u

unutrašnjosti njezina najlonskog kišnog kaputa postalo je vruće kao u
karnevalskom šatoru u ljeto. Odjenula ga je mnogo prije izlaska jer je joj
povlačenje zatvarača katkad zadavalo probleme, a nije željela da joj se zaglavi
u posljednji čas pa da zakasni. Naravno, išla je na ručak samo u susjednu
kuću, ali bio je kišan dan u veljači, pa se osjećala sigurnije zaštićena od
vanjskog svijeta slojem narančastog najlona.
Čvrsto je držala torbicu u krilu kao da se boji da bi joj je tko mogao oteti.
Naravno, to baš nije bilo vjerojatno budući da je bila sama u vlastitoj kuhinji.
Kazaljke su se pomaknule na dvanaest i petnaest. Sastanci su je uznemiravali.
Da je barem uspjela izmisliti neku ispriku! Ali da je rekla kako već ima druge
planove, bila bi to očigledna laž. Jer Marion nikad nije imala nikakve planove.
Na stolu ispred nje ležala je hrpa pošte, uglavnom prospekti i brošure koji
čovjeka nagovaraju da kupi novi kauč ili da provede odmor u ladanjskoj kući
u Cornwallu.

PRILIKA KOJU NE SMIJETE PROPUSTITI

PRIJEĐITE NA ŠIROKOPOJASNI GREEN NET
I OSTVARITE ZNATNE UŠTEDE

vikao je jarki narančasto-zeleni letak na vrhu gomile. Marion nije baš bila
sigurna što je to »širokopojasno«, sve takve odluke prepuštala je svom bratu
Johnu, ali možda bi trebala sačuvati ovaj letak za slučaj da je doista riječ o
prilici koju čovjek ne smije propustiti. Iznenada je zamislila kako postaju
siromašni beskućnici i moraju spavati na ulici. Iako je jednim dijelom znala
da je to glupo, praznovjerni strah koji ne bi lako mogla objasniti spriječio ju
je da baci letak.
Ispod njega ležao je plavi letak s fotografijom pizze. Crveni krugovi mesa
između pjenušavog sira podsjetili su je na slike kožnih bolesti u medicinskom
udžbeniku koji ju je John natjerao pogledati kad su bili djeca.

Pizza Fratelli, dostava na kućni prag

Uz predočenje ovog letka pedeset posto jeftinije

13
 Ni ona ni John nisu jeli pizzu, ali to se doista činilo kao veoma dobra
ponuda. Vlasnici restorana očito su se jako trudili da prodaju svoje pizze.
Možda im posao nije išao najbolje, pa su bili prisiljeni sniziti cijene kako bi
stekli nove mušterije. Učinilo joj se okrutnim naprosto baciti letak u smeće
kad su se ti ljudi toliko potrudili, pa je i njega stavila na hrpu za čuvanje. A
onda je naišla na:

KROVOPOKRIVAČ RAY - POUZDANO –

VRŠIMO BESPLATNE PROCJENE

UNESITE VIŠE SVJETLOSTI U SVOJ DOM -

MORLEYJEVI PROZORI S DVOSTRUKIM STAKLIMA

Što ako im doista zatreba prozor s dvostrukim staklima ili popravak

krova? Kome bi se obratili? Ne bi li za svaki slučaj trebala sačuvati ove letke?
Ako ih baci, ne izaziva li, time sudbinu da im razbije prozore ili ošteti krov?
Iznenada joj je pomisao da pregleda sve letke i odluči koje treba sačuvati, a
koje baciti postala preteška, osobito na dan kad je čeka nešto tako
zastrašujuće kao što je dogovoreni ručak sa susjedom, pa ih je sve skupila na
hrpu i gurnula u ormarić iznad sudopera.
Dok je prelazila kuhinju, za oko su joj zapele tamne dlačice i prljavština
koji su ispunjavali razmak između sudopera i hladnjaka, što ju je podsjetilo
na dlakava pazuha. Doista bi morala malo počistiti kad se vrati, ali trebalo je
učiniti toliko toga da nije znala gdje da počne. Zašto odabrati jedno mjesto a
ne neko drugo? Pločice u kupaonici bile su crne na rubovima, loptice prašine
ispod kreveta postale su debele, a u svim je sobama bilo toliko smeća i
otpada da joj nije bilo lako kroz njih proći a da se o štogod ne spotakne.
Šesterosobna kuća, nekoć tako besprijekorno održavana, u dvadesetak
godina nakon majčine smrti pretvorila se u pravi kaos. Visoke, štukaturom
ukrašene stropove prekrivala je paučina, Meissenove figurice bile su
okružene bijelim slojevima prašine, georgijanski kredenci natrpani hrpama
starih novina, a fini pod od hrastovine prekriven pokvarenim tosterima i
televizorima koje je John namjeravao popraviti, a nikad to nije učinio. Prije
majčine smrti, red u kući održavala je kućna pomoćnica, gospođa Morrison,
ali nijedna normalna osoba ne bi ni pomislila da prihvati takav posao s

14
kućom u takvom stanju, a čak i kad bi ga prihvatila, John nikad ne bi dopustio
da im strana osoba uđe u kuću.
Istinu govoreći, Marion je morala održavati čistoću u nekim dijelovima
kuće, imala je lopaticu i četkicu koje je upotrebljavala da pobere mrvice od
keksa i grudice dlačica s velikih kožnih stolaca u dnevnoj sobi i kauča na
kojem je ležala kad je poslijepodne gledala televiziju. Površine u kuhinji i
kupaonici redovito je brisala krpom namočenom u razrijeđenu otopinu
izbjeljivača, zadah koji bi joj se poslije zadržavao na koži uvijek bi je podsjetio
na satove plivanja u školi.
I kao obično, kad god bi se sjetila svega tog nereda, pomislila bi da je ona
sama samo još jedan komad bezimenog otpada zaglavljen ispod jedne od
mnogih hrpa koje su zatrpavale kuću. Kako ne bi morala gledati svoje
okruženje, zategnula je uzicu na kapuljači dok joj nije prekrila oči,
ostavljajući samo usta i nos uokvirenima malim ovalom nabranog najlona.
Kad se zasun iza podrumskih vrata pomaknuo i zastrugao, u želudac joj
je upuzao mali crv tjeskobe. Vrata su se otvorila, propuštajući u kuhinju
dašak mirisa stare crkve, a Marion je zadržala dah kako ne bi morala udisati
isti zrak kao i one. Zatim se pojavio John, sav zadihan od uspinjanja strmim
podrumskim stubama. Tek kad joj je brat zalupio teškim vratima iza sebe i
zaključao ih, Marion si je dopustila da opet počne disati.
John je maramicom obrisao znoj s obraza prošaranih tankim crvenim
venama. Dobrano viši od sto osamdeset centimetara i s velikim trbuhom koji
mu je visio preko kožnog remena, činilo se da ispunjava čitavu kuhinju.
Marion je primijetila da su mu dobro očišćene crne kožne cipele ostavile
tragove na gležnjevima.
»Johne, dušo, zašto ne nosiš čarape?« upitala ga je.
»Nisam ih mogao naći.«
»Ostavila sam ti čiste na krevetu u slobodnoj sobi.«
»U majčinoj sobi?«
»Ne, u slobodnoj sobi.«
»U sobi s razbijenim prozorom?«
»Ne, u slobodnoj sobi s ormarom koji ima mrlju u obliku ljudskog lica.«
Ormar s mrljom u obliku ljudskog lica bio je lakirani ormar od hrastovine
u kojem su držali zimske kapute. Kad su bili djeca, Marion i John vjerovali su
da tamna mrlja na jednim vratima podsjeća na lice čovjeka koji vrišti. Marion
se od silnog straha nije usuđivala ući u tu sobu sama sve dok nije navršila
četrnaest godina.
»Zašto ih nisi ostavila na mom krevetu?«
15
 »Uvijek ih ostavljam u toj sobi. Ne voliš da ti ulazim u sobu.«
John je ljutito dahnuo i zavrtio glavom zatresavši teške podvaljke.
Kad je prošao pokraj nje, nosnice su je zasvrbjele od mirisa kolonjske
vodice koju mu je kupila za rođendan. Zvala se Apollo, bila je to ona iz
reklame u kojoj čovjek iz grčke legende jaše bijelog konja. Izabrala ju je zato
što je John volio klasičnu mitologiju. Pramenovi kose bili su mu pažljivo
začešljani na tjemenu na način koji je čak i Marion smatrala staromodnim,
većina muškaraca na prvi bi znak ćelavosti obrijala preostalu kosu. Na
zapešću je nosio stari tatin sat s remenom od nehrđajućeg čelika, isti onaj koji
je nekim čudom još uvijek radio kad su ga nakon tatine nesreće izvukli
iz rijeke.
John je otišao do sudopera, skinuo sat i odložio ga na površinu uz
sudoper, a onda pustio toplu vodu. Kad se kuhinjski prozor zamaglio od pare,
gurnuo je ruke pod mlaz vode i počeo ih trljati komadom zaprljanog sapuna
od katrana. Marion je na unutrašnjoj strani njegova zapešća primijetila
pravilan polukružni ožiljak.
Kad je obrisao ruke kuhinjskom krpom, uključio je radio, a onda se
ushodao po kuhinji i počeo sjeći rajčice za sendviče u ritmu glazbe. Male hrpe
sjemenja kliznule su daskom za rezanje poput krvavih žabljih jajašca. Ti su
sendviči bili za gošće, pa se Marion uznemirila već i od pogleda na njih.
»Zašto sjediš u kaputu, Mar?«
»Judith me pozvala na ručak.«
»Zar ona uopće ruča?« Frknuo je. »Izgleda kao da živi od svježeg zraka i
vode iz slavine.«
»Pretpostavljam da s vremena na vrijeme nešto mora i pojesti.«
»Kladim se da nešto treba.«
»Nemoj biti smiješan. Što bi ona mogla trebati od mene?«
»Ti si previše popustljiva, Marion. Zato te iskorištava.«
Marion nije imala ništa protiv toga da bude iskorištavana, to je sigurno
bolje nego da ostane neiskorištena poput zaboravljenog mlijeka u tetrapaku
koje se polako kiseli u hladnjaku.
»Koliko si samo vremena potrošila čuvajući joj kćer, a nisi joj naplatila
nijedan peni.«
»Ali uživala sam čuvati Lydiju. Nikad ne bih za to uzela novac«, odvratila
je Marion, malo šokirana tom idejom.
»Pa, žalosno je što te Lydia više ne posjećuje sada kad je odrasla.«

16
 »Sigurno je prezaposlena studijem i prijateljima da bi imala vremena za
staricu poput mene.«
Premda joj je Lydia redovito slala pakete s poslasticama, a katkad i kartu
u koju bi umetnula nešto novca, nije joj se javila otkako je prije više od godinu
dana otišla na studij u Birmingham Met. Marion je više smetalo Johnovo
uživanje u isticanju te činjenice nego Lydijino ponašanje.
»Oh, zaboravila sam ti reći, Johne, jutros ti je stigla pošiljka. Ostavila sam
je u hodniku.«
John je izašao iz kuhinje, a onda se trenutak poslije vratio noseći paket.
Oprezno ga je odložio na stol, a onda ga je nekoliko sekunda gledao kao da
uživa u trenutku. Smeđi omot proizveo je papirnati šum kad ga je rasparao
nožem. Zatim je pogladio kutiju sa slikom tamnosivog aviona.
»Što kažeš na ovo, Marion? Avro Lancaster.«
»Sigurna sam da je to jako zgodna stvar.«
»Zgodna?« John se zahihotao. »Ne vjerujem da su građani Hamburga taj
avion smatrali zgodnim, RAF je u Drugom svjetskom ratu Lancasterima
bombardirao taj grad. Jedan od napada dogodio se nakon razdoblja tako
vrućeg i suhog vremena da je izazvao orkansku pijavicu visoku gotovo tristo
metara.« John je zastao da oblizne donju usnu. »Planule su ceste, pa čak i voda
u rijekama. Orkan je nosio ljude poput suhog lišća.« Skrenuo je pogled sa
slike aviona i zagledao se u Marion. »Možeš li to zamisliti?«
Marion je dahnula. »Grozno!«
»To se moralo učiniti da bi se dobio rat.« John je oduševljeno potapšao
kutiju. »Obični ljudi mogu noću mirno spavati u svojim krevetima samo zato
što su odlučni ljudi spremni u njihovo ime činiti nasilna djela. To je rekao
George Orwell, Marion«, dodao je vrteći debelim prstom da naglasi riječi.
»Tvoje me znanje uvijek zapanjuje, Johne.«

Marion je pozvonila na kućna vrata svoje susjede točno u dvanaest i

trideset. Judith se pojavila u tajicama i vesti, s crno obojenom kosom
zategnutom u punđu. Odjeća i držanje davali su joj kontrolirani, nestrpljivi
izgled baletne učiteljice. Zaškiljila je prema Marion kao da nije sigurna tko joj
stoji pred vratima, a onda su se njezine tanke crvene usne svinule u smiješak.
»Oh, došla si. Pa, uđi, ručak je već na stolu.«
Marion ju je slijedila u kuću, koja, unatoč tome što je bila jednako
izgrađena kao i njena, činilo se da postoji tisuću godina u budućnosti. U
otvorenoj kuhinji i blagovaonici sve je bilo sterilno kao u laboratoriju, i kad
je Marion ušla, desetak jarkih gornjih svjetala zabljesnulo joj je oči. Cijeli
17
stražnji zid kuće bio je zamijenjen staklom, kroz koje se vidio vrt u
japanskom stilu i mali paviljon s pogledom na jezerce.
»Da ti odložim kaput?«
»Ne - ne - u redu je, hvala.«
»Zar ti ovdje nije dovoljno toplo?« upitala ju je Judith. Njezina je kuća
zapravo bila mnogo toplija od Marionine, u kojoj prastari bojler nije baš bio
velika pomoć u u borbi protiv oštrih naleta vjetra koji su vječno obigravali
rubove prozora i vrata. Ali Marion je razmišljala o svojoj borbi da zatvori
zatvarač. Ako joj opet zapne i ako se bude morala naprezati da se izvuče iz
kaputa, Judith bi poprimila onaj nepodnošljivi izraz zabavljenosti na licu, kao
da je Marion klaun doveden posebno za njezinu zabavu.
»Možda ću skinuti kapuljaču.«
Mora da je previše čvrsto svezala čvor ispod brade jer ga nije mogla
razvezati, pa je morala povući kapuljaču unatrag preko pramena tamne
kovrčave kose. Sjela je na jedan od Judithinih čudnih modernih stolaca
izrađenih od komada svinute plastike, pa je morala paziti da ne sklizne na
pod jer njezina najlonom prekrivena stražnjica nije nudila otpor glatkoj
površini. Soba je bila ukrašena umjetninama iz Judithine galerije u Glavnoj
ulici. Na jednom zidu visjela je divovska apstraktna slika koja je možda
prikazivala dojku neke žene, a iz starog medicinskog ormarića u Marion je
buljilo nekoliko glava lutaka bez tijela koje su, iz njoj neshvatljivih
razloga onamo bile grubo natrpane.
Na suprotnom zidu visjela su dva crno-bijela Lydijina portreta. Jedan je
bio snimljen kad je imala oko pet godina, njezino okruglo lice bilo je okruženo
velikom aureolom kose, a njezine krupne oči ozbiljno su gledale u objektiv,
kao da ju je fotoaparat teško razočarao. Na drugoj, novijoj, sjedila je na stolcu
od pruća odjevena u bijelu platnenu košulju, a njezine fine crte lica
okruživala je duga ravna kosa. Marion je osjetila val topline dok je gledala
slike.
Stol je bio pun rajčica, paprika i artičoka uronjenih u jarko žuto maslinovo
ulje, aranžiranih na sjajnim bijelim tanjurima, pa su nalikovale na medicinske
uzorke.
»Imam vodu u boci, Marion. Ili bi radije popila čaj?«
»Radije bih čaj. S mlijekom i dvije kocke šećera, molim te.«
»Nemam ni šećer ni mlijeko. Od mlijeka se napuhnem se kao balon.
Ljudska utroba nije napravljena da ga podnosi. Znaš, trebala bi popiti pravi
espresso«, rekla je Judith, izgovorivši riječ sa siktanjem. »Greg mi je kupio
ovaj luksuzni aparat za kavu u Milanu.«

18
 Zatim je prišla velikom metalnom uređaju koji je stajao na pultu i počela
petljati s malim šalicama i ulijevati tekućinu iz posuda kroz lijevak.
»Ti kreni s jelom«, rekla je Judith počevši čistiti već besprijekorno čiste
površine, vadeći stvari iz ormarića, brišući ih, a onda ih opet spremajući,
krećući se brzo i precizno kao kakav kuhinjski aparat namješten na veliku
brzinu.
Marion je pokušala odrezati komad bageta, ali kruh je bio tako star da se
istog časa razdrobio u oštre smeđe mrvice i ostavio joj u ruci samo mali
komad korice. Nije bilo maslaca, a kad je zagrizla koricu, zarila joj se u
osjetljive desni. Uto se pred njom pojavila sitna šalica crne kave. Marion je
srknula. Kava je bila tako gorka da joj se jezik skvrčio poput puža posipana
solju.
»Pa, Marion, čime se baviš?« upitala ju je Judith smjestivši se nakon naleta
aktivnosti na plastični stolac i prebacivši golu nogu preko koljena.
»Pa, ne baš bogzna čim.«
»Znaš, Marion, morala bi više izlaziti, naći si neki hobi ili se učlaniti u neki
klub. U Metodističkoj crkvi imaju svakakve tečajeve.
Netko nam je ostavio hrpu letaka u galeriji - evo, donijela sam ti jedan.«
Judith je izvukla izgužvani komad papira iz torbe i počela ga izravnavati
na stolu.
»U ponedjeljak održavaju tečaj opismenjavanje za odrasle, u utorak
sastanak bivših alkoholičara, pretpostavljam da tebi ne treba nijedan od tih
tečajeva. U srijedu su vještine na računalu i osnovna matematika, ali gle, u
četvrtak imaju tečaj francuskog za početnike - oo la la - nikad se ne zna,
možda nekoga upoznaš.«
»Nekoga?«
»Muškarca. Romantičnu vezu, Marion.«
Marion je ispustila glas koji je više nalikovao na hroptanje nego na smijeh.
»Oh, možeš li zamisliti da ja upoznam muškarca u svojim godinama?«
»Pa, zašto ne? Znaš, danas se šezdeset godina ne smatra starošću.«
Marion je imala pedeset i četiri godine i bila je godinu dana mlađa od Judith.
»Naravno, morala bih te odvesti u kupnju odjeće. Morale bismo te malo
dotjerati.« Judith je ispružila ruku i potapšala Marion po nadlaktici. »Nadam
se da te to ne vrijeđa, ali govorim ti te stvari zato što želim vidjeti da se
rascvjetaš. Moraš živjeti punim plućima, draga, a nitko to ne može učiniti
odjeven u hlače od poliestera i stari kišni kaput.«

19
 »Ne znam baš, Judith, to mi zvuči kao velika gnjavaža«, odvratila je
Marion posramljeno uzimajući kuglicu tkanine s koljena bezvrijednih hlača.
»Ali ne želiš sve propustiti, zar ne, Marion? Vrijeme brzo prolazi.«
»Pretpostavljam. Ali ja sam dobro.«
»Jesi li doista dobro, u onoj velikoj kući s Johnom?« upitala je Judith.
Kuća se Marion nije činila tako velikom, bila je toliko nakrcana stvarima
da se katkad osjećala kao miš koji se pokušava probiti kroz sve to kako bi
došao do odredišta.
»Čini se da nikad ne izlaziš i ni sa kim se ne viđaš.«
»Stalno izlazim«, stala je prosvjedovati Marion. »Odlazim u dućane i u
šetnje promenadom. I viđam Johna, naravno, a i tebe s vremena na vrijeme.«
»Ali to jedva da je dovoljno, zar ne?« Srknula je kavu, a onda je tanki
crveni osmijeh napustio njezina usta i smjestio se na rub njezine šalice.
»Mogu li ti postaviti jedno pitanje?«, a onda je ne čekajući odgovor dodala:
»Jesi li ikad bila zaljubljena?«
»Pa, naravno - svatko je bio zaljubljen, zar ne?« neodređeno je odgovorila
Marion.
»Oh, daj, nemoj biti tako tajanstvena, reci mi sve o njemu - ili njoj,
naravno.«
»Bio je to dječak - hoću reći mladić. Radio je u skladištu moga oca prije
mnogo godina.«
»Kako je izgledao?«
»Bio je visok i riđokos. Zvao se Neil.«
»Jeste li se zaručili?«
»Oh, Bože, ne, ništa tako ozbiljno. Znala sam razgovarati s njim kad je bio
na pauzi. Volio je čitati džepne knjige. Znaš, klasike iz Penguinove edicije.
Ostali su mu se radnici rugali, zvali su ga Riđokosi profesor. Znaš, on je ondje
radio samo kako bi uštedio novac za fakultet. I uvijek je donosio vrećicu čipsa
sa sirom i lukom da jede uz ručak. Katkad bi mi dao jedan.«
Judith je pritisnula usne prstima da suspregne hihot. Marion se osjećala
kao da joj je pokazala blago koje godinama nosi u sebi, samo da bi joj Judith
rekla da je to zapravo komad smeća.
»Je li imao okus po siru i luku kad si ga poljubila?«
Marionin kišni kaput zapucketao kad je odmahnula glavom. »Ne, ne
znam... nismo se poljubili... nije se dogodilo ništa slično.«
»Nisi ga čak ni poljubila? Oprosti što se smijem. To je doista slatka priča.«
20
 Marion je katkad imala dojam da se Judith okrutno poigrava s njom, da je
prvo grubo uštipne, a onda je nježno potapša po ozlijeđenom mjestu.
»Ali, zar nikad ne žališ što se nisi udala i imala djece?« upitala ju je Judith.
»Pa, ne, zapravo ne žalim. Nisam o tome mnogo razmišljala.«
»Ali morala si. Većina žena u nekom trenutku života očajnički poželi imati
dijete.« Stavila je obje šake na ravni trbuh, kao da želi pokazati točno mjesto
odakle dolazi glad za djecom. »Premda, možda, ako čovjek ima karijeru ili
neki umjetnički cilj, pretpostavljam da mu to može dati sličan osjećaj
ispunjenja.«
Pitajući očekuje li Judith da joj se ispriča zato što nema ništa od
spomenutih stvari, Marion je spustila glavu pa ju je uzica kišnog kaputa
stegnula oko vrata.
»Premda je to na neki način vjerojatno bolje«, brzo je dodala Judith.
»Djeca ti stalno zadaju brige. Znaš li da je Lydia opet promijenila studij?
Ovoga se puta upisala na filmologiju, što vjerojatno znači da plaćam tisuće
funta za to da bi završila poslužujući tekilu u TGI Friday'su. Uzgred, to je
restoran.«
»Da, čula sam za njega.«
»I tako je nepažljiva. Prošlog je mjeseca u nekom baru izgubila mobitel i
sve kreditne kartice. Morala sam nazivati sve banke da otkažem kartice i
posuditi joj novac za novi mobitel. Naravno, njezin joj otac nimalo ne pomaže,
premda se on mora brinuti za Krish - a ona je i sama zapravo dijete.«
Judithin bivši muž, ambiciozni upravni savjetnik, ostavio ju je zbog
dvadesetpetogodišnje grafičarke po imenu Krishna. »Kad samo pomislim ne
sve one grozne šalove koje sam dobivala za rođendan i Božić, a nisam imala
pojma zašto!« požalila se Judith kad je doznala.
»Jasno sam Lydiji dala do znanja da se nakon diplome ne može vratiti
ovamo. Ja sada imam vlastiti život.«
Marion je zadrhtala od razočaranja. Radovala se tome da će se Lydia
vratiti u Ulicu Grange. Iznenada je Judithin mobitel stao pjevati sitnu malu
melodiju.
»Oh, to je Greg. Nećeš mi zamjeriti ako se javim, zar ne?«
Judithin dečko radio je kao njezin pomoćnik u galeriji. Čula je kako Judith
u susjednoj sobi govori: »Ne, doista ne znam gdje su vražje škare. Morat ćeš
ih otvoriti svojim zubima.«
Marion je zamislila Grega, visokog bradonju, gotovo dvadeset godina
mlađeg od Judith, kako mahnito grize kartonsku kutiju zavezanu uzicom.

21
 Počela je grickati hladnu, kiselkastu hranu, očekujući da će joj to
vjerojatno izazvati grozne probavne smetnje do kraja dana. Uzela je list gorke
salate s tanjura i stala ga oprezno grickati. Da je otišla na ulicu i pojela lišće
ravno sa živice kaline, vjerojatno bi imalo bolji okus. Zatim je pokušala
vilicom nabosti maslinu, ali maslina se otkotrljala po stolu i pala na pod.
»Oprosti zbog ovoga«, rekla joj je Judith vrativši se u prostoriju. Ugledala
je maslinu i namrštila se. a onda je oprezno podigla kao da je sitna
neeksplodirana bomba, odložila ju je u koš od nehrđajućeg čelika, oprala ruke
i sjela.
»A što je s Johnom, što on radi?« energično je upitala.
»Zaposlen je.«
»Još uvijek provodi vrijeme u onom vašem podrumu? Znaš, doista biste
ga trebali renovirati. Ja razmišljam o tome da svoj podrum pretvorim u malu
gimnastičku dvoranu i saunu. Koliko prostorija imate dolje, tri, četiri? Mogli
biste ih preurediti u mali stan.«
Spominjanje podruma dalo je Marion osjećaj da joj mali paukovi gmižu
po koži.
»Ne vjerujem da bi John to volio«, promrmljala je. »On dolje ima
radionicu, znaš, za svoj hobi.«
»Kakav je to hobi?«
»Zar ne znaš? On izrađuje modelarske avione.«
»Modelarske avione?« Judithine fine nosnice s prezirom su se nadule.
»Oni su doista prilično, ne znam...« - Marion se kolebala tražeći pravu
riječ za ono što su zapravo plastične igračke na koje je odrasli čovjek trošio
sate lijepeći i bojeći i koje su onda visjele s njegova stropa u spavaćoj sobi -
»...impresivne.«
»Pa, nagovori ga da ih izrađuje negdje drugdje. Pomisli samo na dodatan
novac koji bi vam donio podstanar. Mogla bi si priuštiti odmor na nekom
lijepom mjestu. To me podsjeća. Moram ti pokazati sliku vile.«
Marion je ispuštala glasove divljenja dok joj je Judith pokazivala
fotografije odmarališta u kojem su ona i Greg odsjeli za nedavnog odmora u
Turskoj. Nije imala naočale na nosu, pa je vidjela samo plavu mrlju bazena,
sunce koje je nemilosrdno pržilo dok joj je Judith mahala mobitelom pred
očima.
Uto je opet zazvonio mobitel. Ovoga puta buka je bila prodornija i ne tako
neozbiljna kao prije.

22
 »To je opet Greg, šalje mi SMS-poruku o nekim keramičkim mačkama
koje smo naručili. Doista su prilično šarmantne, sve unikati. Žena koja ih
izrađuje odsjedila je pet godina u zatvoru zbog prostitucije i preprodaje
droge - ondje ih je naučila izrađivati.«
Zastala je, možda da procijeni je li Marion šokirana.
»U svakom slučaju, to je fascinantna priča. Trebala bi svratiti da ih
pogledaš, Marion, to bi moglo biti nešto za tebe.«
Zatim je Judith počela skupljati stvari sa stola, premda je Marionina sitna
šalica espresa još uvijek bila napola puna.
»Mrzim što te moram požurivati. Doista bismo ovo trebale raditi češće -
oh, da ne zaboravim...« Judithine su se usne stegnule, sada tamnosmeđe
poput prekuhanog mesa, »... moram te zamoliti za jednu sitnicu. Znaš li onaj
veliki gorski javor na kraju tvog dvorišta? Pa, nekoliko njegovih grana visi
preko mog zida, i mislim da je drvo možda bolesno. Doista biste ga trebali
dati odrezati. Ako želiš, mogla bih ti dati ime čovjeka koji to radi.«
Težina se pritisnula Marionino srce. Igrala se oko tog javora kao dijete,
vjerujući da u deblu žive vile i da su vretenaste sjemenke njihova odbačena
krila. Ujedno se bojala reći ne. Judith se mogla jako razljutiti kad nije dobila
što je željela. Riječi su joj navrle mucajući i zbunjeno.
»Zapravo ne znam... javor... bolestan... ali... jesi li sigurna? Možda...«
Judithin oštar glas presjekao je Marionino mucanje.
»Da, Marion, očito ga treba srušiti. To je ružno staro drvo skroz naskroz
trulo. I blokira sve svjetlo u mom paviljonu.«
Marion je povukla kapuljaču kišnog kaputa preko glave kao da je u
Judithinu hodniku iznenada počela padati kiša.
»Valjda si u pravu, ali ne znam. Moram pitati Johna.«
»Pobrini se da to učiniš što prije i riješiš problem prije no što se dogodi
nešto strašno.«
Kad se vratila u sigurnost vlastitog hodnika, Marion je skinula kišni kaput
i bacila ga na vrh hrpe znanstvenih časopisa, a onda otišla ravno u kuhinju i
pogledala kroz prozor. Za nju je taj javor bio poput kakvoga dobroćudnog
starca koji širi ruke u znak dobrodošlice. Nije mogla povjerovati da je opasan,
ali zašto bi inače Judith napravila takvu strku?
Marion je napunila lonac da napravi šalicu slatkog čaja kako bi isprala
ostatak gorkog okusa od ručka. Pokazalo se da je John imao pravo, Judith ju
je pozvala na ručak samo zato što je željela da se drvo sruši. A tek sve one
priče o zaljubljivanju! Zar Judith ne shvaća da Marion priželjkuje ljubav i
romansu kao i svatko drugi? Ali dok su drugi ljudi hodali svijetom i
23
doživljavali razne stvari - sklapali brakove i dobivali djecu - činilo se da je
njezina sudbina da samo prolazi kroz život ne dodirnuvši nikoga.
Shvaćala je da to vjerojatno može zahvaliti svom izgledu. Nije imala
odbojno lice, ali činilo se da nije u stanju privući ničiji interes dulje od kakve
cigle ili panja. I neugledne žene nalaze muževe, ali one su uglavnom
nasrtljive. Da je malo izravnija, možda bi pronašla nekog muškarca, ali nije se
voljela nametati. Odgojili su je da nikome ne nameće svoje potrebe ili stavove.
Pričekaj da oni priđu tebi, uvijek joj je govorila majka, samo što to nitko nije
učinio. Već je znala da joj je po standardima većine ljudi život razočaranje. Da
joj Judith to ističe bilo je nepotrebno grubo.
Marion je kleknula na ruke i koljena i izvukla oštećenu limenku iz
kuhinjskog ormarića. Na poklopcu je bila slika ruševnog dvorca obraslog
zelenilom. Gurnula je nokte pod rub poklopca i limenka se otvorila uz ugodan
metalni škljocaj. Unutra je bio sjajna smeđa voćna torta prekrivena
bademima. Uzimajući tortu prstima, počela je odlamati velike, drobljive
komade i trpati ih u usta.
Onaj ručak od gadnih zelenih stvari mogao bi zasititi samo muhu,
pomislila je uživajući u osjećaju guste, slatke torte u ustima i želucu.
Dok je sjedila na podu jedući velike komade torte, stala je zamišljati da se
Judith našla u nekoj nevolji, da su je možda krivo optužili za neki zločin pa
mora zamoliti Marion za pomoć.
»Ti si jedina kojoj sam se mogla obratiti, Marion«, posramljeno bi joj rekla
Judith. »Čak mi je i Greg okrenuo leđa.«
»Učinit ću sve u svojoj moći da ti pomognem«, odvratila bi Marion s
plemenitim izrazom lica.
A onda bi se Judith spustila na koljena i zahvalno zaplakala. Kad bi
napokon bilo dokazano da je Judith nedužna, stajale bi pred sudnicom da ih
intervjuiraju televizijske kamere.
»Htjela bih zahvaliti dragoj prijateljici Marion Zetland što je u onim
teškim trenucima ostala uz mene«, rekla bi Judith: »Želim samo reći da mi je
žao što sam u prošlosti bila takva kuja prema njoj.« A onda bi uhvatila Marion
za ruku i podigla je u zrak.
Kad je pojela više od četvrtine torte, obuzelo ju je gađenje prema sebi.
Znala je da bi je barem trebala prerezati na kriške i jesti s tanjura sjedeći za
stolom, ali nije se mogla obuzdati, kao da joj netko drugi gura komade torte
u usta, pa je nastavila jesti dok je nije pojela do kraja.
S osjećajem nelagode i prejedenosti, odvukla se na gornji kat kuće. Zidovi
sobe u potkrovlju, u kojoj je spavala otkako je bila dijete, bili su prekriveni
izblijedjelim ružama, a mali sivi zečići trčali su po naborima zavjese koja je
24
visjela na prozorima. Pred jednim zidom stajao je ormar s ostakljenim
vratima koji je sadržavao njezinu zbirku figurica, a do njega je bila mala
polica s njezinim omiljenim knjigama: Beatrix Potter: sabrane priče, Tajni vrt,
Baletne cipele, knjige C. S. Lewisa i knjige o Harryju Potteru koje joj je
John kupio prije nekoliko godina.
Toaletni ormarić pokraj prozora prekrivala je prašnjava zbirka raznih
predmeta. Tu je bila bočica lavande koja je vonjala na ocat i hrđu, ali Marion
se nikad nije mogla prisiliti da je baci jer ju je slika seoske djevojke kako bere
cvijeće pred kućom sa slamnatim krovom na etiketi ispunjavala slatkom,
bolnom nostalgijom prema ljetima na selu koja su postojala samo u njezinoj
mašti. Ta i druge bočice parfema toliko su godina stajale na istom mjestu da
su urezale krugove u lak. Iza kutije izblijedjelih papirnatih maramica, bočice
mamina dezodoransa i nekoliko malih posuda sa stvarima kao što je sprej za
nos i sredstva za odčepljenje stajala je glazbena kutija. Ako ste podigli
poklopac, sitna balerina svinutih leđa s poderanom suknjom isprekidano bi
zaplesala uz »Larinu pjesmu« iz filma Doktor Živago. Nakit u kutiji uglavnom
se sastojao od ukrasa za kostime i žućkastih bisera koje je na osamnaesti
rođendan dobila na dar od majke.
Sjela je na krevet. Gledajući u napola otvoren ormar od trešnjina drva iz
kojeg je provirivalo nekoliko starih vunenih kaputa i par hlača pidžame, opet
je osjetila ubod gorčine zbog Judithinih komentara o njezinoj odjeći. Nosila je
samo odjeću izrađenu iz mekanih i rastezljivih materijala, koja joj se nije
urezivala u naslage sala na tijelu. Zapravo su joj bile drage tamne smeđe hlače
koje je Judith ismijala, iako je točno da se donji obrub na lijevoj
nogavici rasporio, pa se nogavica vukla po podu i katkad malo zaprljala.
Nikad nije razmišljala o tome kakva bi je odjeća učinila privlačnijom ili
modernom; zapravo nikad nije razmišljala o tome kako uopće izgleda drugim
ljudima jer je ljudi u pravilu nisu ni gledali. Naravno, John bi je katkad
pogledao, ali on bi je pogledao onako kako to čine ljudi koji vas dugo poznaju,
naime tako da vas uopće ne vide jer su im umovi izgradili dojam vašeg izgleda
tijekom mnogo godina poznanstva koji je gotovo nemoguće promijeniti.
Na samačkom krevetu, na hrpi, bili su Marionini prijatelji. Legla je kako
bi plišane igračke bile natrpane ispod njezina tijela a onda ih privila na grudi
i zarinula lice u njihovo pljesnivo krzno, osjećajući na obrazu hladno tvrdo
staklo malih očiju. Bili su tu Ben Blue, živahan mali momak, sa svojim
kremastim krznom i plavim radnim odijelom. Premda ga je voljela, još uvijek
je osjećala kako joj se obrazi žare od stida čim bi se sjetila vremena kad joj je
na satu francuskoga ispao iz školske torbe pa su joj se sve djevojke
smijale zato što u dobi od četrnaest godina nosi igračke u školu. Veliki Vuk

25
bio je dugonogo stvorenje nalik na psa čije je jedno preostalo stakleno oko
bilo puno žaljenja.
Kupila ga je za pedeset penija u dućanu rabljene robe i uvijek je imala
osjećaj da je u prošlosti doživio neku tragediju, možda smrt djeteta koje ga je
nekoć posjedovalo. Freddyja Fatpawsa, svadljivog momka koji bi stalno
izazivao svađe s drugima ako ga nije strogo nadzirala, našla je u kanti za
smeće gospodina Weinberga. Marion je morala zašiti mjesta gdje mu je krzno
bilo razderano jer ga je pas gospodina Weinberga izgrizao.
Marion se trudila da nema najdražu igračku, ali kad bi mogla spasiti samo
jednu igračku iz vatre, nedvojbeno bi odabrala Bettinu, krupnu, svilenkastu
sivu zečicu. Bila je veoma ponosna na njezinu nebesko plavu baršunastu
mašnu i radije ju je držala uza se nego druge igračke. Bettinu je dobila na dar
od tete Agnes za Božić kad joj je bilo jedanaest godina.
To je bila godina kad je Agnes došla na božićnu večeru s obitelji. Teta
Agnes, koja je nosila pomodna odijela s hlačama i imala kratku pahuljičastu
frizuru, bila je majčina mlađa sestra. Kad je bila dijete, Marion ju je voljela na
onaj ekstatični, čeznutljivi način koji male djevojčice rezerviraju za
vilenjačke princeze i anđele.
Obično bi otišli u Hotel Grand na božićnu večeru, ali majka je te godine
željela ostati kod kuće jer u dvorani za bankete više nisu dopuštali pušenje, a
ona se naprosto nije mogla suočiti s pomišlju da sjedi među svim tim ljudima
u papirnatim šeširima koji istodobno žvaču hranu kao stado krava. Marion i
teta Agnes pomogle su majci da pripremi jelo, jer je gospođa Morrison
imala slobodan Božić.
Dok su radile, sve su se tri šalile, pjevušile uz božićne pjesme na radiju,
nosile kuglice za bor kao naušnice, i stavljale srebrnkaste vrpce oko vrata,
čak se i majka nasmiješila i nasmijala, premda je obično na svaku vrstu
nestašluka reagirala trljajući čelo kao da ima glavobolju. Majka i teta Agnes
pokazale su Marion kako da pleše jiterrbug, koji su plesale kao djevojke, pa
su njih tri vježbale u kuhinji, hvatajući se za ruke i vrteći se sve dok nije ušao
John, s izrazom lica nekoga tko im je došao uručiti poziv na sud, i rekao da
tata želi znati hoće li jesti prije Nove godine ili ne.
Kad je Agnes spustila puricu na stol s pobjedničkim »ta-da«, tata je
bijesno pogledao kao da je riječ o pečenom štakoru. Tijekom ručka stalno se
žalio na hranu: mrkve su bile raskuhane, meso suho, a umak pun grudica.
Tada je teta Agnes, koja je bila poznata po otvorenosti, iznenada povikala:
»Ako ti se ovo ne sviđa, izađi i kupi ribu i krumpiriće u prodavaonici na kraju
mola, Phillip.« Marion je još uvijek pamtila osjećaj hladnog užasa koji ju je
obuzeo kad je tata ustao od stola sa stisnutim šakama, kao da se sprema

26
udariti Agnes. Umjesto toga, bacio je vrč pun umaka na pod, gdje se razbio,
ostavljajući lokvu smeđeg mulja iz kojeg su krhotine bijelog porculana virile
poput zubi nekog čudovišta. Kad je Agnes otišla, Marion je bila
toliko potresena da je izašla na dvorište i namjerno pojela nekoliko bobica s
lošeg grma, pa je drugi put završila na ispumpavanju želuca.
Marion je uhvatila Bettinu i čvrsto je stisnula na grudi, ali plišane igračke
nisu bile dovoljne da je utješe, i osjećala se loše kao da joj otrovne bobice opet
trunu u želucu. Uto je u sobu ušao Neil i sjeo na krevet pokraj nje. Osjetila je
težinu njegove ruke kad ju je počeo milovati po leđima, a loši su osjećaji
izblijedjeli.
»Sve će biti u redu«, rekao joj je Neil zato što je to željela čuti.

27
 ŠKOLA

KAD SU bili djeca, John i Marion pohađali su Osnovnu školu svete Winifred.
John je bio dvije godine stariji od sestre i premda daleko od toga da bi bio
popularan kod druge djece, nitko ga se nikad nije usudio zlostavljati. Čak i
kao dječak, bio je visok i plećat sa sivkastom kosom prilijepljenom za tjeme
njegove velike glave koja je oblikovala tanki pramen preko njegovih sivih
očiju. Marion se ponosila činjenicom da joj je brat daleko najpametnije dijete
u školi i da ga se svi, uključujući i učitelje, pomalo boje.
Svakog bi jutra pješice odlazili u školu u debelim kaputima i glomaznim
cokulama posebno izrađenim za njihova neuobičajeno široka stopala. Usput
su često nailazili na grupice grubih dječaka iz općinskih stanova, koji bi im
dovikivali pogrdna imena kao što su debeljuca i snob, a katkad ih čak i gađali
kamenjem. Ali kamenje nikad nije pogodilo ni brata ni sestru, samo bi palo
dovoljno blizu da se trgnu, što je izgleda zadovoljavalo ta derišta i tjeralo ih
da vrište poput bezosjećajnih majmuna. John je rekao sestri da se ne obazire
na njih, da su ta djeca bezvrijedni ološ. Kad odrastu, umjesto inhaliranja
ljepila i mučenja mačaka bavit će se provalama i zlostavljanjem supruga.
Marion je čak i u osnovnoj školi s mukom pratila nastavu. Osobito su je
zbunjivali razlomci, brojka na vrhu klimala se na malom zategnutom
konopcu, a okrutna brojka ispod konopca čekala je da je raskomada. John joj
je pokušao pomoći da ih shvati uzevši pitu od limuna iz kuhinje i razrezavši
je na komade.
»Vidiš, Marion«, objašnjavao joj je stoti put škrgućući zubima. »Prerezao
sam jednu pitu po sredini. To su dvije polovine. E sad, možeš li je razrezati na
četvrtine?«
Ali Marion ništa nije shvatila, pa su na koncu gurnuli ljepljive žute mrvice
u usta prije no što gospođa Morrison shvati da su uzeli pitu bez dopuštenja.
John je s jedanaest godina krenuo u Srednju školu Golding za dječake.
Dvije godine poslije, Marion je polagala prijamni ispit za Goldingovu
sestrinsku školu, Ladychapel High, ali nije bila ni blizu prolasku, pa se upisala
u Opću srednju školu Turner House, koju je pohađala sve do dana kad se
vratila kući s poderanim kaputom i debelom posjekotinom od noža u kožnoj
aktovci (nijedno drugo dijete nije imalo aktovku, umjesto toga nosili su
najlonske ruksake na koje su kemijskom olovkom išarali natpise Bowie je
najbolji ili Bay City Rollersi zauvijek).

28
 Majka nije htjela dopustiti da joj kći nastavi pohađati tu školu, pa je
zahvaljujući izdašnoj donaciji Zatlandovih finih tkanina za izgradnju novog
bazena, u Ladychapelu pronađeno mjesto za Marion.
Djevojke u Ladychapelu bile su izuzetno sposobne, isticale su se i u
sportovima i u akademskim predmetima, bile su šarmantne i opuštene u
društvu. Marion nije bila ništa od toga. U novoj školi osjećala se poput
životinje u zoološkom vrtu koja je odlutala u krivi kavez, poput medvjedice
koja se pokušava prilagoditi flamingosima. Sve su druge djevojke imale
mršave gležnjeve, uzak struk, dugu kosu i delikatan vrat. Bilo je među njima
i nekoliko neuglednih djevojaka, ali one su barem briljirale na nastavi, a
Marion se isticala samo po gluposti, ružnoći i frizuri koja je podsjećala
na grmlje poslije požara. Dok su druge djevojke planirale jednog dana postati
liječnice ili poslovne žene, Marion je sanjala samo o tome da ostane kod kuće
i cijeli dan gleda televiziju jedući prepečenac s maslacem.
Nadimak Lamantinka dala joj je Juliet Greenhalgh. Na satu biologije
doznali su da su lamantini blijede i podbuhle riječne životinje sa ženskim
dojkama. Jednog poslijepodneva na satu plivanja, u istom onom bazenu za
koji je Marionin tata donirao novac, ostale su djevojke ušle u vodu jedna po
jedna, a Marion je ostala stajati kao da su joj se debele noge zalijepile za
podne pločice.
Dok su joj mršava ramena izvirivala iz ustalasane vode bazena, Juliet je
viknula: »Hajde, Marion, zar ne želiš plivati? Lamantini navodno obožavaju
vodu.« Zatim je profesorica, gospođica Oberon, rekla: »Da, hvala na
komentarima, gospođice Greenhalgh, svi imamo važnija posla nego da
čekamo da Lamantinka - hoću reći, Marion - zaroni.« Marion nikad nije
doznala je li je gospođica Oberon namjerno tako oslovila, ali njezina je
omaška izazvala hihotanje učenica koje je odjeknuo popločenom
prostorijom.
Izgubivši strpljenje, gospođica Oberon gurnula je Marion u križa i poslala
je naglavačke u bazen. Čudni oblici zavrtjeli su joj se pred očima, a klorirana
voda ušla joj je u nos. Potonula je poput nadgrobne ploče bačene u duboku
vodu. Već se bila pomirila s tim da će se utopiti kad ju je žuljevita ruka
gospođice Oberon zgrabila za zapešće i izvukla na površinu.
Učitelji u Ladychapelu kao da su se pomirili s tim da je Marion glupa i
smatrali svaki pokušaj da joj pomognu poboljšati ocjene gubljenjem
dragocjenog vremena i sredstava. Na nastavi joj nikad nisu postavljali
pitanja, nisu se čak ni trudili komentirati ako bi napisala loš pismeni ispit ili
domaću zadaću. Dok su druge djevojke zadržavali nakon nastave ako bi
dobile trojku ili čak minus četvorku, njoj bi bez riječi vratili rad, prošaran
crvenom tintom poput osipa na koži.
29
 U Marion je svaki pokušaj da slijedi logiku matematike ili znanosti
izazivao takvu vrtoglavicu kao da se našla zarobljena u kući smijeha na
gradskoj Plaži zabave, okružena iskrivljenim ogledalima i zbunjujućim
hodnicima. Toliko je zaostajala za ostalim učenicama da se katkad
pribojavala da će je prisiliti da se pridruži djeci sanjivih očiju koja bi
zapljeskala rukama (možda zbog uzbuđenja ili panike) svakog jutra kad bi ih
ukrcali u autobus za školu za djecu s posebnim potrebama.
Činilo se da je John jedina osoba koja barem obraća pažnju na njezino
obrazovanje. Pokušavao joj je pomoći s domaćim zadaćama, ali kad je
krenula u srednju školu, čak je i on izgubio strpljenje s njezinim tupim
mozgom.
»Vidiš, crvena boja ovdje simbolizira smrt, Marion.«
»Ali u drugoj je pjesmi crna značila smrt. Ne shvaćam kako bih trebala
znati koja će boja simbolizirati smrt svaki put.«
Možda bi bolje pratila gradivo da je mogla učiti sama, ali samo sjediti u
razredu punom oštroumnih djevojaka čija su skupocjena nalivpera hitala
papirom pretvaralo joj je mozak u kašu. Cijele je školske sate provodila
strahujući da bi mogla ispustiti vjetar ili da će joj zakrčati u želucu, ili da će
kihnuti na čudan način. Još uvijek ju je mučilo sjećanje na trenutak kad se na
satu zemljopisa spotaknula i udarila nosom o katedru, a onda se pokušala
pretvarati da nije ozlijeđena, samo da bi druge djevojke kroza smijeh upirale
prstom u nju. Juliet Greenhalgh nikad ne bi doživjela takvo poniženje.
Druge djevojke u Ladychapelu uglavnom je nisu zlostavljale ni
zadirkivale jer nije bila dovoljno važna da privuče njihovu
dragocjenu pažnju. Umjesto toga ponašale su se kao da je nevidljiva dok se
vukla dugim otvorenim hodnicima prolazeći pokraj klasičnih
potpornih stupova, od jedne učionice s elegantnim visokim stropom do
druge.
Juliet Greenhalgh igrala je tenis u lokalnom klubu, a njezini su roditelji
posjedovali lanac restorana Café de Cuckoo. Njezina je majka svojedobno bila
glumica i manekenka i pojavila se u reklami za popularnu marku papirnatih
kuhinjskih krpa. Juliet je bila tako zgodna i omiljena da se Marion osjećala
gotovo polaskanom što joj se ona ruga.
Dok je stajala u redu u kantini, Marion je osjetila trnce uzbuđenja kad joj
je topli Julietin dah poškakljao vrat. »Nemoj sve pojesti, Lamantinko, ostavi
nešto i za druge«, šapnula je Juliet zarivši poslužavnik u Marioninu debelu
stražnjicu.
John je susreo Juliet u robnoj kući Pennington kamo su otišli s majkom.
Marion je tada imala četrnaest godina, a John šesnaest. Majka ih je ostavila u
30
kafiću da jedu kolače od kave i piju čokoladu dok je ona otišla tražiti sive
jastučnice koje štite od grinja u odjelu za krevetninu.
Juliet je sjedila za stolom na drugoj strani prostorije s grupom lijepo
odjevenih djevojaka iz teniskog kluba. Otvarale su pudrijere i nanosile ruž
koji su upravo kupile na kozmetičkom odjelu kad je Juliet uperila prst prema
Marion i viknula:
»Pogledajte, to je Lamantinka Marion!«
Marion je osjetila mučninu od straha kad je Juliet ustala i prišla njihovu
stolu. Juliet je nosila kratku suknju od tvida, crne tajice i sjajne salonske
cipele, a plava kosa bila joj je svezana na tjemenu baršunastom vrpcom. Stala
je pred njih poput kraljice koja se susreće s prosjacima:
»Kako dražesno«, rekla je. »Gospodin i gospođa Lamantin u svojim
zimskim kaputima.«
I Marion i John nosili su teške kapute koje im je majka upravo odabrala u
odjelu za odjeću. U kafiću je bilo toplo i sparno, ali majka se bojala da će
zaboraviti nove kapute ako ih skinu. Marion se nelagodno promeškoljila u
kaputu od crvenog gabardena, iznenada zamrzivši komad odjeće u koji se
prije samo sat vremena zaljubila.
»Kako dražesno - jesu li svi ti božićni darovi za male Lamantine?« upitala
je Juliet gledajući pakete koje je majka ostavila Marion i bratu na čuvanje.
John je nastavio stavljati vilicom komade kolača u usta ni ne pogledavši
Juliet, ali Marion je znala da on u sebi kipti od bijesa. Ali ona je sama kriva što
je debela i glupa, a pohađa školu punu vitkih i briljantnih princeza. Jedno je
kad vam se rugaju derani iz općinskih stanova, ali kad vas ismijava lijepa
bogata djevojka u Penningtorisu, to je nepodnošljivo.
Tri tjedna poslije jedan čovjek koji je izveo psa na šetnju pronašao je
Juliet kako leži u nesvijesti na zaleđenom blatu u Albert Parku. Netko ju je
pogodio kamenom dok se vozila biciklom kroz gusto pošumljeno područje
pokraj općinskih stanova. Blaga fraktura lubanje brzo joj je zarasla, ali Juliet
je nakon toga patila od teških napadaja tjeskobe, pa je morala mjesecima
izostati iz škole i zauvijek se odreći tenisa.
Jedan dječak iz općinskih stanova bio je uhvaćen dok je pokušavao
prodati njezin nestali bicikl. Kad ga je policija ispitala, rekao je da ga je našao
naslonjenog uz dvorišna vrata kuće svoje bake. Nije bilo dovoljno dokaza da
ga se optuži, pa je zločin ostao neriješen. U Ladychapelu je održan poseban
sastanak na kojem je ravnateljica informirala učenice o napadu na Juliet i
upozorila ih su da ne idu same kroz pošumljeno područje. Marion je
izradila čestitku za Juliet i sudjelovala u molitvama za njezin oporavak.

31
 Ležeći u krevetu jedne večeri nekoliko tjedana nakon napada na Juliet,
Marion je osjetila nešto tvrdo ispod glave. Gurnula je ruku pod jastuk i
izvukla crnu vrpcu za kosu koju je Juliet uvijek nosila. Palcem je s baršuna
otrla nekoliko mrlja sasušene krvi. Već i od dodira te vrpce srce joj je brže
zakucalo, kao da u rukama drži neku zagonetnu esenciju Julietina duha.
Ustala je iz kreveta, otišla do ogledala i navukla vrpcu na neurednu kosu.
Preplavio ju je osjećaj neke čudne moći, kao da je na glavu stavila krunu
neke mitske kraljice. Marion nije mrzila Juliet, zapravo je bila
gotovo zaljubljena u nju, a to je ovaj događaj učinilo još važnijim. Kako je
uzbudljivo imati ovakvu tajnu! Sada više nije bila samo ružna djevojka koju
ljudi žale. Ovo ju je učinilo važnom i zanimljivom, poput mutnog smeđeg
polja ispod kojeg se krije zlatna žila.

32
 VEČERA S JOHNOM

MARION je u kuhinji pripremala večeru kad je John sljedeći put izašao iz

podruma. Otišao je ravno u blagovaonicu ne rekavši joj ni riječi i uključio mali
televizor koji je bio tako star da čak nije imao ni daljinski upravljač.
»Sedmogodišnji rat«, viknuo je iz susjedne sobe.
Marion je promiješala goveđu juhu kako bi spriječila stvaranje masnih
grudica. Majka bi smatrala da nije lijepo držati televizor u blagovaonici, ali
John je volio gledati Mozak šampiona kad su jeli. Marion bi katkad zamišljala
da ispravno odgovara na jedno od postavljenih pitanja. »Bravo, Mar«, rekao
bi joj John, »to je bilo teško pitanje. Tko bi rekao da ćeš ti znati odgovor.« Ali
to se nikad nije dogodilo, kviz se odvijao tako brzo da Marion nije stigla ni
razmisliti prije no što bi netko odgovorio.
A naravno, pitanja su uglavnom bila iz područja znanosti i povijesti, a
Marion o tim stvarima ništa nije znala. Na kakvo bi pitanje ona uopće mogla
odgovoriti? Nikad nije mogla zapamtiti glavne gradove država ili imena
engleskih kraljeva i kraljica. Da ju je tko upitao kako se zove britanski
premijer, to bi znala, ali to ne znaju samo potpune budale.
Katkad bi se razljutila na samu sebe zato što ne zna više toga ili što barem
ne pokuša pročitati neku zanimljivu knjigu i novinski članak umjesto da gubi
vrijeme u sanjarenju ili gledanju emisija koje je John zvao »američkim
televizijskim smećem« (čak je znala više puta gledati isti film, ako joj je to bio
jedan od omiljenih filmova, kao što su Nestanak Jodie-Lee ili Dom za
Malcolma). Da je načitana i da nije takva neznalica, možda bi njezin brat
intelektualac želio provoditi više vremena s njom, umjesto da provodi gotovo
svaku minutu dana u podrumu. Tada se ne bi ljutio i zvao je glupačom zato
što ne zna toliko »općepoznatih stvari«.
Navečer bi možda zajedno sjedili na kauču pijuckajući čaj i raspravljajući
o francuskoj povijesti ili letovima u svemir. Marion bi nakon višesatnog
razgovora pogledala na sat i rekla: »Bože dragi, John, zar je već dva ujutro?
Toliko smo se zadubili u razgovor da sam potpuno izgubila osjećaj za vrijeme.
Sada bismo doista trebali poći na spavanje.«
A John bi odgovorio: »Oh, zar ne bismo mogli još malo razgovarati - tako
se dobro zabavljam. Kako bi bilo da nam napraviš prepečenac, pa da
porazgovaramo o glasovitim istraživačima amazonske prašume?«
»Praško proljeće«, začula je Johnov uzvik iz susjedne sobe. »A odgovor
glasi - praško proljeće«, oglasio se kao jeka voditelj kviza.

33
 Marion je odnijela poslužavnik s hranom iz kuhinje u blagovaonicu i
spustila Johnov tanjur s juhom na podmetač pred njim. Podmetač je bio dio
kompleta koji je njihova obitelj upotrebljavala godinama, sa slikom škotske
planine Ben Lamond, koja je ležala blizu oblasti koju su u djetinjstvu često
posjećivali s roditeljima. Ime je imalo tako zgodno tužan prizvuk. Marion je
zamišljala da je mlada seljanka koja se penje na turobni brijeg noseći košaru
jaja za oboljelog rođaka. Čvrsto bi svezala rubac oko duge crne kose da
se zaštiti od jake kiše. Kako bi bio sretan njezin rođak kad bi ugledao ta jaja,
a još sretniji što ih može pojesti u društvu!
Marion je sjela pred svoj podmetač sa slikom starca koji u zoru peca na
obali jezera Loch Lamond. Marion je uvijek žalila tog starca. Ima li on koga da
se za njega brine ili živi sam u nekoj kamenoj kućici strahujući od dana kad
će toliko onemoćati da se više neće moći spustiti do jezera i upecati ribu za
večeru? U pozadini se vidio čamac kako plovi po vodi.
»Sjećaš li se one godine kad si pobjegao na Djevi od magle?«
»Što?«
»Bili smo na odmoru u Škotskoj. Ja sam imala trinaest godina, a ti valjda
petnaest. Posvađao si se s tatom i onda ukrcao bez karte na trajekt koji je
vozio turiste u obilaske jezera.«
John je nestrpljivo odmahnuo glavom.
»Pojma nemam o čemu govoriš, ženo.«
Kako tipično od njega, pomislila je Marion. On nikad ništa ne zapamti. A
njoj su sjećanja predstavljala sve, čvrsto su se držala za svaki predmet u kući.
Komplet posuđa Royal Crown Derby iz kojeg su jeli prizivao je sjećanja na
obroke iz djetinjstva kad je kineski porculan, sada prošaran tankim
pukotinama, još uvijek bio gladak i čist poput puti kakve mlade djevojke!
Progutala je žlicu smeđe juhe uživajući u dobro poznatom tamnom
mesnatom okusu. Gotovo sve što su jeli bilo je podgrijano gotovo jelo iz
konzerve ili vrećice. Za doručak su jeli prepečenac s maslacem i pili čaj.
Za ručak su jeli sendviče i možda kosanu svinjetinu u tijestu. Navečer bi
jeli nešto kao juhu, špagete u kolutićima na prepečencu, sir na prepečencu ili
varivo iz konzerve s pire-krumpirom iz vrećice. Za nedjeljnu večeru uvijek su
jeli narezanu govedinu s gotovim umakom iz supermarketa s delikatesama.
Ako bi itko od njih ogladnio između obroka, pojeo bi kekse ili kolačiće marke
Mr. Kipling. Marion je voljela pite Bakewell, a John pite od limuna.
Naravno, hranu za gošće John je pripremao sam, Marion nije imala ništa
s tim, premda bi je John katkad zamolio da kupi neku posebnu stvarčicu u
supermarketu, nešto iz inozemstva. Pretpostavljala je da su te stvari za njih,

34
staklenke kiselih krastavaca, kozji sir i neka čudna vrsta začinjenih kobasica
koje su se zvale kolbase.
»Danas sam bila na ručku kod Judith«, rekla je Marion pokušavajući
prstom izvući mrvicu iz soka od naranče.
»Znam, već si mi rekla,« odvratio je John s uzdahom, kao da je umoran što
dvaput mora podnijeti teret te bezvrijedne informacije.
»Lydia je prešla s dizajna na filmologiju.«
John je umočio krišku bijelog kruha u juhu i odgrizao razmoćeni smeđi
dio.
»Dizajn i filmologija, kakve su to gluposti?«
»Pa, ne znam. Pretpostavljam da su te stvari važne ako se uče na
fakultetu.«
»Fakultet bi trebao biti za prave akademske predmete kao što su znanost
i matematika. Bit će sretna ako s tim nađe ikakav posao, to je sve što mogu
reći.«
Mrvica se nije dala uhvatiti, pa je Marion odustala i popila sok. Kad je John
posegnuo za solenkom, upala joj je u oči polu-ružna brazgotina na njegovu
zapešću. Primijetila je da se sastoji od nekoliko sitnih crvenih crta. Jesu li to
tragovi zuba? Je li ga jedna od njih ugrizla? Kakve bi je grozne okolnosti
mogle navesti na takav čin? U glavi joj se pojavila slika Johna u podrumu s
njima, ali nije joj dopustila da se zadrži dulje od sekunde. Ne, to je smiješno,
to je samo ekcem koji se opet upalio. Moram mu kupiti eku kremu, pomislila
je.
»Judith želi da posiječemo drvo. Gorski javor.«
»Što?«
Johnovo lice potamnjelo je od bijesa. Tata je običavao imati točno takav
izraz. »Nemojte ga uzrujavati«, rekla bi mama. »Izgleda kao da bi mogao
nekoga ubiti.«
»Ona kaže da je drvo bolesno«, bojažljivo je odvratila Marion.
»Reci joj da je to naše drvo i da se to nje ništa ne tiče. Znaš da ne volim da
ljudi zabadaju nos u naše stvari, Marion.«
»Oprosti, dušo - samo nisam znala što da joj kažem - pa sam rekla da ću
pitati tebe...«
»E pa, kad te sljedeći put bude pitala, reci joj neka odjebe.«
Marion se trgnula kao da je bacio kamen na nju. Mrzila je kad se John tako
izražavao. Smatrala je neprikladnim da obrazovana osoba poput njega govori
takve stvari. John je ustao od stola i ugasio televizor.
35
 »Znaš da je danas na programu ona emisija koju voliš, dušo - ona
komedija«, rekla je pokušavajući ublažiti atmosferu.
John je ostao stajati okrenut leđima.
»S onom visokom mršavom ženom koja te nasmijava.« Iznenada ju je
obuzela želja da ne provede večer sama pred televizorom. Čak je i mrzovoljni
John bolji od samoće.
»Zašto bih želio gledati to smeće?« upitao je John.
Pokušala se sjetiti nečega što bi ga navelo na ostanak, ali uspjela je
smisliti samo ovo: »P-prošlog tjedna rekao si da je smiješno kad je izvela onu
stvar... znaš... kad se pretvarala da je časna sestra.«
John je izašao iz prostorije ne odgovorivši. Minutu poslije začula je
otvaranje i grubo zatvaranje podrumskih vrata. Pa, pomislila je osjećajući
kako gorčina raste u njoj, pretpostavljam da mu moje društvo nije dovoljno
dobro u usporedbi s onim što mu one mogu ponuditi.

36
 DJEVA OD MAGLE

NAKON DVA SATA vožnje u Škotsku, obitelj Zetland zaustavila se na ručak.

Nakon što je halapljivo pojeo porciju miješane kotlovine, tata je stalno gledao
na sat i bacao pogled kroz prozor restorana kako bi provjerio da auto nije
nestao, a John je parao crveno-crnu salvetu restorana Little Chef i ispuštao
rasparane komadiće na tlo. Njih dvojica cijeli dan jedva da su izmijenili i
riječi. Iz nekog razloga koji Marion nije potpuno shvaćala, otac i sin u
nekoliko su posljednjih mjeseci vodili potmulo ratovanje, a prisilna
bliskost automobilskog putovanja samo je povećala napetost.
Marion je polako pojela ribice i krumpiriće, sve teže prinoseći vilicu
ustima pod teretom majčina pogleda.
»Znaš, Marion, prava dama nikad ne pojede sve što joj se servira«, rekla
joj je majka, koja jedva da je dotaknula svoju salatu od šunke, ako se ne
računa nekoliko popušenih cigareta koje je ugasila u žumanjak kuhanog
jajeta.
John je zamotao komad salvete i bacio ga na sestru.
»John!« drhtavim je glasom viknula majka.
»Vrijeme je da krenemo«, rekao je tata dignuvši se od stola s bučnom
škripom stolca.
Majka je inzistirala da je Marion otprati u toalet, a John i tata otišli su do
auta. Marion je morala provjeriti svaki pregradak kako bi našla prikladni, a
onda pridržavati majčin kaput i torbicu kad je ova ušla. Marion je čekala pred
pregratkom dok joj majka nije rekla: »Marion, naprosto se ne mogu opustiti.
Pusti vodu iz slavine, hoćeš li?«
Kad je majka napokon izašla, oprala je ruke stišćući sapun, ribajući i
ispirući ruke, ni manje ni više nego triput.
»Jesi li ti oprala ruke, Marion?«
»Naravno.«
»Sa sapunom?«
»Da. Jesi li sada spremna za polazak? Kladila bih se da je tata već upalio
motor.«
»Pričekaj još samo minutu, hoćeš li?« odvratila je majka uzimajući
torbicu od kćeri.

37
 Izvadila je bočicu tableta iz velike ručne torbe od zmijske kože i ubacila
jednu u usta. Dok je zavrtala poklopac, bočica joj je ispala iz ruke, a mali bijeli
kolutići rasuli su se po podu poskakujući i kotrljajući se na sve strane.
»Oh, oh!« zavapila je. »E to si ti tvoja kriva zato što me požuruješ.«
A onda se, na Marioninu nevjericu, majka spustila na koljena i počela
tražiti tablete koje su odletjele na sve zamislive strane.
»Nemoj samo stajati kao kakva vreća masti, pomogni mi!«
»Ali pale su na pod!«
»A što drugo da radim? Udaljeni smo od kuće stotinama milja. Ne mogu
nazvati doktora Dunkerlyja i zamoliti ga da mi izda novi recept.«
Majčina potreba za tim tabletama mora da je prilično velika, pomislila je
Marion, kad je u stanju zatomiti krajnju odbojnost i četveronoške se vući po
podu toaleta kako bi ih pokupila. Marion se spustila na koljena i počela
skupljati tablete na dlan, nadajući se da nitko neće ući i vidjeti što rade.
»Pobrini se da nađeš sve do jedne«, tjerala ju je majka.
»Ne bi li ih trebalo oprati pod slavinom?«
»Ne, to je nemoguće, rastopile bi se kao grudice šećera.«
Nakon što su pokupile sve tablete koje su mogle pronaći, Marion i majka
vratile su se na parkiralište restorana, gdje su ih John i tata čekali u Bendeyju.
Nakon otprilike pola sata vožnje John je rekao:
»Možemo li stati da nešto pojedemo? Umirem od gladi.«
»Ali, Johne jedva si taknuo ono meso u tijestu u Little Chefu«, odgovorila
mu je majka.
»Rekao sam ti da je imalo čudan okus.«
Majka, koja je sjedila do Marion jer je Johnu pozlilo od vožnje na
stražnjem sjedalu, potapšala je muža po ramenu. »Philip, kako bi bilo da
negdje stanemo? John bi od kiseline mogao bi dobiti čir na želucu.«
»Nećemo stati još mnogo milja«, odlučno je odgovorio tata. »Morat će se
strpjeti dok ne stignemo u hotel.«
»Ako si jako gladan, imam pola sendviča od banane.«
Majka je izvadila mlitavu celofansku vrećicu iz torbice i ispružila ruku sa
stražnjeg sjedala da je doda Johnu. On je zgrabio sendvič, rasparao celofan,
pomirisao sendvič, a onda ga bacio natrag tako da se odbio od majčina
graviranog broša i sletio joj u krilo.
»Neću jesti to sranje, pičko glupa!«

38
 Tata je bijesno pogledao Johna, a onda tako silovito zgrabio mjenjač
Bentleyja da je motor zastenjao od boli. Kad su ubrzali, u autu je nastala
mučna tišina kao nakon kakve eksplozije. Marion je spazila da majka izvlači
bočicu s lijekovima iz torbice i smješta dva bijela koluta na uski jezik
prekriven sitnim dlačicama. Marion se namrštila sjetivši se kako su skupljale
te tablete s poda pokraj porculanske zahodske školjke u javnom toaletu i
puhale na njih kako bi uklonile dlačice i masnoću.
Preostali dio putovanja protjecao je polako kao da se voze pod vodom.
Majka je bezizražajno buljila kroz prozor u vrijesak dok joj se sendvič sušio
u krilu. Marion se tješila žvakanjem Bettininih ušiju i buljila tako napregnuto
u jednu točku na stražnjoj strani suvozačeva sjedala da se pitala kako to da
nije progorjela navlake.
Bilo je već gotovo osam sati navečer kad su skrenuli na pošljunčani kolni
prilaz Hotela Brigadoon, goleme kamene zgrade s jednim jedinim tornjem
koji je gledao na Loch Lomond. Unutrašnjost hotela bila je puna tartanskih
zidnih pokrivača i punjenih ptica. Jedna punjena glava jelena s velikim
krivudavim rogovima buljila je u njih iznad recepcije, a slatko iznenađena lica
jelena obrubljivala su drvom obloženi hodnik i široko stubište od hrastovine.
Dočekao ih je vlasnik hotela, gospodin Galloway, odjeven u kilt i smoking,
a veseli osmijeh osvijetlio mu je umorne, zakrvavljene oči. Majka i tata
odvedeni su u svoju uobičajenu sobu, Balmoral Suite, a soba Tom O’Shanter
bila je rezervirana za Johna i Marion.
Čim su ušli u sobu, John je bacio svoj putni kovčeg pokraj kreveta i s
treskom zatvorio vrata. Nakon što je raspakirala svoj kovčeg, Marion je stala
lutati naokolo gledajući razne punjene ptice i životinje koje su ukrašavale
sobu. Jedan sivi mungos bio je raširen na prozorskoj dasci, mali bijeli zec
nervozno je gledao preko ramena ispod staklenog svoda kamina, a sa zidova
je buljilo nekoliko punjenih ptica.
»Zar ne misliš da bismo John i ja sada kad ja imam gotovo trinaest godina,
a on petnaest, trebali imati odvojene sobe?« bila je upitala Marion majku
nekoliko tjedana prije putovanja.
Majka kao da je bila zatečena tim prijedlogom. »Ali vas dvoje uvijek ste
dijelili sobu. Ne vidim zašto bi ova godina bila drugačija.«
»Ali ne bi li neki ljudi to smatrali čudnim?«
»Što bi moglo biti čudno u tome da brat i sestra dijele hotelsku sobu?«
nedužno je odvratila majka.
Marion je pomislila na čudan, oštar miris koji je njezin brat nedavno
dobio i naviku da bulji u nju kao da joj je upravo izrasla još jedna glava, ali

39
znala je da kad bi pokušala objasniti te stvari majci, majka bi joj rekla da ne
bude smiješna.

U devet sati navečer bili su posljednji gosti na večeri u Sobi Waltera

Scotta: jeli su smeđu juhu, govedinu u umaku i sladoled u malim metalnim
posudama. Njihovi roditelji pušili su cigaretu za cigaretom iz vlastitih kutija.
Majčina je bila zeleno-zlatna i ženstveno elegantna, tatina crvena poput
odore kraljevskog stražara. Nitko nije spomenuo incident u autu. Postala je
to navika obiteljskog života da svi takve dramatične trenutke grubosti često
smetnu s uma nakon nekoliko sati, pa se Marion pitala nije li ih posve
izmislila.
Nakon večere otišli su u bar. Marion je popila bočicu soka od naranče,
majka je naručila mali slatki seri, a tata viski. John je inzistirao da želi pivo.
»Zašto ne?« rekao je gospodin Galloway, natačući si viski iz iste sjajne
jantarne boce koju je poslužio tati. »Momku treba nekoliko dlaka na prsima.«
I tako je John dobio pola čaše slatkog piva. Nakon što ga je prvi put srknuo
obliznuo je prve dlačice iznad usta i ispustio sitan uzdah, kao da je radnik koji
se opušta nakon napornog radnog dana.
Opuštena šerijem, majka se upustila u razgovor s gospođom Galloway.
Nakon što je valjda zaboravila Johnov prijašnji ispad, ako ga nije i oprostila,
počela se hvaliti njegovim akademskim postignućima. »John - John, kako se
zvala ona stvarčica... znaš na što mislim... ona nagrada koju si dobio?« upitala
je malo otežući u govoru.
John je nestrpljivo otpuhnuo.
»Nagrada Wilkinson za obećavajuća postignuća na području znanosti.«
»Da - nagrada Wilson«
»Wilkinson«, obrecnuo se John.
»Joj, baš sam glupa. Wilkinson«, ispravila se majka skrivajući dlanom
osmijeh.
Kad je gospođa Galloway zapitala za Marion, majka je slegnula ramenima
i odgovorila: »Marion je Marion«, kao da je to dovoljno objašnjenje.

Sutradan ujutro otišli su na mol da se provozaju jezerom. Ukrcali su se na

brod koji se zvao Djeva od magle. Kad je bila mala, Marion je vjerovala da je
taj brod velik kao prekooceanski brod, ali sada je shvatila da je to samo
dotrajali stari trajekt.

40
 Dok se brod probijao valovitim vodama jezera, držali su se za zaštitnu
ogradu i duboko disali da ublaže morsku bolest. Marion je bila uvjerena da bi
joj krajolik oduzeo dah da joj vjetar nije nosio kišu ravno u oči i zasljepljivao
je. Sve lošije vrijeme natjeralo je obitelj da u sljedećih nekoliko dana nađe
zanimaciju u unutrašnjosti. Posjetili su Muzej marmelade, u kojem je John
ispljunuo komadiće marmelade na pod, zatim srušeni dvorac, gdje su otišli u
obilazak podzemnih tamnica.
Vodič, odjeven u crni plašt, pokazao im je podzemne prostorije,
prepričavajući povijest dvorca glumeći srednjovjekovnog krvnika. John je
stalno provjeravao vodičevo poznavanje povijesnih činjenica i ismijavao
njegove pokušaje da prestraši posjetitelje pričama o »sablastima i
nakazama« iz prošlosti. Drugi članovi grupe nakašljavali su se i izmjenjivali
poglede dok je majka smijuljila kao da se ispričava. Činilo se da ni ona ni tata
nemaju hrabrosti da se suprotstave Johnu.
»Sve kvariš«, šapnula mu je Marion. »Zašto si tako grozan?«
»Zašto si ti tako ružna i glupa?« oštro joj je odvratio John.
»Ne znam zašto ti tata dopušta da se tako ponašaš.«
»Ništa mi on neće reći.«
»A zašto ne?«
»Zato što ja znam neke stvari.«
»O čemu to govoriš, Johne?«
»Stvari koje on taji pred majkom.«
Zatim ju je značajno pogledao i potapšao se po strani nosa na kojoj su mu
se nedavno pojavili miteseri. Što bi to, za Boga miloga John mogao znati što
tata taji od majke? Marion je iz nekog razloga bila uvjerena da je to nekako
povezano s vremenom što su ga njih dvojica zajedno provodili u onom
groznom podrumu. Ipak, jednim dijelom nije htjela znati odgovor, baš kao što
se nije mogla suočiti s idejom da siđe strmim kamenim stubama i pronjuška
po pljesnivom mračnom podrumu.

Kao da stvari nisu bile dovoljno loše u javnosti, Marion je još više mrzila
biti sama s Johnom u hotelskoj sobi. Ona se uvijek svlačila u kupaonici, ali
John je u nekoliko navrata skinuo gaće pred njom, pa se zažarila od stida. Nije
puštao vodu u zahodu i prdio je ne mareći je li ona u sobi ili nije. Ako bi mu
prigovorila, postao bi još gori, kao da uživa u tome da je šokira.
»A što bi ti danas želio raditi, Johne?« upitala ga je majka jednog jutra u
sobi za doručak dok je pila kavu i jela kriške grejpfruta.

41
 »Ne znam. Koji se kurac uopće može raditi u ovoj dosadnoj rupčagi?«
Majka je prekrila usta dlanom kao da joj je upravo ispala plomba.
Pogledala je tatu, koji je bezizražajno buljio kroz prozor.
»Hoću reći, zašto dovraga uopće dolazimo ovamo?« nastavio je John.
»Mogli bismo isto tako otići u Northport Grand i igrati bingo sa svim onim
starkeljama.«
Jedna sjedokosa dama u kostimu od tvida pogledala ih je preko ruba
Heralda.
I tako su tog dana ostali u hotelu. Tata je ispijao viski za viskijem u baru,
a majka je slagala tarot u Sobi Glena Carricka, s usplamtjelom vatrom u
kaminu i širokim pogledom na jezero. Marion je otišla u svoju sobu po knjigu
za čitanje, a kad se htjela vratiti u prizemlje, ugledala je Johna kako stoji
leđima oslonjen na vrata i priječi joj prolazak.
»Znam što ćemo. Zašto ne igramo igru?« predložio joj je sa zlobnim
iskrom u očima.
Spomenuta »igra« sastojala se u tome da je John tjerao Marion da čini sve
besmislenije i sve više ponižavajuće stvari. Natjerao ju je da pedeset puta
dodirne nožne prste dok se gotovo nije onesvijestila od zadihanosti, a zatim
da jede pastu za zube dok nije povratila. Puzala je po podu poput psa dok ju
je on podbadao štapom za hodanje koji je našao u predvorju. Zaprijetio joj je
da će baciti Bettinu u zahodsku školjku ako ne učini sve te stvari.
Marion se nadala da će mu ta igra barem pomoći da se riješi sve one
mračne energije i ponovno postane stari John, koji joj je pomagao s domaćim
zadaćama i igrao s njom remi, katkad joj čak dopuštajući da pobjedi, ali
uskoro je postalo jasno da njegova grubost nema granica.

Posljednjeg dana poslije večere, otišli su u bar da poslušaju gospođu

Galloway kako pjeva. Marion je smatrala da gospođa Galloway izgleda
elegantno u bijeloj košulji s rupcem od tartana, s dugom sijedom kosom
skupljenom na tjemenu. Jedan kanadski par, okrugao poput bundeve i
odjeven u jednake šarene pulovere, poželio im je dobru večer i sjeo za
susjedni stol. Gospodin Galloway svirao je klavir dok je njegova žena
emocionalnim sopranom pjevala o obalama i obroncima, o djevama,
momcima i viskiju.
Čim se John počeo cerekati, Marioni se stisnulo grlo.
Majka je drhtavim prstima izvukla cigaretu iz zlatno-zelene kutije, a tata
joj ju je pripalio.
»Molim te, prestani«, promrmljala je Marion.
42
 »Smeće«, rekao je John, dovoljno glasno da se kanadski par zabulji u
njega, a njihovi osmjesi pretvore u izraz šoka. Gospođa Galloway nastavila je
pjevati.
»Johne, nemoj biti bezobrazan«, siknuo je tata.
Nato je John okružio usta dlanovima.
»Daj začepi, ružna stara kravo!«
Gospođa Galloway napokon je prestala pjevati, a u prostoriji je nastao
muk.
Riblje oči gospodina Gallowaya zabuljile su se u njih pod spuštenim
vjeđama.
Tata je zgrabio Johna za ruku i naglo ga povukao na noge, a onda je
Marion trznula glavom unatrag, osjetivši šamar koji je tata opalio Johnu
jednako jako kao da je ošamario nju. Zapravo bi joj bilo draže da je kaznio nju
jer bi u tom slučaju užas istog trena prestao. Kad je John izjurio iz prostorije,
majka je ustala da krene za njim, ali tata joj je rekao da sjedne i dovrši piće.
Tako su njih troje ostali i poslušali ostatak izvedbe gospođe Galloway, koja
je nesigurno nastavila pjevati.
Marion se sat poslije vratila u svoju sobu, uplašena onim što bi je ondje
moglo dočekati. Kad je upalila svjetlo, trebala joj je minuta da sastavi
slagalicu koju je ugledala pred sobom. Namještaj je bio razbacan, stvari
slomljene, naokolo su ležali kljunovi i perje, piljevina iz mungosova krzna i
loptice vunene podstave.
Johna nije bilo, a ni njegova kaputa, čizama ni starog ruksaka koji nije
volio da itko dira. Je li pobjegao? Je li moguće da se više neće vratiti? Ta ju je
pomisao načas ispunila radošću. To bi je oslobodilo one grozne tjeskobe zato
što nikad ne zna što će on sljedeće učiniti. Ako pričeka do jutra da kaže
roditeljima da je pobjegao, možda će on toliko odmaknuti da ga nitko više
neće pronaći. Ne bi li to bilo najbolje za sve? Prišla je prozoru i navukla teške
tartanske zavjese. Pogled na jezero i svjetlucavo crno ništavilo ispunio ju
je grozom. Što ako je John izašao i u mraku pao u jezero? U tom trenutku
shvatila je da je njezina ljubav prema bratu odvojena od nje, nešto što ne
može racionalno obuzdati ni kontrolirati, poput gladne životinje koja joj para
srce. Mora ga se naći. Koliko god ju je razljutio i povrijedio, njegov bi joj
gubitak prouzročio još jaču bol.
Nakon što je nekoliko minuta kucala na vrata Balmoral Suite, tata je
otvorio vrata, u crvenom kućnom haljetku i bazdeći na viski, Marion je
izbrbljala svoju priču na tako nerazumljiv način, govorila je o odsječenim
glavama i piljevini, da mu je trebalo nekoliko minuta da shvati što se zapravo
dogodilo. Pričekala je u hodniku da se on odjene.
43
 Kad se vratio u kožnom kaputu i vozačkim rukavicama, uštipnuo ju je u
obraz i rekao:
»Naći ću ga, dušo, ti ostani s majkom dok se ne vratim.«
Majka je ležala nasred kreveta s četiri stupa, bočica s lijekovima bila joj je
pri ruci na noćnom ormariću. Činilo se da sadrži pola tableta koje su spasile
s poda toaleta. Marion je legla na krevet do nje.
»Jesi li zabrinuta za Johna?« upitala je.
Premda su joj oči bile otvorene, činilo se da majka nije potpuno budna.
Marion ju je nježno uhvatila za ruku. Starija se žena trgnula i čudno zacviljela,
poput mačke kojoj je netko slučajno stao na rep, a onda je oslobodila ruku.
Pazeći da je opet ne dodirne, Marion je zatvorila oči i pokušala zaspati.
Već je bilo gotovo jutro kad se tata vratio. On i gospodin Galloway našli
su Johna skrivenog na Djevi od magle, sa zalihom kolača i boca škotske
izvorske vode. To se baš ne bi moglo nazvati romantičnim bijegom na more
jer je trajekt samo obilazio jezero i vraćao se na mali mol. John bi proveo
ostatak života obilazeći jezero u krugovima.
John je već sjedio u autu kad su izašli iz hotela. Lice mu je bilo tamno od
čađe brodskog motora, a oči su mu imale oprezan, unezvijeren pogled
uhvaćenog kažnjenika. Marion je bez riječi sjela na stražnje sjedalo pokraj
njega. Kad je majka prišla autu, činilo se da je iznenađena što ga vidi. Otvorila
je stražnja vrata, nagnula se i rekla: »Johne, ljubavi, što radiš straga? Znaš da
te od toga hvata mučnina. Izađi, a ja ću sjediti s Marion.«

44
 JUTRO

MARION SE sutradan ujutro probudila s nelagodom koju isprva nije mogla

objasniti, a onda se sjetila da se John sinoć razljutio na nju zbog Judith i
gorskog javora i otišao na spavanje ne poželjevši joj laku noć. Gotovo je sat
vremena ostala ležati u krevetu razmišljajući o bratovoj zlovolji. Teško je
podnosila kad bi ga obuzelo takvo raspoloženje, ali znala je da nema smisla
pokušati o tome s njim porazgovarati - to bi uvijek samo pogoršalo stvari.
Naposljetku se prisilila da ustane i navuče plavi vuneni kućni haljetak i
papuče. Dok je prala zube osjetila je potmulu bol u jednom kutnjaku, a kad je
ispljunula vodu, u umivaoniku je ugledala trag krvi. Pomisao da će morati
otići zubaru ispunila ju je strahom.
»Zašto sve uvijek mora biti tako ružno i neugodno?« zapitala se. »Zašto
neko vrijeme ne bi sve moglo teći glatko i bez problema?«
Bilo je već gotovo jedanaest i petnaest kad je napokon sišla u kuhinju po
jutarnju šalicu čaja. Dok je čekala da voda u čajniku proključa, pogledala je
kroz prozor. Oko sivog kostura javora vidjela se obećavajuća naznaka
zelenila.
Izašla je u dvorište sa šalicom čaja u ruci i otišla do kraja travnjaka da
izbliza pogleda drvo.
»To su pupoljci, a tek je veljača«, rekla je sebi. »Drvo ipak ne može biti
mrtvo. Judith se prevarila.« Nasmiješila se, a potmula bol u ustima iznenada
je prestala.
Uto je na tratini metar-dva od stabla primijetila komad tamne gole
zemlje. Na tom je mjestu prije mnogo godina tata zapalio onu kutiju. Baš
čudno, pomislila je, što ga nikad nije ponovno prekrila trava.

45
 MARIONINA ŠETNJA

DOK JE ožujak odmicao, dosadna mračna zima postupno se ublažila

obećanjem proljeća, a Marion je otkrila da joj je lakše ujutro ustati. Svakog
dana prišla bi prozoru da pogleda javor i s olakšanjem se uvjerila da još uvijek
stoji. A kad je jednog jutra u travnju pogledala kroz prozor i ugledala sjaj
sunca u krošnji i nekoliko narcisa oko korijenja, obuzela ju je neka lakoumna
nada, premda nije mogla točno odrediti čemu se nada.
Doručkovala je prepečenac i ostatke špageta koje je našla u hladnjaku.
Nakon jela napunila je termofor vrućom vodom iz čajnika, otišla u dnevnu
sobu i legla na sofu. Termofor je stavila na trbuh ispod pulovera. Vruća voda
stvarala je ugodan osjećaj, kao da se uz nju privilo živo biće. Zapitala se kakav
bi osjećaj bio imati bebu.
Gotovo sat vremena ostala je ležati na sofi puštajući da joj duh luta od
jedne sanjarije do druge.
Brat joj je jednom rekao da nije vjerojatno da bi ljudska vrsta evoluirala
dalje od razine meduze kad bi se svi ponašali kao Marion. Marion nikad nije
imala posao. Naravno, ona i John nisu morali zarađivati za život jer su
naslijedili »obiteljski novac« koji ih je uvijek okruživao i hranio poput
amnionske tekućine. Da se Marion morala uzdržavati sama, teško bi bilo reći
kakvo bi joj zanimanje odgovaralo. I najmanji ju je pritisak zbunjivao, loše je
pamtila, a sve u vezi s novcem i brojevima izazivalo je u njoj takvu tjeskobu
da bi joj fizički pozlilo. Imala je nečitljiv rukopis i nije znala gramatiku.
Posao u nekom dućanu ili uredu bio bi za nju isto tako zahtjevan kao i
posao astronauta. Nije se snalazila u ophođenju s ljudima, pa bi se previše
lako uznemirila ili zabrinula da je nekoga uvrijedila bez razloga. Javljanje na
telefonske pozive toliko ju je plašilo da bi počela drhtati. Tata je uvijek
govorio da je ona previše tankoćutna za veliki bijeli svijet i da joj je pametnije
da ostaje kod kuće, pa je to i činila.
Začula je kako se ulazna vrata otvaraju i onda s treskom zatvaraju. Valjda
je to John otišao u gostionicu Royal Oak. On bi je obično posjećivao jedanput
na tjedan da igra šah u baru s drugim redovnim gostima. Marion se nadala da
neće popiti previše piva jer ga je alkohol bacao u loše raspoloženje.
Nakon nekog vremena uključila je televizor jer je bilo vrijeme za
poslijepodnevni film. Današnji film govorio je o jednoj američkoj obitelji,
majka i otac bili su u ranim tridesetima, dječak je imao deset, a mala je
djevojčica još bila beba. Živjeli su u velikoj kući u nekom lijepom gradiću. Sve

46
u njihovu svijetu izgledalo je mekano, sunčano i magličasto, a scene u kojima
se obitelj bavila svakodnevnim poslovima pratila je vedra glazba.
Uto se Marion prisjetila da je jučer kupila nekoliko čokoladnih jaja
punjenih kremom i stavila ih u hladnjak. Odlučila je pojesti jedno jaje uz
šalicu čaja kad dođe stanka za reklame. Čim je sebi obećala čokoladu, u glavi
joj više nije bilo mjesta ni za što drugo, pa se više nije mogla koncentrirati na
film jer je mislila na ljepljivu čokoladu u ustima i slatki okus na jeziku.
Osjećala se poput ribe uhvaćene na nevidljivu udicu koja je vuče prema
kuhinji.
Prvo jaje pojela je u tri zalogaja stojeći pred otvorenim vratima hladnjaka.
Njezina je gozba tako brzo završila da se osjetila prevarenom i odnijela drugo
jaje do sofe kako bi ga pojela gledajući film. Ali tog su trenutka počele
reklame, pa je osjetila razdraženost jer je željela uživati u čokoladi gledajući
film a ne glupu reklamu za automobilsko osiguranje. Koliko god se trudila,
nije mogla pričekati tri minute do završetka reklama, pa je gurnula drugo
punjeno jaje u usta gledajući kako neka žena na televiziji čisti
kuhinju SupaCleanom. Kad je film opet počeo, mali dječak ležao je u komi u
bolnici, a njegova su oca ispitivali u policijskoj postaji. Marion je shvatila da
je zacijelo propustila neki ključni trenutak u zapletu dok je bila u kuhinji i sad
više neće shvatiti radnju u filmu, pa je isključila televizor.
Kad je opet sjela na sofu, jedna prašinom ispunjena zraka sunca probila
se kroz procijep između zavjesa debelih poput tapiserije i ubola je poput
prsta koji optužuje.
»Možda bih trebala izaći i malo vježbati, to bi mi moglo koristiti«,
pomislila je s osjećajem krivnje koje obuzme ljude kad za lijepa dana ostanu
u kući.
»Nemoj ustati«, rekao joj je glas u glavi. »Za nešto više od sat vremena
počet će drugi film.«
»Ne«, odgovorila je. »Judith ima pravo, ne izlazim dovoljno. Dobro bi bilo
kad bih barem izašla iz kuće i otišla u šetnju. Ne mogu cijeli dan samo ležati -
pretvorit ću se u biljku.«

Ako odete do kraja Ulice Grange, doći ćete do Glavne ulice Northporta, pa
onda do šetališta i naposljetku do mola od lijevanog željeza koji strši u Irsko
more. U viktorijansko doba muškarci koji su se obogatili trgovinom pamuka
dovodili su svoje obitelji u Northport, odsjedali u njegovim luksuznim
hotelima i kupali se u moru. Dok su se ostali priobalni gradovi na sjeveru u
posljednjih trideset godina zapustili, a njihovi su se hoteli napunili
azilantima i narkomanima, Northport je zadržao svoj elegantni pastelni
47
šarm. Nekoliko je glasovitih kuhara otvorilo restorane uz obalu, a gradska je
plaža osvajala nagrade za čistoću i ljepotu.
Dok je hodala glavnom ulicom udišući oštar slani zrak, Marion je osjetila
zadovoljstvo što je odlučila izaći iz kuće. Prolazeći pokraj Stoweove čajanke,
pogledala je kroz prozor goste koji su jeli kolače i pili čaj. Prije mnogo godina
običavala je ovamo dolaziti s majkom na čokoladne eklere.
Susjedni dućan, negdašnji kozmetički salon s izlogom punim bočica
krema za čišćenje lica i mirisnih eteričnih ulja, sada je bio prodavaonica
jeftine robe u kojoj se za jednu funtu moglo kupiti tri spreja protiv znojenja.
Zatim je prošla pokraj Barbettina butika, u kojem je njezina majka običavala
kupovati odjeću. Imali su rasprodaju zbog zatvaranja i jedno jedino ružičasto
odijelo s jarkocrvenom vrpcom »Sniženo zbog rasprodaje« u izlogu.
Marion je malokad kupovala odjeću, ako bi joj štogod očajnički
zatrebalo, kupila bi to u jednom od mnogobrojnih gradskih dućana
rabljene odjeće, ne zato što joj je nedostajao novac (premda je posao prodaje
tekstila naveliko prodan za sitniš nakon što se tata utopio u nesreći, ona i
John naslijedili su novac s majčine strane) nego zato što se bojala
prodavaonica odjeće i žena koje u njima rade.
Njezin cilj, Judithina galerija, isticao se među ostalim dućanima u glavnoj
ulici. Marion je kroz izlog ugledala Judith kako razgovara s Gregom. On je
nosio kariranu košulju i punu bradu zbog koje je podsjećao na nekog
viktorijanskog džentlmena. Ozbiljno je kimao glavom dok mu je Judith
pokazivala razne stvari u galeriji.
Zatim je Marion ugledala mačke koje je izradila ona prostitutka koja je
dilala drogu i zaključila da su to najružnije stvari koje je ikad vidjela.
Umjetnica je upotrijebila dva staklena oka, ili zelena ili plava, i nekoliko žica
koje su trebale predstavljati mačje brčiće, i stavila ih na groznu hrpu smeđe
gline. Sve su mačke imale etikete s imenima kao što su »Čupko«, »Gricko« i
»Riđo«, a najmanje od njih stajale su 155 funta. Tko bi bio tako glup da kupi
nešto tako grozno po takvoj cijeni, upitala se Marion, brzo odlazeći prije no
što je Judith primijeti i odvuče u galeriju.

Vriska ljudi koji su se vozili u vlaku smrti postajala je sve glasnija što se
više približavala obali. U glavi je začula majčin glas: Petero ljudi poginulo je u
požaru na vrhu tog vlaka smrti kad sam bila djevojka. Moja sestra Agnes i ja
gledale smo kako ih proždire plamen dok su još visjeli naglavačke. To je bila
samo jedna od priča koje je majka ponovila toliko puta da su se Marion
zauvijek urezale u sjećanje. Već bi joj i sam prolazak pokraj tog mjesta
uključio snimku te majčine priče u glavi, pa bi je čula isto tako jasno kao da
majka stoji pokraj nje.
48
 Šetalište je bilo krcato obiteljima koje su došle u Northporth na jedan dan.
Čak i nagovještaj toplog vremena izazvao bi te ljude da se pojave niotkuda i
ispune grad poput rojeva muha. Roditelji su vodili grupe djece kiselih lica
koje su držala igračke na napuhavanje poput ovnova za rušenje bedema, i
Marion je često morala zakoračiti u jarak kako bi izbjegla da je gurnu s puta.
Dozivali su jedni druge poput divljih zvijeri: »Darren! Callum! Kelly! Požurite
ili nikad nećemo doći na plažu.« Odakle svi ti ljudi dolaze?zahtijevao je majčin
glas, kao da ih je netko naručio na veliko na rasprodaji. Kad sam ja bila
djevojka, u Northport je dolazila mnogo bolja vrsta ljudi.
Kad je došla do kraja glavne ulice, pogled na sprudove koji su blistali na
proljetnom suncu izazvao je u njoj snažan strah. Nedaleko odavde nalazi se
živi pijesak koji čovjeka može progutati prije no što shvati što se događa; a
nitko mu ne bi pomogao zbog straha da i sam ne zaglavi. Prije mnogo godina
jedna žena i dvoje male djece izgubili su život jer su zanemarili znakove
upozorenja. Marion se katkad pitala zašto je majka uopće odabrala živjeti u
Northportu kad je sve u vezi s obalom bilo tako bremenito opasnostima.
Majka je na repertoaru imala još nekoliko stravičnih priča o lokalu s
fliperima na molu. Ta su mjesta samo klopke za djecu, a vode ih perverznjaci
koji te žele namamiti. Jedan mali dječak otišao se okušati na aparatima za igre
na sreću dok mu je majka slušala puhački orkestar u paviljonu. Više ga nikad
nisu vidjeli, ali netko je našao njegovu lijevu cipelu koju je izbacila plima. Majka
je prepuštala mašti svojih slušatelja da ispune krvave praznine u priči i sami
zaključe kako je dječaku ispala cipela. Unatoč svim tim upozorenjima, John i
Marion katkad bi kradomice otišli onamo i s čuđenjem buljili u kaskade
penija i aparate s voćem, nemoćni da odole treperavoj glazbi i lijepim
svjetlima koja su doista izgledala kao da su dizajnirana s namjerom da
namame dijete u neku groznu sudbinu.
Uto je spazila Muzej voštanih figura i zadrhtala. Doista nije mogla shvatiti
zašto je to zapušteno staro mjesto ostalo otvoreno sve te godine. Tko, za Boga
miloga u njega ulazi? Ona je taj muzej posljednji put posjetila s bratom malo
prije njegova odlaska u Oxford. Iznenada je sivi oblak prekrio sunce, zrak je
postao hladniji, a na obzorju se vidjelo još oblaka. Marion je iznenada
poželjela da je netko dobronamjeran i sposoban uhvati za ruku i odvede kući.
Okrenula se i krenula natrag kući.
Prije no što je prevalila i pola puta, spustio se pljusak koji joj je promočio
hlače i pulover. Što je tebi, Marion, htio je znati majčin glas, zar ti je tako teško
staviti kabanicu u plastičnu vrećicu? Stala je u vežu agencije Nekretnine Tyler
i Co. da se skloni od pljuska. Valjda nitko neće imati ništa protiv da ona ovdje
pričeka nekoliko minuta, zar ne? Možda će kiša u međuvremenu prestati.
Dok je tamo stajala u veži, primijetila je natpis u izlogu:

49
 Stan 5
OCEAN VISTA COURT
Luksuzni dvosobni stan s balkonom koji
gleda na more. 250.000 £

Dok je proučavala fotografije unutrašnjosti stana, glavu joj je ispunio val

sretnih sjećanja: bio je to stan u kojem je nekoć živjela njezina voljena teta
Agnes.
Stan je imao svijetlu dnevnu sobu i balkon s pogledom na more, spavaću
sobu za goste u kojoj je spavala kad je kao dijete smjela prenoćiti. Bila je tu i
kuhinja u kojoj ju teta naučila praviti francuski prepečenac i voćni puding s
kriškama mandarina i želeom od naranče. Naravno, stan se u međuvremenu
promijenio, staru zelenkastu kupaonicu zamijenile su crno-bijele pločice i
lijep moderni tuš, a svi su sagovi sada bili u bež boji a ne u boji breskve, ali
nakon svih ovih godina stan je još uvijek bio prepoznatljiv.
Dok je tako stajala buljeći u natpis, iz ureda je izašao zgodan mladić u
odijelu, s dugim plavim šiškama.
»Dobar dan. Ja se zovem Simon«, rekao je. »Mogu li vam pomoći?«
Marion je oklijevala - što bi trebala reći? Činilo joj se čudnim da je izašao
iz ureda da joj se obrati. Možda ga je razljutilo što je stala u vežu da se skloni
od kiše, ali osmijeh mu je izgledao prijateljski.
»Samo sam gledala ovaj stan, s balkonom koji gleda na obalu.«
»O, da, to je vrlo lijepo namješten priobalni stan - takvi se stanovi ne
prodaju često, znate. Biste li ga željeli pogledati? Ako vas zanima, trenutačno
imam nešto slobodnog vremena.«
Marion zapravo nije znala zašto je pristala na njegov prijedlog, možda
zato što je bila previše plaha da bi odbila. Samo nekoliko minuta nakon što se
bila sklonila od kiše, sjedila je na sjedalu udobnijem od fotelje u Simonovu
besprijekorno čistom autu. Prisjetivši se majčinih upozorenja o ulascima u
aute s neznancima, načas je osjetila ubod straha, a onda se odmah ukorila, ne
budi smiješna, što bi zgodni mladić poput njega uopće mogao željeti od tebe? A
osim toga, on radi u agenciji za nekretnine, pa zapravo nije neznanac.

Tijekom kratke vožnje Marionin se želudac pretvorio u led, nije bila u tom
stanu još od djetinjstva. Mora paziti da se ne prepusti izljevu osjećaja i ne
napravi budalu od sebe pred ovim agentom za nekretnine. Ali nervoza je
50
nestala čim je Simon otvorio ulazna vrata i propustio je u hodnik. Osjetila je
mekoću sagova pod stopalima, a ljetne boje tapeta i namještaja kao da su
zračile nekom prekrasnom energijom koja joj je ugrijala kosti i odagnala
tmurno sivilo u glavi.
»Mogu li izaći na balkon?« upitala je.
»Naravno.« Simon je našao ključ za ostakljena balkonska vrata i otvorio
ih. Kad je izašla na balkon, shvatila je da su sivi oblaci razišli i da široka mirna
pučina svjetluca poput staniola na popodnevnom suncu. Duboko je
uzdahnula oduševljena pogledom. Jedna žena na plaži igrala se sa psom.
Marion se prisjetila kako je njezina teta za zajedničkih šetnja često puštala
svoju pudlicu Bucku s uzice kako bi mogla trčati po pijesku. Teta Agnes bila
je vrlo različita osoba od svoje sestre, ona nije u svemu vidjela opasnost i
ružnoću. Za nju je život bio uzbudljiva pustolovina, svojedobno je
glumila Mariju u lokalnoj produkciji predstave Moje pjesme, moji snovi i
s drugim članovima tečaja francuskog jezika odlazila na izlete kusanja vina u
Provansu.
Na lijevoj strani vidjela je mol načičkan turistima, na kojem je s tetom
provodila sate razgledavajući male dućane i suvenirnice. Teta Agnes
obožavala je svojoj nećakinji kupovati darove. Marion se pretvarala da te
male drangulije imaju čarobna svojstva, da komad mirisnog sapuna može
pretvoriti ružnu osobu u ljepoticu, da mali vilenjak u snježnoj kugli noću
oživljava i štiti je od zlih duhova i da je plišani medvjedić zapravo kraljević
kojeg je začarala vještica.
»Onda, što mislite?«
Marion je shvatila da se toliko zanijela sjećanjima na tetu da je gotovo
zaboravila na Simona.
»Prekrasno je.«
Simon nije odgovorio. Shvatila je da on očekuje da mu kaže je li
zainteresirana za kupnju ili ne. Već i sama ideja da sama kupi stan učinila joj
se smiješnom, pa ju je obuzela iznenadna krivnja što mu je tratila vrijeme.
»Stan... stan mi se doista sviđa«, promucala je. »Ali naravno... morat...
morat ću razmisliti. Hoću reći, ipak je to velik korak, zar ne?«
Mladićeve krupne oči ispunile su se tugom, a donja mu se usna jedva
primjetno objesila. Marion se šokirala kad je shvatila koliko je on razočaran i
koliko je njegovo razočaranje pogađa.
»Možda ga jednog dana odlučim kupiti, ali zasad...« Zastala je ne znajući
što drugo da kaže.

51
 »Mogli biste mi dati svoje podatke, pa bih vam mogao javiti ako dođe do
promjene u cijeni ili ako se na tržištu pojavi neki sličan stan?« upitao ju je s
nadom.
»Da... da... naravno.« Na njezino olakšanje, činilo se da je Simon time
zadovoljan, pa mu je dala adresu i telefonski broj da ih zabilježi u svoj
moderni mobitel.
Unatoč tome što je živjela u popularnom priobalnom turističkom
odredištu, obitelj Zetland rijetko je posjećivala obalu, a kad bi to i učinila,
glavna se svrha izleta, koliko je Marion mogla prosuditi, sastojala u tome da
se majka podsjeti koliko je prezire. Na te su rijetke izlete pozivali i gospođu
Morrison, obiteljsku kućnu pomoćnicu, i kao gošću i kao sluškinju. Gospođa
Morrison stigla bi na posao rano ujutro i potrošila cijelu vječnost režući
kriške kruha i mažući ih maslacem kako bi pripremila stvari za piknik. Majka
je voljela sendviče s jajima i listovima salate, premda se John kad jer prvi put
otvorio plastične posude požalio da sendviči smrde kao da je netko prdnuo.
Tata je jeo mesnu paštetu, premda je majka to smatrala prostačkim jelom.
Oko pola jedanaest ujutro Bentley bi bio spreman za desetominutnu vožnju
do obale.
Majka bi odjenula svoj dvodijelni vuneni kostim, vezala rubac oko kose i
stavila na nos naočale s mliječnim okvirima. Tata bi uvijek nosio odijelo i
lakirane cipele. Marion i John čak su i za sunčanih dana morali odjenuti
kapute zbog straha da bi im istočni vjetar mogao trajno oslabjeti kosti. Kao i
obično, gospođa Morrison odjenula je krutu najlonsku kutu, a debele su joj
noge, šarene poput sirovih kobasica, bile gole.
Marion i John imali su zadaću da pomognu tati postaviti »logor«. Prvo su
rasprostrli deku od tartana, uvijek pomalo zamrljanu od prethodnih piknika,
kako bi utvrdili svoje mjesto na plaži. Zatim su za odrasle donijeli preklopne
stolce s čvrstim oprugama i metalnim okvirima koji bi pričepili male dječje
prste ako niste pazili. Vanjski rub logora obilježavao je niz
prugastih platnenih plahti prikvačenih za drvene stupove; njihova je
navodna funkcija bila zaštita od vjetra, ali Marion je vjerovala da
zapravo služe da odvoje majku od »grubih tipova« koji su često dolazili na
plažu.
Majka nije ulazila u more ni hodala po pijesku uživajući u suncu na licu.
Jedini užitak koji su joj ti posjeti na plažu pružali bilo je negodovanje zbog
ljudi koji su manje vrijedni od nje, a da bi u toj aktivnosti mogla uživati,
morala im se približiti. Meta njezina prezira mogao je postati svatko tko je
igrao kriket, slušao popularnu glazbu ili dopuštao svojim psima ili djeci da
slobodno trče po plaži. Često bi virila preko plahte s cigaretom u ruci i
kritizirala predebele stražnjice i obješene trbuhe drugih ljudi,
52
dovoljno glasno da bi je dotične osobe mogle čuti, zbog čega se Marion grčila
od stida.
Budući da je tata više volio stajati, gospođi Morrison bio bi ponuđen
preklopni stolac, premda bi ponuda morala biti ponovljena i odbijena
nekoliko puta prije no što bi sjela i izvukla svoje pletivo, dugu smeđu stvar
nalik na valjak na kojoj je radila otkako ju je Marion poznavala. Ako je to
trebao biti rukav, onda se čitav odjevni predmet sastojao samo od njega.
Kad su bili mali, Marion i John morali su jahati na magarcima. Premda je
to trebala biti poslastica, Marion se toga grozila. Ti su magarci bili grube i
smrdljive životinje s groznim zubima, a ne slatka i mazna stvorenja poput
životinja iz slikovnica koje je Marion obožavala. A bojala se i prljavih malih
muškaraca s kapama, koji bi vas svojim malim, grubim rukama podigli u
sedlo, a onda pljesnuli magarca po stražnjici kako bi ga natjerali da jurca po
plaži, ostavljajući vas u strahu da ćete pasti na glavu i slomiti vrat.
Kad bi se napokon smjestili, otvorili bi izletničku košaru, razmotali njezin
sadržaj i dijelili ga naokolo s ritualnom formalnošću. Bili su tu tanjuri s
pozlaćenim rubovima i šalice s neizbrisivim mrljama na vrhu, posuda
zakorene paste od sardela, voćni kolač s glazurom koja se opirala zubima,
čudne male vilice i žlice koje su nalikovale na pribor nekog znanstvenika i
dovoljno sendviča da pokopaju čovjeka. Dok su jeli, gospođa Morrison počela
bi pričati o svojoj omiljenoj temi: gospodinu Morrisonu, čovjeku koji, kako se
činilo, nije imao nikakvo drugo zanimanje nego da se podvrgava operacijama
na raznim dijelovima tijela. S ponosom bi pripovijedala kako bolest njezina
muža ne prestaje zbunjivati modernu medicinu jer nije htio ni umrijeti ni biti
izliječen, pa nadmudruje sve one umišljene kirurge. Gospođa Morrison
spustila bi glas opisujući vulgarnije elemente liječenja gospodina Morrisona,
a Marion se, sjedeći na rubu deke od tartana i motajući rese u pletenice,
naprezala da čuje grozne pojedinosti.
»Otvorili su ga kao haringu.«
»Dolje su mu sve odrezali, znate.«
Njezine su riječi katkad bile tako opasne da ih je mogla samo oblikovati
ustima, a onda pokazati dijelove tijela, a majka bi uzvratila podignuvši obrve
u znak iznenađenja ili nevjerice.
Dok su dvije žene razgovarale, tata i John napustili bi logor i zaputili se u
istraživanje plaže. Kad se John približio pubertetu, Marion bi katkad čula
kako mu tata šapuće kratke komentare o djevojkama u bikinijima.
»Ovu bi trebalo isprašiti po turu.«
»Što bi učinio onoj, momče, kad bi dobio priliku, hm?«
»To baš ne ostavlja mnogo mašti, zar ne, sine?«
53
 »Ovu bi trebalo dobro ukoriti.«
»Ovu bi vrijedilo obrnuti.«
John ništa ne bi odgovorio, samo bi stajao gledajući djevojke, a obrazi bi
mu se crvenjeli na vjetru.
Jedne je godine skupina tinejdžerica, od one vrste koju bi majka zbog
glasnog hihotanja i jarke šminke smatrala manje vrijednima, podigla vlastiti
logor u blizini njihove tvrđave od plahta i tartana. Kad su zatim uključile
veliki kazetofon, na majčinu licu pojavio se izraz gađenja. »Philip, hodi do njih
i reci im da prestanu s tom galamom«, rekla je tati.
Tata je nešto šapnuo Johnu, pa su njih dvojica krenuli prema djevojkama,
a majka se nagnula da čuje pojedinosti najnovije »-ektomije« gospodina
Morrisona.
Marion je gledala kako se tata saginje da porazgovara s jednom od
djevojaka. Bila je najružnija u grupi, s kratkom sivom kosom. Vjerojatno je
imala oko petnaest godina i bila možda malo starija od Johna. Uto je majka
počela korili Marion zbog propuštanja pijeska kroz prste i odvukla joj pažnju
s tog prizora. »Nemoj dirati taj pijesak, Marion, pun je psećeg izmeta i bogzna
čega još ne.«
Kad se tata vratio, bio je sam. Otprilike sat vremena poslije pojavio se i
John, sav zajapuren, glupavo se smijuljeći u najlonskoj vjetrovki. Majka ga je
upitala kog je vraga radio. John je odgovorio da je tražio kamenice, a onda
namignuo tati.
»Kamenice?« odvratila je majka. »Na nortportskoj plaži? Nikad nisam
takvo što čula.«
Gospođa Morrison zatresla je glavom, a onda zamotala nikad dovršeni
rukav i pospremila ga u torbu.
Istog poslijepodneva Marion je ugledala tatu kako pod južnim molom
daje djevojci sa sivom kosom nekoliko novčanica od deset funta. Zatim je
liznuo palac i potegnuo ga po svježoj ogrebotini na djevojčinu čelu. Vidjevši
taj prizor Marion je iz nekog razloga zadrhtala i obgrlila rukama svoje još
nepropupale dvanaestogodišnje grudi.
Na kraju piknika uvijek bi im ostalo nešto hrane.
»Zašto ne uzmete sve ovo za Sharon i djecu?« upitala bi majka gospođu
Morrison blagim, pokroviteljskim glasom.
Tako ju je peckala. Kći gospođe Morrison bila je samohrana majka dvoje
djece, a nijednom se nije znao otac. Majka joj je time davala do znanja da je
ispod njih, unatoč tome što joj dopušta sjediti na preklopnom stolcu i piti čaj
iz šalice s pozlaćenim obrubom i slikom prepelice. Gospođa Morrison
54
obrambeno bi napućila usne i odmahnula glavom kao da bi radije dopustila
da djeca umru od gladi nego da jedu ostatke.

55
 DRVO

»SIMONE, ti si samo mladić. Zašto tratiš sve slobodno vrijeme sa mnom?

Trebao bi izlaziti u pubove i disko-klubove s vršnjacima.«
»Ali ja volim provoditi vrijeme ovdje, teta Marion«, odgovorio je Simon
spuštajući glavu u njezino krilo dok su sjedili jedno pokraj drugoga na velikoj
bijeloj kožnoj sofi. »Tako sam sretan kad sam s tobom.«
Provukla je prste kroz njegovu gustu plavu kosu i osjetila topli sjaj sreće.
»Ja sam najsretnija žena na svijetu što si mi ti nećak, Simone.«
»A ja sam jako sretan što si mi ti teta. Otkako su mi roditelji poginuli u
prometnoj nesreći, ti si jedina osoba kojoj se mogu obratiti.«

Marion je sanjarila o Simonu, mladiću iz agencije za nekretnine, glačajući

Johnove košulje u sobi s ormarom koji je imao mrlju u obliku ljudskog lica.
Zamišljala je da živi u tetinu starom stanu u Ocean Vista Courtu i da je Simon
svratio u posjet. Naručili su kinesku hranu i zajedno je jeli gledajući televiziju.
»Ovo je potencijalna katastrofa...« Oštar ženski glas iz stražnjeg dvorišta
iznenada joj je raspršio sanjariju. Još uvijek u spavaćici i s vrućim glačalom u
ruci, Marion je prišla prozoru. Judith je stajala pokraj javora u kratkoj zelenoj
zimskoj jakni i s nekim razgovarala. Dašak pare iz glačala ofurio je Marionin
obraz. Mora da je Judith preskočila zid iz svog dvorišta. Kad bi je John
vidio, pobjesnio bi. Trebala bi smjesta otići.
»Bio bi dovoljan malo jači nalet vjetra pa da se ova grana sruši. Mogla bi
pasti na bilo koga«, začula je kako Judith govori. Marion je brzo navukla hlače
i gurnula donji rub spavaćice za pojas kao da je bluza, a onda je pojurila u
prizemlje.
Otvorila je stražnja kuhinjska vrata i našla se licem u lice s Judithinim
ljubavnikom Gregom. Greg je bio za glavu viši od Judith i nosio je kariranu
flanelsku košulju i vunenu kapu s cofom. Imao je smeđu bradu, srebrni prsten
u nosu i još nekoliko komadića metala u obrvama. Gledao je poput dječaka
uhvaćena u krađi.
»Marion«, rekla je Judith, koja je stajala iza njega u uskim trapericama i
gumenim čizmama s uzorcima malih lubanja. »Nisam znala da si kod kuće.
Upravo sam pokazivala Gregu drvo.«
»Judith, ne možeš sada biti ovdje. Nije dobar trenutak. Imam posla«, rekla
je Marion pokušavajući zvučati strogo.
56
 »Kakvog posla?« prezrivo je šmrknula Judith, kao da je zabavlja ideja da
bi Marion ikad mogla biti zaposlena. »Žao mi je, ali ovo je važno. Izgleda da ti
ne shvaćaš koliko je ovo drvo opasno.«
Podigla je list prošaran ružnim crvenim mrljama. Marion je osjetila da ju
je drvo iznevjerilo pretvarajući se da je zdravo, samo da bi je napravilo
budalom pred Judith. A onda je ispod jedne grane primijetila kvrgavo
zadebljanje nalik na tumor i osjetila žalac krivnje. Judith se okrenula Gregu
zahtijevajući potporu.
»Ti vidiš o čemu govorim, zar ne?«
»Pa, da... hoću reći...« Na temelju njegova izgleda čovjek bi očekivao da će
Greg imati prodoran muški glas, ali glas mu je zvučao cmizdravo poput neke
curice. »To je prilično staro drvo - pretpostavljam da izgleda pomalo
nezdravo...« Zašutio je, a onda prišao drvetu i počeo otkidati komadiće kore
kao da su kraste.
Baš me briga je li drvo bolesno, neću joj dopustiti da me maltretira,
pomislila je Marion. Ne može jednostavno ući u nečije dvorište i ponašati se
kao da je vlasnica.
»I budala bi mogla vidjeti da je ovo drvo skroz-naskroz trulo.« Judith je
nogom udarila deblo. »Jesi li već rekla Johnu da bi ga trebalo srušiti? Prošli
su mjeseci otkako si obećala da ćeš mu to reći.«
»Nisam. John ima posla preko glave, pa ga nisam htjela gnjaviti. Znaš,
doista mislim da bi sada trebala otići. Ali obećavam ti da ću ga pitati.«
Uto je Marion nešto začula. Zvuk je dolazio iz rešetke na stražnjem zidu
koja je dovodila zrak u podrum. Bili su to jedva čujni, odjekujući jecaji. Sledila
se. To je to, pomislila je. Otkrit će što je u podrumu. Tako će sve ovo završiti.
Judith i Greg su buljili u nju. Sigurno i oni mogu čuti zvuk? Nazvat će 999
mobitelima. U roku od nekoliko minuta stići će policija i razvaliti podrumska
vrata. Marion je shvatila kako gotovo želi da oni začuju buku. Ne bi li bilo
pravo olakšanje da svoj toj groznoj tajnovitosti napokon dođe kraj?
»Zašto sada ne dovedeš brata, Marion, pa da jednom zauvijek riješimo tu
stvar. Pozovi Johna«, naredila joj je Judith.
»Ne mogu«, odvratila je Marion slabim glasom i stala ispred rešetke, kao
da bi to moglo prikriti buku.
»Ali zašto ne? Zar nije kod kuće? Znaš li kad će se vratiti? Kako bi bilo da
uđemo i pričekamo ga.« Judith je krenula prema kući kao da će ući kroz
kuhinjska vrata.
Uto je jecanje postalo mnogo glasnije, gotovo poput cviljenja, zvuk
nekoga uplašenog do točke histerije. Marion je imala osjećaj da stoji na palubi
57
broda koji njišu veliki valovi. Nos joj je ispunio miris izbjeljivača i
kanalizacije. Sjetila se da ju je isti osjećaj obuzeo onoga groznog dana kad je
bila u muzeju s Johnom. Iznenada joj je sve pred očima postalo srebrnkasto-
bijelo, a brod se prevrnuo.
Kad joj se vid razbistrio, shvatila je da leži na sofi u dnevnoj sobi, a Judith
i Greg je gledaju. Prisilili su je da ostane ležati nekoliko minuta s nogama
iznad glave. Greg, koji se izgleda razumio u prvu pomoć, rekao joj je da to
treba učiniti kako bi joj se krv vratila u moždane stanice.
»Molim te, nemoj reći Johnu«, stalno je ponavljala. »On će se jako razljutiti
na mene.«
Judith je držala Grega za ruku, kao da se boji da bi se isprepletene žice,
hrpe novina i raznorazne slomljene stvarčice koje su nakrcale sobu iznenada
mogle udružiti i napasti je. Judith nije bila u kući otkako je Lydia bila dijete, a
stanje se otada jako pogoršalo. Oni zacijelo misle da živimo kao životinje,
pomislila je Marion. Činilo joj se besmislenim da im čak i pokuša dati neko
objašnjenje ili se ispričati. Iako je Marion osjećala nelagodu što Judith vidi
unutrašnjost kuće, shvatila je da je uopće ne zanima što Greg, s licem punim
piercinga i djevojačkim glasom, misli o njoj.
»Bit će mi dobro«, ustrajala je. »Trebali biste otići. Molim vas.«
»Marion, trebala bi otići liječniku«, odvratila je Judith. »Možda imaš
krvarenje mozga ili bogzna što.«
»Sigurna sam da mi nije ništa, Judith. Doista, bit će mi dobro - samo nisam
doručkovala.«
»To mi zvuči kao razumno objašnjenje, Jude. Siguran sam da će nakon
šalice slatkog čaja i komada prepečenca biti zdrava kao dren«, odvratio je
Greg kao da želi što prije pobjeći.

Marion je istog poslijepodneva ležala na sofi i gledala film o dvojici

mladih gimnastičara koji su trpjeli zlostavljanja svog trenera, a
onda svjedočili protiv njega na suđenju i naposljetku osvojili
olimpijske medalje.
Marion je ugasila televizor prije završetka filma i ostala ležati na sofi
buljeći u vlažnu žutu mrlju koja se već nekoliko godina zagonetno širila
stopom. Od kuta pod kojim je gledala televiziju bolio ju je vrat, a iz nekog
razloga nije mogla namjestiti jastuke kako bi joj bilo udobno. Napokon je
pronašla položaj koji joj je pridržavao bolna leđa, ali onda je morala otići na
zahod. Kad se vratila, svi su se jastuci opet pomaknuli i koliko god da ih
namještala, više se nije mogla udobno smjestiti.

58
 Počela je razmišljati o plaču iz podruma. Zašto se Johnova gošća tako
uznemirila? Je li trpjela bol? John bi sigurno pozvao liječnika kad bi jedna od
njegovih gošća oboljela. Možda joj nedostaje dom, zacijelo je teško biti tako
daleko od članova obitelji, a ne moći ih čak ni nazvati. Nije mogla shvatiti
zašto Greg i Judith nisu čuli plač. Je li moguće da ga je samo zamislila? Možda
gubi razum kao stara teta Phyllis, bakina sestra, koja je posljednje
godine života provela u umobolnici?
Majka je tvrdila da je Phyllis u mladosti bila potpuno normalna osoba.
Godinama je radila kao detektivka u dućanu Boots, a u slobodno je vrijeme
nastupala na plesnim natjecanjima i čak je osvajala medalje. A onda se
sredinom četrdesetih počela čudno ponašati. Optuživala bi ljude na ulici da
joj pokušavaju ukrast stvari. Jednom je optužila nekog čovjeka da je ukrao
vlastitog terijera i pokušala ga sama uhititi - uhvatila ga je pod ruku i
pokušavala ga odvući do policijske postaje. Kad su Marion i John bili
djeca, odveli su ih da je vide u umobolnici. Marion je se sjećala kao sjedokosog
kostura privezanog za hranilicu za djecu, kako vrišti kao beba zahtjevajući
puding od džema.
Uto joj je palo na pamet kako su joj Johnove gošće blizu, samo metar-dva
ispod nje, kako je od njih odvajaju samo podne daske i sag. To su osobe koje
žive i dišu, pune misli i osjećaja, baš kao i ona. Pomisao da gošće čuju njezine
kretnje i razmišljaju o njoj izazvala je u Marion čudan svrab ispod kože. Nije
mogla zamisliti da bi im životi mogli biti išta drugo nego grozni, ali kako bi
im ona mogla pomoći? A ako im ne može pomoći, nije li bolje da ne zna kako
stvari doista izgledaju u podrumu? Suosjećanje s gošćama sukobljavalo se sa
željom za neznanjem, a taj je sukob izazivao paralizirajuću tjeskobu koju je
mogla odagnati samo udarajući se šakama po sljepoočnicama kao da fizički
tjera štetne misli iz glave.

59
 MUZEJ VOŠTANIH FIGURA

VELIKA TJESKOBA koja je ispunjavala kuću obitelji Zetland u vrijeme kad je

John učio za prijamni ispit na sveučilištu Oxford podsjećala je na stanje neke
zemlje na rubu rata. Marion je morala biti još tiša i nevidljiva nego inače jer
sada nije morala paziti samo na to da ne uznemiri majčine slabe živce nego i
na mogućnost da poremeti mir koji je njezin brat trebao da usvoji velike
količine znanja što ih je taj ispit zahtijevao.
Ti ispiti u njezinoj su mašti nalikovali na strašne drevne bogove koji su
imali moć da ostvare nečije najveće snove ili da ga osude na život u bijedi.
John ni u jednom trenutku nije ispuštao knjigu, znojio se nad debelim
udžbenicima prirodnih znanosti ili povijesti u kupaonici ili za vrijeme
obroka. Kad bi bogovi ispita spustili pogled i otkrili da trati i jedan jedini
trenutak vremena za ponavljanje na gledanje televizije ili čitanje stripova,
kaznili bi ga neuspjehom, a budući da nije bilo nade da bi Marion ikad išta
mogla postići, Johnov bi neuspjeh ujedno predstavljao i neuspjeh čitave
obitelji Zetland.
Navečer nakon škole sjedio je za stolom okružen udžbenicima. Marion su
plašili svi ti suhoparni priručnici s velikim nizovima znamenki i dugim
riječima. Bila je uvjerena da bi čak i pokušaj da unese sve te informacije u svoj
slabi mozak mogao izazvati eksploziju, kao da su opasne kemikalije stavljene
u pogrešne posude.
John se nakon Fizike 1, svoga prvog ispita, vratio kući crvena lica i košulje
promočene od znoja.
»Kako je prošlo?« upitala ga je Marion, koja se divila bratu s istim onim
astmatičnim žarom koji druge djevojke rezerviraju za filmske zvijezde i pop-
pjevače.
John je umjesto odgovora bacio kožnu torbu s knjigama na pod i
odmarširao na kat.
»Marion, idi pogledati je li mu dobro«, naredila joj je majka, pa je Marion
uplašeno otišla za bratom na kat.
»Propala stvar«, izjavio je bacivši se na krevet tako da su opruge
zabrenčale poput bendža. »Sve sam uprskao, nema mi spasa. Morat ću se
upisati na jebeni Durham sa svim drugim jadnicima koje nisu primili na
Oxford.«

60
 »Ali ponovio si apsolutno sve što je moglo biti na ispitu. Dao si sve od
sebe, više se nisi mogao potruditi. Sigurna sam da će sve biti u redu«, rekla je
Marion pokušavajući ga utješiti.
»Kvragu, odakle bi ti to znala?« zarežao je tako snažno da je ustuknula.
»Jesi li vidjela što sam odgovorio na pitanje o Dopplerovu efektu? Znaš li ti
uopće što je to Dopplerov efekt?«
Naravno da nije znala, pa je otišla u svoju vruću potkrovnu sobu i
pomolila se za Johna. Molim te, Bože, daj da se John upiše na Oxford. Nije
važno što će se sa mnom dogoditi. Mene možeš pretvoriti u invalida ako želiš,
doista mi nije važno. Zapravo, ljudi bi me vjerojatno češće primjećivali kad
bih bila u invalidskim kolicima.« Odmah se pokajala zbog te posljednje misli,
kao da invalidnost nije bogzna kakva žrtva.
Molila se svakog dana dok nisu stigli rezultati ispita. Kad se John uspio
upisati na Oxford, sve četvero bili su, jedanput za promjenu, ujedinjeni u
proslavljanju. Tata ih je izveo na večeru u golf-klub Axendale. Jeli su govedinu
Wellington i pili pravi šampanjac. Tijekom večeri kladili su se kamo bi Johna
briljantna budućnost mogla odvesti. Nitko se nije usudio predložiti da
John preuzme obiteljski posao. Bio je dokazani intelektualac, od njega se nije
moglo očekivati da se bavi tako prizemnim stvarima kao što su mrežasti
najlon, umjetna svila i keper. Majka je zaključila da će John postati političar,
možda ministar financija, jer mu je dobro išla matematika. Tata se nije složio.
Političari su gomila lopova i lažljivaca, John bi trebao postati znanstvenik i
učiniti neko veliko otkriće.
»Otkriti lijek protiv prehlade, to ljudi žele. Ili još bolje, lijek protiv
ćelavosti«, objavio je tata izvlačeći čačkalicom komadić govedine iz zuba, a
onda je usmjeravajući da bi naglasio riječi. »Ja bih u takvo što investirao
novac.«
Marion se nadala da će joj brat postati poznat čim se god odluči baviti.
Zamišljala ga je kako putuje svijetom i susreće se s predsjednicima i
kraljevima egzotičnih zemalja. Ljudi će o njemu pisati knjige, a možda će čak
i nju ispitivati kako je to biti sestra velikog čovjeka. Kraljica će mu jednog
dana dodijeliti titulu viteza. Sir John Zetland. Nitko nije spomenuo što bi
Marion mogla postati, njezina budućnost uopće nije bila važna, ali Marion
nije imala ništa protiv toga da mjesto pod reflektorima prepusti bratu.
Marion je tijekom večere popila pune dvije čaše šampanjca, a onda, kad
su se spremali za odlazak, obuzela ju je grozna mučnina. Prekrila je usta
dlanovima, ali mala količina guste žute juhe pobjegla joj je kroz prste i
kapnula na tamnocrveni sag predvorja klupskog restorana.

61
 Dok je Marion praznila preostali sadržaj izdajničkog želuca u ženskom
zahodu, majka je čuvala stražu pred vratima.
»Morala si mu upropastiti dan, zar ne?« promrmljala je, kao da to ne
govori Marion nego sebi, kao da je zapravo ona kriva što je rodila kćer koja
će odrasti da povraćanjem pokvari uspjeh darovitijeg djeteta.

Prije početka svog prvog polugodišta na Oxfordu, John je odveo sestru u

restoran Dish of the Day na gradskom šetalištu. Bila je prava rijetkost da je
John izvede na ručak, pa je Marion bila ošamućena od sreće kad su zajedno
ušli u restoran i zatražili stol.
Kad je konobarica došla da primi njihove narudžbe, John je odmah znao
što želi: odrezak u tjestenini, pomfrit, umak i grašak, ali Marion se kolebala
između ribe s krumpirićima i piletine u košarici. Voljela je oba jela, ali bilo joj
je važno da u ovom dragocjenom trenutku što ga provodi s bratom izabere
savršeno jelo.
»Marion, odluči što želiš ili ništa nećeš dobiti«, rekao je John uzimajući joj
veliki plastični jelovnik iz ruke.
»Škampe«, odvratila je Marion.
Kad je konobarica počela odlaziti od stola, Marion je htjela viknuti za
njom da se predomislila i da bi radije naručila piletinu, ali znala je da bi time
razljutila Johna. Kako bi piletina u košarici bila savršena, tako zlaćana i
ukusno smještena u slatku malu pletenu košaru. Zašto je rekla da želi
škampe? Mrzila je škampe, te gadna žilava morska stvorenja. Ta čudna mala
riječ jednostavno joj je pobjegla s jezika poput žabe prije no što ju je stigla
zaustaviti. A onda je posve klonula duhom kad je John iz džepa jakne
izvukao knjigu. Na koricama je pisao naslov koji Marion nije znala pročitati i
slika čovjeka koji stoji na vrhu planine. Pristala bi pojesti bilo što samo da joj
on posveti barem malo pažnje. Zar on ne zna koliko bi joj značilo da
porazgovara s njom umjesto da čita.
Trebala bi biti sretna što je briljantan čovjek poput tvog brata dovoljno
ljubazan da trati vrijeme odvodeći glupaču kao što si ti na ručak, rekao joj je
majčin glas u glavi. I tako se zadovoljila time da sjedi, osvrće se po restoranu
i pokuša uživati u činjenici da je vani i u bratovu društvu.
Premda je dan bio topao, njezin je brat nosio jaknu od tvida i potpuno nov
šal koledža. Marion je smatrala da on već izgleda poput oksfordskog
studenta. Možda će je, kad bude živio na koledžu, povremeno pozivati u
posjet. Možda će je čak upoznati s nekim od svojih briljantnih prijatelja.
Zamislila je da John ima prijatelja koji se zove Toby ili Peter. Imao bi gustu
plavu kosu začešljanu na jednu stranu i govorio naglaskom viših klasa poput
62
Anthonyja Andrewsa, zvijezde Povratka u Brideshead, njezine omiljene
televizijske serije. Nosio bi one bež hlače i lijepu plavu košulju raskopčanu na
ovratniku, a u formalnijim prigodama blejzer.
Zamišljala je kako se upoznaje s Tobyjem/Peterom u Johnovoj sobi. Bili
bi u nekoj staroj kamenoj zgradi koja gleda na ona dvorišta s čudnim imenom.
Kvadrangli, tako se zovu. Svi bi pili šeri, a ona bi možda sjedila na sofi uz
prozor. John bi je možda zaboravio predstaviti prijateljima jer on je katkad
zaboravljiv, pa bi ga Toby/Peter upitao tko je ona. »To je samo Marion, moja
šašava mlađa sestra«, odgovorio bi John.
Ali Toby/Peter bio bi zaintrigiran njezinim zamišljenim gledanjem u
dvorište i »misterioznim ozračjem« u kojem je Marion, kako je vjerovala,
postala stručnjakinja. Pozvao bi je na vožnju čamcem i piknik. Na kraju
polugodišta pozvao bi je na školski bal, a onda bi im John jednog dana bio
kum na vjenčanju.
U sanjarenju ju je prekinula konobarica koja je donijela narudžbu. Kad je
pred njega spustila blistav tanjur hrane prekrivene umakom, John je spustio
knjigu na stol od ultrapasa.
»Freederick Neetchee. Je li knjiga dobra?« upitala je konobarica istežući
vrat da pročita naslov knjige.
»Nietzsche kaže da je Bog mrtav i da je u redu ubijati ljude ako vam se
prohtje«, odgovorio je John žestoko tresući bočicu octa iznad svojih
krumpirića.
»Ja osobno volim Harolda Robbinsa«, odvratila je konobarica, a onda
otišla poslužiti drugi stol.
Marion je zarezala komad škampa. Žuta je kora otpala i otkrila klizavu
sivu stvar, poput slijepe očne jabučice koja bulji u nju s tanjura.
»Kako to misliš, Johne?« upitala je Marion. »Da je u redu ubijati ljude?«
»Taj tip Nietzsche tvrdi da nema Boga, pa nema ni moralnih pravila.
Moraš ih sama izmisliti, a onda postaneš nešto kao nadčovjek.«
Zatim je srknuo Colu kroz prugastu plavo-bijelu slamku i podrignuo se.
John je nakon jela htio posjetiti Muzej voštanih figura. Kad je Marion
svojedobno posjetila taj muzej s tetom Agnes, stekla je dojam da voštane
figure bulje u nju i uvrtjela si u glavu da se pomiču kad ih nitko ne gleda. Ali
nije rekla Johnu da to mjesto smatra jezivim, bilo joj je važno samo to da su
zajedno. Na ulazu u Muzej stajao je smežurani mali starac u crvenoj uniformi
s pozlaćenim ukrasima, koji je Marion podsjetio na jednog od onih
plišanih majmuna koji sviraju na cimbalima. Kad mu je John dao novac

63
za ulaznice, čovjek-majmun zadjenuo je cigaretu za uho kako bi mu mogao
vratiti sitniš.
Kad su ušli, našli se licem u lice s kraljicom i princem Philipom, koji su
izgledali bijesni što se nalaze u predvorju tako otrcanog muzeja s prljavim
svijećnjakom i izlizanim crvenim sagom. Do njih su stajali premijer i netko za
koga je John rekao da je prije dvadeset godina bio američki predsjednik. Na
drugoj strani prostorije stajali su članovi Beatlesa, Mick Jagger i Elvis, koji
kao da je vrištao od boli.
Susjedna prostorija sadržavala je prizore iz povijesti, uključujući prvog
čovjeka na Mjesecu i smrt Nelsona. Sjedeća prostorija sadržavala je scene iz
poznatih filmova, Marilyn Monroe kojoj se suknja diže u zrak i ćelavi King
Kong, kome su krzno na glavi gotovo potpuno pojele horde gladnih moljaca.
Marion i John bili su toga dana jedini posjetitelji u Muzeju. Možda zato što
nije bilo nikoga u blizini, John se počeo neobično ponašati. Gurnuo je glavu
ravno pod Marilynu suknju, a onda zamijenio Churchillovu cigaru za komad
stijene koji su kupili na molu. Premda je Marion bila sretna što se John dobro
zabavlja, to joj je ponašanje izazvalo nervozu, pa je poželjela da John
prestane prije no što netko uđe i uhvati ga usred ludovanja.
Na kraju obilaska došli su do jednih vrata sa zavjesom. Iznad njih stajao
je natpis Tamnica straha. Slova su bila napisana kao da su uklesana u kamen.
Već i pomisao na ono što bi se moglo kriti iza te tanke zelene zavjese natjeralo
je Marion da zadrhti.
»Dođi, Mar, pogledajmo što je unutra«, rekao joj je John.
»Ovdje piše da je ulazak zabranjen osobama mlađim od osamnaest
godina, John, a ja imam samo sedamnaest. Uvalit ćemo se u neprilike.«
»Oh, nemoj biti takva bebica.«
Uhvatio ju je za ruku, i premda je imao mesnatu šaku, snažno joj je stisnuo
ruku, pa nije mogla spriječiti da je odvuče kroz zavjesu. Tamnicom straha
širio se miris sredstva za dezinfekciju s okusom borovine, koji nije uspio
potpuno prikriti smrad kanalizacije. Unutra je bilo mnogo hladnije nego u
drugim dijelovima muzeja. Svjetla su bila prigušena i zelenkasta, a između
golih kamenih zidova odjekivalo je jezovito pjevanje starih redovnika.
Zastali su pokraj jedne potpuno gole žene s crvenim usnama i dugom
crnom najlonskom kosom. Bila je svezana za stup usred užarene žeravice, a
stidne dlačice i stražnjicu prekrivale su joj vrpce žutog i narančastog
celuloida. Iz zvučnika je odzvanjao zvuk pucketanja plamena i vrisaka.
Marion je pročitala natpis pred izloškom:

64
 U Europi 17. i 18. stoljeća vještice su bile uobičajena pojava.
Sljedbenice, najčešće žene, slavile su vještičji Sabbath kako bi
obožavale vraga i stekle demonske moći koje bi se mogle upotrijebiti
protiv neprijatelja. Do trenutka kad je Katolička crkva objavila da je
vračanje heretično, oko 200 000 vještica bilo je osuđeno, mučeno i
spaljeno na lomači. Prema pučkom vjerovanju, kad vještica jednom
sklopi sporazum sa Sotonom, na koži joj se pojavi biljeg. Ako pažljivo
pogledate možete vidjeti da vještica u našem izlošku ima biljeg iznad
desne dojke.

Marion je na ženinim grudima ugledala biljeg crvene pandže, okolna joj

je »koža« bila ukrašena grubim zelenkasto-ružičastim prugama, a ispod boje
oblikovali su se mali mjehurići, što je stvaralo dojam da se naježila.
»Što kažeš na ove sise, Marion?« upitao ju je John pokazavši vješticu.
»Ovo je grozno, Johne, ne sviđa mi se«, odgovorila je Marion prekrivajući
dlanovima oči.
John se prezrivo nacerio. Marion je gotovo zaplakala kad je shvatila da
dio njegova užitka proizlazi iz činjenice da ona mrzi ovo mjesto.
»Bradavice joj izgledaju kao par osušenih smokava«, rekao je, a onda ju
je zgrabio za ruke i odvukao je do sljedećeg izloška. Na makadamu
viktorijanske aleje ležala je žrtva umorstva, utroba joj je bila rasprostrta
poput špageta iz limenke. Iznad nje je stajao muškarac s kapom mašući
nožem.
Marion je pročitala natpis:

Jack Trbosjek bio je serijski ubojica koji je ubijao u Londonu 1888.

godine. Pripisuju mu se ubojstva prostitutka koje su radile i živjele u
sirotinjskoj četvrti Whitechapel. Ženama su bila prerezana grla a onda
izvađene utrobe. Kirurška vještina vidljiva u tim zločinima dala je
povod teoriji da je ubojica po zanimanju liječnik.

Sljedeći izložak pokazivao je muškarca koji je stajao nad ženom koja je

ležala u kadi. Ženina glava bila je potpuno zaronjena u vodu. Lice joj je
skrivala smeđa kosa koja je plutala na vodi, a duge blijede noge virile su joj iz
vode, stopala su joj počivala na rubu kade.

65
 George Joseph Smith ubio je tri »nevjeste« između 1912. i 1914.
Bessie Williams, Alice Burnham, i Margaret Elizabeth Lofty, sve su
pronađene mrtve u kupaonici.

Posljednji izložak zvao se Zatvorenici u podrumu. Na kraju tamnice ležalo

je područje okruženo golim zidovima od opeke. Tri prljave i mršave žene,
ležale su na prljavim madracima, a ruke i noge bile su im lancima vezane za
zidove. Ovaj dio muzeja bio je mračniji od ostalih dijelova, pa je Marion
morala zaškiljiti da pročita natpis.

Šezdesetih godina Nijemac po imenu Otto Benz ugrabio je tri mlade

djevojke na ulicama Hamburga, a onda ih držao kao zatvorenice u svom
podrumu deset godina. Njegova je žena, koja je s njim živjela u kući
iznad podruma, tvrdila da nije znala ništa o tim ženama. Tijela triju
žene otkrili su građevinski radnici mnogo godina nakon što je Benz
umro od raka jetra. Pretpostavlja se da su umrle od gladi nakon što
je njihov otmičar završio u bolnici.

Dok je gledao izložak, Johnovo je lice postalo sjajno i crveno kao kad mu
je tata dopustio da popije bocu smeđeg đumbirovca.
Miris, čudno osvjedjenje i pogled na te jadne djevojke, lancima svezane
za podrumski zid, na njihova bolesna tijela, trule zube i rščupanu kosu
izazvali su u Marion vrtoglavicu. Pokušala se okrenuti od tog prizora, ali John
ju je odostraga držao za ruke i natjerao je da gleda.
»Želim otići, Johne«, rekla mu je. »Ovdje mi se ne sviđa.«
»Nemoj biti takva vražja cmizdravica, Mar. To su samo voštani modeli, a
ne stvarni ljudi.«
»Ali Johne, to je grozno.« Iznenada joj je sve pred očima postalo
magličasto bijelo, kao da se prostorija ispunila dimom. Kad se skljokala na
Johnovo tijelo osjetila je da joj se nešto tvrdo češe o guzove i križa. Kao da se
neki nabrekli, ljigavi parazit priljubio uz njezina brata i pokušao je napasti.
Kad se osvijestila, sjedila je na visokom stolcu pokraj ulaza, a čuvar je
stajao nad njom, navijen do granice svog mehaničkog bijesa. Derao se na
Johna zato što ju je doveo na izložbu. »Mora da ju je obuzeo napadaj nervoze.
Takav to utjecaj ima na neke ljude. Postoji razlog zašto ovdje piše da je
mlađima od osamnaest godina ulazak zabranjen - vas dvoje imate sreće što
neću pozvati policiju.«

66
 »Što ako kaže tati?« upitala je Marion dok su se Glavnom gradskom
ulicom vraćali kući.
»Ne budi smiješna«, zarežao je John. »Onaj stari idiot nikome ništa neće
reći. Uvalio bi se u govna kad bi morao objasniti zašto nas je pustio da
uđemo.«
Marion nije mogla sebi oprostiti što se onesvijestila. Sada je bila sigurna
da je John nikad neće pozvati u posjet Oxfordu, pa neće ići ni na kakve balove
s Tobyjem/Peterom. John je nekoliko sljedećih tjedana proveo zatvoren u
svoju sobu, gdje je čak i jeo. Majka je rekla da se vjerojatno priprema za
fakultet, da marljivo uči kako bi stekao početnu prednost pred drugim
studentima, ali Marion je znala pravi razlog. Bilo je to zbog onoga što se
dogodilo u Muzeju voštanih figura. John joj je otkrio neki skriveni dio
svoje ličnosti, pa ga je sada morio gnjev i stid.

67
 UPOZORENJE

MARION JE U četvrtak u dva sata poslijepodne upalila televizor. Odmah

nakon reklame za Safemoreovo stubišno dizalo, začule su se nježne klavirske
note koje su pratile prizore tamnokosog i zgodnog Brendana O’Briana kako
izlazi iz bijele seoske kuće, hoda šumom uz obalu potoka i napokon stiže na
vrh brijega. Kamera se približila Brendanovu licu dok je gledao zalazak sunca
podignute brade i očiju ispunjenih ljubavlju i sućuti. Zatim se na zaslonu
pojavio zeleno-zlatnim keltskim slovima ispisan naslov: S one strane
s Brendanom O’Brianom.
A onda se Brendan pojavio u svom pastelnom studiju pred ushićenom
publikom, uglavnom sastavljenom od sredovječnih i starijih žena. Pritisnuo
je čelo šakom čekajući prvu poruku »s one strane«.
Iznenada je otvorio oči i šarmantnim irskim naglaskom upitao poznaje li
tko osobu čije ime ili prezime počinje slovom J. Podigla se šuma ruku. Izgleda
da je J. preminuo prerano i za sobom ostavio gomilu financijskih problema.
Jedna dama u crvenoj bluzi stala mu je grozničavo mahati, izgleda da je znala
točno takvog J-ja. Brendan joj je prišao i spustio ruku na njezino rame.
Držeći mikrofon blizu ženina tužnog lica, upitao je: »Je li to James? Ne.
Možda Jack?« Žena je odmahnula glavom i prošaptala: »Jerry«. Jerry, Jerry,
naravno, ponovio je Brendan. Jerry joj želi poručiti da mu je grozno žao zbog
svih nevolja koje joj je njegova oporuka prouzročila, ali da je njemu dobro, da
je njegova psorijaza na drugoj strani gotovo potpuno nestala i da je upravo
položio ispit za pilota.
Ženine su se oči razvedrile.
»Da, Jerry je doista imao psorijazu - patio je od nje od djetinjstva. Sjećam
se kako je jednom kad smo sjedili na aerodromu primijetio kako impresivno
izgleda jedan od pilota, koji je vodio svoju posadu aerodromskom dvoranom
u elegantnoj uniformi...«
»Pa, draga moja, bit ćete sretni da doznate kako je uspio ostvariti svoju
najveću ambiciju«, trijumfalno je odvratio Brendan uz pljesak publike.
»Ostavljam vam njegovu ljubav.« Zatim je Brendan napravio gestu kao da
daje ženi nevidljivi dar.
Marion je smatrala malo čudnim da na drugoj strani uopće trebaju pilote,
ali bilo je lijepo vidjeti kako Brendanova poruka nesretnoj ženi ublažuje tugu.

68
 Tada je Brendan upitao zna li tko nekoga K. koji je volio plesati fokstrot.
Ruku je podigao ćelavi tip bucmasta lica, jedan od samo nekoliko muškaraca
u publici.
»Da, to je moja sestra Karen.«
Brendan je spustio ruku s čela i izveo gestu kao da čovjeku dobacuje
nevidljivu loptu.
U studiju se začuo pregršt zadivljenih uzdaha.
»Kad je Karen preminula, gospodine?« upitao ga je Brendan.
»Prije godinu dana. Pregazio ju je pijani vozač. Imala je samo trideset i
jednu godinu.«
Publika je ispustila kolektivni uzdah sućuti.
»Karen vam želi nešto reći.« Zatim je Brendan zatvorio oči i opet
pritisnuo šakom čelo. Namrštio se kao da se naporno koncentrira.
»Poručuje vam da nastavite vježbati kriket s mladim Thomasom. On će
jednog dana zaigrati u engleskoj reprezentaciji.«
Čovjek je kimnuo kao da shvaća, a publika je zapljeskala.
»I još nešto. Imate li problema sa želucem, gospodine?«
Muškarac se nelagodno osvrnuo oko sebe i kimnuo.
»Ne želim vas uplašiti, ali Karen vam poručuje da morate čim prije otići
liječniku, Čim prije«, ponovio je.
Trenutak prije no što je kamera prešla na Brendana muškarčevo je lice
pomračila sjena, a onda je počeo promidžbeni program. Na zaslonu se
pojavila reklama koju je Marion smatrala posve nepriličnom, s onom »zrelom
ženom« koja cijeli dan sjedi pokraj prozora gledajući svoje unuke kako se
igraju u dvorištu, a onda otkriva »Peelove elastične štitnike« i iznenada stječe
samopouzdanje da im se pridruži na trampolinu. Marion je isključila zvuk i
legla na sofu. Zatvorila je oči i zamislila da s Brendanom O’Brianom hoda
vrhom brijega.
Možda bi pronašli neku klupu i sjeli, a onda bi je Brendan uhvatio za ruku
i pogledao duboko u oči, bez riječi joj izražavajući svoju naklonost. Marion se
nadala da bi duhovi u tom trenutku poštovali njihovu privatnost i da ne bi
pokušali prekinuti takvu delikatnu intimnost porukama o psorijazi,
zagubljenim dokumentima i sličnim stvarima. U tom trenutku maštariju joj
je prekinuo tresak iz hodnika i Johnov krik. Ustala je sa sofe, otišla u hodnik i
ugledala brata kako zajapurena lica i znojna čela sjedi na donjoj stubi. Pred
nogama mu je ležao dovršeni model bombardera Avro Lancaster s jednim
slomljenim krilom.

69
 »Johne, Johne, o Bože, jesi li pao?«
John se umjesto odgovora zabuljio u upropašteni model, a stisnuta mu je
čeljust zadrhtala.
»Oh, kakva šteta«, rekla je Marion čučnuvši da pokupi komade slomljene
plastike.
»Ne diraj ih, Marion. Ostavi sve, samo odlazi, odlazi!« zarežao je John
energično trljajući lijevu ruku.
Pokušao je ustati oslonivši se na stube, ali čim je pustio ogradu posrnuo
je naprijed i nogama zdrobio ostatak modela u komadiće, a onda glasno
viknuo. Marion nije bila sigurna je li viknuo zbog potpunog uništenja
Lancastera ili zbog tjelesne boli.
Pokušala ga je prihvatiti, ali bio je tako težak da nije mogla spriječiti pad
na leđa, pa su oboje završili na podu hodnika. Upotrebljavajući svaku mrvicu
snage, uspjela ga je opet podići, odvući u blagovaonicu i pomoći mu da sjedne
na stolac s naslonom.
»Što ti je, Johne? Želiš li da pozovem liječnika?«
»Sve je u redu, Marion«, odgovorio je pokušavajući doći do daha. »Samo
sam imao epizodu.«
»Što to znači?«
»To znači da gledaš svoja vražja posla, ženo. A sad me ostavi na miru,
hoćeš li?«
Kad je zamahnuo rukom da je otjera, uplašeno je ustuknula i izašla iz
blagovaonice osjetivši da joj suze naviru na oči. Dok je prolazila hodnikom,
nije mogla a da ne stane na komade sive plastike i čvrsto ih zgnječi petama, a
onda se vratila u dnevnu sobu i sjela na sofu. Brendan O’Brian nečujno je
zamahnuo rukom kao da dobacuje nevidljivu loptu mladoj ženi u publici.
Marion je dohvatila daljinski upravljač i ugasila televizor, previše
uznemirena da bi se mogla koncentrirati na emisiju.

70
 U NOĆI - 2

PROBUDILA SE U tri ujutro, a srce joj je lupalo. Sanjala je Bucku, kuju svoje
tete. Lajala je pred prozorom spavaće sobe moleći da je pusti unutra. Uto je
Marion shvatila da na ulici stvarno laje pas, pomeranac gospodina
Weinberga. Doista ga ne bi smio puštati van u ovo doba noći. To je sramota.
Osjetila je da joj se bol u kuku pogoršava i širi na križa. Ležala je u tami
nesposobna da pronađe udoban položaj, a glavu su joj ubrzo ispunile
neugodne misli. Zašto je John onako pao? Je li bolestan? Što bi značilo za nju
ako on oboli? Što bi to značilo za njegove gošće? John se uvijek činio
tako snažnim i neuništivim, uplašilo ju je da vidi bilo kakve znakove tjelesne
slabosti, ali najviše se bojala bijesa kojim je prikrivao tu slabost.
Uto je začula kako John otvara vrata spavaće sobe i silazi u prizemlje. Što
radi u ovo doba noći? Je li mu opet loše? Ustala je iz kreveta i navukla očev
stari plavo-crveni haljetak od tartana i odgovarajuće papuče. Gurnula je ruku
u desni džep i osjetila mali svežanj osušenih papirnatih maramica. Izvukla ih
je i obrisala nos. Iz prizemlja je začula Johnove korake u kuhinji.
Otišla je na zahod, a onda se vratila u krevet i ugasila svjetlo, ali u glavi joj
je bilo previše misli da bi mogla zaspati, pa je ležala u tami gledajući drhtave
sjene jablanova ispred prozora i čekajući da pas opet zalaje.
»Vjerojatno bih umrla kad bi se nešto dogodilo Johnu«, rekla je naglas.
»Ne bih se mogla nositi sa svim računima i financijama. Čak se ni ne mogu
sjetiti kojeg dana odvoze otpad.«
»Nekako bi se snašla«, rekao joj je Neil. »Ljudi se snalaze. Slijepi ljudi,
ljudi bez ruku i nogu, žive sami i snalaze se.«
»Ali ja ne bih mogla živjeti sama.«
»Ne bi bila sama, Marion. Imala bi mene.«

71
 NEIL

»AKO NE VIDIM točno gdje su i što rade, od stranih ljudi u kući hvata me
nervoza. Osjećam ih kako gmižu naokolo poput kukaca«, rekla bi majka
zadrhtavši. Budući da majka nije mogla podnijeti da Marion i njezin brat kao
djeca budu cijeli dan kod kuće, oni su mnogo slobodnog vremena provodili u
skladištu Zetlandovih finih tkanina.
John je u dvorani za sastanke čitao knjige o znanosti, a Marion je lutala
gore-dolje između visoko naslaganih rola tkanine pretvarajući se da su to
zidovi nekog drevnog dvorca ili duboke provalije i da su radnici u plavim
kombinezonima divovski ljudožderi pred kojima se mora skrivati.
Neil je počeo raditi u skladištu kad je Marion imala petnaest godina.
Točno se sjećala trenutka kad ga je prvi put vidjela, njegovo krakato tijelo bilo
je preveliko za plavi kombinezon, a dok je nosio bale sive tkanine izgledao je
kao kakav pijani plesač. Drugi su mu se radnici uvijek rugali, kao da su bolji
od njega zato što te bale mogu nositi s lakoćom.
Za razliku od ostalih radnika, Neil tijekom pauze nije pušio u prostoru za
utovar, umjesto toga sjedio je na paletama i čitao knjigu, mičući duge
pramenove riđe kose sa svijetloplavih očiju. Imao je pune usne, ružičaste
poput djevojačkih, a grizao je nokte, otkrivajući naborane pruge nove kože.
Taj dokaz njegove osjetljivosti ošamutio je Marion od nježnosti.
Kad je prvi put razgovarala s njom Neil joj je ponudio čips s lukom i sirom,
a onda joj ispripovijedao svoje planove za budućnost. Namjeravao se upisati
u sveučilište Durham, ali prije toga htio je ostvariti svoj san o putovanju u
Ameriku. Htio se automobilom odvesti od jedne obale do druge. Tijekom
drugog razgovora na pauzi doznala je da mu je majka medicinska sestra, a
otac računovođa. Poslije je zamišljala da su je pozvali u svoju kuću na večeru
i da je Neil formalno predstavlja kao svoju djevojku.
»Ona je tako draga i pristojna djevojka«, rekla bi njegova majka, koja je
uvijek nosila odoru medicinske sestre, čak i za večerom. »Jeste li primijetili
kako je pojela sve na tanjuru? Nije poput svih onih šašavih djevojaka koje
dijetama upropaštavaju zdravlje.«
»Tako je skromna i rječita«, odgovorio bi otac, koji je uvijek nosio odijelo
i naočale. »Nije poput onih tinejdžerki koje boje kosu u zeleno i slušaju rock-
glazbu.«
»Bila bi savršena žena za Neila«, zaključila bi majka.

72
 Sredinom ljeta Neil je dobio ponudu da radi kao vodič u Španjolskoj i
otišao iz skladišta ne oprostivši se. Marion je za njegov odlazak okrivljavala
radnike u skladištu i zamišljala da najgori među njima za kaznu pogiba u
nesrećama, da Velikog Phila gnječe bale crvenog baršuna, a Smithy da umire
u požaru. Tješila se snovima o bijegu s Neilom, o tome da zajedno putuju
vlakom, da sjede pokraj suncem opaljenih putnika koji odlaze na odmor i
slušaju Neilove priče o povijesti borbe s bikovima i plesanja flamenka, o tome
kako da promijene novac i smiju li piti lokalnu vodu.
Od tog trenutka Neilova imaginarna verzija rasla je u Marioninoj glavi
poput odsječenog dijela neke biljke. Zamišljeni Neil tješio ju je kad je bila
tužna i pravio joj društvo kad je bila osamljena. Cesto bi satima ostala ležati
u kadi ili u krevetu zamišljajući svijet u kojem njih dvoje žive zajedno.
Odlazili su na praznike, u duge šetnje kroz šume i izlete na planine. Imali
su veliko raskošno vjenčanje na kojem su golubice bile puštene u nebo i jeli
su tortu s pet slojeva. Katkad bi zamišljala da imaju djecu, a katkad bi im čak
dala i imena, kao Alex i Stephanie. Zamišljala je da je Alex pao s konja i završio
u invalidskim kolicima. Zatim je promijenila priču, pa Alex nije završio u
invalidskim kolicima nego je Stephanie bila oteta, a ona i Neil morali su se
obratiti javnosti pred televizijskim kamerama i zamoliti ljude da im pomognu
pronaći je.
»Najradije bih umrla«, zajecala je. »Kako da nastavim život bez nje?«
»Moramo biti snažni radi Alexa«, odvratio je Neil. »Ne brini, siguran sam
da ćemo je naći.«. On ju je uvijek znao smiriti kad bi se uzrujala. Zatim je
Stephanie pronađena, pa su svi bili sretni zato što nije ozlijeđena. Pokazalo
se da je od zadobivenog udarca u glavu izgubila pamćenje, pa ju je prihvatila
jedna ljubazna stara gospođa koja se neko vrijeme brinula o njoj, a onda je
poslala kući.

Dok je ležala u krevetu, začula je zvono na kućnim vratima. Bilo je kasno

prijepodne, ali bila je umorna nakon neprospavane noći. Je li zvono uvijek
tako glasno? Tako se rijetko oglašavalo da se više nije mogla sjetiti. Navukla
je kućni haljetak i otišla do vrha stubišta. Bojala se sići u prizemlje kako je
osoba pred vratima ne bi vidjela kroz mutno staklo.
Zvrc - zvrc.
Zašto ne ode? Netko tko prikuplja priloge za milostinju ili netko tko
dostavlja pošiljku sigurno bi već odustao.
Uto joj je glasan štropot protresao kosti, posjetitelj je lupkao poklopcem
poštanskog proreza. Shvatila je da će morati otvoriti vrata ili je nikad neće
ostaviti na miru. Skupila je hrabrost i odšuljala se niza stube. Sjenoviti oblik
73
bio je zguren iza stakla. Kad je otvorila vrata, ugledala je gospodina
Weinberga kako stoji na pragu, staro lice bilo mu je naborano od bijesa. Nosio
je šešir i kaput iako je dan bio sunčan. Na ovratniku je imao mrlju od
žumanjka.
»Z-zašto niste otvorili vrata?« upitao ju je jakom mješavinom njemačkoga
i nortportskog engleskoga, a onda je spazio da je Marion u kućnom haljetku.
»Već je gotovo jedanaest, a vi ste još u krevetu.«
»Ne... ne... nisam u krevetu... nešto radim«, odlučno je odvratila Marion,
uvrijeđena optužbom iako je bila istinita. »Jeste li nešto trebali, gospodine
Weinberg?«
»Jeste li vidjeli Polly? Moju kujicu. Nestala je.«
»Vašu kuju? Ne, nisam je vidjela.«
Gospodin Weinberg pokušavao se ugurati u kuću, ali Marion ga je
spriječila naslonivši se na odškrinuta vrata.
»Pobjegla je jučer ujutro kad sam je izveo na šetnju. Možda je u vašem
dvorištu.«
»Ne, ne, nije.«
»Kako možete biti sigurni?« Iznad golemih naočala virile su mu dlake s
obrva, debele poput električnih žica. »Jeste li pogledali prije no što sam
došao? Imate nadnaravne sposobnosti? Možda ste to radili kad sam
pozvonio. Dobili ste mentalnu poruku da je kuja gospodina Weinberga
nestala, pa ste je odlučili potražiti prije no što on uopće dođe.«
Od bijesa su mu se tako pomiješali naglasci da ga je Marion jedva mogla
razumjeti. Iako je bio prilično nepristojan, bio je star čovjek, pa joj nije
preostalo drugo nego da bude pristojna.
»Pa, naravno, još nisam pogledala, ali pogledat ću i javiti vam jesam li ga
pronašla«, obećala je.
»Nju - Polly je ženka«, odgovorio je, izgovarajući riječi na čudan način.
»Oprostite, nju.«
»Možda biste mi mogli dopustiti da provjerim. Mislim da bi tako bilo
najbolje.«
»Ne, ja ne mislim tako. To mi nije zgodno. Obećavam da ću vam javiti ako
je vidim.«
Morala mu je zatvoriti vrata gotovo pred nosom kako bi ga se riješila.
Zatim je pričekala da se njegova pogrbljena silueta udalji od vrata, a onda se
vratila na kat i legla na krevet da se oporavi.

74
 Marion je kao dijete često ostajala u tetinu stanu s pogledom na
nortportsku obalu. Priređivale bi ponoćne gozbe s hrskavim sendvičima i
pjenušavim gaziranim sokom od naranče, a komadiće bi davali tetinoj pudlici
Bucki. Teta bi joj prije spavanja pripovijedala o vremenu kad su ona i
Marionina majka bile djevojčice. Sestre su pohađale satove klavira, a
poučavala ih je jedna Talijanka koja je u ratu izgubila nogu. Zvala se gospođa
Morello, poput trešanja, i običavala je lupkati drvenom nogom u ritmu glazbe.
Kad su bile tinejdžerke, dvije su se djevojke prijavile na natječaj ljepote na
nortportskom molu, ali prije no što su suci stigli donijeti odluku, pojavila se
baka Carter i odvela ih kući vukući ih za kosu, još uvijek odjevene samo u
kupaće kostime, sa širokim vrpcama oko struka.
Jedna je priča ostavila osobit dojam na Marion. To se dogodio kad je
majka imala samo petnaest godina u kući u Ulici Grange, u kojoj je obitelj tada
još uvijek živjela, nosila je svoga novorođenog brata u prizemlje kad se
spotaknula na četvrtoj stubi odozdo i pala, zdrobivši dojenče svojim tijelom.
Beba se zvala John. Majka mora da je po njemu dala ime svom prvorođenom
djetetu. Marion je žarko željela upitati majku o tragediji. Osjeća li još uvijek
krivnju? Je li joj baka Carter ikad oprostila? Je li jadna beba vikala i plakala ili
je naprosto zašutjela u njezinu naručju. Ali Agnes ju je primorala da se zakune
na šutnju. »Ne smiješ to spomenuti majci. Marion, ni za živu glavu. Ona nikad
više ne bi progovorila ni riječi sa mnom kad bi doznala da sam ti to rekla.« A
Marion je stavila ruku na srce i obećala.

Buckina nesreća dogodila se jedne subote poslijepodne kad je Marion

imala dvanaest godina. Agnes je pozvala cijelu obitelj u svoj stan na ručak.
John nije volio posjećivati tetu, pa se durio. Dok su još uvijek jeli salatu
ledenku, hladnu piletinu i kuhana jaja, John je izvukao knjigu i počeo čitati.
Agnes mu je prilično strogo rekla da odloži knjigu jer je nepristojno čitati u
društvu. Majka, koja se uvijek malo bojala Johna, ništa nije rekla, ali tata se
složio s Agnes.
Kad je John gurnuo tanjur od sebe i prevrnuo zdjelu Hellmanove
majoneze, Marion se smrznula u sebi. Zatim je rekao da ga boli želudac i da
mora na zahod. Nakon što je bio odsutan oko pet minuta začuli su čudan
zvuk, kao da je palo nešto teško. Zatim se John vratio u sobu, podigao kuhano
jaje vilicom i gurnuo ga cijelo u usta.
Već su se spremali otići kad je Agnes primijetila da nema Bucke. Posvuda
su je tražili, a onda je teta Agnes izašla na balkon i vrisnula. Bucka je ležala
mrtva na pločniku ispod balkona.
Agnes nikako nije mogla shvatiti kako se to moglo dogoditi. Tvrdila je da
je sigurna da su balkonska vrata bila zatvorena. Čak i da su ostavljena
75
otvorena, Bucka je bila previše krupna da bi se provukla kroz ogradu, a
ograda je previsoka da bi skočila preko nje. Zatim je Agnes uvrtjela sebi u
glavu da je John podigao kuju preko ograde i pustio je da padne. Rekla je da
se to zacijelo dogodilo kad je otišao na zahod. Ali John se zakleo da nema ništa
s tim. Čak i kad se Agnes zaderala na njega da prizna što je učinio, Johnovo
lice ostalo je mirno poput tanjura mlijeka. Agnes je rekla da mu ne vjeruje
ni riječi. Nazvala ga je okrutnim i nasilnim dječakom i rekla kako je sigurna
da je on ubio Bucku kao da ga je to vidjela rođenim očima. Te su riječi razdrle
Marion. Teta i brat bili su joj najdraže osobe na svijetu i željela je da se oni
vole jednako kao što ona voli njih.
Majka je odbila povjerovati da je John odgovoran i bila je bijesna što ga
njezina rođena sestra optužuje za tako grozan čin. Zabranila je Marion da
posjećuje tetku i da prihvaća darove koje joj je teta slala za Božić i rođendane.
Marion je tjednima plakala i čak razmišljala o tome da pojede malo onih
otrovnih bobica, ali onda se sjetila tatine prijetnje da joj liječnici ne bi htjeli
ispumpati želudac ako opet pokuša taj trik.

Jednog jutra za doručkom tata je pročitao oglas u svom primjerku

Northport Heralda.

»Agnes Carter umrla je u dobi od pedeset sedam godina

od raka jajnika u Bolnici svete Ane u Northportu.«

Pročitao je to istim tonom kojim ih je izvijestio o obustavi malog vlaka

koji je vozio od Obale zadovoljstava do marine za čamce. Kad nitko nije
prokomentirao vijest, jednostavno je zaklopio novine i nastavio jesti kajganu
i crni puding.

76
 KUPOVINA

MARION SE U petak zaputila u kupnju namirnica. Budući da nije vozila auto,

uzela je torbu za kupovinu na kotačiće i otišla do dvije milje udaljenog
SmartMarta na rubu Northportskog poslovnog parka. Naravno, bilo bi
mnogo lakše da ju je John odvezao u majčinu srebrnom Mercedesu, ali on
nikad nije imao vremena za takve stvari.
»Nemoj zaboraviti popis, Mar«, rekao joj je kad je navlačila kaput pred
vratima.
»Prestani me gnjaviti. Uzela sam ga.«
»Jesi li sigurna?«
»Da, imam ga ovdje.«
Marion je otvorila zatvarač džepa ručne torbice u kojem je držala
novčanik, ali u njemu nije bilo popisa. John je duboko uzdahnuo.
»Sigurno sam ga ostavila u kuhinji.«
Otišla je i uzela popis za kupovinu, a John je gledao kako ga stavlja u
torbicu.
»Na tom su popisu važne stvari, Marion. Nemoj ga opet izgubiti.«
»Znam, znam, važne stvari. Obećavam da ga neću izgubiti.«
»Jednog dana zaboravit ćeš svoju vražju glavu, ženo.«
Marion se zaputila u dugu šetnju do supermarketa hodajući uz ceste
zakrčene prometom dok su ljudi vozili u Northport da kupe namirnice za
svibanjski blagdan. Cijelim putem niz Ulicu Grange, hodajući uz rubnike i
grbave pločnike, vukla je kolica tako da su je kad je stigla do SmarMartova
parkirališta ruka i rame boljeli kao da je za sobom vukla plug.
SmartMart je bio pun turista koji su gomilali jeftinu hranu koju će preko
vikenda jesti u prazničnim stanovima i kamp-prikolicama. Mnoštvo ljudi i
jarka svjetla izazvali su vrtoglavicu i zbunjenost, trebalo joj je nekoliko
minuta lutanja da pronađe police s džemom, a onda su je zbunile razne vrste.
Džem sa slikama prekrasnih ljubičastih bobica na etiketi izgledao je
privlačno, ali druga vrsta bila je pedeset penija jeftinija. Dok je pokušavala
odlučiti koju da uzme, jedan niski mišićavi muškarac udario ju je svojim
kolicima i nije se ni potrudio ispričati. A onda dok je odabirala kruh,
jedna žena u kratkim hlačama od denima i japankama odgurnula ju je s puta
i uzela pet razrezanih hljebova i ubacila ih u košaricu već natrpanu do vrha
jeftinim kobasicama od svinjetine.
77
 Zastala je kod pulta s hladnim mesom da uzme narezanu šunku za
Johnove sendviče. Djevojka s kratkim smeđim pletenicama koje su virile iz
kartonskog šešira s podebljom figurom koja joj se isticala pod uniformom
čistila je rezač za šunku. Marion je čekala nekoliko minuta, ali djevojka kao
da je nije primjećivala. Zapitala se treba li što reći, ali nije htjela biti
nepristojna. Djevojka ju je sigurno vidjela, ali mora dovršiti čišćenje rezača
prije no što ikoga posluži.
Uto je pultu prišla visoka žena u bijeloj platnenoj haljini, gurajući dijete u
kolicima kao da je mali princ koji vodi paradu. Dijete je nosilo mali ljetni
kompletić koji je savršeno odgovarao boji majčine haljine. Debeljuškasta
djevojka smjesta je prestala čistiti rezač i zapitala ženu što bi željela.
»Oprostite, ja sam došla prije ove gospođe«, inzistirala je Marion. »Čekam
ovdje već nekoliko minuta.«
Debeljuškasta djevojka šokirano ju je pogledala razrogačenim očima, kao
da je kakav nepristojni duh koji se upravo materijalizirao pred pultom za
salame. Zatim je visoka žena zatresla valovitom kosom boje maslaca i rekla:
»Samo je poslužite, možemo pričekati.« Govorila je ljupkim, uglađenim
glasom, baš kao spikerica na radiju.
»Jeste li sigurni, gospođo?« zabrinuto ju je upitala djevojka.
Visoka žena mahnula je gracioznom rukom s ružičastim noktima prema
Marion.
»Doista, nije važno.«
»Dakle, što hoćete?« otresito je upitala djevojka Marion. Nato se beba
zarumenjela u obrazima i počela grozno cviljeti. Žena je podigla dijete i
stisnula mu bucmasto lice u pregib blijedog, elegantnog vrata.
»Sve je u redu, dušo, mi ne volimo nepristojne ljude, zar ne?« rekla je
tapšajući ga po debelim ramenima.
»Ja.. ja.. ja... ne želim više tu ružnu staru šunku, možete je zadržati«,
promucala je Marion. »Nikad više ništa neću kupiti u ovom groznom
dućanu.«
A onda se dogodilo nešto čudno. Majka bi rekla da je Marion »naprosto
pošandrcala«. Naravno, trebala je nastaviti kupovinu i ići gore-dolje
prolazima SmartMarta bojažljivo izbjegavajući ženu i njezinu bebu, ali kad je
htjela otići spazila je na vrhu pulta pladanj kobasica s etiketom »Organska
svinjetina sa zelenilom i čili-umakom s Jamajke«. U SmartMartu bi često
nudili takve pladnjeve sa stvarima kao što je sir ili kriškama mesnih pita.
Marion je katkad dolazila u iskušenje da ih kuša, ali osjećala je krivicu ako ih
ne bi kupila.
78
 Nije bila sigurna zašto je točno zamahnula rukom i oborila pladanj s pulta
prema ženi u bijeloj haljini. Dok je gledala kako male kobasice na štapićima i
zdjelica crvenog umaka lete zrakom i pogađaju ženu i dijete, gotovo je imala
dojam da je to učinio netko drugi. Zapravo ih pladanj nije mogao pogoditi
dovoljno jako da ostavi brazgotinu na obrazu te grozne bebe, kao što je žena
poslije tvrdila. A samo je mala količina čili-umaka s Jamajke sletjela na ženinu
haljinu ostavljajući joj na ramenu mrlju u obliku jagode.
Dok je sjedila u uredu voditelja trgovine, Marion se zbog cijele te stvari
osjećala prilično grozno, ali možda ne baš onoliko koliko bi morala. Zapravo,
premda je većinu života provela strahujući da će joj se dogoditi nešto loše,
sada je bila iznenađujuće mirna. Dok je čekala u malom uredu, tako
pretrpanom ormarićima za dokumente i kutijama da je u njega jedva mogao
stati pisaći stol, slušala je ženu kako viče u vanjskom hodniku.
»Zahtijevam da smjesta pozovete policiju, ova luda žena napala mi je
dijete i ja... ona je opasna, vjerojatno duševno poremećena... takve bi ljude
trebalo držati pod ključem... znate, moj će muž biti izvan sebe od bijesa kad
čuje što se dogodilo našem Charlieju. On radi u lokalnoj vladi... na vrlo
visokom položaju. Mnogi su naši najbliži prijatelji odvjetnici.«
Dok je sve to slušala, Marion se pitala kako bi ta grozna žena reagirala
kad bi se nešto doista grozno dogodilo njezinoj bebi. Kad bi možda auto u
punoj brzini udario Charlijeva kolica na pješačkom prijelazu? Obrazi su joj se
zarumenjeli od zadovoljstva, ali onda ju je obuzela nelagoda. Nije u redu
okrivljavati dijete, nije ono krivo što ima takvu majku. Možda će je zamrziti
kad odraste. »Nisam više mogao podnijeti tu nepristojnu bahatu babu.« A
onda će žena u platnenoj haljini umrijeti sama u nekom zapuštenom
staračkom domu pitajući se zašto je sin nikad ne posjećuje.
Za jednim od stolova u prostoriji sjedio je muškarac u tridesetima koji je,
po natpisu na pločici, bio voditelj cijelog dućana. Dok je tipkao za računalom,
na licu mu se pojavio ugodan osmjeh. Bio je prilično zgodan na mekan,
neuredan način. Imao je podbradak i malo prorijeđenu smeđu kosu.
Primijetila je da ne nosi vjenčani prsten. Dakako, znala je da se to nje jedva
tiče, ali nije joj se svidjela pomisao da je osamljen, da se vraća u neki mali,
prazni stan i možda podgrijava jedno od mnogih smrznutih jela koja se
prodaju u supermarketu (a koja zahvaljujući svom položaju može kupiti
po nižoj cijeni), premda je samački život možda bolji od tereta
bahate supruge poput ove žene koja sad viče u hodniku.
Svidjelo joj se što sjedi ovdje dok on radi. To ju je podsjetilo na posjete
ocu u skladištu kad je bila dijete, kad je crtala ili listala knjige dok je on
ispisivao čekove ili vodio telefonske razgovore za pisaćim stolom. Uživala je
u osjećaju da je dio nečega, a da se od nje ništa ne očekuje.
79
 »Mogu li vam donijeti kavu ili vodu ili što drugo?« pristojno ju je upitao
voditelj.
»Oh, ne treba, hvala«, odgovorila je Marion. »Vrlo ste ljubazni.«
Po njegovu ponašanju i glasu pretpostavila je da je završio fakultet.
Zapitala se što bi se dogodio kad bi ustala i pokušala otići. Bi li je taj zgodni
mlađahni menadžer pokušao zaustaviti?
Zatim su začuli kako žena vani govori:
»Ako ne date uhititi tu ludu debelu kuju, pobrinut ću se da vas otpuste, a
ovaj ću vražji dućan tužiti zbog nemara!«
U tom trenutku voditelj je bacio pogled prema Marion i neznatno slegnuo
ramenima. Marion je osjetila da se crveni od zadovoljstva. Ta joj je gesta dala
do znanja da su saveznici, urotnici protiv te grozne žene.
Zatim je asistentica voditelja, koja je stajala u hodniku i slušala ženina
prigovaranja, ušla u ured zabrinuta lica. Bila je to debela žena u pedesetima.
Ruke su joj bile ukrašene drečavim prstenjem koje je izgledalo bolno preusko
za njezine debele prste. Brišući sloj znoja sa zažarena lica, pogledala je
Marion, a onda se okrenula voditelju i zavrtjela glavom. Sve su joj geste
izgledale pretjerano, kao da glumi u nekom komičnom igrokazu. Voditelj se
okrenuo na stolcu i nagnuo unatrag s rukama iza glave na opušteni
način. Ured je bio tako nakrcan da se njegova ispružena ruka očešala
o Marioninu potkoljenicu, od čega joj se naježila koža.
»Želiš li doista da zbog ovoga zovem policiju, Jeff?« upitala je žena jakim
nortportskim naglaskom.
»Mislim da to možemo riješiti sami, zar ne, Linda? Ova mi gospođa jedva
izgleda kao prijetnja. Tko zna, možda je sve to bio samo nesretan slučaj. Kako
bi bilo da se ispriča gospođi i ponudi se da joj plati čišćenje odjeće u kemijskoj
čistionici?«
Linda je pogledala Marion s izrazom hinjene strogosti.
»Biste li to bili spremni učiniti?«
»Naravno, to mi se čini razumnim, ali koliko moram platiti...«
Marion je izvukla svežanj novčanica iz novčanika. Majka joj je često
govorila da uvijek ponese malo dodatne gotovine za svaki slučaj, a
pretpostavljala je da je ovo upravo takva prigoda. Linda i Jeff očito su bili
prilično iznenađeni svotom koju je držala u ruci.
»Mora da ovdje imate nekoliko tisuća, dušo«, rekla je Linda podigavši
obrve i iskolačivši oči. »Zar se ne bojite da bi vam ih netko mogao ukrasti?«

80
 »Pa, u tom slučaju morala bih podići još novaca iz banke«, odgovorila je
Marion.
Jeff i Linda pogledali su se na način koji Marion nije posve shvatila.
»Evo što ćemo, dušo«, rekla je Linda. »Dajte nam nekoliko stotina, pa da
vidimo što će gospođa reći.«
Marion joj je dala novac. Nakon nekoliko minuta Linda se vratila u ured i
rekla da je žena prihvatila novac, ali da ne želi njezinu ispriku, pa je Marion
slobodna otići. Marion je iznenada shvatila da joj je žao što je ova mala drama
tako brzo završila, pa će morati napustiti ovaj ured i voditelja Jeffa.

S majkom joj nije bilo lako razgovarati, jer nju su mogle uznemiriti i
najnevinije teme. »Bijeli karanfili podsjećaju me na vrijeme kad je ujak Tom
ležao u bolnici i umirao od tumora«, stala bi se žaliti ako bi tko spomenulo
cvijeće. Ili kad bi netko rekao da pakira kovčege za odlazak na odmor, ona bi
odvratila: »Putne torbe podsjećaju me na vrijeme kad su one jadne Židove
slali u logore. Postoje filmovi koji prikazuju njihovu prtljagu na hrpi dok se
spremaju otići u smrt.« I time bi razgovor naglo završio.
A ni tata baš nije bio razgovorljiv. Ako bi mu se tko obratio, obično bi
podigao novine ili upalio televizor da se obrani. Budući da su joj roditelji
glavninu bračnog života proveli u hladnoj tišini, činilo joj se čudnim da je
majka nakon tatine smrti postala opsjednuta idejom komuniciranja s
njegovim duhom, pa je čak inzistirala da je Marion prati na tjedne seanse
spiritističke kongregacije u Nortportskom kulturnom centru. Ta se dvorana
iznajmljivala svakakvim grupama i društvima, a svaki četvrtak kad bi
spiritisti stigli, dočekala bi ih skupina žena u trikoima koje su ispijale vodu
iz plastičnih boca i micale kosu sa znojnih lica nakon seansi vježbanja za
mršavljenje i snagu.
Marion je obožavala te večeri. Ondje se za promjenu osjećala mladom i
živahnom u usporedbi s ustajalim i deformiranim dušama koje su dolazile na
te seanse zato što su se jedini ljudi koji su ih ikad voljeli u međuvremenu
preselili na »drugi svijet«. Bezubi gospodin Bevan bio je skrhan gubitkom
svoje majke unatoč tome što je doživjela starost od devedeset i sedam
godina, pa bi dahnuo kao da ga je netko ubo nožem svaki put kad bi tko
spomenuo njezine omiljene kolače, puslice od kokosa.
Bea King bila je glumica koja je redovno statirala kao gošća u pubu u
sapunicama ili kao članica porote u sudskim dramama. Uvijek je nosila duge
šarene kaftane, a lice joj je bilo okruženo kovrčavom crvenom kosom. Tamne
naslage kazališne šminke skupile bi joj se u borama iznad usta kad bi povukla
dim iz cigarete i stala pričati o svom sinu jedincu Michaelu, kojeg je rodila
81
nakon kratke ljubavne veze s jednim džez-bubnjarom iz Nigera, koji je umro
od prekomjerne doze heroina.
Muža Jean Page, Barryja, smrvio je industrijski mikser tijesta, a sav novac
od životnog osiguranja oteo joj je varalica koji ju je odveo u krevet, a onda je
nagovorio da svaki peni uloži u nepostojeće obveznice i dionice. Jean je
očajnički željela uspostaviti kontakt s Barryjem kako bi mu se mogla ispričati
zato što si nije mogla priuštiti nove tenisice za djecu ni otplaćivati rate za
televizor u boji koji su joj uskoro trebali oduzeti.
Tu je bila i gospođica Anderson, mršava dama sa stranim naglaskom, koja
je uvijek nosila stare haljine s čipkastim gornjim dijelovima i ovratnike s
volanima. Ta je odjeća možda bila narodna nošnja u njezinoj domovini, iako
se nitko nikad nije potrudio upitati je odakle je. Njezino lice, okruglo i
gnjecavo poput sirove tikve, otežavalo je da čovjek pogodi koliko joj je
godina. Mogla je biti u dobi između četrdeset i sedamdeset. Činilo se da ne
želi razgovarati ni sa kim posebno, umjesto toga, kao dragovoljna
posjetiteljica zatvora ili bolnica, bila je zainteresirana da joj se jave pokojnici
koji nisu imali prijatelja ili rodbine koji bi s njima željeli uspostaviti kontakt.
Svakog tjedna ulogu medija preuzeo bi jedan član grupe. Katkad je to bila
Chris Selby, krupna i mrzovoljna žena s kratkom platinastom kosom i
razmetljivim ukusom u puloverima, koja bi se šepurila podom štipajući nos
kao da joj duhovi blokiraju sinuse. Uvijek bi izgubila živce ako bi dobila
poruku koju nitko nije razumio. Marion je bila uvjerena da ljudi često lažu da
znaju, na primjer, nekoga po imenu Theodore tko je poginuo u
skijaškoj nesreći, samo da je usreće. Jedanput je, prilično šokantno,
rekla majci da tata razumije njezine potrebe za tjelesnom ljubavi i da bi joj
oprostio kad bi našla muškarca koji bi joj te potrebe zadovoljio, čime je
potvrdila Marionine sumnje da sve to izmišlja.
Kad se Chris ne bi pojavila, kontakt bi pokušali uspostaviti Bea i gospodin
Bevan, ali obično bez velikog uspjeha. Bea bi upala u trans koji je uključivao
mnogo njihanja uz glazbu i mirisnog tamjana od kojeg je Marion dobivala
napadaje kihanja. Jedanput je tijekom seanse pala u nesvijest, pa ju je
gospodin Bevan morao odvući u stražnju stranu dvorane i podići joj noge na
hrpu madraca za jogu. Majka je ustrajno tvrdila da je sva to gluma
proračunata da Bea skrene pozornost na sebe i da ona ne može razgovarati
s mrtvima išta više no što vjeverica može razumjeti kineski.
Marion je najviše voljela gospodina Bevana. Tijekom stanka pomagala
mu je da natoči čaj u bijele plastične čaše i namjesti čokoladne kekse na
papirnate tanjure. Majka bi joj rekla: »Nemoj pojesti više od dva keksa,
Marion«, ali on joj je uvijek dao odlomljene kekse s dna paketa.

82
 Kad bi gospodin Bevan preuzeo ulogu medija, Marion bi tjeskobno kršila
ruke, želeći da on uspije. Ista publika koja je tijekom Chrisinih seansa
poslušno odgovarala sjedila bi u nelagodnoj tišini kad bi gospodin Bevan
preuzeo glavnu ulogu. On je prenosio nejasne i nerazgovjetne poruke s one
strane, a jedina reakcija koju je dobivao bilo je kašljanje i škripa stolaca. Kad
je napokon potrošio energiju i samopouzdanje, priznao bi poraz, slabašno
mrmljajući:
»Čini se da ne mogu uhvatiti nikakve poruke. Možda bismo za danas
trebali završiti.«
Jedanput je upitao zna li tko nekoga po imenu Sally. Marion je osjetila
trnce u vratu kad je čula to ime. Možda je to bila Sally, tatina tajnica koja je s
njim poginula u nesreći. Podigla je ruku, ali majka ju je oštro pljusnula po
nozi, pa je spustila ruku prije no što je gospodin Bevan primijetio.
»Ovdje imam djevojku po imenu Sally«, rekao je gospodin Bevan glasom
krhkim poput rašivene niti. »Poznaje li je tkogod? Ona vam želi poručiti da to
nije bila nesreća. On je to učinio namjerno.«
Oči gospodina Bevana očajnički su pretraživale prostoriju, ali budući da
nije bilo odgovora, bio je prisiljen odustati.
»Oh, čini se da nam baš ne ide, zar ne? Možda bismo za danas trebali
završiti.«

83
 SALLY

PREKO VIKENDA tata je katkad odvodio brata i sestru na putovanja u

Frankovo dvorište, lokalno odlagalište starog željeza. Razlog za ta putovanja,
prema tati, bio je obrazovan. Odvodio bi ih u razgledavanje dvorišta, zastajući
pokraj isprekidanih ruina vozila i isticao takve stvari kao što su klipovi,
osovine i karburatori, zatim objašnjavao kako funkcionira stroj za unutarnje
izgaranje. Ako bi naišli na auto koji je bio uništen u prometnoj nesreći, tata bi
stajao i gledao ga, samo zviždukao i vrtio glavom.
»Ova stvar mora da se zapalila kao suho triješće.«
»Misliš li da je itko zaglavio u njemu?« upitao bi John, a oči su mu sjale od
uzbuđenja.
»Ne smijemo o tome razmišljati, zar ne? Biti živ spržen u gorućoj hrpi
metala.«
Tata je rekao da je pravi zločin koliko pristojnih stvari ljudi odbacuju. On
i John našli su stari filmski projektor koji su ponijeli kući na popravak.
»Zašto ste donijeli tu prljavu stvar kući?« viknula je majka.
Odnijeli su ga u podrum. Marion nikad nije doznala jesu li ga John i tata
ikad popravili, ali ako jesu, nju nikad nisu pozvali da gleda filmove.
Marion su se u Frankovu dvorištu uvijek sviđale polupane atrakcije iz
luna-parka. Hobotnica sa samo pet preostalih od osam nogu. Neki zahrđali
mali autići za sudaranje u obliku miševa s tužnim velikim očima. Sablasni
vlak koji je i sam bio sablast. Konji s vrtuljka sa strašnim velikim zubima.
U jednom trenutku posjeta, tata bi otišao popričati s Frankom u njegovoj
kabini. Frank je bio mršavi niski čovjek ćelave glave s bradicom na licu koja
je izgledala kao prljava mrlja. Nikad ne biste pomislili da je on osoba s kojom
bi se želio družiti elegantno odjeveni poslovni čovjek kao što je tata, ali Frank
i tata poznavali su se kao dječaci kad je Frankov tata upravljao skladištem
tkanina.
Frank je imao odraslu kćer koja se zvala Sally. Ona bi sjedila na visokom
stolcu u kabini, odjevena u prljave traperice i radne čizme za muškarce.
Marion je nije držala zgodnom, barem ne poput princeza iz slikovnica. Na
lijevom obrazu imala je madež koji je podsjećao na ljepljivi trag koja ostane
iza komada voća koji je predugo stajao na jednom mjestu. Pa ipak, bilo je
nešto u vezi s njom što vas je nagonilo da buljite u nju.
Možda je to bilo zato što Sally nikad nije mirovala. Uvijek je vrtjela
stražnjicom na stolcu, uvlačila dim cigarete, smijuljila se, zatim obrisala usta
84
bazom palca, njezin mali jezik izvirio bi kad bi vrškom prsta uklanjala
komadić duhana, zatim vezivala i odvezivala svoju uljem dotjeranu crnu kosu
srebrnom vrpcom. Te sitne kretnje bile su hipnotičke, poput kretnji džepara
koji vam odvlači pažnju dok vam krade novčanik. Tata je uvijek gledao Sally,
čekajući priliku da joj zapali cigaretu ili da je uhvati za ruku kad bi,
smijuljeći se posrnula sa stolca.
Jednoga dana otišli su u dvorište i pronašli Sally samu u kabini kako
rastreseno črčka ljubavna srca na marginama sportskih novina. Rekla im je
da je Frank otišao u Blackpool da preuzme neka stara kolica rollercoastera.
Tata je ostao piti kavu u kabini s njom, a Marion i John igrah su se sa stvarima
iz luna-parka.
Malo poslije tata im je došao reći da Sally treba cigarete, pa će je odvesti
u Bentlyju da ih kupi. Budući da ih neće biti samo pola sata, njih dvoje neka
pričekaju ovdje.
Marion i John otišli su sjediti u autiće za sudaranje u obliku miševa i
pravih su zvukove kao da se sudaraju. Zatim je Marion osjetila kako joj nešto
prelazi preko stopala. Kad je spustila pogled, ugledala je stvarnog miša,
zaglavljenog na podu autića. Vrišteći je iskočila iz autića.
John se nasmijao i onda potrošio deset minuta pokušavajući ubiti miša
bacajući kamenje na njega dok se jadno malo stvorenje panično trčalo
naokolo. Marion je smatrala smiješnim da je stvarni miš zaglavio u umjetnom
mišu. John ju je natjerao da i ona baca kamenje, ali ona ga nije zapravo htjela
ozlijediti, pa je namjerno promašivala i bilo joj je drago kad je napokon
pronašao izlaz kroz rupu u metalnoj karoseriji.
Kad je sunce zašlo za planinu iskrivljenog metala, vratili su se da potraže
tatu. Kabina je bila zaključana, a parkiralište prazno. Zajedno su lutali
odlagalištem.
»Što da radimo?« upitala je Marion brata. Htjela ga je uhvatiti za ruku, ali
znala je da bi ga to razljutilo.
»Samo ćemo čekati ovdje, glupačo. Zašto pitaš? Jesi li se uplašila?«
»Ne, samo sam gladna. Misliš li da je već vrijeme za večeru?«
»Morat ćeš se malo strpjeti, debela.«
John je otišao potražiti mjesto da obavi nuždu i ostavio Marion samu. Sve
je izgledalo sablasnije na slabijem svjetlu. Hobotnica se pretvorila u divovsku
ruku koja je hvatala nebo, odlomljeni komadi metala škripali su na vjetru, a
kostur koji je sjedio u sablasnom vlaku zlokobno je sjao.
Učinilo joj se da Johna nema cijelu vječnost. »Johne, što radiš?« viknula je.

85
 Uto joj je brat iskočio iza lažnog nadgrobnog spomenika i viknuo joj »bu«
pred nosom.
Marion je vrisnula i ustuknula. Izgubila je ravnotežu i pala natraške na
hrpu starog željeza, a onda je osjetila da joj se nešto oštro zariva u ruku. Kad
je ustala dlan joj je bio pun krvi.
»Glupačo, zašto si to učinila?«
»Nisam ja kriva«, stala je prosvjedovati. »Skočio si ravno preda me.«
Zatim je John učinio nešto čudno. Uhvatio ju je za ruku i polizao
posjekotinu. Jezik mu je bio grub i topao i to joj se na neki čudan način
svidjelo.
»Moraš to učiniti da se rana ne inficira. Kad bi se to dogodilo, morali bi ti
odsjeći cijelu ruku.«
Dao joj je maramicu da poveže posjekotinu. Nekim čudom taj je postupak
zaustavio krvarenje.
»Odakle znaš to raditi?« upitala ga je Marion.
»Pročitao sam knjigu o vještini preživljavanja«, prezirno je odgovorio
John. »Samo nemoj reći tati.«
»Zašto ne?«
»Zato što ne moraš otvarati debela usta u vezi sa svakom sitnicom, zar
ne?« povikao je.
Kad su ugledali bijeli sjaj prednjih svjetala kako bulje u njih kroz dvorišna
vrata, Marion se gotovo rasplakala od olakšanja. Začuli su kako se Sally smije
dok je petljala s lokotom.
Na putu kući tata se zaustavio u Murphyjevoj prodavaonici brze hrane i
kupio im svakome ribice. Dopustio im je da jedu na stražnjem sjedalu, pa su
se osjećali kao kraljevi - tata bi se obično razbjesnio kad bi Marion čak i
pokušala grickati voćnu žvakaću na toj svetoj navlaci od teleće kože. Dok je
gurala hrpe ukusnog pomfrita u usta, Marion je spazila da nešto sjaji u tami.
Povukavši prstima masnim od krumpirića stražnjim dijelom sjedala,
izvukla je Sallynu srebrnu vrpcu za kosu, te nekoliko pramenova crne
kose koja je još uvijek bila zakvačena. Već je htjela spomenuti što je pronašla,
ali onda se prisjetila Johnovih riječi o tome da ne »otvara svoja debela usta u
vezi sa svakom sitnicom« i navukla vrpcu oko zapešća prije no što je nastavila
jesti.
Nekoliko mjeseci poslije, tata je dao Sally posao u skladištu. Zamijenila je
svoje traperice dugim čarapama u duginim bojama i dugu kosu skratila u
frizuru nalik na princa Valianta koja je lukavo skrivala madež.

86
 *
Tatin ured iznad skladišta bio je ispunjen suhim, ugodnim mirisima novih
tkanina i svježe zašiljenih olovaka. Kroz prozor se moglo vidjeti radnike kako
dolje prenose divovske bale tkanine. Dok bi tata razgovarao s klijentima
velikim crnim telefonom, omatajući dugu vijugavu žicu oko prstiju, Marion bi
sjedila u kutu i okretala plastificirane stranice knjiga s uzorcima, upijajući
boje i uzorke.
Gledajući »regatnu prugastu« zamišljala je aristokrate kako piju
šampanjac na brodovima s čistim bijelim jedrima, »bermudsko priviđenje« -
čovjeka koji umire krvareći na pješčanoj plaži, »tirkiznu vojvotkinju« -
ostarjelu ali još uvijek lijepu ženu kako stavlja dijamant prije sastanka s
mladim ljubavnikom.
Sally je dijelila ured s tatom i koliko je Marion mogla prosuditi, cijeli dan
nije radila ništa drugo nego čitala modne časopise i nanosila sjajilo za usne s
mirisom višnje iz bočice s kuglicom na vrhu.
Kad bi Marion dosadile knjige s uzorcima tkanina, Sally bi joj posudila
časopise. Imali su naslove poput Girl Trend, Jacey i Modern Chic i bili mnogo
uzbudljiviji od knjiga s tekstilnim uzorcima. Čak su i reklame fascinirale
Marion. Omiljena joj je bila reklama za dezodorans na kojoj je djevojka u
bijeloj haljini jahala na konju seoskom stazom s čeznutljivim izrazom na licu.
Marion je žarko željela biti ta djevojka. Konja bi nazvala Jester i jahala bi ga
svaki dan da posjeti najbolju prijateljicu Annu, koja je polako i prekrasno
umirala od sušice.
Djevojke su se javljale u rubriku za rješavanje problema kako bi doznale
jesu li im dojke normalno oblikovane ili mogu li zatrudnjeti ako sjede u krilu
svojih momaka. Bili su tu detaljni dijagrami ženskih dijelova koji su
prikazivali kako se ispravno stavlja tampon i gdje stidne dlačice trebaju rasti
na ženskom tijelu. Marion je imala dojam da je postajanje odraslom ženom
grozno zapetljan posao i željela je da njezino tijelo ostane jednako čisto i
nepromijenjeno kao i tijelo plastične lutke.
Sjedeći na plastificiranoj knjizi uzoraka tkanina od damasta, proučavala
je članke o tome kako postići da vam oči izgledaju veće nanošenjem tamnije
boje na oko i jarče na kapke, a onda svijajući trepavice sitnim spravicama.
Naučila je da okomite pruge čine da izgledaš mršavija i da bi djevojke s
kratkim vratovima i okruglim licima trebale nositi dugu i ravnu kosu da
stvore iluziju dužine. Marion je vjerovala da će izgledati baš kao Sally ako
strogo slijedi sva ta pravila.
Muškarci u skladištu uvijek bi zviždukali za Sally. Činilo se da njoj to ne
smeta, ali tata bi pobjesnio kad bi ih uhvatio da to rade. Rekao bi im da su
87
»hrpa primitivaca« i zaprijetio im da će ih sve otpustiti, pa da vidimo kako bi
im se to svidjelo. John je rekao da je Sally namiguša i da zna kako motati
muškarce oko malog prsta. Pretvarao se da mu se ona ne sviđa, ali Marion je
znala da je ukrao jednu od njezinih vunenih rukavica i da je drži skrivenu u
ladici za čarape.
Nakon što je Sally radila u skladištu nekoliko godina, počela je izlaziti s
agentom za prodaju po imenu Owen. Tati nije bilo drago da mu tajnica izlazi
s tim šarmantnim Velšaninom koji je posjećivao skladište kako bi hvalio
vrline velura otpornog na mrlje. Tvrdio je da je to »neprofesionalno«.
Jednoga dana Marion je vidjela Sally kako se žurno penje metalnim
stubama u tatin ured, obraza zamrljanih prugama crne šminke. Kad ju je
Marion upitala što nije u redu, Sally joj je odgovorila da je gospodin Zetland
zatražio da prekine s Owenom ili će joj dati otkaz. Dakako, Sally je odabrala
Owena, a ne Zetlandove fine tkanine. Tjedan dana poslije pokazivala je svoj
dijamantni zaručnički prsten i govorila svima da je našla posao kao
recepcionarka u jednoj odvjetničkoj tvrtki.
Tata se svake večeri vraćao kući s posla mračna izraza lica i obrecnuo bi
se ako biste mu se obratili. Baš kad je trebao isteći Sallyn otkazni rok, objavio
je da mora otići na poslovno putovanje u Škotsku da posjeti dostavljače iz
tvrtke Gorski mlin za tartan. Trebao mu je netko da vodi zapisnik, pa će Sally
morati s njim. Tata i Sally krenuli su na ručak s dostavljačima tartana kad je
veličanstveni Bentley sletio s mosta u rijeku. Jedan Australac s ruksakom koji
je prolazio tim područjem na biciklu skočio je u brzu rijeku, ali nije mogao
otvoriti vrata i gotovo se utopio pokušavajući ih spasiti.
Marion je zamišljala njih dvoje zaglavljene pod vodom, dok se kosa svija
oko Sallyna lica, a tata, dok mu se crni brkovi rastežu u uzvik, dok Australac
lupa o prozore Bentleyja i gleda ih kako umiru. Ipak, za nju je bilo nemoguće
prihvatiti da se nesreća doista dogodila. Trebala je biti skršena, ali poput
algebre i francuskih glagola, njen mozak naprosto nije mogao shvatiti smrt,
pa se pitala nije li možda preglupa za tugovanje.
John je uzeo dopust s položaja profesora u Akademiji Broadleaf da
organizira pogreb.
»Ta Sally bila je nevolja«, rekao je sestri. »Ona je dovela tatu do ovoga.«
»Kako to misliš?« upitala ga je Marion. »Auto nije vozila Sally nego tata.«
John je ispustio jedan onih od svojih uzdaha, kao da kaže »za Boga
miloga«, i otišao ne rekavši više ništa, ostavljajući Marion s glavom punom
dijelova slagalice koji se nisu slagali. Majka joj nije mogla pomoći da shvati
što se dogodilo. Nije htjela ni sa kim razgovarati i provodila je dane sjedeći u
krevetu i grozničavo miješajući karte tarota poput kockara koji stalno gubi.
88
John se pozabavio s detektivima koji su došli čak iz Škotske. Razgovarali su s
njim u dnevnoj sobi više od tri sata dok je Marion pokušavala
prisluškivati pred vratima.
»Ne mogu dokazati da to nije bila nesreća. Nema dokaza«, rekao je sestri
kad su policajci napokon otišli.
»Ali tko kaže da to nije bila nesreća?«
»Njezin tata, naravno. Onaj seronja Frank pokušava iskamčiti novac, ali
neće dobiti ni penija ako mi to možemo spriječiti.«
Kad su se stvari smirile, a John se vratio na Akademiju Broadleaf, majka
je prevladala odbojnost prema dodirivanju drugih ljudi. Suhim je prstima
uhvatila Marion pod ruku i rekla:
»Ti me nikad nećeš ostaviti, zar ne, Mar?«
»Ne brini, majko«, odgovorila je Marion, sretna što je netko treba. »Ja ću
ostati s tobom.«
Majka nikad nije govorila o Sally ni o tome koliko je čudno da je auto sletio
s mosta usred bijela dana za lijepa vremena. Ako bi je itko upitao o tati,
odgovorila bi mu da je bio predivan i odan muž koji joj je oduzet u naponu
snage. Majka je znala kako da zatvori oči pred neugodnim činjenicama.

89
 LAUREN HARGREAVES

ODMAH NAKON što je diplomirao na Oxfordu John se zaposlio kao profesor

kemije na Akademiji Broadleaf, mješovitom internatu. Ako je majka bila
razočarana činjenicom što joj je sin odlučio tratiti darovitost na poučavanje
kad bi mogao mlatiti pare u nekoj farmaceutskoj tvrtki ili kao parlamentarni
zastupnik, kao što je željela, dobro je to prikrila. U sljedećih petnaest godina
postao je solidan i poštovan član nastavničkog vijeća i činilo se da bi ostao
raditi u školi do mirovine da nije bilo Lauren Hargreaves.
Marion je sa sigurnošću znala samo dvije stvari o otpuštanju Johna s
Akademije Broadleaf: djevojčino ime bilo je Lauren Hargreaves i John je
nikad nije ni taknuo. Nikad je nije ni taknuo - čak su i te riječi mučile Marion.
Gdje je djevojka tvrdila da ju je taknuo?
S gotovo četrdeset godina i uništenim ugledom bio je primoran napustiti
stan na kampusu i vratiti se kući živjeti sa sestrom i bolesnom majkom. Kasno
jedne večeri jako se napio i ušao u Marioninu sobu i sjedeći na rubu njezina
kreveta izbrbljao svoju priču između gutljaja viskija.

Ta je djevojka bila najobičnija lailjivica - svi su to znali.

Već su je izbacili iz tri škole. Uvijek je stvarala probleme
- zatekli bi je kako se šulja u muške spavaonice ili pije
jabukovaču. Johnov je jedini zločin bio što joj je dopustio
da uđe u njegov stan na kampusu. A zašto je to učinio?
Da joj još malo pomogne s gradivom, naravno, zato što
je toliko zaostala. Samo je htio pomoći toj nezahvalnoj
maloj kuji. Ali bi li mu to itko povjerovao? Nijedan jedini
od svih onih gadova nije stao u njegovu obranu, zar
ne? Čak ni njegov šahovski partner Tony Boyle, pročelnik
Odsjeka za fiziku. Čak ni Bob Phillips! A kad se samo sjeti
kako je on njega zaštitio, zar ne? Kad je nestala ona gotovina
iz školskog fonda!

Marion je trebala biti polaskana što joj se on povjerava, ali umjesto toga
shvatila je da to neočekivano pokazivanje intimnosti zastrašuje. Svaki dio
90
njegove priče izgledao je poput duge i oštre igle koja se zabada u meki
jastučić njezina mozga.
Nakon nekog vremena riječi su postale previše otegnute i pune suza, pa
ga ne bi mogla razumjeti čak ni da je željela. Uspjela je razabrati samo nešto
o nožu za voće, školskom portiru i o tome kako je djevojka lutala zemljištem
s razderanom bluzom i krvavim koljenom.
Što god da se dogodilo ili nije dogodilo, činilo se da se Johnu ništa ne može
dokazati. Činilo se da čak ni Laurenini roditelji, koji su dijelili godinu između
obronaka Colorada i Azurne obale, nisu osobito skloni da povjeruju svojoj
kćeri. Jedino im je bilo važno da izbjegnu javni skandal, pa su se složili da ne
uključe policiju ako John bude uklonjen iz škole.
Bio je pravi mali blagoslov što su cijelu tu groznu priču uspjeli prikriti
pred majkom. Ona nikad nije čak ni upitala zašto joj se sin vratio kući. U
godinama nakon tatine smrti toliko je oslabjela od prehrane koja se sastojala
gotovo isključivo od toplog mlijeka i tableta za spavanje da se Marion katkad
pitala zna li ona uopće tko je John. Majka je umrla šest mjeseci nakon što je
John izgubio posao. Marion je potajno bila zahvalna Laureni Hargreaves.
Nije znala kako bi se bez brata snašla u velikoj staroj kući.

91
 BUKA IZ PODRUMA

BILA JE TOPLA ljetna noć i Marion je otvorila prozor da pusti malo zraka u
zagušljivu blagovaonicu. Dok su ona i John večerali raviole iz limenke, izvana
se začuo zvuk glasova. Mora da je Judith pozvala goste. Začula je glasan vrisak
ženskog smijeha, a onda je nepoznati muški glas rekao: »Hajde, izazivam te
da ga pokažeš Jude, ona ga nikad prije nije vidjela.«
Uto je Marion shvatila da Judith nije spomenula rušenje drveta otkako je
prije nekoliko mjeseci s Gregom samoinicijativno ušla u dvorište. Mora da je
to posve smetnula s uma. John je komadićem bijelog kruha brisao umak s
tanjura kad se začulo glasno lupanje s podrumskih vrata. Buka je poslala
metak panike ravno kroz Marionine grudi. Pogledala je brata.
»Što se događa, Johne?«
John je ustao i zatvorio prozor, prigušivši pijane glasove iz dvorišta.
»Smjesta idi u dnevnu sobu, zatvori vrata i ostani ondje dok ti ne kažem
da izađeš!« naredio joj je.
»U redu, Johne«, uplašeno je odvratila, bojeći se bratova bijesa gotovo isto
tako jako kao i glasova iz podruma.
Dok joj je srce lupalo, otišla je u susjednu sobu i zatvorila vrata.
»Ne razmišljaj o njima, smiješna stara djevojko«, rekla je naglas. »Neka se
John pozabavi time. Samo im nemoj dopustiti da ti uđu u glavu, pa će sve
proći.«
Zatim je začula ženski glas kako nešto vrišti, možda je to bilo »pomozite
nam«, ali nije bila sigurna jer je glas bio vrlo prigušen. Za tim je slijedio zvuk
prevrtanja namještaja.
»Nemoj to slušati!« rekla je sebi, snažno kucajući člancima šake po
sljepoočnicama. Zatim je uključila televizor i pojačala zvuk do maksimuma.
Prikazivala se emisija o vrtlarenju. Jedan bradati muškarac savjetovao je
gledateljima kako da obrežu bijelu lozu. Promijenila je kanal, mlada žena u
srebrnoj haljini pjevala je pjesmu pred sudačkim žirijem. Kad se Marion
uspjela koncentrirati na emisiju, disanje joj je postalo ravnomjernije.
»U redu je«, rekla je sebi. »John će to riješiti, sve je u redu.«

Probudila se usred noći s nejasnim osjećajem da je sanjala nešto važno,

ali kad se pokušala sjetiti što je to bilo, san joj je ostao zauvijek izvan dohvata.
Činilo se da u posljednje vrijeme ne može proći kroz noć a da se tri ili četiri
92
puta ne probudi, a obično bi joj trebalo dugo da ponovno zaspi. Prema
sjajnim zelenim kazaljkama sata, bilo je tri i petnaest ujutro. Teška i mračna
vrućina u pritisnula joj je tijelo, ispunila usta i nosnice i otežala joj disanje.
»Pomozite nam.« Možda se varala, ali bila je gotovo sigurna da je glas to
rekao. »Pomozite nam.«
Dok je silazila u prizemlje da uzme čašu vode, prošla je pokraj bratove
sobe. Vrata su bila zatvorena, ali mogla je vidjeti traku svjetlosti kroz
pukotinu ispod vrata. Iznutra se čulo mrmljanje. Prišla je vratima da osluhne.
»Nikad mira... te mi žene nikad ne daju nimalo vražjeg mira. Što da učinim
s njima? Reci mi to. Pomažem im koliko mogu, a kako mi one uzvraćaju?
Kako? Želim samo malo ljubavi i topline... tražim li previše?« Zatim je ispustio
dug i grozan jecaj.
U tom trenutku Marion je osjetila poriv da uđe u sobu i kaže mu kako više
ne namjerava podnositi da on drži gošće u podrumu. Da to nije u redu i da ih
smjesta mora pustiti. Cijela ju je ta stvar strašno brinula. Uhvatila je kvaku i
već htjela otvoriti vrata, a onda je zastala. Koliko god da mu se htjela
suprotstaviti, neka joj je nevidljiva spona stegla grudi i otežala disanje. Čega
se boji? John nikad nije dignuo ruku na nju, ali katkad ju je gledao kao da je
omamljena muha koju može zgnječiti kažiprstom i palcem kad god poželi.

93
 KUTIJA

KUĆNA POMOĆNICA, gospođa Morrison čistila je Johnovu sobu kad je Marion

začula njezin krik. Po izrazu lica koji je imala kad je izašla noseći kartonsku
kutiju pomislili biste da je upravo vidjela umorstvo. Kućna pomoćnica otišla
je u dnevnu sobu u kojoj je majka pila jutarnju kavu i čitala Telegraph.
Otresit glas gospođe Morrison bilo je lakše razumjeti s druge strane
teških vrata od hrastovine, Marion je iz prigušenog niza razabrala riječi
prljavo... nepristojno... odvratno. Teže joj je bilo dešifrirati majčin govor,
cvrkutav i piskav poput glasanja neke vodene ptice. Kad se kvaka na vratima
počela okretati, Marion je otrčala i pronašla drugi povoljan položaj ispod
stola u blagovaonici.
Osjetila je gorak miris cigaretnog dima i ugledala sive potpetice majčinih
lakiranih cipela kako hitro lupkaju po parketu i zastaju pred telefonskim
kutićem.
»I ona misli da mi može držati lekcije o pristojnosti, Philipe«, rekla je
majka pustivši da nervozan nalet pepela padne na parketni pod.
»Njezina kći Sharon ima djecu različitih očeva, a nijedan od njih nije se
zadržao ni minute nakon njihova rođenja.« Govorila je dovoljno glasno da
bude sigurna kako će je čuti i gospođa Morrison u dnevnoj sobi.
Marion se odšuljala na kat da potraži Johna, ali njega nije bilo nigdje.
Znajući da i majka i gospođa Morrison ne odlaze u podrum zbog straha od
štakora i paukova, zaključila je da se vjerojatno skriva u podrumu. Nakon
trideset minuta tata je stigao kući iz skladišta. Sišući kuhani slatkiš koji je
pronašla, još uvijek skrivena ispod stola u blagovaonici, Marion je
prisluškivala njegov razgovor s gospođom Morrison.
»Ma dajte, Peg, znate kakvi su momci u pubertetu. On je vrlo znatiželjan.«
»Ono što sam vidjela nije zdravo, gospodine Zetland«, s ogorčenjem je
odvratila gospođa Morrison glasom gornje klase.
»Samo pustite da ja sve to riješim.«
»Gospođa Zetland izvijestila me da vam moje usluge od danas više neće
biti potrebne.«
Tata je ispustio dug i dubok uzdah koji je Marion podsjećao na zvuk zraka
koji izlazi iz gume na biciklu.

94
 »Ma dajte, nemojte biti smiješni. Vi ste kao član obitelji. Nazvat ću
doktora Dunkerlyja i zamoliti ga da joj nešto donese. Zaboravit će to do
sutra.«
Zatim je izvukao nešto iz novčanika i stavio u ruku gospođe Morrison.
Marion je vrlo čvrsto zamotala kuhani slatkiš u omot i gurnula ga između
dasaka na podu.
»Kad budem odrasla žena s mužem i djecom, vratit ću se ovamo, pronaći
ovo i sjetiti se kako je bilo kad sam bila dijete«, zaklela se sebi, a onda se
izvukla s mjesta ispod stola.
Kroz prozor blagovaonice gledala je kako tata smješta kutiju pokraj zida
bršljana na drugom kraju dvorišta. Jedva je čula njegovo veselo zviždukanje
kad se spustio stubama u podrum.
Marion se iskrala kroz vrata kuhinje. Bio je vlažan, težak dan i debele
kišne kapi namočile su joj kosu. Dok je polako prilazila kutiji, svaki joj se
korak činio kao grijeh. Crne su joj papuče uranjale u blato, a blato joj
poprskalo bijele čarape. Poklopac kutije bio je lagano preklopljen.
Na boku je izblijedjelim plavim slovima bilo otisnuto »Walkerov čips sa
sirom i lukom«. Oprezno je posegnula, bojeći se da bi zločesti sadržaj kutije
mogao izletjeti i udariti je u lice. Jednom je rukom nježno maknula ustranu
naborano krilce kartona. Osupnuli su je oblici i boje u kutiji. Gola bijela bedra,
crvena mrlja kao sirova mljevena govedina, tamna hrpa dlačica, iskrivljena
usta.
Otrčala je u spavaću sobu, a grozničave misli rojile su joj se u glavi. Ta
žena - kako je uopće mogla disati? Nesvjesno je uhvatila ovratnik majice,
zamišljajući kakav je to osjećaj kad ti netko steže crnu kožnu vrpcu oko vrata.
I kakva bi osoba dopustila da je snime bez gaća? Najšokantnije od svega bilo
je to što se ta slika sad nalazi u glavama majke, tate i gospođe Morrison, pa se
njihove normalne misli moraju mučiti da izađu s njom na kraj. A John. Zašto
bi, za Boga miloga itko želio takvo što gledati?
Po načinu kako ju je gospođa Morrison nosila, kutija je izgledala teška.
Mora da su u njoj deseci časopisa. Dahnula je od pomisli na stotine i stotine
žena ovjekovječenih u trenutku mučenja, na cijeli taj svijet stida i jeze u staroj
kutiji Walkerova čipsa.
Vireći kroz prozor spavaće sobe, vidjela je tatu kako stoji pokraj kutije s
plastičnom bocom u ruci. Nalio je tekućinu na mokru kutiju, a onda upalio
šibicu. Iz otvora je počeo kuljati bijeli dim i obavio javor i grmove ruža, a cijelo
se dvorište ispunilo maglom. Kad se dim razišao, od kutije je ostala samo
hrpa srebrnkastog pepela. Ali slike u Marioninoj glavi ostale su nespaljene,
a kad je zatvorila oči, bile su jarče i oštrije no ikad.
95
 BRENDAN O'BRIAN

MARION SE zažarila od uzbuđenja kad je ugledala plakat na zidu gradske

knjižnice. Utorak, osamnaesti srpnja. Načas je pomislila da bi i ona mogla
otići, ali istog je časa istjerala tu ideju iz glave. Zatim je vidjela plakat omotan
oko ulične svjetiljke i još nekoliko plakata na zidovima malih skloništa od
opeke uz obalu, pokraj plakata koji su reklamirali komičare i glazbene grupe.
Jednog jutra kad je uzimala poštu, Marion je na podu u hodniku
primijetila plavu kovertu.

Brandan O’Brian, svjetski poznat medij

Utorak 18. srpnja u 20 sati
U dvorani Gradske vijećnice

Ime Brandan O’Brian ispunilo ju je djevojačkom čežnjom kojoj nije mogla

odoljeti. To je onaj isti Brandan O’Brian kojeg je tako dugo gledala na
televiziji. Je li to poruka namijenjena samo njoj? Ne, to je smiješna misao,
gurnuli su je kroz svačiji poštanski prorez. Ipak ju je obuzeo čudan osjećaj da
mora otići. Na kraju krajeva, spiritističke seanse u crkvi koje je pohađala s
majkom uvijek su joj bile jako zanimljive. Možda je ovo prilika da se izbavi iz
svoga dosadnog života: da upozna ljude i počne živjeti.
Kamo bih drugamo mogla otići? Sigurno ne bih mogla otići sama u pub,
pomislila je. Judith je predložila lekcije francuskog, ali to bi vratilo sve ono
sramotno ponižavanje škole. A bilo bi lijepo za promjenu učiniti nešto
drugačije. Možda stekne prijateljicu, neku uglednu, sredovječnu ženu poput
nje ili čak neku ljubaznu staru gospođu koja očajnički čezne za društvom.
Znala je da je ideja da upozna nekog muškarca smiješno pretjerana. A čak i
kad bi nekoga i upoznala, muškarci koji posjećuje ovakve događaje
vjerojatno ne bi bili prikladni.
Uto je začula kako je majčin glas upozorava da bi morala sama proći
pokraj Albert parka poslije sumraka. Moglo bi ti se dogoditi nešto grozno,
Marion, mogla bi biti opljačkana ili nešto još gore. Zar si zaboravila onu
nesretnu djevojku koju su dvojica muškaraca odvukla u kombi kad je kasno
navečer prolazila pokraj tog parka?
U danima prije događaja Marion se neprestance predomišljala. Na kraju
je u pola sedam navečer na dan priredbe odlučila otići i pojurila na kat da
nađe prikladnu odjeću. Uhvatila ju je panika kad je shvatila da u garderobi
96
nema gotovo ništa prikladno. Na kraju se odlučila za neugledan crni kostim
koji je nosila na pogrebima roditelja i sivi vuneni džemper ispod njega. Bilo
je to pretopla odjeća za srpanj, ali barem izgleda decentno.
Potrošila je mnogo vremena kolebajući se što da odjene, pa joj je ostalo
samo dvadeset minuta za odlazak na priredbu. Bilo je osam i petnaest kad je
stigla u vijećnicu, sva znojna pod nekoliko slojeva odjeće. Na petama su joj
nastajali žuljevi od trčanja. Kako je mrzila kasniti! Bijeli stupovi koji su
uokvirivali ulaz iz daljine su izgledali elegantno, ali izbliza su bili otrcani,
požutjeli i unakaženi nepismenim grafitima. »Izus je mrta« glasila je poruka
načrčkana zelenim markerom koji mora da je presahnuo prije no što je
pisac došao do kraja.
U predvorju nije bilo nikoga kod koga bi mogla kupiti ulaznicu, pa je
zaključila da je priredba valjda već počela. Osjećajući krivicu što nije platila
kartu, ušuljala se u zatamnjenu dvoranu i sjela u jedan od posljednjih redova.
U publici je bilo pedesetak ljudi, uglavnom starije ili sredovječne žene i
nekoliko muškarca.
Brendan O’Brian u stvarnom je životu izgledao stariji i deblji nego na
televiziji, a njegova tamna kosa osijedjela je, ali Marion je pretpostavila da je
serija snimljena prije izvjesnog vremena.
Nosio je mekane crne tenisice i sivu trenirku od baršuna, pa je nalikovao
na vidru. Kad je Marion ušla, bio je usred razgovora s gospođom s crnim i
sijedim repom koja je sjedila u prvom redu. Žena je spustila glavu, pa joj
Marion nije mogla vidjeti lice. Činilo se da je uspio uspostaviti kontakt s
njezinom kćeri koja je umrla od raka dojke. Ženina ramena počela su se tresti
naprijed-natrag kad je Brendan rekao da je kći gleda svake večeri kad čita
priče za laku noć svojoj unuci Casey.
»Ostavljam vam njezinu ljubav«, rekao je ucviljenoj ženi, a zatim ispružio
ruku kao da joj daje neki nevidljivi zavežljaj. Bila je to ista gesta koju je
izvodio u televizijskoj emisiji.
Zatim je počeo hodati po dvorani, čekajući sljedećeg posjetitelja s one
strane.
»Poznaje li tko T-a?« upitao je publiku. »On je volio hraniti ptice.«
Jedna mršava plavuša naglo je podigla ruku, a narukvice na ruci glasno
su zazveckale.
»To je moj prastric Terry. On je katkad hranio patke u Parku Albert.«
Uto je spiritist izveo poznatu gestu, kao da baca nevidljivu tenisku lopticu
prema djevojci.

97
 »On vam poručuje da prvi put nećete proći, ali da ne odustajete. Možete
li nam reći što vam to znači, draga?«
Žena se ushićeno nasmiješila, kao da je osvojila glavnu nagradu na
tomboli.
»Mogu, mogu. Razmišljam da odem na vozački ispit.«
»Pa možda bi vam dobro došlo još nekoliko lekcija, dušo. I vježbajte
polukružno okretanje«, rekao je medij veselim irskim narječjem.
U publici se začuo smijeh. Marion se sviđao taj mali Irac, a vidjela je da se
sviđa i ostatku publike. Svi su oni očajnički željeli primiti poruku, jer to bi
značilo da vas je odabrala neka viša sila, da ste posebni. Činjenica da je izašla
među ljude ispunila ju je srećom, ali s primjesom žaljenja zbog toga što je
toliko propustila u životu, što je bezbroj večeri ostajala sama kod kuće dok
su drugi ljudi radili stvari poput ove, odlazili na kazališne predstave i
koncerte, jeli u restoranima ili samo čavrljali međusobno na zabavama.
Medij je porazgovarao s još nekoliko ljudi. Neke su poruke bile tragične:
»Alan je rekao da je na kraju bol bila tako jaka da je smrt predstavljala
olakšanje.« A neke smiješne: »Sheila želi da prestanete saditi hortenzije u
prednjem dvorištu, ona ih ne može smisliti. Podsjećaju je na punicu.«
Zatim je medij nekoliko minuta šutio. Atmosfera je postala napeta od
očekivanja dok su svi čekali sljedeću poruku. Napokon je progovorio:
»Uspostavio sam kontakt sa ženom koja pjeva pjesmu koju svi znamo. A ima
i dobar glas, ne baš tako dobar kao Julie Andrews, ali ni mnogo gori.« A onda
je počeo pjevati: »Bregovi su živi...« Marion je istog časa shvatila da je to
njezina teta, ali iz nekog se razloga bojala podići ruku.
Brendan se osvrnuo po dvorani, poput detektiva u dućanu koji traži
kradljivca, a onda mu se pogled zaustavio na Marion. Dok je hodao prolazom,
sve bliže i bliže redu u kojem je sjedila, puls joj je postao snažan. Spustila je
glavu nadajući se da će proći pokraj nje, ali medij se zaustavio pokraj njezina
sjedala.
»Što je, Marion, zar ne želiš pozdraviti svoju tetu?«
Marion je podigla pogled i zabuljila se u njegove blage smeđe oči.
»Agnes zna da si ti to učinila«, rekao je medij.
»Ja... ja ne znam na što mislite«, promucala je Marion.
Zatim je rekao posve jednostavno, kao da izgovara njezino ime. »Ti si zla.«
U dvorani je nastao muk - svi su gledali u Marion. U glavi joj je nastala
zbrka. Zašto je to rekao? Može li doista vidjeti nešto u njoj, tamnu mrlju koja
je svima ostalima nevidljiva.

98
 »Ja... ja ne mogu biti zla«, odvratila je. »Ja sam nitko i ništa.«
Brendan je spustio ruku na njezino rame. Imala je osjećaj da joj sav život
u tijelu istječe kroz tu ruku i da će umrijeti ako je on zadrži dovoljno dugo.
Gledajući je odozgo, poput svećenika koji joj daje posljednju pomast, blago je
rekao:
»U tebi je ona vrsta zla koja nastaje ni iz čega, iz nemara i osamljenosti. Ti
si kao plijesan koja raste u vlažnim tamnim mjestima, kao crna prljavština
koja se skuplja u kutovima, kobna infekcija koja počinje trunkom prašine na
neopranoj rani.«
Svom svojom snagom, gurnula je malog čovjeka i zateturala svojim
redom sjedala prema izlazu. Jedan čovjek u otrcanom sivom kaputu koji je
sjedio na pola puta odbio je pomaknuti koljena da je propusti.
»Hoćete li se molim vas, pomaknuti?« zamolila ga je Marion, lupkajući
njegove duge noge torbicom.
Žena s podšišanom crnom kosom i našminkanim trepavicama koje su se
produživale nagore u đavolskim zavojima, šapnula mu je: »Jeste li čuli što je
rekao? Zla - ona je zla.«
Muškarac je ispružio noge još dalje u prolaz, kao da je namjerno zadržava
kao zatvorenicu.
»Molim vas, pustite da prođem! Morate me pustiti! Moram izaći odavde!«
Muškarčeva su se usta razjapila u šoku kad ga je Marion udarila u mršave
goljenice učinivši da donji dio hlača zaleluja. Probila se pokraj njega i
prevrnula ženinu torbicu, pa su se sitniš i loptice upotrijebljenih maramica
otkotrljali na pod.
»Pa, pogledajte ovo«, rekla je žena tražeći prstima svoje stvari u tamnom
prostoru između sjedala. »Ni trunka razumijevanja za druge.«
Drugi ljudi okrenuli su se i bijesno zabuljili u Marion dok se probijala iz
dvorane. Čula je riječ ponavljanu po dvorani poput cvrkuta ptica u krletki:
Zla... ona je zla...zla.
»Vidjela sam kako se ušuljala«, prosiktala je postarija gospođa i
ljubičastom turbanu nanoseći debeli sloj melema na naborane usne. »Ne
vjerujem da uopće ima ulaznicu.«

Srce joj je divlje lupalo čitavim putem kući kao da je slijedi silovatelj.
Kakav grozan čovjek, pomislila je, kako me mogao tako optužiti? Uvukla se u
krevet ne skinuvši odjeću i ostala ležati ispod pokrivača drhteći od šoka.
Scena koju je proživjela neprekidno joj se vrtjela u glavi. Zašto je rekao te
stvari? Osjećala se ozlijeđeno i slomljeno kao da su je javno bičevali.
99
 Najgore je bilo sjećanje na sve one ljude koji su buljili u nju. Nijedan od
njih nije joj stao u obranu. Sigurno mu nitko nije povjerovao? Sve je to bio
trik, uvjerila se. Ona djevojka bila je dio prevare, zapravo nije imala ujaka koji
je hranio ptice. Mediji se služe svakakvim trikovima i načinima da iščeprkaju
informacije o ljudima. Gotovo svatko ima tetu, a pjesma je bila sretan
pogodak. Vjerojatno mu Brendan O’Brian čak nije ni pravo ime. On je
vjerojatno jedan od onih irskih Cigana koji obilaze zemlju i varaju poštene
ljude. Trebala bih ga prijaviti policiji zato što govori takve stvari, pomislila je
Marion, trebala bih ga tužiti zbog klevete.
Jutro nakon susreta s Brendanom O’Brianom, probudila se s osjećajem
iscrpljenosti i bola u mišićima, kao da je proživjela napadaj gripe ili tjelesne
traume, ali um joj je bio miran. Incident je potvrdio da je u svijetu punom ljudi
koji uživaju u nanošenju bola drugima bolje ostati kod kuće. Bila je pogreška
pokušati se osloboditi, ona pripada ovamo, gdje je ništa ne može dodirnuti.
Dok se umotala u pokrivače, krevet joj se učinio udobnijim no
obično. Shvativši da je tek prošlo devet, odlučila je još malo odspavati.

@coppelia
15. rujna
Zdravo, Adrian, drago mi je što te opet čujem tako brzo.
Pisati ti dobra je vježba engleskog. Naravno, sanjam da jednog dana posjetim
tvoju prekrasnu zemlju! Trenutačno radim u gradu mnogo milja od kuće, jer u mom
selu nema poslova, osim u kemijskoj tvornici, a čak i za to je potrebno poznavati
neke ljude.
Radim kao konobarica u lokalu zvanom Kitty Kat Klub.
Momci iz lokalnog rudnika dolaze u njega da se napiju i zabave s djevojkama.
Uglavnom nisu previše loši, katkad mi ih je žao. Želim im reći: Nemojte potrošiti sav
svoj novac ovdje, ali kad bih to učinila, moj šef Ivan jako bi se razljutio! Prošlog je
tjedna izbacio jednu od djevojaka na snijeg u uskim gaćicama i visokim potpeticama.
A zašto? Zato što je trebala biti na dijeti, a uhvatio ju je kako jede palačinke s
krumpirom!
Imam prijateljicu koja se zove Katja. Ona je jedna od plesačica (u baru se mora
predstavljati kao Roxanne jer već postoji jedna Katja). Ona cijeli dan pleše čekajući
da je netko odabere, a onda odlaze u stražnju sobu. Ja to ne radim, ja sam pristojna
djevojka, ja samo poslužujem piće! Ivan me katkad nagovara da postanem
plesačica, ali ja to odbijam.
xxx

100
 29. rujna
Kako si, Adrian? Što ima nova u Engleskoj?
Srce me boli zato što mi nedostaju mama i moja prekrasna mala beba u selu.
Ona je tako slatka, zove se Varvara. Već mi se čini da bi mogla postati balerina, a
mama joj pušta glazbu Čajkovskog dok pleše. Kad sam bila mlada djevojka, maštala
sam da postanem balerina, ali onda se tata razbolio, pa više nismo imali novac za
satove baleta.
Odlučna sam da naporno radim i štedim kako bi Varvara mogla učiniti što god
želi. Možda poželi biti liječnica a ne balerina, a možda čak samo obična osoba. To
mi nije važno. Želim samo da bude sretna.
Voli te i ljubi Alla xxx

11. listopada
Dragi Adrian. Ovdje je danas jako hladno. Voljela bih da imam dovoljno novca
da kupim kaput, ali sve moram slati mami. U Kitty Kat Klub stalno dolaze isti momci.
Možda im postajem dosadna jer mi više ne daju tolike napojnice. Možda postajem
stara iako imam samo dvadeset i dvije godine. U usporebi s nekim djevojkama
prilično sam stara. Nataša ima samo šesnaest godina, a izvodi privatne plesove u
stražnjoj sobi.
Mrzim te to pitati i nadam se da nećeš pomisliti da pokušavam iskoristiti naše
prijateljstvo, ali MOLIM TE MOLIM TE, javi mi ako čuješ za ikakav posao u svojoj
prekrasnoj zemlji. Osjećam da si mi vrlo dobar prijatelj.
Voli te Alla
xxx

1. studenog
Dragi Adrian
Katji se dogodilo nešto vrlo loše. Oteo ju je jedan od momaka iz Kluba Kabana. I to je
klub s plesačicama, mnoge djevojke iz Kluba Kabana odlaze u Kitty Katu jer tip koji ga vodi
je vrlo loš čovjek koji tuče djevojke.
Šef Kluba Kabana razljutio se što mu Ivan krade djevojke, pa je za osvetu uzeo Katju.
Držali su je s povezom na očima i vezanu tri dana. Kad su je pustili rasjekli su joj lice, pa
sad više ne može raditi. To je grozno. Policija ne želi ništa poduzeti jer kažu da je ona
prostitutka. Ivan kaže da ja moram preuzeti Katjin posao ili će me otpustiti. Vrlo
sam uplašena. Ne znam što da učinim. Molim te, možeš li mi pomoći, Adrian?
101
 Alla
xxx

Dok je brala narcise ispod gorskog javora na kraju dvorišta Marion je

začula plač djeteta. Bilo je to samo nekoliko mjeseci nakon majčina pogreba,
i razmišljala je da odnese malo cvijeća na grob, ali kad je pažljivije pogledala,
vidjela je da su peteljke poprskane smeđom bojom i da male crne bube gmižu
naokolo unutar zvonolikog cvijeta. Za Boga miloga, Marion, mogla bi se
barem potruditi da kupiš nešto kod pristojnog cvjećara, a ne da mi daješ
te trule stare stvari. Odbacila je oštećene cvjetove, a onda provirila preko
dvorišnog zida i ugledala malu riđokosu djevojčicu. Premda nije baš bila
dobra u pogađanju starosti djece, Marion je pretpostavila da djevojčica ima
četiri godine.
»Što ti je? Zašto plačeš?« upitala ju je. Djevojčica je podigla pogled, usta
su joj bila otvorena i izobličena od bola. Mrko je pogledala Marion dok joj je
sluz kapala s donje usne. »Oprosti, nisam te htjela uplašiti, smo sam htjela
provjeriti jesi li dobro. Jesi li se ozlijedila? Gdje ti je mama?« Djevojčica je
pogledala malog plišanog miša u svojoj ruci kao da on možda zna odgovore
na ta pitanja. »Je li ti mama u kući?« »Ama je ozlijedila to...« rekla je djevojčica
kroz jecaje.
»Oprosti, što si rekla?«
»Mama je ozlijedila to!« viknula je.
»Mama te ozlijedila?«
»Ooooooh...« Zatim je zacviljela od frustracije. Debela kuglica pljuvačke
pala joj je s usne i oblikovala tamnu mrlju na zelenim hlačama. Djevojčica je
obrisala lice plišanim mišem i drhtavo uzdahnula.
»Mama je ozlijedila auto... tata je morao platiti da ga popravi.«
»Oh, baš mi je žao.«
»Svađaju se.«
»Shvaćam.«
»A kad je auto ozlijeđen - ja sam dobila bolnu ruku.«
Djevojčica je podigla lijevu ruku. Marion je ugledala tamnu modricu.
»Ali nemoj reći tati«, šapnula je i stavila prst na usta.
»U redu, obećavam da neću.«

102
 Zatim je Judith izašla iz kuće izgledajući kao francuska prostitutka iz
dvadesetih, imala je nesimetričnu crnu kratku frizuru, crveni ruž na usnama,
kožnu minisuknju i mrežaste čarape. Marion joj je mahnula preko ograde.
»Zdravo. Ja sam vaša susjeda Marion.«
Judith se nije osvrnula na nju, pa je Marion pokušala ponovno. »Mislim
da je vaša djevojčica uznemirena.«
Jedva bacivši pogled u smjeru Marion, Judith je uhvatila kćer za ruku i
odvukla je u kuću.
Nekoliko tjedana poslije pojavila se na Marioninu pragu s Lydijom.
Djevojčica je u jednoj ruci držala ružičastu posudu za ručak i sisala sirovu
neoguljenu mrkvu u drugoj. Za razliku od prošlog susreta, Judith se smiješila
i bila je puna isprika. Riječi su joj izašle u smušenoj bujici. »Vi ste Margaret,
zar ne? Zdravo, ja sam Judith. Zao mi je što se dosad nismo imale priliku
upoznati, ali mi smo jako zaposleni sa selidbom i svime. Pitala sam se biste li
mi mogli učiniti veliku uslugu. Znam da je to grozno bezobrazno od mene, ali
ako nemate drugog posla, biste Ii nakratko mogli pripaziti na Liddy?«
Judith je potapšala kćer po glavi kao da je djevojčica neki nepoznati, ali
prijateljski nastrojen pas koji je upravo dolutao k njoj.
»Vidite, ja sam usred neke vrste krize - jeste li čuli za Patrica Mulvanea,
kipara? Naravno da niste, ali on izrađuje fantastične stvari s ptičjim
kosturima... pa, trebala bih se naći s njim kao potencijalnim klijentom. U
svakom slučaju, neću vas gnjaviti detaljima, ali otac ove gospođice obećao je
da će ranije otići s posla i pobrinuti se za nju ... ali nije se pojavio... bila bih
vam zahvalna.«
»Marion.«
»Oprostite?«
»Ja se zovem Marion. I da, rado ću pripaziti na nju.«
Lydia je ušla u kuću ne pozdravivši se s majkom. Dodala je Marion mrkvu,
još uvijek toplu i vlažnu od sisanja, a onda je otišla u kuhinju. Sjela je za
kuhinjski stol, otvorila je ružičastu posudu za ručak, izvukla blok za crtanje i
nekoliko flomastera i počela crtati lijepe male kuće.
Marion je bila ispunjena čuđenjem kao da je mali jednorog dokasao u
kuću. Oprezno je sjela kako ne bi uplašila djevojčicu, a onda je gledala kako
crta. Bilo je teško vjerovati da nešto tako savršeno može postojati, možda ju
je u svojoj radionici proizveo neki proizvođač magičnih igračaka, obojao ta
mala usta slatkim ružičastim emajlom i modelirao te plave oči od stakla
obojenog poput safira. Marion se pokraj djevojčice osjećala kao kakav div iz

103
slikovnice sa svojim krupnim, bezobličnim tijelom, nezgrapnim kretnjama i
grubom, zamrljanom kožom.
Nakon nekog vremena djevojčici je dosadilo crtanje, pa je odgurnula slike
i počela lupkati nogama ispod stolca.
»Zašto ne dođeš na kat sa mnom«, šaptom joj je predložila Marion. »Htjela
bih ti pokazati nešto uzbudljivo.«
Djevojčica je nepovjerljivo pogledala Marion i stavila prst u usta
povlačeći donju usnu.
»Što to?«
»Tajnu, nešto o čemu ne smiješ nikome ništa reći.«
Lydia je slijedila Marion uza stube dok nisu došle u potkrovlje.
Kad je ugledala medvjediće, gotovo stotinu njih na hrpi na krevetu, Lydia
je razrogačila oči od čuda. Jurnula je preko sobe, skočila na krevet i počela
bacati igračke u zrak cikćući od radosti.
»Toliko medvjedića, volim ih sve! Kako to da ih imaš toliko?«
»Neke imam od djetinjstva, a drugi nisu imali dom, pa su došli ovamo
živjeti.«
Marion je poslagala igračke u redove, a Lydia se pretvarala da je učiteljica,
a oni da su učenici. Zatim su medvjedići bili publika u kazalištu, a Lydia je
stavila jedan od majčinih starih šešira, svileni šal i valjda nekoliko tisuća kila
nakita i zapjevala im pjesmu »Tri slijepa miša«. Marion je s užitkom pljeskala
i bodrila je. Kad je Judih u osam navečer došla po nju, Lydia je jecajući molila
majku da ostane dulje.
»Ako se budeš tako ponašala, neću ti dopustiti da ikad više dođeš posjetiti
Margaret.« Ugledavši uznemirenost u djevojčičinim očima, Marion je
zablistala od zadovoljstva.
Od tog dana Judith joj je dovodila Lydiju u posjet barem jedanput ili
dvaput na tjedan. Ili je dadilja otkazala u posljednji trenutak ili je morala je
obaviti neki važan posao ili bi samo rekla: »Lydia me preklinjala da je pustim
da dođe, Marion, znate kako se ona voli igrati s vama.«
Marion je djevojčici kupovala posebnu hranu, stvari koje joj Judith nikad
ne bi dopustila jesti: grickalice, čokolade, gumene medvjediće i gazirana pića.
Za ljetnih mjeseci odlazile bi na piknike na plažu. Dok je većina odraslih ljudi
gubila strpljenje s djecom i njihovim fantastičnim i uvijek istim igrama,
Marion nikad nije dosadila igra s Lydijom. Fasciniralo ju je gledati djevojčicu
kako aranžira igračke i razgovarala sama sa sobom, s izgledom koncentracije
na bucmastom ružičastom i bijelom licu. Osjećala je takvu ljubav prema
djevojčici da bi je najradije pojela.
104
 Jedne večeri načula je kako Judith i Lydijin otac razgovaraju pijući vino u
dvorištu.
»Mi zapravo ne znamo ništa o tim ljudima Jude... misliš li da bi Lydia
smjela provoditi toliko vremena ondje?«
»Oh, Duncan, nemoj biti tako prokleto paranoidan, njih su dvoje
bezopasni poput starih debelih papuča. On podsjeća na rastresenog školskog
učitelja, rano je otišao u mirovinu iz neke javne škole, ali mislim da njega
ionako zanimaju samo dječaci, on provodi sve vrijeme u podrumu igrajući se
s vlakićima. Lydia ga nikad ne vidi. Priznajem da je Marion malo šašava, ali
vrlo draga. Nikad nije imala vlastito dijete, pa joj očajnički joj treba da
voli dijete nekoga drugog.«
Ako se John tijekom Lydijinih posjeta zatekao u blizini, pravio je grimase
koje je ona smatrala strašnim ili bi je dohvatio i stao škakljati po trbuhu dok
nije pocrvenjela od vriske. John ju je, naravno, samo pokušavao zabaviti, ali
nije shvaćao da djevojke ne vole grube igre, pa se Marion trudila držati Lydiju
podalje od njega.
Kad je Lydia imala pet godina, sjedila je za stolom u blagovaonici i jela,
upitala je.
»Zašto stvorenja moraju odrasti? Zašto svi ne ostanu mali?«
»Ne znam«, odgovorila je Marion. »Pretpostavljam da je to zato što mala
stvorenja trebaju velike da se brinu o njima.«
Lydia je uzela komad prepečenca sa sirom s tanjura ukrašenog slikom
vila i vilenjaka kako plešu na šumskom proplanku. Slika je bila naslovljena
Ivanjska noć i bila je dio zbirke od šest tanjura koji su visjeli na zidu
Marionine spavaće sobe. Ostali su se zvali Božić, Duhovi, Uskrs, Večer svih
svetih i Tri kralja. Tanjuri su imali kolekcionarsku vrijednost i služili su samo
za ukras, ali budući da su se toliko sviđali Lydiji, Marion joj je s vremena na
vrijeme dopuštala da s njih jede.
»Marion, jesi li ti velika ili mala djevojka?«
»Ja sam odrasla osoba, naravno.«
Lydia je zamišljeno grickala prepečenac.
»Ali ti se nemaš za koga brinuti.«
»Pa, pretpostavljam da imam Johna. Mi se brinemo jedno za drugo.«
»Je li ti on muž?«
»Nije«, nasmijala se Marion. »On mi je brat.«
Lydijino slatko lice otvrdnulo je u neobično odrasli izraz.
»On mi se ne sviđa. Strašan je kao ružni smrdljivi vuk.«
105
 Marion je bila šokirana. Treba li joj što odgovoriti? Ukoriti je zato što tako
ružno govori o odraslom čovjeku? Ali Marion se nikad nije mogla natjerati da
bude ljuta na Lydiju. Sjetila se da bi je tata uvijek zvao »mlada damo« kad bi
iz nekog razloga bila u nevolji.
»To baš nije lijepo reći, mlada damo.«
»Otjeraj ga, pa ćemo se moći igrati, a da nas nitko ne gnjavi.«
»Ne mogu ga otjerati. On mi je brat, Lydia.«
A onda je iznenada Lydia zgrabila tanjur i bacila ga na pod, gdje se razbio
na komadiće.
»Oh!« dahnula je Marion. »Lydia, zašto si to učinila? Znaš kako mi je taj
tanjur drag!«
Djevojčica je prkosno isturila donju usnu.
»To je bio glup tanjur. Prestara si da imaš tanjure sa slikama vila.«
Pogled na lijepi razbijeni ukras dao je Marion osjećaj kao da joj se nešto
oštro zarilo u srce. A tek pomisao da su ostali tanjuri izgubili brata! Komplet
više nikad neće izgledati isto. U tom je trenutku prezirala Lydiju, iako je znala
da nije u redu mrziti dijete. Dok je skupljala komadiće ispod stola u
blagovaonici, Marion je između podnih dasaka ugledala bljesak nečega
sjajnog. Povukavši prstom po njemu, sjetila se da je ovamo gurnula omot
slatkiša kad je bila mlada. Nakon nekoliko minuta Lydia je skliznula sa
stolca i zavirila pod stol.
»Što to radiš?«
»Ništa«, obrecnula se Marion.
»Žao mi je što sam ga razbila.«
Marion je spustila glavu i zagnjurila lice u ruke. Neću joj dopustiti da vidi
kako sam povrijeđena. Neću dopustiti da dijete dozna što mi je učinilo, rekla
je sebi.
»Nije važno. Baš me briga za glupi tanjur.«
»Zašto onda izgledaš tako tužno?«
»Ja... ja uopće nisam tužna, Lydia.«
»Nemoj lagati!« ukorila ju je Lydia podrugljivim glasom od kojeg su
Marion zaboljele uši. »Vidim da si plakala.« Marion se morala boriti s
porivom da uhvati Lydiju za blijede ruke i odvuče je njezinoj majci.
»Samo sam o nečemu razmišljala. Zar je to zabranjeno? O vremenu kad
sam bila djevojčica.«

106
 Lydia se zavukla pod stol i sjela nasuprot Marion prekriživši noge, a onda
joj je maknula joj ruke s lica.
»Jesi li bila tužna kad si bila mala?«
Marion je uzdahnula.
»Da, katkad.«
»Jesi li bila tužna zbog Johna? Jer je bio grub prema tebi?«
»Ne, ne zato. Nisam bila tužna zbog Johna.«
»Pa zašto onda?«
Marion je opet osjetila da u njoj raste bijes. Znala je da se ne bi smjela
ljutiti na Lydiju, ali nije si mogla pomoći.
»Ne želim o tome razgovarati. Sad budi tiho, mala gospođice, ili ću te
isprašiti po turu, čuješ li?«
Lydijino malo lice problijedjelo je od šoka, ali nije se pomaknula, umjesto
toga, njih dvije ostale su šutke sjediti ispod stola sve dok Judith nije pozvonila
na vrata došavši po kćer.

Unatoč razbijenom tanjuru, Lydia je nastavila dolaziti u posjete Marion.

Na jedanaesti rođendan, Marion joj je kupila lutku djevojke na plaži, premda
je Judith smatrala da je igračka s dugom plavom kosom i oskudnim bikinijem
predstavlja »uvredljiv stereotip ženskosti«.
»Ali morat ćeš je držati ovdje, naravno, kako je Judith ne bi vidjela«, rekla
je Marion Lydiji natačući joj čašu Coca-Cole, a onda prazneći divovsku vrećicu
Monster Muncha s okusom ukiseljenog luka u zdjelu.
Lydia je gurnula komad Monster Muncha u usta i stala grickati. »Jako te
volim, ti si najbolja. Ti uvijek imaš vremena da radiš stvari sa mnom. Mama
je uvijek na telefonu s klijentima ili ide gledati neke ružne slike, jedva da me
i primjećuje.« Marion je osjetila da je prožima sreća. Nitko nikad prije nije
mislio da je ona »najbolja«.
Jednom prilikom, godinu ili dvije poslije, Lydia je došla sva u suzama
nakon svađe s majkom.
»Mama je takva kuja, uvijek krivi tatu za sve, ali prepirke uvijek počinje
ona. Tata se samo nervira jer ona troši sav njegov novac kako bi ona njezina
glupa galerija mogla ostati otvorena. Pokušava ga nagovoriti da odu kod
bračnog savjetnika da porazgovaraju zašto se stalno svađaju. Želi da i ja idem.
Ja znam zašto se svađaju, zato što je ona takva gnjavatorica. Ne da mi da
gledam televiziju, govori mi da čitam knjigu ili sviram violinu ako mi je

107
dosadno. Mrzim tu glupu violinu. Zašto je ona ne svira ako je to tako
zabavno?«
Marion se pitala bi li trebala stati u Judithinu obranu, ali potajno je uživala
slušajući kako Lydia govori te stvari o majci.
Kad se Duncan preselio svojoj dvadesetpetogodišnjoj plavokosoj
ljubavnici koja je nosila sarije i imala pirceing na jeziku, Lydia je pobjegla do
Marion i zagrlila je jecajući.
»Ne krivim tatu što je otišao. Mrzim je, mrzim je, voljela bih da mogu otići,
voljela bih da mogu doći ovamo i živjeti s tobom! Možeš li je zamoliti da mi to
dopusti? Ili bih možda mogla samo pobjeći i skriti se u tvoju sobu za goste,
mama ne bi ni znala da sam ovdje. Ti bi mi mogla donositi grickalice a onda
bih navečer mogla sići u prizemlje i gledati s tobom televiziju.«
Marion je bila napola u iskušenju da se složi s Lydijinim planom, zapravo,
često je fantazirala da Judith pogiba u automobilskoj nesreći ili umire od
neizlječive bolesti, pa da ona dobije dopuštenje da usvoji Lydiju. Ljudi bi
rekli: Kako je Marion dobra i velikodušna da se brine za tu jadnu djevojčicu.
Očito, Lydijin je otac predstavljao problem, ali u njezinoj je fantaziji i on odbio
Lydiju, pa ju je samo Marion mogla spasiti od sirotišta. Kad Lydia bude starija,
na obali bi mogle zajedno otvoriti suvenirnicu s nazivom
»Ugodna iznenađenja«, u kojoj bi prodavale lijepe stvarčice poput
ukrašenih bočica za tablete i mirisnih sapuna.

Dok su godine prolazile, Marion je sa šokom gledala kako se Lydia od

zgodne djevojčice brzo pretvara u privlačnu mladu ženu sa sklonošću za
kratke hlače i minisuknje koje su joj otkrivale duge vitke noge. Jednom
prilikom John ju je pogledao na način koji je uznemirio Marion.
»Doista«, govorila bi sebi pomalo ljutito, »da sam joj ja majka, nikad joj ne
bih dopustila da izlazi tako odjevena. Mnogo bi ljepše izgledala u lijepoj dugoj
suknji s nekim svijetlim cvjetnim uzorkom. Ali nije na meni da išta govorim
Judith...«

Nakon što je sa šesnaest godina otišla na fakultet, Lydia ju je posjećivala

sve rjeđe i rjeđe. Marion ju je jednog dana vidjela na gradskom molu s još
dvije djevojke. Stajale su pred jednim od kioska smijući se i zbijajući šale. Sve
su nosile uske kratke hlače i duge široke majice s kratkim rukavima ukrašene
delikatnim crtežima cvijeća i vila. Ljepuškasta djevojka s dugom tamnom
kosom stavila je na nos velike ukrasne sunčane naočale i počela hodati kao
patka, nasmijavajući Lydiju i plavokosu djevojku. Marion je uhvatila Lydijin
pogled i baš joj je htjela mahnuti, ali Lydia se hitro okrenula i počela
108
razgledavati štand s razglednicama. Onaj hladni, sivi osjećaj izoliranosti
podsjetio je Marion na dane u Ladychapelu, pa je brzo otišla.
Pokušala se uvjeriti da je Lydia tinejdžerica, a tinejdžeri ne žele gubiti
vrijeme s odraslim ljudima. A ipak se nekako u to vrijeme Lydia zbližila s
majkom. Judith kao da je uživala u tome da se žali Marion na to koliko je Lydia
treba. »Postaje tako posesivna«, jadala bi se. »Ne sviđa joj se što izlazim s
muškarcima. Najviše bi voljela da se ponašam kao kakva poslušna kućanica
iz pedesetih, pa da možemo zajedno peči kolače i bojiti nokte.«
Kad je Judith tako govorila o Lydiji, Marion bi osjećala bol od zavisti. Kako
bi bilo lijepo da ima živahnu mladu kćer s kojom bi mogla dijeliti iskustva.
Vidjela je njih dvije u osunčanoj kuhinji kako stavljaju pladnjeve lijepih
kolačića u staromodnu pećnicu. Ne bi im čak bilo ni važno jesu li ih ostavile
predugo i da su ispali crni kao ugljen. Smijući se, bacile bi ih i počele novu
seriju.

109
 PRANJE RUBLJA

MALA putna budilica pokraj kreveta (zašto ima budilicu kad nikad nikamo
ne ide?) pokazivala je 10 i 15, ali težak teret strave pritisnuo ju je i spriječio
da ustane. Bio je ponedjeljak, a ponedjeljak je bio loš dan zbog pranja rublja.
Napokon je skupila snagu, odgurnula težinu i prisilila se da ustane iz
kreveta i ode u kupaonicu. Nakon što se oprala, nekoliko je minuta ostala
sjediti na rubu kade razmišljajući o poslu koji je čeka. Ne shvaćam zašto te to
toliko muči, rekla je sebi. Moraš samo uzeti prljavo rublje iz košara u svojoj i
Johnovoj sobi i gurnuti ga u veliku perilicu. A kad to obaviš, ostavi rublje da
se suši u sobi s ormarom koji ima mrlju nalik na lice. To je jednostavan dio
posla. Ono što ju je ispunjavalo stravom bilo je pranje treće košare u kojoj se
nalazila odjeća gošća.
Naravno, mogla bi odbiti da im pere rublje, ali to bi značilo da to mora
raspraviti s Johnom, a ako nikad ne spominje gošće, lakše je pretvarati se da
zapravo nisu ovdje. Katkad bi čak pomislila: Kako bi uopće ljudi mogli živjeti
u podrumu naše kuće? John odlazi dolje samo da petlja sa svojim alatom i
pokušava popraviti sve one stare pokvarene uređaje koje donosi kući. A onda
bi došao dan pranja rublja i podsjetio je da gošće doista postoje, pa bi je opet
obuzela krhka i hladna razdraženost.
Uvijek je pokušavala obaviti pranje njihove odjeće što je brže moguće.
Gurnula bi hrpu rublja u perilicu i poslije je izvadila trudeći se da ništa
previše pažljivo ne pogleda. Ali svako malo neki bi komad odjeće pao na pod
pa bi ga morala pokupiti. A kad bi vidjela što je to - možda gaćice ukrašene s
plavim leptirima, ružičasta majica s kratkim rukavima s uzorkom cvijeća koja
se gotovo činila premalom čak i za dijete, ili onaj žuti svileni grudnjak
sa žičicama koje su virile kroz naboran čipkast obrub - u glavi bi joj ostala
slika i ne bi mogla a da se ne zapita kome pripada.
A čak i ako bi uspjela sve obaviti a da zapravo ništa ne pogleda, nije mogla
ignorirati mirise, koji bi joj katkad izazvali priličnu mučninu. A onda bi počela
razmišljati o drugim stvarima, kao što je kako idu u kupaonicu i peru se.
Nejasno se sjećala da pokraj stuba u dnu podruma postoji slivnik i odvod.
Čovjek pretpostavlja da strani ljudi, osobito ako su siromašni, lakše
prihvaćaju takve primitivne »instalacije«, ali uvjeti su sigurno neugodni,
gotovo neljudski. Što ako jedna od njih odluči da više ne želi podnositi takvu
situaciju i poželi otići? Bi li joj John to dopustio? Kako bi je spriječio? Opet je
začula onaj glas: »Pomozite nam, pomozite nam!« »Ne mogu vam

110
pomoći!« htjela je viknuti. »Molim vas, ostavite me na miru.« Zatim je
stala lupati šakama o sljepoočnice da otjera to zapomaganje iz glave.

Kasno poslijepodne, kad je sve rublje bilo oprano i osušeno, Marion se

odlučila nagraditi malim čokoladnim keksima s metvicom, vrstom keksa s
mekim središtem, dok gleda popodnevne emisije na televiziji. Otvorila je
vrećicu i stavila nekoliko keksa na tanjur, a onda odnijela tanjur sa šalicom
slatkog čaja u dnevnu sobu.
Gledala je film o samohranoj majci koja je oboljela od raka. Ženina kći,
tinejdžerica, stalno je upadala u nevolje zbog uzimanja droga i izlazila s
krivom vrstom momaka. Unatoč djevojčinu groznom ponašanju, majka, kojoj
je zbog kemoterapije ispala gotovo sva kosa, ostala je mirna i spokojna i
napisala pismo koje je djevojka trebala otvoriti nakon njezine smrti. Na kraju
filma djevojka je pročitala pismo i rasula majčin pepeo sa stijene. Održala je
prekrasan govor u kojem je zamolila majku za oproštaj i objavila da
namjerava upisati medicinu. Nadala se da će jednog dana moći pomoći
ljudima koji su oboljeli od raka poput njezine majke.
Do završetka filma Marion je pojela cijelu vrećicu keksa. Osjećajući
pospanost od prekomjernog šećera, popela se u svoju sobu i legla na krevet.
Okružena svojim plišanim medvjedićima, zatvorila je oči i prepustila se
sanjarenju. Zamislila je da živi u Americi u maloj bijeloj kući s prekrasnim
zelenim travnjakom, da joj je Neil muž i da imaju troje djece. Jedno od te djece
pretrpjelo je neku nesreću, možda neku rijetku bolest koja vas ostavlja
invalidom. Vidjela ih je kako primaju tu vijest od ljubaznog ćelavog liječnika
s naočalama. Kad im je rekao novosti, skinuo je naočale i počešao se po gustoj
obrvi.
Marion je pogledala Neila u oči i u njima ugledala strah koji je točno
održavao njezin, pa su se uhvatili za ruke. Nakon nekoliko mjeseci ili možda
godina, liječnik s gustim obrvama reći će im da zahvaljujući njihovoj
predanosti kao roditelja i velikom trudu ljubaznih liječnika i medicinskih
sestara u bolnici, njihovo dijete pokazuje znakove poboljšanja. Jednoga
savršenog ljetnog dana djetetu bi bilo dopušteno da izađe iz bolnice i vrati se
kući. Marion i ostala djeca napravila bi natpise »Dobro došao kući«, a onda
bi napravili roštilj u dvorištu. Dok su zdravija djeca skakala u bazen, dijete
koje se oporavljalo, možda još uvijek u invalidskim kolicima i noseći odjeću
koja je pretopla za to doba godine, hrabro bi se smiješilo voljenim
roditeljima.
»Jedino je važno da imamo jedni druge«, rekao bi Neil. »Naravno da će
usput uvijek iskrsvati problemi, ali zajedno možemo preživjeti sve.«

111
 Na isti način kao što bi izgladnjeli čovjek gutao dronjke da napuni
želudac, Marion je vjerovala da može ispuniti unutrašnju prazninu
maštarijama, i prije no što je zadrijemala, načas je iskusila nešto slično
toplom, zadovoljnom osjećaju da je dio obitelji, da je voljena i da voli.

Ugledala ga je jednoga sparnog i oblačnog dana sredinom kolovoza dok

je vukla kolica za kupovinu parkiralištem SmartMarta. Obuzeo ju je osjećaj
kao da ju je pogodila strijela. Naravno da ga je odmah prepoznala. Zar nije
mislila na njega svakog dana u posljednjih tridesetak godina? Čudna je stvar
bila da Neil uopće nije sličio Neilu iz njezine mašte. Zapravo je bio je još
zgodniji. Imaginarnom je Neilu dala trbuščić i ćelavu glavu. Ova je verzija s
godinama postala bolja.
Mora da je bio u kasnim pedesetima, ali izgledao je deset godina mlađi,
zgodan poput glavnog glumca u nekoj televizijskoj seriji, poput nekoga tko
možda igra ambicioznog političara koji vara ženu. Imao je sjedine u riđoj kosi
i nosio lijepe bež hlače i polo majicu. Bio je u društvu ljepuškaste tinejdžerke
i štrkljastog dječaka od dvanaest godina. I dječak i djevojčica bili su visoki
i krakati, imali su očevu riđu kosu i pjege koje su izgledale kao komadići
čokolade u sladoledu od vanilije. Djeca su bila elegantno odjevena u kratke
hlače i pastelne majice s kratkim rukavima. Marion je pomislila da su to
najčišći ljudi koje je u životu vidjela.
»Kako te nije stid, tata?« rekao je dječak pomodno otežući u govoru. »Ne
mogu vjerovati da si onom tipu rekao da si nekoć bio u olimpijskom
veslačkom timu.«
»Pa, vrijedilo je«, odgovorio je Neil glasom samo malo načetim godinama.
»Dao nam je popust na onaj sanduk Shiraza. Zar se ne slažeš, momče?«
»A kad si mu dao autogram«, ciknula je djevojka, »mislila sam da ću se
popiškiti od smijeha.«
Dok su njih troje slagali namirnice u sjajni tamnoljubičasti auto, Marion
je prošla pokraj njih oborene glave. Zamislite samo da je Neil vidi u tim
rastezljivim crnim hlačama i starom džemperu s mrljama na rukavu? Istog bi
časa umrla od srama. Baš kad je prolazila, Neil je pustio da se prtljažnik s
treskom zatvori. Kada je koraknuo unatrag, njegova topla, snažna leđa
sudarila su se s Marioninim pogrbljenim ramenom.
»Opa, Bože, oprostite«, rekao je, a onda se okrenuo da je pogleda. »Jeste
li dobro?«
Marion je čudno zastenjala i istog časa podigla ruke na lice. Dok je žurno
odlazila, čula je kako mlada djevojka govori:

112
 »Za Boga miloga, tata, tako si nespretan. Gotovo si srušio jadnu staru
gospođu.«
Marion je uspjela zadržati sve osjećaje u sebi dok nije stigla u sigurnost
svoje potkrovne sobe, a onda se napokon slomila. Počela je jecati u velikim
valovima koji su zatresli krevet i poslali mnoge njezine prijatelje na pod.
Zamislila je da je majka te savršene djece vjerojatno neka dotjerana ljepotica,
od onih žena kojima je svaka vlas uvijek na mjestu. Mogla ih je sve vidjeti kod
kuće kako stoje u nekoj veoma čistoj i modernoj kuhinji, grle se i smiju dok
zdrav obrok pšenične tjestenine i organskog povrća vrije na štednjaku.
Kad je napokon prestala plakati, Marion je otišla u majčinu sobu i sjela
pred veliki toaletni stolić. Ona ju je djevojka nazvala starom gospođom. Znala
je da ne izgleda dobro za svoje godine - nikad nije izgledala dobro - ali duboko
ju je pogodilo što je to netko rekao naglas. Stavila je naočale za čitanje na nos
(njezine naočale za daljinu bile su praktično neupotrebljive, hitno su
joj trebale nove) i pogledala svoj odraz u ogledalu. Djevojka je rekla istinu.
Kad je bila mlada, lice joj je bilo poput jastuka bezoblične ružičaste kože,
možda ne zgodno, ali čvrsto i krepko. A sada je koža postala gruba i siva, a
meso joj se objesilo. Može li se išta učiniti? Možda bi se trebala šminkati kao
što joj je Judith predložila ili krenuti na dijetu, ali hrana joj je bila jedino
zadovoljstvo, a bi li to doista predstavljalo veliku razliku? Kad bi kupila novu
odjeću, možda bi izgledala bolje, ali mrzila je kupovati odjeću, prodavačice su
uvijek bile tako grube s njom.
Uvijek je bila neugledna, ali sada je bila stara i neugledna. Činilo joj se
dvostruko nepravednim prerano ostarjeti kad je tako malo toga doživjela.
Kako je tako brzo ostarjela? U sebi se osjećala kao djevojčica, a ipak je na
površini bila stara žena, stara žena s iskustvom djeteta. Većina starih ljudi
barem ima sjećanja, bili su u braku, imali djecu, odlazili s obiteljima na
odmore, plesali s ljubavnicima na zabavama, imali uspješne karijere, a ona
nije učinila ništa. Ali je li to doista njezina krivica? Koliko god se trudila,
nije mogla shvatiti što je trebala učiniti drukčije.
Vratila se u svoju sobu, pokupila medvjediće koji su pali na pod i legla na
krevet. Pokušala je držati medvjediće u zagrljaju, ali od toga se samo još gore
osjećala, kao stara žena koja se tješi dječjim igračkama. Bilo je to previše
jadno. Zamislila je da je Neil i njegova prekrasna djeca vide u takvom stanju.
Kad bi ljudi vidjeli kakav život ona vodi, okrenuli bi glavu s užasom. Drugi bi
se ljudi radije ubili nego da podnose takav život. Da se barem nekako mogla
osloboditi, ali činilo se da je okružuje nevidljiva barijera koja je odvaja od
ostatka svijeta, i koliko god da se borila, nikad se neće probiti kroz nju.
Mogla bi ustanoviti gdje Neil živi i otići do njegove kuće, pa onda pričekati
da svi odu na spavanje i spaliti je do temelja. Ta joj je misao, kao gutljaj
113
žestokog pića, pružila izvjesnu količinu utjehe, ali taj je osjećaj uskoro
zamijenilo gađenje prema sebi. Ne, ne smijem misliti takve stvari, rekla je
sebi. Neil je dobar čovjek. On zaslužuje sreću. Ako ona nema obitelj koja je
voli, to je samo njezina krivnja, zato što je glupa, lijena i ružna, zato što je
osoba kakvu drugi ljudi ne žele u blizini.
Kad je pokušala prizvati starog Neila, onog koji joj je toliko godina živio
u glavi, iznenada je shvatila koliko je to smiješno. Da se nije zaključala u svijet
mašte, bi li smogla hrabrosti da izađe i nađe nekoga s kim bi imala vlastitu
djecu? Nekog stvarnog čovjeka, čak i kad bi bio ružan i dosadan poput nje?
Kad je došlo vrijeme da ustane i pripremi večeru, Marion se nije mogla
pomaknuti, kao da je upala u onaj živi pijesak na gradskoj plaži na koji ju je
majka upozoravala. Malo nakon devet sati začula je kucanje na vratima sobe.
John je došao gore s čašom voćnog soka u ruci.
»Marion, dušo, što ti je?« U glasu mu se osjećala netipična zabrinutost.
»Ne osjećam se dobro«, odgovorila je.
»Trebaš li liječnika?«
»Ne, nisu to takvi problemi.« Okrenula se kako bi joj mogao vidjeti
natečene oči.
»Oh.«
John je spustio voćni sok na noćni ormarić i sjeo na rub kreveta.
»To si naslijedila od majke, znaš. Sjećaš se kako je ona običavala ostajati
u krevetu nekoliko dana. Možda bi ipak trebala otići liječniku. Sada postoje
posebne tablete koje bi ti mogle pomoći.«
Majka je uzimala tablete da napravi jastuk oko sebe, ali taj ju je jastuk
naposljetku ugušio.
»Ne, ne želim tablete.«
»Ali od njih bi se bolje osjećala, Marion.«
»Ali stvari doista ne bi bile bolje, zar ne? Zar onda osjećati se bolje ne bi
bila neka vrsta varanja?«
»Je li to doista tako važno?«
Majka je od tableta cijelo vrijeme bila mlitava i mamurna. Kad je uzela
jednu od tih malih kuglica previše, zadrijemala je u kadi, a glava joj je kliznula
pod vodu punu mirisne lavande. Udavila se prije no što se uspjela probuditi.
John je spustio dlan na Marioninu ruku. Možda ju je želio utješiti, ali imala
je dojam kao da je pritišće. Ukipila se, a onda gurnula brata ustranu i skočila
iz kreveta.

114
 »Ne, ne želim biti poput nje, ne želim cijeli dan ležati u krevetu nakljukana
tabletama, kao da plutam na vodi. Ne želim to! Sve bi mi bilo draže od toga!«

Od majčine smrti prošlo je gotovo dvadeset godina. Marion je jedva

mogla povjerovati kako su brzo te godine prošle - osobito kad se uzme u obzir
koliko se malo toga u tom razdoblju dogodilo. Dvadeset godina! Neke žene u
tom roku odgoje dijete do zrelosti.
Marion nikad ne bi mogla sama organizirati majčin pogreb, obaviti sve
one stresne telefonske pozive i ispuniti sve one zbunjujuće formulare. Kako
se samo bojala formulara! Bilo je dovoljno teško smjestiti slova u one male
prozorčiće, a nervoza da negdje ne pogriješi uzrokovala bi pogreške na
najjednostavnijim stvarima, kao što je potpisivanje. Uvijek bi morala
počinjati iznova s novim formularom, a hrpa izgužvanih dokumenata punih
pogrešaka postajala bi sve veća.
Što bi učinila da nije bilo Johna da se pobrine za sve? Naravno da su svi
pretpostavljali kako se Marion ne može pobrinuti za sve zato što je toliko
uznemirena, ali ona je u sebi znala da to zapravo nije istina. Marion ne bi
mogla reći da je voljela majku, pa čak ni da su se ikad dobro slagale. Ali
njezina je smrt ipak stvorila uznemirujuću prazninu.
Otkako je odrasla, život joj se uvijek vrtio oko majčinih zahtjeva i želja.
»Moraš otići u dućan da mi kupiš nove najlonke, debele kako mi se ne bi
vidjele žile, ne one tanke. Nazovi doktora Dunkerleyja u vezi s mojim
receptom. Podsjeti gospođu Morrison da očisti mjedene kvake na vratima.
Danas bismo trebale otići u Stowes na čaj s mlijekom.«
A sad kad majke više nije bilo, Marion jedva da je znala što da radi osim
da leži na krevetu i besciljno prolazi kroz sadržaj svog uma kao da je to stara
kutija za šivanje puna zapletenih niti, stranih novčića i zahrđalih igala. Koliko
god puta prošla kroz sve te stvari, nije mogla naći nikakvu tugu. Bilo je tu
mnogo brige za budućnost, žaljenja zbog propuštenih prilika, ali osim toga,
ništa osim beskorisnih gluposti. Je li moguće da s njom nešto nije u
redu? Isplakala je mnogo suza kad je Katie-Lynn Tavish bila krivo optužena
da je zadavila svoju bebu u filmu Molitve za anđela i jecala je kad je slijepi
dječak Jerome morao otići u sirotište jer mu je djed umro u filmu Od ljubavi
ni traga, pa zašto onda ne može plakati za vlastitom majkom?
Majčino tijelo kremirano je u gradskom krematoriju. Osim nje, Johna i
gospođe Morrison, bili su prisutni samo članovi spiritističke crkve. Tijekom
mise Bea je odridala više nego otpjevala džezersku tužaljku koja je trajala
gotovo trinaest minuta, pa je svećenik već počeo gledati na sat. Kad je
napokon bio prisiljen prekinuti izvedbu jer su drugi ljudi čekali za sljedeći
115
pogreb, Bea je počela histerično jecati. Marion je smatrala čudnim što je Bea
toliko uznemirena jer je navodno majka mogla još uvijek
prisustvovati sastancima u četvrtak navečer u crkvi ako je to željela.
Nakon pogreba, svi su se vratili u Ulicu Grange na sendviče s lososom iz
konzerve i čaj koji je pripremila gospođa Morrison. Gospođica Anderson
pojavila se u velu od crne čipke, s pladnjem nekakvih slastica s glazurom koje
su bile tvrde poput sadrene žbuke. Bea i Jean Page pokazale su neprimjerenu
količinu poštovanja za veličinu kuće i stalno su podizale razne predmete i
proučavale žigove kao da su profesionalne prodavačice na dražbi.
U jednom trenutku gospodin Bevan odveo je Marion u kuhinju rekavši joj
da želi popričati s njom nasamo. Rekao joj je da bi trebala smatrati
Nortportsku spiritističku kongregaciju svojom obitelji i da oni očekuju da
nastavi dolaziti na sastanke.
Marion se gospodin Bevan uvijek sviđao, pa ipak je način kako ju je držao
za ruku i milovao joj unutrašnjost zapešća palcem izazvalo u njoj nelagodu.
»Ti si mi uvijek bila veoma draga. Za mene je prava zagonetka zašto te
nijedan muškarac nije uzeo za ženu«, rekao je gospodin Bevan. Dok je
govorio, komadići pljuvačke pobjegli su mu iz bezubih usta. Zatim je podigao
ruku i poškakljao je pod bradom. Marion se malo odmaknula od njega, tek
toliko, nadala se, da on shvati kako joj nije drago što je dodiruje, a da ga ipak
ne povrijedi.
»Znaš da ne moraš sve držati u sebi, dušo, sve te emocije. Ne moraš pred
nama biti hrabra. Možeš se dobro isplakati ako želiš.«
»Ne plače mi se. Doista«, stala je prosvjedovati.
Ali to ga nije zaustavilo.
»Hajde«, stao ju je nagovarati, »izbaci sve van, izbaci sve van, djevojko.«
A onda, kad ju je starac povukao u zagrljaj, osjetila je kako mu ruka odlazi
straga i pritiska joj stražnjicu na svoja bedra. Oči gospodina Bevana bile su
zatvorene, a između bezubih desni izvirio mu je jezik. Kad se okrenula od
njega, njegova ju je koščata ruka uhvatila za lijevu dojku i čvrsto stisnula.
Marion je imala osjećaj kao da je starac pokušava pomusti.
Zajapurena i ispunjena gađenjem, odjurila je u kupaonicu za goste i
zaključala se. Dok su drugi ožalošćeni još uvijek pohlepno jeli sendviče,
Marion se prekoravala što je ikad bila ljubazna prema njemu, što ju je hvatala
tjeskoba kad se na njegovim seansama ne bi pojavili duhovi i što ga je žalila
zbog malog stana u staračkom domu koji je u kupaonici imao alarm kako bi
mogao pozvati pomoć ako padne. Je li ga ta ljubaznost navela na pomisao da
je ona zainteresirana za neku vrstu romanse? Gospodin Bevan mora da je

116
barem dvaput stariji od nje, a da se tako ponaša na majčinu pogrebu činilo je
cijelu stvar još gorom.
Marion je pričekala dok svi nisu otišli, a onda se vratila u prizemlje.
Gospođa Morrison bacala je u kuhinji ostatke sendviča i prala prljave šalice
za čaj. Dok je ribala smeđi talog listova čaja s velikog lonca Royal Doulton,
kućna pomoćnica objavila je da odlazi u mirovinu.
»Nastavila sam koliko sam mogla zbog vaše majke, ali ja više nisam mlada
žena. Ken i ja odlučili smo kupiti stan u Málagi.« Ken je bio novi dečko
gospođe Morrison, kojeg je upoznala na plesovima salse nakon što je
gospodin Morrison napokon podlegao kirurškom nožu. »Radije bih ležala uz
bazen i pila hladni Heineken nego da provodim stare dane kao dadilja dvoje
odrasle djece.«

117
 KOVERTA

MARION JE ležala u krevetu i čitala Priču o ružnom praščiću. Priča ju je jako

rastužila. Prvo su mali praščići poslani sami na tržnicu, a onda se ružni
praščić morao nositi s grubim farmerom koji ga je htio pojesti, doista je bilo
grozno. Nadala se da će se stvari odviti dobro za njega i Pig-wig kad su
pobjegli preko brijega i daleko. Ali Pig-wig se doimala prilično glupom.
Marion se brinula da će ta smiješna djevojka naposljetku navesti ružnog
praščića na krivi put. Kad je vratila knjigu na malu policu pokraj kreveta,
začula je Johnove teške korake na stubama. Bijesno ju je dozivao.
Marion se ukipila. U čemu je pogriješila? Što bi ga moglo tako uzrujati?
Uto je tako jako zalupao na njezina vrata da su otpali komadi žbuke.
»Da, Johne, što je dušo?«
Vrata su se odškrinula i u procjepu se pojavio dio bratova bijesnog lica i
jedno oko.
»Gdje je ona vražja koverta?« Riječi su izletjele grubo i brzo poput rafalne
paljbe.
»Koja koverta?«
»Ostavio sam kovertu na komodu u blagovaonici. Nema je.«
»Ali ja je nisam vidjela.«
»Marion, u tu sam kovertu stavio novac u stranoj valuti«, rekao je strogim
glasom. »Mnogo novca. Sigurno si je vidjela. Tko bi je drugi mogao uzeti?«
Počela je grozničavo razmišljati. Je li je vidjela? Možda ju je nehotice
bacila u koš za smeće? Je li doista toliko glupa da učini takvo što i zaboravi?
»Pomoći ću ti da je potražiš, Johne.«
Satima je obilazila sobe, bez ikakva reda, pa je stalno pregledavala ista
mjesta, a druga je potpuno zanemarila. John ju je cijelo vrijeme slijedio poput
policijskog inspektora koji čeka priznanje.
»Jesi li provjerio sve svoje džepove, Johne?«
»Marion«, zagrmio je, »koverta nije u mojim vražjim džepovima. Ostavio
sam je na vražjoj komodi. Sigurno si je ti maknula.«
»Ali sigurna sam da nisam, John, gotovo sam posve sigurna«, rekla je
pregledavajući ormarić u kupaonici, vadeći sve u bočice šampona protiv
peruti s isteklim rokom trajanja i lijekove protiv gljivica jednu po jednu, a
onda ih vraćajući na mjesto. Koverta je mogla biti na toliko mjesta, imala je

118
osjećaj da potraga nikad neće završiti i da će je tražiti do kraja života. Kad je
htjela ući u Johnovu spavaću sobu, on ju je zaustavio.
»Ne želim da guraš nos u moje privatne stvari«, rekao joj je.
»Ali možda si je ostavio ondje.«
»Prokleto dobro znam da nisam.«
Za trećeg obilaska kuhinje sjetila se da još nije pregledala ormarić iznad
sudopera. Kad ga je otvorila, iz njega je ispala hrpa letaka i rasula se po podu.
Spustila se na koljena i počela pregledavati sve letke i koverte dok je John se
nadvijao nad njom.
»Za Boga miloga, ženo«, rekao je tako jako vrteći glavom da su mu se
čeljusti tresle. »Pogledaj samo ovaj vražji nered! Nije ni čudo da sve nestaje u
ovoj jebenoj kući.«
Zatim se počeo tresti i teško disati. Rukama se oslonio na kuhinjski stol
da se smiri.
»Jesi li dobro?« upitala ga je Marion.
»To si ti učinila«, dahnuo je. »Ti si me dovela u ovo stanje, smiješna ženo,
zar ne vidiš? A sad mi daj malo vode.«
John je sjeo za stol, a Marion je hitro prišla sudoperu.
»Zašto se ti ne odmoriš ovdje, a ja ću nastaviti tražiti?« predložila je
dodajući mu čašu.
On je kimnuo i pohlepno popio vodu. Malo tekućine iscurilo mu je niz
bradu i na košulju.
Budući da je John više nije slijedio, sada je mogla ući u njegovu sobu.
Soba je bila oblijepljena izblijedjelim smećkasto-žutim tapetama. Visoki
dvostruki krevet bio je prekriven masnim baršunastim poplunom. Uz jedan
zid stajale su police za knjige sa stotinama svezaka o znanosti i drugim
temama koje nije razumjela. Sa stropa su visjeli modeli aviona, svi okrenuti u
istom smjeru poput jata tamnih ptica zaustavljenih u vremenu. Na komodi,
pokraj bočica kolonjske vode i briljantina, ležao je otvoren album sa
sličicama igrača kriketa koje je John skupljao kao dječak.
Na Johnovu radnom stolu između dvaju prozora stajalo je moderno
računalo, golema kutija s velikim tamnim zaslonom koja ju je podsjećala na
glavu divovskog robota. Imala je dojam da bi robot svakog časa mogao
oživjeti i napasti je. Na zid pokraj računala bila je pribijena karta svijeta, a
oko nje nekoliko fotografija nasmiješenih mladih žena. Tko su te žene i kakva
je Johnova veza s njima?

119
 Prišla je stolu i otvorila gornju ladicu pazeći da ne uznemiri računalo koji
je zujalo i brujalo u snu. U ladici je ležalo nekoliko komada jeftine ženske
bižuterije. Podigla je jedan zapleteni lančić. U kopči se zaglavilo nekoliko
dugih plavih vlasi, a srebrnkasti privjesak u obliku leptira bio je zamrljan
nečim tamnocrvenim. Pomislila je da bi to mogla biti osušena krv, pa je
zadrhtala i ispustila lančić natrag u ladicu.
»Marion, što radiš gore?« viknuo je John iz prizemlja.
Hitro je zatvorila ladicu, a onda podignula hlače koje je ostavio prebačene
preko krevetnog okvira.
Izvrnula je jedan džep i našla dva novčića od pedeset penija i nekoliko
bombona od mentola u izgužvanom pamučnom rupčiću.
Gurnula je ruku u drugi džep i izvukla kovertu. Nije bila zalijepljena, pa je
iz nje skliznuo tamni svežanj masnih novčanica.
Ugledala je ime, Violetta Dada, i dio adrese, dug niz znamenka i ime ulice,
Prospekt Georgy i još nešto.
Kad se vratila u kuhinju, John joj je istrgnuo kovertu iz ruke i počeo
brojati novac. Htjela mu je reći da se prevario i da je koverta bila točno ondje
gdje je i rekla da će biti, da je ona cijelo vrijeme imala pravo, ali znala je da bi
ga to samo još jače razljutilo.
»Imao si pravo, Johne, cijelo je vrijeme bila na komodi, skrivena ispod
podmetača. Ne mogu vjerovati da je nisam vidjela.«
»Što sam ti rekao, Marion? Ova je kuća svinjac. Vražji svinjac.«
Kad je drugi put rekao »svinjac«, iz usta mu je izletjela kapljica pljuvačke
i pogodila je u obraz. Preneražena i ponižena, Marion je nadlanicom obrisala
obraz.

Večerali su makarone sa sirom iz konzerve. Dok ih je pripremala, Marion

ih nekoliko minuta nije miješala jer je pokušavala dohvatiti vilicu koja joj je
bila pala u procjep između hladnjaka i kuhinjskog elementa. Nije ju uspjela
dohvatiti i zapitala se koliko će dugo ondje ostati. Možda sve dok je ne
pronađu novi vlasnici kuće nakon njezine i Johnove smrti?
Dok je strugala makarone s tave, u žućkastoj kaši ugledala je crne i smeđe
grudice zapržene tjestenine. Baš me briga, pomislila je. Nadam se da će John
pokvariti želudac. Živci su mu još uvijek treperili od prijašnje drame. Trebao
joj se ispričati što je onako vikao na nju i optužio je da mu je izgubila onu
glupu kovertu. Nije joj čak ni zahvalio što je našla vražju stvar. U posljednje
se vrijeme često otresao na nju, činilo se da su mu živci slabiji nego ikad.
Ljutila se na sebe što mu se nije suprotstavila. Stavila je zalogaj makarona u
120
usta i stala žvakati. Imali su gorak okus zbog crnih komadića. John joj je
natočio čašu voćnog soka.
»Dobri makaroni, Marion.«
Očito ga je grizla savjest, pa joj se pokušavao dodvoriti. Htjela ga je upitati
tko je ta Violetta i zašto joj šalje novac, ali dio nje bojao se odgovora. Poslije
večere otišla je u dnevnu sobu i sjela na sofu što dalje od Johnova mjesta.
Namještajući svoj crveni baršunasti jastuk iza leđa, bacila je njegov veliki
plavi na pod u sitnoj gesti prosvjeda.
Kad su gledali televiziju, John i Marion uvijek su sjedili na istim mjestima
s kojih su kao djeca gledali dječje serije, Marion je sjedila na desnoj strani
sofe, bliže izbočenom prozoru na pročelju kuće, a John na lijevoj, bliže
vratima. Kad je bio živ, tata je sjedio u velikoj smeđoj kožnoj fotelji s lijeve
strne kamina, a majka je sjedila preko puta njega u manjem stolcu s
baršunastom navlakom. Ti su stolci uvijek bili prazni, ali ni Johnu ni Marioni
nikad nije palo na pamet da sjednu na njih.
John je došao u dnevnu sobu s poslužavnikom čaja i keksa i spustio ga na
stol. Podigao je svoj jastuk s poda, a onda je sjeo i upalio televizor. Zajedno su
gledali dokumentarac o jednoj djevojčici koja je živjela u vrlo siromašnom
selu u Indiji. Imala je grozno izobličeno lice, pa su je se svi stanovnici sela
bojali i zvali je demonom. Nije čak mogla izaći iz svoje kolibe jer bi je druga
djeca počela gađati kamenjem. A onda je jedan član dobrotvorne organizacije
doznao za djevojčicu i kontaktirao brata kirurga, koji je živio u Engleskoj.
Kirurg je pristao besplatno izvesti plastičnu operaciju, a autori
dokumentarca platili su da djevojčica s ocem odleti u Englesku na operaciju.
Kad su joj zavoji nakon operacije skinuti, kirurg joj je pokazao njezino lice u
ogledalu. Premda nije bila zgodna, barem je izgledala relativno normalno.
Kad joj je lice zaraslo, djevojčica je rekla kirurgu: »Ubili ste demona i vratili
mi život.«
Kad je Marion primijetila suze u bratovim očima, raznježila se i smjesta
mu oprostila što je prije vikao na nju. On zapravo nije tako loš čovjek, duboko
u sebi ima dobro srce.
Nakon dokumentarca gledali su vijesti. Jedan je prilog govorio o nekom
od onih pustinjskih mjesta u kojima ljudi uvijek pucaju i bacaju bombe jedni
na druge. Pokazali su malo dijete koje je u eksploziji bombe izgubilo nogu.
Marion je osjetila val žaljenja kad je dječak uplašenim smeđim očima
pogledao u kameru. Zatim se podsjetila da se takve stvari stalno događaju i
da ljudi pate.
Svijet je takav. Čovjek to mora prihvatiti ili poludjeti razmišljajući o tome.

121
 Uslijedio je prilog o liječenju pacijenata oboljelih od raka. Marion nije
voljela priče o bolestima jer su je podsjećale na tetu Agnes koja je umrla sama
u hospiciju. Osim toga, bojala se da će jednog dana i sama oboljeti i umrijeti
na jednom od tih groznih mjesta. Ali nastavila je gledati jer je John smatrao
da su vijesti važne.
Kad su vijesti završile, John je ugasio televizor, a Marion je počela
pospremati pribor za čaj. Kad je htjela odnijeti poslužavnik u kuhinju, John ju
je zaustavio.
»Sjedni, Marion«, rekao joj je. »Želim ti nešto reći.« Zatim je poprimio
ozbiljan izraz lica. »Za nekoliko tjedana morat ćemo obaviti još jedno
putovanje. Kako bismo nekoga pokupili. Očekujem još jednu gošću.«
Marion mu se jedanput za promjenu suprotstavila. Rekla je ne, da to ne
može podnijeti, ne opet, živci bi joj popustili. Neće ići s njim po još jednu
djevojku. Ali John je bio neusporedivo vještiji od nje u raspravama. Znao je
tako izraziti stvari da se uvijek činilo kako on ima pravo, a Marion bi se od
muke zapetljao jezik, pa bi joj rečenice nalikovale na bulažnjenja lude žene.
John je rekao da ima poseban osjećaj u vezi s ovom djevojkom. Po
porukama koje mu je slala, osjetio je da bi ona mogla biti ona prava, djevojka
koja bi ga mogla voljeti kad ga upozna. Djevojka s kojom bi s mogao oženiti,
a možda i zasnovati obitelj. Zar će mu vlastita sestra to onemogućiti? Trebalo
mu je da voli i da bude voljen. Inzistirao je da bi djevojka postala sumnjičava
kad bi došao sam po nju. Vjerojatno će se osjećati sigurnije ako s njim dođe
odrasla žena. A osim toga, poslao je toj djevojci mnogo novca za putovnicu i
troškove putovanja. Sve bi to bilo protraćeno ako ne bi otišli po nju.
Ali što je s drugima, pitala se Marion. Nije li isto osjećao i za njih? A što će
se sada dogoditi s njima? One su ljudi, ne može ih naprosto gomilati kao sve
one pokvarene tostere i radio-uređaje koje nikad ne stigne popraviti.
Umjesto da joj odgovori, John je skliznuo u jedno od svojih mračnijih
raspoloženja. Svaki put kad bi ušao u sobu, osjetila je da se temperatura
spušta. Katkad bi spazila da bulji u nju i zamislila bi sitniju verziju sebe
zarobljenu u velikoj kupoli njegove ćelave glave, kako luda od straha bježi od
plamena i čudovišta. Njegova je mrzovolja malo-pomalo oslabjela
njezino protivljenje, svako lupanje vratima ili bučno koračanje stubama činio
ju je slabijom.

Kad je jednog jutra čistila kupaonicu, začula je glasan tresak. Dok se

spuštala u prizemlje, teret strave koji je stalno nosila postao je teži. Na podu
dnevne sobe, ispred kamina, ležalo je nekoliko komada razbijene kineske
keramike. Podigla je pogled prema polici iznad kamina i shvatila da

122
emajlirani bijeli lav s izbuljenim crnim očima koji je cijeli njezin život sjedio
na istom mjestu više nije tu. Majka je rekla da je izrađen na Istoku prije
gotovo tisuću godina. Kad je bila dijete, Marion bi satima buljila u lava, a onda
zatvorila oči. Kad bi ih opet otvorila, bila bi sigurna da su se njegova velika
glava ili jedna od njegovih šapa neznatno pomakle.
John ga je razbio jer je znao da ga ona voli. Dok je buljila u oštre bijele
krhotine koje su ležale u kaminu, zapitala se što će biti sljedeće. Figurice
mljekarica s rumenim obrazima i sitnim ustima nalik na pupoljke? Kristalna
zdjela ukrašena srebrnim medaljonom s grbom Georgea III? Bilo bi
nemoguće sve ih sakriti od njega. Podigla je komad porculana u obliku
bodeža i stisnula šaku dok se kap krvi nije probila iz dlana. Kako to itko može
činiti? Kako može biti tako okrutan?
Sutradan je na podu ispod stubišta našla pastiricu bez glave. Blijeda ruka
još uvijek je držala štap, a malo janje još uvijek je izgubljeno gledalo prema
mjestu gdje je nekoć bila lijepa glava njegove gospodarice. Dan poslije bila je
to japanska vaza ukrašena slikom dvoje ljubavnika, a onda srebrni lonac za
čaj sa nepopravljivo oštećenim šapama tigra. Svaki put kad bi pronašla
razbijen novi dragocjeni predmet, imala bi osjećaj da je nešto razbijeno u
njoj.
Sve si sama kriva, Marion, odzvanjao joj je u glavi majčin glas. To se ne bi
dogodilo da si se složila s Johnovim željama. Ne bi ga smjela uznemiravati. Znaš
kakav je kad se uznemiri.
Ali ne mogu, inzistirala je Marion. Ne mogu to učiniti. I ja sam uznemirena!
Majka je smo napučila usne i zakolutala očima.

Dok je jednog jutra kuhala čaj u kuhinji, John joj je prišao s leđa i uzeo
šalicu sa slikom medvjeda Paddingtona iz koje je pila čaj od dvanaeste
godine.
»Moraš samo sjediti u vražjem autu«, rekao joj je. »To čak i ti možeš, zar
ne?«
Pomirila se s tim da nema smisla pokušavati mu se suprotstaviti, on je
previše čvrst karakter za nju. A znala je da ne može živjeti znajući da je on
mrzi. Ako učini ono što od nje traži, ako samo sjedi u autu i ništa ne kaže, ako
pričeka da sve prođe, to ne bi bilo tako strašno, zar ne? To bi učinila da ga
usreći. Sve za miran i tih život. Čim je donijela odluku da mu pomogne, teret
je postao malo lakši.
»U redu«, odgovorila je. »Učinit ću to.«
John je spustio šalicu na kuhinjski element.
123
 Osjećaj olakšanja potrajao do noći prije no što su trebali pokupiti novu
gošću. Marion je cijele noći ležala budna i zamišljala priloge na vijestima o
sredovječnom bratu i sestri koji mame mlade žene iz inozemstva u Englesku,
a onda ih zatvaraju u podrum.
Nitko ne mari za te djevojke, začula je u glavi majčin glas. One nemaju
ništa. Zato i dolaze u ovu zemlju. John može tim jadnicama pomoći. Može im
dati obrazovanje i zaštititi ih od zlih ljudi koji ih žele zloupotrijebiti.
Ali što je s njihovim obiteljima, pitala se Marion. Nekome moraju
nedostajati. Netko se sigurno pita što im se dogodilo.
Njihove ih obitelji ne žele, nitko ih ne želi, odgovorila je majka. Pomisli
samo kako si ti sretna, Marion, što si rođena u Engleskoj, u dobroj obitelji koja
se pobrinula za tebe. Što imaš pristojan dom i financijsku sigurnost.

Kad joj je John u pola sedam pokucao na vrata, Marion se prisilila da

ustane iz kreveta i ode u hladnu kupaonicu, gdje su srebrne ribice još uvijek
puzale po umivaoniku. Obuzeo je čudan hladan osjećaj u udovima, kao da
uopće ne pripadaju njoj nego su pričvršćeni na neki ukočeni leš koji mora
oprati i obući. Kad se uspjela odvući u kuhinju, skuhala je šalicu čaja i
napravila prepečenac, a onda sjedila nesposobna da jede ili popije gutljaj.
Johnov tek bio je nedirnut živcima. Jednom je rukom stavljao jaja,
kobasice i slaninu u usta, a drugom je držao novine. Nosio je crno odijelo i
kravatu koju je nosio na majčinu pogrebu. Nervozno mičući grudice dlačica s
rukava kaputa, Marion se pitala nije li trebala odjenuti nešto elegantnije.
John je prethodno poslijepodne proveo pažljivo čisteći finom žutom
krpom od antilopa karoseriju majčina svijetlosivog Mercedesa u pripremi za
putovanje.
Trebalo je nekoliko puta oštro okrenuti ključ da bi se motor pokrenuo.
Marion je držala fige u džepovima nadajući se da se auto neće pokrenuti i da
neće moći obaviti putovanje, ali nakon nekoliko minuta misterioznog
struganja i hroptanja Mercedes je poskočio i krenuo pošljunčanim kolnim
prilazom na Ulicu Grange. Radio u autu bio je okrenut na postaju zvanu
Prigodni klasici. »A sada omiljena melodija jednoga našeg slušatelja«, rekao
je voditelj slatkastim glasom. »Ovo je arija Kraljica noći iz Čarobne frule, kako
biste počeli dan na najbolji način.« John je zviždukao uz glazbu dok je vozio.

@violetunderground
2. kolovoza
Zdravo, Adrian, hvala ti što si me dodao na popis prijatelja!
124
 Evo nekoliko stvari o meni.
Ja sam djevojka po imenu Violetta, naravno! Sanjam da postanem slavna
dizajnerica i da izrađujem svečane haljine za neku vrlo slavnu glumicu. Možda za
Scarlett Johansson, ona mi je najdraža od svih. Omiljeni su mi dizajneri
Versace, Burberry i naravno Chanel. Stalno crtam odjeću koju bih voljela dizajnirati.
To mi jako dobro ide, crteže možeš vidjeti na mojoj stranici na Tumblru.
Zasad radim u velikom hotelu. Moja najbolja prijateljica zove se Irina, ona je
sobarica kao i ja. Cijeli dan pospremamo krevete, a to je naporan posao. Neki su
ljudi ljubazni i ostavljaju nam napojnice, ali drugi čak vrlo bogati ljudi ne ostave nam
ništa osim začepljenog zahoda svojim gadnim bogataškim izmetom.
Djevojke na recepciji prave su kuje. Misle da su bolje od sobarica. Najgora je
Arina, ona im dug nos i razroke oči. Jednog dana došla sam na posao kroz prednji
ulaz jer sam kasnila, a ona me prijavila Mariji koja mi je odbila sat vremena od plaće.
Glavna kućepaziteljica Marija je supervještica. Svaki dan moramo stavljati u sobe
male bočice šampona i gela za tuširanje. Stotine i stotine njih. Prije no što
nam dopusti otići kući Marija nam pregledava torbice kako bi se uvjerila da nismo
koju ukrale.
Prošlog mjeseca Irina je našla ljudski mali nožni prst u košari u apartmanu
Pendragon. Marija joj je rekla neka ga baci u zahod jer hotelski gosti ne žele da ih
gnjavi policija. Mi pretpostavljamo da je to možda neki gangster odrezao prst čovjeku
koji mu je dugovao novac.
Mnogo ljubavi
V
/>3
xxxx

10. kolovoza
Večeras sam tako umorna da ti jedva mogu nešto napisati. A moram spavati na
podu Irinine sobe jer me mama više ne želi kod kuće. Irinin brat jednom je ušao u
kupaonicu dok sam se tuširala i popišao se pred mojim očima. Ništa nisam mogla
reći, samo sam stajala želeći vrisnuti. Sutra me čeka pospremanje stotinu kreveta i
čišćenje zahodskih školjki. Tisuću sitnih bočica šampona. Koliko još bočica dok ne
budem spašena?

19. kolovoza

125
 Dragi Adrian, kad ću te vidjeti u stvarnom životu? Mnogo sam puta gledala tvoje
fotografije, najdraža mi je ona na kojoj izgledaš zgodan na brodu, ali također mi se
sviđa Adrian na skijanju i Adrain kako svira gitaru prijateljima dok piju vino i jedu
krumpiriće, ako se ne varam. Pitam se hoćeš li uskoro svirati gitaru samo za mene?
To mi je najveći san. Tako si zgodan s tom svojom gustom i uzdignutom
plavom kosom, s tim svojim zdravim rumenim obrazima i plavim britanskim očima.
Zašto jednom ne porazgovaramo telefonom ili Skypeom? Jesi li sramežljiv?
Meni to ne smeta, ja volim sramežljive momke. Jesi li opet upitao svoju tetu za
posao? Nije važno ako plaća nije velika - spremna sam raditi samo za krevet i hranu.
Čak ću spavati na podu i ne jesti mnogo, možda malo čokolade. Engleska je
čokolada tako dobra, prijateljica mi ju je jednom donijela s odmora!

29. kolovoza
Jesi li opet zaboravio pitati tetu i strica za posao? Tako si zaboravljiv i uvijek te
moram podsjećati! Ljutim se na tebe, Adrian. Ne, šalim se, naravno da se zapravo
ne ljutim! Kad mi nekoliko dana ne pošalješ e-mail, uplašim se da sam ti dosadila.
Katkad imam osjećaj da si mi ti jedini prijatelj na cijelom svijetu. Često mislim na
tebe, Adrian. Ako postanem tvoja djevojka, obećavam da ti neću dosađivati i stalno
te moliti da mi kupuješ stvari. Bit ću dobar mali miš. Mislim da će me engleske
djevojke mrziti što sam im te ukrala. Zašto nemaš englesku djevojku? Možda je imaš
i samo se pretvaraš. Katkad se uplašim da ćeš upoznati neku lijepu englesku
djevojku, pa ćeš zaboraviti na mene i više mi nećeš slati poruke.
Ti si toliko draži od ovdašnjih momaka oni samo žele pušiti drogu i razgovarati
o glupim motociklima.

10. rujna
Danas sam primila tvoje pismo i novac. Najdraži Adrian, odužit ću ti se s tisuću
poljubaca kad te vidim. Hvala, hvala, hvala! Malo sam uplašena jer nikad prije nisam
putovala u inozemstvo, bit ću izgubljena djevojčica a ti ćeš biti kraljević koji će me
spasiti.
A sada idem reći Mariji i svim njezinim bočicama šampona da se nose k vragu.
Reci teti i stricu da mi nije teško raditi sve poslove, da dobro govorim engleski i
da mogu naporno raditi. Dobro mi ide čišćenje, ljubazna sam prema ljudima,
matematika, moda, kuhanje i povijest. Jako bih rado naučila voziti auto. Vjerujem da
bih mogla brzo naučiti ako me ti poučiš, a znam da ćeš ti biti dobar učitelj i da se
nećeš ljutiti ako napravim pogrešku!

126
 Kao što smo se dogovorili, naći ću se s njima 27. Čekat će me u srebrnom
Mercedesu na parkiralištu McDonald'sa pokraj luke. Nadam se da su oni ljubazni
ljudi. Malo sam razočarana što ti nećeš doći po mene. Budući da ideš na skijaški
izlet do kraja mjeseca - a onda ćemo biti zajedno i moći ćemo se zabaviti, nadam
se.
Mnogo ljubavi i poljubaca
Violetta
xxxx

Prošlo je gotovo šest godina otkako su otišli po prvu gošću. John joj je
rekao da mora dočekati nekoga tko stiže trajektom u neku luku stotinama
milja daleko. Rekao joj je da je riječ o mladoj ženi koja ne govori dobro
engleski i da će neko vrijeme ostati s njima. Vijest je uznemirila Marion. Nikad
prije nisu imali gosta koji bi odsjeo u kući.
»Ali tko je ona i kako si je upoznao? Hoće li dugo ostati? Pretpostavljam
da bismo je mogli smjestiti u majčinu sobu, ali morala bih promijeniti
posteljinu, a pokraj prednjeg prozora curi voda. Hoćeš li morati kupovati
stranu hranu ili će ona jesti isto što i mi?«
Ali John joj nije htio ništa više reći o gošći, a kad bi ga stala ispitivati,
uzvraćao je šutnjom i mračnim pogledima. Tek nekoliko dana prije no što su
trebali krenuti Marion mu je rekla da neće ići s njim ako joj točno ne objasni
što se događa.
Tada joj je brat sve priznao. Rekao je da je upoznao Sonju na
internetskom chat roomu i da se dopisuju nekoliko mjeseci. Marion je bila
šokirana kad joj je rekao da se predstavljao kao dvadesetjednogodišnji
student po imenu Adrian Metcalf. Pokazao je Marion e-mailove i fotografije
koje je poslao djevojci. Fotografije je uzeo s Facebook-stranice jednog od
svojih bivših učenika iz šestog razreda na Akademiji Broadleaf, prikazivale
su zgodnog plavokosog mladića na jahti s rukama oko dvojice prijatelja, kako
svira gitaru i skija. Rekao joj je da je mladić sada mrtav. Dok se kasno
navečer vraćao kući s novogodišnje proslave, poskliznuo se na ledu i pao
u ledeno jezero.
Marion nije mogla povjerovati onome što joj brat govori. Kako može
dobar, pristojan čovjek tako lagati nepoznatoj ženi?
»Moraš joj reći istinu, Johne, smjesta«, inzistirala je.
»Marion, ti to ne shvaćaš«, odgovorio je John. »Mi se volimo.«
»Kako te ona može voljeti? Ona misli da si ti netko drugi.«

127
 »Ti ne shvaćaš koliko sam ja osamljen, Mar. Imam osjećaj da umirem
unutra.«
»Zašto onda ne budeš iskren s njom, Johne. Budi pošten. Pošalji joj svoju
fotografiju, onu lijepu sliku sa svečanosti u Oxfordu na kojoj si u svom
dobrom odijelu. Nikad ne znaš, možda će ipak poželjeti doći i ostati s nama.«
»Pogledaj me, Mar. Koja bi mlada žena željela starkelju poput mene?«
Zatim je kleknuo i počeo plakati, a lice mu se izobličilo.
Taj je pogođen izraz na njegovu licu već vidjela onog dana kad su našli sir
Isaca Newtona usred Ulice Grange, njegovo mršavo, prugasto tijelo
pregaženo autom. Devetogodišnji John bio se sprijateljio s mačkom lutalicom
i pokazivao je neuobičajen stupanj nježnosti prema njemu, kupovao je
konzerve tune i kondenzirano mlijeko novcem iz vlastitog džeparca, ali
majka mu nije dopustila da drži to prljavo stvorenje u kući zbog njegove
krajnje ružnoće i vjerojatnosti da će im prenijeti neku bolest.
»Samo želim naći neku lijepu djevojku koja će me voljeti i darovati mi
djecu«, rekao je. »Znaš, Sonja je odrasla u velikom siromaštvu. Odrasla je u
sirotištu i nema obitelji. Ako budem dobar prema njoj, možda joj neće smetati
što sam stariji.«

Ležeći budna mnogo noći, razmišljala je o svemu uvijek iznova. Naravno

da je pogrešno dovesti djevojku ovamo pod lažnim pretpostavkama. Cijela se
ta stvar mora zaustaviti. Ona to naprosto ne može prihvatiti. A onda bi se
sjetila onog patničkog izraza na Johnovu licu kad joj je rekao koliko je
osamljen. Možda bi ta djevojka ipak mogla zanemariti njegovu ćelavost i
trbuščić i cijeniti ga zbog inteligencije i pristojnosti? A ne bi li to bilo
prekrasno kad bi se njih dvoje vjenčali i zasnovali obitelj? Sigurno više ne
postoji šansa da Marion sama postane majka, a ipak je čeznula da ima dijete
u kući, malu osobu koja bi je zvala teta Mar, nekoga koga bi mogla odvoditi
na šetnje po plaži i igrati se s njim.
Voljela je brata, on joj je bio jedina živa rodbina, a nije li njezina dužnost
kao sestre da ga učini sretnim? Naravno da je gajila dvojbe u vezi s njegovim
postupcima, tko ne bi? Ali što bi se onda dogodilo kad bi mu odbila pomoći?
Možda bi se odselio i ostavio je samu u velikoj kući, da luta iz jedne prašnjave
sobe u drugu i zamišlja da čuje korake i šaputanja? Koliko bi vremena prošlo
prije no što bi posve izgubila razum ako bi razgovarala samo s medvjedićima
i duhovima?
»Molim te, Johne«, napokon mu je rekla. »Moraš mi obećati da ćeš se
ponijeti kao džentlmen prema toj djevojci. A ako te ne bude željela, ako bude
rekla da ne želi ostati ovdje s nama, da ćeš joj kupiti kartu za povratak kući?«
128
 A John se složio.

Kad je Marion prvi put ugledala Sonjino blijedo okruglo lice i krupne
uplašene oči, bila je šokirana koliko je mlado djevojka izgledala, možda ne
više od sedamnaest godina. Tresla se od iscrpljenosti i bila je previše stidljiva
da bi govorila kad su je pokupili u McDonald’sovu restoranu pokraj luke. Nije
htjela ispustiti svoju putnu torbu iz ruke, staru i otrcanu, s naljepnicama
konja i ponija, kao da su pripadali mladoj djevojčici. Kad je pitala za
Adriana, John joj je objasnio da je Adrian njihov nećak i da će ga upoznati kad
dođu kući. Marion je bila previše uplašena da išta kaže.
Čim su se vratili u Ulicu Grange, John je poslao Marion na kat kako bi on i
Sonja mogli porazgovarati nasamo. Ležala je u krevetu s trbuhom stegnutim
poput šake. Činilo joj se gotovo nemogućim da bi se ta mlada žena i njezin
brat mogli zaljubiti jedno u drugo, ali dala je sve od sebe kako bi se uvjerila
da bi John s vremenom i strpljenjem mogao osvojiti djevojčino srce. Sjetila se
filma Od svibnja do prosinca, u produkciji kompanije Heartfelt, u kojem je
junakinja, mlada viktorijanska kuhinjska pomoćnica, odbila neodgovornog
momka iz staje u korist ljubaznog kavalira s dugim sijedim zaliscima koji joj
je mogao ponuditi dobar dom i financijsku sigurnost.
Kad je Marion sutradan ujutro sišla u prizemlje, zatekla je Johna kako
sjedi u kuhinji sam.
»John, što se dogodilo? Gdje je ona?«
»Marion, ne znam kako da ti ovo kažem - ali Sonja je neprikladna osoba.«
»Kako to misliš?«
Uzeo je krišku prepečenca s namazom Marmite.
»Ona je prostitutka. Čini se da sam bio žrtva prevare. Ta je mlada žena
već spavala s desecima muškaraca.« Zubima je pregrizao prepečenac i
obliznuo rastopljeni maslac s usana. »Ponudila je da izvede stvari koje ti ne
bih ni u snu opisao.«
Marion je osjetila žarenje u vratu i obrazima.
»Je li ona još uvijek ovdje? Moraš je odvesti iz kuće!«
»Ne mogu. Još ne. Sa sobom je donijela drogu. Želi da je prodam i dam joj
novac. Naravno da sam odbio, ali ona mi je zaprijetila da će otići na policiju i
reći da smo je kidnapirali.«
John ju je pogledao s tako groznim izrazom u očima da je Marion
pomislila da će joj srce stati.

129
 »Ne shvaćam. Izgledala je kao tako slatka mlada djevojka. Moramo
smjesta otići na policiju, Johne, moramo im reći istinu.«
»Ne, oni nam neće povjerovati. Ne nakon onoga što se dogodilo u
Broadleafu.« A onda su mu se usta iskrivila u čudan osmijeh. »I ti bi bila u
nevolji. Oboje smo je otišli dočekati, zar ne?«
Marion je zamislila da je uhićena i odvedena u zatvor. A u zatvoru bi joj
bilo kao u školi, samo sto puta gore. Ismijavale bi je i vrijeđale gadne, grube
žene. A ako bi morala dijeliti ćeliju s drugima, nikad ne bi mogla zaspati.
Vjerojatno bi umrla od stresa. Zapravo, bilo bi bolje umrijeti.
John joj je rekao da će nekoliko dana zadržati Sonju u podrumu, samo dok
se ne smiri, a onda će je poslati natrag kući.

Kad Sonja nakon tjedan dana još uvijek nije otišla, Marion je zahtijevala
da joj brat kaže što se događa.
»Donio sam odluku, Marion«, odgovorio je John. Izgledao isto onako
uzbuđen kao kad je kao tinejdžer primljen u Oxford. »Sonja će neko vrijeme
ostati s nama. Školovat ću je, poboljšati njezino znanje engleskog, poučiti je
znanosti, matematici, književnosti. Na taj način može pokušati biti nešto više
nego kurva ili kriminalka.«
»Živjet će s nama? U ovoj kući?«
»Da, ali morat će ostati skrivena. U podrumu. Pobrinuo sam se da joj bude
prilično udobno. Ona ima sve što joj treba.«
»Ali zašto mora ostati u podrumu?«
»Zato što je traže ljudi koji su joj dali drugu. Radila je za bandu vrlo
opasnih ljudi, a oni će je ubiti ako je nađu. Vjerojatno bi ubili i nas, zato što je
štitimo.«
Marion je bila užasnuta. Što joj je drugo preostalo nego da vjeruje bratu?
Cijelog se života oslanjala na njegov sud.
»Johne, to ne izgleda ispravno... da živi dolje... koliko će dugo ostati?«
»Dok ne bude sigurno. Ali ne smiješ to nikome reći. Ni živoj duši. I ne
želim da joj se približavaš...«
»Zašto ne?«
»Djevojke poput Sonje mogu biti vrlo lukave i manipulativne, Marion,
netko tako dobroćudan i neiskusan kao što si ti ne bi joj bio ravan. Ta mala
izgubljena mačkica došla je s ulice. U prošlosti se morala braniti - znaš li da
sam joj pronašao nož u džepu?«

130
 Marion se trgnula. Osjetila je da joj se debela koža ježi kao da je oštrica
već stisnuta na nju.
»Naravno, jadna djevojka nije kriva što je takva«, nastavio je John blagim,
umirujućim tonom. »Želim joj pomoći, naučiti je da opet vjeruje ljudima. Ali
za to će trebati vremena, kao za kroćenje divlje životinje. Obećaj mi da u
međuvremenu nećeš ići u podrum?«
Kimnula je ozbiljno kao dijete koje se zaklinje da neće istrčati na
prometnu ulicu kako ga ne bi udario auto.
John je zaključavao podrumska vrata, ali Marion bi se bojala sići u
podrum čak i da nije.

A onda je nakon šest mjeseci John objavio da namjerava dovesti drugu

djevojku. Naravno da je Marion odbila, rekla da ne želi imati ništa s tim, ali
njezin je brat inzistirao. Rekao je da se djevojka zove Alla i da će, ako joj ne
pomognu, završiti radeći kao prostitutka za neku bandu. Tvrdio je da
gangsteri tjeraju te djevojke da rade grozne stvari, pa mnoge od njih postanu
narkomanke ili počine samoubojstvo, a neke budu nasmrt istučene. Kad bi
došla ovamo, on bi joj mogao pomoći da se školuje i nađe dobar posao. Oni
bi toj djevojci spasili život, kako to može odbiti? Nakon nekoliko tjedana
rasprava i neprospavanih noći Marion je bila iscrpljena i zbunjena. Na kraju
ju je John posve iscrpio, pa je pristala da ode s njim po djevojku.
A Alla je bila vrlo različita djevojka od Sonje. Premda je bila tek u
dvadesetima, imala je blazirani pogled pun iskustva. Visoka i glamurozna u
svom krznenom kaputu, provlačeći manikirane prste kroz dugu plavu kosu,
odmjerila je Marion od glave do pete i prezirno se nasmiješila kad je
identificirala stariju ženu kao nekoga bez značenja.
Djevojke su morale ostati u podrumu. John je tvrdio da je to jako važno.
Ljudi ih traže, a možda čak i promatraju kuću. Ne mogu riskirati ni kratak
pogled kroz prozor. Ali moraju li ostati skrivene cijelo vrijeme, svake minute
dana? I je li moguće da žele ostati u podrumu? Nije li to gore od ičega što bi
im ti takozvani »članovi bande« mogli učiniti? Imala je toliko pitanja, a ipak
kad god bi izazvala Johna, tama bi mu ispunila oči i zrak bi postao tako gust
da nije mogla disati.
Istini za volju, Marion je osjećala tračak olakšanja što su gošće ostajale u
podrumu. Uvijek je bila sramežljiva s ljudima. Društvo ju je činilo nervoznom
i nikad nije naučila kako da neobvezno čavrlja. Djevojke bi joj se vjerojatno
počele hihotati iza leđa, ismijavati njezino nezgrapno tijelo i prljavu odjeću.

*
131
 Unutrašnjost Mercedesa imala je vlažan, pljesniv miris jer je auto
mjesecima stajao zaključan u garaži. Svilenkasta paučina na
bočnom retrovizoru zadržala se sve dok nisu došli do obalne ceste, a onda ju
je odnio vjetar. Kad su stigli na autoput i stali se voziti između zelenih polja i
drveća, Marion se počela osjećati malo bolje. Bio je prekrasan jesenski dan, a
već i sama činjenica da sjedi u autu i udaljava se od Northporta bila je takva
novost da je shvatila kako gotovo uživa.
Prošli su pokraj odlagališta otpada. Preko zida je virio vrh razbijenog
velikog kotača iz lunaparka.
»Eno Frankova dvorišta«, uzbuđeno je rekla Marion. »Sjećaš se kad nas
je tata dovodio onamo?«
John je samo kimnuo i progunđao.
Bilo je već gotovo pola dva kad su došli u McDonald’sovo parkiralište,
pola sata prije no što se djevojka trebala sastati s njima.
Dok su je čekali, John je stalno gledao na svoj čelični sat. Na prozorskim
staklima automobila počela se stvarati kondenzirana vlaga od razgovora, a
Marion je rukavom kaputa obrisala svoje staklo i provirila da potraži
djevojku. Troje djece, kojima su se jako isticali trbusi i stražnjice, slijedili su
krupnu ženu s bezbojnim plavim repom u kosi preko parkirališta u nizak
restoran od crvene cigle. Čak se i u unutrašnjosti automobila mogao osjetiti
slatki vonj pržene masti iz zgrade. Marion su počela boljeti leđa, a usta su joj
bila suha. Promeškoljila je nožnim prstima kako bi u njih vratila nešto života,
ali nisu postali ništa topliji.
John je stalno svijao prste i pucketao člancima. Možda neće doći,
pomislila je Marion. Jednom su došli na parkiralište i čekali satima, ali nitko
se nije pojavio. Johnovo raspoloženje pretvorilo se u mračni orkan bijesa,
ljutito je govorio o mnogo mjeseci uzaludnih priprema, a da se i ne spominje
novac koji joj je poslao. Nazivao je djevojku svim pogrdnim imenima pod
kapom nebeskom, govorio da je zla, kradljiva kuja i objašnjavao što bi joj
napravio kad bi je se dočepao. Na povratku kući vozio je tako neoprezno da
je Marion bila iznenađena što nisu poginuli.
Marion se nije usudila ni nagovijestiti da se opet dogodilo isto. Nakon
gotovo sat vremena čekanja, napokon se smogla hrabrost da progovoriti.
»John, ne misliš da je možda propustila trajekt...«
»Zašto ne prepustiš vražje razmišljanje meni«, obrecnuo se. »Doći će.«
Potmula tjeskoba u njoj sada je dobila pandže i zube. Pokušala je disati,
ali stegnula su joj se prsa. Željela je izaći iz auta i pobjeći, kao da je ona
kidnapirana. Kako bi bilo da ode u restoran i kaže svima što se događa? Bi li
joj uopće povjerovali?
132
 »Ja... ja mislim da će mi pozliti.«
»Oh, za Boga miloga...«
»Žao mi je...«
Otvorila je vrata automobila i povratila. Naravno da nije jela, pa nije
mogla mnogo toga povratiti - samo malo prozirne tekućine koja je na
tamnosivom asfaltu parkirališta oblikovala jajoliku pjenu. Srećom, nitko je
nije vidio, a kad je završila, obrisala je usta i zatvorila suvozačka vrata.
»Koji ti je sada vrag?«
»Ne mogu si pomoći, to su moji živci. Samo želim otići kući, Johne«, rekla
je drhtavim glasom, a onda gurnula bradu u ovratnik kaputa, nesposobna da
ga pogleda u oči.
»Marion, samo... samo se priberi.«
»Ne mogu, Johne. Ne mogu, ne želim to raditi.«
»Mi pomažemo tim djevojkama«, stao je objašnjavati. »Kad ih mi ne
bismo prihvatili, Bog zna što bi im se dogodilo.«
»Ali ako im pomažemo, zašto im onda moramo lagati?«
»Zato što neki ljudi ne znaju što je za njih najbolje, pa inteligentniji ljudi
moraju donositi odluke umjesto njih.«
»Ali to mi ipak se ne čini ispravnim.«
»Baš me briga kako se to tebi čini.« Tako je podrugljivo naglasio
posljednju riječ da je zadrhtala. »Kvragu, učinit ćeš ono što ti kažem,
glupačo!«
Udario je šakom po ploči s instrumentima kao da zapravo udara nju.
Marion je osjetila peckanje u očima. Pokušala je spriječiti grčenje lica, ali to
nije mogla učiniti. Ako je vidi da plače, to bi ga samo još više razbjesnilo, ali
John ju je tako dobro poznavao, mogao je osjetiti suze mnogo prije no što su
joj potekle obrazima.
»Oh, za Boga miloga, nemoj sada početi cmizdriti«, uzdahnuo je.
»Žao mi je...« Ali Marion se nije mogla zaustaviti.
John je na silu uzdahnuo.
»U redu.... oprosti što sam vikao na tebe,« rekao je blažim glasom.
»Pokušaj se smiriti.«
Marion je potražila maramicu u pretincu za rukavice, ali našla je samo
jednu vozačku rukavicu bež-boje, mekanu poput žive kože, oštećene sunčane
naočale i tubu kreme za ruke bez poklopca, obloženu zrncima pijeska. John
joj je dao čistu bijelu maramicu iz svog džepa, a činjenica da je bio dobar
133
prema njoj nekako je stvari učinila još gorima. Obrisala je oči maramicom i
useknula nos. Ako djevojka dolazi, onda je Marion poželjela da požuri, kako
bi sve ovo završilo i kako bi se čim prije vratila kući. Načas je zatvorila oči
i ispunila glavu mislima na tetin stan s blagim pastelnim bojama i udobnim
namještajem, zamislila je da leži na sofi dok Agnes kuha nešto dobro za
večeru.
Mogla ju je čuti kako pjeva »My Favourite Things«. Marion je počela
pjevušiti tu melodiju u glavi.
»Evo je«, iznenada je rekao John. »To je ona, Violetta.«
Marion je otvorila oči. Mlada žena s dugom valovitom kosom, odjevena u
kratku suknju od denima i cipele s punim petama, hodala je odvojkom i vukla
za sobom veliki putni kovčeg na kotačićima, izrađen od sjajne ružičaste
plastike. Djevojčine noge bile su tanje od Marioninih zapešća, pa se činilo
nemogućim da mogu nositi čak i njezino vitko tijelo.
Djevojka je morala skočiti na kosi travnati rub da izbjegne crveni auto
koji je vozio prema McDonald'sovoj traci za narudžbe iz auta. Kovčeg joj je
zapeo na rubniku, a vozač crvenog auta zatrubio je, iako je imao više nego
dovoljno prostora da je zaobiđe.
Violetta. Marion je njezino ime zvučalo ciganski. Preko parkirališta se
vidio ruž za usne u boji maline i blistanje naušnica u obliku koluta.
Djevojka je bacila pogled u njihovu smjeru, ali kao da nije primijetila auto.
Na parkiralištu nije bilo drugih vozila, osim bijelog soboslikarskog kombija i
golema crvenog Land Rovera. Djevojka još uvijek kao da je oklijevala i počela
je odlaziti prema zgradi McDonald'sa.
»Kog vraga izvodi? Rekao sam joj da potraži srebrni Mercedes«, rekao je
John. »Morat ćeš otići po nju.«
»Ne, ne želim.«
»Samo izađi i mahni joj rukom.« John ju je podbo u mekano meso
nadlaktice. »Tako će znati da smo došli po nju.«
Ukočenih nogu od dugog sjedenja u istom položaju, Marion je izašla iz
auta i mahnula djevojci. Violetta je buljila praznim pogledom, a onda je počela
vući putnu torbu prema njima.
»Vi ste Adrianova obitelj?« doviknula je s jakim stranim naglaskom.
Iako je bila sitna, u njoj je bilo nečega žestokog. Od načina kako ju je
pogledala Marion se osjetila isto onako kako se osjećala u blizini životinja,
kao da razmišljaju gdje da je ugrizu ili ogrebu.
»Da, da, točno«, odgovorila je Marion.

134
 Violetta je gurnula ružičastu torbu na stražnje sjedalo auta, a onda sjela
pokraj nje. Činilo se da ima možda osamnaest ili najviše devetnaest godina,
njezin parfem jakih slatkih kemikalija ugrizao je Marion po vratu.
»Morala sam dugo hodati na kiši, a onda me gotovo pregazio auto. Jedva
sam našla ovaj glupi McDonald’s. Ne znam zašto niste mogli doći po mene na
mjestu gdje sam izašla s broda.«
»To je trajekt, a ne brod«, ispravio ju je John.
»Trajekt, brod, baš me briga, to je isto.« Violetta je bijesno dahnula, a
onda se snažno naslonila na sjedalu. »Adrian nije ovdje?«
»Ne, ne, Adrian nije mogao doći«, oštro je odvratio John. »Zar ti to nije
napisao u poruci?«
»Jest, ali možda... nadala sam se.« Premda joj nije mogla vidjeti lice,
Marion je po glasu zamislila da se djevojka namrštila.
»Ne brini, vidjet ćeš ga za nekoliko dana.«
»Dakle, vi ćete mi dati posao?«
»Točno.«
»Vi imate dijete?«
»Ne, nemamo«, odgovorila je Marion. »Mi nismo u braku, mi smo brat i
sestra.«
Pogledala je Johna bojeći se da je trebala držati jezik za zubima, ali
njegovo lice ništa nije otkrilo. Kad su napustili parkiralište, Mercedes je
klimavo krenuo naprijed, a onda stao. John je zaturirao motor. Auto iza njih
zatrubio je. Marion je osjetila kako djevojčine snažne ruke hvataju njezin
naslon za glavu i čupaju joj nekoliko vlasi sa tjemena. Zatim je djevojka počela
pričati ispunjavajući auto svojom vrelom, jarkom energijom.
»Je li u Engleskoj uvijek ovako grozno vrijeme? Znate, ja volim sunce. Ako
je uvijek ovako, mislim da ću umrijeti od prehlade. Ovo je Mercedes, točno?
Ali jako je star. Zašto imate tako star auto? Zar si ne možete priuštiti noviji?«
Ni John ni Marion nisu odgovorili na ta pitanja, ali to nije zaustavilo
djevojku da ih dalje ispituje.
»Živite li u velikoj kući? Imat ću dobru sobu i vlastitu kupaonicu, točno?
Bit ćete vrlo zadovoljni mojim čišćenjem kuće, odlična sam s usisivačem,
brisanjem prašine, čišćenjem stakla i metala. To sam naučila u vrhunskom
hotelu s pet zvjezdica. Vrlo sam temeljita. Također znam kuhati različita
jela.«
Zatim je izrecitirala dug popis stranih jela za koja Marion nikad nije čula.

135
 »Ali radit ću kod vas samo dok ne uštedim dovoljno novca da odem na
modnu kliniku i postanem dizajnerica. To znate? Vjerujem da vam je Adrian
to rekao? Jasno sam mu to dala do znanja u e-mailovima. Nije mi ambicija da
budem kućna pomoćnica. Samo želim uštedjeti novac.«
Marion se pitala što je to »modna klinika«. Je li djevojka možda htjela reći
modni koledž ili nešto posve drugo? Ipak, činilo se da nema smisla tražiti
objašnjenje. Slušajući kako djevojka nastavlja čavrljati, Marion nije mogla
povjerovati da bi se John mogao slagati s takvom osobom. Činila se previše
nametljiva i orijentirana na novac, zainteresirana samo za šoping dizajnerske
odjeće i luksuzne robe. Kakve su zajedničke teme za razgovor mogli naći u
svojoj prepisci? Naravno da je bila zgodna, pa ipak je u njoj postojala ulaštena
grubost, slatkoća na kojoj biste mogli slomiti zube, poput tvrde jabuke.
Kad su se vratili na autoput, po autu su počele lupkati metalno sive kapi
kiše. John je brzo vozio, skretao iz trake u traku, a brisači su jedva uspijevali
očistiti vjetrobran na dulje od djelića sekunde. Violetta je rekla da mora na
zahod.
»Trebala si to obaviti u McDonald’su«, mrzovoljno joj je odgovorio John.
»Bilo bi me stid«, zacviljela je djevojka djetinjastim glasom. »Čovjek ne bi
smio ići na zahod u restoranima ako nije nešto jeo. To im se ne sviđa. Možda
bi menadžer vikao na mene pred mnogim ljudima.«
»Pa, ne možemo naprosto stati na autoputu... razumiješ li engleski?
Autoput? Nema stajanja. Ima li u tvojoj zemlji autoputa?«
Djevojka je ispustila visoki uzdah kako bi pokazala da je uvrijeđena.
Imaju li ondje uopće prave zahode, zapitala se Marion, ili čuče nad rupama u
zemlji? Ali djevojka je primijetila figure muškarca i žene na znaku za servisnu
postaju, a čak je i ona znala da to znači zahode.
»Ne mogu držati. Morate stati. Ili možda želite da vam uneredim jebeni
auto?« rekla je Violetta, u tren oka prelazeći od cmizdrave djevojčice u
bijesnu oštrokondžu.
»Hej«, rekao je John tonom strogog profesora. »Pazi na jezik, mlada
damo!«
Crveni znakovi koji su svijetlili kroz kišu označavali su ograničenje brzine
od dvadeset milja na sat. Promet se usporio i gotovo stao.
»Johne, možda još dugo nećemo stići kući«, rekla je Marion. »Mogli bismo
stati na onom mjestu na kojem smo na dolasku popili kavu? I ja bih trebala
na WC.«
John nije skidao pogled s Tescova kamiona ispred sebe.
»Ne, neću stati. Obje ćete se morati strpjeti.«
136
 »Ali zašto?« upitala je djevojka. »To nije ljudski«, viknula je. »Tako ne
možete tretirati ni životinje.« A onda je lažno plačnim glasom dodala: »Molim
vas, jako mi je sila.«
Promet je milio još pet minuta, a onda je potpuno stao. Znakovi koji su
oglašavali Burger King i Marks and Spencer bili su vidljivi pokraj niskih
zgrada servisne postaje nekoliko stotina metara ispred njih. Djevojka je
iskoristila priliku i otvorila vrata.
»Kvragu, ne možeš naprosto izaći ovdje«, viknuo je John. »Vrati se u vražji
auto!«
Ali bilo je prekasno. Vukući svoj upadljivi ružičasti kovčeg za sobom,
Violetta je potrčala uz travnatu kosinu prema servisnoj postaji. Zatim se
Tescov kombi ispred njih iznenada s trzajem pokrenuo, a promet u njihovoj
traci počeo se kretati. Sada su sve zadržavali, pa su im drugi automobili stali
trubiti.
»Možeš li ovo povjerovati?« rekao je John okrenuvši se sestri. »Što ona
misli da radi?«
»John, molim te, pusti je da ode. Samo nastavi voziti.«
»A što ako je pokupi policija? Krši zakon ovako trčeći uz autoput.«
»To nije važno«, odgovorila je Marion. »Samo je pusti da ode.«
John je skrenuo u traku za servisnu postaju. U očima mu je bio pogled
strašne odlučnosti, a žile na vratu bile su debele i isprepletene poput crva.
»Ne, neću je pustiti. Sve ono vražje planiranje bilo bi uzalud. Osim toga,
ona je prihvatila novac. Sada se neće izvući.«
Servisna postaja bila je puna ljudi, a John je postajao sve ljući dok je tražio
mjesto za parkiranje. Kad su napokon pronašli slobodno mjesto, bilo je
udaljeno od ulaza zgrade koliko je to uopće moguće.
»Morat ćeš je potražiti, Marion.«
»Ali Johne, ta djevojka... hoću reći, možda bi bilo bolje da je jednostavno
pustimo - zar ne misliš?«
»Ne možemo je jednostavno pustiti da ovako odluta. Mogla bi je pokupiti
policija, htjet će znati što ona radi ovdje.«
»Ali zašto je ja moram pronaći?«
»Zato što si ti žena, kvragu, ti možeš razgovarati s njom. Kako bi to
izgledalo da ja gonim neku mladu djevojku?«
Znala je da John neće napustiti parkiralište dok ona ne ode po djevojku.
Uplašena i umorna, prisilila se da izađe iz auta. Da je barem ponijela kišni
kaput! Njezin vuneni kaput natopio se kišom dok se probijala prema glavnoj
137
zgradi. Parkiralište je bilo gotovo puno, nestrpljivi vozači tražili su mjesta i
trubili joj kad im se našla na putu. Samo se želim vratiti kući. Tiho se molila:
Molim te, daj da ovo završi.
Ušla je kroz klizna vrata servisne postaje i pronašla restorane, mali
supermarket i dućan, ali nije bilo Violette. Otišla je u ženski zahod. Dugi red
sastojao se uglavnom od postarijih dama koje su, činilo se, sve putovale istim
autobusom po Engleskoj. »Stonehange me jako razočarao«, rekla je jedna od
njih. »Hoćeš li mi pridržati torbicu i kaput, Margaret? Ne volim spuštati stvari
na pod, znaš kako rijetko čiste ta mjesta«, rekla je druga. Uhvativši svoj
odraz u ogledalu, Marion je shvatila da se savršeno uklapa među žene
na obilasku. Kako bi lijepo bilo skliznuti u njihov autobus s njima i pobjeći!
Dok je čekala, Marion je primijetila da je središnji u redu od pet
pregradaka zauzet, a kroz jaz između poda i donjeg ruba vrata virila je traka
ružičaste plastike. Marion je bez žurbe obavila nuždu, a kad je opet izašla, u
prostoriji nije bilo nikoga osim nje i osobe u srednjem pregratku.
Zakucala je na vrata pregratka.
»Violetta?«
Začula je zvuk kakav bi možda izustila neka mala životinja uhvaćena u
klopku.
»Žao mi je što te John nije htio pustiti na WC, ali brinuo se da bi nas
stajanje moglo usporiti na putu kući.«
»Vi mi se ne sviđate«, odvratio je glas iz pregratka. »Vi Englezi vrlo ste zli
i ne znate se lijepo ponašati. Plašite me. A onaj me starac najviše plaši. Ne
želim raditi za vas.«
»John nije htio vikati«, rekla je Marion. »Samo je umoran od vožnje. On je
zapravo vrlo drag čovjek. Sigurna sam da će ti se svidjeti kad ga bolje
upoznaš.« Zatim je umorno uzdahnula. »Molim te, izađi i vrati se u auto.«
Nastupila je stanka, a onda oštro »Ne!«
Jedan dio Marion želio je reći djevojci da iskoristi priliku i pobjegne. Da
nastavi bježati i da se ne zaustavlja. Što god učinila, ne smiješ se vratiti u auto.
Dogodit će se nešto grozno. Nikad više nećeš vidjeti ni svoju obitelj ni
svjetlost dana, nikad više. Molim te, samo idi. Bježi. Sve što ti se može
dogoditi bolje je nego da ostaneš s nama.
Ali umjesto toga, začula je samu sebe kako govori:
»Ali što je s Adrianom? Ti znaš koliko se on raduje što će te vidjeti.«
»Ali on me još nije upoznao. Vidio me samo na fotografijama. Kad me vidi
uživo, možda će zaključiti da sam ružna.«

138
 »Sigurna sam da će zaključiti da si vrlo zgodna. Ja tako mislim.«
»Je li vam što rekao o meni?«
»Da, da, rekao je da je uzbuđen što će te napokon upoznati nakon sveg
tog vremena.«
Marion je jedva mogla povjerovati da je sposobna za takvu glumu, ali
morala se udaljiti od zahoda servisne postaje prije no što uđe neko drugi.
»A je li on zgodan? Kao na internetskim fotografijama?«
»Pa... naravno, ja sam mu teta, pa meni očigledno izgleda zgodan.«
Oklijevala je, a onda se sjetila mladog Simona iz agencije za nekretnine. »Ima
lijep osmjeh i vrlo je šarmantan.«
»Mislite li da ću mu ja postati djevojka?«
»Možda - on trenutno nema djevojku. Mislim da bi mu to bilo jako drago.«
»Ja, ja... bojim se da mu se neću svidjeti... da... da će me poslati natrag
kući.« Riječi su joj bile isprekidane malim jecajima i udasima. »To mi je jedina
nada, želim samo nekoga tko će se brinuti o meni... Sada se više ne mogu
vratiti kući... Mama ima novog muškarca i bebu... oni me ne žele... otjerala me
od kuće, pa sam morala spavati na podu kod prijateljice iz hotela, ali ni ona
me više ne želi... za mene nema ničega osim ovoga.«
Marion je osjetila iznenadnu navalu simpatije prema Violetti. Željela je
povjerovati da će se djevojčini snovi ostvariti, da je Adrian stvarna osoba koja
će je spasiti i brinuti se o njoj do kraja života.
»Onda je bolje da sada dođeš, zar ne?«
Uto su u zahod ušle jedna žena i njezina mala kći. Majka je sumnjičavo
pogledala Marion i onda rukom zagradila djevojčici pogled, kao da je
sprječava da vidi nešto neprikladno.
»Hajde, sada, moramo krenuti.«
Uto je zasun na vratima kliznuo unatrag, a Violetta je izjurila iz pregratka
i tankim, oštrim rukama zagrlila Marion oko pasa. Vlažne kovrče pritisnule
su se Marion na lice. Djevojka je bila iznenađujuće snažna, i bio je čudan
osjećaj imati ovo sitno, jako malo stvorenje na tijelu. Koliko je vremena
prošlo otkako ju je netko zagrlio? Nije se mogla sjetiti. Kad je bila dijete, Lydia
ju je običavala tako grliti, obično kad bi došlo vrijeme da se vrati kući a nije
htjela otići, ali otada je prošlo mnogo godina. Kad bi je John zagrlio, umrla bi
od šoka. Kad su bili djeca, grljenje se nije često prakticiralo. Premda bi majka
katkad pritisnula svoje suhe usne ne dječje obraze za rođendana i na Božić,
ona je otvoreno pokazivanje emocije smatrala vulgarnim i vjerojatnim da
izazove zarazu.

139
 Zbog nečega u vezi s Violettinim čvrstim zagrljajem Marion je poželjela
zaplakati.
Potapšala je djevojku po leđima, osjećajući kroz odjeću vrhove njezinih
sitnih tvrdih kostiju.
»Hajde, sada se moramo vratiti u auto. John nas čeka.«

Violetta je prespavala veći dio vožnje kući. John je na radiju okrenuo

postaju koja je puštala stare brodvejske hitove, pa su slušali pjesme iz
mjuzikala Oklahoma, Južni pacifik i Moje pjesme, moji snovi.

Napokon su se zaustavili pred kućom u devet navečer. Mutne glave od

višesatnog buljenja na cestu pred sobom, Marion je izašla iz auta i otvorila
ulazna vrata kuće, a John je probudio Violettu. Kad je ušla u hodnik, djevojka
se senzualno rastegnula i pogledala Johna.
»Što je s kovčegom?« sneno ga je upitala.
»Uzet ću ga poslije«, odgovorio je John.
U kući jedva da je bilo toplije nego na ulici, a zrak je snažno vonjao na
vlagu, ili ju je možda Marion samo više primjećivala jer je cijeli dan bila
odsutna. Prolazeći kroz hodnik, Violetta je pogledala mnogobrojne hrpe
novina i smeća s izrazom snene zbunjenosti.
»Dođi ovamo«, rekla je Marion vodeći djevojku kroz blagovaonicu u
kuhinju.
»Je li Adrian ovdje?«
»Još nije, ali vidjet ćeš ga uskoro. Bi li željela šalicu čaja?«
Djevojka je omamljeno kimnula. Zatim je potražila nešto u ručnoj torbici
i namrštila se.
»Nema mobitela.«
Dok je djevojka spavala, Marion je primijetila da joj je John uzeo mobitel
i bacio ga kroz prozor uz autoput M1.
»Možda ti je ispao u autu«, rekao je John. »Možemo ga potražiti kad
donesemo putni kovčeg, ali prvo popijmo čaj.«
Činilo se da je djevojka previše umorna da bi prosvjedovala.
John je već imao pripremljenu posebnu mješavinu. Pažljivo je stavio
tablete u plavu šalicu prije no što su krenuli. Ostavio je Marion u kuhinji s
djevojkom. Ona je pristavila lonac. Dok je natakala čaj ruke su joj se tresle, ali
Violetta to nije primijetila. Pazila je da doda mnogo šećera, baš kao što joj je
140
John rekao. Uskoro će sve završiti, učinila je sve što je John od nje tražio.
Uskoro će se moći odmoriti. Kad je kušala čaj, djevojka je namrštila oštar mali
nos, ali ipak ga je popila. Vjerojatno je pomislila da svi engleski čajevi
imaju čudan okus. Trebalo je deset minuta tjeskobnog čekanja dok joj
se glava nije počela spuštati prema stolu.
Kad se John vratio, kosa mu je bila uredno počešljana preko ćelave glave.
Lice mu je blistalo od nedavna brijanja, odjenuo je novu bijelu košulju i svježe
oprane hlače. Marion je mogla osjetiti miris njegova losiona za brijanje.
Iznenada je osjetila kao da više nije prisutna u sobi, bili su tu samo John i
djevojka. Podigao ju je s poštovanjem, kao da je princeza iz bajke, možda
uspavana ljepotica, sa svom tom kovrčavom tamnom kosom koja joj je padala
niz leđa. Marion je znala da kad volite nekoga i kad vidite da je sretan, i
vi biste trebali biti sretni za njega, ali kome je stao do njezine sreće? Sigurno
ne Johnu - nije joj čak ni zahvalio na svemu što je učinila za njega. Odnio je
Violettu u podrum i ostavio Marion samu u kuhinji.

141
 PLISANI MEDVJEDIĆ

U TJEDNIMA nakon Violettina dolaska, John je gotovo cijelo vrijeme

provodio u podrumu s gošćom. Svake večeri stavio bi večeru na poslužavnik
i odnio je da je pojede u podrumu. Kad bi došao gore, činilo se da ima previše
toga na umu da čak kaže i riječi Marioni. Ni povremeno »Dobro jutro« ili »Je
li sve u redu, Mar?« Tijekom tog vremena tako je rijetko razgovarala s ikim
da se katkad brinula kako će posve izgubiti dar govora.
»Moraš izaći iz kuće, Mar«, naglas je rekla sama sebi jednog
poslijepodneva u ranom listopadu, nakon što je provela gotovo sat vremena
ležeći u krevetu i buljeći u strop. Bila je razvila naviku da razgovara sa sobom
samo kako bi se uvjerila da joj se jezik nije osušio. »Naprosto prestani
plandovati i prepuštati se samosažaljenju. Izađi iz kuće i poduzmi nešto.«
Pripremivši se na oštar vjetar koji je puhao s mora, Marion je odšetala do
Nortportskog gradskog centra. U glavnoj ulici zaustavila se pred dućanom
rabljene robe za dobrotvorne namjene. Premda su se mnogi u Northportu
žalili na te dućane, na vonj starih knjiga, prašinu i vlažnu odjeću, Marion je
uživala istražujući ih u potrazi za skrivenim blagom.
Žena na blagajni nosila je plavu periku i šminku koja je, po Marioninu
mišljenju, bila previše drečava za njezino tanko i naborano lice. Marion je
otišla u stražnji dio dućana gdje su držali mekoukoričene knjige, stare ploče
i druge stvari koje nisu bile odjeća. Bila je tu hrpa DVD-a sa
senzacionalističkim slikama muškaraca s oružjem i eksplozivima, ljubavnika
u zagrljaju i komičara koji se budalasto cerekaju. Moglo ih se kupiti pet za
jednu funtu, što se činilo povoljnim, premda Marion nije bila sigurna da bi
joj se ijedan od tih DVD-a svidio.
Pregledavajući kutiju rabljenih igračaka, naišla je na golu Barbie lutku na
koju je netko crnim flomasterom nacrtao bradavice i stidne dlačice. Marion
je bila šokirana što se takva nudi na prodaju, onaj tko je pregledao donirane
stvari morao je baciti tu opscenu stvar u koš za smeće ili barem pokušao
ukloniti crtariju flomastera i staviti nešto odjeće na lutku? Marion je bacila
pogled preko ramena i spazila da je žena za blagajnom pozorno promatra.
Bacivši na stranu robota bez jedne ruke i plastičnog konja, ugledala je
jednog velikog plišanog psa sa zlatno-smeđom dlakom, klempavim ušima i
golemom obješenom njuškom. Marion je osjetila navalu žaljenja za životinju.
Poželjela je da zagrli to meko tijelo i zarine lice u izlizano krzno. Ali pas je bio
prevelik da ga kupi, izgledala bi smiješno noseći ga glavnom ulicom. Nakon

142
što ga je s grižnjom savjesti potapšala po njuški, počela je pregledavati
drugu kutiju.
Izvukla je jednoga slatkog žutog medvjedića. Ono što mu je ostalo od
krzna pretvorilo se u tvrde male čuperke, a osim toga malo je vonjao na
bljuvotinu, pa ga je opet spustila. Zatim je pronašla drugog medvjedića s
prekrasnim bijelim krznom i velikom crvenom mašnom oko vrata. Izgledao
je gotovo potpuno nov.
Marion je znala da nije u redu voljeti novu igračku više od starih i
otrcanih, ali nešto u bijelom medvjediću ispunilo joj je srce radošću. Zatim je
na dnu kutije pronašla sitnu bubamaru koju naprosto nije mogla ostaviti.
Odnijela je obje igračke na blagajnu da plati za njih.
»Kupujete li te igračke za svoje unuke?« upitala ju je žena podižući
dotrajalu malu bubamaru.
Marion je pogledala ruke koje su držale novčanik i primijetila da su joj
nadlanice naborane i prekrivene smeđim pjegama. Činilo joj se čudnim što
ljudi misle da je dovoljno stara da bude baka kad se još uvijek osjeća kao
krupno, nespretno dijete.
»Ne znam bih li ja kupila rabljene igračke«, rekla je žena. »Čovjek ne zna
gdje su bile, zar ne? Kad bih to dala djeci svoje Karen, pa, ona bi ih vjerojatno
bacila ravno u koš za smeće.« Smrknula je. »Mali Kieran ima astmu, a ove su
stvari magnet za prašinu i bacile, znate. Karen voli da sve bude novo i
moderno. Ali sigurna sam da će vaši unuci ipak uživati u njima.«
»Ja zapravo nemam djece ni unuka«, odvratila je Marion.
»Pa za koga ih onda kupujete?«
Marion se naježila od antipatije. Zašto joj ta grozna žena postavlja tolika
pitanja? Trebala bi joj reći da gleda svoja posla.
»Za sebe - ja ih skupljam.«
Žena je podigla obrve koje su bile nespretno skicirane tamno-smeđom
olovkom.
»Hm - pa ja ih ne bih smatrala stvarima za kolekcionare. Hoću reći, one
nisu poput onih pomodnih njemačkih medvjedića koje možete vidjeti u
emisijama o antiknim predmetima, zar ne?«
Marion je poželjela da je žena pusti da plati za igračke kako bi mogla otići.
Zatim je počela pregledavati velikog bijelog medvjedića, stišćući ga kao da je
ukrasni jastuk i poravnavajući mašnu.
»Ali ova je lijepa, skoro nova.« Žena je nabrala mali krug svojih
tamnocrvenih usta i sumnjičavo pogledala Marion, kao da Marion pokušava
izaći iz dućana ne plativši.
143
 »Žao mi je, ali za ovu ću vam igračku morat zaračunati više od jedne
funte.«
»Pa - u redu, hoćete li mi samo reći koliko?« nestrpljivo je upitala Marion,
potištena mišlju da je ovo vjerojatno najdulji razgovor koji je vodila u
posljednjih nekoliko tjedana.
Žena je pogledala medvjedića.
»Ne znam, možda pet funta?«
Marion je bila šokirana. »Doista, to se čini pretjeranim.«
»Pa, taj novac ide u dobrotvorne svrhe, zar ne? A pomislite samo koliko
biste morali platiti za ovako lijepog medvjedića u pravoj prodavaonici
igračaka. Barem deset-petnaest funta.«
Način kako je žena pritisnula medvjedića na grudi nimalo se nije svidio
Marion. Shvaćajući da nema drugog izbora nego da plati, brzo je dala
gotovinu.

Dok se vraćala kući, nije joj dao mira način kako ju je žena u dućanu
tretirala. Pomislila je da je ta grozna žena s jeftinom šminkom i perikom
vjerojatno prihvatila posao samo kako bi dobila priliku da naređuje ljudima,
očito nije bila darežljiva po prirodi. Zapravo bi trebala napisati žalbu. Zatim
je pomislila: »Nadam se da će oboljeti od neke grozne bolesti. Nadam se da
će oboljeti od raka.« Zatim je osjetila navalu užasa što je mogla doći na takvu
ideju, pa ju je brzo istjerala iz glave.
Kad se vratila kući, izvadila je velikog bijelog medvjedića da mu se divi.
Bio je jako lijep, s gustim svilenkastim krznom i plavim očima izrađenim od
pravog stakla, a ne od plastike. Bio je vrijedan natezanja s onom groznom
ženom samo da ga spasi. Dok je razmišljala kakvo ime da mu nadjene,
napunila je čajnik da si skuha čaj. Zbunilo ju je što vidi plavi otoman iz
majčine spavaće sobe kako stoji uz vrata u podrum. Zatim su se vrata otvorila
i pojavio se John. Obično ih je odmah zatvorio za sobom, ali ovoga puta
otišao je u kuhinju ostavivši ih odškrinutima. Osjetila je iznenadan strah kao
da bi neki nedobrodošli duh mogao pobjeći kroz otškrinuta vrata i poželjela
da ih zatvori.
»Još medvjedića, Marion? Baš si mustra, šašava stara ptico!«
Snažno se ugrizla za donju usnicu da se kazni što je bila tako glupa. Zašto
nije skrila igračku prije no što ju je vidio? John je podigao novog bijelog
medvjedića da ga pogleda.
»Pa, ovo je zgodan momak, zar ne?«

144
 »Da, izgleda gotovo potpuno nov. Pitam se zašto ga je vlasnik odnio u
dućan rabljene robe?«
»Onda, što je za večeru, dušo?«
»Mislila sam pripremiti bakalar s kuhanim graškom.«
»I pire-krumpirom?«
»Da, ako želiš, mogla bih ga pripremiti instant pire.«
Prije no što je otišao, John je učinio čudnu stvar. Ovlaš ju je poljubio u
tjeme, a onda spustio velikog bijelog medvjedića na otoman i odnio ga u
podrum. Marion je bila toliko iznenađena poljupcem da je jedva zastala da se
zapita što John namjerava s otomanom i medvjedićem.

Nakon što su pojeli bakalara, koji je nekako uspio biti istodobno suh i
vodnjikav, umjesto da ode ravno u podrum, John je otišao u dnevnu sobu i
sjeo do Marion na sofu. Bio je u čudnom raspoloženju, kao da joj želi nešto
reći a ne zna kako.
Gledali su dokumentarac o nekom vulkanu koji je u rimsko doba uništio
čitav grad. To baš nije bila emisija po Marioninoj volji, ali bila je sretna što
ima društvo i što on u tome nalazi nešto zanimljivo, premda ona to ne
uspijeva. Obično kad su gledali nešto što je ona odabrala, on bi ispuštao sitne
uzdahe ili bi rekao kako je to glupo. A čak i ako ništa nije rekao, Marion bi
nekako osjetila njegovu dosadu i nervozu, pa se ne bi mogla opustiti.
»Vulkan je eruptirao bez upozorenja«, rekao je voditelj, »i mnogo je ljudi
poginulo od pepela koji ih je zasuo dok su se bavili svakodnevnim
poslovima.«
»Je li sve u redu, Johne?« upitala ga je nakon svršetka emisije.
Oklijevao je prije odgovora, kao da u glavi iskušava nekoliko odgovora.
Zatim je oprezno kimnuo. »Da, Mar, sve je u redu. Bolje nego ikad.«

Dok se Marion spremala za spavanje začula je čudnu buku, tiho zujanje

za kojim je uslijedilo nekoliko glazbenih nota. Nakon nekoliko trenutka
shvatila je da zvuk dolazi s njezina mobitela, koji je držala pokraj kreveta.
Toliko je rijetko zvonio da je zaboravila kako zvuči, a iznenadilo ju je da je još
uvijek je dovoljno napunjen. Podigla ga je i neko vrijeme petljala s dugmadi
prije no što je uspjela pročitati pristiglu poruku.

zdravo M nadam se da si dobro ovog sam se tjedna vratila kući kako bi

bilo da sutra svratim da te pozdravim, recimo oko 2 :) Lydia
145
 *
Marion je zadrhtala od sreće. »Napokon se dogodilo nešto dobro. Ovo je
znak da će se stvari promijeniti nabolje!« rekla je naglas, premda je danas
razgovarala i s Johnom i sa ženom u dućanu, a uskoro će razgovarati i s
Lydijom, pa je jedva trebala vježbati govor nasamo.

Kad se sutradan ujutro vratila iz kupovine stvari za Lydijin posjet, Marion

je ugledala gospodina Weinberga kako stoji pred dvorišnim vratima.
»Jeste li pronašli svog psića?« upitala ga je pokušavajući ga obići s
kolicima za kupovinu. Naravno da je znala da ga nije našao, ali nije se mogla
sjetiti što bi drugo rekla. Stari čovjek škiljio je u nju kao da nema pojma tko
je ona. Već je htjela ući u kuću, kad je on progovorio.
»Tko je djevojka?«
Marion je imala dojam kao da joj se ledeni prst zariva u grudi.
»Koja djevojka?«
»Vidio sam je prošlog tjedna kako vam ulazi u kuću.«
»Ne znam o čemu govorite.«
»Znam da sam je vidio prošlog tjedna kasno navečer. Ušla je u kuću s
vama i vašim bratom. Mlada djevojka s crnom kosom. Je li vam to možda neka
rođakinja? Ne bih rekao da jest, jer ta djevojka nije izgledala kao Engleskinja.
Je li možda iz istočne Europe? Po izgledu bi se reklo da je iz Mađarske ili
Rumunjske. Je li možda došla da radi kod vas kao kućedomaćica? Otada je
nisam vidio.« Nagnuo se prema njoj kad je rekao »djevojka« onim čudnim,
sjevernjačkim načinom. »Ali vidio sam vašeg brata s ružičastim kuferom.
Bacio ga je u kantu za smeće.«
Marion je mogla osjetiti neugodan vonj trulog povrća i ustajalih slatkiša
iz njegovih usta. Primjećuje li on da se ona trese?
Naslonila se na stup uz dvorišna vrata da se smiri. Najbolje bi bilo da ga
jednostavno ignorira. Podsjetila se da je on zapravo vrlo star čovjek. Zacijelo
ima preko devedeset godina, a živi sam. Nikog neće zanimati što on ima reći.
Nasmiješila se i odgovorila veselim glasom. »Ne, ne, gospodine Weinberg,
nisam vidjela vašeg psića, ali za svaki slučaj još jedanput ću provjeriti u
dvorištu. « Zatim se okrenula i gurnula ključ u bravu. Dok se mučila da otvori
vrata, bila je sigurna da on još uvijek stoji ondje i bulji u nju onim svojim sivim
vodnjikavim očima, ali kad se okrenula da provjeri, više ga nije bilo.

146
 Otključala je vrata i ušla u kuću. Odmah je primijetila nekoliko velikih
paketa naslaganih do zida. Bilo ih je toliko da je jedva mogla proći. Iznenada
se pojavio John i podigao nekoliko njih u naručje.
»Što je sve ovo, za Boga miloga, dušo?«
John ju je izbjegao pogledati u oči.
»Ništa o čemu bi se ti trebala brinuti, Marion.«
Zatim je odnio pakete u podrum.
Marion je bila prezaposlena pripremama za Lydijin posjet da bi
razmišljala o gospodinu Weinbergu ili o Johnovim tajanstvenim paketima.
Napunila je desetak zdjela za juhu iz majčina kompleta Royal Crown Derfby
grickalicama i slatkišima. Možda su te zdjele s crveno-zlatnim dizajnom
izgledale previše svečano za grickalice, ali bile su jedini komplet koji je mogla
naći. Sendviče od sira i krastavaca, s prilično nespretno odrezanim koricama,
stavila je na veliki poslužavnik koji je vjerojatno bio namijenjen za neku
svečanu večeru s pečenim odojkom ili velikom ribom u hladetini.
Većinu otpada koji je zakrčivao kuhinju nabrzinu je bacila u
blagovaonicu. John je otišao u pab Royal Oak, i neće se, nadala se, vratiti do
rane večeri.

Marion je stalno provjeravala poruku na mobitelu kako bi bila sigurna da

je dobro zapamtila dan, a svaki put kad bi je pročitala, osjetila je malu navalu
nestrpljenja i uzbuđenja. Pobrinula se da drži mobitel u džepu za slučaj da
dobije još koju poruku. Za posjet je kupila sve Lydijine omiljene stvari:
gumene medvjediće Haribo, smoki sa sirom, čips i obiteljski paket
čokoladnih bombona. Dok je čekala Lydijin dolazak, bila je tako nervozna da
je pojela cijelu zdjelu slanog čipsa sa octom, pa ju je morala ponovno
napuniti.
Kad je otvorila vrata, iznenadilo ju je koliko je Lydia porasla. A izgledala
je tako lijepo, s onim svojim krupnim plavim očima, sjajnom kožom i dugom
crvenom kosom svezanom u konjski repić. Odjevena u tanku bijelu košulju i
traperice, lako bi mogla biti model u jednom od onih pomodnih magazina.
Donijela je gomilu najljepših tulipana koje je Marion ikad vidjela, svaki je
cvijet bio sjajan i svjež i bez trunke smeđe boje. Djevojka ju je zagrlila, a
onda su zajedno otišle u kuhinju kao stare prijateljice.
»Oh, Em, nisi se trebala tako potruditi«, rekla je Lydia ugledavši sendviče
i pune zdjele grickalica i slatkiša na stolu.
Marionin je sjaj potamnio kad je ugledala Lydijin izraz lica. Pogriješila je
što je stavila svu tu hranu na stol. To su stvari koje vole jesti djeca, a ne
sofisticirane mlade žene. Lydia bi nedvojbeno više voljela sushi ili one male
147
pladnjeve španjolske hrane. Naravno, Marion nije htjela pokazati da su joj
povrijeđeni osjećaji.
»Uopće se nisam trudila«, odvratila je. »Ne brini ako nisi gladna. Samo
sam mislila da bi mogla poželjeti nešto prigricnuti.«
Lydijin trbuh bio je ravan poput nepročitane džepne knjige, vjerojatno je
isto tako brižljivo pazila na težinu kao i njezina majka. Da je Marion imala
vlastitu kćer, nedvojbeno bi je potpuno pokvarila, pa bi završila isto tako
debela kao što je i ona. Lydia je sjela za stol, jedna mršava ruka lijeno se
raširila ispred nje, druga je pridržavala glavu kao da je njezin delikatni vrat
ne može držati sam.
»Bi li željela malo Coca-Cole? Premda pretpostavljam da si sada odrasla,
pa bi možda radije popila čaj ili kavu.«
Lydia je zijevnula, mašući dlanom ispred zdrave ružičaste unutrašnjosti
svojih usta.
»Samo malo vode, Marion. Imaš li gaziranu vodu u boci?«
»Oh, baš sam glupa, trebala sam kupiti mineralnu vodu«, odvratila je
Marion, a onda se za kaznu pljusnula po nadlanici.
»Savršeno je dobra i voda iz slavine.« Djevojka je opet zijevnula, a onda
se milostivo nasmiješila Marioni. »Ne brini. Ne znam zašto si se tako trudila
samo radi mene, ali to je svejedno jako lijepo od tebe.« Govorila je kao netko
tko zahvaljuje djetetu na rođendanskoj čestitki koju je samo izradilo.
Sjele su i neko vrijeme ćaskale. Lydia je odgovarala na Marionina pitanja
o fakultetu pospanim pristojnim glasom i srkala vodu iz slavine.
Mora li mnogo učiti? Mmm - spušta glavu na stranu - Da, prilično. Jesu li
predmeti zanimljivi? - sliježe ramenima, umoran osmijeh - Katkad, ovisi o
predavaču. Sigurno ideš na mnoge zabave? Uzdah - Katkad su doista dosadne
- ne idem na sve, naravno - miče pramene kose s očiju - Samo ako idu ljudi koje
znam. Što ćeš učiniti kad završiš fakultet? - Oh, Bože - hihotanje kao da je
ovo jako smiješno, povlači dlanove preko lica - nemam pojma - možda ću neko
vrijeme putovati, raditi u inozemstvu - smije se - Da, raditi u inozemstvu,
premda ne znam što.
Dok su razgovarale, Lydia je neprestance dodirivala mobitel, milovala
stakleni zaslon kao da je kućni ljubimac. Kome šalje poruke? pitala se Marion,
osjećajući ogorčenje i mržnju prema njima. Zamišljala je grupu privlačnih
mladih ljudi na pikniku u parku ili kako piju u nekom popularnom pubu, i
pozivaju Lydiju da im se pridruži. A Lydia odgovara: »Jednostavno ne mogu.
Zaglavila sam s tom dosadnom starom ženom koje me ispituje bez kraja
i konca.«

148
 Lydia bi tu i tamo uzela grickalicu ili slatkiš iz jedne od zdjelica i stala ih
grickati, ali Marion je osjećala da ona to radi samo iz pristojnosti. Nakon
nekog vremena Marion je iscrpla sve teme i počela se brinuti da će postaviti
isto pitanje više no jedanput, pa će Lydia pomisliti da je dementna. Da je
Lydia barem ponovno mala djevojčica, kako je tada bilo lako usrećiti je
slatkišima i pričama o vilama i vilenjacima.
Dok su sjedile za stolom jedna nasuprot drugoj i vodile ukočen razgovor,
istina, oštra kao trn, zabola se Marion u srce: ona mala djevojčica koja ju je
voljela više ne postoji, a ova je mlada žena koja se dosađuje tuđinka. Njezine
nade da će ostati dio Lydijina života kad odraste, da će dijeliti uzbuđenje
njezina vjenčanja, postati »teta« njezinoj djeci, pa čak i posjećivati je na Uskrs
i Božić, bile su smiješne maštarije, baš kao i one o Neilu. Dakako, da su u rodu,
stvari bi možda bile drukčije, ali bez obiteljskih veza, Lydia će otplutati u
budućnost bez nje.
Uto je Marion začula otvaranje ulaznih vrata, a grudi su joj se stegnule od
tjeskobe. John bi petkom obično ostao cijelo poslijepodne u pubu igrajući šah.
»Johne, dušo«, upitala ga je Marion, »jesi li se dobro proveo s
prijateljima?«
»Te mi pijane varalice nisu prijatelji. Nitko od njih ne zna cijeniti
suptilnost te igre.« Spojio je kažiprst i palac da naglasi tu poantu. »Jedva
mogu povući figuru a da ne obore cijelu vražju ploču. A ona mala drolja od
konobarice ne vrati ti sitniš svaki put kad pozoveš rundu. Nikad me više
nećeš vidjeti u toj jebenoj rupi«, zarežao je.
Zašto upotrebljava te izraze pred Lydijom? Po njegovu mirisu i boji
obraza Marion je zaključila da je možda i on popio više nego nekoliko viskija.
»Baš mi je žao - dobro ti čini da s vremena na vrijeme izađeš iz kuće.«
»O, da... siguran sam da je tebi jako drago da izađem iz kuće, zar ne,
Marion?« Namrštio se.
»Nisam tako mislila, Johne. Samo sam htjela reći da je lijepo kad imaš
malo intelektualne stimulacije i muškog društva.«
»Ali ja imam sve društvo i stimulaciju koja mi je potrebna ovdje, zar ne,
dušo?«
Izazovno ju je pogledao, a ona se pobojala što će Lydia pomisliti.
John je uzeo šaku grickalica i gurnuo ih u usta. Dok ih je žvakao usne su
mu blistale poput neosušene boje na zidu. Stajao je odmah pokraj Lydijina
stolca, pa se rasporak njegovih hlača nalazio odmah do njezine glave. Spustio
je debelu ruku na Lydijino malo zaobljeno rame.

149
 »Nemoj mi reći da je ovo ono malo derište iz susjedstva. Tko bi pomislio
da ćeš izrasti u tako lijepu mladu damu! Pa, kako je u velikom bijelom svijetu
fakulteta?«
»Dobro«, odgovorila je Lydia odmičući kosu s lica.
»Kladio bih se da moraš tjerati momke od sebe oštrom batinom?«
Lydia je oborila pogled i usiljeno se nasmiješila.
»Ne znam... zapravo i ne.«
»Nema momaka? Možda ti se više sviđaju djevojke?« John joj je
namignuo. »Je li to sada u modi?«
Vrelina se uzdigla kroz Marionine grudi i ušla joj u obraze.
»Sada bih trebala krenuti«, rekla je Lydia.
»Ne dajte da vam pokvarim malu čajanku«, odvratio je John.
»Ne. Moram raditi na referatu. Moram ga sutra predati.«
»Da, samo ti kreni, dušo, ne daj da te mi zadržavamo«, rekla je Marion,
iznenada očajnički želeći da Lydia ode.
Marion je ustala, a Lydia ju je poljubila u obraz. Kad su krenule prema
vratima, John im je priječio put. »Što je, ja neću dobiti poljubac?« upitao je
Lydiju s cerekom.
Zatim je zgrabio djevojku oko struka i privukao je sebi. Marion je vidjela
kako je vlažnim slanim usnama ljubi u usta. Zatim je ugledala širenje
crvenkastosmeđeg repica, a onda su se ulazna vrata s treskom zatvorila kad
je Lydia izašla.
John je oteturao u dnevnu sobu, a Marion je počela bacati sve neželjene
grickalice i slatkiše u veliku plastičnu vreću za smeće u kojoj su oblikovali
hrskavu dugu smeća. Kako je uzbuđena bila kad je kupovala sve te stvari s
nadom da će Lydia uživati u njima, sve je to bio grozan gubitak. Nakon ovoga
što se dogodilo, jadna djevojka vjerojatno više nikad neće ponovno doći.
Bacila je vreću za smeće na pod i pucajući od bijesa otišla za Johnom u
susjednu prostoriju, gdje je on sjedio mirno čitajući novine, kao da se ništa
nije dogodilo.
»Kako se usuđuješ tako je dirati!« viknula je istrgnuvši mu novine iz ruku.
»Ti si običan prljavi perverznjak!«
»Pazi što govoriš, curo, ako znaš što je dobro za tebe!«
John je ustao. Bio je za glavu viši od sestre.
»Sram te bilo, Johne Zetland. Uvijek sam vjerovala da si pristojan čovjek,
ali prevarila sam se.«
150
 »Odakle ti pravo da mi se tako obraćaš, glupa kujo?«
Marion se nikada nikome nije tako suprotstavila, pa joj je srce kucalo kao
da će joj iskočiti iz grudi.
»Imam svako pravo! I želim da znaš da te mrzim!«
»Mrziš vlastitog brata, ha? Pazi se ili ću ti dati razloga da me doista
zamrziš.«
Kad ju je zgrabio za nadlakticu, prsti su mu se zarili duboko u njezinu
kožu. Činilo se da je drži cijelu vječnost, a lice mu se pretvorilo u divlje oči
usred ljubičastih mrlja. Zatim ju je zatresao, a onda tako žestoko odgurnuo
da su joj zaškripale kosti u vratu kad je leđima pala na sofu. Od šoka nije
mogla progovoriti ni zaplakati, a John je odjurio iz sobe. Zatim je začula kako
tresak podrumskih vrata odjekuje kroz kuću.

Kad se sutradan ujutro probudila, u prvi mah nije se mogla sjetiti zašto
su joj oči natečene i bolne. Zatim joj se vratila slika Johna kako ljubi Lydiju
vlažnim crvenim usnama. Gadan, prljav osjećaj prilijepio se za Marion poput
mokrog blata. Prisjetila se da ju je isti osjećaj obuzeo kad se John očešao o nju
u muzeju voštanih figura i kad joj je gospodin Bevan dodirnuo dojku, samo
što je ovo bilo tisuću puta gore. Kako se njezin brat mogao tako odvratno
ponijeti da poljubi nedužnu mladu djevojku u usta?
On je običan prljavi starac. Zatim su na površinu izbila sjećanja na način
kako je gledao Lydiju kad je bila mala djevojčica, pa se Marion zgrčila od
užasa. »Zašto to nisam prije shvatila? Bila sam slijepa za njegovu groznu,
nastranu narav. Nisam željela vidjeti tko je on zapravo! Ta jedna djevojka.
Nisam ga smjela pustiti ni blizu njoj.«
Protrljala je stražnji dio bolnog vrata a onda zasukala rukave spavaćice.
Na mjestu gdje ju je zgrabio natečena bijela koža nadlaktice bila joj je
prekrivena modricama tamnim poput olujnih oblaka. Od buke na stubama
zadrhtala je od straha. Smjesta je otišla do vrata svoje sobe i zaključala ih. Je
li on dovoljno snažan da ih razvali? zapitala se. Osjećajući pritisak u mjehuru,
shvatila je da će prije ili poslije morati izaći iz sobe.
Duboko u njoj još uvijek je tinjao pogled prezira i bijesa u njegovim očima
prije no što ju je odgurnuo poput stare krpe. Kako može živjeti s takvim
čovjekom? Kad bi barem mogla pobjeći i ostaviti ga u tom podrumu - na kraju
krajeva, to je jedino do čega mu je stalo. Marion je otišla do prozora koji je
gledao na stražnje dvorište. Na kraju dvorišta stajalo je stablo gorskog javora.
Kad je bila djevojčica, Lydia se znala igrati oko njega. Imala je igračke šalice
za čaj i napunila bi male pladnjeve »salatom« napravljenom od tratinčica i
trave i ostavila ih vilama za jelo. Sada je nekoliko grana otpalo sa stabla, a sve
151
je lišće uvenulo. Judith je imala pravo. Drvo je prilično trulo i vjerojatno
opasno.
Nije mogla zamisliti da bi mogla oprostiti Johnu na njegovom ponašanju,
ali što joj je drugo preostalo? Da otiđe iz kuće? Kamo bi otišla? Postoji li
nekakvo sklonište za žene poput nje? Marion se zamislila u nekoj velikoj
prljavoj spavaonici, nekoj vrsti viktorijanskog prihvatilišta za uznemirene
sredovječne žene, gdje bi ležala sklupčana na uskom poljskom krevetu,
okružena redovima drugih izgubljenih duša poput sebe.
U danima nakon poljupca, Marion je imala osjećaj kao da je zaražena
nekom bolesnom drhtavicom koja joj je kvarila san i oduzela tek. Svaki put
kad bi začula njegove korake na stubama, zadrhtala bi od straha, zamišljajući
da joj upada u sobu kako bi je opet napao. Većinu vremena skrivala se na
tavanu, ali nije mogla posve izbjeći njegovu nazočnost. U šest ujutro
probudila ju je škripa iz njegove sobe na katu niže, a onda je nakon mučnog
sluzavog kašlja uslijedilo jecanje cijevi u kupaonici dok se prao. Doručak mu
je obilježavalo blaže, ženskasto jecanje cijevi u kuhinji i buka s radija koju je
prigušio hod kroz kuću. Zatim je u kući vladala tišina do podneva, kad bi se
čulo još buke iz kuhinje dok je pripremao ručak. Nakon šest poslijepodne
njezin bi brat nakratko izašao iz podruma da pripremi večeru, a onda bi u
ponoć otišao na spavanje. Naučivši taj dnevni raspored, uspijevala ga je
izbjegavati, žurno silazeći u prizemlje da uzme malo hrane kad je bila sigurna
da on nije ondje.
Oko ponoći, tjedan dana nakon Lydijina posjeta, Marion je shvatila da nije
čula nikakvu buku u kući otkako je njezin brat sinoć otišao u podrum.
Pričekala je sat vremena, a onda se odšuljala na odmorište na katu ispod i
vidjela da su vrata Johnove sobe širom otvorena, a krevet prazan i još uvijek
pospremljen.
Što se događa? Namjerava li on zauvijek ostati u podrumu?
Umjesto da se vrati u krevet, Marion je krenula dalje stubištem i ušla u
majčinu sobu. Na noćnom ormariću ležala je bočica tableta. Podigla ju je, ali
mala bijela etiketa bila je previše izblijedjela da bi se moglo pročitati što na
njoj piše. Marion je otvorila ladicu i ugledala špil karata za tarot.
Kutija je bila ukrašena slikom sunca s prekrasnim licem koje ju je ozbiljno
gledalo. Možda joj karte mogu pomoći da odluči što da učini. Maglovito se
sjećala da prvo moraš naglas postaviti pitanje, pa je izvukla izlizani špil
karata iz kutije i počela ga nespretno miješati.
»Molim te, pomozi mi«, rekla je. »Ne mogu vjerovati da je došlo do ovoga,
ali bojim se Johna. Volim ga, ali imam osjećaj da katkad ne znam tko je.
Brinem se cijelo vrijeme, a to me čini umornom i bolesnom. Želim se samo

152
sklupčati u krevetu, pokriti se pokrivačem i zauvijek ostati tako. Molim te,
reci mi što da radim.«
Zatim je izvukla kartu. Bila je to slika viteza koji drži mač, ali nije imala
pojma što to znači. Uzela je drugu kartu, bio je to obješeni čovjek. Znači li to
da bi se trebala objesiti? Pomisao na smrt nije ju uplašila, ali pomisao na bol
jest. Negdje je čula da smrt vješanjem traje vrlo dugo, dok se čovjek polako
guši. Ako se ubije, neće se morati cijelo vrijeme bojati i brinuti, zar ne? A to
bi također pokazalo Johnu do čega može dovesti takvo
ponašanje. Zamišljanje njegove reakcije kad bi našao njezin leš ispunio ju
je neobičnim zadovoljstvom.
Podigla je bočicu tableta s noćnog ormarića i skinula poklopac. U njoj su
bile samo tri tablete. To ni iz daleka nije dovoljno, morala je potražiti još.
Počela je pretraživati ladice noćnog ormarića, ali našla je samo tablete za
probavu i neke stare kapi za oči.
Zatim je pogledala prema vratima pokrajnje kupaonice. Tablete su
vjerojatno ondje, ali Marion nije ušla u tu prostoriju od dana kad je majka
nađena mrtva, dok joj je sijeda kosa plutala na hladnoj vodi, a opušak
dogorjele cigarete još uvijek stajao zaglavljen među prstima njezine
ispružene ruke. Pomisao da sada uđe ispunila ju je stravom.
Moraš to učiniti, rekla je sebi. Samo pogledaj u medicinski ormarić.
Nemoj biti takav miš - to neće trajati više od minute.
Odšuljala se i kliznula kroz vrata. Krajičkom oka spazila je nešto tamno u
sredini kade. Veliki pauk? Prašina? Nije se usudila izravno pogledati. Prišla je
ormariću i ugledala mrlju hrđe koja je vijugala prema otvoru malog
umivaonika ispod ormarića. U prljavom staklu ogledala pojavio se njezin
odraz i u jednom groznom trenutku pomislila je da je to majčino mrtvo,
podbuhlo lice. Hitro je otvorila vrata ormarića, ali nije našla tablete, samo
bezbojnu kolonjsku vodicu i bočice sirupa protiv kašlja. Njezina hrabrost nije
bila nagrađena, pa je izašla iz kupaonice i za sobom čvrsto zatvorila vrata.
Mora da je majka skrivala svoje zalihe tableta negdje drugdje. Kleknula je
i počela izvlačiti kutije ispod velikog kreveta. Većina je sadržavala razne
tkanine, debeli baršun, čipku i neku sjajnu tkaninu koja je u njoj probudila
nostalgiju za skladištem. Bila je tu kutija koja je sadržavala razne sitnice,
male slomljene ukrase, potrošene baterije i jednog porculanskog papagaja
kojem je nedostajao kljun.
U svojoj je potrazi naišla na cijelu obitelj jajolikih igračaka, malu blagajnu
iz supermarketa, i sitnu ružičastu kuhinju s lažnim limenkama hrane, malim
kartonskim paketima i plastičnim povrćem koje je išlo u zidne ormariće.
Gledanje tih starih igračaka ispunilo ju je slatkom tugom, one su predstavljale

153
male otočiće radosti u inače nesretnom djetinjstvu. Hoće li joj išta ikad više
donijeti takvu sreću? Kad bude mrtva, neki će stranac doći u kuću,
pokupiti sve te stvari i baciti ih u kantu za smeće. Jednom se nadala da će ih
Lydia uzeti za svoju djecu, ali naravno, sad ih više nitko ne bi želio. Čak i ona
gadna stara žena u dućanu rabljene robe smatrala bi ih prljavim, punim klica,
»neprikladnim za moderno dijete«.
Pronašla je kufere pune foto-albuma. U jednom od tih albuma bila je, uz
mnoge konvencionalne slike njezinih roditelja u svečanim prigodama, jedna
crno-bijela fotografija nje i Johna, zbunjenih derišta na leđima magaraca,
oboje u kaputima nalik na vojničke odore, s ozbiljnim i odlučnim izrazima na
licu, poput sitnih generala koji se spremaju povesti konjicu u napad. Zatim je
pronašla sliku sebe i drage tete Agnes kako stoje na Nortportskom
molu. Marion se sjećala kako je njezina teta zamolila potpunog stranca da ih
snimi. Naprosto mu je prišla i dala mu fotoaparat. Majka nikad ne bi učinila
takvo što. Toplina joj je okružila srce. Da, tada sam bila sretna, rekla je sebi,
sjećam se. Voljela sam Agnes, zajedno smo provele mnogo lijepih trenutaka.
Vani se čula grmljavina. Majka bi uvijek rekla da to Bog premješta
namještaj. Kiša je počela šibati prozore, ne pojedinačne kapi nego kao da
pršti iz napukle cijevi. Osvijetljeno bljeskovima munja, drveće koje je
obrubljivalo Ulicu Grange nalikovalo je na divovske zelene zvijeri koje njišu
krznena tijela s jedne strane na drugu.
Možda će se malo odmoriti, dok se ne sjeti nekog drugog mjesta na kojem
bi mogla potražiti tablete. Palo joj je na pamet da im je nakon tako dugog
vremena ionako možda prošao rok trajanja, pa će morati smisliti neki drugi
način da se ubije. Ne potrudivši se da stavi izvučene kutije na mjesta, vratila
se u svoju sobu i legla u krevet i ostala ležati satima slušajući oluju.
Primaknula je sve svoje životinje, ali sada su ostavljale dojam da su
izrađene od lažnog krzna i ispunjene krpama i nisu joj pružile nikakvu utjehu.
A onda je kroz vjetar i kišu začula zvuk od kojeg joj val šoka protresao tijelo.
Je li moguće da je to zvuk bebina plača?
Bio je tako slabašan da nije mogla reći zamišlja li ga ili ne. Brat njezine
majke umro je kao beba u ovoj kući. Je li to njegov duh? Ustala je iz kreveta i
otvorila vrata da osluhne. Da, mogla je jasno razabrati plač odozdo. Bebin
plač.
Stojeći u spavaćici, osjećajući da je ljepljiva od znoja i da joj vratna žila
snažno kuca, Marion se napregnula da čuje.
Počela je grozničavo razmišljati. Je li to doista moguće? Beba je rođena u
staroj kući? Činilo se nemogućim povjerovati. Je li John to radio cijelo
vrijeme? Pomogao majci da se porodi? Novi život ne može dugo opstati u

154
vlažnom podrumu. Treba mu toplina i svjež zrak. Dijete bi trebalo odnijeti
gore u kuću.
Zamislila je sebe kako drži dijete u naručju i miriše njegovu mekanu toplu
glavu. Sitne prstiće kako sjaje ružičastom svjetlošću. A onda kako joj se beba
smiješi i počinje prepoznavati njezino lice. Posve nova osoba koja bi je
poznavala kao tetu Marion. Netko s kim bi se mogla igrati i kome bi mogla
pripovijedati priče.
Smjestili bi dijete u gostinjsku sobu pokraj njezine. Ta soba ima lijep
veliki prozor koji gleda na dvorište i u njoj je ujutro mnogo sunca. Naravno,
morala bi je se urediti. Mogla bi pročitati djetetu sve svoje priče Beatrix
Potter i dati joj svoje igračke da se igra. Marion je bila sigurna da je riječ o
djevojčici. Dala bi joj ime Agnes po svojoj teti.
Posve bi se posvetila maloj Agnes. Ona bi bila središte njezina svijeta.
Pripremala bi joj dobru, zdravu hranu, a ne bilo kakvo smeće. Kupovala bi joj
lijepe haljine. Možda ne bi poslali Agnes u školu, John bi je mogao poučavati
kod kuće. Na kraju krajeva, on je odličan učitelj, pa ne bi morali brinuti hoće
li je druga djeca maltretirati.
Zajedno bi se igrale u dvorištu i odlazile na duge piknike na plažu. Bilo bi
kao kad je Lydia bila mala, samo što je Agnes nikad ne bi ostavila. Kako bi
sretne bile zajedno. To je čekala cijeloga života, nekoga tko bi potpuno
pripadao njoj.
Cijelu se noć šuljala dolje i osluškivala podrumska vrata, ali više nije čula
bebin plač. Počela se brinuti da Agnes treba liječnika, a to bi značilo da
moraju objasniti odakle dijete dolazi. Možda bi mogli reći da su je našli na
pragu, ali onda bi im bebu oduzele socijalne službe, a to bi joj slomilo srce.
Bi li itko znao ako bi se pretvarala da ga je ona rodila? Bi li je medicinski
pregledali? Zar žene katkad ne rađaju djecu i u pedesetima? U jedno je bila
sigurna, da nikad ne bi dopustila ikome da joj oduzme dijete. Štitila bi ga
vlastitim životom ako bi morala. Naravno, morala bi oprostiti Johnu na
groznom postupku s Lydijom. On bi trebao njezinu pomoć.
Beba. Već i od samog izgovaranja te riječi obuzimala ju je velika sreća.
Novi život dao bi joj nadu za budućnost, razlog da nastavi živjeti, bio bi to
netko koga može voljeti i čuvati - netko tko bi joj uzvrtio ljubav. Morala bi
naporno raditi, ali bila je uvjerena da ona to može. Vratila se u potkrovlje i
legla u krevet. Bila je budna cijelu noć pa se morala malo odmoriti. Poslije je
čeka toliko posla. Dok je vani bješnjela oluja, uljuljkana toplim i utješnim
mislima, Marion je zaspala.

*
155
 Ovog puta iz sna je nije prenuo plač djeteta, nego glasan tresak koji je
poslao kopita životinja u stampedo kroz šumu njezina sna. Nakon kratke
borbe da se otrgne iz pandža sna, ustala je iz kreveta i pojurila prema
prozoru. Drvo gorskog javora ležalo je na travnjaku, a njegova krošnja srušila
je dio zida koji je odvajao njihovo dvorište od Judithina. John je ležao na tlu
pokraj njega.
Marion je izjurila iz sobe. Dok je trčeći prolazila odmorište na prvom katu,
načas je ugledala đavolsko lice kako je pakosno gleda kroz vrata gostinjske
sobe. Ispustila je sitan krik prije no što je shvatila da je to samo mrlja na drvu
starog ormara od hrastovine osvijetljena svjetlom munje. Kad je došla gotovo
do dna posljednjeg niza stuba osjetila je da je nešto hvata za stopalo
i posrnula. Uspjevši se uhvatiti za ogradu i spasiti u posljednji čas, a onda se
s užasom sjetila da se, prema priči tete Agnes, majka spotaknula na istom
ovom mjestu, na četvrtoj stubi od dna, i pala, a onda zgnječila svog malog
brata ispod sebe kad je sletjela na pod hodnika.
Kad je došla do Johna, vidjela je da mu je odjeća promočena kao da ga je
plima upravo izbacila na obalu, a kosa mu je spala na jednu stranu poput
busena blatne morske trave otkrivajući ćelav skalp.
»Što je? Što se dogodilo?«
Zgrabio ju je za ruku tako čvrsto da je pomislila da bi joj kosti mogle
popucati.
»Pokušao sam ga pomaknuti, podići prokleto drvo sa zida i osjetio sam
groznu bol - u ruci i prsima. Molim te, dušo, pomozi mi.«
Pokušala mu je pomoći da ustane, ali nije ga mogla podići ništa više no
deblo gorskog javora, a mišići u leđima zaboljeli su je svaki put kad je
pokušala.
»Pozvat ću pomoć. Nazvat ću hitnu pomoć.«
»Ne, ne, ne smiješ to učiniti.«
»Ali, Johne. Što drugo da radim? Ne mogu te ostaviti ovdje u dvorištu.«
Otišla je u hodnik i drhtavim prstima nazvala broj hitne pomoći. Kad je
operater zatražio adresu, um joj se zamračio i nije se mogla sjetiti broja
vlastite kuće.
Operater, muškarac vrlo ugodna glasa, rekao joj je da mirno ode do
ulaznih vrata i pogleda. Rekao je da se to katkad događa ljudima, da o hitnoj
situaciji zaborave stvari. Kad mu je dala adresu, rekao joj je da će vrlo brzo
nekoga poslati, a Marion mu je zahvalila.
Dok je stajala na kućnom pragu čvrsto je obgrlila vlastito tijelo. Kad je
začula sirenu, osjetila je da joj od grozne uzbuđenosti ponestaje daha. Obično
156
bi je taj zvuk nagnao da pomisli da se negdje dogodila nesreća, da je neka
jadna nepoznata duša u teškoj nevolji, ali sada je ona bila ta koja je nazvala
hitnu pomoć. Hitna pomoć dolazila je po njezina brata.

Kad su se kola hitne pomoći zaustavila u ulici, Marion je mahnula vozaču

da zna u koju kuću da krene. Živčano je primijetila da gospodin Weinberg
stoji na svom kućnom pragu i promatra prizor.
Kad su dva mlada čovjeka u liječničkim kutama krenula za njom u kuću,
Marion je obuzeo uobičajeni stid zbog sveopćeg nereda. Kad su prolazili kroz
kuhinju, Marion je spazila da su vrata podruma otvorena, a ključ još uvijek u
bravi. Dok su dva muškarca pregledavala Johna u dvorištu, zaključala je vrata
i ostavila ključ u limenku keksa.
Kad je izašla, začula je Johna kako se glasno prepire s dvojicom mladića
koji su ga pokušavali premjestiti na nosila. Svaki put kad bi ga dotaknuli,
vrisnuo je od boli.
»Što vi mislite, tko ste? Skidajte svoje proklete ruke s mene!«
»Gospodine, moramo vas odvesti u bolnicu da vas pregledamo.«
»Ne idem nikamo, čujete. Ne mogu!« rekao je John pljuskajući
muškarčevu ruke dok su ga pokušavali pomaknuti.
»Morate nam dopustiti da obavimo svoj posao...«
»Ostavite me na miru, gnjavatori.«
Muškarac je pogledao Marion tražeći podršku.
»Molim te, Johne, moraš im dopustiti da ti pomognu«, blago je rekla
Marion.
Kad ju je pogledao u oči, shvatila je da se boji. Kleknula je u blato i uhvatila
brata za ruku. Prsti su mu bili hladni i mlitavi.
»Obećavam ti da će sve biti u redu, dušo«, rekla je. »Ne moraš se brinuti.
Mar će se pobrinuti za sve.«
John joj je vrlo slabašno stisnuo prste, a onda je zakolutao očima i izgubio
svijest.

157
 BOLNICA

MARION nikako nije mogla izaći na kraj s mnoštvom odjela i slika što su joj
se sudarale u glavi. Srušeno stablo, začepljena krvna žila i slomljeni kuk:
toliko groznih stvari najedanput! Zašto se sve to dogodilo sada? Medicinska
sestra ostavila ju je da sjedi na maloj sofi u prostoriji koja se zvala »Čekaonica
za članove obitelji« (te su je riječi nagnale da se osjeća osamljenije no ikad u
životu), rekavši joj da će netko doći po nju nakon Johnove operacije. Ali nije
joj rekla koliko će dugo operacija trajati, a prema zidnom satu, Marion je
čekala gotovo pet sati. Gledala je crne kazaljke, oštre poput skalpela, kako se
postojano kreću oko hladnog bijelog lica sata.
Na drugoj strani prostorije stajao je stol s priborom za pripremu čaja i
kave. Napola prazan paket keksa za probavu stajao je uspravno, a njegov
poderani omot vijugao je poslužavnikom. Premda cijeli dan ništa nije jela,
prije bi stavila pijesak u usta no pokušala pojesti jedan od tih keksa.
Prije operacije, netko ju je upitao tko je Johnov najbliži rođak. Rekla je da
je to majka. A onda, kad su je pitali kako da stupe u kontakt s njom, rekla im
je da je majka mrtva, a oni su je pogledali kao da je potpuna budala. Liječnica,
mlada Kineskinja u ružičastom džemperu, koja uopće nije nalikovala na
liječnicu, obrecnula se na Marion kao da razgovara s djetetom koje je uhvatila
u laži:
»Shvaćate li da postoji velika vjerojatnost da vam brat neće preživjeti
operaciju?«
Razdirala ju je pomisao na njegove sklopljene naočale na noćnom
ormariću, pokraj paketa napola pojedenih peperminta, na njegovu vestu s
uzorkom pletenica obješenu na naslon stolca poput krzna zaklane zvijeri.
Možda ga više nikad neće opet čuti kako zvižduče uz melodiju s radija niti mu
uglačati košulju. Koliko god da je mana imao, John ju je volio, a i ona je voljela
njega. Bez njega ne bi imala nikoga. On je bio uz nju na rođendane i na Božić.
Možda joj je kupio nešto jeftino ili joj posve zaboravio kupiti dar, ali barem je
bio uz nju. Bolje je imati nekoga na koga se može ljutiti zbog nekog propusta
nego nemati nikoga. John joj je brat. Poznaje ga cio život. Osjećala je da bez
njega ne bi imala nikoga da je zadrži na zemlji, pa bi naprosto odlebdjela u
oblake.
»Molim te, Bože«, molila se, »žao mi je što sam se tako razljutila na njega.
Ako mu dopustiš da preživi, obećavam ti da se nikad više neću razljutiti na
njega. Učinit ću sve što mi kaže i truditi se koliko mogu da mu budem dobra

158
sestra i da ga usrećim. Samo ne daj da umre. Jedino je to važno. Ako umre,
ostat ću sama, pa možeš ubiti i mene.«
Cijelu je noć nepomično sjedila na maloj narančastoj sofi, previše
uplašena da zaplače ili zaspi. Svaki put kad bi začula korake u hodniku,
pobojala se da je to medicinska sestra koja dolazi je obavijestiti da joj je brat
mrtav. Ali nitko se nije pojavio do jutra pa se Marion stala pitati jesu li posve
zaboravili na nju. Mjehur joj je bio pun, pa je izašla iz Čekaonice za članove
obitelji i krenula po bolnici tražeći zahod. Naposljetku je slijedila znak za
zahod koji ju je odveo niz dva niza stuba i još jedan hodnik. A kad je
obavila nuždu, shvatila je da ne zna kako da se vrati u svoje malo utočište.

Nakon što je neko vrijeme hodala, došla je u kafić, ali nije imala novca za
sendvič ili piće. Torbicu s mobitelom i novčanikom ostavila kod kuće.
Zaboljela ju je pomisao na mobitel jer joj ga je kupio John. »Moraš imati
mobitel, Marion«, bio joj je rekao. »Danas svatko ima mobitel. Ne možeš
zauvijek živjeti u prošlosti.«. A čak i da ga je ponijela sa sobom, ne bi imala
koga nazvati osim Judith, a ona bi vjerojatno bila previše bijesna zbog zida da
joj pristane pomoći. Bila je jako umorna, promrzla i gladna. Boljela su je leđa
i stopala, odjeća joj je bila prljava i svrbljiva, i čeznula je za vrućom kupkom.
Da je barem tata živ, pa da dođe po nju u svom velikom, sigurnom Bentleyju
i odveze je kući.
Sve dok ne doznam gdje se John nalazi, nitko mi ne može reći da je umro.
Tako da ako ostanem izgubljena, on će preživjeti, pomislila je Marion. Ali
onda ju je majčin glas prekorio zbog gluposti: John ti je brat, Marion. On te
treba. Moraš ga naći. On ovisi o tebi.
I tako je nastavila lutati naokolo, previše stidljiva da nekoga zamoli za
pomoć. Prolazila je dugim hodnicima, ne znajući je li već bila u njima ili nije.
Beskrajni odjeli, ordinacije i čekaonice, svako mjesto u bolnici izgledalo joj je
isto kao i svako drugo. Kad bi uspjela naći put u Čekaonicu za članove obitelji,
mogla bi si pripremiti šalicu čaja i pojesti jedan od onih keksa. Kako su joj
se dragocjeni ti keksi sada činili - zašto ih je prije ignorirala? Napokon je
naišla na plan bolnice i nakon dugog škiljenja u njega (i naočale je ostavila
kod kuće), uspjela se vratiti na mjesto s kojeg je krenula. Kad je otvorila vrata
čekaonice, s iznenađenjem je shvatila da na narančastoj sofi sjedi jedan mladi
par. Žena je plakala držeći golu lutku djevojčice za jedenu nogu, a muškarac
ju je grlio oko ramena. Glave su im bile spuštene i bili su previše
zaokupljeni međusobnim tješenjem da bi primijetili Marion.
Lutka je prilično loše izgledala, bila je to jedna od onih plastičnih lutaka
kakve se Marion nikad nisu sviđale, čak ni kad je bila dijete, jer nisu bile
dovoljno mekane da ih zagrli. Nije li nepristojno donijeti golu lutku u bolnicu?
159
Iako su vjerojatno morali u žurbi otići od kuće, pa su dohvatili bilo što što bi
moglo utješiti bolesno dijete. Muškarac je imao obrijanu glavu i tetovažu
lubanje na glavi. Ženina kosa bila je povučena na tjeme u raščupani konjski
repić. Oboje su nosili trenirke i tenisice i Marion su izgledali kao vrsta ljudi
koja živi od socijalne pomoći.
Lutka, koja je visjela naglavce, buljila je u Marion s izrazom durenja na
plastičnom djetinjem licu, kao da joj govori: »Dijete je bolesno. U usporedbi s
tim tvoji su problemi ništavni. Odlazi i ostavi nas na miru.«
Naravno, trebala bi ih jako žaliti, ali u okolnostima u kojima se nalazila,
nije mogla naći ni trunka sućuti za bilo koga drugog. A oni barem imaju jedno
drugo, pomislila je sa trunkom gorčine.
To što je Čekaonica za članove obitelji bila okupirana strancima
uznemirilo ju je. Osjećala je da čekaonica pripada njoj jer je u njoj provela
većinu noći u stanju krajnje tjeskobe. Ipak, ne bi bilo prikladno da uđe i počne
praviti čaj i jesti kekse dok ovi ljudi cmizdre na sofi. Umjesto toga pronašla je
malo dvorište u kojem je neko vrijeme ostala sjediti, sve dok joj nije postalo
hladno, a onda je otišla u prodavaonicu čitati časopise. Poslijepodne je
provela gledajući televiziju u čekaonici Ordinacije za frakture B.
Na malom televizoru pričvršćenom na zid ordinacije prikazivao se jedan
od filmova iz produkcije Heartfelt, Uvijek vjeruj strancu. Taj je film gledala već
najmanje dvaput, pa je imala osjećaj kao da je naišla na starog prijatelja.
Naravno, zvuk je bio isključen, ali to nije bilo važno jer se Marion sjećala
većine dijaloga.
Ljudi su ulazili i čekali na sjedalicama neko vrijeme, prije no što su ih
pozvali na pregled.
»Koliko dugo čekate doktora Palladinea?« upitala ju je postarija žena s
plavim rupcem na glavi i u sjajnom zelenom kišnom kaputu.
»Oh, gotovo sat vremena«, odgovorila je Marion, previše sramežljiva da
objasni svoju situaciju, a ipak osjećajući se pomalo krivom što laže toj finoj
staroj ženi.
Žena je zatresla glavom u znak simpatije. »Nije li to grozno? Ja sam prošli
put morala čekati gotovo dva sata. Toliko o stanju našeg zdravstva.«
Zatim joj je starica stala pričati o svom mužu koji je bio vatrogasac i o
dvjema kćerima koje žive u Australiji. »Preklinjale su me da se preselim
njima, ali ja ni za što nisam željela ostaviti dom. Odlazim na Erikov grob svake
nedjelje. Nisam propustila nijedan tjedan otkako je preminuo. Nećete me
dobiti na taj avion osim ako ne iskopate Erikovo tijelo i stavite i njega na
avion«, rekla joj je prilično strogim glasom, kao da se Marion urotila s

160
njezinim kćerima da je odvuče u Australiju i odvoji od Erikova
dragocjenog groba.
Kad su svi pacijenti pregledani, ordinacija se zatvorila, pa je Marion bila
prisiljena napustiti čekaonicu. Dok je sjedila pokraj aparata za prodaju u
hodniku i gladno gledala sendviče, jedna ju je čistačica, podrijetlom
Afrikanka, upitala je li joj dobro. Ženine oči, duboki smeđi bunari ljubaznosti,
dovele su Marion do suza.
»Zapravo nisam«, odgovorila je. »Moram naći brata, Johna. Bio je na
operaciji.«
Mlada žena ostavila je svoja kolica s priborom za čišćenje i odvela Marion
do pulta za informacije kod glavnog ulaza.
Nakon što je obavila telefonski poziv, žena na pultu obavijestila ju je da
se John Zetland nalazi u odjelu za intenzivnu njegu, koji može naći slijedeći
plavu liniju na kat i uz zid hodnika. Marion je slijedila tajanstvenu liniju na
kat i preko podova (ignorirajući narančaste, zelene i žute linije) jednako
pažljivo kao što su Ivica i Marica slijedili trag mrvica kroz šumu. Kad je
napokon došla do Johnova odjela, vrata su bila zaključana i morala je
pritisnuti zvonce na interfonu da je puste ući. Dok je čekala, osjetila je trnce
u grudima, jer se bojala novosti koje je upravo trebala čuti.
Medicinski tehničar došao je po nju i odveo je u malu sobu da razgovara
s liječnikom. Liječnik je bio Indijac i vrlo zgodan. Sjedio je nagnut naprijed s
podlakticama na koljenima i s ozbiljnim izrazom na besprijekornom smeđem
licu. O Johnu je govorio upotrebljavajući njegovo ime i s isto toliko sućuti kao
da govori o vlastitom bratu. Rekao joj je da je John slomio kuk dok je
pokušavao pomaknuti drvo, a onda je od šoka dobio srčani udar. Ali živ je i
pravo je čudo da je preživio operaciju. Rekao joj je da joj je brat borac i da je
imao veliku sreću, ali da još nije izvan opasnosti.
Prije no što su joj dopustili da vidi Johna, morala je vrlo temeljito oprati
ruke i navući tanku plastičnu pregaču. Kad ga je ugledala, imao je masku za
kisik na licu i zatvorene oči. Bio je blijed i smežuran poput stare košulje kojoj
treba glačanje. Uhvatila ga je za ruku koja je bila vrlo hladna.
»Oh, Johne, tako mi je drago što te vidim, dušo! Nećeš vjerovati kako mi
je bilo. Nasmrt sam se prepala za tebe.«
John je otvorio oči i oprezno je pogledao, kao da je ne prepoznaje.
Medicinska sestra dala mu je da popije malo vode iz papirnate čaše.
»Vaš se muž sjajno drži, ali mora se odmoriti«, rekla je mršava sestra s
bodljastom plavom kosom.
»On mi je brat, a ne muž«, odvratila je Marion.

161
 »Možda će moći popričati s vama ako se vratite za otprilike sat vremena.«
Marion je prije svakog ulaska u šok-sobu morala dobro oprati ruke i
navući novu pregaču, a onda je na izlasku opet skinuti. Kad se poslije vratila
u odjel, zatekla je Johna kako sjedi na krevetu i pije čaj.
»Kako se osjećaš, dušo? Umrla sam od brige.«
»Ne baš dobro - ali dobro se brinu za mene.«
»Pa, i to je nešto. Medicinske sestre izgledaju simpatično.«
»Marion, kako sam dugo ovdje?«
»Od jučer ujutro.«
Pričekao je da medicinska sestra odnese pribor za čaj prije no što joj je
dao znak da mu se primakne.
Počeo je micati usnama, ali glas mu je bio tako slab da nije mogla
razumjeti što joj govori.
»Oprosti, dušo, nisam te čula.«
Nagnula se nad njega. Mirisao je na sredstvo za dezinfekciju s primjesom
lošeg daha.
»Jesu li djevojke dobro?« Kad je progovorio, mala količina pljuvačke
kapnula mu je s usana na bradu. Marion je pomislila da bi je trebala obrisati,
ali nije se mogla prisiliti da to učini.
»Kako to misliš?«
»U podrumu.«
Marion je bila šokirana što spominje njih u javnosti.
»Jesi li ih provjerila? Trebat će im hrana i voda.«
»Ali nisam bila kod kuće.«
»Gdje si bila?«
»Cijelo sam vrijeme bila ovdje, naravno. Čekala sam vijesti o tebi.«
»Ali one se ne mogu brinuti o sebi. Ne mogu se kretati.«
»Oh, Bože dragi... John!« Odmaknula se od brata.
Kako on to misli da se one ne mogu kretati? Uto se začulo štropotanje
metalnih poslužavnika dok se pacijentima posluživala hrana. Okrenuo joj se
želudac od mirisa pire-krumpira i kuhanog mesa.
Zatim joj je palo na pamet da one ne mogu ništa učiniti zato što ih on drži
svezane. A bez njega ne mogu se čak ni nahraniti. Tijelom joj je prostrujao
grozan mučan osjećaj jer je iznenada pomisao na žene zarobljene u podrumu
njihove kuće postala vrlo stvarna. Osvrnula se po odjelu. Jedan muškarac i
162
njegov sin tinejdžer sjedili su pokraj kreveta na kojem je ležala stara žena.
Ženino lice bilo je tako podbuhlo da je jedva izgledalo ljudsko. Pod očima je
imala tamne sjene i izgledala je blizu smrti. Uto se njezin beživotni pogled
spustio na Marion. Muškarac je držao ženu za ruku, a dječak se zavalio u
stolcu i provjeravao svoj mobitel.
»Moraš otići kući, Marion.«
»Došla sam s tobom u kolima hitne pomoći i nemam novaca da se
vratim.«
»Nazovi Judith i zamoli je da te dođe odvesti kući. Krajnje je vrijeme da i
ona nekome učini uslugu.«
»Ali ne sviđa mi se da je gnjavim. U svakom slučaju, želim ostati ovdje s
tobom«, preklinjala je Marion. Smrznula se do kosti od grozne pomisli da se
sama vrati u kuću i da se bavi njima.
John se s mukom pokušao uspraviti. Zgrabio je čelične ručke pričvršćene
za bočne strane kreveta, ali jedva se uspio pomaknuti više od nekoliko
centimetara. Iscrpljen pokušajem, pao je natrag na jastuk i ostao ležati teško
dišući.
»Ja bih ovdje mogao ostati tjednima, a ti ne možeš cijelo to vrijeme ostati
sa mnom. Moraš otići kući i pobrinuti se da one dobiju hranu i vodu.«
Okrenula je glavu ustranu, nesposobna da ga pogleda.
»Kako to misliš? Ja ne mogu ići dolje... rekao si mi da nikad...«
»Marion«, prekinuo ju je, »slušaj me. Moraš to učiniti, inače su gotove.«
»Oh, Johne, molim te, nemoj me tjerati na to. Molim te.« Zagnjurila je lice
u dlanove, ne mogavši podnijeti njegov pogled.
»Moraš to učiniti za mene.«
Uto se Marion sjetila obećanja da će učiniti sve kako bi ga usrećila, samo
ako preživi.
»Čovjek može bez vode preživjeti samo tri dana. U najboljem slučaju.«
John je zavrtio glavom. »Ti ćeš biti kriva, Marion. Osim toga, sada je tu i
dijete.«
»Što?«
»Jedna od djevojaka, Alla - bila je u drugom stanju. Dijete se rodilo malo
prije no što sam došao ovamo.«
Marion je dahnula. Znači, istina je. Ipak nije umislila da čuje plač. U tom
trenutku prišla im je medicinska sestra u odori boje jagode, pjevušeći uz
melodiju s radija. Izgledala je tako vedro i sretno. Kako može biti tako vesela
okružena svom ovom tugom i strahom, upitala se Marion.
163
 »Zar nemaš mobitel?«
»Ostavila sam ga kod kuće.«
»Onda otiđi do sobe medicinskih sestra«, šapnuo joj je. »Zamoli ih da ti
dopuste da nazoveš Judith. Objasni im situaciju. One su naviknute na takve
stvari.«
»Ne mogu nazvati Judith. Grozno se razljutila zbog drveta. Na kraju
krajeva, ona nas je upozorila...«
»Reci joj da ćemo joj platiti novi zid, a i novu prokletu kuću ako želi.«
»Biste li nam mogli dati minutu, Marion?« rekla je medicinska sestra.
»Moram provjeriti Johnove zavoje.« Zatim je povukla zavjese oko Johnova
kreveta.
Druga sestra pronašla je Judithin broj u telefonskom imeniku. Nakon
mnogo suznog preklinjanja, Judith je nevoljko pristala da dođe u bolnicu.
Marion je zatim morala čekati vani na studeni gotovo četrdeset i pet minuta
prije no što se pojavio Judithin žuti Citroën. Judith mora da je vidjela oštećeni
zid, a ipak se nije doista mogla naljutiti jer je John bio bolestan. Odloživši
svoju ljutnju za prikladniju prigodu, u tišini je odvela Marion kući. Otvorila je
usta smo jedanput, da poviče »jebeni idiot« vozaču koji je iznenada iskrsnuo
pred njom.

Kad se Marion vratila kući, prošlo je već devet navečer.

Dugo je ostala sjediti u kuhinji pokušavajući se ohrabriti za ono što mora
učiniti. Već joj je i pogled na podrumska vrata izazivao mučninu od straha.
»Ali ja to ne želim!« povikala je naglas. »Ne mogu otići dolje.«
Moraš, začula je Johnov glas u glavi. Ako to ne učiniš, one će umrijeti.
»Ali nisam ih ja dovela ovamo. Ti si ih doveo. One nemaju nikakve veze sa
mnom. Ako umru, ti ćeš biti kriv.«
»Ne možeš dopustiti da beba umre. Ako se to dogodi, nikad si to nećeš
moći oprostiti.«
Marion je duboko uzdahnula i ustala. Drhtavim je rukama pripremila
sendviče od jetrene paštete i bocu soka od naranče. Ali što će beba jesti? Hoće
li morati otići u dućan po hranu za bebe? Najvažnija je stvar, rekla je sebi, da
dovede bebu gore u kuću. Zatim će vidjeti što da sljedeće učini.
Nakon što je izvadila ključ iz limene posude za kekse kamo ga je skrila
kad je hitna pomoć došla po Johna, otključala je podrum. Kad su se teška
vrata od hrastovine otvorila, tisuće sitnih trnaca straha zarilo joj se u kožu.

164
Kad se pokušala pomaknuti, nešto tvrdo kao da ju je sprječavalo da učini
ijedan korak naprijed.
»Daj, učini to!« rekla je sebi. »Nemoj biti takva kukavica.«
Poslužavnik s hranom bučno je štropotao svakim korakom koji je učinila
niz strmo kameno stubište. Na dnu su bila još jedna vrata koja je trebalo
otključati, a iza njih velika prostorija u kojoj se nalazio drveni radni stol s
pričvršćenom škripom. Na jednoj strani stola ležao je rastavljeni radio,
ostavljen s izloženom utrobom poput pacijenta koji je umro na operacijskom
stolu. Na postolju pokraj njega stajao je model starinskog dvokrilnog aviona,
čudan i delikatan poput libele, čekajući da John završi bojanje
njegove tamnoplave površine. Na radnoj površini ležale su fine četke
s ukrućenim vrhovima koji su onemogućivali upotrebu, zajedno s desecima
minijaturnih limenki emajl boje.
Cigleni zidovi podruma, jednom obojeni u bijelo, sada su bili zelenkasto-
sivi i prošarani crnom bojom. Sa stropa su se njihale duge niti paučine, debele
od prašine. Osjetila je da joj jedna dodiruje glavu i gotovo ispustila
poslužavnik dok je se pokušavala osloboditi.
Na zidu su visjele razne alatke, odvijači, pile u nekoliko veličina i nekoliko
čekića. Iz prostorije su vodila troja vrata. Vrata na lijevoj strani vodila su u
stražnji podrum, koji je nekoć služio za držanje vrtnog pribora jer je imao
pristup nizu stuba i vratima koja su vodila u dvorište. Srednji podrum bio je
krcat stvarima iz tatina ureda, fasciklima i sličnim, a prednji i najveći, bilo je
mjesto gdje su njezini roditelji odlagali neupotrebljavani namještaj i ukrase
za Božić.
Na jednoj strani prostorije stajao je prastari filmski projektor. Sjećala se
kako su ga tata i John donijeli kući iz Frankova dvorišta da ga poprave. Oko
njega bilo je nekoliko okruglih metalnih kutija bez etikete, a iz njih su virile
odmotane vrpce smeđeg celuloida. John i tata zacijelo su dolazili ovamo
zajedno gledati filmove. Pokraj hrpe filmskih traka ležao je snop časopisa.
Kad je shvatila da su iste vrste kao oni koje je gospođa Morrison prije toliko
godina našla u Johnovoj sobi, Marion je s gađenjem okrenula glavu.
Spustila je poslužavnik na stol i našla ključ s oznakom »prednji podrum«
koji je visio na klinu. Oklijevala je prije no što je otključala vrata. Još nije
prekasno da se vrati gore i pripremi si toplu kupku, a onda legne u krevet i
zaspi pretvarajući se da one ne postoje. »Ne, moraš nastaviti, došla si dovde,
ne možeš sad odustati«, hrabrila se. Kad je otvorila vrata, zapahnuo ju je
smrad. Bio je to smrad stvari o kojima ljudi ne govore. Prljavština, bolest
i stid. Iz mraka su se začuli zvukovi struganja, buka koju su stvarala stvorenja
uznemirena u svojim kavezima. Zamislila je kako leže vrebajući, spremne da
skoče na nju i oderu joj meso s kostiju.
165
 Kad je upalila svjetlo, u prvi mah sve je izgledalo previše groteskno da bi
bilo stvarno. Soba je bila oko pet metara sa tri, vapno na ciglenim zidovima
odljepljivalo se i bilo prošarano crnom plijesni. S dijelova stropa otpao je
gips, ostavljajući izložene drvene grede poput kostiju trupla u raspadanju. Na
podu su ležala tri madraca. Na jednoj strani svakog madraca stajao je
preokrenuti narančasti sanduk - oni su služili kao noćni ormarići na kojima
su djevojke držale osobne stvari, četkice za zube i ručnike. Na drugoj strani
svakog madraca stajala je kanta ispunjena tamnim izmetom.
Mala količina praznog prostora između madraca bila je prekrivena
otpadcima: prljavim pupoljcima vate, komadima prljavih maramica,
umrljanim higijenskim ulošcima i omotima hrane. Marion je uz jedan zid
primijetila dvije klopke za štakore, a svaka je držala sjajnu smeđu žrtvu. U
sredini sobe stajao je jedan nelakirani drveni stolac i veliki plavi lavor koji je
sadržavao nekoliko centimetara prljave vode.
Nije se usuđivala izravno pogledati stanovnike ove grozne spavaonice.
Svaka je ležala na madracu, ruke i noge bile su im vezane zajedno spletom
lanaca, a još lanaca vezalo ih je za zidove. Usta su im bila zapušena čudnim
napravama koje su nalikovale na gumene loptice svezane za pseću brnjicu.
Kako je ikad mogla povjerovati da im John pokušava pomoći? Možda zato
što bi istina bila previše strašna? Ništa što bi mogla zamisliti ne bi bilo ni blizu
ovome.
Mirisi i prizori u sobi bili su tako odbojni da se Marion uplašila da bi se
mogla onesvijestiti. Prisilila se da duboko diše. Uskoro će proći, rekla je sebi.
Prebrodit ćeš ti ovo. Pretvaraj se da ovo nije stvarnost. Te su djevojke poput
voštanih figura u muzeju, nisu stvarna ljudska bića.
Djevojka na najbližem madracu imala je zatvorene oči i uopće se nije
micala. Premda je izgleda bila tek u dvadesetima, njezino podbuhlo lice
podsjetilo je Marion na staricu na samrti koju je vidjela u bolnici.
To je bila Alla. Kako se razlikovala od one glamurozne žene u krznenom
kaputu koja je svisoka gledala na Marion kad su se upoznale. Njezine plave
pletenice izrasle su u gustu tamnu masu kose. Donji dio tijela bio joj je
prekriven dekom natopljenim krvlju obrubljenom plavim satenom. U kutu
prostorije, iza Allina madraca, ležali su neotvoreni paketi pelena i hrane za
bebe. Sjetila se onih tajanstvenih paketa u hodniku. Vjerojatno su sadržavali
potrepštine za bebu.
Pokraj Alle stajao je plavi otoman, a na njemu je sjedio medvjedić s
bijelim krznom koji je nabavila u dućanu rabljene robe. Pokraj njega ležala je
čudna mala lutka umotana u nešto što je nalikovalo na jastučnicu sa zelenim

166
uzorkom. Lutkine oči bile su zatvorene, a lice plavo-sivo. Val užasa gotovo ju
je oborio s nogu kad je shvatila da gleda bebu.
Jadno malo stvorenje, život joj je završio prije no što je uopće počeo. Na
podu pokraj otomana ležao je bijeli kačkani šal. Podigla ga je i pokrila
djetetovo tijelo, pažljivo ga tutkajući oko strana.
»Žao mi je«, rekla je, »ti i ja zajedno bismo tražili vile u dvorištu. Voljela
bih te kao vlastito dijete.« A onda su joj suze zamutile pogled, pa se okrenula.
Nemoj ga gledati. Nemoj uopće misliti na njega. Ako budeš previše
razmišljala o svemu ovome, poludjet ćeš, a moraš nastaviti. Obećala si Johnu da
ćeš ovo učiniti, i moraš.
Na srednjem madracu sjedila je sitna mršava figura u kojoj je jedva
prepoznala Sonju, prvu od posjetiteljica. Bila je tako nervozna kad je tek
stigla, dok je držala stari kufer ukrašen naljepnicama ponija i konja. Njezino
lice, oblo i nježno kad ga je Marion prvi put vidjela, sada je imalo oštre rubove
i duboke šupljine kao da je izdubljeno iz drva. Nosila je otrcanu plavu haljinu
i staru vestu koja je nekoć pripadala majci. Djevojčine noge bile su crvene,
oguljene i pune modrica. Sonjine oči, još uvijek krupne i uplašene -
jedina stvar na njoj koju godine u podrumu nisu promijenile - slijedile su
svaki Marionin pokret.
Pokraj njezina madraca ležala je zbirka toaletnih potrepština: gel za
tuširanje s mirisom borovine, pasta za zube, regenerator, osušena spužva i
prljav ručnik. Na stražnjoj strani četke za kosu, pune čuperaka suhe, plave
kose, bila je naslikana plavokosa Disneyjeva Pepeljuga prćasta nosa.
»Došla sam vam pomoći. Naime, ako mi dopustite«, nesigurnim se glasom
Marion obratila Sonji. »Molim vas, nemojte se uplašiti.«
Kad joj se približila, djevojka se odmaknula od nje kao da očekuje da će je
Marion udariti.
»Oprosti«, rekla je Marion. »Nisam znala da je ovako. Doista nisam znala.«
Djevojka je počela plakati. Marion je oprezno posegnula na tjeme da skine
brnjicu. Dok je prtljala da joj skine remen, ugledala je ljuskava ćelava mjesta
na Sonjinu skalpu. Brnjicu je bilo teško skinuti, ali kad ju je Marion napokon
oslobodila, činilo se kao da je uključila alarm. Djevojka je počela vrištati.
»Molim te, moraš biti tiha, ako ne budeš tiha, ne mogu ti pomoći.«
»Piće, piće«, rekla je djevojka. »Molim piće.«
»Naravno, naravno, oprosti, mora da si jako žedna.« Marion je zaboravila
donijeti čaše, pa je stala nalijevati piće ravno u djevojčina usta. Djevojka se
počela gušiti i kašljati, pa joj je velik dio soka od naranče završilo na haljini.

167
 Budući da su djevojčine ruke bile u lancima, Marion je morala držati
sendvič s paštetom i hraniti je. Činilo se kao da hrani neko stvorenje iz
divljine. Oštri sitni zubi tako su halapljivo sjekli hranu da se Marion pobojala
da bi joj mogli odgristi prste. Dok je djevojka jela, Marion ju je pomilovala po
glavi, a djevojka se zauzvrat stala trljati o Marioninu ruku kao da je dodir
tješi.
Marion je zamislila da pušta Sonju na slobodu. Djevojku bi intervjuirali
na jutarnjoj televizijskoj emisiji, rumenih obraza i zdravu, s opranom kosom,
u čistoj bluzi i novim trapericama, poput pametne studentice na fakultetu.
Sonja bi ispričala priču o tome kako ju je Marion spasila od groznih patnja u
podrumu.
Ali to nikad ne bi moglo biti tako, zar ne? rekla joj je majka. Ako je pustiš,
to će završiti vrlo loše i za tebe i za Johna.
Kad je Sonja završila s jelom, pogledala je Marion.
»Mooolim vas, pomozite.«
Marion je duboko udahnula.
»Naravno, želim pomoći. Ali vidiš, situacija... doista, situacije je vrlo
složena. Moram razmisliti o svemu... odlučiti što je najbolje... doista, ne
znam...«
Marion je uzela brnjicu i krenula je staviti natrag na Sonju. Čim je shvatila
što se događa, djevojka je počela divlje govoriti i vriskati koliko je mogla.
»Ne brnjicu, molim vas, ne brnjicu, pomozite nam. Pomozite nam,
gospođo, molim vas«, jaukala je, toliko se trzajući da joj Marion nije mogla
staviti brnjicu oko glave.
»Sada moraš biti dobra«, odvratila je Marion pokušavajući biti razumna.
»Vidiš, John je u bolnici. Nije mu dobro. Bio je na operaciji. Neko vrijeme
nisam bila sigurna hoće li se izvući. Želim ti pomoći, ali ti mi to jako otežavaš.
Ne shvaćaš pod kakvim sam pritiskom.«
Vriskanje joj je kidalo živce. Sigurno će ga Judith ili netko drugi čuti?
»Slušaj, ako ne budeš pristojna, prestat ću vas hraniti. U stvari, nikad se
više neću vratiti ovamo. Nitko se neće vratiti.« Marion je iznenadila samu sebe
strogim tonom. Djevojka je prestala vriskati i sada je samo glupo buljila u nju
onim svojim krupnim očima.
Kad joj je Marion napokon uspjela ponovno staviti brnjicu, Sonja kao da
je izgubila svaku nadu i iscrpljeno pala na madrac.
Uz dalji zid se Violetta, odjevena u kratku crnu haljinu, uspravila na
madracu. Koža joj je još uvijek bila glatka i preplanula, a uvojci sjajni. Pokraj
njezina jastuka stajala je vaza s ružama. Ostala je veoma mirna, jedva da je
168
micala glavom kad joj je Marion skinula brnjicu, ali oči su joj bile crnje od
ičega što je Marion ikad vidjela. Marion su zaboljela leđa od naginjanja da
nahrani Sonju, pa je sjela na drveni stolac pokraj madraca. Violetta je pila i
jela a da nije plakala ili vikala. Progovorila je tek kad joj je Marion
obrisala usta i počela petljati s brnjicom. Glas joj je bio hrapav od žeđi,
ali miran i razuman.
»Marion, morate nešto poduzeti. Morate nam pomoći.« Marion je bila
šokirana što jedna od njih izgovara njezino ime.
»Beba je umrla, a i Alla je gotovo mrtva. Zašto mu dopuštate da nam to
radi? Zašto ne odete na policiju? Prijeti li da će vas ubiti?«
»Ne.« Marion je oklijevala, prisjetivši se kako ju je John pogledao kad ju
je protresao. »John nikad ne bi učinio takvo što.«
»Pa zašto mu onda pomažete?«
Tražila je odgovor.
»On mi je brat.«
»I vi ste žena. Niste zla. Zar ne shvaćate da nam morate pomoći? Reći
ćemo da do sada ništa niste znali. Nećemo reći da ste došli s njim po nas.«
Kad je Marion odvratila pogled od Violettinih crnih očiju, u glavi su joj
odjeknule riječi Brendana O’Briana: Vi ste zli.
»Žao mi je, ali moram ti opet staviti brnjicu.«
»Ne, ne, nemojte to učiniti!« naredila joj je Violetta. »Ne možete. Morate
nam pomoći.«
»Pokušavam vam pomoći.«
»Znate li vi uopće što nam on radi?«
»Uči vas stvarima kao što je engleski i matematika, zato što želi da se
obrazujete.«
»Doista to vjerujete? Mislite da nam je on učitelj?«
Violetta se počela smijati. »Mislite li da je Alla tako zatrudnjela? Od
matematike?«
Beba je Johnovo dijete? Ta je djevojka u podrumu već više od godinu
dana, dakle, dijete mora da je njegovo. Kako je mogla biti tako glupa da to ne
shvati? Pogledala je malu plavu lutku stavljenu na jedan sjenovit kut
otomana. To je dijete dijelilo njezinu krv. Ovdje je umrla njezina mala
nećakinja ili nećak.

169
 »Ti si zla žena«, vrisnula je Violetta. »Ti si kuja iz pakla. Ti si kriva, ti si
nam ovo učinila, jednako si pokvarena kao onaj tvoj jebeni debeli brat
silovatelj.«
»Nemoj ga tako zvati!«
»Ti znaš da se njemu živo jebe za tebe. Ismijava te, svoju debelu glupu
sestru. Kaže da su te u školi zvali lamantinka, veliko debelo morsko čudovište
sa sisama!« Počela se hihotati.
Lamantinka. Ime je protutnjalo kroz glavu poput vlaka u tunelu. Samo joj
je John to mogao reći. Kako bi inače znala? Mora da se sjetio kako joj se Juliet
rugala prije svih tih godina u kafiću robne kuće.
Zamislila je kako im John opisuje svoju debelu ružnu sestru. Lamantinka.
Svi su joj se rugali u školi, a sada je žalosna stara djevica, posve sama, bez
ikoga da je voli. Kako je ta mala okrutna kuja morala ciktati i smijati se od
zluradosti!
Violettin smijeh odjekivao je podrumom, a onda je iznenada prestao.
Marion nije shvatila što radi dok nije osjetila kako joj šaka pogađa taj oštri
mali nos. Djevojka je viknula, više od šoka nego od boli. »Oh, oh, Bože, žao mi
je!« automatski je rekla Marion, kao da je u gužvi nagazila na nečije stopalo.
Sonja je na svom madracu počela micati nogama i stražnjicom i stenjati
kroz nos. Marion je osjetila kako joj srce lupa o rebra poput nekoga tko
očajnički pokušava pobjeći iz zaključane sobe. Mora izaći iz podruma prije no
što se onesvijesti, ali prvo mora staviti Violetti brnjicu, inače će djevojka
vrištati cijelu noć pa će je netko posve sigurno čuti.
Kad je Marion stala na madrac da joj stavi brnjicu, Violetta je bočno
zamahnula nogama u lancima i oborila Marion s nogu. Pala je naprijed,
sletjela na djevojčino čvrsto, tresuće tijelo i izgubila naočale. Podrum se
pretvorio u zbrku nejasnih sivih oblika. Pokušala se uspraviti na madracu, a
onda je osjetila val oštre boli. Violetta ju je ujedala u vrat.
»Prestani, prestani«, rekla je Marion naprežući se da pobjegne. Voletta se
toliko migoljila da se Marion nije mogla uspraviti. Laktom je udarila Violettu
u lice i otkotrljala se ustranu, oborivši koš za smeće i udarivši glavom o zid.
Dok je pipajući tražila naočale, osjetila je da joj se ogavan hladan sadržaj
kante upija u odjeću.
Pronašla je naočale pokraj madraca i ustala. Violettine usne bile su
krvave. Marion je shvatila da je to krv s njezina vrata.
»Zašto nisi pobjegla na servisnoj postaji? Zašto si se vratila? Nisam ja
kriva. Ni za što od ovoga!«

170
 »Ti si kriva. Za sve. Mogla si ga zaustaviti. Nadam se da ćeš umrijeti u
zatvoru, ružna stara vještice. A onda otići u pakao.«
Prije no što je uopće shvatila što radi, Marion je podigla drveni stolac i
zamahnula prema Violettinoj glavi, ali je promašila. Zatim je zatvorila oči i
grubo je udarila bočnom stranom stolca u prsa. To je kao da gnječiš pauka
knjigom, rekla je sebi, moraš je dovoljno dugo držati za svaki slučaj. Napokon
je podigla stolac i udarila djevojku u glavu. Začuo se grozan, vlažan krik, a
onda zvuk lomljave.
Nekoliko sekunda nakon što se Violetta prestala pomicati, osjećaj
olakšanja obuzeo je Marion. Kad čovjek ozlijedi neko živo biće, to katkad
može ublažiti bol koju osjeća u sebi - tako se osjećala kad je dala psu
gospodina Weinberga šunku natopljenu otrovom za štakore, samo što je
ljudsko biće više od životinje, pa bolje ublažava bol.
Dok je stajala hvatajući dah, shvatila je da Sonja bulji u nju.
»Žao mi je«, stala ju je preklinjati Marion. »Ti znaš da nisam ja kriva, zar
ne? Nisam željela nikoga ozlijediti... samo sam reagirala... hoću reći... rekla mi
je okrutne i grozne stvari... nikad to ne bih namjerno učinila. Ti to shvaćaš,
zar ne?«
U djevojčinim očima vidio se užas. Nitko nikad nije tako pogledao Marion.
Cijelog su je života ignorirali, tretirali kao da ne postoji. Roditelje nije
zanimala, u školi kao da je bila nevidljiva, a John ju je tretirao kao sluškinju.
Sada je prvi put u životu bila važna, imala je moć, odlučivala je o životu i smrti.

Užas podruma oblikovao je tamnu mrlju koja se proširila kroz Marioninu

glavu, mrljajući svaku misao i sjećanje. Gurnula je glavu ispod površine vode
u kadi, pa su joj se suze pomiješale sa sivom sapunicom. Kad je podigla glavu
da udahne, iz usta joj je pobjegao bolan jecaj.
»Ne mogu se vratiti dolje, nikad više. Radije bih otišla u pakao.« Glas joj
je odjekivao kroz kapanje u kupaonici.
»Još uvijek biste me mogli spasiti.« Sonjin glas, tanak i prijekoran poput
elektrificirane žice, zario joj se duboko u mozak.
»Ne, ne bih! Ne shvaćaš. Ja to ne mogu učiniti. Previše se bojim. Učinila
sam sve što sam mogla.«
»Molim vas. Molim vas.«
»Odlazi!« viknula je. »Učinila sam sve što sam mogla, doista, ali ne mogu
ti pomoći. Zar ne shvaćaš? Živci mi naprosto nisu dovoljno snažni da se bavim
svim tim stvarima. E sad, zašto me ne ostaviš na miru?«

171
 Svaka pojedina stanica u njezinu tijelu protivila se tome da ode dolje i
suoči se s tim prizorima i mirisima. Naravno, mogla bi nazvati policiju, zar
ne? Reći im da spase Sonju, ali kad bi to učinila, oni bi vidjeli sve. Znali bi što
je učinila Violetti, a nitko nikad ne bi shvatio zašto.

Voda je već dugo bila hladna kad je izašla iz kade. Obrisala se velikim
narančastim ručnikom koji je pripadao obitelji otkako je bila dijete i bio
mjestimice tanak poput nevjestina vela.
Jedino što je mogla naći da se pobrine za ozlijede na vratu bila je kutija
tankih flastera. Kad je ljepljivom trakom nekoliko njih zalijepila na vrat i uho,
legla je u krevet.
Probudila se usred noći i shvatila da joj se lice zalijepilo za jastuk
osušenom krvlju. Sjećanje se uzdiglo u njoj, na sve, na dvije mrtve djevojke i
bebu, sve stopljene u jedan meškoljeći, ljubičasto-crni, blistavi predmet s
Violettinim oštrim malim zubima i košmarnom gomilom smrdljive kose.
Riječi Brendana O’Briana sada su joj se vratile u cijelosti: »Ti si ona vrsta
zla koja dolazi ni iz čega, iz zanemarivanja i osamljenosti. Ti si poput plijesni
koja raste u mračnim vlažnim mjestima, crna prljavština koja se skuplja u
kutovima, kobna infekcija koja počne mrvicom prljavštine na neopranoj
rani.«
Da, rekla je sebi. On je nekako znao.

172
 ČIŠĆENJE

NEKOLIKO sljedećih dana Marion nije mogla podnijeti pomisao da ode

vidjeti Johna u bolnici. Umjesto toga bacila se na čišćenje kuće. Počela je s
hrpama novina u hodniku, trpala ih je u velike crne vreće, a onda vreće
odlagala u stražnje dvorište. Zatim je nasumce počela uzimati druge komade
otpada, bacala ih je ni ne gledajući što su. Svaki put kad bi napunila vreću,
svezala bi je i odvukla van. Uskoro se stvorila velika hrpa sjajnih crnih
plastičnih vreća. Stvari koje nije mogla podići odgurala je na jednu stranu
blagovaonice. Nakon nekog vremena počela su se pojavljivati područja poda
koja nije vidjela godinama.
Ribanje, pospremanje i brisanje prašine bili su jedini način da ne misli na
podrum. Kad bi se uzavrela žica Sonjina preklinjanja počela žariti, Marion bi
neprestance naglas ponavljala: »To se nije moglo izbjeći, ono što se dogodilo
naprosto se nije moglo izbjeći«, sve dok Sonjin glas napokon ne bi oslabio i
potpuno utihnuo. Prvi put u životu spavala je sama u kući, ali umjesto da je
to uplaši, obuzeo ju je osjećaj olakšanja, kao da se zagnojena rana koja ju
je godinama mučila napokon osušila.

Prošlo je više od tjedan dana od Johnova odlaska u bolnicu kad mu je opet

otišla u posjet. Upotrijebila je jedan od majčinih Hermesovih šalova kako bi
prikrila rane na vratu i odvezla se autobusom za bolnicu Northport. Javni joj
je prijevoz bio novost, pa je morala nekoliko puta provjeriti raspored da nađe
pravi autobus, a onda je pažljivo proučila plan grada kako ne bi propustila
svoju postaju i završila izgubljena miljama daleko od kuće.
Vozač autobusa, mladi Poljak, rekao joj je gdje da izađe i gdje da pričeka
autobus za povratak. Kad ga je upitala koji je broj povratnog autobusa,
odgovorio je da je broj isti, ali da autobus staje na suprotnoj strani ceste.
Premda se osjećala glupo što to nije znala, vozač je bio vrlo pristojan i strpljiv
i uopće se nije ponašao kao da ima posla s budalom.
Kad je napokon stigla u bolnicu Northport General, zatekla je Johna kako
sjedi u krevetu. Više nije imao cjevčice u nosnicama i čitao je Daily Mail. Imala
je osjećaj kao da je prošlo nekoliko godina otkako ga je posljednji put vidjela.
Očekivala je da će biti bijesan što je tako dugo nije bilo, ali umjesto toga lice
mu se ispunilo olakšanjem, kao da se bojao da se ona neće vratiti.
»Marion, dušo, nisam znao što ti se dogodilo... je li sve u redu?«
Kad je posegnuo da je uhvati za ruku, pidžama mu se rastvorila, pa mu je
ugledala modrice na grudima, na mjestima gdje su mu medicinske sestre
173
davale injekcije u šarenu kožu. Jedna zgodna smeđokosa medicinska sestra
stajala je pokraj susjednog kreveta i pomagala mladom crncu koji je imao
masku za kisik na licu. Je li starica koja je ležala u tom krevetu umrla? Nije se
baš činilo vjerojatnim da joj se stanje iznenada poboljšalo, ali možda su je
preselili na neki drugi odjel. Marion je sjela na stolac pokraj Johnova kreveta.
»Kako se osjećaš?«
Pokušao se još malo uspraviti, ali je zatreptao od boli.
»Ovi šavovi grozno me zabole svaki put kad se pomaknem - ali inače
nisam tako loše. Danas su mi dopustili da ustanem iz kreveta. Uspio sam se
istuširati.«
U glavi joj se pojavila slika golog Johna okruženog medicinskim sestrama,
pa je zadrhtala.
»Donijela sam ti neke stvari.«
Marion je iz vrećice izvukla pidžamu, toaletni pribor i vrećicu bombona
od jagoda.
»Zar mi nisi donijela ništa za čitanje?« Odbacio je Daily Mail na noćni
ormarić. »Muka mi je od čitanja ovog smeća o pop-pjevačima i glumicama iz
sapunica. Nema pravih vijesti.«
»Nisam očekivala da ćeš moći čitati.«
»Kad idući put dođeš, možda bi mi mogla donijeti primjerak Timesa ili
Telegrapha. I neki dobar roman. Ne čita mi se ništa preteško, ali možda u
knjižari nađeš kakav pristojni triler. Ne bi mi škodila boca voćnog soka, nešto
oštro poput limete. Imam grozan okus u ustima od lijekova. Pobrini se da
kupiš Robinsonsov, znaš da ne volim stvari iz supermarketa.«
John je otvorio vrećicu slatkiša koju mu je donijela i pustio da ga zapahne
sladak miris umjetnog voća.
»Nisam znao da se ovo još proizvodi.«
Kad je stavio crveni bombon u usta i počeo ga sisati, oči su mu se
razvedrile od zadovoljstva.
»Mm, to mi budi sjećanja. Prustovski napadaj, moglo bi se reći«, rekao je,
ali ne sestri, nego možda nekom nevidljivom intelektualcu koji bi znao cijeniti
takvu primjedbu.
»Oh, za Boga miloga, Johne, ne govori gluposti«, obrecnula se Marion. »To
su samo vražji slatkiši.« Brat joj je izgledao šokiran.
»Što ti je? Ne može biti mjesečnica. Sumnjam da ih imaš već dobrih deset
godina.«

174
 Te je riječi popratio zlobnim cerekom. Premda joj se njegova primjedba
pomalo gadila, nije ju povrijedila. Gledajući ga kako leži u bolničkom krevetu,
shvatila je da je njegove riječi ne pogađaju ništa više no riječi nekog stranca.
Kao da je njezina ljubav prema bratu bila neka vrsta bolesti od koje je patila
od rođenja. Zadavala joj je duge napadaje boli i nelagode, ispresijecane
kratkim razdobljima olakšanja koje je pogrešno tumačila kao radost. Sada joj
se činilo kao da joj je neki snažan lijek očistio organizam od svih osjećaja
prema njemu.
Prije no što je otišla, zgrabio ju je za ruku. Trebala joj je sva snaga da se
ne odmakne od njega kad joj je šapnuo:
»Pitaju li te za mene? Pretpostavljam da su zabrinute, osobito Sonja. Ona
je tako osjetljiva curica.«
»Sonja me zamolila da ti poručim kako se nada da ćeš se ubrzo oporaviti«,
odvratila je Marion, iznenađena lakoćom kojoj joj je ta laž prešla preko jezika.
Smiješeći se od zadovoljstva, pustio joj je ruku.
Naposljetku će mu, naravno, objasniti što se dogodilo, da je dala sve od
sebe i da zapravo ništa od svega nije njezina krivica. Ono što se dogodilo
naprosto se nije moglo izbjeći.

Dok se Marion vozila kući, u autobus su ušle dvije mlade djevojke i sjele
na sjedala ispred nje, stalno se meškoljeći se i smijuljeći. Jedna od njih
pripovijedala je drugoj o momku koji se zvao Patrick. Patrick je dobio otkaz
jer je prolio piće na nepristojnu mušteriju u restoranu gdje su oboje radili.
Druga djevojka, koja se stalno mnogo smijala priči, podsjetila je Marion na
Sonju.
Jadna mala Sonja. Naravno da joj je bilo najteže zbog nje. Samo pomisao
na one uplašene oči i žalostan plač mučila je Marion. Za razliku od Violette,
smatrala ju je pristojnom i promišljenom djevojkom, osobom koju bi rado
upoznala u drugim okolnostima.
Možda bismo postale prijateljice, pomislila je Marion. Možda bi mi ona
pripovijedala o stvarima iz svoje prošlosti, o svom tragičnom djetinjstvu, a ja
bih je tješila. Mogle bismo se preseliti u stan tete Agnes, samo nas dvije, kao
majka i kći. Ona bi se zaposlila u nekoj prodavaonici, možda u cvjećarnici ili
u jednoj od onih suvenirnica na molu. Ja bih joj navečer pripremila večeru, pa
bismo zajedno večerale dok bi mi ona pripovijedala o šašavim stvarima koje
su se dogodile u prodavaonici, pa bismo se zajedno smijale. A onda bismo
gledale televiziju dok ona ne bi zaspala s glavom na mom ramenu. Sutradan
ujutro skuhala bih joj šalicu kave i prepečenac prije no što bi krenula na
posao.
175
 Ali duboko u sebi, Marion je znala da se to nikad ne bi moglo dogoditi.
Poput Lydije, Sonja ne bi željela imati posla s njom. Mlade zgodne djevojke
ne trate vrijeme na osamljene, sredovječne usidjelice. Radije odlaze na
zabave sa svojim vršnjakinjama i šalju si SMS poruke o momcima i odjeći.
Najviše se boje da postanu poput nje. Da, Sonja zapravo ne bi željela biti
prijateljica nekome poput mene, pomislila je. Nimalo. Ne bi mi posvetila ni
trenutak. Ja bih za nju bila nevidljiva osoba, baš kao što sam nevidljiva za ove
dvije djevojke, pomislila je gledajući ih kako zajedno silaze s autobusa, još
uvijek nasmijane.

Previranja kroz koja je prošla izazvala su neočekivanu preobrazbu u

Marion. Prvi ju je put primijetila dok je jednog jutra stajala pred ogledalom u
majčinoj sobi. Skinula je spavaćicu i prisilila se da izravno pogleda svoje
tijelo. Prije, kad bi načas slučajno ugledala svoju figuru bez odjeće, osjetila bi
stid. Umjesto toga danas je osjetila zadovoljstvo.
Premda još uvijek puna i okrugla, bedra joj više nisu bila golemi humci
mesa bijelog poput krede. Nadlaktice i listovi bili su joj gotovo mršavi.
Naravno, grudi su joj bile prilično obješene, ali s odgovarajućim grudnjakom
i donjim rubljem, izgledale bi u redu. Imala je posve drugačiji doživljaj
vlastita tijela, kao da je skinula neki groteskni kostim koji je godinama morala
nositi. Sada se osjećala lakšom, čišćom, glatkijom i ženstvenijom no ikad
prije, kao žena koju bi neki muškarac možda poželio zaštititi, a ne kao velika
debela gromada koja se može braniti sama. Naravno, znala je da nije lijepa i
da je nitko ne bi smatrao privlačnom, ali vidjelo se poboljšanje.
U mjesec dana od Johnova odlaska u bolnicu značajno je izgubila na
težini. Bila je tako zaokupljena čišćenjem i žurnim odlascima u bolnicu i
natrag da je jedva imala dovoljno vremena za jelo. A kad bi si i pripremila
obrok, zapahnuo bi je dašak onoga groznog sladunjavog vonja koji je sada
prožimao cijelu kuću, pa ne bi mogla pojesti više od zalogaja ili dva.
Otišla je do majčina ormara, tako velikog da joj se činio gotovo poput
zasebne građevine, stare i važne poput banke ili vijećnice. Otvorila je vrata i
zavirila u tamu. U vreći iz kemijske čistionice visjela je crna haljina s dugim
rukavima koju je majka prije mnogo godina nosila na svečanosti tatine
masonske lože.
Udišući miris starog znoja i pudera, navukla je haljinu preko glave. Kroj
joj je naglasio novooblikovani struk i krivinu bokova. Zatim je pronašla par
naušnica od žućkastog kamena izdubljenog u velike suze i zakvačila ih na uši.
Žena koju je ugledala u ogledalu izgledala je kao strankinja, kao žena koja
odlazi na svečane večere i očijuka s muževima drugih žena dok pije šeri.

176
 Obuzeo ju je poriv da zapleše, pa se počela pomicati pred ogledalom,
njišući bokovima i mašući rukama u zraku. Osjećala se presretna i slobodna.
»Nikad se više neću udebljati«, naglas je rekla. »Nikad.«
Iznenada joj se zavrtjelo u glavi. Sjela je na majčin krevet i pritisnula ruke
na sljepoočnice u kojima je lupalo. Bilo joj je jako teško neprestano se nositi
s promjenjivom zbrkom života. Kako može i na trenutak osjećati sreću nakon
svih groznih stvari koje su se dogodile, nakon onoga što je učinila?

Dok je sutradan hodala glavnom gradskom ulicom zaustavila se pred

frizerskim salonom po imenu Shears. Izlog su ukrašavale velike ružičaste
škare. Marion je ušla. Zidovi su bili obojeni u svijetlo-plavu boju, a između
sjedala stajalo je nekoliko biljaka u teglama. Miris cvijeća i blagi povjetarac
fenova za kosu stvorili su dojam kao da se našla na nekome tropskom otoku.
Recepcionarka djetinja lica nasmiješila joj se otkrivši jamice na obrazima.
»Dooobar dan, mogu li vam pomoći?«
»Da, htjela bih... molim vas... htjela bih da nešto učinite s... ovim.«
Bespomoćno je pokazala svoju neurednu kosu.
Nakon što je pričekala na jednoj od kožnih sofa samo pet minuta,
muškobanjasta žena po imenu Ruby, s tetovažom na jednoj ruci i piercingom
u nosu, došla je da se pobrine za Marion. Unatoč zastrašujućem izgledu, Ruby
je bila blaga i tretirala je Marion kao da je vrlo osobita i važna osoba. Prvo joj
je u toploj, miomirisnoj sapunici oprala groznu kosu, a onda je potrošila,
činilo se, sate krateći joj kosu i oblikujući frizuru. Nanosila je proizvode koji
su mirisali na ukusno voće. Naposljetku je stala sušiti kosu fenom dok se nije
preobrazila u nešto vrlo meko i ženstveno što je na tajanstvene i prekrasne
načine laskalo Marioninu tenu i obliku lica. Kad je Ruby završila, Marion je
bila žalosna što mora otići i poželjela da može doći svaki dan i uživati u
utješnoj pažnji ove ugodne mlade žene.

Svake večeri Marion je odlazila autobusom broj 86 u bolnicu. Počela se

radovati vožnji. Prepoznavala je neke objekte uz put, poput čudno oblikovane
džamije na Nortportskoj cesti, prodavaonice vjenčanica s prekrasnim
haljinama u izlogu i golf-kluba Axendale, čiji je član nekoć bio njezin otac,
premda je Marion vjerovala da nikad nije igrao. Bilo joj je žao što više nema
onoga mladog Poljaka, ali pretpostavljala je da vozači redovito mijenjaju
smjene.
Naučila se snalaziti u prostranoj zgradi bolnice, Johnov odjel nalazio se
blizu kantine u kojoj bi katkad večerala. Ignorirala je velike metalne posude
177
s jelima poput lazanja, kobasica, pomfrita i pita od mesa, koje su sjale i
dovodile u iskušenje na narančastim svjetlima i umjesto njih birala neke od
zdravijih opcija u ponudi, kao što je kuhani krumpir s tunjevinom i salatom.

Neposredno prije Božića John je premješten u opći odjel, u kojem je

atmosfera bila opuštenija nego na odjelu za intenzivnu njegu, a on se dobro
slagao s medicinskim sestrama. Za njih je bio pristojan i poslušan, uzoran
pacijent. Glavna sestra na odjelu, debeljuškasta Azijatkinja u četrdesetima,
smatrala ga je pravim staromodnim džentlmenom. Bio je tu i medicinski
tehničar po imenu Wayne s visokim glasom i škotskim naglaskom koji je sve
tjerao u smijeh. Neke od stvari koje je govorio navele su Marion na pomisao
da bi on mogao napraviti karijeru kao televizijski komičar, a čak se i
John hihotao njegovim šalama, premda inače nije podnosio toplu braću.
Jednog dana sredinom prosinca dok su sestre postavljale ukrase za Božić
na odjelu, John je povukao Marion bliže i šapnuo joj na uho:
»Nemoj zaboraviti kupiti male darove svakoj od djevojaka, Violetta ne
može odoljeti tamnoj čokoladi - kupi joj kutiju Terry’s All Gold. Alla voli
baletnu glazbu, pa bi joj se možda svidio CD Labuđeg jezera. A Sonju će
usrećiti bilo što u vezi sa životinjama.«
John je na Božić jeo puricu u krevetu noseći papirnatu krunu na glavi.
Skupina pjevača božićnih pjesama iz lokalne grupe rotarijanaca došla je
nastupiti za pacijente, a kad su zapjevali pjesmu »U jaslama«, Marion je
primijetila da Johnove mutne, sive oči blistaju od suza.

Dan za danom punila je crne vreće otpadom i smećem. Kad je pogledala

medvjediće na svom krevetu, prisjetila se bijelog medvjedića u podrumu, pa
ih je sve nagurala u vreće i s iznenađenjem shvatila da ne osjeća ništa kad ih
je bacila na sve veću hrpu u dvorištu. Čistila je i čistila, provodila sate ribajući
kuhinju, namačući četkicu za zube u izbjeljivač kako bi uklonila plijesan s
pločica u kupaonici, usisavala višegodišnju gomilu prašine iz hodnika i
soba. Ali što god da je učinila, nije se mogla osloboditi onog slatkog, trulog
vonja koji je dopirao iz podruma.
Podsjećao ju je na miris bombona od jagoda koje je John toliko volio,
pomiješan s primjesom nečega ogavnog.

»Donijela sam ti Scientific American i Economist i voćni sok od bazge«,

objavila je Marion kad je jedne večeri u siječnju stigla u bolnicu. John je sjedio
u krevetu jedući breskve iz konzerve i sladoled.

178
 »Danas me posjetila liječnica«, rekao je ližući sladoled s usana. »Rekla je
da bih mogao otići kući prije vikenda.«
»Ma nemoj?« Marion je osjetila iznenadnu hladnoću u trbuhu.
»Ne moraš biti tako prokleto sretna zbog toga.« Johnov glas zadrhtao je
od povrijeđenosti. »Čovjek bi pomislio da si sretnija bez mene.« Odbacio je
žličicu u posudu za sladoled, pa je zazveckala.
»Nemoj biti smiješan. Naravno da želim da se vratiš kući, dušo. Kuća nije
ista bez tebe«, odvratila je pokušavajući zvučati kao brižna sestra. »Ali prvo
moramo biti sigurni da si se sasvim oporavio, zar ne? Hoću reći, čovjek čuje
kako prebrzo pošalju ljude kući samo kako bi oslobodili krevete.«
»Izgledaš drugačije, Marion«, rekao je John škiljeći prema njoj. Oči su mu
nalikovale na školjke koje su se skupljale pod nortportskim molom. »Je li to
novi kaput?«

Marion je te noći sanjala da trči niz Ulicu Grange. Prolazila je pokraj

desetka edvardijanskih kuća i stotina jablana, ali koliko god brzo da je trčala,
nikako nije mogla stići do svoje kuće. Zatim se iznenada našla na vrhu stuba
za podrum. Vrata su bila otvorena i odozdo je mogla čuti krikove. Otrčala je
niz stube i našla Lydiju kako leži na jednom od onih groznih madraca, lancem
svezana za zid. Požurila je da joj pomogne, ali John je stajao ondje s čekićem
u ruci. Prije no što je išta stigla učiniti, krenuo je prema njoj i zamahnuo
čekićem, a onda je sve uronilo u tamu.

Taksimetar je pokazao deset funta baš kad su ušli u Ulicu Grange. John,
neobrijan i u pidžami ispod kaputa, sjedio je do nje na širokom stražnjem
sjedalu taksija. Stalno je pogledavao Marion.
Marion je pretražila sadržaj novčanika kako bi platila odgovarajuću svotu
vozaču. Znala je da bi mu trebala dati napojnicu, ali nikad nije bila sigurna
koliko je prava količina. Ako mu da previše, osjećat će se kao budala, a ako
mu ne da dovoljno, vozač bi se mogao razljutiti. Kad bi se barem John
pobrinuo za to, na kraju krajeva on je muškarac, ali činilo se da je on
prezaposlen ulogom invalida da se bavi takvim stvarima.
Kad je taksi stao pred kućom, Marion je primijetila da gospodin Weinberg
stoji pred svojom kućom i gleda ih. Nakon što je John izašao iz auta a vozač
spustio njegove torbe na pločnik, Marion mu je tutnula u ruku svotu samo
dvadeset pet penija veću od cijene na mjeraču, a onda požurila ne pogledavši
je li iznerviran ili nije.

179
 Dok je pomagala Johnu da prođe stazicom, shvatila je koliko je smršavio.
Bolest mu je pojela težinu ravno s kostiju. Stalno se pridržavao za njezinu
ruku kao da se boji da će pasti, a kad je krenula otključavati ulazna vrata i
unositi torbe unutra, morala mu je odvojiti jedan po jedan čvrsto stegnuti
prst iz svoje šake. Pomogla mu je da prođe kroz hodnik, a kad je došao u
dnevnu sobu, dalje se mogao kretati sam pridržavajući se za namještaj. Činilo
se da uopće ne primjećuje da su sve smeće i otpad uklonjeni iz sobe.
»Uvijek je lijepo vratiti se kući«, uzdahnuo je, a onda se zavalio na svoje
mjesto na sofi i uzeo primjerak Radio Timesa.
»Znaš, Marion, volio bih popiti šalicu čaja.«
Marion je stajala na pragu buljeći u brata, zadržavajući dah i čekajući da
je zapita o njima.
John ju je pogledao. »Zašto stojiš kao voštana figura? Pristavi čajnik. I reci
djevojkama da sam se vratio. Još ne mogu u podrum da ih vidim. Podrumske
stube vraški su strme.«

John je noću spavao na sofi u dnevnoj sobi. Tijekom dana gledao je

televiziju i čitao knjige, jeo svoje obroke s poslužavnika u krilu. Isprva je
trebao Marioninu pomoć u svemu: kod pranja, odijevanja pa čak i kod
upotrebe toaleta. Činilo se da mu zbog svega toga nije ni najmanje neugodno.
»Moraš mi podrezati nožne nokte. Pobrini se da ih ne odrežeš previše«,
naredio je kad mu je prije spavanja skidala čarape.
Gadila joj se pomisao da dira njegova natečena žuta stopala. Otišla je po
škare za nokte. Dok mu je rezala nokat na palcu, glasno je viknuo. »Pazi što
radiš, nespretna kujo! Mora da si ga odrezala do same kosti.«

Dvaput na dan otključavala je podrumska vrata i onda nekoliko minuta

stajala na vrhu stuba tresući se od užasa. Kad bi opet izašla, glasno bi zalupila
vratima iza sebe. Nadala se da će na taj način prevariti Johna da povjeruje
kako se ona još uvijek brine za djevojke. Iznenadilo ju je što je on nikad nije
upitao o bebi. Vjeruje li on doista da dijete može preživjeti dolje dok mu je
majka u lancima? Možda se boji doznati istinu.
Lokalna medicinska sestra dolazila je redovito da pogleda Johna. Unatoč
Marioninu čišćenju, nikakva količina osvježivača Planinski povjetarac nije
mogla skriti sladunjav truli vonj koji je visio u zraku. Čim bi sestra Pam izašla
iz kuće, usne bi joj se skvrčile od gađenja. Kuća koja proizvodi takav smrad
očito nije pogodan prostor za nekoga tko se oporavlja od velike operacije.
»Znate, brat vam je još uvijek ranjiv na zarazu. Prljavo okruženje moglo bi
180
se pokazati smrtonosnim«, upozorila je Marion vrteći
besprijekorno opranim prstom prema njoj.
Andrea, zastrašujuće vedra fizioterapeutkinja u ispeglanoj plavoj
uniformi od poliestera, dolazila je triput na tjedan da tjera Johna na vježbanje.
Nakon što je proveo dva tjedna kod kuće napokon ga je natjerala da se sam
popne stubama.
»Ako se sada ne pokrenete, ostat ćete na tom stolcu do kraja života.«
Andrea je čak i prijetnje znala učiniti šaljivima.
Dok se John naprezao pri svakom koraku pridržavajući se za ogradu dok
je hodao, Marion je poželjela da se sag ispod njega pomakne kako bi pao i
stropoštao se niza stube. Tako nikad ne bi otkrio što se nalazi u podrumu. Ali
John nije pao, umjesto toga uspio se popeti do samog vrha i onda stajao teško
dišući i smješkajući se fizioterapeutkinji tražeći pohvalu učitelja.
»Uspio sam. Možete li to povjerovati?«

Jednog jutra, gotovo mjesec dana nakon što je John otpušten iz bolnice,
kućom je odjeknuo krik očajanja. Kad ga je našla, sjedio je za stolom u kuhinji
i plakao.
»Jesi li dobro, Johne? Što ti je?«
Nije ju htio ni pogledati. Tada je shvatila da ih je našao.
»Kako si mogla, Marion?« Glas mu je zvučao napregnuto, kao da mu se
konopac steže oko vrata. »Kvragu, one su bile sve što sam imao. Volio sam ih.
A one su na svoj način voljele mene. Ti to nikad nisi mogla shvatiti.«
Kuhinjska krpa kojom je brisao suze imala je na sebi zemljovid
»Prekrasne Škotske«, i glava čudovišta iz Loch Nessa virila je iz Johnove
stegnute šake.
»Ja nisam kao ti. Meni treba ljubav i naklonost. Treba mi ljudska toplina.
Ja nisam mrtav iznutra kao ti. A dijete... pustila si da dijete umre. To je
neoprostivo. Ubila si mi sina... moja rođena sestra, hladnokrvni ubojica. Bila
si ljubomorna, to je razlog... nisi željela da išta imam...« Zašutio je kao da mu
se konopac oko vrata toliko stegnuo da više ne može govoriti.
Ne, htjela je reći Marion, nisam ja kriva, dijete je već bilo mrtvo. Učinila
bih sve da ga spasim. Žrtvovala bih vlastiti život. Ali onda je shvatila da joj
više nije stalo do toga što on o njoj misli.
Nastavila mu je pripremati obroke, ujutro mu peći prepečenac,
podgrijavati konzerve juhe i makarona sa sirom, a on je sve to jeo a da nije
rekao ni riječi, čak ni ne pogledavši je.

181
 »Kad bih poželjela, mogla bih te otrovati. Na kraju krajeva, ja sam
hladnokrvni ubojica«, govorila bi sebi s vremena na vrijeme, misleći na kutiju
otrova za štakore ispod kuhinjskog sudopera.

Obavljao je vježbe koje mu je fizioterapeutkinja propisala svaki dan na

sofi u dnevnoj sobi, dižući noge u zrak, podižući konzerve juhe, svijajući
gležnjeve. Naposljetku se mogao sam odvoziti u bolnicu na preglede. Marion
bi ga svako malo mimoišla u hodniku ili bi se sreli u kuhinji i on bi buljio u
nju ubojitim pogledom. Postajao je snažniji i Marion je znala da on razmišlja
o osveti. Opasnost joj je prijetila od neznanja kako i kada će napasti, pa će
neprestano morati biti oprezna.
John je upotrijebio električnu pilu kako bi srušio drvo gorskog javora.
Njezino neugodno zujanje kao da joj je kidalo utrobu. Gledajući kasno jedne
večeri kroz prozor svoje sobe, vidjela je brata kako vuče dvije crne vreće za
smeće preko tratine. Odvukao ih je do dna dvorišta i bacio ih na hrpu vreća
koju je izbacila iz kuće. Zatim je bacio nekoliko grana odrezanih s drveta.
Mora da ih je namočio u benzin jer kad je zapalio šibicu i bacio je na hrpu, u
noć se digao veliki narančasti plamen.
Osjećaj mračnog uzbuđenja prostrujao je kroz Marion i sjetila se kako
otac spaljuje Johnove časopise u dvorištu. Ali hoće li posve izgorjeti, pitala se,
čak i kosti? Činilo joj se da se sjeća da kad se ljudi kremiraju, veće kosti ne
izgore, pa se moraju samljeti poput brašna u mlinu.

Dok je jednog poslijepodneva ležala u krevetu, začula je zvonjavu s

ulaznih vrata. Pogledala je kroz prozor i ugledala prašnjav sivi obod šešira
gospodina Weinberga.
Ako ne siđem, umorno je pomislila, ostat će pred vratima cijeli dan.
Kad je sišla u prizemlje ugledala je poznati oblik kroz šareni stakleni
panel na ulaznim vratima. Zvrc-zvrc. Svakim valom zvonjave srce bi joj jače
zalupalo. Zatim je u njoj puknuo mjehur bijesa. Neću dopustiti da me neki
glupi stari gnjavator poput njega uplaši.
»Što želite?« upitala ga je otvorivši vrata.
Gospodin Weinberg samo je buljio u nju s otvorenim ružnim starim
kornjačinim ustima. Ispod kaputa nosio je ružičastu i narančastu pidžamu
koja mora da je bila stara pedeset godina.
»Onda? Imam mnogo posla. Što želite?«
»Poznajem taj zadah«, rekao je.
»O kakvom zadahu govorite, za Boga miloga?«
182
 »Zadahu paljenja. Zadah, spaljivanje tijela. Poznajem ga iz rata. To se
nikad ne zaboravi. Taj zadah ostane s čovjekom zauvijek.«
Potapšao se po nosu ispucanim prstom.
»Kvragu, to se vas ništa ne tiče!« viknula je na njega. »Samo odlazite! I
nemojte se više nikad ovamo vratiti, smrdljiva stara budalo.« Zatim je
zalupila vratima starcu pred nosom i žurno se vratila u sobu.
Istog časa osjetila je val odvratnosti prema sebi. Nije mu trebala reći one
grozne riječi. Ali doista, netko takav ne bi smio izlaziti sam, očito pati od
demencije. Njegova bi ga obitelj, ako je ima, trebala smjestiti u starački dom.

Lomača se nastavljala danima. A četvrte večeri vidjela je kako baca bijeli

oblik u vatru. Plišani medvjedić. Marion je osjetila ubod žaljenja. Jadna beba
provela je na svijetu tako kratko vrijeme. Nije li barem zasluživao neki
prikladni nadgrobni spomenik, možda kamenog anđela ili golubicu nevinosti
da obilježi njegov kratak život? Kad se posljednja lomača ugasila, John je uzeo
lopatu i počeo prevrtati zemlju dok se daljnji kraj dvorišta nije pretvorio
u komad zatamnjene zemlje.
»Smrad je bio grozan, Marion. Nisam čak navečer mogla ostaviti otvorene
prozore«, rekla je Judith spustivši šalicu čaja na stol ispred Marion.
Iako u čaju nije bilo šećera, Marion ga je iz navike promiješala. Posjetila
je Judith kako bi joj platila za štetu nastalu na zidu. Judith nije bila u stanju
prikriti bljesak u očima kad je otvorila kovertu s gotovinom. Očito, Marionina
svota bila je daleko previše velikodušna, pa ipak bilo je olakšanje završiti s
cijelom tom stvari.
»Neki dan pozvala sam goste na večeru«, nastavila je Judith nakon što je
odložila kovertu u ladicu. »Došli su na večeru jedan lokalni umjetnik koji radi
sa stvarima koje more izbaci na obalu i njegov partner, i čovjek je to mogao
okusiti« - Judith je zgrčila usta kao da se sprema pljunuti - »dosta si mogla
okusiti dim na jeziku, čak i sa zatvorenim prozorima.«
»Žao mi je, Judith. Doista ne znam što da kažem...«
»Ali što je on to točno spaljivao u dvorištu?«
»Stablo gorskog javora, naravno. Mislila sam da će ti biti drago što ga više
nema.«
»Zašto naprosto niste platili nekome da ga odnese? Hoću reći, ne bi li se
on trebao odmarati nakon operacije?«
»Liječnici kažu da mu vježbanje koristi, samo ako ne pretjeruje.«

183
 »Ali paljenje drva sigurno ne bi proizvelo tako grozan smrad? Iskreno
rečeno, sretna si što se nitko zbog toga nije požalio mjesnom odboru vijeću.«
»Valjda je tako smrdjelo jer je bilo trulo.«
Samo napola uvjerena, Judith se namrštila i srknula kavu. Judith će za
nekoliko dana otputovati u Grčku, ali što ako se netko drugi požali? pitala se
Marion. Uto je zazvonio Judithin mobitel. Javila se i počela šetati po kuhinji
dok je razgovarala. »Namjeravam iskoristiti sav dopušteni prostor za
prtljagu - ako moraš ponijeti toliko toga, onda sam plati dodatne troškove«,
oštro je rekla, a onda nastavila: »Greg, doista ne znam što možeš ili ne možeš
baciti u zahod u vili - možeš li im u vezi s tim poslati e-mail?«
»Kako je Lydia?« upitala je Marion nakon što je Judith prekinula vezu,
želeći izbjeći da se razgovor vrati na temu Johnovih lomača.
»Ne pitaj«, odvratila je Judith vrteći glavom. »Prekinula je studij.«
»Oh, Judith, kakva šteta.«
»Ona kaže da je to gubitak vremena i novca - voljela bih da je do tog
zaključka došla prije dvije godine. U svakom slučaju, umjesto toga želi vidjeti
svijet, pa se zaposlila kao dadilja u Španjolskoj.«
»Za koga će raditi?«
»Za neki par koji živi u Madridu. Mislim da jedno od njih radi u poslu s
naftom. Spomenula je da imaju psa.«
»Znaš li išta o njima? Kakvi su to ljudi?«
»Vjerojatno vampiri i silovatelji«, Judith se namrštila kao da joj Marionina
glupost zadaje glavobolju, a onda je počela uzimati šalice i stavljati ih u
sudoper, na način koji je Marion dao do znanja da je vrijeme za odlazak.
Iznenada se sjetivši sna o Lydiji u podrumu, Marion se ispunila panikom.
»Ali mlada žena koja putuje u inozemstvu sama, zar ne misliš da bi trebala
doznati više o njima?«
»Oh, za Boga miloga, da sama imaš djecu, shvatila bi da ih ne smiješ
razmaziti, inače će na koncu biti previše uplašena da izađu iz kuće kako se ne
bi prehladila. Hoću reći, ne želiš da Lydia završi kao ti?«
»Kako to misliš?«
»Da živi u istoj kući u kojoj je živjela cijelog života, da nikad ništa ne
riskira, nikad se ne zaposli ni uda?«
Val krivnje prešao je Judithinim licem kao da je shvatila da je ovoga puta
bila pregruba.
»Premda sam sigurna da je tvoj život bio bogat na druge načine«, rekla je
ispričavajući se. »Možda na načine koji nisu odmah očiti strancu.«
184
 Njezin pomirbeni osmijeh nije bio dovoljan da suzbije Marionin sve veći
bijes.
»Ti misliš da sam ja ta jadna ružna mala žena, ali ti ne znaš ništa o meni,
Judith. Nemaš pojma za što sam ja sposobna.«
Zatim je podigla malu crvenu šalicu za espreso i bacila je na pod. Nije se
razbila nego se otkotrljala prema velikom hladnjaku kao da traži sklonište.
Judith nije odgovorila, ali izraz šoka na njezinu licu ne bi mogao biti veći
ni da je šalica počela letjeti po kuhinji.
Kad se Marion vratila kući, srce joj je još uvijek lupalo zbog napadaja
bijesa. Zvonjava telefona u hodniku uvećala je njezinu uznemirenost. Podigla
ga je sa strahom, jedan mali, smiješni dio nje zamišljao je da je Judith nazvala
policiju.
»Halo, je li to Marion?«
Nije prepoznala muški glas na liniji. Sigurno nije protuzakonito vikati na
susjedu, zar ne? A šalica se čak nije ni razbila.
»Tko je to?«
»Simon iz firme Tyler and Co. Jesam li vas nazvao u nezgodnom trenutku?
Prošlog ljeta posjetili ste stan u North Beachu?« Naravno, Simon, agent za
nekretnine. Sjećala se da joj se sviđalo kako se njegove rečenice na kraju dižu
na način koji je izgledao i pun nade i vedar.
»Oh, da, da - stan.« Mora da mu je dala svoj telefonski broj kad su
posljednji put razgovarali.
»Jeste li dobro? Zvučite pomalo zadihano«, suosjećajno je rekao. »Da
nazovem drugi put?«
Marion se prisilila da uspori disanje.
»Ne, u redu je, upravo sam dotrčala u prizemlje.«
»Pronašli smo kupca za stan, ali je prodaja nažalost propala, a sada su
prodavači snizili cijenu za deset tisuća. Znam kako vam se stan svidio, pa sam
pomislio da biste ga htjeli još jedanput pogledati.«

Dok je hodala uz obalu prema Ocean Vista Courtu, Marion je prolazila

pokraj desetaka klupa i malih skloništa od opeke gdje su redovi starijih ljudi
u sivim i svijetlosmeđim kišnim kaputima sjedili poput golubova. Osjećala je
da bulje u nju i misle kako smiješno izgleda u majčinu ružičastom vunenom
kompletu koji je odjenula za susret s agentom za nekretnine.
»Pogledajte samo kako izgleda«, vjerojatno su mislili. »Što ona misli, tko
je, sva tako je grozno nalickana? A trči naokolo bez kaputa u veljači.«
185
 Ružičasta suknja stalno joj se dizala uz bedra dok je hodala pa je stalno
morala zastajati da je spusti. Odjenula je par tamnih hulahopki, ali par jako
izgrebenih niskih cipela, jedna s plavom a druga s crnom vezicom, bio je
Marionin, jer su majčina stopala bila nekoliko brojeva manja. Hulahopke su
je jako svrbjele. Marion se počešala po nozi, a onda se proklela kad je shvatila
da je rasparala očicu cijelim putem do desne goljenice. S mora je počeo
puhati snažan vjetar, noseći joj pijesak u oči i remeteći joj brižljivo uređenu
frizuru.
A kad samo pomisli da se dotjerala s nekom nejasnom idejom da izgleda
zgodno za Simona. Bilo joj je neugodno od pomisli na pet drugih odjevnih
kombinacija koje je iskušala, a onda ih ostavila ležati na majčinu krevetu. Je
li doista zamišljala da će Simonu biti važno nosi li ona svijetloplavi kostim s
hlačama ili narančastu dnevnu haljinu? I zašto se vraća u taj stan? Nije
pošteno puštati ga da misli da namjerava kupiti stan, kad je to naravno,
potpuno nemoguće. Ali zvučao je tako pristojno na telefonu da nije imala srca
odbiti drugo razgledavanje. Da nije takva kukavica, rekla bi mu istinu, pa taj
dragi mladić ne bi gubio vrijeme na uzaludan pothvat.
Stigla je deset minuta prerano na sastanak. Dok je čekala pred ulazom,
jedan sjedokosi muškarac u tamnoplavom blejzeru i lijepo uglačanim
žućkastobijelim hlačama izašao je iz zgrade. Iako mu je lice bio puno bora,
Marion je smatrala da je zgodan i elegantan, poput voditelja na televizijskim
vijestima.
Muškarac je sa sobom imao malog psa. Pas je dotrčkarao do Marion i
onda je pogledao s glavom nagnutom na stranu, kao da očekuje poslasticu.
Zapitala se ne bi li ga trebala pomilovati po glavi. Bila je prilično nervozna sa
životinjama - majka je smatrala da su psi opasna i prljava stvorenja, i osim
jadne Bucke, Marion je malokad dolazila u doticaj s njima, ali ovaj je pas imao
bistar i prijateljski pogled koji joj se svidio.
»Oprostite, veoma je društven. Uvijek voli pozdraviti ljude.« Muškarac je
govorio ugodnim glasom srednje klase, bez traga mutnog nortportskog
naglaska. Iako joj se smiješio, Marion se pobojala da se on pita zašto ona čeka
pred ulazom. Bi li mu trebala ponuditi neko objašnjenje?
Nosio je zlatni prsten na prstenjaku, ali s druge strane u ovoj životnoj
dobi moguće je da je udovac. Marion je pretpostavljala da je Ocean Vista
Court jedno od onih mjesta u koje se imućniji stariji ljudi presele nakon smrti
bračnog druga.
»Mora biti ugodno imati ga za društvo«, rekla je grčeći se od stida dok joj
je pas njuškao najlonsku čarapu na gležnju. Te cipele s rasparenim vezicama
bile su kao dva čudna rođaka i bilo joj je neugodno što ih nosi u javnosti.

186
 »Pa, da, on je dobro društvo, ali volio bih da se može smijati mojim
šalama«, odgovorio je čovjek.
To možda znači da je osamljen. Mora da mu je žena umrla ili da je barem
netko bez smisla za humor.
»Hodi, Milo«, rekao je psu. Škljocnuo je jezikom i povukao vodilicu, pa su
njih dvojica otišli stazom koja je vodila uz plažu.
Srce joj je zaigralo kad se Simonov mali plavi auto skrenuo na
parkiralište. Parkirao je točno između bijelih linija praznog mjesta, a onda
popravio kosu u sjajne valove gledajući se u retrovizor. Kosa mu je na vrhu
bila duža nego prošli put, ali straga još uvijek kratka. Marion je načas osjetila
uzbuđenje što se on uređuje za susret s njom, a onda se podsjetila da bi on
vjerojatno isto postupio prije susreta s bilo kojim klijentom, muškim ili
ženskim.
Izvukao je svoje mršavo, sportsko tijelo iz auta a onda posegnuo unutra
da dohvati crveni fascikl. Plavo odijelo bilo mu je malo tamnije od boje auta i
dobro se slagalo s jarkožutom kravatom koja je zabljesnula na sunčevoj
svjetlosti poput vitezova mača. Kad ju je ugledao, na preplanulom licu
pojavio mu se širok osmijeh. Marion je shvatila da drhti, kao da izlazi na
sastanak s momkom kojim je opsjednuta mjesecima. Zajedno su ušli u zgradu
i Simon je pritisnuo dugme za dizalo. Dok su čekali upitao ju je kako je i čak
komentirao na lijepoj frizuri.
Čim je Simon otključao ulazna vrata, prožeo ju je poznati osjećaj topline.
Gledajući po stanu, prvo u sobu tete Agnes sa zidnim ormarima i velikim
dvostrukim prozorima koji su gledali na more, a onda malu sobu koja je bila
rezervirana posebno za nju kad je bila mala, bila je uvjerena da može osjetiti
tetinu nazočnost, namirisati njezin omiljeni balzam s mirisom ruža u
kupaonici i čuti njezino pjevanje u kuhinji.
»Vjerojatno ćete pomisliti da ovo govorim svim svojim klijentima,
Marion, ali doista imam dojam da vi ovamo pripadate«, rekao je Simon. »Ne
biste li se složili?«
»Da - nemate pojma koliko ste u pravu.« Glas joj je zadrhtao, što on mora
da je primijetio.
»Ako je problem u cijeni, prodavač bi je možda pristao još malo spustiti.
Bivši vlasnik, stariji gospodin, preminuo je, a obitelj jako želi prodati stan.«
Zatim je brzo dodao: »Nadam se da to ne zvuči bezosjećajno? Ali ovi su
stanovi popularni kod starijih ljudi i - naravno, događaju se neizbježne
stvari.«
»Oh - to mi nimalo ne smeta - čovjek mora negdje umrijeti.«
Simon se namrštio.
187
 »Pa, ne znam pojedinosti, ali mislim da je on umro u bolnici a ne u samom
stanu.«
»Oh, naravno«, odvratila je shvativši da ga je dovela u neugodnu situaciju
nagovijestivši da je taj stari gospodin umro u samom stanu, kao da bi ga ta
činjenica na neki način mogla trajno obilježiti.
»Dakle, jeste li možda zainteresirani? Da date ponudu?«
Osjetila je kako joj hladan zrak ulazi u pluća, kao da se sprema skočiti u
rijeku. Zašto ne bi mogla kupiti stan? Je li to doista tako čudno? Zar doista nije
moguće da promijeni život nakon svih tih godina pasivnog plutanja? Na kraju
krajeva, naslijedila je novac, a ako ga ne potroši, tko će ga onda dobiti?
Jednom je razmatrala mogućnost da ga ostavi Lydiji, ali prilično ju je
razljutila pomisao da Lydia prima telefonski poziv ili pismo i sjetno razmišlja:
»Kako tužno, ta osamljena stara duša nije kome drugome imala ostaviti svoj
novac nego meni, a ja godinama nisam razgovarala s njom.« Radije bih sve
ostavila nekoj dobrotvornoj udruzi, pomislila je s mračnim zadovoljstvom. Ili
nekome tko je dobar prema meni, kao Simon.
»Ponudu? Pa, pretpostavljam... možda... hoću reći, zašto ne? Naravno,
treba mi malo vremena da razmislim.«
»Da, da, naravno.«
Ovog puta nije digao glas na kraju rečenice, umjesto toga izgovorio ju je s
razočaranjem, kao da zna da ona laže, ali je previše pristojna da mu to i kaže.
»Ne, Simone, doista to mislim. Kupit ću ovaj stan. Želim ga više nego išta.«
»Sjajno, to je sjajno, Marion.« Njegova ljepuškasta usta s neznatno
ženskastim Kupidonovim lukom, svinula su se u osmijeh. »Imate li na umu
odvjetnika?«
»Odvjetnika?«
U tom trenutku osjetila je trnce tjeskobe. Morat će obaviti toliko
kompliciranih stvari, a ne može zamoliti Johna za pomoć. Začula je majčin
glas: Nikad to nećeš uspjeti sama, Marion. Vjerojatno će te na kraju prevariti i
uzeti ti svaki peni koji posjeduješ, baš kao onoj budali Jean Page. Začepi, majko,
strogo je rekla glasu. Nisu svi ljudi lopovi i varalice. Uspjet ću. Ljudi će mi
pomoći, dobri pristojni ljudi poput Simona.
»Naravno, ako ga nemate, ja vam mogu preporučiti nekoga. I morat ćete
srediti financije«, rekao je Simon. »Možda biste mogli dogovoriti sastanak s
nekim u svojoj banci? Ili bih vam ja mogao dati broj brokera za hipoteke.
Kako bi bilo da vas nazovem za nekoliko dana, Marion? A ako vam ja mogu
kako pomoći, molim vas, nazovite me.«
»Da, naravno.«
188
 »Mislim da sam ostavio otvorena balkonska vrata«, rekao je Simon kad
su se spremili izaći.
»Ne brinite, ja ću ih zatvoriti«, odvratila je Marion, željna da pomogne.
Žurno se vratila u dnevnu sobu dok je hladan povjetarac puhao kroz
otvorena vrata. Dok ih je zatvarala, Marion je bacila pogled na ulicu pred
zgradom i sjetila se Bucke kako leži na njoj, njezino bijelo krzno rasprostrto
poput starog saga koji je netko odbacio na pločnik. Iznenada je osjetila da
toplo more u kojem je plutala postaje ledeno hladno. U glavi je začula tetin
glas: Ti si to učinila, Marion. Ti si skroz-naskroz pokvarena, baš kao i tvoj brat.
A onda joj se učinilo nemogućim čak i zamisliti da bi mogla živjeti na
ovakvom mjestu, čistom i svijetlom. Samo bi donijela trulež sa sobom. Nakon
onoga što je učinila, zar joj nije mjesto u Ulici Grange? Njezin je otac ubio
Sally, a njezina mama njihova ujaka kad je bio beba. A ona je ubila Violettu i
ostavila ostale djevojke da umru od gladi.
»Ne, ja ovo ne zaslužujem«. Iznenada je naglas rekla: »Ja sam zla žena.«
»Oprostite, što ste rekli?« Simon je stajao odmah do nje u dnevnoj sobi.
Okrenula se prema njemu.
»Učinila sam loše stvari«, jednostavno je odgovorila. »Kad sam bila dijete,
ubila sam psa svoje tete. Bacila sam jadno stvorenje preko ovog balkona. Bila
sam ljubomorna jer nisam željela da ona ikoga voli više od mene. A jednom
sam ubila kućnog ljubimca druge djevojke jer je bila neugodna prema meni.«
Na Simonovu licu pojavio se izraz zbunjenosti.
»Bacila sam kamen na jednog svog školskog kolegu dok se biciklom vozio
kući. Napukla mu je lubanja. A učinila sam i mnogo, mnogo gore stvari - ubila
sam nekoga.«
Zastala je i pričekala Simonovu reakciju, zapravo ne znajući je li te stvari
izrekla naglas ili samo u glavi. On je načas ostao buljiti u nju, a onda se
pristojno nasmijao, kao da mu je netko upravo ispripovijedao prilično
neukusnu šalu. Naravno da nije povjerovao ni riječi. Marion je bila obična,
prilično dosadna sredovječna žena. Nitko ne bi povjerovao da je dovoljno
zanimljiva da bude sposobna za zlo.
»Oprostite, ne znam što mi je.« Dahnula je i prekrila lice dlanovima. Koža
joj je bila hladna i utrnula.
»Je li vam dobro? Izgledate pomalo blijedo.«
»Malo mi se vrti u glavi, ovdje je tako toplo - imam nizak krvni tlak.
Katkad zbog toga padnem u nesvijest.«
Marion nije imala pojma kakvi su simptomi niskog krvnog tlaka i
uključuju li padanje u nesvijest ili ne, ali ponadala se da ni Simon to ne zna.
189
On ju je posjeo na stolac u kuhinji i dao joj čašu vode nakon što je pustio da
voda dugo teče iz slavine kako bi bio siguran da je hladna i svježa.
Simon je bio tako ljubazan, inzistirao je da je odveze cijelim putem kući u
Ulicu Grange. Rekla mu je da živi u kući nekoliko vrata dalje od svoje. Što bi
susjedi pomislili kad bi je vidjeli kako izlazi iz auta koji vozi zgodni mladi
muškarac?

190
 NOVAC

EILEEN, voditeljica bankovnog odjela za posebne račune, odvela je Marion

u privatni ured odmah do glavnog dijela banke. Sve u prostoriji bilo je svježe
uređeno, sa smirujućim smeđim i narančastim bojama logotipa banke. Vrata
prostorije zatvorila su se s blagim škljocajem, ostavljajući dvije žene same u
atmosferi koja je bila poslovna, a ujedno ipak topla i blaga.
Sav taj posao bavljenja s bankama i agentima za nekretnine davao je
Marion osjećaj kao da glumi u nekoj komediji, da se upleće u ozbiljne poslove
za odrasle a da to nema prava činiti, i da je samo pitanje vremena kad će biti
otkrivena i kažnjena što trati svima vrijeme. Ali ako ne izgubi živce, ne bi li
ipak mogla nastaviti igru i obmanuti sve te ljude kako bi joj pomogli započeti
novi život u tetinu stanu?
Eileen joj je ponudila da sjedne a onda sjela za svoj pisaći stol. Mora da je
bila istih godina kao i Marion, sitne bore okruživale su joj oči i vrat, ali kosa
joj je bila prekrasno obojena, u neku vrstu ulaštene zlatne. Nosila je kostim i
bluzu koji su odgovarali dekoru u prostoriji. Iako joj je stav bio profesionalan,
bilo je nečega blagog u njoj što se Marion sviđalo. Zamislila je kako bi lijepo
bilo da su prijateljice.
Mogle bi zajedno posjećivati kafiće i piti pjenušav kapučino, a onda
obilaziti dućane. S vremena na vrijeme nazivale bi se telefonom, bez nekog
posebnog razloga, samo kako bi mogle pričati o životu općenito i prepričavati
male zgode koje su doživjele, stvari koje nitko drugi ne bi smatrao
smiješnima, ali koje bi dvije prijateljice dovodile do napadaja smijeha. Kad bi
Eileen otkrila oteklinu koja bi je zabrinula, Marion bi je otpratila na pregled
u bolnici i ne bi se nimalo ljutila što mora satima sjediti u čekaonici jer
zato čovjek ima dobre prijatelje.
Ne, Marion, nemoj biti smiješna, rekla je sebi, iznenada shvaćajući kako
je smiješno zamišljati da joj je ta neznanka najbolja prijateljica. Već je
protratila prevelik dio života na sanjarenje. Ako sada ne prestane, nikad neće
ništa učiniti u stvarnosti.
»Obično moj brat John misli o tim stvarima. Hoću reći, ja već i od samog
razmišljanja o novcu i svemu tome dobijem glavobolje«, objasnila je Marion.
»Ali vidite, on je nedavno bio bolestan, pa sam mislila da moram preuzeti više
odgovornosti za svoju financijsku situaciju, znate, u slučaju da se nešto
dogodi. Hoću reći, ne možemo znati što budućnost nosi, zar ne?«
Eileen se bezbojno nasmiješila, kao da nagađanja o budućnosti nisu u
nadležnosti jedne bankovne službenice.
191
 »Da, naravno. Samo časak, da otvorim dokument s vašim podacima.«
Dok je Eileen kucala po tipkovnici računala, Marion je primijetila slike
njezine obitelji na stolu. Činilo se da ima muža s proćelavom glavom i oblim,
dobroćudnim licem i dvoje odrasle djece, momka i djevojku. Tu je također
bila slika djevojke koja drži novorođenče. Ova je žena uz karijeru u banci
postigla toliko toga u životu. Kako su takve stvari moguće, pitala se Marion.
Kako to da ona u otprilike istom vremenskom razdoblju nije postigla
gotovo ništa? Zapravo, umjesto da stvori novi život, ona je uništila
već stvoreni.
»Pa, gospođo Zetland, čini se da kod nas uz veliku svotu na tekućem
računu imate značajan investicijski račun koji vam donosi pristojan mjesečni
prihod.«
Napisala je nekoliko brojeva na komad papira kao da bi o konkretnim
brojkama bilo nepristojno govoriti naglas.
Marion je pogledala brojeve napisane na papir. Umjesto da je uplaše,
brojke su je ispunile ju ugodom, kao da pije neki topli slatki napitak za
hladnog dana. Do ovog trenutka nije shvaćala koliko je njezino nasljedstvo
veliko.
»Dakle, ako bih, na primjer, željela kupiti stan za otprilike dvjesto pedeset
tisuća funta, to bi bilo moguće?«
»Naravno. Zapravo, ne biste čak ni trebali podići hipoteku. Na tekućem
računu imate više nego dovoljnu svotu.«
»I bi li dovoljno ostalo za život, mislim da jedna osoba plaća režije i
kupuje hranu?«
»O, da, vidite, vaše vam investicije donose prihod koji bi većini ljudi bio
dovoljan za prilično pristojan život.«
Marioni se svidjela ta fraza, pristojan život. Zamislila je sebe kako odsjeda
u pomodnim hotelima i kako joj vrata pridržavaju muškarci koji je
oslovljavaju »Madame« stranim naglascima.
»I je li sve to moj novac? Hoću reći, moj brat... on mi ga ne bi mogao
oduzeti ili govoriti što da s njim radim, zar ne?«
Eileen je izgledala malo šokirano.
»Apsolutno. Sav je novac na vaše ime.«

Prednje dvorište gospodina Weinberga bilo je obraslo ljubičastim

jesenskim korijenjem koje se njihalo s jedne strane na drugu na povjetarcu
poput smušenih starih cura. Iz kante za recikliranje pokraj ulaznih vrata

192
izvirivale su prazne konzerve. Na prozorima je visjelo samo nekoliko
poderanih ostataka čipkaste zavjese, ali stakla su bila tako prljava da se nije
moglo vidjeti unutra. Marion je provirila između zavjesa na prozoru majčine
sobe. Pred kućom gospodina Weinberga još uvijek je stajao policijski auto.
Prošlo je već pola sata otkako ga je prvi put vidjela.
Zamislila je kako gospodin Weinberg pripovijeda svoju priču policiji
iskašljavajući guste grudice sluzi. Da je vidio dolazak jedne djevojke kasno
navečer. Možda je čuo zvukove u noći dok je izvodio psa u šetnju. A onda
naravno i smrad paljenja. Znao je taj smrad, smrad spaljivanja tijela. Može li
se smrad smatrati dokazom zločina? Bi li mu policija povjerovala? On je vrlo
star, policajci bi možda pomislili da je naprosto izgubio pamet, ali ipak bi
morali provjeriti njegove optužbe.
Nije važno koliko bi ih ozbiljno shvatili. Marion je bila uvjerena da bi se
slomila i sve priznala čim bi je policajci počeli ispitivati. A čak i kad bi uspjela
zadržati jezik za zubima, odalo bi je tijelo. Policajci su uvježbani da vide
svakakve znakove. Vidjeli bi krivnju u njezinim nemirnim očima i drhtavim
rukama.
Koliko će vremena proći prije no što joj pokucaju na vrata? Naravno,
trebala je cijelo vrijeme znati da će se ovo dogoditi. Grozan osjećaj mučnine
zgrčio joj je želudac. Možda je bolje da prihvati ono što dolazi. Ona zaslužuje
biti kažnjena, baš kao i John. Sve će priznati i odgovarati za svoje zločine. A
pobrinut će se da i John odgovara. To je ispravan postupak, da prihvati svoju
sudbinu. Neće li osjetiti olakšanje kad svi doznaju istinu?
Kad je začula zvono na vratima, ustala je iz kreveta i posljednji put
pogledala sobu u slučaju da je nikad više ne vidi, a onda je sišla u prizemlje.
Dvije visoke tamne figure nazirale su se kroz staklo. Otvorila je vrata. Na
pragu su stajali muškarac i žena u uniformama, oboje su bili tako dotjerani i
privlačni da su više nalikovali na glumce nego na prave policajce. Rekla je
sebi da mora biti pristojna i surađivati s njima u potpunosti.
Pričekala je da nešto učine, da je zgrabe za ruke i stave joj lisice ili čak da
je odgurnu ustranu i odu u podrum potražiti dokaze, ali oni su samo ostali
stajati s dobroćudnim osmjesima na svježim mladim licima.
»Biste li željeli ući?« upitala ih je Marion.
»To nije nužno«, odgovorila je policajka. »Samo smo vas htjeli pitati jeste
li u posljednje vrijeme vidjeli čovjeka koji živi na drugoj strani ulice?«
»Gospodina Weinberga?«
»Da«, odvratila je policajka. »Nazvao nas je njegov sin iz Cape Towna. Nije
se čuo s njim nekoliko dana, pa se prilično zabrinuo i zamolio nas da

193
provjerimo. Htjeli smo biti sigurni da ga nitko prije nije vidio - kako ulazi u
kuću.«
Marion je poslije promatrala s prozora kako iznose tijelo gospodina
Weinberga na nosiljci. Nije izgledao veći od hrpica šiblja ispod pokrivača.
Kako je osamljen zacijelo bio u toj velikoj kući. Vajda je naprosto izgubio volju
za životom nakon što je mu pas nestao, pomislila je Marion. Prisilila se da
zamisli kako bi bilo tako završiti, živjeti posve sam, sve stariji i bolesniji, biti
nesposoban da se pereš ili hraniš, postajati sve slabiji i slabiji, sve dok ne
bude prekasno da zatražiš pomoć.

Dok je navečer jela poširana jaja i hladnu šunku, Marion je zamišljala

kako gospodin Weinberg jede svoj posljednji obrok, kako se prisiljava da guta
hranu premda mu je okus odvratan. Kako se nakon toga odvlači u krevet i
klupča pod pokrivačima, a možda podnosi groznu žeđ ili bol. I kako se čak i
tada ne usuđuje nazvati sina u Cape Town jer mu ne želi stvarati neprilike.
Koliko je dugo čekao kraj ležeći u vlastitom izmetu?
Prije no što je te večeri otišla na spavanje, sjetila se da je sutra očekuje
sastanak s odvjetnikom koji će nadgledati kupnju stana i osjetila nalet
tjeskobe. Simon joj je dao njegovo ime uz uvjeravanja da će se on pozabaviti
svime. Je li moguće da se to doista događa? Hoće li se doista odseliti iz kuće u
kojoj je živjela cijeli život i ostaviti Johna? Sigurno će učiniti neku grešku koja
će sve upropastiti.
»Ne, Marion«, strogo je rekla sebi. »Možeš promijeniti stvari nabolje,
doista možeš.«
Probudio ju je vrlo tihi zvuk okretanja kvake. Kad je shvatio da su vrata
zaključana, otišao je. Marion je ostala ležati. Kristali leda polako su joj se
oblikovali u krvi dok je čekala da se vrati. Zatim je začula škljocanje i
kuckanje dok je metodički obavljao svoj posao. Začula bi štropot kad bi
pojedini dijelovi brave pali na pod. Kad je otvorila oči, pokraj kreveta je
ugledala siluetu.
Baš sam bila glupa što sam vjerovala da će ga ta jadna mala brava
zaustaviti, rekla je sebi. Učinilo joj se da bi divovska prilika koja se nadvijala
nad nju u mraku, da je tako htjela, mogla skinuti krov s kuće, a onda gurnuti
ruku unutra i podići je s kreveta.
Ruke koje su joj stegnule vrat mirisale su na sapun od katrana. Je li oprao
ruke prije no što ju je odlučio zadaviti? Osjetila je snažnu bol, jaču od sve boli
koju je ikad iskusila. Dok se pitala hoće li to jako dugo potrajati, navrla su joj
sjećanja na vađenje zuba i na šavove koje je dobila na nozi nakon što je stala

194
na slomljeno staklo dok je hodala u moru. Uvijek bi joj rekli da neće još dugo
boljeti. Ali uvijek je boljelo. A bol na vratu dugo je trajala.
Tamnoljubičasta vijugava svjetlucava bol zabadala joj je svoje oštre male
zube u vrat pokušavajući se probiti kroz kosti i mišice. Žarenje smrti proširilo
joj se iz vrata u ostatak tijela. Gotovo se htjela nasmijati samoj sebi što je bila
tako glupa da i pomisli kako može umaći svoj toj grozoti. Hoće li staviti njezin
leš u vreće i spaliti ga u dvorištu, kao što je učinio s drugima? Hoće li
smrad otplutati kroz Judithin prozor i navesti je da namršti nos od gađenja?
Završit ću kao i druge djevojke, a ništa bolje nisam ni zaslužila. Ta ju je
pomisao ispunila spokojem, kao da joj je neki dobroćudni liječnik ubrizgao
injekciju anestetika.
Ali to nije bio kraj. Kad je došla k svijesti, ugledala je Johna kako sjedi na
rubu kreveta i plače.
»Ne mogu to učiniti«, zajecao je kao da je njezina smrt aritmetički
problem koji nije u stanju riješiti. »Zašto to ne mogu učiniti, Mar?«
»Kad samo pomislim da sam nekoć vjerovala da si sposoban za sve«,
prezirno je odvratila, ne zbog onoga što je učinio djevojkama u podrumu,
nego zbog njegove slabosti. »Ali ti si obična patetična stara budala, Johne.«

18. prosinca
Alla, draga moja kćeri, zašto ne nazoveš, što ti se dogodilo? Više od tri tjedna
nisi se javila ni telefonom ni Skypeom ni pismom. Vava stalno pita za tebe. Neki je
dan pokušala na silu otvoriti laptop svojim malim dječjim ručicama. Vidjela te na
Skypeu pa valjda misli da joj je mama zaglavljena ondje i da ti može pomoći da
pobjegneš. A onda plače kad joj ga uzmem. Ne mogu joj dopustiti da ga slomi, kako
bismo ikad kupili novi?
Jedino mi je važno da znam jesi li ti dobro i ne mislim se žaliti, ali moram ti reći
da nam je teško jer Vava i ja jako ovisimo o novcu koji nam ti šalješ.
Tvoja se mama ne žali, naravno. Ako bude nužno, mogu se pokušati ponovno
zaposliti u tvornici - problem je u tome što im se baš ne sviđa kad dovodim bebu sa
sobom jer ona katkad stvara neprilike. Ne želimo ti biti teret, ali moraš znati da Vava
brzo raste, pa joj stalno trebaju nova odjeća i cipele. Tvoja mama ne treba ništa za
sebe, osim jedne kutije cigareta na tjedan, koje puši stojeći na malom balkonu i gleda
park u koji starci izvode svoje pse na šetnju, plus jednu malu bocu engleskog džina
na tjedan ako ima malo više novca.
Naravno da bih se odrekla tih luksuza samo da mogu vidjeti tvoje prekrasne oble
rumene obraze i uštipnuti ih prstima! Usput budi rečeno, gospodin Ženšavič stalno
pita za stanarinu. Katkad se vrlo ljuti na mene i prijeti da će nam oduzeti televizor.
195
Ja mu kažem: molim vas, pričekajte još tjedan dana, dok ne vidim posljednju epizodu
serije Nikad nije dovoljno kako bih doznala je li Magda puštena iz zatvora - krivo je
optužena da je ubila Marina muža.
Molim te, nemoj se brinuti za novac, samo nazovi uskoro, jako se brinem za
tebe!

Najdraža Alla,
Jučer sam razgovarala s inspektorom Konstantinom Dimitajinom. Morala sam
čekati tri sata na sastanak s njim, a beba je cijelo vrijeme plakala. U čekaonici su bili
neki vrlo prizemni ljudi, majka s cijelom grupom dječaka kojima su uši virile kao krila
šišmiša i muškarcem bez zuba koji je rekao da mu je ukradena harmonika. Pijuckao
je dok je govorio i bilo je prilično odvratno.
Kad sam napokon razgovarala s inspektorom, on nije bio ni izdaleka pomogao.
Ustvari, mnoge su me stvari koje je rekao razljutile i jako povrijedile. Ne želim ti čak
ni reći kako je neugodne stvari rekao kako ne bih morala staviti ruke preko nježnih
ušiju bebe. Rekao je da je moja kći Alla otišla u inozemstvo da radi kao kurva. Vidimo
tisuće takvih svake godine. Zatim je rekao: »Idite kući i zaboravite je, stara ženo.«
Što je vrlo nepristojno budući da je bio samo dvije godine iza mene u školi.
Zatim je rekao: »Ostavila vam je bebu, a sada je u Londonu i nosi krzneni kaput
koji joj je kupio svodnik i pije šampanjac. Otišla je zato što ne želi dijete i zato što joj
je dojadilo da vam šalje novac.« Oh, molim te, Alla, nazovi uskoro - reci mi da te
stvari koje je inspektor rekao nisu istina. Nazovi uskoro, bojim se da će nam
stanodavac idućeg tjedna uzeti mobitel zbog neplaćene stanarine, a kako ćeš me
onda nazvati?
Baš me briga jesi li kurva koja nosi krznene kapute i više ne voli svoju mamu i
bebu, samo mi molim te javi da si živa i zdrava!
Oh, draga moja, imam osjećaj da ću umrijeti od slomljena srca. Tvoj bratić Oleg
zaputio se prošlog tjedna na dugo putovanje u grad kako bi posjetio Kitty Kat Klub u
kojem si radila. Nije mi htio reći mnogo pojedinosti o tom mjestu, ali mogu zamisliti
kako to izgleda. Kaže kako te ljudi ondje nisu vidjeli već više od godinu dana. Što ti
se dogodilo, draga? Ne znam hoćeš li ikad pročitati ovo pismo, ali ipak me tješi
što ga pišem. Beba je već jako narasla, može hodati i govoriti i voli gledati baletne
DVD-e. Najdraži joj je Ščelkunčik, vrti se kao mala primabalerina zajedno s
plesačima.
Imamo tako malo novca da sam se zaposlila kao čistačica u tvornici sumporne
kiseline. Nije tako loše, dok sam na poslu, ostavljam bebu kod stare Natalije koja živi
u zgradi. Čini se da bebi to ne smeta i deblja se od svih kolača koje joj Natalija daje.
196
 Svake nedjelje idem u crkvu i molim se za tebe, za bebu i za sebe. Ako si
pobjegla od nas, nadam se da vodiš sretan život.

Najdraža moja kćeri,

Toliko očajnički želim nakon svega ovog vremena čuti bilo kakve vijesti o tebi da
sam pristala da stara Natalija organizira seansu s jednom vidovnjakinjom koju
poznaje.
Znam da govoriš: mama, ti si stara budala i ta ti žena samo pokušava uzeti
novac. Ali Natalija se kune da ona ima »osobite moći«. A ja osjećam očajničku
potrebu za onim što Amerikanci nazivaju završetkom.
Sinoć sam otišla u stan stare Natalije. Sve je bilo jako čudno, ugasila je svjetla i
zapalila mnogo svijeća. Ondje je bila i gospođa Livčenka, velika debela žena u
čudnoj krznenoj kapi. Izgledalo je kao da ima crnog štakora na glavi! Isprva sam je
se malo bojala. Dala sam joj novac, gotovo plaću za cijeli tjedan, znam da je to
mnogo, ali očajnički želim čuti novosti o tebi, draga, što drugo mogu? Policija nije
nikakva pomoć, naravno, a nemam novca da unajmim detektiva.
Zatim smo sjele oko stola, a mačke stare Natalije buljile su u nas iz sjena, ja
sam joj dala tvoju sliku i medalju koju si osvojila kao dijete kad si pobijedila na
baletnom natjecanju i jednu od kožnih rukavica koje sam ti darovala na Božić kad si
imala šesnaest godina (sjećaš se, drugu si izgubila kad si otišla na skijanje u planine
s Olegom). Gospođa Livčenka dodirnula je sve te stvari i vrlo ih pozorno pogledala.
Zatim je zatvorila oči i počela ispuštati čudne glasove. Uplašila sam se da joj je
pozlilo, ali stara mi je Natalija objasnila da je to savršeno normalno i dio procesa.
Zatim je uzela olovku i komad papira i napisala sam jednu riječ. Napisala je
LAMANTINKA. Što bi to moglo značiti?
Kad sam je poslije upitala o tebi, samo je zavrtjela glavom i to me jako uplašilo.
Rekla je da ste ti i beba oboje s Bogom. Nato me uhvatila panika, pa sam odjurila
kući da provjerim kako je s Varvarom, ali ona je bila dobro, čvrsto je spavala u svom
krevetu, hvala Bogu, tako da znam da ništa od toga ne može biti istina. Ja sam
smiješna stara žena što slušam te mistike!
Molim se da ćeš mi se uskoro javiti,
Mama

»Još nisam spremna naručiti«, rekla je Marion, a onda ponosno dodala.

»Čekam prijatelja.« Konobaričin smiješak nije pokazao ni traga iritacije i
otišla je poslužiti drugi stol.

197
 Marion je sjedila za stolom pokraj prozora u Stowovoj čajanki. Prije
godinu dana radije bi pregrizla jezik nego da otpravi konobaricu a da ništa
ne naruči. Mrzila je čak i ideju da na bilo koji način stvara neprilike drugim
ljudima. A činjenica da zauzima stol koji bi mogla upotrijebiti druga mušterija
ili čak grupa mušterija, neki od njih možda stariji i bolesni, izazvao bi u njoj
osjećaj nelagode i tjeskobe. Zapravo, ne bi uopće imala hrabrosti da sama uđe
u čajanku.
Ali Marion koja je sjedila za stolom pokraj prozora više nije toliko marila
za to da je ljudi moraju čekati. Imala je druge stvari na pameti. Edward,
čovjek s malim psićem, kojeg je upoznala pred Ocean Vista Courtom, trebao
joj se pridružiti na čaju.
Otkako se prije gotovo godinu dana preselila u Ocean Vista Court, Edward
joj je postao jako dobar prijatelj, pomagao joj je sa svakakvim dokumentima
i računima, savjetovao joj o osiguravajućim policama i kako da dobije
telefonski priključak i kablovsku televiziju. Nije znala što bi učinila bez njega.
Katkad bi mu se pridružila na šetnjama uz obalu s Milom, a često bi poslije
otišli na čaj. Edward je rekao da je kava u Stowe su najbolja u Northportu i
nije mogao odoljeti domaćim kolačima od vanilije. Mrzio je ona grozna
pomodna mjesta kao što je Starbucks i Costa Coffee. Osim toga, konobarice
nisu imale ništa protiv da Edward dovodi Mila u kafić, čak su mu davale
komadiće načetog kolača od tijesta.
Otkako se sprijateljila s Edwardom, Marion je doznala da je njegova žena,
Celia, umrla od leukemije prije nekoliko godina. Preselio se u Ocean Vista
Court jer je njegov prethodni dom bio previše ispunjen mučnim sjećanjima.
Sa sedamdeset i jednom godinom, Edward je bio mnogo stariji od Marion, ali
u dobroj tjelesnoj kondiciji za svoje godine i na se neke načine činio mnogo
mlađim. Volio je slušati modernu glazbu, još uvijek je odlazio na
skijanje dvaput na godinu, a čak joj je predložio da mu se pridruži.
Marion je izvukla pudrijeru iz torbice kako bi provjerila ruž za usne. Boja
se zvala »Sunberry« i navodno je »intenzivno vlažila« kožu usana. Mislila je
da joj se ružičasto-zlatna nijansa dobro slaže sa svijetlim pramenovima u
kosi. Nosila je svijetlosmeđi kostim koji je prije nekoliko dana kupila u robnoj
kući Pannington. Također se zaustavila na štandu za kozmetiku i kupila ruž
za usne zajedno s maskarom i puderom. Maskaru još nije upotrijebila - bila
je to prva bočica koju je posjedovala u životu - i željela je još malo vježbati
prije no što je nosi u javnosti.
Otkako je smršavila, kupovanje odjeće postalo joj je neka vrsta užitka. U
tjednima i mjesecima prije preseljenja u Ocean Vista Court kilogrami su
naprosto otpali, ali morala je paziti da se opet ne udeblja. Kad Edward stigne,
naručit će samo jedan mali čokoladni ekler, a nakon toga otići na dugu šetnju.
198
 Uto je ugledala jednu ispijenu ženu kako prolazi pokraj prozora. Sa
šokom je shvatila da je to Judith. Njezina se bivša susjeda toliko promijenila
da ju je Marion jedva prepoznala. Otrcana smeđa vesta bila je omotana oko
njezine pogrbljene figure, vidjeli su joj se sjedi korijeni u kosi, i nije nosila
šminku. Jadna Judith!
Njezina umjetnička galerija sada je bila zatvorena, a u izlogu je bio veliki
natpis »Novi upravitelji«. I pred njezinom kućom stajao je znak »Na prodaju«.
Marion se upitala hoće li se Judith preseliti kod Grega i jesu li njih dvoje uopće
još zajedno. Dugo nije razgovarala s Judith. Možda više nikad ni neće. A
dvojila je da će ikad doznati u što se pretvorio Lydijin život.
Naravno, otkako se preselila u Ocean Vista Court, Marion je izgubila sve
kontakte s bratom. Dvojila je zna li on uopće ili mari gdje ona sada živi.
Katkad bi joj nedostajao stari John, ali ne onaj zapušteni neobrijani lutalica
kojeg bi katkad spazila kako hoda gradom u zamrljanim hlačama i prljavim
bijelim tenisicama.
Onog dana kad je otišla iz Ulice Grange nije čak ni rekla bratu da odlazi.
Umjesto toga, pričekala je da on ode u podrum i onda izašla na prednja vrata,
Sa sobom nije ponijela gotovo ništa osim kaputa i ručne torbice. Prvu je noć
u svom stanu provela spavajući na golom madracu u sobi tete Agnes.
Poput nevjeste, počela je od nule, kupujući sve: donje rublje, odjeću,
posteljinu, namještaj, lonce i tave. Kako je čudno što je proživjela tolik dio
života ne uživajući u blagodatima novca. Novac ju je prije plašio. Sada je
naučila da je posjedovanje novca poput nošenja dobrih cipela ili ležanja u
mekanom krevetu. To je naprosto nešto što olakšava život.
Naravno, djevojke iz podruma uvijek su bile s njom. Katkad bi ih osjećala,
poput kakve kvržice ispod kože koju slučajno okrznete prstima pod tušem.
Pa ipak, Marion je to izdržala, kao što je izdržala mnogo drugih neugodnih
stvari tijekom godina. Tuga za djetetom ušla joj je u kosti i još uvijek ju je s
vremena na vrijeme mučila grižnja savjesti, ali da je to jadno stvorenje
preživjelo, tko bi se brinuo za njega? Sada je shvaćala da bi potrebe malog
djeteta bile daleko iznad njezinih sposobnosti. Sigurno ne bi dopustili bebu
u Ocean Vista Courtu. I zamislite mijenjanje svih onih pelena, pripremanje
posebne hrane i sve one besane noći. Ja se jedva mogu brinuti za sebe,
podsjetila bi se, a kamoli za nedonošče.
»Jednostavno nisam mogla živjeti sa sobom.« Ne kažu li to ljudi kad učine
nešto grozno i kad to priznaju pred cijelim svijetom? Marion je počela
vjerovati da je to laž i da je zapravo savršeno moguće nastaviti život sa
znanjem svojih groznih djela i nikad ih ne priznati nikome. Možda su i drugi
to otkrili i nastavili živjeti život ispunjen nevidljivom truleži, poput posuda

199
napola punih džemom koje leže u dnu kuhinjskih ormarića tako dugo da se
bojite skinuti poklopac.
U tom trenutku u kafić je ušao Edward s Milom. Psić je spazio Marion
prije svog gospodara i počeo snažno povlačiti vodilicu prema njezinu stolu.
Činilo se da mu je uvijek drago da je vidi. Ne znači li to možda da ona ipak nije
potpuno loša? Zar se ne pretpostavlja da životinje osjete te stvari na ljudima?
Ili se samo zavarava, pa pas trči prema svakome koga prepozna?
»Lijepo zgledaš, Marion. Je li to novi kostim?« upitao ju je Edward. On je
pravi đentlmen, uvijek zna što treba reći. Kad ga je pogledala, Marion je
osjetila snažnu sreću s primjesom straha, kao da prelazi preko neke duboke
provalije na žici, pa bi je jedan dašak vjetra mogao baciti stotinama metara
duboko u smrt. A onda dopustila da je Edward poljubi u obraz.

1. srpnja
Prima @kdubrovna
Šalje @ametcalf2
Zdravo, Kristina
Hvala što si me dodala među svoje prijatelje! Sviđa mi se tvoj profil, fotografije
su sjajne.
Kažeš da želiš poboljšati engleski, pa možda bismo s vremena na vrijeme mogli
popričati. Nekoliko stvari o meni... Imam dvadeset i jednu godinu i odrastao sam u
lijepom obalnom gradu u Ujedinjenom Kraljevstvu. Volim skijanje, sviranje gitare i
jedrenje. Kad završim faks, želio bih postati učitelj. Prilično sam sramežljiv s
djevojkama i katkad mi je neugodno kad ih upoznam na zabavama. Zato radije
prvo upoznajem ljude preko interneta. Nadam se da ćemo postati dobri prijatelji
Adrian :)

200
 Zahvale

HVALA Nicholasu Thompsonu na ohrabrivanju od samog početka, na

spremnosti da čita razne verzije i na nepokolebljivo iskrenim kritikama; Jen
Barcley, mojoj predivnoj agentici, koja je sve omogućila, nevjerojatnoj Alison
Callahan, Nini Cordes i cijeloj ekipi u Scout Pressu, izvanrednoj Lauren
Parsons i svima u Legend Pressu, Hachetteu Australia i naravno Davidu
Forreru u Inkwell Managementu. Također hvala mojim prijateljima Louise
Curtis, Sue Chaplin, Chrisu i Peteru Padleyju, Marku Frithu, Kenu i Anni
Morrison i Fioni Bleoch na prijateljstvu i podršci.

201