ZAHVALE

Duboko se zahvaljujem dr Ronaldu Coulombeu, stručnjaku za

utvrđivanje podmetnutih požara; kemičarki Carole Peclet i dr Robertu
I Dorionu, šefu odontologije pri glavnom kriminalističkom laboratoriju
Quebeca i laboratoriju sudske medicine1, kao i Louisu Metivieru, iz
Mrtvozorničkog ureda provincije Quebec2, što su svoja znanja
podijelili sa mnom.
Zahvaljujem dr Walteru Birkbyju, forenzičnom antropologu pri
Mrtvozorničkom uredu okruga Pima u državi Arizoni, na
informacijama u vezi obrade posmrtnih ostataka. Hvala i dr Robertu
Brouillet-teu, šefu odjela za novorođenčad i respiratorne bolesti pri
Dječjoj klinici grada Montreala na podacima o razvojnom procesu
djeteta.
Zahvaljujem ujedno na svesrdnoj pomoći Curtu Copelandu, mrt-
vozorniku okruga Beaufort; Carlu McCleodu, šerifu okruga Beaufort i
detektivu Nealu Playeru iz šerifova ureda u okrugu Beaufort.
Detektiv Mike Mannix pri Policijskoj upravi države Illinois također je
pružio odgovore na mnogobrojna pitanja u vezi istrage flučaja
umorstava. Dr James Tabor, profesor religijskih studija pri Sveučilištu
Sjeverne Karoline u Charlottei, pružio je informacije o lektama i
vjeskim pokretima.
Leon Simon i Paul Reichs zaslužni su za podatke o Charlottei i
njezinoj povijesti. Paulu sam ujedno zahvalna na komentarima
manuskripta. Dr James Woodward, počasni rektor Sveučilišta
Sjeverne Karoline u Charlottei, neupitno je izrazio svoju podršku
tijekom pisanja ovog romana.
Posebice se želim zahvaliti dr Davidu Taubu, gradonačelniku
Beaforta i veličanstvenom primatologu, koji je neumoljivo pomagao,
nezastrašen mojim beskonačnim pitanjima. Hvala dr Leeju Goffu,
profesoru entomologije pri Havajskom sveučilištu u Manoi, koji nije
digao ruke, iako sam ga neprestano moljakala za pomoć u vezi
kukaca. Hvala i dr Michaelu Bissonu, profesoru antropologije pri
Sveučilištu McGill, stoje poslužio kao izvor podataka o samom
sveučilištu, Montrealu i gotovo svemu što sam htjela saznati.
Dvije knjige uvelike su mi pomogle pri pisanju ovog romana. Kuga:
Priča o velikim boginjama u Montrealu (1991.), Michael Bliss, Harper
Collins, Toronto; i Sekte među nama: Prikrivena prijetnja u našim
svakodnevnim životima (1995.), Margaret Thaler Singer i Janja
Lalich, Jos-sey-Bass Publishers, San Francisco.
Naposljetku, zahvaljujem na brižnoj ljubavi agentici Jennifer
Rudolph Walsh i urednicama Susanne Kirk i Mariji Rejt. Bez njihove
pomoći Tempe ne bi mogla prepričavati svoje priče.
1.Responsable d'Odontologie, Laboratoire de Sciences Judiciaires
et de Mćdecine Legale.
2.Bureau du Coroner de la Province de Qucbec.
POGLAVLJE PRVO
Ako je tamo i bilo tijela, nisam ih uspijevala pronaći. Vjetar je vani
zavijao, a ogromnom unutrašnjošću stare crkve sablasno su
odjekivali tek struganje moje lopatice i brujanje grijalice i prenosivog
generatora. Visoko iznad naših glava grane su greble o daskama
zatvorene prozore poput kvrgavih prstiju o šperploču.
 Iza mene skupina. Svi nagurani jedni do drugoga, ali ne dodirujući
se i prstiju smotanih u džepovima. Ĉula sam ih kako se njišu sjedne
strane na drugu, kako podižu jedno, pa drugo stopalo. No, svi smo
šutjeli. Hladnoća nam je otupjela osjetila prisiljavajući nas na tišinu.
Pažljivo sam lopaticom prosijavala stožac zemlje promatrajući kako
nestaje kroz mrežastu rešetku.
Zrnati sloj ispod površine ugodno me iznenadio. S obzirom na
površinski sloj očekivala sam da će čitavom dubinom iskapanja
zemlja biti smrznuta. Međutim, posljednja dva tjedna bila su
neuobičajeno topla za Quebec omogućavajući snijegu da se rastopi i
okopni. Baš imam sreće! Iako je, doduše, taj nagovještaj proljeća
nestao s idućim naletom polarne hladnoće, tlo se od kratkotrajne
topline razmekšalo postajući podamo za iskapanje. Odlično.
Međutim, prethodne noći temperatura se strelovito obrušila ispod
nule, stoje bilo loše. Tlo se, istina, nije ponovno smrznulo, ali je zrak
bio leden i prsti su mi se toliko ukočili, da ih gotovo više nisam bila u
stanju saviti.
Iskopavali smo drugu jamu, no samo su kamenčići i komadići
stijenja izranjali pri prosijavanju.
Nisam očekivala naći bogznašto na toj dubini, ali čovjek nikad ne
zna. Još mi je predstojala ekshumacija, koja je krenula po planu.
Okrenula sam se prema muškarcu u crnoj parki i vunenoj kapi.
Nosio je kožne čizme, zavezane do koljena, a čarape su mu se
presavijale preko rubova. Lice mu je bilo boje rajčice.
-Još mrvicu dublje. - Spustila sam dlan nadolje kao da milujem
mačku. Polako. Samo polako.
Zakimao je glavom i ubacio štihaču duge drške u plitku jamu
stenjući poput Monike Seleš pri prvom servisu.
- Parpouces! - zaštektala sam zgrabivši lopatu. Centimetar po
centimetar! Ponovno sam odmjeravala slojevitost, po tko zna koji
puta tog jutra. - Moramo raditi sloj po sloj! - Ponovila sam na
usporenom i nesigurnom francuskom.
No, očigledno nije dijelio moje mišljenje. Možda mu je zadatak bio
prenaporan, ili nije mogao podnijeti pomisao da otka-pa mrtve, ali
bilo je očigledno da želi što prije obaviti posao i pokupiti se.
- Molim te, Guy, pokušaj ponovno - dobacio je muški glas iza mojih
leda.
 - U redu, Pater - promrmljao je.
I bacio se na posao odmahujući glavom, ali ipak slojevito
uklanjajući zemlju kako sam mu pokazala i odbacujući je na mrežu.
Prebacila sam pogled s crnog humka na jamu u potrazi za
znakovima da smo nadomak plijenu.
Cijeli je proces trajao već tko zna koliko sati i u zraku se mogla
osjetiti napetost. Opatice su se sve brže njihale. Okrenula sam se
kako bih im uputila utješni pogled, kako bih ih razuvjerila, no usnice
su mi bile toliko ukočene da nisam znala hoće li mi to uspjeti.
Šest me lica pogledalo, svih šest ukočeno od hladnoće i
zabrinutosti. Oblačić pare pojavio se i nestao ispred svakog od njih.
Šest osmijeha. Predale su se molitvi. Osjećala sam to.
Devedeset minuta poslije nalazili smo se na dubini od metra i po.
Kao i u prvoj, i u ovoj jami nije bilo ničega. Samo zemlja. Bila sam
uvjerena da mi je svaki nožni prst obamro od hladnoće, a Guy je bio
spreman dovući rovokopač. Vrijeme za promjenu plana!
- Pater, mislim da bismo trebali provjeriti zapise.
Nekoliko je sekundi oklijevao.
- Da. Naravno. Osim toga, svima bi nam dobro došla kava i
sendvič.
Krenuo je prema drvenim vratima na suprotnom kraju napuštene
crkve, a opatice su odmah pošle za njim, oborenih glava i oprezno
se krećući neravnim tlom. Bijeli velovi padali su im pod istovjetnim
nagibom preko crnih vunenih kaputa. Pin-gvinke. Tko ih je tako
nazvao? Blues Brothersi.
Isključila sam prenosive reflektore i nastavila za njima, pogleda
priljubljenog za tlo i zapanjeno primjećujući zakopane djeliće kosti.
Super. A nama je uspjelo raskopati jedno jedino mjesto u cijeloj
crkvi, gdje nitko nije zakopan.
Pater Menard je rastvorio jedno krilo i krećući se u koloni izronili
smo na danje svjetlo. Trebalo nam je nešto vremena kako bi nam se
oči prilagodile. Nebo je bilo olovno sivo i činilo se kao da grli tornjiće i
kule zdanja na samostanskom posjedu. Okrutan vjetar puhao je s
planinskog lanca Laurentian poigravajući nam se ovratnicima i
velovima.
Boreći se protiv njega, naša malena skupina usukala se u sebe i
odvukla do omanje obližnje zgrade, načinjene od sivog kamena
poput same crkve. Popeli smo se stubama do izrezbarenog drvenog
trijema i ušli kroz bočna vrata.
Zrak je u unutrašnjosti bio topao i suh, ugodan nakon zastrašujuće
hladnoće. Širio se ujedno miris čaja, naftalina i dugogodišnjeg
prženja hrane na ulju.
Sve su opatice bez riječi poskidale čizme i nasmiješile mi se jedna
za drugom, te potom nestale iza vrata s desne strane, baš u trenutku
kad se jedna sitna žena u ogromnom skijaškom džemperu uvukla u
predvorje. Ĉupavi smeđi sob izvijao joj se preko prsa nestajući ispod
vela. Zatreptala je pogledavši me kroz debela stakla i posegnula za
mojom parkom. Zastala sam bojeći se da će je jakna težinom srušiti
na podne pločice, no oštro je kimnula prstiju izbačenih u zrak i
požurujući me. Skinula sam je i spustila na njezine ruke, te još
nadodala kapu i rukavice. Najstarija starica koju sam ikad vidjela!
Krenula sam za paterom Menardom niz dugačak i slabo osvijetljen
hodnik prema malenoj radnoj sobi. U njoj je mirisalo po starom
papiru i školskom ljepilu. Iznad stola izdizalo se raspelo, toliko veliko
da sam se zapitala kako su ga uopće unijeli. Tamno drveno
popločenje prekrivalo je zidove gotovo do stropa, a kipovi nas gledali
s visina, lica mračnih poput lica na raspelu.
Pater se spustio u jednu od dviju drvenih stolica nasuprot stolu i
rukom mi ponudio drugu.
Šuštanje njegove reverende i lagano zveckanje krunice na trenutak
me povratilo u St. Barnabas.
Također u paterov ured. Ponovno u neprilici? Prestani, Brennanice!
Preko četrdeset ti je, profesionalka si, forenzični antropolog, a ovi su
te ljudi pozvali, jer trebaju tvoj stručni sud!
Sa stola je uzeo knjigu uvezanu u kožu, rastvorio je na stranici
označenoj zelenom vrpcom i odložio između nas. Potom je duboko
udahnuo, napućio usnice i ispuhnuo zrak kroz nos.
Slika mi je bila poznata. Rešetka s redovima podijeljenim u
pravokutne parcele, neke s brojevima, neke s imenima. Utrošili smo
sate proučavajući je prethodni dan, uspoređujući opise i grobne
zapise sa zacrtanim položajima. Potom smo sve lokacije obišli i
označili.
Sestra Elisabeth Nicolet trebala se nalaziti u drugom redu od
sjevernog crkvenog zida, odnosno trećoj parceli od zapadnog ruba.
Odmah do Majke Aurelie. Ali nije bilo tako. Niti se Aurelie nalazila na
svojem mjestu.
Pokazala sam mu na grob u istom kvadrantu, ali nekoliko redova
niže i udesno. - U redu. Raphael je navodno tamo. - Potom još jedan
red niže. - Kao i Agathe, Veronique, Clement, Marthe i Elenore. Oni
su sahranjeni tijekom četrdesetih godina devetnaestog stoljeća, zar
ne?
- C'est ga.
Prebacila sam prst prema dijelu, koji je prikazivao jugozapadni kut
crkve. - A ovi su najkasnije sahranjeni. Oznake koje smo otkrili
podudaraju se s vašim zapisima.
3 C'est (a. = (franc.) Tako je.
- Da. Ti su posljednji iskopani, netom prije nego što je crkva
napuštena.
- Crkva je zatvorena 1914. godine?
- Devet stotina četrnaeste, da. - Imao je čudnu naviku ponavljanja
riječi i rečenica.
-Elisabethje umrla 1888.?
- C'est ca. 1888. Mšre Aurelie je umrla 1894.
Nije imalo smisla. Ako je tako, trebali smo pronaći dokaze da su
tamo zakopane. Kao što smo naišli na artefakte zakopina iz 1840.-tih
i pri prosijavanju zemlje na tom dijelu otkrili djeliće drveta i lijesa. S
obzirom na zaštićenu unutrašnjost crkve i stanja tla, bila sam
uvjerena da će kosturi biti u poprilično dobrom stanju. Gdje se,
dakle, nalaze Elisabeth i Aurelie?
Stara se opatica dovukla u prostoriju noseći pladanj s kavom i
sendvičima. Para joj je zamaglila naočale prisiljavajući je da se kreće
u kratkim trzajima ne odižući stopala. Pater Menard je ustao kako bi
preuzeo pladanj.
- Merci, časna Bernard. Vrlo ljubazno od vas. Doista. Zakimala je i
polako krenula van ni ne potrudivši se obrisati
si stakla. Promatrala sam je posegnuvši za kavom. Ramena su joj
bila širine mojih zglobova.
- Koliko je godina časni Bernard? - upitala sam uzimajući kroasan.
Namaz od lososa i uvenula salata.
- Nismo posve sigurni. Već se nalazila u samostanu, kad sam
počeo dolaziti još kao dijete, prije rata. Drugog svjetskog rata. Potom
je otišla poučavati u strane misije i puno je vremena provela u
Japanu, pa u Kamerunu. Vjerujemo da je u devedeset i nekoj. -
Srknuo je gutljaj kave.
- Rođena je u malenom selu u Saguenayu i kaže da se zaredila,
kad joj je bilo dvanaest. - Ponovno je srknuo. - Dvanaest. U to doba
u ruralnom dijelu Quebeca zbivanja se nisu bilježila pisanim putem.
Ne uvijek.
Gricnula sam sendvič i obmotala prste oko šalice uživajući u toplini.
- Postoje li ikakvi zapisi, stara pisma, dokumenti, bilo što što još
nismo vidjeli? - Promeškoljila sam prste na nogama. Ništa. Još
uvijek su bili obamrli.
Pokazao je papire koji su mu prekrivali stol i slegnuo ramenima. -
To je sve što mije časna sestra Julienne dala. Ona je samostanski
arhivar, znate.
- Znam.
Ĉule smo se i dulje vrijeme dopisivale. Upravo me ona kontaktirala
u vezi cijele stvari. Odmah sam se zaintrigirala. Slučaj se uvelike
razlikovao od uobičajenih forenzičnih slučajeva i svježih pokojnika,
koji dospiju mrtvozorniku u ruke. Nadbiskupija me, naime, zamolila
da ekshumiram i proučim posmrtne ostatke jedne svetice. Pa,
zapravo i nije bila svetica, ali baš je u tome bila stvar.
Naime, predložili su Elisabeth Nicolet za beatifikaciju i na menije
bilo locirati grob i potvrditi da pronađeni posmrtni ostaci pripadaju
baš njoj. Sve drugo ovisilo je o Vatikanu.
Ĉasna Julienne me uvjerila da su zapisi pouzdani. Svi grobovi u
staroj crkvi katalogizirani su i predočeni na mapi. Posljednja
zakapanje dogodilo se 1911. godine, a crkva je napuštena i
zatvorena 1914. nakon što je izbio požar. S obzirom da je u zamjenu
izgrađena veća, više se nikad nije koristila. Zatvoreno nalazište.
Dobra dokumentacija. Mačji kašalj.
Gdje se, onda, nalazi Elisabeth Nicolet?
- Možda ne bi bilo naodmet raspitati se. Možda vam časna Julienne
nije dala nešto smatrajući to nebitnim.
Otvorio je usta kako bi odgovorio, ali je ipak promijenio mišljenje. -
Poprilično sam uvjeren da mije sve dala, ali čuje upitati. Puno je
vremena utrošila u istraživanje. Doista puno.
 Pogledom sam ga ispratila iz prostorije, dovršila kroasan i potom
smazala još jedan. Prekrižila sam noge, uvukla stopala i protrljala
prste na nogama. Odlično. Počinjem ih osjećati. Pijuckajući kavu
podigla sam pismo sa stola.
Već sam ga pročitala. 4. kolovoza 1885. Velike boginje haraju
Montrealom. Elisabeth Nicolet pismom se obraća biskupu Edouardu
Fabreu preklinjući ga da zatraži cijepljenje zdravih župljana, te da
zaraženima omogući smještaj u civilne bolnice. Rukopis čitak,
francuski staromodan.
Samostanom Notre-Dame de l Immaculee-Conception vladala je
grobna tišina. Misli su mi odlutale. Prisjetila sam se nekih drugih
ekshumacija. Primjerice, iskapanja policajca na groblju u St-
Gabrielu, gdje su lijesovi bili poslagani u tripletu. Monsieura
Beauprea naposljetku smo pronašli četiri groba dalje od zabilježene
lokacije. Nalazio se na dnu, a ne pri vrhu. Potom sam se prisjetila i
tipa iz Winston-Salema, koji se nije nalazio u svojem lijesu. Umjesto
njega otkrili smo tijelo žene u dugačkoj haljini sa cvjetnim uzorkom.
Groblje je tako izrodilo dva pitanja: ne samo gdje se nalazi traženi
pokojnik, već i kome pripada tijelo u lijesu? Obitelj nije dobila priliku
zakopati djeda u Poljskoj, a odvjetnici su se spremali baciti u bitku,
baš kad sam se pokupila.
Negdje u daljini prepoznala sam crkveno zvono, a onda, u hodniku,
nečije prigušene korake. Stara opatica ponovno se pojavila.
- Serviettes - zakričala je. Poskočila sam zalivši si rukav kavom.
Kako netko toliko sitan može proizvesti tako visok ton?
- Merci. - Posegnula sam za ubrusima.
Ne obazirući se na mene, prišla je i stala mi trljati rukav. Sitan slušni
aparat izvirivao joj je iz desnog uha. Osjetila sam njezin dah i
ugledala sitne bijele dlačice kako joj izbijaju iz brade.
Mirisala je po vuni i ružinoj vodici.
- Eh, voila. Isperite kad dođete kući. U hladnoj vodi.
- Da, časna. - Refleksni odgovor.
Pogled joj se spustio na pismo u mojoj ruci. Nasreću, ono nije
nastradalo. Nagnula se.
- Elisabeth Nicolet je bila fantastična žena. Božje stvorenje.
Nevjerojatno nevina i trezvena. -Purete.
 Austerite. Francuski joj je zvučao onako kako sam zamišljala da
zvuče Elisabethina pisma.
- Da, časna. - Ponovno kao da mije devet.
- Postat će svetica.
- Da, časna. Upravo zato i pokušavamo pronaći posmrtne ostatke.
Kako bi im se omogućio ispravan tretman. - Nisam znala koji je to
ispravan tretman u slučaju beatifikacije, ali je zvučalo kako treba.
Izvukla sam skicu. - Ovo je stara crkva. - Spustila sam se redom
uzduž sjevernog zida i pokazala na pravokutnik. - Ovo je njezin grob.
Starica se zagledala u mrežu, gotovo prilijepivši naočale za papir.
- Nije tamo - naposljetku je odvratila.
- Molim?
- Nije tamo zakopana. - Kvrgav prst potapkao je pravokutnik. - To je
netočno.
U tom trenutku vratio se Pater Menard u društvu visoke opatice sa
spojenim, gustim i crnim obrvama. Predstavio ju je kao časnu
Julienne, a ona je na to s osmijehom sklopila i podigla ruke.
Sestra Bernard nije trebala pojasniti što mi je upravo rekla.
Zasigurno su je načuli još dok su bili u hodniku. Vjerojatno bi je
načuli i da su bili u Ottawi.
- To nije pravo mjesto. Tražite je na krivom mjestu - ponovila je.
- Kako to mislite? - upitala je časna Julienne.
- Traže na krivom mjestu - ponovila je starica. - Ne nalazi se tamo.
Pater Menard i ja smo se pogledali.
- A gdje se nalazi, časna? - upitala sam.
Ponovno se nagnula nad skicu i zabola prst u jugoistočni kut crkve.
- Ovdje je. Zajedno s Mere Aurelie. -Ali, ses...
- Preselili su ih. Dali su im nove lijesove i zakopali ih ispod
posebnog oltara. Ovdje.
Ponovno je pokazala na jugoistočni kut.
- Kada? - Upitali smo u isti mah.
Starica je sklopila oči i stala računati u sebi, a stare namreška-ne
usnice pomicale su se u ritmu s brojkama.
- 1911. Baš kad sam seja zaredila. Sjećam se, jer je nekoliko
godina poslije izbio požar i zatvorili su crkvu. Moj je zadatak bio otići
tamo i položiti cvijeće na njihov oltar. Nije mi se dopadalo. Bilo je
sablasno ući posve sam. Ali prepustila sam se u Božje ruke.
 - Što se dogodilo s oltarom?
- Izvađen je tijekom tridesetih. Sad se nalazi u kapelici Svetog
Djeteta u novoj crkvi. - Preklopila je ubrus i stala kupiti šalice. -
Nekoć je postojala ploča iznad njihovih grobnica, ali više je nema.
Nema je već godinama. Nitko tamo više ne odlazi.
Pater Menard i ja smo se pogledali. Lagano je slegnuo ramenima.
- Ĉasna - započela sam - biste li nam mogli pokazati gdje se nalazi
Elisabethin grob?
- Bien sur.4
- Odmah?
- Zašto ne? - Porculan je zazveckao.
- Ostavite to - dobacio je svećenik. - Molim vas, uzmite kaput i
čizme, pa ćemo odmah otići tamo.
Za deset minuta svi smo se opet našli u staroj crkvi. Vrijeme se u
međuvremenu nije poboljšalo.
Štoviše, bilo je hladnije i vlažnije nego ujutro. Vjetar je još uvijek
zavijao, a grane još uvijek lupkale.
Sestra Bernard se nesigurnim puteljkom probijala na drugu stranu
crkve, dok smo je pater i ja čvrsto držali za podlaktice. Iako slojevito
odjevena, bila je krhka i lagana poput perca.
Opatice su nas slijedile poput gusaka, a časna Julienne spremno
čekala sa notesom i kemijskom.
Guy se zadržao u pozadini.
Sestra Bernard se zaustavila do niše u jugoistočnom kutu. Preko
vela je navukla ručno pletenu zelenkastu kapu, koju je zavezala
ispod brade. Promatrali smo kako joj se glava okreće na jednu, pa
na drugu stranu, u potrazi za nečim što bi joj pokazalo gdje se
nalazi. Sve oči usredotočile su se na taj jedini izvor boje u sumornoj
crkvenoj unutrašnjosti.
Pokazala sam Guyu da donese reflektore. No, ona se nije obazrela.
Nakon nekog vremena konačno se odmaknula od zida, okrenula
glavu nalijevo, nadesno, pa opet nalijevo, pa ju je Bien sur. = (franc.)
Naravno.
podigla i spustila i ponovno provjerila položaj, a onda u zemlji
čizmom izdubila crtu. Ili je to bar pokušala učiniti.
- Ovdje je. - Kreštav glas odbio se od kamenih zidova.
- Sigurni ste?
 - Ovdje je. - Bar joj samopouzdanja nije nedostajalo. Svi smo se
zagledali u trag na tlu.
- Sahranjene su u malim lijesovima, drukčijim od uobičajenih. U
pitanju su bile samo kosti, pa je stoga sve stalo. - Izbacila je sitne
ruke i raširila ih kao da opisuje veličinu djeteta. Nečija je ruka
zadrhtala. Guy je usmjerio svjetlosni snop na mjesto tik do njezinih
stopala.
Pater Menard joj se potom zahvalio i zamolio dvije časne da je
odvedu natrag u samostan.
Ispratila sam ih pogledom. Starica je izgledala poput djeteta među
njima, toliko malena da joj se rub kaputa gotovo vukao zemljanim
podom.
Zamolila sam Guyja da dovuče i drugi reflektor na novu lokaciju, a
potom sam izvukla sondu iz prethodnog nalazišta, namjestila vrh
tamo gdje je pokazala, i gurnula ga oslanjajući se na ručku.
Ništa. Zemlja se nije dovoljno odmrznula. Koristila sam čeličnu
sondu kako ne bih oštetila ono što se nalazilo ispod površine, ali
kuglica na njezinom vršku nije se lako probijala kroz djelomično
smrznut gornji sloj. Pokušala sam još jednom, ovaj put vršeći veći
pritisak.
Polako, Brennanice, neće biti oduševljeni, ako razbiješ prozorčić na
lijesu, ili ako joj izdubiš lubanju!
Skinula sam rukavice, obmotala prste oko križne ručke i ponovno
pritisnula. Ovaj put površinski je sloj popustio i osjetila sam kako
sonda prodire u dubinu. Suzdržavajući se da ne pohitam, testirala
sam zemlju, žmirećki, nijansirajući razlike u strukturi. Manji otpor
mogao bi ukazivati na zračni džep gdje se nešto razgradilo, a veći da
su kost ili artefakt prisutni u podzemnim slojevima.
Ništa. Izvukla sam sondu i ponovila postupak.
Pri trećem pokušaju konačno sam osjetila otpor. Izvukla sam sondu
i ugurala je u tlo petnaestak centimetara na desno. Ponovno otpor.
Nešto kruto skrivalo se plitko ispod površine.
Izbacila sam palčeve okrenuvši se prema svećeniku i opaticama i
zamolila Guya da donese rešetku. Odloživši sondu, uzela sam
lopatu i stala njome uklanjati centimetar po centimetar tla odbacujući
ga na mrežu i svako malo provjeravajući nastali humak i jamu. Za
tridesetak minuta konačno pogodak. Nekoliko lopata tamne, gotovo
crne zemlje prekrilo je crveno-smeđe brdašce na rešetci.
Odlučila sam se za lopaticu, nagnula se nad jamu i pažljivo stala
grepsti po dnu uklanjajući oslobođene čestice i izravnavajući
površinu. Gotovo sam odmah uočila tamni ovalni oblik. Mrlja je bila
duljine devedesetak centimetara, a mogla sam samo nagađati koliko
je široka, s obzirom da se samo djelomično skrivala ispod
uklonjenog tla.
- Ovdje se nešto nalazi - odvratila sam ispravljajući se. Ob-lačić
pare izronio mije pred licem.
I opatice i svećenik u istom su se trenutku približili i zagledali u
jamu. Vrškom lopatice uklonila sam zemlju oko ovalnog oblika. U
tom trenutku jatu su se pridružile i opatice, koje su otpratile sestru
Bernard.
- Možda je u pitanju zakopina, iako mi djeluje poprilično maleno.
Iskopavala sam nalijevo, pa ću sada morati ukloniti i ovaj dio. -
Pokazala sam na mjesto na kojemu sam čučala. - Iskopavat ću s
vanjske strane groba i probijati se u unutrašnjost. Tako ćemo dobiti
pogled iz profila. A i leđa će mi to lakše podnijeti. Otvor s vanjske
strane omogućit će nam da bočno uklonimo lijes, ako bude potrebno.
- Kakva je to mrlja? - upitala je mlada opatica s licem djevojčice.
- Kad se nešto s visokim organskim sastavom počne raspadati,
okolno tlo poprima izuzetno tamnu boju. Možda je u pitanju drveni
lijes, ili cvijeće zakopano s njim. - Nisam joj htjela pojašnjavati
proces raspadanja. - Mrlja je gotovo uvijek prvi pokazatelj da je
nešto zakopano.
Dvije su se opatice prekrižile.
-Je li to Elisabeth ili More Aurelie? - upitala je starija. Donji kapak
na trenutak joj je zadrhtao.
Bespomoćno sam izbacila ruke. Potom sam navukla rukavice i
stala lopaticom uklanjati tlo, koje je pokrivalo desnu polovicu mrlje
šireći tako jamu. S njezine desne strane na vidjelo je konačno izašlo
nešto ovalno, duljine šezdesetak centimetara.
Ponovno se moglo čuti samo struganje moje lopatice i prosijavanje
zemlje kroz mrežu.
-Je li to nešto? - upitala je iznenada najviša opatica pokazujući na
mrežu.
 Uspravila sam se kako bih pogledala, zapravo jedva dočekavši
priliku da se protegnem.
Pokazivala je na maleni, crveno-smeđi fragment.
- Tako mi Bo... Bome jest, časna. Izgleda kao drvo za lijes.
Iz zaliha sam izvukla hrpu papirnatih vrećica, na jednoj označila
datum, lokaciju i navela druge važne informacije, odložila je na
mrežu, a preostale na tlo. Prsti su mi u potpunosti obamrli.
-Vrijeme je za posao, moje dame! Ĉasna sestro Julienne, vi ćete
bilježiti sve što pronađemo.
Ispisujte to na vrećici i unosite u zapisnik, onako kako smo se
dogovorile. Nalazimo se... -bacila sam pogled u jamu -... na dubini
od šezdesetak centimetara. Ĉasna Marguerite, vi ćete posnimiti
nekoliko fotografija?
Zakimala je i podigla foto-aparat.
Obje su se odmah bacile na posao. Gorljivo su već satima
iščekivale taj trenutak. Ja sam nastavila lopaticom uklanjati zemlju,
koju su sestra s drhtavim kapkom i sestra s licem djevojčice
prosijavale. Izranjalo je sve više fragmenata i ubrzo smo uočile obris
u tamnom tlu. Drvo. U
izuzetno lošem stanju. Nije dobro.
Lopaticom i golim rukama nastavila sam razotkrivati predmet
nadajući se daje u pitanju lijes. Iako je temperatura bila ispod ništice,
iako više nisam osjećala prste ni na rukama ni na nogama, počela
sam se znojiti ispod parke. Samo da je to ona, pomislila sam. Sad je
na meni bio red da se pomolim.
Kako sam se pomicala na sjever centimetar po centimetar izvlačeći
na vidjelo sve više i više drveta, predmet se stao širiti polako
poprimajući heksagonalni oblik. Oblik lijesa. Doista sam se morala
suzdržati da ne povičem «Haleluja!». Iako bi to bilo u skladu s
kontekstom, bilo bi isto tako posve neprofesionalno, prekorila sam
se.
Nastavila sam polako uklanjati zemlju, sve dok površina predmeta
nije u potpunosti izronila na vidjelo. U pitanju je bio maleni lijes, a
kretala sam se od donjeg prema gornjem dijelu, gdje se trebala
nalaziti glava. Odložila sam lopaticu i posegnula za kistom. Presrela
sam pogled jedne od sestara, koje su prosijavale. Nasmiješila sam
joj se. I ona je učinila isto, a desni kapak ponovno joj je zadrhtao.
 Nastavila sam kistom čistiti drvenu površinu uklanjajući
desetljećima skorenu zemlju. Svi su se zaustavili prateći me
pogledom. Na poklopcu lijesa, točno na mjestu iznad njegova
najšireg dijela, gdje je trebala biti pločica s imenom, pojavio se
predmet. Srce mije uzbuđeno zatreperilo.
Očistila sam ga od zemlje i izronio je na vidjelo. Ovalnog oblika,
izrađen od metala, s filigriranim rubom. Zamijenivši kist zubnom
četkicom, nježno sam očetkala površinu. I slova su se pojavila.
- Ĉasna, možete li mi dodati bateriju? Iz ruksaka? Ponovno su se
svi zborno nagnuli. Poput pingvina na pojilištu. Obasjala sam pločicu
svjetlosnim snopom. - Elisabeth Nicolet - 1848.-1888.
Fetnme contemplative.
- Tu je - dobacila sam, iako zapravo nikome ponaosob.
- Aleluja - uskliknula je sestra s licem djevojčice. Toliko o crkvenim
pravilima pristojnog ponašanja.
Iduća dva sata ekshumirali smo Elisabethine posmrtne ostatke.
Opatice, pa čak i pater Menard, bacili su se na posao poput
dodiplomanata arheologije na prvom iskapanju. Halje i reverenda
lepršali su oko mene, zemlja se prosijavala, vrećice punile,
označavale i slagale na hrpu, a cijeli proces bilježio na negativu. Guy
je pomagao, iako još uvijek nevoljko. Nikad prije nisam radila s tako
neobičnom ekipom.
Lijes nije lako izašao van. Iako je bio malen, drvo je bilo jako
oštećeno, a unutrašnjost ispunjena zemljom, zbog čega je težio
deset tona. Znala sam daje najmudrije izdubiti postraničnujamu, iako
sam podcijenila koliko će nam prostora biti potrebno i naposljetku
smo je morali proširiti za šezdeset centimetara ka ko bismo
šperploču mogli ugurati ispod lijesa. Cijelu smo konstrukciju podigli
pomoću pletenog, plastičnog užeta.
U pet i po pili smo kavu u samostanskoj kuhinji. Izmoždeni, licima i
prstima na rukama i nogama dopustili smo da konačno upiju toplinu.
Elisabeth Nicolet, njezin lijes i moja oprema bili su zaključani u
stražnjem dijelu nadbiskupijskog kombija. Idući dan Guy će je
odvesti u Laboratoire de Medecine Legale u Montrealu, gdje radim
kao forenzični antropolog za okrug Quebec. Kako drevni pokojnici ne
predstavljaju forenzične slučajeve, bilo je potrebno dobiti posebno
dopuštenje od Bureau du Coroner5 kako bi se tamo mogla izvršiti
obdukcija. Kosti će mi dva tjedna biti na raspolaganju.
Odložila sam šalicu i oprostila se. Ponovno. Ĉasne su mi se još
jednom zahvalile smiješeći se napetih lica i nervozne zbog mojeg
otkrića. No, bili su to pravi, profesionalni osmijesi.
Pater Menard me otpratio do auta. U međuvremenu se smračilo i
stalo lagano sniježiti, a pahulje su bile nevjerojatno tople u dodiru s
mojim obrazima.
Još jednom me upitao ne bih li ipak radije prenoćila u samostanu.
Snijeg mu je iskrio iza leđa dolijećući pod svjetlo trijema. Ponovno
sam pristojno odbila ponudu. I nakon još nekoliko uputa konačno se
otisnula na put.
Nakon dvadeset minuta vožnje dvosmjernom cestom počela sam
žaliti što ipak nisam pristala.
Pahulje, koje su do maloprije lijeno lepršale pod prednjim svjetlima,
sad su se obrušavale ukoso u vidu plahti. Cesta i stabla s obje
strane ceste bili su prekriveni bjelinom, koja je svakog trenutka
postajala sve ujednačenija.
S obje sam ruke grčevito držala volan osjećajući kako mi se dlanovi
znoje u rukavicama Usporila sam na četrdeset kilometara na sat. Pa
na trideset pet. Svakih nekoliko minuta isprobavala sam kočnice.
Iako već godinama periodički boravim u Quebecu, još se nisam
uspjela priviknuti na zimsku vožnju. Ne
5 Bureau du Coroner (franc.) = Mrtvozornički ured.
smatram se kukavicom, ali dovoljno je da zimi uđem u auto i istog
trenutka pretvaram se baš u to.
U kukavicu. Naime, na snježne mećave još uvijek reagiram poput
svih američkih južnjaka. Opa, snijeg! Znači, ne ide se van. Les
quebecois6 me, naravno, gledaju s podsmijehom.
No, strah ima jednu nevjerojatnu karakteristiku. Otklanja umor. Iako
sam bila iscrpljena, budno sam gledala pred sebe, ukočena vrata i
napetih mišića i grčevito stišćući zube. Autocesta Eastern
Townships7 bila je nešto bolja od lokalnih, ali ništa posebno i premda
vožnja od jezera Memphremagog do Montreala obično traje dva
sata, ovaj put je potrajala gotovo četiri.
Nekoliko minuta nakon deset sati konačno sam ušla u mračnu
unutrašnjost stana. U potpunosti izmorena. Bilo mije drago da sam
konačno kod kuće. U Quebecu, ali kod kuće. Već gotovo dva
mjeseca nisam bila u Sjevernoj Karolini. Bienvenue.8 Već i
razmišljam na francuskom!
Pojačala sam grijanje i provjerila stanje u hladnjaku. Ništa. Ubacila
sam smrznuti burrito u mikrovalnu i strusila ga s gaziranim pićem
zagrijanim na sobnoj temperaturi. Nije haute cuisine, ali je zasitno.
Prtljaga, koju sam dopremila u utorak navečer, dočekala me
neraspremljena u spavaćoj sobi. No, nije mi sinulo raspakirati se.
Sutra ću to učiniti. Bacila sam se u krevet odlučivši odspavati
najmanje devet sati. Međutim, za manje od četiri probudio me
telefon.
- Oui? Da? - promrmljala sam nesigurno se prebacujući s
francuskog na engleski.
- Temperance? Pierre LaManche pri telefonu. Oprostite što vas
budim ovako rano.
Nisam ništa odvratila. U sedam godina, koliko već radim za njega,
nikad me nije nazvao u tri ujutro.
- Nadam se daje sve dobro prošlo. - Nakašljao se. - Upravo sam
zaprimio poziv iz mrtvozorničkog ureda. U kući u St-Jovite izbio je
požar i vatrogasci ga još uvijek pokušavaju obuzdati. Istražitelji za
podmetnute požare doći će ujutro, a mrtvozornik želi da i mi budemo
tamo. - Ponovno se nakašljao. - Jedan od susjeda kaže da su
stanari bili kod kuće. Vozila su im parkirana na prilazu.
- Zašto sam vam ja potrebna? - upitala sam na engleskom.
- Navodno je požar bio velik i ako bude tijela, zasigurno će biti
pougljenjena, a možda će od njih preostati samo zubi i kalcinirane
kosti, što bi moglo otežati obradu mjesta zločina.
Do vraga. Samo ne sutra. -Kada?
- Doći ću po vas u šest?
- U redu.
- Temperance, doista bi moglo biti gadno. U kući je bilo djece.
Namjestila sam budilicu na pet i trideset. Bienvenue.
Les quebecois (franc.) = Stanovnici Quebeca.
Eastern Townships Autoroute ili Autoroute des Cantons-de-l'Est je
auto-cesta koja vodi od Montreala u istočne okruge Quebeca.
Bienvenue (franc.) = Dobrodošla.
POGLAVLJE DRUGO
 Od punoljetnosti živim na američkom Jugu i nikad mi nije vruće.
Obožavam plaže u mjesecu kolovozu, ljetne haljinice, stropne
ventilatore, miris znojne dječje kosice, zujanje kukaca s vanjske
strane prozora prekrivenih zaštitnim mrežama. Ipak, ljeta i školske
praznike provodim u Quebecu. Veći dio akademske godine letim od
Charlotte u Sjevernoj Karolini, gdje radim na Antropološkom odjelu
Sveučilišta, na posao u Laboratorij sudske medicine u Montrealu,
prevaljujući razdaljinu od otprilike dvije stotine milja. Na sjever.
Kad god je zima, obično prije nego se iskrcam sa zrakoplova
porazgovaram sama sa sobom kako bih se upozorila da će biti
hladno. Zastrašujuće hladno. Ali prikladno ćeš se odjenuti i stoga te
hladnoća neće iznenaditi! Da, bit ćeš spremna! Međutim, to mi nikad
ne polazi za rukom. Uvijek doživim šok pri izlasku iz zračne luke i
prvom udahu.
Desetog ožujka u šest ujutro toplomjer u zatvorenom dvorištu
pokazivao je da su vani dva Fahrenheita, odnosno sedamnaest
Celzija ispod ništice. Navukla sam sve što sam imala na
raspolaganju: dugačke gaće, traperice, dva džempera, gojzerice i
vunene čarape, a ispod njih blještave termo-čarape, u kojima bi se
navodno i astronautima na Plutonu znojile noge. Ista ne-odoljiva
kombinacija kao prethodnog dana. Nadala sam se da će mi biti
jednako toplo.
Kad se LaManche oglasio trubom, povukla sam zatvarač na parki,
navukla rukavice i skijašku kapu i izjurila iz predvorja. Iako nisam bila
oduševljena našim malim izletom, nisam željela kasniti. Osim toga,
umirala sam od vrućine.
Očekivala sam ugledati tamnu limuzinu, ali mi je domahnuo iz
nečega što bi se moglo nazvati sportskim terencem. Pogon na sva
četiri kotača, jarko crvena boja karoserije, linije kao na trkaćem autu.
- Lijep je - dobacila sam ulazeći.
-Merci. - Pokazao je na pretince nasred konzole, u kojima su se
nalazile dvije stiroporne čaše i vrećica s krafnama. Hvala dragom
Bogu! Odabrala sam krafnu s jabukama.
Na putu prema St-Joviteu ispričao mije što zna, a to nije bilo mnogo
više od onoga, što mije već rekao u tri ujutro. Bračni par sa suprotne
strane ceste primijetio je stanare kako ulaze u kuću u devet navečer.
Nakon toga otišli su u posjet prijateljima, koji žive nešto dalje, i kasno
krenuli natrag te oko dva ujutro zamijetili kako nešto gori u daljini.
Kuća je bila u plamenu. Jednoj drugoj susjedi učinilo se daje negdje
iza ponoći načula nekoliko eksplozija, ali kako nije bila sigurna je li to
doista tako, vratila se u krevet. Riječ je o izoliranom području, koje
nije gusto naseljeno.
Vatrogasci-dobrovoljci stigli su na poprište u dva i po i zatražili
pomoć, kad su ugledali s čime se moraju obračunati. Dva su tima
dulje od tri sata gasila požar. LaManche se s mrtvozornikom
ponovno čuo u pet i četrdeset pet. Potvrđeno je da zasad ima dvoje
mrtvih, ali ih se još oščekuje, jer je u nekim dijelovima kuće još uvijek
ili prevruće ili preopasno za pretragu. Nagađa se daje požar
podmetnut.
Vozili smo se na sjever u mračno praskozorje, prema podnožju
planina Laurentian. LaManche je uglavnom šutio, što mi je
odgovaralo. Nisam baš jutarnji tip. Međutim, kako je ovisnik o audio-
sadržajima, neprestano je puštao kasetu za kasetom, pa sam se
naslušala i klasike i popa, pa čak i country glazbe, sve u »lakšoj i
slušljivoj» verziji. Iako sam nagađala da joj je namjena opustiti
slušatelja, poput hipnotizirajuće glazbe, koju puštaju u dizalima i
čekaonicama, baš suprotno tomu, mene je još više uznemirila.
- Koliko još do St-Jovitea? - Uzela sam krafnu punjenu čokoladom i
prelivenu medom.
- Trebat će nam dva sata. St-Jovite je udaljen oko dvadeset pet
kilometara s ove strane planine Tremblant. Jeste li već skijali ovdje?
- Parka mu je sezala do koljena, a bila je maslinasto zelena s
kapuljačom obrubljenom krznom. Vidjela sam mu samo vrh nosa.
-Aha. Prekrasno je.
Iako sam taj put umalo zadobila ozebline. Bilo je to prvi puta da
skijam u Quebecu, a odjenula sam se kao da idem na Blue Ridge.
Pri vrhu je brijao tako leden vjetar da sam bila uvjerena kako bi
smrznuo i tekući vodik.
- Kako je prošla ekshumacija u crkvi?
- Grob se nije nalazio na očekivanom mjestu, ali to i nije neka
novost. Navodno je tijelo bilo ekshumirano i ponovno zakopano
1911. godine. Ĉudno da nigdje ne postoji zapis. - Vrlo čudno,
pomislila sam popivši gutljaj mlačne kave. S kasete se oglasila
instrumentalna verzije Springsteenove pjesme »Born in the U.S.A.«
Pokušala sam ne obraćati pažnju. - No, uspjeli smo je pronaći.
Posmrtni ostaci bit će danas dostavljeni u labos.
- Gadno je ovo s požarom. Znam da ste računali na slobodan
tjedan kako biste se mogli tome u potpunosti posvetiti.
Forenzičnom antropologu zime u Quebecu mogu biti spore.
Temperatura rijetko raste iznad nule, pa se rijeke i jezera smrznu, tlo
otvrdne poput kamena, a snijeg sve prekrije. Kukaca nema i mnogi
strvinari povlače se u podzemlje. Posljedica: trupla se ne raspadaju
na otvorenom, niti se naplavljuju na rijeci St. Lawrence. I ljudi se,
dakle, povlače u jazbine. Lovci, planinari i obožavatelji piknika
prestaju lutati šumama i poljima, a neki pokojnici od prethodne
sezone ne pronalaze se sve do proljeća. Broj meni dodijeljenih
slučajeva i svih bezimenih u potrazi za identifikacijom drastično
opada između studenog i travnja.
S izuzetkom požara. Tijekom hladnih mjeseci njihov broj raste.
Većina spaljenih tijela prvo odlazi odontologu, koji na osnovu zubnih
kartona utvrđuje identitet. Adresa i stanar obično su poznati, pa je
stoga moguće izvući postojeću dokumentaciju i izvršiti usporedbu s
prikupljenim podacima.
Tek kad su u pitanju pougljenjena trupla neidentificiranih osoba traži
se moja pomoć. Ili pak u situacijama kad je obrada mjesta zločina
otežana.
LaManche je u pravu. Računala sam da neću imati posla i nije mi
se dopalo što moram otići u St-Jovite.
- Možda neću biti uključena u obdukciju. - Milijun žicanih
instrumenata započelo je izvedbu pjesme »Fm Sitting on Top of the
World«. - Vjerojatno raspolažu podacima o obitelji.
- Vjerojatno.
Stigli smo u St-Jovite za manje od dva sata. Sunce je već izronilo
bojeći grad i okolicu ledenim nijansama zore. Skrenuli smo na
zapad, na vijugavu, dvosmjernu cestu i gotovo su nas odmah
presrela dva kamioneta iz suprotnog smjera. Jedan je prevozio
uništenu sivu hondu, a drugi crvenog voyagera.
- Zaplijenili su vozila - odvratio je LaManche. Promatrala sam ih
kako nestaju u vanjskom zrcalu.
Voyager
 je imao sjedalice za bebe i žutog smajlija na stražnjem braniku.
Zamislila sam dječje lice priljubljeno za okno, kako se, izbeljena
jezika i prstiju uguranih u uši, smije svijetu. Buljave oči, ta-ko smo to
zvale sestra i ja. Možda pougljenjeno truplo djeteta iz tog vozila leži
u jednoj od prostorija spaljene kuće.
Za nekoliko minuta došli smo na poprište požara. Patrolna i
vatrogasna vozila, kamioni komunalnog poduzeća, reporterska i
vozila hitne pomoći te neoznačena policijska vozila bila su poredana
niz cestu i s obje strane dugačkog, šljunčanog prilaza.
Izvjestitelji su stajali u skupinama. Neki od njih su razgovarali, drugi
namještali opremu, treći pak sjedili u vozilima grijući se i iščekujući
novosti. Zahvaljujući hladnoći i zori, bilo je iznenađuje malo
promatrača. Tu i tamo mimoišao bi nas pokoji auto, a onda se polako
vratio i još jednom osmotrio scenu. Leši-nari. Poslije će ih biti puno
više.
LaManche je dao signal za skretanje i popeli smo se na prilaz, gdje
nas je uniformirani časnik rukom upozorio da stanemo. Nosio je
maslinastozelenu jaknu s crnim, krznenim ovratnikom, tamnozeleni
šal i maslinastu kapu, čija su pokrivala za uši bila zavezana na
tjemenu. Uši i nos bili su mu boje maline, a kad je progovorio,
oblačak pare izletio mu je iz usta. Došlo mi je da mu kažem da si
prekrije uši, ali nisam to učinila. Ne bi li to bila majčinska reakcija?
Već je dovoljno velik i ako mu otpadnu, sam će snositi krivicu.
LaManche je predočio identifikacijski dokument, pa nas je propustio
pokazujući gdje da parkiramo. Iza plavog kamiona ekipe za očevid.
SECTION D'IDENTITE JUDICIAIRE - pisalo je debelim, crnim
slovima. Znači, već su tu. Vjerojatno i dečki iz Odjela za podmetnute
požare, zaključila sam. Navukli smo kape i rukavice i izašli iz
terenca. Nebo je bilo azurne boje, a sunčeva se svjetlost blještavo
odbijala o snijeg, koji je napadao tijekom noći. Zrak je bio toliko
leden daje gotovo poprimio kristalnu strukturu i zahvaljujući njemu
sve je djelovalo nekako oštro i jasno.
Vozila, zgrade, stabla i električni stupovi bacali su tamne sjene na
snijegom prekriveno tlo, sjene jasnih obrisa, poput slika na
visokokontrastnom fotografskom filmu.
Osvrnula sam se. Pougljenjeni ostaci kuće, kao i netaknuta garaža i
manja vanjska zgrada, nagomilali su se na početku prilaza, svi
izgrađeni u kičastom, alpskom stilu. Utabane staze tvorile su trokut u
snijegu povezujući ih. Borovi su okruživali ostatke kuće, a njihove
grane bile toliko pretrpane snijegom da su Vrhovima tonule nadolje.
Ugledala sam vjevericu kako polijeće niz jednu vraćajući se odmah
na sigurno u deblo. Svojim je sitnim koracima odbacivala nahrupine
snijega, a one su pomutile savršen snježni pokrivač u podnožju.
Kuća je imala kosi krov od crveno-narančastih opeka, koji je još
dijelom bio na mjestu, ali je potamnio i bio prekriven ledom. Fasada
s te strane nije izgorjela i bila je prekrivena materijalom krem boje.
Prozori su zjapili, crni i prazni, staklo porazbijano, a tirkizni ukrasi
spaljeni ili tamni od čađe.
Lijeva polovica kuće u potpunosti je pougljenila, a njezin stražnji dio
većim je dijelom bio uništen.
S druge strane, na mjestu gdje su se zidovi nekoć spajali sa
stropom, ugledala sam pougljenjeno drvo. Oblačići dima još uvijek
su se izdizali iz pozadine.
Prednja strana kuće bila je manje oštećena. Drveni trijem širio se
cijelom njezinom duljinom, a maleni balkoni izbijali iz gornjih prozora.
Trijem i balkoni bili su izgrađeni od ružičastih daščica, zaobljenih pri
vrhu i sa srcolikim otvorima u istovjetnim razmacima.
Okrenula sam se i bacila pogled niz prilaz. S druge strane ceste
ista takva planinska kućica, samo ukrašena crvenom i pla
vom bojom. Muškarac i žena stajali su ispred nje, prekriživši ruke u
debelim rukavicama i uguravši ih pod pazuhe. Bez riječi su nas
promatrali, škiljeći zbog ranojutarnjeg blještavih, a lica su im bila
smrknuta ispod narančastih lovačkih kapa. Susjedi koji su prijavili
požar? Pretražila sam cestu. Nigdje u blizini nije bilo druge kuće.
Kome god se učinilo daje načuo prigušenu eksploziju zasigurno ima
dobar sluh.
Krenuli smo prema kući mimoilazeći desetak vatrogasaca, šarenih
u žutim uniformama, crvenim kacigama, plavim opasačima i crnim
gumenim čizmama. Neki su na leđima nosili boce s kisikom, ali
većina je zapravo skupljala opremu.
Prišli smo uniformiranom policajcu, koji je stajao do trijema. Kao i
čuvar na prilazu, i on je pripadao SQ-u, vjerojatno iz postaje u St-
Joviteu, ili nekog obližnjeg grada. SQ, odnosno Okružna policija
Quebeca, ima nadležnost nad teritorijem izvan Ile-de-Montreal9, ali
ne i u gradovima koji imaju vlastitu policijsku upravu. St-Jovite je bio
premalen za takvo što, pa je stoga SQ pozvan.
Možda gaje pozvao nadležni iz vatrogasne službe, ili pak susjed, a
oni su zauzvrat nazvali istražitelje iz Odjela za podmetnute požare
pri našem labosu, tzv. Section d'Incendie et Explosif.
Zapitala sam se tko je donio odluku dojaviti cijelu stvar
mrtvozorniku. Koliko ćemo žrtava pronaći? U kakvom će stanju biti?
Zasigurno neće biti dobro. Srce mije zadrhtalo.
Ponovno je LaManche predočio značku i policajac ju je proučio.
- Un instant, Docteur, s'il vous plait10 - odvratio je podižući dlan
presvučen rukavicom. Obratio se jednom od vatrogasaca i pokazao
na glavu. Za nekoliko sekundi dobili smo kacige i maske. Kacige
smo odmah namjestili, a maske objesili preko ruku.
-Attention! - dobacio je trznuvši glavom prema kući i odmaknuvši se
ustranu propustio nas. Ma, naravno, bit ću oprezna.
Ulazna vrata bila su širom rastvorena. Kad smo prešli prag i
maknuli se sa sunca, temperatura je pala za dvadeset stupnjeva.
Zrak je u unutrašnjosti bio vlažan. Svugdje miris po pougljenjenom
drvetu, mokrom gipsu i tkanini. Nešto tamno i ljeplji-vo prekrivalo je
svaku površinu. Ravno ispred nas stubište. Vodilo je na drugi kat.
Nalijevo i nadesno zjapile su, nagađala sam, dnevna soba i
blagovaonica. Ostaci kuhinje nalazili su se odostraga.
Već sam bila na poprištima požara, ali rijetko koji je bio tako
razoran. Svugdje je bilo pougljenjenih dasaka, poput smeća koje
more zna izbaciti. Križale su se iznad zapetljanih okvira stolica i
kaučeva, naginjale na stube i isprepletale po zidovima i vratima.
Ostaci pokućstva ležali su u crnim gomilama. žice su izbijale iz
zidova i stropa, a cijevi se na spojnim mjestima savijale prema
unutra. Prozorski okviri, stubišne ograde, daske, sve je bilo nalik
crnoj čipki.
Kućom su vrvjeli ljudi u kacigama. Razgovarali su, mjerili,
fotografirali i snimali video-kamerama, skupljajući dokaze i švrljajući
na podloške. Prepoznala sam dvojicu istražitelja iz našeg labosa.
Razvukli su mjernu vrpcu među sobom, nakon čega se jedan
spustio u čučanj, a drugi stao kružiti bilježeći podatke pri svakom
metru.
 LaManche je uočio nekoga iz mrtvozorničkog ureda i krenuo se
probijati, a ja sam ga slijedila izbjegavajući iskrivljene metalne police,
razbijeno staklo i nešto nalik zapetljanoj vreći za spavanje, čije je
punjenje ispalo poput ugljenih iznutrica.
Mrtvozornik je bio izuzetno debeo i izuzetno crven u licu. Lagano se
ispravio, kad nas je ugledao, ispuhnuo zrak, izbacio donju usnicu i
podigao ruku u rukavici pokazujući na okolnu devastaciju.
- Onda, Monsieur Hubert, gdje je to dvoje mrtvih?
Bili su čista suprotnost. LaManche visok i vitak s izduljenim licem
psa tragača, a mrtvozornik zaobljen u svakom smislu. Dokje on bio
spoj horizontala, LaManchea je bio sav u vertikalama.
Mrtvozornik je zakimao, a tri podbratka izronila su mu iznad šala.
- Gore.
- Drugi?
9 Otok na kojemu se smjestio grad Montreal.
10 Un instant, Docteur, s'il vou plait (franc.) = Samo trenutak,
doktore, molim vas.
Tijela su ležala na krevetima, spojenim u obliku slova L na
suprotnom kraju prostorije. Dijelio ih je stolić. Ĉudno. Obje osobe bile
su u potpunosti odjevene, iako zbog dima i pougljenjenosti nije bilo
moguće utvrditi kojeg su spola, ni što nose. žrtva uz stražnji zid
imala je tenisice, a ona sa strane umrla u najlonkama. Primijetila
sam da je jedna sportska čarapa djelomično skinuta, razotkrivajući
dimom prekriven gležanj. Vrh čarape visio je preko nožnih prstiju.
Obje su osobe bile odrasle. Jedna je bila robusnije građe.
- žrtva broj jedan... - nastavio je LaManche.
Prisilila sam se pobliže je proučiti. Visoko je držala podlaktice kao
da se želi suprotstaviti.
Boksačka poza. Iako vatra, koja je zahvatila stražnji zid, nije
dovoljno dugo gorjela, ili pak nije bila dovoljno moćna kako bi spalila
tkivo, uspjela je toplinom skuhati gornje udove, zbog čega su se
mišići kontrahirali. Ispod laktova ruke su bile tanke poput grančica.
Nahrupine spaljenog tkiva još uvijek su se držale kostiju. Same šake
bile su tek crni batrljci.
Lice me podsjetilo na Ramzesovu mumiju - bez usnica, s tamnim
zubima i popucanom caklinom.
 Jedan sjekutić iscrtavao se zlaćanom bojom, nos je bio spaljen i
zgnječen, a nosnice pak zadignute kao u šišmiša. Mogla sam
prepoznati svako mišićno vlakno, koje je zavijalo oko očnih duplji,
spuštajući se preko jagodičnih kostiju i čeljusti, baš kao na crtežima
u anatomskom priručniku.
Svaka očna duplja sadržavala je sasušenu i namreškanu
bjeloočicu. Nije bilo kose. Kao ni tjemena.
žrtva broj dva, iako također mrtva, bila je u boljem stanju. Nešto
kože je pocrnilo i popucalo, ali uglavnom je bila odimljena. Sitne
bijele linije širile su joj se iz kutova očiju, a uši su bile blijede s
unutarnje strane i ispod uski. Kosa je prianjala uz tjeme u sitnim
kovrčama. Jedna je ruka opušteno ležala, a druga pak bila istegnuta,
kao da njome čak i u smrti želi dosegnuti partnera, pretvorivši se u
koščatu, crnu kandžu.
LaMancheov mračni i monotoni glas nastavio je opisivati prostorije i
njihove beživotne stanare.
Samo djelomično sam ga slušala, s olakšanjem što moja pomoć
neće biti potrebna. Ili...?
- Ništa još, ali tu dolje ih nema. Požar je bio daleko jači u stražnjem
dijelu kuće. Vjeruju daje izbio u prostoriji do kuhinje. Naime, taj je dio
spaljen do temelja, a pod se urušio u podrum.
-Jeste li već vidjeli tijela?
- Ne još. Ĉekam dopuštenje da se popnem. Sef vatrogasne službe
želi se uvjeriti daje sigurno.
Dijelila sam njegovo mišljenje.
Stajali smo u tišini pregledavajući nered. Vrijeme je protjecalo.
Motala sam i otpuštala prste na rukama i nogama pokušavajući
zadržati fleksibilnost. Naposljetku su se trojica vatrogasaca spustila.
Nosili su kacige i maske za lice, a izgledali su kao da su u potrazi za
kemijskim oružjem.
- Može - dobacio je posljednji otkapčajući i skidajući masku. -
Možete se popeti. Samo pazite kamo stajete i ne skidajte kacige.
Cijeli bi se prokleti strop mogao urušiti. Podne su daske u redu. -
Nastavio je prema vratima, a onda se okrenuo. - Nalaze se u sobi
nalijevo.
Hubert, LaManche i ja smo se probili uz stube, dok su nam krhotine
stakla i spaljeni ostaci škripali pod nogama. želudac mi se počeo
stezati i osjetila sam prazninu u prsima. Iako mi je to posao, nisam
uspjela razviti imunitet na prizore nasilne smrti.
Nalijevo pri vrhu dočekala nas je jedna, na desno druga prostorija,
a s prednje strane kupaonica.
Iako uvelike oštećene dimom, u usporedbi s donjim dijelom kuće,
stvari su ovdje bile manje-više netaknute.
U prostoriji slijeva ugledala sam stolicu, policu s knjigama i rub
dvaju kreveta. Na njima nečije noge. Ušla sam s LaMancheom, a
Hubert je otišao provjeriti stanje u prostoriji zdesna.
Stražnji zid djelomično je izgorio i na pojedinim mjestima grede su
probijale tapete s cvjetnim uzorkom. Bile su ugljeno crne, a njihova
površina gruba i nazupčena, poput krokodilske kože, što će
vjerojatno biti i zabilježeno. Ispod naših stopala pougljenjeni i
smrznuti ostaci, sve prekriveno čađom.
LaManche se polako osvrnuo oko sebe, a onda izvukao diktafon iz
džepa. Naglasio je datum, vrijeme i lokaciju te stao opisivati žrtve.
Nisu li rekli da ima djece? Gdje su, dakle? Kroz otvoren prozor
ugledala sam sunce, borove i blještavi bijeli snijeg. Vani se život
nastavljao.
Tišina me prekinula u razmišljanju. LaManche je prestao diktirati,
zamjenivši vunene rukavice gumenim i prišao žrtvi broj dva. Podigao
je kapke i osmotrio nosnu i usnu šupljinu, a onda okrenuo tijelo
prema zidu i zadigao košulju.
Vanjski sloj kože se rascijepio, a njegovi rubovi bili su crni i uvijali
se unatrag. Djelovala je prozirno, poput nježne opne jajeta. Ispod nje
tkivo je bilo jarko crveno i prekriveno bijelim mrljama, i to na
mjestima gdje je tijelo došlo u kontakt sa zgužvanom plahtom.
Pritisnuo je prst u mišić leđa i bijela mrlja izronila je na grimiznom
tkivu.
Hubert nam se pridružio, dok je vraćao tijelo na leđa. Oboje smo ga
upitno pogledali.
- Prazno.
Ni LaMancheu ni meni izraz lica se nije promijenio.
- Postoje dvije kolijevke, što ukazuje da je to zacijelo bila dječja
soba. Susjedi kažu da su imali dvije bebe. - Teško je di-sao. -
Blizanci. No, nisu tamo.
 Izvadio je rupčić i obrisao si ispucanu kožu lica. Znoj i polarna
hladnoća nisu dobra kombinacija. -
Ima li ovdje ičega?
- Naravno, bit će potrebno izvesti obdukciju - LaManche mu je
odgovorio melankoličnim basom. -
Ali prema prvoj procjeni, rekao bih da su oboje bili živi, kad je požar
izbio. Bar ova žrtva ovdje.
Pokazao je na tijelo broj dva.
- Bit ću ovdje još tridesetak minuta i onda ćete ih moći ukloniti.
Hubert je zakimao i otišao izvijestiti transportnu ekipu.
LaManche je potom pristupio prvoj, pa drugoj žrtvi. Promatrala sam
ga, bez riječi ispuhujući topli zrak u rukavice. Kad je okončao
pregled, nisam ga upitala za mišljenje.
- Dim - odvratio je. - Tragova ima oko nosnica, u nosnoj šupljini i
zračnim prolazima. - Pogledao me.
- Disali su tijekom požara.
- Da. Nešto drugo?
- Olovna boja. I boja trešnje. Prisutnost ugljičnog monoksida u krvi.
-I...?
- Bijele mrlje koje se javljaju pri pritisku. Još nema mrtvačkih pjega.
Bijele mrlje se javljaju nekoliko sati nakon što se pojavi olovna boja.
- Da. - Bacio je pogled na sat. - Tek je prošlo osam. Ova je žrtva
bila živa do tri ili četiri ujutro. -
Svukao je gumene rukavice. -Možda. Ali vatrogasci su došli ovamo
u dva i po, što znači da je smrt morala nastupiti ranije. Olovna boja
kože može uvelike varirati. Što još?
No, nisam mu odgovorila. Načuli smo komešanje u podnožju, a
onda su nečija stopala zatutnjala stubama. Vatrogasac se pojavio na
ulazu, crvena lica i teško dišući.
- Estidecolisatabemac!
Preletjela sam vlastiti rječnik provincijalnih izraza. Ništa. Bacila sam
pogled prema LaMancheu, no prije nego mi je uspio prevesti,
muškarac gaje upitao:
- Ima li ovdje nekoga tko se preziva Brennan? Zastrašujuća
praznina progutala mije utrobu.
- Pronašli smo tijelo u podrumu. Kažu da će nam trebati taj
Brennan.
 -Ja sam Tempe Brennan.
Zagledao se u mene, nagnuvši glavu u stranu. Pod rukom je držao
kacigu. Potom je nadlanicom obrisao nos i ponovno se obratio
LaMancheu:
- Možete sići, čim to šef odobri. I bolje vam je da ponesete žlicu, jer
tip nije u komadu.
POGLAVLJE TREĆE
I tako nas je vatrogasac-dobrovoljac odveo niz stube u stražnji dio
kuće. Kako je tamo veći dio krova nestao, sunčeva se svjetlost
ulijevala u sumornu unutrašnjost, a čestice čađe i prašine plesale na
zimskom zraku.
Zaustavili smo se na ulazu u kuhinju. Na lijevo sam razaznala
ostatke pulta, sudopera i nekoliko većih kućanskih aparata. Perilica
posuđa bila je još uvijek otvorena, a njezin sadržaj crn i rastopljen.
Svugdje je bilo pougljenjenih dasaka, istih divovskih čačkalica kakve
sam vidjela u prostorijama s prednje strane kuće.
- Držite se zidova - dobacio je pokazujući nam rukom, dok je
nestajao iza dovratka.
Pojavio se za nekoliko sekundi probijajući se kroz zapadni dio
prostorije. Iza njega se pult izvijao uvis poput divovske lizalice od
slada, u kojoj su bili zarobljeni djelići razbijenih vinskih boca i
neidentificirane kvrge različitih veličina.
LaManche i ja smo ga slijedili krećući se usporedo sa zidom i onda
skrećući iza ugla i nastavljajući uz pult. Držali smo se što dalje od
središta prostorije, probijajući se kroz ostatke, implodirane metalne
limenke i spaljene boce propana.
Zaustavila sam se do vatrogasca, leđa okrenutih prema pultu i
pregledala nastalu štetu. Kuhinja i susjedna prostorijica pretvorile su
se u prah i pepeo. Stropova više nije bilo, a od pregradnog zida
ostala je tek nekoliko pougljenjenih dasaka. Umjesto poda dočekala
nas je razjapljena crna rupa, kroz koju su prema nama izbijale ljestve
na razvlačenje. Ugledala sam muškarce u kacigama kako podižu
ostatke odbacujući ih ustranu ili ih iznoseći.
- Dolje se nalazi tijelo - rekao je kimnuvši glavom prema ot-voru. -
Pronašli smo ga, kad smo krenuli čistiti obrušene dijelove kuhinjskog
poda.
- Samo jedno ili ih ima više? - odvratila sam.
 - Nemam pojma. Ne izgleda mi kao daje ljudsko.
- Odrasla osoba ili dijete?
Ošinuo me pogledom, kao da nisam mogla postaviti gluplje pitanje.
- Kada mogu sići?
Oči su mu se prebacile na LaManchea, a onda vratile na mene. -
Ovisi o šefu. Još uvijek čiste. Ne bismo htjeli da vam nešto rascijepi
lubanju.
Nasmiješio se, oduševljen vlastitim šarmom. Vjerojatno vježba pred
zrcalom.
Promatrali smo vatrogasce kako vitlaju daskama vukući se amo-
tamo s gomilom smeća. Negdje izvan vidika mogle su se čuti šale i
bučno premještanje i odvlačenje stvari.
- Je li im sinulo da možda uništavaju dokaze? - odvratila sam.
Pogledao me kao da sam iznijela pretpostavku kako je komet
zapalio kuću.
- U pitanju su samo podne daske i sranje, koje se obrušilo s ove
razine.
- To »sranje« bi moglo pripomoći pri utvrđivanju razvoja do gađaja -
odbrusila sam ledenim tonom.
- Ili položaja tijela.
Lice mu se ukočilo.
- Dolje bi još uvijek moglo biti kritično, gospođo. Valjda ne želite da
vam vatra izbije pred očima?
Morala sam si priznati daje u pravu -A tom tipu dolje ionako je
svejedno. Osjetila sam kako mi kljuca ispod kacige, u mojoj lijepoj
ženskoj lubanji.
-Ako je žrtva toliko spaljena koliko tvrdite da jest, vaši kole ge
možda upravo raznose ključne dijelove tijela.
Ĉeljusni mišić mu je iskočio i pogledom je potražio LaMancheovu
podršku. Ništa.
- Šef vam vjerojatno ionako neće dati dopuštenje.
- Moram se odmah spustiti kako bih stabilizirala što se dolje nalazi.
Posebice zube. - Prisjetila sam se blizanaca. Ponadala sam se da ću
pronaći zube. Mnogo zubi. I da će svi pripadati odrasloj osobi.
- Ako ih uopće ima.
Odmjerio me od glave do pete. Stotinu šezdeset pet centimetara
visine i šezdeset kilograma mase.
 Iako mi je tijelo bilo prikriveno termo-odjećom, a kosa kacigom,
uspio se uvjeriti da mi tu nije mjesto.
- Neće valjda sići? - Bacio je pogled prema LaMancheu nadajući se
daje bar on na njegovoj strani.
- Doktorica Brennan mora obraditi mjesto nesreće.
- Estideclistabernac!
Ovaj put nije mi bio potreban prijevod. Moj mačo vatrogasac
očigledno je smatrao daje potrebno imati muda za takvu vrstu posla.
- Nema veze što dolje nije sigurno - odvratila sam gledajući ga u
oči. - Štoviše, draže mije raditi u samom žarištu. Toplije je.
Ĉim sam to izgovorila, uhvatio se za ljestve, skočio na prečke i
spustio uopće ih ne dodirujući stopalima.
Super. Još je sposoban izvoditi i trikove! Znala sam što će reći šefu.
- To su dobrovoljci - odvratio je LaManche gotovo s osmijehom.
Izgledao je poput konja s kacigom.
- Moram dovršiti obradu gore na katu, ali ću vam se ubrzo pridružiti.
Promatrala sam ga kako se vijugavo probija do vrata, a njegovo
veliko tijelo zgrbilo se od silne opreznosti pri hodu. Za nekoliko
sekundi na ljestvama se pojavio šef Tip koji nas je uputio na tijela na
katu.
-Vi ste doktorica Brennan? - upitao je na engleskom.
Kimnula sam, spremna baciti se u okršaj ako bude potrebno.
- Luc Grenier. Vodim ekipu dobrovoljaca iz St-Jovitea. - Otkopčao je
vrpcu ispod brade i ostavio je da visi. Bio je stariji od kolege
ženomrsca.
- Treba nam još desetak do petnaestak minuta kako bismo osigurali
donju razinu. To je posljednje što smo gasili, tako da na mjestima
možda još uvijek ima žarišta. - Vezica mu je poskakivala, dok je
govorio. - Požar je bio gadan i ne želimo da nam ponovno izbije. -
Pokazao je na nešto meni iza leđa. - Vidite kako je ona cijev
deformirana? Okrenula sam se.
- To je bakar. Temperaturu je potrebno podići iznad tisuću stupnjeva
kako bi ga se rastopilo. -
Odmahnuo je glavom, a vezica mu se zanjihala. - Ovaj je požar
uistinu bio gadan.
- Znate li kako je započeo?
 Pokazao je na bocu propana u blizini mojih nogu. - Dosad smo
pronašli dvanaestak takvih boca.
Ili je netko znao što čini, ili je doista sjebao obiteljski roštilj. - Lice
mu se lagano zarumenilo. -
Oprostite.
- Podmetnut je?
Slegnuo je ramenima i podigao obrve. - Nije na meni da to utvrdim.
- Ponovno je zakopčao vezicu pod bradom i uhvatio se ljestvi. - Mi
samo uklanjamo otpad kako bismo se uvjerili da je vatra u potpunosti
ugašena. Kuhinja je bila puna smeća. Upravo zato je gorivo uspjelo
progorjeti pod. Bit ćemo oprezni s kostima i zazviždat ću vam kad
bude sigurno da siđete.
- Nemojte ostatke špricati vodom - odvratila sam. Odsalutirao je i
nestao niz ljestve.
Bila sam prisiljena čekati tridesetak minuta, prije nego su mi
dopustili da se spustim u podrum.
Tijekom stanke otišla sam do kamiona za obradu mjesta zločina,
pokupila opremu i dogovorila se tko će fotografirati. Zatekla sam
Pierrea Gilberta i zatražila da dolje postave reflektor i mrežu za
prosijavanje.
Podrum je bio velik, otvoren, mračan, vlažan i hladniji nego
"Vellowknife u siječnju. Na njegovom suprotnom kraju prepoznala
sam obrise peći, a njezine cijevi uzdizale su se, crne i kvrgave, poput
divovskih udova mrtvog hrasta. Prisjetila sam se odmah jednog
drugog podruma, koji sam nedavno posjetila. U njemu se skrivao
serijski ubojica.
Zidovi su bili načinjeni od betonskih blokova. Većina velikog otpada
već je bila odnesena i nagomilana do njih razotkrivajući prljavi pod.
Na nekim je mjestima zbog vatre poprimio crvenkasto-smeđu
nijansu, a na nekima pak bio crn i tvrd poput kamena, odnosno
poput pečenih keramičkih pločica. Sve je prekrivao tanki sloj pjene.
Šef Grenier odveo me do žarišta na desnom rubu. Rekao je da
nigdje drugdje nisu pronašli nikoga i nadala sam se daje doista tako.
Gotovo sam se rasplakala na pomisao da ću morati prosijati cijeli
podrum. Zaželivši mi sreću, pridružio se svojima.
Vrlo malo sunca iz kuhinje probijalo se na ovu dubinu, pa sam
stoga iz opreme morala izvaditi bateriju i obasjati prostor oko sebe.
Bio je dovoljan jedan pogled i adrenalin mije projurio tijelom.
Nisam očekivala takav prizor.
Ostaci su bili porazbacani na površini duljine otprilike tri metra.
Uglavnom je riječ bila o kostima u različitim stadijima izgorenosti.
U jednoj nahrupini prepoznala sam glavu, okruženu djelićima
različitih oblika i veličina. Neki su bili crni i blještavi poput nje, a drugi
pak bijeli poput krede, spremni se razmrviti svakog trenutka.
Što će se i dogoditi ako se s njima ne bude ispravno postupalo.
Takve sagorene kosti lagane su poput perca i izuzetno lomljive. Da,
bit će teško obraditi mjesto zločina.
Metar i po južno od lubanje ugledala sam nešto kralježaka, rebara i
dugih kostiju u manje-više anatomskom položaju. Također bijele i u
potpunosti sagorene. Primijetila sam položaj kralježaka i kostiju ruke.
žrtva je ležala lica prema gore, jedne ruke prebačene preko prsa,
druge pak izbačene iznad glave.
Ispod nadlaktica i grudnog koša ugledala sam crnu srcoliku masu s
dvije slomljene duge kosti, koje su izbijale distalnq. Zdjelica. Iza
svega toga spaljene i fragmentirane kosti nogu i stopala.
Osjetila sam olakšanje, ali i zbunjenost. Riječ je o odrasloj žrtvi.
Ili...? Kosti djeteta sitne su i izuzetno lomljive. Sto ako se kriju ispod
tih posmrtnih ostataka? Pomolila sam se da ih neću pronaći, kad
budem prosijavala pepeo i talog.
Unijela sam nekoliko zabilješki, napravila nekoliko polaroidnih
fotografija i stala nježnim kistom uklanjati tlo i pepeo. Postupno sam
razotkrivala sve više i više kostiju, pažljivo ispitujući premještene
ostatke i skupljajući ih kako bih ih poslije prosijala.
LaManche se vratio, dok sam čistila posljednje djeliće smeća u
direktnom dodiru s kostima. Bez riječi me promatrao kako iz opreme
vadim četiri kolca, klupko užeta i tri mjerne vrpce na rastezanje.
Jedan sam kolac zabila u zemlju tik iznad hrpice kostiju oko lubanje
i pričvrstila krajeve dviju vrpci na čavao, koji sam zaku cala u njegov
vrh. Jednu sam vrpcu rastegnula tri metra južno i tamo zabila drugi
kolac.
LaManche je uhvatio tu vrpcu, a ja sam se vratila do prvog kolca i
rastegnula drugu vrpcu okomito, tri metra na istok. Koristeći se
trećom vrpcom izmjerila sam hipotenuzu. Ĉetiri met ra i dvadeset
dva i po centimetra od LaMancheova kolca do sjeveroistočnog kuta.
Na mjestu gdje su se druga i treća vrpca spa jale zabila sam
posljednji, treći kolac. Zahvaljujući Pitagori, do bila sam savršen
pravokutni trokut s katetama duljine tri metra.
Otkvačila sam drugu vrpcu s prvog kolca, zakvačila je za
sjeveroistični kolac i razvukla tri metra južno. LaManche je svoju
vrpcu doveo tri metra istočno. Na mjestu gdje su se dodirivale zabila
sam četvrti kolac.
Razvukla sam uže oko kolaca ograđujući posmrtne ostatke
četverokutom površine tri sa tri metra i kutevima od devedeset
stupnjeva. Triangulirat ću pri mjerenju. Ako bude potrebno, podijelit
ću četverokut u kvadrante ili u sitnije dijelove nalik rešetkama, kako
bih mogla izvesti precizniju obradu.
Dvojica tehničara iz ekipe za očevid pojavila su se, baš kad sam
odlagala sjevernu strelicu u blizini nahrupine do lubanje. Nosili su
tamna termo-odijela, a SECTION D'IDENTITE JU-DICIAIRE
pisalo im je na leđima. Zavidjela sam im. Vlažna hladnoća u
podrumu bila je poput oštrice noža i probijala mi se kroz odjeću u
tijelo.
Već sam surađivala s Claudeom Martineauom, no drugi mi j«
tehničar bio nepoznat. Upoznali smo se, kad su posložili mrežu za
prosijavanje i prenosivi reflektor.
- Obrada će potrajati - rekla sam pokazujući na četverokut ograđen
kolcima. - želim pronaći zube, ako ih ima, i stabilizirati ih ako je
potrebno. Možda ću ujedno morati obraditi stidne kosti i krajeve
rebara, ako ih pronađem. Tko će fotografirati?
- Halloran dolazi - odvratio je Sincennes, drugi tehničar.
- U redu. Šef Grenier kaže da ovdje nema nikog drugog, ali ne bi
bilo na odmet prošetati se podrumom.
- Navodno su u ovoj kući živjela djeca - nadodao je Martineau
smrknuta lica. I sam je imao dvoje.
- Predlažem pomnu pretragu. Centimetar po centimetar. Bacila sam
pogled prema LaMancheu.
Kimnuo je.
- Može - složio se Martineau. Potom su on i kolega upalili baterije
na kacigama i krenuli na suprotne krajeve podruma. Znala sam da
će se usporedo kretati naprijed-natrag, prvo od sjevera na jug, a
potom cik-cakati s istoka na zapad. Kad budu gotovi, svaki
centimetar poda bit će pretražen.
Napravila sam još nekoliko polaroidnih fotografija, a onda stala
čistiti ograđeni četverokut.
Upotrijebivši lopaticu, čačkalicu za zube i plastičnu perjanicu za
uklanjanje prašine, oslobodila sam i uklonila prljavštinu u koju je
kostur bio ukopan, ne pomaknuvši nijednu jedinu kost. Svaki je
komadić otpada završio na prosijavanju. Tamo sam potom razdvojila
mulj, pepeo, tkaninu, nokte, drvo i gips od djelića kosti. Njih sam
odložila na kirurški pamuk u zatvorene plastične posude, zabilježivši
gdje su pronađene. U jednom trenutku Halloran je došao i stao
fotografirati.
Tu i tamo bacila bih pogled prema LaMancheu. Promatrao me bez
riječi, a lice mu je bilo uobičajeno ukočeno. Sve ove godine, koliko
ga poznajem kao šefa, rijetko sam ga imala prilike vidjeti kako
pokazuje emocije. S obzirom daje već posvjedočio svakojakim
prizorima, pretpostavila sam da su mu osjećaji jednostavno postali
luksuz. Nakon nekog vremena mi se obratio:
-Ako za mene ovdje više nema posla, Temperance, bit ću gore.
- Može - odvratila sam prisjetivši se toplog sunca. - Ja ostajem
ovdje još neko vrijeme.
Bacila sam pogled na sat. Jedanaest i deset. Iza njega ugleda la
sam Sincennesa i Martineaua, kako se vuku rame uz rame, oborenih
glava, poput rudara u potrazi za zlatnom žilom. -Je li vam što
potrebno?
- Trebat će mi mrtvačka vreća i čista bijela plahta. I pripazi te da
stave dasku ili nosila ispod nje, jer kad izvadim ove dijelove, ne želim
da mi se sve nagomila na hrpu prilikom transporta.
- Naravno.
Vratila sam se čišćenju i prosijavanju. Bilo mije toliko hladno da
sam se tresla cijelim tijelom i morala svako malo zaustaviti kako bih
ugrijala ruke. U jednom trenutku transportni tim iz mrtvačnice donio
je nosila i mrtvačku vreću. Posljednji vatrogasci su se pokupili. U
podrumu je zavladala tišina.
Naposljetku sam razotkrila cijeli kostur. Unijela sam zabilješke i
skicirala raspored kostiju, a Halloran ga je fotografirao.
- Mogu li na brzinu na kavu? - upitao je, kad smo završili.
 - Možeš. Pozvat ću te, ako mi budeš zatrebao. Neko ću vrijeme
samo prebacivati kosti.
Kad se pokupio, stala sam prenositi posmrtne ostatke u mrtvačku
vreću, započevši sa stopalima i probijajući se prema glavi. Zdjelica je
bila u dobrom stanju. Podigla sam je i odložila na plahtu.
Simfize stidne kosti bile su zakopane u pougljenjenom tkivu. Neće
ih biti potrebno stabilizirati.
Kosti nogu i ruku ostavila sam zarobljene u sedimentu. Držat će ih,
sve dok ih ne očistim i rasporedim u obdukcijskoj sali. Učinila sam
isto sa toraksom pažljivo odižući dijelove ravnom lopaticom. Nijedan
dio prednje strane grudnog koša nije preživio, pa stoga nisam
trebala brinuti hoću li oštetiti rubove rebara. Lubanju sam ostavila na
mjestu.
Kad sam uklonila kostur, stala sam prosijavati gornjih desetak
centimetara sedimenta, započevši kod jugozapadnog kolca i
probijajući se na sjeveroistok. Baš kad sam dovršavala posljednji kut
četverokuta, otprilike četrdeset pet centimetara istočno od lubanje i
na dubini od pet centimetara, iznenada mi se želudac stegnuo.
Ĉeljust. Pažljivo sam uklonila zemlju i pepeo i razotkrila cjelovit
desni ramus, djelić lijevog ramusa i djelić trupa čeljusti. U njemu se
nalazilo sedam zuba.
Vanjska kost bila je prekrivena čipkom raspuklina, tanka i brašnasto
bijela. Spužvasta unutrašnjost djelovala je blijedo i krhko, kao daje
svako vlakno ispreo liliputanski pauk i potom ga ostavio da se
sasuši. Zubna caklina već se počela lomiti, i znala sam da će se sve
smrviti pod dodirom.
Iz opreme sam izvadila bočicu tekućine, protresla je i provjerila da u
otopini nema kristala. Potom sam izvadila šaku jednokratnih
petmilimetarskih pipeta.
Spustivši se na ruke i koljena, otvorila sam bočicu i uronila pipetu.
Stisnula sam gumeni vršak kako bih je ispunila otopinom i potom je
iskapala na čeljust. Kap po kap natopila sam svaki djelić pazeći da
otopina pritom prodre u unutrašnjost. U potpunosti sam izgubila
osjećaj za vrijeme.
- Dobar položaj - netko je dobacio na engleskom.
Ruka mije poskočila raspršujući dio otopine po rukavu jakne. Leđa
su mi bila ukočena, koljena i gležnjevi zarobljeni dugo u istom
položaju, pa stoga nije dolazilo u obzir na brzinu spustiti stražnjicu.
Polako sam se uspravila u gornjem dijelu tijela. No, nisam se trebala
osvrnuti kako bih provjerila tko mi je iza leđa.
- Hvala vam, detektive Ryan.
Zaobišao me pojavljujući se na suprotnoj strani. Ĉak i pod slabim
osvjetljenjem oči su mu bile nevjerojatno plave. Baš onakve kakvih
se prisjećam. Nosio je crni kaput od kašmira i crveni vuneni šal.
- Dugo se nismo vidjeli - dobacio je.
- Da. Nisam imala vremena. Kad smo se ono posljednji puta sreli?
- Na sudu.
- Slučaj Fortier. - Oboje smo bili pozvani svjedočiti. -Još uvijek
izlaziš s Perryjem Masonom?
Nisam se obazrela. Prethodne jeseni neko sam vrijeme izlazila s
odvjetnikom obrane, kojeg sam upoznala na tečaju tai-chija.
- Nije li to druženje s neprijateljem?
Ponovno sam odbila odgovoriti. Očigledno je moj seksualni život
bio tema razgovora u Odjelu za umorstva.
- Kako si?
- Super. Ti?
-Ne mogu se požaliti. Uostalom, ionako me nitko ne bi saslušao.
- Nabavi si kućnog ljubimca.
- Mogao bih pokušati. Što to imaš u pipeti? - upitao je pokazujući na
moju ruku.
- Vinac. Otopinu polivinil acetata i metanola. Ĉeljust je reš pečena i
pokušavam je održati u komadu.
- A to će pripomoći?
- Sve dok je kost suha, ovo može prodrijeti u unutrašnjost i
poprilično dobro sve održati u komadu.
- A ako nije suha?
- Vinac se ne miješa s vodom, pa bi stoga samo ostao na površini i
poprimio bijelu boju. Kosti u tom slučaju izgledaju kao da su
našpricane lateksom.
- Koliko je potrebno da se osuši?
Osjećala sam se poput voditelja znanstvene emisije za djecu.
- Brzo se suši zbog isparavanja alkohola i obično je potrebno
trideset do šezdeset minuta. Iako će temperatura ispod ništice to
bitno otežati.
 Provjerila sam djeliće lubanje i na jedan ispustila još nekoliko kapi
otopine, a onda odložila pipetu na poklopac bočice. Prišao je i pružio
mi ruku. Uhvatila sam se i podigla na stopala, obmotavši se rukama
oko struka i uguravši dlanove ispod pazuha. Više ništa nisam
osjećala u prstima, a nagađala sam da mi je nos boje njegova šala. I
da curi.
- Ovdje je hladno kao u Sibiru - složio se prelijećući pogledom
podrum. Jednu je ruku držao iza sebe pod čudnim kutem. - Koliko si
dugo već ovdje?
Bacila sam pogled na sat. Ni nije čudo da se smrzavam. Jedan i
petnaest!
- Preko četiri sata.
- Isuse, trebat će ti transfuzija!
I u tom trenutku iznenada mi je sinulo. Istražuje umorstva, zar ne?
- Znači, požar je bio podmetnut?
- Vjerojatno.
Izvukao je bijelu vrećicu iza leđa, iz nje stiropornu čašu i sendvič s
automata te mi njima zamaho pred očima. Izbacila sam ruke. Odmah
se povukao.
- Ostat ćeš mi dužna!
- Nema problema.
Vlažna mortadela i mlačna kava, ali kakvog li užitka! Porazgovarali
smo, dok sam jela.
- Reci mi zašto misliš daje požar bio podmetnut - odvratila sam
žvačući.
- Ti meni reci što si pronašla. U redu. Ipak me šiša za sendvič.
-Jednu žrtvu. Mogla bi biti mlada, ali u pitanju nije dijete.
- Nema beba?
- Nema beba. Na tebi je red.
- Izgleda da se netko koristio iskušanim metodama. Vatra je gorjela
na mjestima duboko ispod podnih dasaka. Odnosno, tamo gdje ih
još ima. A to znači daje upotrijebljeno neko zapaljivo sredstvo,
vjerojatno benzin. Pronašli smo nekoliko desetaka praznih
karnistera.
-1 to je to? - Dovršila sam sendvič.
- Izbila je na više mjesta i rasplamsala se zapalivši najveću zbirku
boca propana, koju smo ikad pronašli u nečijoj kući. I svaki put kad
je jedna od njih eksplodirala, začuo bi se veliki prasak.
Jedna boca, jedna poštena eksplozija.
- Koliko ih je bilo?
- Ĉetrnaest.
- Požar je započeo u kuhinji?
-1 u susjednoj sobi. Ĉemu god daje služila, jer je sada teško reći.
Zamislila sam se.
- To pojašnjava glavu i čeljust.
- Što to?
- Pronašla sam ih otprilike metar i po od ostatka tijela. Ako je boca
propana propala zajedno sa žrtvom i poslije eksplodirala, možda je
upravo zbog toga glava završila na drugom mjestu i izgorjela
odvojeno od trupla. Ista stvar je i s čeljusti.
Dovršila sam kavu požalivši što nemam još jedan sendvič. -Jesu li
se boce mogle posve slučajno zapaliti?
- Sve je moguće.
Uklonila sam mrvice s jakne i prisjetila se LaMancheovih krafni.
Pročeprkao je po vrećici i dodao mi ubrus.
- U redu. Vatra je, znači, izbila na više mjesta i postoje tragovi
zapaljivog sredstva. U pitanju je, dakle, podmetnut požar. Ali zašto?
- Nemam pojma. - Pokazao je na mrtvačku vreću. - Tko je to?
- Nemam pojma.
Nakon toga me napustio i popeo se gore, a ja sam se vratila obradi
mjesta zločina. Ĉeljust još nije bila posve suha, pa sam se
usredotočila na lubanju.
Mozak sadržava veliku količinu vode. Kad je izložen vatri, prokuha i
raširi se, uzrokujući pojavu hidrostatskog tlaka u glavi. Uz dovoljno
topline, svod lubanje može popucati ili čak eksplodirati.
No, osoba preda mnom bila je u dobrom stanju. Iako lica nije bilo, a
vanjska je strana kosti bila pougljenjena i ljuskava, veliki segmenti
lubanje ostali su netaknuti. Bila sam iznenađena s obzirom na
intenzitet požara.
Kad sam očistila blato i pepeo i pogledala izbliza, shvatila sam i
zašto. Na trenutak sam se samo zagledala. Preokrenula sam lubanju
i pregledala čeonu kost.
Dragi Bože...
 Popela sam se ljestvama i provirila u kuhinju. Ryan je stajao do
pulta i razgovarao s fotografom.
- Bolje siđi - rekla sam mu.
Obojica su podigli obrve i upitno pokazali na sebe.
- Obojica.
Ryan je odložio stiropomu čašu.
-Što je?
- Ova žrtva možda nije dovoljno dugo živjela da doživi požar.
POGLAVLJE ĈETVRTO
B ilo je kasno poslijepodne, kad sam spakirala posljednju kost i
pripremila je za prijevoz. Ryan me promatrao kako pažljivo izvlačim i
obmatam djeliće lubanje odlažući ih u plastične posude.
Izanalizirat ću ih u labosu. Ostatak istrage bit će njegova zadaća.
Sumrak se počeo spuštati, kad sam konačno izronila iz podruma,
promrzla do kosti. Drugi dan zaredom po završetku posla nisam
osjećala ništa ni u jednom prstu. No, ponadala sam se da amputacija
ipak neće biti potrebna.
Kako je LaManche već otišao, u Montreal sam se odvezla s njim i
njegovim partnerom, Jeanom Bertrandom. Sjedila sam odostraga,
drhteći i moljakajući ih da pojačaju grijanje. Oni su sjedili sprijeda,
znojeći se i svako malo skidajući neki odjevni predmet.
Njihov razgovor dopirao je do mene u naletima. Bila sam iz-
moždena i žudjela sam uroniti prvo u vruću kupku, a potom u
flanelnu spavaćicu. Na mjesec dana. Misli su mi lebdjele. Prisjetila
sam se što medvjedi čine u ovo doba godine. Eto, nije li to mudro?
Sklupčaj se i odspavaj do proljeća!
Slike su mi izronile pred očima. Truplo u podrumu. Ĉarapa
obješena preko opečenih i ukočenih nožnih prstiju. Pločica s imenom
na sitnom lijesu. Naljepnica sa smajlijem.
- Brennanice.
- Molim?
- Dobro jutro, sunce moje. Zemlja Jupiteru »Dobar dan«.
- Molim?
- Doma si.
Očigledno sam zaspala kao klada.
- Hvala ti. Ĉujemo se u ponedjeljak.
 Posrćući izvukla sam se iz auta i popela stubama. Snijeg se počeo
spuštati na četvrt prekrivajući je poput glazure. Otkud tolike količine?
Stanje s namirnicama nije se u međuvremenu poboljšalo, pa sam
pojela nekoliko krekera premazanih maslacem od kikirikija i zalila ih
gustom juhom od školjki. U smočnici sam pronašla kutiju starih
keksa. Turtles. Omiljena tamna čokolada. Bili su ustajali i tvrdi, ali
nisam bila u mogućnosti priuštiti si izbirljivost.
No, zato je kupka bila prvoklasna. Nakon izlaska iz kupaonice
odlučila sam zapaliti kamin. Iako konačno na toplom, osjećala sam
se izmoreno i usamljeno. Ĉokolada mi je samo donekle pružila
utjehu.
Nedostajala mi je kći. Katyno školovanje podijeljeno je u kvartale,
moj posao na sveučilištu organiziran u semestre, pa nam se proljetni
praznici ne poklapaju. Ĉak je i Birdie ostao na Jugu ovaj put. S
obzirom da mrzi putovanja i svoje mišljenje glasno iznosi tijekom
svakog leta, a ovaj put sam u Quebecu trebala provesti manje od
dva tjedna, odlučila sam i njega i zrakoplovnu tvrtku poštedjeti muke.
Držeći šibicu do cjepanice zamislila sam se nad pojmom »vatre«.
Homo erectus prvi ju je ukrotio i otad se već gotovo milijun godina
rabi za lov, kuhanje, zagrijavanje i osvjetljavanje. Upravo mi je to bila
posljednja tema predavanja, prije nego su započeli praznici. Prisjetila
sam se studenata u Sjevernoj Karolini. Dok sam je bila u potrazi za
Elisabeth Nicolet, oni su polagali kolokvije. Male plave knjižice stići
će mi sutradan, dostavljene tijekom noći, a oni će odjuriti na plaže.
Isključila sam svjetiljku. Plamičci su se obmatali oko cjepanica ližući
ih. Sjene su plesale po prostoriji. Zapahnuo me miris bora i čula sam
vlagu kako pucketa i šišti probijajući se na površinu. Upravo je zato
vatra toliko dojmljiva. Zato što uključuje toliko osjetila.
I iznenada sam se prisjetila Božičnih proslava u djetinjstvu i ljetnih
kampova. Nije li vatra dvosjekli mač? Može pružiti utjehu i ponovno
oživjeti ugodna sjećanja, ali jednako tako može ubiti. Nisam više
htjela razmišljati o St-Joviteu.
Bacila sam pogled prema snijegu. Taložio se na prozorskoj dasci.
Moji studenti zasigurno već planiraju svoj prvi dan na plaži. Dok se ja
borim protiv ozbelina, oni se pripravljaju za opekline.
No, ni o tome nisam željela razmišljati.
 Zamislila sam se nad Elisabeth Nicolet. Opatica. Femme
contemplative. Nije li tako pisalo na pločici?
Ali dulje od stoljeća nije se bavila kontemplacijom. Sto ako smo
izvukli krivi lijes? Ponovno nešto o čemu nisam željela razmišljati.
Bar večeras ona i ja nemamo ništa zajedničkog.
Provjerila sam koliko je sati. Devet i četrdeset. Na drugoj godini
studija Katy je proglašena jednom od »Ljepotica Virdžinije«. Iako joj
je prosjek ocjena na studiju engleskog i psihologije 3,8, društveno je
izuzetno aktivna. Nema šanse daje kod kuće u petak navečer. No,
kako sam neizlječivi optimist, uzela sam telefon, vratila se do
ognjišta i otipkala broj u Charlottesvilleu.
Javila se na treće zvono.
Očekujući da će se uključiti automatska sekretarica, pro-mrmljala
sam nešto posve nerazumljivo.
- Mama? Jesi to ti?
- Da. Bok. Što radiš kod kuće?
- Na nosu imam prišt veličine hrčka. Preružna sam za provod. A što
ti radiš kod kuće?
- Nema šanse da si ružna i uopće nemam namjeru prokomentirati
prišt. - Spustila sam se na jastučić i odložila stopala na okvir kamina.
- Dva dana sam provela otkopavajući trupla i sad sam preumorna
za izlazak.
- Neću pitati zašto.
- Načula sam pucketanje celofana.
-Prišt mi je ogavan.
- Ali će proći. Kako je Cyrano? - Ima dva štakora, Templetona i
Cyranoa de Bergeraca.
- Bolje. Kupila sam lijek u pet shopu i dajem mu ga kapaljkom.
Manje-više ne kiše kao prije.
- Odlično. Oduvijek mije bio miljenik.
- Mislim da Templeton to zna.
- Pokušat ću biti diskretnija. Što ima novoga?
- Ništa posebno. Izašla sam s otkačenim tipom zvanim Aubrey.
Idući dan mije poslao ruže. A sutra idem na piknik s Lyn-woodom.
Lynwoodom Deaconom. Na prvoj je godini prava.
- Tako ih biraš?
- Molim?
 - Prema imenima.
Nije se obazrela. - Teta Harry me nazvala.
- Da? - Nakostriješila sam se čuvši sestrino ime.
- Izgleda da prodaje onaj posao s balonom ili što već. Zapravo me
nazvala u potrazi za tobom.
Zvučala mije kao da nije sva svoja.
-Je li? - Moja sestra uvijek zvuči kao da nije sva svoja.
- Rekla sam joj da si u Quebecu. Vjerojatno će te sutra nazvati.
-O.K.- Baš mije to trebalo.
- A, da! Tata je kupio Mazdu RX-7. Tako je slatka! Ali mi ne da daje
vozim.
- Da, znam. - Moj otuđeni suprug ušao je u blagu sredovječnu krizu.
Uslijedila je kratka stanka. - Zapravo, upravo izlazimo na pizzu.
- A prišt?
- Nacrtat ću mu uši i rep i tvrditi daje u pitanju tetovaža.
- Moglo bi proći. Ako te uhvate u laži, nemoj im priznati kako se
zoveš.
- Volim te, mama.
-1 ja tebe. Ĉujemo se.
Dovršila sam ostatak keksa i oprala zube. Dvaput. Potom sam se
obrušila u krevet i odspavala jedanaest sati u komadu.
Ostatak vikenda provela sam raspakiravajući se, čisteći, kupujući
namirnice i ocjenjujući testove.
Sestra me nazvala pred kraj nedjelje kako bi me izvijesitla daje
prodala svoj balon na topli zrak.
Laknulo mi je. Tri sam godine utrošila smišljajući izlike kako bih
Katy zadržala na tlu i užasavajući se dana, kad će se konačno vinuti
u zrak. No, sad tu kreativnu energiju može posvetiti nečemu drugom.
-Jesi kod kuće? - upitala sam. -Da.
-Je li ti toplo? - Provjerila sam snježni nanos na prozorskoj dasci.
Još uvijek je rastao.
- U Houstonu je uvijek toplo. Prokleta bila.
- Zašto si odlučila prodati posao?
Harry je oduvijek bila u potrazi za nečim, kao da joj Sveti Gral
neprestano izmiče iz ruku. Tri godine ranije u potpunosti je poludjela
za balonima i kad ne bi lebdjela iznad Teksasa, sa svojom bi ekipom
nakrcala stari pick-up i cik-cakala po cijeloj državi u potrazi za
balonskim feštama.
- Striker i ja se rastajemo.
-Ah.
Ujedno je bila luda za Strikerom. Upoznali su se na fešti u
Albuquerqueju i pet dana poslije vjenčali. To se zbilo prije dvije
godine.
Uslijedila je stanka. Ja sam je prekinula.
-1 što ćeš sada?
- Možda ću potražiti terapiju.
Ostala sam iznenađena. No, Harry je ionako rijetko kad logična.
- Pa, možda će ti pomoći da to prebrodiš...
- Ne. Ne. Striker ima gazirano piće umjesto mozga. Ne trebam ga
preboljeti. Cijela me stvar samo razbijesnila. - Zapalila je cigaretu,
uvukla dugi dim i ispuhnula ga. - Načula sam daje moguće završiti
tečaj i onda savjetovati ljude o holističkim zdravlju, oslobađanju od
stresa i takvim stvarima. Ĉitam dosta o travama i meditaciji i
metafizici i dopada mi se. Mislim da će mi to ići od ruke!
- Harry, to mi zvuči malo šuplje. - Koliko sam joj to puta već rekla?
- Ma naravno da ću sve prvo provjeriti. Nisam baš glupa kao noć!
Ne. Definitivno nije glupa. Ali kad poželi nešto, želi to svim srcem i
nema šanse daje itko razuvjeri.
Ostala sam mrvicu potresena kad sam spustila slušalicu.
Uznemiravala me pomisao da bi Harry mogla savjetovati ljude u
krizi.
Oko šest spravila sam si večeru. Pirjana pileća prsa, kuhani crveni
krumpir, luk vlasac i šparoge na lešo. Ĉaša Chardonnayja bila bi
točka na »i«, ali na žalost, ništa od toga. Taj je prekidač isključen već
sedam godina i tako će i ostati. Ni ja nisam glupa kao noć. Bar ne,
dok sam trijezna. Uspjela sam odagnati okus krekera od prethodne
noći i dok sam uživala u hrani, zamislila se nad mlađom sestrom.
Harry i formalna naobrazba nikad nisu išle zajedno. Na dan mature
udala se za mladića s kojim je bila cijelu srednju i onda za još trojicu
nakon njega. Uzgajala je bernardince, vodila restoran Pizza Hut,
prodavala dizajnerske sunčane naočale, vodila turističke ture
Yucatanom, radila kao PR za Houston Astros, započela i izgubila
posao čišćenja sagova, bavila se prodajom nekretnina i u posljednje
vrijeme vožnjama u balonu na topli zrak.
Kad su mi bile tri, a njoj jedna, triciklom sam joj prešla preko noge i
slomila je. No, to je nije zauzdalo. Naučila je hodati vukući nogu u
gipsu. Nevjerojatno je naporna i nevjerojatno preslatka, a nedostatak
obuke i usmjerenosti zamjenjuje energičnošću. I strahovito me
iscrpljuje.
U devet i trideset na telki sam pronašla hokejašku utakmicu. Bio je
kraj drugog poluvremena i Habsi su gubili četiri prema jedan od St
Louisa. Don Cherry je bijesnio na nesposobnost uprave Canadiensa,
a lice mu je bilo okruglo i crveno iznad visokog ovratnika. Više je
nalikovao tenoru u kvartetu brijača nego sportskom komentatoru.
Promatrala sam ga veseleći se pomisli da ga milijuni slušaju svakog
tjedna. U deset i petnaest isključila sam telku i otišla na spavanje.
Iduće jutro rano sam ustala i odvezla se u labos. Ponedjeljkom je
većina forenzičkih vještaka zatrpana poslom. Slučajne manifestacije
okrutnosti, nerazumnog razmetanja, usamljenog sa-moprijezira i
očajno lošeg tajminga rezultiraju vikendom učestalim slučajevima
nasilne smrti.
Trupla dolaze i pohranjuju se u mrtvačnici za obdukciju, koja se
obavlja ponedjeljkom. Ovaj ponedjeljak nije bio izuzetak. Uzela sam
kavu i pridružila se jutarnjem sastanku u LaMancheovom uredu.
Natalie Ayers je otišla na suđenje u Val-d'Or. U pitanju je bilo
umorstvo. No, drugi su patolozi bili prisutni. Jean Pelletier se upravo
vratio sa svjedočenja u Kuujjuaqu na dalekom sjeveru Quebeca i
pokazivao je fotke Emily Santangelo i Michaelu Morinu. Nagnula
sam se.
Kuujjuaq je izgledao kao da je dopremljen zrakoplovom i sastavljen
preko noći.
- Što je to? - upitala sam pokazujući na montažno zdanje s
plastičnim vanjskim slojem.
- Akva-centar. - Uperio je prst prema crvenom heksagonal-nom
znaku s nepoznatim slovima u gornjem dijelu. Arršt je bilo otisnuto
debelim bijelim slovima u podnožju. - Svi su znakovi tamo na
francuskom i inuitskom. - Njegov dijalekt bio je toliko specifičan da
mi se učinilo kao da se izražava baš njime. Iako ga već godinama
poznajem, još uvijek mi ga je teško razumjeti.
 Pokazao mi je još jedno montažno zdanje. - To je sudnica.
Nalikovalo je bazenu, samo sansn plastike. Tundra se širila izvan
grada, siva i sumorna, pravi Serengeti od stijena i mahovine. Bijeli
kostur karibua ležao je do ceste.
-Je li to česta pojava? - upitala je Emily proučavajući ga.
- Samo kad su mrtvi.
- Danas je na rasporedu osam obdukcija - dobacio je LaMa-nche
predajući popis dužnosti. Sve ih je pregledao. Na zabarikadiranom
dijelu željezničkog mosta, gdje se skupljaju tinejdžeri, vlak je udario
u devetnaestogodišnjeg mladića prepo-lovivši mu torzo.
Snowmobil je potonuo kroz led jezera Megantic. Dva su tijela
pronađena, a nagađa se daje uzrok alkoholizirano stanje.
Poluraspadnuto tijelo bebe pronađeno je u krevetu. Policija je
zatekla majku kako u prizemlju gleda zabavnu televizijsku
Sans (franc.) = Bez.
emisiju. Rekla im je da joj je Bog deset dana ranije rekao da
prestane hraniti bebu.
Neidentificirano tijelo bijelca pronađeno je iza kontejnera na
posjedu Sveučilišta McGill. Tri tijela pronađena su nakon gašenja
požara u kući u St-Joviteu.
Pelletieru je dodijeljen slučaj s bebom. Pokazao je da će možda
zatražiti stručno mišljenje antropologa. Kad je u pitanju utvrđivanje
identiteta bebe, uzrok i vrijeme smrti bit će teško odrediti.
Santangelova je dobila slučaj s tijelima iz jezera, a Morin slučajeve
s vlakom i kontejnerom. S
obzirom da su žrtve iz spavaće sobe u St-Joviteu u poprilično
dobrom stanju, bit će moguće izvesti uobičajenu obdukciju i
LaManche će ih preuzeti na sebe. No, ja ću zato obraditi posmrtne
ostatke pronađene u podrumu.
Nakon sastanka otišla sam u ured i otvorila dosje te prebacila
informacije s jutarnjeg obrasca na obrazac za obradu antropološkog
slučaja. Ime: Inconnu. Nepoznato. Datum rođenja: praznina. Broj
Laboratoire de Medecine Legale: 31013. Broj mrtvačnice: 375. Broj
policijskog dosjea: 89041.
Patolog: Pierre LaManche. Mrtvozornik: Jean-Claude Hubert.
Istražitelji: Andrew Ryan i Jean Bertrand, Escoude de Crimes Contre
la Personne, SGrete du Quebec12.
 Nadodala sam datum i ubacila formular u fascikl. Svatko od nas
služi se različitom bojom.
Ružičasta - Marc Bergeron, odontolog. Zelena - Martin Levesque,
radiolog. LaManche se koristi crvenom, a jarkožuta košuljica pripada
antropologu.
Ušla sam u dizalo i spustila se u podrum, gdje sam obdukcijskog
tehničara zamolila da slučaj 31013 dopremi u salu broj tri i otišla se
presvući.
Ĉetiri obdukcijske sale Laboratoire de Medecine Legale nastavljaju
se na mrtvačnicu. LML13
nadzire sale, a Bureau du Co-
12 Escoude de Crimes Contre la Personne, Suretć du Quebec
(franc.) = Kriminalistički odjel Provincijske policije Quebeca.
*3 LML ili Laboratoire de Mćdecine Legale (franc.) = Quebecov
glavni kriminalistički laboratorij i laboratorij sudske medicine.
roner LML. Obdukcijska sala broj dva je velika i u njoj se nalaze tri
stola, preostale imaju po jedan, a sala broj četiri ujedno je
opremljena specijalnom ventilacijom. Ĉesto tamo radim na
slučajevima koji nisu najsvježijeg podrijetla, no ovaj put sam je
prepustila Pelletićru i bebi, s obzirom da pougljenjena tijela ne šire
nepodnošljiv miris.
Kad sam došla u salu broj tri, na kolicima su me dočekale crna
mrtvačka vreća i četiri plastične posude. Skinula sam poklopac
kadice, uklonila pamučni podložak i provjerila djeliće lubanje.
Preživjeli su prijevoz bez oštećenja.
Ispunila sam identifikacijsku karticu, povukla zatvarač na vreći i
odmaknula plahtu, koja je prekrivala kosti i ostatke. Napravila sam
nekoliko polaroidnih snimki i potom sve odaslala na rendgen. Ako
ima zubi ili metalnih predmeta, moram ih pronaći prije nego počnem
čačkati.
Ĉekajući na snimke, prisjetila sam se Elisabeth Nicolet. Njezin je
lijes zaključan u tri metra udaljenoj hladnjači. Ĉeznula sam saznati
što skriva. Jedna od poruka koje su me jutros dočekale bila je od
časne Julienne. I opatice to iščekuju s nestrpljenjem.
Za trideset minuta Lisa je dovezla kosti s rendgena i predala mi
omotnicu sa snimkama. Jednu sam ubacila na kutiju i započela s
pregledom sadržaja donjeg dijela mrtvačke vreće.
 -Jesu li dobre? - upitala je. - Nisam bila sigurna koju pozadinu
upotrijebiti zbog svog tog smeća, pa sam napravila nekoliko
ekspozicija.
- Dobre su.
Gledale smo u amorfnu masu, koju su okruživale dvije sitne, bijele
tračnice: sadržaj vreće i metalni zatvarač. Masa je bila prepuna
građevinskih ostataka, a na mjestima su iz neutralne pozadine
izbijali komadići kosti u blijedoj i boji meda.
- Što je to? - Pokazala je na bijeli predmet.
- Izgleda poput čavla.
Ubacila sam tri nove snimke. Zemlja, kamenčići, komadići drveta,
čavli. Ugledale smo kosti noge i kukove s pripadajućim
pougljenjenim tkivom. Zdjelica je djelovala netaknuto.
- U desnom femuru je nešto nalik komadićima metala - odvratila
sam pokazujući na nekoliko bijelih mrlja u bedrenoj kosti. - Morat
ćemo to pažljivo obraditi. Poslije ćemo napraviti novu snimku.
Potom je uslijedio prikaz fragmentiranih rebara, baš kako sam ih se
i prisjećala. Kosti ruke su bile u nešto boljem stanju, iako slomljene i
ispremiješane. Nekoliko se rebara još moglo spasiti.
Nalijevo od toraksa ponovno nešto metalno. Nije nalikovalo čavlu.
-1 na to ćemo pripaziti.
Lisa je zakimala.
Potom smo proučile rendgenske snimke plastičnih posudica, no u
njima nije bilo ničeg neobičnog.
Ĉeljust se uspjela održati u komadu, a nježno zubno korijenje još
uvijek je bilo u kosti. Ĉak su i krunice ostale netaknute. U dva
kutnjaka ugledala sam jarke kuglice. Bergeron će biti sretan. Ako
ima zubnih kartona, plombe će mu pomoći pri utvrđivanju identiteta.
Potom sam se prebacila na čeonu kost. Bila je prošarana bijelim
točkicama, kao daju je netko začinio solju.
- I ovo će se ponovno poslikati - potiho sam zaključila, zagledavši
se u neprozirne čestice u blizini lijeve očne duplje.
Lisa me čudno pogledala.
- U redu. Izvucimo ga van.
- Ili nju.
- Ili nju.
 Razvukla je plahtu preko obdukcijskog stola i preko sudopera
odložila mrežu. Iz ladice pulta od nehrđajućeg čelika izvukla sam
papirnatu pregaču, prebacila je preko glave i zavezala oko struka.
Potom sam na usta navukla masku, na ruke kirurške rukavice i
rastvorila mrtvačku vreću.
Započevši kod stopala i probijajući se naviše, uklonila sam najveće
predmete i kosti, koje je bilo moguće najlakše identificirati. Potom
sam se vratila i prosijala sadržaj u potrazi za sitnim predmetima i
djelićima kostiju, koji su mi promaknuli. Lisa je sve čistila pod
laganim mlazom vode ispirući i odlažući artefakte na pult, dok sam ja
dijelove kostura anatomski razmještala na plahti.
U podne je otišla na stanku za ručak, a ja sam nastavila s poslom i
u dva i trideset mukotrpni proces konačno je bio gotov. Zbirka koja
se sastojala od čavala, jedne metalne kapice i čahure eksplodiranog
metka ležala je na pultu zajedno s plastičnom bočicom, u kojoj se
nalazilo nešto nalik komadiću tkanine. Pougljenjen i raskomadan
kostur ležao je na stolu, a kosti lubanje izbijale su poput latica
ivančice.
Bilo mi je potrebno sat vremena kako bih napravila popis i
identificarala svaku kost te utvrdila potječe li s lijeve ili desne strane
tijela. Potom sam pažnju posvetila pitanjima, koja bi mi Ryan
postavio. Dob? Spol? Rasa? O kome je riječ?
Podigla sam masu, u kojoj su se nalazile zdjelica i natkoljenične
kosti. Mekano se tkivo skuhalo u vatri, postajući crno i tvrdo poput
kože. Što je bilo i dobro i loše. Kosti su tako ostale zaštićene, ali
znala sam da ću se, s druge strane, pakleno namučiti kako bih ih
izvukla van.
Zakrenula sam zdjelicu. Tkivo s lijeva potpuno je sagorjelo i
nestalo, zbog čega je bedrena kost popucala. Ugledala sam savršen
presjek kuka i izmjerila promjer glavice bedrene kosti. Bila je sitna i
uklapala se u donji dio tabele za kategoriju žena.
Proučila sam potom njezinu unutrašnju strukturu, tik ispod zglobne
površine. Spikule kosti bile su tipično saćastog oblika kao u odraslih
osoba, bez debele linije ranijeg sraštavanja kape.
Odgovaralo je to izraslim korijenima kutnjaka, koje sam već
primijetila u čeljusti. U pitanju nije dijete.
 Provjerila sam vanjske rubove čašice, koja sačinjava džep kuta, i
donju granicu glave bedrene kosti. Na oba dijela kost je izgledala
kao da kaplje na dolje poput voska. Artritis. Ne, u pitanju definitivno
nije mlada osoba.
Već sam pretpostavila daje riječ o ženi. Ostatak dugih kostiju bio je
malenog promjera s glatkim mišićnim spojevima. Prebacila sam se
na djeliće lubanje.
Mali mastoidi i orbitalni grebeni. Oštri orbitalni rubovi. Kost u
stražnjem dijelu lubanje glatka, na svim mjestima na kojima bi kost
muškarca bila gruba i kvrgava.
Pregledala sam čeonu kost. Gornji dijelovi dviju nazalnih kostiju još
uvijek su bili na mjestu i spajali se pod oštrim kutem
u medijalnoj liniji. Pronašla sam dva dijela gornje čeljusti. Donji rub
nosne šupljine bio je oštar, a trn kosti stršao nagore iz njegova
središnjeg dijela. Nos je bio uzak i izražen, lice plosnato iz profila.
Pronašla sam djelić sljepoočne kosti i obasjala baterijom otvor uha.
Sitni, okrugli otvor, ovalni prozorčić unutrašnjeg uha. Sve bjelačka
obilježja.
Bjelkinja. Odrasla. I u poodmakloj dobi.
Vratila sam se na zdjelicu nadajući se da će mi omogućiti potvrdu
spola i precizniju procjenu starosne dobi. Posebice me zanimao
prednji dio, gdje se polovice spajaju.
Nježno sam odvojila spaljeno tkivo razotkrivajući spoj između
stidnih kostiju, tzv. simfizu stidnih kostiju. One same bile su široke,
kao i kut ispod njih. Obje su imale izdignut angulirajući greben.
Donja grana svake kosti bila je gracilna i nježno zaobljena. Tipično
ženska obilježja. Unijela sam to u obrazac i izbliza napravila nekoliko
polaroidnih snimki.
Visoka temperatura sasušila je hrskavicu i izvukla stidne kosti po
sredini. Okretala sam pougljenjenu masu pokušavajući se naviriti u
šupljinu. Ĉinilo mi se da je mjesto simfiza netaknuto, ali nisam mogla
razaznati pojedinosti.
- Izvadimo stidne kosti - rekla sam Lisi.
Kad je pila krenula kroz krila zdjelične kosti, koja spajaju stidnu kost
s ostatkom zdjelice, zapahnuo me miris spaljenog tkiva. Bilo je
potrebno samo nekoliko sekundi. Simfizealni spoj bio je spaljen, ali
jasno prepoznatljiv. Nije bilo ni izbočina, ni udubljenja. Štoviše, oba
naličja bila su porozna, a njihovi vanjski rubovi nepravilno nazupčeni.
Izvučena vlakna kosti izbijala su s prednje strane oba stidna
elementa. Osifikacija u okolnom tkivu. Dama je dugo živjela.
Preokrenula sam kosti. Duboko ožiljno udubljenje na trbušnoj
strani. Znači, ujedno je i rađala.
Ponovno sam posegnula za čeonom kosti i nekoliko sekundi
pažljivo promatrala ono što je fluorescentna svjetlost ugrubo
osvijetlila, a što sam nagađala još u podrumu i što su potvrdili
raspršeni djelići metala na rendgenskim snimkama.
Iako sam do tog trenutka uspijevala obuzdati emocije, sad sam si
dopustila konačno žalovati za oskvrnjenim ljudskim bićem na stolu
zamislivši se nad sudbinom, koja ju je zadesila.
Bilo joj je ponajmanje sedamdeset. Zasigurno je bila majka,
vjerojatno i baka.
Zašto joj je netko pucao u glavu i ostavio je da izgori u kući?
POGLAVLJE PETO
U utorak u podne bila sam gotova s izvješćem. Prethodne sam noći
ostala raditi iza devet znajući da će Ryan zahtijevati odgovore.
Začudo, još se nismo vidjeli.
Pročitala sam što sam zapisala provjeravajući ima li pogrešaka.
Ponekad imam dojam da su prokleta frankofona obilježja
gramatičkog roda i naglaska osmišljena samo kako bi se mene
mučilo. Iako se uvijek trudim iz petnih žila, svaki put ih uspijem
zabrljati.
U izvješćuje uz biološki profil žrtve navedena i analiza ozljeda.
Disekcijom sam utvrdila da su neprozirni djelići u bedrenoj kosti
posljedica udarca nanesenog nakon smrti. Djelići metala vjerojatno
su se ucijepili u kost pri eksploziji boce propana. Većina drugih
oštećenja također je nastala zahvaljujući požaru.
No, neke nisu. Iščitala sam sažetak.
Ozljeda A predstavlja kružni defekt, kod kojeg je samo gornja
polovica očuvana. Nalazi se nasred čela, otprilike 2 centimetra iznad
glabele i 1,2 centimetra nalijevo od medijalne linije. Defekt u
promjeru iznosi 1,4 centimetra i predstavlja karakteristično
udubljenje unutarnje tabule.
Karbonizacija je prisutna duž rubova defekta. Ozljeda A odgovara
ulaznoj putanji ustrijelne rane.
 Ozljeda B predstavlja kružni defekt s tipičnim kosim rezom vanjske
tabule. Mjeri 1,6 centimetara u promjeru endokranijalno, a 4,8
centimetara u promjeru ektokranijalno. Defekt se nalazi uz
okcipitalnu kost, odnosno 2,6 centimetara iznad izbočenja zatiljne
kosti i 0,9 centimetara nalijevo od mediosagitalne linije. Prisutna je
karbonizacija lijevog, desnog i donjeg ruba defekta. Ozljeda B
odgovara izlaznoj putanji ustrijelne rane.
Iako je zbog oštećenja uvjetovanih požarom potpuna rekonstrukcija
bila nemoguća, uspjela sam spojiti dovoljno svoda i izanalizirati sitne
frakture, koje su se širile između izlaznog i ulaznog otvora.
Tipičan obrazac. Starica je ubijena hicem iz vatrenog oružja
ispaljenog u glavu. Metak je ušao posred čela, prošao kroz mozak i
izašao na potiljku. To je pojasnilo zašto se lubanja nije rasprsnula pri
požaru. Prije nego je došlo do naglog porasta temperature, putanjom
metka načinjen je otvor, kroz koji se oslobodio tlak.
Odnijela sam izvješće tajnici i pri povratku zatekla Ryana kako sjedi
nasuprot mojem stolu gledajući kroz prozor iza stolice. Noge su mu
se razvlačile čitavom duljinom ureda.
- Lijep pogled - dobacio je na engleskom.
Pet katova ispod mene Most Jacques Carrier izvijao se iznad rijeke
St. Lawrence, a sitni auti vukli se njegovim hrptom. Da, uistinu lijep
prizor.
- Odvlači mi pažnju od skučenosti ureda. - Provukla sam se mimo
njega, zaobišla stol i spustila u stolicu.
- Opasno je dopustiti da ti nešto odvuče pažnju.
- Bez brige. Izmučene potkoljenice brzo me vrate u stvarnost. -
Okrenula sam se ustranu i podigla noge na prozorsku dasku
prekriživši ih u gležnjevima. - žrtva je starica, Ryane. Upucana u
glavu.
- Koliko stara?
- Rekla bih da joj je bilo ponajmanje sedamdeset. Možda čak
sedamdeset pet. Simfize stidnih kostiju poprilično su stare, ali u toj
dobi uvelike mogu varirati od osobe do osobe. Patila je od
uznapredovalog artritisa i osteoporoze.
Oborio je bradu i podigao obrve. - Ili na francuskom, ili na
engleskom, ali molim ne jezikom liječnika. - Oči su mu bile plave
poput zaslona prekrivenog Windowsima 95.
 - Os-te-o-po-ro-za - odvratila sam polako slovkajući. - Iz
rendgenskih se snimki vidi da joj je kortikalna kost tanka. Nisam
pronašla nikakve frakture, ali na raspolaganju sam imala samo
dijelove dugih kostiju. Kod starijih žena češće dolazi do loma kuka,
jer se na njega prenosi velika težina. No, njezini su kukovi bili u
dobrom stanju.
- Bjelkinja? Zakimala sam.
- Išta drugo?
- Vjerojatno je rodila nekoliko djece. - Laserski plave oči
usredotočile su se na mene. - Na poleđini obje stidne kosti postoji
udubljenje veličine kanjona.
- Super.
- Još nešto. Mislim da se već nalazila u podrumu, kad je izbio
požar.
- Kako to misliš?
- Ispod tijela nije bilo ni djelića obrušenog poda iz prizemlja. Osim
toga, pronašla sam nekoliko komadića materijala uglavljenih između
nje i gline, pa zaključujem daje ležala.
Na trenutak se zamislio.
- Znači, netko je ubio bakicu, odvukao je u podrum i ostavio da
tamo izgori.
- Ne. Bakica je zadobila hitac u glavu, ali nemam pojma tko gaje
ispalio. Možda je to sama učinila.
To je tvoj posao, Ryane.
-Jesi li pronašla pištolj u blizini tijela? -Ne.
Baš u tom trenutku Bertrand se pojavio na ulazu. Za razliku od
Ryana, koji je bio uredan i izglačan, njegov partner je bio prepun
oštrih nabora. Nosio je svijetloljubičastu košulju u skladu s nijansama
na cvjetnoj kravati, sako od tvida u mješavini sive i boje lavande, i
vunene hlače nijansu tamnije od sakoa.
- Što si saznao? - Ryan gaje upitao.
- Ništa što već nismo znali. Kao da su doletjeli iz svemira. Nitko
zapravo ne zna tko je dovraga živio u toj kući! Još uvijek
pokušavamo pronaći vlasnika u Europi. Susjedi s druge strane ceste
znali su s vremena na vrijeme vidjeti staricu, ali nikad im se nije
obraćala. Kažu da je par s djecom tamo živio svega nekoliko
mjeseci. Rijetko su ih viđali i nisu saznali kako se zovu. Jedna žena
malo niže niz cestu misli da su bili članovi neke fundamentalističke
skupine.
- Brennanica kaže daje žrtva žensko. Sedamdesetogodišnjakinja.
Bertrand ga je pogledao.
- U sedamdeset i nekoj.
- Starica?
- S metkom u glavi.
- Nemoj me...?
- Ozbiljno ti kažem.
- Netko ju je upucao i onda spalio kuću?
- Ilije sama povukla obarač, nakon stoje zapalila roštilj. Ali, ako je
tako, gdje je oružje?
Kad su otišli, provjerila sam zamolbe za stručnu procjenu.
Staklenka s pepelom stigla je u Quebec City, a riječ je bila o
kremiranim ostacima starijeg muškarca, koji je umro na Jamajci.
Obitelj je, naime, optuživala krematorij za prevaru i stoga donijela
pepeo u mrtvozornički ured.
Mrtvozornik je tražio moje mišljenje,
Osim toga, u klancu u blizini groblja Cote des Neiges pronađena je
lubanja. Suha i izbijeljena, nagađalo se da vuče podrijetlo iz daleke
prošlosti. No, mrtvozornik je želio da to provjerim.
Uz sve to, Pelletier me zamolio da na bebinom tijelu potražim
dokaze gladovanja, a to će zahtijevati mikroskopsku analizu. Sitni
djelići kosti bit će samljeveni, obojani i potom proučeni pod
mikroskopom. Iako je za nedonoščad tipična jaka pregradnja kosti,
morat ću potražiti znakove abnormalne pregradnje i neuobičajene
poroznosti.
Uzorci su odaslani u histološki laboratorij. Osim toga, morat ću
pregledati rendgenske snimke i kostur, koji se još uvijek natapa,
kako bi se u potpunosti uklonilo raspadnuto tkivo. Kosti bebe krhke
su i ne smiju se kuhati.
Znači, ništa hitno. Mogu rastvoriti lijes Elisabeth Nicolet.
Nakon što sam u kantini pojela jogurt i sendvič iz hladnjaka,
spustila sam se u mrtvačnicu i zatražila da mi posmrtne ostatke
dostave u salu broj tri te se otišla presvući.
Učinilo mi se daje lijes sad još manji nego kad sam ga prvi put
ugledala. Kraći od stotinu centimetara. Lijeva strana je stru-nula,
zbog čega se gornja površina urušila. Ĉetkicom sam uklonila zemlju i
napravila nekoliko snimki.
- Treba li vam poluga? - Lisa se pojavila na ulazu.
S obzirom da u pitanju nije bio mrtvozornički slučaj, trebala sam ga
samostalno obraditi, no mnogobrojni su mi već ponudili pomoć.
Očigledno nisam jedina bila opčinjena Elisabeth Nicolet.
- Molim te.
Za manje od minute uklonila sam poklopac. Mekano se drvo mrvilo,
a čavli su odmah popustili.
Kad samo pokupila zemlju, u unutrašnjosti me dočekao olovni
pokrov s još jednim drvenim lijesom.
- Zašto su tako maleni? - upitala je Lisa.
- Ovo nije originalni lijes. Elisabeth Nicolet bila je ekshumirana i
ponovno zakopana na prijelazu stoljeća, pa im je stoga trebalo samo
mjesta za kosti.
- Mislite li da je to ona? Presjekla sam je pogledom.
- Pozovite me ako vam što bude potrebno.
Nastavila sam uklanjati zemlju, sve dok nisam očistila poklopac
unutarnjeg lijesa. Na njemu nije bilo pločice, ali je bio kićeniji nego
vanjski, s pomno izrezbarenim rubom, koji je slijedio heksagonalni
oblik vanjskog lijesa. Poput njega, i taj se unutarnji urušio i bio je
ispunjen zemljom.
Lisa se vratila za dvadeset minuta.
- Slobodna sam neko vrijeme ako su vam potrebne rendgenske
snimke.
- Ne mogu se napraviti zbog olovne zaštite - odvratila sam. -: Ali
sam spremna otvoriti unutarnji.
-Može.
Ponovno je drvo bilo mekano, a čavli odmah popustili.
Ponovno zemlja. Tek što sam izvadila dvije šake, izronila je lubanja.
Odlično! Ipak nije prazan!
I postupno se ukazao cijeli kostur. Doduše, kosti nisu bile
anatomski raspoređene, već su ležale usporedo jedne do drugih,
kao da su prije odlaganja u lijes bile zavezane, a to me podsjetilo na
arheološka nalazišta s početka karijere. Naime, neke su
domorodačke skupine prije Kolumbova dolaska imale običaj izlagati
svoje pokojnike na skelama, sve dok se kosti ne bi posušile, a onda
bi ih obmotali i sahranili. Elisabeth je bila baš tako zapakirana.
Nekoć sam obožavala arheologiju i još uvijek sam emotivno vezana
za nju, zbog čega žalim što se njome gotovo uopće više ne bavim.
Tijekom posljednjeg desetljeća karijera mi je krenula posve drugim
smjerom i sad se posvećujem poučavanju studenata i forenzičnoj
obradi smrtnih slučajeva.
Elisabeth Nicolet dopustila mije nakratko povratak korijenima i u
potpunosti sam se predala tom iskustvu.
Izvadila sam i porazmjestila kosti, upravo kako sam to učinila
prethodni dan. Bile su suhe i krhke, ali daleko u boljem stanju od
dame iz St-Jovitea.
Na popisu sam zabilježila da nedostaju samo jedna metatarzalna
kost i šest falangi. Nisu izronile pri prosijavanju, ali sam zato locirala
nekoliko sjekutića ijedan očnjak, te ih vratila u pripadajuće otvore.
Procedura je bila uobičajena. Popunit ću obrazac kao daje u pitanju
mrtvozornički slučaj. Započela sam sa zdjelicom, koja je potvrdila da
je riječ o ženi. U to nije bilo nikakve sumnje. Štoviše, pubične simfize
upućivale su na starosnu dob od trideset pet do četrdeset pet
godina. Opatice će biti presretne!
Pri mjerenju dugih kostiju zabilježila sam neobičnu spljošte-nost
prednje strane goljenične kosti, tik ispod koljena. Provjerila sam
potom metatarzalne kosti. Na mjestima gdje su se nožni prsti spajali
sa stopalom bilo je tragova artritisa. Jupi! Neprestano ponavljani
pokreti ostavljaju neizbrisive tragove na kosturu. Elisabeth je
navodno velik dio života provela u molitvi i to klečeći na kamenom
podu svoje samostanske ćelije.
Kombinacija pritiska na koljena i hiperfleksija nožnih prstiju, do koje
dolazi pri klečanju, uvjetuju obrazac kakav mi se nalazio pred očima.
Prisjetila sam se što sam zamijetila, kad sam pri prosijavanju
izvadila zub i čeljust. Svaki od donjih sjekutića imao je malen, ali
zamjetan žljebić posred vršnog ruba, kojim se grize. Pronašla sam
gornje sjekutiće. Istovjetni žljebići. Kad nije molila ili pisala pisma,
Elisabeth je očigledno šivala.
Nije li njezin vez još uvijek izložen u samostanu kod jezera
Memphremagog? Zubi su joj bili izbrazdani od dugogodišnjeg
povlačenja niti ili držanja igle. Fantastično!
 Potom sam lubanju okrenula licem nagore i zgranula se. Dok sam
tako stajala, LaManche je ušao u prostoriju.
-1 je li to svetica?
Prišao mije s leđa i bacio pogled.
- Mon Dieu.
- Da, obrada se odvija bez problema. - Telefonski sam razgovarala
s Paterom Menardom, a Elisabethina lubanja nalazila se na postolju
na mojem radnom stolu. - Kosti su u izuzetno dobrom stanju.
- Hoćete li moći potvrditi da je riječ o Elisabeth? Elisabeth Nicolet?
- Htjela sam vas nešto upitati.
- Što se dogodilo? Još nisam sigurna.
- Ništa, ništa, samo sam htjela nešto dodatno provjeriti.
- Recite.
- Raspolažete li kakvim dokumentom u kojemu stoji tko su joj bili
roditelji?
- Otac joj se zvao Alain Nicolet, a majka Eugenie Belanger, vrlo
poznata pjevačica. Njezin ujak, Louis-Philippe Belanger, bio je
gradski vijećnik i izuzetno cijenjen liječnik.
- Tako znači. Postoji li rodni list? Nije ništa odvratio.
- Nismo ga uspjeli pronaći.
- Znate li gdje se rodila?
- Mislim da se rodila u Montrealu. Nekoliko je generacija njezine
obitelji živjelo tamo, još od Michela Belangera, koji je došao u
Kanadu 1758. godine, u posljednjim danima Nove Francuske.
Obitelj Belanger oduvijek je igrala važnu ulogu u gradskom životu.
- Tako znači. Postoji li bolnički zapis, ili krsni list, bilo što na čemu je
službeno zabilježen datum njezina rođenja?
Ponovno tišina.
- Rođena je prije više od stotinu pedeset godina. -Je li se to
dokumentiralo u to doba?
- Da. Ĉasna Julienne je krenula u potragu, ali moguće je da su se
dokumenti u međuvremenu jednostavno zagubili. Ipak je to izuzetno
dug vremenski period.
- Naravno.
Na trenutak smo utihnuli. Baš kad sam mu se namjeravala zahvaliti
na razgovoru, iznenada je upitao:
- Ĉemu sva ta pitanja, doktorice Brennan?
 Zastala sam. Još ne mogu ništa tvrditi. Što ako griješim? A možda
sam u pravu. No, nema veze.
- Samo sam htjela malo više saznati.
Ĉim sam odložila slušalicu, telefon je ponovno zazvonio.
- Oui? Doktorica Brennan.
- Ryan. - Odmah sam prepoznala napetost u njegovom glasu. -
Požar je i te kako bio podmetnut, a tko god je to učinio, pobrinuo se
da sve izgori. Ništa komplicirano, ali izuzetno učinkovito.
Prikopčao je grijač na tajmer, kakav se koristi za namještanje
grijalica u sauni.
- Ne idem u saunu, Ryane.
- želiš me saslušati ili ne? Nisam ništa odvratila.
- Tajmer je uključio grijač, koji je zapalio vatru, a ona bocu propana.
Većina tajmera je uništena, ali smo ih uspjeli pronaći nekoliko.
Izgleda da su namješteni da se uključe u jednakim vremenskim
razmacima i čim je požar buknuo, boce su eksplodirale jedna za
drugom.
- Koliko ih je upotrijebljeno?
- Ĉetrnaest. Pronašli smo jedan neoštećen tajmer u dvorištu.
Zasigurno je zatajio. Moguće gaje nabaviti u običnom dućanu
tehničke opreme. Provjerit ćemo ima li otisaka, ali sumnjam da ćemo
išta pronaći.
- A zapaljivo sredstvo?
- Benzin, kako smo i pretpostavili.
- Zastoje rabljeno ijedno i drugo?
- Zato što je netko htio raznijeti cijelu prokletu kuću i pritom nije
želio zabrljati! Vjerojatno je nagađao kako mu se neće pružiti nova
prilika.
- Otkud znaš?
- LaManche je iz tijela u spavaćoj sobi uspio izvući uzorke tekućine,
a ovi na toksikološkom pronašli su u njima nevjerojatno visoke razine
Rohypnola.
- Rohypnol?
- Neka ti on kaže. Naziva se još »droga za silovanje«, ili tako
nekako, jer ga žrtva ne može prepoznati, a u stanju ju je onesvijestiti
na nekoliko sati.
 - Znam stoje Rohypnol, Ryane. Samo pokušavam pokazati koliko
sam iznenađena. Nije ga se tako jednostavno domoći.
- Da, i to bi nam moglo biti od pomoći, jer je zabranjen u SAD-u i
Kanadi.
Kao i crack.
- No, ima još nešto. Tijela pronađena u spavaćoj ne pripadaju
Wardu i June Cleaver14. LaManche kaže daje tip vjerojatno bio u
dvadesetima, a žena bliže pedesetima.
Već sam to znala, jer me upitao za mišljenje tijekom obdukcije.
-1 što sad?
- Vraćamo se tamo kako bismo pretražili druge dvije zgrade. Još
uvijek čekamo da nam se vlasnik javi. Tip je neka vrsta hermita i živi
u zabačenom dijelu Belgije.
- Sretno.
14 Sredovječni bračni par iz serije o savršenoj američkoj obitelji.
Rohypnol. Negdje u pozadini svijesti izbila je iskra, ali kad sam
proroštala po sjećanju, više je nije bilo.
Provjerila sam jesu li gotovi preparati Pelletierove izgladnjele bebe.
Tehničar na histološkom odjelu izvijestio me da će sutradan biti
spremni.
Potom sam provela sat vremena pregledavajući kremirane ostatke
iz staklenke. Na naljepnici je pisalo ime pokojnika, ime krematorija i
datum kremacije. Netipično pakiranje za Sjevernu Ameriku, ali,
uostalom, otkud bih znala kakvi su običaji na Karibima?
Nijedna čestica nije bila veća od centimetra. Tipično. Naime,
nezamjetna količina kosti uspijeva preživjeti kremulatore15, koji se
rabe u modernim krematorijima. Mikroskopom za disek-ciju uspjela
sam ih identificirati nekoliko, uključujući sve kosti uha. Ujedno sam
locirala nekoliko djelića iskrivljenog metala, za koji sam pretpostavila
da bi mogao predstavljati ostatke zubne proteze. Sačuvala sam ih za
odontologa.
Odrasli muškarac paljenjem i drobljenjem obično se svodi na 3.500
kubnih centimetara pepela. No, staklenka preda mnom. sadržavala
je svega 360 kubnih centimetara. Napisala sam kratko izvješće
navodeći kako spaljeni posmrtni ostaci pripadaju odrasloj ljudskoj
osobi, ali nisu cjeloviti.
Bergeron će se morati potruditi utvrditi identitet.
 U šest i po spakirala sam se i pokupila kući.
POGLAVLJE ŠESTO
Elisabethin kostur me zaintrigirao. Nisam mogla povjerovati onome
što sam ugledala, upravo kao ni LaManche. Stoga sam bila odlučna
što prije utvrditi je li to uistinu moguće, no već iduće jutro pažnju mi
je privukla hrpica sitnih kostiju do umivaonika u histološkom labosu.
Preparati su bili gotovi, pa sam nekoliko sati provela obrađujući
slučaj Pelletierove bebe.
Kako me na stolu nije dočekao novi zahtjev za antropološkom
analizom, u deset i trideset nazvala sam časnu Julienne. želeći što
više saznati o Elisabeth Nicolet, upitala sam je isto što sam upitala
patera Menarda i dobila iste odgovore. Elisabeth je bila pure laine.
Ĉista runska vuna.
Quebecoise16. Ali nije bilo dokumenata, koji bi potkrijepili njezino
rođenje ili podrijetlo.
- A izvan samostana? Jeste li provjerili druga zbirna mjesta?
- Ah, oui. Pretražila sam nadbiskupijski arhiv. Posjedujemo
biblioteke u cijeloj provinciji i uspjela sam nabaviti materijale iz
mnogih samostana.
Već sam pregledala nešto od tog materijala. Većinom su u pitanju
bila pisma i intimni dnevnici, u kojima se spominjala njezina obitelj, a
tek su neki pokušavali pružiti »povijesni prikaz« njezina života.
Međutim, nisu bili, kako bi to moj dekan rekao, »revidirani od strane
kolega«. Mnogi su predstavljali tek prepričavanja anegdota i temeljili
se na glasinama glasina.
Odlučila sam se za drukčiji pristup. - Sve donedavna crkva je vodila
evidenciju svih rodnih listova u Quebecu, zar ne? - Pater Menard mi
je to pojasnio.
- Tako je. Sve do unatrag nekoliko godina.
- Ali nijedan nije pronađen za Elisabeth?
16 Qu&xxoise (franc.) = Iz Quebeca.
- Ne. - Uslijedila je stanka. - Tijekom godina izbilo je nekoliko
tragičnih požara. 1880. godine Sestre Naše Gospe izgradile su
prekrasan samostan na padini planine Royal. Na žalost, »paljen je
do temelja trinaest godina poslije, a naš je uništen 1897. Stotine
dragocjenih dokumenata izgubljeni su u tim požarima.
Na trenutak smo utihnule.
 - Možete li se dosjetiti gdje bih još mogla potražiti informacije o
Elisabethinom rođenju, ili o njezinim roditeljima?
- Pa... mislim da biste mogli pokušati u običnim bibliotekama. Ili pak
u povijesnom udruženju. Ili možda na nekom od fakulteta. Nekoliko
utjecajnih ljudi u povijesti Quebeca potječe iz obitelji Nicolet i
Belanger i uvjerena sam da ih se spominje u povijesnim
dokumentima.
- Hvala vam, časna. Pokušat ću.
- Jedna je profesorica sa Sveučilišta McGill istraživala naše irhive.
Moja je nećakinja poznaje. Bavi se proučavanjem vjerskih pokreta,
ali se ujedno zanima za povijest Quebeca. Ne sijećam se je li
antropolog ili povjesničar, ili možda nešto treće. No, možda bi vam
ona mogla biti od pomoći. -
Zastala je. -Naravno, njezini podaci razlikovat će se od naših. I ja
sam bila uvjerena u to, ali nisam ništa odvratila.
- Sjećate li se kako se zove?
Uslijedila je duga stanka. Iz pozadine, negdje daleko, gotovo p
druge strane jezera, dopirali su glasovi. Smijeh.
- Prošlo je mnogo vremena. žao mije. Mogu upitati nećaki-tyju ako
želite.
- Hvala vam, sama ću se raspitati.
- Doktorice Brennan, kad biste mogli dovršiti pregled poslih
ostataka?
- Uskoro. Osim ako nešto ne iskrsne, izvješće bi trebalo bi-gotovo u
petak. Napisat ću procjenu dobi, spola i rasne pripadnosti te unijeti
sva druga zapažanja i prokomentirati kako se koji podaci slažu s
činjenicama o Elisabeth. Možete u to uključiti što god smatrate
prikladnim za prijavu Vatikanu.
-1 javit ćete se?
- Naravno. Ĉim završim obradu. - Zapravo sam već bila gotova s
analizom i uopće nisam sumnjala što ću napisati u izvješću. Zašto joj
onda nisam i priznala?
Pozdravile smo se, pa sam prekinuvši vezu, pričekala na signal i
ponovno nazvala. Telefon je zazvonio na drugoj strani grada.
- Mitch Denton.
- Bok, Mitch, Tempe Brennan pri aparatu. Jesi li još uvijek glavna
faca na svojem odjelu?
 Mitch je šef antropološkog odjela, koji me honorarno unajmio kao
predavača, kad sam prvi put došla u Montreal i otad smo prijatelji.
Specijalizirao se za francuski paleolitik.
-Još uvijek čamim na tom položaju. želiš li nam održati predavanje
ovo ljeto?
- Ne, hvala. Imam pitanjce.
- Da čujem.
- Sjećaš li se povijesnog slučaja, koji sam ti spominjala? Onaj koji
obrađujem za nadbiskupiju?
- Buduća svetica?
- Naravno, nadmašuje većinu slučajeva na kojima si imala prilike
raditi. Jesi lije pronašla?
- Da. Ali sam zamijetila nešto čudno, pa sam se htjela raspitati.
- Nešto čudno?
- Recimo, neočekivano. Jedna mi je opatica rekla da se netko na
McGillu bavi istraživanjem vjere i povijesti Quebeca. Znači li ti to što?
- Naravno! To je zasigurno naša dobra stara Daisy Jean! -Daisy
Jean?
- Doktorica Jeannotte. Profesorica teologije i najbolja prijateljica
naših studenata.
- Daj nemoj, Mitch.
- Daisy Jeannotte. Iako službeno zaposlena na Teološkom
fakultetu, ujedno drži neke kolegije na povijesti. »Vjerski pokreti u
Quebecu«, »Drevni i moderni vjerski sustavi«, takve stvari.
- Daisy Jean? - Ponovila sam pitanje.
- Samo nadimak. Ne rabi se u direktnoj komunikaciji.
- Zašto?
- Zna biti malo... čudna, kako ti to kažeš.
- Ĉudna?
- Iznenađujuća. Potječe s tvojeg Juga.
Nisam se obazrela na to. Podrijetlom iz Vermonta, neprestano me
zafrkavao u vezi američkog Juga, s kojeg potječem.
- Zašto si rekao daje najbolja prijateljica studenata?
- Jer slobodno vrijeme provodi s njima. Vodi ih na izlete, savjetuje
ih, putuje s njima, dovodi ih kući na večeru. Duše joj se neprestano
obraćaju u potrazi za savjetom i pomoći.
- Zvuči hvalevrijedno.
 Namjeravao mije odgovoriti, ali se zaustavio. - Da, moglo bi se reći.
- Bi li doktorica Jeannotte mogla znati išta o Elisabeth Nicolet ili
njezinoj obitelji?
- Ako ti itko može pomoći, onda je to Daisy Jean.
Dao mije njezin broj i obećali smo da ćemo se uskoro čuti.
Kad sam nazvala, tajnica me izvijestila da će doktorica Jeannotte
držati konzultacije od jedan do tri, pa sam odlučila navratiti nakon
ručka.
Za saznanje kada i gdje parkirati u Montrealu potrebna vam je
diploma Fakulteta za prometne znanosti. Sveučilište McGill smjestilo
se u samom srcu Centre-Villea, pa čak i za slučaj daje čovjeku jasno
gdje smije parkirati, gotovo mu je nemoguće pronaći parkirno mjesto.
Međutim, uspjela sam ga pronaći u Ulici Stanley i protumačila daje
parkiranje tamo dopušteno od devet do pet, između 1. travnja i 31.
listopada, osim od 1 do 2 poslijepodne utorkom i četvrtkom. I nije
potrebna dozvola četvrti.
Nakon pet promjena smjera i manipuliranja upravljačem, uspjela
sam uvući mazdu između toyotinog pickupa i Oldsmobile cutlassa.
Nije loše s obzirom na uzbrdicu. Kad sam izašla, bila sam, bez
obzira na hladnoću, oblivena znojem. Provjerila sam branike. Bar
pola metra slobodnog prostora. Ukupno.
Nije bilo ledeno kao neki dan, a lagani porast temperature donio je
sa sobom i veću vlagu. Oblak hladnog i vlažnog zraka
spustio se nad grad, nebo poprimilo boju starog lima, a težak,
mokar snijeg stao obrušavati, dok sam se spuštala nizbrdicom
prema Aveniji Sherbrooke. Skrenula sam nalijevo. Prve pahulje su
se otopile pri dodiru s pločnikom, a iduće se zadržale prijeteći se
nakupiti.
Nastavila sam se probijati McTavishovom i ušla na sveučilišni
posjed sa zapadne strane. Iznad i ispod mene sveučilišna zdanja od
sivog kamena penjala su se uzbrdo od Sherbrookeove do Docteur-
Penfielda. Ljudi su jurcali amo-tamo, zgrbivši se u obrani od
hladnoće i vlage, zaštićujući knjige i pakete od snijega. Mimoišla
sam knjižnicu i probila se prečicom iza Muzeja Redpath.
Izašavši na istočni ulaz, skrenula sam nalijevo i nastavila uzbrdo
Ulicom Universitie. Listovi su me boljeli kao da sam u teretani
istrčala tri milje. Kod Birks Halla umalo sam se zabila u visokog
mladića, koji je hodao oborene glave. Kosa i oči bili su mu prekriveni
pahuljama podsjećajući na noćne leptire.
Birks potječe iz posve drugog vremena. Gotička vanjština,
izrezbareno pokućstvo i zidovi od hrasta, i ogromni, katedralni
prozori. Mjesto je to koje ljude navodi na šapat, a ne na čavrljanje i
razmjenu bilježaka, tipično za većinu ostalih sveučilišnih zgrada.
Predvorje na prvom katu je prostrano, a njegovi zidovi ukrašeni
portretima ozbiljnih ljudi, koji poput učenjaka gledaju samovažno i
svisoka.
Pridodala sam svoje čizme nizu obuće, s koje se snijeg rastapao na
mramorni pod i svratila unutra kako bih pobliže osmotrila uzvišena
umjetnička djela. Thomas Cranmer, »Nadbiskup Canterburvja«.
Izvrsno djelo, Tome.John Bunyan, »Besmrtni sanjar«. Vremena su
se očigledno promijenila. U moje doba studenti su znali biti prozvani i
poniženi zbog apstraktnog sanjaranja na predavanju, koje je
navodno ukazivalo na nepažnju.
Popela sam se zavojitim stubama i mimoišla nekoliko drvenih vrata
na drugom katu. Jedna su vodila u kapelicu, druga u knjižnicu, a ja
sam se opredijelila za treća. Ušavši, primijetila sam da su znaci
starosti u predvorju nadomjestili čar elegancije. Boja se odljepljivala
od zidova i stropova, a na mjestima je nedostajala čak i pokoja
opeka.
Na vrhu stuba zastala sam kako bih utvrdila gdje se nalazim. Bilo je
čudnovato tiho i sumorno.
Slijeva sam ugledala alkovu s dvostrukim vratima, koja su izlazila
na balkon kapelice, a na nju su se naslanjala dva hodnika s nizom
pravilno razmaknutih, drvenih vrata. Prošla sam pokraj kapelice i
krenula udaljenijim hodnikom.
Posljednji ured na lijevo bio je otvoren, ali prazan. Na pločici iznad
vrata delikatnim slovima bilo je ispisano ime. »Jeannotte«. U
usporedbi s mojim uredom, prostorija je bila veličine kapelice St.
Joseph, dugačka i uska, sa zvonolikim prozorčićem na krajnjem
dijelu. Kroz staklo s umetnutim olovnim okvirom ugledala sam
upravnu zgradu i prilaz Medicinsko-zubnom kompleksu Strathcona.
Pod je bio izrađen od hrastovih dasaka, koje su poprimile žutu patinu
od silnih godina marljivkog tapkanja.
 Zidovi su bili prekriveni policama, a one pak ispunjene knjigama,
časopisima, bilježnicama, video-vrpcama, gomilama slajdova, novina
i ispisa. Drveni stol nalazio se ispred prozora, a nadesno od njega
računalo.
Bacila sam pogled na sat. Dvanaest četrdeset pet. Uranila sam.
Vratila sam se u hodnik i stala proučavati fotografije, koje su se
rasprostirale cijelom njegovom duljinom. Teološki fakultet, diplomanti
1937., pa 1938. i 1939. godine. Ukočene poze. Smrknuta lica.
Uspjela sam se probiti do 1942. kad se iznenada pojavila mlada
žena. Nosila je traperice, dolčevitu i kariranu vunenu košulju, koja joj
je sezala do koljena. Blond kosa bila joj je ravno odrezana u visini
čeljusti, a guste šiške prekrivale joj obrve. Nije bila našminkana.
- Mogu li vam pomoći? - upitala je na engleskom. Nagnula je glavu,
na što su joj se šiške lagano zatresle.
- Da. Tražim doktoricu Jeannotte.
- Samo što nije stigla. Kako vam mogu pomoći? Ja sam joj
pomoćnica. - I brzim pokretom ruke zadjenula si je kosu za desno
uho.
- Hvala vam. Htjela bih je nešto upitati. Pričekat ću, ako smijem.
- Ah, onda možete u ured. Mislim da neće biti problema. Samo...
nisam baš sigurna da ikome dopušta ući.
Bacila je pogled kroz otvorena vrata ureda. - Samo sam otišla nešto
kopirati.
- Nema veze. Pričekat ću ovdje.
- Pa, nemojte, jer je možda neće biti neko vrijeme. Cesto kasnija... -
Okrenula se i pogledom pretražila hodnik iza sebe. - Možete
pričekati u njezinom uredu. - Ponovno potez s kosom. - Ali ne znam
hoće li joj se to dopasti.
Bilo je očigledno da se ne može odlučiti.
- Dobro mije i ovdje. Doista.
Pogledala je preko mojih ramena i onda se opet vratila na mene te
ugrizla za usnicu i ponovno zadjenula kosu. Ĉinila mi se premladom
za studenticu. Izgledala je kao da joj je dvanaest.
- Kako ste rekli da se zovete?
- Doktorica Brennan. Tempe Brennan.
- Predajete?
 - Da, ali ne na ovom sveučilištu. Radim za Laboratoire de Medecine
Legale.
-Je li to policija? - Bora joj je izronila između očiju.
- Ne. Mrtvozorništvo.
- Ah. - Polizala je usnice i bacila pogled na sat, jedini primjerak
nakita.
- Pa, uđite i sjednite. Ja sam ovdje, i mislim da neće biti problema.
Samo sam otišla nešto kopirati.
- Ne želim uzrokovati bilo...
- Ne. Neće biti problema. - Glavom me pozvala daje slijedim, pa
sam ušla u ured. - Izvolite.
Spustila sam se na malenu sofu koju mije pokazala. Potom me
miomoišla i na suprotnom kraju prostorije stala prebacivati časopise
sjedne na drugu policu.
Prepoznala sam brujanje električnog motora, ali nisam mogla
odrediti otkud dopire. Osvrnula sam se. Nikad još nisam vidjela toliko
knjiga u prostoriji. Preletjela sam naslove onih, koje su mi se nalazile
u neposrednoj blizini.
Elementi keltske tradicije. Pergamenti s Mrtvog mora i Novi
testament. Tajne slobodnog zidarstva.
Šamanizam: Arhaične tehnike ekstaze. Egipatski kraljevski obredi.
Peakeovi komentari na Bibliju.
Crkve koje zlorabe. Reforma mišljenja i psihologija totalizma.
Armageddon u Wacu. Kad vremena više ne bude: Vjerovanje u
proročanstva u modernoj Americi. Doista raznovrstan izbor.
Minute su se razvlačile u vječnost. U ureduje bilo pretopio, i osjetila
sam kako me glavobolja stišće za potiljak. Skinula sam jaknu.
Prigušeno brujanje eletromotora.
Bacila sam pogled na zidnu sliku s desna. Gola djeca grijala su se
uz ognjište, a koža im je blještala pod plamenom. Ispod je pisalo:
Nakon kupke. Robert Peel, 1892. Prisjetila sam se slike u bakinoj
glazbenoj prostoriji.
Spustila sam pogled na sat. Jedan i deset.
- Koliko dugo radite za doktoricu Jeannotte?
Bila je nagnuta nad stol, ali se na moje pitanje odmah ispravila.
- Koliko dugo? - zbunjeno je odvratila. -Jeste li jedan od njezinih
diplomanata?
 - Dodiplomant. - Svjetlost, koja se probijala kroz prozor, ocrtavalo
joj je tijelo. Nisam joj mogla u potpunosti vidjeti lice, ali primijetila
sam da djeluje napeto.
- Ĉula sam da puno radi sa studentima.
- Zašto me to pitate? Ĉudan odgovor.
- Zanima me. Naime, ja nikad nemam dovoljno vremena kako bih
se viđala sa studentima izvan predavanja. Divim joj se.
To ju je očigledno primirilo.
- Doktorica Jeannotte mnogima od nas nije samo profesor.
- Kako to da ste odlučili studirati teologiju?
Uslijedila je kratka stanka. Baš kad sam pomislila kako mi neće
odgovoriti, polako je odvratila:
- Upoznala sam je, kad sam se prijavila za njezin seminar. Ona... -
Uslijedila je dulja stanka. Još uvijek mi je bilo teško vidjeti joj lice
zbog svjetla u pozadini. - ... me nadahnula.
-Kako?
Ponovno stanka.
- Zbog nje sam poželjela činiti stvari kako valja. Naučiti kako ih činiti
ispravno.
Nisam znala što reći na to, ali ionako joj više nije trebao poticaj.
- Pomogla mi je da shvatim kako već postoje mnogobrojni odgovori,
a mi ih jednostavno moramo pronaći. - Duboko je udahnula i
izdahnula. - Teško je, doista teško, ali sam uspjela shvatiti da su ljudi
uneredili ovaj svijet, i da samo nekolicina prosvijećenih...
Lagano se okrenula i konačno sam joj ponovno ugledala lice. Oči
su joj bile razrogačene, a usta ukočena.
- Doktorice Jeannotte, upravo smo razgovarali o vama. Ugledala
sam ženu kako stoji na ulazu.
Nije mogla biti viša
od stotinu pedeset centimetara, a tamna kosa bila joj je zategnuta i
vezana na potiljku. Koža poput ljuske jajeta. Poput zida u pozadini.
- Otišla sam kopirati. Nije me bilo svega nekoliko sekundi. žena nije
ni trepnula.
- Nije sama ušla. Nikad to ne bih dopustila. Ugrizla se za usnicu i
oborila pogled.
Daisy Jeannotte ostala je nepomično stajati poput kipa.
 - Htjela vas je nešto upitati, pa sam pomislila da će biti u redu ako
uđe i pričeka u uredu.
Mrtvozornica je. - Glas joj je gotovo podrhtavao.
Jeannotteova ni jednog trenutka nije bacila pogled prema meni, a ja
nisam imala pojma što se događa.
- Pre... preslagujem časopise. I samo smo razgovarale. - Primijetila
sam kako joj kapi znoja blješte iznad usnice.
Jeannotteova ju je promatralajoš nekoliko sekundi, a onda se
polako okrenula prema meni.
- Odabrali ste malo nezgodan trenutak, gospođice...? -Nježan
naglasak. Tennessee? Možda Georgia.
- Doktorica Brennan.
- Doktorice Brennan.
- Ispričavam se što dolazim nenajavljeno. Tajnica mije rekla da ste
u ovo vrijeme u uredu.
Odmjerila me od glave do pete. Oči su joj bile uvučene, a šarenice
gotovo bezbojne, stoje dodatno naglašavala tamneći obrve i
trepavice. I kosa joj je bila neprirodno crna.
- Pa - naposljetku je zaključila - kad ste već ovdje, recite mi što to
tražite? - Nije se maknula s ulaza.
Bila je jedna od onih koji zrače spokojem.
Spomenula sam časnu Julienne i zanimanje za Elisabeth Nicolet ne
razotkrivajući joj zapravo pravi razlog interesa.
Na trenutak se zamislila, a onda ponovno pogledala djevojku, koja
je bez riječi odložila časopise i izjurila iz ureda.
- Oprostite mojoj pomoćnici. Vrlo je napeta. - Lagano se nasmijala i
odmahnula glavom. - Alije izvrsna studentica.
Krenula je prema stolici nasuprot meni i obje smo sjele.
- Ovo vrijeme obično rezerviram za studente, ali izgleda da ih
danas neće biti. Jeste li za čaj? - Glas joj je bio nekako meden i
podsjetio me na južnjačke dame iz ladanjskih klubova.
- Ne, hvala vam. Upravo sam ručala.
- Mrtvozornica ste?
- Ne baš. Forenzični antropolog i radim za Sveučilište Sjeverne
Karoline u Charlottei, a ovdje sam stručni suradnik Mr-tvozorničkog
ureda.
- Charlotte je ljupki gradić. Ĉesto ga posjećujem.
 - Hvala. Naše se sveučilište uvelike razlikuje od McGilla. Vrlo je
moderno. Zavidim vam na ovako lijepom uredu.
- Da, dražestan je. Birks datira iz 1931. i izvorno se zvao Divinity
Hall. Zgrada je pripadala tzv.
Združenim teološkim koledžima, sve dok je se McGill nije domogao
1948. Jeste li znali daje Teološki fakultet jedan od najstarijih fakulteta
na McGillu?
- Ne, nisam znala.
- Naravno, danas je preimenovan u Religijske studije. Znači,
zanimate se za obitelj Nicolet. -
Prekrižila je gležnjeve i naslonila se leđima. Bezbojne šarenice
ostavljale su čudan dojam.
- Da. Posebice me zanima gdje je Elisabeth rođena i čime su joj se
roditelji bavili u to doba. Ĉasna Julienne nije bila u mogućnosti
pronaći rodni list, ali je uvjerena da se rodila u Montrealu. I smatrala
je da biste mi vi mogli pomoći.
- Ĉasna Julienne. - Ponovno se nasmijala zažuborivši poput
potoka. Lice joj se uozbiljilo. - Mnogo je napisano o obiteljima Nicolet
i Beranger, a i one same objavile su mnogo toga. Naša biblioteka
posjeduje bogat arhiv povijesnih dokumenata i uvjerena sam da
biste tamo mogli štošta pronaći.
No, mogli biste pokušati i u Arhivima provincije Quebec,
Kanadskom povijesnom udruženju i Javnom arhivu Kanade. - Nježni,
južnjački tonovi poprimili su gotovo mehaničku kvalitetu. Imala sam
osjećaj da se nalazim na drugoj godini studija i pripremam
istraživački rad.
- Mogli biste provjeriti časopise poput Izvješća kanadskog
povijesnog udruženja, Kanadskog godišnjaka, Izvješća kanadskog
arhiva, Kanadskog povijesnog pregleda, Rasprave književnog i
povijesnog udruženja Quebeca, Izvješća Arhiva provincije Quebec,
ili pak Rasprave kanadskog kraljevskog društva. - Govorila je kao
navijena. -1, naravno, postoje stotine knjiga. Ja znam vrlo malo o
tom povijesnom razdoblju.
Moje lice zasigurno je odrazilo što mi se mota glavom, jer je odmah
nadodala:
- Nemojte se plašiti. Samo će vam trebati vremena.
 Ali znala sam da ga nikad neću pronaći kako bih proroštala
navedene materijale. Odlučila sam promijeniti taktiku.
-Jeste li upoznati s prilikama, pod kojima se rodila Elisabeth
Nicolet?
- Ne baš. Kao što sam vam rekla, nisam istraživala to povijesno
razdoblje. Znam, naravno, tko je ona, i znam za njezin rad tijekom
epidemije velikih boginja 1885. - Zastala je na trenutak pažljivo
birajući riječi. - No, moj je rad usredotočen na mesijanističke pokrete
i nove vjerske sustave, a ne na tradicionalne oblike vjere.
- U Quebecu?
- Ne samo u Quebecu. - Vratila se na obitelj Nicolet. - Nicoletovi su
bili vrlo poznati u svoje doba, pa bi možda bilo zanimljivije provjeriti
stare novinske članke. Tad su izlazila četiri različita primjerka
dnevnih novina na engleskom. Gazette, Star, Herald i Witness. ,
- Moguće ih je pronaći u biblioteci?
- Da. Naravno, postojao je i francuski tisak. La Minerve, Le Monde,
La Patrie, LEtendard i La Presse. Francuske novine bile su manje
uspješne i nešto tanje od engleskih, ali vjerujem da su u svima njima
objavljivani rodni listovi.
Nisam se dosjetila novinskih članaka. Učinili su mi se
jednostavnijim za proučavanje od prethodno nabrojenog materijala.
Pojasnila mije gdje su novine pohranjene na mikrofilmovima i
obećala sastaviti popis izvora. Neko vrijeme razgovarale smo o
drugim stvarima i zadovoljila sam njezino zanimanje za moj posao.
Usporedile smo iskustva, dvije profesorice u sveučilišnom svijetu,
kojim dominiraju muškarci.
Ubrzo se na ulazu pojavila studentica, na što je Jeannotteova
kucnula prstom po satu i izbacila pet prstiju. Mlada se žena odmah
povukla.
Obje smo ustale u istom trenutku. Zahvalila sam joj, navukla jaknu,
kapu i šal. Bila sam već na vratima, kad me zaustavila pitanjem:
-Jeste li vjernik, doktorice Brennan?
- Odgojena sam u rimokatoličkom duhu, ali trenutačno ne
prakticiram vjeru.
Sablasne oči zagledale su se u mene.
- Vjerujete li u Boga?
- Doktorice Jeannotte, postoje dani kad ne vjerujem ni u svanuće.
 Nakon što sam je napustila, svratila sam u biblioteku i provela sat
vremena prebirući po povijesnim knjigama i pretražujući popise u
potrazi za prezimenom Nicolet ili Belanger. Pronašla sam ih nekoliko
u kojima je navedeno ili jedno ili drugo, te ih provjerila. Bilo mije
drago što još uvijek uživam u takvim privilegijama.
Sumrak se spustio, kad sam izronila na zrak. Još uvijek je sniježilo,
a pješaci su bili prisiljeni hodati ulicom ili slijediti uske puteljke na
nogostupima oprezno spuštajući nogu pred nogu, kako ne bi upali u
duboke nanose. Ja sam se vukla za jednim parom. Djevojka je
hodala ispred mladića, koji joj se rukama držao za ramena. Vezice
na ruksacima ljuljale su im se lijevo-desno slijedeći ritam bokova.
Borili su se kako bi ostali u očišćenom prolazu, a djevojka bi tu i
tamo zastala i jezikom uhvatila pahulju.
Temperatura je stala opadati pri zalasku sunca, i kad sam došla do
auta, vjetrobran je bio prekriven ledom. Iskopala sam čistač i stala
ga uklanjati proklinjući vlastiti poriv za migracijom.
Svatko s imalo mozga sad bi ležao na plaži!
Tijekom kratke vožnje kući prisjetila sam se scene u Jeannotteinom
uredu i pokušala si pojasniti neobično ponašanje njezine pomoćnice.
Zastoje bila toliko nervozna? Kao da prema Jeannotteovoj osjeća
strahopoštovanje. Štoviše, za jednog dodip-lomanta puno više od
uobičajenog štovanja.
Triput je napomenula daje svratila do kopirke, no kad sam je
susrela u hodniku nije ništa nosila u rukama. I tek sam tada shvatila
da zapravo uopće nisam saznala kako se zove.
AJeanneotteova? Toliko je gracilna i staložena, kao daje naviknuta
imati nadzor nad sugovornikom. Prisjetila sam se njezinih prodornih
očiju, koje su bile u nevjerojatnom kontrastu sa sitnim tijelom i
nježnim, razvučenim izgovorom. U njezinom sam se društvu i sama
osjećala poput dodiplomantice. Zašto? A onda mije sinulo. Tijekom
razgovora nijednom nije odmaknula pogled.
Neprestano me gledala u oči, a to je, zajedno sa sablasnim
šarenicama, bila sablasna kombinacija.
Kod kuće su me dočekale dvije poruke. Na prvu sam se lagano
zabrinula. Harry se upisala na tečaj i postat će moderni guru
mentalnog zdravlja.
 Druga me protresla do srži. Odslušala sam je promatrajući snijeg
kako mi se nagomilava uz vrtni zid. Svježe pahulje prekrivale su
bjelinom sivo podnožje kao tek rođeno djevičanstvo grijehe iz
prošlosti.
- Brennanice, ako si doma, javi se. Važno je. - Ryanov glas. -Došlo
je do pomaka u slučaju St-Jovite.
- Prepoznala sam tugu. -Kad smo prekopali druge zgrade, iza
stubišta u jednoj od njih pronašli smo još četiri tijela. - Ĉula sam kako
duboko uvlači dim polako ga ispuhujući. - Dvoje odraslih i dvije bebe.
Nisu spaljeni, ali je prizor krvav. Nikad još nisam vidio takvo što. Ne
želim ti iznositi pojedinosti, ali ovo uvelike mijenja cijelu stvar. Sranje.
Vidimo se sutra.
POGLAVLJE SEDMO
Prizor nije samo kod njega pobudio gađenje. Već sam se nagledala
zlostavljane i izgladnjivane djece. Već sam imala prilike vidjeti ih
istučene, silovane, ugušene, na smrt protresane, ali nikad prije
nisam posvjedočila zlu, kakvo je zadesilo bebe iz St-Jovitea.
I drugi su bili pozvani prethodne noći. Kad sam stigla u osam i
petnaest, nekoliko novinarskih kombija već je zauzelo položaj ispred
zgrade SQ-a. Stakla su im bila zamagljena, a plinovi se motali iz
ispušnih cijevi.
Iako radni dan obično započinje u osam i trideset, u velikoj
obdukcijskoj sali već je bilo burno.
Ugledala sam Bertranda, zajedno s nekolicinom drugih detektiva
SQ-a i fotografom iz SlJ-a, La Section d'Identite Judiciaire. Ryan još
nije pristigao.
Vanjski pregled bio je u tijeku, a niz polaroidnih fotografija ležao na
stolu u kutu. Tijelo je bilo odneseno na rendgen. LaManche je švrljao
zabilješke, no kad sam ušla, zastao je i podigao pogled.
- Temperance, drago mi je što vas vidim. Možda će mi biti potrebna
pomoć pri utvrđivanju starosne dobi ove djece. Zakimala sam.
-A možda je ujedno upotrijebljeno i neobično... - zastao je u potrazi
za pravim izrazom, a na njegovom dugom licu jazavčara ukazala se
napetost - ... oruđe.
Zakimala sam i otišla se presvući. Mimoišla sam Ryana u hodniku.
Nasmiješio mi se, na što sam zauzvrat lagano odsalutirala.
Primijetila sam da su mu oči suzne, a nos i obrazi izrazito crveni, kao
daje dulje vrijeme hodao po hladnoći.
U svlačionici sam se psihički pripremila na ono što slijedi. Ubojstvo
dviju beba samo po sebi dovoljno je užasan čin, no što je LaManche
mislio rekavši kako je upotrijebljeno »neobično oruđe«?
Umorstva djece uvijek su mučna. Kad mije kći bila
petogodišnjakinja, nakon svakog takvog slučaja morala sam se boriti
protiv poriva daje ne zavežem za sebe i tako uvijek zadržim na
vidiku.
Iako je sad odrasla, još uvijek se užasavam prizora mrtve djece,
najranjivijih, najnaivnijih i najnedužnijih žrtava, i svaki put, kad mi se
pojave u mrtvačnici, spopadne me neopisiva bol. Ne-osporivi su
dokaz grešnosti čovječanstva, a sažaljenje ne pruža gotovo nikakvu
utjehu.
Vratila sam se u obdukcijsku salu smatrajući se sposobnom
nastaviti posao, a onda sam ugledala maleno tijelo na stolu od
nehrđajućeg čelika.
Lutka. To mi je prvo palo na pamet. Gumena beba u prirodnoj
veličini, koja je od starosti poprimila sivu boju. I ja sam imala takvu
kao dijete, ružičasto novorođenče sa slatkastim mirisom gume.
Hranila sam je kroz maleni, okrugli otvor u ustima i mijenjala joj
pelene, kad bi kroz njih prošla voda.
Ali ovo nije bila igračka. Beba je ležala na trbuhu, ruku položenih uz
tijelo, sitnih prstiju smotanih u dlanove. Stražnjica joj je bila
spljoštena, a bijele vrpce uzduž i poprijeko prekrivale purpurnu boju
leđa. Na glavici sam ugledala nježno, crvenkasto paperje. Bila je
naga, a na desnom zglobu nosila je narukvicu sačinjenu od
minijaturnih kockica. U blizini lijeve lopatice ugledala sam dvije rane.
Na susjednom stolu ležala je flanelska pidžamica, s koje su mi
smiješili plavo-crveni kamiončići, a do nje rasprostrte su bile
zaprljane pelene, pamučna potkošulja s kopčama na međunožju,
džemper dugih rukava i bijele čarapice. Sve je bilo prekriveno
krvavim mrljama.
LaManche je govorio na glas radi audio-zapisa:
- Bebe de race blanche, bien developpe et bien nourri...
Dobro razvijena i uhranjena, ali mrtva beba, pomislila sam, i osjetila
kako mi bijes steže prsa.
 - Le corps est bien preserve, avec une legere maceration
epidermique...
Zagledala sam se u maleno truplo. Da, bilo je dobro uščuvano, i
koža se samo na rukama počela lagano ljuštiti.
- Pretpostavljam da neće morati potražiti tragove borbe. Bertrand.
Prišao mije s leđa, no nisam ništa odvratila. Nisam
bila raspoložena za duhovitosti.
- Druga beba nalazi se u hladnjači - nadodao je.
- Rečeno nam je - oštro sam odbrusila.
- Dragi Bože, u pitanju su samo bebe...
Presrela sam njegov pogled i osjetila grižnju savjesti. Uopće nije
pokušavao biti duhovit. Štoviše, izgledao je kao da njegovo dijete
leži na stolu.
- Koje je netko ubio i skrio u podrum. Može li umorstvo biti imalo
hladnokrvnije? Svinja koja je to učinila vjerojatno ih je i poznavala.
- Otkud ti to?
- Ima smisla. Dvoje djece i dvoje odraslih koji su vjerojatno roditelji.
Netko je sredio cijelu obitelj.
- I zapalio kuću kako bi to prikrio?
- Možda.
- Možda je u pitanju stranac.
- Možda, ali sumnjam. Pričekaj, vidjet ćeš nešto... - Ponovno se
vratio obdukciji grčevito spojivši šake iza leđa.
LaManche je prestao diktirati i obratio se tehničarki Lisi, koja je
uzela mjerni metar s pulta i razvukla ga duljinom bebinog tijela.
- Cinquante-huit centimetres. - Pedeset osam centimetara.
Ryan je pratio prizor sa suprotnog kraja prostorije, prekriženih ruku i
desnim palcem dodirujući tvid na lijevom bicepsu. Tu i tamo
primijetila sam kako stišće čeljusne mišiće i kako mu se Adamova
jabučica podiže i spušta.
Lisa je obmotala metar oko bebine glave, prsa i trbuha, naglas
izgovarajući svaki podatak. Potom je podigla tijelo i odložila ga na
vagu, koja se obično koristi za vaganje organa. Podložak se lagano
zanjihao, pa gaje morala uhvatiti rukom i primiriti. Prizor je bio
zastrašujuć. Beživotno dijete u kolijevci od nehrđajućeg čelika.
- Šest kilograma.
Beba je težila samo šest kilograma. Trinaest funti.
 LaManche je zabilježio podatak, a ona potom uklonila sitno tijelo
odlažući ga ponovno na obdukcijski stol. Kad se odmaknula,
stegnulo me u grlu. Pogledala sam Bertranda, ali njegove su oči bile
prikovane za cipele.
Tijelo dječačića. Ležao je na leđima, nogu oštro razmaknutih u
gležnjevima. Oči su mu bile širom razrogačene i okrugle poput
gumbića, šarenice sive poput dima, glava nagnuta u stranu, a jedan
debeljuškasti obraz naslonjen na lijevu ključnu kost.
Odmah ispod obraza ugledala sam otvor u prsima, velik poput moje
šake i nepravilnih rubova.
Obrubljivala gaje tamno-purpurna ogrlica, prava eksplozija sitnih
posjekotina, svaka duljine jednog do dva centimetra. Neke su bile
duboke, druge površinske. Na mjestima međusobno su se
presijecale ostavljajući tragove u obliku slova V ili L.
Ruka mi je poletjela prema prsima i osjetila sam kako mi se želudac
podiže. Okrenula sam se prema Bertrandu. Nisam bila u stanju
postaviti pitanje.
- Možeš li povjerovati? - smrknuto je odvratio. - Svinja mu je
izrezala srce.
- Nema ga? Odmahnuo je glavom.
Progutala sam slinu. - A drugo dijete? Ponovno je odmahnuo
glavom. - Baš kad čovjek pomisli da se dovoljno toga nagledao...
- Isuse. - Osjetila sam kako me prolaze trnci. Svim sam se srcem
nadala da su bila bez svijesti, kad je došlo do masakra.
Bacila sam pogled prema Ryanu. Bezizražajna lica proučavao je
prizor na stolu.
- A odrasli?
Bertrand je odmahnuo glavom. - Izgleda da su ih izboli i prerezali
im grkljan, ali im nisu pokupili organe.
LaMancheov glas nastavio je monotono opisivati vanjski izgled
ozljeda, no bez obzira na njega već sam znala na što upućuje
prisustvo hematoma. Tkivo će stvoriti modricu samo ako njime
cirkulira krv. Beba je bila živa, kad joj je srce izrezano. Obje su bile
žive.
Zažmirila sam obuzdavajući se da ne izletim iz prostorije. Sredi se,
Brennanice! Učini ono za što si obučena!
 Prišla sam srednjem stolu kako bih pregledala odjeću. Sve je bilo
tako sitno. Tako poznato.
Pogledala sam pidžamicu sa stopalicama i nježnim, mekanim
ovratnikom i manšetama. Katy ih je imala desetak. Prisjetila sam se
kako sam ih otkapčala i zakapčala, kad sam joj presvlačila pelene, i
kako su njezine male i debeljuškaste nožice mlatarale kao lude.
Kako se ono zove? Ima baš posebno ime. Pokušala sam se prisjetiti,
ali bezuspješno. Nisam se bila u stanju skoncentrirati.
Možda me mozak štiti onemogućavajući mi da se poistovjetim sa
žrtvom? I omogućavajući da se vratim poslu prije nego se rasplačem
ili jednostavno otupim.
Većina mrlja nastala je, dok je beba ležala na lijevom boku. Desni
rukav i rame pidžamice bili su zaprskani, ali krv je natopila lijevu
stranu zbog čega je flanel poprimio tamnocrvenu, na mjestima čak i
smećkastu nijansu. Potkošulja i džemper bili su jednako zaprljani.
- Tri sloja - izgovorila sam ne obraćajući se nikome ponaosob.
-1 čarapice.
Bertrand je prišao stolu.
- Netko se pobrinuo da djetetu bude toplo.
- Valjda - odvratio je.
Ryan nam se pridružio i svi troje zagledali smo se u odjeću. Svaki
odjevni predmet imao je nepravilni otvor okružen konstelacijom
malenih suza, koje su odražavale ozljede na bebinim prsima. Ryan
je prvi prozborio:
- Maleni je bio odjeven.
- Da - potvrdio je Bertrand. - Pretpostavljam da odjeća nije
predstavljala prepreku pri izvođenju tog bolesnog rituala.
Nisam ništa odvratila.
- Temperance - dobacio je LaManche - molim vas, uzmite povećalo
i dođite ovamo. Pronašao sam nešto.
Okupili smo se oko njega. Ukazao je na malenu mrlju nalijevo,
ispod otvora u prsima. Kad sam mu predala povećalo, nagnuo se i
proučio modricu izbliza, a onda mi ga vratio.
Ostala sam zapanjena. Mrlja nije bila uobičajeno šarena poput
masnice. Ispod povećala ugledala sam prepoznatljiv obrazac u tkivu,
križ u sredini s petljom na jednom kraju. Poput egipćanskog anka ili
malteškog križa. Bio je zatvoren lagano valovitim pravokutnim
rubom. Predala sam povećalo Ryanu i upitno pogledala LaManchea.
- Ovo je očigledno specifična ozljeda i tkivo mora ostati sačuvano.
Doktor Bergeron danas nije ovdje, pa bih stoga cijenio vašu pomoć.
Marc Bergeron, odontolog pri LML-u, razvio je tehniku skidanja i
fiksiranja ozljeda u mekom tkivu, isprva kako bi se s tijela silovanih
žrtava uzeli otisci ugriza, a onda se spomenuta metoda ispostavila
korisnom za izrezivanje i čuvanje tetovaža i specifičnih ozljeda na
koži. Već sam ga vidjela kako je izvodi u stotinama slučajeva, a u
nekoliko sam mu i asistirala.
Izvadila sam njegovu opremu iz ormarića u prvoj obdukcijskoj sali,
vratila se u salu broj dva i rasprostrla je po kolicima od nehrđajućeg
čelika. Kad sam navukla rukavice, fotograf je dovršio posao, a
LaManche me spremno čekao. Kimnuo je glavom dajući mi znak da
mogu započeti. Ryan i Bertrand pratili su nas pogledom.
Iz plastične boce pet puta sam zagrabila i izvadila ružičasti prah
odlažući ga u staklenu bočicu i potom nadodala 20 kubnih centilitara
prozirnog, tekućeg monomera. Promiješala sam smjesu, i ona se za
minutu stala zgušnjavati, sve dok nije poprimila izgled ružičaste gline
za modeliranje.
Oblikovala sam nastalu smjesu u prsten i odložila je na bebina prsa
okružujući njome modricu.
Akril mi je gotovo gorio pod prstima, dok sam ga utapkavala.
Kako bih ubrzala otvrdnjavanje, oblikovani sam prsten prekrila
mokrim platnom i pričekala. Za manje od deset minuta akril se
ohladio. Potom sam uzela tubu i stala istiskivati prozirnu tekućinu
oko rubova prstena.
- Što je to? - upitao je Ryan.
- Cijanoakrilat.
- Smrdi po ljepilu.
-1 jest ljepilo.
Kad sam zaključila da se osušilo, lagano sam povukla prsten kako
bih ga testirala. Potom sam nanijela još malo tekućine, ponovno
pričekala i prsten se čvrsto uhvatio podloge. Obilježila sam ga
datumom, ispisala na njemu broj slučaja i mrtvačnice te gornji, donji,
desni i lijevi smjer u odnosu na bebina prsa.
 - Može - odvratila sam odmičući se u stranu. LaManche je
skalpelom disecirao kožu izvan akrilne smjese
nalik krafni, režući pritom dovoljno duboko kako bi uklonio i masno
tkivo u podlozi. Kad se prsten konačno oslobodio, na sebi je čvrsto
držao tkivo s masnicom nalik minijaturnoj slici razvučenoj na
okruglom, ružičastom okviru. LaManche je uzorak ubacio u
staklenku prozirne tekućine, koju sam već pripravila.
- Što je to? - Ryan je upitao.
- Otopina desetpostotnog razblaženog formalina. Za deset do
dvanaest sati tkivo će se fiksirati.
Prsten će onemogućiti distorziju, tako da ćemo moći ranu usporediti
s eventualnim oružjem i provjeriti podudaraju li se. Naravno, napravit
ćemo i fotografije.
- A zašto ne koristiti samo fotografije?
- Zato što pomoću ovoga možemo izvesti transiluminaciju, ako
bude potrebno.
- Transiluminaciju?
Nisam bila raspoložena za predavanje, pa sam sažela pojašnjenje:
- Tkivo je moguće obasjati svjetlošću i vidjeti što se događa pod
kožom. Cesto pritom izranjaju pojedinosti nevidljive na površini.
- Što misliš, otkud taj otisak? - upita Bertrand.
- Ne znam - odgovorila sam zatvarajući staklenku i predajući je Lisi.
Dok sam se okretala, zapljusnula me zastrašujuća tuga. Nisam se
mogla suzdržati i podigla sam bebinu ručicu. Bila je
nježna i hladna. Zakrenula sam kockice na narukvici. M-A-T-H-I-A-
S.
Tako mije žao, Mathiase.
Podigla sam glavu i presrevši LaMancheov pogled, u njegovim
očima prepoznala vlastiti očaj.
Odmaknula sam se kako bih mu omogućila da započne s
pregledom organa. Izrezat će i gore otposlati krajeve svih kostiju
koje je ubojica prerezao, ali nisam gajila optimizam. Iako nikad prije
nisam tražila tragove oruđa na tako mladoj žrtvi, nagađala sam da su
dječja rebra presitna kako bi ih zadržala na sebi.
Svukla sam rukavice i okrenula se prema Ryanu, baš kad je Lisa
rastvarala bebina prsa.
- Imaš li fotografije mjesta zločina?
 - Samo rezervne.
Predao mije veliku smeđu omotnicu, koja je sadržavala niz
polaroidnih fotografija. Ponijela sam ih do stola u kutu.
Na prvoj sam ugledala najveću od vanjskih zgrada kod planinske
kućice u St-Joviteu, izgrađenu u istom kičasto-alpskom stilu. Iduća
fotografija prikazivala je njezinu unutrašnjost, a snimljena je s vrha
mračnog i uskog stubišta, ograđenog s obje strane zidom s drvenim
ručkama. S obje strane svake stube hrpe smeća.
Uslijedilo je nekoliko fotografija podruma, snimljenih pod različitim
kutevima. Osvjetljenje prigušeno, a jedini izvor svjetlosti maleni
pravokutni prozori u blizini stropa. Pod od linole-uma.
Zidovi od kvrgave borovine. Kadice. Bojler. I ponovno smeće.
Nekoliko fotografija prikazivalo je bojler izbliza, a onda i prostor
između bojlera i zida. Zidna niša ispunjena starim sagovima i
plastičnim vrećama. Na idućim fotografijama spomenuti predmeti
poredani na linoleumu, prvo nerastvoreni, a potom s izloženim
sadržajem.
Odrasle osobe, obmotane ogromnim, plastičnim plahtama,
zamotane u sagove i nagurane iza bojlera. Koža im se počela ljuštiti,
a trbusi se naduli, ali su tijela bila dobro uščuvana.
Ryan mije prišao s leđa nadvijajući se nad mene.
- Bojler je zasigurno bio isključen - odvratila sam predajući mu sliku.
- Daje bio uključen, toplina bi ubrzala raspadanje.
- Ne vjerujemo da su uopće rabili tu zgradu.
- Ĉemu je onda služila? Slegnuo je ramenima. Vratila sam se na
fotografije.
Muškarac i žena prerezanih vratova, odjeveni od glave do pete, ali
bosonogi. Odjeća i plastični omotači natopljeni krvlju. Muškarac je
ležao zabačene ruke. Primijetila sam duboke ureze na dlanu.
Ozljede nastale pri obrani. Očigledno se pokušao spasiti. Ili sebe ili
svoju obitelj.
Oh, Bože. Na trenutak sam sklopila oči.
Bebe su bile zamotane na jednostavniji način, u plastiku, i odložene
u vreće za smeće te potom ugurane iznad njihovih tijela.
Osmotrila sam sićušne ruke i bucmaste zglobove prstiju. Bertrand
je bio u pravu. Na njihovim tijelima neće biti tragova borbe. Spopali
su me tuga i bijes.
 - Hoću se dočepati svinje koja je to učinila. - Pogledala sam Ryana
u oči.
- Znam.
- Hoću da ga uhvatiš, Ryane. Ozbiljno ti kažem. Hoću da ga se
dočepamo, prije nego izmasakrira još jedno dijete. Kakva korist od
nas, ako to ne možemo spriječiti?
Električno plave oči zagledale su se u mene. - Uhvatit ćemo ga,
Brennanice. Jamčim ti.
Ostatak dana provela sam putujući dizalom gore-dolje, od ureda do
obdukcijskih sala i natrag. Bit će mi potrebna ponajmanje dva dana
kako bih dovršila obdukcije, s obzirom da LaManche obrađuje sve
četiri žrtve. Uobičajena je to procedura, kad su u pitanju višestruka
umorstva. Jedan patolog tako osigurava koherentnost obrade
slučaja i konzistentnost sudskog iskaza.
Kad sam provirila, bilo je jedan. Mathiasa su već vratili u zamrzivač
i sad je na redu bila obdukcija drugog djeteta. Jutrošnji prizor
ponovno mi se odvijao pred očima. Isti glumci, ista pozornica, ista
žrtva. Samo što je na ovoj narukvici pisalo drugo ime.
M-A-L-A-C-H-Y.
U četiri i po Malachyjev trbuh je konačno zatvoren, sitan skalp
vraćen na mjesto, lice opet u komadu. Ako se zanemare tragovi
otvaranja i masakriranja na sitnim prsima, bebe su bile spremne za
sahranu. No, još nismo imali pojma tko će ih sahraniti i gdje.
Ryan i Bertrand također su proveli dan prešetavajući se amo-tamo.
Iako su uzeti otisci stopala i jednog i drugog dječaka, opće je
poznato da mrlje na bolničkim rodnim listovima nisu čitljive i stoga
Ryan nije polagao veliku nadu u mogućnost identifikacije.
Kosti ruke i zgloba čine više od 25 posto ukupnog kostura. Odrasla
osoba posjeduje dvadeset i sedam kosti u svakoj ruci, a beba daleko
manje, ovisno o dobi. Pregledala sam rendgenske snimke kako bih
se uvjerila koje su kosti izrasle i kako su oblikovane te zaključila da
su Mathiasu i Malachyju bila četiri mjeseca, kad su ubijeni.
Spomenuta je informacija objavljena u medijima, ali osim
uobičajenih luđaka, nije bilo feedbacka.
Jedina nada bila su nam tijela muškarca i žene, koja su se sada
nalazila u hladnjaku, i bili smo uvjereni da će identifikacija djece biti
lakša, čim se utvrdi njihov identitet. Dotad ćemo dječake zvati
Mathias i Malachy.
POGLAVLJE OSMO
U petak nisam vidjela ni Ryana ni Bertranda. LaManche je proveo
dan u podrumu obrađujući tijela muškarca i žene iz St-Jovitea, a ja
sam dječje kosti dala namakati u staklene bočice u histološkom
labosu. Ako postoje udubljenja ili urezi na kostima, zacijelo su toliko
sitna da bi ih se oštetilo kuhanjem ili struganjem, a kako nisam
mogla riskirati i dodatno uništiti kosti skalpelom ili škarama, jedino
što mi je preostalo bilo je periodički promijeniti vodu i polako odvajati
tkivo.
Bilo mije drago daje privremeno nastupilo zatišje i iskoristila sam ga
kako bih dovršila izvješće o Elisabeth Nicolet, koje sam obećala
predati tog dana. Kako sam se u ponedjeljak morala vratiti u
Charlotteu, odlučila sam za vikend pregledati rebra. Ako ništa drugo
ne izroni, vjerovala sam da ću sve hitno razriješiti do ponedjeljka.
No, nisam računala na poziv u deset i po.
- Strahovito mi je žao što vam smetam, doktorice Brennan. -
Engleski, sporo izgovaran, svaka riječ pomno birana.
- Ĉasna, drago mije da ste se javili.
- Oprostite zbog prethodnih poziva.
- Molim? - Proroštala sam ružičaste papiriće na stolu. Znala sam da
me zvala u srijedu, ali pomislila sam da je to bilo u vezi prethodnog
razgovora. Naletjela sam na još dva papirića s njezinim imenom i
brojem.
-Ja bih se vama trebala ispričati. Jučer sam cijeli dan radila i nisam
stigla provjeriti poruke.
Oprostite. Nije bilo odgovora.
- Upravo sastavljam izvješće.
- Ne, ne, nije to u pitanju. Hoću reći, naravno, to nam je od izuzetne
važnosti i svi gorljivo iščekujemo...
Zastala je. Odmah sam se prisjetila njezinih tamnih obrva, zbog
kojih joj neprestano namrgođeno lice ima još smrknutiji izgled. Uvijek
je djelovala zabrinuto.
- Strahovito mije neugodno, ali ne znam kome se obratiti. Molila
sam, naravno, i znam da me Bog sluša, ali imam osjećaj da bih
trebala ujedno nešto poduzeti. Znate, u potpunosti sam posvećena
poslu, održavanju Božjeg arhiva, ali eto, imam i zemaljsku obitelj. -
Vrlo je pomno birala riječi i pažljivo oblikovala rečenice.
Uslijedila je dulja stanka. Pričekala sam da nastavi.
- On doista pomaže onima koji mogu sebi pomoći. -Da.
- Zovem u vezi rođakinje. Anne. Anne Goyette. One koju sam vam
spominjala u srijedu.
- Nećakinje? - Nisam shvatila o čemu mi govori.
- Sestrina kći.
- Tako znači...
- Ona je... Ne znamo gdje se nalazi. -A-ha.
- Inače je vrlo brižno dijete, vrlo pouzdano i nikad ne ode, a da se
pritom ne javi.
- A-ha. - Počela sam shvaćati o čemu je riječ. Naposljetku je
konačno lanula: - Nije se vratila sinoć i sestra
mije na rubu živaca od brige! Rekla sam joj, naravno, da moli, ali... -
Ostala je bez glasa.
Nisam znala što odgovoriti. Nisam očekivala da će razgovor poći u
tom smjeru.
- Rođakinja vam je nestala? -Da.
- Ako ste zabrinuti, možda biste se trebali obratiti na policiju-
- Sestra ih je već dvaput nazvala i rekli su joj da pravila nalažu da
se u slučaju osoba Annine dobi pričeka četrdeset osam do
sedamdeset dva sata.
- Koliko je stara ta vaša rođakinja?
- Devetnaest joj je.
- Studira na McGillu?
- Da. - Glas joj je bio ispunjen napetošću.
- Doista ne postoji niš...
No, baš u tom trenutku prigušila je jecaj, - Znam, znam, i
ispričavam se što sam vam smetala, doktorice Brennan. - Riječi su
joj izletjele između oštrih udaha nalik štucajima. - Znam da imate
posla, to mije posve jasno, ali Virginie je na rubu živaca i
jednostavno ne znam što joj reći! Prije dvije godine izgubila je
supruga i tvrdi kako nema nikoga drugog osim Anne. Zove me
svakih pola sata inzistirajući da joj je pomognem pronaći. Znam da to
nije vaš posao, ali ne bih vas nazvala da ne očajavam. Molila sam,
ali...
 Ostala sam zgranuta, kad je briznula u plač. Suze su joj oduzele
moć govora. Zbunjeno sam pričekala. Sto reći?
A onda su se jecaji povukli i čula sam kako izvlači rupčić iz kutijice
te kako ispuhuje nos.
 - O.. oprostite mi, molim vas. - Glas joj je drhtao. Pružanje savjeta
nikad mi nije išlo od ruke, pa čak i kad su u pitanju meni bliske
osobe, jer suočena s emocijama, uvijek se osjećam nekako
nezgrapno i nedoraslo. I stoga se uvijek usredotočim na praktičnu
stranu stvari.
-Je li se Anna već prije znala samo tako pokupiti? - Razriješi
problem!
- Mislim da nije. Ali sestra i ja... nismo uvijek u dobrim odnosima. -
Donekle se primirila i ponovno stala birati riječi.
- Ima li problema na studiju?
- Mislim da ne.
- Možda s prijateljicama? Ili možda s dečkom?
- Ne znam.
- Jeste li u posljednje vrijeme primijetili promjene u njezinom
ponašanju?
- Kako to mislite?
- Je li promijenila prehranu? Spava li više ili manje nego obično? Je
li postala manje komunikativna?
-Ja... žao mije. Otkako studira, ne viđam je kao nekoć.
- Odlazi li redovito na predavanja?
- Nisam sigurna. - Utihnula je izgovorivši posljednju riječ. Zvučala je
izmoždeno.
- Slaže li se s majkom? Uslijedila je dulja stanka.
- Uobičajeno napeti odnosi, ali znam daje voli. Pogodak!
- Možda je vaša nećakinja samo poželjela provesti nešto vremena
nasamo. Sigurna sam da će se pojaviti ili vas nazvati ako se strpite
još dan-dva.
- Da, nadam se daje tako, ali osjećam se tako beskorisno što ne
mogu pomoći Virginie. Sva je izvan sebe! Ne mogu je uvjeriti da će
sve biti u redu, pa sam pomislila ako joj kažem da se policija bacila u
potragu, možda će tada... odahnuti.
Ponovno je izvukla rupčić i uplašila sam se da slijedi nova runda.
- Nazvat ću nekoga. Ne mogu jamčiti da će to biti od ikakve koristi,
ali ću pokušati.
Zahvalila mije, nakon čega smo okončale razgovor. Na trenutak
sam ostala sjediti prolazeći moguće opcije. Pomislila sam se javiti
Ryanu, ali McGill se nalazi na otoku, što znači Communaute Urbaine
de Montreal, odnosno CUM. Duboko sam udahnula i okrenula broj.
Kad mi se javila recepcionerka, iznijela sam zamolbu:
- Monsieur Charbonneau, s'il vous plait.
- Un instant, s'il vous plait.
Za nekoliko sekundi me izvijestila da Charbonneau neće biti u
uredu cijelo poslijepodne.
- želite li da vas spojim s Monsieur Claudelom?
- Da. - Onoliko koliko želim sifilis. Do vraga!
- Claudel...
- Monsieur Claudel, Tempe Brennan pri aparatu.
Kako je nakon toga uslijedilo samo strujanje zraka, odmah sam
zamislila njegov kukasti nos i lice kao u papige, obično s izrazom
negodovanja na spomen mojeg imena. Iako ga inače ne bih nazvala
ni da mi gori pod petama, nisam znala kome se obratiti, kad su u
pitanju odbjegli maloljetnici. Zajedno smo već surađivali na
slučajevima pod nadležnošću CUM-a i s vremenom me počeo
tolerirati, pa sam se ponadala da će mi bar reći koga da potražim.
- Oui?
- Monsieur Claudel, imam poprilično čudnu zamolbu. Jasno mije da
niste...
- O čemu je riječ, doktorice Brennan? - Grubo me presjekao.
Jedan je od rijetkih, kojima uspijeva udahnuti hladnoću u francuski
jezik.
Samo činjenice, gospođo!
- Upravo sam zaprimila poziv od žene, koja se zabrinula za
rođakinju. Djevojka studira na McGillu i sinoć se nije vratila kući.
Stoga sam se pit...
- Trebaju ispuniti obrazac za prijavu nestale osobe.
- Majci je rečeno da se ništa ne može učiniti prvih četrdeset osam
do sedamdeset dva sata.
- Starost?
- Devetnaest godina.
- Ime.
- Anna Goyette.
- živi li u studentskom domu?
- Ne znam. Nije mi tako zvučalo. Mislim da živi s majkom. -Je li
jučer bila na predavanjima?
 - Ne znam.
- Gdje je bila posljednji puta viđena?
- Ne znam. Ponovno stanka.
- Ĉini mi se da mnogo toga ne znate. Možda ovo nije slučaj za
CUM, no zasad definitivno nije umorstvo. - Zamislila sam ga kako
nestrpljivo lupka nečim o podlogu.
- Da. Hoću samo znati koga da kontaktiram - provalila sam. Spopao
me neugodan osjećaj nepripravljenosti, što me razdražilo i
gramatički osakatilo. Kao obično, ni ovaj put nije izvukao ono
najbolje iz mene, a posebice zato što mu je kritika glede moje
metodičnosti bila na mjestu.
- Pokušajte s popisom nestalih. Prekid veze.
Još uvijek sam bjesnila, kad je telefon iznenada zazvonio.
- Doktorica Brennan - zarežala sam.
- Zovem u krivom trenutku? - Nježan, južnjački engleski bio je
potpuna suprotnost Claudelovom odrješitom, nazalnom francuskom.
- Doktorice Jeannotte?
- Da. Zovite me Daisy, molim vas.
- Oprostite, Daisy, ja... posljednja dva dana su mi izuzetno naporna.
Kako vam mogu pomoći?
- Pronašla sam zanimljiv materijal o Nicoletovima. Ne bih vam ga
htjela dostaviti, jer su neke stvari uistinu stare i vjerojatno vrlo
vrijedne. Biste li mogli navratiti i pokupiti ih?
Bacila sam pogled na sat. Prošlo je jedanaest. Ma, do vraga, zašto
ne? Možda bih se odmah mogla raspitati za Annu. Bar ću tako imati
što reći časnoj Julienne.
- Mogla bih navratiti oko podneva. Odgovara li vam to?
- Nema problema.
Ponovno sam uranila i ponovno su vrata bila otvorena, a ured
gotovo prazan. Mlada djevojka preslagivala je časopise na polici.
Zapitala sam seje li u pitanju ista gomila, koju je Jeannotteina
pomoćnica preslagivala u srijedu.
- Dobar dan. Tražim doktoricu Jeannotte.
Okrenula se i velike, okrugle naušnice zanjihale su joj se u usnim
resicama odbljesnuvši na suncu.
Bila je visoka otprilike stotinu osamdeset centimetara, a tamna kosa
bila joj je super kratko ošišana.
 - Sišla je na minutu. Imate li ugovoren sastanak?
- Mrvicu sam uranila, ali nema problema.
Ured je bio isti kao i prethodni put, topao i nakrcan stvarima.
Skinula sam jaknu i ugurala rukavice u džep. Pokazala mije drvenu
vješalicu, pa sam je objesila. Promatrala me bez riječi.
- Doista ima puno časopisa - odvratila sam gledajući gomilu na
stolu.
- Ĉini mi se da sam cijeli život provela razvrstavajući ih. -Posegnula
je rukom i ugurala jedan na policu iznad glave.
- Bar vam pomaže narasti.
- Definitivno mi pomaže u vezi nekih stvari...
- U srijedu sam upoznala pomoćnicu doktorice Jeannotte. I ona je
isto to činila.
- A-ha. - Podigla je novi časopis i bacila pogled na uvez. -Ja sam
doktorica Brennan - predstavila sam se. Ubacila je časopis u red u
visini očiju.
-A vi ste...?
- Sandy O'Reilly - odvratila je ne okrećući se. Jesam li je možda
uvrijedila opaskom u vezi visine?
- Drago mi je što sam vas upoznala, Sandy. Nakon što sam otišla u
srijedu, shvatila sam da nisam upitala kako se zove ona druga
pomoćnica.
Slegnula je ramenima. - Mislim da vam Anna neće zamjeriti.
Zastala sam kao ukopana. Nije moguće! Imam li sreće?
- Anna? - odvratila sam. - Anna Goyette?
- Da. - Naposljetku se okrenula. - Poznajete je?
- Zapravo ne. Studentica koja se tako zove rođakinja je jedne moje
poznanice, i pitala sam se je li možda riječ o istoj osobi. Je li i danas
ovdje?
- Ne. Mislim daje bolesna. Zato i radim. Ne bih inače trebala raditi
petkom, ali kako Anna nije mogla doći, doktorica Jeannotte me
zamolila daje zamijenim.
- Bolesna je?
- Pa, valjda. Zapravo ne znam što se dogodilo. Samo znam da opet
ne može doći. Ali nema veze, novac mi dobro dođe.
- Opet?
 - Da. Cesto se zna ne pojaviti i onda je ja obično mijenjam. Lijepo je
biti dodatno plaćen, ali mi to nikako ne pomaže pri pisanju
diplomskog. - Nasmijala se, no prepoznala sam joj zamjerku u glasu.
- Ima li problema sa zdravljem?
Nagnula je glavu na stranu. - Zašto se toliko zanimate za Annu?
- Zapravo nisam došla radi nje. Došla sam pokupiti neke knjige,
koje mije doktorica Jeannotte nabavila, ali sam prijateljica Annine
tete i znam da su njezini zabrinuti, jer je nisu vidjeli od jučer ujutro.
Odmahnula je glavom i posegnula za novim časopisom. - I trebali bi
biti zabrinuti. Ĉudna je.
- Ĉudna?
Ubacila je časopis na policu i ponovno se okrenula. Dugo me
gledala u oči procjenjujući reći mi ili ne.
- Prijateljica ste njezine obitelji?
- Da. - Recimo.
- Niste istražitelj ili izvjestitelj ili nešto tog tipa?
- Antropolog. - Istina, iako nedovoljno precizno. Ali možda će se
razuvjeriti ako me poveže s Margaret Mead ili Jane Goodall. -
Raspitujem se zato što me Annina teta nazvala jutros, a kad se
ispostavilo da razgovaramo o istoj osobi...
Prešla je ured i bacila pogled u hodnik, a onda se nagnula na zid do
ulaznih vrata. Bilo je očigledno da joj nije neugodno zbog visine.
Visoko je držala glavu i kretala se dugim, ležernim koracima.
- Ne želim reći išta što će ili nju ili mene koštati posla. Molim vas,
nemojte nikome reći od koga ste to saznali, a posebice ne doktorici
Jeannotte. Ne bi joj se dopalo znati da sam pričala o njezinoj
studentici.
- Obećavam.
Duboko je udahnula. - Mislim daje Anna pošteno zaribala i da joj
treba pomoć, a kažem to ne samo zato što je moram pokrivati.
Nekoć smo bile prijateljice. Odnosno, bar smo se često družile
prošle godine. A onda se promijenila. Puknula je. Već dulje vrijeme
razmišljam da nazovem njezinu majku. Netko bi to trebao znati.
Progutala je slinu i prebacila se na drugu nogu.
- Polovicu vremena provodi kod terapeuta, jer je strahovito
nesretna. Ponekad je nema danima, a kad je tu, čini se kao daje
beživotna. Jednostavno se samo vucara i uvijek djeluje nekako na
rubu živaca, kao da samo što se ne baci s mosta.
Zastala je i zagledala mi se u oči dvojeći nastaviti ili ne.
- Prijateljica mi je rekla da se uvukla u nešto.
- U što to?
- Doista nemam pojma je li to istina ili ne, ne znam čak bih li to
trebala reći. Nije u mojem stilu prosljeđivati tračeve, ali ako je upala
u nevolje, ne bih si mogla oprostiti da sam to zatajila.
Pričekala sam da pojasni.
- A ako je istina, možda je u opasnosti.
- U što to mislite da se uvalila?
- Zvuči strahovito bizarno. - Odmahnula je glavom i naušnice su joj
na sekudnu dodirnule čeljust.
- Hoću reći, čovjek čuje da se takve stvari događaju, ali nikad
nekome koga poznaje.
Ponovno je progutala slinu i bacila pogled preko ramena.
- Prijateljica mi je rekla da se pridružila sekti. Skupini obožavatelja
Sotone. Ne znam je li...
Ĉuvši škripu podnih dasaka odjurila je na suprotni kraj ureda i
podigla nekoliko časopisa. Kad se Daisy Jeannotte pojavila na ulazu,
već ih je slagala po policama.
POGLAVLJE DEVETO
O prostite mi - odvratila je Daisy toplo se smiješeći. - Nekako mi
svaki put uspije ostaviti vas da čekate. Jeste li se upoznali sa
Sandy? - Kosa joj je ponovno bila skupljena u besprijekornu
pundžicu.
-Jesam. I porazgovarale smo o užitku popunjavanja polica.
- To često tražim od njih. Da kopiraju materijale i preslagu-ju police.
Izuzetno naporan posao, ali moraju znati daje i istraživački rad
jednako tako zahtjevan. Moji studenti i asistenti doista imaju
strpljenja sa mnom.
Okrenula se i nasmiješila Sandy, koja joj je uzvratila ponovno se
posvećujući časopisima. Ostala sam zapanjena koliko drukčije
komunicira s njom nego s Annom.
- Da vam pokažem što sam pronašla. Mislim da će vam se dopasti.
- Ponudila mije da sjednem na sofu.
 Ĉim smo se smjestile, podigla je hrpu materijala s malenog
mjedenog stolića, koji joj se nalazio s desna i pogledala dvije
stranice ispisa. Razdjeljak joj se poput sablasno bijele crte spuštao
niz tjeme.
- Ovo su naslovi knjiga o devetnaestostoljetnom Quebecu. Sigurna
sam da ćete u mnogima naletjeti na Nicoletove.
Predala mi je ispis i bacila sam pogled, ali Elisabeth Nicolet nije mi
bila u mislima.
- A ovo je knjiga o epidemiji velikih boginja, koja je izbila 1885.
godine. U njoj se možda spominje Elisabeth ili njezin rad. Ako ništa
drugo, pomoći će vam shvatiti duh vremena i zastrašujuću muke,
koje su zadesile Montreal u to doba.
Knjiga je bila nova i u savršenom stanju, kao daje nitko nikad nije
pročitao. Prelistala sam nekoliko stranica, ali nisam ništa uočila. Ma
što mi se to Sandy spremala reći?
- Ali mislim da će vam se ovo posebice dopasti. - Predala mi je tri
stare i velike knjige, a onda se naslonila i s osmijehom na licu
pažljivo me osmotrila.
Korice su bile sive, a uvez kićen i tamnocrven. Pažljivo sam otvorila
naslovnicu i okrenula nekoliko stranica. Mirisala je po plijesni, poput
nečega što se dugo vremena čuvalo u podrumu ili na tavanu. No,
nije u pitanju bila knjiga, već dnevnik. Rukom pisan. Napadan, ali
čitak rukopis.
Bacila sam pogled na prvi datum. 1. siječnja 1844.1 potom sam
potražila posljednji. 23. prosinca 1846.
- Napisao ga je Louis-Philippe Belanger, Elisabethin ujak. Poznato
je daje s užitkom vodio dnevnike, pa sam instinktivno provjerila na
odjelu izvornika. Naravno, McGill posjeduje dio zbirke. Ne znam gdje
su drugi primjerci, ni jesu li očuvani, ali mogla bih se raspitati. I
morala sam založiti dušu kako bih se domogla ovoga. - Nasmijala
se. - Posudila sam one, koje je pisao u doba Elisabethina rođenja i
ranog djetinjstva.
- Ne mogu povjerovati - odvratila sam na kratko uspijevajući
zaboraviti na Annu Goyette. - Ne znam kako vam zahvaliti.
- Samo mi obećajte da ćete pripaziti na njih.
- Zar ih mogu ponijeti sa sobom?
 - Da. Vjerujem vam. Sigurna sam da znate cijeniti njihovu vrijednost
i da ćete se odnositi s poštovanjem.
- Daisy, osupnuta sam. Uopće se nisam nadala ovome! Podigla je
ruku pokazujući da nije vrijedno spomena i potom
je spustila u krilo. Na trenutak smo obje utihnulc. žudjela sam što
prije pobjeći i uvući se u dnevnike. A onda sam se prisjetila
nećakinje časne Julienne i Sandynih riječi.
- Daisy, željela bih vas nešto upitati u vezi Anne Goyette.
- Da? - Još uvijek se smiješila, ali sam joj u očima prepoznala
oprez.
- Kao što znate, surađujem sa časnom sestrom Julienne, a ona je
Annina teta.
- Nisam znala da su u srodstvu.
- Da. Ĉasna Julienne me nazvala i izvijestila da se Anna nije vratila
kući od jučer ujutro te da joj je mati strahovito zabrinuta.
Tijekom prethodnog razgovora kutkom oka pratila sam Sandy kako
preslaguje časopise odlažući ih na police. No, sad je u tom dijelu
prostorije zavladao mir. I Jeannotteova ga je bila svjesna.
- Sandy, zasigurno si se umorila. Možeš otići na kratku stanku.
- Ne treb...
- Molim te.
Sandy je presrela moj pogled pri izlasku, ali joj nisam ništa pročitala
na licu.
- Anna je vrlo bistra djevojka - Jeannotteova je nastavila. -Malo
mušičava, ali pametna. I uvjerena sam daje sve u redu — zaključila
je odlučnim tonom.
- Teta kaže da joj nije slično da se samo tako pokupi.
- Vjerojatno joj je bilo potrebno vremena za promišljanje. Znam da
se svadila s majkom. Vjerojatno će se vratiti za nekoliko dana.
Sandy je dala naslutiti da Jeannotteova voli štititi svoje studente. Je
li to u pitanju? Zna li profesorica nešto, ali to ne želi podijeliti sa
mnom?
-Vjerojatno sam veći paničar od drugih, jer u poslu često nalijećem
na djevojke, koje ne završe dobro.
Oborila je pogled i zagledala se u ruke na trenutak se u potpunosti
primirivši. A onda je, s istim osmijehom, iznenada odvratila:
 - Anna Goyette se pokušava izvući iz nemoguće obiteljske situacije.
To je sve što vam mogu reći, ali uvjeravam vas da je živa, zdrava i
sretna.
Otkud tolika samouvjerenost? A da je priupitam? Ma, do vraga,
zašto ne! Provalit ću i vidjeti reakciju!
- Daisy, znam da ovo zvuči bizarno, ali načula sam da se Anna
uvukla u neku vrstu sotonske sekte.
Osmijeh se povukao s lica. - Neću vas upitati otkud vam ta
informacija, no ne čudi me. -
Odmahnula je glavom. - Zlostavljači djece, psihopatski ubojice,
izopačeni mesije, proroci Sudnjega dana, sotonisti, zloćudni susjed
koji ubacuje arsen u slatkiš na Halloween.
- Ali to i te kako postoji. - Iznenađeno sam podigla obrve.
- Da? Ili su samo u pitanju urbane legende? Memorati za moderna
vremena?
- Memorati? - Nije mi bilo jasno kakve to ima veze s Annom.
- To je termin koji folkloristi rabe pri opisivanju načina na koji ljudi
integriraju svoje strahove u popularne legende. Način je to na koji se
pojašnjavaju čudni doživljaji.
Nastavila sam je zbunjeno gledati.
- Svaka kultura posjeduje priče, narodna predanja koja izražavaju
kolektivne strahove. Strah od čudovišta, tuđinaca, stranih oblika
života, gubitka djece. Kad se dogodi nešto neshvatljivo, jednostavno
nadogradimo već postojeće priče. Vještica se dočepala Ivice i
Marice. Muškarac u tržnom centru zgrabio je odlutalo dijete. Na taj
način zbunjujućim doživljajima udahnjujemo vjerodostojnost i otud
potječu priče o otmicama izvan-zemaljaca, Elvisovim ukazanjima i
trovanjima za proslave Hal-loweena. I to se redovito događa
prijatelju našeg prijatelja, rođaku, šefovom sinu.
- Zar trovanja vezana za Halloween nisu stvarna?
-Jedanje sociolog pregledao novinske članke iz sedamdesetih i
osamdesetih i utvrdio da su samo dvije smrti tijekom tog razdoblja
mogle biti uvjetovane trovanjem slatkiša, a u oba slučaja krivci su se
skrivali u obitelji. Gotovo da nijedan drugi incident nije zabilježen. Ali
oko toga se razvila legenda odražavajući duboko ukorijenjene
strahove: strah od gubitka djece, strah od noći, strah od stranaca.
Dopustila sam joj da nastavi iščekujući kad će to povezati s Annom.
 - Ĉuli ste za subverzivne mitove? Antropolozi obožavaju raspravljati
o njima.
U mislima sam se vratila na poslijediplomski seminar iz mitologije. -
Bacanje krivnje. Priče koje pronalaze žrtveno janje za komplicirane
probleme.
- Tako je. Obično su stranci ta žrtvena janjad, odnosno rasne,
etničke ili vjerske skupine, zbog kojih se drugi osjećaju nela godno.
Rimljani su optuživali rane kršćane za incest i žrtvovanje djece.
Poslije su kršćanske sekte optuživale jedna drugu, a onda su
kršćani napali Zidove. Na tisuće ih je umrlo zbog takvih vjerovanja.
Samo se prisjetite spaljivanja vještica ili holokausta. Ali ne mora se
ići tako daleko u prošlost. Nakon studentske revolucije u Francuskoj
krajem šezdesetih židovi, vlasnici dućana, optuženi su da su
kidnapirali tinejdžerke iz svlačionica. Toga se nisam baš prisjećala.
-A najsvježija su zbivanja s turskim i sjevernoafričkim imigrantima.
Prije nekoliko godina stotine francuskih roditelja tvrdile su da su im
oteli djecu, izvadili im utrobu i onda ih ubili, bez obzira što nije
zabilježen nestanak nijednog djeteta u Francuskoj. A taj se mit
nastavlja, čak ovdje u Montrealu, samo što ovdje postoji novo
čudovište, koje prakticira ritualno ubijanje djece. -
Nagnula se prema meni razrogačivši oči i gotovo pro-siktala riječ: -
Sotonisti.
Bila je to dotad najživlja reakcija s njezine strane. Pred očima mi je
iznenada izronila slika Malachyjevog tijela kako leži na nehrđajućem
čeliku.
- Zapravo to uopće ne iznenađuje - nastavila je. - Zaokupi-ranost
demonologijom uvijek se intenzivira tijekom perioda društvenih
promjena i pred kraj tisućljeća. Ali sad prijetnja dolazi od Sotone.
- Nije li Hollywood ponajviše zaslužan za to?
- Nenamjerno, naravno, ali djelomično je tomu doista pridonio.
Hollywood jednostavno želi proizvoditi komercijalne filmove.
Međutim, ne pitamo li se oduvijek oblikuje li umjetnost doba u
kojemu živimo ili ga jednostavno odražava? Rosemaryna beba,
Omen, Egzorcist. Što ti filmovi čine? Pojašnjavaju kolektivne
strahove uporabom demonskih slika. A javnost gleda i sluša.
- Ali nije li to samo dio sve većeg zanimanja za misticizam u
američkoj kulturi tijekom prethodna tri desetljeća?
 - Naravno. A koji se to drugi trend zbio za vrijeme posljednje
generacije?
Ĉinilo mi se kao da sudjelujem u kvizu. Kakve veze sve to ima s
Annom? Odmahnula sam glavom.
- Rast popularnosti fundamentalističkog kršćanstva. Ekonomija je,
naravno, uvelike zaslužna za to. Otpuštanja djelatnika, zatvaranje
pogona, tehnološki viškovi. Siromaštvo i ekonomska nesigurnost
veliki su faktori stresa, ali ne i jedini izvor briga. Ljudi na svakoj
ekonomskoj razini osjećaju strah uvjetovan promjenama društvenih
normi. Promijenili su se odnosi između muškaraca i žena, obiteljski
odnosi, odnosi među generacijama.
Izbacila je prste i stala brojati:
- Stara pojašnjenja više ne vrijede, nova još nisu pronađena, a
fundamentalističke crkve nude utjehu dajući jednostavne odgovore
na kompleksna pitanja.
- Sotona.
- Sotona. Svo zlo ovog svijeta svodi se na Sotonu. Tinejdžere se
regrutira za obožavanje đavla.
Djecu se otima i ubija u demonskim ritualima. Sotonsko ubijanje
živih širi se zemljom. Logotip Proctora i Gamblea sadržava tajni
sotonistički simbol. Fundamentalne frustracije hvataju se za te
glasine i nastavljaju ih hraniti, sve dok ne uzmu maha.
- Znači, želite reći da sotonske sekte ne postoje?
- Ne. Postoji nekolicina, kako da kažem, isprofiliranih i organiziranih
sotonskih skupina, poput one Antona LaVeya.
- Sotonina crkva u San Franciscu?
- Tako je. Ali su u pitanju izuzetno male skupine. Većina
»Sotonista« - navodnike je odgestikulirala prstima - vjerojatno su
bijeli klinci, pripadnici srednje klase, koji se igraju obožavatelja kulta
Sotone. Ponekad prijeđu mjeru, naravno, i vandaliziraju crkve i
groblja, ili pak muče životinje, ali većinom izvode rituale i odlaze u
otkrivanje legendi.
- Otkrivanje legendi?
- Vjerujem da termin potječe iz sociologije, a podrazumijeva posjete
sablasnim mjestima, poput groblja i opsjednutih kuća. Pale krijesove,
pričaju priče o duhovima, bacaju čini, možda čak imaju i
vandalističke ispade. I to je to. Kad policija pronađe gra fite,
preokrenutu nadgrobnu ploču ili pak ostatke logorske vatre, ponekad
čak i mrtvu mačku, odmah izjavljuje kako lokalna mlađarija sudjeluje
u sotonskoj sekti, a novinari se uhvate toga, propovjednici dižu
uzbunu i tako kreće nova legenda.
Kao obično, bila je posve staložena, ali nosnice su joj se širile i
uvlačile, dok je govorila, odajući tako napetost, koju prethodno nisam
zamijetila. Nisam ništa rekla.
- želim reći da se cijela stvar sa Sotonizmom prenapuhuje. Još
jedan subverzivni mit, kako bi rekli vaši kolege.
Glas joj se iznenada povisio i pooštrio. Trznula sam se.
- David! Jesi li to ti? Ostala sam zatečena.
- Da, gospodo profesor. - Javio se prigušeno.
Visok mladić pojavio se na ulazu, lica zaklonjenog kapuljačom
parke i s ogromnim šalom oko vrata. Njegovo zgrbljeno tijelo
djelovalo mije poznato.
- Oprostite na trenutak.
Ustala je i izašla. Nisam uspjela čuti o čemu razgovaraju, ali mladić
je djelovao uzbuđeno, a glas mu je rastao i padao kao da zavija
poput djeteta. Jeannotteova gaje često prekidala govoreći u kratkim
naletima, ali posve staloženim tonom, za razliku od njegova
neujednačenog. Samo sam jednu riječ prepoznala. -Ne. - Nekoliko ju
je puta ponovila.
Nakon toga uslijedila je stanka. Vratila se u ured, ali nije sjela.
- Studenti - odvratila je nasmijavši se i odmahnuvši glavom.
- Da pogodim. Potrebno mu je više vremena kako bi dovršio rad?
- Neke se stvari nikad ne mijenjaju. - Bacila je pogled na sat. -
Onda, Tempe, nadam se da sam vam bila od pomoći. Pazit ćete na
dnevnike, zar ne? Izuzetno su mi dragocjeni. - Bilo je očigledno da
mi daje na znanje kako je vrijeme da se pokupim.
- Naravno. Vratit ću vam ih najkasnije u ponedjeljak. - Ustala sam,
ubacila materijale u aktovku, i pokupila jaknu i torbicu.
S osmijehom me ispratila iz prostorije.
Zimi nebo nad Montrealom poprima uglavnom sive tonove, koji se
kreću od golublje sive preko nijansi željeza i olova do cinka. Kad
sam izašla iz Birks Halla, vlažni oblaci pretvorili su dan u sumorni
kositar.
 Prebacila sam torbicu i aktovku preko ramena, ugurala ruke u
džepove i krenula nizbrdo u okrutan, vlažan vjetar. Nisam još prešla
ni dvadeset koraka, kad su mi suze ispunile oči onemogućavajući vid
i dok sam se borila pri svakom koraku, slika otoka Fripp projurila mi
je mislima.
Palme. Visoka obalna trava. Sunce, kako se ljeska na površini
močvare.
Dosta, Brennanice! Ožujak je vjetrovit i hladan u mnogim dijelovima
svijeta. Prestani se koristiti Južnom i Sjevernom Karolinom kao
faktorom za usporedbu vremenskih prilika. Moglo je biti gore. Moglo
je sniježiti. I čim sam to pomislila, prva debela pahulja zalijepila mi se
za obraz.
Otvorivši vrata na vozačevoj strani, podigla sam pogled. Na
suprotnoj strani ulice stajao je zgrbljen mladić i promatrao me.
Prepoznala sam parku i šal. David, Jeannottein nesretni posjetitelj.
Na trenutak smo se promatrali, kad sam iznenada prepoznala
iskonski bijes u njegovim očima i lecnula se. Bez riječi jednostavno
se okrenuo i pohitao ulicom, a ja sam uznemirena ušla u auto i
zaključala vrata, zahvalna što se Jeannotteova mora bakćati s njim,
a ne ja.
Na povratku u labos misli su mi se uhvatile uobičajenog obrasca
analizirajući stoje hitno i brinući zbog neučinjenog. Gdje je Anna?
Valja li ozbiljno razmotriti Sandynu zabrinutost u vezi moguće
povezanosti sa sektom? Je li Jeannotteova u pravu? Jesu li
sotonske sekte samo mrvicu više od uobičajenih okupljališta mladih?
Zastoje nisam zatražila da razradi svoju opasku o tome da je Anna
na sigurnom? Razgovor me toliko opčinio da sam smetnula s uma
postaviti bilo kakva pitanja. Je li to bilo namjerno? Skriva li nešto?
Ako da, što i zašto? Ili kao profesorica jednostavno štiti svoju
studenticu od autsajdera, koji zabada nos u njezine privatne
probleme. Kakva je to Annina »nemoguća obiteljska situacija«?
Zašto Davidovo ponašanje odiše zlosretnošću?
I kako ću proći sve te dnevnike do ponedjeljka? Let mi je u pet
poslije podne. Bih li danas mogla dovršiti izvješće o Nicoletovoj,
sutra obraditi bebe, a onda u nedjelju pročitati dnevnike? Ništa
čudno da nemam društvenog života.
 Kad sam došla u Rue Parthenais, snijeg je neumoljivo prekrivao
ulice. Pronašla sam parkirno mjesto tik do ulaza, i pomolila se da mi
ralica u međuvremenu ne zatrpa auto.
U predvorju miris vlažne vune. Otresla sam čizme proširujući tako
lokvicu rastopljenog snijega, pozvala dizalo i penjući se pokušala
ukloniti razmazanu maškaru s donjih kapaka.
Na stolu su me dočekale dvije ružičaste poruke. Ĉasna Julienne.
Zasigurno je zvala kako bi čula što sam saznala o Anni i Elisabeth, a
izvješće još nije spremno. Druga poruka bila je od Ryana.
Otipkala sam njegov broj i javio se već na prvo zvono.
- Ručak ti se oduljio.
Provjerila sam koliko je sati. Jedan četrdeset pet.
- Plaćena sam po satu. Sto ima nova?
- Konačno smo uspjeli pronaći vlasnika kuće u St-Joviteu. Tip se
zove Jacques Guillion, potječe iz Quebec Cityja, ali se odavno
preselio u Belgiju. Nepoznato je gdje se sada nalazi, a jedna
belgijska susjeda kaže da kuću u St-Joviteu iznajmljuje nekoj starici
zvanoj Patrice Simonnet. Misli daje najmoprimateljica Belgijanka, ali
nije sigurna. Kaže da Guillion ujedno stanarima iznajmljuje vozila,
što upravo provjeravamo.
- Poprilično dobro informirana susjeda.
- Navodno su bili jako bliski.
- Spaljeno tijelo iz podruma moglo bi pripadati Simonnetovoj.
-Da.
- Tijekom obdukcije napravljene su dobre rendgenske snimke. U
posjedu su kod Bergerona.
- RCMP17-u smo dostavili ime, a oni surađuju s Interpolom. Ako je
Belgijanka, pronaći će je.
17 Royal Canadian Mounted Police ili RCMP (engl.) = Kraljevska
kanadska konjička policija, odnosno kanadska nacionalna policija.
- A druga dva tijela u glavnoj kući i ono dvoje odraslih s bebama?
- Radimo na tome.
Oboje smo se zamislili na trenutak.
- Poprilično velika kuća za jednu staricu.
- A izgleda da baš i nije bila sama.
Iduća dva sata provela sam u histološkom labosu uklanjajući
posljednje ostatke tkiva s bebinih rebara i pregledavajući ih pod
mikroskopom. Baš kako sam se i bojala, nisam pronašla neobične
posjekotine ili ureze u kostima. Jedino sam mogla zaključiti daje
ubojica upotrijebio izuzetno oštar nož s nenazupčenom oštricom.
Loše za istragu, dobro za mene. Izvješće će biti kratko.
Upravo sam se vratila iz ureda, kad me Ryan nazvao.
- Što kažeš na pivo?
- Ne držim pivo u uredu, Ryane. A da ga i držim, popila bih
- Ne piješ.
- Zašto me onda zoveš na pivo?
- Pitam te bi li htjela popiti pivo. Može biti bezalkoholno.
- Molim?
- Nisi li Irkinja, Brennanice?
Bacila sam pogled na zidni kalendar. 17. ožujka. Godišnjica mojih
najboljih predstava, kojih se uopće nisam željela prisjećati.
- Ne mogu to više činiti, Ryane.
- Poziv na pivo jednostavno je generički oblik poziva: »Hajdemo na
pauzu.«
- Zar me zoveš na izlazak? -Da.
- Na spoj?
- Ne, nego na razgovor sa župnikom.
- Opa. Je li voljan prekršiti zavjet?
- Brennanice, želiš li se naći sa mnom na piću večeras?
Bezalkoholnom piću?
- Ryane...
- Dan svetog Patricka je, petak navečer i sniježi kao ludo. Imaš bolji
prijedlog?
Nisam ga imala. Zapravo, nisam imala nikakav prijedlog. Cesto
zajedno obrađujemo slučajeve umorstava, a moj je moto: ne valja
miješati radno mjesto i privatni život. Nikad. A kako drukčije?
Već gotovo dvije godine živim odvojeno od supruga, dakle, sama.
No, ne mogu se pohvaliti da su te dvije godine bile plodne vezama.
- Mislim da to nije pametna zamisao. Uslijedila je stanka.
- Saznali smo nešto o Simonnetovoj. Odmah je izronila pri
Interpolovoj potrazi. Rođena je u Bruxellesu, gdje je ujedno i živjela
do prije dvije godine. Još uvijek plaća porez na jedno imanje na selu.
Vjerna stara cura, cijeli je život odlazila istom zubaru. Tip je u poslu
još od kamenog doba i čuva sve podatke. Upravo nam faksiraju
zubni karton. Ako se ispostavi da se podudara, domoći ćemo se
originala.
- Kad se rodila?
Ĉula sam ga kako okreće papir.
- Tisuću devet stotina osamnaeste.
- To odgovara. Obitelj?
- Provjeravamo.
- Zastoje napustila Belgiju?
- Možda je bila u potrazi za promjenom. Gle, stara moja, ako mi se
ipak odlučiš pridružiti, bit ću u Hurley'su od devet na dalje. Ako bude
puno ljudi u redu, samo se pozovi na mene.
Ostala sam sjediti neko vrijeme razmišljajući zašto sam ga odbila.
Nisam li postigla dogovor s Peteom? Iako se još uvijek volimo, ne
možemo živjeti zajedno. Dokaz tomu je činjenica da smo postali
prijatelji, čim smo se razdvojili, a tako dobar odnos nismo imali tko
zna koliko godina. On se viđa s drugim ženama, aja sam slobodna
činiti isto. O, Bože... Izlasci. Spojevi. Sama riječ prizvala je slike akni
i zubnih aparatića.
Doduše, moram biti iskrena i priznati da Andrewa Ryana
doživljavam izuzetno privlačnim. Nema ni prišteva ni zubnog
pomagala, što je definitivno plus. A zapravo i ne radimo zajedno. Ali
mi je, s druge strane, strahovito naporan. I nepredvidljiv. Ne. Ryan
samo donosi nevolje.
Baš sam dovršavala izvješće o Malachyju i Mathiasu, kad je telefon
ponovno zazvonio.
Nasmiješila sam se. U redu, Ryane, pobijedio si!
No, bio je to zaštitar. U donjem predvorju navodno me čeka
posjetitelj. Bacila sam pogled na sat.
Ĉetiri i dvadeset. Tko dolazi tako kasno? No, ništa mi nije sinulo.
Upitala sam kako se zove, i kad je odgovorio, srce mije potonulo.
- O ne. - Nisam se mogla suzdržati.
- Est-ce qu'il y a un probleme?
- Non. Pas de probleme. - I nadodala sam da odmah silazim. Nema
problema? Ma koga ja to zavaravam!
Ponovila sam si to još jednom u dizalu. O, ne!
POGLAVLJE DESETO
- Š to radiš ovdje?
 - Mogla bi pokazati oduševljenje što me vidiš, sestro!
- Ma, naravno da mi je drago što te vidim, Harry, samo sam
iznenađena.
- Jedino bi Theodore Roosevelt bio veći šok.
Otfrknula je. - Srce mi se para!
Sjedila je u predvorju SQ zgrade okružena kupovnim vrećicama s
logotipom Niemana Marcusa i platnenim torbama različitih veličina i
oblika. Nosila je crvene kaubojske čizme s ugraviranim crnim i
bijelim šarama, i istu takvu jaknu s resicama. Kad je ustala,
primijetila sam da su joj traperice toliko uske da joj prijete zaustaviti
krvotok. I nisam bila jedina koja je to pomislila.
Zagrlila me, u potpunosti svjesna, ali na posve nesebičan način,
učinka, koji ostavlja na druge.
Posebice na one s Y kromosomima.
- Uh, nije normalno koliko je hladno ovdje! Toliko sam se rashladila
da bih mogla smrznuti tekilu!
- Zgrbila je ramena i obmotala se rukama oko prsa.
- Da - odvratila sam ne osvrćući se na analogiju.
- Trebala sam sletjeti u podne, ali prokleti snijeg nas je zadržao. No,
konačno sam tu, sestrice!
Oborilaje ramena i izbacila ruke, i resice najakni su zadrhtale.
Odudarala je od okoline odišući nečim nadnaravnim. Kao da je
država Teksas sletjela usred tundre.
- U redu. Super. Kakvo iznenađenje. I što te dovelo u Montreal?
- Sve ću ti ispričati. Nešto fantastično! Kad sam čula, jednostavno
nisam mogla povjerovati.
I to baš ovdje u Montrealu!
- Pa o čemu je riječ?
- O seminaru koji sam pohađala. Već sam ti ga spomenula, kad
smo se čule prošli vikend, i doista sam krenula. Upisala sam tečaj u
Houstonu i sad se bavim time. Nikad nisam bila toliko zagrijana za
nešto! Projurila sam kroz prvi stupanj, ali doslovce »projurila«!
Nekima su potrebne godine kako bi shvatili tko su i što su, a ja sam
to sredila u svega nekoliko tjedana. I doista mi idu te moćne
terapijske strategije. Uzela sam život u svoje ruke! Stoga, kad su me
pozvali na radionice drugog stupnja, i to baš ovdje gdje mi sestrica
živi, istog sam trenutka spakirala torbe i pojurila na sjever!
 Oduševljeno me pogledala svojim kristalno-plavim očima bogato
ukrašenim maškarom.
- Došla si na radionice?
- Tako je! I troškovi su plaćeni. Odnosno, gotovo svi.
- želim čuti pojedinosti - odvratila sam nadajući se da tečaj neće
potrajati, jer sam nekako nagađala da se provincija Quebeca i Harry
neće slagati.
- Fantastična stvar - odvratila je parafrazirajući već izneseno
mišljenje, ali ne potrepljujući ga dodatnim informacijama.
- Hajdemo gore da uzmem jaknu i rukavice. Ili bi radije ovdje
pričekala?
- Nema šanse, do vraga! želim vidjeti gdje to moja liječnica za
trupla zapravo radi. Samo me vodi!
- Morat ćeš predočiti neki identifikacijski dokument s fotografijom
kako bi dobila propusnicu -
odvratila sam pokazujući na zaštitara za pultom.
A on je promatrao prizor s poluosmijehom i obratio nam se, prije
nego je ijedna stigla reagirati.
- Votre soeur - doviknuo je s drugog kraja predvorja razmjenjujući
pogled s drugim zaštitarima.
Zakimala sam. Očigledno su svi već skužili da mi je sestra i to ih
zabavlja!
Zamahnuo je rukom prema dizalima.
- Merci - promrmljala sam prostrijelivši ga pogledom.
- Mercy — nadodala je Harry razvučenim južnjačkim izgovorom i
oduševljeno se nasmiješivši svakom ponaosob.
Skupili smo njezine zavežljaje i odvezle se na peti kat, gdje sam
sve nagurala u predvorje ispred ureda. Nema šanse da stane unutra!
Količina stvari, koje je ponijela, zlosretno je ukazivala na duljinu
boravka.
- Do vraga, ovaj ured izgleda kao daje tornado prošao kroz njega! -
Iako visoka tek stotinu sedamdeset centimetara i mršava poput
manekenke, učinilo mi se da u cijelosti ispunjava moj skučeni
prostor.
- Sad je malo neuredno. Ugasit ću računalo i pokupiti nekoliko
stvari, a onda idemo.
 - Samo polako, nikamo mi se ne žuri. Malo ću pročavrljati s tvojim
prijateljicama. - Promatrala je niz lubanja glave lagano nagnute
unatrag i rubom kose dodirivala donje resice na jakni. Nikad prije nije
bila toliko plavokosa!
- Bokić - dobacila je prvoj u nizu - odlučila si se povući, dok si još
faca, a?
Nasmiješila sam se. No, moja kranijalna prijateljica nije joj ništa
odvratila. I dok se ona tako probijala niz policu od jedne do druge, ja
sam isključila računalo te pokupila Jeannotteine materijale i knjige.
Odlučivši se vratiti odmah ujutro, ostavila sam nedovršena izvješća.
- I, što ima nova? - Obratila se četvrtoj lubanji. - Ne razgovara ti se?
Oh, tako si seksi kad se duriš!
- Uvijek se duri. - Andrew Ryan pojavio se na ulazu. Okrenula se i
polako ga odmjerivši od glave do pete, zaustavila je svoje plave oči
na njegovima.
- Sto, do vr...?
Osmijeh za zaštitare nije bio ništa u usporedbi s osmijehom koji je
njemu uputila i čim sam ga ugledala, znala sam da će biti nemoguće
izbjeći katastrofu.
- Upravo smo na odlasku - odvratila sam povlačeći zatvarač na
torbi za laptop.
-I?
- Što »i«, Ryane?
- Prijateljica, koja je navratila u grad?
- Dobar detektiv uvijek zamjećuje očigledno.
- Harriet Lamour - izbacila je ruku. - Mlađa sestra. - Kao obično,
morala je naglasiti razliku u godinama.
- Nagađam da niste iz ovih krajeva - obrecnuo se razvučenim
izgovorom.
Resice na njezinoj jakni mahnito su se zatresle pri rukovanju.
- Lamour? - dobacila sam s nevjericom.
- Iz Houstona u Teksasu. Jeste li ikad bili tamo?
- Lamour? - ponovila sam. - Sto se dogodilo s prezimenom Crone?
- Jedanput ili dvaput. Neopisiva državica. - Nastavio je s imitacijom
Bretta Mavericka.
- Ili s prezimenom Dawood?
To joj je konačno privuklo pažnju.
 - Ma zašto bih se vratila na prezime tog kretena? Sjećaš li se ti
uopće Estebana? Jedinog ljudskog bića na svijetu, koje je bilo toliko
glupo da nije bilo u stanju opskrbljivati 7-Eleven?
Esteban Dawood bio joj je treći suprug. No, nisam mogla prizvati u
sjećanje njegovo lice.
- Razvela si se od Strikera?
- Ne. Ali sam mu dala nogu i izbrisala njegovo presmiješno ime iz
pamćenja. Crone? Ma, gdje mije bila pamet! Tko bi ikad odabrao
mustru poput njega! Uostalom, kakvo je to ime za potomke?
Gospođica Crone18? Rođak Crone? Prapradjed Crone?
Ryan se nadovezao. - Nije loše, ako si jedini s tim prezimenom.
Zahihotala je. - Da, ali nije mi ni na kraj pameti ostarjeti kao
Croneica!
- Dosta, hajdemo odavde. - Posegnula sam za jaknom.
- Bergeron kaže da su je uspjeli identificirati. Zastala sam i
pogledala ga. Bio je ozbiljan u licu.
- Simonnetovu? Zakimao je.
- A što je s tijelima pronađenim na katu?
18 Crone (engl.) = krezuba starica; baba.
- Misli da su i oni podrijetlom Europljani. Ili su im bar tamo zubi
bušeni i punjeni plombama.
Spominjao je nešto u vezi njihovih zubnih kartona. Interpol je
pokrenuo potragu u Belgiji zbog povezanosti sa Simonnetovom, ali
zasad bez ikakvih rezultata. Starica nije imala obitelj, pa je to stoga
slijepa ulica, a RCMP nije ništa pronašao u Kanadi, kao ni NCIC19 u
SAD-u.
- Njihova su tijela obilovala Rohypnolom, koji se ovdje teško
nabavlja. Možda otud veza s Europom.
- Možda.
- LaManche kaže da su tijela u vanjskoj zgradi negativna na test za
drogu i alkohol. Tijelo Simonnetove je previše izgorjelo, pa nije
moglo biti testirano.
No, on je to već znao i ja sam zapravo samo razmišljala na-glas.
- Isuse, Ryane, prošlo je tjedan dana i još uvijek nemamo pojma tko
su ti ljudi.
- Tako je. - Nasmiješio se Harry, koja nas je brižno slušala. Njihovo
flertanje sad me već živciralo.
 - U kući niste pronašli nikakve tragove?
- Možda si načula za malu razmiricu, koja se dogodila u utorak na
West Islandu? Rock Machine je potamanila dvojicu Hell's Angelsa,
koji su uzvratili paljbu i jednog sredili, a trojicu ranili, tako da baš i
nisam stigao...
- Patrice Simonnet je dobila metak u glavu.
- Bajkeri su također sredili dvanaestogodišnjaka, koji je bio na putu
na hokejaški trening.
- O, Bože. Gle, nisam ti htjela reći da se vucaraš po cijele dane, ali
zasigurno i ti ljudi nedostaju nekome. Riječ je o cijeloj obitelji, do
vraga! Plus još dvoje. Zasigurno postoji nešto u toj kući što se može
nazvati tragom
- Ekipa za očevid dovukla je četrdeset sedam kartonskih kutija
svakojakog sranja i počeli smo ga pregledavati, ali zasad ništa.
Nikakva pisma, čekovi, fotke, popisi namirnica za kupovinu.
Nikakvi adresari. Simonnetova je plaćala račune za struju
'9 NCIC ili National Crime Investigation Center (engl.) = glavna
baza podataka FBl-a za pronalaženje informacija vezanih za
kriminalne radnje.
i telefon. Ulje za grijanje dostavlja se jedanput godišnje i plaćala
gaje unaprijed. Ne možemo pronaći nikoga tko je bio u kući, otkako
ju je počela iznajmljivati.
- A porez na imovinu?
- Guillion. Plaća čekom njujorškog Citicorpa.
- Je li pronađeno kakvo oružje? -Ne.
- Onda samoubojstvo manje-više otpada.
- Da. Niti je vjerojatno daje baka poklala obitelj.
- Jeste li provjerili adresu?
- Ništa. Policija nije nijednom pozvana.
-Jeste li se domogli ispisa poziva?
- Na putu su.
- A automobili? Nisu li bili registrirani?
- Oba na Guilliona. Na adresu u St-Joviteu. I osiguranje plaća
čekom.
- Ima li Simonnetova vozačku dozvolu?
- Da, belgijsku. Nema prekršaja.
- Iskaznicu zdravstvenog osiguranja?
 -Ne.
- Bilo što drugo?
- Ništa nismo otkrili.
- Tko servisira aute?
- Navodno ih je odvozila u grad na servis. Opis vozila odgovara.
Plaćala je gotovinom.
- A kućni popravci? žena njezine dobi nije ih mogla sama obavljati.
- Očigledno su tamo živjeli i drugi ljudi. Susjedi kažu da je par s
bebama živio nekoliko mjeseci, a znali su viđati i druge automobile
na prilazu, ponekad u velikom broju.
- Možda je imala podstanare? Oboje smo se okrenuli prema Harry.
- Mislim, možda je iznajmljivala sobe. Pustili smo je da nastavi.
- Mogli biste provjeriti oglase u novinama. Ili u crkvenom vjesniku.
- Ne bih rekao da je odlazila u crkvu.
- Možda je dilala drogu. S tim tipom Guillionom. Možda su je zato
ubili. Možda zato nema nikakvih zapisa, ni ičega drugog. - Oči su joj
se uzbuđeno razrogačile. Očigledno se uživjela u cijelu stvar. -
Možda se skrivala u toj kući!
- Tko je taj Guillion? - upitala sam.
- Ni ovdje ni u Belgiji nema dosjea. Belgijska policija ga provjerava.
živio je povučeno, tako da nitko ne zna puno o njemu.
- Poput starice.
Opet smo je pogledali. Izvrsno, Harry!
Telefon je zacvrčao pokazujući daje centralu preuzela noćna
služba.
Ryan je bacio pogled na sat.
- Pa, nadam se da ću vas vidjeti večeras. - Maverick je ponovno
isplutao na površinu.
- Vjerojatno ne. Moram dovršiti izvješće o Nicoletovoj. Harryje
otvorila usta, ali primijetivši pogled u mojim očima,
odmah ih zatvorila.
- No, hvala ti na pozivu.
- Enchante - dobacio joj je i onda se okrenuo i vratio hodnikom.
- Zgodan kauboj.
- Ne bacaj se na njega, Harry. Njegova mala crna knjižica ima više
brojeva od telefonskog imenika Omahc.
- Samo gledam, stara. To mi još nije zabranjeno.
 Iako je bilo tek pet, vani nas je dočekao dubok sumrak.
Automobilska i ulična svjetla blještala su kroz pahulje. Otključala
sam vrata i pokrenula mazdu, a onda nekoliko minuta provela čisteći
okna i vjetrobran, dok je Harry pretraživala radio-stanice. Kad sam
se uvukla za upravljač, moj uobičajeni Vermont Public Radio bio je
zamijenjen lokalnom radio-postajom.
- To je tako cool. - S odobrenjem je prokomentirala Mitsou.
- Ona je quebecoise — odvratila sam prebacujući iz prve u rikverc
kako bih ljuljanjem auto iskopala iz snijega. - Ovdje je već godinama
popularna.
- I rock and roll na francuskom je super cool!
- Da. - Prednji kotači uspjeli su uhvatiti pločnik i uključile smo se u
promet.
Nastavila je slušati, dok smo vijugale na zapad, prema Centre-
Villeu.
- Pjeva li o kauboj u? Mon cowboy?20
- Da - odvratila sam skrećući na Ulicu Viger. - Mislim da joj se tip
dopada.
Izgubili smo je pri ulasku u Tunel Ville-Marie.
Za deset minuta otključavala sam vrata stana. Pokazala sam joj
spavaću sobu za goste i otišla u kuhinju provjeriti zalihu hrane. Kako
sam za vikend planirala otići na tržnicu Atwater, nisam raspolagala
bogzna čime. Pridružila mi se, dok sam prekopavala po sitnom
ormariću koji nazivam
»smočnicom«.
- Vodim te na večeru, Tempe. -Da?
- Zapravo, Inner Life Empowerment te izvodi na večeru. Rekla sam
ti da mi plaćaju sve troškove.
Bar dvadeset dolara po današnjoj večeri, a Howiejeva Diners
kartica pokrit će ostatak.
Howie joj je bio drugi suprug i vjerojatno izvor svega što se nalazilo
u vrećicama s logotipom Niemana Marcusa.
- Zašto ti taj Inner Life plaća put?
-Jer sam polučila izuzetan uspjeh. Zapravo je riječ o posebnom
dogovoru. - Teatralno je namignula. - Inače im to nije običaj, ali žele
da baš ja nastavim dalje.
- Pa, ako si sigurna daje to prava odluka... Za što si raspoložena?
 - Za akciju!
- Mislim na hranu.
- Sve, samo ne grill.
Zamislila sam se. - Nešto indien2X?
- Shawnee ili Paiute22?
Oglasila se indijanskim poklikom. Uživa u vlastitim šalama.
20 Mon cowboy (franc/engl.) = Moj kauboj.
21 Indicn (fran.) = Indijsko ili indijansko (u ovom slučaju, misli se na
»indijsko«.) 22 Domorodačka indijanska plemena u Sjevernoj
Americi.
- Restoran Etoll des Indes2i udaljen je svega nekoliko blokova, a
pripravljaju izvrsnu khormu24.
- Super! Još nisam jela ništa indijsko, a pogotovo ništa francusko-
indijsko. Ipak, mislim daje karmu nemoguće jesti.
Samo sam odmahnula glavom.
- Izgledam kao da me krava žvakala - odvratila je izdvajajući
nekoliko pramenova na uvid. -
Morat ću se malo dovesti u red.
Otišla sam u spavaću, presvukla se u traperice i potom uzela papir i
kemijsku te se naslonila na krevetne jastučiće. Otvorila sam prvi
dnevnik i zabilježila datum najranijeg upisa. 1. siječnja 1844.
Odabravši jednu od knjiga iz biblioteke, pronašla sam ulomak o
Elisabeth Nicolet i provjerila datum rođenja. 18. siječnja 1846. Ujak
joj je započeo pisati dnevnik dvije godine prije njezina rođenja.
Iako je rukopis Louisa-Philippea Belangera bio upečatljiv, vrijeme
ga je uspjelo izblijediti. Tinta je bila smećkasta, a na mjestima se
toliko razmazala da su riječi postale nečitke. K tomu još, u pitanju je
bio prastari francuski prepun nepoznatih termina. Nakon trideset
minuta glava me rasturala, a uspjela sam zapisati svega nekoliko
činjenica.
Naslonila sam se na jastuke i zažmirila. Još uvijek se čulo kako
voda teče u kupaonici. Bila sam umorna, obeshrabrena i
pesimistična. Nema šanse da to sredim za dva dana! Bolje da
nekoliko sati provedem na kopirki i onda proroštam dnevnike, čim
pronađem vremena. Jeannotteova mi ionako nije zabranila kopirati
materijal, a to je vjerojatno i bezopasnije za originale.
 Uostalom, ne moram odmah pronaći odgovor. Moje izvješće ne
zahtijeva pojašnjenje. Znam što sam prepoznala u kostima.
Jednostavno ću iznijeti zapažanja i prepustiti opaticama da mi se
obrate s teorijom. Ili eventualnim pitanjima.
Možda neće shvatiti. Možda mi neće povjerovati. Vjerojatno vijest
neće prihvatiti s radošću. Ili...?
Hoće li to utjecati na pismo Vatikanu? No, to nije ovisilo o meni. Bila
sam uvjerena da ne griješim.
Jednostavno nisam znala što to znači.
23 Etoile des Indes (franc.) Zvijezda Indije.
24 Blaga verzija curry umaka, koja se poslužuje uz različite vrste
mesa.
POGLAVLJE JEDANAESTO
D va sata poslije Harry me protresajući probudila. U međuvremenu
se okupala, osušila kosu i učinila sve što već proces »dovođenja u
red« nalaže. Utoplile smo se i krenule van vijugajući prema Ulici Ste-
Catherine. Prestalo je sniježiti, ali je bjelina prekrivala sve oko nas
ujedno lagano prigušujući gradski žamor. Putokazi, stabla, poštanski
sandučići i parkirana vozila nosili su snježnobijele kapice.
U restoranu nije vladala gužva i odmah smo se domogle stola. Ĉim
smo naručile, raspitala sam se u vezi radionica, koje ju iščekuju.
- Nešto fantastično! Usvojila sam potpuno nov način razmišljanja i
postojanja, i ne mislim pritom na ona sranja u stilu istočnjačkog
misticizma, niti bilo kakve pripravke, kristale ili astralne projekcije.
Doista učim kako preuzeti nadzor nad vlastitim životom.
-Kako?
- Kako?
- Da, kako.
- Učim kako se samoidentificirati, duhovno se budim i preuzimam
nadzor nad sobom.
Uspostavljam unutarnji mir putem holističkog zdravlja i liječenja.
- Duhovno buđenje?
- Nemoj me krivo shvatiti, Tempe. Nije riječ o ponovnom rođenju,
kakvo propovijedaju oni naši usrani evanđelisti. Nema pokajanja i
riječi slave upućenih Gospodu i pravičnog hoda kroz vatru i svog tog
sranja.
- U čemu se razlikuje?
 - Sve spomenuto ima veze s prokletstvom, krivnjom i prihvaćanjem
sudbine grešnika i predajom Bogu, kako bi se On pobrinuo za nas.
Nisam na to nasjela, kad su mi to opatice pokušale prodati, a bome
ni trideset osam godina života nisu me navele da promijenim
mišljenje.
Obje smo djetinjstvo provele pohađajući katoličke škole.
- Ovo ima veze s tim da se sama moram pobrinuti za sebe.
-Izmanikirani si je prst zabila u prsa.
-Kako?
- Tempe, je li me ti to podjebavaš?
- Ne. Uistinu bih željela znati kako se to čini.
- Stvar je interpretacije vlastitog uma i tijela i njihova pročišćavanja.
- Harry, koristiš se napuhanim riječima. Opisi mi točno što činiš!
- Pa, valja jesti zdravo i pravilno disati i... jesi li primijetila da nisam
naručila pivo? To je dio procesa čišćenja.
- Jesi li puno platila taj seminar?
- Rekla sam ti. Odustali su od naplate i dali mi zrakoplovnu kartu.
Sami od sebe.
- A seminar u Houstonu?
- Pa, naravno da sam platila određeni iznos. Moraju mi bar nešto
naplatiti. U pitanju su ipak vrlo utjecajni ljudi.
U tom trenutku stigla nam je hrana. Ja sam naručila »khorma
janjetinu«, a ona povrće s curryjem i rižom.
- Vidiš? - Pokazala je na svoje jelo. - Više nema lešina. Ĉistim se.
- Gdje si naišla na taj tečaj?
- Na North Harris County Community Collegeu. Zvučalo je
legitimno.
- A kad ti započinju radionice?
- Sutra. Seminar traje pet dana. Pričat ću ti kako se odvija.
Obećavam. Svake ću te večeri izvještavati što smo točno sve radili.
Nema problema ako odsjednem kod tebe, zar ne?
- Naravno da ne. Doista mi je drago što te vidim, Harry, i doista me
zanima čime se to baviš, ali u ponedjeljak se vraćam u Charlotteu. -
Prekopala sam stražnji džep torbice u potrazi za rezervnim
ključevima te joj ih predala. - No, možeš ostati koliko god bude
potrebno.
 - Nema tuluma do zore - odvratila je naginjući se i izbacujući prst. -
Zamolila sam jednu gospođu da pripazi na kuću.
- Dobro, majko - odgovorila sam. Pošalica s izmišljenom čuvaricom
kuće vjerojatno je bila najstarija obiteljska fora.
Oduševljeno mi se nasmiješila, onako kako to samo ona zna, i
ubacila ključeve u džep na trapericama.
- Hvala ti! A sad dosta o meni, reći ću ti što se Kit sprema učiniti!
Idućih pola sata razgovarale smo o nećakovom posljednjem
poduhvatu. Christopher »Kit«
Howard proizašao je iz njezina drugog braka. Upravo je napunio
osamnaest i od oca dobio popriličnu svotu novca, s kojom je kupio i
krenuo obnavljati četrnaest metara dugu jedrilicu.
Harry baš nije bilo jasno zašto.
- Daj mi reci još jednom kako je ono Howie dobio ime? -Znala sam
priču, ali obožavala sam slušati kako je prepričava.
- Otac mu se pokupio davno prije njegova rođenja, a majka odmah
nakon. Ostavila gaje na stubama sirotišta u Basicu, Teksasu, s
porukom pričvršćenom pribadačom na dekicu, u koju je bio omotan.
Na njoj je stajalo da će se vratiti i da se maleni zove Howard. Ljudi u
sirotištu nisu bili sigurnije li mu to ime ili prezime, a kako ne bi
pogriješili, jednostavno su ga prozvali Howard Howard.
- I čime se Howie sada bavi?
-Još uvijek radi na bušotinama i juri za svakom suknjom u
zapadnom Teksasu. Alije velikodušan prema meni i Kitu.
Kad smo dovršile večeru, konobar je pokupio tanjure, a ja sam
naručila kavu. Harry ju je zahvalno odbila tvrdeći kako joj stimulansi
ometaju proces čišćenja.
Neko smo vrijeme sjedile bez riječi, kad me iznenada upitala:
- I gdje se ono taj kauboj želi naći s tobom?
Prestala sam miješati kavu, a misli su mi se bacile u potragu za
odgovorom. Kauboj?
- Onaj drot sa super dupetom.
- Ryan? Ide u bar zvan Hurley's. Danas je dan Svetog P..
- Tako mi svega, jest! - Iznenada se uozbiljila. - Mislim da mu se
moramo pridružiti i odati dužnu počast tom uistinu fantastičnom
svecu zaštitniku, koliko god naš pokušaj pritom ostao nezamijećen.
Toliko bar dugujemo precima!
 - Harry, danas sam se nara...
- Tempe, da nije bilo Svetog Patricka, zmije bi pojele naše pretke i
ne bi nas bilo danas!
- Ne pokušavam reći...
- I baš sada kad su Irci na takvoj muci...
- Nije u tome bit i sama to dobro znaš.
- Koliko je Hurley's udaljen odavde?
- Nekoliko blokova.
- Bez obveze. - Podigla je dlanove i raširila ruke. - Odemo tamo,
odslušamo nekoliko pjesama i pokupimo se kući. Nije opera u
pitanju!
- Nisi li mi to već tko zna koliko puta obećala?
- Ali ovaj put to doista i mislim. Ĉim budeš spremna, odlazimo kući.
Hej, i ja moram ustati rano ujutro!
Taj me argument nije zadivio. Jedna je od onih koji mogu danima
živjeti bez sna.
- Tempe, moraš si pronaći društveni život. No, tu sam već ostala
zadivljena.
- U redu, ali...
-Jupi! Neka te sveci zaštite, vragolanko jedna!
Kad je mahnula konobaru da donese račun, osjetila sam čvor u
želucu. Nekoć sam obožavala irske birtije. Bilo kakve birtije. No,
nisam htjela povratiti te slike iz sjećanja, niti sam namjeravala
ponovno kročiti u te vode.
Zivni malo, Brennanice! Ĉega se bojiš? Bila si već u Hurley's i nisi
se utopila u pivu. Istina. Ĉemu onda taj silni strah?
Veselo je blebetala, dok smo se vraćale Ulicom Ste-Catherine do
Crescentove. U devet i po pločnici su vrvjeli prolaznicima, a parovi i
samci, u potrazi za partnerom, miješali se s posljednjim kupcima i
turistima. Svi su nosili teške kapute, kape i šalove. Izgledali su
debelo i krupno, obmotani poput grmlja u zaštiti od zime.
Dio Ulice Crescent iznad Ste-Catherinove anglofona je »Street of
Dreams«, s obje strane prepuna barova za samce i pomodnih
restorana. Hard Rock Cafe. Thursday's. Sir Winston Churchill's. Ljeti
su terase prepune gledatelja, koji pijuckajući piće promatraju ljubavni
ples u podnožju, a zimi se akcija seli unutra.
 Gotovo nitko osim redovitih posjetitelja Hurley'sa ne zalazi u dio
Crescentove ispod Ste-Catherinove, osim na Dan Svetog Patricka.
Kad smo stigle, red se protezao od ulaza niz stube, pa gotovo do
ugla.
- Oh, k vragu, Harry ne želim se smrznuti čekajući u redu. - Nisam
joj namjeravala spomenuti Ryanovu ponudu.
- Zar ne poznaješ nekoga tko ovdje radi?
- Nisam redovita mušterija.
Pridružili smo se ljudima i bez riječi stale cupkati na mjestu kako
bismo se ugrijale, što me odmah podsjetilo na opatice na
ekshumaciji, a one pak na nedovršeno izvješće o Nicoletovoj i
dnevnike na noćnom stoliću. Odmah potom prisjetila sam se i
izvješća o mrtvim bebama. Pa predavanja, koja trebam održati u
Charlottei idući tjedan. I predavanje, koje sam namjeravala održati
na simpoziju fizikalnih antropologa. Osjetila sam kako mi lice
odumire od hladnoće. Ma kako li sam joj dopustila da me nagovori?
S obzirom da rijetki napuštaju birtije nakon deset navečer, nakon
petnaest minuta čekanja uspjele smo se pomaknuti svega pola
metra.
- Osjećam se poput sladoleda - dobacila je. - Jesi li sigurna da ne
poznaješ nikoga unutra?
- Ryan je rekao da se mogu pozvati na njega, ako budem morala
čekati. - Sve veća pothlađenost dovodila je u pitanje moje
egalitarističke principe.
- Sestro draga, pa što onda čekaš? - Ona se uopće nije ustručavala
iskoristiti spomenutu prednost i odmah je pojurila niz nogostup
ubacujući se na početak reda.
Za nekoliko sekundi ugledala sam je kod bočnih vrata. Stajala je do
posebice velikog predstavnika irskog nacionalnog football kluba.
Oboje su pokazivali na mene. Izbjegavajući poglede preostalih u
redu, pojurila sam stubama i prokrala se unutra.
Potom sam stala slijediti nju i njezinog čuvara kroz labirint
prostorija, koje su sačinjavale Hurley's Irish Pub. Svaka stolica, svaki
izbojak, svaki stol, barska stolica, svaki kvadratni centimetar poda
bio je prekriven zelenom bojom. Znakovi i zrcala reklamirali su Bass,
Guinness i Kilkenny Cream Ale. Svugdje miris piva, svugdje dimna
zavjesa.
 Poput crva probijali smo se uz kamene zidove, između stolova,
kožnih naslonjača i bačvica te naposljetku zaobišli šank od
hrastovine i mjedi. Bilo je bučnije nego na zrakoplovnoj pisti.
Dok smo tako zaobilazili glavni šank, ugledala sam Ryana kako
sjedi na visokoj drvenoj stolici do stražnje prostorije. Leđima je bio
okrenut prema ciglenom zidu, jedna peta bila mu je zakačena za
donju prečku stolice, a druga ispružena preko dviju praznih sjedalica
s desna. Glava mu je bila uokvirena četvrtastim otvorom u ciglenom
zidu, obrubljenim izrezbarenim, zelenim drvetom.
Kroz otvor sam ugledala trio kako svira violinu, flautu i mandolinu.
Stolovi su bili poslagani uz rub prostorije, a pet plesača poskakivalo
je u nevjerojatno skučenom prostoru u sredini. Tri žene poprilično su
dobro izvodile plesne pokrete, ali su se zato mladići samo
prebacivali s noge na nogu zapljuskujući pivom sve što se nalazilo u
polumjeru od metra i po. No, nitko nije mario.
Harry je iz zahvalnosti zagrlila pratitelja, koji se potom stopio s
gomilom. Zapitala sam se kako je Ryanu uspjelo zadržati dvije
slobodne stolice. I zašto. Nisam se mogla odlučiti smeta li mi
njegovo samopouzdanje, ili mi se zapravo dopada.
- Oh, blažena Djevice Marijo - odvratio je, kad nas je uočio. - Drago
mije da si našla vremena, partnerice. Sjedni i odmori mi se. - Morao
je vikati kako bismo ga čule.
Stopalom je zakačio jednu slobodnu stolicu, privukao je k sebi i
potapšao sjedalicu. Harry je bez trunke oklijevanja skinula jaknu,
prebacila je preko naslona i smjestila se.
- Pod jednim uvjetom - doviknula sam.
Podigao je obrve i zagledao se u mene svojim plavim očima.
- Prestani glumiti kauboja!
- Baš moraš biti direktna, je li? - Toliko je glasno govorio da su mu
iskočile žile na vratu.
- Ne zafrkavam se, Ryane. - Znala sam da neću moći nastaviti tako
visokim tonom.
- Dobro, dobro, sjedni! Krenula sam prema praznoj stolici.
- I kupit ću vam gazirano pićence, damo moja!
Harry je s odobravanjem zakliktala, a ja sam otvorila usta
namjeravajući se pobuniti, ali kako je već ustao, raskopčao mi jaknu i
odložio je na stolicu, bila sam prisiljena sjesti.
 Domahnuo je konobarici, naručio Guinness za sebe i dijetalnu
Coca-Colu za mene. Ponovno me bocnulo. Zar sam toliko
predvidljiva?
Pogledao je Harry.
- I ja ću to.
- Dijetalnu Coca Colu?
- Ne, ono drugo. Konobarica se pokupila.
- A pročišćavanje? - Zablejala sam joj u uho.
- Molim?
- Što je s pročišćavanjem?
-Jedno me pivo neće otrovati, Tempe. Nisam baš toliki fanatik!
Kako je razgovor zahtijevao vrištanje, usredotočila sam se na bend.
Odrasla sam s irskom glazbom, tako da mi stare pjesme uvijek bude
sjećanja na djetinjstvo, bakinu kuću, starice, irski dijalekt, kanastu. I
krevet na razvlačenje. I Dannyja Kayea na crno-bijelom televizoru i
spavanje uz ploče Johna Garya. No, bila sam uvjerena da bi baki ovi
glazbenici bili preglasni. Rabe previše pojačala.
Pjevač je započeo baladu o neukroćenom lutalici, a kako sam je
poznavala, znala sam što slijedi.
Kod refrena ruke su pet puta udarile o stol. Dum! Dum! Dum! Dum!
Dum! Konobarica se pojavila pri posljednjem udarcu.
Iako su Harry i Ryan ugodno ćaskali, zbog glazbe nisam mogla čuti
o čemu. Pijuckala sam piće i ogledavala se oko sebe.
Primijetila sam niz izrezbarenih drvenih oklopa visoko na zidu.
Totemi obitelji irskih predaka. Ili možda klanova? Potražila sam
prezime Brennan, ali bilo je premračno i prezadimljeno i većinu ih
nisam uspjela pročitati. Crone? Ne.
Trio se bacio na novu pjesmu o mladoj ženi, koja je crnu
baršunastu kosu vrpcom vezala u rep.
Bila sam uvjerena da bi se ta dopala baki.
Bacila sam pogled prema nizu fotografija u dugoljasto-ovalnim
okvirima. Portreti muškaraca i žena u svečanoj odjeći. Kad su
snimljeni? 1890.? 1910.? Lica su djelovala smrknuto poput onih u
Birks Hallu. Možda je stvar u nepraktičnim visokim ovratnicima?
Dva zidna sata pokazivala su koliko je sati u Dublinu, a koliko u
Montrealu. Deset i po. Bacila sam pogled na svoj sat. Tako je.
 Nakon nekoliko pjesama Harry je mašući objema rukama konačno
privukla moju pažnju.
Izgledala je poput nogometnog suca, koji ukazuje na nekorektno
dodavanje. Ryan je podigao praznu čašu.
Odmahnula sam glavom.
Obratio se Harry i onda izbacio dva prsta iznad glave. Počelo je,
zaključila sam.
Kad je bend započeo izvedbu živahnog plesa, primijetila sam da
Ryan pokazuje prema smjeru otkud smo došli. Harry je skliznula sa
stolice i nestala u gomili. Cijena uskih traperica. Nisam ni željela
pomisliti koliko će dugo morati čekati na red. Još jedan dokaz spolne
neravnopravnosti.
Podigao je njezinu jaknu kako bi se prebacio i potom je odložio na
stolicu, na kojoj je dotad sjedio.
Nagnuo se i doviknuo mi u uho:
-Jesi sigurna da imate istu majku?
- I oca. - Zapahnuo me miris ruma i pudera u prahu.
- Koliko dugo živi u Teksasu?
- Otkako je Mojsije poveo ljude u egzodus.
- Misliš, Moses Malone25?
Moses Malone je bivši košarkaš NBA lige.
- Devetnaest godina. - Okrenula sam se i zagledala u led u Coca
Coli. Naravno da ima pravo razgovarati s njom, ako želi. S obzirom
daje nemoguće voditi razgovor pod ovakvim uvjetima, zašto uopće
bijesnim?
- Tko je Anna Goyette?
- Molim?
- Tko je Anna Goyette?
Bend je prestao svirati u po njegova pitanja i ime je odjeknulo u
kratkotrajnom predahu.
- Isuse, Ryane! Zašto to odmah ne daš na razglas!
- Večeras si mi malo nervozna. Previše kofeina? Nacerio se.
Ošinula sam ga pogledom.
- Ne valja u tvojoj dobi.
- Ne valja u bilo kojoj dobi. Otkud znaš za Annu Goyette?
Konobarica je donijela piće i nasmiješila mu se onako kako bi
 to moja sestra učinila, kad želi biti krvavo ljubazna. Platio joj je i
namignuo.
Daj me poštedi!
- Nisi baš romantična - dobacio je, odloživši jedno pivo na šank
ispred Harryne jakne.
- Poradit ću na tome. Otkud znaš za Annu Goyette?
- Našao sam se s Claudelom zbog epizode s bajkerima, pa smo
malo porazgovarali i o tome.
- Zašto si to, po bogu, učinio?
- Raspitivao se.
Nisam znala što reći. Mene je Claudel otpilio, a onda s njim
raspravio o mojem telefonskom pozivu?
- Dakle, tko je mala?
- Studentica na McGillu. Njezina me teta zamolila daje pronađem.
Nije riječ o Hoffi.
- Claudel kaže daje u pitanju vrlo zanimljiva mlada dama.
- Što to, do vraga, treba značiti?
Harry nam se pridružila baš u tom trenutku.
- Mali moji gusari, ako trebate piškiti, bolje to odmah isplanirajte!
Primijetila je izmijenjen raspored sjedenja i uvukla se na stolicu
lijevo od Ryana. Gotovo u istom trenutku bend se bacio na pjesmu o
viskiju u vrču. Stala se u ritmu njihati i pljeskati, sve dok starkelja u
kariranoj kapi i zelenim naramenicama nije dos-kakutao i uhvatio je
za ruku. Skočila je sa stolice i pošla za njim u stražnju prostoriju,
gdje su dvojica mladića ponovno imitirala čapljine kretnje. Njezin
plesni partner imao je oveći trbuh i punašno, okruglo lice. Ponadala
sam se da ga neće ubiti.
Bacila sam pogled na sat. Jedanaest i četrdeset. Oči su me pekle
od dima, a silno deranje izgreblo mije grlo.
No, dobro sam se zabavljala.
I žudjela sam za pićem.
Doista žudjela.
- Gle, boli me glava i čim se Ginger Rogers makne s plesnog
podija, brišem.
- Kako god želiš, malena. Uspjela si izdržati prvu seansu.
- Bože, Ryane, pa već sam bila ovdje. -Jošjedna irska narodna
priča?
 - Ne! - Već sam razmišljala o tome. Obožavam irski folklor.
Promatrala sam Harry kako skakuće i izvija se, dok joj duga
blond kosa leti zrakom. Svi su je promatrali. Nakon nekog vremena
doviknula sam mu na uho:
- Zna li Claudel gdje se Anna nalazi? Odmahnuo je glavom.
Odustala sam. Bilo je nemoguće voditi normalan razgovor.
Harry i starkelja nastavili su plesati. Njegovo je lice bilo crveno i
obliveno znojem, a kravata na kopču visjela pod čudnim kutem. Kad
se Harry okrenula u jednom trenutku prema meni, odgestikulirala
sam joj potez prstom preko grla. Dosta. Idemo.
Veselo mi je odmahnula.
Izbacila sam palac pokazujući prema izlazu, ali se već zavrtjela
nestajući mi iz vidika. O, Bože.
Ryan me promatrao s osmijehom na licu.
Presjekla sam ga pogledom, pa se uvukao u sebe izbacujući
dlanove u zrak.
Idući put kad mi se Harry približila, pokazala sam joj da moramo ići,
ali sam primijetila da se zbunjenog izraza lica zagledala u nešto
preko mojeg ramena.
U petnaest minuta nakon ponoći molitve su mi konačno uslišane.
Bend je otišao na zasluženu stanku, a ona se vratila, zajapurena ali
oduševljena. No, zato je njezin plesni partner izgledao kao da će pod
hitno morati na umjetni ventilator.
- Opa! Kao da me netko pošteno izjahao!
Prstom je prošla po ovratniku, skočila na stolicu i zagrlila pivo, koje
joj je Ryan naručio. Kad se starkelja pokušao smjestiti do nje,
potapšala gaje po kapi.
- Hvala, stari, vidimo se poslije!
Nagnuo je glavu i pogledao je nedužno poput štenca. -Bok!
Zamigoljila je prstima, na što je samo slegnuo ramenima i stopio se
ponovno s gomilom.
Potom se nagnula preko Ryana. - Tempe, tko je ono tamo? -
Kimnula je glavom prema šanku iza nas.
Počela sam se okretati.
- Ne gledaj sada!
- Molim?
- Visok, mršav tip s naočalama.
 Zakolutala sam očima, što mije dodatno pojačalo glavobolju. Znala
je to činiti u srednjoj, kad god bih ja htjela otići, a ona ostati.
- Znam. Zgodan je i doista se interesira za mene, samo stoje
sramežljiv. Stara fora, Harry!
Bend je nastavio svirku. Ustala sam i navukla jaknu.
- Vrijeme za krevet.
- Ne, ozbiljno te pitam. Tip te promatrao čitavo vrijeme, dok sam
plesala. Vidjela sam ga kroz prozorčić.
Bacila sam pogled prema smjeru na koji mije pokazivala, no nitko
nije odgovarao njezinom opisu.
- Gdje?
Pretražila je lica oko šanka, a onda bacila pogled preko ramena u
suprotnom smjeru.
- Ne mogu povjerovati. - Slegnula je ramenima. - Više ga nema.
- Vjerojatno student. Uvijek su zapanjeni, kad me vide vani bez
hodalice.
- Može biti. Bio je malo premlad za tebe.
- Baš ti hvala.
Ryan nas je promatrao poput djedice, koji prati što mu unučad čini.
-Jesi spremna? - Zakopčala sam jaknu i navukla rukavice. Bacila je
pogled na svoj Rolex i onda rekla točno ono što sam i očekivala da
će reći:
- Ponoć je tek prošla. Ne bismo li mogle...?
- Ja idem, Harry. Stan je udaljen samo četiri bloka, ključ imaš, pa
stoga možeš ostati koliko god želiš.
Na trenutak je djelovala neodlučno, a onda se okrenula prema
Ryanu:
- Hoćeš li ti biti ovdje još neko vrijeme?
- Nema frke, malena.
Pogledala me onako, kako je starkelja pogledao nju. Nedužno
poput štenca.
- Sigurno ti ne smeta?
- Naravno da ne. - K vragu!
Pojasnila sam joj za ključeve, nakon čega me zagrlila.
- Otpratit ću te - dobacio je Ryan posegnuvši za jaknom. Moj
zaštitnik.
- Ne treba, hvala, sad sam već velika.
 - Onda dopusti da ti pozovem taksi.
- Ryane, smijem sama putovati.
- Kako želiš. - Vratio se na stolicu odmahujući glavom.
Hladni zrak bio je ugodan nakon vrućine i dima. Ali samo na
milisekundu. Temperatura je u međuvremenu pala, a vjetar započeo
puhati dodatno ga rashlađujući na bilijun Celzija ispod nule.
Nakon nekoliko koraka oči su mi stale suziti i osjetila sam kako mi
se led hvata za nosnice. Šalom sam prekrila usta i nos zavezavši ga
u čvor na potiljku. Znala sam da izgledam kretenski, ali bar mi se
usna i nosna šupljina neće smrznuti.
Ugurala sam ruke duboko u džepove, oborila glavu i nastavila se
probijati. Bilo mije toplije, ali sam zato jedva mogla vidjeti. Skrenula
sam preko Ulice Crescent i nastavila Ste-Cathc-rineinom.
Nigdje žive duše.
Baš kad sam prešla MacKayjevu, šal mi se naglo zategnuo, a
stopala izmaknula. Isprva sam pomislila da sam se pokliznula, a
onda sam primijetila da me netko vuče unatrag, mimo kazališta York,
prema bočnoj strani zgrade. Tu me naglo preokrenuo i gurnuo licem
o zid. Kako su mi ruke još uvijek bile zarobljene u džepovima, kad
sam udarila o ciglu, skliznula sam i dočekala se na koljena. Potom
mi je lice ugurao u snijegu. Osjetila sam jak udarac, kao da mije div
kleknuo na torakalni dio kralježnice i bol mi se probila niz leda, a dah
izletio kroz šal. Ostala sam prikovana za tlo. Ničice. Ništa nisam
mogla vidjeti, nisam se mogla ni pomaknuti, ni disati. Spopala me
panika, žudnja za zrakom. Krv mi je kljucala u ušima.
Zažmirila sam i pokušala usta okrenuti ustranu. Plitko sam
udahnula. Još jednom. Pa još jednom.
Pečenje u grudima se povuklo i uspostavila sam disanje.
Osjećala sam bol u čeljusti i licu, glava mije bila uklještena pod
čudnim kutem, a desno oko priljubljeno za smrznuti snijeg. Napipala
sam nešto kvrgavo pod sobom. Torbica! Ona me spasila da ne
ostanem bez zraka!
Daj mu torbicu!
Provrpoljila sam se pokušavajući se osloboditi, ali sam još uvijek
bila zarobljena u jakni i šalu kao u luđačkoj košulji. A onda sam
osjetila kako se tijelo odiže i spušta na mene cijelom svojom
duljinom. I onda kako mi dašće u uho. Iako prigušeno šalom, disanje
mu je bilo otežano i ubrzano, gotovo očajno i životinjski intenzivno.
Ostani pri svijesti! Ako se onesvijestiš po ovakvom vremenu, umrijet
ćeš! Pokreni se! Učini nešto!
Osjećala sam da se znojim pod teškom odjećom i stala sam
pomicati ruku u džepu u potrazi za nečim. Milimetar po milimetar.
No, prsti su mi bili skliski u vunenoj rukavici.
To!
Zgrabila sam ključeve. Ĉim me ispusti, bit ću spremna!
Bespomoćna, odlučila sam pričekati na priliku.
- Pusti to na miru - prosiktao mije u uho. Vidio me!
Ukočila sam se.
- Nemaš pojma što činiš! Ne petljaj se! Ne petljaj se? Ma s kim me
zamijenio?
- Pusti to na miru - ponovio je, a glas mu je drhtao od silne
uzrujanosti.
Nisam mu mogla odgovoriti, ali imala sam dojam da to ni ne
očekuje. Je li u pitanju manijak, a ne pljačkaš? Učinilo mi se da
čitavu vječnost ležim na snijegu. Automobili su nas mimoilazili i
osjetila sam kako mi lice obamire, a vratni kralješci popuštaju pod
pritiskom. Disala sam na usta, a slina mi se smrzavala na šalu.
Ostani pri sebi! Razmišljaj!
Misli su mi preletjele mogućim pojašnjenjima. Je li pijan? Drogiran?
Neodlučan? Uživa li u nekoj bolesnoj fantaziji, koja će ga navesti da
nešto poduzme? Srce mije toliko tuklo da sam se uplašila kako će ga
potaknuti na nešto još gore.
Potom sam prepoznala nečije korake, što je morao i on načuti, jer
je još više stegnuo šal i rukavicom mi prekrio lice.
Vrišti! Poduzmi nešto!
Izluđivalo me što ga ne mogu vidjeti.
- Miči se s mene, prokleti seronjo! - Zaderala sam se kroz šal.
Ali glas mije bio sitan pod debelim slojem vune.
Ključeve sam grčevito stisnula, iako mije ruka bila znojna u rukavici
i skliska, spremajući se zabiti mu ih u oko, čim mi se pruži prilika.
Osjetila sam kako ponovno zateže šal i mijenja položaj.
Ponovno se podigao na koljena prebacujući svu svoju težinu
nasred mojih leđa. Njegova masa i moja torbica pritisnuli su mi pluća
oduzimajući mi dah.
Trznuo je šalom povlačeći mi glavu, a onda je rukom nabio na dolje.
Uhom sam udarila o led i šljunak, a oblačić iskrica eksplodirao mi je
pred očima. Nakon toga ponovno mi je podigao glavu i još jedanput
udario njome o tlo i iskrice su se počele spajati. Osjetila sam krv na
licu i u ustima, i učinilo mi se da mije nešto pucnulo u vratu. Srce
mije tutnjalo u prsima.
Miči se s mene, poremećeni seronjo!
Vrtjelo mi se u glavi, a moj izmučeni mozak predviđao je
obdukcijsko izvješće.
Ništa pod noktima. Nema tragova borbe. Ostani pri svijesti!
Migoljila sam i pokušala zavrisnuti, ali ponovno mi je glas dopro
negdje iz daljine.
A onda, posve iznenada, udarci su prestali i ponovno se primaknuo.
Ĉula sam ga kako mi govori, ali zbog zvonjave u ušima do mene su
dopirali samo iskrivljeni zvukovi.
Potom sam osjetila kako mi pritišće ruke o leđa i kako se odiže.
Ĉizme su mu zaškripale na šljunku i više ga nije bilo.
Ošamućena, oslobodila sam ruke, odgurnula se od tla, podigla na
sve četiri i zakrenula u sjedeći položaj. Zavrtjelo mi se u glavi, pa
sam podigla koljena i uvukla glavu. Primijetila sam da mi krvari iz
nosa, dok mi se iz usta cijedila ili slina ili krv. Ruke su mi drhtale, kad
sam rubom šala obrisala lice. Bila sam na rubu suza.
Vjetar je protresao razbijene izloge napuštenog kazališta. Kako se
ono zove? Yale? York? Bilo je od presudne važnosti prisjetiti se
imena. Znala sam kako se zove, zašto se onda sada ne mogu
prisjetiti? Osjećala sam se izgubljeno u vremenu i prostoru i stala se
nekontrolirano tresti, što od hladnoće, što od straha, a možda čak i
od olakšanja.
Kad me vrtoglavica prošla, ustala sam i polako se odvukavši uz
zgradu, provirila iza ugla. Nigdje nikoga.
Posrćući, obamrlih nogu, krenula sam kući i svako malo bacala
pogled preko ramena. Nekolicina pješaka, koje sam mimoišla, ne
samo daje odmaknulo pogled, već me zaobišlo u velikom luku
vjerojatno misleći da sam pijandura.
Za deset minuta sjedila sam na rubu kreveta provjeravajući ozljede
na tijelu. Zjenice su mi bile normalne i koordinirane. Taktilnost se
povratila. Nije bilo mučnine.
Šal mije donio i sreću i nesreću. Iako je napadaču poslužio kao
oruđe, ujedno je ublažio udarce.
Imala sam nekoliko posjekotina i ogrebotina na desnoj strani glave,
ali sam bila uvjerena da nije došlo do potresa mozga.
Nije loše za nekoga tko je preživio ulični napad, pomislila sam
uvlačeći se u krevet. Alije li u pitanju bio pljačkaš? Nije me okrao.
Zastoje, uostalom, pobjegao? Je li se uspaničario, ili je jednostavno
odustao? Je li u pitanju pijandura? Ilije shvatio da nisam osoba koju
traži?
Temperatura ispod ništice rijetko kad inspirira napadače na
silovanje. Što mu je, dakle, bio motiv?
Pokušala sam zaspati, ali su mi misli jurile predvođene
adrenalinom. Ilije možda u pitanju posttraumatski sindrom? Ruke su
mi se još uvijek tresle i trzala sam se na svaki, pa i najmanji zvuk.
Bih li trebala nazvati policiju? Zašto? Nisam jako ozlijeđena i nisam
okradena. Osim toga, nisam ga uspjela vidjeti. Bih li trebala izvijestiti
Ryana? Nema šanse. Ne nakon tako drskog i umišljenog odlaska.
Harry? Nikako.
O, Bože! Što ako se bude sama vraćala kući? Vreba li tip još uvijek
negdje vani?
Preokrenula sam se i bacila pogled na sat. Dva i trideset sedam.
Gdje je, do vraga?
Dodirnula sam ozlijeđenu usnicu. Hoće li primijetiti? Vjerojatno. Ima
instinkt divlje mačke i ništa joj ne može promaknuti. Što da joj
kažem? Zamislila sam se. Priča s vratima uvijek može proći. Ili da joj
kažem da sam licem pala na led, jer sam držala ruke u džepovima?
Oči su mi se zatvorile, a onda odmah nenadano rastvorile. Ponovno
sam osjetila koljeno na leđima, ponovno čula isprekidano disanje.
Bacila sam pogled prema satu. Tri i petnaest. Zar Hurley's radi tako
kasno? Je li možda otišla kući s Ryanom?
- Gdje si, Harry? - upitala sam na glas, gledajući blještavo zelene
brojke.
Ĉeznula sam da dođe kući. Nisam htjela biti sama.
POGLAVLJE DVANAESTO
P robudili su me jarko sunce i grobna tišina. Spavala sam u
naletima. Moždane stanice sazvale su cjelonoćni sastanak kako bi
organizirale informacije prikupljene u prethodnih nekoliko dana.
Nestala studentica. Pljačkaš. Svetica. Ubijene bebe. Ubijena baka.
Harry. Ryan. Harry i Ryan.
Konačno su digle ruke oko zore ne polučivši gotovo nikakve
rezultate.
Okrenula sam se na leđa i bol me iznenada presjckla u vratu
podsjećajući me na avanturu od prethodne noći. Istegnula sam vrat,
ruke i noge. Poprilično dobro. Pod jutarnjom svjetlošću cijela epizoda
mi se činila nelogičnom i nestvarnom, ali je sjećanje na strah još
uvijek bilo itekako živo.
Neko sam vrijeme ostala ležati nepomično prepipavajući lice u
potrazi za oštećenjima i osluškujući ne bih li se uvjerila daje Harry
stigla. Nježni dijelovi lica. Od sestre ni traga.
U sedam i četrdeset izvukla sam se iz kreveta i zgrabila otrcani
ogrtač i papuče. Vrata sobe za goste bila su otvorena, a krevet
neraspremljen. Je li se uopće vratila?
Pronašla sam poruku zalijepljenu na hladnjaku, u kojoj je pojasnila
nestanak dvaju tetrapaka jogurta nadodajući da će se vratiti nakon
sedam. U redu. Došla je, ali je li i prespavala?
- Koga briga - odvratila sam posežući za kavom. Baš u tom trenutku
zazvonio je telefon.
Udarila sam limenkom o pult i otapkala u dnevnu sobu. -Da!
- Bok, mama! Nisi spavala?
- Oprosti, dušo. Što ima?
- Hoćeš li biti u Charlottei za dva tjedna?
- Dolazim u ponedjeljak i ostajem do početka travnja, kad idem u
Oakland na seminar iz fizikalne antropologije. Zašto?
- Mislila sam navratiti na nekoliko dana. Izgleda da ništa od izleta
na plažu.
- Super! Hoću reći, super da ćemo moći neko vrijeme provesti
zajedno. Zao mije da ti je izlet propao. - Nisam je upitala zašto. -
Hoćeš li odsjesti kod mene ili kod tate?
-Da.
- U redu, jasno mije. Kako je na predavanjima?
- Uživam u abnormalnoj psihologiji. Prof je super! A i kri-minologija
nije loša. Ne moramo ništa predati na vrijeme.
- Hm. A kako je Aubrey? -Tko?
 - OK, i to mi je jasno. A prišt?
- Nestao.
- Kako to da si ustala tako rano, a subota je?
- Moram napisati referat za kolegij iz kriminologije. Napisat ću nešto
o profiliranju, možda ubaciti nešto iz abnormalne psihologije.
- Nisi li rekla da ništa ne trebate predati na vrijeme?
- Trebala sam ga predati prije dva tjedna.
- Tako znači.
- Možeš li mi smisliti referat za kolegij iz antropologije?
- Naravno.
- Ništa prekomplicirano. Trebalo bi biti nešto što bih bila u stanju
napraviti u jednom danu.
Telefon se oglasio kratkim zvukom.
- Imam drugi poziv, Katy. Razmislit ću o projektu. Javi mi kad
dolaziš u Charlotteu.
- Može!
Prebacila sam se na drugu liniju i ostala zapanjena prepoz-navši
Claudelov glas.
- Claudel ici.
Kao obično, nije bilo pozdrava, ni isprike što zove u subotnje jutro.
Uvijek odmah na bit.
-Je li se Anna Goyette vratila kući?
Srce mije potonulo. Nikad prije nije me zvao na kućni telefon.
Zacijelo je mrtva.
Progutala sam slinu. - Mislim da nije.
- Devetnaest joj je? -Da.
Prisjetila sam se časne Julienne. Nisam mogla podnijeti pomisao
da joj saopćim vijest. -...
caracteristiques physiques?
- Oprostite, što ste rekli?
Ponovio je pitanje. Nisam imala pojma ima li kakvih posebnih
tjelesnih obilježja.
- Ne znam. Trebala bih upitati obitelj.
- Kad je posljednji puta viđena?
- U četvrtak. Monsieur Claudel, zašto me sve to pitate? Uslijedila je
tipično claudelovska stanka. U
pozadini sam
 prepoznala komešanje i pretpostavila da zove iz Odjela za
umorstva.
- Tijelo bjelkinje pronađeno je rano jutros, nago, bez ikakvih
identifikacijskih dokumenata.
- Gdje? - Osjetila sam kako mi utroba propada.
- Ile des Soeurs. U stražnjem dijelu otoka postoji šumovit kraj i
jezerce. Tijelo je pronađeno... -
zastao je oklijevajući - ... uz rub jezerca.
- U kojem je stanju pronađeno? - Nije mi želio sve reći. Na trenutak
je utihnuo.
Zamislila sam njegov kljunasti nos, primaknute i zamišljene oči.
- žrtva je ubijena pod... - ponovno je zastao oklijevajući - ...
neobičnim okolnostima.
- Recite mi. - Prebacila sam slušalicu u drugu ruku i obrisala dlan o
kućni ogrtač.
- Tijelo je pronađeno u trupcu starog parobroda. Postoje višestruke
ozljede. LaManche će ga danas obducirati.
- Kakve ozljede? - Zagledala sam se u obrazac točkica na ogrtaču.
Duboko je udahnuo. - Postoje višestruke ubodne rane i tragovi
vezivanja zglobova. LaManche vjeruje da ima i tragova životinjskih
ugriza.
Zasmetala mije depersonalizacija kojom se izražavao. Bjelkinja.
žrtva. Tijelo. Zglobovi. Nigdje čak nije upotrijebio ni osobnu
zamjenicu.
- A žrtva je možda bila i spaljivana — nastavio je.
- Spaljivana?
- LaManche će danas napraviti obdukciju, pa ćemo onda više
saznati.
- Isuse. - Iako je jedan patolog uvijek na dežurstvu, vikendom se
rijetko kad izvodi autopsija, stoje samo dodatno ukazivalo da u
pitanju mora biti neobično umorstvo. - Koliko je dugo mrtva?
- Tijelo se nije u potpunosti smrznulo, pa nagađamo daje bila vani
manje od dvanaest sati.
LaManche će pokušati preciznije utvrditi vrijeme, kad je nastupila
smrt.
Nisam željela postaviti iduće pitanje.
- Zašto mislite daje u pitanju Anna Goyette?
 - Zbog starosne dobi i opisa. Osjetila sam kako malaksam.
- Koja su vas tjelesna obilježja zanimala?
- žrtva nema donjih kutnjaka.
-Jesu li joj izvađeni? - Osjetila sam se glupo, čim sam to izgovorila.
- Doktorice Brennan, nisam zubar. Ujedno ima malenu te-tovažu na
desnom boku. Dva lika drže srce.
- Nazvat ću Anninu tetu i javiti vam se.
- Mogu...
- Ne, ja ću to učiniti. Moram ionako još nešto raspraviti s njom.
Izdiktirao mije broj beepera i spustio slušalicu.
Ruka mi je podrhtavala, dok sam ukucavala broj samostana.
Prisjetila sam se preplašenih očiju kako me gledaju ispod blond šiški.
Prije nego sam uspjela smisliti kako formulirati pitanja, časna
Julienne se javila i nekoliko sam minuta provela zahvaljujući joj što
me uputila na Daisy Jeannotte i pričajući joj za dnevnike.
Izbjegavala sam neizbježno, ali me prozrela.
- Nešto joj se dogodilo - tiho je odvratila, ali sam prepoznala
napetost u glasu.
Upitala sam je li se Anna pojavila. Nije.
- Tijelo mlade žene je pronađeno...
Nenadano šuškanje tkanine. Zasigurno se prekrižila.
- Moram vam postaviti nekoliko osobnih pitanja u vezi vaše
nećakinje.
- Recite. - Jedva čujno.
Upitala sam je za kutnjake i tetovažu.
Stanka je potrajala samo sekundu, a onda se nasmijala. Ostala
sam iznenađena.
- A, ne, ne! To nije Anna! Oh, dragi Bože, ona si nikad ne bi
dopustila tetovažu! I sigurna sam da ima sve zube. Zapravo često ih
spominje, zato i znam. Cesto ima problema s njima. žali se daje
bole, kad jede hladnu ili toplu hranu.
Riječi su joj izašle poput bujice odišući olakšanjem. -Ali, časna,
moguće je da...
- Poznajem je. Ima sve zube. Nije presretna s njima, ali ih ima! -
Ponovno nervozan smijeh. -1
nema tetovažu, hvala dragom Bogu!
 - Drago mi je to čuti. Ova mlada žena vjerojatno nije Anna, ali bi
možda bilo najbolje da nam pošaljete njezin zubni karton, kako
bismo se uvjerili.
- Sigurna sam u to što sam vam rekla.
- Da, ali možda bi trebalo uvjeriti detektiva Claudela. Ne može biti
na odmet.
- Valjda. I molit ću se za obitelj nesretnice, čije ste tijelo pronašli.
Rekla mije ime Annina zubara, nakon čega sam se javila Cla-udelu.
- Uvjerena je da Anna nema tetovažu.
- Bok, teta opatica! Znaš što? Prošli tjedan sam si stavila tetovažu
na dupe!
- Slažem se. Nije baš vjerojatno.
Otfrknuo je.
-Ali je apsolutno uvjerena da ima sve zube. Prisjeća se da se žalila
kako je bole.
- A kome se zubi vade? I ja sam to pomislila.
- Obično ne onima, koji nemaju problema s njima.
- Tako je.
- Ta ista teta također vjeruje da Anna nikad nije odlazila od kuće, a
da se prethodno nije javila majci, je li?
- Tako mije rekla.
- Anna Goyette je bolja od Davida Copperfielda. Nestala je sedam
puta u posljednjih osamnaest mjeseci. Bar ju je majka toliko puta
prijavila.
- Oh. - želudac mi se stisnuo.
Zamolila sam ga da me izvještava i potom prekinula vezu. No,
sumnjala sam da će to učiniti.
Otuširala sam se, odjenula i pojavila u uredu u devet i po. Dovršila
sam izvješće o Elisabeth Nicolet opisujući i pojašnjavajući opažanja,
kao daje u pitanju običan forenzički slučaj. Požalila sam što ne mogu
uključiti informacije iz Belangerovih dnevnika, ali jednostavno ih
nisam imala vremena pročitati.
Nakon što sam istipkala izvješće, tri sam sata provela
fotografirajući. Bila sam napeta i nespretna i s teškoćom
namještavala kosti. U dva sam zgrabila sendvič u kantini i pojela ga
iščitavajući zaključke o slučaju dviju beba. No, nikako iz misli nisam
uspijevala izbiti telefon i koncentrirati se na posao.
 Dok sam kopirala Belangerove dnevnike, slučajno sam podigla
glavu i ugledala Claudela.
- Nije tijelo vaše djevojke. Zagledala sam se u njega.
- Ozbiljno? Zakimao je.
- Tko je onda u pitanju?
- Zvala se Carole Comptois. Kako su zubni kartoni isključivali
Goyetteovu, usporedili smo otiske prstiju i utvrdili identitet. Nekoliko
je puta bila uhićena zbog prostituiranja.
- Koliko je imala godina?
- Osamnaest.
- Kako je umrla?
- LaManche upravo dovršava obdukciju.
- Ima li osumnjičenih?
- Mnogo. - Na trenutak se zagledao u mene, bez riječi, i potom
pokupio.
Nastavila sam fotokopirati poput robota prepustivši se bujici
osjećaja. Olakšanje, koje sam osjetila saznavši da u pitanju nije
Anna, odmah se pretvorilo u osjećaj krivnje. Ipak se dolje na
obdukcijskom stolu nalazi tijelo djevojke, čiju će obitelj trebati
izvijestiti.
Podignula sam poklopac fotokopirke. Okrenula stranicu. Spustila
poklopac. Pritisnula tipku.
Osamnaest godina.
Uopće nisam imala želju prisustvovati obdukciji.
U četiri i po dovršila sam kopiranje dnevnika i vratila se u ured.
Izvješća o slučaju beba ostavila sam u uredu tajnice, a na La-
Mancheovom stolu poruku pojašnjavajući mu što sam kopirala. Kad
sam se ponovno vratila u hodnik, zatekla sam ga kako razgovara s
Bergeronom. Stajali su ispred zubarovog ureda, obojica umornih i
smrknutih lica. Dok sam im prilazila, pogledali su me, ali nisu ništa
upitali.
- Težak slučaj? LaManche je kimnuo.
- što joj se dogodilo?
- A što nije - odvratio je Bergeron.
Pogledala sam jednog, pa drugog. Iako zgrbljen, zubar je bio viši od
stotinu osamdeset centimetara, pa sam morala podići glavu kako bih
ga pogledala u oči. Njegova bijela i sitno kovr-
 čava kosa odudarala je pod fluorescentnim stropnim svjetlom u
pozadini. Prisjetila sam se Claudelova komentara u vezi životinjskih
ugriza i pretpostavila zastoje i njemu subota propala.
- Izgleda da su je objesili za zglobove i mlatili, a onda su je
prepustili psima - odvratio je LaManche. - Mare misli da su u pitanju
najmanje dva psa.
Bergeron je zakimao. - Neke od većih pasmina. Možda ovčari ili
dobermani. Pronašli smo više od šezdeset ugriza na tijelu.
- Isuse.
- Polivena je kipućom tekućinom, vjerojatno vodom, dok je bila
naga. Koža joj je strahovito opečena, ali nisam mogao pronaći
tragove ičega što bi se dalo identificirati - LaManche je nastavio.
- Bila je živa? - želudac mi se stisnuo, na pomisao koliko je
propatila.
- Da. Naposljetku je umrla nakon nanošenja višestrukih ubodnih
rana u prsa i trbuh. želite li vidjeti polaroidne fotografije?
Odmahnula sam glavom.
- Ima li tragova obrane? - Prisjetila sam se vlastitog mukotrpnog
iskustva s uličnim napadačem.
-Ne.
- Kad je umrla?
- Vjerojatno kasno sinoć. Nisam željela znati pojedinosti.
-Još nešto... - LaMancheove oči bile su ispunjene neopisivom
tugom. - Bila je u četvrtom mjesecu trudnoće.
Hitro sam ih mimoišla i uvukla se u ured. Ne znam koliko sam dugo
tamo sjedila pretražujući pogledom poznate predmete, a zapravo ih
ne primjećujući. Iako sam donekle emotivno imuna, cijepljena
zahvaljujući godinama izloženosti nasilju i okrutnosti, neki slučajevi
ipak me znaju pogoditi. Niz nedavno počinjenih strahota činio mi se
užasnijim od većine, kojih sam se prisjećala.
Ili su mi neki strujni krugovi jednostavno toliko preopterećeni da
više jednostavno nisam u stanju apsorbirati izopačenost?
Carole Comptois nije bila moj slučaj i nikad je u životu nisam
vidjela, ali nisam mogla nadzirati vizije, koje su mi izranjale iz
najdublje podsvijesti. Ugledala sam je u posljednjim trenucima, lica
iskrivljenog od boli i užasa. Je li preklinjala da je poštede? Je li
preklinjala za nerođeno dijete?
 Kakva se to čudovišta rađaju u ovom svijetu?
- Prokleti bili - provalila sam obraćajući se praznom uredu.
Ugurala sam papire u aktovku, zgrabila stvari i zalupila vratima.
Bergeron mi je dobacio nešto, kad sam mimoilazila njegov ured, ali
nisam se zaustavila.
Dok sam se vozila ispod Mosta Jacques Cartier, na radiju su
započele vijesti u šest, a umorstvo Comptoisove bilo je tema dana.
Odmah sam ga isključila ponavljajući već izrečenu misao:
- Prokleti bili!
Kad sam stigla kući, uspjela sam se ohladiti. Neke emocije toliko su
intenzivne da ne mogu opstati i jednostavno se povuku. Nazvala
sam časnu Julienne i razuvjerila je u vezi Anne. Znala sam da joj je
Claudel to u međuvremenu već priopćio, ali htjela sam joj se osobno
javiti. Pojavit će se, rekla sam joj. Da, složila se. No, ni ona ni ja
nismo bile uvjerene u to.
Izvijestila sam je daje Elisabethin kostur spakiran i spreman, i da se
izvješće upravo pretipkava.
Odvratila je kako će netko doći po kosti u ponedjeljak ujutro.
- Puno vam hvala, doktorice Brennan. S velikom radošću
iščekujemo vaše izvješće.
Nisam iskoristila priliku reći joj što sam napisala, jer nisam imala
pojma kako bi reagirala.
Presvukla sam se u traperice i potom pripravila večeru odbijajući
razmišljati o zlu počinjenom nad Carole Comptois. Harryje stigla u
sedam i po, pa smo jele ne komentirajući gotovo ništa osim
tjestenine i tikvica. Ĉinila se nekako umornom i rastresenom, i bila je
voljna prihvatiti moje pojašnjenje da sam pala licem na led. S druge
strane, ja sam bila u potpunosti iscrpljena dnevnim događanjima i
nisam je upitala kako je provela prethodnu noć, ni kako je bilo na
seminaru. Ona sama ništa mi nije rekla. Mislim daje objema bilo
drago ne slušati i ne odgovarati.
Nakon večere bacila se na proučavanje materijala, koji je dobila na
radionici, a ja sam ponovno započela s dnevnicima. Kako sam već
napisala nepotpuno izvješće, željela sam saznati više.
Fotokopiranje nije poboljšalo tehničku kvalitetu, pa je čitanje bilo
jednako obcshrabrujuće kao u petak. K tomu još, Louis-Philippe nije
najuzbudljiviji kroničar na svijetu. Kao mladi liječnik, pisao je duge
zapise o danima provedenim u bolnici Hotel Dieu i u četrdesetak
stranica svega nekoliko puta spomenuo sestru.
Izgleda da gaje zabrinjavalo što Eugenie nastavlja pjevati u javnosti
nakon braka s Alainom Nicoletom. Ujedno mu se nije dopadala
osoba, koja joj je uređivala kosu. Da, Louis-Philippe je bio pravi
napuhanko.
U nedjelju Harry je nestala opet prije nego sam ustala. Oprala sam
rublje, odradila teretanu i nadopisala predavanje, koje sam planirala
održati u utorak na kolegiju iz ljudske evolucije. Kasno poslije podne
već sam dovoljno ušla u štos. Upalila sam vatru, spravila si šalicu
crnog čaja i sklupčala na kauču s knjigama i papirima.
Započela sam gdje sam stala, ali nakon dvadesetak stranica
Belangerova dnevnika prebacila sam se na knjigu o velikim
boginjama. Onoliko koliko je Louis-Philippe bio dosadan, toliko je to
štivo bilo fascinantno.
Ĉitala sam o ulicama kojima prolazim svakog dana. Osamdesetih
godina devetnaestog stoljeća preko dvije stotine tisuća stanovnika
živjelo je u Montrealu i okolnim selima. Grad se rastezao od Ulice
Sherbrooke na sjeveru do riječne luke na jugu. Na istoku je graničio
s industrijskim gradom Hochelagom, a na zapadu s naseljima
radničke klase, Ste-Cunegonde i St-Henri, koja su se nalazila tik
iznad kanala Lachine. Prošlo ljeto prošla sam cijeli kanal vozeći se
biciklističkom stazom.
I onda je, kao i danas, bilo tenzija. Iako se u većem dijelu
Montreala, zapadno od Ulice St-Laurent govorilo engleski, do 1880.
godine Francuzi su postali većina u gradu kao cjelini. Dominirali su
gradskom politikom, a Englezi trgovinom i tiskom.
Francuzi i Irci bili su katolici, Englezi protestanti. Skupine su ostale
većinom razdvojene i za života i nakon smrti. Svaka je imala vlastito
groblje visoko na planini. Zažmirila sam i zamislila se nad time. Ĉak i
danas jezik i vjera određuju toliko toga u Montrealu. Katoličke škole.
Protestantske škole. Nacionalisti. Federalisti. Zapitala sam se kome
je Elisabeth Nicolet bila odana.
Kako se u prostoriju uvukao sumrak, upalila sam svjetiljke i
nastavila čitati.
Krajem devetnaestog stoljeća Montreal je postao glavno
komercijalno središte razmećući se fantastičnom lukom, ogromnim
kamenim skladištima, štavionicama kože, tvornicama sapuna i inog.
Sveučilište McGill polako je postajalo vodeće sveučilište. Ali poput
drugih viktorijanskih gradova, bilo je to mjesto suprotnosti, s
ogromnim zdanjima trgovačkih prinčeva, koja su zasjenjivala
straćare siromašnih radnika. Do širokih i popločenih avenija, daleko
iza Sherbrookeove i Dorchesterove, nalazilo se stotinjak prljavih
uličica i nepopločenih prolaza.
Grad je tada imao loš kanalizacijski sustav, a smeće i životinjske
lešine raspadali su se na praznim parcelama. Svugdje je bilo izmeta.
Rijeka se koristila poput otvorene kanalizacije. Iako je zimi bila
smrznuta, smeće i otpad širili su ogavan miris za toplijih mjeseci i svi
su se žalili na nepodnošljiv smrad.
Ĉaj mi se ohladio, pa sam ustala i rastegnula se, i ponovno si ga
spravila. Kad sam se vratila knjizi, proletjela sam do dijela o
sanitarnoj situaciji, jedne od Louis-Philippeovih učestalijih pritužbi na
račun bolnice Hotel Dieu. Naravno, spominjao se, i to kao član
Zdravstvenog odbora gradske skupštine.
Pročitala sam njihovo opčinjavajuće izvješće o problemu ljudskog
otpada. U to doba njegovo je odlaganje bilo kaotično. Neki
Montrealci bacali su ga u gradsku kanalizaciju, koja je završavala u
rijeci, drugi su pak rabili zemljane spremnike, koje su zasipavali
zemljom i onda ih iznosili van za smetlare, a treći obavljali nuždu u
poljskim zahodima.
Gradski mrtvozornik je izvijestio da stanovnici dnevno proizvode
otprilike 170 tona izmeta, odnosno godišnje preko 215 000 tona.
Upozorio je daje 10 000 poljskih zahoda i septičkih jama u gradu
primarni izvor zaraznih bolesti, uključujući tifus, šarlah i difteriju.
Gradska skupština glasala je za skupljanje izmeta i njegovo
spaljivanje. Louis-Philippe je bio »za«. Dogodilo se to 28.
siječnja 1885.
Dan nakon glasanja zapadni vlak željeznice Grand Trunk pristao je
na postaji Bonaventure.
Kondukteru je pozlilo i pozvan je liječnik željezničke tvrtke, koji gaje
pregledao dijagnosticirajući velike boginje. Kako je kondukter bio
protestant, otpremljen je u bolnicu Montreal General, gdje su ga
odbili zaprimiti. Dopušteno mu je čekati u izoliranoj prostoriji u krilu
za zarazne bolesti.
 Naposljetku, na preklinjanje liječnika željezničke tvrtke, s
negodovanjem je primljen u katoličku bolnicu Hotel Dieu.
Ustala sam kako bih naložila vatru. Dok sam razmještala cjepanice,
prisjetila sam se tog trošnog zdanja od sivog kamena na križanju
Ulica Pins i St-Urbain. Hotel Dieu još uvijek predstavlja bolnicu.
Mnogo puta sam se provezla mimo nje.
Vratila sam se knjizi. želudac mi je režao, ali odlučila sam čitati, sve
dok se Harry ne vrati.
Liječnici u bolnici Montreal General bili su uvjereni kako su njihovi
kolege iz bolnice Hotel Dieu izvijestili gradsko medicinsko osoblje o
pojavi velikih boginja, no to se nije dogodilo. Jednako tako nitko nije
izvijestio medicinsko osoblje ni u jednoj ni u drugoj bolnici. Epidemija
je tako sa sobom odnijela više od tri tisuće ljudi, većinom djece.
Zatvorila sam knjigu. Oči su me pekle, a sljepoočice kljucale. Bacila
sam pogled na sat. Sedam i petnaest. Gdje je?
Otišla sam u kuhinju, izvadila i proprala odreske od lososa. Dok
sam miješala umak od kopra, pokušala sam zamisliti kako je četvrt
izgledala prije stotinu godina. Kako se čovjek obračunavao s velikim
boginjama u to doba? Kakvim se kućnim pripravcima mogao
poslužiti? Preko dvije trećine mrtvih bili su djeca. Kako je bilo gledati
susjedovu djecu kako umiru? Kako su se ljudi nosili s uzaludnom
njegom vlastitog djeteta, kojemu je suđeno umrijeti?
Ogulila sam dva krumpira i ubacila ih u pećnicu, potom oprala
salatu, rajčice i krastavce. Od Harry još uvijek ni traga.
Iako sam čitajući uspjela zaboraviti na Mathiasa, Malachyja i Carole
Comptois, još sam uvijek bila napeta i mučila se s glavoboljom.
Spravila sam si toplu kupku i nadodala morske soli. Potom sam
ubacila CD Leonarda Cohena i uvukla se u vodu planirajući dugo
ostati u njoj.
Poslužila sam se Elisabeth kako ne bih razmišljala o posljednjim
umorstvima. Putovanje kroz prošlost bilo je fascinantno, ali nisam se
domogla potrebnih informacija. Već sam se upoznala s njezinim
radom tijekom epidemije iščitavši sveske informacija, koje mije
časna Julienne poslala prije ekshumacije.
Iako dugogodišnja opatica, kad je epidemija izmaknula nadzoru,
postalaje pobornica modernizacije medicine. Pisala je zamolbe
Zdravstvenom odboru Quebeca i Zdravstvenom odboru gradske
skupštine, i Honoreu Beaugrandu, gradonačelniku Montreala,
preklinjući ih da provedu sanitizaciju. Bombardirala je francuske i
engleske novine zahtijevajući ponovno otvaranje gradske bolnice za
velike boginje i zalažući se za cijepljenje pučanstva.
Pisala je i biskupu Fabreu ukazujući da se zaraza širi na mjestima,
na kojima se ljudi okupljaju, i preklinjući ga da privremeno zatvori
crkve, stoje on odbio izjavljujući kako bi zatvaranje crkvi predstavljalo
ismijavanje Boga. Štoviše, poticao je svoje jato da dolazi u crkvu
govoreći im daje zajednička molitva moćnija od pojedinačne.
Pametan potez, biskupe! Upravo su zato francuski katolici umirali, a
engleski protestanti nisu.
Pagani su se inokulirali i ostali kod kuće.
Nadodala sam tople vode zamišljajući koliko je sve to moralo
isfrustrirati Elisabeth. Koliko bih ja bila taktična?
U redu. Znam stoje radila i znam kako je umrla. Opatice su me
ažurno opskrbile informacijama.
Iščitala sam mnogobrojna djela o bolesti, koja ju je dokrajčila i
javnom sprovodu, koji je potom uslijedio.
Ali htjela sam saznati nešto o njezinom rođenju.
Uzela sam sapun i napjenila ga.
Neću moći izbjeći dnevnike.
Nasapunala sam si ramena.
Ali imam fotokopije, pa će stoga pričekati, sve dok se ne vratim u
Charlotteu.
Oprala sam stopala.
Novine. Nije li mi ih Jeannotteova predložila? Da. Iskoristit ću
vrijeme u ponedjeljak kako bih pregledala stare novine. Ionako ću
morati na sveučilište kako bih joj vratila dnevnike.
Uvukla sam se natrag u toplu kupku i zamislila nad sestrom. Jadna
Harry. Manje-više sam je zanemarila jučer. Bila sam umorna, ali je li
to doista bio razlog? Ili sam to možda učinila zbog Ryana? Ako želi
spavati s njim, ima pravo to učiniti. Zašto sam onda bila tako hladna?
Odlučila sam ovaj put biti toplija.
Baš sam se brisala ručnikom, kad se sigurnosni alarm oglasio
kratkim zvukom. Iskopala sam flanelnu spavaćicu s Disneyjevim
likovima, koju mije poklonila za jedan Božić, i navukla je preko glave.
 Zatekla sam je kako stoji u dnevnoj sobi, još uvijek u jakni,
rukavicama i kapi, a oči su joj bile usredotočene na nešto miljama
daleko.
- Dug dan, rekla bih.
- Da. - Povratila se u stvarnost i lagano nasmiješila.
- Gladna?
- Moglo bi se reći. Daj mi samo nekoliko minuta. - Bacila je ruksak
na kauč i spustila se do njega.
- Nema problema. Skini kaput i odmori se.
- Može. Do vraga, ovdje je sve hladnije i hladnije. Osjećam se kao
siga, a pješačila sam samo od podzemne.
Za nekoliko minuta čula sam je kako odlazi u sobu za goste i potom
mi se pridružila u kuhinji.
Izgrilala sam odreske od lososa i promiješala salatu, a ona je za to
vrijeme postavila stol.
Kad smo konačno sjele kako bismo večerale, upitala sam je kako
joj je prošao dan.
- U redu. - Prerezala je krumpir, zgnječila ga i nadodala kiselo
vrhnje.
- U redu?
- Da. Puno toga smo prešli.
- Meni izgledaš kao da si prešla pedeset kilometara makadama.
- Da, poprilično sam izmoždena. - Nije se nasmiješila na analogiju,
kojom sam je pokušala imitirati.
- Pa što ste radili?
- Imali smo hrpu predavanja i vježbi. - Nanijela je umak na ribu. -
Što su ova sitna zelena vlakna?
- Kopar. Kakve vježbe?
- Meditacija. Igre.
- Igre?
- Pričanje priča. Kalistenika. Što god su nam rekli da činimo.
- Ti činiš što god ti kažu da činiš?
- Ĉinim to, jer je to moja odluka - odbrusila je. Ostala sam
osupnuta. Rijetko kad je osorna prema meni.
- Oprosti. Umorna sam.
Neko vrijeme jele smo bez riječi. Iako zapravo nisam htjela čuti
kako joj je prošla ta taktilno-osjetilna terapija, za nekoliko minuta
ponovno sam pokušala:
- Koliko ima polaznika?
- Dosta.
-Jesu li zanimljivi?
- Ne bavim se ovim kako bih stekla nova prijateljstva, Tempe. Učim
kako biti odgovorna. život mi ne vrijedi pišljiva boba i pokušavam
shvatiti kako ga dovesti u red.
Nabolaje salatu. Nisam se mogla prisjetiti kad sam je posljednji
puta vidjela toliko utučenu.
- A te ti vježbe pomažu?
- Trebala bi ih sama pokušati. Ne mogu ti točno reći što činimo, ni
kako to funkcionira.
Uklonila je umak od kopra i stala nabadati djeliće lososa. Nisam
ništa odvratila.
- No, mislim da ionako ne bi shvatila. Previše si ukalupljena.
Podigla je tanjur i odnijela ga u kuhinju. Toliko o mojoj odlučnosti da
ostavim dojam zainteresiranosti. Pridružila sam joj se za sudoperom.
- Mislim da idem na spavanje - rekla je spuštajući mi ruku na rame.
- Sutra ćemo porazgovarati.
- Poslije podne putujem.
- Oh. Nazvat ću te.
U krevetu sam ponovno premotala razgovor. Nikad prije nisam je
vidjela tako bezvoljnu, ni tako otresitu. Zasigurno je iscrpljena. A
možda je u pitanju Ryan? Ili prekid sa Strikerom.
No, poslije sam se pitala kako to da nisam prepoznala simptome.
Da jesam, možda bih uspjela mnogo toga promijeniti.
POGLAVLJE TRINAESTO
U ponedjeljak sam ustala u zoru kako bih nam spravila doručak, no
ona gaje odbila opravdavajući se da nema vremena. Pokupila se
prije sedam, u džemperu i bez šminke, izdanju u kakvom je nikad
nisam očekivala vidjeti.
Zna se koja su mjesta na Zemlji najhladnija, najsušnija i najniža.
No, najsumorniji je definitivno Odjel za časopise i mikrofilmove u
knjižnici McLennan Sveučilišta McGill. Dugačka je to i uska prostorija
na drugom katu, sva u cementu i fluorescentnoj rasvjeti, a od ostalih
elegantno odskače krvavocrvenim podom.
 Slijedeći bibliotekarkine upute probila sam se mimo gomila
časopisa i novina do niza metalnih polica, na kojima su se nalazile
sitne kartonske kutije i okrugle limenke. Pronašavši što sam tražila,
ponijela sam to sa sobom u sobu za čitanje. Odlučila sam započeti s
engleskim tiskom, pa sam izvukla rolu mikrofilma i namotala je na
aparat.
1846. godine Montreal Gazette je izlazio triput tjedno u formatu
današnjeg New York Timesa.
Uske kolumne, vrlo malo slika, brojni oglasi. I čitač i film bili su loši i
činilo mi se kao da čitam pod vodom. Slova su mi neprestano
bježala, a dlake i čestice kretale se po zaslonu. Oglasi su do nebesa
hvalili krznene kape, britanski uredski pribor, neuštavljenu ovčju
kožu. Doktor Taylor je nagovarao da kupite njegov balzam od
jetrenke, doktor Berlin pak pilule protiv žučne kiseline, John Bowe
Lewis reklamirao se kao cijenjeni odvjetnik, a Pierre Gregoire sa
zadovoljstvom bi vam uredio kosu. Pročitala sam oglas:
S velikim zadovoljstvom pružam usluge muškim i ženskim
klijentima. Učinit ću vašu kosu podatnom i blještavom, koliko god
bila neukroćena.
Upotrijebit ću nevjerojatne pripravke kako bih je
obogatio kovrčama i kako bih joj povratio zdravlje.
Umjerene cijene. Samo odabrani klijenti.
Bacila sam se na vijesti.
Antoine Lindsayje umro, kad ga je susjed cjepanicom udario u
glavu. Mrtvozornikov zaključak: umorstvo s predumišljajem.
Mlada Engleskinja, Maria Nash, netom pristigla u Montreal, postala
je žrtva otmice i izdaje. Poludjela je i umrla u bolnici Emigrant.
Kad je Bridget Clocone rodila dječačića u bolnici Women's Lyingin,
liječnici su otkrili daje spomenuta četrdesetogodišnja udovica
nedavno rodila još jedno dijete. Policija je pretražila kuću njezina
poslodavca i pronašla tijelo drugog dječačića, skriveno ispod odjeće
u kutiji. Na bebinom tijelu bilo je tragova nasilja, odnosno ozljeda
nanesenih snažnim pritiskom prstiju o vrat. Mrtvozornikov zaključak:
umorstvo s predumišljajem.
Isuse. Jesu li stvari ikad bile drukčije?
Prebacila sam u višu brzinu i preletjela popis brodova, koji su
napustili luku i potom popis prekooceanskih putnika, koji su
otputovali za Liverpool. Poprilično suhoparne stvari.
Cijene parobroda. Poštansko-putnička kočija za Ontario. Obavijesti
o preseljenju. Tog tjedna nije ih bilo puno.
Naposljetku sam konačno naletjela na objave rođenja, vjenčanja i
smrti. Supruga Davida Mackaya u Montrealu sedamnaestog je rodila
sina. Gospoda Marie-Claire Bisset rodila je kćer. Nigdje ni spomena
o Eugenie Nicolet i njezinoj bebi.
Primijetila sam raspored objava rođenja u svakim novinama i na
brzinu ih proletjela za idućih nekoliko tjedana. Ništa. Provjerila sam
sve engleske novine na mikrofilmu. Do kraja 1846. nigdje nije bilo
objave Elisabethinog rođenja. Prebacila sam se na francuske
novine. Još uvijek ništa.
U deset sati oči su mi kljucale, a bol se širila niz leđa i ramena.
Naslonila sam se, rastegnula i protrljala sljepoočice. Što sada?
S druge strane prostorije netko je za drugim strojem pritisnuo gumb
za premotavanje. Dobra zamisao. Ni bolja, ni lošija od drugih.
Krenula sam unatrag. Elisabeth se rodila u siječnju. Provjerimo to
razdoblje, kad su se maleni spermatozoid i jajašce upoznali.
Izvukla sam kutijice i namotala film. Travanj 1845. Isti oglasi. Iste
obavijesti o preseljenju. Isti popisi putnika. Engleski tisak. Francuski
tisak.
Kad sam došla na La Presse, više se gotovo nisam mogla
koncentrirati. Bacila sam pogled na sat.
Jedanaest i po. Još dvadeset minuta.
Odložila sam bradu na šake i pritisnula dugme za premotavanje.
Kad se film zaustavio, bila sam na ožujku. Nastavila sam ručno
premotavati zaustavljajući se tu i tamo kako bih pregledala pokoji
tekst. I odjednom ugledala prezime Belanger.
Uspravila sam se i isfokusirala članak. Bio je kratak. Eugenie
Belanger je otputovala u Pariz. Istaknuta pjevačica i supruga Alaina
Nicoleta putovat će kao dio dvanaesteročlane skupine i vratiti se
nakon koncertne sezone. Osim nešto praznih riječi o tome koliko će
svima nedostajati, ništa više.
Znači, Eugenie je napustila grad. A kad se vratila? I gdje je bila u
travnju? Je li Alain otišao s njom? Je li joj se pridružio tamo? Bacila
sam pogled na sat. Sranje.
 Provjerila sam stanje novčanika, zarila ruku na dno torbice i potom
isprintala onoliko stranica za koliko sam imala kovanica. Premotala
sam i vratila mikrofilmove i odjurila na drugi kraj sveučilišnog
posjeda, u Birk Hali.
Vrata Jeannotteina ureda bila su zatvorena i zaključana, pa sam se
obratila na ured katedre. Tajnica je uspjela odvojiti pogled od zaslona
računala i uvjeriti me da će joj dostaviti dnevnike. Zadjenula sam
poruku sa zahvalom i potom se pokupila.
Vraćajući se u stan u mislima sam još uvijek roštala po prošlosti i
mimoilazeći veličanstvena stara zdanja zapitala se kako su izgledala
prije stotinu godina. Što su tadašnji stanari mogli vidjeti gledajući na
drugu stranu Sherbrookeove? Zasigurno ne Musee des Beaux-Arts
ili Ritz-Carlton, ni najnovije kolekcije Ralpha Laurena, Giorgija
Armanija ili Versacea.
Zapitala sam se bi li im se dopale tako pomodne četvrti. Zasigurno
bi butici bili daleko primamljiviji prizor od bolnice za velike boginje,
koja se ponovno otvorila nedaleko od njihovih stražnjih dvorišta.
Došavši u stan, provjerila sam stanje na sekretarici bojeći se da
sam propustila Harryn poziv. Ništa. Na brzinu sam si spravila
sendvič i onda se odvezla u labos kako bih potpisala izvješća. Pri
odlasku, LaMancheu sam na stolu ostavila poruku podsjećajući ga
kad se vraćam. Obično veći dio travnja provodim u Charlottei, ali se
zbog sudskih iskaza ili hitnih slučajeva obavezno moram vratiti u
Montreal. U
svibnju, kad nastupa kraj proljetnog semestra, vraćam se u
Montreal, gdje provodim ljeto.
Ponovno se vrativši u stan, sat vremena sam utrošila pakirajući i
organizirajući radni materijal. Iako obično na put nosim puno stvari,
odjeća mi ne predstavlja nikakav problem. Nakon silnih godina
neprestanog putovanja od jedne do druge države, shvatila sam daje
lakše posjedovati sve u dva primjerka i stoga raspolažem najvećim
mogućim kovčegom na kotačićima, a punim ga knjigama, dosjeima,
časopisima, rukopisima, bilješkama s predavanja i bilo čime na čemu
u tom trenutku radim.
Ovaj put sam u njega ubacila i kopije u vrijednosti od nekoliko funti.
U tri i po taksijem sam se odvezla u zračnu luku. Harry mi se nije
javila.
 Moglo bi se reći da živim u najoriginalnijem stanu u Charlottei.
Najmanji je u cijelom kompleksu poznatom kao Sharon Hall, koji se
smjestio na dva i po jutra zemlje u četvrti zvanoj Myers Park. U
dokumentima nije zabilježena izvorna funkcija tog malog zdanja i
danas ga, u nedostatku boljeg predznaka, njegovi stanari nazivaju
Coach House Annex, ili jednostavno Annex.
Glavna zgrada u Sharon Hallu izgrađena je 1913. na 7500
kvadratnih stopa i to u neoklasičnom stilu, kao dom za lokalnog
drvnog magnata. Kad mu je supruga umrla 1954. godine, donirao ga
je Queens Collegeu, čija se katedra za glazbu nalazila tamo sve do
sredine osamdesetih, kad je imanje prodano, a zdanje i zgrada za
kočije pretvoreni u etažne stanove. U to doba nadodana su krila i
aneksi s još desetak kućica, sve u izvornom stilu gradnje. Stara cigla
iz dvorišnog zida ukorporirana je u nove zgrade, a prozori, zidni
ukrasi i drveni podovi napravljeni tako da što više nalikuju stilu iz
1913.
Početkom šezdesetih sjenica je izgrađena do Annexa, a to sitno
zdanje pretvorilo se u ljetnu kuhinju, a kad je naposljetku izašlo iz
uporabe, iduća dva desetljeća služilo je za pohranu stvari. 1993.
godine izvršni direktor Nations-Banka kupio gaje i pretvorio u
najmanju moguću kuću na svijetu, čineći sjenicu dijelom centralnog
prostora za stanovanje. No, premjestili su ga na drugi položaj, baš
kad je mene očajna bračna situacija nagnala da potražim novi
prostor za život. Tako sada živim na nešto više od osam stotina
četvornih stopa na dva kata, i premda mije skučeno, obožava svoj
stan!
Jedini zvuk koji se mogao čuti bilo je sporo i pravilno otkucavanje
zidnog sata. Pete je bio tu. Kako tipično od njega da mi ga navije.
Zazvala sam Birdieja, ali nije se odazvao. Objesila sam jaknu u
ormar u hodniku i svom snagom odvukla kovčeg uz stube u spavaću
sobu.
- Bird?
Nije zamijaukao, ni pokazao svoje bijelo lice.
Kad sam sišla, na kuhinjskom me stolu dočekala poruka. Još uvijek
je kod Petea, ali u srijedu putuje u Denver na dan-dva i želi da ga
pokupim najkasnije sutradan. Svjetlo na telefonskoj sekretarici
treptalo je kao ludo. I treba, pomislila sam.
 Bacila sam pogled na sat. Deset i po. Doista nisam željela ponovno
izlaziti.
Otipkala sam Peteov broj, moj broj tijekom dugih godina, i prisjetila
se telefona na kuhinjskom zidu i klinaste ogrebotine na desnoj strani
nosača. Bilo nam je lijepo u toj kući, posebice u kuhinji, s otvorenim
kaminom i ogromnim stolom od borovine. Gosti su se uvijek skupljali
baš tamo, kamo god sam ih po-kušala odvesti.
Sekretarica se uključila i Peteov glas me zamolio da ostavim kratku
poruku, što sam i učinila. Potom sam pokušala dobiti Harry. Ista
stvar, samo moj glas.
Preslušala sam poruke. Jedna od Petea, jedna od šefa katedre,
dvije od studenata, prijateljičin poziv na zabavu, koja se održala
prethodni utorak, jedan poziv od svekrve i dva prekinuta, te moja
najbolja prijateljica Ann. Ništa hitno. Uvijek odahnem, kad se niz
monologa privede kraju bez opisa katastrofa, koje su se zbile, ili koje
se zbivaju.
Podgrijala sam i pojela smrznutu pizzu, i gotovo sam bila pri kraju
raspakiravanja, kad mije telefon zazvonio.
- Ugodno putovanje?
- Poprilično. Kao inače.
- Bird kaže da podiže tužbu.
-Zbog. .?
- Zanemarivanja.
- Mogao bi dobiti parnicu. Ti ćeš ga zastupati?
- Ako se domogne para.
- Što se to događa u Denveru?
- Iskaz pod zakletvom. Uvijek ista stvar.
- Mogu li ga sutra pokupiti? Budna sam od šest i mrtva umorna.
- Ĉuo sam da ti je Harry navratila u posjet.
- Nije baš tako - odbrusila sam. Uvijek smo se svađali oko nje.
- Hej, hej, lakše malo. Kako si?
- Fantastično.
- Možeš sutra navratiti. Kad ti odgovara?
- Kako će mi to biti prvi dan na poslu, sigurno ću se tek kasno moći
izvući. Vjerojatno oko šest ili sedam.
- Nema problema. Dođi iza sedam i nahranit ću te. -Ali. .
 - Učini to radi Birdieja. Mora se uvjeriti da smo još uvijek u
prijateljskim odnosima. Mislim da sebe krivi za cijelu stvar.
- Naravno.
- Ne želiš valjda da završi na veterinarskoj terapiji?
Nasmiješila sam se. Tako tipično za Petea.
- U redu. Alija ću donijeti hranu.
- Što se mene tiče, može.
Idući dan je bio naporniji nego što sam pretpostavila. Ustala sam
prije šest, prije sedam i po već se nalazila na sveučilištu, a do devet
provjerila elektroničku i običnu poštu i pregledala bilješke za
predavanje.
Kako sam izvještavala o rezultatima ispita za oba kolegija, bila sam
prisiljena ostati u uredu mnogo dulje nego obično. Neki studenti su
željeli raspravljati o ocjenama, nekima je trebao oprost za propušteni
ispit.
Naime, rođaci redovito umiru tijekom ispitnog razdoblja i privatne
krize u svim mogućim oblicima onesposobljuju ispitanike. Ni kraj
ovog semestra nije bio nimalo drukčiji u tom pogledu.
U četiri sam prisustvovala sastanku Odbora za organizaciju
studijske godine i kolegija, na kojemu smo utrošili devedeset minuta
raspravljajući smije li Katedra za filozofiju promijeniti ime kolegija o
Tomi Akvinskom na jednoj od viših godina studija. Kad sam se vratila
u ured, svjetlo na automatskoj sekretarici je treperilo. Dvije poruke.
Ponovno student, kojemu je umrla teta, ali i upozorenje
sveučilišnog osiguranja o provalama u zgradu fizikalnih znanosti.
Odslušavši ih, vratila sam se na skupljanje crteža, šestara, odljeva i
popisa materijala, koje sam htjela da asistentica posloži za praktikum
idućeg dana. Potom sam još sat vremena provela u labosu
provjeravajući jesam li odabrala prikladne uzorke.
U šest sam zaključala sve ormare i vanjska vrata labosa. Hodnici
zgrade Colvard bili su pusti i tihi, ali kad sam skrenula iza ugla
prema uredu, ostala sam iznenađena ugledavši mladu ženu kako se
naslanja na vratni okvir.
- Izvolite? Poskočila je.
-Ja. . Oprostite, kucala sam - odvratila je ne okrenuvši se, zbog
čega mi je bilo teško vidjeti joj lice. -
Pogriješila sam prostoriju. - I odjurila je nestajući iza ugla.
 Odmah sam se prisjetila poruke u vezi provala.
Ohladi, Brennanice! Vjerojatno je osluškivala ne bi li se uvjerila je li
netko unutra.
Okrenula sam kvaku i vrata su se otvorila. Do vraga! Bila sam
uvjerena da su zaključana. Ili. .? Ruke su mi bile prepune stvari, pa
sam ih zatvorila nogom. Možda nisu sjela do kraja.
Na brzinu sam pogledom preletjela prostoriju. Sve je djelovalo
netaknuto. Iz donje ladice ormarića izvukla sam torbicu i provjerila.
Novac. Ključevi. Putovnica. Kreditne kartice. Sve vrijednosti bile su
na broju.
Možda je doista zalutala u krivi ured. Možda se i navirila, shvatila
daje počinila pogrešku i spremala se pokupiti. Zapravo je nisam
vidjela kako otvara vrata.
Kako god bilo.
Spakirala sam aktovku, okrenula ključ u bravi i provjerila jesu li
zaključana, te se uputila prema parkiralištu.
Charlotte se razlikuje od Montreala onoliko koliko se, primjerice,
Boston razlikuje od Bombaya. Grad je to koji pati od poremećaja
podijeljene ličnosti te istodobno predstavlja graciozni stari Jug i
drugo po redu financijsko središte države Južne Ka-roline. Dom je
Charlotte Motor Speedwaya, Nations-Banka i First Uniona, operne
kuće Carolina i Coyote Joe'sa. Na svakom uglu crkva, iza svakog
ugla nekoliko ugodnih barova. No, ima tu i ladanjskih klubova i grill-
restorana, pretrpanih autocesta i povučenih slijepih ulica.
Billy Graham odrastao je na mljekarskoj farmi, na čijem se mjestu
danas nalazi trgovački centar, a Jim Bakker započeo u lokalnoj crkvi
i završio na saveznom sudu. Upravo je u Charlottei krenulo
obavezno prevože-nje učenika u udaljenije škole kako bi se u
državnim školama ponovno uspostavila rasna jednakost. Predstavlja
dom mnogobrojnim privatnim veleučilištima, od kojih su neka
religijskog predznaka, a druga u potpunosti svjetovne prirode.
Do šezdesetih godina 19. stoljeća bio je to grad segregacije, ali
onda je skupina crnačkih i bjelačkih vođa započela rad na integraciji
restorana, stambenih zgrada, rekreacije i transporta.
Kad je sudac James B. McMillan izdao obavezu autobusnog
prijevoza 1969. godine, nisu izbile pobune.
 On sam otrpio je žestok napad, ali njegov je nalog proveden, a grad
mu se povi-novao.
Oduvijek živim u jugoistočnom dijelu grada. Dillworth, Myers Park,
Eastover, Foxcroft. Iako daleko od sveučilišta, sve ove četvrti
najstarije su i naljepše, labirinti zavojitih ulica ispunjenih elegantnim
kućama i velikim travnjacima, zasjenjenim divovskim brijestovima i
vrbolikim hrastovima starijim od egipatskih piramida. Ulice su
većinom ugodne i graciozne, poput većine njezinih stanovnika.
Spustila sam prozor za milimetar i udahnula kasnovečernji zrak.
Mjesec ožujak. Prošao je jedan od onih prijelaznih dana, koji više
nisu zimski, ali još ni proljetni, i kad čovjek najmanje desetak puta
mora skinuti i navući jaknu. Šafrani su već počeli izbijati i uskoro će
se zrakom širiti miris svibe, Judina drva i azaleja.
Koji Pariz! Nema ljepšeg grada u proljeće!
Kad se vraćam kući s faksa, nudi mi se nekoliko ruta. Ovaj put sam
se odlučila za autocestu, pa sam izašla na Boulevard Harris.
Autoceste 1-85 i 1-77 nisu bile toliko zakrčene i za petnaest minuta
uspjela sam se probiti gornjim dijelom grada krećući se cestom
Providence prema jugoistoku. Svratila sam u Pasta and Provisions
Company po špagete, carsku salatu i kruh s češnjakom, te sam
nešto nakon sedam već zvonila na Peteovim vratima.
Dočekao me u iznošenim trapericama i žuto-plavoj majici bez
rukava s širokim otvorom oko vrata. Kosa mu je stršala kao daje
prstima prošao kroz nju. Ali dobro je izgledao. Kao i obično.
- Zašto si nisi otključala? Zašto?
- I zatekla plavušu u stretch dresu u radnoj sobi?
-Je li još uvijek tu? - odvratio je naglo se okrećući oko sebe.
- Kamo sreće. Drži ovo. I odi zagrijati vodu. - Uručila sam mu
tjesteninu.
Ĉim je preuzeo vrećicu, Birdie se pojavio ispruživši prvo jednu, a
onda i drugu nogu i zasjevši na sve četiri. Zagledao se u mene, ali
nije mi prišao.
- Hej, Bird! Jesam li ti nedostajala? Ni makac.
- U pravu si. Pizdi.
Bacila sam torbicu na kauč i krenula za Peteom u kuhinju. Stolice s
obje strane stola bile su prekrivene uglavnom neotvorenom poštom,
a isto je vrijedilo za sjedalo ispod prozora i drvenu policu iznad
telefona. Nisam ništa rekla. Više to nije moj problem.
Proveli smo ugodnih sat vremena uživajući u špagetima i
razgovarajući o Katy i rodbini. Izvijestila sam ga da mi se javila
njegova majka kako bi se požalila stoje zapostavlja, na stoje odvratio
da će i nju i Birdieja zajedno zastupati. Rekla sam mu da joj se javi.
Obećao je da hoće.
U osam i po odnijela sam Birdieja u auto, a on je ponio sve
potrepštine. Učinilo mi se da moj mačak putuje s više prtljage od
mene.
Kad sam otvorila vrata, uhvatio me za ruku.
- Sigurna si da ne želiš ostati?
Stisnuo mije ruku, a drugom me nježno pomilovao po kosi.
želim li? Bilo je tako dobro osjetiti njegov dodir. Uostalom, i večera
je bila posve normalna i ugodna.
Osjetila sam kako se rastapam iznutra.
Razmisli, Brennanice. Umorna si i napaljena. Bolje ti je da se
otpremiš kući.
-A Judy?
- Samo kratkotrajno narušavanje kozmičke ravnoteže.
- Ne bih se složila. Već smo to raspravili. Hvala na večeri, uživala
sam.
Slegnuo je ramenima i povukao ruke.
- Znaš gdje živim - odvratio je vraćajući se u kuću.
Negdje sam pročitala da u ljudskom mozgu postoji deset trilijuna
moždanih stanica. Moje su te noći bile u pogonu, bacivši se u
mahnitu prerpirku. Tema: Pete.
Zašto si zapravo nisam otključala vrata?
Teritorijalne granice, odvratile su uglas. I nije u pitanju bio onaj stari
izazov u stilu »povlačim crtu u pijesku i ne smiješ je prijeći«, već
uspostavljanje posve novih teritorijalnih granica, i stvarnih i
simboličkih.
Zašto uopće prekid? Jednom davno najviše od svega željela sam
udati se za njega i provesti s njim ostatak života. Što se u
međuvremenu promijenilo? Kako sam se razvila u ovo što sam
danas? Bila sam strahovito mlada kad sam se udala, ali je li se to
moje »ja« u početku doista toliko razlikovalo od sadašnjeg »ja«? Ilije
možda njegova podvojena ličnost uvjetovala to razdvajanje? Je li
Pete za kojeg sam se udala bio toliko neodgovoran? Nepouzdan? Ili
sam to nekoć doživljavala dijelom njegova šarma?
Počinješ mi zvučati poput pjesme Sammyja Cahna, stanice su se
uzjogunile.
Što se to dogodilo putem, a što nas je ovako razdvojilo? Kakve smo
to odluke donosili? Bismo li ponovno učinili isto? Jesam lija kriva?
Ilije on kriv? Ilije kriva sudbina? Što je krenulo po zlu? Ili možda po
dobru?
Jesam li sad konačno kročila na novu i ispravnu stazu? Jesam li
isplivala iz bračnih voda?
Teška pitanja, rekle su mi stanice.
želim li još uvijek spavati s njim?
Da! Uskliknule su uglas.
Ali djelomično i zato što mi ovo i nije bila plodna godina, pobunila
sam se.
Zanimljiv izbor riječi, ukazao je »id«. Plodna? Kao plodovi? Kao
glad?
Nisam li se spetljala s onim odvjetnikom u Montrealu? Opet sam se
pobunila.
Ali to nije to, odvratili su viši centri. Taj tip nije bio ni blizu ovome.
Ovaj puca točno u sr idu.
Zaključila sam da nema smisla svađati se s mozgom, kad je tako
raspoložen.
POGLAVLJE ĈETRNAESTO
U srijedu ujutro baš sam stigla na sveučilište, kad mije zazvonio
uredski telefon. Ostala sam iznenađena prepoznavši Ryanov glas.
- Ne želim vremensko izvješće - dobacio je umjesto pozdrava.
- Oko osamnaest stupnjeva i stavila sam kremu za sunčanje.
- Doista imaš zlobnu crtu, Brennanice. Nisam ništa odvratila.
- Porazgovarajmo o St-Joviteu.
- Da čujem. - Podigla sam kemijsku i stala crtati trokute.
- Domogli smo se imena onih četvero u stražnjem dijelu kuće.
Nisam ništa odvratila.
- U pitanju je obitelj. Majka, otac i blizanci.
- Nismo li to već skužili? Uslijedilo je šuškanje papira.
 - Brian Gilbert, u dvadeset i trećoj, Heidi Schneider u dvadesetoj, te
Malachy i Mathias Gilbert u dobi od četiri mjeseca.
Trokute u podnožju papira povezala sam s novim nizom.
- Većina žena ostala bi zadivljena mojim istraživačkim darom.
- Alija nisam poput većine žena.
- Pizdiš na mene?
- Bih li trebala?
Otpustila sam čeljust i udahnula punim plućima. Uslijedila je dulja
stanka.
- Bell Canada se kao obično nije žurio, ali su mi telefonski zapisi
konačno došli u ponedjeljak. Jedini broj nazvan tijekom prošle
godine, a koji nije lokalan, započinje s pozivnim 843.
Zastala sam usred trokuta.
- Ĉini se da nisi jedina čije srce čezne za Jugom.
- Slatko.
- Tamo ljudi ne zaboravljaju stara vremena.
- Gdje to?
- U Beaufortu, Južnoj Karolini.
- Zafrkavaš me!
- Starica je često zvala, a onda su pozivi jednostavno prestali
prethodne zime.
- Koga je zvala?
-Vjerojatno je u pitanju kućna adresa. Lokalni šerif danas će to
provjeriti.
- Taje obitelj tamo živjela?
- Ne baš. Beaufort me nagnao na razmišljanje. Pozivi su bili
poprilično redoviti, a onda su prestali dvanaestog prosinca. Zašto?
To je otprilike tri mjeseca prije požara. Nešto mi se nije dopalo u vezi
toga, u vezi ta tri mjeseca, a onda sam se prisjetio. Susjedi su rekli
daje bračni par s bebama bio toliko dugo u St-Joviteu. Ti si rekla da
su bebe stare četiri mjeseca, pa sam stoga zaključio da su malci
rođeni u Beaufortu, a pozivi su prestali kad su došli u St-Jovite.
Dopustila sam mu da nastavi.
- Nazvao sam Beaufort Memorial, ali tijekom prošle godine nije bilo
rođenja dječaka. Potom sam provjerio klinike i pogodak! Na. . -
Ponovno šuškanje papira. - . . Zdravstvenoj klinici Beaufort-Jasper
Comprehensive na Saint Heleni prisjetili su se majke. To je otok.
 - Znam, Ryane.
- Ruralna zdravstvena klinika, većinom crni liječnici, većinom crni
pacijenti. Razgovarao sam s ginekologicom i nakon uobičajenog
sranja o poštovanju privatnosti, priznala mije daje obradila trudnicu
danog opisa. Navodno je došla u četvrtom mjesecu trudnoće noseći
dvojke. Trebala je roditi krajem studenog. Heidi Schneider. Reklaje
daje se sjeća, jer je bila bjelkinja. A i zbog blizanaca.
- Znači, tamo je rodila?
- Ne. Drugi razlog zastoje se prisjeća jest stoje nestala. Tijekom
šest mjeseci redovito je dolazila na pregled, a onda se jednog dana
jednostavno nije pojavila.
- I to je to?
- Nije htjela ništa više reći, sve dok joj nisam faksirao fotografiju s
obdukcije. Nagađam da će joj se priviđati pred očima neko vrijeme.
Kad mi se ponovno javila, bila je spremnija za suradnju. Podaci s
kartona nisu bili od velike pomoći. Heidi nije baš bila susretljiva, kad
ih je ispunjavala. Navela je Briana Gilberts kao oca, dala njegovu
kućnu adresu u Sugar Landu, državi Teksas, a kućice za lokalnu
adresu i broj telefona ostavila prazne.
- Sto se nalazi u Teksasu?
- Provjeravamo, gospođo.
- Ne započinji, Ryane.
- Koliko su obučeni plavi momci u Beaufortu?
- Zapravo ih ne poznajem. U svakom slučaju, nemaju nadležnost
nad Saint Helenom, jer otok nije ukorporiran. Šerifov teren.
- Pa, naći ćemo se onda s njim.
-Mi?
- Dolijećem u nedjelju i dobro bi mi došao lokalni vodič. Znaš, netko
tko govori jezik i poznaje lokalni protokol. Nemam pojma, na primjer,
kako jesti kukuruznu kašu.
- Ne može. Katy dolazi idući tjedan. Osim toga, Beaufort mi je
možda najdraže mjesto na kugli zemaljskoj i ako te ikad odvedeni u
obilazak, što vjerojatno neću učiniti, to se neće dogoditi, dok obavljaš
posao.
- Ili zašto.
- Sto zašto?
- Zašto bi itko htio jesti kukuruznu kašu.
 - Upitaj Marthu Stewart.
- Razmisli malo o tome.
Nije bilo potrebe. Nisam se namjeravala naći s njim u Beaufortu,
upravo kao što se nisam namjeravala kandidirati za Predsjednika.
- A što je s ona dva spaljena tijela na katu? - Vratila sam se na St-J
ovite.
-Još uvijek radimo na tome.
-Je li se Anna Goyette pojavila?
- Nemam pojma.
- Ima li napretka u Claudelovom slučaju?
- Kojemu?
- S trudnicom, koju je netko zalio vrućom vodom.
- Ne, koliko ja znam.
- Pravi si izvor informacija. Izvijesti me što saznaš u Teksasu.
Prekinula sam vezu i uzela si dijetalnu Coca Colu. Tad još
nisam znala da mi slijedi dan ispunjen telefoniranjem.
Cijelo sam poslijepodne radila na predavanju, koje sam planirala
održati na simpoziju Američkog udruženja fizikalnih antropologa
početkom travnja. Osjetila sam uobičajeni stres, jer mije kao obično
ostalo previše toga za posljednji trenutak.
U tri i po, dok sam razvrstavala CT snimke, telefon je ponovno
zazvonio.
- Trebala bi češće izlaziti.
- Neki od nas moraju raditi, Ryane.
-Adresa u Teksasu je dom Schneiderovih. Prema onome što su
roditelji rekli, koji usput budi rečeno, nisu baš najbistrija stvorenja na
svijetu, Heidi i Brian su se pojavili negdje u kolovozu i ostali, sve dok
se bebe nisu rodile. Heidi je odbila pretporodiljni smještaj u bolnici i
babica ju je porodila kod kuće. Porod je bio lagan. Protekao je bez
komplikacija. Djed i baka presretni. A onda ih je neki muškarac
posjetio negdje u prosincu i tjedan dana poslije dovezla se neka
starica kombijem, nakon čega su se jednostavno pokupili.
- Kamo su otišli?
- Roditelji ne znaju. Nakon toga više nisu bili u kontaktu.
- Tko je tip?
- Nemaju pojma, ali kažu daje prestravio i Heidi i Briana. Nakon što
se pokupio, skrili su bebe i odbili izaći iz kuće, sve dok starica nije
došla. Ni djedu se nije dopao.
- Zašto?
- Navodno mu se nije dopalo kako izgleda. Kaže da gaje podsjetio
na. . Citirat ću: ». . prokletog tvora«.
Pjesnički , zar ne?
- Da, djed je pravi Yeats. Jesi li saznao još što?
- Razgovarati s njima bilo je kao razgovarati s mojom papigom, ali
ipak je nešto iskrsnulo.
- Imaš pticu?
- Heidina majka mije rekla da su ona i Brian bili članovi nekakve
skupine. I da su nekoć živjeli s njima. Je 1' sjediš?
- Upravo sam sjela. Da čujem!
- U Beaufortu, Južnoj Karolini.
- To se poklapa.
- Kao i O. J. Simpsonove cipele Bruno Magli s mjestom zločina.
- Sto su još rekli?
- Ništa korisno.
- A Brian Gilbert?
- On i Heidi upoznali su se na koledžu prije dvije godine i oboje su
ubrzo nakon toga napustili studij.
Heidina majka misli daje podrijetlom iz Ohija. Kaže daje čudno
govorio. Odlučili smo to provjeriti.
-Jesi li im rekao? -Da.
Na trenutak smo oboje ušutjeli. Saopćiti vijest o umorstvu najgori je
dio detektivskog posla i svi ga se užasavaju. -Još uvijek bi mi dobro
došla u Beaufortu.
- Ali još uvijek ne dolazim. To je detektivski posao, a ne forenzika.
-Ali poznaješ četvrt, a to ubrzava cijeli proces.
- Mislim da u Beaufortu nema četvrti.
Za deset minuta telefon je ponovno zazvonio.
 - Bonjour, Temperance. Comment ga val
LaManche. Ryan očigledno nije gubio vrijeme i dobro mu je
prezentirao slučaj. Bih li mogla biti od pomoći detektivu-poručniku
Ryanu u Beaufortu? Istraga je poprilično osjetljiva, a mediji postaju
nestrpljivi. Moći ću naplatiti vrijeme, a i svi troškovi bit će mi
pokriveni.
Tijekom razgovora upalilo mi se svjetalce automatske sekretarice
pokazujući da sam propustila poziv.
Obećala sam LaMa-ncheu da ću vidjeti što mogu učiniti i spustila
slušalicu.
Katyna poruka. Ponovno je promijenila planove za idući vikend.
Doći će kući, ali će se potom pridružiti prijateljima na otoku Hilton
Head.
Dok sam sjedila pokušavajući srediti misli, pogled mije od-lutao na
zaslon monitora na kojemu me čekalo nedovršeno predavanje.
Mogle bismo otići u Beaufort za vikend, gdje bih ga mogla dovršiti.
Potom bi ona nastavila za Hilton Head, a ja bih ostala s Ryanom.
Time ću zadovoljiti i njega i LaManchea, a sam Bog zna da bi mi
dobro došlo još novca.
No, ujedno sam imala razloge zašto ne ići.
Otkako me Ryan nazvao, Malachyjeva slika lebdjela mi je pred
očima. Ugledala sam njegove poluotvorene oči i rastrgana prsa,
sitne prste smotane u smrtnom grču. Prisjetila sam se njegova mrtva
brata i roditelja, ožalošćenih djeda i bake. Razmišljajući o slučaju sve
sam više tonula u depresiju, a nisam li htjela pobjeći od svega toga?
Provjerila sam raspored za idući tjedan. U četvrtak imam film iz
kolegija ljudske evolucije. Mogla bih to prebaciti. Don Johanson bit
će jednako nadahnjujući u utorak.
Test iz kostiju na kolegiju iz osteologije. Na brzinu sam obavila
poziv. Nema problema. Alex će nadzirati, ako joj sve izorganiziram.
Provjerila sam rokovnik. Ovaj mjesec više nema sastanaka odbora.
Od sutra pa do kraja idućeg tjedna nema dogovora sa studentima.
Kako bi i moglo biti? Bila sam uvjerena da sam se prethodni dan
našla sa svima.
Moglo bi mi uspjeti!
Uostalom, nije li mi dužnost pomoći ako mogu? Koliko god moj
doprinos bio malen. Ne mogu više vratiti boju u Malachyjeve obraze,
niti mu zatvoriti zastrašujuću ranu na prsima. Niti mogu izbrisati bol
starijeg Schneidera, ili im vratiti dijete i unučad. Ali možda bih mogla
biti sposobna zauzdati psihopatskog mutanta, koji ih je pobio. I
možda mogu spasiti budućeg Malachyja.
Ako želiš učiniti takvo što, Brennanice, onda neka tako i bude!
Nazvala sam Ryana i izvijestila ga da me može dobiti u ponedjeljak
i utorak. Rekla sam mu gdje ću odsjesti.
Nešto mije drugo sinulo, pa sam stoga nazvala još jednom. Katy.
Pojasnila sam joj plan i oduševljeno je pristala. Naći ćemo se kod
kuće u petak i onda otputovati mojim autom.
- Odmah odi na kliniku i napravi TBC test - rekla sam joj. - I to
potkožni, a ne onaj s površinskim grebuckanjem i daj ga na čitanje u
petak prije nego odeš.
- Zašto?
-Jer imam super ideju za tvoj projekt, a to je predrekvizit. I dok si na
klinici, nabavi fotokopiju zapisa svoje imunizacije.
- Ĉega?
- Zapis svih injekcija koje si primila. Morala si to priložiti u dosje pri
upisu na faks. I ponesi sve što ti je profesor dao za terenski zadatak.
- Zašto?
- Vidjet ćeš.
POGLAVLJE PETNAESTO
Ĉetvrtak je projurio ispunjen predavanjima i konzultacijama. Nakon
večere nazvala sam Petea i zamolila ga da svrati provjeriti Birdieja
preko vikenda. Harry je nazvala oko deset kako bi me izvijestila daje
seminar okončao. Bila je izdvojena za upoznavanje profesora i
pozvana na večeru kod njega u petak.
Htjela je ostati u stanu još preko vikenda.
Rekla samjoj da može ostati koliko god poželi. Nisam je upitala gdje
je bila cijeli tjedan, ni zašto mi se nije javila. Nazvala sam nekoliko
puta, ali nijednom nije digla slušalicu, pa čak ni onih dva puta nakon
ponoći. No, nisam joj ukazala na to.
- Nalaziš se s Ryanom u zemlji pamuka idući tjedan? — upitala je.
- Tako izgleda. - Osjetila sam kako mi se stišću čeljusni mišići.
Otkud zna?
- Bit će vam zabavno.
- Riječ je o poslu, Harry.
 - Naravno. Ali svejedno je presladak.
- Preci su mu uzgajani za pronalaženje tartufa.
- Molim?
- Ma ništa.
U petak ujutro odabrala sam djeliće kosti, ispisala pitanja i odložila
sve na pladnjeve. Alex, moja pomoćnica, posložit će kartice i uzorke
numeričkim redoslijedom, i mjeriti vrijeme studentima, dok se budu
kretali od jednog radnog mjesta do drugog. Popularan test iz kostiju.
Katy se pojavila baš na vrijeme, i već smo prije sredine dana
krstarile prema jugu. Vani je bilo dvadesetak stupnjeva, a nebo boje
Grand Stranda s reklamnih postera. Zadjenule smo sun čane
naočale i otvorile prozore kako bi nam se vjetar mogao poigravati
kosom. Ja sam vozila, a ona je odlučila uživati.
Krenule smo autocestom 1-77 kroz Columbiju, presjekle
jugoistočno na 1-26 i ponovno južno na 1-95. Kod Yemasseeja
napustili smo državnu cestu i bacili se na uske nizinske ceste.
Razgovarale smo, smijale se i zaustavljale, kad god smo poželje-le.
Roštilj u Parku Mauric's Piggy. Fotka kod ostataka crkve Old
Sheldon-Prince Williams, koju je Sherman spalio nakon pohoda na
more. Bio je predivan osjećaj nemati obaveza, biti s kćeri i voziti se
prema najdražem mjestu na svijetu.
Pričala mije o predavanjima i muškarcima s kojima se viđa. Po
njezinim riječima, nijedan nije bio vrijedan veze. Prepričala mije i
priču o raskolu, sad zakrpanom, koji joj je ugrozio planove za ljetni
odmor.
Opisujući djevojke, s kojima će dijeliti stan na Hilton Headu,
natjerala me na smijeh do suza. Da, to je moja kći, s toliko krvavim
humorom da bi se na njemu mogli vampiri hraniti! Nikad prije nisam
joj bila bliža, i neko vrijeme ponovno sam se osjetila mladom i
slobodnom, zaboravljajući na ubijene bebe.
U Beaufortu smo mimoišle zračnu luku marinaca, nakratko svratile
u Bi-Lo, a onda se nastavile probijati zavojitom cestom kroz grad i
preko Mosta Woods Memorial do otoka Lady's. Pri vrhu sam
skrenula i bacila pogled na lučki dio grada. Prizor je to koji me uvijek
razvedri.
U djetinjstvu sam svako ljeto provodila blizu Beauforta, a kao
odrasla provela sam ih većinu i taj se lanac tek nedavno prekinuo,
kad sam započela raditi u Montrealu. Posvjedočila sam klijanju fast-
food restorana i izgradnji centra lokalne vlasti, kojeg su lokalci
prozvali »Taj Mahal«. Ceste su se proširile, promet postao gušći, a
otoci sada udomljuju golf-klubove i etažne stanove. Ali Ulica Bay
ostala je nepromijenjena.
Predratna zdanja još uvijek odišu istom grandioznošću, zasjenjena
hrastovima prekrivenim španjolskom mahovinom. Toliko malo stvari
u životu je konstantno, a utjehu pronalazim u ležernom ritmu života
Beauforta, gdje se plima vremena sa zakašnjenjem povlači u vječno
more.
Kad smo sišle s mosta, ispred i nalijevo ugledala sam koloniju
brodica ukotvljenih u Factory Creeku, malenoj vodenoj petlji u
neposrednoj blizini rijeke Beaufort. Kasno poslijepodnevno sunce
odbijalo se o okna ucjepljujući blještavilo bijelim jarbolima i
palubama. Vozila sam se još pola milje autocestom 21, a onda
skrenula na parkiralište kod restorana Ollie's Seafood. Probijajući se
kroz hrastove, skrenula sam prema stražnjem dijelu posjeda i
parkirala uz rub vode.
Potom smo skupile namirnice, platnene torbe i prešle stazu od
restorana do marine Lady's Island. S obje strane muljevita obala, a
svježi, ovoproljetni pupoljci odudarali su zelenom bojom među
prošlogodišnjim tamnim ostacima. Palčići močvare promuklo su se
bunili na naš upad i jurcali amo-tamo travom i rogozom. Udahnula
sam nježnu mješavinu slankaste vode, kloforila i raspadajuće
vegetacije, i bilo mije drago što sam se vratila u taj nizinski predio.
Staza je vodila od obale probijajući se poput tunela kroz sjedište
marine, četvrtastu bijelu zgradu s otvorenim prolazom na prvom katu
i uskim trećim katom, koji se širio cijelom duljinom njezina krova.
Sdesna, vrata praonica i zahoda, s lijeva uredi proizvođača jedara,
Apex Realty, i lučka kapetanija.
Prošle smo kroz tunel, sišle niz mostić s drvenim stubama i prešle
na drugi kraj dokova. Prolazeći njime Katy je odmjerila svaku
brodicu. Ecstasy, dvanaest metara dugačak model Morgan iz
Norfolka u Virdžiniji. Blew Palm, po mjeri izrađena, šesnaest metara
duga brodica s čeličnim koritom i toliko jedara da može oploviti cijeli
svijet. Hillbilly Heaven, klasična jahta na struju iz tridesetih godina
dvadesetog stoljeća, nekoć elegantna, a sad istrošena i nedostojna
mora. Melanie Tess bila je posljednja s desna. Bez riječi je odmjerila
tu trinaest metara dugu jedrilicu marke Chris Craft.
- Drži na sekundu - odvratila sam spuštajući sve što sam nosila na
palubu.
Zakoračila sam na pramac, popela se na mostić i otvorila
kombinaciju na kutiji s priborom, koja se nalazila na desno od
kapetanova sjedala. Potom sam iskopala ključ, otključala i otvo rila
ulaz na krmi, odigla zasun i spustila se niz tri stube u glavnu kabinu.
Unutra je bilo svježe i mirisalo po drvetu, plijesni i sredstvu za
dezinfekciju s mirisom bora. Otključala sam ulaz prema luci i Katy mi
je dodala hranu i torbe, a onda se i sama popela na palubu.
Bez riječi ostavile smo sve u glavnom salonu i odmah pojurile oko
brodice njuškajući eksterijer. Tu smo naviku započele, kad je bila
jako mlada, i neovisno koliku ću starost dočekati, ostat će mi to
omiljeni dio boravka u nepoznatim mjestima. Melanie Tess nije
zapravo bila nepoznata, ali kako na njoj nisam bila već pet godina,
čeznula sam vidjeti promjene, koje mije Sam opisao.
Pri pregledu otkrile smo kuhinjicu, stubu niže ispred glavnog
salona, a u njoj peć s dva plamenika, sudoper, drveni hladnjak sa
staromodnom ručkom. Pod je bio parketni, a zidovi od tikovine. Na
desnoj strani broda kutak za objedovanje, a jastučići izvezeni u
nijansama ružičaste i zelene boje. Ispred kuhi-njice smočnica, toalet
i ugradbeni brodski krevet dovoljno velik za dvoje.
U krmi nas je dočekala luksuzna brodska kabina s bračnim
krevetom i ormarima s ostakljenim vratima.
Kao glavni salon i kutak za objedovanje, i ona je bila prekrivena
tikovinom i pamučnom tkaninom u jarko zelenom tonu. Katy je
laknulo, kad je ugledala tuš.
- Ovo je tako cool - odvratila je. - Mogu lija na ugradbeni krevet?
-Jesi sigurna?
- Totalno. Djeluje mi tako udobno da ću si tamo skrasiti malo
gnijezdo, i poslagati sve stvari po policama.
- Odgestikulira-la je nizanje i namještanje sitnih predmeta.
Nasmijala sam se. Bila je to rutina, koju je preuzela iz jedne od
najdražih nam komedija.
- Osim toga, bit ću ovdje samo dvije noći, pa ti uzmi veći.
- U redu.
 - Gle, poruka s tvojim imenom. - Uzela je omotnicu sa stola i
predala mije.
Razderala sam je i izvukla papir.
Voda i struja su priključene, pa bi trebale imati sve. Nazovi me kad
se skrasite. Hoću vas nahraniti. Uživajte.
Sam
Dovukle smo namirnice, a onda je Katy otišla poslagati svoje
»stvari«, a ja sam ga nazvala.
- Hej, hej, dušo moja, jeste li se skrasile?
- Došle smo prije dvadeset minuta. Predivna je, Sam! Ne mogu
vjerovati daje to ista brodica.
- Uz malo novca i rada sve je moguće!
- Vidi se. Boraviš li ikad ovdje?
- Naravno. Zato i postoji telefon i automatska sekretarica. Malo
previše za brodicu, ali ne mogu si priuštiti da propustim poruke.
Slobodno se služi njime.
- Hvala ti. Doista to cijenim.
- Do vraga, ionako je ne koristim koliko bi trebalo i bolje da to netko
onda već učini.
-Još jednom ti hvala.
- Što kažeš na večeru?
- Doista se ne bih željela. .
- Do vraga, i ja moram jesti! Znaš što? Idem na tržnicu Gay
Seafood kupiti kirnju za neko prokleto jelo, koje Melanie sprema
sutra. Sto kažeš da se nađemo u Factory Creek Landingu? Nadesno
je, odmah nakon restorana, a prije mostića. Restoran nije otmjen, ali
nude prvoklasne račiće.
-Kada?
- Sad je šest i četrdeset, što kažeš na sedam i po? želim navratiti u
dućan i pokupiti Harleya.
- Pod jednim uvjetom. Ja častim.
- Teška si, Tempe.
- I bolje me ne izazivaj!
- Vrijedi li još uvijek dogovor za sutra?
- Ako tebi odgovara. Ne želim ti se. .
- Da, da. Jesi li joj rekla?
-Još ne. Ali će sve shvatiti, čim te vidi. Vidimo se za sat vremena!
 Bacila sam torbu na krevet, a onda se popela do mostića. Sunce je
zalazilo natapajući svijet posljednjim zrakama tople, grimizne boje.
Zapalilo je močvaru s desna, a zatamnilo bijeli ibis u travi. Most, koji
je vodio u Beaufort, izranjao je posve crn na ružičastoj pozadini,
poput kralješnice nekog pradavnog čudovišta, koje se nadvija preko
neba. Brodice u gradskoj marini namigivale su preko rijeke našem
malom molu.
Iako je postalo svježije, zrak je još uvijek bio poput satena.
Povjetarac mije podigao pramen nježno mi njime prekrivši lice.
- Kakav je plan?
Katy mi se pridružila. Bacila sam pogled na sat.
- Nalazimo se sa Samom Rayburnom na večeri za pola sata.
- Samom Rayburnom? Nije li on mrtav?
-Jest. Ovaj je gradonačelnik Beauforta i stari prijatelj.
- Koliko star?
- Stariji od mene. Ali još uvijek je pokretan. Dopast će ti se.
- Samo malo. - Uperila je prst u mene. Po pogledu sam znala da joj
biva jasno.
Iznenadni zaključak:
-Je li to onaj tip s majmunom?
Nasmiješila sam se i nagnula glavu.
- Znači, tamo odlazimo sutra? Ne, nemoj mi odgovoriti! Naravno da
tamo idemo! Zato sam trebala nabaviti popis primljenih injekcija!
- Provjerila si, zar ne?
- Otkažite krevet i sanatorij - odvratila je izbacujući ruku. -Potvrđeno
je da ipak nemam tuberkulozu!
Kad smo stigle do restorana, Samov motor već je bio parkiran.
Prošlog ljeta nadodao gaje Lotusu, jedrilici i ultralight letjelici kao
posljednji doprinos dugom popisu igračaka. Nisam sigurna jesu li mu
te igračke samo način na koji se bori protiv sredovječnosti, ili pak
pokušaji da se integrira u život ljudi nakon što je silne godine utrošio
u proučavanje primata.
Iako je deset godina stariji, prijatelji smo više od dvadeset godina.
Bila sam na drugoj godini studija kad smo se upoznali, a on na
drugoj godini poslijediplomskog. Pretpostavljam da smo se zbližili
zato što su nam životi do toga trenutka bili toliko različiti.
 Podrijetlom je Teksašanin, jedinac židovskih vlasnika pansiona. U
petnaestoj otac mu je ubijen, dok je branio blagajnu sa dvanaest
dolara i nakon suprugove smrti gospođa Rayburn potonula je u
depresiju, od koje se nikad nije oporavila. Sam je preuzeo vođenje
posla, završavajući pritom srednju školu i brinući se za majku. Kad je
umrla sedam godina poslije, prodao je pansion i pridružio se
marincima. Bio je nemiran, bijesan i ništa ga nije zanimalo.
život u vojsci samo gaje dodatno nahranio cinizmom. U vojarni za
izobrazbu novaka lakrdije kolega doživljavao je izuzetno napornim i
sve se više i više povlačio u sebe. Tijekom turneje po Vijetnamu sate
je provodio proučavajući ptice i životinje i služeći se njima kako bi
pobjegao od užasa, koji gaje okruživao.
Ostao je zapanjen ratnim pokoljem i zbog vlastite uloge osjećao
zastrašujuću krivnju. No, životinje su predstavljale suprotnost.
Nedužnost. Nisu bile motivirane minucioznim planovima, čiji je cilj
ubiti pripadnika vlastite vrste. Posebice su ga privukli majmuni i
urednost njihove zajednice, te način na koji razrješavaju razmirice s
minimalnim tjelesnim ozljedama. Prvi put u životu ostao je uistinu
fasciniran.
Vratio se u Sjedinjene države i upisao na Sveučilište Illinois u
Champaign-Urbani. Za tri godine domogao se diplome, i kad sam
gaja upoznala, bio je asistent na Katedri za opću zoologiju, kojoj sam
bila dodijeljena. Studenti su govorili daje kratkog fitilja, oštar na
jeziku i da ga se lako može razjariti, posebice ako se ne uči i sporo
zaključuje. Cjepidlaka, postavljao je visoke zahtjeve, ali je bio
strahovito pošten pri ocjenjivanju rada.
Kako sam ga postupno upoznavala, shvatila sam da ne voli gotovo
nikoga, ali je zato vjeran kao pas onima, kojima dopusti da mu se
uvuku pod kožu. Jednom mi je rekao da nakon toliko godina
provedenih u društvu primata više ne osjeća pripadnost ljudskoj
zajednici. Majmunska perspektiva, kako je to nazivao, ukazala mu je
na besmislenost ljudskog ponašanja.
Naposljetku se prebacio na fizikalnu antropologiju, posvetio
terenskom radu u Africi i dovršio doktorat.
Nakon što je kraće vrijeme radio na nekoliko fakulteta, početkom
sedamdesetih završio je u Beaufortu, gdje je dobio posao
znanstvenika zaduženog za vođenje ustanove s primatima.
 Iako su ga godine smekšale, sumnjala sam da će ga osloboditi
sprega u društvenoj interakciji. Nije da ne želi komunicirati. Doista
želi. Nije li tomu dokaz to stoje zatražio mjesto gradonačelnika? Ali
život ne funkcionira za njega onako kako funkcionira za druge. Stoga
kupuje motore i leteće naprave, jer mu one nude stimulaciju i
uzbuđenje, a pritom ostaju predvidljivi i upravljivi mehanizmi. Sam
Rayburn jedno je od najsloženijih i najinteligentnijih ljudskih bića,
koje poznajem.
I tako sam tog gradonačelnika Beauforta ugledala za šankom kako
prati bejzbol utakmicu i pije točeno pivo.
Upoznala sam ga s kćeri i kao obično, odmah je uzeo stvar u ruke i
naručio još jedno pivo za sebe, dijetalnu Coca Colu za mene i Katy, i
odvukao nas u separe u stražnjem dijelu restorana.
Kći mi nije tratila vrijeme. Htjela je potvrdu svojih sumnji u vezi
sutrašnjeg plana i odmah ga ispreskakala pitanjima:
- Koliko dugo već vodite taj centar primata?
- Ne želim ni pomisliti koliko dugo. Do prije deset godina radio sam
za nekog drugog, a onda sam kupio tu prokletu tvrtku, što me gotovo
stajalo života, ali nije mi žao. Najbolje je biti svoj šef!
- Koliko majmuna živi na otoku?
- Trenutačno oko četiri tisuće i pet stotina.
- Tko im je vlasnik?
- FDA26. Moja tvrtka posjeduje otok i brine se za životinje.
- Otkud dolaze?
26 FDA ili Food and Drug Administration (engl.) = Američka uprava
za hranu i lijekove.
- Dopremaju se iz istraživačke kolonije u Puerto Ricu. Tvoja mama i
ja smo radili tamo negdje početkom brončanog doba. Ali su izvorno
došli iz Indije. Rezus majmuni.
- Macaca mulatta — odmah je veselim, pjevušavim tonom
izrecitirala ime roda i vrste.
- Odlično. Gdje si naučila taksonomiju primata?
- Odabrala sam studij psihologije, gdje se istraživanja često
provode s rezus majmunima. Ĉuli ste za Harryja Harlowa i njegovo
potomstvo?
Baš joj je namjeravao odgovoriti, kad se konobarica pojavila s
tanjurima prepunim prženih školjki, dagnji, račića, kuglica od
kukuruznog brašna i naribanog kupusa. Svi troje usredotočili smo se
na prelijevanje umaka, cijeđenje limuna i čišćenje uvodne ture
račića.
- Za što se majmuni rabe?
- Ova otočna populacija predstavlja uzgojnu koloniju. Neki
jednogodišnjaci se šalju Upravi za hranu i lijekove, ali ako ih se ne
smjesti nekamo, kad postigne određenu tjelesnu težinu, zauvijek
ostaju na otoku.
Raj za majmune.
- Ĉega još ima tamo? - Uopće se nije libila istodobno žvakati i
govoriti.
- Nema bogzna čega. Majmuni su slobodni, pa odlaze kamo god
požele. Osnivaju vlastite zajednice i imaju vlastita pravila. Postoje
postaje za hranjenje i korali za hvatanje, ali izvan kampa otok je
zapravo njihovo vlasništvo.
- Kakav je to kamp?
- Tako nazivamo područje do samog doka. Tamo postoji terenska
postaja, mala veterinarska klinika, koja većinom služi za hitne
slučajeve, nekoliko prostorija za skladištenje hrane i prikolica gdje
studenti i istraživači mogu boraviti.
Umočio je dagnju u koktel umak, nagnuo glavu i ubacio je u usta.
- U devetnaestom stoljeću na otoku je postojala plantaža. -Sitne
crvene kapljice uhvatile su mu se za dlačice brade. - Pripadala je
obitelji Murtry. Otud otoku ime.
- Kome je dopušteno doći na otok? - Ogulila je još jednog račića.
- Apsolutno nikome. Majmuni ne posjeduju virusna antitijela i vrijede
mucho dinero. Bilo tko, i doista mislim bilo tko tko pokuša zakoračiti
na otok mora prvo dobiti moje dopuštenje i primiti čitav niz injekcija,
te biti negativan na TBC testu u posljednjih šest mjeseci.
Upitno me pogledao, na što sam zakimala.
- Mislila sam da se više nije moguće zaraziti tuberkulozom.
- Test nije radi tvoje zaštite, mlada damo. Majmuni su jako osjetljivi
na tuberkulozu i zaraza bi mogla svjetlosnom brzinom uništiti cijelu
koloniju.
Katy se okrenula prema meni. - Tvoji studenti su morali biti
cijepljeni?
- Svaki puta.
 Na početku karijere, prije nego sam namamljena u forenziku, bavila
sam se istraživanjem procesa starenja kostiju, za što sam se
poslužila majmunima. Držala sam sve kolegije iz primatologije na
sveučilištu Charlotte, uključujući i terensku nastavu na Otoku Murtry.
Ĉetrnaest godina dovodila sam mu studente.
- Hm - odvratila je ubacujući školjku u usta. - Ovo će biti zanimljivo.
U sedam i po idućeg jutra stajale smo na doku kod sjevernog vrha
otoka Lady's, gorljivo čekajući krenuti na Murtry. Vožnja je bila poput
putovanja kroz terarij. Gusta maglica sve je prekrila otupljujući oštre
bridove i zamagljujući doživljaj svijeta. Iako je otok udaljen manje od
jedne milje, bacila sam pogled i s druge strane ništa me nije
dočekalo. U blizini jedan se ibis prenerazio i uzdigao uvis vukući za
sobom dugačke i elegantne noge-Osoblje je već došlo i ukrcavalo
opremu u dva službena čamca. Ubrzo su završili posao i pokupili se,
a Katy i ja smo nastavile pijuckati kavu iščekujući Samov signal za
pokret. Naposljetku je zazviždao i domahnuo, pa smo zdrobile
stiroporne čaše i bacile ih u limenu bačvu za smeće, te pojurile na
kraj doka.
Pomogao nam je da se ukrcamo, a onda odvezao čamac i sam
uskočio. Kimnuo je tipu za kormilom i prduckajući otisnuli smo se u
dražicu.
- Koliko traje vožnja? - Katy gaje upitala.
- Plima je, pa ćemo krenuti Parrot Creekom, i onda stražnjom
rječicom i probiti se kroz močvaru. Trebali bismo stići za četrdeset
minuta.
Sjedila je prekriženih nogu na dnu čamca.
- Bolje ti je da ustaneš i da se nasloniš na bok - predložio joj je. -
Kad Joey ubrza, brodica počne poskakivati, a vibracije su toliko jake
da ti mogu protresti kralješke.
Ustala je i predao joj je uže.
- Drži se za ovo! želiš li pojas za spašavanje? Odmahnula je
glavom, na što me upitno pogledao.
- Izvrsno pliva - razuvjerila sam ga.
Baš u tom trenutku Joey je ubacio u brzinu i čamac se vinuo u zrak.
Pojurili smo preko pučine, a vjetar nam je mlatarao kosom i odjećom
odnoseći nam riječi s usta. U jednom trenutku Katy je potapšala
Sama po ramenu i pokazala na plutaču.
 - Košara s račićima - doviknuo je.
Poslije joj je pokazao gnijezdo orla štekavca na vrhu table s
imenom kanala. Oduševljeno je zakimala glavom.
Ubrzo smo napustili otvorenu pučinu i uvukli se u močvaru. Joey je
stajao raširenih nogu i gledao pred sebe, dok je zak-retao kormilo,
pilotirajući čamcem kroz uske vodene vrpce. Nijedan prolaz
zasigurno nije bio širi od tri metra. Naginjali smo se oštro ulijevo, pa
oštro udesno zavijajući kroz prolaz i prskajući po travi s obje strane.
Katy i ja smo se grčevito držale, a tijela su nam posrtala pod
centrifugalnom silom oštrih zaokreta. Smij ale smo se i uživale u
brzini i ljepoti dana. Koliko god volim otok Murtry, mislim da mije put
do njega oduvijek bio draži.
Kad smo naposljetku stigli, maglica se povukla. Sunce je grijalo dok
bacajući mrlje na znak kod ulaza, povjetarac se poigravao zelenilom
iznad naših glava, a vesela igra svjetla i sjene mijenjala je oblik
natpisu: DRžAVNO VLASNIŠTVO. STROGO ZABRANJEN ULAZ.
Kad su čamci iskrcani i svi se našli na terenskoj postaji, Sam je
Katy upoznao s osobljem. Ja sam ih većinu poznavala, iako je bilo
nekolicina novih lica. Joey je uposlen dva ljeta ranije. Fred i Hank još
se uvijek obučavaju. Pri upoznavanju na brzinu je opisao kako cijela
stvar funkcionira.
Joey, Larry, Tommy i Fred su tehničari, a njihove osnovne dužnosti
su dnevno održavanje kompleksa i prijevoz zaliha. Bojanje i popravci
također su u opisu njihova posla, a ujedno čiste korale i postaje za
hranjenje, te životinje opskrbljuju vodom i krmom.
Jane, Chris i Hank izravnije su uključeni u rad s majmunima, jer
nadziru skupine radi prikupljanja različitih vrsta podataka.
- Kao, na primjer? - Katy je upitala.
- Trudnoće, porodi, smrti, zdravstvenih problema. Pomno pratimo
populaciju. A provode se i istraživanja. Jane je uključena u
istraživanje serotonina. Svaki dan odlazi zabilježiti određene vrste
ponašanja i provjeriti koji su majmuni agresivniji ili impulzivniji.
Potom prikupljene podatke uspoređujemo s njihovom razinom
serotonina. Ujedno promatramo koji položaj zauzimaju u zajednici.
Njezini majmuni nose telemetričke ovratnike koji odašilju signale i
upravo ih zahvaljujući njima može locirati. Vjerojatno ćeš ugledati
jednog takvog.
 - Serotonin je kemijski spoj u mozgu - dobacila sam.
- Da - potvrdila je Katy. - Neurotransmiter kojeg se povezuje s
agresivnim ponašanjem.
Nasmiješili smo se. Bravo, curo!
- Kako se prepoznaje impulzivnost u majmuna?
- Impulzivni majmuni riskiraju više nego drugi. Izvode veće skokove,
na primjer, kad se nalaze visoko u stablima. Napuštaju dom u ranijoj
dobi.
- Samo mužjaci?
- Ovo je probna studija. Bez cura.
- Možda ćeš u kampu vidjeti jednog od mojih dečki - dobacila je
Jane vrpcom si za struk učvršćujući kutiju s dugačkom antenom.
- J-7. On je u skupini O. Oni se često motaju ovim dijelom.
- On je onaj kleptoman? - Hank.
- Da. Zgrabit će sve što nije zakucano za pod. Prošli je tjedan drpio
još jednu kemijsku. I Larryjev sat.
Pomislila sam da će Larry doživjeti srčani udar, dok je jurio za njim.
Kad su svi pokupili opremu, provjerili zadatke i nestali, Sam je
odveo Katy u obilazak otoka. Ja sam im se pridružila promatrajući
kako mi se kći pretvara u proučavatelja majmunske populacije. Dok
smo se probijali vijugavim stazama, Sam joj je ukazivao na postaje
za hranjenje i opisivao skupine koje posjećuju svaku od njih. Pričao
je o teritorijalnosti, hijerarhijskoj dominaciji i majčinskim linijama, a
ona nije odvajala dvogled od stabala.
Kod postaje E bacio je sušeni kukuruz na valovit metalni krov.
- Miruj i pazi što će se dogoditi - rekao je.
Ubrzo je lišće zašuštalo i ugledali smo skupinu kako se približava.
Za nekoliko minuta majmuni su nas okružili, neki su ostali u stablima,
a drugi se bacili na tlo i pojurili pobrati kukuruz.
Katy je ostala opčinjena.
- To je skupina F - dobacio je Sam. - Malena je, ali je vodi jedna od
ženki s najvišim položajem na otoku.
Prava razbijačka.
Kad smo stigli u kamp, pomogao joj je skicirati jednostavan projekt.
Potom je otišao po vreću kukuruza, a ona je reorganizirala zabilješke
i nakon toga se i sama pokupila. Promatrala sam kako nestaje u
tunelu hrastova, dok joj dvogled lupka o bok.
 Sam i ja smo neko vrijeme proveli razgovarajući na zatvorenom
trijemu, a onda je on otišao raditi, a ja sam izvukla skicu predavanja
o CT snimkama. Koliko god sam se trudila, bilo mi je teško
usredotočiti se.
Sinusoidni obrazac nije bio privlačan u odnosu na sunce, koje se
nadvijalo nad ušćem. Zrakom se širio miris soli i borovine.
Osoblje se pojavilo u podne, a Katy je bila među njima. Nakon
sendviča i čipsa Sam se vratio na obradu podataka, a Katy pak u
šumu.
Ja sam se vratila predavanju, ali još uvijek uzalud. Misli su mi
odlutale nakon treće stranice.
Poznat zvuk iznenada mije privukao pažnju.
Dum! Rat a tat a tat a tat a tat a tat. Dum! Rat a tat a tat tat tat.
Dva majmuna spustila su se sa stabala i pojurila preko krova
trijema. Pokušavajući ostati nezamjetna, odškrinula sam vrata i
iskrala se na stube. Skupina O ušla je u kamp i sad se odmarala na
granama iznad terenske postaje. Par koji me probudio skočio je s
postaje na prikolicu. Svaki se smjestio na jedan kraj krova.
- To je on. - Sam mi je prišao s leda. - Gle! - Predao mi je dvogled.
- Mogu vidjeti tetovažu - odvratila sam iščitavajući što piše na
prsima oba majmuna. - J-7 i GN-9. J-7 ima ovratnik.
Vratila sam mu dvogled, pa je još jednom pogledao.
- Sto to, do vraga, ima? Nije valjda da mali seronja još uvijek nosi
Larryjev sat?
Ponovno mi je predao dvogled.
- Blještavo je. Izgleda kao zlato pod sunčevom svjetlošću. Baš u
tom trenutku GN-9 se bacio i širom razjapljenih usta
oglasio prijetnjom. J-7 je zakreštao i odletio s krova, skačući s
grane na granu, sve dok se nije nestao iz vidika iza prikolice.
Njegovo bogatstvo skliznulo je s krova i upalo u oluk.
- Hajdemo saznati.
Izvukao je ljestve ispod terenske kućice i naslonio ih na prikolicu.
Uklonio je paučinu, provjerio hoće li prva stuba izdržati njegovu
težinu, i onda se popeo.
- Stoje to, do vraga. . -Što?
- Tako mi svega! Zarotirao je nešto u ruci.
- Ne mogu povjerovati!
 - Što je? - Pokušala sam vidjeti što je to majmun ispustio, ali
njegovo tijelo blokiralo mije pogled.
Ostao je nepokretan na vrhu ljestvi, nagnute glave.
- Sam, što si pronašao?
Bez riječi se spustio i dao mi predmet na uvid. Odmah sam ga
prepoznala i znajući na što ukazuje, smračilo mi se pred očima.
Presrela sam njegov pogled. Bez riječi smo se zagledali jedno u
drugo.
POGLAVLJE ŠESNAESTO
Stajala sam s predmetom u ruci ne mogavši povjerovati vlastitim
očima. Prvi je prozborio:
- To je ljudska čeljust.
- Da. - Ĉipkaste sjene šetale su mu se licem.
- Vjerojatno posmrtni ostaci nekog Indijanca.
- Ne s ovakvim zubalom. - Zakrenula sam je i sunčeva se svjetlost
odbila o zlatnu površinu.
- To je privuklo pažnju J-7a - odvratio je zagledavši se u krunice.
-A ovo je tkivo - nadodala sam ukazujući na smeđu nahrupinu, koja
se držala spoja.
- Što to znači?
Podigla sam čeljust i pomirisala je. Vlažan, slatkasti miris smrti.
- Ovisno o tome je li zakopan ili ostavljen na površini, rekla bih daje
vlasnik trupla u ovoj klimi mrtav manje od godinu dana.
- Kako je to jebeno moguće? - Na čelu mu je kljucala vena.
- Ne viči na mene. Očigledno neki na ovaj otok dođu bez tvojeg
dopuštenja.
Odmaknula sam pogled.
- Gdje je to, do vraga, pronašao?
- Tvoj majmun, ti saznaj.
- Tako mi svega, i hoću!
Odmarširao je prema terenskoj postaji i preskačući po dvije stube
odjednom, nestao u unutrašnjosti. Kroz otvorene sam prozore čula
kako zove Jane.
Na trenutak sam ostala na mjestu osluškujući lagano šuškanje
palmina lišća i osjećajući se nestvarno. Zar se smrt uistinu probila na
moj otok spokoja?
»Ne« povikao je glas u glavi. »Ne ovdje!«
 Opruga je zaškripala i vrata trijema naglo su se rastvorila. Jane je
bila s njim. Pozvao me.
- Hajde, Quincy, okupimo uobičajene osumnjičenike! Jane zna
kamo skupina O odlazi, kad nisu u kampu, pa bismo stoga trebali
uhvatiti signal s J-7ovog ovratnika. Možda će nam mali seronja nešto
otkriti.
Nisam se pomaknula.
- Dovraga. Oprosti. Jednostavno mi nije drago vidjeti dijelove tijela
na otoku! Znaš i sama da sam eksplozivan.
Naravno da sam to znala. Ali nije me zadržavao njegov bijesni
ispad, već miris borova i topao povjetarac na obrazu. Slutila sam što
se skriva tamo negdje i nisam to željela pronaći.
- Hajde.
Duboko sam udahnula, s nimalo oduševljenja, kao da odlazim na
pregled onkologu.
- Samo malo.
Ušla sam u terensku postaju i prekopala kuhinju, sve dok konačno
nisam pronašla plastičnu posudicu.
Hermetički sam zatvorila čeljust, skrila je u ormarić u stražnjoj
prostoriji, a onda ostavila poruku za Katy.
Krenuli smo stazom iza postaje slijedeći Jane prema središnjem
dijelu otoka. Odvela nas je do područja, gdje su stabla veličine
naftnih platformi, a lišće tvori prekrivač iznad glava. Tlo je tu bilo
bogato humusom i borovim iglicama, a zrak težak od mirisa trule
vegetacije i životinjskog otpada. Šuškanje grana upozorilo nas je na
prisustvo majmuna.
- Netko je ovdje - odvratila je uključujući prijamnik.
Sam je dvogledom pretraživao stabla pokušavajući razaznati
tetovažu.
- Skupina A - dobacio je. -Unh!
Mladunče je čučalo na grani iznad mene, oborenih ramena i
uzdignuta repa, posve usredotočeno na moje lice. Oštrim, grlenim
urlikom upozorilo nas je da ne prilazimo.
Kad sam mu presrela pogled, spustio se, uvukao glavu i potom je
dijagonalno izbacio. Ponovio je to nekoliko puta, a onda se okrenuo i
odjurio u krošnju idućeg stabla.
 Jane je namjestila brojčanike i zažmirivši, napeta lica osluhnula.
Nakon nekog vremena odmahnula je glavom i nastavila puteljkom.
Kad se ponovno zaustavila, Sam je pogledom pretražio krošnje.
Okrenula se u smjeru kazaljke na satu, u potpunosti usredotočena
na zvukove u slušalici. Naposljetku je prozborila:
- Signal je jako slab.
Okrenula se potom u smjeru kojim je mladunac nestao, zastala i
onda se ponovno okrenula. v
- Mislim daje u blizini Alcatraza. - Izbacila je ruku ulijevo. Iako je
većina korala označena slovom, nekoliko starijih imaju imena poput
O.K. Corral i Alcatraz.
Krenuli smo prema ovom posljednjem, ali je Jane južno od njega
iznenada napustila stazu i uronila u šumu. Vegetacija je tu bila
gušća, a tlo spužvasto pod nogama. Sam se okrenuo prema meni.
- Ĉuvaj se kod jezera. Alice je izrodila čitavu hrpu prošle sezone i
mislim da nije baš najdruželjubivija.
Alice je četiri metra i dvadeset centimetara dug aligator, koji
oduvijek živi na otoku. Nitko se ne sjeća otkud mu ime Alice, no svi
poštuju njegovo pravo na boravak u jezercu i ne smetaju mu.
Izbacila sam palce pokazujući da će sve biti u redu. Ne bojim se
aligatora, ali nisam ni pretjerano luda za njima.
Nismo prešli ni dvadesetak metara, kad sam zamijetila gotovo
neprepoznatljivu promjenu u teškom, organskom mirisu šume. Isprva
nisam bila sigurna, ali kako smo se nastavili probijati, miris je
postajao sve intenzivniji i naposljetku me počeo gušiti u prsima.
Jane je presjekla na sjever udaljavajući se od jezerca, a Sam
krenuo za njom dvogledom prateći grane iznad glave. Ja sam se
zaustavila. Miris je dolazio sprijeda.
Zaobišla sam obrušeni likvidambar i zastala. Jezero je bilo
zatvoreno žbunjem i grmastim palmetom.
Kako su se njih dvoje udaljili, iznenada je oko mene zavladala
tišina, a šuškanje njihovih stopala postupno se izgubilo.
Smrad poluraspadnutog mesa slatkast je i specifičan. Već sam ga
prepoznala njušeći čeljust, a sad je poslijepodnevni zrak odisao
njime, što je značilo samo jedno: moja se potraga privodi kraju.
Gotovo ne dišući okrenula sam se onako kako je to Jane izvela.
žmirećki. Svako mišićno vlakno spremno je iščekivalo podražaj. Isti
pokret, no s drugim ciljem. Dok je ona pretraživala ušima, ja sam to
činila nosom.
Miris je dopirao iz smjera jezerca. Krenula sam prema njemu
vođena nosnicama, a oči su pritom pazile na moguće nalete reptila.
Iznad glave majmun je zakreštao i potok urina slio se prema tlu.
Grane su zadrhtale ispuštajući lišće. Sa svakim novim korakom
smrad je bivao sve intenzivniji.
Primaknula sam se jezeru na tri metra, zaustavila i usmjerila
dvogled na gustiš grmastog palmeta i yaupona, koji se ispriječio
preda mnom. Oblačić duginih boja stvarao se i nestajao tik do njega.
Polako sam nastavila pažljivo testirajući svaki korak. Na rubu grmlja
miris poluraspadnutog tkiva bio je zastrašujuć. Osluhnula sam.
Tišina. Pogledom sam pretražila nisko raslinje. Ništa. Srce mi je
pojurilo, a znoj se stao cijediti niz lice.
Miči dupe, Brennanice! Ne može te napasti dok si tako daleko!
Iz džepa sam izvukla maramu, prekrila njome usta i nos i čučnula
kako bih se uvjerila što je to tako zanimljivo muhama.
One su iste sekunde poletjele u zrak zujeći i jurcajući oko mene.
Odmahnula sam rukom, ali nisu odustale. Nastavljajući mahati kako
bih ih odagnala, drugu sam ruku obmotala maramom i podigla grane
yaupona. Insekti su mi se odbili o lice i ruku uzbuđeno se rojeći.
Dočekao me plitko iskopan grob, skriven gustim lišćem, a iz njega
me promatralo ljudsko lice, čije su se crte mijenjale pod igrom svjetla
i sjene. Nagnula sam se i odmah odmaknula s užasom.
Više to nije bilo lice, već lubanja koju su strvinari u potpunosti
oglodali. Ono što mi se učinilo da su oči, nos i usnice, zapravo su
bile nahrupine sitnili račića, djelići roja, koji je prekrivao lubanju
hraneći se njezinim tkivom.
Osvrnula sam se oko sebe i shvatila daje bilo još onih, koji su htjeli
iskoristiti priliku. Oglodan djelić grudnog koša ležao je na tlu sdesna.
Kosti ruke, još uvijek povezane vrpcama sa-sušenih ligamenata,
virile su iz niskog raslinja metar i po dalje.
Otpustila sam grm i sjela na pete, imobilizirana hladnim, bolesnim
predosjećajem. I negdje u polusvjesnom stanju primijetila sam Sama
kako dolazi. Obraćao mi se, ali njegove riječi nisu dopirale do mene.
Negdje, milijun milja daleko, motor je zabrujao, a onda utihnuo.
 Da sam bar negdje drugdje. Da sam bar netko drugi. Netko tko nije
godine utrošio njušeći smrt i promatrajući konačnu degradaciju, koju
donosi sa sobom. Netko tko ne radi dan za danom skupljajući
nanovo ostatke ljudskog pokolja, koje su za sobom ostavili mačo
svodnici, razbiješnjeni partneri, nabrijani ovisnici o kokainu i
psihopate. Na otok sam došla kako bih izbjegla brutalnost vlastitog
posla, ali čak me i ovdje smrt uspjela pronaći. Bila sam dotučena.
Novi dan, nova smrt. Death du jour. Bože moj, koliko će biti takvih
dana?
Osjetila sam Samovu ruku na ramenu i podigla pogled. Drugom je
rukom prekrivao nos i usta.
- Što je to?
Nagnula sam glavu prema grmu. Odmaknuo ga je čizmom.
- Sranje. Tako je.
- Koliko je dugo ovdje? Slegnula sam ramenima.
- Dana? Tjedana? Godina?
- Fauna na tvojem otoku pošteno se pogozbila na truplu, ali izgleda
daje većinom ipak netaknuto. Ne mogu ti reći u kakvom je stanju.
- Majmuni ga nisu iskopali. Njih meso uopće ne dira. Zasigurno su
to učinili prokleti štekavci!
- Štekavci?
- Strvinari. Oni obožavaju grickati trupla majmuna. -Ja bih ujedno
porazgovarala s rakunima.
- Da? Znam da obožavaju yaupon, ali nisam znao da jedu i strvinu.
Ponovno sam bacila pogled prema grobu.
- Tijelo leži na boku, a desno rame je tik ispod površine. Zasigurno
je miris privukao strvinare. Oni i rakuni vjerojatno su ga postupno
iskopavali i jeli, a onda, kad su zglobovi popustili od raspadanja,
izvukli ruku i čeljust. - Pokazala sam na rebra. -Odgrizli su dio
grudnog koša te izvukli i njega van. Ostatak tijela vjerojatno je bio
preduboko zakopan, ili gaje bilo preteško uhvatiti, pa su ga ostavili.
Upotrijebivši štap, privukla sam ruku. Iako je lakat još uvijek bio u
komadu, krajevi dugih kostiju su nedostajali, a njihova spužvasta
unutrašnjost završavala grubim, iskasapljenim rubovima.
- Vidiš kako su krajevi izglodani? To su životinje učinile. A ovo? -
Pokazala sam mu mali okrugli otvor. -
 Taj je otvor nastao od zuba. Nešto maleno je u pitanju, vjerojatno
rakun.
- Tako mi svega!
- I naravano, račići i kukci su također učinili svoje. - Ustao je, napola
se okrenuo i onda petom udario o zemlju.
- Isuse Bože! Što sad?
-Sad ćeš nazvati lokalnog mrtvozornika, a on ili ona nazvat će
antropologa. - Ustala sam i otrala zemlju s traperica. - A svi će
potom porazgovarati sa šerifom.
- Ovo je prokleta noćna mora. Ne mogu dopustiti da mi se ljudi
vucaraju otokom!
- Ne moraju ti se vucarati cijelim otokom, Sam. Jednostavno trebaju
doći, pronaći tijelo, možda prošetati psa kako bi provjerili ima li još
zakopanih trupala.
- Kako je doš. .? Sranje. Ovo nije moguće! - Kuglica znoja skotrljala
mu se niz sljepoočicu. Stisnuo je i opustio čeljusne mišiće.
Na trenutak oboje smo utihnuli. Muhe su nastavile zujati kružeći
oko nas i trupla.
Naposljetku je razbio tišinu:
- Ti to moraš učiniti!
- Što to?
- Što god treba biti učinjeno. Otkopati sve to! - Ruku je usmjerio
prema truplu.
- Nema šanse. Izvan moje nadležnosti.
- Uopće me se ne tiče pod čijom je nadležnošću! Nemam namjeru
dopustiti gomili potrčkala da mi se motaju po otoku sjebavajući mi
posao, i pritom još vjerojatno zaražujući majmune. Ne dolazi u obzir!
Nema šanse! Ja sam prokleti gradonačelnik, i ovo je moj otok!
Sjedit ću na doku s jebenom sačmaricom ako je potrebno!
Ponovno mu je vena iskočila na čelu, a tetive izbile na vratu poput
žica. Prst je izbacio u zrak i nabadao njime naglašavajući svaku
stavku.
- Zaslužuješ Oscara, Sam, ali ja neću ništa poduzeti. Dan Jaffer
radi za Kalifornijsko sveučilište u Columbiji i obrađuje antropološke
slučajeve u Južnoj Karolini, pa će tvoj mrtvozornik vjerojatno njega
kontaktirati. Dan ima licencu i izuzetno je dobar u tom poslu.
 -Jebeni Dan Jaffer možda ima jebenu tuberkulozu! Učinilo mi se
bespotrebnim odgovoriti, pa nisam.
- Neprestano mi to činiš! Sposobna si pronaći truplo i onda sve
predati tamo nekom Jafferu.
Bespotrebno je bilo i na to odgovoriti.
- Zašto, dovraga, ne želiš, Tempe? - Ljutito me pogledao.
- Znaš da sam došla u Beaufort u vezi drugog slučaja. Obećala
sam da ću surađivati s nekim, a u srijedu se moram vratiti u
Charlotteu.
Nisam mu dala pravi odgovor. Nisam mu rekla da ne želim imati
ikakve veze s tim. Nisam bila mentalno sposobna izjednačiti moje
otočno svetište s ružnom smrću. Otkako sam ugledala čeljust, djelići
slika lebdjeli su mi pred očima. Krhotine prošlih slučajeva.
Zadavljene žene, iskasapljene bebe, mladići s prerezanim grkljanima
i otupjele, prazne oči. Ako se na otoku dogodio pokolj, ne želim biti
dio njega.
- Porazgovarat ćemo u kampu - zaključio je. - Nemoj nikome
spominjati truplo!
Ignorirajući njegov diktatorski nastup, zavezala sam maramu za
božikovinu, nakon čega smo se uputili natrag.
Kad smo se primaknuli stazi, ugledala sam izlupan pickup u blizini
mjesta na kojemu smo ušli u šumu.
Bio je krcat vrećama hrane za majmune, a za stražnji dio bio mu je
zavezan rezervoar za vodu od tri stotine galona. Joey ga je
pregledavao.
Sam mu se obratio.
- Samo trenutak.
Nadlanicom je obrisao usta i prekrižio ruke. Nosio je traperice i
džemper s rukavima i okruglim izrezom oko vrata. Masna blond kosa
visjela mu je poput rezanaca.
Promatrao nas je kako prilazimo, očiju skrivenih iza sunčanih
naočala, stisnutih usnica i napeta, ukočena tijela.
- Ne želim da itko priđe jezercu - Sam mu je rekao. -Alice se
domogla još jednog majmuna?
- Ne. - Nije pojasnio. - Kamo ide ta krma?
- U postaju za hranjenje broj sedam.
- Odvezi je i odmah se vrati.
 - A voda?
- Napuni rezervoare i vrati se u kamp. Ako vidiš Jane, pošalji je.
Joeyeve sunčane naočale okrenule su se prema meni i poprilično
dugo zadržale na mojem licu. Potom se uvukao u pickup i nestao
praćen tandrkanjem rezervoara.
Sam i ja smo nastavili u tišini. Užasavala sam se prizora koji slijedi i
odlučila ne dopustiti mu da me prisili.
Prisjetila sam se njegovih riječi i lica, kad je otkrio truplo. A onda
nešto drugo. Baš prije nego mi se pridružio, učinilo mi se da sam
prepoznala zvuk motora. Je li to bio pickup? Koliko je dugo Joey bio
parkiran na stazi? I zašto baš tamo?
- Kad je Joey počeo raditi za tebe?
-Joey? - Zamislio se. - Gotovo prije dvije godine.
- Pouzdanje?
- Recimo da njegovo suosjećanje nadilazi zdrav razum. Jedan je od
onih tipova kojima srce krvari kad su u pitanju živo tinje i neprestano
govori o njihovim pravima. Ne želi uznemiravati majmune i premda
nema pojma o životinjama, dobar je djelatnik.
Kad smo se vratili u kamp, pronašla sam Katynu poruku. Dovršila je
opažanje i otišla čitati na dok. Kad je Sam izvadio telefon, prišla sam
vodi. Kći mi je sjedila u jednom od čamaca. Skinula je cipele, noge
pružila pred sebe, a rukave i nogavice zasukala što je više mogla.
Domahnula sam joj. Odvratila je pokazujući na čamac. Odmahnula
sam glavom i izbacila ruke u zrak. Još nije vrijeme pokreta.
Nasmiješila se i nastavila čitati.
Kad sam ušla u terensku postaju, Sam se nalazio za kuhinjskim
stolom razgovarajući na mobitel. Spustila sam se na klupicu
nasuprot.
- Kad će se vratiti? - upitao je u slušalicu. Nikad prije nisam ga
vidjela tako uzrujanog.
Stanka. Olovkom je kuckao o stol, sad donjim, sad gornjim vrhom,
provlačeći je pritom kroz prste.
- Ivy Lee, moram hitno razgovarati s njim, ne možeš li ga pronaći?
Stanka. Tup, tup, tup.
- Ne, ne može zamjenik! Treba mi šerif Baker!
Dulja stanka. Tup, tu. . Donji se vrh odlomio i bacio je olovku u koš
na drugom kraju kuhinje.
 - Ne zanima me stoje rekao, pokušaj ga dobiti! Reci mu da me
nazove na otok. Ĉekat ću!
Zalupio je slušalicom.
- Kako je moguće da se ne može stupiti u kontakt ni sa šerifom ni s
mrtvozornikom? - Rukama je prošao kroz kosu.
Okrenula sam se u stranu, podigla stopala na klupicu i naslonila na
zid. Tijekom godina shvatila sam daje najbolje ne obazirati se.
Jedino tako mogu izaći na kraj s njegovim temperamentom. Kad god
bukne, obično se sam od sebe i smiri.
Ustao je i stao koračati kuhinjom udarajući dlanom o dlan.
-Gdje je, do vraga, Harley? Bacio je pogled na sat.
- Ĉetiri i deset. Super! Za dvadeset minuta svi će biti ovdje spremni
za povratak u grad. Dovraga, čak nisu ni trebali doći, jer je subota!
Mogli su uživati u lijepom vremenu.
Stopalom je udario o komadić krede odbacujući ga na drugi kraj
prostorije.
- Ne mogu ih prisiliti da ostanu. Ili bih možda trebao? Možda bih im
trebao reći za tijelo i zapovjediti da nitko ne napusti otok, i onda
svakog od njih odvući u stražnju prostoriju i izmrcvariti poput jebenog
Poirota!
Ponovno prešetavanje. Provjera koliko je sati. Prešetavanje.
Naposljetku je potonuo na susjednu klupicu i spustio čelo na šake.
-Jesi završio s ispadom? Nije bilo odgovora.
- Mogu li ti nešto predložiti? Nije podigao pogled.
- Kako god. Tijelo se nalazi na otoku, jer netko ne želi da bude
pronađeno. Očigledno nisu računali da će ga J-7 pronaći.
Obraćala sam se njegovom tjemenu.
- Ja vidim nekoliko mogućnosti. Prva: Netko od tvojih zaposlenika
dovukao ga je ovamo. Druga: Autsajder je došao čamcem, možda
lokalac koji poznaje tvoju rutinu. Na otoku nema čuvara nakon što se
ekipa pokupi, zar ne?
Zakimao je još uvijek ne odižući glavu.
- Tri: Možda je u pitanju netko od dilera, koji krstare ovim vodama.
Nije bilo odgovora.
- Nisi li ti zamjenik glavnog čuvara divljači? Podigao je glavu. Ĉelo
mu je blještalo od znoja. -Da.
 - Ako ne možeš dobiti mrtvozornika ili šerifa Bakera, a ne vjeruješ
šerifovom zamjeniku, onda pozovi frendove iz Odjela za zaštitu
divljači. Oni imaju nadležnost izvan obale, zar ne? Nećeš podići
sumnju ako njih pozoveš, a oni mogu pozvati nekoga da ogradi
mjesto zločina, sve dok ne porazgovaraš sa šerifom.
Udario je rukom o stol. — Kim!
- Tko god to bio, samo ih upozori da zadrže prisebnost, sve dok ne
porazgovaraš s Bakerom. Već sam ti rekla što će učiniti.
- Kim Waggoner radi za Odjel prirodnih resursa Južne Karoline. Već
mije pomogla, kad-sam imao problema s ovdašnjom policijom. Njoj
mogu vjerovati.
- Hoće li ostati cijelu noć? - Iako nisam sramežljivo žensko, držati
ubojice i dilere na razdaljini nije posao koji bih pristala raditi.
- Nema problema. - Već je otipkavao broj. - Bila je u marin-cima.
- I može se obračunati s uljezima? -Jede golaće za doručak!
Netko se javio, pa je zatražio da ga spoje s časnicom Wagoner.
- Vidjet ćeš kako izgleda - odvratio je prekrivajući slušalicu.
Kad se osoblje ponovno okupilo, sve je već bilo sređeno. Preuzeli
su Katy u svoj čamac, a Sam i ja smo ostali na otoku. Kim se
pojavila nedugo nakon pet i bila je baš onakva kakvom ju je opisao.
Nosila je maskirne hlače, vojničke čizme i australski šešir, a imala je
dovoljno municije da potamani čitav odred vodenkonja. Da, otokje na
sigurnom.
Pri povratku u marinu ponovno me zamolio da obradim truplo.
Ponovila sam mu što sam već rekla.
Šerif. Mrtvozornik. Jaffer.
- Sutra ćemo porazgovarati - odvratila sam, kad je pristao uz dok. -
Hvala ti što si nas poveo danas. Znam da se Katy dopalo.
- No problemo.
Promatrali smo pelikana kako klizi preko površine vode, sklapa krila
i uranja glavu medu valove. Izronio je noseći ribu, a poslijepodnevno
sunce odbljesnulo se o mokre, riblje ljuske kao da su metalne. No,
nenadano je zakrivudao ispuštajući ribu i njegov srebrni projektil
zabio se u more.
- Isuse Bože, zašto su morali odabrati baš moj otok?
Zvučao je umorno i obeshrabreno.
Otvorila sam vrata. - Izvijesti me što će šerif Baker reći.
 - Hoću.
-Jasno ti je zašto ne mogu obraditi mjesto zločina, zar ne?
- Mjesto zločina. . Isuse.
Kad sam zalupila vratima i nagnula se kroz otvoren prozor, krenuo
je s novim argumentom. - Tempe, razmisli. Otok majmuna.
Zakopano truplo. Lokalni gradonačelnik. Ako vijest pro-curi, novinari
će poludjeti, a i sama dobro znaš koliko je osjetljivo pitanje prava
životinja. Nije mi potrebno da mediji saznaju za Murtry.
- To bi se moglo dogoditi neovisno tko obrađuje slučaj.
- Znam. To je. .
- Nemoj, Sam.
Dok sam ga promatrala kako odlazi, zamijetila sam da se pelikan
vratio u letu i nisko spustio iznad čamca. Nova riba zabljesnula mu je
u kljunu.
I Sama krasi takva upornost.
Sumnjala sam da će popustiti.
Bila sam u pravu.
POGLAVLJE SEDAMNAESTO
Nakon večere u restoranu Steamers Oysters Bar, Katy i ja smo
posjetile galeriju na otoku Saint Helena.
Prešetavale smo se prostorijama škripave stare krčme proučavajući
radove lokalnih kreolskih umjetnika i uživajući u posve novoj
perspektivi poznatog nam mjesta. Ali dok sam procjenjivala kolaže,
slike i fotografije, prisjetila sam se kostiju i račića i uzbuđenih muha.
Katy je kupila minijaturnu čaplju izrezbarenu iz kore drveta i
obojanu u ljubičastoplavo. Na putu kući navratile smo po sladoled od
kave, a onda ga pojele na pramcu Melanie Tess, razgovarajući i
osluškujući kako užad za vezove i podizanje jedara okolnih jedrilica
pucketa na povjetarcu. Mjesečina se širila izvan močvare u vidu
drhtavog trokuta. Promatrala sam svijetložute valiće na uzburkanom
crnilu.
Priznala mije da joj je ambicija postati kriminalist i podijelila je sa
mnom svoje strahove i sumnje. Divila se ljepoti otoka Murtry i
opisivala ludosti koje su izvodili majmuni, koje je proučavala. U
jednom trenutku došlo mi je da joj kažem što smo otkrili, ali sam se
suzdržala. Nisam joj željela okaljati sjećanje na posjet.
 U jedanaest sam otišla u krevet i dugo ležala osluškujući škripu
užadi i prisiljavajući se na san.
Naposljetku sam usnula ponijevši sa sobom dnevna zbivanja i
uplećući ih u tkanje posljednjih nekoliko tjedana. Vozila sam se
čamcem u Mathiasovom i Malachyjevom društvu očajnički
pokušavajući spriječiti da padnu u vodu. Rukom sam uklanjala račiće
s trupla promatrajući kako roj mijenja oblik, čim bih ga pokupila.
Lubanja se preobrazila u Ryanovo lice, a onda u pougljenjenu
masku Patrice Simonnet. Sam i Harry su mi nešto dovikivali, ali riječi
su im bile nerazumljive, a njihova lica okrutna i bijesna.
Kad me telefon probudio, bila sam sva izvan sebe. Nisam znala
gdje se nalazim. Posrćući sam se odvukla u kuhinjicu.
- Dobro jutro. - Bio je to Sam. Zvučao je napeto.
- Koliko je sati?
- Gotovo sedam.
- Gdje si?
- U šerifovom uredu. Plan ti neće uspjeti.
- Plan? - Mozak mi se svim silama trudio uključiti u razgovor.
- Tvoj tip je u Bosni.
Provirila sam kroz kapke. Osjedjeli starac sjedio je na palubi
jedrilice kod unutarnjeg doka. Kad sam otpustila kapke, nagnuo je
glavu i strusio limenku Old Milwaukeeja.
- U Bosni?
-Jaffer. Antropolog na Sveučilištu Južne Karoline. Otišao je u Bosnu
iskapati masovne grobnice za Ujedinjene Narode. Nitko ne zna kad
će se vratiti.
- Tko mu obraduje slučajeve?
- Nema veze. Baxter želi da ti obradiš ovaj slučaj.
- Tko je Baxter?
- Baxter Colker je mrtvozornik okruga Beaufort. želi da ti središ
stvar.
- Zašto?
- Zato što ja to želim. Pošteno.
-Kad?
- Ĉim prije. Harley je već odredio detektiva i zamjenika, a s
Baxterom se nalazimo ovdje u devet. Pozvao je transportnu ekipu.
Kad budemo spremni napustiti otok, nazvat će i naći se s nama kod
doka otoka Lady's kako bi prenio tijelo u bolnicu Beaufort Memorial.
Ali želi da ti vodiš iskapanje. Samo reci koja ti je oprema potrebna i
nabavit ćemo je.
- Colker je forenzični antropolog?
- Baxter je službeno izabrana osoba bez medicinske naobrazbe.
Vodi pogrebno poduzeće. Alije dozlaboga savjestan i želi da se cijela
stvar učini kako spada.
Zamislila sam se.
- Nagađa li šerif Baker uopće tko bi mogao biti tamo zakopan?
- Tamo se dila na veliko. Porazgovarat će s ljudima na carini i
izvijestiti lokalnu podružnicu DEA-e27, kao i predstavnike Agencije
za zaštitu divljih životinja. Harley mi je rekao da su prošli mjesec
zaposjeli močvare na području rijeke Coosaw. Misli daje riječ o
jednom od braće dilera, i slažem se s njim, jer ti ljudi definitivno ne
znaju cijeniti život. Pomoći ćeš nam, zar ne?
Nevoljko sam pristala i rekla koju opremu treba skupiti, na što je
odvratio da će to odmah učiniti.
Obećala sam da ću biti spremna u deset.
Nekoliko sam minuta ostala stajati ne znajući što učiniti s Katy.
Mogla bih joj pojasniti situaciju i prepustiti da odluči. Naposljetku,
nema razloga zašto ne bi trebala poći s nama na otok. Ili bih joj
jednostavno mogla reći daje nešto iskrsnulo i da me Sam zamolio za
pomoć? U tom bi slučaju dan mogla provesti ovdje, ili krenuti za
Hilton Head ranije nego što je planirala. Iako sam znala da je to bolja
zamisao, na kraju sam joj odlučila priznati.
Pojela sam zdjelicu Raisin Brana i oprala je zajedno sa žlicom. Ne
mogavši mirovati, navukla sam hlačice i majicu kratkih rukava, i
otišla provjeriti vezove i rezervoar s vodom. Usput sam presložila i
stolice na mostu. Kad sam ponovno ušla, spremila sam krevet i
posložila ručnike u toaletu. Popravila sam jastuke na sofi u
predvorju, sa saga pokupila mucice, navila sat i provjerila vrijeme.
Tek sedam i petnaest. Neće se probuditi još nekoliko sati. Navukla
sam tenisice i tiho se iskrala van.
Krenula sam prema istoku cestom Route 21, preko otoka Samt
Helena do otoka Harbor, pa otoka Hunting, i skrenula kod
2 7 DEA ili Drug Enforcement Administration (engl.) = Ured za
borbu protiv droga nacionalnog parka. Uska asfaltna cesta vijugala
je kroz močvaru, mirnu i mračnu poput podzemnog jezera. Palme i
hrastovi uzdizali su se iz tamnog podnožja, a tu i tamo svjetlosni
snop probijao se kroz tamu dajući vodi medenozlaćanu boju.
Parkirala sam u blizini svjetionika i prešla drveni mostić prema
plaži. Plima se povukla, pa je mokri pijesak blještao poput zrcala.
Promatrala sam šljuku kako skakuće između morskih lokvica, dok joj
tanašne nožice nestaju u odrazu. Jutro je bilo svježe i zagrijavajući
se osjetila sam kako me prolaze trnci u rukama i nogama.
Trčala sam na istok prema Atlantiku, a stopala su mi neprimjetno
tonula u nabijen pijesak. Svugdje oko mene potpuni smiraj. Mimoišla
sam skupinu pelikana, koji su se lagano ljuljuškali na vodi. Različite
vrste trava nepomično su izbijale iz pijeska.
Džogirajući proučila sam što mi ocean sve nudi. Naplavljeno drvo,
namreškano, izglađeno i prekriveno luparima. Zapetljana morska
trava. Blještavo smeđa ljuska američkog bodljaša. Cipal, kojega su
račići i galebovi lišili očiju i utrobe.
Trčala sam, sve dok nisam osjetila pečenje u prsima. Potom sam
nastavila dalje. Kad sam se vratila na mostić, noge su mi toliko
drhtale da sam se jedva popela stubama. Ali duševno sam se
osjećala podmlađenom. Možda je u pitanju uginula riba, možda čak
američki bodljaš, a možda sam jednostavno podigla razinu
endorfina, ali više se nisam užasavala onoga što mi predstoji. Smrt
se javlja svake sekunde svakog dana na svakom mjestu na kugli
zemaljskoj. Sastavni je dio životnog ciklusa, pa tako i na otoku
Murtry. Iskopat ću to truplo i predati ga onima koji su odgovorni za
njega. To mije posao.
Kad sam se ponovno poskrivećki uvukla na brodicu, Katy je još
uvijek spavala. Spravila sam si kavu i otišla pod tuš nadajući se daje
neću probuditi. Kad sam se odjenula, u tosteru sam zagrijala dva
peciva, premazala ih maslacom i džemom od kupina, te ponijela u
salon. Prijatelji mi kažu kako im fizička iscrpljenost ubija apetit, no sa
mnom to nije slučaj. Svaki puta nakon vježbe samo još više
ogladnim.
Uključila sam televizor, preletjela kanale i odabrala jednog od šest
evanđelista, koji su nudili nedjeljni jutarnji savjet. Slušala sam
Velečasnog Eugenea Highwatera kako opisuje »beskrajno obilje koje
iščekuje pravednike«, kad se Katy dovukla i bacila na kauč. Lice joj
je bilo izborano i natečeno od spavanja, a kosa izgledala poput
nakupina morske trave, na koje sam naletjela džogirajući. Nosila je
majicu kratkih rukava s natpisom Hornets, koja joj se objesila do
koljena.
- Dobro jutro. Lijepa si mi danas. Nije mi odgovorila.
- Kava?
Zakimala je, još uvijek žmireći.
Otišla sam u kuhinju spraviti i donijela joj šalicu kave. Zakrenula se i
podigla u poluuspravni položaj pokušavajući otvoriti kapke.
Posegnula je za kavom.
- Ĉitala sam do dva ujutro.
Srknula je gutljaj i podigla šalicu, a onda se uspravila i podvukla
stopala pod stražnjicu. Indijanski stil. Tek rastvorene oči usmjerila je
na Velečasnog.
- Zašto slušaš te gluposti?
- Pokušavam saznati kako se čovjek može domoći tog beskrajnog
obilja.
- Pošalji mu ček, a on će tebi gajbu pive. Velikodušnost joj nije
jedna od ranojutarnjih vrlina.
- Koji je to kreten zvao u zoru? Kao ni profinjenost.
- Sam.
- Oh. A što je htio?
- Katy, jučer se nešto dogodilo. Nisam ti rekla. Pogledala me.
Zastala sam, a onda ipak stala prepričavati što smo otkrili.
Izbjegavajući pojedinosti opisala sam joj tijelo i kako nas je J-7
odveo do njega i potom joj prepričala i telefonski razgovor sa
Samom.
- Znači, danas se opet tamo vraćaš? - Podigla je šalicu i prinijela je
ustima.
- Da. S mrtvozornikom i ekipom iz šerifovog ureda. Sam me kupi u
deset. Zao mije što ti je dan propao.
Možeš nam se pridružiti, naravno, ali razumjet ću ako ne želiš.
Uslijedila je dulja stanka. Velečasni je nastavio blebetati o Isusu.
- Nagađaju li uopće tko je u pitanju?
- Šerif misli daje povezano s drogom, jer se dileri koriste obližnjim
rijekama i dražicama kako bije unijeli.
 Nagađa daje cijela stvar krenula po zlu i netko je morao nekamo
odbaciti tijelo.
- Što ćeš tamo raditi?
- Uklonit ćemo tijelo, pokupiti uzorke i napraviti mnogo fotografija.
- Ne, ne. Hoću da mi kažeš točno što ćeš raditi. Možda bih to mogla
upotrijebiti za rad ili nešto drugo.
- Korak po korak?
Zakimala je i spustila se natrag na jastuke.
- Ĉini mi se da će biti poprilično rutinski. Uklonit ćemo vegetaciju,
postaviti mrežu s referentnom točkom za skice i mjere. - Podrum
kuće u St-Joviteu izronio mije pred očima. - Kad skupimo sve s
površine, otvorit ću grob. Neke ekipe za očevid iskopavaju po
slojevima u potrazi za zakopinama. No, mislim da to nije neophodno
u ovom slučaju, jer ne dolazi do stratigrafije, kad netko iskopa jamu,
ubaci tijelo i potom ga prekrije. Ipak, jedan dio jame neću dirati kako
bih dobila profil, dok se spuštam u grob. Tako ću vidjeti tragove
oruđa u zemlji.
- Tragove oruđa?
- Lopate, štihače, ili krampa, koji je ostavio otisak u tlu. Nikad prije
nisam ih našla, ali neki od mojih kolega tvrde da jesu. Isto tako tvrde
daje moguće uzeti otiske i onda napraviti kalup i usporediti ga s
pronađenim oruđem. Ono na što sam ja naišla bili su otisci stopala u
podnožju grobova, posebice gdje ima puno gline i mulja. Njih ću
potražiti.
- Misliš, otiske stopala tipa koji je iskopao grob?
- Da. Kad jama dostigne određenu dubinu, kopač može uskočiti u
nju i raditi iznutra. Ako se to dogodi, može ostaviti otiske cipela.
Ujedno ću uzeti uzorke tla. Ponekad se zemlja iz groba može
usporediti sa zemljom pronađenom na osumnjičeniku.
- Ili na podnožju njegova ormara za obuću.
- Tako je. I prikupit ću kukce.
- Kukce?
- Ovdje ih neće biti baš previše. Kao prvo, truplo je plitko zakopano,
a strvinari i rakuni su ga djelomično izvukli na površinu. Muhe
tulumare i bit će korisne pri utvrđivanju PMI-ja.
-PMI?
- Postmortem intervala, koji ukazuje koliko je dugo osoba mrtva.
 - Kako se to čini?
- Entomolozi su proučavali insekte, koji se hrane mrtvim truplom,
većinom muhe i kornjaše, i zaključili su da različite vrste dolaze do
tijela u pravilnim razmacima, a onda svaki prolazi jednako predvidljiv
životni ciklus. Neke vrste muha pojavljuju se za svega nekoliko
minuta, a druge pak poslije. Odrasle muhe liježu jajašca, a jajašca
se pretvaraju u ličinke i to su ti oni crvići.
Napravila je grimasu.
- Nakon određenog perioda ličinke napuštaju tijelo i učahu-ruju se u
tvrdoj vanjskoj ljusci zvanoj »pupa«.
Naposljetku izlaze kao odrasle muhe i odlijeću kako bi negdje
drugdje nastavile spomenuti proces.
- Zašto se svi kukci ne pojavljuju u isto doba?
- Različite vrste imaju različit plan igre. Neke vrste dolaze grickati, a
drugima je draže hraniti se jajašcima i ličinkama prethodnika.
- Užas.
- Za svakog ponešto.
- Sto ćeš učiniti s kukcima?
- Uzet ću uzorke ličinki i čahura i pokušati uhvatiti nešto odraslih
insekata. Ovisno o stanju očuvanosti tijela, možda ću se ujedno
poslužiti sondom kako bih izmjerila temperaturu tijela. Kad se
formiraju mase crvića, uvelike se može povećati unutrašnja
temperatura trupla. I to je korisno za procjenu PMI-a.
- Što onda?
- Sačuvat ću sve odrasle kukce i polovicu ličinki u alkoholnoj
otopini. Druge ću ličinke staviti u posude s jetrom i vermikulitom.
Entomolog će ih dovesti do izlijeganja i identificirati o kojoj je vrsti
riječ.
Zapitala sam se gdje će Sam nabaviti mreže, posude, vermikulit i
termalnu sondu, jer ipak je nedjelja ujutro, a mreže za prosijavanje,
lopatice i svu drugu opremu za iskopavanje da ne spominjem. No,
njegov problem.
- A tijelo?
- Ovisi o stanju u kojemu se nalazi. Ako je manje-više očuvano,
jednostavno ću ga izvaditi i spremiti u mrtvačku vreću. Ako je pak
ostao samo kostur, proces će dulje potrajati, jer ću morati napraviti
popis kostiju kako bih se uvjerila da su sve na broju.
 Zamislila se nad tim.
- U najboljem slučaju, to će potrajati. .?
- Cijeli dan.
- A u najgorem?
- Dulje.
Namrštivši se, prstima je prošla kroz kosu, a onda je skupila u
labavi čvor na potiljku.
- Samo ti odi na sastanak na Murtry. Mislim da ću ja ostati ovdje i
onda pronaći prijevoz za Hilton Head.
- Tvojim prijateljima neće smetati da te ranije pokupe?
- Ne. Usput im je.
- Pametna odluka. - I doista sam to mislila.
Prošlo je kako sam joj rekla da će proći, s jednom velikom razlikom.
Bilo je stratigrafije. Ostala sam šokirana pronašavši ispod tijela, čije
su lice račići izgrizli, još jedno tijelo u raspadu. Ležalo je na dnu jame
dubine stotinu dvadesetak centimetara, lica okrenuta na dolje, ruku
uguranih ispod trbuha, pod kutem od dvadeset stupnjeva u odnosu
na gornje truplo.
Dubina ima svojih prednosti. Iako se gornje tijelo svelo na kosti i
vezivno tkivo, donje je zadržalo velik dio tkiva i jušnate utrobe.
Radila sam do sumraka, pomno prosijavajući svaku česticu zemlje,
uzimajući uzorke tla, flore i insekata, i prenoseći tijela u mrtvačke
vreće. Serifov detektiv napravio je fotografije i sve snimio video-
kamerom.
Sam, Baxter Colker i Harley Baker promatrali su što činim s
udaljenosti, povremeno komentirajući ili se primičući kako bi bolje
pogledali. Serifov zamjenik pretražio je okolnu šumu s psom,
obučenim pretraživati na osnovu mirisa truleži. Kim je potražila
fizičke dokaze.
No, sve je bilo uzalud. Osim dva trupla, ništa drugo nije iskrsnulo.
žrtve su bile skinute do gola i odbačene, lišene bilo čega što bi ih
povezalo sa sadašnjošću. I koliko god sam pomno proučavala
pojedinosti, ni njihov položaj, ni bilo što što sam uočila u obrisu
groba ili njegovom sadržaju, nije razotkrilo jesu li zakopane
istodobno, ili je pak gornje truplo zakopano neko vrijeme nakon
donjeg.
 Bilo je gotovo osam sati, kad smo ugledali Baxtera Colkera kako
treskom zatvara i zaključava vrata kombija. Mrtvozornik, Sam i ja
stajali smo do asfaltne ceste, iznad doka gdje smo usidrili čamce.
Colker je izgledao poput čačkalice u leptir kravati i savršeno
izglačanom odijelu, a hlače su mu bile navučene visoko iznad struka
i zakopčane remenom. Iako me Sam upozorio na izbir-ljivost
mrtvozornika okruga Beaufort, nisam bila pripravna na poslovno
odijelo pri iskopavanju. Sto tek odijeva za svečane večere?
- Pa, sad smo gotovi - odvratio je brišući ruke ubrusom od lajnena.
Stotine sitnih žilica popucale su mu na obrazima, zbog čega mu je
lice poprimilo plavkastu boju. Okrenuo se prema meni.
- Onda se vidimo sutra u bolnici. - Bio je to više zaključak nego
pitanje.
- Hej, samo malo! Mislila sam da ovi slučajevi odlaze forenzičnom
patologu u Charleston.
- Pa, mogao bih ih odaslati na Medicinski fakultet, gospodo, ali
znam što će mi gospodin tamo reći. - Cijeli dan obraćao mi se s
»gospođo«.
- Axel Hardaway?
- Da, gospođo. Doktor Hardaway će mi reći da mije potreban
antropolog, jer on ne zna pišljiva boba o kostima, eto što će mi reći.
A koliko sam obaviješten, doktor Jaffer, sveučilišni antropolog, nije
na raspolaganju, i kome su ovo dvoje jadnika onda prepušteni? -
Koščatom je rukom zamahnuo prema kombiju.
- Neovisno tko izvodi analizu kostura, još uvijek će vam biti
potrebna cjelovita obdukcija drugog tijela.
Nešto je zadrhtalo na površini rijeke razbijajući mjesečinu u tisuću
sitnih djelića. Povjeratac je zapuhao i namirisala sam nadolazeću
kišu.
Colker je pokucao na bočno staklo kombija. Glava je izronila iz
unutrašnjosti i domahnula, nakon čega se vozilo pokupilo. Promatrao
gaje nekoliko sekundi.
- Te dvije duše provest će noć u Beaufort Memorialu, a danas je
nedjelja. U međuvremenu ću stupiti u vezu s doktorom Hardawayom
i vidjet ću što bi on radije da se učini. Mogu li znati gdje odsjedate,
gospođo?
Dok sam mu recitirala adresu, šerif nam se pridružio.
 - želim vam ponovno zahvaliti, doktorice Brennan. Izvrsno ste
obavili posao.
Baker je bio tridesetak centimetara viši od mrtvozornika, a on i Sam
zajedno nisu mu mogli parirati što se tiče tjelesne mase. Ispod
službene košulje šerifova prsa i ruke izgledali su kao da su od
kovanog željeza.
Lice mu je bilo četvrtasto, koža boje crne kave. Harley Baker je
izgledao poput boksača teške kategorije, a izražavao se poput
harvardskog poslijediplomanta.
- Hvala vam, šerife. Vaš detektiv i zamjenik bili su mi od velike
pomoći.
Moja je ruka djelovala blijedo i krhko u njegovoj. Pretpostavila sam
da stiskom može zdrobiti granit.
- Još jednom vam hvala. Sutra ćemo se naći s detektivom Ryanom,
a ja ću u međuvremenu pripaziti na kukce.
Baker i ja smo već raspravili o insektima, i dala sam mu ime
entomologa. Pojasnila sam kako ih poslati i kako spremiti uzorke tla i
bilja. Sve je sad bilo na putu u vladinu okružnu podružnicu, a za to
se pobrinuo detektiv iz njegova ureda.
Potom se rukovao i s Colkerom, a Sama je prijateljski lagano udario
o rame.
- Tvoju ću jadnu facu još vidjeti - dobacio je odlazeći. Za minutu
njegovo patrolno vozilo nas je mimoišlo na putu u Beaufort.
Sam i ja smo se odvezli do Melanie Tess zastajući kako bismo na
brzinu uzeli hranu. Gotovo nismo prozborili ni riječ. Osjećala sam
miris smrti na svojoj odjeći i kosi, i čeznula se is-tuširati, jesti i baciti
u osamsatnu komu. Nagađala sam da on želi da mu što prije izađem
iz auta.
U devet i četrdeset pet kosa mije bila obmotana ručnikom i mirisala
sam na vlažnu sumaglicu White Diamonds. Podizala sam poklopac
posude s kupljenom hranom, kad je Ryan nazvao.
- Gdje si? - upitala sam cijedeći kečap na pomfrit.
- U opčaravajućem mjestašcu zvanom Lord Carteret.
- Sto mu nedostaje?
- Nema tečaja golfa.
- Sutra u devet moramo se naći sa šerifom. - Usisala sam
krumpirić.
 - U devet nula nula, doktorice Brennan. Sto jedeš?
- Sendvič.
- U deset navečer?
- Bio mije naporan dan.
- Ni moj nije bio baš najljepši. - Ĉula sam kako pali šibicu i ispuhuje.
- Dva presjedanja, a onda vožnja od Savannah do Tare, nakon čega
još nisam uspio dobiti šerifa. Cijeli je dan bio izvan ureda zbog neke
proklete stvari, a nitko mi nije htio reći ni gdje je, ni što čini. Svi to
prikrivaju. Vjerojatno je sa Sherloc-kom Holmesom negdje na tajnom
zadatku.
- Šerif Baker je razuman čovjek. - Promljackala sam žlicu salate od
kupusa.
- Poznaješ ga?
- Provela sam cijeli dan s njim.
Hush puppies.
- To žvakanje mi govori suprotno.
- Hush puppy.
- Što je »hush puppy«?
- Ako svratiš, nabavit ću ti ga sutra.
-Jupi! A što je to?
- Kukuruzni hot dog pržen u ulju.
- Što si radila cijeli dan s Bakerom? Ukratko sam mu ispričala za
iskapanje tijela.
- A Baker sumnja na dilere?
- Da, ali ja se ne slažem s tim.
- Zašto ne?
- Ryane, izmorena sam, a on nas očekuje rano ujutro. Sutra ću ti
reći zašto. Možeš li pronaći marinu otoka Lady's?
- Baš mije to sinulo.
Nakon uputa prekinuli smo razgovor. Potom sam dovršila večeru i
bacila se u krevet ne opterećujući se navlačenjem pidžame. Spavala
sam naga i kao klada, ne usnuvši ama baš ništa punih osam sati.
Bar ne koliko se sjećam.
POGLAVLJE OSAMNAESTO
U osam sati u ponedjeljak ujutro promet je bio gust na mostu
Woods Memorial. Nebo oblačno, a rijeka uzburkana i boje škriljevca.
Vijesti na radiju predviđale su laganu kišicu i temperaturu do 22
stupnja.
Ryan se nije uklapao u vunenim hlačama i jakni od tvida, poput
arktičkog stvorenja, kojeg je vjetar dopuhao u trope. I već se,
naravno, znojio.
Dok smo ulazili mostom u Beaufort, pojasnila sam mu princip
nadležnosti u okrugu rekavši kako policijska uprava Beauforta
funkcionira strogo unutar grada i navela druge tri gradske zajednice,
Port Royal, Bluffton i Hilton Head, od kojih svaka ima svoju policijsku
upravu.
- Ostatak okruga Beaufort nije ukorporiran i stoga spada pod
nadležnost šerifova ureda - sažela sam. -
Njegov ured ujedno pruža usluge otoku Hilton Head. U vidu
detektiva, primjerice.
- Zvuči kao u Quebecu - odvratio je.
- I jest. Samo moraš znati na čijem si terenu.
- Simonnetova je nazivala nekoga na otoku Saint Helena, što znači
daje to Bakerova nadležnost.
-Da.
- Kažeš daje tip razuman.
- Pustit ću te da sam dođeš do zaključka.
- Reci mi što znaš o iskopanim tijelima. Rekla sam mu.
- Isuse, Brennanice, kako se uspijevaš uvući u takve stvari?
- To mi je posao, Ryane. - Pitanje me razdražilo. Sve u vezi njega u
posljednje me vrijeme razdražuje!
- Ali bila si na odmoru.
Da. Na otoku Murtry. S kćeri.
- Zasigurno je onda u pitanju moja plodna mašta - odbrusila sam. -
Snovima prizivam trupla, i puf!
Odjednom se i stvore. To je jedino za što živim!
Stisnula sam zube i promatrala sitne kapi kako se skupljaju na
vjetrobranu. Ako bude htio razgovarati, može razgovarati sam sa
sobom!
- Trebat će me malo navoditi - odvratio je, dok smo mimoilazili
sveučilišni posjed Fakulteta u Beaufortu, Sveučilišta Južne Karoline.
- Carteretova će naglo skrenuti nalijevo i ući u Boundary. I ti učini
isto.
 Skrenuli smo zapadno iza etažnih stanova kod Pigeon Pointa i
naposljetku se provezli između zidova od crvene cigle, koji su
zatvarali državno groblje s obje strane ceste. Kod Ribauta upozorila
sam ga na lijevo skretanje.
Signalizirao je i skrenuo na jug. S lijeva smo mimoišli restoran
pržene piletine Maryland Fried Chicken, vatrogasnu postaju i
baptističku crkvu Second Pilgrim Baptist Church. S desna se
rastezala vladina okružna podružnica. U zgradama sa štukaturom
boje vanilije smjestili su se okružna uprava, sudnica, odvjetnički
uredi, različite policijske agencije i zatvor. Neoriginalni stupovi i
lukovi namijenjeni su bili stvaranju kolonijalne atmosfere, ali umjesto
toga cijeli je kompleks izgledao poput medicinskog centra
izgrađenog u Art Deco stilu.
Kod Ribautove i Dukeove pokazala sam mu pješčanu površinu
zasjenjenu hrastovima i španjolskom mahovinom. Parkirao je
između patrolnog vozila gradske policije Beauforta i prikolice okruga
Haz Mat.
Šerif Baker netom je stigao i baš je vadio nešto iz stražnjeg dijela
auta. Prepoznavši me, domahnuo je, zalupio poklopac prtljažnika i
pričekao da mu se pridružimo.
Upoznala sam ih, na što su se rukovali. Kišica se pretvorila u
sumaglicu.
- žao mi je što smo vam za vratom - dobacio je Ryan. - Zasigurno
imate dovoljno posla i bez stranaca.
- Nema problema. Nadam se da ćemo vam biti od pomoći.
- Lijepa kućica - nadodao je Ryan kimnuvši glavom prema zgradi u
kojoj se smjestio Šerifov ured.
Dok smo prelazili Dukeovu, na brzinu nam je pojasnio povijest
kompleksa.
- Početkom devedesetih okrug je odlučio da sve agencije želi pod
jednim krovom, pa je stoga izgradio ovo zdanje za otprilike trideset
milijuna dolara. Imamo vlastiti prostor, kao i grad Beaufort, ali
dijelimo s njima neke usluge, primjerice, komunikacije, poštu i arhiv.
Dvojica zamjenika su nas mimoišla na putu prema parkiralištu.
Mahnuli su mu, na što je on kimnuo i onda nam otvorio staklena
vrata.
 Uredi šerifovog odjela okruga Beaufort nalazili su se desno, iza
staklene kocke ispunjene uniformama i plaketama. Gradska policija
nalazila se slijeva, iza vrata na kojima je pisalo SAMO S POSEBNIM
DOPUŠTENJEM. Do tih vrata još jedna kocka s fotografijama
najtraženijih na FBI-jevim tjeralicama, fotografijama nestalih lokalaca
i posterom iz Centra za nestalu i zlostavljanu djecu. Hodnik pred
nama vodio je iza dizala u unutrašnjost zdanja.
Ušli smo u šerifov hodnik i ugledali ženu kako odlaže kišobran na
vješalicu. Iako je već odavno napunila pedesetu, izgledala je kao
daje izašla iz Madonninih spotova. Kosa joj je bila dugačka i crna
poput noći, a nosila je čipkasti korzet preko egzibicionističke minice
te ljubičastu bolero jaknicu. Pluterice su joj nadodale osam
centimetara visine. Obratila se šerifu:
- Gospodin Colker je upravo nazvao. I neki je detektiv zvao desetak
puta jučer, kao da mu gori pod petama. Sve vam piše na stolu.
- Hvala ti, Ivy Lee. Ovo je detektiv Ryan. - Pokazao je na nas dvoje.
- A ovo doktorica Brennan. Naš će im odjel pomoći u vezi jednog
slučaja.
Ivy Lee nas je odmjerila.
- želite li kave, šefe?
- Molim vas.
- Tri, dakle?
-Da.
- S mlijekom?
Ryan i ja smo zakimali.
Ušli smo u ured i sjeli, a Baker je odbacio šešir na niz metalnih
ormarića iza svojeg stola.
- Ivy Lee zna biti slikovita - rekao je s osmijehom. - Odradila je
dvadeset godina u marincima, a onda se vratila kući i pridružila
nama. - Zamišljeno je zastao na trenutak. - I tu je otprilike
devetnaest godina.
Super učinkovito vodi Ured, a sad je trenutačno. . - Zastao je u
potrazi za pravim izrazom. - . . u procesu eksperimentiranja s
modom.
Naslonio se leđima i isprepleo prste na potiljku. Kožni naslonjač
zatulio je poput gajdi.
- Dakle, gospodine Ryane, recite što vam je potrebno.
 Ryan mu je opisao smrti u St-Joviteu i pojasnio pozive na Saint
Helenu. Baš mu je prepričavao razgovore s ginekologicom na klinici
Beaufort-Jasper i roditeljima Heidi Schneider, kad je Ivy Lee
pokucala navrata.
Odložila je šalicu pred Bakera, a druge dvije na stolić između
Ryana i mene, i potom se pokupila bez riječi.
Popila sam gutljaj. Pa još jedan.
- Ona je kuha? - upitala sam. Definitivno jedna od najboljih kava,
koje sam ikad okusila.
Baker je zakimao.
Ponovno sam popila gutljaj pokušavajući identificirati okuse. U
vanjskom je uredu zazvonio telefon. Ivy Lee je preuzela poziv.
- S čim je pripravlja?
- Što se toga tiče, vrijedi jedno pravilo: ne postavljati pitanja. Svaki
joj mjesec dajem novac kako bi kupila sastojke. Tvrdi da samo
njezine sestre i mama znaju recept.
-Je li ih moguće potkupiti?
Nasmijao se i spustio podlatkice na stol, a onda se punom težinom
naslonio na njih. Bio je plećatiji od jetija.
- Ne bih je htio uvrijediti - odvratio je. - A pogotovo ne njezinu
majku.
- Pametno - složio se Ryan. - Ne valja vrijeđati majke. - Skinuo je
gumicu s namreškanog smeđeg fascikla, pretražio sadržaj i izvukao
list papira.
- Broj koji je nazvan iz St-Jovitea nalazi se na adresi 435 Ad-ler
Lyons Road.
- U pravu ste. To je na Saint Heleni - složio se Baker.
Okrenuo se prema metalnim ormarićima, otvorio ladicu i izvukao
dosje. Odloživši fascikl na stol, pročitao je jedan od dokumenata, koji
su se nalazili u njemu.
- Provjerili smo adresu. Ne postoji policijski zapis. Nijedan poziv nije
obavljen u posljednjih pet godina.
-Je li u pitanju privatna kuća? - Ryan.
- Vjerojatno. Na tom dijelu otoka većinom su prikolice i kućice. Iako
sam čitav život manje-više proživio ovdje, morao sam se poslužiti
kartom kako bih pronašao tu adresu. Neke neasfaltirane ceste na
otocima ne razlikuju se od običnih prilaza. Možda bih ih mogao
prepoznati da ih vidim, ali ne znam kako se svaka od njih zove. Ako
uopće imaju ime.
- Tko je vlasnik posjeda?
- Ne raspolažemo tim podatkom, ali provjerit ćemo. Zašto ne bismo
u međuvremenu navratili u prijateljski posjet?
- Meni odgovara - odvratio je Ryan vraćajući papir u fascikl i
zatvarajući ga gumicom.
- A možemo i navratiti u kliniku ako mislite da bi to moglo polučiti
rezultat.
- Ne želim vam oduzimati vrijeme. Znam da imate posla. -Ryan je
ustao. - Ako biste nam dali upute, uvjeren sam da bismo se i sami
snašli bez problema.
- Ne, ne. Dužan sam doktorici Brennan za jučer, a osim toga,
uvjeren sam da ni Baxter Colker još nije gotov s njom. Zapravo, biste
li pričekali da nešto provjerim?
Otišao je u susjedni ured i odmah se vratio s porukom na papiriću.
- Baš kako sam pretpostavio, Colker je ponovno zvao. Odaslao je
tijela u Charleston, ali želi razgovarati s doktoricom Brennan. -
Nasmiješio mi se. Njegove jagodične i čeone kosti bile su toliko
izražajne, a kosa toliko blještavo crna, da mu je lice djelovalo poput
keramike pod fluorescentnom svjetlošću.
Pogledala sam Ryana. Slegnuo je ramenima i vratio se u stolicu.
Baker je potom otipkao broj, zatražio Colkera i uručio mi slušalicu.
Odmah me spopao zao predosjećaj.
Rekao mi je ono što sam očekivala čuti. Axel Hardaway izvest će
obdukciju na tijelima, ali je odbio obraditi kosti. Dana Jaffera ne
mogu dobiti. Hardaway će obraditi posmrtne ostatke na
Medicinskom fakultetu po protokolu koji zatražim, a onda će Colker
prevesti kosti u moj labos u Charlottei, ako sam ih voljna pregledati.
S oklijevanjem sam pristala i obećala čuti se s Hardawayom. Colker
mije izrecitirao njegov broj, nakon čega smo okončali razgovor.
- Allons-y - dobacila sam.
- Allons-y - ponovio je šerif posegnuvši za šeširom i zadje-nuvši si
ga.
Auto-cestom 21 odvezli smo se iz Beauforta na otok Lady's, prešli
Cowan's Creek prema Saint Heleni i nastavili još nekoliko milja. Kod
križanja s cestom Eddings Point, skrenuli smo nalijevo i nekoliko
kilometara mimoilazili trošne montažne kuće i prikolice odložene na
stupovlje. Prozori su bili prekriveni plastikom, a trijemovi uleknuti pod
težinom moljcima izgriženih naslonjača i starih kućanskih aparata. Iz
dvorišta su nas promatrale odbačene automobilske karoserije i
dijelovi, improvizirane šupe i zahrđale septičke jame. Tu i tamo
rukom ispisan znak nudio je raštiku, grašak ili koze.
Ubrzo je asfaltna cesta naglo skrenula nalijevo i pješčani puteljci
pružali su nam se s prednje i desne strane. Baker je skrenuo u dugi,
zasjenjen tunel. Hrastovi prekriveni mahovinom nadvijali su se iznad
naših glava tvoreći kupolu zelene katedrale. S obje strane ceste
uske vodene vrpce prekrivene algama.
Kotači su lagano škripali, dok smo mimoilazili novi niz pokretnih
domova i trošnih kuća, u čijim dvorištima je bilo plastičnih i drvenih
vrtuljaka, ili pak pilića koji su veselo kljucali. Osim raznih modela
uništenih automobila i pickupova, sve je uvelike podsjećalo na
tridesete godine dvadesetog stoljeća. I četrdesete. I pedesete.
Nakon pola kilometra slijeve strane ukazala se Adler Lyons Road.
Skrenuli smo i odvezli se gotovo do kraja te konačno zaustavili. Na
suprotnoj strani ugledala sam mahovinom prekrivene nadgrobne
ploče zasjenjene hrastovima i magnolijama. Tu i tamo pokoji drveni
križ blještavom je bjelinom izranjao iz mračnih sjena.
Nadesno dvije zgrade, veća od njih dvokatnica s tamnozelenim
popločenjem, a manja bungalov, nekoć bijele, a sada sive, oljuštene
boje. Iza kuća ugledala sam prikolice i ljuljačku.
Niski zid odvajao je cijeli kompleks od ceste, izgrađen od postrance
odloženih i nagomilanih cementnih blokova, kako bi središnji dijelovi
tvorili nizove i slojeve malenih tunela. Svaka šupljina bila je
ispunjena povijušama, a purpurna visterija vijugala čitavom širinom.
Na početku prilaza stajao je zahrđao metalni znak, na kojemu je
jarko narančastim slovima pisalo: PRIVATNI POSJED.
Cesta je završavala manje od tri metra nakon zida u močvarnoj
travi. Iza nje voda boje matiranog kositra.
- To bi trebao biti broj 435 - dobacio je šerif prebacujući mjenjač u
parkirni položaj pokazujući na veće zdanje. - Ovo je nekoć bio ribički
kamp. - Kimnuo je prema vodi. - To je Ed-dings Point Creek. Izlijeva
se u obližnji tjesnac. U potpunosti sam zaboravio na imanje.
Napušteno je već godinama.
 Kuća doista nije bila u dobrom stanju. Fasada zakrpana i
prekrivena plijesni, nekoć bijeli ukrasi ljuštili su se otkrivajući
svijetloplavi podsloj, zatvoren trijem širio se cijelom širinom prvog
kata, a uspravni prozori u kosom krovu izbijali s trećeg kata. Njihovi
gornji rubovi slijedili su kosinu krova.
Izašli smo iz auta, zaobišli zid i krenuli prilazom. Maglica je visjela u
zraku poput dima. Osjetila sam miris blata i trulog lišća, a u daljini
natruhe krijesa.
Šerif je zakoračio na trijem, a Ryan i ja smo pričekali na travi.
Unutrašnja su vrata bila otvorena, ali je bilo premračno i ništa se nije
moglo vidjeti. Zakoračio je ustranu i pokucao, našto su se vrata
zatresla cijelim okvirom. Ptičji pjev u krošnjama izmiješao se s
pucketanjem palmina lišća. Učinilo mi se da iz unutrašnjosti dopire
plač bebe. Ponovno je pokucao.
Za nekoliko trenutaka uslijedili su koraci, a onda se mladić pojavio
na pragu. Pjegav, s kovrčavom, crvenom kosom, u kombinezonu od
trapera i kariranoj košulji. Isti Howdy Dowdy.
- Da? - Dobacio je kroz mrežasta vrata prelijećući očima svo troje.
- Kako je? - odvratio je šerif južnjačkom verzijom pozdrava.
-Ide.
- Odlično. Ja sam Harley Baker. - Po uniformi se dalo zaključiti da u
pitanju nije privatni posjet. - Možemo li ući?
- Zašto?
- Htjeli bismo vam postaviti nekoliko pitanja.
- Pitanja?
- živite li ovdje? Howdy Dowdy je zakimao.
- Možemo li ući? - Baker je ponovio pitanje.
- Ne biste li trebali imati nalog ili nešto tog tipa? -Ne.
Začula sam glas u pozadini, na što se Howdy okrenuo dobacivši
nešto preko ramena. Već iduće sekunde pridružila mu se
sredovječna žena sa širokim licem i sitnom trajnom. Na jednom je
ramenu držala bebu naizmjence joj tapšući i trljajući leđa, a meso na
nadlaktici treslo joj se pri svakom pokretu.
- Policija - mali je pojasnio odmičući se od vrata. -Da?
Ryan i ja smo bili prisiljeni još jednom odslušati jeftin razgovor od
maloprije. A onda je uslijedilo:
- Trenutačno ovdje nema nikoga. Morat ćete navratiti drugi put.
 - Ali vi ste ovdje, gospođo - odvratio je šerif
- Zaposleni smo oko beba.
- Nećemo se samo tako pokupiti.
žena je na to napravila grimasu, podigla bebu više na rame i
otvorila mrežasta vrata. Njezine japanke proizvodile su nježne
zvukove, dok smo je pratili preko trijema u maleno predvorje.
Kuća je bila u polumraku, a u zraku se mogao osjetiti blago kiseo
okus, kao daje netko preko noći zaboravio na čašu s mlijekom.
Ispred nas stubište se uzdizalo na drugi kat. Desno i lijevo arkadni
ulazi u velike prostorije ispunjene sofama i naslonjačima.
Odvela nas je u prostoriju nalijevo i pokazala na pletene
naslonjače. Kad smo sjeli, nešto je došapnula Howdyju, i on se
popeo stubama. Potom nam se pridružila.
- Da? - potiho je upitala pogledavši Bakera i Ryana.
- Zovem se Harley Baker. - Odložio je šešir na stolić i nagnuo se
prema njoj, naslonivši se rukama na butine i izbacivši dlanove prema
van. - A vi ste. .?
Spustila je ruku preko bebinih leda, nježno joj oborila glavu i podigla
drugu, dlana okrenuta prema šerifu.
- Ne bih htjela biti neprilična, šerife, ali moram znati što želite.
- živite li ovdje, gospođo?
Zastala je oklijevajući, a onda zakimala. Zavjesa na prozoru iza
mojih leđa je zadrhtala i osjetila sam vlažan povjetarac na potiljku.
- Zanimaju nas neki pozivi upućeni na vaš broj - nastavio je.
- Telefonski pozivi?
- Da, gospođo. Prošle jeseni. Jeste li možda bili ovdje u to doba?
- Ovdje nema telefona.
- Nema telefona?
- Pa. . postoji samo uredski telefon, ali on nije za osobnu uporabu.
- Tako znači. . - Pričekao je da nastavi.
- Ne primamo telefonske pozive. -Mi?
- U ovoj nas kući živi devetero, a u susjednoj četvero. Plus,
naravno, svi oni koji žive u prikolicama. Ali ne služimo se telefonima.
Nije dopušteno.
Na katu je druga beba briznula u plač.
- Nije dopušteno?
 - Zajednica smo. živimo čist život i nikome ne radimo probleme.
Jamčim vam da ovdje nema droge.
Držimo se zajedno i slijedimo vlastita uvjerenja. A to nije
protuzakonito, zar ne?
- Ne, gospođo, nije. Koliko je velika vaša skupina? Zamislila se na
trenutak. - Dvadeset šestero nas je.
- A gdje su drugi?
- Neki su otišli na posao, to su oni koji se integriraju u društvo, a
ostatak je u susjednoj kući na jutarnjem sastanku. Jerry i ja pazimo
na bebe.
-Jeste li vjerska skupina? - upitao je Ryan. Pogledala gaje i onda se
ponovno vratila na Bakera.
- Tko su oni? - Bradom je pokazala na Ryana i mene.
- Detektivi Odjela za umorstva. - Šerif je odvratio zagledavši se u
nju nemilosrdno ozbiljna lica. - Kakve je prirode ta vaša skupina,
gospođo?
Opipala je bebin pokrivač. Negdje iz daljine dopro je lavež.
- Ne želimo ikakve probleme sa zakonom - odvratila je. -Možete me
držati za riječ što se toga tiče.
- Očekujete li probleme? - upita je Ryan.
Zbunjeno ga je pogledala, a onda bacila pogled na sat. - Samo
želimo mir i zdravlje. Ne toleriramo drogu i kriminal, pa stoga živimo
ovdje u osami. No, nikome ne nanosimo zlo. Više vam nemam što
za reći.
Porazgovarajte s Domom. Samo što nije došao.
-Dom?
- On će znati što vam reći.
- To bi bilo super. - Bakerove tamne oči ponovno su je probole. - Ne
bih sve vas htio prisiliti na dugo putovanje u gradsku policijsku
postaju.
Baš u tom trenutku začula sam glasove i zamijetila kako joj se
pogled odmiče s Bakerova lice prema prozoru. I nas troje smo se
okrenuli.
Kroz mrežu sam ugledala ljude ispred susjedne kuće. Pet žena
stajalo je na trijemu, dvije su držale u rukama bebe, a treća se
naginjala kako bi spustila dijete na tlo. Maleni je krenuo nesigurnim
korakom, pa je i ona odmah krenula za njim preko dvorišta. Jedan
po jedan dvanaestak odraslih izronilo je i nestalo iza kuće, a za
nekoliko sekundi pojavio se muškarac hodajući prema nama.
Domaćica nam se ispričala i pokupila u predvorje. Ubrzo smo čuli
kako se otvaraju vrata trijema, nakon čega su uslijedili prigušeni
glasovi.
Ugledala sam je kako se penje stubama, a onda se i muškarac
pojavio na ulazu u prostoriju. Pretpostavila sam daje u četrdesetima.
Blond kosa već mu je počela sijediti, a lice i ruke potamnili na suncu.
Nosio je kaki hlače, svijetložutu majicu i mekane kožne cipele na
bosu nogu. Nalikovao je ostarjeloj verziji pripadnika bratstva Kappe
Sigme.
- Oprostite mi - dobacio je. - Nisam znao da imamo posjetitelje.
Ryan i Baker su pokazali namjeru ustati, na što je odvratio:
- Molim vas, nema potrebe. - Prišao je i ispružio ruku. - Ja sam
Dom.
Rukovali smo se, nakon čega se spustio na sofu. -Jeste li za sok ili
limunadu? Zahvalno smo odbili.
- Znači, razgovarali ste s Helen. Kaže da imate nekoliko pitanja u
vezi naše skupine?
Baker je kimnuo.
- Mi smo ono što biste nazvali »komunom«. - Nasmijao se. - Ali ne i
ono što se obično podrazumijeva pod spomenutim terminom.
Nemamo nikakve veze s alternativnom hipijevskom kulturom
šezdesetih.
Protivimo se uporabi droga i zagađajućih kemikalija, odani smo
čistoći, kreativnosti i samosvijesti. živimo i radimo u harmoniji.
Naprimjer, upravo smo održali jutarnji sastanak, a na njima obično
raspravljamo o dnevnom rasporedu aktivnosti i odlučujemo što treba
biti učinjeno i tko će to učiniti. Riječ je uglavnom o pripremi hrane,
čišćenju, većinom kućanskim poslovima. - Nasmiješio se. -
Ponedjeljci se znaju oduljiti, jer se tog dana obično i oslobađamo
jada. - Ponovno osmijeh. - Iako se rijetko jadamo.
Nagnuo se unatrag i spustio ruke u krilo. - Helen mi je rekla da vas
zanimaju telefonski pozivi. Šerif se predstavio. - A vi ste Dom. .?
- Samo Dom. Ne rabimo prezimena.
- Ali nama su potrebna - odvratio je Baker bez imalo duhovitosti u
glasu.
 Uslijedila je dulja stanka.
- Owens. Ali on je davno umro. Već godinama nisam Dominic
Owens.
- Hvala vam, gospodine Owens. - Unio je podatak u spiralnu
bilježnicu. - Detektiv Ryan istražuje umorstvo u Quebecu i ima
razloga vjerovati daje žrtva poznavala nekoga na ovoj adresi.
- Quebec? - Domove oči su se razrogačile otkrivajući sitne bijele
bore u potamnjenoj koži. - U Kanadi?
- Pozivi su upućeni na ovaj broj iz kuće u St-Joviteu - nadovezao se
Ryan. - To je selo u planinama Laurentian sjeverno od Montreala.
Dom ga je saslušao zbunjena izraza lica.
- Znači li vam što ime Patrice Simonnet? Odmahnuo je glavom.
- Heidi Schneider?
Ponovno je odmahnuo glavom. - žao mije. - Osmijeh i lagano
slijeganje ramenima. - Rekao sam vam, ne rabimo prezimena, a
članovi često mijenjaju imena. U našoj su skupini slobodni odabrati
koje god požele.
- Kako se nazivate?
- Imena. Etikete. Titule. Kristova Crkva, Narodni hram, Ispravan put.
Kakve li egomanije! Mi smo se odlučili ne imenovati.
- Koliko dugo vaša skupina živi ovdje, gospodine Owens? -upita
Ryan.
- Molim vas, zovite me Dom. Ryan nije ništa odvratio.
- Gotovo osam godina.
-Jeste li bili ovdje prošlog ljeta i prošle jeseni?
- Djelomično. Cesto sam putovao.
Ryan je izvadio fotografiju iz džepa i odložio je na stol.
- Pokušavamo pronaći gdje se nalazila ova žena.
Dom se nagnuo i proučio sliku prstima ispravljajući rubove. Bili su
dugački i nježni, s busenima zlaćanih dlačica između zglobova.
- Ona je ubijena? -Da.
- A tko je mladić?
- Brian Gilbert.
Dugo je proučavao njihova lica. Kad je podigao pogled, nisam mu
ništa prepoznala u očima.
- Da vam bar mogu pomoći. Doista. Možda bih mogao upitati na
večerašnjoj doživljajnoj seansi, gdje potičemo samoistraživanje i rad
na unutrašnjoj svijesti. Bila bi to prikladna situacija.
Ryanovo se lice ukočilo, no nije odmaknuo pogled.
- Nisam raspoložen za propovjedništvo, gospodine Owens, niti me
posebice zanima što smatrate prikladnom situacijom, a što ne. Bit ću
kratak i jasan. Znam da su pozivi upućeni na ovaj broj iz kuće, gdje
je Heidi Schneider ubijena. Znam daje žrtva prošlo ljeto bila u
Beaufortu. I namjeravam otkriti kako su te dvije stvari povezane.
- Da, naravno. Zastrašujuće. Upravo takva vrsta nasilja navodi nas
da živimo ovako kako živimo.
Zažmirio je kao da se prepušta božanskom navođenju, a onda ih
otvorio i zagledao se u svakoga od nas ponaosob.
- Da vam pojasnim. Mi ovdje uzgajamo povrće, piliće i jaja, pecamo
i skupljamo mekušce. Neki članovi zajednice rade u gradu i
pridonose plaćama. Posjedujemo sustav uvjerenja, koji nas prisiljava
na odbacivanje društva, ali nikome ne želimo zlo. živimo jednostavno
i povučeno.
Duboko je udahnuo.
- Iako jezgru skupine čine dugogodišnji članovi, mnogi odlaze i
dolaze. Naš životni stil nije za svakoga.
Moguće je da nas je spomenuta djevojka posjetila, možda tijekom
mojeg izbivanja. Jamčim vam da ću porazgovarati s drugima.
- Da - odvratio je Ryan.
- I ja ću.
- Naravno. I molim vas, recite mi ako još mogu ikako pomoći.
U tom trenutku djevojka je upala kroz mrežasta vrata trijema noseći
bebu na boku. Smijala se i golicala dijete, a ono je hihotalo lagano je
udarajući debeljuškastim prstima.
Malachyjeve blijede ručice odjednom su mi se ukazale pred očima.
Kad nas je ugledala, zgrbila se i lice joj se iskrivilo.
- Oh, oprostite. - Nasmijala se. - Nisam znala da je netko ovdje. -
Beba ju je udarila ručicom o glavu, našto ju je ona po-škakljalapo
trbuščiću. Djetešce je zacičalo i zamlataralo nožicama.
- Uđi, Kathryn - dobacio je Dom. - Mislim da smo gotovi. Upitno je
pogledao Bakera i Ryana. Šerif je pokupio šešir i
svi troje smo ustali.
Dijete se okrenulo na Domov glas i zamigoljilo ugledavši mu lice.
Kad gaje Kathryn spustila na pod, zateturaloje izbačenih ruku i Dom
se sagnuo kako bi ga uhvatio. Svoje je mliječno bijele ručice
obmotalo oko njegovog osunčanog vrata.
Kathryn nam se pridružila.
- Koliko vam je beba stara? - upitala sam.
- Ĉetrnaest mjeseci. Zar ne, Carlie? - Izbacila je prst i Carlie ga je
pokušao zgrabiti, a onda izbacio ruke prema njoj. Dom gaje vratio
majci.
- Oprostite. Moram mu promijeniti pelene.
- Mogu li vas nešto upitati prije nego odete? - Ryan je pokazao dvije
fotke. - Poznajete li ikoga na ovim fotografijama?
Kathryn je proučila sliku s djevojkom podigavši je izvan Carliejeva
dosega. Osmotrila sam Domovo lice.
Nije se izmijenilo.
Odmahnula je glavom i vratila fotku. - Ne. žao mije. - Zamahnula je
rukom namreškavši nos. - Moram hitno promijeniti pelenu!
- žena je bila trudna - Ryan je dobacio.
- žao mije - odvratila je.
- Imate predivnog dječaka - nadodala sam.
- Hvala vam. - S osmijehom se povukla u stražnji dio kuće. Dom je
bacio pogled na sat.
- Ostat ćemo u kontaktu - zaključio je Baker.
- Da. Svakako. Sretno!
Kad smo se vratili u auto, sjeli smo i proučili posjed. Odškrinuta
sam prozor na suvozačkoj strani i maglica se uvukla unutra roseći mi
lice. Prisjećanje na Malachyja bacilo me u depresiju, a vlažno-sivo
vrijeme savršeno reflektiralo moje raspoloženje.
Pregledala sam cestu u oba smjera, a onda ponovno bacila pogled
prema kućama. U vrtu iza bungalova ljudi su radili. Prazne vrećice
sjemenki visjele su na štapovima identificirajući sadržaj svake
gredice.
Nigdje drugdje nije bilo života.
- Sto kažete? - Upitala sam ne obraćajući se nijednom ponaosob.
- Ako su ovdje osam godina, onda su se čitavo vrijeme pošteno
prikrivali - odvratio je Baker. - Uopće nisam čuo za njih.
Promatrali smo Helen kako napušta zelenu kućicu krećući se
prema jednoj prikolici.
 - Ali će uskoro biti otkriveni - nadodao je hvatajući ključ u bravici
motora.
Nekoliko kilometara svi troje smo šutjeli i kad smo prelazili most u
Beaufortu, Ryan je konačno prozborio:
- Zasigurno postoji nekakva veza. Ne može biti slučajnost.
- Ali slučajnosti su moguće - odvratio je Baker. -Da.
- Mene nešto drugo muči - ubacila sam se.
- Što to?
- Heidi je odustala dolaziti u ovdašnju kliniku u šestom mjesecu
trudnoće. Roditelji su rekli da se pojavila u Teksasu krajem kolovoza,
nije li tako?
- Tako je.
- Ali su se telefonski pozivi nastavili sve do prosinca.
- Da. - odvratio je Ryan. - To je problem.
POGLAVLJE DEVETNAESTO
Sumaglica se pretvorila u kišu, dok smo se vozili prema
zdravstvenoj klinici Beaufort-Jasper. Stabla su djelovala tamno i
blještavo, a asfalt bio prekriven lažnom glazurom. Kad sam
odškrinula prozor, zapahnuo me miris zemlje i vlažne trave.
Pronašli smo liječnicu s kojom je Ryan razgovarao i pokazali joj
Heidinu fotku. Rekla je da vjeruje kako ju je liječila prethodno ljeto,
ali nije posve sigurna. Trudnoća nije bila problematična, pa joj je
izdala recepte za uobičajene pretporođajne lijekove i ništa nam više
od toga ne može reći. Briana se uopće nije prisjećala.
U podne nas je šerif Baker ostavio, jer je morao srediti obiteljsku
razmiricu na otoku Lady's. Pristali smo se naći u njegovom uredu u
šest, dokad sam vjerovala da ćemo se domoći informacija o imanju
na cesti Adler Lyons.
Svratila sam s Ryanom na roštilj u restoran Sgt. White's Diner, a
onda smo proveli poslijepodne pokazujući Heidinu fotku po gradu i
raspitujući se u vezi komune.
U četiri smo raspolagali s dvije činjenice: nitko nije čuo za Doma
Owensa, ni njegove sljedbenike, niti se prisjećao Heidi Schneider ili
Briana Gilberta.
Sjedili smo u Ryanovom unajmljenom vozilu i gledali niz ulicu Bay.
S desne strane mušterije su ulazile i izlazile iz banke Palmetto
Federal. Bacila sam pogled prema dućanima čije smo klijente upravo
anketirali.
The Cat's Meow. Stones and Bones. In High Cotton. Da, Beaufort
je prigrlio svijet turizma.
Kiša je prestala, ali nebo je još uvijek bilo smrknuto i oblačno.
Umorna i razočarana, više nisam bila sigurna u vezu između
Beauforta i St-Jovitea.
Ispred robne kuće Lipsitz muškarac s masnom kosom i tjes-tastim
licem zamahnuo je Biblijom i zavrištao nešto u vezi Isusa. Mjesec
ožujak nije sezona za spasenje pješaka, paje stoga cijelu pozornicu
imao samo za sebe.
Sam mije već pričao o ratu, koji vodi s uličnim propovjednicima.
Dvadeset godina dolaze u Beaufort poput hodočasnika u Meku.
1993. godine Njegovo Visočanstvo je uhitilo Velečasnog Isaaca
Abernathyja, jer je napadao žene u kratkim hlačica-ma nazivajući ih
kurvama i blejeći o vječnom prokletstvu. Podignute su tužbe protiv
gradonačelnika i gradske uprave na temelju povrede prava iz prvog
članka ustava i dok se na Okružnom sudu za prekršaje u Richmondu
čeka njezino razmatranje, propovjednici nastavljaju dolaziti.
Slušala sam ga kako nariče o Sotoni, bezbožnicima i Zidovima, i
osjetila kako mi se diže kosa na potiljku. Prezirem one koji se
smatraju Božjim glasnogovornicima i posrednicima, niti mogu vidjeti
one koji Evanđelje interpretiraju u vlastite političke ciljeve.
- Što kažeš na južnjačku civilizaciju? - upitala sam Ryana ne
odmičući pogled od tipa.
- Zvuči mi odlično.
- Eh, netko krade od Gandhija - Iznenađeno sam se okrenula. Bio
mije to jedan od najdražih Gandhijevih citata.
- Neki detektivi za umorstva znaju čitati - oštro se obrecnuo. Krivi
potez, Brennanice. Očigledno velečasni nije jedini koji prihvaća
kulturne stereotipove.
Promatrajući staricu kako ga u širokom luku zaobilazi, zapitala sam
se kakvo to spasenje Dom Owens nudi svojim sljedbenicima. Bacila
sam pogled na sat.
- Bližimo se večeri.
- Možda bismo mogli zaskočiti ljude, dok spravljaju tofu odreske.
 —Još nam predstoji devedeset minuta do sastanka s Bakerom. -
Jesi li za nenajavljeni posjet, malena?
- Bolje nego sjediti ovdje.
Baš kad je posegnuo za ključem u bravici motora, odjednom se
zaustavio. Bacila sam pogled prema smjeru kojim je gledao. Kathryn
je dolazila nogostupom noseći Carlieja na leđima, a starija žena s
dugim, tamnim pletenicama hodala uz nju. Vlažan povjetarac
podizao im je suknje priljepljujući ih za bokove i noge. Zastale su i
Kathrynina pratiteljica obratila se propovjedniku, a onda su obje
nastavile prema nama.
Ryan i ja smo razmijenili pogled, napustili auto i prišli im. Odmah su
utihnule. Kathryn mi se nasmiješila.
- Kako ide? - upitala je odmičući zapetljani pramen kovrča.
- Ne tako dobro - odgovorila sam.
- Niste imali sreće i pronašli nestalu djevojku?
- Nitko je se ne sjeća. Stoje čudno, jer je bar tri mjeseca provela
ovdje.
Osmotrila sam je, ali joj se izraz lica nije promijenio.
- Gdje ste se raspitali? - Carlie se provrpoljio, pa je posegnula
preko ramena kako bi namjestila nosilicu.
- U dućanima odjećom i mješovitom robom, ljekarnama, benzinskim
postajama, restoranima, knjižnicama. Ĉak smo pokušali i u
Boombearsu.
- Da, to je pametan potez. Ako je bila trudna, možda je posjetila
dućan s igračkama.
Dijete je zacvililo i podiglo ruke naginjući se unatrag i pritišćući
stopala o majčina leđa.
- Ma tko se to probudio? - odvratila je pokušavajući ga primiriti. - I
nitko je nije prepoznao s fotke?
- Nitko.
Carlie je još jače zacvilio, pa joj je žena u pratnji prišla s leđa i
izvukla ga iz nosilice.
- Oh, oprostite, ovo je El. - Kathryn je pokazala.
Ryan i ja smo se predstavili, našto je žena kimnula glavom, ali bez
riječi. Pokušavala je primiriti Carlieja.
- Možemo li vas, dame, počastiti Coca Colom ili kavom? -dobacio je
Ryan.
 - Ne. To će vam samo zabrljati genetski potencijal. - Kathryn je
namreškala nos, a onda joj se lice razvuklo u osmijeh. – Ali bismo
Carlie i ja mogli popiti sok. - Zakolutala je očima i posegnula za
bebinom ručicom. - Može biti prava napast, kad mu nije po volji.
Dom će po nas doći za četrdeset minuta, zar ne, El?
- Trebale bismo ga pričekati. - žena joj je toliko tiho odgovorila da
sam jedva čula stoje rekla.
- Oh, El, znaš i sama da će zakasniti! Hajdemo popiti sok i sjediti
malo na zraku. Ne želim da mi Carlie radi probleme tijekom
povratka.
El je otvorila usta, ali prije nego je uspjela progovoriti, Carlie se
izokrenuo i zacvilio.
- Sok - zaključila je Kathryn uzimajući bebu i ljuljuškajući je na boku.
- U Blackstones'u imaju velik izbor. Vidjela sam im jelovnik u izlogu.
Ušli smo u restoran. Ja sam naručila dijetalnu Coca Colu, a ostali
sok, i potom smo odnijeli piće do vanjske klupice. Kathryn je iz torbe,
koju je nosila preko ramena, izvukla dekicu, rasprostrta je pred noge
i spustila Carlieja na nju. Potom je iskopala vodu u boci i malenu
žutu šalicu s okruglim dnom i pomičnim poklopcem na dudu. Do
polovice ju je napunila sokom, nadodala vode i predalaje Carlieju,
koji ju je uhvatio s obje ruke i odmah se bacio na cuclanje.
Promatrala sam ga prepustivši se sjećanjima i osjećaj koji me
zaposjeo na otoku ponovno se probudio.
Kao da nisam u harmoniji sa svijetom. Tijela na otoku Mur-try. Katy
kao beba. Ryan u Beaufortu s pištoljem, značkom i stranim
izgovorom. Svijet oko mene odjednom se učinio čudnim, prostor u
kojemu sam se kretala kao iz nekog drugog vremena, no ipak
opipljiv i nevjerojatno stvaran.
- Ispričajte nam nešto o vašoj skupini - rekla sam povrativši se u
sadašnjost.
El me pogledala, ali nije ništa odvratila.
- Što želite znati? - Kathryn je upitala.
- U što vjerujete?
- U to da valja poznavati vlastiti um i tijelo. I da valja kozmičku i
molekularnu energiju održati čistom.
- A čime se bavite?
 - Cime se bavimo? - Pitanje ju je zbunilo. - Uzgajamo vlastitu hranu
i ne jedemo ništa što zagađuje.
- Lagano je slegnula ramenima. Dok sam je slušala, prisjetila sam
se vlastite sestre. Pročišćenje putem prehrane. - ... učimo. Radimo.
Pjevamo i igramo igre. Ponekad imamo predavanja. Dom je
nevjerojatno pametan. U potpunosti je proč...
El ju je potapšala po ramenu i pokazala Carliejevu čašu. Kathryn ju
je uzela, obrisala dudu o suknju i pružila je sinu. Beba je zgrabila
čašu i udarila njome o majčino stopalo.
- Koliko dugo živite sa skupinom?
- Devet godina.
- A koliko je vama? - Nisam mogla prikriti zapanjenost u glasu.
- Sedamnaest. Roditelji su se pridružili, kad mije bilo osam.
- A prije toga?
Nagnula se i preusmjerila čašu prema Carliejevim ustima. -
Prisjećam se da sam često plakala.
Cesto sam bila sama. Uvijek bolesna. Moji su se neprestano
svađali.
-I?
- Kad su se pridružili skupini, doživjeli smo preobražaj. A sve
zahvaljujući pročišćenju.
-Jeste li sretni?
- Sreća nije bit života. - El je prvi puta progovorila. Glas joj je bio
dubok i prigušen, s gotovo neprimjetnim stranim naglaskom, koji
nisam uspjela prepoznati.
- Nego je to...?
- Mir, zdravlje i harmonija.
- Nije li to moguće postići bez izolacije?
- Mi ne vjerujemo da jest. - Lice joj je bilo osunčano i prekriveno
dubokim borama, a oči boje mahagonija. - U društvu nam previše
stvari odvlači pažnju. Droga. Televizija. Materijalna dobra.
Međusobna požuda. A naša vjerovanja svemu tome stoje na putu.
- El puno bolje govori od mene - dobacila je Kathryn.
- Ali zašto komuna? - upitao je Ryan. - Zašto jednostavno ne otpiliti
sve i zarediti se?
Kathryn je pokazala El da mu pojasni.
 - Svijet je organska cjelina, koja se sastoji od mnoštva međusobno
ovisnih elemenata. Svaki djelić je nedjeljiv i dolazi u interakciju sa
svim drugim dijelovima. Iako živimo razdvojeno, naša je skupina
mikrokozmos te stvarnosti.
- Biste li to pojasnili? - upita Ryan.
- živeći odvojeno od svijeta odbacujemo klaonice, kemijske
tvornice, naftne rafinerije, limenke piva, odlagališta guma i balastne
vode. živeći u skupini jedni drugima pružamo podršku, hranimo se
duhovno i fizički.
- Svi za jednoga.
El mu se nasmiješila. - Svi ti stari mitovi moraju biti eliminirani kako
bi uopće moglo doći do pravog osvještenja.
- Baš svi? -Da.
- Ĉak i njegovi? - Ryan je kimnuo glavom prema propovjedniku.
Vratila sam razgovor na početnu temu.
- Kathryn, ako biste željeli saznati informacije o nekome, koga biste
upitali?
- Nećete je pronaći - odvratila je smiješeći se i ponovno Carlieju
uzela čašu iz ruke. - Vjerojatno je sada negdje na moru i svojim
bebama utrljava kremu za sunčanje.
Dobro sam je osmotrila. Ne zna. Dom joj nije rekao. Propustila je
uvodni dio i nema pojma zašto se raspitujemo za Heidi i Briana.
Duboko sam udahnula.
- Heidi Schneider je mrtva, Kathryn. Kao i Brian Gilbert. Pogledala
me kao da sam rekla najveću glupost na svijetu.
- Mrtva? Ne može biti mrtva!
- Kathryn! - El ju je oštro opomenula. No, nije se obazrela.
- Hoću reći, tako je mlada. I trudna! Odnosno, bila je trudna -
nadodala je gotovo plačljivim tonom poput djeteta.
- Ubijeni su prije manje od tri tjedna.
- Niste došli odvesti je kući? - Pogled joj se prebacio s Ryana na
mene. Ugledala sam sitne žute mrljice u zelenim šarenica-ma. - Vi
joj niste roditelji?
-Ne.
- Mrtvi su? -Da.
- A njezine bebe? Zakimala sam.
 Ruka joj je poletjela prema ustima, a onda se trepereći spustila u
krilo, poput leptira koji ne zna kamo sletjeti. Carlie ju je povukao za
suknju, na što je spustila ruku i pomilovala ga po glavi.
- Kako netko može učiniti takvo što? Hoću reći, nisam ih poznavala,
ali kako netko može pobiti cijelu obitelj? Bebe?
- Svi smo samo prolazne pojave u ovome svijetu - dobacila je El
zagrlivši je rukom oko ramena. -
Smrt je samo prijelazni stadij u procesu sazrijevanja.
- Prijelazni stadij prema čemu? - upitao je Ryan.
No, nije dobio odgovor. U tom trenutku bijeli je kombi prišao rubniku
ipred Narodne banke na drugom kraju Ulice Bay. El je stisnula
Kathrynino rame i kimnula glavom prema njemu. Potom je pokupila
Carlieja, ustala i pružila ruku. Kathryn ju je uhvatila i ustala.
- želim vam sve najbolje - dobacila je El i obje su se uputile prema
kombiju.
Promatrala sam ih nekoliko sekundi, a onda ispila Coca Colu.
Tražeći kantu za smeće nešto ispod klupe privuklo mi je pogled.
Poklopac Carliejeve čaše.
Iskopala sam posjetnicu iz torbice, zapisala na nju broj i zgrabila
poklopac. Ryan mi se nasmiješio, kad sam pojurila.
Uhvatila sam je, dok se penjala u kombi.
- Kathryn - zazvala sam je sa ceste.
Podigla je pogled, a ja sam zamahnula poklopcem. Iza nje sat na
banci pokazivao je daje pet i petnaest.
Obratila se nekome u kombiju i potom mi prišla. Kad je pružila ruku,
predala sam joj poklopac s uguranom posjetnicom.
Presrela je moj pogled.
-Javite mi se ako želite razgovarati.
Okrenula se bez riječi, vratila do kombija i uvukla unutra.
Prepoznala sam obris Domove plavokose glave za volanom. Nestali
su niz Ulicu Bay.
Ryan i ja smo pokazali Heidinu fotku u još jednoj ljekarnici i
nekoliko restorana brze prehrane, a onda se odvezli do šerifovog
ureda. Ivy Lee nas je izvijestila da su obiteljski problemi, koje je
trebao razriješiti, poprimili karakter neizvjesnosti. Nezaposleni
sanitarni djelatnik se zatvorio u kući sa ženom i trogodišnjom
kćerkom prijeteći da će ih pobiti i šerif Baker nam se iz tog razloga
neće moći pridružiti.
- Što sad? - upitala sam Ryana. Stajali smo na parkiralištu Ulice
Duke.
- Mislim da Heidi nije posjećivala noćnu scenu, tako da ne vjerujem
da ćemo išta postići ako budemo jurcali po barovima i klubovima.
- Slažem se.
- Onda smo gotovi za danas. Odvest ću te natrag na Brod Ljubavi.
- Zove se Melanie Tess.
-Je li to nešto što se jede s kukuruznim kruhom i salatom?
- Ham hocks and yams.2S
- želiš da te prevezem?
- Naravno.
Većinu vremena vozili smo se u tišini. Cijeli me dan živcirao i jedva
sam čekala osloboditi ga se.
Baš smo prelazili most, kad je konačno prozborio:
- Sumnjam daje posjećivala kozmetičke salone i solarije. -
Zapanjena sam. Sad mi je jasno kako si uspio postati istražitelj.
- Možda bismo se trebali usredotočiti na Briana. Možda je on radio
neko vrijeme.
28 »Buncek« sa slatkim krumpirom.
-Već si ga provjerio. Nema poreznih prijava, zar ne?
- Nema ničega.
- Možda je isplaćivan u gotovini.
- To sužava mogućnosti. Skrenuli smo kod Ollie's.
- Dakle, kako ćemo onda dalje? - upitala sam.
- Nisi me odvela na onaj hush puppy.
- Mislila sam na istragu, za večeru se sam pobrini, jer ja odlazim
kući. Istuširat ću se i spraviti si slastan obrok gotovih makarona. Baš
tim redoslijedom.
- Isuse, Brennanice, to ima više konzervansa od Lenjinova trupla!
- Provjerila sam na naljepnici.
- To ti je isto kao da gutaš industrijski otpad. Sredit ćeš si... -
odvratio je oponašajući Kathryn -
»genetski potencijal«.
I nešto mi se u tom trenutku uvuklo u glavu, jedna bezoblična misao
nalik jutarnjoj sumaglici.
 Pokušala sam je izvući na vidjelo, ali što sam se više trudila, to je
ona dublje tonula.
- ... Owens bolje da nema spuštene gaće. Progonit ću ga do
vječnosti ako je potrebno.
- Sto misliš, kakvo on evanđelje propovijeda?
- Zvuči mi kao kombinacija ekološkog Armagedona i samoizlječenja
zdravom prehranom.
Kad se zaustavio kod mola, oblaci su se stali povlačiti iznad
močvare, a žute pruge obasjale su obzor.
- Kathryn zna nešto - odvratila sam.
- Kao i svi mi.
- Ponekad si uistinu naporan, Ryane.
- Hvala na komplimentu. Zašto misliš da nešto taji?
- Rekla je »bebe«. -Pa?
- »Bebe«.
Po pogledu sam zaključila da mu je jasno.
- Tako mi svega...
- Mi joj nismo rekli da je Heidi imala dvojke.
Za četrdeset minuta začula sam kucanje na bočnim vratima. Nosila
sam Hornetsovu majicu kratkih rukava, koju je Katy ostavila za
sobom, no ne i gaćice, a ručnik sam poprilično spretno smotala u
turban. Provirila sam kroz žaluzine.
Stajao je na doku držeći dva pakiranja od šest limenki i pizzu
veličine poklopca za kanalizacijski otvor. Skinuo je u međuvremenu
sako i kravatu, i podsukao rukave ispod laktova.
Sranje!
Otpustila sam kapke i odmaknula se. Mogla bih ugasiti svjetlo i ne
otvoriti mu vrata. Mogla bih ga ignorirati. Mogla bih mu reći da ode.
Ponovno sam provirila i izravno mu se zabuljila u oči.
- Znam da si unutra, Brennanice. Istražitelj sam, sjećaš se?
Zamahao je jednim pakiranjem limenki.
- Dijetalna Coca
Cola. Dovraga!
Dopada mi se. Štoviše, uživam u njegovom društvu više nego u
društvu većine. Više nego što sam spremna priznati. Dopada mi se
predanost s kojom čini stvari i suosjećanje prema žrtvama i njihovim
obiteljima. Dopadaju mi se njegova inteligencija i duhovitost. I
dopada mi se legenda o njemu, fakultet-liji koji je živio na rubu, sve
dok ga jednog dana ovisnik o kokainu nije izmlatio, nakon čega je
doživio preobražaj. Neustrašivi klinac tako je postao neustrašivi drot.
Bilo je tu pjesničke simetrije.
Ali najviše od svega fizički me privlači. Iako me razum neprestano
upozorava da se ne upuštam u vezu s njim.
Oh, k vragu i sve! Bolje on nego makaroni i umjetni sir!
Skočila sam do kabine, navukla odrezane hlače i prošla češljem
kroz kosu.
Podigla sam potom kapke i odmaknula mrežu dopuštajući mu da
uđe. Dodao mije piće i pizzu, a onda se okrenuo i spustio unatraške.
- Imam Coca Colu - odvratila sam zatvarajući mrežu.
- Ĉovjeku nikad dosta Coca Cole.
Pokazala sam na kuhinjicu. Odložio je pizzu na stol i sebi odvojio
limenku piva, meni jednu dijetalnu Coca Colu, a onda ostale ubacio
u hladnjak. Izvukla sam tanjure, ubruse i velik nož, dok je otvarao
kutiju.
- Misliš daje to hranjivije od tjestenine?
- Jumbo pizza s povrćem!
- A ovo? - Pokazala sam na smeđi komad nečega.
- Ekstra prilog. Slanina. Htio sam da budu zastupljene sve
prehrambene skupine.
- Odnesimo to u salon - predložila sam.
Rasprostrli smo hranu na stoliću i smjestili se na kauč. Miris
močvare i vlažnog drveta uvukao se u kabinu izmiješavši se s
mirisom umaka od rajčica i peršina. Jeli smo i razgovarali o
umorstvima raspravljajući o mogućnosti da su ubojice obitelji u St-
Joviteu povezane s Domom Owensom.
Naposljetku smo se dočepali osobnijih tema. Opisala sam mu
Beaufort iz djetinjstva i podijelila s njim sjećanja na ljeta provedena
na plaži. Pričala sam mu o Katy i razdvojenosti od Petea. On mije
pak pričao o svojim ranim danima u Novoj Škotskoj i priznao svoje
osjećaje vezane uz nedavni prekid veze.
Razgovor je tekao lako i prirodnim ritmom, i uspjela sam mu
razotkriti više o sebi nego što sam vjerovala da je moguće. U
stankama smo osluškivali vodu i pucketanje močvarne trave.
 Zaboravila sam na nasilje i smrt i učinila nešto što mi već jako dugo
nije pošlo za rukom. Opustila sam se.
- Ne mogu povjerovati da sam u stanju toliko pričati - odvratila sam
započevši skupljati tanjure i ubruse.
Posegnuo je za praznim limenkama. - Pomoći ću ti.
Ruke su nam se dodirnule i val topline nenadano me zapljusnuo.
Bez riječi smo pokupili ostatke večere i odnijeli ih u kuhinju.
Kad smo se vratili na kauč, zadržao se iznad mene nekoliko
sekundi, a onda sjeo vrlo blizu spuštajući ruke na moja ramena i
okrećući me leđima prema sebi. Baš kad sam se htjela pobuniti, stao
mije masirati mišiće na potiljku, pa ramena, pa nadlaktice. Ruke su
mu klizile i penjale se mojim leđima, a svaki palac lagano kružio
lopaticom. Konačno mi je dodirnuo rub kose i prsti su mu izveli iste
rotirajuće pokrete u dupljama ispod lubanje. Zažmirila sam.
- Mmmmm...
- Napeta si.
Bio je to toliko dobar osjećaj da ga nisam htjela okaljati riječima.
Ruke su mu se spustile do mojih križa, a palčevi stali masirati
mišiće usporedo s kralješnicom svakog centimetra sve jače
pritišćući. Disanje mi se usporilo i osjetila sam kako se rastapam.
A onda sam se prisjetila Harry. I činjenice da nemam donjeg rublja.
Okrenula sam se kako bih se suočila s njim, kako bih okončala
cijelu stvar i pogledi su nam se presreli. Na trenutak je oklijevao, a
onda mi uhvatio lice i spustio svoje usnice. Prošao mije prstima niz
čeljust i unatrag kroz kosu, ovio ruke oko mojih ramena i privukao
me k sebi. Stala sam se opirati i onda iznenada zaustavila spustivši
ruke na njegova prsa. Osjetila sam koliko je mršav i napet. Kao da
su mu se mišići prilijepili za kosti.
Izložene vrućini njegova tijela i mirisu njegove kože, bradavice su
mi otvrdnule pod tankom pamučnom majicom. Priljubljena za
njegova prsa, zažmirila sam i uzvratila poljubac.
Držao me čvrsto uza sebe dugo me ne otpuštajući. Kad sam ga
obuhvatila rukama oko vrata, uvukao mije ruku ispod majice i
prošetao prste po koži. Dodir mu je bio paučinast i osjetila sam kako
me prolaze trnci. Sve do tjemena. Zalijepila sam mu se za prsa i još
ga vatrenije poljubila, otvarajući i zatvarajući usta prema ritmu
njegovih udisaja.
 Spustio je ruku i prstima mi prošao oko struka i po trbuhu,
okružujući mi grudi istim paučinastim dodirom. Bradavice su mi
kljucale, a vatra proždirala tijelo. Ubacio mi je jezik u usta i
obuhvatila sam ga usnicama i nakon toga uhvatio lijevu dojku nježno
je pomičući gore-dolje. Potom mi je stisnuo bradavicu između palca i
kažiprsta otpuštajući stisak u ritmu strastvenih poljubaca.
Prošla sam mu prstima niz kralješnicu, a njegova ruka spustila se
prema mojim trbušnim oblinama. Milovao ih je, kružio oko pupka i
naposljetku zakvačio prste za pojas kratkih hlačica.
Struja mi se probila donjim dijelom torza.
Kad su nam se usnice naposljetku rastavile, poljubio mije lice i
jezikom prošetao školjkicom uha.
Potom me spustio na jastučiće i legao do mene, a nebesko plave
oči zagledale su se u moje.
Prebacivši se na stranu uhvatio me za bokove i privukao k sebi.
Osjetila sam mu erekciju i ponovno smo se poljubili.
Nakon nekog vremena oslobodio se, skvrčio koljeno i ugurao mi
butinu među noge. Doživjela sam eksploziju u međunožju. I ostala
bez daha. Ponovno je potom jednu ruku uvukao pod majicu sve do
dojke. Dlanom je stao izvoditi kružne pokrete prelazeći palcem preko
bradavice. Izvila sam se i zastenja-la, a užitak je izbrisao stvarnost.
U potpunosti sam izgubila pojam o vremenu.
Tko zna koliko poslije spustio je ruku i osjetila sam kako povlači
zatvarač na mojim hlačicama.
Zarila sam mu nos u vrat, zasigurno uvjerena u nešto. Bez obzira
na Harry, nisam ga namjeravala odbiti.
Ali baš u tom trenutku telefon je zacvrčao.
Poklopio mi je uši i strastveno me poljubio na usne. Odvratila sam
na isti način hvatajući ga za kosu na potiljku i proklinjući Southern
Bell29. Telefon je zazvonio četiri puta, ali nismo reagirali.
Kad se uključila automatska sekretarica, javio se nježan i gotovo
nečujan glas, kao da zove s kraja dugog tunela. Oboje smo se bacili
prema njemu, ali bilo je prekasno.
Kathryn je već prekinula vezu.
N.i/iv telekomunikacijske tvrtke na američkom jugu.
POGLAVLJE DVADESETO
 Situaciju je bilo nemoguće spasiti. Iako je on bio spreman pokušati,
povratila nam se snaga razuma i ja više nisam bila raspoložena. Ne
samo da sam propustila priliku za razgovor s Kathryn, već sam znala
da ću morati trpjeti posljedice njegove seksualne odvažnosti. Iako do
orgazma nije došlo, a bio bi više nego dobrodošao, nagađala sam
daje cijena ionako već previsoka.
Kad sam ga se nekako uspjela riješiti, bacila sam se u krevet ne
opravši zube i ne prošavši uobičajenu noćnu rutinu. Posljednja slika,
koja mije izronila pred očima prije nego što sam potonula u san,
preslikavala je prizor iz sedmog razreda: Sestra Luke propovijeda o
odmazdi za grijehe.
Pretpostavila sam da će moje navlačenje s Ryanom dovesti baš do
toga.
Kad sam se probudila, dočekali su me sunce i kliktanje galebova,
ali odmah i prisjećanje na ono što se dogodilo na kauču. Stresla sam
se i prekrila si lice rukama. Osjećala sam se poput tinejdžerice, kojoj
je netko u pontiacu oduzeo djevičanstvo.
Brennanice, što te samo spopalo?
No, nije u tome bio problem, već u tome s čime sam točno
razmišljala. Edna St. Vincent Millay je napisala pjesmu na tu temu.
Kako se ono zove? I Being Born a Woman and Distressed.
Sam je nazvao u osam kako bi me izvijestio da slučaj s tijelima
pronađenim na Murtryju stagnira.
Nitko nije zamijetio ništa neobično, primjerice, čudne brodice kako
prilaze ili napuštaju otok u posljednjih nekoliko tjedana. Htio je znati
jesam li se čula s Hardawayom. Rekla sam mu da nisam. Odvratio je
kako na nekoliko dana odlazi u Raleigh i želi biti siguran da sam
zbrinuta.
Oh, naravno.
Pojasnio je kako da zatvorim brod i gdje da ostavim ključ, pa smo
se nakon toga pozdravili.
Baš kad sam bacala ostatke pizze u smeće, začula sam kucanje na
vratima s lučke strane. Nekako sam predosjećala tko bi to mogao biti
i nisam se obazrela. No, kucanje se nastavilo i ubrzo ga više nisam
mogla podnijeti. Rastvorila sam kapke i ugledala Ryana na istom
mjestu kao i prethodne noći.
- Dobro jutro. - Pokazao je vrećicu s krafnama.
 - Prebacuješ se na dostavu hrane? - Spustila sam mrežu. Samo
jedna insinuacija i iščupat ću mu utrobu!
Uvukao se u kabinu, nacerio i ponudio visokokalorične i
niskohranjive slastice. - Idu uz kavu.
Otišla sam u kuhinju, natočila je u šalice i nadodala u svoju mlijeka.
- Prekrasno je ovdje. - Posegnuo je za tetrapakom.
- Mmm...
Odabrala sam krafnu s čokoladnom glazurom i naslonila se na
sudoper. Uopće se nisam namjeravala vratiti na kauč.
- Već sam se čuo s Bakerom - nastavio je. Nisam ništa odvratila.
- Naći će se s nama u tri.
- Alija ću već biti na putu u tri. - Posegnula sam za još jednom
krafnom.
- Mislim da bismo još jednom trebali navratiti u posjet. -Da.
- Možda ćemo uhvatiti Kathryn, dok je sama.
- Ĉini si da ti je to specijalnost.
- Hoćeš li nastaviti tako cijeli dan?
- Vjerojatno ću propjevati, čim krenem natrag.
- Nisam došao ovamo s namjerom da te zavedem. To me još više
pogodilo.
- Hoćeš reći da nisam ravna sestri?
- Molim?
Nastavili smo piti u tišini, a onda sam si napunila šalicu i namjerno
odložila lončić. Zamijetio je to i prišao aparatu.
- Misliš li da nam Kathryn uistinu ima nešto za reći?
- Ne. Vjerojatno je zvala kako bi me pozvala na složenac od tune.
- Tko je sada gnjavator?
- Hvala na komplimentu. - Isprala sam čašu i naopačke je odložila
na pult.
- Gle, ako ti je neugodno u vezi sinoć...
- Bi li mi trebalo biti neugodno?
- Naravno da ne.
- Kakvog li olakšanja!
- Brennanice, neću poludjeti nasred obdukcijske sale, niti ću te
zgrabiti, dok smo na zadatku. Naš osobni odnos ni na koji način
neće utjecati na posao.
- Ne vjerujem ti. Danas sam navukla gaće.
 - Vidiš! - Nacerio se.
Otišla sam na krmu kako bih pokupila stvari.
Pola sata poslije parkirali smo se ispred komune. Dom Owens je
sjedio na trijemu i razgovarao sa skupinom ljudi. Kroz mrežasta vrata
bilo je moguće jedino vidjeti kojega su spola. Ĉetiri muškarca.
U vrtu iza bijelog bungalova radila je druga skupina, a dvije žene
gurale su djecu na ljuljačkama do prikolica, dok su treći vješali rublje.
Plavi kombi bio je parkiran na prilazu, ali nisam nigdje vidjela bijeli.
Bacila sam pogled prema osobama kod ljuljački. Među njima nije
bilo Kathryn, iako mi se učinilo da jedno dijete nalikuje Carlieju.
Promatrala sam ženu u suknji s cvjetnim uzorkom kako gura bebu
naprijed-natrag ravnomjernim, pravilnim pokretima.
Prišli smo vratima. Pokucala sam, na što su muškarci prestali
razgovarati okrenuvši se prema nama.
- Možemo li vam pomoći? - dobacio je jedan s kreštavim glasom.
Owens je podigao ruku. - U redu je, Jasone. Ustao je, prešao trijem
i odgurnuo mrežasta vrata.
- Oprostite, ali mislim da nisam čuo kako se zovete.
-Ja sam detektiv Ryan, a ovo je doktorica Brennan. Nasmiješio se i
izašao na stube. Zakimala sam i nakon Ryana rukovala se s njim.
Muškarci na trijemu su utihnuli.
- Kako vam danas mogu pomoći?
-Još uvijek pokušavamo utvrditi gdje su Heidi Schneider i Brian
Gilbert proveli prošlo ljeto. Vi ste namjeravali postaviti to pitanje
tijekom onog vašeg jednosatnog druženja? - U Ryanovom glasu nije
bilo ni trunke topline.
Owens se ponovno nasmiješio. — Tijekom doživljajne seanse. Da, i
porazgovarali smo. Na žalost, nitko ništa ne zna ni o jednom, ni o
drugom. Doista mije žao. Nekako sam se nadao da ćemo vam moći
pomoći.
- Rado bismo porazgovarali osobno s vašim ljudima, ako je
moguće.
- žao mije, ali ne mogu to dopustiti.
- A zašto ne?
- Naši članovi žive ovdje, jer su u potrazi za mirom i utočištem.
Mnogi medu njima ne žele imati ikakve veze s prljavštinom i nasiljem
modernog društva. Vi, detektive Ryan, predstavljate svijet, koji su
odbacili. Ne mogu ih zamoliti da porazgovaraju s vama i tako
oskvrnu svoje utočište.
- Neki vaši članovi rade u gradu.
Lagano je nagnuo glavu i podigao pogled prema nebu kao da želi
ukazati koliko je beskrajno strpljiv. A onda se ponovno nasmiješio.
-Jedna vještina koju ovdje potičemo jest enkapsulacija. Nisu svi
jednako nadareni, ali neki naši članovi uče funkcionirati u
sekularnom svijetu, ostajući pritom izolirani i stoga ih moralna i
tjelesna zagađenja ne diraju. - Ponovno osmijeh prepun strpljenja. -
Iako odbacujemo profanost naše kulture, gospodine Ryane, nismo
budale. Znamo da čovjek ne može živjeti samo od duhovnosti.
Ujedno nam je potrebna hrana.
Dok je govorio, bacila sam pogled prema skupini u vrtu. Ni traga
Kathryn.
- Mogu li ljudi ovamo dolaziti i odlaziti kad požele? - upitala sam
okrećući se ponovno prema njemu.
- Naravno. - Nasmijao se. — Kako bih ih mogao spriječiti u tome?
- A što se događa ako netko poželi zauvijek otići?
- Odlazi zauvijek. - Slegnuo je ramenima i raširio ruke. Na trenutak
svi troje smo utihnuli. Škripa ljuljački prenosila
se dvorištem.
- Mislio sam daje tih vaših dvoje mladih možda odsjelo kod nas
neko vrijeme, možda tijekom jednog od mojih odsustava -nastavio je.
- Nije uobičajeno, ali zna se dogoditi. Nažalost, ne i ovom slučaju.
Nitko od članova uopće ih se ne prisjeća.
Upravo u tom trenutku Howdy Dowdy je izronio iza susjedne kuće.
Kad nas je uočio, zastao je oklijevajući, a onda se okrenuo i pohitao
natrag smjerom iz kojega je došao.
-Ja bih ipak porazgovarao s nekolicinom - zaključio je Ryan. -
Možda netko zna nešto, ali to ne smatra važnim, stoje često slučaj.
- Gospodine Ryane, neću dopustiti da ikome smetate. Upitao sam
ih znaju li što o vašim mladim ljudima, ali nitko ne zna tko su. Što
vam još mogu reći? Na žalost, ne mogu vam dopustiti da unesete
nemir u naš način života.
Ryan je nagnuo glavu i ispustio oštar zvuk. - Na žalost, ja mislim da
ćete mi morati dopustiti da to učinim, Dom.
- A zašto?
 -Jer ne namjeravam otići. Imam prijatelja zvanog šerif Baker. Njega
se sjećate, zar ne? A on ima prijatelje koji mu izdaju »naloge za
pretres«.
Netremice su se promatrali i na trenutak nijedan nije prozborio.
Ĉula sam muškarce na trijemu kako ustaju, a negdje u daljini oglasio
se pas. A onda se Owens nasmiješio i pročistio grlo:
- Jasone, molim te, zamoli ih da dođu u dnevnu sobu. - Dubokim i
ujednačenim tonom.
Odmaknuo se i visok muškarac u crvenoj trenirci provukao se do
njega te skrenuo prema susjednom posjedu. Bio je mekan i pretio, i
malo me podsjećao na Juliju Child. Promatrala sam ga kako se
putem zaustavlja kako bi pomilovao mačku i onda nastavlja prema
vrtu.
- Izvolite, uđite - nastavio je Owens otvarajući mrežasta vrata.
Krenuli smo za njim u istu prostoriju, u kojoj smo se našli prethodnog
dana i spustili se na isti kauč od ratana. U kući je bilo izuzetno tiho.
- Ispričavam se. Odmah ću se vratiti. želite li što popiti? Ponovno
smo odbili, nakon čega je napustio prostoriju. Iznad nas čulo se tiho
brujanje ventilatora.
Ubrzo su do nas doprli glasovi i smijeh, a onda škripa mreža-stih
vrata. Dok je Owensovo jato ulazilo u prostoriju, svakoga sam
proučila znajući da Ryan čini isto.
Za nekoliko minuta prostorija je bila krcata, a menije preostalo
samo zaključiti da okupljeni ni po čemu ne odskaču. Mogli su proći
za baptističku skupinu na godišnjem ljetnom pikniku. Šalili su se i
smijali i uopće nisu djelovali potčinjeno.
Bilo je tu beba, odraslih ljudi i bar jedan sedamdesetogodišnjak, ali
nije bilo adolescenata ili djece.
Na brzinu sam ih prebrojala. Sedam muškaraca, trinaest žena, troje
djece. Helen je rekla da ih dvadeset šestero živi u komuni.
Prepoznala sam Howdyja i nju. Jason se naslanjao na zid, a El je
stajala u blizini arkadnog ulaza u prostoriju držeći Carlieja na boku.
Intenzivno me promatrala. Nasmiješila sam joj se prisjetivši se
susreta u Beaufortu prethodnog poslijepodneva. No, lice joj je bilo
bezizražajno.
Pregledala sam i druga lica. Kathryn nije bila među njima.
 Kad se Owens vratio, u prostoriji je zavladala tišina. Predstavio nas
je i potom pojasnio zašto smo došli. Odrasli su ga pažljivo saslušali,
a onda se okrenuli prema nama. Ryan je predao fotografiju
sredovječnom muškarcu koji mu se nalazio s lijeva, i opisao slučaj u
glavnim crtama izbjegavajući pritom nepotrebne detalje. Muškarac je
bacio pogled na fotku i proslijedio je dalje. Dok je cirkulirala, ja sam
proučila izraz na svakom licu u potrazi za neprimjetnim promjenama,
koje bi mogle ukazati da ih poznaju. No, sve što sam ugledala bili su
zbunjenost i suosjećanje.
Kad je Ryan dovršio, Owens se ponovno obratio svojim
sljedbenicima, tražeći od njih da iznesu eventualne informacije o
Heidi i Brianu ili mogućim telefonskim pozivima. No, nitko nije rekao
ni riječ.
- Gospodin Ryan i doktorica Brennan zatražili su dopuštenje za
pojedinačnim razgovorima. -
Pogledao je svakog prisutnog. - Molim vas, slobodno
porazgovarajte. Ako vam je nešto poznato, iskreno i suosjećajno
podijelite to s njima. Mi nismo uzrokovali ovu tragediju, ali smo dio
kozmičke cjeline i trebali bismo učiniti ono što smo u mogućnosti
kako bismo ispravili počinjeno zlo. Učinite to u ime harmonije.
Svi su ga promatrali i zrak je odisao intenzivnošću njihovih osjećaja.
- Oni među vama koji ne mogu govoriti ne bi trebali osjetiti ni krivnju
ni sramotu. - Zapljesnuo je rukama. - A sad, na posao i budite mi
zdravi! Holistička afirmacija putem kolektivne odgovornosti!
Poštedi me, pomislila sam.
Kad su nestali, Ryan mu se zahvalio.
- Ovo nije Waco, gospodine Ryane. Mi ništa ne skrivamo.
- Nadali smo se da ćemo moći porazgovarati s djevojkom, koju smo
jučer sreli - dobacila sam.
Pogledao me i nakon nekoliko sekundi odvratio:
- S djevojkom?
- Da. Ušla je u ovu prostoriju noseći dijete. Carlieja, zar ne? Toliko
me dugo promatrao da sam pomislila kako je se
možda ne sjeća. A onda se nasmiješio.
- To je zasigurno Kathryn. Danas je imala dogovor.
- Dogovor?
- Zašto ste toliko zainteresirani za nju?
 - Ĉini mi se daje iste dobi kao Heidi. Možda su se poznavale. -
Nešto me upozorilo da ne prepričam razgovor u Beaufortu.
- Kathryn nije bila ovdje prošlog ljeta. Već je bila otišla u posjet
roditeljima.
- Tako znači. A kad će se vratiti?
- Nisam siguran.
Mrežasta vrata su se otvorila i visok muškarac pojavio se u
hodniku. Bio je mršav poput strašila, a bijela crta spuštala mu se
preko desne obrve i trepavica, zbog čega je djelovao nekako
neuravnoteženo. Prisjetila sam ga se. Među okupljenima je stajao
blizu hodnika i igrao se s jednom od beba.
Owens je izbacio prst i Strašilo je zakimalo pokazujući na stražnji
dio kuće. Nosio je debeo prsten, koji uopće nije bio u skladu s
njegovim dugačkim, koščatim prstom.
- Zao mi je, ali moram obaviti neke stvari - rekao nam je Owens. -
Razgovarajte s kim god želite, ali molim vas, poštujte našu želju za
harmonijom.
Izveo nas je do vrata i pružio ruku. Ako ništa drugo, bar se voli
rukovati! Nadodao je da mu je drago što smo svratili i zaželio nam
sreću. A onda je nestao.
Ryan i ja smo proveli ostatak jutra razgovarajući s njegovim
pouzdanicima. Bili su ugodni, spremni na suradnju i u potpunosti
harmonični. I nisu imali pojma. Ĉak ni na kakav je to dogovor
Kathryn otišla.
U jedanaest i po nismo znali ništa više nego pri dolasku.
- Hajdemo zahvaliti velečasnom - predložio je Ryan uzimajući set
ključeva iz džepa. Visjeli su na velikom plastičnom prstenu, a nisu
pripadali iznajmljenom autu.
- Zašto, pobogu? - upitala sam. Bila sam gladna, bilo mi je vruće i
htjela sam se što prije pokupiti.
- Pristojnost tako nalaže.
Zakolutala sam očima, ali on je već bio na po dvorišta. Pokucao je
na mrežasta vrata, a onda se obratio muškarcu sa svijetlom obrvom.
Za trenutak se Owen pojavio. Ryan mu je rekao nešto i pružio ruku, i
poput marioneta, sva trojica su čučnula i onda se odmah uspravila.
Ryan je ponovno nešto rekao, a onda se okrenuo i uputio prema
autu.
 Nakon ručka ušli smo u još nekoliko ljekarni i potom se odve-zli do
vladine podružnice. Pokazala sam mu gdje se nalazi arhiv, nakon
čega smo se uputili prema zgradi policijske uprave. Crnac u majici
bez rukava i staromodnom šeširu krivudao je preko tratine na
malenom traktoru, a koščata koljena izbijala su mu poput nogu
skakavca.
- Kako je? - dobacio je lagano prstom dotaknuvši rub šešira.
- Odlično. - Udahnula sam miris svježe pokošene trave i požalila što
doista nije tako.
Baker je telefonirao, kad smo ušli u ured. Ponudio nam je rukom
naslonjače, izgovorio još nekoliko riječi i onda spustio slušalicu.
-1, kako ide?
- Nikako - odgovorio je Ryan. - Nitko nema pojma.
- Kako vam možemo pomoći?
Ryan je podigao jaknu, iz džepa izvukao plastičnu vrećicu sa
zatvaračem i odložio je na šerifov stol. Unutra se nalazio crveni
plastični prsten.
- Možete provjeriti otiske na ovome. Baker gaje pogledao.
- Slučajno mije ispao i Owens je bio toliko ljubazan pa gaje
podigao.
Baker je zastao oklijevajući, a onda se nasmiješio i odmahnuo
glavom. - Znate da se neće moći koristiti na sudu?
- Znam. Ali će nam otkriti tko je seronja. Baker je odmaknuo vrećicu
na stranu. - Sto još?
- Prisluškivanje telefonskih razgovora?
- Nema šanse. Nemate dovoljno dokaza.
- Nalog za pretres?
- Na osnovu...?
- Sumnjivih telefonskih poziva?
- Nedovoljno.
- To sam i mislio.
Ryan je uzdahnuo i rastegnuo noge.
- Onda ću to morati učiniti na teži način. Započet ću sa
zemljovlasničkim spisima i poreznim prijavama, i provjeriti tko
posjeduje ladanjski klub na Adler Lyonsovoj. Provjerit ću tko plaća
račune za struju i vodu. Porazgovarat ću s dečkima iz pošte i vidjeti
naručuje li tko Hustler ili iz J.
 Crewa. Provjerit ću ima li Owens zdravstveno osiguranje, bivšu
suprugu, takve stvari.
Pretpostavljam da posjeduje vozačku dozvolu, pa bi mi već to
trebalo biti od pomoći. Ako je velečasni igdje ilegalno mokrio, sredit
ću ga. Možda ću provesti i kratku nadglednju, provjeriti koja vozila
ulaze na posjed, a koja ga napuštaju, provjeriti tablice. Nadam se da
vam neće smetati ako ću se motati još neko vrijeme vašim krajem.
- Dobrodošli ste u Beaufortu, koliko god je potrebno, gospodine
Ryane. Dodijelit ću vam detektiva. A vi, doktorice Bre-nnan, koji su
vaši planovi?
-Ja ubrzo odlazim. Moramo pripremiti predavanja i pregledati
slučajeve s otoka Murtry.
- Baxteru će biti drago čuti to. Nazvao je kako bi vam poručio da
doktor Hardaway želi razgovarati s vama što je prije moguće.
Štoviše, triput nas je nazvao danas. Biste li mu se javili s mojeg
telefona?
Aluzija mi nije promaknula. Kao uvijek.
- Molim vas.
Zamolio je Ivy Lee da nazove Hardawaya i telefon je zazvonio za
nekoliko sekundi. Podigla sam slušalicu.
Patolog je dovršio svoj posao. Bio je u mogućnosti utvrditi spol
donjeg trupla i rasnu pripadnost.
Najvjerojatnije je riječ o bjelkinji. žrtva je umrla od uboda, ali tijelo je
bilo u naprednom stupnju raspada i nije bilo moguće utvrditi točan
uzrok smrti.
Grob je pak bio dovoljno plitak, pa su insekti mogli prodrijeti do
njega, vjerojatno se koristeći gornjim tijelom kao vodičem. Otvorene
rane također su potaknule kolonizaciju. Nikad prije nije vidio tako
velike crve, kakve je pronašao u lubanji i grudnom košu. Lice nije
bilo prepoznatljivo, niti je bio u mogućnosti procijeniti starosnu dob.
No, zato je bio uvjeren da raspolaže dobrim otiscima prstiju.
Ĉula sam Ryana i Bakera kako u pozadini razgovaraju o Domu
Owensu.
Hardaway je nastavio. Gornje tijelo uglavnom se pretvorilo u kostur,
iako je preostalo još nešto vezivnog tkiva. No, s njim ne može učiniti
gotovo ništa, i stoga me moli da napravim potpunu obdukciju.
 Rekla sam mu da mi pošalje lubanju, presjek kukova, ključne kosti i
prsne krajeve trećeg, četvrtog i petog rebra od donjeg tijela. Ujedno
će mi trebati cijeli kostur drugog trupla. Zatražila sam i niz
rendgenskih snimki obiju žrtava, kopiju njegova izvješća i cjelokupni
set obdukcijskih fotografija.
Naposljetku sam pojasnila kako želim da se kosti obrade. Rutina
mu je bila poznata i obećao je da će posmrtni ostaci obiju žrtava
zajedno s dokumentima u petak stići u moj labos u Charlotteu.
Spustila sam slušalicu i bacila pogled na sat. Ako želim da išta
bude obavljeno prije odlaska na konferenciju u Oakland, moram
krenuti!
Ryan i ja smo se uputili prema parkiralištu, gdje sam tog jutra
ostavila auto. Sunce je pržilo, paje u sjeni bilo ugodno. Otvorila sam
vrata i naslonila se na njih.
- Hajdemo na večeru - predložio je.
- Naravno. A onda ću se skinuti u bradavice, pa ćemo napraviti
nekoliko fotki za New York Times.
- Brennanice, već me dva dana gaziš kao žvakaću. Zapravo, ako
bolje razmislim, već dva tjedna si nabrijana zbog nečega. U redu.
Meni ne smeta.
Bradu mije uhvatio rukama i zagledao mi se u oči.
- Ali želim da znaš nešto. Ono sinoć nije bio samo kemijski pokus.
Stalo mije do tebe i uživao sam.
I nije mi žao što se dogodilo. I ne mogu ti obećati da neću pokušati
ponovno. Prisjeti se, možda je vjetar potreban kako bi nosio zmaja,
ali ti upravljaš njime! Pazi kako voziš.
Otpustio mije bradu i odvukao se do svojeg auta. Otvorivši vrata,
bacio je sako na suvozačko sjedalo i okrenuo se.
- Uzgred rečeno, nisi mi rekla zašto sumnjaš da ubojice s otoka
Murtry nisu dileri.
Na trenutak sam se zagledala u njega. Htjela sam mu odgovoriti, ali
sam ujedno željela biti miljama daleko. A onda sam se iznenada
povratila u stvarnost.
-Što?
- Tijela s otoka. Zašto sumnjaš da u pitanju nisu tijela dilera? –Jer je
riječ o djevojkama.
POGLAVLJE DVADESET PRVO
 Tijekom vožnje odslušala sam nekoliko kaseta, ali vijesti iz Lake
Wobegona nisu mi privukle pažnju. Glavom mi se motalo milijun
pitanja, a samo nekoliko odgovora. Je li se Anna Goyette vratila
kući? Tko su žene zakopane na otoku Murtry? Što će mi reći njihove
kosti? Tko je ubio Heidi i njezine bebe? Postoji li veza između St-
Jovitea i zajednica na Saint Heleni? Kamo je, dovraga, nestala
Harry?
Mozak mi je odbijao razmišljati o stvarima koje sam trebala učiniti i
onima koje sam željela učiniti.
Nisam ništa pročitala o Elisabeth Nicolet, otkako sam napustila
Montreal.
U osam i po vratila sam se u Charlotteu. Tijekom mojeg odsustva
Sharon Hall je navukao najljepšu proljetnu opravu. Azaleje i cvjetni
dren bili su u punom cvatu, a nekoliko krušaka i procvjetale divlje
jabuke još nisu razvili plodove. Zrakom se širio miris borovih iglica i
kore. Moj dolazak u Annex bio je isti kako i prethodni tjedan. Sat je
otkucavao, svjetlo na automatskoj sekretarici treperilo, a hladnjak
zjapio prazan.
Birdiejeve zdjelice nalazile su se na uobičajenom mjestu ispod
balkonskog prozora. Ĉudno da ih Pete nije ispraznio. Neuredan u
pogledu bilo čega drugog, moj otuđeni suprug bio je izuzetno pažljiv
u vezi hrane. Na brzinu sam provjerila duri li se mačak možda ispod
stolice ili u ormaru.
No, od njega ni traga.
Nazvala sam Petea, ali kao i prethodni put, nije bio kod kuće. Niti je
Harry bila u stanu u Montrealu. Pomislivši kako je možda otišla kući,
pokušala sam je dobiti na broj u Teksasu. Ništa.
Nakon što sam se raspakirala, spravila sam si sendvič od tune i
odgledala kraj utakmice Hornetsa jedući ga s krumpirićima i kiselim
krastavcima začinjenim koprom. U deset sam isključila televizor i
ponovno pokušala dobiti Petea. Opet ništa. Dvojila sam odvesti se
do njega i pokupiti Birdieja, ali sam ipak odlučila učiniti to ujutro.
Istuširala sam se, sjela u krevet s fotokopijama Belangerovih
dnevnika i izgubila se u svijetu devetnaestostoljetnog Montreal. Kako
se Louis-Philippe u međuvremenu nije popravio, za sat vremena
kapci su mi se stali sklapati. Isključila sam svjetlo i uvukla se pod
pokrivač nadajući se dugom i poštenom odmoru, koji će mi misli
dovesti u red.
Dva sata poslije iznenada sam skočila. Srce mije panično tuklo, a
mozak mahnito pokušavao utvrditi zašto. Privukla sam pokrivač
prsima i grčevito ga stiskala gotovo ne dišući i napinjući se ne bih li
identificirala prijetnju, koja me dovela u takvo stanje.
Tišina. Jedino svjetlo u prostoriji dolazilo je od sata na noćnom
stoliću.
A onda odjednom zvuk razbijenog stakla. Nakostriješila sam se i
adrenalin je poletio u neslućene visine. Pred očima mi se ukazala
slika jedne druge provale, reptilskih očiju, bljeska noža pod
mjesečinom. Jedna jedina misao izronila mije u glavi:
Ne opet!
Prasak. Bum!
Ne!
Buka nije dolazila izvana, već odozdo. Iz kuće! Misli su mi projurile
mogućnostima. Zaključaj spavaću sobu, provjeri o čemu je riječ,
nazovi policiju!
A onda sam prepoznala miris dima.
Sranje!
Odbacila sam prekrivač i nespretno se odvukla na drugi kraj
prostorije pokušavajući se ne obazirati na strah kako bih smogla
ostatke racionalnosti.
Oružje! Treba mi oružje! Ali što? Ĉime bih se mogla poslužiti? Zašto
sam odbila držati pištolj?
Odvukla sam se do toaletnog stolića i napipala veliku školjku, koju
sam pokupila na plaži Outer Banksa. Nije ubojita, ali vrh može
prodrijeti u tkivo i ozlijediti ga. Okrenuvši ga naprijed, čvrsto sam je
uhvatila. Zarila sam prste u njezinu unutrašnjost, a palac naslonila
na vanjsku površinu.
 Plitko dišući i klizeći slobodnom rukom po poznatim površinama
kao da se navodim pomoću Braillea, otpuzala sam prema vratima.
Stolić. Vrata. Hodnik.
Pri vrhu stuba smrznula sam se i zagledala na dolje u tamu. U
ušima mije kljucalo. Osluhnula sam grčevito stišćući školjku. Tišina.
Ako je netko dolje, ne bih trebala sići. Zovi! Ali ako izbije požar,
morat ću izaći!
Udahnula sam, spustila stopalo na gornju stubu i pričekala. A onda
i drugo. Pa na iduću stubu.
Pognutih koljena, držeći školjku u razinu ramena, nastavila sam se
spuštati na prvi kat. Gorak miris iznenada je ojačao. Dim. Benzin. I
još nešto. Nešto poznato.
Pri dnu stubišta zaustavila sam se, dok mi se pred očima odvijala
scena iz Montreala prije manje od godinu dana. Tad je ubojica bio
unutra čekajući na napad.
To se neće ponovno dogoditi! Nazovi 911! Bježi van!
Zaobišla sam ogradu i bacila pogled u blagovaonicu. Tama. Odjurila
sam natrag prema primaćoj sobi. Tama, ali nekako izmijenjena.
Suprotni kraj prostorije bio je tamniji. Ognjište, stolice u stilu kraljice
Anne, svo pokućstvo i slike nježno su treperili poput dijelova
fatamorgane. Kroz kuhinjska vrata ugledala sam narančastu svjetlost
kako pleše na vratima hladnjaka.
Iiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiihiii!
Prsa su mi se stegnula, kad je tišinu probio kreštavi zvuk. Trznula
sam se i školjkom udarila o zid.
I drhteći odmah se priljubila uz njega.
Detektor dima!
Osmotrila sam prostoriju u potrazi za dokazima nečijeg prisustva.
Ništa, samo tama i sablasno treperenje. Kuća gori! Poduzmi nešto!
Dišući u naletima, praćena paničnim otkucajima srca, bacila sam se
prema kuhinji. Vatra je pucketala nasred prostorije ispunjavajući zrak
dimom i odražavajući se na blještavim površinama.
Drhtavom sam rukom pronašla prekidač i uključila svjetlo. Oči su mi
poletjele nalijevo pa nadesno. Zapaljeni zavežljaj nalazio se nasred
poda. Plamen se nije proširio.
Odložila sam školjku i rubom spavaćice prekrivši usta i nos,
nagnula se i odvukla do smočnice. S
 gornje sam police skinula maleni aparat za gašenje požara. Dim mi
se uvukao u pluća, a suze zamaglile vid, ali uspjela sam pritisnuti
ručku. Aparat je samo zašištao.
Bježi prema vratima!
Kašljući i pokušavajući doći do zraka, ponovno sam pritisnula
ručku. Ponovno šištanje, a onda konačno mlaz ugljičnog dioksida i
bijelog praha.
To!
Uperila sam ga prema plamenu i za manje od minute vatra je
ugašena. Dimni alarm još uvijek je vrištao, a zvuk poput metalnih
krhotina probijao mi uši i parao mozak.
Otvorila sam stražnja vrata i prozor iznad sudopera te prišla stolu.
Taj prozor nisam trebala otvoriti, jer su okna bila razbijena, a staklo i
iverje prekrivali dasku i pod. Vjetar se u blagim naletima poigravao
sa zavjesama uvlačeći ih i izvlačeći kroz nepravilan otvor.
Zaobišavši predmet na podu, uključila sam stropni ventilator,
zgrabila ručnik i otjerala dim iz prostorije. Zrak se stao pročišćavati.
Obrisala sam oči i pokušala uspostaviti disanje.
Nastavi provjetravati!
Dimni alarm još uvijek je vrištao.
Prestala sam mahati ručnikom i osvrnula se oko sebe. Ispod stola
cementni blok, a još jedan do ormarića ispod sudopera. Između njih
pougljenjeni ostaci zavežljaja. Prepoznala sam miris dima i benzina.
I još nečeg poznatog.
Drhtavih nogu, prišla sam zadimljenoj hrpi i upitno se zagledala u
nj,u kad je dimni alarm iznenada utihnuo. Tišina mi se učinila
neprirodnom.
Nazovi 911!
No, nije bilo potrebe. Baš kad sam posegnula za telefonom, začula
sam sirenu u daljini. Postajala je sve glasnija te naposljetku utihnula.
Za trenutak vatrogasac se pojavio na stražnjim vratima.
- Gospođo, jeste li dobro?
Zakimala sam i prekrižila ruke preko prsa, shvativši odjednom da
nisam prikladno odjevena.
-Vaša je susjeda dojavila! - Vezica ispod brade slobodno mu je
visjela.
 - Oh. - Zaboravila sam na spavaćicu i odjednom se ponovno našla
u St-Joviteu.
- Sve pod kontrolom?
Ponovno sam zakimala. St-Jovite? Iznenadna sinapsa i... ništa.
- Smeta li vam da provjerim? Odmaknula sam se.
Bio je dovoljan jedan pogled.
- Poprilično zloćudna šala. Nagađate li tko vam je to mogao baciti
kroz prozor?
Odmahnula sam glavom.
- Izgleda da su razbili staklo cementim blokovima, a onda to ubacili
unutra. - Prešao je preko zadimljene hrpice. - Prvo su to natopili
benzinom, zapalili i onda ubacili.
Ĉula sam što mi govori, ali nisam bila u stanju odgovoriti. Tijelo mi
se zablokiralo, dok mije mozak pokušao iz podsvijesti izvući
bezobličnu misao.
On je pak s remena skinuo lopaticu, rastvorio je i njome dodirnuo
hrpicu na kuhinjskom podu.
Crne pahulje poletjele su u zrak pridružujući se smeću u podnožju.
Ugurao je lopaticu ispod predmeta, preokrenuo ga i nagnuo se.
- Izgleda kao vreća. Možda vreća za sjemenje. Proklet bio ako
mogu reći što se nalazi unutra.
Vrhom lopatice ostrugao je predmet i ponovno su pougljenjene
čestice poletjele u zrak. Okrenuo gaje sjedne na drugu stranu.
Miris je ojačao. St-Jovite. Obdukcijska sala broj tri.
I konačno je sjećanje izbilo na površinu.
Protrnula sam i drhtavim rukama otvorila ladicu te izvukla kuhinjske
škare. Ne mareći više što sam samo u spavaćici, spustila sam se u
čučanj i prerezala vreću Tijelo je bilo maleno, svinutih leda i nogu
zgrčenih zbog vatre. Ugledala sam jedno sasušeno oko i sitnu
čeljust s pougljenjenim zubima. Od straha kakav će me sadržaj
dočekati, osjetila sam kako me hvata nesvjestica.
Ne! Molim te!
Nagnula sam se, a misli su mi s gađenjem odbile miris spaljenog
mesa i dlake. Između stražnjih nogu ugledala sam smotan i
pougljenjen rep. Kralješnica je izbijala poput trnja na grančici.
Nastavila sam razrezivati, a suze su mi potekle niz obraze. U blizini
čvora ugledala sam dlaku, sada spaljenu, ali na mjestima još uvijek
bijelu.
- Neeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!
Ĉula sam glas, ali nisam ga mogla povezati sa sobom.
- Ne! Ne! Birdie! Molim te, Bože, samo da nije Birdie! Osjetila sam
kako me netko hvata za ramena, pa za ruke oduzimajući mi škare i
nježno me podižući na noge.
Glasovi.
Zatekla sam se u primaćoj sobi, obmotana prekrivačem. Plakala
sam, drhtala, osjećala bol u cijelom tijelu.
Ne znam koliko sam dugo jecala, kad sam konačno podigla pogled
i ugledala susjedu. Ponudila mije šalicu čaja.
- Od čega je? - Upitala sam jedva dišući.
- Od mente.
- Hvala. - Ispila sam mlaku tekućinu. - Koliko je sati?
- Dva i nešto. - Nosila je papuče i kabanicu, ispod koje je provirivala
spavaćica. Iako smo si znale mahnuti preko tratine, ili izmijeniti
pozdrave u hodu, zapravo je uopće nisam poznavala.
- Tako mije žao što ste morali ustati usred noći i...
- Molim vas, doktorice Brennan. Susjede smo. Znam da biste vi
učinili isto za mene.
Popila sam još jedan gutljaj. Ruke su mi bile ledeno hladne, ali su
zamjetno manje drhtale.
-Jesu li vatrogasci još uvijek ovdje?
- Otišli su. Rekli su da ispunite prijavu, čim vam bude bolje. -Jesu li
uzeli...? - Ostala sam bez glasa i osjetila kako mi se
suze ponovno nakupljaju u očima.
- Da. Mogu li vam nešto donijeti?
- Ne, hvala vam. Bit će mi dobro. Bili ste izuzetno ljubazni.
- žao mi je što vam se to dogodilo. Stavili smo vam dasku preko
prozora. Ne izgleda lijepo, ali vam vjetar neće puhati.
- Puno vam hvala. Ja...
- Molim vas, samo se naspavajte. Možda vam se ujutro cijela stvar
neće činiti tako strašnom...
Prisjetila sam se Birdieja i užasnula jutra. U očajničkoj nadi, podigla
sam slušalicu i otipkala Peteov broj. Ništa.
- Sve će biti u redu? Da vam pomognem popeti se gore?
- Ne. Hvala vam. Sama ću.
 Kad je nestala, uvukla sam se u krevet, gdje sam nastavila jecati
cijelim tijelom, sve dok nisam konačno utonula u san.
Probudila sam se predosjećajući da nešto nije kako treba. Daje
drukčije. Da se nešto izgubilo. A onda sam se osvijestila i uslijedilo je
prisjećanje.
Vani me dočekalo toplo proljetno jutro. Kroz prozor sam ugledala
plavo nebo i sunce i prepoznala miris cvijeća. Ali dan me svojom
ljepotom nije mogao razvedriti.
Kad sam nazvala vatrogasce, rečeno mije da su dokazi odneseni u
krim laboratorij. S mukom sam prošla jutarnju rutinu. Odjenula sam
se, našminkala, počešljala i krenula prema centru grada.
U vreći se nalazila samo mačka. Bez ovratnika. Bez privjeska s
imenom. Ali je zato u jednom od cementnih blokova pronađena
poruka ispisana rukom. Pročitala sam je kroz plastičnu vrećicu za
dokaze.
Idući put neće biti mačka.
- Što sad? - upitala sam Rona Gillmana, šefa krim laboratorija,
visokog i zgodnog muškarca sa srebrnosivkastom kosom i
neuglednom šupljinom medu prednjim zubima.
- Već smo potražili otiske. Ništa ni na poruci, ni na blokovima. Ekipa
za očevid svratit će u stan, ali znaš i sama da neće bogzna što
pronaći. Kuhinjski prozor ti je tako blizu ulice da su vjerojatno
parkirali blizu njega, zapalili vreću i onda sve ubacili s nogostupa.
Potražit ćemo otiske i raspitat ćemo se, naravno, ali nije baš
izgledno daje itko u toj četvrti bio budan ujedan i po ujutro.
- Zao mije što ne živim na Bulevaru Wilkinson.
- Svejedno je gdje živiš, jer se ionako neprestano uvaljuješ u
nevolje.
Ron i ja godinama već surađujemo i znao je za serijskog ubojicu,
koji mije provalio u stan u Montrealu.
- Reći ću dečkima iz očevida da ti pregledaju kuhinju, ali s obzirom
da nitko nije ušao, neće biti tragova. Pretpostavljam da ti sama nisi
ništa dirala.
- Ne. - Nisam joj se približila od prethodne noći. Nisam mogla
podnijeti pogled na Birdiejeve zdjelice.
- Radiš li na nečemu što bi nekoga moglo raspizditi? Ispričala sam
mu za umorstva u Quebecu i tijela na otoku
 Murtry.
- Kako misliš da su se domogli tvojeg mačka?
- Možda je istrčao van, kad gaje Pete došao nahraniti. Zna to činiti.
- Nalet boli. - Znao je to činiti.
Ne plači! Da se nisi usudila!
- Ili... -Da?
Opisala sam mu događaj.
- Ključevi od kuće još uvijek su mi bili u torbici, ali pretpostavljam
daje mogla napraviti otisak.
- Djeluješ mi malo potreseno.
- Malo jesam. Ali sam dobro. Oboje smo na trenutak ušutjeli.
- Tempe, čim sam čuo, pretpostavio sam da je u pitanju Ogorčeni
student. - Počešao se po nosu. -
Ali možda u pitanju ipak nije samo neslana šala. Pazi se. Možda bi
trebala reći Peteu.
- Ne želim mu reći. Osjetio bi potrebu da me bejbisitira, a nema
vremena za to. Nikad nije imao vremena.
Kad smo dovršili razgovor, predala sam mu ključ od Annexa,
potpisala izvješće i pokupila se.
Iako promet nije bio gust, činilo mi se da vožnja do fakulteta traje
dulje nego obično. Ledena šaka drobila mije utrobu odbijajući me
pustiti na miru.
(:ijcli dan nisam se mogla osloboditi tog osjećaja i slike mojeg
mačka neprestano su me prekidale u poslu. Birdie kako uspravno
sjedi kao mačić, dok mu prednje šape lepršaju poput vrapčićevih. Pa
na leđima ispod moje sofe. Pa kako mi se provlači oko gležnjeva. Pa
kako me s iščekivanjem promatra, dok jedem žitarice.
Tuga koja me držala u posljednjih nekoliko tjedana prijetila se
pretvoriti u pravu melankoliju.
Nakon što sam odradila faks, prešla sam sveučilišni posjed prema
sportskom kompleksu odlučivši oddžogirati i nadajući se da će
fizička iscrpljenost ukloniti bol u srcu i napetost u tijelu.
Dok sam jurila stazom, misli su mi se prebacivale iz jedne u drugu
brzinu, a Ronove riječi nadomjestile su slike mrtvog ljubimca.
Okrutno je zaklati životinju, ali riječ je ipak o posve amaterskom
potezu. Je li onda u pitanju samo ogorčen student? Ili bi Birdiejeva
smrt doista mogla predstavljati prijetnju? Ako je tako, tko mi prijeti? Ili
je to možda povezano s pljačkom u Montrealu? Možda s istragom
ubojstava na otoku Murtry? Jesam li se preko glave uvalila u nešto?
Nastavila sam trčati dajući sve od sebe i sa svakim krugom
napetost je sve više slabila. Nakon četiri milje srušila sam se na
travu. Dašćući sam promatrala minijaturnu dugu kako podrhtava pod
kapima špricaljke. Bravo! Glava mije konačno bila prazna.
Kad su mi se puls i disanje usporili, vratila sam se u svlačionicu,
istuširala i navukla čistu odjeću.
Osjećala sam se puno bolje penjući se uzbrdo prema zgradi
Colvard.
No, olakšanje je bilo kratkog vijeka.
Svjetlo na telefonskoj sekretarici je bljeskalo. Utipkala sam šifru i
pnčekala.
Dovraga! Ponovno sam propustila Kathrynin poziv!
Ni ovaj put nije ostavila nikakve informacije, već me samo izvijestila
daje zvala. Premotala sam poruku i još jednom je od-slušala.
Zvučala je kao da ne može doći do zraka, a riječi su joj bile odrješite
i ispunjene napetošću.
Još sam nekoliko puta premotala poruku, ali nisam ništa mogla
shvatiti iz zvukova u pozadini.
Glas joj je bio prigušen, kao da dopire iz uskog i skučenog prostora.
Zamislila sam je kako rukom zaklanja slušalicu i šapće kradomice se
osvrćući.
Jesam li paranoidna? Je li sinoćnji događaj natjerao moju maštu do
krajnjih granica? Ilije Katrhyn doista u opasnosti?
Sunce se probijalo kroz venecijanere bacajući jarke pruge preko
površine stola. Negdje u hodniku vrata su se zalupila. I nešto mije
sinulo.
Posegnula sam za telefonom.
POGLAVLJE DVADESET DRUGO
Hvala ti što si našao vremena za mene ovako kasno. Ĉudim se da
si još uvijek na faksu.
- želiš reći da antropolozi rade više od sociologa?
- Naravno da ne - nasmijala sam se smještajući se u crnu plastičnu
stolicu, koju mi je ponudio. -
Red, htjela bih da mi kažeš sve što znaš o lokalnim sektama.
- Sto podrazumijevaš pod »sektom«?
 Nagnuo se ustranu. Sjedio je za stolom. Iako mu je kosa po-sijedila,
crvena brada pojašnjavala je otkud mu ime Red. Red Skyler.
Zaškiljio je i sa zanimanjem me pogledao. Nosio je naočale s
čeličnim okvirom.
-Alternativne skupine. Sekte Sudnjeg dana. Sotonski krugovi.
Nasmiješio se pokazujući mi rukom da nastavim.
- Obitelj Manson. Hare Krishna. MOVE. Narodni hram. Synanon.
Znaš, sekte...
- Koristiš se vrlo prozaičnim izrazom. Ono što ti nazivaš sektom,
drugi bi mogli nazvati religijom.
Ili obitelji. Ili političkom strankom.
Iznenada sam se prisjetila DaisyJeannotte. I ona mije zamjerila na
uporabi tog izraza. No, bila im je to jedina sličnost. Razgovor s njom
bio je razgovor sa sitnom ženom u ogromnom uredu, a sad sam se
nalazila nasuprot velikom muškarcu u toliko skučenoj i krcatoj
prostoriji da me spopao klaustrofobičan osjećaj.
- U redu. Što je to »sekta«?
- Sekte nisu samo skupine luđaka, koji slijede otkačene vođe. Bar
prema načinu na koji ja rabim spomenuti termin, sekta predstavlja
organizaciju s nizom zajedničkih obilježja.
- Da. — Naslonila sam se.
- Obično se razvija oko karizmatične individue, koja nudi obećanja.
Spomenuta individua pokazuje specifičnu razinu znanja. Ponekad
tvrdi da posjeduje pristup drevnim tajnama, a ponekad je u pitanju
posve novo otkriće, nešto stoje samo njemu ili njoj poznato, ponekad
pak kombinacija i jednog i drugog. Vođa nudi podijeliti to znanje s
onima koji su ga spremni slijediti.
Neki nude utopije. Ili pak izlaz. Samo mi se pridruži, slijedi me, a ja
ću donositi odluke i sve će biti u redu!
- Kako se to razlikuje od onoga što čine svećenik ili rabin?
- U sekti upravo karizmatični vođa naposljetku postaje predmet
odanosti, a u nekim slučajevima čak biva proglašen božanstvom. I
kad se to dogodi, uspostavlja nevjerojatni nadzor nad životima svojih
sljedbenika.
Skinuo je naočale i protrljao oba stakla zelenim rupčićem, koji je
izvadio iz džepa, a onda ih je vratio na nos zadjenuvši nožice iza
ušiju.
 - Sekte su totalitarističke i autoritarne. Vođa ima vrhovnu moć i
samo nekolicini delegira vlast.
Njegov moralni sustav vrijednosti postaje jedina priznata teologija,
jedino prikladno ponašanje i, kao što sam rekao, obožavanje se
naposljetku okreće prema njemu, a ne više prema vrhovnim bićima
ili apstraktnim! principima.
Pričekala sam da nastavi.
- I često dolazi do dvoličnosti. Ĉlanove se potiče na poštenje i
međusobnu ljubav, ali ujedno na prevaru i odbijanje autsajdera.
Etablirane religije obično posjeduju samo jedan moralni sustav.
- Kako se vođa uspijeva domoći kontrole?
- To je drugi važan element. Preobrazbom razmišljanja. Vođa sekte
rabi različite psihološke procese kako bi manipulirao svojim
sljedbenicima. Neki su poprilično benigni, ali drugi nisu i njima
eksploatira idealizam svojih sljedbenika.
Ponovno sam pričekala da nastavi.
- Smatram daje sekte moguće podijeliti na dvije osnovne vrste, a
obje se oslanjaju na preobrazbu razmišljanja. Komercijalno
pripremljeni »programi samoosvještenja« - izgovorio je to
oponašajući navodne znake - rabe vrlo moćne tehnike uvjeravanja.
Te skupine članove zadržavaju tako što ih navode da kupuju sve više
i više tečajeva.
- Ali isto tako postoje sekte, koje regrutiraju svoje sljedbenike za
cijeli život. Te skupine koriste organizirano psihološko i društveno
uvjeravanje kako bi proizveli ekstremne promjene stava.
Posljedica toga jest da uspostavljaju zastrašujući nadzor nad
životima svojih članova.
Manipuliraju, varaju i strahovito eksploatiraju ljude.
To mije bilo jasno.
- Kako funkcionira ta preobrazba razmišljanja?
- Započinje destabilizacijom nečije osobnosti. Zasigurno govoriš o
tome na predavanjima iz antropologije? Odvoji. De-konstruiraj.
Rekonstruiraj.
- Ja sam fizikalni antropolog.
- Tako znači. Sekte odsijecaju pridošlice od bilo kakvih drugih
utjecaja, a onda ih navedu da preispitaju sve u što vjeruju. Uvjere ih
da reinterpretiraju svijet i vlastitu životnu povijest. Stvaraju posve
novu stvarnost, i dok to čine, bude u njima ovisnost o organizaciji i
njezinoj ideologiji.
Prisjetila sam se kolegija iz kulturne antropologije, koji sam
odslušala na poslijediplomskom studiju.
-Ali to nisu rituali inicijacije. U nekim kulturama djeca su u jednom
razdoblju života izdvojena i podvrgnuta obuci, ali cilj tog procesa je
ojačati ideje, s kojima su odrasla. Ono o čemu ti govoriš jest
navođenje ljudi da odbace vrijednosti svojeg odgoja, sve u što
vjeruju. Kako se to provodi?
- Sekta kontrolira vrijeme i okolinu regrutirane osobe. Hranu. San.
Rad. Odmor. Novac. Sve.
Stvara osjećaj ovisnosti i bespomoći izvan skupine. I dok to čini
ucjepljuje novi sustav moralnih vrijednosti i razmišljanja, kojemu se
skupina priklanja. Svijet prema vodi. A to je definitivno zatvoren
sustav. Nije dopušten feedback, ni kritika, ni pritužbe. Skupina
potiskuje stare oblike ponašanja i stavove, i malo-pomalo,
zamjenjuje ih vlastitim ponašanjem i stavovima.
- Zašto ljudi pristaju na to?
- Proces je toliko postupan da osoba nije svjesna što se događa.
Vodi ih se kroz čitav niz sitnih koraka, od kojih se svaki naočigled čini
nevažnim. Drugi članovi puštaju kosu, ti puštaš kosu.
Drugi tiho govore, pa i ti počinješ tiho govoriti. Svi pokorno slušaju
vodu, ne postavljaju pitanja, pa i ti to činiš. Cijela skupina sve to
odobrava i prihvaća. Novi regrut ne zna za skrivene namjere.
- Zar naposljetku ne shvate što se zapravo događa?
- Obično se nove članove potiče da prekinu kontakt s prijateljima,
obitelji i nekadašnjim mrežama poznanstava. Ponekad ih odvode na
izolirana mjesta. Farme, komune, planinske kućice.
- Ta izolacija, i fizička i društvena, lišava ih njihova uobičajenog
sustava podrške i povećava osjećaj bespomoćnosti i potrebe za
prihvaćanjem u skupini. Ujedno eliminira uobičajene kriterije
prosudbe, koje svi koristimo kako bismo procijenili vrijednost onoga
što nam je rečeno i tako propada samopouzdanje u vlastitu
prosudbu i doživljaj svijeta. Samostalna djela postaju nemoguća.
Prisjetila sam se Doma i njegove skupine na Saint Heleni.
-Jasno mije kako sekta ima nadzor ako čovjek živi pod njezinim
krovom dvadeset četiri sata dnevno, ali što ako članovi rade izvan
sjedišta?
- Vrlo lako. Ĉlanovima se nalaže da pjevaju ili meditiraju, kad god
ne rade. Za vrijeme stanke za ručak. Za stanke za kavu. Njihovo
razmišljanje tako je opterećeno ponašanjem koje diktira sekta, a
izvan posla čitavo je vrijeme posvećeno njoj.
- Ali u čemu je čar? Što je to što nekoga navodi da odbaci prošlost i
prihvati sektu?
To mi je još uvijek bilo neshvatljivo. Zar su Kathryn i drugi mašine
čije radnje se kontrolira?
- Postoji sustav nagrada i kazni. Ako se član prikladno ponaša,
priča i razmišlja, vođa i skupina ga vole, i naravno, slijedi mu
spasenje. Prosvjetljenje. Otići će na drugi svijet. Što god već
ideologija obećava.
- A što to točno obećavaju?
- Štošta. Nisu sve sekte religiozne. Javnost to vjeruje, jer su se
mnoge skupine u šezdesetim i sedamdesetim godinama registrirale
kao »crkvene organizacije« kako ne bi morale plaćati porez.
Sekte dolaze u svim oblicima i veličinama i obećavaju svakojake
beneficije. Zdravlje. Rušenje vlade. Put u svemir. Besmrtnost.
-Još uvijek mi nije jasno kako bi itko normalan mogao progutati
takva sranja.
- U krivu si. - Odmahnuo je glavom. - Ne upleću se samo marginalci
u takve stvari. Prema nekim studijama otprilike dvije trećine
prijavljenih potječu iz normalnih obitelji i pri ulasku u sektu ponašaju
se u skladu sa životnom dobi.
Bacila sam pogled na sićušni sag izvezen u stilu Navajo Indijanaca,
koji mi se nalazio pod nogama.
Ponovno me nešto zagolicalo u pozadini svijesti. O čemu je riječ? I
zašto to ne mogu izvući na površinu?
- Je li tvoje istraživanje rasvijetlilo zašto se ljudi uopće odlučuju za
takve pokrete?
- Ĉesto je obrnuto. Ĉesto spomenute skupine traže njih. A kako
sam rekao, njihovi vođe mogu biti nevjerojatno šarmantni i uvjerljivi.
Dom Owens se uklapao u opis. Tko je? Ideolog koji na popustljive
sljedbenike forsira svoje mušice? Ili samo prorok opsjednut
zdravljem, koji pokušava uzgajati organski Lima grah?
 Ponovno sam se prisjetila Daisy Jeannotte. Je li u pravu? Boje li se
ljudi otvoreno obožavatelja Sotone i proroka Sudnjega dana?
- Koliko sekti postoji u SAD-u?
- Ovisno o definiciji - kiselo se nasmiješio i raširio ruke - između tri
do pet tisuća.
- Šališ se.
- Jedna moj kolegica procjenjuje da je tijekom prethodnih dva
desetljeća čak dvadeset milijuna ljudi na ovaj ili onaj način bilo
uključeno u neku sektu i vjeruje da se u svakom trenutku broj kreće
od dva do pet milijuna.
- Slažeš li se s time? - zapanjeno sam odvratila.
- Teško je znati. Neke skupine napuhuju brojke brojeći pod
članovima bilo koga tko je prisustvovao sastanku ili zatražio
informacije. Drugi su vrlo tajnoviti, i kriju se od javnosti što je više
moguće. Policija neke skupine uspijeva samo neizravno otkriti, ako,
naprimjer, izbije problem, ili ako član napusti sektu ili pak podigne
tužbu. Male je skupine posebice teško pronaći.
-Jesi li čuo za Doma Owensa?
Odmahnuo je glavom. - Kako se skupina zove?
- Ne koriste ime.
Negdje u hodniku printer je zazujao budeći se u život.
- Nadzire li policija u Južnoj ili Sjevernoj Karolini neke organizacije?
- Nije moje područje, Tempe. Ja sam sociolog. Mogu ti reći kako te
skupine funkcioniraju, ali ne i tko je na tapeti u određenom trenutku.
Mogu pokušati saznati ako ti je važno.
-Jednostavno mi nije jasno kako ljudi mogu biti toliko naivni!
- Zavodljivo je smatrati se elitom. Odabranima. Većina sekti
poučava svoje članove da su samo oni prosvijećeni, a da su svi
drugi na svijetu izopćeni. Manje vrijedni, na neki način. Moćne su to
stvari.
- Red, jesu li te skupine nasilne?
- Većina ih nije, ali postoje izuzeci. Tome u prilog govore
Jonestown, Waco, Heaven's Gate i Solar Temple. Očigledno njihovi
članovi nisu dobro prošli. Sjećaš li se sekte Rajneesh? Oni su
pokušali otrovati zalihu vode u nekom gradu u Oregonu, i poduzeli
prijeteće korake prema okružnim službenicima. A Synanon? Ti fini
građani su ubacili smrtonosnu čegrtušu u poštanski sandučić
odvjetnika, koji je podigao tužbu protiv njih. Tip je jedva preživio.
Nisam se do pojedinosti prisjećala tog događaja.
- A malene skupine, one koje se toliko ne ističu?
- Većina ih je bezopasna, ali neke su sofisticirane i potencijalno
opasne. Koliko se ja sjećam, samo ih je nekoliko prekoračilo granicu
u posljednjih nekoliko godina. Ima li to ikakve veze sa slučajem?
- Da. Ne. Nisam sigurna. - Stala sam kopati po zanoktici. Zastao je
oklijevajući. - Je li Katy u pitanju?
- Molim?
-Je li Katy uključena...?
- O ne, nema to nikakve veze s njom. Doista. Vezano je za slučaj.
Naletjela sam na komunu u Beaufortu, koja me malo natjerala na
razmišljanje.
Rub nokta stao je krvariti.
- Dom Owens. Zakimala sam.
- Stvari nisu uvijek onakve kakvima se doimaju.
- Istina.
- Mogu obaviti nekoliko poziva, ako želiš.
- Bila bih ti zahvalna.
- želiš li flaster? Oborila sam ruke i ustala.
- Ne, hvala. Uistinu te više ne želim zadržavati. Bio si mi od velike
pomoći.
- Ako te još što zanima, znaš gdje me možeš pronaći.
Vrativši se u ured, sjela sam i zagledala se u sjene, koje su se
rastezale po prostoriji, a neopipljiva misao još uvijek me golicala.
Radno vrijeme je završilo i zgradom je vladao mir.
Je li u pitanju Daisy Jeannotte? Zaboravila sam ga upitati poznaje
lije.
Je li to u pitanju?
Ne.
Što me to zaziva iz labirinta neuronskih veza? I zašto to ne mogu
osvijestiti? Koju je to vezu moj id prepoznao, a ja ne uspijevam?
Pogled mi je pao na malenu zbirku pisaca krimi priča, koju držim na
fakultetu za razmjenu s kolegama. Kako ti autori nazivaju tehniku
koja mije potrebna? »Da sam barem znao«. Je li tako?
 Znači li to da prijeti tragedija, jer mi ne uspijeva osvijestiti
podsvjesnu poruku?
Kakva tragedija? Još jedna smrt u Quebecu? Još ubojstava u
Beaufortu? Neko zlo koje će spopasti Kathryn? Još jedan napad na
mene, s daleko ozbiljnijim posljedicama?
Negdje je telefon neumoljivo zvonio, a onda prestao kad se uključila
automatska sekretarica.
Tišina.
Ponovno sam pokušala dobiti Petea. Ništa. Vjerojatno je ponovno
otišao nekamo na suđenje.
Nema veze. Znala sam da Birdie nije kod njega.
Ustala sam i stala razvrstavati papire, pregledala gomilu ispisa, a
onda se prebacila na slaganje knjiga na police. Znala sam da to
činim kako bih izbjegla ono neminovno, ali nisam si mogla pomoći.
Pomisao da odem kući bila mije nepodnošljiva.
Deset minuta nemirne aktivnosti.
Ne razmišljaj!
A onda:
- Do vraga, Birdie!
Udarila sam o stol primjerkom Ekologije i bacila se u stolicu.
- Zašto si morao biti kod kuće? Tako mi je žao. Ni ne znaš koliko
mije žao, Bird.
Spustila sam glavu na stol i zajecala.
POGLAVLJE DVADESET TREĆE
Ĉetvrtak je bio lažno ugodan. Ujutro su me dočekala dva mala
iznenađenja. Poziv agentu osiguranja prošao je poprilično dobro.
Oba majstora koje sam kontaktirala bili su na raspolaganju i obećali
odmah započeti s radovima.
Tijekom dana održala sam predavanja i pregledala pripremu za
konferenciju iz fizikalne antropologije. Kasno poslije podne Ron
Gillman me izvijestio da ekipa za očevid nije pronašla ništa u smeću
iz kuhinje, što me nije iznenadilo. No, ipakje zatražio policijski
nadzor.
Osim toga, čula sam se sa Samom. Nije mi imao ništa nova za reći,
ali je bivao sve sigurniji da su dileri dostavili tijela na otok.
Doživljavajući to osobnim izazovom, odnekud je iskopao staru
sačmaricu i skrio je ispod kreveta na terenskoj postaji.
 Na putu kući svratila sam u supermarket Harris Teeter nasuprot
tržnom centru Southpark i kupila omiljene namirnice. Potom sam
odvježbala u centru Harris YMCA i stigla u Annex oko šest i po.
Prozor je bio popravljen, a jedan od majstora dovršavao brušenje
poda. Svaka površina u kuhinji bila je prekrivena finim, bijelim
prahom.
Očistila sam peć i pultove, spravila crab cakes30 i salatu od kozjeg
sira te pojela sve gledajući reprizu serije Murphy Brown. Murphy je
neustrašiva. Odlučila sam biti poput nje.
Tijekom večeri ponovno sam pregledala predavanje za
konferenciju, odgledala utakmicu Hornetsa i zamislila se nad
plaćanjem poreza. I to ću morati učiniti. Ali ne ovaj tjedan. U
jedanaest sam zaspala s kopijama Louis-Philippeova dnevnika
rasprostrim po krevetu.
Sam Sotona osmislio je petak. Naime, tad sam prvi put naslutila
kakve nas strahote iščekuju.
žrtve s otoka Murtry stigle su iz Charlestona rano ujutro. U devet i
po već sam nosila rukavice i naočale, a posmrtni ostaci okupirali su
mi cijeli labos. Najednom stolu nalazili su se lubanja i uzorci kosti,
koje je Hardaway uzeo tijekom autopsije donjeg trupla. Na drugom
stolu nalazio se cjelovit kostur. Tehničari na Medicinskom fakultetu
izvrsno su obavili svoj posao. Sve kosti bile su čiste i neoštećene.
Započela sam s tijelom, koje je ležalo na samom dnu jame. Iako
raspadnuto, zadržalo je dovoljno mekog tkiva za potpunu obdukciju.
Spolna i rasna pripadnost bili su očigledni, stoga je Hardawayu
trebala moja pomoć u procjeni starosne dobi. Izvješće i fotografije
sam ostavila za poslije ne želeći unaprijed formirati mišljenje.
Ubacila sam rendgenske snimke u svjetlosnu kutiju. Ništa
neobično. Snimke lubanje pokazale su mi daje žrtva imala sva
trideset i dva zuba s potpuno izraslim korijenima. Nijedan od njih nije
bio ni saniran ni vađen. Zabilježila sam to u obrascu.
Potom sam prišla prvom obdukcijskom stolu i proučila samu
lubanju. Rupa u njezinoj bazi bila je sraštena. U pitanju nije
adolescent.
Proučila sam krajeve rebara i takozvane simfize, odnosno površinu
s prednje strane zdjelice, gdje se polovice spajaju. Rebra su imala
dublje udubine na mjestima, gdje ih je hrskavica povezivala s
grudnom kosti. Valoviti grebeni širili su se preko stidnih simfiza i
ugledala sam sitne kvržice kosti uzduž njihovog vanjskog ruba.
Grleni dio svake ključne kosti bio je srašten. Gornji dio svakog
presjeka kuka zadržao je tanku liniju separacije.
Provjerila sam anatomske uzorke i histograme i zapisala vlastitu
procjenu. ženi je bilo između dvadeset i dvadeset osam godina, kad
je umrla.
Pljeskavice od račića.
Hardaway je htio cjelovitu obdukciju o tijelu zakopanom ispod
površine. Ponovno sam započela s rendgenskim snimkama i one se
ponovno ni po čemu nisu isticale, osim po savršenom zubalu.
Nagađala sam daje i ta žrtva žensko, što sam ujedno natuknula
Ryanu, i kad sam izložila kosti, zamijetila sam glatku lubanju i
delikatnu arhitekturu lica. Široka, ali kratka zdjelica s izrazito ženskim
stidnim područjem potvrdila je početne dojmove.
Indikatori starosne dobi bili su isti kao i u prve žrtve, iako su simfize
stidne kosti u ovom slučaju imale duboke grebene preko cijele
površine, a čvorića nije bilo.
Procijenila sam daje druga žrtva umrla u nešto mlađoj dobi,
vjerojatno u kasnom pubertetu ili ranim dvadesetima.
Vratila sam se na lubanju kako bih procijenila rasno podrijetlo.
Središnji dio lica bio je klasičan, posebice nosni predio: visok most
između očiju, uski otvori, izražen donji rub i hrbat.
Izmjerila sam sva obilježja za statističku usporedbu, ali sam bila
uvjerena daje u pitanju bjelkinja.
Izmjerila sam također duge kosti, unijela podatke u računalo i
primijenila regresijske jednadžbe.
Baš kad sam u obrazac unosila procjenu visine, zazvonio je telefon.
- Ako ostanem ovdje još jedan dan, trebat će mi jezični tečaj -
odvratio je Ryan nadodajući odmah južnjačku poštapalicu.
- Pa sjedni na bus za sjever.
- Mislio sam da je stvar u tebi, ali sad mi je jasno da ti nemaš
nikakve veze s tim.
- Teško je preboljeti korijene. Složio se sa mnom. Na južnjačkom. -
Jesi li uspio što saznati?
-Jutros sam vidio super naljepnicu na braniku. Nisam ništa
odvratila.
 - Isus te voli. Svi drugi misle da si seronja.
- Nazvao si kako bi mi to rekao?
- Tako je pisalo na naljepnici.
-Ali mi na Jugu uistinu jesmo pobožni ljudi.
Bacila sam pogled na sat. Dva i petnaest. Shvativši da umirem od
gladi posegnula sam za bananom i čokoladicom, koje sam ponijela
sa sobom.
- Neko sam vrijeme utrošio promatrajući Domov mali ashram. Nije
bilo bogzna kako korisno. U
četvrtak ujutro trojica vjernih sljedbenika ukrcala su se u kombi i
odvezla. Osim njih, nitko drugi nije ni došao, ni otišao.
- A Kathryn?
- Nisam je vidio.
-Jesi li provjerio tablice?
- Naravno. Oba kombija su prijavljena na Doma Owensa i to na
postojeću adresu.
- Posjeduje li vozačku?
- Izdalo mu ju je veliko kraljevstvo palmi 1988. Ne postoji podatak je
liju prije toga posjedovao.
Navodno se velečasni jednostavno pojavio i izašao na ispit. Plaća
osiguranje na vrijeme.
Gotovinom. Nema podataka o dugovima, kao ni o prometnim
prekršajima ili sudskim pozivima.
- A računi za kućanstvo? - Pokušala sam ne šuškati celofanom.
- Telefon, struja, voda. Plaća gotovinom.
- Ima li socijalno osiguranje?
- Odobreno 1987. Ali ne postoji zapis o bilo kakvom poslu. Nikad ga
nije uplaćivao, niti je tražio bilo kakve beneficije.
- Osamdeset sedme? Gdje je bio prije toga?
- Zanimljivo pitanje, doktorice Brennan.
- Prima li poštu?
- Izgleda da se ti tamo ne vole dopisivati. Dobivaju uobičajenu
poštu upućenu na adresu, ne i na bilo koga ponaosob, kao i račune
za kućanstvo, naravno, ali ništa drugo. Owens nema poštanski
sandučić, ali možda prima poštu pod drugim imenom. Nakratko sam
nadzirao poštanski ured, ali nisam prepoznao nikoga iz njegova jata.
 Student se pojavio na ulazu. Odmahnula sam glavom. -Je li bilo
otisaka na prstenu?
- Tri ljepotana, međutim ništa. Navodno je Owens pravi anđeo.
Nastupila je stanka.
- Tamo žive djeca. A socijalna služba?
- Nisi loša, Brennanice.
- Gledam televiziju.
- Provjerio sam. Susjeda je nazvala prije godinu i po, zabri-nuvši se
za djecu. Supruga gospodina Josepha Espinoze. I tako su poslali
socijalnog radnika kako bi istražio stvar. Pročitao sam izvješće.
žena je zatekla čistu kuću, a mladunci su bili nasmiješeni i dobro
uhranjeni, nijedan školske dobi.
Kako nije pronašla razlog za pokretanje postupka, preporučila je
novi posjet za šest mjeseci. Što nije učinjeno.
-Jesi li porazgovarao sa susjedom?
- Pokojna.
- A imanje?
- Pa... ima nešto.
Prošlo je nekoliko sekundi. -Da?
- Srijedu poslijepodne proveo sam provjeravajući vlasničke
dokumente i porezne prijave.
Ponovno je utihnuo.
- Pokušavaš me iživcirati?
- Taj komad zemlje ima šaroliku prošlost. Jesi li znala daje tamo
postojala škola od početka 1860.-
tih sve do prijelaza stoljeća? Jedna od prvih državnih škola u
Sjevernoj Americi ekslu-zivno osnovana za crne učenike.
- Nisam znala. - Otvorila sam si dijetalnu Coca Colu.
-1 Baker je bio u pravu. Imanje je nekoć predstavljalo ribički kamp.
Od tridesetih do sredine sedamdesetih godina. Kad je vlasnik umro,
prešlo je u ruke rođacima u Georgiji. Pretpostavljam da oni baš nisu
obožavali morske plodove. Ili su se jednostavno zasitili plaćanja
poreza na imovinu. Koji god bio slučaj, prodali su posjed 1988.
Ovaj put sam pričekala da nastavi.
- Kupio ga je J. R. Guillion.
Iste sekunde sam se prisjetila imena. -Jacques Guillion?
- Oui, madame.
 - Onaj naš Jacques Guillion? - Tako sam to glasno izgovorila da se
student na hodniku okrenuo i pogledao me.
-Vjerojatno. Porezi su plaćani...
- Ĉekom njujorške banke Citicorp?
- Tako je.
- Sranje!
- Bome da.
Ostala sam zaprepaštena. Vlasnik imanja na cesti Adler Lyons
ujedno je vlasnik spaljene kuće u St-Joviteu! -Jesi li već razgovarao
s njim?
- Monsieur Guillion još uvijek je u osami.
- Molim?
-Još ga nismo uspjeli locirati.
- Tako mi svega... Dakle, ipak postoji veza!
- Izgleda daje tako. Zvonce mi se oglasilo u glavi. —Još nešto.
Hodnik se ispunio vrevom studenata. Stanka između predavanja.
- Iz čiste perverzije proslijedio sam imena u Teksas i jutros mi nije
ništa stiglo o pravičnom velečasnom Owensu, ali pogodi tko je
rančer?
- Nije moguće...
- Gospodin J. R. Guillion. Dva jutra u okrugu Fort Bend. Plaća
poreze...
- Bankovnim čekovima!
- Naposljetku ću se uputiti tamo, ali zasad prepuštam lokalnom
šerifu da malo pronjuška.
žandarmerija će se pobrinuti za Guilliona, a ja ću se zadržati ovdje
još nekoliko dana i malo pržiti Owensa.
- Lociraj Kathryn. Nazvala me u ured, ali sam ponovno propustila
poziv. Uvjerena sam da nešto zna.
- Ako je ovdje, pronaći čuje.
- Možda je u opasnosti.
- Otkud ti to?
Pomislila sam mu opisati nedavni razgovor o sektama, ali kako sam
ipak samo ispipavala teren, nisam bila sigurna jesam li zapravo
saznala nešto od važnosti. Ĉak i da Owens vodi neku vrstu sekte,
nije Jim Jones ili David Koresh. U to sam bila uvjerena.
 - Ne znam. Jednostavno predosjećaj. Zvučala mije strahovito
nervozno, kad je ostavila poruku.
- Meni se čini da gospođici Kathryn nisu sve kuglice na broju-
- Drukčija je.
- Ni njezina prijateljica El ne izgleda poput kandidata za Mensu.
Imaš posla?
Oklijevala sam, a onda mu ispričala za događaj s mačkom.
- Do vraga, žao mi je, Brennanice. Doista mi se dopadao taj mačak.
Sumnjaš li na koga?
-Ne.
-Jesi li dobila policijsku zaštitu?
- Svako malo se provezu ispred kuće. Dobro sam.
- Ne zalazi u mračne uličice.
-Jutro su stigla tijela s otoka Murtry i imam dosta posla u la-bosu.
- Ako je njihova smrt povezana s dilanjem droge, možda ćeš
raspizditi neke gadne likove!
- To mi uopće nije palo na pamet, Ryane. - Odbacila sam koru
banane i omot čokoladice u kantu za smeće. - Obje žrtve su mlade
bjelkinje, baš kako sam i pretpostavila.
- Netipično za dilere.
- Istina.
- No, ne znači da nisu. Neki dileri rabe žene poput kondoma.
Možda su se dame jednostavno zatekle na krivom mjestu u krivo
vrijeme.
-Da.
- Uzrok smrti?
- Nisam još dovršila obdukciju.
- Sredi ih, lavice! Ali ne zaboravi, trebat ćeš nam za tijela iz St-
Jovitea, čim sredimo ove svinje ovdje!
- Koje svinje?
- Ne znam još, ali saznat ću.
Kad smo prekinuli razgovor, zagledala sam se u izvješće, a onda
ustala i stala se prešetavati labosom. Pa sam sjela. Pa se ponovno
stala prešetavati.
Pred očima su mi nastavili izranjati prizori iz St-Jovitea. Brašnasto
bijele bebe s kapcima i noktima nježnoplave boje. Lubanja s rupom
od metka. Prerezani grkljani, ruke prekrivene tragovima borbe.
Spaljena tijela s iskrivljenim i izobličenim udovima.
Sto povezuje smrti u Quebecu sa zemljištem na otoku Saint
Helena? Zašto bebe i ranjiva starica?
Tko je Guillion? Što se skriva u Teksasu? U kakvu su se zloćudnu
situaciju uvalili Heidi i njezina obitelj?
Razmišljaj, Brennanice! Mlade žene u ovom labosu jednako su tako
mrtve. Prepusti Ryanu ubojstva iz Quebeca i dovrši obradu ovih
tijela. One zaslužuju tvoju pažnju. Saznaj kad su umrle. I kako.
Navukla sam novi par rukavica i pod mikroskopom pregledala
svaku kost druge žrtve, ali nisam pronašla ništa što bi mi ukazalo
kako je umrla. Nije bilo ozljeda nanesenih tupim predmetom, ni
ulaznih i izlaznih prostrelnih rana, ni uboda, niti je hioidna koščica
bila slomljena ukazujući na davljenje.
Jedino što sam zamijetila bila je šteta koju su nanijele životinje
hraneći se tijelom.
Kad sam vratila posljednju kost stopala, sitni crni kornjaš is-puzao
je ispod kralješka. Zagledala sam se u njega prisjećajući se poslije
podneva, kad je Birdie slijedio kukca u kuhinji u Montrealu.
Satima se igrao s njim i naposljetku izgubio zanimanje.
U redu, kornjašu, koliko su dugo mrtve ove dame? Hajdemo to
utvrditi!
Bacila sam pogled na sat. Ĉetiri i po. Dovoljno kasno. Prelistala
sam adresar, pronašla telefonski broj i otipkala ga. Pet vremenskih
zona dalje zazvonio je telefon.
- Doktor West.
- Doktor Lou West?
-Da.
- Hiti Kaptain Kam? Tišina.
- Iz Spam famea?
- To je tuna. Jesi li to ti, Tempe?
Gotovo sam ga mogla vidjeti pred sobom, s gustom srebrnom
kosom i bradom, licem uvijek osunčanim havajskim suncem. Davno
prije nego sam ga upoznala, jedna japanska reklamna agencija
zamijetila ga je i uzela kao glasnogovornika za marku konzervirane
tune. Njegova naušnica i konjski repić savršeno su se uklapali u
njihovo viđenje starog morskog vuka. I Japanci su se tako zaljubili u
Kaptain Kama. Iako smo ga nemilosrdno zafrkavali zbog toga, nitko
koga sam poznavala zapravo nikad nije vidio nijednu reklamu s njim.
-Jesi li spreman odreći se kukaca i baciti na hvatanje tune?
Naime, Lou posjeduje doktorat iz biologije i poučava na Havajskom
sveučilištu. Smatram ga najboljim forenzičnim entomologom u
državi.
- Ne baš. - Nasmijao se. - Smeta mi kombinezon.
- Pecaj gol.
- Mislim da Japanci nisu spremni za to.
- Kad je tebe takvo što zaustavilo?
Lou, ja i šačica forenzičara držimo kolegij iz obdukcije na FBI-evoj
akademiji u Quanticu, državi Virdžiniji. Bespoštedna je to skupina
patologa, entomologa, antropologa, botaničara i stručnjaka za tlo,
većina kojih ima akademsko obrazovanje. Jedne godine jedan
strahovito konzervativan agent tupio mu je kako mu je naušnica
neprilična. Lou ga je pristojno odslušao i idući dan maleni zlatni
kružić zamijenio dvanaest centimetara velikim perom plemena
Cherokee s kuglicama, resicama i srebrnim zvoncem.
- Dobio sam tvoje kukce.
- Doputovali su u komadu?
- Nije im nedostajala ni dlaka na glavi. Zbirka je fantastična. I u
Južnoj i u Sjevernoj Karolini postoji čak pet stotina dvadeset vrsta
insekata, koje je moguće povezati s raspadanjem trupla.
Mislim da si mi poslala glavninu.
- Što mi onda možeš reći?
- želiš cijelo izvješće?
- Naravno.
- Kao prvo, mislim da su ti žrtve ubijene danju. Ili su bar tijela bila
izložena danjem svjetlu nekoliko sati prije ukapanja. Pronašao sam
larve Sarcophaga huilata.
- Pojasni mi to na materinjem.
- To je vrsta muhi strvinarki. Skupila si prazne čahure Sarcophaga
bullata i netaknute čahure s oba tijela.
-I?
- Sarcophagidae nisu baš odvažne nakon zalaska sunca. Ako
spustiš tijelo do njih, možda će odložiti larve, ali nisu vrlo aktivne
noću.
 - Larve?
- Insekti odlažu ili larve ili jajašca, odnosno neki liježu jajašca, drugi
pak larve.
- Insekti liježu ličinke?
- Riječ je o prvim ličinkama i početnom stadiju pretvorbe.
Sarcophagidae su skupina koja liježe ličinke. Upravo im ta strategija
daje prednost u odnosu na ostatak crvića, i ujedno ih donekle štiti od
predatora, koji se hrane jajšcima.
- Zašto onda svi insekti jednostavno ne odlažu ličinke? —Jer postoji
i nedostatak. ženke ne mogu proizvesti onoliko
larvi koliko mogu proizvesti jajašaca. U pitanju je ustupak.
- život je kompromis.
- Tako je. Ujedno nagađam da su tijela bar neko vrijeme bila
izložena na otvorenom.
Sarcophagidae nisu previše voljne ulaziti u zdanja kao neke druge
vste, primjerice, Calliphoridae.
- To ima smisla. Ili su bile ubijene na otoku, ili su tijela tamo
dopremljena brodom.
- Kako god bilo, rekao bih da su bile ubijene danju, nakon čega su
neko vrijeme provele na zraku, iznad površine, a onda bile
zakopane.
- A druge vrste kukaca?
- želiš čuti o svima?
- Naravno.
- Zakapanje bi odgodilo normalnu invaziju insekata i zajedno i za
drugo tijelo. No, čim je gornje tijelo postalo dostupno strvinarima,
Callliphoridae se zasigurno nisu mogle suzdržati od odlijeganja
jajašaca.
- Calliphoridae?
- Ljudožderske muhe. Obično se pojave nekoliko minuta nakon
smrti, zajedno s prijateljicama muhama strvinarkama. Obje vrste su
izvrsni letači.
- Super.
- Prikupila si bar dvije vrste ljudožderki, Cochliomyia...
- Možda bismo se trebali zadržati na normalnim imenima.
- U redu. Skupila si ličinke iz prve, druge i treće faze preobrazbe te
netaknute i prazne čahure za ponajmanje dvije vrste ljudožderki.
 - Sto znači...?
- U redu, slijedi kratko predavanje. Razmotrimo životni ciklus muhe.
Poput nas odrasle su muhe u potrazi za odgovarajućim mjestom,
gdje bi odgajale mlade. Mrtvo tijelo savršena je podloga, jer
predstavlja zaštićenu sredinu, obilje hrane, savršen teren za odgoj
djece. Trupla su toliko privlačna da se ljudožderske i muhe strvinarke
mogu pojaviti za nekoliko minuta nakon smrti. ženka će odmah
odložiti jajašca, ili se neko vrijeme hraniti tekućinama, koje istječu iz
posmrtnih ostataka, a onda ih položiti.
- Lijepo.
- Hej, truplo je bogato proteinima! Ako postoje ozljede, bacit će se
na njih, ako ne, okomit će se na šupljine: očne duplje, nos, usta,
anus...
- Tako znači.
- Ljudožderske muhe odliježu ogromne nahrupine jajašaca, koje
mogu u potpunosti zatvoriti prirodne tjelesne otvore i rane. Kažeš
daje tamo bilo svježe, pa ih možda i nije bilo tako puno.
- Kad se jajašca izlegnu, crvi dolaze na scenu?
- Tako je. Ĉin dva. Crvići su doista nevjerojatni. S prednje strane
imaju dvije kukice, kojima se koriste za hranjenje i pokret, a dišu kroz
sitne, ravne strukture na stražnjem kraju tijela.
- Dišu kroz stražnjicu?
- Moglo bi se i tako reći. Kako god bilo, iz jajašca odloženih u isto
vrijeme, u isto se vrijeme razvijaju ličinke, pa sve zajedno sazrijevaju
i zajedno se hrane. Upravo je stoga moguće vidjeti ogromne količine
crvića kako se kreću oko tijela. Obrazac skupnog hranjenja rezultira
diseminacijom bakterija i proizvodnjom razgradnih enzima, što
omogućava crvićima da konzu-miraju većinu mekanog tkiva. Sve je
to izuzetno učinkovito.
- Crvići hitro sazrijevaju, i kad dostignu maksimalnu veličinu,
prolaze dramatičnu promjenu u ponašanju. Prestaju se hraniti i
bacaju u potragu za sušnijim domom, obično daleko od tijela.
- Ĉin tri?
- Da. Ukopavaju se i njihov vanjski sloj kože otvrdnjava tvoreći
zaštitne čahurice. Izgledaju poput sićušnih nogometnih lopti. Ostaju
u čahuricama, sve dok im se stanice ne reorganiziraju, a onda izlaze
kao odrasle muhe.
 - Zato su prazne čahure važne?
- Da. Sjećaš se muhi strvinarki?
- Sarcophagidae. One koje odlažu ličinke.
- Odlično. One obično prve izlaze poput odraslih muha. Treba im od
šesnaest do dvadeset i četiri dana kako bi sazrele na temperaturi od
oko osam stotina Fahrenheita. Pod uvjetima koje ti opisuješ
spomenuti bi proces bio usporen.
- Da, nije bilo toliko toplo.
- Ali prazne čahure ukazuju da je nešto muha strvinarki dovršilo
razvoj.
- I tako nam odletješe ličinke...
- Ljudožderskoj muhi potrebno je od četrnaest do dvadeset pet
dana kako bi sazrela, a vjerojatno više u tako vlažnom okolišu, kakav
je na otoku koji si spomenula.
- Procjena odgovara.
- Ujedno sam uvjeren da si prikupila ličinke Muscidae, crviće obične
muhe i njezinih rođaka. Te se vrste obično ne pojavljuju pet do
sedam dana nakon smrti. Radije čekaju na ono što zovemo svježi ili
početni stadij nadutosti. Ah, da, bilo je i ličinki sirne muhe.
Riječ je o crvićima koji skaču. Iako mi nije uvijek lako, naučila sam
ih ignorirati, dok radim na poluraspadnutim tijelima.
- Meni su omiljeni.
- Svi moraju nekako zaraditi za život, doktorice Brennan.
- Pretpostavljam da se čovjek mora diviti organizmu, koji može
skočiti devedeset puta više od duljine vlastita tijela.
- Izmjerila si?
- Ĉista procjena.
-Ali bićence, koje je izuzetno korisno pri procjeni trenutka smrti, jest
Hermetia illucens. Obično se pojavljuje do dvadeset dana nakon
smrti i poprilično je pouzdana za procjenu, čak i u slučaju zakopanih
posmrtnih ostataka.
- Bile su prisutne? -Da.
- Sto još?
- Skupina kornjaša bila je manje zastupljena, vjerojatno zbog
vlažnog habitusa. Ali tipični predatori bili su prisutni, bez sumnje
uživajući u crvićima i drugim oblicima mekog tkiva.
- Koja je onda tvoja procjena?
 - Rekao bih da su umrle prije tri do četiri tjedna.
- Obje?
- Rekla si da je jama duboka stotinu dvadeset centimetara, a da do
donjeg tijela ima devedeset centimetara. Već smo spomenuli kako
muhe strvinarke odlažu ličinke prije zakapanja tijela, što pojašnjava
čahure koje si pronašla na donjem truplu i iznad njega. U nekima se
nalaze odrasle muhe djelomično zarobljene u čahurama, vjerojatno
jer se nisu mogle probiti zbog zemlje. Bilo je tamo i Piophilidae.
- Koga?
- Sirnih muha. Ujedno sam pronašao neke Ephemera guttulata u
uzorku tla, koji si uzela iznad donjeg trupla, i neke ličinke na samom
truplu. Poznato je da se te vrste uvlače do trupla kako bi tamo
odlijegale jajašca. Pomicanje zemlje u grobu i prisustvo gornjeg
trupla olakšalo bi im pristup.
Zaboravio sam napomenuti da sam ih na gornjem truplu također
pronašao. -Jesu li uzorci tla bili od koristi?
- Naravno. Neću ti reći koja se sve stvorenja hrane crvićima i
poluraspadnutim materijalom, ali pronašao sam jednu vrstu, koja će
biti od pomoći pri utvrđivanju trenutka smrti. Kad sam obradio uzorak
tla, skupio sam mnogo crvića koji ukazuju daje od trenutka smrti
prošlo minimalno tri tjedna.
- Znači, obje žrtve su umrle prije tri do četiri tjedna.
- Preliminarna procjena.
- Od velike si mi pomoći, Lou. Vi me, dečki, uistinu zapanjujete!
- Odgovara li to stanju u kojem se nalaze posmrtni ostaci?
- Savršeno!
- želim još nešto napomenuti.
Ono što mi je potom rekao sledilo mi je krv u žilama.
POGLAVLJE DVADESET ĈETVRTO
Oprosti, Lou, možeš li to još jednom ponoviti?
- Nije novost. Porast smrti vezanih uz drogu u posljednjih nekoliko
godina potaknuo je eksperimentalno testiranje lijekova na insektima,
koji se hrane truplima. Ne moram ti pojašnjavati kako nije uvijek
moguće pronaći tijela, pa istražitelji možda ne raspolažu uzorcima,
koji su im potrebni za toksikološku analizu. Krvlju, urinom ili
organskim tkivima.
- Znači, test na drogu provodite na crvima?
 - I to je izvedivo, ali dosad smo imali više sreće s čahurama,
vjerojatno zbog duljeg perioda hranjenja u usporedbi sa samim
ličinkama. Ujedno smo se poigravali s egzuvijama kornjaša i ot-
padom kukaca...
-A to su...?
- Odbačene košuljice kornjaša i izmet insekata. No, najveće razine
droga pronalazimo u ličinkama muha, što vjerojatno ukazuje na to
kako se najradije hrane. Dok je kornjašima draži sasušeni
integument, muhe se radije bacaju na meko tkivo. Upravo tu je
koncentracija droge najviša.
- Što se pronalazi?
- Popis je poprilično dugačak. Kokain, heroin, metamfetamin,
amitriptilin, nortriptilin. U
posljednje vrijeme radimo s 3,4-metilendioksimetamfetaminom.
- Koji je poznat kao...?
- Najčešće kao ecstasy.
- I spomenute je supstance moguće pronaći u čahurama?
- Uspjeli smo izolirati i matičnu drogu i njezine metabolite. -Kako?
- Metoda ekstrakcije slična je onoj, koja se obično primjenjuje na
patološkim uzorcima, osim stoje ovdje potrebno razbiti krutu
hitinsku/proteinsku ovojnicu kukuljica i egzuvija in-sekata kako bi se
toksini oslobodili, a to se izvodi drobljenjem čahura i primjenom ili
jake kiseline ili baze. Nakon toga i nakon podeševanja pH faktora,
jednostavno se primijeni test na narkotike. Provodi se ekstrakcija
baze, nakon čega slijedi kromatografija tekućine i masena
spektrometrija. Raspad iona ukazuje što se nalazi u određenom
uzorku i u kojoj količini. Osjetila sam kako me steže u grlu.
- I kažeš da si pronašao flunitrazepam u čahurama koje sam ti
poslala?
- One povezane s gornjim truplom sadržavale su flunitrazepam i 7-
aminoflunitrazepam.
Koncentracija matične droge bila je daleko veća od koncentracije
metabolita.
- Što više odgovara akutnoj nego kroničnoj izloženosti.
- Baš tako.
Zahvalila sam mu i spustila slušalicu.
 Nekoliko trenutaka ostala sam sjediti. želudac mi se stegnuo od
šokovite spoznaje i spopao me poriv za povraćanjem. Ili je možda u
pitanju čokoladica?
Flunitrazepam.
I konačno mije sinulo.
Flunitrazepam. Rohypnol.
To mije zvonce privlačilo pažnju!
Drhtavim rukama nazvala sam Motel Lord Cartaret. Nije bilo
odgovora. Potom sam nazvala Ryanov pager i ostavila broj. I
pričekala.
Simpatični živčani sustav oglašavao je uzbunu prvog stupnja
govoreći mi da se trebam bojati. Ali čega? Rohypnol.
Ĉim se telefon oglasio, bacila sam se na slušalicu. Samo student.
Oslobodila sam liniju i ponovno pričekala. Osjećala sam strah u
kostima. Rohypnol. Droga za silovanje.
Ledenjaci su se stvorili, razina oceana porasla i spustila, a planeti
se razvili iz zvjezdane prašine.
Prošla je čitava vječnost.
Jedanaest minuta poslije Ryan se konačno javio.
- Mislim da sam pronašla novu vezu!
- Molim?
Uspori. Ne smiješ zbog šoka zaribati prosudbu!
- Između otoka Murtryja i ubojstava u St-Joviteu. Ispričala sam mu
razgovor s Lou Westom.
- Jedna od žena na otoku Murtry imala je ogromne količine
Rohypnola u tkivu.
- Kao i trupla u spavaćoj sobi na katu u St-Joviteu. -Da.
Još jedno sjećanje izbilo je na površinu, kad je Lou izgovorio ime
droge.
Šuma na sjeveru. Pogled iz zraka na planinsku kućicu iz koje se
dimi. Livada, prekrivena tijela poslagana u krug. Uniformirano
osoblje. Nosila. Vozila hitne pomoći.
- Sjećaš li se Reda sunčanog hrama?
- Oni fanatici koji su se masovno poubijali?
- Da. Šezdeset četvero ljudi umrlo je u Europi, deset u Quebecu.
Borila sam se kako bih zadržala prisebnost u glasu.
 - U nekim od tih planinskih kućica bilo je tempiranih eksplozija i
sagorijevanja.
- Da. Već sam se sjetio toga.
- Rohypnol je pronađen na obje lokacije. Mnogo žrtava gaje
konzumiralo netom prije smrti.
Stanka.
- Misliš da Owens negdje drugdje provodi filozofiju Hrama?
- Ne znam.
- Misliš da dilaju?
- Ĉime? Ljudskim životima?
- Moguće je.
Nekoliko trenutaka zavladala je stanka.
- Provjerit ću s dečkima, koji su radili u visoravnima Morin. U
međuvremenu bacam se na Owensa.
- Ima toga još.
Začulo se lagano šuškanje.
- Slušaš?
-Da.
-West procjenjuje da su žene umrle prije tri do četiri tjedna. Dah
mije odjeknuo u slušalici.
- Požar u St-Joviteu se zbio 10. ožujka. Sutra je prvi. Osluhnula
sam brujanje u telefonskoj žici prepuštajući mu
da zbroji.
- Isuse Bože, prije tri tjedna.
- Imam osjećaj da će se nešto zastrašujuće dogoditi, Ryane.
- Znam.
Prekinuo je vezu.
Kad god se prisjetim tih dana, uvijek me spopadne osjećaj da su se
događaji nakon tog razgovora ubrzali, sve se mahnitije odvijajući i
naposljetku pretvorili u pijavicu, koja je sve usisala u sebe.
Uključujući i mene.
Te večeri sam radila dokasna. Kao i Hardaway. Nazvao je, dok sam
izvlačila obdukcijsko izvješće iz omotnice.
Iznijela sam profil gornjeg trupla i procjenu dobi za donje.
- Poklapa se - odvratio je. - Bilo joj je dvadeset i pet. -Jeste li uspjeli
utvrditi identitet?
 - Uspjeli smo skinuti jedan jasan otisak, ali ništa nismo dobili ni iz
lokalnog, ni iz državnog arhiva, pa su ga odaslali u FBI, no ni u
njihovom AFIS31-u ništa.
- Zajebana stvar. Ne znam zašto sam to učinio, vjerojatno zato što
znam da radiš gore. Kad je tip u FBI-u predložio da pokušamo
provjeru preko RCMP-a, odvratio sam, ma do vraga i sve,
proslijedite im. Proklet bio ako se ne ispostavi da je Kanađanka.
- I što si još saznao o njoj?
- Samo malo.
Uslijedila je škripa opruga, a onda šuškanje papira.
- Papir je stigao kasno do nas. Zove se Jennifer Cannon. Bjelkinja,
visoka stotinu šezdeset pet centimetara, težine šezdeset pet
kilograma, kosa smeđa, oči zelene, neudata, posljednji puta viđena
živa... - Utihnuo je pokušavajući izračunati. - ... prije dvije godine i tri
mjeseca.
- Otkud je?
- Da vidimo. - Stanka. - Calgary. Gdje je to?
- Na zapadu. Tko je prijavio nestanak?
- Sylvia Cannon. Adresa u Calgaryju, što znači da joj to mora biti
majka.
Dala sam mu broj Ryanovog pagera i zamolila ga da mu se javi.
- Kad budeš razgovarao s njim, molim te reci mu da me nazove.
Ako ne budem ovdje, bit ću kod kuće.
Spremila sam posmrtne ostatke u kutije i zaključala ih. Potom sam
u aktovku ugurala disketu i obrasce, Hardawayevo izvješće s
obdukcije i fotografije, te predavanje za konferenciju, zaključala
labos i pokupila se.
Sveučilište je bilo prazno, noć mirna i vlažna. Neuobičajeno toplo,
rekli bi prognozeri. Zrak je bio ispunjen mirisom svježe pokošene
trave i nadolazeće kiše. U daljini prigušena grmljavina.
Zamislila sam oluju kako se spušta sa Smokiesa prelazeći
Piedmont.
Na putu kući zastala sam kako bih kupila večeru u Selwyn Pubu.
Ljudi koji su navratili nakon posla počeli su odlaziti svojim domovima,
a mlada postava još ga nije zauzela. Sarge, irski nitkov od
suvlasnika, uobičajeno je sjedio na barskoj stolici u kutu, dijeleći s
prisutnima svoje stavove o sportu i politici, dok je konobar Neal
posluživao jedno od dvanaest vrsta točenog piva. Sarge je htio
raspravljati o smrtnoj kazni, štoviše imati posljednju riječ na
spomenutu temu, ali nisam bila raspoložena za šale. Uzela sam
cheeseburger i odmah se pokupila.
Prve kapi spustile su se na magnolije, kad sam ubacila ključ u
ključanicu Annexa. Pozdravilo me samo nježno i ujednačeno
kucanje.
Bilo je gotovo deset sati, kad sam se čula s Ryanom. Sylvia
Cannon već dvije godine ne živi na adresi navedenoj u izvješću o
nestalim osobama. Niti na adresi koju je dala pošti.
Susjedi na prethodnoj adresi ne sjećaju se supruga, ali se zato
prisjećaju kćeri. Opisali su je kao tihu i povučenu. Usamljenu. Nitko
nije znao gdje radi, ni kamo je nestala. Jedna je žena izjavila kako je
uvjerena da joj brat živi negdje u okolici. Policijska uprava Calgaryja
pokušava je locirati.
Poslije sam u krevetu pod strehom slušala kako kapi kiše lagano
kljucaju o krov i lišće. Još je uvijek grmjelo, a munje bi svako malo
proparale nebo osvjetljujući Sharon Hall. Stropni ventilator unosio je
svježu sumaglicu, a zajedno s njim uvlačio se miris petunija i vlažne
prozorske mreže.
Obožavam nevrijeme. Obožavam sirovu snagu, koju donosi sa
sobom. Hidraulika! Voltaža!
Perkusija! Majka priroda ima prevlast i svi sa strepnjom iščekuje
njezine hirove.
Uživala sam u šou koliko sam dugo mogla, a onda sam ustala i
otišla u spavaću sobu. Zavjesa je bila vlažna, a voda se već počela
skupljati na prozorskoj dasci. Zatvorila sam lijevi prozor, uhvatila
desni i duboko udahnula. Koktel grmljavine i pljuska potaknuo je
bujicu sjećanja iz djetinjstva. Ljetne noći. Krijesnice. Spavanje s
Harry na bakinom trijemu.
Razmišljaj o tome, rekla sam si. Prepusti se tim sjećanjima, a ne
glasovima pokojnika, koji ti odjekuju glavom.
Munja je zabljesnula i dah mije zastao u grlu.
Što je ono tamo ispod živice? Miče li se?
Ponovno bljesak.
Napregnula sam oči, ali grmlje je djelovalo mirno i prazno. Jesam li
možda umislila? Pogledom sam pretražila tamu.
 Zelena tratina i grmlje. Bezbojne staze. Blijede petunije među
tamnim borom i bršljanom. Ništa se nije pomicalo.
A onda se svijet ponovno obasjao i gromoglasan prasak probio se
noćnim nebom.
Nešto bijelo izletjelo je iz grma pojurivši preko tratine. Napregnula
sam se kako bili bolje vidjela, ali slika mi se izgubila pred očima, prije
nego sam je uspjela isfokusirati.
Srce mije toliko mahnito tuklo da sam ga gotovo mogla osjetiti u
lubanji. Otpustila sam prozorsko krilo i nagnula se prema mrežastoj
zaštiti pretražujući pogledom mjesto na kojemu je obris nestao.
Kiša mije natopila spavaćicu i osjetila sam kako me prolaze trnci.
Pretražila sam dvorište. Drhteći.
Sve je bilo mirno.
Odustajući okrenula sam se i pojurila niz stube i baš kad sam se
spremala otvoriti stražnja vrata, zakreštao je telefon. Gotovo sam
doživjela srčani udar.
Oh, Bože, što sad?
Zgrabila sam slušalicu.
- Tempe, oprostite.. Bacila sam pogled na sat. Jedan i četrdeset.
Susjeda? Kako to da zove?
- ... zasigurno je ušao unutra u srijedu, kad sam pokazivala
kompleks. Prazno je, znate, i baš sam maloprije navratila kako bih
provjerila stanje zbog oluje, kad je izjurio van. Zazvala sam ga, ali je
jednostavno pobjegao. Pomislila sam kako bi vam bilo drago znati...
Ispustila sam slušalicu, rastvorila kuhinjska vrata i izjurila van.
- Bird - povikala sam. - Dođi, maleni!
Maknula sam se s ograđenog dvorišta i za nekoliko sekundi kosa
mi je bila mokra, a spavaćica se prilijepila za tijelo poput vlažne
maramice.
- Birdie, gdje si?
Grmljavina je zabljesnula osvjetljavajući šetališta, grmlje, vrtove i
zgrade.
- Birdie - zavrištala sam. - Bird!
Kišne kapi tukle su me poput cigli udarajući i o lišće iznad glave.
Ponovno sam uskliknula. Ništa.
Nastavila sam izvikivati njegovo ime prešetavajući se Sharon
Hallom poput luđakinje. Ubrzo sam se stala nekontrolirano tresti.
 A onda sam ga ugledala.
Sklupčao se ispod grma, oborene glave i ušiju izbačenih pod
čudnim kutem. Krzno mu je bilo vlažno i skupljeno u nahrupine
otkrivajući vrpce blijede kože, poput pukotina na staroj slici.
Prišla sam i spustila se u čučanj. Izgledao je kao da ga je netko
umočio u umak i zarolao. Borove iglice, komadići kore drveta i
svakojaka vegetacija prilijepili su mu se za glavu i leđa.
- Bird? - nježno sam odvratila pružajući ruke.
Podigao je glavu i žutim očima mi se zagledao u lice. Munja je
sijevnula. Ustao je, izvio leđa i s negodovanjem se oglasio.
Podigla sam ruke u zrak. - Hajde, Bird - prošaptala sam.
Isprva je oklijevao, a onda prišao naslonivši mi se bočnom stranom
tijela o butinu i ponovno oglasio.
Podigla sam ga i prigrlila pojurivši prema kuhinji. Prebacio je
prednje šape preko mojeg ramena i priljubio se poput majmunčića uz
majku. Osjetila sam njegove kandže kroz kišom natopljenu
spavaćicu.
Trebalo mije deset minuta da ga osušim i utrošila sam nekoliko
ručnika kako bi njegovo bijelo krzno ponovno stršalo u zrak. Ovaj put
se nije pobunio.
Smazao je cijelu zdjelicu Science Dieta i tanjurić sladoleda od
vanilije. Potom sam ga odnijela na kat. U krevet. Uvukao se ispod
prekrivača i istegnuo cijelom duljinom uz moju nogu. Osjetila sam
kako mu se tijelo napinje, a potom opušta. Ispružio je šape i uvukao
se u madrac. Krzno mu je još uvijek bilo vlažno, ali nisam više
marila. Vratio se!
- Volim te, Bird - dobacila sam u tami.
I zaspala uz duet prigušenog predenja i pljuska.
POGLAVLJE DVADESET PETO
Idući je dan bila subota, pa nisam morala na faks. Odlučila sam
pročitati Hardawayeve nalaze i onda dovršiti izvješća o žrtvama s
otoka Murtry. Nakon toga namjeravala sam kupiti cvijeće u vrtnom
centru i presaditi ih u velike posude, koje držim u zatvorenom,
unutarnjem dvorištu.
Naime, instant-vrtlarstvo jedan je od mojih mnogobrojnih talenata.
Nadala sam se ujedno dugo razgovarati s Katy, provesti ugodno
vrijeme s Birdiejem, pregledati predavanje za konferenciju i
naposljetku večer posvetiti Elisabeth Nicolet.
Ali stvari se nisu odvile onako kako sam isplanirala. Kad sam se
probudila, Birdieja više nije bilo.
Zazvala sam ga, ali nije bilo odgovora, pa sam navukla kratke hlače
i majicu i sišla u prizemlje kako bih ga pronašla. Bilo je lako pratiti
trag. Ispraznio je zdjelicu i zaspao na suncem osvijetljenom dijelu
kauča u dnevnoj sobi.
Ležao je na leđima ispruživši stražnje noge, dok su mu se prednje
šape objesile na prsa.
Promatrala sam ga nekoliko trenutaka smiješeći se poput djeteta na
Božično jutro. A onda sam otišla u kuhinju, spravila si kavu, uzela
pecivo i Observer i smjestila za kuhinjski stol.
žena nekog liječnika pronađena je izbodena na smrt u Myers
Parku. Pit buli je napao dijete.
Roditelji zahtijevaju da životinja bude eutanazirana, na što se
vlasnik uvrijedio. Hornetsi su po-bijedili Golden State sa 101 prema
87.
Provjerila sam vrijeme. Za Charlotteu su predvidjeli sunce i visokih
dvadeset tri stupnja.
Pregledala sam temperature drugdje u svijetu. U petak živa se
popela na devet stupnjeva u Montrealu. Da, uistinu postoji razlog
zašto su Južnjaci toliko samodopadni!
Iščitala sam cijele novine. I uredničke priloge, i ponude, i oglase.
Riječ je o vikend-ritualu u kojemu uživam, ali koji sam bila prisiljena
preskočiti u posljednjih nekoliko tjedana. Poput narkića koji dugo nije
dobio dozu, gutala sam svaki slog.
Kad sam okončala, očistila sam stol i otišla do aktovke.
Obdukcijske fotografije nagomilala sam s lijeve strane, a Har-
dawayevo izvješće odložila ispred sebe. Kemijska mije krepala s
prvom zabilješkom. Ustala sam i otišla u dnevnu sobu pronaći novu.
Kad sam ugledala nečiji obris na trijemu, srce mi se smrznulo.
Nisam imala pojma tko je u pitanju, ni koliko dugo već tamo stoji.
Okrenuo se, približio vanjskom zidu i nagnuo prema prozoru.
Pogledi su nam se presreli i s nevjericom sam napregnula oči. I
pohitala do vrata.
 Stajala je bokova izbačenih naprijed i rukama držeći naramenice
ruksaka. Rub suknje lepršao joj je oko gojzerica, a jutarnje sunce
obasjavalo potiljak dajući glavi brončani odsjaj.
Dragi Bože, pomislila sam, što sada?
Kathryn je prva prozborila:
- Moramo porazgovarati. Ja...
- Naravno. Uđite, molim vas. - Odmaknula sam se i ispružila ruku. -
Dajte mi ruksak.
Zakoračila je unutra, skinula ruksak i spustila ga na pod ne
odmičući pogled s mojeg lica.
- Znam da vam smetam, ali...
- Ne pričajte gluposti. Drago mije što vas vidim. Jednostavno sam
ostala zatečena i mozak mi se na trenutak isključio.
Rastvorila je usnice, ali nije ništa odvratila.
- Biste li nešto pojeli?
Bilo je dovoljno pogledati joj lice.
Obgrlila sam je rukom i ponizno se prepustila. Odvela sam je do
kuhinjskog stola, odmaknula fotke i izvješće na stranu i posjela je.
Pecivo sam zapekla u losleru, premazala ga krem-sirom i natočila
soka od naranče kradom ice je promatrajući. Gledala je u stol
rukama gladeći nepostojeće nabore na podlošku pred sobom. Prsti
su joj namještali i prerazmještali resice ispravljajući svaku nahrupinu
i odlažući je usporedo s idućom.
želudac mi se stegnuo. Kako li je samo doputovala? Je li pobjegla?
Gdje je Carlie? No, nisam je ništa upitala odlučivšije pustiti da jede.
Kad je dovršila i odbila novu porciju, pokupila sam posuđe i
pridružila joj se za stolom.
- Kako ste me pronašli? - Potapšala sam je po ruci nasmi-ješivši se
kako bih je ohrabrila.
- Dali ste mi posjetnicu. - Iskopala ju je iz džepa i odložila na stol.
Potom su joj se prsti vratili na podložak. - Dvaput sam vas nazvala
na broj u Beaufortu, ali niste se javili, pa mi se naposljetku javio neki
tip i rekao da ste se vratili u Charlotteu.
- To je bio Sam Rayburn. Odsjedala sam na njegovoj brodici.
- Odlučila sam napustiti Beaufort. - Podigla je pogled i zagledala mi
se u oči, a onda ponovno oborila glavu. - Stopirala sam i otišla na
sveučilište, ali mi je trebalo više vremena nego što sam očekivala.
Kad sam došla tamo, vas više nije bilo. Prespavala sam kod nekoga,
a onda me ona jutros dobacila ovamo na putu za posao.
- Otkud ste znali gdje živim?
- Potražila vas je u nekakvoj knjizi.
- Tako znači. - Bila sam sigurna da moja kućna adresa nije
navedena u fakultetskom adresaru. - Pa, drago mi je da ste došli.
Kimnula je. Djelovala je iscrpljeno. Oči su joj bile crvene, a ispod
donjih kapaka imala je dva tamna polumjeseca.
- Odgovorila bih vam na pozive, ali niste ostavili broj, a kad sam s
detektivom Ryanom navratila u posjet u utorak, nisam vas vidjela.
- Bila sam tamo, ali... - Nije dovršila rečenicu. Pričekala sam.
Birdie se pojavio na ulazu u kuhinju i odmah povukao, otjeran
tenzijom u zraku.
Zidni sat oglasio je polovicu sata.
Kathrynini prsti još uvijek su se poigravali resicama.
Naposljetku više nisam mogla izdržati.
- Kathryn, gdje je Carlie? - Uhvatila sam je za ruku. Podigla je
glavu. Oči su joj bile staklene i prazne.
- Brinu se za njega. - Odgovorila je sitnim glasićem, poput djeteta
prisiljenog odgovoriti na optužbu.
- Tko to?
Oslobodila je ruku i naslonivši se laktovima na stol lagano protrljala
sljepoočice.
Ponovno je spustila pogled na podložak. -Je li Carlie na Saint
Heleni? Kimnula je
-Jeste li ga htjeli tamo ostaviti?
Odmahnula je i ruke su joj poletjele uvis dlanovima se naslonivši na
sljepoočice.
-Je li sve u redu s bebom?
- Moja je beba. Moja!
Ostala sam iznenađena žestinom reakcije.
- Mogu se sama brinuti za njega! - Kad je podigla pogled, na
obrazima su joj zabljesnule suze.
Zagledala se u moje oči.
- A tko kaže da niste sposobni?
-Ja sam mu mati. - Glas joj je drhtao. Od čega? Iscrpljenosti?
Straha? Bijesa?
 - Tko se brine za Carlieja?
- Ali što ako griješim? Što ako je sve to istina? - Ponovno je oborila
pogled.
- Što bi to trebala biti istina?
- Volim Carlieja. želim mu samo najbolje.
Nije odgovarala na moja pitanja. Tumarala je meni nepoznatim
mračnim mjestima i zasigurno po tko zna koji put razgovarala sa
sobom. Jedina je razlika bila što to ovaj put čini u mojoj kuhinji.
- Naravno da mu želite samo najbolje.
- Ne želim da umre. Prsti su joj zadrhtali dirajući resice na podlošku.
Isti pokret kojim je milovala Carliejevu glavicu.
-Je li bolestan? - Nalet panike.
- Ne. Savršeno je zdrav - odvratila je gotovo nečujno. Suza joj je
kliznula na podložak.
Pogledala sam malenu, tamnu mrlju i iznenada se osjetila
zastrašujuće nesposobnom.
- Kathryn, ne znam kako vam pomoći. Morate mi reći što se
događa.
Telefon je zazvonio, ali nisam se osvrnula. Ĉula sam kako se u
drugoj prostoriji uključuje automatska sekretarica, pa kratki zvuk i
potom prigušen glas. Još nekoliko puta isti kratki zvuk, a onda tišina.
Ona se u međuvremenu nije pomaknula, gotovo paralizirana
mučnim mislima. Osjećala sam njezinu bol i nastavila čekati da
progovori.
Sedam mrlja zatamnilo je plavi lajnen. Deset. Trinaest.
Nakon gotovo čitave vječnosti podigla je glavu, obrisala obraze,
odmaknula kosu unatrag i potom ispreplela prste pažljvo ih odlažući
pred sebe. Dvaput je pročistila grlo.
- Ne znam kako je živjeti normalan život. - Ironično se nasmiješila. -
Sve do ove godine nisam ni znala da ne živim normalno.
Oborila je pogled.
- Pretpostavljam da je to imalo veze s Carliejevim rođenjem. Nikad
prije nisam sumnjala ni u što.
Nikad mi nije palo na pamet postavljati pitanja. Odgajana sam u
kući i školi, pa sam stoga raspolagala... - Ponovno osmijeh. - Pa
stoga raspolažem ograničenim znanjima o svijetu. -
 Zamislila se na trenutak. - Ono što znam o svijetu jest ono što oni
žele da znam.
-Oni?
Tako je čvrsto stisnula ruke da su joj zglobovi pobijelili.
- Nikad ne razgovaramo o općim temama. - Progutala je slinu. - Oni
su mi obitelj. Od osme godine života cijeli su mi svijet. On mije otac i
savjetnik i učitelj i...
- Dom Owens?
Odmah me pogledala. - Briljantan je čovjek. Zna sve što se može
znati o zdravlju, reprodukciji, evoluciji i zagađenju, o tome kako
održati duhovne i biološke i kozmičke sile u harmoniji. On vidi i
razumije stvari, o kojima mi ostali nemamo pojma. Nije on u pitanju.
Njemu vjerujem. On nikad ne bi ozlijedio Carlieja. Ĉini to što čini
kako bi nas zaštitio. Brine se za nas. Jednostavno nisam sigurna...
Zažmirila je i lagano nagnula glavu unatrag. Malena žila kljucala joj
je na bočnoj strani vrata.
Larinks joj se podigao i spustio, a onda je duboko udahnula, oborila
bradu i zagledala se u mene.
- Ona djevojka koju ste tražili bila je kod nas. Morala sam se
napregnuti kako bih je čula.
- Heidi Schneider?
- Ne znam kako se preziva.
- Recite mi čega se prisjećate.
- Pridružila se nekoj drugoj skupini. Mislim u Teksasu. živjela je na
otoku gotovo dvije godine.
Bila je starija od mene, ali mi se dopadala. Uvijek je bila voljna
razgovarati i pomoći mi. Bila je zabavna. - Zastala je. - Trebala je
začeti s Jasonom...
- Molim? - Učinilo mi se da sam je krivo čula.
- Jason joj je bio partner za začeće. Ali bila je zaljubljena u Briana,
tipa s kojim je hodala, kad su nam se pridružili. On je onaj mladić na
fotki.
- Brian Gilbert. - Usta su mi se nenadano sasušila.
- Znali su se kradomice nalaziti. - Zagledala se u neku točku u
daljini. - Kad je zatrudnjela, ostala je užasnuta znajući da beba neće
biti očišćena od grijeha. Pokušala je to prikriti, ali se naposljetku ipak
saznalo.
 - Owens?
Ponovno me pogledala i u očima sam joj prepoznala strah.
- Nema veze. Utječe na svakoga.
- Što to?
- Red. - Protrljala je dlanove na podlošku, a onda ponovno spojila
ruke. - O nekim stvarima ne mogu pričati. Doista želite čuti? -
Pogledala me i primijetila sam da joj se suze ponovno nakupljaju u
očima.
- Nastavite.
-Jednog dana Heidi i Brian se nisu pojavili na jutarnjem sastanku.
Otišli su.
- Kamo?
- Ne znam.
- Mislite li daje Owens otposlao nekoga da ih pronađe? Prebacila je
pogled na prozor i uhvatila se zubima za donju
usnicu.
- Ima toga još. Jedne noći prošle jeseni Carlie se probudio, pa sam
sišla kako bih mu donijela mlijeka. Ĉula sam nekoga u uredu, ženski
glas. Govorila je tiho kao da ne želi daje itko čuje.
Zasigurno je telefonirala.
-Jeste li joj prepoznali glas?
- Da. Bila je to jedna od žena koje su radile u uredu.
- Stoje rekla?
- Nekome je govorila daje netko drugi dobro. Nisam se dugo
zadržala.
- Nastavite.
- Otprilike prije tri tjedna ista se stvar dogodila, samo što sam ovaj
put čula dvoje ljudi kako se svađaju. Bili su doista ljuti, ali kako su
vrata bila zatvorena, nisam čula što si govore. U pitanju su bili ta ista
žena i Dom.
Nadlanicom je uklonila suzu s obraza. Još uvijek je izbjegavala moj
pogled.
- Idući je dan nestala i više je nisam vidjela. Ona i još jedna žena.
Jednostavno su nestale.
- Zar vam ljudi ne dolaze i odlaze? Podigla je glavu.
- Radila je u uredu. Mislim daje ona odgovarala na one pozive, koje
ste spomenuli. - Primijetila sam kako joj se prsa podižu i spuštaju.
Borila se protiv naleta suza. - Heidina najbolja prijateljica.
želudac mi se stegnuo. - Je li se zvala Jennifer? Zakimala je.
Duboko sam udahnula. Ostani pribrana! Radi nje!
- Tko je bila druga žena, koja je nestala?
- Nisam sigurna. Nije dugo bila s nama. Samo malo. Mislim da se
zvala Alice. Ili Anne.
Srce mije stalo. Oh, Bože, ne.
- Znate li otkud je došla?
- Negdje sa Sjevera. Ne, možda iz Europe. Ponekad su Jennifer i
ona razgovarale na stranom jeziku.
- Mislite li da je Dom Owens naručio ubojstvo Heidi i njezinih beba?
Bojite li se zato za Carlieja?
- Ne razumijete. Nije Dom u pitanju. On nas jednostavno pokušava
zaštiti i izvesti na pravi put. -
Zagledala se u mene kao da mi se pokušava probiti u misli. - Dom
ne vjeruje u Antikriste. Samo nas želi udaljiti od općeg uništenja.
Glas joj je drhtao, a sa svakom izgovorenom riječju ostajala je bez
daha. Ustala je i prišla prozoru.
- Drugi su u pitanju. Ona. Dom želi da svi zauvijek živimo. -Tko?
Stala se prešetavati kuhinjom poput životinje u kavezu, a prsti su joj
se poigravali prednjicom pamučne bluze. Suze su joj ponovno
potekle niz obraze.
- Ali ne sada. Još je prerano. Još se ne može dogoditi. - Gotovo
molećivim tonom je izgovorila.
- Za što je još prerano?
- Sto ako griješe? Sto ako nema dovoljno kozmičke energije? Sto
ako vani nema ničega? Sto ako Carlie jednostavno umre? Sto ako
mi beba umre?
Savladana iscrpljenošću, zabrinutošću i krivnjom, nekontrolirano je
stala jecati i postajala sve nesuvislija. Znala sam da više ništa neću
saznati.
Prišla sam joj i privukla je u zagrljaj. - Kathryn, potreban vam je
odmor. Dođite, molim vas, i nakratko prilegnite. Poslije ćemo
nastaviti razgovor!
Proizvela je čudan zvuk i prepustila mi se, pa sam je odvela na kat,
u sobu za goste. Uzela sam ručnike i sišla u dnevnu sobu kako bih
pokupila ruksak. Kad sam se vratila, zatekla sam je kako leži na
krevetu, jedne ruke prebačene preko čela i sklopljenih očiju, a suze
su joj se slijevale niz sljepoočice u kosu.
Odložila sam ruksak na toaletni stolić i privukla kapke. Dok sam
zatvarala vrata, tiho je progovorila, očiju još uvijek zatvorenih i jedva
pomičući usnice.
Njezine su me riječi preplašile više od bilo čega drugog.
POGLAVLJE DVADESET ŠESTO
Vječni život? Baš je to rekla?
- Da. — Tako sam grčevito držala slušalicu da su me zaboljele
tetive u zglobu.
- Daj mi još jednom ponovi.
- Što ako odu i ostave nas? Što ako Carlieju oduzmu pravo na
vječni život?
Ĉekala sam, dok je Red razmišljao o Kathryninim riječima. Kad sam
prebacila slušalicu u drugu ruku, na plastici sam ugledala otisak
vlažnog dlana.
- Ne znam, Tempe. Teško mije reći. Kako bi čovjek mogao znati kad
će skupina postati nasilna?
Neki od tih marginalnih, regionalnih pokreta ekstremno su labilni,
drugi pak bezopasni.
- Zar ne postoje znaci po kojima je to moguće predvidjeti? Sto ako
mi beba umre?
- Postoji niz faktora koji se međusobno hrane. Kao prvo, postoji
sama sekta, sa svojim uvjerenjima i ritualima, organizacijom i,
naravno, vođom. Onda postoje i vanjski utjecaji. Koliko je
neprijateljstva usmjereno prema članovima? Koliko su stigmatizirani
od strane društva? A maltretiranje ne mora biti stvarno. Ĉak i
umišljeno proganjanje može biti dovoljan povod da postanu nasilni.
Samo nas želi izvesti iz destrukcije.
- Kakva vrsta vjerovanja potiče takve skupine na kobni potez?
- Upravo me to i zabrinjava u vezi tvoje mlade dame. Zvuči mi kao
da ona govori o putovanju.
Kao da govori o odlasku nekamo, gdje je čeka vječni život. A to
zvuči apokaliptički.
Samo nas pokušava zaštiti i izvesti na pravi put.
- Smak svijeta.
- Tako je. Posljednji dani. Armagedon.
 - To nije ništa novo. Zašto apokaliptičko viđenje svijeta potiče
nasilje? Zašto se jednostavno ne zabarikadiraju i pričekaju?
- Nemoj me krivo shvatiti. Ne izaziva baš uvijek nasilje. Međutim, te
skupine vjeruju daje nemoguće izbjeći Sudnji dan i stoga smatraju
daje njihova uloga ključna u događajima koji slijede.
Oni su odabranici, koji će izroditi novi red.
Bila je užasnuta znajući da beba neće biti očišćena od grijeha
- Stoga se u njihovom razmišljanju razvija neka vrsta dualnosti. Oni
su dobri, a svi drugi nepovratno iskvareni i bez ikakvih vrlina.
Autsajdere se demonizira.
- Ili su s njima, ili protiv njih.
- Tako je. Prema tim vizijama posljednji dani bit će obilježeni
nasiljem. Neke se skupine ubacuju u neku vrstu modusa za
preživljavanje nagomilavajući oružje i pokrećući pomno osmišljen
sustav, kojim se nadzire zao društveni poredak, koji ih namjerava
napasti. Ili pak Antikrist ili Sotona, odnosno što god već doživljavaju
prijetnjom.
Dom ne vjeruje u Antikristove.
- Apokaliptična vjerovanja mogu biti posebice eksplozivna, kad ih
širi karizmatični vođa. Koresh se doživljavao Božjim poslanikom.
- Nastavi.
- Znaš, jedan od nedostataka samozvanih proroka jest da se
neprestano moraju nadograđivati, jer dugoročnost njihova autoriteta
nije zajamčena institucionalnom podrškom. Ujedno ne postoje
nikakve institucionalne sprege u pogledu njihova ponašanja. Vođa
vodi cijeli show, ali samo onoliko dugo koliko ga njegovi učenici
slijede. Stoga znaju biti izuzetno hiroviti i činiti što god odluče da je u
njihovoj moći.
- Neki od paranoidnijih na umišljene prijetnje svojem autoritetu
odgovaraju pretvarajući se u okrutne diktatore. Počinju postavljati
sve bizarnije prohtjeve insistirajući da im se sljedbenici povinuju kako
bi dokazali svoju odanost.
- Kao, naprimjer?
- Jim Jones je provodio nešto što je nazivao »testovima vjere«.
Ĉlanovi Narodnog Hrama bili su prisiljeni potpisivati priznanja ili pak
trpjeti javna poniženja kako bi dokazali svoju odanost. Jedan maleni
ritual nalagao je sljedbeniku ispijanje ne-identificiranih vrsta tekućina.
Kad mu je bilo rečeno daje u pitanju otrov, nije smio pokazati strah.
- Ljupko.
- Vazektomija je još jedna omiljena metoda. Govori se daje vodstvo
Synanona nalagalo nekim muškim članovima da se stave pod nož.
Jasonjojje bio partner za začeće.
- A ugovorena vjenčanja?
- Jouret i DiMambro, Jim Jones, David Koresh, Charles Manson.
Svi su oni rabili metodu kontroliranog sparivanja. Hrana, seks,
abortus, odijevanje, spavanje. Doista nije važno kakva je
idiosinkrazija. Uvjetujući svojim sljedbenicima da se drže nametnutih
pravila, vođa slama inhibicije i naposljetku to neupitno prihvaćanje
bizarnih oblika ponašanja može ih jednako tako naviknuti na ideju
nasilja. Isprva su u pitanju mali dokazi odanosti, posve bezopasni
zahtjevi poput frizura ili meditacije u ponoć, ili seksa s mesijom, a
poslije njegovi prohtjevi mogu postati opasniji.
- Zvuči poput deifikacije ludila.
-Dobro si to rekla. Spomenuti proces ima još jednu prednost za
vodu. Iskorjenjuje one koji su manje odani, jer im ubrzo dosadi, pa
se jednostavno pokupe.
- U redu, jasno mije. Postoje marginalne skupine, koje žive onako
kako im neki luđak odredi. Ali zašto u jednom trenutku postanu
nasilne? Zašto danas, a ne recimo idući mjesec?
Prerano je. Ne može se još dogoditi.
-Većina nasilnih ispada podrazumijeva ono što sociolozi nazivaju
»eskalirajućim tenzijama«.
- Ne služi se stručnim terminima, Red.
- U redu. Te marginalne skupine obično se brinu oko dviju stvari,
kako privući i zadržati članove.
Ali ako se vođa osjeća ugroženim, zna doći do promjene cilja i
ponekad regrutacija prestaje, a postojeće se članove nadzire. Tada
se može intenzivirati zahtjev za povinovanjem ekscentričnim
pravilima i tada tema Sudnjeg dana dolazi u pravi plan. Skupina se
može izolirati i postati nevjerojatno paranoidna, a napeti odnosi s
okolnom zajednicom, ili pak vladom i policijom, mogu eskalirati.
- Sto može ugroziti te megalomane?
 - Ĉlana koji napušta skupinu mogu doživjeti dezerterom. Probudili
smo se i Heidi i Briana više nije bilo. Otišli su.
- Vođa može pomisliti da gubi kontrolu. Ili ako sekta funkcionira na
više lokacija, a vođa ne može na svima uvijek biti prisutan, možda
počinje osjećati da mu autoritet tijekom odsusta-va slabi, što samo
dodatno uzrokuje zabrinutost i još veću izolaciju i još veću tiraniju.
Spiralno potonuće u paranoidnost. U tom slučaju, potreban je samo
neki vanjski faktor koji će otvoriti ventil.
- Koliko destruktivan mora biti taj vanjski događaj?
- Ovisi. U Jonestownu dovoljan je bio posjet kongresmena i njegove
novinarske svite, te njihov pokušaj da se vrate u SAD sa šačicom
dezertera. U Wacu je bio potreban gotovo vojni napad od strane
Ureda za alkohol, duhan i vatreno oružje, i potom ubacivanje
suzavca i razbijanje zidova kompleksa oklopljenim vozilima.
- U čemu je razlika?
- Sve ovisi o ideologiji i vodstvu. Skupina kod Jonestowna bila je
hirovitija iznutra nego zajednica u Wacu.
Prsti su mi se grčevito stisnuli oko slušalice.
- Misliš da Owens ima nasilne planove?
- Treba ga nadzirati. Ako je zadržao bebu tvoje prijateljice protivno
njezinoj volji, to bi trebalo biti dovoljno da se domognete naloga za
pretres.
- Nije baš jasno je li ona pristala ostaviti maloga tamo. Nevoljko
priča o sekti. Ti je ljudi odgajaju od osme godine života. Nikad još
nisam upoznala nekoga tko je na takvim mukama, jer je prisiljen
odabrati na koju će stranu. Ali možemo se domoći naloga
zahvaljujući činjenici da je Jennifer Cannon živjela na Owensovom
posjedu u vrijeme kad je ubijena.
Uslijedila je kratka stanka.
- Jesu li Heidi i Brian možda Owensa odgurali preko ruba? Je li
moguće daje nekome zapovjedio da ubije njih i njihove bebe?
- Možda. I, ne zaboravi, doživio je još udaraca. Sto ako je Jennifer
Cannon prikrila pozive iz Kanade, a onda odbila pristati na nešto
stoje zahtijevao, čim je saznao za njih? I naravno, tu si još i ti.
- Heidi ostaje trudna s Brianom, što se protivi pravilima njihove
zajednice. Potom oboje nestaju.
 Slijedi svađa s Jennifer. Nakon toga se ti i Ryan pojavljujete. Jesi li
zamijetila čudnu koincidenciju s imenima?
- Kako to misliš?
- Kongresmen koji se pojavio u Guyani također se zvao Ryan.
- Reci mi svoje predviđanje, Red. Prema onome što sam ti rekla,
što vidiš u svojoj kristalnoj kugli?
Uslijedila je dulja stanka.
- Prema onome što si mi rekla, Owens se može uklopiti u profil
karizmatičnog vođe, koji se doživljava mesijom. I čini mi se da su
njegovi sljedbenici prihvatili tu viziju. Možda osjeća da gubi nadzor
nad svojim članovima, a možda tvoju istragu doživljava dodatnom
prijetnjom svojem autoritetu.
Ponovno stanka.
- Osim toga, ta Kathryn je spominjala odlazak u vječni život.
Duboko je udahnuo.
- S obzirom na sve to, rekao bih da postoji velika šansa da će izbiti
nasilje.
Prekinula sam vezu i potom nazvala Ryana. Dok sam čekala da mi
se javi, vratila sam se na Hardawayevo izvješće. Baš sam ga izvukla
iz košuljice, kad je telefon zazvonio. Da nisam bila toliko uzrujana,
učinilo bi mi se smiješnim. Kao da mi je suđeno ne pročitati ga.
- Zasigurno juriš od ranog jutra. - Zvučao je umorno.
- Uvijek rano ustajem. Imam gosta.
- Da pogodim. Gregory Peck?
- Kathryn. Jutros se pojavila. Kaže daje noć provela na faksu i
pronašla me preko fakultetskog adresara.
- Nije baš pametno ostavljati kućnu adresu.
- I nisam to učinila. Jennifer Cannon je živjela na Saint Heleni.
- Do vraga.
- Kathryn je načula svađu između nje i Owensa. Idući dan više je
nije bilo.
- Super vijest, Brennanice!
- Ima toga još.
Ispričala sam mu za Jennifenn pristup telefonu i prijateljstvo s Heidi.
Odvratio je šokantnom informacijom:
- Kad si razgovarala s Hardawayom, upitala si ga kad je Jennifer
Cannon posljednji puta viđena.
 Ali nisi upitala gdje. Nije viđena posljednji puta u Calgaryju. Jennifer
tamo nije živjela, otkako je krenula na faks. Prema majčinim riječima
ostale su u bliskom kontaktu sve nedugo prije nestanka.
A onda su joj se pozivi prorijedili, a kad bi se čule, zvučala je kao da
nešto krije.
-Javila se kući na Dan zahvalnosti prije dvije godine, i nakon toga
ništa. Majka je nazvala faks, kontaktirala njezine prijatelje, čak
posjetila studentski dom, ali nije saznala kamo je otišla. Tad je i
prijavila njezin nestanak.
-I?
Duboko je udahnuo.
- Jennifer Cannon je posljednji puta viđena kako napušta
Sveučilište McGill.
- Nije moguće.
- Da. Nije izašla na završne ispite, ali se nije ispisala. Jednostavno
se spakirala i pokupila.
- Spakirala?
- Da. Zato je policija i nije prežustro tražila. Spakiralaje stvari,
zatvorila bankovni račun, ostavila gazdarici poruku i nestala. Nije
izgledalo kao daje u pitanju otmica.
Pred očima mi je na stotinku zabljesnula slika odbijajući se
isfokusirati. Lice sa šiškama. Nervozan pokret.
Prisilila sam se na sljedeće riječi:
-Još jedna žena se pokupila iz zajednice u isto vrijeme kad i
Jennifer Cannon. Kathryn nije znala kako se zove, jer je bila
pridošlica. - Progutala sam slinu. - Kathryn misli da se djevojka zvala
Anna.
- Ne razumijem.
-Anna Goyette je... - ispravila sam se - ...još uvijek studira na
McGillu.
- Anna je uobičajeno ime.
- Kathryn je načula Jennifer i tu djevojku kako razgovaraju stranim
jezikom.
- Francuski?
- Nisam sigurna da bi znala prepoznati je li francuski ili ne.
- Misliš daje Anna Goyette druga žrtva s otoka Murtry? Nisam mu
odgovorila.
 - Brennanice, samo zato što se neka cura pojavila na Saint Heleni,
a možda se zvala Anna, ne znači daje u pitanju okupljanje čitave
generacije studenata s McGilla. Cannonica je napustila faks prije
dvije godine. Goyetteovoj je devetnaest. Još nije studirala u to doba.
- Istina. Ali sve se drugo uklapa.
- Ne znam. Ĉak i da je Jennifer Cannon živjela s Owensom, to ne
znači daju je ubio.
- Svađaju se, ona nakon toga nestaje, a njezino tijelo biva otkriveno
u plitko iskopanom grobu.
- Možda je zabrazdila u dilanje. Kao i njezina prijateljica Anna.
Možda je Owens to saznao i jednostavno ih izbacio. Nisu imale
kamo otići, pa su stisnule svoje poslovne partnere. Ili su zbrisale s
pošiljkom.
- Doista misliš da se to dogodilo?
- Gle, sve što sigurno znamo jest da je Jennifer Cannon prije dvije
godine napustila Montreal i da joj je tijelo izronilo na otoku Murtry.
Možda je neko vrijeme provela u zajednici na Saint Heleni.
Ako je tako, te činjenice mogu, ali ne moraju imati veze s njezinom
smrću.
- Ali zato i te kako imaju veze s tim gdje se nalazila posljednjih
nekoliko godina.
- Slažem se.
- Što namjeravaš učiniti?
- Prvo ću posjetiti šerifa Bakera kako bih se uvjerio hoćemo li dobiti
nalog. Onda ću potpaliti stvari u Teksasu. želim saznati za svaki
spermij, koji je Owens prosijao. A onda se vraćam na Saint Helenu
još malo nadzirati događanja. Da vidim hoće li guru propjevati. No,
nemam previše vremena. Moram se u ponedjeljak vratiti u Montreal.
- Mislim daje opasan, Ryane.
Saslušao me bez prekida, dok sam mu u glavnim crtama prepričala
razgovor s Red Skylerom. Kad sam okončala, uslijedila je dulja
stanka. Povezivao je razmišljanja sociologa s informacijama o kojima
smo upravo raspravili.
- Nazvat ću Claudela i saznati koji je status Anne Goyette.
- Hvala ti, Ryane.
- Pripazi na Kathryn - nadodao je ozbiljnim tonom.
- Hoću.
 No, nisam dobila priliku. Kad sam se popela na kat, nje više nije
bilo.
POGLAVLJE DVADESET SEDMO
Dovraga - izgovorila sam na glas. Birdie me slijedio uz stube i na
moj se verbalni ispad smrznuo, oborio glavu i zagledao u mene.
— Dovraga!
No, nitko mi nije odgovorio.
Ryan je u pravu. Kathryn nije stabilna. Znam i sama da joj ne mogu
jamčiti sigurnost, ni njoj ni bebi. Zašto se, dakle, osjećam
odgovornom?
- Zbrisala je, Bird. Što sad?
No, nije imao prijedloga, pa sam krenula uobičajenim obrascem.
Kad god sam zabrinuta, bacam se na posao.
Vratila sam se u kuhinju. Vrata su bila odškrinuta i vjetar je raspršio
fotografije s obdukcije.
Ili...? Hardawayevo izvješće ležalo je gdje sam ga i ostavila.
Je li možda vidjela fotke? Je li je prizor krvi natjerao na panični
bijeg?
Osjećajući ponovno nalet krivnje, sjela sam i stala ih razvrstavati.
Očišćeno od crvića i sedimenta, Jenniferino tijelo bilo je bolje
uščuvano nego što sam očekivala.
Iako joj je raspadanje uništilo lice i utrobu, rane su bile očigledne u
napuhnutom i prošaranom mesu.
Posjekotine. Na stotine posjekotina. Neke kružne, neke linearne,
promjera od jednog do nekoliko centimetara. Nagomilavale su joj se
oko grla, na toraksu, i širile po rukama i nogama. Cijelo tijelo bilo joj
je ujedno prekriveno površinskim ogrebotinama, ali zbog ljuštenja
kože nisam ih mogla bolje osmotriti. Svugdje je bilo tragova podljeva.
Proučila sam nekoliko uvećanja. Dok su rane na prsima imale
glatke i jasne rubove, druge posjekotine bile su neravne i nepravilne.
Duboka rana okruživala joj je desnu nadlakticu razotkrivajući
istrgano tkivo i rascijepljenu kost.
Prebacila sam se na slike lubanje. Iako je ljuštenje započelo, većina
kose još nije otpala. Ostala sam začuđena primijetivši na slikama
stražnjeg dijela glave blještavo bijelu kost kako se probija kroz
zapetljanu nahrupinu. Kao da nedostaje dio skalpa.
Već sam primijetila taj obrazac. Ali gdje?
 Pregledala sam ostatak fotografija i otvorila Hardawayevo izvješće.
Dvadeset minuta poslije odmaknula sam se, naslonila i sklopila oči.
Vjerojatni uzrok smrti: iskrvarenje zbog ubodnih rana. Ozljede
glatkih rubova na prsima načinjene su oštricom, koja je ujedno
prerezala glavne žile. Zbog procesa raspadanja patolog nije bio
siguran kako su nastale druge ozljede na tijelu.
Ostatak dana provela sam u mahnitom stanju. Napisala sam
izvješća o Jennifer Cannon i drugoj žrtvi s otoka Murtry, a onda se
prebacila na predavanje za konferenciju često se zaustavljajući, kad
bi mi se učinilo da se Kathryn vratila.
Ryan je nazvao u dva kako bi me izvijestio daje sudac na osnovu
Jennifer Chen odobrio nalog za pretres zdanja na Saint Heleni. On i
Baker otići će tamo, čim ga se domognu.
Rekla sam mu daje Kathryn nestala i odslušala njegovo uvjeravanje
da ne snosim nikakvu krivicu.
Ujedno sam mu rekla za Birdieja.
- Bar su to dobre vijesti.
- Da. Jesi li saznao što o Anni Goyette? -Ne.
- A Teksas?
-Još uvijek čekam. Izvijestit ću te što se tamo događa. Kad sam
spustila slušalicu, osjetila sam kako mi se krzno češe o gležanj i
spustila pogled. Birdie mi se provlačio između nogu.
- Bird, što kažeš na poslasticu?
Posve netipično za mačku, dopadaju mu se pseće igračke za
žvakanje. Pokušala sam mu pojasniti da su u pitanju proizvodi
namijenjeni isključivo psima, ali bezuspješno.
Iskopala sam iz kuhinjske ladice malenu kost od sirove kože i bacila
je u dnevnu sobu.
Pojurio je kroz sobu, bacio se i zakotrljao uhvativši plijen. Potom se
ispravio, namjestio ga između prednjih šapa i stao glodati.
Promatrala sam ga. Stoje toliko privlačno u slinavom komadu kože?
žvakao je jedan vrh, a onda preokrenuo kost i povukao zube uzduž
drugog ruba. Kost je pala na stranu, pa ju je njuškom preokrenuo i
zabio očnjak u kožu.
Opčinjeno sam ga promatrala.
Je li to u pitanju?
 Prišla sam mu, spustila se u čučanj i oduzela plijen. Odložio je
prednje šape na moje koljeno, uspravio se na stražnje i pokušao
domoći kosti.
Puls mi se ubrzao, dok sam promatrala izglodanu kožu.
Isuse Bože...
Pred očima su mi iskrsnule zbunjujuće rane na tijelu Jennifer
Cannon. Površinske ogrebotine.
Nepravilne posjekotine.
Odjurila sam u dnevnu sobu po povećalo i onda u kuhinju, gdje sam
prokopala Hardawayeve fotke. Odabrala sam slike Jenniferine glave
i proučila ih pod povećanjem.
Do gubitka kose nije došlo zbog raspadanja. Preostali pramenovi
bili su čvrsto ukorijenjeni.
Odvojeni dio kože i kose bio je pravokutnog oblika, a rubovi su mu
bili nepravilni i istrgani.
Skalp joj je bio otrgnut s glave.
Što li to znači? Zamislila sam se.
I prisjetila se još nečega.
Kako sam mogla biti tako glupa! Zar me unaprijed izgrađena
pretpostavka uspjela toliko zaslijepiti da nisam bila u stanju
prepoznati stoje očigledno?
Zgrabila sam ključeve i torbicu i izletjela kroz vrata.
Za četrdeset minuta bila sam na sveučilištu. Kosti neidentificirane
žrtve s otoka Murtry optuživački su me promatrale s obdukcijskog
stola u labosu.
Kako sam mogla biti tako nemarna?
»Nikad ne pretpostavi da postoji jedan izvor ozljeda.« Mentorove
riječi proputovale su kroz minula desetljeća dopirući ponovno do
mene.
Upala sam u zamku. Kad sam ugledala oštećenja na kostima,
pomislila sam daje riječ o rakunima ili strvinarima. No, nisam ih
izbliza proučila. Niti sam ih izmjerila.
I sad sam to konačno učinila.
Iako su strvinari uvelike oštetili kostur nakon smrti, preostale
ozljede nastale su ranije.
Dva otvora u okcipitalnoj kosti najviše su išla tomu u prilog. Bila su
promjera pet, a međusobno razmaknuta trideset pet milimetara. Njih
nije napravio strvinar, a obrazac je bio prevelik za rakuna.
Veličina otvora ukazivala je da je u pitanju mogao biti pas. Upravo
kao i u slučaju usporednih ogrebotina na kostima lubanje i sličnim
perforacijama na ključnoj i prsnoj kosti.
Jennifer Cannon i njezinu kolegicu napale su životinje, vjerojatno
veliki psi. Zubima su im rastrgali meso i ostavili ogrebotine na
kostima. Neki su ugrizi bili toliko jaki da su uspjeli probiti debelo tkivo
na potiljku.
I nešto je iznenada izronilo iz nedavne prošlosti.
Nije li Carole Comptois, montrealska žrtva koju su objesili za
zglobove i mučili, također bila izmrcvarena na taj način?
Nije li to hvatanje za slamku, Brennanice?
Da. I nema smisla.
Ne, odvratila sam, ima smisla!
Dosad moja skeptičnost nije ništa učinila za te djevojke. Bila sam
aljkava u proučavanju ozljeda, koje su im nanijele životinje.
Nagađala sam da postoji povezanost između Heidi Schneider i
Doma Owensa, i promaknula mi je veza s Jennifer Cannon. Nisam
pomogla ni Kathryn ni Carlieju, niti sam išta učinila kako bi se
pronašla Anna Goyette.
Odsad, ako bude potrebno, hvatam se za slamku] Razmotrit ću i
najmanju mogućnost da su Carole Comptois i žene na otoku Murtry
povezane!
Nazvala sam Hardawaya ne očekujući zapravo zateći ga na poslu,
s obzirom daje subota. I nije ga bilo. Niti je LaManche bio u uredu, a
on je izveo obdukciju na Comptoisovoj. Obojici sam ostavila poruku.
Isfrustrirana, izvadila sam notes i stala ispisivati raspoložive
činjenice.
Jennifer Cannon i Carole Comptois potječu iz Montreala. Obje su
umrle od posljedica životinjskog napada.
Na truplu zakopanom s Jennifer Cannon također ima tragova
životinjskih ugriza. žrtva je umrla sa smrtonosnom dozom Rohypnola
u krvi.
Rohypnol je također pronađen još u dvije žrtve, pronađene s Heidi
Schneider i njezinom obitelji u St-Joviteu.
Rohypnol je pronađen i u tijelima na poprištu
umorstva/samoubojstva Reda sunčanog hrama.
 Hram operira u Quebecu i Europi.
Telefonski pozivi upućeni su iz kuće u St-Joviteu u zajednicu Doma
Owensa na otoku Saint Helena. Oba imanja u vlasništvu su
Jacquesa Guilliona, koji ujedno posjeduje imanje u Teksasu.
Jacques Guillion je Belgijanac. Jedna od žrtava u St-Joviteu,
Patrice Simonnet, također je belgijskog podrijetla.
Heidi Schneider i Brian Gilbert pridružili su se Owensovoj zajednici
u Teksasu i vratili tamo kako bi Heidi rodila svoje bebe. Napustili su
Teksas i bili ubijeni u St-Joviteu.
žrtve u St-Joviteu umrle su otprilike prije tri tjedna.
Jennifer Cannon i neidentificirana žrtva na otoku Murtry umrle su
prije tri do četiri tjedna.
Carole Comptois umrla je prije nešto manje od tri tjedna.
Zagledala sam se u stranicu.
Deset. Deset je ljudi umrlo.
I ponovno mije čudna fraza odjeknula mislima. Death dujour*1.
Pronalazili smo ih dan za danom, ali svi su umrli otprilike u isto
vrijeme. Tko će biti iduća žrtva? U kakav smo to krug pakla uletjeli?
32 Death du jour (engl./fraiK\) = Smrt dana.
Kad sam stigla kući, odmah sam pokrenula računalo kako bih
pregledala izvješće o kosturu s otoka Murtry te kako bih uključila u
njega ozljede nanesene životinjskim ugrizima. Potom sam ga
isprintala i pročitala što sam napisala.
Kad sam ga dovršila, zidni sat oglasio se punom melodijom. Šest
otkucaja. želudac mi je zarežao opominjući me da nisam ništa jela
još od peciva i kave.
Otišla sam u zatvoreno dvorište i odrezala bosiljka i luka vlasca.
Potom sam nasjeckala komade sira, uzela dva jaja iz hladnjaka i sve
izmiješala. U tosteru sam ponovno zagrijala pecivo, natočila dijetalne
Coca Cole, i vratila se za stol u dnevnoj sobi.
Kad sam pregledala popis koji sam načinila na sveučilištu,
uznemirujuća pomisao izronila mije u glavi.
Anna Goyette također je nestala prije nešto manje od tri tjedna!
Odmah sam izgubila apetit. Napustila sam stol i legnuvši na kauč
prepustila mislima da preuzmu nadzor pokušavajući izvući
asocijacije na površinu.
Proletjela sam imena.
 Schneider, Gilbert, Comptois, Simonnet, Owens, Cannon, Goyette.
Ništa.
Starosna dob.
Ĉetiri mjeseca, osamnaest godina, dvadeset pet godina, četiri
desetljeća.
Nije bilo obrasca. Mjesta.
St-Jovite. Saint Helena.
Veza?
Sveci.
Je li to veza? Opomenula sam se da ne zaboravim upitati Ryana
gdje se nalazi Guillionovo imanje u Teksasu.
Stala sam grickati nokat na palcu. Zašto mu treba toliko vremena
da se javi?
Prebacila sam pogled na police, koje prekrivaju šest od sveukupno
osam staklenih zidova. Knjige od poda do stropa. To je jedino, što
nikako ne uspijevam pobacati u smeće. Doista bih ih trebala
pregledati, razvrstati i eliminirati. Ima nekoliko desetina izdanja, koje
nikad više neću otvoriti, a neka vuku podrijetlo čak iz studentskih
dana. Sveučilište!
Jennifer Cannon. Anna Goyette. Obje studentice na McGillu.
Prisjetila sam se DaisyJeannnotte, i čudnih stvari koje mije rekla o
svojoj pomoćnici.
Oči su mi se prebacile na monitor. Screen saver je vijugavim
zmijskim plesom odašiljao kralješke po cijelom zaslonu. Duge kosti
tvorile su kralješnicu, pa rebra, pa zdjelicu, nakon čega bi se ekran
zacrnio, a cijela stvar krenula otpočetka s lagano rotirajućom
lubanjom.
E-mail.
Kad smo Jeannotteova i ja razmijenile adrese, rekla sam joj da me
kontaktira za slučaj da se Anna vrati. Nisam već tko zna koliko dana
provjerila poruke.
Spojila sam se na internet, skinula poštu i projurila kroz imena
pošiljatelja. Ništa od Jeannotteove.
No, primijetila sam da mije nećak Kit poslao tri poruke, dvije
prethodni tjedan, a jednu jutros. On, koji mi se nikad ne javlja e-
mailom.
Otvorila sam najnoviju poruku.
 Od: khoward
Za: tbrennan
Predmet: Harry
Teta Tempe,
Zvao sam, ali bit će da nisi gore. Strahovito sam zabrinut za Harry.
Molim te, javi se.
Kit
Od druge godine života Kit svoju mati zove imenom. Iako to ni ona
ni Howard nisu odobravali, dječak nije popustio. Ime Harry
jednostavno mu je bolje zvučalo.
Dok sam se probijala unatrag kroz druge dvije poruke, prepustila
sam se mješavini osjećaja.
Strahu i ljutnji zbog Harryna nonšalantnog stava. Suosjećanju
prema Kitu. Osjećaju krivnje zbog vlastite bezobzirnosti.
Zasigurno je zvao, kad sam se odlučila ne javiti, jer sam
razgovarala s Kathryn.
Otišla sam u hodnik i pritisnula tipku za preslušavanje poruka.
Bok, teta Tempe. Kit pri telefonu. Zovem te u vezi Harry. Zvao sam
tvoj broj u Montrealu, ali mi se nije javila, a nemam pojma kamo je
otišla. Znam daje bila tamo do prije nekoliko dana. Stanka. Kad smo
se posljednji puta čuli, zvučala mije nekako čudno. Iako je to gotovo
nemoguće. Nervozan smijeh. Je li još uvijek u Quebecu? Ako nije,
znaš li možda gdje je? Zabrinut sam. Nikad prije nije mi tako
zvučala. Javi se, molim te. Bok.
Prisjetila sam ga se. Njegovih zelenih očiju i pješčane kose. Gotovo
je za ne povjerovati da Howard Howard ima genetskog udjela u
svojem sinu. Visok stotinu osamdeset i osam centimetara i mršav
poput čačkalice, Kit je bio čista replika mojeg oca.
Ponovno sam odslušala poruku i zamislila se.
Je li sve u redu?
Naravno, Brennanice.
Ali zastoje onda tako zabrinut?
Nazovi ga. Ništa joj se nije dogodilo.
Pritisnula sam tipku za brzinski odabir poziva.
Ništa.
Pokušala sam broj u Montrealu.
Isto.
 Ostavila sam poruku.
Nazvala Petea.
Nije se čuo s Harry.
Naravno da nije, prije bi otišao u zatvor nego da joj se mora javiti. I
ona je to znala.
Dosta, Brennanice, vrati se na žrtve! Njima si potrebna! Harry je
ionako već znala nestati i moraš pretpostaviti da joj se ništa nije
dogodilo.
Prestala sam razmišljati o njoj, vratila se do sofe i prilegla. Kad sam
se probudila, bila sam u odjeći, a prijenosni telefon zvonio mije na
prsima.
- Hvala ti što si se javila, teta. Ma... možda bespotrebno paničarim,
ali zvučala mi je nekako depresivno, kad smo se posljednji puta čuli.
A sad je još i nestala. Nije joj slično. Mislim, da zvuči tako tužno.
- Kit, uvjerena sam daje dobro.
- Vjerojatno si u pravu, ali... uvijek se žali kako se nikad ne viđamo,
pa sam obećao da ću je idući tjedan odvesti na vožnju brodom.
Manje-više sam dovršio renovaciju i trebali smo nekoliko puta
oploviti Gulf. Ako je promijenila mišljenje, bar je mogla nazvati.
I sestrin me nemar, kao obično, razbijesnio. -Javit će ti se, Kit. Kad
sam odlazila, bila je poprilično zaokupljena tom svojom radionicom.
Znaš kakva ti je majka.
- Da. - Zastao je. - Ali upravo je to u pitanju. Zvučala je tako... -
Pokušao je pronaći pravu riječ. -
Obeshrabreno. Uopće joj nije slično.
Prisjetila sam se posljednje večeri, koje smo zajedno provele.
- Možda je to dio njezine nove osobnosti. Ljupki vanjski privid
unutarnjeg mira. - Ĉak je i meni to zvučalo šuplje.
- Da. Možda. Je li napomenula da nekamo putuje?
- Ne. Zašto?
- Nešto što je rekla navelo me na zaključak daje možda isplanirala
putovanje. Ali kao, to nije bila njezina ideja, odnosno nije ona
zapravo htjela... Oh, dovraga, nemam pojma!
Uzdahnuo je. Zamislila sam ga kako rukom prolazi kroz kosu
trljajući si tjeme. Uvijek to čini kad je isfrustriran.
- Što je rekla? - Unatoč uvjerenju daje sve u redu, osjetila sam kako
me hvata zabrinutost.
 Iznad mene stropni ventilator nježno je zujao. Prisjetila sam se
Owensove dnevne sobe i premda sam se opirala, imena su ponovno
izronila.
Brian. Heidi.
Nisu li i oni bili studenti?
Jennife Cannon također.
I Anna Goyette.
želudac mi se okrenuo.
Harry!
Nije li Harry upisala prvi semestar na North Harris County
Community Collegeu? I ona je bila studentica! Drugi su ubijeni ili
nestali za boravka u Quebecu. Moja se sestra nalazi u Quebecu.
Ili...?
I gdje je, do vraga, Ryan?
Kad je konačno nazvao, iskonski strah zamijenio je laganu
uznemirenost.
- Ne sjećam se točno što, ali pazi ovo. Navodno, nije važno što će
odjenuti ili kako će izgledati. Je li to u njezinom stilu?
Ne, to uopće nije bilo u njezinom stilu.
- Znaš li ti išta o toj organizaciji u koju se uvukla?
- Samo ime. Inner Life Empowerment. Bar mislim. Bi li ti bilo lakše
da se malo raspitam?
-Da.
- Nazvat ću susjede u Montrealu i provjeriti jesu lije vidjeli. U redu?
- Može.
- Sjećaš li se kad je upoznala Strikera? Uslijedila je stanka.
-Da.
- Što se dogodilo?
- Krenula je na one balone na topli zrak, nestala na tri dana i onda
se pojavila udata.
- Sjećaš se kako si poludio?
- Da. Ali pritom se nije odrekla uvijača za kosu. Samo joj reci da mi
se javi. Ostavio sam joj poruke na tvojoj sekretarici, ali, do vraga,
možda je popizdila zbog nečega. Tko zna?
Prekinula sam vezu i bacila pogled na sat. Dvanaest i petnaest.
Pokušala sam dobiti Montreal. Nije se javila, pa sam ostavila još
jednu poruku.
 Ležeći u tami stala sam se preispitivati.
Zašto nisam provjerila što se skriva iza Inner Life Empower-menta?
Zato što nije bila razloga.
Upisala je tečaj preko legitimne institucije i stoga nije bilo razloga za
paniku. Osim toga, trebala bih unajmiti istražitelja na dvadeset četiri
sata dnevno kako bih provjerila svaki njezin potez.
Sutra. Sutra ću obaviti nekoliko poziva. Ne večeras. Večeras
obustavljam istragu.
Popela sam se stubama, svukla odjeću i uvukla pod pokrivač. Bio
mije potreban san. Trebao mije predah od muke, koja mi je opteretila
svijest.
POGLAVLJE DVADESET OSMO
Nestali? Kako to misliš, nestali? Spavala sam na mahove, i kad me
probudio u zoru, nisam bila pri sebi. Ponovno glavobolja.
- Nije bilo nikoga, kad smo se pojavili s nalogom za pretres.
- Dvadeset šestero ljudi jednostavno je nestalo?
- Owens i ženska svita otišli su kombijem jučer oko sedam ujutro.
Ĉovjek na pumpi ih se prisjetio, jer im to nije bila rutina. Baker i ja
smo došli u komunu oko pet poslijepodne i negdje u međuvremenu
padre i njegovo jato uspjeli su zbrisati.
-Jednostavno su se odvezli?
- Baker je izdao tjeralicu, ali zasad nitko nije zamijetio kombije.
- Za ime Božje! - Nisam mogla povjerovati.
- No, ima toga još. Pričekala sam da nastavi.
-Još osamnaestero ljudi je nestalo u Teksasu. Promrzla sam.
- Ispostavilo se se da je i na tamošnjem Guillionovom posjedu
postojala još jedna, mala skupina.
Šerifov ured okruga Fort Bend nadgleda ih već nekoliko godina i
vrlo su rado pristali izbliza ih proučiti. Na žalost, kad su se pojavili,
braće više nije bilo. Uspjeli su pokupiti samo jednog starca, koji se
skrivao pod trijemom sa svojim koker španijelom.
- Što on kaže?
- U pritvoru je, ali je ili senilan ili slabouman i nije bogzna što rekao.
- Ili je pak prepreden do srži.
Sivilo izvan prozora počelo se povlačiti pred suncem.
- Što sada?
 - Sada ćemo pretresti cijeli kompleks na Saint Heleni i nadati se da
će državna policija otkriti kamo je Owens odveo svoje vjernike.
Bacila sam pogled na sat. Sedam i deset i već sam na rubu živaca!
- Kako je kod tebe?
Ispričala sam mu za tragove životinjskih ugriza na kostima i priznala
sumnje u pogledu Carole Comptois.
- Krivi modus operandi.
- Koji modus operandi? Simonnetova je bila ubijena hicem, Heidi i
njezina obitelj zaklani i izbodeni, a još ne znamo kako je umrlo ono
dvoje iz spavaće sobe na katu. Cannonica i Comptoisova napadnute
su životinjama i noževima, što nije česta pojava.
- Ne kažem daje u pitanju isti pas. Samo daje u pitanju isti obrazac.
- Zašto?
I sama sam se to pitala cijelu noć. I tko je to bio u stanju učiniti?
- Jennifer Cannon je studirala na McGillu. Kao i Anna Goyette.
Heidi i Brian su također bili na faksu, kad su se pridružili Owensovoj
skupini. Možeš li saznati je li i Carole Comptois bila povezana sa
sveučilištem? Je li možda studirala ili radila na faksu?
- Bila je prostitutka.
- Možda je dobila stipendiju - odbrusila sam, iznervirana njegovim
negativističkim stavom.
- U redu, u redu, ne pizdi!
- Ryane... - Zastala sam ne želeći verbalizirati strahove. Stanka.
- Sestra mi se prijavila na seminar na community collegeu u
Teksasu.
Nije ništa odvratio.
- Njezin me sin nazvao jučer, jer ne može stupiti u kontakt s njom. I
ja sam pokušavala, ali bezuspješno.
- Možda mora biti nedostupna, jer je to dio treninga. Kao neka vrsta
izolacije. Možda sije stala pročešljavati dušu milimetar po milimetar.
Ali ako se uistinu brineš, nazovi koledž.
-Da.
- Samo zato što se upisala u Lone Star State ne znači...
- Znam da zvučim apsurdno, ali Kathrynine riječi su me preplašile, a
sad i Dom Owens planira bogzna što!
- Sredit ćemo ga.
- Znam.
 - Brennanice, kako da ti kažem... - Duboko je udahnuo i izdahnuo. -
Sestra ti prolazi međufazu pripremajući teren za nove veze. Možda
je upoznala nekoga i zbrisala s njim na nekoliko dana.
Bez uvijača za kosu? Strah mije stegnuo grlo.
Kad smo završili razgovor, ponovno sam je pokušala dobiti i
zamislila telefon kako zvoni u mojem praznom stanu. Gdje bi mogla
biti u sedam u nedjelju ujutro?
Nedjelja. Dovraga! Faks mogu nazvati tek sutra ujutro.
Spravila sam si kavu i onda se javila Kitu, iako je bilo sat manje u
Teksasu.
Bio je pristojan, ali pospan, i isprva nije bio u stanju pratiti moja
pitanja. Kad je konačno počeo shvaćati o čemu govorim, odgovorio
je da ne zna spada li prokletstvo njegove majke u redovitu
fakultetsku ponudu. Vjerujući daje kod nje ugledao priručnu
literaturu, obećao je navratiti i provjeriti.
Nisam mogla mirovati. Otvorila sam Observer, pa Belangerove
dnevnike. Cak sam pokušala s evanđelističkim nedjeljnim novinama.
Ni kriminal, ni Louis-Philippe, ni Jeezus nisu mi mogli zadržati
pažnju. Nalazila sam se u duhovnoj slijepoj ulici.
Iako nisam bila pretjerano raspoložena, navukla sam opremu za
džogiranje i izašla van. Nebo je bilo vedro, a zrak nježan i
miomirisan. Prešla sam Queens Road West i presjekla na križanju s
Princetonom prema parku Freedom. Kapi znoja pretvorile su se u
rječice, kad sam u krenula uz lagunu. Pačići su klizili u koloni iza
majke, a njihovo kvakanje odjekivalo je zrakom.
Misli su mi još uvijek bile zbrčkane i beskorisne, igrači i događaji od
posljednjih nekoliko tjedana premotovali se u glavi. Pokušala sam se
usredotočiti na ritam tenisica i disanja, ali neprestano mi je u ušima
odjekivala jedna Ryanova rečenica. Nove veze. Jesu li tako krstili i
noć provedenu u Hurley'su? Jesam li se i ja u to upustila s njim na
Melanie Tess?
Prešla sam park, odjurila na sjever mimo medicinske klinike i onda
stala vijugati kroz uske ulice Myers Parka. Mimoišla sam
besprijekorne vrtove i tratine uređene poput parkova. Neke od njih
očigledno je njegovao jednako tako besprijekoran kućevla-snik.
Baš kad sam prešla Providence Road, gotovo sam se sudarila s
muškarcem u tamnijim hlačama, ružičastoj majici i sportskoj jakni od
zgužvanog materijala, koja je djelovala poput Searsova originala.
Nosio je oštećenu aktovku i platnenu vreću prepunu kolutova
dijapozitiva. Red Skyler.
- Spavaš na jugoistoku? - upitala sam pokušavajući doći do daha.
živio je na suprotnoj strani Charlotte, u blizini sveučilišta.
- Danas je predavanje u Myers Park Methodistu. - Pokazao je na
kompleks od sivog kamena s druge strane ulice. - Uranio sam kako
bih razvrstao dijapozitive.
- Tako znači. - Bila sam mokra od znoja, a kosa mije visila u
nahrupinama poput mokrih rezanaca.
Nategnula sam majicu provjetravajući je.
- Kako ti napreduje slučaj?
- Teško. Owens i njegova svita jednostavno su propali u zemlju.
- Skrivaju se?
- Očigledno. Red, mogu li te upitati u vezi nečega što si mi rekao?
- Naravno.
- Kad smo razgovarali o sektama, spomenuo si dvije velike
kategorije. O jednoj smo toliko puno razgovarali, da sam zaboravila
upitati te u vezi druge.
Mimoišao nas je prolaznik u društvu crne pudlice. Primijetila sam da
oboma treba pošteno šišanje.
- Rekao si da u svoju definiciju uključuješ i komercijalne programe
za osvještavanje.
- Da. Ako se zasnivaju na reformi razmišljanja kako bi zadobili i
zadržali članove. - Odložio je torbu na nogostup i počešao se po
nosu.
- Nisi li rekao da se te skupine popunjavaju uvjeravajući sudionike
da kupuju sve više i više tečajeva?
- Da. Za razliku od sekti o kojima smo razgovarali, njima nije cilj
zauvijek zadržati članove.
Iskorištavaju ih, sve dok pristaju na kupnju novih tečajeva. I sve dok
dovode nove članove.
- Zašto ih onda smatraš sektama?
- Zato stoje nevjerojatan prisilni utjecaj, koji imaju ti, takozvani,
programi samoizgradnje. No, sve se to svodi na već poznate stvari:
bihejvioristički nadzor putem preobrazbe mišljenja.
- Sto se događa na tim tečajevima? Bacio je pogled na sat.
 - Završavam u deset i četrdeset pet. Nađimo se na doručku, pa ću ti
prenijeti što znam.
-Ono što se odvija na tečajevima naziva se izvježbavanjem os-
viještenosti velike skupine.
Kukuruznu si je kašu začinio crvenim umakom. Nalazili smo se u
restoranu Anderson's, a s druge strane prozora mogli su se vidjeti
živica i ciglena fasada bolnice Presbyterian.
- Prodaju se kako bi zvučali poput seminara, ili fakultetskih kolegija,
ali zapravo su u pitanju seanse osmišljene kako bi emocionalno i
psihološki uzbudile sudionike. Taj dio se ne spominje u brošurama,
kao ni činjenica da polaznicima ispiru mozak navodeći ih da prihvate
posve drukčiji pogled na svijet. -Viljuškom je napiknuo komad šunke.
- Kako funkcioniraju?
- Većina ih traje četiri ili pet dana. Prvi dan je posvećen utvrđivanju
autoriteta vođe. Mnogo poniženja i verbalnog vrijeđanja. Idući dan
započinje filanje novom filozofijom. Trener uvjerava polaznike da im
je život sranje i daje jedini izlaz prihvaćanje novog načina
razmišljanja.
Zalogaj kukuruzne kaše.
- Treći dan obično je ispunjen vježbama. Izazivanje transa.
Regresija sjećanja. Vođeno maštanje.
Trener navodi sudionike da iščeprkaju razočarenja, sve ono što su
odbacili, sva loša sjećanja, a to ljude emocionalno ogoljuje. Idući dan
slijedi skupno maženje, i vođa se iz krutog zapovjednika
preobražava u voljenog taticu ili mamicu. Time započinje novi niz.
Posljednji dan ispunjen je zabavom i srećom, s obiljem zagrljaja,
plesa, glazbe i igara. I čistokrvne prodaje.
Par u kaki hlačama i identičnim polo majicama uvukao se u separe
desno od nas. Primijetila sam daje ona odjevena u sedefastu, a on u
nježno zelenu boju.
- Štetna strana spomenutih tečajeva jest da mogu biti strahovito
stresni, i fizički i psihički. Većina ljudi nema pojma koliko će biti
naporni. Da znaju, nikad se ne bi prijavili.
- Zar sudionici poslije ne razgovaraju o programu?
- Savjetuje im se suzdržanost, jer razgovor o proživljenom iskustvu
navodno druge može lišiti užitka. Instruirani su da blebeću kako im
se život izmijenio, ali da pritom prikriju koliko je proces promjene bio
uznemirujuć ili agresivan.
- Gdje regrutiraju članove? - Bojala sam se da već znam odgovor.
- Svugdje. Na ulici. Idu od vrata do vrata. U školama, tvrtkama,
zdravstvenim klinikama.
Oglašavaju se u alternativnim novinama, new age časopisima...
- A fakulteti i sveučilišta?
- Izuzetno plodno tlo. Na oglasnim pločama, u studentskim
domovima i menzama, kad se studenti moraju opredijeliti za
aktivnosti. Neke sekte nalažu članovima da se motaju po centrima
za psihološku pomoć studentima u potrazi za onima, koji tamo
samostalno dolaze. Fakulteti ne odobravaju niti potiču njihove
postupke, ali gotovo ništa ne mogu poduzeti. Uprava nalaže da se
njihovi oglasi skinu s oglasnih ploča, ali čim se to dogodi, već idući
dan pojave se novi.
- Ali te su sekte ipak posve drugi par rukavica, zar ne? Ti seminari o
samoosvještenju nisu povezani sa sektama o kojima smo ranije
raspravljali?
- Ne mora biti. Nekim tečajevima regrutiraju se članovi za neke
pozadinske organizacije. Upišeš se na tečaj, i onda ti je rečeno da si
postigao tako dobre rezultate, da si odabran otići na višu razinu i
upoznati gurua, ili što već.
Ostala sam u šoku. Nije li Harry spominjala daje pozvana na večeru
kod vođe?
- Red, kakvi ljudi nasjedaju na takve stvari? - Ponadala sam se da
odajem dojam smirenosti.
Zapravo sam bila izvan sebe.
- Moje mi istraživanje govori da postoje dva važna faktora. -
Pobrojao ih je na masne prste. -
Depresija i prekid veze.
- Kako to misliš?
- Netko tko je u prijelaznoj fazi obično je usamljen i zbunjen, i stoga
ranjiv.
- U prijelaznoj fazi?
- Između srednje i faksa, faksa i posla. Netko tko se nedavno
razveo. Ili tko je netom dobio otkaz.
 Njegove riječi stopile su se s bukom u pozadini. Moram
porazgovarati s Kitom!
Kad sam se povratila u stvarnost, primijetila sam da me čudno
promatra. Znala sam da ću mu morati bar dio priznati.
- Mislim da mi se sestra prijavila na jedan od takvih skupnih
tečajeva. Inner Life Empowerment.
Slegnuo je ramenima. - Ima ih mnogo. Za taj nisam čuo.
- I sad je nedostupna. Nitko ne može stupiti u kontakt s njom.
- Tempe, većina tih tečajeva posve je bezopasna. Ali trebala bi
porazgovarati s njom. Učinci na određene pojedince mogu biti vrlo
štetni.
Kao, na primjer, na nju!
Uobičajena mješavina straha i razdraženosti počela je ključati u
meni.
Zahvalila sam mu se i platila račun. Ĉim smo stupili na nogostup,
prisjetila sam se još nečega.
-Jesi li ikad čuo za sociologinju zvanu Jeannotte? Proučava
religiozne pokrete.
- Daisy Jeannotte? - Podigao je obrvu i nesimetrične bore prekrile
su mu čelo.
- Upoznala sam je prije nekoliko tjedana na McGillu i zanima me što
njezini kolege misle o njoj.
Oklijevao je. - Da. Ĉuo sam daje u Kanadi.
- Poznaješ lije?
- Nekoć davno sam je poznavao - odvratio je hladnim tonom. - Ne
ulazi u mainstream.
- Da? - Pokušala sam pročitati što mu se krije na licu, ali
bezuspješno.
- Hvala ti na šunki i kukuruznoj kaši, Tempe. Nadam se da ti se
isplatilo. - Učinilo mi se da sam prepoznala napetost u njegovom
osmijehu.
Uhvatila sam ga za nadlakticu. - Što mi nisi rekao, Red? Osmijeh je
nestao. -Je li ti sestra njezina učenica?
- Ne. Zašto?
- Zato što se Jeannotteova jednom davno našla u središtu
kontroverze. Ne znam cijelu pozadinu, a ne bih htio širiti glasine.
Samo budi oprezna.
 Iako sam mu htjela postaviti još nekoliko pitanja, nakon što je to
rekao, kimnuo je i krenuo prema autu.
Ostala sam stajati na suncu, razjapljenih usta. Stoje to, do-vraga,
značilo?
Kad sam došla kući, dočekala me Kitova poruka na sekretarici.
Pronašao je katalog tečaja, ali u popisu ponude North Harris County
Community Collegea nije bilo ničega što podsjeća na tečaj koji je
upisala. No, zato je na stolu pronašao letak Inner Life
Empowermenta. Na papiru je bila rupica od pribadače, pa je stoga
pretpostavio kako potječe s oglasne ploče. Nazvao je broj. Više nije
bio u uporabi.
Harryn tečaj nema nikakve veze s faksom!
Redove riječi izmiješale su se s onim što mi je Ryan rekao i
zapljusnuo me novi val straha.
Nove veze. U međufazi je. Usamljena. Ranjiva.
Ostatak dana jurcala sam od posla do posla, a zabrinutost i
neodlučnost izjedale su mi koncentraciju. A onda, kako su sve dulje
sjene stale prekrivati moje unutarnje dvorište, zaprimila sam poziv,
koji me usmjerio na organiziranije razmišljanje. U šoku sam
odslušala priču i donijela odluku.
Nazvala sam šefa katedre kako bih ga izvijestila da odlazim ranije
nego što sam planirala. S
obzirom da sam trebala otići na konferenciju iz fizikalne
antropologije, studenti će propustiti samo još jedno predavanje.
Izrazila sam žaljenje, ali nije bilo drugog izbora.
Kad smo prekinuli, otišla sam na kat kako bih se spremila. Ne za
Oakland, već za Montreal.
Moram pronaći sestru!
Moram zaustaviti to ludilo koje se ukazuje poput oluje na horizontu.
 POGLAVLJE DVADESET DEVETO
Kad je zrakoplov uzletio, zažmirila sam i naslonila se. Bila sam
isuviše iscrpljena od još jedne nesane noći kako bih se divila
pogledu. Iako inače uživam u ubrzanju niz pistu, polijetanju i
promatranju svijeta koji biva sve manji, ovaj puta ništa od toga. Riječi
preplašenog starca odjekivale su mi glavom.
Protegnula sam se i stopalom lagano udarila o paket ispod sjedala.
Ručna prtljaga. Uvijek na vidiku kako bih obvezno poštovala
proceduru prenošenja uzoraka.
Ryan je sjedio do mene listajući časopis USAirways. Ne mogavši
dobiti let iz Savanne, dovezao se u Charlotteu na onaj u šest i
trideset pet. U zračnoj luci detaljno mije prepričao izjavu starca u
Teksasu.
Tip je pobjegao kako bi zaštitio psa. Poput Kathryn, pomislila sam,
koja se bojala za bebu. -Je li rekao što točno namjeravaju učiniti? -
prošaptala sam. Hostesa je demonstrirala primjenu pojaseva i
maske s kisikom.
Odmahnuo je glavom. - Tip je lud! Bio je na rancu, jer su mu pružili
smještaj i dopustili da zadrži psa. Nije mu baš sjela njihova filozofija,
ali ju je pokupio u dovoljnoj mjeri. - Ĉasopis mu je pao u krilo.
- Blebeće o kozmičkoj energiji i anđelima čuvarima i inhalaciji
vatrom.
- Misliš, anihilaciji?
Slegnuo je ramenima. - Kaže da ljudi s kojima živi ne pripadaju
ovom svijetu. Navodno su se borili sa silama zla i sad je nastupilo
vrijeme odlaska. Samo što on nije tamo mogao povesti Švrću...
- Pa se skrio pod trijem? Zakimao je.
- A tko su te sile zla?
- Nije baš siguran.
- I ne zna kamo su pravednici otišli?
- Na sjever. Sjeti se, djedica baš nije pri zdravoj pameti.
- Nije čuo za Doma Owensa?
- Ne. Njihov vođa bio je neki Toby.
- Bez prezimena.
- Prezimena su dio ovog svijeta. Ali ne plaši ga on. Navodno su se
Toby i stari slagali. Neka žena mu je utjerala strah u kosti.
 Što lije ono Kathryn rekla? Nije Dom u pitanju. Ona. Nečije mije lice
zabljesnulo pred očima.
- Tko je ta žena?
- Nema ime, ali kaže da je rekla Tobyju da je Antikrist uništen i da
Sudnji dan samo što nije došao.
Tad su se i pokrenuli.
- I? - Svaki djelić tijela mije obamro.
- Pas nije bio pozvan.
- To je sve?
- Kaže daje dama definitivno glavna redovnica.
- Kathryn je također spominjala ženu.
- Kako se zove?
- Nisam je upitala. Nisam tome posvetila dužnu pažnju.
- Što je još rekla?
Ponovila sam ono čega sam se prisjećala. Uhvatio me za ruku.
- Tempe, doista ne znamo ništa o toj Kathryn, osim daje cijeli život
provela izložena posve drukčijoj kulturi. Jednog dana pojavila ti se u
stanu tvrdeći da te pronašla preko fakulteta. Ti kažeš da nisi u
fakultetskom adresaru navela kućnu adresu. Istog dana četrdeset
troje njezinih najbližih prijatelja u dvjema različitim državama kreće
na put, a spomenuta dama iznenada nestaje.
Istina. Već je iznio dvojbe u vezi Kathryn.
- Nisi uspjela saznati tko ti je izveo ono s mačkom?
- Ne. - Oslobodila sam ruku i nastavila obrađivati nokat na palcu.
Neko vrijeme oboje smo šutjeli. Potom sam se prisjetila nečega
drugog.
- Kathryn je također spominjala Antikrista.
- Kako to misliš?
- Rekla je da Dom ne vjeruje u Antikristove. Neko vrijeme nije ništa
odvratio.
- Porazgovarao sam s dečkima, koji su radili na slučaju Sunčevog
hrama u Kanadi. Znaš li što se dogodilo u visoravnima Morin?
- Znam samo daje petero ljudi umrlo. Ja sam bila u Char-lottei, a
američki mediji uglavnom su se usredotočili na Švicarsku. Kanadski
dio priče nije baš bio popraćen.
- Reći ću ti što se dogodilo. Joseph DiMambro odaslao je tim
ubojica da ubije bebu. - Zastao je kako bih provarila informaciju. -
Bio je to početak vatrometa s druge strane bare. Ĉini se da tatica
nije odobrio djetetovo rođenje, pa gaje stoga smatrao Antikristom.
Ĉim je maleni umro, vjernici su bili slobodni i mogli ostvariti prijelaz.
- Isuse Bože. Doista misliš daje Owens jedan od tih fanatika
Sunčevog hrama?
Slegnuo je ramenima. - Ilije možda u pitanju kopija njihova
umorstva. Teško je tvrditi što Owensova blebetanja znače, sve dok
sami psiholozi ne dođu do zaključka.
Jedna je pisana rasprava pronađena na posjedu na Saint Heleni,
kao i karta provincije Quebeca.
- Ali uopće me ne dira koji je luđak za kormilom, ako pritom za
sobom u smrt vuče nedužne ljude.
Uhvatit ću tog seronju i srediti ga vlastitim rukama!
Stisnuo je čeljusne mišiće i podigao časopis.
Zažmirila sam pokušavajući se opustiti, ali slike su mi nastavile
izranjati pred očima.
Harry, poletna i puna života. Harry u trenirci i bez šminke.
Sam, izbačen iz takta invazijom na otok.
Malachy. Mathias. Jennifer Cannon. Carole Comptois.
Spaljena mačka. Sadržaj paketa do mojih nogu.
Kathrynin molećiv pogled. Kao da me preklinje za pomoć. Kao da
joj mogu uzeti život i promijeniti ga nabolje.
Je li u pravu? Je li mi možda namjestila? Je li poslana k meni sa
zloćudnijim, tajanstvenim planom?
Je li Owens odgovoran za epizodu s mačkom?
Harry je također spominjala red. život joj ništa ne vrijedi i red će je
izbaviti iz toga. Kao i Kathryn.
Ona je rekla da red utječe na svakoga. Koji red? Kozmički red?
Svevišnji? Red Sunčevog hrama?
Osjećala sam se poput noćnog leptira zarobljenog u staklenku.
Svakom novom mišlju lupala sam o staklo ne mogavši pobjeći
kognitivnim spregama zamršenog procesa razmišljanja.
Brennanice, izludjet ćeš! Ne možeš ništa učiniti na trideset sedam
tisuća stopa!
Odlučila sam se osloboditi vraćajući se stotinu godina unatrag.
Iz aktovke sam izvadila Belangerov dnevnik i otvorila ga na
prosincu 1844. nadajući se da su praznici oraspoložili Louis-
Philippea.
Liječnik je uživao u Božičnoj večeri kod Nicoletovih, dopala mu se
lula koju je dobio na dar, ali ne i sestrin plan za povratak na
pozornicu. Eugenie je bila pozvana pjevati u Europu.
Nedostatak duhovitosti Louis-Philippe uvelike je nadoknađivao
upornošću i sestrino ime često zapisivao u prvim mjesecima 1845.
očigledno često izražavajući svoje mišljenje. Ali, na njegovo
razočaranje, nije ju uspio razuvjeriti. Odlazila je u travnju kako bi
odradila koncerte u Parizu i Bruxellesu, a onda provela ljeto u
Francuskoj te se u Montreal vratila krajem srpnja.
Glas je zapovjedio da se pladnjevi zatvore, a sjedala podignu, jer
slijedi slijetanje u Pittsburgh.
Sat vremena poslije, ponovno nošena zrakom, projurila sam
proljećem 1845. Louis-Philippe je bio zatrpan gradskim i bolničkim
poslovima, ali je tjedno posjećivao šurjaka. Alain Nico-let, čini se,
nije otputovao u Europu sa suprugom.
Kako li je prošla Eugeniena turneja? Louis-Philippe se to očigledno
nije pitao, jer ju je rijetko spominjao tijekom tih mjeseci. A onda mi je
jedan podatak privukao pažnju.
17. srpnja 1845. zbog izvanrednih okolnosti produljila je boravak u
Francuskoj. Sve je navodno bilo sređeno, samo što Louis-Philippe
nije precizirao što to.
Zagledala sam se u bjelinu s druge strane prozora. Koje su to
»izvanredne okolnosti« zadržale Eugenie u Francuskoj? Izraču-nala
sam. Elisabeth je rođena u siječnju. O, Bože.
Tijekom ljeta i jeseni spomenuo ju je samo jednom. Primio je
njezino pismo u kojemu mu poručuje daje dobro.
Kad smo dodirnuli pistu zračne luke Dorval, Eugenie se ponovno
pojavila. Vratila se u Montreal baš kao ja, samo je to učinila 16.
travnja 1846. Beba joj je bila stara tri mjeseca.
Eto. Elisabeth Nicolet rođena je u Francuskoj. Alain onda zasigurno
nije otac.
Ako nije, tko onda jest?
Ryan i ja smo se iskrcali bez riječi. Provjerio je poruke, dok sam ja
čekala na prtljagu. Kad se vratio, po izrazu lica zaključila sam da
vijesti nisu dobre.
- Pronašli su kombije u blizini Charlestona.
 - Prazne? Zakimao je.
Eugenie i beba povukle su se u prošlost.
Nebo je bilo olovno sivo i munja se probila kroz prednja svjetla, dok
smo se vozili na istok autocestom 20. Pilot je izjavio kako su u
Montrealu blaga tri stupnja Celzija.
Vozili smo se u tišini, već se dogovorivši što ćemo poduzeti. Htjela
sam odjuriti kući, pronaći sestru i osloboditi se zle slutnje, ali umjesto
toga učinit ću prvo što me zatražio, a onda nastaviti s planom.
Parkirali smo na parkiralištu kod Parthenaisa i probili se prema
zgradi. Zrakom se širio miris sladi iz Molsonove pivovare, a kišne
lokve, prekrivene uljanim filmom, skupljale su se na neravnom
pločniku.
On je sišao na prvom katu, a ja sam nastavila do ureda na petom.
Nakon što sam skinula kaput, nazvala sam kućni broj.
Zaprimili su već moju poruku i izjavili da možemo započeti čim
budem spremna. Odmah sam otišla u labos.
Skupila sam skalpel, ravnalo, ljepilo i šezdeset centimetara dugu
gumicu odlažući sve na radni pult. Potom sam otvorila ručnu prtljagu,
razmotala sadržaj i proučila ga.
Lubanja i čeljust nepoznate žrtve s otoka Murtry bez oštećenja su
proživjele putovanje. Cesto se pitam što operateri skenera u zračnoj
luci pomišljaju propuštajući moje dijelove kostura. Odložila sam
lubanju na držač nasred stola i onda istisnula ljepilo u
temporomandibularni zglob i učvrstila čeljust.
Kad se ljepilo osušilo, pronašla sam tabelu s podacima za debljinu
tkiva lica bjelkinje Amerikanke.
Kako čeljust više nije bila klimava, stavila sam lubanju na nosač,
prilagodila visinu i štipaljkama je osigurala. Prazne duplje gledale su
me u oči, dok sam mjerila i rezala sedamnaest sitnih gumenih
cilindara i lijepila ih na kosti lica.
Dvadeset minuta poslije odnijela sam lubanju u malenu prostoriju
niz hodnik. Na pločici je pisalo: Section d'Imagerie33. Tehničar me
pozdravio pokazujući da sustav radi.
Ne gubeći vrijeme odložila sam lubanju na stalak, videoka-merom
je posnimila i odaslala sliku na računalo. Proučila sam digitalne
fotografije na monitoru i odabrala frontalni prikaz. A onda sam,
upotrijebivši kompjutorsku olovku i podložak za crtanje, povezala
gumene markere, koji su izbijali iz lubanje. Dok sam nišanom
upravljala po ekranu, pojavila se zlosretna silueta.
Zadovoljna obrisom, nastavila sam dalje i koristeći se arhitekturom
lica kao vodičem, iz baze podataka odabrala uzorke očiju, ušiju,
noseva i usana te zalijepila crte lica na lubanju.
Potom sam istestirala kosu i nalijepila najobičniju frizuru. Ne znajući
ništa o žrtvi zaključila sam daje bolje biti neprecizan nego pogriješiti.
Zadovoljna elementima nadodanim fotografiji lubanje, upotrijebila
sam olovku i sjenu kako bih rekonstrukciju učinila što životnijom.
Cijeli je proces potrajao manje od dva sata.
3 3 S e c t i o n d ' I m a g e r i e (franc.) = Grafički odjel.
Naslonila sam se i zagledala u svoje djelo.
Nečije me lice promatralo s monitora. Imalo je spuštene kapke,
profinjen nos i široke, ali visoke jagodične kosti. Bilo je lijepo na
robotski, bezizražajan način. I nekako poznato. Progutala sam slinu.
I jednim potezom olovke promijenila kosu. Ravan rez. Siške.
Ostala sam bez daha. Nalikuje li moja rekonstrukcija Anni Goyette?
Ili sam jednostavno stvorila lice neke djevojke i odabrala uobičajenu
frizuru?
Povratila sam izvorni oblik i procijenila sličnost. Da? Ne? Nisam
imala pojma.
Naposljetku sam odabrala naredbu u izborniku i četiri okvira izronila
su na ekranu. Usporedila sam nizove u potrazi za tragovima
nepodudaranja između gotove slike i lubanje. Prvo, originalna
lubanja i čeljust. Potom, slika s ogoljelom lijevom stranom lubanje i
mesnatim desnim dijelom.
Nakon toga, umjetno stvoreno lice sablasno prozirno preko kostiju i
markera za tkivo. Ĉetvrta slika, dovršeno lice. Odabrala sam ovu
posljednju i raširila je preko cijelog ekrana i potom se zagledala. Još
uvijek nisam bila sigurna.
Isprintala sam je, a onda pohranila sliku i pojurila u ured. Dok sam
napuštala zgradu, bacila sam kopije skice na Ryanov stol. Na poruci
koju sam pridodala stajale su dvije riječi: Mur-try, Inconnue.
Nepoznata. Druge su me stvari mučile.
Kad sam izašla iz taksija, kišaje popustila, ali temperatura se
strmoglavila. Tanke membrane stvarale su se na lokvama i
kristalizirale na žicama i granama.
 U stanuje bilo mračno i tiho kao u grobu. Ostavivši kaput i torbe u
predvorju, otišla sam odmah u sobu za goste. Harryna šminka bila je
porazbacana po toaletnom stoliću. Je lije koristila jutros ili prošli
tjedan? Odjeća. Ĉizme. Sušilo za kosu. Ĉasopisi. Moja potraga nije
polučila rezultata. Ništa što bi ukazalo kamo je otišla ili kada.
No, to sam i očekivala. Ono što nisam očekivala bila je panika, koja
me spopala, dok sam provjeravala sobu za sobom.
Provjerila sam i automatsku sekretaricu. Ništa.
Smiri se. Možda se javila Kitu. Ništa.
Možda je nazvala Charlotteu?
Nije me ni tamo dočekala poruka, ali zato je Red Skyler nazvao
kako bi me izvijestio daje stupio u kontakt s mrežom organizacija,
koje nude tečajeve duhovnog prosvjetljenja. Nemaju podatke o
Domu Owensu, ali zato raspolažu dokumentom o Inner Life
Empowermentu. Prema njima riječ je o posve legitimnoj sekti. ILE
operira u nekoliko država nudeći duhovne seminare, koji su posve
beskorisni, ali netoksični. Upoznaj intimu u sebi i u drugima. Sranje,
ali vjerojatno bezopasno sranje i stoga ne bih trebala previše brinuti.
Ako želim više informacija, mogu se javiti ili njemu ili udruženju.
Ostavio je oba broja.
Druge poruke gotovo da nisam čula. Ni Sama, koji želi čuti vijesti.
Ni Katy, koja me izvještava o povratku u Charlottesville.
Znači, ILE nije opasan i Ryan je vjerojatno u pravu. Harry se
ponovno pokupila. Osjetila sam kako mi lice gori od naleta bijesa.
Poput robota objesila sam kaput i odvukla kovčeg u spavaću sobu.
Spustila sam se na rub kreveta, stala masirati sljepoočice i u
potpunosti se predala mislima. Brojke na satu polako su obilježavale
minute.
Posljednjih nekoliko tjedana bilo mije među najtežima u karijeri.
Mučenje i sakaćenje, kojemu sam posvjedočila nadilazilo je sve što
sam dotad vidjela. Nisam se mogla prisjetiti kad sam u tako kratkom
periodu bila prisiljena obraditi toliko žrtava. Kako su smrti na otoku
Murtry povezane sa smrtima u St-Jovi-teu? Je li Carole Comptois
ubila ista monstruozna ruka? Je li pokolj u St-Joviteu samo početak?
Smišlja li taj isti luđak novu, nezamislivu i krvavu kupku?
Harry će se morati obračunati sama sa sobom.
Znala sam što mije činiti. I gdje započeti.
 ★
Ponovno je kišilo i cijeli posjed Sveučilišta McGill bio je prekriven
tankom, smrznutom koricom.
Zgrade su se izdvajale poput crnih silueta, a njihovi prozori
predstavljali jedino svjetlo na sumornom i vlažnom zalasku sunca. Tu
i tamo netko bi se pojavio u nekom od osvijetljenih četverokuta,
poput sitne lutke u dječjem kazalištu sjena.
Porozna ledena ljuska smrvila se i obrušila na stube, kad sam
uhvatila kvaku Birks Halla. Zgrada je bila prazna. Stanari su je
napustili bojeći se oluje. Na kukicama nije bilo kabanica, niti se
snijeg rastapao s čizama poslaganih uz zid. Printeri i kopirke su
spavali, a jedini zvuk proizvodile su kišne kapi obrušavajući se
visoko iznad mene na staklene prozore.
Samo su moji koraci odjekivali, dok sam se penjala na treći kat. Već
sam iz glavnog hodnika primijetila da su Jeannotteina vrata
zatvorena. Nisam očekivala da ću je tamo zateći, ali sam odlučila
daje vrijedno pokušati. Ne zna da dolazim, a ljudi znaju reći čudne
stvari, kad ih se iznenadi.
Skrenula sam iza ugla i ugledala žutu svjetlost kako sipi ispod
vrata. Pokucala sam ne znajući što će me dočekati.
Kad su se otvorila, razjapila sam usta.
 POGLAVLJE TRIDESETO
Kapci su joj bili crveni, lice blijedo i upalo. Ukočila se kad me
prepoznala, ali nije ništa odvratila.
- Kako si, Anna?
- Dobro. - Zatreptala je i šiške su joj lagano poskočile.
-Ja sam doktorica Brennan. Upoznale smo se prije nekoliko
tjedana.
- Znam.
- Kad sam ponovno navratila, rekli su mi da si bolesna.
- Dobro sam. Nije me bilo neko vrijeme.
Poželjela sam je upitati gdje je bila, ali sam se suzdržala. - Je li
doktorica Jeannotte ovdje?
Odmahnula je glavom te polako i posve nesvjesno zadjenula kosu
za uho.
- Majka se zabrinula da ti se nešto dogodilo.
Slegnula je ramenima, polako i gotovo neprimjetno. Nije se uopće
začudila što sam upoznata s njezinim obiteljskim životom.
- Radim na projektu s tvojom tetom. I ona je bila zabrinuta.
- Oh... - Oborila je glavu izbjegavajući pogled. Ne okolišaj!
- Tvoja mije prijateljica rekla da si možda uključena u nešto što ti ne
odgovara.
Ponovno me pogledala. - Nemam prijatelja. O kome govorite? -
Glas joj je bio sitan i nekako prazan.
- Sandy O'Reilly. Mijenjala te toga dana.
- Sandy želi preuzeti moje mjesto. Zašto ste došli? Dobro pitanje.
- Htjela sam razgovarati s tobom i doktoricom Jeannotte.
- Nije ovdje.
- Možemo li onda nas dvije porazgovarati?
- Ne možete ništa učiniti za mene. Moj je život moja briga -odvratila
je bezvoljnim tonom.
Protrnula sam.
- Poštujem to, ali sam zapravo očekivala da ćeš mi pomoći. Bacila
je pogled niz hodnik i onda se opet okrenula prema
meni.
- Kako bih vam ja mogla pomoći?
-Jesi li za kavu?
-Ne.
 - Možemo li otići nekamo?
Zagledala se u mene, a oči su joj bile prazne i ravnodušne. Potom
je kimnula, skinula parku s vješalice u hodniku i odvela me niz stube,
pa kroz stražnja vrata. Zgrbivši se u zaštiti od ledene kiše, nastavile
smo se penjati uzbrdo prema središtu sveučilišnog posjeda i
skrenule prema stražnjem dijelu Muzeja Redpath. Iz džepa je
izvadila ključ, otvorila vrata i uvela me u zamračen hodnik. U zraku
se mogao osjetiti blagi miris truleži i plijesni.
Popele smo se na drugi kat i spustile na dugačku, drvenu klupu,
okruženu kostima davno umrlih stvorenja. Iznad nas visio je bijeli kit,
žrtva neke pleistocenske nesreće. Cestice prašine lebdjele su pod
fluorescentnom svjetlošću.
- Više ne radim u muzeju, ali još uvijek dolazim ovamo razmišljati. -
Zagledala se u divovskog jelena. - Sva ova stvorenja nekoć su dijelili
milijuni godina i tisuće milja, a sad su zarobljeni u jednoj točki u
svemiru, zauvijek nepomični u prostoru i vremenu. To mi se dopada.
- Da. - Bilo je to jedno viđenje izumiranja. - Stabilnost je rijetkost u
današnjem svijetu.
Ĉudno me pogledala, a onda se vratila na kosture. Promatrala sam
joj profil, dok je proučavala zbirku.
- Sandy je pričala o vama, ali nisam previše obraćala pažnju. —
Govorila je ne okrećući lice. - Ne znam tko ste, ni što želite.
- Prijateljica sam tvoje tete.
- Moja je teta dobra osoba.
- Da. Majka ti je pomislila da si upala u nevolje.
Kiselo se nasmiješila. Očigledno joj to nije najsretnija tema.
- Zašto je vama stalo do njezinog mišljenja?
- Stalo mi je zato stoje časna Julienne bila uzenemirena tvojim
nestankom. Nije znala da si se već prije znala pokupiti.
Oči su joj se maknule s kralješaka i vratile na mene.
- Što još znate o meni? - Odbacila je kosu. Možda je živnula od
hladnoće, možda zato stoje uspjela pobjeći od mentorice, no koji god
tomu bio uzrok, više definitivno nije bila beživotna kao u Birksu.
- Anna, tvoja me teta preklinje da te pronađem. Nije htjela zabadati
nos, već je samo htjela razuvjeriti tvoju majku daje sve u redu.
Djelovala je nesigurno. - S obzirom da ste me pretvorili u projekt,
molim uzmite na znanje da mije majka luda. Zove policiju ako
kasnim deset minuta.
- Prema onome što nam je policija rekla, tvoji izostanci su trajali
dulje od deset minuta.
Lagano je zaškiljila.
Odlično, Brennanice, a sad neka se brani!
- Gle, Anna, ne želim se miješati. Ali ako ti mogu bilo kako pomoći,
više sam nego voljna pokušati.
Pričekala sam, ali nije ništa odvratila.
Probaj na suprotan način. Možda će se onda otvoriti.
- Možda ti meni možeš pomoći. Kao što znaš, surađujem s
mrtvozorničkim uredom i posljednji slučaji poprilično su nas zbunili.
Mlada žena zvana Jennifer Cannon nestala je iz Mon-treala prije
nekoliko godina, a tijelo joj je pronađeno prošli tjedan u Južnoj
Karolini. Studirala je na McGillu.
Lice joj se nije izmijenilo.
- Jesi li je poznavala?
Šutjela je poput kostiju, koje su nas okruživale.
- 17. ožujka žena zvana Carole Comptois ubijena je, a tijelo joj je
odbačeno na lie des Soeurs. Bilo joj je osamnaest.
Ponovno se poigrala kosom.
-Jennifer Cannon nije bila sama. - Ruka joj se spustila u krilo i onda
ponovno podigla do uha. -
Nismo još identificirali tijelo zakopano s njezinim.
Izvukla sam računalnu skicu i preuzela ju je izbjegavajući moj
pogled.
Papir joj je lagano zadrhtao u rukama, dok je promatrala umjetno
stvoreno lice. -Je li ovo prava slika?
- Procjena lica je umjetnost, a ne znanost. Nemoguće je u
potpunosti postići preciznost.
- Ovo ste izradili na osnovu lubanje? - Glas joj je podrhtavao.
-Da.
- Kosa ne odgovara. - Gotovo nečujno.
- Znaš tko je u pitanju?
- Amalie Provencher.
- Poznaješ je?
- Radi u savjetodavnom centru. - Još uvijek me nije gledala u oči.
- Kad sije posljednji puta vidjela?
 - Prije dva tjedna. Možda i više, nisam sigurna. Nije me bilo.
- Je li studentica?
- Sto su joj učinili?
Oklijevala sam ne znajući koliko joj toga razotkriti. Njezine promjene
raspoloženja navele su me da posumnjam daje nestabilna ili da se
drogira. No, nije pričekala na moj odgovor.
-Jesu lije ubili?
- Tko to, Anna? Tko su to »oni«?
Naposljetku je konačno podigla pogled. Zjenice su joj zab-ljesnule
pod umjetnim osvjetljenjem.
- Sandy mije rekla da ste razgovarale. U pravu je, ali i u krivu.
Postoji skupina ovdje na faksu, ali nemaju nikakve veze sa
sotonizmom. Niti ja imam ikakve veze s njima. No, zato je Amalie
bila upetljana. Dobila je posao u savjetodavnom centru, jer su joj
rekli da to učini.
- Tamo ste se upoznale?
Zakimala je, zglobovima nadlanice pokupila suze ispod očiju te ih
obrisala o hlače.
-Kada?
- Ne znam. Ne tako davno. Bila sam poprilično deprimirana, pa sam
pomislila pokušati s terapijom. Kad god bih došla u centar, Amalie bi
se uvijek potrudila pročavrljati sa mnom i pokazati koliko je
zabrinuta. Nikad nije pričala ni o sebi, ni o svojim problemima. Doista
je bila voljna saslušati me. Imale smo mnogo toga zajedničkog, pa
smo se sprijateljile.
Prisjetila sam se što mi je Red rekao. Regruti su instruirani pribaviti
informacije o potencijalnim članovima, uvjeriti ih u srodnost i zadobiti
njihovo povjerenje.
- Pričalaje o toj skupini kojoj pripada i tvrdila kako joj je preokrenula
život. Naposljetku sam otišla na jednu seansu i bilo je O. K. -
Slegnulaje ramenima. - Netko je govorio, a mi smo jeli i izvodili
vježbe disanja i takve stvari. Nije me oduševilo, ali sam došla još
dvaput, jer su se svi ponašali kao da im se doista dopadam.
Bombardiranje ljubavlju.
- A onda su me pozvali na selo. Ideja me privukla, pa sam se
pridružila. Igrali smo igre, slušali predavanja, zajedno pjevali i izvodili
vježbe. Amalie je uživala u tome, ali ja nisam. Meni se to učinilo
samo hrpom gluposti. No, nisam smjela iznijeti svoje mišljenje. Osim
toga, nikad me nisu puštali na miru. Ni minute nisam mogla biti
nasamo.
- Htjeli su da ostanem na produženoj radionici, i kad sam to odbila,
malo su se uspjenili. Morala sam se pošteno rasrditi kako bi me
odvezli natrag u grad. Otad izbjegavam Amalie i viđamo se samo s
vremena na vrijeme.
- Kako se skupina zove?
- Ne znam točno.
- Misliš li da su ubili Amalie?
Obrisala je dlanove o vanjsku stranu butina.
- Tamo sam upoznala jednog tipa. Pridružio im se upisavši negdje
nekakav tečaj, no nakon što sam ja otišla, on je ostao, pa ga dugo
nisam vidjela. Možda čak godinu dana. A onda sam jednog dana
naletjela na njega na koncertu na lie Notre Dame. Neko smo se
vrijeme viđali, ali ništa nije proizašlo iz toga. - Ponovno je slegnula
ramenima. - Tad je već napustio skupinu. Iako je uglavnom šutio,
ispričao mije tad nekoliko sablasnih priča o tome što se tamo
događa. Bio je poprilično prestrašen.
- Kako se zvao? -John nešto. -A gdje je sada?
- Ne znam. Mislim da se odselio. - Obrisala je suze s donjih
trepavica.
-Anna, je li doktorica Jeannotte povezana s tom skupinom?
- Otkud vam to? - Glas joj se slomio na posljednjoj riječi. Primijetila
sam plavu venicu kako joj pulsira na vratu.
- Kad sam te prvi puta ugledala u njezinom uredu, činila si mi se
vrlo nervoznom u njezinom prisustvu.
- Predivna je prema meni. Daleko bolja za moju glavu od meditacije
i dubokog disanja. –
Otfrknula je. - Ali je ujedno zahtjevna i neprestano se brinem da ću
negdje zaribati.
- Koliko sam shvatila, često zajedno provodite vrijeme? Ponovno je
bacila pogled prema kosturima. - Mislila sam da
se brinete zbog Amalie i drugih ubijenih.
- Bi li bila voljna porazgovarati s nekim? Rekla si mi važne stvari, a
policija će to zasigurno htjeti provjeriti. Detektiv Andrew Ryan
istražuje spomenute slučajeve umorstava. Dobar je čovjek i mislim
da će ti se dopasti.
Zbunjeno me pogledala i zadjenula kosu za uši.
- Sjećaš li se gdje se odvijao taj seminar?
- Na nekakvoj farmi. Vozila sam se kombijem i nisam previše
obraćala pažnju, jer su nas naveli na igranje igara. A pri povratku
sam spavala. Neprestano su nas nečim okupirali, tako da sam bila
iscrpljena. Osim Johna i Amalie, nikog drugog nisam nakon toga
vidjela. A sad mi kažete daje ona...
Vrata su se negdje u podnožju otvorila, a onda je netko doviknuo:
- Tko je gore?
- Super. Sad ću još ostati bez ključa - prošaptala je.
- Zar ne smijemo biti ovdje?
- Ne baš. Kad sam prestala raditi u muzeju, jednostavno ga nisam
vratila.
Prekrasno.
-Ja ću to srediti - odvratila sam ustajući s klupice.
-Je li netko dolje? - Doviknula sam. — Ovdje smo!
Začuli su se koraci na stubama i na ulazu se pojavio čuvar. Vunena
kapa prilijepila mu se za obrve, a namočena parka jedva prekrivala
trbušinu. Teško je disao, a zubi su mu bili žuti pod ljubičastom
svjetlošću.
- Oh, Bože, kako nam je drago što vas vidimo! - Stala sam
glumatati. — Skicirale smo Odocoileusa virginianusa i u potpunosti
izgubile pojam o vremenu. Svi su ranije otišli zbog leda i valjda
zaboravili i zaključali nas! - Glupavo sam se nasmiješila. -Baš sam
se spremala nazvati zaštitare.
- Ne smijete biti ovdje. Muzej je zatvoren - odvratio je dašćući.
Očigledno je cijela predstava bila uzalud.
- Naravno. Doista trebamo krenuti. Njezin će suprug poludjeti od
brige. - Pokazala sam na Annu, koja je zakimala glavom poput
kornjače.
Prebacio je vodene oči s nje na mene i onda kimnuo prema
stubama.
- Hajdemo. Nismo tratili vrijeme.
Vani je još uvijek kišilo. Kapi su sad bile krupnije i podsjetile me na
ledeno piće, koje smo sestra i ja znale kupovati ljeti od uličnih
prodavača. Njezino lice izronilo mije pred očima. Gdje si, Harry?
Kod Birks Halla Anna me čudno pogledala.
- Odocoileus virginianus?
- Nisam se mogla dosjetiti ičega drugog.
- Ali u muzeju nema bijelorepog jelena.
Jesu li joj se kutovi usana na trenutak razvukli u osmijeh, ili se to
dogodilo zbog hladnoće?
Slegnula sam ramenima.
Nevoljko mi je dala svoj kućni broj i adresu i pri rastanku sam je
uvjerila da će joj se Ryan ubrzo javiti. Dok sam jurila Sveučilištem,
nešto me nagnalo da se okrenem. Stajala je pod arkadom stare
gotičke zgrade, nepokretna poput svojih kenozoičkih kolega.
Kad sam došla kući, nazvala sam Ryana na pager. Za nekoliko
minuta telefon je zazvonio. Rekla sam mu daje Anna izronila i
ukratko mu prepričala razgovor. Obećao je izvijestiti mrtvozor-nika,
kako bi mogli započeti potragu za liječničkim i zubnim kartonom
Amalie Provencher. Ubrzo smo prekinuli razgovor, jer je htio doći do
Anne prije nego napusti ured Jeanneotteove. Nazvat će poslije kako
bi me izvijestio stoje uspio saznati tijekom dana.
Za večeru sam si spravila grčku salatu s kroasanom, nakon čega
sam dugo uživala u kupki i naposljetku navukla staru trenirku. Još
uvijek sam bila promrznuta i odlučila zapaliti vatru u kaminu. Kako
sam već upotrijebila posljednja drvca, napravila sam kuglice od
novina i natopila ih sredstvom za paljenje. Mraz se počeo skupljati
na prozorima, kad sam zapalila hrpicu promatrajući je kako se
rasplamsava.
Osam i četrdeset. Izvadila sam Belangerove dnevnike i pronašla
Seinfelda na televiziji nadajući se da će ritam dijaloga i smijeha imati
smirujući učinak. Ako se prepustim mislima, znala sam da će jurcati
poput mačaka u noći, rujući i zavijajući, uzrokujući sve veću
zabrinutost i oduzimajući mi san.
Bezuspješno.
Jerry i Kramer dali su sve od sebe, ali ja se jednostavno nisam
uspjeal koncentrirati.
Oči su mi se prebacile na oganj. Plamen se sveo na nekoliko
jezičaka, koji su se motali oko donje cjepanice. Prišla sam kaminu,
otrgnula dio novina, rastrgala nekoliko stranica i smotala ih te
ugurala u žar.
Roštala sam po vatri, kad mi se sjećanje iznenada uključilo.
Novine!
Zaboravila sam na mikrofilm!
Otišla sam u spavaću sobu, izvukla stranice, koje sam kopirala na
McGillu i ponijela ih sa sobom na sofu. Za nekoliko sekundi locirala
sam članak u La Presse.
Bio je kratak, kakvim sam ga se i prisjećala. 20. travnja 1845.
Eugenie Nicolet je plovila prema Francuskoj. Pjevat će u Parizu i
Bruxellesu, a ljeto provesti na jugu Francuske i onda se vratiti u
srpnju u Montreal. Navedeni su svi članovi njezine pratnje, kao i
datumi koncerata. Također je postojao i kratki sažetak njezine
karijere i komentari o tome kako će nedostajati.
Novčići su me uspjeli dovesti do 26. travnja. Pregledala sam sve
što sam isprintala, ali njezino ime nije se ponovno pojavilo. Potom
sam još jednom sve prošla pretražujući svaki članak i oglas. I
naletjela na 22. travnja.
Netko drugi također je nastupao u Parizu, ali talent spomenutog
gospodina nije bio glazbene, već govorničke prirode. Nalazio se na
turneji i u svojim govorima osuđivao prodaju ljudskih bića potičući
suradnju sa zapadnom Afrikom. Rođen na Zlatnoj obali, educirao se
u Njemačkoj i domogao profesure iz filozofije na Sveučilištu Hallea.
Netom je završio niz predavanja na McGillovom Teološkom fakultetu.
Projurila sam unatrag kroz povijest. Tisuću osamsto četrdeset peta.
Ropstvo je bilo u punom jeku u Sjedinjenim Američkim Državama, ali
je bilo zabranjeno u Francuskoj i Engleskoj. Crkva i misionarske
skupine preklinjali su Afrikance da prestanu izvoziti svoju braću i
sestre, i poticali Europljane da u zamjenu za to uđu u legalnu
trgovinsku suradnju sa Zapadnom Afrikom. Kako su to nazivali?
Legitimnom trgovinom.
Sa sve većim uzbuđenjem iščitala sam popis putnika.
I potom ime broda.
Eugenie Nicolet i Abo Gabassa prešli su ocean istim brodom.
Ustala sam kako bih ponovno proroštala vatru.
Je li to onda to? Jesam li razotkrila tajnu, koja se skrivala stotinu i
pedeset godina? Eugenie Nicolet i Abo Gabassa imali su aferu?
 Navukla sam cipele, otišla do vrata unutarnjeg dvorišta, okrenula
kvaku i gurnula ih, ali su se očigledno smrznula u međuvremenu.
Naslonila sam se bokom i ponovno ih gurnula, na što su ipak
popustila.
Kako je gomila cjepanica bila smrznuta, trebalo mije vremena da
vrtnom lopaticom iskopam jednu. Kad sam se konačno vratila
unutra, drhtala sam i bila prekrivena listićima leda. No, krećući se
prema ognjištu iznenada sam stala kao ukopana.
Zvonce na mojim vratima ne zvoni, već cvrkuće i upravo je to činilo
kad sam ušla, a onda stalo kao daje netko odustao.
Ispustila sam cjepanicu i pojurila do sigurnosnog portafona te
pritisnula tipku za sliku. Na ekranu sam ugledala poznato lice kako
izlazi na ulazna vrata.
Zgrabila sam ključeve, izjurila u predvorje i otvorila unutarnja vrata.
Vanjska su se već zatvarala.
Otpustila sam jezičak i širom ih rastvorila.
Daisy Jeannotte ležala je na stubama.
 POGLAVLJE TRIDESET PRVO
Pokrenula se prije nego sam je uspjela dodirnuti. Polako je uvukla
ruke, preokrenula se i odgurnula u sjedeći položaj, leđa okrenutih
prema meni.
-Jeste li se ozlijedili? - Grlo mi je bilo toliko suho da sam to
izgovorila visokim i razvučenim tonom. Trznula se i okrenula.
- Led je izdajnički. Poskliznula sam se, ali sam dobro. Ispružila sam
ruku i dopustila mije da joj pomognem ustati.
Drhtala je. Uopće nije djelovala kao da joj je dobro.
- Molim vas, uđite. Spravit ću vam čaj.
- Ne, ne mogu se zadržavati. Netko me čeka. Ne bih smjela izlaziti,
kad je ovako užasno vrijeme, ali morala sam porazgovarati s vama.
- Uđite, molim vas, toplije je unutra.
- Ne, hvala vam - ledenim tonom.
Ponovno si je zavezala šal i onda mi se zagledala u oči. Iza njezinih
leđa ledeni meci prosijecali su snop svjetla ulične svjetiljke, a grane
blještavo crne izranjale iz pozadine.
- Doktorice Brennan, ostavite moje studente na miru. Pokušala sam
vam biti od pomoći, ali uvjerena sam da zlorabite moju ljubaznost.
Ne možete samo tako proganjati mlade ljude i onda još policiji dati
moj broj kako bi mi napastvovali pomoćnicu. To je jednostavno
neoprostivo!
Rukavicom sije obrisala oko ostavljajući tamnu mrlju preko obraza.
Bijes me spopao u stotinki. Ruke su mi bile obmotane oko struka i
kroz flanel sam osjetla kako mi se nokti zabijaju u tijelo.
- O čemu, dovraga, govorite? Ja ne proganjam Annu. - Ljuti-to sam
odbrusila. - Ovo nije neki prokleti znanstveno-istraži-vački projekt!
Najmanje je desetero ljudi ubijeno, a sam Bog zna koliko će ih još
umrijeti!
Listići leda odbijali su mi se o čelo i ruke. Nisam ih osjećala. Njezine
su me riječi razjarile i stala sam izbacivati tjeskobu i frustraciju,
nakupljene u posljednjih nekoliko tjedana.
- Jennifer Cannon i Amalie Provencher studirale su na McGillu, a
ubijene su, doktorice Jeannotte, i ne samo to. Nije bilo dovoljno da ih
se samo ubije. Luđaci su ih bacili životinjama i onda promatrali kako
im razdiru meso i očnjacima probijaju lubanju zarivajući ih u mozak!
 Nastavila sam izgubivši nadzor nad glasom. Primijetila sam kako
par u prolazu ubrzava korak ne obazirući se na ledom prekriven
nogostup.
- Cijela jedna obitelj poklana je i izmasakrirana, ajedna starica
upucana u glavu ni dvije stotine kilometara odavde. Zaklali su dvije
bebe! K tomu još, jedna je osamnaestogodišnjakinja raskomadana,
ugurana u prtljažnik i odbačena u ovom gradu. Svi su oni mrtvi,
doktorice Jeannotte, a ubila ih je skupina luđaka koji se smatraju
moralno mjerodavnima!
Osjetila sam kako se rumenim unatoč hladnoći.
- I reći ću vam još nešto. - Drhtavi sam prst izbacila prema njoj. -
Pronaći ću te samouvjerene i zlonamjerne svinje i oduzeti im licencu,
koliko god morala pritom napastvovati crkvenih dječaka ili terapeuta
ili swamija, koji se zaklinju na Bibliju! A to podrazumijeva i vaše
studente! Možda čak i vas!
Njezino se lice sablasno zagledalo u tamu, a razmazana maškara
pretvorila u grotesknu masku.
Iznad lijevog oka stvorila joj se kvržica, bacajući ga u sjenu, na što
joj je desno oko postalo nevjerojatno svijetlo.
Oborila sam prst i ponovno se obgrlila rukama oko struka. Previše
sam toga izgovorila. Okončavši ispad, počela sam drhtati od
hladnoće.
Ulica je bila napuštena i sablasno tiha. Mogla sam čuti vlastito
promuklo disanje.
Ne znam kakvu sam reakciju očekivala od nje, ali definitivno ne
pitanje koje je uslijedilo.
- Zašto rabite takve slike?
- Molim? - Zar sad još propitkuje moj način izražavanja?
- Biblija, swami, crkveni dječaci. Zašto se izražavate takvim
aluzijama?
-Jer vjerujem da su spomenuta umorstva počinili vjerski fanatici.
U potpunosti se primirila, a kad je ponovno progovorila, glas joj je
bio ledeniji od noći, a riječi me probole poput siga.
- Uvalili ste se preko ušiju, doktorice Brennan. Upozoravam vas da
se ne petljate. - Bezbojne oči prodrle su u moje. - Ako budete
ustrajali, bit ću prisiljena poduzeti određene mjere.
 Auto se dovukao uličicom nasuprot mojoj zgradi i zaustavio.
Izlazeći na glavnu cestu prednjim je svjetlima u širokom luku obasjao
cijelu četvrt, pa tako na trenutak i njezino lice.
Ukočila sam se, a nokti su mi se još više žarili u slabine.
O, Bože.
Nije u pitanju bila iluzija uzrokovana igrom svjetla i sjene.
Jeannotteino desno oko bilo je uistinu sablasno svijetle boje. Bez
šminke, desna obrva i trepavice zabljesnule su bjelinom pod
automobilskim svjetlima.
Bit će daje prepoznala šok na mojem licu, jer je iznenada navukla
šal, okrenula se i stala spuštati niz stube. Ne osvrćući se.
Kad sam se vratila u stan, svjetlo na sekretarici je treperilo. Ryan.
Drhtavim sam prstima otipkala njegov broj.
- Jeannotteova je uključena u cijelu stvar - odmah sam mu rekla ne
trateći ni sekunde. - Upravo je došla ovamo prijetiti mi. Izgleda da
sije doista razjario posjetivši Annu. Slušaj, kad smo se vratili na Saint
Helenu, sjećaš li se da smo vidjeli tipa s bijelom prugom na licu?
- Da. Visok tip, mršav poput čačkalice. Došao je porazgovarati s
Owensom - potvrdio je iscrpljenim tonom.
-Jeannotteova ima isti obrazac depigmentacije na istom oku. Ne
vidi se odmah, jer ga prikriva šminkom.
- Isti bijeli pigment u obrvama i trepavicama?
- Ne mogu posve tvrditi daje tako, ali vjerojatno koristi boju. Gle,
njih dvoje moraju nekako biti povezani! To je obilježje toliko neobično
da u pitanju ne može biti slučajnost!
- Brat i sestra?
- Nisam u to vrijeme baš obraćala pažnju, ali mislim daje tip na
Saint Heleni premlad kako bi joj bio otac, a prestar kako bi joj bio sin.
- Ako potječe iz visoravni Tennesseeja, genetske su mogućnosti
ograničene.
- Jako smiješno. - Nisam bila raspoložena za šale na vic južnjačkih
seljačina.
- Možda čitavi obiteljski klanovi posjeduju taj gen.
- Ovo je ozbiljna stvar, Ryane.
- Znaš, svatko ima svoje pruge - odvratio je imitarajući Jeffa
Foxworthyja. - Ako su tvoje pruge iste kao i u tvoje sestre, onda si
možda...
 Pruge. Nešto me iznenada zaintrigiralo.
- Sto si rekao?
- Ne kažete li vi dolje na Jugu...
- Daj prestani! Upravo sam se prisjetila nečega. Sjećaš li se stoje
otac Heidi Schneider rekao u vezi njezinog posjetitelja?
Nije ništa odvratio.
- Rekao je daje tip izgledao poput tvora. Prokletog tvora.
- Sranje. Onda se možda i nije samo pjesnički izražavao. Negdje u
pozadini zazvonio je telefon, no nitko se nije javio.
- Misliš daje Owens poslao Prugastog u Teksas? - upitao me.
- Ne, ne on. Kathryn i starac su spominjali neku ženu, a ja mislim
daje u pitanju Jeannotteova.
Vjerojatno odavde dirigira cijelom predstavom, a u drugim
kampovima ima zamjenike. Ujedno mislim da putem seminara
regrutira studente na kam-pusu.
- Što mi još možeš reći o njoj?
Prenijela sam mu sve što sam znala, uključujući opis njezina
ponašanja prema pomoćnici i upitala stoje saznao u razgovoru s
Annom.
- Ne puno. Mislim da gomilu toga drži u sebi. Prema njoj Zelda je
najstabilnija osoba na svijetu.
- Možda se drogira.
Ponovno zvonjava telefona u pozadini. -Jesi sam? - Osim telefona,
glavna patrolna prostorija činila se neprirodno tihom.
- Svi su vani zbog jebene oluje. Imaš li i ti problema? -Kao...?
- Zar ne slušaš vijesti? Led je poprilično sjebao stvari. Zatvorili su
zračnu luku i mnogo je lokalnih cesta neprohodno. Električni vodovi
pucaju poput grančica, a dijelovi južne obale hladni su i mračni.
Gradski oci počinju se brinuti zbog starijeg pučanstva. I pljačkaša.
- Zasad sam dobro. Jesu li Bakerovi ljudi pronašli išta što bi Saint
Helenu povezalo sa skupinom u Teksasu?
- Zapravo ne. Starac sa psom puno je pričao o tome kako će se
naći sa svojim anđelom čuvarom.
Izgleda da su Owens i njegovi učenici vjerovali u isto. To im se
provlači kroz dnevnike.
- Dnevnike?
- Da. Neki su vjernici bili blagoslovljeni kreativnim darom. -I?
 Ĉula sam ga kako udiše i polako ispuhuje.
- Daj reci, dovraga!
- Prema nekom stručnjaku tamo dolje definitivno je riječ o
apokaliptničnoj viziji i definitivno se odvija upravo sada. Na putu su
prema Sudnjem danu. Šerif Baker ne želi riskirati. Pozvao je
federalce.
- A oni nisu pronašli nikakav trag glede moguće destinacije?
Zemaljske destinacije, hoću reći.
- Susresti se sa svojim anđelom čuvarom i otići na bolje mjesto, s
takvim sranjem imamo posla. Ali su dobro organizirani. Navodno je
putovanje već davno isplanirano.
-Jeannotteova! Moraš je pronaći! Ona je ta! Ona je njihov anđeo
čuvar!
Znala sam da zvučim mahnito, ali nisam se mogla suzdržati.
- U redu. Slažem se. Vrijeme je da se bacim na nju. Kad se
pokupila od tebe?
- Prije petnaest minuta.
- Kamo je otišla?
- Ne znam. Rekla je daje netko čeka.
- U redu, pronaći čuje. Brennanice, ako si u pravu, mala je
profesorica izuzetno opasna žena.
Nemoj ništa, ali ama baš ništa sama poduzimati! Znam da si
zabrinuta za Harry, ali ako se uvukla u to, možda će je samo
profesionalci moći izbaviti. Razumiješ li što ti pokušavam reći?
- Smijem li oprati zube? Ili i to smatraš riskantnim? Puknula sam.
Njegov očinski stav definitivno nije izvlačio
ono najbolje iz mene.
- Znaš što želim reći. Pronađi si svijeće, a ja ću te nazvati, čim
nešto saznam.
Spustila sam slušalicu i odvukla se do vrata, koja vode na unutarnje
dvorište. Htjela sam više prostora oko sebe, pa sam odmaknula
zavjesu. Dvorište je izgledalo poput mitskog vrta sa stablima i
grmljem od fiberglasa. Snježne gaze prekrivale su gornje balkone
viseći sa ciglenih dimnjaka i zidova.
Pronašla sam šibice, svijeće i bateriju, a onda iz torbe za tere-tanu
iskopala radio i slušalice i sve odložila na kuhinjski pult. Vrativši se u
dnevnu sobu smjestila sam se na kauč i na televiziji pronašla CTV
vijesti.
Bio je u pravu. Mećava je bila vijest dana. U cijeloj provinciji nestalo
je struje, a Hydro-Quebec ne zna kad će je ponovno uključiti.
Temperatura je nastavila opadati i moguće su nove padaline.
Nabacila sam jaknu i triput otišla po ogrjev. Ako nestane struje, bar
ću imati grijanje. Potom sam izvukla još pokrivača i odložila ih na
krevet. Kad sam se vratila u dnevnu sobu, prognozer smrknuta
izraza lica navodio je što se sve neće zbiti.
Bio je to poznat i čudesno utješan ritual. Kad snijeg zaprijeti na
Jugu, škole se zatvore, prestaju sve javne aktivnosti, a uspa-ničareni
kućevlasnici opelješuju police dućana. Obično do mećave ni ne
dođe, a ako ipak zasniježi, sve se već idući dan rastopi. S druge
strane, u Montrealu su pripreme za snježnu oluju metodične, a ne
mahnite, i odvijaju se u općem raspoloženju da će se ljudi »već
nekako snaći«.
Moje pripreme potrajale su petnaest minuta. Televizija mi je
okupirala pažnju još deset. Kratak predah. Kad sam isključila
televizor, spopao me nemir. Osjećala sam se zarobljenom. Poput
kukca na pribadači. Ryan je u pravu. Ništa nisam mogla učiniti i ta
bespomoćnost samo je pobuđivala još veći nemir.
Prošla sam kroz predkrevetni ritual nadajući se da ću uspjeti još
neko vrijeme zle misli zadržati na distanci. Neuspješno. Ĉim sam se
uvukla u krevet, živčana brana jednostavno je popustila.
Harry. Zašto je nisam saslušala? Kako sam mogla biti toliko
usredotočena na samu sebe? Kamo je otišla? Zašto se nije javila
sinu? Zašto mene nije nazvala?
Daisy Jeannotte. S kim se trebala naći? Kakav lije poludjeli tečaj
isplanirala? Koliko nedužnih duša namjerava povesti sa sobom?
Heidi Schneider. Koga su to Heidine bebe toliko ugrozile da ih je
morao tako brutalno ubiti? Jesu li njihove smrti glasnici novog
krvoprolića?
Jennifer Cannon. Amalie Provencher. Carole Comptois. Jesu li
njihova umorstva dio cjelokupnog ludila? Koji su demonski kod
prekršile? Ili su njihove smrti koreografija nekog paklenog rituala?
Je li moju sestru snašla ista sudbina?
Kad je telefon zazvonio, skočila sam i srušila bateriju na pod.
 Ryan, pomolila sam se u sebi, samo daje Ryan! Zasigurno se
domogao broja Jeannotteove!
No, s druge strane linije dočekao me nećakov glas:
- Oh, dovraga, mislim da sam zaribao stvar. Zvala je. Pronašao
sam poruku na drugoj kaseti.
- Kojoj drugoj kaseti?
- Imam jednu od onih prastarih telefonskih sekretarica sa sitnim
kasetama. Kaseta koja je bila unutra nije se dobro premo-tavala, pa
sam ubacio novu. Nisam se toga prisjetio, sve dok mi prijateljica nije
maloprije navratila. Bio sam poprilično nab-rušen na nju, jer smo
trebali izaći prošli tjedan, ali kad sam je otišao pokupiti, nije bila kod
kuće. Navratila je večeras, pa sam joj rekao da me pusti na miru, na
što se pobunila tvrdeći kako mi je ostavila poruku na sekretarici.
Posvadili smo se, pa sam pronašao staru kasetu kako bismo je
preslušali. I doista je bilo tako. Ostavila je poruku. Kao i Harry. Sve je
ipak u redu!
- Stoje rekla?
- Bila je bijesna kao ris. Znaš kakva je. Ali mi je ujedno zvučala
preplašeno. Nalazila se na nekakvoj farmi ili nečemu tome sličnom, i
htjela se pokupiti, ali nitko je nije htio odvesti natrag u Montreal.
Pretpostavljam da je još uvijek u Kanadi.
- Sto ti je još rekla? - Srce mije toliko silno tuklo da sam se pobojala
da će ga čuti.
- Rekla je daje situacija postala sablasna i da se želi povući, ali
vrpca se u tom trenutku privela kraju, ili joj se prekinula veza, ili što
već, i poruka je završila tim riječima.
- Kad je nazvala?
- Pam je nazvala u ponedjeljak, a Harryna poruka uslijedila je
nakon njezine.
- Nigdje nema datuma?
- Aparat je iz Trumanovog doba.
- Kada si promijenio vrpcu?
- U srijedu ili četvrtak. Nisam siguran. Ali definitivno prije vikenda.
To znam.
- Razmisli!
Uslijedilo je zujanje telefonske linije.
 - U četvrtak. Kad sam se vratio s brodice, bio sam umoran, a nisam
je mogao premotati, pa sam je jednostavno izbacio i ubacio novu.
Sranje! To znači daje zvala najmanje prije četiri dana, možda čak
šest. Bože, nadam se daje sve u redu. Kakva god da je inače,
zvučala mije poprilično uspaničareno.
- Mislim da znam s kirnje. Sve će biti u redu. - No, nisam vjerovala
vlastitim riječima.
-Javi mi se, čim se čuješ s njom. Reci joj da mije žao zbog kasete.
Jednostavno nisam razmišljao.
Prišla sam prozoru i prislonila lice o staklo. Ledeni pokrov pretvorio
je ulične svjetiljke u sitna sunca, a susjedne prozore u blještave
četverokute. Suze su mi potekle niz obraze, kad sam pomislila da mi
se sestra nalazi negdje vani u mećavi.
Odvukla sam se natrag u krevet, uključila svjetiljku i smjestila se u
iščekivanju Ryanova poziva.
Svako malo svjetla bi se prigušila i zadrhtala. Minute su se
razvlačile u beskonačnost, no telefon je nastavio šutjeti.
Potonula sam u san.
San koji je omogućio posljednju epifaniju.
 POGLAVLJE TRIDESET DRUGO
Stojim promatrajući staru crkvu. Zima je i stabla su ogoljela. Iako je
nebo olovno sivo, grane bacaju paučinaste sjene po istrošenom
sivom kamenu. U zraku se osjeća miris snijega, a predolujna tišina
buči oko mene. U daljini se nazire smrznuto jezero.
Vrata se otvaraju i nečiji obris izranja iz nježno žućkaste svjetlosti
lampe. Oklijeva, a onda kreće prema meni, glave oborene zbog
vjetra. Primiče mi se i prepoznajem ženu. Glava joj je zaklonjena
velom. Nosi dugu, crnu haljinu.
Dok mi prilazi, pojavljuju se prve prhke pahulje. Primjećujem da
nosi svijeću, a zgrbljena je pokušavajući je zaštititi od vjetra. Kako to
da se nije ugasila?
Zaustavlja se i glavom me poziva k sebi. Veo joj je prekriven
pahuljama. Naprežem pogled ne bih li joj prepoznala lice, koje mi se
neprestano muti pred očima poput kamenčića na dnu du-
bokogjezera.
Okreće se i ja je slijedim.
No, sve se više i više udaljava. Hvata me panika i pokušavam je
dostići, ali me tijelo ne sluša.
Noge mi postaju teške poput olova i ne mogu žuriti. Primjećujem da
prolazi kroz vrata. Zazivam je, ali moj glas se ne čuje.
Potom se iznenada nalazim u crkvi. Sve je prigušeno, zidovi su
kameni, pod prljav. Ogromni prozori gube se u tami iznad moje
glave. Kroz njih zamjećujem sitne pahulje kako lebde zrakom poput
dima.
Ne mogu se prisjetiti zašto sam došla u crkvu. Osjećam krivnju, jer
znam daje važno. Netko me odaslao, ali ne mogu se prisjetiti tko.
Dok hodam kroz polumrak nalik zatonu, bacam pogled i
primjećujem da sam bosonoga. Hvata me sram, jer ne znam gdje
sam ostavila cipele. želim se pokupiti i otići, ali ne znam kako. Imam
osjećaj da neću moći otići ako odustanem od misije.
Iznenada prepoznajem prigušene glasove i okrećem se u smjeru iz
kojeg dolaze. Primjećujem nešto na tlu, ali nije mi prepoznatljivo,
samo fatamorgana koju ne mogu identificirati. Krećem prema njoj i
sjene se pretvaraju u pojedinačne predmete.
Krug obmotanih čahura. Gledam ih. Premale su za tijela, ali su
oblikovane poput njih.
 Prilazim jednoj i razvezujem čvor. Slijedi prigušeno zujanje.
Odmičem platno i muhe izlijeću motajući se zrakom prema prozoru.
Staklo je smrznuto. Promatram ih kako se roje uz njega znajući da
nisu smjele izaći na hladnoću.
Pogled mi pada na zavežljaj. Ne hitam, jer znam da u pitanju nije
tijelo. Mrtvi se ne pakiraju i poslaguju na ovakav način.
Samo što ipak jest u pitanju truplo. Prepoznajem ga. Amalie
Provencher me gleda, a njezino lice poput lika iz crtica u različitim je
nijansama sive boje.
Ipak, ne žurim. Krećem se od zavežljaja do zavežljaja odmatajući
tkaninu i muhe se nastavljaju dizati u zrak. Lica su bijela, oči mrtve,
ali ih ne prepoznajem. Osim jednoga.
Veličina mi ukazuje o kome je riječ, prije nego odižem mrtvački
pokrov. Manje je od drugih. Ne želim ga vidjeti, ali se ne mogu
zaustaviti.
Ne!
Pokušavam se razuvjeriti u suprotno, ali uzalud. Carlie leži na
trbuhu podignutih šaka. Potom još dva tijela, položena jedno do
drugoga u krug. Vičem, ali ponovno se ništa ne čuje.
Nečija me ruka hvata za nadlakticu. Podižem pogled. žena koja me
dovela. Nekako je drukčija. Ili možda samo vidljivija?
I primjećujem daje opatica, a haljajoj je istrošena i prekrivena
plijesni. Pri hodu slijedi je zveckanje krunice i miris mokre zemlje i
truleži.
Ustajem i prepoznajem kožu boje kakaa, prekrivenu crvenim
ranama iz kojih nešto istječe. I znam tko je. Elisabeth Nicolet.
- Tko si? - Pitam u sebi, ali mi odgovara: -All in a robe of darkest
grain.34
Ne shvaćam što govori.
- Zašto si ovdje?
-1 come a reluctant bride of Christ.35
Potom primjećujem još jednu ženu. Stoji u alkovenu, a prigušeno
svjetlo zbog pahulja zaklanja joj lice dajući njezinoj kosi mat sivu
boju. Oči joj presreću moje i obraća mi se, ali riječi joj se gube.
- Harry! - vičem, no slabašnim i tihim glasom.
Ne čuje me. Pruža obje ruke i usta joj se pokreću, poput crnog,
ovalnog oblika na sablasnom licu.
 Ponovno vičem, ali moj je povik nečujan.
Ponovno mi se obraća, i mogu je čuti, iako joj riječi dopiru iz daljine,
poput glasova s druge strane vode.
- Pomozi mi. Umirem.
- Ne! - Pokušavam potrčati, ali noge su mi prikovane na mjestu.
Harry ulazi kroz prolaz, koji dotad nisam zamijetila. Iznad njega
natpis. ANĐEO ĈUVAR.
Pretvara se u sjenu i stapa s tamom.
Dozivam je, ali ne želi se osvrnuti. Pokušavam krenuti prema njoj,
no tijelo mi je nepokretno i jedino mi suze klize niz obraze.
Moja se pratilja iznenada preobražava. Iz leđa joj se izvijaju tamna,
perjasta krila, lice joj postaje blijedo i duboko izbrazda-no, oči se
pretvaraju u kameno grumenje i dok ih promatram, šarenice postaju
providne, a boja joj se povlači iz obrva i trepavica. Bijela pruga
pojavljuje joj se u kosi nastavljajući se širiti unatrag, razdvajajući joj
skalp i bacajući ga visoko u zrak. Tkivo pada na pod i roj muha kod
prozora okomljuje se na njega.
34 Sva u opravi od najtamnijeg tkanja. (John Milton, // p a i s e r a s
o ) 35 Protiv svoje volje Kristova nevjesta. (John Milton, I I p e n s e r
oso)
- Red valja poštovati. - Glas dopire niotkud.
Krajolik iznenada poprima nizinski izgled. Duge sunčeve zrake
ukoso se probijaju kroz španjolsku mahovinu, a divovske sjene plešu
između stabala. Vruće je i ja kopam. Znojim se, dok skupljam blato
boje sasušene krvi bacajući ga na hrpu iza sebe.
Oštrica udara o nešto i grebem njezinim rubnim dijelom pažljivo
razotkrivajući oblik. Bijelo krzno slijepljeno s glinom boje cigle.
Slijedim luk leđa. Ruka s dugačkim, crvenim noktima. Nastavljam se
probijati uz ruku. Kaubojske resice. Sve podrhtava od silne vrućine.
Harryno lice.
Vrištim.
Uspaničarenog srca i sva oblivena znojem, naglo sam se uspravila i
tek nakon nekoliko sekundi shvatila gdje se nalazim.
Montreal.
Spavaća soba.
Ledena mećava.
 Svjetlo je još uvijek bilo upaljeno, a u prostoriji tiho. Bacila sam
pogled na sat. Tri i četrdeset dva.
Smiri se. To je samo san. Hrani strahove i brigu, ali ne i stvarnost.
A onda nova pomisao: Ryanov poziv. Jesam li ga prespavala?
Odbacila sam šareni prekrivač i krenula prema dnevnoj sobi.
Svjetlo na automatskoj sekretarici nije treperilo.
Vratila sam se u spavaću sobu kako bih svukla vlažnu odjeću. Dok
sam na pod bacala donji dio trenirke, zamijetila sam sitne lukove
utisnute u dlanove. Navukla sam traperice i debeo džemper.
Kako nije bilo izgledno da ću nastaviti spavati, otišla sam u kuhinju i
stavila grijati vodu. Mučio me neugodan osjećaj i koliko god sam se
odbijala prisjetiti sna, vizija mije nešto izvukla na površinu svijesti i
znala sam da to trebam definirati dokraja. Ponijela sam čaj sa sobom
do sofe.
Moji snovi nisu posebice čudesni, zastrašujući ili groteskni i uvijek
se javljaju u dva oblika.
Najčešće ne uspijevam otipkati telefonski broj, vidjeti cestu, ili
uhvatiti let. Moram izaći na ispit, ali nisam odslušala nijedno
predavanje. To je bar lako za pogoditi. U pitanju je briga.
Rjeđe je poruka zbunjujuća, a to se događa kad mi podsvijest
prosijava svjesno prikupljen materijal pletući ga u nadrealis-tične
slike. Tada moram interpretirati što mi pokušava reći.
Večeras je noćna mora očigledno bila baš tog kriptičnog sadržaja.
Zažmirila sam kako bih je pokušala dešifrirati i slike su mi
zabljesnule pred očima, poput kradomice ugledanih prizora kroz
drvenu ogradu.
Računalom obrađeno lice Amalie Provencher.
Mrtve bebe.
Daisy Jeannotte s krilima. Prisjetila sam se što sam rekla Ryanu. Je
li uistinu Anđeo smrti?
Crkva. Podsjećala je na samostan kod jezera Memphrema-gog.
Zašto mije mozak to dojavljivao?
Elisabeth Nicolet.
Harry, kako preklinje za pomoć, a onda nestaje u mračnom tunelu.
Harry, mrtva s Birdiejem. Nalazi li se u velikoj opasnosti? Nevjesta
protiv svoje volje.
 Sto to, dovraga, znači? Je li Elisabeth držana protivno svojoj volji?
Je li i to dio njezine svete istine?
Nisam imala vremena nastaviti razbijati glavu, jer baš u tom
trenutku oglasilo se zvonce na vratima. Prijatelj ili neprijatej? Zapitala
sam se, dok sam se posrćući bacila prema sigurnosnom portafonu.
Podigla sam slušalicu.
Ryanovo visoko i mršavo tijelo pojavilo se na zaslonu. Pritisnula
sam dugme propuštajući ga i promatrala kroz špijunku kako dolazi
hodnikom. Izgledao je poput nekoga kome je pošlo za rukom
preživjeti Križni put.
- Djeluješ izmoždeno.
- Dan je bio paklen, a još uvijek radimo prekovremeno. Zbog
mećave sam ostao sam.
Obrisao je čizme i povukao zatvarač na jakni. Kad je skinuo vunenu
kapu, komadići leda popadali su na pod. Nije me upi
tao zašto sam odjevena u četiri ujutro, a ja ga nisam upitala zašto
navraća tako kasno.
- Baker je pronašao Kathryn. U posljednji je trenutak promijenila
mišljenje i napustila Owensa.
- A beba? - Srce mi se stegnulo.
- I mali je s njom. -Gdje?
- Imaš kave?
- Naravno.
Odbacio je kapu na stolić u predvorju i krenuo za mnom u kuhinju.
Pričao je, dok sam ja mljela zrnca kave i mjerila količinu vode.
- Skriva se s nekim tipom zvanim Espinoza. Sjećaš se susjede koja
je nazvala socijalnu službu u vezi Owensa?
- Mislila sam daje mrtva.
- I jest. To joj je sin. Jedan je od vjernika, ali ima posao i živi u
maminoj kući niz cestu.
- Kako se Kathryn domogla Carlieja?
-Već je bio tamo. Pazi sad ovo! Netko je odvezao kombije u
Charleston, dok se skupina skrivala u Espinozinoj kući. Ĉitavo su
vrijeme bili na otoku. A onda, kad su se stvari primirile, jednostavno
su se pokupili.
-Kako?
 - Razdvojili su se i svatko je otišao kako je htio. Neke je pokupila
brodica, drugi su se vozili na slijepo u pickupovima i prtljažnicima
automobila. Ĉini se da Owens ima puno ljudi u podzemlju.
A mi smo se, budale, samo usredotočili na kombije.
Uručila sam mu šalicu kipuće kave.
- Kathryn je trebala otići s Espinozom i nekim još tipom, ali gaje
nagovorila da ostanu.
- Gdje je taj drugi tip?
- Espinoza šuti kao zaliven.
- Kamo su drugi otišli? - Osjetila sam kako me grle steže. Već sam
znala odgovor.
- Mislim da su ovdje. Nisam ništa odvratila.
- Kathryn nije sigurna kamo su krenuli, ali zna da to podrazumijeva
prelazak granice. Putuju udvoje i troje i znaju koje se ceste ne
patroliraju.
- Kamo?
- Misli daje načula kako netko spominje Vermont. Policijska patrola
na autocesti i INS36 su upozoreni, ali vjerojatno je prekasno. Imali
su gotovo tri dana, a Kanada nije baš Libija, kad je u pitanju
sigurnost graničnih prijelaza.
Srknuo je gutljaj kave.
- Kathryn tvrdi da nije obraćala previše pažnje, jer nije vjerovala da
će doista otići. Ali jasna je u vezi jednoga. Kad pronađu tog anđela
čuvara, svi će umrijeti.
Stala sam brisati pult, iako je bio čist. Duga stanka.
-Jesi li se čula sa sestrom?
želudac mi se ponovno stegnuo. - Ne.
Kad je ponovno progovorio, glas mu je bio mekši:
- Bakerovi momci su pronašli nešto u kompleksu na Saint Heleni.
- Sto? - Promrznula sam od straha.
- Pismo Owensu. U njemu netko zvan Daniel raspravlja o Inner Life
Empowermentu. - Osjetila sam njegovu ruku na ramenu. — Izgleda
daje ta organizacija bila samo fasada, ili su se Owensovi sljedbenici
ubacili u tečaje koje je organizirala. Taj dio još nije raščišćen, ali
jasno je da su rabili ILE
kako bi regrutirali sljedbenike.
- O, moj Bože...
 - Pismo je staro otprilike dva mjeseca, ali ništa ne ukazuje otkud je
došlo. Izričaj nije posve precizan, ali zvuči kao daje trebalo ispuniti
određenu kvotu, a taj je Daniel obećavao obaviti dostavu.
- Kako? - gotovo sam nečujno odvratila.
- Nije rekao kako. ILE se nigdje drugdje ne spominje. Samo u tom
pismu.
3<^ INS ili Immigration and Naturalization Service (engl.) = Ured za
imigrante.
San mi je ponovno zabljesnuo pred očima, do najmanjih
pojedinosti, i osjetila sam kako mi se krv ledi u žilama.
- Imaju Harry - odvratila sam drhtavim usnama. - Moram je pronaći!
- Pronaći ćemo je.
Ispričala sam mu što mije Kit rekao.
- Sranje.
- Kako je moguće da su ti ljudi godinama nevidljivi, a kad im
konačno preokrenemo kamen, jednostavnoi izvijugaju van i
nestanu? - Glas mije treperio.
Odložio je šalicu, uhvatio me za podlaktice i okrenuo prema sebi.
Toliko sam snažno stiskala spužvicu da je počela lagano š išta ti.
- Ne ostavljaju tragove, jer raspolažu nevjerojatnim izvorom
skrovitih prihoda. Koriste isključivo gotovinu i nisu uključeni ni u što
ilegalno.
- Osim umorstava! - Nije mi dopustio da se maknem s mjesta.
- Pokušavam ti reći daje te svinje nemoguće povezati s drogom,
krađom ili prevarama, primjerice, s kreditnim karticama. Ne postoji
novčani trag, niti ikakav dokaz o počinjenoj kriminalnoj radnji, kako ih
se obično može razotkriti. - Nemilosrdno me promatrao. - Ali su
poprilično zasrali pojavivši se u mojem dvorištu i sredit ću ih!
Istrgnula sam se iz stiska i bacila spužvicu na drugi kraj kuhinje.
- Sto je Jeannotteova rekla?
- Pokušao sam je dobiti u uredu, a onda sam joj vrebao stan.
Međutim, nije se pojavila. Ne zaboravi da sam prisiljen raditi sam,
Brennanice. Mećava je stopirala cijelu provinciju.
- Sto si saznao o Jennifer Cannon i Amalie Provencher?
- Sveučilište se ogradilo uobičajenim sranjem o privatnosti
studentskih podataka. Ne namjeravaju išta dostaviti bez sudskog
naloga.
 U tom trenutku svega mi je bilo dosta. Progurala sam se mimo
njega i otišla u spavaću sobu. Baš sam navlačila vunene čarape, kad
se pojavio na ulazu.
- Sto činiš?
- Namjeravam iz Goyetteove izvući odgovore, a onda pronaći
sestru.
- Hej, izvidnico moja, vani je sve prekriveno ledom!
- Snaći ću se.
- U pet godina staroj mazdi?
Toliko sam se silno tresla da nisam bila u stanju zavezati čizme.
Zastala sam, raspetljala čvor i pažljivo provela vezice kroz rupice.
Potom sam isto učinila s drugom čizmom, ustala i okrenula se prema
njemu.
- Neću sjediti ovdje dopuštajući tim fanaticima da mi ubiju sestru.
Možda ih je uhvatila suicidalna opsesija, ali neće odvesti Harry sa
sobom! Pronaći čuje. S tobom ili bez tebe, Ryane. I sad ću to učiniti!
Dugo me netremice promatrao, a onda je duboko udahnuo,
ispuhnuo zrak kroz nos i otvorio usta kako bi mi odgovorio.
No, baš u tom trenutku svjetla su zabljesnula, prigušila se i ugasila.
POGLAVLJE TRIDESET TREĆE
Pod džipa bio je mokar od rastopljena snijega i leda. Brisači su
mlatarali, tu i tamo preskačući djeliće leda, a kroz očišćene dijelove
vjetrobrana moglo se vidjeti milijune srebrnkas-tih komadića kako se
obrušavaju kroz snop prednjih svjetala.
Centre-Ville je bio mračan i napušten. Nije bilo ni ulične ni kućne
rasvjete, ni neonskih znakova, ni prometne signalizacije. Jedini
automobili bili su policijska patrolna vozila. žuta vrpca odjeljivala je
nogostupe od nebodera kako bi se spriječile ozljede od mogućeg
obrušavanja leda. Zapitala sam se koliko bi ljudi danas uopće
pokušalo otići na posao. Tu i tamo začulo bi se pucketanje prije nego
što bi se smrznuta plahta obrušila na pločnik. Okoliš me podsjetio na
vijesti iz Sarajeva, i zamislila sam susjede kako čame u hladnim,
mračnim prostorijama.
Ryan je vozio kako se vozi kroz mećavu, napetih ramena i grčevito
stiskajući volan. Vozio je polako i ujednačeno, postupno ubrzavajući i
podižući nogu s gasa daleko prije križanja. Bez obzira na to, često
smo proklizavali. Bio je u pravu što smo pošli njegovim džipom.
Patrolna vozila koja smo ugledali više su se klizila nego vozila.
Provukli smo se Ulicom Guy i skrenuli na istok na Docteur-
Penfieldovu. Iznad nas ugledala sam Montreal General kako blješti
pod strujom vlastitog generatora. Dok sam prstima desne ruke
stiskala naslon, prste lijeve ruke stiskala sam u šaku.
- Ogavno je hladno. Zašto se ne pretvara u snijeg? - ljutito sam
provalila. Napetost i strah izbili su na vidjelo.
Promatrao je cestu.
- Na radiju kažu daje navodno došlo do nekakve inverzije, pa je
toplije u oblacima nego na tlu.
Padaline se pretvaraju u kišu, ali se smrzavaju u nižim slojevima.
Težina leda izbacuje čitave elektrane iz pogona.
- Kad će popustiti?
- Prognozer kaže da smo zaglibili i da neće tako skoro doći do
pomaka.
Zažmirila sam i usredotočila se na zvukove. Odleđivač. Brisači.
Zviždanje vjetra. Srce kako mi tuče.
Auto je zakrivudao i otvorila sam oči, rastvorila šaku i opalila po
prekidaču radija.
Ozbiljan, ali utješan glas objavio je da je glavnina Quebeca bez
struje, a tri tisuće zaposlenika Hydro-Quebeca upravo razrješavaju
nastalu situaciju. Iako ekipe rade cijeli dan i noć, nitko ne zna kad će
linije biti popravljene.
Transformatorsko postrojenje, koje poslužuje Centre-Ville,
eksplodiralo je zbog preopterećenja i njemu se sada posvećuje
najveća pozornost, a filtracijsko je postrojenje izvan pogona i stanare
se savjetuje da si prokuhavaju vodu.
Nije lako bez struje, zaključila sam.
Podignuta su skloništa, a policija će u zoru krenuti od vrata do vrata
kako bi locirala zalutale starije građane. Mnoge su ceste zatvorene i
vozače se savjetuje da ostanu kod kuće.
Isključila sam radio očajnički žaleći što nisam kod kuće. Sa
sestrom. Ĉim sam je se prisjetila, osjetila sam kljucanje iza lijevog
uha.
Zanemari glavobolju i razmisli, Brennanice! Rastresena nećeš biti
nikome ni od kakve koristi!
 Obitelj Goyette živi na području poznatom kao Plateau, pa smo
presjekli na sjever i onda na istok na Aveniju des Pins. Uzbrdo su
svjetla u blizini bolnice Royal Victoria, ispod nas McGill poput
komada crne tkanine, a iza njega grad i luka. Jedino se mogao
prepoznati Trg Ville-Marie.
Na St-Denisovoj skrenuli smo prema sjeveru. Iako je inače prepuna
kupaca i turista, sad je bila prepuštena ledu i vjetru. Transparetni
prekrivač izbrisao je imena dućana i bistroa.
Kod Mont-Royala ponovno smo skrenuli na istok do Chris-tophe
Colombove, gdje smo skrenuli na jug i gotovo čitavu vječnost poslije
zaustavili se na adresi, koju mi je dala Anna. Zgrada je bila
trokatnica u tipično montrealskom stilu gradnje. S prednje strane
balkon i usko metalno stubište, koje se penje do drugog kata. Ryan
je okrenuo prednji dio džipa prema rub-niku i ostavio ga na ulici.
Kad smo izašli, led mi je u vidu sitnih iglica stao bosti obraze
mameći mi suze na oči. Oborene glave i klizeći smrznutim stubama
krenuli smo prema vratima Annina stana. Zvonce je bilo okalupljeno
sivo-ledenom krutinom, pa sam pokucala. Za nekoliko sekundi
zavjesa se pomaknula i Annino se lice ukazalo. Iako je okno bilo
smrznuto, zamijetila sam da odmahuje glavom.
- Otvori vrata, Anna! - uskliknula sam.
Još je odlučnije odmahnula glavom, ali nisam bila raspoložena za
pregovaranje.
- Otvori prokleta vrata!
Ukočila se i ruka joj je poletjela k uhu. Potom se odmaknula i
premda sam očekivala da će nestati, začuo se zvuk ključa u bravi i
vrata su se otvorila. Za centimetar.
Ne namjeravajući čekati odgurnula sam ih i Ryan i ja smo se našli
unutra, prije nego je stigla reagirati.
Povukla se i prekrižila ruke, grčevito se uhvativši za rukave jakne.
Uljena svjetiljka pucketala je na drvenom stoliću odašiljući drhtave
sjene visoko na zidove uskog predvorja.
- Zašto me jednostavno ne ostavite na miru? - Oči su joj djelovale
ogromno pod treperavom svjetlošću.
- Potrebna mije tvoja pomoć, Anna.
- Ne mogu vam pomoći.
- Možeš!
 - I njoj sam rekla da ne mogu. Ne mogu pomoći. Pronaći će me. -
Glas joj je podrhtavao.
Prepoznala sam joj iskonski strah u očima i srce mi se slomilo. Već
sam ga imala prilike vidjeti. Na užasnutom licu prijateljice. Iako je bila
uvjerena daje netko uhodi, ja sam je razuvjerila da joj ne prijeti
opasnost. Nakon čega je umrla.
- Kome si to rekla? — Zapitala sam se gdje joj je majka.
- Doktorici Jeannotte.
- Bila je ovdje? Kimnula je. -Kada?
- Prije nekoliko sati. Spavala sam.
- Stoje htjela?
Oči su joj se prebacile na Ryana, a onda je oborila pogled.
- Postavljala mije čudna pitanja. Htjela je znati jesam li se s kim
viđala iz Amaliene skupine.
Mislim daje bila na putu na selo, tamo gdje smo imali radionicu. I...
ošamarila me. Nikad me nitko nije tako ošamario. Bilaje luda. Nikad
je prije nisam vidjela takvu.
Prepoznala sam sram i bol u njezinom glasu i znala da vjeruje kako
je to nekako sama skrivila.
Djelovalaje tako sitno stojeći u tami da sam joj prišla i privukla je k
sebi u zagrljaj.
- Ne krivi se, Anna.
Ramena su joj se stala tresti. Pomilovala sam je po kosi. Zadrhtala
je pod nesigurnom svjetlošću svjetiljke.
- Pomogla bih joj, ali se uistinu ne sjećam. Ja... bilo mije to jedno od
loših razdoblja.
- Znam, ali želim da se vratiš u to razdoblje i da se prisjetiš. Bilo
čega!
- Pokušala sam, ali ničega se ne sjećam!
Htjela sam je protresti, osloboditi iz nje informacije koje će mi
spasiti sestru. Prisjetila sam se kolegija iz dječje psihologije. Bez
priče! Postavi konkretno pitanje!
Nježno sam je odmaknula od sebe i rukom joj podigla bradu.
-Jesi li na tu radionicu otišla direktno s faksa?
- Ne. Došli su ovamo po mene.
- Na koju si stranu skrenula izlazeći iz svoje ulice?
- Ne znam.
 - Sjećaš li se kako si napustila grad? -Ne.
To nije precizno, Brennanice! -Jesi li prešla most? Zaškiljila je, a
onda zakimala.
-Koji?
- Ne znam. Samo malo. Prisjećam se otoka s mnogo visokih
zgrada.
- Ile des Soeurs - dobacio je Ryan.
- Da. - Sirom je razrogačila oči. - Netko se našalio rekavši kako
časne žive u tim dvoetažnim stanovima. Znate, soeurs. Ĉasne
sestre.
- Most Champlain - zaključio je Ryan.
- Koliko je udaljena farma? -Ja...
- Koliko si dugo bila u kombiju?
- Oko četrdeset pet minuta. Da. Kad smo stigli, vozač se hvalisao
kako nas je dovezao za manje od sat vremena.
- Što si ugledala kad si izašla iz kombija?
Ponovno sam joj u očima prepoznala sumnju. A onda je polako,
kao da opisuje Rorschachovu mrlju, odvratila:
- Netom prije nego smo stigli, sjećam se da sam ugledala veliki
toranj s puno žica i antena i diskova. I onda jednu kućicu. Netko ju je
vjerojatno izgradio kako bi mu djeca tamo mogla čekati autobus za
školu. Izgledala je kao da je napravljena od đumbirova tijesta i
ukrašena glazurom!
U tom trenutku iza njezinih leđa materijaliziralo se lice.
Nenašminkano, izgledalo je blještavo-blijedo pod drhtavom
svjetlošću uljane svjetiljke.
- Tko ste vi? Zašto ste ovdje usred noći? — Engleski s izrazitim
stranim naglaskom.
Ne pričekavši na odgovor, zgrabila je Annu za zglob i povukla je iza
sebe.
- Ostavite mi kći na miru!
- Gospođo Goyette, uvjerena sam da će neki ljudi umrijeti, a vaša
kći bi nam mogla pomoći da ih spasimo.
- Nije joj dobro. Idite. - Pokazalaje prema vratima. - Ako se ne
pokupite, pozvat ću policiju!
Sablasno lice. Prigušeno osvjetljenje. Predvorje nalik tunelu.
Ponovno mije san zabljesnuo pred očima. A onda mi se iznenada
razbistrilo.
Moramo tamo otići!
Ryan joj je stao pojašnjavati, ali sam ga prekinula:
- Hvala vam. Vaša nam je kćer bila od velike pomoći - uspjela sam
sročiti.
Ošinuo me pogledom, ali sam se progurala mimo njega izli-jećući
van i gotovo pala jureći niz stube. Nisam više osjećala hladnoću
stojeći do džipa i nestrpljivo iščekujući da okonča razgovor s
gospođom Goyette. Navukao je vunenu kapu i probio se do
nogostupa.
- Sto do vrag...
- Daj mi kartu, Ryane!
- Ta mala luđakinja je možda...
- Imaš li prokletu kartu? - podviknula sam.
Bez riječi je zaobišao džip i oboje smo se uvukli unutra. Izvadio je
kartu iz pretinca sa suvozačke strane, a ja sam iz ruksaka iskopala
bateriju. Dok sam je rastvarala, on je upalio motor i izašao očistiti
vjetrobran.
Pronašla sam Montreal i nakon toga slijedila Most Champla-in
preko rijeke St. Lawrence na autocestu 10 East. Obamrlim prstom
nastavila sam rutom prema jezeru Memphremagog. Pred očima mi
se ukazala stara crkva. Grobnica. Putokaz, napola prekriven
snijegom.
Nastavila sam pomicati prst uz autocestu procjenjujući koliko će
nam vremena biti potrebno.
Imena su podrhtavala pod baterijskim snopom.
Marieville. St-Gregoire. Ste-Angele-de-Monnoir.
Srce mi se zaustavilo, kad sam ga ugledala.
Molim te, Bože, samo da stignemo navrijeme!
Otvorila sam prozor i doviknula u vjetar.
Prestao je čistiti vjetrobran i otvorio vrata. Bacivši čistač na stražnje
sjedalo, uvukao se za upravljač i skinuo rukavice. Predala sam mu
presavijenu kartu i bateriju i bez riječi pokazala na malenu točku u
odabranom kvadratu. Proučio gaje, a dah mu je bio maglovit pod
žutim svjetlom.
- Tako mi svega. - Kristalić leda otopio mu se na trepavici. Obrisao
je oko.
 - Ima smisla. Ange Gardien37. Nije u pitanju osoba, već mjesto.
Naći će se kod Ange Gardiena!
Udaljeno četrdeset pet minuta vožnje.
- Kako si se samo dosjetila?
Nisam mu željela pojašnjavati san. - Prisjetila sam se putokaza, koji
sam ugledala vozeći se prema jezeru Memphremagog. Hajdemo!
- Brennanice...
- Ryane, ponovit ću ti još samo jednom. Domoći ću se sestre! -
Borila sam se kako bih zadržala prisebnost u glasu. - Idem s tobom
ili bez tebe. Možeš me odvesti kući ili u Ange Gardien.
Oklijevao je.
- Sranje! - Izašao je iz auta, nagnuo svoje sjedalo i stao prekapati
po stražnjem dijelu. Kad je zalupio vratima, primijetila sam da nešto
ubacuje u džep i povlači zatvarač. Potom je nastavio čistiti
vjetrobran.
Za minutu se vratio, bez riječi zakopčao pojas, ubacio džip u prvu i
nagazio na gas. Kotači su se zavrtjeli, ali se nismo maknuli s mjesta.
Prebacio je u rikverc, pa u prvu, pa opet u rikverc i vozilo se
zaljuljalo. Još jednom je to ponovio i konačno smo se oslobodili te
polako krenuli cestom.
Nisam ništa rekla, dok smo se povlačili prema jugu Christo-phe
Colombovom, pa na zapad Rachelovom. Na križanju sa St-
Denisovom skrenuo je na jug i stao voziti prema smjeru iz kojega
smo došli.
Do vraga, vozi me kući!
Protrnula sam prisjetivši se vožnje do Ange Gardiena. Zažmirila
sam i naslonila se pokušavajući se psihički pripremiti. Imaš lance,
Brennanice. Stavit ćeš ih i voziti ovako kako on vozi. Seronja!
No, tišina mije privukla pažnju. Otvorila sam oči i ugledala tamu.
Crno kao u rogu. Led se više nije lijepio za staklo.
- Gdje smo?
3 7 A n g e G a r d i e n (franc.) = Anđeo čuvar.
- Tunel Ville-Marie.
Nisam ništa odvratila. Projurio je njime poput zvjezdane krstarice
crvotočinom kroz svemir. Kad je izašao na Most Cham-plain, osjetila
sam olakšanje, ali i strah. Ange Gardien!
 Trebalo nam je deset svjetlosnih godina kako bismo prešli rijeku St.
Lawrence. Djelovala je neprirodno neprozirna, a zgrade lie des
Soeurs crne u odnosu na svitanje u pozadini. Iako nigdje nije bilo
table s rezultatima, znala sam koji su igrači u pitanju. Nortel. Kodak.
Honeywell. Posve normalno. Posve uobičajeno u svijetu u kojem
živim. Posve uobičajeno za kraj drugog tisućljeća.
Požalila sam što idem ususret ludilu, a ne njihovim lijepo
posloženim uredima.
Atmosfera u džipu bila je ispunjena napetošću. Ryan se
usredotočio na cestu, a ja na nokat na palcu. Zagledala sam se kroz
prozor izbjegavajući razmišljati o onome što nas iščekuje.
Nastavili smo puzati na istok kroz hladan i nemilosrdan krajolik,
nalik razglednici sa smrznutog planeta. Mećava je ojačala
oduzimajući svijetu teksturu i boju. Rubovi su postali nejasni, a
predmeti se stapali poput dijelova divovske, gipsane skulpture.
Putokazi, prometni znakovi i reklamni panoi su nestali, zajedno s
njima poruke i granice. Tu i tamo kroz tamu su se iz dimnjaka izvijali
stupci dima. Sve drugo bilo je smrznuto. Nakon rijeke Richelieu
cesta je skretala i ugledala sam nasukan auto, trbuha okrenuta na
gore poput glavate želve. Stalaktiti su visjeli s branika i guma.
Vozili smo se gotovo dva sata, zora je već svanula, a nebo
mijenjalo crnu za prljavosivu boju, kad sam kroz led ugledala znak.
Strelicu i slova nge Gardi.
- Eno ga!
Otpustio je nogu s gasa i lagano skrenuo na izlaz. Kad smo došli do
križanja, nagazio je na kočnicu i džip se zaustavio uz škripu.
- Kojim putem?
Zgrabila sam čistač vjetrobrana, izašla i uputila se prema znaku, ali
sam se putem poskliznula i osjetila kako mije nešto pre
skočilo u koljenu. Vjetar mi je podizao kosu dok sam strugala led s
table bacajući mi u oči granule leda. Sištao je među granama i
protresao električnim vodovima proizvodeći čudan pucke-tavi zvuk.
Mahnito sam čistila, kad mije oštrica iznenada puknula, ali sam
nastavila, pa mi se i plastična drška raspala. Upotrijebivši drveni kraj
nastavila sam strugati i naposljetku ugledala slova i strelicu.
Kad sam se dovukla natrag u džip, nešto me je bolno presjeklo u
lijevom koljenu.
 - Tamo! - Pokazala sam mu. Nisam mu se ispričala za uništeni
čistač.
Kad je okrenuo džip, stražnji dio se zanio i divljački smo se zavrtjeli.
Stopala su mi poletjela naprijed i grčevito sam se uhvatila za naslon.
Uspio je uspostaviti nadzor, pa sam otpustila čeljust.
- Na tvojoj strani nema kočnica.
- Dobro da znam.
- Ovo je okrug Rouville. U blizini postoji SQ postaja. Prvo ćemo
tamo otići.
Iako sam proklinjala već izgubljeno vrijeme, nisam se htjela svaditi.
Ako upadnemo u osinje gnijezdo, znala sam da će nam trebati
pomoć i premda mu je džip dobar na ledu, nema radio-prijamnik.
Za pet minuta ugledala sam toranj, ili što god je već preostalo od
njega. Metal je popucao pod težinom leda, a grede i traverze ležale
izvitoperene i porazbacane poput dijelova divovskog seta dječjih
igračaka.
Odmah iza srušenog tornja nalijevo se pojavila cesta i nakon deset
metara ugledala sam Anninu kućicu od dumbirova tijesta.
- Ovdje je, Ryane! Skreni ovamo!
- Učinit ćemo to kako ja kažem, ili sve otpada. - Nastavio je ne
usporavajući.
Bila sam na rubu živaca. Smisli nešto!
- Razdanjuje se. Sto ako su odlučili učiniti to u zoru? - Zamislila
sam Harry, drogiranu i bespomoćnu, dok fanatici pale vatre i
molitvama se obraćaju svojem bogu.
Ili pak oslobađaju divlje pse na žrtvenu janjad.
- Prvo ćemo se prijaviti.
- Možda će biti prekasno! - Ruke su mi drhtale. Nisam to više mogla
podnijeti. Sestra mi je možda deset metara daleko. Osjetila sam
kako me steže u prsima i okrenula sam mu leđa.
No, stablo je riješilo stvar.
Nismo prešli ni četvrt milje, kad nam se divovski bor ispriječio na
putu. Ležao je izloživši tri i po metra dugačak korijen i povukavši pri
padu električne vodove preko ceste. Nećemo moći nastaviiti dalje!
Dlanom je udario o volan.
- Isuse!
- Ne, nego bor. - Srce mije panično tuklo.
 Pogledao me, ali mu to očigledno nije bilo smiješno. Vani je vjetar
zavijao bacajući led na prozore.
Primijetila sam kako stišće i opušta čeljusne mišiće. Nekoliko puta.
- Učinit ćemo to kako ja kažem, Brennanice. Ako ti kažem da čekaš
u džipu, onda će ti dupe biti u džipu. Je li ti jasno?
Zakimala sam. Pristala bih na bilo što.
Okrenuli smo se za 180 stupnjeva i kod ruševnog tornja skrenuli
lijevo. Cesta je bila uska i prekrivena stablima, nekima je korijenje
bilo iščupano, a druga su popucala baš na mjestu gdje im je trupac
popustio. Provlačili smo se između njih. S obje strane jablani, jaseni i
breze, a njihove krošnje pod teretom leda okrenute nadolje tvoreći
oblik potkove.
Ograda od panjeva započinjala je odmah iza skloništa od
đumbirova tijesta. Usporio je i stao je polako slijediti. Na nekoliko
mjesta slomila su je obrušena stabla. A onda smo iznenada, prvi put
otkako smo napustili Montreal, uočili dokaz života. Auto. Prednjim
dijelom zaglibljen u jarku i okružen oblakom ispušnih plinova.
Primijetila sam da se kotači vrte i da su vrata na vozačevoj strani
otvorena. Ugledala sam nogu u čizmi utaborenu na tlu.
Ryan je nagazio na kočnice i ubacio mjenjač u parkirni položaj.
- Ne miči se.
Poželjela sam se pobuniti, ali sam odmah promijenila mišljenje.
Izašao je i prišao autu. Nisam mogla procijeniti je li za volanom
žena ili muškarac. Dok su razgovarali, otvorila sam prozor, ali nisam
čula što Ryan govori. Dah mu je izlijetao poput mla-zova pare. Za
manje od minute vratio se u džip.
- Nije baš od pomoći.
- Sto kaže?
- Oui i Non. živi malo dalje uz cestu, ali kreten ne bi zamje-tio ni da
se Džingis Kan uselio do njega.
Nastavili smo do mjesta, gdje je ograda završavala šljunčanim
prilazom. Zaustavio je džip i ugasio motor.
Dva kombija i otprilike šest automobila bili su porazbacani ispred
trošne planinske kućice.
Izgledali su poput zaobljenih grba, smrznutih vodenkonja u rijeci
sivila. Led je visio sa streha i prozorskih dasaka prekrivajući prozore
bjelinom i onemogućavajući pogled u unutrašnjost.
 Okrenuo se prema meni.
- Sad me slušaj. Ako je ovo ono što tražimo, ne vjerujem da će nas
dočekati s kavom i kolačima. -
Dodirnuo mije obraz. -Obećaj da ćeš ostati u džipu.
-Ali...
Prsti su mu skliznuli na moje usnice.
- Ostani ovdje. - Oči su mu bile zasljepljujuće plave pod sivilom
zore.
- Ovo je sranje - odvratila sam u jagodice prstiju. Povukao je ruku i
izbacio prst.
- Ostaješ u džipu!
Potom je navukao rukavice i izašao u mećavu. Kad je zalupio
vratima, posegnula sam za svojim parom rukavica. Pričekat ću dvije
minute.
Ono stoje potom uslijedilo javlja se tek kao niz nepovezanih slika,
fragmenata vremenski razdvojenih prizora. Vidjela sam što se
dogodilo, ali moj um je to odbio registrirati kao cjelinu i prikupio sve u
vidu zasebnih scena.
Prešao je desetak koraka, kad se iznenada začuo prasak. Tijelo mu
se trznulo, ruke poletjele u zrak i bacio se u trk. A onda je uslijedio
još jedan prasak, pajoš jedan trzaj. Obrušio se na tlo i ostao
nepomično ležati.
- Ryane! - Povikala sam naglo otvarajući vrata. Kad sam iskočila,
bol me presjekla kroz nogu, a koljeno iznevjerilo. -Andy! - Povikala
sam prema nepomičnom tijelu.
A onda mi je eksplodiralo pred očima i progutala me tama
neprobojnija od leda.
POGLAVLJE TRIDESET ĈETVRTO
Iduće čega se prisjećam jest tama. Ponovno. Tama i bol. Polako
sam se uspravila ne uspijevajući prepoznati išta oko sebe. Strahovita
bol u glavi. Pomislila sam da ću se ispovraćati. Podigla sam koljena i
spustila je medu noge, a bol me ponovno presjekla.
No, nalet mučnine prošao je za nekoliko sekundi. Osluhnu-la sam.
Ništa. Samo uspaničareni otkucaji vlastitog srca. Bacila sam pogled
na ruke, ali nisam ih mogla vidjeti. Udahnula sam. Miris trulog drveta
i vlažne zemlje. Oprezno sam se naslonila na ruke.
 Zemljani pod. Sjedim. Iza mene i s obje strane zid od hrapavog,
okruglog kamenja. Petnaestak centimetara iznad glave drvo.
Dah mije dolazio u kratkim, brzim naletima. Borila sam se protiv
panike.
Zarobljena sam! Van! Moram van!
Neeeeeeee!
No, nisam vrištala naglas. Još nisam izgubila samokontrolu.
Zažmirila sam odlučivši prvo hiperventilaciju dovesti pod nadzor.
Sklopila sam ruke i pokušala usporiti disanje. Korak po korak.
Udahni. Izdahni. Udahni. Izdahni.
I panika se povukla. Kleknula sam i pružila ruku pred sebe. Ništa.
Bol u lijevom koljenu dovela me do suza, ali sam zapu-zala u
mračnu prazninu. Pola metra. Dva metra. Tri metra.
Strah se povukao. Bolje tunel nego kameni kavez!
Spustila sam se na stopala i pokušala uspostaviti vezu s
funkcionalnim dijelom mozga.
Nisam imala pojma ni gdje se nalazim, ni koliko sam dugo tamo, ni
kako sam dospjela.
Bacila sam se na rekonstrukciju događaja. Harry. Planinska kućica.
Auto. Ryan! Bože. Oh, dragi Bože! Samo da je živ!
želudac mi se ponovno preokrenuo i osjetila sam gorak okus u
ustima. Progutala sam slinu.
Tko je pucao? I tko je mene dovukao ovamo? Gdje je Harry?
Kljucalo mi je u glavi i polako sam se počela kočiti od hladnoće.
Nije dobro. Moram nešto poduzeti!
Duboko sam udahnula i spustila se na koljena.
Srce mi je panično tuklo, ali sam nastavila puzati tunelom. Korak po
korak. Nisam imala rukavice i ruke su mi obamrle od smrznute gline,
koja mi se ujedno zabadala u ozlijeđenu časku koljena.
No, bol mije održavala koncentraciju.
Sve dok nisam naletjela na stopalo.
Trznula sam se unatrag, glavom udarila o drvo i umalo zav-risnula
naglas.
Dovraga, Brennanice, sredi se! Profesionalac si u obradi mjesta
zločina, a ne histerični promatrač!
Spustila sam se u čučanj, još uvijek paralizirana od straha, ne zbog
prostora nalik grobnici, već zbog tog nekog s kime sam ga prisiljena
dijeliti. I učinilo mi se da stoljećima čekam na znak života.
No, taj netko nije progovorio, niti se pomaknuo. Duboko sam
udahnula, a onda mic po mic nastavila i ponovno ga dotaknula.
Kožna čizma, malena, s vezicama poput mojih. Pronašla sam i
drugu i nastavila slijediti noge prema gornjem dijelu tijela. Ležalo je
na boku. Oprezno sam ga preokrenula i nastavila istraživati.
Sav. Gumbi. Šal. Kad sam jagodicama prepoznala odjeću, stegnulo
me u grlu. Znala sam tko je u pitanju, prije nego sam opipala lice.
Ali nije moguće! Nema smisla!
Skinula sam šal i dodirnula kosu.
Da. Daisy Jeannotte!
Isuse, Bože! Što se događa?
Idi dalje! Zapovjedio mije mozak.
Nastavila sam se kretati puzajući najednom koljenu i jednoj ruci i
oslanjajući se dlanom o zid. Prsti su mi dodirivali paučinu i koješta, o
čemu nisam htjela ni razmišljati, a krhotine se mrvile padajući na tlo.
No, nakon nekoliko metara više nije bilo mračno kao u rogu. Ruka
mije udarila o nešto. Drvena ograda. Bočne strane od isprepletenih
daščica. Podigla sam pogled. Ĉetverokut slabašne, jantarne
svjetlosti. Stube. Vodile su gore.
Polako sam krenula provjeravajući pri svakoj hoće li zaškripati.
Nakon treće naišla sam na strop i napipala vratašca, no nisu se
pomaknula, kad sam ih pokušala odići.
Prislonila sam uho i iznenadni lavež probudio je adrenalin u svakom
djeliću mojeg tijela. Ĉinilo se da dopire izdaleka i daje prigušen, ali
bilo je očigledno da su životinje uzbuđene. Netko im je nešto
doviknuo, nakon čega je samo privremeno uslijedila tišina, a onda
ponovno štektanje.
No, točno iznad mene mir i tišina.
Ramenom sam uprla u vratašca i ona su se na sekundu
pomaknula, ali još uvijek ne popuštajući.
Pregledala sam rub uz koji se probijala svjetlost i ugledala nešto
tamno na središnjem dijelu desne strane. Pokušala sam to
jagodicama dosegnuti, ali je otvor bio preuzak. Isfrustrirana, ugurala
sam prste i provukla ih kroz pukotinu. Iverje mi se zabolo u meso i
pod nokte, ali uzalud. Nisam uspjela doći do zasuna, jer pukotina uz
rub vratašca nije bila dovoljno široka.
 Do vraga!
Sjetila sam se sestre, pasa i Jennifer Cannon. Prsti su mi toliko
obamrli od hladnoće da ih više nisam osjećala. Ugurala sam ih u
džepove i desnim zglobom dodirnula nešto tvrdo i plosnato.
Zbunjena, izvukla sam predmet i podigla ga do pukotine kako bih
provjerila o čemu je riječ.
Slomljena oštrica čistilice vjetrobrana!
Da!
Pomolivši se u sebi ubacila sam je u pukotinu. Iz prve! Drhteći
nastavila sam je pomicati prema zasunu. No, učinilo mi se da se
miljama daleko čuje kako grebem, pa sam se ukočila i os-luhnula.
Ništa. Iznad mene još uvijek mir.
Zadržavajući dah još sam dublje ugurala oštricu, ali nekoliko
centimetara od mjesta na kojemu sam se ponadala daje zasun,
zapela je i ispala mi iz ruke u tamu.
K vragu!
Na rukama i stražnjici odvukla sam se niz stube i spustila na tlo.
Proklinjući vlastitu šeprtljavost stala sam pažljivo, foren-zički
pretraživati vlažnu glinu i za nekoliko trenutaka uspjela je napipati.
Natrag uz stube. Pri svakom pokretu zastrašujuća bol širila mi se
nogom. Objema rukama ponovno sam ubacila oštricu u pukotinu i
navalila na zasun, ali bezuspješno. Izvukla sam je i preokrenula, te
ubacila postrance.
Zasun se oglasio kratkim, metalnim zvukom. Zastala sam i
osluhnula. Tišina. Potom sam rame još jednom uprla u vratašca i
konačno su popustila. Uhvativši ih za rub, otvorila sam ih dokraja i
oprezno spustila na pod iznad mene. Srce mije tuklo. Provirila sam.
Jedna jedina uljna svjetiljka obasjavala je prostoriju nalik smočnici.
Tri zida s policama, na nekima kutije i limenke. Gomile tetrapaka u
lijevom i desnom kutu preda mnom. Bacila sam pogled iza sebe i
promrznula do kosti, ali ne zbog hladnoće.
Nekoliko desetaka propanskih boca bilo je poslagano uz zid, a
njihova je caklina blještala pod nježnom svjetlošću. Odmah mi se
nešto ukazalo pred očima - propagandna, ratna fotografija s oružjem
poslaganim u uredne nizove. Drhtavim rukama spustila sam se i
šćućurila na najgornjoj stubi.
Što mije činiti? Kako da ih zaustavim?
 Bacila sam pogled niz stube. Ĉetverokut žućkaste svjetlosti
obrušavao sa na pod skučenog podzemnog prostora jedva dosežući
Daisy Jeannotte. Zagledala sam se u njezino hladno i ukočeno lice.
- Tko si? - upitala sam. - Mislila sam daje ovo tvoj show.
Potpuna tišina.
Nekoliko puta sam udahnula kako bih se primirila, a onda se popela
u smočnicu. Olakšanje što sam pobjegla iz tunela izmjenjivalo se sa
strahom od onoga na što bih mogla naletjeti.
Smočnica je izlazila na prostranu kuhinju. Odšepesala sam do vrata
na suprotnoj strani, priljubila se leđima uz zid i osluhnula. Škripanje
drveta. Šištanje vjetra i leda. Pucketanje smrznutih grana.
Jedva dišući lagano sam skrenula za ovratak i utonula u dug i
mračan hodnik.
Mećava je utihnula. Udahnula sam miris prašine i drveta. I miris
starog saga. Nastavila sam se vući naslanjajući se o zid. U tom dijelu
kuće nije bilo ni tračka svjetla.
Gdje si, Harry?
Ugledala sam vrata i približila im se. Ništa. Koljeno mi je
podrhtavalo. Koliko ću još izdržati? A onda sam začula prigušene
glasove.
Sakrij se! Zavrištale su moždane stanice.
Kvaka se okrenula i uvukla sam se u tamu.
Prostorijom se širio vlažan i sladunjav miris. Kao daje netko
zaboravio promijeniti cvijeće u vazi.
Nakostriješila sam se. Je li se to netko pokrenuo? Zadržala sam
dah i osluhnula. Netko diše!
Sasušenih usta, progutala sam slinu koja mi se nakupila u grlu i
naćulila uši ne bih li prepoznala pokrete. No, osim ujednačenog
disanja nije bilo drugih zvukova u prostoriji. Polako sam nastavila
puzati, a predmeti su izranjali iz tame. Krevet. Ljudsko tijelo. Noćni
stolić sa čašom za vodu, do nje bočica pilula.
Nakon dva koraka ugledala sam dugačku plavu kosu na pre-
krivaču.
Je li moguće? Zar je Bog tako brzo uslišao moje molitve? Posrnula
sam i okrenula glavu kako bih se uvjerila da je to ona.
- Harry! - Dragi Bože, to je Harry!
Glava joj se zakrenula na stranu i tiho je zastenjala.
 Baš kad sam posegnula za bočicom tableta, nečija me ruka
zgrabila otpozadi obmotavši mi se oko grla, drobeći mi dušnik i
prekidajući dovod zraka. Dlan mije prekrio usta.
Stala sam se bacakati i grepsti pokušavajući se osloboditi. Uspjela
sam se domoći zgloba i iskrenuti ruku uklanjajući si je s lica, no prije
nego se odmaknula, ugledala sam prsten. Crni pravokutnik s
izrezbarenim znakom i lagano valovitim rubom. Nastavljajući
mlatarati rukama i nogama, prisjetila sam se modrice u nježnom,
bijelom tkivu. Nalazim se u rukama, koje neće dvojiti oduzeti mi
život!
Pokušala sam zavrištati, ali Malachyjev ubojica tako me čvrsto
uhvatio da mije pritisnuo grlo i prigušio usta. A onda mije trznuo
glavom u stranu i priljubio je o svoja koščata prsa. U nejasnoj tami
ugledala sam svijetlo oko i bijelu prugu i učinilo mi se da se čitavu
vječnost borim za zrak.
Peklo me u plućima, u glavi mije kljucalo i osjećala sam kako gubim
svijest.
Ĉula sam glasove, ali svijet mi je nestajao pred očima. Oba-mirući,
zaboravila sam na bol u koljenu. A onda sam shvatila da me vuče.
Ramenom sam udarila o nešto nježno pod nogama. Pa nešto tvrdo. I
dok me ruka stezala oko vrata poput škripca, prošla sam zapinjući
kroz još jedna vrata.
Potom su me nečije ruke zgrabile i nešto mi grubo prevukle preko
zglobova. Ruke su mi odmah poletjele u zrak, ali kako više nisam
osjećala pritisak u glavi i vratu, uspjela sam konačno povratiti
disanje. Stenjala sam, dok su mi pluća uvlačila dragocjeni zrak.
Kad sam ponovno uspostavila kontakt s tijelom, bol se povratila.
Grlo me boljelo i s mukom sam disala. Ramena i laktovi is-tegnuli
su se dok me vukao, a hladne ruke obamrle iznad glave. Zaboravi
na tijelo. Upotrijebi mozak.
Prostorija je bila velika, onakva kakvu je moguće vidjeti u
gostionicama i planinskim kućama, s velikim daščanim podom i
zidovima od teških drvenih trupaca. Osvjetljavala ju je svjetlost
svijeće.
Bila sam zavezana za stropnu gredu, a moja sjena je poput
Giacomettijeve figure držala ruke visoko u zraku.
 Okrenula sam glavu i ovoidna sjena lubanje izduljila se pod
treperavom svjetlošću. Dvokrilna vrata ispred mene. Kameni kamin
slijeva. Prozor sdesna. Upamti raspored!
Ĉuvši glasove iza leda, izbacila sam jedno rame, povukla drugo i
odgurnula se nožnim prstima.
Tijelo mi se iskrivilo i na stotinku sam ih ugledala, prije nego me uže
okrenulo. Prepoznala sam nedostatak pigmenta u kosi, trepavicama
i obrvi. Ali tko je ona druga osoba?
Glasovi su zastali, a onda nastavili prigušenim tonom. Uslijedili su
koraci, pa tišina. Znala sam da nisam sama. Zadržala sam dah i
pričekala.
Kad se zaustavila preda mnom, trznula sam se, ali nisam ostala
zaprepaštena. Ovaj put pletenice su joj bile smotane na tjemenu i
nisu visjele kao onog dana, kad se šetala ulicama Beau-forta u
društvu Kathryn i Carlieja.
Izbacila je ruku i obrisala mi suzu.
- Bojiš se? - Hladan, okrutan pogled. Tuđi je strah uzbuđuje!
- Ne, Ellie. Ni tebe, ni tvoje skupine fanatika. - Bilo mi je teško
govoriti.
Grubim prstom prešla mije nos i usnice. - Ne Ellie.Je suis Elle. Ja
sam Ona. ženska snaga.
Prepoznala sam dubok, promukao glas.
- Vrhovna svećenica smrti.
- Trebala si nas ostaviti na miru.
- Zašto nisi ostavila moju sestru na miru?
- Potrebna nam je.
- Nisi li ih se već dovoljno domogla? Ili te svako ubojstvo toliko
uzbuđuje?
Navodi je na priču. Razvlači!
- Kažnjavamo nepokorne.
-Jesi li zato ubila Daisy Jeannotte?
- Jeannotte. - Prezir u glasu. - To zlobno, staro njuškalo. No, sad će
ga konačno pustiti na miru.
Sto reći? Kako nastaviti razgovor?
- Nije htjela da joj brat umre.
- Daniel će zauvijek živjeti.
- Poput Jennifer i Amalie?
 - Njihova slabost bi nas samo kočila.
- Zato odabireš slabe i gledaš kako ih se komada? Zaškiljila je, no
nisam joj mogla protumačiti izraz lica. Gorčina? Kajanje?
Očekivanje?
- Izvela sam ih iz gladi i pokazala im kako preživjeti. Oni su odabrali
kataklizmu.
- A stoje bio grijeh Heidi Schneider? To stoje voljela supruga i
bebe?
Još okrutniji pogled.
- Otkrila sam put, a ona je donijela otrov na ovaj svijet. Dvostruko
zlo!
- Antikrista.
- Da - prosiktala je.
Razmisli! Sto je ono rekla u Beaufortu?
- Rekla si da je smrt prijelazna faza u procesu sazrijevanja. Hraniš
lije ubijanjem beba i starica?
- Iskvarenima ne može biti dopušteno da zagade novi poredak.
- Heidine su bebe bile stare četiri mjeseca! - Glas mi se slamao od
straha i bijesa.
- Ali su bile oličenje izopačenosti!
- Samo bebe, ništa drugo! - Stala sam se otimati pokušavajući se
baciti na nju, ali užad me čvrsto držala.
Prepoznala sam kretnje s onu stranu vrata i prisjetila se djece na
Saint Heleni. Prsa su mi se stegnula. Gdje je Daniel Jeannotte?
- Koliko ćete djece ti i tvoj slijepi pristaša ubiti? Kutovi očiju gotovo
su joj se neprimjetno stisnuli.
Navodi je na priču.
- Hoćeš li zatražiti sve svoje sljedbenike da umru? Ponovno ništa.
- Zašto ti je potrebna moja sestra? Zar si izgubila sposobnost
motiviranja sljedbenika? - Glas mije bio dvije oktave previsok i
podrhtavao.
- Zamijenit će nekog drugog.
- Ne vjeruje u tvoj Sudnji dan!
- Tvoj se svijet bliži kraju.
- Ne bih se složila!
- Uništavate sekvoju kako biste proizvodili toaletni papir i trujete
rijeke i oceane. Je li to u redu? -
 Toliko je blizu primak-nula svoje lice da sam primijetila kako joj
kljuca u sljepoočica-ma.
- Ubij se ako baš moraš, ali dopusti drugima da donesu vlastite
odluke.
- Mora postojati savršena harmonija. Broj je otkriven.
- Doista? I jesu li svi ovdje?
Odmaknula je glavu, ali nije odgovorila. U oku sam joj prepoznala
iskru, poput svjetla koje se odbija o krhotinu stakla.
- Ne dolaze ti svi, Elle. No, pogled joj nije zadrhtao.
- Kathryn neće umrijeti za tebe. Miljama je daleko, na sigurnom s
bebom.
- Lažeš.
- Nećeš ostvariti svoju kozmičku kvotu!
- Znaci su odaslani! Apokalipsa slijedi, a mi ćemo se uzdignuti iz
pepela!
Oči su joj bile poput crnih duplji pod treperavom svjetlošću. Znala
sam što znači taj pogled.
Ludilo.
Baš kad sam joj htjela odgovoriti, začula sam rezanje i štek-tanje.
Zvukje dolazio iz kuće.
Očajnički sam se stala trzati, ali uže se samo još više zategnuto.
Disanje mi se pretvorilo u panično dahtanje. Refleksna borba bez
razmišljanja.
Ne mogu! Ne mogu se osloboditi! A što ako mi i uspije? Ionako sam
okružena!
- Molim te - obratila sam joj se preklinjući, no bešćutno me
promatrala.
Lavež je postao glasniji. Oteo mi se jecaj i nastavila sam se
bacakati.
Neću se pasivno predati, kolikogod bilo uzalud opirati se!
Što su drugi učinili? Pred očima mi je zabljesnula slika rastrganog
mesa i izgrižene lubanje. Lajanje se pretvorilo u rezanje. Psi su blizu!
Neopisiv strah uvukao mi se u kosti. Iskrenula sam se kako bih
mogla bolje vidjeti i očima preletjela preko balkonskog prozora. Srce
mije stalo.
Jesam li to ugledala nečiju sjenu vani?
Ne odvlaci pažnju k prozoru]
 Oborila sam pogled i okrenula se ponovno prema njoj, još uvijek se
napinjući, ali misli su mi sada bile vani. Postoji li još nade za spas?
Promatrala me bez riječi. Prošla je jedna sekunda. Dvije. Pet.
Okrenula sam se nadesno i ponovno provirila.
Kroz led i inje ugledala sam sjenu kako klizi slijeva nadesno.
Odvuci joj pažnju!
Okrenula sam se i zagledala u nju. Prozor joj je bio slijeva. Lavež je
postao još glasniji. Još bliži.
Reci joj bilo što!
- Harry ne vjeruje u...
Vrata su eksplodirala na unutarnju stranu i začula sam duboke
glasove.
- Policija!
Tutnjanje čizama na podnim daskama.
- Haut les mains! - Gore ruke! Rezanje, štektanje, povici, vrisak.
Usta su joj poprimila ovalan oblik, a onda se razvukla u tanku,
tamnu liniju. Izvukla je pištolj iz pregiba haljine i naciljala u nešto iza
mene.
No, čim je odmaknula pogled, obmotala sam prste oko užeta,
izbacila kukove i stopala izvijajući se prema njoj. Bol mije presjekla
rame i zglobove, a tijelo se zaljuljalo razvlačeći mi ruke u
beskonačnost. Napregnula sam butine i izbacila noge uda-rivšije
svom težinom u ruku. Pištolj je poletio na drugu stranu prostorije.
Izvan dometa.
Stopala su mi udarila o pod i otpuzala sam unatrag kako bih
smanjila pritisak na ruke. Kad sam podigla pogled, ukočeno je
stajala, a cijev puške pripadnika SQ-a bila joj je uperena u prsa.
Jedna tamna pletenica se opustila obmatajući joj čelo poput
brokatnog ukrasa.
Osjetila sam ruke na leđima i začula glasove kako mi se obraćaju, a
onda odjednom - sloboda!
Nečije su me snažne ruke dijelom odvukle, a dijelom prenijele na
kauč. Zapahnuo me miris zimskog zraka i vlažne vune. English
Leather.2,8
- Calmez-vous, madame. Tout va bien.39
Ruke su mi bile olovne, koljena želatinozna. Htjela sam potonuti u
san i nikad se ne probuditi, ali sam znala da moram ustati.
 - Ma soeur! Moram pronaći sestru!
- Tout va bien, madame. - Ruke su me spustile na jastuke. Ponovno
čizme. Vrata. Vika. Zapovijedi.
Ugledala sam kako
odvode Elle i Daniela. U lisicama.
- Gdje je Ryan? Znate li gdje je Ryan?
- Smirite se. Sve će biti u redu. — Na engleskom. Pokušala sam se
osloboditi.
-Je li dobro?
- Opustite se.
Potom sam ugledala Harry do sebe, očiju ogromnih u snenoj tami.
- Bojim se - promrmljala je dubokim, nerazgovijetnim glasom.
- U redu je. - Zagrlila sam je obamrlim rukama. - Vodim te kući.
Glava joj je pala na moje rame, a ja sam svoju naslonila na njezinu.
Nekoliko sam je sekundi tako držala i onda otpustila.
Prisjetivši se vjerskog obrazovanja iz djetinjstva, zažmirila sam,
sklopila ruke na prsima i potiho zaplakala moleći se Bogu za Ryanov
život.
Naziv muškog dezodoransa.
C a l m e z - v o u s , m a d a m e . T o u t v a b i e n . (franc.) =
Smirite se, gospodo. Sve je u redu.
 POGLAVLJE TRIDESET PETO
Tjedan dana poslije sjedila sam u svojem zatvorenom dvorištu u
Charlottei. Trideset šest primjeraka testova ležalo mije na hrpi
sdesna, a trideset sedmi na stoliću preda mnom. Nebo je bilo
uobičajeno plavo za Karolinu, dvorište tamnoze-leno. U obližnjoj
magnoliji ptica rugalica trudila se oboriti osobni rekord.
- Savršeno prosječan uradak - izgovorila sam ispisujući 3 + na plavi
omot i nekoliko puta zaokružujući ocjenu. Birdie je podigao pogled,
istegnuo se i skliznuo s ležaljke.
Koljeno mi se dobro oporavljalo. Gotovo nezamjetna fraktura
debljine vlasi u lijevoj čaški nije bila ništa u usporedbi s psihičkim
ranama. Nakon užasa u Ange Gardienu dva sam dana provela u
Quebecu reagirajući defenzivno na svaki zvuk i sjenu, a posebice na
lavež. Potom sam se vratila u Charlotteu kako bih odradila ostatak
semestra. Dane sam ispunjavala neumornom aktivnošću, ali zato su
mi noći bile teške. U tami misli bi mi se oslobodile i prizivale danju
nepostojeće vizije.
Neke sam noći prospavala uz svjetiljku.
Telefon je zazvonio i posegnula sam za slušalicom. Da, poziv koji
sam očekivala.
- Bonjour, doktorice Brennan. Comment ga va?
- Ca va bien. Bolje recite, kako je Anna?
- Mislim da lijekovi pomažu. - Spustila je glas. - Ne znam ništa o
bipolarnom poremećaju, ali liječnik mi je dao mnogo materijala tako
da trenutačno učim. Nisam razumijevala njezinu depresiju. Mislila
sam da je jednostavno promjenjiva raspoloženja. Tako mije govorila
njezina mati.
Ponekad je znala biti depresivna, a onda opet prepuna energije i
samopouzdanja. Nisam znala da je to ono što se naziva...
- Maničnom fazom?
- C'est ga. Tako je brzo mijenjala raspoloženja.
- Doista mije drago da joj je bolje.
- Da, hvala dragom Gospodu. Smrt profesorice Jeannotte strašno ju
je pogodila. Molim vas, doktorice Brennan, za njezino dobro, recite
mi što se zbivalo s tom ženom.
Duboko sam udahnula. Sto joj reći?
 - Problemi profesorice Jeannotte bili su ukorijenjeni u njezinoj
ljubavi prema bratu. Daniel Jeannotte provodio je život organizirajući
sekte, a ona je vjerovala daje dobronamjeran i da ga mainstream
društva bespotrebno prezire. Njezina karijera u akademskom svijetu
ugrožena je kad su roditelji studenata, koje je usmjeravala na
Danielove konferencije i radionice, otpos-lali pritužbe na njezino
sveučilište. Nakon toga uzela je stanku kako bi se posvetila
istraživanju i pisanju, i ponovno izronila u Kanadi. Godinama je
podržavala brata. No, kad se on povezao s Elle, počela je gubiti
povjerenje. Naime, nju je doživljavala psihopatom i između njih dvije
izbila je borba za Danielovu naklonost. Daisy je željela zaštititi brata i
bojala se da ne dođe do tragedije. Znala je daje Danielova i Elleina
skupina aktivna na kampusu, iako ih je sveučilište pokušalo otjerati i
stoga ih je, kad je Anna imala susret s njima, baš putem nje odlučila
nadgledati. Sama nikad nije regrutirala studente. Saznala je da su se
članovi sekte infiltrirali u savjetodavni centar u potrazi za studentima.
Moja je sestra bila regrutirana na taj način najednom community
collegeu u Teksasu.
To ju je još više uzrujalo, jer se bojala da će biti okrivljena zbog
epizode iz prošlosti.
- Tko je ta Elle?
- Pravo ime joj je Sylvie Boudrais. Znamo samo djeliće iz njezina
života. Ĉetrdeset i četiri su joj godine, rođena je u Baie Comeau,
majka Inuićanka, otac quebecois. Majka joj je umrla, kad joj je bilo
četrnaest, a otac je bio alkolioličar. Redovilo ju je tukao i počeo
prisiljavati na prostituciju, kad joj je bilo četrnaest. Nije završila
srednju, ali je na testovima inteligencije pokazala nevjerojatne
rezultate.
- Napustivši školu, jednostavno se izgubila i pojavila u Quebec
Cityju negdje sredinom sedamdesetih nudeći duhovno liječenje za
umjerenu cijenu. Stekla je malenu skupinu sljedbenika i naposljetku
postala vođa. Sjedište im se nalazilo u lovačkoj kolibi u blizini Ste-
Anne-de-Beaupre.
Neprestano su bili u stisci zbog novca, a pravi su problemi nastupili
zbog maloljetnih članova.
Jedna četrnaestogodišnjakinja naposljetku je zatrudnjela, i roditelji
su se obratili vlastima.
 - Skupina se raspala, a Boudraisova je nastavila dalje. Kratko je
vrijeme provela s montrealskom sektom zvanom Nebeski put, ali ju
je napustila. Poput Daniela Jeannottea, lutala je od jedne do druge
sekte i oko 1980. godine pojavila se u Belgiji, gdje je propovijedala
kombinaciju šamanstva i New Age spiri-tualizma. Ustanovila je niz
sljedbenika uključujući vrlo imućnog muškarca zvanog Jacques
Guillion.
- Upoznala gaje već ranije, još dok je bila članica Nebeskog puta, i
u njemu vidjela rješenje financijskih problema. Guillion je potpao pod
njezine čini, pa gaje naposljetku uspjela uvjeriti da joj proda svoja
imanja i prepiše svu svoju imovinu.
- Nitko se nije usprotivio?
- Porezi su plaćeni, a kako Guillion nije imao obitelj, nitko nije
postavljao pitanja.
- Mon Dieu.
- Sredinom osamdesetih skupina je napustila Belgiju i otišla u SAD.
Ustanovili su komunu u okrugu Fort Bend, državi Tek-sas, a Guillion
je nekoliko godina jurcao gore-dolje po Europi, vjerojatno
prebacujući novac. Posljednji je puta ušao u SAD prije dvije godine.
- Sto se zbilo s njim? - upitala sam drhtavim glasom.
- Policija vjeruje kako je zakopan negdje na rancu. Šuškanje
tkanine.
- Daniel Jeannotte upoznao je Boudraisovu u Teksasu i ostao
opčinjen njome. Tad se već nazivala Elle. A tad se pojavio i Dom
Owens.
- Onaj čovjek iz Južne Karoline?
- Da. Mali amater u području misticizma i organskog iscjeljenja.
Posjetio je ranč u Fort Bendu i ostao zaluđen njome.
Pozvao ju je na imanje na Saint Heleni, u Južnoj Karolini, i ona je
preuzela nadzor nad njegovom skupinom.
- Ali sve to zvuči tako bezopasno. Trave, čini, holistička medicina.
Kako se to promijenilo u nasilje i smrt?
Kako čovjek može pojasniti ludilo? Nisam željela raspravljati o
psihijatrijskoj procjeni, koja mi se nalazila na stolu, ili pak o
nesuvislim porukama, koje su trebale biti pronađene nakon sa-
moubojstava u kući kod Ange Gardiena.
 - Boudraisova je intenzivno čitala, posebice filozofiju i ekologiju. Bila
je uvjerena da će Zemlja biti uništena, ali prije nego se to dogodi,
odlučila je odvesti svoje sljedbenike. Vjerovala je daje baš ona
anđeo čuvar onih koji su joj odani, a kućica kod Ange Gardiena bila
je polazišna točka.
Uslijedila je dulja stanka. -Jesu li joj doista vjerovali?
- Ne znam. Sumnjam daje bila spremna u potpunosti se osloniti na
svoje govorničke sposobnosti.
Djelomično se oslanjala i na drogu.
Stanka.
- Mislite li da su joj toliko vjerovali da su bili spremni umrijeti?
Prisjetila sam se Kathryn. I sestre.
- Ne svi.
- Smrtni je grijeh drugome oduzeti život, ili čak živu dušu držati u
zarobljeništvu.
Savršen prijelaz na drugu temu.
- Jeste li pročitali informacije koje sam vam poslala u vezi Elisabeth
Nicolet?
Uslijedila je dulja stanka, koja je završila dubokim uzdahom. -Da.
- Dugo sam istraživala Abu Gabassa. Bio je vrlo cijenjen filozof i
javni govornik, poznat u cijeloj Europi, Africi i Sjevernoj Americi zbog
napora, koje je uložio u ukidanje trgovine robljem.
-Jasno mije.
- On i Eugenie Nicolet otplovili su za l'raiit usku istim brodom.
Eugenie se vratila u Kanadu s kćerkicom. Udahnula sam. - Kosti ne
lažu. Niti ikoga osuđuju. Ĉim sam ugledala Eli-sabethinu lubanju,
znala sam daje miješane rase.
- To ne znači daje bila zarobljenica.
- Naravno da ne.
Ponovno je zastala, a onda polako odvratila:
- Slažem se da nezakonito dijete ne bi bilo dobro primljeno u krugu
Nicoletovih. I u to doba možda je bilo nemoguće imati crnu bebu i
živjeti u miješanoj obitelji. Možda je Eugenie samostan doživjela
najhumanijim rješenjem.
- Možda. Elisabeth si možda nije odabrala sudbinu, ali to ne
umanjuje njezin doprinos. Prema svim zapisima, njezin je rad tijekom
epidemije velikih boginja bio herojski. Tisuće ljudi spašene su
zahvaljujući njezinim naporima.
- Ima li svetaca u Sjevernoj Americi čija krvna linija podrazumijeva
indijansko, afričko ili azijsko podrijetlo?
- Pa, nisam sigurna. - Prepoznala sam drukčiji ton u njezinom
glasu.
- Elisabeth bi mogla predstavljati jedinstven uzor svim vjernicima,
koji pate od predrasuda što nisu rođeni kao bijelci.
- Da... Da, moram porazgovarati s paterom Menardom.
- Mogu li vas nešto upitati?
- Bien sur.
- Elisabeth mi se ukazala u snu i izgovorila nešto što nikako da
smjestim u kontekst. Kad sam upitala tko je, rekla je: »Ali in a robe of
darkest grain. «40
- Come pensive nun devout and pure; Sober steadfast and demure;
All in a robe of darkest grain; Flowing with majestic train.41 John
Milton, II Penseroso.
- Mozak je zapanjujući arhiv - odvratila sam nasmijavši se. -Prošlo
je tko zna koliko godina otkako sam to posljednji puta pročitala!
- želite li čuti što je meni omiljeno?
Sva u opravi od najtamnijeg tkanja. (John Milton, I I P e n s e r o s o
) Dodi sjetna opatice pobožna i kreposna; Trezvena postojana i
čedna; Sva u opravi od najtamnijeg tkanja; S veličanstvenim skutima
u skladnom padu. (John Milton, // P e n s e r o s o )
- Naravno.
I izgovorila je jednu dražesnu misao.
Kad smo okončale razgovor, bacila sam pogled na sat. Vrijeme
polaska.
Tijekom vožnje palila sam i gasila radio, pokušavala identificirati
zveckanje na komandnoj ploči i jednostavno lupkala prstima.
Prometni signal na križanju ceste Woodlawn i autoceste Billy
Graham Parkway potrajao je čitavu vječnost.
Tvoja ideja, Brennanice! Tako je. Alije li zato pametna?
Stigla sam u zračnu luku i odmah otišla prema prtljagi.
Ryan je baš u tom trenutku preko ramena prebacivao torbu. Desna
mu je ruka bila u povoju i kretao se netipičnom ukoče-nošću. Alije
dobro izgledao. Jako dobro.
 Došao je ovamo na oporavak, ništa drugo.
Mahnula sam i zazvala ga. Nasmiješio se i pokazao na sportsku
torbu, koja se kretala prema njemu na pokretnoj traci.
Zakimala sam i stala razmještati ključeve razmišljajući koji bi trebao
otići na drugi lanac.
- Bonjour.
Suzdržano sam ga zagrlila, onako kako to ljudi čine s rođacima.
Odmaknuo se i svojim prokleto plavim očima odmjerio me od glave
do pete.
- Lijepa odjeća.
Nosila sam traperice i košulju, koja u kombinaciji sa štakama i nije
bila najotmjenija kombinacija.
- Kako si putovao?
- Stjuardesa se sažalila, pa me preselila naprijed. Kladim se da jest.
Na putu kući upitala sam ga kako stoji s ozljedama.
- Tri slomljena rebra ijedno probušeno plućno krilo. I )i ugi metak
odabrao je mišić. Ništa strašno, osini što je izgubio nešto krvi.
To »ništa strašno« zahtijevalo je četverosatnu operaciju.
- Boli li te?
- Samo kad dišem.
Kad smo došli do Annexa, pokazala sam mu sobu za goste i otišla
u kuhinju natočiti ledeni čaj.
Nekoliko minuta poslije pridružio mi se u dvorištu. Sunčeve zrake
ukoso su se probijale kroz magnoliju, a skupina vrapčića
nadomjestila je pticu rugalicu.
- Lijepa odjeća - ponovila sam njegove riječi predajući mu čašu.
Presvukao se u kratke hlače i majicu. Noge su mu bile boje sirovog
bakalara, a sportske sokne nagomilale se oko gležnjeva.
- Zimovao si u Newfoundlandu?
- Sunčanje uzrokuje melanom.
- Toliko si bijel da ću morati staviti sunčane.
Već smo izanalizirali što se zbilo u Ange Gardien. Raspravili smo o
tome u bolnici, a onda i putem telefona, kad su nove informacije
izronile na površinu.
Upotrijebio je svoj mobitel kako bi nazvao SQ postaju u okrugu
Rouville, dok sam ja vani čistila prometni znak. Kako se nismo
pojavili, dispečer je otposlao kamion da očisti cestu kako bi patrolno
vozilo moglo otići u istragu. Policajci su ga zatekli bez svijesti te
pozvali pojačanje i hitnu.
- Znači, sestra ti je odustala od kozmičkog iscjeljivanja?
- Da. - Nasmiješila sam se i odmahnula glavom. - Došla je ovamo
na nekoliko dana, a onda se vratila u Teksas. Ubrzo će se baciti na
nešto drugo.
Nastavili smo pijuckati čaj.
-Jesi li pročitao psihijatrijsku procjenu?
- Bolesna opsjednutost i poremećaj ličnosti sa značajnim udjelom
samoveličanja i paranoje. Sto to, do vraga, znači?
Isto pitanje već me odaslalo do psihijatrijske literature.
- Bolesna opsjednutost Antikristom. Ljudi viđaju sebe ili druge kao
demone. U njezinom slučaju riječ je o projekciji spomenute opsesije
na Heidine bebe. Ĉitala je o materiji i anti-materiji, i vjerovala da sve
mora biti u ravnoteži. Rekla je daje jedna od beba Antikrist, a druga
neka vrsta kozmičkog backupa. Govori li još uvijek?
- Melje bez prestanka. Priznaje daje odaslala tim u St-Jovite kako bi
ubili djecu. Simonnetova je pokušala intervenirati, pa su i nju ubili.
Potom su ubojice strusile drogu i zapalile požar.
Prisjetila sam se starice, čije sam kosti pregledala.
- Simonnetova je zasigurno pokušala zaštititi Heidi i Briana. Svi ti
pozivi na Saint Helenu, a onda i spasilačka misija u Teksas, nakon
što se Daniel Jeannotte pojavio u domu Schneidero-vih. - Prsti su mi
ostavili ovalne otiske u kondenziranoj vlazi čaše. - Sto misliš, zašto
je Simonnetova nastavila nazivati, nakon što su Heidi i Brian
napustili Saint Helenu?
- Heidi je ostala u kontaktu s Jennifer Cannon, a Simonnetova je
nazivala kako bi podnosila izvješće. Kad je Elle saznala, naručila je
ubojstvo Cannonove.
- Ista stvar je egzorcizam s psima, noževima i vrelom tekućinom,
koji je priredila Carole Comptois, kad je zatrudnjela.
Još uvijek sam drhtala na spomenuti prizor.
-Je li Comptoisovajoš uvijek radila kao prostitutka?
- Odustalaje. Nije li to ironično? Elle ju je upoznala s bivšim
klijentom. Iako je Comptoisova živjela periodički sa skupinom,
navodno je održavala vanjske veze, s obzirom da otac njezine bebe
nije član i stoga neodobren donator sperme. Upravo je zato Elle
naručila egzorcizam.
- Zašto Amalie Provencher?
- To nije još utvrđeno. Amalie se možda ispriječila Jenniferi-noj
eliminaciji.
- Elle je vjerovala da joj je potrebna psihička snaga pedeset šest
duša kako bi skupila energiju za posljednji prijelaz. Nije računala da
će izgubiti Comptoisovu. Upravo joj je zato Harry bila potrebna.
- Zašto pedeset šest?
- To ima veze s pedeset šest jama kod Stonehenga.
- Kakve su to jame?
- Malene jame koje su bile iskopane i odmah ispunjene, a vjerojatno
ih se rabilo za predviđanje Mjesečevih eklipsa. Elle je u svoju
bolesnu opsjednutost uvela svakojaku ezoteriju.
Popila sam gutljaj čaja.
- Bila je opsjednuta idejom ravnoteže. Materija i antimaterija.
Kontrolirano parenje. Točno pedeset šestero ljudi. Odabrala je Ange
Gardien ne samo zbog imena, već zato što je jednako udaljen od
Texasa i Južne Karoline. Nevjerojatna slučajnost, zar ne?
- Što to?
- Moja sestra živi u Teksasu, ja radim u Quebecu, a cijeli sam život
provela u Južnoj i Sjevernoj Karolini. Gdje god se okrenem
pronalazim Ellein utjecaj. Njezin je doseg bio zapanjujuć. Na koliko
života mogu utjecati sekte?
- Teško je procijeniti.
Zvuk Vivaldijeve kompozicije dolebdio je iz susjedova unutarnjeg
dvorišta.
- Kako je tvoj prijatelj podnio vijest daje jedan od njegovih
zaposlenika dopremio tijela na otok?
- Nije bio oduševljen. - Prisjetila sam se Joeyjeve nervoze do
cisterne s vodom, kad smo izronili s lokacije na kojoj su tijela bila
zakopana. - Joey Espinoza radio je za Sama gotovo dvije godine.
- Tako je. Bio je Owensov sljedbenik, ali živio je u majčinoj kući.
Ona je nazvala socijalnu službu.
Izgleda daje on Carlie-jev otac. Zato je i Kathryn prebjegla k njemu,
kad su se stvari zakomplicirale. Ĉini se da nije znala ništa o
umorstvima.
 - Gdje su sada?
- Ona i beba su kod nekog njezinog rođaka. Joey pak sa šerifom
Bakerom raspravlja o događajima iz nedavne prošlosti.
- Je li protiv ikoga podignuta optužnica?
- Elle i Daniel su optuženi za tri umorstva s predumišljajem. Jennifer
Cannon, Amalie Provencher i Carole Comptois.
Podigao je list magnolije i prešao njime preko butine.
- Što si još pročitala u psihijatrijskoj procjeni?
- Prema mišljenju psihića kojeg joj je sud dodijelio, Elle boluje od
kompleksne psihoze i poremećaja ličnosti. Uvjerena je da će uskoro
doći do apokalipse u vidu divovske prirodne kata-strofe i daje njoj
suđeno sačuvati ljudski rod odvodeći sljedbenike.
- A kamo su to trebali otići?
- Ne želi reći. Ali ti joj nisi na popisu.
- Kako ljudi mogu nasjesti na takvo sranje? - Ponovio je pitanje,
koje sam sama postavila Redu Skyleru.
- Regrutirali su ljude razočarane životom, ljude koji su htjeli biti
prihvaćeni i steći osjećaj vrijednosti i važnosti, koji su čeznuli dobiti
jednostavne odgovore na sva pitanja, uz, naravno, malo dodatne
terapije s drogom.
Povjetarac je podigao grane magnolije donoseći sa sobom miris
mokre trave. Nije ništa odvratio.
- Elle je možda luda, ali je pametna i nevjerojatno uvjerljiva. Ĉak su
joj i sada sljedbenici odani.
Dok ona pontificira, oni odbijaju išta reći.
- Naravno. - Rastegnuo se, podigao ruku u zavoju i namjestio je na
prsima. - Prepredena je, nema što. Nikad joj namjera nije bila imati
velik broj sljedbenika. Htjela je imati malenu, ali odanu skupinu.
Zahvaljujući tome i Guillionovom novcu uspjela je ostati u pozadini.
Sve dok se cijela stvar nije počela raz-motavati, zapravo nije počinila
gotovo nijednu pogrešku.
- A mačka? To je bilo okrutno, ali glupo.
- To je Owensovo djelo. Zapovjedila mu je da te spriječi da se
umiješaš. Tvrdi da nije u stanju ikoga fizički ozlijediti, pa je nekim
studentima, članovima sekte, u Charlottei dao u zadatak da te
preplaše. Oni su smislili trik s mačkom i nabavili jadnicu u skloništu
za životinje.
 - Kako su me pronašli?
- Netko od njih uzeo je račun ili nešto tog tipa iz tvojeg ureda, na
čemu je pisala tvoja kućna adresa.
Popio je gutljaj čaja.
- Osim toga, tvoja avantura na dan Sv. Patricka u Montrealu
također je bila djelo studenta.
- Kako si saznao za to?
Nasmiješio se i zatalasao šalicom. - Izgleda da je zaštitnički odnos
bio dvosmjeran između Jeannotteove i njezinih studenata. Jedan od
njih ugledao je koliko se uzrujala i zaključio da su tvoji posjeti tome
uzrok. Odlučio je nešto samostalno poduzeti i osobno prenijeti
poruku.
Promijenila sam temu razgovora. - Vjeruješ li da je Owens upetljan
u ubojstvo Jennifer i Amalie?
- Osporava. Tvrdi kako je izvijestio Elle da se obračunao s Jennifer
u vezi poziva. Kaže da mu je Elle rekla da ona i Daniel odvode
Jennifer i Amalie natrag u Kanadu.
- Zašto nije bilo njega u Ange Gardienu?
- Odlučio je zbrisati. Ili se uplašio što bi Elle bila u stanju učiniti, jer
nije znao gdje se nalaze Joey, Kathryn i Carlie, ili se možda nije
pouzdao u kozmički prijelaz. Kako god bilo, imao je preko dvije
stotine tisuća dolara Guillionova novca, pa gaje skupio i otišao na
zapad, kad su svi drugi krenuli na sjever. Federalna policija gaje
sustigla u naturalističkoj komuni u Arizoni. Ali, znaš, Elle čak ni s
Harry ne bi imala svojih pedeset šest duša.
- Gladan?
- Hajdemo jesti!
Spravili smo si salatu i ražnjiće od piletine i povrća. Vani se sunce
spustilo za obzor i sve veći sumrak ispunjavao je stabla
preplavljujući tlo tamnim sjenama. Jeli smo u unutarnjem dvorištu
razgovarajući i promatrajući noć kako se spušta. Neizbježno se
razgovor vratio na Elle i umorstva.
- Pretpostavljam da je Jeannotteova smatrala kako se može suočiti
s bratom i prisiliti ga da prestane sa svim.
- Da, ali Elle ju je prva uočila i navela je Daniela daje eliminira i baci
u podrumski prostor, gdje su poslije tebe ugurali. Tebe su doživjeli
manjom prijetnjom, pa su te jednostavno udarili po glavi i strpali
tamo. Kad si se pak oslobodila i počela uzrokovati probleme, Elle je
pobjesnila i odlučila te podvrći egzorcizmu, kakav je organizirala za
Jennifer i Amalie.
- Daniel joj je pomogao ubiti Jennifer i Amalie, i glavni je
osumnjičenik za umorstvo Carole Comptois. Tko su bili ubojice u St-
Joviteu?
- Možda nikad nećemo saznati. Nitko još nije ispričao što se tamo
dogodilo.
Ispio je čaj i naslonio se. Zrikavci su zamijenili ptice. Negdje u
daljini zastenjalaje sirena. Prošlo je dosta vremena prije nego smo
ponovno progovorili.
- Sjećaš li se ekshumacije, koju sam obavila u crkvi kod jezera
Memphremagog?
- Ona svetica?
-Jedna od opatica u njihovoj zajednici teta je Anne Goyette.
- Zahvaljujući opaticama još uvijek imam ograničenu uporabu
zglobova šake.
Nasmiješila sam se. Još jedna spolna neravnopravnost. Ispričala
sam mu za Elisabeth Nicolet.
- Svi su oni na neki način bili zarobljenici. Harry. Kathryn. Elisabeth.
- Elle. Anna. Zatvorenici se javljaju u raznim oblicima.
- Ĉasna Julienne mi je spomenula citat iz djela Les Miserab-les,
gdje Victor Hugo govori o samostanu kao o optičkoj napravi pomoću
koje čovjek dobiva uvid u beskonačnost.
Cvrčci su zacvrčali.
- U pitanju nije beskonačnost, Ryane, već se jednostavno kotrljamo
prema kraju tisućljeća. Vjeruješ li da se negdje vani propovijeda
dolazak Sudnjeg dana i organiziraju rituali skupne smrti?
Nije mi odmah odgovorio. Grane magnolije zašuštale su iznad
naših glava.
- Uvijek će biti tajanstvenih igrača, koji će se poigravati tuđim
razočaranjem, očajem, nedostatkom samopouzdanja, ili strahom
kako bi promaknuli svoje ciljeve. Ali ako bilo koji od tih poremećenih
šarlatana siđe s busa u mojem gradu, obračun će biti brz i sa
sigurnim ishodom. Otkriće prema Ryanu.
Promatrala sam list kako se kotrlja niz ciglu.
- A ti, Brennanice? Bi li mi pomogla u tome?
 Vidjela sam samo obris njegova tijela, crn u odnosu na noćno nebo
u pozadini. Nisam mu mogla vidjeti oči, ali znala sam da gledaju u
mene.
Uhvatila sam ga za ruku.
SVRŠETAK
01.03.2010.