Naslov izvornika:

Maja Lunde
The History of Bees
Za Jespera, Jensa i Linusa
 TAO

Okrug 242, Shirong, Sečuan, 2098.

K ao predimenzionirane ptice balansirali smo svatko na svojoj grani, s

plastičnim posudicama u jednoj ruci i pernatim kistićima u drugoj.
Penjala sam se polako, što sam opreznije mogla. Ja nisam bila stvorena za
to, nisam bila kao mnoge druge žene u radnome kolektivu, kretnje su mi
često bile prenagle, nedostajalo mi je fine motorike i spretnosti potrebne za
taj posao. Nisam bila stvorena za to, no svejedno sam morala biti ovdje, svaki
dan, dvanaest sati u nizu.
Stabla su bila stara cijelu generaciju. Grane krhke poput tankog stakla
škripale su pod našom težinom. Oprezno sam se izvijala, nisam smjela oštetiti
stablo. Stavila sam desnu nogu na višu granu, oprezno privukla lijevu. I
konačno sam se našla u sigurnom položaju za rad; nije bilo ugodno, ali bilo je
stabilno. Odavde sam mogla dosegnuti cvijeće na vrhu.
Majušna plastična posudica bila je puna tekućeg zlata, precizno
izvaganog i razdijeljenog radnicima na početku radnog dana, potpuno ista
količina svakome. Laka kao perce, pokušavala sam uzimati nevidljive
količine iz posudice i prenijeti ih na stabla. Svaki cvijet trebalo je oprašiti
kistićem od pera kokoši uzgojenih upravo za to. Nijedan kist od umjetnih
materijala nije se pokazao ni približno učinkovitim. Proveden je cijeli niz
istraživanja, jer vremena smo imali, u mojemu je okrugu tradicija bila više od
stotinu godina stara. Pčele su ovdje nestale još 1980-ih, puno prije Kolapsa,
pesticidi su ih istrijebili. Nekoliko godina poslije, kad se više nije prskalo,
pčele su se vratile, no dotad je već počelo ručno oprašivanje. Rezultati su bili
bolji, iako je za to bilo potrebno nevjerojatno mnogo ljudi, mnogo ruku. A
onda, kad je došao Kolaps, moj je okrug već imao konkurentan profit.
Isplatilo nam se to što smo bili najveći zagađivači. Bili smo vodeći
zagađivači i zbog toga smo postali vodeći oprašivači. Paradoks nas je spasio.
Protegnula sam se koliko sam mogla, ali svejedno nisam mogla doseći
najviši cvijet. Već sam htjela odustati, no znala sam da bi me mogli kazniti pa
sam pokušala još jedanput. Skidali su nam s plaće ako bismo prebrzo
potrošili pelud. I skidali su nam s plaće ako bismo ga potrošili premalo.
Rezultat rada bio je nevidljiv. Kad smo se pri kraju dana spuštali sa stabala,
ništa nije pokazivalo naš dnevni učinak osim crvenog križića narisanog
kredom na deblu, po mogućnosti četrdeset križića svakoga dana. Tek najesen,
kad bi drveće bilo puno voća, vidjelo bi se gdje je obavljen dobar posao. No
dotad bismo već zaboravili tko je oprašio koje stablo.
Danas su me stavili na Polje 748. Od koliko? Nisam znala. Moja je grupa
bila jedna od stotina. U radnim kombinezonima boje pijeska bili smo
homogeni kao i drveće. I jednako zbijeni kao cvijeće. Nikad sami, uvijek u
jatu, gore na drveću, ili hodajući kolotrazima od polja do polja. Samo unutar
zidova u vlastitim stančićima mogli smo biti sami, koji sat dnevno. Inače nam
se život odvijao vani.
Bilo je tiho. Nismo smjeli razgovarati dok radimo. Čulo se jedino kad
bismo se oprezno premještali na stablima, tiho nakašljavanje, pokoji zijev,
trljanje radnih kombinezona. A katkad i zvuk koji nam je svima omrznuo -
škripanje grane, i u najgorem slučaju pucanje. Slomljena grana značila je
manje voća, i još jedan razlog da nam se oduzme od plaće. Inače je jedini
zvuk proizvodio vjetar što je puhao među granama, milovao cvijeće, povijao
travu na tlu.
Puhalo je s juga, iz šume. Bila je mračna i divlja u usporedbi s voćkama u
bijelom cvatu što su još uvijek bile bez lišća, ali uskoro će divlja šuma postati
bujni zeleni zid. Nismo nikad odlazili onamo, nismo ondje imali što tražiti.
No sad su kružile glasine da će šumu posjeći i umjesto nje posaditi voćke.
Muha je dozujala odande, rijedak prizor. Već danima nisam vidjela pticu,
i njih je sve manje i manje. Love ono malo kukaca što postoje, i gladuju, kao
i ostatak svijeta.
No onda je prodoran zvuk prekinuo tišinu. Zvižduk iz barake uprave,
signal za drugu i zadnju pauzu danas. Odmah sam primijetila da mi je jezik
suh.
Moji kolege i ja masovno smo se spustili s drveća na tlo. Druge žene već
su počele čavrljati, kakofonija brbljanja uključila se kao prekidačem čim su
znale da smiju.
Ja nisam ništa govorila, usredotočila sam se na polagano spuštanje,
silazak bez lomljenja grana. Uspjela sam. Pukom srećom. Bila sam nespretna,
trapava, dovoljno sam već dugo bila ovdje da znam da nikad neću biti zaista
dobra u tom poslu.
 Na tlu pokraj stabla stajala je izgrebana metalna bočica. Uzela sam je i
brzo pila. Voda je bila mlaka, imala je okus po aluminiju, zbog čega sam pila
manje nego što mi je bilo potrebno.
Dva mladića u bijelome iz prehrambenog odjela žurno su dijelila kutije s
drugim obrokom u danu. Sjela sam sama, leđima naslonjena na deblo, i
otvorila svoju. Riža je danas bila pomiješana s kukuruzom. Stavila sam
zalogaj u usta. Kao i obično, bilo je malo preslano, začinjeno umjetno
proizvedenim čilijem i sojom. Meso već dugo nisam okusila. Krmivo
zahtijeva previše obradivog tla. A velik dio tradicionalnih krmiva zahtijeva
oprašivanje. Životinje nisu bile vrijedne našeg preciznog ručnog rada.
Kutija je bila prazna prije nego što sam se zasitila. Ustala sam i vratila je
u košaru u kojoj su ih sakupljali. Onda sam malo potrčala u mjestu. Noge su
mi bile umorne, ali i ukočene od nepomičnog položaja gore na drveću.
Osjetila sam trnce, nisam mogla mirovati.
No nije pomoglo. Žurno sam se ogledala oko sebe. Nikoga od uprave nije
bilo na vidiku. Brzo sam legla na tlo, morala sam protegnuti bolna leđa.
Načas sam sklopila oči. Pokušala sam isključiti glasove ostalih žena, iz
skupine. Radije sam slušala kako intenzitet brbljanja raste i pada. Ta potreba
za govorenjem u isti glas, otkud ona? Ostale su počele već kao djevojčice. Sat
za satom grupnih razgovora gdje je tema uvijek bila najmanji zajednički
nazivnik i nikad se ni u što nije ulazilo dublje. Iznimka je možda bila kad
osoba koja je predmet razgovora nije prisutna.
Ja sam više voljela razgovore licem u lice. Ili, podjednako, biti sama sa
sobom. Na poslu često potonje. A kod kuće sam imala Kuana, svojega muža.
Istinabog, nisu nas povezali dugački razgovori. Kuan je govorio o ovdje i sad,
bio je konkretan, nije čeznuo za znanjem, za nečim više. Ali u njegovom sam
naručju pronašla mir. A imah smo i Wei-Wena, našeg trogodišnjaka. O njemu
smo mogli razgovarati.
Upravo kad me čavrljanje zamalo uljuljkalo u san, naglo je prestalo. Sve
je utihnulo.
Sjela sam. Ostali iz skupine okrenuli su glave prema cesti.
Stazom prema nama dolazila je skupina djece.
Nije im bilo više od osam godina, nekoliko njih prepoznala sam iz Wei-
Wenove škole. Svi su dobili jednaku radnu odjeću, iste sintetičke
kombinezone boje pijeska kakve smo i mi nosili, i brzo su išli prema nama,
najbrže što su ih kratke noge mogle nositi. Dvoje odraslih voditelja držalo ih
je pod kontrolom. Jedan na čelu, drugi na začelju. Oboje su imah snažne
glasove kojima su neprekidno ispravljah djecu. Ali nisu ih grdili, upute su
davali srdačno i suosjećajno. Jer iako djeca nisu dokraja shvatila što ih čeka,
odrasli su znali.
Djeca su išla držeći se za ruke, u neujednačenim parovima. Najviši s
najnižima, veliki su pazili na male. Hodali su neujednačenim koracima,
neorganizirano, ali čvrsto su se držali za ruke, kao da su zalijepljeni. Možda
su ih strogo upozorili da se ne puštaju.
Pogledi su im bili uprti u nas, u stabla. Znatiželjni, neki su žmirkali,
naherili glave. Kao da su ovdje prvi put, iako su svi odrastali u okrugu i nisu
znali za druge krajolike osim beskrajnih redova voćaka, iza kojih je bila sjena
zarasle šume na jugu. Jedna niska djevojčica dugo me gledala, onda je glasno
šmrcnula. Za rukuje držala mršavog dječaka. On je zijevnuo, glasno i bez
srama, nije stavio slobodnu ruku na usta, bio je potpuno nesvjestan da mu se
lice rastegnulo u velik zijev. Nije zijevao da izrazi dosadu, za to je bio
premlad, umor mu je izazvao manjak hrane. Krhka, visoka djevojčica vodila
je dječačića. On je teško disao kroz začepljen nos, imao je otvorena usta.
Visoka ga je djevojčica vukla za sobom okrenuvši lice prema suncu, žmirkala
je i nabrala nos, ali ostala je u istome položaju, kao da želi dobiti boju ili
možda skupiti energiju.
Dolazila su svakog proljeća, nova djeca. Ali jesu li i inače ovako mala?
Jesu li sad mlađa?
Ne. Bilo im je osam godina. Tako je bilo i inače. Završili su školu. Ako se
to može nazvati školom... No da, učili su računanje i neke znakove pisma, ali
osim toga škola je bila oblik reguliranog čuvanja. Čuvanja i pripreme za život
ovdje. Vježba sjedenja mirno dulje vrijeme. Sjedi mirno. Potpuno mirno,
tako. I razvijanje motoričkih vještina. Pleli su tepihe od treće godine. Mali
prstići bili su prikladni za rad na zamršenim uzorcima. Kao što su sad bili
savršeni za rad ovdje.
Djeca su prošla pokraj nas, okrenula lica prema drugim stablima. Onda su
otišla dalje, prema drugoj parceli. Krezubi je dječak malo posrnuo, no visoka
ga je djevojčica čvrsto držala pa je izbjegao pad.
Djeca su nestala u daljini, stopila se s drvećem.
“Kamo će?” pitala je žena iz moje ekipe.
“Sigurno na 49 ili 50”, rekla je druga. “Ondje još nitko nije počeo.”
Želudac mi se zgrčio. Nije bilo važno kamo će, na koju parcelu. Važno je
bilo što će...
Iz barake se oglasila zviždaljka. Opet smo se penjali, kretala sam se
polako, ali mi je srce svejedno jako lupalo. Jer djeca nisu bila mlađa. Bilo je
to zbog Wei-Wena... Za pet godina imat će osam. Za samo pet godina doći će
i on na red. Marljive ruke ovdje vrijede više nego drugdje. Prstići su već bili
ugođeni za ovaj tip rada.
Osmogodišnjaci ovdje, iz dana u dan, ukočena tjelešca na stablima. Ne
dobiju čak ni djetinjstvo, kao što smo ga ja i moji vršnjaci imali, mi smo išli u
školu do petnaeste.
Ne-život.
Ruke su mi se tresle dok sam dizala plastičnu posudicu s dragocjenim
prahom. Svi moramo raditi da privrijedimo hranu, rečeno nam je, da
uzgojimo hranu koju ćemo i sami jesti. Svi moraju doprinositi, čak i djeca.
Jer kome treba obrazovanje dok se silosi prazne? Dok se zalihe smanjuju iz
mjeseca u mjesec? Kad uvečer moramo leći gladni?
Okrenula sam se da dosegnem cvatove iza sebe, no ovaj su mi put kretnje
bile prenagle. Naletjela sam na granu koju nisam bila primijetila, odjednom
sam izgubila ravnotežu i svom se težinom naslonila na drugu stranu.
I to je bilo to. Krhak zvuk koji smo svi zamrzili. Zvuk grane koja puca.
Predradnica je dobrzala prema meni. Pogledala je prema krošnji,
procijenila štetu bez riječi. Žurno je nešto zapisala u blok pa otišla.
Grana nije bila ni dugačka ni jaka, ali svejedno sam znala da je propao
sav višak za ovaj mjesec. Novac koji je trebao u limenku u kuhinjskom
ormariću, u kojoj smo štedjeli svaki juan viška.
Duboko sam udahnula. Nisam smjela misliti na to. Nije mi bilo druge
nego nastaviti. Podići ruku, umočiti kistić u pelud, oprezno ga pružiti prema
cvjetovima, prijeći po njima kao da sam pčela.
Izbjegavala sam gledati na sat. Znala sam da ne pomaže. Znala sam samo
da sa svakim cvijetom koji dotaknem kistom večer bude malčice bliža. I onaj
kratki sat svakoga dana koji provedem sa svojim djetetom. Taj kratki sat bio
je sve što smo imali, i u tom kratkom satu možda uspijem nešto postići.
Posijati sjeme koje mu možda pruži mogućnost koju ja nikad nisam dobila.
 WILLIAM

Maryville, Hertfordshire, Engleska, 1852.

S ve oko mene bilo je žuto, beskrajno žuto - iznad mene, ispod mene, oko
mene, zaslijepilo me. Ali žuta je boja bila stvarna, nisam to umislio, za to
su bile krive brokatne tapete koje je moja žena Thilda dala zalijepiti na
zidove kad smo se prije nekoliko godina doselili. Tad smo bili imućni. Moja
trgovinica sjemenjem u glavnoj ulici Maryvillea cvala je. Još sam bio
nadahnut i još uvijek vjerovao da ću moći uskladiti radnju s onime što mi je
bilo uistinu važno: sa svojim prirodoznanstvenim istraživanjima. No bilo je to
davno, puno prije nego što smo postali roditelji neodrživog broja kćeri, i jako
puno prije konačnog razgovora s profesorom Rahmom.
Da sam znao kakve će mi muke predstavljati te žute tapete, nikad ih ne
bih bio odobrio. Žutoj boji, naime, nije bilo dovoljno držati se tapeta -
zatvorio ja oči ili ih držao otvorenima, prokletinje su bile ondje. Pratile su me
u snu i nisu mi dale da pobjegnem, kao da su one bolest. Moja je patnja bila
bez dijagnoze, ali poznata pod brojnim imenima: pesimizam, žalost,
melankolija. Ipak, nitko oko mene nije se usudio izgovoriti te riječi. Naš se
liječnik pretvarao da ne razumije. Stalno je govorio u medicinskim
terminima, o diskraziji, poremećajima u mojim tjelesnim tekućinama, o
precrnoj žuči. U početku moje bolesti pokušao je s puštanjem krvi, zatim
laksativima od kojih sam postao bespomoćno novorođenče, no sad više očito
nije riskirao. Odustao je od svakog oblika liječenja i samo odmahivao glavom
kad bi Thilda načela temu.
Njezino je prosvjedovanje nailazilo na grozničavo šaputanje. Razabrao
bih tu i tamo pokoju riječ, preslab, ne bi to izdržao, nema pomaka. U zadnje
je vrijeme dolazio sve rjeđe, možda je to bilo povezano s činjenicom da sam
naizgled bio nepokolebljivo vezan za krevet.
Bilo je poslijepodne, kuća je živjela poda mnom, buka koju su djevojčice
proizvodile dizala se do mene iz soba odozdo, poput mirisa hrane probijala se
kroz pod i zidove. Razabrao sam Dorotheu, samodopadnu
dvanaestogodišnjakinju, čitala je Bibliju odsječno i bajajući istovremeno, ali
riječi su zapele negdje na putu do mene, kao što ni Božja riječ nije više
dopirala do mene. Glas male Georgiane bio je piskutav, a Thildin je prodorno
pištao. Uskoro je Dorotheino čitanje završilo pa su preuzele ostale. Martha,
Olivia, Elizabeth, Čarobne. Koja je bila koja? Nisam ih uspijevao razlikovati.
Jedna od njih se nasmijala, kratkim smijehom, i opet je u meni odzvonio
Rahmov smijeh, smijeh koji je ugušio naš razgovor jednom zasvagda, poput
udarca remenom po leđima.
Onda je Edmund nešto rekao. Glas mu je postao dublji, malko
profinjeniji, nije više u njemu ostalo puno od djeteta. Bilo mu je šesnaest
godina, moj najstariji, moj jedini sin. Prepoznao sam mu glas, iz dubine duše
poželio da mogu razabrati riječi, da bude ovdje kraj mene, možda bi me baš
on mogao obodriti, dati mi snagu da ustanem, izvući me iz kreveta. Ali nikad
nije dolazio, a nisam znao zašto.
Iz kuhinje se čulo rondanje lonaca. Zvuk kuhanja probudio mi je želudac.
Stisnuo se i ja sam se sklupčao poput fetusa.
Ogledao sam se oko sebe. Netaknut komadić kruha i sasušena kriška
dimljene šunke stajali su na tanjuru pokraj polupraznog vrča vode. Kad sam
zadnji put jeo? Kad sam pio?
Pridignuo sam se i dohvatio vrč, pustio da mi tekućina teče kroz usta i niz
grlo, pustio da spere okus starosti. Slanoća šunke bila je jaka na jeziku, kruh
crn i težak, i jelo je primirilo želudac, Bogu hvala.
Ali svejedno se nisam mogao udobno namjestiti u krevetu, leđa su mi bila
jedan velik žulj, koža bokova izlizana od ležanja.
Nemir u nogama, trnci.
Kuća je odjednom utihnula. Zar su svi otišli?
Nisam više čuo ništa osim pucketanja ugljena koji je gorio u kaminu.
No onda, najednom, pjesma. Jasni glasovi iz vrta:
Hark the herald angels sing
Glory to the newborn King
Zar se bližio Božić?
Zadnjih su godina razni zborovi iz okolice počeli pjevati pred vratima u
doba adventa, ne za novac ili darove, nego zbog božićnog duha, da obraduju
svoje susjede. Jedno sam vrijeme mislio da je to lijepo, da ti mali postupci
mogu u meni upaliti svjetlo za koje više nisam znao da postoji. Činilo mi se
to beskrajno davnim.
 Svijetli glasovi tekli su prema meni poput vode s otapajućih ledenjaka:
Peace on Earth and mercy Child
God and sinners reconciled
Stavio sam stopala na pod, bio je tvrd pod tabanima. Odmah sam postao
djetešce, novorođenče čija stopala još nisu prilagođena podlozi, nego su
oblikovana za ples na prstima. Tako sam pamtio Edmundova stopala, s
visokim ristovima i podjednako meka i zaobljena s gornje i donje strane.
Znao sam ih uzeti u ruke i samo ih gledati i dodirivati, njega cijeloga, kao što
to svi čine s prvorođenom djecom, i pomislio bih da moram postati netko
drugi za njega, bit ću netko drugi za tebe, netko potpuno drukčiji nego što je
moj otac bio meni. Tako bih stajao s njim sve dok mi ga Thilda ne bi otela iz
ruku pod izlikom da dijete treba nahraniti ili premotati.
Moja stopala novorođenčeta polako su se vukla k prozoru. Svaki je korak
bolio. Pred očima mi se ukazao vrt i ondje su stajale, svih sedam. Nije to bio
nepoznat zbor iz okolice, bile su to moje vlastite kćeri.
Najviše četiri otraga, najniže tri u prvome redu, u svojoj tamnoj zimskoj
odjeći, s vunenim kapama koje su im bile preuske ili prekratke, ili prevelike, i
sa sve više našivenih zakrpa: izlizanost se pokušala prikriti jeftinim ukrasnim
vrpcama i džepovima na čudnim mjestima. Smeđe, tamnoplave ili crne
vunene kape s bijelim čipkastim rubovima priljubljenim uz zimski blijeda
uska lica. Pjesma je postala para u zraku pred njima.
Tako su omršavjele, sve redom.
Stazica je pokazivala kuda su hodale, tragovi u dubokom snijegu. Sigurno
su gazile po snijegu dobrano iznad koljena i sigurno su se smočile. Mogao
sam zamisliti osjećaj mokrih vunenih čarapa na goloj koži i studen koja se iz
tla probijala kroz tanke potplate cipela - nijedna od njih nije imala više od tog
jednog para cipela.
Prišao sam bliže prozoru, očekivao sam da ću vidjeti još nekoga u vrtu,
publiku zbora, Thildu ili možda nekoga od susjeda, ali vrt je bio prazan. Moje
kćeri nisu pjevale nekome vani. Pjevale su meni.
Light and life to all he brings
Risen with healing in his wings
Svi su pogledi bili prikovani uz moj prozor, ali nisu me još primijetile.
Stajao sam u sjeni, a sunce je obasjavalo prozor; vjerojatno su vidjele samo
odraz neba i drveća.
 Born to raise the sons of earth
Born to give them second birth
Približio sam se još korak.
Četrnaestogodišnja Charlotte, moja najstarija kći, stajala je najdalje.
Pjevala je cijelim tijelom. Prsa su joj se dizala i spuštala u taktu. Možda je to
sve bila njezina zamisao. Oduvijek je pjevala, pjevušila kroz djetinjstvo, s
glavom u školskoj zadaći ili pognuta nad posuđem koje je prala, melodiozno
mumljajući, kao da su slabašni tonovi dio njezinih kretnji.
Ona me prva primijetila. Lice joj se ozarilo. Laktom je munula Dorotheu,
malu odraslu dvanaestogodišnjakinju, ona je brzo kimnula godinu mlađoj
Oliviji, koja je pak razrogačenim očima pogledala svoju blizanku Elizabeth.
Njih dvije fizički uopće nisu bile slične, samo po naravi, obje krotke i blage, i
glupe kao noć - ne bi razumjele računanje ni da im ga netko lijevkom ulije u
glavu. Pred njima nastalo je komešanje u redu, i malene su me primijetile,
devetogodišnja Martha zgrabila je sedmogodišnju Caroline za nadlakticu, a
Caroline, koja je uvijek cendrala jer je zapravo htjela ostati mala, snažno je
munula malu Georgianu, koja je pak htjela biti starija nego što jest. Nisu
pretjerano slavile, nisu si to dopustile, ne još, samo je sitna nepravilnost u
pjesmi odavala da su me vidjele, to i lagani osmijesi, koliko su to dopuštala
raspjevana usta koja su oblikovala slovo o.
Djetinja radost ispunila mi je prsa. Nisu pjevale loše, uopće nisu. Mala su
lišca bila ozarena, oči sjajne. Izvodile su to za mene, samo za mene, i sad su
moje kćeri pomislile da su uspjele - izvukle su oca iz kreveta. Kad pjesma
završi, dopustit će si slavlje, presretne će i lakonoge dojuriti u kuću kroz
prhak snijeg i pričati o svojem tajnom čudu. Pjesmom smo ga izliječile, slavit
će. Pjesmom smo izliječile oca! Bujica oduševljenih djevojačkih glasova
odzvanjat će hodnicima, odbijati se od zidova: uskoro će se vratiti. Uskoro će
opet biti s nama. Pokazale smo mu Boga, Isusa - novorođenoga. Hark, the
herald angels sing, glory to the newborn King. Kako je blistava, sjajna bila
ideja da mu pjevamo, podsjetimo ga na ljepotu, na božićnu poruku, na sve što
je zaboravio dok je bio prikovan za krevet. Nazivamo to bolešću, ali svi znaju
da je to nešto sasvim drugo, iako nam majka brani da o tome govorimo. Jadni
otac, nije mu dobro, blijed je kao avet, vidjele smo to kroz odškrinuta vrata
dok smo se šuljale pokraj njih, da, kao avet, kost i koža, i bradu je pustio,
poput razapetog Isusa, ne može ga se prepoznati. No uskoro će opet biti s
nama, uskoro će moći raditi, i opet ćemo imati maslac na kruhu i nove
zimske kapute. To je uistinu pravi božićni dar. Krist se rodi u Betlehemu!
No bila je to laž, nisam im mogao dati taj dar, nisam bio vrijedan njihova
slavlja. Krevet me zvao k sebi, noge su mi se tresle, moje noge
novorođenčeta nisu me više mogle držati, želudac mi se opet zgrčio, stisnuo
sam zube, kao da želim razbiti to što se probijalo gore, vani je pjesma
utihnula. Danas neće biti čuda.
 GEORGE

Autumn Hill, Ohio, SAD, 2007.

P okupio sam Toma na kolodvoru u Autumnu. Nije bio kod kuće od

prošloga ljeta. Nisam znao zašto, nisam pitao. Možda ne bih podnio
odgovor.
Vožnja do farme trajala je pola sata. Nismo skoro uopće razgovarali.
Ruke su mu samo počivale u krilu dok se auto tresuckao prema kući, blijede,
mršave i nepomične. Pokraj nogu mu je stajala torba. Bila se uprljala. Pod u
kamionetu nije bio čist otkad sam ga kupio. Prošlogodišnja zemlja, ili od
pretprošle godine, preko zime je postala prašina. A snijeg koji se topio na
Tomovim čizmama tekao je i miješao se u blato.
Torba je bila nova. Od vrlo krutog materijala. Sigurno je kupljena u
gradu. I bila je teška. Lecnuo sam se kad sam ju pokušao podići na
autobusnom kolodvoru. Tom ju je htio ponijeti sâm, ali uzeo sam ju prije
nego što je stigao, nije baš izgledao kao da je puno vježbao od prošloga puta.
Čovjek bi pomislio da mu nije potrebno ništa osim odjeće, ta trebao je ostati
samo jedan tjedan za praznike. A većina toga što mu je trebalo već je visjelo
na vješalici na trijemu. Kombinezon, čizme, kapa sa štitnicima za uši. No
očito je ponio i hrpu knjiga. Očigledno je mislio da će imati puno vremena za
čitanje.
Stajao je i čekao me kad sam došao. Autobus je uranio, ili sam možda ja
zakasnio. Morao sam očistiti snijeg s prilaza prije polaska, valjda zato.
“Nije to tako važno, George. Ionako mu je glava u oblacima”, rekla je
Emma, koja je stajala i gledala me drhteći s rukama na prsima.
Nisam odgovorio. Samo sam čistio. Snijeg se skupljao poput harmonike,
bio je lagan i svjež. Jedva da su mi se oznojila leđa.
Nastavila me gledati.
“Čovjek bi pomislio da ti Bush dolazi u posjet.”
“Treba očistiti snijeg. Ti ga ne čistiš.”
Podignuo sam pogled sa snijega. Pred očima su mi se pojavile bijele
točkice. Na licu joj je bio onaj njezin nahereni osmijeh. Morao sam se i ja
naceriti. Poznavali smo se još od škole, i mislim da nije prošao ni dan a da se
nismo upravo tako nasmiješili jedno drugome.
Ali bila je u pravu. Pretjerivao sam s čišćenjem. Snijeg se neće zadržati,
već smo imali puno toplih dana, sunce zasja i sve se otopi. Ovaj je snijeg bio
tek zadnji trzaj zime i otopit će se u nekoliko dana. Pretjerao sam i s
čišćenjem zahoda. Iza zahoda, da budem precizniji. Nije to bila svakodnevna
pojava za mene. Samo sam htio da sve bude lijepo, sad kad je konačno
dolazio kući. Da vidi samo netom očišćeno dvorište i čist zahod, da ne
primijeti boju što se ljušti s južnog zida u koji tuče sunce, ili oluk što ga je
odvalio jesenski vjetar.
Kad je zadnji put odlazio od nas, bio je preplanuo i jak, uzbuđen, za
promjenu me dugo grlio, i osjetio sam snagu njegovih nadlaktica dok me
grlio. Drugi su govorili kako su im djeca sve veća i veća svaki put kad ih
vide, da ih štrecne kad si nakon nekog vremena ugledaju potomke. Ali s
Tomom nije bilo tako. Sad su mu leđa bila pogrbljena. Nos mu je bio crven,
obrazi bijeli, ramena uska. A nije pomagalo ni to što se tresao i usukao, tako
da je izgledao kao smežurana kruška. Drhtanje je doduše stalo dok smo se
vozili prema farmi, ali još uvijek je sjedio na sjedalu pokraj mene kao neki
žgoljo.
“Kakva je hrana?” pitao sam.
“Hrana? Misliš na faksu?”
“Ne. Na Marsu.”
“Ha?”
“Pa na faksu, naravno. Jesi li bio gdje drugdje u zadnje vrijeme?”
Opet je uvukao glavu među ramena.
“Hoću samo reći... izgledaš malo pothranjeno” rekao sam.
“Pothranjeno? Tata, znaš li ti uopće što to znači?”
“Koliko ja znam, ja ti plaćam školarinu pa mi ne bi trebao tako
odgovarati.”
Zavladao je muk.
Dugačak.
“Ali dobro ti je” rekao sam na kraju.
“Da, dobro je.”
 “Onda će mi se vratiti uloženo?”
Pokušao sam se naceriti, ali krajičkom oka vidio sam da se on ne smije.
Zašto se nije smijao? Mogao se pretvarati da je shvatio šalu pa da ostavimo
za sobom teške riječi i možda ostatak vožnje ugodno razgovaramo.
“Budući da je hrana plaćena, možda bi se mogao potruditi malo više
jesti”, pokušao sam.
“Da”, rekao je samo.
U meni je ključalo. Samo sam htio da se nasmiješi, a on je tako ozbiljno
sjedio. Bilo je bolje da ništa ne govorim. Da držim jezik za zubima. No
provalilo je iz mene.
“Jedva si dočekao da odeš, zar ne?”
Je li se sad naljutio? Zar smo opet tu?
Ne. Samo je uzdahnuo. “Tata.”
“Da. Samo se zezam. Opet.”
Progutao sam ostale riječi. Znao sam da bih mogao izgovoriti puno toga
što ću požaliti ako sad nastavimo. Nije trebalo tako početi, ne sad kad je
napokon došao.
“Samo hoću reći...” rekao sam pokušavajući zvučati blago, “izgledao si
sretnije kad si odlazio nego što izgledaš sad.”
“Sretan sam. Dobro?”
“Dobro.”
Gotova priča. Bio je sretan. Presretan. Tako sretan da je mogao skakati od
sreće. Jedva je dočekao da nas vidi, da opet vidi farmu. Ni na što drugo nije
mislio tjednima. Vrlo jasno.
Malo sam se nakašljao, iako nisam imao ništa u grlu. Tom je samo sjedio,
sa svojim mirnim rukama. Progutao sam knedlu, ali nešto me gušilo. Čemu
sam se nadao? Da ćemo nakon nekoliko mjeseci razdvojenosti postati
prijatelji?

Emma je dugo grlila Toma. I tu je sve bilo po starom, ona ga je očito i dalje
mogla grliti i maziti a da mu to ne smeta.
Nije vidio tek očišćeno dvorište. Emma je bila u pravu u vezi s time. Ali
nije ga bilo briga ni za boju koja se ljušti sa zida, i to je bilo dobro...
Nije. Jer zapravo sam htio da vidi oboje. Da bi se mogao prihvatiti krova
sad kad je kod kuće. Preuzeti odgovornost.
Emma nam je poslužila mesnu štrucu i kukuruz, velike porcije na zelenim
tanjurima, žuti kukuruz je zabljesnuo, a umak od vrhnja se pušio. Jelu se nije
imalo što prigovoriti, ali Tom je pojeo samo pola porcije, a meso nije ni
taknuo. Očito nije imao teka ni za što. Premalo svježeg zraka, u tome je bio
problem. Trebali bismo nešto poduzeti u vezi s tim.
Emma je ispitivala i zabadala. O fakultetu. O profesorima. O kolegijima.
O prijateljima. O djevojkama... Nije dobila pošten odgovor na zadnje pitanje.
No njihov je razgovor svejedno tekao glatko, kao i uvijek. Iako je ona
ispitivala više nego što je on odgovarao. Oduvijek je bilo tako, njihovi
razgovori nikad ne bi presušili. Čavrljali su i bili bliski, a nisu se trebali ni
truditi. Ali bilo je to logično, bila mu je majka.
Njoj je to bilo dovoljno, obrazi su joj bili ružičasti, pogled cijelo vrijeme
prikovan uz Toma, nije mogla maknuti prste s njega, mjeseci čežnje bili su u
tim rukama.
Ja sam uglavnom šutio, pokušavao se smiješiti kad su se oni smiješili,
smijati kad su se i oni smijali. Nakon onog neuspjelog razgovora u autu nije
se isplatilo riskirati. Morao sam smisliti dobar uvod u veliki razgovor između
oca i sina. Doći će već. Bit će ovdje tjedan dana.
Samo sam uživao u jelu, ispraznio tanjur, barem je netko ovdje znao
cijeniti dobru hranu, pokupio sam umak komadićem kruha, prekrižio pribor
za jelo, a onda ustao.
No onda je i Tom htio ustati. Iako mu je tanjur još bio pun.
“Bilo je fino”, rekao je.
“Moraš pojesti jelo koje ti je majka pripremila”, rekao sam. Pokušao sam
zvučati mirno, ali ipak je zazvučalo oštro.
“Puno je već pojeo”, rekla je Emma.
“Satima je to pripremala.”
Bilo je to, strogo uzevši, pretjerivanje. Tom je sjeo na mjesto. Uzeo je
vilicu.
“To je samo mesna štruca, George”, rekla je Emma. “Nije to toliko
trajalo.”
Htio sam se pobuniti. Naradila se, u to nije bilo sumnje, i bila je tako
uzbuđena što se Tom vraća kući. Zaslužila je da momak to zna.
“Pojeo sam sendvič u busu”, rekao je Tom svojemu tanjuru.
 “Najeo si se tik prije nego što ćeš doći kući, k majci na objed? Zar ti nije
nedostajala domaća hrana? Jeo si bolju mesnu štrucu negdje drugdje?”
“Ma nisam, tata. Samo što..”
Ušutio je.
Pravio sam se da gledam u Emmu, znao sam da me gleda stisnutih usana i
pogledom mi poručuje da prestanem.
“Samo što?”
Tom je lagano prevrtao hranu po tanjuru.
“Prestao sam jesti meso.”
“Ha?!”
“Hm”, rekla je Emma brzo i počela raščišćavati stol.
Ostao sam sjediti. Sve je sjelo na mjesto.
“Nije ni čudo što si tako žgoljav”, rekao sam.
“Kad bi svi bili vegetarijanci, bilo bi više nego dovoljno hrane za
cjelokupno stanovništvo Zemlje” rekao je Tom.
“Kad bi svi bili vegetarijanci” ponovio sam i zurio u njega preko ruba
čaše. “Ljudi su oduvijek jeli meso.”
Emma je naslagala tanjure i poslužavnike u visoko brdo. Zloslutno je
zveckalo.
“Molim te. Tom je to sigurno dobro promislio.”
“Čisto sumnjam.”
“Pa nisam ja jedini vegetarijanac”, rekao je Tom.
“U ovoj kući jedemo meso”, rekao sam i ustao tako naglo da je stolica
pala na tlo.
“Hm” rekla je Emma opet i pospremala naglim kretnjama.
Uputila mi je još jedan znakovit pogled. Ovaj mi put nije govorio da
stanem. Govorio je umukni.
“Pa nije baš kao da se baviš uzgojem svinja”, rekao je Tom.
“Kakve to sad ima veze?”
“Pa tebi je svejedno jedem li ja meso ili ne, nije li? Dokle god i dalje
jedem med.”
Nasmijao se. Srdačno? Ne. Malo drsko.
“Da sam znao da ćeš postati takav kad odeš na fakultet, nikad te ne bih
poslao.” Riječi su rasle kako sam govorio, ali nisam ih mogao zaustaviti.
“Naravno da dečko treba u škole”, rekla je Emma.
Pa da, to je bar bilo jasno kao prva noć mraza. Svi moraju u škole.
“Sve obrazovanje koje mi je bilo potrebno stekao sam ovdje”, rekao sam i
neodređeno mahnuo rukom, kao da želim pokazati na istok gdje se nalazio
dio košnica, ali prekasno sam shvatio da pokazujem na zapad.
Tom se nije trudio odgovoriti.
“Hvala na večeri.”
Žurno je pospremio za sobom i okrenuo se Emmi.
“Mogu raščistiti i ostalo. Ti slobodno sjedni.”
Ona mu se nasmiješila. Meni se nitko nije obraćao.
Izbjegavali su me, oboje, ona dok je odlazila u dnevnu sobu čitati novine,
on dok je vezao pregaču, stvarno ju je zavezao, i počeo ribati lonce.
Jezik mi se osušio. Popio sam gutljaj vode, ali to baš nije pomoglo.
Izbjegavali su me, ja sam bio slon u staklani. Osim što nisam bio slon, bio
sam mamut. Izumrla vrsta.
 TAO

A ko ja imam tri zrna riže a ti imaš dva, koliko ih imamo zajedno?”

Uzela sam dva zrna riže sa svojega tanjura i stavila ih na Wei-
Wenov, koji je već bio prazan.
Dječja su me lica još pratila. Visoka djevojčica lica okrenutog suncu,
dječak koji je svoje rastegnuo u zijev. Bili su tako maleni. A Wei-Wen
odjednom tako velik. Uskoro će biti njihovih godina. U drugim dijelovima
zemlje postoje škole za probrane. One koji će voditi, one koji će preuzeti
odgovornost. I koji će izbjeći rad vani. Ako samo postane dovoljno izvrstan,
rano se istakne kao najbolji...
“Zašto bi ti imala tri a ja samo dva?” Wei-Wen pogledao je zrna riže i
napućio usne.
“Onda ja imam dva a ti tri. Eto.” Zamijenila sam zrnca na našim
tanjurima. “Koliko ih imamo zajedno?”
Wei-Wen stavio je cijeli punašan dlan na tanjur i zakrenuo ga, kao da
slika prstima.
“Hoću još kečapa.”
“Wei-Wen.” Odlučno sam mu maknula ruku, bila je ljepljiva nakon jela.
“Kaže se mogu li dobiti još kečapa.”
Uzdahnula sam, opet pokazala na zrnca riže. “Dva moja. I tri tvoja.
Možemo ih brojiti. Jedan, dva, tri, četiri, pet.”
Wei-Wen prošao je rukom po licu, na obrazu mu je ostala pruga kečapa.
Onda se protegnuo prema bočici. “Mogu li dobiti još kečapa?”
Trebala sam početi ranije. Taj jedan sat bio je sve što smo imali zajedno
svaki dan. No ja bih ga često protratila, potrošila vrijeme na jelo i zabavu.
Trebao je već više napredovati.
“Pet zrna riže”, rekla sam. “Pet zrna riže. Zar ne?”
Odustao je od pokušaja da dohvati bočicu pa se bacio natrag na stolicu,
tako jako da su noge stolice udarile u pod. Često je bio takav, silovit, žustrih
pokreta. Robustan, takav je bio od rođenja. I zadovoljan. Kasno je počeo
hodati, nije imao potreban nemir, bilo mu je dovoljno sjediti na podu i
smiješiti se svima koji bi mu se obratili. A mnogi su to htjeli, jer Wei-Wen je
bio beba koja se svakome smiješi.
Uzela sam bočicu s crvenim supstitutom i izlila malo na njegov tanjur.
Možda će sad surađivati? “Evo. Izvoli.”
“To! Kečap!”
Uzela sam još dva skorena zrna riže iz zdjele na stolu.
“Vidi. Sad imamo još dva. Koliko ih je sad?”
Ali Wei-Wen je bio zauzet jedenjem. Sad je imao kečapa posvuda oko
usta.
“Wei-Wen? Koliko ih je sad?”
Još je jedanput ispraznio tanjur, malo ga gledao pa podignuo. Počeo je
oponašati zvuk brujanja, kao da je to starinski zrakoplov. Volio je stara
vozila. Bio je opsjednut helikopterima, automobilima, autobusima, znao je
satima puzati po podu i slagati ceste, aerodrome, poligone za prijevozna
sredstva.
“Wei-Wen.” Hitro sam mu otela tanjur i spustila ga daleko izvan njegova
domašaja. Onda sam nastavila pokazivati na hladna, skorena zrna riže.
“Gle. Pet plus dva. Koliko ih sad imamo?”
Glas mi je lagano podrhtavao. Prikrila sam to osmijehom koji Wei-Wen
nije vidio jer se protezao prema tanjuru.
“Hoću ga! Hoću avion! Moj je!”
Kuan se nakašljao u dnevnoj sobi. Sjedio je sa šalicom čaja i nogama na
stoliću i gledao me iznad šalice, demonstrativno opušten.
Obojicu sam ih ignorirala i počela brojiti. “Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest,
sedam.”
Samo to, ako je to shvatio, odustat ću pa se može igrati. Mali koraci,
svaki dan.
“Hoću ga!”
Pružio je debelu ručicu najdalje što je mogao.
“Dragi moj, ostat će ondje”, povisila sam glas. “Sad ćemo računati,
dobro?”
Kuan je jedva čujno uzdahnuo, ustao i došao do nas. Stavio mi je ruku na
rame. “Osam je sati.”
Istrgnula sam se.
 “Može izdržati još petnaest minuta”, rekla sam i prostrijelila ga
pogledom.
“Tao...”
“Još petnaest minuta.” Nastavila sam zuriti u njega.
Iznenadio se. “Ali zašto?”
Odvratila sam pogled, nisam mogla objasniti, ispričati mu za djecu.
Ionako sam znala što želi reći. Nisu postali manji. Mali su kao i inače. I lani
su imali osam godina. Tako to ide. Tako je već godinama. A ako bi nastavio,
uslijedile bi riječi tako velike da mu nisu priličile: moramo biti sretni što
živimo ovdje. Moglo je biti gore. Mogli smo živjeti u Pekingu. Ili u Europi.
Moramo to iskoristiti najbolje što možemo. Živjeti ovdje i sada. Iskoristiti
svaku sekundu. Fraze, nimalo nalik na ono kako je inače govorio, poput
nečega što je pročitao, ali izgovorene s težinom. Zaista je vjerovao u te riječi.
Kuan je pogladio Wei-Wena po nakostriješenoj kosi. “Ja bih se igrao s
njim”, rekao je tiho i blago.
Wei-Wen se vrpoljio na stolici za bebe za koju je zapravo bio prevelik, ali
u njoj je bio lijepo sputan pa nije mogao pobjeći iz moje “školice”. Protegnuo
se prema tanjuru. “Hoću ga! Moj je!”
Kuan me nije gledao, istim je odmjerenim tonom glasa rekao: “Ne možeš
ga dobiti, ali znaš što, i četkica za zube može biti avion.” Zatim je podignuo
Wei-Wena i pošao prema kupaonici.
“Kuan... Ali...”
S lakoćom je prebacio Wei-Wena iz jedne ruke u drugu hodajući prema
kupaonici, pravio se da me ne čuje, nastavio je čavrljati s Wei-Wenom. Nosio
je sina kao da je perce - meni se činilo da je dječje tijelo već postalo teško.
Ostala sam sjediti. Htjela sam nešto reći, pobuniti se, ali riječi nisu
dolazile. Bio je u pravu. Wei-Wen je bio umoran. Bilo je kasno. Trebalo ga je
staviti u krevet prije nego što bude toliko premoren da neće htjeti spavati.
Onda smo nadrapali, znala sam to. Tad bi mogao ostati budan dugo nakon što
bismo i mi morali na spavanje. Započeo bi s glupostima, neprestanim
otvaranjem vrata sobe, neprekidnim dolascima k nama, prodornim smijehom,
dođi i uhvati me. Zatim bi uslijedila frustracija i bijes, tuljenje, siloviti
protesti. Takav je bio. Takvi su trogodišnjaci.
Osim što... nisam se sjećala da sam se ja tako ponašala. Naučila sam čitati
s tri godine. Znakovno sam pismo naučila sama, iznenadila sam učiteljicu kad
sam sama sebi tečno čitala bajku, ali nikad drugoj djeci, njih sam se klonila.
Moji su roditelji bili začuđeni promatrači sa strane, pustili su me da čitam
bajke, jednostavne priče za djecu, ali me se nisu usudili izlagati drugim
tekstovima. Ali u školi su to opazili. Učitelji su mi pružili priliku da čitam
knjige dok su ostali vani, upoznali me s onime što su imali od skresanih
nastavnih programa, tekstova i filmova. Mnogo je toga bilo iz vremena prije
Kolapsa, iz vremena prije nego što su demokracije pale, prije svjetskoga rata
koji je uslijedio, kad je hrana postala dostupna tek rijetkima. Tad je
produkcija informacija bila toliko golema da više nitko nije imao pregled.
Riječi u stazama poput Mliječne staze. Površine veličine površine Sunca pune
slika, karata, ilustracija. Vrijeme trajanja filmova, vrijeme koje odgovara
milijunima ljudskih života. A tehnologija je to sve učinila dostupnim.
Dostupnost je bila tadašnja mantra. Ljudi su u svako doba bili prikopčani na
sve te informacije sve naprednijim sredstvima komuniciranja.
Ali Kolaps je pogodio i digitalne mreže. U roku od tri godine sve se to
urušilo. Ljudima su ostale jedino knjige, DVD-ovi sa smetnjama, izlizane
magnetske vrpce, izgrebani CD-ovi sa zastarjelim računalnim programima i
prastara, gotovo raspadnuta fiksna telefonska mreža.
Gutala sam izlizane stare knjige i filmove koji su se mjestimično
smrzavali. Čitala sam i pamtila, knjige i filmovi duboko su mi se utisnuli u
pamćenje.
Sramila sam se svojega znanja jer me ono činilo drukčijom. Nekoliko je
učitelja pokušalo razgovarati s mojim roditeljima i uvjeriti ih da sam
nadareno dijete, da sam sposobna, no oni su im se u tim razgovorima samo
sramežljivo smiješili, radije bi slušali o normalnim stvarima, imam li
prijatelje, ide li mi trčanje, penjanje, pletenje. Na svim tim frontama nije mi
se posrećilo. No moj je sram postupno nestajao u gladi za učenjem. Zadubila
sam se u jezik, naučila da svaki predmet ili osjećaj opisuju mnoge riječi, ne
samo jedna. I naučila sam o našoj povijesti. O pomoru kukaca oprašivača, o
rastu razine mora, porastu temperatura i nesrećama s atomskom energijom, i
o starim velesilama SAD-u i Europi koje su izgubile sve u samo nekoliko
godina, koje se nisu uspjele prilagoditi i sad su bile u najdubljem siromaštvu,
desetkovanoga stanovništva, a proizvodnja hrane svodila im se samo na
pšenicu i kukuruz. Ali ovdje, u Kini, mi smo se snašli. Komitet, najviše
vijeće Partije, efikasna vlast naše zemlje, vodila nas je kroz Kolaps čvrstom
rukom i uz niz odluka koje narod nije uvijek razumio, ali nije ih mogao ni
propitivati. Sve sam to naučila. I samo sam htjela još. Znati sve više, steći
znanja, ali nisam razmišljala o naučenom.
Nisam stala sve dok nisam naišla na trošan ispis Slijepoga pčelara.
Prijevod s engleskog bio je težak i nezgrapan, ali knjiga me ipak privukla.
Izdana je 2037, nekoliko godina prije nego što je Kolaps postao činjenica i na
zemlji više nije bilo kukaca oprašivača. Ponijela sam knjigu učiteljici,
pokazala joj slike košnica i detaljne crteže pčela. Najviše sam bila opčinjena
pčelama. Matica i ličinke, koje su tek larve u saćama, i sav onaj žuti med
kojim su okružene.
Učiteljica nikad prije nije vidjela tu knjigu ali je, kao i ja, bila očarana.
Zaustavljala se na gustim odlomcima i čitala naglas. Čitala je o znanju. O
postupanju protivno vlastitom instinktu, jer znamo bolje. Da bismo živjeli u
prirodi, s prirodom, moramo se udaljiti od prirode u sebi. I o vrijednosti
obrazovanja. Jer zapravo se radilo o obrazovanju, o prkošenju prirodi u sebi.
Bilo mi je osam godina i razumjela sam tek mali dio. Ali shvatila sam
učiteljičino divljenje, da ju je knjiga dirnula. I shvatila sam dio o
obrazovanju. Bez znanja nismo ništa. Bez znanja smo životinje.
Nakon toga bila sam usredotočenija. Nisam htjela učiti samo učenja radi,
htjela sam učiti da shvatim. Uskoro sam se uzdigla daleko iznad ostalih u
razredu i bila sam najmlađa u školi kad sam postala Pionir u Partiji i dobila
Maramu. Bilo je u tome nekog banalnog ponosa. Čak su se i moji roditelji
smješkali kad sam dobila crvenu tkaninu oko vrata. No znanje me prije svega
obogatilo. Učinilo bogatijom od ostale djece. Nisam bila lijepa, nisam bila
sportski tip, nisam bila spretna ni jaka. Nisam se mogla uzdići ni na jednom
drugom području. Iz zrcala me promatrala neugledna djevojčica. Malko
premalih očiju, malko prevelikog nosa. Obično lice nije odavalo ništa od
onoga što je nosila u sebi - nešto dragocjeno, nešto zbog čega je svaki novi
dan bio vrijedan življenja. I što bi moglo biti izlaz.
Već s deset godina istraživala sam mogućnosti. Postojale su škole u
drugim dijelovima zemlje, nekoliko dana putovanja' odavde, koje bi me
primile kad navršim petnaest i kad bih zapravo trebala početi raditi na
poljima. Ravnateljica škole pomogla mi je da se prijavim. Mislila je da imam
dobre šanse da me prime. No to je koštalo. Razgovarala sam sa svojim
roditeljima, ali nisam ništa postigla; uznemirili su se, gledali me kao da sam
neko strano biće koje ne razumiju, a zapravo i ne vole. I ravnateljica je
pokušala razgovarati s njima, nikad nisam saznala što im je rekla, ali to nije
promijenilo ništa osim što su mi roditelji postali još odlučniji. Nisu imali
novca, i nisu bili voljni štedjeti.
Ja sam se trebala srediti, smatrali su, ja sam se morala smiriti, prestati
“sanjati sulude snove”. Ali nisam mogla. Jer bila sam takva osoba. I uvijek ću
biti.
Prenuo me Wei-Wenov smijeh. Glasno i zvonko smijao se u kupaonici, a
akustika je pojačala zvuk. “Ne, tata! Ne!”
Smijao se dok ga je Kuan škakljao i davao mu glasne puse u mek trbuh.
Ustala sam. Stavila tanjur u sudoper. Otišla sam do vrata kupaonice, stala
i slušala. Wei-Wenov je smijeh bio takav da sam ga trebala snimiti, snimiti da
mu ga mogu puštati kad poraste i glas mu postane dubok.
Ipak, nije mi izmamio osmijeh na lice.
Stavila sam ruku na kvaku, odškrinula vrata. Wei-Wen ležao je na podu
dok mu je Kuan vukao i potezao nogavicu. Pravio se da se hlače bore s njim,
ne žele se svući.
“Požuri se malo”, rekla sam Kuanu.
“Da se požurim? To je nemoguće s ovim neposlušnim hlačama!” rekao je
Kuan, a Wei-Wen se nasmijao.
“Sad ga samo razigravaš.”
“Slušajte, hlače, sad morate prestati zafrkavati!”
Wei-Wen se samo još jače smijao.
“Bit će preživahan”, rekla sam. “Bit će ga nemoguće staviti u krevet.”
Kuan nije odgovorio, gledao je u stranu, ali poslušao me. Izašla sam i
zatvorila vrata za sobom. U kuhinji sam brzo pospremila oprano posuđe.
Zatim sam pronašla pribor za pisanje. Još samo petnaest minuta, toliko će
izdržati.
 WILLIAM

Č esto je ondje sjedila, pokraj moje postelje, glave pognute nad knjigom.
Polako je okretala listove, usredotočeno čitala. Moja kći Charlotte, kojoj
je bilo četrnaest godina i trebala je imati puno prečeg posla od čamljenja u
mojem nijemom društvu. Ipak je dolazila sve češće, razlikovao sam dane od
noći po njezinoj prisutnosti i njezinom vječnom čitanju.
Thilda danas nije dolazila, sad je rjeđe bila kraj mene, nije više dovlačila
ni liječnika. Možda je sad zaozbiljno ponestalo novca.
Thilda nikad ni riječju nije spomenula Rahma. Znao bih to, čak i kad bi
počela o njemu govoriti dok spavam najdubljim snom. Njegovo bi me ime
probudilo iz zagrobnoga života. Vjerojatno nikad nije povezala, nikad
shvatila da me naš razgovor kad smo se zadnji put vidjeli, njegov smijeh,
doveo ovamo, u ovu sobu, u ovaj krevet.
On me molio da dođem. Nisam znao zašto se želi naći sa mnom. Nisam
bio kod njega godinama, samo bih ljubazno razmijenio s njim koju riječ iz
pristojnosti ako bih ga sreo u gradu, a razgovor bi uvijek on prekinuo.
Jesenje bila na vrhuncu kad sam ga pošao posjetiti. Lišće je bilo u
intenzivnoj igri boja, jarkožuto, toplo smeđe, krvavo-crveno, prije nego što
ga je vjetar uspio skinuti i baciti na tlo i u trulež. Priroda dupkom puna
plodova, stabla opterećena jabukama, sočnim šljivama, slatkim vodenastim
kruškama, a zemlja, još neobrana, puna hrskavih krhkih mrkvi, bundeva,
luka, mirisnog bilja duž polja, sve spremno za branje, za jedenje. Moglo se
živjeti bezbrižno kao u Rajskome vrtu.
Stopala su se lako kretala po tlu dok sam kroz gaj zarastao u tamnozelen
bršljan išao prema Rahmovoj kući. Veselio sam se što ću ga opet vidjeti, što
ću imati vremena pošteno razgovarati s njim, kao što smo davno činili, prije
nego što sam postao otac tolikoj djeci, prije nego što mi je trgovina
sjemenjem preotela sve vrijeme.
Dočekao me na vratima, još je bio kratko podšišan, još je bio mršav,
žilav, snažan. Brzo se nasmiješio, njegovi osmijesi nikad nisu dugo trajali ali
su ipak grijali, a zatim me uveo u svoju radnu sobu punu biljaka i akvarija, u
nekoliko njih vidio sam vodozemce, odrasle žabe i krastače, uzgojene sve od
stadija punoglavca, pretpostavio sam. Sva je njegova pozornost bila
usmjerena na tu granu prirodnih znanosti. Kad sam mu došao nakon što sam
položio ispit prije navršenih osamnaest godina, nadao sam se da ću moći
proučavati kukce, pogotovo eusocijalne vrste, čije jedinke zajedno
funkcioniraju gotovo kao jedan organizam - superorganizam. To mi je bila
strast: bumbari, ose, opnokrilci, termiti, pčele. I mravi. No on je mislio da će
to doći poslije, i uskoro sam i ja bio zaokupljen tim prijelaznim oblicima
kojih je njegova radna soba bila puna, bićima koja nisu bila ni kukci, ni ribe,
ni sisavci. Bio sam mu samo asistent u istraživanjima pa se nisam mogao
buniti, bila je čast raditi za njega, znao sam to, pa sam više bio zaokupljen
pokazivanjem strahopoštovanja i zahvalnosti nego postavljanjem zahtjeva.
Pokušao sam usvojiti njegovu opčinjenost i računao s tim da će mi, kad
vrijeme sazre, kad ja sazrem, dopustiti da odvojim vrijeme za vlastite
projekte. Taj dan nikad nije došao i ubrzo mi je postalo jasno da mi je bolje
da vlastite studije provodim u slobodno vrijeme, počevši od osnova pa polako
prema naprijed. Ali ni za to nisam imao vremena, ni prije ni poslije Thilde.
Služavka nam je poslužila kolačiće i čaj. Pili smo iz krhkih, tankih šalica
koje su gotovo nestajale među prstima, iz servisa koji je sam kupio na
jednom od brojnih putovanja na Daleki istok u godinama prije nego što se
skrasio ovdje na selu.
Dok smo pijuckali čaj, govorio mi je o poslu. O istraživanju kojim se
upravo bavio, o svojim najnovijim znanstvenim predavanjima, o svojem
sljedećem članku. Slušao sam ga kimajući, postavljao pitanja, pazio da se
izražavam stručno, i opet slušao. Pogled mi je bio prikovan uz njega, htio
sam da me pogleda u oči. Ali vrlo malo me gledao, radije je pogledom lutao
po prostoriji, po predmetima, kao da se njima obraća.
Onda je zavladao muk, nije se čulo ništa osim vjetra što vani otkida
smeđe lišće s drveća. Otpio sam gutljaj čaja, srkanje je odjeknulo tihom
prostorijom. Vrućina mi je suknula u obraze i odložio sam šalicu. No on kao
da nije ništa primijetio, samo je mirno sjedio ne pridajući mi pozornost.
“Danas mi je rođendan”, rekao je naposljetku.
“Oprostite... nisam znao... ali od srca vam želim sve najbolje!”
“Znate li koliko sam star?” Uperio je pogled u me.
Oklijevao sam. Koliko je star mogao biti? Vrlo star. Dobrano iznad
pedeset. Možda bliže šezdesetoj? Vrpoljio sam se, odjednom sam primijetio
koliko je u sobi vruće, nakašljao sam se. Što bih trebao odgovoriti?
 Kad nisam ništa rekao, spustio je pogled. “Nije važno.”
Je li bio razočaran? Jesam li ga razočarao? Opet?
Lice mu pak ništa nije izražavalo. Odložio je šalicu, uzeo kolačić - tako
svakodnevan kolačić, unatoč tome što je razgovor u koji smo se upravo
upuštali bio sve samo ne svakodnevan - i spustio ga na tanjurić.
Nije ga pojeo, samo ga je ondje ostavio. Soba je bila uznemirujuće tiha.
Morao sam nešto reći, na meni je bio red.
“Hoćete li proslaviti?” pitao sam i istog trena požalio. Kakvo budalasto
pitanje, kao da je dijete.
Nije se ni potrudio odgovoriti, sjedio je ondje s tanjurićem u ruci, ali nije
jeo, samo je gledao u malen, suh kolač. Pomaknuo je prste, kolač je zaplovio
prema rubu tanjurića, no on ga je brzo vratio, spasio ga u zadnji čas, pa
odložio tanjurić.
“Puno ste obećavali kao student”, rekao je najednom.
Zaustio je kao da želi reći još nešto, ali riječi nisu došle.
Nakašljao sam se. “Da?”
Promijenio je položaj. “Kad ste došli k meni, gajio sam velike nade.”
Pustio je da mu ruke vise uz tijelo, samo je tako sjedio, uspravan. “Vaš me
strahovit entuzijazam i žar pridobio. Inače nisam mislio uzeti asistenta.”
“Hvala vam, profesore. Vrlo laskave riječi.”
Uspravio se, sjedio tako okomit kao da je i sam učenik, žurno me
pogledao. “No nešto se dogodilo... s vama?”
Stegnulo me u prsima. Pitanje. Bilo je to pitanje. Ali što bih trebao
odgovoriti?
“Je li to bilo već kad ste održali prezentaciju o Swammerdamu?” Opet me
žurno pogledao, inače smiren pogled postao je nervozan.
“O Swammerdamu? Ali to je bilo prije toliko godina”, rekao sam brzo.
“Da. Točno. Prije toliko godina... I ondje ste upoznali nju?”
“Mislite... svoju ženu?”
Njegova je tišina potvrdila moje pitanje. Da, ondje sam upoznao Thildu,
poslije predavanja. Ili, točnije, okolnosti su me dovele k njoj. Okolnosti... ne,
Rahm me doveo do nje. Njegov smijeh, njegov prijezir me naveo da
pogledam drugamo, da pogledam prema njoj.
Htio sam reći nešto o tome, ali nisam nalazio prave riječi. Budući da sam
i dalje šutio, on se hitro nagnuo, tiho se nakašljao. “A sad?”
“Sad?”
“Zašto ste zapravo donijeli djecu na svijet?”
To je zadnje rekao višim glasom, glasom koji se zamalo slomio, i sad je
zurio u mene, nije posustajao, u njemu se probudila hladnoća.
“Zašto...?” Naglo sam odvratio pogled, nisam ga mogao gledati u oči, u
strogoću u njegovim očima. “Pa... To se radi...”
Stavio je podlaktice na koljena, oneraspoložen i zahtjevan istovremeno.
“To se radi? Pih, možda. Ali zašto vi? Što im vi pružate?”
“Što im pružam? Hranu, odjeću.”
Naglo je povisio glas: “Ne spominjite mi onu svoju prokletu
prodavaonicu sjemena!”
Naprasno se opet naslonio, kao da se želi odmaknuti od mene, i isprepleo
je prste u krilu.
“Pa...” Borio sam se s onim maltretiranim desetogodišnjakom u sebi,
nastojao ostati smiren, ali primijetio sam da se tresem. Glas mi je bio tanak i
usiljen kad sam uspio opet nešto izustiti. “Silno bih to želio. Ali stvar je u
tome da... kao što vi, profesore, zacijelo razumijete... vremena je malo.”
“Što biste htjeli da kažem? Da je to potpuno prihvatljivo?” Ustao je. “Da
je prihvatljivo da ne stignete?” Stajao je preda mnom, prišao korak bliže,
narastao, bio je velik i mrk. “Da je prihvatljivo što još niste napisali niti jedan
jedini znanstveni rad? Da je prihvatljivo što su vam police pune nepročitanih
knjiga? Da je prihvatljivo što sam potrošio sve to vrijeme na vas, a vi još u
životu niste proizveli ništa više od osrednjeg vepra?!”
Zadnja je riječ ostala treperiti u zraku između nas.
Vepar. To sam ja bio za njega. Vepar.
U meni se pobudila slabašna potreba da se pobunim. Je li zaista potrošio
toliko vremena na mene ili sam ja prije svega bio potrčko u njegovim
projektima? Jer možda je to zapravo htio, da naslijedim njegova istraživanja,
održim ih na životu. Da održim njega na životu. Ali progutao sam te riječi.
“To želite čuti? Zar ne?” rekao je, očiju jednako praznih kao u onih
vodozemaca koji su zurili u nas iz akvarija. “Da je život takav? Život je
takav, trebao bih reći, čovjek se formira, dobije potomstvo, instinktivno
stavlja njihove potrebe na prvo mjesto, oni su usta koja treba nahraniti,
čovjek postane životinja koja prikuplja hranu, intelekt prepušta mjesto
prirodi. Niste vi krivi. I još nije kasno”, piljio je u mene dok nije zaboljelo.
“To hoćete čuti? Da još nije prekasno? Da će vaše vrijeme doći?”
Onda se naglo nasmijao. Onim smijehom između stisnutih usana, oštrim
smijehom lišenim radosti, ali punim prijezira. Bio je kratak, ali ostao je u
meni. Isti onaj smijeh kao prije.
Utihnuo je, ali nije čekao moj odgovor, dobro je znao da neću biti kadar
išta reći. Samo je otišao do vrata i otvorio ih. “Bojim se da vas moram
zamoliti da odete. Imam posla.”
Napustio me bez pozdrava, pustio je služavku da me isprati. Vratio sam
se svojim knjigama, ali nisam nijednu izvukao. Nisam ih mogao ni pogledati,
samo sam se zavukao u krevet i ostao ondje, ostao ovdje, a knjige su dolje
skupljale prašinu... Svi tekstovi koje sam nekoć želio pročitati i shvatiti.
Još su ondje stajale, neorganizirano nabacane, neke hrbata izvučenih više
od ostalih, poput neravnog zubala na polici. Okrenuo sam im leđa, nisam ih
mogao gledati. Charlotte je podignula glavu, primijetila da sam budan i žurno
odložila knjigu.
“Jeste li žedni?”
Ustala je, uzela lončić vode i pružila mi ga.
Okrenuo sam glavu u drugu stranu.
“Ne.” Čuo sam strogoću u vlastitome glasu i požurio se dodati: “Hvala.”
“Hoćete nešto drugo? Liječnik je rekao...”
“Ništa.”
Opet je sjela, pomnjivo me promotrila, kao da me proučava.
“Bolje izgledate. Budnije.”
“Ne trabunjaj.”
“Stvarno. Meni se tako čini.” Nasmiješila se. “Barem odgovarate.”
Propustio sam reći još nešto, nove bi riječi samo pojačale dojam
ozdravljenja, pustio sam radije da tišina govori suprotno. Pustio sam da mi
pogled odluta, kao da je više ne primjećujem.
No nije odustajala, samo je ostala stajati pokraj mojega kreveta, sklopila
ruke, malo ih protrljala pa opet spustila, a onda naposljetku rekla ono što joj
je očigledno bilo na srcu.
“Je li vas Bog napustio, oče?”
Kad bi to bilo tako jednostavno, kad bi to imalo veze s Gospodinom. Ako
izgubite vjeru, tome postoji jednostavan lijek: ponovno je pronaći.
Za vrijeme studija stalno sam bio zadubljen u Bibliju. Pratila me uvijek,
nosio sam ju i u krevet navečer. Cijelo sam vrijeme tražio vezu između nje i
svojih studija, između malih čuda u prirodi i velikih riječi na papiru.
Pogotovo sam se zadržavao na Pavlovim zapisima. Ne znam koliko sam puta
sjedio zadubljen u Pavlovu poslanicu Rimljanima, jer u njoj postoji toliko
njegovih temeljnih misli, bilo je to najbliže što sam došao Pavlovoj teologiji.
Oslobođeni grijeha, postadoste sluge pravednosti. Što je to značilo? Da su
uistinu slobodni samo oni koji su porobljeni? Činjenje dobra može biti
zatvor, zatočeništvo, ali pokazan nam je put. Zašto to onda nismo mogli? Čak
i u susretu s Božjim djelom, toliko silnim da vam zastane dah, čovjek ne
uspijeva činiti dobro.
Nikad nisam našao odgovor, i sve sam rjeđe vadio crnu knjižicu.
Skupljala je prašinu na polici, zajedno s ostalima. Što sam sad trebao reći? Da
je ovo moje takozvano bolovanje prebanalno i suviše prizemno da bi imalo
veze s Njim? Da je sjeme toga bilo samo i isključivo u meni, u mojim
izborima, u životu koji sam živio?
Ne. Možda neki drugi dan, ali ne sad. Stoga sam joj propustio odgovoriti,
samo sam slabašno odmahnuo glavom i pravio se da sam zaspao.

Sjedila je kraj mene dok kuća nije utihnula pod nama. Slušao sam kako
okreće listove, brzo je čitala, tiho šuškanje muslina u pokretu kad bi s
vremena na vrijeme promijenila položaj. Bila je prikovana uz knjige kao što
sam ja bio prikovan uz krevet, iako je bila dovoljno bistra da bude pametnija.
Knjiška nauka bila je potraćena na nju, ionako je neće moći upotrijebiti u
znanosti, jednostavno zato što je bila kći a ne sin.
Ali najednom je prekinuta. Vrata su se otvorila. Žurni koraci tapkali su po
podu.
“A tu si!” Thildin oštar glas, i zacijelo jednako oštar pogled upućen
Charlotti. “Vrijeme je za krevet”, nastavila je, kao da je to zapovijed. “Moraš
oprati posuđe nakon večere. A Edmunda boli glava, pa mu pristavi vodu za
čaj.”
“Da, majko.”
Charlottina stopala na podu kad je ustala, knjiga koju je odložila na noćni
ormarić. Njezini laki koraci prema vratima.
 “Laku noć, oče.”
Onda je otišla. Njezin mir zamijenili su Thildini napeti koraci. Otišla je
do kamina i glasnim, naglim pokretima dodala još ugljena u vatru. Sad je to
radila sama, služavka je odavno bila prisiljena pronaći drugi posao, i sad se
Thilda morala sama patiti s loženjem vatre, a tu se muku minimalno trudila
prikriti, štoviše, prije ju je naglašavala poprativši sve svoje radnje uzdisanjem
i kukanjem.
Kad je napokon završila, samo je ostala stajati. No dobio sam tek trenutak
tišine prije nego što je počela njezina neumorna predstava. Nisam trebao
otvoriti oči da bih znao da stoji ondje na toplom i roni suze. Vidio sam to već
niz puta, i zvuk nisam mogao promašiti. Njezinu jeremijadu prekidalo je
pucketanje ugljena. Okrenuo sam se, stavio jastuk na uho da prigušim zvuk,
ali bez naročitog uspjeha.
Prošla je minuta. Dvije. Tri.
Onda je napokon odustala i dovršila tužaljku glasno se useknuvši. Bilo joj
je jasno da ništa neće postići, ni danas. Sekret se slijevao iz nosa uz glasno,
gotovo mehaničko puhanje. Oduvijek je bila takva, prepuna sekreta, plakala
ona ili ne. Osim dolje. Ondje dolje bilo je žalosno suho i hladno. I svejedno je
uspjela roditi osmero djece.
Pokrio sam se preko glave, htio sam ugušiti taj zvuk.
“WILLIAME”, rekla je sarkastično. “Vidim da ne spavaš.”
Nastojao sam disati mirno.
“Vidim to.”
Sad glasnije, ali to nije bio razlog da se pomaknem.
“Moraš me saslušati.” Vrlo glasno je šmrcnula. “Bila sam prisiljena
otpustiti Albertu. Sad je trgovina ostala prazna. Morala sam zatvoriti.”
Nisam se mogao ne pomaknuti. Trgovina zatvorena? Prazna. Mračna.
Trgovina koja je trebala hraniti svu moju djecu?
Zacijelo je primijetila moju kretnju jer je sad prišla bliže. “Bila sam
prisiljena tražiti kredit kod trgovca danas.” Glas joj je još bio prigušen
plačem, kao da bi svaki tren mogla ponovno početi tuliti. “Sve što sam kupila
išlo je na kredit. I tako me sažaljivo gledao. Ali nije ništa rekao. Pravi je
kavalir.”
Zadnje su riječi nestale u jecaju.
Kavalir. Za razliku od moje malenkosti. Koji vjerojatno nisam budio
toliko divljenje među okolnim svijetom, a pogotovo ne kod svoje žene, dok
ovako ležim bez šešira i štapa, monokla i manira. Da, zamislite samo, moje
su manire tako loše da sam vlastitu obitelj ostavio na cjedilu.
I sad se situacija drastično pogoršala. Radnja je zatvorena, obitelj neće
dugo moći preživljavati bez mene, unatoč tome što je za sve njih bilo nužno
da se svakodnevno poslovanje nastavi. Ta sjeme, mirodije i cvjetne lukovice
stavljale su hranu na stol svima njima.
Trebao sam ustati, ali nisam mogao, više nisam znao kako. Krevet me
paralizirao.
A i Thilda je danas odustala od mene. Glasno je uzdahnula, duboko i
drhtavo. Zatim se useknula još jedanput, valjda da se uvjeri da je svaka, i
najmanja kap sekreta napustila područje uha, grla i nosa.
Madrac je jauknuo kad je legla. Nisam mogao shvatiti kako može dijeliti
krevet s mojim znojnim, neopranim tijelom. To je u osnovi govorilo koliko je
tvrdoglava.
Disanje joj se polako smirilo, naposljetku je disala teško i duboko, pravo
disanje spavača, za razliku od mojeg.
Okrenuo sam se. Svjetlo kamina mreškalo joj se na licu, dugačke su
pletenice ležale na jastuku, oslobođene iz zapete punđe na zatiljku, donja je
usna prekrila gornju i izgledala je kao krezuba starica izbačene donje čeljusti.
Ležao sam tako i promatrao je, pokušavajući prizvati sjećanje na ono što sam
nekoć volio, i što sam nekoć želio, ali san me uzeo prije nego što mi je to
pošlo za rukom.
 GEORGE

E mma je bila u pravu za snijeg. Već se sljedeći dan sve topilo, curilo i
kapalo tako da se ništa osim toga nije moglo čuti. A sunce je tuklo u
fasadu kuće, još malo bojeći južni zid u bijelo. Temperatura je dobrano
porasla, zatoplilo je dovoljno da pčele polete radi pročišćavanja. Ne obavljaju
nuždu u košnici, čiste su životinje. No kad sunce zapeče, izlete i isprazne
probavni trakt. Zapravo sam se nadao tome, da će zima popustiti dok je Tom
kod kuće. Jer onda će moći sa mnom do košnica i očistiti podnice. Čak sam
dao Jimmyju i Ricku slobodno, tako da Tom i ja možemo raditi sami. Ali
ispalo je tako da nismo otišli onamo prije četvrtka, samo tri dana prije nego
što je morao natrag.
Bio je to tih tjedan. Zaobilazili smo se, on i ja. Emma je bila naša
posrednica, smijala se i razgovarala kao i obično. Očito se cijelom dušom
unijela u nalaženje jela koja odgovaraju Tomu, jer nije bilo kraja ribljim
jelima koja je iznosila, i nije bilo kraja “uzbudljivim” i “ukusnim” ribama
koje je pronalazila u zamrzivačima u trgovini. A Tom je zahvaljivao i klanjao
se, bio je “toliko sretan zbog sve te fine hrane”. Kad bismo izjeli još jedan
riblji obrok, on bi uglavnom ostao sjediti za kuhinjskim stolom. Čitao je
uznemirujuće debele knjige, žustro tipkao po računalu, ili bio potpuno
zaokupljen nekakvim japanskim križaljkama koje je nazivao sudoku. Nije mu
uopće palo na pamet da bi se mogao maknuti drugamo. Da je vani sunce
iznenada granulo, kao da je netko promijenio žarulju i stavio jaču.
Ja sam nalazio zanimacije, znao sam i ja biti zaposlen. Jedan sam dan čak
otišao u Autumn i kupio boju za ličenje.
Dok sam ličio južni zid, osjetio sam kako mi sunce prži potiljak. I znao
sam da bismo se mogli zaputiti do košnica. Zapravo nisam još morao
isprazniti podnice, ali to je bila zadnja šansa za Toma, pa nije moglo škoditi
ako započnemo s kojom košnicom. Pčele su već neko vrijeme bile vani,
skupljale su pelud kad sunce sja.
Inače je to volio. Inače je uvijek išao sa mnom onamo. Jimmy i ja smo
preko zime nekoliko puta čistili leta, ali osim toga smo puštali pčele na miru,
zato je uvijek bilo nešto čarobno u prvome posjetu košnicama. Vidjeti opet
pčele, čuti dobro znano zujanje, bila je to radost što se ponovno vidimo,
razdragan ponovni susret.
“Trebam pomoć s podnicama”, rekao sam.
Već sam se bio odjenuo, stajao u radničkim čizmama i kombinezonu
nasred sobe, noge su mi nestrpljivo cupkale, veselio sam se. Mrežu sam
podignuo da bolje vidim. Donio sam još jedan komplet opreme, držao ga
pred sobom objema rukama.
“Već?” rekao je, ne dižući pogled. Bio je sporiji od žlice u medu. Samo je
sjedio, blijed pri svjetlu ekrana računala, s prstima na tipkovnici.
Odjednom sam primijetio da držim odijelo i mrežu malo predaleko ispred
sebe, kao da mu hoću dati dar koji ne želi. Zataknuo sam oboje pod ruku i
stavio drugu ruku na bok.
“Trune pod njima. Znaš to. Nitko ne voli živjeti u prljavštini. Ni ti, iako ti
vaši studentski sobičci obično nisu baš najčišći.”
Pokušao sam se nasmijati, ali izašao je samo graktaj. Osim toga, ruka mi
je bila pod čudnim kutom. Spustio sam ju s boka. Ostala je opušteno visjeti,
činila se praznom, počešao sam se po čelu tek toliko da bar nešto njome
radim.
“Ali inače pričekaš još koji tjedan, ne?” rekao je.
Sad je podignuo pogled. Njegove lijepe oči zurile su u mene.
“Ne. Nije tako.”
“Tata...”
Vidio je da lažem. Gledao me dignuvši jednu obrvu, postao je nekako
sarkastičan.
“Dovoljno je toplo”, požurio sam se reći. “I izvadit ćemo ih samo
nekoliko. Ostale ćeš izbjeći. Njih ću idući tjedan srediti s Jimmyjem i
Rickom.”
Opet sam mu pokušao dati kombinezon i šešir, ali nije ih uzeo. Ustvari,
nije pokazivao znakove da se misli mrdnuti, samo je pokazao glavom na
računalo.
“Pišem rad za faks.”
“Nisi li na praznicima?”
Stavio sam opremu pred njega na stol. Pokušao sam odlučno zuriti u
njega, očima mu reći da mi izvoli lijepo pomoći sad kad se napokon
udostojio svratiti.
 “Vidimo se vani za pet minuta.”

Imali smo tristo dvadeset četiri košnice. Tristo dvadeset četiri matice sa
svojim zajednicama smještenim po raznim mjestima u okrugu, rijetko više od
dvadeset na istome mjestu. Da živimo u drugoj državi, mogli bismo imati do
sedamdeset košnica na okupu. Znao sam jednog pčelara u Montani koji ih
ima skoro stotinu na istome mjestu. Okoliš je bio tako bujan da su trebale
letjeti tek nekoliko metara da bi pronašle sve što im treba. Ali ovdje, u Ohiju,
poljoprivreda je bila previše jednolična. Milje i milje kukuruza i soje.
Premalo pristupa nektaru, pčelama nedovoljno za život.
Emma je obojila košnice kroz godine, sve do jedne, u boje slatkiša.
Ružičasto, tirkizno, svijetložuto i u neku zelenkastu boju pistacija, umjetne
poput bombona prepunih aditiva. Ona je mislila da izgledaju veselo. Da se
mene pitalo, mogle su biti i bijele, kao i prije. Moj ih je otac uvijek bojio u
bijelo, kao i njegov otac i njegov djed prije njega. Obično su govorili da je
važno ono unutra - najvažnije je bilo kako je u košnici. No Emma je mislila
da se pčelama ovako sviđa, da je osobnije.
Tko zna, možda je bila u pravu. I morao sam priznati da mi je prizor boja
koje su okviri odašiljali u prirodu, kao da je kakav div izgubio slatkiše, uvijek
izazivao toplinu u trbuhu.
Počeli smo s livadom između Mentonove farme, glavne ceste i uske
rijeke Alabast, koja, unatoč velebnom imenu, ovako južno nije bila više od
korita potoka. Ovdje sam ih okupio najviše. Dvadeset šest pčelinjih
zajednica. Počeli smo s jarkoružičastom košnicom. Bilo je dobro da smo
dvojica. Tom bi podignuo sanduk dok sam ja mijenjao podnice. Izvadio bih
staru, punu otpada i pčela uginulih od zime, i podmetnuo novu, čistu. Lani
smo uložili u moderne podnice sa žičanom mrežom i pomične nastavke. Bilo
je to puno novca, ali isplatilo se. Prozračnije je, a čišćenje je jednostavnije.
Većina pčelara koji se time bave u našim razmjerima tad je odustala od
uvođenja podnica, no ja to nisam htio propustiti. Mojim pčelama mora biti
lijepo.
Na podnici se preko zime skupilo mnogo izmeta, ali inače je sve izgledalo
dobro. Imali smo sreću, pčele su bile smirene, dio ih je i poletio. Bilo je lijepo
vidjeti Toma ovdje vani. Radio je marljivo i brzo, vratio se ovamo gdje je bio
kod kuće. Nekoliko je puta htio pognuti leđa, no zaustavio bih ga.
“Diži iz nogu.”
 Znao sam za više ljudi koji su završili s prolapsom ili iskrivljenjima i
svakojakim problemima s kralježnicom, jer su krivo podizali terete. A
Tomova su leđa trebala trajati mnogo godina, podnijeti tisuće podizanja.
Radili smo bez stanke do ručka. Nismo puno govorili, tek pokoju riječ, i
to samo o poslu. “Uzmi ovo, tako, bravo.” Stalno sam očekivao da me zatraži
stanku, ali nije ju ni spomenuo. A kad se približilo pola dvanaest, meni je
zakruljilo u želucu pa sam na kraju ja predložio užinu.
Sjeli smo na rub platforme i mahali nogama. Ponio sam termosicu s
kavom i nekoliko sendviča. Maslac od kikirikija upio se u gnjecav kruh i
kriške su bile ljepljive, ali nevjerojatno koliko sve ima bolji okus kad je zrak
svjež i kad radite vani.
Tom nije ništa govorio. Definitivno nije bio sklon čavrljanju, taj moj sin.
Ali ako je tako htio, meni je odgovaralo. Dobio sam ga ovamo, to mi je bilo
najvažnije. Nadao sam se samo da je bar malo uživao i da mu je drago što je
opet ovdje.
Pojeo sam i skočio na tlo da nastavim s poslom, ali Tom se i dalje mučio.
Grickao je male zalogajčiće i zamišljeno zurio u krišku, kao da s njom nešto
ne valja.
A onda je to iznenada izašlo iz njega.
“Imam sjajnog profesora engleskog.”
“Dobro” rekao sam i stao. Pokušao sam se nasmiješiti, iako mi se od
nečeg u načinu kako je izrekao tu jednostavnu činjenicu stegnuo želudac. “Pa
to je krasno.”
Odgrizao je još zalogaj. Žvakao je i žvakao, kao da nije mogao gutati.
“Potiče me da više pišem.”
“Više? Više čega?”
“Kaže da...”
Zamuknuo je. Odložio je krišku, uzeo šalicu kave, ali nije pio. Tek sam
tad primijetio da mu se ruka malo trese.
“Kaže da imam glas.”
Glas? Akademske bedastoće. Uspravio sam se i nacerio, nisam to mogao
shvatiti ozbiljno.
“To sam ti ja mogao odavno reći”, rekao sam. “Pogotovo kad si bio mali.
Tad je bio glasan i prodoran. Hvala Bogu što si mutirao. Došlo je to ni dan
prerano.”
Nije se nasmiješio mojoj šali. Samo je mirno sjedio.
Prestao sam se smijati. Htio je nešto reći, u to nije bilo sumnje. Sjedio je
ondje i nešto je veliko u njemu kuhalo, a imao sam snažan osjećaj da je riječ
o nečemu što nimalo ne želim čuti.
“Dobro da su profesori zadovoljni tobom”, rekao sam naposljetku.
“Jako me potiče da više pišem”, rekao je Tom tiho, s naglaskom na jako.
“Rekao je da mogu tražiti i stipendije pa možda nastaviti s time.”
“Nastaviti?”
“Doktorat.”
Stegnuto me u prsima, ukočilo mi se grlo, osjetio sam otužan okus
maslaca od kikirikija u ustima, ali nisam mogao gutati.
“Tako dakle. To je rekao.”
Tom je kimnuo.
Pokušao sam zvučati mirno. “Koliko godina traje jedan takav doktorat?”
Samo je zurio u vrhove cipela i nije odgovarao.
“Ne postajem mlađi”, nastavio sam. “Stvari se ovdje ne obavljaju same.”
“Ne, znam”, rekao je tiho. “Ali ima ti tko pomoći, zar ne?”
“Jimmy i Rick dolaze i odlaze kako im paše. Nije to njihova farma. Osim
toga, ne rade besplatno.”
Nastavio sam raditi, podizao sam prljave podnice na platformu, drveni
okvir udario je u metalnu površinu uz nagli tresak. Pa da, čuli smo već od
nastavnika da je Tom spretan s riječima. Uvijek je imao peticu iz engleskog,
to je bilo jasno, sve je bilo u redu s njegovom glavom. Ali nismo engleski
imali na umu kad smo ga poslali na fakultet. Trebao je naučiti nešto o
ekonomiji i trgovini, takve stvari, da pripremi farmu za budućnost. Proširi je,
modernizira, da učinkovitije posluje. I možda da postavi pravu internetsku
stranicu. Takve je stvari trebao učiti. Zato smo se odricali i štedjeli za
školarinu, još otkad je bio majušan. Nismo si priuštili niti jedan pošten odmor
svih tih godina, niti jedan. Sve je išlo na štednju za školovanje.
Što jedan profesor engleskog uopće zna? Sigurno sjedi u nekoj prašnjavoj
fakultetskoj sobi punoj knjiga za koje se pravi da je pročitao, pijucka čaj, nosi
šal u zatvorenom i podrezuje bradu škaricama iz pribora za šivanje. I pritom
daje “dobre” savjete mladim dečkima, kojima slučajno dobro ide pisanje, i ne
znajući što je pokrenuo.
“Razgovarat ćemo o tome poslije”, rekao sam.
Nismo o tome razgovarali poslije. Otišao je prije nego što smo to uspjeli.
Odlučio sam da je “poslije” daleko. Ili je to možda on odlučio. Ili možda
Emma. Naime, nismo se našli nasamo u istoj prostoriji, Tom i ja, nijedan
jedini put. Preostalo vrijeme njegova boravka kod kuće Emma je gugutala
oko nas kao golub dupljaš na speedu, posluživala, pospremala, blebetala i
blebetala ni o čemu.
Bio sam tako umoran tih dana. Cijelo sam vrijeme spavao na kauču. Imao
sam dugačku listu poslova koje sam trebao obaviti, stare košnice koje je
trebalo održavati, narudžbe koje sam trebao ispoštovati. Ali nisam mogao.
Kao da sam cijelo vrijeme imao malčice povišenu temperaturu. Ali nisam
imao temperaturu. Čak sam ju izmjerio. Odšuljao sam se u kupaonicu na katu
i pronašao toplomjer na dnu kutije prve pomoći. Svijetloplavi s
medvjedićima, Emma ga je kupila Tomu kad je bio mali. Trebao je biti jako
brz, pisalo je u uputama za upotrebu, tako da se dijete ne muči duže nego što
je potrebno. No naravno, trebalo ga je držati poprilično dugo. Negdje u kući
čuo sam Emmino gugutanje i Toma koji joj je tu i tamo odgovarao. A ja sam
stajao ovdje, s metalnim šiljkom u guzici, koji je bio u stražnjici mojega sina
sigurno stotine puta. Emma nije bila od onih koji izbjegavaju mjeriti
temperaturu, i još sam jedanput osjetio kako mi se oči sklapaju dok sam
čekao digitalni cijuk koji će mi reći da mi je tijelo kako treba biti, iako sam se
osjećao kao da sam trčao maraton, ili sam bar mislio da je osjećaj takav.
Kad sam naposljetku prekrižio temperaturu kao uzrok, ipak sam otišao
leći, bez javljanja ikome. Snaći će se.
Gugutanje se nastavilo sve dok Tom nije sjeo u autobus. Tek kad je on
bio unutra, nosa zalijepljenog na stražnji prozor s olakšanjem na licu,
napokon je utihnula.
Onda smo ostali mahati, automatski, kao da smo na baterije, ruka gore pa
dolje, gore pa dolje, ujednačeno. Emmi su zasuzile oči, ili je to možda bilo
samo od vjetra, ali srećom nije plakala.
Autobus je skrenuo na cestu, Tomovo je sjajno bijelo lice gledalo u nas,
sve manje i manje. Iznenada me podsjetilo na jednu drugu priliku kad je
odlazio od mene autobusom. I tad je na njegovu blijedomu licu bilo
olakšanje. Ali i strah.
Odmahnuo sam glavom. Htio sam odagnati tu uspomenu.
 Napokon je autobus skrenuo za ugao. Istovremeno smo spustili ruke i
ostali stajati i gledati u točku u kojoj je nestao, kao da smo dovoljno glupi da
vjerujemo da će se iznenada vratiti.
“Eh, da”, rekla je Emma. “To je bilo to.”
“To je bilo to? Kako to misliš?”
“Imamo ih samo na posudbi.” Obrisala je suzu koju je vjetar oslobodio iz
njezinog lijevog oka.
Imao sam želju grubo joj odgovoriti, ali odustao sam. Previše sam
poštovao tu suzu. Pa sam se okrenuo i pošao prema autu.
Cupkala je za mnom. I ona se usukala.
Sjeo sam za volan, ali nisam mogao pokrenuti motor. Ruka mi je bila
premlitava, kao da je iscrpljena od sveg tog mahanja.
Emma se vezala, uvijek je pazila na to, a onda se okrenula prema meni.
“Nećeš voziti?”
Htio sam podići ruku, ali nije funkcionirala.
“Je li s tobom razgovarao o onome?” rekao sam volanu.
“O čemu?” pitala je Emma.
“O tome što planira? Za budućnost?”
Malo je šutjela. Onda je tiho progovorila.
“Znaš da voli pisati. Oduvijek je volio.”
“Ja volim Zvjezdane staze. Nisam zato postao Jedi.”
“Očito je posebno nadaren.”
“Onda ga podržavaš? Misliš da mu je plan pametan? Jako mudar? Dobar
izbor karijere?” Sad sam se okrenuo prema njoj, izravnao vrat, pokušao
izgledati strogo.
“Samo želim da bude sretan”, rekla je blago.
“To želiš.”
“Da. To želim.”
“Nisi razmišljala da od nečega treba i živjeti? Početi zarađivati s
vremenom?”
“Pa profesor mu je rekao da ima dara.”
Sjedila je ondje širom otvorenih očiju, potpuno iskrena, nije bila ljutita,
samo je nepokolebljivo vjerovala da je u pravu.
 Stiskao sam ključeve auta u ruci, odjednom sam osjetio bol, ali nisam ih
mogao pustiti.
“Jesi li onda razmišljala što ćemo mi s farmom?”
Šutjela je. Dugo. Odvratila je pogled, malko vrtjela burmu, izvukla je
preko prvoga zgloba prsta. Ukazala se bijela pruga, trag prstena koji je stajao
ondje dvadeset pet godina.
“Nellie je zvala prošli tjedan”, rekla je na kraju, u prazno, ne meni. “U
Gulf Harborsu je sad toplo kao da je ljeto. More je dvadeset stupnjeva.”
Opet to. Gulf Harbors. Visjelo je to u zraku, iako bi me naziv toga naselja
pogodio kao crijep svaki put kad bi ga spomenula.
Nellie i Rob bili su nam prijatelji od djetinjstva. Nažalost, preselili su se
na Floridu. Sve otkako se to dogodilo počeli su nas neumorno gnjaviti, ne
samo da posjetimo tu takozvanu oazu u predgrađu Tampe, nego da se i sami
onamo preselimo. Emma je neprekidno izvlačila nove oglase za kuće u Gulf
Harborsu. Vrlo jeftine. Dugo su na tržištu. Mogli bismo vrlo jeftino proći.
Mol i bazen, novouređeni, zajednička plaža i teniski tereni, kao da nam to
treba, povrh svega su i dupine vidjeli, i morske krave koje se praćakaju tik
ispred kuća. Kome to treba? Morske krave. Ružne beštije.
Nalile i Rob besramno su se hvalisali. Stekli su gomile novih prijatelja,
rekli su. Spominjali su ih šakom i kapom: Laurine, Marka, Radnja, Stevena.
Nisu se gasili. Svaki tjedan išli su na zajednički nedjeljni ručak u centar za
kulturu, cijeli ručak za samo pet dolara, s palačinkama, slaninom, jajima i
pečenim krumpirom. A sad su pokušali i nas namamiti onamo, sve redom, o
da, nisu samo nas gnjavili, najradije bi odvukli cijeli Autumn na jug. Ali ja
sam znao o čemu je zapravo riječ. Bili su usamljeni ondje, u svojem
dubokom kanalu. Bilo je sumorno živjeti tako daleko od obitelji i prijatelja,
nakon što su odbacili sve one koji su cijeli život bili oko njih. Osim toga,
ljeto na Floridi. Nije bilo moguće doći bliže paklu od toga. Ljepljivo, vruće i
grozomorno, s bolesnim grmljavinskim nevremenima nekoliko puta na dan. I
iako je zimi sigurno sasvim super, s ljetnim temperaturama i malo kiše, tko bi
htio živjeti bez prave zime? Bez snijega i hladnoće? Sve sam to rekao Emmi,
mnogo puta, ali svejedno nije odustajala. Mislila je da moramo početi s
pravim planovima, planovima za starost. Nije razumjela da sam upravo to
radio. Htio sam za sobom ostaviti nešto konkretno, nasljedstvo, umjesto da
zaglavim ondje s oronulom vikendicom koju nitko nije htio kupiti. O da.
Čitao sam malo o trenutačnoj situaciji na tržištu nekretnina u Floridi. Sve sam
istražio. Postojali su dobri razlozi zašto se te kuće ne prodaju u prvom
vikendu nakon što ih stave na tržište, da se tako izrazim.
Ali imao sam drugi plan. Neke nove investicije. Još košnica, puno njih.
Kamioni. Prikolice. Stalni zaposlenici. Sklopiti dogovore s farmama u
Kaliforniji, Georgini, možda Floridi.
I Tom.
Bio je to dobar plan. Realističan. Trezven. Prije nego što Tom shvati što
ga je snašlo, imat će i ženu i djecu. Tad će biti dobro što je njegov otac sve
pomnjivo isplanirao, što je farma sređena, u dobrome stanju, što je
poslovanje prilagođeno modernome svijetu, što je Tom radio ovdje dovoljno
dugo da zna sve o toj vještini. I što se možda čak nađe nešto novca na štednoj
knjižici. Vremena su nesigurna. Ja sam stvorio sigurnost. Ja sam vlastoručno
stvorio sigurnost svojoj obitelji. Budućnost. Ali nije se činilo da je to itko
shvatio.
Umorio sam se samo razmišljajući o tome, o svojemu planu. Prije mi je
dodatan rad davao energiju, ali sad mi se put činio dalekim i teškim poput
blatnih kolotraga na jesenskoj kiši.
Nisam bio kadar odgovoriti Emmi. Stavio sam ključ auta u bravu, bio je
mokar od znoja i ostavio mi je crven trag na dlanu. Morao sam krenuti, prije
nego što zaspim. Ona nije dizala pogled. Skinula je vjenčani prsten i prstima
masirala bijelu prugu na koži. Nije me mogla zavarati, ali svejedno je bila
voljna staviti cijeli naš život na kocku.
 TAO

H oćeš ugasiti svjetlo?” Kuan se okrenuo prema meni, blijed od umora.

“Samo da ovo pročitam.”
Nastavila sam čitati staru knjigu iz predškolske pedagogije. Oči su me
boljele, ali još nisam htjela ići spavati. Nisam htjela spavati, probuditi se i
onda morati van u novi dan.
Uzdahnuo je pokraj mene. Pokrio se preko glave da se zakloni od svjetla.
Prošla je minuta. Dvije.
“Tao... molim te. Za šest sati moramo ustati.”
Nisam odgovorila, samo sam učinila što me zamolio. “Noć”, rekao je
tiho.
Upravo me počeo hvatati san kad sam osjetila njegove ruke kako mi se
zavlače pod majicu. Instinktivno sam reagirala na njih, nisam uspjela ne
uživati u njegovim dodirima, ali sam ih svejedno pokušala odgurnuti. Zar nije
bio umoran? Zašto me molio da ugasim svjetlo ako je htio ovo?
Ruke su nestale, ali disao je i dalje plitko. Onda se nakašljao, kao da ga
nešto izjeda iznutra. “Jesi li... je li sve bilo u redu danas?”
“Kako to misliš?”
“Zaboravila si koji je dan.”
“Ne. Nisam zaboravila.”
Nisam rekla da sam se nadala da je on zaboravio, tako da izbjegnem ovaj
razgovor.
Pogladio me po kosi, sad tužno, ne zavodljivo. “Jesi li dobro?”
“Svake godine je malo lakše”, rekla sam, jer je sigurno to htio čuti.
“Dobro”
Još jedanput me pomilovao po kosi, a onda mu je ruka nestala pod
dekom.
Madrac se lagano zaljuljao dok se okretao, možda na trbuh, tako je volio
spavati. Onda je opet promrmljao „laku noć”. Sudeći po zvukovima, lice je
okrenuo od mene. Uskoro je čvrsto spavao.
 Ali ja sam ostala ležati budna.
Pet godina.
Prije pet godina otišla mi je majka.
Ne. Nije otišla. Poslali su je odavde.
Otac mi je umro kad mi je bilo devetnaest. Bilo mu je malo više od
pedeset, ali tijelo mu je bilo puno starije. Ramena, leđa, zglobovi, sve mu je
bilo istrošeno od svih tih godina na drveću. Svakim se danom sve teže kretao.
Možda mu je i krv lošije kolala, jer kad se jednog dana našpranjio u dlan,
rana nije htjela zacijeliti.
Dugo je oklijevao s traženjem pomoći, takav je bio. I kad je liječnik
nakon nekog vremena dobio odobrenje da mu da antibiotik, unatoč tome što
je moj otac zapravo bio prestar da bi bio prioritet za tako skupu vrstu
liječenja, već je bilo prekasno.
Mama se iznenađujuće brzo oporavila od njegove smrti. Govorila je sve
što treba, bila optimistična. Još je mlada, rekla je i hrabro se nasmiješila, još
je dug život pred njom. Možda jednog dana nađe novog muža.
Ali bile su to samo riječi. Jer odlepršala je, kao što latice odlete kad prođe
vrijeme cvatnje. U pogledu joj je bio vjetar, nemoguće ga je bilo uhvatiti.
Uskoro nije mogla odlaziti na posao na polja. Samo je bila kod kuće. I
prije je bila mršava, sad nije jela gotovo ništa. Počela je šmrcati, kašljati, sve
je više slabjela, i uskoro je dobila upalu pluća.
Jednog dana kad sam je otišla posjetiti nije mi otvorila. Zvonila sam
nekoliko puta, ali ništa se nije dogodilo. Imala sam rezervni ključ pa sam ga
izvadila i otključala.
Stan je bio očišćen i prazan, ostao je samo stari namještaj koji je pripadao
vlasniku, izvezena deka koju je voljela presavinuti i pokriti njome noge, kao
da joj je baš za njih najhladnije.
Istoga poslijepodneva saznala sam da su je poslali na sjever. Dobro je,
uvjeravao me zdravstveni voditelj okruga, i dao mi naziv sanatorija. Vidjela
sam promotivni film snimljen ondje, slika se svako malo smrzavala. Svijetlo i
lijepo, velike sobe, visoki stropovi, nasmiješeno osoblje. Ali kad sam
zatražila dozvolu da je odem posjetiti, dobila sam obavijest da moram
pričekati da prođe vrijeme cvatnje.
Nekoliko tjedana poslije došla je poruka da je otišla.
Otišla. Taj su izraz upotrijebili, kao da je ustala iz kreveta i nekamo otišla.
Pokušala sam ne razmišljati o tome kako su joj izgledali posljednji dani.
Hripav kašalj, vrućica, strah, samoća. Da je tako morala umrijeti.
Ali nisam ništa mogla učiniti. I Kuan je to rekao. Ništa nisam mogla
učiniti. Stalno je to ponavljao, i ja sam to nastavila ponavljati sama sebi.
Sve dok to zamalo nisam povjerovala.
 WILLIAM

E dmunde?”
“Dobar dan, oče.”
Stajao je sam pokraj mojega kreveta. Nisam znao koliko je dugo bio u
sobi. Postao je druga osoba, viša, a nos... kad sam ga zadnji put vidio, bio je
prevelik. Nosovi u mladih ljudi vole rasti svojim tempom, prestignu ostatak
tijela, ali sad mu je odgovarao licu, lice mu je naraslo oko njega. Proljepšao
se, ljepota je uvijek bila prikrivena u njemu, bio je elegantan, ali malo
nehajno odjeven, šal zelen poput boce opušteno mu je visio oko vrata, kosa
mu je na čelu bila tek malčice preduga, lijepo mu je to stajalo, ali mu je bilo
teško vidjeti oči. Usto je bio blijed. Zar nije dovoljno spavao?
Edmund, moj jedini sin. Tildi jedini sin. Nije trebalo dugo da shvatim da
je njezin, skroz naskroz. Od dana kad smo se upoznali davala mi je naslutiti
da joj je najveća želja dječačić, i kad nam je on godinu poslije došao, njezina
je zadaća u životu bila ispunjena. Doroteja i Charlotte, a poslije i ostalih pet
djevojčica, bile su tek njegove sjene. Na izvjestan sam je način razumio.
Sedam djevojčica zadavalo mi je neprekidne glavobolje. Njihovo intenzivno i
nezaustavljivo zavijanje, urlanje, povlačenje, gnjavljenje, cerekanje, trčanje,
kašljanje, šmrcanje, a pogotovo blebetanje - kao što male djevojčice znaju
blebetati, kao navijene - svi su me ti zvuci okruživali otkad bih ustao pa dok
ne bih legao, i ne samo to: bili su prisutni i kroz noć. Uvijek bi se neko dijete
probudilo plačući, uvijek bi se jedno dovuklo samo u noćnoj košulji, zbacivši
sa sebe štramplice u snu, tako da su bosa stopala tiho tapkala po hladnom
parketu, a onda nam uspuzalo na krevet uz nekakav zvuk, kakav bolan jauk,
ili gotovo agresivan zahtjev da se uvali među nas u krevet.
Zaista, nisu mogle biti tiho, i zato mi je bilo nemoguće raditi, nemoguće
pisati. Jer zbilja sam pokušao, nisam odmah odustao, kao što je Rahm mislio.
Ali nije bilo koristi. Iako bih zatvorio vrata svoje sobe s jasnom napomenom
cijeloj obitelji da otac mora raditi, da to uzmu u obzir, iako sam vezao šal oko
glave da ugušim buku, ili napunio uši vunom, čak i tad sam ih čuo. Nije bilo
koristi. S godinama je bilo sve manje vremena za moj vlastiti posao, i uskoro
više nisam bio ništa doli običan prodavač koji je rintao da nahrani vječno
proždrljiva djevojačka usta. Nisu imale dna. Biolog koji je mnogo obećavao
morao je ustupiti mjesto iscrpljenom sredovječnom prodavaču sjemena,
stopala umornih od stajanja za pultom, zahrđalih glasnica nakon neprekidnog
čavrljanja s kupcima, i prstiju koji su vječno brojili novac kojeg nikad nije
bilo dovoljno. Sve to zbog bučnih djevojčica.
Edmund je stajao posve mirno, ukipljen. Prije mu je tijelo bilo poput
mora kod rta, vjetrovi i valovi susretali su se i sudarali, kaotično, bez pravila.
Nemir nije bio samo tjelesan, smjestio mu se i u duši. Nije u sebi imao
sistem. U jednom je trenu znao pokazati svoju dobrodušnu stranu i donijeti
kantu vode iz puke ljubaznosti, već u sljedećem mogao je izliti tu kantu na
pod da, kako je sam to objasnio, napravi jezero. Prekoravanje ga nije diralo.
Ako bismo podigli glas, on bi se samo nasmijao i odjurio svojim putem.
Uvijek je trčao, takvim sam ga pamtio, stopalca mu nikad nisu mirovala,
uvijek su bježala od neke male katastrofe koju je izazvao, od prevrnute kante,
razbijene porculanske šalice, oparanog pletiva. Kad bi se to dogodilo, a
događalo se često, nisam imao izbora nego ga ščepati, čvrsto ga držati dok
bih izvlačio remen iz hlača. Zamrzio sam taj fijuk kože o tekstil i zveket
kopče koja susreće parket. Zabrinutost zbog onoga što će uslijediti bila je
gotovo gora od samih udaraca. Koža u ruci, i kopča remena, nju sam uvijek
čvrsto držao, nikad nisam udarao tim krajem, ne kao moj otac, koji je uvijek
zamahnuo kopčom kroz zrak i snažno raspalio njome po leđima. Samo sam ju
stiskao, ukopala bi mi se u dlan, toliko da bi mi ostavila tragove. Koža po
golim leđima, crveni tragovi što bi se rascvali na bijeloj koži poput vitičastih
lijana. Kod druge su djece crvene izrasline bile tu da uguše nemir i sjećanje
na kaznu ukopalo bi se u dječju svijest, tako da su sljedeći put izbjegavala
iste pogreške. Ali ne i Edmund. On kao da nije shvaćao da ga svi njegovi
drski postupci vraćaju natrag k remenu, da postoji veza između jezera na
kuhinjskom podu i udaraca koji su uslijedili. No svejedno je moja dužnost
bila nastaviti, i nadao sam se da duboko u sebi primjećuje moju ljubav, da
razumije da nisam imao izbora. Kažnjavam, dakle otac sam. Udarao sam dok
mi je plač bujao u prsima, dok me znoj oblijevao a ruke se tresle, htio sam
izbiti nemir iz njega, ali to nikad nije pomagalo.
“Gdje su ostali?” pitao sam, jer kuća je bila neobično tiha.
Odmah sam požalio. Nisam trebao pitati za njih. Ne sad kad je on
napokon došao k meni. Ne sad kad smo on i ja napokon bili nasamo.
Edmund se lagano njihao na mjestu, kao da hvata ravnotežu, kao da ne
zna na koju nogu da prebaci glavninu težine.
 “U crkvi.”
Dakle bila je nedjelja.
Pokušao sam sjesti u krevetu. Malčice sam podignuo deku. Zapahnuli su
me moji vlastiti smradovi. Kad sam se zadnji put oprao?
Ali on kao da ništa nije primijetio, pravio se da se ne osjeti.
“A ti?” rekao sam. “Zašto si ti ostao kod kuće?”
Zvučalo je to kao da se žalim. A trebao sam biti zahvalan.
Nije me gledao, zurio je u zid iznad okvira kreveta.
“Ja... nadao sam se da ću moći razgovarati s vama” rekao je naposljetku.
Polako sam kimnuo, naprežući se da mi se na licu ne vidi koliko sam
bjesomučno sretan zbog njegova posjeta.
“Dobro”, rekao sam. “Silno cijenim to što te mogu vidjeti... i dugo sam se
nadao da ćeš doći.”
Pokušao sam sjesti uspravno, ali kao da me kostur više nije mogao držati,
pa sam se naslonio na jastuk. Čak je i to bilo naporno. Obuzdao sam potrebu
da navučem deku sve do ramena da prikrijem vonj. Gotovo ni sam nisam
mogao izdržati taj smrad. Kako to nisam osjetio prije, koliko očajnički
trebam kupanje? Rukom sam dodirnuo lice. Brada, koja nikad nije bila
osobito gusta, uspjela je narasti u nekoliko centimetara dugačak, nejednak
grm. Zacijelo sam izgledao kao špiljski čovjek.
Zurio je u moje nožne prste, koji su stršali ispod deke. Nokti su mi bili
dugi i prljavi. Brzo sam sakrio stopala i sjeo u krevetu.
“Edmunde. Reci mi. Što te muči?”
Nije me pogledao u oči, ali nije bilo nimalo stida u njemu kad je iznio
svoju poruku.
“Možda bi otac mogao uskoro ustati?”
Rumenilo srama popelo mi se u obraze. Thilda me molila. Djevojčice su
molile. Liječnik me molio. Ali nikad dosad Edmund...
“Beskrajno cijenim to što si došao”, rekao sam glasom na rubu pucanja.
“Rado bih ti objasnio.”
“Objasnio?” Prošao je rukom kroz kosu na čelu. “Ne treba mi
objašnjenje. Samo želim da ustanete.”
Što sam trebao reći? Što je očekivao od mene? Potapšao sam rukom
madrac, pozivajući ga. “Sjedni ovdje, Edmunde. Porazgovarajmo. Čime se
baviš u zadnje vrijeme?”
Nije se pomaknuo.
“Pričaj mi o školi. S tvojom pametnom glavicom, pretpostavljam da ti ide
lako?”
Pripremao se da najesen krene u školu u glavni grad. Štedjeli smo za
njegovu školarinu, i sad je napokon bio skoro spreman. Odjednom me
probolo u prsima. Novac za školarinu, je li moguće da ga je Thilda potrošila
dok sam ja ovdje ležao?
“Pretpostavljam da se ništa nije promijenilo? Planovi za školovanje i
dalje stoje?” požurio sam upitati.
Kimnuo je, bez vidnog žara. “Radim kad imam inspiracije.”
”...Dobro. Inspiracija je važna pokretačka snaga.”
Pružio sam ruku prema njemu. “Dođi sjesti, hajde. Porazgovarajmo kako
treba. Dugo već nismo.”
Ali samo je ostao stajati. “Ja... moram dolje.”
“Samo nekoliko minuta?” Nastojao sam i dalje zvučati opušteno.
Zamahnuo je glavom da makne kosu s čela, nije me gledao. “Moram
učiti.”
Bilo mi je drago što radi, ali ipak, još malo vremena sigurno je mogao
žrtvovati, sad kad je napokon došao.
“Samo bih te htio dotaknuti”, rekao sam. “Samo minuticu.”
Iz usta mu se oteo gotovo nečujan uzdah, ali ipak mi je prišao i konačno
sjeo pokraj mene. Načas je oklijevao, pa mi je pružio ruku.
“Hvala”, rekao sam tiho.
Ruka mu je bila topla i glatka u mojoj. Isijavala je, postala veza među
nama, kao da je između nas tekla svježa krv. Samo sam htio sjediti tako, ali
njegov vječno prisutan nemir nije se mogao ne primijetiti. Nije mogao
zadržati ruku mirnom, promijenio je položaj, stopala su mu se trzala.
“Oprostite, oče.” Naglo je ustao.
“Ma ne”, rekao sam. “Ne trebaš se ispričavati. Razumijem. Jasno da
moraš raditi.”
Kimnuo je. Pogled mu je bio prikovan uz vrata. Samo je htio otići,
ostaviti me da ležim sam.
Napravio je nekoliko koraka, a onda stao, kao da se nečeg sjetio, pa se
okrenuo.
“Ali, oče... ne biste li barem pokušali pronaći volju da ustanete?”
Progutao sam knedlu, dugovao sam mu pošten odgovor.
“Ne nedostaje meni volje... nego... žara, Edmunde.”
“Žara?” Podignuo je glavu, ta je riječ očito probudila nešto u njemu.
“Onda ga morate ponovno pronaći”, rekao je brzo. “I pustiti da vas ponese.”
Morao sam se nasmiješiti. Tako zrele riječi iz još nedozrela tijela.
“Bez žara smo ništa”, zaključio je s težinom kakvu prije od njega nisam
čuo.
Više nije govorio. Samo je izašao iz sobe, zadnje što sam od njega čuo
bio je zvuk koraka na parketu vani. Nestali su prema stubama i zatim dolje, i
dalje. Ali svejedno sam se osjećao kao da mi nikad prije nije bio tako blizu.
Rahm je bio u pravu: zaboravio sam na žar i pustio da potonem u
banalnosti. Nisam pokazivao nimalo ljubavi za svoj posao, zato sam izgubio
Rahma. Ali Edmund je još uvijek bio ovdje, njemu sam još uvijek mogao
pokazati za što sam sposoban, učiniti ga ponosnim. To bi nas zbližilo. S
čašću koju bih donio obiteljskom imenu, naš bi odnos procvjetao i urodio
plodom. Tako bih možda pronašao i put natrag do Rahma, pa bismo možda
bili nas trojica: otac, sin i mentor.
Prevrnuo sam se na bok. Maknuo sam deku sa smradnoga tijela i zatim
ustao.
 GEORGE

B io sam u štaglju i izrađivao košnice. Često sam se time bavio u ovo doba
godine. Dok se proljeće bližilo, a priroda se spremnala buknuti u
zelenilo, i svi su govorili kako je lijepo, dok su svi htjeli van da to iskoriste,
ja sam ostajao u zatvorenome pod treperavim neonskim svjetlima i djeljao
kao opsjednut. Ove godine više nego ikad. Emma i ja nismo mnogo
razgovarali otkad je Tom otišao. Najviše sam boravio u štaglju. Recimo da
sam se bojao upustiti u razgovor s njom. Bila je spretnija s riječima nego ja,
često je to tako sa ženama, i nije se rijetko događalo da bude po njezinom.
Često je bila i u pravu, kad malo bolje razmislim. Ali ne ovaj put. Toliko sam
znao.
Zato sam bio u štaglju. Od jutra do mraka. Popravljao sam stare košnice,
izrađivao nove. Ne standardne košnice, ne u ovoj obitelji. Imali smo vlastiti
nacrt. Crteži su visjeli na zidovima blagovaonice - uokvireni. Emma je to
svojedobno sredila. Pronašla je crteže u škrinji na tavanu, gdje su stajali jer su
svi u mojoj obitelji znali nacrte napamet. Škrinja, pravi američki putni
kovčeg, lako bi ga se moglo prodati kakvom antikvarijatu za finu svotu
novca. Ali sad ju je ipak bilo lijepo imati gore, mislio sam. Podsjeća me na to
otkuda dolazim. Škrinja je putovala preko Bare iz Europe, kad su prvi članovi
moje obitelji stupili na američko tlo. Jedna jedina žena. Sve je poteklo od nje,
od te škrinje, od crteža.
Požutjeli krhki papir samo što se ne smrvi u prah, ali Emma ga je spasila
staklom i raskošnim pozlaćenim okvirima. Pobrinula se čak i da crteži vise
ondje gdje nisu na izravnom suncu.
Ionako mi nisu trebali. Izrađivao sam te košnice toliko godina da bih to
mogao i zavezanih očiju. Ljudi su nam se smijali jer ih sami izrađujemo,
nitko od ostalih pčelara koje znam nije izrađivao košnice. Predugo traje. Ali
mi smo to oduvijek tako radili. Bile su to naše košnice. Nisam o tome naglas
govorio, nisam se htio hvalisati, ali bio sam uvjeren da je pčelama ljepše u
našim košnicama nego u masovno proizvedenim standardnim nastavcima.
Ljudi bi mi se samo smijali.
Oprema je čekala spremna u štaglju zajedno s debelim, mirisnim
daskama.
 Počeo sam s nastavcima. Urezivao sam proreze motornom pilom i
pribijao daske gumenim batom. To je brzo išlo, činilo mi se. Za okvire je
trebalo više vremena. Deset okvira po nastavku. Jedino što smo kupovali
gotovo bile su metalne mrežice za maticu, s otvorima od 4,2 milimetra kako
bi matica ostala u košnici, a da manje radilice mogu slobodno prolaziti.
Postojale su granice.
Rad mi nije dao spavati. Ovdje u hladnom štaglju, gdje piljevina leti
zrakom poput snježnih pahuljica, umor me ne bi svladavao na isti način kao u
kući. Osim toga, uz srdit zvuk motorne pile bilo je nemoguće zaspati. Obično
sam nosio štitnike za uši, ali sad sam ih skinuo, pustio da mi buka ispuni
glavu. Tako nije bilo mjesta za neke druge stvari.
Nisam primijetio da je ušla Emma. Mogla je dugo stajati i promatrati me,
u svakom je slučaju stigla staviti štitnike za uši. Okrenuo sam se da uzmem
još letvica kad sam je opazio. Samo je stajala uspravno s velikim žutim
plastičnim slušalicama na ušima. Nasmiješila se.
Isključio sam pilu.
“Bok!”
Pokazala je na svoje štitnike i lagano odmahnula glavom. Dobro. Nije
čula što govorim. Ostali smo tako stajati. I dalje se smiješila. Nije ga se
moglo pogrešno protumačiti, taj njezin osmijeh. Menopauza je velika tema
ovih dana, žene šapuću o tome kad misle da ih ne čujemo, o valunzima,
mokrenju, noćnom znojenju i, pa da, shvatili smo i to: smanjenju libida. Ali
Emma je bila ista kakva je uvijek bila. I sad je stajala ondje sa štitnicima i
nije bilo teško shvatiti što želi.
Prošlo je već mnogo, mnogo vremena od našeg zadnjeg odnosa. Otkako
je Tom bio kod kuće. Sramili smo se s njim u kući, bojali se da će nas čuti,
kao da je još uvijek klinac koji spava s nama u sobi. Počeli smo šaptati svaki
put kad bismo legli u krevet. Oprezno smo se kretali, legli bismo ravno pod
deku i čitali svatko svoju knjigu. A poslije, nakon što je otišao, nismo došli
na tu temu. Nisam na to ni pomislio.
Zagrlila me, poljubila u usta, otvorenih očiju.
“Ne znam...” rekao sam. Tijelo mi je bilo ukočeno i usporeno, nisam
imao energije. “Malo sam umoran.”
Samo se nasmiješila i pokazala na štitnike za uši.
Pokušao sam ih skinuti, no ona mi je samo odgurnula ruku.
 Ostali smo tako stajati. Držao sam je za ruku. Imala je osmijeh od uha do
uha.
“Dobro.”
Uzeo sam i ja par slušalica. “Tako bi se igrala?”
Iz nekog sam razloga živnuo. Nije bilo tiho, nikad nije tiho kad sve
isključite: zujanje mozga, zvuk vlastitog daha, lupanje srca, sve se probija.
Ljubili smo se, jezik joj je bio mek, usta otvorena i topla, podignuo sam je
na tokarski stol. Glava joj je došla u razinu s mojom. Zrak je bio hladan, moji
prsti poput siga na njezinoj koži. Naježila se, ali nije se povukla. Pokušao
sam dahom ugrijati prste, no teško da je to puno pomoglo jer je zadrhturila
kad sam ih pokušao zavući pod njezin pulover. Legla je poleđice na stol,
noge su joj visjele prema podu. Ljubio sam je po trbuhu, ali pogurnula mi je
glavu naniže. Zadrhtala je kad ju je dodirnuo moj jezik. Možda je zastenjala,
ali nisam čuo.
Onda smo oboje ležali na stolu. Ona gore. Nije dugo trajalo, bilo je
prehladno. A i daske su mi bile pretvrde pod lopaticama.
Poslije je skinula slušalice, navukla hlače i uvukla u njih majicu. Prije
nego što sam išta stigao reći, već je bila otišla.
Toplina njezina tijela ostala je, lebdjela je u zraku nad tokarskim stolom.
Gulf Harbors. Opet to. Gulf Harbors. Te mi riječi nisu izlazile iz glave,
nastavile su me opsjedati, Gulf Harbors, mijesilo se kao tijesto, Gulf
Harbors, Harb Gulfors, Bors Gulfharb, stresao sam glavom, htio sam se toga
riješiti, ali nastavilo me gnjaviti, Gulf Borsharb, Bors Harbgulf Harb
Forsgulf
Ondje je sad toplo. Jučer sam provjerio vremensku prognozu a da Emma
nije primijetila. Na televiziji je bila nacionalna vremenska prognoza i ja sam
ostao čekati da se pojavi Tampa, vrlo malo kiše u ovo doba godine, vidio
sam. Ovdje je još bilo malo tmurno, ali ondje je već bilo ljeto iz snova. Život
na otvorenom. Roštiljanje. Dupini. Morske krave.
Gulf Harbors.
Te su mi se riječi čvrsto usadile, nisam ih se mogao riješiti. I tako su
ostale.
Bila je nešto posebno, Emma. Bio sam sretnik što je imam. Ma što se
dogodilo. To se neće promijeniti ni ako se preselimo na Floridu.
 TAO

O nda je napokon došao Dan odmora. Nenajavljeno, kao i svake godine.

Tek smo večer prije obaviješteni da je Komitet odlučio da je
stanovništvo konačno zaslužilo slobodan dan. Objavila je to Li Xiara, čelnica
Komiteta. Žena koja nam je uvijek priopćavala odluke Komiteta, putem
radija i izgrebanih info-ekrana. Njezin pjevni, smireni glas uvijek je bio isti,
bila vijest dobra ili loša. Oprašivanje je gotovo, objavila je, vrijeme cvatnje
samo što nije prošlo. Mogu nam to priuštiti, rekla je, mi, društvo, možemo si
to priuštiti.
Čekali smo taj dan tjednima, već više od dva mjeseca nismo imali
slobodno. Dok su tetive podlaktica sve više i više pekle nakon neprestanog
četkanja, dok su nam nadlaktice i ramena bili sve napetiji, a stopala vječno
umorna od stajanja, radili smo i čekali.
Za promjenu me nije probudio sat nego svjetlo. Sunce mi je grijalo lice,
ostala sam ležati zatvorenih očiju, osjećajući kako temperatura u sobi polako
raste. Onda sam ih na kraju ipak uspjela otvoriti i pogledati oko sebe. Krevet
je bio prazan. Kuan je već bio ustao.
Otišla sam k njemu u kuhinju. Sjedio je sa šalicom čaja i gledao u polja,
dok se Wei-Wen igrao na podu. Bilo je tako tiho na dan odmora za sve nas.
Čak se i Wei-Wen igrao mirnije nego inače. Vozio je crveni autić po podu,
tiho brundajući.
Njegov vrat s kratko podrezanom kosom, kratki prstići što su obujmili
autić, usta što su tako intenzivno brundala da mu se između usana probijalo
malo sline. Njegov žar. Tako je mogao sjediti satima sa svim svojim
vozilima, slagati ceste na podu, graditi gradove pune života.
Sjela sam pokraj Kuana, popila gutljaj čaja iz njegove šalice. Bio je već
skoro hladan, očito je dugo ovdje sjedio.
“Što bi ti?” rekla sam naposljetku. “Kako bi iskoristio naš dan?”
Otpio je još gutljaj čaja, majušan, kao da štedi.
“Pa... ne znam... Što bi ti?”
Ustala sam. Znala sam što želi, već sam ga čula kako razgovara s
kolegama s posla o svemu što će se događati u središtu mjestašca koje smo
nazivali gradom, na trgu pripremaju sve za posluživanje hrane i zabavni
program.
“Ja bih htjela slobodan dan provesti s Wei-Wenom” rekla sam.
On se blago nasmiješio. “Pa to bih i ja.”
Ali nije me pogledao u oči.
“Imamo puno sati, stignemo puno toga. Rado bih ga naučila brojeve”,
rekla sam.
“Hm.” Još me izbjegavao pogledati, kao da je odustao, iako sam znala da
je zapravo suprotno.
“Pitao si što bih ja”, rekla sam. “To želim.”
Ustao je, prišao mi i stavivši mi ruku na rame lagano ga masirao.
Nagovarajuća masaža, pokušao mi je pronaći slabu točku, znao je da mu se
mogu suprotstaviti verbalno, ali rijetko sam to uspijevala fizički.
Oprezno sam se izmigoljila, nije smio pobijediti. “Kuan...”
No on mi se samo nasmiješio i primio me za ruku. Onda me povukao
prema prozoru, stao iza mene i pustio da mu ruke putuju s mojih ramena sve
do šaka.
“Pogledaj van”, rekao je tiho i isprepleo prste s mojima.
Oprezno sam se pokušala osloboditi, ali čvrsto me držao. “Pogledaj van.”
“Zašto?”
Mirno me držao uza se, i poslušala sam ga. Sunce je sjalo. U zraku su se
vrtložile latice, bjelasale su se na suncu. Redovi stabala kruške bili su
beskrajni. Zavrtjelo mi se od tolike količine cvijeća. Gledala sam ih svaki
dan, svako pojedino stablo. Ali nisam ih gledala ovako kao danas. Zajedno.
“Ja mislim da ćemo se odjenuti i otići u grad. Dotjerati se, kupiti nešto
fino za jelo.” Glas mu je bio blag, kao da je čvrsto odlučio da se neće
naljutiti.
Pokušala sam se nasmiješiti, izaći mu u susret, nisam mogla današnji dan
započeti svađom. “Ne grad, molim te.”
“Ali ondje su svi.”
Htio je ići u redove, kao što to činimo svaki dan. Uzdahnula sam.
“Zar ne možemo biti sami?”
Povukao je kutove usana uvis, pokušavajući se nasmiješiti. “Slažem se.
Samo da izađemo.”
 Okrenula sam se opet prema prozoru, tome bijelome moru. Nikad ondje
nismo bili sami.
“Možda da jednostavno odemo onamo?”
“Onamo? U parcele?”
“Pa i to je vani, nije li?” pokušala sam se nasmiješiti, ali nije na to
reagirao.
“Ne znam...”
“Bit će lijepo. Samo nas troje.”
“Napola sam se dogovorio s nekim...”
“I ne trebamo ići daleko s Wei-Wenom. Bilo bi dobro da to izbjegne, za
promjenu?”
Stavila sam mu ruku na nadlanicu u prisnoj gesti, izbjegla spominjati više
išta o podučavanju. Ali prozreo me.
“A knjige?”
“Pa možemo ponijeti koju, ha? I ne trebam na to potrošiti cijeli dan.”
Napokon me pogledao u oči. Predao se, ali s laganim smiješkom.
 WILLIAM

S tajao sam za pisaćim stolom. Bio je smješten ispred prozora, ondje je

bilo najbolje svjetlo, bilo je to najprikladnije mjesto u sobi i uvjerljivo
najugodnije. Nisam ondje sjedio mjesecima.
Na stolu je ležala jedna jedina knjiga. Je li mi ju to on, Edmund, ostavio
dok sam spavao?
Imala je požutjele listove, prekrivao ju je tanak sloj prašine, a smeđi
kožnati uvez bio je suh i krhak pod prstima. Sad sam prepoznao djelo, kupio
sam ga u glavnome gradu za vrijeme studija, tad sam drage volje žrtvovao
tjedan dana doručaka u korist nove knjige. Ali ovu nisam nikad stigao
pročitati, vjerojatno je kupljena potkraj mojih studentskih dana. Napisao ju je
Francois Huber, objavljena je u Edinburghu 1806, prije četrdeset pet godina,
a naslov je glasio New Observations on the Natural History of Bees.
Bila je to knjiga o pčelama, o košnici, superorganizmu, gdje je svaka
jedinka, svaki sitni kukac podređen velikoj cjelini. Zašto je Edmund izvukao
tu knjigu? Baš tu?
Uzeo sam naočale, morao sam košuljom obrisati prašinu s njih, a onda
sam sjeo. Osjetiti naslon stolice na leđima bilo je poput susreta sa starim
prijateljem.
Korice su prosvjedujući zaškripale kad sam otvorio knjigu. Oprezno sam
okrenuo naslovnu stranicu pa počeo čitati.
Priču o Frangoisu Huberu znao sam iz studentskih dana, ali nikad se
nisam pošteno zadubio u njegove teorije. Rođen je 1750. u vrlo imućnoj
švicarskoj obitelji. Otac se pobrinuo da obitelj postane bogata, pa mali
Frangois za razliku od njega nije nikad morao raditi. Ali obitelj je imala jasna
očekivanja od njega: morao se intelektualno uzdizati i tako opravdati svoje
postojanje. Morao je nešto stvoriti, nešto što će proslaviti i njegovo i
obiteljsko ime, trebao ih je upisati u anale povijesti. Frangois je davao sve od
sebe da usreći oca. Bio je inteligentno dijete i već je kao mali čitao teška
djela. Bdio je do dugo u noć zaklonjen hrpom debelih knjiga, čitao dok mu
oči ne bi naotekle i počele suziti, dok bol ne bi isijavao iz njih. Na kraju mu
je to postalo previše, pritisak je bio prevelik, i oči više nisu mogle. Knjige ga
nisu odvele u prosvjetljenje, odvele su ga u mrak.
Kao petnaestogodišnjak gotovo je oslijepio. Poslali su ga na selo, s
uputom da miruje i ne napreže se, mogao je sudjelovati u poljodjelskim
radovima, i to je bilo sve.
Ali mladi Frangois nije mogao mirovati, jer nije zaboravio očekivanja
koja su nekoć bila na njegovim plećima, i um mu je bio tako ustrojen da
sljepoću nije vidio kao prepreku nego kao mogućnost, jer ono što više nije
mogao vidjeti ipak je mogao čuti, a oko njega je na sve strane vrvjelo
životom. Ptice su pjevale, vjeverice coktale, vjetar šumio u krošnjama i pčele
zujale.
Upravo su one privukle njegovu pozornost.
Polako je počeo svoj znanstveni rad, koji je bio temelj i za djelo koje sam
ja sad držao u rukama. Uz nesebičnu pomoć svojeg vjernog imenjaka
Frangoisa Burnena počeo je bilježiti različite faze života pčela medarica.
Prvo veliko otkriće ovoga dvojca imalo je veze sa samom oplodnjom.
Dotad nikome nije bilo jasno kako se matica razmnožava jer to nikad prije
nitko nije vidio na djelu, unatoč tome što su različiti biolozi u različitim
vremenima provodili marljiva istraživanja života u košnici. Ali Fluber i
Burnen konačno su shvatili, oplodnja se ne događa unutra, nego vani.
Novorođene matice napuštaju košnicu, odlaze iz nje i tada, na tim izletima,
dolazi do oplodnje. Matica se vraća puna sjemena trutova, ali i pokrivena
njihovim spolnim organima, koji se otkinu prilikom sparivanja. Kako je
priroda mogla tražiti tako suludu žrtvu od truta, Fiuber nikad nije saznao.
To da priroda zapravo traži najveću žrtvu, smrt, otkriveno je tek poslije, i
možda je i bolje da Huber to nikad nije shvatio, možda bi to slijepome
Huberu bilo previše, činjenica da je trutu jedina zadaća u životu razmnožiti se
i pritom umrijeti.
Huber nije samo proučavao pčele, pobrinuo se i da im poboljša životne
uvjete. Odlučio je izgraditi novu vrstu košnice.
Godinama je ljudski kontakt s pčelama bio ograničen na uzimanje
prirodnih košnica, saća u obliku polumjeseca koje su pčele same izgradile na
granama ili u šupljinama. No s vremenom su pojedinci postali toliko
opčinjeni pčelinjim blagom da su ih poželjeli držati kao domaće životinje.
Pokušavalo se s keramičkim košnicama, ali neuspješno, a onda je razvijena
slamnata košnica, pletara, koja je bila najrasprostranjenija u Europi u
Huberovo vrijeme. U mojem ih je okrugu i dalje bilo najviše, uklapale su se
kao dio prirode na putovima i uz rub cesta. Nikad prije nisam razmišljao o
tim košnicama, ne dosad, kad sam se susreo s Huberovom knjigom, jer imale
su svoje probleme i nedostatke. Pletara je davala slab uvid, kad se med
sakupljao trebalo ga je istiskivati iz saća, a time bi se istovremeno uništila i
jajašca i ličinke, pa med ne bi bio čist. A uništilo bi se i samo saće, koje je
pčelama dom.
Da bi se sakupio med, moralo se dakle uništiti pčelinje stanište.
To je Huber naumio promijeniti. Razvio je košnicu koju je bilo lakše
prazniti. Otvarala se kao knjiga, kojoj je svaka stranica bila okvir za
podmladak i med: lisnjača.
Proučavao sam slike Huberove košnice u knjizi, okvire, vizualno lijepu,
ali dosta nespretnu lisnatu formaciju. Nju se sigurno moralo moći
unaprijediti, iznaći rješenje koje bi bilo bolje, gdje se vađenje moglo obaviti a
da se ne ozlijede pčele, i gdje pčelar ima još bolji uvid u matice, ličinke i
proizvodnju.
Odmah sam primijetio da treperim od žara. Baš to sam želio, to mi je bila
strast. Nisam mogao maknuti pogled s crteža, s pčela. Htio sam zaći u to.
Zaći u košnicu!
 TAO

J e’n, dva, tri - hop!”

Pratili smo stazu u polju. Wei-Wen je išao između Kuana i mene. Oko
vrata je imao moju staru crvenu maramu. Obožavao ju je, htio ju je nositi
svaki dan, ali smio je to samo kad ga nitko drugi nije mogao vidjeti. Dana
nam je kao simbol časti, ne kao modni dodatak. Ali bilo mi je drago što je
nosi, možda ga nadahne, možda poželi jednoga dana dobiti svoju.
Wei-Wen nas je oboje držao za ruke i htio da ga njišemo kroz zrak i
nosimo u velikim skokovima naprijed. “Još. Još.” Maramu bi mu vjetar
dignuo preko lica, gotovo bi ga pokrila, sakrila, a on bi je nesvjesno
odmaknuo.
“Gle!” stalno je vikao i pokazivao. “Gle!” Na drveće, nebo i cvijeće.
Godilo mu je biti vani, polja su obično bila nešto što je promatrao s prozora,
prije nego što bismo ga odvukli kroz vrata da stigne u školu ili navečer
odnijeli u krevet.
Išli smo na brdo nedaleko od šume i namjeravali ondje imati piknik.
Vidjeli smo ga iz naše zgrade, nije bilo udaljeno ni tristo metara, pa nije bilo
predaleko za Wei-Wena, i znali smo da ćemo odande imali lijep pogled i na
grad i na polja. Ponijeli smo prženu rižu, deku i limenku vakumiranih šljiva
koje smo čuvali za neki posebni dan. Zatim smo mislili izvaditi pisaći pribor,
sjesti u šumu i prionuti na posao. Nadala sam se da ću ga naučiti računati do
deset. Danas bi trebalo biti lakše. Wei-Wen je bio odmoran. I ja sam bila.
“Je’n, dva, tri - hop!”
Opet smo ga vinuli kroz zrak, sad već sigurno peti ili šesti put.
“Više!” viknuo je.
Naši pomalo rezignirani pogledi sreli su se nad njegovom glavom. Onda
smo ga podigli, još jedanput. Nikad mu to ne bi dosadilo, znali smo. U
prirodi trogodišnjaka je da im nikad ne dosadi. A bio je naviknut dobiti što
poželi.
“Zamisli kad nas više neće imati samo za sebe”, rekla sam Kuanu.
“Bit će mu teško”, rekao je i nasmiješio se.
 Sad smo bili već toliko blizu, još samo nekoliko mjeseci i imat ćemo
dovoljno novca. Sve što smo uspjeli uštedjeti išlo je u izlizanu limenu kutiju
u kuhinjskom ormariću. Kad budemo mogli pokazati dovoljno veliku svotu,
dobit ćemo dopuštenje. Tražili su trideset šest tisuća juana, mi smo imali
32.476.1 bila je žurba jer uskoro ćemo biti prestari, granicu su podvlačili na
trideset godina, a nama je oboma bilo dvadeset osam.
Wei-Wen dobit će brata ili sestru. Vjerojatno će to biti šok. To što će nas
s nekim morati dijeliti.
Pokušala sam mu pustiti ruku.
“Sad malo hodaj sam, Wei-Wen.”
“Neee!”
“Da. Samo malo. Do onog tamo stabla.” Pokazala sam mu na stablo
pedeset metara ispred nas.
“Kojeg?”
“Onog ondje.”
“Ali sva su ista.”
Nisam se mogla ne nasmiješiti, bio je u pravu. Pogledala sam Kuana. On
mi se nasmijao, otvoreno i radosno. Nije bio mrzovoljan što smo ovdje,
srećom je bio zadovoljan kompromisom. Kao i ja, odlučio je da će ovo biti
jedan lijep dan.
“Nosi me!” zacvilio je Wei-Wen i zalijepio mi se za noge.
Oslobodila sam se.
“Evo. Primi me za ruku.”
Ali nastavio se duriti.
“Nosi me!”
Onda se naglo vinuo u zrak kad ga je Kuan s lakoćom prebacio na
ramena.
“Tako. Sad ja mogu biti deva, a ti jahač.”
“Što je deva?”
“Dobro, onda konj.”
Zarzao je i Wei-Wen se nasmijao. “Trči, konjiću.”
Kuan je napravio nekoliko koraka, no onda je stao. “Ne, ne ovaj konj.
Ovaj konj je star i umoran, a osim toga želi hodati s mamom konjicom.”
 “Kobilom”, rekla sam. “Ne zove se konjica nego kobila.”
“Dobro. Kobila.”
Nastavio je hodati s Wei-Wenom na ramenima. Pokušao me primiti za
ruku, izdržali smo nekoliko metara, ali Wei-Wen se opasno zanjihao, pa ga je
brže-bolje opet uhvatio. Cijelo Wei-Wenovo tijelo opasno se njihalo sa
svakim njegovim korakom, držao je glavu visoko, ogledavao se, i primijetio
da sad ima posve nov položaj.
“Ja sam najviši!”
Smiješio se sam sebi, sretan koliko to samo trogodišnjak može biti.
Stigli smo na vrh uzvisine. Krajolik se rastvarao pred nama. Redovi
stabala, kao iscrtani pomoću ravnala, rascvjetane loptice vate na pozadini
smeđe zemlje gdje je trava tek počela nicati kroz prošlogodišnje trulo lišće.
Suma je bila sjenovita i široka, samo sto metara od nas. Mračna i zarasla.
Za nas ondje nije bilo ničega, a sad će i ta područja zasaditi.
Okrenula sam se. Na sjeveru su bile voćke odavde do obzora. Dugačke,
posađene linije, stablo za stablom, za stablom, za stablom. Čitala sam o
putovanjima na koja su ljudi išli, nekad prije, turisti. Odlazili su vidjeti
ovakve krajolike u proljeće. Odlazili samo da bi vidjeli rascvale voćke. Jesu li
one lijepe? Nisam znala. Bio mi je to posao. Svako pojedino stablo
predstavljalo je desetke sati rada. Nisam ih mogla gledati a da ne pomislim da
će uskoro roditi pa ćemo se morati opet penjati na njih. Brati voće istim
nježnim pokretima kojima smo ih i oprašivali, svaku pojedinu krušku
pažljivo umotati u papir, kao da je od porculana. Nevjerojatno mnoštvo
krušaka, stabala, sati, godina.
A ipak smo danas bili ovdje. Jer sam ja to htjela.
Kuan je prostro deku na tlo. Izvadili smo kutije s hranom. Wei-Wen je jeo
brzo i umrljao se. Uvijek su mu obroci bili tlaka, smatrao je hranu dosadnom.
Malo što je volio, jeo je malo, iako smo mi uvijek čekali sa svojim porcijama
da mu damo još malo ako poželi.
Ali kad smo otvorili limenku vakumiranih šljiva, smirio se, možda zato
što smo i Kuan i ja bili tihi. Sjedili smo oko limenke postavljene u sredinu.
Otvarač za limenke zvučao je grubo na metalu dok ga je Kuan vrtio.
Zakrenuo je poklopac u stranu pa smo pogledali žuto voće. Mirisalo je slatko.
Oprezno sam vilicom izvadila jednu šljivu i stavila je na Wei-Wenov tanjur.
“Što je to?” upitao je on.
 “Šljiva”, rekla sam.
“Ne volim šljivu.”
“Ne možeš znati ako ne kušaš.”
Nagnuo se nad tanjur i isplazio jezik. Načas je iskušavao okus. I
nasmiješio se. Onda ju je ščepao zubima kao gladan pas, cijelu je šljivu
strpao u usta odjednom, sok mu se cijedio iz kutova usana.
“Ima još?” upitao je, još uvijek punih usta.
Pokazala sam mu limenku. Bila je prazna. Po jedna za svakoga, samo
toliko ih je bilo.
“Ali možeš dobiti i moju”, rekla sam i stavila mu šljivu na tanjur.
Kuan me zabrinuto pogledao. “I ti trebaš vitamin C”, rekao je tiho.
Slegnula sam ramenima. “Samo ću poželjeti još. Bolje da ih i ne jedem.”
Kuan mi se nasmiješio. “Onda dobro.” Potom je i on svoju šljivu prebacio
Wei-Wenu na tanjur.
Wei-Wenu je trebalo samo dvije minute da sve pojede. Opet je bio na
nogama, htio se penjati na stabla. Morali smo ga spriječiti.
“Grane se mogu slomiti.”
“Hoću!”
Posegnula sam u torbu za pisaćim priborom.
“Mislila sam da bismo mogli malo sjesti i igrati se računanja.”
Kuan je zakolutao očima, a Wei-Wen se pravio da nije čuo što sam rekla.
“Gle! Brod!” rekao je držeći štap.
“Baš je lijep” rekao je Kuan. “A ono je jezero.” Pokazao je na blatnu
lokvu malo dalje.
“Da!” rekao je Wei-Wen i odjurio onamo.
Vratila sam pisaći pribor u torbu bez riječi i okrenula leđa Kuanu. On mi
je razbarušio kosu. “Dan je dug.”
“Pola ga je već prošlo.”
“Dođi.” Povukao me na deku. “Gle kako je ovo divno, samo ležati ovako.
Opustiti se.”
Shvatila sam da se smiješim. “Super...”
Primio me za ruku i stisnuo je. Stisnula sam i ja njegovu. On je opet
stisnuo moju. Oboje smo se nasmijali. Uobičajenog podbadanja nije bilo ni u
tragovima.
Okrenula sam se na leđa. Protegnula sam se, bez straha da će netko doći i
narediti da ustanem jer je stanka gotova. Sunce me zaslijepilo. Zatvorila sam
jedno oko, svijet je izgubio dubinu. Jarkoplavo nebo stopilo se s bijelim
cvatom nad nama. Postali su ista površina. Nebo se probijalo između svake
latice. Ako bih dovoljno dugo gledala, prvi plan i pozadina zamijenili bi
mjesta. Kao da je nebo plava kukičana rupičasta deka na bijeloj podlozi.
Sklopila sam oba oka. Osjećala sam Kuanovu ruku u svojoj, mirno je
ležala. Mogli smo razgovarati. Mogli smo voditi ljubav. Ali ni on ni ja nismo
htjeli ništa drugo nego ležati. Ondje kod lokve čuli smo Wei-Wena kako
pučka, vozio je brodić amo-tamo.
Nakon nekog vremena morala sam promijeniti položaj. Lopatice su mi se
ukopale u tlo. Križa su me pomalo počela boljeti. Legla sam na bok i
podbočila glavu o ruku. Kuan je naravno zaspao, lagano je hrkao. Sigurno bi
mogao spavati tjedan dana bez prestanka, kad bi smio. Uvijek je bio malo
premršav, malo preblijed, tijelo mu cijelo vrijeme u nekakvom manjku.
Spavao je manje nego što bi trebao, jeo manje hrane nego što je trošio
energije. Ipak je izdržavao, radio više sati dnevno nego ja, ali nikad nije bio
nezadovoljan. Rijetko se žalio.
Tako je tiho ovdje... Bez radnika oko mene tišina je bila još izraženija.
Čak se i Wei-Wen prestao igrati s brodićem. Ni šum vjetra u krošnjama,
samo odsustvo zvuka, praznina.
Sjela sam. Gdje je on? Okrenula sam se prema lokvi. Blatna smeđa voda
je sjajila na suncu.
Ustala sam.
“Wei-Wen?”
Nitko nije odgovarao.
“Wei-Wen, gdje si?”
Glas mi se pronio tek nekoliko metara, ugušila ga je tišina.
Udaljila sam se nekoliko koraka od deke da dobijem pregled nad
krajolikom.
Nije ga bilo nigdje.
“Wei-Wen?”
Kuana je probudilo moje vikanje, skočio je na noge pa počeo i on tražiti.
 “Vidiš ga?”
Odmahnuo je glavom.
Tek mi je sad sinulo koliko je beskrajan prostor što nas okružuje. I koliko
je sve slično. Parcela za parcelom krušaka.
Nikakvih orijentira osim sunca i šume. I jedan trogodišnjak negdje
ondje...
Požurili smo se do lokve. Štapić se ljuljuškao na površini vode.
“Hoćeš ti tamo, a ja onamo?” Kuanov glas bio je smiren i nedramatičan.
Kimnula sam.
“Sigurno se zaigrao i odlutao”, rekao je Kuan. “Nije mogao daleko
odmaknuti.”
Požurila sam sitnim koracima neravnom padinom puteljkom prema
sjeveru. Da, sigurno se negdje zaigrao. Sigurno je pronašao nešto tako
uzbudljivo da nas nije čuo kako vičemo.
“Wei-Wen? Wei-Wen?”
Možda mu se posrećilo pa je ugledao kakvu životinjicu, kukca. Ili možda
panj koji sliči zmaju. Nešto što ga je zaustavilo i navelo na sanjarenje, navelo
da zaboravi sve oko sebe, da nešto nauči. Glista. Ptičje gnijezdo. Mravinjak.
“Wei-Wen? Gdje si? Wei-Wen!”
Trudila sam se da mi glas ostane lagan i mek, ali čula sam kako oštro
zvuči.
Malo dalje, Kuanov povik. “Wei-Wen? Hej?”
Glas mu je bio miran. Ne kao moj. Ohrabrio me. Pokušala sam vikati
jednako mirno. Ovdje je, naravno da je ovdje. Sjedi negdje, igra se i
zaboravio je na sve oko sebe.
“Wei-Wen?”
Sunce mi je peklo leđa.
“Wei-Wen? Sine?”
Kao da je temperatura naglo porasla.
“Wei-Wen! Javi se, kompa!”
Moj dah. Bio je nepravilan. Odsječan. Osvrnula sam se i primijetila da
sam pretrčala već nekoliko stotina metara od vrha brda. Nije mogao dospjeti
ovako daleko. Potrčala sam natrag, ali sam promijenila smjer, orijentirala sam
se po puteljku koji je išao nekoliko metara od mene.
 Sjetila sam se da je imao crvenu maramu. Wei-Wen je na sebi imao
crvenu maramu. Lako bi je se moglo primijetiti. Među smeđom zemljom,
zelenom travom i bijelim cvatom marama bi se trebala isticati.
“Tao! Tao! Dođi!” Kuanov glas. Nepoznat i oštar.
“Našao si ga?”
“Dođi!”
Promijenila sam putanju i potrčala prema njemu. Grlo mi se stezalo, sa
svakim mi je udahom bilo sve teže disati, kao da mi zrak ne dopire do pluća.
Nazrela sam Kuana među drvećem. Trčao je prema meni iz šume. Bila je
velika i mračna iza njega. Dolazi odande? Je li Wei-Wen nestao u šumi?
“Nešto nije u redu? Nešto se dogodilo?!” Glas se probio iz mene, stisnut,
napet.
I sad sam ga jasno vidjela. Kuan je trčao prema meni. Lice mu je bilo
ukočeno, oči razrogačene. U rukama je nešto nosio.
Crvena marama.
Cipela je mlatarala u taktu dok je trčao, crna dječja glavica se ljuljala.
Cipela. Glava koja se ljulja.
Trčala sam prema Kuanu.
Oteo mi se neki slabašni zvuk, prigušila sam krik.
Jer Wei-Wen se borio za dah. Lice mu je bilo bijelo pod crnom kosom.
Oči koje su me gledale preklinjale su za pomoć. Je li nešto slomio? Je li se
ozlijedio? Krvari li? Ne. Kao da je paraliziran.
Kuan je nešto rekao, ali nisam čula riječi, gledala sam usne kako se miču,
ali nikakav zvuk nije dopirao do mene.
Kuan se nije zaustavljao, samo je nastavio juriti.
Povikala sam nešto. Stvari. Naše stvari! Kao da su one važne. Ali Kuan
nije stao. Samo je trčao s Wei-Wenom u naručju. Slijedila sam ga. Slijedila
sam njega i dijete prema kućama, prema pomoći.
Cipela je mlatarala. Vjetar je dohvatio crvenu maramu.
Trčali smo sve do grada. Pogled mi je bio prikovan uz moje dijete, uz
Wei-Wena, oči su mu bile velike i uplašene. Ali nisam mogla ništa osim
trčati.
Stalno sam ponavljala njegovo ime.
Ali sad više nije reagirao.
 Manje otpora u tijelu. Još bljeđi, grašci znoja na čelu.
Oči su se zatvorile.
Tako je daleko? Tako smo daleko otišli. Je li to stvarno bilo tako daleko?
Nakon nekog vremena pred nama su se pojavile prve kuće. Ali došli smo
s druge strane, ne s one s koje smo otišli. Put je bio tako sličan da nismo
primijetili razliku.
Tišina. Gdje su svi?
Napokon smo ugledali nekoga. Stariju ženu. Na izlasku. Dotjerala se.
Primijetila sam to. Da žena ima ruž i haljinu. “Stanite”, viknuo je Kuan.
“Stanite. Upomoć, pomozite nam.” Žena nas je zbunjeno pogledala. Onda je
primijetila dijete.
Vozilo hitne pomoći došlo je za nekoliko minuta. Prašina se uskovitlala
nad suhim putom kad su se dovezli, i slegnula se na Wei-Wenovu kosu, na
njegove cipele, na trepavice. Bolničari u bijelome izjurili su van. Oprezno su
ga uzeli iz Kuanovih ruku i ponijeli ga. Ruka mu je mlitavo visjela iz naručja
jednog čovjeka u bijelome. Bilo je to zadnje što smo vidjeli. Kuana i mene
poveli su u vozilo, ali ne otraga s njim, smjestili su nas naprijed.
Netko nas je podsjetio na sigurnosne pojaseve.
Sigurnosni pojasevi? Što će nam oni?
 GEORGE

P robudio sam se sat i dvadeset dvije minute prije nego što mi je zazvonila
budilica. Posteljina je bila mokra, zbacio sam sa sebe poplun, ali znao
sam da neću moći opet zaspati. Bio je dan kontrole košnica, prve inspekcije
nakon zime. Često sam prije toga dana loše spavao, glava mi je bila u
košnicama. Pčelinji vosak, saće i ličinke zaokupljali su mi misli. Nisam znao
što bih mogao naći kad ih otvorim, znalo se dogoditi da smrtnost bude i do
pedeset posto. A taj osjećaj, kad stojite ondje i vidite da u pola košnica nema
ni ličinki ni matice, jako je loš. Ali zima je bila prosječna, nije bilo razloga za
odstupanje od normale.
Pa ipak. Tresao sam se čekajući Ricka i Jimmyja. Tražio sam da dođu u
pola osam. Samo sam htio krenuti. Najradije bih već sad počeo, ali bio nam je
običaj, nama trojici, da prvi dan kontrole započnemo okupljanjem ovdje na
farmi, trebalo je reći prave stvari, trebalo je popiti pravi napitak.
Rick je došao prvi, kao i uvijek. Bio je visok i mršav, nije bio naročito
skladan, malo je sličio Jamesu Stewartu, samo bez onog očaravajućeg lica.
Dug, oštar nos, oči duboko usađene u glavi, proćelav, iako mu još nije bilo ni
trideset. Iskobeljao se iz auta. Rick se uvijek kretao deset puta više nego što
je bilo potrebno, ma što radio, sav je bio loše organiziran. Ali imao je žara.
Dopisno je studirao agronomiju i vrlo mnogo čitao, cijelo vrijeme. Ma čime
se bavili, Rick je mogao ispričati cijelu pozadinu toga. I povijest i teorije.
Kao da ste ubacili novčić u njega. Čovjek je bio pravi automat za anegdote.
Sanjao je vlastitu farmu, ali bolje bi mu bilo da je sjeo za stol i mućnuo
glavom.
Ostao je stajati i mlatarati rukama, kao i inače. Nije mogao mirovati.
“I tako...” rekao je.
“I tako”, rekao sam.
“Da... Imaš li ideju kakva bi mogla biti situacija?”
“Ne... Dobra? Valjda dobra. Nema razloga da mislim drukčije.”
“Ne... Nema razloga.”
Namrštio se, počešao po prorijeđenoj kosi. ”...Ili, zapravo...” Sad se češao
objema rukama, čovjek bi pomislio da ima uši. “To se nikad ne zna.”
 “Ne. Nikad se ne zna. Ali ove zime...”
“Da. Jasno je...”
“Da.”
“A onda su tu i ti nestanci.”
“Aha. To.”
Pravio sam se da nisam o tome razmišljao. Ali naravno da jesam.
Naravno da sam pratio situaciju. Čak je i The Autumn Tribune spomenuo
tajanstvene gubitke koje je pretrpio dio pčelara na jugu. U studenome je jedan
tip na Floridi prijavio da su mu košnice odjednom ostale prazne. Zvao se
David Hackenberg. Odjednom su svi govorili o tome što se dogodilo na
njegovoj farmi. A otad je dolazilo sve više prijava, s Floride, iz Kalifornije,
Oklahome i Teksasa.
Svaki je put priča bila ista. Zdrave košnice, dovoljno hrane, ličinke, sve u
savršenom redu. A onda, u samo nekoliko dana, u samo nekoliko sati,
košnica bi ostala prazna. Pčele bi otišle, napustile vlastite ličinke, napustile
sve. I nikad se ne bi vratile.
Pčele su čiste životinje. Odlete nekamo uginuti, ne žele ostati i onečistiti
košnicu. Možda se o tome radilo. Ali matica bi uvijek ostala, zajedno s malim
klupkom mladih pčela. Radilice bi otišle od majke i djece, ostavile ih da
uginu same u košnici. Protuprirodno.
Nitko nije sa sigurnošću znao zašto. Kad sam to prvi put čuo, pomislio
sam da je to zbog loše skrbi. Da se taj Hackenberg nije dobro brinuo za pčele.
Upoznao sam kroz godine mnoge pčelare koji su krivili druge kad su zapravo
trebali kriviti sebe. Premalo šećera, pretoplo, prehladno. Nije da se baš
bavimo kvantnom fizikom. Ali takvih je priča nakon nekog vremena bilo
previše, bile su previše slične i previše iznenadne. Nešto je drugo bilo
posrijedi.
“To je samo na jugu”, rekao sam.
“Da. Dolje su dosta intenzivniji”, rekao je Rick.
Tad je na farmu skrenuo zeleni Jimmyjev kamionet. Jimmy je izašao s
velikim osmijehom na licu. Dok se Rick brinuo, previše razmišljao, Jimmy je
bio dobroćudna, jednostavna suprotnost. Nije radio ni pokret viška, u
njegovoj glavi nijednog okreta vijuge koji nije bio apsolutno nužan. Ali radio
je marljivo, to mu se moralo priznati.
Ono što je Jimmyju nedostajalo iznutra, nadoknadio je izvana. Bio je
naočit na neki srednjoškolski način. Plava kosa, gusta na čelu, jamica na
bradi, snažna čeljust, skladne proporcije, trebao je cijele dane nositi
nogometni dres. I jako je pazio na izgled. Uredno izglačan i uredno počešljan,
uvijek. Samo nije bilo jasno za koga se sređuje, nikad u kombinacijama nije
bilo nikakvih žena.
U ruci je držao termosicu. Novu za ovu priliku, primijetio sam. Sjajan
čelik uhvatio je načas sunce, nakratko me zaslijepio prije nego što ju je
nagnuo pod nekim drugim kutom.
Izvadili smo svatko svoju šalicu. Jimmy ih je kupio prije nekoliko godina.
Male lovačke zelene šalice s odjela za piknike u K-martu, koje su se mogle
sklopiti i spljoštiti. Rick i ja istovremeno smo rasklopili šalice i pružili ih
Jimmyju. On je bez riječi otvorio termosicu.
“Svježe mljevena” rekao je i natočio.
Pružio mi je šalicu.
“Kolumbija. Tamna, poseban okus.”
Mogla je biti i instant što se mene ticalo. Kava je kava. Ali Jimmyju je
kava vjerojatno bila nešto najbliže umjetnosti. Kupovao je kavu u zrnu putem
interneta. Zrna su morala biti svježa, već mljevenu kavu smatrao je djelom
Sotone. A onda kavu treba preliti vodom odgovarajuće temperature.
Temperatura je “alfa i omega”. Da bi to postigao, investirao je u europski
aparat za kavu s vrčem, koji je zaglavio na carini nekoliko tjedana dok ga
napokon nije donio kući.
Kucnuli smo se trima šalicama. Meka plastika dodirnula je meku plastiku,
gotovo nečujno. Onda smo svi otpili po gutljaj.
Sad je došao trenutak kad bismo trebali pohvaliti kavu, reći nešto
pametno. Bio je red. Stisnuo sam oči, reda radi, kružeći kavom po ustima,
kao kakav sommelier.
“Duboka... Puna.”
“Mmm”, rekao je Rick. “Osjeti se prženje, da.”
Jimmy je zadovoljno kimnuo. I gledao nas pun iščekivanja, kao dijete na
Dan nezavisnosti. Očekivao je još.
“Bome, neusporedivo bolja nego instantna” rekao sam.
“Najbolja kava ove godine”, rekao je Rick.
Jimmy je opet kimnuo. “Samo treba kupiti mlinac i potražiti pravu kavu u
zrnu. I vi to možete imati doma.”
 Uvijek je to govorio iako je znao da nam mlinac za kavu nikad neće
prijeći preko praga. Kod kuće je Emma kuhala kavu. A ona je kupovala
instant-kavu u kristalićima. U zadnje ju je vrijeme počela razrjeđivati
mlijekom u prahu i šećerom, ali ja sam se držao crne.
“Jeste li znali da je najstariji poznati trag kave tisuću petsto godina stara
priča iz Etiopije?” rekao je Rick.
“Ma što ne kažeš?” rekao je Jimmy.
“O, da. Pastir Kaldi. Primijetio je da se koze ponašaju neobično nakon što
su pojele nekakve crvene bobice. Nisu mogle spavati. Ispričao je to nekom
redovniku.”
“U Etiopiji su prije tisuću petsto godina postojali redovnici?” pitao sam.
Zbunjeno me pogledao.
Jimmy je sa strane odmahnuo rukom. “Naravno da su postojali
redovnici.”
“Ali nisu bili kršćani. Hoću reći... Etiopija, nije li to Afrika? U ono
doba...”
“Uglavnom, redovnika je to zainteresiralo. Mučio se da ne zaspi za
vrijeme molitve pa je prelio bobice vrućom vodom i to popio. Voila! Kava.”
Jimmy je zadovoljno kimao. Rick je istraživao, bila je to pohvala
njegovoj kavi.
Popili smo. Kava se na proljetnom vjetru brzo ohladi. Zadnji gutljaj bio je
kiseo i mlak. Zatim smo otišli svatko u svoj auto i zaputili se prema
košnicama.
Kad sam stavio ruke na upravljač uvidio sam koliko sam znojan. Lijepile
su se za kožu upravljača, morao sam ih obrisati o nogavice kombinezona da
bih mogao pošteno uhvatiti upravljač. Na isti način mi se pulover lijepio za
leđa. Nisam znao što će biti. Strepio sam.
Bilo je to samo nekoliko stotina metara po kvrgavom zemljanom putu,
auto se tresao u taktu s mojim rukama, a onda smo se našli na livadi uz rijeku
Alabast.
Izašao sam i stavio ruke iza leđa da se ne vidi koliko se tresu.
Rick je već bio spreman. Nestrpljivo je cupkao. Htio je početi.
Jimmy je izašao iz svojega automobila. Uperio je nos prema suncu,
onjušio zrak.
 “Koliko je uopće toplo?” Zatvorio je oči, izgledao je kao da se ne misli
pomaknuti ni milimetar, da ne misli čak ni početi raditi.
“Dovoljno toplo.” Požurio sam prema košnicama. Ovdje je bilo važno
poslužiti kao primjer. “Samo treba početi.”
Provjerio sam leto, ulaz u prvu košnicu boje pistacije, jarka je boja
iskakala iz trave što se protezala iz tla ispod nje. Bilo je puno pčela. Podignuo
sam poklopac. Maknuo sam tkaninu s vrha. Očekivao sam najgore, ali dolje
je sve bilo u redu. Nisam vidio maticu, ali bilo je puno jajašaca i ličinki u
raznim stadijima. Šest punih okvira. Košnica je mogla ostati kakva jest, bilo
je u njoj dovoljno života i nije ju bilo potrebno spajati s drugom.
Okrenuo sam se Jimmyju. Pokazao je glavom na košnicu koju je otvorio.
“Ovdje je sve u redu.”
“I ovdje”, rekao je Rick.
Nastavili smo.
Kad je sunce zapeklo i košnica za košnicom bila pregledana, osjetio sam
kako mi se znoj suši, kako i treba. Ruke su mi postale suše i toplije, odjeća se
odlijepila od leđa. Ponegdje je bilo problema, naravno. Neke je zajednice
trebalo spojiti, ponegdje nismo pronašli maticu. Ali ništa neuobičajeno.
Činilo se da je zima dobro prošla. Kao da vonj masovnog pomora dalje na
jugu nije došao do nas. A bilo je to i logično. Imale su dobru njegu. Ništa im
nije nedostajalo.
Okupili smo se za ručak. Sjeli smo svatko na svoju stolicu na rasklapanje
i jeli razmočene sendviče na suncu. Iz nekog smo razloga sva trojica šutjeli
kao zaliveni. Sve dok se Rick više nije mogao obuzdati.
“Jeste li čuli za Kupidona i pčele?”
Nismo odgovorili. Još jedna priča. Nije mi trebala, pomislio sam.
“Jeste li?” ponovio je pitanje.
“Ne”, rekao sam. “Dobro znaš da nismo čuli za Kupidona i pčele.”
Jimmy se nasmijao.
“Kupidon je bio bog ljubavi”, rekao je Rick. “Kod starih Rimljana.”
“Onaj sa strelicama?” rekao sam.
“Da, taj. Venerin sin. Izgledao je kao velika beba i išao naokolo s lukom i
strijelama. Kad bi strijele pogodile ljude, razbuktala bi se u njima strast.”
“Uh, nije li to malo perverzno, da bog strasti izgleda kao beba”, rekao je
Jimmy.
Nasmijao sam se, a Rick me mrko pogledao.
“Jeste li znali da je strijele umakao u med?”
“Ne mogu reći da jesam, ne.”
“Nisam ni čuo za Kupidona”, rekao je Jimmy. “Dosad.”
“Da, umakao ih je u med, koji je krao”, rekao je Rick i protegnuo se tako
da je stolica zaškripala.
Morali smo se nasmijati tom glasnom zvuku. Ali Rick nije. Htio je
nastaviti.
“Ta beba je dakle krala med pčelama. Znala je ponijeti cijele košnice. Sve
dok jednoga dana...” Napravio je dramatičnu stanku. “Sve dok pčelama
jednoga dana nije dojadilo pa su ga napale.” Pustio je da te riječi ostanu
visjeti u zraku. “A Kupidon je bio gol golcat, jasno, bogovi su rado tako
hodali u ono vrijeme. Cijeloga su ga izbole. Mislim, posvuda.”
“To je i zaslužio”, rekao sam.
“Možda. Ali sjeti se da je bio samo dječak. Odjurio je Veneri, svojoj
majci, da ga utješi. Vrištao je i bio iznenađen kako mu nešto tako malo može
nanijeti toliki bol. Ali mislite li da ga je majka utješila? Ne. Samo se smijala.”
“Smijala?” rekao sam.
“Aha. ‘I ti si malen’, rekla je. ‘Ali tvoje strelice znaju nanijeti više boli
nego ubod pčele.’”
“Ajme”, rekao sam. “I onda? Što je onda bilo?”
“Ništa. Nema dalje”, rekao je Rick.
Jimmy i ja zurili smo u njega.
“To je bila cijela priča?” rekao je Jimmy.
Rick je slegnuo ramenima. “Da. Ali naslikano je nebrojeno mnogo slika
na tu temu. Venera samo stoji. Lijepa je, je li, porculanske puti i lijepih
oblina. I gola, i ona. Pokraj nje stoji njezino dijete i plače, sa saćem u ruci
dok ga pčele bodu.”
Stresao sam se.
“Kakva majka”, rekao je Jimmy.
“Bome”, rekao je Rick.
Napokon smo opet utihnuli. Zatreptao sam, nastojao sam izbiti sliku
uplakanog, izbodenog djeteta iz glave.
 Sunce mi je grijalo vrat. Bio je to, kako bi rekla Emma, božanstven dan.
Pokušao sam osjetiti koliko je točno božanstven. I koliko je dobro što sunce
tako sja. Jer sunce znači med. Obećavalo je dobru godinu. Dobra bi nam
godina donijela novac na računu. A novac na računu mogao se uložiti u
farmu. Tako i treba biti. Kome treba Florida? To ću joj reći navečer: „Kome
treba Florida?”
 TAO

B ila je večer. Ali mi nismo spavali. Naravno da nismo spavali. Mislili

smo da idemo u našu malu lokalnu bolnicu u gradu, ali su nas umjesto
toga poslali u veliku bolnicu u Shirong. Ona je pokrivala cijeli okrug. Nitko
nam nije rekao zašto su nas poslali ovamo. Vozilo hitne pomoći bez vozača
promijenilo je smjer na pola puta, a budući da smo sami sjedili naprijed,
nismo imali koga pitati.
Smjestili su nas u sobu za obitelj. Tu i tamo čuli bismo da netko prolazi
hodnikom, ali nikad ne bi otvorili vrata, činilo se da ćemo sobu imati za sebe.
Stajala sam na prozoru. Imali smo pogled na prilaz. Nalazio se između
masivnih zgrada: pet se niskih bijelih zgrada poput ruku pružalo svaka na
svoju stranu. Rijetki su prozori bili osvijetljeni. Jedno cijelo krilo bilo je u
mraku. Bolnica je izgrađena za puno više stanovnika nego što ih je okrug
trenutačno imao, bila je izgrađena za neko drugo vrijeme. Povremeno su na
prilaz dolazila nova vozila, jedanput je čak sletio helikopter. Nisam se mogla
sjetiti kad sam zadnji put vidjela helikopter. Sigurno su prošle godine, više se
nisu upotrebljavali, trošili su previše goriva. Lepršave elise kovitlale su zrak,
podizale bijele kute osoblja bolnice pa se činilo kao da će poletjeti. Vrata su
se otvorila i kroz njih su izašli žena u kostimu i dva muškarca u odijelima i
žurno se zaputili prema glavnome ulazu.
Koji put bi se čula sirena kad bi došlo vozilo, glasna i prodorna. Tad bi iz
zgrade dotrčalo bolničko osoblje, spremno za prijem bolesnika. Pacijente bi
žurno iznijeli iz vozila i unijeli u bolnicu, dok su bolničari i liječnici radili na
njima. Tako je bilo i kad smo mi stigli. Ali mi to nismo vidjeli. Sve se
događalo tako brzo. Wei-Wena su već bili odnijeli kad smo izašli iz vozila.
Vidjeli smo leđa bolničara kako nestaju s nosilima. Ležao je na njima,
naravno, ali nisam ga uspjela vidjeti, bijela su ga leđa zakrivala. Pokušala
sam potrčati za njima, samo sam ga htjela vidjeti. Ali vrata su se zatvorila i
zaključala.
Ostali smo stajati na prilazu. Pružila sam ruku prema Kuanu, ali stajao je
predaleko. Nisam ga mogla doseći. Ili možda on nije htio da ga dosegnem.
Onda su se otvorila vrata i izašla su dva muškarca u bijelome. Liječnici?
Bolničari?
Brižno su položili ruke na nas i rekli nam da pođemo s njima.
Slijedila sam ih sa svim svojim pitanjima. Gdje je Wei-Wen? Što mu se
dogodilo? Je li ozlijeđen? Hoćemo li ga uskoro moći vidjeti? Ali nitko nije
imao odgovore. Rekli su samo da je naš sin, rekli su sin, možda mu ni ime
nisu znali, u dobrim rukama. Bit će sve u redu. Onda su nas samo smjestili
ovamo i otišli.
Stajala sam tako satima kad su se vrata napokon otvorila i u sobu je ušla
liječnica. Predstavila se kao dr. Hio i zatvorila vrata za sobom ne pogledavši
nas u oči.
“Kako je on? Gdje je Wei-Wen?” pitala sam. Glas je došao negdje
izdaleka.
“Još rade na vašem sinu”, rekla je žena i ušla dublje u sobu.
Bila je sijeda, ali lice joj je bilo glatko, bezizražajno.
“Zove se Wei-Wen”, rekla sam. “Mogu li ga vidjeti?”
Koraknula sam prema vratima. Morala me odvesti k njemu. Moralo je to
biti moguće. Možda ne baš k njemu, možda iza stakla, samo da ga vidim.
“Rade na njemu. Kako to mislite?” rekao je Kuan.
Podignula je glavu i pogledala ga. Mene nije pogledala u oči.
“Radimo sve što možemo.”
“Preživjet će, zar ne?” pitao je Kuan.
“Radimo sve što možemo”, ponovila je blago.
Kuan je stavio ruku na usta. Ugrizao se za zglob. Ja sam osjetila kako me
iznenada trese groznica.
“Moramo ga vidjeti”, rekla sam, ali riječi su bile tako tihe da su se gotovo
izgubile.
Nije mi odgovorila, samo je lagano odmahnula glavom.
To ne može biti. Sigurno je pogreška. Sve što se dogodilo bilo je
pogreška. Nije to on ondje. Ne Wei-Wen. On je u školi, ili kod kuće. To je
neko drugo dijete, neki nesporazum.
“Morate imati povjerenja u nas”, tiho je rekla dr. Hio i sjela. “A u
međuvremenu mi trebate odgovoriti na nekoliko pitanja.”
Kuan je kimnuo i sjeo na stolicu.
Ona je uzela olovku i papir i pripremila se za zapisivanje.
 “Je li vaš sin ikad prije bio bolestan?”
“Ne”, odgovorio je Kuan poslušno pa se okrenuo meni. “Je li? Možeš li
se sjetiti je li ikad bio bolestan?”
“Ne. Samo upala uha”, rekla sam. “I gripa.”
Zapisala je nekoliko riječi u blok. “Ništa neuobičajeno?”
“Ne.”
“Ikakve infekcije dišnih putova? Astma?”
“Ništa”, rekla sam grubo.
Dr. Hio okrenula se opet Kuanu.
“Gdje je točno bio kad ste ga pronašli?”
Kuan se nagnuo naprijed, skutrio se, kao da se želi zaštititi od njezinih
pitanja.
“Među drvećem, kod parcele 458, ili možda 457. Odmah do šume.”
“I što je radio?”
“Sjedio je. Zgrčen. Bio je blijed. Znojan.”
“I vi ste ga pronašli?”
“Da. Ja.”
“Bojao se” rekla sam. “Užasno se bojao.”
Kimnula je.
“Jeli smo šljive”, nastavila sam. “Ponijeli smo šljive. Pojeo je cijelu
limenku.”
“Hvala”, opet je zabilježila u svoj blokić.
Onda se okrenula Kuanu, kao da on ima sve odgovore. “Mislite li da je
došao iz šume?”
“Ne znam.”
Oklijevala je. “Što ste ondje radili?”
Kuan se opet nagnuo. Pogledao me, prazno, pogledom koji nije odavao
što misli.
Pritiskalo me, bilo mi je teško disati. Nisam mogla odgovoriti. Gledala
sam ga, pogledom ga preklinjala da me zaštiti. Da kaže da je bila zajednička
da ideja da odemo onamo, možda čak njegova, iako je zapravo bila samo
moja.
Ja sam bila kriva što smo bili ondje.
 Kuan mi nije uzvratio pogled, samo se okrenuo liječnici i uzdahnuo. “Bili
smo u šetnji” rekao je. “Htjeli smo slobodan dan iskoristiti za nešto lijepo.”
Možda ne okrivi mene, možda me ne optuži. Nastavila sam ga gledati, ali
nije me ni okrznuo pogledom. Nije odvratio ništa, nikakav odgovor, ali nije
ni optuživao.
A možda je tako i bilo. Možda je to bila istina. Bili smo zajedno u tome,
zajedno smo odlučili ići onamo. Zajednički smo i sporazumno to izabrali, bio
je to kompromis, ne samo moja ideja.
Dr. Hio izgleda nije primijetila što se odigravalo među nama. Samo je
gledala čas njega, čas mene, više suosjećajno nego tek profesionalno.
“Obećavam da ću se vratiti čim budem imala više informacija.”
Koraknula sam prema njoj. “Ali što se dogodilo? Što mu je?” Glas mi je
drhtao. “Sigurno znate bar nešto?”
Žena je samo polako odmahnula glavom, nije imala odgovor.
“Probajte se odmoriti. Vidjet ću mogu li srediti da vam donesu nešto za
jelo.”
Nestala je kroz vrata, a mi smo ostali stajati.

Na zidu je visio sat. Vrijeme je prolazilo u trzajima i skokovima. Jedanput

kad sam pogledala na sat prošlo je dvadeset minuta, sljedeći put tek dvadeset
sekundi.
Kuan je svaki put bio na suprotnom kraju sobe. Ma gdje ja stajala, on je
bio daleko. Nije to bila samo njegova volja, nego i moja. Velik jaz među
nama bilo je nemoguće prijeći. Oboje smo bili poput tankoga leda, poput
prve pokorice na lokvama vode ujesen, koja popuca i na najmanji dodir.
Popila sam gutljaj vode. Bila je kisela, voda iz cisterne, voda koja je
uvijek stajala na mjestu.
Smračilo se. Nismo upalili svjetlo. Što će nam svjetlo? Prošao je sat otkad
je liječnica bila ovdje.
Opet sam provjerila hodnik. Ali nitko nije sjedio za pultom.
Išla sam dalje, ali naišla sam samo na zaključana vrata. Naslonila sam
uho na njih, ali nisam čula ništa. Intenzivno zujanje ventilacijskog uređaja
ugušilo je sve ostalo.
Opet natrag. Samo ostati ovdje. Čekati.
 GEORGE

D ošli smo do košnica u blizini Satisove farme. Ja sam preuzeo one

najbliže cesti. Krajičkom oka vidio sam Jimmyja i Ricka koji su radili
malo dalje na ravnici. Bio sam umoran, ali ne i izmožden. Znao sam da ću
navečer zaspati kao da me netko isključio iz struje.
Upravo sam htio dići poklopac zadnje košnice kad je došao Gareth.
Gareth Green.
Njegov kamion brujao je kroz krajolik. Za njim su išla još tri. Kad me
ugledao, stao je. I kamioni iza njega morali su stati s motorima u leru, pod
suncem što je pržilo upirući u vjetrobranska stakla, i čekati Garetha. To
sigurno nije bilo prvi put.
Izašao je iz kabine s velikim osmijehom na licu, sunčanim naočalama sa
zrcalnim staklima i smeđom, preplanulom puti. I sa svijetlozelenom
šiltericom na kojoj je pisalo Clearivater Beach, Spring Break 2006. Kupio ju
je na rasprodaji, možda negdje na jugu. Gareth je volio jeftino proći, ali tako
da ljudi to ne primijete, jer volio je i impresionirati. Ostavio je otvorena vrata
i upaljen motor.
“I? Sve u redu kod vas?”
Pokazao je glavom na mene i moje košnice smještene u nepravilnim
razmacima po ravnici. Nije ih bilo puno. Izgledale su prorijeđeno.
“Sve je u redu” rekao sam. “Dobra zima. Izgubili smo tek nešto malo.”
“Odlično. Odlično. Drago mi je čuti. I kod nas. Mali gubici.” Gareth je
uvijek upotrebljavao riječ gubici za pčele. Zvučalo je to kao da su biljke.
Urod.
Pokazao je glavom prema krajoliku. “Mi ćemo se sad skrasiti ovdje.
Kruške.”
“Ne jabuke?”
“Ne. Ove godine su kruške. Imamo veću farmu. Sad imamo i više pčela,
znaš. Hudsonova farma nam je premala.”
Nisam odgovorio. Samo sam opet kimnuo.
I on je kimnuo.
 Onda smo stajali i obojica kimali, gledajući svatko na svoju stranu. Kao
dvije igračke, iz vremena kad sam bio mali, s labavom glavom koju treba
samo malo pogurnuti da se pokrene, koja samo kima i kima, gledajući u
prazno.
Naposljetku je pokazao glavom na kamione. “Dugo smo već na cesti. Bit
će dobro smjestiti se ovdje.”
Pratio sam njegov pogled. Košnica na košnici, sve masovno proizvedene
od sivog stiropora, bile su čvrsto pričvršćene remenjem na prikolice i
pokrivene finom zelenom mrežastom tkaninom. Brujanje motora prigušilo je
zujanje svih tih pčela unutra.
“Kalifornija, odande dolazite?” rekao sam. “Koliko je to kilometara?”
“Nisi u toku.” Nasmijao se. “Kalifornija je bila u veljači. Bademi. Sezona
je odavno gotova. Sad dolazimo s Floride. Limuni.”
“Limuni, tako je.”
“I crvene naranče.”
“Aha.”
Crvene naranče. Obične naranče nisu dovoljno dobre za Garetha, a ne.
“Vozimo jedan dan” nastavio je. “Prava sitnica u usporedbi s prethodnom
dionicom. Od Kalifornije do Floride. To je ozbiljna vožnja. Samo da prođeš
kroz Teksas treba ti skoro cijeli dan. Znaš li ti koliko je ta država zapravo
široka?”
“Ne. Ne mogu reći da sam ikad razmišljao o tome.”
“Široka je. Najšira država koju imamo. Dobro, osim Aljaske.”
“Aha.”
Garethovih četiri tisuće košnica cijelu godinu bilo je na putu, nikad nisu
mirovale. Zime u južnim državama, paprika na Floridi, bademi u Kaliforniji,
pa natrag na naranče - ili crvene naranče, što je očito bila novost ove godine -
na Floridi, zatim na sjever na tri ili četiri postaje tijekom ljeta. Jabuke ili
kruške, borovnice, bundeve. Samo su u lipnju pčele bile ovdje, kod kuće.
Onda bi imao inventuru, kako je rekao, procjenjivao gubitke, spajao košnice,
popravljao štetu.
“Inače, vidio sam Roba i Nellie dolje”, rekao je.
“A da?”
“Kako se ono zove mjesto? Gulf Village?”
 Tako dakle. Bio je ondje, znači. U takozvanom raju.
“Gulf Flarbors.”
“Gle! Pa i ti si čuo za to! Gulf Flarbors, da. Vidio sam njihovu novu kuću.
Na samome kanalu. Nabavili su si skuter za vodu. Tom me provozao na
njemu. Ne bi vjerovao, vidjeli smo dupine!”
“Dupine, ma nemoj. Ne morske krave?”
“Ne. Morske krave? Što je to?”
“Rob i Nellie su se hvalili time. Da imaju morske krave tik ispred kuće.”
“Ajme. Ne. Nisam vidio nikakve krave. Uglavnom, lijepo su se smjestili.
Krasno mjesto.”
“Čuo sam.”
Jedan od kamiona iza njega zaturirao je. Nestrpljivo. Ali Gareth se nije
dao smesti. Takav je bio. Počešao sam se po nozi. Ali on je mirno stajao,
očito nikad neće završiti.
“A ti”, skinuo je naočale i pogledao me. “Hoće li biti kakvih putovanja?”
“Pa da”, rekao sam. “Dosta putovanja. Krećem za dva tjedna. Maine.”
“Borovnice, kao i inače?”
“Da. Borovnice.”
“Onda se možda vidimo. I ja idem u Maine ove godine.”
“Ma nemoj. Da, onda se vidimo.” Pokušao sam se nasmiješiti na silu.
“White Hill Farm, znaš li gdje je to?” Počešao se ispod kape. Ruka mu je
bila zelena od sunca što je sjalo kroz mrežastu tkaninu.
“Ne”, rekao sam. Bila je to najveća farma u krugu od nekoliko milja. Svi,
čak i najmanji klinci, ma čak i psi znali su gdje je to.
On se nacerio, nije odgovorio, znao je da se šalim. Onda se napokon
okrenuo prema kamionu, salutirao, veselo mi mahnuo pa sjeo u kamion.
Oblak prašine zasjenio je sunce kad su prošli.
Išli smo zajedno u školu, Gareth i ja. Bio je letargičan tip. Previše je jeo,
premalo vježbao, imao puno problema s ekcemom. Nije zanimao cure. Nije
ni nas dečke. Iz nekog je razloga mene volio. Možda zato što ga ja nisam
stalno vrijeđao. Znao sam da je iza te vanjštine osoba. I mama me cijelo
vrijeme gnjavila. Treba biti dobar prema svima, pogotovo prema onima koji
imaju malo prijatelja. Gareth je vrlo očito bio u toj kategoriji - ljudi s malo
prijatelja. Mama me čak nekoliko puta prisilila da ga pozovem k sebi. Gareth
je izgledao kao da je izvan sebe od sreće kad je došao na ručak na farmu. Moj
nas je otac vodio k pčelama. Gareth je postavljao bezbroj pitanja. Bio je
daleko više zainteresiran nego što sam ja ikad bio, ili je barem ostavljao takav
dojam. A moj otac je, dakako, rado objašnjavao.
U srednjoj smo školi srećom izgubili kontakt. Ili, točnije, bilo ga je lakše
izbjegavati. Stekao sam dojam da se Gareth zakopao u učenje i posao. Radio
je pola radnog vremena u željezariji, već je tad počeo štedjeti. S vremenom je
izgubio višak kilograma i nabavio jednu od onih lampi za sunčanje koje
pomažu kod ekcema, a i koža mu je postala zlaćana. Nije loše izgledao,
morao sam priznati.
Uspio je uloviti krasnu ženu. Poslije škole kupio je komad zemljišta, i
bome je počeo s pčelama. Posao je krenuo, Gareth je očito imao smisla za to.
Proširio se, nabavio još košnica. Žena je rodila djecu, ljepšu nego što je bio
Gareth, nitko od njih nije imao ekcem. I sad je bio faca. Jedna od najvećih u
gradu. Nedjeljom se vozikao s obitelji u velikom njemačkom terencu. Postao
je član ladanjskog kluba, plaćao je osamsto pedeset dolara godišnje da bi
cijela obitelj mogla stajati na travnjaku i udarati loptice za golf po svakakvom
vremenu, o da, provjerio sam koliko to košta.
Donirao je i novac za novu knjižnicu. Sjajna mjedena plaketa govorila je
svima kojima se dalo čitati, a dalo se mnogima, da je lokalna zajednica
duboko zahvalna Green's Apiariesu na njihovoj velikodušnosti kad se
knjižnica gradila.
Osveta štrebera, eto što je to bilo. A mi ostali, mi koji nismo bili naročiti
štreberi, nego prosječno popularni u školi, mi smo morali stajati po strani i
gledati kako Gareth iz godine u godinu pliva u sve više novca.
Svi koji se bave pčelama znaju, naime, da pravi novac nije u medu,
Garethov imetak nije došao od meda. Pravi je novac u oprašivanju.
Poljoprivreda bez pčela nema šanse. Kilometri i kilometri procvalih badema
ili grmova borovnica ne vrijede ništa bez pčela koje prenose pelud s cvijeta
na cvijet. Pčele mogu prevaliti više kilometara dnevno. Tisuće i tisuće
cvjetova. Bez njih cvjetovi su jednako beskorisni kao i natjecateljice u
izborima ljepote. Lijepo ih je gledati dok traju, no potpuno su bezvrijedni
dugoročno. Cvijeće uvene, umre, ne donijevši plod.
Gareth je krenuo s oprašivanjem od prvog dana. Njegove su pčele
oduvijek bile svjetski putnici. Uvijek na putu. Čitao sam da im to uzrokuje
stres, da im to ne odgovara, ali Gareth je tvrdio da pčele ništa ne primjećuju,
da im je jednako dobro kao i mojima.
Možda se baš zato što je ušao u branšu izvana Gareth bacio na to
područje. Razumio je kamo to vodi, da male pčelarske farme poput moje,
koje posluju na manje-više isti način kao što su poslovale generacijama, baš i
ne donose zaradu. Nisu ni prije, a sasvim sigurno ne donose sad. I najmanje
ulaganje predstavlja napor. Prepušteni smo milosti popustljive lokalne banke
koja se ne postavlja previše strogo prema kašnjenju otplate kredita i oslanja
se na to da će pčele i ove godine obaviti svoje. Vjerovali su mi na riječ kad
sam im rekao da razvodnjeno jeftino kinesko sranje koje prodaju kao med i iz
godine u godinu se uvozi u sve većim količinama ništa ne znači, da će se
cijene meda zadržati onakvima kakve su bile oduvijek, da su izgledi stabilnih
prihoda dobri, da sve nepredvidljivije vrijeme ne utječe na nas, da možemo
jamčiti dobru prodaju najesen. Da će se novac sliti kao i uvijek.
Sve su to bile laži. I zato sam se morao reorganizirati. Ugledati se na
Garetha.
 WILLIAM

H oćeš da ja to uradim?” upitala je Thilda. Stajala je kod vrata s priborom

za brijanje i ogledalom u rukama. “Mogla bi se porezati na britvu”
rekao sam.
Kimnula je. Znala je, kao i ja, da nikad nije imala mirnu ruku.
Prišla je s lavorom, sapunom i četkicom i stavila ih na noćni ormarić, koji
je pogurnula malo bliže krevetu, tako da imam dobar kut. Na kraju je onamo
stavila ogledalo. Ostala je stajati i čekati dok sam ga podešavao. Je li strepila
kako ću reagirati?
Iz ogledala me gledao neki drugi muškarac. Trebao sam se preplašiti, ali
nisam. Jer nestao je onaj bucmasti slabić. Nestao je punašni trgovac. Čovjek
koji me gledao bio je netko drugi, netko tko je nešto proživio. Paradoksalna
pomisao, budući da sam mjesecima ležao u krevetu i nisam doživio ništa
osim vlastitih crnih misli. Ali zrcalo to nije odražavalo. Čovjek u njemu
podsjećao me na mornara koji se vraća nakon nekoliko mjeseci provedenih
na moru, ili možda na rudara koji izlazi nakon dugačke smjene, ili na
istraživača koji se vraća nakon dugačkog i dramatičnog studijskog putovanja
u prašumu. Bio je markantan, mršav, elegantno očvrsnuo. Živio je život.
“Imaš škare?”
Thilda me iznenađeno gledala.
“Previše je toga da bih počeo s britvom.”
Kimnula je s razumijevanjem.
Ubrzo se vratila s krojačkim škarama. Bile su nespretne i male, izrađene
za vješte ženske prste, ali uspio sam odrezati najveće čuperke.
Polako sam uronio četkicu u vodu i utrljao je u sapun. Zapjenila se, uz
svjež miris borovnice.
“Gdje je britva?” Ogledavao sam se.
Thilda je nepomično stajala prstiju isprepletenih ispred pregače i pogleda
prikovanog uz pod.
“Thilda?”
Napokon mi je pružila britvu koju je držala u džepu. Ruka joj se malčice
tresla, kao da mi je baš i ne želi dati. Uzeo sam je i počeo se brijati. Sječivo
mi je strugalo po koži, nije bila naoštrena.
Thilda je ostala stajati i gledati me.
“Hvala. Sad možeš ići”, rekao sam joj.
Ali ostala je. Pogled joj je bio na mojoj ruci, na britvi. I odjednom sam
shvatio zašto je toliko strepila. Naglo sam spustio ruku.
“Nije li to što se brijem znak zdravog razuma?”
Morala je razmisliti, kao i obično.
“Silno sam zahvalna na tome što imaš dovoljno snage za to”, odgovorila
je nakon nekog vremena, ali je ipak ostala stajati.
Kad bi čovjek htio učiniti takvo što, trebao bi pronaći način koji ostavlja
dojam da je riječ o nesretnom slučaju. Tako bih poštedio Edmunda. Imao sam
na umu više načina skončavanja - imao sam dovoljno vremena da im se
domislim - ali Thilda to dakako nije znala. Ona je pretpostavljala da ću, ako
me ostavi samog u sobi s oštrim predmetom, iskoristiti priliku, kao da je to
jedini način na koji bih to mogao uraditi. Toliko je priprosta bila.
Da sam htio sve okončati, odavno bih već bio izašao na snijeg samo u
noćnoj košulji. Pronašli bi me sljedeći dan nasmrt smrznutog, s ledom u bradi
i trepavicama, i objašnjenje bi bilo jednostavno: trgovac sjemenom izgubio se
u mraku i umro od pothlađenosti, jadničak.
Ili gljive. Suma ih je bila prepuna, i neke su prošle jeseni pronašle put do
najviše ladice u komodi lijevo u radnji, propisno zaključane ključem kojem
samo ja imam pristup. Gljive djeluju brzo i u nekoliko sati čovjek postane
usporen i letargičan, zatim izgubi svijest, a onda slijedi nekoliko dana kada
tijelo ubrzano propada prije nego što će kolabirati. Liječnik bi konstatirao da
je uzrok smrti zatajenje organa. Nitko ne bi znao da je to samoubojstvo.
Ili utapanje. Rijeka iza imanja ima jaku struju čak i zimi.
Ili Blakeova uzgajivačnica pasa, sa sedam divljih koljača koji keze zube
prema ogradi.
Ili strma provalija u šumi.
Mogućnosti je bilo mnogo, no ja sam sad sjedio ovdje i brijao bradu, i
nisam razmatrao da se poslužim ijednom od njih, pa tako ni britvom koju sam
držao u ruci. Jer ustao sam i nikad više neću razmatrati takve mogućnosti.
“Ne daj se smetati”, rekao sam Thildi. “Sigurno imaš posla vani.”
 Pokazao sam na vrata, kao metaforu cijele kuće i njezinih neprekidnih
zahtjeva za brisanjem prašine, kuhanjem i ribanjem odjeće i podova i svega
ostalog za što žene u svakom trenutku misle da treba čistiti.
Kimnula je i konačno otišla.
Bilo je trenutaka kad sam imao dojam da bi Thilda bila i više nego
zahvalna kad bih uzeo britvu, ili možda bolje kuhinjski nož, prislonio ga na
vrat i pustio krv da u mlazovima šiklja iz aorte sve dok od mene ne bi ostalo
ništa osim prazne kože, napuštene čahure na podu. Nikad to nije izravno
rekla, ali i ona i ja shvatili smo da smo oboje naknadno prokleli sunce koje je
pronašlo put upravo do njezina nosa u dvorani prije sedamnaest godina.
Mogla je to biti bilo koja druga, ili je mogao ne biti nitko.
Bilo mi je dvadeset pet godina, prošla je otprilike godina od mojeg
dolaska u selo. Ne znam je li to imalo veze s vremenom toga mjeseca, možda
je suh vjetar dugo puhao krajem, tako da su joj usne bile crvene i suhe pa ih
je neprekidno morala oblizivati, ili ih je krišom grickala, kako to već djevojke
rade da bi bile privlačne, ali ja toga dana nisam primijetio da usana skoro ni
nema. Sjećam se samo da sam bio usred predavanja kad sam je ugledao.
Bio sam izvanredno pripremljen. Prvenstveno zbog Rahma. Htio sam
samo ostaviti sjajan dojam na njega. Znao sam da imam sreće, mnogi moji
kolege sa studija dobili su znatno manje zanimljive zadatke. Netom nakon
diplomiranja niste mogli puno zahtijevati, no ako vas pod svoje uzme poznati
znanstvenik, imali ste najveću šansu uspjeti. U tome trenutku mojeg života
Rahm mi je jedini nešto značio. Od trenutka kad sam prešao prag njegova
kabineta bio sam čvrsto odlučio: on će mi biti najvažnija osoba. Neće mi biti
tek srodna duša i mentor, nego i otac. S vlastitim više nisam bio u kontaktu,
niti sam želio biti, barem sam to sam sebi neprekidno ponavljao. Ali pod
profesorovom sam paskom mogao rasti i procvasti. On će me pretvoriti u ono
što zaista želim biti.
I moj manjak iskustva bio je zaslužan za moju iznimnu pripremljenost.
Jednostavno, nikad prije nisam držao predavanje. Kad me Rahm zamolio da
pridonesem njegovoj maloj zoološkoj tematskoj večeri za stanovnike
Maryvillea, isprva sam to shvatio kao nešto obično. Ali kako su dani
prolazili, važnost toga je bujala, narasla u nešto gotovo nekontrolirano.
Kakav će to biti osjećaj? Stajati pred tolikim mnoštvom ljudi koji slušaju moj
glas, svi usredotočeni na mene? Iako su mještani ovdje bili nešto
priprostijega kova, da se taktično izrazim, nego moji kolege na fakultetu, ipak
je trebalo održati znanstveno predavanje. Hoću li uopće biti dorastao tom
zadatku?
I ne samo zbog činjenice da ću prvi put u životu predavati, nego i zbog
eventualnog značenja mojeg izlaganja drugima, ta me zadaća ispunila
strahopoštovanjem. Prirodoslovna je znanost mještanima bila nepoznat teren,
njihovo se poimanje svijeta temeljilo na Bibliji, jedinoj knjizi kojoj su
vjerovali. Sinulo mi je da ću im imati priliku pokazati nešto više, predstaviti
im odnose između maloga i velikoga, između kreativnog pokretača i kreacije,
da ću imati priliku otvoriti im oči i promijeniti njihov pogled na svijet, da, na
samo postojanje.
Ali kako to najbolje pokazati? Izbor teme bio je nezamislivo zahtjevan
zadatak, zbog kojeg sam se vrtio u krug. Preciznije, teme koja je po
mogućnosti zanimljiva kad se promatra s gledišta prirodnih znanosti. Plodovi
zemlje, otkriće Amerike, godišnja doba. Koliko mogućih izbora!
Na kraju je odlučio Rahm. Stavio je hladnu ruku na moju znojnu,
nasmiješio se mojem izbezumljenom žaru. “Pričajte im o mikroskopu”, rekao
je. “Kakve nam je mogućnosti pružio. Većina njih ni ne zna kakva je to
naprava.”
Bila je to sjajna ideja, nikad je se ne bih sam domislio.
Stigao je taj dan, sa suhim vjetrom i suncem visoko na nebu. Nismo bili
sigurni koliko je ljudi namjeravalo doći. Više starijih mještana ukazivalo je
na to da je ono čime se bavimo bezbožno, da nam ne trebaju nikakve druge
knjige osim Biblije. Ali znatiželja je očito zagolicala većinu, jer vijećnica je
ubrzo bila toliko puna da se temperatura popela do ljetnih vrijednosti, iako je
bio travanj. Bila je rijetkost da mali Maryville ugošćuje takve događaje.
Ja sam govorio prvi, Rahm je tako htio. Možda me htio pokazati, kao da
sam njegovo novorođeno dijete, možda je u tom trenutku još bio ponosan na
mene. Nekoliko minuta glas mi se tresao u taktu s koljenima, no ubrzo sam
osjetio sigurnost. Oslanjao sam se na riječi koje su bile tako temeljito
pripremljene - primijetio sam da se pronose, da ne gube na vjerodostojnosti
kad napuste papir i ne rasprše se zrakom između mene i slušatelja, nego da
dopiru do samoga cilja.
Počeo sam s kratkim povijesnim pregledom, ukratko im ispričao o
konveksnoj leći koja je u upotrebu ušla već u šesnaestom stoljeću, zatim o
složenom optičkom mikroskopu, koji je opisao, između ostalih, i Galileo
Galilei 1610. godine. Da bih pokazao važnost mikroskopa u praksi, odlučio
sam se za priču o jednoj određenoj osobi. Izabrao sam nizozemskog zoologa
Jana Swammerdama. Živio je u sedamnaestome stoljeću i njegovi ga
suvremenici nikad nisu posve prihvatili, bio je siromašan i usamljen, ali u
budućnosti će ga se smatrati velikanom prirodnih znanosti, možda upravo
zato što je tako jasno povezao kreaciju i pokretačku silu.
“Swammerdam”, rekao sam i prešao pogledom po okupljenima.
“Nemojte zaboraviti njegovo ime. Njegov nam je rad pokazao da su različiti
stadiji u životu kukca - jajašce, larva i čahura - zapravo različiti oblici istoga
kukca. Swammerdam je sam razvio mikroskop koji mu je omogućio da
pobliže proučava kukce. U okviru tih studija izradio je crteže kakve dotad
nismo vidjeli.”
Dramatičnim pokretom ruke, koji je bio dobro uvježban, podignuo sam
kartu i objesio je iza sebe.
“Ovdje vidimo Swammerdamov prikaz anatomije pčele, kakav je nacrtao
u svom djelu Biblia Naturae.”
Dopustio sam si dramatičnu stanku, pogled mi je počinuo na publici koja
je promatrala neobično detaljne crteže. Upravo tad je na svojoj putanji iznad
krova vijećnice kroz prozor provirilo proljetno sunce. S moje lijeve strane
ušla je jedna usamljena sunčeva zraka učinivši vidljivima masne mrlje na
jednom od stakala i uskovitlane čestice prašine u zraku - prostoriju uopće
nisu čistili onoliko često koliko su trebali - širila se prema redovima klupa i
pogodila osobu koja je sjedila sasvim lijevo, pokraj dviju prijateljica: Thildu.
Naknadno sam shvatio da njoj to uopće nije došlo jednako iznenadno kao
meni. Naravno, bio sam prisutan u mislima brojnih djevojaka: mladi biolog,
školovan u glavnome gradu, moderno odjeven, elokventan, možda pomalo
nizak, ne baš sportski tip - iskreno govoreći, već sam tad imao višak
kilograma - ali ono što mi je nedostajalo u tjelesnom pogledu, nadoknađivao
sam u intelektualnom. Već su i naočale na nosu o tome dovoljno svjedočile.
Obično sam ih nosio malo niže, tako da mogu lukavo piljiti iznad njihova
ruba. Kad sam ih tek dobio, cijelu sam jednu večer utrošio na traženje
savršenog položaja, traženje upravo onoga mjesta na nosu gdje će biti sigurno
smještene i istovremeno mi pružati mogućnost da gledam ljude ravno u oči, a
ne kroz mala ovalna stakla, dobro znajući da iza konkavnih leća oči izgledaju
manje. Znao sam i da je mnogim mladim damama bila privlačna moja bujna
kosa. Kosu sam nosio poludugu da bi bolje došla do izražaja. Možda me
Thilda već dugo pogledavala, mjerkala, uspoređivala s drugim mladićima u
selu. Vidjela s koliko se poštovanja prema meni odnose, s dubokim
naklonima i poniznim pogledima, za razliku od ostalih mladića u njezinu
društvu, koji su sigurno grubi i odjećom i vladanjem, i prema kojima su se
shodno tome i odnosili.
Thilda je bila u nedjeljnoj odjeći, plavoj haljini, ili možda bluzi, napetoj
preko prsa. Sa svake strane okrugla lica visjele su kovrče do ramena, gotovo
uniformirana frizura kakvu je dijelila sa svim svojim prijateljicama, i koju se
moglo vidjeti na brojnim udanim ženama - iako bi čovjek pomislio da ih je
trebala proći ta potreba za praćenjem pomodnih hirova. Ja pak nisam
primijetio ni kovrče ni odjeću. Ono do čega se ta samotna sunčeva zraka
probila kroz težak zrak u vijećnici bio je izvanredno ravan i proporcionalan
nos, poput ilustracije u udžbeniku iz anatomije. Bio je to klasični nos, odmah
sam ga poželio nacrtati, proučavati, nos oblika koji je u potpunosti usklađen
sa svojom funkcijom. Što se Thilde ticalo, poslije se pokazalo da nos nažalost
nije bio usklađen sa svojom funkcijom, budući da je vječno bio crven, stalno
je curio od hunjavice. Ali toga me je dana privukao - ni sjajan ni crven, samo
silno zainteresiran za mene i moje riječi - i ja nisam mogao skinuti pogled s
njega.
Dramatična je pauza postajala preduga. Publika se počela komešati, i
postao sam svjestan otegnutog i odglumljenog Rahmovog nakašljavanja iza
sebe. Karta je još uvijek visjela iza mene i ljuljala se, neprokomentirana.
Požurio sam se pokazati na nju. “Punih pet godina Swammerdam je
utrošio na proučavanje života u košnici. Sve to kroz mikroskop, koji mu je
omogućio uvid u svaki i najmanji detalj... Ovdje... ovdje vidimo matičine
ovarije. Kroz svoje studije Swammerdam je zapravo utvrdio da jedna jedina
matica polaže jajašca za sva tri različita tipa pčela: trutove, radilice i nove
matice.”
Slušatelji su zurili u mene, neki su se malo uskomešali, nitko nije
djelovao kao da razumije. “To je bilo revolucionarno otkriće u ono vrijeme,
kad su mnogi još mislili da postoji nekakav kralj košnice, dakle muška pčela
koja vlada košnicom. No Swammerdam se s velikom strašću i s uistinu
golemim žarom posvetio proučavanju organa te muške pčele. I ovdje vidimo
rezultate.” Izvukao sam novi grafikon.
“Ovo su dakle genitalije muške pčele.”
Opet ravnodušna lica.
Dvorana se nemirno gnijezdila. Neki su skrenuli pogled u krilo da prouče
izvučenu očicu u tkanini odjeće, drugi su iznenada pokazali zanimanje za
nepravilne formacije oblaka na nebu s druge strane prozora.
Odjednom mi je sinulo da nitko od njih vjerojatno ne zna ni što su ovariji
ni što su genitalije i osjetio sam nesavladivu potrebu da im to objasnim. Sad
dolazi dio priče koji Thilda nikad nije spominjala našoj djeci, niti smo to ona
i ja međusobno ikad spominjali. Od same pomisli na to što se dogodilo još
sam se godinama crvenio od srama.
“Ovariji su dakle isto što i jajnici... dakle, reprodukcijski sustav, gdje
nastaju jajašca... od kojih postaju ličinke.”
Kad su te riječi izašle iz mene, odjednom sam shvatio u što sam se uvalio,
ali nisam mogao sad stati. “A genitalije su dakle isto što i, hm... reproduktivni
organi muške pčele. One su neophodne u procesu, ovaj... nastanka novih
pčela.”
Usklici negodovanja odjeknuli su dvoranom kad su shvatili kakve to
crteže gledaju. Zašto to nisam shvatio, kakav će učinak ta tema imati na njih?
Meni je to bio samorazumljiv dio prirodnih znanosti, ali njima je to bilo nešto
grešno, nešto što treba zadržati za sebe, o čemu se nikad ne govori. Moja
strast prema tome njima je bila prljava.
Ali nitko nije ustao i otišao, nitko me nije zaustavio, samo su mi tihi
zvuci govorili koliko sam zabrazdio - stražnjice što su se gnijezdile na
drvenim klupama, čizme što su strugale po podu, tiho nakašljavanje. Thilda
je pognula glavu. Je li se zarumenjela? Njezine su se prijateljice pogledale sa
smijehom u očima, a ja sam, tupavac, nastavio u nadi da će ostatak
predavanja odvući njihovu pozornost s riječi koje sam upravo izgovorio na
ono što je doista važno.
“Tri je pune stranice posvetio tome u svojem kapitalnom djelu, Bibliae
Naturae, ili Bibliji prirode, ako hoćete. Ovdje vidimo neke od njegovih
nevjerojatno potankih ilustracija... geni... genitalija muških pčela, trutova.”
Riječ mi je bila teška u ustima. “U različitim stadijima, kako se otvaraju,
razvijaju i, hm... bujaju do svojeg punog potencijala.” Jesam li to doista
izgovorio? Letimičan pogled prema publici rekao mi je da sam upravo to
učinio. Skrenuo sam opet pogled na tekst predavanja, nastavio čitati, iako je
bilo samo sve gore i gore.
“Sam Swammerdam opisuje ih kao... egzotična morska čudovišta.”
Prijateljice su se sad smijuljile.
Nisam ih se usudio pogledati, umjesto toga izvadio sam
Swammerdamovo djelo i citirao riječi o kojima sam sam toliko razmišljao,
grčevito sam se držao knjige, nadajući se da će slušatelji napokon shvatiti i
prepoznati moju iskrenu strast.
“Ako čitatelj pogleda divljenja vrijednu strukturu tih organa, primijetit će
raskošnu umjetnost, i shvatiti da Bog, čak i u najmanjem kukcu, čak i u
njegovim sićušnim organima, skriva zapanjujuća čuda.”
Odvažio sam se podići pogled i postalo mi je potpuno jasno da nisam
uspio u svojoj namjeri, jer lica što su zurila u mene bila su u najboljem
slučaju uzrujana, neka čak bijesna, i napokon sam shvatio što sam učinio.
Uopće im nisam uspio pričati o čudima prirode, stao sam ovdje i pričao im o
najgnjusnijem od najgnjusnijeg, i još povrh svega u sve to upetljao Boga.
Nisam im ispričao ostatak priče: da jadni Swammerdam nakon toga nije
uspio napraviti ništa više, da mu je karijera bila gotova. Proučavanje pčela
odvelo ga je u kovitlac religijskih razmatranja, jer savršenstvo pčela uplašilo
ga je, i morao se neprekidno podsjećati da je samo Bog, a ne ta sitna bića,
vrijedan njegovih istraživanja, ljubavi i pozornosti. U susretu s pčelama bilo
je teško vjerovati da postoji išta savršenije, pa čak i Bog. Onih pet godina što
ih je gotovo proživio u košnici upropastilo ga je zauvijek.
Ali smjesta sam uvidio da ću ako im to kažem biti ne samo ismijan nego
će me i mrziti, jer Svemogućega se ne propituje.
Zaklopio sam knjigu dok mi se rumenilo penjalo u lice i posrćući poput
posramljenog dječaka sišao s podija. Rahm, kojeg sam želio zadiviti više
nego ikoga, svim se silama trudio prigušiti smijeh. Lice mu je bilo ukočeno u
čudnom osmijehu. Podsjećao me na mojega oca, mojega pravoga oca.
Nakon završetka predavanja rukovao sam se s nekolicinom prisutnih.
Neki nisu znali što bi rekli, a drugi su, primijetio sam, šaputali oko mene, ili
se smijuljili u nevjerici, ili su pak bili bijesni i šokirani. Rumenilo mi se s lica
širilo niz kralježnicu i noge, obuzelo me nekontrolirano drhtanje, koje sam
uzalud pokušavao prikriti od okoline. Rahm je to zacijelo vidio, jer stavio mi
je ruku na rame i tiho rekao: “Oni su robovi trivijalnosti, morate shvatiti.
Nikad neće biti kao mi.”
Tješenje nije pomoglo, samo je naglasilo razliku između njega i mene -
on nikad ne bi izabrao primjere koji vrijeđaju publiku. On je razumio što oni
mogu podnijeti, savladao je ravnotežu između njih i nas, shvaćao je da su
svijet prirodnih znanosti i svijet ljudi dva različita mjesta. Kao da želi
naglasiti to što je rekao i moje očito manjkavo razumijevanje vlastite publike,
iznenada se nasmijao. Bio je to prvi put da čujem njegov smijeh, bio je kratak
i tih, ali svejedno sam poskočio. Odvratio sam pogled, nisam ga mogao
gledati, njegov mi je smijeh bio pretežak, oduzeo je svu ozbiljnost njegovu
tješenju, zapekao me tako jako da sam se okrenuo i odmaknuo korak od
njega.
I ondje je bila ona.
Možda je to bilo zbog moje slabosti, loše prikrivene ranjivosti što sam je
pokazao toga dana - više nisam bio tek tajanstveni došljak koji se s
profesorom bavi nečim uzvišenim i nerazumljivim - ali Thilda mi se odvažila
prići. Nije se smijala. Pružila mi je ruku u rukavici, izvela kniks i zahvalila
mi na “ovaj... fantastičnom” predavanju. U pozadini, njezine su se prijateljice
neprekidno smijuljile. Ali njihov je smijeh nestao, one su nestale, nisam vidio
čak ni Rahma, samo tu ruku. Dugo sam je držao, osjetio kako topla koža zrači
kroz rukavicu, kako mi se snaga vraća kroz tu ruku. Ona mi se nije rugala,
nije me ismijavala, i bio sam joj beskrajno zahvalan. Oči su joj sjale nad
lijepim nosom, bile su malko razmaknute, tako otvorene prema svijetu i
životu, ali prije svega prema meni. Zamislite, prema meni! Nikad me prije
neka djevojka nije tako gledala, bio je to pogled koji mi je dao naslutiti da mi
se voljna potpuno predati, dati mi sve, samo meni, jer tako nije gledala
nikoga od ostalih oko nas. Od tih misli opet su mi zaklecala koljena, i nakon
nekog sam vremena oborio pogled. Bilo je to kao da sam presjekao žicu,
fizički me zaboljelo i nisam želio ništa doli ponoviti taj kontakt očima i
pustiti da svijet oko nas nestane.
Trebali su proći mjeseci da ljudi u selu prestanu govoriti o mojem
nastupu. Dok su me prije dočekivali isključivo s poštovanjem pa čak i
strahopoštovanjem, sad su mi mnogi čvršće stiskali ruku, tapšali me po
leđima, pogotovo muškarci, i obraćali mi se s poluosmijehom i loše
prikrivenim sarkazmom. A izrazi bujanje do svog punog potencijala, Biblija
prirode i egzotična morska čudovišta pratili su me godinama. Nitko nije
zaboravio ni Swammerdama, i njegovo se ime poslije spominjalo u brojnim i
vrlo raznolikim kontekstima. Kad su se konji parili na livadi, opisivalo se to
kao “swammerdamska aktivnost”, pijani muškarci u gostionici koji su morali
obaviti nuždu govorili bi da idu “prošetati Swammerdama” a specijalitet
lokalne pekarnice, duguljastu mesnu pitu, odjednom su prozvali
“swammerpita”.
To mi je iznenađujuće malo smetalo. Na neki je način pad mojega statusa
bio vrijedan onoga što je uslijedilo. Barem sam tako mislio kad sam se
nekoliko mjeseci poslije vjenčao s Mathildom Tucker. Do trenutka kad smo
kročili kroz crkvu odavno sam već imao priliku primijetiti njezine tanke,
tipično britanske usne. Osmjelio sam se poljubiti ih dok smo se još jedno
drugome udvarali, i na svoje žaljenje shvatio da se ne otvaraju kao velik,
tajanstven, ljepljiv cvijet, ili možda swammerdamsko morsko čudovište, o
čemu sam snatrio u noćnim satima. Bile su upravo onoliko suhe i krute kao
što su i izgledale. A nos joj je, iskreno govore, bio malčice prevelik. No
svejedno su mi se obrazi zažarili kad je svećenik blagoslovio naš brak. Ipak
sam se ženio i započinjao život odraslih, ne shvaćajući da on sadrži ono što je
onemogućavalo većinu mojih snova, što me prisilno odvuklo od svijeta
znanosti. Jer Rahm je bio u pravu, iako sam malodušno nastavio s
istraživačkim radom, izabrao sam život u kojem nema mjesta za strast prema
tome pozivu.
Ali bio sam tako siguran, tako potpuno uvjeren da je Thilda ona prava za
mene. Njezina smirenost me očaravala, uvijek bi pomnjivo promislila prije
nego što bi odgovorila na pitanje. Njezino ponosno držanje također, silno sam
se divio tome što zaista stoji iza onoga što misli, što je bila rijetka osobina
kod mladih žena. Tek kasnije, nakon nekoliko mjeseci braka, shvatio sam da
zapravo o svemu toliko dugo mozga upravo zato što nije pretjerano bistra, a
ponos je zapravo bio nešto posve drugo: nesavladiva tvrdoglavost. Naime,
pokazalo se da se nikad se nije predavala. Nikad.
Ali najvažniji razlog zašto sam je htio oženiti nisam htio priznati ni
samome sebi, i tek sam ga sad uspio dokučiti, uvidjeti da sam još uvijek
nezreo i pohlepan poput desetogodišnjeg djeteta. Razlog je bio da je ona živo,
meko tijelo. Da je moja, da će mi biti na raspolaganju. Da ću vrlo skoro imati
priliku priljubiti se uz to tijelo, poleći ga poda se, baciti se na nj, kao da je
gola, vlažna zemlja.
A onda ni taj dio nije ispao onakav kakvim sam ga zamišljao, bila je to
prije naporna borba s prevelikom količinom dugmadi i vrpci, korzeta,
bockavih vunenih čarapa i s kiselim vonjem pazuha. Ipak me privlačila,
vodili su me životinjski instinkti, kao truta. Uvijek iznova spreman na
razmnožavanje, unatoč tome što je potomstvo bilo zadnje što sam želio.
Poput truta žrtvovao sam život za potomstvo.
 TAO

R ade što mogu. Rekli su da rade što mogu.” Kuan je stavljao listiće čaja u
čajnik koji nam je sestra upravo donijela. Mirnim rukama točio je čaj u
šalicu. Kao da smo kod kuće, kao da je dan kao svaki drugi.
Dan. Još jedna večer. Jesam li jela? Nisam znala. Ostavljali su nam hranu
i piće u redovitim razmacima. Da, nešto jesam stavila u usta, nekoliko žlica
riže i malo vode, da zaustavim kruljenje u želucu. Ostaci su se skorili u
aluminijskoj zdjelici u hladnu, gustu grudu. Ali nisam spavala. Nisam se
otuširala. Bila sam u istoj odjeći kao jučer, prije nego što se sve to dogodilo.
Bila sam se dotjerala, odjenula svoju najljepšu odjeću, žutu bluzu i suknju do
koljena. Sad sam mrzila tu sintetičku tkaninu na koži, bluza mi je bila
preuska ispod ruku, a rukavi su bili prekratki pa sam ih stalno povlačila.
“Ali zašto ništa ne govore?”
Stajala sam. Nisam uopće sjela. Stajala sam i hodala, trčala maraton u
zatočeništvu. Ruke su mi bile znojne, cijelo me vrijeme oblijevao hladan
znoj. Odjeća se lijepila za mene. Pratio me vonj kakav nikad prije nisam
osjetila.
“Znaju o tome više nego mi. Moramo im vjerovati.”
Kuan je otpio gutljaj čaja. To me razbjesnilo. Način kako je pio, kako mu
je para iz šalice lebdjela pod nosom, tiho srkanje. Bilo je to nešto što je
napravio već tisuće puta. Nije to mogao sad raditi.
Mogao je vrištati, urlati, grditi me i kriviti. To što je samo tako sjedio, sa
šalicom u rukama, grijao se njome, te potpuno mirne ruke...
“Tao?” Odjednom je odložio šalicu, kao da je shvatio o čemu razmišljam.
“Molim te...”
“Što hoćeš da kažem?” Strijeljala sam ga pogledom. “Ispijanje čaja
sasvim sigurno ne pomaže!”
“Molim?”
“Bio je to primjer.”
“Shvatio sam.” Oči su mu sad bile suzne.
To je naše dijete, htjela sam povikati. Wei-Wen! Ali samo sam se
okrenula, nisam ga mogla gledati.
Zvuk čajnika koji se podiže i točenje vrućeg čaja. Ustao je i došao k
meni.
Okrenula sam se. Stajao je ondje sa šalicom čaja iz koje se pušilo,
pružajući mi je mirnom rukom.
“Možda pomogne”, rekao je tiho. “Da staviš bar nešto u želudac.”
Da, to će sigurno pomoći... ispijanje čaja. Zar je to bio njegov plan? Ne
činiti ništa, samo sjediti ovdje. Tako pasivni, bez volje za promjenom, za
inicijativom, za djelovanjem.
Okrenula sam glavu od njega. Nisam to mogla reći. Imao je previše
argumenata protiv mene.
Težina među nama nije bila ravnomjerno podijeljena. Ali ipak me nije
kritizirao, nije me krivio. Samo je stajao ondje s pruženom šalicom, ruke pod
pravim kutom u odnosu na tijelo, gotovo neprirodno napete. Udahnuo je,
možda je htio reći još nešto.
Tad su se otvorila vrata. Ušla je dr. Hio. Lice joj je bilo nemoguće
pročitati. Žaljenje? Odbojnost?
Nije nas pozdravila, samo je pokazala glavom na hodnik. “Molila bih vas
da pođete sa mnom u moj ured.”
Odmah sam pošla za njom. Kuan je ostao stajati sa šalicom u ruci, kao da
ne zna što da radi s njom.
Onda se napokon pribrao, brzo je spustio na stol, malo se čaja prolilo.
Primijetio je to i oklijevao.
Zar će gubiti vrijeme da to obriše?! Ne. Brzo se uspravio i pošao za nama.
Ona je išla prva, Kuan i ja nismo se gledali, ono važno još uvijek je bilo
neizrečeno, samo smo gledali u nju. Leđa su joj bila ravna u bijeloj kuti.
Kretala se brzo i lako. Kosa joj je bila svezana u rep, ljuljao se kao u
djevojčice.
Otvorila je jedna vrata i ušli smo u sivo oličenu sobu. Prostoriju bez
osobnosti. Zidove nisu krasile slike djece, na pisaćem stolu stajao je samo
telefon.
“Sjednite, molim vas.”
Pokazala nam je na dvije stolice i dovukla svoju s druge strane stola, tako
da stol ne stoji između nas. Možda je to bilo nešto što su učili na fakultetu?
Da im pisaći stol daje autoritet i da je za razgovor o nečem ozbiljnom bolje
stvoriti dojam ravnopravnosti.
Nešto ozbiljno. Nešto nam je ozbiljno trebala reći. Odjednom sam
poželjela da sjedi drugdje, ne tako blizu. Naslonila sam se, odmaknula od nje.
“Možemo li ga vidjeti?” upitala sam brzo. Nisam se usudila odmah
postaviti druga pitanja. Kako je, što se događa s njim, što je zadesilo našega
sina?
Pogledala me. “Bojim se da ga još ne možete vidjeti... i, nažalost, oduzeli
su mi odgovornost za vašega sina.”
“Oduzeli odgovornost? Ali zašto..
“Radili smo s više hipoteza u vezi s dijagnozom. Ali... ona je još uvijek
nepoznata.” Pogled joj je odlutao. “Osim toga, slučaj se toliko zakomplicirao
da više nije unutar mojega polja.”
Osjetila sam lagano olakšanje. Nije upotrijebila najgore riječi. Nije rekla
preminuo, umro, nije više s nama. Rekla je da je komplicirano, da imaju
hipoteze. To znači da nisu odustali od njega.
“Dobro. Tko ga je preuzeo?”
“Tim koji večeras dolazi iz Pekinga. Dat ću vam njihova imena čim ih
saznam.”
“Iz Pekinga?!”
“Oni su najbolji.”
“A u međuvremenu?”
“Rečeno mi je da vam kažem da morate čekati. Da možete kući.”
“Što? Ne!”
Okrenula sam se Kuanu. Zar neće ništa reći?
Dr. Hio vrpoljila se na stolici. “U najboljim je rukama.”
“Ne odlazimo odavde. To je naše dijete.”
“Rečeno mi je da vam kažem da će potrajati dok se ne sazna više. I da
ovdje ne možete ništa učiniti. Wei-Wenov je slučaj bio vrlo specifičan.”
Protrnula sam. Bio.
Riječi su bile jedva čujne kad sam konačno otvorila usta.
“Što to pokušavate reći?”
Opet sam se okrenula prema Kuanu tražeći pomoć, ali on je nepomično
sjedio. Ruke su mu mirno počivale u krilu. Nije imao nikakvih pitanja.
Okrenula sam se ponovno prema njoj.
Riječi su doprle duboko iz mene: “Je li živ? Je li Wei-Wen živ?”
Malko se prignula, savila vrat i podignula glavu prema nama, poput
kornjače koja viri iz oklopa. Oči su joj bile okrugle, molećive, kao da nas
preklinje da je više ne gnjavimo i nije djelovala kao da kani odgovoriti.
“Je li živ?!”
Oklijevala je. “Kad sam ga zadnji put vidjela... umjetno su ga održavali
na životu.”
Kuan je zajecao pokraj mene. Vidjela sam da su mu obrazi mokri, ali nije
me bilo briga.
“Što to znači? Da je još uvijek živ, znači da je još uvijek živ?”
Kimnula je, polako.
Na životu. Čvrsto sam se držala tih dviju riječi. Na životu. Živ je.
“Ali ne bez pomoći”, rekla je tiho.
To nije bilo važno. Silila sam se misliti da to nije važno. Najvažnije je
bilo to što je živ.
“Želim ga vidjeti” rekla sam glasno. “Ne odlazim prije nego što ga
vidim.”
“Bojim se da to nije moguće.”
“On je moj sin.”
“Kao što rekoh, nisam više odgovorna za njega.”
“Ali znate gdje je.”
“Zaista se ispričavam...”
Naglo sam ustala. Kuan je dignuo glavu, zbunjeno me pogledao. Nisam
ga gledala, okrenula sam se prema liječnici. “Pokažite mi gdje je.”
 GEORGE

B ilo je pet sati kad sam Ricka i Jimmyja poslao kući. Preostala je još
samo trećina posla. Ostalo sam mogao sam. Nisam ih mogao plaćati za
sate koji, strogo uzevši, nisu bili nužni.
Kad je sunce počelo zalaziti bio sam skoro gotov. Otprilike istovremeno
ravnicu su napale nekakve vrlo nasrtljive mušice. Gdje su bile preko dana,
nisam imao pojma. Ali u sumrak su se pojavile, u velikim oblacima, bilo ih se
nemoguće riješiti. Činilo se da vole ljude, jer su se sjatile oko mene i pratile
svaki moj korak.
Mogao sam samo poći kući. Hodao sam prema autu kad me nazvao Tom.
Nisam spremio njegov broj, iskreno rečeno nisam znao kako se to radi, ali
znao sam ga napamet.
“Bok, tata.”
“Bok.”
“Gdje si?”
“Zašto pitaš?” rekao sam i nasmijao se.
“Pa, ne znam...”
“Prije su ljudi obično razgovor započinjali s kako si, sad s tim mobitelima
pitaju gdje si”, pokušao sam objasniti.
“Da...”
“Na poljima sam. U pregledu.”
“Aha. Izgleda li dobro?”
“Sjajno.”
“Dobro. Drago mi je to čuti. Baš me to raduje.”
Baš me to raduje? Zvučalo je to jadno iz njegovih usta. Zar je počeo tako
razgovarati?
“Što misliš da to govori?” upitao sam.
“Govori?”
“O društvu? Da se ispitujemo gdje smo umjesto kako smo?”
“Tata...”
 “Zezam se, Tom.”
Pokušao sam se nasmijati. On se kao i obično nije nasmijao sa mnom.
Nekoliko smo sekundi šutjeli. Nasmijao sam se glasnije, nadajući se da će to
pomoći, ali upravo dok sam tako stajao usta otvorenih poput crkvenih vrata u
nedjelju, jedna mi je mušica uletjela ravno unutra, mogao bih se zakleti da mi
je pogodila resicu. Strahovito me škakljalo, nisam znao što da radim, da li da
je pokušam iskašljati ili progutati, pa sam pokušao oboje odjedanput. Nije
išlo.
“Tata”, prekinuo je šutnju Tom. “Znaš ono o čemu smo razgovarali kad
sam zadnji put bio kod kuće?”
Mušica se migoljila i škakljala me u dnu grla.
“Jesi li ondje?”
Opet sam zakašljao. “Da, koliko znam.”
Malo je šutio.
“Sad sam dobio stipendiju.”
Čuo sam da je uzdahnuo. Na liniji je krčkalo, kao da se telefonski signal
buni protiv cijelog tog razgovora.
“Neću morati platiti ni centa, tata. John je sve sredio.”
“John?” Glas mi je bio hrapav, mušica se uglavila dolje u grlu.
“Da. Profesor Smith.”
Pročistio sam grlo, jako se nakašljao, ali iz mene nije izašla ni mušica ni
riječi.
“Plačeš li, tata?”
“Naravno da ne plačem, jebemu!”
Opet sam zakašljao. Mušica se napokon oslobodila, skliznula preko
jezika, ostala stajati u ustima.
“Dobro”, rekao je.
Još jednom tišina.
“Samo sam ti to htio reći.”
“Upravo si rekao.”
Nisam mogao baš sad pljunuti. Čuo bi to.
“Da.”
“Da.”
 “Onda bok.”
“Bok.”
Solidan hračak i muha je nestala, nisam vidio kamo, a nije me ni
zanimalo.
Ostao sam stajati s telefonom u ruci. Imao sam ga želju zavitlati ravno u
tlo, gledati usranu jeftinu elektroniku, koja nam omogućava da saznajemo
loše vijesti čak i vani na livadi, kako leti na sve strane. Ali znao sam da će
biti prokleta gnjavaža nabaviti novi. A to i košta. Osim toga, nije bilo sigurno
da bi mobitel uopće nastradao, trava je već bila dosta visoka, bila je meka
poput popluna. Pa sam samo ostao stajati i stiskati telefon u ruci, osjećao sam
se kao da mi je netko zabio vile u srce.
 WILLIAM

P omalo sam dolazio k sebi, dobro sam jeo i počeo oprezno vježbati.
Kupao sam se svaki dan, često tražio čistu odjeću, brijao se i dvaput
dnevno. Nakon svih tih mjeseci koje sam proveo kao bradata čimpanza, sad
sam zavolio glatkoću lica, izravan osjećaj zraka na koži.
I čitao sam dok mi oči ne bi ispale, provodio cijele dane za pisaćim
stolom okružen svim svojim knjigama poslaganima na stolu, na krevetu, na
podu.
Opet sam čitao Swammerdama, njegovo je učenje još uvijek držalo vodu.
Proučavao sam Huberovu košnicu, njezine praktične okvire, i još naručio sve
na što sam naišao od brošura i časopisa o pčelarstvu. Bilo ih je mnogo.
Građanskoj je klasi pčelarstvo zadnjih godina postalo razonoda, nešto čime
ispunjavaju vrijeme između ručka i popodnevnog čaja. No većina tih
priručnika bila je pisana za obične ljude. Jednostavnim jezikom, s jasnim
ilustracijama. Nekome poput mene nije trebalo dugo da ih prelista. U nekima
su bili opisani eksperimenti s drvenim košnicama, neki su čak mislili da su
izumili nešto što će postati novi standard, ali nitko od njih još nije uspio
izumiti košnicu koja bi pčelaru pružila potpuni pristup i pregled. Nije bilo
ničeg sličnog košnici koju ću - znao sam to - ja izumiti.
Dorothea me sad svakodnevno posjećivala. Pojavljivala se rumenih
obraza, s jednostavnim jelima koja je sama spravila. Sigurno ju je Thilda na
to nagovorila, u nadi da ću jesti više kad vidim da je jelo spravilo moje dijete.
Morao sam priznati da je dobro pretpostavila, jela su bila iznenađujuće
ukusna, i Dorothea je očito bila na dobrome putu da postane pravi materijal
za kućanicu. I Georgiana je povremeno dolazila. Poput vala bi preplavila
sobu svojim prodornim dječjim glasićem i pomela sve o čemu sam
razmišljao, a zatim naprasno nestala. Charlotte je bila najmanje naporna.
Provirila bi svojim oštrim nosom i u pravilu pitala može li posuditi neku
knjigu, neku koja mi tog časa nije trebala. Stalno je uzimala nove, uskoro će
pročitati sve što sam imao, toliko je brzo čitala.
Ali Edmund nikad nije dolazio. Ponekad bih poslijepodne čuo njegov glas
odozdo, ili iz vrta, ili čak iz hodnika ispred moje sobe, ali nikad me nije
počastio svojom prisutnošću.
 Na kraju sam ja otišao k njemu.
Bilo je predvečerje. Kuća je utonula u mir nakon poslijepodnevnoga čaja,
uskoro će se vratiti buka kad se posluži večera, ali sad je vladala tišina.
Oprezno sam pokucao na njegova vrata. Nitko se nije javio. Podignuo
sam ruku prema kvaki, ali sam oklijevao. Htio sam mu dati vremena.
Umjesto toga podignuo sam ruku do lica, pogladio glatko obrijan obraz.
Pripremio sam se prije ulaska, odjenuo čiste hlače, umio se. Žarko sam želio
da vidi takvo moje izdanje i zaboravi ono u kojem me prošli put zatekao.
Još uvijek nije dolazio do vrata, pa sam ponovno pokucao.
Nitko nije odgovorio.
Bih li mogao svejedno ući? Bila je to njegova soba, njegova privatnost.
Ali ipak, ja sam mu otac, a kuća je, pa tako i njegova soba, moja.
Da, mogao sam. Imao sam na to pravo.
Oprezno sam pritisnuo kvaku. Vrata su se otvorila, širom, kao da me
pozivaju.
Soba je bila u polumraku, jedino je svjetlo dopiralo od zalaska sunca
izvana. Ali soba je gledala na istok, pa večernje zrake nisu ulazile u nju.
Ušao sam i primijetio ključ s unutarnje strane vrata. Je li se inače
zaključavao? Zrak je bio zagušljiv, osjetila se prašina i još nešto pomalo jetko
što nisam mogao odrediti. Posvuda je bila nehajno razbacana odjeća, jakna
preko naslona stolice, hlače i košulja na krevetu. Na ogledalu je visio šal, isti
onaj tamnozeleni koji je nosio kad me došao posjetiti. Na noćnom su
ormariću stajale prljave šalice i tanjurići, a par neočišćenih cipela ležao je
bačen posred sobe.
Samo sam ostao stajati. Obuzeo me nemir. Nešto s tom sobom nije bilo u
redu. Nešto nije bilo kako treba.
Je li me zabrinuo nedostatak reda?
Ne. Bio je mlad. Bio je muško. Održavanje reda od njega se nije ni
očekivalo. Trebao bih reći nekoj od djevojčica da mu pomogne držati sobu
urednom.
Nije bio nered nego nešto drugo.
Ogledao sam se oko sebe. Odjeća, tanjuri, cipele, šalice.
Nešto je nedostajalo.
Odjednom sam znao što.
 Njegov pisaći stol. Bio je prazan. Polica uza zid. Prazna.
Gdje su mu knjige? Gdje mu je pisaći pribor? Sve što mu je trebalo za
pripreme za studij.
“Oče?”
Naglo sam se okrenuo. Opet se pojavio a da ga nisam primijetio.
“Edmunde.” Premišljao sam se bih li trebao izaći. Ne. Jer s punim sam
pravom ovdje. S punim pravom.
“Nešto sam zaboravio.” Bio je uspuhan i rumen, očito je došao izvana. I
danas je bio lijepo ali nekako nemarno odjeven, u crvenom baršunastom
prsluku, otkopčanom kaputu i s maramom oko vrata. S lisnicom u ruci otišao
je do stolića uza kraći zid pokraj kreveta. Ondje je stajala škrinjica, koju je
sad otvorio i po njoj kopao. Zveckale su kovanice. Otvorio je lisnicu i ubacio
ih nekoliko unutra. Onda se napokon okrenuo prema meni.
“Trebali ste nešto?”
Nije se uvrijedio što sam mu ušao u sobu, očito mu to nije ništa značilo.
“Kamo ćeš?” upitao sam.
Pokazao je glavom nekamo neodređeno. “Van.”
“Gdje to van?”
“Oče...” Nasmiješio se, pomalo rezignirano. Nisam se mogao sjetiti kad
sam ga zadnji put vidio da se smiješi, i naravno da je na to imao puno pravo.
“Moraš mi oprostiti”, nasmiješio sam se i ja njemu. “Zaboravljam da više
nisi dijete.”
Pošao je opet prema vratima. Koraknuo sam. Zar već ide? Zar ne može
malo pričekati, da me stigne pogledati, pošteno pogledati, primijetiti koliko
sam zdrav, kako njegovan, toliko drukčiji nego što sam bio kad smo zadnji
put razgovarali?
Oklijevao je i stao. Stajali smo svaki sa svoje strane vrata, među nama je
zjapila tama. Dva koraka i nestao bi.
“Mogu li vas nešto pitati?” rekao je.
“Naravno. Možeš me pitati što god te zanima.”
Uslužno sam se nasmiješio. Uskoro će započeti dobar razgovor, mogao bi
to biti početak za nas, početak nečeg sasvim novog.
Udahnuo je. “Imate li novca?”
Trgnuo sam se. “Novca?”
 Mahnuo je lisnicom i napravio grimasu. “Skoro je prazna.”
“Ja...” Nisam znao što bih rekao. “Zao mi je.”
Slegnuo je ramenima. “Pitat ću majku.”
Zatim je nestao.
Povukao sam se u svoju sobu, neobično potišten. Zar sam u njegovim
očima bio tek opskrbljivač? Zar je novac bio jedino što je htio od mene?
Sjeo sam za stol. Ne, nemoguće. Ali novac... njemu je možda predstavljao
sve što nam je nedostajalo. Bijeda koju je obitelj proživljavala zadnjih
mjeseci... bilo je sasvim razumljivo da ga je to mučilo. Njemu je nedostatak
novca bio najjasniji znak bolesti njegova oca. To što sam ustao bilo je divno i
krasno, ali još uvijek mu nisam mogao pribaviti ono što mu je bilo
najpotrebnije. Bio je mlad. Naravno da mu je ta jednostavna potreba bila
najvažnija. Ali morao mi je dati vremena. Jer ideja koja mi je pala na pamet
mogla bi mu omogućiti i ono sto je neposredno znao da treba i ono što će
dugoročno shvatiti da je najvažnije.
Umočio sam pero u tintarnicu i povukao njime po papiru. Nikad nisam
bio naročit crtač, nažalost. Zoologu su skice važan alat u poslu, pa sam se
tijekom godina prisilio poraditi na tehnici i sad sam barem znao
upotrebljavati pero kao alat.
Imao sam neke neodređene ideje koje sam morao zabilježiti prije nego što
nestanu. Zamislio sam drveni sanduk kosoga krova. Oble košnice bile su
organske forme, poput gnijezda, bile su u skladu s travama što su se povijale
na poljima. Ja sam htio stvoriti nešto drugo, konstrukciju nadahnutu
civilizacijom, kućicu za pčele, s vratima i otvorima kroz koje bih ih mogao
promatrati. Trebala je biti rad ljudskih ruku, jer samo mi ljudi možemo
podizati velika zdanja, konstrukcije koje je moguće nadgledati, koje daju
kontrolu čovjeku, ne prirodi.

Crtao sam danima, bilježio milimetarska mjerila različitih dijelova, zamišljao

kako bi se košnica mogla proizvoditi i sve svoje napore posvetio detaljima.
Obitelj je živjela svoj život s druge strane vrata, na njih se gotovo uopće
nisam obazirao, ali Georgiana i Thilda svejedno su me svakodnevno
posjećivale. I Charlotte.
Jednoga prijepodneva došla je neuobičajeno rano. Tiho je pokucala na
vrata, kao i inače.
 Isprva nisam odgovorio, bio sam zaokupljen detaljima krova košnice.
Pokucala je opet.
“Da”, uzdahnuo sam.
Vrata su se otvorila. Zakoračila je a onda zastala, kao da uzima zalet.
“Dobar dan, oče.”
“Dobar dan.”
“Mogu ući?” Glas joj je bio miran, ali pogled je nesigurno oborila na pod.
“Radim.”
“Neću vam smetati. Samo bih vam htjela vratiti ovo.”
Pružila mi je knjigu. Držala ju je objema rukama, kao da je dragocjena.
Napravila je nekoliko koraka, podignula glavu i pogledala me.
“Nadala sam se da bismo mogli malo porazgovarati o njoj?”
Oči su joj bile sivo-zelene, blizu postavljene. Ne kao Thildine. Gotovo
uopće nije sličila majci.
“Stavi je onamo.”
Pokazao sam glavom na policu. Bio je to jasan znak, nadao sam se da je
dovoljan i da je neću morati izravno odbiti.
“Dobro.” Opet je pognula glavu i otišla do police, gdje je stala.
Zaustavio sam se; istina, imao sam posla, ali to nije bio razlog da budem
oštar. “Usred nečega sam, ali rado ću s tobom razgovarati poslije”, rekao
sam, nadao sam se, blagim glasom.
Nije odgovorila, samo je gledala knjigu koju je još uvijek držala u
rukama. “Kamo da je stavim?”
“Na policu, dakako.”
“Da, ali... mislim... zar nemate neki sustav?”
“Ne. Samo je stavi onamo.”
Podignula je pogled, sad uzbuđeno.
“Možda bih vam ih ja mogla sortirati?”
“Što?”
“Knjige. Mogu vam ih sortirati abecedno prema autoru, ako hoćete.”
Očito nije mislila odustati.
“Pa... Dobro... zašto ne.”
Lagano se nasmiješila, nagnula se prema polici pa sjela na pod. Vrat joj je
bio u lijepo povijenoj liniji, kosa jednostavno podignuta, bez kovrča preko
ušiju, očito je takve stvari nisu zanimale. Gnijezdila se, meškoljila, a onda
očito pronašla udoban položaj u kojem je mogla ostati neko vrijeme. Sigurno
će ovdje biti dugo.
Onda je prionula na posao, radila je brzo, kretnje su joj bile precizne. A
pažnja s kojom je rukovala mojim knjigama... kao da su ptići kojima pomaže
da se vrate u gnijezdo.
Ja sam se opet pognuo nad crtež, pokušao nastaviti, ali pogled mi je
bježao prema njoj. Zar u njezinim pokretima, brižljivost, koncentracija,
strahopoštovanje, svaku pojedinu knjigu stavljala je u liniju sa sljedećom,
prelazila prstom po hrbatima da se uvjeri da nijedna ne strši iz linije. Tako
sam svojedobno ja s njima postupao. Zacijelo je primijetila da je gledam, jer
odjednom se okrenula i nasmiješila. Nasmiješio sam se načas i ja njoj, pa
žurno vratio pozornost na svoj posao, s čudnim osjećajem da sam uhvaćen na
djelu.
Ubrzo je bila gotova. Čuo sam da je ustala, ali pravio sam se da me nije
briga, kao da sam zadubljen u svoj posao. Ali ona nije napuštala sobu, samo
je ostala stajati.
Podignuo sam pogled. “Hvala.”
Odgovorila mi je kimanjem. Ali zar neće otići? Bilo je nemoguće raditi s
tom sjenom od krvi i mesa koja stoji ondje i diše.
“Hajde... sjedni”, rekao sam naposljetku i izvukao stolicu. Toliko sam joj
barem bio dužan.
“Hvala.” Požurila se smjestiti stražnjicu na sjedište.
Ja sam nastavio raditi.
“Što je to?” upitala je i pokazala na crtež.
Podignuo sam pogled. “Što ti misliš?”
“Košnica”, brzo je odgovorila.
Iznenađeno sam je pogledao. Onda sam se sjetio: vidjela je brošure što
sam ih naručio.
“Izradit ćete je?” upitala je.
“Dat ću je izraditi.”
“Ali... je li to prvo što ćete napraviti?”
“Prvo? Zar ne vidiš sve ove knjige koje sam već pročitao?” Mahnuo sam
oko sebe.
“Da”, rekla je samo. Onda se zagledala u svoje ruke, koje su pristojno
počivale u krilu.
Najednom sam se razdražio. “Nisi li rekla da ćeš biti tiho?”
“Oprostite. Sad sam tiho.”
“Čujem kako ti mozak radi.”
“Samo...”
“Što?”
“Uvijek ste govorili da treba početi od temelja.”
“Je li, rekao sam to?”
O, da, jesam. Mnogo puta. Ne izravno njoj, nego Edmundu, kad je sjedio
nad zadaćom i htio odmah krenuti na teške zadatke, unatoč tome što još nije
savladao ni najobičnije množenje.
Pogledala me.
“A i puno ste govorili o tome kako zoolog uvijek kreće od opažanja.”
“Da, istina.”
“Da su temelji u opažanju. Nakon toga slijedi razmišljanje.”
Obruč mi se ovio oko čela i sad se stezao. Moje vlastite riječi iz
Charlottinih usta. Prokletstvo, bila je u pravu.
 TAO

D r. Hio povela nas je sa sobom. Dizalom gore, pa dugačkim hodnikom.

Zatim dizalom dolje. Hodala je brzo, tu i tamo pogledavala preko
ramena, možda nije htjela da je vide. Dobila je jasne upute, rekla je, nitko ga
ne smije posjećivati. Bio je u karanteni. Nitko nije smio ulaziti.
“Ali”, nastavila je, gotovo kao da govori samoj sebi, “vi ste majka.” Brzo
je pogledala Kuana, kao da ga je tek primijetila, i ispravila se. “Vi ste
roditelji. Morate ga moći vidjeti.” Glas joj je zadrhtao kad je to izgovorila.
Službene empatije je nestalo.
Što nas je čekalo? Wei-Wen u bolesničkom krevetu. Blijed. Zatvorene
oči. Žilice na kapcima izraženije nego inače. Malo tjelešce, prije toliko puno
tvrdoglavosti i energije, sad potpuno mlitavo. Ruke uz tijelo, kanila s
plastičnom cjevčicom u jednoj. Ruke koje su me grlile, meko i glatko lišće
što je milovalo moje okruženo strojevima, aparatima što piste, svijetlećim
ekranima. Sterilno. Bijelo. Sam?
Bilo je daleko, ili je išla okolo? Svaki put kad bismo na nekoga naišli,
samo bi kratko kimnula i još malo ubrzala. Progutala nas je unutrašnjost
zgrade. Kao da idemo na neko mjesto iz kojeg nema izlaza.
Napokon se zaustavila. Stajali smo pred metalnim vratima. Brzo se
osvrnula, kao da se želi uvjeriti da nema nikoga u blizini, a onda je pritisnula
neku tipku. Vrata su se otvorila uz usisni zvuk. Okruživale su ih crne gumene
trake, brtvile ih. Prešli smo prag. Unutra se čuo glasniji šum, ventilacijski
uređaj u najvišoj brzini. Tlak zraka se promijenio. Vrata iza nas klizno su se
zatvorila, usisala se u okvir.
Očekivala sam zdravstveno osoblje. Sterilne zaposlenike u bijelome koji
će se sjatiti oko nas. Oštre glasove, autoritativne, morate izaći, morate van,
ovo je zatvorena zona. Pripremila sam što ću reći. Pripremila sam se biti
gruba prema Kuanu, vidjela sam mu u očima da se već povukao, da ima
obramben stav, da ne želi biti ovdje, na zabranjenom terenu.
Ali hodnik pred nama bio je prazan. Odjel je bio prazan. Išli smo
naprijed, potom skrenuli za ugao. Očekivala sam barijeru, otpor, liječnike
koji žurno prolaze pokraj nas. Ali ni ovdje nije bilo žive duše. Dr. Hio je
vodila. Nisam joj vidjela lice, ali koraci su joj bili nesigurni, usporavala je.
Zaustavila se pred nekim vratima. I ona su bila od sjajnog metala, bez
otisaka prstiju, bez tragova života, sjajna poput zrcala. Okrugao prozor u
sredini, okno, kao na kakvom starom brodu. Pokušala sam virnuti, ali stropna
su svjetla bila preoštra, od zelenkastog je odsjaja bilo nemoguće išta vidjeti.
“Ovdje smo. Ovdje leži”, rekla je.
Ostala je stajati, nesigurna. Onda se povukla.
“Možete ući sami.”
Stavila sam ruku na vrata. Metal je bio iznenađujuće hladan na dodir, pa
sam je načas povukla. Dlan mi je ostavio vlažan otisak na sterilnoj površini.
Onda sam ih otvorila.
Kročila sam u tamnu sobu. Jedva sam primijetila da me Kuan slijedi.
Trebalo mi je neko vrijeme da se priviknem na mrak. Skoro sam se zabila u
staklenu stijenu što se protezala od poda do stropa samo metar od vrata. Iza
nje nalazila se jednostavno namještena bolesnička soba. Ormar. Krevet.
Metalni noćni ormarić. Goli zidovi. Krevet.
Prazan.
Krevet je bio prazan.
Soba je bila prazna. Nije bio ondje.
Izjurila sam van na hodnik. Ali naglo sam stala. Ondje je stajala dr. Hio s
još jednim liječnikom. Razgovarali su napetim tonom i šaptom. Drugi se
liječnik nadvio nad nju, strogo i srdito. Prijekorno.
Kuan je došao za mnom, i on se ukopao u mjestu.
“Gdje je on?” rekla sam glasno.
Liječnik se okrenuo prema nama i naglo ušutio. Visok, mršav, blijed.
Nemirne ruke gurnuo je u džepove kute.
“Vaš sin nažalost više nije ovdje. Otpušten je.”
“Molim?”
“Premješten.”
“Premješten? Kamo?”
“U...” Još me nije gledao u oči. “U Peking.”
“Peking?!”
“Kao što ste možda čuli, još nismo sigurni što se dogodilo vašem sinu.
Zato je odlučeno da će biti u boljim rukama kod tima specijalista.”
 Kuan nije ništa rekao, samo je kimnuo.
“Ne”, rekla sam.
“Molim?” liječnik me napokon pogledao.
“Ne. Ne možete ga samo nekamo poslati.”
“Nismo ga poslali nekamo. Poslali smo ga najboljim stručnjacima.
Trebali biste biti zahvalni...”
“Ali zašto nama nitko nije ništa rekao? Zašto nismo mogli ići s njim?!”
Opet isto. Prvo mama. Sad on. Oduzeti od mene, bez objašnjenja.
“U kojoj je bolnici?”
“Saznat ćete.”
“Želim znati odmah!”
“Ako odete kući, uskoro ćemo vam javiti.”
Pukao mi je film, nisam mogla biti smirena, pod kontrolom, razumna.
Glas mi se povisio, postao prodoran. “Odvedite me mojemu sinu, smjesta!
Odvedite me k njemu!”
U dva koraka došla sam do liječnika i uhvatila ga za ramena. “Želim
vidjeti svoje dijete, je li vam jasno?”
Krv mi je udarila u glavu, obrazi su mi bili mokri, pokušala sam ga
protresti, a on je samo stajao, u nevjerici.
Onda me netko primio, čvrsto, obujmio mi ruke, paralizirao me, učinio
mene oduzetom kao što je on sam bio. Kuan. Poslušan, kao i uvijek.

Nismo razgovarali u vlaku na povratku kući. Putovanje je trajalo skoro tri

sata. Morali smo presjesti. I dvaput su nas presrele kontrole. Pregled otisaka
prstiju i mnoštvo pitanja. Tko smo? Gdje stanujemo? Kamo idemo? Gdje
smo bili? Kuan je mirno odgovarao na sva pitanja, nije mi bilo jasno kako mu
to polazi za rukom. Kao da je onaj stari. A ipak nije bio. Jedanput sam
uhvatila njegov pogled, gledale su me nepoznate oči. Okrenula sam glavu.
Zadnji smo dio pješačili. Bili smo samo sto metara od kuće kad smo
primijetili helikoptere koji su nas nadletjeli. Glasan lepet elisa rastao je i
padao. Isprva sam mislila da su točno iznad kuće, ali kad smo došli bliže
vidjela sam da nadlijeću polja, stabla krušaka. Sumu.
Skrenuli smo za ugao i stali. Ondje, pred našom kućom, gdje su počinjale
parcele, stajali su naši kolege, svi u radnoj odjeći. Prekinuli su ih u radu i sad
su pasivno stajali u grupicama. Neki su još imali vrtne škare i košare za otpad
u rukama. Bili su tihi, samo su stajali i zbunjeno gledali u krajolik pred nama.
Malo dalje vidjela sam brežuljak gdje smo imali piknik. Iza njega bila je
divlja šuma. Nebo nad drvećem bilo je puno letjelica, a ispred su prolazile
kolone tenkova stvarajući zid između nas i terena. Iza tenkova su vojnici
postavljali visoku ogradu od bijele cerade dugačku nekoliko stotina metara.
Radili su brzo i učinkovito, nisu ništa govorili, čula sam samo mukle udarce
kad su zabijali stupove u tlo. Između vojnika, iza ograde uspjela sam vidjeti
ljude u zaštitnim odijelima i kacigama. Zaštićene od nečega ondje.
 GEORGE

N isam spavao. Vile su mi još uvijek bile zabodene u srce i podrhtavale

nakon razgovora s Tomom, njegove su mi se riječi vrzmale po glavi,
bez prestanka. Dobio stipendiju, neće koštati ni centa, John je sve sredio.
Emma je mirno ležala pokraj mene, disala gotovo nečujno. Lice joj je bilo
glatko. Izgledala je mlađe dok je spavala. Bilo je to skoro nepristojno, to što
je mogla mirno spavati dok sam ja ležao pokraj nje i mučio se.
Jedna je žarulja na dvorištu treperila. Svjetiljka se pokvarila, ili možda
nešto nije bilo u redu s kontaktom. Treperenje je bilo kao u diskoklubu.
Stroboskopsko bljeskanje izvana probijalo mi se iza kapaka. Pokrio sam se
preko glave, ali to nije pomoglo, samo mi je bilo teže disati.
Na kraju sam ustao, pokušao namjestiti zastor, pokriti njime procjep sa
strane kroz koji je dopiralo svjetlo.
Ali to nije bilo dovoljno. Bljeskalo je i kroz zastor. Možda je Emma bila
u pravu kad je rekla da bismo trebali nabaviti nešto što ne propušta svjetlost,
nešto za zamračivanje. Pokazala mi je nešto u nekom časopisu. Izgledalo je
kao najobičnija roleta. Ali to možemo nabaviti poslije. Sad je trebalo
popraviti svjetiljku. Odmah. To nije moglo dugo trajati, jednostavan i lako
izvediv zahvat, nešto što se da srediti po kratkom postupku. Morao sam
popraviti tu svjetiljku da mogu spavati.
Noć je bila topla. Nisam odjenuo jaknu, izašao sam u majici u kojoj sam
legao. Ionako me nitko neće vidjeti.
Svjetiljka je visjela visoko na zidu, trebale su mi ljestve. Otišao sam u
štagalj, skinuo sa zida najduže, izašao, namjestio ih, provjerio jesu li stabilne
pa se popeo.
Staklena kugla bila je pošteno pričvršćena. Nije se dala pomaknuti. I bila
je vruća. Točno toliko da sam je mogao držati, ali ne dugo. Pokušao sam s
majicom, držao kuglu tkaninom dok sam je vrtio, ali nije se dala. Na kraju
sam svukao majicu.
Žarulja je žmirkala u nepravilnim intervalima, bez ritma. Ne bi me čudilo
da je kontakt loš. Emma je prigovarala svaki put kad bih električarske
poslove obavljao sam, ali iskreno, ti električari naplaćuju čim ih pogledaš.
Sigurno nevjerojatno dobro zarađuju, možda bih se time trebao baviti. Ili bi
se Tom time trebao baviti. Bilo bi puno unosnije, školovanje kratko traje, a
posao se dobro plaća.
Stipendija. Neće koštati ni centa. John je sve sredio.
Bio je to loš razvoj događaja, ali ne toliko da me uplaši.
Stajao sam na prečki, u boksericama, čarapama i cipelama, i odvrtao tu
prljavu kuglu. Napokon sam je uspio odvrnuti. Držao sam kuglu i majicu u
lijevoj ruci, pokušavajući uhvatiti žarulju.
“Sranje!”
Bila je usijana. Morao sam sići, odložiti kuglu na tlo i opet se popeti.
Žarulju sam srećom brzo odvrnuo. Ali sinulo mi je da možda nešto nije u
redu s naponom, pa ću morati skinuti cijelu lampu. Prijetila je opasnost od
požara ako je ostavim ovako. Sigurno nije tako teško.
Vratio sam se u štagalj po alat. Zatim opet na ljestve.
Mrzio sam križne vijke. Trebalo ih je tek nekoliko puta zavrnuti da bi od
križića nastala rupa po kojoj bi se odvijač samo vrtio, ne hvatajući ništa. A
ova su četiri bila naročito tvrdoglava, zahrđala. Ali ja sam bio tvrdoglaviji.
Nisam htio odustati, nisam ja takav.
Prionuo sam i odvijao svom snagom.
Napokon su sva četiri bila vani. Lampa se još uvijek držala na zidu,
zalijepljena crvenom bojom. Ali uspjet ću, malo otpora me nije plašilo. Onda
sam je uhvatio i povukao.
Otpustila se. Samo su žice ostale visjeti, protezale se iz zida poput glista.
Pružio sam prst prema jednoj.
“Pas mater!”
Šok nije bio dovoljno jak da me izbaci iz ravnoteže. Ne sam po sebi. Ali u
drugoj sam ruci držao grlo lampe i odvijač. A ni ljestve nisu bile baš stabilne.
Ležao sam na tlu. Nisam znao jesam li se onesvijestio pri padu. Imao sam
nejasnu sliku ljestava kako se ljuljaju u zraku, sa mnom na vrhu poput lika iz
stripa. Boljelo me na više mjesta. Vraški boljelo.
Visoko gore vidio sam žice kako gmižu po zidu, niza zid, prema meni.
Izoštrio sam sliku. Smirile su se.
Onda se pojavilo Emmino lice, sneno i okruženo raščupanom kosom.
“George.”
 “Skidao sam lampu.”
Podignula je glavu i primijetila žice kako strše iz rupe u zidu.
Sjeo sam. Polako. Tijelo je nasreću reagiralo. Ništa se nije slomilo. A
lampu sam skinuo. Uspio sam.
Pokazala je glavom na ljestve.
“Jesi li to trebao raditi usred noći?” Pružila mi je ruku, pomogla mi da
stanem na noge. “Nije moglo pričekati?”
Napravio sam nekoliko koraka. Noga me boljela, trudio sam se ne
pokazati koliko. Trebao sam osjećati sram, ali zapravo sam samo osjećao
olakšanje što sam uspio. Bio sam tvrdoglavi gad. Nisam jedan od onih koji
daju petama vjetra kad situacija postane teška.
Pružila mi je majicu. Htio sam je prevući preko glave.
“Stani malo.”
Obrisala mi je prljavštinu s leđa. Tek sam sad primijetio koliko sam
prljav. Prekriven prašinom i pijeskom od čarapa do tjemena, ruku punih
masne crne prljavštine sa svjetiljke.
Istrgnuo sam se iz njezinih ruku, navukao majicu, osjetio kako mi se
nekoliko kamenčića zalijepilo za leđa i zaglavilo između kože i ispranog
kineskog pamuka. Bit će bolno spavati s time, kao što je bolno hodati s
kamenčićem u cipeli. Ali nije bilo pomoći, lampa je skinuta, to je bilo
najvažnije.
Podignuo sam ljestve i još jedanput pošao prema štaglju. Kanio sam
dovršiti što sam započeo.
“Moram po izolir-traku”, rekao sam. “Ne mogu ostaviti žice da tako
vise.”
“Ali to valjda možeš sutra?”
Nisam odgovorio.
Uzdahnula je. “Daj da barem isključim osigurač.” Glas joj je sad bio viši.
Okrenuo sam se. Oprezno se nasmiješila. Je li to bio sarkazam? Jer sam
zaboravio na prvo pravilo električara?
“Samo ti idi leći”, rekao sam.
Slegnula je ramenima. Onda se okrenula i vratila u kuću.
“Hej, Emma?” rekao sam.
“Da?” Stala je. Okrenula se.
 Uspravio sam se, odvažio se.
“Nema ništa od Floride. Samo da znaš. Barem što se mene tiče. Nađi si
nekog drugog. Ja ostajem živjeti ovdje. Nikakav Gulf Harbors.”
 WILLIAM

P letara koju sam naručio stigla je tri dana poslije i stavio sam je u sjenu
jasike u dnu imanja, u dijelu vrta koji smo pustili da slobodno raste.
Ondje neće nikome smetati, nitko od djece nije onamo zalazio, i zaista ću
moći raditi u miru, promatrati pčelinju zajednicu, bilježiti i crtati a da me
nitko ne ometa. Jedan seljak prodao mi je košnicu ne trepnuvši; vjerojatno
zato što sam mu ponudio cijenu ne čekajući da čujem koliko za nju traži. Nije
se čak ni pokušao cjenkati, smjesta je prihvatio, što mi je govorilo da sam
košnicu vjerojatno mogao dobiti za pola tog iznosa.
Objašnjavao mi je kako se sakuplja med, ali ja sam samo odmahnuo
rukom. Očito se nisam radi meda upustio u nabavku košnice.
Thilda je sašila odijelo, nalik na ona mačevalačka, od stare bijele plahte.
Pritom ga je triput morala sužavati, očito nije shvaćala da moje stare mjere
više ne vrijede. Na rukama sam imao par odbačenih rukavica pod kojima su
mi se istinabog znojile ruke, ali su bile krajnje potrebne za zaštitu.
Sad sam napokon stajao ovdje, pod stablom jasike, samo ja i košnica, ja i
pčele.
Uzeo sam bilježnicu. Istraživanja su bila pedantan posao, ali veselila su
me, jer od opažanja je sve počinjalo, od njih je krenula moja strast. Kako sam
to mogao zaboraviti?
Krenuo sam bilježiti kad sam se sjetio još nečega. Toliko sam ispao iz
sistema nakon svih tih godina: stolac.
Malo poslije vratio sam se s jednostavnim stolcem, uspuhan, znoj mi se
cijedio ispod odijela, koje je, primijetio sam sad kad je bilo na meni, bilo
malo pretijesno, napinjalo se pod rukama i na preponama.
Sjeo sam i polako se smirio.
Nije se imalo što vidjeti. Pčele su napuštale košnicu i vraćale se, tu nije
bilo iznenađenja. Vani su sakupljale pelud i nektar, od nektara su pravile
med, dok je pelud služila kao hrana za ličinke. Bio je to sitničav i smirujući
posao, sistematičan, instinktivan, naslijeđen. Svi su bili sestre i braća, jer
matica im je svima bila majka, ona ih je stvorila, ali nisu joj bile podređene.
Bile su podređene cjelini.
 Tako bih rado vidio maticu, ali pčele su bile zatvorene u pletenoj košnici i
sve što su unutra radile bilo je skriveno pogledu.
Oprezno sam je podignuo i zavirio u nju odozdo. Pčele su poletjele i
raširile se zrakom oko mene, nisu voljele da ih se uznemirava.
Promatrao sam puno saće, pokojeg truta, vidio sam jajašca i ličinke,
približio se još malo. Ježio sam se od iščekivanja, jer krenuo sam, napokon
sam krenuo!
“Ručak!”
Thildin glas probio se kroz zujanje kukaca i natjerao ptice u let.
Opet sam se nagnuo nad košnicu. To se mene nije ticalo, obiteljski objedi
nisu bili dio mojega života, nisam s obitelji jeo mjesecima. Djeca su jurila
prema kući iza mene, jedno po jedno nestajali su unutra.
“Idemo jesti!”
Krišom sam pogledao Thildu ispod ruke. Stajala je usred vrta i zurila u
mene, i sad je bogme krenula ravno ovamo.
Vilica male Georgiane strugala je po praznom tanjuru.
“Prestani!” rekla je Thilda. “Spusti tu vilicu!”
“Gladna sam!”
Thilda, Charlotte i Dorothea stavile su posude na stol. Jednu s povrćem,
jednu s krumpirom i zdjelu rijetke splačine koja je trebala predstavljati juhu.
“To je sve?” Pokazao sam na poslužena jela.
Thilda je kimnula.
“Gdje je meso?”
“Nema mesa.”
“A pita?”
“Nemamo maslaca ni glatkoga brašna.” Nepokolebljivo je zurila u mene.
“Osim ako ne želite da posegnemo u ušteđevinu za školovanje.”
“Ne. Nećemo dirati novac za Edmundovu školarinu.”
Sad mi je odjednom bilo jasno zašto je inzistirala da sudjelujem u
obiteljskom ručku. Bila je mudrija nego što sam mislio.
Ogledao sam se. Mršava dječja lica bila su uperena u očajna jela na stolu.
“Onda” rekao sam naposljetku. “Zahvalit ćemo na hrani koju smo dobili.”
Pognuo sam glavu i molio. Molitva mi se činila lažnom i izgovorio sam je
brzo da što prije završim.
“Amen.”
“Amen”, ponovila je obitelj tiho.
Kroz prozor se nazirala košnica daleko u vrtu. Stavio sam na tanjur malo
hrane da se što prije mogu vratiti onamo.
Thilda se poslužila nakon mene, pa djeca redom po dobi. Bilo mi je drago
što je Edmund najstariji i posluživao se odmah nakon Thilde, jer dječaci te
dobi trebaju konkretne obroke četiri puta na dan. Ali uzeo je malo i samo
prebirao po tanjuru. Bio je neuobičajeno blijed i mršav, kao da nikad nije
vidio danje svjetlo. I ruke su mu se tresle, i čelo pomalo znojilo. Zar mu nije
dobro?
Djevojčice su pak navalile na hranu. Ali bilo je premalo za sve njih. Kad
je mala Georgiana napokon dobila svoju porciju, bili su to samo ostaci.
Charlotte je prebacila jedan svoj krumpir sestrici.
Jeli smo u tišini. Hrana je nestala s tanjura djevojčica u samo nekoliko
minuta.
Cijelo to vrijeme osjećao sam Thildin pogled na sebi. Nije trebala reći ni
riječ, i predobro sam znao što želi.
 GEORGE

O tišao sam kad se razdanilo. Imao sam nekoliko sendviča u vrećici i kavu
u termosici. Vozio sam cijelim putem bez zaustavljanja. Sedam sati bez
stanke. Emmi nisam ništa rekao. Kad sam završio sa svjetiljkom, zamro sam
na kauču na nekoliko sati. Ona je bila na katu u sobi, možda je spavala,
možda nije. Nisam bio u stanju provjeravati. Nisam imao vremena. Ne...
Nisam se usudio, iskreno govoreći.
Oči su me svrbjele, bile su lagano krvave, ali nisam bio ni blizu sna. Duga
vožnja nije me nimalo umorila. Cijelim sam putem vozio dobrano iznad
dopuštene brzine, ali nije bilo puno prometa i nije bilo kontrola. Samo bi mi
još falilo da ostanem bez vozačke dozvole.
Točno u 12 sati i 25 minuta, prema satu na komandnoj ploči, skrenuo sam
pred zgradu fakulteta. Parkirao sam se na mjestu gdje je pisalo “Rezervirano
za prof. Stephensona”, ali nije me bilo briga. Taj Stephenson, tko god bio,
neka si nađe neko drugo mjesto.
Zgrada je bila izgrađena od crvene cigle, naravno, sve su škole od crvene
cigle, i iako nije bila naročito stara, građena je da izgleda dostojanstveno,
visoka i široka, s bijelim okvirima i letvicama na prozorima, trebala je
podsjećati na Harvard, ili neki od tih fakulteta. Ulijevati strahopoštovanje.
Mene nije zastrašila.
Nisam bio ovdje otkako smo dovezli Toma prošle jeseni. Smjestili smo
ga u sobičak koji je trebao dijeliti s nekim malim Japancem s naočalama.
Soba je vonjala na smrdljive čarape i hormone. Jadni dečki, nije bilo mjesta
za privatnost. Ali to je sigurno bio dio paketa.
Probio sam se unutra. Prošao sam uz cijeli niz mjedenih pločica s
imenima dobročinitelja škole. Green Apiaries nasreću nije bio među njima.
Razne vitrine s peharima koje su osvojili učenici škole na različitim više ili
manje blesavim natjecanjima, kao i portreti namrgođenih ravnatelja škole.
Redom muškaraca. Nije ih bilo tako puno, škola je osnovana sedamdesetih i
nije se mogla podičiti osobito dugom poviješću.
Ušao sam u veliku okruglu prostoriju s kamenim podom, koraci su mi
odjekivali među zidovima. Počeo sam se šuljati, ali sam se onda zaustavio.
Nisam se imao zbog čega ispričavati. Platio sam školarinu ovdje, nije da mi
ovdje nije bilo mjesto. Na neki sam način bio dioničar škole.
Pitao sam za Toma. Jasno i glasno. Bez uvodnih fraza.
Momak na porti, mlitav i s dreadlocksima, sjedio je s pogledom uprtim u
ekran. Provjerio je registar i ne pogledavši me.
“Sad ima slobodan sat” rekao je.
Nastavio je tipkati po računalu, sigurno je igrao kakvu igricu usred
radnog vremena.
“Hitno je”, rekao sam.
Progunđao je. Obavljanje posla očito mu nije bilo pri vrhu liste prioriteta.
“Pokušajte u knjižnici.”
Tom je sjedio pognut nad nekakvim knjigama i tiho razgovarao s još
dvoje kolega. S brinetom, dosta slatkom, ali dosadno odjevenom, i momkom
s naočalama. Očito su bili usred neke rasprave, žustro su šaptali, jer
primijetio me tek kad sam stao ravno iznad njega.
“Tata?!”
Rekao je to tiho, ovdje u tvrđavi znanja očito nije bilo dopušteno dizati
glas.
I drugih dvoje podiglo je poglede. Oboje s izrazom kao da sam muha koja
je zalutala ovamo.
Mislio sam iz nekog razloga da će biti sam, da će sjediti i čekati me, ali
očito je živio svoj život, s ljudima za koje ja nisam znao.
Dignuo sam ruku i malko im mahnuo.
“Vozdra.”
Odmah sam se zgrozio. Vozdra? Nitko tako ne govori. “Došao si?” rekao
je.
“Jap.”
Sve gore i gore. Jap?! Mozak mi je stao. Očito sam morao pričekati s
onime što sam kanio reći.
“Nešto nije u redu?” Skočio je na noge. “Je li mama dobro?”
“Ma ne, ne. Mama je zdrava ko dren. Zdravko Dren. Ha-ha.” Majko
Isusova. Bolje da začepim i ne otvaram usta.
Odveo me van na sunce. Sjeli smo na klupu. Proljeće je ovdje uznapredovalo
više nego kod nas, zrak je bio težak i topao. Posvuda oko nas bili su mladi
ljudi. Studenti. Puno naočala i kožnih torbi.
Primijetio sam da me gleda, ali odjednom nisam znao kako da počnem.
“Zar si se dovezao skroz ovamo da samo čavrljamo?”
“Izgleda.”
“Što je s farmom? Pčelama?”
“Pa neće nikamo pobjeći... Mislim, odletjeti.”
Pokušao sam se nasmijati, ali smijeh je zazvučao izobličeno i završio
kašljem.
Neko vrijeme sjedili smo u tišini. Pribrao sam se, podsjetio se što sam mu
zapravo došao reći.
“Sljedeći tjedan idem u Hancock County. Blue Hill.”
“Aha. Gdje je to?”
“U Maineu. Samo deset minuta od mora. Sjećaš se da si bio ondje sa
mnom?”
“Da... Ne znam.”
“Imao si pet godina, prije škole. Išli smo samo nas dvojica. Spavali smo u
šatoru, sjećaš se?”
“Aha. To putovanje.”
“To putovanje, da.”
Utihnuo je.
“Pojavio se medvjed”, rekao je naposljetku.
“Ali sve je dobro završilo”, rekao sam, malo preglasno.
“Ima li ih još uvijek?”
“Čega?”
“Medvjeda?”
“Ma ne. Sad više ne.”
Odjednom sam se sjetio njegovih velikih očiju. Razrogačenih u mraku.
Dok su zvuci medvjeda do nas dopirali kroz tkaninu šatora.
“Prijeti im izumiranje, znaš li to?” rekao je iznenada, vratila mu se
hrabrost u glasu.
“I ne samo njima.” Opet sam se pokušao nasmijati. “I tvome starome
ocu.”
Nije se nasmijao.
Uzdahnuo sam. Morao sam to izgovoriti, radi toga sam došao. “Došao
sam te zamoliti da ideš sa mnom u Maine”, rekao sam.
“Molim?”
“Hoćeš da ponovim?”
“Sad?”
“U ponedjeljak. Tri kamiona, jedan više nego prije.”
“Baš dobro. Proširuješ se?”
“Mi se proširujemo.”
“Ne mogu s tobom, tata. Znaš to.”
“Ima više posla nego prije. Bilo bi vrijeme da se priključiš.”
“Uskoro imam ispite.”
“Ne treba za to puno dana.”
“Neće mi dopustiti.”
“Tjedan dana, najviše.”
“Tata...”
Progutao sam knedlu. Predavanje je otišlo kvragu. Predavanje s velikim
“P” koje sam planirao cijelim putem ovamo. Sve velike riječi koje sam bio
poredao kao tek iskovane kositrene vojnike, pretvorile su se u olovo u mojoj
glavi. Nasljeđe, to sam trebao reći, to je tvoje nasljeđe. To si ti, Tome. Pčele,
trebao sam reći, s dramatičnom stankom, one su tvoja budućnost. Samo im
pruži šansu. Pruži im šansu.
Ali nijedna od tih riječi nije mi izlazila iz usta.
“Tražit ću da ti daju slobodno, reći da si potreban u obiteljskom poslu”,
pokušao sam.
“Nitko ne dobiva slobodno na račun takvih stvari.”
“Koliko si dana bio bolestan ove godine? Nijedan?”
“Dva... Možda tri.”
“Vidiš. Skoro nijedan.”
“Sumnjam da to pomaže.”
“Pa da! Reci da si bolestan. Učiti bar možeš bilo gdje.”
“Nije to samo učenje, tata. Moramo predati radove, seminare.”
 “Pa to možeš i ondje, ne?”
“Ne, trebam knjige.”
“Ponesi ih sa sobom.”
“Knjige iz knjižnice. Ovdje.”
“To je samo jedan tjedan, Tom. Samo jedan tjedan...”
“Ali tata. Ne želim!”
Sad je povisio glas. Dvije kratkokose djevojke u odjeći koja bi trebala biti
rezervirana za muški rod, podvrnutim hlačama i velikim vojničkim čizmama,
prošle su pokraj nas znatiželjno buljeći.
“Ne želim.” Sad je to tiše rekao. Gledao me psećim pogledom, ne puno
drukčijim od Emmina. Pogledom pred kojim bih se obično predao.
Naglo sam ustao. Nisam više mogao sjediti ni sekunde.
“On je za to kriv, zar ne?”
“Što? Tko?”
Nisam čekao odgovor. Samo sam odmarširao natrag prema onom
ciglenom paklu.
Profesorsko krilo nalazilo se iza porte.
“Hej, kamo ćete?!”
Projurio sam pokraj tipa s dreadlocksima, nisam se potrudio odgovoriti.
“Hej?”
Skočio je na noge, ali ja sam već dobrano odmaknuo niz hodnik, prolazio
vrata za vratima, neka su bila otvorena. Profesor Wilkinson, Clarke, Chang,
Langsley. Nazirale su se prekrcane police s knjigama, duboki prozorski
okviri, teški zastori. Ništa osobno, sve je vonjalo na znanje.
I Smith. Tu je. Zatvorena vrata s još jednom mjedenom pločicom.
Pomislio sam da je u mjedi budućnost. Profesor John Smith.
Dreadlock se približavao.
“Ovdje je”, doviknuo sam mu zadihano. “Pronašao sam.”
Kimnuo je, stao i ostao stajati, možda nije smio puštati neznance u
zgradu, a onda je slegnuo ramenima i odvukao se natrag na portu.
Da pokucam? Kao kakav bojažljivi student s udžbenikom pod rukom?
Ne. Ući ću bez kucanja.
Uspravio sam se, progutao knedlu. Stavio ruku na kvaku i pritisnuo.
 Bilo je zaključano.
Pas mater.
Upravo tad hodnikom je vukući noge dolazio neki mladac. Obrijan i
uredno podšišan, u majici s kapuljačom i starkama. Student.
“Mogu li vam pomoći?”
Srdačno se nasmiješio. Bijeli zubi, ravni kao po špagici. Danas su svi
nosili aparatiće za zube, svi su izgledali potpuno jednako, izgubio se šarm
raznolikih zuba.
“Tražim Johna Smitha”, rekao sam.
“Ja sam.”
“Vi?”
Malo sam se snuždio. On vrlo očito nije bio ono što sam očekivao. Bilo je
teško napraviti scenu pred ovim momkom. Izgledao je tako nevino. Bio je još
dijete.
“A vi ste?” nasmiješio se.
Uspravio sam glavu.
“Ja sam Tomov otac.”
“A tako.” I dalje nasmiješen, pružio mi je ruku. “Drago mi je.”
Rukovao sam se s njim. Nisam ga mogao ignorirati.
“I meni je baš drago.”
“Hoćemo ući?” rekao je. “Vjerujem da vas nešto muči.”
“Nego što nego muči.” Zazvučalo je preoštro.
“Molim?”
“Ma ništa.” Pokušao sam to ublažiti osmijehom.
“Ništa?”
“Zapravo, da. Hoću reći... Muči me nešto.”
Otključao je vrata i pustio me unutra. Dočekalo nas je sunce, sjalo je kroz
prozore, ocrtavalo jasne pruge u zraku, obasjavalo slike u staklima i
okvirima. Većinom plakate. Filmske plakate. Povratak u budućnost, E.T.,
Ratovi zvijezda 1: A long time ago in a galaxy far, far away... Ajme.
“Raskomotite se.” Pokazao je na naslonjač.
Sjeo sam. I on je sjeo. Na uredsku stolicu. Bio sam niži od njega, nije mi
se to svidjelo.
 “O, oprostite.”
Ustao je pa sjeo u drugi naslonjač. Sad smo bili iste visine. Sjedili smo
svaki u svojoj fotelji i nedostajalo nam je samo piće.
“Tako.” Opet se nasmiješio. “Da. Kako vam mogu pomoći? Da čujem.”
Vrpoljio sam se. Odvratio pogled.
“Lijep plakat.” Pokazao sam glavom na Ratove zvijezda. Pokušao sam
zvučati mirno.
“Bome. Original.”
“Ma nemojte.”
“Kupio sam ga na eBayu kad sam počeo raditi ovdje.”
“Htio sam reći, jeste li dovoljno stari za taj film?”
Nasmijao se. “Gledao sam ga na videu.”
“To sam i mislio.”
“Ali imao sam sve figurice. I svemirski brod. Jeste li i vi fan?”
“Nego što nego jesam.” Evo ga opet. Stvarno sam morao malo pripaziti
na jezik.
Odjednom je počeo pjevušiti. Uvodnu melodiju, dirigirajući prstom po
zraku. Morao sam se nasmijati.
Prekinuo je pjevušenje. “Filmovi više nikad neće biti isti.”
“Bome ste u pravu.”
Malo smo sjedili u tišini. Samo me gledao. Čekao.
 WILLIAM

U činio sam što je Thilda željela, što je njezin pogled naređivao. Svaki mi
je korak prema radnji bio bolan. Bila je to moja Canossa. Rano sam
izašao, vani je još bilo sivo. Pijetao je promuklo kukurikao iz nekog vrta.
Metalni zvuk čekića čuo se iz sedlarove radionice, ali nisam vidio ljude.
Kolar, urar i trgovina živežnim namirnicama još su bili zatvoreni i vladala je
tišina. Gostiona, sparan i smrdljiv lokal na kraju ulice u koji nikad nisam
kročio bio je zatvoren. Jedan pijani gost, kojeg sam znao kao jednog od
najredovitijih, očito nije pronašao put kući, do svojega kreveta, nego je
spavao sjedeći, naslonjen na zid ispred gostionice. Okrenuo sam glavu u
drugu stranu, njegova je sudbina u meni izazivala gađenje. Tako izgubiti
nadzor, prepustiti alkoholu kontrolu nad vlastitim životom, predati mu uzde...
Samo je pekarnica bila otvorena, miris svježe pečenog kruha, peciva i
možda čak i pokoje swammerpite izbijao je kroz sve pukotine na kući, gotovo
da se mogao vidjeti. Srećom su pekar i njegova dva sina još uvijek bili
duboko unutra pokraj velike vruće peći, još nije bilo vrijeme za stanku,
vrijeme da izađu ovamo na ulicu i zapale lulu dok prvi kupci ulaze u radnju.
Pa da me vide.
Inače ne bih još satima otvorio radnju, ali nisam mogao podnijeti da me
netko vidi. Ne bih podnio pitanja onih smionijih. Gle, pa to je on. Tko bi
rekao? Dakle, još ste živi? Bili ste bolesni, čuli smo? Ali sad ste bolje?
Ostajete ovdje?
Crvena, niska ciglena kuća bila je mračna i zaključana, a odvojak ceste
pred njom pun lišća od prošle godine. Podignuo sam tešku ruku i stavio ključ
u ključanicu. Metal o metal, naježio sam se od tog zvuka. Nisam htio ući,
znao sam što me čeka. Prašnjav, prljav lokal, dani posla prije nego što bude u
reprezentativnom izdanju.
Pogurnuo sam vrata. Bila su zaglavljena, obično ih je bilo teško otvoriti,
ali kad sam navalio rame na njih, bešumno su se i glatko otvorila, ne uz onu
staru škripu na koju sam bio navikao s godinama. Sjetio sam se da je djevojka
koju sam u trenutku slabosti zaposlio u radnji, prsata, hihotava i glasna
Thildina nećakinja, mogla podmazati šarke. Alberta je bila višak radne snage
u tom domu s previše djece i na vrhuncu spremnosti za udaju, možda čak
prezrela, malo presočna kruška koja će uskoro tresnuti na pod od težine
vlastitih sokova. I njezinim roditeljima i njoj samoj bila je bolno jasna
opasnost njezine situacije, iako se pokazalo da pronalazak prikladnog i
voljnog životnog partnera za nju nije baš najlakši zadatak. Nadali su se
nečem bar donekle prihvatljivom, ali bila je bez miraza i nije posjedovala
ništa po čemu bi bila osobito primamljiva izuzev već spomenutih prsa. Ali
moralo se priznati da se jako trudila, samo je nedostajalo da stane u izlog.
Bila je tako spremna da je netko ubere da se ponašala kao da je svaki
muškarac koji je kročio u radnju njezin izabranik. Osim što se zavodljivo
uvijala za pultom i pokazivala znojni procijep među grudima svima koji su
bili voljni gledati (i onjušiti), ne bi ni prstom mrdnula. Nisam mogao
zamisliti da je radila išta više osim što je paradirala na vratima trgovine
nakon što sam se razbolio pa sve dok je Thilda nije morala otpustiti. Ma čega
se primila zabrljala bi, i njezina vječno hihotava prisutnost napola me
uzbuđivala, a napola strahovito iritirala. Njezina pohotnost, ta njezina
neobuzdanost, to što si je uopće dopuštala izlaziti takva među ljude...
Trgovina je bila u polumraku. Zapalio sam nekoliko svijeća i plamen u
mjedenoj lampi. Lokal je bio iznenađujuće čist i uredan. Veliki pult bio je
gotovo prazan, izuzev tintarnice, bloka računa i teške mjedene vage uredno
postavljene na jedan kraj. Golemi luster bio je ulašten, a cilindar za ulje bio je
očišćen, pun ulja i spreman za upotrebu. Pod je obično bio prekriven
krckavim slojem papra i soli, koji bi škripali pri svakome koraku, ali sad je
bio tako temeljito oriban da su se vidjele sve ogrebotine, vidjeli su se
najsvjetliji dijelovi drveta, gdje je pod bio posebno izlizan, poput staze od
pulta do zida s ladičarom i do ulaznih vrata. Thilda je rekla da je zatvaranje
na zadnji dan prepustila Alberti, nije spominjala da je otad netko bio u radnji.
Je li netko ipak bio ovdje?
Otišao sam do prozora. Na okviru nije bilo prašine. Ni jedne jedine mrtve
muhe, što bi se očekivalo nakon toliko vremena. I dalo se normalno disati,
nije bilo zagušljivo niti je zrak bio težak, bilo je provjetreno. Pošao sam
prema zidu prekrivenom majušnim ladicama. Stavio sam ruku na jednu
ručkicu, izvukao ladicu i pogledao unutra. Bila je sasvim čista.
Provjerio sam još jednu. I ta se pokazala čistom.
Netko je obrisao prašinu. Je li to učinila Alberta? Koliko sam znao, sad je
radila na tekstilnom odjelu u trgovini mješovitom robom, i nisam mogao
zamisliti da je imala vremena ili volje pomagati mi povrh sveg tobože važnog
posla ondje.
Tko god da je to učinio, mogao sam samo osjetiti olakšanje. Sve je
blistalo, trgovina ne samo da je bila spremna za otvaranje nego je bila čišća i
urednija nego ikad prije.
Otišao sam do spremišta, no ono je predstavljalo tužan prizor. Ondje je
vladalo obilje otprilike koliko i u Sahari. Žita i sjemena kukuruza nije bilo
uopće, dok su zalihe papra, soli i mirodija bile prepolovljene. U ladicama za
lukovice bilo je tek nekoliko otkinutih listova i usamljeni bijeli korijeni.
Alberta je zatvorila kad je napadao prvi snijeg. Dotad je očito prodala sve
jesenske lukovice, čak i neke poprilično sumnjive, suhe narcise koje su meni
stajale nekoliko godina. Ali proljetne lukovice i gomolji za uzgoj u
zatvorenom još su bili ovdje.
Zapravo, izbor nije bio tako loš. Bilo ih je lijepo osjetiti u ruci, poput
rukovanja sa starim prijateljem. Ali bilo je nažalost prekasno u godini za njih,
prekasno za preduzgoj u zatvorenome, a kad bi ih se stavilo izravno u zemlju,
ne bi procvali prije nego što se mraz opet počne noću šuljati tlom.
Pa ipak, morao sam otvoriti i truditi se prodati to malo što sam imao,
pokazati Thildi da sam barem pokušao i tako ušutkati njezino neprekidno
zvocanje, makar na nekoliko dana.
Točno u osam otvorio sam vrata i pustio sunce da se protegne u trgovinu.
Pred vrata sam iznio dvije tegle s dalijama koje sam iskopao iz gredice
kod kuće. Lagano su se Ijuljuškale na vjetru i razvedrile cijeli prilaz crvenom,
ružičastom i žutom bojom.
Ostao sam stajati ondje, na vratima. Radnja iza mene blistala je od
dobrodošlice. Uspravio sam se. Toliko sam odbijao doći ovamo, u tu radnju
koja mi je prije predstavljala teret, koja mi je izazvala napetost u ramenima i
podočnjake. Ali sad je bila čista i primamljiva, jednako ulaštena kao što sam
se i sam osjećao. Trgovina je bila spremna, ja sam bio pripravan ponovno se
suočiti sa suseljanima, pogledati svijetu u oči. Sad neka slobodno dođu.
Stvorio se red. Cijelo je selo očito saznalo da sam ustao iz mrtvih i
odjednom su svi htjeli kupiti moje prašnjave začine i sasušene cvjetne
gomolje. Pobrinuo sam se da još ujutro pošaljem neke narudžbe, ali do
trenutka kad se sunce našlo u zenitu bilo je nemoguće raditi išta osim
posluživati kupce. Vjerojatno je trebalo samo tih nekoliko sati da svi saznaju.
Nije to bilo prvi put da me uspjela šokirati brzina kojom se tračevi šire tim
malim mjestom, kao da imaju pomoć jakog vjetra, barem kad se događalo
nešto zaista veliko. A sad očito jest. Moj je povratak po svoj prilici bio u
rangu Isusovog uskrsnuća, ako je bilo suditi po navali.
Čuo sam da šapuću o meni, ali to me zapanjujuće malo diralo. Jer nisu me
dočekali s prijezirnim osmijesima i podbadajućim komentarima kao nakon
predavanja o Swammerdamu, nego otvorenim pogledima, naklonom glavom,
pruženim rukama i znatiželjom punom poštovanja. Tračak mojeg odraza u
izlogu podsjetio me i zašto. Moj novi izgled zaista je upalio. Više nisam
izgledao kao zapušteni trgovac. Nestalo je onog bucmastog slabića. Ovaj
isklesan, vitak muškarac pobuđivao je poštovanje. Bio je uzbudljiv, poseban,
ne jedan od njih. Vrlo su rijetki sa sigurnošću znali što mi je bilo, a ako su i
sumnjali, možda ih je više ispunjavalo strahopoštovanje nego prijezir. Jer
suočio sam se sa smrću, ali sam se borio i preživio.
Bio sam u svojem elementu. Novac mi je klizio kroz prste. Brojio sam i
računao sumanutim tempom, a istovremeno čavrljao sa svim i svakim, pazeći
da svakoga pitam kako je. Je li brak vaše kćeri, Victorije, zar ne,
blagoslovljen djecom? A imanje? Koliko ždrebadi, kažete? Sjajno! A urod?
Što mislite, izgleda li da će jesen biti plodna? A mali Benjamin, zar mu je već
deset godina, i dalje je jednako bistar? Bit će nešto od tog dječaka.
Kad sam navečer zaključao vrata, učinio sam to lakom, preciznom
kretnjom. U ruci sam držao prepunu lisnicu. I unatoč tome što su mi noge
bile mrtve umorne, nije mi bilo teško hodati tih pola kilometra do kuće.
Ondje su me čekale knjige, kanio sam raditi do ponoći, jer nisam bio ni
najmanje umoran, samo sam dobio još energije. Mislio sam da moram
izabrati, ali imao sam energije za oboje - i svakodnevni život i strast.
 TAO

B ila je noć, a ja sam opet bila budna. Spavanje nije imalo smisla, kao ni
išta drugo. Stajala sam u dnevnoj sobi, leđima naslonjena na zid.
Pognula sam glavu i gledala si u ruke, spojila vrhove prstiju, nokti su mi bili
predugački, pritiskala sam jedne ispod drugih dok me nije zaboljelo. Pitala
sam se koliko trebam pritiskati da poteče krv.
Podnijela sam kad je mama nestala. Bila je bolesna, stara. Činilo se da je
otišla na dobro mjesto, izgledalo je lijepo na filmu, i sigurno. Ali Wei-Wen...
Plač mi je bujao u prsima, stegnuo mi grlo, toliko me fizički boljelo da mi je
bilo teško disati. Ali nisam ga pustila da provali iz mene.
Nitko nije tražio da radimo. Vođa mojeg odjela na poslu pojavio se dan
nakon što smo došli kući, zajedno s Kuanovim šefom. Obojica su bili
informirani. Nisu rekli otkud znaju, a ja sam zaboravila pitati. Zamuckivali su
pred vratima, nisu htjeli ući, samo su rekli da si uzmemo vremena koliko nam
god treba.
Koliko će nas dugo ostaviti na miru, nismo znali.
Prvih su nam dana pred vrata dolazili darovi. Većinom hrana. Hermetički
zatvorena. Boca pravog kečapa. Čak i jedan kivi. Nisam ni znala da netko još
uzgaja kivi. Ali nije imao nikakav okus. I naše je stvari netko pokupio i
dostavio nam ih. Sve je bilo ondje, čak i prazna limenka od šljiva. Bilo mi je
mučno od njihova mirisa.
U početku je Kuan samo ležao u spavaćoj sobi. Plakao je za nas oboje.
Njegovi su jecaji ispunjavali stan, odbijali se uskim prostorijama. Ali nisam
mogla ići k njemu.
Onda je ustao. Zaobilazili smo se u tišini. Dani su nestajali, živjeli smo u
vakuumu, jednako statični i zatvoreni kao soba u kojoj je ležao Wei-Wen.
Kuan je i dalje šutio. A ja nisam mogla ništa reći jer nisam znala kako.
Možda me nije krivio, možda na to nije ni pomislio.
Ma jest.
Taj prazan pogled. Distanca na kojoj me cijelo vrijeme držao. Prije smo
bili fizički tako prisni, no sad naša tijela više nisu podnosila uzajamnu
blizinu. Ali bio je prepasivan da bi išta rekao. Možda se nije usudio. Ili je to
bio pokušaj da me zaštiti? Nisam znala.
Ali to što je stajalo između nas naraslo je do nesavladive veličine. On se
držao podalje od mene, ali ni ja nisam mogla dotaknuti njega, razgovarati s
njim, bilo je gotovo nepodnošljivo biti u istoj prostoriji. Stalno je u meni
budio jedne te iste misli. Iste dvije riječi. Moja krivica, moja krivica, moja
krivica. Zato mi je sve na njemu bilo odbojno. Njegovo mi se tijelo gadilo,
smučilo bi mi se od pomisli da bi me mogao dodirnuti, ali skrivala sam to
najbolje što sam mogla. Pretvarali smo se da smo obitelj, ali bez djeteta.
Kuhali. Pospremali. Prali rublje. Svaki dan isto. Ustali bismo, odjenuli se,
malo pojeli. Pili čaj. Taj vječni čaj. I čekali.
Stalno sam zvala i pokušavala dobiti bolnicu. Uvijek sam to ja činila, ni u
tome nije pokazivao inicijativu. Dr. Hio više nikad nisam uspjela dobiti i
nakon nekoliko tjedana saznala sam da više ne radi ondje. Drugi liječnici nisu
rekli zašto.
Odgovori su bili isti ma s kim razgovarala: Ne znamo ništa više. Morate
čekati. Naravno da ćemo vam javiti imena. Dakako. Samo se malo strpite.
Samo nekoliko dana. Raspitat ćemo se. Javit ćemo vam se. Mi ćemo se javiti
vama. Samo pričekajte.
Unatoč tome što su nam dali vremena koliko nam treba, Kuan se jednoga
jutra nakon tuširanja pojavio u radnom kombinezonu.
“Svejedno je”, rekao je tiho.
Bila sam iznenađena, gotovo oduzeta, ne zato što je odlazio nego zato što
mi je toliko laknulo. To što ću ga se riješiti, što ću biti sama, doživjela sam
kao prvu svijetlu točku svih tih tjedana.
“Je li to u redu?” upitao je.
“Da. Slobodno idi.”
“Ako ti je teško ostati sama, mogu i ostati.”
“Bit će u redu.”
Ali ostao je stajati. Odjeća je visjela na njemu, bio je još mršaviji nego
prije. Samo me gledao, možda je očekivao da ću nešto reći. Razljutiti se,
vikati, udariti ga. Ali zašto bi očekivao da ću se ja razbjesniti? Je li i to
postala moja odgovornost? Velike su me oči molećivo gledale, meka su usta
bila malčice otvorena. Naglo sam se okrenula, nisam ga mogla gledati. Toga
lijepog muškarca s kojim sam prije zaboravljala na sve svoje probleme. Sad
sam ga se samo htjela što prije riješiti.
 “Tao?”
“Trebao bi poći ako želiš stići na posao.”
Još ga uvijek nisam gledala. Čula sam kako je još nekoliko puta duboko
udahnuo, možda je htio nešto reći, ali nije pronašao prave riječi.
Onda je otišao - njegovi koraci po podu, vrata što su se zalupila - i
napokon me ostavio samu u praznome stanu.
Otišla sam u spavaću sobu. U Wei-Wenovu krevetiću ležala je njegova
pidžama. Uzela sam je i ostala sjediti s njom u rukama. Nisam htjela da ju
operemo. Nosio ju je samo dvije noći i čekala ga je spremna u krevetu. Dok
se ne vrati. Tkanina mi je djelovala tanko pod prstima, nasmiješeni mjeseci
na plavoj podlozi. Još je lagano mirisala na dječji znoj.
Sjedila sam tako cijeli dan.
Nakon toga polako sam zamijenila noć za dan. Dok je Kuan spavao
dubokim snom fizičkog radnika, ja sam bdjela u dnevnoj sobi. Hodala sam i
stajala, i tek kad bi počelo svitati otišla bih u krevet. Nisam se mogla
odmarati. Ako sjednem, ako se opustim, ako zaspim, Wei-Wen će zauvijek
nestati.
Okrenula sam se prema prozoru. Imali smo pogled na bijelu ogradu što je
omeđivala polja. Stražari su uspravno stajali na punktovima svakih stotinjak
metara. Vidjela sam obrise najbližega. Zurio je u prazno i nije se micao. Sve
bih dala da saznam što je čuvao.
Ograda je bila toliko visoka da nismo vidjeli ono što je s druge strane, čak
ni s krova zgrade. Bila sam gore da provjerim. Navrh ograde bila je napeta
mreža koju je vjetar stalno zibao. Prvih su tjedana nekoliko puta gore bili
radnici da je bolje pričvrste. Svaki su dan dolazili znatiželjnici, ali sve su ih
otjerali. To se područje strogo čuvalo. Hodala sam duž ograde da vidim
postoji li kakvo skrovito mjesto gdje bi se moglo provući unutra, ali stražari
su bili posvuda.
Kuan je rekao da ljudi pričaju. Njegova se radna ekipa sad morala nalaziti
na nekoj drugoj parceli. Trebalo je hodati milju u svakom smjeru i ljudi su
imali dovoljno vremena za razgovor. Slušao ih je. Svašta se nagađalo. Bilo je
to nekako povezano s Wei-Wenom, sve to što se dogodilo, mislili su. Ograda,
zatvaranje polja, vojska. Moralo je biti tako, jer mi smo zadnji bili ondje. A
Wei-Wena su smjestili u bolnicu. Ali čim bi primijetili da Kuan sluša,
zamuknuli bi. Čim bi se uvjerili da on ne sluša, nastavili bi. Naklapanja su
sad bila na naš račun i bila su vrlo senzacionalistička. Bili smo predmet
svačije pozornosti i ja tu nisam ništa mogla poduzeti.
Znali smo jednako malo kao i oni. Naša se nagađanja nisu temeljila ni na
čem pouzdanom, kao ni njihova. Ondje se nešto dogodilo Wei-Wenu i sad je
on nestao. To je bilo jedino što smo znali.
Odjednom sam dolje primijetila stražara. Spustio se na tlo uz ogradu,
sjedio privučenih koljena i glava mu je padala naprijed. Zaspao je.
 WILLIAM

J ajašca su dugačka tek milimetar i pol. Po jedno u svakoj ćeliji, sivkasto na

žutom vosku. Nakon samo tri dana izlegne se ličinka, ženka, najčešće je to
ženka, i prejeda se kao razmaženo dijete. Zatim slijede dani vegetiranja, jer
ćelije pokriva voštani poklopac. Unutra ličinka gradi čahuru, plete je oko
sebe kao odijelo što će je zaštititi od svakoga i svačega. Ovdje i samo ovdje
je sama.
Nakon dvadeset jednog dana radilica izlazi iz ćelije k drugima -
novorođenče, još nespremno za svijet. Ne zna letjeti, ne zna jesti sama, i
jedva se drži saća, puže, gmiže, nesigurna je. Prvih dana stoga dobiva
jednostavne zadatke u košnici i ima kratak radijus. Čisti košnicu, prvo
vlastitu ćeliju, zatim tuđe, i nikad nije sama. Mnogo ih je, stotine, koje se u
bilo kojem trenutku nalaze u istom stadiju razvoja kao i ona.
Zatim slijedi posao pčele hraniteljice - iako je i sama još mladunče,
njezina je odgovornost hraniti tek izlegle pčele. Istovremeno se okušava u
prvim letovima, isprobava krila, poslijepodne, za lijepog vremena, oprezno,
oklijevajući. Pronalazi put iz otvora, odlazi u kratak let iznad i ispod košnice,
polako povećavajući udaljenost od doma. Ali još nije spremna.
Još ima zadatke u košnici. Brine se za pelud koji dolazi, proizvodi vosak i
pridonosi kao pčela stražarica. Uskoro će biti spremna. Uskoro.
I onda, napokon, postaje radilica. Odlazi van sama, slobodna je, krila je
nose od biljke do biljke, sakuplja cvjetni nektar, pelud i vodu, prelazeći
kilometar za kilometrom. Vani je sama, ali je ipak dio zajednice. Sama nije
ništa, djelić tako sitan da je beznačajan, ali zajedno s ostalima je sve. Jer
zajedno čine košnicu.

Ideja je došla niotkuda, ali se razvijala kao i sama pčela. Počeo sam sa
skicama, laganim potezima ugljena na papiru, nepreciznim mjerama,
nejasnim oblicima. Onda sam postao odvažniji, računao, kalkulirao, potezi su
postajali jasniji, papir je ležao na podu cijelom širinom. Naposljetku sam
uzeo pero i tintarnicu i košnica je napokon počela poprimati obrise preda
mnom, jasnije, preciznije linije, precizne mjere. I napokon, dvadeset prvoga
dana, košnica je bila gotova.

“Možete li je izgraditi?”
Raširio sam crtež na izlizanom Conollyjevom stolu. Stol mu je bio pun
godinama starih ogrebotina i ureza, osim toga nije bio sasvim stabilan.
Čovjek bi pomislio da će on, od svih, imati kvalitetan namještaj, ali možda je
to bio isti slučaj kao s postolarovom obućom... Sve je u njegovoj dnevnoj
sobi bilo neravno i nahereno: nepospremljen krevet u kutu, slomljena stolica
pokraj ognjišta, možda je vlastito pokućstvo, kad ga nije mogao popravljati,
bacao u vatru kad bi se uništilo? Pod je bio prekriven piljevinom, kao da
donosi posao sa sobom, iako je imao radionicu u susjednom prostoru.
Uzeo je jedan od crteža. Izgledao je krhko u snažnoj ruci. Podignuo ga je
prema svjetlu u tom tijesnom sobičku, koraknuo prema uskome prozoru, gdje
je jedno staklo bilo razbijeno i na otvor pribijena daska puna kvrga.
Preporučili su mi ga kao najboljeg tesara u okolici, ali ono što sam vidio nije
me uvjerilo.
“Sanduk je u redu, ali čemu kosi krov?”
“Pa... to je kuća... građevina... dom.”
“Dom?” Oklijevao je. “Govorite o pčelama?”
Zamislio sam se, nisam mu mogao objasniti sve to, morao sam pronaći
logičan razlog, govoriti njegovim jezikom. “To je zbog vode. Kiše. Da otječe
kad pada kiša.”
Kimnuo je, bio je to argument koji je mogao prihvatiti, jer radilo se o
konstrukciji, ne o osjećajima.
“To komplicira stvar. Ali izvedivo je.”
Zatim je uzeo crtež unutrašnjosti.
“A ovo... okviri?”
“Trebaju visjeti s vrha. Po mogućnosti deset njih po košnici, ali
zadovoljili bismo se i sa sedam ili osam. Na njih će se pričvrstiti komad
voska.”
Upitno me pogledao.
“Pčelinjeg voska. Da ga pčele mogu dalje nadograđivati.”
“Da?”
“Pčele prirodno grade dijagonalne saće, ali ne želim im dozvoliti da grade
stihijski, zato im određujem radne uvjete.”
“Tako dakle”, rekao je i počešao se po uhu, očito nezainteresirano.
“U toj će im košnici okviri pomoći da grade saće u ravnini. Želim imati
pregled nad njihovim radnim mjestom kroz vratašca, i želim moći vaditi i
vraćati saće. Tako će biti lakše održavati, promatrati, a pogotovo uzimati med
bez ozljeđivanja pčela.”
Načas me blijedo gledao, a onda opet proučio crtež.
“Oplate imam”, rekao je. “Ali zidovi i krov... nisam siguran što se tiče
materijala.”
“Procjene prepuštam vama”, rekao sam najsrdačnije što sam mogao.
“Ipak je to vaše područje.”
“Tu ste u pravu”, rekao je. “Onda su, hm... paralelne saće vaše.”
Prvi se put nasmiješio, srdačnim i otvorenim osmijehom, pružajući mi
snažan dlan. Nasmiješio sam se i ja njemu i rukovao se s njim. Već sam vidio
kako sanduk po sanduk Savageovih standardnih košnica izlazi iz tesarove
radionice i prodaje se uz dobru zaradu i za njega i za mene. Da, to je
obećavalo sjajnu suradnju.
 GEORGE

K ennyjevi kamioni dokotrljali su se na imanje uz bučno kašljucanje

popraćeno ispušnim plinovima. Prašina se dizala od kotača i u debelom
se sloju slijegala na praznom prtljažnom dijelu, a motori su potpuno zagušili
ptice što su cvrkutale u sumrak. Ove sam godine unajmio tri kamiona.
Govorim o običnim kamionima, nažalost, ne o tegljačima kakve upotrebljava
Gareth. Ovo su izvana bile stare, hrđave olupine, ništa impresivno, i nije u
njih stalo više od tri košnice u visinu i četiri u širinu. Ali ispod poklopca
motora bili su odani konji, takve jednostavne motore čovjek je mogao sam
popraviti ako se što dogodi, a događalo se stalno.
Košnice smo počeli tovariti u suton. Nije se to moglo danju dok su pčele
vani, pa smo morali pričekati da odu na počinak.
Smračilo se. Stavili smo motore u ler i uključili farove da osvijetle put i
nas dok smo radili. Bili smo poput izvanzemaljaca u bijelim kombinezonima
i šeširima s mrežicom, ulazili smo u pruge svjetla kamiona i izlazili iz njih
kao da smo došli na tuđi planet i sad skupljamo biološki materijal u
sanducima. Nasmijao sam se sam sebi. Da nas sad vidi profesor Kapuljača.
Znoj se cijedio ispod kombinezona. Bilo je teško. Svaka košnica imala je
puno kilograma.
Ali dogodine. Dogodine će tu biti pošteni kamioni, možda čak pravi
tegljači. Uštedio sam novac, nadao sam se da će to biti dovoljno za novi
kredit u banci. Nisam o tome razgovarao s Emmom. Znao sam što misli. Ali
da bi zaradio, moraš uložiti. Tako to ide.
Krenuli smo čim smo ukrcali košnice. Nismo imali što čekati. Putovanje
je bilo naporno. Dva čovjeka u svakom vozilu izmjenjivala su se za
upravljačem. Ja sam išao svojim autom. Tom i ja.
Možda je to bilo zbog Ratova zvijezda, možda zato što je Tom sam rekao
da će pisati o putovanju, da će ga to nadahnuti. Bilo kako bilo, došao je istoga
popodneva. S punim blagoslovom profesora Johna. Tom je zagrlio Emmu,
navukao kombinezon i izašao. Otad je bio s pčelama. Nije puno govorio.
Nisam mu vidio lice. Bilo je u sjeni iza mrežice. Ali radio je, slušao što smo
mu govorili. Tiho i brzo, brže čak i od Jimmyja i Ricka. Htio sam mu to reći,
pohvaliti ga, ali nisam našao pravi trenutak.
Nije za to bilo prilike ni u autu, jer je samo smotao pulover u kobasicu,
naslonio glavu na prozor i sklopio oči.
Bio je lijep, moj dječak. Malo mršav, ali lijep. Sigurno se sviđao
djevojkama. Je li imao djevojku? Nisam znao.
Motor je jednolično brujao. Tomovo je disanje bilo jednako jednolično.
Vani je bilo malo automobila, tek bismo tu i tamo na nekoga naišli. Cesta je
bila suha, brzo smo vozili, ali ne neodgovorno.
Sve je išlo po planu.

Spavali smo i vozili na smjene. Nitko nije puno govorio. Svanulo je jutro.
Krajolik oko nas bio je brežuljkast. Neki je stroj prolazio poljem u daljini,
nalik na divovskog kukca. Tijelo stroja, spremnik pesticida, bilo je veliko i
oblo, kapaciteta nekoliko tisuća litara. Imao je dugačka rotirajuća krila koja
su razbacivala sadržaj po poljima u oblaku sitnih kapljica.
Držao sam svoje pčele daleko od pesticida. Omamljivao ih je, uvijek
dovodio do gubitaka. Ali zadnjih su godina mnogi prešli na nešto novo.
Pesticidima više nisu prskali nego ih raspoređivali u gomilice po zemlji. Bilo
je to sigurnije i bolje, rekli su, jer ih tako upija korijenje biljaka, pa dulje
djeluje.
Svejedno je to bilo sranje. Htio sam vidjeti da se seljaci snalaze na
starinski način, da se urod na njivama postiže bez pomoći pesticida. Ali to
naravno nije bilo moguće. Štetočine su mogle izjesti cijelo polje u jednoj
noći. Bilo nas je previše, cijene hrane bile su preniske, a sve ostalo preskupo
da bi itko riskirao.
Tom se probudio. Otvorio je termosicu, natočio zadnje ostatke, a onda me
iznenada pogledao.
“Oprosti, hoćeš ti?”
“Uzmi, slobodno.”
Popio je u dva gutljaja. Nije više govorio.
“Da, da”, rekao sam. Ponajviše da ispunim tišinu.
Nije odgovorio. Nije baš imao što odgovoriti.
“I tako”, rekao sam.
“Da.” I nakašljao se.
 “Ima li što s curama? Na faksu.”
“Ne. Ne baš”, rekao je.
“Nijedna zgodna?”
“Nijedna koja misli da sam ja zgodan”, nasmijao se i primijetio sam da je
raspoložen za razgovor.
“Samo čekaj”, rekao sam.
“Nadam se da neću morati čekati dugo kao mama i ti.”
Em ma i ja vjenčali smo se s trideset godina. Moj je otac već odavno bio
odustao.
“Budi sretan”, rekao sam. “Bar si izbjegao mlađe sestre i braću. Ni ne
znaš koliko ti je dobro kao jedincu.”
“Moglo je biti dobro i s bratom ili sestrom”, rekao je Tom.
“Teoretski”, rekao sam. “U stvarnosti je to noćna mora. A ja znam o
čemu pričam.”
Imao sam tri brata. Dreka i tučnjave od jutra do mraka. Ja sam bio
najstariji i bio sam mini-tata od svoje šeste godine. Oduvijek mi je bilo drago
što je Tom jedinac.
“Uglavnom. Prvo si nađi neku curu. A onda možete praviti djecu, jedno
po jedno. Znaš kako to ide. Pčele i cvijeće. Ili možda nikad nismo vodili taj
razgovor.”
“Ne, možda bismo mogli sad?” Nasmijao se. “Da čujem, tata. Kako to ide
s pčelama i cvijećem?”
Nasmijao sam se.
I on se nasmijao.
Bilo mi je toplo oko srca.
 WILLIAM

E dmunde?” pokucao sam na vrata njegove sobe.

Zadnje sam dane, dok sam čekao novu košnicu, provodio vani s
pčelama da se upoznam s njima, prvo drhtavih ruku, a onda sve sigurnije.
Pronašao sam maticu, bila je veća od radilica i trutova, i označio sam je
mrljicom bijele boje na leđnome oklopu. Primijetio sam matičine ćelije, ali
sam ih odmah uništio, nisam mogao riskirati rojenje - da stara matica povede
sa sobom dio zajednice kako bi oslobodila mjesto mlađoj matici i njezinom
potomstvu. Osim toga košnica nije dopuštala osobit uvid, teško sam je i
oprezno otvarao, pčele bi se svaki put uznemirile. Još mi nije bilo jasno kako
je moguće da matica liježe dvije vrste jajašaca, i radilica i trutova. Ali ni
uvjeti za promatranje nisu baš bili najbolji. Pretpostavljao sam da će ih, čim
dođe nova košnica, biti daleko lakše proučavati.
Jedno je bilo sigurno: imao sam posla s marljivom pčelinjom zajednicom.
Košnica je bila sve teža i teža, pčele su unosile nektar i pelud, med se već
sjajio unutra, tamnozlaćan, sladak i primamljiv.
Charlotte mi je često pravila društvo. S puno je žara pratila pčele, primala
košnicu u ruke, odvagivala ju, pogađala koliko ima meda. Rutinirano ju je
podizala, tražila matičine ćelije, pronalazila maticu, izvadila bi je rukom -
usudila se to bez rukavica - i gledala kako pčele zuje i traže je, kao što to
pčele uvijek čine. Charlotte je izrasla to ljeto, krakato tijelo dobilo je obline,
blijedi su se obrazi zarumenjeli, suknje su joj postale gotovo nedolično
kratke, i dizale joj se do pola lista.
Treba novu haljinu, pomislio sam, zaslužila ju je, ali poslije, zasad su
druge stvari bile važnije.
Nekih sam dana morao u trgovinu. I ondje mi je pomagala, pospremala,
čistila, dovodila robu u red, računala tako da je olovka sve strugala po papiru,
zbrajala, oduzimala, procjenjivala zaradu.
Ali Edmund nikad nije sudjelovao. Pripreme za školu najesen nisu išle
kako su trebale, bilo je to jasno, čak i meni koji sam tako rijetko bio prisutan
u obitelji. Knjige, koje je držao u mračnom kutku salona, bile su na dobrom
putu da postanu jednako prašnjave kao što su nekoć bile moje. Cijelo je
vrijeme bio tako umoran, blijed, često se zatvarao u svoju sobu, njegovu je
živost zamijenila uspavanost, usporenost, inertnost kakva se rijetko viđa kod
tako mladih ljudi.
Sad sam se ipak nadao da će mi se pridružiti i sjesti sa mnom da mu
objasnim o pletarama, a onda mu pokažem koliko je genijalniji moj vlastiti
izum. Htio sam mu pokazati što su on i njegova knjiga pokrenuli u meni, i
nadao sam se i u njemu probuditi isti žar.
“Edmunde?” Opet sam pokucao.
Nije se javio.
“Edmunde?”
Ništa se nije dogodilo.
Oklijevao sam, a onda polako pritisnuo kvaku.
Zaključano. Naravno.
Sagnuo sam se, virnuo kroz ključanicu i vidio da ključ stoji s unutrašnje
strane. Dakle nije bio vani, zaključao se iznutra.
Lupao sam po vratima. “Edmunde!”
Napokon su se čuli njegovi koraci po podu i vrata su se malčice
odškrinula. Žmirkao je prema meni i svjetlu. Kosa na čelu bila mu je još
duža, nad gornjom usnicom narasli su mu paperjasti brčići, na sebi je imao
zgužvanu košulju i ništa više. Stopala su mu bila bosa na parketu i na njih su
se nastavljali zbunjujuće dlakavi listovi.
“Oče?”
“Oprosti što sam te morao probuditi.”
Slegnuo je ramenima, ugušio zijevanje.
“Nadao sam se da ćeš poći sa mnom van” rekao sam. “Htio bih ti nešto
pokazati.”
Zurio je u mene uskim, snenim očima. Jednim je stopalom trljao list, kao
da se želi ugrijati, ali nije odgovorio.
“Htio bih da shvatiš kako funkcionira košnica pletara”, nastavio sam,
pokušavajući zauzdati uzbuđenje.
“Pletara?” Još uvijek uglađenim, pomalo usporenim tonom.
“Da. Pa vidio si je već, u dnu vrta.”
“Aha. To.” Zaljuljao se i progutao slinu.
“Tako da shvatiš razliku između nje i nove košnice. Kad stigne.”
 “Tako.” Rekao je to stisnutih usana pa opet progutao slinu, kao da
pokušava ne podrignuti.
“I koliko je bolje konstruirana ta nova.”
“Da.”
Oči su mu još uvijek bile jednako snene, bez tračka zanimanja.
“Možda da se odjeneš?”
“Možemo to neki drugi dan?”
“Sad bi bilo bolje.” Najednom sam primijetio da stojim uvučena vrata,
kao da ga molim. Ali on nije mario za to.
“Tako sam umoran”, rekao je samo. “Možda poslije.”
Tad sam se uspravio i pokušao zvučati autoritativnije. “Kao tvoj otac
zahtijevam da odmah pođeš.”
Napokon me pogledao u oči. Oči su mu bile krvave, ali ipak neobično
bistre. Zabacio je kosu, dignuo bradu. “A ako ne pođem?”
A ako ne pođem? Nisam mogao odgovoriti, primijetio sam da ubrzano
trepćem.
“Ako ne pođem, dobit ću remenom?” nastavio je. “To mislite, oče? Inače
ćete izvući remen i tući me po leđima sve dok ne prokrvarim i ne preostane
mi drugo nego da poslušam?”
Ovo nije išlo kako sam se nadao, ni približno.
Zurio je u mene, ja sam zurio u njega. Nitko nije ništa govorio.
Odjednom se pojavila Thilda. Brzala je prema meni hodnikom, dok su joj
se suknje vukle po podu.
“WILLIAM?”
“Uskoro će dva sata”, rekao sam.
Povisila je glas. “Potreban mu je san. Nije mu dobro... Idi leći,
Edmunde.”
Stala je pokraj mene, stavila mi ruku na lakat.
“Ništa drugo i ne radiš osim što spavaš”, rekao sam Edmundu. Zazvučalo
je to preglasno, preočajno.
Nije odgovorio, samo je slegnuo ramenima. Thilda me pokušala odgurati,
nježno gledajući Edmunda.
“Lezi, sunce moje drago. Trebaš odmor.”
 “Odmor od čega?” upitao sam.
“Pravi se javio”, rekao je Edmund odjednom.
“Molim?!”
“Pa vi ste ležali mjesecima.”
“Edmunde”, rekla je Thilda. “To nećemo spominjati.”
“Zašto ne?” upitao je on.
Osjetio sam kako me očaj paralizira. “Zao mi je, Edmunde. Ispravit ću to.
Ispravljam to već sad. Zato bih ti tako rado pokazao...”
Ali Thilda me odgurala. “Jadni Edmund”, rekla je medenim glasom.
“Previše mu je to. Mora se odmarati, to mu treba.”
Edmund je bezizražajno zurio u mene. Zatim je zatvorio vrata i ostavio
nas da stojimo ondje.
Thilda me i dalje držala za ruku, kao da me zadržava, a pogled joj je i
dalje bio jednako ustrajan. Htio sam se pobuniti, ali odjednom mi je sinulo. Je
li bolestan? Je li Edmund bolestan?
“Ima li nešto što mi ne govoriš?” upitao sam Thildu.
Pogled joj je bio bijesan i skoro me uplašio. “Ja sam mu majka i vidim da
treba počinak” rekla je polako i jasno, ne pokazujući namjeru da mi išta
objašnjava.
“A ja sam mu otac i vidim da mu treba svjež zrak”, rekao sam i odmah
shvatio koliko glupo te riječi zvuče.
Razvukla je usta u podrugljiv osmijeh. Ni ona ni ja nismo više ništa rekli,
samo smo stajali tako narogušeni. Nije ponudila ni odgovor ni pokoravanje.
Jer nije bio bolestan, naravno da nije, samo ga je ona štitila, od učenja kao i
od bilo čega što je od njega iziskivalo nekakav trud. No nije znala što se
događalo među nama, što je pokrenuo u meni, koliko je važno bilo da to
podijelim s njim.
Ali nisam imao energije pokušavati joj objasniti, znao sam koliko je
uzaludno raspravljati s njom, sve logične argumente samo bi pomela u stranu,
bila je poput vjetrenjače.
Možda ga uspijem uhvatiti prije večeri, prije nego što otperja van kao
obično. To neodredivo “van”... Htio sam, nadao se, da je u šumi, da se bavi
vlastitim opažanjima nadahnut mnome, radoznao kao što sam ja bio u
njegovoj dobi. Da, možda je zapravo tako.
 Što se mene ticalo, mogao sam pričekati vrijeme kad ću mu zaista imati
što pokazati. Ali to je samo pojačalo moje uzbuđenje. Imat će što vidjeti. Bit
će ponosan na mene.
 TAO

Z ašla sam za ugao zgrade. Ograda je bila preda mnom.

Zapeta, visoka, svijetlila je bijelo u mraku, reflektirala zrake
polumjeseca. Zemlja je mirisala, bilo je toplo i sparno, trava je bujala uz rub
ceste.
Prošuljala sam se pokraj stražara, lice mu je bilo u sjeni, ali glava mu je
bila pognuta i čula sam da diše duboko i mirno.
Nešto je zujalo u zraku, dubok zvuk, možda deset metara iznad mene.
Kukac? Ne, nešto puno veće. Ali zvuk je brzo nestao i opet je zavladala
tišina.
Oprezno sam pružila ruku i dotaknula ogradu. Samo sam tako stajala,
sasvim mirno. Očekivala sam alarm, zavijanje. Ali ništa se nije dogodilo.
Hodala sam nekoliko metara, rukom klizila po glatkoj, gusto tkanoj
tkanini. I ondje, među prstima, odjednom sam osjetila šav. Cerada je bila
napeta, ali ipak sam uspjela uvući prste između dva sloja. Malko sam
povukla. Uz tih zvuk razdvojili su se. Uskoro sam uspjela napraviti dovoljno
veliku rupu da se kroz nju provučem.
Bacila sam zadnji pogled prema vojniku, još uvijek je bio u dubokom
snu. Onda sam se provukla unutra.
Ovdje je bilo mračnije. Znala sam da postoje reflektori, ponekad smo
navečer viđali pomične snopove svjetla, ali sad su svi bili ugašeni.
Jesu li i s unutarnje strane imali stražare? Nisam znala. Samo sam ostala
stajati, pokušavajući priviknuti oči na tamu. Polako mi se pred očima pojavilo
drveće. Sad je bilo ocvalo, ali s puno lišća.
Sve je bilo tiho, čuo se samo lagan povjetarac što se provlačio među
lišćem i travom, ali ipak sam se tresla od uzbuđenja. Bilo je zabranjeno to što
sam radila, što će biti ako me uhvate?
Polako sam išla naprijed. Malo dalje vidjela sam kolotrage koje smo
slijedili idući na brdo. Pošla sam onamo.
Nikad u životu nisam ovdje osjetila tjeskobu. Mnoge druge osjećaje, očaj,
dosadu, pa i sreću, ali nikad strah. Sad sam se kretala što sam tiše mogla, dok
mi je lupanje vlastita srca odzvanjalo u ušima, a leđa bila mokra od znoja.
Kolotrazi su me vodili među drveće. Odjednom se nešto pomaknulo na
rubu vidnog polja, neka sjena. Je li to netko bio ondje? Hitro sam se okrenula,
ali nisam vidjela ništa. Ništa. Svijet je ovdje bio prazan i tih. To se samo moj
strah poigravao mnome.
Napravila sam nekoliko koraka naprijed.
]e’n, dva, tri - hop. Je'n, dva, tri - hop.
Ovuda smo išli.
Wei-Wen između nas. Zdrav, odlučan, topao, mek. Moje dijete.
Moje dijete.
Morala sam stati, nagnuti se, fizički bol u dijafragmi pogodio me tako
jako da se nisam mogla micati.
Duboko diši. Misli na nešto drugo. Uspravi se. Budi razumna. Ogledala
sam se. Koliko je to još bilo daleko? Do brežuljka gdje smo imali piknik?
Nastavi.
Nisam daleko odmaknula kad sam ga primijetila. Svjetlo. Žuti sjaj bio je
u zraku nad tlom malo dalje.
Prišla sam bliže. Sad sporije. Još sam opreznije hodala.
A onda sam ugledala šator. Nalazio se na granici šume, na pozadini
divljega grmlja i drveća. Okrugao, veličine omanje kuće, šiljasta krova,
osvijetljen sa svih strana. Napravljen od istog platna kao i ograda, iste sterilne
bjeline. Ispred njega vidjela sam obrise više vojnika u patroli. Šator je bio
daleko bolje čuvan nego ograda. Mirno su hodali, bacali oštre sjene na platno
šatora, kao neobičan teatar sjena na cirkuskom šatoru koji je netko zaboravio
obojiti. Jesu li bili prijetnja ili zaštita?
Nisam vidjela nikakav ulaz. Ni prozore. Nisam se usudila priči bliže,
radije sam nastavila dalje, promijenila smjer i odmaknula se sto metara,
paralelno sa šatorom, da ga vidim s druge strane. Prošla sam brežuljak i tad
mi je sinulo da šator stoji otprilike na mjestu gdje je Kuan pronašao Wei-
Wena. Kad sam to shvatila, moj se strah pojačao. Noge su mi klecale toliko
da su me jedva nosile naprijed. Uvidjela sam da sam se nadala da ne postoji
veza, da ograda i vojska nemaju veze s Wei-Wenom.
Ali sad. Poziv koji sam čekala, vijest da je Wei-Wen samo pao i udario
glavom, da ima najobičniji potres mozga i da se oporavlja, da ga možemo
posjetiti i da ćemo ga uskoro moći povesti kući, te su mi se misli u još većoj
mjeri ukazale kao ono što zapravo jesu: bespomoćne, očajničke fantazije.
Na pola puta između mene i šatora opazila sam hrpu kartonskih kutija.
Prišuljala sam se bliže, iza njih sam bila u zaklonu od stražara.
Zavirila sam u jednu od kutija, prošla rukom po dnu, izvadila sadržaj.
Zemlja i ostaci korijenja. Na bočnoj strani kutije bilo je otisnuto ime,
poštanski broj i grad. Peking.
Spustila sam je i polako nastavila dalje. Bilo me strah da će me moja
uobičajena nespretnost odati, da ću opet polomiti grane, i napregnula sam
svaki mišić u tijelu da bih se kretala što bešumnije.
Ukazala mi se prednja strana šatora. Jednako bijela i neprobojna, ali s
otvorom sa strane, zatvorenim napetim, širokim patentnim zatvaračem.
Čučnula sam. Čekala. Prije ili poslije netko će morati doći ili otići.
Čučala sam tako dok mi se u nogama nije počela stvarati mliječna
kiselina, pa sam morala promijeniti položaj. Tlo je bilo vlažno, ali svejedno
sam sjela, hladnoća zemlje probila se kroz odjeću. Tek sam tad primijetila
hrpe grančica oko šatora. Posjekli su desetke voćaka da bi napravili mjesta za
šator. Suhe grane pružale su se prema bijelome platnu šatora.
Ništa se nije događalo. Ponekad bi se iznutra čuli tihi glasovi, ali nisam
uspjela razabrati riječi.
Dugo sam samo tako sjedila, okružena tamom. Prolazile su minute,
prošao je cijeli sat. Ustajali zrak počeo me omamljivati.
A onda: zvuk patentnog zatvarača. Šator se otvorio i iz njega su izašle
dvije osobe, obje u bijelim zaštitnim kombinezonima. Pognutih su glava
nešto tiho i žustro raspravljale. Nagnula sam se naprijed, naprezala se da
vidim. Šator je bio otvoren samo trenutak, ali ipak sam uspjela razabrati nešto
od onoga što se u njemu skrivalo. Proziran podšator pun biljaka. Stakleni
zidovi. Cvijeće. Staklenik? Sjajni zeleni listovi, ružičasti, narančasti, bijeli i
crveni cvjetovi, okruženi zlaćanim svjetlom. Kao kakav bajkovit svijet s
ilustracije, šaren i topao, drugi svijet, žive biljke, cvatuće biljke, biljke kakve
nikad prije nisam vidjela, kakve nisu postojale među jednoličnim nizovima
voćaka.
Odjednom je jedna od osoba krenula u mojem smjeru. Ostala sam sjediti.
Ali osoba se približavala.
Ustala sam i tiho krenula natraške.
Osoba je stala. Osluškivala, kao da me nanjušila. Nisam se više usudila
micati, nadajući se da ću se stopiti s deblima.
Nepomično je stajala još trenutak, no onda se okrenula i vratila prema
šatoru. Tad sam pojurila odande.
Ubrzala sam, trčala najtiše što sam mogla natrag prema ogradi.
Nešto sam vidjela. Ali nisam znala što. Ograde, kutije, šator. Nije imalo
smisla.
Ni ovdje ni u bolnici nitko mi nije dao što sam trebala. Nitko mi nije dao
odgovore. I nisu mi htjeli dati moje dijete.
Došla sam do ograde, provukla se na istome mjestu, prošla pokraj
stražara. Još uvijek je hrkao na svojem stražarskom mjestu.
Ostala sam stajati vani u blagoj noći. Ograda se uzdizala visoko nada
mnom. Ali Wei-Wen nije bio ovdje. Nije bio čak ni u ovome dijelu zemlje.
Bio je ondje otkud su došle biljke. U Pekingu.
 GEORGE

P rocvali grmovi borovnica su nešto prekrasno. Zaboravio sam to preko

zime, no svaki put kad bi me Maine u svibnju dočekao svojim bijelim i
ružičastim brdima, jednostavno sam morao stati i gledati.
Da, bilo je to toliko lijepo da je o tome trebalo pisati knjige. Ali bez pčela
je cvijeće samo cvijeće, ne borovnice, ne kruh na stolu. Vjerojatno je zato
Lee odahnuo svaki put kad bismo se pojavili. Obilazio je i nadgledao svoje
grmove, promatrao cvjetove i sigurno žalio što ih ne može oprašivati sam, da
ne mora biti tako prokleto ovisan o jednom znojnom farmeru iz druge
savezne države i njegovim barem podjednako znojnim ljudima.
Trebali smo biti ondje tri tjedna. Lee je plaćao osamdeset dolara po
košnici, to je sasvim sigurno bio novac od kojeg se nerado odvajao, ali znao
sam za mnoge koji su tražili više. Gareth, recimo. Ja sam bio jeftin u
usporedbi s Garethom.
Lee je svejedno dobivao pravu protuvrijednost za svoj novac. U svakoj je
košnici od jutra do mraka radilo pedeset tisuća pčela. Sretnih pčela. Svaka je
košnica zdravo zujala. Nikad se nije imao na što požaliti. Dolazio sam k
njemu svakoga proljeća otkako je preuzeo farmu i pčele su donosile puno
bobica, baš svake godine.
Lee je gotovo potrčao prema meni kad sam izašao iz vozila, u velikim
cipelama, malo prekratkim hlačama i s prljavim platnenim šeširom na glavi.
Pružio mi je usku šaku i rukovao se sa mnom, i nije me puštao, kao da me
želi zadržati i uvjeriti se da neću otići prije nego što pčele obave posao.
Šake su mu bile tanje nego što sam ih pamtio. I kosa.
Nasmiješio sam se njegovom duguljastom konjskom licu. “Gle ti njega.
Još si naboraniji.”
Nasmiješio se. “Ni približno kao ti.”
Maine nam je zapravo bio predaleko, trebao sam naći neko mjesto bliže
kući. Ali Lee mi je postao prijatelj kroz sve ove godine, pa sam putovao i
zbog njega. Puno smo razgovarali dok sam bio ondje. Ispitivao me o svemu i
svačemu. O pčelama, o poslu. Nikad mu nije bilo dosta. Salio sam se da je
Lee akademski seljak. Nakon dugogodišnjeg educiranja, oboružan silnim
entuzijazmom devedesetih je godina kupio oronulu farmu. Počeo je s čvrstim
stavovima o svemu što je funkcioniralo u teoriji. Trebalo je biti ekološki.
No da. Otad je počinio sve moguće pogreške, a i one nemoguće. Jer
pokazalo se da je praksa nešto sasvim drugo.
Zadnjih je godina potpuno promijenio ploču. Sad je vodio standardnu
farmu; i ovdje polja špricaju pesticidima iz velikih strojeva. I ja bih postupao
isto da sam na njegovu mjestu.
Pokazao sam glavom na Toma, koji je stajao dva metra iza mene.
“Sjećaš se Toma.”
Tom je prišao, pristojno se s njim rukovao.
“Vidi ga”, rekao je Lee. “Dvostruko si viši nego prošli put.”
Tom se ljubazno nasmijao.
“Onda si i ti s nama ove godine.”
“Čini se da jesam.”
“A škole?”
“Dobio sam slobodno.”
“I ovo je škola”, rekao sam.

Kennyjevi kamioni su se odvezli. Zavladala je tišina. Završili smo s

postavljanjem košnica. Ostali smo samo Lee, Tom i ja. Tom je sjedio u autu.
Čitao je, ili možda spavao. Nismo puno uspjeli izvući iz njega zadnjih sati.
Ali i danas je marljivo radio, kad smo to od njega tražili. To sam mu morao
priznati.
Lee je skinuo rukavice, maknuo mrežu s lica i pripalio cigaretu.
“Tako. Sad samo treba čekati. Provjerio sam prognozu. Izgleda dobro”,
rekao je.
“Odlično.”
“Malo oborina dugoročno, ali ne puno.”
“Malo oborina možemo podnijeti.”
“I postavio sam nove ograde.”
“Krasno.”
“Trebale bi ih zadržati.”
“Kladim se da hoće.”
 Opet smo ušutjeli. Nisam mogao odagnati slike velikih medvjeđih šapa
koje razaraju košnice.
“Ionako su to tvoji troškovi”, rekao sam.
“Hvala. Znam.”
Teško je uzdahnuo.
“I, hoće li on preuzeti?”
Pokazao je glavom na Toma, koji je sjedio u autu.
“To je plan.”
“Želi li?”
“Doći će do toga.”
“Treba li mu onda faks? Zar ne može odmah početi?”
“Pa i ti si išao na faks.”
“Upravo zato i govorim.”
Pogledao me i nacerio se.

Prvih nekoliko dana na novome mjestu pčele miruju. Uglavnom se

zadržavaju unutra, kod kuće. Zatim odlaze na kratke letove, provjeravaju
situaciju i upoznaju okoliš. I malo-pomalo njihova putovanja postaju sve
duža i duža.
Treći su dan u svom elementu, zuje na sve strane. Lee je sjedio usred
polja borovnica, pedeset-šezdeset metara od košnica.
Pognute glave. Brojio je, nije me gledao.
Prišuljao sam mu se.
“Bu!”
Poskočio je. “Jebote!”
Prasnuo sam u smijeh.
Rezignirano je raširio ruke. “Prekinuo si me!”
“Smiri se, pomoći ću ti.”
“Ne vjerujem tvojem brojanju. Nisi objektivan.”
Čučnuo sam kraj njega.
“Otjerat ćeš ih”, nasmiješio se. “Sad ovdje više nema mjesta za pčele.”
“Dobro, dobro.”
 Ustao sam, otišao deset metara dalje, odabrao kvadratni metar terena.
Tražio sam pogledom.
O, da, bile su tu.
Jedna je pčela upravo poletjela s cvijeta i otišla dalje. Druga je
istovremeno sletjela. A bome i treća.
“Kako ide?” Podignuo sam pogled.
“Tako-tako. Ovdje su dvije. Kod tebe?”
“Tri.”
“Sigurno?” upitao je. “Samo si nadodao.”
“Ti loše brojiš, ne ja”, rekao sam.
Još je malo sjedio.
“Super, evo ih još.”
Ustao sam, nasmiješio se. Dvije i pol pčele po kvadratnom metru dobro je
oprašivanje. Zato je Lee često tako čučao i brojio, gotovo kao opsjednut. Jer
broj pčela po kvaratnome metru određuje koliko će kilograma bobica moći
ubrati kada dođe ljeto.
Dvije kod njega. Tri kod mene. Bit će to dobro.
Ali onda je počela kiša.
 WILLIAM

N apokon je stigla. Conolly je skočio sa sjedišta zaprežnih 11 kola i otišao

do teretnog prostora. I ondje je bila - nova i svijetla na prljavoj i
izgrebanoj podlozi. Prišao sam mu, pružio ruku i dotaknuo je. Košnicu. Drvo
je bilo meko i glatko pod prstima, izbrušeno po svim stolarskim pravilima,
krov je bio izrađen od triju dasaka spojenih gotovo nevidljivim spojem,
vratašca su imala male kvake na okretanje, prošao sam rukom po njima, nije
bilo ni jednog jedinog ivera. Otvorio sam jedna, bešumno su se otvorila pa
sam provirio unutra. Ondje su u ravnim linijama visjeli okviri, spremni da ih
se napuni. Košnica je snažno mirisala na piljevinu, miris me preplavio,
gotovo mi se zavrtjelo u glavi. Obilazio sam je. Detalji su bili impresivni,
svaki ugao savršeno zaobljen, čak je na jednoj strani dodao lijepu rezbariju.
Da, svi hvalospjevi koje sam čuo na Conollyjev račun bili su točni. Zaista je
obavio sjajan posao.
“I?” Conolly se smiješio ponosno poput djeteta. “Zadovoljni?”
Nisam bio kadar ni odgovoriti, samo sam kimnuo i nadao se da će
primijetiti da se smiješim od uha do uha.
Zajedno smo spustili košnicu na prilaz farmi.
Bila je svijetla i čista, bilo ju je gotovo svetogrđe spustiti na tako prljavu
površinu.
“Gdje ćete je staviti?” upitao je Conolly.
“Ondje.”
Pokazao sam prema jasiki.
“Već imate pčele?” upitao je.
“Preselit će se u ovu. Onda ćemo ih uzgajati kad ih izgradimo još.”
Odmjerio me pogledom.
“Kad vi izgradite još”, ispravio sam se i pokušao s osmijehom.
“Ali to je i jedino za što ću preuzeti zaslugu”, nacerio se.
Zatim se okrenuo prema pletari. Oko nje su zujale pčele, tisuće njih usred
svojega posla. Tad je jedna od njih doletjela do nas. Conolly je zamahnuo
rukom prema njoj.
 “Mislim da ćete si ju sami nosit'.”
“Nisu opasne.”
“Mislite da vam vjerujem?”
Odmaknuo se korak, kao da želi naglasiti svoju poantu.
Malko sam mu se nasmiješio, osmijehom koji je istovremeno pokazivao
razumijevanje i nadmoć.
“Onda ću vas poštedjeti”, rekao sam.
Zajedno smo podignuli košnicu na tačke i pozdravili se. Ali obojica smo
pretpostavljali da ćemo se uskoro opet vidjeti.
A košnica me čekala. Bila je spremna.

S posebnom sam pažnjom taj dan odjenuo bijeli kombinezon, šešir, rukavice,
mrežicu; uzbuđen poput mladenke prebacio sam veo preko lica prije nego što
sam počeo gurati tačke niz vrt. Na putu do košnice formirala se staza - poput
uskog prolaza među klupama u crkvi, odjednom mi je sinulo. Morao sam se
nasmijati na pomisao o sebi kao mladenki koja ide prema oltaru, ustreptala od
uzbuđenja. Toliko je velik bio taj dan za mene, trebao mi je zapečatiti
sudbinu.
Malko sam odgurnuo staru košnicu i smjestio novu na njezino mjesto.
Onda sam ostao stajati i promatrati. Zlaćani materijal sjao je na suncu. Stara
slamnata košnica u usporedbi s njom bila je blijeda i otrcana.
Oprezno, polaganim kretnjama, počeo sam seliti pčele. Pronašao sam
maticu i smjestio je u novu košnicu, brzo se udomaćila. I ostale su došle za
njom.
Moj ih je mir brzo zarazio. Bio sam sasvim siguran, toliko siguran da sam
skinuo rukavice i radio golim rukama. Pčele su to prihvatile, dopustile da
njima upravljam, pitome.
Veselio sam se svim satima što ću ih ovdje provesti, sam s njima i
nepomućenim mirom, zajednički kontemplirajući, uza sve veće uzajamno
povjerenje.
Ali onda se nešto dogodilo. Osjetio sam nešto na listu, brzu kretnju i lepet
krila, a zatim oštar bol.
Poskočio sam i oteo mi se visoki, ženski vrisak. Srećom, nije me imao tko
čuti. Ruka mi je instinktivno pošla prema listu da otjeram pčelu.
 Otresao sam nogavicu. Pčela je ispala i ostala ležati na leđima u travi, s
dlakavim tijelom i sjajnim zatkom, tankih nožica bespomoćno ispruženih u
zrak.
List me strahovito pekao. Kako je nešto tako sitno moglo uzrokovati tako
silovit bol? Nagaziti je, htio sam je nagaziti, zdrobiti, iako je već bila mrtva.
Ali pogled prema košnici, prema njezinim sestrama, spriječio me. Nikad se
ne zna.
Žurno sam uvukao hlače u čizme, navukao rukavice, pobrinuo se da
zatvorim sve otvore, a onda sam hitrim pokretima i napetih ramena nastavio
raditi. Možda se još nisam mogao pouzdati u njih, a i nisam im bio pružio
puno razloga da se one pouzdaju u mene. Ali s vremenom će povjerenje doći,
bio sam uvjeren u to. Neću im više dati razlog da me ubodu i jednog ćemo
dana biti jedno.
Konačno, puno napetih minuta poslije, pčele su bile smještene.
Povukao sam se korak i promatrao ih. Kao da su one suci, u krajnjoj liniji
one su odlučivale hoće li im nova košnica postati dom. Mnoge su još zujale
oko stare košnice, beskućnice u potrazi za maticom. Podignuo sam je na
tačke, trebalo ju je odnijeti na spaljivanje, a onda će se naposljetku pokazati
jesam li uspio.
 TAO

P uloveri. Hlače. Donje rublje. Za koliko dana? Tjedan? Dva?

Spakirala sam sve za što sam imala mjesta. Izvukla sam izlizani
kovčeg svog oca i sad sam bacala odjeću u nj. Brzo, s užurbanošću nekoga
tko je već predugo čekao.
Kad sam se vratila kući nakon što sam bila iza bijele ograde, nisam mogla
leći. Ushodala sam se po dnevnoj sobi. Ali ne zato što nisam imala mira,
nego zato što sam se napokon pokrenula. Neću morati ovdje ostati i čekati u
nadi da će jedan telefonski broj sve razjasniti, čekati i žderati se zbog jedne
male riječce koju nikad nisam rekla Kuanu. Jedne jedine riječi: oprosti.
Nisam mogla. Jer ako se ispričam, postat će istina. Krivica će biti moja.
Bilo je to jedino što sam mogla učiniti.
Zatvorila sam torbu. Patentni zatvarač ispustio je glasan zvuk. Taj je zvuk
zacijelo prikrio njegove korake, jer kad sam se okrenula, stajao je ondje.
Žmirkao je, raščupan, tek probuđen. “Idem u Peking.”
“Što?”
Zinuo je. Možda zbog onoga što sam rekla, možda zato što ga nisam
zvala da pođe sa mnom. Tad mi je sinulo da sam trebala reći mi. Mi idemo.
Ali nisam mislila da će na to pristati.
“Ali kako...?”
“Moram ga pronaći.”
“Pa ne znaš gdje je. U kojoj je bolnici.”
“Moram.”
“Ali Peking... Otkud ćeš početi?”
Bio je tako mršav. Oštre sjene. Mršaviji nego ikad. Sve je na njemu bilo
previše izražajno.
“Našla sam adrese. Moram tražiti po bolnicama.”
Povisio je glas. “Sama? Ali grad je... nije li opasno?”
“To je naš sin.”
Zazvučalo je to nepotrebno oštro.
 Uspravila sam kovčeg na podu ne gledajući ga više. Primijetila sam samo
kako nemirno stoji iza mene, riječi su mu zapele u grlu. Je li razmišljao o
tome da pođe sa mnom?
“Ali čime ćeš to platiti? Kartu, hotel...?”
Ruke su mi stale usred pokreta. Znala sam da će morati doći, pitanje o
novcu.
“Uzet ću samo malo”, rekla sam tiho.
Požurio se do kuhinjskog ormarića, otvorio ga i tražio pogledom. Lice mu
se ukočilo. Okrenuo se prema meni. Odjednom mu je u pogledu bilo nešto
hladno. Jednim naglim pokretom istrgnuo mi je kovčeg iz ruku, otvorio ga i
ugledao limenku koja je bila na vrhu.
“Ne.” Odjeknulo je to glasno, silinom koju sam rijetko čula od njega.
Ispustio je kovčeg, koji je uz mukli udarac pao na pod, i napravio korak
prema meni.
“Nećeš ga naći, Tao”, rekao je. “Potrošit ćeš sve što imamo, a nećeš ga
naći.”
“Neću potrošiti sve. Rekla sam da neću potrošiti sve.”
Uzela sam još jedan pulover, iako ih nisam trebala toliko. Počela sam ga
slagati. Nastavila sam to raditi mirno. Sintetička tkanina šuškala mi je među
prstima.
“Moram pokušati.” Spustila sam pogled na pod. Pokušavala sam ne
gledati kovčeg, koji sam samo htjela preoteti. Prikovala sam pogled uz
živicu, Wei-Wen je ondje jedne zime ispustio igračku, žutog drvenog konjića,
razljutila sam se kad se to dogodilo, nismo imali puno igračaka. A on je
vrištao jer se konjić razbio, pukla mu je noga.
“Ali ako novac ode... Štedjeli smo tri godine... Bit ćemo prestari. Ako
novac ode, onda...”
Nije završio, samo je stajao. Kovčeg između nas, limenka na vrhu.
“Neće pomoći”, rekao je naposljetku. “Odlazak onamo neće pomoći.”
“Ali pomaže to što sjedimo ovdje?”
Nije odgovorio, možda nije htio pobijati moj prigovor. Samo je stajao,
nije mogao reći ono što mu je bilo na duši, što ga je toliko mučilo, ne samo to
da Wei-Wena nema, da nam je oduzet, nego i to da sam ja kriva. A sad sam
mu htjela oduzeti priliku za novo dijete.
 Odvratila sam pogled, nisam ga mogla gledati, nisam smjela misliti na to.
Ja sam kriva. Ja sam kriva. Ne. Znala sam da to nije istina. On je bio
podjednako kriv. Mogli smo taj dan jednostavno ostati kod kuće. Ostati doma
s računanjem, knjigama. On je htio izaći. On je podjednako kriv. Oboje smo
bili krivi.
Oboje smo bili krivi.
“Pođi sa mnom.”
Nije odgovorio.
“Možeš poći sa mnom, možemo ići zajedno.”
Odvažila sam ga se pogledati. Je li bio bijesan? Pogledao me u oči. Ne.
Samo beskrajno tužan.
Onda je lagano odmahnuo glavom.
“Bolje je da budem ovdje. Dostupan. Osim toga... bit će skuplje ako
idemo oboje.”
“Neću sve potrošiti”, rekla sam tiho. “Obećavam da neću potrošiti sve.”
Brzo sam privukla kovčeg k sebi. Prebacila sam pulover preko limenke.
Onda sam povukla patentni zatvarač. Nije me sprečavao.
Ponijela sam kovčeg u hodnik i uzela jaknu. Pratio me.
“Ali zar odlaziš odmah?”
“Vlak ide samo jedanput dnevno.”
Ostali smo stajati. Njegov je pogled bio na meni. Je li očekivao da ću to
sad reći? Bi li to pojednostavnilo situaciju? Ako to viknem? Ako to zatulim?
Nisam mogla. Jer onoga časa kad ga zamolim za oprost, morat ću to
prihvatiti: da je bilo po njegovom, ne bismo sad bili ovdje. Ne bismo toga
dana bili ondje, a Wei-Wen bi još uvijek...
Odjenula sam jaknu. Obula cipele. Zatim sam uzela kovčeg i krenula
prema vratima.
“Onda zdravo.”
Koraknuo je prema meni. Hoće li mi oteti torbu? Ne. Htio me zagrliti.
Okrenula sam se od njega, stavila ruku na kvaku, nisam mogla podnijeti
njegovo tijelo uz svoje. Nisam mogla podnijeti njegov obraz uz svoj, njegove
usne na mom vratu, pomisao da će možda probuditi iste osjećaje kao prije,
protiv moje volje. Ili bi možda to u meni izazvalo mučninu. I još više... bih li
i ja izazvala isti osjećaj kod njega? Bi li me i dalje želio? Nisam znala, i
nisam htjela znati.

Nisam mogla mirno disati dok nisam našla mjesto, sjela i osjetila kako me
sjedalo dočekuje. Kralježnica je nalegla na izlizanu plastiku sjedala.
Naslonila sam glavu na naslon. Tako sam ostala sjediti i gledati kuće, ljude,
drveće i polja. Nisu me se ticali. Vlak je klizio kroz krajolik toliko brzo da su
od stabala kraj kojih smo prolazili ostajale samo sjene. Tisuću osamsto
kilometara trebali smo prevaliti do večeri, prema voznom redu, ali to je
ovisilo o kontrolama usput.
U Pekingu sam bila jedanput, kad sam bila mala. Roditelji su imali
prijatelje ondje. Išli smo ih posjetiti. Sjećam se samo pojedinih slika. Velike
ulice pune života, prašnjave, uzbudljive. Zaglušujuća buka, ljudi posvuda,
puno više nego što sam ih ikad prije vidjela. I putovanja vlakom se dobro
sjećam, potpuno istog kao sad. I vlaka. Tehnologija se nije promijenila cijeli
moj život. Nitko više nije imao vremena za inovacije.
Zadrijemala sam. Sanjala sam jedan san za drugim, i svi su bili slični, da
sam došla u Peking i tražila, da sam našla nekoga tko će me odvesti k njemu.
Jedanput je to bio zaposlenik hotela. Zna gdje je Wei-Wen, rekao je i poveo
me uskim prolazima i napučenim ulicama. Trčali smo, on naprijed, ja za
njim. Stalno sam se zabijala u ljude, trudila se držati ga na oku. Uhvatila sam
ga, no istrgnuo mi se. Probudila sam se uspuhana. Kad sam sljedeći put
usnula, bila je to žena iz trgovine. Dogodilo se isto. Rekla je da će me odvesti
k njemu. Vodila me kroz labirint ulica, gdje su neboderi zaklanjali sunce i
ulični nas prodavači pokušavali zaustaviti. Trčala je tako brzo da sam je
izgubila iz vida, pa sam jecajući morala stati svjesna da mi je propala i zadnja
nada da ću ga opet vidjeti.
A onda sam se odjednom našla drugdje. Na vrtnoj zabavi. San,
uspomena? Imala sam ljetnu haljinu, bilo je toplo. Bila sam dijete i
sudjelovala na zabavi za ispraćaj ljeta. Jeli smo kolače, suhe kolače s malo
masnoće i nadomjestkom za jaja. I neki vodenasti voćni sladoled, umjetan, ali
svejedno dobar. Bila sam znojna, sladoled mi je klizio niz grlo.
Neke djevojčice plesale su kolo, pjesma se orila vrtom, sve glasnije i
glasnije, neki glasovi jasni i čisti, drugi izvan ritma i malo iritantni, kako
djeca već pjevaju. Stajala sam tiho u sjeni i promatrala ih.
Stol s kolačima brzo se praznio. Neka su si djeca uzimala dvaput. Daiyu
je bila jedna od njih. Djevojčica iz razreda, duboko usađenih očiju. Na sebi je
imala svijetloplavi kombinezon kratkih nogavica, a kosa joj je bila podignuta
špangicama. Cipele su joj bile uske i sjajile se na suncu, izgledale su kao da
joj je u njima vruće. Stajala je kod stola s kolačima i uzela komad. Stavila je
kolač na tanjur. Jedan od najvećih. Onda je našla vilicu i otišla sjesti k
roditeljima.
Još jedno dijete došlo je do stola. Dječak. Wei-Wen. Moj Wei-Wen. Što
je on ovdje radio?
I on je uzeo kolač. Velik komad, još veći nego Daiyu.
A onda je otišao.
Ne, pomislila sam, ne kolač. Nemoj ga uzeti.
Ali otišao je, cijelo vrijeme s kolačem u ruci, nestao je među ljudima, pa
se opet pojavio. Moram ga dostići prije nego što kuša. Ne smije jesti taj
kolač. Ne smije. Sad sam bila odrasla, slijedila sam ga, trčala, probijala se,
opet sam ga načas ugledala, no nestao je, pojavio se, nestao. Zabava je rasla
oko mene, sve više ljudi, golema.
Njegova crvena marama u gomili, tračak u daljini.
I još je jedanput nestao.
Probudilo me kad se vlak dovezao na velik, mračan i oronuo kolodvor.
Peking.
 GEORGE

S jedili smo u motelskoj sobi. Svijetložuti zidovi i zamrljani tapisoni, bili

smo okruženi vonjem sredstva protiv moljaca i vlage.
Kroz prozor se vidio zid vode. Ne jedna od onih laganih, ugodnih kišica
koje za sobom ostavljaju opojan miris i cvrkut ptica. Ne. Ovo je bilo
nevrijeme biblijskih razmjera, kako se to nazivalo. Peti dan zaredom. Počeo
sam se pitati je li to netko bacio kletvu na mene, bih li možda trebao početi
graditi arku.
Tom je trebao otići sutradan. Nos mu je bio u knjizi. Podcrtavao je tekst
neonski žutim flomasterom. Zvuk flomastera bio je jedino što se čulo.
Neprekidno. Čovjek bi pomislio da je morao podvući svaku riječ u knjizi.
Nije se imalo kamo ići. Soba je izgledala veliko kad smo je dobili, tražio
sam da ima kupaonicu, jer smo obojica trebali ovdje živjeti, ali jako se
smanjila zadnjih dana. Samo jedan prozor i pogled na stražnju ulicu. Dva
francuska kreveta zauzimala su previše prostora. Sjedio sam na jednome,
onome uza zid, s prekrivačem s velikim cvjetovima pod sobom. Dvije slike
na zidu već su mi odavno dojadile, žena na cvjetnoj livadi na jednoj, brod na
drugoj, staklo nije bilo sasvim čisto, vidio se otisak prsta posred ženina lica.
Tom se smjestio na sofi pokraj prozora. Knjige su mu zauzele cijeli stolić,
pokraj njega stajala je torba, i ona puna školskih stvari.
Zapravo je tako sjedio veći dio vremena. Nije da se imalo što drugo raditi,
ali ipak. Nisam mogao tražiti veći angažman. Ni s pčelama, ni s kišom.
Mogao se uzrujati, živcirati se, vikati, ali samo je čitao. Čitao je i podvlačio
debelim fluorescentnim flomasterima. Ružičastim, žutim, zelenim. Činilo se
da ima nekakav sistem, jer flomasteri su bili uredno poredani na stolu pred
njim i upotrebljavao ih je naizmjence.
Poskočio sam kad je zazvonio mobitel. Ustao sam. Preda mnom je
svijetlio Leejev broj.
“Da?”
“Ima što novo?”
“Ne u zadnjih pola sata, ne.”
“Pogledao sam još jednu prognozu”, rekao je Lee. “Kažu da će stati
popodne.”
“A ostalih pet koje si pogledao?”
“I dalje kiša.” Glas mu je bio jednoličan.
“Nekim stvarima ne možemo upravljati”, rekao sam.
“Ima li...” Oklijevao je. “Ima li šanse da eventualno ostanete koji dan
duže?”
Već smo to prošli, ali nikad me nije tako izravno pitao.
“Već sam naručio kamione za povratak. I ljude.”
“Da.”
Nije više ništa rekao, znao je da je to neizvedivo.
“Ma uskoro će stati”, rekao sam, pokušavajući zvučati kao moja majka.
“Da.”
“A par dana više ili manje neće puno promijeniti.”
“Ne.”
Šutjeli smo. Čula se samo kiša što je vani bubnjala, i automobilske gume
što su šljapkale kroz lokve.
“Mislim da ću sad otići onamo”, rekao je iznenada.
“Dobro.”
“Samo da provjerim.”
“Bio sam ja jutros. Unutra su. Ništa se ne događa.”
“Ne, ali svejedno.”
“Kako god želiš.”
Tiho se nasmijao, ali nije bilo puno radosti u tom smijehu.
Onda smo prekinuli.
Tom je podignuo pogled s knjige.
“Zašto mu ne kažeš izravno?”
“Kako to misliš?”
“Očito je da će mu ovo utjecati na urod.”
“Ha, da.”
“Odrasla je osoba, može podnijeti istinu.”
Zatvorio je flomaster odlučnim škljocajem. Od tog škljocaja, načina kako
je to učinio, prošli su me trnci. I te riječi, k jarcu, izražavao se kao
pedesetogodišnji profesor.
“Mislio sam da učiš”, rekao sam.
“Upravo sam završio.”
“A ne da prisluškuješ moje razgovore.”
“Isuse Bože, tata, tri metra smo jedan od drugoga.”
“I kako to da odjedanput imaš mišljenje o svemu?”
“Molim?”
Pogodio me u živac. Nisam mogao prešutjeti.
“Molim?” oponašao sam ga. “Tjedan dana si se povlačio ovuda i sad se
odjednom želiš uključiti?”
Ustao je. Bio je viši od mene.
“Nisam se povlačio. Radio sam. Kad god je zatrebalo, crnčio sam i znojio
se i više nego ti. I to dobro znaš.”
“Ali nisi imao volje.”
Koraknuo sam prema njemu. Automatski se povukao, ali možda je to
primijetio, jer se iznenada uspravio i ukopao.
“Nikad nisam tvrdio da sam osobito zainteresiran. Ti si mene molio da
dođem, sjećaš se?”
“Teško da ću zaboraviti.”
Ušutio je. Samo me gledao. Pitao sam se o čemu razmišlja. Onda
odjednom: “Možeš li mi opisati Jimmyja i Ricka, tata?”
“Ha?”
“Kakvi su? Opiši mi ih.”
“Jimmy i Rick? Otkad te oni toliko zanimaju?”
“Ne zanimaju me. Ali ako te zamolim da ih opišeš, mogao bi mi reći
puno toga, zar ne?”
Samo sam ga gledao, nije mi baš bilo jasno.
“Pa i ja znam puno toga o njima”, nastavio je. “Samo zato što sam slušao
što pričaš o njima. I o Leeju. Znam što vole, što rade u slobodno vrijeme, čak
i čega se boje. Jer si mi ti to ispričao.” Glas mu je sad bio blaži, tiši. “Da Rick
nema curu, naprimjer. A Jimmy... čuo sam dovoljno o njemu da znam da se
zapravo pitaš ne igra li možda za drugu momčad.”
Trebao sam odgovoriti, reći nešto o Jimmyju, ali nisam znao što. Jer to
zapravo nije imalo veze ni s Jimmyjem ni s Rickom. Shvatio sam da Tom
time nešto smjera, ali ne i što. Kao da mi je ubacio mozak u limenku i snažno
protresao.
“Kako bi onda opisao mene?” upitao je.
“Tebe?”
“Da. Što ja volim? U čemu sam ja dobar? Čega se ja bojim?”
“Ti si mi sin”, rekao sam.
Uzdahnuo je. Malko se nasmiješio, nekako podrugljivo.
Samo smo tako stajali i gledali se. Onaj živac je sve više titrao.
Onda je skrenuo pogled. Otišao je do torbe s knjigama.
“Ako nećemo ništa raditi, prelazim na povijest.”
Uzeo je debelu tamnoplavu knjigu. Na naslovnici sam vidio Big Ben.
Onda je sjeo, postavio stolicu tako da mi bude okrenut leđima.
Požalio sam što i sam nemam kakvu debelu knjigu. I stolicu koju bih
okrenuo. Ili, još bolje, kakav inteligentan odgovor pri ruci. Ali potukao me.
Ostao sam bez teksta. Samo s tim živcem koji titra.

Prošao je sat, možda sat i pol prije nego što je kiša stala. Nebo se razvedrilo u
nešto što nije baš bilo plavo, ali je bar bilo manje sivo nego zadnjih dana.
Leejeva šesta prognoza očito je bila na pravome tragu.
Tom je napokon odložio knjigu. Ustao je i odjenuo jaknu. “Idem u
šetnju.”
“Ne možeš uzeti auto.”
“I neću.”
“Možda mi zatreba.”
“Znam. Neću uzeti auto.”
“Dobro.”
Upravo je otvarao vrata kad je opet zazvonio mobitel. Lee. Molio nas je
da odmah dođemo.
 TAO

P ronašla sam otvoren hotel odmah do željezničkog kolodvora, oronuo i

prazan, ali jeftin. Preko puta nalazio se restoran koji je posluživao
jednostavna jela po pristupačnim cijenama. Otišla sam onamo, priuštila si
topao obrok danas, znajući da si to ne mogu priuštiti svaki dan, pogotovo ako
novac bude morao potrajati duže od tjedna. A nisam znala koliko ću dugo
morati ostati. Dok ga ne nađem. Ne odlazim dok ga ne nađem.
Mladić je stavio tanjur preda me. Prženu rižu, samo su to imali u tom
obiteljskom restoranu. Otac je pripremao hranu, rekao mi je momak dok me
posluživao. Nije radio nitko osim njih dvojice.
Bila sam jedini gost u velikom lokalu. Ni na ulici nisam vidjela puno
ljudi. Sve je bilo drukčije nego u mojim sjećanjima. Bučnoga, intenzivnoga
grada nestalo je. Sad je većina kuća bila napuštena, ceste prazne. Ovdje se
više nije imalo od čega živjeti. Znala sam da su mnogi bili prisilno preseljeni
u druge dijelove zemlje, gdje su trebali više ljudi u poljoprivredi, ali potpuna
me tišina ipak iznenadila. Grad je rastao i razvijao se do određene točke, a
onda je sve stalo, i sad je bio na putu u propast. Poput starca koji se bliži
smrti. Sve više i više sam, sve tiši i tiši, tempo mu je opadao iz dana u dan.
Jedino je osvijetljeno mjesto bio restoran nasuprot hotelu, inače je ulica bila
pusta.
Privukla sam stolicu stolu. Struganje nogu po podu zazvučalo je šuplje i
bučno u praznome lokalu. Konobar je stajao i čekao dok sam jela. Bio je
mlad, nije mu bilo više od osamnaest i bio je mršav. Poluduge kose, izgledao
je kao da se dugo nije šišao, imao je mladenački nehajnu uniformu i kretao se
ležerno i opušteno. Na školskom bi dvorištu bio netko u čijem društvu bi svi
voljeli biti. Netko tko se ne treba dokazivati, netko tko se po prirodi ističe.
Bio je jedan od onih mladaca koji bi trebao imati društvo oko sebe.
Primijetio je da ga promatram, odjednom više nije znao kamo bi s
rukama, žurno ih je stavio iza leđa.
“Je li sve u redu?”
“Da. Hvala.”
“Ispričavam se što nemamo nijedno jelo iz jelovnika.”
 “U redu je. Ionako ih si ne bih mogla priuštiti” nasmiješila sam se.
Nasmiješio se i on meni, kao da mu je laknulo, možda je shvatio da smo u
istome sosu.
“Je li uvijek ovako prazno?” upitala sam.
Kimnuo je. “Zadnjih je godina ovako.”
“Od čega živite?”
Slegnuo je ramenima. “Tu i tamo netko dođe. A i prodali smo dio
opreme.” Pokazao je glavom prema kuhinji, gdje je otac prao posuđe. “Sve
dobre noževe, stroj za mljevenje mesa, dio lonaca, veliki štednjak. Potrajat će
neko vrijeme. Računali smo da imamo dovoljno novca da izdržimo... do
studenoga.”
Ušutio je, mislio isto što i ja. Što će onda?
“Zašto ste još ovdje?” rekla sam.
Počeo je brisati nevidljivu prašinu sa stola.
“Kad su svi koje poznajemo morali otići, nama su dozvolili da ostanemo
jer vodimo restoran s dugom poviješću. Tata se mjesecima trudio dobiti
dozvolu.” Smotao je krpicu, svezao je u čvor. “Sjećam se koliko je bio sretan
kad je došao kući i napokon dobio potvrdu da se ne moramo seliti. I da ne
moramo napustiti dom.”
“A sad?”
Odvratio je pogled.
“Sad je prekasno. Sad smo ovdje.”
Cupkao je svoju čekinjavu kosu. Odjednom me podsjetio na Wei-Wena.
Bio je tako mlad, taj dječak, možda još mlađi nego što sam prvotno mislila,
samo četrnaest-petnaest godina. Još u razvoju.
Gurnula sam tanjur prema njemu.
“Uzmi ostatak. Dosta mi je.”
“Ne.” Zbunjeno me pogledao. “Platili ste za to.”
“Sita sam.”
Pružila sam mu štapiće.
“Evo. Sjedni.”
Kradomice je pogledao oca u kuhinji, ali on nije obraćao pozornost na
nas. Onda je dječak žurno privukao stolicu, sjeo i uzeo štapiće. Gutao je rižu
pohlepno poput psa, kao što je Wei-Wen trpao u usta šljive. No naglo je stao,
podignuo pogled, kao da se posramio jer ga gledam. Nastavio je jesti, vidno
se trudio jesti sporije.
Ustala sam da pođem, htjela sam ga pustiti na miru.
No onda je i on ustao.
“Samo ti sjedi”, rekla sam i pošla prema vratima.
“Da.” Stajao je i oklijevao. “Ne.”
Krenuo je prema meni.
Uhvatila sam kvaku i htjela otvoriti. Pogledala sam ga, nije mi baš bilo
jasno što smjera.
“Gdje živite?” upitao me.
“Ondje.” Pokazala sam mu na hotel s druge strane ulice.
Prišao mi je, pogledao na ulicu. Nije bilo nikakvog vozila, ni žive duše,
nikakvog traga života.
“Stajat ću ovdje dok ne uđete.”
“Molim?”
“Stajat ću ovdje, cijelo vrijeme.”
Rekao je to s odgovornošću i ozbiljnošću na mladome licu.
“Hvala.”
Otvorila sam vrata i izašla. Ulica je bila pusta. Mirisalo je na vlažne
zidove, prašinu i malčice na trulež. Oljušteni grad. Oronula pročelja.
Informacijski ekran sa smetnjama visio je na zidu. Prvih deset sekundi filma
vrtjelo se stalno iznova. Li Xiara, čelnica Komiteta, govorila je, možda o
jedinstvu i umjerenosti. Ali poruke nije bilo jer zvuk je odavno prestao raditi.
Zatvorene trgovine s rešetkama na vratima. Razbijeni prozori. Samo nijanse
smeđe i sive. Nisu ostale nikakve boje, kao da je sve prekrila magla. I mukla,
teška tišina.
Okrenula sam se kad sam prešla cestu. Da, još je ondje stajao. Pokazao je
glavom na hotel, kao da želi da se požurim unutra.
 GEORGE

L ee se nadvio nad košnice i pokušavao ih je očistiti. Iako je bio pokriven

kombinezonom, šeširom i mrežicom preko lica, vidio sam da je očajan.
Četiri košnice bile su prevrnute na tlu. Pčele u velikom roju, izbezumljene,
bez doma, ljutite, u vlažnom zraku nakon kiše.
“Au!”
Odjednom je vrisnuo, uhvatio se za vrat.
“Moraš paziti na otvore”, rekao sam i bolje mu namjestio mrežicu. Mrtvu
pčelu mogao je izvaditi i poslije.
Opsovao je, vidio sam mu suze u očima. Možda zbog uboda, ili su možda
bile ondje cijelo vrijeme.
“Mislio sam da će ograda biti dovoljna”, rekao je tiho. “Kad je prvi
nanjušio med, ništa ih nije moglo zaustaviti.” Tek sam sad primijetio da me
Tom gleda.
“Rekao si da ovdje više nema medvjeda.”
Nisam ga mogao pogledati u oči, nisam htio to pitanje. Podignuo sam
jedan sanduk. Pregledao ga. Izgledao je čitavo.
“Dodaj mi ono”, pokazao sam na okvir koji je malo dalje ležao u jednome
komadu.
Poslušao je, no nastavio me gledati. Uzeo je okvir i pružio mi ga. Tek
sam tad primijetio da mu se ruka trese. Podignuo sam pogled. Oči su mu bile
jednako raširene kao onomad. Nije ostalo ništa od profesora, preda mnom je
stajao dječak. “Jesu li blizu?” rekao je tiho.
Uzeo sam okvir i zadržao njegov pogled.
“Ne, odmah pobjegnu.”
Stajao je i gledao me, sumnjičav.
Stavio sam mu ruku na rame, rijetko sam to radio.
“Tome. Ovo nije kao tada. Ovo se događa svake godine i nikad ih, ni
jedan jedini put, nisam zaista i vidio. Samo pčele nadrapaju, ne mi. I gore je
Leeju, koji mora platiti.”
Kimnuo je, nije ustuknuo pred mojom rukom.
 “Zato spavamo u motelu, ne? A ne u šatoru”, rekao sam.
Opet je kimnuo. Htio sam ga privući k sebi, vidio sam da me treba. Još
uvijek me trebao. No tad se Lee vratio k nama.
“Tri košnice”, rekao je. “To je... dvjesto četrdeset dolara?”
Pustio sam Toma i kimnuo Leeju. No zastao sam kad sam vidio njegov
očajni pogled iza mrežice. “Dvjesto četrdeset? Ne. Neka bude dvjesto.”
“Ali George...”
“Neću više ni čuti. Gledaj na to kao na kredit.”
Lee se okrenuo, progutao knedlu. Ali Tom me i dalje gledao. Nije rekao
ništa, ali oči su govorile sve. I pamtile sve.
Dogodilo se to kad sam prvi put bio kod Leeja, prvi put uopće da sam
putovao s pčelama. Nismo ponijeli puno košnica, samo ono što mi je stalo u
kamionet. Razmišljao sam o tome kao o eksperimentu, ako posao upali,
mogao sam se proširiti i početi s oprašivanjem na malo, ali prije svega nam je
to bio odmor. Jer je Tom, kojemu je bilo pet godina, išao sa mnom. Samo nas
dvojica, u prirodi. Daleko od ljudi. Pecanje, voda iz potoka, logorske vatre.
Razgovarali smo o tome tjednima.
Pronašli smo uzvisinu malo dalje od košnica. Odande smo imali dobar
pogled na sve strane, tlo je bilo ravno. Postavio sam šator, polako, bez žurbe,
pazio da svi klinovi budu duboko u tlu, da platno bude napeto. To nam je
trebao biti dom tri tjedna, bilo je važno da bude kako treba.
Tom je dobio zadatak razmotati vreće za spavanje. I on se potrudio,
složio ih je po svim pravilima, sigurno je gledao što Emma radi kad
posprema krevete. Bio je uzbuđen, neprekidno je brbljao, još nije stigao
primijetiti da mu nedostaje mama.
A i bio sam uvjeren da će to dobro proći. Bit će nam odlično, ovdje na
brdu, tjedni će proći dok si rekao „keks”, bit će to nešto čega će se sjećati
ostatak života.
Zapalili smo vatru. Stisnuli se jedan uz drugog i pekli sljezove kolačiće.
Uska ramena gotovo su nestala pod mojim pazuhom. Gledali smo zvijezde,
pokazivao sam mu zviježđa koja sam znao. Nije ih bilo puno - samo Velika
kola i Orion - pa sam ih izmislio još nekoliko.
“Ono ondje je Zmija.”
“Gdje?”
“Ondje.”
 Njegov je pogled pratio moj prst dok sam pokazivao na prikladno vijugav
niz zvijezda.
“Zašto se zove Zmija?”
“Ne zove se Zmija. To jest Zmija.”
I onda sam mu pričao o zmiji. Inače nisam bio tako dobar u smišljanju
priča, ali sad su odjednom potekle iz mene. Možda zato što mi je Tom sjedio
u naručju, možda zato što smo bili daleko od svega što je imalo veze s
televizijom i zabavom pa se u meni iznenada pojavio pračovjek, možda zato
što mi je dodatnu energiju dala spoznaja da će nam to biti život cijela tri
tjedna.
“Zmija je živjela u pukotini u stijeni izvan jednog sela”, pričao sam, “i
bila je sam đavo, najzločestija od najzločestijih, najgladnija od najgladnijih.
Jela je sve, baš sve na što je naišla. Prvo je obrstila šumu, onda je obrstila
usjeve. Onda vrtove, voće, povrće, bobice, i pritom je rasla sve veća i veća.
Kad je pojela sve grmove, svaki i najmanji krumpirić, svaku jadnu travku na
livadi, počela je jesti ljude. Djecu za doručak, bake za ručak. Rasla je i rasla,
na kraju je bila toliko debela i toliko dugačka da se omotala oko sela poput
obruča. I tako je ležala i gutala jednog čovjeka za drugim. Ljudi su pobjegli u
svoje kuće, sakrili se u ormare, ispod kreveta i u podrume. Ali zmija ih je
pronašla, upuzala unutra, u svaki kutak, i pojela ih jednog po jednog.”
Primijetio sam da mi se Tom trese pod rukom, ne samo od hladnoće.
Zagrlio sam ga jače; privio se uza me, kao da se želi zavući u mene, sklupčati
se od straha i užitka.
“Nitko nije znao što da radi, ljudi su bili bespomoćni. Sad ćemo umrijeti,
mislili su, sad će nas pojesti. Svi su se sakrili najbolje što su mogli. Svi osim
jednog dječačića.”
“Tko je to bio?” Glas mu je bio tih i napet.
“Bio je to... nije to bio bilo koji dječak.”
“Nije?”
“Bio je to pčelar.”
“Aha”, rekao je Tom brzo, gotovo kao da se ne usuđuje reći više, u strahu
da ću prekinuti priču.
“Imao je veliku lijepu košnicu. S najboljom zajednicom pčela koju možeš
zamisliti, odanih marljivih pčela koje se nikad nisu rojile. Matica je živjela
već treću godinu, polagala je jajašca kao nikad prije. I dječak je sad otišao do
košnice i otvorio je. I šaptao je u nju i molio pčele za pomoć.”
Napravio sam dramatičnu stanku. Sad sam znao kraj i bio sam dosta
zadovoljan njime.
Tom je čekao. Pustio sam ga da čeka. Primijetio sam da me gleda očiju
razrogačenih od iščekivanja, htio sam da ostane malo u takvome stanju.
Na kraju više nije mogao izdržati. “I što je onda bilo?”
Polako sam nastavio.
“Pčele su slušale, i pčele su mozgale, dok se zmija sikćući približavala
dječaku.”
Tom me gledao otvorenih usta.
“I upravo kad je zmija htjela progutati dječaka, pojavile su se pčele!
Ogroman roj poletio je ravno na zmiju. I bole su je i bole, u glavu, u grlo, u
rep, u oči, posvuda su je bole, sve dok zmija više nije mogla izdržati i
odgmizala je najbrže što je mogla.”
Svi mišići u Tomovu tijelu bili su napeti, sjedio je u mojem naručju
ukočen poput kipa.
“I onda su se svi spasili?” rekao je jedva čujno, možda strepeći pred
odgovorom.
Opet sam pričekao, osjetio sam da se trese.
“Da”, rekao sam.
Tom je odahnuo.
“Ali pčele se nisu time zadovoljile” nastavio sam.
“Nisu?” Sad se malko nasmijao.
“Tjerale su zmiju sve dalje i dalje.”
“Od sela?”
“Da, daleko od sela.”
Tom se napokon opustio, malo se tijelo smekšalo uz moje.
“Tjerale su je sve do neba”, rekao sam. “I ondje je sad možeš vidjeti. I
dan-danas.”
Tom je kimnuo, osjetio sam kako mu se glava pomiče gore--dolje pod
mojim pazuhom.
“To je ona”, rekao sam. “A ono”, pokazao sam malo dalje. “Ono su
košnice.”
 “Ondje?”
“Da, vidiš. Ono i ono i ono.” Narisao sam tri četverokuta u zraku.
“A pčele?”
“Pčele?” Malo sam razmislio, a onda je odgovor došao i osjećao sam se
kao pravi genij. “Pčele su sve ostale zvijezde.”
Tako će nam biti, pomislio sam. Takva će nam biti ova tri tjedna.
Legli smo, i Tom je odmah zaspao. Ja sam ostao ležati i slušati njegovo
disanje u mraku, tiho je hrkao, malo mu je bio začepljen nos. I malo se
prevrtao u vreći dok se nije smirio. Tad sam i ja zaspao.
Ali onda je došao medvjed. Prvi nas je zvuk probudio, oštar prasak kad je
lonac nad vatrom tresnuo na tlo. Oštra sjena na pčelama što su sjajile na
nebu. Teški koraci šapa što se probijaju kroz grmlje, tako blizu da smo čuli
krzno kako šuška.
Zagrlio sam Toma, ali moja ruka mu sad nije pružala oslonac. Oči su mu
bile razrogačene i zurile su u mrak.
Slušali smo kako nam medvjed pretura tabor. Vrećicu sa sljezovim
kolačićima rastrgao je na komadiće. Drva za potpalu koja sam tako uredno
složio pobacao je, i čulo se muklo udaranje po stiroporu kad su goleme šape
pogodile prijenosni hladnjak.
Onda je utihnulo.
Samo smo tako sjedili. Dugo. Razbarušio sam Tomu kosu, nadajući se da
će se okrenuti prema meni, pogledati me, no on je i dalje gledao preda se, u
prazno. Što sam trebao reći? Što bi Emma rekla? Nisam znao, pa nisam ništa
govorio. Privinuo sam ga još bliže k sebi, ali tijelo mu je bilo ukočeno.
Napokon sam se odvažio izaći.
Tabor je bio ispreturan. Sljezovi kolačići su bili pojedeni, ali medvjeda
više nije bilo.
Tek sam se tad usudio pošteno disati.
Povirio sam u šator.
“Sigurno je.”
Ali Tom nije odgovarao. Samo je sjedio praznoga pogleda, nijemih usta i
nepomičnoga tijela. Podignuo sam ga i odnio u auto. Sljedeći sam ga dan
poslao autobusom kući. Nije mi preostalo ništa drugo. Emma ga je trebala
dočekati na postaji. Nije gunđao što se mora sam voziti tako daleko. Prije bi
se sigurno bunio.
Emmi je zapeo glas u grlu kad sam joj ispričao što se dogodilo. Znao sam
što misli, iako nije govorila puno više od „da” ili „hm”. Trebao si bolje
provjeriti, mislila je, trebao si se pošteno raspitati, trebao si znati da u
okolici ima medvjeda. Samo šator između vas i smrti, imaš više sreće nego
pameti. Gledao sam njegovo blijedo lice na stražnjem prozoru dok se autobus
udaljavao. Olakšanje mu se ocrtavalo na licu, i u očima, velikim i uplašenim.
Nikad više nije išao sa mnom u Maine.
Dosad.
Kiša i dalje nije padala kad smo sjeli u auto. Lee je otišao svojim putem,
rekao je da ide kući napisati reklamaciju na električne ograde.
Tom na povratku nije rekao ni riječ. Možda je pogledom tražio medvjeda,
čekao da iskoči na cestu pred auto, udari šapama po poklopcu motora i
rastrga karoseriju napola, iščupa nas van kao da smo miševi u rupi.
Kad smo došli u motelsku sobu, žurno se počeo pakirati, pokupio je
flomastere, bacio knjigu s Big Benom u torbu. Ja sam stajao i gledao ga.
“Kamo ti se žuri?”
“Bolje da budem spreman”, promumljao je, okrenut leđima.
Tek kad je zatvorio torbu pogledao me. Sjedio sam i pravio se da čitam
novine.
Stajao je nasred sobe s rukama uz bokove. Strpao ih je u džepove hlača,
no onda ih je opet izvadio. Imao je u pogledu nešto što nisam uspio dokučiti.
“Da?” rekao sam naposljetku.
Nije odgovorio. Samo je stajao i nešto mozgao, bez imalo sumnje.
“No dobro.” Vratio sam se novinama, malko nakosio glavu, namrštio se
kao da je to što čitam osobito zanimljivo.
“Zašto to radiš?” upitao me iznenada.
Podignuo sam pogled.
“Što? Što to?”
“Zašto ih tako vučeš sa sobom.”
“Ha?”
“Pčele.” Uzdahnuo je. “Sad si izgubio tri košnice. Tri pčelinje zajednice
izgubile su dom.” Glas mu se povisio, oči raširile, prekrižio je ruke na prsima
kao da se mora čvrsto držati. “I sama činjenica da ih prevoziš u kamionima
ovamo i natrag. Znaš li uopće što im radiš?”
Ta velika ozbiljnost u tom mladom tijelu. Bilo je to previše. Da prasneš u
smijeh. I to sam i napravio. Usne su mi se razvukle u kes, odsječan zvuk
izašao mi je iz grla, ali smijeh nije zazvučao onoliko iskreno kao što sam se
nadao.
“Zar ne voliš borovnice?” upitao sam.
Malo ga je to zbunilo. “Borovnice?”
Nastojao sam držati glavu visoko, zadržati osmijeh, sakriti se iza njega.
“Ne bi bilo puno borovnica u Maineu bez pčela.”
Progutao je knedlu. “Znam, tata. Ali zašto ti sudjeluješ u cijelom tom...
sistemu? Poljodjelstvo... takvo kakvo je postalo...”
Presavio sam novine velikim kretnjama. Stavio ih na stol. Pokušao sam
zadržati miran glas, ne vikati.
“Da si Garethov sin, shvatio bih o čemu govoriš. Ali ja ne poslujem kao
on.”
“Mislio sam da želiš postati poput njega?”
“Poput Garetha?”
“Pa znam da se želiš proširiti.”
Rekao je to jednostavno, nije zvučalo kao pitanje. Ni kao optužba, iako je
upravo to bilo.
Opet sam se nasmijao. Šupljim smijehom.
“I učlanio sam nas u golf-klub. I uložio u proizvodnju mjedi.”
“Što?”
“Ma. Ništa.”
Duboko je uzdahnuo. Onda je skrenuo pogled prema prozoru. Kiša još
uvijek nije padala.
“Mislim da ću sad u onu šetnju”, rekao je ne pogledavši me.
Zatim je otišao.
Kroz ta derutna vrata motelske sobe otišao je cijeli moj plan.
 WILLIAM

A li gdje je on?”
Thilda i sve djevojčice stajale su poredane preda mnom u kuhinji.
Sad su napokon trebale vidjeti na čemu sam radio u zadnje vrijeme.
Namjeravao sam ih odvesti do košnice i zadržati ih dovoljno daleko da ih ne
ubode pčela, zatim oprezno otvoriti košnicu i sve im objasniti. Tako da
shvate, da Edmund shvati, kakav je to izum koji će nam promijeniti život.
Koji će nam donijeti ugled, unijeti naše ime u anale povijesti.
Sunce se poravnalo s poljima iza vrta, borilo se protiv obzora i protiv
nekoliko tmurnih oblaka što su se skupili na zapadu. Uskoro će neminovno
zaći, i možda će noćas pasti kiša. Htio sam obitelji pokazati košnicu upravo u
zalazak sunca, jer sad su se pčele okupile unutra.
“Javio je da neće doći kući na večeru”, rekla je Thilda.
“Pa dobro, a zašto ne?”
“Nisam pitala.”
“Ali rekla si mu da vam nešto želim pokazati večeras?”
“Mlad je momak i ima svoj život. Tko zna gdje je.”
“Trebao bi biti ovdje!”
“Iscrpljen je”, rekla je Thilda. Govorila je o njemu kao da je još uvijek
novorođenče, blagim, unjkavim glasom, unatoč tome što nije bio prisutan.
“Što misliš, što će biti s njim najesen, ako neće moći ispunjavati svoje
obveze?”
Pričekala je dugo s odgovorom. Razmišljala, šmrcala.
“Je li to nužno?”
“Kako, molim?”
“Mislim da bi bilo pametno da pričeka još jednu godinu. Da živi kod
kuće, pošteno se odmori.”
Nosnice su joj se širile dok je govorila; smučilo mi se i odvratio sam
pogled.
“Pronađite ga”, rekao sam ne pogledavši je.
 Osam pari očiju zurilo je u mene, ali nijedna članica obitelji nije pokazala
ni najmanju naznaku da će mrdnuti prstom.
“Pronađite ga, rekao sam!”
Napokon je jedna shvatila tko je glava obitelji. Koraknula je prema
vratima i uzela šeširić s vješalice. “Idem ja.”
Charlotte.

Sjedili smo u kuhinji i čekali dok je vani mrak padao i obavijao nas. Nitko
nije palio svjetiljke. Svaki put kad bi neka od manjih djevojčica nešto rekla,
Thilda bi je ušutkala. Gledao sam nebo kroz prozor. Oblaci su odavno pokrili
sunce, no uskoro se ni oni nisu vidjeli, jer tama je progutala njihove obrise.
Uskoro nas je oslijepila noć, i bilo je prekasno da im išta pokažem.
Gdje je on?
Izašao sam, ostao stajati na stubama. Zagušujuća se sparina spustila na
krajolik. Zrak je bio vlažan i gust, nije bilo ni daška vjetra. Vladala je tišina.
Pčele su se povukle u košnicu i više ih nisam čuo.
Gdje je on cijelo vrijeme? Što bi moglo biti važnije od onoga što sam mu
htio pokazati?
Thilda je obuzdala zijev kad sam se vratio u kuhinju. Georgiana je
zaspala s glavom u Dorotheinu krilu, blizanke su se naslonile jedna na drugu,
obje žmirkajući.
Bilo je već jako kasno. Odavno su trebale biti u krevetu.
Odjednom nisam znao što bih sa sobom, pa sam se odmaknuo dva
koraka. Na stolu je stajao vrč, uzeo sam ga i natočio si vode. Postao sam
svjestan nekog praznog osjećaja u dijafragmi, tiho se kruljenje počelo dizati
odande. Žurno sam izvukao stolicu od stola, nadajući se da će struganje nogu
po podu odvući pozornost od mog želuca. Onda sam sjeo, stavio obje ruke na
trbuh, malo se pognuo, i kruljenje je ostalo unutra.
Odjednom su se otvorila vrata.
Naglo sam ustao.
Charlotte je ušla prva. Zurila je u pod.
I iza nje mračna pojava. Edmund. Pronašla ga je.
“Ajme, mili moj!” Thilda je brzo ustala.
S njega se cijedilo. Napravio je nekoliko klimavih koraka. Kosa i odjeća
su mu bile mokre, ali hlače su bile suhe, kao da ga je netko polio vodom.
“Charlotte?” rekla je Thilda.
“Edmund... on...”
“Pao sam u potok”, rekao je Edmund polako.
Onda je oteturao mimo nas.
Koraknuo sam i stavio mu ruku na rame, htio sam ga povesti sa sobom,
jer možda još nije bilo prekasno da ga odvedeni van, pokažem mu i sve
objasnim.
No onda sam osjetio kako drhti pod mokrom odjećom i primijetio da mu
cvokoću zubi.
“Edmunde?”
“Moram... spavati”, rekao je tiho, ne okrećući se.
Onda mi se istrgnuo iz stiska i vukući noge popeo se stepenicama na kat.
Thilda je posrtala za njim, stopala su joj udarala u pod poput kokošjih
pandži, njezine riječi zvučale su kao kokodakanje. “Dragi moj dječače... dođi,
pomoći ću ti... evo, pazi... krevet je namješten... primi me pod ruku... tako,
da... tako.”
Njegova pognuta leđa nestala su na katu. Pogledao sam si ruku, još je bila
vlažna od njegova ramena, pa sam je obrisao o nogavicu.
Melankolija koja se tako silovito oborila na mene... je li moguće da je
spopala i mojega sina? Iz mojih žila u njegove? Nasljedno? Možda me zato
nikad nije htio pustiti k sebi?
Stegnulo me u prsima. Ne, ne njega. Ne Edmunda.
Najednom sam postao svjestan djece, djevojčice su stajale oko mene.
Tihe, ljuljale su se od umora. Gledale me, čekale moj sljedeći potez. Sve
osim Charlotte, ona me nije gledala u oči, ali i ona je bila blijeda od
nedostatka sna.
Uzdahnuo sam. “Sutra”, rekao sam im tiho. “Pričekat će do sutra.”
 TAO

Z nate li kako da dođem tamo?”

Stajala sam u derutnom, bezličnom predvorju hotela i pokazala
mjesto na raširenoj karti. Ta je bolnica bila jedna od zadnjih na popisu.
Obilazila sam ih redom i križala.
“Prije je odavde dovde išla linija podzemne”, rekla je recepcionarka i
pokazala, “pa ste mogli presjesti ovdje”, stavila je prst na kartu nedaleko od
istrošenog ruba.
Bila je to uspravna, visoka žena, koja se smijala iznenađujuće glasno i
dugo svaki put kad bi joj se ukazala prilika. Stalno je bila na poslu. Ostale su
preselili, rekla je. Sad se držala hotela, koji ju je plaćao sve manje, da bi
zaradila hranu za sebe i kćer. Desetogodišnjakinja je dolazila svaki dan
poslije škole i pisala zadaću u predvorju. To je bio jedini način da se majka i
kći vide.
“Ali to je dio podzemne mreže čije korištenje Gradski komitet više ne
preporučuje”, nastavila je.
Upitno sam je pogledala.
“Ti dijelovi grada su opasni. Okupirani. Ne. Okupirani nije prava riječ.
Ali ljudi koji još ondje žive nemaju ništa. I nitko ih više ne kontrolira”, rekla
je.
“Kakvi su to ljudi?”
“Oni koji se ne žele odseliti. Oni koji su ostavljeni. Oni koji su se sakrili.
Sve se tako brzo odvilo, a onima koji su poslije požalili što nisu otišli rečeno
je da je sad prekasno.”
Progutala je knedlu i odvratila pogled. Možda je s njom bila ista priča kao
i s dječakom i ocem u restoranu. Ali nisam mogla pitati, nisam mogla
podnijeti još jednu takvu priču.
Samo sam htjela izaći, tražiti, kao što sam činila svaki dan otkako sam
došla ovamo. Negdje je valjda morao biti. Svakog bih jutra krenula u cik
zore, s novcem i nekoliko suhih keksa umotanih u papir u torbi. Svaki dan
novi dio grada, nova bolnica. Mnoge sam kontaktirala unaprijed, nazvala ih
od kuće i iz hotela. Imala sam nazive odjela, imena liječnika. Sad sam te
bolnice posjećivala, mislila sam da će im, ako nešto znaju, biti teže riješiti me
se kad se pojavim, kad me vide, kad se nađu s Majkom licem u lice. Neki su
me se od njih sjećali, žalili me. Neki su me se odvažili pogledati u oči i reći
da razumiju moj očaj.
Ali poruka je svugdje bila ista. Nisu ga našli u kartoteci. Nikad nisu čuli
za Wei-Wena. I uvijek bi me poslali dalje, u druge bolnice: jeste li pokušali u
Fengtaiju, jeste li pokušali u centralnoj bolnici u Chaoyangu, jeste li bili u
plućnoj bolnici Haidan?
Uvijek sam tražila da razgovaram s nadređenima, rijetko sam se mirila s
onim što bi mi rekla prva osoba s kojom bih razgovarala. I onda bih čekala.
Cijele dane. Sjedila, stajala, lutala. Pokraj prozora, u mračnim sobama, na
hladnom kamenom podu, u hladnim osvijetljenim salama, s čašom vode u
ruci, šalicom čaja iz automata, najčešće sama, ponekad u zapuštenoj
čekaonici. Nikad nije bilo puno, nikad gužva, a ipak se činilo da me stalno
stavljaju na kraj popisa, često ne bih stigla razgovarati s pravom osobom prije
zatvaranja. Ponekad bih vidjela kako prevrću očima: zašto ne odustane, puno
je očajnih ljudi, puno bolesnih, pothranjenih, jedno jedino dijete, nek se
smiri, shvati da nemamo vremena. Ali ostajala sam. Nisam ništa radila, samo
sam bila prisutna, sve dok ne bude po mom.
U više me prilika čekanje odvelo sve do ureda ravnatelja bolnice. Velikih
prostorija s masivnim namještajem, prostorija koje su nekoć bile lijepe, no
sad su odisale propadanjem. Izložila bih im svoju misiju, zapodjenula
razgovor, iskusila suosjećanje. Neki od njih ponovno bi provjerili, nazivali
druge. Zaista su pokušavali. No nitko nije mogao pomoći. Wei-Wen je
nestao.
U početku sam Kuana zvala svaku večer. Ali nismo puno razgovarali.
Obavijestila bih ga da nisam bliže rješenju. On bi mene obavijestio da ni on
nije čuo ništa. Vrlo poslovno, i svake večeri sve kraće. Onda me pitao za
novac, koliko sam potrošila, koliko je ostalo. Lagala sam, nisam mu mogla
reći da je samo karta za vlak dovde koštala 5500 juana. Jedne večeri nisam ga
nazvala. Nije ni on mene. Oboje smo znali da nijedno nema nikakvih novosti.
Prešutni dogovor bio je da se javi tko prvi nešto sazna.
Noću bih spavala duboko i bez snova, kao da mi je netko prekrio svijest
crnom dekom čim bi mi glava dotakla jastuk. Spoznaja da sam učinila sve što
sam mogla pružala mi je spokoj. Bila sam sigurna da ću ga na kraju pronaći.
Samo ne smijem odustati. No kako su dani prolazili, bilo je sve teže u to
vjerovati. Što sam se više bližila kraju popisa, to sam postajala nemirnija. Jer
još uvijek nisam pronašla Wei-Wena, nije mu bilo ni traga. A novac se topio
brže nego što sam planirala, limena je kutija postala vrlo lagana. Nije mi
ostalo više od sedam tisuća juana. To je još moglo dostajati, ako budemo vrlo
štedljivi zadnje dvije godine do dobne granice. Ali još nisam kupila kartu za
vlak kući.
“Dugo već nisam čula nikakve vijesti o tom području”, rekla je
recepcionarka tiho i dodala mi kartu. “Možda je sad već sasvim napušteno.
Svejedno nam je preporučeno da ga se klonimo.”
“A bolnica?”
“Na granici je.” Pokazala je. “Područja izvan kontrole počinju ovdje. Na
jug još možete putovati. Ali... jeste li sigurni da morate onamo?”
Kimnula sam.
Gledala me u oči i razumjela. Znala je da tražim sina, ali više od toga joj
nisam pričala. To je valjda bilo dovoljno. Svi koji imaju djecu razumiju da je
to dovoljno, dovoljno da eventualne opasnosti kojima se morate izložiti
padaju u drugi plan.
Zabacila sam glavu da vidim krov. Crveni crijep, izlizan od vjetra i
vremenskih prilika, nekoć je zacijelo bio sjajan, lakiran, poput krova na
hramu. Zidovi su posivjeli i s njih se ljuštila boja. Tiho zujanje na nebu
pobudilo je moju pozornost, nešto se kretalo kroz zrak. Naprezala sam oči da
bolje vidim, ali nestalo je iza krova.
Nada mnom se prostiralo neprobojno sivo nebo. Bilo je sunčano kad sam
izašla iz hotela, ali ovdje je bila magla. Kao da se već smračilo.
Putovanje je trajalo četiri sata. Uključivalo je tri presjedanja, okolnim
putem, ali išla sam, kako je recepcionarka rekla, kroz sigurna područja.
Svejedno je svuda bilo tako tiho i oronulo da sam cijelo vrijeme bila
sumnjičava prema rijetkim suputnicima koje sam sretala, i nervozno sam
pogledavala preko ramena.
Nekoliko sam puta pokušala stupiti u kontakt s tom bolnicom, ali odgovor
je bio isti kao i svugdje. Nikad nisu čuli za Wei-Wena, ne mogu mi pomoći.
A zadnjih se nekoliko puta nisu ni javili kad sam zvala. Na drugom kraju
linije dočekala bi me poruka automatske sekretarice, i sustav javljanja koji
nikad nije vodio nikamo.
Prvo što me dočekalo bila je gredica s usahlim biljkama. Prigušeno
svjetlo svjetiljke govorilo je da bolnica još ima struje. Veliko je predvorje
bilo prazno. Preda mnom se ukazao pult od tamnog drveta. Našla sam stari
automat za prijem posjetitelja, zacijelo je bio još iz vremena prije Kolapsa,
zatreperio mi je pod prstima, ali se brzo zacrnio.
Počela sam besciljno lutati.
Najprije sam skrenula desno, ali naišla sam na zatvorena vrata.
Lijevo sam naišla na dizalo. Pokušala sam pritiskati razne tipke, ali ništa
se nije dogodilo. Nastavila sam dalje. Preda mnom su ležali beskrajni mračni
hodnici.
Pokušala sam otvoriti nekoliko vrata, ali sva su bila zaključana.
Naposljetku sam naišla na jedna koja su vodila na mračno stubište.
Popela sam se na kat. I ondje su vrata bila zaključana. Popela sam se još
jedan, i ondje je bilo zaključano. Tek sam na trećemu katu naišla na otvorena
vrata. Ušla sam u hodnik, jednako pust kao što su bili i ostali. Prehodala sam
nekoliko metara. Koraci su mi zvučali kao mukli udarci na kamenom podu.
Stala sam kod prozora. Tad sam vidjela da je jedno krilo bolnice bilo
osvijetljeno. Nastavila sam u tome smjeru. Nadala sam se da hodnik kojim
sam išla povezuje krila, tako da mogu izravno onamo.
Odjednom sam začula nekakav zvuk pred sobom, zvuk šupljeg metala
koji netko gura po linoleumu.
“Halo?” rekla sam tiho.
Naprijed su bila otvorena vrata, dvostruka staklena vrata. Najednom sam
postala svjesna svojega srca, jako je lupalo. Nešto nije bilo u redu. Možda
sam trebala pobjeći, ići prema svjetlu daleko u bočnom krilu. Ali morala sam
proći pokraj vrata. Ubrzala sam.
Još jedan zvuk.
Nabadajući koraci.
Onda se preda mnom ukazala osoba. Prvo sam vidjela bosa stopala.
Neodrezani nokti na naboranim nožnim prstima. Ona se, jer činilo se da je to
bila žena, jedva pomicala, oslanjajući se na stalak s vrećicom infuzije; stalak
je proizvodio zvuk koji sam čula. Ali vrećica je bila prazna. Sijeda kosa
spuštala se u masnim pramenovima, donji dio glave ljuštio se u velikim
krpama. Na sebi je imala samo bolničku spavaćicu punu mrlja, a ispod nje
vidjeli su se obrisi pelene, i tek sam tad osjetila smrad.
Zurila je u mene kao da je zaboravila govoriti.
 Krenula sam natraške, htjela sam pobjeći.
Zapištala je, pokušala ponovno, htjela je nešto reći.
Sabrala sam se, udahnula, nisam je mogla napustiti.
Prišla sam joj nekoliko koraka. Lagano se ljuljala, izgledala je kao da će
se srušiti.
“Gg... gle”, rekla je tiho. “Gle.”
Zanjihala se. Uhvatila sam je za lakat da je pridržim. Vonj me ujedao za
nos, ruka joj je bila mršava poput dječje. Htjela me odvesti u sobu iz koje je
došla.
Gurnula sam vrata. Bešumno su se otvorila. Ušle smo, ja sam je cijelo
vrijeme nastojala pridržavati. Hvatala me mučnina, smrad je bio poput guste
mase, neprobojan. Pogodio me i isisao zrak iz mene.
Sala. Uza zidove stajali su kreveti, sjajni bolnički kreveti od aluminijskih
cijevi, tijesno nagurani, svi presvučeni posteljinom koja je nekoć bila bijela.
Nisam ih uspjela prebrojiti, ali sigurno ih je bilo više od sto.
U krevetima su ležali ljudi. Neki stariji, neki zaista stari, neki baš prastari.
Budni, jaukali su, grabili, stenjali, mahali rukama po zraku. A neki su ležali
sklopljenih očiju, kao da spavaju.
Kad sam došla, neki su ustali iz kreveta, sablasno mršavi i jednako
zapušteni kao i žena koja me dovela. Sad su se polako osovili na noge i
krenuli prema meni.
Dvadesetak staraca borilo se s vlastitim tijelima, sa silom teže, i probijalo
naprijed, neki na tako klimavim nogama da su morali puzati. Svi su
ponavljali iste riječi. Upomoć. Pomozite mi. Pomozite nam. Stalno iznova.
No oni koji su spavali samo su ostali ležati, unatoč buci, unatoč povicima
ostalih. Tek sam tad shvatila da ih nije san prikovao za krevet, nego smrt.
Okrenula sam se i potrčala.
Kriknula sam. Vrištala bez riječi. Pokušala sam dozvati nekoga, ali nitko
nije odgovorio.
Nastavila sam kroz tamu. Prema drugome krilu, koje je bilo osvijetljeno.
Moji koraci po linoleumu, moje disanje, ništa se drugo nije čulo.
Zašla sam za ugao i napokon ugledala osvijetljene prostorije. Potrčala
sam prema vratima, s treskom ih otvorila. Žena u bijeloj kuti, liječnica ili
medicinska sestra, zbunjeno me pogledala. Pakirala je posteljinu u kutiju.
 “Tko ste vi?”
Tek sam tad primijetila da plačem.
Protrljala sam oči, pokušala objasniti, ali riječi su zapinjale.
“Evo, sjednite”, htjela mi je pomoći da sjednem na stolicu.
“Ne, ne... starci... njima treba pomoć.”
Odvratila je pogled. Nastavila je slagati plahte.
Povukla sam je za ruku.
“Moram vam pokazati... Dođite!”
Oprezno se istrgnula. Nije me gledala.
“Znamo za njih”, rekla je mirno.
Opet sam stavila ruku na nju. “Ali bolesni su. Neki od njih... mislim da su
mrtvi.”
Istrgnula se.
“Ne možemo ih povesti sa sobom.”
“Povesti?”
“Evakuiramo bolnicu. Nije sigurno ovdje. Vodimo pacijente sa sobom u
bolnicu malo južnije, u Fangshanu. Tako nas je malo, ne možemo više.
Potrepštine više ne dolaze ovamo, nitko ne želi ovdje raditi.”
“A starci?”
“Mrtvi su.”
“Nisu. Vidjela sam ih. Živi su!”
“Uskoro će umrijeti.” Pogledala me u oči, uspravila glavu, kao da želi
očvrsnuti.
Ostala sam stajati. “Ne!”
Stavila mi je ruku na mišku.
“Sjednite.”
Otišla je do umivaonika, htjela mi natočiti čašu vode, no pipa je samo
zakašljala. Krenula je prema hodniku.
“Pričekajte ovdje.”
Malo poslije vratila se s čašom mlake vode.
Uzela sam je. Čaša je bila nešto za što sam se mogla uhvatiti. Grčevito
sam se držala.
Sjela je k meni.
 “Ovdje leži član vaše obitelji?” upitala je blago.
“Da. Ne. Ne znam. Hoću reći...”
Zbunjeno me gledala.
“Tražim svojega sina”, rekla sam napokon.
Kimnula je. “Shvaćam. Nije ovdje. Zadnji pacijenti preseljeni su danas
prijepodne. Sad je ostala samo oprema.”
“A starci?”
Nije odgovorila, samo je naglo ustala.
“Starci?!”
“Njima ne možemo pomoći.” Glas joj je bio jednoličan, uhvatila je kolica
ne gledajući me. “Morat ću vas zamoliti da odete.”
Spopala me mučnina.
“Zar će samo ostati ovdje?”
Okrenula je glavu.
“Mite.”
“Ne!”
Napokon je podignula pogled. Oči su me preklinjale.
“Mite. I zaboravite što ste vidjeli.”
Htjela sam zadržati kolica, zadržati nju, no ona ih je povukla k sebi.
Udarila su u okvir vrata uz tresak, nije pogodila otvor, morala je pokušati
ponovno. Na kraju je uspjela izgurati kolica van. Kotačići su se tresli dok su
kolica nestajala niz hodnik. Njihov mi je zvuk parao uši.

Stajala sam na ulici, nisam znala kako sam ondje dospjela. Napustila sam ih,
napustila sam ih kao i svi ostali, bila sam sudionica u tome. Ovo je naš svijet.
Žrtvovali smo svoje starce. Je li se to dogodilo i mojoj vlastitoj majci? I nju
su nekamo poslali. Sve se odvilo tako brzo. Nestala je. A ja nisam napravila
ama baš ništa da joj pomognem. Samo sam pustila da se to dogodi.
Mama.
Nagnula sam se, pala na koljena, dijafragma mi se stegnula, želudac se
zgrčio.
Povraćala sam sve dok više nisam imala što. Onda sam ostala stajati.
Trebala sam se vratiti. Dati im hrane, vode. Izvesti ih odande. Ili pronaći
nekoga tko im može pomoći. Trebala sam se ponijeti kao čovjek. Netko je
morao nešto poduzeti. Možda sam ja ta osoba. Možda vodstvo i ne zna za
odluku da ih se ostavi. Možda ne znaju.
Ali nisam zato bila ovdje.
Wei-Wen.
Ljudi unutra nisu moja odgovornost. Oni su odgovornost bolnice. I svojih
obitelji. Netko ih je ostavio ondje. Ne ja, ne ovaj put.
Mama. Iznevjerila sam je. Wei-Wena neću iznevjeriti. A oni unutra...
Nisam ništa mogla učiniti. Morala sam se usredotočiti na svoje dijete.
Opet sam se zgrčila, kao da se tijelo buni protiv mojih misli, niti sline
zalijepile su mi se za usne. Bila je kisela. Jedak okus zapekao me u nosu i
grlu. Zaslužila sam to.
Ostala sam sjediti, bilo mi je mučno i bila sam slaba. Onda sam se polako
osovila na noge i počela hodati. Nisam razmišljala o tome kamo idem, znala
sam samo da se moram maknuti što dalje.
Usta su mi bila suha, nastojala sam disati na nos, navlažiti jezik slinom.
Nije pomoglo. Zavukla sam ruku u torbu, ondje sam imala bocu vode.
Izvadila sam je, bila je dopola puna. Ispraznila sam je velikim gutljajima.
Pošla sam dalje. Izgubila sam pojam o vremenu. Dio neba bio je svjetliji.
Privlačio me. Možda ondje ima sunca, možda se izvučem iz sveg tog sivila.
No ta se točka na nebu sve više smanjivala, lagani veo pred suncem
zgušnjavao se.
Tek kad je bilo prekasno shvatila sam da sam se izgubila.
 GEORGE

K ošnice su vraćene na livadu, u šumarak i uz jarak, gdje je Tom očito

želio da budu. Unatoč tome što zapravo nije htio imati posla s njima.
Bilo je rano prijepodne i bio sam na livadi uz rijeku Alabast. Sunce mi je
udaralo u bijeli šešir, kombinezon i mrežicu. Nisam imao ništa ispod toga.
Kaplje znoja cijedile su mi se niz leđa, hitale sve dok nisu došle do ruba
bokserica. Florida je sad sigurno bila pakao. Svega mi, bilo mi je tako drago
što se nismo za to odlučili.
Jer ljeto je ovdje bilo i više nego dovoljno vruće. Vrijeme je zadnjih
tjedana bilo fenomenalno. Malo kiše. Pčele su izlazile i ulazile, izlazile i
ulazile. Sakupljale su nektar otkad bi sunce svanulo pa sve dok ne bi zapalo
iza livade navečer, ravno iza Garethove farme.
Bilo je to najbolje vrijeme. Sad sam puno bio vani s pčelama. Nisam se
žurio. Nekoliko sam puta ostao proučavati kako plešu. Kretnje amo-tamo, u
kojima nisam jasno vidio sustav, ali sam znao da je to njihov način da si kažu
gdje je najbolji nektar: Sad malo mašem krilima, pomičem se desno, onda dva
koraka ulijevo, a onda se okrenem oko sebe, i to znači da trebate letjeti mimo
onoga starog hrasta, uz malu padinu, preko potoka, i ondje je, ljudi moji,
najbolje mjesto s divljim malinama koje možete zamisliti!
Tako su nastavile. Van, unutra, pleši za druge, traži, nađi, donesi. I
košnice su postajale sve teže. Ponekad bih samo stajao i isprobavao ih,
odmjeravao težinu meda koji je već kapao unutra. Zlatni, tekući novac.
Novac za osiguranje, novac za kredit.
Košnice su se odavno proširile za medište. I sad je trebalo spriječiti
rojenje, da stara matica ne povede sa sobom dijelove pčelinje zajednice kako
bi napravila mjesta za novu maticu i njezino leglo.
Livada uz rijeku Alabast bila je daleko od ljudi, ali su me više puta zvali
da uklonim roj s voćke, srdite ženske s uplašenom djecom, koje su drhtale u
kući nosova zalijepljenih za prozore, dok sam ja tresao i nagovarao roj da
prijeđe u novu košnicu. Zbog takvih smo stvari dolazili na loš glas, pa sam se
silno trudio da to izbjegnem. A pčele su imale neobičan običaj pronaći stabla
u tuđim vrtovima, ne samo u slobodnoj prirodi Gospodnjoj, kad su uzimale
predah dok izvidnice traže novi dom.
Zato sam stalno imao glavu u košnicama i tražio matičnjake. Ako bih
spazio i najmanji znak, zgnječio bih ih. A ako bih ugledao larve, trebalo je
zaboraviti na sve ostalo. Pčelinju je zajednicu trebalo podijeliti.
U nekim je košnicama potreba za rojenjem bila velika. Nikad nisam
otkrio zašto. Trebalo je zamijeniti matice, uzgajati ih od onih najboljih.
Oduprijeti se napasti da nastavim s potomstvom pčela sklonih rojenju.
Većinu sam matica ove godine već zamijenio, ali pojedine sam ostavio na
životu. Pojedine vjerne matice koje su nastavile polagati jajašca i do tri
godine zaredom. Idealne matice. Obično sam od njih uzgajao nove.
Sad sam bio kraj jedne od njih. Ružičasta košnica, savjesna pčelinja
zajednica. Jedna od onih koje su donosile najviše nektara. Pčele u koje sam se
mogao pouzdati proizvodile su kao lude, košnicu sam ove godine već proširio
za dva nastavka. Dva teška nastavka, puna meda. Nisam bio ovdje tjedan
dana, bio sam usredotočen na košnice na drugim mjestima.
Tom mi se motao po glavi, nisam pošteno pogledao leto dok nisam
podignuo poklopac. Nije nam se javio. Ništa o stipendiji, ništa o tome gdje se
vidi u budućnosti. Ili je možda zvao i razgovarao s Emmom dok sam ja bio
vani pa mi ona nije spomenula. Samo sam čekao. Možda je razmatrao opcije,
to što nije bilo vijesti bilo je u neku ruku dobra vijest. A i znao je gdje sam,
nije farma dobila krila i odletjela.
Jesam li ga izgubio?
Spustio sam krov na pod i tek sam se tad pribrao. Jer zvuk nije bio
uobičajen, kakav je trebao biti. Bilo je pretiho.
Maknuo sam izolacijski sloj. Sad sam ih valjda već morao čuti?
Zavirio sam u leto, u otvor.
Nije bilo pčela.
Onda sam povirio u najviši nastavak. Zalihe hrane bile su u redu. Puno
meda.
Ali gdje su?
Možda u sljedećem nastavku. Da. Sigurno su ondje.
Podignuo sam najviši nastavak. Leđa su se pobunila. Sjeti se dizati iz
nogu. Nastojao sam ostati miran. Lijepo sam ga spustio u travu, uspravio se i
pogledao u sljedeći nastavak.
Ne.
 Plodište. Morale su biti u plodištu.
Brzo sam uklonio matičinu rešetku. Sunce mi je bilo ravno iznad glave,
osvjetljavalo nastavak poda mnom.
Prazan. Bio je prazan.
Ličinki je bilo puno, ali samo njih. Samo je nekoliko tek izlegnutih pčela
gmizalo onuda, ali nitko se nije za njih skrbio. Djeca bez roditelja.
Na dnu sam pronašao maticu: bila je označena, kao i sve matice,
tirkiznim lakom na leđima. Oko nje okupilo se više mladih pčela, djece. Nisu
plesale, bile su mirne. Same. Napuštene. Majku i djecu napustio je roj
radilica. Napustile su ih one koje su trebale o njima brinuti. Ostavile su ih da
uginu.
Pogledom sam pretraživao tlo oko košnice. Ali nije ih bilo ni ondje.
Otišle su.
Oprezno sam vratio matičinu rešetku i nastavke na mjesto. Primijetio sam
da ubrzano trepćem. Ruke su mi se tresle, odjednom mi je bilo hladno kao da
je tmurni jesenski dan.
Okrenuo sam se prema susjednoj košnici. Leto, ulaz u košnicu, bilo je
okrenuto na drugu stranu pa ga nisam vidio, ali nisam ni trebao vidjeti da bih
znao što me čeka, bilo je pretiho.
Nije bilo traga parazitima. Nije bilo bolesti. Nikakvog groblja, nikakvog
pomora, ničeg sličnog.
Samo su otišle.
I ovdje je matica bila gotovo sama.
Stegnulo me u prsima, požurio sam se vratiti poklopac.
Otvorio sljedeću.
Ruke su mi s puno nade žurno micale poklopac.
Ali ne. Isto.
Otvorio sam sljedeću.
Isto.
Sljedeću.
Sljedeću.
Sljedeću.
Podignuo sam pogled.
 Gledao sam ih sve zajedno, nepravilno raspoređene. Moje košnice. Moje
pčele.
Dvadeset šest košnica. Dvadeset šest pčelinjih zajednica.
 WILLIAM

D ok je Edmund spavao da ozdravi, ja sam radio na košnici.

Sunce je opet zasjalo, vani sam se osjećao lakše. Naravno da nije
bio bolestan, bio je samo iscrpljen, Thilda je bila u pravu. Jedan dan više ili
manje nije igrao nikakvu ulogu, a kad vidi što sam napravio, onda će se
uistinu probuditi.
Uvjeti za promatranje bili su izvrsni. Košnicu sam postavio visoko tako
da se nisam morao saginjati da bih vidio. Pčele su se iznenađujuće brzo
snašle, sad su unosile pelud i nektar i neprekidno se razmnožavale. Sve je
bilo kako treba biti. No nešto me iznenadilo: njihova stalna potreba da za
nešto pričvrste saće s medom. Pokušao sam nekoliko različitih strategija, ali
ako bi saće bilo preblizu stranicama košnice, pčele bi proizvodile mješavinu
voska i propolisa, gustu tvar koju su radile od smole, a ako bi bilo predaleko,
gradile bi vani na divlje poprečna saća. To što su saće pričvršćivale za nešto
dugoročno će otežavati vrcanje. Nešto se tu krilo, nešto na čemu sam još
morao poraditi.
Došao je dok sam tako stajao. Primijetio sam ga prije nego on mene.
Ustreptao sam kad sam ga ugledao: šešir što se nadvijao tako da je
zasjenjivao lice, široku košulju oko žilava tijela, torbu, istu onu izlizanu
platnenu torbu koju je uvijek nosio o ramenu, punu staklenih posuda, pinceta,
skalpela i živih bića.
Nagnuo sam se nad košnicu. Možda je to bila prilika koju sam čekao, ali
nisam mu smio pokazati koliko mi je toga na kocki. Zaposlio sam ruke, ali
nisam sasvim obraćao pozornost na to što radim. Leđima okrenut prema cesti
pravio sam se da sam zadubljen, zadubljen u to veliko postignuće, koje je bilo
samo moje, prvo koje je baš samo moje.
Njegovi su se koraci približavali, usporili. Stali.
Onda se nakašljao.
“Vidi ti to.”
Okrenuo sam se. Namjestio iznenađen izraz.
“Rahm.”
Kratko se nasmiješio.
 “Onda je istina što govore?”
“Da?”
“Opet ste na nogama.”
Uspravio sam se.
“Ne samo na nogama. Osjećam se bolje nego ikad.” Zvučalo je to
djetinjasto.
“Drago mi je čuti”, rekao je bez osmijeha.
Nadao sam se da će nastaviti s pitanjima, htjeti znati zašto sam odlučio
upotrijebiti tako velike riječi, ali nije rekao ništa, stajao je napola okrenut od
mene, kao da se sprema otići.
Prišao sam ogradi, skinuo šešir i mrežicu. Htio sam ga zadržati ovdje,
pružiti mu ruku i osjetiti njegov stisak. Istodobno sam bio svjestan svojega
znojnog lica, vjerojatno rumenog. Diskretno sam obrisao čelo, ali već je to
bio primijetio.
“Vruće je u tome”, rekao je.
Kimnuo sam.
“Ali ipak se razumno pokriti.”
“Da”, odgovorio sam, ne shvaćajući sasvim što smjera.
“Moglo bi itekako poći po zlu ako se čovjek ne pokrije.”
Poprimio je dobro poznat docirajući ton, kao da mi govori nešto što ne
znam.
“Svjestan sam toga”, samo sam rekao i požalio što nisam rekao nešto
britko i duhovito, nešto što bi mu izmamilo osmijeh na lice, ali jedino što sam
mogao ponuditi bile su samorazumljive stvari.
“Zato me nikad nisu toliko privlačile pčele. Nema tog izravnog kontakta”,
rekao je.
“Ne. Dobro, sve ovisi o tome koliku sigurnost čovjek stekne.”
Prečuo je to, nastavio gdje je stao. “Osim ako niste kao Wildman.” Kratak
osmijeh na licu.
“Wildman?”
Kao toliko puta dotad servirao je meni nepoznato ime. Njegovom znanju
zaista nije bilo kraja.
“Tako. Niste čitali o Wildmanu?”
 “Ne... Ne znam... ime mi zvuči poznato.”
“Cirkusant, šarlatan. I zabavljač. Pustio je pčele da se penju po njemu,
bez zaštitne opreme. Bio je poznat po svojoj bradi od pčela.” Pogladio se po
licu, kao da to želi demonstrirati. “Imao je pčele po obrazima, bradi i vratu.
Nastupao je čak i pred kraljem Đurom III. Je li to moglo biti... 1772?”
Pogledao me kao da ja znam odgovor.
“Uglavnom. Pristajalo mu je to ime: Wildman. Divljak. To čime se bavio
bilo je ruski rulet, stavljati sve te pčele na sebe i pretvarati se da ima potpunu
kontrolu nad njima, bio je to svojevrsni mađioničarski trik. No jedino što je
zapravo izvodio bilo je umjetno izazivanje rojenja. Našopao bi ih sirupom i
izvadio maticu. A gdje je matica, tu su i pčele.”
Rahmov snishodljiv ton nije odavao da zna kako mi je taj podatak poznat.
“Uostalom, i otac mu se bavio time. Thomas Wildman. Ali on je s
vremenom postao cijenjen pčelar, između ostalog kao i mnogi plemići,
urazumio se. Sin mu se, pak, bavio ludošću do kraja života. Tko zna što je
htio dokazati?”
“Da, tko zna”, rekao sam.
“No”, rekao je Rahm i pozdravio me dotaknuvši rukom šešir. “Vi ipak
niste Wildman, gospodine Savage. To obojica dobro znamo. Ali ipak
pripazite.” Rukom je potjerao jednu pčelu. “Bodu.” Počeo je odlaziti.
“Rahm.” Koraknuo sam prema njemu.
“Da?” Okrenuo se.
“Ako imate vremena... nešto bih vam rado pokazao.”

Nije rekao ni riječ dok sam mu govorio o košnici. Pod Charlottinim šeširom i
mrežicom bilo mu je nemoguće vidjeti oči. Govorio sam sve brže, obuzeo me
žar, jer sad sam predstavljao nešto svoje, po prvi put. A toliko je toga trebalo
reći, toliko toga objasniti. Pokazao sam mu kako će lako biti sakupljati med,
kako se jednostavno saće može izvaditi, objasnio mu kako se lako košnica
čisti. Izložio mu da je moja košnica nadahnuta Huberovom lisnjačom, no da
je ovaj model beskrajno jednostavniji i funkcionalniji, te da osigurava
postizanje daleko bolje temperature za pčele. Prije svega, pokazao sam mu
kako je pregledna, kakve mogućnosti pruža za daljnje proučavanje pčela.
Na kraju naravno više nisam imao što reći, i primijetio sam da sam
uspuhan od bujice riječi.
 Čekao sam njegov odgovor, no nije ga bilo.
“Bilo bi mi drago čuti vaše mišljenje”, rekao sam naposljetku.
Obišao je košnicu. Proučio je iz svih kutova. Otvorio je. Zatvorio.
Stavio sam ruke iza leđa. Rukavice su mi bile mokre od znoja.
I onda je počeo.
“Izradili ste Dzierzonovu košnicu.”
Zurio sam u Rahma, nije mi bilo jasno što želi reći. Ponovio je sporije:
“Izradili ste DZIERZONOVU KOŠNICU.”
“Molim?”
“Jan Dzierzon. Pastor i pčelar. Poljak, ali trenutačno živi u Njemačkoj.
Njegovu ste košnicu izradili.”
“Ne. Ovo je moja... hoću reći... nikad nisam ni čuo za tog... Tzi-”
“Dzierzona.”
Rahm je okrenuo leđa košnici. Napravio je nekoliko koraka, skinuo šešir.
Lice mu je bilo crveno, je li se razbjesnio?
“Ima već deset godina da sam čitao o njegovoj košnici. Objavio je niz
članaka u Bienenzeitungu.”
Odmjeravao me bezizražajnim pogledom.
“Znam da vi ne čitate taj časopis, a članci još nisu dospjeli izvan
istraživačkih krugova. Pa naravno da shvaćam da niste čuli za njih.” Ton mu
je bio docirajući. “Ali košnica koju ste izradili zaista vam daje dobar pregled,
na što ispravno ukazujete. Bit će vam jednostavnije proučavati pčele in vivo.
Možda ipak bude nešto od tog posla.”
Sad se nasmiješio, i shvatio sam da za crvenu boju na licu nije bio
zaslužan bijes nego posprdnost; zatomljeni smijeh, onaj kratki neveseli
smijeh, jer još sam ga jedanput razočarao i samo se htio nasmijati.
Ali nije se nasmijao, samo je tako stajao i gledao me, očito očekujući
odgovor. Nisam mogao ništa reći. To nije moglo biti točno! Zar je sav moj
trud bio uzaludan? Gušilo me u grlu, krv mi je navrla u lice. I kad ništa nisam
uspio izustiti, on je nastavio:
“Preporučio bih vam da se bolje informirate o određenom polju prije nego
što započnete sljedeći projekt. Došlo je do velikog napretka na tom području
zadnjih godina. Recimo, Dzierzon tvrdi da su i matice i radilice rezultat
oplodnje, dok se trutovi razvijaju iz neoplođenih jajašaca. Kontroverzna
teorija, ali vrlo aktualna i puno se o njoj govori. Nadahnuo je, dakako, i
mladog redovnika imenom Gregor Mendel da počne istraživati nasljeđivanje,
na način na kakav to nitko još nije pokušao. Puno se toga tu još dade
napraviti, jasno vam je.”
Pružio mi je ruku.
“Ali svakako je dobro vidjeti vas opet na nogama. I hvala vam što ste mi
htjeli pokazati svoju malu zanimaciju.”
Stajao sam sa šeširom u rukama pa mi je bilo neprirodno pružiti mu ruku.
Nisam mogao ništa ni reći, bojao sam se da ću zajecati.
Rahm je stavio šešir na glavu rutiniranom kretnjom, pozdravio me
dodirnuvši rukom obod šešira, a onda se okrenuo i otišao.
Ja sam ostao sam, dječak sa svojom malom zanimacijom.
 GEORGE

B rzo sam hodao livadom prema rijeci. Prošao sam uz hrast. Želudac mi se
zgrčio. Negdje su morale biti.
Izvadio sam mobitel, provjerio je li tko zvao, možda je netko imao roj u
vrtu? Ali ne. Čuo bih za to.
Jer nije to bilo rojenje. Naravno da nije. Pa znao sam to. Nijedna košnica
ne izgleda tako poslije rojenja. Nijedan roj ne napušta staru maticu.
Pročešljao sam kraj uzduž i poprijeko.
Ništa.
Opet sam uzeo mobitel. Morao sam ovo raščistiti, preuzeti kontrolu, a
trebao sam pomoć.
Utipkao sam Rickov broj. Odmah se javio, buka u pozadini, bio je u baru.
“Rick na usluzi!” Rekao je to smijući se.
Nisam mogao odgovoriti, riječi su mi zapele u prsima. “Halo? George?”
“Da. Bok. Oprosti.”
“Nešto nije u redu? Čekaj malo.”
Oko njega je utihnulo, očito je izašao iz lokala.
“Hej. Tako. Sad te čujem.”
“Da. Rick... htio sam te zamoliti da dođeš na livadu kraj rijeke.” Smijeh
mu je nestao iz glasa, čuo je u mojem da je ozbiljno. “Kako to misliš? Sad?”
“Da. Da...”
“George? Što je?”
Glas mi je puknuo.
“Ima... puno, jako, jako puno toga za raščistiti.”
Emma je plakala. Stajala je na livadi ispod stabla i plakala. Lišće joj je
bacalo sjene na lice, pomicale su se po sjajnim obrazima. Možda se pokušala
sakriti ispod stabla, sakriti da se slomila. Ali pronašao sam je, zagrlio i čvrsto
držao, kao i uvijek kad bi je spopao plač. Pomoglo je, smirila se. A i ja sam
se smirio.
Oko nas su ležale prevrnute košnice, boje bombona vrištale su na suncu.
Bile su to kućice koje je poharao div. A div sam bio ja. Jurio sam po livadi,
provjeravao jednu za drugom, dok mi je krv divljala u tijelu, a dah zavijao u
ušima.
Nisam izgubio sve. Pokoja je košnica još bila kao prije, pčele su zujale i
radile oko nje, kao da se ništa nije dogodilo, ali zdravih je košnica bilo
premalo. Nisam bio u stanju brojiti. Samo sam išao dalje. Dalje.
Došli su obojica, Rick i Jimmy. Držali su se malo dalje od nas. Rick se
nemirno ushodao, za promjenu je šutio, tijelo mu se lagano njihalo, izgledao
je kao da ne zna otkud bi krenuo. Jimmy je već počeo raditi. Uspravljao
prazne košnice. Uredno ih sastavljao.
“Ovakvo što se jednostavno ne može dogoditi”, jecala je Emma u moj
pulover.
Nisam imao odgovor.
“Sigurno je nešto napravljeno... krivo.”
Pustio sam je. “Misliš li da je za to krivo seljenje?”
“Ma ne.” Plač je stao. “Ali... kako im je s hranom?” Uspravila se, lice joj
je bilo u sjeni, nije me gledala u oči.
“Dobro - zaboga, pogledaj koji je datum, znaš da im sad ne nedostaje
hrane!”
“Ne, ne, imaš pravo.”
Obrisala je suze. Stajao sam ondje i nisam znao što bih s rukama.
Gledala je iz sjene drveta, prema livadi i svjetlu.
“Vrlo je toplo. Mnoge ostaju na suncu cijeli dan.”
“To rade svakoga ljeta već generacijama.”
“Da. Oprosti... ali ne mogu vjerovati da su samo otišle. Bez razloga.”
Čeljust mi se stegnula. Okrenuo sam joj leđa.
“Ne. Ne možeš vjerovati. Ali sad je ionako svejedno, zar ne?”
Jedna samotna pčela prozujala je pokraj nas.
“Oprosti”, rekla je tiho. “Dođi.”
Opet je podignula ruke prema meni. Bila je meka i utješna. Pustio sam da
me zagrli. Zario sam joj lice u pulover. Htio sam plakati kao i ona, ali oči su
mi bile suhe kao barut. Samo sam htio doći do zraka. Postalo mi je pretijesno,
njezin me pulover gušio, topla je koža isijavala kroz tkanje.
Povukao sam se. Počeo sam slagati neke podnice, ali nisam ih imao kamo
staviti, pa sam ih na kraju imao cijelu hrpu na tlu. Pospremanje bez cilja i
smisla.
Došla je do mene i opet pružila ruke.
“Hej...”
Bio sam iznevjeren, kao što je Kupidona iznevjerila majka. Samo ja
nisam imao majke kojoj bih plakao. Nisam imao ni majku koju bih okrivio,
jer nisam znao tko me iznevjerio.
A i nisam mogao plakati kao izbodeni dječak.
Odlučno sam odmahnuo glavom prema Emminim pruženim rukama.
“Moram raditi.”
Uzeo sam još nekoliko podnica i stavio ih na prethodne, na klimav toranj.
“Dobro.” Ruke su joj pale uz bokove.
“Idem vam pripremiti nešto za jelo.”
Okrenula se i otišla.

Večernje sunce bilo je krvavocrveno na nebu. Oštre zrake i duge sjene.

Tijelo me boljelo, no samo sam nastavio. Imao sam košnice na sedam
različitih mjesta, i svugdje me dočekao isti prizor.
Sad smo stigli na zadnje mjesto, u šumu iza McKenziejeve farme. Gaj
između polja. Košnice su bile napola u sjeni. Obično se zujanje pčela
nadmetalo s ptičicama na drveću i muhama što su letjele na sve strane. No
sad je vladao muk.
Odjednom se ondje stvorio Jimmy noseći u rukama tri stolice na
rasklapanje.
“Moramo sjesti”, rekao je.
Našao je mjesto malo dalje od košnica. Rick i ja dovukli smo se za njim.
Rick cijelo popodne nije rekao ni riječ, ustanovio sam da mi nedostaju
njegove priče. Svaki put kad bih ga pogledao on bi se okrenuo, možda je htio
sakriti suzne oči.
Jimmy je izvadio termosicu i kutiju keksa. Je li ih nosio sa sobom? Ili ih
je dobio od Emme? Nisam znao. Skinuo je najlon s kutije i kekse stavio
između nas, a onda natočio kavu. Uzeli smo svatko svoju šalicu. Ovaj put
nije bilo nazdravljanja.
Stolica je zaškripala. Pokušavao sam sjediti mirno, uopće se ne micati, ali
proizveo sam pogrešan zvuk, koji je pripadao nekom drugom vremenu.
Jimmy je srknuo malo kave. I taj je zvuk bio pogrešan. Svakodnevni zvuk.
Šalicu je držao čvrsto u ruci. Odjednom sam osjetio poriv da zgrabim
njegovu snažnu šaku i izlijem mu kavu u lice da ušutkam njegovo srkanje.
Ne, što mi je...? Jadan Jimmy. Nije on kriv.
O koječemu smo mogli razgovarati, nas trojica. O pčelarstvu.
O poljoprivredi, o alatima, radionici, stolarstvu. I o selu, tračevima,
ljudima. O Garethu, o njemu smo mogli dugo razgovarati. I o ženama, barem
Rick i ja. U pravilu je razgovor tekao bez zastoja. Uvijek smo nalazili teme za
razgovor, za smijeh. Jimmy i ja bismo dobacivali jedan drugom rečenice
poput ping-pong loptica, dok je Rick uglavnom držao monologe.
Ali danas smo bili bez teksta. Svaki put kad bih pokušao nešto reći, riječi
bi mi zapele u grlu. Mislim da je i ostalima bilo tako. Jer Jimmy se stalno
nakašljavao, a Rick je gledao čas jednoga, čas drugoga, i svako toliko
uzdahnuo. Ali riječi nisu izlazile.
Pa smo pili kavu i jeli kekse. I pokušavali sjediti potpuno mirno, da nas
škripa stolica ne bi podsjetila da je među nama pretiho. Kava je bila mlaka,
bezukusna. Kekse smo jeli, godili su nam, tek sam sad shvatio da je pritisak u
želucu glad.
Tako smo sjedili dok je padao mrak. Na nas, oko nas. Uvlačio se u kosti.
 TAO

N isam vidjela nikakve ploče s nazivima ulica, karta mi i M nije bila od

pomoći. A nisam ni srela ikoga koga bih mogla pitati. Ali spoznaja da
sam negdje gdje ne bih trebala biti sve me je više obuzimala. Bila sam na
području koje mi je pokazala recepcionarka, nad kojim vlada više nema
kontrolu. Ovdje su bili samo oni koji su se odbili preseliti. Koji su ostavljeni.
Koji su se skrivali.
Zašla sam za ugao. Preda mnom je bila još jedna pusta ulica. Bilo je sve
mračnije, sjene sve duže, i bilo je pretiho. Kretnja na rubu vidnoga polja
privukla mi je pozornost. Naglo sam se okrenula. Veža je zijevala prema
dvorištu. Je li ondje netko bio?
Nastavila sam dalje, prošla pokraj veže. Dosad nisam ni pomišljala na
strah, samo sam htjela otići odavde. No odjednom sam primijetila da su mi se
svi mišići u tijelu napeli. Bih li se trebala okrenuti?
Napravila sam još nekoliko koraka. Sad sporije. Ništa se više nije
dogodilo. Možda sam to samo umislila. Ilije možda bila kakva životinja.
Mačka, štakor. Nešto što je uzalud pokušavalo preživjeti u ovoj napuštenoj
zabiti, gdje nije bilo hrane za ljude, jedva nešto korova, tek pokoja lelujava
biljčica što se probila kroz pukotine u asfaltu.
Podignula sam glavu. Na drugom kraju ulice primijetila sam nešto plavo-
bijelo. Produžila sam korak. Postajalo je sve jasnije, bijeli znak na plavoj
površini. Treptao je, dotok struje možda nije bio stabilan. Ali svejedno nije
bilo sumnje: bila je to postaja podzemne željeznice.
Potrčala sam. Nije bilo sigurno da je postaja u upotrebi, ali ondje
vjerojatno postoji karta. A možda sam odande mogla slijediti tračnice do
naseljenih područja. Ovdje je podzemna još bila na otvorenom, ne u tunelu
kao u središtu grada.
Ali nisam trčala dovoljno brzo. Netko je izašao iz ulaza iza mene. Uspjela
sam vidjeti kako se visoko, krakato tijelo kreće prema meni. Zrakom se
zaorio zvižduk. Odmah sam postala svjesna još dviju prilika koje su se
pojavile iza mene, svaka s jedne strane. Nisam imala pojma odakle su se
stvorile.
 Bili su možda dvadeset metara od mene, ali bili su brzi. Trčali su prema
meni i brzo se približavali. Visoka mršava djevojčica i dva dječaka. Ni djeca
ni odrasli. Glatke kože i starih očiju. Svi su bili mršavi, na granici
pothranjenosti. No činilo se da im je moja pojava dala puno više energije
nego što je njihova težina dala naslutiti.
Nisam čekala, znala sam što žele. Njihovi su mi pogledi govorili da su
spremni na sve, samo da utaže glad. Kao da su utjelovljavali sav očaj staraca
iz bolnice, ali s energijom i tjelesnom spremom da nešto u vezi s tim
poduzmu.
Opet sam trčala. Ali ovaj put drukčije. Kad sam napuštala starce, bježala
sam od vlastite zgroženosti; sad sam trčala da spasim goli život.
I dostizali su me. Nisam se usudila osvrtati, ali čula sam ih. Korake po
asfaltu. Šest stopala što su udarala o tlo u nepravilnom ritmu. Zvuk je
postajao sve glasniji i glasniji.
Preda mnom je plavi znak rastao. Ako stignem onamo, ako stignem na
postaju, ako dođe vlak...
Ali znala sam da se zavaravam. Neće doći nikakav vlak, ne ovamo. Ovdje
sam samo ja. I oni. Tri očajnički gladna djeteta, bez nade u život. Ali ipak ih
je gonio urođeni ljudski nagon za samoodržanjem. Gonio ih je instinkt. I oni
su bili naš svijet.
Sad su bili samo nekoliko metara od mene. Čula sam im disanje. Uskoro
će me stići. Zgrabiti me za leđa i baciti na tlo.
Nisam imala izbora.
Naglo sam se okrenula i bez riječi dignula ruke uvis u znak predaje.
Sve troje je stalo. Na licima im se pojavio tračak zbunjenosti i načas
zamijenio agresivnost. Uperila sam pogled u djevojku. Zašto u nju? Možda
zato što je bila žensko kao i ja. Možda je nju bilo najlakše nagovoriti.
Pokušavala sam pogledom izraziti svoje poimanje ljudske solidarnosti. Zurila
sam, prisilila je da me gleda u oči. Da se to dogodilo samo čas kasnije, možda
me nikad ne bi pogledala u oči. No dva brza treptaja rekla su mi da sam je
iznenadila. Jer stala je, skrenula pogled s mene na drugu dvojicu. Ostali smo
tako stajati, svi četvero. Sad sam se odvažila skrenuti pogled. Od jednog do
drugog, neko vrijeme gledala sam svakoga od njih, željela da me vide, uistinu
vide, stignu razmisliti. Da vide da sam nešto više od leđa u bijegu, od plijena.
Vidjeti da sam ljudsko biće.
 “Sami ste ovdje?” upitala sam tiho.
Nitko nije odgovorio.
Koraknula sam prema njima.
“Trebate li pomoć?”
Djevojčici se oteo glas, cvilež, “Da”. Brzo je pogledala jednoga od
dječaka, višega. Možda je on bio vođa.
Riskirala sam i obratila se njemu.
“Mogu vam pomoći. Možemo otići odavde. Zajedno.”
Nakesio se iskrivivši usne.
“Bojiš se.” Glas mu je bio prodoran, viši nego što sam zamišljala.
Polako sam kimnula, nastavila ga gledati u oči.
“U pravu si. Bojim se.”
“U strahu čovjek svašta kaže”, rekao je.
Nisam odgovorila.
“Radi li podzemna?” upitala sam umjesto toga.
“Što misliš?”
“Jeste li pokušali otići u neki drugi dio grada?”
Nasmijao se. Oštar smijeh. “Nema što nismo pokušali.”
Koraknula sam prema njemu. “Ondje gdje ja živim ima hrane. Mogu vam
je kupiti.”
“Kakve hrane?”
“Kakve?” Pitanje me zateklo. “Uobičajene. Riže.”
“Uobičajene” oponašao me. “Ti bi da ostavimo dom za porciju riže?”
Pogledala sam niz ulicu iza njega. Napuštenu. Prašnjavu. Ništa ondje nije
podsjećalo na dom.
Kimnuo je drugomu dječaku i djevojčici. Koraknuli su prema meni. Jesu
li se spremali napasti?
“Ne. Čekajte.” Gurnula sam ruku u torbu. “Imam novca!”
Prekopala sam je. Prsti su napipali šuškavi papir.
“I hrane. Keksa.”
Izvadila sam pakiranje i pružila ga prema njima.
Djevojčica se odmah stvorila kraj mene, otela mi ga iz ruke i htjela
rastrgati papir. Brzo sam se povukla nekoliko metara.
“Hej!” Visoki je dječak skočio. Djevojčica je stisnula šaku, čula sam kako
se keksi mrve.
Spremala se pobjeći no dječak se stvorio kraj nje. Na silu joj je raširio
prste i uzeo pakiranje keksa. Nije ništa rekla, no u očima su joj bile suze.
Dječak je stajao s pakiranjem keksa u rukama. Logotip je bio
jednostavan, crno-bijeli. Malo se razlio, možda od znoja djevojčinih ruku.
“Moramo dijeliti”, rekao je dječak i pogledao djevojčicu. “Moramo
dijeliti.”
Sad su bili usredotočeni jedni na druge.
Da pokušam pobjeći? Ne. Morala sam im dati sve što imam, biti
velikodušna. Ne bježati. Tad bi se obrušili na mene. Nisam imala izbora.
Opet sam gurnula ruku u torbu. Progutala knedlu, oklijevala, ali morala
sam.
“Evo. Novac.”
Nisam im se usudila prići bliže pa sam stavila izlizane novčanice na tlo.
Posljednje. U limenoj kutiji u hotelskoj sobi ostao je samo sitniš.
Dječak je zurio u njih.
Odmaknula sam se korak. Bila sam na rubu plača. “Dala sam vam sve što
sam imala.”
I dalje su gledali novac.
“A sad idem.”
Napravila sam još korak. Onda sam se okrenula. Mirno sam krenula
prema podzemnoj.
Jedan korak.
Dva. Tri.
Noge su htjele trčati, ali prisilila sam se ići polako. Nastaviti biti ljudsko
biće u njihovim očima, da ponovno ne započne lov, da ponovno ne postanem
lovina. Visoko držati glavu, ne osvrtati se.
Čula sam komešanje iza sebe. Tkaninu jakne koja se miče, tiho
nakašljavanje. Svaki i najmanji zvuk odjekivao je u tišini. Ali nisu se čuli
koraci po asfaltu.
Sedam. Osam. Devet. Deset.
Još uvijek se ne čuju koraci.
 Jedanaest. Dvanaest. Trinaest.
Odvažila sam se ubrzati. Približila sam se postaji. Bila je zatvorena
lancem i lokotom. Tek sam se tad okrenula.
Još su uvijek stajali ondje, na istome mjestu, i gledali za mnom. Sve troje
bezizražajni. Bez naznake da se kane pokrenuti.
Išla sam prema uglu cijelo ih vrijeme držeći na oku.
Onda sam zašla za ugao kuće. Nisam ih više čula. Preda mnom je bila još
jedna pusta ulica. S desne mi je strane bila pruga podzemne željeznice, s
lijeve red mrtvih kuća. Ovdje nije bilo žive duše.
Tad sam potrčala.
 WILLIAM

P aket je stigao deset dana poslije. Dzierzonovi zapisi. Ponio sam ih na kat
i zatvorio vrata sobe, koja je sad bila samo moja. Thilda više nije spavala
ondje, čak ni sad kad sam ozdravio. Možda je htjela da je zamolim da se vrati
u bračnu postelju, možda nije htjela doći dok je ne počnem preklinjati, pa se
to nikad neće dogoditi.
Krevet je zjapio prema meni, velik, mek i siguran. Kako je to bilo
jednostavno, samo leći, pustiti da me deke obujme, prepustiti se tami i
toplini.
Ne.
Umjesto toga sjeo sam kraj prozora s paketom u krilu. U dnu vrta ugledao
sam Charlottina leđa u bijelome, pognuta nad košnicom. Provodila je sate
ondje, odnijela si je onamo stol i stolicu, sjedila s papirom i tintarnicom,
vidio sam da promatra i bilježi u svoju bilježnicu u kožnatom uvezu, sa
žarom i lakoćom u kretnjama. Bila je poput mene, radila je kao što sam ja
nekoć radio, iako mi se to sad činilo davnim. Nisam odlazio do košnice
nakon onog razgovora s Rahmom. Okrenuo sam joj leđa, najradije bih je bio
razbio na komade, skakao po njoj, razbacao daske na sve strane, polomio ih i
uništio. Ali nisam to učinio - pčele su me u tome spriječile, pomisao na tisuće
očajnih pčela bez doma koje bi se vinule u zrak i napale me.
Odvezao sam uzicu, slomio pečate i razmotao papir, i s njemačkim
rječnikom pri ruci počeo čitati. Do zadnjeg sam se časa nadao da su Rahmove
tvrdnje pogrešne, da je nešto pogrešno shvatio, da Dzierzon jednostavno nije
napravio tako naprednu košnicu. No unatoč tome što je moj njemački
zapinjao, i što sam razumio tek djeliće teksta, jedno je bilo jasno: njegova je
košnica bila vrlo nalik na moju. Vrata su, doduše, bila nešto drukčije
smještena, a nagib krova bio je nešto manje strm, ali principi su bili identični,
a način upotrebe isti. Osim toga, proveo je cijeli niz vrlo pomnjivih
promatranja pčela u njihovim košnicama i dobar se dio istraživanja odnosio
upravo na to. Osnovni mu je koncept bio solidan i svjedočio je o beskrajnoj
strpljivosti, sve je bilo precizno dokumentirano, a argumentacija uzorno
podastrta. Dzierzonov je rad bio na svjetskoj razini.
 Odložio sam spise i još jedanput svratio pozornost na prozor. Charlotte je
vani stavljala poklopac na košnicu, odmaknula se nekoliko koraka i skinula
šešir. Nasmiješila se prije nego što je pošla prema kući.
Otvorio sam vrata. Čuo sam njezine korake odozdo. Otišao sam do
odmorišta na stubištu. Odavde sam je vidio. Ušla je u predvorje. Ondje je
sjela za stolić, izvadila bilježnicu i otvorila je pred sobom. Zamislila se, neko
vrijeme gledala u prazno, a onda pognula glavu i počela pisati. Sišao sam niz
stube, podignula je glavu i nasmiješila se kad me ugledala.
“Oče. Baš dobro što ste došli”, rekla je. “Evo - ovo morate vidjeti.”
Htjela mi je pokazati bilježnicu, pružala ju prema meni.
Ali nisam je ni pogledao, samo sam otišao prema vješalici, uzeo šešir i
kaput, žurno se odjenuo.
“Oče?”
Ozareno me gledala, a ja sam odvratio pogled.
“Ne sad” rekao sam.
Taj strastveni žar u njezinim očima, nisam mogao biti u istoj prostoriji s
njom. Požurio sam se prema vratima.
“Ali neće dugo trajati. Morate vidjeti što sam smislila.”
“Poslije.”
Nije rekla više ništa, samo je imala taj pogled, tako odlučan i ustrajan,
kao da ne prihvaća odbijanje.
Nisam imao snage ni za znatiželju. Nije otkrila ni smislila ništa čega se
netko već nije dosjetio, a nisam joj to bio u stanju objašnjavati, razočarati je,
reći joj da je sve vrijeme što ga je utrošila kod košnice rezultiralo jedino
samorazumljivim stvarima, da su sve njezine misli mišljene već tisuću puta.
Polako sam otvorio vrata, osjetio kako mi je tijelo opet poprimilo onu
tromost, uzdah mi se oteo iz dijafragme i pripremio sam se na brojne takve
koji će uskoro uslijediti. U ruci sam stiskao ključ radnje, svoje priproste,
seoske prodavaonice sjemena. Onamo sam pripadao.

Swammerpita mi je ostavila sloj masti na nepcu, ali ipak joj nisam mogao
odoljeti. Već sam bio pojeo dvije tijekom jutarnjih sati. Njihov se miris širio
iz pekarnice i bio je napadno prisutan i u mojoj radnji, probijao se kroz sve
pukotine, čak i kad sam zatvorio vrata, i cijelo me vrijeme podsjećao na to
kako je lako kupiti još jednu, ili više njih. Pekar mi je čak davao popust,
smatrao je da sam premršav, ali to neće dugo potrajati. Osjećao sam kako mi
je tijelo već počelo bujati, kao da je pronalazilo svoj mlohavi oblik.
Oštar vjetar više nije hujao kroz ulice i tjerao kupce u prodavaonicu, draž
novosti konačno je splasnula, i već je pola dana prošlo a da nitko nije ušao.
Velike narudžbe sjemena odavno su bile dovršene, sad su se većinom
prodavale mirodije i sjeme biljaka koje brzo rastu, poput salate i rotkve.
Pojeo sam još nekoliko zalogaja, iako je pita bila preslana. Pio sam mlaku
vodu iz vrča da to ublažim, ali nije puno pomoglo.
Onda sam otišao do vrata. Ulicom je prošla poslijepodnevna kočija iz
glavnoga grada. Diližansa se zaustavila na kraju ulice i ljudi su počeli izlaziti
iz nje, ali nitko u mojemu smjeru.
Kimnuo sam sedlaru koji je stajao vani na suncu i premazivao sedlo
mašću, ljubazno se nasmiješio kolaru koji je kotrljao nov kotač iz radionice,
kratko pozdravio svoju negdašnju zaposlenicu Albertu, koja je nosila dvije
bale platna u trgovinu mješovitom robom - sve marljivi mravi ruku punih
posla. Čak je i Alberta bila od kakve-takve koristi, jedrih bedara i hitrih nogu,
pozdravljala je lijevo i desno cupkajući žurno po stubama.
“Gospodine Savage.” Nasmiješila se u mojemu smjeru.
Načas je oklijevala, očito se nečeg sjetila. “Imam nešto što morate kušati!
Pričekajte časak.”
Žurno je nestala u trgovinu s balama tkanine. Malo potom izašla je s
nekakvim zavežljajem u ruci. Stala je preda me. Osjetio sam njezin miris.
Osjetio sam slabost.
“O čemu se radi? Imam jako puno posla.”
“Čujem da ste se počeli baviti pčelama”, rekla je i nasmiješila se, krivih
zuba iza malko prevlažnih usana.
Odjednom sam se sjetio Svammerdamovog morskog čudovišta, ali sam
odagnao tu pomisao.
“I moj se otac bavi pčelama. Ima pet košnica. Izvolite.” Pružila mi je
zavežljaj. “Da kušate. Najbolji je.”
Ne čekajući poziv ušla je u trgovinu. Spustila je zavežljaj na pult i
odvezala čvor. Unutra je bio kruh i vrčić meda. Podignula ga je, pogledala i
glasno coknula usnama.
“Dođite.” Mahnula mi je da priđem bliže.
Koža joj je bila gruba, nečista, na bradi su joj izbijale dvije bubuljice.
Koliko joj je bilo godina? Sigurno dobrano preko dvadeset. I ruke i lice
pokazivali su da je već provela previše radnih sati na suncu.
Pružila mi je komadić kruha. Med, ne sjajan, nego mutne boje, širio se po
kriški, cijedio se niz kruh.
“Kušajte!”
I sama je odgrizla velik zalogaj.
Od mirisa meda, nje i dopola pojedene swammerpite na pultu okrenuo mi
se želudac. Ipak, iz pristojnosti i glupe ljubaznosti, uzeo sam zalogaj.
Kimnuo sam dok mi se želudac dizao.
“Uistinu je dobar.”
Žvakao sam pokušavajući ne misliti na jajašca i larve što su se nalazile u
medu, iscijeđene iz košnice pletare.
Cijelo me vrijeme motrila dok je jela. Na kraju je polizala med s prstiju,
napadno, toliko samouvjereno da je to bilo smiješno.
“Krasno. Sad se opet da malo raditi.”
Napokon je pošla, izazovno hodajući... Bokovi su joj se ljuljali kroz vrata,
nisam ih mogao prestati gledati i samo sam stajao nasred prostorije.
Onda je napokon izašla. Zavrtio sam se na mjestu ubrzano dišući. Na
pultu je ostala kap meda. Brzo sam je obrisao, kao što sam i nju trebao
obrisati, vlažne usne, bubuljice, gotovo opscene kretnje njezina trupa sa
svakim i najmanjim pokretom. Bokove u koje bih se mogao zabijati kao da su
zemlja. Ali obuzdao sam se. Kontrolirao se. Makar mi je za to trebala sva
snaga.
Jedina stolica u radnji me dozivala. Odvukao sam se onamo, spustio
bujajuću stražnjicu na sjedište. Prekrižio sam ruke preko trbuha, kao da
pokušavam samog sebe držati na mjestu.
Samo sam tako sjedio i duboko disao. Prošlo je nekoliko minuta, vrućina
u meni splasnula je, slabost minula. Da, mogao sam se obuzdati.
Bilo je vruće, zraka sunca obasjala je rasplesana zrnca prašine u zraku
ravno preda mnom. Mirno su se kretala, lebdjela zrakom u bestežinskom
stanju. Napućio sam usne i puhnuo u njih, razletjela su se, ali se i
iznenađujuće brzo vratila.
Puhnuo sam opet, ovaj put jače. I sad su se razišla da bi se ubrzo vratila u
svoju staru bezobličnu egzistenciju, tako lagana da ih ništa ne može vezati.
 Pokušao sam se usredotočiti na jedno po jedno. No oči su me zapekle.
Bilo ih je previše.
Onda sam svratio pozornost na cjelinu. Ali nije bilo cjeline, samo
beskrajna mnoštva neukrotivih zrnaca prašine.
Nije išlo. Čak ni to. Pobijedila su me. Čak ni njih nisam mogao
kontrolirati.
I tako sam sjedio, potpuno nadvladan. Ponovno bespomoćno dijete.

Bilo mi je deset godina. Zrake sunca sjale su kroz krošnje u šumi, sve
obasjavale zlatnim sjajem, sve je bilo žuto. Sjedio sam na tlu. Kroz hlače sam
osjećao toplinu i vlažnost zemlje. Sjedio sam ondje posve usredotočen na
mravinjak: na prvi pogled blaženi kaos. Svako pojedino biće tako malo i
beznačajno, bilo mi je nezamislivo da su uspjeli izgraditi mravinjak koji je
bio gotovo viši nego ja. No s vremenom sam počeo sve bolje shvaćati. Jer
nikad mi ne bi dosadilo, mogao sam satima ondje sjediti i gledati ih. Njihovo
se kretanje odvijalo u jasnim obrascima. Nosili su, odlagali i uzimali. Bio je
to pomnjiv i smiren posao, sistematičan, instinktivan, naslijeđen. Posao u
kojem se ne radi o jedinki, nego o zajednici. Svaki za sebe nisu bili ništa, ali
zajedno su bili mravinjak. Kao da je on jedno, živo biće.
Probudilo je to nešto u meni, kad sam to shvatio, toplinu nimalo nalik ni
na što drugo, žar. Svaki sam dan pokušavao dovesti oca ovamo, u žutu šumu.
Tako sam mu htio pokazati što su napravili, što tako sitna bića mogu zajedno.
No on mi se samo smijao. Mravinjak? Pusti ga na miru. Radi nešto korisno,
uprljaj ruke, da vidimo za što si sposoban.
Tako je bilo i taj dan. Ismijao me i bio sam ondje sam.
Odjednom sam nešto primijetio, prekid u sistemu. Jedna se buba popela
na istočnu stranu mravinjaka, gdje je sjalo sunce. Proporcije su joj bile
kiklopske u usporedbi s mravima. Sunce se probijalo kroz drveće i jedna je
zraka pala na leđa bube. Sad je stajala posve mirno. Oko nje se otvorio
prostor, nitko nije prolazio, mravi su je puštali na miru, nastavili su sa svojim
svrhovitim zadacima. Ništa se više nije dogodilo.
No onda sam primijetio jednoga mrava koji je išao prema bubi, izdvojio
se iz ustaljenih obrazaca, više nije bio dio cjeline.
I nešto je nosio.
Napregnuo sam oči. Što je to bilo? Što je to nosio?
 Larve. Mravlje larve.
Sad ih je došlo još, još onih koji su prekinuli obrazac, i svi su sa sobom
nosili isto. Svi su nosili svoju djecu.
Prignuo sam se bliže da bolje vidim. Mravi su spustili larve pred bubu.
Ona je jedan čas ostala stajati trljajući prednje nožice. Onda je počela jesti.
Čeljust bube marljivo je radila. Prignuo sam se sasvim blizu. Larve su
nestajale u otvoru, jedna za drugom. Mravi su stajali u dugačkoj koloni,
spremni poslužiti bubi vlastito potomstvo. Htio sam odvratiti pogled, ali
nisam mogao prestati gledati.
Još jedna larva nestala je u usnome otvoru bube. A mravi su čekali,
prekinuli su svoje uobičajene obrasce, oslobodili se cjeline da bi učinili ovo
groteskno djelo.
Gmizali su po meni, u meni. Obrazi su mi se zacrvenjeli, crvenilo mi je
prekrilo cijelo tijelo, krv mi je pulsirala u svim dijelovima tijela. Nisam htio
gledati, bilo mi je mučno, ali nisam se mogao maknuti. Na svoje iznenađenje,
osjetio sam pulsiranje iza rasporka. Taj sam osjećaj prije tek naslutio, no sada
me posve preplavio. Stisnuo sam bedra, obuhvatio njima ono što se ukrutilo.
Nova je larva zdrobljena u ustima bube. Razmaknute su oči sjajile, ticala se
micala. Ležao sam na trbuhu nabijajući se u zemlju, pomislio sam kako ću
uprljati i uništiti hlače, ali nisam mogao stati. Istovremeno je u meni rasla
mučnina, jer larve su ubijane, nestajale su u utrobi bube. Nikad prije nisam
vidio ništa slično. Uzbuđivalo me.
Dok sam tako ležao i snažno se zabijao u zemlju, začuo sam korake iza
sebe. Očeve korake. Ipak je došao, stao i promatrao, ali nije vidio ono što
sam mu toliko htio pokazati. Vidio je samo mene i moju beskrajnu sramotu.
Taj trenutak... Ja na tlu. Prvo očeva zbunjenost pa smijeh, kratak i hladan,
neveseo, pun prijezira, poruge.
Pogledaj se. Bijedan si. Sramotan. Primitivan.
To je bio najgore od svega, gore čak i od remena koji sam osjetio te
večeri i vrištećeg bola u leđima te noći. Samo sam mu htio pokazati, objasniti
mu i podijeliti svoje oduševljenje, ali on je vidio samo sramotu.
 GEORGE

O dvezao sam se u središte Autumna. Ako se to moglo tako nazvati, jer

Autumn je zapravo bio jedno jedino križanje. Autocesta prema sjeveru
sjekla Se s onom koja je išla prema jugu, i ondje se smjestilo nekoliko kuća.
Imao sam malo benzina, ali nisam otišao napuniti rezervoar. Nikad više od
pola rezervoara, to mi je postao novi običaj. A tih pola rezervoara cijedio bih
dok se ne bi ispraznio. Kao da manje košta napuniti prazan rezervoar do pola
nego dopola pun do vrha.
Nestanci su sad dobili ime. Kolaps pčelinjih zajednica. Svi su o tome
govorili. Ja sam ga iskusio. Te su mi se riječi motale glavom, poput pjesmice:
kolaps pčelinjih zajednica. Zalaps kolinjih pčejednica, pčelaps zalinjih
kojednica. Bilo je nečeg medicinskog u tome, kao da mu je mjesto među
bijelim kutama i medicinskim aparatima, a ne na mojoj livadi, među pčelama.
Nikad nisam izgovarao te riječi. Nisu bile moje. Ja sam govorio ili nestanci
ili problemi, ili - ako sam bio posebno loše volje, a to je bilo dosta često -
prokleta nevolja.
Pred bankom sam našao tijesno mjesto između zelenog kamioneta i crnog
karavana. Ogledao sam se, nije bilo drugog slobodnog mjesta nigdje u ulici.
Zaustavio sam auto na dlaku od zelenog kamioneta i pokušao se unatraške
uparkirati. Nikad se nisam volio bočno parkirati, nisam bio takva muškarčina,
izbjegavao sam to u širokom luku. Sumnjao sam da i Emma zna koliko sam
očajan u tome. Ali morao sam u banku. Danas. Već sam ionako predugo
čekao. Gubio sam novac iz dana u dan, svaki dan bez košnica ondje na suncu
među cvijećem.
Naglo sam okrenuo volan, vozio natraške sve dok auto nije dopola prošao
kamionet. Onda sam izravnao volan i nastavio voziti unatrag.
Previše ukrivo. Zamalo na pločniku.
Izvezao sam se.
Prolazila je neka žena. Zurila je u mene. Odjednom sam se osjećao kao
tinejdžer, tek odnedavno za volanom.
Pokušao sam još jedanput, duboko udahnuo. Smirio se, okrenuo volan
dokraja, polako vozio unatrag, dopola, izravnao.
 Sranje!
Bilo je pretijesno, u tome je bio problem. Isparkirao sam se, dovezao se
do sredine ceste i nastavio prema javnome parkiralištu malo dalje niz cestu.
Ionako je čista lijenost parkirati se tako pred samom bankom, prelijeni smo u
ovoj zemlji. Znam ja i hodati.
U retrovizoru sam vidio kako dolazi golemi Chevrolet. Uklizio je na
tijesno mjesto u jednom jedinom potezu.

Zrak iz klimatizacijskog uređaja bio je poput zida kroz koji sam morao proći
kad sam otvorio vrata banke. Još sam se tresao nakon krize s parkiranjem, pa
sam stavio ruke u džep.
Allison je sjedila za šalterom, tipkala na računalu, kao i inače. Znala se
odjenuti kao dama, u bluzu s cvjetnim uzorkom, uredno izglačanu. Imala je
pjegavu mladu kožu i intenzivno zelene oči. Izgledala je čisto, i mirisala je
čisto. Podignula je pogled i nasmiješila se kao u reklami za zubnu pastu.
“George. Bok, kako si?”
Uvijek je znala postići da se osjećam posebno, ta Allison. Kao da sam joj
baš ja najdraža mušterija. Drugim riječima, bila je dobra u svojemu poslu.
Spustio sam se na stolicu pred njezinim šalterom. Podvukao sam ruke pod
bedra, htio sam sakriti koliko se tresu, ali tirkizni vuneni tapecirung stolice
bockao mi je dlanove. Izvukao sam ih i stavio u krilo, gdje sam ih uspio
smiriti.
“Dugo se nismo vidjeli.” Zubi su joj sjali prema meni.
“Da. Dugo.”
“Kod vas je sve u redu?”
“Ne baš najbolje.”
“O, ne. Žao mi je. Pa čula sam.”
Niska bisera naglo je nestala iza mekih, mladih usana.
“Ali nadam se da nam ti možeš pomoći da prebrodimo najgoru fazu”,
rekao sam i nasmiješio se.
Više nije bilo naznaka da će pokazati divne zube, nažalost. Samo me
ozbiljno gledala.
“Dat ću sve od sebe, naravno.”
“Sve od sebe. Više od toga i ne mogu tražiti.” Nasmijao sam se.
Odjednom sam primijetio da se prenemažem, pa sam opet gurnuo ruke pod
bedra.
“Dobro”, rekla je i okrenula se ekranu. “Da vidimo. Evo te.”
Šutjela je. Gledala je stanje na računu. Taj je prizor nije baš ispunio
entuzijazmom.
“Što si imao na umu?” rekla je.
“Ha, ništa. Morat će to biti kredit.”
“Da. Koliko?”
Izgovorio sam iznos.
Pjegice su joj poskočile na nosu. Odgovor je došao bez imalo oklijevanja.
“Neću to moći srediti, George.”
“O, Bože. Možeš li barem probati izračunati?”
“Ne. Mogu ti odmah reći da za to nemam ovlaštenje.”
“Dobro. Mogu li onda razgovarati s Martinom?”
Martin je bio njezin šef. Tip koji se kloni konflikata, nije bio od onih koji
završavaju u barskim tučnjavama, da se tako izrazim. Uglavnom se držao
ureda. Izlazio je vrlo rijetko, kad je trebalo procijeniti i odobriti velike iznose.
Čuo sam to od Jimmyja, koji je upravo dobio kredit za kuću. Martin je svaki
put kad bih ga vidio imao sve manje kose. Pogledao sam ga, sjedio je ondje
iza staklenog zida. Ćela je sjajila pod svjetlom lampe.
“Nema smisla. Vjeruj mi”, rekla je.
U grlu mi se stvarala knedla. Zar ću morati moliti? Zar to želi? Bila je
gotovo dvadeset godina mlađa od mene. Emma ju je čuvala kad je bila mala.
Krhka poput male vile, tko bi rekao da će izrasti u takvu razbijačicu?
“Stvarno, Allison.”
“Ali, George. Zar ti zaista treba tako puno?”
Nisam mogao pogledati u zelene oči s druge strane stola.
“Cijeli posao je propao”, rekao sam tiho podu.
“Ali...” Malo je šutjela, razmišljajući. “Zar ne možemo razmotriti kako da
ga pokrenemo a da ne trebaš tako velika ulaganja?”
Došlo mi je da urlam, nisam odgovorio. Nije znala kurca o pčelarstvu.
“Što misliš, što čini najveći dio tvojih izdataka?”
“Radna snaga, naravno. Plaćam dva čovjeka, kao što znaš.”
 “Aha, da.”
“A zatim tekući troškovi. Hrana. Benzin, takve stvari.”
“I onda? Ulaganja koja su ti nužna?”
“Nove košnice. Morali smo spaliti puno njih.”
Grizla je kemijsku olovku.
“Dobro. A koliko košta jedna košnica?”
“Materijal. Teško je reći. Treba je izraditi.”
“Izraditi?”
“Da. Izrađujem ih iz temelja. Svaku. Osim matičine rešetke.”
“Matičine rešetke?”
“Da. Ona dođe između... zaboravi.”
Izvadila je olovku iz usta. Zubi su ostavili tragove na vrhu. Da je zagrizla
jače, progrizla bi plastiku, umrljala tintom zube. To bi bilo zanimljivo. Plava
tinta na bijelim zubima, na uredno izglačanoj bluzi, na mekim usnama, poput
neuredne šminke za maškare.
“Ali...” Zamislila se. “Vidjela sam da Garethu dostavljaju košnice.
Mislim, vidjela sam da dolaze u kamionu. Već gotove.”
“To je zato što ih Gareth naručuje”, rekao sam razgovijetno, kao da se
obraćam djetetu.
“Je li to skuplje nego kad ih sam izrađuješ?”
Odložila je olovku. Nije mi htjela pružiti zadovoljstvo prljanjem svojeg
besprijekornog izgleda.
Knedla se dizala. Uskoro će doći do točke kad je više neće biti moguće
zaustaviti.
“Hoću samo reći,” nastavila je opet razotkrivši bijele zube, kao da je sve
to jako zabavno, “da možda možeš uštedjeti novac ako ih naručiš. I vrijeme. I
vrijeme je novac. Da ih ne izrađuješ više sam.”
“Shvatio sam”, rekao sam tiho. “Shvatio sam da si to mislila.”
 WILLIAM

K ad sam se napokon uspio pomaknuti, već se bilo posve smračilo. Ulica

je bila tiha, izuzev galame iz gostionice malo dalje niz ulicu. Čemerno
mjesto, tijesno i zagušljivo, gdje su se lokalne ispičuture nalazile iz večeri u
večer i napijale se kao zemlja. Nekoliko njih istrčalo je odande i protrčalo
pokraj moje radnje, sjene na izlogu, zavijajući i pjevajući, grub smijeh koji se
polako stišavao kako su odlazili.
Smrzavao sam se. Prostorija se rashladila, večernji je zrak dopirao kroz
vrata koja nisam dospio zatvoriti prije nego što sam zaspao. Vrat mi se
ukočio, glava mi je pala na prsa i slina mi je smočila prednji dio košulje.
Ustao sam, ukočen i usporen, požurio se do vrata i brzo ih zatvorio.
Što da me netko vidio, da je neki kupac provirio i vidio me kako spavam
u radnji usred radnog vremena? Proširilo bi se još priča, još bih jedanput
postao predmet sprdnje cijeloga sela. Ali možda je, uz malo sreće,
poslijepodne bilo jednako prokleto mirno - ili bih možda trebao reći blaženo
mirno - kao i jutro.
Želudac je vapio za hranom, a u papirnatoj je vrećici bio zadnji komad
pite. Suh i hladan; masnoća se na rubovima skrutnula u koricu nalik na crve.
Svejedno sam je pojeo, i istovremeno se zakleo samome sebi da se više nikad
neću dati namamiti da konzumiram to jelo. Možda to čak uopće nije bila pita.
Uostalom, kao da je to uopće važno.
Zatvorio sam, zaključao i pošao kući.
Glasovi iz gostionice bili su sve glasniji.
Prozori gostionice bili su topli žuti četverokuti u tami. Sad su me, prvi put
u životu, privlačili. Samo čaša jeftinog vina. Neće mi škoditi. Stao sam. Ako
me vide unutra, ako postanem jedan od njih, hoće li to zaista išta promijeniti?
Sve je bilo kao i inače pred gostionicom. Iste su se scene odigravale
večeras kao i svake druge večeri: dva gruba fizička radnika glasno su se
svađala, jedan se zaletio u drugoga, gurnuo ga, uskoro će izbiti tučnjava.
Debeli tip razgovarao je sam sa sobom teturajući niz ulicu. Istovremeno, neki
je probisvijet teturajući izašao kroz vrata, skrenuo iza ugla i presavio se gdje
ga nitko nije mogao vidjeti, ali zvukove izbacivanja večere i prevelike
količine alkohola iz tijela nije se moglo prečuti.
Ne. Skrenuo sam prema kući. Tako nisko ipak nisam pao.
Kad sam prošao gostionicu, primijetio sam da ima još ljudi vani te svijetle
ljetne večeri.
Vulgarno skvičanje neke djevojke. “Čekaj malo! Prestani!”
Bilo je to „ne” koje je značilo „da”. Nakon čega je uslijedio prodoran
hihot.
Tek sam tad prepoznao glas. Bila je to Alberta. Nisam je trebao vidjeti da
bih znao da su velike grudi sasvim sigurno na dobrom putu da se izliju iz
haljine, mogao sam osjetiti agresivan miris njezina dekoltea sve dovde.
Netko je navaljivao na nju i grabio njezine obline, nerazgovijetno joj
pijanim glasom mumljao u vrat, obuzet pohotom, pijanstvom, požudom,
zabijajući se u to opalo voće, voće koje je gnjilo, koje će uskoro nabubriti do
neprepoznatljivosti, napuhnuti se u sljedećih devet mjeseci. Mladac, ako je
bilo suditi po krakatoj figuri, možda ne stariji od petnaest-šesnaest godina,
glas mu je još bio hrapav, tek mutirao, bio je daleko mlađi od nje, trebao je
biti kod kuće, u krevetu, spavati, ili možda čitati, učiti, planirati budućnost,
nešto čime će se moći ponositi, čime će steći ugled. Vrata su se otvorila,
svjetlo je grunulo van, razotkrilo s kim je to Alberta stojećki bludjela, tko je
taj mladac koji se prerano prepustio procesu truljenja, obuzet onime za što je
mislio da je strast, upravo stavljajući cijeli svoj život na kocku, i koji me nije
vidio, nije vidio oca koji je mislio da mu je život odavno dotakao dno, ali koji
je u tom trenu osjetio kako mu se zemlja otvara pod nogama.
Edmund.
 TAO

N astavila sam uz trasu podzemne željeznice, prošla nekoliko postaja, ali

nisam vidjela ljude, nikakav trag života. Kilometar za kilometrom, još
uvijek trčeći, sa žarenjem u plućima i okusom krvi u ustima. Svaka postaja
koju sam ugledala budila je nadu. Ali svaki novi pokušaj da otvorim vrata, da
dođem na peron bio mi je još jedna pljuska. Jer nisu bile u funkciji. Još sam
uvijek bila u ničijoj zemlji.
Nisam ni znala da me noge mogu toliko daleko nositi, da se mogu toliko
jako naprezati. Ali sad sam bila na izmaku snaga.
Čučnula sam uza zid jedne kuće. Pluća su mi se parala od nedostatka
kisika. Mrak se spuštao oko mene, na grad, na ono što je nekoć bilo grad.
Ravno preko puta mene nalazila se srušena zgrada, uništena do
neprepoznatljivosti, možda je to bilo zadnje što su učinili ljudi koji su otišli
odavde. Kao da nisu htjeli da išta ostane. Ali posvuda su bili tragovi ljudi.
Stari reklamni panoi, uništen bicikl, izlizane zavjese istrošene vremenskim
nepogodama i vjetrom iza razbijenog prozora, pločice s prezimenima na
ulaznim vratima, neke zaigrane, napisane rukom, druge uštogljene i strojno
otipkane. Gdje su sad, svi ti ljudi koji su ovdje živjeli svoje živote?
Nisam o tome prije razmišljala, ali smeće je bilo uklonjeno. Kante su
stajale prazne, postrojene uz pločnik u ravnoj liniji duž cijele ulice. Možda je
to zapravo bilo zadnje što se ovdje dogodilo. Smetlarski kamion tutnjao je
pustim ulicama i čistio, da se ne nakote štakori. Ili možda da se sakupe
posljednji ostaci hrane, organskog otpada koji se mogao prekopati, ostrugati i
opet poslužiti. Po mogućnosti kao krmivo, ili možda i za nas, kao ljudska
hrana, prikrivena, prerušena, umiješana u mljeveno meso i kobasice i
konzervirana - sa svim onim umjetnim komponentama okusa i aditiva koji
našu hranu čine jestivom.
Curile su mi sline. Pakiranje keksa čuvala sam za povratak kući. Sad više
nisam imala ništa.
Pokušala sam se osoviti na noge, no klecale su. Mišići su mi gorjeli.
Pokušala sam opet, pridržala se za zid, i taj sam put uspjela.
Korak po korak došla sam do prvog ulaza, oprezno gurnula vrata. Kretnja
je proizvela glasan zvuk metala.
Iza vrata nalazilo se prazno dvorište. Lišće je vjetar nanio na hrpice u
kutovima. Na svakom od dva duža zida bila su po jedna vrata.
Pokušala sam jedna otvoriti.
Vodila su me do tijesnog, uskog stubišta što se protezalo na kat. Vani se
mračilo, i samo je nekoliko malih otvora u zidu propuštalo sve slabije
večernje svjetlo na stube.
Šepala sam gore. Svaki me korak bolio, ali nisam više onako teško disala.
Došla sam na kat. Vrata sa svake strane. Pokušala sam s bližima. Bila su
zaključana. Nastavila sam dva metra niz odmorište i stala. Zatim sam
pokušala opet, pritisnula sam kvaku. Ruka mi je očekivala isti otpor pa sam
poskočila kad su se vrata otvorila.
Ostala sam stajati. Miris stana širio se odmorištem, došao do mene. Nije u
njemu bilo ništa posebno, ali svaki dom ima svoj miris. Miris ljudi koji u
njemu žive. Hrane koju jedu, odjeće koju peru, cipela koje nose, znoja koji
luče, zraka koji su izdahnuli u kasnim noćnim satima - jedak zadah iz usta
usnulih ljudi - posteljine koju je možda trebalo promijeniti, tave koju je
trebalo oribati, ali su ostali za sljedeći dan, pa su se ostaci hrane zgrušali i
počeli trunuti.
No sad su ostale samo sjene svih tih mirisa, gotovo prikrivene teškom
ustajalošću.
Kročila sam preko praga. Stan je bio malen, samo dvije prostorije. Kao
Kuanov i moj stan. Možda je i u ovoj kući živjela mala tročlana obitelj.
Spavaća je soba gledala na stražnje dvorište, dnevna soba i kuhinja na ulicu.
Zatvorila sam vrata za sobom i ušla u dnevnu sobu. Bila je gotovo prazna,
iseljena, iako je najveći namještaj očito ostao. Malo prevelika kutna garnitura
presvučena sivom hrapavom tkaninom zauzimala je gotovo pola sobe. Stara
masivna komoda obojena u crno stajala je na suprotnom zidu.
Žurno sam pretražila kuhinjske ormariće, nisam se mogla obuzdati iako
sam znala da će biti prazni. Samo je velik izgreban lonac stajao u donjem
ormariću. Nije bilo ničeg drugog.
I komoda je bila prazna, osim starih kabela i telefona s napuklim
brojčanikom u najdonjoj ladici.
Zatim sam otišla u spavaću sobu. Ormari su zijevali, vrata su bila
nasumično otvorena, kao da ih netko nije stigao zatvoriti nakon što ih je
ispraznio. Na zidovima je bilo nekoliko praznih čavlića, i sjene slika koje su
nekoć ondje visjele.
Uzak bračni krevet duž jednog zida spavaće sobe. Samo što su madrac,
popluni i jastuci uklonjeni. Ovdje su spavali, čitali, svađali se, smijali, vodili
ljubav. Gdje li su sad? Još uvijek zajedno?
Uz drugi je zid stajao dječji krevetić. Mogao je pripadati djetetu
predškolske dobi, bio je duži od kolijevke, kraći od kreveta za odrasle.
Mogao je pripadati Wei-Wenu. Jastučić je ostao. Udubljen u sredini, gdje je
bila glavica.
Koljena su mi odjednom klecnula. Srušila sam se na dječji krevetić, ostala
sjediti nekoliko trenutaka. Nigdje žive duše kilometrima uokolo, samo ja. Sve
je bilo napušteno. Prazno. I ja sam bila jednako napuštena i prazna kao ovaj
stan.
Ne.
Tjeskoba u prsima. Je li to bila čežnja? Jedva da sam pomišljala na
Kuana, izbjegavala sam to, držala sam ga na distanci, svaki put kad bi mi se
njegovo lice pojavilo u mislima, odagnala bih ga. Silila sam se misliti samo
na Wei-Wena, na pronalazak svojega djeteta.
Ustala sam, vratila se u dnevnu sobu, izvadila telefon iz ormarića i žurno
se ogledala oko sebe. Ondje, pokraj sofe, nalazila se utičnica. Sigurno nije
bilo signala, ne ovdje, ovako daleko od svega.
Požurila sam se onamo i uključila utikač. Onda sam podignula slušalicu.
Dočekalo me tiho zujanje.
Brzo sam utipkala naš broj na ispucalom brojčaniku.
Isprva samo pucketanje, bezvučni signali što su se odašiljali kilometar po
kilometar kroz stare, gotovo raspadnute kabele.
A onda je zazvonilo.
Jedanput.
Uskoro će me ispuniti glas, Kuanov glas. Nisam imala plan što ću mu
reći, samo sam ga morala čuti.
Dvaput.
Jer možda smo to još uvijek mi, možda bismo mogli biti, sad kad je
udaljenost među nama tako velika.
Triput.
 Zar ga nema?
Prolazile su sekunde.
Četiri puta.
Ali onda.
“Halo?”
Njegov glas u uhu.
Zajecala sam od olakšanja. “Bok...”
“Tao!”
Nisam mogla odgovoriti, pokušala sam zadržati jecaje u sebi, ali provalili
su iz mene.
“Što je? Nešto se dogodilo?”
“Ja ne... ne znam gdje sam...”
“Kako to misliš?”
“Ja... nema nikoga ovdje..
Zvuk je zastrugao, signal nestao.
“Kuan? Ne!”
Telefon je tiho zujao. Onda je zamuknuo.
Pokušala sam opet, utipkala broj. Čekala.
Ništa.
Izvukla sam utikač, opet ga uključila.
Telefon je ostao nijem.
Spustila sam slušalicu, spustila telefon na pod. Ustala sam i gledala ga.
Odjednom sam zamahnula nogom i udarila ga iz sve snage. I opet, i opet.
Stara elektronika letjela je na sve strane, zajedno s polomljenim komadima
plastike.
Onda sam otišla u spavaću sobu, prišla krevetiću.
Ondje sam ostala sjediti dok se soba mračila. Osjećaj usamljenosti
pogodio me tako jako da sam zaječala. Trenutak je postao sve, trenutak je
postao vječnost. Ja, sama u napuštenom stanu. Nije postojalo ništa drugo. Sve
sam izgubila. Čak je i novca nestalo.
Drugo dijete... što bi bilo? Još jedan dječak? Djevojčica? Slična meni?
Nezgrapna, mirna, izdvojena iz društva... Nikad neću upoznati to dijete.
Žrtvovala sam ga, i nije ostalo ništa. Život je stao ovdje.
 Legla sam na bok, savila noge. Naslijepo sam pronašla jastučić, uzela ga,
privukla ga k sebi, zagrlila, privinula uza se, na grudi.
Tako sam zaspala.
Wei-Wenova je kosa mirisala na dječji znoj i nešto suho, poput pijeska.
Prošla sam usnama po njoj, uhvatila njima nekoliko vlasi i lagano ih povukla.
“Au, mama. Papaš mi kosu!”
Pustila sam je i nasmijala se. Pronašla sam njegov obraz i naslonila usne
na nj. Tako mek, iznenađujuće mek, kako meke obraze imaju djeca. Kao da
sam mogla pritisnuti usne na nj i nikad, ma koliko pritiskala, ne naići na
otpor. Samo tako ležati, imati sve vrijeme svijeta.
“Djetešce moje. Tako si sladak.”
Umjesto odgovora snažno je šmrcnuo. Zurio je u strop, u fluorescentne
naljepnice u obliku zvijezda koje sir činile Sunčev sustav. Bile su moje kad
sam bila mala, preklinjala sam roditelje da mi ih kupe kad su mi htjeli kupiti
lutku. Kad sam odrasla i iselila se iz roditeljskog stana, pažljivo sam ih
skinula sa stropa dječje sobe. Stavila sam ih u vrećicu, spakirala na dno
kovčega s uspomenama iz djetinjstva, i kad se Wei-Wen napokon rodio opet
sam ih zalijepila. Bilo je to kao da sam stvorila sponu između svojeg i
njegovog djetinjstva, između nas i svijeta, između svijeta i svemira.
Naučila sam ga imena svih planeta, htjela da shvati koliko smo mali - da
smo i mi dio nečeg većeg. Iako je još bio premalen da bi to shvatio. Zvijezde
i planeti još su mu uvijek bili samo naljepnice na stropu. Samo je za Sunce i
Mjesec shvaćao da zaista postoje, jer njih je vidio na nebu vlastitim očima.
Nije mogao shvatiti zašto Mjesec nije dobio svoju naljepnicu na stropu, zašto
je nije zasluživao. Pa bio je velik skoro kao Sunce.
“Ono je Jupiter.” Pokazao je.
“Mm.”
Njušila sam ga, nisam se mogla obuzdati. Ali on kao da nije primjećivao.
“On je najveći.”
“Da. Najveći je.”
“I Satum. On ima prsten.”
“Saturn”, rekla sam.
“Satum.”
“Da. Onaj s prstenom.”
 “On je najljepši.”
Zamislio se.
“Zašto Zemlja nema prsten?”
“Pa... ne znam.”
“Mislim da bi trebala imati. To je najljepše.”
Zarila sam mu nos u obraz.
Malo se promeškoljio, okrenuo lice od mene.
“Sad možeš ići, mama.”
“Mogu još malo ležati?”
“Ne.”
“Dok ne zaspiš?”
“Ne. Sad možeš ići.”
Bio je spreman, krevet je bio siguran za noć. Moja majčinska zadaća bila
je ispunjena.
Poljubila sam ga u obraz, zadnji put. Nije imao strpljenja čekati, naglo je
navukao poplun na sebe.
“Daj idi. Hoću spavati.”
“Dobro. Idem. 'Noć. Vidimo se ujutro.”
“Noćvidimoseujutro.”

Samo sam htjela ostati ondje, pod Sunčevim sustavom, pod Saturnovim
prstenom od svijetleće neonski zelene plastike, ali probudio me prvi cik zore.
Prozori nisu imali zastore i sivo se svjetlo polako razlilo sobom. Ostala sam
ležati u istom položaju, pokušala se vratiti, u onu drugu sobu, u onaj drugi
dječji krevetić, ali nisam mogla.
Toga jutra, u tom tuđem krevetu, prvo na što sam pomislila, kao i svakog
drugog jutra, bilo je njegovo ime.
Wei-Wen. Wei-Wen.
Moje dijete.
Mekoća. Njegovo lišće.
Nisam htjela ništa drugo nego ga zadržati. Ali probilo se drugo lice. Lice
iz ovoga svijeta. Dječak, visoki krakati dječak s pakiranjem keksa u rukama.
Njegov pogled na meni, spreman na napad.
 I starci. Mnogi od njih nisu bili u stanju shvatiti situaciju, nisu bili u
stanju shvatiti da su ostavljeni da umru. Ali žena koja je došla do mene na
bolničkom hodniku, jer morala je to biti žena, ona je znala. Moj ju je dolazak
probudio. Probudio je nadu.
Što će biti s njom?
Što će biti s krakatim dječakom?
A što s konobarom u kafiću?
Njegovim ocem?
Što se dogodilo s Wei-Wenom?
Što mu se dogodilo?
Nešto što se ticalo svih drugih.
Ograđivanje šume, vojska, ograda, tajnovitost...
Nešto što se ticalo svih nas.
Naglo sam sjela.
Odjednom mi je sinulo.
Počela sam s krivog kraja. Počela sam sa željom da ga pronađem. Ali
nikad ga neću pronaći dokle god ne znam što ga je zadesilo. Što je to značilo.
Wei-Wenovo se lice opet pojavilo u prvome planu. Ali ne njegovo
uobičajeno, dječje lice. Njegovo lice od onoga dana. Wei-Wen u Kuanovu
naručju. Koža koja je blijedjela iz sekunde u sekundu. Teško disanje. Slike su
sad bile jasnije. Slike na koje sam se trudila ne misliti, s kojima se nisam
mogla suočiti. Skliznula sam na pod, privukla noge k sebi, zurila preda se.
Bio je ondje. Blijedo, znojno lice. Kapi znoja što su curile niz hrbat nosa.
Njegove oči. Bio je pri svijesti kad je Kuan dojurio s njim. Cijelo se maleno
tijelo borilo za dah, koji je strugao u plućima, grebao. I smrtno uplašene oči.
Zurio je ravno u mene, nije mogao ni moliti za pomoć.
Onda, na pola puta između brda i zgrada, glava mu je pala. Ostao je bez
svijesti. Vidjela sam da se to dogodilo, pogled mu je skliznuo u stranu, nestao
je.
Kad smo stigli, dah mu je bio tek tanka nit koja ga je vezala za život.
Naslonila sam glavu na koljena. Silila se ponovno proživjeti minute
ondje. Vidjeti njegovo lice, vidjeti ga. Što mu je to zaustavilo disanje? Što se
dogodilo?
Bljedilo, znojna koža. Sličilo je to nečemu što sam vidjela prije. Iznenada
mi je iskrsnula jedna druga slika. Još jedno lice. Daiyu. Vrtna zabava. Daiyu
je ležala na tlu u svijetloplavom kostimiću. Crne su cipele sjajile na suncu. I
ona je bila znojna, mokrog čela. Pokušavala je napuniti pluća zrakom, istim
stružućim dahom, i s istim molećivim pogledom. Pomozi mi, govorio je
pogled. Stajali smo u krugu oko nje. Bili smo se igrali u dnu vrta, odrasli su
sjedili za stolom malo dalje. Daiyuina je ruka ležala pokraj nje. Imala je nešto
u njoj. Komad torte. Torte koju je uzela malo prije toga. Upravo ju je bila
počela jesti, uzela je krišku s tanjura, hodala naokolo i jela je dok smo se
igrali.
“Daiyu ne može disati. Ne diše!”
Njezina se majka odjednom stvorila ondje. Propustili smo je, majka je
viknula.
“Moja torba, donesite je. Moja torba!”
Onda je otvorila Daiyuinu šaku i uzela iz nje komad torte, a onda se
okrenula k nama.
“Ima li u njoj oraha?”
Oraha? Nitko od nas nije znao. Njezin je izraz bio tako ustrajan da sam se
osjetila odgovornom. Kao da bih ja trebala znati ima li u torti oraha.
Netko je dojurio s torbom. Daiyuina majka prokopala je po njoj, nije
pronašla što je tražila, izvrnula ju je naopako. Sadržaj se rasuo po tlu. Vidjela
sam ruž, papirnate maramice, četku za kosu. Zgrabila je nešto, malo bijelo
pakiranje sa zelenim slovima. Rastrgala ga je i izvadila špricu.
Onda se i moja mama stvorila ondje. Privinula mi je glavu na prsa, nije
htjela da dalje gledam. Polako me odvela odande.
“Što joj je? Što je Daiyu?” upitala sam. “Što joj je?”
 WILLIAM

B ilo je jutro. Lišće je filtriralo svjetlo. Sve se kretalo nada mnom, drveće
na vjetru, oblaci što su plovili nebom, ništa nije bilo na miru. Zavrtjelo
mi se pa sam sklopio oči. Samo sam tako poleđice ležao i pustio žutilo da me
obujmi, samo sam ležao, potpuno miran na sirovoj, vlažnoj zemlji. Jer nije
postojalo ništa drugo, više nije postojalo ništa što bi me spriječilo. Ni
istraživanje - moja strast. Ni Edmund - on je bio izgubljen, cijelo je to
vrijeme bio izgubljen. Čak ni žudnja. Nestala je. Nisam se više htio zarivati u
zemlju, euforično, prema klimaksu. Htio sam da me obujmi, sve dok i sam ne
postanem zemlja.
Nisam jeo, ali nije bilo važno, pite su se još varile u meni, zaglavljene u
trbuhu, isušivale mi usta.
Selo, rad u njemu i oko njega, moj vlastiti dom, mogli su biti tisuće
kilometara od mene, hodao sam u mraku dok me noge nisu zaboljele, sve dok
do mene više nije dopirao nikakav zvuk. Suma je na pojedinim mjestima bila
ugažena, pratio sam stazu, ali sam skrenuo s nje, htio sam se maknuti od
svega što je podsjećalo na ljude. Na kraju sam se samo srušio u travu.
Nedostajem li im? Traže li me? Možda ću ubrzo čuti njihove povike, sve
ženske glasove u raznim tonovima, od Georgianinog visokog, piskutavog, na
vrhu ljestvice, do najdubljeg, Thildinog, koji reve.
Ili možda nikome nisam nedostajao. Možda su navikle da odlazim,
nestajem, možda nisu ni znale da sam otišao.
Ili su bile zaokupljene Edmundom? Danas mu je bilo zlo, moralo je biti,
danas kao i tolikih drugih dana. Vjerojatno je spavao dok sunce nije prošlo
zenit, bio je blijed kao smrt jer nikad nije izlazio. Ali nije to bila bolest.
Toliko toga nisam bio shvatio... I ne, nisu bile okupirane njegovom bolešću.
Današnji dan je zapravo bio kao svaki drugi, jer to nije bilo prvi put da tako
leži. Svi dani koje je potratio spavajući u sobi, dok mu je alkohol polako
napuštao tijelo. Nije to bila naslijeđena melankolija, nego samonametnuta
letargija i šteta. Nije bio bolji od vulgarnih fizičkih radnika koji su tratili život
vireći u pivsku čašu. Ispičutura.
Pratio sam putanju sunca na nebu. Uskoro je bilo ravno nada mnom,
isušivalo i zadnje ostatke tekućina u meni. Znoj mi je izbijao iz kože. Disao
sam otvorenih usta. Jezik mi je bio suh poput lišaja. Htio sam dignuti ruku,
obrisati kaplje znoja, ali ruka mi je bila preteška.
Dan je prolazio. Sunce je opet nestalo iza drveća, sjene su se izdužile,
zahladilo je. Poprimio sam temperaturu zemlje pod sobom. Iza kapaka čekala
me tama. Je li me već progutala?
“Oče?”
Opet povik. Čist ton. Sredina skale.
“Oče?”
Glas je sad bio viši, i uskoro sam začuo čvrste korake po vrijesu i
mahovini.
Otvorio sam oči i susreo se s Charlottinim bistrim pogledom.
“Dobar dan”, rekla je. Nije bilo ni traga iznenađenja u njezinu tonu.
Možda me zapravo nisu tražile, nisu ni primijetile da me nema?
Samo je stajala i gledala me, proučavala me kao da sam kukac, dok sam
ležao tako opružen. Odjednom sam osjetio kako mi krv navire u obraze.
“Da. Evo me.”
Žurno sam sjeo, otresao prljavštinu s košulje, prošao rukom kroz kosu i
otresao smet i borove iglice.
“Je li me bilo teško pronaći?”
“Kako to mislite?”
“Jesi li dugo tražila?”
“Ne, ne osobito. Pa staza je ondje.” Pokazala je iza sebe, i tad sam
primijetio stazu prema kući, a zatim nisam mogao ne primijetiti dobro
poznata stabla. Nisam odmakao daleko u dubinu šume. Onako u bunilu nisam
uopće daleko dospio. Bio sam tik do vlastite kuće.
Sjela je pokraj mene, i tek sam tad primijetio da ima nešto u ruci.
Bilježnicu, onu koju je stalno imala uza se, čije je stranice strastveno
ispisivala perom.
“Rado bih vam nešto pokazala. Mogu li?”
Otvorila je bilježnicu ne čekajući odgovor.
“To je nešto na čemu sam dugo radila.”
Pokušao sam usredotočiti pogled, no perom ispisane riječi gmizale su po
papiru poput crva.
 “Čekajte.” Skinula mi je naočale, očistila ih tkaninom haljine i vratila mi
ih na nos.
Vidio sam jasnije, ali nisam samo zbog toga uspravio leđa i pokušao
shvatiti to što mi je pokazivala. Ta njezina gesta stvorila mi je knedlu u grlu.
Bio sam tako zahvalan što je upravo ona došla, što me upravo ona pronašla,
vidjela me ovakvoga, a ne netko drugi. Progutao sam knedlu i usmjerio
pozornost na ono što mi je htjela pokazati.
Crtež. Košnicu. Ali potpuno drukčiju od moje.
“Pomislila sam, ako je okrenemo naglavce, sve će biti posve drukčije”,
rekla je. “Ako izvlačimo okvire odozgo, umjesto da ih vješamo s krova, ako
otvorimo košnicu odozgo, imat ćemo daleko bolju kontrolu.”
Zurio sam u crteže koje mi je pokazivala. Oči su mi se polako fokusirale.
“Ne”, rekao sam i nakašljao se. “Ne... To neće funkcionirati.” Birao sam
riječi. “Okviri će se zalijepiti za stranice sanduka.” Uspravio sam se, ipak
sam ja bio autoritet. “Pčele će ih zalijepiti propolisom i voskom, bit će ih
nemoguće izvaditi.”
Tad se nasmiješila.
“Ako budu preblizu, da. Pet milimetara ili manje.”
“A ako su predaleko, pčele će graditi stihijski”, rekao sam. “Osim toga,
ne funkcionira to odozgo. Već sam razmotrio tu mogućnost.” Zadnje sam
rekao sa samodopadnim osmijehom.
“Znam, ali niste iskušali različite varijante. Radi se samo o tome da treba
pronaći prave dimenzije.”
“Ne razumijem...”
Ponovno mi je pokazala crteže. “Treba naći neku točku između, oče. Kad
prestaju proizvoditi vosak i propolis? Kad počinju proizvoditi stihijski? Što
ako nađemo točku između te dvije? S ispravnim brojem milimetara između
vanjskoga ruba okvira i unutarnjeg zida neće proizvoditi vosak ni graditi
stihijski.”
Morao sam je gledati. Dobro pogledati. Sve je mirno izložila, ali oči su
joj blistale, pune žara. Što je ono rekla? Vosak. Stihijska gradnja. Postoji li
nešto između?
Energija mi se vratila i osovio sam se na noge.
Točka između!
 GEORGE

N akon sastanka u usranoj banci otišao sam na livadu kod i “I rijeke

Alabast. Sad je bila prazna. Samo je nekoliko košnica ostalo dolje u
jednom kutu. U njima je još bilo života, ali znao sam da neće dugo. Ni po
čemu nisu bile drukčije od ostalih. Nije bilo razloga da one prežive.
Napravio sam krug. Posvuda su u travi bili tragovi košnica. Spljoštena,
usahla trava. Ali među mrtvim vlatima klijala je nova. Uskoro će tragovi
nestati i više neće biti ni traga svim onim pčelinjim zajednicama što su ovdje
živjele. Približio sam se zujanju. Odjednom sam čeznuo za ubodom. Bolnim
žarenjem. Vrtoglavicom. Da mogu glasno i zdravo opsovati.
Jedanput, samo su me jedanput pošteno izbole. Bilo mi je osam godina.
Sjećam se da sam sjedio u kuhinji. Mama je došla iz trgovine. Ne znam zašto,
ali baš mi je taj dan nešto donijela. Trebao sam treći put postati brat i znala je
da to neću dobro primiti. Nikad nisam dobivao igračke osim za rođendan i
Božić, ali tog mi je dana ipak nešto kupila. Autić. Ali ne bilo kakav. Hot
Wheels. Želio sam ga cijelu vječnost. Bio sam tako sretan, sav ustreptao. I
uzeo sam autić i istrčao na livadu prije nego što mi je uopće stigla reći o
svojem trbuhu.
Ondje je bio tata. S glavom u košnici. Nisam razmišljao. Odjurio sam
ravno k njemu. Gle! Gle što sam dobio! Gle, tata! Onda sam primijetio
njegov pogled iza mrežice. Ne dolazi ovamo! Vrati se! Ali bilo je prekasno.
Danima sam ležao u krevetu. Nitko nije brojio, ali imao sam sigurno više
od stotinu uboda. Dobio sam vrućicu. Došao je liječnik. Dao mi je tablete
tako jake da su mogle oboriti medvjeda. A za dijete u trbuhu saznao sam tek
puno poslije.
Nakon toga izbjegavao sam ubode po svaku cijenu.
Ubode sam smatrao kaznom. Znakom da ne radim dobro svoj posao. Da
se nisam zaštitio. Da nisam bio dovoljno oprezan. Sezona bez uboda, to mi je
bio cilj, ali uvijek bi ih bilo. Nijedan pčelar nije mogao izbjeći ubod cijeloga
ljeta. Osim ove godine. Dosad još nisam zaradio nijedan ubod, ali iz svih
razloga koje nisam želio.
Hodao sam ukrug, sve bliže i bliže. Lijeno su zujale. Stao sam. Računao
gustoću. Nije ih puno ostalo. Sasvim sigurno ne dvije i pol po kvadratnom
metru.
Jako sam udario nogom o tlo. Jedna jedina pčela vinula se u zrak.
Ubodi me. Ubodi me!
Letjela je zrakom, udaljavala se od mene. Nije mi htjela učiniti tu uslugu.
Okrenuo sam se i pošao prema štaglju.

Nisam kupio novi materijal za košnice. Zadnja proljetna narudžba još je

stajala na hrpi u kutu i mirisala na novo. Plašila me.
Između mene i te hrpe stajalo je vrijeme. Sati i sati rada potrebnog za
izradu svih košnica. A zatim još više njih. Trebalo je samo naručiti još
dasaka. Jer kanio sam ih izraditi sam. Dokle god se bavim pčelama, izrađivat
ću košnice sam.
Uzeo sam jednu dasku, odvagnuo je u ruci. Opipao sam teksturu drveta
golom kožom. Još vlažno. Meko. Živo.
Onda sam navukao rukavice. Pod njima je drvo bilo tek mrtva tvar. Uzeo
sam štitnike za uši. Uključio pilu.
Onda se po podu razlilo svjetlo s vrata. Pruga se povećavala, ispunila ju je
sjena. A onda je nestala.
Okrenuo sam se.
Ondje je stajala Emma.
Gledala je čas hrpu dasaka, čas mene. Lagano je zatresla glavom.
“I što sad?”
Pitala je iako je znala odgovor.
Približila mi se nekoliko koraka.
“To je ludost.”
Pokazala je glavom na daske.
“Moraš ih izgraditi tako mnogo. Trebamo ih tako mnogo.”
Kao da ja to nisam znao. Kao da toga nisam bolno svjestan.
Slegnuo sam ramenima, htio sam vratiti štitnike na glavu, kad me nešto u
njezinim očima zaustavilo.
“Mogli smo prodati” rekla je.
Ispustio sam štitnike. Pali su na pod uz glasan tresak.
 “Mogli smo prodati zimus. Odseliti se. Mogli smo već biti dolje.”
Dok smo još imali priliku. Dok je imanje još nešto vrijedilo.
Nije rekla ništa više, ništa od onoga što je mislila.
Sagnuo sam se, uzeo štitnike, podignuo ih objema rukama, kao da ih
jedna ruka ne može držati, kao da sam dijete.
Onda sam ih stavio na glavu i okrenuo joj leđa.
Nisam čuo kako odlazi. Samo sam vidio prugu na tlu, povećala se,
ispunila ju je sjena, pa se smanjila i nestala.
Više nismo razgovarali o tome. Nije više ništa govorila. Dani su prolazili.
Djeljao sam dok nisam dobio krvave žuljeve, dok me leđa nisu zaboljela, a
prsti krvarili iz posjekotina. Nisam znao što Emma radi. Ali barem to više
nije spominjala. Samo bi me ponekad pogledala praznim pogledom,
pogledom koji je govorio: Ti si kriv.
Nastojali smo živjeti kao prije. Raditi iste stvari. Zajednički ručak svaki
dan. Televizija navečer. Pratila je brojne serije. Smijala se i plakala pred
ekranom. Uzdisala. Raspravljala sa mnom. Jesi li vidio? Ne, ne može biti. Ali
on to ne zaslužuje. I to nju, koja je tako slatka. Ne, ne i ne, za Boga miloga.
I sjedili smo zajedno na sofi. Nikad svatko u svojoj fotelji. Voljela je da
je gladim po kosi. Da je mrsim. Ali sad su mi ruke većinom ležale u krilu.
Previše su me boljele, tako izranjavane.
Jedne večeri dok smo tako sjedili zazvonio je telefon. Nije davala znak da
se misli pokrenuti. Nisam ni ja.
“Ti se javi”, rekla je. Gledala je televiziju, čekala je nekakvo glasanje,
uzbuđenje je bilo na vrhuncu, hoće li ispasti plavuša ili brineta? Bilo je jako
napeto, očito.
“Možda je Tom” rekao sam.
“Da, pa?”
“Bolje da ti razgovaraš s njim.”
Iznenađeno me pogledala.
“George, stvarno.”
“Što?”
“Pa nećeš valjda prestati razgovarati s njim?”
Nisam odgovorio.
Telefon je nastavio zvoniti.
 “Ja se neću javiti”, rekla je i dignula nos u zrak.
“Dobro, onda se nećemo javiti”, rekao sam.
No pobijedila je, jasno. Otišao sam u hodnik i dignuo slušalicu.
Bio je to Lee. Nazvao me da mi kaže kakva je situacija s urodom.
“Vani sam svaki dan”, rekao je veselo. “I raste. Gomila nedozrelih
bobica.”
“Ma daj”, rekao sam. “Unatoč kiši?”
“Valjda su prionule nakon što je svanulo sunce. Ipak će to biti sjajna
godina. Bolja nego što sam se bojao da će biti.”
“Nije loše.”
“Ne. Samo sam ti to htio javiti. Imaš odlične pčele.”
“Imao sam”, rekao sam.
“Što?”
“Imao. Imao sam odlične pčele.”
Umuknuo je na drugom kraju linije, kao da mu je trebalo vremena da
shvati. “O, ne. Zar se i kod tebe to dogodilo? Nestale su?”
“Da.”
“Ali nisam mislio da se to događa tako sjeverno? Mislio sam da je to
samo na Floridi. I u Kaliforniji.”
“Očito ne.” Pokušao sam zadržati miran glas, ali pukao je. “O, George.
Zaboga. Ne znam što da kažem.”
“Nema se što reći.”
“Ne... Jesi li osiguran?”
“Ne protiv takvog čega.”
“Ali... Što ćeš? Što ćeš sad?”
Motao sam telefonsku žicu oko kažiprsta. Stegnula se oko posjekotine
koju sam zadobio ranije toga dana. Nisam znao što da mu odgovorim.
“Pa...”
“George.” Glas mu je sad bio viši. “Mogu ili išta napraviti?”
“Hvala.”
“Ozbiljno to mislim.”
“Znam.”
“Rado bih ti pozajmio novac, ali znaš kako je.”
 “Mo'š misliti kako bi mi posudio”, nasmijao sam se.
I on se nasmijao, očito misleći da se može šaliti.
“Ni ja nemam. Urod nije tako dobar.”
“Iako sam ti dao popust?”
“Iako si mi dao popust.”
Ušutio je.
“Nisam to trebao prihvatiti.”
“Što to?”
“Da mi daš popust.”
“Lee...”
“Da sam znao...”
“Lee. Zaboravi to.”
Oslobodio sam kažiprst od žice. Napravila mi je spiralne tragove sve do
dlana.
“Znaš što”, rekao je odjednom veselo. “Zapravo sam te nazvao da ti
kažem suprotno. Urod je koma. Bile su to očajne pčele.”
Morao sam se nasmijati.
“Drago mi je čuti.”
“I bolje da su nestale”, rekao je.
“Da. Dobro da su nestale.”
Zavladao je muk.
“Ali George, ozbiljno. Što ćeš sad?”
“Ne znam. Možda ću morati naručiti košnice.”
“Naručiti? Ne. To je tvoje nasljeđe. Košnice su tvoje nasljeđe.”
“Danas to ne vrijedi puno.”
“Ne...”
Čuo sam kako je progutao.
“Ali ipak... nemoj se predati.”
“Da... neću.”
Nisam mogao ništa više reći. Od suosjećanja u njegovu glasu nisam
mogao više govoriti.
“George? Jesi li ondje?”
“Da...”
Uzdahnuo sam, uspravio se.
“Da. Ovdje sam. Ne idem nikamo.”
 TAO

D va kilometra od stana u kojem sam prenoćila napokon sam naišla na

postaju podzemne željeznice koja je bila otvorena. Večer prije bila sam
blizu, već na putu prema naseljenom dijelu grada, ali nisam to znala. Još su
dvije osobe čekale sa mnom, iznemogla starija žena, mršava, na granici
pothranjenosti, koja se vukla prema klupi, i muškarac u četrdesetima, budnih
očiju, koji je nosio tešku, kvrgavu mrežastu torbu. Možda je opljačkao
napuštene kuće.
Čekali smo sigurno pola sata prije nego što je vlak napokon došao.
Predugo je to trajalo. Morala sam se odmah vratiti, pronaći knjižnicu, pronaći
odgovore. Ušla sam bez vozne karte, jedva primijetila da se starica muči s
ulaskom, zamalo prekasno vidjela sam njezin pogled i pohitala joj u pomoć.
Mnogo mi je puta zahvalila i očito je htjela zapodjenuti razgovor, ali nisam
bila u stanju razgovarati.
U vagonu sam sjedila sama. Najradije bih bila stajala, nisam imala mira,
ali vlak se toliko tresao da se nisam usudila. Nije bio ni servisiran ni očišćen
odavno, možda desetljećima. Miris je bio jedak, prozori prekriveni debelim
slojem masnoće, otiscima tisuća prstiju koji su ih otvarali kad je sunce upeklo
ili ih zatvarali za hladnih dana. Izvana su bili umrljani prašinom i
prljavštinom. Od zaglušujuće buke dok je vlak tresući se hitao kroz gradski
krajolik jedva sam čula vlastite misli. Ipak, osjećala sam se poput životinje
koja je na nekakvom tragu - opsesivno, usmjereno na cilj. Glavom su mi se
vrtjela uvijek ista dva lica. Wei-Wenovo i Daiyuino. Ista bljedoća. Isti hripavi
dah.
Morala sam presjedati. Prvo jedanput. Zatim još dvaput. Vozni je red bio
otrgnut, a elektronski ekran odavno je prestao raditi. Morala sam samo čekati,
prvi put točno dvadeset tri minute, a zatim četrnaest, pa dvadeset šest. Svaki
sam put mjerila.
Nakon tri presjedanja konačno sam stigla. Osjećala sam se gotovo kao da
dolazim kući, napokon poznata okolina, kao da me nije bilo puno dulje od
dvadeset četiri sata. Osjećala sam drhtavicu od gladi, ali nisam imala
vremena sjesti i pojesti, samo sam utrpala u sebe pakiranje keksa - još jedno
pakiranje keksa - i pitala recepcionarku gdje je najbliža knjižnica.
 Postojala je samo jedna. Jedna jedina knjižnica u Pekingu koja je i dalje
radila. Nalazila se u Xichengu, na izravnoj liniji od hotela. Putem sam prošla
uz stari zoološki vrt. Ornamenti na ulaznome dijelu istrošeni od vremenskih
nepogoda i vjetra. Vegetacija je unutra prijetila da će preuzeti, provaliti
ogradu. Što se dogodilo sa svim tim životinjama? S ugroženim vrstama?
Posljednjom koalom? Možda sad lutaju ulicama, možda su se naselile u
napuštene kuće. Bila je to utješna pomisao, da mogu i dalje nastaviti svoj
život na Zemlji, iako je nas ljudi ostalo tako malo.
Trg pred knjižnicom bio je pust. Požurila sam se preko njega, nisam
imala vremena za strah. Ulazna su vrata bila tako teška da sam se prepala da
su zaključana, ali kad sam upregnula svu snagu, otvorila sam ih.
Prostorija je bila golema, podijeljena na razine, poput stubišta. Zidovi su
bili prekriveni knjigama, tisućama njih. Na podu, u paralelnim redovima,
stajalo je više radnih stolova i stolica nego što sam mogla izbrojiti. Bio je
polumrak, svjetlo je dopiralo samo s krovnih prozora, sva su svjetla bila
ugašena i nije bilo žive duše, kao da je knjižnica zapravo zatvorena.
Načinila sam nekoliko koraka.
“Halo?”
Nitko se nije javio.
Povisila sam glas. “Halo?”
Nakon nekog vremena začuli su se koraci na drugom kraju prostorije. Na
vidiku se pojavila mlada čuvarica. “Da?”
Na sebi je imala uniformu koja je nekoć zacijelo bila crna, no sad je bila
blijedosiva od pranja i starosti. Zbunjeno me gledala. Možda sam ja bila prvi
posjetilac nakon dugo vremena.
Onda se pribrala i pokazala rukom na more knjiga. “Pretpostavljam da
želite nešto posuditi? Slobodno se poslužite.”
“Ne trebam se registrirati? Trebate moje ime?”
Iznenađeno me pogledala, kao da joj to uopće nije palo na pamet. Onda se
nasmiješila. “Ne treba, u redu je.”
Potom me ostavila na miru.
Prvi put nakon puno godina pustila sam da me obuzmu knjige, riječi.
Mogla sam ovdje provesti cijeli život. Tao s crvenom maramom. Ona koja se
isticala. Ali to je bio neki drugi život.
Počela sam s odjelom prirodnih znanosti. Wei-Wen se razbolio od nečeg
na što nije imao toleranciju, pao je u anafilaktički šok ondje u polju. Možda
ga je ugrizla zmija? Pronašla sam staru knjigu o zmijama u Kini. Bila je
velika i teška, stavila sam je preda se na stol i listala. Znala sam da su u tome
kraju prije postojale kobre, ali sad ih više nije bilo, barem su nam tako rekli.
Jele su žabe, koje su pak jele kukce - a kad su mnogi kukci istrijebljeni,
nestao je i kobrin izvor hrane. Naišla sam na sliku - tamna zmija nabrane
kože na vratu, poput ovratnika, s karakterističnim bijelim uzorkom ispod
glave, spremna na napad. Je li moguće da ih je ipak bilo ondje?
Čitala sam o ugrizu, o simptomima. Gubitak osjeta, plikovi, bolovi,
nelagoda u prsima, vrućica, bol u grlu, problemi s disanjem. Slično Wei-
Wenovim reakcijama.
Nekroza, čitala sam dalje, ugriz kineske kobre uvijek izaziva nekrozu,
odumiranje stanica, nalik na gangrenu, oko mjesta ugriza.
Nismo vidjeli nikakav ugriz. Ne bismo li ga primijetili?
A sve da i nismo primijetili, sve da je zmija, kobra, ugrizla Wei-Wena, to
nije bio razlog za tajnovitost, za šator i ogradu, da nam ga oduzmu.
Nastavila sam potragu na odjelu medicine. Ako nije bio ugriz, što je
moglo biti? Dok sam listala medicinski leksikon i medicinske udžbenike,
prepoznavanje je raslo. Možda sam to znala cijelo vrijeme, možda si to nisam
htjela priznati jer je bilo preveliko, preznačajno.

Zazvonilo je samo jedanput, i odjednom je bio ondje.

“Tao, što se dogodilo? Prekinulo nas je. Gdje si bila?”
Pitala sam čuvaricu mogu li se poslužiti telefonom, nalazio se u
odvojenom uredu u dnu knjižnice. Slušalica je bila prašnjava, nije se
upotrebljavala mjesecima.
“Ništa nije bilo”, rekla sam, skoro sam zaboravila razgovor od prethodne
večeri. “Sve je u redu.”
“Ali... što se dogodilo? Zvučala si tako...” U glasu mu se čula briga koja
je inače bila rezervirana za Wei-Wena.
“Bila sam se izgubila. Ali pronašla sam put”, rekla sam brzo, morala sam
mu pružiti objašnjenje kako bih mogla nastaviti.
“Mislio sam na tebe cijeli dan.”
Njegova zabrinutost. Nisam to mogla podnijeti. Nisam ga zato zvala. Dan
prije objeručke bih je prihvatila, sad je samo smetala.
 “Pusti sad to”, rekla sam. “Mislim da sam otkrila što se dogodilo Wei-
Wenu.”
“Što?”
“Anafilaktički šok.”
“Anaf...”
“To je alergijska reakcija”, rekla sam i shvatila koliko to dosadno i
profesorski zvuči. Pokušala sam promijeniti ton, nisam mu htjela držati
predavanje. ” Wei-Wen je doživio alergijski šok. Zbog nečega vani.”
“Zašto... zbog čega si to pomislila?” upitao je.
“Slušaj”, rekla sam. Zatim sam mu žurno pročitala tekst o simptomima i
terapiji. Otežano disanje, pad tlaka, nesvjestica, adrenalin.
“Sve se poklapa”, rekla sam. “Upravo je tako reagirao.”
“Je li dobio adrenalin?” upitao je.
“Kako to misliš?”
“Kad su došli, jesu li mu dali adrenalin? Rekla si da se u životnoj
opasnosti treba dati adrenalin.”
“Ne znam. Nisam vidjela da su mu išta dali.”
“Ni ja.”
“Ali... mogli su u vozilu hitne pomoći.”
Šutio je, čula sam samo njegovo tiho disanje.
“Zvuči točno”, rekao je.
“Točno je. Mora biti”, rekla sam.
Nije odgovorio. Razmišljao je. Znala sam o čemu. O istome o čemu sam
ja razmišljala otkad sam se probudila u onome napuštenom stanu. Na kraju je
došao do toga.
“Ali što? Na što je bio alergičan?”
“Možda na nešto što je pojeo”, rekla sam.
“Da... Ali što? Šljive? Ili nešto što je pronašao u šumi?”
“Mislim da je to bilo nešto što je pronašao u šumi, ali ne nešto što je
pojeo.”
Utihnuo je, možda nije razumio.
“Mislim da nije bila hrana”, nastavila sam. “Bilo je to nešto izvana.”
“Da?”
 “Najprije sam mislila da ga je ugrizla zmija. Ali to ne odgovara, simptomi
se ne poklapaju...”
Nije odgovorio, samo je čekao, njegovo disanje u slušalici sad je bilo
brže.
“Mislim da nije bio ugriz nego ubod.”
 WILLIAM

Hertfordshire, 4. kolovoza 1852.

“Cijenjeni g. Dzierzon,
Pišem Vam kao kolega, iako je moguće da Vam nije poznato moje ime.
Ipak, imamo mnogo toga zajedničkog, pa sam smatrao da je apsolutno
nužno stupiti s Vama u kontakt. Moja malenkost već dulje vrijeme prati
Vaš rad, a napose je moju pozornost privuklo Vaše stvaranje novoga
standarda za košnice. Ne mogu doli izraziti svoje bezgranično divljenje
Vašem cijenjenom radu, ispitivanjima koja ste poduzeli te naposljetku i
samoj košnici, u obliku u kojem je predstavljena u Eichstädt
Bienenzeitungu.
I ja, dolje potpisani, razvio sam košnicu, dijelom utemeljenu na istim
principima kao što je i Vaša, i koju sad skromno želim podijeliti s Vama,
u nadi da biste možda mogli odvojiti malo dragocjenog vremena i
podijeliti sa mnom svoje mišljenje o mojemu radu. Huberova me
košnica odavno uvjerila da mora biti moguće razviti košnicu koja će
omogućiti vađenje saća a da se ne usmrte pčele, dapače, da ih se i ne
uznemirava. Čitanje njegovih zapisa uvjerilo me i da smo u puno većoj
mjeri nego što se prije mislilo kadri pripitomiti ta čudesna bića. To je
shvaćanje bilo ključno za moj daljnji rad.
Najprije sam razvio košnicu koja je sličila Vašoj, s bočnim ulazom i
okvirima koji se vješaju odozgo. Takav raspored ipak nije dao rješenja
za sve izazove. Kao što ste zasigurno i sami iskusili, vađenje okvira iz
takvoga modela nije baš jednostavna operacija, prije je dugotrajna i
naporna, a ipak se mora provesti. Nažalost, na štetu pčela i ličinki.
No katkad, vrlo rijetko, čovjeku naiđe trenutak prosvjetljenja koji
mijenja sve. Meni je došao jednog kasnog ljetnog poslijepodneva, dok
sam ležao na tlu šume u akademskoj kontemplaciji. Cijelo sam vrijeme
košnicu zamišljao kao kuću, s prozorima i vratima, kakva je i Vaša
košnica. Dom. Ali zašto je ne promišljati potpuno drukčije? Jer pčele ne
trebaju postati poput nas, ljudi - mi ih trebamo ukrotiti, one trebaju biti
naši podanici. Kao što nebo gleda na mene odozgo, a možda i Bog Otac
 - da, iskreno mislim da je On sigurno imao prste u tome toga ljetnog
poslijepodneva - tako mi trebamo pčele gledati odozgo. Naš se kontakt s
njima, dakako, treba odvijati odozgo.
Sve se promijenilo kad sam cijelu stvar okrenuo naglavce, kad sam
počeo razmišljati o ulazu u košnicu upravo odozgo. To me dovelo do
zamisli koja je razlog da Vam se obratim: moji pomični okviri, koji će
ubrzo biti patentirani. U njih se pričvrsti saće tako da nije u dodiru sa
samom košnicom, ni na vrhu, ni na dnu, ni sa strana. S takvim
rasporedom mogu vaditi ili pomicati saće kako mi odgovara a da ih ne
moram rezati ili ozljeđivati pčele. Tako mogu slobodno seliti pčele u
druge košnice i imati veću kontrolu nad njima nego prije.
A kako, pitate se sigurno, spriječiti pčele da voskom ili propolisom
pričvrste saće za bočne stranice ili za drugo saće, ili da grade stihijski?
Evo, to ću Vam odmah razjasniti! Izračunima i eksperimentima kroz
dulje vrijeme došao sam do odlučujuće brojke. A ta brojka, dragi moj
prijatelju, ako dopuštate da Vas tako nazovem, jest DEVET. Devet
milimetara mora biti razmak između saća. Devet milimetara mora biti
između saća i dna, između saća i stranica, ni više ni manje.
Nadam se i vjerujem da će se Standardne košnice Savage uskoro
moći naći diljem Europe, da, možda čak izvan njezinih granica. U
svojem sam radu primijenio princip jednostavnosti, a praktični je aspekt
bio ključan, tako da košnicu mogu rabiti svi - od pčelara početnika do
onih iskusnih, sa stotinama košnica. Ali najviše od svega nadam se da će
ta košnica omogućiti jednostavnije uvjete za istraživanje nama
biolozima, tako da im se možemo posvetiti i donijeti nova zapažanja o
tim beskrajno zanimljivim bićima, koja su osobito važna nama ljudima.
Već sam zatražio patent za svoj izum, ali kao što zasigurno znate,
vrijeme obrade takvih zahtjeva zna se odužiti. U međuvremenu željno
čekam Vašu reakciju na moj rad. Da, možda ćete i Vi pokušati razviti
košnicu po mojim principima. To bi mi značilo više nego što možete
zamisliti.
Vaš ponizni sluga,
WILLIAM Atticus Savage”

Prva je kočija skrenula na prilaz. Srce mi je poskočilo jer bio je to početak.

Odjenuo sam najbolju odjeću, netom izglačanu, svježe opran i obrijan, čak
sam očetkao prašinu s cilindra. Gosti su pristizali i bio sam spreman.
Košnice su stajale u dva reda u dnu posjeda. Da, sad ih je bilo mnogo,
Conolly je zaista imao pune ruke posla. Zajednički zvuk tisuća pčela bio je
toliko glasan da sam ga čuo i u kući. Moje pčele: ja sam ih ukrotio, bile su
moji podanici, koji uistinu slušaju svaki moj mig dok iz dana u dan, svaka
svojim sitnim doprinosom, pomažu puniti košnicu sjajnim jantarno-žutim
medom, a i brinu se za rast i razvoj svoje košnice - za još veći broj podanika.
Zadnjih sam tjedana odaslao cijeli niz pozivnica za svoje prvo
predstavljanje Standardne košnice Savage. Pozivnice su dostavljene lokalnim
seljacima, ali su otišle i biolozima iz glavnoga grada. I Rahmu. Mnogi su mi
se javili, ali on nije. Ali sigurno će doći. Morao je doći.
I Edmund je bio spreman. Stekao sam dojam da je shvatio ozbiljnost
situacije. Da, čak je i Thilda razgovarala s njim. Jer još nije bilo prekasno, bio
je mlad, u tom je razdoblju života lako biti zaveden, primamljen jeftinim
užicima. Slijedio je strast, kako je to on nazvao, bio je to argument koji sam
iznimno cijenio. Sad sam mogao samo žaliti što nije pronašao strast
visokovrijedne naravi. Nadao sam se da će u susretu s istraživačkim radom, s
prirodom izravno, dobiti nadahnuće. Da će ga ponos koji ću u njemu
probuditi, ponos što je dio ove obitelji, što će pronijeti naše ime dalje, navesti
da se vrati na uzak pravi put.
Ženski dio obitelji zajedničkim je snagama iznio stolice i klupe do
košnica. Ondje će publika sjediti dok budem držao prezentaciju. Djevojčice i
Thilda danima su u kuhinji sjeckale, pekle, kuhale i pirjale. Trebalo je
poslužiti ljude, jasno da je trebalo, iako je na to otišao naš posljednji novac,
čak i novac za školarinu. Jer radilo se samo o kratkoročnom ulaganju, nakon
današnjeg će se dana sve riješiti, bio sam uvjeren u to.
Charlotte je cijelo vrijeme bila uz mene. Od onoga puta kad smo bili
zajedno u šumi, njezina me smirenost zarazila, njezin žar postao moj. Bio je
ovo i njezin dan, ali isto tako smo se prešutno složili da njezin bijeli pčelarski
kombinezon ostane u škrinji u djevojačkoj sobi. Mjesto joj je bilo među
ostalim ženama, i uklopila se među njih s poslužavnikom u ruci i obraza
rumenih poput ruža. No povremeno bi mi uputila sretan, uzbuđen osmijeh,
kao da mi poručuje da se veseli tome barem koliko i ja.
Kad se prva kočija zaustavila preda mnom, požurio sam se pozdraviti
goste. No tek sam tad vidio tko je to. Conolly, samo Conolly.
Pružio sam mu ruku, no nije ju prihvatio, samo me potapšao po ramenu.
 “Veselim se ovome cijeli tjedan”, rekao je i nasmiješio se. “Nikad prije
nisam bio na ovakvom nečem.”
Nasmiješio sam se i ja njemu, išao mu niz dlaku, nisam htio priznati da
nisam ni ja, no on me gurnuo laktom.
“I vi se veselite. Vidim ja.”
Tako smo stajali, kao dva dječaka na prvi dan škole, i cupkali s noge na
nogu.
Prvi su došli lokalni seljaci - dvojica koja su se već bavila pčelama i jedan
koji je razmišljao o tome da počne. Prošetali su se do košnica dok smo čekali.
Malo potom stigla su dva meni nepoznata gospodina na konjima. Obojica
su imali cilindre i jahačku odjeću, i bili prekriveni prašinom, kao da su dugo
jahali. Sjašili su, prišli mi i tek sam tad primijetio da su to moji kolege sa
studija. Obojica su oćelavjeli, imali velike trbuhe i naborana hrapava lica.
Kako su ostarjeli. Ne, ne oni, mi, mi smo ostarjeli.
Pozdravili su, zahvalili na pozivu, ogledali se oko sebe i kimali s
odobravanjem. Komentirali su kakve se mogućnosti kriju u ovakvom načinu
života, u povezanosti s prirodom, u usporedbi sa životom kakav su oni
izabrali, u urbanoj šumi gdje su stabla zamijenile ciglene kuće, plodnu zemlju
kaldrma, i jedino što vidite kad pogledate prema nebu su krovovi i dimnjaci.
Ljudi su i dalje pristizali, još seljaka, neki iz znatiželje, i još tri zoologa iz
glavnoga grada, koji su stigli prijepodnevnom kočijom koja ih je ostavila na
cesti podno mojega imanja.
Ali ne i Rahm.
Požurio sam se u kuću, provjerio koliko je sati na uri na kaminu. Nadao
sam se početi točno u jedan. Tek kad svi budu na svojim mjestima sišao bih
onamo i stao pred njih. A Edmund, moj prvorođenac, bit će u publici - on će
me gledati kako stojim pred svima.

Bilo je jedan i trideset. Ljudi su već nestrpljivo cupkali. Neki su diskretno

vadili satove iz džepa na prsluku i bacali pogled. Posluživali su se hranom i
pićima što su ih Thilda i djevojčice iznijele pred njih i što se toga tiče bili su
zbrinuti. Bilo je toplo, mnogi su skinuli šešire, vadili maramice i brisali
znojne vratove. Moj je šešir bio usijani crni strop što mi je pritiskao glavu i
otežavao mi razmišljanje. Požalio sam što sam odjenuo odijelo. Sve je više
ljudi pogledavalo prema košnicama pa zatim upitno prema meni. Razgovori
su postupno jenjali, ja se pogotovo nisam više mogao usredotočiti na
sugovornika, pogled mi je neprekidno odlazio prema dvorišnom ulazu.
Rahma još nije bilo. Zašto nije dolazio?
Trebao sam ipak početi. Morao sam početi.
“Idi po djecu”, rekao sam Thildi.
Kimnula je. Tihim je glasom počela okupljati djevojčice oko sebe, a
Charlotte je poslala po Edmunda.
Mirno sam pošao prema košnicama, okupljeni su postali svjesni da se
nešto napokon događa. Nepovezani razgovori prekinuli su se i svi su pošli za
mnom.
“Gospodo draga, ljubazno vas molim da zauzmete mjesta”, rekao sam i
pokazao rukom na stolice i klupe koje smo dolje postavili.
Nije im trebalo dvaput reći. Klupe su bile u hladu, već su dugo željeli
onamo.
Kad je publika sjela, vidio sam da smo pretjerali, nije bilo ni izbliza
onoliko ljudi koliko smo očekivali. Ali došle su djevojčice, i Edmund. Oni su
popunili prostor, neorganizirano se raširili kako to samo djeca znaju, i
popunili najveće rupe.
“Tako. Čini se da ste svi na svojim mjestima”, rekao sam. No došlo mi je
da viknem suprotno. Jer on nije bio ovdje, bez njega je današnji dan bio
besmislen. Onda sam uhvatio Edmundov pogled. Ne, nije bio besmislen. Ta
činio sam ovo za Edmunda.
“Molim vas da me ispričate na trenutak, moram navući zaštitno odijelo.”
Nasmiješio sam se. “Ipak ja nisam Wildman.” Svi, čak i seljaci, smijali su se
glasno i dugo. A ja sam mislio da sam im servirao šalu za odabrane, nešto što
će odijeliti nas od njih... Ali nije bilo važno. Sad je važna bila jedino košnica,
a znao sam da takvu nikad nisu vidjeli.
Požurio sam se u kuću kako bih se presvukao, izmigoljio iz teške vunene
odjeće i uvukao se u bijeli kombinezon. Tanka mi je tkanina hladila tijelo, i
bilo mi je olakšanje skinuti crni cilindar i umjesto njega staviti bijeli, lagani
pčelarski šešir, s poput gaze tankom mrežicom preko lica.
Pogledao sam kroz prozor. Mirno su sjedili na stolicama i klupama. Sad.
Moram sad početi. S njim ili bez njega. Vrag odnio Rahma, snaći ću se ja i
bez njegovog arogantnog pametovanja!
Izašao sam, pošao stazom prema košnicama. Proširila se, s kolotrazima
od Conollyjevih oronulih starih kola, ponegdje s dubokim rupama. Ja bih
vozio do košnica, Conolly se nije usudio ni blizu, i jedva jedvice bih uspio
natjerati kola natrag uz brijeg.
Lica okupljenih su mi se smiješila, sva u prijateljskom iščekivanju. To mi
je ulijevalo sigurnost.
I onda sam stao pred njih i obratio im se. Napokon, prvi put, mogao sam
podijeliti svoj pronalazak sa svijetom, napokon sam pričao o Standardnoj
košnici Savage.
Poslije su mi svi prilazili, rukovali se sa mnom, jedan po jedan:
fascinantno, izvanredno, impresivno, zasipali su me lovorikama, nisam više
mogao razlučiti tko je što rekao, sve se slilo u jedno. Ali najvažnije sam
postigao: Edmund je bio ondje i vidio sve. Pogled mu je bio budan i bistar,
tijelo mu jednom za promjenu nije djelovalo nemirno ili usporeno, samo
prisutno. Njegova je pozornost bila na meni, cijelo vrijeme.
Sve je vidio, svako rukovanje, čak i zadnju ruku pruženu prema meni.
Skinuo sam rukavicu i hladni su prsti susreli moje. Tijelom kao da mi je
prošla struja.
“Čestitam, Williame Savage.”
Nasmiješio se, ne letimično, nego osmijehom koji je ostao, koji mu je
zastao na licu, da, kojemu je ondje zapravo bilo mjesto.
“Rahm.”
Držao mi je ruku i pokazao glavom na košnice.
“Ovo je nešto posebno.”
Jedva sam uspio progovoriti.
“Ali... kad ste stigli?”
“Na vrijeme da čujem najvažnije.”
“Ja... nisam vas vidio...”
“Ali ja sam vidio vas, Williame. A osim toga...”
Lijevom me rukom pogladio po rukavu kombinezona, osjetio sam kako se
ježim prožet čudesnim trncima.
“...Znate da se ne usuđujem u blizinu pčela bez propisne opreme. Zato
sam se držao ondje, u pozadini.”
“Ali... nisam mislio da...”
“Ne. Ali ipak sam ovdje.”
 Obujmio mi je ruku objema svojima. Toplina je iz njih strujala mnome,
pumpala krv u svaki djelić mene. Krajičkom oka vidio sam Edmunda. Još je
bio ovdje, pogled mu je i dalje bio na nama, na meni, još je bio pozoran i
budan. Vidio je.
 TAO

O stala sam u knjižnici cijeli dan. Čitala knjige, stare znanstvene radove, u
prizemlju gledala filmove na prastarom videu koji se svako malo
smrzavao. Morala sam biti posve sigurna.
Puno je toga bilo u osnovnoškolskom programu. Vratilo me to na
beskrajne školske satove iz prirodoslovlja, kad je nastavnica predavala našu
povijest apokaliptičnim glasom, tako jednoličnim tonom da smo ubrzo
njezine satove prekrstili u prirodospavlje. Bili smo premali da bismo shvatili
razmjere onoga što nam se pokušalo prenijeti. Kad bi nastavnica uperila
namrštene oči u nas, okrenuli bismo se prema suncu koje je sjalo kroz prozor
i pronalazili likove u bijelim oblacima ili pogledavali na zidni sat da vidimo
koliko još ima do odmora.
Sad sam ponovno pronašla sve one činjenice koje nam je nastavnica
pokušavala usaditi. Neke su mi godine ipak ostale u sjećanju.
2007. Bila je to godina kad je Kolaps dobio ime. Kolaps pčelinjih
zajednica.
Ali počelo je to puno prije. Pronašla sam film o razvoju pčelarstva u
prošlome stoljeću. Nakon Drugog svjetskog rata uzgoj pčela bio je u procvatu
u cijelome svijetu. Samo u SAD-u postojalo je 5,9 milijuna kolonija. Ali
brojevi su opadali, i ondje i u ostatku svijeta. U 1988. broj je košnica
prepolovljen. Pomor pčela pogodio je mnoga mjesta, u Sečuanu već 1980-ih.
No tek kad je pogodio SAD - i to tako dramatično kao upravo 2006. i 2007,
kad su seljake s tisućama košnica u samo nekoliko tjedana zadesili masovni
nestanci pčela - tek je tad Kolaps dobio ime. Možda zato što se to dogodilo u
SAD-u, ništa tada nije bilo uistinu važno dok se nije dogodilo u SAD-u.
Masovni pomori u Kini nisu zaslužili vlastitu svjetsku dijagnozu. Tako je to
bilo tad.
Brojne su knjige napisane o kolapsu pčelinjih zajednica. Listala sam ih,
ali nisam pronašla jednoznačan odgovor. Nitko se nije usuglasio oko uzroka
Kolapsa, jer nije postojao samo jedan. Bilo ih je mnogo. Pesticidi su bili prvo
na što se pomišljalo. U Europi su određeni oblici pesticida bili privremeno
zabranjeni 2013, a nakon nekog vremena i u ostatku svijeta. Samo se SAD
opirao. Pojedini su znanstvenici smatrali da pesticidi djeluju na unutarnji
sustav navigacije kod pčela, što im onemogućuje da se vrate u košnicu.
Otrovne tvari djelovale su na živčani sustav sitnih kukaca, i mnogi su bili
uvjereni da velik dio uzroka pomora pčela leži u tim otrovima. Zabrana je
bila preventivna mjera, govorilo se. No rezultati istraživanja nisu bili
dovoljno jasni. Posljedice zabrane korištenja otrova bile su preteške. Cijele su
urode uništavale štetočine, nakon čega je uslijedila nestašica hrane. Moderna
je poljoprivreda bila nemoguća bez pesticida. A rezultati zabrane za pčelare
su bili zanemarivi, pčele su svejedno nestajale. 2014. utvrđeno je da je u
Europi uginulo sedam milijardi pčela. Budući da su pesticidi ostali u zemlji,
tvrdili su neki, pčele ugibaju jer otrov i dalje utječe na njih. Ali rijetki su
slušali. I nakon probnog razdoblja zabrana je ukinuta.
Nisu samo pesticidi bili krivi. Varroa destructor, sićušan parazit koji
napada pčele, bio je još jedan uzrok. Ta bi se grinja pričvrstila za tijelo pčele
poput velike lopte, sisala hemolimfu i širila virus koji se često primjećivao
tek puno kasnije.
Zatim su tu bile klimatske promjene. Svijet je postupno dobivao novu
klimu. Od 2000. naovamo taj je proces išao sve brže. Suha, vruća ljeta bez
cvijeća i nektara ubijala su pčele. Oštre su zime ubijale pčele. I kiše. Pčele su
za vrijeme kiše boravile u zatvorenom, kao i ljudi. Kišna ljeta značila su
polaganu smrt.
Uzgoj monokultura bio je treći element. Pčelama je svijet postao zelena
pustinja. Kilometri i kilometri polja gdje se uzgajala ista kultura, nedostatak
neobrađenih površina. Razvoj civilizacije hitao je naprijed, pčele ga nisu
slijedile. I nestale su.
Bez pčela tisuće hektara obrađenih polja odjednom su usahle. Rascvjetala
polja bez bobica, voćke bez plodova. Odjednom su plodovi zemlje koji su
dotad bili sveprisutni postali rijetkost: jabuke, bademi, naranče, luk, brokula,
mrkve, borovnice, orasi i kava.
Proizvodnja mesa opala je 2030-ih, jer neka od dotad najvažnijih krmiva
više se nisu proizvodila. Isto su se tako ljudi morali snalaziti bez mlijeka i
sira, opet zato što životinje više nisu proizvodile dovoljno. I proizvodnju
bioenergenata, poput suncokretova ulja, u koje se puno ulagalo kao zamjenu
za naftu, odjednom se moglo zaboraviti, ovisila je o oprašivanju. Ljudi su se
opet okrenuli neobnovljivim izvorima energije, što je pak ubrzalo globalno
zatopljenje.
 Istovremeno je porast stanovništva stagnirao. Najprije je stao, a onda je
krivulja počela padati. Prvi put u povijesti čovječanstva broj stanovništva nije
rastao. Ljudska je vrsta bila u padu.
Pomor pčela nije jednako pogodio sve kontinente. Američka je
poljoprivreda prva zapala u krizu. Amerikanci nisu, kao Kinezi, mogli ručno
oprašivati. Nisu imali dovoljno radne snage. Nisu radili dovoljno jeftino,
dovoljno dugo, dovoljno mukotrpno. Ni uvoz radne snage nije riješio
problem, i te je ljude trebalo hraniti, i unatoč tome što su bili i marljiviji i
izdržljiviji od Amerikanaca, ipak nisu proizvodili puno više nego što su sami
trošili.
Kolaps u Sjedinjenim Državama doveo je do svjetske prehrambene krize.
Istovremeno su pčele ugibale i u Europi i Aziji.
Australija je zadnja pogođena. Jedan dokumentarac iz 2028. otkrio mi je
zašto. Australija je bila nada svima, ondje još nije bilo varroe, činilo se da
pčele ondje na zagađenje ne reagiraju u istoj mjeri kao drugdje. Iz Australije
su dolazile zdrave pčele, pčelarstvo je nakon nekog vremena postalo velika
ekonomija. Australija se razvila u vodeću silu u istraživanju pčela,
oprašivanja i pčelarstva.
Nitko nije znao zašto se to dogodilo, ali jednog proljetnog dana 2027.
jedan je pčelar iz doline Avona primijetio da nešto nije u redu u jednoj od
njegovih košnica. Mark Arkadieff vodio je ekološko pčelarsko gospodarstvo.
Radio je sve kako treba. Oprašivanje na malo, samo je mali broj košnica selio
u isto vrijeme, pažljivo i oprezno, i samo na imanja koja su jamčila da ne
upotrebljavaju pesticide. Marljivo se brinuo za svoje pčele, mijenjao im
podnice kad bi se uprljale, starao se da uvijek imaju dovoljno hrane.
Arkadieff je rekao da pčele gospodare njime, a ne obratno. Bio je njihov
ponizni sluga, upravljale su njegovim životom, ritmom godišnjih doba, kad je
ustajao i kad je lijegao. Zaprosio je svoju ženu Iris dok su oprezno pokušavali
odvesti roj pčela u novu košnicu.
To što je upravo Arkadieffova farma, Happy Bees Honey Farm, bila prvo
mjesto na australskome kontinentu koje je pogodila varroa, bilo je itekako
nezasluženo. Vjerojatno je za to bila kriva njegova sestra. Živjela je u
Kaliforniji i netom prije pojave varroe provela je dva tjedna na farmi. Sa
sobom je u prtljazi zacijelo donijela parazita. Ili su za to mogla biti kriva
radna odijela koja su naručili iz Južne Koreje. Nitko nije ništa primijetio kad
su otvorili sivo pakiranje koje je izgledalo nedužno i izvadili kombinezone
praktične za rad u vrtu. Ili je za to moglo biti krivo nešto u gnojivu koje je
nešto prije stiglo na susjednu farmu, velike vreće gnojiva proizvedenog u
Norveškoj?
Mark nije znao, njegova žena nije znala. Znali su samo da su se toga
proljeća njihove pčele razboljele, a oni to nisu primijetili dok nije bilo
prekasno.
On je vodio ekipu vijesti po imanju i pričao im svoju priču. Nije mogao
prikriti suze dok je otvarao prazne košnice, s tek ponekom umirućom pčelom
na dnu.
Sad više nijedna zemlja nije bila sigurna. Svijet se nalazio pred najvećim
izazovom u ljudskoj povijesti. Poduzeti su posljednji napori. Varroa je
djelomično suzbijena. Monokulturnu se poljoprivredu na pojedinim mjestima
pokušalo promijeniti. Između polja su se sadile gredice cvijeća. Pesticidi su
još jedanput zabranjeni. Ali kao posljedica te zabrane cijele su urode izjele
štetočine.
Engleski su znanstvenici eksperimentirali s genetski modificiranim
biljkama, koje sadrže feromone štetočinjskih kukaca - (E)-beta-farnezen, tvar
koju ti kukci luče kako bi drugim kukcima signalizirali da u blizini postoji
opasnost. Sad su te genetski modificirane biljke ušle u široku upotrebu. Kina
je prva uvela taj novi standard, očajna zbog nedostatka hrane. Feromoni neće
utjecati na pčele, rečeno je, one ih neće osjetiti. Ekolozi su glasno
prosvjedovali, smatrali su da će pčele reagirati na feromone na isti način kao i
štetočine. Ali nije ih se slušalo. Situacija je to u kojoj svi pobjeđuju, tvrdili
su. Ljudi će moći nastaviti sa svojom industrijskom poljoprivredom - nije se
znalo ni za što drugo - a pčele će biti pošteđene nervnih otrova iz pesticida.
Tako su zasađeni hektari genetski modificiranih biljaka i rezultati su bili
dobri. Tako dobri da se riskiralo po cijelome svijetu. 1 genetski modificirane
biljke širile su se mahnitom brzinom. Preuzele su prevlast. No pomori pčela
su se nastavili, eskalirali. Kina je 2029. godine ostala bez sto milijardi pčela.
Nikad nije utvrđeno jesu li pčele zapravo reagirale na feromone. Ionako je
bilo prekasno. Biljke su rasle kao lude. U svakom je jarku bilo biljaka koje
rastjeruju kukce.
Svijet je stao.
U knjižnici sam pronašla intervjue s pčelarima iz svih dijelova svijeta.
Nije se moglo ne primijetiti njihov strah. Postali su simbol i oličenje krize.
Neki su bili bijesni, zaklinjali se da će se boriti, ali što su kasnije intervjui
rađeni, to je očitija bila njihova rezignacija. Da sam te filmove pogledala
ranije, ne bih obraćala pozornost na njih. Bili su to svjedoci nekog drugog
vremena. Iscrpljeni ljudi u izlizanim radnim odijelima, grube crte lica, koža
poharana suncem, banalan jezik, nisu imali nikakve veze sa mnom. No sad
mi se svaka pojedina osoba isticala, svaka pojedina privatna katastrofa. Svaka
od njih ostavila je trag.
 GEORGE

J ednog se dana samo pojavio. Možda ga je Emma nazvala. Čuo sam mu

glas kad sam otvorio ulazna vrata. Bio sam u štaglju, sa štitnicima za uši
nisam čuo ništa, ni aute koji dolaze ili odlaze, ni glasove u dvorištu, ni Emmu
koja je vikala.
Glas odraslog muškarca. Isprva nisam shvatio da je to on. Potrčao sam
preko dvorišta. Došao je! Emma mu je sigurno ispričala kakva je situacija. Pa
stalno razgovaraju i sad je on došao priskočiti! S njim ovdje sve će biti lakše.
S njim ću se moći uhvatiti ukoštac sa svime. Djeljati dvadeset sati dnevno.
Raditi marljivije nego ikad prije.
No onda sam čuo o čemu govori. Pričao je o svojem ljetnom poslu.
Uzbuđeno. Stao sam, ostao stajati, nisam se mogao natjerati da uđem.
“Bilo je o rajčicama, ali svejedno”, govorio je. “Sve je na neki način
uzbudljivo kad o tome naučiš više. Nikad prije nisam vidio veće rajčice. Ni
fotograf. A seljak koji je pobijedio na natjecanju bio je tako ponosan. Članak
je izašao na naslovnici, zamisli! Prvi članak koji sam napisao i odmah
naslovnica!” Stavio sam ruku na kvaku.
Emma se smijala i hvalila ga bez mjere, kao da je petogodišnjak koji je
upravo naučio voziti bicikl.
Žurno sam pritisnuo kvaku i otvorio vrata. Naglo su ušutjeli.
“Bok”, rekao sam. “Nisam znao da si došao.”
“A tu si”, rekla je Emma.
“Htio sam iznenaditi mamu”, rekao je Tom.
“Putovao je tako daleko, iako se mora vratiti već u nedjelju”, rekla je
Emma.
“Čemu?” rekao sam.
“Pa mami je rođendan”, rekao je Tom.
Potpuno sam bio zaboravio. Hitro sam računao i s olakšanjem ustanovio
da je to tek sutra.
“I htio sam vidjeti kako ide”, rekao je tiho.
“Čemu?”
 “George”, rekla je Emma oštro.
“Super ide” rekao sam Tomu. “Ali lijepo je što si došao kući za mamin
rođendan.”
Sljedeći smo dan slavili uz ribu, nisam jeo ribu otkad je prošli put bio kod
kuće. Tom nam je pričao anegdote iz lokalnih novina gdje je radio. Nije to
izravno rekao, ali puno su ga hvalili. Urednik je smatrao da ima “dar za to”,
što god “to” bilo. Emma se cijelo vrijeme smijala, gotovo sam zaboravio
kako zvuči kad se smije.
Odjurio sam u grad i kupio joj skupe najlonke i kremu za ruke.
“Ajme! Pa nisam trebala ništa ove godine”, rekla je kad je otvorila dar.
“Naravno da moraš dobiti poklon”, rekao sam. “Osim toga, to su
praktične stvari, stvari koje ti trebaju.”
Kimnula je, promrmljala „hvala”, no vidio sam da joj je pogled skrenuo
na dopola sastruganu naljepnicu s cijenom, sigurno se pitala koliko sam
potrošio od novca kojeg nemamo.
Tom joj je poklonio debelu knjigu sa slikom farme u magli na naslovnici.
Voljela je knjige koje joj dugo traju.
“Kupljeno od moje prve plaće”, rekao je i nasmiješio se.
Na tom je daru puno i s osmijehom zahvaljivala. Onda je odjednom
zavladao muk. Tom je uzeo komadić ribe. Polako je žvakao, primijetio sam
da me gleda.
“Pričaj mi onda, tata” rekao je najednom.
Je li mislio na pčele? Sigurno je pitao iz pristojnosti.
“Dobro. Sad ćeš čuti. Bio jednom...”, započeo sam.
“George” rekla je Emma.
Tom me nastavio gledati, istim otvorenim pogledom.
“Mama i ja smo nešto malo razgovarali, ali rekla je da mi ti to moraš
ispričati, ipak si ti stručnjak.”
Postavljao je pitanja kao odrasla osoba. Kao da je on od nas dvojice taj
koji je odrastao. Gnijezdio sam se, stražnjica mi je utrnula, stolica me žuljala
na leđima.
“Kako te to sad odjedanput zanima?” rekao sam.
Odložio je pribor za jelo, pažljivo obrisao usta ubrusom.
“U zadnje sam vrijeme puno čitao o kolapsu pčelinjih zajednica. Ali sve
su to samo nagađanja. Mislio sam da možda ti koji si vani svaki dan imaš
kakvu ideju o razlozima...”
“To nam je novinar došao u goste, vidim ja. Pisat ćeš članak o tome?”
Trepnuo je, lice se izobličilo. Pogodio sam ga u živac.
“Ne, tata. Ne pitam zato.”
Onda je ušutio.
Odjednom više nisam mogao podnijeti miris ribe, iritirao me, upijao se u
kosu i odjeću. Naglo sam ustao.
“Ima li ičeg drugog?”
“Ima još ribe”, rekla je Emma i odložila knjigu koju je dotad držala u
ruci.
Krenuo sam prema hladnjaku, ne pogledavši ni nju ni njega.
“Mislio sam, nečeg osim ribe.”
“Imamo desert.” Jednako blag i ležeran glas.
“Desert me neće zasititi.”
Okrenuo sam se i zagledao u nju, a onda naglo u Toma. Oboje su me
gledali sjedeći jedno uz drugo za stolom, nekako blago, iako su sigurno
mislili da sam idiot.
Tom se okrenuo Emmi.
“Nisi trebala spremati ribu zbog mene. Ipak je tvoj rođendan. Trebala si
napraviti nešto što ti voliš.”
“Pa volim ja ribu” rekla je. Zvučalo je kao da naglas čita nešto iz neke
knjige.
“Sutra jedite nešto što inače jedete za ručak”, nastavio je Tom. Jednako
prokleto ljubazno. Zar ovo nikad neće završiti?
“Zar ionako ne odlaziš sutra?” upitao sam.
“Pa da”, rekao je Tom tiho.
“Ali stigne ostati na ranom ručku”, ubacila se Emma. “Zar ne, Tome?”
“Naravno”, rekao je.
“Koliko ranom?” pitao sam. “Ja bih rado odradio poštenu smjenu prije
jela.” Glas mi je bio grub i promukao u usporedbi s njihovim vedrim
čavrljanjem.
“Oko dva, nismo li tako rekli?” okrenula se Emma prema Tomu.
 “Možda mogu ostati malo dulje”, rekao je Tom.
Pretvarao sam se da ga nisam čuo. “Dva? Meni je to užina”, dobacio sam
Emmi.
“Nemojte se onda gnjaviti zbog mene”, rekao je Tom.
“Lagani ručak nije nikakva gnjavaža”, zacvrkutala je Emma.
“Ovdje ovih dana ima puno posla, kao što si sigurno primijetio”, rekao
sam. Barem jedno od nas trebalo je biti iskreno.
“Rado ću pomoći dok sam ovdje”, dometnuo je Tom brzo.
“Pola dana s fakultetskim mišićima teško da će pomoći.”
Emma me ignorirala, samo je nastavila gugutati Tomu. “Bilo bi lijepo kad
bi mogao malo pomoći tati, da.”
“Lijepo”, ponovio sam.
Na to nitko nije reagirao. Srećom. Povratio bih da sam čuo još tog
gugutanja.
“Volio bih da sam mogao ostati malo dulje.”
Da sam mogao. Kao da se to već dogodilo. Kao da ne može na to utjecati.
“Možda možeš nazvati i pitati možeš li se vratiti kasnije”, rekla je Emma.
“Bio sam jedan od trideset osam kandidata koji su se javili za taj posao”,
rekao je Tom tiho.
Krenuo sam prema vratima. Nisam više mogao slušati njegove isprike.
Došao sam već do polovice dvorišta kad me dostigao.
“Tata... čekaj.”
Nisam se okretao, samo sam nastavio prema štaglju. “Imam posla.”
“Mogu s tobom?”
“S puno se toga valja upoznati. Nema smisla započinjati, premalo je
vremena.”
“Ali želim. Želim.”
Opa. To je ustrajavanje bilo novo. Njegove riječi su mi se uvukle u glavu
i stvorile neugodnu knedlu u grlu. Je li to iskreno mislio? Morao sam se
okrenuti i pogledati ga.
“Bit će to samo gnjavaža” rekao sam.
“Tata. Nije to zato što sam novinar. To je zato što... mi je stalo. Iskreno.”
Gledao me. Velike, širom otvorene oči. “To je i moja farma.”
 Onda je utihnuo. Samo je stajao. Očito nije mislio ništa više reći. Samo
me gledao dok nisam spustio pogled. Nisam više mogao izdržati taj pogled,
te lijepe oči. Moje dijete. Dijete i odrasla osoba u jednome.
Iskreno je to mislio.
“Dobro,” rekao sam promuklim glasom. “Odlično.” Malo sam se
nakašljao da pročistim grlo, ali nije se imalo više što reći.
Zatim smo zajedno ušli u štagalj.
 WILLIAM

P ismo je stiglo popodnevnom kočijom. Još mi se vrtjelo od prethodnoga

dana, kad je sve išlo kako sam priželjkivao, možda i bolje, kad je počeo
moj novi život. Taj trenutak još je živio u meni, trenutak između Edmunda,
Rahma i mene, čas kad je sve u potpunosti bilo kako je trebalo biti, kad su se
Ideja o trenutku i Trenutak sam stopili u višu cjelinu.
Počeo sam se tresti kad sam vidio poštanski žig. Karlowice. Bilo je to od
njega - priznanje, nije moglo biti drugo. Prošli su tjedni otkako sam poslao
pismo, njegov je odgovor mogao stići bilo koji dan, ali kad samo pomislim da
je došao baš sad, baš danas... Drhtao sam. Bilo mi je to previše. Jesam li ja
Ikar? Hoće li mi krila izgorjeti? Ne, to nije bila oholost, bio je to rezultat
mukotrpnog rada, zaslužio sam to.
Ponio sam pismo u svoju sobu, gdje sam sjeo uspravno i svečano kao da
sam na sastanku sa samim svetim Petrom, i slomio pečat.

Karlowice, 29. kolovoza 1852.

“Štovani Williame Savage,

Vaše sam pismo primio s velikim entuzijazmom. Bavite se vrlo
zanimljivim radom. Vjerujem da će mjesnim pčelarima u Vašemu
okrugu Vaše košnice biti od velike koristi.
Međutim: pretpostavljam da se mnogošto promijenilo otkad ste mi
pisali, te da ste se dosad upoznali s postignućima pastora Lorenza
Langstrotha. Možda ste već dobili odbijenicu zahtjeva za priznavanje
patenta? Oprostite mi ako ću sad iznijeti podatke koji su Vam već
poznati.
Čini mi se da je Vaš tok misli bio isti kao i u jednoga pčelara s druge
strane Atlantika. Moram reći da sam iznenađeno čitao opis Vaše
košnice, budući da je vrlo nalik na pastorovu. Sam sam imao
zadovoljstvo razmjenjivati pisma s pastorom Langstrothom protekle
godine, i sa sigurnošću znam da je on dobio patent na okvire, potpuno
iste kakvi su opisani u Vašemu pismu. I on je izračunao optimalni
razmak između svakoga okvira, iako je on utvrdio da je to 9,5
 milimetara.
Nadam se da ćete nastaviti sa svojim silno plodnim istraživanjima,
jer sam posve uvjeren da smo, kad je posrijedi poznavanje života pčela,
tek zagrebali površinu. Volio bih da mi se javite opet i nadam se da
ćemo ovime započeti ravnopravnu korespondenciju između, kako ja to
vidim, dvaju kolega na ovome području.
Srdačno,
Johann Dzierzon”

Čvrsto sam držao pismo objema rukama, no ipak se treslo, slova su

podrhtavala, bila su jedva čitljiva. U ušima mi je odzvanjao smijeh.
Ravnopravna korespondencija. Kolege na ovome području. Ponavljao
sam si te riječi, ali nisu mi ništa značile.
Bilo je prekasno. Nisam ja bio ničiji kolega.
Mene je trebalo staviti u sanduk s poklopcem da me se može proučavati i
kontrolirati odozgo. Ja sam sad bio ukroćen, ukrotio me sam život.
Odložio sam pismo i ustao. Trebao sam nešto prevrnuti, uništiti, rastrgati
na komade. Bilo što samo da zaustavim orkan u svojoj glavi. Ruke su naglo
poletjele i pomele knjige, tintarnicu i crteže sa stola. Sve je palo na pod, tinta
se izlila, postala zjenica bez dna na parketu, koja se nikad neće dati oprati,
nego će ostati poput zurećeg podsjetnika na moj poraz. Kao da je to bilo
potrebno. Cijelo moje biće, cijelo moje beskarakterno, inertno tijelo bilo je
podsjetnik.
Polica s knjigama završila je gdje i tintarnica, radni stolac za njom.
Grafikone sa zida poderao sam na komadiće. Swammerdamova morska
čudovišta poderana, nikad ih više neću pogledati, vidjeti Božje djelo u
najmanjim sastavnim dijelovima.
Zatim tapete. Proklete žute tapete. Zgulio sam ih sa zidova, traku po
traku, sve dok nisu visjele u krpama ostavivši za sobom velike rane na golom
zidu.
Onda sam napokon stajao s crtežima košnica u rukama. Bezvrijednima.
Trebalo ih je zauvijek uništiti.
Mišići ruku napeli su se. Htio sam ih zgužvati, rastrgati, ali nisam mogao.
Nisam mogao.
Jer nije bilo na meni da to učinim. Nisu bili moji pa da ih imam pravo
uništiti, nego njegovi. Za sve je on bio kriv, za sve odgovoran.
Izjurio sam u hodnik.
“Edmunde!”
Nisam pokucao, samo sam banuo u sobu, nije se trudio zaključavati.
Skočio je iz kreveta. Kosa mu je bila raščupana, oči krvave. Vonjao je na
alkohol. Zanemario sam smrad, gotovo bez razmišljanja, kao što sam zacijelo
činio i prije, zavaravao se, pravio se da ne postoji.
Ne više. Ni danas ni ikad više. Treba ga išibati. Išibati po leđima kopčom
remena, sve dok mu koža ne popuca i krv ne poteče.
Ali prvo ovo. “Gledaj!” Bacio sam mu crteže na krevet. “Evo ih!”
“Čega?”
“Ti si me na to potaknuo. Evo ih! Što da radim s njima?”
“Oče... spavao sam.”
“Ne vrijede ništa. Je li ti jasno?”
Pogled mu se razbistrio, pribrao se. Uzeo je jedan.
“Što je to?”
“Ne vrijedi papira na kojem je nacrtano! Ništa ne vrijedi!”
Gledao je besmislene mrlje tinte.
“Aha. Košnica”, rekao je tiho.
Duboko sam disao, pokušavao se pribrati. “Sad su tvoji. Crteži. Ti si htio
da počnem s time. Radi s njima što hoćeš.”
“Ja sam htio da počnete... o čemu vi to?”
“Ti si to pokrenuo. Sad to možeš i uništiti. Spali ih. Poderi ih na
komadiće, što god te volja.”
Ustao je i polako popio gutljaj vode iz pokala, zbunjujuće mirnom rukom.
“Ne razumijem o čemu govorite, oče.”
“To je tvoje djelo. Za tebe sam ih radio.”
“Ali zašto?” Zurio je u mene. Nisam se mogao sjetiti kad sam ga zadnji
put gledao u oči. Sad su mu oči bile sužene. Izgledao je starije od svojih
šesnaest godina.
“Knjiga!” viknuo sam.
“Koja knjiga? O čemu govorite?”
“Huberova knjiga. François Huber! Slijepi pčelar!”
 “Oče. Ne razumijem.” Gledao me kao da sam umobolan, kao da mi je
mjesto u ludnici.
Klonuo sam. Nije se ni sjećao. Tog trenutka koji mi je toliko značio.
“Ona koju si ostavio kod mene... nakon one nedjelje. .. kad su one bile u
crkvi.”
Odjednom kao da mu je počelo svitati.
“Onoga dana, da. Proljetos...”
Kimnuo sam. “To je nešto što nikad neću zaboraviti. Da si ti, sam od
sebe, došao k meni toga dana.”
Skrenuo je pogled, ruke su mu se micale kao da pokušava nešto dohvatiti,
ali nije pronašao ništa osim zrnaca prašine u zraku.
“Majka me zamolila da odem k vama”, rekao je napokon. “Mislila je da
će to pomoći.”
Thilda. I dalje je pripadao njoj, sad i zauvijek.
 GEORGE

D jeljali smo cijeli dan. Sve dok se nije smračilo. Marljivo je radio. Ali ne
onako nevoljko kao prije. Sad je to htio. Postavljao je pitanja, brzo učio,
bio precizan i brz.
Zvuk nabijanja čekića po čavlima, ritmičan. Zavijanje pile, glazba. I
povremeno tišina. Vjetar, ptice.
Sunce je upeklo u krov štaglja, znoj se cijedio s nas. Stavio je glavu pod
pipu ne bi li se rashladio, protresao je poput psa i smijao se. Tisuće su me
hladnih kapljica pogodile, rashladile me, i nisam mogao odoljeti da se i sam
ne nasmijem.
Nedjelja je protekla jednako. Radili smo, razgovarali gotovo isključivo o
košnicama. Činilo se da se zabavlja. Nisam ga vidio takvog otkad je bio
dijete. Dobro je jeo. Čak je pojeo komadić šunke za ručak.
Pogledao sam na sat. Sjedili smo vani, pili kavu. Bližilo se dva. Autobus
je uskoro kretao. Nisam ništa rekao. Možda je zaboravio na to. Možda se
predomislio.
I on je pogledao na sat.
Onda ga je skinuo i stavio u džep.
“Tata. Kako je to bilo, prvi put?”
Gledao me, odjednom se vratila ona njegova ozbiljnost. “Kako to
misliš?”
“Prva košnica koju si otvorio?”
“A što misliš? Bilo je užasno.”
“Ali... što je bilo drukčije? Po čemu je to bilo drukčije?” Otpio sam
gutljaj kave i zadržao ga u ustima. Kisela, bilo ju je teško progutati.
“Pa, ne znam... Jednostavno su nestale. Samo ih je nekoliko ostalo na
dnu. Samo matica i ličinke. Potpuno same.”
Okrenuo sam se od njega, nisam htio da mi vidi suze u očima. “A događa
se tako naglo, jedan su dan zdrave, drugi dan ih jednostavno nema.”
“To je nešto drukčije od ugibanja tijekom zime”, rekao je.
Kimnuo sam. “Neusporedivo. Tad ti je jasno zašto. Ili zbog vremena, ili
zbog nedostatka hrane, ili oboje.”
Šutio je, držao šalicu objema rukama, razmišljao.
“Ali će ti i dalje ugibati i zbog zime”, rekao je na kraju.
Kimnuo sam. “Naravno. Ponekad zime budu oštrije.”
“A bit će sve gore”, nastavio je. “Jer sve češće će biti mećava, oluja.”
Trebao sam nešto reći, dodati, ali nisam znao što.
“I ljeti će ugibati”, nastavio je. “Imat ćeš sve više gubitaka i ljeti. Jer ljeta
postaju kišnija, nestabilnija.”
“Pa da”, rekao sam. “Ali ne možemo sa sigurnošću znati.”
Nije me gledao, samo je nastavio, povisivši glas. “I kolaps ćeš opet
doživjeti. Dogodit će se opet.” Sad je govorio glasno. “Pčele ugibaju, tata.
Samo mi možemo nešto poduzeti u vezi s tim.”
Okrenuo sam se prema njemu. Nikad ga prije nisam čuo da tako govori,
pokušao sam se nasmiješiti, ali uspio sam načiniti samo naherenu grimasu.
“Mi? Ti i ja?”
Nije se nasmiješio, ali nije se ni naljutio. Samo je bio smrtno ozbiljan.
“Ljudi. Moramo se promijeniti. O tome sam ti govorio kad smo bili u
Maineu, zar ne? Ne smijemo biti dio sistema. Moramo se promijeniti prije
nego što bude prekasno.”
Progutao sam knedlu. Otkud sad to? Angažman? Nikad prije nije bio
takav. Odjednom sam bio tako ponosan, nisam s njega mogao skinuti pogled.
No on je svu pozornost posvetio svojoj šalici.
“Hoćemo nastaviti s poslom?” upitao je tiho.
Kimnuo sam.

Došla je večer. Došla je noć.

Sve troje sjedili smo na trijemu. Nebo je bilo vedro.
“Sjećaš se zmije?” rekao sam.
“I pčela”, rekao je Tom.
“Zmije?” rekla je Emma.
Tom i ja pogledali smo se i nasmiješili.
Sljedećeg sam dana dugo spavao. Probudio sam se s osmijehom na licu.
Spreman za nove košnice.
 Emma je sjedila za stolom kad sam došao u kuhinju. Počela je čitati onu
debelu knjigu.
Pred njom je stajao usamljen tanjurić. Pogledao sam oko sebe.
“Gdje je on?”
Odložila je knjigu. Kutovi usana spustili su se u tužnu grimasu.
“O, George.”
“Da?”
“Tom je otišao rano ujutro. Prije doručka.”
“Bez pozdrava?”
“Rekao je da te ne želi buditi.”
“Ali mislio sam...”
“Da. Znam.” Opet je uzela knjigu, kao da se držala za nju, i ništa više nije
rekla.
Ni ja nisam mogao ništa reći. Samo sam se okrenuo.
Osjećao sam se kao da se Bog sa mnom poigravao. Spustio je ljestve s
neba i pustio me da se popnem i virnem, pustio me da načas ugledam anđele i
polja od šećerne vune, a onda me naglo gurnuo s oblaka i pustio da tresnem
na zemlju. Zemlju za kišnoga dana. Tmurnog. Blatnog. Užasnog.
Osim što je sunce sjalo jednako nesmiljeno. Pržilo je planet do smrti.
Izgubio sam pčele.
I očito sam izgubio Toma. Odavno. Samo sam bio preglup da bih to
shvatio.
 TAO

O prostite? Zatvaramo.”
Čuvarica je stajala nada mnom s velikim svežnjem ključeva u ruci i
zveckala njima. “Slobodno dođite i sutra. Ili nešto posudite.”
Uspravila sam se. “Hvala.”
Preda mnom je ležao dugačak članak o pomoru bumbara. Bumbari i
divlje pčele nestajali su istovremeno s domaćim pčelama, ali njihovo
ugibanje nije bilo toliko vidljivo ili zloslutno, te su se vrste cijelo vrijeme
smanjivale, a da nitko nije oglasio uzbunu. Divlje su pčele obavljale dvije
trećine oprašivanja na svijetu. U SAD-u je većinu posla obavljala pčela
medarica, ali na drugim su kontinentima divlje vrste pčela bile apsolutno
najvažnije. Ovdje je pak neprekidno nestajanje vrsta i smanjivanje njihova
broja bilo teže procijeniti. Ali paraziti, virusi i nestabilna klima pogodili su i
divlje pčele. Kao i pesticidi. Nalazili su se u tlu, u dovoljnim količinama da
potruju buduće generacije, i pčela i ljudi.
Intenzivno su se istraživali drugi kukci koji bi se mogli iskoristiti za
učinkovito oprašivanje. Prvo s čime se pokušalo bile su divlje pčele, ali bez
uspjeha. Potom se pokušalo s različitim oblicima oprašujućih muha, Ceriana
conopsoides, Chrysotoxum octomaculatum i Cheilosia reniformis, ali bez
rezultata. Istovremeno je zbog klimatskih promjena svijet postao
negostoljubivije mjesto. Porast razine mora i ekstremni vremenski uvjeti
natjerali su velik broj ljudi u seobu, a nedostatak hrane izazvao je
nesigurnost. Dok su prije ratovali za moć, ljudi su sad ratovali za hranu.
I ovaj je članak stao s 2045. godinom. Stotinu godina nakon Drugoga
svjetskog rata Zemlja kakvu je poznavalo moderno čovječanstvo više nije
bila mjesto koje može izdržavati milijarde ljudi. Na Zemlji 2045. više nije
bilo pčela.
Otišla sam do polica gdje sam pronašla mnoge od najrecentnijih knjiga o
Kolapsu, htjela sam vratiti neke od njih. Upravo sam htjela staviti jednu
knjigu na policu kad sam malo dalje primijetila zeleni hrbat. Nije bio ni
osobito debeo ni visok, nije to bila velika knjiga, ali zelena me boja ipak
privukla. I žuta slova naslova: Slijepi pčelar.
 Uhvatila sam je, htjela je izvući. Ali knjiga je pružala otpor, najlon omota
zalijepio se za knjige između kojih je stajala, i zvučalo je kao da je uzdahnula
kad sam je uspjela osloboditi.
Otvorila sam je, korice su bile tvrde, ali listovi su se lako raširili, poželjeli
mi dobrodošlicu. Kad sam prošli put čitala tu knjigu, našla sam je u maloj
školskoj knjižnici. Bio je to fotokopirani primjerak. Sad sam stajala s potpuno
nekorištenim primjerkom u rukama. Pogledala sam prvu stranicu: 2037. Prvo
izdanje.
Onda sam listala do prvoga poglavlja i ondje su me opet dočekale slike.
Matica i leglo, tek ličinke u ćelijama, i sav zlatni med kojima su se okružile.
Zaposlene pčele na okviru košnice, zbijene, identične, nemoguće ih je bilo
razlikovati. Prugasta tijela, crne oči, sjajna krila duginih boja.
Listala sam dalje, došla do odlomaka o znanju, istih onih rečenica koje
sam čitala kao mala, ali sad su ostavile još snažniji dojam: “Kako bismo
živjeli u prirodi, zajedno s prirodom, moramo se udaljiti od prirode u sebi...
Učiti znači prkositi sebi, prkositi prirodi, instinktima...”
Prekinuli su me koraci, čuvarica se pojavila iza police i pošla prema meni.
Nije ništa rekla, samo je opet zazveckala ključevima. Sada demonstrativno.
Žurno sam joj kimnula da joj dam do znanja da odlazim. “Htjela bih
posuditi ovu.” Pokazala sam joj knjigu.
Slegnula je ramenima. “Samo izvolite.”

Spustila sam je na krevet zajedno s hrpom drugih knjiga. Posudila sam ih

koliko god sam mogla nositi. Poslije sam namjeravala nastaviti čitati. Samo
sam se trebala otuširati.
Odjeću sam zgulila sa sebe stojeći nasred sobe. Sve sam svukla
odjedanput, čarape su mi se zaglavile u nogavicama hlača. Odjeća je ostala u
zapetljanoj hrpi na podu.
Tuširala sam se dok nije ponestalo tople vode, triput našamponirala kosu,
noktima istrljala vlasište da isperem prašinu mrtvoga grada. Potom sam se
dugo brisala, vlaga nije napuštala kožu, kupaonica je bila prepuna pare. Na
kraju sam dugo prala zube, osjetila kako naslage i bakterije nestaju, umotala
se ručnikom i vratila se u sobu.
Prvo sam vidjela da mi je odjeća nestala. Pod je bio prazan. Okrenula sam
se prema krevetu. Ondje je sjedila žena. Bila je mlađa od mene. Koža joj je
bila meka, nije bilo prljavštine pod noktima. Odjeća joj je bila čista i
izglačana, dobro krojena, nalik na uniformu. Bila je to žena koja sasvim
sigurno ne radi među drvećem.
U ruci je imala jednu od knjiga, nisam vidjela koju.
Podignula je glavu i pogledala me, ozbiljno, neutralno. Nisam ništa mogla
reći, mozak mi je grčevito pokušavao shvatiti što se događa. Bih li trebala
znati tko je ona?
Mirno je ustala, odložila knjigu, a zatim mi pružila moju odjeću, koja je
sad bila uredno složena.
“Bilo bi dobro da se odjenete.”
Ostala sam stajati. Ponašala se kao da je sasvim normalno to što je u
mojoj sobi. A možda je i bilo. Zurila sam u nju. Pokušala se prisjetiti lica. Ali
ništa se nije događalo. Primijetila sam kako mi je ručnik olabavio, skliznuo,
razgolitio me i, ako je to uopće bilo moguće, učinio još ranjivijom. Bila sam
prisiljena privući ruku i povući ga gore. Obgrlila sam se da ga zadržim na
mjestu, osjećajući se i nespretno i izloženo.
“Kako ste ušli?” upitala sam je i iznenadila se kad sam primijetila da je
glas izašao iz mene.
“Posudila sam ključ.” Rekla je to s malim osmijehom, kao da je to
najočitije na svijetu.
“Što hoćete? Tko ste vi?” promucala sam.
“Morate se odjenuti i poći sa mnom.”
Nije to bio odgovor, bila je to naredba.
“Zašto? Tko ste vi?”
“Evo.” Opet mi je pružila odjeću.
“Hoćete novac? Imam ga vrlo malo.” Rekla sam i pošla prema ladici
noćnoga ormarića gdje sam imala još nešto kovanica, okrenula se i pružila joj
ih.
“Poslao me Komitet” rekla je. “Morate poći sa mnom.”
 WILLIAM

C rteži su mi ležali u krilu. Sjedio sam na klupi u vrtu, podalje od košnica,

dovoljno blizu da ih dobro vidim i čujem, ali dovoljno daleko da me
pčele ne izbodu. Bio sam nepomičan poput životinje koja njuška, poput
plijena koji će uskoro biti napadnut.
Ali napad je već prošao. Sad sam bio lešina.
Pčela ugiba kad joj se krila istroše, iskrzaju od prekomjerne upotrebe, kao
jedra na Ukletom Holandezu. Ugiba usred pokušaja da poleti, teret joj je
težak, možda je ponijela još više nego inače, nabubrjela od nektara i peludi, i
taj joj je put previše, krila je više ne mogu nositi. Nikad se više ne vrati u
košnicu nego se sunovrati na tlo, sa svim svojim teretom. Da ima ljudske
osjećaje, u tom bi trenutku bila sretna, došla bi na vrata raja znajući da je
ostvarila ideju sebe kao Pčele, kako bi to Platon formulirao. Istrošenost
njezinih krila, njezina smrt, očit je znak da je radila ono za što je poslana na
Zemlju, postigla beskrajno mnogo s obzirom na tako maleno tijelo.
Ja nikad neću dočekati takvu smrt. Neće biti očitog znaka da sam radio
ono za što sam poslan na Zemlju. Nisam postigao apsolutno ništa. Ostarjet
ću, ishlapjeti, a onda izblijedjeti ne ostavivši za sobom trag, neće ostati ništa,
osim možda slane pite koja ostavlja sloj masti na nepcu. Ništa osim
swammerpite.
Onda možda bolje da odmah skončam. Gljiva je još bila ondje, u lijevoj
gornjoj ladici u radnji, propisno zaključana ključem kojem sam samo ja imao
pristup. Djelovala je brzo, za samo nekoliko sati bih se opustio i zaspao, i
potom izgubio svijest. Liječnik bi dijagnosticirao zatajenje organa, nitko ne
bi znao da je to samoubojstvo. I ja bih bio slobodan.
Ali nisam to mogao, jer nisam se mogao maknuti s klupe, nisam mogao
čak ni uništiti crteže, ruke su mi odbijale napraviti tako jednostavnu kretnju,
mišićni je impuls stao u jagodicama prstiju, paralizirao me.
Koliko sam dugo bio sam, nisam znao.
Došla je a da nisam ni primijetio. Najednom je sjela na klupu pokraj
mene. Bešumno, čak joj se ni disanje nije čulo. Blizu usađene oči, moje
vlastite oči, gledale su pčele kako zuje pred nama, ili možda u prazno.
 U ruci je držala Dzierzonovo pismo. Sigurno ga je pronašla u kaosu sobe,
pronašla ga i pročitala, kao što je i prije tražila i pronalazila među mojim
stvarima. Jer cijelo je to vrijeme bila ona, očišćena radnja, knjiga na pisaćem
stolu. Samo to nisam vidio, nisam htio vidjeti.
Prisutnost drugog ljudskog bića oslabjela je paralizu. Ili je možda
popustila jer je to bila upravo ona. Ona je bila jedino što sam još imao.
Prebacio sam joj crteže u krilo.
“Uništi ih umjesto mene”, rekao sam tiho. “Ja ne mogu.”
Samo je ostala sjediti. Pokušao sam je pogledati u oči, ali okrenula je
glavu.
“Pomozi mi”, preklinjao sam je.
Stavila je ruku na crteže, šutjela časak.
“Ne”, rekla je potom.
“Ali za smeće su, zar ne razumiješ?” Glas mi je pucao, ali nije ju
poljuljao.
Samo je polako odmahnula glavom. “Prerano je, oče, možda još mogu
nešto vrijediti.”
Udahnuo sam, uspio zvučati smireno, pokušao zvučati razumno.
“Nema od njih koristi. Zaista samo želim da ih uništiš, jer ja sam to ne
mogu. Odnesi ih nekamo gdje ih neću moći vidjeti i zaustaviti te. Spali ih! Na
velikoj lomači, s plamenom do nebesa.”
Htio sam da je te riječi potaknu, navedu da ustane i posluša moju iskrenu
molbu, kao što je i inače slijedila sve moje zahtjeve. No samo je ostala sjediti,
listati papire, prelaziti prstom po linijama koje sam se tako trudio povući
kako treba, detaljima s kojima sam se toliko mučio. “Ne, oče. Ne.”
“Ali samo to želim!” Odjednom me stegnulo u prsima. Oko vrata mi je
bila očeva ruka, njegov podrugljiv smijeh u ušima, zemlja pod koljenima i
remen što je čekao. Ona je bila odrasla, ja sam bio dijete, opet
desetogodišnjak, s teškim bremenom srama na plećima, jer još sam jedanput
podbacio. “Spali ih... molim te.”
Tek sam tad primijetio suze u njezinim očima. Njezine suze. Kad sam ih
zadnji put vidio? Ne dok je sjedila kraj mene svih onih sati zimus, ne kad je
dovela kući Edmunda mrtvog pijanog, ne kad me našla gotovo utonulog u
zemlju.
 I tad sam shvatio. Bili su to i njezini crteži, njezin rad. Ona je bila tu
cijelo vrijeme, a ja sam vidio samo sebe, svoje istraživanje, svoje crteže,
svoje pčele. Tek mi je sad uistinu sinulo da smo bili dvoje od prvoga dana,
pčele su bile i njezine.
“Charlotte.” Progutao sam knedlu. “O, Charlotte. Što sam ja ikad učinio
za tebe?”
Zbunjeno je podignula glavu. “Kako to mislite?”
“Mislim... trebala si dobiti... više.”
“Više? Ne...”
Toliko sam joj toga htio reći, da zaslužuje boljeg oca, nekoga tko misli i
na nju, da sam bio idiot, vječno zaokupljen vlastitim stvarima, dok je njezina
podrška bila jednako nepokolebljiva ma što ja napravio. Ali riječi su postale
prevelike, nisam mogao.
Mogao sam je jedino primiti za ruku. Dopustila mi je to, ali se požurila
zaštitnički staviti drugu na crteže da ih ne odnese vjetar.
Sjedili smo tako u tišini.
Nekoliko je puta zaustila da će nešto reći, ali riječi nisu dolazile.
“Ne smijete tako razmišljati”, rekla je nakon nekog vremena. Onda je
okrenula glavu i pogledala me bistrim sivim očima. “Dobila sam više nego
što ijedna djevojka može očekivati. Više nego ijedna djevojka koju znam.
Sve što ste mi pokazali, ispričali, dopustili mi da sudjelujem... Sve vrijeme
koje smo proveli zajedno, svi razgovori, sve čemu ste me naučili... Meni ste
vi... ja...”
Nije dovršila rečenicu, samo je sjedila i nakon nekog vremena je došlo:
“Nisam mogla imati boljeg oca.”
Oteo mi se jecaj, zurio sam u prazno, ne fokusirajući se ni na što,
pokušavajući obuzdati potrebu da zaplačem.
Sjedili smo, vrijeme je prolazilo, priroda je bila oko nas sa svim svojim
zvukovima, pjesmom ptica, šumom vjetra, kreketom žaba. I zujanjem pčela.
Njihovo me prigušeno zujanje smirivalo.
Charlotte je oprezno izvukla ruku iz mojega stiska i lagano kimnula.
“Nećete ih više morati gledati.”
Ustala je, ponijela crteže, nosila ih objema rukama kao da su još uvijek
nešto dragocjeno, i nestala prema kući.
 Oteo mi se dubok uzdah, od zahvalnosti i olakšanja, ali i od spoznaje da
je to sad gotovo.
Ostao sam sjediti, sjediti i gledati pčele, njihovu upornost, amo-tamo, bez
imalo odmora.
Sve dok im se ne poderu krila.
 GEORGE

O pet sam ležao budan. Svi su uvjeti za dobar san bili zadovoljeni. Soba je
bila ugodno svježa, bilo je tiho. I mračno. Zašto je postalo tako mračno
u zadnje vrijeme? Puno mračnije nego prije. Onda sam se sjetio lampe. Zato.
Nikad je nisam popravio. Kablovi su i dalje gmizali po zidu, poput crva s
glavom od izolir-trake. Svaki sam dan prolazio onuda, svaki dan ih gledao, i
uvijek bi me oneraspoložili. Bili su jedna od brojnih stvari koje čovjek nikad
ne napravi. Nije to bilo važno, znao sam. Nije mi trebalo to svjetlo, nikome
od nas nije. Ni Emma me nije gnjavila. Mislim da nije ni pomišljala na to. Ali
gmižući kablovi bili su dio svega onoga što nije bilo kako treba, svega onoga
što ne funkcionira.
Trebao sam sedam sati sna. Barem. Uvijek sam zavidio onima koji malo
spavaju. Onima koji se probude nakon pet sati i mogu u potpunosti
funkcionirati. Oni zapravo više postignu u životu, čuo sam.
Okrenuo sam se prema budilici: 00:32. Ležao sam u postelji od 23:08.
Emma je odmah zaspala, a i ja sam dosta brzo zadrijemao. No onda sam se
probudio, bistre glave, budan. I tijelo se probudilo, nije ležalo mirno, nije se
moglo dogovoriti s madracem. Kako god se namjestio, nije valjalo, žuljalo
me, bolo.
Morao sam spavati. Neću biti nizašto ujutro ako odmah ne zaspim.
Možda bi jedno piće pomoglo.
Nismo imali žestica, rijetko smo ih pili. Nismo puno pili ni ostalo. Ali
pronašao sam pivo u hladnjaku. I čašu u ormariću. Još otvarač. Nije visio na
zidu, na svojem uobičajenom mjestu, na kukici iznad sudopera, četvrtoj
kukici zdesna, između škara i lopatice za tavu. Gdje li je? Otvorio sam ladicu
s priborom za jelo. Pronašao sam vadičep i nekoliko istrunulih gumica u dnu
ladice. Ali otvarača za boce nije bilo. Otvorio sam još jednu ladicu. Ništa, je
li promijenila sistem? Dodijelila predmetima nova mjesta? Ne bi bilo prvi
put.
Tražio sam dalje, ladicu po ladicu. Morao sam odložiti pivo, trebao sam
obje ruke, nisam se više trudio biti tiho. Kad joj se već sprdnulo da sve
razmjesti, sad neka trpi. Koliko vražjih ladica ima u toj kuhinji, i koliko
kojekakvog smeća. Takozvanih korisnih aparata koji samo stoje i skupljaju
prašinu. Kuhalo za jaja, električni mlinac za papar, posebna naprava koja reže
jabuke na šest dijelova. Nagomilavalo se to pola života. Emma je bila kriva
za većinu tih stvari. Došlo mi je da uzmem vreću i počnem bacati, sve redom.
Da raščistim.
No onda se pojavio. Stajao je u velikoj ladici s kuhačama, velikim
žlicama i pjenjačama. Iza svega. Ispod svega. Očito je dobio novo mjesto, da.
Žurno sam otvorio pivo. Došlo mi je da je odem probuditi i kažem joj da ne
može samo tako mijenjati raspored stvari. No umjesto toga popio sam dva
velika gutljaja piva. Hladna mi je tekućina klizila niz grlo.
Zakruljilo mi je u želucu, ali nisam mogao naći ništa za jelo. Ništa
primamljivo. I pivo je hranjivo. Nisam bio ni najmanje umoran, samo
nemiran. Ushodao sam se, otišao u dnevnu sobu, zgrabio daljinski upravljač.
No ukopao sam se u mjestu jer sam odjednom primijetio nešto na zidu
blagovaonice.
Otišao sam onamo. Stao sam pred njima. Crtežima. Standardna košnica
Williama Savagea. Koja strogo uzevši nije postala standard nikome osim
obitelji Savage. Na zidu do kojeg sunce nikad ne dopire. U debelim zlatnim
okvirima, sjajnim, bez zrnca prašine, o tome je Emma vodila brigu. Crna tinta
na požutjelom papiru. Brojke. Mjere. Jednostavni opisi. Ništa više. No iza
njih bila je cijela priča koju je moja obitelj čuvala otkad su nastali 1852.
Standardna je košnica trebala biti veliko otkriće Williama Savagea, njome se
trebao upisati u anale povijesti. Ali nije računao na pametnog Amerikanca,
Lorenza Langstrotha. On je pobijedio, izračunao je mjere košnice koje su
poslije postale standard. A Savage nije postao netko vrijedan spomena.
Jednostavno je zakasnio. Valjda je to tako moralo biti kad su sjedili svaki na
svojemu kontinentu i radili na istome, bez telefona, faksa i elektroničke
pošte.
Iza svakog velikog otkrića uvijek stoji desetak pokislih tipova koji su
malo zakasnili. A Savage je bio jedan od njih. Tako nije bilo ni bogatstva ni
slave za njega i njegovu obitelj.
Žena je ipak srećom uspjela poudavati većinu kćeri. Ali sa sinom
Edmundom bilo je sve gore. Ništa s njim nije išlo kako treba, bio je nemiran
tip, kicoš, rano mu se omilio alkohol i nakon nekog je vremena nestao na
kišnim ulicama Londona.
Samo se jedna kći nikad nije udala. Charlotte, najbistrija. Prva dama naše
obitelji. Kupila je jednosmjernu kartu preko Bare. Njezina škrinja sad stoji na
našem tavanu. S njom je putovala, ona i dijete. Nitko nije znao tko mu je
otac. Njih dvoje i škrinja sami su došli u Ameriku. U njoj je bilo sve što je
imala. Miriše ustajalo, staro. Ni za što je ne upotrebljavamo, ali nemam je
srca baciti. Cijeli je svoj život Charlotte stavila u tu škrinju. Uključujući i
očeve nacrte standardne košnice.
I tu je sve počelo. Charlotte je krenula s pčelama. Njima se bavila u
slobodno vrijeme, uz posao učiteljice i ravnateljice škole. Imala je samo tri
košnice, ali tri su košnice bile dovoljne da dijete, dječak, nakon nekog
vremena zagrize i doda još nekoliko košnica. Kao i njegov sin. I njegov sin. I
na kraju moj djed, koji je riskirao, posvetio se samo tome i živio od toga.
Prokleti crteži!
Odjednom sam udario šakom u staklo. Napuklo je, bol iz šake proširila se
cijelim tijelom. Slika se malo zatresla, ali ostala je visjeti.
Morali su dolje. Sva tri okvira morala su dolje.
Skinuo sam ih s kukica i iznio ih u hodnik. Ondje sam pronašao svoje
najglomaznije cipele, teške zimske cipele debelih potplata.
Obuo sam se, izašao na dvorište.
Namjeravao sam ih dokrajčiti, zgaziti ih, divljački po njima skakati, no
tad sam se sjetio Emme, buke koju bi to proizvelo. Okrenuo sam se prema
prozoru spavaće sobe. Nije svijetlilo. Još je spavala.
Ponio sam okvire prema štaglju, otvorio vrata i spustio ih na pod.
Mogao sam naravno jednostavno otvoriti okvire straga i izvaditi crteže,
ali htio sam čuti razbijanje stakla. Drobljenje pod čizmom.
Gazio sam ih i gazio, skakao po njima. Staklo se razbilo, okviri popucali.
Točno onako kako sam zamišljao.
Potom sam izvukao crteže. Nadao sam se da će ih krhotine uništiti, ali bili
su netaknuti. Papir je bio iznenađujuće čvrst i otporan. Naslagao sam ih na
hrpu, ukupno šest. Ostao stajati držeći ih u rukama. Mogao sam ih
jednostavno spaliti, zapaliti šibicu i pustiti da plamen proguta životno djelo
mojih predaka. Ne.
Spustio sam snop na radni stol, malo ga gledao. Prokleti nacrti. Nisu
postigli baš ništa. Zaslužili su usranu sudbinu. Ne lomaču, to je
predramatično, previše dostojanstveno. Nešto drugo.
I tada mi je sinulo.
 Skupio sam snagu, malo sam držao snop, ruke su se opirale, ali prisilio
sam ih. Onda sam počeo derati. Dugačke trake, nastojao sam da budu što
pravilnije. Ali snop je bio predebeo. Bilo je teško postići ono što sam htio.
Morao sam ga podijeliti na dva dijela. Po tri lista. Ali tako je trajalo
prekratko. Htio sam da potraje. Pa sam uzimao list po list.
Sviđao mi se zvuk paranja. Kao da je papir vrištao. Milost. Milost!
Osjećao sam se i više nego dobro. Osjećao sam se fenomenalno, napokon
sam nešto napravio - poduzeo nešto konkretno. Mogao sam tako cijelu noć.
Ali na kraju sam morao stati. Nije vrijedilo poderati ih na premale
komadiće, tako neće poslužiti svrsi.
Skupio sam trake i ponio ih sa sobom. Nisam bio u stanju počistiti ostatke
okvira i stakla, ostavio sam to za sutradan, samo sam izašao u noć, prešao
dvorište i otvorio ulazna vrata.
Na trijem, dalje hodnikom. Ondje sam otvorio prva vrata s desne strane.
Zatim dva koraka u mrak. Po grgljanju zaključio sam da se plovak u
vodokotliću kao i obično zaglavio. Vjerojatno ga je trebalo promijeniti. Nije
mi se sad dalo paliti svjetlo i provjeravati. Samo sam odložio crteže, papire,
na pod. Spremne za upotrebu. Gdje im je bilo mjesto. U zahodu.
 TAO

S jele smo u stari automobil na struju. Napravljeno je puno takvih 2020-ih,

kad je solarna energija uzela maha. Kad sam s roditeljima posjetila
glavni grad, ulice su ih bile prepune, većinom starih i oronulih. Ovaj je auto
bio bolje održavan od većine, napravljen za ekskluzivne kupce, velik, crn i
sjajan. Nikad nisam vidjela takav tip vozila u privatnom vlasništvu, ni da ga
voze ljudi ispod određenog ranga. Auti u našem malom gradu pripadali su
policiji ili medicinskom osoblju, poput onog koji je došao po Wei-Wena. Bile
su to jednostavne kutije od laganih materijala, napravljene da troše što manje
struje. Ovaj je automobil bio veći, dostojanstveniji. Tek rijetko bi se takav
auto pojavio u našem gradiću, klizio bi ulicama sa zamračenim prozorima, i
mi bismo se uvijek pitali što radi u našem kutku svijeta.
Ovo je bio prvi put u mom životu da sam kročila u tako lijepo vozilo.
Stavila sam dlan na sjedalo od umjetne kože. Nekoć je bilo glatko, ali sad je
bilo puno raspucalih dijelova. Jer auto je bio star. Sjedala su to otkrivala,
miris je to otkrivao, sredstva za čišćenje jedva su prikrivala vonj starosti koji
se uvukao u unutrašnjost i karoseriju.
Žena me uputila da sjednem u srednji red, dok je sama sjela naprijed, u
autopilot učitala adresu: naziv mjesta koji mi ništa nije govorio. Onda smo
krenuli. Vidjela sam joj samo potiljak. Ništa nije govorila. Načas sam
razmišljala o tome da je zamolim da stane da mogu izaći, ali znala sam da
nema smisla. Nije mi pružila izbor. I nešto mi je u njezinu pogledu govorilo
da će biti posljedica ako je ne budem slušala.
Osim toga... Možda me vodila Wei-Wenu. To mi je jedino bilo važno.
Vozile smo se skoro sat vremena, naišle na pokoji automobil dok smo još
bile u središtu grada, no nakon toga smo ostale same na cesti. Nijedan od
semafora na koje smo nailazile nije radio, vozile smo se ulicama i nismo ni o
čemu morale voditi računa. Putokazi su pokazivali da idemo prema Shunyiju.
Nisam znala ništa o tome dijelu, ali građevine su mi govorile da su ondje
svojedobno stanovali dobrostojeći ljudi. Prostrane uvučene kuće, sa samo tri
ili četiri etaže, u golemim vrtovima, nekoć su sigurno bile reprezentativne, no
sad su bile oronule, a vrtovi zarasli. Prošli smo nešto što je nekoć bilo golf-
teren. Sad je to bila ledina prekrivena korovom, tek su mali dijelovi terena u
jednome kutu pokazivali tragove pokušaja obrađivanja. Puno je plodne
zemlje bilo još neobrađeno, čudila sam se što nitko ondje još nije pokušao
nešto uzgojiti. Ali možda su se svi odselili.
Napokon smo stali. Žena je otvorila vrata i izašla, zamolila me da pođem
s njom.
Stajale smo na trgu na sredini kojeg je hrđala nekoć veličanstvena
fontana. Kip ptice, čaplje, ležao je na dnu bazena, možda su ga srušile
vremenske nepogode, možda vandali. Nije se čuo nijedan jedini auto, samo
vjetar koji je strujao oko zgrada s rasklimanim crjepovima i prozorima, zvuk
kojim je Zemlja pokazivala mišiće te polako i neizbježno preuzimala
prevlast, uništavala civilizaciju.
Glasovi su me naveli da podignem pogled. Na krovu visoke zgrade stajala
su dva čovjeka, nisam vidjela ništa osim silueta, čula sam razgovor, ali nisam
razabirala riječi. Imali su nešto u rukama što su sad pustili. Okrugle sjene
lebdjele su zrakom, od nas prema središtu grada. Čitala sam o letećim
računalima na daljinsko upravljanje. Dronovi. Jesu li to bili oni? Koga su
trebali pratiti? Odjednom mi je palo na pamet da su možda pratili i mene,
dulje nego što sam slutila, da već puno toga znaju.
“Ovdje ćemo ući”, rekla je žena.
Zgrada nije imala naziv, nikakva mi ploča nije govorila što skriva. Žena
je naslonila dlan na staklenu ploču na zidu, pet prstiju na pet točaka na ploči.
Najednom su se dva zatamnjena krila kliznih vrata otvorila. Radila su na
struju, iako se činilo da je okolica već odavno bez struje.
Uvela me u zgradu. Poskočila sam kad smo se skoro sudarile s mladićem
koji je unutra stražario. Okrenula sam se i primijetila više čuvara. Bili su u
uniformama kao i ona i brzo je pozdravili. Ona je kimnula i požurila se dalje.
Slijedila sam je velikim hodnikom u otvoren ured. Posvuda smo prolazile
pored ljudi. Bilo je to nestvarno, nakon ovih tjedana u pustome gradu. Svi su
bih poput onog čuvara, meki, čisti, neokaljani fizičkim radom i suncem.
Marljivo su radili, mnogi su sjedili pred velikim ekranima, a dio na tihim
sastancima na mekim naslonjačima ih oko okruglih stolova za sastanke.
Pregledni otvoreni uredi. Zidovi su bih stakleni, uredi otvoreni, ah zvuk se
nije prenosio daleko. Prigušivah su ga debeli tepisi i težak namještaj.
Nekoliko sam se puta zamalo spotaknula o okrugle plosnate usisavače koji su
sami zujali po podu i usisavah prljavštinu koju nisam vidjela.
Propadanje nije stiglo ovamo, kao da sam došla u svijet koji je pripadao
prošlosti.
Konačno se zaustavila. Došle smo do kraja jednog hodnika, pred nama je
bio zid, prvi koji sam vidjela da nije bio od stakla. Ovaj je bio od tamnog,
poliranog drveta. U sredini su bila visoka i široka vrata od izrezbarena drveta.
Žena je žurno pokucala na vrata. Prošlo je nekoliko sekundi, onda se začulo
zujanje i škljocaj prije nego što su se otvorila.
Wei-Wen. Je li ovdje? Odjednom sam se tresla.
“Izvolite”, pokazala je glavom na otvorena vrata.
Ušla sam oklijevajući.
Vrata su se zatvorila za mnom. Čula sam kako se zvuk vrata ponavlja -
zujanje i škljocaj. Zaključala me unutra.
Prostorija je bila velika i svijetla, ali nije imala prozore. I ovdje je pod bio
prekriven tepisonom. Zidovi su bili prekriveni tkaninama, teškim
draperijama, od stropa do poda. Jesu li iza njih bili zidovi? Ili se skrivalo
nešto drugo? Ljudi, vrata u druge sobe? Jesam li to zdesna uočila kretanje?
Brzo sam se okrenula. Ali ne, zastor je visio jednako mirno. Diskretna zvučna
slika vani bila je zaglušujuća buka u usporedbi s tišinom ovdje. Možda je ovo
prostorija u koju zvukovi nisu smjeli ući. Ili iz nje izaći. Od te mi se pomisli
ubrzao puls.
Desno od mene zašuštala je tkanina zastora i odjednom se pomaknula u
stranu. Iza zastora se pojavila starija žena. Blago se nasmiješila. Bila mi je
nekako poznata, kako je držala glavu, njezin strogi ovratnik. Mreža bora oko
očiju. Vidjela sam je već prije, mnogo puta, ali nikad uživo.
Jer bila je to Li Xiara. Glas s radija, čelnica Komiteta, najvišeg organa
vlasti naše zemlje.
Odmaknula sam se korak, no ona se i dalje smiješila.
“Ispričavam se što se upoznajemo ovako”, rekla je tiho. “Ali nismo više
mogli izbjegavati razgovor s vama.”
Stavila je ruku na naslon mekog naslonjača.
“Molim vas, sjednite.”
Nije čekala nego je sjela u jednaki naslonjač nasuprot meni.
“Znam da imate mnogo pitanja. Zao mi je što nisam mogla doći sama po
vas. Nadam se da ćemo sve razjasniti.” Govorila je blago i mirno, kao da čita
iz scenarija.
 Sjedile smo jedna nasuprot drugoj, s glavama u istoj ravnini.
Nisam je mogla prestati gledati. Bez filtra sa slika lice joj je bilo tako
golo. Izgledala je tako strano ovako izbliza, uživo.
Klonula sam. Ta žena... Kakve je odluke morala donijeti? Za što je sve
odgovorna? Za smrt gradova? Za situaciju u kojoj se nalazi mladić u
restoranu? Za starce ostavljene da umru? Za onu djecu, jedva više od sablasti,
tako očajnu da su druga ljudska bića promatrali kao plijen?
Za moju mamu?
Ne. Nisam smjela tako razmišljati, nisam si smjela dopustiti propitivanje
njezinih postupaka, jer ona je znala više nego ja.
“Cijenila bih kad biste mi rekli zašto sam ovdje.” Oponašala sam njezin
način govora i rekla to najmekše i najblaže što sam mogla.
Njezin je pogled počivao na meni.
“U početku smo mislili da ste problematični.”
“Molim?”
“Pogotovo kad ste došli ovamo u Peking.” Zastala je. “No onda... Iskreno
smo mislili stupiti u kontakt s vama, nismo htjeli da vi, vi i vaš muž, tako
dugo živite u neznanju. Ali prvo smo morali biti potpuno sigurni. Nismo
htjeli da počnu kružiti glasine.”
“Sigurni u što?”
Nagnula se naprijed u naslonjaču, kao da mi se želi približiti. “Sad
jesmo.”
Nisam odgovorila. Taj pjevni, mirni glas u meni je budio bijes, ali me
moja pitanja nisu nikamo odvela.
“A možda je ipak bilo bolje”, nastavila je, “da ste odgovore morali
pronaći sami.”
Duboko sam udahnula, nastojala ostati mirna. “Ne razumijem što hoćete
reći.”
“Dobit ćete mogućnost odigrati svoju ulogu u vremenu koje dolazi. I
nadamo se da ćete surađivati.”
“O čemu vi to?!”
“Doći ću do toga. Možete li mi prvo ispričati što mislite da se dogodilo
vašemu sinu? Što ste otkrili?”
Silila sam se ostati mirna. Imala je svoju strategiju, nisam imala izbora
nego je slijediti, surađivati. Što bi se dogodilo ako to ne učinim?
“Mislim da se Wei-Wenu dogodilo nešto što je važno ne samo za mene”,
rekla sam polako. “Ili za njega.”
Kimnula je.
“I što još?”
“Mislim da ste ga zato uzeli. I da bi to što se dogodilo moglo...
promijeniti sve.”
Čekala je.
“Zar mi ne možete jednostavno reći gdje je?” Sad sam molila. “Ne znam
ništa više!”
Šutjela je. Gledala u prazno.
Odjednom kao da je sve u meni stalo, nisam više mogla podnijeti njezin
mirni, pjevni glas, igre nagađanja, neutralan pogled i taj poluosmijeh koji je
bilo nemoguće protumačiti.
“Ne znam ništa!” U jednom sam skoku bila kraj nje.
Poskočila je u naslonjaču.
Zgrabila sam je, prvi je put promijenila izraz. Sićušan tračak straha probio
se kroz zid ravnodušnosti.
“Gdje je Wei-Wen?” povikala sam. “Gdje je? Što mu se dogodilo?”
Pokušala sam je dignuti iz naslonjača.
“Ne mogu više! Je li vam jasno? To je moje dijete!”
Držala sam je u zraku, tresla je. Bila sam jača, žilavija, nakon
cjeloživotnog fizičkog rada. Nije imala šanse. Gurnula sam je na vrata,
tresnula njome o drvo. Lice joj se izobličilo, napokon sam potresla nešto u
njoj. Ali nisam je puštala, čvrsto sam je držala i urlala.
“Gdje je Wei-Wen?! Gdje je?!”
Tad su se pojavili čuvari, došli su mi s leđa, odvukli me, oborili me na
pod. Držali me dolje. Dubok jecaj probio mi se iz dijafragme.
“Wei-Wen... Wei-Wen... Wei-Wen...”
Stajala je nada mnom. Opet je bila smirena, poravnala je odjeću, došla do
daha.
“Pustite je.”
Čuvari su me oklijevajući pustili, sjela sam i nagnula se naprijed, nisam
se više opirala, nisam više imala snage. Xiara je polako došla do mene,
nagnula se i stavila mi ruku na zatiljak. Ostavila ju je ondje trenutak, a onda
me pomilovala po obrazu i uhvatila me ispod brade. Pažljivo mi je podigla
lice prema sebi, da je pogledam u oči.
Onda je kimnula.

Ležao je na bijeloj plahti u jarko osvijetljenoj sobi. Spavao je. Tijelo mu je

bilo skriveno pod dekom. Samo mu se glava vidjela. Lice mu je bilo meko,
ali mršavije nego prije. Oči su mu bile upale duboke sjene. Prišla sam bliže i
tad sam to primijetila - obrijali su mu kosu s jedne strane glave. Prišla sam
još korak i shvatila zašto. Područje iza uha, blizu ruba vlasišta, bilo je crveno.
Ubod. Oduprla sam se želji da pohitam k njemu. Bila sam sama, ali znala sam
da gledaju. Oduvijek su me nadzirali. Ali nisam zato ostala stajati.
Dokle god sam ovdje, dva metra od njega, mogla sam i dalje vjerovati da
spava.
Mogla sam vjerovati da spava i praviti se da ne primjećujem ledene
kristale što su se dizali iz poda poput puzavica i penjali uz noge njegova
kreveta.
Mogla sam vjerovati da spava i praviti se da ne primjećujem kako mi dah
ostaje u zraku preda mnom svaki put kad ispustim topao zrak iz pluća.
Mogla sam vjerovati da spava i praviti se da ne primjećujem da se nad
njim ne pojavljuje isti takav bijeli oblak, da nad njegovim krevetom, nad
bijelom plahtom, zrak stoji, proziran i hladan.
 GEORGE

N a Garethovoj je farmi mirisalo na paljevinu. Sladak miris meda i

benzina. Dim me pogodio čim sam otvorio vrata auta.
Bio mi je okrenut leđima, licem prema lomači. Bila je nekoliko metara
visoka, košnice nisu bile naslagane nego nabacane. Lomača je hučala, cvrčala
i pucketala. Veselo, sinulo mi je. Kao da ima vlastiti život. Zadovoljna je što
uništava nečije životno djelo. Imao je kanticu s benzinom u ruci, ruka mu je
opušteno visjela, možda je zaboravio na nju.
Okrenuo se i spazio me. Nije djelovao iznenađeno. “Koliko?” pitao sam i
pokazao glavom na lomaču. “Devedeset posto.”
Ne broj košnica, ne broj pčelinjih zajednica, nego postotak. Kao da je u
pitanju samo matematika. Ali oči su mu govorile drugo.
Napravio je nekoliko koraka, spustio kanticu. No opet ju je uzeo, shvatio
je da je ne može samo tako ostaviti nasred dvorišta.
Bio je crven, koža mu je bila suha, samo što se nije raspucala, osip se
širio od preplanulog vrata naviše.
“A kod tebe?” Podignuo je glavu.
“Velika većina.”
Kimnuo je. “Spalio si ih?”
“Nema smisla ponovno ih koristiti. Uvuklo se u njih.”
Bio je u pravu, vonjale su na smrt.
“Nisam mislio da će to stići ovamo”, rekao je.
“Ja sam mislio da je to bilo zbog pogrešnog postupanja”, rekao sam.
Gareth je iskrivio usne u nešto što je trebalo predstavljati osmijeh. “I ja.”
Opet je podsjećao na dječaka kakav je nekoć bio, sam na školskom
dvorištu, ispražnjena školska torba na podu pred njim, knjige izgažene,
bilježnice pobacane, sve puno zemlje. Ali tad se nije predao, nije pobjegao,
samo je čučnuo, pokupio knjige, obrisao zemlju rukavom pulovera, pokupio
bilježnice, pospremio, kao stoput prije.
Ne znam zašto, ali odjednom sam pružio ruku, stisnuo mu nadlakticu.
Tad je pognuo glavu, lice mu se zgrčilo, raspalo se preda mnom.
 Začula su se tri duboka jecaja.
Tijelo mu je kuhalo pod mojom rukom. Napelo se, još je toga htjelo izaći.
Samo sam ga nastavio čvrsto držati. Ali više ništa nije izašlo nakon ona tri
jecaja.
Onda se uspravio, prešao nadlakticom preko očiju ne gledajući me. Tad je
vjetar puhnuo dvorištem, dim s lomače šibnuo je na nas. I suze su slobodno
potekle.
“Prokleti dim”, rekao sam.
“Da”, rekao je on. “Prokleti dim.”
Stajali smo šutke, on se malo stresao, pribrao se. Onda je namjestio svoj
uobičajen osmijeh.
“Nego, George, kako ti mogu pomoći?”

Gareth je bio u pravu. Košnice su stigle odmah. Allison je odobrila kredit ne

trepnuvši, i samo dva dana poslije sivi se kamion uvezao na moj prilaz. Neki
živčani tip izašao je iz njega, pitao gdje želim da ih stavi.
Istovario ih je na livadi prije nego što sam ja uopće stigao onamo. Nije
rekao ni riječ, samo mi je pružio podložak s papirom da potpišem da sam ih
preuzeo.
I tako su se našle ondje. Krute. Jednako čeličnosive kao i kamion koji ih
je dostavio. Mirisale su na industrijsku boju. Dugačak niz. Sve potpuno
identične. Zgroženo sam se stresao i okrenuo im leđa.
Nadao sam se samo da pčele neće primijetiti razliku.
Ali naravno da će primijetiti.
One sve primijete.
 TAO

D ječak je pred mene na stol stavio prženu rižu. Prošli je put bila
pomiješana s malo povrća i malo jaja. Danas je bila samo začinjena
umjetnim sojinim sosom. Miris me grizao za nos, gotovo sam se morala
okrenuti da ne povratim. Jedva da sam išta jela zadnjih dana, iako mi je Xiara
dala dovoljno novca. Više nego dovoljno. Ali nisam mogla jesti ništa osim
suhih keksa. Svaki me živac pekao, usta su mi bila suha, koža na rukama
ispucana. Bila sam dehidrirana, možda zato što gotovo nisam pila, ili možda
zbog svih onih suza koje je tijelo izbacilo. Sad su suze presušile, nije više
ništa ostalo, isplakala sam sve uz Xiarin glas. Posjećivala me svakodnevno,
govorila i govorila, objašnjavala i uvjeravala me. I polako, s vremenom,
njezine su riječi dobile smisao. Grabila sam ih, gotovo pohlepno. Možda sam
htjela da dobiju smisao. Samo slijedi nju, prestani razmišljati. “Previše ste ga
voljeli”, rekla je.
“Zar je moguće voljeti previše?”
“Bili ste kao svi roditelji. Htjeli ste svojemu djetetu dati sve.”
“Da. Htjela sam mu dati sve.”
“Sve je previše.”
U djelićima vremena, sekundama, minutama, mislila sam da sam shvatila.
No onda bih naišla samo na besmisao, onda bi se ono što je govorila
pretvorilo u puke riječi, jer jedino na što sam mogla misliti bio je Wei-Wen.
Wei-Wen. Moje dijete.
Jučer je došla posljednji put. Nećemo više razgovarati, rekla je. Sad
moram kući, ostaviti svoju tugu postrani. Zadaci čekaju. Htjela je da držim
govore, da govorim o Wei-Wenu. O pčelama koje su se vratile. O našim,
njezinim, planovima za njih, da ih uzgajamo, kao voće ili povrće, u
kontroliranim uvjetima, da sve uložimo u to da se opet namnože, toliko brzo
da će uskoro sve biti kao prije. Wei-Wen će postati simbol, rekla je. A ja ću
biti ožalošćena majka koja se uspjela izdići iznad vlastite nesreće, podrediti
sebe potrebama društva. Ako mogu ja koja sam izgubila sve, o?:da možete i
vi. Nije mi ostavila izbor. Nešto u meni razumjelo je zašto. Razumjela sam da
je i ona napravila što je morala, ili mislila da mora. Iako još uvijek nisam
znala hoću li moći, hoću li biti kadra učiniti to što traži od mene.
Jer jedino što mi je davalo ikakav smisao bio je on. Njegovo lice.
Nastojala sam ga zadržati, njegovo lice između Kuanovog i mojeg. Gledao
nas je odozdo. Još. Još. Je'n, dva, tri - hop. Crvena marama kojom se
poigravao vjetar.
Ujutro ću otputovati. Wei-Wen će morati ostati. Poslije ću ga možda moći
pokopati. Ali to nije bilo važno. Maleno hladno tijelo prekriveno slojem
mraza ipak nije bilo on. To lice nije bilo njegovo, ne ono kojeg sam se cijelo
vrijeme pokušavala prisjetiti.
Gurnula sam zdjelu prema dječaku.
“Ovo je za tebe.”
Upitno me pogledao.
“Ali zar uopće nećete jesti?”
“Ne. Naručila sam to za tebe.”
Ostao je stajati i stopalom mesti pod.
“Hajde, sjedni.” Čula sam molećivi ton u svojemu glasu.
Žurno je izvukao stolicu i privukao zdjelu, jedan ju je čas gledao s
izrazom sreće na licu, a onda ju podignuo k ustima i počeo u njih trpati rižu.
Bilo ga je lijepo gledati kako jede. Gledati ga kako se drži na životu.
Samo sam ostala sjediti i promatrati ga dok je trpao rižu u usta, jedva bi
stigao prožvakati prije nego što bi utrpao još.
Kad je namirio najgoru glad, smirio se, usredotočio se na to da sporije
prinosi štapiće ustima, kao da ga je neki unutarnji učitelj bontona podsjetio
kako se treba ponašati.
“Hvala”, rekao je tiho.
Odgovorila sam mu osmijehom.
“Znaš li nešto više?” upitala sam ga nakon što sam ga pustila da još malo
žvače.
“O čemu?”
“O namjerama tvoje obitelji. Hoćete li ostati?”
“Ne znam.” Zagledao se u površinu stola. “Znam samo da tata svakog
dana žali. Mislili smo da smo ovdje sigurni, da trebamo ostati, ali onda se sve
promijenilo. Sad nemamo izlaza.”
“Zar ne možete otići?”
 “A kamo? Nemamo novca, nemamo kamo otići.”
Opet me obuzeo osjećaj bespomoćnosti. Još nešto u vezi s čim ništa ne
mogu učiniti.
Ne. Ovo nije nesavladivo. Ovo jest nešto što bih mogla, netko kome bih
mogla pomoći.
Podignula sam glavu.
“Pođite sa mnom.”
“Kako to mislite?” Zbunjeno me gledao.
“Pođite sa mnom mojoj kući.”
“Idete kući?”
“Da. Sad idem kući.”
“Ali... ne smijemo - odbit će nas. I što s poslom? Ima li ondje posla za
nas?”
“Obećavam da ću vam pomoći.”
“A što s hranom?”
“Ovdje je ima još manje.”
“Da...” Odložio je štapiće. Zdjelica je bila prazna. Samo je jedno samotno
zrnce riže ostalo na dnu. Primijetio ga je, uzeo štapiće da ga pokupi, no onda
ih je brzo spustio kad je vidio da ga gledam.
“Morate”, rekla sam tiho. “Ovdje ćete umrijeti.”
“Možda je tako i bolje.”
Bilo je nešto divlje u njegovu glasu i nije me htio pogledati u oči.
“Kako to misliš?” protisnula sam. Nisam to mogla podnijeti. Ne od
nekoga tako mladog.
“Svejedno je što će se s nama dogoditi”, rekao je pognute glave. “S tatom
i sa mnom. Gdje živimo. Ovdje. Zajedno. Ili sami. To nije važno.” Glas mu je
odjednom bio promukao. Nakašljao se, pročistio grlo. “Ništa od toga više nije
važno. Zar vam to nije jasno?”
Nisam mogla odgovoriti. Njegove su riječi bile karikatura Xiarinih. Svaki
pojedinac sam po sebi nije važan. Ali gdje je ona govorila o zajedništvu, on
je govorio o usamljenosti.
Naglo sam ustala, morala sam ga ušutkati. Krhko uporište kojeg sam se
držala počelo je pucati. Dok sam išla prema vratima gledala sam svuda samo
ne u njega.
 “Morate se spakirati”, rekla sam tiho. “Sutra odlazimo.”
Brzo sam izvadila torbu. Nije mi trebalo dugo da sakupim ono malo stvari
što sam imala sa sobom. Odjeću, nešto higijenskih potrepština, rezervni par
cipela. Tražila sam po sobi, htjela sam biti sigurna da sam uzela sve. I tad
sam ih primijetila. Knjige. Bile su ondje cijelo vrijeme, ali nisam ih vidjela,
postale su dio sobe. Stajale su na hrpi na noćnome ormariću, nisam ih ni
taknula otkad me čuvarica pokupila, nijedanput ih nisam uzela i čitala, valjda
sam znala da mi riječi neće ništa značiti, kao što mi nije značilo ništa drugo.
Morala sam ih vratiti, možda još stignem u knjižnicu. Ali samo sam
ostala stajati s knjigama u rukama. Osjetila sam kako mi se najlon donje lijepi
za ruke.
Spustila sam ostale na krevet i uzela tu. Bio je to Slijepi pčelar. Nisam je
stigla pročitati dokraja. No sad sam je otvorila.
 GEORGE

E mma je opet plakala. Stajala je nad korama krumpira okrenuta leđima i

plakala. Pustila je suze da slobodno teku, nije ih susprezala, svako malo
bi zajecala. Događalo se to često u zadnje vrijeme. Plakala je kao na
sprovodu, bilo gdje i bilo kad, nad kantama, usred pripremanja ručka, dok je
prala zube. Svaki bih put samo htio otići, nisam se mogao s time nositi, tražio
sam bilo kakvu izliku da odem.
Nasreću više nisam provodio puno vremena u kući. Radio sam od jutra do
mraka. Zaposlio sam Ricka i Jimmyja za stalno. Novac od kredita curio je s
računa. Nakon nekog se vremena više nisam ni trudio provjeravati stanje.
Nisam mogao gledati kako se iznos na računu sve više smanjuje. Sad je
trebalo raditi. Samo raditi. Bez rada nema zarade. Još sam mogao spasiti
nešto od prinosa. Zaraditi novac kako bih mogao otplaćivati kredit.
Gubio sam kilograme, gram po gram. Iz dana u dan. I iz noći u noć, jer
loše sam spavao. Emma se brinula o meni, posluživala me, ukrašavala hranu
ploškama krastavca i štapićima mrkve, ali nije pomoglo. Nisam osjećao
nikakve okuse, kao da jedem piljevinu. Jeo sam samo zato što sam morao, da
bih imao snage raditi. Znao sam da bi Emma najradije svaki dan spremala
odreske, ali i ona je štedjela. Nismo to spominjali, ali ipak smo oboje bili
svjesni da se iznos na računu topi.
U zadnje vrijeme zapravo uopće nismo razgovarali. Nisam znao što nam
se događa. Nedostajala mi je moja žena, bila je ondje, ali istovremeno i nije.
Ili možda zapravo ja nisam bio prisutan.
Šmrcala je. Htio sam je zagrliti, kao nekada. Ali tijelo mi se opiralo. Sve
njezine suze skupljale su se u veliko jezero koje nas je razdvajalo.
Krenuo sam natraške iz kuhinje, nadajući se da neće primijetiti.
No okrenula se. “Vidiš da plačem.”
Nisam odgovorio. Nisam imao što odgovoriti.
“Dođi onda ovamo”, rekla je tiho.
Prvi me put to tražila. Svejedno sam ostao na mjestu.
Čekala je. Još je držala gulilicu krumpira u jednoj ruci, krumpir u drugoj.
I ja sam čekao. Nadao sam da će sve proći ako dovoljno dugo čekam. Ali
ovaj put nije.
Tiho je zatulila. “Nije te briga.”
“Naravno da me briga”, rekao sam, ali nisam je mogao pogledati u oči.
Podignula je ruke još malo.
“Plakanje ne pomaže”, rekao sam.
“Ne pomaže što se ne tješimo međusobno.”
Izvrnula je moje riječi, često je to činila.
“Nećemo dobiti još košnica ako te ja tu tješim”, rekao sam. “Ni još
matica, ni još pčela. Ni još meda.”
Ruke su joj pale. Okrenula se. “Onda idi raditi.”
Ali ostao sam stajati.
“Idi raditi!” ponovila je.
Koraknuo sam prema njoj. Pa još jedanput. Mogao sam joj staviti ruku na
rame. To sam mogao. To bi valjda pomoglo. Oboma.
Pružio sam ruku prema njezinim leđima. Nije to vidjela, nastavila je
guliti, uzela novi krumpir iz prljave vode u sudoperu. Gulila je koru brzim
pokretima, kao što je to činila stotine puta prije.
Ruka mi je bila ispružena prema njoj, ali nije ju dotaknula.
Tad je zazvonio telefon.
Ruka je pala. Okrenuo sam se, izašao u hodnik i javio se.
Glas je bio mlad, gotovo dječji. Pitao je jesam li to ja. Rekao sam da
jesam.
“Dobila sam vaš broj od Leeja”, rekla je. “Išli smo zajedno u školu.”
“A tako.” To znači da nije mogla biti tako mlada kao što je zvučala.
Govorila je brzo. Bila je spretna s riječima. Radi za jedan televizijski
kanal, snimaju film, rekla je.
“Radi se o kolapsu.”
“Da?”
“Kolapsu pčelinjih zajednica.” Rekla je to polako i prenaglašeno.
“Znam što je kolaps.”
“Snimamo dokumentarac o pčelama koje ugibaju i kakve su posljedice
toga. Vi ste to osjetili na vlastitoj koži.”
“Lee vam je to rekao?”
 “Rado bismo da to bude osobno”, rekla je.
“Osobno, da. I?” rekao sam.
“Bismo li mogli provesti s vama jedan dan, da izađemo s vama na teren,
čujemo kako ste vi to doživjeli?”
“Doživio? Nema se tu što puno reći.”
“Puno? Ima, itekako. Upravo to želimo pokazati. Da je time pogođen
svatko od nas. Kako nam to otima kruh iz usta. Jeste li to tako doživjeli? Je li
vam bilo teško?”
“Nije mi baš otelo kruh iz usta”, rekao sam. Odjednom mi se nije sviđao
njezin ton. Kao da se obraća ozlijeđenom psu.
“Ne? Jer koliko sam shvatila, izgubili ste gotovo sve svoje pčele?”
“Da. Ali sad sam nadomjestio mnoge od njih.”
“Aha.”
Zavladao je muk.
“Radilice ljeti žive samo nekoliko tjedana” rekao sam. “Ne treba puno
vremena da se pokrenu nove košnice.”
“Tako dakle. Onda se sad time bavite, pokrećete nove košnice?”
“Tako je.”
“Sjajno!” rekla je.
“Da?”
“To možemo iskoristiti. Izvrsno! Odgovara li vam da dođemo idući
tjedan?”

Spustio sam slušalicu nakon što smo utanačili vrijeme. Bila je vlažna od
znoja. Bit ću na televiziji. Postao sam jedan od onih koje “mogu iskoristiti”.
Nisam se uspio izvući, očito. Pokušao sam, ali smotala me. Bila je gora od
Emme.
Nacionalna televizija. Moći će me gledati cijele Sjedinjene Države. Isuse
Bože.
Emma je ušla u hodnik. Brisala je ruke krpom. Oči su joj bile crvene, ali
srećom ne suzne.
“Što je to bilo?”
Objasnio sam joj tko je zvao.
 “Intervju o pčelama? Zar baš moramo?”
“Ne mi. Hoće razgovarati samo sa mnom.”
“Ali zašto si pristao?”
“Moglo bi imati nekakvog utjecaja. Možda vlasti nešto poduzmu”, rekao
sam i shvatio da ponavljam riječi žene koja me nazvala.
“Ali zašto mi?”
“Ja”, rekao sam oštro i okrenuo joj leđa. Nisam mogao podnijeti više
pitanja, više plakanja, više davljenja.
Odjednom me opet spopalo. Potpuna iscrpljenost. Nisam je osjetio svih
ovih tjedana. Ne otkad je Tom zimus bio kod kuće. Ali sad se vratila. Mogao
sam leći i zaspati ondje, na podu u hodniku. Trošni je drveni pod izgledao
tako primamljivo. Pomislio sam na toplomjer iz djetinjstva, njegovo
cijukanje. Poželio sam da pokaže da imam visoku temperaturu, tešku vrućicu.
Da mogu ležati u krevetu. Mek jastuk, topao poplun, poput poklopca preko
cijelog mojeg tijela. Da mjerim temperaturu koja se nikad ne spušta.
Ali nisam mogao leći. Nisam mogao čak ni sjesti.
Jer vani me čekaju košnice. Prazne i sive. Prelagane. Trebalo ih je
napuniti. I nitko osim mene to nije mogao napraviti. A sad ću biti na
televiziji. Morat ću pokazati da sam u pokretu. Da nisam dopustio da me
malo kolapsa slomi.
Kombinezon je visio na svojoj vješalici. Mrežica i šešir bili su iznad
njega. Ispod njih su stajale čizme, izgledalo je to kao da se plosnat čovjek
sakrio u zid. Skinuo sam kombinezon i presvukao se. Povukao sam patentni
zatvarač, provjerio sam je li sve zatvoreno, zatvorio otvore.
“Pa uskoro će ručak”, rekla je Emma. Stajala je ondje praznih ruku,
praznog naručja.
“Mogu jesti navečer.”
“Ali imamo mesnu štrucu. Napravila sam mesnu štrucu.”
“Imamo mikrovalnu.”
Donja joj je usna zadrhtala, ali nije ništa rekla. Samo je tako stajala,
nijema, dok sam ja stavljao šešir, spuštao mrežicu preko lica i izlazio van.

Otišao sam na livadu kod rijeke Alabast i ostao ondje ostatak dana. Najprije
sam radio. Vrijeme je bilo lijepo i to me nerviralo. Ne bi trebalo biti tako
lijepo. Nije bilo prikladno. Sunce je bilo veliko na zapadnom nebu, nad
livadom u cvatu. Lijepo poput slike na kalendaru.
Ali postalo mi je tegobno raditi. Ruke kao da su mi bile oduzete, svladao
me umor. Bio sam kadar jedino hodati. Kružiti oko novih košnica. Praznih.
Sivih, velikih poput stijena.
Bio sam ondje dok se pčele nisu počele vraćati u njih. Priroda je utihnula.
Tek sam tad prešao livadu. Do drugoga kraja. Noge su me same nosile
onamo. Prema starim košnicama u bojama karnevala, onima koje su još
preživljavale.
Zašto su baš one bile pošteđene? Tko je to odlučio, da će baš one
preživjeti?
Teško dišući stao sam pred žutu košnicu. Svaki put kad sam trebao
provjeriti košnicu sav bih se usu kao. Svaki sam put očekivao isto. Već sam
zamišljao omamljene pčele kako zuje na dnu košnice, prazninu, maticu samu
s malo vrlo mladih pčela.
I s ovom nešto nije bilo u redu. Bilo je pretiho. Sigurno nešto nije u redu.
Provjerio sam leto. Samo nekoliko pčela. Nedovoljno.
Nisam to mogao podnijeti.
Morao sam.
Zatvorenih očiju skinuo sam poklopac. Onda sam otvorio košnicu.
Odmah me pogodilo zujanje, brujanje. Kako to nisam čuo? Sve je bilo u redu,
sto posto kako treba biti. Pčele su zujale unutra. Neke su plesale. Vidio sam
načas maticu, tirkiznu oznaku na leđima. Vidio sam ličinke. Bistar, zlatan
med. Radile su, živjele su. I bile su ovdje.
Zavrtjelo mi se. Bio sam tako umoran. Klonuo sam na tlo. Ostao sjediti.
Tlo je bilo toplo, trava meka. Oči su mi se sklapale.
Ali nisam zaspao. Jer stegnulo me u prsima. Emmino jezero suza stiglo je
do mene. Voda je rasla. Zapljuskivala mi je stopala.
Gutao sam i gutao. Nisam mogao disati. Utapao sam se. Ali borio sam se.
Ustao sam. Samo sam ostao stajati i gledati pčele, koje su se također borile.
Borile se u svojoj svakodnevnoj bici za potomstvo, za dovoljno peludi, za
med.
Uginut će, i ove. Nije održivo to čime se ja bavim. Svaki put kad otvorim
košnicu bit će tako. Isti taj osjećaj, bez obzira na to jesu li žive ili ih nema. To
nema smisla.
 To nema smisla!
Svi su mi se mišići u tijelu napeli. Sva se snaga skupila u jednoj nozi,
stopalu, i odjednom sam udario.
Košnica je tresnula na tlo i roj pčela vinuo se u zrak.
Vadio sam saće tresući ih. Pčele su sad bile posvuda. Pobješnjele i u
smrtnome strahu. Htjele su me dohvatiti, osvetiti se. Gazio sam ih, ličinke,
njihovu djecu. Ali zvuk je bio prigušen, gotovo nečujan. Ne poput razbijanja
stakla. Svejedno sam nastavio. Uništavao ih. Gnječio sam ih. Trgao im krila.
Prije nego što one unište mene.
A onda mi je sinulo. Kako je to jednostavno.
Mogli bismo uništiti jedni druge.
Stajao sam usred oblaka pobješnjelih pčela. Nasrtale su na mene.
Bilo je tako jednostavno.
Dignuo sam ruku do patentnog zatvarača, do mrežice.
Samo sam je trebao maknuti.
Skinuti šešir.
Skinuti rukavice.
Brzo povući patent - izmigoljiti se iz odijela.
Izuti čizme.
I samo stati i pustiti ih da obave svoj posao.
Bost će me u samoobrani. Zariti žalce u mene, dati život da bi uzele moj.
A ovaj put neće biti mojega oca da me uzme u naručje i otrči sa mnom, dok
oblak pčela lebdi nad nama i prati nas do rijeke. Zaronio je i držao nas pod
površinom dok nisu prestale napadati.
Ovaj ću put pasti. Ostati ležati. Otrov će poteći mojim žilama. Pustit ću ih
da me nastave bosti, a ako prestanu, samo ću ih udarati bosim nožnim
prstima, gaziti ih tako da nastave, da me izbodu do neprepoznatljivosti.
Dobit će svoju osvetu. Zaslužile su to.
I onda će sve biti gotovo.
Sad ću to učiniti.
Sad.
Prsti su zgrabili mrežicu. Tanka tkanina pod debelim rukavicama.
Podignuo sam je.
 Sad!
Ali onda...
Koraci livadom. Netko je vikao.
Dolazio je prema meni.
Isprva mirno, onda brže. Glasnije.
U bijelom kombinezonu. Šešir, mrežica. Odjeven, spreman raditi. Opet je
došao bez najave. Ili je Emma možda znala. Došao je. Zauvijek?
Sad je trčao. Je li me vidio? Je li vidio što se događa? Povici su postali
glasniji. Parali su zrak.
“Tata? Tata!”
 TAO

D ječak i otac stajali su iza mene kad sam stavila ključ u bravu i otvorila
vrata. Dočekao me prazan stan u večernjem mraku.
Kuanova jakna nije visjela na vješalici u hodniku. Cipela mu nije bilo.
Pritisnula sam kvaku na vratima kupaonice.
Njegova polica iznad umivaonika bila je prazna. Ostao je samo trag
sapunice na mjestu gdje je nekoć stajala britvica.
Odselio se a da ništa nije rekao. Jer je to htio? Jer je mislio da ja to želim?
Jer ga je sve na meni podsjećalo na Wei-Wena, kao što je mene sve na njemu
podsjećalo na Wei-Wena?
Jer me krivio?
Još jedan koji je nestao. Ali ovaj put nisam mogla tražiti. Nisam mogla
ispitivati, nisam mogla stupiti u kontakt s njim. Bio je to njegov izbor, nisam
imala pravo ispitivati. Jer još uvijek sam ja bila kriva.
Dječak i otac ostali su stajati u hodniku. Gledali su me puni iščekivanja,
morala sam nešto reći.
“Možete uzeti spavaću sobu.”
Samo sam spustila torbu nasred dnevne sobe i namjestila si sofu za
spavanje. Čula sam dječaka kako govori u sobi. Glas mu je dolazio u
valovima, uzbuđen, govorio je o praktičnim detaljima s novopronađenom
energijom. Otkrio je budućnost. Tama u njemu nestala je. Ili sam dala
preveliku težinu njegovim riječima prethodne večeri. A možda sam ih
opteretila vlastitim mrakom.
Otišla sam do prozora. Ograda je još bila ondje. Zrakom je kružio
helikopter. Pčele su bile zatvorene, kao da su u čahuri, nijedna nije smjela
pobjeći van, ne prije nego što ih nastane puno, puno više, i prije nego što se
utvrdi da ih se zaista može držati pod kontrolom. Tako je htjela Xiara.
Htjela ih je pripitomiti. One su nas trebale spasiti. Htjela ih je pripitomiti
kao što je pripitomila mene. A ja sam se dala pripitomiti. Tako je bilo
najjednostavnije. Slijediti nju, ne razmišljati.
Dječak se smijao. Prvi sam ga put čula da se smije. Tako je mlad i vedar
bio njegov smijeh... Pružila sam im nešto, njemu i ocu. Smijeh je postao
glasniji, bilo mi je lakše disati. Kad se netko zadnji put smijao unutar ovih
zidova?
Iza mene stajala je torba. U njoj je bila knjiga, nikad je nisam vratila,
nego sam je pročitala cijelu, od početka do kraja. Nosila sam riječi sa sobom,
ali nisam znala što bih s njima. Bilo je to preveliko, nisam se mogla nositi s
time.

Pripremali su trg, raščistili ga. Izgrađena je pozornica, postavljene kamere.

Više je ekipa radilo u isto vrijeme jer govor se trebao prenositi u cijelome
svijetu. Energična producentica davala je ljudima zadatke. Tražila je da se u
pozadini poslažu velike košare sa svježe ubranim kruškama. Simbolika mi se
činila pretjeranom. Ali možda je moralo biti tako.
Dobila sam vlastitu garderobu. Jedna mi je žena donijela odjeću da
izaberem. Ništa pretenciozno, ali sve novo novcato. Jednostavnog kroja,
nalikovalo je uniformi iz najranije faze Partije, kao da želi podsjetiti gledaoce
otkud dolazim, da sam jedna od njih, iz naroda. Bila je malo kruta, s
manžetama, ali načinjena od meke tkanine.
“To je pamuk”, rekla je žena. “Reciklirani pamuk.”
Nikad prije nisam imala odjevni predmet od pamuka. Svaki je metar
koštao moju mjesečnu plaću. Izabrala sam plavi kostim, odjenula ga.
Materijal je disao, jedva sam ga osjetila na koži. Okrenula sam pogled prema
ogledalu. Dobro mi je stajalo. Izgledala sam kao jedna od njih. Kao ona,
Xiara, ne kao radnica iz voćnjaka nego kao osoba kakva sam možda zapravo
trebala postati.
Bila sam netko drugi u tome kostimu - bila sam što je ona tražila da
budem. Okrenula sam se, pogledala se u ogledalo preko ramena, sako mi je
lijepo pristajao u ramenima, kao i hlače na bokovima. Malo sam povukla
rukave, sezali su točno dokud su trebali.
Onda sam srela svoj pogled. Moje oči... toliko su bile slične njegovima.
Ali tko sam ja? Spustila sam pogled. Wei-Wen nikad nije imao odjeću od
pamuka. I njegov kratki život nije imao smisla.
Prisilila sam se da dignem glavu i da se pogledam. U mene je gledao
korisni idiot.
Ne. Odjednom mi je tkanina bockala kožu. Strgnula sam bluzu sa sebe.
Svukla hlače i ostavila ih na podu.
To je moralo imati smisla. Znala sam što treba učiniti.
Navukla sam svoj ofucani pulover preko glave, odjenula stare hlače,
žurno ih zakopčala i obula cipele.
Onda sam s poda pokupila svoju torbu i brzo izašla. Pronašla sam
producenticu i uhvatila je za rukav.
“Gdje je Li Xiara? Moram razgovarati s Li Xiarom.”
Bila je u zgradi mjesnog komiteta, dobila je najveći ured. Čuvar je izbacio
tri čovjeka odande kad sam ja došla, iako je bilo očito da razgovor još nije
bio gotov.
Xiara je žurno ustala, krenula mi ususret, pokušala namjestiti onaj blagi
osmijeh, ali nisam više marila za to.
“Evo.” Pružila sam joj knjigu.
Uzela ju je, ali ju nije otvorila, nije ju ni pogledala.
“Tao, veselim se što ću čuti vaš govor.”
“Morate pročitati tu knjigu”, rekla sam.
“Ako hoćete, možemo ga proći još jedanput, bit će mi drago. Formulacije.
Možda neke stvari trebamo drukčije sročiti...”
“Samo hoću da ovo pročitate”, rekla sam.
Napokon je pogledala knjigu, prošla prstom po naslovu.
“Slijepi pčelar?”
Kimnula sam. “Ništa neću napraviti, neću držati nikakve govore dok je ne
pročitate.”
Naglo je podignula pogled. “Što to govorite?”
“Sve radite krivo.”
Oči su joj se suzile. “Radimo sve što možemo.”
Nagnula sam se naprijed, zadržala njezin pogled pa tiho rekla: “Uginut
će. Opet.”
Pogledala me. Čekala sam odgovor, no nije došao. Je li razmišljala? Je li
upijala informaciju? Znače li joj išta moje riječi? U meni je rastao bijes. Zar
ne može reći bar nešto?
Nisam više mogla biti ondje, okrenula sam se i pošla prema vratima. Tad
je napokon reagirala.
 “Čekajte.”
Otvorila je knjigu i mirno okrenula prvu stranicu.
“Thomas Savage.” Pogledala je ime autora. “Amerikanac?”
“To je jedina knjiga koju je napisao”, rekla sam žurno. “Ali zato nije ništa
manje važna.”
Podignula je glavu i opet me pogledala. Onda je pokazala glavom na
stolicu.
“Sjednite. Pričajte.”

Krenula sam prebrzo, govorila isprekidano, skakala naprijed i nazad. Ali

onda sam shvatila da mi je dala vremena. Više je puta netko kucao na vrata,
mnogi su čekali, ali ona ih je sve odbila, i polako sam se smirila.
Pričala sam joj o piscu, Thomasu Savageu. Knjiga se temeljila na
njegovim iskustvima i njegovu životu. Generacije Savageovih predaka bavile
su se pčelarstvom, njegov je otac bio među prvima koji su pogođeni
Kolapsom i među zadnjima koji su odustali. Thomas je radio s ocem do
samoga kraja. Rano su prešli na ekološki uzgoj, bio je to Thomasov zahtjev,
nikad nisu vukli pčele na putovanja, nisu uzimali više meda nego što im je
trebalo da prežive. No svejedno nisu bili pošteđeni. Pčele su ugibale. Stalno
iznova. Na kraju su bili prisiljeni prodati farmu. Tek tad, kao
pedesetogodišnjak, Thomas Savage je sjeo i pisao o svojim iskustvima, o
budućnosti. Slijepi pčelar je vizionarska knjiga, ali i robusna i konkretna, jer
temeljila se na desetljećima praktičnog iskustva.
Knjiga je objavljena 2037, samo osam godina prije nego što je Kolaps
postao činjenica. Predvidjela je sudbinu koja je zadesila ljudski rod. I kako
bismo se možda opet mogli uzdići iz pepela.
Kad sam završila, Xiara je ostala šutjeti. Mirno je držala ruke na knjizi.
Njezin je nedokučiv pogled počivao na meni.
“Sad možete ići.”
Je li me izbacila? Ako odbijem, hoće li pozvati čuvare, narediti im da me
odvedu kući? Zahtijevati da ostanem ondje, sve do govora, a onda tražiti da
ga održim, taj i još mnogo drugih, unatoč tome što sam se predomislila?
Ali nije napravila ništa od toga. Umjesto toga otvorila je prvo poglavlje i
usredotočila se na tekst.
Ostala sam stajati. Kad je opet podignula pogled, pokazala je na vrata.
 “Sad bih htjela ostati sama. Hvala.”
“Ali...”
Položila je ruku na knjigu, kao da je želi zaštititi. Onda je tiho rekla: “I ja
imam djecu.”
 WILLIAM

T apeta je visjela u dronjcima i još uvijek je bila napadno žuta. A ona je

opet pjevala, danas kao i svaki dan, melodiozno je pjevušila tihim
glasom dok je preciznim kretnjama mela pod. Ležao sam licem prema
prozoru, nekoliko je smeđih listova lepršalo na vjetru.
Pomela je smet na lopaticu i ostavila je pokraj vrata. Onda se okrenula
meni.
“Da vam protresem deku?”
Ne čekajući odgovor brzo ju je uzela s mene, visoko podignula ruke i
odnijela je do prozora. Ostao sam ležati samo u noćnoj košulji, osjećajući se
golo, no nije me ni pogledala.
Otvorila je prozor, ušao je svjež zrak. Bilo je hladnije nego lani. Osjetio
sam da su mi se noge naježile i podvukao stopala poda se.
Držala je deku i žustrim je kretnjama tresla kroz prozor. Vinula bi se uvis
poput jedra, a onda bi je spustila. Kad je skoro visjela okomito, opet bi je
zavitlala uvis pred prozor.
Kad je završila i pokrila me, deka je bila hladna kao i zrak vani. Potom je
privukla stolicu krevetu i stala s rukom na naslonu.
“Da vam čitam?”
Nije čekala odgovor. Nikad nije čekala odgovor, samo bi otišla do police,
koja je opet bila uredno organizirana. Malo je oklijevala, brzo prelazila
kažiprstom po hrptima. Onda je stala i izvukla knjigu.
“Uzet ćemo ovu.”
Nisam vidio naslov. Nije mi ga ni pročitala, znala je da je svejedno. Nije
bilo važno što čita nego sama činjenica da čita.
“Charlotte”, rekao sam, zahrđalim staračkim glasom koji nije bio moj.
“Charlotte..;”
Podignula je pogled. Lagano je odmahnula glavom. Nisam to morao reći,
nisam trebao reći. Jer ponovio sam to već bezbroj puta i dobro je to znala.
Molio sam je da se makne. Da ode. Napusti me. Da misli na sebe. Da živi, ne
za mene nego za sebe.
 Ali njezin je odgovor svaki put bio isti. Ipak sam kanio nastaviti, govoriti
joj isto svaki put. Nisam mogao odustati. Dugovao sam joj to, jer posvetila
mi je cijeli svoj život. No nikakve je riječi nisu mogle odagnati odavde,
nikakve je riječi nisu mogle držati podalje.
Samo je htjela biti kraj mene.
Njezin je glas ispunjavao sobu zajedno s hladnim jesenskim zrakom. Ali
nije mi bilo studeno. Njezine su me riječi obujmile. Čitala bi mi dugo, nije se
dala smesti.
Pružio sam ruku i znao da će je ona primiti.
Tako je sjedila, danas kao i svaki drugi dan, mirno, s rukom u mojoj, i
ispunjavala tišinu riječima. Tratila je na mene svoje riječi, svoje vrijeme, svoj
život. Već je to bilo dovoljan razlog da ustanem iz kreveta. Ali nisam mogao.
Bio sam lišen, ne, ne lišen, potratio sam i svoju volju i svoju strast.
Onda je odjednom do mene dopro zvuk s kata ispod. Zvuk koji nisam čuo
godinama. Plač novorođenčeta. Novorođenčeta? Moje nije bilo. Možda je
netko došao u posjet? Ali tko? Mjesecima već nisam čuo druge glasove osim
onih svoje obitelji.
Charlotte je stala s čitanjem. Zapravo se dala smesti i malo se nagnula
naprijed, kao da se sprema pojuriti.
Netko je u prizemlju uspavljivao dijete. Thilda?
Dijete je cendralo, ali se dalo utješiti. Polako je utihnulo.
Charlotte se naslonila, uzela knjigu i nastavila čitati.
Sklopio sam oči. Njezina je ruka počivala u mojoj, a riječi su se
ljuljuškale u zraku između nas. Minute su prolazile. Ona je čitala, a ja sam
posve mirno ležao u dubokoj zahvalnosti.
No onda je dijete dolje opet počelo plakati. Sad glasnije. Charlotte je
stala.
Povukla je ruku.
Plač je postao očajan, neutješan, probijao je zidove.
Tad je ustala i odložila knjigu. Pohitala je prema vratima. “Oprostite,
oče.”
Otvorila je vrata. Plač je ispunio sobu.
“Novorođenče...”, rekao sam.
Stala je na vratima.
 Birao sam riječi. “Je li netko došao u posjet?”
Žurno je odmahnula glavom.
“Ne... ja... Dijete je sad naše.”
“Ali kako...?”
“Majka je umrla pri porodu. A otac... nije se kadar brinuti o njemu.”
“Tko je otac?” upitao sam. “Je li ovdje?”
“Ne, oče...” Oklijevala je. “U Londonu je.”
Odjednom sam shvatio. Pridignuo sam se u krevetu, pokušao je strogo
gledati, natjerati je da mi kaže istinu. “To je njegovo dijete, zar ne?
Edmundovo?”
Brzo je treptala. Nije odgovorila, ali nije ni trebala.
“Žao mi je”, rekla je opet.
Onda mi je okrenula leđa i otišla.
Vrata su za njom ostala otvorena. Čuo sam njezine žurne korake niza
stube, kako silazi u prizemlje i brzo hoda onuda.
“Evo me.”
Stala je.
“Dođi k meni...”
Glas joj je utihnuo.
“Tako... da... tako... ššš...”
A onda...
Njezino tiho pjevušenje.
Ali sad nije pjevala meni.
Napokon više nije pjevala meni. Pjevala je djetešcu koje je držala u
naručju, koje je polako ljuljuškala.
 GEORGE

S nažna drhtavica. Držala me danima. Ujutro, poslijepodne, navečer.

Mučio sam se s priborom za jelo. Emma je to vidjela, ali nije ništa
rekla. Mučio sam se s alatom, gubio vijke po podu, pila je ružno vrludala.
Budio sam se uplašen svakoga jutra.
Budio se, silazio i nailazio na njega. Samo bi kratko podignuo pogled i
kimnuo pa se vratio knjizi. Ali bilo je to dobro. Jer on se nije tresao.
On nije oklijevao. Čak i kad je listao knjigu, činio je to sigurnim
kretnjama, odlučno i smireno, sa šalicom kave u sigurnoj ruci. Koraci prema
livadi, prema košnicama, bili su jednako dugi, stopala precizna na podlozi.
A ja sam ga slijedio. Cijelo vrijeme s tom drhtavicom u sebi. Ali nakon
što sam vidio te njegove korake livadom, ta njegova dizanja iz nogu, ne iz
leđa, kako se saginje, diže, spušta, stalno iznova... Nakon što sam vidio te
kretnje, polako sam se prestao tresti. Svakim je danom bilo sve lakše držati
vilicu.
A onda, dok smo vrcali med, dok je nisko i blago jesensko sunce sjalo na
nebu, jednako žuto kao i kapi koje smo cijedili iz okvira, odjednom sam to
primijetio. Nestala je. Drhtavica je nestala.
Radio sam mirnim, sigurnim rukama. Kao i on. Pokraj njega.
Nas dvojica radili smo posve usklađeno, u istome ritmu.
 TAO

K ošnica je bila čuvana, ali šator je uklonjen. Područje je bilo otvoreno

sve do ruba polja, do samog ruba šume. Ljudi su se okupljali na
propisnoj udaljenosti, mirno stajali i samo je gledali. Nitko se nije bojao,
pčele nisu bile opasne, Wei-Wenova je alergija bila izoliran slučaj. Oko nas
je na sve strane bilo cvijeće, tek zasađeno grmlje, crveno, ružičasto,
narančasto, isti onaj bajkoviti svijet koji sam vidjela u šatoru, ali koji se sad
protezao na velikom području, jer voćke su posječene, a na njihovom mjestu
zasađene su nove biljke.
Vojska je otišla, ograda je srušena, šator uklonjen. Čahura se raspuknula i
košnica je živjela među nama. Pčele su mogle letjeti kamo su htjele, potpuno
slobodno.
Stajala je deset metara od mene, u sjeni drveća, sunce ju je obasjavalo
između lišća - nedaleko od mjesta gdje je Wei-Wena ubola pčela. Standardna
košnica Savage, točno onakva kakvu je Thomas Savage nacrtao u Slijepome
pčelaru, košnica koja je bila u njegovoj obitelji od 1852, čiji su se nacrti
izgubili negdje u povijesti, ali čije je mjere i izgled Savage znao napamet, pa
ih je ponovno nacrtao. Košnicu je izumitelj zamislio za proizvodnju meda i
promatranje pčela, u njoj ih je htio pripitomiti.
Ali pčele je nemoguće pripitomiti. Možemo ih samo čuvati, brinuti se za
njih. Unatoč svojoj izvornoj namjeni, košnica se ipak pokazala kao dobar
dom za pčele. Bila je prikladna za njihovo razmnožavanje i razvoj. Med je
ostajao njima, ništa se nije sakupljalo, nije bio namijenjen ljudima. Bilo je
onako kako je priroda htjela: med je bio hrana za tek izlegle pčele.
Zvuk nije bio nimalo nalik ičemu što sam dotad čula. Pčele su ulazile i
izlazile, ulazile i izlazile. Nosile su nektar i pelud, hranu za ličinke. Ali ne za
svoje izravno potomstvo: svaka pojedina pčela radila je za zajednicu, za sve,
za organizam koji su zajedno činile. Zujanje je raslo i padalo u zraku, od
njega je nešto u meni vibriralo. Taj me ton smirivao, bilo mi je lakše disati.
Samo sam tako stajala. Pokušavala sam pogledom pratiti svaku pojedinu,
gledati let svake od pčela prema cvijeću, s cvijeta na cvijet, pa natrag. Ali
stalno sam ih gubila iz vida. Bilo ih je previše, a obrasce kretanja bilo je
nemoguće shvatiti.
Stoga sam usmjerila pogled na cjelinu, košnicu i sav život koji ju je
okruživao, sav život koji je čuvala.
Dok sam tako stajala, netko je stao pokraj mene. Okrenula sam se. Bio je
to Kuan. Bio je opčinjen košnicom, podignuo je glavu da je bolje vidi. Ali
onda je primijetio mene.
“Tao...”
Prišao mi je. Nepoznat hod, teži, kao da je već ostario.
Stajali smo tako sučelice jedno drugom. Kuan je zadržao pogled na meni,
nije ga spuštao, kao što je prije često činio. Oči su mu bile okružene tamnim
sjenama. Bio je ispijen, blijed.
Nedostajao mi je. Nedostajalo mi je ono što je bio. Ona vedra lakoća u
njemu, zadovoljstvo, sreća zbog djeteta koje je imao. I djeteta koje će dobiti.
Željela sam da mogu reći nešto što bi mu vratilo tu vedrinu, ali nisam nalazila
riječi.
Okrenuli smo se prema košnici, stajali tako rame uz rame i gledali je.
Ruke su nam bile sasvim blizu, ali nijedno od nas nije dodirnulo drugo, kao
dvoje mladaca koji se ne usuđuju. Toplina među nama. Vratila se.
Mimo nas prozujala je pčela, samo metar od nas, naglo skrenula desno,
naizgled neplanirano, a onda proletjela između nas - osjetila sam lepet
njezinih krila na obrazu - pa nestala među cvijećem.
Tad me primio za ruku.
Zadržala sam dah. Ovaj se put on odvažio.
Napokon me opet dotaknuo. Moja je ruka bila malena u usporedbi s
njegovom. Dijelio je svoju toplinu sa mnom.
Samo smo stajali ondje, držali se za ruke i gledali košnicu.
A onda...
Napokon su došle riječi za kojima sam čeznula.
Tiho i razgovijetno, ozbiljno, što mu nije bilo svojstveno. Nije to rekao
jer je morao, nego zato što je to doista mislio:
“Nisi ti bila kriva, Tao. Nisi ti bila kriva.”

Poslije, nakon što smo se oprostili, sama sam hodala duž kolotraga. Pčele su
još zujale u meni. A njegove riječi oslobodile su riječi u meni.
 Išla sam dalje, sve sporije i sporije, sve dok na kraju nisam stala i ostala
stajati među voćkama. Sve je bilo otvoreno, nije bilo traga ogradama i vojsci,
sve je bilo kao prije, kao godinu prije u isto doba. Padalo je žuto lišće. Tlo je
njime bilo prekriveno, a stabla gotovo gola. Sve su kruške ubrane, svaka
pojedina pažljivo je skinuta, umotana u papir i odnesena. Zlatne kruške.
Ali na obzoru se nazirala promjena. Beskrajni redovi voćaka bili su
prekinuti. Radnici su iskopavali korijenje i uklanjali stabla s padine. Vizija
Thomasa Savagea napokon je postajala stvarnost. Prepustili smo kontrolu,
šuma se trebala sama širiti. U zemlju će zasaditi druge biljke, velika će
područja biti neobrađena.
Da. Sad sam to htjela. Održati govor, kao što je željela. Jer htjela sam to
sama, govoriti o Wei-Wenu. Htjela sam govoriti o tome tko je on bio za sve
nas, tko će postati - njegova slika otisnuta na velikim panoima oko trga, na
plakatima duž zidova kuća, na zastavama iznad ulaza u institucije.
Uzeli su jednu od nekoliko njegovih slika koje smo imali, bila je
neizoštrena i blijeda, na neutralnoj, sivoj pozadini, ali na plakatima su boje
bile jarke, kontrasti jasni, a oči su osobito sjajile.
Svijet je vidio tu jasnu, izoštrenu sliku i o njoj sam trebala govoriti. Ne o
njemu, Wei-Wenu, njega nikad neće dobiti. Nikad neće upoznati njegovu
razigranost, tvrdoglavost, prkos. Nikad neće znati da se ponekad budio
pjevajući, falš, ali s puno ushita. Nikad neće čuti za njegov vječito šmrkav
nos, mijenjanje popišanih hlača, masiranje ledenih stopala, ili osjetiti kako je
noću privijao toplo sneno tijelo uz moje. Njima on nikad neće biti ništa od
toga. Zato to više nije bilo važno. Zato više nije bilo važno tko je on bio.
Život pojedinca, njegovo meso, krv, tjelesne tekućine, živčani signali, misli,
strahovi i snovi nisu značili ništa. Ni moji snovi što sam ih gajila za njega
nisu značili ništa, ako ih nisam mogla vidjeti kao dio šire slike, uvidjeti da isti
snovi moraju vrijediti za sve nas.
Ali Wei-Wen će ipak biti značajan. Njegova slika - dječak s crvenom
maramom. Njegovo lice simboliziralo je novo doba. Milijunima ljudi njegovo
će okruglo lice, njegove velike sjajne oči što žmirkaju prema jarkoplavom
nebu biti povezani s jednom jedinom riječi. Jednim jedinim osjećajem koji
nas spaja. Nadom.
 ZAHVALE

V eliko hvala svim stručnjacima koji su odvojili vrijeme da pročitaju

rukopis i odgovore na moja pitanja: povjesničarkama Ragnhild
Hutchison i Johanne Nygren, stručnjakinji za Kinu Tone Helene Aarvik,
zoologu Petteru Bockmanu, liječnici Siri Seterelv, višem savjetniku Bjornu
Dahleu iz Norveškog pčelarskog saveza, stručnoj savjetnici Ragni Ribe
Jorgensen iz Pčelarske udruge ByBi, autoru knjiga o pčelarstvu Roaru Reeu
Kirkevoldu, pčelarima Ingaru Tallakstadu Lieu i Peru Sigmundu Boeu, te
Isaacu Barnesu s farme Honeyrun u Ohiju, zadnjem, ali ne manje važnom.

Hvala i svim uključenim osobama koje su čitale, komentirale i podržavale

moj rad u nastajanju: Hilde Rod-Larsen, Joakimu Bottenu, Vibeke Saugestad,
Guro Solberg, Jorgenu Lundeu Rongeu, Mattisu 0ybou, Hilde 0stby, Cathrine
Movold, Gunn 0stgard i Steinaru Storlokkenu.

Ponajviše želim zahvaliti svojoj pametnoj urednici Nori Campbell i svim

njezinim sposobnim kolegama u Aschehougu, koji su pokazali silan
entuzijazam za Povijest pčela od prvoga dana.

Koristila sam se širokim popisom radova u ovome romanu. Kao ključne

mogu navesti stručne knjige The Hive Bee Wilson, Jngar’sis birokt Roara
Reeja Kirkevolda, Langstroth's Hive and the Honey-Bee vlč. Lorenza
Lorrainea Langstrotha, A World Without Bees Allison Benjamin i Briana
McCalluma te Def m/e Kina Henninga Kristoffersena, kao i dokumentarne
filmove Vanishing ofthe Bees, More tkan Honey, Who Killed the Honey Bee,
Silence ofthe Bees i Queen ofthe Sun.
Oslo, svibanj 2015.
Maja Lunde