1

SPENCER QUINN

PAS NA
ZADATKU

2
Za Baileyja, Gansetta, Charlieja, Clema i Audrey,
bez kojih ova knjiga ne bi bila moguća

3
 Jedan

NANJUŠIO SAM GA – BOLJE REČENO, CUGU U NJEGOVU DAHU – I PRIJE nego što je
otvorio vrata, ali moje je osjetilo njuha ionako jako dobro, vjerojatno bolje od vašega. Ključ je
okrznuo bravu te napokon pronašao utor. Vrata su se otvorila i, lagano se spotičući, ušao je
Bernie Little, osnivač i suvlasnik (njegova je bivša žena Leda odšetala s drugim dijelom)
Detektivske agencije Little. Viđao sam ga i u gorem stanju, iako ne često.
Smogao je snage za slabašan smiješak. “Hej, Chet.”
Podigao sam rep i pustio ga da bubne u sag, tek tako, da pošaljem poruku.
“Malo kasnim, oprosti. Trebaš ići van?”
Ma otkud mu to? Možda zato što će mi puknuti mjehur? Ali onda sam pomislio: “A što
ću mu sad, jadničku”, otišao sam do njega i pritisnuo mu glavu uz nogu. Počešao me među
ušima ukopavši prste duboko unutra, onako kako ja to volim. Divota. Može još malo niz
stražnju stranu vrata? Pogrbio sam lagano ramena navodeći ga na to. Ah, fino. Baš fino.
Izašli smo, ja i Bernie. Ispred kuće su tri drveta, a moje omiljeno je ono veliko
sjenovito, ispod kojega se najslađe spava. Podigao sam nogu kod njega. Opa. Nisam ni znao
da sam bio tako očajan. Noć su ispunili zvukovi štrcanja, a ja sam se, slušajući ih, nakratko
isključio. Uspio sam zaustaviti mlaz – iako ne baš lako – i sačuvati malo da zalijem kamen na
kraju prilaza i drvenu ogradu koja dijeli naš posjed od starog susjeda Heydricha, plus za
pokoji štrcaj između daščica. Samo radim svoj posao, ali nemojte da počnem o starom
Heydrichu.
Bernie je gledao u nebo. Bila je prelijepa noć – lagani povjetarac, mnogo zvijezda,
treperava svjetla u kanjonu i što je sad ovo? Nova teniska loptica na travnjaku. Otišao sam do
nje i ponjušio je. Nije bila jedna od mojih niti od ikoga poznatog.
“Oš se igrat donošenja?”
Pipnuo sam je šapom. Kako je dospjela ovamo? Bio sam zatvoren ovdje cijeli dan, ali
jedno sam uho uvijek držao naćuljeno; osim kad sam zadrijemao, naravno.
“Donesi je ovamo, Chet.”
Nisam to želio, ne s tim tuđim mirisom na sebi.
“Hajde.”
Ali Bernieju nikad nisam rekao ne. Polizao sam nekoliko puta lopticu posvojivši je, a
onda sam je odnio do Bernieja i ispustio je kod njegovih nogu. Bernie je zamahnuo i bacio
lopticu niz cestu kanjona.
“Opa – di je otišla?”
Di je otišla? Zar je stvarno nije mogao vidjeti? Svaki me put nanovo iznenadilo kako bi
mu vid oslabio nakon zalaska sunca. Pojurio sam za lopticom koja je odskakivala sredinom
ceste pred mojim očima, stražnje sam noge izbacio daleko naprijed i skočio te je još u zraku
uhvatio u kratkom odskoku, onako kako to volim. Zatim sam se okrenuo u jednom klizećem
pokretu i pojurio punim trkom nisko spuštene glave, ušiju spljoštenih pod vjetrom koji sam
podigao, i spustio je pred Berniejevim nogama, zakočivši u zadnji tren. Ako znate nešto
zabavnije od ovoga, javite mi.
“Uhvatio si je u kratkom odskoku? Nisam vidio odavde.”

4
 Mahnuo sam repom, taj brzi zamah jedan-dva značio je da – za razliku od onog
pretjerano uzbuđenog koji me samo tjera dalje na mahanje i ima mnogo različitih značenja, od
kojih poneka ni sam ne raspoznajem.
“Fino.” Podigao je lopticu i ponovno je htio zamahnuti, kad se niz ulicu polako spustio
auto i zaustavio ispred nas.
Prozor je skliznuo dolje i žena se nagnula van. “Je li ovo trinaest-tristo-devet?“
Bernie je kimnuo.
“Tražim Bernieja Littlea, detektiva.”
“Našli ste ga.”
Otvorila je vrata, počela izlaziti i zatim ugledala mene. “Je li pas u redu?”
Bernie se ukočio. Osjetio sam to; stajao je odmah do mene. “Ovisi na što mislite.”
“Pa znate, je li opasan, grize li? Ne osjećam se ugodno u blizini pasa.”
“Neće vas ugristi.”
Naravno da neću. Ali ideja mi se posve sigurno motala po glavi. Vidio sam to po svoj
toj slini koja mi se odjednom počela skupljati u ustima.
“Hvala. Sa psima nikad ne znate.”
Bernie je nešto promumljao ispod glasa, pretiho čak i za mene; ali znao sam da bi mi se
svidjelo, što god da je bilo.
Iz auta je izašla visoka žena duge svijetle kose i s mirisom cvijeća i limuna, uz dašak
jednog drugog mirisa koji me podsjećao na ono što se samo povremeno događa ženkama u
mom svijetu. Kako bi to bilo imati ga stalno prisutnog? Vjerojatno bi me izludio. Bacio sam
pogled na Bernieja i vidio kako je gleda istodobno pokušavajući namjestiti kosu. Oh, Bernie.
“Ne znam odakle da krenem. Ništa mi se slično nikada prije nije dogodilo.”
“Ništa slično čemu?”
Kršila je ruke. Ruke su najčudnija stvar kod ljudi, i najbolja: gotovo sve što vas zanima
možete saznati promatrajući ih. “Živim u El Presidenteu.” Mahnula je neodređeno.
El Presidente: je li to ulica gdje su još uvijek radili na kanalizaciji? Loš sam što se tiče
imena ulica – osim naše vlastite Mesquite Road – ali zašto i ne bih bio? Nisam ih trebao kako
bih se snašao.
“Zovem se Cynthia Chambliss. Radim sa ženom kojoj ste pomogli.”
“S kojom to?”
“S Angelom DiPesto.”
Milost. Sjetio sam se beskonačnih noći koje smo proveli parkirani ispred motela uzduž i
poprijeko države. Mrzili smo poslove s razvodima, ja i Bernie, prije ih uopće nismo ni
prihvaćali. Ali sad smo imali problema sa solventnosti, kako to Bernie kaže. Da budem
iskren, nisam baš shvaćao što su to “problemi sa solventnosti”, ali što god bili, Bernie bi se
zbog njih budio usred noći, dizao iz kreveta i koračao uokolo ponekad paleći cigaretu, iako se
tako jako trudio da prestane.
Bernie nije ništa komentirao u vezi s Angelom DiPesto, samo je lagano kimnuo jednim
od onih svojih jedva primjetnih pokreta glavom. On to odlično radi. Nekoliko mi različitih
vrsta njegovih kimanja sad pada na pamet, a ako znate kako gledati, svi su bili jasno čitljivi.
Ovaj ovdje značio je: pogreška broj jedan.
“Stvar je u tome da je Angie pohvalno govorila o vama – o tome kako ste smjestili onoj
gnjidi od njezina muža.” Lagano se stresla. Ja to činim mnogo, mnogo bolje. “Pa kad se ovo

5
dogodilo, a vi ste mi gotovo u susjedstvu i tako... uglavnom, tu sam.” Lagano se ljuljala
naprijed-natrag kako to ljudi čine kad su nervozni.
“Kad se što dogodilo?”
“Pa to s Madison. Nestala je.”
“Madison vam je kći?”
“Nisam vam to rekla? Oprostite. Toliko sam uzrujana da ne znam što...”
Oči su joj zasuzile. Ta stvar s plakanjem uvijek mi je bila dosta zanimljiva; ne sam zvuk
– s tim se mogu poistovjetiti – nego slapovi, kako ih Bernie zove, pogotovo kad je Leda bila u
pitanju. Oni se uzrujaju, ti ljudi, i onda im voda počne ići iz očiju, osobito ženama. O čemu se
tu zapravo radi? Bernie je gledao u pod i premještao se s noge na nogu; ni on to nije znao,
iako sam jednom vidio kako se i njemu voda cijedi iz očiju; bilo je to onog dana kad je Leda
spakirala sve Charliejeve stvari. Charlie je njihov sin – Berniejev i Ledin – koji je sad živio s
Ledom, osim u vrijeme posjeta. Nedostajao nam je, meni i Bernieju.
Ta žena – Cynthia? Chambliss? kako li se već zvala – stvar je u tome da teško lovim
imena na prvu, ponekad mi promaknu i druge stvari, osim ako se pošteno ne zagledam u
sugovornikovo lice – uzela je maramicu iz torbice i obrisala oči. “Oprostite.”
“Nemate se zbog čega ispričavati. Koliko dugo nema Madison?”
Žena je počela odgovarati, ali sam u tom času čuo nešto kako šuška u grmlju na drugom
kraju prilaza. U sljedećem sam trenu i sam bio u grmlju njuškajući okolo, možda sam čak
malo i kopao, ali samo malčice. U zraku je bio neki miris, obične žabe ili krastače ili... uf,
zmije. Ne volim zmije, ne volim ih ni—
“Chet? Je l’ da da ne kopaš tamo?”
Izašao sam iz grmlja i otkaskao do Bernieja. Ups – rep mi je bio dolje, svinut među
nogama kao da sam kriv. Odmah sam ga podigao gore, visoko i nevino.
“Dobar dečko.” Potapšao me po glavi. Tap-tap. Ah.
Žena je lupkala nogom po podu. “Znači, kažete da mi nećete pomoći?”
Bernie je duboko udahnuo. Oči su mu izgledale umorno. Cuga je popuštala. Uskoro će
postati pospan. I ja sam bio malčice pospan. A i neki zalogajčić bi dobro došao. Je li ostala još
koja žvakalica od sirove goveđe kože u najgornjoj ladici do kuhinjskog sudopera, ona s
posebnim oku—
“Ne, nisam to rekao. Vaša se kći danas nije vratila iz škole. To znači da je nema, koliko,
ni osam sati? Policija čak neće otvoriti ni dosje o nestaloj osobi dok ne prođe cijeli dan.”
S osam sati sam imao teškoća, ali odlično sam shvaćao što je to cijeli dan, od izlaska
sunca povrh brda iza garaže do njegova zalaska iza brda na drugoj strani.
“Ali vi niste policija.”
“Istina, i ne slažemo se uvijek, ali s ovim se slažem. Kažete da je Madison u drugom
razredu srednje? Koliko onda ima godina? Šesnaest?“
“Petnaest. Ona je u programu za nadarene.”
“Iz mog iskustva, petnaestogodišnjaci ponekad zaborave nazvati kući, osobito ako im
dođe da naprave nešto impulzivno poput odlaska u kino, druženja ili tulumarenja s vremena
na vrijeme.”
“Danas nije vikend.”
“Čak i radnim danom.”
“Rekla sam vam već – ona je nadarena.”
“Bila je i Billie Holiday.”

6
 “Oprostite?” Žena je izgledala zbunjeno; zbunjeno ljudsko lice gotovo je ružno kao i
ljuto. Ni ja nisam shvatio primjedbu s Billie Holiday, ali bar sam znao tko je ona – jedna
pjevačica koju je Bernie slušao, pogotovo kad je bio u jednom od svojih mračnih
raspoloženja.
No iako nitko nije shvatio što je htio reći, Bernie je izgledao zadovoljan sobom kao da
je zabio gol. Vidio sam to po laganom smiješku koji mu je prešao licem i brzo se izgubio.
“Ovako ćemo. Ako vam se ne javi do jutra, nazovite me.” Ispružio je svoju posjetnicu.
Žena ju je neprijateljski pogledala, ne dotaknuvši je. “Do jutra? Sedamdeset šest posto
nestanaka riješi se u prvih dvanaest sati ili se...” Oči su joj se ponovno ovlažile, a glas joj je
zvučao kao da je nešto guši u grlu. “... uopće ne riješe.”
“Gdje ste to čuli?”
“Nisam to čula. Provjerila sam na internetu prije nego što sam se dovezla ovamo. Čini
mi se da ne shvaćate da Madison nikada nije i ne bi učinila ovakvo nešto. Ako mi vi nećete
pomoći, možda mi možete preporučiti nekoga tko hoće.”
Preporučiti drugu agenciju? Je li se to ikada prije dogodilo? Uopće nisam mogao
pročitati izraz Berniejeva lica.
“Ako vas muči novac, spremna sam platiti koliko god tražite, uz bogatu nagradu čim je
nađete.” Posegnula je u torbicu i iz nje izvukla nekoliko novčanica. “Što kažete na petsto
unaprijed?”
Berniejev je pogled skrenuo na novac i zadržao se na njemu s mislima na solventnost, a
njegovo je lice sad mogao pročitati svatko s bilo koje udaljenosti. “Najprije bih želio vidjeti
njezinu sobu.” Kad je Bernie popuštao, činio je to brzo i odjednom. Vidio sam to s Ledom
tisuću puta. Cynthia mu je predala novac. “Slijedite me.”
Bernie je gurnuo novčanice duboko u džep. Otrčao sam do našeg auta – starog Porsche
kabrioleta pjeskarene karoserije koji je već dugo čekao novi premaz bojom – i skočio preko
suvozačevih vrata na svoje mjesto.
“Hej. Jeste li vidjeli što je vaš pas upravo učinio?”
Bernie je kimuo, ponosno, pun povjerenja. Obožavam kad to napravi. “Zovu ga Chet za
pet.” No dobro, Bernie me tako zove, iako ne često.
Čulo se zavijanje kojota u kanjonu, nedaleko od stražnjeg dijela kuće. Morat ću se
pozabaviti time poslije. Više uopće nisam bio umoran. I Bernie je izgledao jednako okrećući
ključ da upali auto. Nas smo dvojica uživali u poslu, ja i Bernie.

7
 Dva

JEDNO ZAPAŽANJE O LJUDIMA: UŽIVAJU U OPIJATIMA. U SVOM POSLU

neprestano nailazimo na to. Piju alkohol, puše sve i svašta, gutaju tablete, čak si zabadaju igle
u tijelo – sve smo mi to vidjeli. Ali sam taj čin umjetnog ushićenja nisam shvaćao, to me dugo
zbunjivalo. Čemu sve to? I onda mi je jednog dana sinulo. Koja je bila moja najomiljenija
stvar na cijelome svijetu? Voziti se na suvozačkom mjestu u Porscheu, što dalje, to bolje.
Sjediti visoko dok mi vjetar udara u lice i izobličuje ga, a prizori i mirisi – pogotovo mirisi –
jure pokraj mene takvom brzinom da ih ne mogu sve pohvatati. Brzina, euforija, uzbuđenje:
osjećaj opijenosti nije mi bio nepoznat, bio sam u tom stanju mnogo puta.
Kao na primjer sada dok smo pratili Cynthiju Chambliss niz svoju ulicu, majku
vjerojatno nestale Madison. Prizori su mi se velikom brzinom smjenjivali pred očima: čovjek
iznosi smeće – sutra odvoze smeće? Da! Obožavam dan za smeće; moj frend Iggy kako
pijucka iz svoje zdjelice točno ispred ulaznih vrata i okreće se prema Porscheu, mrvu
prekasno, dovoljno da mu promaknem, tipični Iggy; a zatim—
“Chet, zašto laješ?”
Lajao sam? Ups. Mora da je bilo upućeno Iggyju. I onda: nepomičan zec na nečijem
travnjaku s bijelim repićem koji se bijeli na mjesečini. Dlaka mi se nakostriješila duž leđa.
“Chet. Dolje.”
Sišao sam. Ali lovio sam ja zečeve u svoje vrijeme, samo da znate. A jednom čak – o
da: moguće je.
“Što ti je sad odjednom?”
Ništa, ništa mi nije bilo: bio sam potpuno izvan sebe, to je sve. Uvukao sam jezik natrag
u usta; potpuno se osušio na vjetru, bio je već poput onih ručnika koje sam ponekad znao naći
na podu praonice. Volio sam zakapati te ručnike vani u stražnjem dvorištu blizu velikog
kamena, ali zakapanje ručnika nikada nije bilo jednostavno. Žvakalice – to je sasvim druga
priča, lako se zakapaju i – ohoho! U tom sam se trenu kao kroz maglu prisjetio da sam
zakopao jednu koju još nisam otkopao, blizu narančina drveta, kraj ograde starog Heydricha.
Možda je još uvijek bila ondje! Zagledao sam se u mjesec i smišljao planove kad smo skrenuli
na prilaz i stali iza auta Cynthije Chambliss.
Iskočio sam iz auta. Pločnik je još bio zagrijan od današnje vrućine. Nanjušio sam vodu
u blizini, onu iz bazena. Slijedili smo Cynthiju do ulaznih vrata kuće koja je jako nalikovala
na našu, odnosno na većinu kuća u Dolini, ali je bila veća.
Cynthia se okrenula Bernieju. “Pas ulazi?”
“Zašto ne?”
Koža joj se na čelu, između očiju, naborala. To nije moglo značiti ništa dobro. “Nikad
nisam imala psa unutra.”
Bernie je pogledao kuću. “Nikad nije kasno.”
Naborani izgled postao je još izraženiji. “Oprostite?”
Bernie se nasmiješio. On ima mnogo različitih osmijeha. Učinilo mi se kao da ovim
samo pokazuje zube. I ja sam učinio isto. Bernie ima lijepe zube za jednog čovjeka, ali

8
iskreno se mora priznati da nisu ništa prema mojima. “Postoji velika vjerojatnost da ćemo ga
trebati, gospođo Chambliss. Nestala djeca – to je Chetova specijalnost.”
Buljila je u mene. “Izgleda preagresivno da bi bio blizu djece.”
Sada je trebalo zatvoriti usta. Znao sam to, naravno, ali iz nekog se razloga nisu
zatvorila, već su se razjapila još i jače, a uz to sam počeo i lagano dahtati postajući sve
uzbuđeniji.
“Nikad nije agresivan, sve dok to situacija ne zahtijeva.” Bernie me potapšao po glavi.
Tap-tap. Smirio sam se. “Na kraju krajeva, Chet je dresirani policijski pas.”
“Doista?”
“Završio je kao prvi u svojoj klasi u školi za pse.”
To je bilo malo navučeno s obzirom na to da nisam baš završio školu. Tako smo Bernie
i ja i završili zajedno – duga priča kojoj ću se vratiti poslije ako stignem.
“U tom slučaju...” Cynthia je otvorila vrata.
Ušli smo.
Ptičji drek. Smjesta sam ga nanjušio, kiselkastog i odbojnog, baš poput samih ptica. Bih
li ja bio odbojan kad bih mogao kliziti uokolo po prostranom plavom nebu? Nema šanse.
Slijedili smo Cynthiju kroz veliku sobu s popločanim podom koji je bio ugodan i
hladan, pa kroz predsoblje do zatvorenih vrata. Usput sam spazio krumpirić kako leži na
vidljivom mjestu blizu zida i progutao ga u letu; bio je rebrasti, moj omiljeni.
Na vratima je visio natpis s munjom. Bernie ga je pročitao. “Visoki napon. Ne ulazi.”
“To je samo Madisonin smisao za humor”, rekla je Cynthia. Otvorila je vrata, ušli smo i
u kavezu koji je visio sa stropa sjedila je ptica na prečki.
“Che-et.” Bernie je izgovorio moje ime razvukavši ga, kako je to običavao činiti kad je
bio zabrinut zbog onoga što bi moglo uslijediti. I naravno, zbog moje sposobnosti skakanja –
bio sam najbolji skakač u svojoj klasi, što je i dovelo do cijele te nevolje koje se nisam mogao
potpuno sjetiti, iako je bilo krvi – kako sam mogao ne uzeti načas u obzir određene
mogućnosti? Ali nisam ih mislio sad otkrivati, ne? Bili smo na poslu. Tap-tap. “Dobar
dečko.”
Ptica – zelena s ljuskavim žutim nogama i kandžama i čudnom bodljastom krestom na
vrhu glave – ispuštala je užasne kreštave zvukove.
“Čujete li to?” pitala je Cynthia.
“Što?”
“Rekao je ‘Madison je zakon’. Ona ga je to naučila. Zna reći i druge stvari.”
Opa. Cynthia tvrdi da on – ovaj zatvorenik sitnih caklastih očiju – može govoriti? Ne
vjerujem.
“Zove se Kapetan Crunch.”
Kapetan Crunch je njihao glavom naprijed-natrag ružnim pokretom koji podsjeća na
guštera i ponovno je ispustio onaj užasan kreštavi zvuk. Završio je visokim skvikom, od kojeg
su me zaboljele uši. Jedan pogled na Bernieja i bilo mi je jasno da ga on nije čuo. Bernieju su
znale promaknuti neke stvari, istina, ali morali ste mu se diviti: nikad nije dopustio da ga
njegovi nedostaci snužde.
“Što još zna reći?”
Oh, Bernie, molim te.
Cynthia je prišla kavezu. “Reci da.”
Skvok-skvok.

9
 “Jeste čuli?”
“Što?”
“‘I spustit ćemo sjedala.’ Rekao je ‘I spustit ćemo sjedala’ kad sam mu rekla ‘Reci da’.”
Baš.
Ali Berniejevo je lice poprimilo jedan od onih svojih izraza, bilo je izrazito mirno,
tamnih očiju, što je značilo da ga je nešto zaintrigiralo. “Što još?”
Cynthia je lagano lupnula po kavezu. Imala je duge i sjajne nokte. “Kapetane Crunch?
Jesi li za piće?”
Skvik-skvik.
“‘Neka bude duplo’?” rekao je Bernie.
“Pogodili ste”, odgovorila je Cynthia.
“Vrlo efektno.” Zar stvarno? Ptica koja je navodno rekla ‘Madison je zakon’, ‘I spustit
ćemo sjedala’ i ‘Neka bude duplo’? Što je tu efektno? Što mi je promaknulo? Bernie se
okrenuo prema meni. “Chet! Zašto režiš?”
Nisam režao. Ali ipak sam pomalo uzmicao i na kraju sjeo kraj televizora koji je stajao
na stoliću. U tom sam času osjetio miris koji mi je bio poznat još iz školskih dana, a kad tamo,
ispod stolića: plastična vrećica s marihuanom.
Bernie me prostrijelio kratkim pogledom. “Za Boga miloga, Chet. Prestani lajati.”
Okrenuo se Cynthiji. “Razgovara li Madison puno s pticom?”
“Stalno. Ima ga, onak’, oduvijek i tretira ga kao ljudsko biće.”
Bernie je lupnuo po kavezu. Njegovi su nokti bili kratki, izgrizeni gotovo do mesa.
“Gdje je Madison?” upita.
Ptica je bila tiho. Cijela je soba bila u tišini. Bernie i Cynthia su gledali u pticu. Ja sam
gledao Bernieja. Ponekad me zabrinjavao. Ako smo se oslanjali na svjedočanstvo Kapetana
Cruncha, slučaj je bio izgubljen.
“Kakva genijalna ideja”, rekla je Cynthia. Buljila je u Kapetana Cruncha. “Gdje je
Madison?” pitala je. Kako je ptica i dalje šutjela, dodala je molećivo: “Reci da.”
“I spustit ćemo sjedala”, odgovorio je Kapetan Crunch. Ovaj sam ga put i sam čuo.
“Ajmo se vratiti malo unatrag”, rekao je Bernie. “Htio bih odrediti kronologiju.”
“Što je to?”
I mene je to zanimalo. Bernie je ponekad govorio komplicirane riječi. Da je po njegovu,
vjerojatno bi cijele dane provodio s nosom u knjizi; ali što bi onda bilo s alimentacijom,
uzdržavanjem djeteta i propalom investicijom u proizvodnju hlača s uzorkom havajskih
košulja – obožavao je havajske košulje – Bernie nije imao izbora.
“Vremenski slijed događaja”, odgovorio je. “Kad ste zadnji put vidjeli Madison?”
Cynthia je pogledala na sat. Bio je velik i zlatan. Imala je još zlata oko zapešća i vrata te
u ušima. Liznuo sam zlato nekoliko puta, nije mi se baš svidjelo, iako je srebro bilo još i gore.
“U osam i petnaest”, odgovorila je Cynthia. “Kad sam je odvezla u školu.”
“Koju školu?”
“Srednju školu Heavenly Valley.”
“Ne znam za tu školu.”
“Relativno je nova, malo sjevernije od Puma Wellsa. Moj bivši ondje gradi kuće.”
“Vaš bivši je Madisonin otac?”
“Tako je. Razvedeni smo pet godina.”

10
 “Jeste ga nazvali?”
“Naravno. Nije ju vidio.”
“Vi imate skrbništvo?”
Cynthia je kimnula. “Neke vikende provodi s Damonom, svaki drugi Božić i tako to.”
Bernie je izvadio svoju bilježnicu i olovku. “Damon Chambliss?“
“Keefer. Vratila sam djevojačko prezime.”
Djevojačko prezime? Što je to ono? Stalno mijenjaju svoje ime, svi ti ljudi. Ne kužim
to. Ja sam Chet, kratko i jasno.
“Madison se preziva Chambliss?”
“Da.”
“I imala je desetak godina u vrijeme razvoda?”
“Da.”
“Kako je to podnijela?”
Cynthia je podigla ramena i zatim ih spustila: slijeganje ramenima. To ponekad znači da
ih nije briga – što mi je inače teško razumjeti – ali je li to i sada bio slučaj? “Znate kako
kažu.”
“Što kažu?”
“Za djecu je bolji razvod od lošeg braka”, rekla je Cynthia.
Bernie je trepnuo. Bio je to sićušan pokret, jedva zamjetan, ali znao sam što mu je na
pameti: Charlie; i njegov vlastiti razvod. Kad su u pitanju brak i razvod, nemojte mene
gledati. Oboje su potpune nepoznanice u mom svijetu.
“Ali”, rekla je Cynthia, “ne vidim kako je išta od toga povezano s Madisoninim
nestankom.”
Ustvari, ni ja to nisam vidio.
“Samo popunjavam praznine”, rekao je Bernie. To mu je jedna od omiljenih rečenica i u
većini situacija djeluje poput čarolije.
“Oprostite”, rekla je Cynthia. “Nisam vam htjela soliti pamet. Samo...” Oči su joj se
opet navlažile. Jednom je Ledina krupna suza pala na pod i ja sam je probao. Bila je slankasta;
veliko iznenađenje. “Samo... O, Bože, gdje je?”
Bernie je gledao uokolo, spazio kutiju s maramicama na stolu i pružio joj jednu. “Kad
ste shvatili da je nestala?”
“Kad nije došla kući. Dolazi busom. Ja sam ovdje, ali popodne sam dosta zaposlena –
vodim mali biznis od doma.”
“Čime se bavite?”
“Dizajniram internetske čestitke.”
“Internetske čestitke?”
“Mogu vas staviti na svoj popis ako ste zainteresirani”, rekla je Cynthia. Uzela je još
jednu maramicu i ispuhala nos. Nos joj je bio malen, beskoristan, potpuno drukčiji od mog, ali
ipak me zanimalo: kako bi bilo puhati nos? Odjednom se moj vlastiti nos počeo trzati.
Cynthia i Bernie su nastavili pričati o busu, kako Madison nije izašla iz njega, kako je zvala
školu, njezine prijatelje, bivšeg muža, ali zapravo nisam slušao jer su mi pozornost odvlačili
svi ti čudni osjećaji u nosu.
I onda: “Zašto on tako reži?”
“Mislim da ne reži”, rekao je Bernie. “Već kao da migolji nosom. Chet? Jesi dobro?”

11
 Poniženje. Pošteno sam se protresao, što je uvijek dobar način za novi početak, i
primaknuo se bliže Bernieju, budan s visoko uzdignutim repom.
“Dobro je”, rekao je Bernie.
Cynthia me čudno gledala. “Nikad prije nisam vidjela takvog psa.”
“Kakvog?”
“Njegove uši. Jedno je crno, drugo bijelo.”
Nije pristojno tako komentirati nečiji izgled. Zar to nije općepoznata stvar? U tom sam
času odlučio da mi se Cynthia ne sviđa. Jedan pogled na Bernieja i vidio sam da i on isto
misli.
“Trebat će mi neke stvari od vas”, rekao je mirnim glasom koji je postajao hladan.
“Kontakt broj vašeg bivšeg, Madisoninih prijatelja, nekih posebnih ljudi u njezinom životu –
trenera, profesora itd. I njezina bolja fotka.”
“Odmah”, rekla je i izašla iz sobe.
Bernie se okrenuo meni i tihim glasom krenuo na posao. “Jesi našao nešto?”
Otišao sam do stolića s televizorom i nagnuo se naprijed poput lovačkog psa. Bernie se
spustio na koljena i izvukao vrećicu s marihuanom. Opipao ju je u ruci i gurnuo natrag pod
stol.
“Bravo, frajeru.” Tap-tap – i brzinsko češkanje između ušiju. Ah.
Cynthia se vratila, dala Bernieju list papira i uokvirenu sliku djevojke s konjskim
repom. Bez konja bih mogao, ali sviđa mi se konjski rep. “Ima li Madison dečka?” pitao je.
“Nema.”
Bernie je razgledao sobu. “To bi onda bilo to”, rekao je. “Još samo nešto s Madisoninim
mirisom.”
“Njezina jastučnica?”
Bernie je otišao do kreveta, skinuo jastučnicu koja je meni izgledala roza, iako ja nisam
mjerodavan što se tiče boja, kako kaže Bernie. Ponjušio sam je nekoliko puta i uhvatio
Madisonin miris: miris djevojke s daškom meda, trešnje i neke vrste cvijeta boje sunca koji
sam povremeno viđao uz cestu. Bernie je složio jastučnicu i spremio je u plastičnu vrećicu.
“Javit ćemo vam se”, rekao je. “Ali ako bilo što čujete, odmah nas nazovite bio dan ili
noć.”
“Hvala vam. Jako sam vam zahvalna.” Cynthia nas je povela predsobljem do ulaznih
vrata. “Angela DiPesto je oduševljena vama.”
Bernie se zaustavio i okrenuo prema njoj. “Rekli ste da ste radili s njom.”
“Tako je.”
“Kakve ona ima veze s internetskim čestitkama?”
“Ona mi je napravila softver.”
“Angela DiPesto?”
Cynthia je kimnula i otvorila vrata. Djevojka je dolazila puteljkom, djevojka s konjskim
repom i ruksakom. Lice joj je još uvijek bilo u mraku, ali odmah sam je prepoznao po mirisu.
“Madison?” rekla je Cynthia. Prekrila je usta – to je jedna od onih stvari koje žene čine
ponekad, a muškarci nikada. “Oh, Bože – pa gdje si bila?”
Bernie je ispod glasa, ne obraćajući se nikome posebno, rekao: “Trebam piće.”
Iz kuće se čuo opori glas Kapetana Cruncha: “Neka bude duplo.”

12
 Tri

MADISON JE MIRISALA BAŠ POPUT NJEZINE JASTUČNICE, OSIM ŠTO JE SAD bio
umiješan i miris znoja; znoj i malo marihuane. Znoj, ljudski znoj, široka je tema. Jedna vrsta
nastaje vježbanjem i ima svjež, osebujan miris. Zatim postoji znoj koji dolazi od manjka
pranja, manje svjež, s laganom primjesom neljudskih sastojaka. Onaj koji se javlja u strahu –
a ovaj koji sam sad namirisao – negdje je između.
Cynthia je izašla i zgrabila Madison za ruku. “Gdje si bila? Poludjela sam od brige.”
“Ja—” započela je Madison, zatim spazila Bernieja i stala.
“Ovo je gospodin Little. On je detektiv.”
“Detektiv?”
“Umrla sam od brige.”
“Za ime Božje, mama. Zvala si detektiva?”
“Gdje si bila? Odgovori mi!”
Madison se ugrizla za usnicu. Ljudi to ponekad čine. Što to znači? Zapravo je teško reći,
ali stalno to primjećujem. “Nisam ja kriva. Profesor Rentner nam je preporučio.”
“Profesor Rentner? Što to pričaš?”
“Ma daj, mama – profesor povijesti. Onaj kojem se svidio moj esej iz—“
“Dobro, dobro, i što s njim?”
“Rekao je da bismo trebali pogledati neki film o Rusiji.”
“Bila si u kinu?”
“Imali su posebnu projekciju u šoping-centru North Canyon. Samo danas i sutra.
Pogledala sam film i onda ostala malo dok nisam našla nekoga da me doveze kući.”
“Koga?”
“Jednog dečka iz četvrtog razreda – ne poznaješ ga.”
“Kako se zove?”
“Tim... nešto. Ni ja ga ne poznajem baš dobro.”
Cynthia je gledala Madison, morala je malo dići glavu jer je kći bila viša od nje. “Zašto
me nisi nazvala?”
“Oprosti. Zaboravila sam.”
“A zvala sam te na mobitel bar sto puta.”
“Ugasila sam ga, mama. Jer, onak’, mobitel u kinu, znaš?”
“Ne razgovaraj tako sa mnom.”
Madison je spustila pogled.
Nastala je tišina. A zatim je Cynthia rekla: “Idemo unutra.” Okrenula se prema
Bernieju. “Hvala vam na vašem vremenu.”
“Nema problema”, rekao je Bernie. “Drago mi je što je sve završilo dobro.” Pogledao je
Madison. “I sâm sam veliki ljubitelj ruskih filmova. Koji je igrao?”
“Doktor Živago”, odgovorila je Madison. “Učimo o Ruskoj revoluciji.“

13
 “Obožavam Doktora Živaga”, rekao je Bernie. Mi smo gledali mnogo filmova, ja i
Bernie, iako se ovoga nisam mogao sjetiti. Istini za volju, pažljivije sam ih pratio samo ako su
i moji dečki sudjelovali, pa i u nekoj maloj ulozi, kao u Bolje ne može, na primjer, ili u
Istjerivačima duhova II. Bernie je dodao još samo jedan komentar: “Omiljena mi je scena na
teniskom terenu.”
“Aha”, rekla je Madison. “To je bilo super.” Onda je učinila nešto što me iznenadilo:
prišla je bliže i pogladila me vrlo pažljivo i nježno. “Sviđa mi se vaš pas”, rekla je.
Ušle su u kuću. Mi smo otišli doma.

Bilo je kasno. Bernie je u frižideru našao ostatak odreska. Razmazao je po njemu omiljeni
umak, prerezao ga napola i malo smo prezalogajili. Bernie je otvorio pivo i sjeo za stol.
“Osjećam se krivim što nisam ni ponudio da vratim pet glava.”
Žvakao sam svoj odrezak. Obožavam odreske, mogao bih ih jesti svaki dan.
“Ali ima jedna stvar, Chet. Znaš koja?”
Dignuo sam pogled sa zdjelice, moguće da mi je komad mesa ostao visjeti sa strane
usta.
“Ne postoji scena s teniskim terenom u Doktoru Živagu.”
Bernie je otvorio svoj laptop. Ja sam se okrenuo svojoj zdjelici s vodom.
“Daj da ti stavim svježu vodu.”
Bernie je napunio zdjelicu na sudoperu i unutra ubacio par kockica leda. Ah. Obožavam
led. Vratio se laptopu. “Je. Doktor Živago igra u centru North Canyon, u maloj dvorani za
projekcije, straga. I Ted Rentner predaje povijest u srednjoj školi Heavenly Valley.”
Uzdahnuo je. Da, uzdah, također zanimljiva stvar: primijetio sam da ljudi, što su mlađi, to
rjeđe čine. “Postoje dvije vrste laži, Chet. Velika laž, potpuno očita, i ona sitna, uvučena u
mrežu istine. Cura je prokleto vješta.” Protresao je bocu s umakom i dodao ga još na svoj
odrezak. “Je li Cynthia rekla da je mala u razredu za nadarene?”
Pojma nemam. Zdrobio sam kockicu leda. Od toga sam imao super osjećaj u zubima, a
usput su mi se listići leda motali po ustima hladeći me. Vrijeme večere – pa čak i brzog
obroka poput ovog – bilo je nešto čemu smo se uvijek veselili, ja i Bernie.
Zaklopio je laptop ugasivši ga. “S druge strane, vratila se kući živa i zdrava. To je
najvažnije. Ali sad ti je jasno zašto mi nije toliko krivo što sam uzeo novac?”
Naravno. Na kraju krajeva, trebali smo novac. Financije su nam bile u komi –
alimentacija, uzdržavanje djeteta, havajske hlače i gotovo nikakvi prihodi osim poslova s
razvodima. Bernie je to stalno vrtio po glavi, gotovo svake noći. Ispod štednjaka se pojavio
mrav, jedan od onih sočnih crnih, i pokušao pobjeći kraj mene. Što mu bi? Jedva da sam
morao pomaknuti jezik. Bernie je uvijek naglašavao važnost proteina u prehrani.

Berniejeva spavaća soba – vrlo neuredna, posvuda odjeća, knjige, novine – nalazi se u
stražnjem dijelu kuće s pogledom na kanjon. On spava u velikom krevetu koji je prije dijelio s
Ledom. Ja sam u to vrijeme spavao u kuhinji; a sad sam na podu u podnožju kreveta. Negdje
ispod svih tih stvari nalazi se fini mekani sag.
“’Noć, Chet.”
Sklopio sam oči. Noć je postajala hladnijom, klima je bila isključena, a prozori otvoreni.
Bilo je mnogo aktivnosti u kanjonu – zavijanje kojota, šuškanje, oštar krik prekinut kao
nožem odrezan. Berniejevo je disanje postajalo polagano i pravilno. U snu je jedanput ili
dvaput zastenjao, a onda promrmljao nešto što je zvučalo kao “Tko zna?” Ulicom je prolazio

14
auto i kako se približavao kući, po zvuku se činilo da usporava. Podigao sam glavu. Nastavio
je voziti dok je zvuk motora nestajao u tišini. Digao sam se, napravio mali krug i ponovno
legao ispruživši prednje šape ravno pred sebe. Jedno bijelo uho, drugo crno? Pa što? Ubrzo
sam lunjao kanjonom i lovio kojote, guštere i divlje svinje na mjesečini – u snovima, naravno.
Kanjon mi je u pravom životu zabranjen, osim ako nisam s Berniejem. Ali on mi vjeruje. Bar
nemam posla s električnom ogradom kao jadni stari Iggy.

Probudio me zvuk Berniejeva hrkanja. U sobi je bio mrak, osim slabašnog srebrnkastog traga
među zastorima. Ustao sam – osjećao sam se dobro, zdravo gladan, pomalo žedan – i otišao
do kreveta. Bernie je ležao na leđima, vidjelo mu se samo lice od brade nagore. Cijelo mu je
čelo bilo naborano kao kad je naporno razmišljao o nekom ozbiljnom problemu. Oko očiju su
mu bili tamni krugovi; izgledao je umornije nego kad je išao u krevet. Stavio sam glavu na
deku.
Auto je prolazio ulicom. Ali ovaj nije nastavio voziti, već je uz laganu škripu stao.
Zalupila su se vrata. Već sam po tom zvuku lupanja bio gotovo siguran tko bi to mogao biti.
Otkaskao sam iz spavaće sobe kroz kuhinju u dnevnu sobu. Prozor je gledao na cestu i da,
prilazom je velikim koracima koračala – Leda. Charlie je sjedio u autu zureći kroz prozor.
Otrčao sam u spavaću sobu.
“Chet, za Boga miloga.” Bernie je zgrabio deku pokušavajući me zaustaviti da je
odvučem. “Prestani. Spavam.”
Din-don. Ulazna vrata.
Bernie je sjeo. “Netko je na vratima?”
Din-don.
“Chet! Koji vrag? Skidaj se s kreveta.”
Bio sam na krevetu? I malo šapama gurkao Bernieja? Ups. Skočio sam dolje. Bernie je
ustao i ogrnuo se ogrtačem, onim punim rupa i bez opasača. Žurno je izašao iz sobe sav
raščupan, snažnog zadaha. Slijedio sam ga.
Otvorio je ulazna vrata i zaslijepljen žmirnuo. Leda ima svijetle oči poput zimskog
neba. Pogledala je Bernieja, njegovu neurednu kosu, ogrtač; zatim mene; i opet Bernieja, koji
je samo stajao otvorenih usta.
“Voliš me ovako ponižavati?” upitala ga je.
“Ha?” rekao je Bernie.
Ni ja je nisam razumio. Uvijek sam imao problema s razumijevanjem Lede, čak i iz
ovakve neposredne blizine kad bih vidio svaki pokret njezinih usana, svaki izraz lica.
Izvukla je komad papira i pružila mu ga kao da će ga probosti njime.
“Što je to?” upitao je.
“Pismo iz škole, očito.”
Bernie je gledao u pismo, oči su mu išle lijevo-desno. “Račun za školarinu?” rekao je.
“Ali siguran sam da je bilo dosta novca na računu. Čak sam—”
Leda mu je otrgnula pismo iz ruke. “Ne brini se – Malcolm ga je platio.”
Malcolm joj je dečko. Vidio sam ga samo jedanput. Nosio je japanke i imao duga
koščata stopala s dugim koščatim prstima.
“I sad si mu dužan.”
“Ali nije mi jasno kako—”

15
 Otkaskao sam do auta. Charlie je otvorio vrata. Skočio sam gore i lijepo ga, sočno
polizao po licu.
“Chet za pet! Kako si, mali?”
Jednostavno odlično, nikad bolje. Charlie me pogladio po vratu.
“Hej, što ti je ovo tu?” Prčkao mi je po dlaci. “Imaš krpelja.” Krpelja? Uopće ga nisam
bio svjestan, ali sad sam osjetio kako izlazi: sitno štipanje i onda lagani beščujni blop, pravo
zadovoljstvo. Charlie je držao odvratnog, podbuhlog krpelja u ruci. “Fuj”, rekao je i bacio ga
u jarak.
Osjećalo se jako strujanje zraka u autu, vrlo ugodno. Nisam odmah shvatio da ga stvara
moj vlastiti rep snažnim mahanjem. Charlie se smijao: smijeh je, bez iznimke, najljepši zvuk
koji ljudi mogu proizvesti, a dječji smijeh je najbolji od najboljeg. Charlie ima okruglo lice i
smiješan niz zuba, neke veće, neke manje.
“Tek sam usisala auto.” Odjednom se Leda našla tik iza mene.
“Chet se ne linja”, rekao je Charlie.
“Svi psi se linjaju.”
Povukao sam se iz auta. Leda me gnjevno pogledala. Stvari su se brzo događale, to je
uvijek bilo tako kad je ona bila u blizini. Linjanje je velik problem, svjestan sam toga, ali ljudi
se također linjaju: dlake i svašta nešto curi s njih cijelo vrijeme, uvjeravam vas.
Prišao nam je i Bernie pridržavajući svoj ogrtač. “Bok, Charlie.”
“Bok, tata.”
“Zakasnit će u školu”, rekla je Leda.
“Vidimo se za vikend.”
“Možemo na kampiranje?”
“Zašto ne?”
“Jer će biti trideset pet stupnjeva”, rekla je Leda i ušla u auto.
“Bok.”
“Bok.”
I odvezli su se s odbljeskom sunca na stražnjem dijelu auta. Bernie im je mahao.
U cijeloj toj zbrci nisam ni primijetio da se drugi auto zaustavio. Žena je izašla i
promatrala nas. Bernie se okrenuo prema njoj.
“Bernie Little?”
“Da?”
“Dobar dan, ja sam Suzie Sanchez.” Prišla je bliže, pružila ruku. Bernie se rukovao
drugom rukom pridržavajući prednji dio svog ogrtača podignutih obrva. Njegove su obrve
tamne i upadljive te govore vlastitim jezikom. “Iz novina Valley Tribune?” rekla je. “Nadam
se da nisam pogriješila dan.”
“Dan?”
“Za prilog o kojem smo razgovarali – jedan dan u životu privatnog detektiva iz Doline.
Preporučio vas je poručnik Stine iz središnje policijske uprave.”
“Oh”, rekao je Bernie. “Da, da.” Jesam li čuo nešto o tome? Možda, a možda i nisam.
Bernie je spustio pogled na svoje bose noge. “Malo kasnim, oprostite”, rekao je. “Zbog...
okolnosti. Pridružit ću vam se za sekundu.”

16
 Suzie Sanchez je skrenula pogled na cestu, kuda je otišla Leda. “Nema žurbe, imamo
cijeli dan pred sobom.” Pogledala me. Oči su joj bile bistre, tamne i sjajne poput površina
kuhinjskih elemenata. “Kakav sladak pas! Je li vaš?”
“Zove se Chet.”
“Smijem ga podragati?”
“Ne znate u što se upuštate.”
Suzie Sanchez se nasmijala; ne tako lijepo kao Charlie, ali skoro. Prišla mi je, pokazala
mi svoju ruku – mirisala je na sapun i limune – i potom me počeškala između ušiju, gdje me,
kako je ispalo, baš zasvrbjelo. Ah.
“Voli keksiće?”
Volim li keksiće? Jesam li dobro čuo? Posegnula je u torbu i izvukla veliki keks u
obliku kosti.
“Sa sobom nosite pseće keksiće?”
“Novinari se stalno susreću sa psima,” rekla je, “a nisu svi tako umilni kao Chet.”
Spustila mi je keks u domet. Ne bih ga smio proždrljivo ugrabiti, to ne bi bilo u skladu s
mojim umilnim izgledom. Upravo sam si to govorio kad – žvak!
Suzie Sanchez se opet nasmijala. Progutao sam keks u dva zalogaja, možda čak i u
jednom. Bio je neke meni nepoznate vrste, ali najbolji koji sam ikad kušao. Kako je to dobro!
“Smije li dobiti još jedan?” upitala je. “Imam cijelu kutiju u autu.”
Odjednom sam oko sebe osjetio snažno strujanje zraka.

17
 Četiri

PRISMOTRE: PROŠAO SAM IH NA TISUĆE. OK, MOŽDA NE BAŠ TISUĆE. ISTINI za

volju, nisam posve siguran koliko je to točno tisuću – niti bilo koji drugi broj, kad smo već
kod toga – ali kužim otprilike po Berniejevim riječima. Tisuću znači mnogo, poput “sijaset”,
što je još jedan omiljeni Berniejev broj, možda čak i veći.
“Ovo je uzbudljivo”, rekla je Suzie.
Sjedili smo tako ja, Bernie, Suzie Sanchez. U prismotre smo išli starim, crnim,
neupadljivim kamionetom. Naprijed je bila klupa pa me dopalo mjesto u sredini; nije baš
osobita pozicija, pogotovo s retrovizorom koji mi je ometao pogled, ali po prirodi nisam
zanovijetalo.
“Kako mislite uzbudljivo?” pitao je Bernie.
“Samo to saznanje da se svakog trenutka može dogoditi nešto dramatično.” Suzie je
šalicom kave pokazala prema parku između poslovnih zgrada prekoputa ceste. Bili smo u
Dolini, ali ne pitajte me gdje. Dolina se proteže beskonačno u svim smjerovima i iako sam
gotovo pa siguran da bih našao put kući iz bilo kojeg njezina kraja, vi ne biste razumjeli moje
metode snalaženja.
Bernie je otvorio paketić, ubacio njegov sadržaj u svoju kavu i promiješao je olovkom.
“Ne bih rekao dramatično. Ne nužno.”
“Ali razvod je događaj koji okreće život naopačke, zar ne? A za mene je to dramatično.”
Bernie je lagano kimnuo pogleda uperenog u stranu, to je kimanje značilo da mu je
privukla pozornost. Digao je ponovno pogled, očima prešao s mene na nju i zatim sa strane.
“Jeste li se ikad razveli?”
“Oh, ne”, rekla je. “Ali moji roditelji jesu, zato i znam kako to utječe na život.”
Bernie je otpio gutljaj kave. Liznuo sam kavu jednom ili dvaput, ne shvaćam zašto se
oko toga diže tolika prašina. Voda je moje piće: uvijek izvrsna, nikad ne podbaci. “Vi ste,
znači, uh, udani?” upitao je Bernie.
Ljudi su počeli izlaziti kroz vrata poslovnih zgrada. Znao sam što to znači: vrijeme je za
ručak. I sam sam lagano ogladnio, iako inače jedem isključivo doručak i večeru, ne pitajte me
zašto – obratite se Bernieju.
Sad smo trebali posebno pažljivo promatrati u slučaju da nam se sumnjivac izgubi u
gomili. Ali Bernie nije pažljivo promatrao, ustvari nije uopće gledao van. Gledao je dolje u
svoje ruke – Bernie ima velike, snažne ruke, s jednim ili dva prsta koja su mu lagano
iskrivljena – nemam pojma što je radio. Čekao da mu Suzie odgovori na pitanje? Je li to bilo
to? I Suzie je doista nešto odgovorila, ali promaknulo mi je što jer je naš sumnjivac izašao iza
dvije žene na drugoj strani ulice. Bernie bolje raspoznaje lica od mene, pogotovo izdaleka, ali
ovog smo tipa pratili na mahove danima, a kako je imao velike crne brkove koji su mu dijelili
lice na dva dijela, bilo ga je lako uočiti.
“Zašto Chet ovako reži?” upitala je Suzie.
“Nemam—” Bernie je napokon podigao glavu i pogledao kroz prozor. “To je on. Justin
Anthony III.”
“Čak i izgleda sumnjivo”, rekla je Suzie.

18
 Bernie se nasmijao. Što je bilo smiješno?
Justin Anthony III. ušao je u veliki terenac, moguće da je to bio jedan od onih Hummera
koje Bernie toliko mrzi; a možda i ne – prepoznavanje auta mi je također slaba točka. Svi su
mirisali jednako. Ubacio se u promet. Slijedili smo ga.
Bernie je vozio uvijek puštajući jedan ili dva auta između nas i sumnjivca, kako zovemo
osobu koju pratimo. Sjeo sam uspravno, a zatim ustao kako bih približio njušku što bliže
prednjem staklu.
“Chet. Sjedni, za Boga miloga. Gle što si napravio od retrovizora.”
Ali – sjeo sam.
“I prestani dahtati.”
E, tu nije bilo pomoći.
Suzie je izvadila bilježnicu. “Znači, priča je ta da je vaša klijentica, supruga Justina
Anthonyja III.—”
“Nećete valjda upotrijebiti prava imena?”
“Samo vaše.”
“I Chetovo. Možete napisati i njegovo ime.”
“Je li to skraćeno od nečeg? Chester?”
Chester? To je neko ime? Nemojte mi reći da mi je pravo ime Chester.
“Samo Chet”, rekao je Bernie.
Huh.
Suzie je pisala u bilježnicu. “Znači, vaša klijentica sumnja da je muž vara?”
“Da, ali ne može to dokazati. Ako uspije, puno će bolje proći u brakorazvodnoj parnici.”
“Jesu li bogati?”
“Ne bih baš rekao bogati. On je burzovni mešetar, a ona procjenjuje nekretnine.”
“Tipičan par iz Doline.”
Bernie se ponovno nasmijao. Zašto? Nemam blage veze, ali bilo ga je lijepo čuti.
“I kakav vam je špurijus?” upita ga Suzie. “Vara ili ne?”
“Vara”, odgovorio je Bernie.
“Ali slijedite ga već tjedan dana bez rezultata. Zašto ste tako sigurni u to?”
“U devedeset devet posto slučajeva, ako žena posumnja da je muž vara, u pravu je.”
“Kako to?”
“Žene to mogu osjetiti.”
Suziena se olovka brzo kretala. “A s druge strane? Kad muževi sumnjaju u žene?”
“U pola slučajeva su u pravu, ako i toliko.”
“Da?” rekla je Suzie. “Zašto?”
“Muškarci možda imaju bujniju maštu.”
“Vučete me za nos.”
Pogledao sam Suzien nos. Bernie ga nije ni dodirivao, obje su mu ruke bile na volanu.
Nije bilo objašnjenja – a ova me tema nije ni zanimala, kao uostalom nikakva priča dok smo
bili na zadatku – jer je u tom času terenac skrenuo u usku ulicu i parkirao se ispred duge niske
zgrade s mnogo vrata i velikim znakom u obliku kaktusa.
“Motel Saguaro Motor?” rekla je Suzie. “Sestra mi je tu odsjela s prijateljicama prošle
godine.”

19
 “Pristojno mjesto u mirnom susjedstvu”, rekao je Bernie parkirajući unatrag na mjesto
na suprotnom kraju parkirališta. “Ipak je on burzovni mešetar.”
Justin Anthony III. izašao je iz auta, ušao kroz vrata na kraju zgrade i vratio se s
ključem u ruci. Prošao je cijelim putem do vrata na drugom kraju zgrade i ušao u sobu.
Bernie je uzeo svoj diktafon i tihim glasom rekao: “U dvanaest dvadeset dva, sumnjivac
Justin Anthony III. ulazi u sobu trideset sedam u motelu Saguaro Motor, adresa Ulica East
Pico šezeset-tri-sedamdeset-jedan.”
Čekali smo. “Hoće li vam smetati ako zapalim?” upita Bernie.
“Pušite?”
“Ne. Zapravo ne.” Nije zapalio. U jednu ruku, kako to ljudi kažu – možda bi, kad bi
imali četiri šape, to sročili drukčije – znam koliko se mučio da prestane; a u drugu, sviđao mi
se taj miris.
“Koliko dugo poznajete poručnika Stinea?” upitala je Suzie.
“Nekoliko godina.”
“Nahvalio vas je.”
Bernie je kimnuo gotovo neprimjetnim pokretom. To mi je bilo omiljeno kimanje:
značilo je da je Bernie zadovoljan.
“Spomenuo je da ste bili na West Pointu.”
“A-ha.”
“Veliki je uspjeh već to što su vas primili.”
Bernie je šutio. Gledali smo vrata – vidio sam broj, dva komada metala, ali morao sam
vjerovati Bernieju na riječ da se radi o broju 37.
“Kako se tu uklapa bejzbol? Poručnik Stine je nešto natuknuo o tome.”
“Igrao sam nakratko jer im je te godine ponestalo bacača. Inače me nikad ne bi uzeli.”
“Bacali ste za vojsku?”
Opet kimanje, ovoga puta ne tako sretno.
“Obožavam bejzbol. Jeste li igrali na snagu ili na vještinu?”
“Na snagu, ako to želite tako nazvati, sve dok si nisam rasturio ruku. Tada sam shvatio
da mi vještina nije—” Prestao je govoriti. Mali je automobil brzo skrenuo na parkiralište i
stao kraj terenca. Iz njega je izašla žena istaknutih oblina, nestabilnim je korakom na tankim
potpeticama otišla do vrata s brojem trideset sedam i pokucala. Vrata su se otvorila iznutra.
Na tren sam ugledao Justina Anthonyja III. bez odjeće. U isto sam vrijeme čuo škljocaj
Bernijeva fotoaparata. Vrata su se zatvorila.
Bernie je govorio u diktafon, opisao ženu, zabilježio vrijeme dolaska, vrstu auta i broj
registracije. Okinuo je još nekoliko slika. Zatim je otvorio laptop i tipkao po tipkovnici. “Auto
je registriran na gospođu Caru Thorpe.” Tap-tap-tap. “Ima stan u Copper Cityju i radi za
osiguravajuću kuću, nikad nije bila udana, nema djece, ima prosječnu kreditnu sposobnost.”
“Hoćemo li izaći iz auta?” upitala je Suzie.
“Zašto?”
“Nećete ih pokušati slikati kroz prozor ili tako nešto?”
Bernie nije odgovorio. Odvratio sam pogled s vrata motela i pogledao njega. Boja lica
mu se mijenjala, postajala je tamnijom. Znao sam da se to zove crvenjenje. Crvenjenje je
Bernie posebno pažljivo promatrao kad bi ispitivao nekoga; bilo je to od iznimne važnosti,
iako nisam siguran zašto. Ali nikada nisam vidio da se to njemu dogodilo. “Dokazi koje smo
dosad skupili trebali bi biti dovoljni”, rekao je.

20
 Apsolutno se slažem. Potpuna golotinja bila je neosporiv dokaz, bar u našem poslu.
Ljudi izgledaju tako krivi bez odjeće, slučaj riješen; potpuno različito od mene, na primjer, ili
bilo kojeg od mojih kompića, pa čak i Iggyja. Nama odjeća jednostavno ne treba, kraj priče.
Recimo cipele – što će meni cipele? Kaput i kravata? Ma molim vas.
Suzie je okrenula stranicu u bilježnici. “Poručnik Stine je rekao da ste otišli iz policije
prije otprilike šest godina.”
“Istina.”
“Zašto ste to učinili?”
Bernie ponekad zna duboko udahnuti kroz nos – proizvodeći jedva čujan zvuk zviždanja
– i izdahnuti kroz usta puštajući zrak polako i nečujno. I sad je to učinio. “Došlo je vrijeme da
krenem dalje.”
“Kako ste dospjeli od West Pointa dovde?”
“Spada li to doista u vašu priču?”
“Onda neslužbeno.”
“Volim pustinju”, rekao je Bernie. “Američku pustinju.”
“Bili ste u drugim pustinjama?”
“Jesam.”
“U ratu?”
“Da.”
“Što mi možete reći o tome?”
Živnuo sam. To je bilo nešto o čemu Bernie nikada nije pričao nikome. Nagnuo se
prema meni i namjestio mi ogrlicu; metalne su se markice izvinule prema unutra. Ah. Tako je
bolje. “Nema se tu zapravo što reći.” Nastupila je duga tišina, koju su prekidali tihi zvuci
Suziena pisanja u bilježnicu. Vrijeme je prolazilo. Misli su mi odlutale na neku portugalsku
kobasicu koju sam jednom jeo; nisam se mogao sjetiti kada ni gdje, ali sjedeći ondje i
motreći, osjećao sam njezin okus u ustima.
“A što sa—” započela je Suzie, kada su se otvorila vrata motela. Pojavio se Justin
Anthony III. potpuno odjeven. Pogladio je svoj brk, ušao u terenac i odvezao se.
Bernie je zabilježio vrijeme.
“I to je to?” upitala je Suzie.
“Pričekat ćemo da i ona ode.”
“Zašto?”
“Nema nekog razloga. Soba je bila prazna kad smo stigli ovamo.“
“Nešto poput punog kruga?”
Bernie se nasmiješio. “Upravo tako.” Suzie i on su izmijenili kratak pogled; ako je u
njemu i bilo nekog značenja, promaknuto mi je.
Sjedili smo čekajući da se pojavi gospođa Cara Thorpe. Na parkiralište se dovezao auto,
usporio i parkirao kraj njezina. Iz njega je izašao muškarac s kaubojskim šeširom. Otišao je do
vrata s brojem trideset sedam i pokucao. Vrata su se otvorila. Muškarac je ušao, ali prije nego
što su se vrata zatvorila, na tren sam ugledao gđu Caru Thorpe bez odjeće.
Suzie je razrogačila oči. “Ona vara varalicu?”
“Na njegov račun”, rekao je Bernie. “Pitam se koriste li se minibarom.” Suzie se
nasmijala. “Hoćete li i ovo prijaviti klijentici?”

21
 Bernie je odmahnuo glavom. “Ne bi donijelo ništa dobra.” Okrenuo je ključ. Učinilo mi
se da čujem prigušeni zvuk skvičanja koji je dolazio iza vrata s brojem trideset sedam. Ljudi
skviče, kao i svinje ponekad, recimo divlje svinje: više sam ih puta čuo kako skviče izbliza.
Još neke vrste? Ne, koliko se mogu sjetiti.

Volim spavati u podnožju Berniejeva kreveta, ali za drijemanje najradije biram kutak za
doručak, ispod stola, gdje je hladno i mračno, tako da se leđima stisnem uza zid, a usput se
oko Berniejeva stolca često nađe nešto za prigristi. Svaki dan malo odrijemam, ponekad i dva
puta dnevno i upravo sam se pripremio za jedan dugački mirni odmor kad je Bernie ušao.
Otvorio sam jedno oko. Gornji dio njegova tijela bio mi je izvan vidika. Nosio je tenisice i
kratke hlače; dugačak zavinut ožiljak na njegovoj nozi bio je puno svjetliji od njegove kože.
“Spavaš?”
Lagano sam udario repom.
“U novinama je izašao članak. O našoj prismotri.” Zatim su se čuli zvuci papira,
šuškanje i gužvanje. Bernie je pročistio grlo; ja sam to činio samo u hitnim slučajevima, kao
onaj put kad mi je zapela kost u grlu.
“Evo ga! Na zadatku s vodećim privatnim istražiteljem u Dolini, napisala Suzie
Sanchez. Jeste li ikada vidjeli Roberta Mitchuma u ulozi super detektiva Philipa Marlowea,
Raymonda Chandlera? Iako fizički nisu slični, upravo me na njega podsjetio privatni
istražitelj Bernie Little iz Detektivske agencije Little – veliki gegavi momak, jedan od onih
sportskih tipova, koji je u naponu snage bio prije deset ili čak dvadeset godina.” Bernie je
prestao čitati. Jednom je nogom nekoliko puta lupnuo o pod. “‘Gegavi?’ Što to dovraga
znači?” Zaškripao je stolcem, ustao i izašao iz sobe. Visoko iznad nas avion je letio nebom
stvarajući jedva čujan, smirujući zvuk zujanja. Sklopio sam oko.
I počeo tonuti u san kad se Bernie vratio. “‘Gegav’, definicija iz rječnika – ‘koji hoda
nezgrapno, vukući nogu.’ Otkud joj to? Ja ne vučem nogu.” Počeo je hodati po kuhinji
isprobavajući svoj hod. Ponovno sam otvorio oko. Iz mog se kuta gledanja nije činilo da vuče
nogu. Bernie je ponekad znao malo šepati, pogotovo kad je bio umoran, ali to mu je bilo zbog
rane.
Ponovno je sjeo. Šuškanje papira. “Little je na nedavnoj prismotri, u pratnji vaše
reporterke i svog živahnog psa mješanca Cheta ustvrdio da ne voli poslove s razvodima, ali
ovom je prilikom dokazao...”
Okrenuo sam mu leđa. Mješanac? Kakva bi ženska uopće napisala takvu riječ? Sklopio
sam oko, ispružio noge daleko van i ugnijezdio se.

“Chet? Ajde, buđenje. Vrijeme je za vježbu.”

Ha? Vježbu? Što se mene tiče, ja sam, kao i uvijek, sto posto čisti mišić. Izvukao sam se
ispod stola, protegnuo se naprijed opuštajući leđa, zatim se fino protresao tako da mi se koža
u valovima mreškala naprijed-natrag. Bernie je stajao ispred mene u kratkim hlačama i majici
bez rukava.
“Idemo trčati.”
Obojica? Mnogo smo puta išli van tako da je Bernie hodao, a ja sam trčao, ali da i
Bernie trči, to će biti prvi put. Prošli smo kroz stražnja vrata, preko dvorišta, kroz dvorišna
vrata i krenuli u kanjon. Bernie je počeo trčati, nazovimo to tako, stazom koja je vodila na
brdo s velikim ravnim kamenom na vrhu. Vani je bilo ugodno, udaljene su planine zakrile
sunce, iako je nebo još uvijek bilo svijetlo, a zrak nije bio prevruć. Trčkarao sam uz Bernija,
zatim radio krugove oko njega, a kad mi je i to dosadilo, krenuo sam prema vrhu.

22
 Odmah sam spazio guštera, jednog od onih zelenih sa sićušnim očima! Vidio je i on
mene i poletio prema uzvisini. Jurnuo sam za njim, brzo ga sustigao i skočio s ispruženim
prednjim šapama ravno na njega. Ili ne baš. Što je ovo? Pobjegao je u rupu, malu okruglu
rupu u zemlji. Istog sam časa počeo kopati, stvarno brzo, postigao sam fini ujednačeni ritam,
uključio sve četiri šape i uskoro sam ispod sebe imao veliku rupu. Ali odjednom sam uhvatio
dašak nečega, odvratan miris pomiješan s malo slanine, a to je moglo značiti samo jednu
stvar: divlja svinja.
Podigao sam glavu, onjušio zrak. Nije bilo sumnje, miris je dolazio iz podnožja brda,
blizu staze. Pogledao sam uokolo, vidio da sam iskopao rupu, iako se nisam mogao sjetiti
zašto. Spustio sam nos i otkaskao za mirisom.
Postajao je sve jači i jači. Ovo će biti lak plijen! Ništa nije bolje od lova, to je apsolutni
vrhunac. A kad sustignem malo skvičalo, samo—
“Chet! Chet!”
Pogledao sam dolje. Bernie više nije trčao, uopće se nije micao; stajao je na stazi
dahćući, s rukama na bokovima.
“Dođi. Idemo doma.”
To je bilo to? Trčanje za rekreaciju je bilo gotovo? I tada sam, upravo kad se zabava
bližila kraju, spazio veliku, debelu divlju svinju, tako blizu.
U sljedećem sam trenu jurio iz petnih žila, vjetar je šibao oko mene. Svinja je izbacila
svoje kljove – kao da bi me to moglo zaustaviti! – i brzo se pomaknula u stranu. Ja sam se
također izmaknuo u stranu, dlaka mi se nakostriješila duž leđa, istodobno mi je bilo i vruće i
hladno, i—
Au.
Naletio sam na jedan od onih tankih kaktusa s bodljama.

Poslije mi je u kuhinji Bernie pincetom vadio jednu po jednu bodlju počevši od njuške. “Sad
ću trčati tri ili četiri puta tjedno pa ćeš, ako mi se misliš pridružiti, morati malo uključiti
mozak.”
Trčati bez mene? Oh, ne. Naravno da ću uključiti mozak, što god to značilo.
Izvukao je još jednu bodlju. Ah. Puno bolje. Bol je brzo nestajala; jedva da sam je se
mogao sjetiti.
“Gegav? Pokazat ću ja njoj što—”
Zazvonio je telefon. Bernie se nije javio, pustio je da se upali sekretarica. Počela je
svjetlucati lampica i žena je progovorila.
“Gospodine Little? Cynthia Chambliss na telefonu. Madison je ponovno nestala. Sad je
nema već više od jednoga dana. Nisam ništa poduzimala s obzirom na to kako je stvar završila
prošli put, ali sad sam stvarno zabrinuta.”
Bernie je podigao slušalicu. Slušao je. Rukama je prtljao okolo i našao cigarete. Zapalio
je.

23
 Pet

BERNIE JE OTVORIO PLASTIČNU VREĆICU. “SJEĆAŠ SE OVOG?” REKAO JE vadeći

smotanu jastučnicu i pružajući mi je.
Pomirisao sam je na brzinu: miris mlade djevojke s daškom meda, trešnje i tog usputnog
cvijeta boje sunca. Naravno da sam se sjećao; čak sam se malo uvrijedio što me to uopće i
pitao.
“Čemu takav pogled?” rekao je Bernie.
Pogled? Kakav pogled? Odšetao sam van na stražnji trijem s visoko uzdignutim,
ukrućenim repom i napio se hladne vode iz male fontane koju je Leda dala postaviti. Voda je
tekla iz usta kamenog labuda. Nikad nisam vidio pravog labuda i baš sam razmišljao bi li se
dao uhvatiti kad sam začuo Iggyja kako laje. Iggy ima piskutav lavež koji zvuči iritantno av-
av-av. Zalajao sam natrag. Nastala je kratka tišina, pa je opet on zalajao. Ja sam zalajao
natrag. On je zalajao. Ja sam zalajao. On je zalajao. Ja sam zalajao. On je zalajao. Dobro smo
se uštosali, sve brže i brže. Ja sam zalajao. On je zalajao. Ja—
Žena je povikala: “Iggy, za Boga miloga, koji ti je vrag?” i zalupila su se vrata. Iggy se
utišao. Ja sam svejedno zalajao. Što je to sad bilo? Odnekud iz velike udaljenosti došao je
odgovor, lavež koji nikada prije nisam čuo. Zvučao je ženski, iako nisam mogao biti siguran.
Tišina. I zatim – da: ona je zalajala. Bio je to lavež koji je prenosio poruku, onu
najuzbudljiviju moguću žensku poruku. Zalajao sam natrag. Ona je zalajala. Ja sam zalajao.
Ona je zalajala. I onda: av-av-av. Iggy se vratio. Zalajao je. Ona je zalajala. Ja sam zalajao.
On je zalajao. Ona— “Chet. Čemu sva ta galama? Idemo.”
Bernie je otvorio vrata. Projurio sam kraj njega i skočio u Porsche na suvozačko sjedalo.

Kapetan Crunch je stajao na svojoj prečki i gledao nas, ali nije rekao ni riječi. Ponovno smo
bili u Madisoninoj sobi. Bernie je postavljao pitanja. Cynthia je odgovarala, ali odgovori nisu
bili od pomoći. Vidio sam to po Berniejevu licu, kako su mu se obrve skupljale bliže jedna
drugoj. Pronjuškao sam uokolo. Soba nije mirisala isto kao prije. Pogledao sam ispod stolića
za televizor. Više nije bilo vrećice s marihuanom.
“Jeste li zvali policiju?” upitao je Bernie.
“Nisam još. Prvo sam htjela s vama razgovarati.”
“Nazovite ih”, rekao je Bernie. Napisao je nešto na svoju posjetnicu. “Tražite ovog
čovjeka.”
“Znači li to da mi nećete pomoći?”
“Mogu li biti iskren?”
“Naravno.” Cynthijine su se ruke tresle, samo malčice, ali na trenutak ili dva, to mi je
zaokupljalo svu pozornost.
“Hoćemo li sjesti?” rekao je Bernie.
Cynthia je sjela na Madisonin krevet. Bernie je sjeo za stol. Ja sam sjeo ondje gdje sam i
bio, na mekanom tepihu s cvjetnim uzorkom.

24
 “Čini se da je vaša kći izuzetno bistra”, rekao je Bernie, “i siguran sam da je u biti dobro
dijete. Ali dođe čas kad svi oni počinju graditi svoj samostalni život, život koji ne dijele
nužno sa svojim roditeljima.”
“Što želite reći?”
“Neku večer kad se Madison vratila kući kasno s pričom o Doktoru Živagu?” rekao je
Bernie. “To je bilo samo to, obična priča.”
Cynthia je problijedjela. Povlačenje krvi iz lica ima suprotno značenje od crvenjenja.
Možete mnogo toga iščitati iz protoka krvi u ljudskom licu. “Kako znate?” upitala je.
Bernie je objasnio kako je to zaključio, nešto vezano uz teniske terene, što sam možda
jednom čuo, ali sam zaboravio. Nagnuo sam malo glavu u stranu i počeškao se iza uha. Ah.
To je bilo super. Liznuo sam se po krznu jedanput ili dvaput bez nekog razloga.
“Da zaključim,” rekao je Bernie, “mislim da će se ubrzo pojaviti s drugom pričom.”
Cynthia je odmahnula glavom. “Ali ona nikad nije ostala vani cijelu noć, bez obzira na
sve. A ako i je, bilo je to s prijateljicom. Nitko je nije vidio – sve sam ih zvala.”
“I Tima?” pitao je Bernie.
“Tko je Tim?”
“Dečko iz četvrtog razreda koji ju je navodno dovezao kući iz šoping-centra North
Canyon.”
Cynthia je otvorila usta i zatvorila ih. Uvijek mi se sviđala ta reakcija, nemam pojma
zašto.
“A što je s Damonom?” pitao je Bernie. “Vašim bivšim.”
“Gad je nije vidio.”
Bernie se počešao iza uha. “Čini se, hm, da ste malo ljuti na njega.”
“On omalovažava moje roditeljske sposobnosti”, rekla je Cynthia. “Otkud mu pravo?”
Bernie je raširio ruke, potom ih skupio. Bio je to jedan od njegovih načina da ništa ne
kaže. Cynthia ga je gledala, a zatim briznula u plač. Berniejeve su se obrve podigle. Ustao
sam i poigrao se lopticom prašine.
“Za ime Božje,” Cynthia je jecala, “samo recite da ćete mi je pronaći. Novac nije u
pitanju.”
“Ali ja vam pokušavam reći da ona ustvari nije nestala”, rekao je Bernie. “Mogla bi
ušetati ovamo svaki čas, kao prošli put. A kad se to dogodi, savjetovao bih vam da vas troje –
vi, Damon i Madison – sjednete zajedno i—”
Cynthia je samo počela jače plakati. “Moram li kleknuti pred vas i moliti?”
“Oh, ne. Ne, ne, ne”, rekao je Bernie. “Zaboga, ne.” Vidio sam da želi nestati odande. I
ja sam to htio. “Trebat će mi iste one stvari o kojima smo pričali prije – imena i brojevi
telefona svih njezinih prijatelja i drugih bitnih osoba u njezinom životu. Bavi li se ona
sportom?”
“Streličarstvom.” Cynthia je brisala oči. “Bila je treća na susretu u Upper Valleyu.”
“Gdje joj je luk?”
Cynthijine su se obrve – dva tanka luka tamnija od kose na njezinoj glavi – podigle u
čuđenju. Već sam vidio da Berniejeva pitanja tako utječu na ljude. Otvorila je ormar. Na kuki
je visio dugačak crni luk, a uz njega se nalazio tobolac pun strijela s bijelim perjem.
“Dodajte na popis njezina trenera i sve kolege s kojima je bila bliska”, rekao je Bernie.
Cynthia je otišla do stola i napisala popis.

25
 Bernie ga je pregledao. “Ne vidim Damona ovdje.”
Zgrabila je olovku i brzo nešto napisala jako stišćući. “Evo.”
Bernie je presavio papir, gurnuo ga u džep i ustao, spreman za polazak.
“Ne želite novac?” Šminka se razlila u tragovima niz Cynthijino lice, crna i zelena
poput strašne maske za Noć vještica, najgori mogući od svih ljudskih praznika. Iz nekog mi se
razloga počela sviđati.
“Još nismo prešli onih petsto dolara”, rekao je Bernie. “Ako mi zatreba više, javit ću
vam.”
Oh, Bernie.

Odvezli smo se do šoping-centra North Canyon. Bernie je kružio i kružio po golemom

parkiralištu i napokon našao mjesto. Mrmljao sije nešto u bradu. Mrzio je šoping-centre,
mrzio je kupnju bilo koje vrste. Izašli smo iz auta i krenuli prema ulazu. Bernie je stao ispred
znaka. Nisam mogao pročitati natpis, ali bila je ondje i slika jednog od mojih dečki sa
širokom linijom nacrtanom kroz njega.
“Oh, joj”, rekao je Bernie.
Vratili smo se u auto. Bernie je ponovno vozio uokolo sve dok nije našao vjerojatno
jedino mjesto na cijelom parkiralištu koje je bilo u sjeni drveta.
“Ostani tu”, rekao je pogladivši me po glavi. “Vratit ću se što prije.” Kipio sam, ali što
sam mogao učiniti? Bernie nije bio kriv. Malo sam režao, a zatim se sagnuo i žvakao šapu
neku vrijeme osjećajući se malo bolje. Vani su ljudi išli amo-tamo.
“Hej, mama. Vidi slatkog psića.”
“Nemoj mu ići preblizu.”
“Smijem ga podragati?”
“Ne budi smiješan. Alergična sam.”
Mrzim tu riječ.
“I vidiš kako je zijevnuo? To znači da je agresivan. Požuri se.”
Kao prvo, nisam zijevao, već sam samo razgibavao usta, što je uvijek bilo lijepo i
opuštajuće. Kao drugo, nisam se osjećao agresivno: sigurno me zamijenila s nilskim konjem,
grdobom koju sam vidio na Discovery Channelu, a s kojom nisam htio imati ništa. Promatrao
sam udaljena vrata centra. Bernie nije izlazio. Legao sam. Spavanac? Zašto ne? Sklopio sam
oči.

Sanjao sam neki lijep san koji je odjednom pošao po krivu. Preplašio sam se. Otvorio sam oči
i tik uz auto stajao je jako velik tip, viši i širi od Bernieja. Imao je svijetlu kosu, možda čak i
bijelu, ali nije bio star, nije imao bore na licu. To mi se lice nije ni najmanje svidjelo, smetalo
mi je nešto vezano uz izražene kosti lica i sićušne uši. U sljedećem sam trenutku stajao na
sjedalu i lajao svojim najglasnijim lavežom, vjerojatno zato što sam se uplašio.
Čovjek je poskočio i povukao se, nije ni čudo. Ali onda, kad bi se većina ljudi nastavila
povlačiti, on to nije učinio. Umjesto toga, lice mu se iskrivilo i postalo ljuto, iskesio je zube i
rekao nešto što nisam razumio – možda na jeziku koji ne znam – ali znao sam da je gadno. A
zatim je iz košulje izvukao dugački nož sa svjetlucavom oštricom. Sagnuo se velikom
brzinom i probušio jednu od naših guma. Zrak je počeo šištati i prije nego što sam se uspio
pokrenuti, koraknuo je naprijed i probušio i drugu.

26
 U sljedećem sam trenu bio u zraku iskešenih zuba, nego što. Jednom sam ga šapom
zahvatio za rame. To ga je malo zanijelo, nastavio se okretati oko svoje osi i zarezao me
nožem. Osjetio sam kako mi oštrica dere krzno, ali zanemario sam to i zario mu zube u nogu.
Progunđao je i ispustio nož koji se stropoštao na pločnik, odskočio i pao kroz jednu od onih
rešetki na podu. Izvijao sam se uokolo pokušavajući ga srušiti. On je posegnuo u džep i kad je
izvadio ruku, u njoj je imao nešto metalno. Metal je sijevnuo prema meni. Tada je sve postalo
mutno.
Sljedeće čega se sjećam je kako trči kroz red automobila. Uskočio je ujedan od njih.
Pojurio za njim. Auto je krenuo naprijed. Trčao sam uz njega lajući i lajući u naletu bijesa. On
je pogledao kroz prozor i naglo okrenuo volan. Osjetio sam strašan udarac i poletio.

“Chet? Chet?”
“Gospodine, tražite svog psa? Mislim da je ovo on ovdje.”
Ležao sam na pločniku, nisam se baš dobro osjećao. Klinac me gledao odozgo. Vidio
sam Bernieja kako trči prema meni. Počeo sam se pridizati – ni u snu mu ne bih dopustio da
me vidi ovakvog. To je iziskivalo malo truda. Jedna od prednjih nogu me izdala. Šepao sam
prema Bernieju.
“O, moj Bože.” Bernie je kleknuo, uzeo moju glavu u ruke. “Što ti se dogodilo?”
Klinac je prišao bliže. “Mislim da ga je udario auto.”
“Udario auto?” Bernie je zvučao zaprepašteno. Pogledao je uokolo. “Koji auto?”
“Neki plavi”, rekao je klinac. “Izgledalo je kao da ga je vaš pas naganjao.”
“Naganjao auto?”
“Aha. A onda su se sudarili. Možda ga tip nije ni vidio. Mislim da je bio muško.”
“Kako je izgledao?”
“Nisam siguran.”
“Možeš mi reći koje je marke bio auto?”
“Znam samo da je bio plavi.”
Bernie me pogladio po krznu jako nježno. “Isuse, on krvari.” U očima sam mu mogao
vidjeti koliko je uzrujan.
Polizao sam si krv s ramena. Nije je bilo puno, ništa strašno. Imala je metalni okus krvi
gadnog tipa iz mojih usta.
“Jesi vidio što se dogodilo mom autu?” pitao je Bernie.
“Vašem autu?” rekao je klinac.
“Onom ondje.” Bernie je ustao i počeo me podizati. Da me nosi? Ne dolazi u obzir.
Uzmaknuo sam. “Ajde onda”, rekao je.
Došli smo do Porschea, ja, Bernie i klinac. Gotovo da i nisam šepao. “Opa”, rekao je
klinac. “Netko vam je probušio gume.” Pogledao je prema mjestu gdje me udario auto.
“Mislite da je to taj tip?”
Bernie je kimnuo. Dao je klincu svoju posjetnicu. “Ako se još bilo čega sjetiš, nazovi
me.”
“Hej”, rekao je klinac. “Vi ste stvarno privatni detektiv?”

Klinac je otišao. Bernie je obavio nekoliko poziva – vučnoj službi, osiguranju, veterinaru.
Veterinaru? Uf. Pomaknuo sam se do rešetke i počeo lajati.

27
 “Ajde, Chet.”
Lajao sam i lajao.
“Prestani s time. Ideš veterinaru i kraj priče.”
Bernie! Pogledaj ispod rešetke!
Ali nije. Kad je došla vučna služba, Bernie mi je pridržao vrata kabine. Popeo sam se
unutra, možda ne baš tako lako kao inače.
“Jesi dobro, mali?”
“Hej”, rekao je tip iz vučne službe. “Zgodan pas.”
“I te kako”, rekao je Bernie.
Dobili smo nove gume – kao dio osobnog odbitka, što god to značilo, iako se nije činilo
da je usrećilo Bernieja – i odvezli se do veterinara. Njezino ime je Amy, ona je velika okrugla
žena s ugodnim glasom i pažljivim rukama, ali uvijek se počnem tresti one sekunde kad uđem
u čekaonicu, i tako je bilo i ovaj put.
“Što ti se to dogodilo, jadničak mali?” rekla je.
Polegli su me na stol. Osjetio sam sićušan ubod i zatim gotovo ništa. Amy me je
pregledavala.
“Čudna posjekotina ako je u pitanju udarac autom”, rekla je.
“Da?” rekao je Bernie.
“Više izgleda kao neka vrsta rane od noža”, rekla je Amy. “Možda ga je dohvatio neki
kromirani dio.”
Kromirani? Jesam li znao što to znači? Mislim da ne. Ustvari, gubio sam nit. Samo sam
mirno ležao na stolu. Njihove su se usne micale, Berniejeve i Amyne, a zvuk je strujao amo-
tamo iznad mene. Uskoro sam se prestao tresti. Nisam se osjećao tako loše.

28
 Šest

SJEDILI SMO U DNEVNOJ SOBI, BERNIE NA KAUČU S LAPTOPOM, A JA U udobnoj

fotelji s ranjenom nogom na jastuku. Na telki je bio Baskervilski pas. Gledao sam ga više puta
nego što mogu izbrojiti – što je u mom slučaju bilo do dva: ja i Bernie, na primjer – ali kako
je taj pas zavijanjem tjerao strah u kosti svim onim ljudima, to mi nikad nije dosadilo. Kad bih
bar ja mogao tako zavijati... Hej! Možda i mogu.
“Chet. Molim te. Radiš to svaki put kad dođe ta scena.”
Stvarno?
Tipkao je po tipkovnici. “Pokušavam se koncentrirati. Izgleda da postoje tri Tima ili
Timothyja u četvrtom razredu u srednjoj Heavenly Valley.” Tap-tap. “I jedan od njih je u
streličarskom klubu. Tim Fletcher.” Gledao me preko zaslona laptopa. “Vidiš kamo nas to
vodi?”
Nisam imao pojma.
Bernie je podigao slušalicu. “Nestale osobe, molim. Narednika Torresa.” Ponovno me
pogledao i šapćući, pitao: “Kako si?”
Ja? Nikad bolje. Opet se čulo zavijanje baskervilskog psa, a Sherlock Holmes je imao
zamišljeno lice. To zavijanje!
“Chet, daj, za ime Božje! Oh, hej, Rick, ne, ne, samo razgovaram sa svojim— Ma zvao
sam te zbog jedne žene, Cynthije Chambliss. Je li ti se javila u vezi sa svojom kćeri?” Slušao
je. “Rick? Mislim da se zove Madison, ne Meredith.” Opet je slušao. “I ja to mislim – pojavit
će se. Muči me samo jedna sitnica. Znaš za njezin prvi nestanak, onaj za koji se ispostavilo da
to nije?” I opet slušanje. Onda je Bernie počeo objašnjavati o prvom nestanku. Na ekranu je
Sherlock Holmes pušio lulu. Da mi je znati kakav miris ima dim iz lule? Odjednom sam
poželio da Bernie zapali cigaretu. Znam, to nije bilo lijepo od mene, ali taj je miris bio tako
ugodan.
“Stvar je u tome, Rick, Madison je viđena u šoping-centru te večeri, ali nije otišla u
kino, iako je bila u redu za karte. Prema mom svjedoku – blagajniku koji ju je prepoznao s
fotografije – pojavio se mladić s kojim je, nakon kratkog razgovora, otišla. Taj dio – kad je
izašla iz reda – nije mi sjeo. Mislim da bismo trebali otkriti tko je on.” Čuo sam glas na
drugom kraju žice, slabašan glas koji nije surađivao. “Onda ću to sam provjeriti”, rekao je
Bernie. “U međuvremenu, preporučujem da objavite njezin nestanak. Da, znam da se to kosi s
onim što sam... ali—”
Bernie je poklopio slušalicu. Digao se, otvorio klizna vrata i izašao na trijem. Ispod
jedne stolice našao je smotanu kutiju cigareta. Kopao je po njoj, iskopao jednu cigaretu i
uputio mi pogled pun krivnje. Jadni Bernie. Pušenje mu je štetilo, iako nisam bio siguran
zašto; u isto je vrijeme uživao u njemu. Kako je to moglo biti? Potapšao se po džepovima.
Znao sam što to znači: šibice. Spazio sam ih na kauču, skočio s fotelje i—
Oh. Moja noga. Potpuno sam zaboravio na to. Ali – nije bilo tako strašno. Otišao sam
do kauča, zgrabio šibice i iznio ih.
“Chet! Ne bi se smio— Hej. Što to nosiš?” Uzeo je šibice. “Dobar dečko.” Potapšao me.
Sjedili smo vani, Bernie je pušio, ja sam se smjestio niz vjetar puštajući da mi plavičasti dim
ulazi u nos, polako je padala noć. Povukao je dugi dim. “Zanima te što ja mislim?”

29
 Je, zanimalo me.
“Trebali bismo rekonstruirati onu prvu noć, kad ustvari nije nestala, saznati sve što se
dogodilo, gdje je bila, s kim, zašto, moramo preokrenuti i mišju rupu.” Bilo mi je teško
slijediti ga, već sam gotovo odustao, ali kraj mi je privukao pozornost. Otkud sad mišja rupa?
Nisam bio siguran što bi Madison radila s miševima, ali sjetio sam se kako sam jednom
pokušao uloviti jednog miša, koji mi je zbrisao pred nosom, i to baš u mišju rupu. Sad sam
zamislio drukčiji rasplet cijele te priče i počela mi je lagano curiti slina, kad sam shvatio da
Bernie još uvijek govori.
“Dakle, koji su nam čvrsti tragovi koje imamo?”
Na pamet mi je pala ona teniska loptica koju sam našao neki dan i pošteno je sažvakao,
što mi je bilo super za zube – ona je bila dosta čvrsta. To je bilo jedino što sam imao za
ponuditi.
Bernie je povukao dugi dim i pustio da mu izađe kroz nosnice. Ah. Bilo je lijepo i
opuštajuće biti vani na trijemu. Što je bilo ono tamo što leži ispod roštilja, onaj krajičak koji
viri van? Je li to moguće? Može li to biti bonus ovoj divnoj, divnoj večeri? Da, zaboravljeni
hot dog, zagoren do crnila, baš kako ih volim, iako mi samo ime “hot dog” nikad nije imalo
smisla. Kad smo zadnji put kuhali vani? Nisam imao pojma. Jesu li muhe već počele raditi na
njemu? Možda, ali neće još dugo. Proždro sam ga. Mmmm. Bernie i ja smo živjeli kao u snu.
“Dva su čvrsta traga, kako ja to vidim”, rekao je Bernie. “Jedan – mladić se pojavljuje u
kinu kod reda za karte i Madison odlazi s njim. Drugi – majci je rekla da se dovezla kući s
Timom, svojim školskim kolegom. Pazi, Chet, nisam rekao da je stvarno tako i došla kući.”
Primijetio sam. Ali kamo je to sve vodilo, ako ikamo, ostalo mi je nejasno, a osim toga,
malo mi se povraćalo.
Bernie je povukao još jedan dim i s cigarete otresao dio pepela, koji je povjetarac
zavrtio u mali vrtlog. Kakav je to bio povjetarac! Dolazio je iz kanjona – koliko mirisa,
nikada ih neću uspjeti sve razaznati, ali jedno je sigurno: ona debela divlja svinja bila je u
blizini. To mi je prizvalo šunku u sjećanje i sljedećeg sam trenutka bio u kutu trijema,
iskašljavao hot dog.
Bernie je dotrčao. “Chet. Jesi dobro, mali?” Lagano je prešao rukom preko mojih
šavova. “Ne boli te unutra, ha? Možda bismo trebali otići k veterinaru.”
K veterinaru? Ni u ludilu. Samo pogledaj dolje, Bernie, vidjet ćeš hot dog, bit će ti sve
jasno. No kad sam i sam pogledao dolje, shvatio sam da ondje nema ničega nalik na hot dog,
pa sam, u nedostatku bolje ideje, jače zamahnuo repom.
Bernie je shvatio o čemu se radi, recimo. “Dobro, frajeru.” Odvrnuo je slavinu na
vrtnom crijevu i pošpricao kut trijema. Vrtno me je crijevo uvijek uzbuđivalo; Bernie je
pošpricao i mene, to tako osvježava. Otresao sam se. On me obrisao ručnikom. “Ono što
želim reći”, završio je, “jest da bismo trebali krenuti od pretpostavke da je Tim iz
streličarskog kluba pristupio Madison u kinu u redu za karte i provjeriti je.”
Što se mene tiče, može. Ušli smo. Bernie je skuhao čaj. Ja sam dobio žvakalicu. Našao
je telefonski broj streličara Tima i nazvao ga. Nije bilo odgovora. Vani sam čuo auto kako
polako prolazi.

Nema škole, rekao je Bernie – bila je subota. Oki-dok. Meni su svi dani bili isti. Čim smo
ujutro ustali, krenuli smo put autoceste, prošli pokraj šoping-centra North Canyon, izašli na
izlazu koji je vodio u naselje vrlo slično našem, osim što tu nije bilo kanjona u pozadini, samo
mnogo kuća. Zaustavili smo se ispred jedne od njih. Uz prilaz su se nalazili košarkaški koš i
travnjak. Kratko nezadovoljstvo prešlo je Berniejevim licem: smetali su mu travnjaci u

30
pustinji. Na našoj zemlji nije bilo ni traga travi. Sve je bilo smeđe i bodljikavo, osim u
proljeće.
Bernie mi je otvorio vrata. Izašao sam, osjetio slabašnu bol u ramenu, gotovo nikakvu.
Već sam bio bolje! Otišli smo do ulaznih vrata, ja sam čak malo kaskao. Bernie je pokucao.
Vrata su se otvorila. Provirila je djevojčica u pidžami. “Ustala sam”, rekla je. Držala je
neku vrstu plišane životinje; ustvari, je li moguće da je to...? Da. Bilo je to nešto što nikada
nisam razumio. Ja nisam imao nimalo želje za druženjem s plišanim čovjekom.
“Je li Tim kod kuće?” pitao je Bernie.
“Timmy voli dugo spavati”, rekla je djevojčica. “Imate velikog pesu.” Gurnula je palac
u usta. Kad bih ja imao palac, i ja bih to činio svakom slobodnom prilikom.
“Zove se Chet”, rekao je Bernie. “I voli djecu.”
“Smijem ga podragati?”
“Naravno.”
Ispružila je ručicu, dodirnula mi njušku tako nježno da sam ju jedva osjetio. “Nos mu je
hladan.”
Iz kuće se čuo ženski glas. “Kayleigh? Što to—” Pojavila se žena. Bila je u kućnom
ogrtaču s viklerima u kosi, a nešto joj je zeleno bilo razmazano po cijelome licu.
“Chet!”
Ups. Uhvatio sam se kako režim. To nije bilo u redu, ali prestrašio sam je se.
Žena je zgrabila Kayleigh i povukla je natrag. “Što se događa?” upitala je.
“Moje ime je Bernie Little.” Pružio joj je posjetnicu. “Ja sam ovlašteni privatni detektiv
i volio bih porazgovarati s Timom.”
“Ovlašteni privatni detektiv? Moj sin Tim?”
“Da, gospođo. Tim Fletcher, ako sam na pravoj adresi. Iskrsnuo je mali problem u
srednjoj školi Heavenly Valley i vaš bi sin mogao imati korisne informacije.”
“Problem? Tim nije spominjao nikakav problem.”
“On voli dugo spavati”, rekla je Kayleigh.
“Kayleigh,” rekla je mama, “molim te, idi malo u svoju sobu.”
“Neću.”
“Ne pokušavam implicirati da je Tim na bilo koji način izravno povezan s tim
problemom”, rekao je Bernie. “Radi se o streličarskom klubu.”
“Je li netko pogođen?” rekla je žena. “Strijelom?”
Kayleighine su se oči širom otvorile.
“Koliko ja znam nije”, rekao je Bernie. “Ne još. Ali ne želimo da se takvo što dogodi,
zar ne? Pomislite kakvu biste snosili odgovornost.”
Žena se ugrizla za usnicu. Bernie vrlo dobro zna kako izazvati takvu reakciju kod ljudi,
posebno kod žena. To je značilo da ćemo nešto postići. “Probudit ću ga”, rekla je. “Možete
pričekati...” Pogledala je uokolo, vjerojatno nam je htjela reći da pričekamo vani, no u tom se
času vrtlarski kamion parkirao na drugoj strani ulice, “... u kuhinji.” Krenuli smo unutra.
“Samo čas. I pas ulazi?”
“On je dresirani policijski pas”, rekao je Bernie.
“Chet”, rekla je Kayleigh. “Ima hladan nos.”
Čekali smo u kuhinji, Bernie za stolom, ja kraj prozora. Čuo sam glasove odozgo.
Bernie je ustao, otvorio frižider, malo provirio unutra. On je bio takav, popunjavao je

31
praznine. Kad se žena vratila, bio je opet na svom mjestu. Slijedio ju je visoki dečko u
boksericama i majici; imao je raskuštranu kosu i podbuhle oči.
“Moj sin Tim”, rekla je žena.
“Bok, Time”, rekao je Bernie. “Sjedni.”
Tim je sjeo. Bernie i ja smo imali fazu gledanja filmova sa zombijima. Tim je imao iste
takve kretnje. Spazio me i iznenadio se.
“Gospođo Fletcher?” rekao je Bernie. “Bilo bi od velike koristi kad bismo mogli
razgovarati nasamo s Timom. Samo par minuta.”
“Nasamo? Zašto?”
“Standardna procedura.” Dok je to govorio, bespomoćno je slegnuo ramenima, kao:
glupo, znam, ali što ja tu mogu? U ovome smo zajedno. Bernie je mogao biti odličan glumac;
tako je bar mislila njegova majka. Vratit ću se na to ako stignem.
Žena je trepnula i krenula van iz sobe. “Zovi me ako me budeš trebao, Time.”
Tim je nešto promrmljao. Snažno je zaudarao. Držao sam se podalje.
Bernie mu se nasmiješio, što se moglo protumačiti kao prijateljska gesta ako ga niste
poznavali. “Vidim da je mama skuhala kavu. ’Oćeš malo?”
Tim je odmahnuo glavom.
“To je tvoj Mustang na prilazu?”
Tim je promrmljao.
“Fora auto. I ja sam imao takav kad sam bio tvojih godina. Ti si – četvrti razred?”
Tim je kimnuo.
“U srednjoj Heavenly Valley?”
Još jedno kimanje.
“Imaš planove za iduću godinu?”
Tim je slegnuo ramenima.
“Sigurno ti je zlo od tog pitanja.”
Tim je pogledao Bernieja i progovorio prvi put. “Prijevremeno sam primljen na
Sveučilište u Arizoni.”
“Čestitam”, rekao je Bernie. “Dobra škola. Pred tobom su četiri najbolje godine tvog
života, vidjet ćeš – samo ako se uspiješ kloniti zatvora.”
Timove su se oči, odjednom manje pospane, širom otvorile, baš kao i kod njegove
sestrice, i iz njega je izašla još jedna riječ. “Ha?”
“A jedini način na koji možeš upasti u takvu nevolju je da nam sad zatajiš neke
podatke.”
“Zatajim, kao...?”
“Počnimo s prošlom srijedom uvečer kad si dovezao kući Madison Chambliss.”
Timova su se usta otvorila i ostala tako na tren.
“Pretpostavljam da si je vozio u Mustangu.”
Tim je odmahnuo glavom. Imao je krmelje u očima. I ja ih ponekad imam.
“U nekom drugom autu?” pitao je Bernie.
“Ne”, odgovorio je Tim. “Nije bilo auta.”
“Ne kužim.”
“Pa ono, nisam je vozio kući.”

32
 Bernie je uzdahnuo. On to odlično čini, ima različite uzdahe za različite prilike.
“Nevolja je u tome što je ona rekla da jesi.”
“Nisam. Što se događa? Mislio sam da se radi o streličarskom klubu.” Bernie se zavalio
u stolicu, koja je zaškripala pod njim. “Prijevremeni upis je dobar način da se upadne na
fakultet u današnje vrijeme, tu nema sumnje”, rekao je. “Jedina nezgoda je u tome što je
uvjetan, kao što to vjerojatno znaš, i ovisi o zadržavanju visokog prosjeka. Kao i o drugim
stvarima, recimo o uzornom ponašanju. Jedno pismo referadi o odbijanju suradnje u slučaju
nestale osobe moglo bi ih navesti da ponovno promisle.”
“U slučaju nestale osobe?”
“To sam i rekao.”
“Tko je nestao?”
“Reci ti meni.”
“Ne znam.”
“Vidi možeš li sam dokučiti.”
Timove su se oči pomicale lijevo-desno. Misli na taj način vuku ljudske oči. Bernie je
čekao. Ja također.
“Maddy?” rekao je Tim.
“Skužio si otprve”, rekao je Bernie. “Nije se vratila kući sad već skoro dva dana. Znaš li
nešto o tome?”
“Ne. Kunem se.”
“Reci mi u kakvoj ste vezi vas dvoje.”
“Nismo u vezi. Prijatelji smo.”
“Prijatelji? A što je s razlikom u godinama?”
“Ona je super cura.”
“U kom smislu?”
“Znate, drukčija je.”
“Kako drukčija?”
“Pametna. Smiješna.”
Njegova je majka promolila glavu kroz vrata. Bez viklera, bez zelene tvari na licu, ali
još je uvijek nešto u vezi s njom bilo zastrašujuće. “Sve OK, Timmy?”
Tim je se nije prestrašio. “Odlazi, mama.”
Povukla se natrag, nestala s vidika.
“I zatvori vrata.”
Vrata su se zatvorila.
Tim je gledao Bernieja. Bernie je zabacio glavu i podigao obrvu. To je bila njegova
ohrabrujuća faca. Značila je: hajde! Tim je spustio glas. “Maddy mi je rekla da ništa ne
kažem. Ali ako je stvarno nestala...”
“Da ništa ne kažeš o čemu?”
“O vožnji kući.”
“Znači, vozio si je?”
Tim je kimnuo.
“Iz kina?”

33
 Tim je odmahnuo glavom. “Nije išla u kino – zbog čega, znate, njezina mama nije
smjela ništa saznati.”
“Kamo je otišla?”
Tim je protrljao lice, sve je manje sličio zombiju. “Naletjela je na nekoga, mislim da je
to bilo u šoping-centru. Možda je namjeravala ići u kino ili tako nešto.”
“Na koga je naletjela?”
Tim je pogledao u pod. Pogledao sam i ja i vidio nekoliko zobenih pahuljica pod
stolom.
“Tim?” rekao je Bernie. “Pogledaj me.”
Tim ga je pogledao.
“Kad ljudi nestanu ili ih nađu brzo, ili ih uopće ne nađu.”
Tim se ugrizao za usnicu, zapravo ju je žvakao.
“Polako nam već izmiče onaj brzi dio.”
Tim je duboko udahnuo. “Ruben Ramirez”, rekao je.
“‘Ko je on?”
“Jedan tip.”
“Učenik u Heavenly Valleyu?”
“Bio je. Ispisao se. Ima svoj stan.”
“Čime se bavi?”
Tim je ponovno pogledao dolje. “Nisam siguran.”
“Probaj nagađati.”
Tim nije odgovorio.
“A da ja probam?” rekao je Bernie. “Dila marihuanu.”
Tim je podigao pogled, iznenađenje na cijelom licu.
“On ju je odveo u svoj stan?”
“Aha.”
“Kamo to?”
“Nisam siguran. Nekamo u Modenu, iza hipodroma.”
“Nisi siguran?” pitao je Bernie. “Zar je nisi ondje pokupio?”
“Ne. Nazvala me i molila da dođem po nju u neku trgovinu u Ulici Almonte.”
“Pokraj benzinske Getty?”
“Da, tamo.”
“Bila je sama?”
“Aha.”
“Znači, pokupio si je i dovezao kući.”
“Aha.”
“Što je rekla?”
“Ništa posebno.”
“Je li objasnila zašto je otišla od Rubena?”
Tim je ponovno duboko udahnuo. “Nabacivao joj se.”
“I onda?”
Tim je slegnuo ramenima. “Otišla je i došla do trgovine.“

34
 “Pješke?”
“Valjda.”
“To je opasan kvart.”
“Aha.”
“Kakve je bila volje?”
“Teško je reći.”
“Što ti je još rekla?”
“Samo da nikome ne kažem.”
“Koliko je bila uzrujana?”
“Ne previše.”
“Je li bila napušena?”
“Možda malo.”
Bernie je ustao. Ja također. Dosta je bilo čavrljanja. Došlo je vrijeme da riješimo ovaj
slučaj onako kako to obično radimo, da ja nanjušim nitkova. Bernie je pružio Timu svoju
posjetnicu. “Ako bilo što novo iskrsne, nešto što si zaboravio, odmah me nazovi.”
Tim je kimnuo. “Mislite da je Ruben nešto, ovaj...”
“Vidjet ćemo.”
Otišli smo. Na izlasku sam nakratko skrenuo ispod kuhinjskog stola i usisao pahuljice.
Bile su s medom: moje omiljene.

35
 Sedam

“ULAZIMO U MODENU”, REKAO JE BERNIE TRUBEĆI SPOROM AUTU KOJI je naglo

skrenuo ispred nas. “Oko nas je samo pustoš i ništa drugo.”
Pustoš mi je mirisala dobro: ulje i samo ulje, sve vrste ulja – ulje od pizze, ulje iz auta,
ulje od pomfrita, ulje za kosu. Sjedio sam što sam uspravnije mogao na suvozačkom mjestu
upijajući sve, nos mi je treperio. Bili smo odlično raspoloženi, ja i Bernie, na poslu – ne na
nekom groznom slučaju razvoda, već na onome za što smo se specijalizirali, na slučaju
nestale osobe. Bernie je obukao jednu od svojih najboljih havajskih košulja, onu s uzorkom
čaša za martini. Ja sam nosio svoju smeđu kožnatu ogrlicu sa srebrnim markicama; imam još i
crnu za svečane prilike.
“Znaš što je ovdje bilo prije, Chet? I to ne tako davno? Pašnjaci sve dokle ti oko seže.”
Bili smo jednom na farmi, ja, Bernie, Charlie, Leda. Nemojte da počnem o konjima –
primadone, svi do jednog, istodobno priglupi i opasni. Modena mi se više sviđala u ovakvom
izdanju, masna i bez konja.
Skrenuli smo u sporednu ulicu, gdje je pločnik bio sav popucan i pun rupa, a s obje su
se strane nalazile male i trošne kuće. Bernie je stao ispred jedne od njih. Otključao je pretinac,
izvukao pištolj tridesetosmicu i ugurao ga u džep. To se nije često događalo.
“Samo mjera opreza”, rekao je Bernie. “Idemo.”
Iskočio sam van.
“Već ti je bolje, ha?” rekao je Bernie.
Bolje? Kad mi nije bilo dobro? Što on to priča – oh, da. Protresao sam se. Bernie je
otvorio vrata od ograde. Prošli smo kroz prljavo dvorište s prašnim trosjedom u sredini, iz
kojega su na nekoliko mjesta virile hrđave opruge. Bernie je prišao vratima i pokucao.
Iznutra se čuo glas. “Jesi to ti, Dečko?”
“Aha”, rekao je Bernie.
Otvorila su se vrata. Neki je tip izvirio van, mladi velik momak. Njegove su se oči,
ionako uske, još više suzile. Golem tip sa stisnutim očima: nije mi se svidio, niti mrvicu.
“Ti nisi Dečko”, rekao je.
“Ma baš imaš sposobnost opažanja”, rekao je Bernie. Ovo nisam shvatio: dao je
kompliment tipu? To nije bilo nalik na Bernieja. “Ja sam privatni istražitelj”, govorio je
Bernie. Ispružio je svoju posjetnicu. Tip je nije ni pogledao. “Tražim bivšeg učenika srednje
škole Heavenly Valley Rubena Ramireza.”
“Nikad čuo.” Krenuo je zatvarati vrata. Bernie je gurnuo nogu unutra. Već sam vidio taj
pokret, jedan od njegovih najboljih.
“Ne?” rekao je Bernie. “Što znači RR?”
“Ha?”
“Na zlatnom lancu oko tvog vrata”, rekao je Bernie. “Taj RR.”
Tip je prstima dotaknuo debeli, teški lanac. Usne su mu se pomaknule, ali ničega se nije
mogao sjetiti.
“Recimo Roy Rogers?” rekao je Bernie. “Ima jedan odmah iza ugla.”

36
 “Ha?” opet je rekao tip. I ja sam bio malo zbunjen.
“Znaš što, Rubene”, rekao je Bernie. “Sad kad smo se upoznali, što misliš o tome da
uđemo, sjednemo i riješimo sve ovo?”
“Riješimo što?” pitao je Ruben.
“Ovaj slučaj na kojem radimo.”
“Ne znam niš’ o tome.”
“Slučaj nestale osobe”, rekao je Bernie. On je dalje tjerao svoje kao ledolomac, Ledi se
ta njegova osobina nikad nije sviđala. Ali meni je. “Izgleda da je nestala osoba tvoja
prijateljica, učenica drugog srednje u Heavenly Valleyu, a zove se Madison Chambliss.”
“Nikad čuo za nju.”
Bernie je kimnuo dajući do znanja da mu nimalo ne vjeruje. “Imam neki čudan osjećaj,
Rubene, čudan osjećaj da se ona ovog časa nalazi u tvojoj kući.”
Iznenadilo me – a čini se i Bernieja također – što se pokazalo da je Ruben jedna od onih
gromada koje se mogu i kretati. Ja sam jedva uspio vidjeti što se dogodilo, a sumnjam da je
Bernie išta ulovio. Rubenova je šaka, veća od loptice za softball – jedna od loptica od koje
nisam imao nikakve koristi – sijevnula odozdo uz fijuk i dohvatila Bernieja točno u vrh brade.
Bernie nije pao – trebalo je mnogo više da bi ga se srušilo – ali je oteturao unatrag. U sekundi
mi se zacrvenjelo pred očima, unatoč Berniejevu uvjerenju da ne mogu vidjeti crveno. U
sljedećem smo trenutku Ruben i ja bili u kući i valjali se po ljepljivom podu.
Baš sam ga dobro zahvatio za nogavicu. Ruben je nosio jako široke hlače – imao sam ih
puna usta. On je zgrabio nešto s poda, možda lampu, i počeo me mlatiti po glavi. “Ubit ću te”,
rekao je nazivajući me mnogim pogrdnim imenima. Ja sam režao na njega i nisam puštao. A
onda se pojavio Bernie dolje na podu s nama. Obujmio je rukom Rubenov široki vrat jednim
od onih svojih zahvata i Ruben je sav omlitavio.
Bernie se podigao. “OK, Chet, pusti ga. Ajde, mali, bio si odličan, sad pusti. Chet?”
Pustio sam ga, možda ne baš odmah. Komadići trapera zapeli su mi među zubima i
visjeli iz usta.
Bernie ih je izvukao. “Bravo, frajeru. Jesi dobro?”
Nikad bolje. Ništa me nije boljelo. Bernie se okrenuo i brzo obišao kuću. Ja sam stajao
nad Rubenom. Otvorio je oči. Zalajao sam mu u facu. Ustuknuo je. Nisi prvi, mali moj.
Bernie se vratio. “Nema je ovdje”, rekao je. “Ali imaš zanimljivog oružja, Rubene.” U
jednoj je ruci držao kalašnjikov, a u drugoj pušku s kratkom cijevi. “I sva ta marihuana – što
misliš? Tri i pol-četiri kile?”
Ruben je sjeo trljajući vrat.
“Ovo može ostati naša mala tajna,” rekao je Bernie privlačeći stolicu i sjedajući do
Rubena s puškom ležerno uperenom u njegovu glavu, “trava, oružje, ali trebat će mi tvoja
suradnja u vezi s Madison.”
“Miči svog jebenog psa dalje od mene.”
“Pazi na jezik”, rekao je Bernie.
“Ha?”
“Ne možeš tako razgovarati s Chetom.”
Ruben je trepnuo. “Miči svog psa jebeno dalje od mene.“
“Prihvatljivo”, rekao je Bernie. “Mi smo dosta razumni, Chet i ja.” Ruben me pogledao
ispod oka. Što? Kao, ja nisam razuman?

37
 Ali odmaknuo sam se kako je Bernie htio. I dok sam se povlačio, na šanku sam opazio
napola pojeden hamburger sa svim prilozima. Nisam ga ni taknuo. Nije imalo smisla, ali
jednostavno mi se nije dalo.
Bernie je puškom lagano potapšao Rubena po ramenu. “Madison Chambliss”, rekao je.
“Počni pričati.”
“Pa ono, što te zanima?”
“Počni kod reda za karte u kinu u šoping-centru North Canyon.”
Ruben je slegnuo ramenima. “Visio sam tamo, kružio uokolo i došla mi ona, ‘Hej,
Rubene.’”
“Znači, poznavao si je otprije.”
“Aha.”
“Odakle?”
“Ha?”
“Iz škole?” pitao je Bernie. “Jeste skupa pohađali nastavu?“
“Nastavu? Ne.”
“Ona ti je bila mušterija?”
Ruben je pogledao Bernieja, zatim mene. Odjednom sam osjetio potrebu da ga gricnem
za nogu.
“Aha”, rekao je Ruben. “Mušterija. Ona se javila, ‘Hej, Rubene’, pa smo malo popričali,
htjela je neš’ za sebe. I banuli smo ovdje.”
“I?”
“Prod’o sam joj za pet zelembaća.”
“I onda si je odvezao kući?”
“Aha.”
“Gdje živi?”
Ruben nije odgovorio. Pomaknuo sam se za centimetar bliže njegovoj nozi sjedeći
cijelo vrijeme, samo sam vukao guzu po podu.
“Ili si je ostavio u šoping-centru?” pitao je Bernie.
“Aha, u centru.”
“Hoćeš čuti proročanstvo?” rekao je Bernie. “Ne čeka te svijetla budućnost.”
“Ha?”
“Idemo dalje. Kad si je zadnji put vidio?”
“Znaš što? To je bio zadnji put.”
“A recimo prije dva dana?”
“Prije dva dana?”
“U četvrtak”, rekao je Bernie. “Kad je Madison nestala.”
“Nestala je?”
“Hoćeš savjet?” rekao je Bernie. “Samo se pametni ljudi mogu praviti glupima.”
“Ne kužim te.”
Od njega me dijelio samo jedan mali skok. Usnice su mi se same od sebe povukle sa
zubâ.
“Reci mi gdje si sve bio”, rekao je Bernie, “počevši od četvrtka ujutro.“

38
 “Četvrtak ujutro?” pitao je Ruben. “Bio sam još u Okružnom.“
“Kako to misliš?”
“Bio sam pod ključem. Uhvatili me za prebrzu vožnju u srijedu navečer, našli još neke
naloge. Izaš’o sam uz jamčevinu tek prije par sati.”
Bernie ga je dugo gledao. Zatim je odložio pušku i izvadio mobitel. “Kvragu, nema
signala.”
“Oš moj?” pitao ga je Ruben.
Uzeo ga je i okrenuo broj. “Gina? Ovdje Bernie Little. Želim potvrditi vrijeme obrade
za mogući nedavni boravak u Okružnom na ime Ruben Ramirez.”
Čekali smo. Ruben je buljio u moje zube. Želja za ugrizom – rijetko mi dođe, ali kad mi
dođe, joj meni – rasla je.
“Fala, Gina.” Bernie je prekinuo vezu i vratio mobitel Rubenu. “Tvoja se priča
podudara.”
“Oš se ispričat’?”
Bernie se nasmijao. Volim njegov smijeh. Ima jedno ludo trčanje koje izvodim u
dvorištu, kad jurcam naprijed-natrag – to uvijek upali. “Što je smiješno?” pitao je Ruben.
Bernie se prestao smijati. Potapšao je Rubena puškom po ramenu, ovoga puta puno jače.
Ruben se trgnuo od bola. “Imam tvoju pozornost?” rekao je Bernie.
“Bio sam u Okružnom, čovječe. Kog me vraga—”
“Zaboravi taj dio”, rekao je Bernie. “Kako je Madison dospjela kući odavde?”
“Već sam ti rek’o”, rekao je Ruben. “Odvez’o sam je.” Ili tako nešto. Nisam zapravo
čuo jer su mi u tom času čeljusti odjednom stiskale Rubenovu nogu. Ne prejako, bez krvi i
ičega tako dramatičnoga, ali velika je beba vrisnula kao da ga režem napola. “U redu, u redu,
nisam je vozio. Makni svog prokletog psa.”
“Pazi na jezik.”
“O, Bože, daj, čovječe.” Ruben se izvijao po podu.
“Chet?”
Pustio sam. To je iziskivalo svu moju snagu volje.
“Daj si koji trenutak, Chet.”
Bernie je bio u pravu. Malo sam prošetao uokolo i zgrabio hamburger u potpunoj
odsutnosti duha.
“Ako je ti nisi vozio,” govorio je Bernie, “kako je došla kući?“
“Otišla je pješke, to je sve što znam.”
“U ovako opasnom kvartu? Zašto bi to učinila?”
“Ne bi’ ti znao reć’.”
“Razmisli”, rekao je Bernie. “Chet i ja bismo to stvarno željeli saznati.” Ruben me
pogledao sa strahom u očima, u to nije bilo sumnje. Lizao sam s usana sokove hamburgera.
“Niš’ se nije dogodilo”, rekao je. “Bio sam u romantičnom raspoloženju. Ona nije.”
“Ne izgledaš mi kao romantični tip.”
Ruben se zamišljeno namrštio kao da je možda otkrivao nešto novo o sebi. “Nisam je ni
pipn’o”, rekao je. “Ili jedva da jesam. Samo je izašla.”
“U kojem smjeru?”
“Prema Almonteu.”
“Gledao si je?”

39
 “Nisam gled’o baš nju”, rekao je Ruben. “Vani je bio neki čudan auto.“
“Što je bilo čudno na njemu?”
Ruben je podigao i spustio svoja teška ramena. “Nije bio odavde.” Pogledao je prema
prozoru; jedno je staklo bilo zalijepljeno trakom. “Možda joj je tip ponudio da je odveze.”
“Koji tip?”
“Neki plavi tip u autu. Otvorio je vrata dok je prolazila kraj njega, kao da je ispružio
ruku.”
“Ispružio ruku?”
“Ma ono”, rekao je Ruben. “Da je zaustavi. Ali ona nije stala. Možda je čak počela
trčati, kad malo bolje razmislim. Prema Almonteu, tak’ neš’.”
“A plavi tip?”
“Uš’o natrag u auto i odvez’o se.”
“Za njom?”
“Ne sjećam se.”
“Razmisli.”
Ruben je čvrsto zatvorio oči. Vrijeme je prolazilo.
Bernie je uzdahnuo. “Koji je tip auta bio?”
“Bembura”, rekao je Ruben. “Tak’ sam ga i skužio.”
“Model?”
“Ne znam im modele.”
“Boja?”
“Plava.”
Kad je Bernieja nešto mučilo, obrve bi mu se skupile, a oči su mu izgledale kao da
gledaju prema unutra. To se sad događalo. Natrag na putu do auta štrcnuo sam oznake po
vratima od ograde i možda na još jedno ili dva mjesta.
Potražili smo trgovinu u Ulici Almonte. Ondje se nitko nije sjećao Madison. I ja sam se
počeo brinuti, ali nisam znao zašto.

40
 Osam

“OVO JE JEDAN OD MOGUĆIH SCENARIJA”, REKAO JE BERNIE GUBEĆI ME već na

samom početku. “I drži vodu, iako bih volio da ne drži”, nastavio je i potpuno me izgubio.
Vozili smo se svojom ulicom Mesquite Roadom. Spazio sam Iggyja kako nas gleda kroz
prozor na pročelju svoje kuće. I on je mene uočio, počeo lajati, ali nisam ga mogao čuti. Trčao
je naprijed-natrag ispred stakla. Još sam se više uspravio na svom suvozačkom mjestu i
okrenuo se prema njemu, naćulio uši. I onda mi je nestao iz vidika.
“Recimo”, govorio je Bernie, “da ju je netko pokušao oteti dvaput. Može biti da
Madison nije ni shvatila što se događa prvi put pred Rubenovom kućom, možda je to pripisala
običnom uznemiravanju nekog čudaka. Ali čak i ako ju je to uplašilo – a ja ne mislim da je –
nije li Tim Fletcher rekao da mu se nije činila uzrujanom?”
Bernie je zastao i uperio pogled u mene. Tim Fletcher? Tko je to ono bio?
“Stvar je u tome što ona to, bila uplašena ili ne, ne bi rekla majci jer bi tako otkrila
izmišljenu priču o Doktoru Živagu. Vidiš kamo to vodi?”
Nisam vidio. Kako to da Ruben Ramirez nije naš zločinac? Izgledao je i mirisao poput
mnogih drugih nitkova koje smo uhvatili.
“Dovodi nas”, rekao je Bernie, “do zaključka da ta otmica nije bila impulzivna, već
unaprijed smišljena. Tko god to bio, nije uspio prvi put pri odlasku od Rubena, već ju je
uhvatio iz drugog pokušaja, ostaje nam da utvrdimo kako i gdje. A ako je to točno, tražimo
plavog tipa u BMW-u. Plavom BMW-u, prema Rubenu – koji možda i nije najpouzdaniji
svjedok.” Zastao je. Prepoznavanje auta, boje: sve to nisu moje jače strane, iako sam znao što
je plava boja, boja neba i Charliejevih očiju. Bernie je skrenuo na prilaz. “A nije li onaj auto
kod šoping-centra koji—”
Stao je u pola riječi. Sva ta priča o autima, a sad je još jedan bio tu, na prilazu, velik i
crn, meni nepoznat.
Bernie je parkirao na ulici. Iz velikog crnog auta izašao je muškarac i pošao prema
nama. Izašli smo i mi. Bio je otprilike Berniejeve visine, ali ne tako širok; imao je kozju
bradicu koja mi je uvijek privlačila pozornost. Buljio sam u nju kad je do mene dopro miris,
najgori miris na cijelome svijetu: miris mačke. Čovjek na našem prilazu na sebi je imao miris
mačke. Cijeli je mirisao na mačku.
“Tražim Bernieja Littlea”, rekao je. Neki ljudi – kao Suzie Sanchez, na primjer, ili
naravno Charlie – imaju prijateljski glas. Ovaj čovjek ga nije imao.
“Ja sam”, rekao je Bernie.
Čovjek se namrgodio. “Zovem se Damon Keefer”, rekao je. “Koliko sam čuo, moja vas
je bivša žena bez mog znanja uposlila da nađete moju kćer Madison.”
“Uposlila nas je, da”, rekao je Bernie.
“I?” pitao je Damon Keefer.
“I što?” rekao je Bernie.
Pitanja, pitanja. I ja sam imao jedno. Je li u tom crnom autu bila neka mačka ili možda
više njih? Teško moguće: mačke nisu, za razliku od mojih dečki, oduševljene vožnjom u autu,
što je samo još jedna u nizu neobičnih stvari o njima. Što je moglo biti bolje od vožnje u autu?

41
Možda nekoliko stvari – sjetio sam se ne tako davnog, udaljenog ženskog laveža – ali ne
mnogo toga. Je li moguće da se mačke uopće ne znaju zabavljati? Ne znam. Znao sam samo
da je vjerojatnost nalaženja mačke u tom crnom autu mršava, ali ne i nikakva. A mačka u tom
crnom autu značila je mačku na našem posjedu. Mačka na našem posjedu? Čuo sam moćni
zvuk poput grmljavine i stekao sam neki nejasan dojam da dolazi iz mog grla. U sljedećem
sam trenu bio u pokretu.
“I što?” govorio je Damon Keefer. “Htio bih čuti izvješće o vašoj dosadašnjoj istrazi,
eto što. Pretpostavljam da je još niste našli ili biste— Hej! Kog vraga radi taj pas?”
Što sam to radio? Svoj posao, amigo. A u tom je času moj posao bio istražiti ovaj crni
auto – parkiran na našem prilazu, dok smo mi zapeli vani na cesti, usput budi rečeno – ima li
u njemu mačaka. A kako to drukčije napraviti nego da stanem na stražnje noge, zakačim
prednje šape na vrata i gurnem njušku što je moguće bliže uz prozor? Pa to su osnove.
“Guli mi prokletu boju.”
“Chet!”
Dobra vijest: nema mačaka. Odgurnuo sam se uz zvuk koji ne bih nazvao grebanjem,
bio je to više zvuk krede koja struže po ploči. Od toga su me prolazili trnci počevši sa stražnje
strane vrata. Zadrhtao sam. Usne su mi opušteno cmoknule. Osjećao sam se prilično dobro,
toliko dobro da sam malo jurcao po dvorištu leteći iz jednog okreta u drugi, dok su grude
zemlje letjele na sve strane.
“Chet, za Boga miloga!”
Skliznuo sam u okamenjeni položaj s ukrućenim nogama, što je jedna od stvari u kojima
sam najbolji, i nije baš lako – pokušajte jednom i sami. U dometu mi se našla grančica.
Fljosnuo sam dolje sa sve četiri noge ispružene i počeo žvakati grančicu. Ah, eukaliptus,
vjerojatno ju je donio vjetar s drveta starog Heydricha. Vrlo ukusno.
Bernie i Keefer su stajali kraj crnog auta gledajući u vrata. “Pošaljite mi račun”, rekao je
Bernie.
Žvakao sam grančicu i osjećao miris vlastitog daha. Bio je ugodan. “Koja bi bila svrha
toga?” pitao je Keefer. “Samo ćete napuhati svoje troškove – znam ja kako te stvari idu.”
Bernie mu je uputio pogled koji gotovo nikada nisam viđao. “Ja ne napuhujem svoje
troškove”, rekao je.
Keefer je susreo njegov pogled, ali ga nije dugo izdržao. “Kako hoćete”, rekao je.
“Želim čuti vaše izvješće i odoh.”
“Jeste li ikada prije imali posla s privatnim istražiteljem?” pitao ga je Bernie.
“Nisam, hvala Bogu”, odgovorio je Keefer.
“Onda vjerojatno ne znate da ja ne izvješćujem vas, već isključivo svoju klijenticu, osim
određenih informacija za koje me zakon obvezuje da ih moram proslijediti policiji.”
“Klijentica? Što to dovraga govorite?”
“Uposlila me je Cynthia. Stoga je ona moja klijentica.”
Keeferovo se lice nadulo: još jedna od onih stvari s protokom krvi, a da nije crvenjenje.
Ovo je nadimanje kod ljudi znak bijesa. U mom svijetu bijes i buka idu zajedno, ali kad je
Keefer progovorio, nije govorio glasnije; ustvari, glas mu je čak postao tiši. Ljudi – ne svi, ali
neki – znaju kako vas izbaciti iz takta.
“To mi govori”, rekao je Keefer, “da ste malo sporiji kad je u pitanju istraživanje. Bilo
koji iole pristojan istražitelj već bi shvatio da svaki cent koji Cynthia ima dolazi iz mog
džepa.”

42
 Bernie? Malo sporiji? Prestao sam žvakati granu i podvukao stražnje noge ispod tijela
spreman za akciju.
Bernie je ostao miran. “To ništa ne mijenja. Ali znam da je ovo težak period za vas i ako
mi Cynthia to dopusti, izvijestit ću vas o svemu.“
“Ne treba mi njezino dopuštenje za—”
“Možda se svo troje možemo naći kod vas.”
“Kod mene? Zašto kod mene?”
“Ima li Madison sobu u vašoj kući?”
“Da, ali—”
“Volio bih je vidjeti.”
“Zašto?”
“Standardna procedura”, rekao je Bernie. “Pokušavam vam vratiti kćer.“
“Vjerojatno je pobjegla u Vegas.”
“Las Vegas?”
“Impulzivna je poput majke.”
“Ima li Madison problema s kockom?”
“Nisam mislio na Vegas kao takav”, rekao je Keefer.
“Je li ikada prije pobjegla od kuće?”
“Otkud da ja to znam? Mislite da meni itko išta govori?”
“Cynthia kaže da se to prije nije događalo.”
“A što očekujete da će vam reći?”
“Što to znači?” pitao je Bernie.
“Ona je grozna majka – nije li to očito?”
“Jeste li pokušali dobiti skrbništvo?”
“Nisam”, rekao je Keefer. “Mlada djevojka treba majku. Bar sam tada tako mislio. Ali
sada—” Podigao je ruke s dlanovima okrenutima prema gore. Ljudi to čine kad ne znaju što
napraviti. Poznat mi je taj osjećaj. Kad bi meni tako došlo, ako sam bio unutra, otišao bih
spavati; a ako sam bio vani, označavao bih teritorij, što je uvijek korisno.
Bernie je gledao Keefera jednim od svojih zamišljenih pogleda, glave nagnute u stranu.
To je značilo da mijenja svoje mišljenje o nečemu i stvara nove planove. “Znate kako ćemo”,
rekao je. “Zašto ne bismo sad nazvali Cynthiju? Možemo se sastati ovdje.”

Sastali smo se u uredu, Cynthia i Keefer sjedili su na stolicama za klijente, Bernie za stolom,
a ja ispod njega. Iz tog sam položaja mogao vidjeti Cynthiju i Keefera od struka nadolje. On
je nosio tamne hlače i tamne cipele s resicama; ona je imala sandale i gole noge. Njihova su
stopala bila okrenuta jedna od drugih. Vjeđe su mi odmah postale teške.
“Kao prvo,” rekao je Bernie, “želim početi s vrlo važnim pitanjem.” Stopala su se
počela izvijati, prvo ono u sandali, potom ono s resicama. “Je li itko od vas primio zahtjev za
otkupninu?”
“Zahtjev za otkupninu?” Oboje su izgovorili te riječi u isto vrijeme; bilo je nešto
neugodno u zvuku njihovih sjedinjenih glasova.
“Ako jeste, osoba koja vas je zvala gotovo vam je sigurno zaprijetila da ne smijete
nikome ništa reći”, rekao je Bernie. “Vjerujte mi, bila bi velika pogreška da nam to prešutite.”
“Kome ‘nama’?” pitao je Keefer.

43
 Bernie je nogom lagano dodirnuo moj rep. “Agenciji, naravno. No niste mi odgovorili
na pitanje.”
“Mene nije nitko zvao”, rekla je Cynthia. “Što hoćete time reći?”
“Želite nam reći da je definitivno otmica u pitanju?” rekao je Keefer.
Cynthijine su se ruke čvrsto stisnule zajedno. “O, moj Bože”, rekla je.
“Zasad ništa nije sigurno”, rekao je Bernie. “Imate li neprijatelja?”
“Ja?” upitala je Cynthia.
“Ili poslovnih suparnika?”
Sad je počela kršiti ruke. “Ne smatram ih suparnicima, ali—”
“Za ime Božje”, rekao je Keefer. “Ti dizajniraš internetske čestitke. On govori o
pravom biznisu.”
Cynthijine su se ruke razdvojile stisnutih šaka. Nastala je tišina. Zatim je Bernie
progovorio. “A vi ste građevinski poduzetnik, gospodine Keefer?”
“Posjedujem tvrtku Pinnacle Peak Homes u Puma Wellsu”, odgovorio je Keefer. “U
tom je poslu prirodno imati suparnike. Ali ne otimamo jedni drugima djecu. Osim toga, ako je
sve ovo nagađanje, nemate nas pravo ovako uzemiravati.”
“Znači, ovo je samo nagađanje?” pitala je Cynthia.
“Možete to i tako nazvati”, rekao je Bernie. “Ali ono se temelji na informacijama do
kojih smo došli, a koje se većim dijelom tiču Madisonina kretanja prošle srijede – one večeri
kad je navodno otišla u kino.” Počeo je prepričavati cijelu priču. Zvuk njegova glasa polako je
slabio. Postalo mi je toplo i ugodno, bio sam na rubu drijemeža. Čuo sam Keefera kako, kao
iz velike daljine, govori: “Jeste li podijelili ovu svoju teoriju s policijom?” Bernie je iz još
veće daljine odgovorio: “Nisam još. Oni su je ionako već proglasili nestalom, a osim toga...”
U tom sam času prešao preko ruba i utonuo u zemlju snova.

Kad sam se probudio, Bernie i ja smo bili sami. On je sjedio za stolom držeći ček u ruci.
Izvukao sam se odozdo, protegnuo prednje noge daleko ispred sebe spuštajući njušku gotovo
do poda, a guzu držeći visoko u zraku. To mi je baš pasalo.
Bernie me pogledao odozgo. “Ovo nije prošlo baš najbolje”, rekao je. Mahnuo je
čekom. “Dva tisućaka.” Što je tome falilo? Tisuća je uvijek dobrodošla, a dvije još i bolje.
“Problem je u tome što ga je Keefer ispunio. Sad su nam oboje klijenti. Draže bi mi bilo da
smo ostali samo s njom. On je tako...”
Zanimalo me što je Bernie namjeravao reći o Keeferu, ali u tom je času zazvonilo zvono
na vratima. Otišli smo ih otvoriti. Pred nama je stajao Charlie noseći ruksak.
“Bok, tata. Hej, Chet.”
Spustio se prozor na autu parkiranom na ulici i izvirila je Leda. “Vrati ga sutra do dva”,
rekla je. “Ne kasnije.” Kraj nje sam vidio njezina dečka Malcolma kako sjedi za volanom i
razgovara na mobitel. Zalajao sam. Zašto dovraga i ne bih? Bilo mi je super kad sam ga vidio
kako me gleda. Bojao se mene i meni sličnih, odmah mi je to bilo jasno.
Charlie je ušao. Lijepo sam ga polizao po licu. Rekao je: “Oooo”, i nasmiješio se.
“Spreman sam za kampiranje”, rekao je.
“Kampiranje?” pitao je Bernie.
“Obećao si.”
“Idemo se onda spakirati.”

44
 Spakirali smo šator, vreće za spavanje, luftmadrace, pumpu, klinove, drveni bat i
prijenosni hladnjak pun hrane i pića.
“Jesmo nešto zaboravili?” pitao je Bernie.
“Šibice”, rekao je Charlie.
Bernie se nasmijao. Repom sam srušio nešto sa stolića. Pokušao sam njime sporije
mahati.
Već je padao mrak kad smo izašli iz kuće. Bernie je otvorio klizna vrata i svu smo
opremu – bat je bio u mojoj nadležnosti – iznijeli u stražnje dvorište. Tu smo postavili šator,
zabili klinove, napuhali luftiće i rasprostrti vreće za spavanje. Imali smo dvije vrste
kampiranja: jedno kada bismo sjeli u auto i odvezli se u pustinju i ovo. Charlie je više volio
ovakvo kampiranje, osobito kad bi se zaželio pravog kreveta usred noći.
Bernie je naslagao kamenje u krug, ubacio nekoliko grana i zapalio vatru. Charlie je
pekao kobasice nabijene na štap, lica ožarenog vatrom. Bernie je pojeo dvije, Charlie jednu, ja
dvije i poslije treću iz folije, kad nitko nije gledao, jer je stajala ondje. Zatim smo pekli
sljezove kolačiće, koje nisam ni pipnuo. Volim koru, ali postoji neki trik kako progutati
ljepljivu sredinu, koji nikad nisam savladao.
Vatra se utišala. Bernie je pjevao pjesmu pod nazivom Rawhide. Charlie mu se
pridružio. I ja sam uskočio sa svojim visokim vu-vu koji dobijem ako dignem njušku visoko
prema nebu.
“Vrijeme je za krevet, kompići”, rekao je Bernie.
On i Charlie su ušli u šator. Ja sam se sklupčao pokraj vatre koja se gasila i gledao u
izgoreno drvo. Kratko se vrijeme čuo razgovor iz šatora, potom je nastala tišina. Ah,
kampiranje. Sklopio sam oči.
I gotovo da sam bio zaspao, kad sam začuo udaljeni lavež. Taj sam lavež čuo već i prije,
daleki ženski lavež od neku noć. Sada nije prestajao. Odjednom više nisam bio pospan,
dapače, bio sam potpuno budan. Ustvari, bio sam na nogama i stajao kraj stražnjih vrata od
vrta, pred ulazom u kanjon. Bila su, naravno, zaključana i visoka, možda čak Berniejeve
visine ako ne i viša. No jesam li već spomenuo svoje skakačke sposobnosti? Sekundu poslije,
ili čak i prije, našao sam se s druge strane vrata.
Vau-vau. Slijedio sam zvuk. Bio sam uzbuđen, nikada se nisam osjećao tako jakim u
životu. Ovo će biti super! Lavež me nije odveo u kanjon, nego oko kuće, u našu ulicu i niz
brdo, dalje od Iggyjeve kuće.
Tek što sam prošao nekoliko kuća, primijetio sam parkirani auto u kojem su sprijeda
sjedila dvojica muškaraca. Bio je mrak, najbliža je svjetiljka bila na uglu, ali ja nemam
problema s noćnim vidom. A što sam to vidio? Čovjek na suvozačkom sjedalu imao je
svijetlu kosu, izražene kosti lica, sićušne uši. Taj mi je čovjek bio poznat, o da. Što još?
Njegov je prozor bio otvoren, ruka mu je počivala na otvoru. Nisam se mogao sjetiti svega što
je Bernie rekao, ali ovo sam znao: ništarija.
Pojurio sam, otisnuo se od zemlje i zgrabio ga za lakat.
Ništarija je zajaukala. Čovjek za volanom je rekao: “Borise? Što se do—” Zatim me
ugledao, posegnuo dolje za nečim, izvadio pištolj, debeli pištolj kakav sam već vidio u školi
za pse: elektrošoker. Uslijedio je tihi pucketajući zvuk i nešto svijetlo me udarilo u vrat. Istog
časa goruća mi je bol prodrmala cijelo tijelo.
Pao sam na tlo trzajući se. Želio sam lajati, dozvati Bernieja, koji je kampirao tako
blizu, ali nisam mogao. Otvorila su se vrata od auta. Digao se prtljažnik. Boris i vozač – mali
tamni momak sa spojenim obrvama – iskočili su van, pokupili me i ubacili u prtljažnik.

45
 Udarac. Poklopac se zatvorio uz tresak. Ništa nisam mogao vidjeti. Auto se počeo
kretati. Poludio sam u tom skučenom prostoru udarajući se u zidove. Nisam mogao čak ni
ustati! Bernie! Bernie!
Auto je sad vozio brzo. Čuo sam cviljenje, i shvatio da dolazi od mene. Jako loše. Čak
me više ništa nije boljelo.
Legao sam dolje i pokušao biti tiho. Nakon nekog vremena otkrio sam poznati miris,
jedva primjetan, gotovo na granici mojih mogućnosti: miris mlade djevojke s daškom meda,
trešnje i neke vrste cvijeta boje sunca koji sam povremeno viđao uz cestu. Madison je ovdje
bila prije mene.

46
 Devet

JA DOBRO VIDIM NOĆU, TAKO DOBRO DA MI JE MANJE-VIŠE SVEJEDNO JE li vani

noć ili dan, ali sada, prvi put u životu, nisam vidio ni prst pred nosom. I to mi se uopće nije
svidjelo. Bilo je mnogo drugih mirisa osim Madisonina: mirisa ulja, mirisa nečega gumenog,
mirisa trulog smeća. I zvukova također, visokih i nalik na cviljenje. Nakon nekog vremena
shvatio sam da dolaze od mene. Opet? Uspio sam ih zaustaviti. Zatim sam počeo drhtati, ali i
to sam uspio zaustaviti. Samo sam ležao ondje u mrklome mraku. Ali što sam imao od toga,
od ležanja i čekanja?
Ispružio sam naprijed prednju šapu i dotaknuo jednu stranu prtljažnika. Je li grebanje
bilo dobra ideja? Grebanje po stvarima je gotovo uvijek bila dobra ideja, bar po mom
mišljenju. Počeo sam grepsti i osjetio neki materijal sličan tepihu. Nastavio sam dalje, uskoro
sam grebao sa sve četiri šape zabadajući kandže duboko unutra, trgajući sve i svašta – nešto
tvrdo, nešto mekano, možda čak i neke žice. Iskrica je proletjela kraj mene; i onda je sve opet
postalo mračno. Nisam znao zašto, ali iskrica mi se činila kao dobra stvar. Grebao sam još
jače.
Zacviljele su kočnice. Auto se zaustavio tako naglo da sam odletio u prednji zid
prtljažnika. Zalupila su se jedna vrata, pa druga. Čuo sam korake kako se približavaju. Auto je
proizvodio praskave metalne zvukove. Povrh njih čuo sam vjetar, njegov visoki fijuk.
Čovjek je progovorio. “Koji sad je tu vrag?”
“E pa, Borise, izgleda da su nam crkla stražnja svjetla”, rekao je drugi čovjek.
Prepoznao sam mu glas: bio je to maleni vozač čije su obrve srasle u jednu.
“Crkla?” pitao je Boris.
“Ma znaš. Kihnula su.”
“To ja vidim”, rekao je Boris. “Ja pitam zašto – održavati auta je tvoja odgovornost.” Ili
tako nešto. Borisa je bilo teško razumjeti.
“Jutros su radila”, rekao je vozač. Čuo sam tup-tup, vjerojatno je rukom lupao po
svjetlu. “To je ziher pas napravio.”
“Pas je potrgao svjetla, to hoćeš da povjerujem?”
“Čuo s’ ga kako ‘nutra lupa.”
“Psi trgaju stražnja svjetla, Harolde?” rekao je Boris. “Nema logičnosti.“
“Ha?” rekao je Harold.
Ni ja ga nisam razumio.
“’Oćeš da otvorim prtljažnik?” pitao je Harold.
To sam shvatio. Nekako sam se izmigoljio na trbuh, stisnuo šape ispod sebe i zgrbio se
spreman. To je bila moja prilika! Doći će onaj trenutak kad će se poklopac dići i—
“Ne”, rekao je Boris. “Ne sad. Na ranču, mi otvaramo.”
“Kako ti kažeš”, rekao je Harold. “Al’ što ćemo s prokletim psom?“
“Ja ne znajem”, rekao je Boris. “Ovaj pas je nevolja.”
“Zašto ga onda odmah ne ukokamo i ostavimo kraj ceste?“

47
 “Hmmm”, rekao je Boris. Nastala je pauza. A onda je nastavio: “Gospodin Gulagov je
majstor logičnosti. On bude donjeo odluku.” Njihovi su se koraci udaljili, hruš-hruš. Vrata su
se otvorila i zatvorila. I opet smo krenuli. Još sam malo grebao uokolo, ali ništa se nije
dogodilo. Legao sam. Cesta je postala neravna.

Vrijeme je prolazilo, činilo mi se kao dug period graba i sveobuhvatne tame bez zvukova i
mirisa. Oči sam držao otvorene, iako nisam imao što vidjeti. Važno je ostati pripravan, biti
spreman u svakom trenutku. Bernie je znao reći: bez dobre pripreme nema – nisam zapamtio
točno čega. Misli su mi odlutale Bernieju. Jesam li već spomenuo njegov miris? To je
najugodniji miris nekog ljudskog bića na koji sam naišao – ustvari, pomalo je nalik na pseći, u
nekom pogledu. Da, toliko je dobar. Naravno, ne može se ipak mjeriti s mojim. Moj je
najbolji. Teško je opisati moj miris: mješavina stare kože, soli i papra, nerca – znam za
nerčevo krzno jer je Bernie imao bakinu bundu od nerca koju je dao Ledi – i paradisiaquea –
to je Berniejeva najdraža riječ, koja, bar tako mislim, znači nešto od paradajza: u mom
slučaju, juhu od paradajza.
Prisjetio sam se prvog puta kad sam pomirisao Bernieja, još u školi za pse. To je bilo
netom prije nesretne—
Auto je stao. Vrata su se otvorila i zatvorila. Ponovno sam se zgrbio spreman na skok.
Ali ništa se nije dogodilo. Istina, čuli su se koraci, ali udaljili su se. Nakon toga tišina, osim
jako slabog vjetra.
Što se to događalo? Bio sam spreman, spreman na skok, spreman za napad, da se
izborim za slobodu, ali ništa se od toga neće dogoditi dok se ne otvore vrata prtljažnika. I što
sam mogao? Ništa mi nije padalo na pamet. Osim Bernieja.
Čekao sam i čekao. Trebao sam biti pripravan, ostati budan. Bernie bi bio ponosan na
mene koliko sam dugo ostao pripravan i budan prije nego što su mi se vjeđe počele sklapati.

Skvik. Tup. Gdje sam? Što se—

Prtljažnik je bio otvoren, vrata su se još uvijek njihala. Otvorili su ga! Čuo sam ga kako
ide škrip-škrip, ali ništa nisam vidio – zasljepljivalo me danje svjetlo, koje me odjednom
preplavilo. No ostao mi je osjet mirisa, i to kakvih mirisa: muškarci, svi do jednog ništarije.
Sad! Skočio sam prema svjetlu.
Nastala je zbrka: odsjaj metala, ljudska lica, tvrdo slijetanje. Poskočio sam prema
naprijed i bubnuo u nešto čvrsto. Što je to bilo? Uskočio sam u—
Bong.
Kavez? Kavez. O, ne.
Kružio sam uokolo dok su mi se oči prilagođavale, ali prekasno. Boris je spustio zasun
na mjesto i zaključao vrata. Bacao sam se po rešetkama, bijesno lajao, tresao kavez, ali sve
uzalud. Nakon nekog vremena samo sam stajao u tom kavezu režeći i gledajući van.
Trojica muškaraca su me promatrala: Boris, vozač Harold i nizak, ali moćan tip sa
širokim vratom, debelim rukama i nogama i obrijanom glavom.
Treći je čovjek progovorio. “Lijepa životinja”, rekao je. Način na koji je govorio malo
me podsjećao na Borisa, ali je bio manje čudan.
“Mislite, šefe?” rekao je Harold.
“Dao mi je puno nevolje, gospodine Gulagov”, rekao je Boris. “Grizao mi je ruku čak.”
Podigao je ruku. “Pogledajte – flasteri.”

48
 Gospodin Gulagov nije pogledao Borisovu ruku. Gledao je mene. Oči su mu bile male i
bezbojne, također zasjenjene gustom obrvom. “Možda bismo ga mogli dresirati.”
“Za što?” pitao je Harold.
“Za borbu pasa, što drugo?” rekao je gospodin Gulagov. “Mislim da u Meksiku imaju
dobre borbe pasa. Razmišljao sam o investiranju.”
“Je li novac u tome?” pitao je Boris.
“Gdje ima kocke, ima i novca”, rekao je gospodin Gulagov. “Zapamti tu lekciju,
Borise.”
“Da, gospodine.”
“I ja ću to zapamtiti”, rekao je Harold.
Gospodin Gulagov nije obraćao pozornost na Harolda. Buljio je u mene. “Da, lijepa
životinja. Dajte mu kostiju.”
“Kostiju?” pitao je Harold.
“Za nagradu.”
“Nagradu?” pitao je Boris. “On je neprijatelj.”
Gospodin Gulagov se nasmiješio. Imao je velike zube za čovjeka, velike i sjajne,
najsjajnije koje sam ikada vidio. “Samo gledaj, Borise. Napravit ću od njega prijatelja.”
“Kostima?”
“Da, baš tako, ali ne samo kostima. Imamo nagradu, imamo kaznu. To ti je matematika,
Borise. Nagrada plus kazna jednako odanost.“
“Pas će vam biti odan?”
“Sto posto”, rekao je gospodin Gulagov. “Živjet će i umrijeti za mene. Ali prvo mu
moramo nadjenuti ime.”
“Mislim da već ima ime”, rekao je Harold, “tu je, utisnuto na ogr—” Gospodin Gulagov
je uputio pogled vozaču; i on je utihnuo.
“Zvat ćemo ga Staljin.”
“Staljin, po tipu koji je—”
“To ime nešto govori”, rekao je gospodin Gulagov. Usput je zapalio debelu cigaru i
nastavio govoriti s njom u ustima. “Dovedi Staljina iza štale.”
Stvari su se brzo odvijale, bilo mi je teško sve pohvatati. Ali biti odan tom tipu? Nikad.
I moje je ime Chet, kratko i jasno.
Svi su otišli prema nekim kućama. Mi smo jednom bili na farmi, ja, Bernie, Charlie,
Leda – jesam li to već spomenuo? Ovo me mjesto malo podsjećalo na farmu, osim što je sve
bilo trošno i nije bilo konja u okolici; odmah sam to znao jer nisam osjećao njihov miris. Iza
kuća se uzdizalo jako visoko, strmo stjenovito brdo s kaktusima, koji su tu i tamo provirivali.
I osim tog brda, ništa: svuda uokolo samo pustinja i vjetar koji stvara visoki zvuk kao da jako
puše, iako ga nisam osjećao na svom krznu.
Čuo se zvuk motora i iza jedne od kuća pojavio se Harold za volanom žutog viličara.
Znao sam što je viličar iz slučaja s krađom u skladištu, koji smo Bernie i ja davno riješili.
Viličar je došao blizu i stao. Zatim su se, uz lagani cvilež, vilice spustile. Vozilo se
primaknulo još bliže podvlačeći vilice pod kavez. Haroldovo mi je lice bilo blizu. Nije mi se
svidjelo to lice sa sraslim obrvama, nije mi se svidjelo nimalo.
“Polako sad, Staljine”, rekao je Harold.

49
 Nisam razmišljao ni sekunde, samo sam se odrazio i poletio prema njemu. Potpuno sam
zaboravio na kavez dok se nisam zabio u rešetke i pao na pod. Nakon toga sam bio malo
omamljen, jedva svjestan Haroldova smijeha.
Polako smo se kretali prema kućama – dugačkoj niskoj kući, štali, nekim šupama – čiji
su drveni zidovi bili ispucani, boja oguljena i imale su poneki razbijeni prozor. Harold je
skrenuo oko štale, spustio kavez, odmaknuo se i odvezao.
Bila je potpuna tišina. Sunce se uzdiglo, a s njim i vrućina. Nisam osjećao miris vode, ni
u kavezu, ni igdje uokolo. A bio sam već dosta žedan. Koračao sam naprijed-natrag. Slina mi
se počela cijediti iz usta, čak se malo pjenila. Legao sam. Tada sam u podnožju stjenovitog
brda preko puta spazio veliku crnu rupu u koju vode zapuštene tračnice. Znao sam da je to
rudnik. Bernie je volio istraživati zapuštene stare rudnike u pustinji. Istražili smo ih mnogo i
jednu sam stvar znao – unutra je bilo osvježavajuće hladno. Mislio sam na te rudnike kako je
dan postajao sve topliji i topliji.

Sunce je zapalo iza brda. Zrak se ohladio, ali i dalje sam bio žedan. Jezik mi je bio debeo i
suh, čudan osjećaj, kao da nije bio moj. Pojavile su se duge sjene. Nebo je postajalo sve
tamnije.
Odjednom sam osjetio vodu, njezin čisti, predivni miris s natruhama kamena i metala. A
onda sam čuo korake. Ustao sam.
Iza ugla štale pojavio se gospodin Gulagov. Nosio je veliku posudu. Voda se prelijevala
preko njezinih rubova. Stao je ispred kaveza i spustio posudu na pod. Gotovo da sam mogao
ispružiti jezik kroz rešetke i polizati je malo; bila je ipak mrvicu predaleko.
Gledao me svisoka. “Zdravo, Staljine. Kako ide?”
Ostao sam stajati, nisam se pomaknuo ni milimetra, nisam ni pisnuo. Moje ime nije bilo
Staljin.
“Ti i ja ćemo biti dobri prijatelji, Staljine”, rekao je gospodin Gulagov. “Malo je vruće
ovdje. Jesi žedan?”
Ostao sam miran.
“Tu je voda. Imamo izvorsku vodu u ovom starom rudniku, finu i hladnu.” Dotaknuo je
nogom zdjelu; malo se vode prelilo sa strane. “Hoćeš malo fine, hladne vode? Mogu ti je
primaknuti, nema problema. Ti samo moraš napraviti jednu sitnicu – sjesti.” Zastao je.
“Spreman? Staljine, sjedni.”
Ostao sam stajati.
“Sjedni.”
Stao sam još malo uspravnije.
“Nemoj me razočarati, Staljine. Sigurno si dresiran. Sigurno znaš ‘sjedni’.”
Ono što jesam ili nisam znao ticalo se mene i Bernieja.
“Vrlo ćeš brzo naučiti nešto o meni – ne podnosim neposluh. I uvijek pobjeđujem.”
Podigao je glas i lice mu se zacrvenjelo. “Sjedni! Sjedni! Sjedni, ti glupa džukelo.”
Ni u snu.
Gospodin Gulagov je nogom prevrnuo zdjelu s vodom i odmarširao van. Kad mi je
nestao iz vidika, gurnuo sam jezik kroz rešetke i polizao malo vlažne zemlje.

50
 Deset

LEŽAO SAM NA PODU S ISPLAŽENIM JEZIKOM. POČEO SAM DAHTATI, NISAM

mogao prestati. Misli su mi odlutale na jedini put kad sam vidio snijeg. Bernie me je bio
poveo na izlet u neke planine, nisam siguran kamo. Prvo smo se dugo vozili autom. Zatim
smo nastavili put pješke penjući se sve više i više i odjednom je nešto bijelo prekrilo tlo.
Kakvog li iznenađenja! Bijela tvar posvuda. Trčkarao sam uokolo.
“Snijeg, Chet”, rekao je Bernie. “Ovo ti je snijeg.”
To je bio prvi put da sam uopće čuo za snijeg. Ponjuškao sam ga, liznuo ga, valjao se po
njemu. Huuuh – od njega me prolazila drhtavica. Bernie je bacao grude, a ja sam ih lovio u
zraku. Raspadale su mi se na nosu. Sklizao sam se posvuda, postrance, naprijed-natrag, na sve
strane. Zabavljali smo se kao nikada, a poslije smo, silazeći, došli do mjesta gdje se snijeg
među stijenama topio u vodu i počeo teći – žuboriti, kako je Bernie rekao – kao potok. Uronio
sam njušku ravno u vodu. To je bila najbolja voda koju sam ikada pio u svom životu. Sjetio
sam se toga sad – ustvari, nisam mogao misliti ni na što drugo – u kavezu iza štale gospodina
Gulagova, i prestao sam dahtati.
Vani je još uvijek bilo svijetlo, iako je već padao mrak, kad sam ih začuo kako se
vraćaju. Digao sam se osjećajući se nekako čudno, nisam bio sasvim pri sebi. Ovaj put
pojavili su se samo Boris i gospodin Gulagov, nijedan od njih nije nosio vode.
“Opa”, rekao je Boris. “Jezik izgledaje kao komad drva.”
“Nevažna sitnica”, rekao je gospodin Gulagov odmahujući rukom. Ono malo danje
svjetlosti odrazilo se u debelim prstenovima na njegovoj ruci. “Psi mogu puno dana izdržati
bez vode.”
“Ja sam pomišljao da su to deve”, rekao je Boris.
Gospodin Gulagov je ostao miran. “Je li to šala?”
“Oh, ne, gospodine. Nije šala.”
“Odlično”, rekao je gospodin Gulagov. “Humor je nezgodan.“
“Budem zapamtio.”
“Nezgodan i nije za svakoga.”
“Nikad više”, rekao je Boris.
“Prepusti šaljenje meni”, rekao je gospodin Gulagov. “Ajmo početi.” Prišli su kavezu.
Boris je ispružio ruku. “Sad?”
“Sad.”
Boris je potegnuo zasun i otvorio vrata kaveza. Velika pogreška, dragi moj. U sekundi
sam bio na nogama i jurnuo svom snagom prema otvorenim—
Ali ne. Začuo sam zveckavi zvuk; vidio metalni odsjaj; i osjetio kako mi nešto čvrsto
steže vrat. Izgubio sam ravnotežu i našao se u blatu dok mi je nešto sve jače i jače stezalo
vrat. Pogledao sam gore i vidio gospodina Gulagova kako čvrsto stoji ispred mene naginjući
se unatrag te svom snagom vuče jedan kraj davilice škripeći onim svojim golemim zubima.
Znao sam za davilice, vidio sam kako funkcioniraju na novim štencima u susjedstvu, ali ne
ovako; osim toga, nitko nikad nije upotrijebio davilicu na meni, čak ni u vrijeme prije

51
Bernieja. Borio sam se protiv snažnih metalnih karika, migoljio se i otimao, ali to je samo
pogoršavalo stvar.
“To će ti samo pogoršati stvar”, rekao je gospodin Gulagov povlačeći jače i dižući me u
zrak. Nisam mogao disati. Naprezao sam se i naprezao da udahnem zrak, ali nisam uspijevao.
“Jesam li ti sad privukao pozornost, Staljine?” Zastao je. Sve mi je postajalo bijelo. “Sjedni”,
rekao je.
Pomaknuo je ruke. Lanac je popustio. Udahnuo sam zrak, nastavio disati i disati. Lanac
je sad bio labaviji, ali ne toliko labav da se ne bi čuli piskutavi zvukovi u mom disanju.
“Sjedni.”
Ostao sam stajati, ne baš priseban; ali sam stajao.
“Možda loše čuje”, rekao je Boris.
“Ne”, rekao je gospodin Gulagov. “Nešto drugo je loše kod njega.” Nasmijao se,
nasmijao se ravno meni u facu tim svojim velikim sjajnim zubima. To me zbunilo jer je, iz
mog iskustva, ljudski smiješak uvijek bio povezan s lijepim stvarima. U tom času moje
smetenosti g. Gulagov je golemom snagom naglo povukao lanac. Složio sam se na zemlju s
lancem duboko urezanim u vrat.
“Sad ćemo pokušati opet, da?” rekao je g. Gulagov smiješeći se i dalje. Opustio je lanac
tek toliko da udahnem još nekoliko piskutavih udaha. “Stoj”, rekao je. Ostao sam ležati. G.
Gulagov je uzdahnuo. “Borise?” rekao je. “Bič.”
“Običan ili konjski?” pitao je Boris.
“Rekao bih, konjski.”
“Gdje je?” upitao je Boris.
“Moram li sve sam napraviti?” rekao je gospodin Gulagov. “Morat ćeš ga sam
potražiti.”
Boris se udaljio.
Ležao sam na tlu s jezikom u prašini pitajući se što je to konjski bič. G. Gulagov je
buljio dolje u mene. Bilo je nečega u njegovim očima što me natjeralo da skrenem pogled.
“Imaš duha”, rekao je. “Bit ćeš odličan pas za borbe kad te slomim.”
Boris se vratio. Vidio sam što je to konjski bič.
“Zamahni njime radi demonstracije”, rekao je gospodin Gulagov.
Boris je trznuo rukom. Bič je puknuo poput munje, ne tako daleko od moje glave. G.
Gulagov je nategnuo lanac podižući me gore. “Staljine”, rekao je. “Sjedni.”
Ostao sam stajati. Sad je već pao mrak. Visoko gore na jednom od prozora štala upalilo
se svjetlo. Vidio sam nekoga na prozoru – djevojku, ali ne bilo koju djevojku, već djevojku
koju sam prepoznao: Madison Chambliss. Hej! Našao sam je.
“Borise?” rekao je gospodin Gulagov. “Pokaži mu sad kakav je to osjećaj na koži.”
“Bičem?”
“A nego čim?”
Madison je otvorila prozor i gurnula glavu van. “Da niste ozlijedili tog psa”, rekla je.
G. Gulagov i Boris su pogledali gore. “Gdje je Olga?” Lice g. Gulagova je opet nateklo
i zacrvenjelo se. “Što se događa?”
Jaka žena s kosom skupljenom u punđu nadvila se nad Madison podignutih ruku kao
vještica u jednom od Berniejevih starih horor-filmova. Počela je odvlačiti Madison. Njezine
su se oči širom otvorile. “Hej. Je li to onaj pas koji—”

52
 Zatim je naglo nestala. U tom sam času shvatio da ne osjećam gotovo nikakav pritisak
oko vrata. Pogledao sam g. Gulagova postrance. Ne trebam okretati glavu kako bih bacio
pogled sa strane – samo još jedna u nizu mojih prednosti jer mi oči nisu skupljene tako blizu
naprijed kao kod ljudi. Njegov je pogled još uvijek bio uperen prema prozoru, a ruka mu je
bila napola otvorena s opuštenim lancem na davilici.
Jurnuo sam.
“Koji vrag?” rekao je g. Gulagov.
Davilica se stegnula, ali samo na trenutak prije nego što se istrgnula iz njegove ruke.
Slobodan! Potrčao sam i naglo skrenuo prema udaljenom kraju štale s lancem koji se vukao za
mnom. Vrata štale su se otvorila i Harold je izašao. Osjetio sam neki novi miris na njemu,
miris na kojem smo Bernie i ja puno radili: miris baruta, nedavno ispaljenog. Haroldova je
ruka krenula prema džepu. Jesam li već vidio što pištolj može napraviti? I previše puta.
Presjekao sam na drugu stranu, ali Boris je već bio u pokretu s visoko uzdignutim konjskim
bičem. Opet sam skrenuo trčeći svom snagom u jedinom slobodnom smjeru, prema
stjenovitom brdu. Kad bih se bar mogao popeti gore, možda—
“Ubij ga”, vikao je gospodin Gulagov.
Odzvonio je jedan pucanj, zatim drugi; metak je zazvečao na stijeni tik uz mene. Došao
sam do podnožja brda i bez razmišljanja uletio u rudnik. Čuli su se pucnji. Nastavio sam
trčati; vidio sam što pištolj može učiniti.
Slabo je svjetlo izvana prodiralo samo mali dio puta u rudnik, a zatim ga je progutao
mrak. Pod šapama sam osjećao pragove pruge i hladnu nabijenu zemlju između njih. Nakon
nekog vremena sam se osvrnuo. Usta rudnika bila su kao tamni i nejasni krug u mraku. Vani
sam vidio svjetla kako sjaje u štali. Osluškivao sam s jednom prednjom šapom uzdignutom u
zraku, onako kako to činim kad najnapetije pokušavam nešto čuti. Tišina, osim vjetra s
pustinjske visoravni. Prikradao sam se natrag prema ulazu.
Sporo, jako sporo. Kad to želim, mogu biti jako tih; tih poput sjene, kako kaže Bernie. I
sad sam se kretao poput sjene, bio sam samo nekoliko koraka od ulaza. A onda? Zum.
Odletjet ću odande i stopiti se s ostalim noćnim sjenama na putu kući. Ali kako sam napravio
zadnji spori korak, kraj lanca davilice – potpuno sam bio zaboravio na njega – zveknuo je o
jednu od tračnica.
Bljesnula su svjetla, sjajna poput sunca.
“Evo ga.”
Okrenuo sam se i odjurio natrag u tunel s lancem koji je klickao i klackao za mnom.
Pištolj je opalio, nakon čega se čuo visoki ding s jedne od tračnica tako blizu da sam odskočio
u zrak sa sve četiri šape odjednom. Gospodin Gulagov, koji nije bio tako daleko, poviknuo je:
“Za njim, ali upotrijebite mozak – postoji samo jedan izlaz. Vi to znate. Životinja ne zna.”
To sam bio ja? Životinja? I postojalo je nešto što nisam znao? Ali što? Nisam ga
razumio. Samo sam trčao sve dublje i dublje u tamu rudnika. Pogledavajući iza sebe, na pruzi
sam vidio sjajnu zraku kako me lovi. Žeđ, umor – sve sam to zaboravio, sve je isparilo. Je li
postojao ijedan čovjek na Zemlji brži od mene? Nije.
Iza sebe sam čuo sad već udaljenije glasove: “Slijedite zvuk.”
Zvuk? Kakav zvuk? Kretao sam se poput sjene. Onda sam se sjetio davilice, ponovno
sam je se sjetio. Zašto sam to stalno zaboravljao? Usporio sam, okrenuo glavu, zagrizao u
hladan metal, zagrizao što sam jače mogao. Ništa se nije dogodilo. Nisam mogao pregristi taj
lanac. Svejedno sam nastavio pokušavati. Odjednom me zraka uhvatila, prošla kraj mene. Ne
smiješ usporiti, Chet. Ispred sebe sam načas ugledao tunel kako zavija iza zavoja. Prasak: još

53
jedan pucanj, vrlo bučan u rudniku. Nešto je prozujalo posred krzna na vrhu mog repa, blizu
mene se raskolilo drvo. Pobjegao sam, uletio u zavoj, natrag u tamu.
Trčao sam i trčao najbrže što sam mogao, dalje i dalje, ali cijelim me putem slijedio
zvuk lanca, a pogledavajući iza sebe, vidio sam da me slijedi i svjetlo. To nije bilo dobro.
Trebalo mi je nešto, ali što? Trebalo mi je, trebalo mi je... Znao sam što: rupa, mjesto da se
pritajim. Ali nigdje nije bilo rupe, pa sam nastavio trčati, iako možda više ne tako brzo. Još
jedan pogled unatrag: zraka se sve više približavala, zasigurno će me opet uhvatiti. Pokušao
sam trčati brže, možda mi je to i uspjelo, ali nekoliko pragova dalje namirisao sam nešto
novo: vodu.
Voda.
Slijedio sam njezin miris, najbolji miris na svijetu – no dobro, možda drugi po redu –
kroz tunel i gotovo ga odmah izgubio. Stao sam, ponjuškao uokolo. Nemoj stati, Chet. Trči.
Ali ipak sam stao. Trebao sam vode, samo liz. Opet su se čuli glasovi, a zraka svjetla brzo je
putovala tračnicama. Napravio sam nekoliko koraka unatrag prema glasovima i svjetlu i
ponovno sam naišao na miris vode. Činilo se kao da dolazi iz zida tunela. Kako sam se
primicao zidu, miris se pojačavao. Slijedio sam ga; i što je bilo ovo? Slijedio sam ga ravno u
zid? Da: miris je dolazio iz jedva vidljive pukotine, možda drugog tunela, ali jako uskog. Čas
prije nego što me uhvatila zraka i osvijetlila me pred svima, uvukao sam se u pukotinu
ogrebavši se na oštar kamen ili možda odvaljen komad drva. Ušao sam koliko sam mogao,
ovaj put bešumno, bez tračnica o koje bi lanac zveckao. Zatim sam čuo Harolda, vrlo blizu.
“Zašto ga ne bismo pričekali na ulazu? I sami ste rekli da postoji samo jedan izlaz.”
Legao sam dolje umirivši se.
“Tko je mozak ovdje, Harolde?”
“Vi, šefe. Ali opasno je tu unutra – svi su ovi potpornji potpuno truli.”
U tom sam času čuo pucketav zvuk, slab i udaljen.
“Možda imaš pravo”, rekao je gospodin Gulagov.
Njihovi su se koraci udaljavali polako nestajući. Ostao sam ležati, a miris vode je
postajao sve jači i jači. Nakon nekog vremena potrbuške sam otpuzao prema njemu. Sad sam
je mogao i čuti, slabašno kapanje.
Isplazio sam jezik i polizao zid. I da, bila je to voda, ah, voda koja kapa sa stijene. Lizao
sam zid, lizao i lizao, napio se hladne vode, nešto slanije nego po mom ukusu, ali svejedno
divne. Pio sam dok mi se jezik nije smanjio na normalu, pio sam sve dok više nisam mogao
piti i počeo se osjećati prisebnije. Ležao sam ondje u svojoj rupi i odmarao se. Sve je bilo
tiho, jedino se čulo lupanje iz dubine mojih prsa, koje se polako usporavalo. Vjeđe su mi
postale teške.

54
 Jedanaest

VODA JE KAPALA, KAKO TAJ ZVUK UMIRUJE. VJEROJATNO JE SUDOPER U kuhinji

opet curio. Te su se stvari događale: Bernie je imao alat, sve je popravke u kući radio sam,
neke i po više puta. Jednom mu je ruka zapela u odstranjivaču smeća, nakon čega se kutija s
osiguračima počela dimiti i vatrogasci—
Otvorio sam oči. Kod kuće u kuhinji? Ne. Sve mi se vratilo. Bio sam u rudniku okružen
tamom. Ali što je bilo ovo? Tama, da, no ne potpuna. U daljini sam vidio usko okno zlatne
svjetlosti. Ustao sam shvativši da mi se nije baš sve vratilo: zaboravio sam na davilicu. Valjao
sam se, migoljio amo-tamo pokušavajući je se riješiti. Ali davilica je ostala na svom mjestu
stisnuta oko mog vrata s lancem koji se povlačio po podu.
Sjeo sam miran i tih – znam jako lijepo sjesti, hvala vam, gospodine Gulagov – i
osluškivao. Ništa se nije čulo, osim kapanja vode. Polizao sam je malo sa zida i krenuo prema
svjetlu.
Ispostavilo se da je bilo dosta udaljeno. Što sam mu se bliže primicao, više sam toga
vidio. Bio sam u uskom tunelu koji je postajao sve uži, zidovi i strop su se približavali. Već
sam dosta nisko puzao kad sam dosegnuo izvor svjetlosti, usku pukotinu u zidu. Njuškao sam
po njoj i namirisao stvari izvana: bodljikavo grmlje, cvijeće i neki miris koji me podsjećao na
mačke. Šapama sam grebao po pukotini. Dio zida se odronio i pukotina se proširila. Nastavio
sam grepsti. Pukotina je prerasla u rupu kroz koju sam vidio veliko kamenje, loptu suhe trave
kako se kotrlja i, u daljini, visoko osamljeno brdo.
U sljedećem sam trenutku počeo kopati, kopao sam jače nego ikada prije. Zemlja i
kamenje letjeli su posvuda. Uskoro je rupa bila dovoljno velika da kroz nju gurnem glavu.
Gurnuo sam glavu, trepćući skinuo nešto prašine, i vidio da sam visoko iznad pustinjskog tla
na strmini. Pokušao sam migoljeći se provući i ostatak tijela kroz otvor, ali nisam uspio.
Počeo sam lagano paničariti. Prednje su mi šape zapele, ali stražnje su bile slobodne; njima
sam počeo luđački kopati. Potom se čula čudna grmljavina i kao da se cijela planina zatresla.
Svom sam se snagom migoljio i kopao pokušavajući se osloboditi. Planina je zatutnjala i
ispalila me van iz rupe – ustvari, rupe više nije ni bilo. Otkotrljao sam se niz planinu, a svuda
oko mene padalo je kamenje i grude zemlje.
Zaustavio sam se na vrhu uskog grebena s lancem davilice, koji je tresnuo preko mene, i
prašinom posvuda. Jesam li osjećao bol? Nisam: nisam bio žedan, nisam čak bio ni umoran,
samo malčice gladan. Sjetio sam se onog hladnog odreska koji smo Bernie i ja podijelili,
nasaftanog omiljenim umakom. Dobro: bio sam jako gladan.
Digao sam se i dobro se protresao podižući oblake prašine poput male oluje. Kad se sve
raščistilo, vidio sam pustinju ispod sebe. Protezala se unedogled, u daljini su se nazirale
planine: nije bilo znaka ni od gospodina Gulagova ni njegova ranca, nikakvih kuća ni ljudi na
vidiku. Bio sam slobodan! Prva mi je misao bila na dom i Bernieja.
Kući – ali u kojem smjeru? Njuškao sam uokolo. I prije sam se vraćao kući izdaleka
uvijek slijedeći vlastiti miris; vrlo ugodan miris, jesam li to spomenuo? No ovoga me puta
jedini trag vlastitog mirisa vodio natrag uz planinu, u rudnik. Posve sigurno krivi smjer.
Hodao sam po grebenu tražeći put dolje. U zraku je ponovno bio onaj čudni miris mačke, ne
baš mačke, ali nekako i više od mačke. Našao sam usku guduru i slijedio je s jedne strane
grebena oko golemog kamena veličine auta. Svježi zrak, ne prevruće, puno sunca: nije to bilo

55
tako strašno. Digao sam visoko rep držeći ga u stanju opreza i lagano njime mahao. Sve u
svemu, osjećao sam se dosta dobro, pa ako sam i imao kakvih briga, nisam ih se mogao sjetiti.
A onda me odjednom, bez ikakvog upozorenja, osim laganog naleta zraka iza mene,
udarilo nešto veliko i jako tolikom snagom da sam poletio nizbrdo i zviznuo daleko dolje niz
strminu. Preokrenuo sam se, pogledao gore i vidio golemu životinju nalik na mačku kako trči
prema meni u skokovima, životinju koju sam prepoznao s Discovery Channela: bila je to
puma. Golemi zubi, goleme kandže, goleme žute oči – velika mačka iz noćne more. Što je
Bernie bio rekao tada ispred televizora?
“Ako ikada sretneš jednog od tih stvorova, što god radio, samo nemoj trčati. Ako
potrčiš, gotov si.” Čak je – bilo je to nakon čašice ili dvije burbona, što mu nije uvijek bilo
pametno – imitirao pumu i navalio na mene držeći prste kao kandže govoreći: “Čekaj, Chet,
čekaj.”
Vjerujem Bernieju, vjerujem u svaku pojedinu stvar koju mi je ikada rekao. Okrenuo
sam se i počeo trčati.
Bio je to moj najbrži trk, jedva da sam šapama dodirivao tlo ušiju zabačenih unatrag: pa
ipak, oborila me gotovo istoga časa i zarila mi šape u leđa. Skupa smo se kotrljali daleko dolje
niz planinu, njuškom uz njušku. Te oči: oči ubojice.
Zabili smo se u podnožje velikog kaktusa koji nas je zaustavio. Odmah sam bio na
nogama, kao i ona. Čučnula je pripremajući se za skok. Okrenuo sam se prema njoj i počeo
režati, nisam znao zašto, jednostavno mi je došlo da režim. Puma je zastala, kao da se počela
nećkati – Bernie je bio u pravu! – i onda je, umjesto skoka, šapom zamahnula prema meni
takvom brzinom da se nisam stigao ni pomaknuti. Osjetio sam bol na boku, ali što se sad
dogodilo? Pumi je šapa zapela u jednoj od karika na mojoj davilici. To ju je načas zaustavilo,
taman koliko mi je trebalo da iskoristim priliku, zakrenem malo glavu i ugrizem je za rame.
Ona je zarikala strahovitom rikom koja je zazvučala poput grmljavinske oluje. Digla mi se
dlaka na leđima. Pokušala je osloboditi šapu povlačeći je unatrag, a ja sam kroz kožu osjetio
njezinu nevjerojatnu snagu. Lanac je odmah puknuo, a ona je ponovno zarikala sagibajući se
za skok. No u sljedećem se času njezina rika pretvorila u gušeći kašalj, sličan onome iz mojih
incidenata s pilećim kostima. Što se dogodilo? Iza tih golemih zuba, načas sam joj duboko u
grlu ugledao kariku lanca; vjerojatno joj je uletjela u usta. Povukla se nagnuvši se prema
naprijed i pokušala ga iskašljati. Ja sam pobjegao i nisam se osvrtao sve dok nisam došao u
podnožje. Nije joj više bilo ni traga.
Slijedio sam sunce: to mi se činilo u redu. Vodilo me prema onim udaljenim planinama.
Počeo sam kaskati. Bilo je tako lijepo biti bez lanca! Tako kaskajući, mogao sam ići na kraj
svijeta.

No do zalaska sam sunca iza planina, što je odmah ohladilo zrak, već hodao, i to ne prebrzo.
Bio sam gladan, umoran, žedan, sve odjednom. Jezik mi se opet potpuno osušio, postao
prevelik za usta. S vremena na vrijeme bih dahtao, a uz to sam povremeno osjećao miris krvi,
vjerojatno svoje. Usred ničega naišao sam na znak na jednom stupu. Neko sam vrijeme gledao
u njega, a onda u planine. Nisu mi se činile ništa bliže, za razliku od njihovih sjena, koje su
cijelo vrijeme nadirale prema meni.
Pala je noć. Nebo su ispunile zvijezde. Znao sam da idem u dobrom smjeru, nastavio
sam hodati. U daljini sam spazio svjetlo, nestabilno, žuto i treperavo svjetlo. Ubrzo nakon
toga namirisao sam dim, i to ne običan dim, već meso, meso na roštilju. Ubrzao sam korak,
čak sam pomalo počeo kaskati. S vremenom se treperavo žuto svjetlo pretvorilo u vatru s
obrisima ljudi koji se kreću oko nje. Prišao sam im bliže držeći se sjene izvan dosega svjetla.

56
 Ljudi, da, i to motociklisti; nismo voljeli motocikliste, ja i Bernie. Sjedili su oko velike
otvorene vatre, muškarci i žene, pili, pušili, pekli hamburgere; motocikli su im stajali uz staru
ruševnu brvnaru. Koliko ih je bilo? To je informacija koju vam ne bih znao reći.
“Ej, što je ono?”
Uši su mi se naćulile.
“Kojot?”
Povukao sam se natrag, nisam bio raspoložen za uvrede.
“Ma ne. Liči na psa.”
“Čak ovdje?”
“Valjda je gladan.”
“Hej, pseto – ‘oćeš hamburger?”
Nedugo nakon toga sjedio sam uz vatru, žvakao hamburger, koji mi nije bio prvi te
večeri, i družio se s motociklistima. Predomislio sam se u vezi s motociklistima ili bar ovima
ovdje. Bili su veliki, čak i žene, prekriveni tetovažama i piercinzima – od samog sam pogleda
na piercinge uvijek dobio neki čudan osjećaj na koži – ali prijateljski. “Izgleda dosta
izmoreno.”
“Pitam se odakle je došao.”
“Pogledaj na markici.”
“Nema je”, rekla je gospođa motociklistica kad mi se približila i nježno me podragala.
Nemam markicu? Oh, joj. Nisam osjećao ogrlicu. Izgubio sam je? Kako se to dogodilo?
“Ima nešto na leđima”, rekla je motociklistica. “Kao da je osušena krv.” Najveći
motociklist, golem tip s velikom bijelom bradom, nagnuo se nad mene i pogledao. “Nije to
niš”’, rekao je. “Da mu vidiš protivnika.”
Svi su se smijali i smijali.
“Jesi žedan, pseto?”
Jesam.
“Voliš pivo?”
Stvarno ne volim. Htio sam vode, ali izgleda da je nije bilo nigdje oko nas. Netko je
napunio staru ratkapu pivom. Malo sam gucnuo. Nije loše, uopće nije loše. Popio sam još.
“Čovječe!” rekao je motociklist. Pogladio me. I gospođa motociklistica me pogladila.
Onda ih je veliki motociklist oboje otjerao i preuzeo draganje istodobno eksajući pivo. Uskoro
su plamičci plesali na najzanimljivije moguće načine. Druga je gospođa motociklistica
posegnula u svoju majicu i izvadila usnu harmoniku. Pojavio se mjesec. Malo sam zavijao na
njega. Kao i pokoji motociklist. Zavijanje im je dosta dobro išlo, gotovo da su bili u mojoj
klasi. Netko je ponovno napunio ratkapu.

Ujutro sam se prvi digao, nije mi baš bilo dobro. Motociklisti su spavali posvuda, neki od njih
su bili polugoli. Baš kao i drugi ljudi, gotovo svi oni izgledali su bolje obučeni. Otišao sam
iza ruševne brvnare i obavio što sam morao. Kad sam se vratio, motociklisti su se počeli
micati. Osjetio sam svu silu ljudskih mirisa, od kojih mi je nekolicina bila potpuno nova.
“Opet mamuran”, rekao je jedan. “Bio sam mamuran svako jutro otkad sam
punoljetan.”
“To nije rekord”, rekao je drugi.

57
 Veliki motociklist s bijelom bradom se neko vrijeme češkao – dobra ideja: i ja sam se
počeo čohati – a zatim je rekao: “Ajmo.”
“Što ćemo sa psetom?”
Veliki me motociklist gledao. “Nemremo ga sam’ ostavit’ ovdje”, rekao je.
On je imao veliki motocikl, srebrni i svjetlucavi. Na kraju sam sjedio iza njega zavezan
užetom za bungee. Prvi put na motociklu! Odmah mi je bilo bolje, bio sam spreman i
odmoran, čak sam poželio još malo piva. Tutnjali smo pustinjom, oči su mi suzile od vjetra,
uši letjele, kraj nas su prolazile stijene čudnih oblika. Motociklist je okrenuo glavu i viknuo
mi nešto što nisam uspio čuti. Zalajao sam mu na uho.
“Born to be wild”, vikao je u vjetar. “Kao pravo dijete prirode.”
Slagao sam se potpuno: lajao sam kao lud. Nekoliko smo se puta propeli na stražnji
kotač.

58
 Dvanaest

VOZILI SMO SE PUSTINJOM. OH, KAKVU SMO BUKU STVARALI! PONEKAD bismo
veliki motociklist i ja bili na čelu, ponekad na začelju – kako bismo proslijedili bocu tekile, na
primjer. Bili smo sve bliže i bliže planinama i uskoro smo se vozili po asfaltiranim cestama,
ispočetka uskim, a poslije s mnogo traka i nešto prometa, ali jesmo li usporili? Ni mrvu!
Naprotiv! Kao prava djeca prirode, Born to be wild!
Nešto poslije stigli smo do podnožja planine i ušli u grad. Cijela je banda stala pred
barom – znao sam da je to bar zbog neonske čaše za martini u izlogu, ali i zbog mirisa ljudske
bljuvotine koji se širio zrakom – i svi su ušli, svi osim mene i velikog tipa, mog frenda
motociklista. Mi smo se nastavili voziti iza ugla i sporednom ulicom s tek nekoliko zgrada sa
strane, od kojih su neke bile zatvorene daskama. Stali smo pred posljednjom zgradom. Moj
frend motociklist sišao je s motora i odvezao me.
“Super đir, ha?” rekao je. “’Ajde, pseto, idemo.”
Skočio sam dolje i slijedio ga niz kameni puteljak kroz vrtna vrata koja su vodila prema
zgradi; zatvorio ih je za mnom. Hej! Osjetio sam miris svojih dečki, mnogo njih. Kakvo je to
mjesto—
Motociklist je otvorio vrata i ušli smo u zgradu. Našli smo se u malenoj sobi s pultom
iza kojega je stajala žena, s mnogo, mnogo različitih mirisa, a svi su potjecali od mog naroda.
To je bila jedna od Berniejevih zamisli – da smo mi narod unutar naroda.
Žena je podigla pogled. Osmijeh joj je brzo zamro kad je ugledala motociklista. “Mogu
li vam pomoći?” pitala je.
Moj frend motociklist palcem je pokazao prema meni. Na njemu je nosio široki srebrni
prsten; pogled na njega me omeo tako da sam možda uhvatio samo dio onoga što je poslije
toga rekao. “... pokupili lutalicu.”
“Ima markicu?” pitala je žena.
“Nema”, odgovorio je bajker. “Izgleda da je prošao sito i rešeto, ali on je dobar dečko.”
“Zašto ga ne biste ostavili sebi? Mi vam ga možemo ovdje cijepiti i—”
Moj frend motociklist odmahnuo je rukom. “Ma ne.”
“Jeste li znali da se samo petnaest posto pasa ostavljenih u prihvatilištima ponovno vrati
svom vlasniku?” pitala je žena.
Što se tu događa? Prihvatilište? Bio sam jednom u prihvatilištu, ali na tajnom zadatku,
kad smo ja i Bernie radili na slučaju ukradene robe koji mi nikada nije bio potpuno jasan. Ali
nešto sam naučio o prihvatilištima: nema prostora, nema slobodnog trčanja i ima mnogo
tajnovitih dolazaka i odlazaka, uglavnom odlazaka. Okrenuo sam se prema vratima. Bila su
zatvorena, a drugog izlaza nije bilo.
“Nisam”, rekao je motociklist.
“I da ih se samo dvadeset pet posto posvoji?”
“Ni to nisam znao.”
“Ali jasno vam je što se dogodi s ostalima?” rekla je žena iz prihvatilišta. A zatim je
dodala tišim glasom: “Ovdje, na primjer, imamo tri dana odgode, ako me razumijete.”

59
 Motociklist me dugo gledao. Mahao sam repom, ali ne previše: nisam razumio
“odgodu”, a i “tri dana” su mi bila malo mutna. Ponovno sam primijetio koliko je velik moj
frend motociklist, sve je na njemu bilo veliko, osim njegovih očiju. “Odo’ ja”, rekao je.
Okrenuo se i krenuo prema vratima. Kaskao sam za njim siguran samo u jedno: odo’ i ja
isto. Žena se nasmijala. “Nije li pametnjaković?” rekla je. Onda se nekako našla iza mene
stavljajući mi uzicu oko vrata prije negoli sam uopće shvatio što se događa. Nije ju jako
stegnula, tek toliko da osjetim pritisak. Pogledao sam je u čudu. Kad sam se opet okrenuo
prema vratima, upravo su se zatvarala, a frenda motociklista više nije bilo.
“Polako, mali”, rekla je žena. Došla je pred mene, kleknula na moju razinu i pogladila
me po glavi. “Ti si jedan od onih psića za koje se netko brine, vidim to. Gdje ti je ogrlica?”
Dobro pitanje.
Počeškala me iza uha, upravo savršeno. Bila je stručnjakinja. “Kako se zoveš?”
Chet. Zovem se Chet. Živim u Mesquite Roadu, na važnom sam poslu i imam najboljeg
partnera na svijetu.
Uzdahnula je. “Jesi gladan? Možemo te bar nahraniti.” Ustala je i povela me oko pulta
prema stražnjim vratima. Čim smo prošli kroz njih, počelo je silno lajanje.
Hodnik. S obje strane male prostorije zatvorene rešetkama i u svakoj od njih jedan od
mojih dečki, mali, veliki, mužjaci, ženke, čistokrvni i oni koji to nisu, svi su lajali osim jedne
pit bulice. Ona me samo gledala svojim praznim smeđim očima. Sjetio sam se kad sam s
Berniejem gledao zatvorske filmove.
“Prestanite”, rekla je žena.
Svi su se utišali. Zašto? Meni se lajalo pa sam zalajao. Nitko mi se nije pridružio. Došli
smo do prazne prostorije. Žena me uvela i skinula mi uzicu.
“Ššš, ššš”, rekla je. “Ššš. Budi dobar dečko.”
Utišao sam se. Ona je otišla. Hodao sam po maloj ćeliji. Na stražnjoj strani nije bilo
zida, već se tu nalazio izlaz za vanjski kavez. Izašao sam. Osjećao sam mirise svojih
prethodnika. U susjednom je kavezu spavao jazavčar. Bernie ih zove kobasičarima. Sviđaju
mi se jazavčari – Bernie kaže da Iggy ima nešto od jazavčara. Šapom sam lupio po željeznoj
šipci među nama. Jazavčar se nije probudio. Okrenuo sam se prema kavezu s druge strane.
Ondje je ležala španijelka dok joj je debela muha polako zujala preko nosa. Sviđaju mi se i
španijeli: Bernie je rekao da je Iggy isto tako dijelom španijel. Prišao sam joj bliže, lupio
šapom po kavezu. Španijelka je otvorila oči, pogledala me na trenutak, zatim ih zatvorila.
Vratila se ona žena sa zdjelicom pseće hrane i zdjelicom vode. “Izvoli”, rekla je. Otišla
je zatvorivši vrata ćelije. Pio sam vode, a hranu sam ostavio netaknutu, nisam bio gladan. Još
sam se malo vrtio po ćeliji, a zatim izašao. Jazavčara više nije bilo ondje. Legao sam. Sunce je
putovalo nebom. Sjene su rasle. Pala je noć. Izdaleka su se čuli tihi zvuci motora.

Sanjao sam ocean. Čak sam jednom i bio na oceanu, nakon što smo zatvorili slučaj kojeg se
više i ne sjećam, osim onog dijela kad sam uhvatio zločinca za nogavicu. Ali oceana se
sjećam, i te kako. Kakvi valovi! Surfali smo bez daske, ja i Bernie, prevrtali se i kotrljali, bilo
nam je baš zabavno, pogotovo kad sam odustao od stalnih pokušaja da ga odvučem na obalu i
kad sam prestao piti morsku vodu, od koje mi je bilo zlo. Valovi su neprestano zapljuskivali
obalu. Bernie se smijao k’o lud. Upoznao je neku ženu na plaži koja mu se, po svemu sudeći,
svidjela. Cijelo vrijeme dok je pričao žena nije skidala pogled s dugačkog šmrklja koji mu je
visio iz nosa; čini mi se da je bio zeleni šmrkalj, ali Bernie uvijek kaže da nisam pouzdan što
se tiče raspoznavanja boja.

60
 Probudio sam se, gladan ali odmoran, osjećao sam se dobro, spreman za novi dan. Tada
sam shvatio gdje se nalazim. Rep mi je u seknudi potonuo. Podigao sam ga, izašao iz ćelije i
otišao u vanjski kavez. Španijelka je i dalje ležala na istome mjestu gdje sam je zadnji put
vidio, ali ovaj put otvorenih očiju. Malčice je pomaknula vršak repa. Mahnuo sam joj natrag.
Muhe su zujale oko nje.
Okrenuo sam se prema kavezu s druge strane k jazavčaru, ali ga nije bilo. Umjesto
njega ondje je sad gore-dolje hodao križanac, otprilike moje veličine. Vidio me i jurnuo istog
trenutka, ne razmišljajući ni sekunde. Možda nije vidio ogradu. Odbio se o nju, sletio klizeći
na boku, u jednom se pokretu osovio na sve četiri i buljio u mene dok mu je slina curila iz
usta. Vratio sam se u svoju ćeliju, nekoliko puta se okrenuo oko svoje osi i legao. Nije mi se
sviđalo ovo mjesto.
Došla je hrana – nije bila lošeg okusa. Napunili su mi zdjelicu vodom. Netko me izveo u
šetnju u malo dvorište bez ijednoga drveta iza zgrade i pustio me da obavim svoje u miru. Svi
su u prihvatilištu bili ljubazni, dakle: nemam pritužbi. Svejedno mi se ondje nije svidjelo.
Do mene je došao neki čovjek s fasciklom da me pogleda. “Hej”, viknuo je nekome.
“Prvi dan se broji?”
“Aha”, netko mu je odvratio.
“Iako nisu prošla puna dvadeset četiri sata?”
“Novi protokol.”
“Znači da mu ostaje...” Čovjek je nešto zabilježio olovkom i otišao. Iza njega je ostao
miris koji mi je stvarao nelagodu. Sklopio sam oči i zadrijemao, nije to bio dobar san, već
onaj koji sam mrzio, išao sam spavati jer nisam imao ništa drugo za raditi.

“A ovaj?”
Otvorio sam oči. Neki su ljudi stajali u hodniku ispred moje ćelije gledajući me kroz
šipke: žena koja me primila i ljudi koji su izgledali kao obitelj: mama, tata, dvoje djece.
“Prevelik. Sjeti se samo koliko bi nas koštala hrana za njega.”
“Meni je sladak. Gle kakve smiješne uši ima.”
“Ja ću platiti dodatni trošak za hranu od svog džeparca. Molim te, tatice, možemo li ga
uzeti, molim te?”
“Razmislit ću.”
“Imate vremena do sutra”, rekla je žena. “Do devet ujutro.”
Inače nisam sklon planiranju, ali sad sam počeo stvarati plan u glavi. Prvi korak bio bi
otići odavde s ovom slatkom malom obitelji. Zatim je došlo mnogo mutnih koraka, a nakon
njih posljednji, otrčati kući Bernieju. Ustao sam i prišao im bliže mašući repom i pokušao
izgledati kao da nisam velika izjelica.
“Vidiš kako je dobroćudan, tatice? Oh, molim te. Mama, natjeraj taticu da kaže da.”
Plan je uspijevao, išlo mi je odlično. Počeo sam jače mahati repom, propeo se na
stražnje noge i šapama lupao po šipkama na svoj najdruželjubiviji način. Ali uf – što se
dogodilo? Slatka mala obitelj je odskočila preplašeno unatrag?
“Izgleda preagresivno”, rekla je mama.
Ja? Odmaknuo sam se grebući šapama po zraku.
“Imamo još jednu mogućnost skroz dolje, na kraju”, rekla je žena. “Mislim da je
dijelom australski terijer.”
“Oduvijek sam željela otići tamo”, rekla je mama.

61
 “Ovaj je jako nježan i puno, puno manji. Mislim da se zove Boomerang, ali možete ga
nazvati kako god želite.”
Otišli su dalje, nestali iz vidika.
Spustio sam se na sve četiri.

Vrijeme je prolazilo jako sporo, a ja sam ionako izgubio pojam o njemu. Većinom sam ležao
bilo u ćeliji, bilo u vanjskome kavezu. Veliki susjed križanac zadržavao se unutra; osjećao
sam njegov miris. Jednom sam prilikom otvorio oči i vidio čovjeka u bijeloj kuti kako otvara
kavez do mog. Španijelka je sporo ustala i slijedila ga van preko ugaženog zemljanog dvorišta
u manju zgradu sa željeznim vratima i visokim dimnjakom od cigle. Rep nije držala ni gore ni
dolje, nego ispružen van, onako kako mi se to sviđa: znao sam da bi bila dobar drug.
Malo sam odspavao, dok me nije probudio miris dima. Nije to bio ugodan miris dima,
kao od hamburgera na otvorenoj vatri. Pogledao sam van i primijetio uski bijeli paperjasti dim
koji se uzdiže iznad dimnjaka od cigle preko puta. Vratio sam se unutra i legao u najudaljeniji
kut ćelije, ali nisam se mogao otresti tog mirisa.

Kad sam se opet probudio, bilo je jutro. Bio sam gladan, ali osjećao sam se dosta dobro,
spreman za novi dan. Tada sam shvatio gdje se nalazim. Izašao sam u kavez. Veliki je
križanac mirno ležao okrenuvši mi leđa; s druge strane, ondje gdje je bila španijelka, sada je
bilo štene. Potrčao je do ograde čim me spazio i gurnuo njušku kroz nju – zapravo, gotovo
cijelu glavu: bio je sićušan. Otišao sam do njega i lagano ga gurnuo šapom. Otkotrljao se
unatrag, poskočio i gurnuo njuškicu natrag spreman sve to ponoviti. No u tom sam času čuo
ženski glas u dvorištu, glas koji mi je bio poznat.
“...a naši čitatelji vole priče o psima pa smo ih pretvorili u feljton.” Bio mi je poznat taj
glas, ali tko je to bio?
“I jedna od priča će biti o prihvatilištima?” rekla je žena koja me primila.
Otišao sam do dna kaveza, pogledao van i na samom kraju dvorišta vidio ženu koja me
primila kako razgovara s nekim koga nisam mogao vidjeti zbog spremišta koje mi je
zaklanjalo pogled.
“Točno tako”, rekla je ta osoba, ta žena čiji mi je glas bio poznat. “A posebno su mi vas
preporučili.”
“Stvarno? To je lijepo. Odakle želite početi?”
“Za početak bih voljela vidjeti neke statistike da dobijem bolji uvid. Nakon toga bih
voljela vidjeti pse, uslikati nekoliko fotki ako smijem.”
“Nema problema.” Žena iz prihvatilišta otišla je iza spremišta, tako da ni nju više nisam
mogao vidjeti. “Počet ćemo u uredu”, rekla je, a glas joj se gubio kako su se udaljavale.
“I nemojte da zaboravim”, rekla je druga žena, gotovo izvan dosega mog sluha,
“donijela sam keksiće.”
“Keksiće?”
Potom, na samoj granici čujnosti, možda i izvan nje, druga je žena rekla: “Pseće
keksiće. Imam ih punu kutiju u autu.”
Pseći kekesići? Puna kutija u autu? Suzie! Suzie Sanchez! Počeo sam lajati, lajati i lajati
svom snagom, bacao sam se po kavezu bez prestanka.
Ali nisu došle. Umjesto toga, otvorila su se željezna vrata preko puta. Izašli su muškarac
i žena, oboje u bijelim kutama. “Što mu je?” pitao je muškarac.

62
 “Mislim da neki od njih jednostavno znaju”, rekla je žena.
“Daj se uozbilji.”
Krenuli su prema mom kavezu. Smirio sam se.
“Ozbiljna sam”, rekla je žena. “Oni znaju više nego što mi mislimo.”
Muškarac je odmahnuo glavom. “Volim pse kao i svi drugi,” rekao je, “ali ovo je
sentimentalno sranje.”
Žena mu je uputila ljutiti pogled, koji on nije primijetio jer je otvarao vrata mog kaveza.
“Hej, mali”, rekao je, “Ajmo—”
Nasrnuo sam van prije nego što je uspio dovršiti rečenicu, jurnuo u slobodu i prema
Suzie San—
Ali ne baš. Pri izlasku mi je žena navukla uzicu oko vrata i držala je dok sam je vukao
preko dvorišta. Zgrabio ju je i muškarac i zaustavio me.
“Opa”, rekla je žena. “Strašno je jak.” Pružila je ruku da me pomiluje. Pokušao sam je
ugristi. Odveli su me – zapravo, odvukli – kroz željezna vrata. Unutra je bilo jako hladno.

63
 Trinaest

BILO JE TO HLADNO MJESTO, S PRETJERANO BLJEŠTAVIM SVJETLIMA KOJA su

svijetlila na strojevima za koje nisam znao čemu služe. Nemojte da počnem o strojevima.
Jedan od najgorih je kosilica za travu, a i ovi su, iako ne baš nalik na kosilice, nekako
izgledali jednako loše. Okrenuo sam se natrag prema željeznim vratima: zatvorena.
“Evo, momčino”, rekao je muškarac. “Skoči gore.”
Tu gore? Na metalni stol? Zašto bih to učinio? Ostao sam stajati na mjestu sa sve četiri
šape ukopane u pod. Žena je ispružila ruku i podragala me. Izvrsno je to radila, kao i ona
druga, žena za prijamnim pultom.
“Sve je u redu”, rekla je. Drag-drag.
“Samo te moramo na brzinu pregledati”, rekao je muškarac. “Onda će sve biti gotovo.”
Glasovi su im bili nježni. Kao i ruke: podigli su me na stol. Bio je hladan, taj metalni
stol.
“Lezi, budi dobar dečko.”
Ostao sam stajati lagano dahćući unatoč hladnoći.
“Lezi, osjećat ćeš se puno bolje”, rekla je žena.
“Začas ćeš izaći odavde”, rekao je muškarac.
Žena ga je opet bijesno pogledala. Nisam znao zašto, nije me ni bilo briga. Ja sam
razmišljao o nečemu drugom: je li on mislio na to da ću otići iz ove sobe ili odavde, iz
prihvatilišta? Otići iz prihvatilišta: to je bilo ono što sam želio. Bio sam toliko zaokupljen
razmišljanjem o odlasku odande da nisam obraćao pozornost na njih dok su me prebacivali na
bok, ah, tako nježno. Svaki je pokret bio nježan. Znali su kako postupati s pripadnicima moje
vrste.
Ponovno su me milovali, a ja nisam ni primijetio nekakve stezaljke, načinjene možda od
gume, koje su bile prebačene preko mene i prikovale me za stol; zapazio sam ih tek kad je
bilo prekasno. Pokušao sam se boriti, podići, razbijati uokolo, htio sam samo pomaknuti tijelo
na bilo koji način, ali nisam uspio. Lajao sam. Bilo je to jedino što sam mogao pa sam to i
radio. Krajičkom oka vidio sam muškarca kako primiče bliže stroj s velikom cijevi i oštrom
iglom na kraju. Lajao sam što sam jače mogao, toliko glasno da mi je promakao zvuk
otvaranja vrata, zamalo da nisam čuo ni glas žene iz prihvatilišta.
"... a ovdje – Oh, oprostite, nisam znala da imate posla.”
“Nema problema”, rekao je muškarac.
“Možemo se vratiti poslije”, rekla je žena iz prihvatilišta.
“Ne”, rekla je druga žena. Utišao sam se. “Zaista bih trebala svjedočiti ovome”, dodala
je. Suzie! Suzie Sanchez, a nisam je mogao vidjeti, ovako svezan, leđima okrenut vratima.
“Koristimo se najhumanijim mogućim metodama”, rekla je žena iz prihvatilišta.
“Vrhunac tehnologije”, rekao je muškarac. “I, molim vas, odložite to – bez slikanja.”
“Koliko to traje?” pitala je Suzie.
“Dok ne ubrizgamo četvrtu?” pitao je muškarac. “Najviše trideset sekundi.”
“Čak ni toliko”, rekla je žena iz skloništa.

64
 Zatim se začuo novi zvuk, dubok i divlji. To sam ja zarežao. Žena u bijeloj kuti me
pogladila svojom nježnom rukom. Još sam malo nastavio režati.
“Je li ovo uobičajeno?” pitala je Suzie. “Njihov otpor?”
“Ne bih to nazvala otporom”, odgovorila je žena iz prihvatilišta. “Ovdje im je sve
nepoznato, u tome je stvar.” U tom sam trenutku osjetio oštar ubod visoko gore na stražnjoj
nozi.
“Sad samo okrenemo ovaj ovdje ventilić i—”
“Hej”, rekla je Suzie. “Izgleda mi poznato.”
“Pas?”
“Da, pas”, rekla je Suzie. “Odakle je došao?”
“Negdje iz pustinje, možda čak iz Novog Meksika”, rekla je žena iz prihvatilišta. “Neki
motociklist ga je ostavio ovdje – nije imao ni ogrlicu ni markicu.”
Začuo sam korake kako se brzo približavaju i zatim sam vidio Suzie. Suzie! Pogledala
me suženih očiju i zabrinuta lica. “Chet? Jesi to ti?” Kakvo je to pitanje! Je li meni bila
potrebna markica koja bi visjela sa Suzina vrata da je prepoznam?
Sav sam bio svezan na stolu, nisam se mogao pomaknuti ni milimetra. Da, da, to sam ja,
Chet, kratko i jasno. Kako da joj – i onda sam se sjetio: nisam mogao pomaknuti ništa osim
repa. Podigao sam taj svoj rep i bubnuo njime najglasnijim udarcem koji sam mogao
proizvesti. Prodrmao sam taj hladni metalni stol, prodrmao sam cijelu tu hladnu sobu, od zida
do zida.
“Ne dirajte taj ventil”, rekla je Suzie.

Vozio sam se na suvozačkom sjedalu u Suzinu autu s kutijom psećih keksića između nas.
Povremeno bi posegnula unutra i dala mi keksić; povremeno bih se ja nagnuo prema njoj i
polizao je po licu.
“Što si radio tako daleko, Chet?” pitala me. I: “Gdje je Bernie?”
Ponovno sam je polizao, to je bilo jedino čega sam se mogao sjetiti. Smijala se.
“Prestani – sudarit ćemo se zbog tebe.” Prestao sam, recimo da jesam. Suzie je mirisala na
voće – jabuke i jagode. Inače baš nisam lud za voćem, ali obožavam njegov miris. Suzie je
jako dobro mirisala za jednog čovjeka, njezin je miris bio među najboljima na koje sam
naišao. Bilo je tu i primjesa cvjetnih mirisa, onih malih žutih cvjetića koje pčele – nemojte da
počnem o pčelama, imao sam i više nego dovoljno—
I odjednom sam se sjetio Madison, kako me gledala iz one kuće kod rudnika i svih onih
zlih ljudi. Okrenuo sam glavu i pogledavao kroz stražnje staklo. Suzie je provjerila retrovizor.
“Što ima ondje, Chet?” pitala me.
Jedino što sam vidio bio je promet, aute koji prolaze kao i uvijek.
“Mogla bih se zakleti da si se sad nečega sjetio”, rekla je. “Sve bih dala da znam čega.”
Uši su mi se podigle same od sebe, nemam pojma zašto. Suzie mi je dala još jedan
keksić. Gdje je samo nabavila tako dobre keksiće, tako hrskave? Pokušao sam ga grickati
polako, ali nisam uspio, progutao sam ga u jednom zalogaju. Zatim sam gurnuo njušku kroz
prozor s moje strane. Divni su mirisi prolazili pokraj mene takvom brzinom da sam ih jedva
uspio pratiti. Ptica je u niskom letu proletjela kraj nas. Nisam volio ptice, nikad nisam uspio
uloviti ni jednu, iako sam vidio mačke kako to čine i to je izgledalo sasvim jednostavno.
Lajao sam na tu pticu, ali ona kao da me nije čula, pa sam lajao još malo. Divno je bilo biti
ovdje, na sve četiri i u pokretu! Je li postojao bolji život od mog? Recite vi meni.

65
 “Chet! Što te spopalo?”
Šapama sam grebao po prednjoj ploči bez nekog posebnog razloga; ups, možda sam je
malčice i ogrebao.
“To je koža.”
Znao sam to, naravno, jako sam dobro poznavao dodir, miris i okus kože. Malo mi je
bilo krivo, ali ne zadugo. Sve mi je to – dodir, miris i okus kože, koji su svi jednostavno
odlični – zaokupilo misli. Malo mi je falilo da opet ne zagrebem po prednjoj ploči. Kakav
život!

Cesta je zavijala amo-tamo po planinskom predjelu. S vrha smo gledali dolje na ravnicu
popunjenu dokle god je sezao pogled – do sljedećih planina, udaljenih i nejasnih – ljudskim
građevinama.
“Danas nema toliko smoga u zraku”, rekla je Suzie. “Sad vidiš zašto je zovu Dolinom.”
Zašto? Nisam shvatio. Ali znao sam da Dolina znači dom i sjeo sam još malo naprijed.
Došli smo dolje, skrenuli na autocestu i naletjeli na gužvu. Bernieja su gužve užasno
frustrirale, znao je mumljati nešto u brk i povremeno lupati po volanu, ali činilo se da to Suzie
uopće ne smeta. Zviždala je neku nježnu melodijicu – dosad sam čuo mnogo muškaraca kako
zvižde, ali nikada ženu – i povremeno mi nabacila smiješak. Suzie i ja smo se divno slagali.
Spali smo na zadnji keksić kad sam spazio poznati prizor: velikog drvenog kauboja
ispred Dry Gulch Steak House and Saloona, jednog od Berniejevih omiljenih restorana. I ja
sam ga volio. Vani su imali terasu na kojoj su moji dečki bili dobrodošli. Ostaci na toj terasi –
nemojte da počnem.
U tom sam času začuo neobično zviždukanje.
Suzie me pogledala. “Približavamo se kući, ha?”
Shvatio sam da neobično zviždukanje dolazi od mog vlastitog repa, koji udara naprijed-
natrag po sjedalu.
“Ne brini se”, rekla je Suzie vadeći fotić i slikajući drvenog kauboja kroz svoj otvoreni
prozor. “Brzo smo tamo.”
Znao sam što je to briga, obično sam se brinuo u sjedećem položaju s glavom lagano
nagnutom u stranu, ali sada nisam imao ni jedne brige na svijetu. Sišli smo s autoceste,
skrenuli nekoliko puta i stigli na Mesquite Road. Eno Iggyjeve kuće i Iggyja na prozoru!
Spazio me i počeo skakutati gore-dolje na onaj svoj čudni način, tako da su mu debele čube
lelujale svaka u svoju stranu pri svakome skoku. Nije bilo mjesta u autu da i ja počnem
skakati, što sam svakako htio učiniti, pa sam samo počeo grepsti po prednjoj ploči.
“Chet!”
Dovezli smo se do naše kuće, moje i Berniejeve. Sve je izgledalo jednako – tri drveta
ispred kuće, kamen na kraju prilaza, ograda koja nas dijeli od starog Heydricha. Jedino što je
sad golem znak stajao uz ulicu sa slikom jednoga od mojih dečki, koji je nosio ogrlicu sličnu
mojoj, onoj koju sam izgubio. Hej, to je zapravo i bila moja ogrlica, smeđa kožnata ogrlica sa
srebrnim markicama – što je to trebalo značiti? Nije mi baš bilo jasno.
Suzie je pročitala znak. “Jeste li vidjeli Cheta? Bogata nagrada. Bez pitanja.” Parkirala
je na prilazu, otvorila svoja vrata. Izletio sam van preko nje, projurio po dvorištu naglo
skrećući lijevo-desno, grude zemlje letjele su na sve strane, nekoliko sam puta zastao da
označim veliki kamen, sva tri drveta, ogradu i što još? Ulazna vrata? Ups. A onda su se
otvorila.

66
 Bernie! No izgledao je užasno, ispijenog lica s dubokim tamnim kolutovima ispod
očiju.
“Što se to—” zaustio je. “Chet!” Cijelo mu se lice promijenilo. U sekundi je izgledao
kao u svom najboljem izdanju. Bernie je krenuo prema meni.
Nakon toga je sve teklo brzo. Bernie se nekako našao na podu, kao i mnoge druge
stvari, možda čak i svjetiljka, i stari stalak za šešire s Berniejevom kolekcijom bejzbolskih
kapa. Kotrljali smo se po podu, dok su kape pljuštale po nama.
“Chet! Stani!”

Malo poslije odmarali smo se u dnevnoj sobi, Bernie i Suzie svaki na svom kraju kauča, a ja
na podu s prednjim šapama svinutima ispod brade, fino i ugodno. Oni su pili vino i hruskali
grickalice, jedino što smo imali doma; a ja, ja sam se već najeo do sita, i više od toga.
“Ozbiljan sam što se tiče nagrade”, govorio je Bernie.
“Ne budi smiješan.”
“Nisam smiješan. Stvarno želim da—”
“Ni riječi više o tome. Stvarno sam sretna da sam se našla ondje.“
“Inzistiram.”
“U redu – možeš me izvesti na večeru nekom prilikom.”
“Mogu?”
Pogledali su jedno drugo, a zatim skrenuli pogled. Berniejev je pao na mene. Promijenio
mu se izraz u očima kao kad bi mu na zadatku sinula jedna od njegovih ideja. Tako smo se,
naime, raspodijelili: Bernie je bio zadužen za ideje, a ja za prljave poslove. “Reci mi još
jedanput, gdje je to bilo?”
“U Sierra Verdeu”, rekla je Suzie.
“Sierra Verde, Chet? Što si radio skroz ondje?”
Nisam odgovorio. Detalji su mi brzo blijedjeli. Jedino čega sam se jasno sjećao bilo je:
gušenje davilicom, Madisonin miris i jurnjava cestom na motociklu. O, da: i gospodina
Gulagova i njegove bande.
“... za tu priču o prihvatilištima”, govorila je Suzie. “Trebalo mi je ruralno mjesto kao
što je Sierra Verde za ravnotežu. Puka sreća.“
“Motociklisti?” rekao je Bernie.
“Tako su mi rekli. I nešto o tome kako su ga našli u Novome Meksiku.” Bernie se
sagnuo i stavio mi ruku na leđa. “Što je ovo ovdje?“
“Nisu mi rekli.” Suzie je stavila naočale. To mi je uvijek bilo čudnovato, malo me čak i
plašilo, možda zato što su ljudi s naočalama još i više nalikovali na robote nego inače. “Čini
se da lijepo zacjeljuje”, rekla je.
Sad sam se sjetio i tog dijela.
“Na što režiš, mali?”
Podigao sam glavu i zalajao kratkim i glasnim lavežom.
“Što te muči?”
Gledao sam Bernieja. On me pozorno promatrao. Pume, Bernie. Ah, što sad. Bio sam
doma, zdrav i čitav. Spustio sam glavu, zatvorio oči. Njihov je razgovor lebdio amo-tamo
iznad mene, vrlo ugodni zvuci. Suzie se smijala. Na svaku sljedeću Berniejevu izjavu smijala
se sve više. I Bernie se smijao – ima jedan tihi mali smijeh kojim bi se smijao kad bi nekoga
drugog nasmijao; a koji nisam često čuo. Je li se udaljenost među njima na kauču počela malo

67
smanjivati? Činilo mi se da jest, ali sam odjednom postao preumoran da bih otvorio oči. Sag
je bio tako mekan, moj trbuščić tako pun i bio sam doma. Upravo sam se spremao za ugodan
san, baš bi mi stvar—
Zazvonio je telefon, mrzio sam taj zvuk. Sanje bio odgođen. Otvorio sam oči. Bernie je
razgovarao na telefon. “Ništa novo”, rekao je. “Žao mi je.” Poklopio je slušalicu i okrenuo se
prema Suzie; da, bili su malo bliže jedno drugome, a ona nije imala naočale. “Slučaj nestale
osobe. Nema pomaka.”
“O kome se radi?”
“O djevojci koja se zove Madison Chambliss.”
Digao sam se i počeo lajati.
“Chet?”
Požurio sam se prema ulaznim vratima.
“Chet? Što je bilo? Je li nešto vani?”
Bernie je uzeo bateriju i otvorio vrata. Istrčao sam van niz ulicu. Sjetio sam se ranca
gospodina Gulagova s rudnikom i starom štalom preko puta i Madison na prozoru. Ali gdje se
to nalazilo? Kaskao sam malo amo, malo tamo, njuškao tražeći mirisni trag koji bi me odveo
natrag – miris gospodina Gulagova, Borisa, vozača Harolda, Madison i sebe. Ništa. Usporio
sam, hodao ukrug i na kraju stao.
“Što to imaš na umu, mali?”

68
 Četrnaest

UJUTRO SMO ODMAH POČELI RADITI NA SLUČAJU MADISON CHAMBLISS, ja i

Bernie. Za početak, odvezli smo se u Donut Heaven; ja na suvozačkom sjedalu, na nebu ni
oblačka, sve je bilo tip-top. Na parkiralištu je već čekao policijski auto. Bernie je stao svojim
vratima uz njegova kao pravi policajac. Spustio se prozor na policijskom autu i vidio sam
Ricka Torresa, Berniejeva prijatelja iz Odjela za nestale osobe. Pružio je Bernieju kavu i
krafnu i rekao: “Hej, Chet, kak’ si?”
Ne mogu se požaliti.
“Imam ovdje krafnu viška”, rekao je Rick držeći je u zraku. Mahnuo sam repom.
“Chet je već doručkovao”, rekao je Bernie. “A i inače nije baš lud za slatkišima.”
Oh?
“Prazne kalorije”, rekao je Bernie.
“Ha?” promumljao je Rick.
“Istina je. Čitao sam o prehrani. Pogledaj što se događa u ovoj zemlji.” Rick je pogledao
okolo.
“Govorim o tome kako izgledamo sada, a kako smo izgledali prije”, rekao je Bernie.
“Kužim”, rekao je Rick. “Kao William Howard Taft.”
Bernie je uputio Ricku značajan pogled. Zatim je odgrizao veliki komad krafne i punih
usta rekao: “Kako stojimo?”
Rick je zagrizao svoju krafnu. Bez problema sam je mogao namirisati sa svog mjesta.
“Ne znam kako vi stojite”, rekao je i on s punim ustima. “Ali mi imamo nada.” Izvadio je
bilježnicu i prelistao je. “Ispitao sam roditelje, Cynthiju Chambliss i Damona...” Rick je
zastao i zaškiljio u bilježnicu. Škiljenje je jedan od onih ljudskih izraza lica koje je najbolje
što manje pokazivati, po mom mišljenju. "... ne mogu pročitati vlastiti rukopis – izgleda kao
Keller.”
“Keefer”, rekao je Bernie.
“A da?” Rick je našao olovku iza sjenila za sunce i nešto zabilježio. “Smiješan par,
Cynthia i Damon. On misli da je mala zbrisala u Vegas, a ona misli da je otmica.”
“Imaš kakve dokaze za bilo što od toga?”
“Ne. Nema zahtjeva za otkupninu, nitko je nije vidio. Provjerili smo školu, njezine
profesore, prijatelje – svi kažu da je bila normalno dijete, pametnija od većine.”
“Bila?” pitao je Bernie.
Rick je okrenuo stranicu. “E, da – ima možda samo jedna sitnica.“
“Koja?”
“Postoje neke naznake da se družila s ovisnikom, koji je možda i diler marihuane.”
“S Rubenom Ramirezom?”
Rick je podigao pogled i obrve.
“Zaboravi ga”, rekao je Bernie. “Ima alibi.”

69
 “Oki dok. Znači, oglasili smo njezin nestanak, poslali njezinu sliku i opis svim
postajama u državi i provjerili bolnice u Dolini, kao i obično.”
Bernie je kimnuo. “Još jedna stvar”, rekao je uzimajući drugi zalogaj. “Trebali bismo
tražiti BMW, najvjerojatnije plave boje, s plavokosim vozačem.”
Zalajao sam. Obojica su se okrenula prema meni. “On hoće moju krafnu”, rekao je
Rick.
Bernie je uzdahnuo. “Dobro.”
Krafna je prešla od Ricka preko Bernieja do mene. Smazao sam je svojom razrađenom
tehnikom proždiranja velikih stvari u dva zalogaja zabacujući glavu unatrag pri drugom. Više
je nema. Ukusno. Rick Torres mi se počinjao sviđati. Ali nisam zapravo lajao zbog krafne, zar
ne? Lajao sam zbog... Čega ono?
“Godina proizvodnje i model?” pitao je Rick.
Bernie je odmahnuo glavom. “Čak nije potpuno sigurno ni da se radi o BMW-u, ali
mislim da bi to trebao dodati onome što već imaš.”
“Da to pustimo u javnost?”
Bernie je promislio. Kad je razmišljao, razmišljao ovako intenzivno kao sad, kao da se
sve oko njega utišalo. “Ne još”, rekao je.
“Ali kladiš se da je riječ o otmici?”
“Da.”
“Otmica bez zahtjeva za otkupninu?” rekao je Rick. “Loša vijest.” Pojeo je zadnju
krafnu i polizao vrške prstiju. Ja sam si oblizao cijela usta i pronašao još koju slatku mrvicu.

“U jednoj stvari je u pravu”, rekao je Bernie. Tankali smo gorivo na benzinskoj preko puta
Donut Heavena. Miris benzina počeo me omamljivati. “Loša je vijest što nema zahtjeva za
otkupninu.” Zavrnuo je poklopac rezervoara natrag na mjesto. Udahnuo sam miris benzina
zadnji put, pri čemu me prožeo neki čudni osjećaj, ali u dobrom smislu. “Znaš što se pitam?”
Zašto nismo uzeli paket krafni za doma?
“Pitam se zašto Damon Keefer stalno ponavlja da je pobjegla u Vegas.” Ušao je u auto i
okrenuo ključ. “Ajmo vidjeti.”
Što se mene tiče, može. Posve sam zaboravio na krafne. Odvezli smo se u brda, s
kućama u nizu na obje strane, jedna za drugom, i mnogo njih u izgradnji.
“Pogodi koliko se ljudi doseli u Dolinu svakog pojedinog dana”, rekao je Bernie. “I to
samo onih koji su tu legalno.”
Nemam blage veze. A osim toga, koga briga? Bernie se ponekad zabrinjavao bez
potrebe.
“Ovo je tisućama godina bilo područje netaknute prirode”, rekao je. “Ovdje su tekle
rijeke. Gdje je sad sva ta voda?”
Pogledao sam sa strane i istog sam trenutka spazio vodu koja je stvarala prekrasne duge
povrh tratine na golfskom terenu. U čemu je bio problem? Uživaj u danu, Bernie. Lagano sam
ga gurknuo vrškom glave. Nasmijao se i rekao: “Drago mi je što si se vratio.”
Vratio se i već sam na poslu. Prošli smo pokraj terena za golf i skrenuli u sljedeću ulicu.
Na uglu je stajao veliki znak. “Dobrodošli u Pinnacle Peak Homes u Puma Wellsu”, pročitao
je Bernie. “Prvo prestižno luksuzno naselje zatvorenog tipa u sjevernoj Dolini.” Cesta nas je
vodila uzbrdo u zavojiti kanjon. “Draži mi je moj prestiž otvorenog tipa”, rekao je Bernie. Ta
je primjedba prošla pokraj mene kao potpuna zagonetka. Slijedili smo kamion koji je crtao

70
žutu liniju po sredini ceste. Nije li to bilo zabavno gledati? Tako sam jako poželio iskočiti i
lizati tu svjetlucavu žutu liniju da sam jedva uspio ostati mirno sjediti.
“Chet, za ime Božje, sjedi mirno.”
Prolazili smo pokraj kuća, od kojih su neke još bile u izgradnji, naslaganih jedna do
druge s malo prostora između. U nečijem je dvorištu, na tlu pokraj rupe, ležala velika palma.
“Čudno”, rekao je Bernie. “Jutro usred radnog dana, a nijednog radnika na vidiku.” Parkirali
smo ispred jedne od gotovih kuća koja je imala znak na prozoru. “Ogledni primjerak kuće i
ureda”, pročitao je Bernie. Iskočili smo i otišli do vrata. Bernie je pokucao.
“Uđite”, pozvala nas je žena.
Ušli smo i našli se u sobi popločanoj hladnim pločicama s fontanom u sredini, koja je
štrcala vodu u mali bazen. O čemu je to Bernie govorio? Bilo je vode na bacanje.
Žena je sjedila za stolom uz fontanu i tipkala po tipkovnici. “Doktor Avery?” pitala je
ustajući. Bila je visoka, Berniejeve visine, s dugom plavom kosom svezanom u konjski rep i
sitnim ušima. I bila je lijepa: vidio sam to po tome kako se Bernie lagano spotaknuo pri
sljedećem koraku. “Nisam vas očekivala tako brzo.”
“Tko je doktor Avery?” pitao je Bernie.
Žena je trepnula. Bernie je bio dobar u izazivanju takvih zbunjenih treptaja kod ljudi,
jesam li to već spomenuo? “Niste došli vidjeti nacrte za drugu fazu izgradnje Red Rock
Garden Casita?” pitala je.
“Može”, rekao je Bernie. “Pogledat ćemo ih. Ali najprije bih želio vidjeti gospodina
Keefera.”
“On vas očekuje?”
“Ne baš, gospođice...”
“Larapova. Elena Larapova, šefica marketinga.”
“... gospođice Larapova, ali znam da će nas primiti.”
Njezine su oči skrenule prema meni. Pucketnula je jezikom, bio je to dobrohotan zvuk
koji mi se svidio. Mahnuo sam joj repom. “Gospodin Keefer je trenutačno na terenu”, rekla je.
“Možete li ga nazvati?”
“Možda. Što da kažem tko ga...?”
Bernie joj je pružio našu posjetnicu. Pročitala ju je, potom mi ponovno uputila brz
pogled proširenih očiju. “Nešto se dogodilo?” pitao je Bernie.
“Oh, ne, ne, gospodine Little. Samo – nikada prije nisam upoznala detektiva.”
Bernie se nasmiješio. “Ne grizemo”, rekao je.
Govori u svoje ime, pomislio sam.
Gospođica Larapova uzela je telefon sa stola. “Halo, Dam – gospodine Keefer”, rekla
je. “Gospodin Little vas je došao vidjeti.” Slušala je trenutak, zatim poklopila slušalicu.
“Dođite”, rekla je.
Izašli smo i ušli u otvoreni električni auto, gospođica Larapova za volan, Bernie kraj
nje, ja odostraga. Već sam se vozio u vozilima koja se koriste na golf terenima, obožavam ih.
“Ide i vaš pas?” pitala je.
“Imate nešto protiv?”
“Nemam. Dobro odgojeni ljubimci uvijek su dobrodošli u Puma Wellsu.”
“U tom slučaju, molim vas da napravite iznimku za Cheta.“
“Oprostite?”

71
 “S obje točke gledišta – da je dobro odgojen i da je ljubimac.” Bernie se nasmijao sam
sebi. O čemu je on to, zaboga, pričao?
“Možete mi objasniti, molim?”
Bio sam na njezinoj strani potpuno.
“Oprostite”, rekao je Bernie. “Samo se šalim.”
Gospođica Larapova mu je uputila kratak pogled kutova usana spuštenih prema dolje –
bio je to izraz koji se često pojavljivao na licima žena nakon Berniejevih šala. Pomaknula se
malo dalje #od njega na sjedalu i odvezla nas na puteljak.
Izbili smo na igralište i krenuli prema velikoj zgradi u daljini. Nisam nikoga vidio da
igra, ali odjednom je loptica za golf doletjela preko brda, udarila u tlo pokraj nas i odskočila.
Zgrabio sam je u zraku prije nego što sam se uspio snaći. Osvrnuvši se iza sebe, vidio sam još
jedno vozilo za golf kako prelazi preko brda daleko iza nas. Legao sam na stražnje sjedalo i
tiho žvakao.
“Dakle”, rekao je Bernie, “kako ste vi dospjeli ovamo?”
Zbunjeno ljudsko lice jedno mi je od najdražih. Takav je izraz lica gospođica Larapova
sad pokazala Bernieju.
“Niste li vi iz Rusije?” nastavio je.
Kimnula je. “Ali u ovoj sam zemlji već dugi niz godina, sad imam državljanstvo i
uzorna sam građanka kao i vi.”
“Čak i bolja, siguran sam.”
Ruskinja? Čekaj malo. Ta je informacija pokrenula nešto u mojoj glavi, ali što? Mozgao
sam malo dok sam se u međuvremenu probijao kroz gornji sloj loptice za golf. Ispod njega je
bilo svakakvih zanimljivih stvari; znao sam to iz iskustva.
“... i volim široka prostranstva”, govorila je gospođica Larapova.
“Nema li takvih prostranstava u Sibiru?”
“Imate zanimljiv smisao za humor.” Ali očito ne dovoljno da bi se gospođica Larapova
nasmijala. Odvezla nas je do velike zgrade. “Evo nas u klubu”, rekla je. “Gurmanski restoran i
bar, unutrašnji i vanjski bazeni s jacuzzijima, dvorana za vježbanje od četiristo šezdeset pet
kvadrata sa službom osobnih trenera, japanska parna kupelj i finska sauna, toplice sa svim
uslugama.”
“Koliko to košta?”
“Članstvo je rezervirano isključivo za vlasnike.”
“I onda je besplatno?”
Gospođica Larapova se nasmijala prvi put. Ljudski smijeh: obično jedan od najboljih
zvukova koji postoje, kao što sam to možda spomenuo, ali ne i smijeh gospođice Larapove,
koji je bio grohotan i čudan, nalik na eksploziju. “Besplatno?” rekla je. “Posebna ponuda za
nove korisnike je sto pedeset tisuća, i to za kuće s tri spavaće sobe, pa na više.”
“Posebna ponuda?”
“Do Dana rada. Nakon toga je dvjesto tisuća. Uz to se posebno naplaćuje održavanje
terena, naravno.”
“To se podrazumijeva”, rekao je Bernie.
Izašli smo iz vozila i pošli za gospođicom Larapovom oko kluba. “Što to imaš u gubici,
Chet?” pitao me Bernie.

72
 Progutao sam ostatak i namjestio nedužan pogled. Daleko iza nas, na terenu, dva su
golfera hodala uokolo u malim krugovima pognutih glava. Golf je bila igra koju uopće nisam
shvaćao.
Iza kluba je bio veliki bazen. Otkaskao sam do ruba. Hej. Nema vode. Nije da sam imao
namjeru uskočiti – gotovo sigurno ne bih – nego sam volio promatrati vodu. Uz bazen ispod
suncobrana za stolom prekrivenim bijelim stolnjakom sjedio je čovjek u tamnom odijelu.
Jednom sam povukao jedan slobodni kraj stolnjaka, što je završilo loše; no iz nekog su
razloga moja usta htjela zgrabiti i ovaj. Čovjek je pričao na telefon. Osjetio sam miris mačke
na njemu, vidio njegovu kozju bradicu i prepoznao ga: Damon Keefer. “Jasno je, za ime
Božje”, govorio je. Tresao je jednom nogom ispod stola vrlo brzo, gotovo nevidljivo, iako ne i
za mene, iz mog kuta gledanja. “Ne budi takav—” Vidio nas je, rekao: “Moram ići”, i spustio
slušalicu.
Bernie i gospođica Larapova prišli su stolu. Ja sam ostao na svom mjestu uz bazen
pogođen iznenadnim probavnim smetnjama. Keefer je pokazao rukom na stolice i Bernie i
gospođica Larapova su pošli sjesti.
“Mogu dalje sam, Elena”, rekao je Keefer.
Gospođica Larapova upravo je odmicala stolicu pa je zastala. “Kako želite, gospodine
Keefer”, rekla je. Uputila mi je kratak pogled, zatim se okrenula i otišla. I ja sam se okrenuo i
povratio ono što je ostalo od loptice za golf u prazni bazen. Ah, puno bolje: opet sam bio onaj
stari i, vjerovali ili ne, mrvicu gladan. Onjušio sam zrak u potrazi za ostacima hrane; uz bazen
su se obično mogli naći krumpirić ili dva, ili čak poneki mini hot dog – treba biti oprezan s
onim čačkalicama na kojima se nalaze, to sam naučio na teži način – ali osjetio sam samo
mačku, miris koji je dolazio s Keefera. To mi je odmah prizvalo u sjećanje pume, a zatim mi
je, kao kroz maglu, došla i odmah nestala, slika Madison na prozoru.
Bernie je sjeo prekoputa Keefera prekriženih ruku na stolu. Uvijek sam imao dobar
osjećaj kad je Bernie tako prekrižio ruke, ne znam zašto.
“Imate li kakvih novosti?” pitao je Keefer. Noga mu se pod stolom tresla i dalje – u
stvari, cijeli mu je donji dio tijela bio nervozan, iako je gore bio miran.
“Nažalost nemam”, rekao je Bernie. “Slijedili smo nekoliko tragova, ali nisu nas odveli
nikamo.”
“I što želite reći? Ne želite više sudjelovati u ovome?”
“Ni govora.”
“Nemojte mi reći da želite više novca.”
“Novac sad nije važan, gospodine Keefer. Predujam će biti dovoljan dok ne završimo, a
onda ćemo vam poslati račun. No naš cilj, ono na što se moramo usredotočiti, jest da
završetak bude pozitivan.”
Keefer je iz džepa izvadio kutiju cigareta i zapalio jednu. “Mislite da ja to ne znam?”
Ispuhnuo je dim kroz nosnice, kako je to Bernie volio raditi. Zapravo, Berniejev je pogled bio
udubljen u tragove dima. Keefer je to primijetio. “Cigaretu?”
“Ne, hvala”, rekao je Bernie, iako sam vidio da žudi za tim. “U kontaktu sam s Rickom
Torresom iz Nestalih osoba. Kaže da ste mu rekli kako mislite da je Madison pobjegla u Las
Vegas.”
Keefer je slegnuo ramenima.
“I meni ste rekli istu stvar.”
Keefer je povukao dubok dim. Sve to trzanje donjeg dijela tijela je malo popustilo.
“Uzeo sam Vegas samo za primjer.”

73
 “Primjer čega?”
“Mjesta kamo je mogla pobjeći.”
“Ali Cynthia kaže da ona nikada prije nije bježala.”
“Cynthia. Bože.”
“Imate li razloga vjerovati da ne govori istinu?”
“Tucet.”
“Tucet?”
“Točno je toliko godina trpim.” Keeferov je donji dio tijela opet bio u punom pogonu.
“Dakle, prema vašem iskustvu,” rekao je Bernie, “je li Madison ikada nestala na ovaj
način?”
“Moje iskustvo s Madison svodi se na svaki drugi vikend s njom i izmjenične Božiće i
Dane zahvalnosti. Možete zamisliti kako je to?”
Bernie nije odgovorio, samo ga je gledao. Keefer je povukao još jedan, posljednji dim i
bacio cigaretu u prazan bazen. “Ne”, rekao je. “Odgovor je ne. Nikada to prije nije napravila.”
“To je korisno znati”, rekao je Bernie. “Jer nas ne želite poslati u Vegas u uzaludnu
potragu. Bilo bi to kao da idete u lov na divlje patke bez puške.”
Lov na divlje patke! Bernie to često spominje, ali nikada nismo bili. U svakom slučaju,
zvučalo je kao najzabavnija stvar na svijetu. Da, htio sam ići u lov na divlje patke, a ako je to
značilo poći u Vegas, idemo u Vegas.
Keefer je uputio Bernieju čudan pogled, čiji mi je smisao, ako ga je i bilo, potpuno
promaknuo. “Ne”, rekao je, “ne želimo to.”
“Križamo bježanje kao mogućnost”, rekao je Bernie, “bar zasad, što nam ostavlja
nesreće—”
“Kakve nesreće?”
“Svakakve – prometne, rekreacijske, kućne – iako je Rick Torres provjerio sve bolnice
u Dolini bez ikakvih rezultata. Što znači da je posrijedi najvjerojatnije otmica, kojih imamo
dva tipa: s otkupninom i bez nje.”
“Već sam vam rekao neki dan – nisam primio zahtjev za otkupninu.”
“Provjerili ste?”
“Provjerio što, za ime Božje?”
“Poštu, e-mail, faksove, govornu poštu.”
“Sve se to stalno provjerava. Ja ovdje vodim posao.”
Bernie je pogledao uokolo. “Impresivno je. Jedno od najljepših koje sam vidio.”
Najljepše što? Bernieja je ponekad bilo teško slijediti. Ali Keefer je izgledao kao da ga
razumije. Lagano je kimnuo glavom.
“Već sam vas pitao o konkurenciji.”
“I rekao sam vam da jedni drugima ne otimamo djecu.”
“Sjećam se”, rekao je Bernie. “Ali kako možete biti sigurni da svi oni vode zakonit
posao?”
“Na što ciljate?”
“Neki poslovi služe samo kao paravan ili ih financiraju kriminalne organizacije.”
“Ne u građevinarstvu, bar ne u Dolini.”
“Kako možete biti sigurni?”

74
 “Jednako kao što biste vi bili sigurni u ključne činjenice koje se tiču vašeg posla, pod
pretpostavkom da ste dobri u tome.”
Je li to bila uvreda? Nisam znao i nisam to mogao iščitati s Berniejeva lica, koje je
ostalo nepomično. “Što je s vašim dobavljačima?”
“Što s njima?”
“Ili vašim kooperantima, radnicima – imate li ikada problema s njima?”
“Jedino što imam s njima jesu problemi. To je jednostavno takva vrsta posla.”
“Koliko to bude gadno?”
“Ne toliko da mi otmu dijete, ako na to ciljate. Pregovaramo, dogovaramo se,
nastavljamo graditi.”
Bernie je opet pogledao oko sebe. “A danas?”
“Danas?”
“Ne vidim nikoga – je li danas uobičajen radni dan?”
Keefer nije odmah odgovorio. Zapalio je još jednu cigaretu, ispuhnuo dim. Jadni ga je
Bernie opet pogledao onim pogledom punim žudnje. “Da, uobičajen je dan, samo s malo
dužom pauzom, to je sve.”
“A kako ide cjelokupna gradnja u Pinnacle Wellsu?”
Keeferovje glas, već oštar, postao još malo oštriji. “Gradnja Pinnacle Peak Homesa u
Puma Wellsu”, rekao je, “ide sasvim dobro.”
“Vi ste stopostotni vlasnik?”
“Jesam.”
“Kako se financirate?”
Ispod stola: puno trzanja.
“Preko raznih renomiranih banaka iz Doline. One ne pribjegavaju otmicama za
nenaplaćena potraživanja, čak i kad bi ih bilo, a nema ih.“
“Pretpostavljam da Madison nema nikakve veze s poslom.“
“Točno.”
“Vozi li bilo tko od tih ljudi – konkurenata, dobavljača, bankara, radnika – BMW plave
boje?”
“Vjerojatno mnogi. Kakvo je to pitanje?” Pod stolom: još uvijek trzanje, možda čak i
jače.
“Ne baš dobro”, rekao je Bernie. Duboko je udahnuo i polako ispustio zrak. To je
značilo da ćemo ubrzo prijeći na nešto drugo. “Volio bih što prije vidjeti Madisoninu sobu.”
“Na koju sobu mislite?”
“Na onu u kojoj boravi dok je kod vas.”
“Zašto?”
“Jer su to osnove detektivskog rada.”
Keeferova se noga smirila pod stolom. “Ja ću vas odvesti tamo”, rekao je. “Nađimo se u
uredu za petnaest minuta.”

Bernie i ja smo se pješke vratili preko terena. Šetnje s Berniejem bile su najbolje. Otrčao sam
nekoliko krugova oko njega iz puke zabave, nadajući se maloj igri lovice, ali on kao da to nije
primijetio.

75
 “Keefer je pametan”, rekao je. “Jako.”
Da? Nisam to primijetio.
Pojavili su se neki radnici, vozili su tačke i nosili lopate, grablje, motike i drugo oruđe
koje nisam prepoznao. Kad su nam se približili, Bernie im je mahnuo u znak pozdrava i pitao:
“Dolazite s pauze?” Jedan se čovjek nasmijao. “Si, s trodnevne pauze.”
“Zašto tako duge?”
Čovjek je napravio gestu rukom trljajući palac o prste. Što je to značilo? Loptica za golf
tresnula je s drveta i odskočila blizu mene. Neprimjetno sam krenuo prema njoj.

76
 Petnaest

“I PAS ĆE UĆI?”
Našli smo se pred kućom Damona Keefera. Bila je to stvarno velika kuća okružena
zidovima, ispred koje se nalazila čudna metalna skulptura, golema i svjetlucava, a po obliku
me podsjećala na hidrant. Osjetio sam poglede na sebi; inače bih otišao ravno do nje i ostavio
svoj trag.
“Ime mu je Chet”, rekao je Bernie. “Posebno je treniran za slučajeve nestalih osoba.”
Keeferov se pogled, slijedeći liniju vlastitog nosa, spustio na mene; i ja imam taj
pogled, čak i bolji jer imam duži nos. “Mislite zbog njegova osjetila mirisa?”
“Između ostaloga”, rekao je Bernie.
Keefer me gledao. Je li bio svjestan mojih skakačkih mogućnosti, da bih se mogao u
sekundi naći licem u lice s njim, iskešenih zuba? “U redu”, rekao je.
Ušli smo u kuću. Iznenađenje: velika kuća prostranih otvorenih prostora, s blještavim
podnim pločicama i samo jednim komadom namještaja, kožnatim kaučem. A na tom se kauču
smjestio, što sam vam mogao reći i zatvorenih očiju: mačak. Mačak koji je mirisao kao
Keefer, ali mnogo intenzivnije. Spazio me naravno istog časa i nakostriješio svaku pojedinu
dlaku na tijelu te ispustio zvuk sličan rici pume, ali mnogo sitniji. Mačke su ustvari samo to –
patuljci pume. Ja nisam ničiji patuljak, mali moj.
“Oh,” rekao je Keefer, “je li vaš pas opasan?”
“U kojem smislu?” pitao je Bernie.
“U kojem smislu? Pogledajte ga – samo što nije napao Princa.”
“Princa?” pitao je Bernie. On čak nije ni primijetio mačka? Kako je to bilo moguće?
Keefer je pokazao na Princa. “Oh, Chet ne bi učinio ništa takvo”, rekao je Bernie. Pogledao
me. Nešto me u tom pogledu natjeralo da shvatim da mi je jedna prednja šapa u zraku i da se
naginjem prema naprijed, što bi netko tko me nije poznavao mogao protumačiti kao agresivno
ponašanje. Spustio sam šapu na pod i namjestio miroljubiv izgled. Prinčevo se krzno vratilo u
normalu i sad me promatrao na mačkama uobičajen snobovski način, od čega mi uvijek
uzavre krv u žilama, potom se preokrenuo na kauču i okrenuo leđa cijeloj sobi. Mačje kretnje
poput ove toliko mi idu na živce da vam to ne mogu opisati. Htio sam ga uzeti i – ali ne sad,
ne dok smo na poslu. No neki drugi put, ako se recimo dobri stari Princ i ja slučajno
zateknemo u nekoj mračnoj uličici ili možda—
“Imate lijepu kuću”, rekao je Bernie. “Upravo ste se uselili?’
“Zapravo se iseljavam”, odgovorio je Keefer.
“Da?”
“Da”, rekao je Keefer. “Ovdje je Madisonina soba.”
Poveo nas je dugačkim predvorjem pokraj nekoliko zatvorenih vrata u sobu na kraju.
Odmah sam je nanjušio – med, trešnje, cvijeće boje sunca – iako je miris bio slab. U sobi su
bili krevet, stol, komoda, takve stvari: Bernie je prošetao uokolo uočavajući stvari za koje je
znao da ih treba primijetiti. Na stolu je stajala uokvirena fotografija. Fotografije mi često
prave probleme. Gledanje televizije je već bilo bolje, Discovery Channel i brdo filmova –
pogledajte borbu Bijelog Očnjaka s Indijancem! A jednom smo naletjeli na neku emisiju koja

77
se zove Kada dobre životinje postanu zle – čovječe! Ta scena sa slonom! – nos ovom fotkom
nisam imao problema: Keefer i Madison stoje ispred kaveza za ptice, njegova ruka preko
njezina ramena i oboje se smiju.
“Kad je ovo snimljeno?” pitao je Bernie.
“Prije nekoliko godina”, odgovorio je Keefer ne gledajući je.
“Je li to Kapetan Crunch u kavezu?”
Keefer je kimuo. “Glupa ptičurina”, rekao je, a ja nisam mogao ne složiti se s njime.
Zatim se dogodilo nešto neočekivano, bar za mene: Keeferove su se oči napunile suzama. Oh,
joj, to plakanje. Ponekad je ljudima curila voda iz očiju – obično ženama, iako ne uvijek, i
obično zbog tuge, iako ne uvijek – a kad god bi se to dogodilo, ja bih se zbunio. I sad je
Keefer, taj tip koji mi se nije pretjerano sviđao, taj tip s Prinčevim smradom na sebi, imao
jednu od tih unutarnjih poplava. Znao sam da muškarci mogu plakati – vidio sam kako se
Bernie raspao kad je došla Leda i spakirala Charliejeve stvari; jesam li to već spomenuo? U
tom sam času zamalo – kako biste to nazvali? Povezao, možda, povezao Berniejevu situaciju
sa—
Ali to se nije dogodilo. Spazio sam smoki ispod kreveta. Njam njam i više ga nije bilo.
Nije bio ni tako loš, ako zanemarite malo prašine, a ja nisam izbirljiv u tom smislu. Kad sam
se okrenuo natrag prema sobi, Bernie je promatrao Keefera s novim izrazom lica.
“Kako biste opisali svoju vezu s Madison?” pitao je.
“Kakvo je to sad prokleto pitanje?” rekao je Keefer već suhih očiju. “Vi sigurno nemate
djece, inače me to ne biste pitali. Ona je najbolje što mi se dogodilo u životu.”
Berniejev se izraz lica ponovno promijenio, načas je postao hladan, potom bezizražajan.
Mrzim taj bezizražajni izraz na njegovu licu. Došao sam do njega i sjeo mu do nogu. Kao da
me nije ni primijetio.
“Dajem sve od sebe da vam je vratim”, rekao je Bernie. “Ali trebaju mi podaci. Ako mi
nešto tajite, sad je vrijeme da mi to kažete.”
Pogledi su im se sreli. Nastala je tišina, bar što se njih tiče. Ja sam pak čuo udaljeni
lavež, vrlo vjerojatno ženski, i to jedan od onih intrigantnih.
“Neće biti druge prilike”, rekao je Bernie.
Keefer je polizao usne. Ljudski jezik ne vidi se često, a kad se pojavi, uvijek ga
zamijetim. Ovoga mi puta, u kombinaciji s njegovom kozjom bradicom, nije sjeo kako treba,
nemam pojma zašto. U tom je času zazvonio telefon u Keeferovu džepu. Pogledao je maleni
ekran, rekao: “Moram se javiti” i izašao iz sobe u predvorje. Bernie ga je slijedio tihim
korakom i stao iza vrata kako ga Keefer ne bi mogao primijetiti. Ja sam, još tiše, slijedio
Bernieja. Naćulili smo uši i prisluškivali.
Keefer je govorio tiho, šapćući, kako to već ljudi govore kad su pod pritiskom. “Trebam
više vremena.” Zatim, nakon pauze: “Nemoj mi to ni spominjati – gdje si? Ja ću... Halo?
Halo?” Čuli smo ga kako se vraća i vratili se u sobu, Bernie na vršcima prstiju, a ja na svojim
dobrim starim, pouzdanim i tihim, jastučićima na šapama.
“O čemu se to radilo?” pitao je Bernie.
“Posao”, odgovorio je Keefer. “I ne tiče vas se.”
“Je li imalo ikakve veze s Madison?”
“Naravno da nije.” Keeferov je jezik ponovno provirio. “Upravo sam vam rekao.
Imamo malih nesuglasica s nekim dobavljačima.”
“S kojima?”

78
 Keeferove su se nosnice proširile. Zašto sad to? Nisam imao pojma, samo mi je stvaralo
osjećaj nelagode. “S vodoinstalaterima”, odgovorio je. “Ali što se to vas tiče?”
“Morate biti iskreni prema meni.”
“I jesam.”
“Ne potpuno. Nešto ste mi htjeli reći prije tog poziva.”
Keefer je zastao očiju uperenih u Bernieja. “Činite mi se dosta pametni”, rekao je.
“Kako to da ste završili u policiji?”
“Stvar je u tome da nisam bio dovoljno pametan za policiju”, rekao je Bernie. “Zato i
jesam privatni detektiv.”
Keefer je trepnuo. Među njima je tekla neka vrsta borbe, ali oko čega i tko je
pobjeđivao: tko bi ga znao. I kako će me sve to natezanje dovesti do toga da zgrabim zločinca
za nogavicu? Jedino što sam znao jest da je Keefer promijenio boju glasa kad je ponovno
progovorio, postao je manje neugodan.
“Rekli ste da postoje dvije vrste otmica, ona s otkupninom i...”
“I ona bez nje”, rekao je Bernie.
“Što to znači?”
“Moram li vam sve nacrtati?”
Keefer je odmahnuo glavom. “Samo me zanima zašto ste se usredotočili na onu s
otkupninom.”
“Imate li vi neku drugu ideju?”
“Ne usudim se reći.”
“Sad nije vrijeme za oklijevanje.”
Keefer je kimnuo. “Ovo je puko nagađanje.”
“Ali imate ime za mene.”
Keefer je ponovno trepnuo. “Ne temelji se ni na kakvim činjenicama, razumijete, samo
na nekim čudnim... predosjećaj i ma.”
“A ime je?”
“Kao prvo, niste to čuli od mene.”
Bernie je nagnuo glavu na jednu stranu. Je li to Keefer shvatio kao povlađivanje? Znao
sam da je u pitanju samo jedan od Berniejevih pokreta glave koji ne mora nužno imati neko
značenje, već jednostavno pušta da stvari teku kako on želi.
“I nemojte me uzeti za riječ”, nastavio je Keefer. “To je puko nagađanje, kao što sam
rekao, i ne bih nikad—”
“Ime.” Berniejev je glas odjeknuo kroz praznu kuću. Bilo je to zastrašujuće.
Keefer je još jedanput polizao usne. Njegov je jezik bio malen i krut, šiljast i blijed,
gotovo pa beskoristan, po mom mišljenju. “Simon Berg.“
“Tko je on?”
“Mislio sam da ste možda već naletjeli na njega.”
“Zašto?”
“Simon Berg je Cynthijin dečko.”
“Aha”, rekao je Bernie.
“Što vam znači to – ‘aha’?” pitao je Keefer.
Ni ja nisam imao pojma.

79
 “Jeste li ga ikada vidjeli u Madisoninoj blizini?” pitao je Bernie.
“Jedanput ili dvaput.”
“I?”
Keefer je slegnuo ramenima – dizanje i spuštanje ramena jedan je od ljudskih izražaja
koji mi se nikada nije sviđao. “Jednostavno imam neki predosjećaj, to je sve. Vjerojatno nije
ništa.”
“Jeste li to ikada spomenuli Madison?”
“Nisam. Možda sam trebao.”
“Ili Cynthiji?”
“Mislite da sam lud? Pa imam dovoljno nevolja sa Cynthijom i bez toga.” Napisao je
nešto na komadić papira i pružio ga Bernieju. “Evo vam adresa – on vodi posao u Pedroiji.”

“Misliš da je lud?” rekao je Bernie kad smo se našli u autu.

Bilo je to teško pitanje. Ponekad – kao sad, kad smo zapeli na autocesti, s autima koji se
protežu koliko oko može vidjeti, a svi se kreću puževim korakom – činilo mi se da su gotovo
svi ljudi ludi.
“Ja ne mislim”, rekao je Bernie.
Ako je tako, ne mislim ni ja.
“Na pamet mi pada izraz ‘lukav kao lisica’.”
Meni ne. Poznajem lisice, više puta sam imao posla s njima u kanjonu. Sve do jedne su
kukavice, šuljaju se okolo-naokolo, prikradaju se i onda se povlače. Uostalom, što je “lukav
kao lisica” uopće značilo? Pogledao sam Bernieja, u nadi da nije pomislio kako su lisice
pametne ili čak i gore, pametnije od moje vrste. Nemoguće. Prestao sam se brinuti oko toga,
sjeo uspravno na svom suvozačkom mjestu i uživao u vožnji.
Dugoj vožnji. Sunce nam je bilo iza leđa, ali svejedno su nas zasljepljivali mnogi
odbljesci sunca na automobilima ispred nas. Bernie je stavio svoje svemirske sunčane
naočale. Nije mi se sviđalo kad ih je nosio; možda sam malo i zalajao.
“Za ime Božje, Chet – to sam ja.”
Izašli smo s autoceste kod petlje i uskoro smo ušli u industrijsku zonu – vidio sam to po
svim onim kamionima, skladištima za utovar i žicanim ogradama.
“Pedroia”, rekao je Bernie. “Znaš što je ovdje nekada bilo? Izvorni ranč Pedroia, prvi
rane za stoku u cijeloj Dolini. A gle sad.”
Stavio sam šapu na Berniejevo koljeno.
Parkirali smo ispred dugačke, niske zgrade. Bernie je pročitao natpis: “Rover i ostali.
Pitam se čime se bave.” Otvorio je vrata i ušli smo. Čuvar za stolom podigao je pogled.
“Tražimo Simona Berga”, rekao je Bernie.
“Očekuje vas?”
“Ne”, odgovorio je Bernie pružajući našu posjetnicu. “Vodimo istragu. Mislim da će
nas primiti.”
Čuvar me pogledao, no nije se činilo da mu smeta što sam i ja ušao, što nije bila
uobičajena reakcija. “Pričekajte tu”, rekao je izlazeći kroz stražnja vrata. Bernie je prišao
stolu i pročitao natpis na čuvarovu fasciklu. Ja sam njuškao uokolo. Hej! Mirisi na koje sam
nailazio bili su stvarno fini, čak i bolje od toga.

80
 Čuvar se vratio s nekim čovjekom, mnogo manjim od Bernieja ili sebe. Bio je sav u
bijelom, a nosio je i bijelu mrežicu za kosu.
“Bernie Little?” rekao je prilazeći bliže s ispruženom rukom. “Simon Berg. Cynthia mi
je puno pričala o vama.” Rukovali su se, što je po mom mišljenju jedan od najboljih ljudskih
običaja, iako i mi, u mom svijetu, imamo neke fora načine pozdrava. “Imate li kakvih
novosti?”
“Nemam”, rekao je Bernie. “Možemo li porazgovarati minutu?”
“Sada?”
“Važno je.”
“Naravno.” Simon Berg se okrenuo čuvaru. “Učini mi uslugu – možeš im reći da zadrže
broj tri?”
Čuvar je brzo otišao.
“Čime se ovdje bavite?” pitao je Bernie.
“U Roveru i ostalima? Proizvodimo vrhunske pseće poslastice. Sto posto organske, sa
svježim namirnicama, bez aditiva. A uz to su i vrlo ukusne.”
Od tog mi je trenutka jedna stvar bila jasna kao dan: on nije bio naš zločinac.
Simon Berg me pogledao i nasmiješio se. “A ovo je sigurno Chet. Kao dijete sam imao
psa jako sličnog njemu – pravog rovera.” Spustio se na koljena i primio mi glavu u ruke tako
da mi to ni najmanje nije smetalo. “O, pa ti si zgodan dečko, zar ne? Danas ti je sretan dan.”
“Zašto?” pitao je Bernie.
Simon Berg je ustao. “Danas baš isprobavamo nove žvakalice od sirove goveđe kože,
napravljene od najbolje kože uvezene iz Argentine. Dobro bi mi došlo da vidim Chetovu
reakciju.”
“Nisam baš siguran da bi se to njemu dalo”, rekao je Bernie.
Simon Berg ga je pogledao, a zatim prasnuo u smijeh. “A možda ćete naći malo
vremena za obilazak.”
“Fala”, rekao je Bernie. “Ali prvo – vozite li vi BMW?“
“Ja?” rekao je Simon. “Oh, ne – vozim Prius.”

Isprobao sam novu žvakalicu od sirove goveđe kože. Obišli smo postrojenje za proizvodnju
vrhunskih psećih poslastica i još malo isprobavali. Nije moglo biti bolje od toga.
“Želim s vama razgovarati o Madison”, rekao je Bernie dok smo izlazili iz kuhinje za
isprobavanje.
“Naravno”, odgovorio je Simon. “Cynthia umire od brige zbog toga, a i ja sam zabrinut,
samo što to pokušavam prikriti pred njom. Madison je divno dijete, i to ne samo zbog svoje
pameti. Ako vam zatreba još novca kako biste nastavili s istragom, samo mi javite.”
Bernie je kimnuo. “Pričajte mi o svojem odnosu s Madison.”
“Dobro se slažemo, nadam se”, rekao je Simon. “Ponekad nas troje odemo u kino. Jako
pazim da ne budem prenametljiv – tek sam nedavno ušao u njihov život, a Cynthijin je razvod
još svjež.”
“Što mislite o Damonu?” pitao je Bernie.
Simon je zastao. I upravo su u tom času neki od mojih novopečenih prijatelja iz kuhinje
za isprobavanje izašli s nekoliko svježih zdjelica pa mi je promaklo što god da je Simon
rekao. Zapravo, promaklo mi je sve što se događalo sve dok se nismo našli opet u autu.

81
 “Upravo sam se toga bojao”, rekao je Bernie. “Naveo nas je na pogrešan trag.”
Pogrešan trag? Kako je tvornica psećih poslastica mogla biti pogrešan trag? Što se mene
tiče, možemo i dalje tim tragom.

82
 Šesnaest

“MOŽDA NIJE BIO POTPUNO POGREŠAN TRAG”, REKAO JE BERNIE KAD smo već
bili na autocesti. “Možda nam je samo zameo pravi trag. Kao kad mirisom ribe sakriješ druge
mirise.”
Mirisom ribe? To mi je novost. Istina je da nisam ljubitelj morske hrane. Imao sam
nekoliko neugodnih iskustava s ribljim kostima; povrh toga, od tog mirisa gubim apetit, čak i
kad je riba posve svježa, osim jedanput kad sam na jednoj zabavi s odloženog tanjura –
odnosno, takvim sam ga ja smatrao – kušao komadić sabljarke s roštilja. To je bilo fino. Ali
da miris ribe može zamesti druge mirise, to nisam znao.
“Nije to isto, Chet.”
Što nije isto? Izgubio sam nit. Gurnuo sam glavu kroz prozor i osjetio toplo sunce i
povjetarac tako jak da mi je zalijepio uši uz glavu. A što smo to vozili u prtljažniku? Vreće i
vreće probnih uzoraka iz Rovera i ostalih! Jesam li u tom času imao ijednu brigu na svijetu?
Recite vi meni.
Bernie me pogledao. “Među nama”, rekao je, “počinjem se brinuti.”
Oh, joj.
“Izgleda li to kao slučaj bježanja od kuće? Ne. Otmica luđaka? Ne. Meni to izgleda kao
otmica za otkupninu.”
Ako je Bernie bio tog uvjerenja, onda sam bio i ja.
“Ali vidiš u čemu je problem.”
Čekao sam.
“Nema zahtjeva za otkupninu. Tko je ikada čuo za otmicu bez zahtjeva za otkupninu?”
Ja nisam.
“Što se tu onda događa?”
Jesam li imao blagog pojma? Je li ovo još uvijek bila rasprava o pogrešnim tragovima i
mirisu ribe? Čekaj malo. Uspori malo, Chet. Zapravo sam imao pojma, imao sam slabo,
izblijedjelo sjećanje na Madison na prozoru.
“Zašto laješ?” Nisam baš bio siguran, ali svejedno sam nastavio lajati. Bernie je
pogledao uokolo. “Zbog mjesta na kojem se nalazimo?”
Gdje smo to? U prometu, jedva milimo. Vani sam vidio veliki šoping-centar s
parkiralištima koja se protežu u daljinu, sve mi je to bilo jedva poznato.
“Šoping-centar North Canyon, Chet. Tu si nastradao.”
Da, šoping-centar North Canyon – tu sam nastradao, tako je. Taj mi je dio bio posve
jasan, moj prvi susret s Borisom, kako me uhvatio na spavanju, probušio nam gume, zatim me
probo nožem i pregazio autom. Ali i ja sam njega ranio – nemojte to zaboraviti. Zalajao sam
jače.
“Što to imaš na umu, mali?” Bernie je izašao s autoceste prema šoping-centru. Utišao
sam se.

***

83
Neko smo se vrijeme vozili po parkiralištu. “Ovdje negdje, je lʼ da?” rekao je Bernie. “Možda
u sjeni ovog drveta?” Stao je na obližnje mjesto. Izašli smo iz auta, malo hodali uokolo.
Bernie je buljio u vrh drveta. “Što se ovdje dogodilo, Chet? Kako ide priča?”
Priča? Zaspao sam u sjeni ovog drveta i – zastao sam kod drveta i ponjuškao deblo.
Opa. Tragovi povrh tragova povrh tragova. Jesam li ikada pomirisao nešto ovako
komplicirano? Počelo mi se vrtjeti od toga. Kad je vrtoglavica prošla, dao sam si malo
vremena i podigao nogu. Zašto ne?
Priča nije bila dobra: uhvaćen na spavanju. To je bilo ono bitno. Spustio sam glavu.
“Što ne štima?” pitao me Bernie. Došao je do mene, pogladio me po leđima. “Što se
dogodilo?” Napravio je nekoliko koraka niz red automobila. “Zašto ne bismo pokušali
rekonstruirati...” Glas mu se izgubio. Slijedio sam ga. “Bili smo parkirani na ovom mjestu ili
možda ondje. I što je bilo dalje? Kad sam izašao, ti si bio tamo dolje.” Pokazao je na mjesto
malo dalje. Krenuli smo prema njemu, jedan uz drugoga, usput smo naišli na rešetku od
kanalizacije. Zaustavio sam se kod nje, malo ponjušio, a zatim gurnuo njušku među rešetke.
“Chet, što je bilo?”
Namirisao sam svakakve stvari, ali nije u tome bila stvar. Stvar je bila u tome da su mi ti
mirisi vratili sjećanje na ovu rešetku i na ono što je upalo kroz nju: bilo je to jedno od
najoštrijih sjećanja koje sam ikada imao, tako oštro da me zaboljelo sa strane.
“Zašto laješ?” Bernie se spustio na ruke i noge provirujući kroz rešetku. “Kvragu, ne
vidim baš ništa. Ti vidiš nešto?”
Ne. Ali nisam ni morao: znao sam što se dolje nalazi. Šapama sam grebao po rešetki.
Bernie me promatrao, zatim otišao do auta i vratio se s baterijom. Volim baterije, kako buše
rupe u tami, uvijek bih se lagano uzbudio kad smo ih koristili.
“Prestani jurcati uokolo.”
Stao sam, vratio se do rešetke. Bernie je ponovno bio na koljenima svijetleći u dubinu.
“Daj mi malo mjesta, za ime Božje.”
Ali jednostavno nisam mogao. Stisnuo sam se uz Bernieja i virio dolje skupa s njim. Na
dnu je svjetlucala voda i gotovo sam bio siguran da sam vidio jednu od onih kutija od
hamburgera iz restorana brze hrane. Draži su mi hamburgeri kad ih Bernie peče na roštilju, ali
nemam prigovora ni na ove iz restorana, nimalo. Postoje izbirljivi jelci – Leda, na primjer –
ali ja nisam jedan od njih.
“Hej, gospodine! Pali su vam ključevi u kanalizaciju?”
Okrenuli smo se i vidjeli poveću ženu naslonjenu na kolica.
“Idite do zaštitara – oni imaju onu stvarčicu.”
“Oprostite?” rekao je Bernie.
“Za vađenje ključeva”, rekla je žena žvačući veliku žvakaću; žvakaća donosi samo
nevolje, tu sam lekciju naučio više puta. “Znam to jer sam glupa kao i vi, dogodila mi se ista
stvar.”

Malo poslije, oko rešetke se okupilo mnoštvo ljudi: zaštitari, kupci, skejteri – i ja se znam
voziti na skejtu, možda ću poslije naći vremena da vam ispričam o tome – i pijanac
zamućenih očiju koji se ljuljao pokraj kolica punih ulubljenih limenki, a oko njega se širio
smrad dovoljno jak da izbriše sve ostale mirise, te dva mala kamiona s rotirkama.

84
 Glavni zaštitar imao je dugačak štap. “Ima grdosinu od magneta na kraju, to je moj
izum”, rekao je Bernieju. “Začas ćemo upecati te ključeve.” Gurnuo je štap kroz rešetku. Svi
su se primaknuli bliže, osim pijanca, koji je vidio mene i nasmiješio se širokim osmijehom
bez zuba. Bez zuba? Kako to funkcionira?
“Odmaknite se sad malo”, rekao je glavni zaštitar. Štap je bio duboko unutra, a on je
nagnuo glavu u stranu kao da nešto osluškuje. Ljudi koji su stajali oko rešetke također su
nagnuli glavu, kao da svi imitiraju jedan drugoga. Jednom smo gledali emisiju o majmunima,
ja i Bernie. Odlična emisija: od tada moje poimanje ljudi više nije bilo isto.
“Mislim da su zagrizli”, rekao je glavni zaštitar. “Odmaknite se.”
“Odmaknite se”, rekao je drugi zaštitar.
Baš suprotno, svi su se primaknuli bliže. “Ovo je nezgodan dio”, rekao je glavni
zaštitar. “Ispecati ih van”. Izvukao je štap, polako i oprezno. “Ne želimo da—”
Kroz rešetku je izašao kraj štapa, a svi su glasno uzdahnuli, svi osim Bernieja i mene –
mi ne uzdišemo – i pijanca. Na magnet u obliku potkove koji se nalazio na kraju štapa
zalijepio se dugački nož sa svjetlucavom oštricom. Potom je nastupila tišina isprekidana tihim
zvukom vode koja je kapala s oštrog vrha.

***

Otis DeWayne naš je stručnjak za oružje. On živi u Gila Cityju, koji se nalazi negdje u Dolini,
a možda i ne – ne mogu se sjetiti što je Bernie točno rekao – i ima prostrano zemljište u
brdima iza kuće. Uvijek sam volio posjećivati Otisa. Ništa nije bolje od širokog prostranstva,
naravno, a odostraga se često pucalo iz oružja radi testiranja, što je uvijek bilo zabavno; no
ondje mi je najdraži General Beauregard, njemački ovčar koji s njim živi.
Otis je otvorio ulazna vrata. Imao je kosu do ramena, bradu koja mu je sezala do prsa i
bio je odjeven u sivu uniformu – jesam li spomenuo da je često rekonstruirao bitke iz
Građanskog rata te da je jednom čak i nas nagovorio da sudjelujemo? Rekonstrukcija
Građanskog rata bila mi je, i ostala, misterij. Nikad mi u životu nije bilo tako vruće i nikada
nisam bio toliko prašan – prepuštam vam Građanski rat ako želite. Bernie mu je pružio nož.
“Ah”, rekao je Otis okrećući ga u rukama, “zanimljivo.”
“Što to?” pitao je Bernie.
No promaknulo mi je što god ga je to činilo zanimljivim jer je u tom času General
Beauregard doskakutao režeći, s ustima spremnim za ugriz, izloženih golemih očnjaka,
pomalo agresivnog nastupa, kao što je to momčini već ušlo u naviku. Zatim je shvatio da sam
to ja i njegov se stav u sekundi promijenio. Kad smo se prvi put susreli, General Beauregard i
ja smo se nekoliko puta pohrvali – ustvari, samo jedanput – i General je ostao zatečen,
ostanimo pri tome. Sad se odlično slažemo; ne baš kao Iggy i ja, ali uz ovu se novu električnu
ogradu Iggy i ja više ne možemo družiti kao nekada.
General Beauregard me gricnuo za uho da me pozdravi. Gricnuo sam i ja njega, za
uzvratni pozdrav. Pojurio je oko našeg auta, dojurio natrag i srušio me na guzicu. Pojurio sam
i ja oko auta i srušio ga još jače jer je General Beauregard bio jedan od onih tipova koje treba
stalno podsjećati.
“Hej, dečki.”
“Već ima krvi.”
Ali u tom nas času više nije bilo, trčali smo oko kuće vratom uz vrat podižući prašinu.
Odjurili smo u brda rastjerujući ptice posvuda, a onda smo odjednom uhvatili jako zanimljiv

85
miris, nešto poput našega, ali malo ukiseljenog: kojot! Vodio nas je uz uspon, preko isušenog
korita potoka – s mirisima vode, ali bez vode – uz još jedan uspon i preko široke ravnice s
jednim jedinim kaktusom u daljini. Miris je postajao sve oštriji. Je li ono bio sivi rep ondje
gore, što svjetluca na suncu? Jurili smo iz petnih žila kao jedan.
Kad smo se vratili, umirali smo od žeđi, General Beauregard i ja. Popeli smo se na
stražnji trijem, možda čak malo šepajući. Generalova je zdjela s vodom stajala u kutu. Došli
smo do nje gurajući se i tiskajući te smo halapljivo popili i zadnju kap, istodobno se
sudarajući glavama. Bernie i Otis su izašli.
“Kriste”, rekao je Otis.
Uveli su nas i počeli pincetom vaditi sve bodlje od kaktusa, meni prvome. Ipak sam ja
bio gost.
Poslije toga smo General Beauregard i ja legli na fini mekani tepih, dok su Bernie i Otis
sjeli za dugačak stol prekriven noževima iz Otisove kolekcije. Bernie je posegnuo za jednim
od noževa i usporedio ga s onim izvučenim iz kanalizacije. “Izgleda poput ovoga.”
Otis je provirio preko. Nešto mu je bilo zapelo u bradi, može biti komadičak pečenog
jajeta. Želio sam taj komadić; obožavam pečena jaja. “Bravo, Bernie”, rekao je. “Postoji
sličnost, a kako i ne bi bila? Majstori kovači iz Solingena stigli su u Zlatoust prije više
stoljeća. U tim se krajevima rudnici željezne rude nalaze posvuda.”
“Ne pratim te”, rekao je Bernie.
“Samo hoću reći da je moj nož njemački, a tvoj nije.”
“Nije?”
“Ali je izrađen pod utjecajem njemačkih načina izrade – odlično si to primijetio.”
“Bila je to puka sreća”, rekao je Bernie. “Pa, odakle je onda moj nož?”
“Upravo sam ti rekao”, odgovorio mu je Otis. “Iz Zlatousta. Gotovo da je brat blizanac
ovome ovdje.” Otis je ustao, prišao stolu i podigao drugi nož. “Korsa – jako je lijep, dobio
sam ga prošli tjedan. Opasan mali gad – koliko je oštar?” Otis je zavrnuo rukav i povukao
oštricom preko ruke obrijavši si dio dlaka. “Ali tvoj, koji je jednako oštar, od istog čelika,
40X 10C 2M – nije Korsa. Vidi ovaj duboki žlijeb.”
“Ovaj utor?”
“Baš to. On brže ispušta krv. To je nož kvalitetne izrade, Bernie, i meni potpuno
nepoznat – hvala ti što si mi ga donio. Evo. Ispruži ruku.”
“Ne, hvala”, rekao je Bernie. “Gdje se nalazi Zlatoust?”
“U blizini rudnika željeza, nisam li to već spomenuo?”
“Kojih rudnika željeza?”
“Pa onih na Uralu, naravno.”
“U Rusiji?”
“Znaš li za neki drugi Ural?” rekao je Otis. Počeo se smijati. Volim Otisov smijeh. On
traje i traje na neki glasan, lud način sve dok ne završi kašljem i lupanjem po prsima. “Je li
tvoj slučaj povezan s Rusima?” pitao je nakon što se prestao lupati po prsima i kad je popio
čašu vode.
Bernie je počeo odmahivati glavom, a zatim je zastao. “Nije, koliko ja to mogu vidjeti,
ali tu je gospođica Larapova.”
“Tko je ona?”
“Tajnica, a možda i agentica za nekretnine”, rekao je Bernie. “Izgleda kao jedna od onih
ruskih tenisačica.”

86
 Otis se pogladio po bradi. Nadao sam se da će iz nje ispasti komadić pečenog jajeta, ali
nije. “Misliš da bi pristala sudjelovati u rekonstrukciji prizora?” pitao je Otis. “Trebaju mi
žene – sljedeći vikend uprizorujemo cijeli sukob između Chattanooga i Chickamauga.”
“Pitat ću je”, rekao je Bernie.
“Trebaju mi žene”, ponovio je Otis, no ovaj put nježnije, udaljenog pogleda.
General Beauregard je hrkao kraj mene. Bez ikakvog upozorenja i moje su oči
odjednom postale teške. Duboko sam udahnuo i pustio ih da se zaklope, odjednom uranjajući
u svijet snova, bajkoviti svijet u kojem smo General i ja lovili svakakva stvorenja, velika i
mala, tjerajući strah u kosti svakome od—
“Chet? Buđenje. Vrijeme je za polazak.”
Odmah sam skočio na noge, protegnuo se, protresao i pošao za Berniejem do vrata.
General Beauregard nije otvorio oči, ali mekano je lupnuo repom jedanput po podu. Kako
smo se zabavili s tim jadnim kojotima: ostat će naša mala tajna.

87
 Sedamnaest

BAŠ SAM LIJEPO ODRIJEMAO U AUTU, MOŽDA MALO PREVIŠE SVINUT JER sam
glavu gurnuo prema stražnjem sjedalu, ali nježno gibanje i zvuk motora u trenu su me
omamili. Kad sam se probudio, potpuno svjež i spreman za nove pobjede, upravo smo skretali
prema Pinnacle Peak Homes u Puma Wellsu, ne pitajte me zašto. Parkirali smo ispred ogledne
kuće i izašli. Bernie je sa sobom ponio nož u žutoj omotnici.
Ušli smo i ponovno se našli u onoj sobi s popločanim podom, tako ugodnim i hladnim
pod mojim šapama, i s fontanom koja više nije štrcala vodu. Istog časa došlo mi je da se
polako odšećem do njezina ruba i podignem nogu. Zašto? Zapravo mi nije bilo sila. Za stolom
je sjedila neka žena, tamna žena, nije bila gospođica Larapova. Nasmiješila nam se.
Bernie joj je uzvratio smiješkom, iako ne pravim jer mu oči nisu sudjelovale, samo je
pokazao zube koji su zapravo bili lijepi za jednog čovjeka – jesam li to već spomenuo?
“Tražimo gospođicu Larapovu”, rekao je.
Žena se prestala smiješiti. “Gospođica Larapova nije ovdje.”
“Kad će se vratiti?”
“Gospođica Larapova više nije zaposlena u ovoj tvrtki.”
“Nije više zaposlena u tvrtki?” pitao je Bernie. Podigao je posjetnicu koja je ležala na
stolu. “Ovdje piše – ‘Elena Larapova, šefica marketinga.’”
“Bojim se da je ta posjetnica zastarjela”, rekla je žena. Uzela ju je Bernieju iz ruke i
bacila u koš za smeće.
“Chet!” rekao je Bernie.
Ups. Jesam li to čuo mrmljanje, zapravo, gotovo pa režanje? Zaustavio sam se, iako mi
se nije svidjelo kako je otrgnula posjetnicu Bernieju iz ruke, ni najmanje.
“Znate li kako bih mogao doći do nje?” pitao je.
“Bojim se da ne.”
“Ali što ako dođe neka pošta za nju – sigurno je ostavila buduću adresu.”
“Bojim se da nije.”
Bernie se i dalje smiješio, ali sad se smiješak činio stvarnim, možda je to zaista i bio.
Bernie je bio pun iznenađenja. Ponekad ga uopće nisam razumio.
“Nemate se čega plašiti”, rekao je. “Moram samo vidjeti gospodina Keefera na
trenutak.”
“Boj— Gospodin Keefer je na poslovnom putu.”
“Jutros je bio ovdje.”
“Sad ga nema.”
“Je li kod kuće?”
“Otišao je poslom.”
“Kamo?”
“Nisam sigurna.”
“Ako biste morali nagađati?”

88
 Ženina su se usta otvorila i zatvorila, ali nije ispustila ni zvuka. Obožavam kad to
Bernie izazove. Izašli smo osjećajući se kao pobjednici, barem sam se ja tako osjećao. Dok
smo stajali na parkiralištu, Bernie je pokušao nazvati Keefera kući i na mobitel, ali bez
uspjeha. Otvorio je laptop i potražio broj gospođice Larapove, ali našao je samo onaj odakle
smo upravo došli – iz ureda Pinnacle Peaka.
“Koja bi bila naša pretpostavka, Chet? Gdje je djevojka? Gdje je Madison?”
Madison? Njezino lice, gore na prozoru one štale, prekoputa ulaza u zapušteni rudnik:
jasno sam ga vidio. I kako mi je pokušala pomoći, zapravo kako mi je pomogla omogućivši
mi bijeg: toga sam se sjećao. Počeo sam kaskati po parkiralištu njuškajući za tragom svog
mirisa, mirisa koji bi me odveo natrag na farmu gospodina Gulagova. Moj je miris bio u
zraku, lako ga je bilo naći, ali samo me vodio natrag u krug.
“Chet?”
A zatim sam u kutu parkirališta kraj pikavoga grmlja, budući da mi se taj čovjek motao
po glavi, odjednom pokupio miris, vrlo blijed poznat miris. Bio je to ljudski miris, miris
muškarca, pljesniv i pomalo neugodan s natruhom kuhane cikle: gospodin Gulagov. Trčkarao
sam oko grmlja i slijedio trag prema vratima ureda, gdje se izgubio. Zatim sam se istim putem
vratio do pikavoga grmlja i pokušao naći trag koji bi me poveo u nekom drugom smjeru, ali
nisam uspio. Sjeo sam i počeo lajati.
“Chet? Što je bilo? Keefer? Njegov ćeš miris osjetiti po cijelom ovom mjestu.”
Zalajao sam jače. Surađuj malo, Bernie.
“Hajde, mali. Ovdje ne možemo više ništa učiniti.”
Ne možemo? Moralo je biti nešto, ali nisam znao što. Odvezli smo se kući.

Telefon je zvonio dok smo ulazili u kuću. Iz automatske sekretarice čuo se Suzien glas.
“Bok”, rekla je. “Nije ništa bitno – samo me zanimalo kako je Chet.”
Bernie je potrčao prema telefonu i lagano se poskliznuo na moju igračku – ustvari, moju
omiljenu igračku u obliku kosti načinjenu od tvrde gume, ali pogodne za žvakanje – a žuta mu
je omotnica ispala iz ruke. Dok se, tako kližući, pokušavao zaustaviti – klizanje ukrućenih
nogu išlo mu je gotovo jednako dobro kao i meni – nož je ispao iz omotnice i zakucao se
vrškom u pod, a držak mu se ostao tresti.
“Halo?” rekao je. “Chet! Prestani!” Slušao je na trenutak, a zatim rekao: “On je, hm,
dobro, uobičajeno – Chet!”
Ali nisam si mogao pomoći. Nož – taj nož! – zaboden u pod, vibrirao mi je u ušima s
tim vuuš-vuuš-vuuš: i vi biste skakali gore-dolje, vjerujte mi. Bernie je zgrabio gumenu kost i
zavitlao je kroz otvoreni prozor. Zaletio sam se van za njom, jurnuo preko stražnjeg dvorišta,
zgrabio je, okrenuo se oko sebe i skočio natrag unutra. Nova igra, i to kakva, vani i unutra,
trčanje i skakanje – ova je imala sve.
“Chet!” Bernie me zgrabio za ogrlicu. “Smiri se.” Pokušao sam se smiriti, pokušao sam
zadržati u ustima gumenu kost, pokušao sam dahtati, sve u isto vrijeme: bilo je to puno
previše za mene. Gotovo mi je promaknulo da se Bernie skinuo s telefona. “Za ime Božje,
Chet – ona dolazi na večeru. Ovdje je pravi džumbus.”
Uf. Džumbus. Nisam bio siguran što je to, jedino sam znao da podrazumijeva usisivač, a
ja nisam mogao biti u kući za vrijeme usisavanja, to smo znali iz iskustva. Bernie je prionuo
na posao. Ja sam otišao u dvorište, prvo sam išao provjeriti vrata od ograde – zatvorena, šteta
– a onda sam zakopao gumenu kost u najudaljeniji kut. Malo sam njuškao uokolo, otkrio
nedavnu prisutnost guštera, vjerojatno jednog od onih sa sićušnim očima i piskutavim
jezičcem, ali ništa drugo nije bilo novo, pa sam otkopao gumenu kost. Legao sam i žvakao je

89
tako dugo dok mi se čeljust nije umorila, pa sam je ponovno zakopao, ovaj put iskopavši
stvarno duboku rupu, jednu od najdubljih koje sam ikad iskopao. Trebalo mi je dosta vremena
da nabacam natrag svu zemlju i da sve spremim onako kako to volim, ali bio je to stvarno
dobar osjećaj, napraviti stvari pošteno. Bernie ima jednu izreku: ako nešto radiš, radi kako
treba. Prilegao sam nakratko, razmišljajući ni o čemu. Sunce mi je pasalo. Odlučio sam
ponovno iskopati gumenu kost. Tek sam zagrebao po površini kad sam začuo Iggyja kako laje
iz susjedstva.
Zalajao sam natrag. Iggy je zalajao. Otišao sam do ograde sa strane i provirio kroz
prazninu među daščicama. Vidio sam Iggyja na prozoru s bočne strane kuće kako viri van.
Zalajao sam. Iggyjeva se glava trgnula i okrenula prema ogradi. Je li me mogao vidjeti? Zašto
da ne? I ja sam njega vidio. On je zalajao. Ja sam zalajao. A zatim se, iz velike daljine, opet
začuo onaj ženski lavež. Prožeo me čudan osjećaj niz kralježnicu. Utihnuli smo i Iggy i ja
osluškujući nećemo li ga začuti još jedanput. Iggy je priljubio njušku uz prozor uspravivši
svoje mlohave, okrugle uši koliko god je mogao.

“O, Bože”, rekla je Suzie kad se Bernie vratio s velikim osmijehom na licu i dva golema
odreska upravo skinuta s roštilja sa zapečenim, savršeno iscrtanim znakom križa, “trebala sam
ti reći – da ne jedem meso.”
S Berniejevim se osmijehom dogodilo nešto smiješno, kao da se objesio dok mu je lice
poprimalo različite izraze. Suzie ne jede meso? To je kao da kaže da uopće ne jede. Bio sam u
šoku, kao i Bernie: malo je nedostajalo da mu odresci ne skliznu s pladnja. Ali ipak nisu.
Ponovno sam sjeo.
“Oh, joj, to je, ovoga, moja pogreška”, rekao je Bernie. “Netko poput tebe, trebao sam
znati.”
Suzie se smiješila kao da se zabavlja – ali kako je to moglo biti zabavno, odjednom
saznati da za tebe nema večere? “Netko poput mene?” pitala je.
Bernie je napravio nekoliko čudnih – koju je ono riječ Suzie upotrijebila? gegavih? –
da, gegavih pokreta i rekao: “Znaš. Nježan.”
Suzin se osmijeh razvukao; da, zabavljala se. “Nježan.”
“I jak”, rekao je Bernie. “Jak i nježan. Više jak nego nježan, apsolutno.”
Suzie se nasmijala. Ona ima stvarno lijep smijeh – jesam li to već spomenuo? – toliko
ugodniji od smijeha gospođice Larapove. “Smeta ti ako provirim u frižider?”
“Oh, ne, ne želiš—”
Ali vrata su već bila otvorena. “Samo ću malo osvježiti ovo”, rekla je uzimajući nešto
skroz odostraga.
“Ali ne mogu dopustiti—”
“Ma bit će sve u redu. Ti i Chet možete pojesti odreske.”
Suzie: dragulj.

Sjedili su za kuhinjskim stolom; ja sam bio u kutu kraj svojih zdjelica. “Ti, hm, piješ vino,
da? Ili ne?”
“Obožavam vino”, rekla je Suzie.
“Crno ili bijelo?”
“Crno, molim.”
“Hej, i ja također.”

90
 Polako s vinom, Bernie. To mi je bila prva pomisao – već sam vidio kako stvari idu
krivim putem kad je to u pitanju.
Bernie im je natočio. “Iz Argentine je”, rekao je.
“Oduvijek sam htjela otići tamo.”
“Da? I ja.”
Ako nastavi govoriti “i ja”, bit će ovo duga noć. Spazio sam sloj čiste masti na kraju
svog odreska i taj sam dio prvi zagrizao.
“Mmm, izvrsno”, rekla je Suzie.
“Sviđa ti se vino?”
“Jako.”
“Oh, dobro. Odlično. I meni se sviđa. Ima lijepu boju. A i okus, nije previše – kako se
ono kaže? – ali u isto je vrijeme...” Glas mu se izgubio. Često, pa možda čak i u većini
slučajeva, Bernie je bio najpametnija osoba u društvu. Večeras to nije bio slučaj.
Kucnuli su se. Volim to kucanje čašama i izgledom i zvukom, ali najviše me
oduševljava činjenica da se staklo nikad ne razbije. Kako im to uspijeva? Moje avanture sa
staklom nikada nisu završile tako.
Pod stolom im noge nisu bile tako udaljene. Bernie je nosio japanke. On ima snažna i
široka stopala; ako ste već osuđeni na to da provedete život hodajući na dva stopala, s
njegovima biste se mogli provući. Suzie je nosila sandale; i njezina su stopala izgledala
snažno, ali mršavija i mnogo manja. Nokti na nogama su joj bili namazani u neku tamnu boju,
a oko jednog je prsta nosila srebrni prsten. Suzie je bila zanimljiva, nema sumnje. Iznenada
mi je došlo da se sa strane ušuljam pod stol i na brzinu je liznem po nožnim prstima. Uspio
sam se suzdržati. Ona je bila gošća.
“Ima li kakvog napretka na slučaju?” pitala je. “S nestalom djevojkom?”
Bernie je spustio čašu na stol. Nagnuo se naprijed ukočenih leđa: bila je to poza, držanje
napetog Bernieja. “Kratka ili duga priča?”
“Obje”, rekla je Suzie.
Berniejeva su se leđa, iako još uvijek ravna, malo opustila. Nije bio potpuno opušten, ali
bio je na putu da to postane. “Nema napretka – to je kratak odgovor”, rekao je. “Možda čak
idemo unatrag.”
“Ali zar kretanje unatrag nije ono što inače radite?” rekla je Suzie gubeći me istog časa.
Ali ne i Bernieja. Pogledao ju je sa strane i rekao: “Je.” Zatim je otišao do šanka, uzeo
žutu omotnicu, izvadio nož i stavio ga pred Suzie.
“Što je to?”
“Naš jedini opipljiv trag”, rekao je Bernie. “Njime je napadnut Chet. Napadač je vozio
plavi auto. One noći kad se Madison kasno vratila kući, pristupio joj je čovjek s plavom
kosom koji je izašao iz plavog BMW-a.”
“I stoga?”
Bernie je otpio malo vina, zapravo cijeli gutljaj. “Prva mogućnost: plavi muškarac je
pokušao još jedanput, ovaj put uspješno. Druga mogućnost: Madison je ponovno pobjegla i
sad je u bijegu.”
“Zašto se ne bi jednostavno vratila kući? Ili otišla na policiju?”
“Ponekad se obiteljska dinamika, koja u ovom slučaju nije baš dobra, nametne zdravom
razumu. Ali drugi problem s drugom varijantom je napad na Cheta. Ako je Madison na
slobodi, nitko ne bi dirao nas.”

91
 “Išli su na vas?”
“Možda je to trebalo biti upozorenje – a možda je tražio mene. U svakom slučaju,
nameće se zaključak da je netko ugrabio Madison i ne želi da bude nađena. A to se podudara s
otmicom za otkupninu, osim što nema zahtjeva.”
Suzie je pokazala na nož ne dodirujući ga. “Što znaš o ovome?”
“Samo da je ruski. Naš čovjek za noževe provjerava serijski broj, ali to nije isto kao kod
vatrenog oružja – za posjedovanje noža ne treba imati dozvolu.”
Suzie je zagrizla u što god je već uzela iz frižidera, nešto smeđe i spužvasto. “Mmm”,
rekla je. Nisi mogao ne voljeti Suzie. Otpila je malo vina i pitala: “Jesu li Madisonini roditelji
bogati?”
“Otac joj je Damon Keefer. On je građevinski poduzetnik iz North Valleyja, i meni
izgleda bogato.”
“Što je sve izgradio?”
“Prije? Nemam pojma, ali sad upravo dovršava projekt pod nazivom Pinnacle Peak
Homes u Puma Wellsu. Strašno mu je važno da kažeš puno ime.”
“Svi su oni takvi”, rekla je Suzie. “Napravila sam na stotine priča o građevinskim
projektima.” Premjestila je noge pod stolom, za dlaku se gotovo okrznula o Berniejevu nogu.
“Možda mogu pomoći na neki način.”
“Oh, ne”, rekao je Bernie, “ne bih nikad...” A zatim je zastao.
“Što?” upitala je Suzie.
Bernie je odmahnuo glavom.
“Imam jedno pravilo”, rekla je Suzie. “Kad jednom zaustiš da nešto kažeš, moraš to i
izgovoriti.”
Bernie se nasmijao. Izbacio je nogu van i dosta jako opalio Suzie po nozi. “Oh, oprosti.”
Brzo je povukao nogu natrag.
“Nema veze”, rekla je trljajući ozlijeđenu nogu drugom nogom. “Ajde, ispljuni to,
Bernie.”
Bernie se umirio. Taj mir – je li posljedica toga što ga je nazvala imenom? Bernie je
jako lijepo ime, moje drugo omiljeno. “Dobro, pošteno”, rekao je. “Vjerojatno nije ništa.
Gotovo sigurno. Ali u ovom poslu stekneš naviku sve provjeravati.”
“Kao i u mom”, rekla je Suzie. “Provjeravati što?”
“Keefer je primio telefonski poziv. Nisam ga baš mogao čuti, ali zvučalo je neugodno.
Rekao je da je to bio njegov dobavljač vodovodnih cijevi, što god to bilo.”
“Ali nisi mu povjerovao?”
“Nisam bio siguran.”
“Što si mislio tko bi mogao biti?”
“Nemam pojma.”
“Misliš da je nešto u vezi s Madison?”
Bernie nije odgovorio.
“Ne želiš to izreći naglas?” pitala je.
Osmjehnuo se od uha do uha i načas poprimio izgled djeteta – ustvari, jako je nalikovao
na Charlieja.
“Ajmo ovako”, rekla je Suzie. “Zašto ja ne bih provjerila dobavljača vodovodnih
cijevi?”

92
 “Ajmo mi ovako”, rekao je Bernie. “Zašto to ne bismo napravili zajedno?”
“Dogovoreno”, rekla je Suzie.
“Odlično”, potvrdio je Bernie napravivši rukom neku gestu, koja je završila tako da je
srušio Suzinu čašu i cijelu je zalio vinom. Zatvorio sam oči.

93
 Osamnaest

BERNIE JE PONEKAD PJEVAO POD TUŠEM, A TO JE PJEVANJE POD TUŠEM značilo

da stvari idu dobro. U svom je kupaoničkom repertoaru imao tri pjesme, Your Cheatin’ Heart,
Born in the U.S.A. i Bompity Bompity Bompity Bomp Blue Moon Blue Blue Blue Blue Moon,
koju je upravo pjevao, a ta mi je najdraža. Problem je bio u tome što stvari nisu tekle dobro,
bar ne što se tiče slučaja Madison Chambliss. Naš je zadatak pritom bio pronaći Madison i
sigurno je vratiti kući – pa zašto je onda Bernie pjevao? Njuškom sam otvorio vrata kupaonice
i ušao.
Obožavam kupaonice. Reći ću to otvoreno. Znao sam se divno zabavljati u
kupaonicama. Imamo dvije kupaonice, jednu bez tuša kraj ulaznih vrata, a drugu u hodniku
između dvije spavaće sobe. Pod je bio poprskan vodom, kao i uvijek poslije Berniejeva
tuširanja. Malo sam je popio, a onda sam primijetio da Bernie nekako čudno stoji ispred
ogledala, sav izokrenut i viri si preko ramena.
“Isuse”, rekao je. “Rastu mi dlake na leđima.”
Pa? Što je tu loše? I ja imam dlaku na leđima, puno guste i sjajne dlake, za koju su svi
imali samo riječi hvale.
“Zašto sad, iz čista mira?” rekao je posežući za britvicom. “Žene mrze dlake na
leđima.”
Stvarno? Ženkama moje vrste – pa recimo to tako – nije smetao moj fizički izgled. Misli
su mi odlutale prema lavežu nepoznate ženke negdje s onu stranu kanjona. Bernie je, u svom
neobičnom položaju, krenuo britvicom niz leđa. Nisam to mogao gledati.

“Idemo tvojim autom”, rekla je Suzie. “Tako je fora.”

“Ova starudija?” pitao je Bernie, ali vidio sam da je zadovoljan prema tome kako su mu
se ramena malo uspravila. Krenuli smo ulaziti – Bernie na mjesto vozača, a onda se dogodio
čudan trenutak kad smo Suzie i ja oboje krenuli prema suvozačkom mjestu.
Suzie se nasmijala i rekla: “Sjest ću straga.”
U starom Porscheu odostraga nema baš puno mjesta, zapravo je nemoguće udobno se
namjestiti. Možda sam se čak malčice osjetio krivim, ali na kraju krajeva – tko se uvijek vozio
na suvozačkom mjestu?
Bernie ju je dohvatio za ruku. “Ne, ne”, rekao je. “Ajmo, Chet, stisni se odostraga.”
Da se stisnem odostraga? Je li on to meni govorio? Nisam se ni pomaknuo. Ustvari,
napravio sam i više od toga: imam jedan svoj štos kad se potpuno ukipim tako da napnem sve
mišiće u tijelu.
“Ovo već dugo nismo vidjeli”, rekao je Bernie. “Kad se počne ponašati k’o mazga.”
Kao mazga? Kako može tako nešto reći? Ovo mu je, nesumnjivo, jedan od nižih
udaraca. Ali nije li u ovakvim slučajevima netko morao popustiti? Stisnuo sam se na uskom
prostoru – ja sa svojih pedesetak kila – i počeo sam kroz stražnje staklo promatrati što god se
već događalo vani, a to je bilo ništa.
Suzie je sjela naprijed. Bernie je okrenuo ključ.
“Obožavam brujanje ovog motora”, rekla je Suzie. “Ono kako—”

94
 I ja sam ga volio, ali ono što smo čuli nije bilo brujanje motora. Umjesto njega, čuo se
visoki vuir-vuir-vuir, zvuk od kojeg me iz dubine ušiju pa skroz niz vrat prožeo nelagodan
osjećaj, zvuk koji smo u zadnje vrijeme malo prečesto slušali iz Porschea, ja i Bernie.
Bernie je pokušavao iznova i iznova okrećući taj ključ sve jače i jače. Nije bilo pomaka,
osim što je vuir-vuir-vuir postajao sve slabiji i slabiji. Mašine i ono što se događalo u njima:
meni je to potpuna zagonetka – kao uostalom mnogim ljudima, čemu sam se ispočetka čudio.
Bernie je ubrzo rekao: “Prokletstvo”, što nije bio njegov uobičajeni izraz u ovakvim
prilikama, te naglo otvorio svoja vrata i podigao haubu. Od tog časa sve se zbivalo svojim
uobičajenim tijekom – zveka, gunđanje, psovanje, metalni dijelovi koji padaju uokolo i
kotrljaju se ispod auta, oblačići dima koji se uzdižu iznad motora, bijesno zatvaranje haube,
razmazano ulje po Berniejevu licu, poziv vučnoj službi. Nagurali smo se u Suzien auto, Suzie
za volanom, ja na suvozačkom mjestu, Bernie, kipeći od bijesa odostraga s prekriženim
rukama na prsima. Stvari se uvijek nekako poslože kako treba: u to sam čvrsto uvjeren.

“Vjerojatno je to tu”, rekla je Suzie. “Odmah iza Home Depota ” Pokazala je prema naprijed.
Hej! Već sam vidio ovo mjesto prije – golemi vodopad ispred niske zgrade – i uvijek sam ga
želio posjetiti. Odjednom sam bio žedan, istog sam trenutka morao gurnuti jezik u taj
vodopad. Suzie je pročitala natpis: “Voda, voda posvuda, šoping na jednom mjestu za sve vaše
vodovodne potrebe. Slatko ime.”
“Ha?” rekao je Bernie.
“Iz pjesme”, rekla je Suzie i odmah sam se izgubio.
A možda i Bernie isto. “Ovo je prokleta pustinja”, rekao je. “Nema vode, vode posvuda
i nikad je nije ni bilo. Zašto je to tako teško zapamtiti?”
Suzie ga je pogledala u retrovizoru, bio je to pogled od kojeg mi je bilo neugodno, kao
da je pomislila da s Berniejem možda nešto sitno ne štima. Ali kako bi to moglo biti?
Zabrinuo sam se na trenutak ili dva – htio sam da Bernie bude sretan, u to nema sumnje – ali
tada smo već bili parkirali i izašli iz auta, a sve je ono – pjesme, pogledi u retrovizoru – bilo
zaboravljeno, dok sam ja brzo kaskao prema podnožju vodopada. Ah. Hladno i pjenušavo,
jednostavno izvrsno.
Iz zgrade je izašao čovjek s fasciklom, čudno me pogledao – što je? bilo ga je strah da
ću popiti cijeli njegov vodopad? – a zatim se okrenuo prema Bernieju. “Ja sam Myron King,
vlasnik”, rekao je. “Mogu li vam kako pomoći?”
“Jeste li ikada prodali jedan od ovih vodopada, Myrone?” pitao ga je Bernie.
Bernie je izvrstan ispitivač. Ta nam je vještina, jedna od njegovih najboljih, pomogla da
riješimo mnogo slučajeva – nezaboravna je scena, “a kako onda objašnjavate ovaj sef koji
nosite na leđima?” – ali iz Myronova sam izraza lica mogao vidjeti da je ovaj razgovor krenuo
lošim smjerom.
“Vi biste ga kupili?” rekao je Myron.
Bernie je ispuhao zrak kroz zatvorene usnice koje su zatitrale, što me uvijek zabavilo,
ali to nikada nije bio dobar znak. Predosjećao sam kada bi stvari mogle poći krivim putem,
čak sam i sam odjednom poželio skrenuti s pravoga puta i, recimo, dići nogu odmah uz resice
na Myronovoj mokasinki – suludo, znam. U tom je času uskočila Suzie.
“Još smo u fazi istraživanja”, rekla je.
“Istraživanja čega?”
“Svega što nam je potrebno za opskrbu vodom naselja u izgradnji smještenog oko
terena za golf.”

95
 Bernie joj je uputio kratak pogled s uzdignutim obrvama.
“Gdje bi se to nalazilo?” pitao je Myron.
“Zasad vam taj podatak ne možemo otkriti”, odgovorila je Suzie.
Myron je kimnuo glavom jednim od onih pokreta koji je značio: imate posla s lukavim
tipom. Moji dečki nisu nikada lukavi, ali ja znam što je to lukavstvo: ima ga mnogo vani, u
divljini – pogledajte lisice, na primjer. Kako Bernie kaže, lukavac je zafrknuti brat
pametnoga, što god to značilo. “Još niste potpisali ugovor za zemlju?” pitao je Myron.
“Tako nešto”, rekla je Suzie.
“Što znači da vas zanima opskrba vodom od nule, mjerenja, nacrt, instalacija?”
“Tako je.”
“Koliko kuća?” pitao je Myron.
Suzie je zastala oklijevajući. Bernie je odgovorio: “Mislili smo nešto poput jednog
mjesta koje smo vidjeli neki dan.”
Sad je Suzie uputila Bernieju kratki pogled – kao... kao da su se počeli usklađivati, kao
da su postajali tandem. Što je, naravno, bilo nemoguće. Tandem smo bili ja i Bernie.
“Koje je to mjesto?” pitao je Myron.
“Sjećaš se imena?” rekao je Bernie.
“Tko bi ga mogao zaboraviti?” rekla je Suzie. Bernie se nasmiješio. “Pinnacle Peak
Homes u Puma Wellsu”, rekla je.
Myronov se izraz lica promijenio; izgledao je kao da je pojeo limun. Ja sam to pokušao
jednom. “Želim vam puno sreće”, rekao je.
“Oh?” rekao je Bernie.
“Trebat će vam, ako radite po tom modelu.”
“Nešto ne štima s Pinnacle Peak Homesom u Puma Wellsu?” pitala je Suzie.
Myron se okrenuo i ustima proizveo zvuk pljuvanja, iako nije ništa ispljunuo. Pljuvanje
je bilo nešto što sam jako volio, moglo mi je poslužiti, ali pljuvanje na suho nije mi imalo
nikakvog smisla.
“Hoćete nam reći o čemu je riječ?” rekao je Bernie.
“Ha?” rekao je Myron.
“Moj partner vas želi pitati”, rekla je Suzie, “nije li opskrba vodom u Pinnacle Peaku na
visini vašeg standarda?”
“I više od toga”, rekao je Myron. “To je vrhunski odrađen posao – sâm sam ga radio,
napravio nacrt za njega, čak sam prokopao tunel ispod terena oko šesnaeste rupe kako bih
priključio cijevi na tamošnje bunare, to jest ono što je ostalo od njih. U cijeloj državi ništa
neće biti zelenije od tog terena za golf.”
Nešto što nikada ne želim vidjeti kod Bernieja jest kad mu posred čela počne kucati žila.
Kad god sam to vidio, vrlo brzo su uslijedile loše stvari. A sad je kucala. Izgleda da je to i
Suzie primijetila krajičkom oka. Rekla je: “To mi se čini kao odlična ideja, Myrone. Pa u
čemu je onda bio problem?”
“Problem?” rekao je Bernie podižući glas. “Problem s kopanjem tunela—” Zaustavio je
sam sebe u pola riječi. Skoro mi je promaknuto da ga je Suzie brzinski nagazila na nogu.
“Problem su”, rekao je Myron, “moji neplaćeni računi – ili to nije problem ondje odakle
vi dolazite?”

96
 “Najgori mogući”, rekao je Bernie dok mu se plava vena polako smirivala postajući
nevidljiva.
Myron je buljio u Bernieja, i ponovno lagano kimnuo glavom, kao da želi pokazati da
su napokon na istoj strani, da bi čak mogli postati frendovi. To je bio znak da ustvari ne vlada
situacijom. Zar nije bio svjestan koliko je blizu došao tome da završi u onom vodopadu? Ja
sam se još uvijek nadao.
“Prokleto točno”, rekao je Myron. “Najgori. I što bih ja sad trebao – iščupati sve svoje
cijevi iz zemlje?”
Bernie je zaustio da odgovori, ali prije nego što je uspio, Suzie je rekla: “Naravno da ne.
Ali zar to nije kao kad gradite kuću – zar ne dobijete predujam i zatim obročnu otplatu
tijekom gradnje?”
“Da”, rekao je Myron. “Obično.”
“Ali u ovom slučaju?” pitao je Bernie.
“Oh, dobio sam ja predujam. I nekoliko otplata nakon toga. Ali stalno je dolazilo do
nekih nesporazuma.”
“Na primjer?”
“Na primjer uplata koja bi trebala svaki dan sjesti iz banke na Kostarici. A tip je jedan
od onih slatkorječivih, jako je uvjerljiv.”
“Poduzetnik?” rekla je Suzie.
“Zove se Keefer”, rekao je Myron. “Bio je jako slatkorječiv, a sad mi se više ne želi
javiti ni na telefon. Nikad više, curice i dječaci.”
Bernie i Suzie izmijenili su kratak pogled. “Opa”, rekla je Suzie.
“Stvarno vam se prestao javljati na telefon?” pitao je Bernie.
“Nisam s kretenom razgovarao tri tjedna”, rekao je Myron.
“Zaista?” rekao je Bernie.
“Mislite da izmišljam?” rekao je Myron. “Moj ga odvjetnik zasipava zadužnicama
uzduž i poprijeko. Hvala Bogu da se sve raspalo prije nego što smo postavili Splashoramu.”
“Splashoramu?”
Myron je rukom pokazao prema vodopadu. “Gledate u dvjesto pedeset tisuća. Plus
porez. Ali on govori sam za sebe, djevojčice i dječaci. Mogu vam pokazati smanjenu verziju
ako vam je ovaj macan previše.”

“Jebi se”, rekao je Bernie kad smo se vratili u Suzien auto s istim rasporedom sjedenja kao i
prije jer sam ja prvi skočio unutra.
“Oprosti?” rekla je Suzie.
“To je poruka koju šalje njegov vodopad”, rekao je Bernie. “Vodonosnik samo što nije
presušio. Nekad su rijeke tekle kroz Dolinu sve do zaljeva. A sad nema ni potočića. A zašto?”
Tišina. Bernie se uzrujao, opet nešto u vezi s vodom. Nije mi to bilo jasno. Pa imamo
vodopade! “Previše prokletih ljudi, eto zašto”, rekao je. “I stalno dolaze kao... kao suha
poplava.”
Previše ljudi? Ni to mi nije bilo jasno. Volio sam ljude, osim zločinaca, članova bandi i
drugih nitkova, što više, to bolje. I oni su voljeli mene!
“Mogu li te citirati?” rekla je Suzie.
“Citirati me?”

97
 “Ta ideja sa suhom poplavom – mogla bih je jednom iskoristiti u nekom članku.”
“Samo izvoli”, rekao je Bernie.
Suzie je pogledala Bernieja u retrovizoru. Ljudske oči znaju izgledati zamagljeno kad se
unutra roje misli, zamršene ljudske misli koje, po mom mišljenju, kao da uvijek zaustave
zabavu. “I na čemu smo sad?” pitala je.
“Mi?” pitao je Bernie.
“Sa slučajem.”
“Oh”, rekao je Bernie. “Sa slučajem.” Duboko je udahnuo kroz nos; obožavam taj zvuk.
“To je jedna od onih očitih diskrepancija. Keefer je rekao da je vodio telefonski razgovor sa
svojim vodoinstalaterom jučer. Vodoinstalater kaže da mu se Keefer prestao javljati na telefon
prije tri tjedna.”
“I stoga, partneru?”
Bernie se nasmijao. Oho-ho. Partneru? O čemu ona to govori? Ja sam njegov partner.
Okrenuo sam glavu i malo grickao materijal s unutarnje strane vrata. Prestao sam kad sam
shvatio da je to vinil, a ne koža. Kako je to bilo moguće? Prednja je ploča bila od kože; sjetio
sam se kad sam je prije izgrebao šapama. Ništa mi, što se tiče automobila, više nije bilo jasno.
A okus vinila? Nemojte da počnem.
“Stoga”, rekao je Bernie. “Provjerit ćemo to.”
“Kako?”
“Na jedan od dva načina”, rekao je Bernie. “Mogli bismo—” Zazvonio mu je telefon.
Zvono na Berniejevu mobitelu zvučalo je kao kod onih starih telefona u crno-bijelim
filmovima koje smo često gledali. Ja ih volim gledati jer mi je crno i bijelo lako raspoznati; a
zašto ih Bernie voli, to ne mogu sa sigurnosti reći, samo znam da, ako treba izabrati između
crno-bijelog filma i onoga u boji, on bi uvijek birao crno-bijeli. Slušao je na mobitel neko
vrijeme, a ja sam, iako ne mogu objasniti kako, znao da se nešto dogodilo. Bernie je rekao:
“OK, hvala”, i sklopio slušalicu. “To je bio Rick Torres iz Nestalih osoba. Madison
Chambliss je viđena u Vegasu. On je na putu k nama.” Nama znači njemu i meni: kući.

Suzie nas je odvezla kući. Jedva da su progovorili riječ cijelim putem. I ja sam bio tih. Nikada
prije nisam bio u Vegasu, jedino sam znao da je daleko i da ga Bernie mrzi. Madison na
visokom prozoru: ta mi je slika bila jako izblijedjela u sjećanju, gotovo da je nestala. Je li onaj
stari rudnik u Las Vegasu? To mi nije imalo smisla, ali nisam mogao biti siguran.
Izašli smo s autoceste, odvezli kroz kanjon i skrenuli na Mesquite Road. Iggy nije bio
na prozoru, ali neki je muškarac stajao na našem prilazu. To nije bio Rick Torres. Ovaj je bio
visok i imao je kosu do ramena. Podsjećao me na glumca kojeg Bernie nije volio, čijeg se
imena trenutačno ne mogu sjetiti, ali to i nije bilo važno. Važno je bilo da je neznanac stajao
na našem posjedu.
“Tko je ljepotan?” pitao je Bernie.
Suzine su ruke čvršće stegnule volan. “O, moj Bože.”
“Poznaješ ga?” pitao je Bernie.
Suzie je kimnula glavom.
“Tko je on?”
“Dylan McKnight”, rekla je Suzie. “On je moj... moj bivši dečko.“
“Oh”, rekao je Bernie.
“Ali kako to da je vani?” rekla je Suzie.

98
“Vani?”
“Izvan zatvora”, rekla je Suzie. “Osamnaest mjeseci do dvije godine zbog droge.”
“Oh?” rekao je Bernie.

99
 Devetnaest

“MAKNI SVOG PROKLETOG PSA OD MENE”, REKAO JE DYLAN MCKNIGHT.

“On uvijek brani svoj teritorij”, rekao je Bernie trčeći preko dvorišta prema mjestu gdje
sam stjerao Dylana McKnighta uz drvo i primajući me za ogrlicu. “Nije to ništa osobno.”
Teritorij? Nisam poznavao tu riječ, bila mi je potpuno nova. Ali nije bilo ništa
komplicirano u vezi s ovom situacijom, koja nije mogla biti više osobna. Dylan McKnight,
nepozvani stranac – i, ako sam dobro shvatio, zatvorska ptičica – bio je na našem posjedu! A
sad se pokazalo da je jedan od onih koji imaju duboko usađen strah od mene i moje vrste;
uvijek je zabavno naletjeti na jednoga takvog. Takav je strah nemoguće sakriti od mene –
uvijek ga namirišem. Još sam ga jedanput gurnuo, ne prejako.
“Boli me briga je li osobno ili ne”, rekao je Dylan McKnight, koji kao da se pokušavao
popeti na drvo unatraške – to još nisam vidio.
“Daj, Chet, smiri se”, rekao je Bernie.
Zalajao sam jednim od svojih najgrlatijih laveža, žestoko i divlje; prekrasan zvuk, čak je
i mene malčice uplašio, što me potaknulo da zalajem ponovno, još i žešće, kao da sam sebi
vratim zato što sam sam sebe prestrašio. Iz susjedne se kuće čuo Iggyjev av-av-av. Koje face,
ne? Iggy je bio divan drug.
“Chet? Za Boga miloga! Chet! Sjedni.”
Sjeo sam, miran i tih.
“Sve je u redu”, rekao je Bernie. Potapšao me po glavi – unutra se još dosta toga
komešalo – i pokazao bradom. “Odi gore do kuće.”
Otišao sam do kuće i nastavio gledati s ulaznih vrata. Bernie i Dylan McKnight stajali
su kraj drveta. Dylan je Bernieju uputio hladan pogled; Berniejevo je lice bilo nečitljivo. To je
bilo dobro, znači da je Bernie vladao situacijom. Suzie im je prišla bliže. Dylan se odmaknuo
od drveta popravljajući si odjeću.
“Hej, Suze”, rekao je. “Kako si?”
“Ja?” rekla je. “Ja sam dobro. A ti?”
Dylan se nasmiješio – imao je lijepe zube za čovjeka, velike i sjajne, to mu se moralo
priznati – i rekao: “Ne žalim se.”
Suzino se cijelo tijelo ukočilo; nije izgledala sretno. “Dylane, ovo je Bernie. Bernie,
Dylan.” Ljudsko upoznavanje – naše se sastoji od njuškanja i mnogo brže prelazimo na stvar
– obično uključuje rukovanje, što sam možda već spomenuo, ali ovaj put nije bilo tako. Dylan
je Bernieju lagano kimnuo glavom; Bernie nije ništa učinio. Suzie se okrenula Dylanu. “Malo
si me iznenadio.”
“Je, i ti mene”, rekao je Dylan.
“Ne shvaćam te”, rekla je Suzie.
“To nije ništa novo, mala”, rekao joj je Dylan uz osmijeh, ne preveliki, ali onako fora,
kako se ponekad glumci znaju nasmiješiti. Prokužio sam ovog tipa od samog početka.
Suzie je nekoliko puta trepnula jako brzo, što je kod ljudi uvijek znak zbunjenosti.
“Htjela sam reći”, rekla je, “nisi li malo ranije izašao?”

100
 “Ne izgledaš mi sretno što me vidiš, Suze.”
“Nisi mi odgovorio na pitanje”, rekla je.
Osmijeh mu se polako skinuo s lica. Bilo je to jako zanimljivo gledati – jesam li to
ikada prije vidio, osmijeh koji polako blijedi? Ne sjećam se. Iz nekog mi je razloga došlo da
ga ugrizem, i to pošteno. Pogledao sam Bernieja i ostao na mjestu.
“Da, izašao sam ranije”, rekao je Dylan. Okrenuo se prema Bernieju. “Bio sam gost ove
divne države u proteklom razdoblju, ako te to zanima.”
“Ne zanima me.”
“Suzie ti je već sve rekla, ha?” rekao je Dylan. “Ona je bistra djevojka – a možda si to
već i sam skužio?” Zastao je uputivši Bernieju pogled iskosa; Bernie je šutio. “Rješenje
zagonetke je u tome”, Dylan je nastavio, “da je ova divna država naletjela na problem
prenapučenosti zatvora i sudac je morao pustiti nas nekoliko stotina prije nego što smo se svi
podavili.”
Bilo mi je teško sve to razumjeti, odustao sam negdje napola, samo sam znao da ga
želim ugristi više nego ikad.
“Tvoj sretan dan”, rekla je Suzie.
“Znaš mene”, rekao je Dylan. Zastao je, možda da joj pusti da kaže nešto, ali nije rekla
ništa. “Ne želim gurati nos,” rekao je, “ali jeste li ti i, hm, Bernie, par?”
“Nije da te se tiče”, rekla je Suzie. “Ali odgovor je ne.”
Bacio sam pogled na Bernieja; gledao je u pod.
Dylan se nasmiješio svojim velikim sjajnim osmijehom. “Primite moje isprike”, rekao
je. “Možeš mi možda napraviti malu uslugu?”
“Kako si uopće znao da ću biti ovdje?” pitala je Suzie.
“Nazvao sam novine.”
“I?”
“I rekli su mi da radiš na priči o nekom privatnom detektivu, dali mi ovu adresu.”
Bernie je naglo okrenuo glavu prema Suzie, takvo nešto nisam viđao često, bio je to
znak iznenađenja. Spazio sam tenisku lopticu uz drvo i podigao je.
“Samo tako?” govorila je Suzie. “Dali su ti adresu?”
“Draga ženskica na telefonu”, rekao je Dylan. “I možda sam prikazao situaciju malo
hitnijom nego što je, ali ne namjerno, naravno.”
“Koja je to situcija?” pitala je Suzie.
“Selim se”, rekao je Dylan.
“Kamo?”
“U Los Angeles”, rekao je Dylan. “Ondje me čeka posao.”
“Što ćeš raditi?”
“Zanimljive stvari”, rekao je Dylan. “Danas letim. Zapravo mi treba prijevoz do
aerodroma.”
Suzie je pogledala uokolo. “Kako si došao ovamo?”
“Frend me dovezao.”
Suzie je zaustila da nešto kaže. Ja točno znam kad netko ima namjeru reći ne, imao sam
s time dosta iskustva, i “ne” je bilo na putu. Ali u tom se času u našoj ulici pojavio policijski
auto koji je usporio i parkirao se ispred naše kuće. Iz njega je izašao Rick Torres u svojoj
uniformi i s pištoljem na opasaču.

101
 “U redu”, rekla je Suzie Dylanu. “Uđi u auto.”
“Baš si slatka”, rekao je.
Onaj kiseli izraz lica koji sam primijetio kod Myrona Kinga sad se pojavio na Suzienu
licu. Što je s tim slatko-kiselim stvarima, to me zbunjivalo. “Vidimo se, Bernie”, rekla je
Suzie.
“Je”, rekao je Bernie.
Odvezli su se. Svi smo ih gledali – ja, Bernie, Rick Torres.
“Tko je to bio?” rekao je Rick.
“Suzie Sanchez. Novinarka iz Tribunea.”
“Ona koja je napisala članak o tebi?”
“Aha.”
“Svi u postaji smo uživali u njemu.”
Bernie nije rekao ni riječ.
“Ali svi su se dečki složili da je u jednoj stvari pogriješila – Robert Mitchum ti nije ni
do koljena.”
“Prestani.”
Rick se nasmijao. “Hej, Chet.” Došao je do mene i potapšao me po glavi. “Ne sviđaju
mi se novinari”, rekao je.
“Ne?” pitao je Bernie.
“Uvijek imaju neki tajni plan – iz mog iskustva, ne možeš im vjerovati.”
Što je on to govorio? Ja sam vjerovao Suzie apsolutno, ona je bila jedan od
najpouzdanijih izvora poslastica koji sam poznavao. Počeo sam uzmicati od Ricka, ali me
onda počešao po dnu uha, na savršenom mjestu. Ostao sam stajati na mjestu. Ah, to je život,
iako možda ne i za Bernieja, koji je gledao na praznu cestu ne baš sretnog lica. Kako to? Nije
postojala velika vjerojatnost da ću to otkriti, ne dok je trajalo ovo divno češkanje. Rick je
prestao – prerano, uvijek prerano – i izvadio omotnicu iz džepa. Dobro sam se protresao,
sredio glavu uvodeći u nju mir i tišinu, zapravo, u neku sam je ruku ostavio praznom.
Rick je dao omotnicu Bernieju. Bernie je iznutra izvadio sliku i pregledao je.
“To je ona”, rekao je. “Madison Chambliss.”
“Snimljena je sinoć mobitelom ispred kina u sjevernom Vegasu, kod Golden Palm
Movie Palacea. U pozadini se vidi blagajna za karte. Ispada da je tip koji ju je fotkao –
kinooperater koji je upravo išao na posao – zaljubljenik u zločine, vidio je njezinu fotku na
nekoj stranici, možda čak i našoj, i prepoznao je. Očito nije razgovarao s njom, ali nazvao je
policiju u Las Vegasu. Oni su provjerili mobitel – vremenski odgovara.”
“Bila je sama?”
“Njemu se tako učinilo. Ona je izlazila s predstave dok je on ulazio.”
Bernie se ugrizao za usnicu. Takvo nešto nisam viđao često. Dobro ili loše? Nisam
mogao reći. “Njezini roditelji znaju?”
“Da. Mislim da je mama već na putu prema tamo.”
“A lasvegaska policija?”
“Stavili su je na svoj popis odbjegle djece.” Rick je odmahnuo glavom, ne onako kao da
je želio reći “ne”, već kao da je govorio “nema previše nade”, što je osjećaj koji nisam baš
razumio. “To je daleko, skroz do Vegasa”, rekao je Rick.

102
Rick nas je ostavio kod mehaničara. Porsche je bio na parkiralištu, opran i sjajan. Bernie je
platio račun i onda smo krenuli prema Vegasu!
“Anlaser”, rekao je Bernie nakon nekog vremena, vjerojatno ne dijeleći moje
raspoloženje. “Pogodi koliko to košta.”
Nisam imao pojma, znao sam samo da nije bilo dobro ili se Bernie ne bi zabrinjavao.
Financije su nam bile u komi. Možda negdje nađem neki novčanik. To mi se dogodilo
nekoliko puta, ali uvijek su bili prazni, iako su kožnati novčanici imali super okus. Nisam se
mogao sjetiti drugog izvora zarade. I zašto je to bilo tako važno? Jeli smo kao kraljevi, imali
smo krov nad glavom i najfora auto u cijeloj Dolini. Svježi povjetarac, toplo sunce, ja na
suvozačkom mjestu: moje se raspoloženje opet razvedrilo, iako bi mi dobro došla jedna
poslastica. Pomirisao sam zrak, ali nisam nanjušio poslastice, čak ni one stare pljesnive ispod
sjedala. Prošli smo pokraj prikolice za konja, načas sam vidio veliko konjsko oko kroz bočne
rebrenice i otresao se na njega brzim vau-vau-vau poput strojnice. Jesam li vidio treptaj straha
u tom oku dok smo jurili dalje? Konje je lako uplašiti – to je baš zabavan podatak!
Nakon toga mi se prispavalo i legao sam. Baš kad sam tonuo u san, Bernie je
promrmljao: “I mi posve sigurno nismo par.” Oh, joj: njega su zabrinjavale kojekakve stvari.
Skliznuo sam u svijet snova i odmah počeo loviti zečeve.

Kad sam se probudio, sunce je visjelo nisko na nebu, a mi smo vozili širokom ulicom
omeđenom čudnim zgradama, čudnim svjetlima, čudnim ljudima, čudnim svime.
“Vegas”, rekao je Bernie. “Dobro došao u deveti krug.”
Deveti krug? To mi je nešto novo. U vrijeme Charlieja i Lede bili smo na farmi koja se
zvala Krug Z. Kako se ondje naganjaju zečevi! Iako, ta epizoda sa zečevima nije ispala dobro
jer je dovela do nesuglasica između Lede i Bernieja, nakon čega je Bernie dugo vremena
spavao na kauču u dnevnoj sobi, možda čak sve dok se ona i Charlie nisu odselili. Sjećanje na
Krug Z mi je skrenulo misli na neku drugu farmu, ali koju? Farmu... farmu na čijem je
posjedu bio rudnik, da, i Madisonino lice visoko gore na prozoru štale. To moram zapamtiti:
jako je bilo važno.
“Zašto laješ, mali?”
Pogledao sam Bernieja u oči, lajao i lajao.
“Ajde, Chet, smiri se.”
Smirio sam se.
Malo poslije parkirali smo se pred zgradom koja je na krovu imala jarko osvijetljenu
zlatnu palmu. Ispred zgrade je stajala osvijetljena reklama za film. Reklame za film znače
kina, koja, koliko ja znam, nisu mjesta dobrodošlice – nikad nisam bio u kinu, iako sam veliki
ljubitelj filmova.
“Radije ostani u autu, Chet”, rekao je Bernie dok je izlazio.
Jesam li znao da mi to slijedi? Naravno, ali svejedno mi to nije pomoglo. Širom sam
otvorio usta rastežući ih do maksimuma, ne znam ni sam zašto.
“Odmah se vraćam.” Ali Bernie nije uspio napraviti ni dva koraka kad je Damon Keefer
izašao iz auta parkiranog iza nas; znao sam da je to on, dijelom zbog kozje bradice, ali više
zbog iznenadnog snažnog mirisa mačka Princa. U isto je vrijeme Cynthia Chambliss, mirišući
na cvijeće, limune i dašak ljudskog znoja, izašla iz drugog auta, parkiranog nekoliko mjesta
ispred. Oboje su prišli Bernieju. Okrenuo se kako bi ih oboje mogao vidjeti.
“Jeste li je našli?” pitao je.
“Ne”, rekao je Keefer.

103
 “Ne još”, rekla je Cynthia. “Ali uskoro – iskreno se nadam, sad kad znamo na čemu
smo.”
“A to je?” rekao je Bernie.
“Cynthia aludira na činjenicu da se ovdje očito radi o bijegu od kuće,” rekao je Keefer,
“a ne o nečemu gorem.”
“Nama to nije očito”, rekao je Bernie.
“Nama?” pitao je Keefer. “Tko su to ‘mi’”?
“Već sam vam rekao”, odgovorio je Bernie. “Detektivska agencija Little.”
“Zašto vam to nije očito?” pitala je Cynthia dok su joj se obrve skupljale jedna prema
drugoj, što je bio neporeciv znak ljudske zabrinutosti. “Narednik Torres je rekao da je
razgovarao s vama. Nije li vam pokazao fotografiju?”
“Iz nje se da nešto naslutiti,” rekao je Bernie, “ali ja još uvijek nisam zadovoljan.”
“Nema nikakve veze jeste li vi zadovoljni ili niste”, rekao je Keefer. “Cynthia i ja smo
se složili da nam vaše usluge više neće biti potrebne.”
“Kako to?”
“Upravo sam vam rekao”, rekao je Keefer. “Ona je pobjegla.”
“To je bila jedna od mogućnosti od samog početka”, rekao je Bernie. “Ništa se nije
promijenilo.”
“Osim mjesta potrage”, rekao je Keefer. “Cynthia i ja smo odlučili da ćemo, ako
odlučimo nastaviti s privatnim istražiteljem, uzeti nekoga s područja Vegasa.”
Berniejevo se lice povremeno znalo izdužiti i istodobno očvrsnuti kao da se pretvara u
kamen. Kad bi se to dogodilo, obično je bilo “Čuvajte se, zločinci i nitkovi”. Ali ne i ovaj put.
Bernie je samo rekao: “Mogu vam preporučiti nekoliko ljudi.”
“To bi bilo jako li—” započela je Cynthia.
Keefer ju je presjekao. “Nepotrebno”, rekao je. “Samo nam pošaljite završni račun kad
vam paše.”
“Da ga možete dodati na hrpu”, rekao je Bernie.
“Ha?” rekao je Keefer.
“Negdje ispod računa Myrona Kinga – ne bih volio preskakati red.”
“O čemu on to govori?” rekla je Cynthia okrećući se prema Keeferu. Miris njezina
znoja sad se malo pojačao, zapravo je bio dosta ugodan. “Tko je Myron King?”
“Čovjek s vodopadom”, rekao je Bernie i ušao u auto. Keeferovo je lice izgledalo tamno
i natečeno; Cynthia je otvarala usta da ga pita još nešto. Mi smo odjurili dalje uz cviljenje
guma. Obožavam kad to Bernie napravi.
Prošli smo nekoliko blokova, skrenuli koji put i zaustavili se kod samoposluživanja.
Bernie je ušao i izašao s cigaretama i žvakalicama. Premjestio je auto u sjenu velikog
reklamnog panoa koji je prikazivao kovanice kako cure iz automata za igre na sreću. Sjedili
smo tako, pušili i žvakali.
“Ostati na slučaju za koji nećeš biti plaćen”, rekao je Bernie. “Koliko glup moraš biti?”
Nisam znao. Ove su mi žvakalice bile nove, slanije nego što sam navikao, ali istodobno
bolje za žvakanje, teško mi je odrediti zašto. Probao sam još jednu.
Bernie je povukao duboki dim i polako ga ispustio. Kolutiće, molim: obožavam kolutiće
od dima, ali Bernie sad nije napravio nijedan. “Znaš što mi još smeta? Suzie mi uopće nije
napomenula da radi na još jednoj priči. Mislio sam da je s nama samo radi društva. Znaš –
zato što to želi.”

104
 Ovo mi je promaknulo. Suzie se družila s nama i jasno je da je to željela: bilo nam je
zabavno. A mogli smo se i dalje zabavljati dokle god je imala na umu tko je tu partner. Bernie
je bacio cigaretu kroz prozor.
“Znaš što, Chet? Ajmo biti glupi.”
Što se mene tiče, može.

105
 Dvadeset

UBRZO SMO SE VRATILI ISPRED GOLDEN PALM MOVIE PALACEA; NI TRAGA

Keeferu ili Cynthiji. Sunce je zašlo i nebo je postalo tamnoružičasto. Nikada prije nisam vidio
takvo nebo. Osjetio sam neku nelagodu. Okrenuo sam se na svom sjedalu pokušavajući se
udobnije namjestiti. “Vegas”, rekao je Bernie. “Tu nema pomoći.”
Smjestio sam se. Nedugo nakon toga blizu nas se parkirao izlupani kombi. Iz njega je
izašao muškarac koji je pod rukom nosio spljoštene konzerve, nešto poput frizbija, ali veće; u
slobodnoj ruci držao je papirnatu vrećicu. “To je on”, rekao je Bernie. “Kinooperater.”
Ispalo je da su kinooperateri, to mi je bio novi pojam, mali momci, jako mršavi, s
istetoviranim rukama i kosom koja je stršila. Kad nam se dotični približio, Bernie je otvorio
vrata i izašao.
“Imate li trenutak?” rekao je. “Ja sam detektiv koji radi na slučaju Madison Chambliss.”
Kinooperater se zaustavio i podigao pogled prema Bernieju. “Već sam rekao vašima sve
što znam”, rekao je.
“Ovo neće dugo trajati”, rekao je Bernie. “Kako se zovete?”
“Kako se ja zovem? Već sam rekao vašima.”
“Recite mi ponovno.”
“Anatoly”, rekao je operater. “Anatoly Bulganin.”
“Vi ste Rus?”
“Amerikanac”, rekao je Anatoly. “Rođen i odrastao u New Yorku, kao što sam već
rekao—”
Bernie je ispružio ruku s dlanom okrenutim prema van. “Mi nismo ti dečki”, rekao je.
“Ha?”
Bernie mu je pružio posjetnicu. Anatoly je gledao u nju. “Privatni?” upitao je.
Bernie je kimnuo. “Unajmljeni da pronađemo djevojku.” Jesmo li još uvijek bili pod
ugovorom? Stekao sam dojam da ga Bernie želi smotati na brzinu, iako nisam mogao povezati
sve djeliće. Ali to nije bilo važno jer sam u tom času osjetio dašak kuhane cikle. Uspravio sam
se na svom sjedalu. Znao sam što je cikla jer ju je Leda sadila davnih dana kad smo još imali
povrtnjak. Miris me podsjećao na nešto, ali na što? Mirisao sam zrak.
Anatoly je vratio posjetnicu. “Privatni – ne znači li to da vam ne moram odgovarati na
pitanja?”
“Vi ne morate nikome odgovarati na pitanja”, rekao je Bernie. “Ali u ovom slučaju –
nestalo je dijete – nije li to malo čudno?”
“Oni drugi dečki – iz policije – rekli su da je pobjegla.”
“Ja je još uvijek vodim kao nestalu. Samo nam još jedanput sve ukratko prepričajte.”
Anatoly je uzdahnuo onako kako ljudi uzdišu kad se predaju. Bernie je znao kako
dovesti do toga, ali ne bolje od mene. “Slikao sam je točno ovdje negdje di sad stojim”, rekao
je Antoly. “Krenuo sam na posao, a ona je izlazila van.” Podigao je papirnatu vrećicu u
smjeru ulaza u kino. Miris cikle se pojačao. “Ja sam neka vrsta ovisnika o zločinima i
prepoznao sam je s jedne stranice koju posjećujem.”

106
 “Koja je to stranica?”
“DesertMayhem.com”, rekao je Anatoly.
“Jeste li razgovarali s njom?”
Anatoly je odmahnuo glavom. “Nisam bio siguran je li to ona dok nisam provjerio na
stranici. A i što sam mogao napraviti? Ja sam samo običan građanin.”
“Nemate si što predbacivati, Anatoly. Dobro ste postupili.” Anatoly se malo opustio,
cijelo mu se tijelo promijenilo. “Kako je izgledala?” pitao je Bernie.
“Kako je izgledala?”
“Sretno, tužno, zabrinuto, u žurbi?”
“Kao svaki drugi tinejdžer, nisam ništa drugo primijetio.”
“I to je dovoljno”, rekao je Bernie. Anatoly se okrenuo da će otići. “Još jedna stvar”,
rekao je Bernie. “Što je sinoć igralo u kinu?”
Anatoly je ponovno pokazao papirnatom vrećicom, ovoga puta prema reklami. “Isto što
i večeras. Filmove mijenjamo četvrtkom.”
Bernie je naglas pročitao naslov. “Chainsaw Exorcist drugi dio.”
“Čak je bolji od prvog”, rekao je Anatoly.
“Teško za povjerovati”, rekao je Bernie.
Preko mene je prošao još jedan val mirisa cikle. Sigurno je dolazio iz vrećice, ali nije u
tome bila stvar. Stvar je bila u tome da sam se sjetio gdje sam ga već osjetio i na koga me
podsjećao – na gospodina Gulagova! Počeo sam lajati. Anatoly se trznuo, bio je to melem za
oči. “Maknite tog psa! Koji se vrag ovdje događa?”
Nisam samo zalajao: čini se da sam iskočio iz auta i stjerao Anatolyja uz parkirni
automat.
“Polako, Chet”, rekao je Bernie. Možda sam se malo stišao. “On je trenirani policijski
pas. Nosite li travu u toj vrećici, Anatoly? Jer što se nas tiče, nema problema.”
“Travu?” rekao je Anatoly. “Nije to trava. To mi je užina.”
“Možda kolačiće s hašišem?”
“Nisu kolači s hašišem ni bilo kakva droga. Tijelo je hram.” Anatoly je rastvorio vrećicu
Bernieju da vidi. “Boršč.”
“Što je to?” upitao je Bernie.
“Juha”, rekao je Anatoly. “Ruska juha od cikle.”
Reci mi nešto što ne znam. Zalajao sam jače.
“Chet! Za ime Božje. To je juha.”
Juha. Znao sam to; ustvari, neke juhe i sam volim, osobito goveđu juhu, ali ova me juha
od cikle podsjećala na—
“Chet! Prestani!”
Prestao sam i povukao se.
“Ispričavam se zbog nesporazuma”, rekao je Bernie. “I zahvaljujem vam na pomoći.”
“Aha, baš, nesporazum”, rekao je Anatoly sagibajući se da pokupi one spljoštene
konzerve koje su, izgleda, pale na pločnik.
Bernie se okrenuo prema autu i zastao. “Upravo mi je nešto palo na pamet.”
Anatoly je zastao. “Što?”
“Zlatoust”, rekao je Bernie. “Znači li vam štogod ta riječ?”

107
 Anatoly je odmahnuo glavom.
“Na ruskom je”, rekao je Bernie. “Možda je krivo izgovaram.”
“Možda”, rekao je Anatoly. “Ali ne bih znao – ja ne govorim ruski.”

Neko smo se vrijeme vozikali po Vegasu, posjetili Ured za nestale osobe i nekoliko drugih
skloništa za mlade i ostali praznih ruku; nakon toga smo krenuli kući pod nebom koje je
uskoro izgledalo normalno, crno i prepuno zvijezda. Bernie je pušio. Ja sam pojeo poslasticu
od sušene kobasice koju smo negdje usput kupili; obožavam kobasice, mogao bih samo na
njima živjeti. Bilo je to lijepo, jesti kobasicu, možda više njih, i buljiti u gorući kraj
Berniejeve cigarete koji mi je iz nekog razloga prikovao pogled. Slušali smo Billie Holiday.
“Čuješ to?” rekao je Bernie. “Roy Eldridge na trubi. Veliki Roy Eldridge.”
Naravno da sam ga čuo. Najviše volim trube, a njihov mi je zvuk najbolji na svijetu.
Bernie je vratio pjesmu na početak i odslušali smo je ponovno. I tako puno puta. Bernie je
takav kad naiđe na nešto što mu se sviđa. To nam je zajedničko, meni i Bernieju.
“Zvali su ga Little Jazz, ne znam zašto.”
Nisam ni ja znao. Ali nije me bilo briga.
Nakon nekog vremena stali smo na piš-pauzu. Bernie je otišao kraj bodljikavog grmlja;
ja sam odabrao koš za smeće. Gledao je u nebo; ja sam osluškivao dva mlaza – moj je bio
bolji zbog zvuka bubnjanja po kanti za smeće.
“Vidiš Mliječnu stazu?” pitao me.
Mliječnu stazu? O čemu je on to dovraga pričao? Duge me vožnje nisu nikada zamarale,
ni trunčicu, što ne mogu reći za Bernieja. Vratili smo se u auto. Bernie je htio okrenuti ključ, a
onda je zastao.
“Chainsaw Exorcist, drugi dio”, rekao je. “Je li to film koji bi cura poput Madison
željela pogledati?” Pričekao sam odgovor. “Nema šanse, Chet. Kladim se svojim životom.”
Molim te, samo ne to.

Kad smo stigli kući, Bernie je imao oči kao zombi, što mu se događa kad je stvarno mrtav
umoran. Nemojte da počnem o zombijima. Ja sam, s druge strane, bio pun snage jer sam
prespavao dio puta. Na automatskoj je sekretarici svjetlucala lampica, ali Bernie je nije
primijetio. Otvorio je ormarić iznad sudopera i iz njega izvadio bocu burbona. Bernie jako
voli burbon, ali ga se pokušava kloniti. Natočio si je čašu, prinio je usnama i primijetio
treperavu lampicu. Otišao je do sekretarice i pritisnuo gumb.
Najprije se začuo Ledin glas, očito je bila loše volje. “Ovu smo subotu pozvani na
krstarenje kod Caba. Znam da je tvoj vikend, ali sigurna sam da ne želiš da Charlie propusti
ovu priliku.”
Zatim glas meni nepoznatog čovjeka. “Ovdje Robert Burk. Ja sam osobni pomoćnik
jednog investitora iz Doline. Tražimo nekoga tko bi bio zadužen za osiguranje u kompleksu
na Mauiju dva tjedna od prekosutra. Preporučio vas je poručnik Stine iz središnje policijske
uprave. Znam da je ovo došlo u zadnji čas, ali plaća je dobra – pet tisuća dolara. Ako ste
zainteresirani, molim vas, javite se što prije. Da se razumijemo, to je pet tisuća tjedno.”
Zatim opet Leda. “I ne mogu vjerovati da Malcolmu još nisi vratio novac za školarinu.”
Bernie je utonuo u stolac labavo držeći čašu u ruci. Cabo? Krstarenje? Nema Charlieja
ovaj vikend? I što je to s Mauijem? Otišao sam do svoje zdjele s vodom i otpio gutljaj:
bljutavo i bez okusa. Palo mi je na pamet da odem u kupaonicu potražiti nešto svježije, ali
sam umjesto toga malo kružio uokolo i napokon legao.

108
 Bernie je protrljao lice. “Znaš na što su sličile te tri poruke, Chet? Na dramu u tri čina.”
Bernie, odi u krevet. Molim te.
“Što ćemo dovraga učiniti? Deset tisuća. Zašto sad?”
Otpio je veliki gutljaj. Ustao sam, prišao mu bliže i sjeo na pod uz njega. Bernie mi je
nešto otresao s leđa. Što? Nije valjda još jedan krpelj?
“Vidiš u čemu je problem?” rekao je. “Deset tisuća i lagan posao na Mauiju prema nula
dolara za slučaj s kojeg smo skinuti.” Nisam ništa znao o Mauiju, ali lagan posao je zvučalo
lijepo. “I što ako ispadne da je Madison stvarno pobjegla?” Madison: vidio sam je na prozoru.
I čuo sam je, također. Rekla je: “Da niste ozlijedili tog psa.” U tom sam trenu spazio Borisov
nož kako leži na kuhinjskom stolu. Otišao sam do njega i počeo režati.
“Chet?”
Nastavio sam režati. Ona nije pobjegla. Režao sam i režao.
“Što je, mali, što to imaš na umu?” Bernie je podigao nož i okrenuo ga u ruci. “Nešto te
muči.” Lupkao je prstima po rukohvatu naslonjača i polako ispio burbon. Kad je čaša bila
prazna, nazvao je Roberta Burka, pomoćnika investitora, i odbio posao. Maui će, što god to
bilo, morati pričekati.

U ranu zoru zazvonio je telefon. Ležao sam sklupčan na podu u podnožju kreveta, ugodno da
ne može biti ugodnije, u glavi mi je bilo onako tiho i sneno. Gore na krevetu Bernie je bacao
stvari uokolo tražeći telefon koji je pao na pod. “Bože dragi”, rekao je.
“Halo? Halo?” Hej – bio je to Suzien glas, slabašan i udaljen: sigurno je Bernie greškom
pritisnuo zvučnik. “Halo?”
“Suzie?”
“Bok”, rekla je. “Nisam te valjda probudila?”
“Ma ne, naravno da nisi. Budan sam već satima.”
Nakon kratke pauze Suzie je rekla: “Samo me zanimalo jeste li je našli.”
“Nismo.”
“Išli ste u Vegas?”
“Jesmo.”
“Ali ona je ipak pobjegla?”
“Nisam baš siguran u to.”
“Oh? Kako to?”
Čuo sam Bernieja kako sjeda. “Imam i ja jedno pitanje za tebe”, rekao je.
“Reci.”
“Što ti imaš od ovoga?”
“Što ja imam? Ne razumijem.”
“Pišeš priču? Je li to to?”
Još jedna pauza. “Nisam još odlučila.”
“Jesi li mi to ikad mislila reći?”
“Oprosti. Trebala sam. Ali to mi nije bio glavni motiv.”
“Koji ti je bio glavni motiv?”
Tišina. I u toj se tišini čuo drugi glas, muški glas. “Hej, mala,” rekao je, “s kim to
pričaš?” Prepoznao sam taj glas, a vidio sam da je i Bernie – shvatio sam to po izrazu njegova

109
lica. Bio je to glas Dylana McKnighta, bivšeg dečka, zatvorske ptičice, propalice. Digao sam
se na sve četiri.
“Moram ić’”, rekao je Bernie.
“Ne, čekaj”, rekla je Suzie. “Ja sam – trenutačno nisam u gradu, ali sjetila sam se
nečega u vezi s Keeferom, što se tiče našeg razgovora s Myronom Kingom. Koja mu banka
vodi financije?”
“Hvala na savjetu”, rekao je Bernie. “Bok.”
“Bernie? Čekaj, ja—”
Bernie je poklopio slušalicu. Okrenuo se prema meni. “Otišla je u Los Angeles s njim”,
rekao je. Oči su mu bile prazne. Stisnuo sam glavu uz njegovu nogu.

Poslije brzinskog doručka – jaja sa slaninom za njega, slanina i suha hrana za mene – Bernie
je otvorio sef u uredu i izvadio sat. Imao je prekrasan sat, nasljedstvo svog djeda koji je
posjedovao veliku farmu na području današnjeg Mesquite Roada i cijelog našeg susjedstva,
ali je izgubio sve, vjerojatno zbog problema s pićem, iako je problem s pićem mogao biti dio
neke druge priče koju mi je Bernie ispričao, vezano uz nekog drugog rođaka. Ali zaboravite
sve to. Stvar je u tome da Bernie nikada nije nosio taj sat, koji je cijelo vrijeme bio u sefu,
osim kad bismo ga nosili gospodinu Singhu, vlasniku zalagaonice.
“Bernie! Chet!” rekao je gospodin Singh. “Kako je naš prelijepi sat danas?”
Bernie mu ga je dao. Izašli smo s debelim smotuljkom novčanica u Berniejevu džepu i
pokojim zalogajem kozjeg kebaba s curryjem u mojim ustima. Gospodin Singh je bio
genijalan.
Odvezli smo se do Lede. Ona i Malcolm, njezin dečko, imaju veliku kuću u High
Chaparral Estatesu, jednom od najljepših naselja u Dolini; više sam puta čuo Ledu kako to
spominje. Malcolm je genijalan kompjutorski programer, što god to bilo, i izvrsno zarađuje; i
to je spominjala, također.
Parkirali smo i došli do ulaznih vrata. Leda i Malcolm imaju prostran zeleni travnjak s
puteljkom omeđenim raznovrsnim cvjetnim grmovima. Podigao sam nogu nekoliko puta –
uvijek čuvam malo kako bih bio spreman za ovakve prilike. Bernie je pokucao na vrata, koja
su se odmah otvorila. Malcolm je izvirio pričajući na mobitel, nešto o rezidualima, što mi je
bila nova riječ. Znao sam što je koala, čak sam jednu i vidio na Discovery Channelu; čini mi
se da se radilo o nekoj vrsti koju se ne smije loviti.
Malcolm je, još uvijek pričajući na telefon, podigao obrve u znak pitanja.
“Onaj novac koji ti dugujem”, rekao je Bernie tihim glasom, gotovo nečujno, što mu
nije bilo slično.
“Nazvat ću te poslije.” Malcolm je gurnuo telefon u džep. “Da?” rekao je.
“Izvoli”, rekao je Bernie pružajući mu nekoliko novčanica. Leđa su mu se uspravila;
osjetio sam koliko mu je snage trebalo za to. “I hvala.”
“Oh, ah, nema problema”, rekao je Malcolm uzimajući novac palcem i kažiprstom, kao
da prima neku smrdljivu stvar.
U taj se čas Charlie pojavio iza Malcolma s četkicom za zube u ruci. Oči su mu se
raširile. “Tata?”
“Bok, Charlie.”
“Tata, bok.” Charlie je zaobišao Malcolma oklijevajući. Bernie je posegnuo prema
njemu i podigao ga u zrak.

110
 Zatim se pojavila Leda. Došlo je do manjeg natezanja, od čega mi je većina pobjegla,
osim onoga zašto Bernie nije jednostavno poslao ček. Ali Charlie me u međuvremenu već
ugledao.
“Chet za pet!” Iskoprcao se iz Berniejevih ruku, dotrčao do mene i dao mi veliki
poljubac. Poljubio sam i ja njega. Naskočio je na mene i nosio sam ga uokolo po travnjaku.
Charlie se smijao i smijao držeći se svojim ručicama. “Jaši, kauboju.” Propeo sam se nekoliko
puta, ali ne prejako. Charlie je cičao.
“Za Boga miloga”, rekla je Leda. “To su hortenzije.”
“Bile”, rekao je Malcolm.
Nekoliko minuta poslije bili smo na putu kući. Bernie je skoro cijelim putem bio tih.
Taman smo skretali u Mesquite Road, kad je progovorio: “Znaš li ti koliko vode te hortenzije
trebaju?”
Oh, ne. Opet voda.

Bernie je sjeo s laptopom. “Moram razmisliti”, rekao je. Gledao sam u nož koji je ležao kraj
njega na stolu. Pokušao sam opet režati na njega, ali Bernie me nije čuo, vjerojatno zato što je
bio zadubljen u svoje misli. Nakon nekog vremena je rekao: “Suzie vjerojatno ima pravo.” U
vezi s čim? Nisam imao pojma, ali pokušao sam ga ne prekidati dok je bio u jednom od svojih
stanja razmišljanja. Uskoro je Bernie bio na telefonu i nazivao broj za brojem. Kod zadnjeg je
rekao: “Dobio sam informaciju da vaša banka vodi financiranje Pinnacle Peak Homesa u
Puma Wellsu.” Slušao je i rekao: “Oh, pa kad se to dogodilo?” Još slušanja, a zatim je Bernie
rekao doviđenja. Okrenuo se prema meni. “Banka Western Commerce je otkazala Keeferu
prije nekoliko mjeseci i ovaj tip kaže kako sumnja da postoji ijedna druga banka u državi koja
bi bila dovoljno luda da ga uzme za klijenta.” Sve je to bilo previše za mene. Ali nož na stolu,
Borisov nož, to je bila druga priča.
Bernie je još malo tipkao po tipkovnici. Uskoro je printer izbacivao papire. Bernie mi je
mahnuo držeći nekoliko listova u ruci. “Vidi ovo – sve zadužnice Pinnacle Peaka. To je kuća
od karata.”
Kuća od karata? To mi je jedna od najdražih igara. Uvijek bih došao zadnji i pobijedio.
Bernie je okrenuo leđa tipkovnici. Otišao sam do stola i počeo režati na nož, nisam si mogao
pomoći.
“Daj, Chet, pokušavam razmišljati.”
Kuća je utihnula. Berniejeve su misli lepršale uokolo poput slabog povjetarca. Našao
sam udobno mjesto ispod stola, točno između dvije stolice i zatvorio oči. Tap-tap po
tipkovnici: smirujući zvuk. Imao sam puno povjerenje u Bernieja.

111
 Dvadeset jedan

PROBUDIO SAM SE NEGDJE POSLIJE FAZE RAZMIŠLJANJA I ULOVIO BERNIEJA

kako tapša džepove traperica u prljavom vešu, očito u potrazi za zaboravljenom cigaretom.
“Oh, hej, Chet,” rekao je ležerno bacajući hlače sa strane, kao da je upravo razvrstavao veš,
“jesi za šetnju?”
Šetnju? To je uvijek bio dobar izbor, a pogotovo sad – po Berniejevim očima bez sjaja
vidio sam da ga razmišljanje nije daleko dovelo. Bernie je najbolje razmišljao dok šeće; meni
se to moglo dogoditi bilo kad – u tom sam smislu bio pomalo nepredvidljiv. Ubrzo smo se
našli vani na suncu i svježem zraku, na dugoj ugodnoj šetnji uz kanjon i natrag po Mesquite
Roadu prolazeći pokraj Iggyjeve kuće. Iggyjeva kuća bila je manja od naše i pomalo trošna, s
krovom na kojem su mjestimično nedostajali crjepovi i izblijedjelom drvenarijom. Bar je
meni izgledala bezbojno: Bernie uvijek kaže da nisam dobar s bojama, temeljeći tu izjavu na
tko zna čemu. Ali vratimo se Iggyjevoj kući: u pitanju je nešto drugo, njezina starost – ta kuća
izgleda starije od svih drugih kuća u Mesquite Roadu. Ima to smisla jer su gospodin i gospođa
Parsons – par koji ondje živi s Iggyjem – također stari, a možda su čak poznavali Berniejeva
djeda iz njegovih veleposjedničkih dana ili bar jedno od njih dvoje, ti su mi detalji u magli.
Jedina moderna stvar na njihovu posjedu je električna ograda. Tip koji ih postavlja došao je i
do nas nakon što je ugradio Iggyjevu i održao Bernieju podulji govor o sudskim tužbama i
odgovornosti, što su sve bile teme koje su nas odvratile, mene i Bernieja. Bernie ga je
zaustavio u pola riječi, uzeo Iggyjevu novu ogrlicu u ruku i otišao ravno preko nevidljive
granice na Iggyjevu travnjaku isprobavajući strujni udar na sebi. Zatim se okrenuo tipu koji
postavlja ograde i odmahnuo glavom. To je bio kraj priče.
No Iggyjevi dani lutanja bili su odbrojeni. Isprva bi, kao i obično, izlazio na travnjak
ispred kuće, a ja bih došao do njega da se igramo, ali kad bih odlazio, Iggy me uvijek
pokušavao slijediti teško se navikavajući na koncepiju električne ograde, što je svaki put
rezultiralo neugodnim iznenađenjem. Sad jedva da je izlazio na igru, obavljajući svoje stvari u
stražnjem dvorištu, koje je od našeg odvojeno njihovom garažom.
Vidio sam ga kako viri kroz prozor dok smo prolazili privodeći kraju svoju šetnju.
Iggyjevu je tehniku gledanja kroz prozor trebalo popraviti. Ponekad bi, kao sad, gurnuo
njušku preblizu stakla i zamaglio ga. To ga je frustriralo pa je započeo sa svojim av-av-av.
Zalajao sam natrag. Iggy je za-avkao. Prozor se još jače zamaglio. A zatim: iznenađenje.
Otvorila su se ulazna vrata i stari gospodin Parsons provirio je van. Na sebi je imao duge
hlače i košulju zakopčanu do grla, ali noge su mu bile bose. Zašto mi je baš to privuklo
pozornost? Ne bih vam znao reći.
“Gospodine Little?” rekao je.
Zaustavili smo se. “Da?” rekao je Bernie.
“Imate li trenutak?” rekao je gospodin Parsons; imao je visok, slabašan glas.
“Naravno.” Bernie je otišao do njega. Ja sam ga slijedio.
“Nevjerojatno je kak’ to radi”, rekao je gospodin Parsons.
“Što?”
“Hoda uz vas, čak i bez uzice.”
“Chet nije baš ljubitelj uzica”, rekao je Bernie.

112
 Gospodin Parsons se nasmijao, bio je to hripav smijeh koji je završio napadom gušenja.
Nisam poznavao dobro gospodina Parsonsa, ali počeo mi se sviđati – njegove su bose noge
bile čvrste i široke, kao da su se razlile posvuda jer nije volio nositi cipele. “Nije ni stari
Iggy,” rekao je, “ali on neće tak’ hodati uz mene, nema šanse. Stvar je u tome da se gospođa
Parsons ne osjeća najbolje u zadnje vrijeme.”
“Žao mi je što to čujem.”
“Hvala vam. Imala je lagani udar, kaže doktor. Zato nisam vodio Iggyja na njegove
šetnje – ne mogu ostaviti gospođu Parsons samu.”
“Mogu ga ja povesti sa sobom ako želite.”
“Vrlo ste ljubazni,” rekao je gospodin Parsons, “ali ne bih vas htio gnjaviti. Možda bi
Chet mogao doći k nama koji put malo se poigrati s Iggyjem u stražnjem dvorištu.”
“Zvuči odlično”, rekao je Bernie. “Paše vam sad?”
Iz kuće se čuo zvuk lupanja: to se sigurno Iggy zaletavao u neka vrata koja su ga
priječila da nam se pridruži.
“Sad ne bi bio najbolji trenutak”, rekao je gospodin Parsons. “Upravo sam krenuo
gospođi Parsons dati njezine tablete, što je dosta komplicirano s obzirom na to koliko ih ima,
treba voditi računa i to.”
“Samo nazovite kad biste htjeli da Chet dođe”, rekao je Bernie.
“Hoću”, rekao je gospodin Parsons. “Drago mi je vidjeti Cheta da tako dobro izgleda.
Ustvari, zabrinuo sam se nakon onoga od neku večer.”
“Kada?” pitao je Bernie.
Gospodin Parsons je zaškiljio onako kako to ljudi čine kad pokušavaju vidjeti nešto jako
daleko. “Ne sjećam se točno.” Odmahnuo je glavom. “I ja uzimam neke tablete”, rekao je,
“naručujem ih internetom, ali trebale bi biti iste kao i prave. Remete mi pamćenje, koje samo
po sebi u zadnje vrijeme nije bilo najbolje.” Polizao je usnice. “A kad ga gledam ovako ovdje,
mislim da sam najvjerojatnije sve krivo protumačio.”
“Što to?”
“U svakom slučaju, dogodilo se jako brzo.”
“Gospodine Parsons? Što to?”
Duboko u unutrašnjosti kuće čulo se još zvukova lupanja. Gospodin Parsons kao da ih
nije čuo. “Sad mi se vraćaju pojedinosti. Možda je to čak bilo jedne od onih noći kad ste
podigli šator iza kuće i upalili vatru. U tome uvijek uživam – gospođa Parsons vas može
vidjeti dolje sa svog prozora na katu, gdje imamo stolicu za ljuljanje. U svakom slučaju, malo
kasnije – gospođa Parsons se te večeri valjda nije mogla namjestiti u udoban položaj – bio
sam dolje i slučajno pogledao van kroz kuhinjski prozor, tamo.” G. Parsons je rukom pokazao
niz ulicu. “Ono što sam mislio da sam vidio – teško je reći jer je bilo jako mračno i dogodilo
se jako brzo, kao što sam rekao, stoga nemojte me uzeti za riječ...” Glas mu se izgubio i oči su
mu se zamaglile.
“Neću vas uzeti za riječ, gospodine Parsons. Što mislite da ste vidjeli?”
“Teško je u to povjerovati, stvarno”, rekao je gospodin Parsons. “Bilo je više kao u
nekom snu. Ali jedan je auto bio parkiran tamo dolje, ispred one kuće prekoputa ceste, one sa
znakom za prodaju, i dvojica muškaraca su nešto ubacila u prtljažnik i odvezla se.”
“Što bi to nešto bilo?” pitao je Bernie.
“E, pa to je ono što mi izgleda kao san”, rekao je gospodin Parsons. “Ustvari, bolje to
nazvati noćnom morom.” Pogledao je dolje prema meni. A ja sam pomislio, ide ti super, stari
moj. Samo to ispljuni. “Kako se meni učinilo,” nastavio je, “bio je to pas. I to ne bilo koji pas,

113
nego baš ovaj ovdje, odnosno Chet.” Ispružio je ruku prema meni i potapšao me. Njegovi su
prsti, kvrgavi i natečeni, bili hladni. “S druge strane, evo ga ovdje pred nama, pa mi se
sigurno priviđaju stvari.”
“Nisam baš siguran”, rekao je Bernie. Lice mu se smrknulo. “Što mi možete reći o
dvojici muškaraca?”
“Ništa”, rekao je gospodin Parsons. Zatvorio je oči. “Jedan je možda bio veći od
drugog. Onaj plavi.”
“Jedan je od njih bio plav?” Berniejev se glas pooštrio. Meni se digla dlaka na leđima.
Gospodin Parsons je otvorio oči. “Onaj veći. Kosa mu se isticala u mraku.”
Iz kuće je zazivala žena slabašnim glasom. “Daniele? Daniele?”
“Oprostite”, rekao je gospodin Parsons. “Moram ići.” Zatvorio je vrata. Iggy se još
jedanput zaletio u nešto.
Prešli smo ulicu i otišli do kuće sa znakom za prodaju.
“Što se ovdje dogodilo, mali moj?” rekao je Bernie. “Čini mi se da sam bio prilično
glup.”
Bernie? Glup? Nikad. Bernie je uvijek bio najpametnija osoba u prostoriji, osim možda
kad bi popio previše burbona. Tako je jedne večeri, na primjer, vješao božićne lampice,
možda se poslije vratim na tu priču.
Promatrali smo kuću s natpisom za prodaju. Zastori su bili navučeni, a na prilazu su
ležale smotane novine. Pokupio sam ih i počeo trčati s njima kad je iz kuće izašla žena. Bila je
obučena poslovno, u suknju i sako, nosila je veliku torbu, a u uho joj je bio utaknut nekakav
telefon.
“Uranili ste”, rekla je. “Počinjemo tek u podne.”
“S čim?” pitao je Bernie.
“S razgledavanjem. Vi niste agent?”
“Ja sam susjed.”
“Oh? Koja je vaša kuća?”
Bernie je pokazao rukom. Žena nam je pristupila. “Lijepo”, rekla je. “I ne trebam vam
ja reći kako živite u izvrsnoj ulici, tako blizu kanjona. Tu se cijene dobro drže. Ako ikad
poželite prodati...” Pružila je Bernieju svoju posjetnicu.
Uzeo ju je istodobno govoreći: “Chet?”
Ispustio sam novine, ono što je ostalo od njih, i pokušao se pritajiti.
Bernie je pogledao posjetnicu. “Ovo je vaš oglas?”
“Gledate u kraljicu nekretnina istočne Doline”, rekla je žena. Zatim je spomenula svoje
ime, što mi je promaknulo zbog dosadnog komadića novina koji mi se pojavio ispod jezika.
Žena i Bernie su se rukovali; ona je bila jedna od onih koji se rukuju s obje ruke, držeći
Berniejevu ruku dulje nego što je bilo potrebno. Uf. Promijenilo se i njezino držanje: jesu li
joj grudi i prije tako stršile van? U određenim situacijama, i to uvijek sa ženama, Bernie je bio
bespomoćan.
Ali sad se činilo kao da on to ne primjećuje. “Koliko je dugo kuća prazna?” pitao je.
“Nekoliko mjeseci, ako izuzmemo neke najmoprimce.”
“Oni su još uvijek ovdje?”
“Ne, otišli su prošli tjedan, bili su ovdje tek nekoliko dana, iako su platili za tri mjeseca
unaprijed.”

114
 “Ne sjećam se da sam ih viđao”, rekao je Bernie. “Kako su izgledali?“
“Upoznala sam samo onoga koji je potpisao ugovor za najam, veliki plavi momak,
može biti da je bio stranac – govorio je s naglaskom. Možda švedskim?”
“Jeste li uhvatili njegovo ime?”
“Ime? Imam ga na ugovoru, ali ja ne—”
“Imate li kopiju njegove dozvole?”
“Naravno, ali—”
Bernie joj je pružio svoju posjetnicu. “Volio bih je vidjeti.”
Žena je pogledala posjetnicu, potom Bernieja. “Što se događa? Rekli ste da ste susjed.”
“I to je istina”, rekao je Bernie. “Ali također radimo na slučaju u koji je ovaj plavi
momak umiješan.”
“Ja zaista ne—”
“Slučaj nestale osobe”, rekao je Bernie. “Njezino ime je Madison Chambliss. Ima
petnaest godina.”
Žena je uputila Bernieju dug pogled, a zatim počela kopati po torbi. Izvukla je hrpu
papira zaklamanih zajedno i dala ih Bernieju, koji ih je prolistao.
“Cleon Maxwell, North Coronado 14303, Rosa Vista”, rekao je Bernie. Cleon
Maxwell? Ali ništarija se zove Boris. Kakvog je to imalo smisla? Bernie je nakosio papir
kako bih mogao vidjeti crno-bijelu sliku na vozačkoj dozvoli.
“Pokazujete sliku svome psu?” pitala je žena, dok su joj se oči širom otvarale.
Nije mi se svidio njezin ton, ali nisam joj mogao reći što mislim. Istina je da nisam tako
dobar s fotografijama, čak ni kad su crno-bijele. Čovjek na fotki imao je plavu kosu i otprilike
je sličio Borisu kakav mi je ostao u sjećanju, ali nisam mogao biti siguran. Bila bi to posve
druga priča, kraljice ovoga područja, kad bi vozačke dozvole dolazile s uzorcima mirisa
umjesto slika, vjeruj mi.
“On je dresirani policijski pas”, rekao je Bernie.
Djelomično dresiran, kao što sam možda već spomenuo. Zašto se ta mačka pojavila
točno usred završnog ispita, koji se sastojao od traganja na otvorenom? Moja je svjedodžba
već bila ispisana, ali je nikada nisam dobio.

“Kako mi je to promaknuto?” rekao je Bernie dok smo se vozili u Rosa Vistu. “Nadgledali su
nas gotovo od časa kad smo preuzeli slučaj.” Lupio je šakom po volanu. Takvo nešto nije se
događalo često. “Vjerojatno gubim razum, Chet.” Nadao sam se da to nije bila istina:
Berniejev um spada u neke od naših najvećih prednosti, skupa s mojim nosom. Stavio sam mu
šapu na koljeno. Vozio je brzo krivudajući među automobilima, što mu nije bilo slično. Ali
bilo je to zabavno, brza vožnja i krivudanje, to se nije moglo poreći. Prestao sam se brinuti i
odjednom me obuzeto odlično raspoloženje.
Izašli smo s autoceste i vozili prema suncu po širokoj ravnoj cesti. “Coronado”, rekao je
Bernie. “Mrzim Coronado.” Zašto? Bila je to cesta poput mnogih drugih u Dolini, široka i
ravna, protezala se unedogled. “Znaš li što je Coronado učinio Indijancima?” dodao je Bernie
nakon nekog vremena gubeći me potpuno.
Usporio je i počeo čitati brojeve. “Sto četrdeset jedan, sto četrdeset dva, evo nas.”
Parkirao je ispred restorana, i to finog restorana. Nisam ga morao ni vidjeti, znao sam to po
mirisu. Bernie je pročitao natpis: Maxova rebarca iz Memphisa. Lokal s rebarcima? Čuo sam

115
za takva mjesta, ali nikad nisam bio u jednom od njih. Istog mi se časa počela skupljati slina u
ustima, ali onda sam se sjetio da mnogi restorani nisu bili presrdačni prema mojoj vrsti.
Cijeli prednji dio lokala bio je u staklu. Došli smo do vrata oklijevajući. Čovjek koji je
unutra stajao za šankom nas je vidio, pokazao na mene i zatim prstima dao znak da uđemo. To
mi je jedna od najdražih ljudskih gesta, to vijorenje prstima: gotovo da sam i sam poželio
imati prste. Bernie je otvorio vrata i ušli smo. Milost. U Maxovim rebarcima iz Memphisa
mirisalo je božanstveno. Došli smo do šanka i Bernie je rekao: “Tražimo Cleona Maxwella.”
“Našli ste ga”, rekao je čovjek. To je bio Cleon Maxwell? Dosta zbunjujuće: nije nimalo
nalikovao na Borisa, za početak, bio je crn.
Bernieju je odmah sve bilo jasno, nije se dao zbuniti; ja i Bernie smo dobar tim, u
slučaju da to nekome još nije jasno. Pružio je Cleonu Maxwellu našu posjetnicu. “Radimo na
slučaju”, rekao je. “Jeste li možda bili žrtva krađe identiteta?”
“Pričajte mi o tome. Ruski gangsteri, tako su rekli policajci. Ali sam poništio kreditnu
karticu prije nego što su uspjeli napraviti previše štete.“
“To je dobra vijest”, rekao je Bernie. “Jesu li ikoga uhvatili?” Cleon Maxwell je
odmahnuo glavom. “Nisu bili preoptimistični što se toga tiče.” Zazvonio je telefon, zatim još
jedan. “Mogu li vam još kako pomoći?”
“Ne”, rekao je Bernie. “Hvala vam što ste našli vremena za nas.”
“Nema problema”, rekao je Cleon Maxwell. “Imate zgodnog psa. Voli li on kojim
slučajem rebarca?”
“Ustvari”, rekao je Bernie, “obojica ih volimo.”
“Izvolite sjesti”, rekao je Cleon Maxwell.

Sjedili smo u autu ispred Maxovih rebaraca iz Memphisa, ni jedan ni drugi se nismo mogli ni
pomaknuti. Bernie se nekoliko puta podrignuo. “Nikad se u životu nisam toliko najeo”, rekao
je. “Ali bilo je izvrsno, ne?”
Da i da! Uz to smo imali i kupone dva za jedan zahvaljujući Cleonu Maxwellu,
vjerojatno najdivnijem ljudskom biću u cijeloj Dolini, ne računajući Bernieja, naravno. Je li
postojao bolji posao od ovog? Samo smo sjedili u autu i disali, pustili da se Zemlja okreće.
Bernie kaže da se Zemlja okreće i, ako želi u to vjerovati, nek’ mu bude, ali ja to nikad nisam
primijetio. Ljudi su dolazili i odlazili iz Maxovih rebarca iz Memphisa i svi su izgledali
zadovoljno. Nakon nekog vremena Bernie je rekao: “Ugovor o najmu je slijepa ulica. Mislim
da nam sad preostaje da učinimo samo jednu stvar – moramo se vratiti na onu noć kad su te
ugrabili, slijediti taj trag.”
Slijediti trag: to je nešto za mene. Odmah mi se počela vraćati energija.
“A to znači da moramo krenuti od onog prihvatilišta za životinje u Sierra Verdeu.”
Prihvatilište u kojem me pronašla Suzie? Odjednom se više nisam osjećao tako dobro.
Bernie je ispružio ruku i pogladio me. Namirisao sam ostatke Maxova tajnog umaka na
njegovoj ruci i polizao ih, ali duboko u sebi i dalje sam se osjećao loše.

116
 Dvadeset dva

VOZILI SMO SE KROZ DOLINU SA SUNCEM ZA LEĐIMA. DOLINA SE protezala sve

dalje i dalje. “Pogledaj ovo”, rekao je Bernie u jednom trenu mašući rukom uokolo. “Sve je
ovo novo otkad sam zadnji put bio ovdje.” I malo poslije: “Coronado nije bio jedini. Svi su
oni bili isti.” Molim? Mi smo se još uvijek vozili Coronadom? Meni je to više izgledalo kao
autocesta. Nedugo nakon toga: “Vidiš isto što i ja? Trgovina građevinskog materijala Home
Depot. To znači da je ispred nas cijeli jedan novi grad.” Ubrzo poslije toga mrmljao je nešto o
tome kako je ta trgovina jezgra nekog užasnog atoma. Nisam ga mogao slijediti, ali vrući je
povjetarac, koji nas je pratio veći dio puta, a zatim se počeo hladiti kako smo se penjali u
planine, bio divan. Mogao sam se voziti na tom sjedalu zauvijek, ići dalje i dalje, naravno uz
usputne zalogajčiće i povremene pauze. “Reći ću ti jednu stvar”, rekao je Bernie dok smo
skretali na benzinsku crpku, “upravo sam zbog toga za indijanska kasina, bez obzira na sve.
To je njihova osveta, i to u hercu, ako mi oprostiš na dosjeci.” Nema problema – mogao sam
oprostiti Bernieju sve, uključujući i dosjetke, što god one bile. Imao je nekih teškoća s
čitačem kreditnih kartica i otišao je platiti unutra. Možda se vrati s pokojom sušenom
kobasicom ili čak – hej! – kutijom komadića slanine. Komadići slanine: tako je puno vremena
prošlo otkad ih nisam jeo da sam gotovo zaboravio da postoje.
Bernie je izašao, a ja nisam zapazio ni kobasice ni slaninu, samo veliku bocu vode. To
je značilo da još uvijek nije bio gladan, što nije bilo čudno s obzirom na naše malo zasjedanje
u Maxovim rebarcima iz Memphisa – oni su kuponi morali značiti da ćemo se posve sigurno
jednoga dana vratiti onamo; Bernie je obožavao jeftiniju kupnju – ma možda ni ja nisam bio
gladan, ali često smo znali nešto gricnuti kad smo tankali gorivo. Hrana ima bolji okus kad si
gladan, ali ima li ona zaista ikad loš okus? Pitam ja vas.
Bernie je ulio vodu u moju zdjelicu za putovanja i pridržao mi je. Malo sam popio – bila
je fina i ledena. Bernie je nagnuo bocu prema ustima i gledao u nebo. “Što ako ljetos ne bude
monsuna?” rekao je.
Nisam znao.
Vozili smo se stalno uzbrdo zavijajući lijevo-desno po planinskoj cesti s dva traka dok
se pred nama nije otvorilo prostranstvo, a promet se smanjio i ostali smo sami. Počeo sam
osjećati raznovrsne mirise divljine i – što je bilo ono što se brzo kretalo uz cestu ispred nas?
Ptica trkačica? Da! Prava ptica trkačica. Biste li vi voljeli vidjeti tog malog gada? Oh, kako
sam uvijek želio—
“Chet? Polako.”
Projurili smo pokraj ptice trkačice, ali ipak ne toliko brzo da ne bih uhvatio pogled u
sitnim očima tog malog gangstera. Skrenula je, uletjela u šikaru i nestala. Bila je stvarno brza,
ali ja bih se kladio na sebe.
Nedugo nakon toga uspeli smo se prijevojem preko vrha planine i krenuli nizbrdo. Zrak
je bio svjež, nebo čisto, a zemlja se pred nama protezala u beskraj. “Odavde možeš vidjeti sve
do Novog Meksika”, rekao je Bernie. Meksiko: od te me riječi odjednom prožeo loš osjećaj,
ali nisam znao zašto. Dok se nisam, kad smo ulazili u prašan gradić, sjetio kako me gospodin
Gulagov želio izdresirati da se ondje borim, tamo u Meksiku. Je li to isto što i Novi Meksiko?
Nisam imao pojma, ali imao sam poruku za gospodina Gulagova: Bernie je sad sa mnom,
prijatelju. Dobro sam se protresao.

117
 “Sierra Verde”, rekao je Bernie usporavajući. Pogledao me. “Vidiš li išta poznato?”
Ne. Oh, čekaj malo. Što je bilo s onim barom iza nas, s neonskom čašom martinija u
izlogu? Možda—
“Nema veze”, rekao je Bernie. “Počet ćemo odavde.” Skrenuo je iza ugla, ušao u
sporednu ulicu omeđenu s nekoliko zgrada od kojih su neke imale zabijene daske preko
prozora i vrata i parkirao ispred posljednje od njih. Bernie me pogledao krajičkom oka. Ta
posljednja zgrada koja se nalazila iza visokih dvorišnih vrata na kraju kamenog puteljka,
niska zgrada neupadljive boje, s tankim bijelim dimom koji se uzdizao iza nje: ta mi je zgrada
bila poznata, kako da ne; izgledala mi je i prepoznato. Spustio sam se na pod.
“Hej, mali, sve je u redu.”
Ostao sam na podu. Tijelo mi je počelo drhturiti, tu nisam mogao ništa učiniti.
“Ajde, Chet. Trebat će mi tvoja pomoć.”
Ponovno sam se popeo na sjedalo.
“Bravo, maleni. Skoči van.”
Iskakanje sa suvozačkog mjesta: napravio sam to toliko puta, ali sad, vjerojatno zbog
drhtanja, nisam dovoljno daleko skočio i skliznuo sam natrag na sjedalo.
“U redu je, momče.” Berniejevo je lice bilo posve strogo, imalo je onaj kameni izgled
koji se javljao kad je bio ljut. Ljut na mene? To nije bilo moguće jer mu je glas bio nježan i
blag kad je rekao: “Samo polako. Odmah se vraćam.”
Ne bi išlo. Ni to nije bilo dobro. Stavio sam stražnje noge ispod sebe i jedva iskočio
van. Bernie nije rekao ni riječ, samo me fino počeškao između ušiju. Prošli smo kamenim
puteljkom jedan uz drugoga. Bernie je otvorio dvorišna vrata. Uhvatio sam miris svojih dečki,
mnogo, mnogo njih – moga naroda, naroda unutar naroda, kako to Bernie kaže – i to mi je
vratilo sva sjećanja na ovo grozno mjesto. Držao sam glavu visoko, kao i rep, te nastavio ići
naprijed.
Ušli smo u zgradu i eto me opet ondje, natrag u maloj sobi za prijam s pultom i mnogo
drugih mirisa, uključujući i mirise dima koje sam sad shvaćao. Iza pulta je stajao čovjek u
bijeloj kuti. Jesam li ga poznavao? To je nemoguće zaboraviti: bio je to muškarac koji mi je
obećao da ću začas izaći iz te malene zgrade s metalnim vratima i dimnjakom od cigle. Malo
sam zastao.
“Dobar dan vam želim”, rekao je čovjek u bijeloj kuti. “Doveli ste lutalicu?”
“Ne”, rekao je Bernie kamenog lica kao nikad dotad. “Prepoznajete li ga?”
“Koga? Psa?”
“Zove se Chet. Bio je tu prošli tjedan.”
Čovjek u bijeloj kuti je odmahnuo glavom. “Ovdje je dosta prometno, puno mušterija
dolazi i odlazi, od jutra do mraka, svaki dan.”
“Ovu mušteriju ovdje”, rekao je Bernie, “prisvojila je Suzie Sanchez, moja prijateljica.
Ona je novinarka i radi za Valley Tribune. Pomaže li vam to da se prisjetite?”
Čovjek je otvorio usta. Na licu su mu se pojavile ružičaste pjege, iako se možda varam u
pogledu prave boje. Prestao sam oklijevati i stao naprijed uz Bernieja.
“Suzie nije lako zaboraviti”, rekao je Bernie. “Je li spomenula da priprema feljton o
prihvatilištima?”
“Uh, sad mi se vraća. Ovo ovdje je vaš pas, je li u tome bila stvar? I novinarka, ona, uh,
je...”
Ostao je bez riječi. Bernie nije rekao ništa, samo je buljio u čovjeka.

118
 Na njegovu se licu pojavio glupavi osmijeh uzdignut na jednom kraju usana, spušten na
drugom. “Izgleda da se na kraju sve dobro svršilo”, rekao je.
Bernie se nije ni složio niti je protuslovio. “Trebao bih od vas”, rekao je, “sve
informacije koje mi možete dati vezane uz to kako se Chet našao ovdje.”
“Ja nažalost nisam bio dežuran kad je—”
“Ali siguran sam da sve bilježite.”
“Oh, da, bilješke, naravno.” Čovjek se primaknuo kompjutoru, pritisnuo neke tipke.
“Evo ga.” Printer je ispustio neke strojne zvukove, vrlo neugodne za moje uši. Čovjek je
Bernieju dao list papira. Papir je ljudima iznimno važan: oni provedu dosta svog vremena
baveći se njime. Gdje je tu draž, to nikad nisam otkrio.
Berniejeve su se oči micale lijevo-desno preko stranice. To se zove čitanje i, po mom
mišljenju, uvijek izgleda malo čudno. Pogledao je gore. “Tu piše samo datum i vrijeme
dolaska. Ja želim znati tko ga je doveo ovamo.”
“Nije li to bio neki motociklist?”
“Treba mi ime”, rekao je Bernie.
“Doreen je bila za pultom”, rekao je čovjek. “Ona bi mogla znati – sekundicu.” Izašao
je kroz stražnja vrata. “Sekundicu” je vjerojatno bio drugi izraz za “pričekajte tu”, ali Bernie
tu sugestiju kao da nije zamijetio jer je otišao ravno iza pulta i za čovjekom. Činilo se kao da
ovaj nije primijetio njegovu prisutnost.
Prolazili smo poznatim hodnikom sa zatvorenim rešetkama na ćelijama s obje strane i s
po jednim od mojih dečki u svakoj. Svi su počeli lajati. Nisam prepoznao nikoga otprije, ali
jesam ženu ispred nas koja je nešto pisala na ploču. Čovjek u bijeloj kuti podigao je glas da
nadglasa sve to komešanje. “Hej, Do, neki kret—” Žena je pogledala gore i spazila nas.
Čovjek u bijeloj kuti slijedio je njezin pogled i zašutio. Bernie ga je izignorirao i prišao ženi,
ali promaknulo mi je što god da joj je rekao jer sam u tom času čuo av-av-av koji me
podsjetio na Iggyja.
Oh, ne. Okrenuo sam se najbližoj ćeliji: nije bio Iggy, već štene koje je izgledalo kao on
u mlađim danima. Gurnuo je njušku kroz jedan od onih malih kvadrata u žicanoj mreži.
Zaronio sam dolje i pogurnuo ga svojom njuškom. Tako je jako htio van; pročitao sam to u
njegovim nježnim smeđim okicama. Mislio je da mu ja mogu pomoći? Jadno štene.
“Ajde, Chet, idemo odavde”, rekao je Bernie.
Malo poslije bili smo vani, ja i Bernie, natrag na divnom planinskom zraku. Skočio sam
na svoje mjesto preskočivši vrata visoko, možda čak svojim najvišim skokom dosad, mojim
osobnim rekordom. Bernie je okrenuo ključ i nagazio na gas, nije rekao ni riječ sve dok se
nismo našli na glavnoj cesti. “Brrr”, rekao je onda, kao da je jako hladno, čak se i protresao
kao ja. “OK, Chet, što imamo dosad?”
Čekao sam da čujem.
“Veliki motociklist bez imena. Možeš li vjerovati da im ne zapisuju ni ime? Uz to, ona
kaže da ima jedan bar u kojem motociklisti povremeno vise, trebao bi biti baš negdje...”
Bernie je skrenuo s ceste i parkirao ispred bara s neonskom čašom za martini. S obje su nam
strane stajali veliki motocikli. “Da nisi ni pogledao ove pile”, rekao je Bernie. “A kamoli
izveo jedan od svojih trikova.” Nisam ni pomišljao na to: motociklisti su bili moji prijatelji.
Kak’ je to dobar naziv za motocikle! Znao sam što pile mogu napraviti iz jednog svog, recimo
neplaniranog, posjeta pilani, tu lekciju neću tako brzo zaboraviti.
Prošli smo kroz salunska vrata poput onih iz starih vesterna. Imali smo jednu fazu kad
smo gledali mnogo starih vesterna, ja i Bernie, ali Bernie je stalno govorio: “Vidiš? Tako je to

119
nekad izgledalo.” Stalno je to ponavljao sve dok mu nije dosadilo i vesterni su napokon
potonuli na dno hrpe DVD-a, gdje su i ostali.
Stali smo s unutrašnje strane salunskih vrata i pogledali oko sebe: sjedne strane bilo je
nekoliko stolova i mala pozornica, s druge dugačak šank, odostraga stol za biljar, a na podu
piljevina. Piljevina na podu: kakva genijalna ideja! Čim sam stao na piljevinu, morao sam se
boriti s porivom da se cijeli ne uvaljam.
I motociklisti, da; neki za šankom, dvojica su igrala biljar – a jedan od njih bio je golem
tip. Odmah sam ga prepoznao zbog njegove veličine i divlje bijele brade, ali i po mirisu koji
sam osjetio s mjesta gdje sam stajao. Neki su nas motociklisti pogledali, zatim se vratili svom
pivu: čini se da im se sviđaju one boce s dugim vratom.
“Mogu li vas zamoliti za malo pozornosti?” rekao je Bernie glasno jasnim glasom. Sad
su se svi okrenuli. “Prepoznaje li itko od vas Cheta?”
Osjetio sam toliko očiju na sebi; to mi je bio neobičan osjećaj. Pokušao sam izokrenuti
glavu unatrag koliko sam mogao ne bi li prestao.
Nitko nije odgovorio na Berniejevo pitanje. Što se to događalo? To su bili moji
motociklisti – prepoznao sam i druge osim velikog momka, recimo onu ženu sa zihericom
provučenom kroz obrvu i niskog tipa čije su me nadlaktice podjećale na božićnu šunku koju je
Leda jednom pripremila. Obožavam Božić, jesam li to već spomenuo? Možda poslije uhvatim
priliku da vam objasnim zašto. Ali sada mi nije bilo jasno zašto su se moji frendovi
motociklisti – ta pjevali smo zajedno! – ponašali tako čudno. Otišao sam do stola za biljar i
stao kraj golemog momka, mašući repom.
“Izgleda da te Chet poznaje, prijatelju moj”, rekao je Bernie prilazeći mi sa strane.
Veliki motociklist – nije bilo mnogo muškaraca uz koje je Bernie izgledao maleno, ali
uz ovoga je – gledao je u nas odozgo i rekao: “Mirišeš mi na murjaka. Meni murjaci nisu
prijatelji.”
Hej! Jesu li policajci imali neki svoj miris? Ako i jesu, ja ga nikad nisam osjetio. Je li
moguće da je ovaj golemi motociklist imao bolje osjetilo njuha od mene? Narastao mi je u
očima, a već je bio dosta visoko zbog one vožnje na njegovu motociklu i svega.
“Ja sam privatni detektiv”, rekao je Bernie. “Nisam murjak.”
“Privatni detektiv je za mene murjak”, rekao je veliki motociklist. “Mi ne volimo
murjake.”
“To se podrazumijeva”, rekao je Bernie. “Vi ste motociklisti.”
Oh, joj. Je li ona Berniejeva strana sad izlazila na površinu? Zašto baš sad?
Motociklist je svojom ručetinom čvršće uhvatio biljarski štap. Sad mi je počeo padati u
očima, i to velikom brzinom. “Ti si neki pametnjaković?” rekao je.
“Meni zvuči kao jebeni pametnjaković”, rekao je motociklist sa šunkastim rukama
dolazeći sa šanka. Iz ruke mu je visio velik i težak lanac.
Bernie se okrenuo prema njemu. “Ono što ja govorim, možda se ne podudara s onim što
ti čuješ.”
“Ha?” rekao je motociklist sa šunkastim rukama.
“Ali nema sad potrebe ulaziti u to. Mislim da ste vi, momci, našli Cheta u pustinji, na
čemu sam vam iznimno zahvalan. Jedino što želim znati je kako se to dogodilo i gdje i onda
ćemo vas ostaviti na miru da se nastavite dalje zabavljati.”
Nastala je tišina. Tada je motociklist sa šunkastim rukama progovorio jednim od onih
oponašajućih glasova, vjerojatno najgorim od svih ljudskih glasova. “Da se nastavite dalje

120
zabavljati”, rekao je. A zatim svojim normalnim glasom, koji nije bio ništa ugodniji: “Mislim
da je i pederčina osim što je pametnjaković.”
“Pa,” rekao je Bernie, “dobro je da bar nešto misliš. A sad se pokušaj sjetiti kad si prvi
put vidio Cheta.”
“Što je dobro?” rekao je motociklist sa šunkastim rukama, dok mu se cijelo lice
nadimalo i počelo sličiti rukama. “Ti kučkin sine.” I zamahnuo je lancem na Bernieja.
Ima jedna stvar o Bernieju: on se stvarno zna kretati. I još jedna stvar, koja vjerojatno
nije baš najljepša, jest ta da postoji jedna njegova strana, koja se ne pojavljuje prečesto, a
kojoj ne smetaju situacije poput ove, možda ih čak i traži, što ga razlikuje od svih drugih ljudi
koje sam ikada sreo. Koji god bio razlog, lanac Bernieja nije ni dotaknuo. Umjesto toga,
završio je u njegovim rukama i nekako se omotao oko jakog vrata motociklista sa šunkastim
rukama, koji se izvalio pod šankom s prevrnutim očima. Taj me prizor uzbudio. Zagrizao sam
u prvu nogu koju sam vidio. Odozgo se čulo gunđanje i veliki motociklist je jurnuo na
Bernieja zamahujući biljarskim štapom prema njegovoj glavi. Sjetio sam se da je Bernie
govorio kako se u tučnjavi biljarskim štapom ne zamahuje – već njime moraš bosti – i znao
sam da će ovo ubrzo biti gotovo. Bernie je zakoračio prema naprijed i na velikom
motociklistu izveo onaj svoj udarac jednom stranom dlana u vrat, nakon čega se ovaj srušio
kao drvo koje smo Bernie i ja jednom posjekli.
Sada su svi motociklisti vikali i počeli nas okruživati, ali činilo se kao da se Bernieju
nikamo ne žuri. Kleknuo je na leđa velikog motociklista, zgrabio ga za vrat i rekao: “Smirite
se svi ako ga želite živog.”
Nastala je tišina.
“OK, momčino”, rekao je Bernie. “Da čujemo.”
Golemi motociklist je zadihanim glasom rekao: “Samo se stvorio niotkuda, doš’o je u
naš logor, taj jebeni pas, i—”
“Ime mu je Chet.”
“Ha?”
“Reci ‘Chet’ umjesto ‘jebeni pas’.”
“Chet”, rekao je veliki motociklist.
Osjetio sam povjetarac iza sebe i shvatio da dolazi od mahanja mog repa. Je li sad bio
pravi trenutak za to? Pokušao sam ga zaustaviti.
“Nastavi”, rekao je Bernie.
“To je to”, rekao je veliki motociklist. “Jeb— Chet je doš’o u naš logor niot—”
“Gdje je to bilo?”
“Tamo na Apache Washu, gotovo na granici s Novim Meksikom.”
“Nacrtaj mi kartu.”
“Ha?”
Bernie je pokazao na pod. Motociklist je ispružio svoju divovsku ruku i nacrtao kartu u
piljevini. Bernie je gledao u kartu, zatim pustio motociklista i ustao.
“Idemo, mali.”
Pošli smo prema salunskim vratima. Nitko od motociklista nije rekao ni riječi. Dok je
prolazio uz šank, Bernie je posegnuo u džep i bacio nekoliko novčanica. “Sljedeća runda je na
naš račun, dame i gospodo”, rekao je. Oh, Bernie: naše su financije bile u komi; zašto to nije
mogao zapamtiti? Ali u tom trenutku me nije bilo briga. Nije li Bernie bio najbolji? Uvaljao
sam se u piljevinu na izlazu.

121
 Dvadeset tri

VOZILI SMO SE PUSTINJOM SLIJEDEĆI PRAŠNU STAZU KOJA JE S VREMENA na

vrijeme nestajala, bar se meni tako činilo. “Zamisli da si jedan od onih nekadašnjih
pustolova”, rekao je Bernie. “Zar to ne bi bilo fora? Kao Kit Carson.” Bio je jako dobre volje.
S jedne nam se strane uzdiglo jedno od onih čudnovatih šiljatih brdašaca. “Kakva je to
zemlja! Volio bih pretrčati svaki njezin milimetar da nikada ne stanem.” Neko smo se vrijeme
vozili dalje, a zatim je tišim glasom dodao: “Pa, dobro, možda ne baš pretrčati.” I malo
poslije: “Moram doći u formu.” I odjednom je izgledao tužno. Zašto? Nije mi to bilo jasno.
Otvorio sam usta koliko god sam mogao, protežući ih do kraja. Ponekad kad bih to napravio,
kao sad, usnica bi mi zapela na jednom od zuba. Bernie je to opazio i lagano se nasmiješio.
Put je postao neravan i Bernie je usporio krivudajući oko kamenja i niskog trnovitog
grmlja. Nakon nekog vremena pojavio mu se čudan izraz na licu i počeo je mirisati zrak.
Nemojte da počnem o beskorisnosti ljudskog nosa. “Osjećaš nešto, Chet?” rekao je Bernie.
Odakle je htio da počnem? “Nešto poput ulja, možda? Zapaljenog ulja?” Pa naravno. Stalno
sam osjećao miris zapaljenog ulja kad smo bili u Porscheu, ali mu nikad nisam pridavao
previše pozornosti. Bernie je zaustavio auto, izašao, otvorio haubu i gledao u motor. Ja sam
iskočio i kaskao uokolo dižući nogu pokraj trnovitih grmova i okruglog kamena s ravnim
kamenom na vrhu – takvo se nešto ne može zaobići. Kad sam ponovno išao provjeriti što radi,
Bernie je bio ispod auta i lupao uokolo nekim alatom gunđajući. Alat: uf. Čim vidim alat,
znam da to neće dobro završiti. Motao sam se oko bačvastog kaktusa i pronašao zanimljivu
rupu u zemlji. Gurnuo sam njušku unutra i otkrio miris pomalo nalik na riblji, ne tako jak, ali
oštriji i istančaniji od pravog mirisa ribe. Taj je miris mogao značiti samo jednu stvar: zmija.
Brzo sam povukao glavu natrag. Smrtno se bojim zmija i ne sramim se to priznati. Ali, to bi
vas moglo iznenaditi, jednom sam, šećući s Berniejem po nekom terenu s visokim borovima,
uhvatio debelu crnu zmiju. Što mi je bilo taj dan? Šetali smo, ja i Bernie, i odjednom—
“Chet? Mislim da možemo ići dalje.”
Bacio sam pogled prema njemu. Bernie je, nosa umrljanog uljem, ulijevao neku
tekućinu u lijevak koji je virio iz motora; imali smo razne kante u prtljažniku. Zatvorio je
haubu i ubrzo smo opet bili na cesti, sami samcati u prekrasnoj divljini. Još uvijek sam
osjećao miris zapaljenog ulja, ali Bernie je izgledao sretan. “Ovaj će auto ići vječno”, rekao
je. To sam volio čuti.
Prošli smo pokraj nekih čudnih formacija stijena, a sve su sjene – uključujući i one od
auta i naših glava – postajale sve duže i duže pružajući se daleko ispred nas. U daljini se
pojavilo nisko okruglo brdo, stjenovito i crveno – nemojte me uzeti za riječ što se tiče crvene
– a u njegovu sam podnožju spazio četvrtasti oblik, jedan od onih koji pretpostavlja
civilizaciju. Prošli smo pokraj zdrobljene limenke piva, potom još jedne. “Još malo pa smo
stigli”, rekao je Bernie. Imao je siguran izraz lica, vjerojatno poput onih davnih pustolova o
kojima je pričao. Je li i Kit Carson slijedio limenke piva po pustinji?
Nedugo nakon toga put nas je nanio preko jednog od onih suhih riječnih korita s
kamenjem u sredini, ali i nekoliko zelenkastih patuljastih drva sa strane. “Apache Wash”,
rekao je Bernie. “Tamo dolje ima vode, i to puno – ali koliko dugo?” Pogledao sam, ali nisam
vidio ni kap vode. Bernie me ponekad zabrinjavao. Ta ga je stvar s vodom izluđivala. Položio
sam šapu na njegovu nogu. “Hej, mali”, rekao je i izbili smo na drugu stranu korita. Tu je

122
staza nekako presušila, ali tada smo već praktički bili u podnožju brdašca i vidio sam da je
onaj četvrtasti oblik ustvari bio ruševna brvnara uz stari motociklistički logor.
Parkirali smo pokraj brvnare, izašli i otišli do pocrnjelog ognjišta. Bernie je napucao
koju bocu, podigao opušak džointa i zavirio u brvnaru. Ja sam iskopao zagoreni komadić
hamburgera i brzo ga počeo jesti. Bernie se okrenuo. “Chet! Što to jedeš?”
Ništa. I to je bila istina. Već sam ga pojeo. Njuškao sam uokolo, potrčao, izgledao kao
da nešto radim. Bernie se vratio do auta, uzeo dalekozor iz pretinca i namjestio ga da vidi
neka udaljena brda, roskasta – činilo mi se – na iščezavajućem svjetlu. Ne volim dalekozor,
pogotovo kad bi ga Bernie stavio na lice, kao da priključuje oči na njega. Ljudi su ionako bili
preslični strojevima za moj ukus.
“Chet. Smiri se.”
Jesam li to ja radio, ispuštao zvuk dosta sličan cviljenju? Smirio sam se. Bernie je neko
vrijeme pregledavao udaljene krajeve, zatim spustio dalekozor. Sjeo je na kamen, rastvorio
kartu i položio je na krilo. Sjeo sam uz njega. Potapšao se po džepovima kao i obično, u
potrazi za cigaretama, iako ih nikada nije nosio sa sobom jer je pokušavao prestati. “Dolutao
si u ovaj logor, Chet, ali odakle? Odakle si krenuo?”
Sjedio sam uz Bernieja čekajući da to otkrije. U međuvremenu sam bivao sve gladniji.
Ima li ikakve šanse da naletim na još koji pregoreni hamburger? Pomirisao sam zrak:
jastrebovi, Berniejeva kolonjska, benzin, spaljeno grmlje i da, voda, prava tekuća neflaširana
voda, čak i ako je nema na vidiku, ali ništa od hamburgera. I još: onaj oštar, riblji miris.
Primaknuo sam se bliže Bernieju.
Smotao je kartu, gurnuo je u stražnji džep i okrenuo se prema meni. “Misliš da se možeš
prisjetiti, maleni?” rekao je. “Kako si stigao ovamo?” Počeškao me među ušima i pronašao
mjesto koje je očajnički žudjelo za češkanjem, iako toga prije nisam bio svjestan. “Sada više
nemamo puno mogućnosti.”
Što me on to pitao? Kako sam dospio ovamo? Naravno da sam se sjećao, naravno da ga
mogu povesti!
“Polako, Chet, polako.”
Ups. Što sam to izveo, moje prednje šape na njegovim ramenima? Spustio sam se natrag
na sve četiri. Bernie je otišao do auta i vratio se s baterijom i našom tridesetosmicom, koju je
zataknuo za pojas. Volim taj pištolj. Bernie je izvrstan strijelac. Vidio sam ga u streljani –
obožavam i streljanu, ali me samo jedanput poveo tamo jer je cijelo to iskustvo bilo previše
uzbuđujuće za mene. Istina je da sam tada bio mlađi, a da bih se sada mnogo bolje snašao.
Gledao sam u pištolj. Pucaj u nešto, Bernie. Bilo što! Boce Coca-Cole na ogradi, na primjer.
Raznesi ih u komadiće! Ali tridesetosmica je ostala zataknuta za njegov remen.
“Hoćeš malo vode?” pitao me.
Dobra ideja. Bio sam žedan, iako toga nisam bio svjestan. Bernie mi je napunio
zdjelicu. Pio sam.
“Spreman?” rekao je. “Vodi nas.”
Otišao sam do ognja, šapama razgrnuo pepeo, zatim kružio uokolo i krenuo prema
divljini, u smjeru suprotnom od sunca i s vlastitom sjenom ispred sebe, dugačkim, dugačkim
Chetom koji se još izdužuje. Nakon nekog vremena ponjuškao sam tlo i promijenio smjer.
Skrenuli smo prema onim roskastim brdima, Bernie nekoliko koraka iza, ja s nosom u zraku,
ali češće na tlu. Tražio sam najpoznatiji miris na cijelome svijetu, što će reći, moj vlastiti.
Naći svoj miris, slijediti ga do farme gospodina Gulagova s onim groznim starim rudnikom,
zariti zube u pokoju nogavicu, slučaj završen.

123
 Ali gdje se nalazio moj miris? Ponovno sam promijenio smjer i krenuo prema
jednoličnoj, jalovoj ravnici i osušenoj sivkastoj biljci, jedinoj živoj stvari u okolici. Pomirisao
sam dno biljke, gurnuo njušku ravno u njezino lišće, ako je to uopće bilo to, nešto dugačko,
voštano s, uf: bodljama. Prekasno.
Uzeli smo kratku stanku dok mi je Bernie izvadio bodlje. A potom sam se vratio ravno
natrag biljci.
“Chet, za Boga miloga.”
Njuškao sam i njuškao, i možda zato što sam je malo prodrmao, biljka je odala svoju
tajnu: blijedi jedva prisutan miris stare kože, soli i papra, nerčeva krzna, juhe od
paradisiaquea; i da budem iskren, s malom primjesom nečega muškog i otkvačenog. Bio je to
moj miris, bez imalo sumnje. Moj miris i samo moj, neporeciv dokaz da je Chet za pet prošao
ovuda.
“Nešto si našao, mali?”
Aha. Spustio sam nos ravno na tu tvrdu zemlju, sada topliju od zraka – jer je upila
vrućinu dana – i njuškao uokolo ne bih li našao još svojih tragova. To je, izgleda, dugo trajalo,
ali onda sam, blizu zahrđalog otpatka nečega napravljenog ljudskom rukom, a sada već
neprepoznatljivog, uhvatio još jedan gotovo iščezli dašak, čak slabiji od onog prvog. Okrenuo
sam se prema roskastim brdima, onome najvišem na samom kraju i s nosom na zemlji počeo
polako kaskati. Još jedan dašak? Tako mi se učinilo i ponovno sam promijenio smjer. Zatim je
došlo dugo razdoblje bez mirisa i kad sam pogledao gore, ona udaljena brda bila su još uvijek
daleko, ali sada više nisu bila ružičasta, osim samog vrška onog najvišeg; ni naše se sjene više
nisu vidjele. Sada je jedna sjena prekrila sve i nebo se smračivalo.
“Kak’ ti ide?” pitao je Bernie.
Počeo je puhati vjetar iz smjera onih udaljenih brda. Podigao sam nos i mirisao ga.
Kako mi je išlo? Odlično. Mi to možemo. Ali iskreno, vjetar nije donio ništa sa sobom, nada,
nula i to me iznenadilo: vjetar mi je obično bio prijatelj. Malo sam promijenio smjer, njuškao
neki busen trave. Ponovno jastreb – lako je identificirati miris jastreba – i možda nekakav
gušter, ali ništa moga. Vjetar je zapuhao jače, otkotrljao se busen trave.
Pala je noć, beskrajno tamno nebo prepuno zvijezda, a uskoro se pojavio i mjesec, bijel i
okrugao. Bernie je bio pun čudnih ideja o mjesecu – kao da nije imao svoju svjetlost i da je
nekoć bio dio Zemlje – ali jedino što ja znam jest da on ima čudan utjecaj na mene; teško je to
objasniti, ali na mjesečini su mi osjetila najizoštrenija. A ova je mjesečina bila najsjajnija koju
pamtim. Bernie nije, kakva god bila njegova vjerovanja o mjesečini, uopće morao paliti
bateriju, nijedanput.
Nastavili smo hodati, jedino što se čulo bio je zvuk vjetra; Bernie i ja se znamo kretati
tiho. U jednom sam trenutku spazio odsjaj, požurio sam se do njega i namirisao krhotinu
stakla. Ima li nečega ondje? Možda tek sitni dašak krzna, moje bundice. Opet sam promijenio
smjer, polako sam krivudao cik-cak tražeći, tražeći. Mjesec je putovao nebom. Nailazio sam
na mirise ovoga i onoga – ne više nerčevinu, ali nekoliko puta juhe od paradisiaquea, a
jedanput čak muške otkvačenosti, zasigurno moje – i promijenio smjer, mijenjao ga opet, i
možda još jedanput. Bernie je hodao uz mene. Ponekad bi, kad sam ja počeo kaskati, morao
trčati, a njegovo je teško disanje remetilo tišinu. Vrijeme je prolazilo, vjerojatno mnogo
vremena. On nije rekao ni riječi. Osjećao sam njegovo povjerenje. Bernie je vjerovao u mene.
To me još više osnažilo. Mogao sam nastaviti tražiti cijelu noć ako je to bilo potrebno.
I onda: napokon! Ispred nas sam opazio znak na stupu, iako smo bili usred ničega: sjetio
sam se tog znaka, vidio sam ga one noći kad sam pobjegao od gospodina Gulagova. Otrčao
sam do njega, Bernie me slijedio. Sad je upalio bateriju osvjetljavajući znak. Vidio sam koliko

124
je bio otrcan, sva su mu slova gotovo potpuno izblijedjela. Bernie je lagano rukom prešao
preko drveta i rekao: “Nešto ‘duhova’, tako izgleda. ‘Osam kilometara’.” Okrenuo se prema
meni. “Bit će da je ‘Grad duhova’ – ima ih mnogo u okolici. Jesi li bio ovdje, Chet?“
“Grad duhova” mi nije ništa značio, no jesam li bio ovdje? Oh, da. Zakoračio sam korak
ili dva bliže znaku i odjednom me zapuhnuo vlastiti miris, najjači dosad. Odjurio sam dalje.
“Chet! Chet! Uspori.”
Pokušao sam usporiti, ali nije mi baš išlo od ruke s obzirom na to da je miris postajao
sve jači i jači. Otrčao sam naprijed, vratio se, kružio oko Bernieja, nastavio dalje. Isti se
princip ponavljao kako smo napredovali, ali ja se uopće nisam umorio te gotovo da nisam ni
primijetio kad je mjesec nestao s vidika, zvijezde se zamaglile, a nebo izblijedjelo. Bili smo
na pravom tragu slijedeći taj miris, u to nije bilo sumnje jer su svi sastojci bili prisutni: stara
koža, sol i papar, nerčevo krzno, juha od paradisiaquea, uz ono nešto otkvačeno. To je bilo
to! Počeo sam trčati, više se nisam mogao suzdržati. Neko sam vrijeme čuo Bernieja kako trči
za mnom, ali onda je stao. Okrenuo sam se da pogledam. Više nije trčao, zapravo je posustao i
sporo hodao. Bernie! Hajde! Okrenuo sam se, jurnuo naprijed sa svojim mirisom svuda oko
sebe i već sam dostizao punu brzinu kad—
Što je ovo? Limenke piva? Ostaci vatre? Raspadnuta brvnara? Oh, ne. Vratili smo se u
motociklistički logor? Kako je to bilo moguće? Tragali smo cijelu noć. Smrznuo sam se s
jednom šapom u zraku.
Bernie je došao do mene. “Izgleda da smo kružili uokolo, mali”, rekao je tiho. Spustio
sam šapu, a potom i glavu.

Pustinjom se razlila svjetlost dana otkrivajući koliko smo bili prašni, ja i Bernie. Je li nam
prašinu nanio vjetar koji se podigao tijekom noći? Nisam to znao. Na danjem sam svjetlu
također vidio da Bernie opet ima oči kao zombi. “Stvarno je lijepo”, rekao je, “pustinja u
zoru.” Meni nije bilo lijepo, ne u tom času: tako sam se loše osjećao zbog svog neuspjeha da
nisam mogao pogledati Bernieja u oči. Ušli smo u auto, prešli preko Apache Washa, pronašli
stazu i odvezli se natrag u planine i do Sierra Verdea. Ležao sam umoran na svom sjedalu; no
zar bih si dopustio da zaspim? Nema šanse.
“Jesi gladan, mali?” rekao je.
Bio sam gladan, no zar bih si dopustio da jedem? Nema šanse. Bernie je zaustavio auto.
Sjeo sam. Bili smo parkirani ispred samoposluživanja. Bernie je izvadio tridesetosmicu iz
pojasa i pospremio je natrag u pretinac te je već posegnuo za ručkom na vratima kad je iz
samoposluživanja izašao čovjek s vrećicom punom namirnica. Sitan momak, jako mršav, s
tetoviranim rukama i kosom koja je stršila.
Bernie se umirio. “Da se nisi ni pomaknuo”, rekao je tako tiho da sam ga jedva čuo.
Nisam se ni pomaknuo, gotovo da sam prestao disati. Ovaj mali raskuštrani tetovirani
momak? Znali smo ga, ja i Bernie, kako da ne: bio je to Anatoly Bulganin, kinooperater u
Golden Palm Movie Palaceu u Las Vegasu. Bili smo daleko od Vegasa: to sam jako dobro
znao. I poznavao sam Bernieja. Sad on misli: što taj momčić radi ovdje? Odmah sam živnuo.

125
 Dvadeset četiri

ANATOLY BULGANIN, RAŠČUPANI KINOOPERATER, PREŠAO JE PREKO

parkirališta, otvorio prtljažnik i unutra stavio vrećice nijedanput ne pogledavši u našem
smjeru. Je li mi Bernie ikad rekao čime se bave operateri? Nisam se mogao sjetiti, ali bio sam
siguran da mora biti nešto loše, već iz samog naziva.
“Bingo”, rekao je Bernie, ispod glasa.
Bingo? Zašto bingo? Nije li to bila ona čudna igra koju je Bernie igrao jedne večeri na
priredbi za prikupljanje sredstava koju je organizirala Dobrotvorna udruga policajaca
pozornika, igra koju bi Bernie možda dobio da nije bilo onog nesretnog incidenta s mojim
repom i njegovom karticom s malenim žetonima?
“Vidiš onaj auto?” rekao je Bernie. “Plavi BMW.” Izašao je iz Porschea. Anatoly je
upravo htio zatvoriti poklopac prtljažnika, kad se okrenuo i ugledao Bernieja. Lice mu je
počelo raditi smiješne trzaje. “Bok, Anatoly”, rekao je Bernie. “Malo smo daleko od kuće,
ne?”
“Ja, uh”, rekao je Anatoly. Zatim je začuđujućom brzinom pojurio okolo do vozačevih
vrata BMW-a i otvorio ih ne zatvorivši prtljažnik do kraja, koji se opet otvorio. Tada sam već
i ja bio u zraku. Sletio sam na pločnik, projurio kraj Bernieja i skočio na Anatolyja. Trenutak
prekasno: zalupio je za sobom vrata uz tresak, a ja sam udario u tvrdi lim tako da sam
napravio salto preko glave unatrag. Sljedećeg je trenutka BMW odjurio s parkirališta i pritom
me skoro pogazio.
“Chet? Jesi dobro?”
Prebacio sam se na noge i digao se, u početku pomalo nestabilan, no potom sam se
osjećao dobro. Dobro i malčice ljut.
“Idemo.”
Bio sam i više nego spreman. Uskočili smo u Porsche i krenuli za operaterom
Anatolyjem. Nije mu bilo spasa, samo on to još nije znao.
Bembura je tutnjala glavnom ulicom, prošla pokraj bara s neonskom čašom martinija u
izlogu – ispred nije bilo parkiranih pila, ali još je bilo rano – i skrenula u sporednu ulicu uz
škripu guma. Bernie nije vozio ni približno tako brzo – on nikad ne bi jurio u naseljenom
mjestu – tako da Anatolyju, kad smo stigli u sporednu ulicu, više nije bilo ni traga. Protutnjali
smo onuda, prošli zadnje kuće i došli na otvoreno, kad je Bernie dao gas do daske. Gotovo
odmah je prestao asfalt; bembura nam nije bila na vidiku, ali u zraku je još bilo njegove
prašine, izdajničke prašine, i to mnogo. Naš je motor proizvodio duboke grlene zvukove,
poput neke moćne zvijeri. Je li auto bio neka vrsta stroja? Nemoguće. Sa strojevima se nisam
slagao, ali aute sam obožavao.
Cesta je postajala sve uža i neravnija, i vijugala je sve više i više u planine. Bernie je
izvrstan vozač – jesam li to već spomenuo? Proklizavali smo jureći po zavojima, ali nos
Porschea uvijek je držao pravac. A izraz Berniejeva lica? Najbolji, bio je to izraz lovca s
pogledom na plijen. Možda još nije vidio plijen, ali poruka Anatolyju: gotov si. Već sam se
nekoliko puta našao u ovakvim potjerama – potjera automobilima jedna je od najboljih strana
našeg posla – i one su uvijek završavale jednako, s mojim zubima na nogavici nekog nitkova.

126
 Cesta nas je vodila sve više i više, sjedne su se strane nazirale strme stijene, a s druge su
se oštro rušile okomite litice. Bernie je ubacio u nižu brzinu – obožavam to, pogotovo kad
motor počne jače turirati i zabaci me natrag u sjedalo – Bernie je bio majstor! Ima li što
zabavnije od ovog? Ha? Pitam ja vas.
Ali gdje sam stao?
Anatolyju za petama, Bernie je usporio. Nagnuli smo se u oštrom zavoju gdje je cesta
zavijala iznad litice i odakle smo mogli vidjeti još jedan takav zavoj ispred nas; a na tom je
zavoju bio, uz oblake prašine koji su ga pratili, plavi BMW, s još uvijek otvorenim
prtljažnikom koji je lamatao gore-dolje. Bilo je to samo pitanje vremena: omiljena ljudska
izreka, iako ne i moja – sve što se tiče vremena nekako mi izmiče, poput sapuna koji sam
jednom pokušao uhvatiti na podu kupaonice. No znao sam da ta izreka odgovara času poput
ovog i počela mi je curiti slina, kao i uvijek kad nam malo fali da uhvatimo zločinca.
Bembura je nestala iza zavoja. Bernie je promijenio brzinu i sjurili smo se na kratkom
dijelu ravne ceste te došli do sljedećeg zavoja, onoga gdje smo prije nekoliko časaka vidjeli
Anatolyja. Iza tog se zavoja cesta suzila i postala još neravnija te se nastavila uspinjati dugim
zavojitim dijelom, na kojem je bembura bila tek na polovici. Stizali smo ga, i to brzo. Neki
raskuštrani mali prconjak će pobjeći Bernieju? Samo sanjaj.
Stizali smo ga, Bernie je šaltao u nižu, pa u višu brzinu manevrirajući rukama i nogama,
prilagođavajući se bez prestanka. Sad sam već kroz stražnje staklo BMW-a mogao vidjeti
Anatolyjevu glavu, koja se okretala lijevo-desno, možda zato što je provjeravao stanje u
retrovizoru. Zastrašujući je to prizor, zar ne, mali moj, vidjeti za petama Detektivsku agenciju
Little? BMW je ubrzao, zatim počeo ići lijevo-desno zbog stražnjeg dijela, koji ga je zanosio
sve jače i jače, te je cijeli proklizavao sve bliže rubu litice, no u času kad je trebao odletjeti u
zrak – jesam li spomenuo da nije bilo nikakve ograde? – odjednom se ispravio, s namirnicama
koje su letjele iz prtljažnika, i nastavio dalje. Jedna je jabuka poletjela visoko u zrak; došla mi
je luda želja da je dohvatim. Što mi je bilo? Bila je to loša ideja naravno, ali nisam se mogao
prestati pitati: je li to izvedivo?
Sa svim tim zanošenjem, Anatoly je izgubio dosta svoje prednosti. Brzo smo ga stizali
dok su stvari jureći prolazile pored nas – zavoj za zavojem; strme stijene s jedne strane;
bemburini kotači podižu za sobom prašinu; i litica s druge strane – kao da smo obrubljivali
samo nebo. Sjedio sam uspravno, čak i uspravnije od uspravnog – ustvari, prednje sam šape
držao na vrhu okvira prednjeg stakla – spreman, sposoban, voljan. Anatoly je ponovno
pogledao u retrovizor – sad sam mu čak mogao vidjeti oči širom otvorene od straha, a taj sam
strah mogao i namirisati – i Bernie je podigao svoj dlan dajući mu znak da stane. Ali Anatoly
nije stao, čak je i ubrzao u sljedećem zavoju, no bemburin je stražnji kraj opet izgubio kontakt
s cestom te počeo klizati i klizati; i u tom je trenutku Bernie napravio najnevjerojatniju stvar:
skroz je okrenuo volan istodobno ubacujući u manju brzinu i projurio između bembure i strme
stijene.
Sad smo mi bili naprijed i Anatoly je gutao našu prašinu! Zar to nije bilo genijalno?
“Sad ćemo usporiti ovu malu karavanu”, rekao je Bernie. Jedna riječ o Bernieju: genijalac. “A
onda ćemo mu naplatiti kaznu za onečišćavanje okoliša”, dodao je. Onečišćavanje okoliša?
Nisam to razumio i još sam razmišljao o tome, kad – buuum! Nešto je pošlo po zlu. Prvo
stvarni bum koji kao da je došao točno ispod nas – oh, ne, nevolje s autom, sad? – a zatim je
oblak crnog dima, gust i mokar, eksplodirao ispod haube i razlio se preko prednjeg stakla
zasljepljujući nas.
Nakon toga su se stvari događale brzo. Počeli smo se okretati, okolo i okolo na uskoj
cesti, vrteći se i proklizavajući u isto vrijeme; u jednom smo času klizili uz samo kamenito
podnožje strme stijene s iskrama koje su letjele posvuda, a zatim smo skrenuli na drugu

127
stranu, gdje su ispod jednoga kotača u ponor štrcali kamenčići sa samoga ruba ceste, koji je
guma načas čak i prešla, a za cijelo to vrijeme, dok je mijenjao brzine, kočio i okretao volan
amo-tamo, Berniejevo lice uopće se nije promijenilo. Ali ništa nismo vidjeli jer nam je
prednje staklo bilo potpuno zacrnjeno od dima. U međuvremenu smo se okretali i okretali. Je
li bembura projurila kraj nas i još jedanput preuzela vodstvo? Učinilo mi se tako. Ali nisam
bio siguran jer sam u tom trenutku imao važnijih stvari na pameti, budući da smo se upravo
zabili u podnožje strme stijene, ali ovaj put jače, ustvari tako jako da sam odletio u zrak sa
svoga sjedala.
Uslijedio je užasan trenutak kad sam letio po samome nebu – znao sam imati takve
noćne more – sve više i više i odjednom dolje. Slijetanje je bilo tvrdo, ali dočekao sam se na
sve četiri. Oh, tako je dobro imati sve četiri noge. No nisam se dugo zadržao na njima jer sam
se počeo kotrljati i napokon sam se zaustavio na sredini ceste bez daha, ali neozlijeđen. Dobro
sam se protresao, vidio Porsche ispred sebe kako hvata pravac i usporava, znači da je Bernie
preuzeo kontrolu: sve će biti u redu. Ali onda – što se sad dogodilo? Sa strmine se počela
kotrljati golema stijena, koja se strovalila na cestu, točno ispred Bernieja. Nije ništa mogao
napraviti: Porsche se zabio ravno u nju, stražnji mu se kraj digao preko prednjeg, poletio je u
zrak i tresnuo preko litice s druge strane ceste nestajući s vidika.
Bernie!
U sljedećem sam trenu stajao na rubu vireći dolje. Daleko, daleko dolje, Porsche se
vrtio i padao u prazninu dolje, dolje, dolje dok se napokon nije razbio na širokom kamenom
grebenu i eksplodirao u plamenu. Zatim je sve utihnulo, osim zvuka mog vlastitog disanja.
Bernie!
“Chet?”
Pogledao sam dolje. Ondje je, gotovo u mom dosegu, visio Bernie krvava lica držeći se
jednom rukom za sićušni izbojak. Oči su nam se susrele. Mišići u njegovoj ruci iskočili su
poput debele užadi dok se pokušavao popeti preko ruba. Ali nije to mogao učiniti, ne samo
jednom rukom, a ondje nije bilo mjesta da se uhvati i drugom jer je litica bila potpuno ravna i
okomita. Nagnuo sam se preko ruba.
“Ne, mali.”
Nisam to čuo. Nagnuo sam se još malo zaronivši prednjim šapama preko ruba, a
stražnjima sam se svom snagom ukopao na cestu. Zatim sam spustio glavu istežući se koliko
god sam mogao dalje, ali to nije bilo dovoljno. Nisam ga mogao dosegnuti.
“Povuci se, mali.”
Nema govora. Ostali smo tako, glave su nam se gotovo dodirivale, a mišići su se u
Berniejevoj ruci naprezali. A onda se nečega dosjetio. Vidio sam mu to u očima, mnogo sam
puta vidio taj pogled. Slobodnom je rukom posegnuo dolje, otkopčao remen, izvukao ga,
dobro ga uhvatio za jedan kraj, a zatim meni prebacio drugi kraj s kopčom. Uhvatio sam ga
ustima i zagrizao tako snažno da nije bilo šanse da mi pobjegne.
“Na dva”, rekao je Bernie. Pripremio sam se. “Jedan, dva.”
Počeo sam svom snagom potezati unatrag. Bernie se držao za remen, u isto se vrijeme
podižući drugom rukom, onom kojom se bio uhvatio za onaj jedan jedini izbojak na okomitoj
litici. Dizao se, polako, tako polako, ali sve više i više. Moji su mišići – niz vrat, niz leđa i
noge – gorjeli. Malo-pomalo Bernie se pridizao, oči su mu sad bile u ravnini ruba. Je li
izgledao uplašeno? Ni najmanje, bar ne meni. Pustio je izbojak i posegnuo gore – držeći se u
jednom trenutku samo za remen – te svoju slobodnu ruku stavio na zemlju snažno se
odgurujući. U tom sam istom trenutku još jedanput povukao unatrag najjače što sam mogao i

128
Bernie je bio gore prebacivši prvo gornji dio tijela na cestu, a potom je na sigurno iskoprcao i
ostatak!
Zagrlio me. “U redu je, Chet, sad možeš pustiti.”
Pokušao sam pustiti kopču remena, ali zapela mi je među zubima. Bernie ju je izvadio.
Polizao sam ga po licu osjećajući njegovu krv i znoj. Držao mi je glavu u rukama i stisnuo je.
“Moram smršavjeti pet kilograma”, rekao je. “Možda čak i deset.” Nisam bio siguran
koliko je to, a Bernie mi je ionako izgledao dobro; no u isto se vrijeme nisam mogao ne
zapitati ne bi li ga, da je bio malo lakši, bilo jednostavnije izvući ako bismo ovo ikada trebali
ponoviti.
Sve je bilo mirno, osim slabog brujanja udaljenog motora. Pogledom smo slijedili zvuk
i na udaljenom dijelu ceste, na vrhu druge planine, vidjeli plavu točku u pokretu. “Bar sam
vidio broj tablica.” To je bio Bernie, baš takav, daleko ispred drugog tipa. Pogladio me po
leđima. Spustio sam uši. “Dugujem ti, maleni, i to puno”, rekao je.
Smiješna misao. Ta mi smo partneri.
Ustali smo, otišli do ruba i gledali dolje u ostatke Porschea iz kojih se pušilo. “Ionako je
već bio na izdisaju”, rekao je Bernie. “Nabavit ćemo drugi.” Na izdisaju? Što on to govori? I
gdje ćemo naći drugi, ovako dobar, najfora auto na cesti? To je bilo nemoguće. Osim toga,
imali smo problema s novcem. Naše su financije bile u komi. Bernie je bio genijalac, pa zašto
to onda nije mogao zapamtiti i prihvatiti činjenicu da ćemo se morati snaći sa šugavim starim
kamionetom? “Na bemburi su pločice iz Nevade”, rekao je. I nasmiješio mi se. “C3P 2Z9 –
zapamti to.” Nemoguće je ljutiti se na Bernieja. Počeli smo hodati.

Vratili smo se kući umorni, gladni i žedni. Bernie je platio taksistu – dio puta su nas povezli
vozač kamiona i misionar, a dvaput smo se vozili i busom – i ušli smo unutra. Na sekretarici
je svijetlila lampica. Otišao sam do svoje zdjele s vodom i ispio je do kraja. Bernie je zgrabio
bocu burbona iz ormarića pokraj sudopera i pritisnuo gumb na sekretarici.
“Ovdje Cynthia Chambliss.” Zvučala je uzbuđeno. “Primila sam poziv od Madison. Ona
je dobro, kaže da će se uskoro vratiti kući – da samo rješava neke stvari. Kaže da se ne
trebamo brinuti i moli da ne trošimo previše vremena i novca da je pronađemo. Ovoga, mislila
sam da biste to trebali čuti. Jeste li već poslali račun Damonu? Htjela sam vam reći kako sam
vam zahvalna—”
Bernie je podigao slušalicu i otipkao broj. “Halo, Cynthia? Bernie Little. Primio sam
vašu poruku i—” Zastao je. Čuo sam njezin glas s druge strane žice, visok i pomalo čudan.
“Dobro sam”, rekao je Bernie. “Zašto ne bih bio?” Još jedna pauza. “Tko vam je to rekao?”
pitao je
Bernie odlažući neotvorenu bocu burbona na šank. “Cynthia?” rekao je. “Jeste li kojim
slučajem snimili Madisonin poziv?” Slušao je. “To je bilo pametno. Volio bih ga čuti.” Opet
je zastao. Čuo sam tišinu s druge strane. “Neće dugo trajati”, rekao je Bernie. “Stižemo
odmah k vama.” Cynthia je počela govoriti nešto što je zvučalo kao početak “ne”, ali Bernie
je poklopio slušalicu.
Okrenuo se meni. “Damon joj je rekao da sam poginuo u nesreći.” Uzeo je ključeve
kamioneta koji su visjeli na kuki do frižidera. “Odakle mu to?”
Nemam pojma. Zar smo to baš sad morali saznati? A što je s večerom?

129
 Dvadeset pet

“I SPUSTIT ĆEMO SJEDALA”, REKAO JE KAPETAN CRUNCH ONIM SVOJIM

odvratnim kreštavim glasom. Oh, čovječe, kad bih samo mogao, spustio bih ti ih ravno na tu
tvoju ružnu krestu. Stajao je na svojoj prečki – kavez je sad bio na šanku u Cynthijinoj
kuhinji, ne više u Madisoninoj sobi – i buljio u mene svojim podlim malim očima. Njegova
čudna bodljasta kresta kao da je narasla od zadnjeg puta kad sam ga vidio, kao da je bila
velika kao cijela njegova glava, možda čak i veća. Nisam mu se sviđao, nije li to bilo očito?
Ne sviđaš se ni ti meni, sinko.
“Kavu?” rekla je Cynthia. I ona se promijenila, izgledala je starije, mršavije, još više
usukano jer su joj se pojavile neke crte na licu koje prije nisam zamijetio; no ljude je, a
pogotovo žene, bilo teško tako procjenjivati – možda sam ih sad primijetio jer je imala kosu
svezanu u rep i bila bez šminke.
“ Volio bih da odmah krenemo na poziv”, rekao je Bernie.
“Naravno”, rekla je Cynthia primičući se telefonu. “Ne mogu vam reći kako je divno
bilo čuti njezin glas. Sad to možemo staviti iza sebe.”
“Što to?” pitao je Bernie.
“Pa, što god da je muči”, rekla je Cynthia. Ugrizla se za usnicu – pazim da to uvijek
primijetim – i dodala: “Maddy je bila u jako ranjivoj dobi – tek sad to vidim.”
“Kad je to bilo?” pitao je Bernie.
Stisnute brazde među njezinim očima još su se produbile. “Kad smo se Damon i ja
rastali. Tada se nije činilo da je to previše pogađa – toliko mnogo njezinih prijatelja dolazi iz
raspad... iz miješanih obitelji, i tako to. Ali sad vidim – iako je razvod za djecu bolji od lošeg
braka, možda je za djevojčicu kao što je Maddy, tako pametnu i osjetljivu...” Pogledala je u
pod, a glas joj se izgubio.
“Koliko je loš bio vaš brak?” pitao je Bernie.
“Ne slažete se?” rekla je. “S tim da je razvod za djecu bolji od lošeg braka?”
Bernieju je iskočio mišić na jednoj strani lica. “Nije da se slažem ni da se ne slažem”,
rekao je. “Samo vas pitam o vašem braku.”
Cynthijine su se oči zamaglile. “Je li to sad važno?”
“Ne znam ni sam”, rekao je Bernie. “Pokušavam povezati stvari. Zasad imamo mnogo
nerazjašnjenih pitanja.”
“Kako to mislite?” pitala je Cynthia.
Ako pitate mene, jedino što smo imali bila su nerazjašnjena pitanja.
“Možemo se vratiti na to”, rekao je Bernie. “Ali najprije poziv.”
Cynthijin je prst prelazio preko tastature na postolju telefona. “Jučer je zvala. Sva sreća
da sam bila tu – već sam doslovno bila kod vrata, na izlasku.” Pritisnula je jednu tipku.
“Halo? Halo? Mama?”
Poznavao sam taj glas koji mi je bio tako drag: Madisonin glas. Na farmi je rekla: “Da
niste ozlijedili tog psa.” Takvo što ne zaboravlja se lako, ja sigurno neću. Ako treba, ovjerit ću
to kod javnog bilježnika, što god to značilo.

130
 “Mama? Jesi tu? Ja sam, Maddy.”
Berniejevo lice bilo je jako mirno. Nagnuo je malo glavu na jednu stranu. Shvatio sam
da sam i ja učinio isto.
Zatim se čuo klik i Cynthia je bez daha rekla: “Maddy? Maddy? Jesi to ti?”
“Bok, mama, ja sam.”
“Maddy! Srce moje, oh, moj Bože! Jesi dobro? Gdje—”
“Dobro sam, mama, samo...” Nastala je pauza, u kojoj mi se učinilo da sam je čuo kako
se guši, kao što se to ljudima događalo prije nego što će zaplakati, no tada kao da je duboko
udahnula i nastavila. “... rješavam neke stvari, ništa drugo.”
“Kakve stvari? Umrla sam od brige. Svuda smo te tražili, policija, privatni istražitelj,
svi. Gdje—”
“Mama, ne brini se. Dobro sam. Zato te i zovem. Ne brini se – i nemoj trošiti vrijeme i
novac tražeći me. Uskoro se vraćam kući, mama.“
“Kad?”
“Uskoro.”
“Ali kad?”
“Uskoro, mama. I znaš što?”
“Što?”
“Mislila sam da bi bilo lijepo da nabavimo psa.”
“Psa?”
“Velikog šašavog psa, možda poput onog kojeg sam vidjela neki dan, s raznobojnim
ušima. Postoji li šansa, bar u duhu, da to učinimo?” Berniejevo je lice problijedjelo, kao da
mu se sva boja iscijedila. Jesam li to ikada prije vidio?
“Naravno da možemo nabaviti psa, ali kad—”
“Mama, moram ići. Volim te.”
Klik.
Bernie je pogledao Cynthiju, potom mene. Tijelo mu je bilo jako mirno, mogao sam
osjetiti tu mirnoću. Znao sam da razmišlja brzo; ali o čemu, nisam imao pojma. Imao sam i ja
jednu misao u glavi: jesu li raznobojne uši nužno loša stvar?
Bernie je otišao do sekretarice i stisnuo nekoliko tipki. Čuli su se smiješni glasovi ljudi
koji pričaju puno prebrzo, zatim su se usporili i ponovno sam čuo: “Velikog šašavog psa,
možda poput onog kojeg sam vidjela neki dan, s raznobojnim ušima. Postoji li šansa, bar u
duhu, da to učinimo?”
“Nikada se nismo svađale oko toga hoćemo li imati psa, ako o tome razmišljate”, rekla
je Cynthia.
“Ne razmišljam”, rekao je Bernie.
Kao da ga nije čula. “Mislim, ona je htjela Kapetana Cruncha i ja sam joj to odmah
dopustila.”
Velika, velika greška.
Kapetan Crunch je podigao krila podsjećajući me na grofa Drakulu i rekao: “Neka bude
duplo.”
“Je li pas neka vrsta nadomjestka?” rekla je Cynthia. “Na to ciljate – kao utješna
nagrada za to što su joj se roditelji razdvojili?”

131
 Teško ju je bilo slijediti, ali “utješna nagrada” mi je zvučalo uvredljivo. A šašav? Otkud
sad to?
“Ne, nisam na to mislio”, rekao je Bernie. Vratila mu se boja u lice i počeo je sličiti
sebi; bio sam se zabrinuo na trenutak ili dva.
“Objasnite mi onda”, rekla je Cynthia.
“Vaša je kći izuzetno pametna djevojka.”
Cynthia je kimula. “Ali kakve to veze ima s pozivom?” Bernie joj nije odmah
odgovorio. Izraz lica mu je postao skamenjen, što ni Cynthiji nije promaknulo. “Ona govori
istinu, zar ne?” pitala je.
“O čemu?” rekao je Bernie.
“O tome da će se ubrzo vratiti kući. Slažete se s tim, zar ne? Narednik Torres se slaže.”
“Pustili ste mu vrpcu?”
“Bio je ovdje prije par sati. Slaže se. Ona se vraća kući.”
Bernie je kimuo, što je Cynthia vjerojatno shvatila kao da se slaže s njom, ali ja sam ga
bolje poznavao: taj lagani pokret glavom mogao je značiti bilo što, sve je to bio dio njegovih
ispitivačkih vještina.
“Dobro”, rekla je Cynthia. “Jer, zašto bi inače zvala? Ne želi da se brinem, iako sam
gotovo umrla od brige.” Oči su joj se napunile suzama; nije ih mogla zaustaviti i počele su joj
teći niz lice.
“Um”, rekao je Bernie izgledajući kao da mu je neugodno. “Uh.” Potapšao se po
džepovima nadajući se da će u njima naći tko zna što. Cynthia je brzo izašla iz sobe. Bernie se
okrenuo meni. “Ti si vidio Madison, zar ne, mali? Riješio si slučaj a da ja to nisam ni znao.”
Mahnuo sam repom. Što sam drugo mogao? Ali jesam li riješio slučaj? Nisam, zato što
je nismo spasili. Možda sam zapravo zeznuo stvar. Rep mi se umirio.
“Bravo, mali”, rekao je Bernie. “Izvrsno. Ali što god planiraš izvesti s tom pticom?
Zaboravi.”
Opa. Što je to trebalo značiti? Istina, izgleda da se udaljenost između mene i kaveza na
neki način dosta smanjila; zapravo sam se približavao dometu napada, kad bi mi takvo što
uopće bilo na pameti, a nije, što je bila čista i apsolutna istina.
“Chet?”
Udaljio sam se od šanka i sjeo leđima okrenut Kapetanu Crunchu. Cynthia se vratila
brišući lice maramicom. “Ispričavam se”, rekla je.
“Nemate zbog čega”, rekao je Bernie. “Pretpostavljam da Damon zna za ovaj poziv.”
“Oh, da. Odmah sam mu rekla.”
“Je li došao ovamo da ga posluša?”
“Nije. Ali sve sam mu prepričala. Nemamo baš osobit odnos, čak ni za bivše supružnike
nakon sveg ovog vremena, ali vjerujemo jedno drugome što se tiče jedne stvari.”
“Koje to?” pitao je Bernie.
“Što se tiče Maddy i njezine dobrobiti. Ona je nešto najbolje što smo i on i ja ikada
napravili. Ljudi koji i sami nisu roditelji možda to ne mogu razumjeti. Oprostite, ne sjećam se
imate li vi djece.”
Berniejevo je lice opet postalo kameno.
Je li Cynthia izgledala malo uplašeno? Već sam vidio da klijenti tako reagiraju na
Bernieja. “Ova, oh, posjekotina na vašem licu kao da malo krvari”, rekla je.

132
 “To je od tupe britvice”, rekao je Bernie brišući je rukavom. Tupa britvica? Istina,
Bernie se znao puno puta porezati pri brijanju, ali posjekotina od brijanja na čelu? Shvatio
sam da namjerno ne želi reći ništa o našim pustolovinama na onoj planinskoj cesti kod Sierra
Verdea. Kako to? Nisam imao pojma. Pomaknuo sam se mrvicu bliže Kapetanu Crunchu.
Kapetan se nervozno pomaknuo na svojoj prečki. “Volio bih odrediti kronologiju”, rekao je
Bernie.
“Kronologiju čega?”
“Kao prvo”, rekao je Bernie, “točno vrijeme kad je došao poziv. Drugo – kad ste nazvali
Damona. Treće – kad ste nazvali mene. Četvrto – kad vam je Damon rekao za moju navodnu
pogibiju.”
Oh, joj. Kad bi Bernie krenuo ovako rešetati svoj numerirani popis, nisam se mogao
usredotočiti. Cynthia je nešto odgovarala. Bernie joj je uzvratio s još pitanja, ovoga puta
brojeći ih prstima. Sve su mi se riječi pretvorile u jednoličnu pozadinsku buku, i to ne
pretjerano neugodnu. Ja sam se polako približavao Kapetanu dosegnuvši granicu s koje sam
mogao napasti kavez. Cynthijin je šank bio dosta visok. Kad bih samo mogao staviti njušku
iznad—
“Nabijem te”, povikao je Kapetan Crunch odvratno kriješteći, istodobno se podižući s
prečke raširenih krila u Drakulinu stilu. Nabijem te? Mislio sam da zna reći samo: “Neka
bude duplo”, “I spustit ćemo sjedala”, i “Madison je zakon”. Sad je dodao i “Nabijem te”.
Krajnje iritantno. Htio sam—
“Chet?”
Pokušao sam izgledati nedužno, što nije bilo lako s jednom šapom na šanku. Jako sam
je suptilno spustio. Bernie me lijepo potapšao; odnosno, bar sam tako mislio, dok nisam
shvatio da me čvrsto uhvatio za ogrlicu.
“Još samo jedna stvar”, rekao je. “Odakle Damonu ideja da sam poginuo u
automobilskoj nesreći?”
“Rekao mi je da je tako čuo”, rekla je Cynthia.
“Gdje?”
“Nije rekao.”
“Učinite mi uslugu”, rekao je Bernie. “Pustite ga da misli da je to istina.”
“Prekasno”, rekla je Cynthia. “Već sam mu rekla. Jesam li pogriješila?“
“Niste”, rekao je Bernie.
“I zašto ne biste htjeli da Damon to zna? Što se to događa?“
“Objasnit ću vam poslije”, rekao je Bernie. “Sad moramo ići.”
“Ne razumijem”, rekla je Cynthia.
Nisam ni ja, ali bilo mi je svejedno: već sam navikao na Bernieja i njegove mušice.

“Što se tebi dogodilo?” pitao je Rick Torres.

“Tupa britvica”, rekao je Bernie.
“Aha”, rekao je Rick.
Bili smo na parkiralištu Donut Heavena parkirani na policijski način, vrata vozača uz
vrata vozača. Bernie je zagrizao krafnu s čokoladnom glazurom; Rick i ja smo radili na
krafnama s finim šećerom u prahu. “Čuo si snimku?” pitao je Bernie.
“Jesam.”
“Cynthia se dobro sjetila da je snimi.”

133
 “Što znači?” pitao je Rick.
“Ništa. Samo da je pokazala prisutnost duha.”
“Što znači?”
“Ništa.”
“Hej, Chet”, rekao je Rick gledajući pokraj Bernieja. “Imam ovdje jednu krafnu viška,
momčino.”
Da, molim. U zadnje nam vrijeme redoviti obroci nisu bili učestala pojava pa sam
skapavao od gladi.
“Prazne kalorije”, rekao je Bernie dižući ruku u zrak. Krafna viška ostala je u
policijskom autu. Promiješao je kavu prstom. “Snimka.”
“Meni se činila košer”, rekao je Rick.
Košer: poznata mi je bila ta riječ; imala je neke veze s piletinom, odnosno, najboljom
piletinom koju sam ikada probao, na slavljeničkoj večeri poslije zadnje zasjede u slučaju
razvoda Teitelbaumovih. S nestrpljenjem sam čekao da čujem kako će piletina dospjeti u naš
slučaj.
“Djevojka je jednostavno pobjegla da raščisti glavu?” rekao je Bernie.
“Događa se stalno.”
“S klincima poput nje?”
“Tko zna kakva je ona zapravo?” rekao je Rick. Hej, ja sam znao: ona je super. “No
prvo smo dobili fotku nje kako sama izlazi iz nekog kina u Vegasu”, nastavio je Rick, “i sad
ovaj poziv. Uz to – nema zahtjeva za otkupninu, što je za mene najveći znak od svih. Dakle,
budući da si, koliko sam shvatio, ionako skinut sa slučaja, a za pro bono posao u sektoru
privatnjaka nitko živ nije čuo dok se ti nisi pojavio, zašto ne pričekaš malo i vidiš hoće li se
pojaviti u idućih nekoliko dana?”
“A ti?” rekao je Bernie. “Jesi li ti odustao od slučaja?”
“Više nema slučaja, Bernie. To ti pokušavam reći.”
Berniejev glas je postao oštriji. “Jesi li bar pokušao otkriti odakle dolazi poziv?”
“Nemoj svoje frustracije iskaljivati na meni”, rekao je Rick. Bernie je šutio. “Da,”
nastavio je Rick, “pokušali smo otkriti odakle dolazi poziv. No poziv je došao iz govornice, a
to je moglo biti bilo gdje.”
“Što ti to govori?” rekao je Bernie.
“Govori mi da je cura zvala iz govornice.”
“Gdje bi itko u današnje vrijeme našao govornicu?” rekao je Bernie.
Rick je pokazao rukom. Govornica je stajala u udaljenom kutu parkirališta.
“Mislio sam”, rekao je Bernie, “zašto bi je uopće išao tražiti ako se namjeravaš vratiti
kući.”
“Opet ti.”
“Što?”
“Previše čitaš između redaka.”
“Nije istina.”
“Je, uvijek si to radio. Ne mora se uvijek sve poklopiti. Postoje slučajnosti, nered,
komadići koji se ne uklapaju.”
“Samo zato što nismo dovoljno pametni da ih uklopimo.”
Nastavili su se tako natezati. Meni se počelo spavati.

134
 “Kako ti se čini ovaj komadić?” govorio je Bernie. “Pronašli smo onu plavu bemburu.”
Rick je gledao u Bernieja, zatim je otvorio notes i prolistao ga. “Onu s navodnim
plavokosim vozačem?”
“On nije bio u autu”, rekao je Bernie. “Već kinooperater.”
“Iz Vegasa?”
“Zove se Anatoly Bulganin.”
“Gdje si ga vidio?”
“Gore, u Sierra Verdeu.”
“I što kaže?”
“Nismo mu se uspjeli približiti.”
Rickove su oči prešle na Berniejevu posjekotinu na čelu. “Tablice?“
“Iz Nevade”, rekao je Bernie. “C3P 2Z9.”
“Provjerit ću ih”, rekao je Rick. “Ali nemoj se iznenaditi ako budemo nakon toga znali
još i manje.” Polizao je šećer u prahu sa svoje usne. Ja sam učinio isto.

135
 Dvadeset šest

“TRAGOVI su NAM PRED NOSOM”, REKAO JE BERNIE, ZAPRAVO VIŠE KAO promrmljao. “No nije
li uvijek tako?” Stalno je nešto mrmljao dok smo se vozili od Donut Heavena do tamo kamo
smo već išli. Bilo mi je svejedno – možemo ići kamo god, samo da se vozim na suvozačkom
mjestu. Sve u svemu, draži mi je bio Porsche, ali dobra stvar u vožnji kamionetom je da smo
bili visoko. Bilo je mnogo zabavnije gledati odozgo u automobile ispod nas; a zašto, to nisam
znao. Gurnuo sam glavu kroz prozor. Zrak se počeo zagrijavati – Bernie je rekao da je ljeto
bilo na pomolu – ali mi smo bili tipovi za otvorene prozore i ugašenu klimu; ponekad je znao
reći da su takvi poput nas osvojili Zapad.
“Možemo to analizirati i ovako”, rekao je Bernie. Oh, joj. Analiziranje – vjerojatno nije
moja jača strana. “Krenimo s jednostavnim pitanjem. Od svih ljudi koje smo upoznali na
cijelom ovom slučaju, od onoga časa kad se Cynthia Chambliss pojavila u našoj ulici, kome
najmanje možemo vjerovati?”
Hej. Izgleda da je to analiziranje dječja igra. Odgovor na pitanje kome najmanje
možemo vjerovati je očito Kapetan Crunch; jedan kratak pogled na njegove sićušne zle oči i
sve je bilo jasno. Ali kamo nas to vodi? Kapetan Crunch živi u kavezu i čak ako
pretpostavimo da se po noći uspio iskrasti van i letjeti uokolo, kamo je uopće mogao—
“Samo je jedan odgovor”, rekao je Bernie. “Damon Keefer.”
Damon Keefer? Damon Keefer pokraj Kapetana Cruncha? Ja nisam bio tako siguran.
Ali tada sam se sjetio kako je Keefer mirisao na mačku i prisjetio sam se one njegove
razmažene mačketine Princa sa svojim uobraženim držanjem; o, da, mogao bih se složiti s
tim. Bernie je bio u pravu, kao i obično. Ispod nas, u autu koji je prolazio, žena za volanom je
pričala na mobitel, dok je na stražnjem sjedalu pripadnik mog plemena gurnuo glavu u
vrećicu s namirnicama, a zavinuti mu se repić širom razmahao. Nekako mi se sviđao takav
zavinuti rep i počeo sam se pitati kako—
“A što radimo kad nađemo slabu kariku?” rekao je Bernie.
Uvukao sam glavu natrag u kabinu. Nisam znao odgovor na Berniejevo pitanje, ali ta
riječ “karika” me istog časa podsjetila na davilicu i gospodina Gulagova. Htio mi je
promijeniti ime u Staljin! Ja se zovem Chet.
Bernie me pogledao. “Točno tako”, rekao je i tek sam tad shvatio da režim. “Kad
nađemo slabu kariku, pritisnemo je i ne puštamo dok ne popusti. Spreman?”
To je pitanje bilo nepotrebno.
Našli smo Damona Keefera u njegovoj kući, golemoj kući okruženoj zidovima i s onom
čudnom skulpturom u obliku hidranta na travnjaku. Ustvari, skulptura više nije bila na
travnjaku; raskošnom, zelenom travnjaku – nisam ni morao pogledati Bernieja, znao sam da
se mršti. Nego, skulptura je visjela u zraku s kuke dizalice postavljene na veliki kamion. To je
bilo baš uzbudljivo i nisam mogao dočekati da izađem iz našeg kamioneta i vidim mogu li
skočiti dovoljno visoko da je dotaknem, no ostali smo sjediti dok je Bernie promatrao. Uskoro
je dizalica prenijela skulpturu na kamion i kamion se odvezao. Oni nejasni oblici iza prozora
kabina bili su ljudi za kontrolama. Kao da su strojevi sami obavljali sav posao. Od toga me
prožeo loš osjećaj. Gricnuo sam čuperak svog krzna i bilo mi je bolje.

136
 Je li došlo vrijeme za akciju? Ne; ostali smo čekati, ne pitajte me zašto. Ali ako Bernie
misli da je čekanje najbolje rješenje, onda ćemo čekati. Mi imamo svoj modus operandi, ja i
Bernie. Nakon nekog vremena Damon Keefer je izašao iz kuće bos i u ogrtaču. Hodao je oko
praznog mjesta gdje je prije stajala skulptura. Primijetio sam bijele mrlje u njegovoj kozjoj
bradici, bilo je to nešto novo i nekako se podudaralo s onim novim crtama Cynthijina lica, ne
pitajte me kako. Hoćemo li sad izaći? Pogledao sam Bernieja: da.
Osjetio sam miris cuge u Damonovu dahu čim sam šapom dotaknuo tlo. Možda je to
teško povjerovati jer je on stajao skroz na drugom kraju travnjaka, ali moje je osjetilo mirisa
vjerojatno bolje od vašeg – jesam li to već spomenuo?
Keefer je podigao pogled i vidio nas. “Kog vraga radite tu?” rekao je. Sjetio sam se
kako je neugodne stvari znao govoriti ispod glasa, tiho, i to mi se nije ništa više sviđalo od
ovog.
“Što vam se dogodilo sa skulpturom?” pitao je Bernie.
“Što se to vas tiče?” odgovorio je Keefer.
“Nekako mi se sviđala”, rekao je Bernie. “Ali ne razumijem se u umjetnost.”
“Razumijete li se vi u išta?”
“To ćemo još vidjeti”, rekao je Bernie.
Keefer je podigao bradu, što je jedan od znakova ljudske agresije, doduše pomalo čudan
jer je izlagao bradu jednom poštenom udarcu, a ja sam mnogo puta vidio što dobar jak udarac
može napraviti ljudskoj bradi. “Ništa mi nećemo vidjeti”, rekao je. “Je l’ nisam najurio tu
tvoju guzicu? Zašto se onda ne možeš pomiriti s tim?”
Bernie mu je prišao bliže. Slijedio sam ga u stopu. Miris cuge se pojačavao, taj miris
pomiješan s Prinčevim; bio je to jedan od najgorih spojeva na koji sam ikada naišao, potpuna
suprotnost parfemu. “Nemojte se ljutiti”, rekao je Bernie. Keefer je izgledao zbunjeno,
otvorio je usta da nešto zausti, ali prije nego što je uspio, Bernie je rekao: “Koliko ste dobili
za skulpturu?”
“Zašto mislite da sam je prodao?” rekao je Keefer.
“Možda sam pogriješio”, rekao je Bernie. “Nisam znao da postoje pljenitelji u svijetu
umjetnosti.”
S tim nisam imao problema, sve sam razumio: moj frend Bombaš bio je u tom biznisu,
sasvim dobar posao, gotovo kao moj.
“Imate istančan smisao za humor”, rekao je Keefer; malo me to zbunilo jer uopće nije
izgledao kao da se zabavlja. Posegnuo je u džep svog ogrtača, izvadio cigarete i zapalio jednu.
Osjetio sam promjenu kod Bernieja: žudio je za cigaretom. Keefer je povukao duboki dim, a
kad je opet progovorio, glas mu je zvučao sigurnije, kao da je ta cigareta u njemu zapalila
neku vatru. “Prodao sam je”, rekao je, “iako se to vas uopće ne tiče.”
“Kako to?” pitao je Bernie.
“Postala mi je dosadna”, rekao je Keefer. “Kao vi sad.”
“Ja vam dosađujem?” rekao je Bernie. “Nisam se tome nadao.”
Keefer je povukao još jedan dim i gledao Bernieja kroz oblak dima. Nije rekao ni riječi.
“A ja sam mislio”, rekao je Bernie, “da će vam biti drago što me vidite.”
“Zašto?”
“Cynthia kaže da ste mislili da sam poginuo u nesreći – a evo me tu, kao nekim čudom,
pa ipak vam to nije drago.”

137
 Čudo, da! To što smo izveli ja i Bernie na onoj litici bilo je čudo. U ovoj vrsti posla –
nema boljeg. Ali iz izraza Keeferova lica vidio sam da je Bernie u pravu: Keefer nije bio
sretan što nas vidi, bilo čudo ili ne.
“Reći ću vam iskreno”, rekao je. “Od samog početka mi se nije sviđao vaš ton. A sad,
kad je iz Maddyna poziva jasno vidljivo da se ona uskoro vraća kući i da joj se nije ništa
dogodilo, ne pada mi na pamet ni jedan dobar razlog zašto bih više morao razgovarati s vama
ijednu sekundu.” Bacio je opušak na mrtvu travu na kojoj je prije stajala skulptura i žurno
krenuo prema kući.
Sustigli smo ga nakon nekoliko koraka, Bernie s jedne strane, ja s druge. “Neće vam
pomoći to bijesno marširanje”, rekao je Bernie. “Previše je toga na kocki.”
Keefer je stao i okrenuo se prema njemu. “Maknite se s mog zemljišta ili ću pozvati
policiju”, rekao je. “Bi li to pomoglo?”
Bernie je kimnuo. “Što se mene tiče, može”, rekao je. “Pozovite policiju.”
Keeferovo lice, pa čak i njegovo cijelo tijelo kao da je nateklo. Pomislio sam da će
možda udariti Bernieja. Da, hajde, učini to! No možda se, zato što mu se ogrtač počeo otvarati
pa ga je morao natrag zavezati, ništa nije dogodilo, bar ništa nasilno. Meni su se u sjećanju
pojavile slike motociklista, cijele one gužve i divne piljevine. To je bio život za mene.
Sada se Keefer, njegovo lice i tijelo, počeo ispuhivati kao košarkaška lopta koje sam se
jednom prilikom dočepao kad je doskakutala sa školskog igrališta. “Što želite od mene?
Novac? Je li ovo ucjena?”
“A čime bih vas ucjenjivao?”
“Provjerite me”, rekao je Keefer. “Tipovi poput vas imaju reputaciju.“
“Na koje to tipove mislite?”
“Na privatne detektive. Čuo sam ja priče.”
“Prosvijetlite nas – kakve priče?”
“O ucjenjivanju”, rekao je Keefer.
“Ucjenjivanju?”
“Počnete raditi za klijenta, uđete u njegov život i iskopate prljavo rublje.”
“Koje je vaše prljavo rublje, Damone? Uštedite nam vrijeme.” Keeferove su oči prešle
na Bernieja, a zatim dalje.
“U kolikim ste dugovima?” pitao je Bernie. “Koliko je to daleko otišlo?”
“U krivu ste”, rekao je Keefer. “Imam normalna poslovna dugovanja usklađena s
primanjima prema okvirnom planu.”
“Kojem planu?”
“Za Pinnacle Peak Homes u Puma Wellsu, naravno”, rekao je Keefer. “Među prvih
deset stambenih naselja ove godine, prema časopisu Dolina – ako vas zanimaju stvarne
činjenice.”
U tom trenutku na mene se spustio miris mačke, od čega mi se počelo vrtjeti u glavi.
Pogledao sam gore i vidio Princa na balkonu iznad ulaznih vrata. Čime se to poigravao? Je li
to bila mrtva ptica? Ili možda još nije bila posve mrtva? Takvo je ponašanje odvratno, meni je
to potpuno nezamislivo; a uz to, ja nisam nikad u životu uhvatio pticu. Kako to?
“Što je s vašim drugim investicijama?” pitao je Bernie.
“S kojim drugim investicijama?” rekao je Keefer.
“Možda s onima u svijetu filma?”
“Ne razumijem vas.”

138
 “Ni u jednom kinu nemate vlasničkog udjela?” pitao je Bernie. “Recimo gore u
Vegasu?”
Keefer kao da se još malo ispuhao. “Ovo što govorite nema nikakvog smisla.”
“Čak ciljam na jedno određeno kino”, rekao je Bernie. “Na Golden Palm Movie
Palače.”
Keeferovo lice je postalo koščato, podsjećajući me na istragu koju smo jednom vodili u
staračkom domu, nešto o namještenoj partiji kanaste, detalji te istrage mi nikada nisu bili
posve jasni. “Što želite reći?” pitao je.
“Samo vas pitam: jeste li vi vlasnik Golden Palm Movie Palacea?”
“Smiješno pitanje i odgovor je ne. Nisam ni čuo za to mjesto dok me policija nije
nazvala.”
“Znate li možda tko je vlasnik?”
Keefer se lagano uvukao u sebe kao da ga je pogodio snažan nalet vjetra. “Otkud bih ja
znao takvo nešto?”
“Samo pitam”, rekao je Bernie. “Pokušavam vam vratiti kćer.”
“Koji je vama vrag?” rekao je Keefer. Odjednom se opet počeo napuhavati, a lice mu se
zacrvenjelo. Uopće mi nije bio jasan. “Jeste li vi glupi? Više niste na prokletom slučaju.
Nema više prokletog slučaja – ona je otišla od kuće razbistriti glavu i sad se vraća natrag.
Preslušali ste poziv, ne? Zar ne razumijete običan engleski? Ne trebamo više vaše usluge.
Dobili ste svoj novac, i više nego što ste zaslužili. A sad, crta.” Keefer, sav crven i napuhan,
još uvijek nije podigao glas, govoreći tiho i opako, što je nekako bilo još i gore. Bernie glup?
To je bilo nešto novo. Ispod ruba ogrtača vidjeli su mu se listovi; izgleda da je Keefer bio
jedan od onih tipova s mršavim nožicama u koje ne možeš pošteno zariti zube, ali svejedno
sam bio spreman.
“Poslušao sam snimku”, rekao je Bernie. “Zašto vi to niste učinili?”
“Ha?”
“Da sam ja na vašem mjestu, istog bih se časa odvezao do Cynthije i sam je preslušao.”
“Hvala Bogu, pa niste ja”, rekao je Keefer. “Cynthia mi je sve prepričala.”
“To je jedno objašnjenje”, rekao je Bernie. “Ali meni to nije dovoljno, čini mi se malo
suzdržano.”
“Suzdržano?” rekao je Keefer. “Gle ‘ko to govori. Nemate pojma kako je to.” Što se sad
dogodilo? Bernie se malo ispuhao? Je li mu Keefer našao slabu točku? Nisam znao. “Vi ste
običan kujin sin, znate to?” rekao je Keefer.
“Možda”, rekao je Bernie. “Pa evo teorije kujinog sina. Niste morali preslušati tu
snimku jer ste već znali što je na njoj.”
“Vi ste ludi”, rekao je Keefer. “Mislite da smo Madison i ja zajedno u nekakvoj tajnoj
zavjeri?”
“E, da je bar tako”, rekao je Bernie.
Nastala je pauza, možda je Keeferu trebalo vremena da upije Berniejeve riječi. Ja nisam
obraćao pozornost na njih, već sam uperio pogled na Keeferove tanašne listove i vidio kako se
stežu. Brzo sam digao pogled: Keefer je snažno zamahnuo prema Bernieju. Bernie jedva da se
pomaknuo, samo je malo nagnuo glavu i Keeferova je šaka prošla kraj njega da ga nije ni
dotaknula. U tom sam trenutku nasrnuo i ja, krenuo sam prema Keeferovoj nozi, no zagrizao
sam samo zrak. Kako to? Zato što je Bernie već zgrabio Keefera i podigao ga sa zemlje
pribivši ga leđima uz vrata.

139
 “Koja je prava priča, Damone?” pitao je Bernie. “Reci nam.”
“Pusti me.”
“Prvo nam reci istinu.”
“Istina je na onoj snimci. Ja ne znam ništa više od tebe.”
I tada je Keefer zaplakao debelim suzama, čak je i zaridao: meni je to bio odvratan
prizor, a vjerujem i Bernieju. Pustio ga je i Keeferove su noge dotaknule pod. Zateturao je,
gotovo pao. S balkona je doletjelo pero.
Bernie je gledao Keefera. Keefer je pogledao u stranu i obrisao oči rukavom ogrtača.
“Ovo ti je zadnja šansa da prijeđeš na pravu stranu, Damone”, rekao je Bernie. “Odakle ti
pomisao da sam poginuo u nesreći? Daj si vremena – mnogo toga ovisi o tvom odgovoru bilo
da si toga svjestan ili ne.”
Otišao sam i stao uz Bernieja. Nisam imao pojma o čemu govori, ali znao sam da
gledam majstora na djelu.
Keeferova su se usta otvorila, zatvorila i ponovno otvorila. Polizao je usne i rekao:
“Primio sam anoniman poziv.” Gore na balkonu Princ si je lizao šapu šiljastim, malim
jezikom.
Okrenuli smo se i otišli odande. Keefer je odabrao krivu stranu. Znao sam da je to tako
čim sam ga prvi put onjušio, naravno. Ponekad sam bio ispred Bernieja, bio on majstor ili ne.

140
 Dvadeset sedam

NIXON PANERO JEDAN JE OD NAŠIH NAJBOLJIH DOUŠNIKA, ŠTO JE POMALO

čudno ako uzmemo u obzir da smo ga mi strpali u zatvor na godinu ili dvije. On ima
autolimarsku radionicu na kraju dugog niza autolimarija, u ravnom dijelu grada bez ijednog
drveta, gdje su razni tipovi visjeli na svakom uglu baveći se nezakonitim poslovima. Moj stari
drug Spike također se rastezao kod Nixonova ulaza – ležao je izvaljen, šapa iskrenutih prema
van – kad smo se dovezli tamo. Vidio me i podigao rep. Spike izgleda zastrašujuće jer je
dijelom rotvajler, dijelom pitbul, dijelom nešto treće i pun je ožiljaka, od kojih sam mu ja
zadao jedan one noći kad je Nixon uhićen. No sad se smirio, bio je manje ratoboran, a
njegovo je lice ratnika postupno sijedjelo.
Nixon je sjedio na stolici u dvorištu gledajući jednog od svojih radnika kako sprejom
crta vatrene plamičke na crnom odbojniku. Zrak je odisao mirisima boje, istodobno slatkih i
oporih. “Hej, dečki, dugo se nismo vidjeli”, rekao je Nixon. “Gdje je Porsche?”
Bernie je odmahnuo glavom.
“Konačno te ostavio na cjedilu, ha?” rekao je Nixon zvučeći sretno zbog toga. Oči su
mu bile smještene preblizu, čak i za čovjeka, što me uvijek uznemirivalo.
“Tako nešto”, rekao je Bernie.
Nixon je pljunuo na zemlju. “Mogu ti nabaviti drugi, još jadniji.”
“Da?” rekao je Bernie. “Za koliko?”
“Još ga nemam”, rekao je Nixon. “Samo kažem da postoji mogućnost.”
Ili tako nešto. Nisam pozorno slušao jer mi je Nixonova pljuvačka zaokupila pozornost
zato što je žvakao duhan. Otišao sam do nje i ponjuškao zemlju gdje je hračak sletio. Mirisao
je na Berniejev jutarnji zadah kad bi večer prije toga pušio i prije nego što bi oprao zube, no
bio je još intenzivniji, uz dodatak nečega gorkog. Inače bih u ovakvim prilikama prešao na
pokoji eksperimentalni liz. Ali ne i ovaj put, amigo.
“Recimo”, govorio je Bernie, “da netko mora pozajmiti nešto novca.”
“Nema potrebe – nas dvojica, ja i ti, mi smo puno toga prošli zajedno”, rekao je Nixon i
počeo se smijati; bio je to smijeh koji je predugo trajao, postao pomalo lud i završio suhim
kašljem, a zatim pljuvanjem još jednog hračka koji se raspljesnuo u blizini. “Možeš mi vraćati
svaki tjedan, mjesec, kako god.”
“Govorim o stotinama tisuća”, rekao je Bernie. “Možda čak i više.”
“Za trideset godina star Porsche?”
“Ma ne radi se o Porscheu.” Bernie je primaknuo preokrenutu kantu za smeće i sjeo;
sjeo sam i ja. “Radi se o građevinskom poduzetniku usred velikog projekta kojega su odbile
sve banke i sad je, koliko mi se čini, ostao bez sredstava.”
“Ne govorimo o tebi?”
“Je l’ ti ja izgledam kao poduzetnik?”
Nixonove blizu smještene oči ispitivački su promatrale Bernieja. “Možda kad bi se
oprao, ošišao i nabavio nove cipele. Cipele čine čovjeka, Bernie – ne mogu vjerovati da to još
ne znaš.” Otvorio je plosnatu limenku i gurnuo još jedan komad duhana u usta. “Znači, taj
neki poduzetnik traži lovu s ceste?”

141
 “To je moja teorija”, rekao je Bernie. “Želim pronaći zajmodavca, tko god on bio.”
Drugi je hračak bio veći od prvog i imao još jači miris. Otišao sam do njega i počeo
spuštati glavu ne bih li ga pomirisao, kad me nešto gurnulo odostraga. Okrenuo sam se i vidio
Spikea. Opet me gurnuo udaljivši me od hračka i sâm ga pomirisao. Gurnuo sam i ja njega, no
jedva da sam ga pomaknuo – Spike je bio dosta težak i još uvijek jak. Ali bio je moj red za
hračak, pa sam ga ponovno gurnuo, ovaj put jače. Spike se okrenuo prema meni, iskesio zube,
koji su sad već bili posve žuti i smeđi, i zarežao. I ja sam iskesio zube i zarežao.
“Hej, prestanite”, rekao je Nixon.
Što se sad dogodilo? Spike je doista prestao samo zato što je Nixon tako rekao? Malo je
kružio uokolo i legao u sjenu Nixonova kamiona za vuču, a bijelo mu se lice isticalo jače od
ostatka tijela; to me iz nekog razloga rastužilo. Odmaknuo sam se od hračka.
“Više narančaste na vrhovima onih plamenova”, rekao je Nixon. “Daj da se jebeno
primijete.” Radnik je kimnuo i posprejao još narančaste. Nixon se okrenuo Bernieju. “Taj tvoj
poduzetnik ima ime?”
“Damon Keefer.”
“Ne znam ga”, rekao je Nixon. “Dužan je nekom lihvaru pola milje?“
“Samo nagađam o kojoj se cifri radi”, rekao je Bernie. Nixon se počešao po glavi. I
mene je odmah zasvrbjelo pa sam se počešao, prvo prednjom šapom, a potom jače stražnjom,
što bi uvijek upalilo.
“To je ozbiljna lova”, rekao je Nixon. “Što nam smanjuje listu.” Izvadio je okrajak
olovke i prljavi notes sa spiralnim uvezom iz džepa na prsima te počeo pisati. “Dolje u
Modeni imamo braću Spirelli.” Polizao je olovku; odjednom sam je i ja baš žarko poželio
polizati. “Onda imamo Albieja Rosea, ali kažu da je pred penzijom, možda se sad ne bi htio
petljati s nečim ovakvim. Znaš Albieja?”
“Čuo sam za njega”, rekao je Bernie.
“Ženio se osam puta.”
“To nisam znao.”
“Sve do jedne su bile plesačice iz Vegasa, a tri su se zvale Tiffany.“
“Vegas se stalno pojavljuje u ovom slučaju.”
“Onda bi možda trebao pokušati kod Albieja. On vodi neke poslove u Vegasu.”
“Posjeduje li on možda kino ondje?”
“Ne bih se čudio – on je kulturan tip.”
Bernie je pogledao Nixona.
“Intelektualac je, to pokušavam reći”, rekao je Nixon.
“Čuo sam za njih”, rekao je Bernie. “Još netko?”
Nixon se namrštio. Neki su ljudi to znali raditi kad su pokušavali istisnuti misao; volio
bih da nisu. “Ima Marcellus Clay u Sunshine Cityju, koji se u zadnje vrijeme bavi
raznovrsnim poslovima – krijumčarenjem ljudi, kokainom, krađom identiteta – ali uvijek ima
lovu na ulici.” Nixon je otvorio oči, trepuno nekoliko puta, zapisao nešto u notes i stavio
olovku iza uha. Je li postojao način da je se domognem? “To je manje-više cijeli popis”, rekao
je Nixon. Otrgnuo je list papira i predao ga Bernieju.
“Ima li koji Rus?” pitao je Bernie.
“Ne znam ni za jednog Rusa”, rekao je Nixon. “Ne znam i ne želim znati. Da počnem
tražiti stare Porschee?”
“Ovisi o cijeni”, rekao je Bernie.

142
 “Lova, lova, lova”, rekao je Nixon. “Znam da zabadam nos, ali možda bi trebao povisiti
svoje honorare.”
“Razmislit ću o tome”, rekao je Bernie.
Molim te, daj. Jer sada ne naplaćujemo ništa. Kakav je to poslovni plan?

Albie Rose je živio u najvećoj kući koju sam ikad vidio, bila je više kao palača okružena
visokim zidovima. Tip sa širokim ramenima i pištoljem na boku vodio nas je preko
nepreglednih zelenih travnjaka prema golemom bazenu. Na ležaljci uz bazen ležao je debeli
starac u sićušnim kupaćima. Koža mu je bila namazana uljem i jako pocrnjela, gotovo je
dostigla boju i teksturu purice koju je Leda na jedan Dan zahvalnosti ostavila predugo u
pećnici. Pokušao sam ga ne gledati.
“Gospodine Rose?” rekao je čovjek s pištoljem.
Starac je otvorio oči, bešćutne oči koje mi se nimalo nisu svidjele. “Vi ste Bernie
Little?” pitao je.
Bernie je kimnuo.
Albie Rose je čovjeku s pištoljem rukom odmahnuo da ode. Prošetao je do kraja bazena
i stao uz dasku za skakanje, sigurno mu je bilo strašno vruće u toj potpuno crnoj odjeći. I
meni samom je bilo dosta vruće; bazen je izgledao primamljujuće.
“Malo sam vas provjerio”, rekao je Albie Rose, još uvijek ispružen na leđima. “Imate
zanimljivu reputaciju.”
Bernie je ponovno kimnuo.
Albie Rose je pogledao mene. “Nije jedan od onih obučenih za napad, je li?”
“Nije dresiran, ne”, odgovorio je Bernie.
Onih? Ja sam ono? Primaknuo sam se malo bliže bazenu.
“Ne volim nasilje”, rekao je Albie Rose.
“Ni ja, gospodine Rose”, rekao je Bernie.
“Zovite me Albie. Jedino me moje žene zovu gospodin Rose. No što se tiče nasilja,
ponekad jednostavno nema drugog načina – jesam li u pravu, Fostere?”
“Da, gospodine”, rekao je muškarac s pištoljem.
“Siguran sam da ovo nije jedna od tih prilika”, rekao je Bernie.
“Sjednite”, rekao je Albie.
Bernie je primaknuo drugu ležaljku i sjeo na kraj. “Čujem da ste vi neka vrsta
financijera.”
“Ne neka vrsta, nego pravi”, rekao je Albie. “Koliko vam treba?”
“Ništa”, rekao je Bernie. “Samo pokušavam shvatiti kako funkcionira taj posao.”
“Zašto?”
“Kako bih svojim klijentima pružio bolju uslugu”, rekao je Bernie.
Albie je uputio Bernieju dugačak pogled, a zatim sjeo. “Fostere”, zazvao ga je. Foster je
došao, podigao stražnji dio Albiejeve ležaljke i vratio se na svoje mjesto uz dasku za
skakanje. Starac je obrisao znoj sa svojih mlohavih prsa i otresao ga s ruke. Mirisao je na onaj
ustajali sir koji je Bernie jednom donio kući. Nekoliko trenutaka osjećao sam samo miris
ustajalog sira koji je u naletima isparavao iz Albieja. “Nastavite”, rekao je.
“Recimo da netko dođe tražiti novac od vas, uzmimo na primjer, petsto tisuća – koji je
sljedeći korak?” rekao je Bernie.

143
 “Kažem da ili ne.”
“Na osnovi čega?”
“Može biti bilo što.”
“Na primjer?”
Albie je slegnuo ramenima. “Ako me ne želi pogledati u oči ili me previše gleda u oči.
Ako plače – ne pozajmljujem plačljivcima. Ili ako ne nosi kravatu.”
“Ako ne nosi kravatu?”
“Ako želiš od mene novac, nosiš kravatu. Ja sam stara škola.”
“A što je sa svrhom zajma – igra li to kakvu ulogu?”
“Svrha zajma?”
“Za što mu treba novac.”
“Za preživljavanje”, rekao je Albie. “Dolaze mi kako bi preživjeli. To je uvijek isto.”
“Recimo da kažete da za petsto tisuća”, rekao je Bernie, “i ispada da je dužnik spor s
uplatama.”
“To bi bilo stresno”, rekao je Albie. “Ja se ne uplećem. Rješavanje stresnih situacija je
Fosterova domena.”
Foster je nepomično stajao uz dasku za skakanje.
“Kakav je njegov pristup?” pitao je Bernie.
“Foster je svojedobno bio perspektivan igrač bejzbola”, rekao je Albie. “Dodgersi su ga
unovačili u šestoj rundi. Još uvijek ima svoju palicu.”
“Louisville Slugger”, rekao je Foster. Govorio je normalnim glasom, ali čulo ga se
preko bazena.
“I ja sam imao takvu”, rekao je Bernie. “Jeste li nedavno imali koju stresnu situaciju?”
“Ne”, rekao je Albie. “Nismo već godinama. S čovjekom Fosterova talenta – pročuje se
glas.”
Foster se lagano naklonio. “Ali, šefe, ipak je filozofija ta koja je zaslužna da posao
glatko teče”, rekao je. “Nemojte mi zamjeriti.”
“Filozofija?” pitao je Bernie.
“U šest riječi”, rekao je Albie. “Baviti se samo s gotovinskim poslovanjima.”
“Na primjer?”
“Sa zubarima”, rekao je Albie. “Volim zubare. Dobro zarađuju, traže nove investicije,
uvijek izaberu pogrešnu i pokopaju se.”
“A što je s građevinskim poduzetnicima?” pitao je Bernie.
“Ne bih ih ni štapom taknuo.”
“Zašto ne?”
“Zbog onoga što sam upravo rekao – gotovinsko poslovanje. Građevinari uopće nemaju
priljev gotovine. Sanjari, da, pouzdajem se u sanjare, ali koja je jedna stvar koju moraju imati
osim svojih glupih velikih snova?”
“Priljev gotovine”, rekao je Bernie.
“E, to je to”, rekao je Albie. “Ova lekcija je besplatna.”
Bernie je kimnuo jednim od svojih pokreta koji je mogao značiti bilo što. Albiejeve su
ga bešćutne oči pozorno promatrale.
“Imam i ja jedno pitanje za vas”, rekao je Albie. “Koji vas to poduzetnik plaća?”

144
 “Ne radim za poduzetnika”, rekao je Bernie. “Jedan je upleten u slučaj.”
“Ime?”
“Damon Keefer – upravo je usred velikog projekta u Puma Wellsu.”
“Puma Wells”, rekao je Albie. “Moja žena – jedna od njih, bit će da je Tiffany ili ona
druga Tiffany s cicama – znala se voziti tamo, išla bi kilometrima, a pred njom samo
prostranstvo. Padnu li vam ikad na um takva sranja?”
“Svaki dan”, rekao je Bernie.
Albie je kimnuo. “Previše prokletih sanjara”, rekao je. “Eto što ne štima s američkim
snom. A što se tiče vašeg tipa, nikad nisam čuo za njega.”
Skroz dolje na dnu bazena vidio sam sjajni kolut od plastike ili gume, bila je to jedna od
onih igračaka za bazen. Volim igračke za bazen. Jesam li spomenuo da sam dosta dobar
ronilac?
“Je li i vaša konkurencija poput vas?” pitao je Bernie. “Mislim, što se tiče filozofije.”
“Koja konkurencija?”
“Braća Spirelli. Marcellus Clay.”
“Braća Spirelli? Marcellus Clay? E, sad me vrijeđate.”
“To mi nije bila namjera”, rekao je Bernie. “No bi li oni pristali poslovati s
građevinarima?”
“Spirelliji nikad. Oni tu ne griješe. Marcellus Clay je sposoban za svašta.”
Bernie je ustao. “Hvala vam na vašem vremenu”, rekao je.
“Idete u Sunshine City?” pitao je Albie. “Bio bih— Hej! Kog vraga on radi u bazenu?”
Bernie je pogledao prema meni. “Pliva psećim stilom”, rekao je. “Samo taj zna.”
Možda je još bilo pitanja i odgovora, no ja sam ih propustio jer sam čuo samo mjehuriće
kako mi struje uz uši dok sam ronio kroz divnu osvježavajuću vodu i zgrabio onu sjajnu
stvarčicu. Bila je gumena: dobro sam je stisnuo i zaplivao – plivanje je kao brzo kaskanje, ali
u vodi; i nije uopće teško – prema površini.
Albie se smijao nečemu što je valjda Bernie rekao. “Vi ste smiješan momak”, rekao je.
“A smiješni su momci pametni. Volim biti okružen pametnim momcima, ako me razumijete.”
“Ja imam posao”, rekao je Bernie.
“I pas je nekako smiješan”, rekao je Albie. “Kako se zove?”
“Chet.”
“Dobro ime. Koliko tražite za njega?”
“I vi imate smisla za humor”, rekao je Bernie.
Izašao sam iz bazena i otresao se, voda je špricala posvuda, a to je najbolji dio plivanja.
“Pusti igračku”, rekao je Bernie.
Oh, baš moram?
“Može je zadržati”, rekao je Albie.
Spustio sam svjetlucavi gumeni kolut kraj bazena. Albie ga je pogledao na trenutak,
zatim mene i na kraju Bernieja. “Ima možda još jedan tip”, rekao je. “Neki pridošlica, uopće
ga ne poznajem. Zove se Gulagov.”
Gulagov? Zalajao sam, onako pošteno i glasno. Kao da me nitko nije čuo. Pokušao sam
ponovno.
“On želi tu igračku”, rekao je Albie.

145
 “Ima on dosta igračaka”, rekao je Bernie.
Igračku? Ma nisam lajao zbog igračke. Ovo je bio jedan od onih trenutaka kad bi ljudi
uzdahnuli u znak frustracije, ali moji su svi uzdasi vezani uz zadovoljstvo, tako da ništa od
toga.
“Rus?” govorio je Bernie.
“Sad imamo Ruse”, rekao je Albie. “Svi živi dolaze u Dolinu, ako to niste primijetili.”
“Jesam”, rekao je Bernie.
“Trebao bi mi netko poput vas”, rekao je Albie.
“Ne, hvala”, odgovorio je Bernie.
Počeli smo se udaljavati.
“Devedeset tisuća za početak plus dodaci i lijepa božićnica”, vikao je Albie za nama.
“Razmislite o tome.”
Iz Berniejeva sam izgleda lica odmah vidio da on nije razmišljao o tome. Nisam ni ja,
unatoč zbrci u našim financijama. Dolaziti na posao svaki dan i gledati Albieja u tim sićušnim
kupaćim gaćicama? I cijelo vrijeme udisati miris ustajalog sira? Nisam ja za to.

146
 Dvadeset osam

VRATILI SMO SE U URED, ODNOSNO U SOBICU POKRAJ CHARLIEJEVE, u onom

dijelu kuće koji gleda na ogradu starog Heydricha. U jednom njezinu kutu stoji košara s
dječjim kockicama – soba je bila namijenjena sestri ili bratu koji nikada nisu došli; ja sam se
ponekad igrao kockicama. Ostatak ureda bio je većim dijelom u knjigama – na policama, na
kupovima ovdje ili ondje, ponegdje razasutima po podu; tu je i stol s telefonom i
kompjutorom; dvije stolice za klijente; i fini mekani sag s uzorkom cirkuskih slonova – nešto
poput mog mjesta za odmor, ali bez zidova, vrlo ugodnog, iako me sama pomisao na slonove
činila nervoznim.
“Ruske veze, Chet”, rekao je Bernie tipkajući po tipkovnici.
Ja sam ležao potrbuške na sagu sa slonovima prednjih šapa ispruženih prema van i
grickao žvakalicu, dok su mi misli odlutale na Maxova rebarca iz Memphisa. Oni kuponi dva
za jedan – nadao sam se da će ih se Bernie sjetiti.
On je ustao i otišao do bijele ploče koja visi na zidu. “Počet ćemo s Anatolyjem
Bulganinom”, rekao je pišući po ploči. “Zatim imamo nož izrađen u Zlatoustu.” Nacrtao je ne
baš dobru sliku noža. “K tome gospođica Larapova odjednom, poslije našeg posjeta, prestaje
raditi u Pinnacle Peaku.” Nacrtao je sliku žene s teniskim reketom, jednako loše. “Što sam
izostavio? Ah, da – Cleona Maxwella, kojem su ruski gangsteri ukrali identitet.” Još crtanja:
je li to trebala biti svinja? Molim te, nemoj zaboraviti one kupone, Bernie, to je sve što tražim
od tebe. “A sad imamo i ruskog zelenaša Gulagova.” Bernie je napravio smiješan znak na
ploči – često sam viđao taj znak i vjerojatno je označavao novac – i uz njega dodao nešto kao
kuku s točkom u dnu.
Vratio se do stola i ponovno počeo tipkati. “Anatoly Bulganin, kinooperater u Las
Vegasu, slučajno je slikao Madison, tako da se čini da je ona slobodna i da se nalazi ondje
svojom voljom, kao da je jedna u nizu odbjeglih tinejdžerica. Slučajno je slikao Madison, tako
da se čini – vidiš na što ciljam, Chet?”
Koje je ono bilo pitanje? Tako da se čini, bla-bla-bla. Ima jedna stvar o takozvanom
daru takozvanog govora: prečesto se rabi bez prekida.
Osim toga, ja sam već prokleto dobro znao da Maddy nije pobjegla, znao sam to gotovo
od početka. Bernie, uhvati korak.
Tap-tap-tap. “Zašto se ne bismo vratili na pitanje koje se postavilo kod Albieja Rosea –
tko je vlasnik Golden Palm Movie Palacea?”
Ma naravno, možemo saznati i gdje nabavljaju kokice, kad smo već kod toga? Nisam
previše lud za kokicama: u njima je većinom zrak, osim onih neraspucanih zrna koja ti zapnu
među zubima, ponekad i danima. I sad sam osjećao da mi je nešto sitno zapelo odostraga. Kad
imam dogovoren sljedeći posjet salonu za pse? Ona mi uvijek opere zube, to mi je jedna od
najdražih stvari na cijelome svijetu. Gurnuo sam žvakalicu skroz u stražnji dio usta i
manevrirao njome uokolo pokušavajući se riješiti onog komadića koji mi je smetao.
Tap-tap. “Evo ga, Chet – izgleda da je vlasnik Golden Palm Movie Palacea Rasputin
grupa za investicije u okoliš. Kužiš? Rasputin?”
Nisam kužio.

147
 “Zanimljiv izbor.” Nacrtao je divljeg bradatog čovjeka na ploču. “Zašto ne Čehov ili
Čajkovski ili bilo koji drugi—”
Zazvonio je telefon i Bernie se javio. “Detektivska agencija Little”, rekao je. Zatim je
nastala pauza i posve drukčijim glasom je rekao: “Charlie. Hej. Otkad ti znaš zvati
telefonom?” Slušao je i smijao se; sad je sjedio nagnut prema naprijed i držao telefon objema
rukama. “Aha”, rekao je, “ta tipka je za brzo zvanje.” Još slušanja, zatim: “Ne postoji tipka za
sporo zvanje... Kako to da nema tipka za sporo zvanje? Dobro pitanje, Charlie. Pa slično kao
što nema divovskih mrava – kome trebaju?” Nisam imao pojma o čemu Bernie govori, ali čuo
sam Charliejev djetinji smijeh na drugoj strani. I ja sam znao nasmijati Charlieja – lizanje po
licu je upalilo svaki put. Smijeh ljudske djece – toga nikad nije bilo previše. “Sad kad znaš
kako,” govorio je Bernie, “možeš nazvati svaki put kad... Charlie? Si još—” Tiho je rekao:
“Bok”, i poklopio. Gledao je kroz prozor. Bernie se ponekad znao tako zagledati i oči bi mu
postale prazne. I sad je bilo tako. Što mu je bilo pred očima kad se tako zagledao? Ne znam.
Nakon nekog vremena okrenuo se na stolici i pogledao dolje u mene. “Moramo pronaći tu
djevojku, Chet”, rekao je. “Moramo je brzo naći.”
Vratio se kompjutoru i tipkao, povremeno je ustajao i dodavao nešto novo na ploču.
Zatvorio sam oči, samo što nisam usnuo. Znao sam divno spavati na sagu sa slonovima, koji
je mekan, ali ima u tkanju neke čvoriće koji su tako ugodni. San mi je bio na očima, ali iz
nekog razloga nisam mogao usnuti, ne potpuno. Što se mene tiče, u redu: vrlo ugodna maglica
pala je na sag sa slonovima, a kroz nju su se probijali samo Berniejev glas i onaj tap-tap,
oboje meki i udaljeni.
“Rusi”, rekao je. I malo poslije: “Rasputin grupa – pitam se što još imaju u svom
vlasništvu.” Tap-tap. “I Keefer smrdi, u to nema sumnje.” S tim se apsolutno slažem – smrdio
je na onu odvratnu mačketinu Princa; malo me iznenadilo da je Bernie to uspio osjetiti jer su
mirisi inače bili moje područje, iako su se naše dužnosti ponekad preklapale – no u tom času
nisam imao dovoljno snage da mahnem repom u znak odobravanja. “Obrasci, obrasci –
najprije viđenje ispred Golden Palma, zatim poziv. Oboje je, naravno, namješteno, i ne samo
to nego je Maddy to i nama pokušala dati do znanja – kakva mala! Oni dakle osjećaju pritisak.
Sigurno smo im ga mi stvorili, mali, što znači da im se primičemo bliže jer naše aktivnosti
utječu na njihove. To je nešto poput Heisenbergova principa neodređenosti, Chet – što će reći
da sam čin eksperimetiranja utječe na rezultate, tako da nikada ne možemo biti posve sigurni
u njih – kakva ironija, ha? – pa čak i ako... ili je to prema Maxu Plancku?” Neko je vrijeme
tako nastavio mrmljati. Ponekad bi me, kao sad, zabrinulo kako je Bernie znao malo previše o
svemu. Možda kad bi se držao samo osnova, kao recimo naših financija i onih kupona dva za
jedan iz Maxovih rebaraca iz Memphisa, možda bismo bolje prošli.
Tap-tap. “Gulagov. Je li nam rekao njegovo ime? Evo jednog – Dmitri. I Evgenij...
Anton... Ruslan... postoji li mogućnost da je jedan od njih povezan s Rasputin grupom, što bi
ga dovelo u izravnu vezu s namještaljkom iz Golden Palma i onda—”
Zazvonilo je zvono na vratima. Bernie se digao da pogleda tko je. I ja sam ustao
otresajući izmaglicu u sekundi – sve vezano uz vrata pitanje je sigurnosti, a to je moje
područje. Otvorili smo vrata i, iznenađenje! Bila je to Janie. Janie je žena koja me pere, ona je
najbolja u cijeloj Dolini. Vodi izvrstan posao s odličnim poslovnim planom: “Janien salon za
pse – mi ih pokupimo i dostavljamo.” Ravno ispred ulaza stajao je njezin srebrni kamionet
koji se sjajio na suncu.
“Spremni”, rekla je Janie. Ona je snažna žena sa širokim licem, velikim rukama i
prljavim noktima. Obožavam Janie.
“Imali smo dogovoreno za danas?” rekao je Bernie.
Janie je brzo izvukla neku napravicu sa sićušnim ekranom i pružila je Bernieju da vidi.

148
 “Valjda sam zaboravio”, rekao je.
“Pa dobro, neće pasti sjekire s neba ako odgodimo za drugi put”, rekla je Janie, a ja je
uopće nisam razumio. Sjekire? Padaju li ikad sjekire s neba? Ja to nikad nisam vidio.
“Ne”, rekao je Bernie. “Izgleda da želi ići.”
Spustio sam se natrag na sve četiri.
“Vratit ću ga za dva sata”, rekla je Janie. Mogli biste primijetiti kako je nevjerojatno da
sam ja baš maloprije pomislio na jedno ugodno pranje i evo nas sad, ali nije: takvo nešto mi se
stalno događa. “Chet, polako, momčino”, rekla je Janie na putu do kamioneta. Ona je visoka
gotovo kao Bernie, što znači da moram skakati dosta visoko da joj poližem lice, ali meni to
nije nikakav problem. Nasmijala se, baš kao i Charlie, visokim djetinjastim smijehom, što je
pomalo čudno za ženu njezine veličine. Ali menije to zvučalo super. Nije li to bio pravi život?
Jedva sam čekao pranje zuba.

Janien salon je jedan u nizu lokala na glavnoj ulici ne previše udaljenoj od naše. Prvo je na
red došla soba s kadom od čelika napunjena vodom sa sapunicom. Janie je ribala i ribala. Ja
sam se upro prema četki; da vam bar mogu opisati kako mi je to pasalo.
“Gdje si to bio, Chet?” rekla je Janie. “Donio si cijelu pustinju na sebi.”
Sjetio sam se farme gospodina Gulagova i provlačenja kroz onaj grozni stari rudnik; ali
samo nakratko – nisam želio upropastiti odlazak k Janie takvim stvarima.
Prešli smo na tuširanje, što je značilo manju čeličnu kadicu gdje se sva sapunica isprala.
Janie je odskočila u zadnji tren, gotovo da je uopće nisam pošpricao kad sam se počeo tresti –
poznavali smo se dosta dobro. Sam sam iskočio iz kadice i otkaskao u sobu za sušenje te se
izvalio na leđa.
Janie se ponovno nasmijala. “Sve si već naučio, je l’ da, Chet?”
Hajde, samo idemo dalje. Volim sušenje, prvo brisanje ručnicima, ali još mi je draže
kad na red dođe fen i Janie njime prelazi gore – dolje preko mog krzna istodobno me
češljajući velikom tvrdom četkom povlačeći je fino i polako, polako, polako. Ah, divota. Je li
i Janie uvela kupone dva za jedan?
“Izgleda da te treba podšišati”, rekla je Janie.
Samo šišaj.
Janie je izvukla škare i malo me podšišala. Nakon toga mi je podrezala i uredila nokte. I
nakon toga, napokon, četkica za zube. Janie uvijek pjeva pjesmicu dok mi pere zube.

“Peri zube s Colgateom

Pastom Colgate za zube
Ona ti čisti dah
Kakva pasta
Dok ti pere zube.”

Obožavam tu pjesmu, ta mi je jedna od najdražih. Podigao sam glavu i pokušao je slijediti

onim svojim vauu-vauu-vauu koje sam naučio uz logorsku vatru. Janie se smijala, oči su joj
svijetlile i podragala me. Nekim smo ljudima dragi, a nekima nismo; Janie pripada ovim
prvima. Drag-drag, no onda je smijeh izblijedio i njezina je ruka zastala negdje na sredini
mojih leđa, malo je opipala okolo, maknula se, vratila i ponovno opipavala okolo. “Imaš
nekakvu kvrgu ovdje, Chet?” pitala me.

149
 Koliko znam, ne. Kvrgu? Što je to uopće? Nešto što Janie može iščetkati? Čekao sam da
opet uzme četku u ruke, ali nije to učinila. Kvrga. Sjetio sam se jedne ništarije koja se zvala
Kvrgavi Flanagan, kojeg smo jednom strpali u zatvor, ali nisam predugo mislio o njemu –
ružan tip, donja mu čeljust strši poput ladice, kao da nema bradu – i zatim sam sve to
zaboravio.
“OK, Chet, gotovi smo.” Janie i ja smo izašli na parkiralište i popeli se u njezin
kamionet. Osjećao sam se odlično. Ženku mog plemena koja je prolazila kraj nas na ulici
vlasnik je morao odvući. Tko bi je mogao kriviti?

Dovezli smo se Mesquite Roadom i parkirali na moj prilaz iza kamioneta. Janie me pustila
van kroz stražnja vrata – nisam se smio voziti na suvozačkom sjedalu u njezinu kamionetu
zbog nečega vezanog uz osiguranje. Osiguranje je jedna od onih stvari koje ne razumijem,
jedino znam da se ljudi oko toga dosta zabrinjavaju i da ga mi nismo imali mnogo, ja i Bernie,
zbog naših financija. Bacio sam pogled na susjednu kuću, gdje je Iggy bio kod svog prozora.
Vidio je i on mene i počeo lajati, kreštavim av-av-av, koji nije prestajao. I ja sam zalajao,
samo da ga pozdravim. Njegovo je lajanje postalo divlje; skakao je gore-dolje i trčao naprijed-
natrag ispred prozora.
“Izgleda da ti frend pokušava nešto reći”, rekla je Janie. Pokucala je na naša vrata.
Nitko se nije javio.
Pritisnula je zvono i pozvonila. Bez odgovora, ali zvono nije uvijek radilo, nešto vezano
uz osigurač. Trebalo ga je zamijeniti. Bernie ima popis stvari koje treba napraviti na dnu
ladice u svom stolu i povremeno bi ga proširivao; što bi često završavalo burbonom.
Janie je ponovno pokucala, ovaj put jače. Iggy je još uvijek lajao. Janie je zazvala:
“Bernie?” Pokušala je još jedanput glasnije, kucajući na vrata – dosta jakim udarcima –
svojom velikom šakom. “Bernie? Bernie?” Osluškivala je. I ja sam slušao također, ali ništa
nisam čuo. Janie je pogledala okolo. “Gdje je Porsche?” rekla je. A zatim: “Vjerojatno je
izašao.” Lice joj se malo skupilo prema sredini, što je jedan od znakova ljudskog uzrujavanja.
Stavila je ruku na kvaku i okrenula je. Hej. Vrata su se otvorila. Loš primjer zaštite od
provalnika: ali takav je Bernie.
Janie je pogledala unutra. “Bernie? Bernie?”
U kući je vladala tišina. Otišao sam u hodnik, pomirisao Berniejeve tenisice, popio malo
vode iz svoje zdjelice, podigao svoju pištavu lopticu i stisnuo je nekoliko puta. Zvučala je
dobro.
“Valjda je ostavio otključano zbog nas”, rekla je Janie. “Misliš da te mogu ostaviti
samog?”
Stisnuo sam joj pištavu lopticu. Naravno da je to bilo u redu: ja živim ovdje.
“Onda ću na brzinu napisati malu poruku, neka me nazove zbog tvog...” Glas joj se
izgubio usred onoga što je već namjeravala reći. To se često događalo kad sam ostajao sam s
ljudima, uvijek bi mi ostao osjećaj da se pričanje nastavljalo u njihovoj glavi, gdje nikada nije
bilo tiho. Među nama govoreći, i nemojte se uvrijediti, ja stvarno ne bih volio biti čovjek.
Janie je napisala poruku na papirić – Bernie je njima znao oblijepiti cijeli ured prije
nego što smo nabavili bijelu ploču – i zalijepila ga na unutrašnju stranu vrata. “OK, Chet.”
Pogladila me mekano i nježno. “Čuvaj se i budi dobar.” Janie je zatvorila vrata i otišla. Čuo
sam kako je upalila kamionet i zatim mu se zvuk polako izgubio. Iggy je još uvijek lajao.
Otkaskao sam iza ugla prema kuhinji. Poslije pranja bih uvijek ogladnio, bilo vrijeme za
jelo ili ne. Pitao sam se je li mi ostalo nešto u zdjelici od doručka – je li se to uopće ikada
dogodilo? – kad sam osjetio miris stranaca. I to ne bilo kojih stranaca, već onih koji su

150
mirisali dijelom na kuhanu ciklu. Zalajao sam lavežom koji je odjeknuo kroz kuću i vratio mi
se zvučeći tako divlje da sam se uplašio. Pokušao sam ponovno, još glasnije. Nakon toga sam
trčao od sobe do sobe lajući cijelo vrijeme i osjećajući kako mi se dlaka digla i ukrutila duž
cijelih leđa.
Sve je izgledalo normalno: kuhinja, prazna zdjelica s hranom; blagovaonica kojom se
nikada ne koristimo; dnevna soba s velikim televizorom, gdje gledamo filmove, ja i Bernie;
velika spavaća soba, vrlo neuredna, kao i obično, naći nešto u njoj je kao tražiti iglu u plastu
sijena, što god to značilo – ubo sam se jednom na iglu, ne vidim razloga zašto bije itko išao
tražiti u sijenu; Charliejeva soba, čista kao suza. Ali sve je bilo normalno, u tome je bila stvar,
sve je bilo normalno. Zatim sam pošao u ured.
Tu nešto nije štimalo; i to ne samo miris stranaca s ciklom, dosad najjači u cijeloj kući.
Što je to bilo, što nije štimalo? Trčao sam okolo u krugovima njuškajući i lajući. Trebalo mi je
dosta vremena, ali onda sam vidio: ondje gdje je bijela ploča visjela na zidu, sad je bila
praznina, a boja je bila svjetlija nego u ostatku sobe. Još sam malo njuškao, osjećao sam
Berniejev miris, naravno, ali gotovo da me preplavio miris stranaca s ciklom.
Oh, ne. Bernie je nestao.
Jurio sam kroz kuću lajući i lajući. Sva su vrata bila zatvorena, kao i svi prozori, klima
je napokon bila upaljena sad kad je počinjala prava vrućina. Nisam mogao van! Bernie! Bacio
sam se na ulazna vrata. Vidio sam kako je Bernie jednom razvalio vrata, ali naša se nisu ni
pomaknula s mjesta, nisu čak ni kvrcnula. Pokušao sam još jedanput najjače što sam mogao.
Samo sam uspio srušiti Janienu poruku s njih, koja je odlepršala postrance i nestala iza košare
za smeće.
Bernie!

151
 Dvadeset devet

PALA JE NOĆ. BIO SAM IZVAN SEBE. JURIO SAM KROZ KUĆU PROVJERAVAJUĆI
sobu po sobu, sobu po sobu, stalno iznova, zastao sam samo kad sam nešto čuo ili mi se
učinilo da sam nešto čuo, a kad bih nešto stvarno i čuo, ispalo bi da je to zvuk auta koji
prolazi ili aviona koji prelijeće iznad kuće ili Iggyja, koji ponovno laje. Da stvari budu gore,
nisam više mogao izdržati iako sam se trudio i trudio i morao sam se olakšati kraj WC-a u
kupaonici u predsoblju.
Bernie. Gdje si? Nešto se loše dogodilo – osjećao sam to svakim djelićem tijela. Došli
su stranci s ciklom i Bernie je sad nestao, kao i bijela ploča. Bernie je nestao – nestao i možda
je u nevolji – a ja nisam mogao van, nisam ga mogao ići tražiti. Ja, šef osiguranja. Ponovno
sam se našao pred ulaznim vratima, bacao sam se i bacao i bacao po njima, ali bez uspjeha.
Bernie je, ne tako davno, govorio o rezultatima, dok smo radili u uredu. Stoje ono bio rekao?
Nisam imao pojma. Lajao sam i lajao divljačkim lavežom koji je ispunio kuću, ali od kojeg
nije bilo nikakve koristi. A onda – što je sad to bilo? Smirio sam se i podigao uši.
Bio je to samo Iggy: av-av-av. Nisam mu čak ni odgovorio. Što je jadni Iggy mogao
učiniti? Moja jedina nada bila je – što? Čemu sam se mogao nadati? Onda sam se sjetio:
nadao sam se da će se Bernie vratiti, ući kroz ona vrata. Možda sad? Gledao sam vrata, nisam
skidao pogled s njih spreman da se bacim na njega. Vrata se nisu otvorila. Nakon nekog
vremena ulicom je prošao auto, glasni auto koji je zvučao kao naš Porsche. Ali mi više nismo
imali Porsche, zar ne? Još uvijek mi je pred očima bila slika kako klizi s planinske ceste i gori
daleko dolje u ponoru. To me zbunjivalo. Je li bilo moguće da je to ipak bio Bernie, koji
nekim čudom dolazi u Porscheu? Glasni je auto nastavio voziti, a zvuk motora je jenjavao i
jenjavao dok nije nestao. Digao sam se i počeo noktima grepsti po vratima. Tako sam glasno
grebao da zamalo da nisam čuo telefon.
Otrčao sam kroz hodnik u ured, stao ispred radnog stola i gledao telefon kako zvoni.
Drin-drin, zatim glas, poznati glas koji sam volio. “Bernie? Suzie je. Ako si ondje, molim te,
javi se. Stvarno bih htjela pričati s tobom. Um. Uh. Pogriješila sam, Bernie, i samo se nadam,
um... Dobro, molim te, nazovi me kad stigneš. Bok.”
Skočio sam gore i srušio telefon sa stola. Sve – baza, slušalica, žice – sve se stropoštalo
na pod i palo iza stola. I odonuda sam čuo Suzie.
“Bernie? ‘Si tu? Jesi to ti?”
Zalajao sam.
“Chet?”
Lajao sam i lajao. Suzie! Suzie!
“Chet? ‘Si dobro?”
Nastavio sam lajati. Nakon nekoliko trenutaka čuo se klik i Suzie više nije bilo. Ugurao
sam se ispod stola i otpuzao na trbuhu prema svjetlucavim lampicama telefona. Još je jedna
žena progovorila neljubaznim glasom, to nije bila Suzie, odmah sam vidio da ova nije voljela
moju vrstu. “Ako želite birati broj, poklopite slušalicu i nazovite ponovno.” Zalajao sam na
nju. “Ako želite birati broj, poklopite slušalicu i nazovite ponovno.” Zalajao sam jače. Rekla
je to još nekoliko puta, sve nešto o ponovnom biranju broja, što me sve više i više

152
razljućivalo. Onda je telefon počeo ispuštati zvučni signal, brz i oštar, od čega su me zaboljele
uši. Lupio sam telefon šapom, ali zvuk nije prestajao, već je i dalje nepodnošljivo pištao.
Izašao sam iz ureda i ponovno počeo juriti po kući, koja je sad zapala u mrak bez
upaljenih svjetala. Nisam se mogao smiriti, ne s tim mirisom cikle u zraku i neprestanim
pištanjem. U praonici sam pronašao Berniejevu staru kožnatu sandalu i sažvakao je na djeliće.
Još sam malo lajao, a zatim mi se učinilo da čujem nešto uz pištanje pa sam se smirio. Je li to
bila sirena? Da, udaljena sirena. Čekao sam da postane glasnija, ali nije, umjesto toga je
postala tiša i potom je nastala tišina, osim pištanja i Iggyjeva povremenog lajanja. Uskoro se i
on utišao. Iggy je bio moj frend. On mi je želio pomoći, ali jednostavno nije mogao. Jadni
stari Iggy. Ustao sam i ponovno grebao po ulaznim vratima. Što sam drugo mogao? Grebao
sam i grebao, ali nikakve pomoći od toga. Zatim mi se vratilo udaljeno sjećanje na jedan film
koji smo gledali ja i Bernie, možda o Rin Tin Tinu, kad si Rinty sam uspije otvoriti vrata. Nije
li Bernie čak rekao: “To i mi jednom moramo naučiti”?
Ali nismo. Kako je to Rinty napravio? Skliznuo sam šapama niže od mjesta po kojemu
sam grebao, sve dok nisam lupio o kvaku; slabašno je odasjavala svjetlost od ulične svjetiljke
malo niže u ulici. Šapom sam išao po kvaki, prvo jednom, zatim drugom. Ništa se nije
dogodilo. Kvake bi se trebale okrenuti; toliko sam puta vidio kako se okreću, ali ova se nije
htjela. Lupao sam po njoj šapom, lupao i lupao, sve brže i brže, a zatim sam čuo zvuk režanja
koji me uplašio, trenutak prije nego što sam shvatio da dolazi od mene. Nakon nekog vremena
spustio sam se na sve četiri, malo se odmorio i upravo sam se spremao podići i pokušati
ponovno kad sam začuo auto na ulici.
Dolazio je sve bliže i bliže. Čuo sam cviljenje koje auti ponekad proizvedu kad se
zaustavljaju. Zatim se kratko vrijeme čuo zvuk motora – jesam li prepoznao taj zvuk? – i
nakon toga tišina. Ali samo na trenutak: vrata automobila su se otvorila i zatvorila, nakon
čega su se čuli koraci kako prilaze kući. Jesam li ih prepoznao? Mislio sam da jesam.
Netko je pokucao na vrata. “Bernie? Jesi tu?” Bila je to Suzie.
Zalajao sam.
“Chet?”
Kvaka se okrenula. Vrata su se otvorila. Na njima je stajala Suzie zabrinuta lica. Jurnuo
sam van, protrčao kraj nje okolo i okolo po prednjem dvorištu. Iz kanjona je puhao vrući suhi
povjetarac donoseći razne mirise grada – ulje, katran, ispušne plinove automobila, pogotovo
ispušne plinove, mnogo, mnogo toga – skrivajući ono što mi je trebalo, a to su bile cikle i
Bernie. Napokon sam pokupio miris cikle i slijedio ga preko dvorišta i uz naše drveće na
cestu, gdje je nestao.
“Chet?” zazvala me Suzie. “Možda je bolje da dođeš ovamo.” Stao sam na trenutak i
pogledao je. Upalila je svjetlo iznad ulaznih vrata. Lice joj je bilo blijedo, a oči velike i tamne.
Otići tamo? Odmah sam potisnuo tu misao i kaskao u sve većim i većim krugovima po mjestu
gdje je ispario miris cikle i napokon sam ga uspio opet naći. Sad me vodio natrag preko
dvorišta, ovaj put ne uz drveće, već oko njega i po uskom popločanom puteljku uz kuću, uz
ogradu starog Heydricha. U taj je trag bila umiješana lagana struja Berniejeva mirisa. Jesam li
već spomenuo Berniejev miris? Jako ugodan, meni drugi po redu najdraži, u stvari – jabuke,
burbon, sol i papar. Cikle i Bernie: ta me mješavina mirisa odvela do uredskog prozora, gdje
je odjednom prestala.
“Chet?” Suzie je došla do mene. “Što ne valja?”
Njuškao sam uokolo i pronašao opori miris markera koje je Bernie upotrebljavao za
pisanje po ploči, ali tada je Suzie stala ispred mene i njezin ga je miris – sapun i limuni –
prekrio.

153
 “Hajde, Chet”, rekla je. “Idemo unutra.”
Nisam htio ići unutra; samo sam htio naći Bernieja. U sljedećem sam trenutku jurio
natrag na cestu – gdje je miris ispario, kao i prije – a zatim sam se vratio natrag do uredskog
prozora.
“Chet? Što je? Što se događa?” Suzie je stavila ruke na okvir prozora i podignula ga.
Prozor se dignuo. “Nije zaključan”, rekla je. “Je li to uobičajeno?”
Naravno da nije. Ništa nije bilo uobičajeno, ne kad Bernieja nije bilo ovdje. Gledao sam
gore u nju.
“Koliko si dugo bio sam unutra?” rekla je.
Počeo sam lagano dahtati.
“Idemo piti vode”, rekla je Suzie. Pogladila me među ušima. Otišli smo okolo na ulazna
vrata i ušli u kuću. Suzie je upalila još svjetla. Pio sam iz zdjelice u predsoblju, odjednom sam
bio jako žedan, a zatim sam sustigao Suzie dok je išla iz sobe u sobu, gledala uokolo,
provjeravala ormare, čak je zavirila ispod dva kreveta, Charliejeva i Berniejeva. U uredu je
pronašla telefon i bazu na podu i vratila ih natrag na stol, a ono užasno pištanje je napokon
prestalo. Nakon kratke pauze Suzie je izvukla svoj mobitel i pritisnula nekoliko brojeva.
Gotovo istog trenutka telefon je počeo zvoniti, ne onaj veliki na stolu, nego neki u blizini.
Suzie je izvukla gornju ladicu i iz nje izvadila Berniejev mobitel, koji je bilo lako prepoznati
po ljepljivoj vrpci kojom je bio oblijepljen. Berniejev je mobitel zvonio i zvonio. Suzie je
pritisnula tipku i nekoliko trenutaka slušala; slušao sam i ja, čuo se Berniejev glas koji je
govorio nešto o ostavljanju poruke. Je li Bernie bio ondje? Nisam shvaćao. Oblijepljeni
mobitel je bio ovdje, što bi značilo da je ondje zapravo ovdje. Strojevi nisu bili dobri za ljude,
u to nisam nimalo sumnjao. Uvukao sam se ispod stola. Suzie je rekla: “Ako uspiješ dobiti
ovu poruku, Bernie, molim te, javi se. Ovdje Suzie. Nalazim se u tvojoj kući – vrata su bila
otključana i mislim da je Chet bio dulje vrijeme sam. Stoga ako... Samo nazovi.”
Ispod stola sam vidio Suzie kako podiže prozor i viri van – čak miriše zrak, što ljudi
ponekad znaju činiti, iako bez nekih rezultata, iz mog iskustva. “Je li se ovdje nešto dogodilo,
Chet? Što si to vidio?”
Ništa, baš ništa, ali nešto se dogodilo, nešto loše, moralo je biti loše ako su oni ljudi koji
su mirisali na ciklu, gospodin Gulagov i njegova—
Zazvonio je telefon na stolu, točno iznad moje glave. Zvonio je i zvonio vibrirajući na
podlozi, a zatim se čuo poznati glas: “Hej, Bernie, ovdje Nixon Panero. Možda imam zamjenu
za tvoj slupani Porsche. Zvrcni me.” Klik.
Suzie je rekla: “Porsche je uništen?” Izašao sam ispod stola. “Što to znači?” Suziene su
oči sad bile još veće i tamnije. “Više nije u voznom stanju? Bernie se nije odvezao nekamo?”
Malo sam kružio, a zatim sam stao i počeo lajati ispred praznog mjesta na kojem je prije
visjela ploča. Suzie me gledala. Osjećao sam kako razmišlja, naporno razmišlja. “Zovem
murju”, rekla je.

Čekali smo u kuhinji. Suzie mi je u zdjelicu stavila malo pseće hrane, ali nisam jeo. Nedugo
nakon toga došao je Rick Torres obučen u traperice, majicu i cipele za kuglanje – jednom sam
išao na kuglanje s Berniejem, ali to nije dobro završilo – a slijedio ga je policajac u uniformi.
“Hej, Chet”, rekao je Rick i pogladio me po glavi. Smiješio se i uopće nije izgledao zabrinuto.
Suzie mu je nešto počela govoriti dosta brzo i komplicirano, bilo ju je teško pratiti. Povela ih
je kroz kuću prolazeći kroz sve sobe. Slijedio sam ih. Na kraju smo ušli u ured.
“Kako objašnjavate činjenicu da prozor nije bio zaključan?” pitala je Suzie. “Kao ni
ulazna vrata?”

154
 “Stvar je u tome”, rekao je Rick, “da Bernie povremeno zna biti nepredvidljiv.” Brzi
smiješak prešao je licem policajca u uniformi.
“Nisam stekla takav dojam”, rekla je Suzie. “Uopće ne. Ja mislim da je on izuzetno
pouzdan.”
“Apsolutno se slažem s vama”, rekao je Rick. “U svim važnim stvarima. Ali svako
malo, odnosno, otkad se rastao, da si malo oduška.”
“Kako to mislite?” rekla je Suzie.
“Pa na primjer, one noći u Crvenom luku, ne, Rick?” rekao je uniformirani policajac.
“Nije li on bio s onom curom koja je svirala ukulele? Ona cura s divovskim—” Rick je
napravio mali pokret rukom kao da nešto reže i uniformirani je policajac zašutio.
“Bez obzira na sve, on nikada ne bi ostavio Cheta tako dugo samoga u kući.”
“U stvari, mislim da se i to znalo koji put dogoditi”, rekao je Rick. “Zar ne, momčino?”
Odgovor je bio da; ali oprostio sam Bernieju – takvo što se moglo dogoditi. Ostao sam mirno
stajati jer nisam želio ništa odati.
“Čak i ako je to istina”, rekla je Suzie, “u što iskreno sumnjam, zašto ne bi ponio sa
sobom svoj mobitel?” Podigla ga je.
“To je lako”, rekao je Rick. “On mrzi taj mobitel, općenito mrzi tehnologiju.”
“Ali zar ne radi na nekom slučaju?” rekla je Suzie. “Recimo da primi bitan poziv.”
“Na kojem slučaju?” rekao je Rick.
“Onom s nestalom djevojkom Madison Chambliss.”
Rick je odmahnuo glavom. “Nema više slučaja. Djevojka je viđena kako se zabavlja u
Vegasu i nazvala je mamu da joj javi kako će se ubrzo vratiti kući.”
“Bernie to zna?”
“Zna. No je li to potpuno prihvatio, to je druga priča.”
“U kojem smislu?”
“Bernie zna biti tvrdoglav – to je jedna od stvari zbog koje je tako dobar u svom poslu,
ali ponekad užasno naporan.”
Suzie je uputila Ricku brz, neugodan pogled. “Možda radi na drugim slučajevima”,
rekla je. “Mislim da bismo trebali provjeriti njegov kompjutor.”
“Zašto?”
“Možda je ostavio neke bilješke, nešto što bi nas odvelo do njega.”
“Oh, joj”, rekao je Rick.
“Zašto ne?”
“Zašto ne? Zato što bi mogao ući kroz ova vrata svakog trenutka, a ja ne bih želio
objašnjavati zašto sam njuškao po njegovim datotekama.”
“To nije njuškanje. Samo pokušavamo pomoći. I gdje mu je laptop? Zar on nema i
laptop?”
“Vjerojatno ga je uzeo sa sobom”, rekao je Rick. “I Bernie ne treba pomoć. On se zna
brinuti za sebe. Ne znam koliko ga dobro poznajete, ali Bernie je opasan kao malo tko.”
“Bernie?”
“Pretpostavljam da ga niste vidjeli u akciji”, rekao je Rick. Suzie ga je gledala, nije
rekla ni riječi. “A i nema ga samo – koliko? Nekoliko sati? On vjerojatno prebire po nekim
ukulelama dok mi tu razgovaramo.”
“Bernie ne svira ukulele”, rekla je Suzie.

155
 “Kad smo već kod toga, svira”, rekao je Rick. “I to dosta dobro.”
I bolje od toga – Bernie je odličan, iako ga već dugo nisam čuo kako svira. Suzie i Rick
su se međusobno odmjeravali pogledima; uniformirani je policajac zijevnuo, kao i ja, iako
nisam uopće bio umoran.
“Ostajem s Chetom”, rekla je Suzie.
“Kako hoćete”, rekao je Rick. “Kad se dovuče doma, recite mu da sam provjerio one
tablice za koje me je pitao. Registrirane su na neku vrstu ekološke investicijske ekipe –
najgore od najgorih.”

Ostali smo sami u kuhinji, ja i Suzie. “Kako si on kuha kavu?” rekla je. Kad smo bili vani,
Bernie bi uzeo kavu u papirnatoj šalici u bilo kojoj trgovini, ali kod kuće to nije bilo tako
jednostavno, sa zrncima kave u frizeru, mlincem za kavu koji je radio samo ako ga ne bi
pritisnuo prejako ili preslabo, i aparatom za kavu koji bi počeo curiti ako se u njega ulije
previše vode. Nakon nekog vremena Suzie je ušla u štos i miris svježe skuhane kave – jedan
od meni najdražih, iako mi sam okus uopće nije odgovarao – ispunio je zrak. Sjedila je za
šankom, pijuckala kavu i buljila u prazno. Odjednom je pogledala na sat, tako iznenada da me
malo prestrašila, i zatim se okrenula prema meni. “Zašto sam otišla u Los Angeles?” rekla je.
“Koji je meni vrag?”
Nemam pojma.
Natočila si je još jednu šalicu. “Nije ti fina tvoja hrana?”
Ne baš, da budem iskren. Ako mogu birati, odrezak bi mi uvijek bio prvi izbor i još je
svašta nešto bilo ispred moje hrane. Ali samo zato da pokažem dobru volju, otišao sam do
zdjelice i smrvio nekoliko zalogaja. Još sam uvijek jeo kad je Suzie stavila šalicu na stol
toliko snažno da se kava prelila preko ruba. Pobrisala ju je laktom i rekla: “Ne mogu podnijeti
da samo sjedim.” Ustala je, otišla do ureda sa mnom za petama i upalila kompjutor. Ali
kompjutor se nije upalio; ekran je ostao crn. Suzie se sagnula, provjerila utikač i pokušala ga
još koji put upaliti. “Nešto ne štima s kompjutorom?” rekla je.
Otkud da ja znam? U tom sam času osjetio dašak – jako slab, gotovo neuhvatljiv –
oporog mirisa markera koji je Bernie upotrebljavao za pisanje po ploči. Slijedio sam tu
najtanju nit mirisa do prozora. Zalajao sam.
“Hoćeš van, Chet?”
Da.
Suzie me pustila kroz ulazna vrata. Otrčao sam okolo do bočne strane kuće i iza
puteljkom između nas i starog Heydricha. Gotovo sam odmah našao miris markera i slijedio
ga nekoliko koraka iza uredskog prozora do smotane vrtne cijevi, koju nikada nismo
upotrijebili zbog Berniejevih problema s vodom. Ondje je, iza cijevi, u kvadratu svjetla koje
je prodiralo kroz uredski prozor, ležao otrgnut nevelik komad bijele ploče, s Berniejevim
crtežom divljeg bradatog muškarca u jednom kutu i nekakvim tekstom ispod njega. Pokupio
sam taj komadić i okrenuo se.
“Što to imaš, Chet?” pitala je Suzie stojeći nedaleko od mene. Otišao sam do nje i
pružio joj ga. Podigla ga je na svjetlost. “‘Rasputin’?” rekla je škiljeći u napisano. “‘Rudnik
duhova’? ‘S. V.’?” Okrenula je komadić u ruci; nije bilo ničega na pozadini. “Rasputin?
Rudnik duhova? S. V.?”
Rudnik duhova? Zalajao sam. I još sam malo lajao. Iz susjedstva se čuo ljutiti glas
staroga Heydricha. “Napravi nešto s tim psom, dovraga!” Zarežao sam. Je li mi baš sad trebao
stari Heydrich?
“Ajde, Chet”, rekla je Suzie nježnim glasom.

156
 Ušli smo. Suzie je sjela za Berniejev radni stol i buljila u ostatak bijele ploče. “S. V.”,
rekla je. “S. V.” Ponovno je pokušala upaliti kompjutor, ali bezuspješno. Zatim je iz svoje
torbice uzela švicarski nož – mi smo isti takav poklonili Charlieju za rođendan, iako mu Leda
nije dopustila da ga zadrži – i skinula stražnju stranu kompjutora. Gledala je u unutrašnjost,
koja je meni izgledala prazno. Je li kompjutor zapravo bio to, samo prazna unutrašnjost?
“Nema matične ploče”, rekla je Suzie. To je bilo daleko od mog područja, što god da je. “I
mogu se sjetiti samo jednog značenja S. V.” Čekao sam. “Onaj gradić gdje sam te našla, Chet
– Sierra Verde.” Mahnuo sam repom. Sierra Verde: opet smo bili na mom području. “S. V. –
što bi to još moglo značiti?”
Pitaš pogrešnu osobu, draga. Suzie je uzela ključeve od auta. Ja sam već bio na izlasku.

157
 Trideset

VOZILI SMO SE KROZ NOĆ. NAMIRISAO SAM KOLAČIĆE, SJETIO SAM SE DA je

Suzie imala punu kutiju u autu, ali nije mi bilo do njih. Imao sam neki čudni osjećaj u želucu,
kao da se stegnuo. Suzie se nagnula naprijed rukama stišćući volan, a lice joj je izgledalo
napeto u svjetlu automobila koji su nam dolazili ususret.
Govorila je stvari poput: “Ne vjerujem u sudbinu.” I: “Kako sam ikada mogla dopustiti
da me Dylan uvuče natrag u...” Sjećao sam se Dylana: ljepotan, zatvorska ptičica, luzer. Mene
on nikada ne bi mogao uvući ni u što. Ispada da ljudi ne znaju dobro procijeniti druge ljude.
Mi, a pod tim podrazumijevam sebe i svoju vrstu, u tome smo puno bolji. Povremeno bi nas
netko znao nasamariti; ima prepredenih ljudi, neobično nalik na lisice, ali obično smo ih
skužili od prvog šnjofa.
Nakon nekog vremena promet se prorijedio i Suzieno je lice pretežno bilo uronjeno u
tamu. Izašli smo s autoceste i krenuli u planine, gdje su zavoji postajali sve uži i uži. S
vremena na vrijeme iz drugog smjera bi naišao neki auto, a ja bih vidio da su Suziene oči
mokre. Stavio sam joj šapu na koljeno. Pogladila me. “Je lʼ on stvarno svira ukulele?” pitala
je. “Voljela bih to čuti.” Jedno je vrijeme cesta bila prazna. “Samo se nadam...” Zašutjela je.
Je li se nadala nečemu u vezi s ukulelama ili nečim drugim? Bernie ih je, dok je bio mlađi,
stvarno svirao, znao je sve pjesme poput Up a Lazy River, When It’s Sleepy Time Down
South, Jambalaya i moje omiljene Hey, Bo Diddley. Berniejeva omiljena bila je Rock the
Casbah. Ja bih se obično otišao van olakšati kad bi došla ta na red.
“Ja sam pametna, u tom je ironija”, rekla je Suzie. “Imala sam tisuću četiristo bodova na
maturi, završila sam s pohvalom – kako onda mogu biti tako glupa?” Nisam znao o čemu sad
govori. “I dosta mi je više te ironije, povraća mi se od nje.” Ups. Odmaknuo sam se dalje od
nje, bliže vratima.
Ali nije bilo povraćanja; možda joj se želudac smirio. To se ponekad znalo dogoditi –
sjećam se avanture s inćunima koja je mogla završiti mnogo gore nego što je. Noć je
proletjela. U jednom sam času vidio zlatni odbljesak mačjih očiju, ali mnogo većih. Digla mi
se dlaka na leđima. Znao sam čega sve ima ondje vani.
“Je li to istina – da je opasan?” rekla je Suzie. “Poznavala sam nekoliko opasnih ljudi – i
nikada me nisu nasmijavali. Niti su svirali ukulele. S druge strane, tu je West Point, njegovo
iskustvo u ratu... Oh, Bože.” Počela je grickati svoj zglob, što je znak najveće ljudske
zabrinutosti; i ja sam znao slično reagirati. “Kad bismo bar mogli vidjeti što nas čeka iza
ugla”, rekla je. Sviđala mi se Suzie, iako ponekad nije zvučala smisleno. Gledati iza ugla, na
primjer: kome je to trebalo? Namirisati nešto iza ugla je dječja igra, time bih otkrio sve što mi
je trebalo. Recimo da je iza ugla bio komadić torte, pa onda bih mogao... malo sam se izgubio
u svojim mislima i neko sam vrijeme ležao sklupčan na svom sjedalu. Bernie je bio opasan.
Vidio sam ga da čini nevjerojatne stvari poput onog s motociklistima. Bernieju se ne može
dogoditi ništa loše. Oči su mi se zaklopile.

Probudio sam se u glavnoj ulici u Sierra Verdeu. Prošli smo pokraj bara s neonskom čašom
martinija u izlogu koja je bila osvijetljena, iako je sam bar bio u mraku, a ispred nije bilo
parkiranih pila. Iz ne tako velike daljine čulo se nervozno, visoko lajanje, kao kad netko od
mojih kompića ružno sanja; i to me podsjetilo na ono mjesto u susjednoj ulici, sa svim onim

158
kavezima i tankim bijelim dimom. Suzie nije skrenula u sporednu ulicu, već je nastavila voziti
nekoliko blokova dalje i došla do samoposluživanja ispred kojeg smo Bernie i ja vidjeli
Anatolyja Bulganina dok je izlazio s vrećicama punim namirnica. Vani nije bilo automobila,
ali svjetla su bila upaljena i čovjek je kunjao za pultom. Suzie je zaustavila auto i izvadila
mobitel.
“Bok”, rekla je. “Lou? Ima puno posla večeras?” Slušala je; s druge strane sam čuo
muški glas. “Ako ti se pruži prilika”, nastavila je Suzie, “molim te da mi provjeriš ‘Rasputin’
u vezi s ‘Rudnikom duhova’.” Još slušanja. “Kao ludi ruski redovnik”, rekla je. Čovjek na
drugoj strani je govorio glasno, ali nisam mogao razabrati riječi. “Ne”, rekla je Suzie, “davno
je umro, ali nije u tome stvar – to nema nikakve veze s njim niti s carom. To je samo ime,
Lou. R-A-S-P-U-T-I-N... je, kao Putin, ali s ‘Ras’ na početku... da, imaš pravo – Rastafari je
nešto drugo.” Zaklopila je mobitel i okrenula se meni. “Sanjala sam o tome da dobijem posao
u The Washington Postu kao Woodward i Bernstein.” Suzien mi je san ušao na jedno uho
’nutra, na drugo van, a da ga uopće nisam razumio. Svi su moji snovi bili vezani uz lov u
kanjonu, ganjanje zločinaca, a poneki je bio o odresku prelivenom mojim omiljenim umakom
za večeru. Pogotovo sam volio kad bi Bernie zarezao meso i napravio znak križa te ga tako
zapekao, ne znam ni sam zašto.
Suzie je spustila prozore. Zapuhnuo nas je zrak pustinje, hladan i svjež, što je značilo da
će uskoro svanuti. Suzie se obujmila rukama i počela drhturiti kao da joj je bilo jako hladno.
“Imala sam psa kad sam bila dijete”, rekla je. “Kad su mi se roditelji rastali, dali su ga
živoderima.”
Gledao sam je obasjanu svjetlom koje je dolazilo iz samoposluživanja. Bila je to tužna
priča, znao sam to – i ne daj Bože da ja ikad završim kod živodera – ali opet, ja volim... pa,
sve, zapravo gotovo sve vezano uz život.
“Ti si dobar dečko, Chet”, rekla je otvarajući svoja vrata. “Idem si po kavu.” Izašla je i
otišla u samoposluživanje. Meni je želudac još uvijek bio stegnut, ali znao sam da ondje ima
onih sušenih kobasica. Možda bih jednu uspio nekako progutati.
U retrovizoru su zasjali farovi automobila. Pogledao sam iza i vidio kamionet koji se
sporo približavao. Kako je dolazio bliže, mogao sam vidjeti vozačevo lice, blijedi krug iza
prednjeg stakla. Iznimno blijed, s dugim sjenama koje su bacale snažne kosti lica; i sićušne
uši; i svijetla kosa, gotovo bijela, iako vozač nije bio star: Boris! Prepoznao sam Borisa,
naravno, ne bih mogao samo tako zaboraviti nekoga tko me ubo nožem, ni u milijun godina.
Sjeo sam uspravno na svom sjedalu, gotovo sam zalajao. Ali znao sam da to ne bi bilo dobro,
znao sam da bi u ovakvoj situaciji Bernie htio da ne ispustim ni zvuka, napravio bi mali
pomak rukom, vidljiv samo meni. Polako Chet, uhvatimo ih polako i sigurno.
Kamionet – svijetle boje, ne tako velik kao naš – nastavio se približavati. Dok je
prolazio kraj mene, vidio sam Borisovo lice jasno kao dan, osvijetljeno zelenim svjetlima s
komandne ploče. Smiješio se. Taj me zeleni osmijeh razbjesnio. Nisam razmišljao – to je bilo
Berniejevo područje i slobodno si ga je mogao zadržati – već sam jurnuo kroz prozor i sletio
na cestu iza kamioneta. Ispalo je da se kamionet kreće mnogo brže nego što mi se to učinilo iz
Suziena auta. Potrčao sam za njim, zatim počeo sprintati i sustigao sam ga kad je Boris došao
do jedinog semafora u gradu. Prošao je ravno kroz crveno, čak je malo nagazio na gas. Zadnja
šansa. Skupio sam snagu i skočio, golemim skokom, jednim od mojih najboljih, u vis, preko
stražnje ograde na kamionetu, i unutra u otvoreni dio sletjevši meko i tiho.
Ili možda ne: kroz usko stražnje staklo vidio sam da je Boris naglo okrenuo glavu, a
kamionet je počeo usporavati. Sagnuo sam se i potpuno umirio, bio sam samo još jedna sjena.
Kamionet je ponovno ubrzao. Podigao sam glavu i vidio Borisa kako gleda pred sebe. Vozili
smo se kroz uspavani gradić. Iz svog niskog kuta gledanja vidio sam vrhove zgrada i

159
zvjezdano nebo iznad njih, nekoliko oblaka koji se brzo premještaju, tako prozračnih da su
zvijezde sjajile kroz njih. A onda odjednom više nije bilo zgrada: napustili smo Sierra Verde i
krenuli planinskom cestom u pustinjsku ravnicu koja se prostire sve do Novog Meksika.
Legao sam na ceradu leđima naslonjen na smotano uže. Osjećao sam miris benzina i
baruta; i jako slabu, moju drugu po redu najdražu mješavinu: jabuke, burbon, uz nagovještaj
soli i papra zbog kojih je bio sličan mom mirisu. Bernie je bio ovdje, točno ovdje u ovom
otvorenom dijelu kamioneta! Kad smo na pravom tragu, mene i moju vrstu obuzme neki
osjećaj, potisnuto uzbuđenje. Sad sam ga osjetio; jedino sam još čekao da postane potisnuto.
Našli smo se na onom neravnom zemljanom putu koji mi je bio poznat, ondje gdje se
Bernie prisjećao starih dana i Kita Carsona i drugih njemu sličnih stvari kojih se nisam mogao
sjetiti. Jednim sam okom pazio na Borisovu glavu kroz uski prozor, bila je to velika glava,
prevelika čak i za taj njegov debeli vrat. Farovi su osvjetljavali poznate prizore – visoki
kaktus s dvije ruke nalik na golemog čovjeka, trnovito grmlje na kojem sam ostavio svoj trag,
spljošteni kamen na vrhu drugog, okruglog kamena. Nakon nekog vremena prošli smo kraj
osušenog korita rijeke, niskog brdašca, ruševne brvnare i tu se put izgubio. Boris se zaustavio
kraj ostatka logorske vatre motociklističkog kampa i izašao. Pritajio sam se, možda ne onako
nisko kako sam mogao jer mi je glava virila preko ruba ograde kamioneta, ali morao sam
vidjeti što se vani događa, nisam li?
Boris je prišao pocrnjelom zgarištu, nekoliko puta šutnuo limenku piva i zazviždao neku
bezveznu melodiju. Zatim se čuo zvuk smička i laganog prskanja po zemlji. Muškarci su bili
ranjivi u ovakvim trenucima. Sad bih ga mogao srediti bez problema. Ali što poslije? To
nisam znao. Boris je povukao smičak i moj trenutak je prošao. Pogledao je gore, a pogled mu
se odjednom našao ravno na meni! I zatim je samo kliznuo dalje; njegov vid – kao i svakog
drugog čovjeka kojeg sam susreo – bio je gotovo potpuno beskoristan po noći. Ponekad mi je
bilo žao ljudi zbog njihovih očitih nedostataka, ali ne i Borisa. Boris je bio zao, a uskoro će
boraviti u zatvoru, nositi narančasti kombinezon i lomiti kamenje na vrućem suncu.
Boris je sjeo natrag za volan još uvijek zviždeći. Još malo pa nećeš više zviždati, mali
moj. S ovog smo istog mjesta, jer više nije bilo ceste, Bernie i ja krenuli dalje pješke prema
onim udaljenim planinama, koje su onda bile roskaste, a sada nevidljive. Boris nije krenuo
istim putem; umjesto toga skrenuo je u širokom luku pokraj ostatka vatre, prema hrpi
sjenovitog kamenja, preko teško prohodnog i neravnog pustinjskog tla. Probijali smo se dalje
dok je Boris okretao volan s jedne strane na drugu, a kvrgavi su mu se mišići isticali na vratu,
koji je već sam po sebi bio kvrgav. Tlo je postalo još neravnije, kamionet se njihao amo-tamo.
Ja sam se odsklizao s cerade i bubnuo u bočnu ogradu otvorenog dijela kamioneta. Boris je
počeo gledati iza sebe, ali u tom smo času naletjeli na još veću izbočinu i kao da je cijeli
kamionet poletio sa zemlje. Borio se s volanom. Podigao sam se na sve četiri i odsklizao u
drugom smjeru sad već dahćući. Preplavio me Berniejev miris. Smirio sam se i nedugo nakon
toga vožnja je ponovno postala mirna. Gurnuo sam glavu van, provirio naprijed i vidio pred
sobom dugu i ravnu cestu. Ne više tako daleko ispred nas uzdizale su se planine koje su, kad
smo ih Bernie i ja vidjeli, prije bile roze, a sada su bile tamna vrpca ispod sad već malo
svjetlijeg neba. Srce mi je zakucalo brže. Smiri se, Chet, moraš ostati miran. Čučnuo sam
dolje iza smotanog užeta.

Iznad nas zvijezde su izblijedjele i polako nestale. Sad smo puno skretali, motor je zvučao kao
da se napreže. Digao sam se i vidio da smo u planinama, još je uvijek bilo mračno, osim na
samim vrhovima, koji su bili iscrtani mliječnobijelom bojom. Mliječna se bjelina širila i
postupno se izlijevala po krajoliku, bio je to divan prizor. Svanulo je jutro. Skrenuli smo na
zavoju i prošli pokraj nekog golemog zahrđalog stroja koji nisam uspio prepoznati, a ispred

160
nas se nalazilo nekoliko ruševnih građevina – dugačka niska kuća, štala, štagljevi i prekoputa
njih strma stijena s velikom okruglom rupom u podnožju: rudnik gospodina Gulagova.
Boris je parkirao pokraj poznatog auta, plavog BMW-a, koji je sada bio sav prašan, i
ušao u štalu. Pogledao sam uokolo, nisam vidio nikoga i iskočio sam. Ponjuškao sam BMW,
vrata i bočni zid štale i pronašao trag svog mirisa. Odveo me do štaglja iza kojeg sam našao
kavez u kojem me držao gospodin Gulagov. Ostani miran, mali. Ali zarežao sam, nisam si
mogao pomoći.
Iza štaglja se nalazila kuća. Otišao sam do otvorenog prozora i vidio kuhinju. Gospodin
Gulagov je meni okrenut bočno sjedio za stolom i slagao na hrpu zgužvane novčanice.
Gospođica Larapova mi je ušla u vidno polje noseći lončić za kavu. Bili su tako blizu! U trenu
sam mogao biti ondje i pokazati g. Gulagovu što ga ide. No bi li to bio pravi potez? Čekao
sam, za to je vrijeme g. Gulagov rekao: “Je li se Boris vratio?”
“Provjerit ću”, rekla je gospođica Larapova. Natočila mu je kavu i izašla iz sobe.
Ups. Odmaknuo sam se od prozora. Možda bi bilo najbolje da—
Točno kraj mene su se otvorila vrata-kako mi je to moglo promaknuti? – i gospođica
Larapova je izašla iz kuće. Da je samo malo okrenula glavu, vidjela bi me, a onda što? No
gospođica Larapova nije okrenula glavu. Otišla je na drugu stranu prema štali, kose svezane u
konjski rep koji se ljuljao lijevo-desno. Negdje u blizini čuo sam radio i čovjeka koji
pročišćava grlo. Ovdje će svaki čas sve biti puno ljudi. Povukao sam se natrag i još malo
natrag čekajući da mi nešto padne na pamet i odjednom sam uhvatio lagani dašak Bernieja
kod niske, samonikle bodljikave biljke koja je rasla između kuće i rudnika.
Ubrzao sam korak jureći amo-tamo, njuškajući, njuškajući. Još jedan trag kraj slomljene
lopate; i sljedeći uz prevrnuta rudarska kolica; pa još jedan kod tračnica koje su vodile u
rudnik. Berniejev je miris postajao jači, mnogo jači. Slijedio sam ga kroz veliku okruglu rupu
i unutra u mrak.
Ondje je, leđima naslonjen na potpornu gredu, ne duboko u unutrašnjosti, sjedio Bernie!
Oči su mu bile zatvorene. Je li spavao? Bio sam tako sretan da ga vidim, da isprva nisam ni
primijetio da su mu noge svezane zajedno; da su mu ruke vezane iza leđa za gredu; da mu
davilica, zakvačena za strop rudnika, steže vrat.

161
 Trideset jedan

PRIMAKNUO SAM SE BLIŽE BERNIEJU. JE LI SPAVAO ILI JE U PITANJU BILO nešto

mnogo gore? Uvijek sam mogao osjetiti kad je u pitanju bila gora stvar, ali sad to nisam
osjetio. Grudi su mu se dizale i spuštale puneći se zrakom i ispuštajući ga, baš kao i moje.
Čuo sam zvuk cviljenja i shvatio da dolazi od mene. Berniejeve su se oči otvorile. Na trenutak
su imale izraz koji nikada prije nisam vidio u njegovim očima i ne želim ga nikada više
vidjeti, bio je to izraz – ne želim to ni izgovoriti – poraza. Ali onda je spazio mene i oči su mu
se promijenile. Neću tako skoro zaboraviti taj pogled, iako je to zapravo bio samo Bernie koji
se vraćao samome sebi.
“Drago mi je što te vidim, momče”, rekao je tihim i umornim glasom. “Dopustio sam
im da me zaskoče.” Glava mu je bila u razini moje ili malo niže. Htio sam mu polizati lice, ali
sam se zaustavio kad sam mu vidio modrice i posjekotine. Bernie je gledao kraj mene, prema
ulazu u rudnik. “Sam si, Chet? Kako to?”
Duga priča; zapravo se većeg dijela nisam više mogao ni sjetiti. Mahnuo sam repom.
Bernie se nasmiješio; samo na trenutak, ali vidio sam da mu je jedan prednji zub
okrhnut. “Idi radije po pomoć, Chet”, rekao je. “Nema više puno vremena.”
Nisam se pomaknuo.
“Ali kako, zar ne?” rekao je Bernie. “To te muči? Daleko si ispred mene.”
Nemoguće. Nitko nije pametniji od Bernieja. A čak i kad bih znao kako da odem po
pomoć, nije bilo šanse da ga ostavim ovakvog. Nisam ni o čemu drugom razmišljao. Hodao
sam oko potporne grede, pregledao užad kojima su za nju bile svezane Berniejeve ruke –
dosta nisko oko zglobova – i počeo žvakati.
Dosta sam žvakao u svom životu – bila je tu, na primjer, Ledina torbica od kože, iako je
bila zelena, i to ne od bilo koje kože, već one talijanske za koju nisam ni znao da postoji, a na
kraju je ispalo da je najbolja koju sam ikada kušao. Bilo je tu i svakakvih drugih stvari –
odjeće, namještaja, igračaka, vrtnih alatki – sve sažvakano u komadiće, a seže daleko u
prošlost do mojih najmlađih dana. Stoga mi jedno obično staro uže, pa čak i prilično debelo
poput ovog, neće biti osobit problem. Jesam li već spomenuo kako imam oštre zube? Poput
bodeža su, a nisu ni puno manji.
Radio sam brzo, kopao između niti užeta, vukao i žvakao, gotovo da nisam stigao
uživati u onome što radim. Uže se počelo cufati gotovo istog trenutka, vlakna su pucala i
odmotavala se u mojim ustima. Bernie je s vremena na vrijeme migoljio zglobovima ili
natezao užad, u jednom času tako jako da je greda napukla. Bilo je lijepo vidjeti da mu se
vratila snaga, ali nije mi pomagao, zapravo me više usporavao. Odvojila se jedna debela nit,
potom druga. Uže se olabavilo. Još malo pa gotovo. A onda – čuvajte se. Zabio sam zub
duboko u ostatak užeta i povukao unatrag s onim pokretom lijevo-desno koji uvijek—
“Chet.” Bernie je govorio jako tiho. “Povuci se.”
Zastao sam, podigao pogled i vidio dvoje ljudi uokvirenih ulazom u rudnik. Jedna od
njih je bila velika žena kose svezane u punđu i nosila je bocu vode; bila je to Olga, žena koju
sam već jednom vidio kad je odvlačila Madison s prozora štale. Druga je osoba bio vozač
Harold, onaj s jednom sraštenom obrvom zbog koje je izgledao nekako majmunski. Bernie
kaže da su ljudi potekli od majmuna, a ja i moja vrsta od vukova: eto vam sve što trebate

162
znati. Harold je nosio pištolj, manji od naše tridesetosmice; labavo je visio u njegovoj ruci.
Povukao sam se u sjenu i umirio.
Olga i Harold su prišli Bernieju. Vidio sam kako pokušava osloboditi zglobove okrećući
ih i izvijajući. Vlakna užeta su se cufala i cufala, ali nisu popuštala. “Kako nam je pacijent
jutros?” rekao je Harold.
Bernie je digao pogled prema njemu, ali nije rekao ništa.
“Pacijent?” rekla je Olga. “Što je taj ‘pacijent’?”
“To je jedna šala koju znamo reći”, rekao je Harold.
“Tko to?” rekla je Olga.
“Mi”, rekao je Harold. “Amerikanci.”
“Što je tu šaljivo?” pitala je Olga. Odvrnula je čep s boce vode i pružila je Bernieju
naginjući je prema njegovim ustima. On je odmahnuo glavom. Za to je vrijeme radio sa
zglobovima; a sad je uposlio i prste jedne ruke. “Pij – naredba gospodina Gulagova”, rekla je
Olga. “Moraš još malo živjeti.”
“Neće meni Gulagov naređivati”, rekao je Bernie. Iza njegovih leđa spali su ostaci
užeta. Čučnuo sam i skupljao snagu u stražnjim nogama.
Harold je prišao bliže, stao iznad Bernieja još uvijek držeći pištolj labavo u ruci. “Izlij”,
rekao je.
Olga je počela izlijevati vodu Bernieju po licu. Mrzio sam to.
“Pij, ti kučkin sine”, rekao je Harold.
“Kad ožednim”, rekao je Bernie.
“Ha?” rekao je Harold.
Jedan se mišić savinuo u Berniejevim leđima i njegove su ruke poletjele naprijed.
Bernie je bio brz, najbrži čovjek kojeg poznajem, no možda ne i danas, možda ne i ovaj put.
Zamahnuo je prema pištolju, ali je promašio. Olgine su se oči širom otvorile. Ispustila je bocu
i ostala stajati sleđena na trenutak. Ali ne i Harold – on je odmah počeo uzmicati podižući
pištolj. Skočio sam.
Nisam baš točno naciljao: zabio sam se u Olgu, srušio je na pod, ali ispravio sam se u
zraku okrenuvši se oko sebe i dok sam slijetao, širom sam otvorio usta zarivši zube u
Haroldov zglob. Zaurlao je. Pištolj je odletio i pao između tračnica. Olga je četveronoške
krenula prema njemu. Skočio sam preko nje, zgrabio pištolj, skližući se zaustavio, okrenuo i
potrčao natrag Bernieju. On je uzeo pištolj iz mojih usta, uperio ga u Harolda, potom u Olgu i
natrag u Harolda. “Ne želim nikoga ubiti”, rekao je. A zatim: “Zapravo, želim.” To ih je
prestravilo. Bernie je slobodnom rukom olabavio davilicu, skinuo je s vrata i počeo si
odmotavati užad oko gležnjeva.

Uskoro je Harold s davilicom oko svog vrata vezao Olgu ostacima užeta pod Berniejevim
nadzorom. “Krvarim”, rekao je Harold.
“Stegni jače taj čvor”, rekao je Bernie.
Harold je sad smrdio na urin. I Olga, također. Zbog toga sam se osjećao dobro. Kad su
Olgine ruke i noge bile svezane, Bernie je skinuo davilicu s kuke iznad njih i njome zavezao
Harolda za gredu. Da bi to učinio, morao je spustiti pištolj. Stajao sam tik uz Harolda i možda
ga koji put malo gurnuo odostraga po nozi. Nije pokušao ništa izvesti.
Bernie je podigao pištolj. “Ni glasa”, rekao je.

163
Čekali smo, iako nisam bio siguran što. Olga je ležala postrance između tračnica gledajući nas
s mržnjom u očima. Harold je sjedio gdje je prije bio Bernie, uz gredu, lecnuvši se nekoliko
puta od bola. Tko mu je kriv. Bernie i ja smo se pomaknuli iza njega i stajali u tami. Bernie je
podigao bocu s vodom i od onog što je ostalo izlio malo meni u kantu, a ostatak popio sam.
Nedugo poslije čuli smo glas.
“Harolde? Olga?” Bio je to Boris. Bernie je napravio mali pokret prstom s jedne strane
na drugu. “Harolde? Olga?” Vidjeli smo Borisa kako ide prema nama iz štale s puškom u ruci.
“Harolde, kretenu, gdje si dovraga?” Došao je do ulaza u rudnik i provirio unutra. “Harolde?
Jesi to ti? Što—” Podigao je pušku držeći je s obje ruke.
Bernie je iskoračio iza grede. “Baci je”, rekao je. Ali Boris je nije bacio, već je povukao
okidač. Metak je odjeknuo na kamenom zidu iza nas, a zatim opet dublje u rudniku. Bernie je
zapucao, sijevnulo je iz cijevi pištolja – to je uvijek uzbudljivo, iako je, iz mog iskustva,
pucnjava znala ubrzo prijeći u nešto predobro – osvjetljavajući rudnik. Boris je progunđao od
bola i zateturao savijajući nogu. Opalio je još jedno zrno, ovoga puta jednom rukom. Metak je
opalio u potpornu gredu, nedaleko od Haroldove glave.
“Bože mili”, rekao je Harold.
Bernie je opalio ponovno i pogodio Borisa u rame. On se zavrtio, pao, ispustio pušku i
posegnuo za njom. Bernie je opalio još jedanput dižući prašinu između puške i Borisove ruke.
Boris je otpuzao dalje ostavljajući pušku za sobom, podigao se na noge i odšepao prema štali.
Nekoliko koraka nadomak štale ponovno je pao i ostao ležati, nekoliko puta je podigao glavu
prema vratima i zazivao nešto, ali riječi se nisu čule u rudniku. Istrčao sam van, uzeo pušku –
bila je stvarno velika, ali nimalo teška – i odnio je natrag Bernieju. Sad je imao oružje u
svakoj ruci. Obično smo dobro prolazili u takvim situacijama.
Tišina. A zatim se Olga, još uvijek ležeći među tračnicama, okrenula Haroldu i rekla:
“To sve je tvoja pogreška da ga nisi dobro svezao.”
“Moja pogreška, ti glupa kujetino?” rekao je Harold. “Dobro sam ga svezao. Ako želiš
nekoga okriviti, okrivi Staljina.”
Okomio sam se na Harolda lajući mu u lice tako da se trgnuo od straha. To nije bilo
moje ime.
“Staljin?” pitao je Bernie.
Harold je polizao usnice. “Objasnit ću”, rekao je. “Mogu objasniti mnogo toga, samo
ako me pustiš. Odvest ću se, neću se ni osvrnuti za sobom i nikad me više nećeš vidjeti.”
“Što mi to možeš objasniti?” pitao je Bernie.
“Začepi, kukavico”, rekla je Olga.
“Zašto bih?” rekao je Harold. “Ionako je gotovo.”
“Ti ne poznaješ gospodina Gulagova”, rekla je Olga.
“Dosta mi je Gulagova”, rekao je Harold. Glas mu je postao cmizdrav, počeo me
iritirati. “Dosta mi je svega ovoga.”
“Čega to?” pitao je Bernie.
Haroldove su se oči stisnule i sad mi je postalo jasno što je to lukavi pogled. Bernie
kaže da, kad god vidiš nekoga da izgleda lukavo, znaš da on to nije. Nisam to uspio shvatiti,
ali obožavam kad Bernie govori takve stvari. “Otići ću slobodan?” pitao je Harold.
“Sve je moguće”, rekao je Bernie. “Ali moram znati više.”
“Začepi”, rekla je Olga.
“Olga?” rekao je Bernie. Pogledala ga je. Stavio je cijev puške preko svojih usana kao
da je prstom signalizirao “šššš”, ali izražajnije. Olga se okrenula u stranu.

164
 “Kad bih ti rekao”, rekao je Harold, “da se onaj šupak Keefer zadužio kod Gulagova za
gotovo milijun. I prestao plaćati kamate, koje su bile dvanaest tisuća na tjedan. I zato je
Gulagov ugrabio curu – kao taokinju dok joj stari ne pljune lovu.”
“Reci mi nešto što ne znam”, rekao je Bernie.
Bernie je sve to znao? Opa. Bacio sam pogled na Borisa, koji se sad naslanjao na vrata
štale pridižući se. Osiguranje je bila moja odgovornost.
“Dobro, a je lʼ znaš i ovo?” rekao je Harold. “Bilo je još talaca – tako oni rade u Rusiji.
Svaki je put završilo dobro, novac je bio vraćen, taoci pušteni, osim jednom.”
“Požalit ćeš”, rekla je Olga.
Bernie je otrgnuo komad svoje košulje, već ionako poderane, otišao do Olge i začepio
joj usta. Znao je on biti oštar kad je bilo potrebno; kao i ja.
“Nastavi”, rekao je Bernie. “O onome kad nije dobro završilo.”
Harold je uputio kratak pogled Olgi – oči su joj sad bile prazne, bez ikakvog izražaja, ali
nekako još strašnije nego prije – i pogledao u stranu. “Prije nekoliko godina u Vegasu. Novac
nije bio vraćen.”
“A talac?”
Harold je odmahnuo glavom.
“Pokopan?” pitao je Bernie.
Harold je kimnuo.
“Ovdje?” rekao je Bernie. “U rudniku?”
Harold je ponovno kimnuo. “Mogu ti pokazati”, rekao je. “Bi li to nešto vrijedilo?”
“Možda”, rekao je Bernie.
“Da izađem slobodan?”
“Vidjet ćemo.”
Harold će otići slobodan? Ali on me napao električnim pištoljem! Mogu li ja zaboraviti
takvo što? Nikad. Gurnuo sam njušku Haroldu u lice i malo mu pokazao zube.
“Učini nešto s tom životinjom”, rekao je Harold.
“Njegovo je ime”, rekao je Bernie, “Chet. Izgleda da mu baš nisi drag – pitam se zašto.”
“Um”, rekao je Harold. Ali nismo uspjeli čuti njegov odgovor jer su se u tom času
otvorila vrata štale rušeći Borisa natrag na zemlju i iz nje je izašao g. Gulagov s napola
nasapunanim licem kremom za brijanje jednom rukom gurajući Madison ispred sebe. S
drugom joj je rukom držao britvu na vratu. Maddyne su oči bile širom otvorene. Zacrvenjelo
mi se pred očima bez obzira na to mogu li vidjeti crveno ili ne.
Boris je podigao ruku. “Šefe”, rekao je.
G. Gulagov ga je zaobišao gurajući Maddy ispred sebe. Prišli su bliže prelazeći komadić
zemlje koja je dijelila rudnik od zgrada. Nekoliko koraka od ulaza g. Gulagov je oklijevajući
zastao i privukao Maddy bliže sebi. Olga je sjela, oči su joj zasjale; Harold je izgledao
zbunjeno.
“Ovo je jednostavna situacija”, rekao je g. Gulagov. “Spusti oružje i odveži Olgu.”
“Samo Olgu?” rekao je Harold. “A što je sa mnom?”
G. Gulagov nije odgovorio. Nije skidao oči s Bernieja. Bernie se počeo kretati prema
ulazu u rudnik polako i oprezno. Ja sam hodao uz njega na isti način.
“Ni koraka više”, rekao je g. Gulagov. Lagano je preselio britvu, oštrica joj je sad bila
na prednjoj strani vrata dodirujući ga. Suze su se prelile iz njezinih očiju i natopile joj lice, ali

165
nije ispustila ni zvuka. Bernie je zastao već gotovo vani, koji metar od Maddy i g. Gulagova. I
ja sam zastao, također. “Baci oružje”, rekao je g. Gulagov.
“Sve što sad radiš samo će ti otežati situaciju na kraju”, rekao je Bernie.
“Nema potrebe da netko poput tebe razmišlja u moje ime”, rekao je g. Gulagov.
“Nadam se da si dovoljno pametan da shvatiš kako ja uvijek poduzimam potrebne mjere, brzo
i bez žaljenja.” Na Maddynu se vratu pojavila kapljica krvi.
Bernie je bacio oružje.
“A sad oslobodi Olgu”, rekao je g. Gulagov.
Bernie se okrenuo i u tom mi je okretu uputio brz pogled. Oči g. Gulagova još su uvijek
bile uperene u Bernieja, nisu ga napuštale ni časak. Bernie je zakoračio natrag u rudnik i tihim
glasom, na granici čujnosti čak i meni, rekao: “Kreni.”
Jesam li oklijevao? To ne bih bio ja. Odrazio sam se golemim skokom, najvećim dosad i
skočio sam ravno preko Maddyne glave. Pogled g. Gulagova se prebacio s Bernieja na mene,
malo prekasno, i ispunio se strahom. Da, on se bojao mene i moje vrste – to sam znao cijelo
vrijeme – i taj ga je strah obuzeo. Zaboravio je na Maddy boreći se za vlastiti život i zarezao
me britvom. Osjetio sam kako mi britva dere vršak uha, ali tada sam već bio na njemu, srušio
ga na leđa, a britva mu je ispala iz ruke. Digao se oblak prašine dok sam se valjao po tlu, a g.
Gulagov se koprcao da dođe do britve. Uspio ju je uhvatiti za držak. Ja sam bio spreman za
napad. Ali tada je Bernie stao ispred mene jednim pokretom sklanjajući Maddy i gazeći ruku
g. Gulagova. Čuo sam zvuk pucketanja i g. Gulagov je zajaukao od boli. Onaj zbunjeni
pogled koji sam vidio u Haroldovim očima? Sad ga je imao i g. Gulagov. Bernie je šutnuo
britvu dalje.
U tom sam času shvatio da je gospođica Larapova istrčala iz kuće. Skočila je u BMW i
počela se udaljavati. No iz suprotnog su smjera dolazili auti, jedan od njih je bio Suzien, a
ostali su imali rotirajuća svjetla na krovu. Zbog svega što se događalo i Maddy, koja mu je
jecala u naručju, Bernie je maknuo pogled s g. Gulagova. U tom se trenutku iskazalo naše
partnerstvo. G. Gulagov je počeo puzati dalje u unutrašnjost rudnika. Što mu je sad palo na
pamet? Nisam imao pojma. Zgrabio sam ga za nogavicu. Slučaj završen.

Najgora stvar koja se dogodila nakon toga bila je tijekom vožnje natrag kad je Maddy
preklinjala Bernieja da joj ne uvlači tatu u cijelu tu priču, a Bernie joj je morao reći ne.
Najljepše je bilo vidjeti Cynthijino lice kad smo joj vratili kćer kući – ustvari, vidjeti oba
njihova lica. Druga najbolja stvar bila je kutija vrhunskih poslastica koju je Simon Berg,
Cynthijin dečko, poslao iz Rovera i ostalih. Dvojica su je iz kurirske službe jedva unijela kroz
naša vrata. Jednako dobar bio je veliki ček koji je Simon napisao, dovoljno velik da Bernie
kupi Porsche od Nixona Panera – još stariji i istrošeniji od onog koji smo izgubili,
blatnosmeđe boje, osim vrata, koja su bila žuta – i još nam je nešto ostalo da sredimo svoje
financije, bar malo. Rick Torres je donio Bernieju bocu burbona i ispričao se. On i Bernie su
je ispraznili u jednu večer. Kad je postalo izgledno da se spremaju otvoriti još jednu i da će se
možda čak početi natjecati tko ima jaču ruku, ja sam otišao u krevet.
I što još? Središnja policijska uprava uhitila je većinu Gulagove bande. Anatolyja
Bulganina su pokupili na aerodromu dok se pokušavao ukrcati na let za Rusiju. Boris je neko
vrijeme proveo u bolnici prije nego što je završio u zatvoru. Okružni tužilac zasuo je Damona
Keefera optužbama za sudioništvo i nitko mu nije platio jamčevinu. Keefer se slomio pred
sucem i rekao da nije shvaćao s kakvim ljudima ima posla, da voli Maddy više od ičega na
svijetu, da se svim snagama trudio skupiti novac da plati Gulagovu, ali da je samo trebao još
malo vremena. Suca se to nije dojmilo. A onda imamo Harolda. Harold se uspio nagoditi i
izašao je slobodan. Bernie mu je dao do znanja da bi mu bila loša ideja da se zadrži ili ikad

166
vrati ovamo. Posjetili smo i gospodina Singha da otkupimo naš sat i pojedemo malo janjetine
s curryjem. Ja sam izgubio vršak jednog uha, ali različite uši ionako nisu strašna stvar po
mom mišljenju – jesam li to već spomenuo? Ja i Bernie smo otišli na dugu šetnju.
Došli su monsuni – posve sam zaboravio na njih! – i vratili Bernieju dobro
raspoloženje. Jedne smo noći kampirali, onako u našem stražnjem dvorištu: ja, Bernie,
Charlie i Suzie. Ona je počela često navraćati, ali nemojte me pitati što se tu točno događalo.
Ponekad, kad bi ona bila u blizini, opazio bih oprezan pogled u Berniejevim očima; a
povremeno nešto drugo. Te večeri na kampiranju zapalili smo vatru, pekli hot dogove –
originalne hebrejske, ti su mi omiljeni! – i Bernie je donio ukulele. Nešto je malo naučio i
Charlieja da svira. Ako mene pitate, i više nego malo – malac je bio glazbeni genij. Pjevali su
Up a Lazy River i When It’s Sleepy Time Down South. Ja sam im se pridružio na Hey, Bo
Diddley. Ubrzo nakon toga, Suzie je otišla, Bernie je rekao: “’Noć, momčino”, Charlie me
pogladio i oni su se povukli u šator na spavanje.
Ja sam ležao uz vatru gledajući je kako se polako gasi. Mogao sam gledati plamen
zauvijek. Noć se polako utišala, onako tiho kako već bude u Dolini. Počeo sam drijemati kad
sam odjednom čuo ženski lavež. I to ne samo ženski lavež, već ženski lavež koji se čuo bliže
nego ikada prije, puno bliže. Jesam li to samo priželjkivao u mislima – to je izraz koji sam
čuo Bernieja da s vremena na vrijeme rabi – u svojoj glavi? Ne bih vam znao reći. Ja
jednostavno tako razmišljam, to je sve. Ustao sam, otrčao do stražnje ograde, preskočio je i
vinuo se u noć.

167
 Zahvale

Hvala mom uredniku Peteru Borlandu i mojoj agentici Molly Friedrich.

168
Spencer Quinn pseudonim je Petera Abrahamsa, izuzetno uspješnog američkog pisca
kriminalističkih romana za mlade i odrasle, prema čijoj je knjizi The Fan snimljen popularan
triler Obožavatelj s Robertom DeNirom u glavnoj ulozi. Dobitnik je nagrade Edgar za najbolji
kriminalistički roman za mlade. Abrahams živi na Cape Codu sa suprugom, djecom i psima.

169