Jojo

Moyes

Vikend u Parizu
i druge priče

S engleskog prevela:
Mihaela Velina
Za moju majku,
Lizzie Sandres
Vikend u Parizu
 1

Nell pomakne torbu duž plastičnog sjedala na postaji pa po osamdeset deveti put
pogleda na zidni sat. Brzo opet svrne pogled kad se otvore vrata što vode iz
Sigurnosne provjere. U čekaonicu ulazi još jedna obitelj, očito na putu za
Disneyland: kolica, vrišteća djeca i već predugo budni roditelji.
Srce joj već pola sata lupa i osjeća težinu u prsima.
“Doći će. Ipak će doći. Stići će”, mrmlja si u bradu.
“Vlak broj 9051 za Pariz kreće s drugog perona za deset minuta. Molimo da se
uputite prema peronu. Ne zaboravite prtljagu.”
Zagrize usnu pa mu opet pošalje poruku, već petu.

Gdje si? Vlak samo što nije krenuo!

Poslala mu je dvije poruke kad je krenula, da provjeri vrijedi li i dalje njihov

dogovor da će se naći na postaji. Kad nije odgovorio, rekla si je da je to zato što mu
šalje poruku iz podzemne. Ili je možda on u podzemnoj pa ih nije dobio. Poslala mu
je i treću poruku, a zatim i četvrtu. Ali tek joj sad nakon pete, dok stoji u čekaonici,
mobitel zavibrira u ruci i ona zamalo poskoči od olakšanja.

Žao mi je, mala. Zaglavio na poslu. Neću stići.

Kao da su imali dogovor za kavu. Zuri u mobitel u nevjerici.

Nećeš stići na ovaj vlak? Da pričekam?

Nekoliko sekundi poslije stiže odgovor:

Ne, samo ti idi. Pokušat ću doći kasnijim vlakom.

U preveliku je šoku da bi uopće mogla osjetiti ljutnju. Nepomično stoji dok ljudi
oko nje ustaju i navlače jakne, tipka mu odgovor.

Ali gdje ćemo se naći?

 Ne odgovara. Zaglavio na poslu. Radi u trgovini ronilačke opreme. A studeni je.
Koliko posla može imati da baš zaglavi?
Ogleda se oko sebe, kao da je ipak možda riječ o šali. Kao da samo što nije uletio
kroz vrata s osmijehom od uha do uha, govoreći joj da se samo šalio (malo se previše
voli šaliti na njezin račun). Primit će je za ruku, poljubiti je u obraz hladnim, vjetrom
išibanim usnama i reći nešto poput: “Nisi valjda mislila da ću to propustiti? Tvoj prvi
posjet Parizu?”
Ali staklena vrata ostaju čvrsto zatvorena.
“Gospođo? Morate krenuti prema peronu.” Zaštitar iz Eurostara poseže za
njezinom kartom. Ona na trenutak oklijeva - hoće li doći? - a onda je već u gomili i
vuče svoj mali kovčeg za sobom. Zastane i utipka: Nađemo se onda u hotelu.

“Kako to misliš ‘ne ideš’? Pa planiramo to već cijelu vječnost.” Riječ je o

godišnjem izletu Cure idu u Brighton. Već šest godina zaredom svaki prvi vikend u
studenom odlaze onamo - Nell, Magda, Trish i Sue - nagurane u Suein stari terenac s
pogonom na sva četiri kotača ili u Magdin službeni auto. To je njihov bijeg od
svakodnevnice: dvije večeri pune alkohola, druženje s dečkima koji su ondje na
momačkom vikendu, liječenje mamurnosti prženim doručkom u otrcanom hotelu
Brightsea Lodge, čija napuknuta i izblijedjela fasada krije unutrašnjost prožetu
desetljećima opijanja i mirisom jeftine vodice poslije brijanja.
Godišnji izlet preživio je dvoje novorođene djece, jedan razvod braka i jedan
herpes zoster (prvu su noć provele tulumareći u Magdinoj sobi). Nijedna od njih
nikad dosad nije propustila izlet.
“Pa... Pete me pozvao da odem s njim u Pariz.”
“Pete te vodi u Pariz?” Magda je zurila u nju kao da je upravo objavila da počinje
učiti ruski. “Onaj Pete?”
“Kaže da ne može vjerovati da još nisam bila.”
“Ja sam jednom bila u Parizu, sa školom. Izgubila sam se u Louvreu, a u hostelu
mi je netko bacio tenisicu u WC školjku”, rekla je Trish.
“Ja sam se ljubakala s nekim dečkom Francuzom jer je sličio onom tipu koji
izlazi s Halle Berry. Ali na kraju je ispalo da uopće nije Francuz, nego Nijemac.”
“Onaj Pete koji ima onakvu frizuru? Tvoj Pete? Nisam zločesta, nego sam uvijek
mislila da je on...”
“Luzer”, ubacila je Sue susretljivo.
“Mulac.”
“Razmaženo derište.”
“Očito nemate pravo. Ispada da je on tip muškarca koji vodi Nell na romantični
vikend u Pariz. Što je... pa... super. Ali bilo bi još bolje da nije u pitanju isti
produljeni vikend kad i naš vikend.”
“Pa... već smo kupili karte... više nije lako...” promrmljala je Nell, odmahnuvši
rukom, nadajući se da nitko neće pitati tko je, zapravo, kupio karte. (Bio je to jedini
vikend prije Božića na koji se mogao primijeniti popust.)
Putovanje je isplanirala jednako pomno kao što inače kategorizira službene
dokumente. Na netu je potražila sva mjesta koja valja obići, na TripAdvisoru je
pogledala koji su hoteli najisplativiji, zatim je svaki od njih još i provjerila na
Googleu, a potom rezultate unijela u tablicu.
Odlučila se za hotel iza rue de Rivoli - “čist, susretljivo osoblje, vrlo romantično
mjesto” - i rezervirala dva noćenja u “luksuznoj dvokrevetnoj sobi”. Zamišljala je
kako ona i Pete leže isprepleteni među plahtama na krevetu u francuskom hotelu,
gledaju Eiffelov toranj kroz prozor ili se drže za ruke dok u nekom uličnom kafiću
piju kavu i jedu kroasane. Oslanjala se na fotografije jer, zapravo, nije imala pojma
što ljudi rade na vikendu u Parizu, osim ono očito.
U dobi od dvadeset šest godina, Nell Simmons nikad prije nije bila s dečkom na
romantičnome vikendu, osim ako ne računamo ono planinarenje s Andrewom
Dinsmoreom. Spavali su u njegovu Miniju, a probudila se tako promrzla da se
sljedećih šest sati nije mogla pomaknuti.
Nellina majka Lilian rado je govorila - svima koji bi bili voljni slušati - da Nell
nije “pustolovni tip”. I da nije “tip za putovanja”, da nije “cura koja se može osloniti
na dobar izgled”, a u posljednje vrijeme, kad bi mislila da je Nell ne čuje, da nije
“više u cvijetu mladosti”.
Tako je to kad odrasteš u maloj sredini - svi su uvjereni da znaju tko si i što si.
Nell je bila ona razumna. Ona povučena. Ona koja pažljivo istraži sve mogućnosti i
na koju se možeš osloniti da će ti zalijevati cvijeće, pripaziti djecu i da neće pobjeći s
nečijim mužem.
Ne, majko. Zapravo sam, pomislila je otisnuvši karte, pogledavši ih pa ih
gurnuvši u kartonsku omotnicu sa svim važnim podatcima, tip cure koja ide na
vikend u Pariz.
Kako se veliki dan približavao, tako je počela uživati u tome da to spomene u
razgovoru. “Moram provjeriti je li mi putovnica važeća”, rekla je na odlasku s
nedjeljnog ručka kod majke. Kupila je novo donje rublje, obrijala noge, nalakirala
nokte na nogama u žarkocrveno (obično je nosila prozirni lak). “Imajte na umu da u
petak odlazim ranije s posla”, rekla je kolegama. “Znate, idem u Pariz.”
“Joj, blago tebi!” rekle su djevojke iz računovodstva uglas.
“Baš ti zavidim”, rekla je Trish, kojoj je Pete bio manje antipatičan nego
ostalima.
 Nell se uspne u vlak i odloži kovčeg, pitajući se koliko bi joj Trish zavidjela da je
vidi sad: djevojku koja sjedi uz prazno sjedalo i putuje u Pariz, ne znajući hoće li se
njezin dečko uopće pojaviti.
 2

Gare du Nord u Parizu vrvi ljudima. Izišavši s perona, Nell se ukipi na mjestu,
usred gomile koja se oko nje gura i udara je kovčezima u potkoljenice. Iz prikrajka
natmureno promatraju skupine mladića u gornjem dijelu trenirke i ona se prisjeti da
je Gare du Nord džeparski epicentar Francuske. Čvrsto stisne torbicu uza se i
oprezno krene najprije u jednom pa u drugom smjeru, nakratko izgubljena među
staklenim kioscima i dizalima koja kao da ne vode nikamo.
Iz zvučnika dopre trotonsko suglasje, a spiker objavi nešto na francuskom što nije
razumjela. Svi drugi oko nje koračaju žurno, kao da znaju kamo idu. Već se smračilo
i polako je počinje hvatati panika. U nepoznatu sam gradu, a čak i ne govorim njihov
jezik. Uto ugleda znak: TAXI.
U redu čeka pedesetak ljudi, ali nema veze. Ona prekopa po torbi u potrazi za
papirom s otisnutom adresom hotela, a kad napokon dođe na red, ispruži papir pred
sebe. “Hotel Bome Ville”, kaže. “Ovaj... s’il vous plâit.”
Vozač je gleda kao da ne razumije što mu govori.
“Hôtel Bonne Ville”, ponovi ona trudeći se zvučati francuski (vježbala je doma
ispred zrcala). Pokuša opet: “Bonne Ville.”
On blijedo zuri u nju pa joj uzme papir iz ruke i nakratko se zagleda u njega.
“A, hôtel Bonne Ville!” kaže on i zakoluta očima. Vrati joj list papira i uključi se
u gust promet.
Nell se zavali u sjedalo i dugo izdahne od olakšanja.
I... dobro došla u Pariz.
Probijanje kroz gužvu traje dvadeset dugačkih, skupih minuta. Kroz prozor gleda
ulice, frizerske salone i salone za manikuru u sebi ponavljajući nazive ulica.
Elegantne se sive zgrade uzdižu visoko u gradsko nebo, a kavane sjaje u zimsku noć.
Pariz, pomisli ona i iznenada je preplavi val uzbuđenja i osjećaj da će sve biti dobro.
Pete će doći. Pričekat će ga u hotelu i sutra će se oboje smijati njezinoj zabrinutosti
zbog toga što je morala putovati sama. Uvijek je govorio da se previše brine oko
svega.
Ohladi, mala, reći će joj. Pete se nikad ni oko čega nije uzrujavao. Cijeli je svijet
proputovao s naprtnjačom na leđima, a još i sad je uvijek nosio putovnicu u džepu -
“za svaki slučaj”. Kad su u Laosu uperili puške u njega, rekao je, jednostavno se
prepustio. “Nema se smisla uzrujavati. Ili će me ubiti, ili neće. Ništa ja tu nisam
mogao.” A onda je klimnuo. “Na kraju smo s tim tipovima otišli na pivo.”
 Ili situacija u Keniji, kad se mala splav prevrnula nasred rijeke. “Jednostavno smo
otkvačili stare gume s ruba splavi i držali se za njih dok nije došla pomoć. Ni tad se
nisam uzrujavao - sve dok mi nisu rekli da ima krokodila.”
Ponekad se pitala zašto je osunčani Pete s beskrajno mnogo životnih iskustava
(pa makar su neke cure frktale nosom na njih) izabrao nju. Nije bila razmetljiva, a ni
divlja. Zapravo, jedva da je kročila dalje od dijela Engleske obuhvaćenog njezinim
poštanskim brojem. Jednom joj je prilikom rekao da mu se sviđa zato što ga ne
gnjavi. “Druge su mi cure stalno kvocale. A ti... pa, ti me opuštaš.”
Katkad bi joj to zazvučalo kao usporedba s udobnim kaučom, ali zaključila bi da
ne valja previše propitivati takve stvari.
Pariz.
Spusti prozor, upijajući zvukove užurbanih ulica, kave i dima, osjećajući kako joj
povjetarac zahvaća i diže pramenove kose. Sve izgleda točno onako kako je
zamišljala. Zgrade su visoke, s uskim, izduženim prozorima i malim balkonima -
nema poslovnih nebodera. Čini se da se na svakom uglu nalazi kavana s okruglim
stolovima i stolcima na terasi ispred. Kako taksi zamiče dublje u grad, žene su
odjevene sa sve više stila, a ljudi se ljube u obraz kad se sretnu na pločniku.
Zaista sam ovdje, pomisli. I odjednom joj bude drago što ima nekoliko sati da se
malo osvježi prije nego što dođe Pete. Za promjenu, ovaj put ne želi biti uobičajeno
nevinašce širom otvorenih očiju.
Bit ću Parižanka, reče u sebi, i zavali se u sjedalo.

Hotel je u uskoj ulici koja se odvaja od glavnog bulevara. Pogledavši svotu na

taksimetru, ona prebroji eure i pruži ih vozaču. Ali umjesto da primi novac, on se
ponaša kao da ga je uvrijedila i iskrivljena lica maše prema prtljažniku gdje se nalazi
njezin kovčeg.
“Žao mi je, ne razumijem vas”, kaže ona.
“La valise!” vikne on i rafalno ispali još cijelu rečenicu na francuskom od koje
nije razumjela ni riječ.
“U vodiču piše da bi ova vožnja trebala stajati najviše trideset eura. Provjerila
sam.”
Još vike i mahanja rukama. Nakon kratke stanke ona klimne kao da ga je
razumjela, a zatim mu tjeskobno pruži još deset eura. On uzme novac vrteći glavom,
a zatim gotovo baci njezin kovčeg na pločnik. Odveze se, a ona stoji i gleda za njim
pitajući se jesu li je upravo oderali.
Ali hotel izgleda lijepo. A ona je ovdje, u Parizu! Odluči da neće dopustiti da je
išta uzruja. Uđe i nađe se u usku predvorju prožetu mirisom pčelinjeg voska i nečega
neupitno francuskog. Na zidovima su drvene obloge, naslonjači su stari, ali
elegantni. Sve su kvake mjedene. Već se pita što će Pete misliti o tome. Nije loše,
reći će, klimajući. Nije loše, mala.
“Dobra večer”, reče oklijevajući, a zatim upita: “Parlez anglais?” jer nema
pojma kako se to kaže na francuskom.
Iza nje je stigla još jedna žena, koja glasno uzdiše dok pretura po torbi u potrazi
za papirima.
“Ah. I ja imam rezervaciju za sobu.” Spusti papire na stol pokraj Nellinih. Nell se
pomakne malo u stranu da izbjegne osjećaj gužve.
“Uh. Put ovamo bio je noćna mora. Živa muka.” Žena je Amerikanka. “Pariški
promet je koma.”
Recepcionistica je žena u četrdesetima, kratke, dobro ošišane crne kose. Podigne
pogled i namršti se na dvije žene pred sobom. ”Obje imate rezervaciju?”
Nagne se naprijed i pregleda oba lista papira. Zatim svaki gurne prema njegovoj
vlasnici. “Ali ja imam još samo jednu sobu. Puni smo.”
“Nemoguće. Potvrdili ste rezervaciju.” Amerikanka ponovno gurne papir prema
njoj. “Rezervirala sam prošli tjedan.”
“I ja”, reče Nell. “Prije dva tjedna. Pogledajte, piše na mojoj potvrdi.”
Dvije se žene pogledaju, odjednom svjesne da se nadmeću.
“Žao mi je. Ne znam kako je došlo do toga da obje imate istu rezervaciju. Imamo
još samo jednu sobu.” Francuskinja to uspije izreći tonom koji je jasno govorio da su
same krive za to.
“Pa, morat ćete nam pronaći još jednu sobu”, kaže žena. “Morate poštovati
rezervaciju. Sve tu lijepo piše, crno na bijelom.”
Francuskinja podigne savršeno očupanu obrvu. “Gospođo. Ne mogu vam dati ono
što nemam. Imam samo jednu sobu s dva kreveta. Mogu jednoj od vas ponuditi
povrat novca, ali ne i sobu, jer je nemam.”
“Ali ja ne mogu otići nikamo drugamo. Nalazim se ovdje s nekim”, kaže Nell.
“Ako odem, neće znati gdje sam.”
“Ja se ne mičem odavde”, kaže Amerikanka i prekriži ruke na prsima. “Upravo
sam preletjela deset tisuća kilometara, a čeka me večera. Nemam vremena tražiti
drugi smještaj.”
“Onda možete dijeliti sobu. Mogu vam objema ponuditi popust od pedeset
posto.”
“Da dijelim sobu s nepoznatom osobom? Zacijelo se šalite”, kaže Amerikanka.
“Onda vam predlažem da pronađete drugi hotel”, kaže recepcionistica
hladnokrvno i javi se na telefon.
 Nell i Amerikanka zure jedna u drugu. Amerikanka kaže: “Upravo sam doletjela
iz Chicaga.”
Nell ubaci: “Nikad prije nisam bila u Parizu. Nemam pojma gdje potražiti drugi
hotel.”
Nijedna se ne pomakne. Na kraju Nell reče: “Gledajte, trebam se ovdje naći s
dečkom. Možemo se privremeno obje smjestiti u sobu, a kad on dođe, vidjet ću može
li nam naći drugi smještaj. On poznaje Pariz puno bolje nego ja.”
Amerikanka je polako odmjeri od glave do pete, kao da procjenjuje može li joj
vjerovati. “Ne kanim dijeliti sobu s vama oboma.”
Nell nije spustila pogled. “Vjerujte mi, ni ja tako ne zamišljam vikend u Parizu.”
“Čini mi se da nemamo previše izbora”, kaže žena. “Ne mogu vjerovati da mi se
to događa.”
Obavijeste recepcionisticu o svojim planovima, a Nell pomisli da Amerikanka
zvuči neprimjereno uzrujano s obzirom na činjenicu da joj je, u osnovi, prepustila
sobu. “A kad ova mlada dama ode, svejedno želim pedeset posto popusta”, govori
žena. “Ovo je sramotno. U Americi vam ovakvo što ne bi prošlo.”
Nell se zapita je li ikad prije u životu bila u neugodnijoj situaciji nego što je sad,
u škripcu između Francuskinjine nezainteresiranosti i Amerikankina ozlojeđena
zamjeranja. Pokuša zamisliti što bi Pete učinio. Nasmijao bi se, uopće se ne bi
uzrujavao. To što se zna smijati životu jedna je od stvari koje su je i privukle njemu.
Dobro je, kaže u sebi, poslije ćemo se šaliti na račun ovoga.
Uzmu ključ pa se malim dizalom odvezu na treći kat. Nell hoda iza žene. S druge
je strane vrata dvokrevetna soba u potkrovlju.
“Oh”, kaže Amerikanka. “Nema kade. Mrzim kad nema kade. I tako je mala.
Nell spusti torbu, sjedne na rub kreveta i započne pisati poruku Peteu da mu javi
što se dogodilo i da ga zamoli neka im potraži drugi hotel.
Čekat ću te ovdje. Javi mi hoćeš li stići na vrijeme za večeru.
Prilično sam gladna.

Već je osam sati.

Nema odgovora. Zapita se je li možda baš u tunelu ispod Kanala. Ako jest, neće
stići još barem sat i pol. Sjedi u tišini dok Amerikanka puše i uzdiše te otvara kovčeg
na krevetu i zauzima sve vješalice u ormaru.
“Jeste li ovdje poslovno?” upita Nell kad je tišina postala preteška.
“Dva sastanka. Jedan večeras pa zatim slobodan dan. Već cijeli mjesec nisam
imala nijedan slobodan dan.” Kaže to kao da je Nell kriva. “A sutra moram biti na
drugom kraju Pariza. Sad moram van. Nadam se da imam pravo kad se nadam da mi
nećete kopati po stvarima.”
Nell joj uputi pogled. “Neću ih ni pipnuti.”
“Ne mislim biti neuljudna. Samo nisam navikla dijeliti sobu s potpunim
strancima. Kad vam stigne dečko, molim vas da predate svoj ključ na recepciji.”
Nell se trudi ne pokazati ljutnju. “U redu”, kaže i dohvati turistički vodič hineći
da čita, a Amerikanka iziđe iz sobe uz još jedan pogled preko ramena. I baš u tom
trenutku stigne joj poruka na mobitel.

Žao mi je, mala. Neću doći. Dobro se provedi.

 3

Sjedeći na krovu, Fabien navuče vunenu kapu niže na oči i zapali još jednu
cigaretu. Uvijek je tu pušio kad je postojala mogućnost da će Sandrine nenadano
doći kući. Mrzila je miris dima; kad god bi pušio u stanu, namreškala bi nos i rekla
da stan grozno zaudara.
Izboj je uzak, ali dovoljno širok za visoka muškarca, šalicu kave i 332 išarane
stranice. Ljeti katkad i zadrijema ovdje, a redovito maše tinejdžerima blizancima s
druge strane trga, koji sjede na krovu svoje zgrade, slušaju glazbu i puše daleko od
očiju roditelja.
Središte Pariza puno je takvih mjesta. Ako nemaš vrt ili balkončić, snađeš se kako
znaš i možeš.
Fabien podigne olovku i počne križati riječi. Već šest mjeseci uređuje rukopis, a
redovi otisnutog teksta puni su gusto ispisanih ispravaka olovkom.
Svaki put kad iznova pročita svoj roman, nađe mu nove mane.
Likovi su plošni, njihovi glasovi lažni. Prijatelj Philippe kaže mu da je vrijeme da
pretipka rukopis i da ga pošalje nekom agentu. Ali svaki put kad ga pogleda, uoči još
neki razlog zašto još ne može nikome pokazati svoj roman.
Nije spreman.
Sandrine je rekla da oteže s predavanjem rukopisa zato što se tako još može držati
za slamku nade da će ga netko objaviti. To je bila jedna od njezinih manje okrutnih
izjava.
Provjeri koje je doba, svjestan da ima još samo sat vremena prije početka smjene.
Uto začuje kako mu u stanu zvoni mobitel. Kvragu! Opsuje sam sebi što ga je
zaboravio gurnuti u džep prije izlaska na krov. Odloži šalicu na snop listova papira
da ih vjetar ne raznese, pa se okrene u namjeri da se provuče kroz prozor natrag
unutra.
Poslije više nije siguran što se točno dogodilo. Desna mu se noga posklizne na
stolu preko kojega se inače penje van, a lijeva nagonski poleti unatrag da očuva
ravnotežu. A stopalo - nespretno stopalo, kako bi rekla Sandrine - udari o šalicu i
papire i odgurne ih s izboja. Fabien se okrene na vrijeme da začuje kako se šalica
razbija na pločniku ispod i da vidi kako 332 pomno uređene bijele stranice lete u sve
mračnije nebo.
Gleda kako ih vjetar odnosi i raznosi pariškim ulicama.
 4

Nell već sat vremena leži na krevetu, a svejedno još ne uspijeva smisliti što dalje.
Pete ne dolazi u Pariz. Zaista neće doći. Doputovala je u francusku prijestolnicu s
novim donjim rubljem i svježim crvenim lakom na noktima, a Pete ju je ostavio na
cjedilu.
Prvih deset minuta zurila je u poruku - njegovo vedro “Lijepo se provedi!” - i
čekala nastavak. Ali nije ga bilo.
Još drži mobitel u ruci, leži na krevetu i tupo bulji u zid. Shvati da je dio nje
oduvijek znao da bi se to moglo dogoditi. Zaškilji prema mobitelu, ponovno pogleda
zaslon da se uvjeri da ne sanja.
Ali zna. Vjerojatno je znala i sinoć kad joj nije odgovarao na pozive. Možda je
znala i prošli tjedan kad su svi njezini prijedlozi o planiranim aktivnostima u Parizu
dočekani sa “svejedno, kako god ti hoćeš” ili “ne znam”.
Nije stvar samo u tome da je Pete nepouzdan dečko - zapravo, često je nekamo
odlazio a da joj i ne kaže. Kad bi bila posve iskrena, priznala bi si da je zapravo i nije
pozvao u Pariz. Razgovarali su o mjestima gdje su bili, a ona je spomenula da nikad
nije bila u Parizu, na što je on rekao, vrlo neodređeno: “Stvarno? O, Pariz je super.
Svidio bi ti se.”
Dva dana poslije vraćala se s redovite mjesečne prezentacije procjene rizika
budućim diplomantima (“Procjena rizika ima ključnu ulogu u pomaganju
organizacijama da shvate rizik i da bolje upravljaju njime, kako bi se izbjegli
problemi i iskoristile sve mogućnosti za zaradu! Uživajte u obilasku tvorničkog
postrojenja - i budite pažljivi u blizini strojeva!”) i u hodniku naišla na kolica sa
sendvičima. Stigla su najmanje deset minuta ranije nego inače. Pregledavala je
ponuđeno, u glavi odvagujući za i protiv, da bi se na kraju odlučila za sendvič s
lososom i krem sirom, iako je bio utorak, a utorkom nikad ne kupuje taj s lososom i
krem sirom.
“Zašto ne? Ovaj tjedan smo dobili bonus, ne? Pa da se malo počastimo”, vedro je
rekla Carli, koja je dogurala kolica. A onda je otišla u uredsku kuhinju po vodu iz
automata. Dok je punila čašu, načula je razgovor dvoje kolega s druge strane zida.
“Potrošit ću bonus na put u Barcelonu. Obećavam ženi otkad smo se oženili.”
Zvučalo je kao Jim s odjela logistike.
“Shari će si kupiti jednu od onih skupih torbica. Spiskat će bonus za dva dana!”
“Lesley kupuje auto pa će joj dobro doći. A Nell?”
 Oboje su se nasmijali. Nell se ukipila s čašom na pola puta do usana.
“Nell će staviti na štednju. Nakon što sve unese u odgovarajuću tablicu. Znaš
kakva je, njoj treba pola sata da izabere sendvič!”
‘“Da uzmem šunku na raženom kruhu? Ali utorak je, a šunku na raženom obično
jedem petkom. Možda da uzmem krem sir. Doduše, krem sir obično uzimam
ponedjeljkom. Ali joj, zašto da se malo ne počastimo?’” Opet su se nasmijali ružno
je oponašajući. Pogledala je dolje u svoj sendvič.
“Čovječe, ta cura u životu nije napravila ništa divlje.”

Pojela je samo pola sendviča, iako voli krem sir s lososom. Imao joj je neobično
gumast okus.
Te je večeri otišla do majke. Nakon višegodišnjeg odugovlačenja Lilian se
napokon složila da je kuća prevelika za nju samu i pristala na preseljenje, ali izvući
je iz doma u kojemu je živjela dvadeset pet godina bilo je kao da pokušavaš izvući
puža iz kućice. Dvaput tjedno Nell bi dolazila zajedno s njom preturati po kutijama
punim odjeće, suvenira i starih dokumenata naslaganim na policama oko stare kuće,
pokušavajući nagovoriti majku da se riješi barem dijela tih stvari. Uglavnom bi se to
svelo na to da je sat vremena uvjerava da joj ne treba slamnati magarac s ljetovanja
na Majorci 1983., a na kraju bi na odlasku otkrila da ga je majka, dok je ona bila na
WC-u, krišom vratila natrag u sobu. Znala je da će to natezanje potrajati. Te je večeri
bio red na razglednice i dječju odjeću. Izgubljena u sjećanjima, Lilian bi uzimala
predmet po predmet i naglas se pitala hoće li to možda “jednoga dana ipak trebati”.
“Joj, kako si bila slatka u ovoj haljinici. Čak i s tim svojim koljenima. Kad smo
već kod toga - znaš onu Donnu Jackson iz salona za manikuru? Njezina kći Cheryl
prijavila se na onu neku stranicu za traženje partnera na internetu. Izišla je s nekim
tipom, a poslije ju je pozvao u svoj stan, kad ono - police pune knjiga o serijskim
ubojicama.”
“A je li i on bio?” upitala je Nell, kradomice - dok je majka zauzeta pričanjem -
gurajući u vrećicu dječji pulover što su ga izgrizli moljci.
“Je li bio što?”
“Serijski ubojica?”
“A otkud da ja znam?”
“Mama, je li se Cheryl vratila kući nakon spoja?”
Lilian uredno složi haljinicu i odloži je na gomilu stvari koje je namjeravala
zadržati.
“A, je, je. Rekla je Donni da je tip htio da navuče nekakvu masku i da si prikvači
rep ili tako nešto pa je popušila.”
 “On je popušio, mama. On.”
“Ma svejedno. Meni je drago da si ti razumna cura i da ne riskiraš. Nego, jesam li
ti rekla da je gospođa Hogan pitala hoćeš li joj hraniti mačku dok je nema?”
“Može.”
“Jer ja ću se dotad već preseliti. A ona kaže da joj treba netko sto posto pouzdan.”
Nell je dugo gledala u dječje kratke hlačice prije nego što ih je nepotrebno divlje
ubacila u vreću za smeće punu svačega.

Sljedećeg je jutra na putu na posao zastala ispred putničke agencije. U izlogu je

stajao natpis POSEBNA PONUDA - SAMO DANAS: DVA ZA CIJENU JEDNOGA
- TRI NOĆI U PARIZU, GRADU SVJETLOSTI. I prije nego što se snašla, ušla je i
kupila dvije karte. Kad ih je večer poslije pokazala Peteu, lice joj je bilo zajapureno,
napola od nelagode, a napola od uzbuđenja.
“Učinila si... što?” Bio je pijan, sad se sjetila, i polako je trepnuo, kao u nevjerici.
“Kupila si mi kartu za Pariz?”
“Nama. Oboma”, rekla je dok je on petljao oko puceta njezine haljine.
“Produljeni vikend u Parizu. Učinilo mi se da bi bilo... zabavno. Trebali bismo, ono,
malo ludovati!”
Ta cura u životu nije učinila ništa divlje!
“Proguglala sam hotele i našla jedan tik iza rue de Rivoli. Samo tri zvjezdice, ali
ima devedeset četiri posto dobrih recenzija, a i nalazi se u dijelu koji ima vrlo nisku
stopu zločina. Kažu da samo treba pripaziti na džepare i kradljivce torbica, tako da
ću si kupiti jednu od onih...”
“Kupila si mi kartu za Pariz!” Zatresao je glavom, a jedan mu je pramen pao
preko oka. Zatim je rekao: “Može, mala. Zašto ne? Fora.” Nije se sjećala što je još
rekao jer su nakon toga pali u krevet.
A sad će, kad se vrati u Englesku, morati reći Magdi, Trish i Sue da su imale
pravo. Da je. Pete točno onakav kakav su rekle da jest. Da je bila glupa i da je bacila
novac u vjetar. Otpilila je godišnji izlet cura u Brighton ni za što.
Čvrsto zažmiri da potisne suze, a zatim se uspravi i sjedne. Pogleda svoj kovčeg.
Zapita se gdje bi mogla naći taksi i može li promijeniti datum na povratnoj karti. Što
ako dođe na postaju, a ne puste je u vlak? Možda bi mogla zamoliti recepcionisticu
da umjesto nje nazove Eurostar i da provjeri, ali strepi od njezina ledenog pogleda.
Ne zna što učiniti. Pariz joj se odjednom čini golem i nepoznat, i neprijateljski, i
milijun kilometara od kuće.
Opet joj stigne poruka. Brzo zgrabi mobitel, a srce joj odmah brže zakuca. Ipak
dolazi! Sve će biti dobro! Ali poruka nije od njega, nego od Magde.
 Dobro se provodiš, ha, prasico?

Trepne i iznenada je preplavi silna nostalgija i čežnja. Poželi da je ondje, u

Magdinoj hotelskoj sobi, s plastičnom čašom punom jeftina pjenušca odloženom
pokraj umivaonika, dok se guraju i bore za mjesto pred zrcalom šminkajući se. U
Engleskoj je sat manje.
Cure se vjerojatno još spremaju za izlazak, nova odjeća prelijeva se iz kovčega na
pod, glazba trešti dovoljno glasno da izazove pritužbe.
Na trenutak pomisli da se nikad prije nije osjećala tako usamljeno.

Sve super, hvala! Zabavite se!

Polako to utipka i pritisne POŠALJI čekajući da joj šuštav zvuk potvrdi da je

poruka odletjela preko La Manchea. Potom ugasi mobitel da više ne mora lagati.
Zadubi se u vozni red Eurostara, izvuče bilježnicu iz torbe i počne zapisivati, da
vidi koje su joj opcije. Već je četvrt do devet. Čak i da sad krene prema postaji, teško
da će uhvatiti vlak kojim bi u Englesku došla dovoljno rano da nađe prijevoz kući.
Morat će prenoćiti ovdje.
Pod nemilosrdnim svjetlom kupaonskog zrcala izgleda umorno i kao da joj je
svega dosta, a maskara joj je razmrljana od suza. Izgleda baš kao djevojka koja je
doputovala sve do Pariza i shvatila daju je nepouzdani dečko ostavio na cjedilu.
Osloni se na umivaonik, duboko i drhtavo udahne pokušavajući razbistriti misli.
Nešto će pojesti, malo odspavati i osjećat će se bolje. Sutra će ranim vlakom
natrag kući. Nije to ono čemu se nadala, ali je plan, a Nell se uvijek osjeća bolje kad
ima plan.
Zatvori vrata za sobom, zaključa ih i siđe. Trudi se izgledati bezbrižno i
samouvjereno, kao žena koja se često nađe sama u stranim gradovima.
“Ovaj... imate li poslugu u sobu? U sobi nisam uspjela naći jelovnik”, reče
recepcionistici.
“Posluga u sobu? Mademoiselle, nalazite se u gastronomskoj prijestolnici svijeta.
Mi ne nudimo posluživanje hrane po sobama.”
“Dobro, možete li mi onda preporučiti neko mjesto gdje bih mogla nešto pojesti?”
Žena je odmjeri. “Restoran?”
“Može i kavanu. Bilo što. Nešto kamo mogu pješice. I, da, kad se druga gošća
vrati... ovaj... molim vas, recite joj da večeras ostajem.”
Francuskinja jedva zamjetno podigne obrvu, a Nell zamisli što joj prolazi kroz
glavu: Znači, dečko ti se nije pojavio, engleska mišice?
 Ne čudi me. “Nedaleko je Café des Bastides”, kaže pružajući joj malenu
turističku kartu. “Kad iziđete, skrenite desno pa nastavite do druge ulice lijevo.
Ugodno mjesto. Kad čovjek...” zastane, “jede sam.”
“Hvala.”
“Nazvat ću Michela i zamoliti ga da vam rezervira mjesto. Ime?”
“Nell.”
“Nell.” Žena to izgovori kao da je riječ o nekom poremećaju.
Zažarenih obraza, Nell dohvati kartu, ubaci je u torbicu i brzim se korakom udalji
iz hotelskog predvorja.
Kafić je pun, za malim okruglim stolovima na pločniku ispred sjede parovi i
skupine ljudi u debelim kaputima i jaknama, gusto nagurani, gotovo rame uz rame,
puše, piju, čavrljaju uz prometnu ulicu. Oklijevajući, ona podigne pogled da provjeri
naziv restorančića, pa se nakratko zapita je li dovoljno odvažna da ovdje sjedi sama.
Možda bi mogla samo skočiti do najbližeg supermarketa i kupiti sendvič. Da, to bi
vjerojatno bilo pametnije. Na vratima stoji bradata gromada od čovjeka i pogled mu
se zaustavi na njoj. ”Engleskinja? Da?” zagrmi njegov glas preko stolova.
Ona se lecne. “Vi ste NELL? Stol za jednu osobu?” Nekoliko se glava okrene
prema njoj, a ona se zapita je li moguće umrijeti na mjestu od nelagode.
“Ovaj, da”, promrmlja si u bradu. On joj mahne neka uđe pa je povede prema
malenu stolu u kutu kraj prozora, a ona brzo sjedne.
Stakla su zamagljena iznutra, a posvuda oko nje čuje se žamor glasova: dobro
odjevene pedesetogodišnjakinje živo razgovaraju riječima koje ona ne razumije,
mladi se parovi nježno gledaju preko čaša s vinom. Osjeća se kao da je svi gledaju,
kao da joj na čelu piše ŽALITE ME - JA NEMAM S KIM JESTI. Pogleda gore u
ploču s ispisanim nazivima jela, ponavljajući u sebi riječi na koje nije navikla prije
nego što ih bude morala izgovoriti.
“Bonsoir”, kaže konobar obrijane glave u dugoj bijeloj pregači i spusti vrč s
vodom pred nju. “Qu’est-ce...”
“Je voudrais le steak rites, s’il vous plâit”, izlane ona. Jelo - biftek i prženi
krumpirići - prilično je skupo, ali to je jedino čiji se naziv usudi izgovoriti.
Konobar kratko klimne i pogleda preko ramena, kao da je pomalo rastresen.
“Biftek? A što ćete piti, mam’selle?” upita na savršenu engleskom. “Neko vino?”
Mislila je uzeti Coca-Colu. Ali šapne: “Da, molim.”
“Bon”, odgovori on. Vrati se već za nekoliko minuta s košaricom kruha i vrčem
vina pa ih spusti na stol, kao da je savršeno normalno da žena sjedi sama za stolom u
petak navečer, i brzo se udalji.
Ne sjeća se da je ikad vidjela ženu samu za stolom u restoranu, osim kad je
službeno išla u Corby, a žena je sjedila sama za stolom blizu ženskog toaleta, s
knjigom u ruci, i naručila je dva deserta umjesto glavnog jela. U Nellinu kraju
djevojke jedu u skupinama, većinom curry na kraju duge večeri i obilja alkohola.
Starije će žene možda same otići na bingo ili neko obiteljsko okupljanje, Ali žene
jednostavno ne idu same na večeru.
No, dok žvače hrskav francuz, ogleda se oko sebe i shvati da nije jedina koja jede
sama. S druge strane prozora sjedi žena s vrčem crnog vina na stolu, puši i promatra
Parižane u prolazu. U kutu sjedi muškarac i čita novine dok jede. Neka druga žena,
dugokosa i razmaknutih prednjih zubi, uzdignuta okovratnika bluze, čavrlja s
konobarom. Nitko od njih ne obazire se na nju pa se Nell malo opusti i olabavi šal
oko vrata.
Vino je dobro. Otpije malo i osjeti kako napetost današnjega dana lagano popušta.
Otpije još gutljaj. Stiže biftek, lijepo zapečen i mirisan, ali kad ga zareže, unutra je
još krvav. Zapita se bi li ga trebala poslati natrag, ali ne želi gnjaviti, pogotovo kad
se sjeti da bi možda morala razgovarati na francuskom.
Osim toga, ukusan je. Krumpirići su hrskavi, zlatni i vrući, a zelena salata
izvrsna. Iznenađena time koliko joj prija, pojede sve. Konobar se nasmiješi vidjevši s
kolikim je užitkom pojela i kao da je tad prvi put zaista primijeti. “Dobro je, ne?”
“Izvrsno”, kaže. “Hvala... ovaj, merci.” On klimne i dopuni joj čašu. Ona osjeti
kratak, neočekivan užitak. Ali posegnuvši za čašom, pogrešno procijeni pa je kvrcne
i prevrne, a crno se vino prolije konobaru po bijeloj pregači i cipelama. On zaškilji
preko stola u dubokocrvene mrlje.
“Strašno mi je žao!” Ruka joj poleti prema ustima.
On umorno uzdahne, brišući se krpom. “Zaista. Nema veze.”
“Tako mi je žao. Nisam.
“Zaista. Nije Važno. Takav je dan.”
Blijedo joj se osmjehne, kao da želi reći da razumije, a onda se udalji.
Osjećajući kako joj obrazi postaju sve crveniji, izvuče bilježnicu iz torbe da može
nečime zaokupiti um. Brzo preleti svoj popis mjesta koje želi vidjeti u Parizu pa se
zagleda u prazan list papira sve dok nije sigurna da je nitko ne vidi.
“Živi u trenutku”, napiše na praznoj stranici pa dvaput podcrta rečenicu. Jednom
je to prilikom pročitala u nekom časopisu.
Podigne pogled prema satu. Devet i četrdeset pet. Još samo 39 600 vražjih
trenutaka, pomisli, a onda se može vratiti na vlak i pretvarati se da se ovo putovanje
nije dogodilo.

Na povratku u hotel, na recepciji je još ona ista Francuskinja. Naravno da jest.

Gurne ključ preko stola prema Nell. “Druga se gošća još nije vratila”, kaže žena.
Izgovara to s teškim francuskim naglaskom. “Ako se vrati prije kraja moje smjene,
obavijestit ću je da ste još u sobi.”
Nell promrmlja ‘hvala’ i krene gore.
Stane pod tuš pokušavajući sa sebe sprati razočaranje današnjega dana. Na kraju
se, u pola jedanaest, uvuče u krevet i počne čitati neki francuski časopis s noćnog
ormarića. Ne razumije većinu riječi, ali nije ponijela knjigu. Nije bila očekivala da će
imati vremena za čitanje.
Naposljetku u jedanaest ugasi svjetlo i leži u mraku osluškujući zvukove mopeda
što jure uskim uličicama i smijeh Francuza koji se vraćaju kući. Osjeća se kao jedina
koja nije bila pozvana na golemu zabavu.
Oči joj se napune suzama i zapita se bi li trebala nazvati cure i ispričati im što se
dogodilo. Ali ne zna bi li mogla podnijeti njihovo sažaljenje. Ne dopusti si
razmišljanje o Peteu i činjenici daju je, u biti, ostavio. Trudi se ne zamišljati majčino
lice kad joj bude morala reći istinu o ovom romantičnom vikendu.
Uto se otvore vrata i upali se svjetlo.
“Ne mogu vjerovati.” Na pragu stoji Amerikanka, obraza zarumenjenih
alkoholom, ramena ogrnutih ljubičastim šalom. “Mislila sam da vas više neće biti.”
“I ja”, kaže Nell navlačeći pokrivače preko glave. “Biste li ugasili svjetlo, molim
vas.”
“Nisu mi rekli da ste još ovdje.”
“Ali eto, jesam.”
Začuje zvuk odlaganja torbice na stolić, zveckanje vješalica u ormaru. “Nije mi
baš ugodna pomisao na to da ću provesti noć u sobi s nekim koga ne poznajem.”
“Vjerujte, ni vi meni niste prvi izbor osobe s kojom sam namjeravala provesti
noć.”
Nell ostane ispod pokrivača dok se žena sprema za spavanje i obavlja svoje u
kupaonici. Čuje ju kako pere zube, ispire usta, a kroz tanak zid jasno dopre i zvuk
puštanja vode u WC-u. Pokuša zamisliti da je negdje drugdje. Možda u Brightonu, a
to se jedna od cura pripito sprema u postelju.
“Mogu vam reći da nisam nimalo sretna”, kaže žena.
“Pa, spavajte onda negdje drugdje”, otrese se Nell. “Jer ja imam jednako toliko
prava na ovu sobu koliko i vi, ako ne i više, s obzirom na datume na našim
rezervacijama.”
“Nema potrebe za takvim tonom”, kaže žena.
“Jednako tako nema potrebe da me navodite da se osjećam još gore nego što se
već osjećam.”
 “Draga, nisam ja kriva što se vaš dečko nije pojavio.”
“A ja nisam kriva što je hotel primio dvije rezervacije za istu sobu.”
Zavlada duga tišina. Nell se zapita nije li možda bila odveć gruba. Zapravo je
glupo da se dvije žene svađaju u tako maloj sobi. U istom smo sosu, pomisli. Pokuša
smisliti nešto pomirljivo što bi mogla reći.
Uto kroz polumrak dopre ženin glas: “Tek toliko da znate, vrijedne sam stvari
ostavila u sefu. I završila sam tečaj samoobrane.” ”Je, a ja se zovem Georges
Pompidou”, promrmlja Nell. Zakoluta očima u tami i pričeka zvuk gašenja noćne
svjetiljke.
“Usput,” začuje iz mraka, “to je stvarno čudno ime.”
Premda je iscrpljena i pomalo tužna, san joj neće na oči: prišulja se pa opet
pobjegne, kao stidljiv ljubavnik. Pokuša se opustiti, smiriti misli, ali negdje oko
ponoći glas u umu odlučno joj kaže: A-a, nema spavanja za tebe, draga moja.
Umjesto toga, misli joj se kovitlaju i prevrću kao rublje u perilici koje ispušta
crnu prljavštinu. Je li bila previše zagrijana za Petea? Je li to trebala manje
pokazivati? Je li se ovo dogodilo zbog njezina rukom pisana popisa francuskih
muzeja i galerija, sa svim pro i kontra (udaljenost od hotela u odnosu na moguću
duljinu čekanja u redu za ulazak)?
Je li jednostavno previše dosadna da bi je netko mogao voljeti?
Noć se vuče brzinom puža. Nell leži u mraku i razmišlja kako začepiti uši da ne
čuje hrkanje nepoznate žene u drugom krevetu. Pokuša se protegnuti, zijevati,
promijeniti položaj. Pokuša duboko disati, opuštati dio po dio tijela. Zamišlja da
zaključava mračne misli u škrinju i baca ključ.
Oko tri ujutro napokon prihvati činjenicu da će vjerojatno biti budna do zore.
Ustane i tiho otapka do prozora pa malo razmakne zastore.
Krovovi svjetlucaju pod uličnom rasvjetom. Kišica tiho sipi. Neki zaljubljeni par
hoda priljubljenih glava šapćući.
Ovo je trebalo biti divno, pomisli.
Amerikanka hrče sve glasnije. Naglo uvuče zrak, ispusti grgljav zvuk kao da se
guši, a zatim nakon kratke, slatke tišine opet zahrče. Nell izvadi čepiće za uši iz
kovčega (ponijela je dva para, za svaki slučaj) i vrati se u krevet. Za manje od osam
sati bit ću kod kuće, pomisli i ta je utješna misao napokon uspava.
 5

Fabien sjedi obješenih ramena u kavani pokraj ulaza u kuhinju, pijucka veliku
šalicu kave i promatra kako Émile riba goleme posude od nehrđajućeg čelika, dok
pomoćni kuhar Rene radi uz njega.
“Napisat ćeš drugi, bolji”, kaže Émile.
“Sve što sam imao unio sam u tu knjigu. A sad je doslovno otišla u vjetar.”
“Ma daj. Pa ti si pisac. Sigurno u glavi imaš više od jednog romana. Ako ne, bit
ćeš jako gladan pisac. A možda da sljedeći put pišeš i ispravljaš na računalu, ha? Pa
da možeš jednostavno isprintati kopiju i gotovo.”
Našao je 183 stranice od gotovo dvostruko toliko koliko ih je raznio vjetar. Neke
su bile zaprljane od prašine i kiše, druge pune otisaka cipela. Treće su nestale u
pariškoj noći. Obilazeći ulice oko svoga stana, nabasao bi na pokoju stranicu nošenu
vjetrom ili natopljenu vodom u odvodu uz pločnik, a nitko se od prolaznika nije
obazirao na njih. Gledajući tako svoje riječi, svoja najintimnija razmišljanja ogoljela
pred svima, osjećao se kao da stoji nasred ulice potpuno gol.
“Koja sam ja budala, Émile. Sandrine mi je stoput rekla neka ne nosim rukopis na
krov...”
“Joj, ne. Ne još jedna Sandrineina mudrost. Molim te!” Émile izlije masnu vodu u
sudoper i opet napuni posudu. “Ako ćemo sad opet slušati o Sandrine, treba mi nešto
žestoko.”
“Već si popio sav konjak”, kaže Rene.
“Što ću sad?” upita Fabien.
“Poslušaj savjet svoga velikog uzora Samuela Becketta: ‘Pokušaj opet. I neka
opet bude neuspjeh. Ali ovaj put bolji.’”
Émile podigne pogled, a smeđa mu je koža blistala orošena znojem i parom. “A
ne govorim samo o knjizi. Trebaš opet početi izlaziti. Upoznavati žene. Malo popiti,
malo plesati... Naći materijal za neku drugu knjigu!”
“Takvu bih knjigu i ja čitao”, kaže Rene.
“Eto”, kaže Émile. “Rene će čitati tvoju knjigu. A on čita samo pornografiju!”
“Neću čitati riječi”, kaže Rene.
“To znamo”, kaže Émile.
“Ne znam, nisam baš raspoložen za to”, reče Fabien.
“A onda se oraspoloži!” Émile je poput radijatora, uvijek ti uz njega bude nekako
toplije. “Sad barem imaš razlog da pomoliš nos iz tog svog stana, ha? Iziđi i živi.
Razmišljaj o nečem drugom.”
Dovrši i posljednju posudu. Složi je na ostale, a zatim prebaci krpu preko ramena.
“Dobro. Olivier sutra radi večernju smjenu, ne? Ti i ja idemo van na pivo. Što
kažeš?”
“Ne znam...”
“A što ćeš drugo pametnije raditi? Provesti večer u svom minijaturnom stanu?
Naš dragi predsjednik monsieur Hollande reći će ti s TV-a da nemaš novca, a tvoj će
ti prazan dom reći da nemaš ni ženu.”
“Ne trudiš se baš da me oraspoložiš, Émile.”
“Trudim! Ja sam ti prijatelj! Dao sam ti milijun razloga da iziđeš sa mnom.
Hajde, malo ćemo se zabaviti. Pokupiti nekoliko lakih žena. Završiti u zatvoru.”
Fabien ispije kavu do kraja pa pruži šalicu Émileu, koji je odloži u sudoper.
“Ma daj. Moraš malo živjeti da bi imao o čemu pisati.”
“Možda”, kaže on. “Razmislit ću.”
Émile odmahuje glavom gledajući ga kako ih pozdravlja i odlazi.
 6

Probudi je kucanje na vratima. Isprva kao da dopire iz daljine, a onda postaje sve
glasnije. Ona pokrije uši jastukom. Potom začuje glas. “Sobarica.”
Sobarica.
Nell se pridigne trepćući. Zuji joj u ušima i na trenutak ne zna gdje se nalazi. Zuri
u nepoznat krevet, tapete. Osluškuje prigušeno kucanje. Izvuče čepiće iz ušiju i zvuk
odjednom postane zaglušujuć.
Priđe vratima i otvori ih trljajući oči. “Da?”
Žena u odori spremačice zakorači unatrag i ispriča se: “Ah. Je reviendrai.”
Ali Nell nema pojma što to znači pa samo klimne i pusti da se vrata zatvore.
Osjeća se kao pregažena. Pogleda prema Amerikankinu krevetu, ali prazan je.
Prekrivač je izgužvan, a otvorena vrata ormara otkrivaju jednako prazne vješalice.
Nije znala da će žena otići tako rano, ali lakne joj pri pomisli da više neće morati
gledati to zajapureno lice. Sad se može u miru istuširati i...
Pogleda na mobitel. Jedanaest i četvrt.
Ne može biti.
Uključi TV, prebacuje programe sve dok ne nađe vijesti.
Zaista je jedanaest i petnaest.
Iznenada posve budna, počne prikupljati svoje stvari i bacati ih u kovčeg. Navuče
odjeću, dohvati ključeve i karte pa potrči niza stube. Na recepciji je ista ona
Francuskinja, jednako besprijekorna izgleda kao i sinoć.
Nell iznenada požali što se nije barem počešljala.
“Dobro jutro, mademoiselle.”
“Dobro jutro. Biste li možda... ovaj... Trebala bih zamijeniti kartu za Eurostar.”
“Želite da nazovem Eurostar?”
“Molim vas. Moram se danas vratiti kući. Ovaj... obiteljska stvar.”
Žena i ne trepne. “Naravno.’
Uzme joj kartu iz ruke i nazove, a zatim brzo nešto govori na francuskom. Nell
provuče rukom kroz kosu i protrlja snene oči.
“Nemaju ništa prije pet popodne. Hoće li vam to odgovarati?”
“Ništa prije?”
“Bilo je nekoliko mjesta na ranijim jutarnjim vlakovima, ali sad više nema ništa
prije pet.”
Najradije bi se pljusnula što je zaspala. “U redu je.”
“I morat ćete kupiti novu kartu.”
Nell zuri u svoju kartu u ženinoj ruci. Crno na bijelom, lijepo piše:
NEPRENOSIVO. “Novu kartu? Koliko će to stajati?”
Žena izgovori nešto u slušalicu, osluhne, a zatim rukom pokrije mikrofon.
“Stotinu sedamdeset i osam eura. Želite da rezerviram?”
Sto sedamdeset osam eura. Oko sto četrdeset funti. “Uh... ovaj... Znate što?
Moram... moram razmisliti.”
Ne usudi se pogledati je u oči dok uzima natrag svoju kartu. Osjeća se kao
budala. Naravno da se jeftine karte ne mogu mijenjati. ”Hvala vam.” Brzo se zaputi
natrag u sobu ne obazirući se na ženu koja nešto govori za njom.

Sjedi na rubu kreveta i tiho psuje u bradu. Ima dvije mogućnosti: platiti pola
tjedne zarade da se vrati kući još danas ili sama provesti ostatak najromantičnijeg
vikenda i prespavati još dvije noći u Parizu. Može se skrivati u ovom sobičku u
potkrovlju i gledati TV na jeziku koji ne razumije. Može sjediti sama u kafićima i
gledati sretne parove.
Odluči si skuhati kavu, ali otkrije da u sobi nema kuhala za vodu.
“A, kvragu sve!” kaže naglas zaključivši da stvarno mrzi Pariz.
Tek tad na podu, dijelom ispod kreveta, primijeti poluotvorenu omotnicu iz koje
nešto izviruje. Sagne se i podigne je. Unutra su dvije ulaznice za izložbu slikarice
čije joj ime zvuči poznato. Zacijelo su ispale Amerikanki. Odloži ih na stol. Poslije
će odlučiti što će s njima. Najprije se mora počešljati, našminkati i popiti kavu.

Vani na danjem svjetlu osjeća se bolje. Hoda ulicama sve dok ne naiđe na kafić
koji joj se sviđa. Sjedne, naruči kavu s mlijekom i kroasan. Sjedi za stolom vani,
premda joj je pomalo hladno, a na terasi je još nekoliko ljudi. Pogladi psića postarije
žene koja sjedi za susjednim stolom, sa šalom oko vrata zavezanim s preciznošću
japanskog origamija. Snimi nekoliko fotografija. Neki joj se Francuz nakloni i
dotakne rub šešira, a ona mu uzvrati osmijehom.
Kava je dobra, a kroasan odličan. Zapiše naziv kafića u svoju bilježnicu, za slučaj
da se poželi vratiti ovamo. Ostavi napojnicu i polako se uputi natrag prema hotelu.
Pomisli da ovo i nije bio tako loš doručak. S druge strane ulice ugleda trgovinu
torbicama pa se zagleda u elegantne komade savršene izrade i divnih pastelnih
tonova. Trgovina izgleda kao iz filma. Zateče je zvuk violončela pa podigne glavu
pokušavajući dokučiti odakle dopire: kroz odškrinuta vrata balkona. Sjedne na stubu
i nastavi slušati. Kad glazba utihne, na balkonu se pojavi djevojka s violončelom i
pogleda dolje. Nell brzo ustane, osjećajući se pomalo nelagodno, pa se brzo udalji,
zamišljena.
Nije sigurna što bi trebala učiniti. Hoda polako, raspravlja sama sa sobom u
mislima, odvaguje razloge za i protiv odlaska na vlak u pet popodne, a zatim ih upiše
u bilježnicu. Ako pođe na taj vlak, mogla bi uhvatiti kasni vlak za Brighton i
iznenaditi cure. Možda bi još bilo spasa za ovaj vikend. Mogla bi se napiti kao letva i
sve im priznati, a one bi je utješile. Zato i postoje prijateljice.
Ali mučno joj je pri pomisli da mora potrošiti još sto pedeset funti na ovaj
katastrofalni vikend. A i ne želi da joj prvo putovanje u Pariz završi povratkom kući
podvijena repa. Ne želi se Pariza sjećati kao grada u kojem se našla ostavljena i iz
kojega je pobjegla i ne vidjevši Eiffelov toranj.
Još razmišlja ulazeći u hotel. Posežući za ključem u džepu, naleti na
Amerikankine karte, na koje je zamalo zaboravila.
“Oprostite”, kaže recepcionistici. “Znate li što je bilo sa ženom koja je sa mnom
dijelila sobu? Broj četrdeset dva?”
Žena prelista papire. “Odjavila se rano ujutro. Obiteljska stvar, rekla je.” Lice joj
je bezizražajno. “Čini se da je ovaj vikend dosta problema u obiteljima.”
“Ostavila je neke ulaznice u sobi. Za izložbu. Ne znam što da učinim s njima.”
Pruži ih prema ženi, a ona ih pogleda.
“Otišla je ravno na aerodrom... Oh. Ovo je vrlo popularna izložba, mislim. Sinoć
je na vijestima bio prilog o njoj. Ljudi satima čekaju u redu za nju.”
Nell opet pogleda ulaznice.
“Na vašem mjestu, otišla bih na tu izložbu, mademoiselle.” Žena joj se nasmiješi.
“Ako... ako vaš obiteljski problem nije nešto hitno.”
Nell se zagleda u ulaznice. “Možda i odem.”
“Mademoiselle?”
Opet se okrene prema recepcionistici.
“Ako odlučite ostati, nećemo vam naplatiti noćenje. U znak isprike za neugodnost
s dvostrukom rezervacijom.” Opet se nasmiješi, ispričavajući se.
“O. Hvala vam”, kaže Nell iznenađeno.
I odluči ostati. Uostalom, nije to tako dugo.
 7

Fabien sjedi na krovu u majici i donjem dijelu pidžame, razmišljajući, a kraj

njega je prazna šalica za kavu. Gleda malu Sandrineinu fotografiju u ruci. Kad
postane prehladno, provuče se kroz prozor natrag u stan - ovaj put pažljivo - i ogleda
se oko sebe. Imala je pravo. Nered posvuda. Dohvati vreću za smeće i počne
pospremati.
Sat poslije stanje barem djelomično drukčiji: prljava je odjeća ubačena u košaru
za rublje, stare novine i časopisi složeni kraj vrata i spremni za reciklažu, posuđe
oprano i uredno posloženo na stalak za cijeđenje. Sve je na svome mjestu. On je
otuširan, obrijan i odjeven. Sad ga više ništa ne sprječava da sjedne i piše. Položi
preostale, pažljivo posložene i obrojčane stranice rukopisa pokraj prijenosnog
računala i poravna najgornji list papira. Zagleda se u njega.
Vrijeme teče. Ponovno pročita neke stranice pa ih spusti na stol. Potom uzme još
jednu pa neko vrijeme zuri u nju, a zatim dotakne ključeve i pogleda u mobitel pa
van preko sivih krovova. Ode u kupaonicu. Vrati se pa opet zuri u tipkovnicu. Na
kraju provjeri koliko je sati, ustane i dograbi jaknu. Nitko ga ne dočeka ispred kioska
koji gleda na Notre-Dame. Fabien zaustavi moped, skine kacigu i nakratko se
zagleda u Seine promatrajući golem turistički brod s hordom turista koji ushićeno
fotografiraju kroz prozore. Brodić Rose de Paris s tek nekoliko drvenih klupica
strpljivo čuči vezan za pristanište, a na njemu ni žive duše. On izvadi zamotuljak iz
prtljažnika na mopedu i odšeta do kioska, gdje njegov otac sjedi na stolčiću i čita
novine.
“Losos”, kaže pružajući mu zamotuljak. “ Émile kaže da ne može stajati do
sutra.”
Clement poljubi sina u oba obraza, a zatim razmota zamotuljak i zagrize,
zadovoljno žvačući.
“Nije loše. Reci mu neka sljedeći put stavi manje kopra. Nismo Rusi. Ali tijesto
je dobro.”
“Nema posla?”
“Ma, taj novi veliki brod. Odveo je sve turiste.”
Neko vrijeme šute zagledani u vodu. Neki par došeće do obale rijeke pa zastane
nekoliko metara od kioska, oklijevajući, ali potom se predomisli i brzo se udalji.
Fabien se počeše po gležnju.
“Ako me ne trebaš, možda odem na izložbu Fride Kahlo.”
 “U nadi da ćeš naletjeti na Sandrine?”
Fabien odmahne glavom. “Ne! Volim Fridu Kahlo.”
“Aha”, kaže Clement, i dalje zagledan u rijeku. “Ni o čemu drugome ne govoriš.”
“Rekla je da nikad ne radim ništa što bi mi unaprijedilo život. Samo joj želim...
pokazati da nije tako. Kultura mi jest važna. Mogu se promijeniti. Usput, pospremio
sam stan.”
Kratka tišina. Fabien zbunjeno promatra kako se otac tapše po džepovima, kao da
nešto traži.
“Pokušavao sam ti naći medalju”, kaže Clement.
Fabien ustane kiselo se smiješeći. “Vraćam se u četiri. Za slučaj da ti bude trebala
pomoć.”
Clement ubaci i posljednji zalogaj lososa u usta. Pažljivo presavije papir u malen
kvadrat pa otare usta. Slobodnom rukom potapše sina po nadlaktici.
“Sine”, kaže kad se Fabien okrene poći. “Zaboravi je. Nemoj sve tako primati k
srcu, ha?”

Sandrine je uvijek govorila da prekasno ustaje. Sad se tukao po glavi što nije
došao ranije, kao što je bio planirao, jer red je imao oznake: ODAVDE - SAT
ČEKANJA, ODAVDE - DVA SATA ČEKANJA. U red je veselo stao prije nekih tri
četvrt sata, uvjeren da će se brzo pomicati. Ali pomaknuo se možda tri metra.
Poslijepodne je vedro i svježe pa mu već polako postaje hladno. Navuče vunenu
kapu dublje na čelo i vrhom čizme struže po tlu.
Mogao bi jednostavno izići iz reda i otići natrag do oca, pomoći mu, kao što je
obećao. Mogao bi otići kući i završiti s pospremanjem. Mogao bi promijeniti ulje u
mopedu i provjeriti gume. Mogao bi srediti papirologiju koja čeka već mjesecima.
Ali nitko drugi ne napušta red pa neće ni on.
Možda će se osjećati bolje ako ostane, pomisli namještajući kapu oko ušiju.
Barem će znati da je danas ipak nešto učinio. Da nije opet odustao, kako mu je
Sandrine uvijek spočitavala.
Naravno, sve to nema nikakve veze s činjenicom da je Frida Kahlo Sandrineina
omiljena slikarica. Podigne okovratnik zamišljajući kako će je sresti u baru. “Eh,
da”, reći će nehajno, onako usput. “Upravo sam bio na izložbi Fride Kahlo i Diega
Rivere.” Bit će iznenađena, možda će joj čak biti drago. Možda bi joj mogao kupiti
katalog izložbe.
Dok još razmišlja o tome, svjestan je da je to glupa zamisao. Sandrine neće niti
primirisati mjestu gdje on radi. Otkad su prekinuli, izbjegava ga u širokom luku. Što
on uopće radi ovdje?
 Podigne pogled i spazi djevojku u mornarskoplavoj kapi nabijenoj nisko na šiške,
koja polako prilazi kraju duga reda. Licem joj se razlije isti onaj izraz očaja koji
imaju svi čim shvate duljinu reda.
Zastane blizu žene nekoliko ljudi dalje od njega. U ruci drži dva komada papira.
“Oprostite, govorite li engleski? Je li ovo red za izložbu Fride Kahlo?”
Nije prva koja to pita. Žena samo slegne ramenima i odgovori nešto na
španjolskom. Fabien shvati što djevojka drži pa zakorači naprijed. “Već imaš
ulaznice”, kaže joj. “Ne moraš čekati ovdje.” Pokaže prema početku reda. “Vidi -
tamo je red za ljude koji već imaju karte.”
“Oh”, nasmiješi se ona. “Hvala. Koje olakšanje!”
A onda je prepozna. “Jesi li sinoć bila u Café des Bastides?”
Malo je zatečena. A onda joj ruka poleti prema ustima. “Oh. Konobar. Zalila sam
te vinom. Jako mi je žao.”
“De rien”, kaže on. “Nije to ništa.”
“Svejedno, žao mi je. I... hvala.”
Okrene se da će otići, ali onda opet pogleda njega pa ljude ispred njega. Kao da
razmišlja. “Čekaš nekoga?” upita ga.
“Ne.”
“Hoćeš li... hoćeš li moju drugu ulaznicu? Imam dvije.”
“Ne treba ti?”
“Bile su... dar. Druga mi ne treba.”
On zuri u nju čekajući objašnjenje, ali ona ga ne nudi. Fabien ispruži ruku i
prihvati ponuđenu ulaznicu. “Hvala!”
“To je najmanje što mogu učiniti.”
Zajedno pođu prema kratkom redu pred ulazom gdje se provjeravaju ulaznice. On
se smiješi od uha do uha, ne može vjerovati da mu se tako posrećilo. Ona ga pogleda
i uzvrati mu osmijehom. Fabien primijeti da su joj se uši zacrvenjele.
“Ovdje si na odmoru?” upita je.
“Samo za vikend”, odgovori ona. “Samo... da se nakratko maknem od svega.”
On nakrivi glavu. “Dobro je to. Maknuti se. Vrlo...” traži riječ, “... impulsif.”
Ona vrti glavom. “Ti... svaki dan radiš u restoranu?”
“Većinu dana. Želim biti pisac.” Spusti pogled i vrhom čizme odgurne kamenčić.
“Ali mislim da ću možda zauvijek biti konobar.”
“Ma ne”, kaže ona, a glas joj je odjednom jasan i snažan. “Sigurna sam da ćeš
uspjeti. Toliko ti se toga odvija pred očima. Životi gostiju u restoranu. Sigurna sam
da imaš pregršt ideja.”
 On slegne ramenima. “To mi je... san. Nisam siguran da će se ostvariti.”
A onda su već na redu za pregled karata. Zaštitar je uputi prema stolu, gdje će joj
pregledati torbu. Fabien primijeti da joj je nelagodno i nije siguran bi li je trebao
pričekati.
Ali ona podigne ruku kao u pozdrav i kaže: “Nadam se da ćeš uživati u izložbi.”
On zabije ruke dublje u džepove i klimne. “Zbogom.”
Ima crvenkastu kosu i nagovještaj pjegica, a kad se nasmiješi, oči joj se malo
stisnu, kao da je sklona vidjeti smiješnu stranu tamo gdje je drugi ne vide. Shvati da
joj ne zna ni ime. Ali prije nego što je stigne upitati, ona već krene niza stube i
nestane u gomili.
Mjesecima je bio kao ukopan u mjestu, nije mogao misliti ni na što osim
Sandrine. Svaki bar u koji bi otišao podsjetio bi ga na neko mjesto gdje su bili
zajedno. Svaka ga je pjesma podsjećala na nju, na oblik njezine gornje usne, na miris
njezine kose. Bilo je kao da živi s duhom.
Ali sad, u galeriji, kao da mu se nešto dogodilo. Pri pogledu na golema, šarena
platna Diega Rivere i male, bolne autoportrete Fride Kahlo, žene koju je Rivera
volio, preplave ga osjećaji. Jedva da i zamjećuje ljude koji se okupljaju ispred slika.
Zastane ispred savršene male slike na kojoj je Frida vlastitu kralježnicu prikazala
kao raspucali stup. Ne može odvojiti pogled od boli u njezinim očima. To je patnja,
pomisli. Prisjeti se koliko već dugo tuguje za Sandrine i sad se osjeća pomalo
posramljeno, djetinjasto. Njihova ljubavna priča nije bila epskih razmjera, kao
Diegova i Fridina.
Stalno se vraća do istih slika, čita o životu slavnoga para, o ljubavi koju su dijelili
prema umjetnosti, o borbi za radnička prava i jedno drugome. Osjeti kako se u njemu
rađa žudnja za nečim većim, boljim, važnijim. Želi živjeti kao ti ljudi. Mora usavršiti
pisanje, mora nastaviti. Mora.
Uhvati ga poriv da iz ovih stopa pođe kući i da napiše nešto svježe i novo što u
sebi sadrži iskrenost ovih slika. Najviše ga vuče sama želja za pisanjem. Ali što da
piše?
A onda je ugleda kako raširenih očiju i tužna pogleda stoji ispred djevojke s
razlomljenim stupom umjesto kralježnice, pogleda prikovana za njezino lice. U
desnoj ruci čvrsto drži mornarskoplavu kapu. Ugleda suzu koja joj klizi niz obraz.
Ona je rastreseno otre dlanom, i dalje zagledana u sliku. Iznenada se okrene, kao da
osjeća njegov pogled na sebi, i oči im se sretnu. I prije nego što se snašao, Fabien
zakorači naprijed.
“Nisam... nisam te imao priliku pitati”, kaže. “Jesi li za kavu?”
 8

U četiri poslijepodne Café Cheval Bleu je krcat, ali konobar je za Fabiena našao
stol unutra. Nell ima osjećaj da je on jedan od onih kojima uvijek nađu stol unutra.
On naruči minijaturnu crnu kavu, a ona dometne: “I ja ću isto” jer ne želi da on čuje
njezin grozan naglasak.
Zavlada kratka, nelagodna tišina.
“Izložba je bila dobra, ne?”
“Obično ne plačem pred slikama,” kaže ona. “Sad se osjećam pomalo glupavo.”
“Ne, ne, bilo je vrlo dirljivo. I sva ta gomila, ljudi, fotografije...”
Nastavi govoriti o izložbi. Doda da su mu Fridini radovi poznati otprije, ali nije
očekivao da će ga toliko dirnuti. “Osjećam ih ovdje, znaš?” kaže lupajući se po
prsima. “Tako su... moćni.”
“Da”, odgovori ona.
Nitko koga ona poznaje ne govori tako, kaže mu. Razgovaraju o tome što je Tessa
odjenula za posao, ili o nekoj TV sapunici, ili tko je prošli vikend bio mrtav pijan.
“I mi razgovaramo o takvim stvarima, Ali... ne znam... mislim da... me ovo
nadahnulo. Želim pisati kako su oni slikali. Ima li to smisla? Želim da to netko čita i
da osjeti... bouf!”
Ona ne uspije suspregnuti osmijeh.
“Tebi je to smiješno?” Izgleda povrijeđeno.
“Ne, ne. Smiješno mi je kako si rekao bouf.”
“Bouf?”
“Mi tu riječ nemamo u Engleskoj. Samo sam... ovaj...” Zavrti glavom.
“Jednostavno mi je smiješna riječ. Bouf.”
Nakratko samo zuri u nju, a onda se grohotom nasmije. “Bouf!” I led je probijen.
Stigne kava, ona ubaci dvije kocke šećera znajući da će inače iskriviti lice kad je
otpije.
Fabien iskapi svoju u dva gutljaja. “I, kako ti se čini Pariz, Nell-iz-Engleske? ”
“Sviđa mi se. Ono što sam vidjela. Ali nisam posjetila nijednu od turističkih
atrakcija. Nisam vidjela Eiffelov toranj ni Notre-Dame, niti onaj most gdje
zaljubljeni prikvače male lokote. A mislim da sad više i nemam vremena.”
“Doći ćeš opet. Ljudi se uvijek vrate. A što imaš u planu za večeras?”
 “Ne znam. Možda naći još neki restorančić. A možda se samo strovaliti u krevet u
hotelu.” Nasmije se. “Radiš večeras u restoranu?”
“Ne. Slobodan sam.”
Trudi se sakriti da je razočarana.
On pogleda na sat. “Merde! Obećao sam ocu da ću mu pomoći oko nečega.
Moram ići.” Podigne pogled. “Ali kasnije se nalazim s nekim prijateljima u baru.
Bilo bi mi drago da nam se pridružiš, ako želiš.”
“Oh. Jako si ljubazan, ali...”
“Ali što?” Lice mu je vedro, otvoreno. “Ne možeš večer u Parizu provesti u
hotelskoj sobi.”
“Ma, ne, zaista, u redu je.”
U glavi čuje majčin glas: Ne možeš jednostavno izići s nepoznatim muškarcima.
Tko zna tko je on, mogao bi biti bilo tko. Ima obrijanu glavu.
“Nell. Molim te, dopusti da ti platim piće. U znak zahvale za ulaznicu.”
“Ne znam...”
“To je pariški običaj.”
Ima veličanstven osmijeh. Ona osjeti kako se predaje. “Je li daleko?”
“Nigdje nije daleko”, nasmije se on. “U Parizu si!”
“Dobro. Gdje ćemo se naći?”
“Doći ću po tebe. U kojem si hotelu?”
Kaže mu pa upita: “A kamo idemo?”
“Kamo nas noć odnese. Na kraju krajeva, nisi li ti impulzivna djevojka iz
Engleske?” Uputi joj vojnički pozdrav, nogom uključi moped i odveze se niz ulicu.

Dok ulazi u sobu, u glavi joj se još kovitlaju misli o današnjim događajima.
Sjećanja na slike u galeriji, Fabienove velike dlanove oko male šalice, tužne oči žene
na slici. Vidi široke, otvorene vrtove uz Seine i rijeku što teče iza njih. Čuje šištanje
otvaranja i zatvaranja vrata u Metrom Osjeća se kao da svaki djelić nje iskri. Osjeća
se kao lik iz neke knjige.
Istušira se i opere kosu. Premeće po ono malo odjeće što je ponijela - Pete ne
mari za modu - i zapita se je li išta od toga dovoljno pariško. Ovdje su svi odjeveni s
toliko stila! Ne kopiraju jedni druge. A sasvim se sigurno ne odijevaju kao mlade
Engleskinje.
Siđe do recepcije. Recepcionistica podigne pogled s papira koje je proučavala, a
kosa joj je sjajna kao griva izložbenog ponija.
“Oprostite? Znate li gdje bih mogla kupiti neku lijepu odjeću? Nešto što izgleda
francuski.”
Recepcionistica pričeka trenutak prije nego što će odgovoriti. “Nešto što izgleda
francuski?”
“Možda ću večeras izići s nekim ljudima, a htjela bih izgledati malo više...
francuski.”
Recepcionistica odloži kemijsku olovku.
“Htjeli biste izgledati francuski.”
“Ili barem tako da se ne ističem.”
“Zašto se ne želite isticati?”
Nell duboko udahne pa malo spusti glas. “Ma, samo... Gledajte, moja je odjeća ...
pogrešna, dobro? Nemate pojma kako je to kad nisi Francuskinja, a okružena si vrlo
chic Francuskinjama. U Parizu.” Recepcionistica kratko razmisli, a zatim se nagne
preko stola i dobro pogleda što Nell ima na sebi. Uspravi se, nažvrlja nekoliko riječi
na list papira pa joj ga pruži.
“Nije daleko, malo niže od rue des Archives. Recite joj da vas je poslala
Marianne.”
Nell zuri u papir. “O, hvala vam. Vi ste Marianne?”
Recepcionistica podigne obrvu.
Nell krene prema vratima. Podigne ruku i mahne. “Dobro. Hvala vam...
Marianne.”

Dvadeset minuta poslije stoji pred zrcalom u širokoj vesti i tankim crnim hlačama
ravnih, uskih nogavica. Prodavačica - žena umjetnički razbarušene kose i s gomilom
zveckavih narukvica - omota joj šal oko vrata i zaveže ga na vrlo francuski način, ili
se to samo njoj tako čini. Trgovina miriše na sandalovinu i smokve.
“Très chic, Mademoiselle”, kaže.
“Izgledam li... kao Parižanka?”
“Kao s Monmartrea, mademoiselle”, kaže žena, s neobičnim izrazom lica. Nell bi
bila sigurna da joj se žena potajno smije, ali ne vjeruje da se te žene ikad smiju. Jer
od smijeha dobiješ bore.
Nell duboko udahne. “Pa, čini mi se kao nešto što ću opet nositi.” Malo zadrhti
od uzbuđenja. “Vestu mogu i na posao... U redu, uzimam.”
Dok stoji ispred blagajne i pokušava ne razmišljati o cijeni, pogled joj zapne za
ljetnu haljinu u izlogu, sašivenu u stilu 50-ih, smaragdno zelenu s uzorkom ananasa.
Primijetila ju je i u šetnji toga jutra: šantung svilu koja je nenametljivo svjetlucala na
vodenastoj pariškoj jutarnjoj svjetlosti. Podsjetila ju je na holivudske zvijezde.
 “Divna mi je ta haljina”, reče.
“Dobro bi vam stajala uz boju kose i ten. Hoćete lije isprobati?”
“Ma ne”, kaže Nell. “Nije baš moj...”
Pet minuta poslije stoji pred zrcalom u zelenoj haljini. Jedva se prepoznaje.
Haljina ju je preobrazila: naglašava joj boju kose, sužava je u struku. Pretvara je u
profinjeniju verziju nje.
Prodavačica joj poravna rub, odmakne se i izvije krajeve usana prema dolje, u
galskoj gesti odobravanja. “Savršeno vam stoji. Magnifique!”
Nell zuri u tu novu Nell u zrcalu. Kao da i stoji drukčije, uspravnije.
“Hoćete li je uzeti? To nam je posljednja, možda bih vam mogla spustiti cijenu...”
Nell baci oko na etiketu i odmah se prizemlji.
“Ah, ne, rijetko bih je nosila. Volim kupovati isplative stvari. Ako podijelimo
cijenu s brojem nošenja, ova mi se haljina ne bi isplatila. Ispalo bi... oko trideset
funti po jednom nošenju. Ne. Ne mogu.”
“Zar nikad ne učinite nešto samo zato što vas veseli?” Prodavačica slegne
ramenima. “Madmoiselle, trebate provesti malo više vremena u Parizu.”

Dvadeset minuta poslije Nell je u svojoj hotelskoj sobi, s vrećicom u ruci. Navuče
uske crne hlače i pulover pa obuje štikle. Pogled joj zapne za francuski časopis na
krevetu. Prelista ga i izabere jednu sliku. Nasloni je na zrcalo pa se našminka i
počešlja kao francuska manekenka. Zagleda se u vlastiti odraz i ushićeno se
zahihoće.
U Parizu je, u pariškoj odjeći, sprema se za izlazak s Francuzom kojega je
pokupila u galeriji!
Sveže kosu u labav rep, namaže usne ružem, sjedne na krevet i nasmije se.
U Parizu je, u pariškoj odjeći, sprema se za izlazak s Francuzom kojega je
pokupila u galeriji!
Zacijelo je sišla s uma.
To je najgluplje što je u životu učinila.
Gluplje od kupnje karte za Pariz tipu koji joj je jednom rekao da se ne može
odlučiti sliči li mu njezino lice više na konja ili na pecivo s grožđicama.
Bit će u udarnoj priči na naslovnici, ili još gore - u jednome od onih sićušnih
priloga s vijestima koje nisu dovoljno važne za veliki naslov.

DJEVOJKA PRONAĐENA MRTVA U PARIZU NAKON ŠTO SE DEČKO

NIJE POJAVIO
 “Rekla sam joj neka ne izlazi s nepoznatim muškarcima”, kaže majka.
Zuri u svoj odraz u zrcalu. Što je učinila?
Dohvati ključ, nazuje cipele i strči se niz usko stubište do recepcije. Marianne je
dolje. Nell pričeka da žena završi razgovor, a zatim se nagne preko stola i tiho kaže:
“Ako neki muškarac dođe po mene, molim vas recite mu da mi nije dobro.”
Žena se namršti. “A nije obiteljski problem?”
“Ne. Ovaj... boli me trbuh.”
“Trbuh. Baš mi je žao, mademoiselle. A kako izgleda taj čovjek?” “Vrlo kratka
kosa. Vozi motor. Ne unutra, naravno. Ovaj... visok je. Lijepe oči.”
“Lijepe oči.”
“Čujte, on je jedini muškarac koji će doći ovamo pitati za mene.” Recepcionistica
klimne, kao da priznaje da ima nešto u tome. ”Želi da večeras iziđem s njim, a to...
nije dobra ideja.”
“Znači ne sviđa vam se?”
“Ne, ne, jako je sladak. Ali stvar je u tome da... da ga ne poznajem.”
“Ali kako ćete ga upoznati ako ne iziđete s njim?”
“Ne poznajem ga dovoljno dobro da iziđem s njim na neko nepoznato mjesto u
nepoznatu gradu. Vjerojatno s drugim nepoznatim ljudima.”
“To je mnogo nepoznanica.”
“Pa da.”
“Znači, večeras ostajete u sobi?”
“Da. Ne. Ne znam.” Sad i sama sebi zvuči glupo.
Marianne je odmjeri od glave do pete. “Vrlo lijepa kombinacija.”
“O. Hvala vam.”
“Kakva šteta. Što vas boli trbuh. Ali što se može,” Nasmiješi se i vrati se svojim
papirima. “Možda neki drugi put.”

Nell sjedi u sobi i gleda francusku televiziju. Razgovaraju dva muškarca. Jedan
od njih tako silovito trese glavom da mu podbradak leluja lijevo-desno. Cesto
pogledava na sat, gledajući kako se kazaljke približavaju brojci osam. Zakruli joj u
želucu. Prisjeti se da je Fabien govorio o malom štandu s falafelom u židovskoj
četvrti. Zapita se kakav bi osjećaj bio voziti se na stražnjem sjedalu tog mopeda.
Izvuče svoju bilježnicu pa dohvati hotelsku kemijsku olovku s noćnog ormarića.
Zapiše:

RAZLOZI U PRILOG TOMU DA VEČERAS OSTANEM U SOBI:

 1. Mogao bi biti ubojica.
2. Vjerojatno će htjeti seks.
3. Vjerojatno i 1. i 2.
4. Mogla bih završiti u nekom nepoznatom dijelu Pariza.
5. Moglo bi se dogoditi da moram razgovarati s taksistima.
6. Mogla bih imati problema s kasnim povratkom u hotel.
7. Odjeća mi je bedasta.
8. Morat ću se pretvarati da sam impulzivna.
9. Morat ću govoriti francuski pred Francuzima.
10. Ako rano legnem, sutra ću biti svježa i odmorna pa ću moći kući ranim vlakom.

Sjedi tako i još neko vrijeme zuri u svoj popis. Zatim na dugu stranu papira
napiše:

11. U Parizu sam.

Još malo gleda u napisano, a zatim, kad sat otkuca osam, gurne bilježnicu u torbu,
dohvati kaput i potrči niz uske stube prema recepciji.
Eno ga, stoji naslonjen na stol i razgovara s recepcionisticom, a već pri pogledu
na njega Nell osjeti kako joj u obraze navire krv. Srce joj lupa dok hoda prema njima
i pokušava smisliti kako da se opravda. Što god da kaže, zvučat će glupo. Bit će
jasno kao dan da se bojala izići s njim.
“Ah, mademoiselle, baš sam vašem prijatelju govorila da će možda morati
pričekati nekoliko minuta”, kaže Marianne.
“Spremna si?” Fabien se smiješi, a ona se ne sjeća kad joj se posljednji put netko
tako obradovao - osim možda rođakova psa kad je navalio na njezinu nogu.
“Vratite li se nakon ponoći, mademoiselle, trebat će vam šifra za otvaranje vrata.”
Recepcionistica joj pruži kartončić, a zatim tiho doda: “Drago mi je da vas više ne
boli trbuh.”
“Ne osjećaš se dobro?” upita Fabien dodajući joj drugu kacigu. Pariška je večer
svježa. Nikad se prije nije vozila na motociklu. Prisjeti se članka o tome koliko ljudi
pogine u vožnji motociklom. Ali kaciga joj je već na glavi, a on se nagne naprijed i
pokaže joj neka se uspne na sjedalo iza njega.
“Sad sam dobro”, kaže ona.
Bože, ne daj da poginem, pomisli.
“Dobro! Nešto ćemo popiti, a onda možda nešto pojesti, ali najprije ćemo ti malo
pokazati Pariz, može?”
Ona ga obujmi rukama oko struka, a mali moped pojuri u noć praćen njezinim
usklikom.
 9

Fabien juri niz rue de Rivoli, ubacujući se između automobila, osjećajući kako se
stisak njezinih ruku pojača svaki put kad ubrzaju. Na semaforu stane i upita je:
“Dobro si?” Kaciga mu prigušuje glas.
Smiješi se, a vrh joj se nosa zacrvenio. “Da!” kaže, što i njemu izmami širok
osmijeh. Sandrine bi ga na mopedu uvijek gledala bezizražajno, kao da se trudi
sakriti što misli o njegovoj vožnji. Engleskinja ciči i smije se, kosa joj vijori, a
ponekad, kad on naglo skrene da izbjegne auto iz sporedne ulice, ona vikne: “O
bože, o bože, o bože!”
Vozi je ulicama prepunim ljudi pa pokrajnjim uličicama, jure preko Pont de la
Tournelle, a zatim preko Île Saint-Louis, da vidi kako rijeka svjetluca pod njima.
Skrenu oko Pont de l’Archeveche da joj pokaže katedralu Notre-Dame osvijetljenu u
mraku i groteskne figure čija ih zakriljena lica gledaju s gotičkih tornjeva.
Prije nego što stigne udahnuti, već su opet na cesti, voze se duž Champs- Élysées,
vijugaju između automobila, trube pješacima koji svako malo nehajno zakorače na
ulicu. U jednom trenutku on uspori i pokaže rukom prema gore skrećući joj
pozornost na Arc de Triomphe. Osjeća kako se malo nagnula unatrag dok prolaze
pokraj vrata. Fabien pokaže palac gore, a ona uzvrati istom gestom.
Pojuri preko mosta pa skrene i nastavi pratiti rijeku, izbjegavajući autobuse i
taksije, ne obazirući se na vozače koji mu trube, sve dok ne ugleda ono što traži.
Potom uspori i stane uz glavnu stazu. Rijekom klize blještava svjetla s turističkih
brodova, a na obližnjim štandovima prodaju se ključevi s privjeskom u obliku
Eiffelova tornja i šećerna vata. I eno ga. Toranj se uzdiže visoko iznad njih, milijun
željeznih šipki uperenih u beskrajno nebo.
Ruka joj polako sklizne s njegove jakne, a ona pažljivo siđe s motocikla, kao da
su joj noge u vožnji postale pomalo klecave. Skine kacigu.. Za razliku od Sandrine,
ne zamara se popraviti frizuru, primijeti on. Zauzeta je gledanjem gore, a usta joj
oblikuju iznenađeno “O”.
I on skine kacigu pa se nagne naprijed na sjedalu.
“Eto! Sad možeš reći da si vidjela sve najvažnije znamenitosti u Parizu... i to u...
dvadeset dvije minute!”
Okrene se prema njemu, a oči joj blistaju. “To je”, reče, “bilo nešto najstrašnije i
apsolutno najbolje što sam ikada učinila!”
On se nasmije.
 “Gledam Eiffelov toranj!”
“Hoćeš da se popnemo? Ali vjerojatno ćemo morati čekati u redu.”
Nakratko se zamisli. “Mislim da smo danas već dovoljno stajali u redovima.
Bolje bi mi sjelo nešto tekuće.”
“Nešto tekuće?”
“Vino!” odgovori ona i opet se popne na sjedalo. “Čaša dobrog vina!”
Osjetivši njezine ruke oko struka, Fabien uključi motor pa se odvezu u noć.

Šetalište u Brightonu krcato je: skupine djevojaka dobacuju skockanim

mladićima, koji ih odmjeravaju ispod oka, još dovoljno trijezni da mogu stajati i
razgovijetno govoriti. Magda, Trish i Sue hodaju u troredu, premda to znači da im se
prolaznici moraju micati s puta. Traže bar za koji je Magda čula da toči jeftino piće
djevojkama bez muške pratnje.
“A kvragu”, kaže Magda posežući u torbicu. “Zaboravila sam mobitel.”
“U hotelu je sigurniji”, ubaci Trish. “Ionako bi ga opet izgubila kad se napiješ.”
“Ali što ako upoznam nekoga? Kako ću si zapisati njegov broj?” “Pa reci mu
neka ti ga napiše na... Pete?”
“Na što?”
“Pete? Pete Walsh?”
Sve tri zastanu i zure u ležerno odjevena tipa za šankom u Mermaid’s Baru. On
zatrepće prema njima.
Magda odlučno otkorača do njega, zbunjena. “Što...? Zar ti ne bi trebao biti u
Parizu?”
Pete protrlja tjeme. Količina alkohola u žilama usporava mu smišljanje izlika.
“O. To. Da. Pa. Nisam se uspio izvući s posla.”
One se pogledaju, a onda shvate gdje se nalaze.
“A gdje je Nell?” upita Sue. “Bože moj. Gdje je Nell?”

Sjedi stisnuta u odjeljku uza zid u Bar Noireu, u nekom nedefiniranom dijelu
središnjeg Pariza. Već je odavno prestala nagađati gdje se nalazi. U neko se doba
spominjala hrana, ali čini se da su svi zaboravili na to. Opušteno sjede, Émile, René i
Émileova crvenokosa prijateljica čijeg se imena Fabien nikad ne uspije sjetiti. Nell je
skinula kapu i jaknu, a kosa joj leti oko lica dok se smije. Zbog nje svi govore
engleski, ali Émile je pokušava naučiti psovati na francuskome. Na stoluje mnogo
praznih boca, a glazba je tako glasna da moraju vikati. '
“Merde!” kaže Émile. “Ali moraš i iskriviti lice. Merde!”
 “Merde! Ona digne ruke kao Émile, a zatim opet prasne u smijeh. “Ne ide mi
naglasak.”
“Sranje.”
“Sranje”, ponovi ona oponašajući njegov duboki glas. “E, to mogu reći.”
“Ali ne psuješ kao da to stvarno misliš. Mislio sam da sve Engleskinje psuju kao
kočijaši, ne?”
“Bouf!” kaže ona i okrene se prema Fabienu.
“Bouf?” upita Émile.
“Bouf’, odvrati René.
“Još pića!” kaže Émile.
Fabien shvati da ne skida pogled s nje. Nije lijepa, ne na onaj način kako je
Sandrine lijepa. Ali nešto na njezinu licu vuče te da je stalno gledaš. To kako naškubi
nos kad se nasmije. I izraz osjećaja krivnje koji joj proleti licem kad to učini, kao da
radi nešto što ne bi smjela. Pa taj njezin osmijeh, širok, blistav, i bijeli zubi sitni
poput dječjih.
Na trenutak im se pogledi sretnu, a u njima se vidi pitanje i odgovor. Émile je
zabavan, kaže pogled, ali oboje znamo da ovo ima veze samo s nama. Skrene pogled
osjećajući lagan čvor nečega u želucu. Ustane i ode do bara pa im naruči još pića.
“Napokon si krenuo dalje, ha?” upita Fred s druge strane šanka.
“To je samo prijateljica. Iz Engleske.”
“Ako ti tako kažeš”, kaže Fred nižući čaše pred njega. Ne mora niti pitati što žele.
Subota je navečer. “Usput, vidio sam je.”
“Sandrine?”
“Da. Kaže da ima novi posao. Nešto u nekakvom dizajnerskom studiju.”
Fabien osjeti kratak ubod na pomisao da se u njezinu životu dogodilo nešto tako
važno a da on to i ne zna.
“Dobro je”, nastavi Fred, “da si i ti krenuo dalje.”
I u toj jednoj rečenici Fabien shvati da Sandrine ima nekog drugog. Dobro je da
si i ti krenuo dalje.
Dok nosi čaše prema stolu, prožme ga spoznaja da taj ubod nije bio bol nego
nelagoda. Nije važno. Vrijeme je da je pusti iz života.
“Mislila sam da si išao po vino”, kaže Nell, a oči joj se malo rašire pri pogledu na
piće.
“Vrijeme je za tekilu”, kaže on. “Samo jednu. Zato što... ma, jednostavno je
vrijeme za tekilu.”
“Zato što si u Parizu i jer je subota navečer”, kaže Émile. “Uostalom, kome treba
izgovor za tekilu?”
Licem joj preleti tračak dvojbe. Ali zatim podigne bradu. “Pa da”, kaže. Posiše
sok iz kriške limete i iskapi sadržaj čašice, čvrsto zažmiri pa se lagano strese.
“Isuse!”
“Sad znamo da je subota navečer”, kaže Émile. “Tulum! Idemo li poslije još
nekamo?”
Fabien bi to htio. Osjeća se živo i bezbrižno. Rado bi gledao Nell kako se smije
do kasno u noć. Rado bi je odveo u neki klub i plesao s njom, jednom je rukom
držeći za znojna leđa, gledajući je u oči. Želi biti budan u gluho doba noći zbog
nečega dobrog, piti i zabavljati se na pariškim ulicama. Želi uroniti u osjećaj nade
koji dolazi s nekim novim, nekim tko u tebi vidi samo najbolje, a ne samo najgore.
“Može. Ako je Nell za.”
“Nell”, kaže René. “Kakvo je to ime? Je li uobičajeno u Engleskoj?”
“Najgore ime na svijetu”, odgovori ona. “Majka me nazvala po liku iz
Dickensove knjige.”
“Moglo je biti i gore. Mogla si biti... kako se ono zvala? Gospođica Havisham!”
“Mercy Pecksniff.”
“Fanny Dorrit.” Svi se smiju.
Ona pokrije usta rukom hihoćući se. “Kako to da tako dobro poznajete
Dickensa?”
“Zajedno smo studirali. Englesku književnost. A Fabien stalno čita. Užasno.
Doslovno ga moramo silom vući van.” Émile podigne čašu. “On je kao... kako se to
kaže na engleskom? Pustinjak. On je pustinjak. Nemam pojma kako si ga izvukla
van večeras, ali jako sam sretan zbog toga. Salut!”
“Salut!” kaže ona pa posegne u džep i izvadi mobitel pa se zagleda u zaslon. Kao
u šoku, primakne ga bliže i zuri u nj, kao da ne vjeruje vlastitim očima.
Jesi li dobro????
Poruka je od Trish.

“Sve u redu?” upita Fabien, jer ona šuti.

“Da”, kaže ona. “Samo moje frendice čudakinje. Nego... kamo idemo?”

Već je pola tri ujutro. Fabien već tjednima nije popio toliko koliko večeras. Trbuh
ga boli od smijeha. U Wildcatu je krcato. Započne jedna od njemu omiljenih
pjesama, koju je uvijek puštao u restoranu kad bi pospremali, sve dok mu šef nije
zabranio. Émile, očito raspoložen za zabavu, skoči na šank i zapleše, pokazujući
prstima na sebe i smiješeći se od uha do uha ljudima ispod. Zaori se klicanje.
 Fabien osjeti Nelline prste na nadlaktici pa je primi za ruku. Nasmijana je, kosa
joj je mokra od znoja, nekoliko joj se pramenova zalijepilo za lice. Već je prije nekog
vremena skinula kaput i prođe mu kroz glavu da ga možda više neće vidjeti. Plešu
već satima.
Nošena morem ruku, Émileova crvenokosa prijateljica popne se na šank pokraj
njega i zapleše s njim. Njišu se u ritmu, potežući pivo iz boca. Sanker zakorači
unatrag, samo povremeno mičući čaše oko njihovih nogu. Nije to ni prvi ni
posljednji put da je šank u Wildcatu postao plesni podij.
Nell mu pokušava nešto reći.
Prigne se da je bolje čuje i usput osjeti malo njezina mirisa.
“Nikad nisam plesala na šanku”, kaže ona.
“Ne? Pa sad ti je prilika!” kaže joj on.
Ona se nasmije, zatrese glavom, ali on ne skida pogled s nje. Kao da se iznenada
nečega sjetila, Nell se osloni rukom na njegovo rame, a on joj pomogne da se uspne i
u sljedećem je trenutku već gore - i pleše. Émile joj nazdravi bocom, a ona se
prepusti ritmu. Oči su joj sklopljene, kosa vijori oko glave. Otare znoj s lica i otpije
gutljaj iz boce. Pridruži im se još dvoje, troje ljudi.
Fabien nema potrebu slijediti njihov primjer. Samo želi stajati, osjećati kako
glazba vibrira kroz njega, biti dio gomile, uživati u njezinu užitku i spoznaji da je i
on dio toga.
Uto ona otvori oči i potraži ga pogledom u moru lica. Ugledavši ga, nasmiješi se,
a Fabien shvati da osjeća nešto što je mislio da je već zaboravio.
Sretan je.

Već je četiri. Ili možda pet. Već je davno prestala mariti za vrijeme. Hoda uz
Fabiena utihlim ulicama, pomalo nesigurno korača po kamenim pločama, a listovi je
bole od plesa. Lagano zadrhti, a Fabien uspori, skine jaknu i ogrne je njome oko
ramena.
“Sutra ću nazvati Wildcat i pitati je li tko našao tvoj kaput.”
“Ma ne brini se”, kaže Nell uživajući u težini njegove jakne i jedva zamjetnu
muškome mirisu koji osjeti svaki put kad se pomakne. “To je stari kaput. O, kvragu.
Kod mi je u džepu.”
“Kod?”
“Za hotel. Neću moći unutra.”
Fabien je ne gleda dok izgovara: “Pa... možeš... ostati... u mom stanu.” Kaže to
ležerno, kao da to nije neka velika stvar.
“Oh. Ne”, odgovori ona brzo. “Jako si ljubazan, ali...”
 “Ali...?”
“Ne poznajem te. Ali hvala ti.”
Fabien pogleda na sat. “Pa, hotel se otvara za sat i četrdeset minuta. Možemo
potražiti neki kafić koji radi cijelu noć. Ili šetati. Ili...”
Nell čeka dok on razmišlja. Fabien se iznenada nasmiješi, ispruži savijen lakat, a
nakon kratka oklijevanja ona ga primi pod ruku i pusti ga da je povede niz ulicu.
U jednom trenutku, kad su krenuli niz padinu prema rijeci, osjeti kako je izdaje
hrabrost. Završit će kao upozoravajući naslov u novinama, sigurno, pomisli zureći u
vodu crnu poput tinte, sjene stabala i potpuno prazno pristanište. A ipak je nešto vuče
naprijed - možda urođena engleska zabrinutost da slučajno ne ispadne neuljudna, pa
makar to i značilo da će prerano skončati nasilnom smrću. Fabien hoda ispred nje,
ležernim korakom nekoga tko je već milijun puta bio ovdje. Nije to hod serijskog
ubojice, pomisli ona, idući za njim. Doduše, baš i ne zna kako hodaju serijski
ubojice. Ali sigurno ne ovako. On se okrene i domahne joj neka ga slijedi sve do
drvenog brodića s klupicama privezanog za golem željezni obruč. Nell uspori i
zagleda se u njega.
“Čije je to?”
“Očevo. Vozi turiste po rijeci.”
On ispruži ruku, a ona je prihvati i zakorači u čamac. Fabien potapše klupicu
pokraj sebe, a zatim iz sanduka izvuče vuneni pokrivač. Pruži joj ga, pričeka da si
pokrije noge, a zatim uključi motor pa polako zaplove prema sredini kroz nadolazeću
plimu.
Ona podigne pogled upijajući njime usnule pariške ulice, odbljesak uličnih
svjetiljaka na vodi, i pomisli da sigurno sanja. Nemoguće da je to ona, da usred noći
plovi rijekom u Parizu s potpunim neznancem. Ushićenaje, pomalo ošamućena.
Možda uočivši njezin osmijeh, Fabien se okrene i mahne joj neka ustane. Pruži joj
rudo kormila, a ona ga prihvati, osjećajući kako brodić siječe vodu pod njima.
“Samo drži smjer”, kaže Fabien. “Moram ti nešto pokazati.”
Polako štekću uzvodno. Oko njih su svjetla Pariza, njegovi zvukovi, daleki i
prekrasni, a oni kao da su u epicentru tog tamnog, blistavog kruga.
“Dakle,” počne Fabien, “imamo dva sata da otkrijemo sve što ne znamo jedno o
drugome. Pitaj me što god želiš. Bilo što.”
“O, bože. Grozna sam u tome. Ovaj... što si najviše volio kao »ali?”
“Kao mali? Nogomet. Znao sam nabrojiti sve igrače kluba Paris Saint-Germain:
Casagrande, Algerino, Cisse, Anelka...”
“Dobro”, kaže Nell iznenada shvativši da bi nogometna liga ogla malo narušiti
romantičnu parišku atmosferu. “A tko je bila jprva djevojka u koju si se zaljubio?”
 “To je lako”, odgovori on odlučno. “Nancy Delevigne.” “Divno ime. Kako je
izgledala?”
“Duga tamna kosa, kovrčava. Comme ga.” Zavrti prstima oko lica da joj dočara
kovrče. “Velike, tamne oči. Prekrasan smijeh. Ali prohodala je s mojim prijateljem
Gerardom. Bilo je očekivano”, kaže primijetivši da joj se lice izdužilo. “Imao je
bolji...”
Oponaša skakutanje gore-dolje. Nelline se oči nakratko rašire.
“Kako se to kaže? Trampolin! Imali smo sedam godina. Skreni malo. Struja je
ovdje jaka.”
Položi dlan preko njezina dok klize ispod mosta. Ona primijeti da mu je ruka
topla i pokuša zatomiti rumenilo koje joj navre u obraze.
“Nitko u novije vrijeme?”
“Da. Živio sam sa Sandrine dvije godine. Do prije tri mjeseca.”
“Što se dogodilo?”
Fabien slegne ramenima. “Bolje je pitanje što se nije dogodilo. Nisam našao bolji
posao. Nisam završio roman i postao sljedeći Sartre. Nisam rastao, mijenjao se,
ostvario svoj potencijal...”
“Još! ” lane Nell. Kad se Fabien okrene, ona nastavi: “Zašto te stvari moraju
imati neki nametnuti vremenski okvir? Hoću reći, imaš dobar posao, radiš s ljudima
koji su ti dragi. Pišeš knjigu. Hej, ti si čovjek koji sam ide na izložbe! Nije baš da
ležiš doma u boksericama.”
“Bilo je i toga.”
Ona slegne ramenima. “Pa što. To je doslovno prvi korak nakon prekida veze: lezi
po kući u boksericama i sažalijevaj se.”
“A koji je drugi korak?” upita Fabien široko se smiješeći.
“Oh, napravi budalu od sebe, a onda treći korak: možda provedi noć s nekim
neprimjerenim. Pa četvrti korak: shvati da opet uživaš u životu. I na kraju peti korak:
baš kad napokon zaključiš da ne trebaš biti u vezi, bum! Eto gospođice Savršene!”
Fabien se nasloni naprijed prema kormilu. “Zanimljivo. I stvarno moram proći
sve te faze?”
“Mislim da moraš”, odgovori ona. “Dobro, možda možeš koju i preskočiti.”
“Pa, već sam napravio budalu od sebe.” Naceri se, ali ne nastavi. “Ma daj”, kaže
ona. “No, meni možeš reći. Ionako se nikad više nećemo vidjeti.”
On iskrivi lice. “Dobro. Pa... tjednima nakon prekida motao sam se oko njezina
ureda, s ovakvim izrazom...” Iskrivi lice u nešto što bi se moglo nazvati galskom
tugom. “Misleći da će se opet zaljubiti u mene bude li me vidjela takvoga.”
 Nell se jedva suzdržava da ne prasne u smijeh. “Aha. Nijedna cura ne može
odoljeti takvu licu. Oprosti. Ne smijem se.”
“Imaš se pravo smijati”, kaže on. “Pretpostavljam da je to bila neka vrsta ludila.”
“Romantično ludilo. Kladim se da kod vas Francuza to i može proći.” Malo
razmisli. “Pa, sve je OK dok joj ne prikvačiš uređaj za praćenje na auto. Ili tako
nešto.”
“Daj da sad ja tebe nešto upitam, Nell.”
Pričeka malo. Maknuo je ruku s njezine i ona shvati da osjeća da je nema.
“Ne o vezama”, kaže mu. “S razlogom sam stručnjak za postupke nakon
prekida.”
“Dobro, onda mi reci... što ti se najbolje u životu dogodilo?”
“Najbolje? O, nadam se da me to tek čeka.”
“Onda mi reci što je najgore što ti se dogodilo.”
I evo ga. Odjednom kao da je zrak postao hladniji.
“O, ne želiš to znati.”
Osjeća da je gleda, ali izbjegava mu pogled čvrsto držeći kormilo.
“Bilo je to... ma, ne znam. Dobro, bio je to dan kad mi je poginuo tata. Pregazio
ga je auto, a vozač je pobjegao s mjesta nesreće. Imala sam dvanaest godina.”
Sad je već uvježbala govoriti o tome. Kao da se to dogodilo nekom drugom. Čak
joj je i glas vedar, kao da izgovara najnevažnije činjenice. Kao da im taj događaj nije
smrskao stvarnost u milijun komadića, kao meteor koji je spalio zemlju i ostavio je
radioaktivnom još mnogo godina poslije. Zadnjih godina jedva da i govori o tome.
Nema smisla - to mijenja smjer razgovora i način kako se ljudi odnose prema njoj.
Proleti joj misao da ni Peteu nije rekla.
“Trčao je. Imao je običaj trčati triput tjedno, a petkom bi nakon džogiranja otišao
u kafić na uglu na obilan doručak. Mama je uvijek govorila da to poništava učinak
trčanja. Uglavnom, prelazio je ulicu kad je tip u kamionetu prošao kroz crveno i
slomio mu kralježnicu na tri mjesta. Na sam njegov četrdeset drugi rođendan. Mama
i ja čekale smo ga u kafiću spremajući mu iznenađenje. Još se sjećam svega. Sjedim
u odjeljku, gladna, ne shvaćajući zašto ga još nema.”
Molim te, nemoj sad reći nešto glupo, pomisli. Nemoj tužno nakriviti glavu ili mi
ispričati neku nadahnutu priču o nečemu sličnom što se dogodilo tvojoj susjedi.
Ali neko vrijeme vlada tišina, a onda Fabienov glas tiho padne u valove. “Tužno.
Žao mi je.”
“Mamu je to satrlo. Više gotovo i ne izlazi. Pokušavam je nagovoriti da se preseli
jer kuća je prevelika za nju samu, ali kao da je zaglavila ondje.”
 “Ali ti si otišla u drugom smjeru?”
Nell se okrene prema njemu. “Molim?”
“Odlučila si... kako se to kaže... živjeti život punim plućima?”
Ona proguta s mukom. “Oh. Da. Fabiene, trebala bih...”
Ali usredotočen je na nešto ispred njih. “Čekaj. Moramo usporiti.”
On uspori čamac i pokaže joj. Na trenutak je i njoj nešto drugo skrenulo
pozornost. Slijedi pogledom njegovu ruku.
“Što je to?”
“Pont des Arts. Vidiš li zlatno svjetlucanje? To su ljubavni lokotići. Sjećaš se?”
Nell zuri gore u sićušne lokote nanizane tako gusto da je ograda mosta izbočena i
svjetlucava. Sva ta ljubav. Svi ti snovi. Nakratko se zapita koliko je tih parova još
Zajedno. Koliko ih je sretnih, koliko ih je prekinulo ili umrlo. Osjeti njegov pogled
na sebi. Iznenada joj postane teško oko srca.
“I ja sam planirala ostaviti lokotić. Dok smo... dok sam ovdje.”
Odjednom kao da osjeća težinu lokota u torbi. Posegne u nju, izvuče ga i položi
na klupicu. Zagleda se u njega. “Ali znaš što? Glupa ideja. Putem ovamo, u vlaku,
čitala sam da most polako popušta pod težinom svih tih lokota. Što je ironično, nije
li? Totalno idiotski.” Glas joj se ljutito podigne. Samu sebe iznenadi. “Uništavaš
stvar koju voliš. Vukući je dolje kao uteg. Ne? Ljudi koji to rade jednostavno su
glupi.” Dok polako klize ispod mosta, Fabien podigne pogled i opet pokaže.
“Mislim da je moj tu negdje.” Slegne ramenima. “Imaš pravo. To je samo glupi
komad metala. Ne znači ništa.” Pogleda na sat. ”Alors. Još malo pa će šest sati.
Trebali bismo krenuti natrag.”

Pola sata poslije stoje pred hotelom u hladnu zoru, a kao da im je oboma pomalo
nelagodno na svjetlu.
Nell sklizne iz njegove jakne i već joj nedostaje njezina toplina. “Sve ono s
lokotima”, kaže pružajući mu je. “Duga je to priča. Ali nisam mislila reći da si...”
Fabien je prekine. “De rien. Moja mi je djevojka stalno govorila da mi je glava
puna snova. Imala je pravo.”
“Tvoja djevojka?”
“Bivša.”
Nell ne uspije suspregnuti osmijeh. “Pa, moja je glava trenutačno puna snova.
Osjećam se kao... kao da sam pala u nečiji tuđi život. Hvala ti, Fabiene. Bila je to
krasna noć. I jutro.”
“Bilo mi je zadovoljstvo, Nell.”
 Zakoračio je bliže. Stoje okrenuti jedno prema drugome. Uto se pojavi vratar i
bučno otvori vrata vukući rubom po pločniku.
“Bonjour, mademoiselle!”
Nellin mobitel zavibrira. Ona spusti pogled.

Nazovi me.

Magdina poruka.
“Sve u redu?” upita Fabien.
Nell gurne mobitel natrag u džep. “Da. Ovaj... da.”
Čarolija se rasprsnula. Ona pogleda preko ramena, a u nekom se zakutku uma
zapita zašto je Magda zove u ovo doba.
“Bolje da malo odspavaš”, kaže Fabien blago. Na bradi mu se vidi prosijed izrast,
ali lice mu je vedro. Nell se zapita izgleda li kao tužna kobila pa nelagodno protrlja
nos.
“Nell?”
“Da?”
“Bi li htjela... Hoću reći... Za dodatno pariško iskustvo... Bi li htjela večeras doći
na večeru?”
Nell se nasmije. “Jako rado.”
“Doći ću po tebe u sedam.”
Gleda ga kako sjeda na moped, a zatim se nasmiješena zaputi kroz otvorena vrata
u hotel.
Pete je sad već tri četvrt sata uglavljen između Trish i Sue na stražnjem sjedalu
Magdina auta. Gotovo je potpuno trijezan - kako i ne bi bio nakon dvadesetminutne
prisilne šetnje od bara na obali do Magdina auta, šiban gnjevnim riječima tri odveć
trijezne žene.
“Nikad nisam čula ništa slično. A vjeruj mi, hodala sam s budaletinama.
Stručnjakinja sam za takve! Lijepe se za mene!” Magda udari rukom po upravljaču,
da to dodatno naglasi, a auto skrene u srednju kolonu.
“Znaš da Nell muči tjeskoba. Ni kasnim se vlakom ne vozi ako unaprijed ne zna
svaku postaju na kojoj će stati.”
Magda se okrene na sjedalu i pogleda ga. “Pustio si je da sama ode u Pariz? Koji
ti je vrag?”
“Put u Pariz nije bila moja ideja”, kaže Pete.
“Onda si mogao reći ne!” kaže Sue, njemu slijeva. “Samo kažeš ‘ne, Nell, neću
ići s tobom u Pariz’. Jednostavno.”

Pete proviri kroz prozor. “Kamo me vodite?”

“Začepi, Pete”, kaže Trish. “Nemaš pravo na riječ.”
“Nisam negativac.” Glas mu je cendrav.
“Uh”, kaže Trish. “Stara fora. ‘Nisam negativac.’ Mrzim te spike. Odmah se
poželim mašiti za nož. Koliko si ti puta čula tu izjavu, Sue?”
“Milijardu puta”, odgovori ona, ruku prekriženih na prsima. “Obično nakon što je
tip spavao s nekom koju poznajem. Ili mi je ukrao kobasice.”
“Nikad nisam nikome ukrao kobasice”, mrmlja Pete.
“Cura ti je kupila kartu za Pariz. A umjesto da se pojaviš, ti si otišao piti s
dečkima u Brighton. Što bi, po tvojim kriterijima, trebao napraviti da budeš svrstan u
negativce, Pete?”
“Ubiti mače, ili tako nešto?” kaže on pun nade.
Magda napući usne i skrene u sporiju traku. “Ubijanje mačadi je daleko ispod
ovoga što si ti učinio, Pete.”
“Čak i ispod krađe kobasica”, doda Sue.
Pete ugleda putokaz za zračnu luku Gatwick. “Ovaj... kamo idemo?”
Magda i Sue pogledaju se u retrovizoru.

Nell se probudi nešto poslije jedan. U vrijeme ručka. Tupo zatrepće, a onda shvati
gdje je pa se lijeno protegne. Sobičak na posljednjem katu hotela sad joj već da je
osjećaj doma. Njezina pariška odjeća uredno je obješena u ormaru, šminka razbacana
po polici, od sinoć. Polako se izvuče iz kreveta, osluškuje nepoznate ulične zvukove
grada ispod, a unatoč manjku sna osjeća se ushićeno, kao da se dogodilo nešto
čarobno. Jedan i petnaest, pomisli i slegne ramenima, onako kako zamišlja da to rade
Gali. Ima još nekoliko sati za uživanje u Parizu, a onda će se naći s Fabienom na
večeri. Pjeva dok ulazi u tuš-kabinu, čak se i nasmije kad umjesto tople vode
nakratko poteče hladna.

Ima osjećaj da je već prepješačila cijeli Pariz. Hoda kroz obrojčane arondismane,
lunja tržnicom, razgledava sjajno voće i povrće, istodobno poznato i nekako strano,
kuša šljivu na jednome štandu pa kupi punu malu vrećicu kao zamjenu za doručak i
ručak. Sjedne na obalu Seine, promatra turističke brodiće pa pojede tri šljive
prisjećajući se kakav je osjećaj bio držati kormilo i gledati vodu obasjanu
mjesečinom.
Drži torbicu pod rukom kao da je oduvijek tako nosi pa krene Metroom do
brocante1 preporučene u jednom od njezinih vodiča. Dopusti si cijeli sat lunjanja
među štandovima, razgledajući i opipavajući predmete koje je netko nekoć volio, u
glavi preračunavajući cijene u funte pa odustajući od kupnje. Dok hoda gradom
stranaca i nosnice joj ispunjava miris ulične hrane, a uši nepoznat jezik, preplavi je
neočekivan osjećaj. Osjeća se povezano, živo.
Na putu natrag do hotela opet začuje zvuk istog onog violončela, dubok,
melodičan, divan. Zastane pod otvorenim prozorom pa sjedne na pločnik i sluša ne
mareći za znatiželjne poglede prolaznika. Ovaj put, kad glazba utihne, ne može si
pomoći: ustane i zaplješće, a pljesak odjekuje uličicom. Djevojka se pojavi na
balkonu i iznenađeno pogleda dolje, a Nell joj se nasmiješi. Oklijevajući samo na
trenutak, djevojka joj uzvrati osmijehom i lagano se nakloni. Cijelim putom do
hotela Nell kao da čuje tu glazbu u sjećanju.

Žena za šalterom za prodaju karata zuri u tri žene koje stoje oko raščupana,
neuredno odjevena muškarca.
Magda se nasmiješi pokušavajući ublažiti dojam. “Ovaj bi gospodin htio kartu do
Pariza. Za prvi sljedeći let, molim.”
Žena provjeri na zaslonu računala. “Naravno, gospodine. Imamo mjesto na letu
British Airwaysa koji polijeće za sat i deset minuta i slijeće u zračnu luku Charles de
Gaulle.”
“Uzet će tu kartu”, kaže Magda brzo. “Koliko stoji?”
“U jednom smjeru? To će biti... stotinu osamdeset četiri funte.”
“Šalite se”, kaže Pete, koji dotad nije ni zucnuo.
“Otvaraj novčanik, Pete”, kaže Magda glasom koji jasno daje na znanje da ne bi
bilo mudro proturječiti joj.
Službenica sad već izgleda zabrinuto. Magda otvori Peteov novčanik i počne
brojiti novčanice pa ih spuštati na šalter pokraj njegove putovnice.
“Sto deset funti. To mi je sav novac za vikend”, pobuni se Pete. Magda posegne u
torbicu.
“Evo. Ja imam još dvadeset. A trebat će mu i nešto gotovine da dođe do grada.
Cure?”
Pričeka da i prijateljice izvade novac, pažljivo brojeći sve dok ne zaključe da je
dovoljno. Službenica polako vuče novčanice prema sebi, sve vrijeme pozorno
gledajući Petea.
“Gospodine,” upita, “jeste li... voljni... poći ovim letom?”
“Voljan je”, kaže Magda.
“Ovo je suludo”, kaže Pete. Stoji u neprirodnu položaju, namršten.
 Čini se da je službenici prekipjelo. “Znate što, nisam sigurna da mogu izdati kartu
ako gospodin ne putuje svojevoljno.”
Nakratko zavlada tišina. Djevojke se pogledaju. Iza njih se već stvorio red.
Magda se nagne naprijed. “Gospodična Zrakoplovna Službenice, naša najbolja
prijateljica Nell mrzi putovati. Putovanje joj izaziva tjeskobu.”
“Sve joj izaziva tjeskobu”, kaže Trish.
“Da, strepi od gomilu stvari”, nastavi Magda. “Novih mjesta, moguće invazije,
predmeta koji padaju s visokih zgrada, takvih stvari. Dakle, ona i ovaj... gospodin...
trebali su otići na romantični vikend u Pariz. Što je bio velik korak za nju. Golem.
Osim što se ovaj gospodin odlučio ne pojaviti na vlaku, nego je radije otišao lokati sa
svojim niškoristi prijateljima u Brighton. I sad je naša jako draga prijateljica sama u
nepoznatom gradu. Vjerojatno previše uplašena da bi uopće izišla iz hotelske sobe, s
obzirom na to da ne govori francuski i da se osjeća kao najveća budala na svijetu.”
“Zato mislimo da bi bilo pametno da ovaj ovdje... Pete... sjedne na taj let i svojoj
curi priušti barem dvadeset četiri romantična sata u Parizu. Istina, malo smo ga
ponukale na tu odluku, ali sve s najboljom namjerom.” Zakorači unatrag. “S
ljubavlju.”
Opet kratka tišina. Službenica zuri u njih četvero. “Dobro”, reče na kraju. “Pozvat
ću osiguranje.”
“Ma dajte!” usklikne Magda i rezignirano podigne ruke. “Stvarno?”
Pete na trenutak izgleda samozadovoljno.
Žena drži slušalicu na uhu i bira broj. Pogleda Petea. “Da. Mislim da bi bilo
dobro da vaš prijatelj ima pratnju, da budemo sigurni da se ukrcao na avion.” Zatim
progovori u telefon. “Šalter jedanaest. Možete li ovamo poslati nekoga iz službe
osiguranja, molim?” Zatim Peteu pruži kartu i putovnicu. Uto se pojavi smrtno
ozbiljan službenik osiguranja.
Dok se Pete okreće od šaltera, ona promrmlja: “Gad.”

Kroz prozor sićušne kuhinje dopire miris svježe sjeckanih začinskih biljaka. Dok
Fabien i Clement stoje jedan pokraj drugoga i pripremaju hranu, Émile nosi stol i
stolce kroz francuska vrata na malen popločen trg.
“Ne te stolce, Émile. Zar nemaš neke udobnije?” Fabien je neuobičajeno napet i
pod stresom, sav zajapuren od napora.
“Ovi će biti dobri”, kaže Émile.
“A patka? Papa - nisi zaboravio marinadu, ha?”
Émile i Clement se pogledaju.
Clement priđe hladnjaku. “Moj sin sad misli da mi može soliti pamet o tome kako
spravljati patku. Da, pripremio sam marinadu.”
“Samo želim da bude posebno”, kaže Fabien, otvori ladicu i počne kopati po njoj.
“Savršen tradicionalni francuski obrok. Da objesimo žaruljice na drvo? Émile? Imaš
li još one božične? Bijele. Ne šarene.”
“U kutiji ispod stuba”, kaže Émile. Gledaju za Fabienom. Vrati se nekoliko
minuta poslije sa zapetljanim nizom žaruljica izgledajući kao opsjednut čovjek. Iziđe
i počne ih vješati na grane iznad stola, stojeći na njemu da dosegne one visoke.
Potom stane razmještati stol i stolce odmjeravajući postav iz raznih uglova sve dok
nije zadovoljan. A onda ih opet razmjesti, za svaki slučaj.
Clement ne skida pogled s njega. “Sve ovo za ženu koju je vidio dvaput”,
promrmlja.
“Ne rugajte se, Clemente”, kaže Émile pružajući mu češnjak. “Znate što to
znači...”
Okrenu se jedan prema drugome. “Gotovo je sa Sanđrine!” Clement malo
razmisli pa naglo odveže pregaču. “Zapravo, idem dolje do poissonerie kupiti
ostrige.”
Émile nastavi sjeckati još poletnije. “Dobra ideja. Napravit ću svoj tarte tatin s
jabučnim konjakom.”

Vrata butika vedro zazvone kad ih Nell otvori.

“Bonjour!” kaže. “Trebam onu haljinu. S ananasima.” Prodavačica je se odmah
sjetila. “Mademoiselle,” kaže polako, ”cijena je ostala ista. I dalje će biti - kako ste
ono rekli? - trideset funti po nošenju!”
Nell zatvori vrata za sobom. Sva blista, a usta su joj još puna okusa šljiva. “Pa,
razmišljala sam o tome što ste rekli. Katkad moraš nešto učiniti samo zato što je
dobar osjećaj, ne?”
Prije nego što je i stigla zakoračiti unutra, prodavačica već obiđe stol i reče: “U
tom slučaju, mam’selle, morate imati i donje rublje koje ide uz nju...”

Sat i nešto poslije Nell silazi drvenim stubištem Hôtela Bonne Ville uživajući u
tome kako joj sa svakim korakom zelena haljina s ananasima valovito leprša.
Zastane u podnožju da provjeri ima li u torbici sve što joj treba. Podigavši glavu,
shvati da je Marianne gleda. Recepcionistica podigne bradu i klimne s
odobravanjem.
“Jako lijepo izgledate, mademoiselle.”
Nell joj priđe i nagne se preko stola pa zavjerenički šapne: “Kupila sam i donje
rublje. Mislim da ću sljedeća dva mjeseca doslovno živjeti na kruhu i vodi.”
 Marianne prikupi papire i nasmiješi se. “To vas čini počasnom Parižankom.
Čestitam!”
Nell zakorači van baš u trenutku kad je Fabien zaustavio moped. Zastane i
zagleda se u nju, a ona ga pusti da je upije pogledom, svjesna dojma koji ostavlja. U
ruci drži njezin kaput, koji je očito pronašao, a ona ga prihvati. Spusti pogled i
primijeti njegove cipele - tamnoplava brušena koža, već na prvi pogled izgledaju
vrlo francuski.
“Super su ti cipele!”
“Upravo sam ih kupio.”
“Danas?”
“Nisam mogao obuti radne cipele.”
Ona iskrivi lice. “Jer sam ih zalila vinom?”
Fabien je gleda kao da nije shvatila ni riječ koju je rekao. “Ne! Nego zato što
idem na večeru s Engleskinjom u Parizu.”
Gleda je sve dok mu ne uzvrati osmijeh, a zatim siđe s mopeda, zaključa ga i
ispruži ruku.
“Večeras idemo pješice. Nije daleko. Može?”
Pariz blago bruji u tu jesensku večer. Premda je stupanj prehladno da bi bilo
ugodno, Nell nosi kaput u ruci - ne samo zato što neopisivo uživa u svojoj haljini
nego i zato što pretpostavlja da bi svaka prava Parižanka postupila tako. Hodaju
polako, kao da imaju sve vrijeme ovoga svijeta, zastaju pred izlozima ili jedno
drugome skreću pozornost na divne rezbarije visoko pod krovovima. Nell na
trenutak poželi da ovu večer, ovaj osjećaj može spremiti u bocu i ponijeti je sa
sobom.
“Znaš,” reče Nell, “razmišljala sam o prošloj noći.”
“I ja”, kaže Fabien.
Nell ga pogleda.
On posegne rukom u džep i izvadi malen lokot. “Ostavila si ga u čamcu.”
Ona ga pogleda i slegne ramenima. “O, možeš ga baciti. Sad ionako više ne znači
ništa, ne?”
Sagne se pomilovati psa u prolazu pa ne vidi da je Fabien spremio lokot natrag u
džep. “O čemu si razmišljala?” upita je.
“O tvom tati i njegovu brodiću.” Ona se uspravi. “Mislim da se ne bi trebao
natjecati s velikim turističkim brodovima. Trebao bi učiniti nešto drukčije. Ti i on
zajedno. Nešto poput individualnih obilazaka Pariza za zaljubljene. Mogli biste se
oglašavati na netu, pokazivati ljudima sve one stvari koje si ti pokazao meni, pričati
im o povijesti. Možda uz to ponuditi košaru s delicijama i šampanjcem? To bi bilo
božanstveno. Jer čak i bez toga, samo ti i ja sinoć... bilo je vrlo...” Ne dovrši.
“Bilo ti je romantično?”
Iznenada se osjeća budalasto. “Oh. Nisam mislila...”
Hodaju ne gledajući se, opet se oboje osjećaju pomalo nelagodno.
“Dobra je to zamisao, Nell”, kaže Fabien, možda samo zato da razbije tišinu.
“Reći ću ocu. Možda bismo mogli dogovoriti nešto s restoranom.”
“I morate napraviti dobre stranice na netu. Da ljudi iz drugih zemalja mogu
rezervirati vožnju. Pariz je grad romanse, nije li? Sve će to zvučati divno.”
Neuobičajeno je glasna, uzbuđena, gestikulira dok hoda.
“Individualizirani obilazak”, kaže on razmišljajući naglas. “Sviđa mi se, Nell. I
kad to tako kažeš, zvuči moguće. Oh. Evo nas! Dobro, sad moraš zažmiriti. Primi me
za ruku...”
Zastane na rubu malena popločena trga. Nell zažmiri, ali brzo opet otvori oči kad
joj iz torbice zazuji mobitel. U prvi se mah ne obazire, ali Fabien joj mahne neka
pogleda što je. Ne želi da im nešto prekine ovaj trenutak. Ona mu se nasmiješi
osmijehom punim isprike i izvuče mobitel.
I zuri u zaslon u šoku.
“Sve u redu”? upita Fabien nakon trenutka.
“Da”, kaže ona, a zatim prinese ruku licu. “Zapravo...” nastavi. “Ne. Mislim da
moram ići. Zaista mi je žao.”
“Ići?” upita Fabien. “Ne možeš otići, Nell! Večer tek počinje!” Ona izgleda
pomalo ošamućeno. “Ja... zaista mi je žao. Nešto je...”
Poseže za torbicom i kaputom. “Žao mi je. Nešto je iskrslo... netko se pojavio.
Moram...”
On gleda u nju, vidi joj sve na licu. “Imaš dečka.”
“Recimo. Da.” Nell zagrize usnu.
Šokiran je time koliko ga je to razočaralo.
“Pojavio se u hotelu.”
“Hoćeš li da te otpratim?”
“Oh, ne. Mislim da ću se znati vratiti odavde.”
Nekoliko trenutaka stoje kao paralizirani. Potom on podigne ruku i pokaže.
“Dobro. Ideš ravno do crkve, zatim skreneš lijevo i to je ulica koja vodi ravno do
tvog hotela.”
Ne može ga pogledati u oči. Na kraju ipak podigne glavu. “Zaista mi je žao”,
reče. “Baš sam uživala. Hvala ti.”
On samo slegne ramenima. “De rien.”
 “Nije važno”, prevede ona.
Ali bilo je važno. On shvati da je ne može tražiti broj mobitela. Ne sad. Podigne
ruku. Ona ga još jednom pogleda, a zatim se gotovo nevoljko okrene i pođe niz
ulicu, napola hodajući, napola trčeći, a torbica vijori iza nje.
Fabien gleda za njom, a zatim se okrene i skrene za ugao. U sićušnu dvorištu stoji
Émile u odori konobara, pokraj malena stola koji je postavljen za dvoje. Boca
šampanjca stoji u ledu. Iznad stola s grana trepere žaruljice.
“Tadaaa!” kaže Émile. “Već sam se pobojao da nećete doći! Brzo! Patka će se
isušiti.” Zaviri iza Fabiena. “Što? Gdje je ona?” ”Morala je ići.”
“Ali... kamo? Jesi li joj rekao da smo pripremili sve ovo za...” Fabien se teško
spusti na stolac. Trenutak poslije nagne se naprijed i puhne da ugasi svijeće. Émile
gleda prijatelja, a zatim prebaci krpu preko ramena i privuče drugi stolac.
“Dobro. Ti. Ja. Idemo plesati u klub.”
“Nisam baš raspoložen.”
“Onda ti pij, a ja ću plesati. Poslije možeš otići kući i napisati nešto briljantno i
gnjevno o nepostojanoj prirodi Engleskinja.” Fabien ga pogleda. Uzdahne predajući
se. Émile podigne prst. ”Ali daj da prvo spremim hranu u hladnjak. Možemo poslije
jesti. Daj, ne gledaj me tako! Pačetina je šest i pol eura kila!” Podigne stolac i krene
s njim unutra. “Osim toga, mrsko mi je reći, ali marinada tvog oca stvarno je
odlična.”
 10

Čeka je na recepciji. Sjedi raširenih nogu, ruku široko oslonjenih na naslon kauča,
i ne ustane kad je ugleda. “Mala!”
Ona se ukipi. Brzo pogleda Marianne, koja se silno trudi izgledati zauzeta
papirima.
“Iznenađenje!”
“Što radiš ovdje?”
“Mislio sam da bismo tvoj vikend u Parizu mogli pretvoriti u noć u Parizu.
Svejedno se računa, ne?”
Nell stoji nasred recepcije. “Ali rekao si da ne dolaziš.”
“Znaš kakav sam. Pun iznenađenja. A nisam te mogao ostaviti samu ovdje s ovim
majmunima siroljupcima!”
Kao da gleda potpuna neznanca. Kosa mu je preduga, a izblijedjele traperice i
majica, koje su joj prije izgledale tako kul, sad joj se u elegantnom predvorju hotela
čine otrcane i neuredne.
Prestani, reče sama sebi. Došao je. Učinio je baš ono što si htjela. Valjda se i to
računa.
“Izgledaš super. Slatka haljina! No, hoću li dobiti pusu za dobrodošlicu?”
Ona zakorači prema njemu i poljubi ga. Ima okus po duhanu. “Oprosti, samo
sam... malo u šoku.”
“Volim te držati u neizvjesnosti, ha? No, daj da strpamo moje stvari u sobu pa da
odemo na neku cugu? Ili možemo večer provesti gore i naručiti poslugu u sobu?”
Naceri se i podigne obrvu.
Krajičkom oka Nell primijeti izraz na Marianneinu licu. Recepcionistica ga gleda
kao nešto gadno u što je neki gost ugazio prije ulaza u hodnik.
Nije se obrijao, pomisli. Čak se i nije obrijao.
“Ovdje nema posluge u sobu. Samo noćenje i doručak.”
“Što?”
“Nema posluge u sobu. U ovom hotelu.”
“Svi hoteli imaju poslugu u sobu”, kaže Pete. “Kakva je ovo rupa?”
Nell se ne usuđuje pogledati Marianne.
“Pa, ovdje nema posluge. Jer... zašto bi čovjek jeo u sobi kad je u Parizu?”
 On slegne ramenima i ustane. “Dobro. Svejedno.”
Tek tad primijeti što ima na nogama.
“Što?” upita on uhvativši joj pogled.
“Nisi čak ni obuo cipele.” Kad se namrštio, ona nastavi. “Došao si na romantični
vikend u Parizu... u japankama.”
Sad već zvuči uzrujano. “Nemoj mi reći da me u nekom finom francuskom
restoranu neće htjeti poslužiti jer sam u japankama?” Nell jedva da može odvojiti
pogled od njegovih stopala. ”Što je, Nell? Isuse. Nisam očekivao ovakvu
dobrodošlicu.” Ona se pokuša pribrati. Duboko udahne i uspije se blijedo
osmjehnuti. “Dobro”, reče, trudeći se zvučati pomirljivo. “Imaš pravo. Lijepo je da si
došao. Pođimo gore.”
Krenu preko predvorja. Nell zastane razmišljajući. Pete se okrene, sad već zaista
uzrujan.
“Doduše, samo malo”, reče ona. “Zanima me... zanima me - kako to da si na
kraju ipak došao? Rekao si da nećeš moći, zbog posla. Jasno je pisalo u poruci.”
“Pa... nisam te htio ostaviti ovdje samu. Znam da postaneš tjeskobna u takvim
situacijama. Pogotovo kad se planovi promijene.”
“Ali bilo ti je sasvim u redu ostaviti me samu ovdje u petak navečer. I sinoć.”
Izgleda kao da mu je nelagodno. “Pa... Eto.”
Zavlada tišina.
“Eto što?”
On se počeše po glavi, zabljesne je osmijehom. “Dobro, moramo li sad o tome?
Malo prije sam sletio. Hajdemo gore, najprije u krevet, a onda u ludu parišku noć.
Može? Karta me koštala k’o svetog Petra kajgana. Daj da se dobro provedemo.”
Nell zuri u njega i njegovu ispruženu ruku. Nevoljko mu pruži ključ sobe, a on se
okrene i pođe prema drvenim stubama, s torbom prebačenom preko ramena.
“Mademoiselle.”
Nell se okrene, ošamućena. Zaboravila je na recepcionisticu.
“Imate poruku.”
“Od Fabiena?” Trudi se sakriti nadu u glasu.
“Ne. Ostavila ju je neka žena. Dok ste bili vani.” Pruži joj list papira sa
zaglavljem hotela.

PETE JE NA PUTU K TEBI. ISPRAŠILE SMO MU TUR. OPROSTI,

NISMO IMALE POJMA DA NIJE S TOBOM. NADAM SE DA ĆE
OSTATAK VIKENDA BITI DOBAR. PUSA, TRISH
 Nell neko vrijeme zuri u poruku, zatim pogleda prema stubama pa natrag u
recepcionisticu. Razmisli na trenutak osluškujući Peteove korake, a onda brzo gurne
poruku u džep.
“Marianne? Možete li me uputiti gdje bi bilo najbolje potražiti taksi?” upita.
“Vrlo rado”, odgovori recepcionistica..

Ima četrdeset eura u džepu. Dobaci dvadeset vozaču, a zatim brzo iziđe ne mareći
za ostatak.
Bar je tamna masa tijela, boca i prigušenih svjetla. Gura se kroz gomilu, među
licima traži neko poznato, nos joj je pun mirisa parfema i znoja. Za njihovim
jučerašnjom stolom sad sjede nepoznati ljudi. Njega nema.
Popne se gore, gdje je tiše, gdje ljudi sjede na kaučima i razgovaraju, ali ni ondje
ga nema. Probije se natrag dolje do šanka.
“Oprosti!” Pričeka da privuče pažnju šankera. “Bok! Moj prijatelj koji je sinoć
bio ovdje. Jesi li ga vidio?”
Šanker zaškilji, a onda klimne, kao da se sjetio. “Fabiena?”
“Da. Da!” Naravno da ga svi poznaju.
“Otišao je.”
Srce joj potone u pete. Došla je prekasno. To je to. Šanker se nagne natočiti
nekome piće.
“Merde”, kaže ona tiho. Razočarana je, osjeća se šuplje.
Pojavi se šanker s pićem u ruci. “Mogla bi provjeriti u Wildcatu. Émile i on
obično završe ondje.”
“Wildcat? Gdje je to?”
“Rue des Gentilshommes des...” Prolomi se smijeh i zagluši mu glas, a on se
okrene preuzeti nečiju narudžbu.
Nell istrči na ulicu i zaustavi prvi taksi.
“Hitno je!” kaže.
Vozač Azijac pogleda je u retrovizoru, čekajući.
“U Wildcat”, kaže ona. “U rue des Gentilshommes des nešto. Molim vas, recite
da znate gdje je to.”
On se okrene u sjedalu. “Qoui?”
“Wildcat. Bar. Klub. Wild. Cat.” Glas joj se podigne. On vrti glavom. Nell zarije
lice u ruke razmišljajući. Zatim spusti prozor i dovikne dvojici mladića na pločniku
ispred bara. “Oprostite? Znate li gdje je Wildcat? Wildcat Bar?”
Jedan od njih klimne, podigne bradu. “Vodiš nas onamo?”
 Zagleda im se u lica - pripiti su, veseli, djeluju iskreno - i donese odluku.
“Može, ako znate gdje se nalazi. Gdje?”
“Pokazat ćemo ti!”
Mladići uskoče u taksi pijano joj se smiješeći i pružajući joj ruke. Ona odbije
ponudu da jednom od njih sjedne u krilo, ali prihvati pepermint od drugoga. Sjedi
stisnuta između njih, udišući miris alkohola i cigareta.
“Dobar je to klub. Bila si tamo?” Tip koji joj se prvi obratio sad se nagne bliže i
veselo se rukuje s njom.
“Ne”, odgovori mu. A kad on kaže taksistu kamo da vozi, Nell se zavali unatrag u
autu punom neznanaca pitajući se gdje će ovaj put završiti.
 11

“Još jedno piće. Hajde. Taman nam je postalo dobro.” Émile položi ruku Fabienu
na rame.
“Nisam baš raspoložen.”
“Ima dečka. Pa što? Događa se! Ma daj, pa ne možeš dopustiti da te to ukomira.
Ionako je poznaješ samo dva dana.”
“Da, jedva da je i poznaješ”, doda René.
Fabien šutke otpije još gutljaj piva.
“Previše to uzimaš k srcu, znaš. Ali gle, ako ništa drugo, barem si prebolio
Sandrine. A to je dobro! Zgodan si tip...”
“Jako zgodan”, doda René.
Fabien podigne obrvu.
“Što?” pobuni se Émile. “Ne smijem primijetiti mušku ljepotu? Fabiene!
Prijatelju! Da sam žena, plazio bih po tebi! Plivao bih u mirnim vodama jezera
Fabien. Penjao bih se na planinu Fabien. Što?”
“Pretjerao si”, kaže René.
“Dobro. Na sreću ženskoga roda, ne naginjem na tu stranu. Ali, daj! Idemo
potražiti druge žene! Sad barem imamo više od jednog imena koje moramo
izbjegavati.”
“Hvala, Émile, ali kad popijem pivo, idem kući. Sutra radimo. Kao što znaš.”
Émile slegne ramenima, nagne iz vlastite boce pa se opet okrene djevojci s kojom
je prije razgovarao.
Što je i bilo očekivano. Fabien gleda kako se Émile smije s crvenokosom
djevojkom. Već mu se dugo sviđa, ali nije siguran sviđa li se i on njoj. Ali Émile nije
nesretan zbog toga. Jednostavno krene dalje, kao štene za novom igračkom. Hej!
Hajdemo se igrati!
Ne rugaj se, prekori se Fabien. Bolje to nego biti gubitnik kao ti.
Hvata ga lagana jeza pri pomisli na to što ga čeka. Duge večeri u stanu. Rad na
knjizi za koju više nije siguran da je vrijedna truda. Razočaranje činjenicom da je
Nell jednostavno nestala. Predbacivanje samome sebi što je uopće pomislio da će
među njima biti nešto više. Ne može joj zamjeriti - nije ju pitao ima li dečka.
Naravno da djevojka poput nje ima dečka.
Osjeti kako tone sve dublje i shvati da je vrijeme da krene kući. Ne želi da zbog
njega i ostali zapadnu u depresiju. Stisne Émileu rame, drugima samo klimne pa
dublje navuče kapu na lice. Iziđe pa sjedne na moped pitajući se bi li trebao voziti s
obzirom na to koliko je popio.
Nožnom pedalom uključi motor i skrene na ulicu. Zastane na kraju ulice da si
namjesti jaknu kad začuje zveket. Spusti pogled i primijeti da mu je iz džepa ispao
Nellin lokot. Podigne ga i zagleda se u njega pa otare prašinu s mesinga. Uz cestu
stoji kanta za smeće i on se zapita bi li ga jednostavno trebao baciti. Uto začuje
zvižduk.
Pa još jedan.
Okrene se. Émile stoji na pločniku pokraj skupine ljudi. Pokazuje prstom u
nekoga i maše Fabienu neka se vrati.
Fabien prepozna nakrivljenu glavu, način na koji stoji s jednom petom malo
podignutom, bljesak zelene haljine pokraj Émilea. Na trenutak ostane sjediti, a onda
mu se licem razlije osmijeh. Okrene motocikli i pojuri natrag k njoj.
“Dakle,” kaže Émile dok njih dvoje gledaju jedno u drugo, “znači li to da ipak
neću omastiti brk onom patkom?”
 12

Hodaju rukom pod ruku, pustim ulicama, pokraj likovnih galerija i golemih
zgrada. Zamalo je četiri ujutro. Stopala je bole od plesa, u ušima joj još zvoni, a
nikad prije u životu nije bila manje umorna.
Na odlasku iz Wildcata malo su teturah, opijeni ovom večeri, pivom, tekilom i
životom, ah kao da se u posljednjih pola sata otrijeznila.
“Nell, pojma nemam kamo idemo.”
Nije ju briga. Mogla bi zauvijek ovako šetati. “Pa... ne mogu natrag u hotel. Pete
je možda još ondje.”
On je lagano gurne ramenom. “Pa dijelila si sobu s Amerikankom. Valjda on nije
gori od nje.”
“Radije bih opet bila u sobi s Amerikankom. Unatoč hrkanju.” Ispričala mu je
cijelu priču. Isprva je izgledao kao da bi najradije namlatio Petea. Posramljeno je
shvatila da joj se to svidjelo.
“Sad mi ga je pomalo žao”, kaže Fabien. “Došao je sve do Pariza da te pronađe, a
ti pobjegneš s majmunom siroljupcem.”
Nell se naceri. “I uopće me ne peče savjest. Nije li to grozno?” “Očito si vrlo
okrutna žena.”
Ona mu se stisne. “O. Užasna.”
Fabien je zagrli. “Nell, znam da ćeš vjerojatno opet odbiti, ah možeš ostati kod
mene. Ako želiš.”
Iznenada začuje majku: Išla bi nepoznatom muškarcu u stan? U Parizu?
“To bi bilo lijepo. Ali neću spavati s tobom. Mislim da si divan, ali...”
Rečenica je ostala visjeti u zraku nedovršena.
“Ali ne poznaješ me. Oboje smo u pogrešnoj fazi iz tvog obrasca ponašanja
nakon prekida veze.”
Stisne listić papira s kodom za otvaranje vrata hotela. “Znači da je u redu? Da
odem k tebi?”
“Ovo je tvoj vikend u Parizu, Nell.”
Njegov je stan desetak minuta hoda odavde, kaže on. A ona nema pojma što će
biti dalje.
I taj je osjećaj ispuni ushićenjem.
 Fabien živi na posljednjem katu uske zgrade koja gleda na dvorište. Stube su
popločene kamenom boje vrhnja, a mirišu na drvo i vosak za laštenje. Penju se u
tišini. Upozorio ju je da u ostalim stanovima žive starije žene. Ako se iz njegova
stana čuje ikakav glasan zvuk poslije deset navečer, ujutro mu kucaju na vrata i žale
se. Ali ne smeta mu to, kaže joj. Stanarina je niska jer je vlasnik odveć lijen da
preuredi i modernizira stan. Sandrine ga je mrzila.
Na vrhu stubišta ona zastane i pripremi se.
“Fabiene?” kaže uz širok osmijeh. “Nemaš knjige o serijskim ubojicama, ha?”
On otvori vrata i pokaže joj neka uđe. Nell zakorači preko praga i ogleda se oko
sebe.
Stan je jedna velika prostorija s golemim prozorom što gleda preko krovova. Stol
je prekriven papirima, a iznad njega visi antikno zrcalo. Drveni je pod nekoć davno
možda bio obojen, ali sad je blijed i bezbojan. Na jednome se kraju nalazi velik
krevet, uza zid stoji malen kauč, a treći je zid oblijepljen plakatima i izrescima iz
časopisa.
“Oh”, kaže on. “To sam napravio još kao student. Prelijen sam da bih to sad
skidao.”
Sve - stol, stolci, slike - neobično je i zanimljivo. Hoda po stanu i razgledava:
plišana krava na polici, sa stropa visi industrijska svjetiljka, zbirka oblutaka pokraj
vrata kupaonice. Televizor je sićušna kutija stara dvadesetak godina. Na dasci iznad
kamina stoji šest čaša i nekoliko rasparenih tanjura naslaganih jedan na drugi.
On provuče dlanom preko glave. “Malo je neuredno. Nisam očekivao...”
“Predivno je. Čarobno.”
“Čarobno?”
“Jednostavno mi se sviđa. To kako si spojio različite elemente. Sve kao da je dio
neke priče.”
On trepne, kao da sad promatra svoj dom drukčijim očima.
“Ispričaj me na trenutak”, kaže. “Moram...” Pokaže prema kupaonici.
Možda i bolje. Jer Nell se osjeća nepromišljeno, samu sebe ne prepoznaje. Svuče
kaput, poravna nabore na haljini i polako obilazi sobu sve dok ne zastane pred
prozorom. Tamni pariški krovovi okupani mjesečinom čine joj se kao obećanje.
Spusti pogled na snop papira, gdje je oko otisnuta teksta mnoštvo rukom ispisanih
ispravaka. Neke su stranice prljave, vide se otisci cipela. Podigne jednu pogledom
tražeći poznate riječi.
Već je na četvrtoj stranici kad se on napokon pojavi iz kupaonice, a sad posegne i
za petom.
“Prevedi mi”, kaže mu.
 “Ne. Nije dobro. Ne želim čitati...”
“Samo ove stranice. Molim te. Tako da mogu reći: ‘Kad sam bila u Parizu, jedan
mi je pisac čitao svoje djelo u nastajanju.’ I to je dio moje pariške pustolovine.”
Fabien je gleda kao da joj ništa ne može odbiti. Molećivo ga pogleda.
“Nisam to nikome pokazao.”
Ona potapše kauč pokraj sebe. “Možda je vrijeme da to učiniš.”
Fabien priđe prozoru i otvori ga. “Onda dođi. Tvoja pariška pustolovina treba
pariški krov.”
“Želiš da sjedim na krovu!” Nell proviri van, ali on se već penje kroz prozor.
“Dobro!”

Sjede na izboju, a pokraj njih je napola prazna boca vina. On joj čita pomalo
zastajkujući dok prevodi na engleski. Naslonila je glavu na njegovo rame.
"... jer već je znala da će to biti razlog njihova kraja. I da je u najdubljem dijelu
sebe toga bila svjesna od samog početka, kao netko tko se tvrdoglavo ne obazire na
korov što raste i raste sve dok ne zakrili svjetlo.”
“Ne možeš sad stati”, kaže Nell kad on stane.
“Drugih stranica više nema. Uostalom, kao što rekoh, nije dobro.”
“Ali ne možeš stati. Moraš se sjetiti svega što si napisao, svih promjena, i poslati
to nekom nakladniku. Zaista je dobro. Moraš biti pisac. Jesi pisac. Samo što još nisi
objavljivan.”
On vrti glavom.
“Jesi. A priča je... divna. Baš... lijepo pišeš o ženi. O tome što osjeća, kako
doživljava stvari. Vidjela sam sebe u njoj. Ona je...” Iznenađeno je pogleda. A Nell
se, gotovo nesvjesna toga što čini, nagne prema njemu, obujmi mu lice dlanovima i
poljubi ga. U Parizu je, u stanu muškarca kojega i ne poznaje, a ima osjećaj da nikad
prije u životu nije učinila ništa manje rizično od ovoga. Njegove je ruke obaviju i
osjeti kako je privlači u zagrljaj.
“Ti si magnifique, Nell.”
“A sve što kažeš zvuči još bolje jer je na francuskom. Mislim da ću ostatak života
govoriti s lažnim francuskim naglaskom.”
On im natoči svakom po čašu vina pa sjede, gledaju jedno u drugo i smiješe se od
uha do uha. Razgovaraju o poslu i roditeljima, koljena im se dodiruju, a i tijela. On
joj kaže da ga je ova večer napokon oslobodila Sandrine. Ona mu priča o Peteu i
zahihoće se pri pomisli na izraz njegova lica kad je stigao do sobe i okrenuo se pa
shvatio da nje nema. Smijulje se mogućnosti da se Amerikanka opet pojavi i u sobi
zatekne Petea.
 “Znaš, nakon što je Sandrine otišla, mislio sam da sam gotov. Mislio sam da
osjećati znači biti nesretan.”
Nell ispreplete prste s njegovima. “Pa... kad se Pete nije pojavio, htjela sam
umrijeti. Mislila sam da će mi se svi smijati do sljedećeg Božića. Nell, djevojka koja
je ostavljena u Gradu Svjetlosti.”
“A sad?” upita on tiho.
“Osjećam se...” počne ona prstom mu šarajući po dlanu, “osjećam se kao da sam
zaljubljena u cijeli grad.”

U neko doba siđu natrag kroz prozor u stan. Ona ode u kupaonicu i zagleda se u
svoj odraz u zrcalu. Siva je od umora. Kosa joj je u neredu, maškara joj se
razmazala. A ipak, sva blista, izgleda nestašno i radosno.
Vrativši se u sobu, zatekne ga kako čita njezinu bilježnicu. Torba joj je na podu.
Zastane. “Što radiš?”

RAZLOZI U PRILOG TOMU DA VEČERAS OSTANEM U SOBI

“Mogao bih biti ubojica? Ili htjeti seks?”

Smije se, ali kao da je pomalo u šoku.
“O, bože. Nisi to trebao vidjeti.”
Zacrvenjela se do ušiju.
“Ispalo ti je iz torbe. Htio sam samo vratiti natrag, ali... ‘Morat ću se pretvarati da
sam impulzivna.”’ Iznenađeno podigne pogled prema njoj.
Osjeća se posramljeno. “Dobro. Nisam osoba kakvom me smatraš. Ili barem
nisam bila. Nisam impulzivna. Zamalo večeras nisam došla jer me hvata panika na
pomisao da moram razgovarati s taksistima. Pustila sam te da misliš da sam drukčija.
Ja... Žao mi je.”
On proučava popis, a zatim opet podigne pogled. Napola se smije. “Tko kaže da
si drukčija osoba?”
Ona čeka.
“Je li to neka druga osoba plesala na šanku? Tražila me po Parizu u taksiju s
nepoznatim muškarcima? Ostavila dečka u hotelu ne rekavši mu ni kamo ide?”
“Bivšeg dečka”, kaže Nell.
On ispruži ruku, a ona je prihvati. Dopusti mu da je privuče bliže. Sjedne mu u
krilo i zagleda se u njegovo privlačno, dobrodušno lice.
“Mislim da si baš ta žena, Nell-iz-Engleske. Ono si što izabereš biti.”
 Već polako sviće. Opet se poljube i poljubac traje dugo, možda zauvijek. Shvati
da je još uvijek prilično pripita. Sjedi s usnama samo milimetar od njegovih i
vršcima prstiju prati obrise njegova lica.
“Ovo mi je bila najljepša večer u životu”, kaže mu tiho. “Osjećam se... kao da
sam se probudila.”
“I ja.”
Opet se poljube.
“Ali mislim da bismo sad trebali stati”, kaže on. “Trudim se biti kavalir i sjetiti se
što si rekla. A ne želim da pomisliš da sam ubojica ili seksualni manijak. Ili...”
Nell ispreplete prste s njegovima. “Prekasno”, reče i povuče ga s kauča.
 13

I prije nego što je posve otvorio oči, Fabien je svjestan da je nešto drukčije. Nešto
se promijenilo, više nema one težine koja mu je svakog jutra kad bi se probudio
pritiskala prsa. Trepne, primijeti da su mu usta suha, pridigne se na lak tove. Ništa u
sobi ne izgleda drukčije, osim što je on mamuran. Pokuša raščistiti maglu u glavi, a
onda začuje zvuk tuša.
Polako mu se vrate sjećanja na prošlu noć.
Na trenutak opet spusti glavu na jastuk puštajući da mu se događaji kronološki
poslože u mislima. Prisjeti se djevojke koja je plesala na šanku, duge šetnje Parizom,
zore provedene u njezinu naručju. Sjeti se smijeha, popisa iz njezine bilježnice,
njezina slatkog osmijeha, njezine noge preko njegove.
Uspravi se, navuče traperice i dohvati najbliži pulover. Priđe kafetijeri i ponovno
je napuni, a zatim se strci niza stube do slastičarnice po kroasane.
U trenutku kad je opet ušao u stan, iz kupaonice iziđe Nell u zelenoj haljini od
sinoć, a kosa joj je mokra. Na trenutak samo stoje i gledaju se.
“Dobro jutro”, kaže on.
“Bonjour”, odgovori ona.
Čini se da čeka njegovu reakciju. Kad joj se nasmiješi, ona mu uzvrati jednako
širokim osmijehom.
“Moram natrag u hotel pa na vlak. Već je... kasno.”
On pogleda na sat.
“Jest. A ja moram na posao. Ali imaš vremena za kavu? Donio sam kroasane. Ne
možeš otići iz Pariza bez kave i kroasana.” ”Imam vremena ako ti imaš.”
Kao da im je pomalo nelagodno, intimnost protekle noći pomalo blijedi. Sjednu
na krevet, na posteljinu, oboje odjeveni, dovoljno blizu da sve bude prijateljski, ali
ne toliko da bi ukazivalo na išta više.
Ona otpije gutljaj i sklopi oči. “O, ovo je tako dobro”, reče. “Jutros sve ima dobar
okus”, kaže on. Pogledaju se. Fabien jede brzo, već dugo nije bio tako gladan, a onda
shvati da je pojeo više od pola pa joj ponudi kroasan, ali ona samo odmahne rukom.
Izvana dopiru zvona i lavež nekog psića.
“Razmišljao sam”, kaže on, još žvačući. “Imam ideju za novu priču. O djevojci
koja ima popise za sve.”
“O, nemoj to pisati”, kaže ona pogledavši ga ispod oka. “Tko će ti vjerovati?”
 “Ali dobra je priča. Ona je fenomenalan lik. Samo je malo preoprezna. Sve
odvaguje. Kako se to kaže?”
“Pro i kontra. Za i protiv.”
“Pro i kontra. Sviđa mi se taj izraz.”
“I što joj se dogodi?”
“Još ne znam. Nešto je izbaci iz kolosijeka.”
“Bouf!” usklikne ona.
On se naceri, obliže prste. “Da. Bouf!”
“Morat ćeš je učiniti jako lijepom.”
“Ne moram se truditi. I jest lijepa.”
“I nevjerojatno seksi.”
“Dovoljno je da je vidiš kako pleše na šanku pa da ti to bude jasno.”
Nagne se i ubaci joj zalogaj kroasana u usta, a poslije ju poljubi. Pa onda opet. I
odjednom kroasani, posao i vlak padnu u zaborav.

Nešto kasnije Fabien zaustavi moped ispred hotela. Ulice su iznenađujući tihe.
Samo nekoliko turista u prolazu gleda gore koju će zgradu fotografirati. Već kasni na
posao, ali ponedjeljak ujutro je, neće još biti mnogo gostiju, tek nekoliko redovitih
koji sjede uz kavu, s novinama i psom, ili turisti koji ubijaju vrijeme do polaska
vlaka. Poslije će se polako puniti, a do četiri popodne više neće biti slobodnog
mjesta.
Osjeti kako Nell miče ruke s njegova struka. Spusti se sa sjedala iza njega i stane
pokraj motocikla. Skine kacigu pa mu je pruži. Raskuštra kosu i sad stoji pred njim u
kaputu i izgužvanoj zelenoj haljini.
Izgleda umorno i neuredno i najradije bi je zagrlio.
“Sigurna si da ne želiš da te odvezem do postaje? Moći ćeš sama? Zapamtila si
što sam ti rekao o Metrou?”
“Već kasniš na posao. Snaći ću se.”
Gledaju se. Ona prebaci težinu s noge na nogu, a torbica se klati ispred nje.
Fabien shvati da ne zna što bi više rekao. Skine kacigu i protrlja glavu.
“Pa...” kaže ona.
On čeka.
“Bolje da odem po kovčeg. Ako je još u sobi.” Stišće ručku torbice.
“Sigurna si da će sve biti u redu? S Peteom? Hoćeš li da uđem s tobom unutra?”
“O, s njim ću lako.” Namreška nos, kao da je taj Pete potpuno nevažan. Fabien bi
je najradije poljubio u vrh nosa.
 Ne može si pomoći. “I... Nell-iz-Engleske. Hoćemo li... opet razgovarati?”
“Ne znam, Fabiene-iz-Pariza. Zapravo ne znamo ništa jedno o drugome. A
živimo u različitim državama.”
“Istina.”
“Osim toga, imali smo jednu savršenu noć u Parizu. Možda bi bilo šteta to
pokvariti.”
“I to je istina.”
“Osim toga, ti si zauzet čovjek. Imaš posao i roman za pisanje. A zaista moraš
pisati, znaš. I to brzo. Jako me zanima što će biti s tom djevojkom.”
Kao da se nešto dogodilo njezinu licu, neka suptilna promjena. Izgleda opušteno,
sretno, samouvjereno. On se zapita kako se to moglo dogoditi za četrdeset osam sati.
Rado bi da joj to može nekako reći. Strugne vrhom cipele po pločniku pitajući se
kako čovjek koji je tako dobar s riječima može ostati bez njih. Ona se osvrne preko
ramena prema hotelu.
“Oh.” Posegne u torbu i izvuče svoju bilježnicu pa mu je pruži. “Evo. Za tvoja
istraživanja. Mislim da mi više neće trebati.”
Fabien je pogleda pa spremi bilježnicu u unutrašnji džep jakne. Ona se nagne
prema njemu, opet ga poljubi i pomiluje po obrazu.
“Zbogom, Fabiene”, reče i odmakne se.
“Zbogom onda, Nell.”
Stoje na pustu pločniku i gledaju se, a zatim napokon, kad to više ne mogu
podnijeti, on navuče kacigu pa uz glasan zvuk motora kratko mahne i odjuri niz rue
de Rivoli.
 14

Još se smiješi dok ulazi u hotel. Recepcionistica je još iza svog sjajnog stola. Nell
se zapita ima li ta žena dom ili spava ondje iza stola, stojeći, kao žirafe. Shvati da bi
joj trebalo biti nelagodno što se vraća u sinoćnjoj haljini, ali otkrije da nije sposobna
ni za što osim za osmijeh.
“Dobro jutro, mademoiselle.”
“Dobro jutro.”
“Nadam se da ste se dobro proveli?”
“O, jesam”, odgovori ona. “Hvala vam. Pariz je... mnogo zabavniji nego što sam i
mogla sanjati.”
Žena klimne i kratko joj se široko nasmiješi. “Baš mi je drago to čuti.”
Nell duboko udahne i pogleda prema stubištu. To je dio kojemu se ne veseli.
Unatoč hrabrim riječima koje je rekla Fabienu, strepi od Peteovih optužbi i njegova
bijesa. Zapita se je li joj u ljutnji možda uništio kovčeg. Nije joj se činio kao takav
tip čovjeka, ali nikad ne znaš.
Stoji i prikuplja hrabrost da se popne gore do sobe broj 42.
“Mogu li vam nekako pomoći, mademoiselle?”
Okrene glavu i nasmiješi se. “Oh. Ne, hvala. Samo... Moram ići gore razgovarati
sa svojim prijateljem. Moguće je... da se malo ljuti što ga nisam uključila u svoje
sinoćnje planove.”
“Žao mi je što vam to moram reći, ali on više nije ovdje.” “Nije?”
“Hotelska pravila. Nakon što ste otišli, shvatila sam da ne mogu dopustiti da u
sobi bude netko tko tu sobu nije unajmio. Rezervacija je na vaše ime. Tako da ga je
Louis zamolio da napusti hotel.” ”Louis?”
Ona klimne prema nosaču prtljage, muškarcu veličine dva spojena kauča
položena uspravno. Gura kolica s kovčezima. Čuvši svoje ime, mahne im u pozdrav.
“Znači da moj prijatelj nije odsjeo u mojoj sobi?”
“Ne. Usmjerili smo ga u hostel blizu Bastille. Bojim se da nije bio baš jako
sretan.”
“O!” Nell pokrije usta rukom pokušavajući se suzdržati da ne prasne u smijeh.
“Ispričavam se, mademoiselle, ako će vam to prouzročiti kakve neugodnosti. Ali
njegovo ime nije bilo na izvornoj rezervaciji, a nije došao s vama. Budući da vas više
nije bilo... Morali smo se pridržavati pravila sigurnosti.” Nell primijeti da se i
recepcionistici usta izvijaju prema gore. “Hotelska pravila.”
“Pravila. Da. Vrlo je važno pridržavati se pravila”, kaže Nell. “Pa... Ovaj... Hvala
vam.”
“Vaš ključ.” Recepcionistica joj ga pruži.
“Hvala.”
“Nadam se da vam je boravak kod nas bio ugodan.”
“O, itekako.” Nell se jedva othrva porivu da je zagrli. “Hvala vam od srca. Nikad
vam to neću zaboraviti.”
“Lijepo je to čuti, mademoiselle”, kaže recepcionistica i napokon se okrene
natrag svojim papirima.
Nell polako krene uza stube. Upravo je uključila mobitel i zaostale poruke stižu
jedna za drugom, one kasnije već pisane samo velikim slovima i prepune uskličnika.
Većinu samo preleti pogledom prije nego što ih izbriše. Nema smisla da si pokvari
dobro raspoloženje. Ali posljednja je stigla u deset i od Magde je.

Jesi li dobro? Jedva čekamo da čujemo novosti. Pete je sinoć poslao

Trish stvarno neobičnu poruku i ne uspijevamo dokučiti što se događa.

Nell zastane ispred sobe broj 42 s ključem u ruci, osluškujući pariška zvona i
razgovor na francuskom na recepciji. Udahne miris laštila i kave, i pomalo ustajao
miris svoje odjeće. Prisjeti se svega i licem joj se razlije osmijeh. Brzo natipka:

Ovo mi je bio najbolji vikend U ŽIVOTU.

 Šest mjeseci poslije

Lilian je odjevena u tajice boje fuksije, druge po redu među omiljenima. Hoda niz
puteljak kao debeljuškasti plamenac s osmijehom na licu. Sad već ima cijelu
kolekciju sportske odjeće, kupuje ju otkad se upisala u teretanu nedaleko od nove
kuće. Triput tjedno Nell je pokupi na povratku s posla i odveze je onamo - jednom na
aerobik u vodi, drugi put na vježbe istezanja i treći put na boks.
Stigavši do Nellina auta, podigne ruku i plastičnu bocu za vodu. “Oprosti,
zaboravila sam vodu. Znaš da danas imamo kickboxing?” ”Dobro!” kaže Nell, koja
se još privikava na tu novu inačicu svoje majke.
“Tko bi si mislio da ću biti tako dobra u udaranju stvari?” kaže Lilian vežući
pojas. “Luka kaže da će me, ako nastavim ovako, prebaciti na tajlandski boks. A to
stvarno boli.” Okrene se prema kćeri. “Nego, jesi li rezervirala put u Pariz?”
“Ne. Hej, jesam li ti rekla da su me pozvali na razgovor za promaknuće?” Nell se
ubaci na glavnu cestu. “Drži mi palce.” Počne nabrajati sve prednosti novoga posla,
ali Lilian ne sluša.
“Ne razumijem zašto jednostavno opet ne odeš tamo”, kaže vrteći glavom. “Živi
se samo jednom.”
“Kaže žena koja je dobila tahikardiju kad god bih ja išla biciklom na poštu.”
Lilian spusti zrcalo na suvozačevu mjestu i napući usne u svoj odraz. “Dušo,
velika je razlika između željeti da netko bude dobro i želje da taj netko živi pod
staklenim zvonom i ne radi ništa.”
Nell da žmigavac i skrene lijevo. “Pa radim puno toga. A ponekad mislim da je
lijepo samo se nečega sjećati. Tri savršena dana u Parizu. Tri savršena, romantična
dana. Vratiti se onamo bilo bi...”
“Pa... teško da ćeš si tako naći dečka i seksati se.”
Nell nagazi na kočnicu. Okrene se i zagleda se u majku.
“Što?” upita Lilian. “Pa nije tvoja generacija izmislila seks! Mlada si. Sve stoji
gdje i kako treba! Još možeš nositi mikroskopsko donje rublje! A gospodin Francuz
zvučao je jako simpatično. Bolje nego ona bitanga Pete Welsh.” Razmisli na
trenutak. “Doduše, i jedan od onih Cherylinih serijskih ubojica zvučao je bolje nego
Pete Welsh. Hej, zadržavaš promet. Kreni.”
Kad su došle do teretane, Nell skrene na parkiralište i stane blizu ulaza čekajući
da majka dohvati torbu sa stvarima.
 “Nazvat ću te navečer”, kaže joj.
“Razmisli malo o onome što sam i rekla.”
Lilian iziđe iz auta, a izraz lica iznenada joj se promijeni, smekša i uozbilji.
“Nell, reći ću ti nešto. Znam da sam nakon što je umro tvoj tata otišla u
hibernaciju. Bila sam... ne znam kako da to nazovem... zapela, zaglavila. A to ti, i
prije nego što se snađeš, prijeđe u naviku. Vratila si se iz Pariza prije pola godine
toliko drukčija, sva si blistala i zračila. Pomislila sam: bože, čovjek dobije samo
jednu takvu priliku. Jednu! Zato nemoj biti kao ja, zlato. Nemoj protratiti deset
godina života razbijajući glavu oko toga što bi se moglo dogoditi. Nitko od nas ne
može si priuštiti gubljenje vremena....”
Kad se Nelline oči neočekivano ispune suzama, Lilian doda: “Osim toga, jajnici ti
se polako suše. To ti je kao kad u supermarketu kupiš one breskve što do kraja
sazriju tek doma. Jedan su tren tvrde, a već u sljedećem su sve smežurane i zrele za
bacanje u smeće. Možda ne bi bilo loše da to imaš na umu...”
“Idem sad, mama”, kaže Nell.
“Samo razmisli o tome, zlato!” dovikne Lilian zatvarajući vrata. “Volim te!”
Utorkom se sastaje s curama u parku, na ručku. Još je malo prohladno, tek je
početak travnja, ali vole sjediti za velikim stolom i vjerovati da time što sendviče
jedu vani ohrabruju proljeće neka se razmaše.
“Vrijedi li još dogovor za večerašnji odlazak u Texas Grill?” upita Magda.
Mamurna je pa samo gurne sendvič s jajima u stranu i ispod oka pogledava
mišićavog tipa što šeće psa.
“Ne znam”, odgovori Nell. “Mislila sam da bismo možda mogle nešto drugo.”
“Ali utorak je”, kaže Magda.
“Pa? Znaš da je besplatni koncert?”
“Koncert?”
“Neki austrijski orkestar. Sviraju besplatno. Mogle bismo najprije otići onamo pa
poslije na pivo? Bilo bi lijepo napraviti nešto drugo, za promjenu. Malo proširiti
obzore!”
Magda i Sue se pogledaju.
“Ovaj... dobro”, kaže Magda podigavši okovratnik.
“Ali utorkom u Texas Grillu imaju rebarca na akciji 2-za-1”, kaže Sue.
“Uuu, a imaju onaj divan umak za roštilj”, dometne Trish.
“A, ništa”, kaže Magda i pogleda preko ramena da provjeri je li se red pred
kafićem smanjio. “Onda ćemo neki drugi put na koncert.”
 Tog poslijepodneva Nell stoji pokraj fotokopirnog stroja i priprema letke za
prezentaciju, kad naiđe njezin šef. Uspori, nagne se prema njoj. “Ne mogu još ništa
reći službeno, Nell, ali mislim da ćemo do petka već moći nešto objaviti.” Dotakne
se po nosu. “U svakoj je organizaciji važna ravnoteža, a svi se slažemo da si ti vrlo
pouzdan par ruku, baš onakvih kakve su nam potrebne da uravnoteže one malo...
nepredvidljivije... elemente u našoj organizaciji.”
“Hvala vam, gospodine”, kaže Nell.
“Velika je to odgovornost”, kaže on uspravivši se. “Pretpostavljam da će ti trebati
malo vremena da odvagneš sve pro i kontra.”
Te je riječi prostrijele kao munja. Zuri u njega. On joj pruži ruku pa se rukuju, a
onda on nastavi dalje.
Ona ostane stajati, u glavi joj iznenada bruji, papiri mlitavo vise iz opuštene ruke.
Nekoliko minuta poslije već sjedi za stolom. Osvrne se oko sebe, a zatim otvori
internetski preglednik pa u tražilicu utipka ”obilazak Pariza brodom”. Preleti popis
rezultata, a zatim pritisne poveznicu za onaj koji je tražila: “Razgledavanje Pariza
brodićem La Rose de Paris”. Nagne se naprijed i zagleda se u slike koje su se
pojavile pred njom.
“Neka vaše putovanje u Grad Svjetlosti bude simbol vaše ljubavi. Uživajte udvoje
u intimnoj plovidbi najromantičnijom pariškom rijekom. Nudimo vam piknik s
cordon bleuom i šampanjcem, uz naše predstavljanje najljepših znamenitosti Pariza.
Jedino što vi trebate učiniti jest povesti dragu osobu!” piše na jednostavnoj crno-
bijeloj pozadini. Na popratnoj fotografiji stoji Fabien, jednom rukom grli
nasmiješena oca oko ramena. Nell se nasmiješi i čeznutljivo se zagleda u njega.
“Primamo rezervacije za rujan! Broj mogućih rezervacija ograničenje zbog
velikog zanimanja.” Nell poskoči kad se iza nje pojavi tajnica gospodina Nilsona.
“Spremni su za tebe, Nell”, kaže joj. “To izgleda lijepo. Planiraš odmor?”

Nell stoji ispred prezentacije u PowerPointu i baš završava izlaganje. Ispred nje je
dvadeset dvoje diplomanata. Većina je pozorno prati, tek povremeno provjeravaju
mobitele. “Da zaključimo”, kaže ona i sklopi dlanove. “Procjena rizika igra ključnu
ulogu u pomaganju organizacijama da shvate rizik i da bolje upravljaju njime, kako
bi se izbjegli problemi i iskoristile sve mogućnosti za zaradu! Hvala vam. Uživajte u
obilasku tvorničkog postrojenja!”
Dok stoji i čeka da iziđu, ukočeno se smiješi. Ali prene je nešto u očekivanju na
njihovim svježim, mladim licima, nešto u činjenici da je isti taj govor održala
jednom mjesečno svaki mjesec u protekle četiri i pol godine. Podigne prst.
“Zapravo, rado bih to rekla drukčije. Da, uživajte u obilasku tvornice, ako vas to
zanima. Ali mladi ste. Trebali biste ozbiljno razmisliti je li ovo pravi put za vas.
Mnogo je alternativa. Zaista mnogo. Jeste li uistinu sigurni da se u dobi od
dvadesetak godina želite početi penjati korporacijskom ljestvicom? Biti na poslu
točno u pola devet i ostaviti jaknu preko stolca dok trčite van po kavu? Jesti iste
sendviče svaki dan? Šunka na raženom kruhu! Sirni namaz! Čak i ako ne volite sirni
namaz? Ne biste li radije htjeli plesati na šanku, nositi neprimjerene cipele u gradu
gdje nikad prije niste bili, jesti hranu koja vas plaši?” Prelazi pogledom po licima.
“Tko je od vas plesao na šanku, ha?”
Glave se okreću. Dvije se ruke neodlučno podignu.
“Eto!” Nell im zaplješće. “Pa razmislite - želite li zaista ostatak života provesti
stavljajući kvačice na popise plastičnih industrijskih artikala? Zaista?”
Gleda njihova zaprepaštena lica. A onda se okrene i ugleda gospodina Nilsona,
kojemu se čeljust objesila do poda, a zatim se pribere.
“Ako želite, odlično! Ispunite prijavnicu na izlazu! I... ovaj... ne zaboravite staviti
zaštitne kacige!”
Nell požuri iz prostorije, a misli joj brzaju. Uz njezin radni odjeljak stoje dvojica
kolega. Razgovor utihne kad im priđe.
“Čuli smo da si dobila promaknuće, Nell. Čestitamo!”
“Jesam”, odvrati ona prikupljajući svoje stvari sa stola. “Ali neću prihvatiti.”
“Zašto?” upita Rob. “Nema riječi ‘zdravlje i sigurnost’ u nazivu?” “Ne, nego
mora dobro razmisliti o svemu.”
Dva se muškarca nasmiju, kao da je to najbolja šala koju su ikad čuli. Ona stoji i
čeka da se prestanu smijati.
“Zapravo,” kaže im, “odlučila sam otići u Pariz i divlje se poseksati s konobarom
kojega sam usput pokupila. Baš kao i prošli put. Ugodan vam dan, gospodo!”
Slatko im se nasmiješi, stisne kutiju sa svojim stvarima na prsa i napola potrči
prema izlazu uglavivši mobitel između brade i ramena.
“Mama?” kaže ostavljajući poruku. “Dođi do putničke agencije čim čuješ ovo.
Do one nasuprot mom uredu.”

Clement i Fabien nose košaru s prtljažnika Fabienova motocikla dolje do čamca

pa je pažljivo ukrcaju. Dan je vedar i svjež, voda svjetluca kao da se ispričava za
duge zimske mjesece.
“Jesi li donio ruže?” upita Fabien oca.
“Jesam”, kaže Clement provjeravajući pojaseve za spašavanje. “Ali ne znam
zašto bismo danas trebali staviti i ruže.”
“Zašto? Ove pogačice mirišu odlično. Bravo, papa.”
“ Émile ih je napravio. Mislim da nam danas dolaze lezbijke. Ruže mi se čine
nekako previše tradicionalne, Možda bi one radije nešto... modernije.”
“Lezbijske ruže?” Fabien se brzo sagne i izmakne kad mu otac zamahne pojasom
za spašavanje prema glavi.
“Samo se ti rugaj, Fabiene”, kaže Clement. “Stvar je u detaljima. Važni su.”
“Obilazak se zove Rose de Paris, papa. Moraju biti ruže. Dobro, idem. Vidimo se
u četiri. Nadam se da će biti dobro!”
Clement zamišljeno gleda za sinom koji odlazi mopedom. “Lezbijske ruže”,
mrmlja si u bradu. “Gdje bih nabavio lezbijske ruže?”

Nell i njezina majka hodaju prema usidrenom čamcu Rose de Paris. Nell pogleda
u mobitel pa podigne pogled i nasmiješi se. “Eno ga! Nije li divan?”
“O”, kaže Lilian. “Baš je dražestan.”
Spuštaju se prema molu, a Clement im krene u susret ispružene ruke.
“Mesdames? Dobar dan. Ja sam Clement Thibauld. Dopustite da vam izrazim
dobrodošlicu na naš brodić. Nadam se da vam je dosadašnji boravak u Parizu bio
ugodan?” Pomogne Lilian u čamac, a zatim pruži ruku Nell, koja pogledava prema
kiosku.
“Danas ćemo vam pokazati najljepše pariške znamenitosti. Sunce sja, zaljubit
ćete se u naš grad i poželjet ćete ostati zauvijek. Mogu li vas ponuditi čašom
šampanjca?”
Nell se lecne i pogleda majku, koja je s nosačem Luisom pila do četiri ujutro, ali
Lilian razdragano prihvati ponuđenu čašu.
“O, hvala vam! Već mi se sviđa!”
Nell se ogleda oko sebe. Još stoji tražeći poznato lice među ljudima na
pristaništu.
“Mogu li vam pomoći, mademoiselle?” upita Clement, stvorivši se pokraj nje.
“Oh. Ne”, kaže ona. “Nego samo... na vašim stranicama na netu piše da... ste
dvojica?”
“Ah. Mislite na moga sina. Danas ne radi. Ali uvjeravam vas da imam
cjeloživotno iskustvo u pokazivanju najljepših pariških znamenitosti. Nećete biti
razočarani. Izvolite.”
Dok joj on pruža čašu, Nell se pokuša osmjehnuti. Clement se potom sagne i
prenaglašeno kavalirski pruži Lilian ružu. Ona je prihvati, prinese nosu i usklikne
diveći se njezinoj ljepoti.
“Volite ruže?” upita Clement.
“Naravno!” odgovori Lilian. “Pa tko ih ne bi volio?”
 “Oh, nikad se ne zna. Ali ovo je dobro. Ako ste se obje ugodno smjestile, krenut
ćemo.”
Nell i majka slušaju dok im Clement priča o znamenitostima uz Seine, o
jelovniku koji im je pripremio, o neobično mirnoj rijeci. Lilian brzo ispije još dvije
čaše šampanjca i ubrzo je sva hihotava. Nell se pretvara da sluša, ali pozornost joj je
stalno usmjerena na obalu, kao da i dalje očekuje njegovo lice u gomili. Lilian se
nagne prema njoj.
“Mogla bi otići do kavane. Vjerojatno je ondje.”
“Možda”, kaže Nell gledajući si u ruke.
“Možda? Ne možeš sad odustati.”
Nell otpije gutljaj. “Nije mi se uopće javio, mama. Vjerojatno sad već ima drugu
curu. Ili se pomirio s bivšom.”
“Onda ćeš ga samo pozdraviti i reći mu da ti je drago opet ga vidjeti, a onda ćeš si
naći nekog drugog konobara za hopa-cupa u krevetu.” Lilian se nasmije na Nellino
šokirano lice. “Ma daj. Pa ovo je Pariz, zlato. Kad si milijun kilometara od doma,
takve se stvari ne broje. Uuuu! Šampanjac mi je udario u glavu.”

Pola sata poslije Lilian tiho hrče, glavom naslonjena kćeri na rame. Nell
zamišljeno gleda u rijeku dok čamac klizi kroz vodu ispod Notre-Dame.
“Devetsto trideset prve žena se ustrijelila ljubavnikovim pištoljem na oltaru
katedrale...” On se okrene. “Je li vaša prijateljica dobro?”
“Oh, mama se samo malo predozirala uzbuđenjem. Još se privikava na život u
brzoj traci.”
“Majka?”
“Da. Obećala sam joj da ću je povesti na vožnju ovim čamcem. Duga priča.”
Clement nakrivi glavu. “Mam’selle, sav sam se pretvorio u uho.”
Nell oklijeva pitajući se koliko mu može reći. Sad joj se sve to čini pomalo
budalasto - produljeni vikend, privlačnost koja ne jenjava ni nakon toliko mjeseci, to
kako se sto puta na dan mora opirati porivu da mu pošalje email, tek toliko da vidi
znaju li još uvijek tako dobro razgovarati. Ta su joj tri dana u sjećanju poprimila
neku snovitost, kao da ih je izmaštala.
“Pa”, kaže napokon vidjevši da Clement još čeka. “Bila sam ovdje prije šest
mjeseci. U ovom čamcu. I zaljubila se u... O, zvuči glupo kad to izgovorim naglas.
Ali bio je to jedan od onih vikenda koji... koji te jednostavno promijene.”
Clement zuri u nju. Nell se zapita izgleda li jednako glupo kao što se osjeća.
“Kako ste ono rekli da se zovete, mademoiselle?”
“Nell.”
 “Naravno. Nell, hoćete... hoćete li me ispričati na trenutak?”
Ona sjedne, a Clement ode na pramac brodića i izvuče mobitel iz džepa. Nell se
sad osjeća pomalo glupo što mu je išta rekla. Okrene se prema majci, koja još hrče
otvorenih usta, pa je malo prodrma za rame. Ništa.
“Mama? Mama? Moraš se probuditi. Približavamo se kraju vožnje.”
“Kraju?” kaže Clement stvorivši se pokraj nje. “Tko kaže da smo pri kraju?
Idemo još jednom!”
“Ali na vašim stranicama piše...”
“Piše da ste u Parizu! A danas je odveć lijep dan da biste hodali ulicama. Jesam li
vam pokazao Pont Neuf? Morate ga vidjeti izbliza...”

U maloj kavani u rue de Bastides Fabienu upravo završava smjena. Odveže

pregaču i objesi je o kukicu. Uto mu zazuji telefon. On ga pogleda pa zavrti glavom.
“Stvarno ćeš ugasiti mobitel preko vikenda?” upita Émile svlačeći majicu.
“Jedino tako mogu dovršiti rukopis. Urednik želi ispravke do ponedjeljka.”
Émile navuče čistu košulju zabljesnuvši osmijehom ženu koja je zastala ispred
izloga restorana, na trenutak paralizirana pogledom na njegova gola prsa.
“A nakon što u ponedjeljak predaš rukopis, idemo u Le Sud, ne?”
“Da! Nemaš pojma koliko mi je dojadilo buljiti u to računalo!”
Začuje se zvuk poruke na mobitelu.
“Stvarno nećeš niti pogledati poruku?”
“To je samo tata. Uzrujava se oko detalja. Izbor cvijeća za turiste homoseksualce
i slično.”
Émile ga pljesne po ramenu. “Dobro, stari. Bonne chance. Vidimo se na drugom
kraju vikenda!” Prijateljski se zagrle, a onda se Émile odmakne i zagleda se u njega.
“Hej. Budalo. Ponosan sam na tebe! Mom najboljem prijatelju objavit će roman!”
Fabien gleda za njim. Uto mu se opet oglasi zvuk poruke na mobitelu. Uzdahne i
odluči da se i dalje neće obazirati na njih, ali uslijedi treća pa četvrta. Uzrujano
izvuče mobitel iz džepa i zagleda se u ekran. Zatim istrči van i skoči na moped.

Clement tako brzo govori s jakim francuskim naglaskom da ga Nell jedva

uspijeva razumjeti.
Zbunjena je i, budimo iskreni, malo zabrinuta. Sad su već dvaput oplovili cijelu
rutu, a on ne pokazuje znak da uskoro namjerava stati. Majka i dalje drijema pokraj
nje.
“A sad dolazimo do Pont des Arts. Primijetit ćete da su mnogi lokoti odstranjeni.
To je posljedica...”
“Gospodine Thibauld?” Nell se nagne naprijed i podigne glas da ju se čuje preko
zvuka motora. “Ovo je zaista lijepo od vas, ali tu ste nam priču već ispričali u prvom
obilasku.”
“Ali jesam li vam rekao imena gradskih službenika koji su pokrenuli inicijativu?
To je vrlo važan dio priče.” Izgleda čudno, pomalo manično.
Nell sad već osjeća tjeskobu.
“Čujte, stvarno moram odvesti majku natrag u hotel. Treba joj kava.”
On se vrati do njih. “Ja imam kave! Jeste li htjeli još malo torte? Dajte da vam
odrežem još malo. Znate da Pariz ima najbolje slastice na cijelom svijetu...”
Nell se baš pitala ima li taj brodić kakvu splav za spašavanje kad zrak propara
zvižduk. Podigne pogled i gore na mostu - nevjerojatno! - stoji Fabien.
“O, hvala bogu!” kaže starac slabašnim glasom i sjedne.
“Nell?” viče Fabien i maše joj cijelom rukom.
“Fabiene?” ona dlanom zakloni oči od sunca.
Dok Clement skreće La Rose de Paris prema puteljku, Fabien trči uzduž mosta,
grabeći metre dugim nogama. Prebaci se preko ograde i lagano doskoči na palubu - i
eto ga pred njom.
Clement gleda u sina i njegov širok, jednostavan osmijeh. “Idem gospođi skuhati
kavu”, kaže tiho.
Nell zuri u Fabiena. Evo muškarca koji joj luta snovima, koji joj je sjedio
nasuprot, držao je u zagrljaju, smijao se s njom. A ipak, pred njom je netko posve
drugi. Promucaju pozdrave, glupavo se smiješeći.
“To si stvarno ti!”
“To sam stvarno ja.”
“Nisam mogao vjerovati kad mi je otac rekao. Pogledaj... nešto sam ti donio.”
Posegne u jaknu i izvuče uvezan rukopis već malo iskrzanih stranica. Nell ga
prihvati i pročita naslov.
“Un Week-end á Paris. Vikend u Parizu.”
“Bit će i englesko izdanje. Ne samo francusko. Imam nakladnika i agenta i sve. A
žele i nastavak.”
Nell lista stranice, čuje mu ponos u glasu, divi se količini teksta.
“Glavni lik je... djevojka koja se nađe sama u Parizu. Ali ne zadugo.”
“A ovo je...” Nell zastane na otvorenoj stranici.
“Pro i kontra.”
Ona klimne. “Lijepo.”
 Napokon zaklopi rukopis. “I... kako si? Jesi li... vidio Sandrine?”
Fabien klimne. Ona se trudi sakriti razočaranje. Naravno da ju je vidio. Tko bi
ostavio muškarca kao što je Fabien?
“Svratila je do stana prije nekoliko tjedana, po neku narukvicu. Nije mogla
vjerovati koliko sam se promijenio. Znaš... knjiga, stranice na netu...”
On se zagleda u cipele.
“Ali kad sam je vidio, osjetio sam samo... težinu. Od svih stvari baš to. Kao ovi
lokoti, sjećaš se? I shvatio sam da je tvoj dolazak bio kao...”
On podigne glavu i pogledi im se sretnu.
“Bouf?” reče Nell.
On ne skida pogled s nje, a onda se potapše po džepu. “Čekaj, gle”, kaže. “Još ti
nešto želim pokazati.”
Nell baci pogled na majku, koja napokon pomalo dolazi k sebi, trlja oči i trepće
prema svjetlu. “Što se događa?” upita zbunjeno.
“Moj sin je upravo našao svoje cojones2”, kaže Clement ražnježeno.
“Jesmo li i to jeli?” mrmlja Lilian. “Malo sam se pogubila nakon terine.”
Fabien zavuče ruku u unutrašnji džep i pokaže Nell kartu. Ona je pogleda i
zatečeno shvati o čemu je riječ.
“Spremao si se doći u Englesku?”
“Htio sam te iznenaditi. Pokazati ti da sam sad čovjek koji nešto radi. Koji
aktivno sudjeluje u tome što mu se događa u životu. I da ti kažem da sam gotov s
fazama. Nell, jasno mi je da se jedva poznajemo i znam da si rekla da bi to sve
pokvarilo, ali... nisam prestao razmišljati o tebi. Stvar je u tome što ne mislim da si ti
bila moja pogreška. Mislim da si možda najbolje što mi se ikada dogodilo.”
On ispruži ruku, a ona je prihvati. Na trenutak se zagleda u njihove isprepletene
prste trudeći se zatomiti osmijeh od uha do uha, a onda se prepusti i oboje naglo,
nespretno, zakorače naprijed i čvrsto se zagrle. Pa opet, ovaj put ostajući u zagrljaju.
A budući da se ne uspijevaju odvojiti jedno od drugoga, poljube se. Poljubac potraje
dovoljno dugo da Nell prestane mariti za to tko ih gleda, dovoljno dugo da zaboravi
disati, da se potpuno izgubi u njemu, da sve oko nje postane mutno i da zvukovi
Pariza, Fabienov dodir i mirisi u zraku postanu dio nje. Toliko dugo da se Lilian na
kraju počne znakovito nakašljavati.
“I”, kaže Nell kad se nevoljko razdvoje. “Ta tvoja knjiga. Nisi mi rekao kako
završava.”
Fabien sjedne pokraj nje. “Znaš, mislim da u najboljim pričama likovi sami
odlučuju o tome. Pogotovo oni impulzivni.”
 Nell pogleda gore u lokote na mostu, zatim u majku koja pije kavu s gospodinom
Thibauldom. Okrene se prema Seine, koja blago svjetluca pred sumrak. “Pa,” kaže,
“uvijek sam voljela priče koje imaju sretan kraj...”
Između tweetova
 “Imam problem”, reče muškarac.
“Ovamo svi dolaze s problemom”, reče Frank.
Muškarac proguta s mukom. “U pitanju je jedna žena.” “Obično je tako”, reče
Frank.
“Ona... ona tvrdi da smo u vezi”, reče on.
Frank se zavalio unatrag na stolcu i priljubio vrhove prstiju. Bivša tajnica rekla
mu je da tako izgleda pametnije pa mu je prešlo u naviku. “Da, obično bude tako.”
Sjedila sam u kutu, pogledavajući čas svoju kavu, čas čovjekovu preplanulost,
pokušavajući dokučiti koja je boja tamnija. Njegova je nadilazila boju karamele, čak
i onu lažnu osunčanost iz emisije Žene nogometaša. Ovo je ulazilo u kategoriju
jutarnjih emisija za kućanice. I tad sam shvatila tko je on.
“Nisam u vezi s njom!” Declan Travis, bivši voditelj emisije Na noge lagane!,
pogledao je Franka pa mene. “Zaista. Nisam.”
Frank je klimnuo. Kao i obično u toj fazi. To je klimanje klijentu davalo do
znanja da se on slaže s izjavom, ali i istovremeno slalo poruku da istina nije nužno
presudan čimbenik. Nitko ne dolazi Franku Diggeru osim ako nema nešto što želi
sakriti.
“Što biste htjeli od nas, gospodine Travis?”
“Čujte, ja sam obiteljski čovjek. Moja se reputacija temelji na toj slici. Sad sam u
vrlo osjetljivoj fazi u karijeri. Vi se bavite, mogli bismo reći, upravljanjem tuđim
reputacijama. Želio bih da se pobrinete da ovo nestane. Ne mogu dopustiti da osvane
u novinama.”
Frank se polako okrenuo prema meni i izvio obrvu.
“Novine su vam najmanja briga”, rekoh.
“Bella je naša dežurna štreberica. Ispričavam se - digitalna menadžerica”,
objasnio je Frank.
“U današnje vrijeme reputacija se ruši na internetu. Ubojstvo pikselima. Živimo u
novom svijetu.”
Declan Travis trepnuo je prema meni. Bio je pretpostavio da sam tajnica. “Dobro,
gospodine Travis”, rekoh otklapajući prijenosno računalo. “Trebam sve što mi
možete reći o toj ženi. Adresu e-pošte, nadimak na Twitteru, profil na Facebooku,
Snapchatu, WhatsAppu - sve.” Pogledao me kao da govorim poljski. Obično bude
tako.
Prema Travisovim riječima, počelo je prije nekoliko tjedana. Njegov sin tinejdžer,
koji voli prčkati po računalima (tako je to on rekao), guglao je očevo ime i među
rezultatima pronašao mladu ženu koja ima mnogo toga reći. Nadimak na Twitteru
bio joj je @Blond_Becca. Na profilnoj slici vide se samo dva plava oka i
peroksidnoplave šiške. Bilo je nemoguće naći pouzdanu fotografiju nje kao osobe.
Preletjela sam preko njezinih objava na Twitteru.

Declan Travis: ne baš obiteljski čovjek kakvim se voli predstavljati.

Dvije godine bila sam Declanova ljubavnica. Zašto mi nitko ne vjeruje?
Voli se predstavljati kao obiteljski čovjek, ali zapravo je prljavi, lažljivi seksualni
manijak.
Iskoristio me i uništio mi život.

“Kako ti se čini?” upitao je Frank stojeći iza mene i gledajući u zaslon.

Namrštila sam se. “Teško je reći bez njezina pravog imena. Uvući ću je u
komunikaciju, da vidim mogu li otkriti što je na stvari. A onda ću naći način da je
diskreditiram.”
Frank je zaškiljio, otpuhnuo mrvice čipsa s mog zaslona. “Mislimo li da govori
istinu?”
Zagledala sam se u objave @Blond_Becce. Ostavljala je dojam odlučne žene.
“Nisam sigurna da on govori istinu.”

Otvorila sam novi profil na Twitteru pod imenom Alexis Carrington. To mi je

omiljeni pseudonim - nitko tko je dovoljno mlad da visi na društvenim mrežama ne
zna tko je ona. A zatim sam utipkala: Zašto bi ti itko vjerovao?
Odgovor sam dobila već za nekoliko minuta. Zašto bih lagala? Već dvije godine
nije na TV-u, a najmanje je dvadeset godina stariji od mene! Bilo je logike u tome
što je rekla.
Što je onda ovo? utipkala sam. Ljubi pa rastrubi? Zašto jednostavno odmah ne
prodaš priču tabloidima? Mogla bi dobiti najmanje 20 tisuća funti.
Ne želim novac, odgovorila je. Samo želim da istina izide na vidjelo. Zaveo me,
obećao mi da ćemo biti zajedno, a onda me nogirao. Lažljivac je. On je... Ponestalo
joj je mjesta. Ali shvatila sam bit.
Imala je trinaest tisuća pratitelja. Provjerila sam statistiku. Do prije pet dana
imala ih je šest tisuća.
“Nije dobro”, rekoh Franku. “Ne želi novac.”
“Svi žele novac”, reče on.
“Ova ne. Rekla sam joj da bi mogla zaraditi dvadeset somova, ali nije ju
zanimalo.”
 Opsovao je ispod glasa. “Onda imamo žicu pod naponom. Vidi možemo li je
deaktivirati. Ako ne, prijeđi na sljedeću razinu.”

Travis je zvao već to poslijepodne. Iz dva su ga tabloida nazvali i ispitivali o

glasinama. Novine obožavaju Twitter: ne postoji dan bez novosti sve dok možeš
izvijestiti da su se članice dvaju različitih ženskih bendova posvađale u porukama od
140 slovnih mjesta. Naslov ZAGONETNA LJUBAVNA AFERA DECLANA
TRAVISA bio je dovoljan za uvod u priču od dvije kartice teksta i dobar izgovor za
objavu fotografije fotomodela iz nekog reality showa sa zatamnjenim licem.
“Ulogorili su mi se pred vratima!” vikao je u telefon. “Žena mi šizi. Djeca ne
razgovaraju sa mnom. Moj agent kaže da bi ovo moglo značiti kraj pregovora s
ITV2. Morate nešto učiniti!”
“Izdat ćemo priopćenje”, rekoh umirujućim glasom. “Demantirat ćemo sve i
zaprijetiti tužbom svima koji kažu drukčije. Osim toga, otvorili smo vam profil na
Twitteru, preko kojega ćemo plasirati pozitivne poruke, fotografije vas s obitelji. I
sve smo bliže tomu da otkrijemo tko je Becca. Ali, gospodine Travis...” oklijevala
sam. Nije bilo teško jer upravo sam otvorila vrećicu grickalica s okusom šunke zaista
zamamna mirisa.
“Što?”
“Jeste li nam rekli sve? Ne možemo uspješno voditi ovu bitku za vas ako
nemamo cijelu sliku.”
Glas mu je bio cendrav. “Govorim vam istinu. Nemam pojma tko je ta žena. Ili
koji joj je vrag da mi pokušava uništiti život.”
Ne znam zašto mu nisam vjerovala. Činjenica je da takve djevojke postoje: s
ekstenzijama u kosi i štiklama dostojnim plesačica oko šipke, a toliko očajnički žude
za pažnjom da će za dva tjedna internetske slave, nekoliko naslovnica muških
časopisa i gostovanje u nekom reality showu tvrditi da su spavale s cijelom
nogometnom ligom. Ali @Blond_Becca bila je drukčija. Nikad prije nisam naišla na
neku kojoj bi na prvome mjestu bila “istina”. To mi je izazvalo laganu tjeskobu.

Do te večeri već je imala dvadeset osam tisuća pratitelja.

Poslala sam joj direktnu poruku. Napisala sam: Ja sam Declanova prijateljica. Ne
vjerujem da je spavao s tobom. On je pozitivac.
Da, on bi htio da to misle o njemu. Imam dokaze, odgovorila je. Čekala sam.
Na lijevom guzu ima madež u obliku glave ET-a. Kad sam to rekla Declanu,
problijedio je kao krpa. “To bi mogao biti bilo tko”, promucao je. “Mogla bi to biti
moja maserka. Ili žena koja mi nanosi sprej za samotamnjenje.”
A onda sam mu rekla drugu osobnu stvar koju je spomenula. Frankove su obrve
skočile do ruba vlasišta, a komentirao je da je malo prerano za takve pikanterije,
hvala lijepa, Bella, i odveo gospodina Travisa na piće da se čovjek malo oporavi od
šoka.

Declan Travis postao je prava noćna mora za agenciju Franka Diggera.

Sljedećega su dana dva tabloida objavila priču, PRLJAVO RUBLJE TV
ČISTUNCA, glasio je naslov u jednome, s podnaslovom: “Supruga smrknuta
napušta kuću”. Naslov u drugome bio je jednostavno: DECLAN VARA?, popraćen
izborom fotografija njegovih najboljih trenutaka u jutarnjem programu.
Uglavnom u društvu djevojaka u bikiniju.
“Imamo četrdeset osam sati prije nego što tu priču pokupe i prenesu sve velike
novine”, rekao je Frank češući se po glavi. Uslijedit će članci tipa ‘Zašto je
muškarcima danas tako teško da ostanu vjerni?’ Travis je bio izvan sebe. Žvakao je
Apaurine kao da su gumeni bomboni. Agent ga je zvao petnaest puta na dan. @
Blond_Becca imala je već pedeset četiri tisuće pratitelja. Ja sam puna dva dana
otvarala nove profile na Twitteru i stavljala objave proturječne njezinima. Frank me
šibao pogledima. “Uzbuna najviše razine”, rekao je.
“Hoće li platiti?” upitala sam.
“O, platit će”, rekao je Frank.
Nazvala sam Buzza. “Trebam otkriti vlasnika profila”, šapnula sam mu.
“Uobičajeni uvjeti.” Kad me nazvao tri sata poslije, nažvrljala sam adresu u blok.
Zatim sam se zavalila u stolac i zagledala u napisano.

To je poslijepodne bila na netu. Sjedila sam u autu i uključila Twitter aplikaciju

na mobitelu.

Hej, Becca, poslala sam poruku.

Vjeruješ li mi sad? odgovorila je.

Da. Vjerujem da si spavala s Declanom Travisom. Možda bismo mogle malo

podrobnije razgovarati o tome?

Rekla sam ti da me ne zanima razgovor s novinarima. Nije me briga što se piše.

Ne govorim o novinama. Dođi do auta. Parkirala sam ispred tvoje zgrade.

Sally Travis bila je onaj tip plavuše koju bi nekoć davno nazvali “prpošnom”, pa
je zatim prošla kroz fazu “fatalne”, sad bi je opisali kao “dobrodržeću”, a za kojom i
dalje uzdiše predsjednik golf-kluba. Otvorila je vrata auta, pričekala da otresem
mrvice sa suvozačeva sjedala i sjela.
“Morala sam nešto učiniti”, reče. Savršeno manikiranim prstima zapalila je
cigaretu i otpuhnula jednako savršen krug dima. “Na zalasku je. Već pola godine ne
nude mu ništa drugo osim Krize kućnih ljubimaca ili da uskoči kao zamjena za
voditeljicu emisije o antikvitetima dok je ona na odmoru.”
“Ne zna da iza svega stojite vi?”
“Naravno da ne zna”, reče ona umorno. “Ima dvije moždane stanice, srećica. Da
zna istinu, već bi se prije dva tjedna izblebetao. Mislila sam da bismo mu ovako
mogli malo dići cijenu, učiniti ga... opet uzbudljivim. Znate, relevantnim.”
Zurila sam u nju. “On silazi s uma od brige.”
Suzila je pogled. “Znam da mislite da sam grozna. Ali gledajte - upravo sam se
čula s njegovim agentom. Samo jutros stigle su dvije ponude za gostovanje u emisiji
Raspuštenice i dvije nedjeljne ekskluzive. A što je najbolje, zvali su i iz jutarnje
emisije. A to najviše voli.”
Osmjehnula se. “O, znam da je trenutačno malo uzdrman, ali ja ću reći klincima
kako stvari stoje. Kad vidi rezultate, bit će presretan.”
Otpuhnula je još jedan savršen krug dima kroz prozor.
“Osim toga, ne mogu više podnijeti da mi se cijeli dan mota po kući, Bella.
Izluđuje me.” Okrenula se prema meni. “Što?” upita.
Pod petom joj je zakrckao komadić čipsa.
“Pretpostavljam da ne biste prihvatili posao?” upitah.

Do četiri sam se već vratila u ured. Promet na M3 bio je užasan, ali nije me bilo
briga. Pjevala sam uz CD, smazala dvije vrećice čipsa s okusom luka iz zalihe za
hitne situacije i razmišljala o suptilnoj složenosti trajne ljubavi. U svome poslu
nisam često nailazila na to.
Sally Travis i ja razgovarale smo još pola sata. Dogovorile smo se da će
@Blond_Becca nestati jednako brzo kao što se pojavila. Declan neće imati pojma što
se dogodilo. Nitko mu neće moći ništa prikvačiti, ali sama naznaka bračne nevjere
podići će mu cijenu među kućanicama. A u sljedeći broj časopisa OK! stavit ćemo
‘ekskluzivnu’ priču na četiri stranice: DECLAN I SALLY TRAVIS: NAKON
DVADESET GODINA BRAKA JAČI NEGO IKAD PRIJE. Supruge će to čitati
suosjećajući sa Sally. Muževi će preletjeti članak pogledom zavideći starom liscu
koji je još sposoban za takve stvari. Već sam nazvala časopis i bili su vrlo zagrijani
za to. Honorar će pokriti sve troškove agencije Franka Diggera.
 Ušla sam bez kucanja ravno u Frankov ured i sjela na kožnati kauč.
“Možeš reći Declanu da Becca više nije problem. Neka se udobno zavali i
promatra kako pljušte ponude za posao.” Ležerno sam prekrižila noge na njegovu
staklenom stoliću.
Trebalo mi je nekoliko minuta da shvatim da on ne izgleda sretno.
“Što?”
“Zar nisi slušala prokleti radio?”
“Ne”, rekoh. “Krepao mi je. Zašto?”
Frank je zario glavu u dlanove. “Nisam ga mogao spriječiti.”
“Da učini što?” upitah. “Frank, ne razumijem. Što se događa?”
“Nisam ga mogao spriječiti da sve ne izbrblja.” Frank zgađeno zavrti glavom.
“Imala si pravo, Bella. Od početka. Declan Travis je upravo na televiziji priznao
da već tri godine vara ženu s vražjom šminkericom.”
Ljubav poslijepodne
 U sobu mogu ući tek u dva nula nula. Ni minutu prije. Hotelska pravila, objasni
recepcionistica. “Soba je prazna od jedanaest, ali uprava kaže ako jednom napravimo
iznimku...” Znakovito se kvrcne po nosu.
Sara klimne. Ne smeta joj čekanje. Daje joj priliku da se aklimatizira. Nije
očekivala da će danas biti u srcu Suffolka, u jakobijanskom hotelu s manikiranim
travnjacima i strogim pravilima odijevanja. Očekivala je da će biti kod kuće, slagati
školske odore, prazniti kutije za užinu i torbe s opremom za tjelesni, možda poslije
otići do supermarketa. Uobičajenu rutinu vikendom.
Ali nedugo nakon doručka Doug je teatralno sišao u kuhinju, a djeca su stajala na
stubama iza njega dok joj je govorio neka svuče gumene rukavice i ode se malo
našminkati.
“Zašto?” upitala je rastreseno. Pokušavala je slušati radio.
“Zato što vozimo klince baki, a onda ja vozim tebe na vikend.”
Zurila je u njega.
“Za godišnjicu”, dodala je njihova kći.
“Mi smo sve znali”, rekao je najmlađi Seth. “Tata te htio iznenaditi.”
Skinula je gumene rukavice. “Ali... godišnjica nam je bila prije nekoliko tjedana.”
“Pa... sretna ti godišnjica sa zakašnjenjem.” Pogubio ju je. Seth se pretvarao da
mu se povraća od tog prizora.
“Ali... tko će se brinuti o psu?” upitala je.
Licem mu je preletio tračak uzrujanosti. “Ostavit ćemo mu hrane i vode. Neće nas
biti samo dvadeset četiri sata.”
“Ali bit će usamljen. I napravit će nered.”
“Onda ćemo i njega ostaviti kod moje majke.”
Njegova majka mrzi pse. Sara si je napravila mentalni podsjetnik da Janice
poslije pošalje cvijeće u znak isprike. Ne želim ići, pomislila je iznenada. Želim
pospremiti kuću. Želim da ti popraviš prekidač u kupaonici, što mi obećavaš već dva
mjeseca. Ali kad je kći pokazala na već spremnu torbu, prisilila se na osmijeh.
“Spakirala sam ti plavu haljinu”, rekla je Tamsin. “I one satenske štikle.”
“Hajdemo, hajdemo!” Doug je pljeskao rukama kao organizator nekog izleta. U
autu, položio joj je ruku na koljeno. “Dobro si?”
“Tko si ti?” upitala ga je. “I što si učinio s mojim mužem?” Djeca su se
nasmijala. Kod bake i djeda gledat će satelitsku TV i baki krasti sherry prije večere.
 Soba gleda na jezero, a veći dio zauzima najširi krevet koji je ikad vidjela. Ona
rastreseno pomisli da su bez problema mogli povesti i djecu i psa, i da bi još bilo
mjesta za jednu osobu. Na stoliću su čaj i kava, čak i limena kutijica s domaćim
keksima. Dvaput joj to pokaže, kao da želi istaknuti o kakvu je divnom hotelu riječ.
Potapše se po džepu pa izvadi nešto sitniša za napojnicu nosaču prtljage, a zatim se
vrata zatvore i ostanu samo njih dvoje i pogledi u tišini.
“Eto”, kaže on.
“Da.”
“Što ćemo sad?”
U braku su već četrnaest godina. Nekoć ne bi bilo potrebe za takvim pitanjem.
Prije možda trinaest godina poslijepodne bi otišli u krevet, svaki s tanjurom
prepečenca koji bi se nepojeden ohladio na podu. Bilo je nešto dekadentno u tom
ljenčarenju u krevetu u vrijeme kad sav ostali svijet radi.
A sad se zapita je li joj kći spakirala kontaktne leće i kad će stići oprati školske
odore.
Gleda muža, tog muškarca što vadi odjeću iz torbe i pažljivo poravnava nabore
prije nego što će objesiti hlače na vješalicu.
Prošlo je već pet tjedana i dva dana otkad su vodili ljubav. A i to je završilo
naprasno kad je Seth povratio i doviknuo niz hodnik da mu treba presvući navlaku za
poplun. Sjeća se da j oj je čak bilo laknulo, kao da je dobila poštedu od tjelesnog u
školi.
“Hoćeš da odemo prošetati?” upita on. Škilji kroz francuske prozore. “Zemljište
oko hotela izgleda lijepo.”
Potrudio se, pokazao da i nakon toliko godina zna biti darežljiv, impulzivan,
nepredvidljiv. Ne bi li i ona trebala pokazati isto?
Sjedne na krevet, lagano se nagne unatrag u pozu koju bi se moglo shvatiti kao
zavodljivu i pokuša potisnuti nelagodu.
“Mogli bismo... jednostavno ostati ovdje”, kaže ispruživši nogu. Shvati da se
crveni.
On se okrene prema njoj. “Odlična ideja. Možemo posuditi neki DVD”, kaže.
“Imaju ih dolje na recepciji. Vidio sam u ponudi Zmije u avionu - već dugo želim
pogledati taj film.”

Četiri i petnaest, Sara leži na golemu krevetu i gleda film o zmijama u

zrakoplovu. Muž leži pokraj nje, a stopala u čarapama lagano mu se tresu od
smijeha. Zagleda se kroz prozor u plavo nebo. Kad su postali ovakvi? Ne nakon
rođenja najstarijega sina. Sjeća se da im je patronažna sestra rekla neka što prije opet
“budu intimni”, a oni su je tupo gledali blijedih lica, izmučeni prvim tjednima
roditeljstva. ”Kad ga popodne stavite na spavanje, uživajte jedno u drugome.”
Pogledali su u nju pa jedno u drugo, kao da je žena sišla suma. Da odu u krevet? Dok
je stan pun prljavih pelena i dječje odjeće? Dok iz nje još curi na sve strane? Ali
poslušali su je, sjeti se sad, i bilo je veličanstveno. Hihotali su se vlastitoj nestašnosti,
ushićeni činjenicom da imaju sina i vlastitom ulogom u njegovu stvaranju.
“U koliko sati sutra krećemo kući?”
“Što?” upita on skrenuvši pogled sa zaslona.
“Sjetila sam se da trebamo pokupiti Sethovu violinu od Thomasovih. Ostala mu
je kod njih u petak. A u ponedjeljak ujutro ima sat pouke.”
“Moramo li sad o tome?” kaže on uzrujano.
“Bolje nego da razmišljamo o pitonima.” Nije obrijala pazuha i noge. Shvati da
zapravo mrzi iznenađenja.
“Ne sviđa ti se film?”
“U redu je.”
Proučava joj lice. “Znao sam. Htjela si onaj s Kate Winslet.” “Ne... Samo moram
posložiti stvari u glavi prije nego što se mogu opustiti.”
Naglašeno strpljivo, on joj reče: “Samo... zaboravi... klince... na pet... minuta.”
“Ne možeš me jednostavno istrgnuti iz svakodnevnice i očekivati da se pretvaram
da nemam nikakvih obveza.”
On zaustavi film i pridigne se na lakat.
“Zašto?” upita. “Zašto se ne možeš jednostavno isključiti?” “Zato što netko mora
voditi brigu o tim stvarima, Doug, a obično to nisi ti.”
On iskrivi lice. “O. Baš lijepo.”
“Samo iznosim činjenice.”
“Što bih trebao učiniti?” kaže on. “Najprije se žališ da te uzimam zdravo za
gotovo, a kad napokon učinim nešto što si govorila da želiš - malo romantike - ti
kvocaš o satovima violine i napadaš me.”
“Romantika? Tebi je gledati film o zmijama u avionu romantično? Kvragu, Doug,
ne bih voljela vidjeti kako bi bilo da nisi u romantičnom raspoloženju!”
On zuri u nju, prešutno priznajući prvu naznaku nelagode. “Dobro. A što onda
želiš da radimo?”
“Mislila sam..." Počne ona. Uzdahne, petlja prstima po svilenom prekrivaču.
“Mislila sam...”
Prodorno je gleda. “A. Mislila si da ćemo...”
Ona se uvrijedi. “Kažeš to kao da sam očekivala nešto bizarno!” “Ako želiš voditi
ljubav, dobro.” On slegne ramenima. “Možemo ostatak filma pogledati poslije.”
“O, posljednji veliki romantik...”
“A, kvragu sve, Sara. Što bih trebao reći?”
“Ništa”, kaže ona ljutito. “Ništa”
“Da, tako je najbolje. Jer ionako ne valja ništa što kažem. Ili učinim.”
On ugasi DVD, kao u znak pobune, pa sjede u tišini i osluškuju zvukove hotela:
povremene korake u hodniku, prigušen zveket posuđa s kolica za poslugu u sobu.
Kradomice pogleda kako mu trbuh napinje pasicu hlača. Odbija kupiti broj veće,
iako mu očito trebaju. Djeca ga potajno zovu Bucko.
“Imamo rezervaciju za večeru u osam”, kaže on napokon. “Navodno je hrana
fantastična.”
“Dobro.”
“Zamolio sam Tess neka ti spakira onu plavu haljinu. Onu koja mi se sviđa.”
“Zapravo mi je malo uska”, kaže ona oprezno. “Znaš lije li mi spakirala išta
drugo?” Neće baš moći jesti bude li se bojala da će joj haljina popucati po šavovima.
“Ne znam. Mogli bismo malo otići dolje,” kaže on. “Mislim da imaju dobar čaj.
Mogli bismo ga popiti na travnjaku.”
Ona odmahne glavom, zamišljajući kalorijsku bombu od kolača i eklere na
papirnatim tabletićima.
I šavove koji se napinju.
“Ne ako nas čeka bogata večera.”
“Pa...” On potapše krevet i nasmiješi se. “Hoćeš li onda...?”
Uslijedi duga tišina.
Ona obgrli koljena. “Iskreno, ne baš. Ne sad.”
On zakoluta očima. “A što onda želiš raditi?”
“Nemoj tako”, kaže ona.
“Kako?”
“Doug, godinama mi zaboravljaš rođendan. I godišnjice. I Valentinovo. A sad
napraviš ovo i odjednom je sve u redu? Jedan DVD na velikom krevetu i trebala bih
zaboraviti sve drugo?”
On sjedne i prebaci noge preko ruba, tako da joj je okrenut leđima. “Ah, uvijek
nešto. Što god učinim, nije dobro. Svake večeri dođem doma, dobro zarađujem,
pomažem oko klinaca. Rezerviram nam romantičan izlet. Ali ne. I dalje ne valja.
Nije dovoljno.”
“Zahvalna sam” pobuni se ona. “Ali danje. Nekako je... čudno. Osjećam se kao
da smo ubrzali od nule do sto na sat u sekundi.” ”Ali nemamo opciju dvotjednog
odmora! Koga vraga bih trebao učiniti, Saro? Imam osjećaj da tebi ništa nije
dovoljno dobro.” ”Nemoj sve svaljivati na mene”, otrese se ona. “Ne krivi mene što
smo potpuno zaboravili umjetnost zavođenja. I za ne plesati tango potrebno je dvoje,
znaš.”
“Super!” vikne on. “Neka sve ide kvragu. Spakirajmo se i idemo kući. Ali
najprije idem na WC!” kaže on i zalupi vratima.
“Zaboravio si križaljku!” odbrusi mu ona i zavitla novine za njim.
Zavlada tišina.
Zuri u svoj odraz u zrcalu, gleda tu ljutitu, umornu ženu u blijedoplavoj košulji.
Ne skida pogled sa sebe i polako zamišlja drukčiju ženu: razbarušene kose,
nezasitnu, koja jedva čeka priliku da zaskoči svog dragog. Susjeda Kath jednom joj
je povjerljivo rekla da se često “nabrzaka” poseksa s mužem nakon što klince
otpreme u školu. “Uspjeli smo to srezati na šest minuta”, rekla je. “Da on ne zakasni
na vlak u osam i četrdeset.”
I dalje zuri u svoj odraz pa pokusno napući usne, ali odmah se osjeti glupo. Lecne
se začuvši kucanje na vratima.
“Posluga u sobu.”
Doug ne čuje jer je u kupaonici uključen ventilator. Ona otvori vrata, a čovjek
ugura u sobu kolica sa šampanjcem na ledu i dvije visoke čaše.
“Gospodin i gospođa Nicholls”, kaže.
“Oh”, reče ona dok on otvara bocu i tiho pjevuši ispod glasa. “To je... baš lijepo.”
Nije sigurna što bi trebala učiniti. Zagleda se kroz francuske prozore, kao Doug
maloprije. Osjeća se užasno krivom. Nakratko se zapita bi li trebala potražiti nešto
novca za napojnicu.
“Super su te korporacijske povlastice, zar ne?” upita čovjek vedro.
“Molim?”
“Besplatna putovanja. Vi ste četvrti gosti iz Trethick Johnsona ovaj tjedan. Vaš je
suprug u upravi, ne? Svi iz uprave dobiju i besplatni šampanjac. Iako mislim da bi
neki radije dobili gotovinski bonus.”
Na trenutak samo šutke gleda u njega, a zatim prihvati pruženu čašu.
“Da”, odgovori zagledana u nju. “Da, pretpostavljam da bi.”
“Svejedno, šampanjac je šampanjac, ne?” Vojnički je pozdravi na izlasku iz sobe.
“Uživajte!”

Kad Doug napokon iziđe, ona sjedi na krevetu. On pogleda šampanjac pa nju.
Izgleda utučen, kao da nosi teret na leđima. Sara se sjeti koliko je naporno radio
proteklih nekoliko mjeseci.
 “Što je ovo?”
Ona razmisli na trenutak. “Posebna ponuda”, reče napokon. “Mislim da dolazi uz
sobu.”
On klimne, a zatim je opet pogleda. “Žao mi je”, promrmlja.
Ona mu pruži čašu. “I meni.”
“Imaš pravo. Sve je to malo...”
Na licu su mu dvije nove duboke bore, od ruba nosa gotovo do pola brade.
“Doug. Nemoj.” Podigne čašu i nazdravi mu. “Šampanjac je - šampanjac, ne?”
Sjede jedno pokraj drugoga na krevetu. Polako primaknu stopala sve dok se ne
dotaknu. Kucnu se čašama. Mjehurići joj klize niz grlo kao olovna sačma.
“Razmišljao sam. Popravit ću prekidač u kupaonici kad se vratimo”, kaže. “To je
čas posla.”
Ona otpije još jedan dugačak gutljaj.
Izvana s travnjaka dopiru zvukovi posluživanja čaja, škripa guma na šljunčanom
prilazu. Na povjetarcu dolebdi i smijeh. Ona otvori oči i lagano nasloni glavu na
njegovo rame.
Dvadeset minuta do pet.
“Znaš, imamo još nekoliko sati do večere...”
Vrabac u ruci
 Uvijek su se prepirali na putu na zabave. Nikad se ne može jednostavno opustiti,
tvrdio bi Simon uključujući motor auta. Ne kad već kasne pola sata, definitivno ne,
odvratila bi ona popravljajući frizuru pred zrcalom iznad sjedala.
Možda je stvar bila u tome da nekako uvijek završi sjedeći za stolom uz nekog
napornog dosadnjakovića. (Povremeno je mjerila koliko dugo tipu treba da je upita
čime se bavi: rekord je - zasad - malo ispod dva sata.) Ili možda u tome da je uvijek
ona ta koja vozi natrag kući pa ne pije. (To se podrazumijevalo. Upitala bi ga “tko
vozi?”, a on bi je svaki put pogledao kao da se šali, napola užasnut, i potom joj
priznao da je već popio nekoliko žestokih pića.) Što je još gore, ova se zabava
odvijala u golemu šatoru, čega se sjetila petnaest minuta nakon što je napokon
krenula od kuće. U sivim satenskim štiklama.
“Je li ti OK ako danas ja pijem?” upitao je Simon kad su stali na pošljunčanom
parkiralištu. “Sjećaš se da sam prošli put ja vozio.”
Krista Nightingale (Beth je uvijek sumnjala da je to ime izmišljeno) bila je
trenerica umijeća življenja i njihova bivša susjeda. Za nju nisu obične zabave,
njezina ‘okupljanja’ odvijala su se u napuštenim vatrogasnim postajama ili crkvama,
pod svjetlom svijeća. Stalno je istraživala nove metode detoksikacije i svako malo
otperjala bi na kakvo besplatno putovanje s bogatim klijentima.
Simon je nagovarao Beth neka je upita kako bi se i ona mogla ubaciti u takav
posao. (“Ide ti šefovanje ljudima.”), ali Beth nikad nije bila dobra u ostvarivanju i
održavanju kontakata. Sve joj se to činilo nekako proračunano: pohvaliti nečiju
torbicu da bi dobila broj telefona.
“Opa”, reče Simon pri pogledu na grimizan šator maharadža - stila koji se
protezao cijelom duljinom Kristina dvorišta. Posvuda oko njega rasli su grmovi u
punom cvatu, ispunjavajući topao večernji zrak opojnim mirisom. Sa stabala su
visjeli kineski lampioni, prigušenom se crvenom svjetlošću pridružujući sutonu.
“Juteni tepisi”, reče Beth očajno.
“Ma daj, ljubavi. Gledaj to s pozitivne strane - predivno je!”
“Predivno je kad nemaš cipele s potpeticama koje će propasti u meku zemlju kao
štapići za ražnjiće.”
“Pa obuj neke druge.”
“To bi bio dobar savjet prije nekih pola sata.”
“Možeš posuditi moje.”
“Jako smiješno.”
“Beth! Izgledaš fantastično!” Krista se probijala prema njima po jutenim
prostirkama. Bila je jedna od onih žena koje se s lakoćom kreću među ljudima,
prikupljajući podatke, koje bi poslije dijelila drugima u savršeno odmjerenim
količinama, kao kakav društveni Robin Hood.
“Svi su ovdje. Ne, ne brinite se! Nema veze!” Odmahnula je rukom kad se Beth
počela ispričavati što kasne. Beth joj se zagledala u savršeno glatko čelo
razmišljajući o botoksu. “Ionako nam hrana kasni. Dajte da vam oboma ponudim
piće.”
“Ja ću se pobrinuti za to. Sve izgleda fantastično, Krista. Samo me uputi prema
šanku.” Poljubivši je u obraz, Simon se brzo udalji. Neće ga biti dobrih pola sata,
pomisli Beth. Motat će se oko grickalica. I čekati da se njoj popravi raspoloženje.
Krista ju je usmjeravala prema šatoru. “Poznaješ Chisholmove, zar ne? I
McCarthyjeve? Hmm. O, gle”, reče. “Dođi da te upoznam s Benom. On se bavi istim
poslom kao ti.”
I eto ga pred njom. Polako joj je pružio ruku.
“Zapravo,” reče dok su se Beth sušila usta, “već se poznajemo.”
Pogled joj je skliznuo u stranu, prema mjestu gdje je njezin je muž grabio pržene
oraščiće. “Da.” Pogledala je Kristu i s mukom progutala pa se uspjela nasmiješiti.
“Nekoć smo... radili zajedno.” Krista je djelovala ushićeno. “O, stvarno? Kakva
slučajnost! Što ste radili?”
“Sastavljali brošure. Ja sam bila zadužena za riječi, Ben za slike.” “Sve dok Beth
nije otišla.”
“Da. Dok nisam otišla.”
Nekoliko su se trenutaka gledali. Izgledao je isto, pomislila je, ne - još bolje, vrag
ga odnio - a onda je postala svjesna crvenokose žene koja joj se široko smiješila.
Ben je nakratko spustio pogled. “A ovo je moja žena Lisa.” “Čestitam.” Brzo se i
bešavno nasmiješila. “Kad ste se vjenčali?” ”Prije godinu i pol.”
“To je bilo brzo. Hoću reći... nisi bio u braku kad smo radili zajedno.”
“Bila je to romansa koja nas je pomela s nogu, nije li, ljubavi?” Žena ga zagrli, a
u načinu kako je zadržala ruku na njegovu okovratniku osjećala se posesivnost.
“Ben je klimnuo. “A tvoj muž? Jesi li...”
“Jesam li što? Još s njim?” Ispalo je otresitije no što je namjeravala. Napola se
nasmijala, da ispadne da se šalila.
“... ovdje s njim?”
Pribrala se. “Da, naravno! Eno ga tamo. Pokraj šanka.”
Pogled mu se mrvicu predugo zadržao na Simonu procjenjujući ga. “Mislim da se
nismo upoznali.”
 “Ne, mislim da niste.”
Osjetila je Kristinu ruku na leđima. “Sjedamo za stol za dvije minute. Ispričajte
me, idem pogledati kako napreduju pakore. Beth, ti nisi veganka, zar ne? Sigurna
sam da mi je netko rekao da je vegan. Jer imamo i curry s tofuom.”
“Lijepo te bilo opet vidjeti, Beth.” Ben se već okretao.
“I tebe.” Nije skidala osmijeh s lica sve dok nije došla do Simona. “Boli me
glava.”
Simon je ubacio kikiriki u usta. “Ali još nisam ni skinuo hlače!” “Jako smiješno.
Moramo li ostati? Radije bih išla kući.” Ogledala se po prepunom šatoru. Kako se
spustila noć, tako se miris ruža i svježe pokošene trave pomiješao s aromama
indijskih začina. Na jastuku u kutu prekriženih je nogu sjedio svirač sitara i prebirao
po žicama. Englezi ne znaju dobro sjediti na podu, pomislila je rastreseno. Nisu
dovoljno gipki. Na drugom kraju šatora neki je muškarac vezao ubrus oko glave u
lošu imitaciju turbana. Lecnula se s nelagodom u njegovo ime.
“Zaista me boli glava.”
Simon je dopustio da mu šanker ponovno napuni čašu. “Samo si umorna. Ne
možemo otići prije hrane.” Stisnuo joj je ruku i upitno je pogledao. “Izdrži još
nekoliko sati. Osjećat ćeš se bolje čim nešto pojedemo.”

Stolac njoj slijeva bio je prazan. Čim je vidjela ime ispisano krasopisom, znala je
da je to bilo neizbježno.
“Oh”, rekao je vidjevši kraj koga su ga smjestili.
“Da”, reče ona. “Blago tebi.”
“Blago nama oboma.”
Zašto je pristala doći na večerašnju zabavu? Mogla je smisliti sto razloga zašto ne
može doći, uključujući i taj da ima rijetku bolest koju mora guglati, ili da plete
pokrivač od olinjale mačje dlake. Kako se dogodilo da je završila pedalj od ovog
muškarca - čovjeka koji joj je prije nepune dvije godine izvrnuo život naopako?
Čovjeka koji ju je iz nevidljive žene kojoj se ne pridaje dovoljno pažnje
preobrazio u seksualnu božicu, koketnu mačku. Preljubnicu.
Odlučno se okrenula prema muškarcu rumena lica koji joj je sjedio s desne
strane. “I”, počela je. “Čime se vi bavite? Recite mi malo više o sebi. Ispričajte mi
sve!”
I prije nego što su pojeli predjelo, Beth je već znala sve o zaštiti od vlage, o
impregnaciji zidova i sprječavanju proboja vode. Doduše, jedva da je i registrirala
išta od toga što joj je krupni susjed rekao jer su joj sva osjetila bila usredotočena na
Bena, koji se smijao i razgovarao sa ženom sa svoje druge strane.
 Ali nakon niza vrlo podrobnih primjedbi o ultramembranama i šupljim zidovima,
Henry - savjetnik za probleme s vlagom - otišao je van zapaliti cigaretu pa su njih
dvoje ostali nasukani na svom kutu stola. Nekoliko su minuta sjedili u tišini
gledajući cvjetni aranžman pred sobom.
“Divna zabava.”
“Da.”
“Dobro izgledaš”, rekao je.
“Hvala.” Požalila je što nije odjenula crvenu haljinu. Zašto nije odjenula crvenu
haljinu?
“Radiš li?” upitao je.
“Da. U maloj marketinškoj tvrtki u gradu. Ti?”
“Još sam u Farnsworthu.”
“Ah.”
Opet su utonuli u tišinu čekajući da im mlada konobarica posluži drugi slijed.
Beth si ponovno napuni čašu. “Čestitam. Na ženidbi.”
“Hvala ti. Bilo je neočekivano.”
“Kad to tako kažeš, zvuči kao nesretni slučaj.” Otpila je velik gutljaj vina.
“Ne, samo je bilo neočekivano, kao što rekoh. Nisam očekivao da ću se tako
skoro vezati za nekoga.”
“Da. Nikad nisi bio tip koji se voli vezati, zar ne?”
Osjetila je njegov pogled na sebi i zacrvenjela se. Začepi, reče si. Simon je
doslovno nekoliko metara dalje. Glas mu se stiša do šapta. “Zaista ćemo sad o
tome?”
Osjetila je kako u njoj raste nešto nerazumno. Koliko je puta htjela razgovarati o
tome? Koliko je puta u sebi izrekla sve ono što mu je željela reći u lice? Kad su sjeli
za stol, gotovo da je očekivala da će on ustati i otići. Kako može sjediti, jesti, piti i
ponašati se kao da se ništa nije dogodilo?
“Zaista želiš sad voditi taj razgovor, Beth?”
Podigla je čašu. Njezin se muž smijao nečemu što mu je Krista govorila.
Pogledao je prema njoj i mahnuo.
“Zašto ne?” rekla je i odmahnula mu. “Prošle su dvije godine. Mislim da je to
dovoljno dugo odgađanje razgovora.”
“Zanimljivo.” Govorio je kroz ukočen osmijeh. “Ne sjećam te se kao tako ljutite
osobe.”
“Ljutite?” upitala je sarkastično. “Zašto bih se ljutila?”
“Ne znam. Pogotovo s obzirom na to da si, ako se dobro sjećam, ti bila ta koja je
donijela sve odluke.”
“Odluke?”
Nagnuo se malo bliže. “Da se ne nađeš sa mnom? Čak ni da razgovaramo o
onome o čemu smo obećali razgovarati?”
“Da se ne nađem s tobom?” Okrenula se i zagledala u njega. “Govorimo li o istoj
vezi?”
“Beth, draga, bi li mi dodala vino?” začuje Kristin glas.
Naglo je podigla bocu, kao da je osvojila nagradu. “Naravno”, reče neprirodno
glasno.
“Onoga dana kad si otišla,” prosiktao je Ben pokraj nje, “trebali smo se naći u
Staroj kvočki i razgovarati o našoj budućnosti. A ti se nisi pojavila. Znao sam da si u
nezavidnu položaju, ali čak ni poziv, nikakvo objašnjenje? Ništa?”
“U Staroj kvočki?”
Opet Kristin glas. “Može i bijelo? Oprosti, draga. Ne mogu dosegnuti odavde.”
“Naravno!” Nagnula se natrag i pružila joj ohlađenu bocu.
“A znala si da jednom kad predaš službeni mobitel više neću moći do tebe. Što
sam trebao misliti? Ne misliš li da sam nakon svega što smo prošli, nakon svega što
smo jedno drugome obećali, zaslužio malo više od toga da me ostaviš da te čekam
uzalud?” Spustila je glas do šapta. “Kočija i konji. Trebali smo se naći u Kočiji i
konjima. A ti si taj koji se nije pojavio.”
Pogledi su im se sreli.
Između njih se stvorila Lisa. Beth je zadovoljno primijetila da se Ben lagano
lecnuo kad mu je spustila ruku na rame. “Kako ti se svidjela pašteta od leće, dragi?”
“Izvrsna je!” Kao da mu je netko svom snagom bacio osmijeh na lice.
“I mislila sam da će ti se svidjeti. Krista će mi dati recept.” “Odlično!”
Zavladala je kratka, nelagodna tišina.
Lisa je klimnula nekako nahereno. “Posao, ha? Dobro... vas dvoje nastavite svoje
marketinške razgovore. Ja idem pronaći WC.” ”Ondje”, pokaže Beth kroz gomilu.
“U kući.”
“Kočija i konji?” ponovio je Ben kad je njegova žena otišla. Poslužitelj je spustio
rižu pred Beth. Proslijedila ju je Benu osjetivši mali strujni udar kad su im se ruke
dotaknule. “Čekala sam dva sata.”
Zurili su jedno u drugo. Šator je nakratko prestao postojati. Opet je bio kišovit
četvrtak, a ona je sjedila u praznom pubu i rukavom brisala suze.
“Jesam li dobro čuo da to vas dvoje razgovarate o pubovima?” Opet se pojavio
Henry, susjed s desne strane stola.
 “Da.” Progutala je kroz stisnuto grlo. “O Kočiji i konjima.”
“O, znam taj pub. Gore kraj kružnog toka, nije li? Dosta ljudi ide onamo, zar ne?”
Pogled joj se sreo s Benovim. “Ne baš onoliko koliko su neki od nas očekivali,
čini se.”
“Šteta. Dosta pubova ima sve manje gostiju u zadnje vrijeme. Najamnine su
previsoke pa ugostitelji dižu cijene. Na kraju propadnu.”
Sjedili su i jeli glavno jelo, nešto s piletinom. Nije znala što.
Više nije osjećala okuse.
“Jesi li za još malo vina?”
Gledala mu je ruku dok je točio, prisjećajući se koliko je voljela oblik njegovih
prstiju. Savršene muške ruke dugačkih, snažnih prstiju i četvrtastih jagodica, blago
osunčane, kao da su radile na suncu. Uvijek je uspoređivala Simonove ruke s njima i
mrzila se zbog toga.
“Ne znam što da kažem”, rekao joj je.
“Nema se što reći. Oženjen si. Ja sam i dalje udana. Otišli smo svako svojim
putom.”
Osjetila je lagan pritisak i pomalo u šoku shvatila da je to dodir njegova bedra uz
njezino.
“Jesmo li?” upitao je tiho, a riječi su je uzdrmale kao potres. “Zaista?”

Pojela je pola čokoladne pjenice, a šalice za kavu pred njima bile su prazne.
Prelazila je prstom po rubu čaše gledajući kako Benova crvenokosa žena živo
razgovara sa skupinom ljudi na drugom kraju stola. To sam mogla biti ja, pomislila
je.
“Sve to vrijeme”, reče Ben tiho, “bili smo uvjereni da je ono drugo diglo ruke od
nas.” Noga mu je još bila prislonjena uz njezinu. Nije htjela razmišljati o tome kakav
će biti osjećaj kad je makne.
“Mislila sam da ti je dozlogrdila moja neodlučnost.”
“Čekao sam gotovo godinu dana. Pričekao bih još toliko.”
“Nikad mi to nisi rekao.”
“Nadao sam se da neću morati.”
Tugovala je za njim. U osami, skrivajući bol pred mužem. Plakala u kadi ili u
autu, ronila suze zbog onoga što je moglo biti i od grižnje savjesti zbog onoga što
jest bilo. Ali čak je i tad osjećala da joj je pomalo laknulo što je odluka napokon
donesena. Nije bila lažljivica po naravi, a ta joj je... stvar... onemogućila da se
usredotoči na išta drugo - posao, kuću, obitelj. A pomisao na to da Simonu slomi srce
bila joj je preteška.
Ben se nagnuo prema njoj, ne skidajući pogled s plesnog podija. “Što misliš da bi
bilo s nama?”
Gledala je ravno pred sebe. Njezin je muž razgovarao s Kristom. Nakratko su
zastali i nasmijali se nekome tko je pao sa stolca.
“Mislim... da bi nagađanje o tome svakoga izludjelo.”
Glas mu je bio tek malo više od šapta. “Mislim da bismo sad bili zajedno.”
Sklopila je oči.
“Zapravo, znam da bi bilo tako.”
Okrenula se prema njemu. Pogled mu je bio blag, upitan, užasavajuć.
“Nikad se ni s kim nisam osjećao kao s tobom”, rekao je.
Svijet oko nje kao da je stao. Osjetila je da joj srce kuca brže i tjera krv u lice.
Protekle dvije godine kao da su isparile. A onda je podigla pogled i ugledala Lisu na
drugom kraju stola. Lisa se okrenula od skupine i sad ih je promatrala, a na licu joj
se nakratko vidjela ranjivost, umoran izraz nekoga tko stalno mora biti na oprezu.
Nelagodno se nasmiješila Beth i spustila pogled. Beth je osjetila kako joj se obrazi
crvene.
Da. To sam mogla biti ja.
Pogledala je prema svome mužu, koji se smijao. Nesvjestan. Nedužan. Dobro
smo, zar ne? bio ju je upitao prošle nedjelje. I, neuobičajeno za njega, pozorno joj je
promatrao lice dok je to izgovarao. Otpila je posljednji gutljaj vina i na trenutak
ostala nepomično sjediti. Zatim je ustala i posegnula za torbicom koja joj je ležala
podno stolca.
“Beth?”
“Bilo te lijepo opet vidjeti, Bene”, rekla je.
Licem mu je preletio izraz nerazumijevanja. “Nisi mi rekla gdje radiš”, dodao je
brzo. Henri od Vlage sjedio je nedaleko od njih klimajući glavom u ritmu glazbe.
“Možda... bismo mogli otići na ručak? Jedva da smo stigli pošteno razgovarati.”
Opet je pogledala prema Liši. Blago mu je dotaknula ruku, samo na sekundu.
“Mislim da ne”, rekla je. “Otišli smo svatko na svoju stranu, zar ne?”
“Oprostite... što ste ono rekli čime se bavite?” doviknuo je Henry za njom kad je
odlazila.

Simon je stajao blizu šanka prebirući po preostalim minijaturnim sendvičima i

grickalicama. Tražio je omiljene mu indijske oraščiće. Pronašao je jedan i podigao
ga kao nagradu prije nego što će ga ubaciti u usta. Shvatila je da još nikad nije
vidjela da je promašio.
“Hajdemo kući”, rekla je obgrlivši ga oko ramena.
“Još si umorna?”
“Zapravo, mislila sam da bismo mogli ranije u krevet.”
“Ranije?” Pogledao je na sat. “Pa prošla je ponoć!”
“Poklonjeni konj i tako to, gospodine”, rekla je.
“Ah. Neću mu gledati u zube. Obećavam.” Nasmiješio se i pomogao joj da
navuče kaput.
Možda joj se samo učinilo, ali kao da je brzo pogledao preko ramena prema
mjestu gdje je bila sjedila, a licem mu je preletio izraz koji nije znala protumačiti.
Oslonjena na muževu ruku oko ramena, dovoljno da joj potpetice ne utonu
preduboko u jutenu prostirku, Beth se polako probijala između stolova prema izlazu
iz šatora i svome domu.
Cipele od krokodilske kože
 Sam baš svlači kupaći kostim kad uđu Mame Dame. Blistave i mršave kao
grančice, okruže je glasno razgovarajući, mažući noge skupim hidratantnim
kremama, potpuno nesvjesne njezina postojanja.
Žene su to u dizajnerskoj opremi za vježbanje, savršenih frizura, i s dovoljno
vremena za odlaske na kavu. Zamišlja njihove muževe po imenu Rupe ili Tris koji
ležerno bace omotnicu s golemim bonusom na skup kuhinjski stol pa privuku ženu u
medvjeđi zagrljaj prije nego što je odvedu na neplaniranu večeru. Te žene nemaju
muževe koji su u pidžami do podneva i dobiju bolan izraz lica kad god im žena
spomene da ne bi bilo loše da se jave na koji oglas za posao.
Članarina za teretanu trenutačno je luksuz koji si ne mogu priuštiti, ali ima
obvezu plaćanja još četiri mjeseca, a Phil joj je rekao da bi bilo šteta da to propadne.
Pogotovo zato što joj čini dobro, kaže on. A zapravo želi reći da je za oboje dobro da
se ona nakratko makne iz kuće i od njega.
“Sad ti je zadnja prilika, mama”, kaže njihova kći mjerkajući njezinu sve manju
razliku između opsega struka i kukova sa sve većim užasom. A Sam im ne može
opisati koliko mrzi teretanu: tu tiraniju napetih tijela, pomno zamaskirano
neodobravanje dvadeset-i-nešto-sitnogodišnjih osobnih trenera, sjenovite kutove
gdje se ona i drugi Obli Ljudi pokušavaju sakriti.
Sad je u tim godinama kad se pogrešne stvari - salo, bore - lijepe za nju, a sve
drugo - sigurnost na poslu, sreća, snovi - s lakoćom joj klizi iz ruku.
“Nemaš pojma koliko je sve poskupjelo u Club Medu ove godine”, govori jedna
od žena. Prignuta je, briše skupo obojenu kosu, i a savršeno osunčana guza jedva da
je i pokrivena skupim čipkastim gaćicama. Sam se mora izmicati postrance da je
slučajno ne dotakne.
“Znam! Pokušala sam nam rezervirati Mauricijus za Božić - vila u kojoj uvijek
odsjedamo poskupjela je četrdeset posto!”
“Skandalozno.”
Da, skandalozno, pomisli Sam. Kakva strahota, jadne vi. Prisjeti se kamp-kućice
koju je Phil kupio prošle godine s namjerom da je osposobi. Moći ćemo provesti
vikende na obali, rekao je veselo. Nije stigao dalje od popravka stražnjeg odbojnika.
Otkad je ostao bez posla, kamp-kućica stoji na prilazu kao stalni podsjetnik na ono
što su izgubili.
Sam navuče gaćice, trudeći se sakriti blijedu, pjegavu kožu ispod ručnika. Danas
ima četiri sastanka s potencijalnim klijentima. Za pola sata treba se sastati s Tedom i
Joelom iz tiskare pa će pokušati svojoj tvrtki donijeti nove poslove. “Treba nam to”,
rekao je Ted. “U smislu ‘ako ne uspijemo...’” Iskrivio je lice. Što nije nimalo
umanjilo stres.
“Sjećate li se one grozote koju je Susana unajmila u Cannesu?”
Umiru od smijeha. Sam se čvršće omota ručnikom i ode u kut osušiti kosu.
Kad se vrati, više ih nema, samo je u zraku ostala mirisna jeka skupih parfema.
Uzdahne od olakšanja i pogrbljeno sjedne na vlažnu drvenu klupu.
Tek kad se već odjenula i posegnula pod klupu, shvati da torba ispod nje izgleda
poput njezine, ali nije njezina. U njoj nisu udobne crne cipele primjerene za dulje
hodanje pločnicima i pregovaranje o poslu, nego vrtoglavo visoke crvene štikle od
krokodilske kože s karakterističnim crvenim potplatima Christiana Louboutina.

Djevojka na prijamu i ne trepne.

“Žena koja je bila malo prije u svlačionici. Uzela je moju torbu.”
“Kako se zove?”
“Ne znam. Bile su tri. Jedna od njih uzela je moju torbu.”
“Žao mi je, ali ja inače radim u našoj podružnicu u Hills Roadu. Vjerojatno bi
bilo bolje da razgovarate s nekim tko ovdje radi puno radno vrijeme.”
“Ali sad moram ići na sastanke. Teško da mogu otići u tenisicama.”
Djevojka je polako odmjeri od glave do pete, a izraz na njezinu licu jasno govori
da su tenisice najmanji od Saminih problema.
Sam pogleda na mobitel: na prvom sastanku mora biti za pola sata. Uzdahne,
dohvati torbu s opremom i ljutito krene prema željezničkoj postaji. Ne može na
sastanak u tenisicama. To joj postane vrlo očito čim stigne do ureda nakladničke
kuće obloženih mramorom, u usporedbi s kojima bi i Trump Tower izgledao kao
amiška nastamba. A očito je i po tome kako Ted i Joel kradomice pogledavaju u
njezina stopala.
“Malo si sportivo danas, ha?” upita Joel.
“Hoćeš li i tajice obući za sastanak?” kaže Ted. “Tko zna, možda će pregovarati
slobodnim plesom”, dometne i počne lelujati rukama kao Isadora Duncan.
“Ha-ha, jako smiješno.”
Nakon kratka oklijevanja ona prekopa po torbi s opremom za vježbanje i izvuče
cipele. Samo su joj pola broja prevelike. Bez ijedne riječi izuje tenisice u predvorju i
obuje crvene louboutinke. Ustajući, mora se osloniti na Joela da ostane uspravna.
“Opa. Nisu baš... tvoj stil.”
Uspravi se i ošine ga pogledom. “Zašto? Kakav je moj stil?”
“Običan. Voliš obične stvari. Udobne cipele.”
Ted se podsmjehne. “Znaš što kažu za takve cipele, Sam.”
 “Što?”
“Pa... da nisu za hodanje u njima.”
Gurkaju se i hihoću. Super, pomisli ona. Znaci idem na sastanak izgledajući kao
sponzoruša.
Izišavši iz dizala, ne može drugo nego nastaviti hodati preko prostorije. Osjeća se
glupo, kao da je svi gledaju, kao da je svima očito da je sredovječna žena u tuđim
cipelama. Sve vrijeme na sastanku zamuckuje, a na odlasku zatetura. Dvojica kolega
ne kažu ništa, ali svima je jasno da neće dobiti taj ugovor. Svejedno, nema izbora.
Morat će cijeli dan biti u tim vražjim cipelama.
“Nema veze, imamo još tri sastanka”, kaže Ted utješno.

Na drugom sastanku, dok opisuje strategiju njihove tiskare, shvati da je izvršni

direktor ne sluša. Zuri joj u stopala. Osjetivši nelagodu, zamalo izgubi nit onoga o
čemu je govorila, ali onda shvati da je on taj kojemu je pozornost odlutala, a ne ona.
“Kako vam to zvuči?” upita.
“Dobro!” usklikne on, kao da ga je prenula iz sanjarenja. “Da. Dobro.”
Naslutivši priliku, ona izvuče ugovor iz torbe. “Hoćemo li se onda odmah složiti
oko uvjeta?”
Opet joj zuri u cipele. Ona nakrivi stopalo i pusti da joj remenčić malo sklizne s
pete.
“Naravno”, kaže on. Dohvati kemijsku olovku i ne pogledavši ugovor.
“Da nisi zucnuo”, kaže ona Tedu dok izlaze iz ureda kao pobjednici.
“Da bih riječ rekao. Osiguraj nam još jedan ovakav ugovor i, što se mene tiče,
možeš hodati naokolo u papučama.”

Na sljedećem se sastanku potrudi da joj stopala sve vrijeme budu vidljiva.

Premda John Edgmont ne gleda u njih, očito je da ga je sama činjenica da ona nosi
takve cipele navela da stvori drukčije mišljenje o njoj. Zanimljivo, i nju navede da
preispita vlastito mišljenje o sebi. Šarmantna je. Čvrsto se drži svojih uvjeta. Uspije
dobiti još jedan ugovor.
Na četvrti su sastanak krenuli taksijem.
“Baš me briga”, kaže ona. “Ne mogu hodati u ovim cipelama, a i mislim da sam
zaradila za taksi.”
Za razliku od inače, kad stignu zadihani i orošeni znojem od brza hoda, na ovaj je
posljednji sastanak došla opuštena. Zakorači van i shvati da se i drži uspravnije.
Malo je razočarana kad shvati da je M. Priče žena. A ubrzo joj postane jasno da je
opaka igračica. Pregovori traju sat vremena.
 Ako i dobiju posao, zarada će im biti minimalna. Sve joj se počinje činiti
nemoguće.
“Ispričavam se, trebala bih na WC”, kaže Sam.
Unutra, nagne se nad umivaonik i oplahne lice hladnom vodom. Provjeri šminku
u zrcalu pitajući se što sad.
Otvore se vrata i uđe Miriam Price. Uljudno klimnu jedna drugoj perući ruke. A
onda Miriam Price spusti pogled.
“Bože, imate fenomenalne cipele!” usklikne.
“Zapravo...” počne Sam. A onda zastane i nasmiješi se. “Divne su, zar ne?”
Miriam pokaže u njih. “Smijem li pogledati?”
Sam izuje jednu i pruži joj, a ona je pozorno pregledava sa svih strana. “Jesu li
Louboutinove?”
“Da.”
“Jednom sam čekala u redu puna četiri sata da bih kupila par njegovih cipela.
Nije li to ludo?”
“Nimalo”, kaže Sam.
Miriam Priče vrati joj cipelu gotovo nevoljko. “Znate, uvijek prepoznam
kvalitetne cipele. Kći mi ne vjeruje, ali mnogo se toga može reći o osobi po cipelama
koje nosi.”
“Ja svojoj kćeri govorim isto!” riječi joj iziđu iz usta i prije nego što shvati što
govori.
“Znate što... Mrzim ovakve pregovore. Imate li sljedeći tjedan vremena za ručak?
Dajte da nas dvije sjednemo i nađemo neki kompromis koji odgovara objema.
Sigurna sam da ćemo se uspjeti dogovoriti.”
“To bi bilo odlično”, kaže Sam. Uspije izići iz ženskog WC-a bez imalo
nesigurnosti u nogama.

Kući stigne u sedam. Opet je u tenisicama, a kći - koja upravo izlazi - podigne
obrve i odmjeri je kao da je neka beskućnica.
“Ovo nije New York, mama. Nisi kul, samo izgledaš čudno, kao da si izgubila
cipele.”
“Pa i jesam.” Proviri kroz vrata u dnevnu sobu. “Hej!”
“Hej!” Phil podigne ruku. Na svom je uobičajenome mjestu: na kauču.
“Jesi li... možda pripremio nešto za večeru?”
“Oh. Nisam. Oprosti.”
Nije stvar u tome da je sebičan, nego kao da se ne može trgnuti i pokrenuti da
učini išta drugo osim da sjedi na kauču, čak ni da otvori limenku graha u umaku od
rajčice, podgrije ga i posluži na prepečencu.
Uspješnost današnjega dana ispari. Sam počne pripremati večeru trudeći se da sve
to ne doživi kao dodatni teret na leđima. Poslušavši intuiciju, poslije im natoči
svakome po čašu vina.
“Nikad nećeš pogoditi što mi se danas dogodilo”, kaže pružajući mu čašu. Pa mu
ispriča priču o zamijenjenim cipelama.
“Pokaži mi.”
Sam ode u hodnik i obuje ih. Malo se uspravi pa se zaputi natrag u dnevnu sobu
lagano njišući kukovima.
“Uau!” Obrve su mu skočile do ruba kose.
“Je l’ da? Ni u snu ne bih kupila ništa slično. A hodati u njima prava je noćna
mora. Ali danas sam zaključila tri ugovora, i to poslove za koje nismo očekivali da
ćemo ih mi dobiti. Mislim da su za to zaslužne cipele.”
“Ne za sve, sigurno. Ali noge ti u njima izgledaju fantastično.” On sjedne
uspravnije.
Sam se nasmiješi. “Hvala.”
“Nikad ne nosiš takve cipele.”
“Znam. Ali louboutinke se baš i ne uklapaju u moj život.”
“Ali trebala bi. Izgledaš... izgledaš fenomenalno.”
I on izgleda lijepo, tako sretan zbog nje, a opet tako ranjivo. Sam priđe mužu,
sjedne mu u krilo i zagrli ga. Možda joj je vino malo udarilo u glavu. Već mu odavno
nije ovako prišla. Gledaju se u oči.
“Znaš što kažu za ovakve cipele?” promrmlja ona.
On trepne.
“Nisu napravljene za stajanje i hodanje u njima.”

U teretani je malo nakon devet u subotu ujutro. Nije došla plivati gore-dolje po
bazenu niti znojiti se na jednoj od nemilosrdnih sprava nakon kojih je sve boli. I sad
osjeća ugodan bol, a pri pomisli na to koji mu je razlog lagano se zacrveni. Došla je
vratiti cipele.
Zastane ispred staklenih vrata sjetivši se Philova lica kad ju je probudio donijevši
joj šalicu kave.
“Mislio sam danas početi raditi na kamp-kućici”, rekao je veselo. “Da ne sjedim
besposlen kad sam već doma.”
Uto ugleda ženu na recepciji, jednu od Mama Dama, sa sjajnom kosom vezanom
u rep. Povišenim je tonom nešto govorila nekome od osoblja. Na stolu stoji poznata
torba. Sam oklijeva, osjetivši uobičajen osjećaj manje vrijednosti.
Pogleda torbu kraj svojih stopala. Više nikad neće doći u ovu teretanu. Potpuno je
sigurna u to. Neće plivati, neće se znojiti i skrivati u kutu. Duboko udahne, odlučnim
korakom priđe stolu i spusti torbu pred ženu.
“Znate, zaista biste trebali provjeriti jeste li uzeli svoju ili tuđu torbu”, reče i
dohvati svoju. “Prilično je bezobrazno uzeti tuđe cipele. Mislim stvarno, kakve sve
ljude puštaju u ovu teretanu!” Okrene se na peti i iziđe. Krene prema postaji smijući
se cijelim putom. U džepu joj je bonus za sklopljene ugovore. A u nekom je izlogu
čekaju vrlo neprimjerene cipele.
Pljačka
 Viši inspektor Miller požalio je što je pojeo još tu jednu ukiseljenu lučicu.
Osjećao ju je kako mu nagriza želučanu sluznicu. Uzeo je tabletu protiv žgaravice i
pogledao djevojku u plavoj bluzi i suknji koja mu je sjedila nasuprot. Odlična
svjedokinja: pomalo bezlična, godinama već ima isti posao, živi s roditeljima, a
vjerojatno će i dalje. Dobro će proći na sudu.
“Shvaćate što danas radimo?”
“O, da.”
Ruke je držala sklopljene u krilu, a lice joj je bilo iskreno i otvoreno. Doimala se
neobično pribranom, s obzirom na sve što je prošla.
“Niste zabrinuti?”
“Ne ako to znači da će oni ostati iza rešetaka.”
Zagledao se u nju. “Dobro. Prije nego što uđemo, samo bih htio da još jednom
prijeđemo vašu izjavu. Znači baš ste otvarali...”

Alice Herring sjedila je na podu, suknja joj se nakrivila, a rame bolno pulsiralo.
Vrata iza nje zalupila su se prigušujući zvukove iz dućana. Podigavši pogled, pred
sobom je ugledala muškarca s pištoljem.
Zurila je u njega. “Hoćete li me ustrijeliti?”
“Začepite.” Bio je visok i mršav, a na lice je navukao smeđu žensku čarapu.
Učinilo joj se da čuje istočnoeuropski naglasak.
“Ne morate biti drski. Samo pitam.”
“Molim vas. Nemojte učiniti nikakvu glupost.”
“Stojite s hulahopkama na glavi i uperili ste pištolj u nenaoružanu ženu, a mislite
da ja radim nešto glupo?”
Dotaknuo je glavu. “Nisu hulahopke, nego samostojeća čarapa.” Oboje su se
lecnuli na zvuk razbijanja pokućstva koji je dopro iz susjedne prostorije. Zajedno s
prigušenom psovkom.
“A, dobro”, rekla je. “Onda je sve u redu.”
Jutro je bilo počelo kao i svako drugo. To jest, bilo koje tijekom kojega gospodin
Warburton otključa zaštitne rešetke, a onda u zlatarnicu nahrupe trojica maskiranih
muškaraca i narede im neka sjednu na pod. “Gdje je sef? Otvori prokleti sef!”
Ozračje je postalo brlog buke i vreve, muškarci oko nje bili su samo mutne figure u
pokretu.
Skočila je prema pucetu za uzbunu, ali krupni ju je muškarac zgrabio za zapešće i
bolno joj zavrnuo ruku iza leđa. Gurnuo ju je kroz vrata u ured gospodina
Warburtona te je gurnuo na pod. Već je u padu bila lagano uzrujana, jer danas je bio
dan za kolače.
Petkom ujutro gospodin Warburton bi joj često, tonom nekoga kome to nikad
prije nije palo na pamet, predložio neka ode do slastičarnice. Nikad to ne bi priznao,
ali zapravo je jako volio tuljce od lisnatog tijesta punjene kremom.
Alice se uspravila, pogledavajući svog uzničara. “Znate, mogli biste i spustiti
pištolj. Teško da ću vas svladati.”
“Nećete se micati?”
“Neću. Gledajte. Evo. Sjedim na podu.”
Pogledao je prema vratima. U glasu mu se čuo prizvuk isprike. “Neće ovo dugo
trajati. Samo žele ključeve od sefa.”
“Trebat će im PIN. Neće ga dobiti od gospodina Warburtona.” “Trebaju ključeve.
Takav je plan.”
“Pa... taj plan nije baš dobar.”
Alice je sjedila i masirala si bolno rame, a on ju je promatrao. Doimao se pomalo
iznenađen njezinom odsutnošću straha - u onoj mjeri koliko je moguće prosuditi
nečije osjećaje kroz čarapu od 40 dena.
“Nikad prije nisam doživjela pljačku... Niste ono što sam očekivala.”
Brzo ju je pogledao, živčano lupkajući vrhom cipele po podu. “Zašto? Što ste
očekivali?”
“Ne znam. Doduše, teško je reći što ste, s tim... što god vam je to na glavi. Zar
vam nije vruće pod tim?”
Oklijevao je. “Malo.”
“Imate mrlje od znoja. Na majici.” Pokazala mu je, a on je pogledao dolje. “To je
od adrenalina, pretpostavljam. Sigurna sam da se adrenalin luči sve u šesnaest kad
čovjek odluči provaliti u zlatarnicu. Kladim se i da sinoć niste baš dobro spavali.
Znam da ja sigurno ne bih.”
Ushodao se po uredu.
“Ja sam Alice”, rekla je na kraju.
“Ja sam... Ne mogu vam reći kako se zovem.”
Slegnula je ramenima. “Ne dolazi nam mnogo muškaraca. Osim ako ne kupuju
dar za ženu. Ili zaručničko prstenje. Što baš i nije najbolja prilika da se nekome
upucavaš,” Zastala je. “Vjerujte mi.”
Stao je i okrenuo se prema njoj. “Zar... zar mi se upucavate?” “Samo razgovaram.
Nemam baš puno drugih opcija, ne? Osim da se počnem odupirati, vrištati ili
razbijati stvari po uredu.” Lecnuli su se na još jedan tresak iz susjedne prostorije.
“Čini se da vašim prijateljima ne treba dodatna pomoć. Dobro im ide i bez vas.”
Nesigurno se ogledao oko sebe. “Mislite da bih i ja trebao malo porazbijati ovdje?”
“Vjerojatno biste trebali ugasiti kamere. Čini mi se da je to uobičajeni postupak
tijekom pljačke.”
Podigao je pogled.
“Eno je gore.” Uprla je prstom u nadzornu kameru.
Ustao je, podigao palicu i jednim snažnim zamahom smrskao kameru izbivši je iz
zida. Alice se izmaknula da je ne pogode krhotine. Otresla je komadić stakla s
rukava.
“Mrzim kamere. Uvijek me brine mogućnost da gospodin Warburton vidi kad
zataknem suknju za gaćice.”
Zagledala se u sliku na zidu, ulje na platnu s motivom zavodljive španjolske
plesačice. “Znate što, mogli biste razbiti tu sliku. Na vašem mjestu, ja bih. Da sam
pljačkaš.”
“Grozna slika.”
“Užasna.”
Ispod mrežaste čarape nazirao mu se cerek. “Hoćete li vi to napraviti?”
“Smijem li?”
Pružio joj je palicu za bejzbol.
Pogledala je dolje u nju pa gore u njega.
“Sigurni ste da mi to želite dati?”
“Oh. Ne.” Uzeo ju je natrag, a zatim strgnuo sliku sa zida. “Možete je zgaziti ako
želite. Evo.” Bacio ju je njoj pred noge.
Pričekala je trenutka, a zatim s velikim žarom počela udarati petom po njoj sve
dok nije probila platno. Potom se odmaknula i široko mu se nasmiješila. “To je bilo
neobično dobro. Počinjem shvaćati zašto se vi time bavite.”
“Bila je to stvarno ružna slika”, priznao je.
Alice je sjela na svoj stolac pa su nekoliko trenutaka šutjeli slušajući otvaranje i
pražnjenje ladica s druge strane vrata.
Rastreseno je vrhom cipele gurkala uništenu sliku. “Cesto to radite?”
“Što?”
“Pljačkate zlatarnice?”
Oklijevao je pa uzdahnuo. “Ovo mi je prvi put.”
“O. Mislim da nikad prije nisam nikome bila prva. Kako ste završili... baš
ovdje?”
Sjeo joj je nasuprot spustivši palicu između koljena. “Dugujem novac Velikom
Kevu - onom visokom. Puno love. Imao sam tvrtku, ali je propala. Bio sam glup pa
sam posudio od njega, a on sad kaže da je ovo jedini način da vratim dug.”
“Kolike su mu kamate?”
“Posudio sam dvije tisuće, prije osam mjeseci, a kaže da sam mu sad dužan
deset.”
“O. To nije dobro. Bilo bi vam bolje da ste digli kredit na karticu. Ja imam
zateznu kamatu od šesnaest posto. Dovoljno je da svaki mjesec platite zateznu
kamatu i dio glavnice. Ne biste vjerovali koliko se ljudi zezne pa plaća samo kamate.
Ja na svojoj usput i skupljam bodove. Evo pogledajte.”
Dok ju je vadila iz džepa, prekinula ih je lupa i psovanje. Tjeskobno je pogledao
prema vratima.
“Ako su to izložbene kutije s nakitom, od ojačanog su stakla”, napomenula je. “I
ne biste se trebali zamarati s onima u manjem izlogu. To je većinom cirkonij. To
zovemo ‘štedljiva ponuda’.” ”Štedljiva ponuda?”
“Ne pred kupcima, naravno. Zaručnik mi je kupio prsten iz te ponude. Bila sam
tako ponosna, sve dok gospodin Warburton nije pred svima objavio da je kamen
lažan. Sve od tada grozim se pomisli da sam u kategoriji cirkonija.”
Vrtio je glavom. “Strašno. Jeste li još s tim tipom?”
“Oh, ne.” Šmrcnula je. “Vrlo brzo sam shvatila da se ne bih mogla udati za
čovjeka koji nema policu s knjigama.”
“Nema policu s knjigama?”
“Čak ni za časopise na zahodu.”
“Mnogi ljudi u ovoj državi ne čitaju knjige.”
“On nije imao nijednu. Čak ni kakav krimić. Ili nešto od Jeffreyja Archera.
Mislim, što vam to govori o njegovu karakteru? Odmah mi je trebalo biti jasno.
Poslije se spetljao s curom iz dućana ‘sve za jednu funtu’, koja je na Instagramu
objavila sto trideset četiri fotografije s napućenim usnama. Hoću reći, pa tko stavi sto
trideset četiri svoje fotografije na internet? A na svima se čubi.”
“Čubi?”
“Znate. Ono kad napuće usne, Jer misle da tako izgledaju seksi.” Naglašeno je
napućila usne, a on je zatomio smijeh. “Zanimljivo, ali nimalo mi ne nedostaje. Ali
ponekad se rastužim na pomisao da...”
“Šššš!” Vika se iznenada pojačala. Muškarac s maskom od čarape dao joj je znak
neka bude mirna, a onda je provirio kroz vrata. Čula je prigušene glasove s
prizvukom hitnje.
Okrenuo se natrag prema njoj. “Žele PIN za glavni ormarić. To je plan.”
“Već sam vam rekla. Gospodin Warburton je jedini koji ga zna.” Opet je provirio
van i opet je čula prigušene glasove. Kad se vratio, rekao je: “Veliki Kev kaže da vas
moram... zlostavljati. Da prisilimo šefa da mu da taj broj.”
“O, neće. Ne mari on za mene. Kaže da ga podsjećam na bivšu ženu. Trebali ste
uzeti Clare za taokinju. Ona radi utorkom. Na nju je definitivno slab. Daje joj kekse s
kremom od vanilije kad misli da nitko ne gleda.” Zastala je. “Bit će joj strašno žao
da je propustila ovo. Obožava dramu.
Zatvorio je vrata i spustio glas. “Da malo zaplačete? Da ispadne da vam nanosim
bol? Možda bude neke koristi.”
Slegnula je ramenima. “Ako mislite da bi moglo pomoći. Ali zaista ne mislim da
će se gospodin Warburton previše zabrinjavati oko mogućnosti da se meni dogodi
nešto loše.”
“Stvarno? Pokušajte.”
Alice je duboko udahnula gledajući ga. “Upomoć! Joj! Boli me!”
Brzo je odmahnuo glavom. “Ne. Nije dobro.”
“Pa... nemam baš previše iskustva u tome, a gluma mi nikad nije išla. U školskim
predstavama uvijek sam bila treće drvo. Ili scenografkinja.”
“Morate zvučati... bez daha. Preplašeno.” Podigao je stolac i zavitlao ga u zid,
upitno podigavši obrve kad se smrskao.
“Ali nisam baš prestrašena”, prosiktala je. “Hoću reći, izgledate prijeteći i sve.
Ali...”
“Ali?”
“Jednostavno nemam osjećaj da ćete me ozlijediti.”
Činilo se da ga je to uznemirilo. “Ništa ne znate o meni.” Zakoračio je korak
bliže, tako da se nadvijao nad njom. “Mogao bih vas ozlijediti. Stvarno.” Rekavši to,
zamahnuo je palicom i razbio aparat za kavu. Hladna smeđa tekućima i krhotine
stakla razletjele su se po tepihu.
Pogledala je dolje u to. “Polako se uživljavate u cijelu stvar, ha?” “Bojite se...
Alice?”
“Sigurna sam da...”
Primaknuo se još bliže držeći palicu. Ispustio ju je, a onda su se brzo poljubili.
“Vi”, rekao je tiho, odmaknuvši se, “definitivno niste klasa cirkonija.”
“Nikad prije nisam nikoga poljubila kroz čarapu”, reče ona. “Malo je čudno, da.”
“Zaista jest. Kako bi bilo da... napravim malu rupu... ovdje... tako da nam se usne
mogu dotaknuti...” Noktom je razderala čarapu.
Kad su ovaj put prestali, brzo je prinio ruku licu. Rupa se proširila i sad mu se
vidjelo sve osim očiju.
 “Isuse. Što ću sad?”
“Evo”, reče ona, zadigavši malo suknju. “Dat ću vam jednu svoju.”
Gledao je kao opčinjen dok je gulila čarapu s noge. “Lijepo je vidjeti vam lice”,
reče brzo pogledavši gore u njega. “Izgledate... jako privlačno, gospodine... ovaj...”
“Tomasz. Zovem se Tomasz. I vi izgledate jako privlačno.” Glas joj je bio tih,
mek. “Mogu vam je ja navući na glavu. Ako želite.”
Opet su se poljubili, razdvojivši se tek kad mu je počela nježno navlačiti čarapu
na glavu.
“Ništa ne vidim”, rekao je kad se odmaknula.
“O, znam. Ove su od 100 dena. Znate što, možda da je ovdje malo više
navučem... Možda ćete onda...” Prišla mu je s leđa. ”Što radite?”
“Tako mi je žao.”
“Zbog čega?”
“Ovoga.” Čuo se prigušen zvuk kad ga je opalila palicom po glavi.

“No”, reče viši inspektor Miller dok su išli hodnikom. “Jeste li spremni za
prepoznavanje?”
“O, da, potpuno.”
“Gospođice Herring. Vidite li među ovima muškarce koji su opljačkali
Warburtonovu zlatarnicu?”
Zurila je u muškarce poredane s druge strane stakla lupkajući prstom po donjoj
usni. Okrenula se prema istražitelju. “Žao mi je, teško je reći bez čarapa.”
“Čarapa?”
“Na glavi. Ovako sam devedeset devet posto sigurna, ali da ih vidim s čarapama
na glavi, bila bih sigurna sto posto.”
Nabavili su čarape. Činilo se da je to zabavlja.
“Broj jedan, sasvim sigurno. “On je imao pištolj. I broj tri, onaj s klempavim
ušima. On je udario gospodina Warburtona.” Inspektor Miller zakoračio je bliže.
“Itko drugi?”
Zagledala se kroz staklo. “M-m. Ne.”
Dvojica policajaca pogledaju jedan drugoga. Inspektor Miller zaškilji prema njoj.
“Apsolutno ste sigurni? Čini se da vaš šef misli da su bila trojica.”
“O, ne, definitivno samo dvojica. Jedini drugi čovjek u radnji bio je kupac, kao
što sam već prije rekla. Ušao je pogledati zaručničko prstenje, čini mi se. Simpatičan
tip. Sa stranim naglaskom.”
Milleru je opet proradio čir. “Gospodin Warburton vrlo je ustrajan. Rekao je:
trojica.”
Spustila je glas. “Ali dobio je jak udarac u glavu, nije li? A, onako u povjerenju,
prilično loše vidi. Vid mu je otišao od buljenja u drago kamenje.” Nasmiješila se.
“Mogu li sad ići?”
Miller je zurio u nju. A onda uzdahnuo. “Možete. Javit ćemo vam se.”

“Jesi li spreman?”
Izravnao je duge noge i ustao s klupe u parku smiješeći se. “Lijepo izgledaš,
Alice.”
Podigla je ruku do kose. “Upravo su me fotkali za lokalne novine. Čini se da sam
junakinja. ‘Djevojka spriječila pljačku i spasila kupca’.”
“Svakako si spasila mene.”
Lagano mu je opipala kvrgu na tjemenu. “Kako ti je glava?”
“Više ne boli tako jako.” Tomasz joj je poljubio vrške prstiju. “Kamo idemo?”
“Ne znam. Do knjižnice?”
“O, može. Želim da mi pokažeš neki dobar krimić. A onda te vodim na... lisnati
tuljac s kremom?”
“E,” reče Alice Herring primivši ga za ruku, “to već zvuči kao plan.”
Medeni mjesec u Parizu
 1

Pariz, 2002.
Liv Halston čvrsto se drži za zaštitnu ogradu Eiffelova tornja i gleda kroz žičanu
mrežu dolje na Pariz koji se prostire pod njom, pitajući se je li itko ikad imao ovako
katastrofalan medeni mjesec kao što je ovaj njihov.
Oko nje obitelji turista ciče i odmiču se od ograde, ili se teatralno naginju sve do
mreže da ih prijatelji mogu fotografirati, dok to službenik iz osiguranja ravnodušno
promatra. Sa zapada se primiču olujni oblaci prijeteća izgleda. Uši su joj se
zacrvenjele od oštra vjetra.
Netko baci papirnati aviončić i ona pogledom prati njegovo kovitlanje na vjetru,
sve dok joj ne izmakne iz vida. Negdje dolje, među elegantnim Haussmannovim
bulevarima, sićušnim dvorištima i vijugavim obalama Seine, nalazi se i njezin
novopečeni muž. Muž koji joj je nakon samo dva dana medenog mjeseca rekao da
mu je stvarno žao, ali mora toga jutra otići na poslovni sastanak. U vezi s onom
zgradom na periferiji, o kojoj joj je pričao. Samo na sat vremena. Neće biti dugo.
Ona će biti dobro sama, zar ne?
Isti onaj muž kojemu je rekla da se, ako iziđe iz sobe, više i ne mora vraćati.
David je mislio da se šalila. Ona je, pak, mislila da se on šali. Napola se nasmijao.
“Liv - ovo je važno.”
“I naš je medeni mjesec važan”, odgovorila je. Zurili su jedno u drugo kao da
gledaju osobu koju nikad prije nisu vidjeli.
“Ajoj. Mislim da moram natrag dolje.” Amerikanka s ovećom torbicom oko
struka i kosom boje keksića od đumbira iskrivi lice dok se provlači pokraj nje. “Ne
volim visine. Osjećate kako škripi?”
“Nisam primijetila”, laže Liv.
“Moj je muž poput vas. Hladan k’o špricer. Mogao bi ovdje stajati cijeli božji
dan. Meni su živci počeli popuštati još dok smo se dizalom vozili gore.” Ona
pogleda prema bradatome muškarcu koji usredotočeno fotografira skupim
fotoaparatom, strese se pa krene prema dizalu čvrsto se držeći za ogradu.
Eiffelov je toranj čokoladnosmeđe boje, što je neobično za tako profinjenu
građevinu. Napola se okrene da to kaže Davidu, ali naravno, on nije s njom. Od
trenutka kad je predložio da provedu tjedan u Parizu zamišljala ih je kako zagrljeni
stoje na tornju, možda čak u sumrak, i gledaju dolje na Grad Svjetlosti. Bila bi
ushićena. On bi je gledao istim pogledom kao kad ju je zaprosio i osjećala bi se kao
najsretnija žena na cijelome svijetu.
A onda je zbog neodgodiva sastanka u Londonu u petak taj tjedan postao pet
dana. A od tih pet dana prošla su samo dva prije nego li je iskrsnuo još jedan
neodgodiv sastanak.
I tako sad Liv stoji sama, drhturi u ljetnoj haljini - koju je kupila zato što je iste
boje kao njezine oči, uvjerena da će to on zamijetiti - a nebo postaje sve sivlje i
počinje sipiti kišica. Zapita se jeli njezin srednjoškolski francuski dovoljno dobar da
taksistu objasni do kojega hotela želi ići, ili bi bilo bolje da otpješači po kiši, što bi
možda bilo više u skladu s njezinim trenutačnim raspoloženjem. Stane u red za
dizalo.
“I vi svojega ostavljate ovdje?”
“Koga?”
Pokraj nje stoji ona Amerikanka. Nasmiješi joj se i klimne prema blistavu
vjenčanom prstenu na Livinoj ruci. “Muža.”
“Moj... nije ovdje. Danas je... zauzet poslom.”
“O, ovdje ste poslovno? Kako divno. On obavlja poslove, a vi se lijepo provodite
i razgledavate grad.” Nasmije se. “Bome to nije loš aranžman.”
Liv baci još jedan pogled na Champs-Élysées i osjeti grč u želucu. “Da”, kaže.
“Baš imam sreće, zar ne?”
Nije se dobro ženiti prebrzo, upozoravale su je prijateljice. Kao u šali, ali s
obzirom na to da su se ona i David poznavali samo tri mjeseca i jedanaest dana prije
nego što ju je zaprosio, možda je u tome i bilo malo istine.
Nije htjela veliku svadbu: činjenica da joj majka nije ondje zasjenila bi cijelu
svečanost. Pa su odletjeli u Rim, gdje je kupila bijelu vjenčanicu premalo poznatoga
i užasno skupog dizajnera u Via Condotti, a nije razumjela ni riječ obreda u crkvi sve
dok joj David nije stavio prsten na prst.
Njegov prijatelj Carlo, koji je pomogao sve organizirati i ujedno bio jedan od
svjedoka, poslije ju je zadirkivao da je upravo obećala poštovati, slušati i prihvatiti
sve buduće žene koje David poželi dodati njihovoj bračnoj zajednici. Smijala se
cijeli dan.
Znala je da je on taj. Znala je to od trenutka kad ga je upoznala. Znala je to čak i
kad se tati lice objesilo na vijest da se udala, ali se brzo pribrao i srdačno im čestitao,
a ona je tek u tome trenutku shvatila da je njezin jedini živući roditelj vjerojatno
maštao o njezinu vjenčanju, premda ona sama nije. Znala je to kad je ono malo
svojih stvari preselila u Davidovu kuću - u staklenu strukturu na vrhu tvornice šećera
uz obalu Temze, jedan od njegovih prvih projekata. Svakoga jutra u tih šest tjedana
između vjenčanja i medenoga mjeseca budila se u staklenoj kući, okružena nebom, i
gledala svoga usnulog muža, sigurna da je postupila ispravno. Neke su stvari
predobre da bi ih trebalo odgađati.
“Ne misliš li da si... što-ja-znam... malo premlada?” Jasmine je depilirala noge
voskom iznad sudopera u kuhinji. Liv je sjedila za stolom i gledala je pušeći
zabranjene cigarete. David je bio nepušač. Rekla mu je da je i ona prestala, još prije
godinu dana. “Ne zezam se, Liv, nego ti zaista jesi sklona impulzivnim odlukama.
Na primjer, ono kad si se ošišala za okladu. I kad si dala otkaz da možeš otići na put
oko svijeta.”
“Kao da sam jedina osoba na svijetu koja je to napravila.”
“Jedina si osoba koju poznajem koja je obje te stvari napravila u istom danu. Ne
znam, Liv. Jednostavno... mi se sve to čini malo prebrzo.”
“Ali osjećam da je ispravno. Tako smo sretni zajedno. Ne mogu zamisliti da bi,
on napravio nešto što bi me razljutilo ili rastužilo. Tako je...” Otpuhnula je kolut
prema stropnoj rasvjeti. ”... savršen.”
“Pa, definitivno je krasan. Samo što ne mogu vjerovati da si se udala, od svih
ljudi baš ti. Uvijek si se klela da to nikad nećeš učiniti.”
“Znam.”
Jasmine brzo povuče voštanu vrpcu i iskrivi lice gledajući rezultat. “Au. Jebem ti,
to je boljelo... David je stvarno u dobroj formi. A i ta kuća zvuči super. Bolje nego
ova rupčaga.”
“Kad se probudim uz njega, imam osjećaj kao da sam na stranicama nekog
časopisa. Sve je tako odraslo. Jedva da sam išta svoga donijela u kuću. Ima lanene
plahte, za Boga miloga. Prave lanene plahte.” Otpuhne još jedan kolut dima. “Od
lana.”
“Aha. A tko će peglati te lanene plahte?”
“Ne ja. Ima spremačicu. Kaže da ja ne trebam raditi takve stvari. Shvatio je da mi
to baš ne ide. Zapravo, želi da razmislim o postdiplomskom.”
“Postdiplomskom?”
“Kaže da sam prepametna i da bi bilo šteta da ne učinim nešto sa svojim
životom.”
“To pokazuje koliko te dugo poznaje.” Jasmine okrene gležanj tražeći zaostale
dlačice. “I? Hoćeš li?”
“Ne znam. Toliko se toga događa. Selidba u njegovu kuću, vjenčanje i sve. Čini
mi se da bih se možda najprije trebala priviknuti na činjenicu da sam udana.”
“Udana žena.” Jasmine joj se naceri. “Isuse Bože. Ženica.” “Nemoj. Još me hvata
lagana panika na tu pomisao.”
“Ženica.”
 “Prestani!”
Naravno da je Jasmine morala nastaviti sve dok je Liv nije žestoko opalila
kuhinjskom krpom.

Na povratku zatekne ga u hotelu. Odlučila je ići pješice, a putom su se nebesa

otvorila, tako da je mokra do kože, a haljina joj se lijepi za noge. Dok hoda preko
recepcije, mogla bi se zakleti da je concierge gleda pogledom rezerviranim za žene
čiji muževi održavaju poslovne sastanke na medenom mjesecu.
Uđe u sobu. David telefonira. Okrene se, ugleda je i prekine razgovor. “Gdje si
bila? Već sam se zabrinuo.”
Ona svuče mokru vestu i posegne u garderobu za vješalicom. “Otišla sam na
Eiffelov toranj. I vratila se pješice.”
“Mokra si kao miš. Idem ti napuniti kadu.”
“Ne želim kupku.” Premda želi. Cijelim putom natrag samo je o tome razmišljala
osjećajući se očajno.
“Onda ću ti naručiti čaj.”
On dohvati telefon, a ona se okrene, uđe u kupaonicu i zatvori vrata za sobom.
Osjeća njegov pogled na vratima još dugo nakon što ih je zatvorila. Ne zna zašto je
tvrdoglava. Planirala je biti uljudna kad se vrati i pokušati spasiti dan. Bio je to samo
jedan sastanak. I jest znala kakav je. Znala je to već na prvom spoju, kad ju je vozio
Londonom i pričao joj povijest svake moderne zgrade od čelika i stakla pokraj koje
su prošli.
Ali kad je prešla preko praga hotelske sobe kao da se nešto dogodilo. Ugledala ga
je s telefonom u ruci i znala je da vodi poslovni razgovor, a sama ta činjenica bila je
dovoljna da njezini krhki planovi za pomirenje padnu u vodu. Nisi se brinuo gdje
sam, pomisli ljutito. Raspravljao si o tome koja je najbolja debljina stakla za ulazna
vrata u novu zgradu ili hoće li krovni potpornji moći podnijeti težinu dodatnog
ventilacijskog kanala.
Pusti vodu u kadu, ulije malo skupe hotelske pjene za kupanje, sklizne unutra i
uzdahne od olakšanja kad uroni u toplu vodu.
Nekoliko minuta poslije David pokuca na vrata i uđe.
“Čaj”, kaže i spusti šalicu na rub mramorne kade.
“Hvala.”
Najradije bi da odmah ode, ali on sjedne na poklopljenu školjku, nagne se
naprijed i promatra je.
“Rezervirao sam nam stol u La Coupoleu.”
“Za večeras?”
 “Da. Pričao sam ti o njemu. To je onaj restoran s veličanstvenim muralima što ih
je naslikao umjetnik koji...”
“Davide, stvarno sam umorna. Dugo sam hodala. Nisam večeras za izlazak.” Ne
gleda ga dok to govori.
“Nisam siguran da ću moći dobiti rezervaciju za neku drugu večer.”
“Žao mi je. Želim samo naručiti nešto u sobu i ići u krevet.” Zašto to radiš? vikne
u sebi. Zašto si sama sabotiraš medeni mjesec? ”Gle, žao mi je za danas, dobro?
Stvar je u tome da već mjesecima pokušavam dogovoriti sastanak s Goldsteinovima,
a ispalo je da su u Parizu i napokon su pristali pogledati moje dizajne. Riječ je o onoj
zgradi o kojoj sam ti toliko govorio, Liv. Onoj velikoj. A mislim da im se svidjelo što
sam im pokazao.”
Liv zuri u svoje ružičaste, sjajne nožne prste koji vire iz vode. “Pa, drago mi je da
je dobro prošlo.”
Sjede u tišini.”
“Mrzim ovo. Mrsko mi je da si tako nesretna.”
Ona pogleda u njega, u te njegove plave oči, to kako mu je kosa uvijek pomalo
raskuštrana, to kako je naslonio bradu na dlanove. Nakon kratka oklijevanja pruži
mu ruku, a on je prihvati. ”Ne obaziri se na mene. Blesava sam. Imaš pravo. Znam
koliko ti znači ta zgrada.”
“Zaista mi je važna, Liv. Ne bih te ostavio ni zbog čega drugoga. Ovo je nešto za
što se već mjesecima trudim. Ne, godinama. Ako uspijem, čeka me partnerstvo u
firmi. I bit ću na glasu.”
“Znam. Gle, nemoj otkazati rezervaciju za večeru. Ići ćemo. Osjećat ću se bolje
nakon kupke. A onda možemo isplanirati sutrašnji dan.”
Prsti mu se sklope oko njezinih. Ali njezini su klizavi od sapunice pa iskliznu.
“Pa... stvar je u tome da žele da se sutra nađem s njihovim upraviteljem projekta.”
Liv se potpuno umiri. “Što?”
“Poslat će avion po njega. Žele da se sastanemo u njihovu apartmanu u hotelu
Royal Monceau. Mislio sam da bi ti možda mogla otići u hotelski wellness centar
dok sam ja s njima. Navodno je fenomenalan.”
Pogleda gore u njega. “Ti to ozbiljno?”
“Da. Čuo sam da ga je francuski Vogue proglasio najboljim u...” “Ne govorim o
prokletom wellnessu.”
“Liv - to znači da su zaista zainteresirani. Moram iskoristiti priliku.”
Kad napokon uspije progovoriti, osjeća stezanje u grlu. “Pet dana. Naš medeni
mjesec traje pet dana, Davide. Čak ni cijeli tjedan. A ti mi kažeš da nisu mogli
pričekati još sedamdeset dva sata do sljedećeg sastanka?”
 “To su Goldsteinovi, Liv. Tako milijarderi postupaju. Moraš se prilagoditi njihovu
rasporedu.”
Ona zuri u svoja stopala i skupu pedikuru prisjetivši se kako se pedikerka
nasmijala kad je Liv rekla da su joj stopala sad tako lijepa da bi ih mogla pojesti.
“Molim te, idi, Davide.”
“Liv, daj...”
“Samo me pusti na miru.”
Ne gleda ga dok ustaje i izlazi. Kad on zatvori vrata za sobom, Liv sklopi oči i
zaroni pod vodu, gdje nema zvukova.
 2

Pariz, 1912.
“Ne valjda Bar Tripoli.”
“Da, Bar Tripoli.”
Za tako krupna muškarca, Édouard Lefèvre katkad je s lakoćom uspijevao
izgledati kao dječarac kojemu je netom izrečena vijest o neizbježnoj kazni. Pogledao
me s bolnim izrazom na licu i napuhnuo obraze. “Ah - nemojmo večeras opet o
tome, Sophie. Hajdemo nekamo nešto pojesti. Daj da provedemo jednu večer bez
briga o financijama. Tek smo se oženili! Još smo na lune de miel?” Odmahnuo je
rukom prema šanku.
Posegnula sam u džep kaputa i izvukla snop presavijenih zadužnica koje sam
onamo bila spremila. “Dragi moj mužiću, ne možemo provesti večer bez financijskih
briga jer nemamo novca za večeru. Ni centima.”
“Ali novac iz Galerie Duchamp...”
“Otišao za stanarinu. Kasniš s plaćanjem od ljeta, sjećaš se?”
“Ušteđevina iz kašice?”
“Potrošio si je prije dva dana kad si sve u Ma Bourgogne počastio doručkom.”
“Bio je to svadbeni doručak! Osjećao sam potrebu nekako proslaviti naš povratak
u Pariz.” Nakratko se zamislio. “A novac iz plavih pantalons?”
“Potrošen sinoć.”
Pretapšao se po svim džepovima, ali našao je samo vrećicu za duhan. Izgledao je
tako potišteno da sam se zamalo nasmijala.
“Glavu gore, Édouarde. Nije sve tako crno. Ako hoćeš, mogu ja umjesto tebe
otići lijepo zamoliti tvoje prijatelje da ti plate što ti duguju. Teže će odbiti ženu.”
“A onda poslije idemo?”
“A onda idemo.” Poljubila sam ga u obraz. “Nekamo na večeru.”
“Nisam siguran da ću moći jesti”, zagunđao je. “Od razgovora o novcu dobijem
žgaravicu.”
“Htjet ćeš jesti, Édouarde.”
“Ne znam zašto to moramo učiniti baš. sad. Naš lune de miel trebao bi trajati
mjesec dana. Mjesec dana ničega osim ljubavi! Pitao sam jednu svoju mecenu, a ona
se razumije u takve stvari. Siguran sam da ima nešto novca negdje u mom... O, čekaj
malo, eno Laure. Laure! Dođi upoznati moju ženu!”
U tri tjedna otkako sam postala gospođa Édouarda Lefèvrea, a zapravo i nekoliko
mjeseci prije toga, otkrila sam da je broj vjerovnika moga muža čak i veći od
njegova slikarskog dara. Édouard je iznimno darežljiv čovjek, ali bez financijske
podloge koja bi to mogla opravdati. Svoja je djela prodavao s lakoćom, na čemu su
mu sigurno zavidjeli kolege s Académie Matisse, ali rijetko je za njih zahtijevao išta
tako neugodno kao što je novac - ne, bio je zadovoljan i zadužnicama. Tako su si
gospoda Duchamp, Bercy i Stiegler mogla priuštiti i njegove profinjene slike na
svojim zidovima i hranu na stolu, dok je Édouard tjednima živio na kruhu, siru i
rillettes.
Bila sam zgrožena kad sam otkrila u kakvu su stanju njegove financije. Ne zbog
manjka novca - kad sam ga upoznala, znala sam da nećemo biti imućni - nego zbog
toga s kakvim su se nehajem ti njegovi takozvani prijatelji odnosili prema njemu.
Obećavali su mu novac, koji mu nikad nisu isplatili. Prihvatili su da im plaća piće, da
ih časti, a ničim mu to nisu uzvraćali. Édouard bi bio taj koji je predlagao piće za
gospodu, hranu za dame, dobru zabavu za sve, ali kad bi stigao račun, uvijek bi
nekako on ostao posljednji u baru.
“Prijateljstvo mi je važnije od novca”, rekao je kad sam pregledala njegove
račune.
“To je divan stav, ljubavi. Nažalost, ne možemo živjeti od prijateljstva.”
“Oženio sam poslovnu ženu!” uskliknuo je ponosno.
U tim prvim danima nakon vjenčanja mogla sam reći i da se bavim bušenjem
čireva, a on bi svejedno bio ponosan na mene.

Škiljila sam kroz prozor Bara Tripoli pokušavajući vidjeti tko je sve unutra. Kad
sam se okrenula natrag prema mužu, on je već razgovarao s madame Laure. Nije to
bilo ništa neobično: moj je muž poznavao sve u petom i šestom arondismanu. Nismo
mogli prijeći sto metara a da on s nekim ne razmijeni pozdrave, cigarete, dobre želje.
“Sophie!” rekao je. “Dođi ovamo! Želim te upoznati s Laure Le Comte.”
Oklijevala sam samo na sekundu: po njezinim se narumenjenim obrazima i
večernjim cipelicama odmah vidjelo da je Laure Le Comte file de rue. Kad smo se
tek upoznali, rekao mi je da mu uličarke često poziraju: idealne su jer ne osjećaju
nikakvu nelagodu kad su gole. Možda me trebala šokirati činjenica da je svoju ženu
poželio upoznati s jednom od njih, ali već sam odavno shvatila da Édouard ne mari
previše za uobičajena pravila ponašanja. Znala sam da su mu drage, da ih čak i
poštuje, a nisam htjela da pomisli da sam ohola.
“Drago mi je, mademoiselle”, rekla sam. Pružila sam joj ruku i oslovila je s “vi”
da pokažem poštovanje. Prsti su joj bili tako nevjerojatno mekani da sam morala
provjeriti jesam li ih zaista primila.
“Laure mi je često pozirala. Sjećaš se one slike žene na plavom stolcu? To je bila
Laure. Izvrstan je model.”
“Odveć ste ljubazni, monsieur”, rekla je.
Toplo sam se nasmiješila. “Znam tu sliku! Predivna je.” Jedva zamjetno podigla
je obrvu. Poslije sam shvatila da rijetko dobiva komplimente od drugih žena. “Uvijek
mi izgleda nekako kraljevski.”
“Kraljevski. Sophie ima potpuno pravo. Točno tako izgledaš na njoj”, reče
Édouard.
Laure je brzo pogledavala mene pa njega, kao da pokušava dokučiti rugam li joj
se.
“Kad je moj muž prvi put naslikao mene, izgledala sam kao stara sobarica”,
dodala sam brzo, da umanjim napetost. “Tako stroga i suzdržana. Mislim da je
Édouard rekao da izgledam kao štap.” ”Nikad ne bih rekao ništa takvo!”
“Ali pomislio si to.”
“Bila je to grozna slika”, složio se sa mnom. “Ali krivnja za to bila je u
potpunosti moja.” Pogledao me. “A sad te više ne mogu loše naslikati.”
Još mi je bilo teško pogledati ga u oči a da se ne zacrvenim. Na trenutak je
zavladala tišina, a onda sam skrenula pogled.
“Čestitam na vjenčanju, madame Lefèvre. Jako ste sretna žena. Ali možda ne
toliko sretni kao vaš muž.”
Klimnula je meni pa Édouardu, lagano podigla rub suknje da ne dodiruje mokar
pločnik i nastavila dalje.
“Ne gledaj me tako u javnosti”, prekorila sam ga dok smo je ispraćali pogledom.
“Volim te tako gledati”, rekao je paleći cigaretu i izgledajući nevjerojatno
samozadovoljno. “Dobiješ tako dražesnu boju.”
Dolje pokraj tabaca ugledao je nekoga s kim je želio razgovarati pa sam ga
pustila neka ode, a ja sam ušla u Bar Tripoli i nekoliko minuta ostala stajati za
šankom promatrajući monsieura Dinana za njegovim uobičajenim stolom u kutu.
Zamolila sam čašu vode i ispila je, razmijenivši nekoliko riječi sa šankerom. Potom
sam prišla monsieuru Dinanu i pozdravila ga pa skinula šešir.
Trebalo mu je nekoliko sekundi da shvati tko sam. Pretpostavljam da me
prepoznao tek po kosi. “Ah, mademoiselle. Kako ste? Hladna je večer, zar ne? Je li
Édouard dobro?”
“Savršeno, monsieur, hvala na pitanju. Ali pitam se imate li možda dvije minute
da razgovaramo o nečemu... nasamo?”
Ogledao se oko stola. Žena koja mu je sjedila zdesna uputila mu je mrzovoljan
pogled. Muškarac njemu nasuprot bio je odveć zauzet razgovorom sa svojom
pratiljom da bi išta primijetio. “Ne bih rekao da vi i ja, mademoiselle, imamo ikakve
teme o kojima bismo trebali razgovarati nasamo.” Sve je vrijeme gledao svoju
prijateljicu.
“Kako želite, monsieur. Možemo i ovdje, javno. Riječ je o dugu za sliku. Édouard
vam je prodao iznimno lijepu sliku naslikanu uljenim pastelama - zove se Tržnica u
Grenouilleu - za koju ste mu obećali...” Provjerila sam na papiru: “Pet franaka.
Cijenio bi da taj dug podmirite.”
Dobrodušan mu je izraz skliznuo s lica. “Vi ste njegova utjerivačica dugova?”
“Mislim da malo pretjerujete u opisu, monsieur. Samo dovodim Édouardove
financije u red. A ovaj je račun, kao što znate, sad već star sedam mjeseci.”
“Ne kanim o financijama raspravljati pred prijateljima.” Uvrijeđeno se okrenuo
od mene.
Ali to sam i bila očekivala. “U tom slučaju, monsieur, bojim se da ću morati
stajati ovdje sve dok ne budete spremni razgovarati
“O tome.”
Sad su se već sve oči oko stola uprle u mene, ali u moje se obraze nije digla ni
trunčica boje. Nisam od onih koje je tako lako posramiti. Odrasla sam u baru u St.
Péronneu, od dvanaeste sam godine pomagala ocu izbacivati pijance, čistila muški
WC i naslušala se takvih riječi da bi se i uličarke crvenjele od njih. Teatralno
negodovanje monsieura Dinana nije me nimalo smelo.
“Pa, onda ćete ovdje stajati cijelu večer. Nemam toliko novca uza se.”
“Oprostite, monsieur, ali prije nego što sam vam prišla, neko sam vrijeme stajala
za šankom i nisam mogla ne primijetiti da vam je novčanik prilično pun.”
Na to su se njegovi prijatelji nasmijali. “Mislim da ti je dobro uzela mjeru,
Dinane.”
Činilo se da ga je to samo još dodatno razgnjevilo.
“Tko ste vi? Odakle vam pravo da me ovako posramite? To nije Édouardovo
maslo. On shvaća prirodu prijateljstva između gospode. On nikad ne bi došao tako
netaktično zahtijevati novac i čovjeka dovoditi u neugodnu situaciju pred
prijateljima.” Zaškiljio je u mene. “Ha! Sad znam... Vi ste prodavačica. Édouardova
mala prodavačica iz La Femme Marché. Kako biste vi uopće mogli razumjeti način
života ljudi iz kruga u kojemu se Édouard kreće? Vi ste...” ogolio je zube,
“provincijalka.”
Znao je da će to boljeti. Osjetila sam kako mi se krv penje u lice. “Doista jesam,
monsieur, ako je želja za objedom na stolu provincijska. A čak i prodavačica jasno
vidi kad Édouardovi prijatelji iskorištavaju njegovu darežljivost i dobrotu.”
 “Rekao sam mu da ću mu platiti.”
“Prije sedam mjeseci. Rekli ste da ćete mu platiti prije sedam mjeseci.”
“Zašto bih ja vama polagao račune? Kad ste vi postali Édouardova chienne
méchante3?” Ispljunuo je riječi prema meni.
Nakratko sam se ukipila. A onda sam iza leđa začula Édouardov glas, koji je
odjekivao nečim duboko iz prsa. “Kako si nazvao moju ženu?”
“Tvoju ženu?”
Okrenula sam se. Nikad prije na muževu licu nisam vidjela tako mračan izraz.
“Zar si sad i gluh osim što si bezobrazan, Dinane?”
“Oženio si je? Tu prodavačicu kisela lica?”
Édouardova je šaka poletjela tako brzo da sam ju jedva i vidjela. Došla je
odnekud preko mog desnog ramena i tako snažno dohvatila Dinana po bradi da se od
siline udarca malo podigao u zrak prije nego što je poletio unatrag. Sletio je među
stolce i prevrnuo stol na sebe kad su mu noge poletjele preko glave. Njegove su
pratilje vrisnule kad se razbila boca i poprskala im odjeću vinom.
Bar je utihnuo, frulaš je zastao u pola tona. Zrak je bio kao nabijen elektricitetom.
Dinan je trepnuo, s mukom se uspravljajući.
“Ispričaj se mojoj ženi. Vrijedi sto puta više nego ti.” Édouard je gotovo režao.
Dinan je ispljunuo nešto, možda zub. Podigao je bradu s krvavim ćurkom i
promrmljao tako tiho da sam mislila da ga samo ja čujem: “Putain.4”
Édouard je zagrmio i zaletio se na njega. Dinanov se prijatelj bacio na Édouarda
udarajući ga šakama u ramena, glavu, široka pleća. Udarci su se odbijali od moga
muža kao da su dosadne mušice. Uspjela sam čuti njegov glas: “Kako se usuđuješ
vrijeđati moju ženu?”
“Fréijus, huljo!” Okrenula sam se i ugledala kako Michel Le Duc udara nekog
drugog.
“Arrêtez, Messieurs! Arrêtez-vous!”
Izbila je opća tučnjava. Édouard se ispravio, stresao Dinanova prijatelja sa sebe
kao kaput i zamahnuo stolcem iza sebe. Osjetila sam, koliko i čula, kad se drvo
polomilo na čovjekovim leđima. Preko glava su nam letjele boce. Žene su vrištale,
muškarci psovali, gosti bježali prema izlazu, dok su ulični mangupi utrčavali unutra
da se pridruže gunguli. U tom sam kaosu uočila priliku. Sagnula sam se i iz džepa
ošamućenog Dinana koji je jaukao na podu izvukla novčanik. Izvukla sam pet
franaka i umjesto njih unutra stavila rukom ispisan papir.
“Napisala sam vam potvrdu o plaćanju”, povikala sam mu na uho. “Mogla bi vam
zatrebati ako ikad budete htjeli prodati Edouardovu sliku. Iako biste morali biti ludi
da to poželite učiniti.” A zatim sam se uspravila, ogledala se oko sebe i zazvala:
“Édouarde!”
Nisam bila sigurna je li me čuo preko sve te buke.
Sagnula sam se da izbjegnem bocu u letu i probijala se kroz gužvu prema njemu.
Vani na uglu smijale su se uličarke i dobacivale muškarcima u prolazu. Patron je
vikao i zdvojno kršio ruke jer tučnjava se sad već preselila i na terasu ispred bara.
Nije bilo muškarca koji se nije s nekim tukao - zaista, svi su tako spremno prigrlili
priliku za tučnjavu da sam se zapitala je li to uopće tučnjava ili samo vrsta
razbibrige.
“Édouarde!”
A onda sam u kutu pokraj klavira uočila monsieura Arnaulta. “O, monsieur
Arnault!” povikala sam, probijajući se do njega, držeći skute dok sam gazila preko
tijela i prevrnutih stolaca. Bilo je očito da pokušava uteći prema vratima. “Dva crteža
ugljenom.” Prignula sam se i podigla ruku da zaštitim glavu, dok sam drugom iz
džepa izvukla zadužnice tražeći njegovu i istodobno se izmičući cipeli koja mi je
proletjela preko glave. “Ovdje piše pet franaka za oba. Ne?” .
Iza nas je netko vrisnuo kad je vrč pogodio u prozor i smrskao ga.
Monsieur Arnault razrogačio je oči od straha. Brzo je pogledao iza mene, a onda
još brže izvukao novčanik iz džepa. Tako je strelovito izvukao novčanice da sam tek
poslije otkrila da mi je dao dva franka previše. “Uzmite!” prosiktao je i dao se u trk
prema vratima držeći šešir nabijen na glavu.
I eto ga. Jedanaest - ne, dvanaest franaka. Dovoljno za neko vrijeme.
“Édouarde!” opet sam zazvala ogledavajući se po prostoriji. Ugledala sam ga u
uglu, gdje je muškarac riđih brkova nalik na lisičji rep zamahivao prema njemu -
uzaludno jer Édouard ga je držao za ramena. Muž me blijedo pogledao, kao da je i
zaboravio da sam ovdje. “Imam novac. Trebali bismo poći.”
Kao da me nije čuo.
“Zaista”, rekla sam. “Trebali bismo se maknuti odavde.”
Pustio je muškarca iz stiska, a ovaj je samo spuznuo niza zid prstom opipavajući
unutrašnjost usta i mrmljajući nešto o okrhnutu zubu. Sad sam već vukla Édouarda
za rukav prema vratima, a u ušima mi je sve zvonilo od buke i galame dok smo se
probijali kroz skupinu muškaraca koja je ušla izvana pridružiti se tučnjavi. Ne
vjerujem da su imali pojma što je bio povod.
“Sophie!” Édouard me naglo povukao natrag kad je netko zamahnuo stolcem
nedaleko od mog lica, dovoljno blizu da osjetim njegovo kretanje kroz zrak.
Preplašeno sam opsovala i brzo se zacrvenjela znajući da me muž čuo.
A onda smo već bili vani na svježem večernjem zraku, gdje su znatiželjni
prolaznici virili kroz prozore, a još se jasno čulo razbijanje stakla i povici. Zastala
sam kraj praznih stolova i otresla krhotine sa skuta. Nedaleko od nas na jednom je
stolcu sjedio okrvavljen muškarac, držeći se jednom rukom za uho, a drugom
prezirno prinoseći cigaretu usnama.
“Hoćemo li nekamo na večeru?” upitala sam zaglađujući nabore kaputa i
pogledavajući gore u nebo. “Mislim da bi mogla kiša.” Moj je muž podigao
okovratnik i provukao rukom kroz kosu, kratko uzdahnuvši. “Da”, reče. “Da. Mislim
da bi mi dobro došlo nešto hrane.”
“Moram se ispričati za psovanje. Nije baš bilo damski.” Potapšao me po ruci. “Ja
ništa nisam čuo.”
Posegnula sam gore i maknula mu iverje s ramena kaputa. Poljubila sam ga.
Rukom pod ruku brzo smo se zaputili prema Pantheonu, a sad su se već preko
pariških krovova čula žandarmerijska zvona.

U Pariz sam se bila doselila prije dvije godine, a kao i sve prodavačice koje su
radile u La Femme Marché, živjela sam u unajmljenoj sobi iza rue de Beaumarchais.
Onoga dana kad sam se odlazila udati, sve su se djevojke postrojile duž hodnika i
veselo lupale kuhačama po limenim posudama.
Oženili smo se u St. Peronneu, a mužu me umjesto oca predao sestrin suprug
Jean-Michel. Édouard je bio šarmantan i velikodušan, i sva tri dana slavlja ponašao
se kao savršen mladoženja, ali znala sam da je jedva čekao da se makne iz
provincijske sjeverne Francuske i da se što prije vrati u Pariz.
Ne mogu vam opisati koliko sam bila sretna. Nisam očekivala da ću ikad ikoga
voljeti, a kamoli da ću se udati. Nikad to nikomu ne bih priznala, ali toliko sam ga
voljela da bih s Édouardom ostala čak i da me nije htio ženiti. Zapravo, tako je malo
mario za uvriježena pravila da sam mislila da je brak posljednje što bi htio.
Ali on ga je predložio.
Bili smo zajedno nešto manje od tri mjeseca kad je jednoga popodneva u njegov
atelje došao Hans Lippmann (ja sam nam prala odjeću jer Édouard je opet zaboravio
staviti nešto novca na stranu za pralju). Monsieur Lippmann bio je pomalo kicoš i
osjećala sam se posramljeno što me vidi u kućnoj odjeći. Hodao je po ateljeu i divio
se Édouardovim novim radovima, a onda je zastao pred mojim portretom koji je
Édouard naslikao uvečer na Dan Bastille, nakon što smo jedno drugome rekli što
osjećamo. Ostala sam u kupaonici, ribajući Édouardove okovratnike, pokušavajući
zatomiti nelagodu pri pomisli da Lippmann gleda sliku mene u donjem rublju.
Nakratko su im se glasovi spustili pa nisam čula što govore. Na kraju je prevagnula
znatiželja pa sam obrisala ruke i izišla u atelje zatekavši ih kako razgledaju seriju
skica mene kako sjedim uz golem prozor.
Monsieur Lippmann okrenuo se i nakon vrlo kratka pozdrava upitao me bih li i
njemu pozirala. Potpuno odjevena, naravno. Opčinilo ga je nešto u mojim crtama
lica, nešto u mojoj blijedoj puti, rekao je. Zar ne, Édouarde? Sigurno se i Édouard
slaže, kako i ne bi, pa on me vidio cijelu. Nasmijao se.
Édouard nije.
Baš sam htjela pristati (Lippmann mi je bio simpatičan: bio je jedan od rijetkih
umjetnika koji se prema meni ponašao kao prema sebi ravnoj), ali vidjela sam da je
Édouardov osmijeh postao nekako napet.
“Ne. Bojim se da je mademoiselle Bassette previše zauzeta.” Nastala je kratka,
nelagodna tišina. Lippmann nas je pogledao, a izgledalo je kao da ga sve to pomalo
zabavlja.
“O, Édouarde, pa već smo prije dijelili modele. Mislio sam samo...”
“Ne.”
Lippmann je spustio pogled. “Ako tako kažeš, Édouarde. Bilo mi je zadovoljstvo
opet vas vidjeti, mademoiselle.” Dotaknuo je rub šešira i lagano mi se naklonio pa
otišao. Édouard ga nije pozdravio na odlasku.

“Baš si smiješan”, rekla sam mu poslije. Ležao je u kadi, a ja sam klečala na

jastuku iza njega i prala mu kosu. Cijelo je poslijepodne bio nekako tih. “Znaš da
gledam samo tebe. Da si ti tako rekao, odjenula bih odoru opatice za monsieura
Lippmanna.” Polako sam mu polijevala glavu toplom vodom iz vrča ispirući
sapunicu. “Osim toga, oženjen je. I to sretno. A uz to je i kavalir.”
Édouard je i dalje šutio. A onda se cijeli okrenuo, tako naglo da se voda prelila
preko ruba kade. “Moram znati da si samo moja”, rekao je, a na licu mu se vidjela
takva tjeskoba da mi je trebalo nekoliko trenutaka da progovorim.
“Pa i jesam samo tvoja, budalice.” Obujmila sam mu lice dlanovima i poljubila
ga. Koža mu je bila mokra. “Tvoja sam od trenutka kad si prvi put ušao u Le Femme
Marché i kupio petnaest šalova samo da bi mogao razgovarati sa mnom.” Opet sam
ga poljubila. ”Tvoja sam od trenutka kad si Mistinguett, nakon što me pokušala
poniziti zbog toga što nosim klompe, rekao da imam najljepše gležnjeve u Parizu.”
Opet sam ga poljubila. Sklopio je oči. “Tvoja sam od trenutka kad si me nacrtao i
kad sam shvatila da me nitko nikad neće vidjeti tako kako me ti vidiš. Ti kao da vidiš
ono najbolje u meni. Kao da sam puno bolja od osobe koju ja poznajem.” Dohvatila
sam ručnik i nježno mu otrla nos i oči. “Vidiš? Nemaš se čega bojati. Tvoja sam,
Édouarde, potpuno i samo tvoja. Ne mogu vjerovati da možeš imalo sumnjati u to.”
Pogledao me, a pogled njegovih smeđih očiju bio je postojan i neobično odlučan.
“Udaj se za mene”, rekao je.
“Ali uvijek si govorio..
 “Sutra. Sljedeći tjedan. Čim prije.”
“Ali...”
“Udaj se za mene, Sophie.”
I tako sam se udala za njega. Nikad mu ništa nisam mogla odbiti.

Jutro nakon tučnjave u Baru Tripoli dugo sam spavala. Ushićeni količinom novca
koju smo dobili u jednoj večeri, pojeli smo i popili previše, ostali budni do sitnih
sati, izgubljeni jedno u drugome ili se hihoćući pri pomisli na Dinanovo uzrujano
lice.
Tupo sam podigla glavu s jastuka i odmaknula kosu s lica. Nije više bilo sitniša
na stolu: Édouard je zacijelo otišao po kruh.
Postavši svjesna da s ulice dopire njegov prigušen glas, pustila sam da mi
sjećanja na prošlu noć nestanu u sretnoj maglici, a zatim sam - kad je počelo zvučati
kao da ipak neće tako skoro doći gore - navukla ogrtač i prišla prozoru.
Pod rukom je držao dva francuza, a razgovarao je s prekrasnom plavušom u
dobro skrojenoj tamnozelenoj haljini-kaputu i šubari široka oboda. Baš kad sam ja
pogledala dolje, ona je podigla pogled prema meni. Slijedeći ga, Édouard se okrenuo
i podigao ruku u pozdrav.
“Siđi, cherie. Htio bih te upoznati s nekim.”
Nisam bila raspoložena za upoznavanje ljudi. Bilo bi mi draže da on dođe gore,
da ga obujmim nogama i prekrivam poljupcima dok jedemo. Ali uzdahnula sam,
čvršće se ogrnula ogrtačem i sišla do vrata.
“Sophie, ovo je Mirni Einsbacher. Moja stara prijateljica. Kupila je nekoliko slika
i pozirala mi za neke skice.”
Još jedna? pomislih rastreseno.
“Čestitam na vjenčanju. Édouard mi nije dao... niti slutiti da se uskoro ženi.”
Nešto u tome kako je najprije pogledala prema meni pa Édouardu kad je to rekla
izazvalo mi je nelagodu.
“Enchantée, mademoiselle”, rekla sam i ispružila ruku. Prihvatila ju je kao da
sam joj pružila mrtvu ribu.
Stajale smo i gledale svaka u svoja stopala. Dva smetlara mela su svaki svoju
stranu ulice, zviždučući uglas. Odvodi su opet bili preplavljeni, a od smrada - u
kombinaciji sa sinoć popijenim vinom - obuzela me mučnina.
“Ispričajte me”, rekoh uzmičući natrag unutra. “Nisam baš odjevena za društvo.
Édouarde, zapalit ću vatru i pristaviti kavu.”
“Kava!” uskliknuo je trljajući ruke. “Baš te bilo lijepo vidjeti, Mirni. Doći ću...
pardon, doći ćemo pogledati tvoj novi stan. Uskoro. Zvuči divno!”
 Zviždukao je penjući se uza stube.
Dok je svlačio kaput i odjeću za van, natočila sam mu kavu i vratila se u krevet.
Položio je tanjur između nas, otrgnuo mi komad kruha pa mi ga pružio.
“Jesi li spavao s njom?” Nisam ga gledala dok sam govorila.
“S kim?”
“Mirni Einsbacher.”
Ne znam zašto sam ga to pitala, nikad prije nisam učinila ništa slično.
Blago je odmahnuo glavom, kao da to nije važno. “Možda jesam.” Kad nisam
odgovorila, otvorio je jedno oko i ozbiljno me pogledao. “Sophie, znaš da nisam bio
svećenik prije nego što sam te upoznao.”
“Znam.”
“Samo sam čovjek. A prije nego što smo se upoznali, dugo sam bio sam.”
“I to znam. Ne bih ni htjela da si drukčiji nego što jesi.” Okrenula sam se i
poljubila ga u rame.
Privukao me sebi i uzdahnuo od zadovoljstva. Dah mu je bio topao na mojim
vjeđama. Skliznuo je prstima u moju kosu i nagnuo mi glavu, tako da sam sad
gledala ravno u njega. “Moja najdraža ženo. Samo jedno trebaš imati na umu: sve
dok tebe nisam upoznao, nisam znao što je sreća.”
Zašto da razbijam glavu oko Mirni i njoj sličnih? pomislila sam, odloživši kruh i
prebacivši nogu preko njega, udišući njegov miris i opet se spojivši s njim. One mi
nisu nikakva prijetnja.
Zamalo sam samu sebe uvjerila u to.

Kad smo sljedeće srijede izišli iz ateljea (žurila sam na poštu poslati pismo
sestri), Mirni se baš slučajno zatekla u prolazu pa je nekako imalo smisla da Édouard
doručkuje s njom. Šteta da jede sam. A onda opet dva dana poslije. Bio je hladan dan
u studenom, a Édouard mi je baš stavljao na glavu moj najbolji šešir od filca. Sirom
sam otvorila teška hrastova vrata što vode na rue Soufflot. Smijala sam se i
odgurivala mu ruke. “Stavljaš mi ga naopako, Édouarde! Prestani! Izgledat ću kao
luđakinja!” Njegov mi je krupni dlan ostao na zatiljku. Voljela sam osjetiti tu toplu
težinu.
“O, dobro jutro!” Mirni je nosila plašt boje metvice i krznenu stolu. Bila je tako
utegnuta u struku da sam bila sigurna da su joj usne ispod ruža plave. “Kakvo lijepo
iznenađenje!”
“Mademoiselle Einsbacher. Baš imamo sreće da smo se tako brzo opet sreli.”
Odjednom mi se šešir na glavi učinio nekako naherenim i smiješnim.
“Mirni! Baš lijepo!” Édouard je maknuo dlan s moga vrata, naklonio se i poljubio
joj ruku u rukavici. Nešto se u meni odmah pobunilo, ali prekorila sam se: ne budi
dijete, Édouard je izabrao tebe.
“Kamo ste se zaputili u ovo hladno jutro? Opet u poštu?” Držala je torbicu pred
sobom. Bila je od krokodilske kože.
“Imam sastanak na Montmartreu sa svojim galeristom. A moja nam žena ide
kupiti nešto hrane.”
Okrenula sam šešir i namjestila ga, iznenada požalivši što nisam stavila onaj crni.
“Pa... možda”, rekoh. “Budeš li dobar.”
“Vidiš što moram trpjeti?” Édouard se nagnuo prema meni i poljubio me u obraz.
“Bože. Vrlo je stroga prema tebi, sigurna sam.” Mimin je osmijeh bilo nemoguće
protumačiti.
Édouard je čvršće omotao šal oko vrata, nakratko nas promatrajući. “Znate, vas
biste se dvije trebale malo bolje upoznati. Bilo bi lijepo da Sophie ovdje ima
prijateljicu.”
“Nisam bez prijatelja, Édouarde”, pobunila sam se.
“Ali sve su tvoje prijateljice danju zauzete u dućanu, a žive u devetom
arondismanu. Mirni je netko s kim bi mogla na kavu dok ja radim. Mrska mi je
pomisao da si sama.”
“Zaista?” nasmiješila sam mu se. “Sasvim sam zadovoljna u vlastitom društvu.”
“O, Édouard ima potpuno pravo. Ne želite ga iscrpljivati, zar ne? A ne vjerujem
da se baš dobro snalazite u krugovima u kojima se on kreće. Zašto vas ne bih ja
uvela u taj krug? Kao uslugu Édouardu. Bilo bi mi jako drago.”
Édouard se ozario. “Odlično!” rekao je. “Moje dvije omiljene dame zajedno!
Onda vam želim ugodan dan. Sophie, cherie, dolazim doma na večeru.”
Okrenuo se i otišao u smjeru rue St. Jacques.
Mirni i ja smo gledale jedna u drugu i na trenutak mi se učinilo da vidim led u
njezinu pogledu.
“Divno”, rekla je. “Hoćemo li?”
 3

2002.
Jutro im je bilo isplanirano: lijen početak, doručak u Caféu Hugo na place des
Vosges, obilazak dućančića i butika u drugom arondismanu, možda šetnja uz Seine,
uz kratko razgledavanje štandova s rabljenim knjigama. David će nakon ručka otići
na svoj sastanak i izbivati možda dva sata, a Liv će se opustiti u veličanstvenom
wellness-centru u Royal Monceauu dok on raspravlja o poslu. Poslije će se naći u
baru na popodnevnom koktelu, a potom otići na opuštenu večeru u lokalnom
restorančiću. Danje bio spašen. Liv će biti ugodna, puna razumijevanja. Na kraju
krajeva, to je bit braka: umijeće pravljenja kompromisa. Nekoliko si je puta to
ponovila otkad se probudila.
A onda, baš u vrijeme doručka, Davidu zazvoni mobitel.
“Goldsteinovi”, kaže ona kad razgovor napokon završi. Njezin tartine stoji
netaknut pred njom.
“Promjena plana. Žele da se sastanemo prijepodne, u njihovim uredima blizu
Champs- Élysées.”
Kad ona ne odgovori, David joj poklopi ruku svojom i kaže: “Stvarno mi je žao.
Sigurno neću ostati dulje od dva sata.”
Ne može govoriti. U očima joj se nakupljaju velike, slane suze razočaranja.
“Znam. Nadoknadit ću ti to. Samo što je...”
“…ovo važnije?”
“To je naša budućnost, Liv.”
Ona ga pogleda i svjesna je da joj se frustracija jasno vidi na licu. Osjeća silnu
ljutnju prema njemu zato što je tjera da se tako ponaša.
On joj stisne ruku. “Daj, ljubavi. Možeš za to vrijeme raditi nešto za što ja možda
nisam bio pretjerano zagrijan pa se poslije nađemo negdje u gradu. Pa ovo je Pariz -
ovdje nije teško ubiti nekoliko sati.”
“Naravno. Samo što nisam mislila da će se moj medeni mjesec svesti na pet dana
u Parizu tijekom kojih ću morati smišljati način kako ubiti vrijeme.”
U njegovu se glasu čuje napetost. “Žao mi je. Nemam posao koji jednostavno
mogu isključiti.”
“Ne. To je vrlo jasno.”
Isto je bilo prethodne večeri u La Coupoleu. S mukom su pronalazili teme za
razgovor koje ne bi izazvale nelagodu i usiljeno se smiješili, dok se ispod odveć
uljudna površinskog razgovora odvijao jedan sasvim drukčiji. Kad David jest
govorio, lecnula bi se na očitu nelagodu koju je osjećao. Kad bi šutio, pitala se
razmišlja li o poslu.
Kad su se vratili u hotel, Liv mu je u krevetu okrenula leđa, nekako odveć ljutita
da bi htjela njegov dodir, a onda je ležala budna i uspaničena činjenicom da je on
nije ni pokušao dotaknuti.
U tih šest mjeseci koliko su bili zajedno, do dolaska u Pariz nijednom se nisu
posvađali. Osjećala je da njihov medeni mjesec polako odlazi kvragu.
David prvi prekine tišinu. Ne pušta joj ruku. Nagne se preko stola i nježno joj
odmakne pramen s lica. “Žao mi je. Ovo će zaista biti to. Samo mi daj tih nekoliko
sati i obećavam da ću nakon toga biti samo tvoj. Možda ćemo ostati malo dulje pa ću
ti nadoknaditi izgubljene sate.” Pokuša se nasmiješiti.
Ona se okrene prema njemu, razoružana; želi se opet osjećati kao prije, želi da
opet budu oni stari. Zuri dolje u svoju ruku u njegovoj, u blistav vjenčani prsten na
koji se još nije naviknula.
Protekla su je dva dana potpuno izbacila iz ravnoteže. Sreća koju je osjećala u
posljednjih nekoliko mjeseci sad joj se iznenada čini tako krhkom, kao da je
sagrađena na mnogo nestabilnijim temeljima no što su mislili.
Potraži mu pogled. “Volim te, znaš.”
“I ja tebe volim.”
“Ja sam užasna, zahtjevna, mrzovoljna cura.”
“Žena.”
Licem joj se nevoljko razlije osmijeh. “Ja sam užasna, zahtjevna, mrzovoljna
žena.”
On se široko nasmiješi i poljubi je. Sjede na rubu place des Vosges, osluškuju
buku mopeda izvana i zvuk prometa prema rue Beumarchais. “Srećom, meni je
užasna i mrzovoljna iznimno privlačna ženska osobina.”
“Zaboravio si zahtjevna.”
“O, ta mi je najdraža od svih!”
“Idi”, reče mu lagano se odmaknuvši od njega. “Idi sad, ti slatkorječivi arhitekte,
prije nego što te odvučem natrag u hotelski krevet i pobrinem se da uopće ne odeš na
taj svoj vražji sastanak.”
Zrak između njih kao da se proširi i opusti. Ona izdahne dah koji je nesvjesno
zadržavala.
“A što ćeš ti raditi dok me nema?”
Gleda ga kako prikuplja svoje stvari: ključeve, novčanik, jaknu, mobitel.
“Vjerojatno ću otići do neke galerije.”
“Poslat ću ti poruku čim završimo. Pa ću doći do tebe.” Pošalje joj poljubac. “A
onda možemo nastaviti taj razgovor o prijetnji krevetom.”
Već je na pola puta uz uličicu kad se okrene i domahne joj. “A bientôt, gospođo
Halston!”
Njezin je osmijeh trajao sve dok joj David nije izmaknuo iz vida.
Concierge ju je upozorio da se u ovo doba dana na ulazak u Louvre čeka po
nekoliko sati pa se radije odlučila za Musée d’Orsay. David joj je rekao da je zgrada
arhitektonski gotovo jednako zanimljiva kao i umjetnine u njoj. Ali čak se i ovdje
već u deset ujutro red proteže sve okolo zgrade. Sunce već opako prži, a zaboravila
je ponijeti šešir.
“O, super”, promrmlja si u bradu i stane na kraj reda. Zapita se hoće li uopće stići
do ulaza prije nego što završi Davidov sastanak.
“Nećemo dugo čekati. Ljudi brzo ulaze.” Muškarac ispred nje okrene se i klimne
prema početku reda. “Ponekad imaju besplatan ulaz. E, to je tek red!” Na sebi ima
laneni sako i ostavlja dojam nekoga tko ne mora naporno raditi za novac.
Kad joj se nasmiješi, ona se zapita piše li joj na nosu da je Engleskinja. “Nisam
sigurna da će svi ovi ljudi uopće stati unutra.” “O, hoće. Iznutra je kao Tardis5.” Kad
se nasmiješila, on ispruži ruku. “Tim Freeland.”
“Liv Worth... Halston. Liv Halston.” Još se spetlja oko prezimena.
“Ah. Na plakatu piše da je velika izložba Matisseovih radova. Pretpostavljam da
je to razlog za duljinu reda. Evo. Dajte da otvorim kišobran. To će vas barem malo
zaštititi od sunca.”
Dok se pomiču naprijed stopu po stopu, cik-cakajući prema početku reda, kaže joj
da svake godine dolazi na teniski turnir i da vrijeme između teniskih susreta
ispunjava odlaskom na omiljena mu mjesta. Ova mu je galerija mnogo draža od
Louvrea, koji je toliko krcat turistima da jedva možeš vidjeti slike. Napola se
nasmiješi rekavši to, očito svjestan ironije.
Visok je i preplanuo, a plava mu je kosa začešljana unatrag, vjerojatno na isti
način još od tinejdžerskih dana. O životu govori na onaj ležerni način koji sugerira
da nema financijskih briga, a kratko spominjanje djece i prstenjak bez prstena
ostavljaju dojam razvoda u prošlosti.
Šarmantan je sugovornik i usredotočen je na nju. Razgovaraju o restoranima u
Parizu, o tenisu, o nepredvidljivosti pariških taksista. Pravo je olakšanje voditi
razgovor koji nije opterećen neizgovorenom gorčinom ili prepun zamki. Kad
napokon stignu do ulaza, Liv shvati da joj se raspoloženje popravilo.
“Pa, uz vas mi je vrijeme čekanja brzo prošlo.” Tim Freeland sklopi kišobran i
pruži joj ruku. “Bilo mi je drago, Olivia Halston. Preporučujem impresioniste na
prvom katu. Bilo bi dobro da najprije odete gore, prije nego što gužva postane
nepodnošljiva.” Nasmiješi joj se, kutovi očiju mu se naboraju, a u sljedećem trenutku
već nestane grabeći dugim koracima u unutrašnjost muzeja kao da točno zna kamo
ide. A Liv - koja zna da se čak i na medenom mjesecu imaš pravo osjećati dobro
nakon dvadesetminutnog razgovora s pažljivim, privlačnim muškarcem, koji možda
jest, a možda nije koketirao s tobom - malo poletnijim korakom krene prema
dizalima.
Polako hoda uza slike impresionista, pomno proučava svaku. Na kraju krajeva,
ubija vrijeme, zar ne? Osjeća se malo posramljeno što već dvije godine, otkad je
diplomirala, nije nogom kročila ni u jednu galeriju. Sad zaključi da joj se jako
sviđaju Monet i Morisot, a Renoir nimalo. Možda zato što ga je prečesto gledala na
poklopcima jeftinih bombonijera pa joj je sad teško razdvojiti jedno od drugoga.
Sjedne pa opet ustane. Poželi da je David ovdje. Neobično je stajati pred slikom,
a nemati s kim razgovarati o tome što gledaš i osjećaš. Stalno kradomice pogledava
druge samce tražeći na njima neki znak čudnovatosti, koji možda drugi ljudi vide na
njoj. Poželi nazvati Jasmine, ali shvati da bi to bilo javno priznanje neuspjeha
njezina medenog mjeseca. Tko zove prijatelje s medenog mjeseca? Opet osjeti
ljutnju prema Davidu i gotovo se mora prepirati sama sa sobom da se smiri.
Galerija oko nje polagano se puni. Prenaglašeno teatralan vodič objašnjava slike
skupini školaraca. Zastanu ispred Le Déjeuner sur l’herbe6, a on im pokaže neka
sjednu dok slušaju. “Pogledajte!” kaže na francuskom. “Nanosili su mokre boje na
mokre boje - oni su to prvi učinili - tako da mogu miješati boje ovako...” Divlje
gestikulira. Djeca gledaju kao opčinjena. I skupina odraslih ga sluša.
“Kad su pokazali sliku, izazvala je golem skandal! Golem! Zašto dama nije
odjevena, a gospoda jesu? Što vi mislite, mladi gospodine?”
Oduševljena je činjenicom da se od francuskih osmogodišnjaka očekuje da
raspravljaju o golotinji u javnosti. Sviđa joj se i činjenica da im se muzejski vodič
obraća s poštovanjem. Opet poželi da je i David ovdje jer zna da bi se i njemu to
svidjelo.
Prođe nekoliko minuta prije nego što shvati da se u galeriju u međuvremenu slila
rijeka ljudi i da je sad već zaista gužva. Posvuda oko sebe čuje engleski i američki
naglasak. Iz nekog je to razloga prilično uzruja. Odjednom joj razne sitnice počnu ići
na živce.
Pokušavajući pobjeći od gomile turista, Liv sklizne kroz jednu prostoriju pa
drugu, pokraj niza pejzaža sve do manje popularnih slikara, gdje je mnogo manje
posjetitelja. Uspori i pokuša manje poznatim umjetnicima posvetiti jednako toliko
pozornosti kao velikim imenima, ali ništa joj ne privlači pogled. I baš se sprema
potražiti izlaz kad se nađe ispred malena ulja na platnu i nešto je ponuka da zastane.
Pokraj stola na kojemu su ostatci obroka stoji crvenokosa žena u bijeloj haljini koja
bi mogla biti i neka vrsta donjeg rublja, teško je reći. Tijelo joj je napola okrenuto od
promatrača, ali jedan joj je profil lica jasno vidljiv. Pogled joj klizi prema slikaru, ali
ne gleda ga u oči. Ramena su joj zaobljena i pogrbljena naprijed, odražavaju
nezadovoljstvo ili napetost.
Slika je naslovljena: Žena, neraspoložena.
Liv zuri u sliku, pogledom upija bistrinu ženina oka, rumene obraze, položaj tijela
koji nagoviješta jedva zatomljenu ljutnju, ali i neku vrstu poraza. I iznenada pomisli:
O, bože. To sam ja.
Više ne može istjerati tu misao iz glave. Htjela bi skrenuti pogled, ali ne uspijeva.
Bez daha je, kao da ju je netko udario u pleksus i izbio joj zrak. Slika je tako
neobično intimna, tako uznemirujuća. Imam dvadeset tri godine. I udala sam se za
muškarca koji me već odlučno smjestio u pozadinu svog života. Jednoga ću dana ja
biti ta tužna, u sebi gnjevna žena u kuhinji koju nitko ne primjećuje, koja očajnički
žudi za pažnjom i duri se kad je ne dobije. Koja sve radi sama i “izvlači najbolje iz
dane situacije”.
U mislima vidi buduća putovanja s Davidom: sebe kako lista turističke vodiče u
potrazi za lokalnim atrakcijama trudeći se ne pokazati razočaranje kad opet iskrsne
neki neodgodiv sastanak ili poslovna obveza koju on ne može propustiti. Završit ću
kao moja majka. Postala je supruga prije nego li je otkrila tko je zapravo.
Postala je ženica.
Musée d’Orsay iznenada postane odveć krcat, preglasan. Progura se kroz gomilu
niza stube u prizemlje idući u suprotnom smjeru od nadirućih turista, ispričavajući
se, udarajući u ramena, laktove, torbe. Silazi postrance, vijuga niz hodnik, ali
umjesto pred izlazom nade se pokraj goleme blagovaonice, gdje ljudi stoje u redu za
prazan stol.
Gdje je prokleti izlaz? U muzeju je iznenada nevjerojatna gužva. Liv se probije
kroz odjel art-decoa - golemi komadi organskog pokućstva čine joj se grotesknim,
pretjerano kićenim - i shvati da je na krivome kraju. Iz nje izbije glasan, neartikuliran
jecaj.
“Jeste li dobro?”
Okrene se na peti. Tim Freeland zuri u nju, stoji s brošurom u ruci. Ona brzo
otare lice, pokuša se nasmiješiti. “Ne... ne mogu naći izlaz.”
Pogledom joj pretražuje lice - plače li zaista? Obuzima je panika. “Žao mi je.
Samo... stvarno moram izići odavde.”
“Gužva”, kaže on tiho. “U ovo doba godine to zna biti malo previše. Dođite.”
Primi je za lakat i povede je kroz muzej držeći se mračnijih soba na rubovima, gdje
je manje ljudi. Već za nekoliko minuta silaze stubama i uskoro su vani na blistavo
osunčanu pločniku, gdje je sad još dulji red.
Zastanu dalje od ljudi. Liv uspije dovesti disanje u red. “Žao mi je”, kaže
osvrnuvši se preko ramena. “Mislim da nećete moći natrag unutra.”
On odmahne glavom. “Ionako sam bio gotov za danas. Kad dođe do točke da
vidiš samo leđa i glave, vrijeme je da odeš.”
Neko vrijeme stoje na široku pločniku okupanom suncem. Uzduž rijeke mile
automobili, a neki moped glasno vijuga između njih i probija se kroz gužvu. Sunce
boji zgrade u plavičastu nijansu, tako tipičnu za Pariz.
“Jeste li za kavu? Mislim da ne bi bilo loše da nakratko sjednete.”
“Oh, ne mogu. Trebam se uskoro naći s...” Pogleda u mobitel. Nema poruke. Zuri
u zaslon, upija tu spoznaju. Probavlja činjenicu da David kasni već gotovo sat
vremena. “Ovaj... dajte mi minutu, može?”
Okrene se, nazove Davida škiljeći u promet uz kej Voltaire koji se kreće puževim
korakom. Poziv ode ravno na sekretaricu. Nakratko se zapita što da mu kaže, a zatim
odluči ne ostaviti poruku.
Opet se okrene prema Timu Freelandu. “Zapravo, rado bih na kavu. Hvala.”
‘Un café, et une grande crème.’ Čak i kad se potrudi govoriti s najboljim
francuskim naglaskom, konobari joj uvijek uzvraćaju na engleskom. Nakon svih
drugih jutrošnjih poniženja, ta je sitna nelagoda jedva vrijedna spomena. Popije
kavu, naruči drugu, udiše topao gradski zrak i skreće razgovor sa sebe.
“Postavljate mnogo pitanja”, kaže Tim Freeland u jednom trenutku. “Ili ste
novinarka ili ste išli u jako dobru privatnu školu.” “Ili sam stručnjakinja za
industrijsku špijunažu i čula sam za vaš najnoviji proizvod.”
On se nasmije. “Ah... nažalost, ništa više ne proizvodim. U mirovini sam.”
“Stvarno? Ne izgledate mi dovoljno stari za mirovinu.”
“I nisam. Prije devet mjeseci prodao sam posao. Još pokušavam smisliti što ću s
toliko slobodnog vremena.”
Ali način kako je to rekao odaje da se ne zabrinjava previše oko toga. A zašto i bi
razbijao glavu time, pomisli ona, ako može obilaziti omiljene gradove, posjećivati
muzeje i piti kavu s neznankama. “Gdje živite?”
“Oh... posvuda. U kasno proljeće i rano ljeto nekoliko sam mjeseci ovdje. Imam i
stan u Londonu. Provodim i neko vrijeme u Južnoj Americi - bivša žena živi u
Buenos Airesu s dvoje najstarije djece.”
“To zvuči zamršeno.”
“U mojim godina ne možeš izbjeći zamršeno.” Nasmiješi se, kao da je navikao na
to. “Neko sam vrijeme bio jedan od onih blesavih tipova koji misle da se moraju
oženiti svaki put kad se zaljube.” ”Kako kavalirski.”
“Teško. Tko je ono rekao: Svaki put kad se oženim, ostanem bez kuće?”
Promiješa kavu. “Zapravo, sad je prilično civilizirano, s obzirom na sve. Imam dvije
bivše žene i obje su divne osobe. Šteta je što toga nisam bio svjestan dok sam bio u
braku s njima.”
Govori tiho, odmjereno, kao čovjek koji je navikao da ga slušaju. Gleda ga,
promatra mu preplanule ruke, besprijekorne manšete, i zamišlja apartman u prvom
arondismanu s poslugom i domaćicom, te otmjen restoran gdje ga vlasnik poznaje po
imenu. Tim Freeland nije njezin tip i najmanje je dvostruko stariji od nje, ali
nakratko se zapita kako bi bilo biti s takvim muškarcem. A potom joj proleti misao
da prolaznici možda i misle da su muž i žena.
“Čime se vi bavite, Olivia?” Otkad su se upoznali zove je Olivia. Iz usta bilo
koga drugog to bi zvučalo kao prenemaganje, ali iz njegovih je kao staromodna
uljudnost.
Trgne se iz sanjarenja i blago se zacrveni shvativši o čemu je razmišljala.
“Trenutačno ničim. Nakon diplome radila sam nakratko u uredu pa poslije malo
konobarila. Moglo bi se reći da ni ja još nisam dokučila što ću sa životom.” Uvija
pramen oko prsta.
“Imate dovoljno vremena za to. Djeca?” Znakovito pogleda njezin vjenčani
prsten.
“Oh. Ne. Ne u doglednoj budućnosti.” Nelagodno se nasmije. Jedva da se o sebi
uspijeva brinuti - pomisao na kmečavo dojenče koje ovisi o njoj potpuno joj je
nezamisliva. Osjeća njegov pogled na sebi.
“Pametno. I za to imate dovoljno vremena.” Ne skida pogled s njezina lica. “Ako
smijem primijetiti, vrlo ste se mladi udali. To baš nije uobičajeno u današnje
vrijeme.”
Ne zna što bi rekla na to pa otpije gutljaj kave.
“Znam da nije lijepo damu pitati za godine, ali koliko vam je - dvadeset tri?
Dvadeset četiri?”
“Nije loše. Dvadeset tri.”
On klimne. “Imate dobre kosti lica. Još ćete desetak godina izgledati kao da su
vam dvadeset tri. Ne, nemojte se crvenjeti. Samo izražavam činjenično stanje. Udali
ste se za prvu ljubav iz djetinjstva?”
“Ne... za nekoga tko me jednostavno oborio s nogu.” Podigne pogled s kave.
“Zapravo, tek smo se oženili.”
“Tek ste se oženili?” Oči mu se malo rašire. “Na medenom ste mjesecu?” Kaže to
bez imalo dramatičnosti, ali izraz na njegovu licu nakratko oda da ga to zabavlja, a
potom prekasno uspije sakriti iznenadno sažaljenje. Vidi ‘ženu, neraspoloženu’, koja
se poražena okreće od promatrača i cjeloživotne nelagode koju vidi na licima drugih
ljudi. O, udana si? A gdje ti je muž?
Što je učinila?
“Žao mi je”, kaže pognute glave prikupljajući svoje stvari sa stola. “Moram sad
ići.”
“Olivia, molim vas, ne idite tako naglo. Samo sam..:”
Krv joj nabija u ušima. “Ne. Stvarno. Vjerojatno ionako ne bih trebala biti ovdje.
Bilo mi je jako ugodno. Hvala na kavi. I... znate...”
Ne gleda ga. Uspije istisnuti osmijeh i uputiti ga nekamo u njegovu smjeru, a
zatim pobjegne napola hodajući, napola trčeći uzduž Seine prema Notre-Dame.
 4

1912.
Marché Monge bio je prepun kupaca, unatoč hladnu vjetru i sumornoj kisici što je
povremeno sipila. Hodala sam pola koraka iza Mirni Einsbacher, koja je odlučno
obilazila štandove i nije zašutjela otkad smo ušle na tržnicu.
“Oh, morate kupiti nekoliko komada ovih. Édouard baš voli španjolske breskve.
Pogledajte, savršeno su zrele.”
“Jeste li mu već kuhali škampe? O, kako taj čovjek voli škampe i koliko ih samo
može pojesti!”
“Kupus? Ljubičasti luk? Jeste li sigurni? To su vrlo... rustikalni... sastojci. Znate,
mislim da bi mu godilo nešto malo profinjenije. Velik je gurman taj naš Édouard,
znate. Jednom smo prilikom otišli u Le Petit Fils i pojeo je cijeli degustacijski
jelovnik od četrnaest sljedova. Možete li to zamisliti? Mislila sam da će puknuti i
prije nego što su donijeli petit fours. Ali bio je tako sretan...” Zatresla je glavom, kao
da se želi prenuti iz sanjarenja. “On je čovjek koji zna uživati...”
Podigla sam vezicu mrkve pozorno je razgledavajući, kao da me silno zanima.
Negdje u zatiljku započelo je bubnjanje u glavi, početak glavobolje.
Mirni Einsbacher zaustavila se ispred štanda s mesom i mesnim prerađevinama.
Razmijenila je nekoliko riječi s vlasnikom, a onda podigla malu staklenku i okrenula
je prema svjetlu. Postrance me pogledala ispod šešira. “Oh, sigurno ne želite slušati
ta moja sjećanja... Sophia. No moram vam sugerirati foiegras. Divna poslastica za
Édouarda. Ako ste malo... tanki... s budžetom za kućne potrepštine, rado ću gaja time
počastiti. Kao stara prijateljica. Znam koliko mu znače takve stvari.”
“Možemo se sami uzdržavati, hvala.” Uzela sam joj staklenku iz ruke i ubacila je
u košaru pa trgovcu pružila novac. Polovicu svega što nam je ostalo za hranu,
primijetila sam gnjevno.
Usporila je korak pa nisam imala izbora nego hodati uz nju. “I tako... Gagnaire
mi kaže da Édouard već tjednima nije ništa naslikao. Velika šteta.”
Zašto ti razgovaraš s prodavačem Édouardovih slika? htjela sam upitati, ali
suzdržala sam se. “Tek smo se vjenčali. Zauzet je... drugim stvarima.”
“Vrlo je nadaren. Ne bi trebao gubiti fokus.”
“Édouard kaže da će slikati kad bude spreman.”
Kao da me uopće nije čula. Zaputila se prema slastičarskom štandu i zagledala se
u tarte framboise. “Jagode! U ovo doba godine? Kamo ide ovaj svijet?”
Molim te, nemoj ponuditi da ćeš i to kupiti za Édouarda, rekoh u sebi. Jedva da
mi je ostalo dovoljno novca za kruh. Ali Mirni su druge stvari bile na umu. Kupila je
mali francuz, pričekala da joj ga zamotaju u papir, a zatim se napola okrenula prema
meni i spustila glas.
“Ne možete zamisliti koliko smo svi bili iznenađeni kad smo čuli da se oženio.
Muškarac poput Édouarda.” Pažljivo je spremila kruh u košaru. “Pa sam se
zapitala... bih li vam trebala čestitati na još nečemu?”
Gledala sam u nju i u njezin širok, bezličan osmijeh. Tek sam onda primijetila da
naglašeno pogledava u moj struk. “Ne!”
Trebalo mi je nekoliko minuta da shvatim da me uvrijedila.
Htjela sam joj reći: Édouard me molio neka se udam za njega. On je ustrajao na
braku, ne ja. Nije mogao podnijeti pomisao da me neki drugi muškarac makar i
samo gleda. Nije mogao podnijeti pomisao da bi oni mogli vidjeti ono što on vidi u
meni.
Ali nisam joj htjela dati ni mrvicu nas. Suočena s njezinim nasmiješenim
neprijateljstvom, sve što se ticalo Édouarda i našeg braka željela sam zadržati za
sebe, duboko unutra gdje ona ne može ubadati u to i iskriviti to u nešto što nije. Krv
mi je navrla u lice.
Stajala je zureći u mene. “O, ne smijete biti tako osjetljivi, Sophia.”
“Sophie. Zovem se Sophie.”
Okrenula se. “Naravno Sophie. Ali moje vam pitanje ne može biti posve
neočekivano. Potpuno je prirodno da se oni koji Édouar da poznaju najdulje postave
malo posesivno prema njemu. Na kraju krajeva, o vama znamo tako malo. Samo to
da ste... prodavačica, zar ne?”
“Bila sam. Dok se nisam udala za njega.”
“Naravno, tad ste morali otići iz tog svog... dućana. Kakva šteta. Sigurno vam
jako nedostaju vaše prijateljice prodavačice. Dobro znam, iz prve ruke, kako je
utješno i lijepo biti okružen ljudima istog društvenog statusa, biti svoj među svojima,
takoreći.”
“Sretna sam u Édouardovim društvenim krugovima.”
“Sigurna sam da jeste. Premda je iznimno teško ostvariti duboka prijateljstva s
ljudima koji se međusobno poznaju godinama. Strašno je teško pohvatati interne šale
ukorijenjene u zajedničkoj povijesti.” Nasmiješila se. “Svejedno, sigurna sam da
vam ide dobro.” ”Édouard i ja najsretniji smo kad smo sami.”
“Naravno. Ali ne možete očekivati da će mu to dugo odgovarati, Sophia. Na kraju
krajeva, on je iznimno društveno biće. Muškarac poput Édouarda mora uživati
apsolutnu slobodu.”
Jedva sam se suzdržavala. “Govorite kao da sam postala njegova uzničarka.
Nikad nisam htjela ni tražila da Édouard radi išta u čemu ne uživa.”
“O, sigurna sam da niste. I sigurna sam da ste vrlo svjesni do koje vam se mjere
posrećilo da se udate za nekoga poput njega. Samo mi se učinilo da bi vam dobro
došao koji savjet.”
Kad nisam odgovorila, nastavila je: “Možda me smatrate strašno nametljivom što
vam dijelim savjete o vlastitom mužu. Ali znate i sami da se Édouard ne drži pravila
buržoazije pa sam pretpostavila da je i meni dopušteno zakoračiti izvan okvira
normalnog razgovora.”
“Sigurna sam da sam vam duboko zahvalna, madame.” Zapitala sam se bih li se
mogla samo okrenuti i otići, izmisliti neku zaboravljenu obvezu. Dovoljno sam već
trpjela.
Opet je spustila glas i zakoračila dalje od štandova mahnuvši mi neka ju slijedim.
“Dobro onda, kad već razgovaramo iskreno, osjećam da mi je dužnost dati vam
savjet o još nečemu. Kao žena ženi. Kao što znate, Édouard je muškarac koji voli...
užitak.” Znakovito me pogledala. “Sigurna sam da je ushićen novopečenim brakom,
ali čim počne slikati druge žene, morate mu biti spremni dopustiti... određene
slobode.”
“Molim?”
“Moram li baš u pojedinosti, Sophia?”
“Sophie.” Čeljust mi se zgrčila. “Zovem se Sophie. I, da, madame, morat ćete u
pojedinosti.”
“Žao mi je ako je to osjetljivo pitanje.” Ljupko se nasmiješila. “Ali sigurno znate
da niste prvi od Édouardovih modela s kojima je... imao odnose.”
“Ne razumijem.”
Pogledala me kao da sam glupa. “Žene na njegovim platnima... Postoji razlog
zašto Édouard uspije utkati toliko osjećaja u njih, zašto zrače takvom ranjivošću,
zašto su tako moćne... tako intimne.” Tad mi je postalo jasno što će mi sljedeće reći,
ali ostala sam stajati puštajući da riječi padaju oko mene kao oštrice malih giljotina.
“Édouard je muškarac pun divlje i nepredvidljive strasti. Kad mu dosadi novina
bračnog života, Sophia, vratit će se starim navikama. Ako ste razumna djevojka, a
sigurna sam da jeste, s obzirom na vaše... recimo da je praktično... podrijetlo, moj
vam je savjet da zažmirite na to i okrenete glavu. Muškarca poput njega ne može se
ograničavati. To je protivno njegovu umjetničkom duhu.”
S mukom sam progutala. “Madame, predugo sam vas zadržala. Bojim se da se
sad moramo rastati. Hvala vam na... savjetu.” Okrenula sam se i otišla, a njezine su
mi riječi odzvanjale u ušima. Odupirući se porivu da udarim u nešto, tako sam čvrsto
stisnula šake da su mi zglobovi pobijeljeli. Već sam bila na pola puta do rue Soufflot
prije nego što sam shvatila da sam platnenu vrećicu s lukom, kupusom i sirom
ostavila na tlu pokraj štanda.

Édouard nije bio kod kuće kad sam se vratila. Nije me to iznenadilo: očekivala
sam da će se on i prodavač njegovih slika povući u neku gostionicu i dogovarati
posao uz nekoliko čaša pastisa, a ako se sastanak oduži, možda i absinta. Košaru s
novčanikom i staklenkom foiegras spustila sam na pod u kuhinji i produžila prema
umivaoniku, gdje sam zajapurene obraze oplahnula hladnom vodom. Djevojka koja
me gledala iz zrcala bila je sumorno stvorenje, usana stisnutih u ljutitu crtu,
zajapurenih blijedih obraza. Pokušala sam se nasmiješiti, preobraziti se u ženu koju
Édouard vidi, ali nisam ju uspjela prizvati. Vidjela sam samo tu mršavu, opreznu
ženu čija je sreća odjednom dobila krhke temelje.
Natočila sam si čašu slatkog vina i popila je naiskap. A zatim još jednu. Nikad
prije u životu nisam pila danju. Nakon odrastanja uz oca sklonog pretjerivanju u
piću, izbjegavala sam alkohol sve dok nisam upoznala Édouarda.
Sjedeći tako u tišini, u mislima sam čula riječi: Vratit će se starim navikama. Žene
na njegovim platnima... Postoji razlog zašto Édouard uspije utkati toliko osjećaja u
njih...
Zavitlala sam čašu u zid, a moj se tjeskobni krik stopio sa zvukom razbijanja
stakla.

Ne mogu reći koliko sam dugo ležala u našem krevetu, izgubljena u svome jadu.
Nisam htjela ustati. Moj dom, Édouardov atelje, više nisam doživljavala kao naše
malo utočište. Osjećala sam da ga proganjaju duhovi njegovih prošlih veza, da su
posvuda tragovi njihovih razgovora, pogleda, poljubaca.
Ne smiješ tako razmišljati, prekorila sam se. Ali moj je um jurio kao odbjegli
konj, galopirajući u novim i opasnim smjerovima, i više ga nisam uspijevala
zauzdati.
Počelo se mračiti, izvana se čulo pjevušenje čovjeka koji pali ulične svjetiljke.
Nekoć mi je taj zvuk bio ugodan i utješan. Ustala sam s namjerom da pokupim
krhotine stakla prije Édouardova povratka, ali uhvatila sam se kako idem prema
njegovim platnima, koja su stajala naslagana uza zid. Zastala sam ispred njih i počela
izvlačiti jedno po jedno zagledajući se u njih. Bila je tu Laure Le Comte, fille de rue,
u zelenoj haljini, pa još jedna na kojoj je stajala gola i naslonjena na stup kao grčki
kip, a male su joj grudi stršale kao dvije polovice španjolskih breskvi. Zatim
Emmeline, Engleskinja iz Bara Brun, s golim nogama podvijenim poda se ispod
stolca i rukom zabačenom iza sebe na naslon. Pa neka nepoznata tamnokosa žena
sitnih kovrča koje su joj se slijevale niz golo rame dok je ležala na chaise-longue,
snena pogleda. Je li i s njom spavao? Jesu li njezine blago rastvorene usne, naslikane
s toliko ljubavi, čekale njegove? Kako sam mogla misliti da je imun na tu
svilenkastu, golu kožu, te umjetnički izgužvane podsuknje.
O, Bože, kakva sam ja budala. Glupa provincijalka.
Na kraju, bila je tu i Mirni Einsbacher, nagnuta prema zrcalu; nemilosrdni korzet
savršeno joj ocrtava gola leđa iznad njega, a nagib njezina ramena bljedoputo mami i
poziva. Bila je naslikana s očitom ljubavlju, linije ugljena glatke, laskave. I bila je
nedovršena. Zašto je stao? Što je učinio nakon što je povukao posljednji potez? Je li
joj prišao s leđa i poljubio je u mjesto gdje joj se rame spaja s vratom? Ono mjesto
koje mene navede da zadrhtim od žudnje? Je li je nježno spustio na krevet - naš
krevet - šapćući joj na uho i podižući joj suknju sve dok...
Pritisnula sam šakama oči. Osjećala sam se kao da gubim razum. Nikad prije
nisam obraćala pozornost na te slike. A sad mi je svaka bila kao bezglasna izdaja,
prijetnja mojoj budućoj sreći. Je li spavao sa svima njima? Koliko dugo prije nego
što to opet učini?
Sjedila sam i zurila u njih mrzeći ih, ali ne mogavši otrgnuti pogled, izmišljajući
za svaku cijele živote ispunjene tajnama, užicima, izdajama i prošaptanim slatkim
riječima, sve dok nebo vani već nije bilo jednako crno kao moje misli. Prije sam ga
čula nego vidjela, jer zviždukao je uspinjući se stubama.
“Ženo!” povikao je otvarajući vrata. “Zašto sjediš u mraku?”
Odbacio je kaput na krevet i počeo paliti acetilenske svjetiljke i svijeće utaknute u
prazne vinske boce, držeći cigaretu u kutu usana dok je navlačio zastore. A potom mi
je prišao, zagrlio me i zaškiljio da mi bolje vidi lice.
“Tek je pet sati. Nisam te očekivala tako rano.” Osjećala sam se kao da sam se
probudila iz sna.
“Tako rano? Pa tek smo se oženili! Ne mogu dugo bez tebe. Osim toga,
nedostajala si mi. Jules Gagnaire nije dostojna zamjena za tvoju dražest.” Nježno je
privukao moje lice svomu i poljubio me u uho. Mirisao je na duhanski dim i pastis.
“Ne mogu podnijeti razdvojenost od tebe, mala moja prodavačice.”
“Nemoj me tako zvati.”
Ustala sam i otišla od njega prema kuhinji. Osjećala sam da me prati pogledom.
Zapravo, nisam znala što radim. Boca slatkog vina već je odavno bila prazna.
“Sigurno si gladan.”
“Uvijek sam gladan.”
On je muškarac koji voli užitke.
 “Zaboravila sam vrećicu na tržnici.”
“Ha! Nije važno. Ujutro ni ja baš nisam bio pri sebi. Sinoć smo se baš dobro
proveli, zar ne?” Zahihotao se, izgubljen u sjećanjima.
Nisam odgovorila. Dohvatila sam dva tanjura i dva noža te ostatak kruha od
jutros. Zagledala sam se u staklenku foie gras. Nisam mu imala što drugo ponuditi.
“Imao sam odličan sastanak s Gagnaireom. Kaže da galerija Barthoud u
šesnaestom arondismanu želi izložiti moje rane pejzaže. One koje sam naslikao u
Cazoulsu, sjećaš se? Veli da već ima kupce za dva najveća.” Čula sam kako
odčepljuje bocu vina, zveckanje dviju čaša kad ih je spustio na stol.
“Rekao sam mu i za naš novi sustav utjerivanja dugova. Strašno ga se dojmilo
kad sam mu ispričao sinoćnje događaje. Sad kad uza se imam i njega i tebe, cherie,
siguran sam da ćemo dobro živjeti.” ”Drago mi je to čuti”, rekla sam i stavila
košaricu s kruhom pred njega.
Ne znam što mi se dogodilo. Nisam ga mogla niti pogledati. Sjela sam mu
nasuprot i ponudila mu foie gras i maslac. Raščetverila sam naranču i stavila mu dva
komada na tanjur.
“Foie grasi” Odvio je poklopac sa staklenke. “O, kako me maziš, ljubavi moja.”
Otkinuo je komad kruha i namazao ga bljedoružičastom paštetom od guščje jetre.
Gledala sam ga kako jede, a on je gledao mene, i na trenutak sam očajnički poželjela
da nikad nije volio foie gras, da mu je oduvijek bila mrska i da Mirni nije imala
pojma. Ali poslao mi je poljubac i ushićeno coknuo usnama. “Kakav divan život
vodimo, ti i ja, ha?”
“Nisam ja izabrala foie gras za tebe, Édouarde. Nego Mirni Einsbacher.”
“Mirni, ha?” Na trenutak su nam se pogledi sreli. “Pa... ona je dobra u
prepoznavanju dobre hrane.”
“I drugih stvari?”
“Hmm?”
“U čemu je još Mirni dobra?”
Moja je hrana ležala netaknuta na tanjuru. Ionako nikad nisam voljela foie gras,
nije mi se sviđala zamisao o šopanju tih jadnih gusaka sve dok im organi ne oteknu.
O boli koju možeš osjećati od previše onoga što voliš.
Édouard je odložio nož na tanjur. Pogledao me. “Što je, Sophie?” Nisam mu
odgovorila.
“Činiš mi se neraspoložena.”
“Neraspoložena.”
“Je li to zbog onoga što sam ti prije rekao? Sve je to bilo prije nego što sam tebe
upoznao, ljubavi. Nikad ti nisam lagao.”
 “A hoćeš li opet spavati s njom?”
“Što?”
“Kad ti brak više ne bude nešto novo i kad ti dosadi? Hoćeš li se vratiti starim
navikama?”
“Što je ovo?”
“O, jedi, Édouarde. Žderi svoju omiljenu foie gras.”
Dugo je samo zurio u mene. Kad je progovorio, glas mu je bio tih. “Čime sam
ovo zaslužio? Jesam li ti ikada dao i najmanji razlog da sumnjaš u mene? Jesam li ti
ikad pokazao išta drugo osim potpune odanosti?”
“Nije stvar u tome.”
“Nego u čemu?”
“Kako si postigao da izgledaju ovako?” Glas mi se podigao. “Tko?”
“Te žene. Razne Mirni i Laure. Cure iz gostionica i uličarke i sve koje su ti nekim
slučajem prošle pokraj vrata. Kako si ih dobio da tako poziraju za tebe?”
Édouard je bio zabezeknut. Kad je progovorio, usta su mu bila stisnuta u
nepoznatu mi crtu. “Na isti način kako sam tebe dobio da mi poziraš. Zamolio sam
ih.”
“A poslije? Jesi li i njima učinio što i meni?”
Pogledao je u tanjur prije nego što je odgovorio. “Ako se dobro sjećam, Sophie, ti
si mene zavela taj prvi put. Ili se ta priča ne uklapa u tvoju novu verziju događaja?”
“I sad bih se trebala osjećati bolje? Zbog toga što sam ja bila jedina od tvojih
modela s kojim nisi poželio voditi ljubav?”
Glas mu je eksplodirao u utihlom ateljeu. “Što ti je, Sophie? Zašto tako mučiš
samu sebe? Sretni smo, ti i ja. Znaš da nisam ni pogledao drugu ženu sve otkad smo
se upoznali!”
Zapljeskala sam, a svaki je udarac dlana o dlan odjeknuo u tišini. “Bravo,
Édouarde! Ostao si vjeran sve do medenog mjeseca! O, divljenja vrijedno!”
“Za boga miloga!” Ustao je od stola. “Gdje je moja žena? Moja sretna žena koja
sva blista od sreće i voli me? I tko je ova žena na njezinu mjestu? Ova sumnjičava
jadnica? Ova optužiteljica ušpičena lica?”
“O, znači tako me zapravo vidiš?”
“Pa, je li to ono što si postala sad kad smo se oženili?”
Zurili smo jedno u drugo. Tišina se nadimala, ispunjavala prostoriju. Vani je neko
dijete glasno zaplakalo i začuo se majčin glas, istodobno prijekoran i utješan.
Édouard je prešao rukom preko lica. Duboko je udahnuo i zagledao se kroz
prozor, a onda se opet okrenuo prema meni. “Znaš da te ne vidim tako, Sophie. Znaš
da... O, Sophie, ne razumijem odakle taj tvoj gnjev. Ne shvaćam što sam učinio da
zaslužim takvu..
“Zašto ne pitaš njih?” ljutito sam pokazala prema njegovim platnima. Glas mi je
izišao kao jecaj. “Jer, uostalom, kako bi provincijska prodavačica poput mene mogla
razumjeti tvoj život?”
“O, nemoguća si”, rekao je i bacio ubrus na stol.
“Nemoguć je brak s tobom. I počinjem se pitati zašto si me uopće i oženio.”
“Pa, Sophie, barem u tome nisi sama.” Muž mi je uputio oštar pogled, a onda je
dohvatio kaput s kreveta, okrenuo se i izišao.
 5

2002.
Liv je na mostu kad je David nazove. Ne zna koliko već dugo ondje sjedi. Žičana
ograda s obiju strana jedva da se i vidi od gomile lokota s inicijalima i natpisima.
Posvuda oko nje turisti se saginju i čitaju poruke, neke napisane vodootpornim
flomasterom, neke urezbarene unaprijed, s predumišljajem. Neki se fotografiraju
pokazujući na lokot koji im se Čini najljepšim ili na onaj koji su i sami prikvačili.
Sjeti se da joj je David prije puta pričao o tome mostu, o tome kako zaljubljeni
parovi prikvače lokot na ogradu i bace ključ u Seine u znak vječne ljubavi, o tome
kako gradske vlasti povremeno uklone lokote, ali brzo se pojave novi, izrezbareni
obećanjima o vječnoj ljubavi i inicijalima ljubavnika koji su nekoliko godina poslije
možda u braku, a možda više nisu ni na istom kontinentu i ne udišu isti zrak. Rekao
je da redovito moraju potegačama skupljati zahrđale ključeve s dna rijeke.
Sad sjedi na klupi i trudi se ne gledati u lokote odveć pozorno, primjećuje samo
sjajnu površinu i sam spektakl koji predstavljaju.
“Dođi' do Pont des Arts”, rekla mu je. Ništa više.
Možda joj se u glasu čulo nešto.
“Eto me za dvadeset minuta”, rekao je.
Vidi ga dok prilazi iz smjera Musée du Louvre, a kako joj se približava, plava mu
je košulja sve plavija. Ispod ima hlače boje pijeska i ona pomisli kako je divno
gledati ga. Kako joj je poznat obris njegova tijela, čak i nakon tako kratkog vremena.
Gleda mu meku, razbarušenu kosu, crte lica, to kako uvijek hoda pomalo nestrpljivo,
kao da jedva čeka doći do sljedećeg odredišta. A onda uoči kožnatu torbu preko
ramena u kojoj nosi nacrte.
Što sam učnila?
Ne smiješi se dok joj prilazi, premda je očito da ju je vidio. Zakorači prema njoj,
uspori, odloži torbu pa sjedne pokraj nje. Nekoliko minuta oboje šute promatrajući
turističke brodove i koji klize rijekom.
Na kraju Liv reče: “Ne mogu više.”
Pogleda dolje u Seine škiljeći u ljude koji odozdo gledaju gore u lokote.
“Mislim da smo napravili golemu pogrešku. Ja sam napravila pogrešku.”
“Pogrešku?”
“Znam da sam impulzivna. Sad mi je jasno da smo trebali malo usporiti. Trebali
smo se malo bolje upoznati. Pa sam razmišljala... Nismo imali veliko vjenčanje ili
tako nešto. Dio naših prijatelja i ne zna da smo se oženili. Možemo... Možemo se
jednostavno pretvarati da se to nije dogodilo. Oboje smo mladi.”
“O čemu govoriš, Liv?”
Pogleda ga. “Davide - sve mi je postalo jasno dok si hodao prema meni. Ponio si
nacrte u Pariz.”
Lecnuo se. Jedva zamjetno, ali primijetila je.
“Znao si da ćeš se sastati s Goldsteinovima. Spakirao si nacrte i ponio ih sa
sobom.”
On gleda u cipele. “Nisam znao. Nadao sam se.”
“A zbog toga bih se trebala osjećati bolje?”
Opet neko vrijeme šute. David se nagne naprijed, sklopi ruke iznad koljena.
Pogleda postrance u nju, a na licu mu je tjeskoban izraz. “Volim te, Liv. Zar ti mene
više ne voliš?”
“Volim. Jako. Ali ne mogu... ne mogu više ovako. Ne mogu biti žena kakvom me
ovo čini.”
On vrti glavom. “Ne razumijem. Ovo je ludo. Nije me bilo samo nekoliko sati.”
“Nije stvar u tih nekoliko sati. Ovo je naš medeni mjesec. Ovo je skica braka
kakav ćemo imati.”
“Kad je medeni mjesec ikad pokazatelj kakav će biti brak? Većina ljudi ode na
dva tjedna nekamo gdje leže na plaži, za boga miloga Misliš da će im ostatak braka
biti takav?”
“Ne izvrći moje riječi! Znaš što mislim. Ovo bi trebalo biti to posebno vrijeme
kad...”
“Ali ova zgrada...”
“O, ta zgrada. Ta zgrada. Ta jebena zgrada. Uvijek će biti neka zgrada, zar ne?”
“Ne. Ova je posebna. Žele...”
“Žele se opet sastati s tobom.”
On uzdahne, a .čeljust mu se stine. “Ne baš sastanak”, kaže. “Pozvali su me na
ručak. Sutra. U jedan od najboljih pariških restorana. I ti si pozvana.”
Da nije na rubu suza, nasmijala bi se. Kad napokon progovori, glas joj je
neobično miran. “Žao mi je, Davide, čak te i ne krivim za ovo. Sama sam si kriva.
Bila sam tako zaluđena tobom da nisam vidjela dalje od toga. Nisam shvaćala da bi
me brak s nekim tko je toliko zadubljen i zaljubljen u svoj posao učinio...” Grlo joj
se stisne.
“Učinio kakvom? Volim svoj posao, ali volim i tebe, Liv. Ne razumijem.”
 Ona protrlja oči. “Ne uspijeva dobro objasniti. Gle... pođi sa mnom. Nešto ću ti
pokazati.”
Musée d’Orsay nije daleko. Red sad više nije dugačak, na ulaz čekaju samo deset
minuta, u tišini. Akutno je svjesna njegove blizine i nove nelagode koja sad vlada
među njima. Dio nje još ne može vjerovati da će njezin medeni mjesec završiti tako.
Pozove dizalo, ovaj put zna kamo treba ići, a David je slijedi. Hodaju kroz sobe s
impresionistima na gornjem katu obilazeći skupine ljudi pred pojedinim slikama.
Ispred Le De jénenerr l’herbe sad su već neki drugi školarci, a isti im muzejski vodič
s jednakim žarom priča o skandalu ženske golotinje. Liv pomisli kako je ironično da
je jutros poželjela da je David s njom, a sad kad jest ovdje, već je prekasno. Za sve je
prekasno.
Napokon se nađu pred malenim platnom.
Ona se zagleda u sliku, a on priđe bliže.
“Žena, neraspoložena”, pročita. “Naslikao Édouard Lefèvre.” Nekoliko je
trenutaka proučava, a zatim se opet okrene prema Liv čekajući objašnjenje.
“Jutros sam je ugledala... tu jadnu, zapostavljenu ženu. I sinulo mi je da ne želim
biti takva. Iznenada sam osjetila da će čitav naš brak biti takav - ja ću žudjeti za
tvojom pažnjom, a ti mi je nećeš moći pružiti. I to me prestravilo.”
“Naš brak neće biti takav.”
“Ne želim biti žena koja se osjeća zanemareno čak i na medenome mjesecu.”
“Nisam te zanemarivao, Liv...”
“Ali naveo si me da se osjećam nevažnom i to u situaciji u kojoj bi bilo
očekivano da uživaš u tome što smo zajedno i da želiš biti samo sa mnom.” Glas joj
se podigne, osjeti se žar u njemu. “Htjela sam šetati Parizom, obilaziti kafiće, sjesti
negdje i popiti čašu vina kad mi se prohtije, držati te za ruku. Htjela sam da mi pričaš
tko si bio prije nego što smo se upoznali i o čemu si sanjao. Htjela sam ti reći sve što
sam planirala za naš zajednički život. Htjela sam mnogo seksa. Mnogo. Nisam htjela
obilaziti galerije posve sama ili piti kavu s nepoznatim muškarcima - samo zato da
ubijem vrijeme.”
Ne može si pomoći, pomalo uživa u činjenici da ju je naglo pogledao na spomen
drugog muškarca.
“A kad sam vidjela ovu sliku, sve mi je sjelo na mjesto. Ovo sam ja, Davide.
Takva ću ja biti. To će se dogoditi meni. Jer ti čak i sad ne vidiš ništa loše u tome da
dva - zapravo, tri - dana našeg petodnevnog medenog mjeseca provedeš
prezentirajući svoje ideje bogatom paru,”
Proguta i glas joj napukne. “Žao mi je. Ne mogu... ne mogu biti ta žena.
Jednostavno ne mogu. Moja je majka bila ta žena i to me užasava.” Otare oči i spusti
glavu da se sakrije od znatiželjnih pogleda turista u prolazu.
David zuri u sliku. Nekoliko minuta šuti, a onda se okrene prema njoj, a lice mu
je umorno. “Dobro, shvaćam.” Provuče rukom kroz kosu. “I imaš pravo. O svemu.
Bio sam... nevjerojatno glup. I sebičan. Žao mi je.”
Zašute kad se pred slikom zaustavi neki njemački par, razmijeni nekoliko riječi
pa nastavi dalje.
“Ali nemaš pravo u vezi s ovom slikom.”
Ona pogleda u njega.
“Nije zanemarena. Ne pokazuje znakove propale veze.” Zakorači bliže i nježno je
primi za nadlakticu dok joj pokazuje. “Gledaj kako ju je naslikao, Liv. Ne želi da
bude ljutita. Još je gleda. Pogledaj nježnost i blagost u njegovim potezima, pogledaj
kako joj je obojio kožu. Obožava je. Ne može podnijeti činjenicu da je ljutita. Ne
može je prestati gledati čak ni kad je bijesna na njega.” David duboko udahne.
“Ondje je i ne odlazi od nje, ma koliko da ju je razljutio.”
Oči su joj se napunile suzama. “Što pokušavaš reći?”
“Ne vjerujem da bi ova slika trebala značiti kraj našeg braka.” Primi je za ruku i
drži je sve dok se njezini prsti ne opuste. “Jer kad je ja gledam, vidim suprotno od
onoga što ti vidiš. Da, nešto je pošlo krivo. Da, nesretna je u tom trenutku. Ali kad
pogledam nju, njih, ovo, Liv, ja vidim sliku punu ljubavi.”
 6

1912.
Kad sam se nedugo nakon ponoći zaputila ulicama oko Latinske četvrti, tek je
počela sipiti kišica. Sad, nekoliko sati poslije, kiša mi je već promočila šešir i kapi s
njega padale su mi niz vrat, ali toliko sam bila utonula u jad da jedva da sam ih
osjećala.
Dio mene htio je čekati da se Édouard vrati, ali nisam mogla sjediti kod kuće, ne
s tim ženama, dok mi mogućnost muževih budućih nevjera visi kao mač nad glavom.
Nisam mogla iz misli potisnuti sjećanje na povrijeđenost u njegovu pogledu, na
gnjev u njegovu glasu. Tko je ta optužiteljica ušpičena lica? Više nije vidio ono
najbolje u meni, a tko bi mu i mogao zamjeriti? Vidio me onakvom kakvom seja
vidim i poznajem: kao provincijalku prosječna izgleda, nevidljivu prodavačicu.
Uletio je u brak nepromišljeno, naglo, u napadu ljubomore, uvjeren da je to najbolji
način da osigura moju ljubav. Sad je požalio tu ishitrenost. A ja sam osvijestila tu
spoznaju u njemu.
Nakratko sam se zapitala bih li trebala jednostavno spakirati svoje stvari i otići.
Ali svaki put kad bi mi ta grozničava misao proletjela kroz glavu, za njom bi stigao
odgovor: volim ga. Pomisao na život bez njega bila mi je nepodnošljiva. Sad kad
znam što znači voljeti i biti voljen, kako bih se mogla vratiti u St. Péronne i živjeti
kao usidjelica? Kako bih podnijela pomisao da on živi negdje, kilometrima daleko
od mene? I kad bi samo izišao iz sobe, njegovu sam odsutnost osjećala kao da mi
nedostaje dio tijela. Ta me moja fizička potreba za njim još čudila.
A i nisam se mogla vratiti kući samo nekoliko tjedana nakon udaje. To je u mome
kraju bilo nezamislivo. No u tome i jest bio problem: uvijek ću biti provincijalka. Ne
želim dijeliti muža s drugim ženama, kao što to Parižanke očito spremno čine
žmireći na nevjeru. Kako bih mogla živjeti s Édouardom i nositi se s mogućnošću da
se navečer vrati kući s mirisom neke druge žene na sebi? Čak i da nemam dokaza o
njegovoj nevjeri, kako bih mogla doći kući i zateći Mirni Einsbacher ili bilo koju
drugu ženu kako leži gola na našem krevetu i pozira mu? Što bih trebala uraditi u
takvoj situaciji? Jednostavno se povući u sobičak? Otići prošetati? Sjesti i paziti na
njih? Mrzio bi me. Doživljavao bi me kao tamničarku kakvom me Mirni već smatra.
Sad mi je bilo jasno da uopće nisam razmislila o tome što će brak značiti za nas.
Nisam vidjela dalje od njegova glasa, njegovih ruku, njegovih poljubaca. Nisam
vidjela dalje od vlastite taštine - jer bila sam zaslijepljena svojim odrazom koji sam
vidjela u njegovim slikama i u njegovu pogledu.
 Sad je netko otpuhao taj vilinski prah, a ispod njega ostala je: žena - ušpičena
optužiteljica. Nimalo mi se nije sviđala ta slika mene.
Prehodala sam cijeli grad, uz rue de Rivoli, gore do avenije Foch pa dolje do
uličica Invalidesa, ne obazirući se na znatiželjne poglede muškaraca i dobacivanje
pijanaca, hodajući popločanim ulicama na bolnim stopalima, skrivajući lice od
prolaznika da ne vide suze. Oplakivala sam brak koji sam već izgubila. Tugovala
sam za Édouardom koji je u meni vidio samo najbolje. Nedostajala mi je naša sreća,
osjećaj da smo neuništivi, imuni na ostatak svijeta. Kako smo tako brzo došli do
ovoga? Hodala sam tako zadubljena u misli da nisam ni primijetila da sviće.
“Madame Lefèvre?”
Okrenula sam se kad je žena zakoračila iz sjene. Pod treperavim svjetlom ulične
svjetiljke vidjela sam da je to djevojka s kojom me Édouard bio upoznao one večeri
kad je izbila tučnjava u Baru Tripoli. Isprva joj se nisam mogla sjetiti imena: Lisette?
Laure?
“Ne biste trebali biti ovdje u ovaj sat, madame”, rekla je pogledavajući niz ulicu.
Nisam znala što bih joj odgovorila na to. Nisam bila sigurna da uopće i mogu
govoriti. Prisjetila sam se kako me jedna od kolegica iz La Femme Marché trknula
laktom dok nam je prilazio i rekla: Druži se s uličarkama s Pigallea.
“Nisam imala pojma koje je doba.” Pogledala sam gore u sat. Četvrt do pet.
Hodala sam cijelu noć.
Lice joj je bilo u sjeni, ali osjećala sam da me promatra. “Jeste li dobro?”
“Jesam. Hvala.”
I dalje me gledala. A onda je zakoračila prema meni i lagano mi dotaknula lakat.
“Nisam sigurna da je pametno da udana žena ovuda hoda sama. Biste li otišli sa
mnom na neko piće? Znam jednu toplu gostionicu nedaleko odavde.”
Vidjevši da oklijevam, pustila mi je ruku i jedva zamjetno zakoračila unatrag.
“Naravno, potpuno je razumljivo ako imate druge planove.”
“Ne. Lijepo od vas da ste me pozvali. Rado bih se maknula s ove studeni.
Dosad... nisam obraćala pozornost na to koliko sam promrzla.”
U tišini smo krenule niz uličicu pa nakon nekog vremena skrenule prema
osvijetljenu prozoru. Unutra nas je pustio neki Kinez, a ona je tiho razmijenila
nekoliko riječi s njim. U baru je zaista bilo toplo. Prozori su bili zamagljeni, a
nekoliko je muškaraca pilo za šankom. Većinom kočijaši, rekla mi je, vodeći me
prema stražnjem dijelu. Laure Le Comte naručila nam je piće, a ja sam sjela za stol
straga. Skinula sam vlažan plašt s ramena. U maloj je prostoriji bilo bučno i veselo; u
kutu se oko kartaškog stola okupila mala gomila. Ugledala sam si odraz u zrcalu što
se protezalo cijelom duljinom zida: blijedo lice, vlažna, slijepljena kosa. Zašto bi
volio samo mene? zapitala sam se, a onda brzo pokušala otjerati tu misao.
 Prišao nam je postariji konobar s pladnjem, a Laure mi je pružila vrčić s
konjakom. Sad kad smo sjele, nisam znala o čemu bih razgovarala s njom.
“Dobro je da smo ušle kad jesmo”, reče ona pogledavajući prema vratima. Kiša je
sad već pljuštala, tekla pločnicima u mlazovima, klokotala u odvodima.
“I ja mislim.”
“Je li gospodin Lefèvre kod kuće?”
“Oslovila ga je službeno, prezimenom, premda ga je poznavala dulje nego ja.
“Nemam pojma.” Otpila sam gutljaj. Klizio mi je niz grlo kao vatra. A onda sam
progovorila. Možda je to bio očaj. Možda spoznaja da je žena poput Laure vidjela i
doživjela toliko ružnih stvari da je ne može šokirati ništa što bih joj ja mogla reći. A
možda sam samo htjela vidjeti njezinu reakciju. Na kraju krajeva, nisam bila sigurna
nije li i ona među tim ženama koje su mi sad prijetnja.
“Bila sam... loše raspoložena. Učinilo mi se da bi bilo bolje otići prošetati.”
Klimnula je i dopustila si osmijeh. Primijetila sam da joj je kosa uredno skupljena
na zatiljku, kao da je kakva učiteljica, a ne uličarka. “Nikad nisam bila u braku. Ali
vjerujem da se čovjeku život promijeni iz temelja.”
“Nije se lako prilagoditi. Mislila sam da mi neće biti teško. Sad... više nisam
sigurna da sam dorasla svim izazovima.” I dok sam to izgovarala, čudila sam se
sama sebi jer nisam od onih koji se rado i lako povjeravaju drugima. Jedina osoba
kojoj sam se ikad povjerila bila je moja sestra, a osim nje jedino sam s Édouardom
imala potrebu razgovarati.
“Édouard vam predstavlja... izazov?”
Shvatila sam da je starija no što sam isprva mislila: rumenilo i ruž davali su joj
privid mladosti. Nešto u njoj vuklo me da nastavim, možda osjećaj da što god kažem
neće otići dalje od nje. Rastreseno sam se zapitala što je sve noćas radila i kakve je
sve tajne čula.
“Da. Ne. Ne baš sam Édouard.” Nisam joj mogla objasniti. “Ne znam. Žao mi je.
Ne bih vas trebala opterećivati svojim mislima.
Naručila mi je još jedan konjak. Potom je neko vrijeme samo sjedila i pijuckala
svoj, kao da razmišlja koliko bi trebala reći. “Sigurno vas neće iznenaditi, madame,
kad vam kažem da se smatram stručnjakinjom za psihu oženjenih muškaraca.”
Blago sam se zacrvenjela.
“Ne znam što vas je noćas dovelo ovamo i vjerujem da nitko izvana ne zna što se
zapravo događa unutar nečijeg braka, ali mogu vam reći ovo: Édouard vas obožava.
Mogu to reći s određenom dozom sigurnosti jer upoznala sam mnoge muškarce, a
neki su od njih bili na medenom mjesecu.”
Pogledala sam je, a ona je samo podigla obrvu. “Da, na medenom mjesecu. Prije
nego što je upoznao vas, sa sigurnošću bih mogla reći da se Édouard Lefèvre nikad
neće ženiti. Da će biti savršeno sretan vodeći život kakav je imao. Ali onda je
upoznao vas. I bez koketiranja, bez imalo prijetvornosti, osvojili ste mu srce, um i
maštu. Ne podcjenjujte ono što osjeća prema vama, madame.” ”A druge žene... Zar
bih se trebala pretvarati da' ih nema?” ”Druge žene?”
“Rečeno mi je da... Édouard nije muškarac koji bi se voljno vezao samo za jednu
ženu.”
Laure me prodorno gledala. “A koja vam je otrovna guja to rekla?” Očito me
odalo lice. “Tko god je posijao to zlobno sjeme, madame, čini se da je to učinio jako
stručno.”
Otpila je još gutljaj konjaka. “Reći ću vam nešto, madame, i nadam se da se
nećete uvrijediti jer vam to govorim u najboljoj namjeri.” Nagnula se preko stola
prema meni. “Da, ni ja nisam vjerovala da je Édouard muškarac koji će se ikada
oženiti, ali kad sam vas one večeri srela zajedno pred Barom Tripoli i kad sam
vidjela kako vas gleda, kako je ponosan na vas, kako vam je nježno položio ruku na
leđa, kako pogledom traži vaše odobravanje za sve što radi ili kaže, znala sam da ste
savršen par. I vidjela sam da je sretan. Tako istinski sretan.”
Sjedila sam vrlo mirno slušajući je.
“I priznat ću vam da sam se osjećala posramljeno, što je rijetkost kad sam ja u
pitanju. Jer kad sam mu proteklih mjeseci nekoliko puta pozirala, ili čak i kad bih ga
samo srela na putu do restorana ili na povratku iz bara, nudila sam mu se potpuno
besplatno. A otkad vas je prvi put ugledao, svaki put me iznimno uljudno odbio, bez
imalo oklijevanja.”
Kiša je iznenada prestala. Jedan od gostiju ispružio je ruku kroz vrata i dobacio
nešto prijatelju, na što su se obojica nasmijali.
Laurein glas bio je gotovo šapat. “Ako smijem primijetiti, najveći rizik za vaš
brak nije vaš muž, nego činjenica da vas riječi te takozvane savjetnice pretvaraju baš
u ono čega se vi - i vaš muž - grozite.”
Ispila je do kraja. Omotala je šal oko ramena i ustala. Ogledala se u zrcalu,
popravila kosu i bacila pogled kroz prozor. “Et voilà - kiša je stala. Mislim da bi
danas mogao biti lijep dan. Idite kući svomu mužu, madame. Uživajte u svojoj
dobroj sreći. Budite žena koju on obožava.”
Kratko se osmjehnula. “A ubuduće pažljivije birajte savjetnice.”
Rekavši nekoliko riječi vlasniku, izišla je iz gostionice na plavičastu svjetlost
rane zore. Ostala sam sjediti i probavljati njezine riječi, osjećajući da mi se umor
napokon uvlači u kosti - i ne samo umor, nego još nešto: duboko, duboko olakšanje.
Pozvala sam konobara da platim račun. Samo je slegnuo ramenima i rekao mi da
se madame Laure već pobrinula za to pa se vratio laštenju čaša.
 U stanu je bilo tako tiho da sam pretpostavila da Édouard spava. Kad god je bio
kod kuće, oko njega je sve brujilo jer je ili pjevao, ili zviždukao, ili slušao gramofon
tako glasno da bi susjedi uzrujano lupali po zidovima. Vrapci su cvrkutali u bršljanu
što nam se penjao po zidu, a udaljeni zvukovi kopita po popločenim ulicama
nagoviještali su buđenje usnuloga grada, ali mali stan na vrhu kuće u rue Soufflot
broj 21 utonuo je u tišinu.
Trudila sam se ne razmišljati o tome gdje je bio i kakve su mu se misli rojile u
glavi. Izula sam cipele i prigušenim koracima požurila uza posljednje drvene stube
želeći samo jedno: uvući se u krevet kraj njega i zagrliti ga. Htjela sam mu reći
koliko mi je žao, koliko ga obožavam, i kakva sam budala bila. Ubuduće ću biti žena
kakvu je oženio.
Misli su mi vrile žudnjom za njim. Tiho sam otvorila vrata ateljea, već ga
zamišljajući kako leži zapetljan među pokrivačima na našem krevetu, kako sneno
podiže ruku i pušta me da se podvučem pod nju. Ali još dok sam svlačila kaput,
vidjela sam da je krevet prazan.
Oklijevala sam, zakoračila dalje u glavni dio ateljea. Odjednom sam postala
neobično tjeskobna, nesigurna u sebe i u to na kakav ću doček naići. “Édouarde?”
zazvala sam.
Nije bilo odgovora.
Ušla sam. Atelje je bio prigušeno osvijetljen, svijeće su gotovo dogorjele: ostale
su upaljene kad sam tako naglo otišla. Prozor se plavio hladnim ranojutarnjim
svjetlom. Studen u zraku odavala je da se vatra već odavno ugasila. Na samome
kraju prostorije, pokraj naslaganih slika, stajao je Édouard u potkošulji i širokim
hlačama, okrenut mi leđima, zagledan u platno.
Nekoliko sam trenutaka stajala na pragu zureći u muža, u njegova široka leđa,
gustu tamnu kosu, prije nego što me je primijetio. Okrenuo se, a u pogledu sam mu
nakratko ugledala oprez - što me sad čeka? - i to me ranilo.
Prišla sam mu noseći cipele u ruci. Cijelim putom kući zamišljala sam kako mu
se bacam u zagrljaj. Mislila sam da se neću moći suzdržati. Ali sad, u utihloj sobi,
nešto mi nije dalo. Zaustavila sam se pedalj od njega, gledajući ga u oči, i polako se
okrenula prema stalku i platnu.
Žena na slici bila je pogrbljena prema naprijed, lice joj nijemo i gnjevno,
tamnocrvena kosa labavo vezana u rep, kao moja sinoć. Njezino je tijelo govorilo o
napetosti, duboko usađenu jadu, njezino odbijanje da pogleda umjetnika u oči bilo je
neizgovoreni prijekor. Iz grla mi se oteo jecaj.
“Savršena je”, rekla sam kad sam uspjela progovoriti.
Okrenuo se prema meni i vidjela sam da je iscrpljen, očiju crvenih od nespavanja
ili nečega drugog. I poželjela sam da mogu izbrisati tugu s njegova lica, uzeti natrag
one ružne riječi, opet ga učiniti sretnim. “O, bila sam tako glupa...”, počela sam. Ali
preduhitrio me, zakoračio prema meni i privukao me u zagrljaj.
“Nemoj me nikad više ostaviti, Sophie”, šapnuo mi je na uho, a glas mu je bio
nabijen osjećajima.
Nismo govorili. Grčevito smo držali jedno drugo, kao da smo bili razdvojeni
godinama, a ne satima.
Na koži sam osjećala njegov dah i napukao, slomljen glas. “Morao sam te
naslikati jer nisam mogao podnijeti činjenicu da nisi ovdje, a to je bio jedini način da
te prizovem natrag.”
“Ovdje sam”, promrmljala sam. Zarila sam prste u njegovu kosu i privukla mu
lice bliže svomu, udišući zrak koji je on udisao. ”Nikad te više neću ostaviti. Nikad.”
“Htio sam te naslikati takvu kakva jesi. Ali nisam mogao, stalno je na površinu
izbijala ta gnjevna, nesretna Sophie. I nisam mogao razmišljati ni o čemu drugom
osim o tome da sam ja uzrok njezinu jadu.”
Odmahivala sam glavom. “Nisi ti, Édouarde. Molim te, zaboravimo ovu noć.”
Okrenuo je platno naopako. “Onda je neću dovršiti. Ne želim da je gledaš. O,
Sophie. Tako mi je žao, tako mi je žao...”
Poljubila sam ga i potrudila se da mu moj poljubac kaže da ga obožavam svakim
djelićem svoga bića, da je moj život prije njega bio siv i bezbojan, a budućnost bez
njega zastrašujuća i crna. Tim sam mu poljupcem rekla da ga volim više no što sam
mislila da sam ikoga sposobna voljeti. Moj muž. Moj zgodni, zamršeni, savršeni
muž. Nisam mu to mogla reći, moji su osjećaji bili preveliki za riječi.
“Dođi”, rekla sam napokon, ispreplela prste s njegovima i povukla ga prema
našem krevetu.

Neko vrijeme poslije, kad je ulica ispod već žamorila zvukovima kasnoga jutra,
nakon što su prodavači voća već obišli cijelu svoju rutu, a miris kave što nam je
dolebdio kroz otvoren prozor postao nepodnošljivo zamaman, odlijepila sam se od
Édouarda i ustala iz kreveta. Znoj mi je još hladio leđa, a na usnama sam još osjećala
njegov okus. Otapkala sam preko ateljea, zapalila vatru, a onda stala pred stalak i
okrenula platno. Dobro sam je pogledala, primijetila nježnost i blagost u njegovim
potezima, intimnost prizora, savršeno prenesen trenutak i mene u njemu.
Okrenula sam se prema njemu. “Moraš je dovršiti.”
Pridigao se na jedan lakat, zaškiljio u mene. “Ali... izgledaš tako nesretna.”
“Možda. Ali to je istina, Édouarde. A ti uvijek pokažeš istinu. To jest tvoj dar.”
Protegnula sam se, podigla ruke iznad glave i opet ih spustila uživajući u spoznaji da
nije skidao pogled s mene. Slegnula sam ramenima. “Budimo iskreni, bit će dana kad
ćemo biti neraspoloženi jedno prema drugome. Lune de miel ne može trajati
zauvijek.”
“Može”, reče on čekajući da bosonoga dotapkam do njega. Povukao me na krevet
i zagledao se u mene sa zamišljenim osmijehom. “Može trajati koliko mi želimo da
traje. A kao gazda u ovoj kući, donosim ukaz da svaki dan našega braka mora biti
medeni mjesec.”
“Potpuno ću se pokoriti želji svoga muža.” Uzdahnula sam ugnijezdivši mu se
bliže. “Pokušali smo i otkrili da nam ne odgovara biti neraspoložen. Pridružujem se
ukazu da odsad nadalje cijeli naš brak mora biti medeni mjesec.”
Ležali smo u ugodnoj tišini, moja noga zabačena preko njega, topla koža njegova
trbuha uz moj, težina njegove ruke na mojim rebrima gdje me grlio. Mislim da nikad
prije nisam bila tako zadovoljna i sretna. Udisala sam miris svoga muža, osjećala
kako mu se prsa dižu i spuštaju, i napokon me shrvao umor. Tonula sam u san, u
neko toplo i ugodno mjesto koje je takvim postalo zbog toga gdje sam bila. A onda je
progovorio.
“Sophie”, promrmljao je. “Kad smo već tako iskreni - osjećam da bih ti trebao
nešto reći.”
Otvorila sam jedno oko.
“I nadam se da ti time neću povrijediti osjećaje.”
“Što?” Glas mi je bio tek šapat, a srce samo što nije prestalo kucati.
Oklijevao je na trenutak, a potom me primio za ruku, “Znam da si mi to kupila da
me počastiš, ali zaista ne volim foie gras. Nikad je nisam volio. Ali nisam te htio
raz...”
Nije stigao završiti rečenicu. Jer su moja usta već bila na njegovima.
 7

2002.
“Ne mogu vjerovati da me zoveš s medenog mjeseca.”
“Da... David nešto sređuje dolje u predvorju. Pomislila sam da bi današnji dan bio
baš savršen kad bih u njega uspjela ugurati i dvominutni razgovor s tobom.”
Jasmine je poklopila mikrofon rukom. “Idem u ženski WC, tako da me Besley ne
vidi. Čekaj malo.” Zvuk zatvaranja vrata pa užurbani koraci. Gotovo da sam vidjela
skučen ured iznad papirnice, gust promet po Finchley Roadu i osjetila olovno opor
miris benzina u ljepljivu ljetnom zraku. “No, reci mi sve. U otprilike dvadeset
sekundi? Hodaš li kao John Wayne? Provodiš li se kao nikad u životu?”
Ogledala sam se po hotelskoj sobi, pogledom obuhvatila izgužvanu posteljinu na
krevetu s kojega je David malo prije ustao, kovčeg na podu koji sam malodušno bila
počela pakirati. “Malo je... neobično. Privikavam se na brak. Ali zaista sam sretna.”
“Uh! Tako ti zavidim. Ja sam sinoć otišla na spoj sa Shaunom Jeffriesom. Sjećaš
ga se? Fionin brat? Onaj s groznim noktima? Iskreno, nemam pojma zašto sam
pristala. Nije prestajao mljeti o sebi. Izgleda da sam trebala biti jako impresionirana
činjenicom da ima dvoetažni stan u Friern Barnetu.”
“Jako lijep dio. Postaje moderan.”
“A sam stan ima veliki potencijal.”
Zahihotala sam se. “Važno je početi na vrijeme.”
“Pogotovo u našim godinama. Ne možeš pogriješiti ulaganjem u nekretnine.”
“Već ima mirovinski fond. Hajde. Reci mi da već ima mirovinski fond.”
“Naravno da ima. I vezanje za investicijski fond. A imao je sive cipele i inzistirao
na tome da račun podijelimo napola. I naručio je najjeftinije vino koje su imali,
rekavši da nakon prve čaše ionako sva vina imaju isti okus. O, Worthingice, da si
barem već doma. Nemaš pojma koliko mi treba piće. Ti izlasci s muškarcima su
sranje. Napravila si pametnu stvar.”
Legla sam natrag na krevet i zagledala se u strop: blistavo bijel i kićeno
izrezbaren, kao kakva svadbena torta. “Što? Iako sam nevjerojatno nagla i mojim
instinktima ne treba vjerovati?”
“Da! Da sam barem ja impulzivnija. Bila bih se udala za Andrewa kad me
zaprosio i sad bih vjerojatno živjela u Španjolskoj, umjesto da trunem u ovom uredu
pitajući se mogu li se iskrasti u dvadeset do pet da stignem platiti porez na auto.
Isuse - moram ići. Besleyje upravo ušetao u ženski WC!” Podigne glas, promijeni
ton. ”Naravno, gospođo Halston. Hvala vam što ste nazvali. Sigurna sam da ćemo se
uskoro čuti.”
Liv završi razgovor tik prije nego što David uđe u sobu. Nosi kutiju pralina
Patricka Rogera.
“Što je to?”
“Večera. Donijet će nam i šampanjac koji ide uz to.”
Ona ushićeno klikne, strgne celofan s predivne bljedotirkizne kutije, ubaci jednu
pralinu u usta i sklopi oči. “Bože, ovo je divno. Uz onaj sutrašnji otmjeni ručak,
vratit ću se doma velika kao kuća.” ”Otkazao sam ručak.”
Liv podigne pogled. “Ali rekla sam ti da...”
David slegne ramenima. “Ne. Imala si pravo. Dosta je posla. Neke stvari trebaju
biti svete.”
Ona ubaci još jednu pralinu u usta i pruži mu kutiju. “O, Davide... Počinjem
misliti da je moja reakcija bila pretjerana.” Grozničavo poslijepodne i sve one
uzburkane emocije sad joj se čine tako daleke. Osjeća se kao da su otad u braku već
čitavu vječnost.
On svuče košulju preko glave. “Nije. Imala si potpuno pravo očekivati' moju
nepodijeljenu pozornost na našem medenom mjesecu. Žao mi je. Mislim... mislim da
moram naučiti razmišljati o tome da nas je sad dvoje, da više nisam ja, nego mi.”
I evo ga opet. Muškarac u kojega se zaljubila. Moj muž. Iznenada izgara od želje
za njim.
On sjedne pokraj nje, a ona mu se primakne bliže. On nastavi: “Hoćeš li čuti
ironiju u cijeloj stvari? Nazvao sam Goldsteinove, duboko udahnuo i objasnio im da
mi je jako žao, ali da im ovaj tjedan više ne mogu posvetiti nimalo vremena jer sam,
zapravo, na medenom mjesecu.”
“I?”
“I zaista su se naljutili na mene.”
Pralina zastane na pola puta do njezinih usta. Srce joj potone u pete. “O, bože,
žao mi je.”
“Da, bijesni su k’o risovi. Pitali su me koji mi je vrag, kako sam mogao ostaviti
ženu samu i otići na poslovni sastanak. ‘Pa ne počinje se brak tako, dovraga!’ -
citiram.” Nahereno joj se nasmiješi.
“Otpočetka mi se sviđaju ti Goldsteinovi”, kaže ona i ubaci mu čokoladu u usta.
“Rekli su da je to jedinstveno, neponovljivo razdoblje u našim životima, koje
nikad više neću dobiti natrag.”
“Mislim da ih čak volim.”
 “Voljet ćeš ih još više kad ti ispričam do kraja.” Ustane i priđe balkonskim
vratima pa ih širom otvori. Večernje sunce slije se u malu sobu, a ispune je i zvukovi
s rue des Francs Bourgeois krcate turistima i kupcima što lijeno razgledaju izloge.
On izuje cipele i svuče čarape pa sjedne na krevet i okrene se prema njoj. “Rekli su
da se osjećaju djelomično odgovornima za to što su me odvukli od tebe. Pa su nam
ponudili svoj apartman u Royal Monceau, od sutra, da ti to nekako nadoknade.
Posluga u sobu, kada veličine bazena, šampanjca na litre, i nikakva razloga da čovjek
izlazi iz sobe. Na dvije noći. Otišao sam dolje do recepcije i dao si slobodu
promijeniti datum povratka na našim kartama. Što kažeš?”
Gleda je, a u pogledu mu se još nazire tračak nesigurnosti. “Naravno, sve to znači
da bi trebala provesti još četrdeset osam sati s čovjekom za koga naši prijatelji
lokalni milijarderi kažu da je idiot kakvog nema.”
Ona ga ozbiljno gleda. “Takvi su mi najdraži. Nema boljih muževa od njih.”
“Nadao sam se da ćeš to reći.”
Padnu natraške na jastuke i leže jedno uz drugo, isprepletenih prstiju.
Liv gleda kroz prozor na još blistav Grad Svjetlosti i shvati da se smiješi. Udana
je. U Parizu je. Sutra će ležati u golemu krevetu s muškarcem koga voli i vjerojatno
sljedeća dva dana neće izlaziti iz njega. Život teško da može biti bolji.
Ali nada se da ipak može.
“Naučit ću sve, gospođo Halston”, promrmlja on okrećući se prema njoj i
prinoseći njezine prste svojim usnama. “Možda će mi trebati neko vrijeme da
shvatim kako brak funkcionira, ali na kraju ću sve pohvatati.” Ima dvije pjegice na
nosu. Nikad ih prije nije primijetila. To su najljepše pjegice koje je ikad vidjela.
“To je u redu, gospodine Halston”, kaže mu i pažljivo odloži kutiju s pralinama
na noćni ormarić iza leđa, da ne nastradaju. ”Imamo sve vrijeme ovoga svijeta.”
Prošlogodišnji kaput
 Podstava kaputa potpuno je uništena. Evie prijeđe prstom uzduž poderana šava
pitajući se postoji li neki način da opet spoji te iskrzane rubove. Pogleda vanjsku
stranu, već izlizanu vunenu tkaninu, zasjajene laktove, i shvati da nema smisla.
Zna koji bi najradije kupila umjesto ovoga. Svaki dan na putu na posao dvaput
prođe pokraj izloga trgovine u kojemu visi, i svaki put uspori korak da može uživati
u pogledu. Tamnoplav, sa srebrnosivim okovratnikom od janjeće vune, dovoljno
klasičan da potraje nekoliko godina, ali dovoljno drukčiji da ne izgleda kao kaput iz
bilo kojeg drugog trgovačkog lanca. Prekrasan je.
Ali stoji stotinu osamdeset pet funti.
Evie pogne glavu i produži dalje.
Ne tako davno Evie bi kupila kaput. Izvukla bi ga tijekom stanke za ručak,
isprobala ga pred curama iz marketinga i poslije ga odnijela kući u njegovoj skupoj
vrećici uživajući u tome kako je lupka po nogama dok hoda.
Ali prije nekog vremena postali su dio Onih Koji Zatežu Remen, iako se ne sjeća
da su ikad ispunili prijavnicu za taj klub. Peteu su naglo srezali satnicu za trideset
posto. Potrošačka košarica poskupjela je pet posto. Gorivo je tako skupo da su
prodali njezin auto pa sad pješači tri kilometra do posla. Grijanje je postalo luksuz i
pale ga samo na sat ujutro i dva sata navečer. Stambeni kredit koji im je prije bio
sasvim podnošljiv sad im visi nad glavom kao zloguka ptica. Navečer ona sjedi za
stolom i pregledava troškove upozoravajući kćeri tinejdžerice neka ne troše bez
dobra razloga, onako kako je nju majka nekoć upozoravala o Lošim Muškarcima.
“Hajde, ljubavi. Idemo u krevet.” Pete joj nježno spusti ruke na ramena.
“Još pregledavam kućni budžet.”
“Baš zato te i zovem da se odemo stisnuti da nam bude toplije. Samo razmišljam
o računu za grijanje”, doda hineći ozbiljnost. ”Časna riječ. Uopće neću uživati.”
Ona se blijedo osmjehne, više iz navike. On je zagrli. “Dođi, srećo. Bit ćemo
dobro. Izgurali smo i gora vremena.”
Zna da Pete ima pravo. Barem još oboje imaju posao. Neki njihovi prijatelji ovih
dana nose krhke osmijehe i samo odmahnu rukom kad ih se pita za novi posao.
“Oh... imam neke stvari u planu.” Dvoje je prodalo kuće i preselilo se u male
stanove, navodno zbog obiteljskih razloga. Previše ih se odselilo i nakon toga se
počelo sve rjeđe javljati, kao da se previše srame što se više ne uspijevaju uspinjati
po zamišljenoj ljestvici.
“Kako ti je tata?”
“Nije loše.” Svake večeri nakon posla Pete obiđe oca i odnese mu topli obrok.
“Ali auto nije dobro.”
“Nemoj mi to govoriti!”
“Znam. Mislim da odlazi paljenje. Gle”, kaže primijetivši izraz njezina lica.
“Nema razloga za paniku. Skočit ću do Mikea, da vidim može li nam on to srediti za
manje novca.”
Ne spomene mu ništa o kaputu.

Cure iz marketinga ne razbijaju glavu oko paljenja u autu ili računa za grijanje. I
dalje odlepršaju na stanku za ručak i vrate se pokazati što su kupile, s čeličnohladnim
pogledom lovca koji se vratio s trofejnim ulovom. Ponedjeljkom dolaze s pričama o
vikendu u Parizu i Lisabonu, svaki tjedan barem jednom odu van na pizzu (Evie
ustraje na tome da joj je sendvič sa sirom donesen od kuće sasvim dovoljan ručak).
Trudi se ne biti ogorčena. Dvije od njih nemaju djecu, a Felicityn muž zarađuje triput
više od nje. Ja imam Petea i cure, kaže si Evie odlučno, a svi smo zdravi i imamo
krov nad glavom, što je mnogo više nego što ima većina ljudi. Ali ponekad joj se,
kad sluša o putu u Barcelonu i gleda još jedan par novih cipela, čeljust tako snažno
stisne da se zabrine za zubnu caklinu.
“Trebam novi kaput”, kaže Peteu napokon. Riječi izlete iz nje kao da mu priznaje
nevjeru.
“Pa imaš nekoliko kaputa.”
“Ne. Ovaj imam već četiri godine. Uz njega imam samo baloner i onu crnu jaknu
s eBaya kojoj je otpao rukav.”
Pete slegne ramenima. “Pa? Ako trebaš novi kaput, kupi si novi kaput.”
“Ali jedini koji mi se sviđa prilično je skup.”
“Koliko skup?”
Kaže mu i gleda kako mu boja istječe iz lica. Pete smatra da je suludo platiti više
od šest funti za šišanje. Loša strana činjenice da od početka braka ona vodi brigu o
kućnom budžetu jest to da je Peteov cjenovni barometar ostao negdje u
osamdesetima.
“Je li to neki... dizajnerski kaput?”
“Ne. Samo dobar vuneni kaput.”
On šuti. “Čeka nas Katein školski izlet. A i popravak paljenja na autu.”
“Znam. U redu je. Neću ga kupiti.”

Sljedećeg jutra na putu na posao hoda drugom stranom ulice, da ne mora proći
pokraj izloga. Ali kaput joj se usjekao u misli. Vidi ga pred očima svaki put kad joj
ruka zapne za poderanu podstavu. Vidi ga kad se Felicity vrati sa stanke za ručak s
novim kaputom (crvene boje, sa svilenom podstavom). Sve joj se to učini kao
simbolika za sve što im je pošlo po zlu u životu.
“Kupit ćemo ti kaput”, kaže Pete u subotu gledajući je kako pažljivo vadi ruku iz
rukava. “Siguran sam da ćemo naći neki koji ti se sviđa.”
Zastanu ispred izloga, a ona ga nijemo pogleda. On joj stisne nadlakticu. Obiđu
još nekoliko trgovina i napokon dođu do dućana Get the Look, koji vole njezine
kćeri; pun je “zabavnih” komada odjeće, prodavačice sve redom kao da imaju
dvanaest godina i žvaču žvake, a glazba je zaglušujuća. Pete inače mrzi šoping, ali
kao da je osjetio koliko je snuždena pa je nekarakteristično vedar.
Pretraži po vješalicama pa izvuče tamnoplavi kaput s okovratnikom od umjetnog
krzna. “Gle - ovaj je sličan onome koji ti se sviđa! A stoji samo...” zagleda se u
etiketu s cijenom, “dvadeset devet funti!”
Dopusti mu da joj navuče kaput i pogleda se u zrcalo.
Preuzak joj je ispod pazuha. Okovratnik je lijep, ali čini joj se da će za nekoliko
tjedana izgledati slijepljeno, kao krzno stare mačke. Kroj nije dobar, ili se širi ili visi
na pogrešnim mjestima. A u mješavini je mnogo manje vune nego sintetike.
“Izgledaš super!” kaže Pete smiješeći se.
Rekao bi joj da super izgleda i u zatvorskoj odjeći. Kaput joj je grozan. Zna da bi
se svaki put kad ga odjene osjećala kao da sama sebi predbacuje: imaš četrdeset tri
godine, a nosiš jeftin kaput iz tinejdžerskog dućana.
“Razmislit ću”, kaže ona i vrati ga na vješalicu.

Stanke za ručak postale su pravo mučenje. Danas su cure iz marketinga zauzete

rezervacijom ulaznica za grupni odlazak na koncert nekoć popularnog boy banda,
koji se vratio na scenu. Okupljene su oko računala, biraju najbolja dostupna mjesta.
“Ideš s nama, Evie? Idemo samo mi cure. Hajde, bit će nam super.”
Pogleda cijenu ulaznica: 75 funti plus prijevoz.
“Ma ne”, nasmiješi se. “Nikad ih nisam voljela.”
Laže, naravno. Obožavala ih je. Kući se vraća ljutitim koracima dopustivši si tek
kratak pogled na kaput. Osjeća se djetinjasto, pobunjenički. Došavši do prilaza kući,
ugleda Peteove noge koje vire ispod auta.
“Što radiš vani? Pada kiša.”
“Pomislio sam da bih mogao sam pogledati što je s autom. Uštedjeti nekoliko
funti.”
“Ali nemaš pojma o autima.”
“Skinuo sam upute s interneta. A Mike je rekao da će poslije pogledati i provjeriti
jesam li sve dobro napravio.”
 . Gleda ga, a srce joj se stisne od ljubavi. Uvijek je bio dosjetljiv.
“Jesi li bio kod tate?”
“Aha. Išao sam busom.”
Zuri u njegove kišom natopljene, prljave hlače i uzdahne. “Skuhat ću mu varivo,
da ima za nekoliko dana ako ti ne budeš mogao ići svaki dan.”
“Srce si.” Pošalje joj poljubac prstima masnim od ulja.
Možda naslutivši njezinu potištenost, cure su za večerom vrlo obzirne prema njoj.
Pete je zauzet razgledanjem otisnutih dijagrama unutrašnjosti motora. Evie žvače
makarone sa sirom i kaže si da u životu ima i gorih stvari od toga da si ne možeš
priuštiti kaput koji želiš. Sjeća se kako joj je u djetinjstvu majka spominjala gladnu
djecu u Africi svaki put kad bi ostavila povrće na tanjuru.
“Sutra ću kupiti onaj kaput za dvadeset devet funti, ako ti je to u redu.”
“Baš ti je lijepo stajao.” Pete je poljubi u glavu. Na licu mu vidi da je svjestan
koliko joj se kaput ne sviđa.
Nakon što su cure otišle od stola, primi je za ruku pa tiho kaže: “Bit će bolje,
znaš.”
I ona se nada da hoće.

Felicity ima novu torbicu. Evie se trudi ne obraćati previše pozornosti na strku
koja je nastala kad ju je Felicity izvadila iz kutije, skinula pamučnu zaštitnu navlaku
i podigla je da joj se ostale mogu diviti. To je ona vrsta torbice koja stoji cijelu
mjesečnu plaću, ona za koju postoji lista čekanja, tako da se osjećaš privilegiranom
što je uopće možeš kupiti.
Pretvara se da je zadubljena u posao, da ne mora to gledati. Srami se zavisti koju
osjeća slušajući usklike divljenja. A čak i ne voli torbice. Ali zavidi Felicity na
financijskoj sigurnosti koja joj omogućuje da si nešto tako skupo kupi bez previše
razmišljanja, bez trunčice tjeskobe. Dok ona dvaput razmisli prije nego što će u
supermarketu uzeti plastičnu vrećicu, ako je mora platiti.
Ali muke tu ne prestanu. Myra je naručila novi kauč. Cure raspravljaju o
zajedničkom izlasku. Felicity je stavila novu torbu na radni stol i šali se da je voli
više nego što bi voljela dijete.
Tijekom stanke za ručak Evie se zaputi u Get the look. Hoda slijepo, pognute
glave, govoreći si da je to samo kaput. Samo plitka osoba može vjerovati da odjeća
čini čovjeka, zar ne? U glavi si stalno iznova, kao mantru, nabraja sve dobre stvari
koje ima u životu. A onda ispred butika s onim kaputom stane u mjestu, zaustavljena
velikim crvenim natpisom u izlogu: SNIŽENJE. Srce joj poskoči.
Uleti unutra, srce joj tuče kao ludo, odbija slušati glasić u glavi.
 “Plavi vuneni kaput”, kaže prodavačici. “Koliko sad stoji?”
“Sve iz izloga sad je u pola cijene, gospođo.”
Devedeset funti. Da, još je skup, ali sad je u pola cijene. I to je nešto! “Dajte mi
broj 40”, kaže ona prije nego što je razum odgovori od kupnje.
Prodavačica ode do stalaka s kaputima i vrati se baš kad Evie izvadi kreditnu
karticu iz torbe. Kaput je prekrasan, govori si. Trajat će mi godinama. Pete će
razumjeti.
“Žao mi je, gospođo. Nemamo više nijedan broj 40. Prodali smo posljednji.”
“Što?”
“Baš mi je žao.”
Evie je splasnula. Pogled joj sklizne prema izlogu, a potom vrati novčanik u
torbu. Uspije istisnuti blijed, poražen osmijeh. “Nema veze. Možda i bolje da je
tako.” Ali ne ode u Get the Look. U takvu je raspoloženju da će radije hodati u
starom kaputu s poderanom podstavom.

“Hej!” Pete proviri iza vrata taman kad je vješala kaput na kukicu. Poljubi je, a
ona sklopi oči.
“Mokra si.”
“Pada kiša.”
“Trebala si mi reći. Došao bih po tebe.”
“Auto radi?”
“Zasad. Mike je rekao da sam sve dobro napravio. Koja sam ja faca, ha?”
“Najveća!”
Na trenutak ga čvrsto zagrli pa krene u utješnu toplinu kuhinje. Jedna od kćeri
ispekla je keksiće i Evie duboko udahne zaostali miris pečenja. To je ono što je
važno, reče si.
“O, na stoluje nešto za tebe.”
Evie se okrene i ugleda papirnatu vrećicu. Pogleda Petea.
“Što je to?”
“Otvori.”
Rastvori vrećicu i pogleda unutra. Skameni se.
“Nemoj sad u paniku. To ti je od tate. Za sve skuhane večere.”
“Što?”
“Kaže da ne može više primati obroke koje mu šalješ, ako ti ne primiš nešto
zauzvrat. Znaš kakav je. Ispričao sam mu za kaput... i nećeš vjerovati - bio je na
sniženju! Otišli smo po njega negdje oko ručka.”
 “Tvoj mi je tata kupio kaput?”
“Nemoj se sad raspekmeziti. Ja sam ga odabrao, a on je platio. Smatra da je to
otprilike cijena trideset mesnih pita i dvadeset voćnih. Kaže da je dobro prošao, s
obzirom na to koliko učiniš za njega.”
On i cure razmijene poglede. Evie prasne u smijeh, istodobno brišući suze.
“Dobro, mama”, kaže Letty. “Nemoj sad plakati zbog toga. Pa to je samo kaput.”

Dopješači do posla. Rano je, jedva da ikoga ima u uredu. Felicity ode do WC-a
nabaciti malo šminke, a Evie pjevuši ispod glasa dok joj spušta papire na radni stol.
U prolazu ugleda kako ispod dizajnerske torbice proviruje račun za kreditnu karticu
pa zakorači natrag da provjeri je li riječ o službenom računu tvrtke. Na prošlom su
im sastanku posebno naglasili da nijedan financijski dokument ne smije preko noći
ostati u uredu. Evie pogleda svotu na računu i trepne.
Zaista je peteroznamenkasta.
“Ideš li s nama?” upita Felicity u vrijeme ručka. “Mislile smo otići u onaj novi
tajlandski restoran. Možeš svima pokazati svoj novi kaput!”
Evie kratko razmisli pa izvuče ručak iz torbe. “Ne danas”, kaže. “Ali hvala na
pozivu.”
Dok cure izlaze, ona se okrene i pažljivo poravna okovratnik kaputa koji joj je
obješen o naslon stolca. I premda nije baš luda za sendvičima sa sirom, pojede ga u
slast.
Trinaest dana s Johnom C
 Umalo je prošla pokraj njega. Prošlih stotinjak metara Miranda je hodala prilično
rastreseno, razmišljajući o tome što će večeras kuhati. Ponestalo joj je krumpira.
Ionako joj je sad već malo toga na poznatoj ruti moglo skrenuti pozornost. Svaku
večer nakon povratka s posla, dok Frank sjedi pred TV-om i bulji u još jednu
utakmicu “koju ne može propustiti” (večeras je to bila Hrvatska protiv neke afričke
zemlje), ona bi obula tenisice i prehodala dva kilometra stazom oko kvartovske
livade. To ne samo da bi je spriječilo da se porječka s Frankom nego bi i njemu
pokazalo da ona ima život i mimo njega. Ako bi uopće i primijetio.
Zato je zamalo prečula zvonjavu u daljini, podsvjesno ju smjestivši među
zvukove prometa, automobilske trube i drugu pozadinsku gradsku buku. Ali kad ju
je začula jasnije, iz blizine, ipak se okrenula i shvatila da iza nje nema nikoga pa je
usporila i slijedila zvuk dolje do grmlja, gdje je skriven u visokoj travi ležao mobitel.
Stala je i pogledala niz praznu stazu ispred sebe, a zatim ga podigla - bio je isti
model kao njezin. Uto je zvonjava prestala. Razmišljala je bi li ga trebala staviti na
neko vidljivije mjesto, za slučaj da se vlasnik vrati po njega, kad se začuo zvuk
poruke. Pošiljatelj je bio ‘John C’.
Ogledala se oko sebe, odjednom se osjećajući kao da radi nešto što ne bi trebala.
Ali to bi mogao biti vlasnik koji šalje poruku nalazniku neka mu vrati mobitel,
pomisli nakon trenutka oklijevanja, a zatim otvori poruku.

Gdje si, draga? pisalo je. Prošla su već 2 dana!!!

Zurila je u slova, a zatim se namrštila i gurnula mobitel u džep pa nastavila

hodati. Nije imalo smisla ostaviti ga u travi. Smislit će što će kad dođe kući.
Njezina prijateljica Sherry voljela ju je podsjećati da je nekoć bila ‘komad’. Da je
itko drugi tako često naglašavao to nekoć, Miranda bi se možda i uvrijedila, ali kao
što bi Sherry dodala, prije dvadeset godina dečki su joj se doslovno klanjali.
Mirandina kći Andrea samo se podsmjehnula na to, kao da joj je smiješna i sama
pomisao na to da bi njezina majka nekome mogla biti privlačna. Ali Sherry se nije
dala ušutkati, jer užasno ju je ljutila činjenica da Frank to ne zna cijeniti.
Svaki put kad bi joj se pridružila u večernjoj šetnji, Sherry bi joj nabrajala
Frankove mane uspoređujući ga sa svojim Richardom. Koji se rastuži svaki put kad
ona samo izide iz sobe. Koji svakog petka organizira vrijeme samo za njih. Koji joj
ostavlja ljubavne poruke na jastuku. Zato sto nemate djece, zato što zarađuješ više
od njega, a uostalom imao je neuspješno presađivanje kose, mislila je Miranda,
premda to nikad nije rekla naglas.
 Ali ovih proteklih osamnaest mjeseci počela je nekako drukčije slušati te
Sherryne primjedbe. Jer kad bi bila iskrena, priznala bi si da joj je Frank počeo ići na
živce. Njegovo hrkanje. To kako mu se uvijek mora reći neka iznese smeće, čak i
kad se vidljivo prelijeva iz kante. To kako bi optužujućim tonom rekao: “Nema
mlijeka!”, kao da mliječna vila taj dan nije došla, iako je radio jednako toliko sati
koliko i ona i imao jednako toliko prilike otići u dućan. To kako bi njegova ruka
subotom plazila po njoj kao zmija, rutinski, kao da pere auto, ali možda s manje
privrženosti.
Znala je da ima sreće što joj je brak potrajao dvadeset jednu godinu. Vjerovala je
da u životu postoji malo toga što se ne može riješiti brzom šetnjom i dozom svježeg
zraka. Proteklih devet mjeseci svaki je dan prehodala dva kilometra.
Sjedeći u kuhinji za šalicom čaja, opet je - nakon vrlo kratka natezanja s vlastitom
savješću - otvorila poruku.

Gdje si, draga? Prošla su već 2 dana!!!

Prizvuk očaja kao da je ublažio višak interpunkcije. Zapitala se bi li trebala

nazvati Johna C i objasniti mu što se dogodilo, kako je došla do mobitela, ali
intimnost te poruke navela ju je da se osjeća kao uljez.
Vlasničin imenik, pomisli. Pregledat ću imena i nacije. Ali nije bilo ničega.
Nikakva traga. Osim Johna C. Sve je to bilo nekako čudno. Ne želim ga nazvati,
pomislila je iznenada.
Ta ju je sirova emocija nekako izbacila iz ravnoteže, kao da je netko nepozvan
upao u njezinu sigurnu malu kuću, u njezino utočište. Odlučila je da će mobitel
odnijeti u policijsku postaju, a onda joj je pogled pao na ikonicu dnevnika. Za
sutrašnji je datum bilo upisano: Nazvati putničku agenciju. A ispod toga: Frizer,
Alistair Devonshire 2 popodne.
Nije bili teško pronaći frizera, ime joj je odmah zvučalo poznato. Lako ga je našla
u imeniku i shvatila da često prolazi pokraj tog salona. Diskretno skup, u uličici koja
se odvaja od glavne. Reći će recepcionistici neka upita klijenticu koja ima termin u
dva poslijepodne je li izgubila mobitel.

Dvije su je stvari omele u dobrim namjerama. Prva je bila činjenica da sjedeći u

busu u gustom prometu nije imala što drugo raditi, nego gledati fotografije u
memoriji mobitela. Našla ga je: John C - tamnokos muškarac koji se široko smiješi u
šalicu i gleda gore u kameru, očito u nekom intimnom trenutku. Pogledala je ostale
poruke. U potrazi za dodatnim podatcima o vlasnici mobitela, naravno. Gotovo su
sve bile njegove.
 Oprosti što sinoć nisam zvao. W je bila nabrušena, mislim da traži neke
znakove. Cijelu sam noć mislio na tebe.
Vidim te u onoj haljini, moja Crvena Ženo. Vidim kako ti klizi po koži.
Možeš li se izvući u četvrtak? Rekao sam W da idem na konferenciju.
Sanjam o svojim usnama na tvojoj koži.

A zatim još nekoliko koje su Mirandu Lewis, ženu koja je smatrala da nema
mnogo toga u životu što bi je moglo iznenaditi, natjeralo da brzo gurne mobitel u
torbu nadajući se da nitko nije primijetio da su joj se obrazi zažarili.
A druga stvar... Stajala je u predvorju salona, već požalivši odluku da dođe, kad
joj je prišla jedna od djevojaka.
“Imate li zakazan termin?” upitala je. Zalizana, tamnocrvena kosa stršala je na
nekoliko pomno odabranih, neočekivanih mjesta, a u pogledu se jasno vidjela
potpuna nezainteresiranost za Mirandin odgovor.
“Ne”, reče Miranda. “Ovaj... imate li nekoga zakazanog za dva popodne?”
“Imate sreće. Otkazala je. Kevin vas može ugurati na njezino mjesto.” Okrenula
se. “Sad ću vam donijeti zaštitni plašt.”
Sjedila je zureći u svoj odraz u zrcalu gledajući blago ošamućenu ženu s
početkom podbratka i mišje sivom kosom koju nije imala vremena niti zagladiti
otkad je sišla s busa.
“Dobar dan.”
Lecnula se kad se iza nje stvorio mladi frizer.
“Što biste željeli? Samo malo skratiti vrhove?”
“Oh. Ovaj... Zapravo, ovo je mali nesporazum. Htjela sam samo...”
U tome se trenutku začuo zvuk dolaska poruke. Izvadila je mobitel iz torbe,
otvorila poruku i zamalo poskočila na stolcu. Poruka nije došla na njezin mobitel.

Razmišljam o našem prošlom susretu. Zbog tebe mi i krv zapjeva.

“Želite nešto drugo? Da vam malo osvježimo izgled? Što kažete?”

Oklijevala je. “Da”, reče gledajući ženu u zrcalu.
Koliko joj je poznato, Franku krv u žilama nikad nije pjevala zbog nje.
Povremeno bi joj rekao da lijepo izgleda, ali uvijek je imala dojam da to kaže zato
što misli da bi trebao, a ne zato što zaista tako i misli. Franku je krv pjevala pri
pogledu na Arsenal i njihova vođu navale. Cesto bi pred televizorom lupao šakama
po tepihu od uzbuđenja.
 “Da si onda damo oduška, ha?” upitao je Kevin držeći češalj u ruci.
Pomislila je na kćerino prenaglašeno zijevanje kad god bi Sherry spomenula
njihove dvostruke izlaske u mladim danima. Pomislila je na Franka koji jedva da
digne pogled s TV-a kad ona dođe kući. Bok, mala, rekao bi podigavši ruku u
pozdrav. Ruku. Kao da je pas, a ne žena.
“Znate što”, reče Miranda. “Hoću sve što ste imali zakazano za klijenticu u dva.”
Kevin je podigao obrvu. “Ooo... dobar izbor”, reče očito promijenivši mišljenje
koje je dotad imao o njoj. “Ovo će biti zabavno.”

Te večeri nije otišla u šetnju. Sjedila je u kuhinji i ponovno čitala poruke. Kad je
stigla sljedeća poruka, lecnula se s osjećajem krivnje i brzo pogledala prema dnevnoj
sobi. Srce joj je brže zakucalo kad je vidjela od koga je. Nakratko je oklijevala, a
zatim je otvorila.

Sad se već malo brinem. Predugo je. Podnijet ću (teško!) ako više ne želiš
ovo, ali moram znati da si dobro. Puse.

Zurila je u riječi osjećajući njegovu zabrinutost, primijetivši pokušaj da unese

malo humora u nesigurnost. A zatim se zagledala u svoj odraz: novu, kraću frizuru i
crvenkasti odsjaj za koji je Kevin rekao da je nešto najbolje što je napravio ovaj
tjedan.
Možda zato što nije sličila na sebe, možda zato što joj je bila mrska pomisao na to
da netko pati, a John C očito je patio, možda zato što je popila nekoliko čaša vina...
Drhtavim je prstima utipkala odgovor.
Dobro sam, napisala je. Samo ne mogu razgovarati. A zatim je dodala emoji za
poljubac i pritisnula pošalji pa ostala sjediti slušajući kako joj srce lupa, jedva i
dišući sve dok nije stigao odgovor:

Hvala bogu. Nađimo se uskoro. Crvena Ženo. Bez tebe mi je sve crno.
Pusa.

Malo isklišeizirano, ali svejedno se nasmijala.

Nakon te prve večeri postalo je sve lakše odgovarati na poruke. John C pisao bi
joj nekoliko puta na dan, a ona bi mu svaki put odgovorila. Ponekad bi se na poslu
uhvatila kako razmišlja o tome što će reći, a kolegice bi komentirale iznenadnu boju
u obrazima ili rastresenost i znakovito namigivale. Nasmiješila bi se, ali ne bi ih
razuvjeravala. Zašto i bi, kad je znala da će za pola sata već stići nova poruka u kojoj
će John C opisati koliko strasti osjeća prema njoj i da mu očajnički nedostaje.
 Jednom je namjerno ostavila otvorenu poruku i mobitel na stolu znajući da se
Clare Trevelyan neće moći suzdržati da je ne pročita - ili da je prepriča svima u
prostoriji za pušače. Dobro, pomislila je, neka nagađaju. Sviđala joj se pomisao da
povremeno iznenadi ljude oko sebe. Neka misle da je predmet nečije žudnje, nečija
Crvena Žena. U pogledu joj se pojavila iskrica, hodala je poletnije, a mogla bi se
zakleti da se dostavljač kod njezina stola sad zadržavao mnogo dulje nego prije.
Povremeno bi joj prošlo kroz glavu da je to što radi pogrešno, ali brzo bi
potisnula tu misao. To je samo malo fantazije. John C bio je sretan. Frank je bio
sretan. Ona druga žena već će nekako stupiti u kontakt s Johnom C, a onda će ionako
sve prestati. Trudila se ne razmišljati o tome koliko će joj sve to nedostajati,
pogotovo zamišljanje njihovih prošlih susreta koje je opisivao u porukama.

Prošla su gotovo dva tjedna prije nego što je shvatila da više ne može odgađati.
Rekla mu je da ima problem s mobitelom i da čeka novi, predložila da dotad
komuniciraju samo porukama. Ali njegove su bivale sve ustrajnije:

Zašto se ne možemo naći u utorak? Možda više neće biti prilike do

sljedećeg tjedna.

U pubu The English Gentlemen. Piće u vrijeme ručka. Molim te!

Što mi to radiš?

Nije bilo samo to. John C počeo joj se uvlačiti u život. Sherry ju je sumnjičavo
gledala i napomenula da izvrsno izgleda, i da Frank očito napokon postupa kako bi
trebao, ali nešto u njezinu glasu davalo je na znanje da joj se to ne čini izglednim.
Ali poruke Johna C stvorile su bliskost kakvu Miranda nikad prije nije osjetila s
nekim muškarcem. Imali su sličan smisao za šalu, a čak su i u najkraćim porukama
uspijevali izraziti najsloženije osjećaje i gole emocije. Ne mogavši mu reći istinu,
pisala mu je o snovima i skrivenim željama, o tome koliko bi htjela otputovati u
Južnu Ameriku.
Odvest ću te tamo. Nedostaje mi tvoj glas, Crvena Ženo, rekao joj je.
Ja tvoj čujem u snovima, odgovorila mu je i zacrvenjela se na vlastitu odvažnost.
Na kraju mu je poslala ključnu poruku:

The English Gentlemen. Četvrtak u 8 navečer.

Nije bila sigurna zašto je to učinila. Dio nje, ona stara Miranda, znala je da se to
ne može nastaviti. Da je to samo privremeno ludilo. Ali tu je bila i nova Miranda,
koja je - premda si to ne bi priznala - o Johnu C već počela razmišljati kao o svom
Johnu. Iako ona nije bila vlasnica mobitela, čak bi i John C morao priznati da su
ostvarili povezanost, da ga se žena s kojom se dopisivao proteklih trinaest dana
dojmila, da ga je nasmijala, da mu se uvukla u misli. Ako ništa drugo, barem bi to
morao priznati. Jer poruke su ju promijenile, probudile, zbog njih se opet osjećala
živom.
U četvrtak navečer sitničarila je oko šminke kao tinejdžerica koja se sprema na
prvi spoj. “Kamo ideš?” upitao je Frank digavši pogled s televizora. Činilo se da je
malo iznenađen, iako je na sebi imala dugačak kaput. “Lijepo izgledaš.” Ustao je s
kauča. “Već sam ti prije htio reći. Sviđa mi se nova frizura.”
“Oh, to”, rekla je malo zacrvenjevši se. “Idem na piće sa Sherry.”
Odjeni onu plavu haljinu, napisao je John C. Kupila je plavu haljinu, kraću
naprijed, lepršavu straga.
“Lijepo se provedi”, rekao je Frank i okrenuo se natrag prema TV-u, malo se
meškoljeći na kauču u potrazi za daljinskim upravljačem.

Samopouzdanje ju je nakratko napustilo. Na putu do puba zamalo je dvaput

odustala, a još nije uspjela smisliti što će reći ako naleti na nekog poznatog. Osim
toga, prekasno je shvatila da taj pub nije mjesto u koji gosti dolaze svečano odjeveni
pa nije svlačila kaput. Ali nakon pola čaše vina, predomislila se i stresla ga s ramena.
Ljubavnica Johna C ne bi se ustručavala piti sama u plavoj haljini.
U jednom trenutku prišao joj je neki muškarac i ponudio piće. Isprva se lecnula,
ali shvativši da to nije on, odbila je. “Čekam nekoga”, rekla je uživajući u žaljenju
koje mu je vidjela u pogledu dok je odlazio.
Kasnio je petnaest minuta. Dohvatila je mobitel i počela mu pisati poruku.
Podigavši pogled, ugledala je ženu s druge strane stola.
“Zdravo, Crvena”, rekla je.
Miranda je zatreptala u nju. Relativno mlada plavuša u vunenom kaputu.
Izgledala je umorno, ali pogled joj je bio prodoran, grozničav.
“Oprostite?” reče Miranda.
“To si ti, zar ne? Crvena žena? Ah, mislila sam da ćeš biti mlađa.” U glasu joj se
čuo posprdan ton. Miranda je spustila mobitel.
“O, žao mi je. Trebala sam se predstaviti. Ja sam Wendy. Wendy Christian.
Johnova žena?” Mirandi je srce na trenutak stalo.
“Znala si da ima ženu, ne?” Podigla je mobitel identičan Mirandinu. “Vidim da
me dovoljno puta spomenuo. O, ne!” Glas joj se histerično podigao. “Naravno, nisi
shvatila da se protekla dva dana dopisuješ sa mnom, a ne s njim. Uzela sam mu
mobitel. To sam bila ja. Sve sam to bila ja.”
“O, bože”, rekla je Miranda tiho. “Gledaj, sve je to bila...”
“... pogreška? Možeš se kladiti da jest. Ova je žena spavala s mojim mužem!”
objavila je svima zvonkim, pomalo drhtavim glasom. “Zapravo, Crvena, ili kako se
već zoveš, pogreška je moja. Ja sam ta koja je pogriješila i udala se za muškarca koji
misli da žena i dvoje male djece nisu dovoljno dobar razlog da se prestaneš ševiti
naokolo.”
Miranda je osjetila iznenadnu tišinu u pubu, poglede koji su je svrdlali. Wendy
Christian uočila je njezin pokunjen izraz lica. ”Jadna glupačo. Zar si mislila da si
prva? Pa, Crvena, zapravo si broj četiri. A računam samo one za koje ja znam.”
Mirandin je pogled postao neobično zamagljen. Stalno je čekala da se zvukovi u
pubu opet vrate u normalu, ali nastavila se tišina, sad je već pritišćući. Na kraju je
dohvatila kaput i torbicu pa protrčala pokraj žene prema vratima, crvena kao paprika,
glave pognute pod težinom optužujućih pogleda.
Posljednje što je čula prije nego što su se vrata za njom zatvorila bila je zvonjava
mobitela.
“Jesi li to ti, mala?” Prank je podigao ruku kad ju je začuo u prolazu pokraj vrata
dnevne sobe. Odjednom je bila zahvalna za neodoljivu privlačnost televizije. U
ušima su joj odzvanjale optužbe ogorčene žene. Ruke su joj se još tresle.
“Rano si se vratila.”
Duboko je udahnula zureći mu u zatiljak koji je virio iznad ruba naslona kauča.
“Odlučila sam”, rekla je polako, “da mi se zapravo ne da ići van.”
Bacio je pogled preko ramena. “Richardu će biti drago. Ne voli kad Sherry izlazi,
zar ne? Boji se da će mu je netko ukrasti.”
Miranda je stajala potpuno nepomično. “A ti?”
“A ja što?”
“Brineš li se ti da će mene netko ukrasti?” Osjećala se naelektrizirano znajući da
će njegov odgovor imati mnogo veće značenje nego što je svjestan.
Okrenuo se prema njoj i nasmiješio se. “Naravno. Pa bila si komad i pol.”
“Bila?”
“Dođi ovamo”, rekao je. “Dođi i stisni se uza me. Sad je zadnjih pet minuta
utakmice, Urugvaj protiv Kameruna.” Ispružio je ruku, a ona ju je - nakon trenutka
oklijevanja - prihvatila.
“Evo me za minutu”, rekla je. “Najprije moram nešto napraviti.”
Otišla je u kuhinju i izvadila mobitel. Ovaj put prsti joj nisu drhtali.
 Dragi Johne C, napisala je, prsten na ruci vrijedi više od strasti u poruci. Bilo bi
dobro da to spoznaš. Zastala je, a zatim se potpisala: Komad.

Pritisnula je POŠALJI i isključila mobitel gurnuvši ga duboko u kantu za smeće.

Uzdahnula je, izula cipele, skuhala dvije šalice čaja i odnijela ih u dnevnu sobu, gdje
se Urugvaj upravo pripremao za kazneni udarac nakon kojega će Frank ushićeno
udarati šakama o tepih. Miranda je sjedila i gledala u zaslon TV-a rastreseno se
smiješeći mužu i trudeći se ne obraćati pozornost na dalek, ali ustrajan zvuk
zvonjave mobitela negdje u pozadini uma.
Margot
 Neće je dokrajčiti sedmosatno kašnjenje leta, pomislila je Em, ponovno
spriječivši bradata muškarca da primakne pozadinu na njezino plastično sjedalo.
Neće to biti ni činjenica da mora provesti Božić s obitelji. Ne, dokrajčit će je
koledari. Ozaren, oznojen zbor koji sad već puna dva sata pjeva nemelodičnu zbirku
prigodnih pjesama.
“Koliko već dugo čekate?”
Em je poskočila kad joj se Amerikankina stara, koščata ruka spustila na bedro.
Nasmiješila se smiješkom rezerviranim za neznance u smaragdnozelenim jaknama i
turbanima iste boje kojima je teško procijeniti starost - negdje između šezdeset pet i
sto pet godina.
“Od jedanaest. A vi?”
“Tri sata. I već krepavam od dosade. A ako ti mulci ne začepe, počet ću ih gađati
džinom iz djutića.” Amerikanka se naglašeno nakašljala u ljubičast rupčić. “Kamo
putuješ, dušo?”
“U Englesku. Natrag roditeljima.”
“Božić s obitelji. Baš lijepo.” Iskrivila je lice. “Tako ja zamišljam pakao.
Hajdemo na piće.”
Zvučalo je kao zapovijed. Ali ionako nije imala što drugo raditi. Krenula je za
sitnom staricom u odjeći jakih boja, koja je zapovjednički tjerala ljude sa svoga puta
i naručila im dva velika škotska viskija. “S ledom. I neću nekakvo irsko smeće,
želim pravi škotski. Ja sam Margot”, proškripala je iskapivši svoj viski i odmah
kucnuvši čašom po šanku neka joj donesu još jedan. “A sad mi moraš reći zašto tako
lijepa djevojka izgleda tako prokleto tužno. Na stranu činjenica da je Božić, što je
samo po sebi nepodnošljivo.” Em je progutala gutljaj trudeći se ne iskriviti lice. A
zašto ne? Nikad više neće vidjeti tu ženu. “Pa, letim kući reći obitelji da me ostavio
muž. Obitelj su moj brat i njegova savršena žena, njihovo troje savršene djece, moja
sestra i njezin zaručnik, i moji roditelji, koji su u braku već trideset četiri godine.”
“Tko je to bio?”
“Tko je bio tko?”
“Nemoj mi reći. Njegova tajnica. Kako prokleto predvidljivo.” Em se
nakostriješila. Je li bilo tako očito? U posljednje vrijeme nije se imala snage
šminkati. Čak joj se i ono najosnovnije činilo previše za stanje u kojemu je bila.
“Draga, glavu gore. Nije to kraj svijeta. Zaista. Nakon četvrtog razvoda jedva da
više i primijetiš. A tko želi biti savršen? Uh.” Suho se zahihotala kucnuvši po Eminoj
čaši. “Pij. To je ljekovito.” Em je oklijevala.
 “O, za boga miloga, nećeš završiti na odvikavanju ako se jedan dan malo opustiš.
Božić je! U čistilištu smo! Živjeli! A onda idemo.” ”Kamo?”

Zračna luka bila je vrela masa naprasitih putnika, natovarenih gomilom darova, i
živčanih prodavača, popraćena sveprisutnim ćurlikanjem koledara. Margotina
pticolika ruka čvrsto ju je držala za rukav cijelim putom do dutyfree trgovine, kamo
ju je odvukla pred Chanelov odjel.
“Stani mirno.” Dok je prodavačica gledala u nevjerici, Margot je otklopila
zagasitocrven Chanelov ruž i pažljivo namazala Emine usne. “Kad ti bude teško,
nacrtaj si osmijeh”, reče. “Tako mi je uvijek govorila mama. Uzet će ga”, objavila je.
“Gdje su vam maškare?” Prodavačica je, naoko paralizirana, samo posegnula u
ladicu i izvukla maškaru.
“Evo”, rekla je Margot kad je završila. “Sad parfem.” Stremila je na Em nešto
skupo pa otvorenu bočicu i kutiju pružila prodavačici, koja je stajala jednako
otvorenih usta. “Draga moja. Trebali biste imati više testera. Što nam drugo preostaje
kad ih nemate? Idemo, Emmy, dušo.”
Gurnula ju je prema luksuznoj odjeći i obući. Margot je zadovoljno usklikivala
pri pogledu na cipele, torbice, dijamantne ogrlice. (“Od veće su koristi nego
alimentacija!”) Em se malo vrtjelo od viskija i sve se vrijeme hihotala na Margotine
psovke.
“Koji je vrag tim prokletim ljudima! Bauljaju kao zombiji! O, gle, Hermes. Zar
nije divan?”
“Ovaj... ne znam.”
Pod vrelim svjetlima Margot je vadila šal za šalom omatajući ih Em oko vrata.
“Evo! Izgledaš sjajno! Bolje nego neka fufasta tajnica iz New Jerseyja, ha?” Plavi šal
bio je božanstven. Čak se i prodavačica kratko nasmiješila s odobravanjem. A onda
je Em bacila pogled na cijenu.
“Oh, bože... Zapravo, malo mi je vruće. Mislim da moram...”
Margot je zakolutala očima prema prodavačici. “A kažu da Engleskinje dobro
podnose piće. Idi oplahni lice hladnom vodom, dušo. Pazi na šminku.”
U ženskom WC-u Em se zagledala u svoj odraz. Malo zajapurena od alkohola,
da, ali maškara i crvene usne preobrazile su je u nekoga koga nije prepoznavala.
Ispravila se, zagladila kosu. I nasmiješila.
Bolje nego neka fufasta tajnica iz New Jerseyja.
Kad je izišla, Margot je škiljila u zaslon s najavama odlaznih letova. “Heathrow,
ne? Ukrcavaju tvoj let, mala. A vidi koliko sad bolje izgledaš! Jesi li dobro? Jesmo li
se lijepo zabavile?”
 “Da... ali... ne znam čak...
“Stranci u noći. I tako to. Idi sad i zaboravi na tog pišljivog varalicu od muža... i
reci obitelji da ćeš biti sasvim u redu, hvala na pitanju. Jer i hoćeš. Živjeli!” Margot
ju je primila za nadlakticu, nakašljala se i nestala u gomili veselo joj mahnuvši.

Priuštila si je taksi s Heathrowa. Imala je osjećaj da bi to bilo nešto po Margotinoj

mjeri. Sjedila je na sjedalu i promatrala kako s druge strane prozora promiču sive
ulice zapadnog Londona i zapitala se želi li zaista otići iz New Yorka. To je grad
novoga početka, nije li?
Ali o tom će razmišljati poslije. Najprije ovo. Posegnula je rukom u torbu za
novim ružem i ugledala vrećicu s natpisom Hermes. Raširila je šuškav papir i izvukla
plavi svileni šal. Uz njega je bila poruka, brzo nažvrljana na poleđini omotnice:
“Sretan Božić - obori ih s nogu, mala! Živjeli! Margot”.
Na omotnici je bila otisnuta adresa onkološke klinike na Floridi.
Em je pažljivo zavezala šal oko vrata. Sklopila je oči i u mislima nazdravila sitnoj
starici sa zelenim turbanom na glavi.
“Živjeli, Margot”, šapnula je. “Sretan Božić i vama.”
Božićni popis
 Pink Fritillary. Samo Davidova majka može ustrajati na parfemu za koji nitko
nije čuo. Chrissy je obišla cijeli West End i u svakoj su joj trgovini rekli da oni to ne
drže i neka pokuša u...
Dok se gura kroz gomilu, počinje se pitati nije li to Diana učinila namjerno. Tako
da na Božić može uzdahnuti i reći: Oh, David mi je rekao da tete mi kupiti parfem.
Svejedno... I ovo je lijepo. Odluči da joj neće priuštiti to zadovoljstvo. Vuče se niz
Oxford Street izbjegavajući uzrujane kupce pod teretom sjajnih šarenih vrećica,
obilazeći redom dućane sve dok je cipele ne počnu žuljati, a u ušima joj sve zvoni od
iste elektroničke obrade Zvončića. Jednoga će dana valjda zapamtiti da dvadeset treći
prosinca nije dobar dan za kupnju u zadnji čas.
I u Selfridgesu je prodavačica blijedo pogleda i slegne ramenima. Dođe joj da se
rasplače. Vani je počela kišica. Osjećajući kako joj se ručka torbe bolno urezuje u
rame, Chrissy učini nešto što nikad prije nije učinila. Zaputi se u jedan od blistavo
osvijetljenih barova i naruči veliku čašu vina. Brzo je ispije osjećajući se
buntovnički. Na odlasku ostavi preveliku napojnicu, hineći da je tip žene koja to i
inače radi.
“Dobro”, kaže si idući prema vratima. “Još jedan pokušaj.” A onda ga ugleda -
rijedak prizor na kišovitoj londonskoj ulici: taksi s upaljenim znakom da je slobodan
za vožnju. Skoči s pločnika, a taksi skrene prema njoj.
“Uh... u Liberty, mislim.” Baci torbu na stražnje sjedalo i zahvalno sjedne pokraj
nje. Svaki se put u londonskom taksiju osjeća kao da je spašena odnekud.
“Mislite?”
“Trebam točno određeni parfem. Za svekrvu. Liberty mi je posljednja nada.”
Vidi mu samo kratko ošišan zatiljak i oči u retrovizoru. Čini se da ga sve to
pomalo zabavlja.
“Muž vam ne može pomoći?”
“Nije tip za odlaske u šoping.”
Vozač podigne obrvu. U toj je gesti sadržan čitav svijet. Uto joj stigne poruka.

Jesi li podigla dolare za moj put u NY?

Morala se vraćati kući po putovnicu jer joj u banci bez nje nisu htjeli isplatiti
dolare. Zato sad kasni. Da, otipka. Pričeka trenutak, ali on ne odgovori.
“Kupujete li vi darove?” upita vozača.
“Aha. Volim to. Doduše, ove se godine kći vratila živjeti s nama jer je rodila pa...
pazimo na svaku funtu.”
“Je li sama?” Vino ju je učinilo razgovorljivom. To je jedan od razloga zašto
David ne voli kad pije.
“Aha. Imala je tipa, malo starijega, rekao joj je da ne želi djecu. Ostala je trudna,
a ispalo je da je tip stvarno to i mislio. Malo nam je nezgodna situacija, tanki smo s
novcem, ali...” Čuje mu osmijeh u glasu. “Divno je.”
Ne želim djecu, rekao joj je David već na samom početku. Nikad ih nisam htio.
Čula je riječi, ali kao kroz prigušivač. Dio nje uvijek je pretpostavljao da će se on
ipak predomisliti.
“Blago njoj. Što vas ima.”
“Imate li vi koje?”
“Ne”, kaže ona. “Nemam.”
Taksi strpljivo čeka u gustom prometu na kiši. Iz trgovine trešte Zvončići. Vozač
podigne pogled.
“Veselite se Božiću?”
“Ne baš. Svekrva me baš i ne voli. A ostaje punih deset dana. Zajedno sa svojim
drugim sinom, koji se glasa gotovo neartikulirano i stalno nosi daljinski upravljač u
džepu. Vjerojatno ću se većinu vremena skrivati u kuhinji.”
“Ne zvuči baš pretjerano ugodno.”
“Oprostite. Baš sam mrzovoljna. Zapravo, popila sam veliku čašu bijelog vina.
Što znači da govorim ono što stvarno mislim.” ”A inače ne govorite što stvarno
mislite?”
“Nikad. Tako je sigurnije.” Pokuša zamaskirati riječi vedrim osmijehom, ali
svejedno nakratko utone u bolnu tišinu. Daj se saberi, prekori se.
“Znate što”, kaže on. “Ženina prijateljica radi u Libertyju. Nazvat ću ženu i
zamoliti je neka se raspita. Kako se zove parfem?”
Ne može se othrvati pa prisluškuje. Glas mu je tih, čuje se privrženost u tonu.
Prije kraja razgovora nasmije se na neku njihovu internu šalu. David i ona nemaju
interne šale. Taje spoznaja nekako rastuži više od ičega.
“Zaboravite Liberty. Nemaju. Ali drži ga mala parfumerija iza Covent Gardena,
kaže. Hoćete da se pokušam probiti?”
Ona se nagne naprijed. “O, da, molim vas!”
“Znala je koji je to parfem. Kaže da je krasan. I skup!” Zavjerenički se nasmiješi.
“Da, to zvuči kao Diana.”
“Pa, time ćete zaraditi bodove kod nje, zar ne? Držite se, moram se polukružno
okrenuti.”
 On okrene upravljač, a ona se nasmije kad se odskliže na drugi kraj sjedala.
Vozač se široko nasmiješi. “Volim to raditi. Jednoga će me dana kazniti.”
“Volite li svoj posao?” Ona se uspravi.
“Obožavam. Mušterije su uglavnom u redu. Ne stanem svima, znate. Samo onima
koji mi izgledaju normalno.”
“Znači, ja sam vam izgledala normalno?” Još se smije. “Izgledali ste tjeskobno.
Ne volim kad su žene tjeskobne.” Odmah shvati na što je mislio. Na izraz koji kao da
joj se u proteklih nekoliko godina udomaćio na licu: namršteno čelo, stisnute usne.
Kad sam se pretvorila u tu ženu? pomisli. Kad je otišao moj šef i na njegovo mjesto
došao Nemilosrdni Ming. Kad je moj muž počeo svaku večer provoditi za
prijenosnim računalom razgovarajući na netu s judima koje ne poznajem. Kad sam
se prestala ogledati u izlozima.
“Uvrijedio sam vas.”
“Ne... Samo bih radije da ne izgledam tjeskobno. Prije nisam.”
“Možda vam samo treba odmor.”
“O, ne. U zadnje vrijeme moramo sa sobom voditi i njegovu majku. Što onda više
nije odmor. Doduše, on često poslovno putuje na divna mjesta.”
Vozač mahne u pozdrav drugom taksistu. “Kamo biste išli? Kad biste mogli ići
bilo kamo.”
Ona razmisli. “Moja najbolja prijateljica Myra živi u Barceloni. Ima vlastiti
restoran u centru grada. Izvrsna je kuharica. Mislim da bih otišla k njoj. Već je
godinama nisam vidjela. Dopisujemo se e-poštom, ali nije to isto. Oh. Ispričavam se.
Mobitel.” Prekopa po torbi i zagleda se u osvijetljen zaslon.

Ne zaboravi stilton koji mama voli, iz onog posebnog dućana sa sirevima.

Srce joj potone u pete. Potpuno je zaboravila.

“Sve u redu?” upita vozač nakon kratke stanke.
“Zaboravila sam sir. Trebala sam svratiti do trgovine u Marleyboneu.” Ne
uspijeva sakriti očaj u glasu.
“Tako daleko? Po sir?”
“Svekrva voli samo tu vrstu stiltona.”
“Ajoj. Nije joj baš lako ugoditi, ha?” kaže on. “Hoćete da se okrenem? Ali
promet je prilično gust.”
Ona uzdahne. Prikupi vrećice oko sebe. “Ne. Bolje da nastavim podzemnom.
Ionako sam vjerojatno već premašila budžet za taksi. Možete li ovdje stati?”
 Pogledi im se sretnu u retrovizoru. “Ne. Znate što, ugasit ću taksimetar.” I učini
tako.
“Ne možete to!”
“Upravo jesam. Učinim to jednom godišnje. Svake godine. Ove ste godine vi
sretna dobitnica. Evo, najprije idemo po parfem, a onda ćemo se vratiti po taj sir pa
ću vas odbaciti do postaje. Mali božićni dar... Joj, nemojte... ja vam pokušavam
vratiti osmijeh naliče.”
Dogodilo se nešto čudno. Oči su joj se napunile suzama. “Oprostite”, reče brišući
ih. “Ne znam što me obuzelo.”
On joj se utješno nasmiješi. Što je još više rastuži.
“Naći ćemo taj parfem. Odmah ćete se osjećati bolje.”
Ima pravo, promet je zaista gust. Mile ulicom, tek povremeno uspiju skrenuti u
neku pokrajnju ulicu da izbjegnu najgoru gužvu. Cijeli London kao da je siv i
mrzovoljan. U toplu taksiju osjeća se sretno i sigurno, nekako zaštićena od grozote
vani. On joj priča o ženi, o tome kako voli ustati u zoru i pobrinuti se za bebu, da kći
može malo odspavati dok on uživa s mrvicom u naručju. Kad zašuti i stane, ona
jedva da se i može sjetiti zašto su stali. “Pričekat ću vas ovdje. Ostavite torbe”, kaže
joj.
Parfumerija miriše božanstveno. “Pink Fritillary”, kaže ona čitajući mužev
rukopis i pomisli kako je neprirodno staviti tako nježan miris na tako sumornu,
hladnu ženu.
“Bojim se da više nemamo pakiranje od pedeset mililitara”, kaže prodavačica i
posegne na policu iza sebe. “Imamo samo bočicu od sto mililitara, i to baš parfem,
ne toaletnu vodicu. Je li vam to u redu?”
To je dvaput više nego što je računala potrošiti. Ali pomisao na Dianino lice...
Oh! uskliknula bi, a kutovi usana objesili bi se prema bradi. Kupila si jeftiniju
opciju! Nema veze. Sigurna sam da te mi biti dobra za svaki dan.
“U redu je”, kaže Chrissy. O cijeni će razmišljati u siječnju, kad kartica dođe na
naplatu. Prodavačica joj zamota parfem u ružičast papir.
“Našla sam ga!” kaže Chrissy dok ulazi u taksi. “Imam vražji parfem!”
“Eto!” Rekao je to kao da je postigla nešto čudesno. “Dobro. Krećemo u
Marleybone.”

Čavrljaju. Ona je nagnuta naprijed, bliže otvoru u pregradi. Priča mu o putovnici i

dolarima, a on vrti glavom. Kaže mu koliko je voljela svoj posao sve dok nije došao
novi nadzornik, muškarac koji nije zadovoljan ni s čime što ona uradi. Ne govori
previše o Davidu, osjeća da bi to bila neka vrsta nelojalnosti. Ali rado bi govorila.
Rado bi nekome rekla koliko je usamljena. I da joj se čini da nešto nije kako treba:
rad dokasna, poslovna putovanja. Da se osjeća glupom, starom i umornom.
A onda su već ispred trgovine sirevima. Kroz izlog se vidi dugačak red, ali
vozaču kao da ne smeta. Veselo usklikne kad se ona napokon pojavi s kolutom
smrdljiva sira. “Uspjeli ste!” kaže, kao da je izvela čudo pa onda i ona veselo
usklikne.
Uto joj zazuji mobitel:

Zamolio sam te da kupiš božićni kolač iz waitrosea, a kupila si onaj iz Marks &
Spencera. Upravo sam morao sam otići u Waitrose, jer tebe tako dugo nema, i
naravno da su ga rasprodali. Nemam pojma što ćemo sad po tom pitanju.

Kao da joj je netko izbio zrak iz pluća. Iznenada u mislima vidi njih četvero za
stolom, čuje Davidovu prenaglašenu ispriku obitelji zbog ‘pogrešnog’ božićnog
kolača. I nešto se u njoj slomi. ”Ne mogu ja to”, kaže.
“Što ne možete?”
“Božić. Ne mogu sjediti za stolom s ovim smrdljivim sirom i s krivim božićnim
kolačem i... s njima. Jednostavno... ne mogu.” On zaustavi taksi uz rub pločnika.
Ona sjedi i tupo zuri u vrećice. “Što radim? Vi kažete da nemate mnogo, ali imate
obitelj koju obožavate. Ja imam kolut skupog sira i troje ljudi koji me ne vole.”
On se okrene u sjedalu. Mlađi je nego što je mislila. “A što vas drži tamo?”
“Udana sam!”
“Kad sam zadnji put provjeravao, brak je bio pogodba, a ne zatvorska kazna.
Zašto ne odete k prijateljici? Bi li njoj bilo drago da vas vidi?”
“Bila bi presretna. Čak bi se i njezin muž razveselio. Stalno me zovu neka dođem.
Tako su... vedri.”
On podigne obrvu. U kutovima oba oka ima boriće od smijeha. “Ne mogu samo...
otići.”
“Imate putovnicu u torbi. Malo prije ste mi rekli.”
Nešto joj se zapali u želucu. Kao konjak na božićnom kolaču.
“Mogao bih vas ostaviti na King’s Crossu. Sjednete na liniju Piccadilly do
Heathrowa i uskočite na let. Ozbiljno. Život je kratak. Prekratak da biste izgledali
tako tjeskobno.”
Ona zamisli Božić bez Dianina neodobravanja. Bez pogleda u muževa
neprijateljski pogurena mesnata leđa, bez njegova vinom podmazana hrkanja.
“Nikad mi ne bi oprostio. Bio bi to kraj moga braka.”
Vozač se široko nasmiješi. “Pa... bi li to bila takva tragedija?” Gledaju se.
“Idemo”, kaže ona iznenada.
“Držite se.” Uza škripu kotača, on se opet polukružno okrene, već drugi put toga
dana.

Cijelim putom po pokrajnjim ulicama srce joj tuče kao ludo. Iz prsa joj se stalno
dižu mjehurići smijeha. Myrin je odgovor bio jasan i brz: DA! DOĐI!!
Chrissy pomisli na svog nadzornika, zamisli ga kako pogledava na sat kad se ona
ne pojavi na poslu poslije Božića. Pomisli na Dianinu zgroženu nevjericu. Pomisli na
Barcelonu i utješni medvjeđi zagrljaj Myrina muža, na njihov iznenađen smijeh. I
već su na postaji King’s Cross. Vozač stane.
“Stvarno ćete to učiniti?”
“Stvarno ću to učiniti. Hvala vam...”
“Jim”, kaže on. I pruži joj ruku kroz otvor u pregradi. “Chrissy”, kaže ona.
Pogleda vrećice na sjedalu. “Oh. Sve ovo...” A onda podigne pogled. “Evo - dajte
parfem ženi. A poklon-bonove kćeri.”
“Ne morate...”
“Molim vas, uzmite. To bi me usrećilo.”
On oklijeva, a zatim prihvati vrećice vrteći glavom. “Hvala vam. Bit će
presretna.”
“Pretpostavljam da ne želite i stilton?”
On iskrivi lice. “Ne mogu ga podnijeti.”
“Ni ja.”
Oboje se nasmiju.
“Osjećam se... kao da sam malo poludjela, Jime.”
“Mislim da se to zove duh Božića”, kaže on. “Ja bih ostao pri tome.”
Ona potrči prema šalterima za prodaju karata, poletno kao djevojčica. Usput
zastane pa teatralno baci sir u koš za smeće i okrene se, baš na vrijeme da ugleda
njegovu ruku podignutu u pozdrav. Dok ona trci kroz gomilu prema šalterima, a on
se opet ubacuje u božićnu prometnu gužvu, oboje se još smiju.
 Napomene

[1] tržnica rabljenom robom, buvljak; nap. prev.

[2] “muda”; nap. prev.
[3] opaka kuja; nap. prev.
[4] kurva; nap. prev.
[5] referenca na telefonsku govornicu dr. Whoa iz istoimene britanske TV serije,
koja je iznutra zapravo svemirski brod; nap. prev.
[6] Čuvena slika Doručak na travi Édouarda Maneta; nap. prev.
 Scan: Laura
Obrada: Mila
Epub obradio: macanderson
Sadržaj
Vikend u Parizu 4
1 5
2 9
3 14
4 15
5 23
6 25
7 28
8 32
9 39
10 56
11 60
12 62
13 67
14 70
Šest mjeseci poslije 72
Između tweetova 82
Ljubav poslijepodne 89
Vrabac u ruci 96
Cipele od krokodilske kože 105
Pljačka 112
Medeni mjesec u Parizu 120
1 121
2 127
3 138
4 146
5 154
6 158
7 165
Prošlogodišnji kaput 168
Trinaest dana s Johnom C 175
Margot 184
Božićni popis 188
Napomene 195