DRAGO DIJETE

Prevela s njemačkoga
Vanda Kušpilić

Zagreb, 2021.
 Naslov izvornika
Romy Hausmann
Liebes Kind
Copyright © 2019 dtv Verlagsgesellschaft mbH & Co. KG, München
Copyright © za hrvatski prijevod Vanda Kušpilić i Znanje d. o. o. 2021.
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati ih javno reproducirati
u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.
Za Caterinu, naravno
»Ništa nije tužnije od smrti iluzije.«
Arthur Koestler
U Münchenu nestala studentica (23)
München (LR) – Minhenska policija
traži informacije o nestaloj Leni Beck
(23) iz München-Haidhausena. Prema
izjavama svjedoka, studentica je u
noći sa srijede na četvrtak do oko 5
sati ujutro bila na zabavi u četvrti
Maxvorstadt. Putem kući razgovarala
je telefonom s prijateljicom. Otada joj
je isključen mobitel. Policijska potra-
ga na području grada Münchena
provedena u petak protekla je bez
uspjeha. Lena Beck visoka je 165 cm,
sitne je građe i ima plavu kosu do
ramena. Na sebi je imala srebrnu
majicu, crne traperice, crne čizme i
tamnoplavi kaput.
Prvog dana gubim osjećaj za vrijeme, čast i jedan kutnjak. Zato sada imam dvoje
djece i mačku. Njihova imena sam zaboravila, sjećam se samo mačkinog,
gospođica Tinky. Imam i muža. On je visok, ima kratku, tamnu kosu i sive oči.
Promatram ga krajičkom oka, dok sjedim tik uz njega na izlizanom kauču. Pod
njegovim zagrljajem pulsiraju ozljede, koje se protežu od gornjeg dijela mojih
leđa prema dolje, kao da svaka od njih ima vlastiti rad srca. Na čelu me peče rez.
Tu i tamo mi se zacrni pred očima ili vidim bijele bljeskove. Tada pokušavam
samo disati.
Teško je reći je li stvarno večer ili je samo on to tako odlučio. Prozori su
zakovani izolacijskim pločama. On stvara dan i noć. Poput Boga. Pokušavam se
uvjeriti da je najgore već iza mene, ali slutim da ćemo uskoro zajedno leći u
krevet. Djeca su već obukla svoje pidžame. Dječaku je njegova premalena, dok
djevojčici rukavi sežu daleko preko zglobova na rukama. Djeca kleče na podu,
par koraka udaljeni od kauča, i dlanove su okrenuli prema preostaloj toplini iz
peći na drva. Vatra je dogorjela u tamnu hrpu kroz koju se još vuku pojedinačne
jarkocrvene užarene vene. S cijelom tom izopačenošću situacije miješaju se
zvonki dječji glasovi veselo brbljajući. Što točno govore, ne razumijem. Čujem ih
kao kroz vatu, dok razmišljam o tome kako ću im ubiti oca.
 NOĆ NESREĆE

Hannah

Na početku je lako. Čvrsto uspravim leđa i duboko udahnem i izdahnem. Popnem

se u kola hitne pomoći i vozim se s njima. Muškarcima u narančastim jaknama
kažem mamino ime i da je krvna grupa AB negativna. AB negativna je najrjeđa
krvna grupa, a odlikuje se time što ne posjeduje antitijela protiv krvnih grupa A i
B. To znači da mama može dobiti krv svih drugih krvnih grupa. To znam jer smo
na nastavi već razgovarali o krvnim grupama. I jer tako stoji u debeloj knjizi.
Mislim da sam sve dobro napravila. Tek kad slučajno pomislim na brata, klecne
mi koljeno, desno. Jonathan će se sigurno bojati bez mene.
Koncentriraj se, Hannah. Već si velika djevojčica.
Ne, danas sam malena i glupa. Hladno je, presvijetlo je, pišti. Pitam odakle
dolazi to pištanje, a jedan od muškaraca u narančastoj jakni kaže: »To je srce tvoje
majke.«
Još nikad nije pištalo, srce moje majke.
Koncentriraj se, Hannah.
Put je klimav, zatvorim oči. Srce moje majke pišti.
Ona je vrisnula, čuo se udarac. Ako srce moje majke sad prestane pištati, to će
biti posljednje što sam čula od nje, krik i udarac. A da mi nije ni poželjela laku
noć.
Kola hitne pomoći poskoče pa zastanu.
»Stigli smo«, kaže muškarac. Misli, u bolnicu.
Bolnica je zgrada u kojoj se uz liječničku pomoć liječe bolesti i ozljede.
Muškarac kaže: »Dođi, djevojčice.«
Noge mi hodaju automatski i tako brzo da uopće ne stižem izbrojati korake.
Slijedim muškarce koji guraju drndava nosila kroz velika staklena vrata ispod
blještavo osvijetljene ploče s natpisom »Hitan prijem«, pa onda dalje preko dugog
hodnika. Kao na zapovijed zdesna i slijeva naviru pomoćnici, i mnoštvo glasova
uzrujano govori uglas.
»Ne možeš ući ovdje«, kaže mi debeli muškarac u zelenoj kuti i malo me
odgurne ustranu kad smo stigli do drugih velikih vrata na kraju dugog hodnika.
»Poslat ćemo nekoga da se pobrine za tebe.« Njegov kažiprst poleti u smjeru
stolica poredanih uza zid. »Dotad sjedni ondje.«
Poželim nešto reći, ali riječi ne izlaze, a muškarac se ionako već odavno
okrenuo i s ostalim pomoćnicima nestao kroz vrata. Brojim stolice – sedam. Nije
rekao na koju da sjednem, onaj debeli čovjek u zelenoj kuti. Ni ne primijetivši,
počela sam grickati nokat palca. Koncentriraj se, Hannah. Već si velika
djevojčica.
Sjedim privučenih koljena na stolici u sredini i čupkam borove iglice i komadiće
kore iz svoje haljine. Poprilično sam se zaprljala večeras. Opet se sjetim
Jonathana. Jadni mali Jonathan koji je ostao kod kuće i mora čistiti. Zamišljam ga
kako plače jer ne zna skinuti mrlje s tepiha u dnevnom boravku. Sigurna sam da
u ostavi imamo odgovarajuće sredstvo za čišćenje, ali tata je osigurao vrata s dvije
brave. To je jedna od mjera opreza kojih imamo puno. Treba uvijek biti oprezan.
»Bok!« ženski glas.
Poskočim sa stolice.
»Ja sam sestra Ruth«, nasmiješi se žena i rukuje se sa mnom. Kažem joj da se
zovem Hannah i da je Hannah palindrom. Palindrom je riječ koja se sprijeda i
straga isto čita. Kao dokaz slovkam joj svoje ime, prvo od naprijed, a zatim
odostraga. Sestra Ruth se još uvijek smiješi i kaže: »Razumijem.«
Starija je od mame, ima već sijedu kosu i malo je zaobljena. Preko svijetložute
kute nosi šarenu pletenu vestu, koja izgleda vrlo toplo, i na njoj bedž s glavom
pande. Na njemu piše »Be happy«. To je engleski i znači »Budi sretan«. Trznu mi
se kutovi usana.
»Pa ti nemaš ni cipele, dijete«, primijeti sestra Ruth, a ja promrdam lijevim
palcem kroz rupu na štramplama. U jednom od svojih dobrih dana mama je već
bila pokrpala to mjesto. Sigurno bi me izgrdila, da zna da sam opet poderala
štrample.
Sestra Ruth izvadi maramicu iz kute jer misli da plačem. Zbog rupe na
štramplama ili zbog mame. Ne kažem joj da je to zapravo zbog preblještavog
svjetla fluorescentnih svjetiljki na stropu koje me zasljepljuje, nego: »Hvala, to je
jako pažljivo od vas.« Uvijek treba biti ljubazan. Treba uvijek reći molim i hvala.
Moj brat i ja uvijek kažemo hvala kad nam mama da energetsku pločicu, iako ne
možemo smisliti energetske pločice. Nisu nam fine. Ali one su važne zbog
vitamina. Kalcija i kalija i magnezija i b vitamina za metabolizam i izgradnju krvi.
Svaki dan pojedem tri, osim ako su nam potrošene zalihe. Tada se nadamo da tata
ubrzo dolazi kući i da je putem bio u kupnji.
Uzmem maramicu, obrišem oči i ispušem nos, zatim je vratim sestri Ruth. Ne
smijemo zadržavati ništa što nam ne pripada. To je krađa. Sestra Ruth se nasmije
i spremi maramicu natrag u kutu. Ja naravno upitam za mamu, ali sestra Ruth
odgovori samo: »U najboljim je rukama.« Znam da to zapravo nije odgovor, pa
nisam glupa.
»Kad smijem k njoj?« upitam, ali na to ne dobijem odgovor.
Umjesto toga sestra Ruth kaže da će me odvesti u prostoriju za odmor, da
pogledamo postoji li ondje par šlapa koje bih mogla obuti. Šlape su nešto kao
papuče. Jonathan i ja kod kuće također moramo nositi papuče, jer se pod ne
zagrijava dobro, no uglavnom ih zaboravimo pa zaprljamo čarape. Mama nas
onda grdi, jer još nije dan za pranje rublja, a tata grdi mamu jer nije dobro oprala
pod. Čistoća je važna.
Prostorija za odmor je velika soba, ima barem pedeset koraka od vrata do suprotne
strane. U sredini su poredana tri stola, svaki s četiri stolice. Tri puta četiri je
dvanaest. Jedna stolica je odmaknuta. Tu je sigurno netko sjedio pa je nije
pospremio kako treba kad je ustao. Nadam se da je imao problema zbog toga. Red
je, naime, također važan. Lijevi zid prostorije prekriva metalni ormar s mnogo
pretinaca koji se mogu zaključati, ali na skoro svima vise mali ključevi, i jedan
krevet na kat, također metalni. Ravno su dva velika prozora kroz koja se može
vidjeti noć. Crna i bez zvijezda. Desno su kuhinjski elementi. Na radnoj plohi
slobodno stoji čak i kuhalo za vodu. A vruća voda može biti vrlo opasna. Na
temperaturi od 45 stupnjeva prži kožu. Na 60 stupnjeva ledi se protein u stanicama
kože i one odumiru. U kuhalu se voda ugrijava na sto stupnjeva. I mi kod kuće
imamo kuhalo za vodu, ali ga zaključavamo.
Sestra Ruth kaže: »Samo sjedni.«
Tri puta četiri je dvanaest. Dvanaest stolica, moram razmisliti. Tama bez
zvijezda iza prozorskog stakla odvraća mi pažnju.
Koncentriraj se, Hannah.
Sestra Ruth priđe ormaru i redom otvara pa zatvara pretinac za pretincem.
Ispusti nekoliko dugih »hmmm«, između kojih klepeću metalna vrata. Sestra Ruth
pogleda preko ramena u mom smjeru i još jednom kaže: »Samo ti lijepo sjedni,
dijete.«
Prvo pomislim da bih možda trebala uzeti stolicu koja je ionako odmaknuta.
Ali to ne bi bilo pravedno. Svatko mora pospremiti za sobom. Preuzeti
odgovornosti. Već si velika djevojčica, Hannah. Kimnem u prazno i potajno
izbrojim brojalicu, eci peci pec. Ostane jedna stolica, s koje dobro vidim vrata i
koju ću poslije naravno opet uredno vratiti za stol, kad sestra Ruth kaže da je
gotovo sa sjedenjem.
»Evo ga«, nasmiješi se i okrene prema meni s parom roza gumenih natikača u
ruci. »Doduše, malo su prevelike, ali bolje išta nego ništa.« Stavi mi cipele pred
stopala i pričeka da uskočim u njih.
»Čuj, Hannah,« kaže mi dok skida vestu, »tvoja mama nije imala torbicu sa
sobom kad se dogodila nesreća. To znači da nismo našli njezinu osobnu iskaznicu,
a ni bilo kakve druge dokumente.«
Uzme mi ruku, ispruži je i provuče kroz rupu od rukava svoje pletene veste.
»Sada nemamo ni njezino ime ni adresu. A nažalost ni kontakt u hitnom
slučaju.«
»Zove se Lena«, pomognem opet, kao i maloprije u kolima hitne pomoći.
Treba uvijek biti spreman pomoći. Moj brat i ja uvijek pomažemo mami kad joj
prsti drhte. Ili kad zaboravlja stvari, naša imena primjerice ili kad je vrijeme za ići
na zahod. Tada je otpratimo u kupaonicu, da se ne prevrne sa zahodske školjke ili
ne napravi neku drugu glupost.
Sestra Ruth u međuvremenu je stigla do drugog rukava. Na leđima mi se širi
toplina koja je ostala u vesti.
»Da«, kaže. »Lena, divno. Lena bez prezimena. Tako je već i bolničar prve
pomoći zabilježio.« Kad uzdahne, mogu joj osjetiti dah. Miriše na pastu za zube.
Vuče moju stolicu stružući po podu, sve dok nisam okrenuta tako da može čučnuti
ispred mene, a da ne udari glavom o rub stola. Rub stola može biti vrlo opasan.
Mama je puno puta udarila o rub stola kad je imala napad.
Sestra Ruth mi stane zakopčavati vestu. Ja kažiprstom prenosim cik-cak
uzorak njezina razdjeljka na svoje bedro. Cak udesno, pa ravno, cak ulijevo, pa
ravno, cak još jednom ulijevo, kao iskrivljena munja. Kao da je osjetila moj
pogled na svom tjemenu, sestra Ruth odjednom pogleda prema gore.
»Postoji li netko koga bismo mogli nazvati, Hannah? Tvoga tatu možda? Znaš
li napamet vaš telefonski broj?«
Odmahnem glavom.
»Ali imaš tatu?«
Potvrdno kimnem.
»I on također živi s vama? S tobom i mamom?«
Još jednom kimnem.
»Hoćemo li ga nazvati? Pa mora znati da je mama imala nesreću i da ste vi u
bolnici. Sigurno će se zabrinuti kad se ne vratite kući.«
Cak udesno, pa ravno, cak ulijevo, pa ravno, još jednom cak ulijevo, kao
iskrivljena munja.
»Reci, Hannah, jesi li ikad bila u bolnici? Je li tvoja mama već bila u bolnici,
možda čak u ovoj? Tako bismo mogli potražiti vaš telefonski broj u našem super
pametnom kompjuteru.«
Odmahnem glavom.
»Otvorene rane se u krajnjem slučaju mogu sterilizirati urinom. To djeluje kao
dezinficijens, zgrušava proteine i ublažava bol, kraj.«
Sestra Ruth me primi za ruke. »No dobro, znaš što, Hannah? Skuhat ću nam
sada čaj pa ćemo ti i ja malo popričati. Što misliš?«
»A o čemu popričati?«

Hannah

Aha, trebala bih ispričati nešto o mami, ali sada mi ništa ne pada na pamet. Samo
stalno mislim na onaj veliki udarac, kad je automobil zahvatio mamu, i kako je,
kad sam sljedeći put trepnula, ležala u snopu svjetla od farova, na hladnom,
tvrdom podu, sasvim izvinutih ruku i nogu. Koža joj je bila vrlo bijela, a krv, koja
joj je iz puno malih rezova tekla po licu, vrlo crvena. Karmin crvena. Staklo farova
smrskalo se pri udarcu, posred mamina lica. Sjela sam na rub ceste, zatvorila oči
i samo ponekad kriomice trepnula, sve dok se u tami nije pojavilo žmiganje, kola
hitne pomoći.
Ali zapravo ne moram sve to pričati sestri Ruth. Ona odavno zna da je mama
imala nesreću. U protivnom mama naravno ne bi ni bila ovdje. Sestra Ruth zuri.
Ja slegnem ramenima i pušući napravim drhtavi usjek u čaju. Šipak, rekla je sestra
Ruth, i da je njezina kći najviše voljela šipak kad je bila mala. »I uvijek s velikom
žlicom meda. Bila je pravi slatkojedac.« Slatkojedac. Ne vjerujem da ta riječ
uistinu postoji, ali mi se sviđa.
»Moja se kći zove Nina«, kaže sestra Ruth. »Kao Nina Simone, jedna jako
slavna jazz pjevačica. My baby don’t care for shows«, počne pjevati, ne naročito
lijepo. »My baby don’t care for clothes. My baby just cares for me. Jesi li to ikad
čula?«
Odmahnem glavom.
»I mislila sam«, smije se. »Takva se glazba naravno ne sluša u tvojim
godinama. Ili ja jednostavno jako loše pjevam. No, kako bilo, kad je moja Nina
bila malena kao ti, gotovo svaki dan smo išle na igralište, ako je vrijeme bilo iole
dobro. A ako nije, kod kuće smo slagale puzzle ili pekle kekse. O, Bože, najviše
je voljela jesti tijesto izravno iz zdjele. I vrlo često toliko da bi ostalo za još jedva
pola tepsije keksa.« Sestra Ruth se još uvijek smije. Mislim da jako voli svoju
kćer.
»I mi slažemo puzzle«, kažem. »Ali kekse ne pečemo. Moja mama je naime
ponekad velika šeprtlja, zato je bolje da se drži podalje od štednjaka.«
Prestravljeno rukom prekrijem usta. Ne smijem mamu uvijek nazivati
šeprtljom.
»Hannah?«
Treba uvijek poštovati svoje roditelje.
»Mislim da bismo stvarno pod hitno trebali razgovarati s tvojim tatom«, kaže
sestra Ruth. »Razmisli malo, možda se ipak sjetiš vašeg telefonskog broja.«
»Mi nemamo telefon.«
»Onda barem adrese? Imena ulice u kojoj stanujete? Tako bismo mogli poslati
nekoga da dovede tvog tatu.«
Odmahnem glavu, sasvim polako. Sestra Ruth jednostavno ne razumije.
»Nas se ne smije pronaći«, šapnem.

Lena

Zrak neposredno nakon kiše. Prvi i posljednji komadić čokolade, koji uvijek
najbolje prijaju. Miris frezija. Album »Low« Davida Bowiea. Kobasica s
curryjem nakon duge noći. Duga noć. Zujanje debelog bumbara. Sve što sunce
radi, bez obzira na to izlazi li ili zalazi ili jednostavno sija. Plavo nebo. Sivo nebo.
Crno nebo. Bilo kakvo nebo. Način na koji moja majka preokrene očima kad
spontano dođe u posjet, a suđe nije oprano. Stara holivudska ljuljačka u vrtu
mojih roditelja, koja, cvili i koja, kad se ljuljaš naprijed-nazad, zvuči kao da pjeva
neku uvrnutu pjesmu. Oni glupavi utezi za stolnjak, u obliku jagoda i limuna.
Ljetni vjetar na licu i u kosi. More, njegov šum. Sitni bijeli pijesak među prstima...
»Volim te«, zastenje on i otkotrlja svoje ljepljivo tijelo s mog.
»I ja tebe«, tiho kažem i zgrčim se kao srna na umoru.
»... serijski prijelom rebara od 2. do 4. rebra. Subperiostalni hematomi...«

Hannah

»Misliš, ne želiš mi odati gdje stanujete.«

Sestra Ruth se smješka, ali to nije pravi smiješak, prije polovični, sa samo
jednim kutom usana, desnim.
»Moja kći je također voljela takve igrice kad je još bila mala.«
»Nina«, kažem, da sestra Ruth primijeti da sam pažljivo slušala. Treba uvijek
pažljivo slušati. »Slatkojedac.«
»Tako je, slatkojedac«, kimne, gurne svoju šalicu čaja ustranu i još se mrvicu
nagne preko stola. »I takve igre su naravno zabavne. Ali znaš, Hannah, ponekad
jednostavno nije pravi trenutak za to, nažalost. Jer su stvari nekad ozbiljne. Kad
čovjek doživi nesreću i dođe u bolnicu, mi moramo obavijestiti njegovu obitelj.
To je naša obaveza.«
Pokušavam ne trepnuti, dok me tako nekako posebno gleda. Želim da ona prva
trepne. I onda je naime izgubila.
»Ponekad, kad je netko teško ozlijeđen, kao sada tvoja mama, moraju se
donijeti važne odluke.«
Tko prvi trepne, izgubi; tako ide igra.
»Odluke, koje ozlijeđeni ili ozlijeđena u tom trenutku ne može donijeti sam(a).
Razumiješ, Hannah?«
Sestra Ruth je izgubila.
»No krasno«, uzdahne.
Maknem ruku s usta i počnem čupkati donju usnicu, da ne primijeti da se
smijuljim. A zapravo se nikoga ne smije ismijavati, čak ni ako je izgubio u
natjecanju treptanja.
»Samo sam mislila da možemo malo razgovarati prije nego što dođe policija.«
Policija je izvršni organ države. Njezina je zadaća istraživati kažnjive i
protuzakonite radnje. A ponekad dođe i da roditeljima uzme djecu. Ili roditelje
djeci.
»Dolazi policija?«
»To je posve normalno. Nekako se mora utvrditi kako je došlo do nesreće u
kojoj je tvoja mama ozlijeđena. Znaš li što znači izraz vozač u bijegu, Hannah?«
»Izraz vozač u bijegu opisuje nedopušteno udaljavanje jednog sudionika u
prometu s mjesta nesreće nakon što je skrivio prometnu nesreću, kraj.«
Sestra Ruth kimne. »To je kazneno djelo koje mora istražiti policija.«
»Hoće li taj muškarac imati problema?«
Sestra Ruth stisne oči. »Znači, automobil je vozio muškarac? Zašto to pitaš,
Hannah?«
 »Jer je bio ljubazan. Za sve se pobrinuo i pozvao hitnu pomoć. Rekao je da će
sve biti dobro. I dao mi je jaknu kad mi je bilo hladno, dok smo čekali kola hitne
pomoći. I otišao je tek koji trenutak prije nego što su došla kola hitne pomoći.
Mislim da se prepao jednako kao mama i ja.«
Sad više ne želim pogledati sestru Ruth.
»A ionako nije bila njegova krivica što se dogodila nesreća«, kažem mišjim
glasom. Tata je izmislio mišji glas za mamine loše dane, jer je mislio da će je
uzrujati ako preglasno razgovaramo. »Mama treba svoj mir«, uvijek bi rekao tada.
»Mami danas nije baš dobro.«
»Kako to misliš, Hannah?« Čini se da je sestri Ruth također poznat mišji glas,
sad i ona naime govori tako. »Čija je to onda bila krivica?«
Moram razmisliti kako ću to reći.
Koncentriraj se, Hannah. Velika si djevojčica.
»Moja mama je već zabunom radila glupe stvari.«
Sestra Ruth izgleda iznenađeno. Iznenađenje je kad čuješ ili doživiš nešto
neočekivano. To može biti nešto lijepo, poput poklona koji dobiješ iako ti nije
rođendan. Moja mačka, gospođica Tinky, bila je takvo iznenađenje. Kad je tada
tata stigao kući i rekao da mi je nešto donio, pomislila sam na novu knjigu ili igru
na ploči, koju mogu igrati s Jonathanom. No onda mi je pokazao gospođicu Tinky.
Koja otad zauvijek pripada samo meni, samo meni.
No iznenađenje može biti i nešto loše. Mama, koja usred noći istrči iz kuće,
jako loše. Radije brzo opet pomislim na nešto lijepo. Na gospođicu Tinky i njezinu
meku, crveno prošaranu dlaku, koja se uvijek tako lijepo ugrije kad zajedno
sjedimo na podu ispred peći, ona u mom krilu, moje ruke, koje dodiruju njenu
dlaku, moj hladan nos, koji guram u njezin topli vrat, njezine slatke male šapice.
»Hannah?«
Ne želim. Želim misliti na gospođicu Tinky.
»Imaš li problema kod kuće, Hannah?«
Mama ne može baš smisliti gospođicu Tinky. Jednom ju je čak htjela udariti
nogom.
»Imaš li možda problema s mamom?«
I ona jest šeprtlja, ma što tata rekao. Bez njegove pomoći ne može čak ni peć
naložiti.
»Hannah?«
Jednom je kod nas u kući bilo hladno duže od tjedan dana i tako smo se smrzli
da smo mogli osjećati još samo umor. Ali ona je jednostavno moja mama. I kad
mislim na nju, znam da je volim. Ljubav, to je vrlo slično kao sreća. Osjećaj koji
je jako topao i koji u čovjeku potiče smijeh, tek tako, iako nitko nije ispričao vic.
Kao što se sestra Ruth smije, kad pripovijeda o Nini. Slatkojedcu.
»Dijete, molim te, razgovaraj sa mnom!«
»Ne želim da dođe policija i uzme moju mamu!« To je bio moj lavlji glas.
 Hannah

Ponekad igramo igru, moj brat i ja. Zove se »Kakav je osjećaj?«. Igramo je već
dugo. Ne sjećam se više točno, ali mislim da je igramo otkad nam je mama prvi
put pripovijedala o »sreći«.
»Sreća je osobito povoljan slučaj, radostan prst sudbine, kraj.« Tako sam
pročitala naglas iz debele knjige koja sve zna. Jonathan je prvo kimnuo, kao i
uvijek kad pročitam odgovarajući ulomak. Ali onda je stisnuo oči i upitao što to
zapravo znači. Prvo sam mu odgovorila da je glupan i da sigurno nije pažljivo
slušao. Treba uvijek pažljivo slušati. Unatoč tome, još sam jednom pročitala isto
mjesto, pa Jonathan mi je ipak brat, bez obzira na to je li glupan ili nije. »Sreća je
osobito povoljan slučaj, radostan prst sudbine.« Zatim sam sasvim polako i jasno
rekla »kraj«, da zna da ulomak tu završava.
Ali Jonathan je još uvijek imao stisnute oči i rekao: »I sama si glupa, to sam
već shvatio. Mislio sam kakav je osjećaj, u tijelu ili ovako.«
»Kakav je osjećaj sreće?« onda smo pitali mamu. Ona nas je uzela u naručje i
rekla »ovakav«.
»Topao«, zaključio je Jonathan i ocijenio da je mamina tjelesna temperatura
blago povišena. Pritisnula sam svoj nos u udubinu između njezina vrata i ramena.
Mirisala je na livadu. Osjećaj sreće je topao, gotovo kao blago povišena
temperatura, ima miris i otkucaje srca, koji rade kao kazaljka za sekunde na
kuhinjskom satu.
Već smo razgovarali i o tome kakav je osjećaj straha, Jonathan i ja. »Strah je
kao pljuska«, predložio je Jonathan.
»Koja dođe iznenada«, dodala sam.
I imali smo pravo. Upravo to je strah. I upravo ga se tako može prepoznati na
nečijem licu. Oči goleme od iznenađenja, a obrazi u istom trenu zacrvenjeli, kao
pogođeni nevidljivom, teškom rukom.
Upravo tako sada izgleda sestra Ruth. Poviknula sam na nju, svojim lavljim
glasom. »Ne želim da dođe policija i uzme moju mamu!« viknula sam.
»Hannah.« Glas sestre Ruth sad malo cvili. Sigurno isto od straha. Moram to
Jonathanu ispričati, pomislim u prvom trenutku, to moramo zapamtiti: strah =
pljuska + iznenađenje + cvileći glas. U drugom trenutku opet se sjetim da se on
upravo sada kod kuće muči s tepihom, a u trećem da je sestra Ruth rekla da dolazi
policija. Sad postajem tužna, sa suzama.
Tuga nije lijep osjećaj. Zamišljam je kao malu životinju s mnogo oštrih zubića,
koju svatko ima u tijelu. Većinu vremena spava, ali se ponekad probudi gladna.
Točno se može osjetiti kad ih počne zabijati u srce. To ne boli tako strašno, dakle,
ne tako strašno da moraš vrištati, ali postaneš malo slab i želiš se odmarati.
Vjerojatno je sestra Ruth primijetila da se upravo osjećam pomalo slabo i tako
zaboravila na svoj strah. Njezina stolica struže po podu kad ustane, zatim obiđe
oko stola i pritisne moju glavu na svoja debela, meka prsa.
»Znam da je sve to malo previše za tako malenog čovjeka. Ali ne trebaš se
bojati, Hannah. Nitko ni tebi ni tvojoj mami ne želi zlo. Ponekad se može dogoditi
da obitelj treba pomoć, a da to sama uopće ne primjećuje.« Zaoblila je dlan nad
mojim uhom, čujem kako šumi more i zatvorim oči.
»Kaže se da treba staviti školjku na uho kako bi se čulo more«, objasnila nam
je mama prije mnogo vremena. »Ali zapravo funkcionira i sa svakim drugim
šupljim tijelom koje se drži na uhu. S konzervom ili jednostavno s rukom.«
»A kako more uđe unutra?« htjela sam znati.
»Pa, ako ćemo baš točno reći, zapravo čuješ samo svoju krv kako šumi. Ali
ipak je puno ljepše zamisliti da je to more, zar ne?«
Kimnula sam i upitala što je to konzerva. Bila sam još jako mala i nisam znala
da konzerva može biti opasna. Da je od metala i da je okrugli poklopac, kad ga
odrežeš otvaračem, tako oštrih rubova da može ozlijediti tebe ili druge.
Sestra Ruth makne dlan s mojeg uha, more je nestalo.
»Je li moguće da vi kod kuće trebate pomoć, Hannah?« Čučne pokraj moje
stolice i primi me za ruke koje držim u krilu.
»Ne«, kažem. »Mi zapravo znamo kako sve funkcionira. Imamo svoja pravila.
Samo ih mama ponekad zaboravi. Ali srećom ima nas, mi je podsjetimo.«
»Ali usprkos tome radi gluposti? To si maloprije rekla, zar ne? Da ponekad
zabunom radi glupe stvari.«
Nagnem se prema naprijed i rukama načinim lijevak tajni. Lijevak tajni
izmislili smo Jonathan i ja, ali ga ne smijemo koristiti kad je tata kod kuće. Sestra
Ruth okrene glavu, da joj mogu staviti lijevak tajni iznad uha.
»Htjela je zabunom ubiti našeg tatu«, šapnem.
Sestra Ruth se naglo okrene. Strah, točno ga vidim. Odmahnem glavom,
uhvatim joj lice i ponovno ga okrenem u pravi položaj za lijevak tajni. »Ne trebate
to reći policiji. Jonathan rješava mrlje na tepihu.«

Lena

Želi troje, kaže, dok čisti luk. Polako mu odvaja ljusku od tijela, čuje se kao kad
se flaster potegne s kože. Zvuk me zaboli. Stojim točno pokraj njega u kuhinji i
zurim u nož u njegovoj ruci. Rezbarski nož, tanka nazubljena oštrica, dovoljno
oštar.
»Slušaš li me, Lena?«
»Naravno«, odgovori žena, koju cijelim svojim bićem počinjem mrziti. On od
nje dobiva sve, srčano uzima i već se obilno poslužio. Njenim tijelom, njenim
ponosom, njenom časti. Pa ipak mu se smiješi u lice. Obolijevam od nje, te žene.
»Želiš troje.«
»Oduvijek sam htio. A ti?«
Žena je također oduvijek htjela troje. Ja ih nisam uopće htjela, ali moje
mišljenje nije važno. Nekim danima poželim da se mogu naviknuti na to. Drugim
danima znam, da se to nikad ne smije dogoditi. Prebirem po posljednjim
zalihama, sićušnim krhotinama slomljene volje, sjećanjima i razlozima, i krijem
ih na sigurno mjesto. Poput vjeverice koja zakopava zalihe za zimu. Mogu se samo
nadati da nitko, ni on ni ova slaba žena, neće otkriti moje sklonište. To tajno
mjesto na kojem postoje nebo i kičasti utezi za stolnjak.
»Želiš li čašu vina?« Odloži nož kojim je upravo prerezao luk na četvrtine
pokraj drvene daske i okrene se prema meni. Nož i kako samo ondje stoji. Pola
dužine ruke, jedan pokret. Moram se prisiliti odvratiti pogled od njega. Pogledati
ga opet u lice s glupavim smiješkom slabe žene na usnama.
»Da, vrlo rado.«
»Divno«, uzvrati mi smiješkom, zatim zakorakne prema blagovaonskom stolu
na kojem su još uvijek dvije neraspremljene smeđe papirnate vrećice s
namirnicama. »Crno ili bijelo? Donio sam oba jer nisam znao što bi htjela uz
tjesteninu.«
Stoji ovdje, blago nagnut nad vrećice, leđima napola okrenut prema meni,
desnom rukom već u jednoj od vrećica. A nož stoji pokraj drvene daske, samo
pola dužine ruke, samo jedan pokret. Sad! viknu unutarnji glasovi.
»Lena?« Papirnata vrećica zašuška kad je izvadio prvu bocu. Sad!
»Može crno, ako smijem birati.«
»Da, i meni je draže.« Zadovoljan i s bocom u ruci ponovno se okrene. Slaba
žena osloni se o radnu plohu. Jedan prst jadno trzne prema nožu. Do njega je
nekoliko centimetara, a ipak i nemogućnost. On za mene kuha. Zajedno jedemo i
crnim vinom nazdravljamo tome što ću vrlo skoro zatrudnjeti. On želi troje djece.
Bit ćemo vrlo sretna obitelj.

»Fibrilacija!«

Hannah

Sestra Ruth je izašla iz sobe, tako brzo da je čak kratko i posrnula. Rekla je da
lijepo ostanem sjediti i da je pričekam, dakle, ne mičem se. Treba uvijek raditi
ono što odrasli kažu, čak i kad si i sam pametan, ovako kao ja. Voljela bih izmjeriti
sobu, ali moram sjediti, pa jednostavno počnem brojati. Volim brojati kad se ne
smijem micati i kad mi ne padne na pamet ništa drugo o čemu bih mogla
razmišljati. Tako vrijeme brže prođe. Moj brat uvijek pjevuši neku pjesmu kad
mu je dosadno, ali tek je to zaista dosadno, po mom mišljenju, jer uvijek pjevuši
jednu te istu pjesmu. Kod brojanja je uzbudljivo to što nikad ne znaš do kojeg ćeš
broja doći prije nego što istekne vrijeme.
Izbrojala sam do 1128 kad se vratila sestra Ruth i zbog toga sam gotovo
zaboravila ustati. Treba uvijek ustati kad se otvore vrata, i pokazati ruke. Nokti
na rukama moraju biti čisti i u ruci se ne smije skrivati ništa čime bi mogao
ozlijediti sebe ili nekog drugog. Ali sestra Ruth nije ni pogledala, samo je rekla
da opet sjednem. Donijela je crtaći blok i oštre bojice i rekla: »Imam jednu dobru
ideju, Hannah.«
 Moram nešto nacrtati, aha. Ali ja uopće nisam sigurna da je to baš dobra ideja.
Bojice su lijepih boja, to da. Crvena i žuta i plava i crna i ljubičasta i narančasta i
roza i smeđa i zelena. Ali mine su uistinu oštre. Uzmem crvenu bojicu i palcem
oprezno pređem preko mine – da, uistinu jako oštro. I kod kuće crtamo, ali
voštanim bojama. I pišemo voštanim bojama.
»A zašto moram nešto nacrtati?«
Sestra Ruth slegne ramenima. »Pa, kao prvo, tako možemo prikratiti vrijeme
dok ne budeš mogla k mami, a kao drugo, možemo reći da smo jako zaposlene,
kad dođe policija i bude htjela postavljati glupava pitanja. Što misliš?«
»A što da nacrtam?«
Sestra Ruth još jednom slegne ramenima. »Hm, možda da jednostavno nacrtaš
što si danas doživjela prije nego što si došla ovamo s mamom.«
Ni ne primijetivši, počela sam žvakati vrh bojice. Sad su se odlijepili sićušni
iverci i lijepe mi se na jezik. Poližem ruku da ih se riješim.
»Ne«, onda kažem. »Znam nešto bolje. Nacrtat ću sliku za mamu. Pa joj je
kasnije mogu pokloniti.«
»OK, dobro. A imaš li već ideju što bi joj mogla nacrtati?«
»Da, možda imam«, razmislim. »Nešto za što znam da će je razveseliti.«
Sestra Ruth je sada znatiželjna. To kaže, a to se i vidi. Oči su joj se posve
zaokružile i tako je visoko podigla obrve, da joj se čelo naboralo. Odložim crvenu
bojicu sa strane i uzmem plavu. Oprezno počinjem crtati. Oštre mine mogu biti
vrlo opasne. Prvo nacrtam lice moje mame. Sestra Ruth pita zašto je plavo.
Cmoknem jezikom i preokrenem očima. Sestra Ruth je ponekad isto malo glupa,
kao i moj brat. »Pa zato što nemam bijelu bojicu. I zato što se bijela bojica ionako
ne bi vidjela na bijelom papiru«, objasnim joj.
Sljedeće nacrtam mamino tijelo, koje je u lijepoj dugoj haljini, također plavo,
iako bi zapravo trebalo biti bijelo, zatim njenu lijepu dugu kosu u žuto i potom
crna stabla s granama kao koščatim prstima čudovišta, koji pokušavaju zgrabiti
moju mamu.
»To baš izgleda opasno, Hannah«, kaže sestra Ruth. »Ipak mi nešto reci o
slici.«
»To je, dakle, priča o mami i tati i o tome kako su se zaljubili. Moja mama je
kasno po noći bila u šumi. Vidite kako joj mjesečina lijepo obasjava kosu?«
»Da, izgleda zaista jako lijepo, Hannah. Je li sama bila u šumi?«
»Da, i strašno se bojala, zato joj se usta ne smiju, vidite?«
»A zašto se tako bojala?«
»Izgubila se. Ali onda...«
Sada crtam tatu koji se pojavljuje iza jednog stabla.
»Onda dođe tata i pronađe je. To je najbolji dio priče. On se tu pojavi, kao
niotkuda, i spasi je.« Sad ispravim mamina usta da se smije. Jako je debeo njezin
smiješak, poput debele crvene banane. »I zaljube se istog trena.«
Pokraj papira zadovoljno odložim crvenu bojicu kojom sam upravo nacrtala
još nekoliko malih srca. Crveno srce uobičajen je simbol za ljubav. Nacrtala sam
šest crvenih srca, za još više ljubavi.
 »Vau«, divi se sestra Ruth. »To zvuči gotovo kao bajka.«
»Ne. To nije bajka, to je istinita priča. Onako kako je uvijek priča moja mama.
Da je bajka, morala bih prvo reći Bilo jednom. Bilo jednom je uvriježeni početak
bajki, saga i legendi. Često je molim da priča tu priču, osobito kad primijetim da
je tužna. Kad mi priča tu priču, uvijek se tako lijepo smiješi.« Kao dokaz kucnem
kažiprstom na mamina debela crvena banana-usta.
Sestra Ruth nagne se još malo preko stola.
»A što to tata ima u ruci?«
»To je krpa kojom će joj sada vezati oči, jer je želi iznenaditi. Ona još ne smije
znati kamo idu.«
»A kamo idu, Hannah?«
»Pa, kući«, odgovorim. »U kolibu.«

Lena

Budi zahvalna.
Bog te blagoslovio.
Imaš lijep dom.
Imaš obitelj.
Imaš sve što si oduvijek željela.
Glas u mojoj glavi samo zagrebe po površini. U želucu mi gori, praznina.
Praznina ne može gorjeti. A kako li samo ova praznina gori. Moja čeljust napinje
se od napora, dok drhtavim prstima pokušavam otvoriti limenku kakaa. Poklopac
se zaglavio. Jebeno se zaglavio. Osjećam kako mi se na vlasištu nakuplja znoj, a
ožiljak na čelu počinje peći. Na radnoj plohi uz mlijeko stoje spremne dvije šalice,
crvena i plava, obje s bijelim točkicama, obje od melamina, otporne na lom. Djeca
moraju doručkovati, sada. Sedam i trideset, doručak. Što je tu tako teško shvatiti?
Djeca trebaju urednu svakodnevicu. Djeca trebaju uravnotežen doručak.
Kakva si ti to majka, Lena?
Kakvo si ti to čudovište?
Čujem ih kako divljaju iza mojih leđa – molim vas, djeco, ne tako glasno!
Kuhinja, blagovaonski prostor i dnevni boravak stapaju se u jedno. Njihova se
cika odbija od jednog do drugog kuta kao gumena loptica izvan kontrole, dok se
međusobno hvataju po prostoriji – molim vas, smirite se konačno! Ponekad netko
od njih skoči preko naslona za ruku na kauču i baci se na kauč, zvuk poput
glasnog, teškog uzdaha, opet i opet – želim da prestanete! Kao da će mi se
rasprsnuti glava, pritisak je nepodnošljiv. Poklopac se zaglavio. Jebeni se
poklopac zaglavio.
»Mama?«
Prenem se. Odjednom pokraj mene stoji moja kći i znatiželjno gurne bradu
preko ruba radne plohe. Kako je samo malena. Sitna nježna djevojčica s tankim
plavim kovrčama i vrlo bijelom kožom. Kao mali anđeo. Ali ne oni zgodni, rumeni
kerubini od porculana, koje je moja majka skupljala u ormaru za posuđe u
blagovaonici. Prije neki anđeo s kojim nešto nije u redu. Gotovo uspješan, a ipak
ne sasvim, probni primjerak.
»Hannah«, kažem. Zvuči kao tvrdnja, nimalo toplo.
»Da ti pomognem, mama?« Njezine okruglaste blijedoplave oči svjedoče o
tome da mi nije zamjerila moj hladan ton ili da ga jednostavno ne želi zamjeriti.
Klonulo kimnem i gurnem limenku kakaa u njenom smjeru. Ona je vještim
potezom otvori u sekundi i ozari se: »Ta-da!«
»Hvala«, izustim.
Hannah se taman okrene kako bi se nastavila igrati, kad je uhvatim za ruku,
sigurno presnažno, pa ona je tako mala i krhka. Odmah je pustim. »Oprosti.
Jesam li te ozlijedila?«
Ona namršti čelo i iskrivi usta, kao da sam upravo rekla nešto jako glupo.
»Ne, naravno da ne. Pa ti me nikad ne bi ozlijedila, mama.«
Odjednom se na moju unutarnju prazninu spusti osjećaj poput teškog, toplog
prekrivača. Pokušam se nasmiješiti.
»Možda bi mi mogla još malo pomoći?« Kao opravdanje podignem svoje
drhtave ruke u zrak, ali Hannah je ionako već odavno kimnula, podigla se na
vrhove prstiju i dograbila fluorescentno zelenu plastičnu žlicu koja se također
nalazi na radnoj plohi. Odmjeri po dvije žličice kakaa za svaku šalicu, oprezno
prelije prašak mlijekom i promiješa, pri čemu polako i jednoličnim glasom broji
krugove koje zveckajući opisuje žličica u šalici.
»Jedan, dva, tri...«
Brojevi, zveckanje. Glas u mojoj glavi koji i dalje neprekidno struže po
površini, sve dok se ne stvori prvi rez. Glas koji kaže: Ona je tvoja kći i moraš je
voljeti. Htjela ti to ili ne.
»... sedam, osam...«
Disanje mi dodatno teško pada. Koljena postaju mlohava. Posežem za rubom
radne plohe, za osloncem, ne nalazim ništa.
»... trinaest, četrnaest...«
U usporenoj snimci ruši se strop, buja pod, ja tonem u svoju slabost, klizim
gotovo lagano u spasonosno crnilo, hvala.
»Tata!« čujem Hannu kao ispod vode. »Mama opet ima napad!«

»Stabilizirati tlak!«

Hannah

Sestra Ruth me pita što mislim pod »kolibom«.

Prvo mi dođe da je lupim po glavi, da sama razmisli, ali onda pomislim da bih
joj ipak trebala pomoći. Treba uvijek biti spreman pomoći.
 »Koliba je mala drvena kuća. U šumi.«
Sestra Ruth kimne kao da je razumjela, ali njezine su obrve skupljene, a čeljust
joj visi malo više nego prije, kao da je nekako skliznula sa svog mjesta. Mnogo
se toga može vidjeti na nečijem licu ako si pametan.
»Hoćeš reći da živite u šumi? U kolibi?«
Sasvim polako kimnem i kažem: »Vrlo dobro.« I ja volim da me se pohvali,
kad me mama dok učimo ispituje, a ja nešto znam. Ona onda uvijek kaže: »Vrlo
dobro, Hannah«, i odmah mi je razmišljanje mnogo zabavnije. Možda je tako i
sestri Ruth.
»Jesi li ikad živjela negdje drugdje, Hannah? U pravoj kući?«
»Koliba jest prava kuća! Moj tata ju je izgradio posebno za nas. Imamo i pravi
zrak. Samo se dva ili tri puta cirkulacijski uređaj malo pokvario. On uvijek mora
tiho zujati, inače nešto nije u redu. Srećom, ja imam izoštren sluh. Odmah
primijetim ako nešto nije u redu s cirkulacijskim uređajem, puno prije nego što
nas zaboli glava. Ali moj tata ga je odmah popravio. Rekao je da se samo nešto u
kontaktu rasklimalo, ništa strašno. On je prilično dobar majstor.«
Sestra Ruth vrlo često trepće. »Što«, kaže, a onda na trenutak više ništa. Ni ja
ne kažem ništa jer mislim da je sad konačno shvatila da nekad mora i sama malo
mućnuti glavom. Mama također uvijek malo pričeka, ako mi pri učenju taj čas ne
padnu pravi odgovori na pamet. Kaže: »Nije ni od kakve koristi da ti odmah
kažem sva rješenja. Moraš se naviknuti koristiti svoju glavu. Razmisli, Hannah.
Koncentriraj se. Možeš ti to.«
»Što«, ponovi sestra Ruth. »Što je cirku..., cirku...?«
»Cirkulacijski uređaj, teška riječ, zar ne? Znate što ja radim kad je neka riječ
vrlo teška?«
Sestra Ruth opet ništa ne odgovori.
»Ponavljam tešku riječ u glavi sve dok je ne pohranim. Zato i puno bolje učim
riječi od Jonathana. Ponekad je dovoljno da dvaput tiho kažem riječ u glavi, ali
ponekad je potrebno i deset puta.«
Sestra Ruth još uvijek ne kaže ništa. Možda upravo isprobava moj trik i vježba
tešku riječ u glavi.
Sad se konačno opet nešto zbiva, usta joj se pomiču.
»A hoćeš li mi sada reći što je to, taj...« – posebno uzme zrak za tu tešku riječ
– »cirkulacijski uređaj?«
»Vrlo dobro«, još je jednom pohvalim i radujem se zbog napretka sestre Ruth
i zbog sebe same. Dobra sam učiteljica. Na svoju mamu. »Cirkulacijski uređaj
nam proizvodi zrak«, objasnim i trudim se govoriti što sporije da ne opteretim
sestru Ruth. »Bez kisika čovjek ne može živjeti. On dnevno mora udahnuti i
izdahnuti između deset i dvadeset litara zraka. To je, što se količine tiče, otprilike
deset do dvadeset puta više nego što stane u pakiranje mlijeka. Udahnuti zrak
sadrži otprilike dvadeset i jedan posto kisika i nula zarez nula tri posto ugljičnog
dioksida. Izdahnuti zrak sadrži otprilike sedamnaest posto kisika i četiri posto
ugljičnog dioksida, kraj. Zahvaljujući cirkulacijskom uređaju u kolibu ulazi dobar
zrak, a loš izlazi. Inače bismo se ugušili.«
 Sestra Ruth je rukom pokrila usta. Vidim da malo drhti. Ne samo ruka, nego
cijela sestra Ruth.
»Zašto jednostavno ne otvorite prozor kad vam treba zraka, Hannah.« Mislim
da je to pitanje, iako ne zvuči tako. Za pitanje bi trebalo podignuti glas na kraju
rečenice. Počnem slagati bojice u dug, posve ravan niz, od svijetle prema tamnoj,
počevši od žute, crna dolazi na kraju.
»Hannah?« Sestra Ruth je podigla glas, aha. Dignem pogled s niza bojica
prema njezinu licu.
»Hoćeš li mi barem reći tko je Jonathan?«
»Pa moj brat.«
»I Jonathan također živi u kolibi? S tobom i tvojim roditeljima?«
»Da, naravno. Pa nije ništa krivo napravio. Zašto bismo ga otjerali?«
»Ispričaj mi o mrljama na tepihu.« Sestra Ruth je sada poprimila vrlo strog
izgled i čak pobijedila u natjecanju u treptanju. Ali to je samo zato što su moje oči
opet počele suziti. Krivo je svjetlo i umor.
»Hannah? Maloprije si rekla da Jonathan sređuje mrlje na tepihu. Kakve mrlje,
Hannah?«
Odmahnem glavom i kažem: »Umorna sam. Želim k mami.«
Sestra Ruth me preko stola primi za ruku. Pod njezinim pokretom pomaknu se
dvije bojice iz mojeg niza, plava i zelena.
»Znam. Ali vjeruj mi, liječnici će nam zaista odmah javiti, čim budeš mogla k
njoj. Želiš li možda nacrtati još neku sliku? Pogledaj kako je debeo.« Pusti moju
ruku i prstom kucne po crtaćem bloku. »Imaš još jako puno praznih listova.«
Slegnem ramenima. Zapravo mi se više ne crta.
Sestra Ruth napravi mozgajući izraz lica s vrlo stisnutim očima i napućenim
usnama.
»Što kažeš na to da mi nacrtaš sliku cijele svoje obitelji? Jednu na kojoj je i
brat. Jonathan«, nasmiješi se. Pažljivo je slušala i zapamtila njegovo ime. »Slažete
li se dobro, ti i Jonathan? Ili se ponekad svađate?«
»Svađamo se samo kad je on glup.«
Sestra Ruth se kratko nasmije.
»Razumijem. A reci, je li tvoj brat stariji ili mlađi od tebe?«
Istrgnem iz bloka sliku mame i tate u šumi i odložim je sa strane. Zatim uzmem
plavu bojicu u ruku i na novom listu počnem crtati Jonathanovo lice.
»Mlađi«, kažem. »Dvije godine.«
»Ok, nemoj mi reći, pogodit ću. Onda on ima...« započne sestra Ruth i čini se
da razmišlja. »Tja, teško. Rekla bih da on onda ima... šest?«
Podignem pogled s lista. Jadna, glupa sestra Ruth koja očito uopće ne zna
računati.
»Trinaest minus dva«, pokušam joj pomoći, ali ona samo zuri.
»On naravno ima jedanaest«, riješim zadatak. Sestra Ruth stvarno još mora
puno učiti u životu.
 Hannah

Učenje je važno. Ne smije se biti glup. Meni učenje pada lakše nego Jonathanu,
to je oduvijek bilo tako. On je tek s četiri godine naučio pristojno čitati. Mi
naravno znamo što je škola. Škola je institucija koja djeci i mladima prenosi
znanje. Ali srećom mi ne moramo ići u nju. Put je jako opasan. Mogli bismo se
izgubiti ili bi nas netko mogao napasti. A i uopće, samo baš glupa djeca moraju u
školu, ona koja sama ne znaju učiti. Mislim da je i sestra Ruth morala ići u školu
kad je bila mala, ali očito je istina ono što već dugo mislim: škola samo izgleda
kao da djecu uči važnim stvarima. A zapravo ostaju glupi. To se vidi po sestri
Ruth. Tako jednostavan račun, trinaest minus dva. Također mislim da se sestra
Ruth sada srami što nije znala riješiti tako jednostavan zadatak. Čak me i pita je
li stvarno istina to što sam joj rekla. Zato prestanem crtati Jonathanove hlače,
okrenem list i nacrtam trinaest crtica na poleđinu. Dvije prekrižim i onda polako
i jasno izbrojim preostale crtice. Naravno da dođem na jedanaest preostalih crtica.
Trinaest minus dva je naprosto jedanaest. A i uopće ne mislim da je lijepo što
misli da ja lažem, samo zato što je ona malo glupa. Ja ne bih nikad lagala. Ne
smije se lagati. Tako joj i kažem jer vjerojatno ni to ne zna, jadna glupa sestra
Ruth.
»Hannah.« Sad zvuči kao da će za koji čas početi plakati. »Koliba. I cirku,
cirku...«
»Cirkulacijski uređaj!« kažem svojim lavljim glasom.
Sestra Ruth se lecne. Strah, opet. Velike oči i blještavo crveni obrazi. Ali ovaj
put mi je nije žao. Jednostavno se ne želi potruditi. »Neću to trpjeti!« nastavlja
moj lavlji glas, a moj dlan udari o stol. Bojice poskoče, zelena se čak i otkotrlja
preko ruba stola i tresne na pod. Čovjek se ne smije namjerno praviti glup.
Nagnem se pod stol po zelenu bojicu, a kad sam se opet vratila, ispričala se. Barem
to. Uvijek se moramo ispričati kad smo nešto pogrešno učinili.
»Nisam te htjela uzrujati, Hannah«, kaže. »Ovo je sigurno tegobna situacija za
tebe. Razumijem to. Ali znaš, voljela bih razumjeti i ostalo. Voljela bih doznati
kako je to kod vas kući. Ne poznajem nikoga tko živi u kolibi u šumi.«
Ponovno okrenem list i nastavim crtati Jonathanove hlače. To su njegove
najdraže hlače, plave, koje smije nositi samo nedjeljom.
»Hannah?«
Podignem pogled.
»Opraštaš mi, ha?«
Kimnem, zatim se opet posvetim svojoj slici. Jonathan je od mene dobio i
svoju najdražu, crvenu majicu. Dok je još bila nova, boja je bila baš jarka. Mislim
da bi se veselio kad bi znao da na mojoj slici nosi svoju najdražu odjeću. Na kraju
još kružićima nacrtam njegovu kosu. Ona je gotovo crna, kao tatina. Tik uz njega,
u visini Jonathanovih ramena, počnem sa svojim licem. I sebi ću nacrtati najdražu
haljinu, bijelu s cvjetićima. Svi ćemo jako lijepo izgledati na mojoj slici.
 »Kod kuće ne možete otvoriti prozor, je li, Hannah? Zato vam je potreban taj
uređaj.«
»Cirkulacijski uređaj«, promrmljam.
»Zar koliba nema prozore?«
»Ima, naravno.« Za svoju kosu od kružića trebam žutu bojicu.
»Ali vi ne otvarate prozore? Zašto ne, Hannah?«
»Preopasno. Zato smo ih zakovali pločama.« Razmišljam bi li bila laž da si
nacrtam crvenu traku za kosu. Nemam crvenu traku za kosu, samo tamnoplavu.
Ali crvena bi mnogo bolje pristajala uz cvjetiće na mojoj haljini.
»Je li to tvoj tata napravio, Hannah? Rekla si da je dobar majstor.«
»Da.« Vrlo, vrlo oprezno moja se ruka približava crvenoj bojici. Pritom
gledam sestru Ruth u lice. Ona zapravo ne može znati da ja nemam crvenu traku
za kosu, ali malo me brine da mi se na licu ne vidi da želim varati. Briga nije baš
strah, ali nije baš ni dobra. Briga je više nešto kao mučnina, kao kad te boli trbuh,
a ne znaš moraš li povratiti ili ne.
Moj tata se jako brinuo posljednji put kad mame nije bilo. Rekao nam je da
nije siguran hoće li se vratiti, i onda je plakao. Moj tata još nikad nije plakao. Ja
sam pružila ruku prema njegovu licu i dotaknula ljepljive tragove suza. Nije ništa
rekao, ali odmah sam znala da sam i ja bila kriva što je mama uopće otišla, zbog
onoga sa Sarom. I Jonathan je to znao. On je samo piljio u mene i nekoliko dana
nije razgovarao sa mnom, sve dok ga nisam podsjetila na to da ni on baš nije
podnosio Saru.
»Znaš, Hannah, upravo razmišljam. Toliko si se potrudila crtajući brata. Po
tome se vidi koliko ga voliš. Da možda pošaljemo nekoga k vama kući, da provjeri
kako napreduje s tepihom? Ili da mu pomogne s tim?«
Zgrabim crvenu bojicu ne skidajući pogled sa sestre Ruth. Ali čini se da njoj
ne smeta što želim varati s bojom.
»Ili«, nastavi ne obazrevši se, »bismo ga mogli dovesti ovamo, k tebi. Pa bi
zajedno mogli čekati mamu. Neke stvari najednom postanu puno lakše kad imamo
nekoga uza se, tko nam je važan.«
»Nisam sigurna bi li se Jonathanu ovdje svidjelo«, kažem. Moja izmišljena
crvena traka za kosu uistinu izgleda lijepo uz moju cvjetnu haljinu. »Mislim da bi
se počeo tresti da mora biti ovdje.«
»Ali ti si, evo, hrabra i ne treseš se.«
»Da, istina«, odvratim. »Ali ja sam možda jednostavno hrabrija od Jonathana.
Jer sam starija ili malo pametnija ili oboje. On se puno više od mene prestrašio
krvi. I onog zvuka također.«
»Kojeg zvuka?«
»Pa što mislite, odakle uopće te užasne mrlje na tepihu?«
Sestra Ruth izgleda kao da razmišlja, ali ja sad već znam da u tome nije osobito
dobra. »Kao kad baciš lubenicu na pod«, objasnim joj da je poštedim daljnje
neugodnosti. »Tako se čuje kad netko nekoga pogodi u glavu. »Bam!« kažem
svojim lavljim glasom, a onda opet normalno: »A nakon toga je na trenutak
sasvim tiho.«
 Matthias

4825 dana.
Svaki pojedinačni sam izbrojao i prokleo. Kosa mi je još više posijedila, srce
mi je počelo preskakivati. Prve sam se godine svaki dan vozio putem kojim je
posljednji put prošla. Tiskao sam letke i vješao ih na ama baš svaki rasvjetni stup.
Na svoju sam ruku ispitivao navodne prijatelje i dozvao k pameti neke glave.
Nekoliko puta dnevno zvao sam svog dugogodišnjeg prijatelja Gerda, Gerda
Brühlinga, koji je kao glavni policijski inspektor i voditelj istražnog tima bio u
potrazi za njom. Prekinuo sam prijateljstvo s gospodinom Brühlingom kad je
naprosto nije našao. U jednom trenutku, kad sam se počeo osjećati beskorisnim,
htio sam se barem pobrinuti za to da prestanu laži. Dao sam brojne intervjue,
pedeset ili više njih.
Lena je nestala, prije 4825 dana. I noći. To je gotovo četrnaest godina.
Četrnaest godina u kojima je svaki telefonski poziv mogao biti vijest, jedna jedina
vijest koja će promijeniti sve. Da su našu kćer oteli i zahtijevaju otkupninu. Da su
našu kćer izvukli iz Isara, plavu i natečenu do neprepoznatljivosti. Da su je našli,
silovanu, zaklanu i bačenu u smeće, možda u inozemstvu, negdje u smjeru
Istočnog bloka.
»Matthias? Jesi li još tu?« Gerdov glas kriješti od uzbuđenja.
Ne odgovaram, samo pokušavam disati. Telefonska slušalica drhti u mojoj
desnoj ruci, mokroj od znoja. Lijevom tražim oslonac na komodi u hodniku.
Prostorija, predvorje naše kuće, gubi na čvrstoći, stubište, tepih, garderobni ormar
kao da me zapljuskuju, kao da su zahvaćeni valovima. Tlo pod mojim nogama je
mekano. Pokraj mene stoji Karin, koja se sneno dovukla niz stube s gornjeg kata
kad se nisam vratio u spavaću sobu. Nervozno veže pojas svog krem frotirnog
kupaćeg ogrtača i sikće: »Pa što se događa, Matthias? Što se događa?«
Teško mi je progutati knedlu u grlu, vijest i njezino značenje i gotovo četrnaest
prokletih godina. Stoput smo Karin i ja zamišljali najstrašnije moguće načine
Lenine smrti, mučili se tisućama mogućnosti. Samo smo jednu u nekom trenutku
počeli zapostavljati u našim razmišljanjima: Što ako zazvoni telefon i kažu nam
da su je našli živu?
»Lena«, zastenjem.
Karin zatvori oči i napravi nekoliko neodređenih koraka prema natrag, sve dok
leđima ne udari o zid i potone niz njega. Ruke stavi pred lice i počne jecati, ne
glasno i dramatično, to ne. Ipak je prošlo previše vremena, 4825 dana, premalo su
nade ostavili. To su prije mali štucaji, tužni, nemoćni štucaji.
»Ne, ne«, uspijem konačno izgovoriti i pružim ruku prema njoj.
»Matthias?« Gerd, na telefonu.
»Što: ne, ne?« Karin, uza zid.
»Misle da je oteta. Ali našli su je. Živa je«, kažem glasom koji jedva i do mene
samog dopire. I još jednom: »Živa je.«
 »Što?« Karin se nespretno uspravi. Uhvatim je za ruku kad je opet umalo
izgubila oslonac na svojim klimavim nogama.
»Da«, kaže kreštavi Gerd na drugoj strani veze. Informacije koje mi je upravo
dao neodređene su. Ne znam ne može li više reći, ne želi li ili ne smije. Samo ovo:
Usporedba s bazom podataka nestalih osoba pokazala je sličnosti. On će odmah
sutra ujutro krenuti, u Cham na češkoj granici, u bolnicu, potvrditi Lenin identitet.
Cham, samo dva i pol sata udaljen od Münchena, tako blizu. Lena je tako blizu,
možda je cijelo vrijeme bila tako blizu. A ja je nisam pronašao.
»Idem s tobom«, negodujem. »Idemo. Ne sutra ujutro, sad odmah.«
»Ne, Matthias, ne možemo«, kaže Gerd tonom odrasle osobe koja pokušava
umiriti svojeglavo dijete. »To nije uobičajeno...«
»Svejedno mi je«, inati se dijete. »Jebeno mi je svejedno! Idem se obući.
Pokupi me.«
Čujem kako Gerd s druge strane veze uzdahne.
»To si mi dužan«, dobacim, prije nego što mi nepotrebno iscrpno počne
objašnjavati uobičajenu službenu proceduru. »Idemo.«
Gerd još jednom uzdahne, ja poklopim. Odlučim mu dati pola sata da me
pokupi. Ako se ne pojavi, idem bez njega, basta. U Cham, k Leni. Zagrlim Karin.
Njezine tople suze namaču materijal moje pidžame.
»Živa je«, promrljam joj u kosu. Kako to divno zvuči: živa je
U sljedećih četvrt sata smo obučeni, Karin je čak i počešljala kosu. U
predvorju jedno pokraj drugog cupkamo u mjestu, pogleda uprtog u vrata, kroz
čije ćemo mliječno staklo odmah vidjeti svjetlo automobilskih farova, čim Gerd
dođe. Ja samo pomislim, a Karin izgovori: »Nemojmo čekati.«
Brzo kimnem i zgrabim ključ od automobila s vješalice za ključeve.
U Cham, k Leni. Živa je.

Tek kad smo u našem starom Volvu skrenuli na prilaz autocesti, raspukne se onaj
mjehur koji me okruživao od Gerdova poziva. Odjednom se zapitam nismo li ga
ipak trebali pričekati. Je li bila dobra odluka povesti i Karin. U glavi još jednom
vrtim Gerdove riječi. »Slušaj, Mattias, nije sigurno. Ali dobio sam poziv od
kolega iz Chama. Tamo je jedna mlada žena, na šumskom području blizu češke
granice, istrčala pred auto. Navodno se zove Lena. Pretpostavljaju da je nesreća
na neki način povezana sa slučajem otmice, zbog toga su pročešljali bazu
podataka nestalih osoba. Postoje određene podudarnosti, primjerice ožiljak na
čelu. No zadobila je teške ozljede u automobilskoj nesreći. Leži na traumatologiji,
u ovom trenutku nije sposobna za razgovor. Jesi li još tu? Matthias?«
»Lena«, zastenjao sam u smjeru Karin.
»Da«, rekao je Gerd. »Odmah sutra ujutro krećem u Cham. Dok ne budemo
nedvojbeno mogli potvrditi identitet žene...«
A ja: »Idem i ja.«
»Karin, mislim da te moram upozoriti«, kažem, kad mi je postalo jasno da
Gerdova zadrška možda nije bila povezana s nepoštovanjem službene procedure.
Trebao sam to Karin reći i prije, još dok smo se oblačili, ali nisam mogao izustiti
ništa osim opetovanog: »Živa je«, zaprepašten, zabezeknut, pun strahopoštovanja.
»Gerd je rekao da leži na traumatologiji. Možda je teško ozlijeđena. Bi li je
mogla podnijeti takvu vidjeti?« »Jesi li ti lud? Ona je naša kći!«
Karin ima pravo. Lena nas treba uz sebe, osobito u ovom stanju. Pritisnem gas
do kraja i ubrzam najviše što naš stari Volvo još može. Nakon gotovo četrnaest
godina od našeg nas djeteta dijeli još samo sto osamdeset kilometara.
»Ciao, tata! Vidimo se! I hvala još jednom!« čujem njen zvonki glas i vidim
je u sjećanju kako se spušta stubama prednjeg vrta. Poslijepodne prije njezina
nestanka svratila je kod nas na kavu, nakon što joj je na kampusu ukraden bicikl.
Pazili smo da obavimo primopredaju novca iza Karininih leđa. Karin je smatrala
da djevojka mora biti samostalnija i poput mnogih drugih studenata pronaći neki
posao. Ja sam smatrao da to ne dolazi u obzir. Djevojka se mora koncentrirati na
svoj studij. Sada je djevojci trebao novi bicikl. Pa sam joj tutnuo tristo eura.
Ciao, tata! Vidimo se!
Ciao, anđele moj, vidimo se za 4825 dana...
»Matthias?« Karin mahne mojim mobitelom. Tek sad primijetim zvonjavu i
kako plavkasti ekran osvjetljava još uvijek mračnu unutrašnjost automobila.
»Gerd«, pretpostavim i zamišljam ga kako u ovom trenutku stoji pred našim
ulaznim vratima, nakon što je nekoliko puta pozvonio i zatim zaključio da smo
otišli bez njega. Bacim pogled na sat na razvodnoj ploči. Bio bi točan.
»Samo se javi.«
Gerd tako glasno prigovara u Karinino uho da ga čak i ja čujem. Karin nas
ispričava: »Jednostavno nismo mogli čekati, pa moraš to razumjeti.«
Neka mi prenese da sam još uvijek idiot, čujem i to i moram se nasmiješiti,
kad mi nakratko zatreperi jedan osjećaj, jedna blaga sjeta. Gerd i ja smo bili
najbolji prijatelji, prije, u jednom drugom životu.
»Da, da, bez brige«, odgovara Karin Gerdu, prije nego što se pozdravila, a
unutrašnjost automobila na pritisak tipke opet se smračila. »Kaže da se nađemo
kod bolnice. Moramo se ponašati mirno dok ne dođe, i zbog njegovih kolega
ondje.«
Frknem, sjeta je nestala.
»Kao da me zanimaju kolege gospodina Brühlinga. Mi želimo znati što nam
je s kćeri, i basta.«
Čujem kako Karin kopa po džepu; da spremi moj mobitel, pomislim. Ali onda
čujem poznati zvuk otvaranja paketića papirnatih maramica. Krajičkom oka
spazim da briše lice maramicom.
»Otmica«, zajeca. »Ako je bila otmica, zašto se onda nitko nikad nije javio
radi otpremnine?«
Slegnem ramenima.
 »Pa ne bi bio prvi put da je neka bolesna svinja otela mladu ženu da je zadrži.«
Odmah se sjetim Marka Sutthoffa. Što ako je na koncu on ipak imao neke veze s
Leninim nestankom? Mili Bože, imao sam ga...
»Zadržati je užasna riječ«, u slike u mojoj glavi umiješa se Karinin glas. Moje
ruke na ovratniku Marka Sutthoffa, njegova leđa pritisnuta uza zid, njegovo lice
crveno poput raka.
Gdje je, svinjo?
»Znam«, kažem.
Karin šmrcne. »Misliš da će se oporaviti? Ne mislim od ozljeda ove nesreće.«
»Jaka je ona, uvijek je bila«, smješkam se ohrabrujući je i potapšam joj
koljeno.
Ostatak puta provest ćemo u šutnji, samo će se tu i tamo netko od nas suho
nakašljati. Unatoč tome, znam što se odvija u Karin. Pita se, može li to ljudsko
biće koje će nam se danas vratiti, uopće više biti naša kći, nakon svih tih godina i
svega što je vjerojatno morala pretrpjeti. Karin je u prošlosti govorila stvari poput
»Nadam se da je barem bilo brzo« ili »Molim za to da je uspjela«. S uspjela Leni
je željela brzu smrt, bez mučenja, fizičkog kao ni psihičkog, bez patnje. Često mi
je teško padalo da je zbog toga ne zadavim, iako sam potajno mislio slično.
Osjećao sam kako smo, sjedeći u istom autu, odvojeni samo naslonom za ruke,
miljama daleko jedno od drugoga. Karin se boji, Karin sumnja. Ja naprotiv samo
mislim da postoje liječnici za sve, za tijelo i za dušu. Da će sada sve biti dobro.
Zašto bi Lena inače preživjela, ako nije sposobna živjeti? Ako ne voli život?
Možda ja gledam kroz ružičaste naočale, a Karin vidi precrno, možda je istina
negdje u sredini, točno negdje na naslonu za ruke, možda je na dohvat ruke i
sasvim jednostavna.
»Ona je jaka«, potvrdim još jednom, a Karin se nakašlje.

Lena

Netko urla. »Ne!« i »O, Bože!«

Moje ukočeno tijelo od toga se prenulo. Zatreslo. Toplina, čvrst zagrljaj.
»Lena! O, Bože, Lena!«
Žmirkam. Slabašno se nasmiješim. Ipak se vratio, u posljednjem trenutku.
Djeca, ona su živa, vješaju mu se oko vrata. Mene drži u zagrljaju. Lice mu je
blijedo od straha. Pružam svoju hladnu ruku prema njemu. Osjetim suzu.
»Tako mi je žao«, kaže, a ja kažem: »Spasio si nas.«

»Pacijentica stabilno.«

Hannah
Mislim da sam napravila neku glupost. Znam jer sam već nabrojala do 2676, a
sestra Ruth se nije vratila. Oponašala sam zvuk lubenice. Bam! Nakon toga je
rekla da hitno mora otići provjeriti smijemo li već k mami, a ja neka nastavim
crtati sliku svoje obitelji dok je nema. Nacrtala sam tati na glavi crvenu mrlju sa
strane, ali sad ne znam što da još nacrtam.
Umorna sam. Noć ispred prozora postala je već malo siva. Nisam često bila
tako kasno budna, samo onda dok je još Sara bila s nama i držala nas budne svojim
tuljenjem. Treba uvijek dovoljno spavati da se tijelo može regenerirati. Položim
glavu na stol i zatvorim oči. Mama uvijek kaže da sami možemo odlučiti što ćemo
sanjati, ako prije spavanja dovoljno snažno mislimo na nešto. Želim sanjati nešto
osobito lijepo. Mamu i mene i kako konačno opet idemo na izlet, samo nas dvije,
jer sam ja njezino najdraže dijete.
Stoga najsnažnije što mogu mislim na onaj prvi put kad smo zajedno
otputovale. Prvo sam se malo brinula, ali mama je rekla: »To je jedno prekrasno
mjesto, Hannah. Svidjet će ti se.« I rekla je da nikome ne smijemo odati da smo
otputovale.
Prošaptala je »Psst« i stavila kažiprst na napućene usne. »Naši izleti su naša
tajna.«
»Ali ne smije se lagati, mama!«
»Mi i ne lažemo, Hannah. Samo nećemo nikome ispričati.«
»A što s Jonathanom? On će se sigurno bojati kad se probudi, a nikoga nema
kod kuće.«
»Ne brini se. On će dugo spavati. A kad se probudi, mi ćemo se već vratiti,
obećavam.«
Uredile smo se. Ja sam čak smjela obući svoju najdražu haljinu, bijelu s
cvjetićima. Zatim smo mišjim koracima izašle iz kuće, u auto. Ja sam sjedila
naprijed, pokraj mame. Cesta kojom smo se vozile bila je glatka poput papira i
zrcalila se na suncu. Neka mjesta treperila su od vrućine kao male bezbojne vatre.
Pritisnula sam nos o hladno staklo suvozačkog prozora. Nebo je bilo platno, sa
snježnobijelim slikama oblaka na plavoj pozadini. Crtala sam obrise jedne krave
od oblaka na staklu, mama se smijala. Na radiju je svirala pjesma koju smo znale,
a mamin se smijeh stopio s melodijom, prije nego što je počela pjevati. Sišle smo
sa seoske ceste i skrenule u jedno naselje. Mama je parkirala auto u sjeni velikog
stabla. To je bio javor. Može ga se prepoznati po peterostruko razgranatim
listovima, koji izgledaju kao velika zelena ruka.
Bila je to zabava na koju smo bile pozvane, a održavala se u vrtu. Mama je
imala pravo, mjesto je bilo prekrasno. Već su nas očekivali; ljudi koji su bili ondje
su se smijali i vikali »Eno ih!«. Mama me htjela predstaviti, ali ja od uzbuđenja
nisam mogla biti na miru. Iskočila sam iz sandala i bosonoga trčala vrtom,
mirisala cvjetove hortenzija koje su bile velike poput glavica kupusa, i najzad se
potrbuške bacila na livadu. Trava je mirisala kao sredstvo za pranje koje uvijek
koristimo. Čupkala sam vlati trave i tratinčice i pustila jednu bubamaru da mi
prijeđe preko ruke. Jedan muškarac sasvim svjetloplavih očiju i sijede kose sjeo
je pokraj mene u travu i rekao: »Lijepo da si došla, Hannah.«
 Pokazala sam mu bubamaru na ruci, a on mi je objasnio, da su bubamare vrlo
korisne, jer jedu lisne uši i rastoči. Divila sam se, tako malena životinjica.
»Kaže se također«, rekao je muškarac, »da bubamare donose sreću.« To mi se
svidjelo.
Netko je pozvao na jelo. U stražnjem dijelu vrta bio je postavljen velik stol.
Stavljala sam petu desne noge pred prste lijeve, naizmjence, desna pred lijevu,
lijeva pred desnu, sve dok nisam izmjerila dužinu stola s trideset koraka. Bilo je
čokoladne torte i torte od jagoda i pudinga od vanilije s malinama veličine nokta
na palcu i slanih prutića i hrenovki na žaru. Tako bih rado bila sve probala, ali
mama je rekla da se moramo vratiti. Jonathan će se sigurno brzo probuditi.
Sredstvo za spavanje nikad ne djeluje onoliko koliko bismo mi htjele.
»Mogu li pojesti barem komad čokoladne torte, mama? Samo komadić, molim
te? Ja jako brzo jedem.«
Mama je odmahnula glavom. Iz torbice je izvadila energetsku pločicu, skinula
omot i pružila mi je. »Previše šećera ionako nije zdravo, Hannah. Pročitat ćemo
čim se vratimo kući što previše šećera može učiniti tvome tijelu. A sada uzmi
sandale, stvarno moramo ići.«
Zatim je požurila u smjeru vrtnih vrata, ne oprostivši se s ostalim gostima. Kad
sam je, gotovo već kod automobila, sustigla, još sam se jednom okrenula. Na
vrtnoj ogradi stajao je muškarac koji mi je objasnio ono o bubamarama, i mahao.
Kratko sam podigla ruku da mama ne vidi. Onda smo opet bile kod kuće.
»Prekomjerna konzumacija šećera i jela koja sadrže šećer može izazvati
sljedeće simptome«, počela je čitati mama iz debele knjige koja sve zna. Uzela ju
je s police u dnevnom boravku, tek što smo se vratile. »Umor, bezvoljnost,
anksiozna stanja, probleme s crijevima i želucem, nadutost, proljev odnosno
zatvor, nervozu, poremećaje sna i koncentracije kao i zubna oštećenja. Vidiš.«
Sklopila je debelu knjigu, vrlo glasno. »Budi sretna što nisi morala jesti tortu.«
Kimnula sam. Moja mama dobro pazi na mene. Uvijek mi želi samo najbolje.
U sljedećem trenutku Jonathan je stajao na vratima dnevnog boravka. Sigurno
se upravo probudio.
»Što vi tu radite?« upitao je, dok je trljao san s očiju.
»Ništa, Jonathane«, nasmiješila se mama i namignula mi.
Moja mama i ja, mi smo imale tajnu. Moja mama i ja pripadale smo jedna
drugoj zauvijek...

»Hannah?«
Trepnem.
»Hannah?«
Podignem glavu sa stola.
Preda mnom stoji dvoje nepoznatih ljudi. Muškarac u sivom odijelu i visoka,
mršava žena kratke smeđe kose. Tijelo mi se trzne od straha. Sad sjedim uspravno,
posve ravnih leđa, kao što se sjedi tijekom obroka za stolom. Žena mi pruža ruku.
Ja joj odmah pružim obje ruke i polako ih okrećem, tako da mi može vidjeti nokte
na prstima pa zatim dlanove. Nisam još sve do kraja ni pokazala, kad me uhvati
za desnu ruku i rukuje se sa mnom. Žena i muškarac kažu »Bok, Hannah« i da
sestra Ruth neće doći jer joj treba kratki odmor.
»Cijelo se vrijeme vrlo lijepo brinula o tebi«, smješka se žena. Zatim kaže da
se zove doktorica Hamstedt, ali uopće ne izgleda kao doktorica. Ne nosi kutu.
Htjela sam joj to reći jer je možda samo zaboravila kutu i zbog toga će imati
problema. Ali ne uspijevam jer je sada na redu muškarac. Ni on ne želi pogledati
moje ruke, a još je i policajac. Čak mi pokaže i svoju iskaznicu i nasmije se, jer
na fotografiji izgleda sasvim drukčije nego uživo.
»Vidiš, tu sam još bio mlad i lijep.«
Mislim da bi to trebala biti šala, ali baš kad su mi se usta trznula, on se ponovno
uozbilji.
»Hannah, hitno moram kod tebe kući provjeriti je li sve u redu«, kaže dok
uzima stolicu na kojoj je prije sjedila sestra Ruth. Zatim protegne vrat prema
slikama koje sam nacrtala, i kucne prstom točno na mjesto gdje tata ima crvenu
mrlju na glavi.
»Naime, po onom što mi je ispričala sestra Ruth, mislim da se noćas kod vas
dogodilo nešto jako ružno. Da ste se možda ti i tvoja mama toliko prepale da ste
pobjegle i da se onda dogodila ova nesreća u kojoj je ona ozlijeđena.«
Sad uzme moju prvu sliku, koja prikazuje mamu i tatu u šumi, i pokaže na
krpu koju tata drži u ruci.
»Ne trebaš se bojati, Hannah. Reci mi gdje je koliba. Ja ću se pobrinuti za sve.
A tebi se neće dogoditi ništa ružno, to ti obećavam.«
»Poslušaj inspektora Giesnera, Hannah. Možeš nam vjerovati«, kaže žena.
»Gdje je koliba, Hannah? Možeš li opisati put?« Opet policajac, a onda žena:
»Ne boj se, ovdje si na sigurnom.«
Ne mislim da su ti ljudi neljubazni, pogotovo policajac, on je puno ljubazniji
nego što sam mislila. Ali svejedno nisam raspoložena razgovarati s njima. Želim
da se vrati sestra Ruth, ili barem želim spavati. Ovi ljudi to razumiju, mislim, jer
su me ostavili na miru kad sam opet spustila glavu na stol i zatvorila oči. Prvo
sam opet samo htjela misliti na nešto lijepo, ali nije upalilo, jer sam vrlo napeto
osluškivala ljude i čekala neki znak, da će konačno ustati i otići iz sobe za odmor.
Ali oni su nastavili sjediti sve dok nisam nabrojala do 148. Zatim sam konačno
čula njihove stolice koje su vukli po podu, a nedugo zatim i vrata.

Matthias

Skrenemo na parkiralište pred bolnicu. Gotovo su četiri sata.

Karin me uhvati za ruku. Njezina je hladna i vlažna. Nešto kaže. Ne čujem
ništa, osim vlastitih otkucaja srca u ušima. Ne trčimo, ne hrlimo na ovo mjesto,
naši su koraci oprezni i maleni. Sve je automatizirano. Kroz jedna vrata. Kratko
kroz ulazni prostor. Do prijema, gdje sjedi jedna žena. Moja usta se miču. Želim
joj reći da smo mi roditelji Lene Beck, koja je dovezena kao žrtva automobilske
nesreće. Da moramo na traumatološku kirurgiju. Ne znam kako zvučim. Izlaze li
iz mojih usta rečenice onako kako sam ih zamislio u glavi. Žena na prijemu
također miče ustima, uzima telefonsku slušalicu. Karin me povlači za rukav
nekoliko koraka udaljena od staklene kutije u kojoj sjedi žena i telefonira.
Karinino lice je bijelo, oči joj drhte u očnim dupljama dok me gleda. Kad
primijetim kako se nervozno premješta s noge na nogu, zagrlim je oko ramena.
Želim joj reći da se smiri i izgleda da to i činim, jer ona kimne. Dolazi liječnik ili
bolničar, ne znam, u svakom slučaju nosi kutu. Do njega je muškarac u sivom
odijelu. Imena lete mimo mene, rukuju se sa mnom. Slijedimo ih do dizala.
Vozimo se, gore ili dolje – ne znam. Vrijeme drži konce u svojim rukama. Dizalo
staje, jedan od muškaraca takne me po ramenu, vjerojatno kako bi mi dao znak da
izađem. Karin mi je opet uhvatila ruku, čvrsto je drži. Naša procesija ide preko
pola hodnika, onda staje. Karin mi naglo pusti ruku. Odjednom obratim pažnju,
samo zato što me iritira.
Liječnik kaže: »Bilo bi bolje da samo jedno od vas uđe. Pružena joj je prva
pomoć, ali još je uvijek bez svijesti. Želimo je u miru pustiti da dođe k sebi,
pogotovo zato što ne možemo isključiti da je u stanju šoka.«
»To znači da ne mogu razgovarati s njom«, glupavo zaključim.
Muškarac u sivom odijelu, za kojeg sam u međuvremenu shvatio da je
policijski inspektor, kaže: »Za početak trebamo vašu pomoć, da je nedvojbeno
identificirate. Sve ostalo raspravit ćemo naknadno.«
»Ja ću«, odlučim okrenut prema Karin koja kimne. Upravo tako smo to
planirali, još godinama prije. Ja ću preuzeti na sebe da identificiram mrtvo tijelo
naše kćeri koja leži na stolu za seciranje prekrivena tankim prekrivačem. Još ću
je jednom primiti za ruku i dati joj posljednji poljubac na hladno čelo. Reći joj da
je volimo.
Samo sad nismo u podrumu sudske medicine, nego u bolnici, a naša je kći
živa. Liječnik me za ruku povede u smjeru sljedećih vrata, koja dijele hodnik od
jednog posebnog dijela. Iza mojih leđa Karin upita inspektora što dalje. Njegov
odgovor više ne čujem, nakon što su se za mnom i liječnikom zatvorila vrata.
Odjednom postanem nesiguran, pitam se kako izgleda, naša kći, s ozljedama koje
je zadobila u nesreći, u svemu. Kad je nestala, bila je na četvrtom semestru studija
za nastavnicu, mlada djevojka, koja je tek raširila svoja krila. Sada ima trideset i
sedam godina, prava žena, koja bi se – da preko noći nije istrgnuta iz svog života
– možda i sama udala i imala djecu.
»Molim vas, nemojte se prepasti«, kaže mi liječnik, dok stojimo pred njezinom
sobom. Ruku je već stavio na kvaku, ali još oklijeva. »Ima nekoliko ozljeda na
licu, uglavnom posjekotine. Ali izgleda gore nego što jest.«
Ispustim zvuk roktanja. Za više od toga nemam zraka. Prsni koš mi je
zaglavljen. Liječnik stisne kvaku i vrata se otvore.
Zatvorim oči, slike me preplavljuju. Moja Lenica, mali smotuljak u Karininom
naručju. Pedeset centimetara velika, 3430 grama teška, malešna ruka kojom mi
obuhvaća palac. Kažem: »Dobro došla na svijet, anđele moj. Tvoj će tata uvijek
paziti na tebe.« Moja Lenica s rupom umjesto zuba i golemim tuljcem sa
slatkišima. Lenica, koja ustraje na tome da je odsad zovemo Lena, jer je sve drugo
predjetinjasto. Lena, koja je već obojala u crno svoju lijepu plavu kosu, koja s
privučenim koljenima sjedi na kauču u našem dnevnom boravku i zihericama radi
rupe na trapericama. Lena koja je opet plavuša i sav moj ponos. Koja fenomenalno
izgleda u haljini na maturalnoj večeri s dobrom ocjenom na maturi u džepu i
pregršt planova u glavi. Lena, koja je sad studentica i Lena, kad sam je zadnji put
vidio prije nestanka. Kako odlazi od nas skakućući niz stube prednjeg vrta, još se
jednom okrene i veselo mi mahne. Ciao, tata! Vidimo se! I hvala još jednom!
Onda uđem u sobu.
Njezin je krevet usred prostorije. Čujem kako pište uređaji. Oči su joj
zatvorene. Istina, lice joj je ozlijeđeno. Prekriveno posjekotinama, koje izgledaju
kao mali trokuti. Lijeva polovica lica je plavkasta i natečena. Usnica joj je
napukla. Iznad obrve su je, čini se, šivali. Usprkos tome jasno se vidi mali ožiljak
desno na čelu, prije rasta kose. Pa ipak...
I prvi pogled bio bi dovoljan. Ali značenje se mora slegnuti, treba mu vremena,
teško se sliježe, sliježe se u bezdan. Onda odjednom rukom prekrijem usta i
zateturam od kreveta unatrag.
»To nije Lena«, zastenjem u dlan. »To nije moja kćer.«
Liječnik me uhvati za lakat, održava me na nogama ili izgura iz sobe,
vjerojatno oboje istodobno.
»To nije ona«, ponavljam.
»Žao mi je«, kaže liječnik. Žao mi je, kao da je time sve rečeno.

Hannah

Kad bih mogla birati, sad bih radije bila na moru. S mamom – samo nas dvije, jer
sam ja njezino najdraže dijete – na najljepšem mjestu na svijetu. Zapravo mi i
duguje još jedan izlet na more jer je posljednji pošao po krivu. Kad se putuje,
mora se biti dobre volje. Hvatala sam svaki val, bacala se potrbuške svom snagom
na njih, kao da sam slutila da bi to možda mogao biti posljednji put da zajedno
putujemo. Mama se promijenila. Ležala je leđima na pijesku i zurila u nebo. Zbog
tate, mislila sam. Svaki put kad ga nije bilo, strahovala je da se možda neće vratiti.
Nije to tako rekla, ali ja sam vidjela po njoj. Bila je nervozna i rastresena, brojala
je pločice i stalno me ispitivala je li sve u redu s cirkulacijskim uređajem. Ja imam
istančan sluh, najbolji od svih nas.
Baš sam je jako htjela oraspoložiti pa sam se probila kroz valove natrag na
plažu. Jednom sam se još okrenula prema vodi, za slušaj da moramo odmah ići,
zbog Jonathana i zato što sredstvo za spavanje nikad ne djeluje onoliko koliko
bismo mi htjele. Vidjela sam kako se more ljeska na suncu, kao da je netko
istresao golemu količinu dijamanata. Nebo i voda bili su jedno, sve plavo, samo
plavo, odozgo do dolje, zapamti to, Hannah, ne zaboravi nikad, ovo lijepo,
beskrajno plavetnilo. Zatvorila sam oči i udisala slani zrak, koji mi se ljepljivo
spuštao na pluća. Ne zaboravi, Hannah, samo nemoj zaboraviti. More, the sea, la
mer, prekriva gotovo tri četvrtine zemljine površine. Morska flora proizvodi oko
sedamdeset posto kisika u zemljinoj atmosferi. Kad sam bila sigurna da sam sve
zapamtila, pošla sam gacajući kroz vrući pijesak do mamina mjesta.
»Mama?«
Nije rekla ništa. Otresla sam kosu nad njom kao što pas otrese svoju mokru
dlaku i poželjela da poskoči i počne me naganjati po plaži. Kao i obično. Ali tog
dana ostala je ležati, posve ukočena, i zurila u nebo, kao da i nije zapravo ovdje.
»Ali ti si isto htjela na more«, gunđala sam i svalila se pokraj nje u pijesak.
»Ah, Hannah«, rekla je i otkotrljala se na bok tako da me može vidjeti. »Tako
mi je žao zbog svega.«
»Kako misliš, mama?«
»Svima vam je vrlo teško, samo zbog mene.«
Mislila je na plavo oko. »To je bila samo glupa zabuna«, rekla sam. »Nije tako
strašno.«
»Ti si pametna, Hannah. I sve si starija. Jednog dana smatrat ćeš to strašnim.«
Primila me za ruku i prečvrsto stisnula. »Kad te netko pita za mene, reci istinu,
čuješ?«
»Pa znaš da ja ne lažem. Tata uvijek kaže: Lagati...«
»Znam«, prekinula me. A ne smije prekidati, nikoga. To je nepristojno.
Nasmijala se. »Ah, zaboravi što sam rekla, Hannah. To su zasigurno hormoni.«
Hormoni su biokemijski glasnici, koji izazivaju određene biološke procese. To što
ona sada malo plače, na primjer, i što pritom iz njenih usta izlaze mali reski tonovi.
Nisam je još nikad čula da plače sa zvukom, iako je zvuk, koji je ispuštala, bio
jako tih. Ja imam istančan sluh.
Mama me vukla za ruke sve dok nisam sjela tako da me može zagrliti.
»Volim te, Hannah.«
»Zauvijek?«
»Zauvijek i uvijek i uvijek...«

Čujem vrata i dignem pogled. Sada je to sestra Ruth, koja se konačno vratila.
»I, Hannah? Kako si?« pita s polovičnim smiješkom. To je taj glupi smiješak
koji uvijek namjesti kad se malo srami. Sigurno zato što me ostavila samu i
umjesto toga poslala dvoje nepoznatih ljudi.
»Sretna sam što ste opet ovdje«, kažem.
»Da, i ja«, smješka se sestra Ruth.
Napravim velik korak oko stola, iako nisam zatražila dozvolu da ustanem, i
privinem se uz nju. Sestra Ruth me miluje po glavi. Dlan joj pritom opet stoji
iznad mog uha i čujem more. More, the sea, la mer, najljepše mjesto na svijetu.
»Imam dobru vijest za tebe«, probije se glas sestre Ruth kroz šum mora. »Sada
možemo otići k tvojoj mami, ako želiš. Iako još uvijek nije budna, liječnici su
zasad otišli od nje.«
 Kimnem u njezin mekan trbuh. Želim k mami, ali želim i da me sestra Ruth
još koji trenutak grli.
»Čuješ li ovo?« upita sestra Ruth. Tek onda pomaknem glavu unazad. Čuje se
neki zvuk, na to misli. Neobičan treperav zvuk, negdje u daljini, ali ipak se jasno
čuje. Sestra Ruth pokaže u smjeru prozora. U sivoj noći razabiru se žmigava bijela
i crvena svjetla. Bijelocrvenobijelocrveno, blinkblinkblinkblink.
»Što je to?«
»Helikopter. Policija nadlijeće područje oko mjesta gdje je tvoja mama imala
nesreću.« Sestra Ruth čučne ispred mene i uzme moje lice među svoje tople ruke.
»Pronaći će kolibu, Hannah. Izvući će tvog brata iz nje.« Sad se sestra Ruth
smiješi pravim smiješkom, a nasmiješim se i ja jer mi ne pada ništa bolje na pamet.
»Što kažeš? Idemo li sad k mami?«
Kimnem. Sestra Ruth me uzme za ruku i izađemo iz sobe za odmor.

Matthias

Sućut. Utješne riječi. Znam već gotovo četrnaest godina koliko malo to znači. Da
se stvari govore samo iz pristojnosti. Karin se uistinu još i trudi kimati pod
suzama, dok inspektor trati na nas svoje šuplje fraze. »Stvarno mi je žao,
gospodine i gospođo Beck.«
I Gerd je u međuvremenu stigao, stoji s nama u ovom jadnom krugu na
hodniku traumatološke kirurgije. Piljim u košulju koju nosi ispod svoje izlizane,
otvorene kožne jakne i koju je u hitnji ove noći pogrešno zakopčao.
»Zato sam i htio ići bez vas«, usudi se izgovoriti.
Progutam nepristojne riječi.
»Razočaranje je, naime, sad za vas samo još veće.«
Još jednom progutam.
»A tko je onda ta žena?« upita Karin jecajući. Bilo je dovoljno samo da me
pogleda dok sam s liječnikom izlazio iz odvojenog dijela, i znala je. »Nije ona,
zar ne?« upitala je. Htio sam odmahnuti glavom, ali čak mi ni to nije uspjelo.
»Gospođo Beck«, kaže Gerdov kolega. »Istraga je još u tijeku. Nadam se da
razumijete da vam ne možemo dati više informacija.«
»Jer nas se to odjednom više ne tiče, Karin«, prevedem. »To nije naša kći,
dakle ne smiju nam ništa reći.«
»Kolega Giesner je mislio...« uključi se Gerd. Trudi se zvučati mirno, ali u
mojim ušima pogađa potpuno pogrešne frekvencije.
»Izvučeš nas iz kreveta usred noći i kažeš da ste nam našli kćer!« prosikćem.
»Rekao sam da postoje podudarnosti koje moramo provjeriti«, uzvrati i Gerd
siktanjem. Drugi se inspektor odmakne nekoliko koraka. Čini se da mu situacija
postaje neugodna.
»Od samog početka sam govorio da nije sigurno radi li se kod ove žene o
Leni.« Gerd protrlja čelo i uzdahne, zatim se okrene Karin. »Beskrajno mi je žao,
Karin. Nisam vam smio davati lažne nade. To je bilo neprofesionalno. Znaš, to je
za mene osobna stvar...«
»Već se četrnaest godina ponašaš neprofesionalno«, ispalim, ali ignoriraju me.
»Što to onda sad znači za nas?« plače Karin.
Gerd još jednom uzdahne. »To znači da...«
»Da je možemo još četrnaest godina čekati, Karin«, grubo ga prekinem. Nisam
više raspoložen za floskule, kurtoaziju, glupe ohrabrujuće parole. »Neće se vratiti
kući.« Osjećam kako mi na licu ključa bijes, obrazi mi se žare, kao u temperaturi.
»Matthias...« Karin me uhvati za ruku, ali ja se ne želim sabrati. Neka Gerd
vidi što je učinio.
»Mi više nemamo kćer, to to znači! Mrtva je! Vjerojatno je već četrnaest
godina mrtva! Samo genijalni gospodin Brühling ne uspijeva čak ni njezin leš
donijeti kući, da je dostojno pokopamo!«
»Matthias...« Karinini nokti zarili su se u moj sako. Odjednom joj je lice još
bljeđe, oči razrogačene i ukočene.
»Eno«, prošapće.
Ne razumijem.
»Eno je.«
Pratim Karinin pogled niz hodnik. Prestajem disati, srce mi staje.
»Eno... Lene...«
Karin je u pravu: eno je. Približava nam se hodnikom, za ruku drži medicinsku
sestru. Naše dijete, naša mala Lena, moja Lenica.

Lena

Nejasno se sjećam zvuka škripanja kočnica, svog glasa koji vrišti i naglo zamire,
udarca i kako me iznenadilo da ne osjećam nikakvu bol, barem ne u prvom
trenutku. Onda je došla, bol, i pregazila me takvom brahijalnom silom da sam se
onesvijestila. Ne znam koliko je trajalo – deset minuta? jedan sat? – dok odjednom
nisam došla k svijesti. Kao da sam sjedila u posve mračnoj sobi i onda je netko
odjednom upalio svjetlo. Bila sam budna i apsolutno bistre glave.
Odmah sam znala da sam imala nesreću. Odmah sam znala da ležim u kolima
hitne pomoći. Čula sam pištanje koje je prevodilo moje otkucaje srca vanjskom
svijetu. Čula sam sirene. Znala sam da se vozimo brzo, osjećala sam neravnine na
cesti i kako se vozilo naginje u zavoju. Osjećala sam vlastito tijelo, riječima se ne
može opisati kako bolno. Svejedno sam se pokušala micati, da provjerim ima li
osjeta u mojim udovima. Gdje ima osjeta – pa čak i ako je to bol – tamo se još
može i vratiti život, mislila sam. Kad sam se potrudila, mogla sam promrdati
nožnim prstima i skupiti prste na ruci, dobar znak. Samo glavu nisam mogla
pomaknuti, vrat mi je bio ispružen i fiksiran. Stavili su mi ovratnik. Nisam mogla
vidjeti što se odigrava pokraj mene. Nije postojalo ni desno ni lijevo, samo
ukočeno gore, požutjeli krov kola hitne pomoći. Točno iznad mene bio je
zalijepljen komadić srebrnosive izolacijske trake, koja je vjerojatno prekrivala
malu pukotinu ili malu rupu, ili neku obeshrabrujuću mrlju od krvi koja se nije
dala oprati. Osjećala sam lagani pritisak na prsima i ispod koljena, no to su
vjerojatno bili samo stegnuti remeni. Da ne padnem s nosila u vožnji. Da se još
više ne ozlijedim. Apsurdno, nije li?
»Mislim da je došla k svijesti«, rekao je glas nekog muškarca.
U sljedećem trenutku bolničar se nagnuo u moje ograničeno vidno polje i
svjetiljkom mi zasvijetlio u oči. Trebala sam pratiti svjetlosnu točku. Trudila sam
se, no pogled mi se mutio, a svjetlosna točka postala je razlivena, svijetla ploha.
Bol je bila tekuća, prodirala je van.
Bolničar je odložio svjetiljku sa strane i rekao: »Ne bojte se. Vozimo vas u
bolnicu.« Osjećala sam kako mi je palcem u rukavicama od lateksa obrisao suzu
s obraza. Pištanje koje je prevodilo moje otkucaje srca postalo je brže, nepravilno.
»Samo polako.« Bolničar se potrudio biti suzdržan, rekao da mu je žao.
Počela sam se vrpoljiti pod remenjem koje mi je najedanput postalo pretijesno.
»Smirite se. Sve je u redu, čujete li? Udario vas je auto, ali uskoro smo u
bolnici. Još malo i uspjeli ste.« Bolničar mi je čvrsto držao noge. Htjela sam
vikati, ali sam se samo i dalje koprcala pod remenjem. »Dat ću vam nešto za
smirenje.«
Nedugo zatim pištanje mog srca opet je postalo polagano i pravilno. To mi se
učinilo potpuno pogrešnim.
»Možete li mi reći svoje ime?« upitao je bolničar. »Sjećate li se svog imena?«
Vjeđe su mi počele treperiti.
»Mislim da ništa od toga«, čula sam njegov glas, sad već kao iz daljine.
»Vjerojatno je u stanju šoka.«
»Lena«, nato je rekao drugi glas. Glas koji nije bio stvaran, nije mogao biti,
koji je dolazio od sredstva za smirenje, od šoka.
»Zove se Lena«, još je jednom rekao glas, kao da želi potvrditi svoju
autentičnost.
Pokušala sam pomaknuti glavu, ali bila je snažno učvršćena prema gore,
prema požutjelom krovu. I bila je umorna, ova glupa glava. Tako umorna. Vjeđe
su mi se zatvorile. Hannah, oblikovale su se posljednje misli u magli prije crnila.
Upravo sam čula Hannin glas. Hannah je sa mnom, u kolima hitne pomoći...

Prigušeno zastenjem. Da ne primijete da sam budna. Prošlo je određeno vrijeme,

to znam. Komad filma koji mi nedostaje između posljednjih misli u kolima hitne
pomoći i ovog trenutka. U bolnici sam, ležim u krevetu. Glava mi je sad posve
laka, vjerojatno do tjemena nakljukana lijekovima. Steže me s unutrašnje strane
desnog lakta. Dali su mi infuziju. Osjećam miris dezinfekcijskog sredstva i čujem
poznato pištanje EKG uređaja. Oko mene glasovi i vreva.
»Čujete li me? Možete li mi dati znak, pomaknuti prstom?«
Ne učinim baš ništa. Usredotočim se na disanje i oči držim zatvorenima poput
inatljiva djeteta. Nisam ni trepnula dok je tvoj ludi otac stajao kraj moga kreveta
i potpuno izgubio živce.
 »To nije ona! To nije moja kći!«
Mislim da mu je trebao oslonac dok je napuštao moju sobu.
Ja sam naprotiv samo ležala, kao mrtav komad mesa, kao što sam ležala
mnogih noći, dok me tvoj muž silovao. Moje oči, čvrsto stisnute. Znam da će
pakao početi čim ih otvorim. Bojim se, Lena. Strašno se bojim.

Matthias

Karinin pogled. Njezino blijedo lice i njene razrogačene, zureće oči.

Lena koja nam prilazi hodnikom, za ruku držeći medicinsku sestru.
Naše dijete, naša mala Lena, moja Lenica, od možda šest ili sedam godina.
Premalena za golemi tuljac slatkiša, pridodaje moja zbunjena glava, kad su
ponovno navrle slike od prije i pomiješale se sa stvarnošću. Plavi uvojci, šiljata
brada, oči, moj Bože, te oči.
Posegnem za osloncem i nađem ga upravo na Gerdovoj ruci.
»Lena...«
»O, Bože«, čujem Karin, prije nego što mi je Gerd istrgnuo ruku. Okrenem
pogled prema tom grubom pokretu i shvatim da je ispod pazuha uhvatio Karin,
čije noge klecaju.
»Što...?« otme mu se, prije nego što je okrenuo glavu ulijevo, prema
djevojčici. »Kako... je to moguće?«
I njegov chamski kolega Giesner, koji je dotad držao razmak od nas, poskoči
prema nama.
»Lena!« vikne Karin.
Medicinska sestra koju Lena ne ispušta iz ruke, naglo stane. Lenica napravi
jedan nesiguran korak iza njenih leđa. Čini se da ju je ovaj metež prestrašio.
»Pst! Tiho! Tiho budite!« viknem, ali Karin je potpuno izvan sebe.
»Što ovo znači?« zastenje, a onda: »Lena!« prodorno zaječi.
Medicinska sestra gurne djevojčicu natrag niz hodnik.
»Ne, ne, ne! Čekajte!« zagrmim i pojurim za njima, kad me najednom netko
potegne prema natrag. Grčevito me drže nepoznate ruke.
»Lenice!« uspio sam još zakreštati, prije nego što me Giesner oborio na pod
kao pobješnjelu životinju. Dok sam se pod njim na samrti bijedno trzao, Lenica
je nestala, na hodniku smo ostali samo mi. Tišina.
»Dođite, gospodine Beck«, trenutak kasnije kaže Giesner i pomogne mi da se
pridignem.
On i Gerd odvode nas, predvođeni bolničarom, u najbližu praznu bolničku
sobu. Gerd povede Karin do kreveta, na koji se ona sruši poput nekoga koga su
upravo iskopčali iz struje. Bolničar upita trebamo li liječnika da joj donese nešto
za smirenje.
»Ne, hvala«, odlučim, a da se nisam zapravo ni pozabavio njezinim stanjem.
»U redu je.«
 Nakon što je bolničar izašao iz sobe, Giesner kaže: »Pojasnite mi.«
»Lena«, izgovorimo Karin i ja, kao iz istih usta. »Djevojčica na hodniku
izgleda kao naša kći«, objasnim. »Kao dijete«, još brzo dodam, kad mi je postalo
jasno koliko to vjerojatno ludo zvuči. Roditelji u izvanrednom psihičkom stanju,
koji opsjedaju malu, nepoznatu djevojčicu, valjda smo tako izgledali Giesneru.
Samo što ta djevojčica ne može biti nepoznata, kad izgleda kao kopija naše kćeri.
Zar ne?
»Točno«, Gerd mi neočekivano priskoči u pomoć. »Poput klona.«
Giesner sada i njega promotri sumnjičavim pogledom.
»Ja sam prijatelj obitelji. Poznajem Lenu otkad je došla na svijet.«
Prijatelj, prežvakujem u sebi, ali se saberem. Sad nije riječ o Gerdu i meni,
nego o Leni. Ne, o djevojčici.
»Trenutak«, sine mi i izvadim novčanik iz sakoa. Iza prozirne plastike, već
pomalo izblijedjelih boja, svaki put kad otvorim novčanik smiješi mi se moja
krezuba Lenica s golemim tuljcem slatkiša. Izvučem fotografiju i pružim je
Giesneru.
»Evo, pogledajte sami.«
Giesner uzme fotografiju i podrobno je proučava.
Čuje se »Hm«, nekoliko puta zaredom, samo: »Hm.«
»Tko je ta djevojčica?« upita Karin hrapavim glasom iz pozadine.
Giesner podigne pogled s fotografije.
»Djevojčica je prema nekim navodima kći unesrećene.«
Odmahnem glavom.
»Ali to nema nikakvog smisla. Ona žena ondje« – kimnem neodređeno preko
ramena prema vratima – »nije Lena.«
»Matthias, jesi li siguran?« dolazi od Karin. »Možda je nakon svih ovih godina
jednostavno nisi prepoznao. Ima li ožiljak?« Malim, grubim pokretima pređe
kažiprstom desno po čelu, gdje počinje kosa. »Da je ja još jednom pogledam?«
»Ima ožiljak, da. Ali svejedno nije ona. Itekako prepoznajem svoju vlastitu
kćer.« Nenamjerno zvučim osorno. »Žao mi je, dušo. To stvarno nije ona.«
»A da je ipak ja pogledam? Da budemo sigurni?«
»Nije ona, Karin!«
»Prvo se svi smirimo«, umiješa se Gerd. »Karin, ti nećeš ići u onu sobu, ja ću
to učiniti. Prepoznao bih Lenu.«
»Vi to mene mrtvi ozbiljni uvjeravate da ne bih prepoznao vlastitu kćer?« Ne
mogu vjerovati.
»Naravno da bi je prepoznao, Matthias«, šapne Gerd. »No svejedno je
činjenica da nam nešto ovdje izmiče. Moramo otkriti tko je ta žena i zašto se
djevojčica, koja izgleda kao Lena, smatra njezinom kćeri.«
»Hm«, napravi Giesner i vrati mi Leninu fotografiju. Zatim se okrene Gerdu.
»Znate li imamo li DNK profil Lene Beck?«
Gerd kima revno poput uzornog učenika. »Dali smo ga izraditi, još onda, od
uzorka s njezine četkice za zube.«
 »No, dakle«, kaže Giesner, sada opet Karin i meni. »To znači da nam treba još
samo uzorak djevojčice. To se brzo napravi, dovoljan je jednostavan test sline. Iz
njega ćemo također izraditi DNK profil te zatim provjeriti ima li podudarnosti
između ta dva profila. Tako ćemo barem razjasniti je li djevojčica u krvnom
srodstvu s vašom kćeri. Ostaje otvoreno pitanje kako je djevojčica povezana s
unesrećenom...«
»Ispitajmo malenu«, kaže Gerd s odlučnošću koju sam na njemu zadnji put
vidio prije četrnaest godina. »Pronaći ćemo ti kćer, Matthias«, rekao je tada, nogu
bahato podignutih na radni stol i s cigaretom u kutu usana, poput murjaka iz lošeg
američkog filma. »Makar mi to bilo posljednje što ću učiniti. Vratit ću našu Lenu
kući.«
Giesner uzdahne. »Već sam razgovarao s djevojčicom, čak i uz podršku
specijalistice. Nije bilo mnogo koristi.«
»Razgovarali ste s njom?« zastenjem. »Što znači: nije bilo mnogo koristi?«
»Doktorica Hamstedt, naša specijalistica, ne može u kratko vrijeme postaviti
sigurnu dijagnozu. Zasad imamo samo dijelove slagalice, no nadam se da ćemo
uskoro znati više, kad nađemo kolibu o kojoj nam je Hannah pripovijedala. Poslao
sam helikopter koji nadlijeće šumsko područje, a jedna ekipa je također na terenu
oko mjesta nesreće.«
»Hannah...« ponovim sam za sebe. Tako se, dakle, zove: Hannah. Potražim
Karinin pogled, ali ona gleda kroz mene, u Giesnera.
»Kakva koliba?« upita. »Je li Lena tamo, u toj kolibi?«
Giesner se nakašlje.
»Inspektor Brühling je u pravu. Sad se prvo morate smiriti.« Pokaže Gerdu da
krene za njim prema vratima. On kimne.
Nakon što su napustili sobu, Karin kaže: »Što se dovraga ovdje događa?«

Lena

Kratko razmišljam o tome da pobjegnem, ali kako bih to izvela? Još uvijek se ne
mogu pomaknuti, priključena sam na uređaje koji bi možda zvonili na uzbunu,
kad bih počela prčkati po elektrodama, a osim toga neprekidno netko ulazi u sobu.
Kao da me svojom radinošću žele prisiliti na buđenje. Prvo treba izdržati samo
bolničko osoblje, koje u kratkoj viziti dođe promijeniti vrećicu za infuziju ili
provjeriti EKG – jednostavno sklopim oči i dišem.
No onda su se pojavila dva policajca i odlučila se trajno smjestiti uz moj
krevet. Jedan je, tako razabirem iz njihovih razgovora u šaptu, došao posebno iz
Münchena, drugi je nadležan za chamsko područje. Stalno ponavljaju
»djevojčica«.
Hannah. Nisam umislila, bila je ondje, vozila se sa mnom u kolima hitne
pomoći. Ovamo, u bolnicu. Hannah je ovdje.
Uhvatim riječi poput »otmica« i »koliba«. EKG na koji sam prikopčana
odjednom bilježi uzbuđenje nervoznim nizom tonova. Tik do moje glave jedan od
policajaca, mislim onaj iz Chama, pritisne zvonce za pomoć. Čujem ih kako su se
ushodali desno i lijevo od mog kreveta, dok očito čekaju da netko od osoblja
priskoči u pomoć.
Dolazi jedan muškarac, koji prvo provjeri EKG kvačicu na mom srednjem
prstu, a zatim mi prisloni hladni stetoskop na prsa.
»Sve OK«, kaže »Chamu« i »Münchenu«. »Možda je samo ružno sanjala.«
Jedan od policajaca odgovori mrmljanjem.
Čujem vrata, bolničar je izašao, pa jednu stolicu koju stružući po podu primiču
mom krevetu, a odmah zatim i drugu. Izgleda da su doslovce odlučili sjediti ovdje
sve dok konačno ne dođem k svijesti i odgovorim na njihova pitanja.
Upravo sam o tome razmišljala mnogih noći kad su me budnom držali njegova
blizina, njegov vruć dah na mom zatiljku i njegova ljepljiva koža na mojoj. Što
bih ispričala, ako ikad izađem iz ove rupe?
Pa sam razvrstala detalje. Neki su od samog početka završili na hrpi s
neopisivim stvarima, izopačenostima koje se ne mogu pretočiti u riječi, koje bi
njega učinile monstrumom, ali prije svega mene njegovom žrtvom. Nisam htjela
do kraja svog života biti jadna žena iz kolibe. Bit ću jaka, ispričat ću najnužnije,
uspravnih leđa i bistra pogleda. U sebi izbrojim tri udaha i izdaha kao malu
posljednju odgodu, zatim otvorim oči. Vrijeme je, Lena.
Jedan od muškaraca, onaj u sivom odijelu, smjesta mi pohrli u vidno polje. I
drugi također ustane sa stolice. Sad su obojica nada mnom, pitanja im se već
ocrtavaju na licu, EKG je potpuno izvan sebe.
»Dobar dan«, kaže ovaj u odijelu. »Molim vas budite mirni. Sve je u redu. Ja
sam Frank Giesner iz policijske uprave Cham, ovo je moj kolega Gerd Brühling
iz Münchena. Jeste li nas razumjeli? Mi smo iz policije.«
Pokušam potvrdno kimnuti, no ne uspije mi.
»Čujete li me?«
»Pozovite ipak još jednom bolničara«, kaže »München« i pokaže prema
zvoncu za pomoć. »Cham« prihvati njegov prijedlog.
»Dovezeni ste u bolnicu nakon što vas je udario auto. Možete li mi reći svoje
ime?«
Zakolutam očnim jabučicama i zastenjem u boli.
»Slušajte, mi znamo za kolibu. Upravo je tražimo. Ništa vam se neće dogoditi.
Ovdje ste na sigurnom.«
Otvore se vrata, bolničar se vratio u sobu. »Cham« i »München« kao
sinkronizirani odstupe od kreveta.
»Probudila se«, objasni »München« bolničaru. On mi opipa puls i kaže:
»Poslat ću doktoricu Schwindt da joj nešto ubrizga. Možda malo potraje, upravo
nam je smjena pa vlada kaos.«
Otvorim usta da se pobunim, ali istisnem samo neki zvuk, neobičan zvuk,
nešto između iscrpljenog stenjanja i histeričnog hihotanja. Kad sam se donekle
pribrala, bolničara više nije bilo. Moram ostati bistre glave, to je sve na što mogu
misliti.
»Jeste li ga našli?« pokušam promuklim glasom.
 »Cham« napravi neodređen pokret glavom, dok »München« neprekidno zuri
u ožiljak na mom čelu.
»Kao što smo rekli, još uvijek tražimo kolibu. Molim vas, ne brinite se. Ovdje
ste sigurni. Možete li mi reći svoje ime?«
Uvjeravam se da je njegova molba jednostavna i posve logična. Da u njoj
nema baš ništa loše ili prijeteće, naprotiv. Kad policija bude znala tko sam, može
obavijestiti moju obitelj. Reći mojoj majci da sam živa, da me pokupi i odvede
odavde, samo daleko odavde. I želim odgovoriti, već sam uzela zrak i otvorila
usta. Samo što, osim nekoliko novih histeričnih glasova, ne izlazi ništa. Progutala
sam svoj identitet i tome se hihoćem.
To potraje neko vrijeme, policajci sve strpljivo podnose. Na licima im se, uz
bespomoćnost, ocrtava još jedan izraz, sažaljenje. Za njih, ja sam upravo to: jadna
žena iz kolibe. Kad to shvatim, prođe me smijeh. Ne odmah i ne odjednom, prije
u naletima. Na trenutak zvučim kao motor koji štuca. Zatim konačno tišina. I moj
odgovor.
»Lena. Zovem se Lena.«

Hannah

Odmah sam ga prepoznala, odonda, sa zabave u vrtu, prvog izleta na kojem sam
bila s mamom. Objasnio mi je ono o bubamarama i da donose sreću. Odmah sam
se sjetila njegove sijede kose i vrlo svijetloplavih očiju, koje su iste boje kao jedna
od maminih nedjeljnih haljina. Samo što haljina još ima i bijele pruge. Ali onda
odjednom više nisam bila tako sigurna jer su ljudi, s kojima je stajao na bolničkom
hodniku, tako glasno govorili uglas, da ih se sestra Ruth prestrašila. Odvela me
natrag u sobu za odmor. I još smo tako brzo trčale da sam morala držati nožne
prste prema gore kako mi ne bi ispale gumene roza natikače.
Zapravo mi je bila obećala da idemo k mami, ali sad je za nama zatvorila vrata
sobe za odmor i rekla: »Mislim da ipak moramo još malo pričekati, Hannah, dok
ne budemo mogle k njoj.«
Pogledam u pod i ugledam jednu mucicu. Ljubičasta je, vjerojatno sa šarene
pletene veste sestre Ruth, koju još uvijek imam na sebi.
»Ne budi tužna, malena«, kaže i podigne mi bradu. »Poslije ćemo odmah k
njoj, obećavam. Ali prvo želim razjasniti što se to zbivalo vani.« Spusti ruke i
pogura me malo dalje u prostoriju, natrag do našeg stola. »Pa oni su stvarno ludi.«
Mislim da to ne govori meni, nego samoj sebi, jer sad tako čudno mrmlja i pritom
me ne gleda. Treba uvijek gledati drugu osobu kad se s njom razgovara. »Onako
dizati galamu i strašiti ljude. Kao da već nisi dovoljno pretrpjela. Pa kakvi su to
ljudi?« Nekoliko puta odmahne glavom. »Sjedni, Hannah. Napravit ću ti još jedan
čaj, a onda ću se otići raspitati što je imao značiti taj cirkus.«
Kimnem i sjednem. Sestra Ruth priđe kuhinjskim elementima. Čujem je iza
leđa kako otvara slavinu i zvecka s kuhalom za vodu.
»Mislim da znam«, kažem.
 »Hm?« Sestra Ruth me nije čula jer voda teče.
»Mislim da znam!« viknem, ali ona je već zatvorila vodu.
»Kako misliš, Hannah?«
Klak, napravi poklopac kuhala za vodu, i plop, tipka na koju se pali.
»Kakvi su to ljudi«, kažem.
Sad je iza mene tišina. Sestra Ruth sigurno opet nije shvatila.
»Mislim da je to moj djed onako urlao.«
»Tvoj...?«
»Djed je otac oca ili majke ili u razgovornom jeziku stariji muškarac, kraj.«
Okrenem se prema sestri Ruth, da joj s lica pročitam je li razumjela. Naravno
da nije. Opet zuri. Ja uzdahnem.
»Pa vikali su Lena«, objasnim jadnoj, glupoj sestri Ruth. »Tako se zove moja
mama, sjećate se toga? A osim toga sam ga i prepoznala.«
Ne čekam više da sestra Ruth sama počne misliti, već joj odmah ispričam o
našem prvom izletu. Kako sam se s mamom vozila svjetlucavom cestom do vrta
u kojem je trava mirisala kao naše sredstvo za pranje i gdje su cvale hortenzije
veličine glavice kupusa, na zabavu na kojoj je bilo samo nezdrave hrane. Pa tako
i o djedu koji je sjedio sa mnom u travi i govorio mi o bubamarama.
»Bubamare su jako korisne, jer jedu rastoči i lisne uši«, ponovim njegove
riječi. »A osim toga se kaže da donose sreću.«
Sestra Ruth je u međuvremenu opet sjela za naš stol. Mišjim se koracima
dovukla do njega i svalila u svoju stolicu.
Voda u kuhalu odavno je zakipjela i sigurno će se već i ohladiti prije nego što
mi napravi čaj.
»Stvarno si ga već srela?« prvo je što pita nakon što sam završila s pričom.
Kimnem.
»Išle smo na puno izleta, moja mama i ja. Bile smo na moru i u Parizu. Eiffelov
toranj izgrađen je povodom stotog rođendana Francuske revolucije i visok je 324
metra.« Nagnem se preko stola i šapnem: »Ali ne smijete to nikome odati.«
»Ne razumijem...« Sestra Ruth opet mrmlja sebi u bradu.
»Pa to, da smo išle na izlete. To je tajna. Inače će nas grditi, mamu i mene.«
»Tvoj tata?«
»Da«, kimnem. »Moja mama je baš prava šeprtlja. Ne zna čak ni štednjak
sama upaliti. Tata bi sigurno rekao da je preopasno da vozi auto, pa onda još i sa
mnom i tako daleko. A i Jonathan bi se sigurno ljutio.«
Zapravo nisam htjela misliti na Jonathana jer mi ga je bilo jako žao, zbog
cijelog tog glupog posla s mrljama na tepihu. Da si odvratim misli, zagladim
haljinu. Na obje strane ima džepove. Donji šav desnog džepa se isparao, zato još
samo u lijevi mogu nešto staviti.
»Zašto bi se ljutio na vas? Zar njega niste vodile na izlete?«
»Ah, njemu to ionako ne bi bio nikakav užitak.«
Sestra Ruth nakrivi glavu.
 Isprva ne želim reći jer se malo sramim. Ali onda pomislim da ja tu zapravo
ne mogu ništa, da sam ja mamino najdraže dijete i da jednostavno radije putuje
samo sa mnom.
»Ali prije zato što... Mislim da bi se ljutio kad bi znao da smo ga uspavale
sredstvom za spavanje«, kažem, ali ipak radije nastavim gledati u svoju haljinu
nego u lice sestre Ruth. Mama mi obavezno mora zakrpati šav lijevog džepa kad
opet budemo kući.

Lena

Bio je jedan četvrtak u svibnju kad sam nestala iz svijeta. Alisa je propala u zečju
rupu, pala naglavačke i pri udarcu doživjela nokaut. Pretpostavljam da mi je on
ubrizgao neko opojno sredstvo prije negoli me odvukao u kolibu. Prvo čega se
sjećam je smrad znoja, urina i ustajala zraka. Zatim, kao izdaleka, zvuka okretanja
ključa u bravi, i škljocanja prekidača za svjetlo. Trznula sam se tek kad me
stopalom više puta trknuo u nogu.
»Kako si, Lena?« upitao je muškarac koji je stajao preda mnom i smješkao mi
se s visine.
Pogled mi je prelazio prostorijom, preko polica koje su zauzimale veći dio
zida na suprotnoj strani, preko zaliha, staklenki, vreća krumpira, nečeg tamnog
što sam na temelju srebrnih sjajnih zatvarača prepoznala kao svoju putnu torbu,
pa dalje preko brojnih kanistara, složenih drva u kutu, do žarulje na stropu, prema
dolje do mojih golih stopala i smeđe ljepljive vrpce oko mojih gležnjeva, uz tijelo
preko umrljanih traperica i znojnog topa, niz moje ruke do ručnih zglobova, koje
su bile zavezane za odvodnu cijev starog sudopera nekom vrstom omče od
kablova, i konačno opet prema muškarcu koji se i dalje smiješio i strpljivim
glasom ponovio svoje pitanje: »Kako si, Lena?«
Lena, to nisam ja, ne zovem se tako.
Kotačići u mojoj glavi vrtjeli su se sto na sat. Neki nesporazum, sigurno me
zamijenio. Cvilila sam u krpu u ustima poput psa podvijena repa, pokušala
razjasniti zabunu do koje je ovdje očito došlo. Pritom sam tako izbezumljeno
povlačila kablove da su mi zarezali kožu na zglobovima.
On je suosjećajno odmahnuo glavom, okrenuo se i krenuo prema vratima.
Klik, svjetlo. Zatim vrata, metal je strugao po bravi, ključ se dvaput okrenuo.
Ja, sama, u apsolutnoj tami. Počela sam vrištati i nastavila trgati kablove, oboje
uzaludno. Moje je vrištanje kroz krpu zvučalo kao prigušeno graktanje, a kablovi
su bili čvrsto svezani. Oteta sam. Zavezana za odvodnu cijev. Užasna zabuna. A
ktomu još i tama, koja ono što se ovdje upravo odvija samo čini gorim. Prostorija
je nestajala, tako mi se činilo. Lebdjela sam u neodređenoj crrnoj sferi i moje misli
jednostavno nisu nalazile uporište. Prizivala sam muškarčevo lice. Njegove sive
oči, blago kriv nos, njegov osmijeh, tamnu, valovitu kosu. Vidjela sam ga samo
nakratko, a slika je svejedno bila sasvim jasna, urezana u moju glavu, kao i njegov
glas.
 Kako si, Lena?
Lena, Lena, Lena... Poznavala sam jednu Lenu. Praktikanticu u reklamnoj
agenciji u kojoj sam radila, razmaženo, drsko stvorenje. Bogati roditelji, vrlo
bogati roditelji. Sad mi je sinulo. Nju je htio! Lenu s bogatim roditeljima.
Otkupnina, u tome je stvar. Što će se sljedeće dogoditi? Hoće li me ubiti kad shvati
grešku? Pustiti? Umjesto toga tražiti otkupninu za mene? Zamišljala sam svoga
oca kako novčanice u snopovima slaže u aktovku. Aktovku koju ne posjeduje, i
novac, koji ionako nikad nije imao. Vidjela sam svoju majku, u crnoj odjeći i s
crnim šeširom, kako grickajući donju usnicu razmišlja što bi se još moglo o meni
reći osim da sam većinu svog života bila razočaranje za nju, i Kirsten, koja se prvi
put u životu složila s njom. Pomislila sam čak i na staru gospođu Bar-Lev s drugog
kata. Kako se svrstala u ekipu onih koji odmahuju glavama i žalila na to da sam
nemarno ispunjavala obavezu čišćenja stubišta u našoj zgradi. Vrag uzima loše
djevojke. Moje su misli kružile, hujale, prevrtale se, bez uporišta u crnoj sferi,
samo ovaj smrad, znoj, urin, ustajali zrak, lebdjela sam – nestajala – nestala.
Probudila sam se. Opet sam bila tu. Još sam uvijek bila tu.
Suznih očiju žmirkala sam prema žarulji koja se na provizorno skraćenom
kablu ljuljala sa stropa.
»Kako si, Lena?«
Vratio se, stajao nada mnom kao i prije i smješkao se.
Procijenila sam da sam u zatočeništvu otprilike nešto više od pola dana. Iako
su se osjećaj i razum u tom pogledu jako razilazili. U tami vrijeme stoji. Ipak,
osjećala sam se gotovo predobro da bih duže mogla biti ovdje. Bila sam doduše
umorna i boljela me glava, što sam protumačila kao prve nedvojbene znakove
dehidracije, ali razum mi je još uvijek funkcionirao. Čak i kad nije imao ništa
bolje ponuditi od: Nakon dva do tri dana bez vode si mrtva.
»Jesi se malo smirila?«
Othrvala sam se porivu da zavrištim i samo nijemo kimnula.
Rekao je: »Jako dobro«, okrenuo se na peti i krenuo prema vratima.
Očekivala sam škljocanje prekidača za svjetlo.
Kojeg nije bilo. Ostavio je svjetlo. I ne samo to, ostavio je vrata odškrinuta
kad je otišao.
Zaboravila sam disati, zurila, vrata, otvorena. Trzala sam i vukla svoje okove,
ne skidajući pogled s vrata, otvorenih vrata, samo četiri ili pet ili šest velikih
koraka udaljenih od mene, nedostižnih.
Treptanjem sam otjerala nekoliko glupih suza. Ionako ne bih daleko stigla. On
će se odmah vratiti, u protivnom ne bi ostavio upaljeno svjetlo i otvorena vrata.
Mogla sam samo čekati. Nespretno sam pokušala promijeniti položaj sjedenja,
koliko mi je to ograničeni domet mojih okova dopuštao. Tijelo mi je postalo
neudobno. Leđa mi je pritiskao hrapavi drveni zid. Osjećala sam da su mi noge
natekle, da mi se vrat ukočio, a ramena su me pekla, iščašena od ruku pruženih
ustranu satima. Umivaonik za čiju me odvodnu cijev vezao stajao mi je zdesna.
Položaj mojih ruku sličio je položaju igrača bejzbola, koji na kućnoj bazi čeka
loptu. I čeka. I čeka. Srce mi je mlatilo. Gdje je on?
 Otišao je po nož.

Pa rade oni takve stvari, ti luđaci. Psihopati. Uzmu nož, sjekiru, lančanu pilu, i
pritom se smiješe. Imaju svoje vlastite poremećene kodove, a njegovo pitanje
»Kako si, Lena?« ustvari znači nešto drugo.
U njegovoj stvarnosti pitao me jesam li spremna umrijeti, a ja sam se svojim
nijemim kimanjem izjasnila suglasnom. Dala mu dozvolu. Vjerojatno se u ovom
trenutku divi dugoj, širokoj oštrici svog najdražeg noža. Okreće dršku u ruci pod
pravim kutom, kako bi vidio svoj odraz u oštrici. Zamišlja s kojom će mi lakoćom
odmah prerezati meso, kako će lako prepiliti tvrdoglave mišiće, žile i vene.
Hiperventilirala sam u krpu. Svakog trenutka ući će s nožem u ruci. Bit ću
mrtva prije nego što me uopće počnu tražiti. »Tipično«, reći će moja majka kad
za vikend ne svratim na kavu kao što sam obećala. Samo »Tipično«, ne: »Tu nešto
nije u redu.« A Kirsten? Kirsten će mi možda čak pripisati neku bolesnu namjeru.
»Ma oduvijek je bila drama queen...« čula sam njezin glas u glavi.
Svakog trenutka.
Sad. Vrata. Vratio se.
Vjeđe mi počinju treperiti. Srce i disanje toliko su se ubrzali da mi se vrti.
Privukla sam noge i pogurala se prema natrag, uza zid. Kao kroz debelo mliječno
staklo vidjela sam ga kako se približava – bliže, sasvim blizu – sve dok nije stajao
točno preda mnom, držeći nešto u ruci, nož.
»Jesi li žedna, Lena?«
Trajalo je nekoliko sekundi dok se značenje nije probilo do mene i dok u
predmetu u njegovoj desnoj ruci zaista nisam prepoznala bocu vode – ne nož.
»Jesi li žedna, Lena«, iznova.
Kimala sam u ritmu snažnih udaraca u prsima, kad mi je pružio bocu, i režala
poput lakome životinje, u nadi da će mi izvaditi krpu iz usta. Ali on nije pokazivao
nikakvu namjeru. Samo je uspravno stajao preda mnom. Polako njihao bocom u
visini mojih očiju, tamo-amo. Smješkao se.
Bespomoćno sam odmahivala glavom. Spustio je desnu ruku i umjesto toga
mi pružio lijevu, u kojoj je držao pakiranje boje za kosu. Žena prikazana na slici
izgledala je vrlo sretno sa svojom novom svijetloplavom kosom. Pogled na nju
izazvao je u meni neki osjećaj, loš osjećaj koji je počeo u želucu, a najzad mi
progutao cijelo tijelo.
On je smireno kimnuo.
»Prvo ćemo ti obojati kosu. Nakon toga možeš piti.«
Računala sam si šanse. Nakon dva do tri dana bez vode si mrtva.
»Uzmi si vremena da razmisliš o tome.«
Slegnuo je ramenima i okrenuo se da ode.
Kriještala sam u krpu i lupala svojim okovanim stopalima o pod.
Polako se okrenuo.
 »To je prava odluka. A zato što se prave odluke uvijek nagrađuju, već sad
smiješ dobiti jedan gutljaj.«
Odložio je boju za kosu na rub umivaonika, čučnuo ispred mene, stavio bocu
vode pokraj mene i izvadio mi krpu iz usta. Zatim je uzeo bocu i okrenuo čep.
Jednom rukom prinio ju je mojim ustima, drugom mi je pridržavao zatiljak. Jedan
gutljaj je bio jedan gutljaj, shvatila sam. Svejedno sam se zahvalila i posisala
jednu zalutalu kap s donje usne.
»A sad ćemo te uljepšati.«
Uz pucketanje koljena pridigao se i prišao polici iza svojih leđa. Kad se
okrenuo, u ruci je držao škare.
»Vjerujem da je sve ovo golemi nesporazum«, započela sam promuklim
glasom, dok je jedan po jedan rezao kablove na mojim ručnim zglobovima.
»Sigurno ste me zamijenili. Ja nisam Lena.«
Zastao je između trećeg i četvrtog kabla.
»Moje ime je...«
»Umukni!« tako glasno da sam se trgnula. Uz pucketav zvuk posljednji kabel
mi je oslobodio ruke.
»Koliko sam ti puta već rekao da mi ne smiješ lagati?«
»Ali ne lažem...«
»Da si bila tiho!« Lice mu je odjednom postalo crveno, na lijevoj sljepoočici
kroz kožu mu je izbila žila koja je bijesno bubnjala. Pogled mi je pao na škare
koje je još uvijek držao u ruci.
»Oprosti«, tiho sam rekla.
Mrmljao je, ja sam zurila u škare.
»Što želiš od mene?« oprezno sam upitala.
Protegnuo se prema umivaoniku i škare zamijenio bojom za kosu.
»Želim te uljepšati, Lena.«
Njegova rečenica eksplodirala mi je u glavi, umrtvila svako mišljenje, kratki
spoj. Oštar krik, čvrst udarac u njegova prsa. Glavom je udario o keramiku
umivaonika, »Jebote!« Moje tijelo, koje se u skoku pridiglo, nekako se uspravilo,
vrata, samo nekoliko metara udaljena. Posrtala sam na nogama koje dugo nisu
nosile moju težinu, moj tlak, priberi se, pokret iza mene, kvaka nadohvat ruke,
ispružim se, gotovo je dotaknem, naglo sam povučena nazad. Njegova ruka
zgrabila me za kosu, trznula mi glavu prema natrag, završila sam na leđima, tjeme
mi gori poput vatre. Grčevito sam se držala za njegovu podlakticu, nogama tražila
oslonac, on je urlao, ja također, »Ti si nezahvalno govno!« »Što hoćeš od mene,
poremećena svinjo?« Odvukao me natrag do umivaonika, snažno bacio na pod.
Zgrčila sam tijelo i tako snažno jecala da sam se počela gušiti.
»Svijet se raspada, Lena«, započeo je, iscrpljen doduše, ali inače posve miran.
»Ljudi su postali nezahvalni. Nezahvalni su i nemaju poštovanja. Obećanja su
izgubila na vrijednosti, sve mora biti neobavezujuće. A tko se još sjeća važnosti
pravila, kad se na svakom uglu sugerira da ih se ne treba pridržavati? Ne
predbacujem ti, Lena. Ti si zbunjena. Zato te moram uputiti na posljedice tvog
neprimjerenog ponašanja.«
 Utihnuo je, pustio da djeluje to što je rekao. Čula sam kako je jednom duboko
udahnuo i izdahnuo pa sam i ja, iz predosjećaja, učinila isto. Zatim sam zatvorila
oči. Njegov prvi udarac pogodio me u donji dio trbuha.

Znaš, Lena, do tog trenutka nisam još imala pojma što misli pod »pravilima«, ali
jedno sam svakako odmah shvatila. Ili ću biti ti – ili ću biti mrtva. Nazovi to
klasičnim uvjetovanjem ako želiš. Nazovi me kukavicom ili luđakinjom, svejedno
mi je. Ali, molim te, nemoj se čuditi što je za mene, na pitanje policajaca o mom
imenu, u prvom trenutku postojao samo jedan odgovor: »Lena. Zovem se Lena.«
»Prezime?«
Chamski policajac izvadi mali notes i olovku iz unutarnjeg džepa sakoa. Ton
koji se osjeti u njegovu kratkom potpitanju nije mi promaknuo.
Odmahnem glavom. Lena nema prezimena.
»Dobro, barem niste Lena Beck«, zaključi »München« i pomakne se na rub
stolice. Dodirnem čelo na kojem me počeo peći ožiljak. Pod njegovim
nepomičnim pogledom ili od znoja koji mi izvire iz svake pore, ne znam reći.
»Tko ste vi?« iznova upita »Cham«, mirno, naglašavajući svaku riječ posebno.
Kao da me moj odgovor u nekoliko sekundi učinio lažljivicom, jednostavno
to ne mogu prečuti. A možda ima i pravo na nepovjerenje koje se osjeti u njegovu
pitanju. Možda i jesam lažljivica. Možda nije samo do tvog muža, već i do mene.
Još mi je uvijek lakše ako se uvjerim da su sve one užasne stvari dogodile Leni,
ne Jasmin.
Jasmin negdje na ovom svijetu živi sretan život. Udiše zrak nakon kiše. Svađa
se oko prvog i zadnjeg komadića čokolade. Udiše miris frezija. Pleše i urla na
Davida Bowieja. Zgažena nakon duge noći, uz pivo i kobasicu s curryjem, i neku
beskorisnu zabludu koju smatra ljubavlju. Jasmin koja bez osvrtanja i slobodna
radi sve one dobre, glupe stvari koje čine život. Stvari kojih sam se pokušavala
sjetiti kad je tvoj muž ležao na meni, a ja sam samo htjela umrijeti.
Obrišem suze s brade i šmrcnem.
»München« se nakašlje.
»Dopustite mi da vam nešto ispričam, Lena...«

Matthias

Zora na horizontu izbacuje svjetlosive pruge na nebo. Doslovce je moguće

promatrati kako novi dan guta noć. Gotovo je pet sati. Stojim na prozoru bolničke
sobe u kojoj čekamo Gerda i Giesnera. Karin još uvijek sjedi na krevetu. U odrazu
prozorskog stakla vidim je kako njiše nogama. Pognula je glavu, u krilu lomi ruke.
Ponekad tiho uzdahne. Ja još jednom vrtim u glavi posljednjih sat vremena i
pokušavam shvatiti. Žena za koju smo mislili da je naša nestala Lena strankinja
je. Misli mi se nakratko opet zadrže na Gerdu. Gerd, nesposobnjaković, kojem
možemo zahvaliti sve ovo uzbuđenje. Posljednji, mizeran tračak naših nada
pomeo je na hrpicu i zlonamjerno zapalio. Ostao je još samo pepeo.
Zurim u nebo, u naletu vjere. Već si odavno ondje gore, Lena, jesam li u
pravu?
Nisam primijetio da sam počeo jecati, sve dok se u odrazu stakla nije pojavilo
Karinino lice pokraj mojeg. Osjetio sam njezinu ruku na leđima. Položila je glavu
na moje rame i zaklopila oči. Oboje znamo. Ako se Lena nije pojavila noćas,
moramo se zauvijek pomiriti s mišlju da se više nikad neće vratiti kući, nikad.
Samo se sada, u poput čelika hladnoj stvarnosti bolnice, ta misao najednom čini
mnogo drugačija nego u onim prijašnjim trenucima, kad smo kod kuće, na našem
kauču ili noću u krevetu nagađali što se moglo dogoditi s našom kćeri. Do ovog
trenutka to su bile samo teorije, s određenim manevarskim prostorom. Postaje mi
jasno da je taj manevarski prostor posljednjih četrnaest godina bio naš životni
prostor, jedino, malešno mjesto u kojem smo mogli postojati, u kojem smo imali
zraka za disanje. Sad više nemamo mjesta. Sad lebdimo negdje u vakuumu, gore
na nebu, poput dva tužna astronauta kojima su prerezali cijevi za zrak. Primim
Karin za ruku. Ne želim se izgubiti sam, ondje gore u praznom crnilu. Karin
kimne, kao da mi čita misli. Povučem je u zagrljaj i stisnem najsnažnije što mogu.
Srce joj lupa o moje. Na nebu je novi dan. Hannah, tako se dakle zove. Nazvala
si je po mojoj majci. To je lijepo, Lena. To je stvarno lijepo.

Lena

»Studentica iz Münchena, ima 23 godine, jedno je od onih mladih, bezbrižnih

stvorenja. Bila je u četvrtom semestru studija za nastavnicu. Njezin otac kune se
svime na svijetu da je još kao djevojčica htjela postati nastavnica. Ja bih se pak
bio kladio da će biti umjetnica. Možda spisateljica. Zaista je imala veliku maštu i
mogla je izmisliti najluđe priče. Ili glumica, to bi joj također dobro pristajalo. U
svakom slučaju ubrajala se u one djevojke za kojima se jednostavno moraš
okrenuti. Koje uđu u prostoriju i dovoljno je da se nasmiješe pa da sve prisutne
ostave bez riječi. Duga plava kosa, plave oči, sjajna figura. Nestala je na putu kući
nakon studentske zabave. Bez traga, stvarno, jednostavno je više nije bilo. Bez
svjedoka, ništa. Posljednji koji su je vidjeli bili su drugi uzvanici sa zabave, i oni
su nam rekli da je konzumirala nešto alkohola, možda i neke druge supstance.
Znate već. Bilo je mnogo teorija. Put kući vjerojatno je vodio uz Isar, preko
Reichenbachskog mosta. Možda je pala u rijeku i utopila se. Ronioci su je više
puta tražili, ali nisu našli ništa. Provjerili smo njezina momka, ali on nije mogao
imati ništa s nestankom, iako Lenin otac dugo nije htio povjerovati u to. Bila je
moguća i otmica, no nikad se nije pojavio zahtjev za otkupninom. A možda uopće
nije bio samo jedan počinitelj. Lako je moguće i da je pala u ruke bandi trgovaca
ljudima. Oteta i prodana u inozemstvo. Prisilna prostitucija, sigurno ste čuli za to.
Dakle, kao što vidite, postoji bezbroj mogućnosti. Činjenica jest: mi naprosto ne
znamo što se prije četrnaest godina dogodilo s Lenom Beck. Do dana današnjeg.
Tada sam obećao njezinu ocu da ću je naći. Znate li što policajac nauči još tijekom
studija? Ne? Samo nemoj davati obećanja. Ljudi se raspadnu od obećanja koja se
ne ispune. I ovaj se otac raspao, to mi možete vjerovati. Beskrajno mu nedostaje,
i dalje, svakoga dana. I meni nedostaje, svima. Taj ožiljak koji imate. I Lena ga je
imala, jer je s četiri ili pet godina pri padu udarila o rub police s knjigama, možete
li to zamisliti? Njezin otac je izvan sebe. Odakle vama vaš?«
Mislim da po prvi put dišem, otkad je »München« počeo pripovijedati o tebi.
I »Cham«, čini se, također, čujem ga kako snažno uvlači zrak.
»On mi ga je napravio«, odgovorim i oprezno dodirnem mjesto koje će me
vjerojatno obilježavati i onda kad posjekotine koje sam zadobila u nesreći već
odavno zacijele.
»Možete li mi reći, tko je on?«
Kimnem.
»Muškarac koji me je oteo...«

Muškarac koji me nazvao Lena i pretukao.

Nakon njegova napada ležala sam sklupčana na svom starom mjestu, na podu
desno od umivaonika. Zub koji sam iskašljala pod udarcima čvrsto sam držala u
šaci. Izbrojala sam šest udaraca nogom i tri šakom. Iako me u međuvremenu
ostavio na miru, još uvijek su mi pred očima praskala šarena svjetla, bez obzira
na to jesam li ih otvorila ili sklopila, vatromet, koji je zapalila bol. Svoje tijelo
osjećala sam kao jednu veliku modricu pod stalnim pritiskom.
Stajao je iznad mene i masirao članke na prstima.
»Možemo li sada nastaviti, Lena?«
Ne čekajući odgovor, nagnuo se prema meni, uhvatio me za ručne zglobove i
pridigao na noge, stisnuvši me čvrsto kao škripac. Cvilila sam. Nisam nalazila
oslonac na nogama. Odmah sam se ponovno srušila na pod.
»Pa moraš se malo potruditi, Lena.«
Ovaj put uhvatio me ispod pazuha i podignuo. Zatim me odvukao do
umivaonika iznad kojeg je visjelo ogledalo. Staro, gotovo slijepo ogledalo, u
kojem se nije vidjelo ništa osim mog mutnog lica. No smeđe niti sasušene krvi
koja mi se vukla od nosa preko brade ipak sam uspjela razabrati. Tražeći oslonac
poduprla sam se o rub umivaonika i zurila u odvod.
»Ah joj, Lena«, rekao mi je za vratom. »Baš smo loše počeli.« Primio me za
bokove i počeo mi otkopčavati traperice.
»Najbolje da te sad prvo operemo. Vidjet ćeš, nakon toga ćeš se osjećati kao
nov čovjek.«
To je, inače, jedno od onih mjesta koja su završila na hrpi s neopisivim
stvarima, u slučaju da te zanima. Mjesto kojeg se silno sramim, jer se jednostavno
nisam opirala. Trebala sam mu zabiti lakat u stranu, trebala sam odgurnuti ga sa
sebe ili barem vrištati.
Jasmin nikad ne bi samo šutjela i gledala. Ne bi skrštenih ruku čekala da
napuni umivaonik vodom iz kanistra. Ne bi gola i ruku pruženih u stranu i
raširenih nogu stajala pred njim i dozvolila mu da je pere. Ne bi dopustila da joj
trlja tijelo grubom krpom dok joj koža ne pocrveni i ne počne gorjeti. Ne bi se
šutke dala obojiti u plavo i nijemo plakala nad svojim kutnjakom, koji sada leži u
maloj smećkastoj lokvi od krvi i vode. Da sam se u nekom trenutku u danu
pomokrila u hlače, primijetio je već pri razodijevanju.
»Mislim, stvarno se moraš naučiti kontrolirati«, rekao je tada, visoko
podignutih obrva i naborana nosa. »Pa odrasla si žena, Lena.«
Jasmin se nikad ne bi skrušeno ispričala. Ona bi mu pljunula u lice i viknula
»Jebi se!«.
Ja sam naprotiv poslušno kimala, dok je posljednji put žmikao krpu i upitao:
»Mnogo bolje, zar ne?«
Pustila sam da me posuši, ispere mi boju s kose, ručnikom obriše glavu i
počešlja mokru, svježe obojenu kosu. Čak sam se i zahvalila, kad mi je nakon toga
tutnuo bocu vode u ruku. Za nagradu, kako je rekao.
»A sad ćemo te opet obući, Lena. Sigurno se smrzavaš.«

Na polici je bila spremna odjeća za mene. Ne znam je li otpočetka ondje stajala

ili ju je nekad kasnije donio. Bijelo donje rublje, fine najlonske čarape
svilenkastog sjaja, bijela bluza, tamna suknja do koljena, cipele s remenčićem,
koje su mi bile za broj premale. Pogledavala sam prema svojim stvarima, koje su
bile nabacane na hrpu ispod umivaonika, zatim opet prema polici gdje je u jednom
od gornjih, nedohvatljivih pretinaca bila spremljena moja putna torba. Djelovala
je ispuhano, poput neke prazne navlake. Sigurno ju je ispraznio.
»Uvijek se kaže da ne treba suditi čovjeka po vanjskom izgledu«, započeo je.
Trudila sam se ne gledati kad se, s bijelim gaćicama u ruci, nagnuo prema dolje i
usmjeravao mi noge u otvore, jednu pa drugu. Zabacila sam glavu i piljila u strop.
»Ali prava istina je: bezukusna odjeća čini bezukusne žene.«
Među drvenim gredama ugledala sam zahvalnu paučinu koja mi je trebala
odvratiti pažnju od njegovih dodira dok mi je odijevao grudnjak. Mali pauk puzi
uz žlijeb, pjevušila sam u glavi. Tu mi je pjesmicu pjevala dok sam još bila mala,
a ona još majka. Sjedila bi tada na rubu mog kreveta i smiješno krivila prste da
prikaže pokrete malog pauka. Onda padne kiša i pauk nestane...
»Držat ćeš se mojih pravila, Lena. Red, čistoća, disciplina, poštovanje,
iskrenost, vjernost, lojalnost. Kad uđem u prostoriju, stat ćeš tako da te odmah
mogu vidjeti, i ispružit ćeš ruke. Jasno? Želim provjeriti jesu li ti nokti čisti i biti
siguran da u rukama ne skrivaš nešto čime bi mogla ozlijediti mene ili, na kraju
krajeva, sebe. Za tebe je korištenje WC-a predviđeno za sedam sati ujutro, za
dvanaest i trideset te za sedamnaest i dvadeset sati. U njezi tijela ću ti ja pomagati.
Ovdje nažalost nemamo tekuću vodu, samo ove kanistre.« Glavom mi je pokazao
sa strane, na kanistre, koje sam već bila primijetila. »Ali i ovako funkcionira, pod
pretpostavkom da nismo odveć rastrošni s vodom. No zato imamo strujni agregat,
a i inače smo dosta dobro opremljeni. Svidjet će ti se.«
 Potegao je zatvarač moje suknje prema gore i straga mi popravio ramena na
bluzi pa me zaobišao i raširenim mi prstima prošao kroz kosu.
»Nemoj misliti da ne možemo razgovarati, Lena. Itekako možemo. Želim da
budeš sretna i učinit ću sve za to, to ti obećavam. Ali zauzvrat moram imati osjećaj
da si razumjela pravila i da ih prije svega poštuješ. Inače nam zajednički život
neće funkcionirati« Odmjerio me. »Gotovo savršeno.«
Zajednički život, bubnjalo mi je u glavi, zajednički život, kad je uzeo ruž za
usne koji je također stajao na polici, zajednički život. Grubim pokretima prešao
mi je preko usana.
»Sad nedostaje još samo jedno.«
Lijevom rukom uhvatio mi je vrat dok je desnom odlagao ruž natrag na policu
i uzimao škare, kojima mi je maloprije rezao kablove sa zglobova. Počela sam
duboko disati. Stisak oko vrata postajao je sve čvršći. Škare su me duboko
zatezale po čelu. Krv mi je šumila u ušima, krv mi je tekla u desno oko.

Ti imaš ožiljak, Lena.

I ja ću ga uskoro imati.

»Da vidimo je li dovoljno«, rekao je dok je krpom brisao to mjesto na čelu, gdje
počinje kosa. »U protivnom ćemo morati još malo doraditi. Najbolje da još neko
vrijeme držiš krpu na tome, inače ćeš usvinjiti bluzu.« Usmjerio mi je ruku na
čelo. »Čvrsto drži, Lena. Bilo bi šteta bluze.« Pritisnula sam krpu na glavu i
zacvilila.
»Trebali smo to napraviti prije odijevanja. Kako nisam mislio na to. Pa to je
tvoja najdraža bluza.«
Nisam više ništa vidjela, krv u oku, vjeđe su mi se trzale, moj tlak, prostorija
se prevrnula, gore je bilo dolje, kao u usporenoj snimci pala sam na pod, udarila,
nestala.
Sljedeće čega se sjećam je da sam širom otvorila oči i hvatala zrak, kao da sam
dugo bila pod vodom. Ležala sam na leđima, na mekanom, čelo mi je pulsiralo
pod gorućom boli. Iznad sebe vidjela sam mutne smeđe pruge, onda za koji
trenutak razabrala da su to drvene grede stropa neke sobe. Pokušavam sjesti, ne
uspijevam. Ono što sam u fragmentima vidjela upućivalo je na dnevni boravak.
Debeli tepih, staromodna gusana peć na drva u kojoj je gorjela vatra, zid prekriven
knjigama. Moja podloga je popuštala. Kauč, sad mi je jasno, ležim na kauču,
umotana u vunenu deku, s jastukom pod listovima, vjerojatno da mi se tlak
stabilizira. Netko je sjeo kraj mene. Neka me ruka dodirnula. Mala ruka.
»Jesi budna?« čujem kako šapće dječji glas, kad mi je u sljedećem trenutku u
vidno polje ušlo lice dječaka. Imao je vrlo bijelu put, usko slatko lišce sa
svijetloplavim očima i tamne crne kovrče. Promatrala sam ga kao umjetničko
djelo, koje sam smatrala i lijepim i nastranim u isti mah.
»Jonathane!« viknuo je neki drugi glas.
 Stisnula sam oči i opet osjetila pokret ispod sebe, kad je dječak prestravljeno
poskočio.
»Nisam je htio probuditi, tata! Htio sam samo provjeriti je li se dovoljno
odmorila.«
Tata.. To mu je sin. Taj monstrum ima sina.
»Možeš već izvaditi šah, Jonathan«, čula sam, a onda: »Lena...«
Presvlaka kauča opet je popustila pod dodatnom težinom.
»Otvori oči, Lena. Znam da si budna.«
Žmirkala sam.
»Izgledaš prekrasno«, rekao je i pomaknuo mi pramen s lica. Pogled mu je bio
prikovan za posebno mjesto na mojem čelu. »Mislim da je sad dobro. Ipak sam
još malo doradio nožem i odmah zatim zašio.«
Iz grla sam ispustila suhi zvuk.
»Hajde, hajde, Lena. Ionako si bila u nesvijesti i nisi ništa osjetila.« Smješkao
se. »Nije moglo bolje ispasti po tebe, zar ne?«
Podigla sam svoju drhtavu ruku da dodirnem čelo. Osjetila sam šav i oštar kraj
konca koji me ubo u jagodicu prsta.
Uhvatio me za ruku i opet je vratio dolje.
»Ne diraj, Lena, inače će se rana upaliti. Za nekoliko dana možemo izvaditi
konce.«
Počela sam jecati.
»Molim te, moraš me pustiti. Želim kući.«
Nagnuo se naprijed, tako blizu da su nam se gotovo dodirnuli vrhovi nosa.
Njegova je težina pritom bolno pritiskala moj trup ranjen od udaraca.
»Kod kuće si, Lena«, šapnuo mi je i prislonio usne na čelo.
Okrenula sam glavu, pritisnula lice na presvlaku naslonjača, čiji me blago
pljesniv miris podsjećao na namještaj u kući mojih bake i djeda. Grubo je uvukao
ruku između presvlake i mojeg obraza i okrenuo mi lice tako da sam ga morala
gledati izravno u oči.
»Učini si uslugu i razmisli, Lena. Zapitaj se šalim li se. Želim li te samo
zastrašiti. Ili sam apsolutno sposoban ubiti te.«
»Ne šališ«, izustila sam. Disanje mi je pod njegovom težinom padalo još teže.
No barem je izgledalo kao da mi razum donekle funkcionira. Izdvojila se jedna
sasvim jasna misao. Jedna, koja je vjerojatno već duže bila tu, ali se zaplela u
klupko s ostalim mislima: odjeća koju nosim.
»Objasnit ću ti samo jedan jedini put, Lena. Zato pažljivo slušaj.«
Donje rublje, čarape, suknja, bluza i prije svega cipele, koje su mi bile
premale. Koje su očito pripadale nekom drugom.
»Odsad ćeš biti dobra majka i supruga. I držat ćeš se mojih pravila. Jesi li
razumjela?«
»Gdje je majka tvoga sina?«
Na trenutak se činilo kao da je uistinu iznenađen.
»Gdje mu je majka?« ponovila sam, naglašenije.
 Srce mi je poskočilo iz prsnog koša i sada lupalo u vratu.
»Ti si njegova majka.«
Uspravio se. Nehotice sam odahnula s olakšanjem, kad sam bez njegove težine
na sebi konačno opet mogla slobodno disati.
»A sad ustaj. Dosta si se odmarala.«

Postojalo je još jedno dijete, djevojčica. Primijetila sam je tek nakon što mi je
pomogao da se pridignem. Ukočena, u pidžami koja joj je bila prevelika, i
ozbiljna, blijeda lica stajala je u okviru jednih obješenih vrata, koliko dugo već,
ne znam. Činilo se kao da djevojčica nešto pritišće na prsa. Razabrala sam crvenu
prošaranu dlaku. I uši. Mala životinja.
»Hannah«, rekao je. »Mama se probudila.«
Djevojčica nije ni trepnula. Ocijenila sam da je nešto mlađa od dječaka. Bila
je manja i još malo sitnija od njega, imala je jednaku šiljatu bradu i jednake tanke
kovrče, samo plave. Taj je monstrum imao sina i kćer.
»No, dođi, Hannah«, mahnuo joj je nestrpljivo. »Odvaži se i slobodno povedi
gospođicu Tinky. Mama je konačno opet kod kuće.«
Djevojčica gotovo sasvim stisne oči. Naravno da je morala primijetiti da nešto
nije u redu. Na kauču u dnevnom boravku previjala se nepoznata žena. Morala je
vidjeti da nisam njezina majka. Moje usne bezglasno su oblikovale »Pomozi mi«.
Djevojčica me gledala nepomičnih očiju, ni treptaja. Zatim se na peti okrenula
i nestala iza ugla u hodnik ili susjednu sobu.
Zabezeknuto sam rukom pokrila usta i u nju zastenjala, dok mi je tijelo
munjevito obuzimala hladna panika. U ušima mi je hučalo. S velike udaljenosti
čula sam njegov glas: »Djeci si jako nedostajala. Imate štošta nadoknaditi.«
»To... nije moguće«, čula sam vlastiti glas, koji je zvučao strano i izobličeno.
»Ovo su tvoja djeca. Ja sam tvoj muž. Mi smo sretna obitelj.«
»To nisu moja djeca«, jecao je moj izobličeni glas.
»Mi smo sretna obitelj. Ja sam tvoj muž«, opet iznova. »Ja sam tvoj muž. Ovo
su tvoja djeca. Nemaš nikoga više, samo nas. Bit će ti bolje čim to shvatiš.«
Nekoordinirano sam klimala glavom, htjela sam zapravo odmahnuti, ali kao
da sam odjednom zaboravila kako se to radi. Uto je njegova ruka poletjela prema
naprijed, obuhvatila mi usne, stisnula mi obraze. Njegove su zjenice svjetlucavo
treperile, čeljust mu je škrgutala. Grabežljivac, lovac, monstrum, odsad moj muž.
Moj muž koji se ne šali, na što me u ovom trenutku očito htio podsjetiti, kad je
rekao: »Znaš li kako se čuje kad netko nekome razbije lubanju, Lena? Kao kad
baciš lubenicu na pod. Bam!«
Lecnula sam se.
»Tako se čuje – bam! Zanimljiv zvuk.«
Policajci nisu rekli ništa. Samo su nijemo sjedili, njihova lica bila su odjednom
posve prazna, ništa na njima što bih mogla iščitati. Obuzeo me besmislen strah da
sam nešto krivo rekla. A odjednom i još nešto, nešto hladno, razdiruče, krivnja.
Osjećala sam se krivom što nosim ožiljak koji pripada tebi.
»Oteo me da djeci nabavi novu majku«, sažmem i iscrpljeno potonem u jastuk,
možda i zato da izbjegnem njihove poglede. Piljim u strop. »Koji je danas
datum?« upitam.

Hannah

Sestra Ruth je skuhala svježi čaj i namazala mi maslac na kruh. Nožem iz ladice
za pribor koju je netko očito zaboravio zaključati. Rekla sam joj da nije vrijeme
za jelo, ali vjerojatno se prestrašila jer je moj želudac vrlo glasno klokotao. Kao
medicinska sestra morala bi znati da je to samo zrak u mom trbuhu, ništa opasno
od čega bih se mogla odmah razboljeti. Ali sigurno me nije baš pažljivo slušala
kad sam joj pokušala objasniti kako nastaje kruljenje u želucu i što ono znači.
Umjesto toga neprekidno se ispričavala što se tek sad sjetila dati mi jesti iako sam
već mnoge sate ovdje.
»Evo, dijete«, kaže i stavi tanjur preda me na stol, posred slike moje obitelji
koju sam nacrtala. Samo tatina glava s crvenom mrljom sa strane još proviruje
ispod tanjura, jer je on najveći od nas. Mi ostali nestali smo ispod.
»Kantina se otvara u sedam pa ti onda možemo donijeti nešto drugo. Srijedom
uvijek imaju senzacionalan kolač od jabuka. Obavezno ga moraš probati.«
Zahvalim se. Treba uvijek biti pristojan.
»Hajde, počni jesti, Hannah«, kaže sestra Ruth.
Uzmem kruh u ruku i odgrizem jedan mišji zalogaj. Tata također uvijek
donese kruh nakon što je bio u kupnji, ali uvijek samo jedan jer kruh se upljesnivi,
a plijesan nije dobra za zdravlje.
Sestra Ruth stoji pokraj stola i promatra me dok jedem.
»Kad budeš gotova, trebala bi malo prileći.« Kimne prema krevetu na lijevom
zidu pokraj velikog metalnog ormara. »Ovo je bila duga noć za tebe. Godit će ti
malo mira.«
»Ali mislila sam da idemo k mami«, kažem i opet odložim kruh na tanjur.
»Da, naravno da idemo. Ali prije toga bih još htjela porazgovarati s
policajcima.«
»Zbog djeda?«
Sestra Ruth uzme kruh s tanjura i opet mi ga stavi u ruku.
»Između ostalog. Molim te, Hannah, pokušaj malo jesti. Znam da od silnog
uzbuđenja vjerojatno ne možeš ništa progutati, ali barem koji zalogaj, ha?«
Uzmem ih pet, jer mislim da je pet dobar broj. Za svakog iz moje obitelji po
jedan. Jedan za mamu, jedan za tatu, jedan za gospođicu Tinky, jedan za sebe i za
Jonathana čak jedan posebno velik, jer on mora čistiti tepih.
»Više ne možeš?« upita sestra Ruth.
 Odmahnem glavom. Tako izgrizen kruh ima obrise Afrike. Afrika je nakon
Azije drugi najveći kontinent na Zemlji. Ondje žive lavovi i zebre i crnoleđi
čagljevi.
»No dobro, dođi onda«, kaže sestra Ruth i za naslon povuče moju stolicu da
ustanem.
Krevet u sobi za odmor je vrlo tvrd i nema posteljine, samo plahtu. Sestra Ruth
uzme jastuk i složenu deku iz metalnog ormara i ušuška me. Oči mi se odmah
sklapaju, a zapravo ne želim spavati da ne propustim trenutak kad ću konačno
moći k mami. Sestra Ruth sjedne pokraj mene na rub kreveta. Osjetim kako mi
miluje kosu i zamišljam da je to mama.
»Da ti ispričam nešto prije spavanja?« upita njezin glas.
Kimnem.
»Imaš li želju?«
»Volim kad mi mama priča o zvijezdama«, šapnem. Nije to tajna zbog koje
bih morala šaptati, ali glas mi je odjednom također jako umoran.
»Zvijezde. No dobro«, kaže sestra Ruth. »Da malo razmislim... Evo, znam. To
je jedna priča koju je moja kći naučila u vrtiću. Morala sam joj je često pričati
prije spavanja. Osobito kad je bila tužna i trebala malo ohrabrenja.«
»Nina, slatkojedac«, šapnem svojim umornim glasom.
»Da«, nasmije se sestra Ruth. »Nina, slatkojedac. Dakle: Bile jednom dvije
zvijezde. Jedna velika, jarkocrvena i jedna mala, čije je svjetlo još uvijek bilo
pomalo zagasito. I bile su najbolje prijateljice. Danju su spavale da se odmore za
noć, no čim bi ona pala, zajedno su ludovale na nebu. Mala zvijezda divila se
svojoj lijepoj, velikoj crvenoj prijateljici pa se i sama jako trudila zračiti što
ljepšim svjetlom. Jedne večeri, dan se prvo zaogrnuo u sivo, a noć si je uzela još
vremena, strašan je udarac prenuo malenu zvijezdu iz sna. Prestrašeno je gledala
oko sebe, ali razlog za zaglušujući zvuk nije nalazila. Čula je pokraj sebe svoju
veliku crvenu prijateljicu kako mirnim glasom govori: »Sve je u redu, mala moja
zvijezdo. Ne boj se i odspavaj još malo. Obećavam ti da ću noćas osobito jako
blistati, samo za tebe.
»I upravo tako je i bilo: Te je noći velika prijateljica sjajila jače nego ikad
prije, jače nego sve druge zvijezde u cijeloj galaksiji, a mala ju je zvijezda još više
voljela i još joj se više divila. I sljedećih je noći njezina velika prijateljica izvodila
majstorije na mračnom nebu. Sve dok se jedne noći mala zvijezda nije probudila
i shvatila da je njezina prijateljica nestala. Mala se zvijezda panično osvrtala oko
sebe, ali njezine prijateljice nije bilo nigdje. Malu je zvijezdu uhvatio strah, i još
veći strah kad je primijetila da je okružuje strašna, gusta, siva magla. Počela je
dozivati svoju prijateljicu, ali odgovora nije bilo. Pa je silno plakala jer joj je
nedostajala njezina prijateljica i jer se osjećala jako usamljeno. Ostale su zvijezde,
naime, bile predaleko da bi se s njima mogla sprijateljiti, a ionako joj nitko ne bi
mogao zamijeniti njezinu voljenu, veliku crvenu prijateljicu. Mala je zvijezda u
očaju zazivala Boga, najveću silu koju je poznavala. I zaista Bog joj je došao, a
ona mu se izjadala. Da joj je prijateljica nestala i da je sada sama, da je gusta
magla strašno plaši...«
 »Nisam to mislila!« Stvarno sam se trudila slušati što duže, ali sad sam ipak
morala prekinuti sestru Ruth. To je nepristojno, znam. Ali uvijek treba reći kad
netko nešto radi pogrešno. »Mislila sam da mi pričate o pravim zvijezdama, ne
bajku.«
»Oh«, kaže sestra Ruth i počeše se po glavi. »Misliš, o zviježđu ili tako
nešto?«
Kimnem.
»Tja, žao mi je, Hannah. Iskreno da ti kažem, ja ti se uopće ne razumijem u
to. Ali, ne želiš li možda ipak dati ovoj priči priliku? Zaista je jako lijepa, pričekaj
još malo.«
Odmahnem glavom i okrenem se na drugu stranu od sestre Ruth. »Ne želim
da se Bog miješa u priču. Moja mama kaže da je Bog čudovište.«

Lena

»Šesnaesti je rujan«, odgovori »Cham« na moje pitanje o datumu.

Četiri mjeseca, dakle.
Tvoj me muž, Lena, četiri mjeseca držao zatočenu. Možda misliš, pa to nije
ništa. Ti si godinama izdržala s njim. Rodila mu djecu i glumila s njim obitelj.
Sjećam se kako sam prve večeri sjedila pokraj njega na kauču, ukočena od
preneraženosti. Kako sam krajičkom oka virila prema njemu i kako sam se mogla
samo diviti njegovoj kamuflaži. Pristao muškarac koji se odjenuo posebno za
»našu posebnu prvu večer«, nije više nosio traperice i izblijedjelu majicu kratkih
rukava, već je bio uredno odjeven u tamne hlače i svijetloplavu košulju. Izgledao
je kao da je upravo stigao iz ureda ili kao da upravo ide na sastanak. Nije to bio
onaj nenjegovani, smrdljivi monstrum rošavog lica i praznih, crnih očiju, kao iz
filma strave. Sjećam se i kako su me promatrala tvoja djeca, koja su također
djelovala normalno, posve normalno, a istodobno i nisu. Kako su mogla veselo
brbljajući u pidžamama čučati ispred peći i grijati ruke? Čak i djevojčica koja je
do maloprije nepovjerljivo stisnutih očiju stajala u dovratku, sada se od užitka
hihotala, kad je bratu stavila mačku na gola stopala.
»Ugrizi ga, gospođice Tinky!« viknula je djevojčica, a ja sam neprestano
mislila: Ovo ne može biti istina. Ovo se ne događa. Ovo nije stvarno.
I još se sjećam kako sam te te večeri žalila, Lena. Ženu, čije cipele sada nosim.
Jadnu ženu iz kolibe koja je očito ovdje bila prije mene. Koja je, kako sam
shvatila, sad mrtva, bam!, razbijena lubanja. Tvoje cipele bile su mi najizričitije
upozorenje. A ipak sam odmah znala da neću igrati tu luđačku, bolesnu igru.
Morala sam se sabrati i skupiti snagu, da se odmorim od njegovih napada,
njegovih udaraca, a zatim naći izlaz. On ili ja. Netko od nas dvoje – vjerojatno mi
je već te prve večeri bio jasan taj neizbježan kraj.
Izlaz sam odmah otkrila. Vrata, o kojima je bila riječ, bila su drvena i
osigurana dvama ključevima. U džepu njegovih hlača zveckao je metal kad se
kretao. Pretpostavljala sam, dakle, da je ključeve stalno nosio sa sobom. Vrata su
bila s moje lijeve strane, samo nekoliko metara udaljena od kauča na kojem sam
sjedila s njim. Nije bilo hodnika ili zasebnog ulaznog dijela. Odmah iza vrata
počinjala je ova prostorija, nešto između dnevnog boravka i kuhinje. Na drugoj
strani, dalje u unutrašnjosti kolibe, pretpostavljala sam da iza jednog prolaza
dolazi mali hodnik koji vodi u spavaće prostorije i smočnicu, u kojoj sam se
probudila nakon otmice. Vjerojatno je postojala još i kupaonica ili barem zahod.
S jedne strane jedva sam čekala da mi pokaže ostale prostorije, kako bih se mogla
bolje orijentirati i potražiti druge mogućnosti za bijeg. S druge sam strane slutila
što će se dogoditi kad večer dođe kraju, a mi odemo u krevet. Na trenutak sam
odlutala u glupu, malu nadu da će me naprosto vratiti u smočnicu i preko noći me
vezati za umivaonik.
Prozore sam, barem u dnevnom boravku, morala odmah isključiti kao
mogućnost za bijeg. Bili su zakovani izolacijskim pločama. On je stvarao dan i
noć. Poput Boga. Ta je misao imala okus žuči. Krajičkom oka izbrojala sam vijke,
na svakom prozoru preko četrdeset, koje bez odgovarajućeg alata vjerojatno nikad
ne bih mogla odviti.
Vrata s moje lijeve strane, dosad nisam vidjela drugu priliku. Ona su vodila
van, kamo god, ali u svakom slučaju van. Moram doći do ključeva. Ili ga ubiti.
No i za to bi mi trebalo nekakvo oružje. Pogled mi se protegao na drugi dio
prostorije, blagovaonski dio. Četiri stolice poredane oko stola bile su od masivnog
drva. I metalnim kutnicima ušarafljene u podne daske. Na zidu iza blagovaonskog
kutka bili su kuhinjski elementi. Primijetila sam praznu radnu plohu i brave, brave
na svakom jebenom ormaru. Kratko sam se ponadala u ladice, zamišljala kako
vadim nož, najbolje jedan od onih oštrih koji režu sve, čak i meso. Ali zapravo
sam odavno slutila da su prazne.
Čula sam svoj uzdah.
»Jesi li umorna, Lena? Bi li radije išla u krevet?«
Prenula sam se.
»Ne, ne. U redu je, hvala.«
Maknuo je svoju tešku ruku s mog ramena i pogledao na sat. Virnula sam na
brojčanik. Prošlo je pola osam.
»Djeco, mama je u pravu. Već je kasno. Vrijeme za krevet.«
Djeca gunđaju.
»Bez pogovora! Morate slušati kad mama nešto kaže!«
Djevojčica je okrenula glavu prema meni i uputila mi mrk pogled.
»Mogu slobodno još malo ostati budni«, oprezno sam primijetila.
»Ne, kasno je.« Mašući da ih potjera ustao je s kauča. »Idemo, vas dvoje, prati
zube!«
Djeca su poslušno ustala.
»Smije li gospođica Tinky spavati kod nas, tata?« upitala je djevojčica.
»Ne, ona ostaje u dnevnom boravku, inače opet nećete cijelu noć spavati«,
rekao je, a onda prema meni: »I ti, molit ću.«
Nekako sam se uspjela pridići, ovu predimenzioniranu ranu koja je bila moje
tijelo uspraviti u okomit položaj. Tvoj me muž primio za ruku, da mi pruži
oslonac. Opreznim koracima vukla sam se za djecom, iz dnevnog boravka u uzak
hodnik.
S desne strane djeca su stala pred zatvorenim vratima. Progurao se pokraj
mene, protegnuo se prema dovratku, dohvatio ključ koji je ondje stajao i
otključao. Djeca su šmugnula unutra. Okrenuo se prema meni, uz cerek ispustio
ključ u džep i napravio naredbeni pokret glavom.
Kupaonica je bila poput tunela i jedva dovoljno velika da svi četvoro stanemo
u nju. S lijeve strane bio je umivaonik, ispod kojeg je stajao kanistar s vodom,
ravno WC, koji je više nalikovao na malu, bijelu bačvu, desno stara cinčana kada
bez slavine. Iznad kade, samo nekoliko centimetara niže od stropa, u zidu sam
primijetila rupu veličine šake, kroz koju se vidio komad odrezane cijevi.
Pretpostavila sam da je to nekakav odvod, koji je očito funkcionirao osrednje jer
se u zraku osjetilo nešto žitko, pljesnivo. Prozora nije bilo, sa stropa je kao i u
smočnici visjela samo gola žarulja.
Djeca su pograbila svoje četkice, koje su se nalazile u dvije šarene plastične
čaše na polici iznad umivaonika. Pogled na čaše učinio mi se apsurdno užasnim.
Dok sam jezikom dodirivala rupu u donjoj čeljusti, zamišljala sam kako ovaj
muškarac, tvoj muž, kao i tisuću drugih kupaca u drogeriji stoji pred policom s
potrepštinama za pranje zubi i vašoj djeci s ljubavlju bira motive koji će ih veseliti.
Na plavoj dječakovoj čaši vitez je sjedio na konju, a na roza čaši djevojčice plesala
je princeza na cvjetnoj livadi. Zamišljala sam kako ovaj muškarac stoji na
blagajni, plaća čaše i kako nitko ne sluti da one svoje mjesto neće naći u
normalnom domu, nego ovdje, u ovoj rupi u kojoj su ljudi zatočeni.
»Čišćenje kupaonice je naravno zadaća domaćice. Ali bez brige, za WC se
brinem ja.« Tek mi je kasnije postalo jasno što je time mislio. Budući da u kolibi
nije bilo tekuće vode, koristili smo kompostni zahod, kod kojeg fekalije odlaze
izravno u posudu punjenu malčem od kore drveta i ona se povremeno mora
isprazniti; vani. To, jasno, nije mogao prepustiti domaćici, za nju više ne postoji
vani.
»Dobro«, odredio je pogledom na sat. »Tri minute su prošle.«
Kao na zapovijed djeca su sinkronizirano ispljunula pjenu u umivaonik. Zatim
su jedno za drugim oprala lice vodom iz kanistra.
»Mama vas danas stavlja u krevet«, priopćio im je uz velikodušan smiješak.
»Konačno!« ozario se dječak i posušio obraze ručnikom.
Tvoj me muž izveo na hodnik, djevojčica nas je slijedila i zatvorila kupaonska
vrata za sobom. Nisam shvatila što čekamo, sve dok dječak nije izašao, a
djevojčica šmugnula na njegovo mjesto u kupaonicu. Znači, ostavlja ih bez
nadzora na zahodu, zaključila sam i u tome prepoznala tračak mogućnosti. Iako
mi u prvom trenutku nije palo ništa drugo na pamet osim čaša s dječjim sličicama.
Kad bi ih nekako uspjela slomiti. Slomljena plastika može biti jako oštra, oružje.

Djeca su dijelila malenu sobu u koju je taman stao krevet na kat. Drveni zidovi
bili su oblijepljeni slikama koje su sami naslikali i nažvrljanim crtežima. Pokušala
sam prepoznati motive, ali svjetlo, koje je ponovno bacala žarulja, bilo je slabo.
Jedan prozor, zakovan, naravno. Dječak se ljestvama popeo na gornji krevet,
djevojčica se uvukla u donji.
»Moraš ovdje sjesti«, rekla je djevojčica više mehanički nego kao poziv, i
potapšala mjesto pokraj sebe. »Uvijek tu sjediš.«
Preko ramena sam pogledala u tvog muža, koji se smješkao i prekriženih ruku
naslonio na dovratak. Neodlučno sam prišla bliže i sjela, pognute glave i
pogrbljena, da ne udarim u gornji krevet.
»A sada ćeš nam ispričati priču. Kao uvijek.«
»Ja...«
»Vidi, mama!« Odjednom se pokraj mene pojavilo dječakovo lice. Objesio se
nogama za drvenu dasku, koja ga je trebala štititi od pada s kreveta noću, i visio
naglavačke. »Letim!«
»Prestani, Jonathan«, procijedila je djevojčica. »To je opasno za tebe. A osim
toga, sad ćemo poslušati priču.«
»OK«, progunđao je i zaljuljao se natrag. Iznad mene je kroz podnicu provirio
madrac, dok se namještao u ležeći položaj.
»Ja bih nešto o avionima!«
Djevojčica je cmoknula.
»To ne određuješ ti. Ja sam starija, ja smijem odabrati.«
»Uvijek ti hoćeš odlučiti!«
»Da, i to s pravom...«
»Dosta!« Sve troje smo se lecnuli. Tvoj muž. »Nema priče. Ustani, Lena.«
»Ali, tata«, čula sam dječaka od iznad.
»Ne. Vas se dvoje ne znate ponašati. Ustani sad, Lena.«
Ne znam zašto sam ostala sjediti. Je li me ta iznenadna promjena raspoloženja
paralizirala ili cijela situacija, odurna normalnost brata i sestre koji se svađaju u
ovim odurno drukčijim okolnostima. Ali učinila sam to, naprosto sam ostala
sjediti, samo sam piljila.
Oči tvog muža su se suzile.
»Ustani. Sad. Lena.«
Zastao mi je dah. Svaku riječ i to kako ih je naglasio, osjećala sam kao ubod
nožem, koji mi je pogodio pluća, omlohavio ih, počela sam plitko disati, gotovo
dahtati. Uto sam osjetila nježan dodir na koljenu. Ruka tvoje kćeri. Pogledala sam
je.
»Moraš sad ustati«, šapnula je jedva čujno. U djeliću sekunde pogledale smo
se u oči. Zatim se naglo bacila na drugu stranu, tako da sam joj vidjela još samo
uska leđa, i povukla prekrivač preko ramena. Ustala sam kao u snu, kao
hipnotizirana njezinim glasom.
»Reci djeci laku noć, Lena«, rekao je tvoj muž, ponovo se smješkajući.
»Laku noć, djeco.«
 »Laku noć!« odjeknulo je jednoglasno, dok je zatvarao vrata za nama. Kao
maloprije pred kupaonicom i sad je skinuo ključ s dovratka i zaključao. Zaključao
je djecu na spavanje. Pokrila sam usta rukom da prigušim zvuk.
»Tako«, nasmiješio se, nakon što je ponovno odložio ključ na dovratak. »A
sad mi...«

Prenula sam se. Zvoni, glasno i neko vrijeme neprimijećeno, sve dok se i »Cham«,
koji djeluje odsutno, također blago ne lecne, pri čemu mu s krila na pod skliznu
notes i olovka. Umjesto da ih pokupi, uzvrpolji se i malim pokretima stane lupkati
po sakou, gurne ruku unutra i iskopa mobitel iz unutarnjeg džepa.
»Giesner«, prostenje svoje ime. Pokušam razabrati ono što isprekidano dolazi
s druge strane veze, ali pištanje EKG uređaja smeta i otežava mi. Kaže: »U redu,
trenutak«, makne telefon s uha i prodorno me pogleda. »Naši su ljudi pronašli
kolibu. Trebaju li se na nešto pripremiti pri ulasku?«
Odmahnem glavom. »Pogodila sam ga, snježnom kuglom. Jednom sam
snažno...« Uhvatim se sa strane za zatiljak i zastanem.
»Oborili ste ga?«
Kimnem.
»Uđite«, odredi Giesner na telefon.
Potonem u jastuk i zatvorim oči. U mislima čujem glas. On kaže: »Vidiš li
kako nam je lijepo?«
»Da, dušo, zaista nam je lijepo«, nijemo odgovorim i nasmiješim se.

Lena

»Lena?«
»Hm?«
»Mislite li da možete nastaviti s pričom?«
Otvorim oči i pokušam se uspraviti u sjedeći položaj. »München« odmah
poskoči sa stolice da mi namjesti jastuk na leđima, kako bi mi bilo udobno.
»Još trenutak, molim vas, u redu?«
Kimne s razumijevanjem, a »Cham« kaže: »Uzmite si vremena, koliko vam
treba.«
Razmislim gdje bih mogla nastaviti. Sad dolaze neopisive stvari, Lena. Mudro
postavljena zagrada oko stvari koje policajci ne moraju nužno znati. Ali ti, Lena,
ti moraš znati što mi je učinio.
Skrenem pogled s »Münchena« na »Chama«. »München« smeteno lomi
dlanove. »Cham« se, uzdahnuvši, nagne u stolici prema naprijed i podigne notes
i olovku koji su mu skliznuli s krila kad mu je zazvonio mobitel. Mislim da
očekuju silovanje, brutalnu, sirovu stvar. Posve je razumljivo da se prvo moram
sabrati prije nego što počnem pripovijedati o tome. Oni ne mogu zamisliti da ima
i drugih stvari.
Ovo je samo za tebe, Lena:

»Tako«, nasmiješi se, nakon što je odložio ključ dječje sobe na dovratak. »A sad
mi.«
Napela sam ramena, ukočila leđa i stisnula šake. Očekivala sam posve isto što
i policajci koji su moju priču pratili do ovog dijela.
Mislila sam na Kirsten i na to kako je došla kući, prošle godine, u ono
neodređeno, sivo doba između noći i jutra, kad sav svijet leži u krevetu i nitko ne
čuje tvoje prigušene krikove ili se nađe na putu, da strgne s tebe zvijer i pomogne
ti. Mislila sam na to kako se srušila uza zid u našem hodniku, blijeda poput duha,
izgrebana lica i poderane haljine, i kako sam ja čučala pokraj nje i nisam se usudila
primiti je za ruku.
»Pa zašto se nisi borila?« pitala sam jer sam bila glupa i jednostavno umorna,
ne još sasvim bistre glave, jer sam skočila od straha usred sna kad sam čula buku
kojom je Kirsten uletjela u stan. Jer sam spavala kao i sav svijet dok je Kirsten
napadnuta u stražnjem dvorištu neke zgrade.
Kirsten mi je okrenula blijedo, nepoznato lice i rekla: »Jer sam u tom trenutku
bila mrtva. Nisam više imala tijelo. Ruke kojima bih mlatarala oko sebe. Noge
kojima bih ga mogla udarati. A moj duh je bio negdje drugdje.«
Na to sam računala, Lena. Da ću pod njim odmah umrijeti i samo sam se
nadala da neće predugo trajati. Ali pravila sam se važna, stisnula šake i ispravila
leđa, iako je u njima još uvijek odjekivala bol udaraca koje mi je zadao tvoj muž
ranije toga dana. Podigla sam bradu i pogledala ga u oči. Mislila sam na Kirsten
koja je preživjela svoju vlastitu smrt. Koja je bila tako jaka. I ja ću biti. Ako mi
mora uzeti tijelo, duh neće dobiti nikada.
»No dobro«, viknula sam u naletu prkosa i obijesti. »Obavimo to.«
Vidjela sam kako mu se lice raspada, Lena. Kako mu izmiču crte lica, cijela
njegova konstrukcija i kako mu treba neko vrijeme da se opet sastavi. Uhvatila
sam ga nespremnog. Lijevo mu se oko trzalo, a smiješak koji je namjestio,
djelovao je nesigurno. Ali i dalje je bio jači od mene, bio je muškarac koji se ne
šali, bio je Bog, a ja crv, i to mi je morao dokazati. Zgrabio me za ruku i odgurao
preko hodnika u kupaonicu.
»Za tebe je korištenje zahoda predviđeno za sedam sati ujutro, dvanaest i
trideset te za sedamnaest i dvadeset sati, recitirao je, dok je kopao ključ od
kupaonice iz džepa. »Sad je dvadeset sati.« Vidjela sam kako mu prsti drhte, jedva
primjetno, ali drhtali su. To je bio milostiv trenutak, Lena.
Otključao je, ušla sam unutra i okrenula se prema njemu očekujući da će
zatvoriti vrata za mnom. Nije mi bilo na kraj pameti da bi moglo biti drugačije,
nakon što je prethodno djecu također pustio samu na zahod.
 »No, izvoli«, rekao je i glavom mi pokazao prema unutrašnjosti prostorije.
Poskočila sam za njegovim pogledom, prema školjci. To je sigurno bio test,
odmjeravanje snaga kao revanš za milostivi trenutak koji mi je upravo pružio.
»‘Ajde.«
Odskočila sam unatrag. Tvoj muž je stajao na vratima, odvratno nehajno,
lijevu je ruku pružio i dlan podupro o okvir vrata, nakrivljene glave i sa smiješkom
iz kojeg je nestala sva nesigurnost.
»Ne«, rekla sam.
»Idi na zahod, Lena.«
Stisnula sam usne i polako odmahnula glavom.
»Rekao sam da ideš na zahod.«
»Onda izađi. Neću pred tobom na zahod.«
»Da, itekako hoćeš, Lena. Jer ti radiš sve što ti kažem.«
Već je zakoraknuo prema meni. Bacila sam ruke u zrak i zastenjala: »Čekaj.
Oprosti. Oprosti.« Htjela sam se boriti, biti jaka, to svakako. Ali nisam mogla
riskirati da me još jednom danas pretuče. Zastao je i pogledao me nepovjerljivo.
»Nije... mi sila.«
Bez emocija, bez emocija – samo njegov pogled, pokušala sam ga izdržati.
»Rekao sam: korištenje zahoda predviđeno je za sedam sati ujutro, dvanaest i
trideset te za sedamnaest i dvadeset sati.«
Spustila sam ruke i snažno kimala glavom.
»Znam. Zapamtila sam. Sedam sati ujutro, dvanaest i trideset te za sedamnaest
i dvadeset sati. Ali nije mi sila.«
Osjetila sam kako mi je usnama preletio osrednji smiješak. »Nije mi sila«, još
sam jednom rekla. »Možemo odmah u krevet.«
Sve se odvilo tako brzo da nisam stigla ni uzmaknuti, nisam ni podigla ruke,
ni još jednom duboko udahnula ili trepnula između prije i poslije.
Želiš li znati, Lena? Želiš li znati što tvoj muž učini kad se opireš pred njim
ići na zahod? Jesi li to možda i sama doživjela?
Onda znaš kako je kad te baci na tlo. I sama si se grčila i stavljala ruke pred
lice da zaštitiš osjetljiv šav na čelu. Pokušala si još jednom duboko udahnuti jer
će to biti posljednji put, prije nego što te počne udarati nogama u trbuh. I stisnula
si oči u očekivanju velike boli. Koja nije došla. Još si jednom duboko udahnula,
jer će sad, sad će doći, bol... ali ne, ni udarci, ni bol, samo neki neobičan zvuk
zujanja. Onda si se usudila virnuti kroz raširene prste. I vidjela ga, svog muža,
kako stoji nad tobom raširenih nogu, s rukom na zatvaraču hlača. Od straha si
zaboravila udahnuti treći put, sada kad je stvarno potrebno, jer ćeš ubrzo morati
zadržati zrak, dok se on olakšava po tebi, na tebe i postaje toplo i koža ti gori,
kroz odjeću koja se natapa, tvoja odjeća, tvoja kosa. Znaš što znači koprcati se, a
naprosto ne moći nikamo. Kakav je osjećaj kad ti posljednji štrcaji završe izravno
na licu, kad na stisnutim usnama osjetiš kap, onda opet začuješ zatvarač, zzzz, a
zatim njega, svog muža, koji ti kaže, mirno ti kaže: »Nadam se da sad razumiješ
zašto je tako važno pridržavati se satnice za korištenje zahoda, Lena. Nikad ne
možeš znati hoće li ti nešto ipak pobjeći.«
 Vjerojatno si nakon toga povratila, Lena, a tvoj te muž natjerao da očistiš
kupaonicu, ravnodušan prema tome što snažno drhtiš i od gađenja hropćeš.
Očistila si kupaonicu, na koljenima, mokre kose i u natopljenoj odjeći, dok je on
opušteno prekriženih nogu sjedio na rubu kade i promatrao te. Možda su prošli
sati dok nije bio zadovoljan tobom. Onda si se morala skinuti i stati u kadu. Prao
te, pa ipak si bila prljava, »ah, Lena, kako si opet tako prljava«, posušio i odveo u
spavaću sobu.
Ako si i ti, Lena, doživjela ove stvari, onda znaš da se jednostavno ne nogu
prepričati, jer na čovjeka utječu posve drugačije od onih brutalnih, sirovih stvari,
koje su grozne, svakako, ali nisu nove. Policajcima su one poznate, te stvari.
Dovoljno su ih puta čuli pa sada mogu pognuta pogleda i lomeći ruke sjediti preda
mnom. I pogađaju ih, te stvari, vjerojatno, ali su, u konačnici, dio njihova posla i
smatraju se obavljenima, čim se zapiše riječ »silovanje«. Ono ne zahtijeva detalje.
Tu imamo muškarca koji leži na ženi i ona je vrlo vjerojatno u bolovima, točka.
Ta žena ja mogu biti, Lena. Ta žena ću biti kad odjel za istragu projuri kroz kolibu
i pregleda plahte. Protiv toga ne mogu ništa.
Ali sasvim sigurno neću biti ona žena, koja je plačući na koljenima puzala u
lokvi urina i bljuvotine u kupaonici. Ja sam svoju zagradu stavila. Čvrsto i bez
mogućnosti pregovora.

Policajci su međutim još uvijek strpljivo čekali neizbježan dio. Kimnem kao znak
da sam spremna nastaviti.
»Nakon što je zaključao djecu na spavanje, odveo me u spavaću sobu. Na
desnoj strani uzglavlja visjele su lisičine. Nisam smjela otići.« Podignem rukav
bolničke pidžame i prvo »Chamu« pa »Münchenu« ispružim desnu ruku. Oko
mog ručnog zgloba još se uvijek proteže blijedocrvena traka izderane kože.
»Vezao me lisičinama za uzglavlje, uvijek. I noću, kad smo spavali.
Pretpostavljam da je to činio kako ne bih potajno ustala, počela tražiti ključeve.
Ili ga pokušala ugušiti jastukom.«
»Cham« upiše nešto u notes.
»On...«, zausti s oklijevanjem, »vas je dakle...«
»Da«, odgovorim.
Samo »Da«. To je dovoljno da se potvrde brutalne, sirove stvari, Lena. Vrlo
je jednostavno. Možda će mi još nekad kasnije pristupiti neka policajka kako bi
saznala kako se točno to odvijalo. To je i u Kirsteninom slučaju tako bilo. Pošalju
žene jer misle da će biti lakše o takvim stvarima razgovarati sa ženama. Ali na
kraju sve ostane na pitanju o kojim se otvorima na tijelu radilo i jesi li jasno dala
do znanja da nisi suglasna s »općenjem«.
»Jeste li rekli ne?« upitala je tada policajka Kirsten, no bilo je dovoljno da joj
Kirsten uzvrati pitanjem: »Je l’ vi to ozbiljno?«.
Ako ništa, na trenutak imam svoj mir.
 Sve dok iznova ne zazvoni »Chamov« mobitel. Ionako ne razumijem o čemu
je riječ pa se okrenem u svoj jastuk i odlutam. Noćas nema okova... Smješkam se,
nema okova.

»Cham« se nakašlje. Ruku koja drži telefon spustio je u krilo. Razgovor je već
završio. Ili je stvarno bilo tako brzo ili sam kratko zadrijemala.
»Što je?« upitam i pokušam opet sjesti. Ovaj put »München« mi ne priskoči u
pomoć s jastukom. Sigurno misli da ću se radije sama pomučiti, nego da upravo
sad moram podnositi fizičku blizinu muškarca.
»Cham« pričeka da se namjestim. Zatim kaže: »Našli su ga. I dječaka.«
»Je li sve u redu?«
»Našli su ih«, kaže »Cham« još jednom kao da je to odgovor. Ipak kimnem,
kažem: »Srećom«, a zatim, jer je gotovo, stvarno i doista i uistinu gotovo: »Jasmin
Grass. Moje ime je Jasmin Grass. Datum rođenja: 28.03.1983., stanujem u
Regensburgu. Majka mi se zove Susanne, također Grass. Ona stanuje u
Straubingu. Možete li je nazvati?«
»Cham« djeluje iznenađeno, ali samo na trenutak.
»Naravno, nema problema.«
»Hvala«, nasmiješim se.
»Ali postoji još nešto, Jasmin.«
Smiješak mi se ukoči. Način na koji je naglasio moje ime. Njegovo lice.
Pištanje EKG uređaja promijeni ritam.
»Što to?« oprezno upitam.
»Prethodno ste rekli da ste oborili svog otmičara.« Baci kratak pogled u notes.
»Snježnom kuglom.«
»Da«, snažno kimam. »Zašto?«
»Cham« ne kaže ništa, pogleda u »Münchena«, pa u mene, pa ponovno u
»Münchena« i onda mu pruži svoj mobitel. »München« ga uzme, zagleda se u
ekran i konačno digne pogled prema meni.
»Pa što je?« upitam u milisekundnom taktu EKG tonova. »Što se događa?«

Matthias

Na trenutak je nastupio mir, neko nepoznato prihvaćanje, samo Karin i ja i nebo,

na kojem se rasprostirao novi dan. Trenutak u kojem smo se grčevito zagrlili bio
je poput otoka, poput malog, dobrodošlog bijega. Nedvojbeno nećemo ondje, gdje
smo bili, ostati vječno, uskoro će se otvoriti vrata i netko će ući, Gerd ili Giesner
ili netko od njihovih ljudi koji će nas vratiti u stvarnost. To mi je bilo jasno, ali
toliko sam se trudio ne misliti na to, da sam naravno tek onda mislio na to. A onda
je upravo Karin bila ta koja je potpuno pokvarila ovaj trenutak.
 »Mislim da moramo javiti Marku«, rekla je u moja prsa, a ja: »Samo preko
mene mrtvog.«
To je bilo to, mir je bio iza nas, nebo više nije obećavalo, nego je bilo sivo i
tužno i teško nad crnim siluetama zgrada u daljini koje kao da je netko škarama
izrezao od papira. U nekim se prozorima u međuvremenu upalilo svjetlo.
Ranoranioci, koji su započinjali dan i zajedno sa svojim svjetlima predstavljali
očit znak da se zemlja neprestano okreće, ne može je se zaustaviti ili joj umaknuti.
Nije bilo otoka, ne baš.
»A što mu želiš reći?« pokušavao sam se izvući iz rasprave o principijelnim
pitanjima koja je neizbježno bila na pomolu. Karin je uvijek voljela Marka.
»Nikad ne bi učinio ništa nažao Leni«, od toga se nikad nije odmaknula, dok sam
ja odmah naveo njegovo ime, tada, kad smo u policijskoj postaji prijavljivali
nestanak. »Je li vaša kći imala problema s nekim?« pitali su nas.
»Mark Sutthoff«, ispljunuo sam.
»Matthias!« vratila mi je Karin i zabila mi lakat u slabine.
Mark Sutthoff, u svom svijetu model kosa crta glumac kosa crta pjevač; u
stvarnosti napuhani prodavač rabljenih automobila od kojeg smo svojedobno
kupili Lenin Polo. Lena je tada valjda tek bila navršila dvadeset, u svakom slučaju
još je uvijek stanovala s nama i nije se bila preselila u svoj stan u Haidhausenu.
Ja uopće nisam primijetio da se on vjerojatno još na auto otpadu vrtio oko nje i
iza mojih leđa izmamio njezin telefonski broj, sve dok se jedne večeri nije pojavio
na našim ulazim vratima da pokupi Lenu, a ona ozareno rekla: »Tata, sigurno se
sjećaš Marka. On nam je prodao Polo.« To je jedino što je trebao učiniti, više ne.
To je bilo sve što smo od njega tražili, taj glupi mali plavi Polo. Da je u dostavu
bila uključena i drama koja je trajala preko godinu dana, nitko nije spomenuo.
Lena i Mark Sutthoff zajedno, Lena i Mark Sutthoff prekinuli – »Zamisli, Mark
je flertao s drugom!«, »Mark nek’ se nosi!«, »Ali, tata, ja ga jako volim!«
Lena nije vidjela ono što sam ja vidio. On jednostavno nije bio dobar za nju,
ne dovoljno.
»Ne želiš mu ni pružiti priliku«, bio je Karinin način da odbaci moje sumnje,
činila je to uzdišući i još ktomu odmahujući glavom.
Nitko nije vidio ono što sam ja vidio.
A sada, u bolnici, očito smo opet srljali u tu jalovu diskusiju. Karin je htjela
nazvati Marka Sutthoffa i obavijestiti ga o onome što se noćas dogodilo.
»Pa ne znamo još ništa«, procijedio sam kroz stisnute zube i ponadao se da će
Karin tu i stati.
»Ni ja ne mislim sad, a osobito ne u ovo gluho doba. Ali poslije, kasnije...«
»Glupost«, prekinuo sam je grubo, ali sam se urazumio kad se otrgnula iz mog
zagrljaja i odvukla natrag u krevet. »Oprosti«, promrmljao sam preko ramena.
»Samo ne razumijem čemu to. On više nema nikakve veze s Lenom.«
»I on je patio kao i mi.«
»Od čega? Neznanja?« Bijesno sam ispustio zrak. Nepunu godinu dana nakon
Lenina nestanka Mark Sutthoff se preselio u Pariz sa svojom novom djevojkom.
»Nije mu dugo trebalo da je preboli, ako se sjećaš. Ona to ne bi htjela.« Zastao
sam, Karin je to primijetila.
»Sad ionako prvo moramo pričekati. Ali kad budemo znali nešto konkretnije,
trebali bismo ga nazvati, stvarno, Matthias. Moramo to učiniti, to je jedino fer.«
Doslovce sam vidio kako mi se u odrazu prozorskog stakla lice izobličuje.
»Rekao sam ne«, zarežao sam nakazi u odrazu.
»U redu je«, uzdahnula je Karin. »Smiri se. Nisam htjela...«
Njezina je rečenica ostala nedovršeno visjeti u zraku, učinila ga suhim i
teškim.
Otad više nismo potrošili ni jednu riječ. Zrak je još uvijek težak, šutnja nam
pritišće lubanje. U njima se odvijaju scenariji koji postaju još gori kad ih se ni s
kim ne dijeli.
»Zasad imamo samo dijelove slagalice«, rekao je Giesner. Otmica, koliba,
žena koja izgleda kao Lena, mala Hannah. Pokušao sam složiti dijelove, ali logika
je zakazala, pa sam se ushodao po sobi kao tigar u kavezu. Karin je podigla stopala
i leži na krevetu pogleda ukočeno uprta u strop i sklopljenih ruku na trbuhu.
Kažem joj neka pokuša malo odspavati.
»Ne mogu«, odvrati šaptom.
Osjećam se kao da čekamo rezultate teške operacije. Ne mogu više izdržati.
»Idem se sad raspitati.«
Karin se osloni na laktove.
»Sigurno su još usred ispitivanja, inače bi već odavno došli i obavijestili nas.«
»Možda im ja mogu pomoći.«
»U čemu? Ispitivanju?« Karin se tiho nasmije. »Ah, Matthias.«
»Ne, ozbiljno. Što traje tako dugo? Možda toj ženi jednostavno treba prisloniti
pištolj na prsa. Ona sigurno vrlo dobro zna što je s Lenom.«
Karin razrogači oči.
»Misliš?«
»Ah, pa sigurno! Zašto se izdaje za Lenu? Zašto se malenoj izdaje za majku?«
Neodređeno pokažem u smjeru vrata od sobe. »Ona djevojčica vani Lenina je kći,
to i slijepac vidi! Nikome za to ne treba DNK test!«
Karinina stopala njišu se preko ruba kreveta.
»Misliš da je ta žena nekako umiješana?«
»Pa, i sama primjećuješ da se nešto tu ne poklapa, zar ne?« Netko zakuca na
vrata.
Karin poskoči s kreveta i pruži mi ruku. Prsti joj tako drhte u zraku kao da
sviraju neko ludo klavirsko djelo. Uhvatim je za ruku i povučem k sebi. Stojimo
tako, dlan u dlanu i rame uz rame, kad za nekoliko sekundi u sobu uđe Giesner da
nas obavijesti o trenutnoj fazi istrage.

Hannah
Vani je već jako mračno. Stabla su crna i grane su im kao koščati prsti čudovišta.
Mama viče: »Nećete me uloviti!«
Pod mojim trčećim koracima čuje se glasno pucketanje, i pod maminim, zato
znam u kojem smjeru moram trčati iako je zbog mraka gotovo više uopće ne
vidim. Samo ponekad, kad su stabla jako razmaknuta, prepoznam krajičak njezine
lijepe, bijele haljine koja srebrnkasto sjaji na mjesečini.
Odjednom je tu puno svjetla, jako žutog svjetla, kao neka svjetleća vodena
bujica. Vidim crna debla i između njih mamine obrise, također crne. Pruža ruke
ustranu, kao anđeo koji će uskoro poletjeti. Zatim se začuje glasan udarac i ja
stanem kao ukopana. Tako se osjeća strah. Ne mogu više vidjeti mamu, samo žutu
svjetlosnu bujicu. Sad radim mišje korake, svjetlo postaje svjetlije, moram držati
ruku pred očima jer počinju suziti. Guram grane od sebe sve dok šuma ne nestane
i odjednom se nađem na cesti. Mama leži pred automobilom. Na svjetlu farova
prepoznajem njezino lice. Oči su joj sklopljene.
Odjednom zapucketa iza mene. Okrenem se i vidim tatu. Sjuri se kraj mene
na cestu, k mami koja ondje leži. Vikne: »Pobjeda!« i »Ha ha!«
Mama razrogači oči i nasmije se.
»To je bilo nepravedno, vas dvoje!«
Pruži ruke prema tati. On je podigne na noge i obriše joj ono crveno s lica.
»A sad si ti na redu, Hannah«, kaže mi tata. »Potrudi se.«
Ja ciknem i okrenem se, kako bih se trčeći vratila kroz šumu. Nakon nekoliko
koraka nešto me povuče za rukav. To je sestra Ruth koja me povuče iza jednog
debelog debla i kaže: »Ovo je dobro sklonište, Hannah...«
»... Hannah?«
Šuma postaje nejasna, samo je lice sestre Ruth još tu, tik uz moje.
»Hannah«, kaže. »Probudi se, Hannah.«
Zijevam i žmirkam.
Uopće nisam u šumi, nego u sobi za odmor, u krevetu.
»Probudi se, Hannah«, kaže još jednom sestra Ruth.
»Možemo li sad k mami?« upitam. Glas mi je još uvijek umoran i promukao.
Sestra Ruth prvo ne kaže ništa, ali onda ipak da, pita me jesam li dobro
spavala.
Kažem: »Da, i nešto sam sanjala.«
»Nešto lijepo?«
Kimnem.
Sestra Ruth namjesti glupi, polovični smiješak. Odmah znam da nešto nije u
redu.
»Mama nije dobro?«
Sestra Ruth sad gleda u pod. »Moram te odvesti doktorici Hamstedt.« Isprva
ne znam tko je to, ali onda se sjetim. Visoka, mršava žena s kratkom smeđom
kosom koja je došla s policajcem u sobu za odmor. Liječnica koja je zaboravila
kutu.
 Taman poželim upitati zašto moram k njoj, ali sestra Ruth brža i kaže: »Ali
smiješ se još pozdraviti.«

Jasmin

Stigao je doktor Schwindt, unatoč kaosu zbog smjene. Bilo je hitno, to sam čak i
ja shvatila.
»To nisam bila ja! Nisam to bila ja!« vikala sam, iznova ponavljala, dok sam
rukama mlatarala oko sebe i pritom nehotice istrgnula infuziju, što se ne bi smjelo
dogoditi, ali se dogodilo, baš kao što su se sve one stvari dogodile iako se nisu
smjele dogoditi. A osobito ne...
»Pokušajte disati sasvim polako, gospođo Grass«, kaže doktor Schwindt i
naglasi moje ime pritom kao nešto dragocjeno. EKG je prestao raditi, doktor
Schwindt ga mora ponovno pokrenuti. »Tehnika«, komentira lakonski dok
pritišće odgovarajuće tipke. Pretpostavljam da je uređaju samo prekipjelo sa
mnom i mojim nepouzdanim srcem, koje je prikopčano na moje raspoloženje.
»Uskoro ćete biti malo umorni«, objasni doktor Schwindt kad se pištanje opet
propisno oglasilo. Zaključila sam da mi se sviđa, zbog same činjenice da se u
ovom trenutku osjećam vrlo usamljeno i bez saveznika. On je stariji gospodin s
umjetnički ulaštenim brkovima i naočalama u obliku polumjeseca. Poželjela sam
da mi je otac ovdje. Ili bilo tko.
»Može se također dogoditi da imate osjećaj umrtvljenosti u rukama i nogama.
Ali to je posve normalno, zato se ništa ne brinite, OK?«
»Doktore Schwindt«, kažem već nešto slabijim glasom. »Možete li mi, molim
vas, učiniti još jednu uslugu?«
»Koju to, gospođo Grass?«
»Biste li mogli nešto provjeriti u mom kartonu?«
Doktor Schwindt počne se okretati oko svoje osi, kao da nešto traži.
»Hm, mislim da ga je policija upravo uzela na pregled. Što vas zanima?
Progutam na suho.
»Moram znati jesam li trudna.«
Doktor Schwindt se primi za nos i podigne naočale koje su mu malo skliznule
kad je bio zaokupljen EKG uređajem.
»Pa, ako ste zabrinuti zbog sredstva za smirenje, to ne može štetiti...«
»Više sam općenito zabrinuta«, prekinem ga.
»Nema problema, gospođo Grass. Provjerit ću«, kimne, a ja ga još više
zavolim jer ne postavlja dodatna pitanja.
»Hvala.«
»A sad odspavajte malo, u redu?«
Još mi je poželio brz oporavak i stavio mi malo zvonce za pomoć na dohvat
ruke, prije nego što je izašao iz sobe.
 Sad ovdje ležim, osjećaj obamrlosti počinje s mravcima u prstima ruku i nogu.
Moj duh ne primjećuje ništa od toga, on je napola budan, vjerojatno adrenalin još
uvijek djeluje.
»Ima još nešto, Jasmin«, rekao je »Cham« nakon telefonskog razgovora i
pružio »Münchenu« svoj mobitel.
»Što to?« zanimalo me. »Što se događa?« Srce mi je lupalo u panici.
Imaju ga, upravo su to bile »Chamove« riječi. Pa što s njim? Je li se opirao
uhićenju? Pobjegao? Je li na putu ovamo? To nije moguće, nije moguće, posve
nemoguće. Pa ipak sam ga pogodila snježnom kuglom, uistinu snažno. Pao je na
pod. Srušio se i ostao nepomično ležati.
»München« je uzdahnuo i skrenuo pogled s ekrana prema »Chamu«.
Nisam više mogla izdržati.
»Sad mi konačno recite što se događa!«
Posavjetovali su se bi li mi uopće pokazali fotografiju koju je »Cham« od
svojih ljudi iz kolibe primio na mobitel.
»Nije prikladno za identifikaciju«, pravio se važan »München«.
Nestrpljivo sam mahala rukom kroz zrak.
»Cham« me pogledao stisnutih očiju.
»Pokažite joj, gospodine Brühling. Može ona to.«
Potvrdno sam kimnula.
No ono što sam vidjela kad mi je »München« pružio »Chamov« mobitel...
Fotografija, tvoj muž...
»To nisam bila ja! Nisam to bila ja!« počela sam vikati i ispustila mobitel.
Ležao je u udubini od prekrivača između mojih ispruženih nogu, ekran je svijetlio,
jarkocrveno, sve je bilo crveno. Okrenula sam glavu. Njegove više nije bilo, ne u
jednom dijelu, njegovo lice, komadići, crveno, sve crveno.
»München« je skočio sa svoje stolice, dograbio mobitel, stisnuo gornju desnu
tipku da isključi ekran, a zatim ga vratio »Chamu« koji je pak opet otvorio
fotografiju.
»Još moramo provjeriti jesu li ove ozljede zaista nastale od snježne kugle«,
rekao je stručno. »Na prvi pogled to je, pa...«
»Ne, ne, ne!« opet sam zaurlala. »To nisam bila ja! Ja sam ga samo jednom...
snježnu kuglu... Samo sam ga jednom udarila...«
Glas mi je zapeo u grlu, usred te galame. Sad sam bila posve tiha, tek polako
sam shvaćala.
Tvom sam mužu razbila lubanju.
Slomila mu svaku kost na licu.
Razderala mu kožu.
Mora da sam ga bezbroj puta udarila kuglom u glavu, kao u ludilu, čulo se
Bam!, baš kako mi je i govorio.
Bam! Kao kad baciš lubenicu o pod.
Samo mirno dišite, rekao je doktor Schwindt.
 Samo mirno dišite, ponovila sam za sebe i kapci su mi postali teški. Osjetila
sam kako tonem, kako sve dublje tonem u tupi umor, kako postaje hladno i
hladnije i kako mi se hladnoća uvlači u tijelo i omamljuje me. I doktor Schwindt
je rekao da je osjećaj umrtvljenosti u rukama i nogama potpuno normalan, nikakav
razlog za brigu, samo mi je usput i nevjerojatno hladno.
Hladno ti je, mama? halucinirala sam da čujem glas i slabašno kimnula.
Da, Jonathane, hladno mi je, jako.
Nešto je pošlo sasvim naopako. Ubila sam ga, Lena. Ubila sam tvog muža.
Smrskala sam ga do neprepoznatljivosti. Bam!, čulo se, i opet, bam!
Glava mi teško klone ustranu. Je li netko upravo pokucao na vrata moje
bolničke sobe? Vjeđe mi se otežano otvaraju.
Vrata se otvore, na njima se pojavi žena, u snu ili u stvarnosti, ja sam predaleko
da bih to mogla razlikovati.
»Dobar dan«, učinilo mi se da čujem ženu. »Ovdje je netko tko vas želi
posjetiti.«
Pokret iza mojih leđa, žmirkam, san ili java, ulazi Hannah, prilazi mom
krevetu, sve kao u usporenoj snimci, poseže u desni džep svoje haljine. Osjećam
kako počinjem kolutati očnim jabučicama. Osjećam kako se moj dlan pod
Hanninim dodirom stišće u slabašnu šaku. Kako Hannah oprezno otvara šaku,
jedan po jedan prst. Kako mi nešto stavlja u ruku i zatim mi prste jednako oprezno
ponovno vrati u šaku. Osjećam kako mi vjeđe trepere i Hannin nježni poljubac na
čelo, točno na ožiljak, njezin glas, u šaptu: »Sve sam jako dobro zapamtila.«
Potonem i čvrsto zaspim.
Žena nakon četiri mjeseca pobjegla iz zatočeništva u kolibi
Cham/München (MK) – Ravno čudu:
nakon četiri mjeseca zatočeništva,
nestala stručnjakinja za oglašavanje
Jasmin G. (35) iz Regensburga
pobjegla je sredinom svibnja iz
zabačene šumske kolibe u blizini
bavarsko-češke granice. Detalji
njezina zatočeništva koji malo pomalo
izlaze na vidjelo nadmašuju svaku
moć zamišljanja. Tako je trideset-
petogodišnjakinja morala živjeti u
prisilnom obiteljskom odnosu sa
svojim otmičarom, o čijem identitetu
policija dosad nije htjela davati
informacije, i njegovo dvoje
maloljetne djece. Prvi izvori govore i
o nastranim oblicima seksualnog i
psihičkog zlostavljanja. G. je prema
tim navodima tjednima bila držana na
lancu i hranila se iz psećih zdjelica. U
utorak je Jasmin G. konačno pobjegla
od svog mučitelja. Tog do sada još
uvijek nepoznatog muškarca G. je
ubila, izjavio je jedan od nadležnih
istražitelja, glavni policijski inspektor
Gerd Brühling u srijedu ujutro. Te
također da je ovaj slučaj otmice u
izravnoj vezi sa slučajem u siječnju
2004. nestale partijanerice Lene Beck
(u to vrijeme 23) iz Münchena.
Dvoje maloljetne djece osumnjičenog
počinitelja (djevojčica, 13, dječak,
11), kao i Jasmin G., u ovom su
trenutku podvrgnuti terapijskom
liječenju. Uz psihičke probleme, jedno
od djece navodno je i tjelesno
oštećeno, moguće je da pati od
urođene mane. Jesu li seksualno
zlostavljanje koje je pretrpjela Jasmin
G. pretrpjela i djeca, do sada nije
potvrđeno.
 DVA TJEDNA KASNIJE

Jasmin

Redoslijed je triput kratko, dvaput dugo.

Kuckuckuc – kuc – kuc.
Došuljam se hodnikom, ali za svaki slučaj pričekam još trenutak. Pred vratima
mog stana zaškripi podna daska. Hajde više, zarežim u sebi pri pomisli na gospođu
Bar-Lev kako s one strane pritišće uho na vrata ne bi li čula eventualne zvukove
u mom stanu. Ništa danas, stara babo.
Jučer sam bila tako gladna da sam prebrzo otvorila vrata i priuštila joj pogled
na tragičan prizor. Otad zamišljam kako u svom dnevnom boravku servira kavu
nekom novinaru. »Jadna djevojka, u užasnom je stanju. Jako je mršava. Ne pere
kosu, nosi umrljanu majicu i hlače od trenirke razvučene na koljenima. Sve se vidi
na njoj.« Vidi se što je doživjela, mislila je, umjetnim zubima grickajući keks.
Novinar revno zapisuje. O poljupcima i dodirima koji se ne mogu isprati s mog
lica i mog tijela, i da sam odustala od tuširanja i struganja kože do krvi, jer mi je
nestalo snage, a prodornost hladnog znoja ionako se ne može suzbiti. Ono malo
preostalog razuma u mojoj glupoj glavi kaže mi da gospođa Bar-Lev nikad ne bi
učinila takvo što, ali slike su šarene i nametljive. Ona ima malu mirovinu,
džeparac bi joj došao kao naručen. Prestani. Danas čitajte: Ekskluzivni intervju
sa susjedom žrtve iz kolibe. Prestani!
Želudac mi krči. Ispod vrata prodire miris svježe skuhane hrane, sigurno
varivo. Podna daska zaškripi još jednom, zatim čujem korake na stubama.
Gospođa Bar-Lev hoda polako, kukovi. Odmah se osjećam loše. Svakoga dana,
otkad sam ponovno kod kuće, ova prekrasna žena penje se stubama do mog stana,
i pritom se sigurno osjeća kao da osvaja Kilimandžaro. Odavno je mogla
razgovarati s novinarima. Umjesto toga stoji sa svojim potrganim kukovima za
štednjakom u kuhinji i kuha za mene. Srami se.
Pričekam da se dva kata niže zalupe vrata, pričekam još trenutak da budem
sigurna da je na stubištu sada stvarno tiho. Okrenem ključ, stisnem kvaku,
dohvatim lončić s otirača, zalupim vrata, opet okrenem ključ; rekord, ni tri
sekunde. S loncem u ruci naslonim se još nakratko leđima na zatvorena vrata i
dišem, kao da sam otrčala maraton. Sve je u redu, mirno, samo mirno, tjeram salvu
udaraca u prsima. Zatim podignem poklopac. Gulaš. Bila bih se mogla zakleti da
sam osjetila varivo.
Bila bih se mogla zakleti da sam samo jednom pogodila tvog muža.
Odnesem lončić u kuhinju i odložim ga na štednjak.
Tako sam ga dokrajčila da na prvi pogled nije bilo jasno je li – kako oni to
zovu – oružje kojim je počinjeno kazneno djelo uistinu bila snježna kugla. Očito
su policijski službenici u kolibi tražili još neko moguće oružje, ali ondje nije bilo
ni čekića, kojim bi se mogla objasniti silina udarca, ni noža kojim bi se mogli
zadati tako duboki rezovi. Odnosno je, bilo ih je, čekića i drugog alata, noževa,
čak i jako oštrih, kakvi se koriste za vađenje utrobe životinjama. Ali oni su bili
zaključani i nedvojbeno izvan mog dohvata. Tek je cjelovit izvještaj sudske
medicine potvrdio da je oružje kojim je počinjeno kazneno djelo nedvojbeno
snježna kugla. Navodno su je čak i ponovno sastavili, gotovo cijelu, samo jedan
dio nedostaje, izgubljen je.
Tvoj muž je mrtav, Lena.
Tvoja djeca su u ludnici.
Trebala bih se bolje osjećati, kao ona koja je preživjela, pobjednica, biti
zahvalna i imati strast prema životu, za koji sam se četiri mjeseca ustrajno borila.
Stvarnost je nešto drugo. Moj stan je zamračen. Nebo za kojim sam toliko čeznula,
sunce, cvrkut ptica, ništa od toga ne mogu podnijeti. Zvono na vratima sam
skinula, reagiram samo na znak kucanja. I fiksni telefon sam iskopčala iz struje.
Samo mi je mobitel upaljen, da budem dostupna policiji i terapeutkinji. Policiji
odgovaram na pitanja koja stalno kapaju i očito ih joj ne ponestaje, a terapeutkinji
kažem da sam dobro. Da sam danas već uspjela otići u dućan iza ugla, sasvim
sama, bez pratnje, pljesak za mene. Da ću si upravo skuhati nešto fino, a onda
pogledati posljednju sezonu Gilmoreica. Da nažalost ne mogu doći na sljedeći
termin koji smo zakazale, jer su mi se najavili majka ili dragi prijatelji. Usta su
mi sad već suha od pustih laži.
Želiš li znati kako mi zapravo izgleda svakodnevica? Još se uvijek budim
točno u deset do sedam, s desnom rukom ispruženom iznad glave, u jedinom
položaju u kojem sam mogla spavati u kolibi, zavezana za uzglavlje. Ponekad
pokušam biti buntovna i odmah opet zatvorim oči. Promijenim položaj, želim se
samo još jedanput okrenuti i nastaviti spavati. Ali ne ide. Moram ustati. Napraviti
djeci doručak. Točno u pola osam mora stajati na stolu, inače postaju nervozni.
Natjeravaju se po dnevnom boravku kao pomahnitale gumene loptice, cikću dok
mi se lubanja skoro ne raspukne – molim vas, djeco, ne tako glasno!
Točno u pola osam mora stajati na stolu, inače će on urlati na mene. Kakva si
ti to majka, Lena? Kakvo si ti to čudovište?
On nije ovdje, to jako dobro znam. Mrtav je, ja sam ga ubila. Znam. Policija
je pronašla njegov leš. Ali ne mogu to još uvijek osjetiti. Jednom kad sam o tome
pripovijedala terapeutkinji, nije joj na pamet palo ništa bolje od: »To je sasvim
normalno. Treba vremena.« Kažem ti: ona jednostavno ne sluša pažljivo. U
mojem životu vrijeme više ne igra nikakvu ulogu. Izgubila sam ga s prvim danom
u kolibi. Postoji samo njegovo vrijeme. On stvara dan i noć. Poput Boga. Još
uvijek.
Naravno da ne napravim doručak, ta ovdje, na koncu konca, nema ni djece,
samo ja, u svom stanu, u – ha ha – slobodi. Ipak svako jutro u pola osam stojim u
kuhinji. Iako se ondje samo grčevito uhvatim za radnu plohu i pokušavam
prodisati glas koji mi bjesni u glavi.
Nezahvalna si, Lena. Nezahvalna i loša.
Ja sam dobra, inatim se tom glasu, kukavno. Dobra sam u tome da se
premjestim s kreveta na kauč ili na svoju ulegnutu fotelju za čitanje. Dobra sam u
tome da čitam knjige koje ne razumijem. »Rijeka je bila ondje. Bio je vreo dan«,
piše Hemingway. Toliko mogu pratiti. Onda mi slova počnu plesati pred očima, a
rijeka o kojoj je riječ skrene, postane divlja, bujica koju se ne može kontrolirati,
koja me odbacuje, dok vreo dan postaje nepodnošljiva, kipuća vrućina koja mi
tjera znoj iz pora i suze na oči. Dobra sam u tome da sklapam knjige i odbacujem
ih od sebe. Dobra sam u tome da hranu koju mi stara gospođa Bar-Lev ostavlja
pred vratima trpam u sebe, a onda povraćam u slapovima. I dobra sam u tome da
svoje potrebe planiram prema njegovu rasporedu, još uvijek, uvijek, uvijek.
Korištenje zahoda predviđeno je za sedam sati ujutro, za dvanaest i trideset kao i
za sedamnaest i dvadeset sati.
Što ostaje od čovjeka koji mora stisnuti govno jer je tek pola pet? Što je od
mene ostalo?
Često stojim pred stalkom za noževe u kuhinji, a ponekad mi ruka sama od
sebe uhvati dršku. Nije to najveći nož u stalku, ali je najoštriji. Majka mi ga je
jednom poklonila za Božić. »Reže sve«, rekla je. »Povrće, kruh, meso.« Meso,
Lena.
U meni nema ničega osim tog jednog, sasvim jasnog osjećaja. On se usadio i
jednostavno ga se ne mogu riješiti. Peče me u želucu, stišće mi sljepoočice poput
škripca koji se iz dana u dan sve više sužava. I to moja terapeutkinja smatra
normalnim. Kaže da treba vremena da proradim događaje, da ih prvo uopće
poredam, a onda da shvatim da su stvarno prošli.
Mislim da griješi. Ali ne usudim se pred njom ustrajati na tom osjećaju. Ni
policija ne zna ništa o tome. Već je bilo potrebno toliko snage i glumačkog
umijeća da me otpuste iz bolnice. Bojim se da će me smatrati ludom i ponovno
zatvoriti.
Moraš znati da sam nakon prve dvije noći s traumatologije prebačena u
zatvoreni odjel. To je odjel za pacijente koji predstavljaju opasnost za sebe ili
druge. To su sobe u kojima se kvaka može skinuti s vrata jednim brzim potezom.
Ne znam jesu li ozbiljno strahovali da bih sebi ili drugima mogla učiniti nešto
nažao. A ako da, pitam se zašto nikome nije palo na pamet zaviriti u putnu torbu
koju mi je majka donijela u bolnicu. Mogla sam to učiniti, Lena. Zahvaljujući
tvojoj kćeri, imala sam sve što bi mi za to trebalo. No ipak sam htjela vjerovati da
je moje premještanje u tu sobu bilo samo zato da mi – kako se osoblje bolnice
izrazilo – pruže sigurnost, a nepozvane posjetitelje drže podalje od mene.
Prerevne novinare, na primjer. Vjerojatno ti ne moram objašnjavati kako je
zapravo ta tobože sigurna prostorija djelovala na mene. Kako sam u koracima
čuvara, koji su prvog tjedna hodali pred mojim vratima gore-dolje, mislila da
čujem neke druge korake. Nekoga tko je došao po mene, tko će me kazniti. Kako
sam se u toj zaključanoj prostoriji iznova osjećala zatočeno, dok su svi oko mene
trubili o »slobodi«, o kraju patnje, paradoksalno. Sloboda ne može promijeniti
činjenicu da sam bila zatočena. Moja terapeutkinja smatra važnim da se nađem s
tvojom djecom. Ali ne mogu. Ne mogu ih pogledati u oči nakon što sam im ubila
oca.
 Pa je li to onda to, Lena? Osjećaj koji me stješnjuje poput škripca? Je li to:
krivnja? Uzimam tablete protiv bolova, zbog tri rebra koja su mi slomljena u
automobilskoj nesreći. Uvijek uzmem polovicu tablete više nego što je potrebno,
u nadi da će prigušiti i drugu bol. Tako sam sama, Lena. A ipak jednostavno ne
uspijevam uzeti mobitel u ruku i zamoliti za društvo. Mislim na svog oca i na
Kirsten i na to kako bi bilo lijepo da se netko od njih samo pojavi na vratima i
pokuca. Triput kratko, dva puta dugo. Ali to se neće dogoditi. Otišli su, oboje,
nepovratno. Otac mi je umro kad sam imala sedam godina, automobilska nesreća.
I moju majku je odmah poveo sa sobom u smrt, iako na jedan vrlo kompleksan
način. Ona živi u Strubingu, ni pedeset kilometara udaljenom odavde, i izvrsna je
zdravlja. Ali nakon smrti mog oca nikad više nije sjedila na rubu mog kreveta i
pjevala mi dražesne pjesmice o pauku. A kad me prošli tjedan pokupila u bolnici,
pružila mi je ruku na pozdrav. A Kirsten me već neko vrijeme prije otmice nije
podnosila. Kao što vidiš, Lena, tvoj muž nije mogao odabrati nikog neprikladnijeg
od mene za svoj mali, bolesni obiteljski cirkus. Ja sam sigurno bila najgori mogući
odabir za tvoju ulogu. Iako sam se posljednjih dana uvijek iznova pitala je li ona
stvarno bila tako jasna, tvoja uloga. Pritom ne mislim na ono što mi je tvoj muž
nametnuo. Mislim na tebe, Lena. Počela sam čitati novinske članke o tvom
nestanku na Internetu. Još uvijek ne mogu dugo izdržati, slova koja plešu, svijetli
ekran, od kojeg mi suze oči, stalno tvoje fotografije, sličnost među nama koja ima
okus žuči. Tko si ti zapravo? Tko si ti, Lena Beck?

Matthias

Gospodine Rogner,

već sam vas nekoliko puta zvao u redakciju, gdje su mi rekli da ste bolesni.
Mišljenja sam, međutim, da vas to ne lišava odgovornosti za sadržaj koju kao
glavni urednik i u odsutnosti trebate i morate preuzeti. Kako možete dopustiti da
vaši suradnici izručuju onakve članke? Kako možete dozvoliti da po drugi put čak
i tiskate takvo smeće? Neizmjerno ste me razočarali, gospodine Rogner! Upravo
vi, koji biste trebali znati što to znači pretrpjeti golemi gubitak, usuđujete se,
nakon moje kćeri sada i moju unuku tako ocrnjivati? U skladu s mojim
nezadovoljstvom želim zato još jednom bez okolišanja razjasniti sljedeće, pri
čemu me možete citirati, dapače: Hannah je zdrava, kako tjelesno tako i duševno
– koliko čovjek u danim okolnostima može biti zdrav. Ona je samo zbog
dugogodišnjeg nedostatka vitamina D malo manja od uobičajene visine za djecu
njezina uzrasta. Vjerovali vi to ili ne: Hannah je posve normalno dijete! Može
jesti juhu žlicom, a da se ne zaprlja. Ne slini. Zna kako se ide na zahod, čak i ruke
opere poslije. Osim toga ne pokazuje nikakve znakove fizičkog zlostavljanja. Zubi
su joj u besprijekornom stanju. Njezin sadašnji zubar čak joj je poklonio i
naljepnicu zvjezdicu. Znate li vi uopće što zvjezdica znači? Zvjezdicu dobiju
isključivo, ponavljam, isključivo ona djeca koja su izuzetno dobro prala zube.
Hannah se ne sporazumijeva životinjskim glasanjem, nego čak naprotiv,
raspolaže izuzetno širokim vokabularom koji u svakom slučaju nadmašuje
Vokabular vašeg trećerazrednog lista. Osim toga, Hannah govori četiri strana
jezika, ako vas zanima: engleski, francuski, španjolski i talijanski. Možete dakle
odabrati na kojem da vam kaže da vi i vaši kolege više prestanete s tim
odvratnostima! Iako je moje osobno razočaranje s objavama proteklih dana
nenadoknadivo, smjesta vas molim da autora/icu dozovete k pameti, a u slučaju
daljnjeg nemoralnog i naprosto lažnog izvještavanja zadržavam pravo da
poduzmem pravne korake protiv vaših novina.

Izrijekom,
Matthias Beck

Na trenutak oklijevam stisnuti »pošalji«. Zbog Karin vjerojatno. Rekla mi je

da se ni ne pokušavam razračunavati s medijima, jer znam iz iskustva kakvi su ti
strvinari. Da moram štedjeti svoje srce, to mi je također rekla. Da imam pametnija
posla od toga da se zabarikadiram u svoju radnu sobu i iscrpljujem bijesnim –
citiram Karin: »besmislenim« – e-mailovima.
Ali kako? »Zombi djevojčica« i »dijete duh«, tako Hanu nazivaju u tisku.
Postoji jedna jedina njezina slika, samo jedna, ali na internetu ju je moguće
pronaći čak i s kineskim ili ćiriličkim znakovima. Sretan sam što ne mogu
pročitati kako je tamo sve ne zovu. »Zombi djevojčica« mi je sasvim dovoljno.
Vi bijedna piskarala! Zar nismo već dovoljno propatili?
»Opet«, rekla je Karin kad sam neposredno nakon doručka htio nestati u radnu
sobu da upalim kompjuter. Između dva tanjura s načetim tostovima s
marmeladom ležale su dnevne novine, koje su nam svojim udarnim naslovom
pokvarile tek. »Iskrsnula prva fotografija: ovo je zombi djevojčica iz kolibe
strave!«
»Upravo je o tome riječ: već smo previše propatili.« Karinin ton bio je blag,
samo mi je njezin pogled odmah odao što mi moja žena zapravo želi reći: kopam
na pogrešnom mjestu. Imamo kćer za kojom trebamo tugovati. Zato što tako
priliči ili zato što smo to nakon toliko vremena provedenih u neznanju i čekanju
naprosto zaslužili. Da prvo moramo preboljeti ono što se dogodilo u noći prije
dva tjedna. Onaj tobogan smrti, milostivi uzlet kad smo na nekoliko trenutaka
dobili natrag našu Lenu, samo kako bismo je odmah zatim još jednom izgubili.
»Lena bi to htjela.« To sam odgovorio Karin, a to je kao da sam joj prerezao
grkljan, svaki put. Nema nikakve argumente protiv toga, ta je rečenica istog trena
ušutka. Lena nam je ostavila dar, najvrjedniji. I upravo zato ipak stisnem »pošalji«
i izbacim tiradu svojih grdnji glavnom uredniku dnevnih novina.
Kakvo je okrutno čudo život.
Čudo, koje je Lena stvorila.
Hannah. Hanica...
»Matthias!« vikne Karin iz predvorja, kao da postoji ozbiljna opasnost da
nisam čuo zvono. Gerd se najavio, sebe sama i novosti. Više od toga Karin nije
uspjela izvući od njega na telefon. Sigurno je naučio nešto iz kaosa koji je
prouzročio spomenute noći.
»Matthias!« odjekne još jednom Karinin glas odozdo, a ja još malo više
potonem u svoju radnu stolicu. Lenin leš još uvijek nije pronađen.
»Gerd je tu!«
Oslonim se rukama o stol i teškom mukom ustanem.
Karin je to važno. Nekoliko kostiju koje se nedvojbeno mogu identificirati njoj
bi bilo dovoljno. Naprosto silno želi nešto pokopati i imati neko mjesto gdje može
plakati i donositi cvijeće. Ja pak ne znam kako bih s time izašao na kraj, da mi
netko pokaže kosti i kaže: »To je tvoja Lena.«
Gerd i njegovi kolege pretpostavljaju da ju je otmičar zakopao negdje u šumi,
u blizini kolibe. Ali više ne očekuju da će je naći u jednom komadu. Navodno to
područje nastanjuje velika populacija divljih svinja. Nije lijepo kad vas u vezi s
vlastitim djetetom upozore na to da divlje svinje ponekad vuku svoj plijen
kilometrima daleko i da su svejedi.
»Sve osim lubanje«, objasnio mi je Gerd. »Nju ostave. Ona im je ipak
prevelika.«
Jedva se spuštam stubama kad na to mislim. Koljena mi klecaju, a srce se grči.
Na donjem kraju Karin je već stavila nogu na prvu stubu, da dođe gore i provjeri
gdje sam.
»Evo me«, slabašno se nasmiješim.
Karin revno kima. Na licu i vratu izbile su joj crvene mrlje od uzbuđenja.

Gerd već sjedi u dnevnom boravku, na jednom od dva dvosjeda. Pred njim na
stoliću stoji šalica kave. Karin je izvadila bolje posuđe, bijelo sa zlatnim rubom.
»Samo sjedi«, kažem kad je htio ustati. Sjednem na drugi dvosjed preko puta
njega, Karin sjedne pokraj mene na naslon. »I? Što ima nova?«
Gerd pun sebe zadrži dah.
»Sad nedvojbeno možemo potvrditi da je Lena bila u kolibi.«
Očekujem grmljavinu, uzaludno.
»Da, i? To smo odavno znali.«
»Ne, Matthias, pretpostavljali smo. To nije isto. Znanje počiva na činjenicama
i dokazima. Izolirali smo dvije dlake, s korijenom, i iz toga izradili genetski profil.
Poklapa se s uzorkom koji smo svojedobno uzeli s Lenine četkice za zube.
Uzdahnem i pogledam u Karin koja rukom pritišće prsni koš i djeluje kao da
je zaista pod dojmom.
»Jeste li onda barem s tim vašim DNK kerefekama uspjeli otkriti identitet
otmičara?«
»Ne«, kaže Gerd, čija se vilica vidno napne. »Nažalost ga nemamo s čime
usporediti. U bazi podataka nema profila koji bi mu odgovarao. To znači da se
dosad nije kaznenopravno isticao, barem ne nečim velikim. Kod manjih djela kao
što je primjerice krađa ne pohranjuje se ništa.«
 »Ili je jednostavno bio dovoljno pametan da ga ne ulovite.«
Karin mi položi dlan na ruku, da me smiri.
»Matthias...«
Gestikuliram prema Gerdu. »Imate tipa! Ili barem ono što je od njega ostalo.
Znate da je živio s Lenom i djecom u kolibi, možda i godinama! I unatoč tomu ne
uspijevate saznati tko je on? Možda biste trebali prestati mućkati te epruvetice i
umjesto toga pošteno pretražiti kuću!«
»Vjeruj mi, Matthias, to smo učinili. Dapače, jako temeljito.«
»I nema ničega? Baš ničega? Nekog dokumenta na kojem je njegovo ime?
Neki slip kartice, što ja znam?«
»Jučer je došao rezultat DNK analize i sad ćemo se time baviti«, presječe
Gerd.
Nagnem se prema naprijed i pritom slučajno laktom prikliještim Karinin dlan.
»Upravo si to ipak sam izgovorio, Gerd: nemate ama baš ništa.« Onom Rogneru
bi bilo bolje da je o tome pisao, o nesposobnosti policije koja se već dva tjedna
vrti u krug, poput hrpe štenaca koji love vlastiti rep. Karin oslobodi dlan iz mog
lakta i stavi mi ga na rame.
»Dušo...«
»Sad imamo njegov DNK«, ponovi Gerd. »Ne smiješ zaboraviti koliko su
kompleksne te procedure. U stvarnosti to ne izgleda kao u CSI-u ili Mjestu
zločina, gdje unutar sat vremena dobiješ senzacionalne rezultate.«
»Unutar sat vremena«, nasmijem se. »Moram li te stvarno podsjećati na to
koliko je prošlo od Lenina nestanka?«
»I što sad slijedi?« upita Karin, vjerojatno da promijeni temu. Ali to može
zaboraviti. Vratit ću ti Lenu kući, obećao mi je prije četrnaest godina. Moja utješna
nagrada, to sam dosad shvatio, mogla bi biti kost koju je oglodala divlja svinja.
Ili će ostati na dvije dlake, zajedno s korijenom, hvala za ništa. A njezina otmičara,
s druge strane, imaju u komadu, pa ipak ne mogu otkriti tko je tip? Osjećam kako
mi se lice žari, dok Gerd objašnjava Karin o nekom kemijskom sredstvu koje
može učiniti vidljivima već izbrisane tragove krvi. Te da nije pronađena veća
količina Lenine krvi koja bi ukazivala na gubitak krvi opasan po život.
»Što je s kolibom?« zagrmim usred toga. »Ona valjda nekome pripada! Takve
stvari se unose u zemljišne knjige.«
Gerd napeto uzdahne, okrenuvši se ponovno od Karin prema meni.
»Nije jasno pripada li zemlja na kojoj se nalazi koliba još Bavarskoj ili je već
češko državno područje. U svakom slučaju, to je granično područje. Ničija zemlja.
Službeno ondje nije izgrađena koliba. A izgleda da je nitko nije ni primijetio.
Neposredna okolica toliko je zarasla da automobil jedva onuda prođe.«
»Za boga miloga, Gerd!« urlam i ustanem. »Onda još jednom probudite onu
vražju Grassicu! Kaže da je četiri mjeseca provela s tipom u kolibi, a ne zna mu
ime? Pa ona vas zajebava!«
Gerd također ustane. Stojimo jedan nasuprot drugoga, dijeli nas samo stolić i
Karinini jalovi pokušaji da uspostavi mir.
»Matthias, rade sve da...«
 »Gospođa Grass je svjedočila«, ne obazire se Gerd na njezin pokušaj, ali se,
za razliku od mene, trudi govoriti mirnim glasom, »da otmičar nije spomenuo
svoje ime. Nemamo razloga sumnjati u njezinu izjavu. A za djecu on je samo
tata.«
»Pusti mene da razgovaram s njom! Vidjet ćeš kako će se brzo sjetiti imena!«
»I sam znaš da pričaš gluposti, Matthias.«
»Gluposti, je l’?«
»Naravno da ti nećemo dozvoliti da vršiš pritisak na svjedokinju.«
»Krasna svjedokinja.«
»Pa ti bi najbolje trebao znati kako to može završiti«, kaže Gerd značajno me
pogledavši.
Otvorim usta da nešto odgovorim, ali ipak odustanem.
»Slušaj, Matthias. Siguran sam da ćemo uskoro moći utvrditi identitet
otmičara. To ne znači automatski da će se time razjasniti Lenina sudbina. Toga
moraš biti svjestan.« Opet se okrene prema Karin i usudi joj se nasmiješiti, onako
blesavo i svisoka joj se nasmiješiti. »Ali dat ćemo sve od sebe.«
Uhvatim se za prsa, bol mi obuzda ton.
»Vratit ću ti tvoju Lenu kući. Tvoje riječi, Gerd. Tvoje riječi.«
Moji koraci su sitni i oprezni dok prolazim dnevnim boravkom prema
predvorju. Ne smijem se slomiti, ne sada, ne ovdje, ne pred Gerdom.
»Donesi nam barem razlog zašto nam je uzeo našu djevojčicu«, kažem preko
ramena, kad sam došao do prolaza prema predvorju. »A mojoj ženi tu prokletu
kost, da konačno može posaditi cvijeće.«
»Matthias!« vikne Gerd, kad sam se već dovukao do Stuba. »Samo da znaš,
DNK kerefeke su također nedvojbeno potvrdile da su Hannah i Jonathan Lenina
biološka djeca. Sad si i službeno djed. Čestitam.«
»Idiot«, mrmljam i nesigurno se popnem stubama u radnu sobu.

Hannah

Ponekad noću ležim u krevetu i poželim da je moje zvjezdano nebo tu. Pružim
ruku prema stropu najviše što mogu i poželim da ih mogu dodirnuti, zvijezde. Kao
nekad. Zamišljam mamin dlan položen na moj i kako vodi moj kažiprst od jedne
zvijezde do druge, dok sve nevidljive linije nisu međusobno povezane. Kaže mi:
»To je jedno jako poznato zviježđe, Hannah. Velika kola«, i nasmiješi mi se.
Uzvratim smiješkom, iako sam u debeloj knjizi, koja sve zna, odavno pročitala da
Velika kola zapravo nisu samostalno zviježđe, nego se sastoje od sedam
najsvjetlijih zvijezda Velikog medvjeda. Kad na to mislim, na mamu i zvijezde,
boli me srce, od tuge koja ga gricka.
Ne sviđa mi se u dječjoj bolnici. Nedostaje mi moja obitelj i moja mala
gospođica Tinky sa svojim slatkim nespretnim šapicama i mekom dlakom.
 Moja soba mi se ne sviđa. Strop je previsok, ne mogu ga dosegnuti ma koliko
jako pružila ruku. Gore nema zvijezda. A od svog prvog pravog prozora nemam
koristi jer rebrenice uvijek moraju biti spuštene. Bacila sam stolicu o prozorsko
staklo, ali nije bilo ništa osim zvuka. I problema. Gospođa Hamstedt još uvijek
tvrdi da je liječnica, iako je još uvijek nisam vidjela u kuti. Ona je ovdje šefica.
Rekla sam joj da nisam bolesna i da mi zato nije mjesto u dječjoj bolnici, ali
svejedno ne smijem kući. Ne smijem čak ni na zahod onda kad moram, i stalno
joj moram govoriti čega se bojim. Ali ja se ne bojim ničega. Ovdje mi se
jednostavno ne sviđa. I zato više ne želim čekati, želim kući, odmah. Kad joj to
kažem, uvijek mi kaže samo: »Hannah«, jako čudnim tonom, kao da sam malo
glupa. Ali ja nisam glupa! Ni plašljiva. Ovdje je jedan dečko koji ponekad ima
prave napadaje straha. U jednom trenu sjedi sasvim normalno za ručkom, a
minutu kasnije pobaca posuđe sa svog mjesta i udara glavom o stol. Potajno
brojim udarce. Rekord mu je dvanaest prije nego što se netko ne umiješa. Pitala
sam gospođu Hamstedt zašto dječak to radi, a ona je rekla da se to zove
»posttraumatski stresni poremećaj«. Možeš ga dobiti ako doživiš puno ružnih
stvari, tako mi je objasnila. Kao neka nevidljiva ozljeda koja loše zacjeljuje.
Ali ja ne vjerujem da oni dječaku stvarno pomažu. Oni mu samo zalijepe neki
flaster na čelo, daju mu plave tablete i šalju ga da crta. A on samo sve pošara u
crno, iako sam mu već tisuću puta rekla: »Jonathane, ne možeš stalno samo tako
ružno šarati. Moraš se malo potruditi oko svojih slika.« Uvijek se treba truditi,
oko svega. Ali dječak samo zuri u mene čudnim očima, koje su takve od plavih
tableta, i ja onda pomislim: To uopće više nije Jonathan. To više uopće nije moj
brat. Gospođa Hamstedt i njezini pomoćnici su ga pokvarili.
Moram van odavde. Ovo uopće nije dječja bolnica. Oni to tako kažu, ali to
nije istina. Ništa od toga što kažu nije istina. Oni su lažljivci i zločesti ljudi. Ovo
ovdje je jedno grozno mjesto.
Moj djed to također misli. On me svaki dan posjećuje i ide sa mnom na
preglede kod liječnika. Bili smo već zajedno kod zubara koji mi je poklonio
naljepnicu zvjezdicu, jer imam tako dobre zube, i kod drugih liječnika koji su rekli
da trebam puno vitamina D. Vitamin D je važan, bez njega ne rasteš. Vitamin D
dobivamo sunčevom svjetlošću. Pa ipak ne smijem podići rebrenice u svojoj sobi.
Pitala sam zašto, ali više od »To je jako komplicirano, dijete« nisu mi rekli. A
uopće nije komplicirano. Djed mi je dapače vrlo jednostavno objasnio: »Tvoje oči
moraju se polako naviknuti na svjetlo, Hannah. Inače bi ti se mrežnica mogla
odvojiti.« Mrežnica je živčano tkivo koje oblaže unutrašnjost oka. Ako se ona
odvoji, oko više nije dobro opskrbljeno i može postati slijepo. Zato također uvijek
moram nositi sunčane naočale kad idem na preglede. Sunčane naočale mi se isto
ne sviđaju. Cijeli svijet čine smeđim. Stabla, smeđa, nebo, sve smeđe. A nebo bi
trebalo biti platno, sa snježnobijelim slikama oblaka na plavoj pozadini. I grad
izgleda sasvim drugačije iza smeđih stakala, i loše miriše. Kuće su visoke, smeđe
kutije. Kad pogledaš u njih, zaboli te vrat. Moj djed ponekad pita treba li voziti
sporije kad automobilom idemo na preglede, da mogu u miru vidjeti grad. Ali ja
mu kažem neka radije vozi brzo. U Parizu je bilo ljepše, ništa ne propuštam.
 U zadnje vrijeme često me boli srce, zapravo svakoga dana i svake sekunde.
Tužna sam, ali mislim da je djed jedini koji to razumije. Jučer mi je obećao da će
me odvesti kući. Također kaže da trebam samo odgovarati na pitanja kako bi
gospođa Hamstedt, njezini pomoćnici i policajci konačno bili zadovoljni, a ja
ranije izašla odavde. Jonathan više ne može odgovarati na pitanja. Plave tablete
su ga tako oglupavile da je zaboravio kako se govori. Više ne izgovara niti jednu
jedinu riječ, čak ni sa mnom. Djed kaže: »Sad je sve na tebi, Hanice.« Pa ja bih
im rado odgovorila na pitanja, ali svi oni samo žele znati što se dogodilo s mamom
i gdje je, a na to pitanje mi ne pada nikakav odgovor na pamet. Zadnji put kad
sam je vidjela bila je ona noć u bolnici. Ali kad to kažem, ljudi samo odmahuju
glavom i ponašaju se kao da lažem. Ionako misle da jako puno lažem. Jednom se
gospođa Hamstedt gotovo naljutila na mene. Nije me grdila, ali vidjela sam joj na
licu. Rekla je da za mene postoje dva svijeta. Jedan u mojoj glavi i onaj pravi.
Također je rekla da to nije loše, ali čelo joj je dobilo bore, a obrve su joj se tako
čudno približile da je izgledalo kao da točno iznad očiju ima veliko smeđe »V«.
Nisam joj trebala ništa govoriti o izletima. Za razliku od sestre Ruth, ona je to
cinkala policiji, i muškarac u sivom odijelu se vratio i ispitivao me o tome. I on je
imao veliko »V« iznad očiju i bore na čelu. On mi, naime, ne vjeruje koliko sam
lijepih stvari doživjela s mamom. On misli da smo cijelo vrijeme bile zatočene,
kao životinje u zoološkom vrtu.
»Ti si tako pametna djevojčica, Hannah«, rekao mi je. »Možda najpametnija
koju sam ikada sreo. Zato mislim da jako dobro znaš što se odvijalo kod vas kod
kuće. I sigurno znaš i to da ona žena u bolnici nije tvoja prava mama, zar ne?
Inače, njezino pravo ime je Jasmin. Lijepo ime, ne misliš li? Reci mi kako si
upoznala Jasmin, ha?«
»Lena mi se više sviđa«, rekla sam i onda ništa više. Ne razgovaram s ljudima
koji misle da lažem.

Jasmin

Utorak je ili srijeda ili bilo koji dan. Sa sigurnošću znam da je prošlo dvanaest i
trideset, jer sam već bila na zahodu. Gospođa Bar-Lev još se uvijek nije pojavila.
Moj želudac proizvodi klokotave zvukove.
Odmah mi je jasno da je kucanje, koje me ove sekunde prenulo iz naslonjača
za čitanje, pogrešno. Redoslijed nije dobar, nije triput kratko, dva puta dugo,
kuckuckuc – kuc – kuc.
Protrljam oči, jedva da sam spavala noćas; osluškujem. U kuhinji kapa iz
slavine. Na ulici tutnji promet, odjekuje pneumatski čekić.
Još jedanput, netko kuca na vrata mog stana, presnažno i u pogrešnom ritmu.
Kuckuckuckuc.
Četiri puta kratko. Oprezno prehodam dnevni boravak u svojim debelim
vunenim čarapama. Slabo svjetlo koje dolazi iz male svjetiljke na stoliću pokraj
naslonjača, izobličuje moju sjenu do apsurdne dužine.
 Kuckuckuc, triput kratko, zastanem. Je li to gospođa Bar-Lev?
Nastavim se šuljati, moram biti nečujna, šuljam se hodnikom, moja sjena
naprijed kao mračna izvidnica koja vijuga po golom laminatu prema ulaznima
vratima, ja za njom.
Kuckuckuckuc, četiri puta kratko.
Bacim pogled na vrata spavaće sobe, da se uvjerim da su zatvorena.
Vani, pred ulaznim vratima, nekoliko puta zaškripi podna daska, kao da netko
nestrpljivo cupka na mjestu. Čujem ženski glas koji bojažljivo vikne »Dobar
dan?« pa zatim: »Gospođo Grass, jeste li kod kuće?«
To nije gospođa Bar-Lev.
Stignem do ulaznih vrata, sijeva mi u prsima. Kroz špijunku iskrivljeno vidim
neku ženu. Možda policajka koju su poslali s novim pitanjima? Revna reporterka
koja je otkrila gdje živim i želi mi dati ponudu za neopisive stvari? Obje
mogućnosti izazovu još jače sijevanje u prsima. Želim ignorirati kucanje, već sam
se okrenula i ostavila vrata za sobom, kad još jednom začujem glas: »Gospođo
Grass, ako ste ondje, molim vas otvorite. Šalje me gospođa Bar-Lev.«
Osjećaj da nešto nije u redu – nešto više od samog redoslijeda kucanja –
obuzme mi cijelo tijelo. Posegnem ukoso iza sebe, prema lijevom zidu hodnika
na koji je naslonjena komoda, pipam po gornjoj plohi, ne skidajući pogled sa
zatvorenih vrata, u uzaludnoj potrazi za oružjem. Okvir za slike zaklepeće kad ga
prevrnem. Prestravljeno povučem ruku.
»Gospođo Grass? Jeste li kod kuće?« upita žena pred vratima, koja je
vjerojatno također čula izdajničko klepetanje.
Udahnem i izdahnem, okrenem ključ u bravi, s oklijevanjem odškrinem vrata.
Žena, otprilike mojih godina, ima kratku, poput rajčice crveno obojanu kosu sa
šiškama, koje joj padaju na stranu i na lice. Smeteno se smiješi.
»Oh, dobro, već sam mislila da vas nema.«
Odmjerim je, traperice i majica i uz to lonac koji drži u visini trbuha.
»Donijela sam vaše jelo, gospođo Grass.«
»Tko ste vi?«
Žena preko ramena neodređeno kimne u smjeru stubišta.
»Ah, da, dobar dan. Ja sam Maja, susjeda gospođe Bar-Lev, prva susjeda. I ja
živim dolje, na drugom katu. Gospođa Bar-Lev jutros je otišla k sinu i zamolila
me da vam ovo donesem.« Bradom pokaže na lonac ispred trbuha. »Skuhala je
unaprijed, samo za vas. Oh, i ovo«, glavu nagne ukoso na lijevo rame. Ispod ruke
je zataknula nekoliko omotnica, presavijene novine i reklamne prospekte.
»Donijela sam vam odmah i poštu. Gospođa Bar-Lev mi je rekla da se upravo
oporavljate od teške operacije i da niste još kako treba stali na noge.«
»Da«, kažem vrlo odlučno, no istodobno se pitam, je li stvarno moguće da ne
zna tko sam. Da joj gospođa Bar-Lev nije već odavno ispod glasa otkrila da na
četvrtom katu stanuje jedan tragični prizor.
Gospođa Bar-Lev znala je odmah. Pogrbljenih leđa i nespretnim pokretima
upravo je mela svoj otirač kad sam se, prije nepunih tjedan dana, u pratnji majke
i jednog policajca vukla uz stube do svoga stana, netom otpuštena iz bolnice. Moj
hod bio je blago pognut, disanje plitko. Po liječnicima moj se oporavak nakon
prijeloma rebara odvijao školski, no probadajuća bol ipak mi je još uvijek ponekad
tjerala suze na oči, osobito pri tjelesnom naporu. Na licu su mi zarastale
posjekotine, posvuda mali, skoreni trokuti, koža se i dalje na nekim mjestima
svjetlucala blago žućkasto ispod zaliječenih podljeva.
Kad me vidjela, gospođa Bar-Lev je ispustila metlu i rekla: »Oh, Bože.«
Nevezano za moj izgled, sigurno ju je i pojavljivanje policajaca, koji su za potrebe
istrage u vrijeme mog nestanka nekoliko puta dolazili u moj stan, a jamačno
ispitivali i moje susjede, već odavno navelo na spekulacije. Ktomu i izvještavanje
u medijima. Ja sam bila ta ŽENA IZ KOLIBE, posve je jasno, pa iako je u tisku, zbog
zaštite žrtve, moje lice otkad sam pobjegla objavljivano s crnim pravokutnikom
preko očiju ili pikselizirano do neprepoznatljivosti, sasvim sigurno nije bilo tako
teško zbrojiti dva i dva.
»Pa, vi sigurno znate da naša dobra gospođa Bar-Lev također ima problema
sa stubama, zbog svojih kukova«, rekla je žena dok sam se ja još uvijek pitala je
li se svijet posljednjih mjeseci uistinu okretao bez nje ili je jednostavno dovoljno
obzirna da može zatomiti stvari koje čovjek očito eto kaže ili učini kad se nađe
pred tragičnim prizorom. To »Oh, Bože« ili »Bit će to dobro«, sućutni, a prije
svega rendgenski, požudni pogledi koji mi prodiru kroz odjeću i seciraju me u
potrazi za strašnim zlostavljanjem.
Još jednom kimnem pa kažem: »Da, kukovi. To joj već dugo stvara tegobe.«
Zato mi gospođa Bar-Lev poštu donosi onim danima kad i sama silom prilika
mora izaći od kuće, u kupnju ili kod liječnika. Inače nije preuzela na sebe taj napor
silaženja niz mnoge stube u ulazni prostor naše višestambene zgrade, gdje nam se
nalaze poštanski sandučići. Ili bolje rečeno, nije preuzela dodatni napor na sebe,
samo zbog mene.
»Neki dan primijetila sam da vam je poštanski sandučić doslovce pretrpan, pa
sam mislila...«
»Nisam vas još nikad ovdje vidjela«, ustvrdim.
»Mene? Ne. Mislim, nisam ni ja vas još vidjela, ali stanujem ovdje tek
nekoliko tjedana.«
»Pokraj gospođe Bar-Lev?«
»Da«, kimne i opet se nasmiješi.
»Ali tamo živi jedna obitelj.«
»Hildnerovi, da. Oni su se odselili.«
»To nisam znala.«
»Da.« Žena slegne ramenima. Kako je pritom pomakla ruku, tako je pošta
završila na podu. »Oh, kvragu«, nasmije se i pruži mi lončić. Uzmem i promatram
kako se spušta pokupiti poštu. »Nisam baš najbolji primjer multitaskinga, zar ne?«
smijulji se.
Kažem: »Pričekajte«, i zakoraknem iza vrata da odložim lonac na komodu i
pomognem joj.
»U redu je, jesam već.« Pruži mi hrpu pošte kroz odškrinuta vrata.
 »Ah, da, i gospođa Bar-Lev je rekla da vas zamolim da mi usput vratite suđe
od proteklih nekoliko dana.«
Pomislim na lonac od jučer u kojem je bilo varivo. Na mali vatrostalni kalup
s nabujkom od krumpira i zdjelu u kojoj je pred mojim vratima stajala salata s
tjesteninom, nasred otirača, čiji je gostoljubivi natpis Everbody’s welcome ionako
prestao važiti. Opet stanem u okvir vrata. Maja se i dalje smiješi.
»Oprostite«, pokušam se malo nasmiješiti. »Nisam ga još stigla oprati.«
»Ah, pa mogu to ja. Dajte mi naprosto sve tako.«
Pred svojim unutarnjim okom vidim sebe kako se rastrčavam po kuhinji,
posramljeno stružem sasušene ostatke hrane u koš za smeće, dok mi se vrata stana
otvaraju, na njima stoji nepoznata žena koju je navodno poslala gospođa Bar-Lev.
Koja sada može ući u moj stan. Osjećam kako ključa blaga panika, glupa panika
zasigurno, ali jednostavno je ne uspijevam obuzdati logikom i razumom. Žena mi
je trebala donijeti hranu i pokupiti posuđe. Što bi radila u mom stanu? Što bi mi
htjela učiniti?
Grčevito razmišljam, ali mi na pamet ne pada baš nikakva isprika kojom bih
joj mogla pred nosom zatvoriti vrata dok pred njima čeka. Nikakav razlog koji me
ne bi učinio kompletnom idiotkinjom.
»Ne znam, suđe bih stvarno još trebala...«
»Meni to nije problem, zaista.«
Maja koja se smiješi. Maja koju je poslala gospođa Bar-Lev da ja ne umrem
od gladi. Ne postoji razlog koji me ne bi učinio upravo onime, što sam se zarekla
da neću biti: jadnom ženom iz kolibe, traumatiziranom za cijeli život, koja u
svemu i svima njuši opasnost. Dovoljno je loše već to što jednostavno nisam
sposobna pozvati novu susjedu u stan dok čeka posuđe. Prije, dok je još Kirsten
ovdje živjela, neprestano su nam dolazili ljudi, od kojih smo rijetke poznavali. To
su naprosto bili ljudi, koje su doveli drugi ljudi, koji su voljeli tulumariti kao i mi.
»Ispod deset nije zabava«, uvijek je govorila Kirsten i smijala se. Everybody’s
welcome, nekoć, u nekom drugom životu.
Odlučno kimnem, okrenem se na peti kao navijena i požurim kroz hodnik u
kuhinju.
Moja ulazna vrata, otvorena.
Srce mi bubnja u vratu. Uzvrpoljenim pokretima stavim kalup za nabujak i
mali lončić u veliku zdjelu za salatu, u kojoj sluzavi tragovi sasušene majoneze
slikaju osuđujuće uzorke. Kako sam se samo dovela do toga da mi stara žena kuha,
a ja onda ne mogu ni posuđe oprati? Srami se, Lena. Zar nemaš baš nikakvih
manira? Negdje još mora biti plastična posuda. Okrećem se oko svoje osi, vunene
čarape mi se skližu po pločicama, tražeći oslonac uhvatim se za rub radne plohe.
Vrata mog stana su otvorena. Maja koju nikad prije nisam vidjela ovdje. Koja je
navodno tek uselila.
Njen glas: »Snalazite li se, gospođo Grass? Da vam pomognem?«
»Ne, ne!« viknem.
Plastična posuda, prokleta plastična posuda, gdje je plastična posuda?
Potegnem dršku vrata od perilice posuđa. Plastična posuda zaista je nekako
završila u perilici, iako je ondje, još uvijek prljava, s još nekoliko šalica i priborom
čekala da okrenem dugme na odgovarajući program. Iskopam posudu iz rešetke i
balansiram s hrpom prljavog posuđa kroz kuhinju i hodnik natrag do ulaznih vrata.
Koja su još uvijek otvorena. S kojih se pruža pogled na stubište. Posuđe zvecka u
mojih drhtavim rukama.
Maje nema. Maja je otišla.
Ti si luda.
Maja nije ni bila ovdje, ona uopće ne postoji.
Sada postojimo samo mi. Mi smo tvoja obitelj.
Bacim nesiguran pogled na komodu. Ali lonac i pošta svjedoče da je bila tu.
Grubo odložim brdo posuđa na pod i odvažim se pogledati kroz vrata. Ništa, samo
stubište, posve tiho. Ni traga Maji. Osluškujem čuju li se koraci – ne. Što tiše
mogu, zatvorim vrata i bojažljivo okrenem glavu preko ramena, dok mi srce lupa
u zloslutnom ritmu.
Zašto bi se ušuljala u moj stan? pitaju logika i razum. Postoji razlog, urla
panika.

Jasmin

Stan u koji sam uselila prije tri godine oglašavao se ovako:

Traži se cimerica u trosobnom stanu u Regensburgu – stari grad. 74

četvorna metra u zgradi od 12 stanova, balkon s uglavnom lijepim
pogledom. Idealno je da pušiš, jer ja da. Prednost ako voliš životinje, jer je
dio naše stambene zajednice – uz mene, trideset i četverogodišnju radnicu
u gastronomskoj industriji – i jedan mačak. Na raspolaganju ti stoji spavaća
soba površine od 12 četvornih metara. Kuhinju i kupaonicu dijelimo. U
stanu su perilica za suđe, frižider, mikrovalna pećnica i perilica za rublje.
Mjesečna stanarina: 310 eura plus režije.

Fotografije uz oglas prikazivale su dom, to sam odmah pomislila. Ne dom u strogo

građevinsko-tehničkom smislu, sa četiri zida i krovom nad glavom, nego mjesto
na kojem se očigledno živi. Sobe su izgledale šareno i pomalo eklektično,
kolekcija namještaja s buvljaka i malih blaga. S hvatačem snova na prozoru
spavaće sobe i madracem umjesto kreveta, iznad njega u debelom, nacifranom
zlatnom okviru kičasta slika djevice Marije s malim Isusom u naručju, sa stropa
je visio luster od šarenih staklenih perli. U kuhinji velik težak drveni stol, na
kojem su se izdaleka vidjele ogrebotine i velika oštećenja, i jedan od onih velikih
roza hladnjaka američkog dizajna. Iza izlizanog naslonjača za čitanje uzdizala su
se brda knjiga, u metrima su se protezala preko cijelog zida, sva sila knjiga, na
podu, bez polica. Samo to bi već izludilo moju majku, i mene je izluđivalo, samo
na posve drukčiji način. Bila sam kao naelektrizirana, morala sam tamo živjeti. A
osobito nakon što sam upoznala Kirsten koja je dala oglas. Kirsten koja mi je
izgledala kao s drugog svijeta, koja je mogla biti s Ibize ili bilo kojeg drugog hipi
otoka, sa svojom dugom smeđom kosom, koja je izgledala kao da su je nakovrčali
more i vjetar i kao da godinama nije bila počešljana, u cvjetnoj haljini s mnoštvom
šarenih lančića i smeđim čizmama od brušene kože, na vezanje do ispod koljena.
Kirsten koja je bila živih boja i puna života i uvijek se samo smijala. Ja sam se
kasno odselila od kuće, ali to je bio splet okolnosti i vjerojatno pogrešno shvaćen
osjećaj odgovornosti prema vlastitoj majci. Nakon smrti moga oca imale smo
samo još jedna drugu, iako se tu vjerojatno više radilo o principu nego o ljubavi
ili naklonosti. Ovdje, u ovom stanu, bila sam sretna i jaka i neobuzdana. Sve dok
se, otprilike dva mjeseca prije moje otmice, Kirsten i Ignaz, debeli crni mačak,
nisu odselili. Htjela sam ostati ovdje, jednako silno kao što sam se nekoć htjela
useliti ovamo, da sačuvam stan i s njime povezana sjećanja, kao nasljednica,
svjedokinja vremena, odvažni relikt koji prkosi promjenama, poput biljčice koja
izbija iz sivog asfalta. Koju možeš iščupati nebrojeno puta i kakvom god silinom,
ali njezine korijene ne možeš uništiti. Poput korova na kolnom prilazu moje
roditeljske kuće, na koji se uvijek žali moja majka.
Ušuljam se u kuhinju i izvadim nož iz stalka. Onaj oštri koji reže sve, čak i
meso. Pretražim svaku sobu, svaki od ovih 74 četvornih metara nekadašnjeg
doma. Mislim i na mrtve kutove iza vrata i na zavjese do poda, provjerim čak i
iza zavjese za tuširanje. Osim mene i mojih duhova nema nikoga, stan je prazan.
Na trenutak sam bila zaista i nepokolebljivo uvjerena da se Maja kroz otvorena
ulazna vrata ušuljala unutra i da sada u nekom od mirnih kutaka čeka da nasrne
na mene.
Iscrpljeno se srušim u naslonjač za čitanje i privučem koljena na prsa, u desnoj
ruci još uvijek grčevito držim nož. Možda je to tako, postajem luda, zapravo luda,
u medicinskom smislu. Možda sam to već odavno i možda mi je stvarno mjesto u
bolnici, u sobi s kvakom koja se iz sigurnosnih razloga može skinuti. Spustim
svoju oštećenu glavu na koljena i zajecam. Zatočena sam, to sloboda nimalo nije
promijenila. Njušim gulaš u varivu – a u čovjeku koji mi želi dobro, njušim
opasnost, koju sam spremna svladavati nožem. Čak i sada, kad se osjećam ludo i
glupo, moje se misli ne mogu odlijepiti od pitanja, zašto je Maja tako naglo
nestala. Otišla je bez pozdrava, bez nekakvog »Ipak ne želim prljave lonce«,
»Predomislila sam se. Dajte vi sami operite to suđe«, bez »Sorry, moram ići«, bez
ikakvog objašnjenja.
Odložim nož na stolić i teškom mukom ustanem iz naslonjača. Želim još
jednom otići do vrata, provjeriti jesam li stvarno zaključala. Liječnici i
terapeutkinja su mi savjetovali da prvo vrijeme ne budem sama, kad sam već
svojom željom napustila bolnicu, a nisam se prijavila ni u jednu drugu specijalnu
ustanovu. Rekla sam im da ću se na neko vrijeme preseliti kod mame, i to je
vjerojatno zvučalo dovoljno uvjerljivo.
Vrata su zaključana, dvaput, više ne ide. Okrenem se prema komodi, uzmem
jedan okvir za slike i namjestim ga na kvaku. Nitko neće ući, a da me prije na to
ne upozori rasuto staklo na podu. Pomaknem se korak unazad, promotrim okvir
na kvaki, sliku u okviru. Kirsten i ja, naša se ramena dodiruju, glave su nam
nagnute jedna prema drugoj. U sredini između nas Ignazova debela crna glava.
Kirsten ga drži ispod pazuha u smjeru fotoaparata. Prednje noge labavo mu vise,
njegove žute oči sad su mrzovoljni prorezi, sekundu nakon okidanja htio je ugristi
Kirsten. »Naše namrgođeno dijete«, često smo govorile. Uzdahnem. Pogled mi
padne na hrpu pošte na komodi. Na vrhu su na pola preklopljene novine,
jučerašnje izdanje. Na naslovnici je Hannina fotografija. U kolibi, pod slabim
svjetlom žarulje od četrdeset watta, već je djelovala blijedo. A sada, na novinskoj
fotografiji u boji, veličine dlana, izgleda gotovo nestvarno sa svojom bijelom
kožom, vodenastim očima i svijetloplavom kosom. Kažiprstom pratim luk
njezinih usana jedva primjetno izvijen prema gore. To je smješkanje na Hannin
način.

Ovo je zombi djevojčica iz kolibe strave!

Cham/München (MK) – Dva tjedna mogla bi, kako se nadaju, dati

nakon spektakularnog bijega iz kolibe
(o čemu smo izvještavali) u našu je
redakciju anonimno dostavljena
fotografija kćeri žrtve otmice Lene B.
Djevojčica (13) i njezin brat (11)
trenutno su podvrgnuti terapijskom
liječenju. B. se od siječnja 2014.
smatra nestalom. O njoj kao ni o
identitetu otmičara, prema riječima
glavnog policijskog inspektora
Franka Giesnera, i dalje nije ništa
poznato. Nove spoznaje i informacije
plastična rekonstrukcija lica muška-
rca kojeg je pri bijegu smrtno ranila
Jasmin G., a za kojeg se smatra da je
otmičar i Lene B. i Jasmin G. G. je
oteta u svibnju ove godine i do bijega
u rujnu četiri mjeseca je bila zatočena
u kolibi. O okolnostima njezina
zatočeništva kao i trenutnom
zdravstvenom stanju djece dosad je
poznato malo, ali vrlo potresnih
detalja...

Koncentracija mi popušta, slova postaju mutna. Samo Hannina fotografija je

izoštrena. Pitam se tko ju je snimio. Kome se to Hannah nasmiješila. I onda
shvatim da, otkad sam otpuštena iz bolnice, nisam uopće pitala za nju. Ni za
Jonathana. Škripac oko moje glave steže se.
Kakva si ti to majka, Lena?
Kakvo si ti to čudovište?
Novine uz šuškanje odlete u kut, masiram sljepoočice. Da skrenem misli,
uzmem ostatak pošte s komode i odem u kuhinju. Sjednem za stol i pregledavam
omotnice. Piše mi zdravstveno osiguranje, vjerojatno zbog pokrivanja troškova
terapije na koju ionako ne idem. Pismo mog mobilnog operatera i jedno od
vodovoda. Sva ostavim neotvorena, osim jednog na kojem stoji samo moje ime,
Jasmin Grass, ispisano rukom, crnim flomasterom i velikim slovima, samo moje
ime, bez adrese. Otvorim omotnicu i izvadim preklopljeni bijeli papir. Na njemu
dvije riječi: ZA LENU.
 Matthias

»Ne, Matthias!«
Prokletstvo, znao sam.
»Jednostavno ne.«
»Zlato...«
»Ne!« Karinin pribor za jelo zvecne o rub tanjura. Ni ja više nemam teka, ali
trudim se da ne primijeti i odrežem posebno velik komad odreska. To je nešto
najnormalnije na svijetu, uvjeravam se, potpuno normalno i nema apsolutno
nikakvog razloga da prekidamo večeru.
»Karin, molim te...«
»Rekla sam ne.«
Demonstrativno uzme ubrus i obriše usta, zatim ustane sa stolice, uzme tanjur
s odreskom koji nije ni takla, krumpirima i grahom i odnese ga u kuhinju. Čujem
poklopac kante za smeće i struganje hrane s tanjura.
»Karin!« viknem glasnije od tih zvukova. »Barem razgovarajmo o tome!«
Kao odgovor opet dobijem samo poklopac kante za smeće, zatim vrata perilice
suda. Trudim se nastaviti jesti. Meso mi je žilavo.
»Ti to stvarno ozbiljno misliš«, ustvrdi Karin kad se trenutak kasnije pojavila
na vratima između kuhinje i blagovaone.
Progutam vilicu graha i kažem: »Naravno da mislim ozbiljno. Pa to je
najnormalnija stvar na svijetu, da je dovedemo kući, njenoj obitelji. Već sam
razgovarao i s doktoricom Hamstedt. Nema nikakvog prigovora, dapače. Misli da
bi to kao dio Hannine terapije čak moglo biti i od velike koristi.«
»Kad?«
»Pa, najbolje odmah sutra.«
»Ne, mislila sam: kad si to isposlovao s Hamstedticom?«
Sad i ja uzmem ubrus i obrišem kutove usana.
»Još prije nekoliko dana«, tiho kažem. »Osim toga, i sama bi to znala da si joj
htjela ići sa mnom u posjet.«
»Matthias, ne.«
»Tako je. Ipak si joj baka.«
Karin bez komentara opet nestane u kuhinju. Sad se čuje hladnjak, pa ladica,
pa konačno pluteni čep pri otvaranju boce.
»Donesi i meni čašu«, kažem joj.
Dovest ću Hannu kući, slagala se Karin s time ili ne. Obećao sam joj.
»Djede« , rekla mi je malena. »Ne sviđa mi se ovdje. Ovo je ružno mjesto.
Noću ne mogu spavati jer sam ovdje jako tužna. Želim kući.« Djede. To je
najljepše što sam čuo u dugo vremena.
»Živio«, zakriješti Karin kad se vratila u blagovaonu i stavila mi čašu crnog
vina u ruku. »Za tebe i tvoje samoinicijativne pothvate.«
 »Ah, Karin, molim te, prestani sad.«
Promatram kako s čašom u ruci i ukočenih pokreta obilazi stol i sjeda na svoje
mjesto.
»Naravno da neću prestati, Matthias. Iza mojih leđa se dogovaraš s tom
Hamstedticom, a mene želiš staviti pred gotov čin. To nije fer, samo ću ti to reći.«
»Htio sam prvo razjasniti je li uopće teoretski moguće da puste Hannu, barem
na par dana. A doktorica Hamstedt je onda prvo morala razmisliti o tome. Ali ni
njoj nije promaknulo da Hannah pruža velik otpor otkad su je doveli u centar za
traume. Terapijski se ne miče ni naprijed ni nazad. Je li ti to jasno, Karin? Uopće
ne znaju odakle da počnu s njom! Ne mogu joj čak ni dijagnozu postaviti! Dječaka
znaju kako liječiti, ali Hannu, Karin, Hannu...« Odložim vino i dignem ruke u
zrak. »Pa za ime Boga, ona je naša unuka! Moramo joj pomoći!«
»A kako, molim te? Pa mi nismo psiholozi! Kad oni već ne znaju što da rade
s njom, što bismo onda mogli mi?«
»Hannah čezne za obitelji, za obiteljskim okruženjem, za normalnošću i...«
»Normalnost!« zajedljivo će Karin. »Pa ona ni ne zna što je to normalnost!«
»Zato je još važnije da joj mi pokažemo. Pogledaj oko sebe!« Lamatam
teatralno rukama. »Ovo ovdje! Sve ovo! Naša kuća! Ovdje je odrasla njena
majka!«
Karin otpije vino.
»A kako će sve to izgledati?« upita, kad je odložila čašu. »Napravit ćemo joj
krevet u Leninoj staroj sobi?«
Prijeđem preko sarkastičnog tona u njenu glasu i revno kimnem.
»I moramo joj obavezno nabaviti knjige, Karin! To joj nedostaje. U centru za
traume ne može učiti. Treba joj pod hitno nekoliko školskih knjiga.«
»A sljedeće godine šaljemo je u školu, ili što? Kao posve normalno dijete.«
»Samo sam mislio da bi se zasigurno veselila kad bismo joj kupili nekoliko
knjiga. Jako je željna znanja i zaista već mnogo toga zna. Moraš je jednom
doživjeti, Karin. Jako je obrazovana.«
Moram se nasmiješiti kad se sjetim kako mi je Hannah rekla kako se djed kaže
na španjolskom.
»To neće funkcionirati, razmisli još jednom.«
Abuelo, tako se kaže na španjolskom. Abuelo...
»Matthias!«
»Hm?«
»Rekla sam: To neće tako funkcionirati. Naprosto ne možemo glumiti da smo
obitelj.«
»Molim te, Karin, glumiti. Mi jesmo obitelj! Ona je naša unuka, dijete naše
kćeri.«
Karin protrlja čelo.
»Za početak samo nekoliko dana, zlato«, pokušam. »Tako sam se dogovorio
s doktoricom Hamstedt. A ja ću Hannu i dalje voziti na njezine terapije u centar
za traume. Cilj je samo da se malena malo opusti i odmori.«
 Tišina je. Znam da sam gotovo nagovorio Karin, znam to. Ona ne želi biti
bešćutna baka, a to i nije. Samo se boji i želi sve napraviti dobro. Hannu prepustiti
stručnjacima. »Stručnjacima« koji ni sami ne znaju što bi s njom.
»To je sve što vam mogu reći, gospodine Beck«, bile su riječi doktorice
Hamstedt u jednom od naših posljednjih razgovora.
Sjedili smo u njezinom uredu, ona iza svog radnog stola, ja ispred. Na zidu iza
nje visjela su uokvirena odlikovanja, koja je potvrđuju kao »stručnjakinju«, a
zeleni ljiljan s mlitavim požutjelim lišćem na prozorskoj dasci s njezine lijeve
strane svjedočio je o tome da navodna »stručnjakinja« nije sposobna brinuti ni o
običnoj sobnoj biljci.
»Upadljivo je kako djeca različito prorađuju događaje. Tako Jonathanov
razvoj zapravo ne predstavlja iznenađenje, već je prije« – počela je raditi
nevidljive navodnike u zraku – »normalan, iako vam se ta riječ u ovom kontekstu
može učiniti neobičnom. Jonathan ima noćne more, vrišti, odbija razgovarati s
nama. Često doživljavamo da pacijenti prvo sami sa sobom žele riješiti, ili barem
pokušati riješiti, doživljenu traumu. Mi svakako pretpostavljamo da će se on s
vremenom otvoriti. Mora prvo steći povjerenje i na duže vrijeme osjetiti da mu
svi mi ovdje želimo dobro i da se kod nas može osjećati sigurno.«
Počeo sam njihati stopalom. Hannah me zasigurno već čeka.
»Pa, to zvuči dobro.«
»Hannah«, naglasila je doktorica Hamstedt.
»Što je s njom?«
Doktorica Hamstedt se nasmiješila kao da me je uhvatila u nečemu.
»Kod Hanne možemo promatrati posve drukčiji uzorak.«
Ukočim leđa i skliznem na rub stolice.
»A to je?«
»Njezino ponašanje.«
»Što s njim?«
»Pa, najbolje će biti da vam objasnim na Jonathanovom primjeru. Dječak je
cijeli svoj život proveo u kolibi. U skučenom, provizornom prostoru, zaključan,
bez prozora, bez dodira s vanjskim svijetom.« Napravila je pompoznu pauzu i
nastavila tek kad sam pogledao na sat.
»Ovaj svijet ovdje, sve skupa, zaposlenost, mnogo ljudi, glasnoća, sve stvari
koje nije poznavao iz svog života u kolibi, izuzetno ga straše. Lift, katastrofa
jedna! Možemo koristiti samo stube kad želimo s njim na neki drugi kat. A i to je,
zbog njegovih strahova, svaki put izazov. O nevještim tjelesnim pokretima da ne
govorim. Razumijete li, gospodine Beck? Kao malo dijete učimo ga hodati po
stubama. To ga naravno dodatno frustrira. Ponekad je satima zavučen pod stolom
ili noću poteže posteljinu s kreveta kako bi spavao na podu. Time nam vrlo jasno
signalizira da je trenutno strašno preopterećen.«
Nisam imao pojma što mi želi reći, ali ipak sam se osjetio napadnutim. »Ni
Hanni ovdje nije najbolje. Loše spava. To mi kaže svaki put kad je posjetim.«
Doktorica Hamstedt otegnuto uzdahne.
 »Može biti, gospodine Beck. No ona se ipak zapanjujuće dobro snalazi u njoj
tako stranom svijetu. Ili vama djeluje prekomjerno prestrašena?«
»Ona je jaka«, ustvrdim, ne bez ponosa.
»Gospodine Beck, postoji jedna neurološka osobitost, koja se zove
Aspergerov sindrom. Možda ste već čuli za to. To je oblik autizma, a utječe na to
kako pacijenti prorađuju podražaje i interagiraju s drugim ljudima...«
»Hannah nije bolesna.«
»Ni ja to ne bih nužno nazvala bolešću«, rekla je doktorica Hamstedt i
nakrivila glavu. »Više poremećajem. A mi ionako još nismo sigurni je li kod
Hanne ovaj poremećaj prisutan, no želimo nastaviti ispitivati u tom smjeru.«
Ponovno sam pogledao na sat.
»No dobro, gospodine Beck. Što se tiče vaše želje da povedete Hannu na
nekoliko dana k sebi, spremna sam se odvažiti pokušati. No moram ipak ustrajati
na određenim uvjetima.«
»Nema problema«, marljivo sam kimnuo i htio ustati – konačno, Hannah je
čekala.
»Trenutak, gospodine Beck. Rado bih još kratko porazgovarala o vašoj kćeri.
Leni.« Već od načina na koji naglasila njezino ime silovito me steglo u prsima.
Kao da bih mogao zaboraviti ime svog jedinog djeteta.
»Doktorice Hamstedt, sad bih stvarno morao...«
»Ne mogu ni približno zamisliti kako vam teško mora biti što još uvijek niste
dobili odgovore za kojima čeznete.«
Za svaki slučaj sam se ugrizao za donju usnu. Imala je pravo. Nijedno od djece
do sada nije dalo korisnu izjavu. Izgledalo je kao da nisu ni primijetila da je
jednoga dana na Lenino mjesto u kolibu došla gospođa Grass.
»To vas sigurno frustrira. Tim više me veseli angažman koji pokazujete kao
djed. A da bih vas u tome osnažila, htjela bih vam još jednom objasniti psihološko
stanje stvari.«
Prestao sam gristi usnu i uzdahnuo. To sam sve već čuo. Sada je opet počela
od samog početka, posezala za uvijek istom usporedbom. Hannah i dječak, koji
su svijet dosad promatrali kao kroz ključanicu. Cijeli svoj život zaključani u
kolibi, u kojoj su imali samo dvije osobe za identifikaciju: svoje roditelje. Priroda
koja djeci nalaže da svoje roditelje bezuvjetno vole. Izolacija koja ne dopušta
mogućnosti usporedbe. Odakle su mogli znati da se oko njih događa nešto
pogrešno, nešto jako loše, kad za drugo nisu znali? Kako su mogli naučiti
razlikovati između točnog i pogrešnog? Ktomu i ovisnost o ocu, koji ih je od
rođenja trenirao podložnosti. Oni ga nisu vidjeli kao monstruma koji ih je zatočio.
Bili su mu zahvalni što im je davao jesti, da ne umru od gladi, i palio vatru, da se
ne smrznu. A iznad svega toga stalno je odjekivala, odjekuje i sada, riječ
»normalnost«. Za Hannu i dječaka koliba je bila normalnost, njihova normalnost.
A svoju normalnost obično ne preispitujemo.
»To sam već shvatio«, pokušao sam zaustaviti doktoricu Hamstedt u
objašnjavanju. Hannah me čeka sad već gotovo četvrt sata.
 »Kad bi im otac rekao da pođu u svoju sobu, to za njih nije imalo drugačiju
kvalitetu od njegove rečenice da sada imaju novu majku«, nije se dala smesti
doktorica Hamstedt. »Njegova riječ bila je zakon. Važno je da to ne zaboravite,
gospodine Beck. Čak i ako u ovom trenutku još mislite da se možete nositi s tim
što dosad nema odgovora na pitanje što se desilo vašoj kćeri, vjerojatno ćete, kako
vrijeme bude odmicalo, zbog toga ipak osjećati frustraciju. Frustraciju koja bi tada
mogla razantno rasti.«
»Nemojte mi zamjeriti, doktorice Hamstedt. Ali u ovom trenutku najviše raste
moje nestrpljenje, i to krajnje razantno. Moja me unuka čeka sad već gotovo četvrt
sata.«
Doktorica Hamstedt se znalački nasmiješi.
»Onda vas uistinu ne bih više trebala zadržavati, gospodine Beck.«

»Jesi li ti uopće primijetio da još uvijek govoriš o Hanni?« razbije Karin dugu
šutnju među nama.
Uzdahnem jer mislim da naslućujem što slijedi.
»Ne želim sad razgovarati o Leni.«
»Ne mislim na Lenu. Mislim na Jonathana. Maloprije si ga nazvao dječakom.
Rekao si: Dječaka znaju kako liječiti. Nisi primijetio?«
»Ne znam što mi time želiš reći.«
Karin sjedne na svoju stolicu, sasvim uspravnih leđa.
»Je li to zato što ima pogrešnu boju kose?«
»Molim?«
»Jer u tvojim očima ne izgleda dovoljno kao Lena?«
»O čemu ti pričaš?«
»U Hanni ne prepoznaješ oca, samo Lenu.«
»Karin, ali to je totalna glupost.« U želji da odagnam nesnosni prigovor
odmahnuo sam rukom i pritom slučajno srušio čašu s vinom. Kalež se odvojio od
stalka pri udaru o tvrdo drvo našeg blagovaonskog stola. Crvena lokva u sekundi
je prodrla kroz svijetli stolnjak. Poskočim, Karin također.
»Oprosti, zlato«, kažem dok nespretno ubrusom tupkam po crvenom mjestu.
Karin zavrne stolnjak prema gore da vino ne iscuri na krem tepih.
»Dogodi se.« Podigne pogled prema meni. »A jesi li razmislio što sve ide uz
taj Hannin dolazak ovamo? Možeš li zamisliti kako će nam oni novinari i fotografi
opet opkoliti kuću, kao onda nakon Lenina nestanka?«
»Ah...«
»Ionako već sad neprekidno zvoni telefon. Gospođo Beck«, oponaša cvrkutav
glas. »Nadate li se još uvijek da će se vaša kći pronaći? Kako su vam unuci,
gospođo Beck? Samo kratak intervju, gospođo Beck, nećemo dugo smetati.«
Odmahujući glavom stane pospremati stol. »Ne želim sve to još jednom prolaziti,
Matthias.«
 »Znam, Karin. Ali ne vjerujem da će se to dogoditi. Što bi radili ovdje? Zašto
bi tako tratili svoje vrijeme? Intervju neće dobiti, ni od nas, a pogotovo ne od
Hanne. A fotografiju malene odavno već imaju. Zašto bi se netko mučio čekajući
ovdje u zasjedi s fotoaparatom? Nazivaju je zombi djevojčicom, Karin! Pa i sama
si pročitala!« Bespomoćno odmahujem glavom. »Zombi djevojčica. A tako je
lijepa na toj fotografiji.«
Karin zastane.
»Matthias, ne.«
Spustim pogled. Karin me može pročitati. Poznaje me skoro četrdeset godina.
Zna. Njezino »ne« ne odnosi se na moju želju da dovedem Hannu k nama kući.
Karin je shvatila nešto veće, osjećam to.
»Ti si snimio Hanninu fotografiju i poslao je novinama«, konačno ustvrdi.
»Opet si to učinio.«

Jasmin

Sjedim sklupčana u naslonjaču, koliko mi to bol u potrganim rebrima dopušta.

Ukočenim prstima grčevito držim pismo. Drhtim.
Hladno ti je, mama?
Tiho, Jonathane!
Volim te, mama.
Tiho budite, oboje! Morate me ostaviti na miru, čujete li? Danas mi nije dobro.
Zatvorim oči i brojim udahe i izdahe, baš onako kako mi je terapeutkinja
savjetovala u slučaju napadaja panike. »Glasovi nisu stvarni, gospođo Grass. Oni
su samo u vašoj glavi. Pustite ih da prođu, poput oblaka, koje promatrate na nebu.
Ne pokušavajte ih potisnuti, kao ni sjećanja. Pustite ih da dođu i da prođu, sve je
u redu, dišite. Dišite duboko i mirno, udahnite, izdahnite...«
Dišem.
Glasovi su tu. Sjećanje se uzdiže, prodire na površinu. Ali ne prolazi, već me
hvata za vrat i vuče u ponor, daleko u dubinu, ondje gdje je mračno, sumračno na
četrdeset watta. Opet sam u kolibi, i hladno je, užasno hladno. Moj dah stvara
male oblačke u zraku, dok sjedim s Hannom i Jonathanom za blagovaonskim
stolom. Danas je engleski na rasporedu.
»Moraš se koncentrirati, mama. Učenje je važno. Čovjek ne smije biti glup.«
Ne mogu se koncentrirati. Hladnoća. Oblačci zraka koji me podsjećaju na to
kako vrijeme prolazi, a ja još uvijek nisam pronašla mogućnost da pobjegnem iz
ovog pakla. Pritom čak ni ne znam jesam li ovdje danima, tjednima ili čak
mjesecima. Mogao bi biti samo hladan ljetni dan ili već zima.
»Hladno ti je, mama?« upita Jonathan naivnom samorazumljivošću djeteta
koje ne zna ni za što drugo osim ovoga ovdje. Odnedavna nas tvoj muž tijekom
dana češće ostavlja same. Navodno ide na posao, apsurdna misao, monstrum ima
posao, možda posve normalan, redovan posao, monstrum ima obračun plaće i
pravo na osigurninu.
 »Mama? Pitao sam te je li ti hladno.«
Ne zovi me mama.
Nisam tvoja mama.
»Da, Jonathane, hladno mi je, jako. Hladno je danas.«
On skoči sa stolice, trkne do kauča, s naslona za ruku uzme složenu vunenu
deku i donese mi je.
»Lijepo od tebe, hvala«, kažem i omotam deku oko tijela. Već dva dana za
kaznu nosim samo tanku spavaćicu koja seže do gležnja, od satena. Dok sam prala
rublje pod tatinim nadzorom, predugo sam proučavala bocu s tekućim sredstvom
za pranje, točnije rečeno informacije o sastavu. Otrov, mogućnost.
Nema mogućnosti.
»To možeš popiti za doručak, Lena. Sve je bio.« Smijeh, kratak i jeziv. »Baš
ne znaš cijeniti svu tu slobodu koju ti dajem.«
»Ne, jako to cijenim.«
Ne, ne cijenim, zaključio je Bog i kaznio me. Nema odjeće, čarapa, cipela,
samo moja tanka spavaćica. Stopala su mi u međuvremenu poput dva grumena,
strana tijela koja uopće više nisu dio moga tijela, a prsti su mi utrnuli. Hladnoća
se preko naježene kože izvana probila unutra, kroz moje kosti, sve na meni je
ukočeno. Čak mi i sjedenje teško pada.
»Sljedeća riječ!« ozareno vikne Jonathan.
»Summit«, mehanički pročitam sljedeću riječ. Na stolu preda mnom nije
udžbenik, već opći rječnik, Osnovni Vokabular engleskog jezika. Naprosto učimo
od početka prema kraju po abecedi, mehanički, sve mehanički.
Jonathanov kažiprst već je u zraku, Hannin ne, što je neobično. Umjesto toga
zabacila je glavu i pogledom prelazila preko stropa.
»Hannah, a što je s tobom?« upitam oprezno.
Trajalo je poput vječnosti dok prvo nije pogledala u Jonathana pa u mene pa
rekla: »Cirkulacijski uređaj ne radi.«
»Bez brige. Tata će sigurno uskoro doći s posla, a onda će ga odmah
popraviti«, kažem.
Ali varam se. Nitko ne dolazi.
Petnaest do šest – petnaest do sedam – pola osam – gotovo osam.
Postat ćemo umorni – spavati – ugušiti se. Jonathan već zijeva.
»Bez brige«, ponavljam.
Zrak kojeg, čini se, ima sve manje, nema razlike više između činjenica i
umišljaja. Udarci kazaljke kuhinjskog sata koji počinju zvučati kao otkucaji srca,
srca koje lupa glasno i tupo i tromo – glasno i tupo i tromo – glasnije, tuplje,
tromije. Djeca sad oboje zijevaju, u početku još s rukom na ustima, poslije širom
razjapljenih usta. Jonathan, kome su se oči već sklopile. Hannah, koja u krilu drži
gospođicu Tinky, i u pravilnim je razmacima uvjerava da se ne treba bojati.
Podbočim se svojim hladnim rukama o stol i odgurnem se sa stolice prema
gore, teturam kroz dnevni boravak, oteturam do ulaznih vrata kolibe, klonulo
drmam kvaku, sve dok mi ne ponestane snage i dok se ne srušim na pod.
 »Jako sam umorna, mama«, tiho čujem Hannu.
»Znam«, jednako tiho odvratim.
Protegnem se do kvake, povučem se prema gore, na svoje slabe noge otvrdnule
od hladnoće, natrag k djeci, za stol. Pogledam na kuhinjski sat, čiji otkucaji srca
odzvanjaju u mojoj glavi, prošlo je osam. Dotaknem Jonathana po ramenu,
probudi se, ostani budan, i čujem kako iznenađujuće tihim glasom govorim:
»Djeco, vrijeme je za kupaonicu.«
Prolazimo hodnikom, Hannah s gospođicom Tinky na rukama naprijed,
Jonathan i ja za ruku iza nje. Jedno za drugim idemo na zahod, peremo zube,
možda posljednji put. Predložim djeci da noćas spavaju sa mnom, u velikom
krevetu.
»Smije i gospođica Tinky?« upita Hannah, a ja se nasmiješim: »Da, naravno.«
Legnemo, stisnuti jedno uz drugo, sad ne smiju biti sami, to je sve što za njih
mogu učiniti, samo biti tu u ovom trenutku, to je premalo, nijemo plačem. Kad
Jonathan udahne, negdje u njegovim prsima čuje se hroptanje.
Hannah šapne: »Sigurno ćemo se sutra ujutro probuditi. Tako brzo se ipak ne
umire, zar ne, mama?«
»Da, dušo moja«, nasmiješim se i poljubim je u hladno čelo. Izbjegavam pitati
koliko već dugo ne radi uređaj za prozračivanje, koliko dugo nije čula brujanje,
ionako sam odavno preumorna za suviše riječi.
»Volim te, mama«, kaže Hannah sad jedva čujno. »Zauvijek i uvijek i uvijek.«
A ja: »I ja vas volim. Laku noć.«
Raskolačim oči, hvatam zrak. Opet sam u svom dnevnom boravku, sklupčana
u naslonjaču. U ruci mi drhti pismo. Bijeli list s optužujučim slovima. Za Lenu.
Nije moguće.
Ili ipak je?

Jasmin

Prevladala sam otpor u sebi i nazvala Kirsten koja niti pola sata kasnije stoji pred
mojim stanom i kuca, onako kako sam joj rekla na telefon, triput kratko, dva puta
dugo, kuckuckuc – kuc – kuc.
»Htjela sam ti se javiti«, kaže nakon što je zatvorila vrata za sobom. Samo
kimnem. Pogled na nju me opčini. Kako dobro izgleda, preplanulo. Pitam se je li
bila na odmoru preko ljeta. Je li bila na odmoru, dok sam ja bila zatočena u kolibi.
»Kakvo sranje, Jassy.« Pogladi me po kosi, koja je, kad smo se posljednji put
vidjele, bila smeđa, uvijek je bila smeđa, a sad je plava. Svijetloplava s izrastom
debljine palca. U kolibi sam ponekad zamišljala kako ćemo se opet sresti. Samo
je u mojim zamišljanjima rekla: »Lijepo je što si opet tu.«
»Na početku kad si nestala, mislila sam...« započne, nakon što smo sjele na
kauč u dnevnom boravku.
 »Mogu misliti«, prekinem je na samom početku. Ne želim čuti da je moj
nestanak jednako tako mogao biti i dramatično inscenirana akcija, koja je imala
samo privući njezinu pažnju.
Nekoliko dana samo nestati, isključiti mobitel, hajde, zabrini se za mene, traži
me, nađi me, odvedi me natrag kući.
»Je li sve to istina? Mislim, ovo što pišu?«
Izvadi kutiju cigareta iz torbe i pruži mi je.
»Hvala, prestala sam.«
»Glupo od mene. Takvih stvari tamo sigurno nije bilo, u kolibi.«
»Ne, takvih stvari nije bilo.« Stanem grickati nokat palca, dosadna navika,
koje sam se zapravo također odavno riješila.
»Da, a ovog ostalog? Ovog o čemu novine pišu?«
Upaljač škljocne. Nagne se po pepeljaru koja stoji na polici stolića ispred
kauča, i odloži je na stol.
»Misliš ono da smo morali jesti iz psećih zdjelica i bili na uzici?« Odmahnem
glavom. »Imali smo posuđe.«
Prošlo je nekoliko sekundi dok se Kirsten tome nije odlučila nasmiješiti. U
novinama ovih dana stoji mnogo toga, nešto je točno, a mnogo toga nategnuto.
Ponekad poželim da mogu nadvladati samu sebe i pristati na intervju, samo
ispravka radi. Ali bojim se potpitanja, svrdlanja nekog sitničavog,
preambicioznog, nepovjerljivog novinara. Zatvorila sam zagradu, pa makar to
značilo da je jadna žena iz kolibe jela iz pseće zdjelice.
Pokažem Kirsten pismo.
»Ovo mi je danas bilo u pošti.«
Kirsten promotri papir, puno duže nego što je potrebno da bi se shvatile dvije
riječi na njemu. Kad me konačno opet pogledala, u njezinom sam pogledu vidjela
tračak sumnje.
»To je sigurno samo neki luđak koji prati napise u medijima i sad ti želi utjerati
strah u kosti. Svako malo se pojavi tako nešto.« Nakrivi glavu i upitno me
pogleda. »Ili tko, misliš, da ga je napisao?«
Nastavim gristi palac.
»Tvoj otmičar? Jassy, on je mrtav. Ti si ga ubila.«
»Znam. Ali...«
Kirsten s nerazumijevanjem odmahne glavom.
»Što? Pa sad mi reci.«
Duboko udahnem.
»Djeca.«
»Što?«
»Djeca imaju razloga biti ljuta na mene.«
Kirsten razrogači oči, doslovce samo što joj ne iskoče iz duplji. Tako to
izgleda kad se čovjek nađe na kauču preko puta ludila.
»Djeca? Jassy, ma što to govoriš?«
 Trebala bih se nasmijati i prijeći preko svog glupog malog ispada, umjesto
toga primim se za naslon kauča i pokušam ustati, uzaludno, bol.
»Ima još nešto«, zastenjem. »U spavaćoj sobi. U komodi s rubljem, druga
ladica, u jednom smotanom paru čarapa.«
Kirsten revno kima.
»Sve je OK, Jassy. Idem provjeriti, ti lijepo ostani tu.«
Ustane, nagne se prema mojim nogama i oprezno ih podigne na kauč.
»Odmori se«, kaže, i ja zahvalno sklopim oči.
Odmah zatim čujem predivno poznat zvuk njezinih peta na laminatu u
hodniku, a potom oštro cviljenje. Kvaka na vratima spavaće sobe. Tisuću puta
smo je nauljile, no cviljenja se jednostavno nismo uspjele riješiti. Ne znam koliko
sam se puta zbog toga noću budila, kad bi se Kirsten nakon smjene u klubu htjela
ušuljati u sobu. U jednom trenutku smo se navikle uvijek ostavljati otvorena
vrata... Prestravljeno širom otvorim oči, ali odmah zatim začujem Kirstenin glas
koji od straha zvuči kreštavo: »Jassy! Koji k...?«

Matthias

Nestala studentica (23) u Münchenu

München (LR) – Minhenska policija je isključen mobitel. Policijska potra-

traži informacije o nestaloj Leni Beck
(23) iz München-Haidhausena. Prema
izjavama svjedoka, studentica je u
noći sa srijede na četvrtak do oko 5
sati ujutro bila na zabavi u četvrti
Maxvorstadt. Putem kući razgovarala
je telefonom s prijateljicom. Otada joj
ga na području grada Münchena
provedena u petak protekla je bez
uspjeha. Lena Beck visoka je 165 cm,
sitne je građe i ima plavu kosu do
ramena. Na sebi je imala srebrnu
majicu, crne traperice, crne čizme i
tamnoplavi kaput.

To je bio taj prvi članak od – kako sam naivno mislio – brojnih drugih koji će
uslijediti dok ne nađemo Lenu.
Bio je to prvi članak od točno četiri – četiri članka svih ovih godina koliko je
nema. Četiri ozbiljna članka, bolje rečeno. U drugom se još izvještavalo o
bezuspješnoj ronilačkoj akciji, kojom je policija htjela utvrditi je li Lena možda
pala u Isar i utopila se. Svjedoci, koji su također bili na zabavi, izjavili su da je
Lena »konzumirala priličnu količinu alkohola i ostale, ne pobliže imenovane,
opijate«. S trećim su stvari počele ići u potpuno pogrešnom smjeru. Bavarski
dnevni list intervjuirao je jednu tobožnju prijateljicu, s kojom je Lena telefonski
razgovarala neposredno prije nestanka. Navodna prijateljica Jana W. (»ime
promijenjeno u redakciji«) citirana je: »Lena je djevojka s mnogo problema«.
Studij je htjela objesiti o klin. Uzimala je drogu, ne samo na zabavi u
Maxvorstadtu, nego na mnogim zabavama, posvuda. Bila je »jedna od onih«,
»jedna od onih« koje bi odmah sa svakim pošle. Jedna od lakih, kojima je bilo
dovoljno platiti pivo. S petim člankom »minhenska studentica (23)« postala je
»minhenska partijanerica (23)«. U to vrijeme prihvaćao sam svaki jebeni upit za
intervju, iako sam uskoro naslutio da interes medija odavno više nije usmjeren na
to da pronađu Lenu ili barem korisne svjedoke.
Jednog dana, to nikad neću zaboraviti, našao sam se s novinarom u svojoj
kancelariji.
»Lena je utjelovljenje uzorne studentice«, rekao sam i kao dokaz predočio
njezine semestralne svjedodžbe. »Već je kao mala djevojčica htjela postati
učiteljica. U skladu s tim, studij za nastavnicu njoj je na prvom mjestu, uz obitelj,
naravno. Imamo vrlo prisan odnos.«
Fotograf, kojeg je novinar doveo, napravio je fotografije njezinih svjedodžbi i
mene, koji uspravno sjedim za svojim radnim stolom, uspravno u svakom smislu.
Mattias Beck, tada 48, samostalni porezni savjetnik s uspješnom kancelarijom,
uštirkanom košuljom i odijelom na tanke pruge, uredno počešljan, racionalan,
odlučan.
»Neću dopustiti da moja kćer, koja je očito već na neki nama još nepoznat
način bila žrtva, sada dodatno postane žrtva medijske hajke.« Posebno za tu
priliku unaprijed sam napravio bilješke, rečenice koje svakako želim reći,
prethodno ih formulirao, da ništa ne zaboravim. »To kako je predstavljena u
medijima, em a) nema ni najmanje veze s njezinim bićem em b) ovakav oblik
medijskog izvještavanja, po mom mišljenju, ometa policijsku istragu.«
»A kako se vi nosite sa svim tim, gospodine Beck?« pitao me novinar Lars
Rogner, ljigav tip gelirane tamne kose i podignuta ovratnika košulje. Odgovor na
ovo pitanje naravno nisam zabilježio.
»Slama mi srce«, tiho sam rekao, nakon čega sam jedanput teško progutao
slinu.
Rogner je kimnuo potreseno.
»To jako dobro razumijem, gospodine Beck. Jezivo.« Zatim se nakašljao i
upitao: »S koliko je godina Lena počela uzimati drogu?«
Pitanje poput šake, čvrste desnice koja me pogodila i učinila da potonem u
stolici. Naravno da Rognerove novine sljedeći dan nisu objavile ni fotografiju
Leninih svjedodžbi ni njezina odlučna oca, koji uspravno sjedi. Objavile su šaku
jada klonulu na svojoj radnoj stolici. Udarni naslov: Otac nestale partijanerice
(23) iz Münchena: »Nisam znao ništa o Leninom dvostrukom životu«.
Karin mi je opalila pljusku nakon što je to pročitala. Bio je potreban cijeli
tjedan i pola kutije Opipramola dok mi konačno nije povjerovala da to nikada ne
bih rekao. Zatim sam stekao naviku da ujutro ustanem ranije i izvadim novine iz
poštanskog sandučića prije nego što to Karin napravi. Potajno bih ih čitao, u garaži
na svojoj ribičkoj stolici, samo za slučaj da mi ponovno otkažu noge od svih
gluposti koje tamo moram pročitati o svojoj kćeri. Kad bih završio, pričekao bih
još kratko vrijeme da mi se stabilizira tlak. Zatim bih sklopio svoju ribičku stolicu,
izašao iz garaže i nagurao novine u kantu za smeće naših susjeda. Usiljeno bih se
nasmiješio, ušao u kuću i pripremio doručak. Karin i ja smo se složili da sam nešto
naučio.
»Barem je i dalje u novinama«, bodrili smo se. Moralo nam je, i kad je boljelo,
biti svejedno traže li policija i ljudi na terenu uzornu studenticu ili divlju
partijanericu. Glavno da je i dalje traže, glavno da ne padne u zaborav. Ipak,
morao sam obećati Karin da ću se ubuduće držati podalje od novinara.
Ali upravo je otkrila da sam se opet upleo. Da sam ja bio taj koji je predao
Hanninu fotografiju medijima. Bio je to spontani snimak, koji mi je dopustila da
napravim prošli tjedan za posjeta centru za traume, nakon što sam joj pokazivao
svoj fotoaparat.
»Koji ti je bio vrag da to učiniš?«
Karin raširenih ruku stoji kraj našeg blagovaonskog stola. Uzmem posuđe koje
je upravo naslagala i šutke ga odnesem u kuhinju. Ona pohita za mnom.
»Zar si zaboravio što se dogodilo kad si se posljednji put petljao s tim
strvinarima? Kako su raskomadali prvo Lenu, a onda nas?«
»Samo želim da se drže podalje od Hanne«, započnem bijednim pokušajem,
dok puštam vodu u sudoper da operem posuđe. Preko vode koja huči Karin
izražava svoje nerazumijevanje. Upravo ja koji sam trebao znati bolje.
»I onda još upravo Larsu Rogneru pošalješ fotografiju!«
Da, upravo Larsu Rogneru. Naravno njemu, jer je na koncu on ostao jedini
koji je, kad se nakon nekog vremena svijet počeo vrtjeti bez Lene, još povremeno
izvještavao o njenom slučaju.
»Ipak je on i sam otac koji je pretrpio najgore. Ako bi nas netko trebao
razumjeti, to je onda sigurno on.«
Karin se umorno smijulji.
»Misliš na priču koju ti je bio ispričao onda? Da mu je sin navodno umro s
osam godina? Molim te. To je sigurno bio samo trik da stekne tvoje povjerenje.
Lars Rogner nije ni minute mislio na Lenu, ili na nas. I onda kao i danas stalo mu
je samo do tiraže, kao i svim drugim šund tiskovinama. A ti to uopće ne
primjećuješ.«
»Nije izgubio samo sina. Žena mu je bila duboko depresivna i ubila je i sebe i
sina! I to je točno. Čitao sam o tome...«
»To sad kažeš samo da te ne pitam koliko naivan možeš biti. Da u tome ima
istine, ne bi nam nikada učinio takvo što.«
Uzdahnem.
»Dođi, u redu je, Karin. Može biti da to s fotografijom nije bilo osobito
promišljeno. Ali samo sam htio da ljudi vide da je Hannah sasvim normalno dijete.
A ne nekakav zombi ili kći monstruma. Ona je Lenina kći.«
Otvorim vodu, zasučem rukave košulje i počnem ribati tavu, u kojoj je Karin
pekla odreske za večeru.
»Prvo čaše, tanjuri i pribor«, kaže i gurne me ustranu. »Tava uvijek na kraju,
inače će se voda odmah uprljati. Daj mi.« Posegne u vodu za spužvom, koju držim
u ruci. »Razumijem ja tebe, Matthias. Želiš je zaštititi jednako kao što si tada htio
zaštititi Lenu. Ali ne na ovaj način. Radiš još veću štetu. Pa nisi li i sam rekao da
malena treba mir? Zašto je onda razvlačiš po novinama? A u najgorem slučaju i
nas?«
Uzmem malu kuhinjsku krpu sa šipke na štednjaku i obrišem ruke.
»Rogner ne zna da je fotografija od mene, ako te to smiruje. Napravio sam
posebno za to novu e-mail adresu.«
Karin se opet smijulji, ali još uvijek to ne zvuči zabavno.
»Naravno da jesi. Jer si dobro znao da bi do kraja svojih starih dana spavao na
kauču, kad bih otkrila da si se opet petljao s tom bagrom.«
»Pa moram li?«
»Još ću razmisliti.«
Ponovno objesim krpu na štednjak i spustim rukave natrag na zglobove.
»Sve će biti dobro. Pobrinut ću se za to, obećavam.«
»Toga se i bojim«, odvrati Karin uzdišući. »Ali molim te, obećaj mi da
ubuduće nećeš više poduzimati...«
Zaustavi se, netko je pozvonio na vrata.
»Tko je u ovo doba?« šapne, zatim rukom prekrije usta i razrogači oči, da bi
odmah zatim sama sebi odgovorila. »Gerd!« zastenje. »Pronašli su Lenin leš.«
Na nekoliko sekundi otkazala su mi čula, konačnost mi je stegnula prsni koš,
krv mi šumi u ušima. Mojoj se ženi šire zjenice. Postaju staklaste. Ruka koju drži
ispred usta počinje drhtati.
Put iz kuhinje kroz predvorje do ulaznih vrata izobličuje se u usporenoj
snimci. Osjećam Karin iza leđa, čujem kako teško diše, put je dug i naporan.
Pokušavam pojmiti da radim svoje posljednje korake kao otac nestale kćeri. Da
će moji budući koraci biti koraci oca mrtve kćeri. Gerd je bio u pravu: postoji
razlika između pretpostavke i znanja.
Okrenem se još jedanput prema Karin i odlučno kažem: »Bolje je tako.« Zatim
stavim dlan na kvaku i otvorim. Ali pred našim vratima nije Gerd.

Jasmin

Stisnem usnice i zurim u strop sobe. Ponovno čujem Kirstenine pete, ovoga puta
u malim, uzrujanim intervalima. Ne moram okrenuti glavu prema njoj da bih znala
da je sada na vratima, da pilji u mene, zabezeknuta. Nije ni stigla do komode s
rubljem.
Zamišljam kako je prije nepune dvije minute stavila ruku na cvileću kvaku,
kvaku vrata spavaće sobe, vrata koja su inače iz valjanog razloga uvijek otvorena,
a po novom iz još valjanijeg uvijek zatvorena. Zamišljam njezino lice, i kako joj
je srce sigurno eksplodiralo, kad je ušla u sobu.
Bijeli zidovi prekriveni tobom, Lena. Tvojom pričom.
»Jasmin«, kaže Kirsten sad sasvim tiho, samo »Jasmin«.
 Zidovi prekriveni svim člancima koje sam mogla pronaći o tebi na internetu.
Tristo dvanaest članaka. To je gotovo cijelo pakiranje papira za primanje,
promjena tonera, posao koji je trajao cijelu prošlu noć.
Slabašno žmirkam dok slušam Kirstenine korake, koji se sada približavaju,
bojažljivo, oprezno, kao da se približava opasnoj životinji.
»Jasmin«, ponovi.
Kako da ona to razumije, Lena? Kako da me ne smatra luđakinjom,
opsjednutom? Kako da ne misli da se doslovce valjam u svojoj nevolji? Ne puštam
u stan sunce, slobodu, svijet. Trebala bih se otuširati. Otići zubaru zbog rupe u
donjoj čeljusti, gdje mi nedostaje kutnjak. Frizeru, obojiti kosu. Ili barem zamoliti
Kirsten da mi kupi boju za kosu u drogeriji. Jasmin je imala smeđu kosu, cijeli
svoj život. Jasmin bi trebala otvoriti prozor, da vidi nebo, bilo koje nebo. Jasmin
bi trebala biti živa nakon bijega iz kolibe. Tako barem jednoglasno pišu novine.
Žrtva, Jasmin G., preživjela je četveromjesečno mučenje.
Preživjela.
»Jassy?«
Kirsten sjedne na rub kauča. Ne gledam je, pogled mi je prikovan za strop.
»Zašto si to napravila? Zašto si objesila sve te novinske članke? O čemu je
riječ?«
Zatvorim oči.
»Jassy...« Kirsten zvuči kao da je počela plakati. Osjetim njezinu ruku na
obrazu. »Nisi dobro. Potrebna ti je pomoć.«
Možeš vrištati koliko god želiš, Lena. Nitko neće doći i pomoći ti.
»Moraš natrag u bolnicu, Jasmin.«
Zaboravili su te, Lena. Sad imaš još samo nas. Zauvijek i uvijek i uvijek.
Tijelo mi se trzne, kad me Kirsten uhvatila za ramena i stala me tresti.
»Otvori oči, Jassy! Pogledaj me!«
Otvori oči, Lena. Znam da si budna.
Poslušam je.
»Čuješ li me, Jassy?« Kirstenin zdrav ten progutao je bijeli strah i ostavio
samo obilno crvenilo koje joj je obilježavalo obraze kao neuspjele ratničke boje.
»Čuješ li me?«
Iscrpljeno kimnem. Jedna suza iskoristi trenutak tog malenog pokreta i padne
iz kuta oka.
»Ja sam kriva«, šapnem.
»Za ništa od svega što ti se dogodilo nisi ti kriva.«
Odmahnem glavom. Još jedna suza iskoristi trenutak.
»Ja sam kriva, na to me žele podsjetiti. Zbog mene djeca više nemaju oca. A
ni dom.«
»Da, točno, pismo.«
U sljedećoj sekundi Kirsten skoči s kauča. »Komoda s rubljem«, još je čujem
kako promrmlja, a zatim njezine pete polete laminatom. Dlanom brišem oči i
šmrcam. To je neko vrijeme jedini zvuk, nema više koraka, ničega što bi
svjedočilo o kretanju u spavaćoj sobi, ni ladica koja se otvara stružući. Kratko se
zapitam je li Kirsten zaista ovdje ili bi njezina prisutnost mogla biti samo još jedna
ružna šala mog oštećenog uma. Jedva ustanem s kauča, izdahnem bol koja opet
sijeva i dovučem se u spavaću sobu.
Nije šala, tu je, zaista tu. Samo još uvijek nije stigla do komode. Umjesto toga
sjedi na madracu, zabacila je glavu, pogled joj prelazi zidovima. Nespretno
sjednem pokraj nje. Nema svrhe poricati kako se osjećam. Moje stanje presvlači
zidove, to se ne može ne vidjeti.
»Nikad mi nije naveo razlog«, započnem promuklim glasom, nakon što sam
još jednom šmrcnula i obrisala oči. »Mislim, zašto je mene izabrao, to mogu
dokučiti. Jednostavno sam bila u krivo vrijeme na krivom mjestu i imala peh da
na neki način izgledam slično.« Glavom pokažem na mnoštvo fotografija. Gotovo
da nema članka koji ne sadrži i tvoju fotografiju, uvijek isti, spontani snimak.
Izgleda kao da si se upravo okrenula, kao da si se milisekundu prije okidanja brzo
zavrtjela. Pomičeš plavi pramen s lica i smiješ se; sve na tebi je smijeh i tako lako.
Sinoć, dok je moj printer nezaustavljivo brujao i radio, čak mi se učinilo da čujem
tvoj smijeh, isprva sasvim tiho, poput daha. Zatim mi se, svaki put kad je printer
ispljunuo novu sliku, činio sve bliži i glasniji, kao da si ovdje, sa mnom, u istoj
sobi.
»Zašto je nju odabrao, Kirsten? Je li ga i ona na nekog podsjećala onako kao
što sam ga ja podsjećala na nju? Ali zašto je ona smjela zadržati svoje ime, a ja
ne? Ili ju je čak poznavao?«
Kirsten uzdahne.
»Možda je bila samo slučajna žrtva, kao i ti u krivo vrijeme na krivom mjestu.
Misliš li da bi se osjećala bolje kad bi znala razlog?« Odmahne glavom. »Nakon
što sam napadnuta u onom stražnjem dvorištu, tisuću puta sam se pitala: zašto ja?
Zašto se baš meni to moralo dogoditi? Mislila sam da me taj muškarac promatrao
već u klubu. Možda je sjedio za šankom, smješkao mi se, možda sam mu poslužila
piće. A možda sam čak i uzvratila osmijeh, nadajući se dobroj napojnici. Potpuno
sam se uživjela u te misli, ali kao što znaš, bila sam posve u krivu. Tip koji me je
silovao nikad nije bio u klubu. Nije čekao da mi završi smjena pa me onda slijedio.
To je bio samo neki tip koji me susreo putem kući, koji je, kako je policija kasnije
ustanovila, bio u nekom skroz drugom klubu i napio se.«
»Da, znam.«
»Mogao je te noći naletjeti na bilo koju drugu, ili ni na koga. Naletio je na
mene, sudbina.« Slegne ramenima. »Ponekad jednostavno razloga nema, Jassy.
Ponekad se putevi dvoje ljudi nesretno ukrižaju, i možemo samo pokušati
prihvatiti to i nekako nastaviti dalje.«
»Ali tvog su silovatelja uhvatili. Imala si ga priliku pitati zašto ti je to učinio.
Pa makar i da saznaš da zapravo nije imao nikakav razlog.« Ispružim noge i
promrdam prstima kroz svoje gusto pletene vunene čarape. Stopala su mi hladna,
kao što je sve na meni još samo hladno i nikako se ne može ugrijati.
Hladno ti je, mama?
»Ja svog otmičara ne mogu pitati, jer je mrtav. Ne znam mu čak ni ime.«
 »To će policija već saznati.«
»Znaš koliko već dugo policija istražuje ovaj slučaj? I što god mislili da su
otkrili, sve će i dalje ostati samo pretpostavka. On je mrtav. Zar ne shvaćaš,
Kirsten? Ona je bila izvorna žrtva, njegov razlog, motiv.«
»Jassy...«
»Kako da ikad stavim točku, kad ne znam čak ni razlog svemu tome?«
Kirsten kimne prema zidu nasuprot. »A misliš da se u novinskim člancima
krije tvoj odgovor?«
»Ne znam. Mislim da samo želim znati tko je ona bila.«
Kirsten se nasmije. Pritom joj čak nisam ni spomenula koliko mi je neobično
utješno biti okružena tvojom prošlošću i tvojim fotografijama. Koliko to ovu
samoću čini podnošljivom, jer tako više ne moram biti sama. Ti si doživjela isto,
dvije smo. Ti si tu, Lena, ti me razumiješ.
»Pola toga su ionako gluposti. Razmisli malo, Jassy. O tebi sada pišu da si bila
na uzici i jela iz psećih zdjelica, a sad mrtva ozbiljna misliš da ti je dovoljno
pročitati nekoliko članaka o Leni Beck i da znaš više od policije?«
»Vjerojatno ne«, kažem pokunjeno.
Kirsten neodređeno gestikulira po prostoriji. »Mogla bi tako i članke o sebi
zabiti na zid, ali to ne činiš! Jer dobro znaš koliko toga u njima je glupost.«
»Da.«
Odmahujući glavom Kirsten ustane i priđe nasuprotnom zidu.
»Pusti to!« viknem nakon što je izvadila prvi čavlić. »Molim te, Kirsten.
Pomaže mi.«
»Ne, Jassy, ne pomaže ti, dapače. Nećeš se pomaknuti ni milimetra, ako je ovo
prvo što vidiš ujutro kad se probudiš.«
»Molim te«, ponovim.
Kirsten uzdahne i pritisne čavlić natrag u zid.
»Ideš li redovito k terapeutkinji?«
»Sutra ću je nazvati, obećavam.«
Kirsten spusti pogled i iznova protrlja čelo, zatim odjednom digne pogled kao
da se sjetila još nečeg važnog.
»Komoda, rekla si. Druga ladica.«

Matthias

U ovom trenutku pred našim vratima ne stoji Gerd. Nego Mark Sutthoff, i sve se
odvija jako brzo. Želim zalupiti vratima, on zakorači u stan, u pozadini Karin urla:
»Matthias!«
Mark Sutthoff u mojoj kući.
Mark Sutthoff, kojeg moja žena grli. Moja žena, koju grli Mark Sutthoff.
Stojim u predvorju kao ošamućen.
»Što ti radiš ovdje?«
 »Matthias, molim te«, opet Karin.
»Ispričavam se što tako kasno i nenajavljen dolazim, ali pokušao sam već
nekoliko puta nazvati i nitko se nije javljao.«
»Isključili smo fiksni telefon iz struje«, objasni moja žena, koja sada stavlja
ruku na leđa Marka Sutthoffa i uvodi ga u moj dnevni boravak. »Ti novinari.
Telefon je neprekidno zvonio, bilo je nepodnošljivo. Otkad si opet u Njemačkoj,
Mark?«
Hodam za njima kao zaboravljeni pas.
»Upravo sletio. Odmah sam na aerodromu unajmio auto i došao ovamo.«
Mark Sutthoff, koji skida jaknu i baca je preko naslona mog kauča, kao da je
ovdje kod kuće. Koji sjeda na moj kauč, stavlja ruku na naslon i ležerno križa
noge. Koji na upit moje žene naručuje vodu, ili zašto ne i čaj, ali naravno samo
ako to nije previše posla. Čeljust mi je počela škrgutati kad je Karin pohitala u
kuhinju – »Ah, Mark, pa nije nikakav problem« – pristaviti vodu za čaj.
»Odavno smo te htjeli nazvati«, vikne iz kuhinje.
»Ali onda smo zaključili da zapravo nemamo razloga to učiniti«, razložim,
kad je Karin otvorila slavinu, i prekrižim ruke na prsima.
»Pa sjedni, Matthias«, nasmiješi mi se Mark Sutthoff ne obazirući se na to.
Tamnosmeđu kosu u međuvremenu je skratio, u licu i stasu djeluje nešto
punašnije nego kad smo se posljednji put susreli, u ono vrijeme, u policijskoj
upravi. Tada je bio poput čačkalice, gotovo izmožden, što je još više isticalo
njegov krastav, natečen nos. Ne želi mi prigovarati, rekao je tada u Gerdovoj
prisutnosti, on razumije iznimnu situaciju u kojoj se nalazim. Došlo mi je da mu
pljunem u lice, kao i Gerdu, kojeg se dojmila ova podmukla mala glumačka točka.
Na kraju je za svoju izvedbu Mark Sutthoff dobio honorar od sedamsto eura.
»Hvala, radije stojim«, zakriještim.
»Pa kako si ti, Mark?« upita Karin koja se vratila u dnevni boravak s pladnjem.
Tri šalice, moje šalice. Uvijek sam pretpostavljao da Karin želi održavati kontakt
s njim, ali je nikad nisam pitao. Sigurno ne bi izdržala a da mi ne obračuna koliko
je često zbog mene i mojih samoinicijativnih pothvata morala podizati lijekove u
ljekarni, Opipramol i ostala sredstva za smirenje.
»Da, Mark«, smiješim se. »Kako napreduje posao s rabljenim vozilima?«
Odavno sam pročitao na internetu da je nakon preseljenja u Francusku osnovao
školu glume, koja je nakon nekoliko mjeseci bankrotirala.
Mark Sutthoff se također smiješi.
»Više ne živimo u Parizu, preselili smo se na selo. Dolina Marne, divan kraj,
čarobna priroda. Proizvodimo vino. Poslat ću ti jedan sanduk, Matthias.«
»Jako ljubazno.«
Karin, koja je u međuvremenu sjela, nakašlje se i odloži vrećicu svog čaja na
odvojeni tanjurić.
»Evo, Mark«, kaže pokazujući mu da uzme šalicu. »A kako su ti žena i kći?«
Mark Sutthoff ima kći. Prvo je imao moju, sad ima svoju. Pulsira mi iznad
desne obrve.
»Dobro, dobro«, kaže i otpije čaj.
 »Koliko malena sad ima godina?« upita Karin.
»Devet. Vrijeme prebrzo prolazi.«
»Da«, sjetno se smiješi Karin. »Ponekad.«
»Ima li kakvih vijesti o Leni?«
Pulsiranje iznad obrve pogoršalo se kad je izgovorio njezino ime.
»Otkad te to zanima?«
Mark Sutthoff uz zveckanje odloži svoju šalicu čaja i pogleda me. Da ga ne
poznajem, gotovo bih povjerovao da sam ga upravo teško pogodio, dobar udarac,
precizan. Objesili su mu se kutovi usana, čini mi se da mu je čak i brada zadrhtala.
»Uvijek me zanimalo, ti to jako dobro znaš.«
Karin ga, bodreći, potapša po koljenu, on je primi za ruku. Mark Sutthoff i
moja žena drže se za ruke. Zamišljam što su samo te ruke učinile mojoj kćeri.
Kako su je dograbile, gušile je, iskopale joj grob.
»Mark Sutthoff ima alibi«, priopćio mi je tada Gerd.
Odmahnuo sam glavom.
»Alibi, što to znači? Ljudi lažu za alibi.«
»Matthias, u tjednu Lenina nestanka nije bio u gradu.« Gerd je podigao ruke
u zrak kad je vidio da i dalje odmahujem glavom. »Zaboga, Matthias, nije čak bio
ni u zemlji! Bio je u Francuskoj! Imamo njegovu avionsku kartu, rezervaciju
hotela, izjave hotelskog osoblja i njegove pratnje!«
»Kakve pratnje?«
Gerd me na trenutak odmjerio.
»Jedna žena.«
»Žena?«
»Gospodin Sutthoff je izjavio da su on i Lena već nekoliko tjedana u prekidu.
U njegovom mobitelu pronašli smo poruke koje to potvrđuju, ali i to da su ostali
u kontaktu i planirali se naći nakon što se vrati. Vjerojatno su htjeli još jednom
pokušati.«
Okrenem pogled.
»Znam da smo u prošlosti imali probleme, Matthias«, čujem glas Marka
Sutthoffa. Jedva kimnem, sjećanje. Moje ruke na njegovu ovratniku, njegova leđa
pritisnuta o zid, lice crveno kao rak. Gdje je, svinjo?
»Ali isto kao i ti, i ja sam uvijek želio da se Lenina sudbina razjasni. Nikad je
nisam zaboravio.« Kad se nasmijao, zazvučalo je gotovo gorko. »Pitaj moju ženu,
ona već dugo ne može čuti priče o Leni. Ali što da se radi? Prva velika ljubav
ostaje zauvijek.«
Karin uzdahne, nekako ushićeno.
»Zato sam«, nastavi Mark Sutthoff, »naravno odmah sjeo na prvi avion, čim
je policija stupila u vezu sa mnom.«
Pulsiranje iznad moje obrve odjednom prestane.
»Policija?«
Mark Sutthoff revno kimne.
»Da, da. Jučer me nazvao onaj Bernd Brühling. Trebaju moju pomoć.«
 »Gerd Brühling«, ispravim ga po glupom automatizmu, dok mi razum
pokušava shvatiti značenje. »Tvoju pomoć, u čemu?«
»Ni ja još ne znam točno što. Ali« – udahne pa izdahne, duboko i dramatično
– »jasno je da ću učiniti sve, ako mogu pridonijeti tome da ipak pronađu Lenu.«
Obrati se Karin koja djeluje dirnuto. »I sam sada imam kćer. Ne znam kako bih
na vašem mjestu izdržao posljednje godine.« Sad pogleda u mene. »Vjerojatno
bih poludio.« Ignoriram njegov značajni pogled.
»Ali Gerd Brühling ti je sigurno nešto rekao na telefon.«
Mark Sutthoff slegne ramenima.
»Samo da bih možda mogao pomoći sada kad su pronašli drugu ženu i imaju
novi pristup. Kako su djeca? Dječak i djevojčica, zar ne?« nasmiješi se
zadubljeno. »Moja Lena kao mama, nevjerojatno.«
»Tvoja Lena...«
»Djeca su u skladu s okolnostima«, žurno kaže Karin. »Svakako se ne može
reći da su dobro. Jonathan je teško traumatiziran. Kod Hanne psihoterapeuti
sumnjaju na blagi oblik onog... dušo, kako se ono zove taj sindrom?«
»Asperger«, zarežim.
»Asperger, tako je. To je oblik autizma, koji oboljelima otežava ophođenje s
drugim ljudima. Primjerice u komunikaciji. Skloni su doslovno uzimati stvari i ne
poimaju baš veze među njima...«
»Da, ali nije li to normalno kad cijeli život provedeš u kolibi? Odakle bi
malena znala razgovarati s ljudima? Pa to joj uopće nije poznato.«
»I ja kažem«, viknem i uprem kažiprstom u zrak. »Točno to i ja kažem, Mark!
Pa ne može joj se odmah dijagnosticirati poremećaj! Moraš jednom doživjeti kako
je Hannah pametna!«
»Ali Matthias, doktorica Hamstedt ti je objasnila«, dobaci Karin. »Mnogi
oboljeli od Aspergera čak su i natprosječno inteligentni. Više je riječ o načinu na
koji doživljavaju svijet...«
»Malena se vjerojatno samo prvo mora na sve naviknuti.«
»I ja kažem«, još jednom ponovim i pljesnem dlanovima.
Karin uzdahne.
»Vidjet ćemo kako će se stvari razvijati. U Regensburgu su barem u najboljim
rukama. Njezina terapeutkinja je vrlo angažirana.«
»Što Karin, inače, može samo pretpostaviti«, kažem okrenut prema Marku.
»Ona ne ide sa mnom kad idem djeci u posjet.«
»Ne?« Mark iznenađeno pogleda Karin koja spusti pogled.
»Moram se valjda prvo na sve naviknuti«, tiho odgovori.
»Sigurno će sve biti dobro«, odvrati on i opet je primi za ruku.
»Kad se nalaziš s Gerdom Brühlingom?« upitam.
»Što je prije moguće, mislim. Na telefon mu još nisam znao reći kojim ću
avionom stići. Tako da on još uopće ne zna da sam već u Njemačkoj. Ali odmah
sutra ujutro ću ga nazvati.«
»Hoćeš li nas, molim te, o svemu obavijestiti?«
 »Da, naravno, Matthias. To se podrazumijeva.«

Otac nestale partijanerice iz Münchena osuđen zbog nanošenja tjelesne

ozljede

München (LR) – Matthias Beck, otac čko stanje u kojem se u trenutku

u siječnju nestale minhenske par-
tijanerice Lene Beck (23) proglašen je
krivim zbog nanošenja tjelesne
ozljede. Prvostupanjski sud u
Münchenu osudio je 48-ogodišnjaka
na novčanu kaznu od 70 dnevnih
troškova, nakon što je fizički napao
bivšeg dečka svoje kćeri, mladog
glumca Marka S. (26). Matthias Beck
bio je, prema vlastitim navodima,
uvjeren da je S. odgovoran za
nestanak njegove kćeri. Pri odre-
đivanju kazne u obzir se uzelo psihi-
napada nalazio Matthias Beck, prema
procjeni sudskog vještaka. Presuda je
pravomoćna. Žrtva Mark S. izrazio je
zadovoljstvo ishodom rasprave.
»Gospodin Beck je nasrnuo na mene
poput divlje životinje, bojao sam se za
vlastiti život. Sretan sam što ga sud
nije pustio da prođe nekažnjeno. Uz
puno razumijevanje za njegovu
nevolju, eksplozivno ponašanje
gospodina Becka trebalo je zaustaviti
kako bi se zaštitilo ne samo mene,
nego i cjelokupnu javnost.«

Jasmin

Komoda s rubljem, druga ladica odozgo. Još uvijek sjedim na madracu i

promatram kako Kirsten prvo opipava te konačno odmotava pravi par čarapa.
Promatram joj lice. Njezine inače tako bistre, a sad mutne oči, usne, koje djeluju
tanko i razvučeno. Drhtavim prstima iz klupka čarapa izvukla je krhotinu stakla,
na kojoj su još uvijek slijepljeni smeđi tragovi sasušene krvi.
»Je li to...?«
»To je dio snježne kugle, koji policija nije pronašla.«
»Zašto si to ponijela iz kolibe? Pa ne valjda kao suvenir?« Odmahnem glavom.
»Hannah mi ga je dala. U bolnici. Liječnik mi je ubrizgao sredstvo za smirenje
i bila sam već prilično odsutna. Uto je Hannah ušla u sobu i stavila mi krhotinu u
ruku. Rekla je: Sve sam jako dobro zapamtila. Kad sam se probudila, prvo sam
mislila da sam sanjala. Ali onda sam primijetila da grčevito držim ovo u ruci.«
»Ali zašto ti ju je dala?«
»To si isprva ni ja nisam mogla objasniti. Ali sad, nakon ovog pisma, mislim
da me htjela podsjetiti na moju krivnju.«
Sjetim se sebe u kolima hitne pomoći, onog neobičnog osjećaja koji me
preplavio kad sam čula taj glas. Zove se Lena, rekao je glas koji, kako sam tada
još mislila, ne može biti stvaran, mora dolaziti ili od sredstva za smirenje ili od
šoka. Neobični osjećaj, kasnije i pojačan, kad sam od »Chama« i »Münchena«
doznala da je Hannah uistinu bila s nama u kolima, da je sada i ovdje u bolnici,
vjerojatno udaljena od mene nekoliko soba ili najviše jedan kat. Neobičan osjećaj
da nešto nije u redu. Hannah nikad ne bi napustila kolibu. Ktomu sam čak i vikala
na nju, samo nekoliko sati prije. Vikala sam na oboje, da krenu za mnom. Hajde,
djeco, krenite! Krenite! Ali nisu krenuli. Jonathan je klečao, tiho cvileći, pokraj
nepomičnog tijela na podu. Hannah je stajala pokraj njega i zurila u mene s
nevjericom. Upravo sam im nokautirala oca, svom snagom, uz arhajski krik,
snježnom kuglom.
»Krive me za smrt oca.«
»Jassy, to su mala djeca.«
»Hannah ima već trinaest, Jonathan jedanaest.«
»To su djeca.«
»Krhotina je znak.«
»Molim te.«
»A pismo je mišljeno kao podsjetnik. Da ne zaboravim što sam im učinila.
Htjeli su da im zauvijek i uvijek i uvijek budem majka. A ja sam zauvijek i uvijek
i uvijek sve pokvarila.« Spustim glas do šapta. »Ona je sve jako dobro zapamtila.«
»Jassy, pismo nema ni pošiljatelja. Netko ti ga je ubacio izravno u poštanski
sandučić. Ne misliš valjda ozbiljno da je dvoje djece, koja su na liječenju u
psihijatrijskoj ustanovi, dobilo izlaz da malo lunjaju po Regensburgu i dijele
pisma.« S gađenjem vrti krhotinu zaprljanu krvlju. »Zašto ovo nisi predala
policiji?«
»Ne znam. Mislim da jednostavno nisam više htjela dodatno objašnjavati.
Zato sam tu krhotinu sakrila u procjep između kreveta i madraca, a kasnije u putnu
torbu koju mi je majka donijela u bolnicu.« Zastanem, da pročitam reakciju s
Kirstenina lica, lica koje mi je nekoć bilo tako blisko. U kojem je trzaj trepavice
sadržavao odgovor, a napućene usne cijelu jednu raspravu. Lice koje mi je sad
strano, vjerojatno jednako strano kao njoj moje. Kao što joj je vjerojatno sve na
meni strano.
»Ne razumiješ«, ustvrdim.
Kirsten ne kaže ništa.
»To je OK. I ne moraš.«
»Ali voljela bih, Jassy! Samo je tako prokleto teško pratiti te.«
Jedva se nasmiješim. Imao je pravo.
Nemaš više nikoga, samo nas. Bit će ti bolje kad to shvatiš.

Hannah

Na početku mi se ovdje više sviđalo. U dječjoj bolnici, mislim. Ne jako, ali više.
Jonathan i ja smo smjeli spavati u istoj sobi. Tamo smo smjeli i zajedno jesti,
samo nas dvoje, i u vrijeme obroka nismo morali u veliku salu k drugoj djeci.
Gospođa Hamstedt i njezini pomoćnici puštali su nas na miru. Dolazili su nas
doduše provjeravati, ali to je bilo u redu. Smjeli smo u točno vrijeme ići na zahod
i uvijek su nas pitali trebamo li ili želimo li nešto. Ja sam poželjela gospođicu
Tinky, ali gospođa Hamstedt je rekla da je policija nije pronašla. Mislim da je
zbrisala kad smo mama i ja po noći istrčale iz kolibe. Ili kad su policajci ušli u
kolibu. Sigurno nisu zatvorili vrata. Zamišljam kako se gospođica Tinky
prestrašila mnoštva nepoznatih policajaca i istrčala u šumu. I da sada sjedi negdje
u mračnoj šikari i jako se boji jer je gladna i jer ne može više pronaći put kući. Ili,
a mislim da mi je to i najgore: da je sigurno pronašla put do kolibe, ali se sad još
više boji jer tamo više nema nikoga od nas.
»Žao mi je, Hannah«, rekla je gospođa Hamstedt, kad sam se rastužila, sa
suzama. »Znam da ti je tvoja mačka jako važna. Ona je sigurno dobro.« A zatim
je rekla da mačke u dječjoj bolnici ionako nisu dozvoljene. Tad sam prvi put
pomislila da ovo nije baš lijepo mjesto.
A nakon nekoliko dana znala sam da sam u pravu.
Rekli su da je bolje da Jonathan i ja imamo odvojene sobe i da jedemo s
drugom djecom u velikoj sali. Također, nisu nas više ni pitali želimo li što i
zaključali su zahod. Ja sam još mogla nekako izdržati, ali Jonathan se svaki dan
triput popiškio u gaće. Tada je dobio žute tablete, s njima je još nekako išlo. Barem
se trudio oko crtanja i razgovarao sa mnom. S drugima ne, ali sa mnom da. Jednom
mi je rekao da misli da moramo biti ovdje jer nas treba kazniti. Rekla sam: »To
nije točno«, i da ne mora brinuti jer će nas uskoro netko pokupiti odavde.
Obećanje je obećanje i ne smije ga se prekršiti. Nije mi vjerovao.
Nedugo zatim počeo je za jelom neprekidno udarati glavom o stol, nakon čega
su mu dali plave tablete. Sad više uopće ne govori, a na satovima crtanja samo
šara. Ja sam mu lijepo rekla da se mora više potruditi, ali jednostavno me nije
slušao. On tako ružno šara da sad više ni na satovima crtanja ne smijemo biti
zajedno. On je sad uvijek jedan sat prije mene na crtanju. Gotovo ga više uopće
ne viđam, samo još kad izađe sa sata crtanja iz ureda gospođe Hamstedt, a ja
čekam na hodniku da uđem. Kao danas.
Ne sviđaju mi se njegove glupe oči. Iako znam da tako glupo bulji zbog plavih
tableta, svejedno mi teško pada voljeti ga. Čak ne kaže ni »Bok« kad me vidi.
Treba uvijek biti pristojan i reći »Bok«. Gospođa Hamstedt ga pogurne s vrata pa
zatim nekoliko koraka niz hodnik, gdje ga već čeka pomoćnik koji je mene doveo.
»Vi ćete se pobrinuti za mladića, Peter?«
Pomoćnik odgovori: »Naravski«, što uopće nije prava riječ, a potom
Jonathanu: »Onda, maleni, kako si danas? Jesi li lijepo crtao kod doktorice
Hamstedt, ha? Jonathan se vuče pokraj njega, ne odgovarajući. »Sjajno«, kaže
pomoćnik svejedno. »Onda te sad vodimo u tvoju sobu, kompa.«
Gledam za njima dok hodaju niz hodnik. I bez glupih očiju Jonathan izgleda
potpuno drukčije. Čak i odostraga vidim da mu je kosa nepočešljana. U sredini,
gdje je noćas glavom ležao na jastuku, ima pistu od kovrči spljoštenih udesno i
ulijevo, a čudne sive hlače koje je dobio vise mu gotovo do koljena. I ja sam dobila
takve hlače, samo roza. Radije bih nosila svoje stvari od kuće.
»Onda, Hannah«, kaže gospođa Hamstedt kad su Jonathan i pomoćnik već
stigli gotovo do staklenih vrata koja vode u stubište. »Sad smo nas dvije na redu,
hm?«
 Isprva ne kažem ništa i ne gledam je, jer kao i svaki dan želim pričekati da
vidim hoće li Jonathan i pomoćnik iza staklenih vrata skrenuti desno ili lijevo.
Lijevo je dizalo, desno stube. Više ne smijemo ići dizalom, također zbog
Jonathana. Kad se prvi put vozio, tako je glasno vrištao da sam taj vrisak osjetila
u želucu. Želudac mi je jako vibrirao. A sve samo zato što nije shvatio sustav,
mali glupan. Gospođa Hamstedt je rekla da je to zato što je kabina dizala tako
malena i uska, a vrata su tijekom vožnje zatvorena. Objasnila sam mu da takvo
dizalo funkcionira s pomoću sustava užeta i da vrata naravno moraju biti
zatvorena, inače bismo ispali. Ali Jonathan jednostavno nije htio slušati. Svaki
dan kad ne uđe u dizalo znam da baš i nije puno bolje, kako svi tvrde. Uopće se
ne želi potruditi i opet biti moj brat.
Skrenu desno, znala sam.
»Idemo, Hannah?«
Kažem »Da« i šmugnem pokraj gospođe Hamstedt u njezin ured.
Prozor je otvoren. Gospođa Hamstedt prozračuje između dva sata crtanja.
Volim kad je prozor otvoren. Tada su naime rebrenice podignute i može se vidjeti
nebo. Ponekad je čak posve plavo, ponekad i sivo, ali nikad smeđe jer naravno
nikad ne idem sa sunčanim naočalama u ured gospođe Hamstedt. Pričekam da
zatvori prozor i spusti rebrenice. Zatim mi kaže da sjednem. Moje mjesto je za
dječjim stolom, na kojem su već spremni blok za crtanje i oštre bojice. Malo dalje
u sobi je veliki radni stol gospođe Hamstedt za kojim su također stolice, ali ondje
još nisam sjedila.
»Danas su dvije stvari drukčije, Hannah«, kaže gospođa Hamstedt, nakon što
je također sjela za dječji stol. Čupkam usnicu jer se ne želim smijati njezinim
dugim nogama koje ne stanu pod niski stol. Nikoga ne smijemo ismijavati, čak ni
kad je položaj u kojem sjedi smiješan.
»Zanima li te koje?«
Kimnem.
»Prvo imam jednu dobru vijest za tebe. Želiš li je čuti?«
Opet kimnem.
»Tvoj djed će doći po tebe.«
Srce mi kuca brže.
»Idemo kući?«
Sad ona kimne.
»Veseliš li se?«
Htjela sam opet kimnuti, ali odustanem, jer mi je glupo da cijelo vrijeme
naizmjence kimamo. Osim toga pitanje je također glupo, jer sam joj već sto puta
rekla da želim ići kući. Dakle, jasno je da se veselim. »Sad odmah?« pitam
umjesto toga.
»Poslije. Sad te još ja trebam«, odgovori gospođa Hamstedt i pritom zvuči
jako važno.
»Za što?«
»To je drugo što je danas drukčije.«
 Svojim dugim nogama nespretno ustane s male stolice i priđe velikom radnom
stolu. Vidim joj samo leđa, ali čujem kako šuška papirom. Kad se ponovno
okrenula prema meni, u ruci je držala crtež. Odmah sam znala da je Jonathanov,
crne črčkarije. Gospođa Hamstedt se vrati za stol, teškom mukom uvuče svoje
duge noge i sjedne na svoje mjesto. Pruži mi Jonathanovu sliku. Tek sad vidim da
je ispod crnih črčkarija zapravo nešto i nacrtao.
»Samo polako«, kaže gospođa Hamstedt i mahne papirom. Uzmem ga i stavim
preda se na stol. Otkad više nismo zajedno na crtanju, gospođa Hamstedt mi još
nikad nije pokazala neku Jonathanovu sliku.
»Trebam tvoju pomoć, Hannah, da shvatim što je on to točno ovdje nacrtao.«
Prstom pređem preko onoga što je ostalo od lica ispod crnih črčkarija. Dobro
mu je uspjelo, za promjenu si je stvarno dao truda.
»To je vaša mama, zar ne?«
Obukao joj je dugu haljinu. Ali sigurno su joj noge hladne, jer joj je zaboravio
nacrtati cipele, glupan mali.
»Hannah?«
»Da, mislim da da.«
»Je li to tvoja prava mama, ona žena koja je rodila tebe i Jonathana? Ili žena
koja je nakon nje došla k vama u kolibu?«
»Tata je rekao da to nije važno.«
»Nije važno?«
Odmahnem glavom.
»Nije stvar u tome je li nas rodila. Najvažnije je da se lijepo ponaša i da nas
voli.«
»To je tvoj tata rekao? Misliš da je bio u pravu?«
Slegnem ramenima.
Gospođa Hamstedt gleda u mene kao da bih sad opet nešto trebala reći, ali ja
to ne činim, sve dok joj ne dosadi čekati moj odgovor pa nastavi dalje.
»Dobro pogledaj sliku još jednom, Hannah.«
Gledam. Mama nešto drži u ruci, smotuljak s licem.
»Vidim bebu u njezinoj ruci.« Gospođa Hamstedt prstom lupne po smotuljku.
»Je li to Jonathan?«
Odmahnem glavom.
»Ili ti, Hannah? Jesi li to ti?«
»To je valjda Sara. Ali Jonathan je nije baš dobro pogodio, vidite?« Pokažem
na njezina usta. »Ovdje se smiješi, a u stvarnosti je samo vrištala.« Kad podignem
pogled, gospođa Hamstedt ima crvene mrlje na vratu i licu.
»A tko je Sara?«
»Naša sestra.« Počešem se po vratu koji je počeo svrbjeti kao da sam se
zarazila crvenim mrljama gospođe Hamstedt. »Ali nismo je dugo zadržali jer je
samo radila probleme.«
 Matthias

Neposredno nakon prvog pregleda u bolnici u Chamu, koji je odredila policija,

djeca su prebačena u Regensburg. Iako i u Chamu postoji psihijatrijska ustanova,
ona nije specijalizirana za djecu. Meni bi bilo draže da su ih smjestili u ustanovu
u Münchenu, ali budući da bez dokaza o DNK još uvijek nisam djed, pravili su se
da me ne čuju. Sada već dva tjedna svaki dan vozim dionicu od Münchena do
Regensburga. Sat i pol, ako nema prometa. Karin smatra da to prelazi svaku
mjeru. To silno vrijeme koje bih mogao iskoristiti za nešto drugo. Stalno me
ispituje kad opet namjeravam otvoriti kancelariju, čak misli i da bi mi činilo dobro
baviti se poreznom dokumentacijom drugih ljudi. A pritom oboje znamo da od
Lenina nestanka i blaćenja u medijima koje je zatim uslijedilo ionako više nemam
klijenata. Od noći nesreće prije dobra dva tjedna na vratima kancelarije visi natpis:
Zatvoreno zbog hitnog obiteljskog slučaja. Karin ponekad ode preslušati
automatsku sekretaricu i zaliti biljke. Prije sam si mogao priuštiti dvije radnice,
prije, nekoć, kad su moji klijenti u meni vidjeli još samo savjesnog poreznog
savjetnika, a ne osuđenog nasilnika koji je simpatičnog mladog glumca tako
prebio da je završio u bolnici. Karin još ne zna da se bavim mišlju uopće više ne
otvoriti kancelariju. Pa ipak su mi šezdeset i dvije godine. Kuću smo otplatili,
nešto smo i uštedjeli. Mogao bih otići u mirovinu i biti djed. Abuelo...
»Ne, ne želim to«, rekao sam joj za doručkom kad je razmišljala da pođe sa
mnom, kad budem išao u Regensburg po Hannu. »Putovanje je stvarno predugo,
tu si u pravu. Promet na dionici A9 uglavnom je gust. Znaš koliko mi uvijek
treba.« Mnoge su se večere u posljednja dva tjedna ohladile.
A zapravo se veselim tome što ću sam ići po Hannu. Pomisao na to da se vozim
s njom kući čini mi se svečanom. Lena se kao djevojčica voljela voziti u
automobilu. Ponekad me na dugim dionicama doslovce silila da stanemo putem.
Jednom je to bila neka livada, cijelo polje suncokreta zbog kojih je sa stražnjeg
sjedišta skočila prema naprijed, svojim se malim ručicama uhvatila za moj naslon
za glavu i tresla dok nisam popustio. Čim se ukazala mogućnost, parkirali smo da
uberemo suncokrete i pogledamo formacije oblaka. Ponekad je to bilo samo
odmorište s pogledom na sladoled, zbog kojeg smo morali stati. Mislim da je
pripovijedala Hanni o tome, vrlo iscrpno čak. O svemu joj je pripovijedala.
Hannah primjerice zna kako izgleda naš vrt, kao da je već stoput bila u njemu.
Zemljište vrta nalazi se malo izvan stambenog područja u München-Germeringu,
u kojem je naša kuća. Jako je idilično, tik uz šumu. Naslijedio sam ga od majke,
Lenine bake Hanne. Nekoć smo mnoge vikende provodili ondje. Lena je voljela
hortenzije. Planiram se s Hannom odvesti do vrta, nakon što se nekoliko dana
smjesti kod nas, što prije, prije nego što hortenzije uvenu.

Sada dakle sjedim u našem starom Volvu, stražnje sjedalo još je prazno, još
dvanaest kilometara do Regensburga. U džepu jakne vibrira mi mobitel. Ne
obazirem se, ne samo zato što se u vožnji ne smije telefonirati. Više zbog misli
koja mi leti glavom, da bi na liniji mogla biti doktorica Hamstedt i reći mi da se
predomislila. Ipak ne mogu pokupiti Hannu. Ili Karin, Karin bi mogla reći isto,
ali iz drugih razloga. Pojačam radio. Na vremenskoj prognozi upravo najavljuju
čarobno lijep dan kasnog ljeta. Njega mi neće nitko pokvariti.

Bilo je skoro pola dvanaest kad sam skrenuo na parkiralište za posjetitelje iza
velike zgrade. Uranio sam, dogovor je bio u dvanaest. Ugasim motor i izvadim
mobitel iz džepa. Čak četiri propuštena poziva. Od Karin. Poslala je i SMS, ali
svjesno ga ne otvaram. Nema povratka. To je najnormalnija stvar na svijetu.
Hannah nam pripada. Vratim mobitel u džep i izađem.
Okružna bolnica sastoji se od nekoliko pojedinačnih zgrada, koje su
razmještene po bolničkom kampusu poput malog sela. Svaki dan prođem pokraj
natpisa koji ne mogu previdjeti, a koji pokazuje put prema »Psihijatrijskoj bolnici
za djecu i mladež, psihosomatiku i psihoterapiju«, i pogledam u pod.
»Psihijatrija« je ružna riječ. Za Hannu to je »dječja bolnica«, za mene »centar za
traume«.
Uđem u zgradu koja me u svojoj golemoj, višekatnoj verziji podsjeća na
Leninu staru osnovnu školu, mnogo stakla i šareno lakirane željezne konstrukcije.
Dežurna gospođa na prijemu već me poznaje i podiže ruku.
»Dobar dan, gospodine Beck!«
»Dan, gospođo Sommer. Malo sam uranio.«
»Nema veze. Slobodno izvolite. Ionako vas već očekuju.«

Iako mi je okrenut leđima, odmah prepoznajem Franka Giesnera, dok hodnikom

na drugom katu hodam prema uredu doktorice Hamstedt. Čini se da posjeduje
samo to jedno odijelo, mišje sivo, koje mu je preširoko u ramenima i čini mu leđa
širima nego što zapravo jesu. Do njega stoje još policajac u uniformi i doktorica
Hamstedt. Razgovaraju ispod glasa, sve dok me doktorica Hamstedt ne ugleda,
zastane, i u sljedećem se trenutku sve tri glave okrenu prema meni.
»Ah, gospodine Beck, dobro da ste stigli«, kaže Giesner.
Počnem vući noge. Nakratko se pojavi misao da me doktorica Hamstedt, iz
tko zna kojih razloga, uz podršku policije, želi spriječiti da povedem Hannu sa
sobom. Napnem ramena i podignem bradu. Hannah je moja unuka, ja sam njezin
abuelo i odvest ću je kući.
»Doktorice Hamstedt, gospodine Giesner«, kratko kažem. Uniformiranom
policajcu kimnem.
»Gospodine Beck«, nasmiješi se doktorica Hamstedt. »Dobro da ste stigli.«
»Je li nešto s Hannom? Gdje je ona?«
»Ne brinite se, gospodine Beck. Ona čeka s jednim terapeutom u mojem
uredu.«
»Ima li problema?«
 Giesner me dotakne po ramenu i uzdahne. Zatim kaže: »Novi razvoj događaja.
Doktorica Hamstedt me maloprije nazvala i obavijestila o terapijskom razgovoru
s Hannom. Gospodine Beck, izgleda da postoji i treće dijete.«
»Sara«, dopuni doktorica Hamstedt.
»Sara«, glupavo ponovim.
Doktorica Hamstedt kimne.
»Sada nam vi trebate, gospodine Beck. Pomozite nam razgovarati s Hannom.«

Hannah

Mamino vrištanje zadaje mi brige. Briga nije strah, ali nije baš ni dobra. Skočila
sam s ruba kreveta i stisnula se uz tatu, koji je stajao pokraj kreveta. Sreća da je
bio ondje. U kući je bilo toplo, kuhao nam je, a sad me čvrsto grli. Svoj velik,
topao dlan položio je na moje desno uho, tako da mogu čuti more. Lijevo uho
stisnula sam uz njegov trbuh. S jedne strane šumi more, s druge klokoće njegov
želudac.
»Ne boj se, dušo moja«, rekao je i pogladio me po kosi. »Bolovi su dobri. To
znači da će uskoro doći beba.«
Okrenula sam glavu prema mami koja se valjala po krevetu. Lice joj je
izgledalo jako ružno. Plahta je podizala valove pod njezinim trzajima. Njezina
debela srebrna narukvica zveckala je o uzglavlje, a noge su joj se zaplitale u
prekrivač.
»Dobro je, Hannah, sve je dobro«, procijedila je između dva vriska.
»Hoćemo pomoći mami i držati je za ruku?« upitao je tata.
Isprva nisam bila sigurna, onda sam pristala. Sve je dobro. Bolovi su dobri.
Beba dolazi uskoro.
Ali to uopće nije bilo tako. Prevarili su se. Beba jednostavno nije dolazila.
Mama vrišti od jučer.
Odavno mi nije do toga da je držim za ruku, nikom nije. Svi smo bili umorni,
nismo mogli spavati od vrištanja, i svi smo bili nervozni. Čak i gospođica Tinky.
Tog je jutra prevrnula moju šalicu. Cijeli se kakao prolio po stolu i zaprljao pod.
Dobro je znala da nema što tražiti na stolu. Došao je tata. Vjerojatno je čuo kako
sam grdila gospođicu Tinky. Dao mi je za pravo, mačke nemaju što tražiti na stolu.
Gospođica Tinky se još pokušala sakriti pod kauč, ali ju je našao, uhvatio za šiju
i iznio van, pred vrata. Prvo sam smatrala da je to u redu, pa mora konačno naučiti.
No čim je tata zatvorio vrata, prepala sam se. Vani je opasno. Što ako se gospođica
Tinky izgubi i ne bude se znala vratiti? Ako se preplaši? Ako pomisli da je više
ne volimo? Mama je sad vrištala posebno jezivo. Tata je otišao provjeriti kako je,
a onda uzeo kantu i krpu da mogu počistiti to što je gospođica Tinky napravila.
»Tata«, rekla sam dovoljno brzo, prije nego što je izašao iz sobe.
Okrenuo se prema meni.
 »Želiš li mi nešto reći, Hannah?« nasmiješio se, čučnuo i pružio ruke prema
meni. Oči su nam se susrele na istoj visini. Moj tata uvijek kaže: ako te netko ne
može pogledati u oči, to znači da nešto skriva.
»Moramo unijeti gospođicu Tinky. Ipak je vani prehladno za nju.«
»Samo će tako naučiti lekciju, Hannah«, rekao je tata i poljubio me u čelo.
»Sad moram k mami, dušo. Ona me treba.«
Kimnula sam.
Čula sam mamu koja vrišti. I gospođicu Tinky koja izvana grebe po vratima i
tužno mjauče...

»Hannah?« Djed. Sigurno je primijetio da sam nakratko odlutala mislima.

Pogledam redom njega, gospođu Hamstedt i policajca u sivom odijelu. Sjede
sa mnom u uredu gospođe Hamstedt i čekaju da im ispričam nešto o Sari. Ali ja
ne želim više pričati o Sari. Jutros sam već pričala gospođi Hamstedt, to mora biti
dovoljno. Rekla sam joj da je Sara naša sestra i da je nismo dugo zadržali.
Gospođa Hamstedt je htjela znati više. »Kako misliš, Hannah?«, »Što to znači?«,
»Želiš li to nacrtati?«.
Svojim lavljim glasom rekla sam »ne«, i da bih radije išla u svoju sobu. Htjela
sam se još malo odmoriti, jer se uvijek treba malo odmoriti prije nego nečeg jako
posebnog. A danas mi se sprema nešto jako posebno.
Moj djed me vodi kući. Ja sam njegovo najdraže dijete, to odavno znam. S
Jonathanom ne ide na preglede, ali za to nije djed kriv. Jonathan ne želi izaći iz
bolnice. Zato nije bio kod zubara i nije dobio zvjezdicu.
»Hanice«, obrati mi se djed. »Možeš mirno ispričati. I ja sam ovdje, ne trebaš
se bojati.«
Ne bojim se. Jednostavno mi se više ne da pričati o Sari. Ne vrti se sve uvijek
samo oko nje. Ima i važnijih stvari.
»Je li netko konačno pronašao gospođicu Tinky?« upitam. »Sigurno me se
zaželjela.«

Matthias

Giesner i ja ćemo se na njegovu želju kratko prošetati po dvorištu bolnice. Da se

mene pita, ja bih radije odmah nakon razgovora u uredu doktorice Hamstedt bio
odveo Hannu. Već smo odavno mogli biti na autocesti. No Giesner je rekao:
»Doktorica Hamstedt mi je rekla za vaše planove« i bacio sumnjičav pogled na
Hannu. Barem je bio toliko pristojan pa o mojim planovima nije htio raspravljati
pred malenom. Kimnuo je u smjeru vrata.
»Prošećimo se malo, gospodine Beck.«
Hannah je za to vrijeme ostala s doktoricom Hamstedt. Obećao sam joj da
neće dugo trajati i učinilo mi se da sam na njezinu licu vidio kratak smiješak.
Njezin je smiješak uistinu čaroban.
 »Shvaćam da želite dovesti djevojčicu k sebi, gospodine Beck«, kaže Giesner,
čim smo kroz velika staklena vrata izašli na šljunčani put koji je obrubljivao
zgradu bolnice.
»Doktorica Hamstedt pozdravlja tu ideju«, rekao sam za svaki slučaj. Ako
Hannah i ja krenemo unutar sljedećih pola sata, mogli bismo putem stati još
jednom ili dvaput. Inače će sigurno biti prekasno, tu je Karin bila u pravu. Ona
misli da bi Hannah svoj novi dom ipak trebala upoznati po danu. Iako je Karin to
obrazložila time da uvijek stignem Hannu vratiti u bolnicu, ako se kod nas ne bude
osjećala ugodno, točno na večeru. Ja sam rekao »Tako ćemo učiniti, zlato« i
nasmiješio se.
»Poznato mi je, da.« Giesner je zapalio cigaretu. Nisam znao da puši. »Želite
li?«
Potapšem se lijevo u visini prsa po reveru jakne i kažem: »Moj bi me doktor
sasjekao na komadiće. Već je dva puta bilo stvarno gusto.« Nemam pojma zašto
mu pričam o svom potrganom srcu. Možda će mi se smilovati – pa dajte starom,
bolesnom čovjeku njegovu unuku, ionako mu je malo vremena preostalo. I zaista,
Giesner djeluje malo potreseno.
»Žao mi je«, kaže i ispuhne svoj prvi dim preko ramena, daleko od starog,
bolesnog čovjeka. »Da radije...?«
»Ah, ma ne, meni ne smeta. Htjeli ste razgovarati sa mnom.«
»Da. Kako rekoh, mogu razumjeti da želite povesti Hannu sa sobom. Pitanje
je samo, a njega sam postavio i doktorici Hamstedt: bismo li mogli iskoristiti tu
situaciju za našu istragu? Doktorica Hamstedt u tome svakako vidi priliku.«
»Ne razumijem.«
Giesner pokaže na klupu udaljenu nekoliko koraka od nas, uz rub šljunčanog
puta.
»Sjednimo na trenutak ondje.«
Hodamo u tišini, pod našim cipelama škripi šljunak.
»Gospodine Beck«, započne Giesner iznova, kad smo sjeli. »Hannah je važna,
ali i vrlo teška svjedokinja. Ne razumijem se mnogo u psihologiju, ali posve
shvaćam zašto nas doktorica Hamstedt izričito upozorava da ne vršimo pritisak
na nju. S druge strane ona nam u istrazi do sada nažalost nije bila od prevelike
pomoći.«
»Ali nisu li djeca uvijek teški svjedoci?«
»Hm, to je sigurno točno.« Giesner povuče dim cigarete. »Kad ispitujemo
djecu, uglavnom imamo posla s dvije vrste reakcija. Nekima treba jako dugo dok
ne progovore, jer su uplašeni i izgovaraju samo ono najnužnije. Drugi su pak
odmah razgovorljivi i doslovce im riječi naviru, kao da su samo čekali znak za
početak. Od njih uz opis počinitelja odmah dobijete i izvještaj o tome što je bilo
za ručak i što je rekao Ernie u posljednjoj epizodi Ulice Sezam.« On se smijulji,
ja ne. Kad je uočio moje nepomično lice, nakašljao se. »No dobro, ono što želim
reći jest: Ta djeca, ponekad i nešto mlađa od Hanne, barem razumiju zašto
trebamo njihovu pomoć i daju sve od sebe da pridonesu razjašnjenju.«
»Iskreno rečeno, još uvijek ne znam što time želite reći.«
 Giesner se nagne pokraj klupe kako bi ugasio cigaretu.
»Hannah očito ne spada ni u jednu kategoriju, što cijelu stvar dodatno
komplicira.« Kad se ponovno uspravio, opazio sam neobičan izraz na njegovu
licu. »Kako li je samo žedna znanja, zar ne?« kaže namrštena čela i ispitivački
stisnutih očiju. »Objasnila mi je, na primjer, kako funkcionira plavo svjetlo na
policijskom vozilu. Ali kad je upitam za ime njezina oca, kao odgovor dobijem ili
samo >tata< ili ništa. Onda se jasno čudim kako je to moguće. Djevojčica koja
inače traži odgovor na sve? Nije li je iznenadilo što je umjesto Lene najednom u
kolibi, kao zamjena, gospođa Grass? Zar je samo tako prihvatila nestanak vlastite
majke?«
»Dakle, molim vas.« Iznervirano mahnem rukom po zraku. »Ne mislite valjda
ozbiljno da bi Hannah mogla namjerno zadržavati informacije?« Nasmijem se.
»To o čemu govorite zove se trauma, gospodine Giesner. I tko zna što bi joj taj
monstrum napravio da se usudila postavljati pogrešna pitanja.«
Giesner pogleda u pod i vrhom cipele počne kopati po šljunku.
»Ali monstrum je sad mrtav«, odvrati on nakon nekog vremena i pogleda me,
direktno u oči. »Ispitivao sam Hannu u protekla dva tjedna devet puta, gospodine
Beck. Devet puta.« Slegne ramenima. »Pa sad barem znam koliko je visok
Eiffelov toranj, koji je navodno posjetila s majkom. 320 metara.«
»324«, ispravim ga i stanem se nemirno vrpoljiti na mjestu, tvrdo drvo klupe
postalo je vrlo neudobno za sjedenje. »Ako mi dopustite, gospodine Giesner. Ne
vjerujem da smo vi ili ja u stanju pojmiti što se događa s ljudskom psihom u tako
ekstremnim situacijama. Ali vi barem imate kolibu, mrtvaca i te vaše DNK
kerefeke za kojima ste tako ludi. Pa riješite onda slučaj bez Hannine pomoći.
Pronađite leš moje kćeri.«
»Ali upravo to pokušavamo, gospodine Beck! I siguran sam da bi nam Hannah
mogla itekako pomoći u tome. Samo kao da je nešto koči. Što bi to moglo biti,
gospodine Beck?«
»Zašto jednostavno ne pustite moju unuku na miru i umjesto nje se obratite
gospođi Grass? Htjeli biste da usput ispitujem Hannu, zar ne? To je ono na što ste
uvodno mislili s bismo li mogli iskoristiti tu situaciju za našu istragu! Kažete da
ne želite vršiti pritisak na nju. Ne, to fino želite prepustiti meni! Neka ja riješim
vaš slučaj, tako je i nikako drugačije.«
»Za ime Boga, gospodine Beck, to nitko nije rekao. Mislio sam samo da,
budući da ste očito razvili odnos s Hannom, postoje dobri izgledi da vam se otvori
i ispriča stvari koje bi mogle biti korisne u daljnjem tijeku naše istrage.«
»Istrage«, mrmljao sam.
»Naprosto vas molim za pomoć. Vi želite naći svoju kćer, mi također.«
»Evo vam moja pomoć: gospođa Grass je lažljivica, nema na čemu.«
»Imate li u tom pogledu nešto konkretnije za mene? Kako ste došli do toga?
Je li Hannah možda nešto u tom smislu...«
»Kako sam došao do toga? Čistim ljudskim razumom, gospodine Giesner! Pa
kad čovjeka otmu, on onda ne živi mjesecima s nekom obitelji, izigrava tamo
majku i suprugu...« Giesner otvori usta da me prekine, ali ja se rukom obranim.
»Da, da, znam, bila je prisiljena na to. Ali ipak nije pokušala otkriti što se ondje
stvarno događa? Što se dogodilo sa ženom koja je očito tamo bila prije nje? Nikad
nije pokušala razgovarati s navodnim otmičarom? Pa ne vjerujete u sve to valjda,
gospodine Giesner!«
»Gospodine Beck, gospođa Grass je žrtva, jednako kao i vaša kći.«
»Ali za razliku od moje kćeri ona je živa uspjela izaći iz kolibe.«
»Razumijem da ste gnjevni. Ali ne biste trebali iskaljivati svoj gnjev na
gospođi Grass. To nije fer, zar ne mislite?«
Uzdahnem.
»Osim toga, upravo ste i sami rekli, gospodine Beck: ni vi ni ja nismo u stanju
pojmiti što se događa s ljudskom psihom u tako ekstremnim situacijama.«
Moji otkucaji srca, koji su se u posljednjim minutama znatno ubrzali, sad
izazivaju dobro poznato stezanje u prsima. Još i to tvrdo drvo pod mojom
stražnjicom. Okrenem lice od Giesnera i pogledam preko naslona klupe prema
visokoj zgradi u kojoj me čeka Hannah. Pokušavam misliti na nju, na to kako
ćemo zajedno izaći iz te zgrade, odvesti se, daleko odavde, kući. No misli mi opet
zapnu na Jasmin Grass. Ta žena. Kako bih rado jednom porazgovarao s njom i
osobno je potanko ispitao. U krajnjem je slučaju uhvatio za vrat i istresao
odgovore iz nje. Gdje mi je kći, dovraga? Što znaš? Kako si se ti uspjela vratiti
kući, a moja kći ne? Ali nema šanse. Nakon što je u noći nesreće nisam
identificirao kao Lenu, nisam više smio s njom razgovarati. Za tvoje dobro, kako
je to Gerd formulirao. Postavili su čuvare pred njezinu sobu.
»To je samo osjećaj, gospodine Giesner«, kažem što mirnije mogu, kako bih
svoje otkucaje srca vratio u zdraviji ritam. »S tom ženom nešto nije u redu. Ne
govori sve što zna.«
Giesner odsutno promrmlja »Hm«, a potom iz džepa na sakou izvadi
presavijen komad papira. Poravna list i pruži mi ga.
»Poznajete li ovoga ovdje?«
Iskopam naočale za čitanje iz jakne.
»Ne«, najzad ustvrdim. »Tko je to?«
»Prema rekonstrukciji sudske medicine ovo je muški leš iz kolibe.«
»Čovjek koji mi je oteo kćer?«
»To je naša pretpostavka, da.«
Normalno, to mi je prva pomisao. Izgleda potpuno normalno. To me najviše
plaši. Puštam da njegovo lice ostavi dojam na mene, pokušavam iščitati možda
neku izopačenost, koja bi me na neki neobičan način mogla utješiti. Lena je
postala žrtva zvijeri, neke kreature čija se okrutnost vidi na kilometre. Protiv tako
nečeg ne bi imala šanse. Ali slika u mojim rukama ne prikazuje takvo što, nego
nekoga, čovjeka. Muškarca koji bi mogao živjeti u našem susjedstvu. Biti jedan
od mojih klijenata. Netko tko bi mogao biti odvjetnik ili bravar. Muškarac koji je
mogao stajati pred našim vratima da odvede Lenu na spoj, a ja bi im zaželio
ugodnu večer. Možda bi mi se čak svidio na prvi pogled. Više nego Mark Sutthoff
u čijem sam smiješku odmah vjerovao da prepoznajem neku vrstu prefriganosti.
Na trenutak nisam siguran trebam li biti razočaran što rekonstrukcija ne prikazuje
njegovo lice. Ili bi mi trebalo laknuti jer sam sinoć, kad se složio sa mnom po
pitanju Hanne, prvi put pomislio da sam se možda prevario u njemu. Da sam
Marku možda nanio nepravdu.
»Jeste li sigurni, gospodine Beck?« u moje se misli umiješa Giesnerov glas.
»Dobro pogledajte muškarca. Dajte si vremena.«
Kimnem. Muškarac koji je oteo i vjerojatno ubio moju kćer. Ovaj posve
normalan, neupadljiv muškarac.
Ne dižući pogled sa slike, odmahnem glavom.
»Ne prepoznajem ga, ne.«
Giesner uzdahne, ja dignem pogled.
»Jeste li je pokazali Hanni?«
»Da, jutros, prije nego što ste došli. Pogledala je i čestitala mi na lijepom
crtežu.«
Giesner iznova uzdahne.
»Morate objaviti sliku u medijima! To mora u sve novine i sve informativne
emisije!« Moje ruke, koje drže papir, počnu se tresti od uzrujanosti. »Netko će
sigurno prepoznati svinju.«
Giesner ponovno napravi »Hm«, zatim kaže: »Razmislit ćemo o tome,
gospodine Beck. Samo, iz iskustva znamo da će nakon takve objave otprilike pola
svijeta poznavati ovog muškarca. Ljudi će zvati i reći: to mi je susjed, učitelj moje
djece, zubar. Doći će do poplave informacija i stajati nas mnogo vremena dok se
kroz to ne probijemo, bez jamstva na rezultat.«
»Ne želite mi valjda ozbiljno reći da vam je to previše posla, gospodine
Giesner? Pa za to ste plaćeni!«
Giesner ne kaže ništa.
Srce mi opet stane juriti.
»Dakle ništa od toga? Ostavit ćete jednostavno sve kako jest?«
»Ne, ne, gospodine Beck, nipošto.«
Uzme mi papir iz ruke, ponovno ga presavije i gurne u unutrašnji džep na
sakou.
»Prvo ćemo ispitati njezinu najbližu okolinu.«
»Ali ja sam Lenina najbliža okolina! I kažem vam, ne poznajem tog čovjeka!«
»Gospodine Beck, znam da ste imali prisan odnos sa kćeri, ali...« Zastane.
Slutim što će reći, još dok prežvakuje riječi da previše ne pogode jadnog, starog,
bolesnog čovjeka. Naravno da je čitao ondašnje spise. Naravno da ga je Gerd
izvijestio o istrazi Lenina nestanka. Naravno da su mu poznati članci iz novina.
Laži koje možda smatra istinom jer otisnute masnim slovima jednostavno djeluju
važno. Roditelji koji tobože nisu poznavali vlastito dijete. Sjećam se svakog
članka, svake riječi...

Prijateljica nestale studentice (23) iz Münchena: Lena je imala problema

München (LR) Jana IV. (ime
izmijenjeno u redakciji) sjedi na
prozorskoj dasci svog dnevnog
boravka na četvrtom katu i pogled joj
se pruža na grad. »Gdje si, Lena?«
pitanje je koje si stalno iznova
postavlja prijateljica nestale
studentice Lene Beck (23, pisali smo
o slučaju). W. je bila posljednja s
kojom je Lena Beck prije nestanka
bila u kontaktu. »Nazvala me na putu
kući sa zabave«, prisjeća se W i
pokušava se sabrati. »Trebala sam
primijetiti da nešto nije u redu, ali
samo sam bila ljuta što me u to doba
diže iz kreveta.« O sadržaju
posljednjeg telefonskog razgovora W
kaže: »Lena je rekla da konačno želi
promijeniti svoj život i da tako dalje
više ne ide.« Ipak, W to nije shvatila
kao poziv u pomoć. »Zvučala je kao
da je jako puno popila. Osim toga
Lenu je često spopadala želja da nešto
promijeni. Već je bila razmišljala o
tome da odustane od studija što bi bilo
i posve razumno. Ionako je nije
osobito zanimao i češće je bila viđena
na zabavama nego na predavanjima.
Zato bi ovaj semestar vjerojatno i
popadala ispite.« W. je zajedno s Beck
u četvrtom semestru studija za
nastavnike na Sveučilištu Ludwig
Maximilian u Münchenu. »Ali mislim
da ju je bilo strah da će razočarati
roditelje. Lena, koju poznaju njezini
roditelji, jedna je sasvim druga
osoba.«
Je li 23-godišnjakinja možda bila tako
očajna da je pomišljala na samo-
ubojstvo i te noći kad je nestala
skočila u Isar? Jana W ne može to
isključiti. »Ali mogla bih zamisliti da
je jednostavno zbrisala s nekim tipom.
Stalno mi je pričala o nekim novim
muškim poznanstvima. U najgorem
slučaj ovog je puta naletjela na
pogrešnog.« Nadu da će uskoro opet
moći zagrliti svoju prijateljicu ipak još
nije izgubila, kaže W. i u suzama
apelira: »Lena, ako si negdje vani,
vrati se kući. Nedostaješ nam.« Nešto
prije podneva danas je nastavljena
ronilačka akcija policije. »Dosad
potraga nije donijela rezultate koji bi
mogli biti povezani sa slučajem
nestanka«, kaže glavni policijski
inspektor Gerd Brühling. O psihičkom
stanju Lene Beck ne bi htio davati
informacije. Ni izjavom jedne žene,
da je vidjela studenticu u pratnji
muškarca na odmorištu uz autocestu u
blizini austrijske granice, u ovom se
trenutku ne može pobliže pozabaviti,
kaže Brühling. Ali: »Naravno da
svaku informaciju uzimamo ozbiljno i
istražujemo u svim smjerovima.«

»Gospodine Beck?« Giesner.

»U redu«, iscrpljeno kažem. »Ispitajte« – napravim nevidljive navodne
znakove u zraku – »najbližu okolinu. Prijatelje koji su Lenu navodno toliko bolje
poznavali nego ja. Pitajte ih bi li ovaj tip mogao biti jedno od tobože mnogih
muških poznanstava moje kćeri. Dobro to ispipajte.« U potrazi za osloncem
primim se za naslon klupe i stenjući ustanem. »Možda, za razliku od gospodina
Brühlinga, shvatite koliko su ljudi tada naprosto širili laži o Leni kako bi sebi
pridali na značenju. Već bi samo to bilo vrijedno. Ah, da, i molim vas ne
zaboravite ni na gospođu Grass.«
 Giesner, koji je također ustao s klupe, prodorno me pogleda.
»Nemate razloga sumnjati u sebe kao oca, gospodine Beck. Roditelji žele
zaštititi djecu, to je sasvim normalno. No ponekad nažalost u tome zaborave da
su im djeca samostalni ljudi...«
»Da, da, u redu«, zarežim i neodređeno pokažem na njegov sako, u čijem se
džepu nalazi papir s rezultatom rekonstrukcije. »Bih li mogao ponijeti papir u
München, da ga pokažem svojoj supruzi? Ona je naime isto dio najbliže okoline.«
»To će učiniti inspektor Brühling, on je na licu mjesta.«
»Gospodine Giesner, ne želim pretjerano uzrujavati suprugu.« Uhvatim se za
prsa. »Ova ispitivanja jako su naporna za nas.«
»Ne smijem to širiti dalje, gospodine Beck, zaista ne. Žao mi je.«
Dlan položen na prsima grči se u šaku, dok krivim lice u grimasu.
»Pa mogao bih jednostavno fotografirati mobitelom, dok vi jedan čas ne
gledate«, zastenjem kratka daha. »Onda ću sliku pokazati supruzi i odmah vam se
javimo, ako joj se muškarac učini poznatim. Nismo li upravo zaključili da ćemo
dati sve od sebe da surađujemo?«
Giesner jedva primjetno odmahne glavom. »Iako vi meni ne vjerujete,
gospodine Beck. Ali ja vas razumijem. Samo vam u vezi s ovime ne mogu učiniti
uslugu. Pustite mene da radim svoj posao, a vi se pobrinite za svoju unuku. Tako
ćete nam svima najviše pomoći, vjerujte mi.«

Hannah

Moj djed je izašao van s policajcem, ali obećao mi je da to neće dugo trajati. To
onda znači da neće dugo trajati ni dok konačno opet ne budem kući.
Gospođa Hamstedt je predložila da mi za to vrijeme još nešto nacrtamo.
Obratila sam joj pažnju na to da je zapravo laž kad kaže, da mi nacrtamo, jer ću u
stvarnosti samo ja crtati. Ali ionako mi nije bilo do crtanja. Mislila sam da bih se
u međuvremenu mogla pozdraviti s Jonathanom. Treba se uvijek pozdraviti prije
odlaska. Ne pozdraviti se je nepristojno. Gospođa Hamstedt mi je to dopustila.
Izlazimo iz njezina ureda i hodnikom hodamo prema staklenim vratima.
Lijevo od njih je lift, desno stube. Pitam gospođu Hamstedt možemo li ići
dizalom. Ona me pogleda onako kako me mama ponekad pogleda, kad imamo
nastavu, a moj joj se odgovor nije baš svidio. Kao da nešto nisam promislila do
kraja.
»Pa to je samo sustav užeta«, objasnim gospođi Hamstedt, nakon što sam
slučajno kratko napravila iznerviran izraz lica. Gospođi Hamstedt ne mogu reći
da je glupa, inače me sigurno neće pustiti kući. »Samo vrata moraju biti zatvorena,
inače se može ispasti iz kabine.«
»To i Jonathan zna, ali se ipak boji voziti liftom«, kaže gospođa Hamstedt.
»Ali znaš što, Hannah? To je sasvim u redu. On se ne mora praviti da je strašno
hrabar ako se ustvari tako ne osjeća. Sasvim je normalno da se bojimo stvari koje
ne poznajemo.«
 »Dizalo ili lift je kabina koja se u oknu pokreće gore-dolje, s ciljem transporta
s jednog kata na drugi, kraj«, prisjećam se odgovarajućeg odlomka u debeloj
knjizi, i stisnem tipku sa strelicom prema gore, koja zasvijetli žuto. Tako se naime
poziva dizalo. »A ja se već tri puta nisam bojala. Pa ja sam ipak s mamom već
bila na Eiffelovom tornju. Tamo se treba voziti dizalom gotovo tri stotine metara
da bi se stiglo na vidikovac.«
Gospođa Hamstedt na trenutak utihne. Dizalo se oglasi kratkim zvukom zvona
i mi uđemo. Iza nas zatvore se srebrna vrata. Gospođa Hamstedt pritisne okruglu
tipku s brojem dva. Sveukupno su tri okrugle tipke, poredane jedna ispod druge
kao semafor. Tako se određuje na koji kat dizalo ide.
»A zašto nikad niste Jonathana povele na izlete?«
Kutovi usana mi se trznu kad mi poskoči želudac. Taj osjećaj poskakivanja
najviše volim u vožnji liftom.
»Hannah?«√
Još jednom skupim lice u iznervirani pogled.
»Zato što sam ja, eto, njezino najdraže dijete.«
Ne znam koliko to još puta moram reći dok ne shvati. Dok svi to konačno ne
shvate. Uvijek mora postojati najdraže dijete na koje se čovjek može osloniti.

U Jonathanovoj sobi je mračno, zbog spuštenih rebrenica. Problem s mrežnicom

nam je u obitelji. Osim toga loše miriše u njegovoj sobi, po ustajalom zraku i puk-
puku, što nije čudno jer nitko nije ugradio cirkulacijski uređaj. I u mojoj sobi
prozor se otvara na kip samo kad idem jesti ili crtati ili s djedom na preglede.
Pitala sam jednom zašto, ali nitko mi nije dao odgovor. Mislim da je to zato što
prozorske kvake imaju malu bravu i prvo ih treba otključati da bi se otvorio
prozor. Vjerojatno postoji samo jedan jedini ključ i onda ga pomoćnici gospođe
Hamstedt prvo moraju potražiti. Već sam im rekla da to mogu riješiti kao mi kod
kuće. Mi nikad nismo morali razmišljati gdje bi mogli biti ključevi, ili ih dugo
tražiti, jer je tata pazio na njih. Rekla sam pomoćnicima gospođe Hamstedt da bi
i oni jednostavno trebali odabrati nekoga tko će biti zadužen za ključeve. Naravno
da me nisu poslušali. Vjerojatno misle da sam ja samo dijete i zbog toga ne osobito
pametna. A puno sam pametnija od njih.
Jonathan se šćućurio privučenih koljena na podu u stražnjem kutu sobe.
Gospođa Hamstedt je rekla »Bok, Jonathane«. Vrata njegove sobe otvorila je
osobito tiho, da se ne prepadne, ali mislim da Jonathan uzima tako puno plavih
tableta da mu je svejedno ulazi li netko u sobu. Nije čak ni podigao glavu s
koljena.
»Želiš li da pričekam vani?« upita me gospođa Hamstedt i ja kimnem. No vani
znači da stoji na otvorenim vratima, leđima okrenuta prema sobi. Mišjim
koracima se približavam Jonathanu, iako ne mislim da je opasan. On više nije
ništa. Sjednem tik uz njega da me može čuti kad šapćem. Ako me uopće može
čuti.
»Zašto si nacrtao Saru?«
 Mislim da se blago trznuo.
»Zar si zaboravio kako je mama grozno vrištala zbog nje? Zar si zaista sve
zaboravio?«
Ja se jako dobro sjećam. Užasno vrištanje. Ružno lice koje je mama imala.
Kako se koprcala i valjala, sve dok joj njezina rukavica nije zarezala ruku, a krv
potekla niz podlakticu. Pa još krvi i još vrištanja, uz koje nitko nije mogao spavati,
i onda ono s gospođicom Tinky. Da mama nije tako užasno vrištala, gospođica
Tinky nikad ne bi od straha prevrnula šalicu kakaa, i tata je ne bi za kaznu stavio
pred vrata. Tek je navečer smjela opet uči. Dotad je postala potpuno ledena i kruta
i trajalo je cijelu vječnost dok joj se dlaka ponovno nije ugrijala od topline peći
na drva. Sve to zbog Sare.
Ona je bila jako čudne boje. Ljubičasta i sluzava, prekrivena žutom i crvenom.
Odbijala sam je dodirnuti prije nego što ju je mama očistila. Sve je bilo umrljano,
Sara, mama, cijeli krevet. Povukla sam plahtu s madraca. Tata je rekao da je mama
izgubila puno više krvi nego na porodu s Jonathanom i sa mnom. Mrlje su stvarno
bile jako velike. Tata je također rekao da nema smisla prati posteljinu. Prije nego
što su utroje otišli u kupaonicu, donio je u spavaću sobu jedno pakiranje velikih
plavih vreća za smeće. Taman sam otkopčala dugmad na jastučnici kad se mama
vratila sa Sarom. Mama se kretala vrlo čudno i polako, kao da pri svakom koraku
strahuje da će joj kosti puknuti. Sjela je na rub kreveta. Beba je sad izgledala bolje,
čisto. Mama je rekla da je perfektna. Ona je perfektna, Sara. Ime znači »princeza«.
»Perfektna« znači »savršena«. Nema više ničeg boljeg od Sare. Bila sam vrlo
umorna, prvo mamino vrištanje, sad Sarino kreketanje. Nagurala sam posteljinu
podijeljenu u dvije hrpe u vreće za smeće, onako kako mi je tata rekao.
»Kad ćemo ponovno otputovati, mama?«
Mama me isprva uopće nije čula, morala sam još jednom pitati.
»To neko vrijeme neće ići, Hannah«, onda je odgovorila, ne podigavši pogled
sa Sare koju je držala u naručju. To grozno kreketanje. Nisam mogla čuti čak ni
je li s cirkulacijskim uređajem sve u redu.
»Pa može i ona s nama«, predložila sam, iako to ni najmanje nisam htjela. »Pa
može i ona s nama«, ponovila sam. Mama me trebala pogledati, razgovarala sam
s njom. »Mama?« Bilo je nepristojno to što me ne gleda. »Mama!«
»Zaboga, Hannah«, procijedila je. Sad me pogledala, ali samo kratko, jer je
Sara odmah počela još glasnije kreketati.
»Ššš«, govorila je mama i milovala je po glavi. »Ona je još jako mala, Hannah.
S tako malenom bebom ne može se putovati. To bi bilo prenaporno.«
»Ali mama...«
»Ne sad, Hannah«, samo je rekla.
»Što ne sad?« Na vratima je stajao tata. Upravo sam bila uzela zrak, kad je
mama rekla: »Ah, ništa.« Tek tako, kao da su naši izleti bezvrijedni, kao da su
izbrisani u trenu. Sada, kad je tu Sara.
»Mislim da mama više voli Saru od nas«, zbog toga sam rekla Jonathanu.
Naložila sam mu da bude kod ulaznih vrata, zbog gospođice Tinky, koja je u tom
trenutku još uvijek morala sjediti vani. Mora čuti poznati glas, makar i preko
zatvorenih vrata, da se još više ne prestraši i ne otrči u šumu. Jonathan je sjedio
na drvenom podu, leđima naslonjen na vrata. Sjela sam pokraj njega. Gospođica
Tinky je grebala izvana. Taj zvuk mi je tako glodao srce da su mi došle suze u
oči.
»Kako to misliš, Hannah?«
»Mama to nije tako rekla, ali mislim da nas više ne žele. Sad imaju Saru i kažu
da je perfektna. Perfektna znači savršena.«
»Više nas ne žele?«
Odmahnula sam glavom.

Nije moguće da je Jonathan to zaboravio. A i nije jer, iako mi ne odgovara, trza

se. Čak mislim da plače, ali nisam sigurna jer mu ne vidim lice.
»Nacrtao si Saru da mene naljutiš, je l’ da? Jer sam rekla da je ne mogu
podnijeti.«
Jonathan sad napravi zvuk koji zvuči kao roktanje.
»Je li sve u redu?« upita gospođa Hamstedt s vrata. Okrenula je glavu prema
nama.
Kažem »da« i nastavim šaptati: »Puno puta sam rekla da mi je žao zbog toga.
Sjećaš se? Kad je tata onako jako plakao. Odmah sam znala da sam ja kriva što je
mama otišla sa Sarom. A ti si samo piljio u mene i nekoliko dana nisi razgovarao
sa mnom, sve dok te nisam podsjetila da ni ti baš nisi mogao podnijeti Saru. Tako
je bilo, Jonathane.«
On još jednom zarokće.
»Prilično je glupo od tebe što si je nacrtao. Ali još uvijek si mi brat, makar i
glupi. Zbog toga ću ti sad ispričati nešto lijepo. Naš djed je jako drag. Danas me
vodi kući. Znači da je sve istina. Lijepo sam ti rekla, ali nisi mi htio vjerovati.
Obećanje je obećanje i ne smije ga se prekršiti.«
Jonathan okrene glavu prema meni, sasvim blago i ne dižući je s koljena.
Vidim samo jedno glupo oko, ali je širom otvoreno od iznenađenja.
»Moraš se potruditi biti ponovno normalan. Jesi li razumio, Jonathane? Ako
ne budeš normalan, nećemo moći doći po tebe. Morat ćeš ostati ovdje, sasvim
sam.«
On vrati glavu natrag na koljeno, ali kimne. To je vrlo jasno kimanje.

Jasmin

Kad sam se prvi put probudila, bilo je deset do sedam, kao i uvijek. Glas u mojoj
glavi tjerao me da ustanem, napravim djeci doručak. Točno u pola osam mora biti
na stolu. Okrenula sam se prema Kirsten, čije je lice ležalo na preostalom svjetlu
ulične svjetiljke, koje je prodiralo u sobu kroz rebrenice, podignute za širinu
dlana. Imala je sklopljene oči i blago otvorena usta. Osluškivala sam njezino
mirno disanje, uzdisaj, izdisaj. Glas u mojoj glavi postao je glasniji. Djeca moraju
doručkovati, sad. Sedam i trideset – doručak. Što je tu tako teško shvatiti? Djeci
je potrebna uredna svakodnevica. Djeci je potreban uravnotežen doručak. Počela
sam oponašati Kirstenino disanje, udisaj, izdisaj, usprkos prisili i glasu u glavi,
samo disati, u istom ritmu, udisaj, izdisaj. I čini se da sam uistinu tako još jednom
zaspala, prvi put je profunkcioniralo, jednostavno sam ostala ležati.
Sad me budi Kirstenin prigušeni glas, njezin glas i neka neobična,
zaboravljena svjetlost. Žmirkam. Na sunčevoj zraci pleše prašina. Sjednem.
Kirsten je podigla rebrenice. Kasno ljeto preplavi prostoriju. Srce mi divlje kuca.
Smiješim se. Sa zidova se smiješiš ti, Lena. Pogled mi odluta na novinske članke
i zapanjim se kako mi tvoja poznata slika odjednom drugačije izgleda na svjetlu.
Potreban mi je trenutak da preusmjerim pažnju na Kirsten koja telefonira u drugoj
sobi, vjerojatno u kuhinji. Čujem kako otkazuje današnju smjenu u klubu, privatna
stvar kako kaže, hitan slučaj u obitelji. Čini se da njezin šef ima razumijevanja,
jer se srdačno zahvaljuje. To je isti onaj šef kao i prije napada u dvorištu, isti klub
iza čijeg šanka stoji, isto radno vrijeme, isti gosti. Kirsten nakon silovanja nije
trebalo ni tjedan dana da se vrati onamo, nastavi dalje, prkosno i odlučno. Na
početku se vozila taksijem s posla kuci, u to neodređeno, sivo, opasno vrijeme.
Nedugo zatim išla je ponovno pješice tim putem, istim putem, pokraj istog
dvorišta. Do dan-danas ne znam kako to ide jedno s drugim. S jedne strane ta
snaga, taj prkos, taj nastavak života. S druge naš kraj. U noći nakon napada pitala
sam je zašto se nije opirala, što je bilo glupo i naravno bezobzirno.
»Činjenica da si to pitala bila mi je poput šake u lice, Jasmin. U tom trenutku
između nas je puklo.«
Tisuću sam je puta pokušala uvjeriti da sam samo bila umorna i preopterećena,
ali Kirsten mi nije vjerovala, iako se nasmiješila i rekla »Sve u redu«.
Još smo se nekoliko mjeseci povlačile, nakon toga se iselila.
»Ne mogu više živjeti s tobom, Jasmin. Pokušala sam, ali jednostavno ne ide.«
I: »Možemo ostati prijateljice.«
Posljednji put to sam čula one večeri kad sam nestala. Možemo ostati
prijateljice. Pa ipak bi, sudeći po njezinom pogledu, najradije bila odmah zalupila
vrata kad sam se te večeri pojavila na njima, idiotkinja s kruhom i soli i putnom
torbom. Kruh i sol kao poklon za useljenje, iako je od njega prošlo već nekoliko
tjedana, a ja još uvijek uzaludno čekala pozivnicu da dođem razgledati novi stan.
Te večeri jednostavno sam se pojavila nenajavljena. U putnoj torbi najnužnije.
Mogla sam prenoćiti kod nje. Ili, ako se počnemo svađati, odvesti se idućim
vlakom, na nekoliko dana samo nestati, konačno se odmaknuti, isključiti mobitel,
nositi se s tim, kao što je Kirsten zaželjela.
»Moraš se nositi s tim, Jasmin! Ne želim više pozive ni poruke. A pogotovo
ne želim da mi se tek tako pojavljuješ na vratima, OK? Trenutno moram biti sama.
Molim te, shvati to.«
Odmahnula sam glavom da otjeram sjećanje na tu užasnu noć. Ta noć više nije
važna. Važno je da je sad ovdje. Vratila mi se, i više ne mislim o okolnostima.
Ovdje je.
 Iz kuhinje zvecka posuđe, kroz otvorena vrata spavaće sobe do mene dopire
dašak mirisa kave, dašak normalnosti. Naslonim se natrag na jastuk i sklopim oči.
Vjerojatno samo drijemam, jer ja sam odavno čula nepravilno kucanje na ulaznim
vratima, dok je Kirsten prekinula sa svojim zveckavim poslom tek kad je kucanje
postalo stalno. Čujem korake po laminatu u hodniku, škljocanje u bravi dok
okreće ključ, zatim iznenađeno »O, zdravo, dobar dan« nekog muškog glasa, koji
mi se odmah učini poznatim.
»Frank Giesner, policija Cham«, potvrdi glas.
»Kirsten Thieme«, odvrati Kirsten, kojoj »Chamovo« čuđenje što mu
nepoznata žena otvara vrata, čini se, također nije promaklo. »Ja sam prijateljica
gospođe Grass«, objasni mu iako je nije pitao.
»Gospođa Thieme, točno. Vaše ime poznato mi je iz zapisnika istrage. Vi ste
svojedobno bili prijavili nestanak gospođe Grass.«
»Da, točno.«
»Pa, htio bih razgovarati s njom.«
Spustim se za svaki slučaj na jastuk i opet zatvorim oči. Ne želim sada
razgovarati s »Chamom«, a pogotovo ne u Kirsteninom prisustvu.
»Žao mi je, još spava.«
»Možda biste joj mogli reći da je stvarno važno.«
»Naravno, jasno mi je. Ali ne osjeća se najbolje. Imala je iza sebe tešku noć i
važno je da se odmori. Bi li bilo moguće da vas kasnije nazove?«
»Chamov« odgovor dođe s oklijevanjem.
»Naravno. Ali možda vi imate minutu za mene? Vi ste jako bliski s gospođom
Grass.«
Sledim se, sve u meni se sledi.
»Da...« Sad Kirsten zvuči iznenađeno. »Molim vas uđite, gospodine...«
»Giesner. Hvala.«
U istom mi trenu pozli. »Cham« u mom stanu. »Cham« koji želi razgovarati s
Kirsten. Kirsten, koja u ovom trenutku stišće kvaku koja civili, kako bi zatvorila
vrata spavaće sobe. Jer jadna žena iz kolibe treba mir ili da policijski inspektor
pogledom ne ulovi sobu, čiji su zidovi iz nekog bolesnog razloga prekriveni
novinskim člancima o Leni Beck. Znam da bih trebala ustati, umjesto toga
pokrijem se prekrivačem preko glave, stisnem oči i dišem, udisaj, izdisaj.
Izgleda da sam opet zaspala. Kirsten je sigurno bila u pravu, nedostaje mi sna
i mira. Pogotovo prošla noć, koju sam potrošila na traženje i printanje novinskih
članaka, kao da me još uvijek prati. Prenem se iz sna i osluškujem. Ne čuje se
ništa, ni Kirsten ni »Cham«. Nespretno i teškom mukom ustanem iz kreveta i
tapkam do sobnih vrata. Prije nego što stisnem kvaku, koja će cvileći jasno dati
znak da sam budna, za svaki slučaj stavim uho na drvena vrata, ali i dalje ne
razabirem ništa. U stanu je tiho.
Zateknem Kirsten za kuhinjskim stolom kako lakira nokte u boju trule višnje.
»Hej, jesi se probudila, Trnoružice?« nasmiješi se kad me pogleda. »Želiš li
kave? Ostalo je malo u vrču. Samo bi je morala sama uzeti.« Kao objašnjenje
digne lijevi dlan na čijim noktima se sjaji svježi lak.
 Prođem kuhinjom do ormara i izvadim šalicu.
»Što je bilo tako hitno?«
»Na što misliš?«
Moja ruka, koja je sekundu prije posegnula za vrčem kave, zastane u zraku.
»Čula sam kucanje, ali sam onda ponovno zaspala.«
Okrenem se prema Kirsten i upitno je pogledam.
»Ah, da. Tvoja susjeda. Maja, mislim. S drugog kata. Simpa cura.« Kirsten
pokaže prema štednjaku i ponovno se vrati noktima. »Donijela je ručak.«
Okrenem se prema štednjaku na kojem stoji mali lončić. »Pileća juha s
rezancima«, objasni Kirsten. »Rekla sam joj da ne treba više dolaziti, sada kad
sam ja tu i brinem se o tebi. Ipak je ostavila broj mobitela, ako bi nešto bilo. Na
frižideru.« I zaista ondje visi roza post-it s Majinim imenom, kombinacijom
brojeva i smajlićem, koji je nacrtala ispod. »Ah, i poštu je donijela. Vani je, na
komodi.«
Odložim vrč, koji mi je postao težak u ruci, na radnu plohu.
»Ne, Kirsten. Mislim na Franka Giesnera. On je bio ovdje. Čula sam ga.«
Kirsten iznova podigne pogled i uzdahne. Možda je prošlo samo nekoliko
sekundi, no protegle su se u vječnost, dok mi iza čela nije počelo gorjeti. Vrućina
mi se probija kroz pore, prekriva mi lice vlažnim, vrućim filmom, strepnja stvara
mjehure. Kirsten, koja će mi sad reći da sam samo umislila Giesnerov posjet,
njegov glas, sve sam samo umislila. Ma to je samo Maja kucala. Lončić na
štednjaku i telefonski broj na hladnjaku to dokazuju.
»Da. Htio je razgovarati sa mnom o rezultatu rekonstrukcije lica«, najzad kaže
Kirsten, a ja se nasmijem s olakšanjem, pa shvatim. Moj otmičar sad opet ima lice
i ja to lice moram pogledati. Identificirati. Iznova oživljavati slike u glavi. Gledati
u oči koje me optužuju. Kakvo si ti to samo čudovište?
»Zašto mi to odmah ne kažeš?« upitam, kako bih si odvukla pažnju od drugih
misli.
»Jer te nisam htjela opet uzrujavati, pobogu. Popij kavu i prvo se razbudi kako
treba.« Nije mi promaknulo da zvuči blago iznervirano. Namjestim šalicu i ulijem
kavu.
»Je li ti pokazao?«
»Rezultat? Da. Ali nisam bila sigurna jesam li već vidjela tog čovjeka. Prije je
ovdje uvijek bilo puno ljudi, sjećaš se?«
Da, sjećam se. Ljudi koje su doveli drugi ljudi koji su jednako voljeli
tulumariti kao i mi. Ispod deset nije zabava.
Potisnem iskru sjete i kimnem.
»Mislim da moraš sama pogledati, Jassy. Nema druge.« Kirsten djeluje
zabrinuto. »Misliš li da možeš?«
Mogu se barem nasmiješiti iako se osjećam malo umjetno.
»Pa nemam baš izbora, zar ne?«
Otpijem nekoliko gutljaja kave, gutanje mi teško pada. Kirsten oprezno i još
jednom uzdahnuvši zatvori bočicu laka za nokte. Pitam se je li požalila što se
vratila brinuti se o meni. Hoće li me izdržati.
 »Giesner očekuje tvoj poziv da se dogovorite za identifikaciju. Rekao je da ne
moraš nužno doći u policijsku upravu. Njemu nije problem još jednom doći. Bilo
kad, ako treba i nakon radnog vremena.«
»Lijepo od njega«, kažem promuklim glasom.
»Razmišljala sam ne bi li možda bilo pametno da se odmah naručiš i kod
terapeutkinje. Nikad ne znaš što će u tebi izazvati slika tvog otmičara.«
»Ona mi ionako ne može pomoći.«
»No dobro... to treba i htjeti.«
»Znači tako misliš«, kažem tiho i odložim šalicu na radnu plohu. »Ako sam ti
previše, slobodno reci. Razumjet ću.«
Kirsten preokrene očima.
»Molim te, Jassy. Nisi. Stvarno ne.«
»Nisi mi ništa dužna.«
»Prestani, molim te, OK? Ne radi se sada o nama, nego o tome da se počneš
nositi s tim.«
»Nositi se s tim.«
»Naučiti živjeti s onim što ti se dogodilo. To ti neće uspjeti nastaviš li ovako
kao dosad. Treba ti profesionalna pomoć.«
»Bolje mi je otkad si ti tu.«
Kirsten cmokne. Vidim kako na trenutak šutke grize donju usnu, sve dok se
najzad ipak ne odluči nastaviti naš razgovor.
»Pomokrila si se u krevet.«
Prvo pomislim da sam pogrešno čula, možda se čak i nasmijem.
»Ja sam se...?«
Kirstin se odmakne stolicom unazad kako bi ustala. Zatim stane preda me,
mutnih očiju i glave nagnute ustranu.
»Pomokrila si se u krevet«, polako ponovi. »Noćas. Sigurno si sanjala.
Koprcala si se i mlatarala rukama oko sebe. I urlala. To nije narukvica, Hannah!
To su lisičine! Skini ih, kvragu! Pokušala sam te buditi, ali bila si potpuno
odsutna.«
Odmahnem glavom. Noćas nisam sanjala.
»Da, Jassy, upravo je tako bilo. Kad sam primijetila da je plahta mokra,
izvukla sam te iz kreveta. Htjela sam te odvesti u dnevni boravak, na kauč, da
možeš nastaviti spavati dok ja promijenim posteljinu. Ali ti si se objesila za mene
i vikala da te ne ostavljam samu i da se bojiš da bi opet neki uređaj mogao prestati
raditi.«
»Toga se ne sjećam.«
»Jer si spavala.«
Odmahnem glavom, iznova, dok se Kirstenine mutne oči šire od brige, i ona
kima glavom, bez prestanka, kao hipnotizirana.
»Tako je bilo, Jassy. Upravo tako. I to je pokazatelj da ti nije puno bolje, zar
ne shvaćaš? Ja mogu biti ovdje. Mogu ti ići u kupnju i mijenjati posteljinu. Mogu
te grliti i slušati kad ti treba. Ali ja nisam terapeutkinja.«
 Bez riječi provučem se kraj nje, van iz kuhinje, daleko od njezina zabrinuta
pogleda, njene blizine koja me sad boli. Cilj mi je dnevni boravak, da budem
sama, samo na trenutak, da razmislim, pokušam uskladiti osjećaj spokoja s kojim
sam se probudila, sa stravičnom noći, koja je očito iza mene.
»Ne mislim ništa loše«, čujem iza leđa i okrenem se. Kirsten je krenula za
mnom u hodnik, sad stoji preda mnom, obje ruke je podigla, prsti joj trepere u
zraku, svježi lak za nokte koji se još nije osušio. »Ali same to nećemo uspjeti.«
Pruži ruku da mi dotakne rame, ali se predomisli, sigurno zato da se lak ne
razmaže. »Molim te, nazovimo ti terapeutkinju.«
Okrenem glavu od nje.
»Stvarno, Jassy. Zašto si tako otežavaš, umjesto da dopustiš da ti se
pomogne?«
Pogled mi zapne na hrpi pošte koja stoji na komodi. Odmah je ugledam.
»Misliš li da si zavrijedila tako patiti?«
Obična, bijela omotnica bez poštanske marke.
»Nitko to nije zavrijedio.«
Leži doduše napola pokrivena ispod jučerašnjih novina, pa se vidi samo dio
adrese. Ali rukopis je isti, sasvim sigurno.
»U redu je. Odmah ću je nazvati«, kažem bezizražajno. »Možeš li pogledati
gdje sam ostavila mobitel? Mislim da je u dnevnom boravku.«
Iza sebe čujem kako Kirsten odahne s olakšanjem, a potom joj se koraci udalje
u smjeru dnevnog boravka.
»Idem jedan čas u kupaonicu«, viknem za njom i uzmem pismo.
Šmugnem u kupaonicu, zaključam i naslonim se na vrata. Drhtavim prstima
hladnima od znoja odlijepim omotnicu, ali mi pažnju na trenutak odvrati drndavi
zvuk perilice rublja. Kad shvatim da su to sigurno prljave plahte od prošle noći
koje se sada ovdje vrte u monotonim krugovima, u mojim prsima se stvori gruda.
Izvučem list koji stoji u omotnici.
Istim velikim, masnim, crnim, optužujućim tiskanim slovima. Druge riječi,
ovaj put tri.
RECI CIJELU ISTINU.

Matthias

Razgovor s Giesnerom mogao sam jednako tako voditi i s Gerdom, samo bismo
si govorili ti, on bi me na rastanku nazvao magarcem, a ja njega idiotom. Policajci,
svi isti, zamjenjivi, šablone. Svi isto govore. Najbliža okolina. Nikako ne mogu
prijeći preko toga. Taj izraz prati Hannu i mene u vožnji kući. Proširio se u
automobilu kao ljepljiv, ustajao, težak zrak; u glavi mi je pritisak od njega. Svi
misle da nisam poznavao svoju kćer. Da sam zatvarao oči. Drijemao uljuljkan u
ljubav prema svom jedinom djetetu, već četrnaest godina ili oduvijek. A ja svoju
kćer poznajem. Poznavao sam je vrlo dobro.
 Glasno šmrcnem i bacim pogled u retrovizor. Vidim samo Hannine oči i kosu;
to bi mogle biti i Lenine oči i kosa. U ovom trenutku mogao bih svoju Lenicu
voziti na vježbanje ili kod školske prijateljice.
»Tata«, doprlo bi piskutavo sa stražnjeg sjedala. »Hoćemo li stati i skoknuti
po sladoled?«
»Zvuči dobro. Tko plaća?«
»Ti naravno moraš častiti, tata! Pa ja sam još mala i nemam posao.«
»Čovječe, pa na to sam potpuno zaboravio. No dobro, Lenice. Iznimno, jer si
to ti.«
Jednog dana će me i Hannah možda pitati takvo što: »Djede, hoćemo li
skoknuti po sladoled?« Što bih dao za taj dan.
»Jesi li za to da na sljedećem odmorištu napravimo malu pauzu, Hannah?«
nasmiješim se pun nade u retrovizor. »Treba nam još dobrih pola sata vožnje. Mali
odmor bio bi možda baš zgodan, što misliš?«
Hannah, ne dajući mi odgovor, gleda kroz prozor. Desno i lijevo pokraj
autoceste jezde stabla i neobrađena polja. Vremenska prognoza nije bila točna; na
do prije samo koji sat plavo nebo u međuvremenu se spustio turoban sivi veo.
Volio bih da mogu vidjeti Hanninu glavu. Da se usudim pitati što osjeća u ovom
trenutku, dok jurimo preko 130 na autocesti. Plaši li je to ili joj je uzbudljivo.
Veseli li se što ide kući. Ali tako je kako je uvijek kad smo sami. Nešto me koči
da je pitam zaista važne stvari, možda iz straha da nešto ne pokvarim.
BMW koji besramno pretječe tik ispred mene istrgne me iz mojih misli. Ploča
na desnom rubu kolnika za pet kilometara najavljuje odmorište.
»Onda, Hannah?« pokušam još jednom. »Što kažeš? Mala pauza?«
»Ja bih radije kući bez stajanja, djede.«
»OK, ma jasno, u redu«, kažem usiljeno veselo da prikrijem razočaranje, a
zatim nastavim nesvjesno mrmljati sebi u bradu. »To je ionako vjerojatno glupa
ideja. Na kraju će još netko potegnuti svoj mobitel i snimiti sljedeću fotografiju
zombi djevojčice.«
»Što si rekao, djede?«
»Sasvim si u pravu, Hannah«, odgovorim glasno i još joj se jednom
nasmiješim preko retrovizora. »Požurimo se radije kući.« Protegnem vrat kako
bih vidio cijelo Hannino lice u retrovizoru. Sad se i ona smiješi. Moja Lenica...

Germering se nalazi zapadno od Münchena i glavni je grad okruga – ne selo, kako

je Lena uvijek govorila i preokretala očima. Nikad nismo razgovarali o tome je li
Leni zaista bilo tako nepodnošljivo otrpjeti tih pola sata vožnje vlakom kako bi iz
Germeringa stigla na fakultet u Münchenu ili je stvar bila u cjelokupnom ugođaju
grada, u kojem je, unatoč četrdeset tisuća stanovnika, ipak bilo nečeg sagledivog
i domaćeg. Uglavnom, neposredno nakon upisa na Sveučilište Ludwig
Maximilian, uselila se u mali stan u minhenskoj četvrti Haidhausen, direktno na
Isaru. Tako joj je sada do fakulteta trebalo samo četvrt sata i bila je sretna. Ja sam,
naravno, preuzeo stanarinu za njezin stan, iako je Karin sve više pritiskala da Lena
pronađe neki posao i sudjeluje u troškovima. Ili da se barem povoljnije smjesti u
stambenoj zajednici. Ali to nije dolazilo u obzir, nijedno od toga. Htio sam da ima
dovoljno vremena i mira da se usredotoči na studij. Karin i ja smo je ponekad
posjećivali u Münchenu. Grad nam se sviđa, ali nikad nam ne bi palo na pamet da
i sami živimo ondje. Treba nam točno ovo što imamo ovdje u Germeringu,
sagledivo, domaće. Vrtići, škole, igrališta, trgovine za svakodnevne potrebe i
liječnici, sve je vrlo blizu. Savršeno za obitelj. To smo mislili već tada,
osamdesetih, kad smo kupili građevinsko zemljište u tek izgrađenom stambenom
naselju. Savršena okolica za odgoj djeteta.
»Ne zaboravi da Hannah zapravo uopće više nije dijete«, primijetila je Karin
jutros za doručkom. Bio sam tako uzbuđen što ću ubrzo krenuti u Regensburg,
kako bih pokupio Hannu u centru za traume, da su mi ruke drhtale i teško baratale
nožem. Karin je uzela moj tanjur na kojem je već bila kriška bijelog kruha s napola
namazanim maslacem. Pri mazanju sam napravio rupe u kruhu, tako sam
nespretan bio od silne nervoze. Sada sam promatrao kako mi Karin maže kruh do
kraja, stavlja na njega pivsku šunku, reže na dvije polovice i znalačkim mi
pogledom dodaje tanjur preko stola.
»Pa znam«, odvratio sam i stao jesti.
Karin je nato gurnula svoj tanjur s kruhom i marmeladom ustranu, kako bi
napravila mjesta na stolu da se nalakti. Ruke je sklopila ispred brade kao u molitvi.
»Svejedno gdje i kako je dosad odrastala, pubertet je, prije ili kasnije, neće
mimoići, Matthias. Ti je pogledaš i zato što je tako netipično malena za svoje
godište zaboravljaš da zapravo imaš posla s trinaestogodišnjom djevojčicom.«
Nisam spominjao da liječnici koje sam s Hannom dosad posjetio nisu tako
sigurni u to. Hannah, za razliku od svog brata, pati od teškog manjka vitamina D,
koji je kočio njezin dosadašnji fizički razvitak. Liječnici smatraju da je Lena u
trudnoći s Hannom vjerojatno patila od manjka opskrbe vitaminima, dok je s
dječakom od samog početka uzimala vitaminske preparate prilagođene
trudnicama. Nije sigurno, prije je čak i manje vjerojatno, da će to Hannino tijelo
ikad u cijelosti nadoknaditi. Što bi, osim toga, Karin također znala da je išla sa
nama na preglede. Nisam također spomenuo ni da mi je posve svejedno kako će
se i hoće li se Hannah dalje razvijati. Da bih do kraja svog života mogao biti
nesebičan i prihvatiti je takvu kakva jest. Kao vječno malu djevojčicu ili kao ženu.
»Preživjeli smo i Lenin pubertet«, loše se našalim između dva griza.
Karin ravnodušno kimne.
»Da, ali tada smo i mi bili mlađi, Matthias. Sad oboje imamo preko šezdeset,
lomljive kosti i tanke živce. A ktomu još i tvoje srce.« Odmahnula je glavom.
»Hannah i Jonathan imaju posebnije potrebe od ostalih adolescenata. Možda će
im cijeli život biti potrebna psihološka skrb.«
Gutam svoj sendvič sa šunkom.
»Mislim da će se za mnogo toga moći pronaći rješenje, Karin. Mogli bismo se
na primjer raspitati postoji li ovdje u blizini ustanova za dnevnu skrb o pacijentima
s traumom, u kojoj može dobivati i poduku. Tako ne bismo više morali misliti što
sa školom.«
 »Mogu, Matthias. Oni. Dvoje. U kojoj mogu dobivati i poduku. Dvoje je djece.
Ne govorimo ovdje samo o Hanni...«
»Da, da«, prekinuo sam je odmahujući rukom. »To jednako vrijedi i za
dječaka.«
»On se zove Jonathan.«
»Da, za Jonathana.«
Karin nakrivi glavu i stisne oči.
»Ti već dakle imaš dalekosežne planove. Više se uopće ne radi samo o tome
da dovedeš Hannu k nama na nekoliko dana kako bi pomogao u njezinoj terapiji,
zar ne?«
»Kao što sam rekao, mislim da ima načina...«
»Kad ćeš konačno opet otvoriti kancelariju?« oštrim me tonom prekinula
Karin.
Uzeo sam šalicu i otpio gudjaj kave, da dobijem na vremenu.
»O tome možemo razgovarati drugi put. Moram krenuti.« Zatim sam ustao od
stola i izašao iz blagovaonice prema predvorju.
»Što kažeš da idem s tobom«, čujem kako Karin pita, dok sam vadio jaknu iz
ormara. Okrenuo sam se prema njenom glasu. Moja žena je stajala na vratima,
prekriženih ruku i nepovjerljiva pogleda.
»Ne, ne želim to«, nasmiješio sam se i prišao bliže da je poljubim u obraz na
rastanku. »Put je ipak prezahtjevan...«

Srce mi lupa dok starim Volvom skrećem u našu ulicu. S obje strane mirne zone
redaju se, odvojene uredno obrezanom živicom, s ljubavlju njegovane obiteljske
kuće, na čijim ulaznim vratima vise glinene pločice s pozdravom dobrodošlice i
obiteljskim imenom. Svaka kuća ima mali prednji vrt u kojem su postavljene
penjalice ili na travnatoj površini kao mali otoci strše grmovi ruža. Savršena,
okolica za odgoj djeteta.
Skrenem iza zavoja kojim završava ulica, i taman uzmem zrak kako bih
obznanio Hanni da smo stigli na cilj, kad ih ugledam. Hrpa od sigurno preko deset
ljudi na cesti pred našom kućom. Pola voznog parka obrubljuje kolnik.
»Što dovraga...?« izleti mi, i zakočim Volvo u stanje mirovanja.
Iza mene Hannah se uspravi, pomakne se na sjedalu prema naprijed i čvrsto
se uhvati za naslon za glavu na suvozačevom sjedalu.
»Što je bilo, djede?«
Mnoštvo je otkrilo naš automobil, glave se istodobno okreću prema vozilu
koje je stalo otprilike dvadeset metara udaljeno, nasred ceste. Čeljust mi se grči.
Ramena se napinju. Cijelo mi tijelo bolno odrveni. Rukama tako snažno držim
upravljač da mi ispod kože izbijaju bijeli članci prstiju. Zadržim dah.
»Djede? Tko su svi ovi ljudi?«
Moje desno stopalo trza se iznad papučice za gas. Na sekundu mi proleti
misao. Da naprosto stisnem, ravno u gomilu, konačno mir.
 »Djede?« Hannin glas izgubio je malo na svojoj uobičajenoj monotoniji, sad
zvuči gotovo plačljivo. Zar ne vidite da plašite malenu? najradije bih zaurlao, ali
ipak mislim na svoju unuku koju ne treba dodatno plašiti. Teško je ne primijetiti
da ovu gomilu čine novinari. Prepoznajem blokove i fotoaparate, čak i jednu
televizijsku kameru i tonsku pecaljku. Jedna se crvenokosa žena izdvoji iz
mnoštva i napravi nekoliko nesigurnih koraka prema našem automobilu.
»Taj prokleti Rogner«, zarežim, iako Lars Rogner očigledno uopće nije među
njima. Barem ne osobno, ali dao bih se kladiti da je nekoga poslao. Možda ženu
u svijetloplavom kaputu, koja se polako, ali sigurno približava našem automobilu.
Još se neki povedu za njom. U međuvremenu su nam prišli na otprilike deset
metara.
»Hannah«, rekao sam što sam mirnije mogao te, ne skrećući oči s novinara, u
sekundi skinuo jaknu i bacio je iza sebe. »Lezi ravno na stražnje sjedalo i sakrij
se ispod jakne.«
Hannah ne izrazi protivljenje, umjesto toga čujem je kako otkopčava
sigurnosni pojas. Za svaki slučaj bacim letimičan pogled na stražnje sjedalo. I
zaista se ondje sklupčala u smotuljak ispod moje jakne. Posegnem iza sebe i
povučem jaknu prema gore, iznad njezine glave, gdje je ostalo viriti još nekoliko
pepeljasto plavih kovrči. Zatim se okrenem natrag, stavim ruke na upravljač i
oprezno krenem. Srce mi lupa u vratu. Gotovo očekujem da će mnoštvo, koje je
sada od nas udaljeno najviše pet metara, smjesta sa svih strana nahrupiti na
automobil. U mislima već vidim kako se žena u svijetloplavom kaputu baca na
poklopac motora, dok njezini kolege drmaju vratima i lupaju na bočne prozore i
urlaju. Ali u krivu sam. Mnoštvo se podijeli i čak drži sigurnosni razmak, kad
nastavim, brzinom koraka, voziti prema njima. Bez problema uspijem ući u kolni
ulaz, dok desnom rukom iz pretinca vadim daljinski upravljač, koji odmah zatim
pokrene automatska vrata garaže.
»Ostani ispod, Hannah«, kažem i pričekam da se vrata iza nas potpuno spuste,
zatim isključim motor i otprilike prvi put nakon nekoliko minuta ponovno
normalno dišem.
»Sve OK«, uputim Hanni znak za prestanak opasnosti i povučem jaknu s
njezina krhka tijela. »Uspjeli smo.«
Hannah se uspravi i žmirka.
Otvorim svoja vrata, izađem, zatim pomognem Hanni da izađe i izvadim malu
putnu torbu iz prtljažnika, koju su nam u centru za traume spakirali za njen posjet.
S odjećom doniranom bolnici. Morat ćemo ići u kupnju, najbolje odmah sutra. Ne
želim gledati svoju unuku u iznošenoj odjeći nepoznatih ljudi.
Iz garaže put vodi kroz teška metalna vrata, jednu stubu prema gore u stražnji
dio predvorja. Ondje nas već čeka Karin, lica blijeda poput zida.
»Bogu hvala«, kaže s olakšanjem, kad sam gurnuo Hannu u prostoriju.
Neuobičajeno mračno ozračje svjedoči o tome da je Karin, kako bi se zaštitila od
pogleda željnih senzacije, spustila sve rebrenice u kući. Uz pucketanje koljena
spusti se tik ispred Hanne u čučanj, ali i dalje gleda u mene. »Pokušala sam te
dobiti na mobitel valjda deset puta! Kako se ovo moglo dogoditi?« Glas joj je
kreštav od silne uzrujanosti. »Zašto su svi ovi ljudi došli ovamo? Kako znaju da
si danas išao po Hannu? Što da sad radimo?«
»Prvo se smirimo«, kažem i umirujući podignem ruke.
»Smirimo? Pa vidio si što se vani zbiva!«
»Ja ću se pobrinuti za to.«
»A kako, molim te? Ne možemo čak ni policiju pozvati da nam skine te ljude
s vrata! Nitko od njih nije kročio na naš posjed! Sjećaš se propisa odonda još, kad
su bili ovdje zbog Lene. Dokle god se motaju po cesti, nitko im ne može ništa. To
je javna površina.« Ispruži ruke i upre kažiprstom u smjeru ulaznih vrata. »Mogli
bi tako danima nesmetano stajati vani!«
»Karin...« Pokažem na Hannu, koja još uvijek nijemo i ukočeno stoji pred
njom.
Karin uzdahne, a onda konačno posveti pažnju našoj unuci.
»Bok, Hannah«, nasmiješi se. »Lijepo da si konačno ovdje.«
Nakon što malena ne pokaže nikakvu reakciju, Karin opet pogleda u mene,
pomalo zbunjeno. Taman sam htio nešto reći da probijem led, kad se Hannah
okrene prema meni. Izgleda razočarano.
»Ali djede, rekli smo da nećemo stati putem.«
»Ne, mi...« Zamucam. »Tu smo, Hannah. Kod kuće smo.«
Hannah razvuče usta.
»Ali ovo nije moja kuća, djede.«

Jasmin

»Oprostite što vas ovako kasno primam, gospođo Grass«, kaže doktorica
Hamstedt, nakon što je zatvorila vrata svog ureda za sobom. Dogovorile smo se u
dvadeset sati i trideset, no već sam neko vrijeme sjedila sama u uredu i čekala je.
»Bio je to jedan ispunjen dan«, doda uz smiješak. Psihijatrijska bolnica u
Regensburgu, koju vodi Maria Hamstedt, jedina je u bližoj okolici specijalizirana
za djecu i mlade. Ne želim uopće ni razmišljati o tome što ovdje znači »ispunjen
dan«, jer mi se odmah nameću slike tinejdžera koji se koprcaju i udaraju sami
sebe u epileptičnom napadaju, čije su ruke u luđačkim košuljama čvrsto svezane
oko njihova tijela, čujem krikove koji odjekuju dugačkim bolničkim hodnicima i
izazivaju mi jezu.
Iscijedim, također uz smiješak, jedno »Sve u redu«. A pritom ništa nije u redu.
Cijela situacija, stvar s pismima. Ovaj mali izlet u psihijatrijsku bolnicu, uopće
izlazak na zrak, i još ktomu u ovo doba, kad je već mrak i ulična rasvjeta baca
žuto svjetlo, koje onda sve razvlači u duge, sablasne sjene. Sve me to tišti u
prstima i trga u udovima, kao da razvijam tešku prehladu.
Doktorica Hamstedt dobaci mi kratak, nepovjerljiv pogled, zatim prođe oko
stola i sjedne za njega.
»Da vam budem iskrena, iznenadilo me kad ste me nazvali i zamolili za ovaj
susret, gospođo Grass.«
 Baš kao što je i Kirsten iznenadilo to što se nisam nastavila opirati rukama i
nogama i uz psovke da nazovem terapeutkinju. Da sam, naprotiv, gotovo revno
stalno iznova birala njezin broj, koji je pola dana bio zauzet, da bi je konačno
dobila i nagovorila da me, unatoč svoj ispunjenosti dana, još danas primi.
»Osim toga«, započne doktorica Hamstedt, sklopi ruke na stolu i nagne se
malo prema meni, »vi uopće niste kod mene na terapiji, već kod kolegice Brenner
u Schutzenstraiše.«
Kriomice pogledam prema vratima kako bih se još jednom uvjerila da su
zatvorena. Ispred njih, vani na hodniku, sjedi Kirsten koja je došla sa mnom. Kod
– kako misli – moje terapeutkinje. A ja sam doktoricu Hamstedt dosad vidjela
samo jednom. Za vrijeme psihološke anamneze u bolnici u Chamu, nedugo nakon
mog bijega iz kolibe.
»Da, vjerujem. Da ste iznenađeni, mislim«, kažem prigušenim tonom iako
zapravo ne mogu zamisliti da bi Kirsten prisluškivala na vratima. Čak mislim da
ima slušalice svog iPoda u ušima ili je zadubljena u neki časopis. Kirsten nije
netko tko osobito dobro podnosi dokolicu i dosadu.
Čini se da doktorica Hamstedt čeka nešto više, neko objašnjenje, zašto nisam
otišla kod kolegice Brenner, nego k njoj, i za hitnost koju sam dala naslutiti na
telefon. Prethodno, na putu ovamo, sve sam bila pripremila i izvježbala riječi u
glavi. No odjednom je sve nestalo.
Doktorica Hamstedt nagne se još malo dalje preko stola.
»Ne slažete se s doktoricom Brenner?«
Snažno odmahnem glavom.
»Ne, ne, nije to. Ona je vrlo draga. Mislim.«
»Ne idete redovito na seanse?«
»Ne baš, ne.«
»Trebali biste, gospođo Grass. To je važno.«
»Znam. Samo...« Glava me steže u potiljku, zurim u strop. Razlivene,
smećkaste konture mrlje od vode ondje gore još se više razlijevaju, postaju
difuzne. Ne plakati, upozoravam se nijemo. Samo ne opet plakati. Ne sad, ne
ovdje. Konačno, nisam došla ovdje da mi Maria Hamstedt kopa po ranama. Ovdje
sam jer mi treba informacija. I njezina procjena.
»Teško vam pada govoriti o onome što vam se dogodilo«, čujem glas
doktorice Hamstedt pun razumijevanja.
»Da.«
»Možda čak i mislite da postoji razlog da se sramite.«
»Možda.«
Blago me lecne zvuk zujanja. Skrenem pogled sa stropa na doktoricu
Hamstedt, koja je malo odveć energično izvadila papirnatu maramicu iz kartonske
kutije na stolu i pružila mi je. Uzmem je i obrišem oči, zatim zategnem ramena i
nakašljem se.
»Hvala.«
 »Poznajem kolegicu Brenner niz godina, gospođo Grass. Ona zaista dobro zna
slušati. A što se tiče vas: nemate apsolutno nikakvog razloga sramiti se. Vi ste
žrtva. To ne biramo.«
»Da, to stalno čujem«, nasmiješim se pomalo glupavo, dok razmišljam kako
bih mogla promijeniti temu.
»To tako i jest, gospođo Grass«, bodri me doktorica Hamstedt uz smiješak.
»No, ako se kod doktorice Brenner ne osjećate dobro kao pacijentica, naravno,
rado ću vam pomoći da nađete drugu terapeutkinju.«
»Ne, nije to«, brzo odvratim kad shvatim da misli da je to razlog mog dolaska.
»Ne treba mi nova terapeutkinja. Postoji nešto drugo o čemu bih hitno s vama
htjela razgovarati.«
»Oh, u redu, da čujem. Kako vam mogu pomoći, gospođo Grass? Ako vas
zanima kako napreduje liječenje djece, imajte na umu da mi moja liječnička
obaveza diskrecije brani, da vam kao nekome tko im nije rodbina...«
Odmahnem glavom.
»Moram znati imaju li djeca slobodan izlaz.«
»Izlaz? Mislite, napuštaju li u međuvremenu ustanovu?«
»Upravo tako.«
Doktorica Hamstedt izgleda malo iziritirano.
»Da, jasno. Mi smo psihijatrijska ustanova, kako znate. Naše mogućnosti da
provedemo nužne opće preglede ovdje su naravno ograničene. Dakle, da. Hannah
je već osobno bila kod drugih liječnika.«
»Hannah je bila vani?«
»Kod zubara i više puta u okružnoj bolnici, da. Njezino tjelesno stanje je, s
obzirom na okolnosti, uistinu dobro, ako vas to brine.«
»Hannah je bila vani«, ponovim si u bradu, kad mi se nametne slika kako
djevojčica sama i poput duha tumara ulicama, tumara mojom ulicom, do zgrade u
kojoj stanujem. Vidim je bosu u bijeloj pidžami, s gospođicom Tinky u naručju.
»Sve sam jako dobro zapamtila«, šapne. A onda: »Zauvijek i uvijek i uvijek.«
»Naravno ne sama, nego u pratnji našeg osoblja, ili u posljednje vrijeme
također često sa svojim djedom, da«, doktorica Hamstedt odagna moju viziju, kao
da mi je pročitala misli. »Zašto pitate, gospođo Grass?«
Ništa ne kažem. Počnem komadati papirnatu maramicu u krilu.
»Gospođo Grass?«
Hannin djed. Tvoj otac, Lena. Urlajući čovjek kraj mog bolesničkog kreveta.
»Gospođo Grass?«
»A sama? Hoću reći, ima li ovdje nešto poput slobodnog vremena, u kojem bi
pacijenti mogli bez nadzora izaći van?«
»Kako rekoh, gospođo Grass: mi smo psihijatrijska ustanova. Za većinu naših
stacionarnih pacijenata, jasno, ne možemo preuzeti odgovornost za to da ih
pustimo da šetaju bez nadzora.«
»Čak ni u krugu bolnice?«
»Ne, naravno da ne«, kaže doktorica Hamstedt vrlo odlučno.
 »A isto tako nije ni moguće da se netko neprimjetno išulja van?«
Doktorica Hamstedt uzdahne i potpuno nedvosmisleno kaže: »Ne, gospođo
Grass, to je apsolutno nemoguće. Smijem li sada čuti o čemu je riječ?«
Kanila sam joj reći za pisma. Čak ih imam i sa sobom, u torbici, koja je na
podu pokraj moje stolice. Ali sad najednom više nisam sigurna je li to dobra ideja.
Što, ako bude reagirala kao Kirsten? Nije ti dobro. Potrebna ti je pomoć. Sjetim
se sobe u kojoj se kvaka na vratima može skinuti jednim potezom. Za vašu
sigurnost, gospođo Grass. Otežano gutam, grlo mi je poput rane. Vjerojatno nitko
ne bi brže potpisao prisilnu hospitalizaciju od voditeljice psihijatrijske bolnice,
koja me u ovom trenutku gleda s iščekivanjem.
»Gospođo Grass?«
»No dobro...«
Odjednom se osjećam strašno glupo što nisam barem kosu počešljala, a da ne
govorim presvukla trenirku i umrljanu, preznojenu majicu, prije dolaska ovamo.
Sve na meni mora da vrišti Zabrinjavajuće stanje! Kao naručen, na čelo mi padne
masni pramen kose koji brzo pomaknem.
»Čujte, gospođo Grass. Moja liječnička obaveza diskrecije uključuje naravno
i ovaj razgovor«, kaže doktorica Hamstedt, a ja sam prijemčiva za njezin dubok,
baršunast ton i iskren pogled. »Dakle, ako vam je nešto na srcu...« Ostatak njezine
rečenice, njezina poziva, ostao je visjeti u zraku, i ja duboko udahnem.
»Netko mi je poslao pisma«, oprezno započnem, dok pritom promatram i
najmanje promjene u crtama lica doktorice Hamstedt. Usne koje postaju uske,
obrve koje se podižu, ili nos koji se bora. »I, mislim, znam da sigurno zvuči
neobično, ali pitala sam se dolaze li možda od djece.«
»Pisma?«
Kimnem.
»A što je u njima?«
Do sada na njezinim crtama lica ne mogu pročitati ništa što bi me trebalo
alarmirati, pa se nagnem prema torbi i iz bočnog pretinca izvadim dvije omotnice.
»Za Lenu«, citira doktorica Hamstedt u sljedećem trenutku, a odmah zatim:
»Reci cijelu istinu. Što to ima značiti, gospođo Grass? I kako ste došli na to da bi
ovo moglo dolaziti od djece?«
»Jer me sigurno mrze, nakon svega što sam učinila. Ne može biti drugačije,
nego da me mrze. Osobito Jonathan.«
Sad ipak primijetim promjenu na licu doktorice Hamstedt, njezine obrve, koje
su se odjednom podigle. No srećom u tome vidim više iskreno iznenađenje od
sumnje u mene.
»Jonathan?«
Potišteno kimnem.
»Jako sam ga povrijedila.«
»Ne razumijem.«
Još jednom kimnem, ali je sad izbjegavam pogledati.
»Na dan mog bijega iz kolibe...«
 Jasmin

U međuvremenu sam upoznala stiješnjenu svakodnevicu u kolibi, pronašla svoj

siguran teren i krajnje se prepustila. Kad se tvoj muž tog jutra pozdravljao na
odlasku na posao i poljubio me u usta, nisam čak ni povratila, Lena. No onda je
rekao: »Večeras ću donijeti test« i ozario se.
To da mi mjesečnica već neko vrijeme izostaje, s vremenom sam vjerojatno
jednostavno potisnula. Možda je od stresa koji mi je poremetio tijelo. Možda je
zbog gubitka težine, koji se očitovao u kostima ramena i bokova koje su oštro
stršale. Da bi ipak zaista mogla biti trudna, za mene nije bila opcija, sve dok nije
izgovorio te riječi. Večeras ću donijeti test. Time se sve urušilo, pod je pukao i
zijevnuo i progutao me u golemu, duboku, crnu rupu. Kad je izašao, posljednjim
sam se snagama odvukla do kauča i srušila se.
Znala sam iz jednog prijašnjeg razgovora da je oduvijek htio troje djece.
Sestricu ili brata za Hannu i Jonathana. Čak sam i nazdravila s njim činjenici da
ću što prije zatrudnjeti. Svaki sam dan poslušno gutala vitaminske tablete koje mi
je davao, a koje su trebale povećati plodnost, i kimala sam s odobravanjem kad je
odabrao imena. Matthias, ako bude dečko, i Sara za djevojčicu. Matthias, objasnio
mi je, znači »Božji dar«, Sara »princeza«.
Nije bilo razloga sumnjati da je sve to mislio ozbiljno. Ne, on se nije šalio.
Najednom je sve nestalo, sve crno, iznutra sam umrla od spoznaje da ću mu ja
roditi treće dijete. A ako test ne bude pozitivan, onda sutra, sljedeći tjedan ili za
mjesec dana. Ja ću biti kriva što će još jedno dijete morati doživjeti ovu jezu.
Donijet ću na svijet zatočenika, čovjeka koji će – čim se rodi – već biti mrtav.
Tako sam jako plakala da sam mislila da će mi se lice rasprsnuti.
Na loše dane ili barem sate, u kojima mi se naglo mijenjalo raspoloženje, u
kojima sam vikala na njih ili iz čistog gnjeva razbila neku njihovu iluziju, djeca
su već bila navikla. Vikala sam na Hannu kad me pokušala nagovoriti na izlet,
koji se ionako neće nikada dogoditi. Htjela sam udariti gospođicu Tinky, i siktala
na Jonathana, koji se jako volio igrati da može letjeti, da nikad, nikad, nikad u
životu neće ući u pravi avion. Urlala sam »Ja nisam vaša mama!« i još jače kad
se činilo da se naprosto ne obaziru. Ali ti moji zli ispadi nikad ne bi potrajali duže.
Najčešće bih se ipak odmah potom posramila ili barem prepala da bi mogli ocu
ispričati o tome, i ispričala se.
Danas nisam bila zla, ni gnjevna – nisam bila više baš ništa. Sjedila sam na
kauču, rukama obgrlila gornji dio tijela i njihala se apatično naprijed-nazad, već
satima. I Hannah i Jonathan već su nekoliko puta pokušali doprijeti do mene. Pitali
su kad će početi nastava. Upozoravali su me da sudjelujem barem u sportu i
podsjećali me na to što se može dogoditi ako mišiće ne treniramo redovito. Nudili
su mi nešto piti i komadić energetske pločice. Oboje su mi donijeli sliku koju su
nacrtali, koja me trebala oraspoložiti. Ali ja nisam ni pogledala njihove slike. To
su bile glupe, besmislene črčkarije. U jednom trenutku čula sam iz daljine kako
Hannah Jonathanu čita iz debele knjige.
»Depresija je«, citirala je svojom tipičnom monotonijom u glasu, »psihički
poremećaj. Odlikuju je potištenost, petlja negativnih misli i bezvoljnost. Često se
pritom gube veselje, učinkovitost, moć empatije i općenita volja za životom,
kraj.«
»Znači li to da joj je sada svejedno za nas?« upitao je Jonathan, a Hannah je
odvratila: »Glupane. To znači da joj je sada svejedno za sve.«
»Znači i za nas«, ustvrdio je Jonathan i zatim počeo proizvoditi neobične
zvukove. To je vjerojatno bio jedini razlog zašto sam obratila pažnju. Nisam
poznavala te zvukove, ni od njega ni od Hanne. Pa ipak, usprkos njihovoj
čudnovatosti u tim je zvukovima istodobno bilo nečeg bliskog. Podsjećali su me
na bol nakon smrti oca, kad sam danima bila zaključana u sobi i plakala.
Podsjećali su me na bolan osjećaj koji mi je zaposjedao sve, svaki put kad je
Kirsten ustrajala na tome da ozbiljno misli s prekidom i da nema natrag.
Jonathan je jecao.
Žmirkanjem sam otklonila suze. Uistinu, počeo je plakati i tako jako jecao da
mu se njegov mali prsni koš, kao pod strujnim udarima, podizao i spuštao.
Promatrala sam njegovo nježno, blijedo lice koje se izobličilo od boli, sve dok
više nisam mogla podnijeti taj prizor i pružila ruku prema njemu. Dječak je nije
uzeo, nego se bacio na mene i gotovo me srušio s kauča. Isprva sam bila potpuno
ukočena pod njegovim grčevitim zagrljajem. Nisam nijedno od djece još vidjela
da plaču, nikad. Možda sam do tog trenutka čak i mislila da nisu sposobni pokazati
osjećaje ili ih uopće osjećati. Istina, bio je taj jedan dan kad se pokvario
cirkulacijski aparat, kad smo svi zajedno legli u veliki krevet, a ja ga držala u
naručju. »Volim te, mama«, tada je rekla Hannah. »Zauvijek i uvijek i uvijek.« A
ja: »I ja vas volim. Laku noć.« Sada tome pridajem drugo značenje, ali tada sam
mislila da je to samo tako rekla, jer je to učinilo nešto podnošljivijim taj jezivi
trenutak. Malo ublažilo strah. Barem sam ja to zbog toga učinila. Imala sam
osjećaje prema toj djeci, dakako. Ali je li to ikad bilo nešto više od sažaljenja?
Ježila sam se od pomisli da su me djeca odavno počela voljeti, zaista voljeti, a da
ja to nisam ni primijetila ni uzvratila. Da je sve što sam ikad za njih učinila bilo
samo dio moje uloge. Da sam to činila samo iz straha da me njihov otac ne kazni
ako ne ispunim svoju ulogu kako se pristoji.
Oprezno sam polegla dlan na Jonathanova leđa, dok sam mu drugom stala
milovati zatiljak. Osjećala sam njegove meke kovrče pod prstima. Osjećala sam
njegov topao, uzrujan dah na vratu i trzaje njegova malog tijela pod jecajima.
Osjećala sam njegove treperave otkucaje srca na prsima, osjećala sam kako ga
boli, kao mene onda, nakon smrti oca i prekida s Kirsten. Bio je u najtežim
bolovima koji postoje, bolovima od ljubavi. Pogledala sam u Hannu koja je stajala
malo po strani, pokraj police s knjigama i još uvijek u rukama držala debelu
knjigu. Očekivala sam da će zuriti u mene svojim ledeno plavim, izazovnim
očima. Ali pogled joj je bio oboren i djelovala je postiđeno. I to je bio osjećaj koji
nisam poznavala. Hannah dosad ama baš nikad nije imala problem s tim da me
pogleda izravno u lice, kad se nije mogao ne primijetiti podljev oko oka koji je
svjedočio o nedavnom napadu njezina oca; nekad se čak i smiješila i govorila:
»Nije tako strašno, mama. To je bila samo glupa zabuna.« Ali time nije htjela
opravdati gubitak kontrole svoga oca, već moje ponašanje. Ja sam zabunom
napravila ili rekla nešto glupo, nakon čega me njezin otac premlatio. Obična
posljedica moje gluposti.
»Imam ideju!« viknuo je Jonathan.
U sljedećem trenutku skočio mi je s krila i nestao iz sobe u stražnji hodnik.
Kad se vratio, lice mu je još uvijek bilo crveno od plakanja, ali bio je ozaren.
Držao je nešto skriveno iza leđa.
»Imam poklon za tebe«, rekao je svečano i izvukao je.
Snježnu kuglu.
Unutar nje bila je mala kućica sa smeđim vratima, crvenim prozorskim
kapcima i kosim krovom. Desno i lijevo od nje stajale su dvije male jele.
»Vidi, mama.« Jonathan je zatresao kuglu i na tisuće sićušnih umjetnih
pahuljica poletjelo je uvis i uskovitlalo se, prije nego što se dio njih spustio na
krov kućice i vrhove jela, a ostatak prekrio tlo. »Vidi kako pahuljice plešu! A tu
unutra smo mi.« Jonathan se smiješio i pokazao na malu kuću.
»Mogu li je malo primiti?«
Jonathan mi ju je pružio.
»Ali budi oprezna. Od pravog je stakla i jako teška.«
»Jako teška«, ponovila sam kao omamljena, i to je bilo točno. Snježna kugla
je imala priličnu težinu. Čarobnu težinu.
»Odakle ti?«
»Tata mi ju je poklonio. Hanni je poklonio gospođicu Tinky, a meni snježnu
kuglu. Ona je moje najveće blago.«
»Ali gdje si je skrivao?«
»U našoj sobi. Ispod kreveta je jedna rasklimana podna daska, ispod je rupa.«
Smijuljio se. »Gospođica Tinky se isto ponekad ondje sakrije, kad nešto pojede,
na primjer.« Okrenuo se prema Hanni, no ona mu nije uzvratila smijuljenjem.
»U vašoj sobi«, ponovila sam, i dalje procjenjujući težinu kugle u rukama. U
sobi u kojoj sam bila tisuću puta, napraviti krevete ili ispričati priču za laku noć.
»Da«, rekao je Jonathan i sjeo pokraj mene na kauč. »Ali sad je želim tebi
pokloniti.«
»Želiš...?«
»Da, zato što si tako tužna, mama.« Uzeo je kuglu i još jednom je protresao.
Pahuljice su se uskovidale oko malene kuće. Jonathan se zamišljeno smiješio. »To
je naša koliba. Tu unutra mi sjedimo i toplo nam je.«
Vratio mi je kuglu.
»Vidiš kako nam je lijepo?«
»Da, dušo, stvarno nam je lijepo.«
»I kad opet budeš tužna, samo je protresi.«
»Da, dušo, učinit ću to.«
 Oči su mi se napunile suzama kad sam uzela Jonathana u čvrst zagrljaj.
Predivni, mali dječak, koji me htio oraspoložiti i prepustio mi ono najveće, jedino
što posjeduje.
»Možemo li sad možda ipak imati nastavu?« iz pozadine je mrzovoljno
prigovorila Hannah, koja je dosad bila zapanjujuće tiha.
Poljubila sam Jonathana u čelo i rekla: »Hvala«, zatim sam bacila kratki
pogled na kuhinjski sat – bilo je gotovo četiri poslijepodne – i ustala s kauča.
»Dobro, djeco. Izvadite bilježnice i voštane boje. Danas pišemo diktat...«

Sad je već bilo kasno, gotovo osam. Nisam više uopće računala s tim da će se
danas još vratiti kući, i već sam htjela poslati djecu u kupaonicu da se pripreme
za krevet. Tijekom nastave snježna kugla je stajala na stolu. Pogled mi je svako
malo padao na nju i morala sam se nasmiješiti. I Jonathan bi se nasmiješio, kad bi
me ulovio u tome. Vjerojatno je bio vrlo sretno, ponosno dijete s osjećajem da je
napravio nešto veliko. Izliječio je svoju mamu od bolesne tuge. Nije ni slutio.
Najzad su se izvana ipak začuli koraci, teški koraci po drvu, stube koje su
očigledno vodile do vrata kolibe. Djeca su skočila na svoje položaje u sredini
prostorije, gdje ih se dobro može vidjeti i ruku pruženih prema naprijed. I ja sam
ih slijedila nakon što sam odložila snježnu kuglu na svoju stolicu, da mu ne
upadne odmah u oči, čim prođe kroz vrata. Stala sam pokraj djece i također
ispružila ruke. U tom trenutku okrenuo se ključ u bravi.
Promatrala sam njegova leđa dok je ponovno zaključavao vrata iznutra, i
pokret njegove ruke dok je ključ, koji je visio na svežnju ključeva, izvlačio iz
brave i zveckajući ga pustio da klizne u džep na hlačama. Sve je bilo kao inače.
Samo je moje srce lupalo u cijelom tijelu, cijela ja sam pulsirala dok je
provjeravao čistoću mojih noktiju i pritom mi se toliko približio da sam mogla
osjetiti hladnoću izvana. Bio je u kupnji, da nam u slavu ovog dana skuha nešto
fino. I test za trudnoću, koji nam je u prvom redu i bio razlog za proslavu, također
je kupio. Čak su i djeca danas smjela duže ostati budna, sve u slavu ovog dana.
Činilo se da je vrlo siguran u rezultat testa.
»Sve u redu s tobom, Lena?« upitao je dok je prolazio kraj mene, da odloži
vrećice na radnu plohu u kuhinji.
»Da, da«, brzo sam rekla i postavila se između njega i moje stolice, kako bih
zaklonila snježnu kuglu na sjedištu. Danas je taj dan. Ili ću se osloboditi ili
umrijeti, osjećala sam to, osjećala u svakom otkucaju srca. I bojala sam se, silno
sam se bojala. Strah se omotao oko mog tijela poput folije, nečeg neprobojnog,
što me stezalo i od čega sam trnula.
Od tog trenutka sve se odvilo po automatizmu. Kunem se, ne mogu se sjetiti
u kojem trenutku sam uzela kuglu. Je li upravo raspremao vrećice s namirnicama?
Ili miješao pepeo u peći? Vidim ga ispred sebe, okrenut mi je leđima, pognut je.
Prilazim mu s leđa. Snježna kugla u mojoj ruci teži tonu, jedva je držim, ali ipak
mi uspije zamahnuti u velikom luku.
 Gdje su djeca u tom trenutku? Stoji li to Hannah ni metar od mene i ispušta
krik upozorenja, koji ne čujem jer mi ništa ne dopire kroz foliju? Da, krajičkom
oka je prepoznajem, ali usta su joj zatvorena. Hannah nijemo i nepomično
promatra kako snježna kugla opisuje svoj opasni, široki luk u zraku.
A Jonathan? I Jonathan je sigurno tu negdje. Sigurna sam da nije izašao iz
sobe. Možda je upravo uzbuđeno brbljajući trčao oko kauča. Tata je tu, i on je
sretan. Tata će naložiti peć i bit će nam lijepo toplo u kolibi. Tata će nam nešto
fino skuhati. Kakva sreća da je tata tu.
U toj sekundi tvoj se muž taman htio okrenuti – ali prekasno, tresnula je,
napravila bam!, kao kad baciš lubenicu o pod. Ispušta li neki zvuk? Stenje li u boli
ili viče čak? Ne čujem ništa, samo šum krvi u ušima i ono tupo, razarajuće bam!
Opalila sam, pogodila ga, jednom snažno, dovoljno snažno, tijelo mu se slomi,
poput marionete kojoj je netko prerezao konce. Bilo je dovoljno, sad leži na podu,
ali ja očigledno ne prestajem. Udaram i udaram i ne prestajem udarati dok se
staklo snježne kugle ne rasprsne po njegovoj glavi. Vjerojatno klečim iznad njega,
razbijenom kuglom iznova udaram, oštro staklo trga mu lice. Krv, mora da je
posvuda krv.
Posrćem natraške, u ruci mi alat za ubojstvo, u mojem vidnom polju pojavljuju
se djeca. Stoje kao ukopana. Hannah s nepomičnim, praznim izrazom lica.
Jonathan prestravljen. Niz lice mu se slijevaju suze, usta je razjapio od
zabezeknutosti. Ruke mu mlitavo vise uz malo tijelo. Njegove oči, njegov pogled.
Snježna kugla je bila poklon meni, njegov najveći, najvažniji podvig, njegovo
najponosnije vlasništvo. Njegova snježna kugla ubila je njegova oca. On je ubio
oca jer mi ju je poklonio. Usnama nečujno oblikuje: »Mama.«
Pustim kuglu da padne. U mojoj glavi ona zvečeći udari o pod. U mojoj glavi
ona je tek sad razbijena. Zvuk se probije kroz moju foliju, upozori me. Spustim
se pokraj nepomičnog tijela na koljena i iskopam svežanj ključeva iz njegova
džepa. O, Bože, je li se pomaknuo? To nije moguće, nije moguće, mrtav je, kako
će policija kasnije i utvrditi. Ponovno teturam unatrag. U ruci mi zveckaju
ključevi. Otrčim do ulaznih vrata, drhtavim rukama guram ključ po ključ u
ključanicu, dok jedan konačno nije pravi. Pravi je! Vrata, otvorena!
»Hajde, djeco, krenite!« urlam. »Krenite!«
Ali djeca se ne pomiču. Ukočena stoje pokraj nepomična tijela svog oca.
»Dođite! Moramo van odavde!«
Kao u usporenoj snimci vidim Jonathana kako pada na koljena kraj svog oca.
Gornji dio tijela u trzaju se nagne naprijed. Jeca, tiho, od boli, od ljubavi.
S nevjericom odmahnem glavom. Pogledam u Hannu koja još uvijek stoji
ondje, ukočena, bezizražajna lica.
Stenjem. Više ne mislim, a ako da, samo još jedno: Što dalje odavde! Noge mi
se pokreću. Posrćem niz drvene stube koje vode preko male verande. Zapljuskuju
me tama i leden zrak. Na trenutak zaboravim disati, pluća su mi kao blokirana od
stranosti ovog zraka, pravog, svježeg zraka.
Trčim. Preko travom obraslog komadića polja koje omeđuje kolibu, u
susjednu šumu. Grane mi grebu kožu, u tami jedva vidim, pod stopalima pucketa
suho i glasno. Mlataram rukama oko sebe, udarcima odmičem grane ustranu,
ponekad udaram i u prazno, posrćem, padam, bol. Teškom mukom opet ustanem
– dalje, samo dalje, samo što dalje odavde.
Onda odjednom, iza mene. Pucketa li nešto? Je li ustao, ide li za mnom?
Brže, trči!
Trčim, posrćem, prokližem, zabijem se u deblo.
Dalje, ne zaustavljaj se!
Iza mene pucketa.
Preda mnom, tamo malo dalje između stabala, je li to svjetlo?
Dva svjetla, sićušna, ali ipak ondje. Pokreću se. Automobilska svjetla?
Potrčim prema njima – dalje! Samo se ne zaustavljaj! Cesta, to je cesta!
Ispružim ruke i mašem. Automobil, zaista, dolazi automobil! Trčim mu ususret,
mašem, auto je blizu, bliže – a onda... zaglušujući udarac. Pred očima mi praskaju
jarke boje. Vjeđe mi trepere. Ležim na tvrdom i hladnom. Strašno je hladno.
Osjetim pokret nada mnom. Netko je tu. Naginje se nad mene. Vozač automobila.
Njegov glas ne odgovara njegovu licu kad vikne: »Gospođo Grass! Samo mirno,
gospođo Grass!«

Matthias

Noćas ne nalazim mir. A više od ičega želim brzo zaspati, da što brže dođe sutra;
novi, bolji dan. Pokraj mene u krevetu leži Karin koja u snu jedva čujno frkće
kroz nos i prevrće se, jednako nemirna, amo-tamo. Ali barem spava, sretnica.
Očekivao sam nešto drugo, jasno. Osjećao sam se kao da mi je neka nevidljiva
sjekira rasporila prsni koš i netko mi pri punoj svijesti izvadio srce kad je Hannah,
nakon što smo stigli, rekla: »Ali ovo nije moja kuća, djede.« I kako je pritom
izgledala razočarano. Očito je mislila da ću je vratiti natrag u kolibu. U prvom su
mi trenutku nedostajale riječi, no Karin je uspjela improvizirati.
»U pravu si, Hannah«, rekla je kao da se to potpuno podrazumijeva. »Ovo je
naša kuća, kuća tvoga djeda i mene. Tvoja mama je ovdje dugo živjela s nama.
Zbog toga smo mislili da bi nas voljela jednom posjetiti. Želiš li vidjeti njezinu
staru sobu?«
»Da«, kimnula je Hannah i dala Karin ruku da je povede na gornji kat. Krenuo
sam za njima sporim koracima i na određenom razmaku.
Točnije rečeno, soba je bila još samo kostur Lenine stare sobe. Krevet od
borovine, ormar, glomazni stereouređaj, božični poklon u vrijeme kad je Lena
otkrivala glazbu, radni stol i pripadajuća radna stolica stajali su na svom starom
mjestu. A na stropu iznad kreveta i dalje su bile zalijepljene zvjezdice, koje
svijetle u mraku, sentimentalni relikt iz Leninih osnovnoškolskih dana. Tada je
bila napravila svoje vlastito zvjezdano nebo. »Baš je glupo da zvijezde možeš
vidjeti samo noću, kad si vani, zar ne, tata? Puno je ljepše zaspati pod zvijezdama,
je l’ da?«
 »Da, Lenice, tako je«, složio sam se i pomogao joj zalijepiti zvijezde na visinu
koju nije mogla doseći, dok mi je ona odozdo davala upute.
Mnogobrojni posteri, kojima su bili oblijepljeni zidovi, odavno su završili u
starom papiru. Fotografije i pano sa šarolikom hrpom polaroid fotografija i
koncertnih karata skinuti sa zida. Odjeća koja je nekad visjela u ormaru,
razvrstana. Komoda i prostirač pred krevetom kupljeni su nedavno, u Karininom
nastojanju da uredi gostinjsku sobu ili barem sobu bez duhova. Baš kao i zavjese
i bijele orhideje u tegli na prozorskoj dasci, koje Karin s ljubavlju zalijeva.
Nesigurnim koracima Hannah je došla do sredine sobe i pogledom kružila
uokolo.
»Jako je velika«, zaključila je, okrenula se natrag prema vratima i stala mjeriti
sobu, tako da je jedno stopalo stavljala pred drugo, petu na prste, naizmjence.
»Dvadeset i osam koraka«, izbrojala je najzad, kad je stigla do nasuprotnog
zida.
»Sviđa li ti se?« upitao sam pun nade, no ona je samo slegnula ramenima.
Mora da sam djelovao očajno, poput kakvog prodavača namještaja, koji danas
nije ostvario nikakav promet, kad sam joj potom predstavljao pisaći stol.
»Pogledaj! Ovo je savršeno mjesto za učenje. I stolica je jako udobna. Želiš li
je isprobati? Dođi, sjedni malo. A pogledaj ovo! Samo za tebe smo već kupili
crtaći blok i bojice, a ako želiš, sutra ili jedan dan kupit ćemo ti još nekoliko
knjiga. Ili Karin, dakle tvoja baka, može pogledati u podrumu, može li u nekoj
kutiji pronaći neke od školskih knjiga tvoje mame, pa onda...«
»Matthias«, rekla je Karin s vrata i mahnula mi da dođem k njoj. »Pusti je da
se malo opusti.«
Uzdahnuvši sam je poslušao i stao pokraj nje. »Dobro, pa jesi li ti uopće
razmišljao?« siktala je sa strane.
Kad sam Hanni rekao da ću je dovesti kući, na to je mislila. A nitko nije bilo
razočaraniji od mene zbog tog nesporazuma. »Zvijezde«, odjednom je rekla
Hannah. Stajala je pred Leninim krevetom, zabacila glavu, smješkajući se. Taj me
smiješak ohrabrio.
»Da. Tvoja je mama silno htjela vlastito zvjezdano nebo pa smo joj ga
zalijepili. Karin, ugasi načas svjetlo.« Budući da su i u Leninoj sobi zbog novinara
bile spuštene rebrenice, zvijezde su zasvijetlile čim je škljocnuo prekidač, more
fluorescentno zelenih zvijezda ondje gore, velike, male, s repom i bez.
»Mama mi je i kod kuće napravila zvjezdano nebo. Ali pastelne boje ne
svijetle.«
»Nacrtala ti je zvijezde?« Prsima mi je prostrujao topao osjećaj, moj otvoreni
prsni koš kao da se u tom trenu zatvorio. Kako li je negdje divna majka, puna
ljubavi, morala biti moja Lenica.
»Da, na donjoj strani Jonathanove podnice. Kad ležim u krevetu, moram samo
ispružiti ruku i mogu ih čak dotaknuti, zvijezde. One su, naime, jako lijepe, iako
ne svijetle. Ali su zato plave i zelene i crvene. Samo se žute na drvu podnice ne
vide tako dobro, ali ja svejedno znam da su tamo.«
 »Reci, bi li noćas možda htjela spavati u ovoj sobi? Pod sjajnim zvijezdama
tvoje mame?«
Hannah nije rekla ništa, no na svjetlu koje je kroz odškrinuta vrata dopiralo iz
hodnika u sobu, vidio sam da je kimnula. Već sam pomislio da je to taj trenutak,
trenutak povezanosti, koji će pospajati sve labave niti. Zvijezde na stropu, koje je
njezina majka ostavila kao znak. Zvijezde, koje su Hannu na njen vlastiti, nijem
način morale uvjeriti, da je upravo ovo ovdje mjesto gdje ona odsad pripada.
No bio sam u krivu. Bili smo za večerom kad je upitala: »A koliko dugo
moram ovdje ostati dok napokon ne budem mogla kući?«
Računao sam opet na Karin, no čini se da ni njoj ovog puta ništa nije padalo
na pamet.
»Hannah«, pokušao sam ipak za koji trenutak. »Policajci su zapečatili kolibu.
Zalijepili su nešto na vrata, što znači da se u kolibu više ne smije ući.«
Hannah je ispustila kruh s maslacem od kojeg je taman bila odgrizla nekoliko
zalogaja.
»Nikad više?«
»Mislim da ne.«
»Ali zašto?«
»Hannah...« nastavio sam, ne znajući što zapravo želim reći, ali Karin me
prekinula.
»Jer su se ondje dogodile ružne stvari.«
Zgrčio sam se u sebi i dobacio Karin prijeteći pogled. Sve dok Hannah sama
ne shvati što se zaista dogodilo u kolibi, po mom bismo mišljenju radije
stručnjacima trebali prepustiti da joj to oprezno objasne. A činjenica da ni oni
sami dosad u tome nisu uspjeli, samo mi je jasnije davala do znanja, koliko se
nježno treba ophoditi s njom. Ali te argumente naravno nisam mogao koristiti s
Karin jer bi me odmah podsjetila koliko sam često stručnjake u posljednje vrijeme
nazivao nesposobnim idiotima.
No na moje iznenađenje Hannah je odmah kimnula.
»Ionako ne vjerujem da je Jonathan uspio skinuti sve mrlje s tepiha.«
Karin je glasno uzdahnula.
»No svejedno moramo otići onamo, djede. Zbog gospođice Tinky. Ona još ne
zna ništa o tome da koliba više ne smije biti naš dom.«
»Hoćemo, Hannah. Nema problema«, rekao sam te sada i sam zaradio prijeteći
Karinin pogled.
Ne želim ni najmanje sumnjati u to da će se Hannah kod nas osjećati dobro.
Da će na kraju ipak sve biti dobro. Pa ipak se noćas ne mogu smiriti. Ne želim toj
maloj sumnji koja me izjeda posvećivati pažnju. Karin ne smije na kraju biti u
pravu kad misli da nećemo uspjeti biti obitelj. Ponovno biti obitelj, kao nekad...
Čini se da sam s tom mišlju ipak zaspao.
Bio sam već naviknut da Karin ne može prospavati noć. To već godinama ne
čini, od Lenina nestanka. Nekad, usred noći, mora ustati. Pa ode u kupaonicu, siđe
u kuhinju popiti čašu vode ili skuhati čaj, ili u dnevni boravak, malo čitati, dok joj
vjeđe opet ne otežaju. Za mene su ti koraci na stubama i šum vode nakon svih
ovih godina još samo pozadinski zvukovi. Ni ne otvorim oči, u najboljem se
slučaju tromo premjestim u novi položaj.
No ove sam noći skočio od straha.
Vrisak.
Rukom potražim prekidač noćne lampe.
Vrisak, Karinin glas.
Tijelo se uspravi, tlak zaostaje za njim. Stopalima tapkam da pronađem pod.
Vrisak, dolazi odozdo. Nešto drnda, možda stolica. Blagovaonica, pomislim.
Na klimavim nogama stignem do vrata spavaće sobe.
Netko je u kući, pomislim. Netko je napao Karin. Oružje, pomislim, treba mi
neko oružje, a nemam ništa. Jedino što mi pada na pamet je žarač koji stoji u svom
držaču pored kamina, ali kamin je u blagovaonici, tamo gdje pretpostavljam da je
i Karin.
Posrćem hodnikom, kratko dolazim u iskušenje da šmugnem u Leninu sobu,
kad mi misao da moram obraniti Karin potisne misao na malu Hannu. Ne smije
joj se ništa dogoditi.
Uto opet začujem Karin i zastanem.
»Što ti to, dovraga, izvodiš?« urla. I dobije pokunjen odgovor: »Nepristojno
je ne odmahnuti natrag.«
Hannah! Hannah joj je odgovorila.
Pojurim preko ostatka hodnika do stubišta, pa niz stube, kroz predvorje u
osvijetljenu blagovaonicu. Ondje je Karin zgrabila Hannu za ruku.
»Uhvatila sam je na prozoru!«
Kad primijetim kako se Hannino lice pod čvrstim Karininim stiskom razvuklo
u grimasu, priskočim do njih i odvojim zgrčene prste svoje žene od Hannine tanke
ručice.
»Nisam znala da ne smijem na prozor. Žao mi je.«
»Naravno da smiješ na prozor, Hannah«, smirujem situaciju i pokušavam
napraviti razmak među njima, tako da uhvatim Karin za ramena i pogurnem je
dalje od nje. »Što se dogodilo?«
»Taman kad sam sišla da uzmem čašu vode, čula sam je ovdje, oko rebrenica.
Mislila sam da je provalnik«, započne Karin hvatajući zrak. Povedem je do
blagovaonskog stola i nježno je posjednem na stolicu. Drhti. »Kaže da joj je netko
bacio kamenčić u sobni prozor.«
»I to je istina. Ne lažem«, umiješa se Hannah. »Samo nisam dobro vidjela tko
je pa sam sišla dolje. Odavde se može bolje vidjeti van.«
»Onda smo imali sreće što si pogledala samo kroz prozor i što nisi odmah
otvorila ulazna vrata da pogledaš«, izgovori Karin sarkastičnim tonom, osloni
laktove na stol i sklopi ruke ispred čela.
»Netko je pred kućom?« Tijelo mi automatski poskoči prema kaminu, do
žarača.
»Ne, nema nikoga«, prekine me Karinu u tom pokretu. »Hannah ga je sigurno
natjerala u bijeg kad mu je tako ljubazno domahnula.«
 »Karin, pusti sad to, molim te«, kažem i kimnem u Hanninom smjeru. U
doniranoj pidžami koja joj je prevelika, a osim toga i pretanka za jesensko
vrijeme, ionako već izgleda dovoljno jadno. Ktomu, glava joj teško i potreseno
pada na uskim, mlitavim ramenima.
»Hannah.« Priđem joj i teškom se mukom spustim na stara koljena. »Hoćeš li
mi ispričati što se dogodilo, ha?«
»Netko je stajao u vrtu i nešto bacio u moj prozor. Prvo sam pomislila da je
počela padati kiša. Tako je nekako zvučalo, kao blago, tiho lupkanje. Ali onda
sam pomislila da je bolje da provjerim. No vidjela sam samo sjenu, zato sam se
spustila u drugu sobu.«
»I pred prozorom je netko stajao?«
Ona kimne.
»Mahnuli smo jedno drugome.«
»Jesi li vidjela tko je to bio?«
»Vani je još uvijek veliki mrak.«
Pogladim je po rukama da je umirim.
»Ne boj se. Sad ću ja pogledati. Pođi u svoju sobu i opet lezi, dobro?«
Hannah još jednom kimne i napola okrenuta prema Karin, preko ramena kaže:
»Žao mi je. Obećajem da više neću ići na prozor bez dopuštenja.«
Umjesto Karin, koja je samo uzdahnula, kažem: »U redu je, Hannah. Nisi ništa
pogriješila. Sve je u redu. A sada se vrati u krevet. I mi ubrzo dolazimo.«
Pogleda uprta u Karin osluškivao sam Hannine male, oprezne korake kojima
se udaljavala i penjala stubama. Kad sam procijenio da nas više ne može čuti,
izgrdio sam Karin: »Kako možeš?«
»Ma molim te«, zakriješti ona i spusti sklopljene ruke.
»Možda je samo ružno sanjala. A ti je tako napadaš!«
»Ili je baš onako kako sam se bojala da je.« Pruženim dlanom tupo i nemoćno
udari o stol. »Neki od strvinara je prenoćio vani.«
»Glupost. Svi zajedno otišli su nešto prije devet sati. Pa čuli smo aute kako se
udaljavaju. A kad sam ubrzo nakon toga provjerio, nije više bilo nikoga. Shvatili
su da im nema tu kruha.«
Karin prijeđe preko moje primjedbe.
»A Hannah te ljude još i ohrabruje, tako da im daje veselu fotografiju na kojoj
maše! Lijepo sam ti rekla, Matthias! Na samom početku sam rekla da to više ne
želim. Ne želim se više svaki dan pronalaziti u novinama.« Karin tako naglo skoči
da se stolica skoro prevrnula. U pravom trenutku ju je uspjela uhvatiti za naslon i
vratiti za stol.
»Za svaku sigurnost ću provjeriti«, kažem, okrenem se prema kaminu i
izvadim žarač iz držača. »Sredit ću to, ako se ima što srediti. A ti ćeš otići gore k
Hanni. Ali budi ljubazna, Karin, OK?«
Vani se ne čuje ništa osim ptica koje su već u zoru počele s reskim zvucima.
Stojim na najvišoj od četiri stube koje vode do naših ulaznih vrata. U ruci držim
žarač. Pogled mi leti vrtom. Vrtna vratašca su zatvorena, nema znakova koji bi
dali naslutiti da je netko prije koji trenutak ušao na naš posjed. A sve tamo do
ružinih grmova ne postoje nikakvi drugi grmovi ili stabla sa širokim deblima pa
tako ni mogućnost da se neki nepozvan gost negdje sakrije. Mala površina
prednjeg vrta i u polutami je vrlo pregledna i spokojno počiva. Baš kako sam i
pretpostavljao: Hannah je naprosto ružno sanjala.

Matthias

Ne znam što je s Karin. Već je za doručkom počelo. Hannah opet jede kruh i
maslac, baš kao i sinoć – da i? Da, mislila je da će razveseliti Hannu – nešto joj
ponuditi – kad je donijela staklenku Nutelle iz kuhinje i stavila je na blagovaonski
stol.
»Koliko znam, sva djeca vole Nutellu«, rekla je i zavjerenički joj namignula.
No nakon što je proučila sastojke, Hannah je odgurnula staklenku od sebe.
»Ne smije se jesti toliko šećera. Prekomjerna konzumacija šećera i jela koja
sadrže šećer može izazvati sljedeće simptome: umor, bezvoljnost, anksiozna
stanja, probleme sa želucem i crijevima, nadutost, proljev odnosno zatvor,
nervozu, poremećaje sna i koncentracije kao i zubna oštećenja, kraj.«
Karin je razvukla usne u polukiseli smiješak, zatim uzela staklenku, povukla
se opet u kuhinju i gurnula je ondje u ormar sa zalihama, zajedno s čokoladama,
vrećicama gumenih bombona i keksima koje je također kupila iznimno, nakon što
je bilo sigurno da nam Hannah dolazi. Razumijem njezino razočaranje. Imala je
dobre namjere. No nije li mogla stati na tome da pospremi staklenku?
Ne, sad je još počela i šmrcati. Čuje se sve do blagovaonice. Već sam podbočio
ruke o stol da ustanem i krenem za njom u kuhinju. No onda sam se predomislio.
Preko puta mene sjedi Hannah i gleda me. Na tanjuru pred njom već je gola kriška
kruha koju, nakon što je Karin odjurila u kuhinju, nije više ni taknula.
»Samo s maslacem?« upitam.
Hannah kimne.
Nagnem se preko stola i privučem tanjur, da joj namažem kruh.
»Hvala«, kaže jako pristojno, kad joj ga ponovno vratim.
»Samo ti počni, Hannah. Ja idem kratko poviriti gdje je baka.«

»Zar ne možemo jednostavno u miru zajedno doručkovati?«

Trudim se šaptati da Hannah ništa ne primijeti, no čak se i u mom prigušenom
tonu ne može ne osjetiti oštrina, koja i Karin, a i mene samoga iznenadi.
»Ne mogu ja ovo, Matthias.« neodređeno pokaže prema gore. Stropna
svjetiljka baca za ovo doba dana neuobičajeno hladno bijelo svijetlo na prostoriju.
Na sve prostorije, točnije, jer su rebrenice i dalje u cijeloj kući spuštene.
 »Nema ih ni upola onoliko kao jučer, Karin«, kažem i time aludiram na
novinare koji se na pločniku bez ikakvog smisla ubijaju od stajanja. Kad sam
jutros u pola sedam vadio novine iz poštanskog sandučića, nije bilo nikoga, i
gotovo sam već povjerovao da će tako i ostati. Prvi automobil uparkirao je ipak
nešto iza osam.
»Da«, nasmije se Karin podrugljivo. »Noćas su već dobili Hanninu
fotografiju.«
»Nemoj opet, molim te. Noćas nije bilo nikoga. Hannah je ružno sanjala. A i
vidjela si današnje novine. Ni traga fotografiji Hanne koja maše, samo...«
Zastanem kad sam shvatio. Ali ne želim sada raspravljati o tome je li članak, u
kojem Bavarski dnevni list oštro kritizira trenutno ponašanje policije, opravdan ili
nije. »Prestani, Karin«, kažem umjesto toga. »Ni meni ovo nije lako. Ali sada je
jedino važno da otkrijemo tko je taj tip i što je napravio s našom djevojčicom.«
Grlo mi se suši. »I kamo ju je odveo.«
»To ti je važno, je li?« Karinine vlažne oči još se uvijek cakle, a istodobno joj
izraz lica poprima nešto neobično mračno.
»Da, naravno. Kako misliš?«
»Nisi se čak ni raspitao kod Marka je li se našao s Gerdom.«
»To bih saznao od Gerda.«
Karin digne ruke u zrak.
»Čak ni to ne primjećuješ!«
»Stišaj se malo«, prosikćem i povirim iza ugla kroz otvoreni prolaz prema
Hanni. Ona zuri ravno pred sebe, i pritom polagano žvaće svoj kruh s maslacem.
Nasreću sjedi bočno u odnosu na nas pa nas njezin ukočeni pogled mimoilazi i
seže najviše do kamina u blagovaonici.
»Što ne primjećujem?« ponovno se okrenem Karin.
»Gerd više ne razgovara s tobom ako ne mora. A današnji novinski članak
itekako mu daje to pravo.«
»Gerd više ne razgovara sa mnom? A da? Onda vjerojatno nešto nije u redu s
mojim pamćenjem. Ja si naime umišljam da me je one noći, kad je gospođa Grass
dovezena u bolnicu, odmah nazvao.«
»Nas je nazvao, Matthias. I sigurno je to debelo požalio. On nije htio da
dođemo u Cham u bolnicu. To si ti odlučio.«
»Ne, to smo mi odlučili!«
Nerazumno odmahujem glavom.
»Zašto sada zapravo razgovaramo o Gerdu? Pitao sam te zašto zbog jedne
staklenke Nutelle radiš takvu dramu.«
Karinina brada zadrhti.
»Zato što tvrdiš da ti je stalo do Lene. Ali to nije točno. Više nije. Sad ti je
stalo još samo do Hanne.«
Ne mogu vjerovati što upravo čujem. Ne mogu vjerovati kako se usuđuje.
Moja Lenica, moje sve... Samo me spoznaja da je riječ o Karin, koja ovdje preda
mnom stoji, Karin, žena s kojom sam već gotovo četrdeset godina u braku,
sprečava da postanem nasilan. Gerda, Giesnera ili Marka Sutthoffa odavno bih
zbog ovakve drskosti uhvatio za vrat.
»Pa Hannah je sve što nam je ostalo«, umjesto toga kažem i u istom dahu brzo
dodam: »I Jonathan«, da je ne potaknem na novu temu u ovom groznom
razgovoru.
»Kako znaš?« galami, i dalje galami, dok ja sikćem »Pst!« i za svaki slučaj još
jednom povirim iza ugla prema Hanni. »Još uvijek nisu našli Lenin leš! Što
ako...?«
»Karin. Znamo da je mrtva«, upadnem joj u riječ, nakon što sam ustanovio da
Hannah još uvijek poslušno i ravnodušno sjedi za stolom i žvaće kruh.
»Ali kako zapravo znamo? Kad nas je Gerd prije dva tjedna nazvao u noći
nesreće, nismo sumnjali u to da je Lena još možda na životu!«
»Karin, molim te...«
»A ti ne radiš ništa da pomogneš!«
»Što?«
»Mogao si odavno Hannu pitati za nju!«
»Ja nisam psiholog, Karin! Uopće nije moguće procijeniti što bi se moglo
izazvati, kad bi...«
»Nisi li ono ti rekao da takozvani stručnjaci nemaju pojma? A izgleda da se
ipak osjećaš dovoljno psihološki potkovano da je dovedeš k nama kući«, uskočila
je.
»Karin, u redu je.« Napravim korak prema njoj i uhvatim je za ramena.
»Obećavam ti, nazvat ću Marka poslije. I Gerda. Ali zato sada sjedni sa mnom i
Hannom za stol i doručkuj s nama. OK?«
Karin otvori usta, ali se očito onda ipak predomisli i iscrpljeno kimne. Primim
je za ruku i povučem za sobom u blagovaonicu. No Hannah više ne sjedi na svom
mjestu.
»Gdje je?«
»Sigurno na zahodu«, kaže Karin, ali ja odmah znam da to nije moguće.
»Hannah!« Jurim kroz blagovaonicu u predvorje.
»Pogledat ću gore«, kaže Karin koja je krenula za mnom, i užurbano se stane
penjati stubama.
Gostinjski WC u stražnjem dijelu predvorja je prazan. Zalupim vrata koja sam
sekundu prije naglo otvorio. Naravno da nije u WC-u. Niti je Hannino vrijeme
niti njen način da ode, a da ne pita za dopuštenje. Vjerojatno se prestrašila kad je
ipak čula svađu između mene i Karin. Odmah pomislim na Lenicu koja je također
mrzila kad bismo se svađali. Tad bi se uvijek sakrila, najčešće u veliki ormar u
predvorju. Sjedila bi u njemu privučenih koljena i čekala da je potražimo i na
kraju nađemo. Kao da je nam je svojim nestankom htjela skrenuti pažnju sa
svađanja. Oko rata za kuću, koje smo tada teškom mukom svaki mjesec
otplaćivali, oko kancelarije koja još nije krenula kako treba, oko odgoja djece,
pranja suđa, koje je bilo obećano pa onda opet zaboravljeno, i oko drugih sitnica
koje bi se ponekad prenapuhale.
 Oprezno se približim starinskom ormaru od borovine pod stubama u kojem
Karin drži jakne i kapute koje ne koristimo svakodnevno. Sjećanje...
Konačno sam te pronašao.
Jesi li se zabrinuo za mene, tata?
Još kako, dušo moja!
To je dobro...
Taman poželim otvoriti vrata ormara, kad Karin s gornjeg kata poviče »U sobi
je!«. Srce mi se istog trena spusti na svoje mjesto, usne trznu u smiješak, smiješak
olakšanja i blagog razočaranja. Možda bi mi čak bilo i drago da sam našao Hannu
u ormaru.
Jesi li se zabrinuo za mene, djede?
Još kako, dušo moja...
»Možeš li molim te doći gore, Matthias?« Karin.
Već sam stavio stopalo na prvu stubu kad krajičkom oka spazim kretanje, koje
poput sjene poskakuje iza mliječnog stakla ulaznih vrata. Ne razmišljam.
Napravim velik korak prema vratima i naglo ih otvorim, dok u istom trenutku
neka žena na naš otirač odlaže veliku kutiju oblijepljenu trakom.
»Gospodine Beck... dobar dan«, promuca, jednako zabezeknuta kao i ja, te
zaprepašteno zakorakne unazad.
U isti mah, hitnja je uskomešala malu gomilu koja se natiskala pred naša vrtna
vratašca, škljocaju fotografi poput tipki pisaće mašine, pitanja dolijeću u mom
smjeru poput metaka.
»Kako je djevojčica, gospodine Beck?«
»Što je s dječakom, gospodine Beck?«
»Ima li novosti o tome gdje vam je kći, gospodine Beck?«
»Je li točno da vas je policija ostavila na cjedilu?«
Pogled mi je rastrgan između smeđe kartonske kutije pod nogama, žene koja
se nesigurnim korakom natraške udaljava niz stube prednjeg vrta, i rulje koja urla
pred vrtnom ogradom.
»Hoće li Hannah sada trajno ostati kod vas, gospodine Beck?«
»Hoćete li dovesti i Jonathana?«
»Gospodine Beck! Gospodine Beck!«
A onda se sve prolomi, munjevita erupcija golemog očaja, i ja zagrmim:
»Gubite se konačno, svinje jedne, inače ću pozvati policiju i tužiti vas sve zbog
uznemiravanja!« Udarim nogom o tešku kutiju, šutnem je za ženom koja je u
međuvremenu stigla do posljednje od četiri stube i sada svoju akciju povlačenja
nastavlja po ravnoj površini popločanog puta. Poznajem je. Prepoznajem je po
crvenoj kosi i svijetloplavom kaputu. I jučer je već bila ovdje, kad sam se vratio
s Hannom iz centra za traumu. »Jednostavno nas pustite na miru«, još jednom
zarežim prema njima prije nego što nestanem u kuću i glasno zalupim vrata za
sobom.
»To je dakle udarni naslov u novinama koji ćemo sutra pročitati.«
 Karinin ljutit glas dolazi s odmorišta na vrhu stuba. Iscrpljeno okrenem glavu
prema njoj.
»Žao mi je.«
Moja žena preokrene očima.
»To uvijek kažeš. Usput, Hannah se zaključala u našoj sobi. Možda ti možeš
pokušati.«
»Ona se...?«
»Zaključala. Dobrovoljno.«

Jasmin

Probudim se, doduše ne u deset do sedam i bez njegova glasa u glavi, ali zato s
osjećajem mamurluka koji me odmah sjeti na jučerašnju večer. Dotaknem mjesto
pokraj sebe, na kojem bi trebala ležati Kirsten, no onda mi sine da je danas
prijepodne namjeravala otići kući, nahraniti Ignaza, a poslije još nešto kupiti za
nas. Očito je već otišla jer ne čujem zvukove ni iz kupaonice ni iz kuhinje. Možda
je čak baš dobro da sam sama; nešto kao posljednja odgoda. Kad se vrati, nazvat
ćemo »Chama«. Moram pogledati sliku rekonstrukcije lica. Moram, naravno.
Osobito zato što od sinoć postoji još jedan, hitan razlog, zbog kojeg se trebam
naći s njim.
»To bi mogla biti važna informacija, Jasmin«, rekla je doktorica Hamstedt.
»Možda čak i pomogne utvrđivanju identiteta otmičara i njegova motiva. To
nekako zvuči dosta osobno, ne mislite li?«
»Ili je naprosto pratio izvještavanje u novinama i odlučio se zabaviti.«
»Moguće. Svejedno mislim da što prije trebate razgovarati s inspektorom
Giesnerom.«
Pri samoj pomisli na to najradije bih se jednostavno okrenula natrag u jastuk i
ponovno zaspala. Ali kako, Lena, kad me ti u stotinu varijacija gledaš sa zidova?
Ohrabrujući me – potičući – smješkaš se s brojnih fotografija iz silnih novinskih
članaka koje sam objesila? Stoga priznam poraz i ustanem.
Stan je uistinu prazan, Kirsten je već otišla. Još uvijek troma odtapkam u
kuhinju, natočim čašu vode iz slavine i uzmem tablete protiv bolova, kao i uvijek
polovicu više nego što je potrebno. U glavi mi se odigrava film od sinoć. Sastanak
s doktoricom Hamstedt. Bog zna da nisam planirala da naš razgovor ode u onom
smjeru. Samo sam joj htjela objasniti zašto sam uopće došla na tu ideju, koja je u
prvom trenutku vjerojatno stvarno zvučala apsurdno, da pisma možda potječu od
djece. Nisam htjela djelovati kao prava luđakinja, kao netko tko bi s pravom bio
sigurniji u sobi bez kvake na vratima. Sve što sam htjela reći bilo je da djeca – u
prvom redu Jonathan – imaju jako dobar razlog biti razočarana mnome. Mrziti
me. Slati mi pisma koja bi me trebala podsjećati na moju krivnju. Zloupotrijebila
sam Jonathanovu nježnu gestu, njegov veliki podvig, njegov poklon i njegovo
povjerenje, kako bih mu ubila oca. Zatim sam, ni ne osvrnuvši se, otrčala u
slobodu, doduše pred automobil, ali ipak daleko od njih. Djeci sam prvo sve
oduzela – njihova oca, majku, kao koju su me prihvatili, njihov dom – a onda ih
ostavila na cjedilu.
Pripovijedajući doktorici Hamstedt o bijegu, sve sam dalje bila otplovila, tako
se jako uživjela u svoje vlastito pripovijedanje, da sam vjerovala da sve još
jednom proživljavam. Trčala sam kroz šumu. Osjećala sam neravno tlo pod
nogama, zbog kojeg sam posrtala, grane koje su mi udarale u lice i derale mi kožu.
Mogla sam čuti pucketanje gustiša, svoje vlastito, iscrpljeno dahtanje; i sve je bilo
tako stvarno. Trenutak u kojem sam iz šume izašla na cestu. Automobil koji me
je zahvatio. Šareni odbljesci koji su praskali pred mojim očima. Snažan, tupi
udarac kad mi je tijelo udarilo o asfalt. Treptala sam kad sam, kao ispod staklena
zvona, čula glas vozača koji se nagnuo nad mene.
»Gospođo Grass«, čula sam kako je više puta ponovio, prije nego što mi je
postalo jasno da nešto s njegovim glasom nije u redu. I naravno da me nije mogao
osloviti imenom. U tom trenutku zapravo mi se obraćala doktorica Hamstedt koja
me pokušavala vratiti natrag u stvarnost.
»Gospođo Grass! Samo mirno, gospođo Grass«, prodorno sam je čula i osjetila
njezine ruke oko ramena. Nisam ni primijetila da je tijekom mojeg pripovijedanja
ustala sa svog mjesta za stolom. »Je li sada u redu, gospođo Grass?«
»Da«, dahtala sam. »Da. Ja...« Uhvatila sam se za glavu i shvatila da gorim.
»Oprostite. Ne znam što me spopalo.«
»Ne trebate se ispričavati, gospođo Grass. Želite li možda čašu vode?«
»Ne, hvala. Sad je u redu.« Nisam se uopće usudila pogledati je u lice pa su
moje oči tražile neki drugi, tobože bezazlen cilj. Notes koji je stajao pokraj pisama
na radnom stolu doktorice Hamstedt. No onda sam shvatila u što zapravo zurim.
Doktorica Hamstedt je radila bilješke.
»Zapisivali ste?«
»Da«, kimnula je, ali se pritom nasmiješila. »A vi ste bili nevjerojatni, Jasmin.
Vidjela sam nešto slično na terapijama koje rade s posebnim tehnikama hipnoze.
Ali vi ste se vlastitom snagom i bez moje pomoći još jednom vratili u prošlost i
preživjeli dan svojeg bijega. Pritom ste spomenuli nešto...« Uzela je notes i prstom
kucnula na jedno mjesto. »Ovdje«, rekla je i učinila mi se gotovo uzrujanom.
»Rekli ste da je vaš otmičar htio da se dijete zove Sara ili Matthias. Znate da se
otac Lene Beck zove Matthias?«
»Da«, odgovorila sam, ali sam zadržala za sebe da znanje o tom detalju mogu
zahvaliti svom iscrpnom istraživanju kojim su presvučeni zidovi moje spavaće
sobe. Nisam stekla dojam da me doktorica Hamstedt smatra ludom, i bilo bi dobro
da tako i ostane.
»To bi mogla biti važna informacija, Jasmin. Možda čak i pomogne
utvrđivanju identiteta otmičara i njegova motiva. To nekako zvuči dosta osobno,
ne mislite li?«
»Ili je naprosto pratio izvještavanje u novinama i odlučio se zabaviti.«
»Moguće. Svejedno mislim da što prije trebate razgovarati s inspektorom
Giesnerom.«
»Uistinu mislite da bi to moglo biti tako važno?«
 Doktorica Hamstedt spremno kimne.
»Zašto bi otmičar vaše zajedničko dijete htio nazvati po ocu svoje prve žrtve?«
»Ne znam. Jer je bio prilično bolesna svinja?« Vrhom jezika dodirnula sam
rupu u donjoj čeljusti, koja je odavno zacijelila, ali je i dalje bila tu. »Ali vi ste
stručnjakinja. Pa što je on onda bio? Sadist?«
Doktorica Hamstedt je nekoliko puta kimnula glavom amo-tamo. »Za Lenu
Beck Matthias bi imalo neko značenje, da. Vjerojatno bi joj bilo vrlo teško da je
morala svoje dijete stalno zvati imenom svoga oca i tako se opetovano podsjećati
na svoj prijašnji život. Ali za vas, Jasmin, to ime za vašeg boravka u kolibi nije
imalo nikakvo značenje. Da se Lenin otac tako zove, saznali ste tek nakon što ste
pobjegli. Za mene u tome svakako ima nečeg osobnog. Ako vas time nije mogao
mučiti, sigurno je na neki način njega zadovoljavalo.«
»Da, ali on me smatrao Lenom.«
»On je pokušao od vas učiniti Lenu. To je razlika.« Napućila je usne u
razmišljanju. »Možda ga je poznavao.«
»Koga?«
»Lenina oca. Iako...«, nastavila je razmišljati. »Koliko znam, gospodin Beck
nije prepoznao počinitelja na temelju rekonstrukcije lica. Ali«, odmahnula je, »o
takvim stvarima bit će najbolje da porazgovarate izravno s inspektorom
Giesnerom.«
Rekonstrukcija lica. Istog trena obuzela me mučnina, koja me i sad opet
preplavljuje. Uvjeravam se da je riječ samo o slici, o listu papira, ali ne pomaže.
Želudac mi se grči, obrazi se uvlače pod kiselim okusom u ustima. Grubo odložim
bocu vode na kuhinjski stol i požurim u kupaonicu. Ondje u sljedećem trenutku
klečim pred zahodskom školjkom, prstima se grčevito držeći za rub. Refleks i
nakon nekog vremena jednostavno ne popušta, a želudac mi je odavno prazan i iz
njega prodiru još samo duboki, šuplji zvuci.
»Molim vas, Jasmin«, rekla je doktorica Hamstedt, uzela pisma sa stola,
presavila ih i stavila ih natrag u omotnice. »Nazovite inspektora Giesnera.
Razgovarajte s njim. I o pismima.« Demonstrativno ih je držala u zraku. »Iako
isključujem mogućnost da djeca imaju neke veze s tim, ipak mislim da bi ih
inspektor Giesner trebao vidjeti.«
Kimnula sam.
»OK, da. Sutra ću ga nazvati, obećavam.« Ustala sam sa stolice i pružila joj
ruku, da se pozdravim, no na doktorici Hamstedt primijetila sam oklijevanje koje
me istog trenutka uznemirilo.
»Ima još nešto«, ustvrdila je.
»Danas sam privremeno otpustila Hannu na brigu djeda i bake.«
»Ona... je vani?«
Puls mi se ubrzao. Doktorici Hamstedt nije promaknuto da me njezina
informacija pogodila.
»Molim vas dajte doktorici Brenner priliku, Jasmin. Sigurna sam da će vam
pomoći.«
Ona je vani... Odgmižem do umivaonika i iznemoglo ustanem oslanjajući se na
njega. Želudac mi se još uvijek grči, pokušavam disati. Otvorim vodu i umijem
lice. Gospođa u ogledalu izgleda bolesno. Ten joj je sivkast, tamne sjene
obrubljuju joj oči. Usprkos tome odlučno mi kimne. Trebala bi nazvati »Chama«.
Znam. On može provjeriti otiske prstiju na pismima, onda ćeš sa sigurnošću znati.
Ali tom će mi prilikom pokazati rezultat rekonstrukcije lica, a ja nisam sigurna
mogu li to izdržati. Što ako, kao sinoć kod doktorice Hamstedt, izgubim kontrolu?
Ono malo što mi je od nje ostalo? Što, ako ugledam rekonstruirano lice i sve izađe
na površinu i ja jednostavno počnem pripovijedati, sve, i ne budem mogla
prestati? Odmahnem glavom. Nazvat ću »Chama«, ali tek poslije i u Kirsteninoj
prisutnosti. Kirsten, koja te smatra bolesnom. Koja je u pravu. Kojoj si teret.
Udarim ispruženim dlanom o rub umivaonika i bol koja uslijedi udišem kroz
stisnute zube. Gospođa u ogledalu odjednom naćuli uši. Netko je ovdje.

Jasmin

Iskradem se iz kupaonice u hodnik. Da to nije Kirsten, jasno mi je odmah. Ona je

očito ponijela ključ, jer ga u bravi nema. Osim toga kucanje se ne podudara s
našim znakom. Već se pripremim da je to »Cham«, koji mi je u ovom trenutku
oduzeo odluku hoću li ga i kad nazvati, kad začujem glas koji se miješa s
kucanjem.
»Gospođo Grass? Maja je. Danas sam nešto ranije donijela ručak!«
Zastanem.
»Gospođo Grass?«
Dok se tiho približavam vratima stana, Maja ponovno zakuca. »Gospođo
Grass, Maja je!« Vani nekoliko puta zaškripi podna daska; Maja, koja postaje
nestrpljiva. Duboko udahnem i izdahnem i otvorim vrata.
»Jesam li vas probudila, gospođo Grass?«
»Ne, u redu je«, uzdahnem.
Maja mi pruži plastičnu posudu sa zelenim poklopcem. Čini se da nema poštu
sa sobom.
»Danas nažalost nisam mogla ugrijati jelo«, kaže. »Pokvarila mi se
mikrovalna pećnica.«
»Sve je u redu, hvala.«
Uzmem posudu i kako bih je odložila, taman se poželim okrenuti prema
komodi, kad Maja gurne odškrinuta vrata i najednom se nađe u mojem hodniku.
»Ne, nije, gospođo Grass«, izgovori tako odlučno da se lecnem. »Čvrsto sam
obećala gospođi Bar-Lev da ću se brinuti o vama i onda vam donesem hladno jelo.
Ubit će me ako to sazna.«
»Neću joj reći«, brzo kažem, još uvijek pokušavajući shvatiti da je Maja
upravo ušla u moj stan i u ovom trenutku zalupila vrata kao da je to nešto samo
po sebi razumljivo.
 »Ne dolazi u obzir.«
Uzme plastičnu posudu koju još uvijek prstima ukočenima od straha držim u
ruci i požuri s njom pokraj mene. »Na brzinu ću vam ugrijati jelo. Imate
mikrovalnu, zar ne?«
U nevjerici zurim u okvir kuhinjskih vrata kroz koji je Maja nestala. U
sljedećoj sekundi čujem je kako viče »No, pa da!«.
Kad sam ušla u kuhinju, upravo je okrenula gumb na pećnici. Uređaj počne
brujati. »Nadam se da ste gladni, gospođo Grass. Danas imate gratinirano povrće.
To sam vam odabrala, nadam se da je OK.« Uzvrtjela se naokolo i smiješi mi se
pretjerano slatkasto. »U mojem zamrzivaču ostao je još nabujak od tjestenine i
nešto s mljevenim mesom. Barem mislim. Nije lako odgonetnuti rukopis gospođe
Bar-Lev. Razmislite što biste sutra voljeli jesti.«
»Hvala, Majo. Mislim da se snalazim.«
»Mogu vam još oprati suđe, ako želite.«
»Ne treba, hvala. Za to će se poslije pobrinuti moja prijateljica.«
»Ah, da, Kerstin. Jučer sam je upoznala, nadam se da vam je prijala pileća
juha.«
»Kirsten. Zove se Kirsten. Onda vam je jučer sigurno rekla i da se privremeno
preselila k meni. A usput i jako dobro kuha, dakle neću umrijeti od gladi.«
Odlučno se okrenem prema hodniku. »No, dakle... stvarno vas ne želim tjerati.
Ali voljela bih još malo priteći. Danas se ne osjećam baš dobro.«
Maja se još uvijek smiješi, samo joj je u međuvremenu izraz lica poprimio
nešto ukočeno, neprirodno. Kao da je skulptura, čiji umjetnik nikad nije vidio
pravi smiješak pa ga je na licu isklesao samo na temelju priča i vlastite, ograničene
moći imaginacije. Kao da je Hannah stvorila taj smiješak.
»Prvo morate nešto pojesti, gospođo Grass.« Kao na zapovijed zapišti
mikrovalna pećnica. »Pling!« Maja oponaša zvuk. »Vidite, već je gotovo.«
Okrene mi leđa i ja promatram kako redom otvara moje kuhinjske ormare i
ladice, u potrazi za tanjurom i jedaćim priborom. Preblizu je, to je jedino na što
mislim. Preblizu stalku za noževe. Dovoljan je jedan potez. Oprezno zakoraknem
unazad.
»A gdje ste ono zadnji put tako brzo nestali, Majo? Kad sam se vratila iz
kuhinje s posuđem, nije vas više bilo.«
Maja se uzvrti na drugom kraju kuhinje, daleko od noževa, opet pokraj
mikrovalne.
»Pa, po mirisu bi se reklo da je prilično ukusno«, u glasu joj se osjeti dobro
raspoloženje.
Uzmaknem još jedan korak, ali pritom udarim o kuhinjska vrata.
»Majo?«
»Ah, to, zadnji put, da. Sjetila sam se da mi je pizza ostala u peći. Nema ništa
gore od zagorene pizze. Iako, ima. Ima mnogo gorih stvari, zar ne, gospođo
Grass?«
Uhvatim se za vrat koji kao da je odjednom nešto steglo.
»Inače, prijateljica mi se uskoro vraća.«
 Maja nepokolebljivo servira sadržaj posude na tanjur.
»Vi samo sjednite, gospođo Grass.«
Leđa mi pritišću kuhinjska vrata. Trebala bih napraviti korak ustranu, da
natraške prođem pokraj njih i stignem u hodnik, ali tijelo mi ne funkcionira, čini
se da nije više prikopčano na sinapse u glavi, ostane samo nepomično stajati, ja
zurim i zakriještim: »Otišla je samo kratko kući uzeti neke stvari. Svakog trena se
vraća.«
»Žao mi je, Jasmin.« S gotovim tanjurom u jednoj i nožem i vilicom u drugoj
ruci Maja se okrene prema meni. »Nažalost ima dovoljno samo za jednu osobu.«

Hannah

S nekim stvarima nije baš sve u redu. S vrtom na primjer. Uopće nije golem,
barem pet stotina koraka u svim smjerovima. I nema hortenzija, velikih kao
glavice kupusa. To znam jer sam virila kroz rebrenice. U vrtu su samo nekoliko
tankih, iskrivljenih grmova ruža i ljudi s fotoaparatima.
Ni s bakom nešto nije u redu. Uopće nije draga, a ni priču za laku noć mi još
nije ispričala.
Samo je s djedom baš sve u redu. Jako je pristojan, kad pokuca na vrata
mamine sobe.
»Hannah, molim te otvori«, kaže. Uvijek treba reći molim i hvala. Treba
uvijek biti pristojan.
Okrenem ključ i on uđe. »Zašto si se zaključala, Hannah?« Izgleda vrlo
preplašeno.
»Jer ste vi naravno zaboravili«, kažem. »Prije nego što se počnu svađati,
odrasli prvo moraju zaključati djecu.«
»Oh«, kaže djed. Položi ruku na moja leđa i pogurne me prema maminom
krevetu. »Sjedni, Hannah.« Sjednem, iako bih radije sjedila na stolici s
kotačićima. Djed je imao pravo, jako je udobna. A možeš se i voziti s jednog kraja
sobe na drugi na njoj.
»Čuj, Hannah«, kaže djed. Madrac poskoči kad sjedne pokraj mene. »Tvoja
baka i ja nismo se zapravo svađali. Samo smo raspravljali o nečemu, o čemu
imamo različito mišljenje. To je posve normalno i u tome nema ništa loše. Ne
trebaš se bojati.«
Pogledam prema gore, u zvjezdano nebo na stropu. Inače se tada uvijek sjetim
kako sam navečer kod kuće ležala u svom krevetu, s mamom, koja je vodila moj
ispruženi kažiprst po Jonathanovoj podnici od jedne nacrtane zvijezde do druge,
sve dok nisu bile povezane nevidljivom linijom. Kako se pritom nasmiješila i
rekla: »To je jedno jako poznato zviježđe, Hannah. Velika kola«, i kako sam joj
uzvratila smiješkom, iako sam u debeloj knjizi koja sve zna odavno pročitala da
Velika kola zapravo nisu pravo zviježđe, već se sastoje od sedam najsvjetlijih
zvijezda Velikog medvjeda.
 Ali sad ne mislim na mamu, nego na sestru Ruth i na to kako mi je u bolnici
htjela ispričati priču o maloj zvijezdi. Nisam trebala vikati na nju samo zato što je
glupa i što je pogrešno ispričala priču.
»Žao mi je«, kažem, iako sestra Ruth naravno nije ovdje i ne može me čuti.
»Za boga miloga«, kaže djed i izgleda još preplašenije. »Ne treba ti nimalo biti
žao, Hannah. To uopće nije imalo veze s tobom. Mi, tvoja baka i ja, smo beskrajno
sretni što si ovdje s nama. Baka se samo malo uzrujala što je pred kućom toliko
ljudi.«
»Ali nema ih uopće tako puno. Samo šest. Jučer ih je bilo puno više.«
Djed se nakašlje, ali mislim da bi to trebao biti smijeh.
»To i ja kažem.«
»Mislim da bi mi sestra Ruth bila dobra baka«, kažem djedu, kad se prestao
smijati. »Iako je ponekad stvarno malo glupava i jako loše računa. Ali je zato
uvijek ljubazna.«
Djed sada izgleda kao da sam rekla nešto pogrešno.
»Istina je!« brzo dodam. »Ne lažem! Ne smije se lagati. Ne zna čak ni koliko
je trinaest minus dva.«
»Hannah...«, kaže, ali onda zastane, kako bi iz džepa na hlačama izvukao
maramicu i obrisao nos. »Obitelj ne možemo birati. Niti možemo nekoga
nadomjestiti. Ili ga samo tako zamijeniti, samo zato što postoje problemi.« Jako
neuredno zgužva maramicu i vrati je u džep. »Ali jedno mi vjeruj. Tvoja baka
Karin je najbolja baka koju čovjek može poželjeti. Samo se prvo mora na sve
naviknuti.«
»Nešto slično je i moj tata uvijek govorio«, nasmiješim se, iako se odmah malo
rastužim što sam se zbog djeda morala sjetiti tate. I djed kao da je tužan, tako je
čvrsto stisnuo usnice, da mu je od usta ostala samo još tanka crta.
»Znaš što, Hannah?« kaže za koji trenutak. »Što kažeš da sad opet siđemo
dolje do bake? Sigurno se već odavno smirila i pita se gdje smo. Mogli bismo
zajedno pogledati nekoliko fotografija tvoje mame kad je bila mala.«
Kimnem.
»Samo još jedno, Hanice. Molim te nemoj više zaključavati vrata. Najbolje da
ih uvijek ostaviš malo odškrinuta, da znam da je sve u redu. Dobro? Obećaješ mi
to, Hannah?«
Još jednom kimnem.
Djed se nasmiješi, prvo meni, zatim prema maminom zvjezdanom nebu. »A i
ti si od zubara dobila jednu zvjezdicu. Ako budeš htjela, možemo i nju zalijepiti.«
Odmahnem glavom.
»To se ne može, djede. Pokvarit ćemo zviježđa.«
»A, tako«, kaže, i: »No dobro, to je bila samo ideja.«

Kad smo se djed i ja spustili stubama, u predvorju je stajao veliki paket, a baka je
upravo zatvorila vrata.
 »Otišli su«, kaže i zvuči veselo. U ruci drži pismo. »Ovo je stajalo pred
vratima.«
»Da«, kaže djed i uzme joj pismo. »To je ona novinarka maloprije ostavila.
Premda sam mislio da je uzela kutiju, nakon što sam je šutnuo za njom.«
»A što je to unutra?« upita baka.
»Nemam pojma.«
Začuje se zip, kad djed otvori omotnicu.
»Aha«, kaže, nakon što je preletio priloženu cedulju. »To su stvari za Hannu i
Jonathana. Piše:
Mnogi naši čitatelji suosjećaju sa sudbinom vaših unuka i žele pomoći. Bili
smo slobodni, sakupiti za vas stvari, koje su nam posljednjih dana poslali ili
predali izravno u redakciju. Srdačan pozdrav, redakcija Bavarskog dnevnog
lista.«
»Pa baš dražesno«, kaže baka i odlijepi dugačak komad trake s kutije. »Dođi,
Hannah. Pogledat ćemo što je unutra.«
Približim se.
Baka vadi odjevne predmete iz kutije, jedan za drugim.
»Pogledaj«, kaže s tamnoplavom pletenom vestom u ruci. »Misliš li da bi se
mogla svidjeti Jonathanu?«
»On voli plavo. Njegove najdraže hlače su plave.«
»Pa onda će se sigurno veseliti vesti.«
»Još malo donirane odjeće«, kaže djed, gužvajući pismo u ruci, a odmah
zatim: »No, divno«, iako uopće ne zvuči kao da to zaista smatra divnim.
»Matthias«, kaže baka, koja nastavlja vaditi stvari iz kutije, svaku promotri pa
na kraju razvrsta na dvije hrpe. Jedna za mene, druga za Jonathana. »Zar to nije
lijepo? A stvari su jako očuvane... oh, Hannah, pogledaj! Ovo je nešto za tebe.«
Drži u zraku jednu haljinu, bijelu s cvjetićima. »Pa to je baš tvoja haljina!«
Baš sam je htjela pitati kako zna, kad vikne: »Ah, a ovo! Ima i igračaka!«
Prvo izvadi samo jedan narančasti plastični bager s crnom lopatom, no u
sljedećem trenutku... Smjesta ispustim haljinu i pružim ruke. Baka se nasmiješi i
pruži mi malo crveno-bijelo, prošarano klupko, zatim se okrene djedu i još jednom
kaže kako su čitatelji Bavarskog dnevnog lista dragi, dok ja što snažnije mogu
privijam na prsa gospođicu Tinky. Odmah počne presti.
»I ti si meni nedostajala, malena moja«, promrmljam i gurnem nos u njezinu
mekanu dlaku.

Jasmin

Želudac mi poskoči kao da sam pri silasku niz stube promašila jednu stubu. Ključ
koji struže u bravi, kvaka koja se nekoliko puta spušta, otpor koji guranjem
pružaju moja leđa. Tek kad sam s druge strane vrata čula nalet psovki, pridignem
se iz čučećeg položaja i oslobodim vrata od stana. Sjedila sam ispred njih,
naslonjena leđima, privučenih koljena, moja težina kao kočnica, koja brani moj
stan od potencijalnog uljeza.
»Što se ovdje zbiva?« upita Kirsten, kad sam je u sljedećem trenutku povukla
u stan, istrgnula joj ključ iz ruke i dvaput zaključala.
»Jassy?«
»Bila je ovdje!«
»Tko?«
»Ona Maja. Znaš, koja se uselila u stan Hildnerovih na drugom katu. Bilo je
jezivo.«
Kirsten otegnuto uzdahne, zatim se izvuče iz kaputa.
»Sad sam opet ja tu«, kratko kaže, ne obraćajući dalje pažnju na mene, i
podsjeti me na mene samu. Prije, dok sam još živjela s mamom. Dok sam još
mislila da moram biti ondje, iako sam se u svakom trenutku osjećala kao da mi je
utroba ispunjena olovom.
»Dobro sam se snašla, dok te nije bilo«, objasnim Kirsten, koja upravo vješa
kaput na vješalicu. Ne želim joj biti na teret, kao što je meni moja majka bila.
»Stvarno. Ako bi radije išla kući, to nije problem. A sigurno se moraš vratiti i na
posao. Potrebna si im u klubu, pogotovo sad, za vikend.«
»Shvatila sam, Jassy«, promrmlja, prije nego što mi se okrene. »Onda? Što je
bilo s Majom s drugog kata?«
Kratko oklijevam.
»Jassy?« Kirsten me pogladi po obrazu. »Čovječe, pa ti opet goriš.« Pogled
joj postane iskreno zabrinut. »Jesi se uzrujala?«
Kimnem.
»Maja. Došla je i donijela jelo.«
Pripovijedam Kirsten o Majinom neobičnom ponašanju, njezinom
neugodnom zadiranju. O trenutku kad je rekla: »Žao mi je, Jasmin. Ima dovoljno
samo za jednu osobu«, i kako sam nakon toga samo htjela pobjeći, daleko od te
žene. Dok sam posrtala natraške izlazeći iz kuhinje, Maja je odložila tanjur s
hranom na stol i krenula za mnom. Nije nasrnula na mene, koraci su joj bili
polagani i oprezni. Ruke je, da me umiri, držala u zraku.
»Ne bojte se, Jasmin. Znam da ste pretrpjeli užasne stvari. Stvari koje, čini se,
nitko ne shvaća. Nije li tako, Jasmin?«
Uspjela sam doći do hodnika, morala odlučiti – desno u dnevni boravak, u
kojem mi je mobitel, da pozovem pomoć. Ili lijevo, u spavaću sobu, u kojoj se
mogu zaključati.
»Čovjek se osjeća vrlo usamljeno kad ga nitko ne razumije, zar ne?«
Lijevo, odlučila sam.
»Što želite od mene, Maja? Što je ovo?«
»Rado bih vas saslušala, Jasmin.«
Udarila sam natraške o ormar za cipele.
»Pričanje pomaže, Jasmin. Vjerujte mi.«
Kirsten u nevjerici odmahuje glavom.
»I onda?«
»Onda sam otrčala u spavaću sobu i zaključala se. Nekoliko puta je pokucala
na vrata i pokušala me nagovoriti da izađem. Vrištala sam, neka nestane ili ću
pozvati policiju. Rekla je samo: To vam neće pomoći, Jasmin. I onda sam čula
ulazna vrata. Otišla je.«
»Otišla je«, ponovi Kirsten bezizražajnim glasom i stisne oči. »Jesi li sigurna
da se sve baš tako odvilo?«
»Da! Naravno da sam sigurna!« zarežim, ali Kirsten samo podigne obrve.
»Nisam luda«, pokušam mirnije. »Možda je ono, da bi mi djeca pisala pisma zbog
mene, bilo apsurdno. Imala si pravo, to je sigurno neki luđak koji mi je htio utjerati
strah u kosti. Ali ovo s Majom...«
Kirsten obrati pažnju.
»Kako misliš pisma? Pa bilo je samo jedno.«
»Ne«, kažem skrušeno. »Jučer je stiglo i drugo.« Povučem torbicu s vješalice
i izvadim dvije omotnice iz bočnog pretinca, kako bih ih dala Kirsten. U prvoj
omotnici koju je otvorila bilo je pismo koje je već vidjela.
»Reci cijelu istinu«, čita s drugog papira, i podignutih obrva prokomentira:
»Baš prikladno.« Vrati mi pismo zajedno s omotnicom. »Zašto mi ga nisi
pokazala?«
Ne kažem ništa.
Kirsten se nasmije, pomalo gorko.
»Stvarno puno očekuješ od mene, je li tebi to uopće jasno?«
»Samo nisam htjela da se još više zabrineš. Pa sam mislila da bi bilo bolje da
o tome porazgovaram s doktoricom Hamstedt. A ona me uvjerila da je potpuno
nemoguće da su to djeca napisala.«
Kirsten uzdahne.
»A ona to jako dobro zna, jer je terapeutkinja djece, a ne tvoja, kako si meni
rekla.«
»Da«, potvrdim s oklijevanjem.
»Išla sam sinoć s tobom jer sam mislila da ćeš doživjeti živčani slom.« Kirsten
s nevjericom odmahne glavom. Na trenutak zavlada tišina, zatim kaže: »Jassy,
ovako neće ići. Ako nemaš povjerenja u mene, onda ne mogu ni biti ovdje.«
»Nije tako. Imam povjerenja.«
Kirsten se opet nasmije.
»Ne, nemaš! Neugodne stvari držiš za sebe. Ali ja nisam glupa, Jassy. Ne
podcjenjuj me.«
Instinktivno zakoraknem unatrag.
»Točno se sjećam trenutka tvog nestanka. Slučajno smo se neposredno prije
toga posvađale. I imala si sa sobom putnu torbu, to nisam zaboravila. Crnu putnu
torbu sa srebrnim zatvaračima. Policiji to nisam ni spomenula kad sam dva dana
poslije prijavila nestanak. Jer sam htjela da ozbiljno shvate potragu za tobom. Jer
sam mislila da bi ti možda čak mogla biti i dobra pouka, da te negdje, u nekoj
hotelskoj sobi policija našla umjesto mene, što si vjerojatno bila zamislila.«
»Što time želiš reći, Kirsten? Da sam isplanirala svoj nestanak?« Usta mi se
suše. Hajde, zabrini se za mene, traži me, nađi me, odvedi me natrag kući.
»Sigurno nije bio moj plan da me na četiri mjeseca neki psihopat zatvori u kolibu
i muči!«
»To nisam ni rekla.«
»Što onda govoriš, Kirsten? Da lažem?«
»Da te tvoja sklonost dramatiziranju uvijek iznova dovodi u neprilike, to
govorim. I da ne primjećuješ koliko si u tome apsurdna. Prvo optužiš dvoje male,
bolesne djece, da ti prijete, a sad te uznemirava susjeda s drugog kata.«
»Ali upravo je tako bilo! Maja je bila ovdje i uznemiravala me, baš tako,
uznemiravala me.«
Kirsten napravi neodređeni pokret glavom. Zatim se uzvrti, grubo okrene ključ
u bravi, u sljedećoj sekundi tako naglo otvori vrata da udare o komodu, i izleti iz
stana.
Srce mi zastane.
»Ne... molim te... ne idi«, jedva čujno promucam. Strah mi je progutao glas, i
kad sam čula kako Kirstenini koraci u kratkim, odlučnim intervalima lupaju po
prvom nizu stuba, znala sam da nije istina ono što sam još maloprije mislila. Ne
snalazim se bez nje, trebam je.
I ja krenem, za Kirsten. Pri svakom koraku niz stube u području rebara
eksplodira mi bol, stenjem.
Nezahvalna si, Lena.
»Kirsten, čekaj... Znam da si mi samo htjela dobro! Žao mi je! Tako mi je žao
zbog svega!«
Tek je na drugom katu dostignem i shvatim da uopće nije namjeravala otići.
Stoji pred Majinim stanom i odlučno mi kimne, prije nego što prst stavi na zvono.
»Pitat ćemo je koji vrag.«
Zvono zuji. U hodniku iza vrata čuje se kretanje.
»Gospođo Grass, gospođo Thieme! Vas dvije nisam vidjela cijelu vječnost!«
ne kaže Maja. Nego gospođa Hildner koja se nikad nije iselila iz stana na drugom
katu.

Jasmin

Doslovce mogu vidjeti kako se kotačići iza Kirstenina čela pokreću, vrte, sve dok
ne iskoče iz tračnica, i kako Kirsten odjednom razrogačuje oči. Bez obzira na
iznenađenu gospođu Hildner, koja i dalje stoji na otvorenim ulaznim vratima, ona
se ushoda, a u sljedećem trenutku bez objašnjenja ponovno nestane uz stubište.
Gospođa Hildner zakorakne izvan stana, iznervirano pogleda za Kirsten, zatim se
vrati korak unatrag i nestrpljivo me pogleda.
 »Mi... ja...«, počnem mucati.
»Mama! Tko je to?« upita nježni glasić iz pozadine, mali sin Hildnerovih, koji
se sada također pojavio na vratima i objesio za majčino koljeno.
Navrh mi je jezika pitati za Maju, ali neugodno mi je ovdje stajati bez Kirsten,
odmah se osjećam neuračunljivo i duševno bolesno. U glavi smišljam neko
objašnjenje, da se stroj za pranje rublja navodno pokvario i da sam došla zamoliti
gospođu Hildner da sljedećih dana koristim njezin.
»Samo sam htjela pitati...«
Lice gospođe Hildner najednom se ozari s razumijevanjem.
»Je li zbog one König, koja se odnedavna ovdje stalno mota?«
»One...?«
»Samo me pitajte, gospođo Grass!« Ton Sonje Hildner gotovo je agresivan.
»Pitajte me jesam li razgovarala s njom! Naravno da nisam! Nije ni moj muž! Mi
to nikad ne bismo učinili! Od nas nije doznala ni riječi, iako nas je ustrajno
obrađivala.« Nasmiješi se, s blagim ponosom, kako mi se čini. »Čak nam je nudila
i novac, ali ne ide to tako s nama! Vi ste stvarno dovoljno pretrpjeli, gospođo
Grass.« Ponos u njezinom smiješku popusti pred naletom suosjećanja.
»Mama! A što vi pričate?« umiješa se sin i povuče je za nogavicu.
»Čekaj, Lenny, molim te. Mama upravo razgovara s gospođom Grass.«
Lenny progunđa nešto nerazumljivo pa pusti majku i odtapka natrag u stan.
Gospođa Hildner pogleda za njim i pošalje ga da pospremi igračke.
»Ne razumijem sasvim...«, kažem da joj opet skrenem pažnju na sebe.
»Da, ta König! S nama se dobro namučila. Ali onda je ipak našla žrtvu.«
Razvuče lice u grimasu. »Oprostite, žrtva nije dobra riječ. U svakom slučaju...«

»Kirsten!« viknem nepune dvije minute kasnije, a jeka njezina imena odbija se
stubištem. Krv mi šumi u glavi dok se penjem stubama. »Kirsten!« Jednom rukom
držim se za rukohvat, drugom se pridržavam sa strane, svoja ozlijeđena rebra, koja
pod opterećenjem bolno pulsiraju. »Čekaj!« Znam točno što se istodobno odvija
dva kata iznad mene. Vidim Kirsten izvan sebe od bijesa kako juri stanom
uzrujanim koracima i s gadnim psovkama na usnama, isprva bezglavo i besciljno,
sve dok joj na pamet ne padne papirić zalijepljen na hladnjaku.
I zaista, već je počela utipkavati broj s male roza ceduljice u mobitel, kad sam
stigla u stan.
»Ne, Kirsten, ne!«
Poletim prema njoj i istrgnem joj ceduljicu iz ruke.
»Što to radiš, Jassy? Daj mi broj, nazvat ću je i pozvati je na red!«
Krene prema meni, da me uhvati i ponovno uzme ceduljicu koju sam zgužvala
u šaci i sakrila iza leđa.
»Čekaj, Kirsten!« kažem dahćući. »Znam što sve ovo znači! Prvo me
poslušaj!«
»Gospođa Bar-Lev?«
Kirstenine očne jagodice izgledaju kao da će iskočiti iz duplji, usta su joj
razjapljena. Njezin izraz lica dao je lice mojim osjećajima, prestravljeno,
preneraženo lice. Pa ipak... nije li mi ta misao već odavno proletjela glavom?
Gospođa Bar-Lev koja u svom dnevnom boravku novinaru servira kavu. Koja
umjetnim zubima gricka keks i usput opisuje svoja zapažanja o jadnoj, premršavoj
ženi s četvrtog kata, koja ne pere kosu i nosi umrljanu odjeću. Na kojoj se
jednostavno vidi sve. Gospođa Bar-Lev, kojoj se ukazala prilika svoju malu
mirovinu podebljati džeparcem.
»A Maja je novinarka?«
Potvrdno kimnem.
Sonja Hildner izvijestila me je o ženi koja je, po onome što mi je opisala,
nedvojbeno Maja. Otprilike sredina tridesetih, s kosom obojanom u crveno i
šiškama koje joj ukoso padaju na lice. U potrazi za prikladnim sugovornikom
očito je zvonila po cijeloj zgradi, na drugom katu prvo naletjela na Sonju Hildner
koja je pružala otpor, a zatim na razgovorljivu gospođu Bar-Lev.
Kirsten opet uzme mobitel, ali ovaj put da potraži Maju na internetu. Gotovo
grozničavo, s groznicom pod čijim se žarom odjednom ugasila moja navodna
sklonost dramatiziranju, kako sam s olakšanjem zaključila.
»Evo je«, kaže i uzrujano mahne mobitelom u ruci. »Maja König, Bavarski
dnevni list, redakcija München. München, Jassy! Nije valjda ozbiljno svaki dan
vozila dionicu München-Regensburg da tebi donese ručak? Ta mora da je posve
opsjednuta tobom!« Kirsten mi pruži mobitel na čijem ekranu svijetli Majina
fotografija. »Trebale bismo prvo očitati bukvicu gospođi Bar-Lev, a onda
obavijestiti policiju.«
»Sonja kaže da je gospođa Bar-Lev trenutno zaista kod svojeg sina«, kažem
odsutno dok promatram Majinu sliku. Maja König, žena u bijeloj košulji
podignute kragne, koja se koketno smješka u kameru. »2004. praksa, 2005.-2008.
volontiranje, 2008.-2011. mlada urednica, od 2011. urednica rubrike »Ljudi i
aktualno«, naglas čitam Kirsten skraćeni životopis ispod fotografije.
»Dobro, onda odmah policiju«, kaže Kirsten. »Pa to je sigurno kazneno djelo,
lagati ljudima da bi im se ušlo u stan. I zar nemaju novinari također neku vrstu
kodeksa časti?«
»Ne znam, Kirsten. Do sad još nije napisala članak. Ali što ako najurimo
policiju na nju?« Kažiprstom napišem nevidljivi udarni naslov po zraku. »Žrtva
ometa novinarski posao policijskim nasiljem. Ima li Jasmin G. što skrivati?«
»Ali to ne može tako! Ona to sigurno ne radi samo s tobom...« Kirstenine riječi
pretvarale su se u prigušeno mumljanje kad mi je sinula misao od koje sam se
prenula iznutra.
»Pisma«, izustim.
»Što?«
 »Maja ih je napisala! Prvo pismo došlo je isti dan kad je Maja prvi put s
hranom stajala pred vratima. Čak ga je i donijela, navodno izvadila iz sandučića.«
Rukom zaklonim usta. »Što želi od mene?«
»Pa intervju!«
»I zato taj cijeli trud?«
Kirsten slegne ramenima.
»Pa ti ni ne znaš koliko sada vrijedi ekskluzivni intervju s tobom. Možda je to
njezin pokušaj da slomi tvoj otpor, kako bi joj dala hit priču.« Ona odmahne
glavom. »Stvarno, Jassy. Nazovimo tog Giesnera.« Primi me za ruku. »To ionako
moramo učiniti, znaš to.«
Kimnem.
»Rekonstrukcija lica.«
Kirsten također kimne.
»Što duže budeš odgađala, to će ti biti teže.«
»Ne, ovako ćemo. Nazvat ćemo Maju. Saznat ćemo što želi.«
»Jassy«, uzdahne Kirsten.
»A zatim ćemo nazvati Giesnera, zadovoljna?«

Već nakon drugog zvona Maja se javi.

»Halo?« jako ljubazno.
»Maja? Halo, ovdje Jasmin Grass.«
»Gospođo Grass! Kakvo iznenađenje! Je li sve u redu? Jeste li došli k sebi?
Mislim da se moram ispričati za ono prijepodne. Mora da sam vas prestrašila...«
»U redu je«, prekinem je. »Nije bila vaša krivica. Vi ste samo htjeli biti
ljubazni, a ja sam pretjerano reagirala. Ja se vama moram ispričati.«
Kirsten koja sjedi pokraj mene na kauču u turskom sjedu zakoluta očima.
»Znate da trenutno nisam baš najbolje.«
»Da«, kaže Maja i čini se kao da je dirnuta. »Moja ponuda naravno i dalje
vrijedi, Jasmin. Ako trebate nekoga za razgovor...«
»Da, Maja. Trebam nekoga za razgovor.«

»To je zaista bilo brzo«, zaključi Kirsten nakon što sam vrlo brzo prekinula. »Što
je rekla?«
»Da je još uvijek na poslu, ali da može svratiti nakon što završi. Tako, oko
devet, pola deset.«
»To znači da u ovom trenutku negdje lebdi u šefovom uredu i hvali se time
kako je sredila ekskluzivni intervju«, kaže Kirsten, a njezin cerek mi odaje da joj
se ipak svidjela ideja. Da je bilo po njenom, bilo bi dovoljno nazvati Maju i održati
joj lekciju, a znam i da bi ona to vrlo rado preuzela na sebe. Da bi joj baš dobro
došlo, kao prikladan ventil pod pritiskom posljednjih dana i cijele situacije. Ali
nisam htjela Maji dati priliku da samo prekine razgovor. Da se izvuče iz te stvari
jednim pritiskom tipke. Ne nakon što je otišla tako daleko i pod lažnim izgovorom
čak ušla u moj stan. Ne nakon što ionako nemam više mjesto na ovom svijetu, a
ona je prodrla u posljednjih nekoliko četvornih metara koji su mi donekle davali
osjećaj zaštite i kontrole. To je sigurno i Kirsten razumjela.
»Vjerojatno«, kažem i uzvratim joj cerekom, iako mi uopće nije do toga.
»A sada...«
A sada.
Duboko udahnem.

Hannah

Djed je u podrumu. Želi potražiti stare fotoalbume.

On i baka još su se jednom posvađali. Uopće im nije smetalo što ja stojim
pokraj i slušam. Djed je bio ljut jer je baka pospremila fotoalbume u podrum. On
misli da slikama moje mame kao djeteta nije mjesto u kojekakvim odbačenim
kutijama, a pogotovo ne u podrumu, jer je podrum malo vlažan i može uništiti
slike. Baka mu je nato rekla da bi mu bilo bolje da obavi svoje pozive, kako joj je
i obećao.
»Nazvat ću Marka kasnije«, zabrundao je djed i nestao u podrumu.
Baka je u praonici.
Objasnila mi je da tuđu odjeću uvijek prvo treba oprati, prije nego što se može
nositi, i da odmah želi oprati stvari iz kutije s doniranim stvarima, kako bih možda
već sutra nešto od toga mogla obući. Htjela je uzeti i moju haljinu, ali ja sam je
čvrsto držala. Prvo je čudno pogledala, pa sam joj već htjela reći da haljina nije
tuđa i da je zato ne treba ni prati, ali onda je ionako rekla »No dobro, možeš je
isprobati, a oprat ćemo je onda kasnije«. Sigurno zato što nije htjela dodatnu svađu
s djedom. On sad već zna da bi u krajnjem slučaju i sestra Ruth mogla biti moja
baka, stoga se baka Karin mora sabrati i lijepo ponašati. A mislim da i ona to sluti,
jer je bilo dovoljno da jednom kratko poviknem kad je i gospođicu Tinky htjela
povesti u praonicu. »Životinja je sasvim raščerupana i prljava...« Ali nije
nastavila; moj lavlji glas spasio je gospođicu Tinky. Doduše, mislim da je baka
malo u pravu, ali gospođica Tinky je preslaba za stroj za pranje rublja. Dakle,
morala sam zaštititi gospođicu Tinky i biti tu za nju. Kao što je gospođica Tinky
bila tu za mene toliko puta i preuzela na sebe kaznu kad bi mi kod kuće nešto palo
na pod ili kad bi nešto prevrnula ili kad bi se dogodila neka druga glupost. Jednom
je za mene i cijelu noć sjedila pred vratima kolibe.
Djed je u podrumu, baka je u praonici, a ja sam u maminoj sobi. Vrata su malo
odškrinuta, onako kako mi je rekao djed.
Ja sam se već presvukla i lijepo izgledam. Vrtim se pred ogledalom na vratima
ormara. Iza mene, na maminom krevetu, leži gospođica Tinky. Kažem joj: »Vidi,
gospođice Tinky« i zavrtim se još jednom, posebno za nju, tako da mi se haljina
jako zavijori.
 Ali gospođica Tinky samo umorno klima glavom. Sjednem kraj nje i
podignem je u krilo.
»Tako smo uvijek sjedile kod kuće ispred peći na drva. Sjećaš li se, gospođice
Tinky?« Počeškam joj glavicu. Još je uvijek sasvim hladna i ukočena, ali to nije
nikakvo čudo. Možda je morala satima sjediti u kutiji pred vratima dok je baka
konačno nije unijela u kuću. »Jesi li vidjela lijepe zvijezde tamo gore?« Pokažem
joj na strop. »Mama ih je napravila za nas. Znala je da ćemo doći.« Zažmirim na
jedno oko i pruženim kažiprstom po zraku nacrtam nevidljive linije za Velika
kola. »Ako želiš, mogu ti ispričati priču, gospođice Tinky.«
Gospođica Tinky sasvim tiho mjaukne.
»Lijepo, pažljivo slušaj. Treba uvijek pažljivo slušati. Ne slušati je
nepristojno. Ali ti to već znaš, zar ne, gospođice Tinky? Dakle: Bile jednom dvije
zvijezde. Jedna velika, jarkocrvena i jedna mala, čije je svjetlo bilo malo zagasito.
I bile su najbolje prijateljice. Danju su spavale da se odmore, no čim bi pala noć,
zajedno su ludovale na nebu. Mala se zvijezda divila svojoj lijepoj, velikoj crvenoj
prijateljici pa se i sama jako se trudila zračiti što ljepšim svjetlom. Jedne večeri,
dan se prvo zaogrnuo u sivo, a noć si je još uzela vremena, strašan je udarac
prenuo malenu zvijezdu iz sna. Vrlo prestrašena gledala je oko sebe, ali razlog za
zaglušujući zvuk nije nalazila. Pokraj nje čula je svoju veliku crvenu prijateljicu
kako mirnim glasom govori: »Sve je u redu, mala moja zvijezdo. Ne boj se i
odspavaj još malo. Obećavam ti da ću noćas osobito jako blistati, samo za tebe«.
I upravo je tako bilo: Te je noći velika prijateljica sjajila jače nego ikad prije,
jače nego sve druge zvijezde u cijeloj cjelcatoj galaksiji, a mala ju je zvijezda još
više voljela i još više joj se divila. No onda se jedne noći mala zvijezda probudila
i shvatila da je njezina prijateljica nestala. Mala se zvijezda panično osvrtala oko
sebe, ali njezine prijateljice nije bilo nigdje. Malu je zvijezdu uhvatio velik strah,
i još veći kad je primijetila da je okružuje strašna magla. Počela je užasno plakati
jer joj je nedostajala njezina prijateljica i osjećala se jako usamljeno. Ostale su
zvijezde, naime, bile predaleko da bi se s njima mogla sprijateljiti, a ionako joj
nitko ne bi mogao zamijeniti njezinu voljenu, veliku crvenu prijateljicu. Uto u
magli odjednom odjekne glas, koji je zvučao kao glas njezine prijateljice: Bilo mi
je vrijeme, mala zvijezdo. Potrošila sam svu svoju snagu, sad sam ugašena.
»Ali to nije moguće!« viknula je mala zvijezda. »Upravo si posljednjih noći
tako divno blistala, kao nikada prije!«
»Da«, rekao je glas. »Tako je to sa smrti. Kad mi zvijezde potrošimo svoje
gorivo, postajemo veliki crveni divovi i sjajimo posebno lijepo. Zatim dođe do
eksplozije i mi se rasprsnemo.«
Mala se zvijezda prepala užasnih riječi.
»Onda se ja radije želim odmah rasprsnuti«, rekla je prkosnim lavljim glasom.
»Na licu mjesta! Želim radije biti mrtva, nego do kraja života sama i bez tebe.«
»Ali ti uopće nisi sama«, rekao je glas njezine prijateljice. »Pa pogledaj ovu
maglu što te okružuje. To je moj duh, a iz njega će se roditi mnoge nove zvijezde.
Bit ćeš im potrebna, kao njihova velika prijateljica koja ih štiti i koja im je uzor.«
 »Ali kako da to budem?« pitala je s nevjericom mala zvijezda. »Pa ja sam i
sama malena i svjetlo mi je slabo. Kako da budem velika prijateljica i uzor?«
»Hej, pogledaj oko sebe! Nove zvijezde u magli su tek sićušna zrnca prašine.
Kako li im ti već sad moraš izgledati veliko i sjajno?«
Glas je bio u pravu, mislila je mala zvijezda. Nove zvijezde bile su čak i manje
od zrnca prašine, toliko male da ih ona još nije ni primijetila.
»Ja sam sad velika prijateljica«, ponavljala je dirnuto i osvrtala se u magli,
koja ju je u isti mah i plašila i nagovješćivala nešto čudesno. »I bit ću dobra velika
prijateljica«, obećala je mala zvijezda i sjajila kao nikad prije – osnažena svojom
novom odgovornošću i sigurnošću da je duh njezine najbolje prijateljice zauvijek
okružuje. Odgovornost inače znači da se moramo pobrinuti činiti ono što je
ispravno, ako nisi znala, gospođice Tinky.« Nasmiješim se i kažem: »Kraj.«
Sestra Ruth je vjerojatno mislila da ne znam tu priču. Ali ja je odavno znam, od
mame, i bez Boga. Kad u njoj nema Boga, mnogo je bolja.
Povučem noge na krevet i zakotrljam se s gospođicom Tinky u naručju u malu
kuglicu.
»Ne boj se«, šapnem joj na uho. »Neće još dugo trajati.«

Jasmin

Već je gotovo sedam. Otvorim tek kad je kucanje postalo stalno i kad sam
prepoznala »Chamov« glas, koji je vikao kroz vrata: »Gospođo Grass, ovdje
glavni policijski inspektor Frank Giesner.«
Doveo je sa sobom policajca koji me prošli tjedan, zajedno s majkom, dopratio
kući. Pozovem ih da uđu.
»Dobar dan, gospodine Giesner«, kaže Kirsten, koja je upravo izašla iz
kupaonice, i pruži ruku prvo »Chamu« pa drugom policajcu.
»Cham« pozdravi Kirsten, a meni se zahvali što sam ga nazvala i bila spremna
još danas ga primiti. Ja se ispričam što mu jučer nisam stajala na raspolaganju, i
zahvalna sam mu što ne spominje pred Kirsten da me kroz dan nekoliko puta
pokušao dobiti na mobitel. I to je, konačno, jedan od razloga zašto sam se danas
prisilila naći s njim. Pretpostavljala sam da bi, da sam ga nastavila ignorirati, bilo
samo pitanje vremena kad bi se nenajavljen pojavio na vratima. Kao što je moglo
biti samo pitanje vremena, kad će me Kirsten uloviti na mobitelu, kako mu
odbijam pozive. Pogotovo nakon što sam prethodno telefonirala s Majom,
vjerojatno ne bi mogla shvatiti kako sam, s jedne strane, tako odlučna u namjeri
da namamim Maju u stan kako bi je stavila na njeno mjesto, dok i dalje bježim od
toga da pomognem istrazi u rješavanju slučaja. Na kraju krajeva, slučaj sam ja,
slučaj smo nas dvije, Lena. Voljela bih da se radi samo o tebi. Želim pomoći da
pronađeš svoj mir. Pomoći, pronaći te. Znam da se pouzdaješ u mene i iz toga
pokušavam crpiti snagu. Mislim na tvoj smijeh, tvoju fotografiju, lakoću tog
spontanog trenutka u kojem si bila sretna i nisi ni slutila, kroz što ćemo obje morati
proći.
 »Sjednimo«, predloži Kirsten i krene u dnevni boravak. Kad je »Cham« pošao
za njom, u prolazu sam primijetila tanki, zeleni fascikl koji je držao ispod lijeve
ruke. Sigurno je u njemu papir s rezultatom rekonstrukcije lica.
»Vidjet ćeš, to će ići jako brzo«, bodrila me Kirsten, za onaj posljednji
komadić hrabrosti, onu mrvicu koja mi je još nedostajala da se prisilim odabrati
»Chamov« broj. »To je čista formalnost. Pogledat ćeš tu sliku i identificirati
čovjeka. Sasvim jednostavno: da, to je on. I gotovo. Više od toga stvarno ne trebaš
reći. Ti si to lice podnosila četiri mjeseca, Jassy. I izdržala si. Tih par sekundi koje
sada Giesner treba za svoje spise, također ćeš izdržati.« Htjela sam joj vjerovati,
no vjerojatno nisam djelovala osobito uvjereno pa je još dodala: »Vjeruj mi, nakon
toga ćeš se osjećati bolje. To je prvi korak za nas, da nastavimo dalje.« Od svega
sam najjasnije čula za nas.
»Ovo vam zasigurno nije lako, gospođo Grass«, rekao je »Cham« sjedajući na
kauč pokraj Kirsten. Fascikl je odložio na stolić ispred kauča. Pokušavam se ne
obazirati na to kako odmjerava moju nenjegovanost, onu istu umrljanu majicu i
trenirku razvučenu na koljenima koje sam nosila i na sastanku s doktoricom
Hamstedt i koje na najbolji način potvrđuju da se od mene u ovom trenutku ne
može zahtijevati baš previše napora. »Ali nadam se da razumijete da vas toga
nažalost ne možemo poštedjeti.«
»Sve u redu.« Suspregnem bolni zvuk pri sjedanju na naslonjač. »Obavimo to,
dakle«, kažem gledajući u Kirsten, koja mi ohrabrujuće kimne. I »Cham« kimne,
zatim izvuče papir iz fascikla i pruži mi ga. Duboko uzdahnem i izdahnem, dišem
o svoj rastući puls, moje srce koje pumpa i pritišće, širi snagu svojih udaraca, dok
je ne više ne osjećam samo u prsima nego u cijelom tijelu. A onda uzmem papir
u ruke i proučavam lice, njegove crte, u isti mah začuđena i prestrašena.
Kažiprstom pratim linije. Njegova slika zabljesne u mojoj glavi, poklapa se na
gotovo jeziv način s otiskom na A4 papiru, otisak se miješa s plastičnom
stvarnošću, komadići sjećanja odjekuju kao pucnjevi kroz moju glavu, istrgnuta
sam odavde. Vrtlog me usisava, uvlači u sebe, stisnem oči, a kad ih otvorim, opet
sam u šumi.
Nesreća. Preda mnom praskaju jarke boje. Bol. Ležim na tvrdom i hladnom.
Netko se nagne nad mene. Njegov glas: »Kvragu, jeste li ozlijeđeni? Čujete li
me?«
Jedva trepnem, u očima mi je krv. Njegovo lice neprekidno se muti.
»Čujete li me? Pozvat ću hitnu pomoć, OK? Sve će biti dobro.«
Želim kimnuti, ne mogu. Vjeđe mi titraju.
»Morate ostati budni, dobro? Hej? Čujete li me?«
»Gospođo Grass?« upita udaljeni glas iz jedne druge stvarnosti. »Chamov
glas.«
»Dajte joj još trenutak«, zahtijeva drugi glas, Kirstenin.
Svjetla automobila me zasljepljuju, od boli sam kao pijana. Muškarac, vozač
automobila, kleči iznad mene. Kroz maglu vidim kako poseže u džep na jakni.
»Pozvat ću pomoć, čujete li? Kola hitne pomoći odmah će doći.« Na sekundu se
opustim. Ako sad umrem, umrijet ću na slobodi. A ovaj čovjek me spasio. I ja mu
se klanjam, licu mog spasitelja...
»Je li to on, gospođo Grass?«
Ali onda odjednom čujem još nešto. Neki zvuk, poput šištanja koje para zrak.
Znam tu vrstu zvuka. I sama sam ga čula, maloprije, sama sam ga izazvala kad
sam zamahnula snježnom kuglom i zavitlala je kroz zrak. I poznat mi je zvuk koji
slijedi. Zvuči kao kad baciš lubenicu o pod – bam! Tako se čuje kad nekome
razbiješ lubanju. Prestravljeno žmirkam. U prvom trenutku vozač još kleči nada
mnom, pri sljedećem treptaju sruši se na tlo. Njegovo lice sad je tik uz moje, tako
blizu da bih morala osjetiti njegov dah na koži. Ne osjećam ništa, on ne diše. Oči
su mu razrogačene i ukočene. Želim vrištati, ne mogu. Ne ovdje i u ovom
trenutku. Negdje drugdje već da. Mojim dnevnim boravkom odjekne vrisak i
raskomada slike. Sklupčam se na naslonjaču, trzam se kao da imam epileptični
napad, sve se grči. Kirsten skoči s kauča. Uzme me u naručje, ja se koprcam i
mlataram oko sebe, lice mi je vrelo i vlažno, koža mi gori.
»Jassy! Sve je dobro, na sigurnom si. Kod kuće si, ja sam s tobom. Čuješ li,
Jassy?«
»Prepoznajete li ga, gospođo Grass?«
Da, prepoznajem ga. I vrištim – od straha. I plačem – za svojim spasiteljem. I
koprcam se – da odagnam značenje. I Kirsten me zagrli jače.
»Pustite je sad, gospodine Giesner! Zar ne vidite da joj nije dobro?«
Nije ti dobro. Potrebna ti je pomoć.
Natrag. Trčim. Preko travom obraslog komadića polja koje omeđuje kolibu, u
susjednu šumu. Grane mi grebu kožu, u tami jedva vidim. Onda odjednom, iza
mene. Pucketa li nešto?
»Je li to muškarac koji vas je oteo, gospođo Grass?«
Mogla bih se bila zakleti da sam namirisala varivo.
Mogla bih se bila zakleti da sam ga jednom udarila.
Njegovo lice, komadići, crveno, sve crveno.
Soba bez kvake. Radi vaše sigurnosti, gospođo Grass.
»Diši, Jassy, samo mirno. Ja sam tu, sve je dobro. Pokušaj disati.«
To je čista formalnost. Pogledat ćeš tu sliku i identificirati čovjeka. Sasvim
jednostavno: da, to je on. I gotovo. Više od toga stvarno ne trebaš reći.
»Ja sam s tobom, Jassy. Ne boj se. Prošlo je.«
Žmirkam. Osjećam otkucaje Kirstenina srca, koji su snažni i pouzdani.
Njezine ruke, koje me čvrsto drže. Njezina toplina. A onda čujem svoj glas koji
kaže: »Da, to je on.«

Matthias

Hannah leži u svom krevetu i spava. Izgleda poput anđela, kao moja Lenica.
Smeta mi samo pogled na staru plišanu životinju iz donacije čitatelja Dnevnog
lista koju drži u naručju, kao i isprana haljina koju ima na sebi. Danas nismo
uspjeli otići u kupnju, ali sutra namjeravam otići s Hannom u grad, odjenuti joj
novu odjeću i kupiti novu igračku. Dobro, možda ipak bez Hanne, da izbjegnem
opću senzaciju u trgovačkom centru. No morao bih se moći pouzdati u to da će
Karin sve imati pod kontrolom, ako ih ostavim na sat, dva same kod kuće.
Oprezno prostrem prekrivač po Hanninu sitnom tijelu i šapnem: »Laku noć, zlato
moje.«
Bacim posljednji pogled na malog usnulog anđela, zatim pritvorim vrata.
Karin je otišla kod prijateljice s tečaja joge u susjedni Gilching, vjerojatno da joj
se potuži na mene.
Upravo sam silazio niz stube, kad me zvonjava mobitela koja dopire iz
dnevnog boravka sjeti da možda i ima razloga za nezadovoljstvo. Zaboravio sam
nazvati Marka. Požurim preko posljednjih stepenica da prodorna zvonjava ne
probudi Hannu.
Gerd Brühling, ured stoji na ekranu.
»Halo?« kratko se javim. To je zasad i posljednje što sam uspio reći, jer Gerd
odmah otvori paljbu. Ima tu dasaka u glavi, silaženja s pameti, također nisam ni
pri zdravoj pameti, ktomu sam i stari, glupi magarac, niškoristi pa čak i opasan.
Razumijem riječi, ali ne i u čemu je Gerdov problem.
»Dio u kojem me besramno vrijeđaš smo, dakle, riješili«, iskoristim pauzu za
hvatanje zraka, koju je tek sad ubacio u svoju tiradu. »Hoćeš li mi sad ljubazno
reći i o čemu se zapravo radi?«
»Izbrbljao si se novinama o našem poslu!« zastenje Gerd koji je od uvreda
primjetno ostao bez daha. Mogu ga zamisliti kako sjedi za svojim radnim stolom,
s trbušinom koja mu se napinje ispod pogrešno zakopčane košulje, i debelom,
zajapurenom tintarom. »Članak koji je danas izašao u Bavarskom dnevnom listu!«
»I?«
»Ti!« zareži Gerd otegnuto prije nego što počne citirati iz današnjeg izdanja.
»Budući da bezuspješna suradnja čak dviju policijskih uprava, u zagradi: Cham i
München, gotovo tri tjedna nakon spektakularnog bijega žrtve otmice Jasmin G.
i dalje mirno tapka u mraku, smatramo da je naša obaveza, kao prosvjetiteljskog
i odgovornog medija, upozoriti javnost na to da već postoji fotorobot koji bi
mogao pomoći u identifikaciji osumnjičenog počinitelja. Policija međutim ovu
vijest uskraćuje javnosti, jer se, kako se čini, pribojava velike količine posla koja
bi mogla nastati kad bi se stanovništvo uključilo u otkrivanje identiteta dosad
nepoznatog čovjeka. Jedan anonimni svjedok prisjetio se u pozivu našoj redakciji
izjave koju je, na tu temu, pred njim navodno izgovorio jedan od istražnih
policijskih službenika: »Doći će do poplave informacija i stajati nas mnogo
vremena dok se kroz to ne probijemo.« Zbog toga se u ovom trenutku odustalo od
toga da se uključi stanovništvo – iako bi to moglo usporiti razrješenje slučaja,
koji se smatra najspektakularnijim u posljednjem desetljeću, u odnosu na žrtve i
njihove obitelji.
Do ovog trenutka nepoznati muškarac kojeg je Jasmin G. usmrtila tijekom
svog bijega navodno je također povezan sa slučajem minhenske partijanerice
Lene Beck, nestale u siječnju 2004., u zagradi: u to vrijeme 23, zatvorena zagrada.
Mi, Bavarski dnevni list, osuđujemo odluku policijskih uprava da uskraćuju
stanovništvu važne informacije, koje bi, uz vašu pomoć, dragi čitatelji i čitateljice,
konačno mogle voditi i do pronalaska Lene Beck... Možeš li uopće zamisliti što
se ovdje događa? Sad nam telefoni ne zvone bez prestanka zato što su neki frikovi
navodno prepoznali tipa, nego zato da se požale na nas! I to traje cijeli dan! Misliš
da nemam pametnija posla? Zar ne bi trebao tražiti tvoju kćer? Nije li to ono što
želiš od mene? Umjesto toga moram rješavati ovakva sranja! Pogledaj na sat!
Vidiš li koliko je sati? A ja sam još uvijek u uredu i odgovaram na besmislene
pozive!«
»Netko mora nešto i raditi...«, zakriještim, ali Gerd očito nije završio.
»Radimo sve, Matthias! Radimo sve da pronađemo Lenu! Ali to nam neće
uspjeti ako nam budeš bojkotirao istragu, tako da huškaš na nas taj petparački list,
a s njim i cijelu zemlju!«
»Što da ti ja sad kažem, Gerd? Da mi je žao što za promjenu moraš odraditi
malo prekovremenih sati? Ne, nije mi žao! Krajnje je vrijeme da se malo ubrzate!
Sad, dakle, morate ispuniti očekivanja kako stanovništvo na kraju ne bi
nepovratno izgubilo vjeru u vas i u cjelokupni sustav!«
»Čuj, je li tebi uopće još stalo do kćeri ili samo do nekog usranog principa?«
»Što si ti dopuštaš?« urlam u slušalicu. »Nisi li odavno već trebao doći ovamo
i pokazati Karin fotorobot, kako je Giesner najavio? Nisi li jutros najkasnije u
osam sati trebao stajati na našem kućnom pragu kako bi« – prezirno frknem –
»ispitao najbližu okolinu! Gdje si bio, ha? Ako navodno tako ozbiljno shvaćaš
istragu? Što da je Karin prepoznala čovjeka? Već bismo odavno znali gdje da
tražimo Lenu!«
Gerd rokće.
»Molim te, reci mi još samo jedno, Matthias. Da se odmah psihički pripremim:
Jesi li toj usranoj redakciji već prenio i da je Mark Sutthoff bio kod nas na DNK
testu?«
»On je bio... što?« Srušim se na jedan od dva naša dvosjeda u dnevnom
boravku, slučajno baš na ono mjesto na kojem je u srijedu navečer sjedio Mark
Sutthoff i pio čaj koji mu je servirala moja žena.
»Onda dobro«, s olakšanjem uzdahne Gerd i želi se pozdraviti.
»Gerd, ne, čekaj, ostani na liniji! Oprosti što sam se Rogneru požalio na vas.
Ali moraš mi reći zašto ste testirali Markov DNA!«
»Kako da ne«, hladno se nasmije Gerd.
»Ne, Gerd, stvarno! Kunem se životom svoje unuke, neću nikome ni zucnuti!«
Gerd ne kaže ništa, na trenutak se čuje samo tihi šum u telefonskoj slušalici.
»Već sam ionako odavno požalio što sam opet vjerovao tom Rogneru.
Zahvalio mi je tako da mi je natovario hordu reportera za vrat, kad sam stigao s
Hannom kući iz centra za traume.«
Gerd i dalje ne govori ništa, linija šumi.
 »Molim te«, pokušavam i dalje. »Mark nas je prije dva dana iznenadio
posjetom. Rekao nam je da ste ga molili za pomoć, ali ne i da mora predati DNK
uzorak.«
»Tja, molili je relativno«, kaže Gerd, a onda nakon još jedne kraće pauze:
»Mathhias, zakuni se. Nikome ni riječi.«
»Da! Mislim, ne«, brzo potvrdim. »Ni riječi, obećajem. Sad konačno reci.«
Gerd po stoti put udahne, i na nekoliko sekundi ozbiljno sam se pobojao da
ovaj put neće pokleknuti, jer moj kredibilitet nakon objave tog članka vjerojatno
doživljava postojanim otprilike kao i tiskarsko crnilo na novinskom papiru koje
takneš vlažnim prstima, znojnima od bijesa. Da, istina je. Stvarno nisam imao
pametnija posla, nego neposredno nakon razgovora s Giesnerom pred centrom za
traume zvati redakciju Bavarskog dnevnog lista i iskaliti bijes zbog manjkavog
policijskog posla na Rognerovoj asistentici. Ali jednostavno se previše toga
izjalovilo. U četrnaest godina tijekom kojih je Lenu trebalo nepokolebljivo tražiti,
a osobito sada, kad dijelovi zagonetke stoje izloženi na stolu. Samo izgleda da si
nitko ne želi dati truda da ih posloži, a ja to naprosto ne mogu prihvatiti. Kako je
moguće imati i počinitelja i mjesto zločina, a ipak ne pronaći žrtvu? Kako je
moguće da se najvažniju svjedokinju, a ta gospođa Grass to jest, ne ispituje tako
da konačno kaže što zna? Zašto vozačev bijeg još uvijek nije razjašnjen i zašto se
u potrazi za Lenom nije prekopao cijeli taj bijedni radijus oko kolibe? Trebali su
prekopati cijelu tu vražju šumu! Zaista sam već očekivao da će me Gerd ovog
puta odbiti. Da je nešto naučio od svog tvrdoglavog kolege Giesnera koji mi nije
dopustio ni da, uz tobože srčani udar na pomolu, fotografiram fotorobot za svoju
ženu. Iako to, priznajem, ne bi puno promijenilo. Ovako ili onako stupio bih u
kontakt s redakcijom novina. Jedino što bih im u tom slučaju poslao fotorobot,
umjesto da gunđam na telefon. U današnjem bi ga izdanju objavili, i možda bi se
već pojavile neke dragocjene informacije od pučanstva. Na moju sreću Gerd ipak
nije tvrdoglavi Giesner. Na moju sreću Gerd je još uvijek Gerd, moj nekadašnji
najbolji prijatelj, moj kompić za ribolov, krsni kum moje kćeri. I pred svim tim
sad i on opet poklekne i kaže: »Dobro. Kao što ti je već poznato, u okviru istrage
obvezni smo utvrditi srodnost, čak i ako slučaj izgleda jasno. Kao što smo morali
dokazati rodbinski odnos između Lene i djece. Ali sada je došlo do
nepodudarnosti.«
Prsa mi se grče, nerazborita misao. Hannah ipak nije moja unuka. Sve ovo bila
je velika greška. Osvijestim da odmahujem glavom. Nemoguće je, bez brige,
Hannah je tvoja unuka. Izgleda kao tvoja Lenica.
»Ovako stoje stvari, Matthias.«
Izleda kao tvoja Lenica.
»Ne možemo utvrditi rodbinski odnos između leša u kolibi i djece.«
Srce mi se s olakšanjem vrati natrag prema želucu. Naravno da je Hannah
moja unuka, sve je u redu.
»To znači...«
»To znači da mrtvac iz kolibe nije biološki otac djece. Dokazano je da je to
isključeno.«
 »Mark Sutthoff«, zastenjem u telefon, ne poimajući još sasvim značenje
svega.
»Kolega Giesner došao je na ideju da testiramo gospodina Sutthoffa, jer je
Lena do pred sam nestanak povremeno bila s njim. U konkretnom trenutku
nestanka službeno su bili u prekidu, ali ako se sjećaš, analiza SMS-ova u njezinu
mobitelu tada je bila pokazala da su opet u kontaktu i da su htjeli pokušati
ponovno, čim se Mark vrati s putovanja u Francusku.«
»Dalje«, kažem škrgućući zubima.
»Pa, jednostavno smo računali unatrag! Nemamo točne datume rođenja djece,
nego se moramo osloniti na njihove izjave i procjene zaduženih liječnika. Ako
Hannah uistinu ima trinaest godina, a Lena je nestala prije trinaest godina i devet
mjeseci, onda postoje samo dvije mogućnosti. Ili je neposredno nakon otmice
zatrudnjela, a Hannah je, dakle, bila prerano rođena. Ili je u trenutku otmice Lena
već bila trudna.«
»S Markom Sutthoffom«, kažem i stavim ruku pred usta.
»Da«, kaže Gerd, ali pritom ne zvuči osobito uvjerljivo. »Samo DNK leša ne
odgovara ni Jonathanu, a on je otprilike dvije godine mlađi od Hanne.«
»Da, i? Odgovara li Markov DNA?«
»To još ne znamo. Laboratorij će rezultate dostaviti najkasnije u ponedjeljak.«
»Dovraga, Gerd! Ako je Mark otac, onda...« Riječi mi ponestaju, dok se
značenje sliježe, pada sve dublje i zatrpava me, teško poput tone, tako da jedva
još mogu disati.
Mili Bože, imao sam ga. Stvarno sam ga imao.
Moje ruke na njegovu ovratniku. Njegova leđa pritisnuta uza zid. Njegovo lice
crveno poput raka.
Gdje je, svinjo jedna?
Imao sam ga u trenutku kad je Lena još sigurno bila živa.
»Da«, jedino je što odvrati Gerd.
»Ali tko je onda taj muškarac iz kolibe?«
»Bi mogao biti, Matthias, OK? Tko bi mogao biti muškarac iz kolibe? Dok ne
dobijemo rezultate laboratorija, sve je samo teorija, shvaćaš? Dok još nemamo
rezultate, Mark Sutthoff je svjedok koji nam ljubazno pomaže da isključimo neke
mogućnosti. A da ti budem iskren, osobno ne vjerujem da će rezultat laboratorija
biti pozitivan. On je jako volio Lenu i zapravo je prilično drag tip, zar ne? Čak me
zamolio i za adresu Jasmin Grass jer bi joj volio poslati želje za brzo ozdravljenje.
Narav no, nisam mu smio dati adresu, ali i sama molba govori o tome kakav je
čovjek.«
»Ali kad...«
»Ako«, ispravi me Gerd. »Onda bi mrtvac iz kolibe bio pogrešan čovjek. Ili bi
bilo više počinitelja...«
»Od kojih je jedan Mark Sutthoff.« Iznad moje obrve opet počne ono
neizdrživo pulsiranje koje sam već osjetio kad nas je Mark Sutthoff prekjučer
posjetio.
»Uskoro ćemo saznati. Ali...« Gerd zastane.
 »Ali?«
»Slušaj, Matthias. Daj mi sad Karin na telefon.«
»Ne mogu. Kod prijateljice je.«
»OK, onda je nazovi, dobro? Reci joj da dođe kući. Ne želim da si sada sam i
da u afektu učiniš nešto što će nam svima opet otežati. Zakleo si mi se životom
svoje unuke...«
Gerd me nastavlja uvjeravati – nikakve gluposti, pričekati, reći Karin da se
vrati. Ja zurim pred sebe, njegove riječi prolaze kraj mene. Iako sjedim leđima
okrenut predvorju, osjetim je. Sjenu, krajičkom oka, koja je u ovom trenutku
šmugnula prema ulaznim vratima.

Jasmin

Dio mene začahurio se, šćućuren je u uskoj, crnoj prostoriji s debelim,

neprobojnim zidovima, dok drugi i dalje sjedi u mojem dnevnom boravku, s
Giesnerom i Kirsten kojima sam upravo slagala. Giesnerov dokument ne
prikazuje mog otmičara, nego vozača automobila koji je sudjelovao u nesreći. I
polako, sasvim polako značenje kapa u moju svijest, kap po kap.
»Postoji još nešto o čemu bih volio popričati s vama, gospođo Grass«, kaže
»Cham« i škljocne kemijskom olovkom. Upravo je, uz prisutnost drugog
policajca kao svjedoka, zabilježio da sam nedvojbeno identificirala svog
otmičara.
Svog otmičara koji nije mrtav. Shvaćam da je zaista bilo onako kako sam
mislila kad su me doveli u bolnicu. Samo sam ga jednom pogodila, ne više puta,
kako misli policija, i ne tako snažno da se na njemu razbila snježna kugla. Samo
jedan, neučinkoviti put.
»Trenutak«, umiješa se Kirsten. »Uz dužno poštovanje prema vašem radu,
gospodine Giesner. Ali mislim da je Jassy odradila svoj dio za danas. Mislim da
bi se sad prvo trebala odmoriti.«
Snježna se kugla razbila tek kad sam je, nakon udarca, pustila na pod.
Hajde, djeco, krenite! Krenite!
»U redu je, Kirsten.«
»Jesi li sigurna, Jassy?«
Sad jesam. Nisam umislila pucketanje u gustišu, dok sam trčala šumom.
Slijedio me, ubio vozača automobila i polegao ga u kolibu, umjesto sebe. Upravo
je tako moralo biti. Onda mu je raskomadao lice do neprepoznatljivosti, dok smo
se Hannah i ja vozile u bolnicu.
»Da, sigurna sam.«
Iznova zatreperi onaj neobičan osjećaj koji sam imala već u kolima hitne
pomoći, kad sam čula Hannin glas. Hannah, kojoj tamo naprosto nije bilo mjesto.
I pitala sam se, zašto. Zašto je dopustio da me hitna pomoć odveze? Zašto nije
ubio i mene, baš kao i vozača? U njegovim sam to očima, nakon napada na njega
i bijega, sigurno zaslužila.
 »U redu, gospođo Grass.«
Ali ne, nije me odvukao natrag u kolibu ili u šumu i ondje pustio da crknem.
Dapače, čak je i Hannu poslao sa mnom.
»Samo recite ako trebate odmor.«
Odsutno kimnem.
Zašto? Zašto jednostavno nije uzeo djecu i pobjegao? Sigurno mu je bilo jasno
da će policija sad početi istraživati, bez obzira na to hoću li ja podleći ozljedama
ili se izvući i dati iskaz. Moralo mu je biti jasno da će policija pronaći kolibu, i
bilo mu je jasno, naravno, inače ne bi vozača automobila postavio u nju, na svoje
mjesto. Dakle, zašto? Zašto?
»OK, fino. Nastavimo onda, gospođo Grass. Uskoro smo gotovi.« Mislim da
se »Cham« smiješi, ali ne mogu mu uzvratiti smiješkom, lice mi je kao
umrtvljeno. »Govori li vam nešto ime Sara?«

Znači, već je postojala Sara. Treće dijete, koje je tvoj muž oduvijek priželjkivao.
Ti si mu ga odavno bila rodila, Lena. Pretpostavlja se da je mrtvo. Htio je
nadomjestiti i svoje treće, mrtvo dijete kao i tebe. Onom dijelu mene koji se
šćućurio u crnoj, uskoj prostoriji zatitraju misli. Drugi, koji sjedi uz »Chama« i
Kirsten, potpuno je prazan, još samo ljuštura, poput nekog tupavca koji me
zamjenjuje, nečujno odgovara na pitanja, nije sposoban izgovoriti to. Naravno da
znam zašto. To sad i nije tako teško. Tvoj muž je živ. Tvoj muž me ostavio na
životu. Tvoj muž ima plan. »Cham« počne govoriti o najnovijim rezultatima DNK
testa, koji u osnovi neosporno potvrđuju da imaju pogrešnog čovjeka. Samo im to
nije jasno, i ne može im biti jasno, jer ja i dalje šutim. »Cham« čak možda misli
da je u laboratoriju došlo do zabune, nekih nečistoća, koje su dovele do pogrešnog
rezultata. Njegove riječi pretvaraju se u mrmljanje koje me omata, i sa svakom
sekundom sve više stišće. Počnem plitko disati, plitko i sve pliće. Kao da spoznaju
koja je tako jeziva mogu odagnati dahtanjem. Na trenutak mi uspije. No onda opet
navre vrućina, nemilosrdna vrućina koja prži, gušim se.
Moraš reći. Otvori usta. Policija ti može pomoći.
Nitko neće doći i pomoći ti. Sad imaš samo nas.
Zauvijek i uvijek i uvijek.
Tvoj muž je živ. Tvoj muž me ostavio na životu. Tvoj muž ima plan. I on će
doći po mene. U tom trenutku tupavac se sruši u nesvijest na naslonjaču.
Tata! Mama opet ima napad!

Matthias

Sjena koja je šmugnula našim predvorjem.

Kao u usporenoj snimci okrenem glavu, no onda čujem kako su se vrata
zalupila. Mobitel mi isklizne iz ruku, tupo sleti na tepih u dnevnom boravku.
Skočim s kauča. Moji koraci, koji bi trebali biti brzi, teški su. Značenje. Moje
srce. Ruka mi hvata kvaku. Naglo otvorim ulazna vrata. Vani je već mrak, samo
ulične svjetiljke bacaju pojedinačne, žute otočiće svjetla na crni asfalt. Pogledam
uokolo. Još je vidim. Hannu, koja na otprilike tristo metara udaljenosti ulazi u
automobil. I veliku, crnu priliku koja za njom zatvara suvozačeva vrata. Kao
skamenjen promatram kako muškarac zaobilazi vozilo i žuri na vozačko mjesto.
»Hannah«, jedva čujno zakriještim.
Pali se motor. Automobil kreće. Sad vozi. Odvozi se. Tek tad izađem iz stanja
šoka, sjurim se niz stube, kroz otvorena vratašca vrta na cestu i zaurlam: »Mark!
Ne!«
Ali od Marka i Hanne ostala su još samo dva mala crvena stražnja svjetla u
tami.

Jasmin

Premračno je. Otkad su me otpustili iz bolnice uvijek negdje mora gorjeti svjetlo.
Kirsten to zna. Sve što je mračno, smočnica je u kolibi, bolan je osjećaj ruku
pruženih ustranu i zglobova zavezanih za odvodnu cijev, zastrašujuća je crna sfera
u kojoj moje misli ne nalaze oslonac, strah je i čekanje da se on vrati i ubije me.
Žmirkam, i dalje crno. Ubrzano vraćam film, pokušavam shvatiti što se dogodilo.
»Cham« je bio ovdje. Pokazao mi je sliku rekonstrukcije lica. Lagala sam,
identificirala pogrešnog čovjeka. »Cham« je rekao da se DNK djece ne podudara
s DNK leša, pronađenog u kolibi. Pitao me mogu li si to objasniti. Sebi sam to
mogla objasniti, naravno. Ali njemu ne. Od prevelikog straha da će me smatrati
luđakinjom. Od prevelikog straha da bih, nakon svega što mi se dogodilo, zaista i
mogla to biti. I što će biti s Kirsten ako se pojavim sa još jednom dramatičnom
pričom? Koliko dugo je još mogu opterećivati? Vjerojatno sam se onesvijestila,
nešto u meni samo se zatvorilo i u kratkotrajnom gubitku svijesti pronašlo najlakši
put. Kao nekad, u kolibi. Koliko se samo puta prevrnuo strop, izdignuo pod, a
prostorija preokrenula, čim sam osjećala da mi je previše svega? S koliko sam
samo zahvalnosti svaki put skliznula u spasonosno crnilo, prepustila se svom,
kako ga je Hannah zvala, »napadu«.
Napipam jastuk pokraj sebe. Kirsten me vjerojatno stavila u krevet, nakon što
sam se srušila pred njom i »Chamom«. Dakle, već je do toga došlo, to mnogo
govori. Nitko nije došao na ideju da pozove liječnika ili čak hitnu pomoć. Jer
mene više ne treba uzimati ozbiljno. Jer ja nisam bolesna, u najgorem sam slučaju
histerična. Zamišljam kako me Kirsten, teško dašćući, podiže s poda dnevnog
boravka i uvjerava »Chama« da nema razloga za brigu. Ma to je samo uzrujanost,
pa ipak sam se dva dana bojala suočiti sa slikom svog otmičara. Osim toga
nedostaje mi sna i mira. Nije joj dobro. Odnedavno čak i mokri u krevet, znate? I
zamišljam »Chamovu« reakciju. Kako već vergla obavezni naputak o važnosti
redovitih posjeta psihoterapeutu, univerzalnom lijeku za nekoga u mojoj situaciji,
jasno.
 A ja to opet činim, zar ne? Apsurdna sam, u već otrcanom bijegu u svojoj
glavi, kad u ovom trenutku ozbiljno razmišljam o tome što bi drugi mogli misliti
o meni. Opet to činim, pokušavam potisnuti, zatvoriti oči pred onim što se ovdje
događa, ne primijetiti kako mi panika bubnja u prsima, panika od tame koja me
okružuje.
Još jednom trepnem, crnilo ostaje crnilo, bez obrisa, apsolutno crnilo. Pružim
ruku ustranu u potrazi za prekidačem svjetiljke na noćnom ormariću. Nađem ga,
stisnem. Škljocne, ali ostane crno. Iz grla mi izađe neki neobičan zvuk, ništa
snažno, glasno, prije nešto potisnuto, nakratko zaboravljeno disanje koje
pokušavam nadoknaditi. Sjednem. Pogledam u mjesto na koje bi kroz procjepe u
rebrenicama na prozoru moralo padati svjetlo ulične svjetiljke u sobu. Nema
svjetla, samo tama i moje srce koje nabija.
»Kirsten?« viknem i osluškujem u potrazi za odgovorom. Koji ne dolazi.
Osluškujem u potrazi za bilo kakvim zvukom. Kojeg nema. Tišina, tama i moje
srce koje nabija. Uto pomislim da sanjam – sigurna sam, sanjam. Pa ipak se ne
uspijevam smiriti. Snaći se u ovoj tami koja guši, potpunom gubitku orijentacije
koji me podsjeća na smočnicu. Na dan moje otmice. Opet legnem, sklopim oči,
udišem poznati miris doma, trag Kirstenina parfema, ostatak mirisa frezija na
jastuku. Mogu ga izdržati, ovaj san.
Ne mogu ga izdržati. Otvorim oči, opet nada, opet uzalud, sve crno. Ponovno
sjednem. Tražeći pipam prema rubu madraca, pužem, jednom rukom ispruženom,
preko poda prema vratima sobe. Oprezno ustanem, opet pipam, ovaj put prema
kvaki. Stisnem je. Zacvili, kao što uvijek cvili. Jednom, još jednom, još mnogo
puta u sve kraćim razmacima, dok ne shvatim da se vrata ne mogu otvoriti.
Zaključana sam. Posegnem pokraj dovratka, prema prekidaču stropnog svjetla.
Škljocne – ostane crno. Škljocne još jednom, ostane crno. Udaram šakom po
vratima, viknem: »Kirsten! Što je sad ovo? Pusti me van!« Udaram, vičem,
bespomoćno, san, ružan san. Zastaje mi dah, stenjem. A onda s drugog kraja sobe
začujem tihi smijeh. Njegov smijeh.
I pitanje.
»Kako si, Lena?«

Matthias

Vozi brže. Vozivozivozivozi.

Kazaljka na brzinomjeru treperi na 180. Stara krntija ne može više od toga.
Kamo ju je odveo?
Gerd! sine mi. Gerdove riječi, maloprije na telefon.
Zamolio me čak i za adresu Jasmin Grass jer bi joj volio poslati želje za brzo
ozdravljenje. Naravno, nisam mu smio dati adresu, ali i sama molba govori o
tome kakav je čovjek.
Čovjek koji je sigurno i bez Gerdove pomoći u stanju nabaviti adresu Jasmin
Grass. Svatko to može, to je samo nekoliko klikova na internetu. Stisnem oči kako
bih bolje vidio u daljinu. Ali autocesta je prazna i mračna. Nema stražnjih svjetala,
nigdje.
Što ako je vodi nekamo drugamo?
Izgubio sam dragocjeno vrijeme dok sam trčao natrag u kuću po ključ od
automobila. Izgubio sam godine dok su se vrata garaže podigla, i dodatne godine
dok sam natraške izlazio iz garaže na cestu. Gotovo četrnaest godina.
Ne mogu sustići Markovu prednost.
Nisam gubio vrijeme da uzmem jaknu ili obujem cipele. Stišćem papučicu u
papučama.
Trebao sam izgubiti vrijeme da uzmem mobitel, koji sad beskorisno leži na
tepihu u dnevnom boravku.
Bez mobitela. Bez mogućnosti da pozovem pomoć. Bez podrške.
Sam sam.
Imao sam ga.
Moje ruke na njegovom ovratniku. Njegova leđa pritisnuta uza zid. Njegovo
lice crveno poput raka.
Gdje je, svinjo jedna?
Pustio sam ga da ode.
U glavi čujem kako pripovijeda o dolini Marne, divan kraj, čarobna priroda,
lažljivac. Narugao nam se. Čak je priznao i da ima kćer. Hannu. Kako ga nisam
prozreo?
»Tata«, čuje se piskutavo sa stražnjeg sjedala. U retrovizoru vidim njezinu
svijetlu kosu i sjaj u očima, koji je u kontrastu s tamom u stražnjem dijelu. »Moraš
mi pomoći, tata.«
»Znam, zlato moje«, odgovorim joj s knedlom u grlu.
»Ovaj put mi stvarno moraš pomoći.«
»Da, Lenice, znam.« Dlanom obrišem oči, kad se kolnik ispred mene počeo
mutiti. »Dolazim i pomoći ću ti. Ovaj put neću te ostaviti na cjedilu, obećavam.«
»Ali moraš požuriti, tata.«
Kazaljka treperi na 200, stara krntija se trese.

Jasmin

»Gdje je Kirsten?« zastenjem.

»Neće doći«, kaže njegov glas. »Nitko neće doći.«
Udarim dlanom o vrata, urlam: »Kirsten!« i »Upomoć!«
»Prestani«, prosikće glas. »Ne želiš valjda da se susjedi zabrinu.«
Nastavljam udarati i bubnjati, urlam glasnije, povlačim i drmam kvaku, koja
cvili i cvili i cvili. U sljedećem trenutku tu je njegova ruka, koja prvo – jednako
dezorijentirano u crnilu bez obrisa kao i ja – nekoliko puta posegne sa strane, sve
dok konačno ne nađe cilj, na mojem nosu i na mojim ustima, snažno, presnažno,
ne mogu do daha. Njegovo tijelo pruža otpor iza mojih leđa, njegova ruka na mom
licu. Počnem se koprcati, udaram prema naprijed, u vrata, povuče me natrag,
padnem, udarim na tvrdo, bacio me na pod. Zaplačem, od straha i boli i
bespomoćnosti.
»Molim te otvori vrata.«
Tišina.
»Molim te upali svjetlo.«
Negdje u tami glas kaže: »To nažalost nije tako jednostavno, Lena. Izvadio
sam osigurače.«
Puzim natraške, dok ne osjetim zid za leđima. Oprezno se podignem, jednom
se rukom držeći za zid; zašuška papir, jedan od članaka koji sam objesila. Drugu
ruku pružim, u prazno. Gdje je on?
»Kako si to napravio? Tko ti je pomogao sve to urediti?«
»Pomogao? Meni?« Nasmije se, dolazi zdesna. »Nitko, Lena. Ja sam Bog, ne
trebam ničiju pomoć.« Koraci koji se polako približavaju, šapat: »Ja mogu čak i
ustati iz mrtvih.«
Vučem se uza zid, dalje od njega, pod mojim pokretima šušte isprintatni
novinski članci.
»Ne kažem da me nisi svojski pogodila snježnom kuglom, ako te to tješi. Imao
sam potres mozga i zbog toga čak bio na bolovanju.« Ja se tresem, on se smije.
»Ali gledajmo pozitivno na to. Tako sam barem imao malo vremena da pripremim
sve što slijedi.«
»Ubio si vozača automobila«, zastenjem u mrak.
»A ti? Ti si skoro mene ubila. Pa i nisi baš bolja od mene, zar ne? Ali da budem
iskren, čudi me da tek sad sve shvaćaš. Smatrao sam te pametnijom, stvarno.«
»Hanna...« šapnem. Moje noge su slabe, saberi se, dalje, uza zid, još samo
nekoliko koraka. »Poslao si Hannu za mnom.«
»Ne, zapravo je sama krenula za tobom. I imale ste čak značajnu prednost. A
osim toga, od udarca u glavu nažalost nisam bio u optimalnom stanju da vas
stignem. No onda si srećom izletjela pred automobil.« U tami nakratko zavlada
tišina, onda ga čujem kako se smijulji. »Ali vidim da ti očekuješ rasplet. Kao u
filmu, zar ne? Tamo bi događaji nakon nesreće na ovom mjestu bili prikazani
retrospektivno, kroz oči zlikovca. Pokazali bi kako svojoj zamjeni komada lice,
pakira ono najnužnije, naređuje sinu da čeka i prebriše sve površine, dok on
odvozi automobil preko češke granice i skriva ga. Kako se samodopadno pritom
ceri, jer zna da ga odavno više neće biti tamo kad ga policija pronađe.« Opet se
nasmije, zdesna, preblizu, udarim rukom, ne pogodim ništa. »Ali nešto tome
slično možeš i sama smisliti. Nemam više baš puno vremena, dušo.«
»Jer zlikovac je sada došao sve okončati i ubiti glavnu junakinju.«
»Glavnu junakinju?« Točno preda mnom. Ukočim se. Njegov dah na mom
licu. »Jako samopouzdano, to mi se sviđa. Vjerovala ili ne, uvijek sam volio kad
si se opirala. Ali ne, ne boj se. Odavno sam te mogao ubiti da sam htio. Već na
mjestu nesreće. I što misliš, zašto sam pozvao hitnu pomoć? Preživjela si jer sam
ja to htio.«
 Posegnem udesno, zgrabim remen rebrenica, povučem jednom snažno. Uzak
otvor, možda širine dlana, a na svjetlu ulične svjetiljke njegov smiješak.
»Ili bolje rečeno: jer je tvoja kćer tako htjela.«

Hannah

Tata je rekao da nešto nacrtam. Da mi ne bude dosadno dok on budi mamu.

Posebno za mene ponio je crtaći blok i voštane boje u metalnoj kutiji, sasvim
nove. Još su uvijek vrlo duge, duže od mog kažiprsta, i postoje čak tri različite
nijanse crvene, karmin, cinober i bordo. Dao mi je i jednu energetsku pločicu, još
prije, u autu, i prvi put sam joj se baš jako razveselila. Čak toliko jako da mi je
skoro bila malo finija nego inače. Ali i bila sam gladna. Kod djeda i bake jela sam
stalno samo kruh s maslacem. Tata me također pohvalio što sam sve tako dobro
zapamtila. Zapravo i puno bolje nego što se nadao. Nevjerojatno, rekao je. Volim
kad me hvale, mislim da sada stvarno mogu biti ponosna na sebe. S druge strane
pitam se je li tata ponekad sumnjao u mene, jer »nevjerojatno« ne znači samo
»dojmljivo«, nego i »neočekivano«, A to bi bilo pogrešno, pa ipak je sve ovo ipak
bila moja ideja. On prvo nije mogao imati nikakvu ideju, dok je nakon mamine
velike gluposti ležao na podu kao mrtav i cijeli tepih zakrvario. Mama je otvorila
vrata kolibe i svojim lavljim glasom rekla: »Hajde, djeco, krenite! Krenite!« ali
Jonathan i ja smo još razmišljali. »Dođite! Moramo odavde!« Jonathan je pao na
koljena, pokraj tate, na potpuno krvav tepih. Mama je istrčala.
Rekla sam Jonathanu da se moramo podijeliti. S jedne strane, tepih je bio
prljav i trebalo ga je počistiti. Čistoća je važna. S druge strane mama nam je rekla
da pođemo s njom, a treba uvijek činiti ono što kažu odrasli.
»Vidi, što je učinila, Hannah«, zavijao je Jonathan usred mog mozganja.
Nisam znala je li time mislio na tatu koji je još uvijek nepomično ležao na podu,
ili na svoju razbijenu snježnu kuglu, čiju je krhotinu držao u ruci.
»Daj mi to!« Uzela sam mu krhotinu i stavila je u džep haljine, da se ne
ozlijedi. Oštri predmeti mogu biti jako opasni, a na tepihu je već dovoljno mrlja.
Onda sam mu rekla da sam razmislila. On neka očisti tepih, a ja ću poći za
mamom.
Iako sam bila jako brza, sustigla sam je tek nakon velikog udarca. Ležala je
zatvorenih očiju nasred ceste, a iznad nje je klečao neki nepoznati čovjek. Čula
sam ga kako razgovara s njom.
Odjednom je nešto zapucketalo iza mene. To je bio tata koji je sa strane na
glavi imao crvenu mrlju. I nosio je naš žarač. Stavio je kažiprst pred svoja
napućena usta i napravio: »Š!« Onda me uhvatio za rame i šapnuo mi kroz lijevak
tajni na uho: »Sjedni ovdje i zatvori oči, Hannah.«
Sad sam, dakle, sjedila zatvorenih očiju u gustišu, točno onako kako mi je tata
rekao. Samo ponekad sam kriomice trepnula. Trepnula sam nakon bam!, i
trepnula sam kad je kraj mene šuštalo i pucketalo, a tata nepoznatog čovjeka
polegao u gustiš. Ali onda sam opet otvorila oči. Nisam htjela propustiti što će se
dogoditi s mamom.
Tata ju je uhvatio ispod pazuha, glava joj je bila nakrivljena i klimava, a noge
su joj se vukle po asfaltu, dok ju je tata vukao također prema gustišu. Tad sam
skočila iz svog zaklona i lavljim glasom rekla: »Kola hitne pomoći!«
Tata se prepao, umalo je ispustio mamu.
»Ovaj čovjek je rekao da će pozvati kola hitne pomoći. Ali kola hitne pomoći
neće je pronaći, ako je odvedeš!«
»Hannah.«
Tata je ponovno polegao mamu na cestu i prišao mi. Čučnuo je ispred mene i
pomilovao mi lice. Njegovo je bilo posve mokro, krvave crvene staze protezale
su se od njegova čela do ispod brade i već mu obojala ovratnik košulje.
»Dušo, ne znaš o čemu govoriš.«
»Znam!« rekao je moj lavlji glas. »Kola hitne pomoći su motorno vozilo
posebno opremljeno za spašavanje u hitnom slučaju i koriste se kako bi se
ozlijeđenim ili bolesnim osobama pružila prva pomoć i kako bi ih se prevezlo u
bolnicu, kraj.«
»Da, Hannah, to je točno, ali...«
»A bolnica je zgrada u kojoj se uz liječničku pomoć liječe bolesti ili ozljede!«
»To sve nije tako jednostavno, dušo...«
»Kola hitne pomoći moraju doći!«
»Hannah, ali pogledaj što je učinila.« Mislio je na krvave crvene staze na licu
i stvar sa snježnom kuglom.
»Ali to je bila samo glupa zabuna. Molim te, tata.« Treba uvijek reći molim i
hvala.
Sad je tata trčao amo-tamo, trljao čelo i tako razmazivao crvene krvave staze
po cijelom licu. »Što se mene tiče«, odjednom je rekao, »neka je odvedu u
bolnicu.«
Nepoznati čovjek imao je mobitel u džepu jakne. Mobitel je bežični
radiotelefon, koji funkcionira gotovo svugdje. »Sad ću pozvati hitnu pomoć, ali
onda moramo brzo natrag u kolibu spakirati naše stvari.«
Ali ja nisam htjela pakirati svoje stvari. A pogotovo nisam htjela otići, kako je
tata rekao. Objasnila sam mu da je to besmisleno, ako će u bolnici mama ozdraviti,
jer nemamo ama baš ništa od zdrave mame ako smo daleko. Gotovo sam već
pomislila da je tata mali glupan, ako do sad još nije shvatio da sam htjela da
zadržimo mamu. A ni ja sama nisam mogla misliti, da ću upravo ovu mamu htjeti
zadržati. Kad je došla k nama, brinula sam se da će opet biti samo jedna od onih
s kojima ionako nije funkcioniralo. Izgledala je, doduše, stvarno baš kao mama,
jer je imala ožiljak, dugu, plavu kosu i jako bijelo lice. Tata se baš potrudio s
njom, jer čovjek se treba uvijek truditi, pogotovo za svoju djecu. Možda je tata
nakon nekog vremena jednostavno bio i malo iznerviran, jer smo mu Jonathan i
ja stalno ponavljali da želimo novu mamu, da više ne budemo tako usamljeni kad
je on na poslu. Biti malo iznerviran ne znači biti stvarno ljut i vikati i dijeliti kazne,
ali s druge strane nije baš ugodno kad nitko više s tobom ne razgovara. Osim toga,
odavno smo već bili zaslužili novu mamu. Bili smo jako dobri, Jonathan i ja.
Uvijek smo uredno pisali domaće zadaće, a ja sam mislila ozbiljno kad sam se
zaklela da sam naučila nešto iz onoga sa Sarom. No kad je tata to konačno uvidio
i nova mama došla i ležala na našem kauču, nije uopće izgledala sretno što je
odabrana. A djeca su najveći dar koji čovjek može dobiti i zato treba biti zahvalan.
To je valjda shvatila tek onoga dana kad se pokvario cirkulacijski uređaj, a mi se
zbog toga skoro ugušili. Ali nema veze, barem je shvatila. Nekim ljudima treba
duže, što ih ne čini nužno lošim ljudima, u najgorem slučaju samo malim
glupanima. Oni malo sporije uče, kao na primjer Jonathan, koji je tek s četiri
godine naučio pristojno čitati.
»Dobro«, rekao je tata, kad je na kraju ipak shvatio. »Ali onda trebam tvoju
pomoć. Koncentriraj se, Hannah. Hoćeš li moći? Moći ćeš, zar ne? Pa ti si već
velika djevojčica. Slušaj me, dakle, pozorno...«
Skinuo je nepoznatom čovjeku jaknu i prebacio mi je preko ramena, da se ne
smrznem u hladnoj noći. Čovjek se ne može dobro koncentrirati, ako mu je
hladno. A onda smo se dogovorili što moram učiniti, i ja sam stvarno dala sve od
sbe, što nije uvijek bilo lako. Na kraju krajeva ne smije se lagati. Ali ne može se
ni onako kao Jonathan, da baš ništa ne kažeš, inače ljudi misle ili da si jako
bolestan, i daju ti tablete, ili da nešto skrivaš, postanu nepovjerljivi i na kraju još
i pokvare cijeli plan. Iako sam znala da sam sve dobro napravila, ponekad sam se
brinula da se tata možda predomislio. Onda sam opet mislila da je bez mog znanja
promijenio plan i u njega uputio djeda, jer je on odjednom stalno počeo govoriti
o tome kako me vodi kući. Ali nažalost bila sam u krivu i sve mi se pomiješalo.
Nisam više bila sigurna je li ono stvarno noćas bio tata u vrtu bake i djeda i bacio
kamenčić u prozor mamine stare sobe. To je mogao biti i netko od onih ljudi koji
su od mog dolaska ujutro stajali vani sa svojim fotoaparatima, »motali se«, kako
je rekla baka. Ali već sljedećeg dana, danas, došao je paket s mojom haljinom i
gospođicom Tinky i onda sam znala da je sada stvarno došlo vrijeme. Konačno
ćemo opet biti obitelj i dobiti novi dom. Tata je rekao da nas mama već čeka. No
čini se da se ipak umorila od toga, od čekanja, mislim, i morala je kratko leći. To
je u redu, jer se čovjek uvijek mora dovoljno odmoriti prije nečeg posebnog. Tata
me, dakle, doveo u kuhinju maminog stana, uzeo svijeću s prozorske daske i
upalio je, kako bih imala dovoljno svjetla za crtanje dok on budi mamu. Rekao je
da prvo mora izvaditi osigurače za električno svjetlo, kako ne bi imala problema
sa svjetlošću kad se probudi. Problem s mrežnicom nam je, naime, u obitelji. Sada
je nažalost jako mračno u kuhinji, a u ostatku stana čak posve crno. Bilo bi bolje
da je mama jednostavno koristila blaže žarulje za svoje svjetiljke. Ali svjetlo
svijeće barem je toliko jako da mogu razlikovati tri crvene nijanse u mojoj kutiji
za boje. Konačno, upravo crtam ženu koja leži na podu kuhinje, a za to mi očito
treba karmin crvena. Nije točno da je ta boja krv ušenaca. To je zapravo kiselina
koju oni proizvode, a koja odbija neprijatelje. Da bi se dobila boja, ušenci se suše
i kuhaju uz dodatak sumporne kiseline. Ali to je još uvijek najbolja boja koju
možeš iskoristiti, ako želiš nacrtati svježu krv. Za stariju krv može i bordo, a za
sasvim staru najbolja je smeđa boja.
 Jasmin

Neki neobičan, cementu sličan sloj jeze i ganuća presvuče mi lice i učini ga
krutim.
On to primijeti.
»Nakon svega što si učinila, djeca te i dalje vole.«
Kimnem. Shvatim. Krhotina koju mi je Hannah dala u bolnici. Koja, sad mi je
jasno, nije mišljena kao prijetnja, nego kao utjeha. Njezin zalog da je sve jako
dobro zapamtila. Sve što je tata tražio od nje, to je mislila.
»Zašto nisi samo odveo djecu? Zašto si ih izložio ovom svijetu koji nisu
sposobni razumjeti?«
Mislim na Hannu, zombi djevojčicu, čiji smiješak nitko ne razumije. Na
užasne priče koje pišu u novinama, na istinu i laži. Na secirajuće poglede kojima
su djeca izložena. Još dva tragična prizora. I navru mi suze. Od stida, sažaljenja,
od svih osjećaja koji u ovom trenutku izbijaju na površinu. Plačem zbog nas svih.
On pruži ruku prema mome licu, palcem mi pobriše suzu. Izdržim.
»Znam da to nije bilo idealno. Ali netko se u međuvremenu morao brinuti o
njima, zar ne? Ja imam život izvan kolibe. Kako bih najednom mogao objasniti
dvoje djece? Osim toga trebalo mi je vremena da pripremim sve što slijedi. Da
predam otkaz i otkažem stan. Da nam pronađem novi dom. Kako bi to izgledalo
da sam nestao s danas na sutra? Što bi ljudi mislili?«
Pokušavam zamisliti kako živi svoj drugi život, kao dio normalnog društva,
kao čovjek koji, po ničemu upadljiv, u drogeriji kupuje šarenu čašu za pranje zubi.
I ne uspijevam, još uvijek.
»A sada? Što ćemo sada? Uzeti djecu i nestati?«
»Hannah je već tu. Moramo samo još Jonathana pokupiti.«
»A kako ćemo to izvesti?«
»Vjerojatno nisi čula ništa o plemenitoj donatorskoj akciji Bavarskog dnevnog
lista. Čitatelji su donirali dvije velike kutije s odjećom, knjigama i igračkama.
Jedna od njih je išla na dječju psihijatriju. Jonathan će prepoznati svoje najdraže
hlače i crvenu majicu. Znat će da dolazimo.«
»Pa ne možeš samo tako ušetati na psihijatriju i uzeti dijete.«
»Nisam ni kod Beckovih morao ušetati. Hannah je izašla.«
»Hannah«, zastenjem. »Gdje je? Želim je vidjeti.«
On nakrivi glavu, njegov pogled.
»Molim te«, kažem, kad mi se učinilo da je zvučalo kao zahtjev. Treba uvijek
govoriti molim i hvala. »Molim te, odvedi me k mojoj kćeri.«
Još jedan trenutak u kojem samo zuri u mene, promatra me, nakrivljene glave,
tim pogledom. Onda prasne u smijeh, koji je samo jeziv, smijeh koji mi je od
njega poznat. U sljedećoj sekundi posegnuo je pokraj mene, uhvatio remen
rebrenica, začuje se tresak i u sobi je opet crno, apsolutno crno. Uhvati me za ruku
i baci u unutrašnjost sobe, usred tog crnila.
 »Kakva si ti jadnica«, sikće njegov glas. »Praviš se kao da se odjednom
zanimaš za djecu.« Koraci, čujem polagane korake koji prelaze sobom, a onda
nešto metalno, bačeno na pod. Ključ.«
»Ali zapravo ti se živo jebe za njih.« Skliznem na koljena, paničnim, malim
pokretima prepipavam pod. »Dopustila si da novine pišu one laži. Dopustila si da
o Hanni pišu da ima urođenu tjelesnu manu. Mogla si dati intervju da ispraviš te
stvari. Mogla si se barem požaliti u redakciju.«
Ključ, imam ga. Puzim dalje, ključ čvrsto držim u ruci.
»Seksualno zlostavljanje, već samo taj izraz u vezi s djecom! Već sama
spekulacija! Nisam ih nikad ni taknuo! To vrlo dobro znaš! Nikad to ne bih
učinio!«
Njegov glas koji grmi nada mnom, njegovi koraci, koji kao da dolaze iz svih
smjerova. Stignem do zida, ne znam kojeg.
»Kakva si ti to majka koja dopušta da se takvo što piše? Kakva si ti to majka
koja se ne bori za vlastitu djecu? Nisi ih čak ni posjetila dosad!«
Ormar, napipala sam ormar. Sad znam gdje sam. I kamo moram.
»Nikakva!« grmi njegov glas.
Vrata, ključanica. Guram ključ unutra, sklizne, padne na pod.
»Žena koja svega toga zapravo uopće nije vrijedna!«
Dok mi razum djelomično hvata što se ovdje zbiva – vađenje osigurača, krug
koji se sada zatvara, opet sam se probudila prepuštena njemu i tami, kao onda u
smočnici kolibe, crna soba kao upozorenje, kao demonstracija njegove apsolutne
moći, koja ga još uvijek čini Bogom, koja mu još uvijek dopušta da odlučuje o
mom životu, o danu i noći, čak i ovdje, u mom vlastitom stanu, u stvarnom svijetu,
slobodi koja može biti samo privid, dokle god je on tu, Bog – uspijevam dohvatiti
ključ i pokušam drugi put. Uđe, okrenem ga, stisnem kvaku koja cvili, vrata –
otvorena, posrćem pri izlasku u mračni hodnik, pritisnem vrata iza sebe i oduprem
se leđima o njih, dok sad izvana pokušavam ugurati ključ u bravu. Otpor, koji s
druge strane vuče vrata, ključ, koji opet pada na pod. Ostavljam ga – svejedno,
van, van iz stana, na spasonosno stubište. Skoro sam stigla do ulaznih vrata, samo
još nekoliko koraka – kadli iza leđa čujem glas koji kaže: »Jesi li stvarno sigurna
da želiš otići bez svoje djevojke?«

Matthias

Stara krntija tandrka po kolniku pred kućom Jasmin Grass. Jednom rukom već
otvaram vrata, drugom gasim motor. Izletim iz automobila i otrčim prema ulaznim
vratima. Iza njih je upravo nestala starija žena koja prestrašeno cijukne kad iza
nje uletim u stubište i sa sljedećim korakom se gotovo spotaknem o kovčeg koji
je odložila na pod, točno iza vrata.
»Zovite policiju«, zaurlam na nju uhvativši je za ramena. Žena drhti. »Čujete
li? Morate smjesta obavijestiti policiju!«
 Pustim je i tutnjeći se penjem stubama. Jasmin Grass stanuje na trećem ili
četvrtom katu, to sam odavno proučio na portafonu.
A ako si se prevario?
Ako je nije doveo ovamo?
Onda sam ga opet pustio da zbriše.
Potisnem svaku sumnju, umjesto toga koncentriram se na stube.
Na trećem katu nema zvona s imenom Jasmin Grass, moram dalje, još jedan
kat više. Znoj mi se cijedi u ovratnik, moje godine, ukočeno tijelo vrišti pod
naporom. Stignem na četvrti kat. Prve dvije pločice s imenom koje provjerim
pokažu se pogrešnima. Zatim sam pronašao pravi stan i na sekundu se potpuno
skamenio. Vrata. Odškrinuta su. Hannah, odmah pomislim.
»Molim te, nemoj više zatvarati vrata«, zamolio sam je, tek danas prijepodne,
nakon što se zaključala u Leninoj staroj sobi. »Najbolje da ih uvijek ostaviš
odškrinutima, tako da znam da je sve u redu s tobom.« Hannah, dobro, milo dijete,
koje uvijek učini ono što mu se kaže. Jednom duboko udahnem i izdahnem, zatim
oprezno gurnem vrata i ušuljam se u stan.
Hodnik je mračan, ali iz jedne sobe ipak ugledam svjetlo. I čujem prigušene
glasove. Nastavim se šuljati, cijeli ja pulsiram. Ovaj put ću uhvatiti Marka. Bol
što ključa u mom prsnom košu kaže da bi to moglo biti posljednje što ću učiniti,
ali to me ne brine. Ovaj put, Lenice, neću te ostaviti na cjedilu. Pri posljednjim
koracima pokušavam se držati što bliže zidu, kako ne bih bacao upozoravajuće
sjene koje bi Marka mogle pripremiti na moju prisutnost. Glasovi su sada jasniji.
»Još uvijek možemo biti obitelj.« To je sigurno Jasmin Grass.
Netko otegnuto uzdahne, muškarac, Mark.
Nakon toga nakratko zavlada tišina. Zatim, bez upozorenja, toliko naglo da su
mi se od straha skoro noge odsjekle, stolica zastruže po podu, nešto tresne, oštar
vrisak miješa se sa zvukom lomljave; i ja iskočim iz svog zaklona, spreman da
konačno dokrajčim Marka.

Jasmin

Ovo je kraj, to nam je svima jasno.

Moja kuhinja, naša kuhinja, nekoć mjesto smijeha, druženja, srce našeg doma,
postala je prostorija boli, sfera puna gnjeva i straha i očaja i tuge. Nema više
izlaza, ne onog koji je Bog imao u planu kad je noćas banuo u moj stan da me
odvede. Ovaj trenutak kao da je istrgnut iz normalnog protoka vremena, u ovoj
prostoriji svijet stoji.
Još prije koji trenutak sve se strahovito brzo izmjenjivalo.
On, koji me vukao preko mračnog hodnika, u kuhinju u kojoj je za stolom
sjedila Hannah, pod svjetlom svijeće, i crtala. Crtala je mrtvu prirodu – Kirsten,
tihu i izvinutu i nepomičnu na kuhinjskim pločicama. S kariranom kuhinjskom
krpom u ustima i krvavog lica. Krv joj je tekla od sljepoočica preko zatvorenih
očnih kapaka. Možda je bila mrtva ili u nesvijesti. To se ponekad na prvi pogled
ne može razlikovati, od danas to znam iz iskustva.
Hannah, koja je za svoje pojmove zvučala veselo kad me pozdravila s »Bok,
mama«. Ja, ukočena u okviru kuhinjskih vrata, sve na meni drhti, trese se, kao na
najvećoj hladnoći; hladnoći koja mi ne da disati, koja me ščepala i sad me trese.
»Sjedni«, rekao je, prije nego što je nestao iza ugla. Čula sam ga u hodniku
kod kutije s osiguračima, čula sam da je nekoliko puta škljocnulo, kad je vraćao
male poluge u njihov prvotni položaj, jednu po jednu.
»Kirsten«, šapnula sam.
Kirsten nije reagirala.
»Rekao sam da sjedneš.« Ušao je u kuhinju, pohvalio Hannin crtež i upalio
svjetlo iznad štednjaka.
»Neću reći treći put.«
Nesigurno sam prišla stolu i sjela. S moje lijeve strane, na najviše pola metra
udaljenosti, ležala je Kirsten, izvinuta, nepomična, krvava.
»Tako, dobra cura«, smiješio se zadovoljno.
Pokušala sam izdržati njegov pogled, ne dopustiti stalku za noževe na radnoj
plohi iza njega da mi odvrati pažnju. Ne dopustiti da mi Kirsten odvrati pažnju,
čiji sam puls trebala provjeriti, koju sam trebala spasiti ili oplakivati. Sigurno mu
je ona otvorila vrata, posve bezazleno, dok sam ja ležala u krevetu i spavala. A on
ju je nokautirao.
»Nitko nije trebao biti ozlijeđen«, rekao je, kao da mi je pročitao misli.
»Znam. Ja sam kriva.«
»Upravo tako.«
»Nije strašno, mama«, rekla je Hannah i podigla pogled s crtaćeg bloka.
Vidjela sam onaj jedva primjetni luk njenih usana zavinut prema gore; smješkanje
na Hannin način. »Bila je to samo glupa zabuna.«
Šmrcnem.
»Da, Hannah, to je bilo.«
Tiho stenjanje, Kirsten.
»Vidiš.« I on ju je čuo. »Žilavo malo stvorenje, još je živa.«
»Molim te, pusti je na miru«, teškom mukom sam izustila. »Riječ je o nama.
Ja sam napravila grešku, puno grešaka.« Krajičkom oka primijetila sam pokret,
Kirsten koja je sad otprilike dužinu ruke bila udaljena od kuhinjskog praga.
Provrpoljila sam se na stolici, kako bih mu zaklonila pogled na nju.
»Jako sam vas razočarala. Žao mi je.«
»Je li?«
»Možda to mogu ispraviti. Još uvijek možemo biti obitelj.«
Ne znam točno kad je primijetio da Kirsten pokušava otpuzati iz kuhinje. Je li
taj njen kukavan pokušaj cijelo vrijeme promatrao i pritom se čak možda i
zabavljao. Je li samo čekao pravi trenutak, da njezini drhtavi prsti dotaknu prag
vrata. Ili mu je odjednom sinulo, ne zato što je primijetio Kirsten, nego zbog mog
očitog napora da dobijem na vremenu. Ni treptaj oka i poskočio je oko stola,
nasrnuo na Kirsten i za kosu je odvukao natrag u sredinu prostorije. Ni treptaj oka
i ja sam skočila sa svoje stolice, šakama udarala u njegova leđa, nogama u njegove
noge, vrištala. Ni treptaj oka i Kirsten je opet ležala na podu i hroptala. Ni treptaj
oka i ja sam ležala pokraj nje, samo me otresao, poput dosadnog insekta. Tek sam
tad uočila drugog muškarca, koji je istodobno pao na koljena u okviru vrata,
rukom stisnuo prsa, razrogačio oči, s licem poput bezbojnog voska na kojem su
oštro urezane, od straha izobličene crte lica. Njega nije napao, nije morao.
Muškarca je na pod oborila spoznaja. »Rogner?« zastenjao je.
Neki osjećaj zapljusnuo je prostoriju i zahvatio me poput golema, ledena vala.
Znala sam to ime, samo sam zaboravila odakle.
»Gospodine Beck«, rekao je Rogner samo, a onda: »No dobro.«
Ovo je kraj, to nam je svima jasno.
Vjerojatno i samom Rogneru koji je sad raskopčao gornji gumb na košulji,
kao da mu je ovratnik postao preuzak. Matthias Beck, Kirsten i ja sjedili smo
poredani uz lijevi zid prostorije, nemoćni, nepomični, slabi, svi troje. Rogner čak
nije imao ni oružje kojim bi nas držao mirnima. Nije mu trebalo. Matthiasu Becku
iznenada je pozlilo, pobojala sam se čak da je srce. Lice mu je i dalje bilo bijelo
poput krede i namrgođeno, desnu ruku stisnuo je u šaku i pritisnuo na lijevu stranu
prsa. Kirsten, koju je Rogner nokautirao, imala je ozljedu na glavi koja nije
prestajala krvariti. Na ranu sam joj pritiskala kuhinjsku krpu, kojom su joj
maloprije bila začepljena usta, dok joj je glava umorno ležala na mom ramenu. A
ja, razlog svega ovoga, razlog sve ove boli, nisam bila u stanju pobuniti se,
nasrnuti na njega, učiniti nešto, barem pokušati. Nakon što me Rogner prvo u
spavaćoj sobi, a zatim još jednom u kuhinji bacio na pod, moja su rebra tako
strašno i akutno boljela, kao neposredno nakon automobilske nesreće, svaki udah
i svaki izdah osjećala sam kao ubod nožem. I mrzila sam se zbog toga. Ja sam nas
trebala spasiti, barem da ispravim štetu, čak i po cijenu svog života.
Rogner hoda pred nama gore-dolje. Razmišlja, vidim na njemu. Razmišlja o
kraju. Morat će ubiti Matthiasa Becka i Kirsten, drugačije ne ide. Za sebe nisam
sigurna. Možda me još uvijek želi povesti, zbog Hanne. Trebala sam znati. Ne
mogu prestati misliti o tome da sam trebala znati. Da sam potratila dragocjeno
vrijeme sažalijevajući se i sumnjičeći djecu. Trebala sam znati, sve. Pa poznajem
ga.
»Slušaj«, pokušam iznova. »Idem s vama, dobro? Mogu biti tvoja žena i dobra
majka. Ali zato moraš pustiti Kirsten i gospodina Becka.«
Rogner se trgne i okrene. Ispusti neveseo, hladan smijeh,
»Ne sramoti se. Naravno da ćeš ići sa mnom, ako ja to budem htio.« Priđe mi
i pogleda me izravno u oči. »Pitanje je samo želim li ja to još uopće, Jasmin.«
Nekoliko puta snažno progutam, dok Rogner nastavlja svoj zadubljeni pohod
kroz kuhinju. Zdesna nalijevo pa natrag, i tako stalno, tigar u kavezu,
neuračunljiva, divlja zvijer. Uto mi pogled zapne za sat na mikrovalnoj pećnici.
Maja, proleti mi glavom. Maja, na koju sam sasvim zaboravila. Maja, koja bi
trebala doći poslije posla. Koja će doći, sasvim sigurno, jer ni ne sluti da je moj
poziv bio samo mamac u moj stan, kako bih joj održala lekciju. Ona sigurno misli
da joj se želim isplakati na ramenu, dati joj materijala za članak njezina života.
Već, doduše, kasni, spominjala je devet ili pola deset, a sad je već gotovo pola
jedanaest, ali nema veze, da, doći će, sasvim sigurno, jednostavno mora. Maja,
koja bi mogla biti naš spas. Od uzbuđenja počnem disati plitko. Morat ću zaurlati,
vrlo glasno zavrištati, čim je čujem na vratima. Jasno mi je da ću imati samo
nekoliko sekundi prije nego me on zatuče ili nekako drugačije ušutka, možda
pruži ruku ustranu, prema stalku za noževe, zgrabi, ubode. Ali to malo sekundi ću
iskoristiti. Uložit ću svu svoju snagu u taj krik upomoć i nadati se da će Maja
reagirati pravilno i istog trena nazvati policiju. Prenem se iz svojih misli, kad me
Rognerova ruka odjednom uhvati za bradu i skrene moj zureći pogled sa sata na
sebe.
»Žao mi je, Jasmin«, kaže i ceri se. »Ali ona neće doći.«
Pokušavam shvatiti smisao njegovih riječi, ne uspijeva mi. Iritirani izraz na
mom licu čini se da ga zabavlja. Pusti mi bradu i potapša me po glavi kao da sam
glupavo, malo štene.
»Znam da si se dogovorila s Majom. Ali nažalost, morat ceš se i dalje
zadovoljiti sa mnom.«
»Ne razumijem...«
»Ah, ne, razočarana si, što li? I opet sam te smatrao pametnijom. Ali ako te
tješi: ni Maja na početku nije razumjela. Pa ipak me smjela mijenjati dok sam bio
bolestan. Nastranu neki članci, koje uostalom jednako ne odobravam kao ni vi,
gospodine Beck, a koji su mi dok sam bio odsutan nekako nažalost promakli, ali
moram reći da je obavila uistinu dobar posao. Naravno, uz moje naputke. Prvo se
sprijateljila s tvojom susjedom. Ona stara... kako se ono zove? No dobro, nevažno.
Ona je bila vrlo razgovorljiva i odmah joj je ispričala da ti kuha, jer nemaš nikoga.
A kad je bilo sigurno da ide u posjet sinu, zabrinula se za tebe. Pa tko će ti sad
kuhati? Maja je to jasno objeručke preuzela na sebe.«
Bilo je to poput bujice hladne vode izravno u moje lice. Poslao je Maju na
mene. S udaljenosti je u svakom trenutku znao u kojem sam stanju. Rugao mi se.
»To znači...«
»Lars Rogner«, kaže vrlo službeno i ne bez tračka razočaranja. »Glavni
urednik Bavarskog dnevnog lista. Dakle stvarno moraš češće čitati novine,
Jasmin.« Iznova se naceri, i sad mi je jasno odakle mi je njegovo ime bilo poznato.
On je napisao mnoštvo članaka o tebi, Lena. Možda čak i većinu. Kakvo jezivo
zadovoljstvo mora da mu je to pričinjalo.
»U obranu Majine časti«, nastavi. »Cijelo je vrijeme mislila da je u pitanju
intervju. Njezina zadaća je bila malo se sprijateljiti s tobom, da stekne tvoje
povjerenje i drži te na oku. I bila je vrlo uzbuđena kad si je danas nazvala i
ponudila joj sastanak, slatki, mali miš. Na kraju je ipak morala shvatiti da je to
odsad šefova stvar.«
Zamišljam veliku uredsku prostoriju, s ljudima iza tankih, sivih pregradnih
zidova, koji uskomešano telefoniraju. Mogu čuti zvuk mnogih prstiju koji divlje
nabijaju po tipkovnicama. Vidim Maju u štirkanoj bijeloj bluzi s podignutom
kragnom, koju nosi na fotografiji na internetskoj stranici redakcije, i pritom mi je
nevjerojatno da smo Kirsten i ja trebale samo nastaviti klikati, i vrlo vjerojatno
bismo uskoro nabasale i na fotografiju Larsa Rognera. Obavijestile bismo policiju
i Rogner bi odavno u lisičinama sjedio u policijskoj postaji. A onda u svojem
zamišljanju vidim njega, kako se vuče hodnicima redakcije, u potrazi za nekim
koga bi mogao poslati na mene i kako mu izbor pada na Maju, jer je angažirana i
želi ostvariti karijeru, a povrh toga je možda i osjetljiva na njegov šarm. A ona ni
ne sluti da u tom trenutku ne gradi karijeru, nego postaje dio njegove igre. I bojim
se da se veseli, osjeća se počašćeno. On ju je odabrao.
»Jesi li je...?«
»Ah, molim te.« Rukom se brani. »Maja sjedi u uredu i radi prekovremeno.
Nažalost jučer nije bila jedina kod Beckovih, nakon što je Hannah otpuštena s
dječje psihijatrije. A kad već izgubiš ekskluzivnost priče, poslije si moraš barem
dati malo truda da se ipak izdvojiš iz konkurencije. Predložio sam joj da se poveže
s tvojim bivšim šefom u reklamnoj agenciji. Danas poslijepodne su se našli. Kako
sam čuo, dobila si otkaz tri tjedna prije nestanka, jer si se preko noći jednostavno
prestala pojavljivati na poslu. Rekao je da vjerojatno nisi mogla preboljeti prekid
s djevojkom. Ili možda stvari u tvojoj okolini već mnogo duže nisu bile u redu.
Nisi imala jednostavno djetinjstvo, je li točno? Nakon očeve smrti živjela si
nekoliko godina u domu, dok te majka nije opet dovela kući. Draga žena, inače,
tvoja majka. Draga i vrlo uzdrmana. Mora da si bila pravo – kako li je rekla? –
teško dijete.« Rogner cmokne s neodobravanjem, a ja nekoliko puta hropćući
pokušavam doći do daha. »Dobar odgoj vrlo je važan, ne? Nego, članak u svakom
slučaju izlazi u sutrašnjem izdanju, dakle Maja sigurno ima još posla. Recimo
dakle, da se ispričava.«
»Da sam ja vi, pobjegla bih glavom bez obzira«, začuje se Kirsten, trezveno.
Ma koliko ozlijeđena bila, još je uvijek jaka i prkosna, to nitko ne može
promijeniti. Čak ni gnjevni Bog. »Jer ako Maja zna da ste ovdje...«
On otresito odmahne rukom.
»Da i? Tko kaže da sam još večeras napravio intervju s Jasmin? Možda ću u
službenoj verziji tek sutra ujutro doći ovamo i pronaći nekoliko leševa. Imam
mnogo mogućnosti.«
»Ne ide on nikamo prije nego što mi kaže što je učinio mojoj kćeri«, zareži
Matthias Beck. To je prvo što je rekao otkad je prepoznao Rognera i nakon toga
klonulo potonuo uza zid. Tvoj otac, Lena. Teško mogu zamisliti kako mu ova
spoznaja para srce. Rogner ga citira u mnogim svojim člancima, sigurno je
neprekidno bio s njim u kontaktu, s otmičarom svoje kćeri, ni ne sluteći,
bezazleno, pun nade.
»Mir!« zagrmi Rogner, ali odmah se pribere.
Uzdišući izvuče stolicu i sjedne točno ispred nas, kao kakav jezivi general
ispred troje svojih zatočenika. Vreba. »Uvijek sam vas poštovao, gospodine Beck.
Krajnje sam vas poštovao. Čak bih rekao da sam vam se divio. Kako ste se, poput
lava, borili za Lenu i svoju obitelj. Niste uspjeli, naravno, a vaše su akcije često
bile naprosto slaboumne.« Nasmije se. »Ali nikad niste odustali. S koliko sam
užitka čitao vaše e-mailove, taj gnjev u njima, tu odlučnost. Stotinu prijetnji.
Nikad više nećete razgovarati sa mnom. A onda niste mogli drukčije. Stalno ste
mi se vraćali, s pritužbama, informacijama, upozorenjima, uvijek u nadi da ćete
nešto pokrenuti. Vi ste otac, gospodine Beck, pravi otac. Zapravo biste me vi
trebali razumjeti, zar ne? Pravi otac jednostavno ne može drukčije.«
»Vi ste izrod«, zastenje Beck i iznova se uhvati za prsa.
»A vi ste ovdje, gospodine Beck! Što to o vama govori? Vi vrlo dobro znate
da Lenu nećete vratiti. Ali ionako ste ju odavno zamijenili Hannom.« Roger
napravi salutirajući pozdrav. »Nismo mi tako jako različiti, gospodine Beck.«
»Recite mi što ste napravili s mojom kćeri, vi, monstrume!«
Na Rognerovom licu u tom se trenutku trzne polovični smiješak.
»Vi nemate pojma, gospodine Beck. Kći koju ste godinama branili nije
postojala. Imali smo aferu. Takva je bila vaša kći. Imala je aferu s oženjenim
muškarcem.« Smiješak mu postaje širi, provokativan. »Što kažete na to,
gospodine Beck?«
»To je laž!«
»Nije laž«, odvrati Rogner. »Istina je. Možete li je podnijeti, gospodine
Beck?« Nakrivi glavu hineći sućut. »Hoće li to bolesno srce izdržati?«
Krajičkom oka vidim kako Matthias Beck škrguće zubima.
»Da?« Rogner iskesi zube, zatim, se kao na pritisak gumba, njegovo lice
smrkne. Poznajem to lice. To je zadnje što vidiš prije nego što njegova šaka
sijevne, njegova noga neumoljivo zamahne i udari, prije nego što sve postane
crno. »Lažljivo, razmaženo derište, našopano tatinom lovom kao debela božična
guska. Neodgovorno, prevrtljvo, bez ikakvog poštovanja. To je bila kći zbog koje
ste onog čovjeka premlatili tako da je završio u bolnici i čije ste ocjene lažirali.«
Nagne glavu u drugu stranu, kako bi provjerio djeluju li njegove riječi. »Sjećate
li se još našeg prvog sastanka, gospodine Beck? Kako ste mi tada ponosno
predočili Lenine ocjene. Čista odlikašica! Moj ih je fotograf čak i snimio, a ja ni
najmanje nisam sumnjao u Lenina ostvarenja dok nisam napravio intervju s
njezinom studijskom mentoricom. Vaša kći imala je prosjek ocjena jedva dva. Ali
vi ste to znali, zar ne?« Rogner odmahne glavom smijuljeći se. »Od samog
početka lagali ste za svoju kćer. Zato sam naslutio da ćemo se nas dvojica sjajno
zabavljati jedan s drugim. I zabavljali smo se, nismo li, gospodine Beck? Ako
mene pitate, ja sam se svojski zabavio.«
»Dalje«, zareži Beck. »Želim znati. Sve.«
Rogner mrmlja. Promatra Becka. Čini se da razmišlja. Na trenutak se
ponadam. Pomolim za njegovu sljedeću reakciju. Tko želi pobjeći, nema vremena
za duge priče. Tko ima nešto izgubiti, neopisive stvari zadrži za sebe.
»Vaša odgovornost, gospodine Beck«, čujem mu glas i zatvorim oči.
Ovo je kraj.
»Upoznali smo se kad je Lena bila u drugom semestru. Vjerojatno je to bio
kratkotrajni nalet želje da stane na vlastite noge ili barem da pobjegne od napornih
komentara svoje majke, kad se prijavila za praksu u našoj redakciji. Slutio sam
već na razgovoru za posao da se u Leni ne krije novinarka. Nije postojao svijet
oko Lene Beck, Lena Beck je bila svijet. Barem je tako ona mislila. Ipak sam joj
dao priliku. Do sljedećeg tjedna trebala je predati probni članak na određenu
temu.« Nasmije se. »Naravno da nije. Kad sam je nazvao da provjerim, rekla je
da se predomislila i da se ipak želi koncentrirati na studij. Kakva užasna klinka,
pomislio sam. Pa ipak mi jednostavno nije izlazila iz glave. Ta lepršavost, poput
malene, nježne ptičice, ta nepromišljenost, koja me istodobno fascinirala i
odbijala.« Rogner iznova odmahne glavom, ovaj put zadubljen u sjećanje. »Jedno
je vodilo drugome. Samo, morali smo biti oprezni, ja sam ipak bio oženjen. Sa
Simone, dvanaest godina. Nikad joj nisam bio nevjeran. Obećao sam Simone svoj
život i mislio sam to ozbiljno. Dok nije došla Lena. Prvo smo se uvijek nalazili
samo na par sati, ali to nam ubrzo više nije bilo dovoljno. Pa smo počeli provoditi
vikende zajedno. Simone sam rekao da sam na poslovnom putu. Kao novinar,
čovjek puno putuje, nije bilo razloga da moja žena u to posumnja. Vodio sam
Lenu u kolibu, koja je već bila ondje dok sam još bio dijete. Ja potječem iz okolice
Chama. Koliba... Već sam se kao dijete igrao ondje. Pravio sam se da tamo živim.
Stvarno je prekrasno. Ti je nažalost nikad nisi vidjela po danu«, okrene se prema
meni s prizvukom male sjete koju mu nisam oduzela. »Koliba je potpuno obrasla,
to je jedno mjesto kao izvan vremena i prostora. Do nje se ne može doći
automobilom. Tako je barem bilo prije nego što su došli policajci i prokrčili
puteve koji ondje uopće nisu predviđeni. Prije toga trebalo je parkirati dobrih pola
kilometra dalje, u blizini planinarskog puta, a ostatak prijeći pješice kroz šumu.
U tome je za mene uvijek bilo nečeg iskonskog. Nečeg romantičnog čak, kad smo
Lena i ja hodali, držeći se za ruke, zajedno gazili našim stazama do tajnog,
začaranog mjesta, koje je pripadalo samo nama. Ovdje smo bili za sebe, sigurni i
daleko od svijeta. Koliba je u to vrijeme bila prilično oronula. Zajedno smo je
obnovili i namjestili.« Pogleda me. Naceri se. »Lena je odabrala tepih u dnevnom
boravku.«
Sama si gradila svoj zatvor, Lena.
Pogledam preko puta u Matthiasa Becka, kojem je na čelu izbila žila. Posve je
tih, zatravljen. No ja slutim da je samo pitanje vremena. Neće izdržati, ne još
dugo.
»Živio sam još samo za naše vikende u kolibi. Mislio sam da se i ona tako
osjeća.« Rogner grubo prođe rukama kroz svoju crnu kosu. Ondje, gdje je do
maločas bilo sve uredno, sada je raščupano, nakon što je iznenada spustio ruke.
»Ali varao sam se. Nakon nekog vremena počela je sve češće izmišljati izgovore
zašto se ne možemo naći. Te da nema vremena, mora učiti za ispite. Te mora na
neki rođendan. Otac, majka, baka, odjednom je stalno netko imao rođendan. Nije
se više javljala ni na mobitel koji sam kupio posebno za nju. Za nas dvoje, ta
nisam ni ja htio da Simone nešto otkrije.« Frknuo je, zvučao je u isti mah i prezirno
i bespomoćno. Osjećala sam kako se sve više unosi u svoje pripovijedanje, kako
pripovijedanje postaje doživljaj koji u ovom trenutku još jednom proživljava.
»Kime se ona smatra?« njegov glas odjekuje prostorijom. »Kime mene smatra?
Ja sam najbolji novinar u zemlji, znam kad mi netko laže. Ona laže. Pa je slijedim.
I u pravu sam. Opet se nalazi sa svojim bivšim dečkom. I to baš kad sam ženi
rekao za nas. Konačno sam joj rekao, baš kako je Lena htjela. Htjela je da se
odlučim. Pa sam rekao Simone da je napuštam. Da ću živjeti s Lenom.« Slama se.
U ovom trenutku nešto se događa, osjećam to. Odjednom izgleda beskrajno staro.
Možda umišljam ili štedljivo svjetlo štednjaka pada na njegovo lice pod
nepovoljnim kutom i izobličuje ga.
»Zbog toga«, kaže Matthias Beck, koji je očito nešto shvatio.
Rogner kimne.
»Nisam mogao spriječiti da novine o tome pišu. Srećom se u našoj branši
nastoji vrlo kratko izvijestiti kad je riječ o samoubojstvima, kako još ne bismo
dali poticaj nekim drugim jadnim, očajnim dušama.« Protrlja čelo, umorno,
vjerojatno i u nadi da će tako potisnuti te slike iz glave, uzaludno.
»Trovanje ugljičnim monoksidom. Dovukla je u kupaonicu naš roštilj, sve
izolirala, a onda na njemu zapalila drveni ugljen. Ja sam je pronašao kad sam se
vratio kući s posla. Ležali su u kadi, Pascal u Simoninom naručju, gotovo kao da
spavaju. Ali nisu spavali. Bili su mrtvi.« Spusti ruku. Lice mu zabljesne, kao da
mu je u tom trenutku sinula ideja. »Lena je sada sve što imam. Više nikad neću
izgubiti kontrolu. Više se nikad neće dogoditi takva nesreća, to ti obećajem,
Pascal. Tata će odsad uvijek dobro paziti.«
Na trenutak zavlada tišina, i tišina poprimi napetost koju je teško izdržati. Kao
da u prostoriji treperi neki nevidljivi, smrtonosni plin, baš kao onda u Rognerovoj
kupaonici. Rogner se zatim nakašlje, i čini se kao da se iz prošlosti vratio ovamo,
k nama, u kuhinju, u kojoj se odigrava neizbježni kraj.
»Lena se nije čak ni prestrašila kad sam je zaskočio na putu sa studentske
zabave kući. Hej, Lars, rekla je i smijala se. I smrdjela na alkohol i travu. Nismo
se vidjeli cijelu vječnost. Točno trinaest dana je prošlo. Trinaest dana u kojima
sam pokopao obitelj i preuredio kolibu. Kad sam je doveo onamo, prvo je mislila
da se šalim. Mislila je da je to neka igra, možda čak nešto seksualno. Mala igrica
za rastanak. Dok joj nisam ispričao za Simone i Paséala. Tada joj se smrklo. Nikad
više neće izaći iz kolibe. Prvi put u svom životu preuzet će odgovornost, za to ću
se pobrinuti.«
»Vi... ste pisali članke o njoj«, kaže Matthias Beck s nevjericom.
Rogner ga pogleda, i ja shvatim da je, kao na pritisak gumba, s njegova lica
nestala sva bol. Čak se i ceri ponovno.
»Moj način da vam obratim pažnju na to tko je zaista bila vaša kći. Osim toga,
tako sam uvijek bio u toku s istragom. To je važno kad čovjek počini zločin, a nije
mu u osobitom interesu da ga se otkrije.«
Vidim da se Matthias Beck bori. Žila na njegovu čelu pulsira, pokreće usne
bez tona. No jedno pitanje, to jedno pitanje se ipak probije – iako vjerojatno svi
slutimo da će ono biti posljednje.
»Zašto je Lena morala umrijeti?«
Rogner se uz uzdah nasloni na stolicu i zabaci glavu.
»Vi mislite da sam ja ubio Lenu«, započne mirno. »Ali to nije istina. Bila je
to nesreća, nedugo nakon Sarina rođenja. Naša malena. Isprva je samo vrištala...«

Hannah
Uvijek treba slušati, osobito kad tata govori. Već sam odavno odložila crvenu
boju. Ali to je i zato što se moj motiv pomaknuo. Žena više ne leži na podu, nego
sjedi između djeda i mame uza zid. Za mrlje na njezinu licu sad bi mi trebala samo
bordo boja, karmin više ne odgovara. Iako joj je tata vrlo snažno lupio glavom o
zid u hodniku, nakon što nam je otvorila ulazna vrata. Tako snažno da je čak
napravila i bam!. Ali bez obzira na to kolika je rana, krv se općenito jako brzo
suši. To se tako razvilo evolucijom. Brzo zgrušavanje krvi povećava nam šanse
za preživljavanje ako smo ozlijeđeni. Jednom smo kući imali mamu koja je imala
poremećaj zgrušavanja krvi. Gotovo tri dana zaredom krvarila je karmin crveno.
Ali pametno smo je polegli na ceradu, jer bismo inače vjerojatno sve umrljali.
Nego, tata je upravo pričao tužnu priču o dječaku u kadi. To je bio moj brat, kao
što je i Jonathan moj brat. Pažljivo sam slušala iako sam već znala tu priču. Tata
mi ju je pričao, nakon što se dogodilo ono s mamom i Sarom. Tada je plakao i
rekao da obitelj uvijek treba cijeniti, inače je izgubiš. To je sigurno rekao zato što
nisam mogla podnijeti Saru, i zbog toga sam se sramila. Sad je djedu, mami i ženi
pričao o Sari, i o tome kako je nakon rođenja uvijek samo vrištala. A onda, nedugo
zatim, počelo je još i to kašljanje. To srećom nije trajalo dugo. Još se sjećam kako
sam se radovala kad je prvi put utihnula, jer sam mislila da ćemo sada konačno
opet moći spavati noću. Mama je rekla: »To nije dobro«, ali to nije bilo točno.
San je dapače jako dobar i prije svega važan, kako bi se tijelo regeneriralo. »Mora
u bolnicu!« To je sad već nekoliko dana govorila tati, ali tata je rekao: »Nije to
ništa, samo mala prehlada. Brzo će se oporaviti.« Inače bi se mama time
zadovoljila, ali ne i te noći. Ustrajala je u tome da Sara ima upalu pluća. Upala
pluća, zvana još i pneumonija, akutna je ili kronična upala plućnog tkiva,
uzrokovana infekcijom bakterijama, virusima ili gljivicama. Tata je rekao da ona
nije liječnica. I također da nije dobra majka ako nije sposobna učiniti da Sari bude
bolje. Mama je plakala, sa zvukom.
Odrasli bi djecu uvijek trebali prvo udaljiti i zaključati, a onda se svađati. Ali
vjerojatno se uopće nisu htjeli svađati, a osim toga je tata odavno već bio rekao
»Dosta sad!«. Mama je svejedno plakala i bila sve glasnija.
»A što se uopće događa?« šapnuo je Jonathan, koji se također sakrio iza vrata
spavaće sobe. Upravo smo oprali zube, kad smo čuli uzrujane glasove iz spavaće
sobe.
»Sara opet radi probleme«, šapnula sam natrag.
»Rekao sam, dosta!« Tatin lavlji glas. Jonathan se šćućurio.
»Molim te, ja ne moram uopće ići s vama«, kukala je mama. »Ostat ću ovdje.
Samo je odvedi u bolnicu.«
Tata je uhvatio mamu za ruku.
»Ako iz ovih stopa ne prestaneš«, zasiktao je na nju.
»Ima temperaturu!«
»Oporavit će se.«
Mamina pljuvačka pogodila je tatu usred lica. I ona je imala lavlji glas.
»Ti nemaš obraza! Puštaš da ti vlastita kći umre! Neće izdržati noć!«
 Tata je htio umiriti mamu. Tako grozan napad još nikad nije imala. Čvrsto ju
je primio za vrat. To je pomoglo dosad puno puta kad je imala napad.
Okrenula sam se k Jonathanu i šapnula: »Idemo u krevet.« Htjeli smo ostati
budni dok nam mama ne dođe ispričati priču. Ali čim smo legli u krevet, zaspali
smo. To je bilo stoga što nam je nedostajalo sna nakon svih onih noći u kojima je
Sara samo vrištala. Ali te noći bilo je baš vrlo tiho.
Upravo to i tata sad govori: »Ali te noći...«

Jasmin

»... bilo je užasno tiho.« Rogner tužno uzdahne, zatim nakratko utihne. »Znam da
se to nije smjelo dogoditi«, nastavi. »Ne opet. Opet nisam dovoljno dobro pazio.
Zakazao sam. Kao što ste i vi zakazali, gospodine Beck. Kao što svi dobri očevi
ponekad zakažu.«
»Kako se usuđujete«, zareži Matthias Beck, pod bolovima kako mi se čini.
Rogner slegne ramenima, ne ravnodušno, više kao čovjek koji je stigao do kraja
priče pa razmišlja što bi se još moglo reći.
Prostorijom se razliježe tišina, tišina koju opet prekida tih, iritantan zvuk. Sve
oči pogledaju u Hannu, koja je počela jecati malim, štucavim tonovima.
»Ona još uvijek misli da je to njezina krivica«, objasni Rogner i ustane sa
stolice. »Jer nije mogla smisliti bebu. Ali zapravo se samo još nije bila priviknula
na situaciju.«
Promatram kako radi nekoliko koraka oko Hanne i ljubi je u razdjeljak.
»Nije tvoja krivica što se Sara razboljela. Ništa od svega toga nije tvoja
krivica, dušo.«
Matthias Beck teško diše. Teško je to podnijeti, ali vjerojatno je jednostavno
tako. To je ljubav. Posve svejedno koliko bolesna, uvrnuta i pogrešno shvaćena,
ona i dalje ostaje ljubav. Ljubav koja nas pokreće. Koja nas čini monstrumima,
svakog na svoj način.
»Lars«, kažem i suspregnem refleksni nagon za povraćanjem. Tako se zove,
Lars. To je njegovo ime i ovo je prvi put da ga izgovaram.
Kirsten me pokuša zadržati. Uhvati me za ruku. Šapne: »Jassy, ne.«
Oslobodim je se. Stanem na noge. Lars Rogner ovdje je iz ljubavi. Iz ljubavi
prema svojoj obitelji. Sad stojim, koljena mi klecaju. Ali stojim. Nije me spriječio
da ustanem. Nije napravio ni naznaku pokreta. Promatra me. Napravim prvi
bojažljivi korak prema njemu. Pušta me. Napravim drugi.
»Želim kući«, kažem.
»Nemoj se truditi, Jasmin«, odvrati podrugljivo. »Znaš da toga više nema.«
Odmahnem glavom.
»Da toga stvarno više nema, ne bi uopće dolazio ovamo. A sasvim sigurno ne
bi poveo i Hannu. Rekao si da želiš da Lena konačno preuzme odgovornost. Ali i
ti snosiš odgovornost, Lars. Za svoju djecu, za mene. Hannah želi da opet budemo
obitelj. Zar ne, Hannah?«
 Pogled mu sijevne prema kćeri, koja s oklijevanjem kimne.
Bokom dotaknem radnu plohu. Još dva ili tri koraka i stajat ću točno pred njim.
»I ja želim da opet budemo obitelj.«
Skoro sasvim stisne oči. Kaže: »Kakav bijedan pokušaj, Jasmin.« Ali i dalje
me ne napada. Zato znam da sam u pravu. To je ljubav.
Samo još jedan korak.
I jedan potez.
»U bolnici su utvrdili da sam trudna.«
Lars Rogner nakrivi glavu. Odmjeri me pogledom. On je najbolji novinar u
ovoj zemlji, vidi kad mu se laže. I sad vidi. Ali kad zausti, da me suoči s tom
spoznajom, ispusti tek prigušeno stenjanje.
Bokom dodirujem radnu plohu.
Samo još jedan potez do stalka s noževima. I nada koja je prikovala njegov
pogled na moj. Koja ga čini slijepim, u ovom trenutku ili uvijek.
Njegove usne, koje se sužavaju. Njegove zjenice, koje svjetlucavo trepere.
Njegove oči, koje govore da ne može u to povjerovati. Oštra, vruća bol u njegovu
trbuhu. Lars Rogner više nije genijalan, nije Bog. On je samo još jedan čovjek
kao i svi mi, s tračkom nade, zbog koje nasjedamo i na bijedne pokušaje.
U pozadini nastane kaos. Kirsten vrišti. Matthias Beck urla.
Mi ih izuzmemo.
Samo on i ja i trenutak u kojem zabijam nož u njegov trbuh. Reže sve, čak i
meso.

Matthias

»Ne! Ne!«
Puzim prema Rogneru, koji sad leži na podu. Još uvijek diše, iako tromo.
»Recite mi gdje je Lena!«
Pritisnem ruke na mjesto na kojem crvena mrlja probija bijeli materijal
njegove košulje i naočigled raste.
»Molim vas«, preklinjem.
Rogner diše, uz zveket.
»Pozovite hitnu pomoć!« urlam na Jasmin Grass, koja kao ukipljena stoji
pokraj nepomičnog tijela s nožem u ruci i gleda u njega. »Obećao sam njezinoj
majci da ću je vratiti kući«, nastavljam kumiti.
Na Rognerovom blijedom licu zabljesne tračak smiješka.
»Od oca ocu. Molim vas.«
Rogner diše, pliće. Vjeđe mu počnu treperiti.
Maknem ruke s njegova trbuha.
U pravu je, zakazao sam.
Netko me dodirne po ramenu. Djevojka Jasmin Grass.
»Pustite me!« urlam.
 »Šumarak«, šapne Rogner promuklim glasom. »Iza vašeg vrta. Voljela je taj
vrt.«
»Vrt? Mislite na komad zemljišta izvan Germeringa? Vrt njezine bake
Hanne?«
Rogner napravi trom pokret glavom koji protumačim kao potvrdno kimanje.
I ja kimnem, brzo.
»Naš vrt graniči s germerinškom šumom. Tamo, je li?«
»Na rubu šume«, zastenje Rogner potvrdno. »Tako uvijek može gledati
hortenzije.«
»Tamo ste ih pokopali? Lenu i Saru, tamo ću ih naći?«
»Voljela je te hortenzije«, kaže Rogner, očni kapci mu se trzaju. »Ja sam nju
volio.«
Iz nekog razloga promrmljam: »Znam.«
Zatim još jednom na Rognerovom licu zabljesne smiješak, ovaj put sasvim
jasan. Glava mu padne ustranu, oči zure u prazno. Sjedim pokraj njega, s
njegovom krvi na rukama, s njegovom krvi na košulji.
Nakon 4842 dana.
Ciao, tata! Vidimo se!
Zahvati me val koji poput udarca prođe mojim tijelom, trzam se i jecam i
plačem za svojim djetetom. Kao kroz koprenu vidim Hannu, koja je ustala sa svog
mjesta za kuhinjskim stolom i sjela Rogneru s druge strane. Povuče njegovu
mlitavu lijevu ruku u ispružen položaj. Legne na pod, u njegovo naručje. Položi
mu dlan na prsa i glavu na rame. Šapne: »Laku noć, tata.« I sklopi oči.

Jezivo nalazište pokraj Germeringa

Germering (MK) – Jučer poslijepodne
na šumskom području u blizini
Germeringa, u zajedničkom grobu,
pronađeni su skriveni leševi triju
odraslih žena i jednog dojenčeta.
Prema riječima glavnog policijskog
inspektora Gerda Brühlinga kod dva
leša navodno je riječ o studentici iz
Münchena Leni Beck, nestaloj u
siječnju 2004., i njezinoj novorođenoj
kćeri.
O identitetima drugih dviju žena još
uvijek nije ništa poznato. Prvi pregled
sudskih vještaka na mjestu pronalaska
da je smrt kod obje žene nastupila na-
kon udarca tupim predmetom. Uzrok
smrti Lene Beck i njezine kćeri do
ovog trenutka još nije konačno
istražen. Svi leševi još jučer su
prevezeni u Institut za sudsku
medicinu u Münchenu, gdje će se
provesti daljnja istraživanja. »Težimo
tome da što je brže moguće
identificiramo dvije nepoznate žene«,
rekao je Brühling. »Polazimo od
pretpostavke da ih njihove obitelji
traže. Članovi obitelji pokojnica
zaslužuju razjašnjenje.«
 Jasmin

»Dosta objektivno, zar ne?«

Kirsten odloži današnje izdanje Bavarskog dnevnog lista sa strane i dohvati
košaru s kruhom. Lijeva donja polovica lica u međuvremenu joj je otekla, samo
još jedna plavičasta modrica na trenutke zasvjetluca ispod kože. Razderotina, koju
je zadobila u Rognerovom napadu, dobro zacjeljuje. Ignaz mi se mota oko nogu,
poluglasno prede, kao da ga pokreće mali motor. Policija još uvijek nije
oslobodila moj stan, »mjesto zločina«. Sada stanujem kod Kirsten, kažemo da je
»privremeno«.
»A što bi trebali napisati? Da je njihova kućna novinarska zvijezda bio
ubojica?« Od pomisli na to da su postojale još dvije žene spopadne me jeza. Iako
će policija sigurno uskoro otkriti tko su one bile, možda se nikad neće saznati
zašto su morale umrijeti. Možda su pružale snažniji otpor, više se borile za svoj
život od mene. Gnjevnom se Bogu tako grčevito opirale, da nije više mogao ništa
drugo nego pribjeći posljednjem sredstvu, kako bi sebi i svojoj djeci dokazao
svoju apsolutnu moć. Ili su morale umrijeti jer njihova uloga Lene u njegovim
očima jednostavno nije bila dovoljno uvjerljivo odigrana. Kad o tome razmišljam,
sjetim se kako sam prvog dana u kolibi ležala na kauču, netom se probudila, nakon
što sam se onesvijestila u smočnici.
Znaš li kako se čuje kad netko nekome razbije lubanju, Lena? Kao kad baciš
lubenicu na pod. Bam!
Kako sam se od tih riječi trgnula i kako ni sekunde nisam sumnjala u to da ne
prijeti u prazno. Da je zaista već čuo taj užasan zvuk. Više puta, kako se sada
ispostavilo. Moje misli su s obiteljima dviju žena, koje moraju naučiti kako da se
nose s prazninama. S time, da nikada neće pronaći razloge. Znam koliko je to
teško, gotovo neljudski. Osim, naravno, ako Hannah i Jonathan ipak jednog dana
ne uspiju o tome progovoriti. Ali za to prvo moraju uspjeti pojmiti događaje na
drugi način. Doktorica Hamstedt ne isključuje tu mogućnost. Ona uspoređuje
pogled koji su djeca u kolibi imala u odnosu na svijet, s pogledom kroz ključanicu.
Sada su ta vrata otvorena, prvo samo odškrinuta, da im ne bude previše. No što
im se s vremenom vrata budu više otvarala, to će širi biti njihov pogled na stvari.
Jednog dana, kaže, uspjet će stvari staviti u pravu perspektivu, iako to može
potrajati i također podrazumijeva da shvate da je njihov otac bio ubojica.
Ne moram se pitati je li uživao u onome što je činio. Uživao je, naravno. Volio
je biti veliki Bog, koji ima moć nad životom i ljudima. Volio je mučiti. Možda
nije tako bilo uvijek. Možda mu je gubitak žene i sina tako udario u glavu da je
poludio. Onda je imao još samo tebe, Lena, koju je volio i istodobno mrzio zbog
svega što se zbog tebe dogodilo. Stvari su se otele kontroli, ne kaže li se to tako?
Stvari su se baš užasno otele kontroli.
»Da«, kaže Kirsten i prene me iz mojih misli. »Jer upravo tako jest. Ne duguju
li svojim čitateljima istinu? Bio je njihova novinarska zvijezda, koja je čak i
izvještavala o tom slučaju, baš izopačeno. Ali nitko od njegovih ah, strašno
cjepidlačkih kolega nije ništa primijetio.«
 »To ne bi baš bilo dobro za prodaju.«
»Pa i druge novine pišu«, kaže Kirsten sliježući ramenima i zagrize svoj
kroasan.
U pravu je, Lena. Mediji se ne mogu zasititi naše priče. I vjerojatno će se to
nastaviti još neko vrijeme. Do idućeg »najspektakularnijeg kriminalističkog
slučaja posljednjeg desedjeća«. Tako nas naime zovu. Ima upita za intervjue, čak
i ponuda za film. Naše uloge igrale bi prvorazredne glumice i naravno prikazivali
bi nas u udarnom terminu. Možda će te utješiti da polako puštaju djecu na miru, a
umjesto njih opet ti dolaziš u fokus. Ali tebe to više ionako ne boli. Osim
Bavarskog dnevnog lista koji te u međuvremenu opet pokunjeno naziva
»studenticom«, sad si posvuda nemoralna ljubavnica, koja je u velikoj mjeri
pridonijela užasnoj sudbini. Radi se o moralu, naravno. S oženjenim muškarcem
se ne petlja.
Svatko kaže da Lena Beck nije bila ona kojom ju se smatralo, a većina ih to
govori visoko podignutih obrva. Ali oni nemaju pojma, Lena. Ti si bila majka
koja je sve učinila za svoju djecu. Snažna, to si bila. Snažna i odvažna iz ljubavi
prema svojoj djeci, do smrti. I zato ti se divim. Obećavam ti, posjetit ću tvoju
djecu. Ne još, svima nam treba još malo vremena. Ali znam, da će biti dobro.
Imaju najbolje terapeute. Tvoji roditelji su tu. A i ja ću biti tu, uskoro.
»Jassy? Plačeš?«
Kirsten odloži kroasan na tanjur.
»Sve je u redu«, kažem i šmrcnem.
»Gotovo je«, osmjehne se Kirsten. »Ovaj put zauvijek.« Primi me za ruku,
isprepletemo prste.
»Da«, uzvratim smiješak. »Gotovo je.«
Lars Rogner je mrtav.
Nepune dvije minute nakon što sam mu zabila nož u trbuh policija je uletjela
u moj stan, obavijestila ih je gospođa Bar-Lev. Zbog zastrašujućeg, zbunjenog,
nepoznatog muškarca kojeg je srela u stubištu, nakon što se te večeri vratila kući
s putovanja.
Tvoj otac, Lena.
Ma što govorili ili pisali o Larsu Rogneru, barem je bio toliko pristojan da mu
je ispričao tvoju priču. Nije ju ponio sa sobom u grob i pustio ga da dalje pati.
Jednu drugu je pak ponio. I to je također, ma koliko to čudno zvučalo, bilo
vrlo pristojno od njega.
To je priča o jednoj drugoj prevrtljivoj mladoj ženi. Koja se posvađala s
bivšom djevojkom i planirala svoj dramatični nestanak. Otići na kolodvor, sjesti
na prvi idući vlak, svejedno kamo, usred noći, ne javiti se. Jednostavno nestati,
isključiti mobitel, prestrašiti djevojku, napakostiti joj. To je bio njezin plan, kad
je te kasne večeri u svibnju putem do kolodvora završila u nekom baru da ulije u
sebe onaj posljednji komadić odlučnosti. A u tom je baru sjedio i on. I ona je bila
ta koja ga je počastila pićem. I ona je bila ta koja nije samo pila s njim, nego mu
je i sjela u krilo. I ona mu je šapnula na uho: »Hoćemo li k tebi?«
»Ima li još nešto?« upita Kirsten i ispitivački stisne oči.
 »Ne«, odgovorim. »Ništa više.«
Nema više nikakvih značenja.
Lars Rogner je mrtav, a ja doručkujem sa ženom koju volim.
»Misliš da bismo poslije još mogle skoknuti do drogerije?«
»Naravno«, kaže Kirsten. »Što trebaš?«
Nasmiješim se.
»Boju za kosu. Vrijeme je da se riješim ove plave.«
U jednom su sve novine suglasne, Lena: Jasmin G. je preživjela. I tako i ja
polako počinjem vjerovati da je to istina. Dobra istina.

Matthias

Kasni je listopadski dan, čaroban. Zrak je topao. Stabla, koja su prije zime još
jednom skupila svu svoju snagu i pokazala svoju najljepšu, šarenu lisnu haljinu.
U svjetlu je nešto zlatno. Kaže Karin. Savršeno poslijepodne za šetnju, pridoda,
ne želeći odustati.
A oboje znamo da ja ni danas neću napustiti kuću. Sjedim nasuprot nje za
blagovaonskim stolom, preda mnom na tanjuru komad kolača koji mi ne prija. U
pidžami sam, preko nje kupaći ogrtač od debelog, tamnoplavog frotira, i moje
papuče. Neobrijan sam, nepočešljan. Kao i jučer. Kao i prekjučer. Kao svih dana
prošlog tjedna u kojima se samo vucaram po kući. Ponekad se odmorim, da za
stolom pojedem nekoliko bljutavih zalogaja. Da malo pridrijemam na kauču. Ili
da razmislim u Leninoj staroj sobi, koja je u međuvremenu opet prazna. Baš kao
i ja. Hanne nema. Opet je u centru za traume. Doktorica Hamstedt kaže da njezina
terapija bolje napreduje, sad kad je priča poznata i kad se po prvi put može zaista
započeti s njom. I Jonathan napreduje. Karin mi je rekla da ga je pri zadnjem
posjetu doživjela uistinu dobro raspoloženog. Već je zove »baka«.
»Želiš li još jedan čaj?« upita Karin i ohrabrujuće mi se nasmiješi preko stola.
Odmahnem glavom. Odgurnem tanjur od sebe. Odjavim se, može me se naći gore,
u Leninoj sobi. Karin me pusti da odem bez dodatnog komentara.
Jučer je nazvao Gerd. Analizirali su otiske prstiju na dvama pismima, koje je
Jasmin Grass predala policiji; i naravno da su moji. Gerd je rekao da će vidjeti što
može učiniti. Ipak bi mi to bila već druga tužba. Čak i ako Jasmin Grass odustane
od prijave – a to će učiniti – još uvijek sam ometao istragu. Preko devedeset
dnevnih obroka smatra se prethodnim kažnjavanjem, dodao je Gerd, a onda
uzdahnuvši: »Pa zašto, Matthias?«
I ja sam uzdisao, samo uzdisao, više ništa. Riječi mi ponestaju. Mislio sam da
Jasmin Grass nešto skriva. Mislio sam da bi pisma mogla pomoći da progovori.
Malo je prestrašiti. Podsjetiti je na Lenu, koja je zaslužila istinu. A možda i nisam
mislio ništa. Nego sam opet bio zaslijepljen gnjevom i niškoristi i glupi magarac,
koji sam oduvijek bio. Pisma sam ubacio na putu za centar za traume. Odakle mi
adresa, htio je znati Gerd. Nasmiješio sam se u slušalicu. Ah, Gerd, naivni, dobri,
stari Gerd. Svako može nabaviti adresu, to je samo nekoliko klikova na internetu.
 »Nikome nisi osobito olakšao, Matthias.«
Ne, ja sam beznadni slučaj, to znam i sam.
»No dobro, sad je konačno sve gotovo«, rekao je Gerd na kraju našeg
razgovora, i: »Možda bismo mogli opet zajedno u ribolov. Sjećaš se? Kao nekad.«
Rekao sam »Da, možda« i »Stoj mi dobro, Gerd.«
Konačno je sve gotovo.
Ušao sam u Leninu staru sobu. Krevet je napravljen, radna stolica uredno
pogurnuta uz radni stol. Na prozorskoj dasci protežu se dvije orhideje koje Karin
s ljubavlju njeguje.
Sve je prošlo, i sad bi trebao zavladati mir.
Sjednem na Lenin krevet, nada mnom zvjezdano nebo.
4842 dana.
Toliko sam dugo tražio svoju kćer, tražio odgovore i bio siguran da ću naći
svoj mir kad barem nešto od toga dobijem.
4842 dana, koji su na kraju stali u priču od deset minuta. Duže od toga Rogneru
nije trebalo.
I to bi trebalo biti to?
Da, to bi zaista trebalo biti to, i osjećaj je pogrešan. Nezadovoljavajući. Tko
sam ja sad? Što ostaje od mene? Što ostaje, ako je Lena mrtva, a Hanne nema?
Doktorica Hamstedt rekla je da, dapače, možemo posjećivati djecu, dvaput
tjedno, utorkom i petkom, od petnaest do šesnaest sati. S vremenom se vrijeme
posjeta naravno može produžiti, ali u ovom trenutku i naročito nakon posljednjih
zbivanja djeca se prvo moraju usredotočiti na terapiju. Karin to naziva
»smislenim«.
Ležim ispod zvjezdanog neba.
Mislim na Hannu.
Hanica...
Zamišljam kako bi bilo, kad bi odjednom kroz mene opet prostrujao život.
Kad bi opet mogla postojati nada, mogućnost. Zamišljam kako ustajem jer
najednom znam što mi je činiti, i to se doima kao otkrivenje. Kako odlazim u
spavaću sobu, vadim čistu odjeću iz ormara. Pa u kupaonicu, da se nakon mnogo
dana otuširam. Obrijem. Napravim uredan razdjeljak u kosi. Kako silazim dolje,
gdje Karin u kuhinji pere suđe i veseli se što me vidi, odjevenog, njegovanog, kao
normalan čovjek. Kako se i u njoj pri pogledu na mene probudi nada. Nada u
šetnju blistavim jesenjim poslijepodnevom. Poljubim je u obraz i kažem:
»Skoknut ću nakratko do kancelarije i preslušati telefonsku sekretaricu«, a Karin
se ponada još više. Uspjet ćemo. Imati još nekoliko dobrih godina zajedno. Bit će
drugačije, to svakako. Ali još uvijek imamo jedno drugo i konačno izvjesnost.
Nasmiješim joj se još jednom prije nego što izađem iz kuhinje, kroz predvorje
prođem do garaže, sjednem u automobil. Vrata garaže se podižu, izlazim natraške.
Odvezem se. Ne u kancelariju.
U Regensburg, u centar za traume. Po Hannu.
Zamišljam kako je uzimam za ruku i vodim od zgrade do parkirališta. Kako
joj vežem pojas na stražnjem sjedištu. Ja sjedam naprijed. Palim motor.
 »Odvezimo se negdje jako daleko, djede«, piskutavo dopre sa stražnjeg
sjedišta.
A ja se nasmiješim u retrovizor i kažem: »Može, zlato moje, idemo.«
Ležim pod zvjezdanim nebom.
Mogao bih...
Nismo mi uopće tako različiti, gospodine Beck.
 EPILOG

Lena, rujan 2013.

Naš svijet ima krute zidove. Nema prozore, ni vrata. Naš svijet je malen. Dvadeset
i četiri koraka, peta jednog stopala ispred pete drugog, naizmjence, od police s
knjigama do kuhinjskih elemenata. U našem svijetu postoje pravila i kazne i naše
vlastito vrijeme.
Riječ je o moći.
Misliš da si nas zatočio. Da smo tvoji zatvorenici. Izolirani od svega, od
vanjskog svijeta i ljudi. Da samo tebi pripadamo.
Da, riječ je o moći.
Tvoja obuhvaća četiri kruta zida i dvadeset i četiri koraka.
Znam koliko bi volio da izgovorim tvoje ime. Doslovce me preklinješ da ga
kažem, onako kao nekad, kad je prelazilo preko mojih usana s ljubavlju,
uzbuđenjem, divljenjem ili barem iz pristojnosti. Ali tu ti uslugu neću učiniti. Bez
obzira na to koliko me često pokušavaš podsjetiti na naše lijepo vrijeme. Bez
obzira na to tučeš li me ili gaziš, psuješ li na mene ili me vrijeđaš na sve moguće
načine. Za mene ti si postao stranac, i tako ću to osjećati do samoga kraja. To je
moć. Moja moć, i ona je neisrcpna.
Misliš da si nas zatočio?
Ti si jedan jadan, bolestan čovjek, strance, ako u svemu ovome vidiš samo
zatvor. Svaki put kad mi okreneš leđa, ja iza njih posadim cvijet, cijelo polje sjanih
žutih suncokreta. Mogu stvoriti stručak hortenzija velikih poput glavice kupusa,
ako želim.
A želim. Svaki trenutak u kojem nas ostaviš same, ja prizovem svijet u naša
kruta četiri zida. Imam tajne i privatnu sferu. Idem na izlete s našom kćeri, dok
naš sin nakon šalice mlijeka s medom spokojno i duboko spava i sanja o letenju.
Vodim Hannu u naš vrt, k hortenzijama. Upoznajem je s bakom i djedom i
stavljam joj bubamare na ruku. Ti misliš da smo mi ovdje zatočeni i zaglavljeni.
A mi smo zapravo u Parizu ili na moru ili na svim onim mjestima koja misliš da
si nam zaključao, kad si zaključao vrata i zakovao prozore.
Moć, stranče.
Ja mogu oživjeti plišanu mačku. Mogu preplaviti sobu suncem. Mogu skinuti
zvijezde s neba. A jednog dana, to znam, moja djeca sve to neće vidjeti samo kroz
moje oči i moje priče. Jednog dana izaći će kroz ova vrata, van u svijet.
To je nada, i u mojoj je moći da je nikada ne izgubim.
Nemaš nas, ne zapravo.
Ovo je tvoj zatvor. Ne naš.
 HVALA

Neizmjerno hvala mojoj agentici Caterini Kirsten, bez koje ove knjige
jednostavno ne bi bilo. Draga Caterina, nikad ti neću zaboraviti kako si se borila
sa mnom i za mene. Neka ovo naše zajedničko putovanje potraje još mnogo,
mnogo godina i još mnoge, mnoge nove knjige.
Osim toga, najljepša hvala Georgu Simaderu, Vanessi Gutenkunst, Liši Volpp
i Felixu Rudloffu – za vašu podršku, nezaboravan doživljaj čitanja pred publikom
prvi put u životu, i rakiju u pravom trenutku.
Bila jednom jedna mala autorica, koja je na poziv agentice isplakala silne
potoke suza, od sreće, veselja, nevjerice... za to ste zaslužne vi, Claudia
Baumhöver i Bianca Dombrowa. Vama – i svim onim divnim, angažiranim i
entuzijastičnim ljudima u izdavačkoj kući dtv – na ovom bih mjestu svakako još
jednom htjela reći koliko cijenim vašu predanost i vaš rad i koliko sam vam
zahvalna za ovo posebno razdoblje u mom životu.
I konačno mojoj obitelji: nadam se da vam dovoljno često govorim ono čime
bih ovdje mogla ispuniti gnjusno mnogo stranica – nadam se da to znate svaki
dan. Vi ste moj smisao i moj razlog, za sve.

kokica