Naslov izvornika The Night Olivia Fell

Christina McDonald

Noć kad je

Olivia pala
Za Richarda, zauvijek.

Za svakog samohranog roditelja koji radi najteži posao na svijetu, ali prije svega za moju
mamu, najsnažniju samohranu majku koju poznajem, moje nadahnuće. Hvala ti.
PROLOG
Hoćeš istinu? Neka ti bude! Tru - moje priznanje prekinula je užarena bol. Sljepoočnica mi
je eksplodirala. Jedva sam shvatila da me udario, jer pred očima mi se već maglilo, sve je
oko mene bilo crveno, a bol se širila licem prema vratu. Udarac je bio toliko snažan da mi je
zavitlao cijelim tijelom.

Zateturala sam unatrag i naletjela nogama na betonski zid, posrnula i preletjela preko ruba
mosta. Vidno polje mi se suzilo, okružila me tama i poletjela sam prazninom.

Udarila sam o vodu leđima, pogleda prikovanog za metalnu čipku mosta obasjanu
treperavim svjetlom ulične svjetiljke.

Tamna voda povukla me u dubinu.

1
ABI
Listopad

Prenula sam se iz sna, a snovi su se rasplinuli oko mene poput paperjastih prstiju dima.
Nisam se mogla sjetiti kad sam zaspala, ali svjetiljka pored mojeg uzglavlja bila je ugašena,
a jedino svjetlo u sobi dopiralo je kroz prozor, od blistavog punog mjeseca. Telefon je
zvonio.

- Olivia? - promrmljala sam, nadajući se da će se ona javiti i da neću morati ja. Moja kći bila
je od onih koji se probude i zaspu u trenu, lako kao da pale ili gase svjetlo.

Prevrnula sam se na bok i pogledala na sat. Crvene brojke pokazivale su 4:48 ujutro. U ovo
doba noći nitko ne zove jer ima dobre vijesti.

Naglo sam se uspravila u krevetu i dohvatila telefon. Pokrivač je skliznuo s mene i moje su
se ruke, tople od sna, našle izložene hladnom zraku.

- Molim?

- Jesam li dobio Abigail Knight? - muški glas s druge strane bio je dubok i napet, zgrčen
poput otrovnice spremne na napad. - Jeste.

- Zovem vas iz bolnice Portage Point. Vaša kći Olivia... Nažalost, doživjela je nesreću.

Potrčala sam hodnikom prema Olivijinoj sobi. Ledena krila straha treperila su mi u želucu.

Vrata sobe bila su zatvorena i otvorila sam ih s iracionalnom nadom da ću ugledati Oliviju u
krevetu, kako sanjivo trepće jer sam je probudila. Zamišljala sam, nadala sam se da će se
kao pravi tinejdžer razljutiti jer sam joj tako upala u sobu. Da će me gađati jastukom, a ja ću
se slabašno nasmiješiti, podižući dlan na grudi i osjećajući kako mi se srce polako smiruje.

- Imala sam noćnu moru - pripremala sam se reći.

- Mama, ništa mi nije - odgovorila bi mi, gledajući me s onim prezirom za koji su samo
sedamnaestogodišnjaci sposobni. - Previše brineš.

Ali Olivijina soba je bila tiha i prazna, a na krevetu samo nabacane deke. Iz garderobe je
virila košara pretrpana prljavim rubljem. Toaletni stolić bio je prekriven papirima, također
neuredno razbacanim.

Istrčala sam iz sobe, sjurila se stubištem i sjela u auto.

Sinoć je bila dobro; bile smo na roštilju kod Stokesovih.

Ne, nije. Stresla sam glavom, prisjetivši se. Nije bila dobro. Već dugo nije dobro.

Možda se samo durila kao svi tinejdžeri, a možda i nije. Olivia je bila vesela, draga. Nimalo
problematična tinejdžerica. Djevojka koja nije tulumarila, koja je dobivala same petice, koja
je pomagala prijateljima sa zadaćom.

Ali u posljednje vrijeme bila je rastresena i napeta, a kad bih je upitala što se događa,
naljutila bi se. Povrh svega, počela je postavljati pitanja o ocu.

Želi istinu.

Ta me misao zatekla poput neugodnog iznenađenja. Stegnula sam vilice kao da se branim.
Ružna istina koju sam toliko dugo skrivala, brinući se da će kad-tad isplivati na površinu.
Laž iz prošlosti koja mi ni na tren nije davala mira.

Listopadska kiša sipila je po autu i šačica smeđeg lišća zalijepila se po prednjem staklu.
Osjećajući kako mi se želučana kiselina diže prema grlu, silovito sam povukla vrata i sjela u
auto. Moja stara krntija po prvi put u dugo vremena upalila je otprve, kao da je znala da
sam u žurbi.

Krenula sam toliko naglo da je šljunak frcao pod gumama. Upalila sam brisače, ali uhvatili
su jedan suhi list i sad su za sobom ostavljali mokri, mutni luk; naprijed-natrag, naprijed-
natrag.

Sjetila sam se kad sam posljednji put bila u bolnici s Olivijom - kad je imala deset godina
slomila je ruku u padu sa stare vrbe u dvorištu. Krivnja me tad gotovo shrvala. Najvažniji
zadatak koji sam dobila u životu bio je brinuti se za Olivijinu sigurnost, a ja sam točno u
tome podbacila.

Snažnije sam stisnula kožom presvučeni upravljač kao da će me to vratiti u sadašnjost,

povući iz prošlosti koja me vukla k sebi. Naglo sam skrenula i moj je auto zacvilio. Znala
sam da neoprezno vozim, da moram usporiti, ali Olivia...

Nisam mogla ni dovršiti tu misao. Moja kći bila je smisao mog života, jedino važno na
cijelome svijetu. Znala sam da bih bez nje otplutala, poput zmaja čije je spone slučajno
prerezalo slomljeno staklo.

Snažno sam pritisnula papučicu gasa i koljena su mu zadrhtala. Onaj suhi list i dalje je bio
na prednjem staklu, ali sad je bio prepolovljen. Za sobom je ostavljao trag slomljenog srca.

Skrenula sam i posljednji put, naglo zakočila i skrenula na bolničko parkiralište. Bilo je
gotovo prazno. Pred ulazom u bolnicu stajalo je jedno vozilo hitne pomoći, a na parkiralištu
je bilo raštrkano nekoliko automobila. Svjetlost ulične rasvjete svjetlucala je na mokrom
asfaltu.
Opet sam nagazila kočnice i parkirala se pored ulaza, točno kad je vjetar nesmiljeno
otpuhao posljednji komadić onog suhog lista s mog prednjeg stakla. Utrčala sam u bolnicu
posrćući, pritom snažno udarivši laktom o klizna vrata. Bol mi je protutnjala rukom sve do
vrhova prstiju, ali nije me usporila. Morala sam pronaći Oliviju.

Molim te, budi dobro.

Kroz dvostruka vrata naglo je izašao neki liječnik. Hodao je odlučno, žustro, korakom
nekoga tko zna što radi. Kad me pogledao u oči, vidjela sam da su njegove, iza debelih
stakala naočala, prošarane crvenim žilicama.

- Abigail Knight? - prepoznala sam napeti glas s telefonskog poziva. Imao je prosijedu,
rijetku kosu i glatko izbrijano lice. Oko vrata mu je visio stetoskop. Na bijeloj kuti vidjela se
mrlja boje hrđe.

Prišao je i pružio mi ruku. Njegove guste, debele obrve nalik na dvije gusjenice bile su
stisnute zbog mrštenja.

- Gdje je Olivia? - dahnula sam, ubrzano dišući od panike. Ljudi oko nas otvoreno su buljili,
ali nije me bilo briga. - Gdje mi je kći?

Pokušala sam se probiti pored njega prema onim vratima, ali stao mi je na put.

- Ja sam doktor Griffith - prišao je još korak bliže. Vidjela sam zlatne točkice u njegovim
smeđim očima. - Dođite sa mnom, molim vas.

Zapisala sam Sarin broj na komadić papira. Uzeo ga je i otvorio ona vrata, predao papirić
nekome iza njih i vratio se sjesti meni nasuprot.

- Gospođo Knight, dali smo sve od sebe da spasimo Oliviju, ali neće se probuditi. Trenutno
je spojena na aparate koji je drže na životu - liznuo je usnice, pripremajući se za nastavak. -
Ali Olivia...

- Donor je - šapnula sam kao obamrla.

To želi pitati, zar ne? Onoga dana kad je dobila vozačku dozvolu, Olivia je potpisala i
dozvolu za uzimanje njezinih organa u slučaju smrti. - A znaš već -rekla je, slegnuvši
ramenima sa samopouzdanjem mlade osobe koja kao da je otporna na smrt. - Ako do
nečega dođe - draga moja nježna kći.

- Nisam o tome htio - želio sam vas obavijestiti da nam zakoni brane da isključimo aparate
koji nekoga u njezinom stanju drže na životu.

Ništa mi nije bilo jasno. Osjećala sam se kao da je liječnik odjednom prešao na neki strani
jezik, recimo urdski. Živci iza očiju su mi počeli bolno titrati.
Liječnik se nakašljao, a pogled mu je na tren pobjegao od mojega. - Ne smijemo isključiti
aparate koji održavaju na životu trudnice. Zakon savezne države Washington nam to brani.

- Molim? - dahnula sam. Tijelo mi je klonulo kao da u njemu nema nijedne kosti, u glavi mi
se zavrtjelo.

- Olivia je bila - Olivia je trudna.

2
OLIVIA
Travanj, šest mjeseci ranije

uti školski autobus polako je vijugao uz obalu Portage Pointa i more što je Žblistalo na
suncu, vozeći nas prema Seattleu, gdje ćemo provesti cijeli dan.

- Kako je u busu dosadno - na sjedalo do mene se svalila Madison, moja najbolja prijateljica.
Iz torbice je izvukla pudrijeru s ogledalcem i napudrala svoj ionako savršeno matirani nos.

Prvi dan našeg dvodnevnog školskog izleta vodio nas je na sveučilište Washington. Meni
nije bilo jasno zašto se Madison buni: dva dana ne moramo u školu. To je već i samo po sebi
razlog za slavlje.

Madison je zamahnula svojom dugom tamnom kosom i ovlaš pogledala preko ramena.
Znala sam da gleda Petera i jedva sam se suzdržala da ne zakolutam očima. Kad bi se
Madison svidio neki dečko, to bi brzo preraslo u opsesiju.

Provukla sam hladni metal narukvice među prstima. - Barem nismo u školi -rekla sam.

- Samo što ne smijemo raditi ništa zabavno - premazala je usnice slojem ružičastog sjajila i
glasno mljacnula da ga razmaže. - Pisanje prijavnica za faks je čista dosada.

Stisnula sam usta da joj ne odgovorim. Madisonini roditelji su bili bogati. Nju sigurno nisu
mučile kojekakve brige već i pri samoj pomisli na faks.

Moja mama je godinama štedjela i škrtarila da ja iduće godine mogu na fakultet. Znala sam
da će je četiri godine školarine baciti na prosjački štap. Nekoliko puta sam predložila da si
nađem honorarni posao, ali rekla je da je moj jedini posao upisati faks i polagati ispite s
dobrim ocjenama.

Zagledala sam se van, pored Madisonine glave, i zagrizla pramen kose. Kroz prozor su se
uvlačile sunčeve zrake, s vremena na vrijeme prošarane sjenama stabala.

- Jesi vidjela prištavu Zaru? - Madison je šapnula teatralno glasno. - Izgleda da na čelu
provodi neki laboratorijski pokus.

- Ne budi zlobna - nježno sam je pljesnula, i sama susprežući osmijeh. Zarina koža je doista
izgledala strašno, ali bilo mi ju je žao.

- Nije čula za tretinoin? - nastavila je Madison. - Zašto ne ode u ljekarnu?

Sad se više nije ni pretvarala da šapće, pa sam je ošinula upozoravajućim pogledom. Zara je
sjedila samo nekoliko redova ispred nas. Nisam htjela da nas čuje.
Ali Madison me nije ni pogledala. Znala je biti jako zločesta. Okrutno zločesta. Jednom smo
se u četvrtom osnovne posvađale i Madison je sve cure iz razreda nagovorila da prestanu
razgovarati sa mnom. Cure koje su dotad bile moje prijateljice odjednom su mi zaboravljale
sačuvati mjesto u autobusu ili me pozvati da prespavam kod njih. Nikad neću zaboraviti taj
osjećaj otuđenosti, nelagodu nalik na hodanje u tuđim cipelama koje toliko žuljaju da me
boli cijelo tijelo. Odonda dobro pazim da se ne zamjerim Madison.

- Što je uopće unutar prišta? - upitala me Madison.

Frknula sam nosom. - Gnoj, blesačo.

- Fuj. Isuse, čak je i sama riječ odurna. Gnoj. Gnoj. Gno-o-o-j - rastegnula je ovo o unedogled.
- Gnoj - ponovila je još jednom, vrlo jasno i glasno. - Kao da curi iz usta, kako odurno. Curi iz
usta kao što curi iz prišta.

- Isuse, odurna si! - zavapila sam, prikrivajući time smijeh.

Nekoliko redova ispred nas, Zara je okrenula glavu prema nama. Obje smo se naglo sagnule,
sakrivši se iza naslona sjedala pred nama histerično se smijući.

Oglasio mi se mobitel i izvukla sam ga iz ruksaka. Mama.

Kuc-kuc.

Tko je?, otpisala sam.

Olive.

Tko je Olive?

Popajeva cura! A to nisi ti!

Nasmijala sam se i otpisala joj znakovima za pusice baš kad je iza nas sjeo Tyler.

- Bok, ljubač - njegove svijetlosmeđe oči zablistale su osmijehom.

Moj dečko bio je tipični srednjoškolski sportaš. Bio je kapetan nogometne momčadi, član
prve momčadi u svakom sportu u kojem se okušao i na putu za studiranje uz punu sportsku
stipendiju. Bio je popularan i toga definitivno svjestan. Ali ne umišljen, samo zadovoljan
samim sobom.

Prignuo se i liznuo mi ušnu resicu, pokušavajući biti seksi. Nasmijala sam se i odmaknula,
na što se on namrštio. Izgledao je pomalo ljutito.

- Isuse, dajte se sakrijte nekamo iza zatvorenih vrata! - glasno je uzdahnula Madison.
Osjetila sam da mi se vrat i obrazi crvene. Madison je znala biti takva gadura. Mama mi je
rekla da bih joj povremeno trebala odbrusiti. Tyler je mislio da se s njom družim samo jer u
ljudima uvijek vidim najbolje.

Nijedno od njih dvije nije bilo u pravu. Mene je samo bilo strah da ću opet ostati bez svih
prijatelja.

Tylerov prijatelj Peter nagnuo se preko sjedala to Tylerovog. - Isuse, Liv, crvena si kao
paradajz! - prasnuo je u smijeh.

Pružio je prste prema mom crvenom obrazu, ali Tyler ga je pljesnuo po ruci. - Ne diraj je,
frende.

Još sam se više zacrvenjela, a Peter se samo nasmijao.

- Koji si ti manijak - Madison je koketno zakolutala očima.

Tyler se uozbiljio, stisnuvši vilice. - Začepi, Madison. Ti si samo ljubomorna jer tebe nitko
neće.

Usiljeno sam se nasmijala. - Moji obrazi i dalje nisu crveni kao tvoja kosa, Peter - našalila
sam se, da malo smirim situaciju.

- Ti si seronja - rekla je Madison Tyleru, okrenula se u sjedalu i namršteno zagledala kroz

prozor. Stavila je slušalice u uši i toliko pojačala glazbu da sam čula brzi ritam pop pjesme
koju je slušala.

- Briga nas za nju - Tyler me povukao sa sjedala i sjeo, smjestio me sebi na krilo i počeo me
ljubiti po vratu. Tyler i Madison se nikad nisu slagali. Ona je njega smatrala napornim
dečkom koji previše traži.

Tyler je bio najzgodniji dečko u školi; valovite plave kose i svijetlosmeđih očiju. Dugo sam
se trudila ugurati u popularno društvo, ali konačna potvrda mog statusa bila je tek veza s
Tylerom. Bilo je lijepo biti njegova cura. Što ne znači da me nije hvatala panika od nelagode
kad bi me počeo ljubiti pred svima.

- Jučer sam mislio na tebe - šapnuo mi je Tyler u uho.

Opet sam pocrvenjela, a krv mi je zašumila u ušima.

Jučer, prije nego što se moja mama vratila s posla, smo se dugo ljubili u mojoj sobi. Tyler se
samo previše zanio i u jedom trenu sam osjetila toliki pritisak da sam se rasplakala. I inače
je znao biti takav; nasrtljiv i naporan. Nisu li svi dečki takvi?

Odmaknuo se od mene i protegnuo toliko snažno da mu je nešto kvrcnulo u vratu, sva sam
se naježila od tog zvuka.
- Oprosti zbog... znaš već - rekao je. - Stvar je u tome da... volim te. I mislim da smo dovoljno
dugo zajedno da si dokažemo koliko se volimo.

- Daj mi još malo, može? Nisam spremna.

- Mislio sam si... - nagnuo se bliže i poljubio me u obrazi, ostavljajući vlažan trag. - Možda
bismo mogli otići nekamo za vikend? Da bude posebno? Mogla bi reći mami da ćeš spavati
kod Madison.

Došlo mi je da se nasmijem. Apsurdne li ideje: nas dvoje u hotelu? Samo na jednu noć?
Uostalom, nisam bila spremna na seks. Nisam imala nikakve namjere biti jedna od onih
glupača koje ostanu trudne u srednjoj školi. Kao moja mama.

Ali nisam mu rekla ništa od toga. - Može, vidjet ćemo - rekla sam. Nisam ga željela
povrijediti: ako uživa u ideji da ćemo nekamo pobjeći na jednu noć, samo neka uživa.

Autobus je naglo zakočio i shvatila sam da smo stigli do sveučilišta.

- Stigli smo! - povikao je netko u prednjem dijelu busa.

Madison je izvukla slušalice i pokazala prema van. - Svi drugi su već tu.

I ja sam pogledala van. U dnu parkirališta stajala je grupica od četrdesetak tinejdžera. Pola
njih je bilo u običnoj odjeći, ali druga polovica u školskoj uniformi: djevojke u
tamnozelenim kariranim suknjama i sakoima, s visokim dokoljenkama; dečki u sivim
odjelima i s jednakim tamnozelenim kravatama.

- Seronje iz privatne škole! - dobacio im je Peter. Sunce mu je obasjalo crvenu kosu i pjegice
rasute čitavim licem. Vidjela sam da mu pogled bježi prema Madison: gledao je kako će
reagirati. Ako ima imalo pameti, držat će se dalje od nje. Madison bi ga iskoristila i odbacila,
a on nije loš, znala sam.

Tyler je Madison smatrao fuficom, ali nikad joj to nije rekao u lice. Da mi nije bila najbolja
prijateljica, vjerojatno bih se složila s njim. Madison si je svakog tjedna našla novog dečka i
kad bi joj dosadio, odmah ga odbacila.

- Govnari! - doviknuo im je Tylerov prijatelj Dan.

Dan je bio odvažan i nasilan; naporni mali debeli pozer pun samopouzdanja, toliko
arogantan da mu se nitko nije usuđivao suprotstaviti. Tyler ga je smatrao urnebesno
zabavnim. Ja sam ga smatrala kretenom.

- Pazite na izražavanje, dečki! - dobacio im je profesor tjelesnog Park, odgovorna osoba na

našem izletu. - Hajde, izlazite.
Izašli smo iz autobusa na veličanstveno proljetno sunce. Bio je jedna od onih rijetkih dana
bez kiše, s bistrim plavim nebom bez ijednog oblačka. U zraku se osjećao tek dašak topline,
ali i obećanje da je ovaj dan tek prvi u nizu.

Između visoke crnogorice pjenile su se ružičaste i bijele krošnje rascvjetalih trešanja. U

daljini su se nazirale stare zgrade sveučilišta; domovi bratstava i sestrinstava građeni u
tudorskom stilu, kralja Georgea i u gotičkom stilu.

- Ovamo, ljudi! - profesor Park nam je domahnuo, a njegovi snažni mišići napeli su se pod
bijelom majicom kratkih rukava. Bezvoljno smo krenuli prema njemu, dok je izvikivao
imena srednjih škola u posjetu sveučilištu: Portage Point, Ballard, Seattle Catholic Academy.
Učenici u uniformama bili su iz te katoličke škole.

Iako smo ostali stajati u grupicama po školama, nakon što nas je profesor Park predstavio,
počeli smo razgovarati.

Tyler me obgrlio oko ramena i privukao k sebi, čvrsto me držeći. Madison je stajala s druge
strane i osjetila sam se ugodno i sigurno u tom svom svijetu.

A tad sam je ugledala.

Tek nekoliko koraka od mene stajala je djevojka iz one katoličke škole. Imala je dugu
svijetloplavu kosu, visoke jagodice kao da ima slavenske pretke, šiljast nos i rupicu na
bradi.

Kad je okrenula pogled prema meni, osjetila sam se kao da mi tlo klizi pod nogama, kao da
se približavam litici koje do maločas nisam bila ni svjesna.

Izgledala je kao da smo sestre.

Kad me primijetila, razrogačila je oči i odmah sam primijetila njihovu neobičnu boju: zelene
poput iglica bora. Poput mojih.

Gledajući lice koje sam čitavog života vidjela u ogledalu, osjetila sam kako klizim s ruba one
litice. Pala sam ne znajući ni koliko dugo ću padati, ni koliko će me boljeti udarac o tlo.
Znala sam samo da više ništa neće biti kao prije.
3
ABI
Listopad

Jeste li me razumjeli, gospođo Knight?

Trepnula sam, gledajući doktora Griffitha bez razumijevanja. Nisam bila sigurna ni da sam
ga dobro čula.

- Vaša kći je trudna - ponovio je polako, kao da se obraća djetetu koje ga nije u stanju
razumjeti. - Olivia ima tešku ozljedu glave. Njezin mozak neće se oporaviti, ali zakon
savezne države Washington brani nam da isključimo aparate. Moramo pružiti fetusu šansu
za preživljavanje. Razumijete li me?

Istovremeno sam kimnula i potvrdno i niječno. Razumjela sam njegove rijeci, ali bile su
potpuno besmislene, kao da je nasumice odabrao riječi iz rječnika i od njih napravio
gramatički ispravnu, ali nelogičnu rečenicu.

- Što to...

Prekinulo me kucanje na vratima. Ušla je medicinska sestra u ružičastoj uniformi. Imala je

tužno, obješeno lice poput bernardinca.

- Gospođo Knight, stigla je vaša sestra...

Sarah se progurala pored sestre, gotovo je odgurnuvši laktom da može ući. Njezine plave
oči bile su prošarane crvenim žilicama, a blijedi kapci natečeni kao i moji. Primila me za
ruku i zagledala sam se u njezine prste. Nokti su joj bili glatki, savršenog ovalnog oblika,
blistavo crveni poput krvi. Čak i usred noći, njezina dugačka kosa sa savršeno izvedenim
pramenovima padala je poput valova, blistajući čak i pod bezbojnim bolničkim svjetlima.

Sarah me toliko čvrsto zagrlila da su me zaboljela rebra. Ukočila sam se i odmah me pustila,
a licem joj je preletjela sjenka povrijeđenosti. Ta udaljenost među nama kao da je oduvijek
bila tu. Znala sam da sam za to kriva ja, ali više nisam znala kako da popravim stvari.

- Gdje je Olivia? Je li dobro? Što se dogodilo? Zašto je bila vani usred noći?

Ispalila je pitanja brzo poput strojnice, i to glasom odgovorne majke, što je i bila. Vježbala je
taj ton od moje desete, svoje dvadesete godine, otkako je mene naša majka ostavila na
Sarinom pragu. Kad se nakon toga vratila doma, ubila se, ostavivši Saru da me odgaja.

Stresla sam glavom, osjećajući suze kako naviru uz grlo.

- Olivia je...
Ni ja nisam znala zašto je Olivia izašla usred noći.

Nakon tuširanja, otišla sam u krevet s čašom vina i knjigom. Spavala sam, dok je moja kći
bila vani i... i što?

Na mene se spustila mrka magla nemira.

Panika. Moja stara znanica.

- Gospođo Knight? - čula sam kao iz daljine.

Vid mi se maglio, u ušima zujao neki neugodni, visoki ton. Nisam više mogla izdržati.
Klonula sam na pod.

- Abi! - nekoliko ljudi strčalo se oko mene, nečije su me ruke podigle i smjestile na stolac.

Znojila sam se kao da trčim. Zrak je bio gust poput melase, težak poput vode.

Netko mi je gurnuo u ruke papirnu vrećicu i čula sam Sarin smirujući glas, ali kao iz velike
daljine.

- Diši. Mirno, tako je. Udah, izdah. Tako treba.

Kao mala sam često imala napadaje panike. Naučila sam smiriti osjećaje, ugasiti vatru
panike čim bi se javila. Sarah mi je stalno govorila da bih trebala popričati s nekim o tome
što osjećam, da bih trebala izbaciti sve to iz sebe, ali ja sam znala da ih je bolje potisnuti,
odgurnuti i praviti se da je sve kako treba. Ne osjećati ništa. Disanje mi se nekako usporilo,
a srce smirilo, iako ja na to nisam imala nikakvog utjecaja. Nakon toga mi je prestalo zujati
u ušima i čula sam da doktor Griffith i Sarah razgovaraju.

- Što se dogodilo? - upitala je Sarah.

Sarah se uvijek dobro držala u teškim situacijama. Nikad je ne bi obuzeli ni očaj, ni panika.
Pri pomisli na to da se ona vrlo lako nosi s ovime uhvatila me lagana ljutnja. Ja nisam
uspjela čak ni postaviti prava pitanja.

- Medicinski tehničar u mirovini primijetio je Oliviju na obali rijeke CikCak, pored mosta. Ne
znamo je li pala s mosta ili - to će policija istražiti - odvratio je doktor Griffith. Klečao je
preda mnom, čvrsto stežući jednu moju ruku objema svojima. Dodir njegove suhe, hladne
ruke bio je ugodan na mojem znojnom dlanu.

Sarah se promeškoljila na stolici do moje. Jednom je rukom držala papirnu vrećicu preko
mojih usta. - Ljudi se često probude iz kome - počela je.

- Olivia nije u komi - nježno ju je prekinuo. - Koma je najčešće posljedica lokalizirane

ozljede. Olivia je pretrpjela masivno krvarenje, koje je oštetilo gotovo svaki dio njezinog
mozga. Žao mi je i znam da je ovo teško i razumjeti, a kamoli prihvatiti, ali Olivia se neće
probuditi.

Na mene se zaletjela lavina boli, zatrpala me i uvukla se u moje grudi, gdje je ostala režati
poput goleme, bijesne divlje životinje.

- Trudna je? - šapnula sam.

- Da - odvratio je doktor Griffith.

Pogledala sam Saru. Stiskala je vilice kao da pokušava pregristi nešto tvrdo.

- Koliko?

- Napravit ćemo ultrazvuk da budemo sigurni, ali razina hormona ukazuje na trinaest ili
četrnaest tjedana.

Pokušala sam se prisjetiti što se događalo prije otprilike tri mjeseca. U srpnju. Olivia je bila
na praznicima. Učila je za vozačku dozvolu, pohađala pripreme za maturu, plivala, družila
se s prijateljima.

Nismo radile ništa posebno. Novaca smo ionako uvijek imale malo premalo, a usto sam i
štedjela za školarinu koja nas je, znala sam, čekala kad Olivia krene na fakultet. Nisam
mogla u misli prizvati nijedan detalj koji bi mi ukazao na to da je Olivia trudna. Očito ni ona
nije znala. Da je znala, bila bi mi rekla.

- Ali dijete je dosad sigurno već bilo izloženo radijaciji, kemikalijama... -počela je Sarah.

Doktor Griffith se lecnuo. - Da. Lako moguće. Vjerojatno. Pacijentice uvijek podvrgnemo
testu na trudnoću, ali Oliviju nismo, jer je operacija bila hitna.

Iz prašnjavog otvora klimatizacijskog sustava u prostoriju je uletio oblak ustajalog zraka,

glasan poput plača razmaženog djeteta. Sarah i doktor Griffith su zamuknuli.

- Želim je vidjeti. Odmah - glas mi je bio šupalj i bezizražajan.

- Naravno - odmah je rekao doktor Griffith.

Sarah mi je pomogla da ustanem i krenule smo za liječnikom niz hodnik, prema odjelu za
intenzivnu njegu.

Usprkos okrutnoj realnosti blještavo bijelog hodnika, jedan djelić mene još se držao
slabašne nade da neću ugledati Oliviju - da je sve ovo bila grozna pogreška, neka zabuna na
prijemu. Da se ne radi o mojoj kćeri.

Doktor Griffith nas je žustrim korakom doveo do kraja hodnika i skrenuo lijevo, a zatim
zamahnuo karticom da otključa vrata odjela za intenzivnu njegu. Ugledala sam Jen Stokes,
majku Olivijine najbolje prijateljice, nagnutu nad krevet okružen strojevima koji su pištali i
hučali. Oko vrata joj je visio stetoskop.

- Doktorice Stokes - pozdravio ju je doktor Griffith.

- Jen? - zagledala sam se u susjedu. Prije svega nekoliko sati bila sam kod nje na roštilju, a
sad smo stajale na odjelu za intenzivnu njegu. Ispod kute je nosila izblijedjele traperice i
majicu Seahawksa. Oči su joj bile crvene, tamne kovrče neuredno uokvirivale blijedo lice
poput aureole. Čvrsto stisnute šake držala je preklopljene na trbuhu.

- Što ti radiš ovdje? - upitala sam je.

- Ja sam je pozvala - objasnila je Sarah i tek sam tad shvatila da je Jen jedna od voditelja
hitne službe.

- Abi, žao mi je - rekla je. Njezina usta ostala su otvorena kao da će još nešto dodati, ali nije
ništa rekla. Samo je pognula glavu i okrenula pogled od mene.

Okrenula sam glavu u istom smjeru, ali nisam odmah shvatila da je Jen pogledala Oliviju.
Moja kći je bila blijeda poput bijele plahte pod kojom je ležala. Tijelo joj je bilo potpuno
nepomično, kao da je sva njezina energija zarobljena tim komadom tkanine.

Oko kreveta je stajala šuma stalaka s opremom za infuziju; toliko mnogo cjevčica da ih
nisam mogla ni prebrojiti: jedna joj je nestajala u grlu, druga u nosu; dišući umjesto nje,
prazneći joj želudac; jedna je na grudima bilježila otkucaje njezinog srca.

Ventilator pored kreveta ritmično je ispuštao tihe zvuke; šuštanje i pištanje.

Olivijina glava bila je omotana bijelim zavojima, još bjeljim zbog kontrasta s njezinim licem.
Imala je duboku ozljedu iznad desne obrve, ružnu crno-ljubičastu masnicu na lijevoj
sljepoočnici i nekoliko ogrebotina rasutih po nosu i jagodicama.

Netremice sam gledala kćer, osjećajući agoniju koja nije bila samo emotivna, nego i tjelesna.
Grudi mi je razarala snažna bol, toliko okrutna kao da će zaustaviti moje srce, ali ono je i
dalje izdajnički tuklo. Čula sam ga i osjećala, iako je trebalo stati. Bol i nemoć tutnjali su
mnome poput munja i groma.

Moj je pogled skrenuo na Olivijin abdomen, još uvijek ravan i gladak, bez znaka djeteta koje
je ležalo unutra.

Jen je izašla, što sam primijetila tek krajičkom oka. Osjećaji su se u meni gomilali, gurali
jedni na druge kao da će svakog trena provaliti iz mene i rastrgati me na milijune komadića
poput eksplozije. Posegnula sam za Olivijinom rukom; nisam je samo željela dodirnuti, nego
i trebala.
Njezino zapešće ležalo je među mojim prstima mlohavo, prazno. Narukvica koju je Olivia
uvijek nosila nije bila na svom uobičajenom mjestu.

Oko zapešća se crnila niska masnica.

4
OLIVIA
Travanj

Ona cura. Isuse, kao u hororu - rekao je Tyler u ponedjeljak, dan nakon našeg izleta na
sveučilište Washington. Ručali smo u školskoj kantini, za istim stolom kao i uvijek, pored
narančastih stolica koje su izvlačili samo za školske priredbe.

- Je li? - rekao je Peter, kimajući svojom crvenokosom glavom. - Koji je to vrag bio? Liv, imaš
sestru za koju ne znamo? Odlučno sam odmahnula glavom. -Nema šanse.

Tyler, koji je sjedio do mene, zgrabio je šaku krumpirića i ugurao ih u usta. -Ta je cura tvoja
dvojnica, kad ti kažem - rekao je. - Moj tata kaže da svi imamo dvojnika.

- Moguće - spustila sam svoj sendvič s maslacem od kikirikija. Ostala sam bez apetita.
Nisam željela razgovarati o toj djevojci. Najradije bih im bila rekla da začepe.

- Imala je i istu bradu kao tvoja, kao malu guzicu nasred lica - rekao je Peter. - Ista ti!

Tyler ga je namršteno pogledao. Stisnula sam zube, čekajući da mu Tyler odbrusi. Tyleru se
moja rupica na bradi sviđala. I on ju je zvao kao Peter, ali bez Peterove zlobe. Znala sam da
mu se ne sviđa što je to čuo od Petera.

Ali samo se vratio svojim krumpirićima. Izdahnula sam, iako nisam ni bila svjesna da
zadržavam dah.

Madison se nasmijala i odgrizla malo mrkve. - Samo zašto što imaju istu jamicu na bradi ne
znači da su si u rodu, idiote.

- Nije mi sestra, u redu? - obrecnula sam se da ih ušutkam. - U životu je nisam vidjela.

Svi su umuknuli. Srce mi je ubrzano tuklo i oborila sam pogled. Osjetila sam da se
međusobno pogledavaju. Ja sam inače smirivala ovakve prepirke. Nikad se nisam svađala,
nikad se nisam upuštala u svađe.

Čupkala sam koricu kruha da ogolim sendvič. Od malih nogu sam mrzila jesti suhu koricu, a
kad sam bila mala moja mama bi je rezala škarama da je ne moram

jesti. Kad bi bila gotova, izrezala bi malu Madison je naglo promijenila temu. -Nego, dakle,
sljedeći vikend se vraća moj brat.

Naglo sam podigla glavu, svjesna da mi je krv navrla u lice. Prekrila sam obraze kosom i
nervozno zagrizla jedan pramen.
Tyler je prezirno frknuo nosom, obgrlio me oko ramena i privukao k sebi. -Može nam
nabaviti trave?

- Tyler! - prekorila sam ga.

- Začepi, seronjo - Madison ga je ošinula pogledom. - To je bilo samo jednom. Samo je glup,
pa su ga uhvatili.

- Čekaj, mislio sam da je on u New Yorku. Nisu ga tamo starci poslali jer je dilao? -
Peterovim pjegavim licem razlila se zbunjenost.

Madison se još jače namrštila. - To je bilo jednom! I to samo zbog trave.

Madison je bilo silno sram što svi znaju da je njezin brat poslan u privatnu školu na Istočnoj
obali da se popravi. Svi smo mi ponekad pili i pušili travu, ali samo su luzeri dilali.

Peter je šarao pogledom po Tyleru i Madison, očito tek sad svjestan napetosti. - Olivia -
rekao je, brzo mijenjajući temu. - Večeras nemaš trening, je li? Možeš mi pomoći s kemijom?
Imam hrpu zaostalih zadaća, pokušavam sve to srediti.

- Naravno - dobacila sam pogled Tyleru. Mrštio se. Nije mu bilo drago što ćemo Peter i ja
učiti sami.

Znao je biti posesivan. Nije da sam ga varala ili takvo što, nego je samo bio takav: izvana
maco, iznutra nesiguran. Ali znala sam da je ljubomoran samo zato što me voli.

- Hvala, stara moja - nakesio se Peter.

Ustala sam s tvrde metalne stolice. - Idem van na svježi zrak. Mad, ideš sa mnom?

Madison je ustala, pa obrisala mrvice sa svojeg vitkog tijela u crnim tajicama i crnoj vesti
kratkih rukava. Oštro je pogledala Tylera i Petera, pa nadmeno odjurila prema vratima.

Izašle smo na svježi travanjski zrak i krenule prema dvorištu, pa sjele na klupu pored
fontane. Nije bilo nikog osim nas, jer je još bilo prehladno za sjedenje vani.

Nebom su prolijetali oblaci, ravnomjerno kao da ih nosi traka na blagajni. Jedne minute bilo
je sunčano, iduće je prijetila kiša. Iskosa sam pogledala Madison, pokušavajući pogoditi o
čemu razmišlja.

Igrala sam se narukvicom na lijevom zapešću, cupkala hladni metal naprijed-natrag. - Žao
mi je zbog Dereka - počela sam.

- Nema veze. Meni je žao zbog one cure - Madison je cupkala zanokticu. -Mislim, sigurna
sam da ti nije sestra ili što već.
Bilo mi je drago što je na mojoj strani. Madison je imala svojih mušica, ali znala sam da na
nju uvijek mogu računati. Vjerojatno smo baš zato nakon deset godina još uvijek bile
najbolje prijateljice.

Upoznale smo se u vrtiću i sprijateljile se onoga dana kad smo se trebali igrati u kostimima.
Ja se nisam željela skinuti da druga djeca ne vide kako me mama tjera da nosim duge gaće
cijele zime, a Madison se samo htjela igrati vani.

- Hoćeš se raspitati o njoj? - upitala me Madison.

Slegnula sam ramenima. Nisam željela priznati da sam sa svojom dvojnicom već
razgovarala, u toaletu sveučilišta.

Izbliza si nismo bile toliko slične. Iako smo doista imale oči jednake zelene boje, njezine su
bile malo razmaknuti je. Jamica na njezinoj bradi bila je nešto manja od moje, jagodice malo
mekše, nos malo manji. Ipak, i dalje sam se osjećala nelagodno u njezinoj blizini.

Djevojka je obrisala ruke i ležerno se naslonila na umivaonik.

- Ja sam Kendall Montgomery - rekla je. Zamahnula je svojom dugom plavom kosom i
prebacila je preko jednog ramena, onim pokretom svih zlobnih bogatih cura koje sam ikad
vidjela.

- Ja sam Olivia - odvratila sam.

Neko vrijeme vladala je nelagodna tišina. - Moj tata je mrtav - bubnula sam, bojeći se da će
ona prva reći nešto o potencijalnom razlogu naše sličnosti. -Mislim, ako se pitaš jesmo li u
rodu. A nema šanse da imamo istu mamu.

- Koja šteta - okrutno se nasmiješila. - Moji starci su seronje. Bilo bi super da im nađem
zamjenu.

Nasmijala sam se, iznenađena tom reakcijom. Meni je uvijek bilo drago što sam dobila baš
svoju mamu. Posvetila mi je cijeli život. Ponekad se i previše bavila mnome.

- Gdje živiš? - upitala me.

- U Portage Pointu. To je gradić u blizini...

- Znam gdje je Portage Point. Odande je moja mama.

Tišina koja je zavladala nakon tih riječi bila je mnogo neugodnija.

- Tvoja mama? - dlanovi su mi se u trenutku oznojili, zagrijali.

- Mislim, nije baš iz... - počela je oklijevajući. - Tamo je išla u srednju školu.
Nisam znala što da kažem.

- No kako god - rekla je Kendall, krećući prema vratima. - Drago mi je bilo, Olivia.

- I meni. Vidimo se.

Mahnula je prstima i izašla.

Pogledala sam Madison i stresla glavom. - Ne bih rekla. Ne želim se raspitati o njoj. Nema
smisla, ne? Već znam da nismo u rodu.

- Nije da baš znaš - ispravila me Madison.

Zagledala sam se u nju. - Što ti to znači?

- Mislim, što ako ti je tata živ i ima novu obitelj? Što ako je tvoja mama imala aferu s nekim?

Ta je pomisao bila toliko apsurdna da sam prasnula u smijeh. Nisam si mogla ni zamisliti
mamu u strastvenoj aferi. Moja je mama bila oličenje samokontrole -kad bi bila ljuta, nije
vikala nego se mrštila; nikad se nije glasno smijala, nikad se nije naglašeno šminkala i
nosila je urednu, savršeno izglačanu odjeću.

Moja je mama bila postojana poput kipa. Nije bila nimalo nalik na mame mojih prijateljica,
sve redom lepršave, površne i sklone traču. Bila je tip mame koja je uvijek uza svoje dijete,
bilo da mu treba pružiti maramicu dok plače, ili glasno navijati s tribina na plivačkom
natjecanju.

- Možeš misliti! - frknula sam nosom. - Moja mama ne zna ni što je flert, a kamoli afera.
Uostalom, umrla bi od brige da će zaraditi kakovu boleštinu ili tako nešto.

Madison se nasmijala. - Dobro, onda je ta cura možda kći tvog tate.

- Moj tata je umro, Mad.

- Znam, ali možda je prije smrti imao drugu obitelj? Ili je možda prevario tvoju mamu. Ili -
dramatično je razrogačila oči - možda nije mrtav!

Zakolutala sam očima. - Stvarno moraš prestati gledati sapunice.

- Daj odrasti, Olivia. Nekad si jako naivna. Ljudi stalno lažu, a ponekad ni ne saznamo zašto.

Te su me riječi toliko povrijedile da sam se lecnula. - Doista ne mislim da bi mi mama lagala

o tati.

- Kako znaš da ne bi? Ponekad istina boli.

- Bole i laži - rekla sam ispod glasa.

Te noći mama je došla kući ruku punih vrećica s namirnicama i najavila da će nam kuhati.
Stresla sam se: mamino kuhanje bilo je daleko od idealnog. Svaki njezin eksperiment u
kuhinji najčešće bi završio katastrofom.

Jednom si je dala u zadatak ispeći divlju kokoš u tamnom, gustom umaku, ali odabrala je
previsoku temperaturu pećnice. Za pola sata se kuhinja ispunila dimom koji je bio toliko
gust da ga se moglo zagristi.

Da barem naruči pizzu, pomislila sam.

- Što kuhamo? - rekla sam, spremna na izazov, vadeći namirnice iz papirne vrećice. Nisam je
željela povrijediti.

- Špagete bolonjeze - dohvatila je drugu vrećicu i iz nje izvukla svežanj svježeg bosiljka,
glavicu češnjaka, jedan luk i jednu mrkvu.

Nasmiješila sam se.

Mama je mrzila mrkve, ali ja sam ih obožavala. Uvijek bi kupila jednu mrkvu i skuhala je uz
bilo koje jelo, samo za mene.

- Imam dobar vic - rekla je, guleći luk. - Kuc, kuc.

- Tko je?

- Luka.

- Koji Luka?

- Lukava lisica, daj mi da dovršim!

- Ajme, mama! - nasmijala sam se. - Ovo je preglupo!

I ona se nasmijala. - Mislila sam da je smisao kuc-kuc vica da bude što gluplji.

- Nego, zašto kuhamo? - pokazala sam sastojke.

- Ne znam - slegnula je ramenima. - Rano sam dovršila posao, a ti ćeš uskoro u četvrti
razred i ponosna sam na tebe - privukla me, zagrlila i poljubila u čelo.

Moja mama je bila od onih koje stalno grle, miluju po kosi, tapšu po ramenima, ljube obraze.
Držala me za ruku dok bismo prelazile cestu do desete godine, sve dok me nisu počeli
zezati zbog toga. Jednom sam je upitala zašto joj je toliko stalo do dodira. Valjda samo volim
znati da si mi blizu, odgovorila je.

Ponekad bi njezin zagrljaj bio čudan, jer bila sam prestara za to da me mama grli, ali ipak je
uvijek bio ugodan.
- Kako ti je prošao dan? - upitala je dok sam sjeckala češnjak.

- Dobro. Dobila sam peticu iz povijesti i dovršili smo plan za godišnjak.

Prestala je sjeckati luk i zagledala se u mene. Uvijek bi mi tako pokazala da me pažljivo

sluša, čak i kad bih pričala o nevažnim sitnicama.

Uskoro se zrak ispunio slasnim mirisom maslaca, luka i češnjaka, a zatim i mesa. Mrkva,
narezana na ploške, kuhala se u zasebnom loncu. Mama je gurnula francuski kruh u pećnicu
da se podgrije, a zatim smo natrpale hrpe tjestenine na tanjure i odnijele ih na stol u
blagovaonici.

- Mama - ubacila sam kolutiće mrkve u umak i pomiješala ih s mesom. -Slobodno te pitam
nešto o tati?

- Naravno, dušo. Što te zanima?

- Hm... - misli su mi se rojile poput oluje.

Mama najčešće nije bila spremna na razgovor o mom ocu. Nije da sam često načinjala tu
temu: svaki put kad bih je otvorila, mamino lice bi se razvuklo u smrznuti smiješak nalik na
bolnu grimasu. Ali otkako sam vidjela onu djevojku, Kendall, nisam mogla prestati
razmišljati o ocu.

- Koliko dugo si bila trudna kad je umro?

Mama je gurnula zalogaj u usta i zamislila se, iskrivivši usta na jednu stranu i zagledavši se
nekamo uvis preko obrva.

- Svega nekoliko tjedana. Nisam mu ni stigla reći.

- Je li bio zgodan? - lukavo sam se nasmiješila. - Kad ste se upoznali, jesi se odmah zaljubila?

- Jako zgodan! - zamahnula je rukom pred licem kao da se hladi i nasmijala se. - Koljena su
mi klecala pri pogledu na njega. Ta plava kosa, te smeđe oči. Sva sam se izgubila u njima.

Moj mozak odmah je stao, zapevši na tu riječ. - Smeđe?

- Aha.

Pomno sam se zagledala u nju. Prije mi je rekla da su tatine oči bile zelene, kao moje. Sjećala
sam se dana kad mi je rekla, točnog trenutka. Od trinaeste godine sam čuvala tu sitnicu u
sebi poput dragulja: dokaz da sam imala tatu, da sam mu bila slična iako ga nisam ni
upoznala. Čekala sam da se mama ispravi, da mi potvrdi da ne laže. Ali šutjela je. Netremice
sam je promatrala, pokušavajući rasplesti zapletenu mrežu u mislima.

- Je li imao još nekoga? Obitelj? - upitala sam nakon dosta vremena.

Kasno poslijepodnevno sunce probilo se kroz zavjese i obasjalo stol. Palo je na mamino lice,
uvuklo se u bore i odjednom je izgledala dvadeset godina starije.

Mama je prasnula u smijeh. - Ne, naravno da nije! Otkuda ti takva ideja!

Pomno sam je promatrala, tragajući za sitnim znacima laži.

- Možda, ne znam; možda imam braće ili sestara za koje ne znam.

Na jedan trenutak se njezin odgovor našao preda mnom poput crne provalije. Riječi koje
sad čujem, znale smo obje, mogle bi sve promijeniti.

Odjednom se prenula, razrogačenih očiju. - O, Bože! Kruh!

Otvorila je pećnicu i iz nje je izletio oblak gustog, smrdljivog dima. Navukla sam rukavicu i
izvukla iz pećnice pougljenjene štruce kruha. Bacila sam ih u smeće, a mama je otišla
otvoriti staklena vrata i počela mahati kuhinjskom krpom da istjera dim. Hladni proljetni
zrak uvukao se u kuću i brzo zamijenio dim. Ostao je samo gorak smrad zagorjele hrane.

Mama je odmaknula pramen svoje plave kose s oznojenog čela. - Žao mi je, dušo. Izgleda da
naša talijanska večera neće uključivati i francuski kruh.

- Nema veze. Ne bi bila domaća večera da nam nešto nije zagorjelo - našalila sam se.

Posramljeno se nasmijala. - Radije mi reci kako je u školi. Još malo i četvrti razred. Kakav je
to osjećaj?

Izgovorila je sve to prebrzo, kotrljajući riječi jednu za drugom napetim glasom.

- Mama, nisi mi odgovorila na pitanje. Je li tata imao druge djece?

Preko sunca je na tren prešla skupina oblaka i svjetlo u kuhinji se promijenilo. Maminim
licem preletjele su sjene. Osjetila sam da zrak podrhtava kao da njime struji elektricitet, kao
da se napetost u valovima probija kroz dim.

Mamine nevine plave oči susrele su moje. - Nije - rekla je. - Tvoj je tata umro prije nego što
je i saznao za tebe, a definitivno nije imao druge djece.

Gledala sam njezino glatko lice, pokušavajući pohvatati sve osjećaje koji su se kovitlali u
meni: strah, paniku, ljutnju. Ponajprije ljutnju, jer nešto mi je govorilo da mama laže.

U moje srce uvukao strah. Uvijek sam vjerovala mami. Vjerovala sam svakoj njezinoj riječi,
slušala svaku njezinu naredbu. Nikad mi nije ni palo na pamet da posumnjam u nju.

Ali sad je povjerenje među nama isparilo poput izmaglice. Ako mi laže o nečem ovako
važnom, tko zna što mi je još slagala?
5
ABI
Listopad

Sati su prolazili stapajući se, a mene je na tren držala obamrlost, na tren tuga; oboje
jednako jako i okrutno.

- Moram saznati što se dogodilo - rekla sam Sari.

Otkako smo se smjestile u čekaonicu za rodbinu u koju su nas doveli liječnici, Sarah je
sjedila mirno poput kipa. Ja nisam mogla mirovati; šetkala sam se, brojila panele na stropu,
pretakala vodu iz čaše u čašu. Morala sam se kretati, imati osjećaj da nešto radim. Moj
analitički um žudio je za smislom, za pretresanjem činjenica i slaganjem slagalice. Morala
sam sakupiti sve detalje i poredati ih u smislenu cjelinu.

- Trebala bi otići doma i odmoriti se - odvratila je Sarah. Ošinula sam je pogledom. - Nikamo
ja ne idem - Olivia i ja bile smo povezane od rođenja, čitavog života. Nisam je namjeravala
napustiti pred smrt.

Još smo čekale. - Zašto ima masnice na ruci? - upitala sam Saru, odlučno bacivši praznu
čašicu na pod. Stisnula sam usnice, pokušavajući se pribrati. -Misliš da ju je netko ozlijedio?

Sarah me prestrašeno pogledala. - Ne znam. To će - to će policija istražiti.

Suze su mi skliznule niz obraze i slile se sve do ključne kosti. Klonula sam na stolac jedva
dišući, tresući se od plača. Sarah mi je prišla i obgrlila me oko ramena. Dugo smo sjedile
tako zagrljene, obje drhteći.

- Htjela sam je zaštititi od svega! - jecala sam.

- Nisi ti kriva za ovo, Abi - odvratila je glasom punim boli.

Odmaknula sam se i pogledala je u crvene oči.

- A što ako jesam?

U Olivijinu sobu uvukla se noć. Bolnička svjetla palila su se jedna za drugim, a ja se nisam
micala od Olivijinog kreveta. Neprekidno pištanje i hučanje aparata koji su Oliviju
povezivali sa svijetom živih zvučali su poput bizarne uspavanke mojoj boli. U meni se
kovitlala oluja očaja, gusta magla koja me paralizirala. Nije mi bilo ni do čega: ni do hrane,
ni pića, ni kretanja.

Zagledala sam se u masnice na Olivijinom zapešću. Na koži se vidjela narukvica plavih i

crnih masnica, kao da ju je netko zgrabio i obojio njezinu lijepu kožu svojim bijesom.
Naslonila sam čelo na rub kreveta, zahvalna na tome što smo konačno same. Cijelog dana
liječnici su me nagovarali da odem kući, da se odmorim. Sarah mi je donijela sendvič sa
šunkom, koji nisam ni dirnula i koji je naposljetku završio u košu za smeće, pa mi je nakon
toga donosila samo beskrajne šalice kave. Ali od kave sam stalno morala izlaziti na toalet, a
nisam željela ostaviti Oliviju. Odustala sam i od kave.

Glava mi je bolno tutnjala, što od suza, što od dehidracije, ali nisam mogla otići. Još ne.
Osjećala sam se kao da živim u rupi izvan vremena, kao da je svijet oko mene stao.

Dva su dana prošla otkako sam dotrčala svojoj slomljenoj Oliviji, a vrijeme je prolazilo
bolno sporo. Njezinom sobom prolazilo je sve više liječnika, davali su mi još više
informacija, napravili su još jedan CT sken i ultrazvuk, koji je pokazao otkuca je srca fetusa.
Čula sam šapatom izgovorene bojazni o pobačaju, nade da će srce dovoljno dugo izdržati da
spase dijete.

Dijete? Ja sam željela da spase moje dijete.

Spavala sam u kratkim, nervoznim zamasima, čela pritisnutog na Olivijin trbuh. Noć je
prolazila, alarmi se glasali po cijelom odjelu, a ja sam zamišljala kako nekome liječnici
govore da njihovi voljeni nisu preživjeli. Pokušala sam zamisliti što će se dogoditi kad
čujem da ni Olivija nije preživjela.

Iz sna me prenula nečija ruka na ramenu.

- Gospođo Knight? - doktor Griffith mi je pružio čašu vode. - Popijte malo vode.

- Gospođica Knight - ispravila sam ga. - Nisam udana - glas mi je bio hrapav, grlo suho jer
satima nisam pila. Nisam ni sad.

Privukao je stolac preko sobe i sjeo pored mene, držeći čašu objema rukama. - Gospođice
Knight. Morate paziti na sebe. Morate jesti, piti, odmarati se.

- Zašto mi svi to govorite? - obrecnula sam se. Bol me parala, jednako jaka kao i na početku,
i pritisnula sam sljepoočnice prstima.

- Pred vama je dugačak put - rekao je, pa pogledao Oliviju. - Pred vas troje je dugačak put.

Dugo sam ga samo gledala, pokušavajući liznuti raspucale usnice.

- Olivia se neće probuditi - rekao je nježno. - Ali vaš unuk mogao bi preživjeti - vidjela sam
da je i njemu ovo jednako teško reći koliko i meni čuti. Time si je zaradio bodove kod mene,
ili barem poštovanje.

- Koliko dugo? - upitala sam nakon dosta vremena.

- Što to?
- Koliko dugo Olivia mora biti na aparatima da dijete... - glas mi je pukao, a neizgovorene
riječi se zabile u srce poput noževa.

- Cilj nam je stići do trideset dva tjedna gestacije.

Računala sam: još osamnaest tjedana na aparatima.

- Je li to izvedivo?

Doktor Griffith nije odmah odgovorio. - Koliko ja znam, nikad dosad nije izvedeno. Ali
mislim da je moguće.

Pokušala sam udahnuti, ali u grudima mi se stvorila bol koja je izgurala sav kisik iz pluća.
Čvrsto sam zatvorila oči, pa ih opet otvorila.

- Zašto policija još nije stigla? Što čekaju?

Doktor Griffith me iznenađeno pogledao. Skinuo je naočale i počeo ih brisati rubom kute.

- Bolnice nisu dužne prijaviti... nezgode.

- Nezgode? Ovo nije bila nezgoda! - glas mi je bio kreštavo visok, tijelom su tutnjale bol i
ljutnja. - Vidjeli ste masnice na zapešću!

- Ispričavam se - doktor Griffith je odlučno kimao. - Mislio sam samo da bolnica policiji
prijavljuje samo ubodne i prostrijelne rane. Vjerojatno vam se zato još nisu javili.

Pritisnula sam dlan na čelo, osjećajući žmarce panike u prstima. Ovog puta odlučno sam
odgurnula i mogućnost napadaja. Prijavit ću im slučaj sama.

- Olivia je dobro dijete. Što se dogodilo? - upitala sam.

Bila sam svjesna da sam to izgovorila u prezentu, ali nisam si mogla pomoći. Nisam željela
pustiti Oliviju da potone u prošlost. Još je bila sa mnom.

Doktor Griffith me promatrao obazrivo, ali i proračunato; na tren je na mjestu liječnika

stajao pravnik. - Ne znam - rekao je, pružajući mi onu čašu vode - ali znam ovo. Trebat će
vam i posljednja kap snage.

Prihvatila sam vodu i ispila je u jednom gutljaju.

Čim sam izašla iz bolnice, počela je kiša. Već se gotovo bilo smračilo, a na obzoru su vrebali
crni oblaci.

Skrenula sam u našu ulicu i polako krenula prema našoj kući u viktorijanskom stilu. Sa
samo tri sobe, bila je najmanja kuća u ulici i smještena u njezinom samom dnu, na kraju
niza velikih kuća u istom stilu.
Moji su susjedi bih pripadnici srednje klase; odvjetnici i liječnici. Njihove supruge nisu
radile, posvećene isključivo odgoju njihove dječice bucmastih obraščića. Djeca su se
međusobno družila, mame zajedno odlazile na jogu i kavice. Ja sam bila samohrana majka
koja je rodila u osamnaestoj i stršala sam iz te sredine poput čavla.

Vlastitim novcem nikad si ne bih mogla priuštiti tu kuću. Sve što sam ikad napravila bilo je
za Oliviju: željela sam joj osigurati dobar početak u životu, dati joj šansu da odrasta u
dobrom kvartu, ide u dobru školu, živi u dijelu grada bez kriminala i usto pored plaže.
Željela sam da ima sve što ja nisam imala. Nisam požalila ništa što sam za to napravila. Ni
neću.

Sjetila sam se posljednjeg jutra s Olivijom. Gledala sam je kako pleše sa slušalicama na
ušima, zaklopljenih očiju. Oko vrata je imala šal koji nikad prije nisam vidjela. Bio je svilen,
grimizno crven i izgledao je poput plamena. Olivia je bila u širokoj trenirci s još širim
gornjim dijelom, ispod očiju su joj se crnili podočnjaci nalik na dva široka polumjeseca, a
lice joj je bilo blijedo poput papira.

- Jesi li dobro? - prislonila sam nadlanicu na njezino čelo, zabrinuta. Bilo je glatko i hladno.
Obgrlila sam je oko ramena i privukla u zagrljaj.

- Dobro sam. Samo me čeka učenje - naglo se odmaknula, mršteći se.

Čula sam i ono što nije izgovorila: ima li kraja tvojim pitanjima? Moja mama je znala reći da
kad zagrizem, ne puštam. Sarah se slagala s njom.

Umalo sam i tad počela ispitivati Oliviju. Sve mi je davalo povoda za brigu. Možda je
bolesna, možda ima rak, možda je u školi maltretiraju. Želudac mi se zgrčio od panike. Znala
sam biti takva: brinuti, mozgati i analizirati dok ne bih pronašla racionalno objašnjenje.
Morala sam sagledati sve, razumjeti svaku sitnicu. Jedini problem takvog pristupa bio je što
nije donosio odgovore. Nije ih donio ni kad je umrla moja mama.

Daj se priberi, Abi, rekla sam sama sebi. Olivia je obična je tinejdžerica.

- Znam da je subota, ali morat ču nakratko na posao - nije mi se sviđalo što je moram
ostaviti samu, ali samohrane majke ponekad nemaju izbora. - Znaš pravila. Ne sjedaj ni u
čiji auto. Ne hodaj po cesti.

Čekala sam da mi kaže kako nikad ne radim vikendom. Željela sam barem nekome reći čime
se trenutno bavim. Po prvi put u tko zna koliko godina, moja tvrtka, Brown Thomas i
suradnici, dala mi je zanimljiv zadatak. Nisam sanjala o karijeri u računovodstvu - u
prošlom životu bila sam novinarka. Imala sam ambicije, polet, ideje. Uživala sam u
uzbuđenju koje donosi istraživanje, voljela sam vidjeti svoje ime ispod naslova u novinama.

Ali novinari rade u svako doba dana, a to jednostavno nije način života za samohranu
majku čije dijete neprestano dobiva upale uha. To je bio moj najvažniji posao: majka. Nisam
željela napustiti svoju kćer kao što je moja majka napustila mene - u jednom trenu me
voljela, a onda više nije. Bila je uz mene, a onda...

Tako sam se obrazovala za računovođu. Mogla sam raditi samo od devet do pet, a zatim se
posvetiti kćeri. Odavno sam se pomirila s tom promjenom smjera.

- Hoćeš da ostanem doma? - moj smiješak je blijedio. - Znaš da si mi ti najvažnija.

- Ne treba, mama, stvarno - već je odlučila. - Ionako moram učiti za test iz matematike.

Pogledala sam je i osjetila neobičnu distanciranost. Zapitala sam se kad smo posljednji put
otvoreno porazgovarale. Zaustila sam da je nešto pitam, da saznam što se događa. Olivia i ja
smo imale bliskiji odnos od prosječne majke i kćeri. Jedna drugoj smo govorile sve. Ali
Olivia je samo naglo ustala i protegnula se, zijevajući.

- Idem pod tuš, mama. Vidimo se na roštilju.

Uzela je onaj crveni šal, koji je maloprije bila skinula, sa stola, okrenula se i otišla vukući
svilu za sobom kao što djeca vuku plišane medvjediće.

Za par sekunda je nestala s vidika, kao da su je progutale sjene na vrbu stubišta.

Ovo sjećanje me sad boljelo. Kako nisam vidjela? Naravno da je bila trudna. Prezirala sam
vlastitu sljepoću, samu sebe - otišla sam na posao, a trebala sam ostati. Osjećaj krivice opet
je nabujao u meni, poput sve gušće magle.

Približivši se dvorištu, usporila sam. Oko mene su zabljeskala svjetla. Pred kućom su stajali
redovi automobila i kombija. Čim sam otvorila vrata auta netko mi je gurnuo mikrofon pred
lice, a drugi su me dozivali.

- Abi! Rob Krane, KOMO-TV! Možete li nam reći kako je Olivia? Hoće li je liječnici zadržati
na aparatima? Hoće li uspjeti spasiti dijete?

- Ja - mucala sam, gurajući se prema trijemu kuće. Kako su saznali? Moja postarija susjeda,
gospođa Nelson, gledala me iz svog dvorišta s druge strane, otvorenih usta i s novinama u
rukama.

- Bez komentara - rekla sam drhtavim, nesigurnim glasom.

Potrčala sam stubama i otključala vrata. Od silnih svjetala bljeskalica pred očima su mi
plesale crne točkice. Premorena, naslonila sam se na vrata. Glasovi izvana sad su bili
prigušeni.

Nakon dosta vremena, s mukom sam se osovila na noge. Morala sam si nekako odvratiti
pažnju od paralizirajućeg nemira koji se uvlačio u mene. Otišla sam u kuhinju i iz hladnjaka
izvukla bocu votke. Natočila sam jedan prst i progutala. Grlo me zapeklo, ali natočila sam
još jednu čašu i odnijela je na kat, u Olivijinu sobu.
Upalila sam svjetlo. Soba je još uvijek bila u neredu. Izgledala je poput prostorije u tvornici
odjeće u kojoj je nešto eksplodiralo. Vonjala je po šamponu s mirisom limuna i prljavim
čarapama. Deke su visjele s kreveta na pod.

Spustila sam čašu votke na Olivijin kozmetički stolić i uredno prekrila krevet dekama, pa
sjela na rub. Pažnju mi je privuklo nešto svjetlucavo na noćnom ormariću. Olivijin mobitel.
Izgledao je kao da je u punjaču, ali kad sam ga podigla, kabel je pao. Baterija je bila prazna.

Prenulo me kucanje na vratima. Gurnula sam Olivijin mobitel u džep majice i sišla. Provirila
sam kroz špijunku, očekujući da ću ugledati nekog novinara, ali ugledala sam visokog
tinejdžera širokih ramena u zgužvanoj plavoj majici napola uguranoj u traperice. Plava
kosa bila mu je razbarušena, a svijetlosmeđe oči toliko natečene od plakanja da ga umalo
nisam prepoznala.

Olivijin krupni dečko nogometaš izgledao je kao da ga je netko ugurao u perilicu rublja i
stisnuo se u pranju. Primijetila sam kako mu izgledaju oči -crvene, okružene kolobarima - i
obraze musave od suza, i sažalila se. Ova golema tuga shrvala je i njega. To nam je bilo
zajedničko.

Otvorila sam vrata i bljeskalice su se javile iste sekunde. Novinari su izvikivali pitanja.
Nisam ih ni pogledala, samo sam povukla Tylera unutra. U malom gradu kao što je Portage
Point vijesti su se širile brzo, a činilo se da su svoje novinare poslale i sve veće medijske
kuće iz Seattlea.

- Je li istina što sam čuo o Oliviji? - upitao me.

- Jest - pritisnula sam oči dlanovima. - Imala je nezgodu.

Tyler je zateturao. Zgrabila sam ga za lakat i povukla do stolca pred kuhinjskim stolom, pa
mu u ruke gurnula čašu vode. Iskapio ju je.

- Nezgodu? - ponovio je.

- Ne znam. Policija je... Moram podnijeti prijavu.

- Što se dogodilo? - upitao je hrapavim glasom.

- Nitko ne zna. Možda je pala s mosta. Ali... - oklijevala sam, ne znajući da li da s njime
podijelim svoje sumnje. - Je li s roštilja otišla s nekim?

- Ne. Bila je sama.

- Nije je Madison odvezla?

- Mislim da je otišla pješice.

Olivia je znala da ne smije kući sama po mraku. To je bilo jedno od mojih najstrožih pravila
- pravilo koje nikad ranije nije prekršila.

- Kad je to bilo?

- Oko pola jedanaest? Možda petnaest do jedanaest.

- Tyler, nešto ti moram reći.

Zagledao se u mene, čekajući.

- Olivia je trudna.

Ruke su mu klonule uza stolac, mlohave i teške. Izgledao je kao da sam ga udarila u želudac.

- Jesi li znao? - trebale su mi informacije. Sve što Tyler zna, bit će važno, osjećala sam.

Progutao je knedlu, stisnuo šake i ustao. Okrenuo se od mene, pogrbljenih ramena.

- Tyler? - prišla sam mu i dodirnula mu leđa prstima. - Neću se ljutiti, obećavam. Jesi li znao
da je trudna?

Mišići ispod majice su se napeli i Tyler se odmaknuo od mog dodira. Kad me konačno
pogledao, pogled mu je sijevao, a bjeloočnice se isticale na licu.

- Žao mi je, gospođice Knight. Nema šanse da je to dijete moje.

6
ABI
Listopad

Ne razumijem - rekla sam.

Preplavio me strah, skliznuo mi niz svaki mišić i uvukao se u svaku kost u mom tijelu,
donoseći sa sobom novu spoznaju: možda uopće nisam poznavala vlastitu kćer.

- Kako? - upitala sam Tylera. - Kako je moguće da ti nisi...

- Znam da nisam ja otac - prekinuo me. - Jer Olivia i ja nismo... - okrenuo je pogled ustranu.

Opet sam pritisnula oči, a pod vjeđama mi je eksplodirao vatromet. Ona votka od maloprije
sad me žarila u želucu. - Niste spavali zajedno.

- Nismo.

Olivia je varala dečka. To objašnjava mnogo toga. U posljednje vrijeme bila je drukčija.
Udaljena. Odjednom sam se sjetila kako se držala na roštilju kod susjeda. Kasnila sam na taj
roštilj, a posao mi je za to dao izliku.

Nisam bila protiv druženja, samo što nikad nisam imala tema za razgovor. Nakon što bih
nabrojila Olivijina postignuća, razgovor bi zamro. Uostalom, na druženjima bih češće bila
promatrač, nego sudionik. Bilo mi je ugodnije stajati postrani.

Jen Stokes mi je otvorila vrata s čašom pjenušca u svakoj ruci i širokim osmijehom na licu.
Njezine guste tamne kovrče poskakivale su oko lijepog srcolikog lica.

- Bok, Jen - široko sam se osmjehnula, a mišići vilica bolno su se napeli.

Jen i ja smo se upoznale kad su nam kćeri imale pet godina. Čak i nakon toliko dugo
vremena nismo bile prijateljice, nego samo poznanice. Priznajem da je pretežno problem
bio u tome što sam prema Jen osjećala samo strahopoštovanje. U njezinoj blizini iz mene bi
nestala i svaka iskra hrabrosti, ugašena u crnoj rupi njezinog silnog samopouzdanja. Uz Jen
sam se stalno osjećala kao u srednjoj školi. Tad sam bila sama na svijetu. Ona cura kojoj se
mama ubila. Nitko n e znao što da mi kaže, a ja nisam znala što da kažem njima. Nikad
nisam imala pomodnu odjeću, nisam se šminkala, frizura mi je bila bezvezna. Ručala sam
sama u kutu kantine, nikad me nitko nije želio za svoju momčad na tjelesnom, uvijek bi me

posljednju sparili za zajedničke projekte. Bilo mi je još teže u višim razredima srednje
škole, sve dok mi grudi nisu narasle, a ja shvatila kako da iskoristim tijelo da privučem
mušku pažnju.
Kad sam malo odrasla, shvatila sam da mi društvo i pažnja ne trebaju. Zapravo sam se
ugodnije osjećala sama. Nije mi trebala bolja prijateljica od moje kćeri.

- Abi, baš mi je drago da si došla! - Jen se prignula i poljubila me u obraz, pružajući mi jednu
čašu šampanjca.

Otpila sam mali gutljaj. Vino je bilo slatko i resko, očito skupo.

- Kako si? - upitala sam. Glas mi je bio pretih i izgubio se u žamoru gostiju, pa sam ponovila.
- Kako ide?

- Znaš kako je, klinci, posao, život - preokrenula je očima i suho se nasmijala, ali znala sam
da Jen obožava svoj život. Bila je liječnica, radila u hitnoj i uživala u pritisku.

Krenula sam za Jen kroz lijepo uređenu dnevnu sobu, a stopala su mi gotovo utonula u
debeli tepih boje zobi. Izašle smo kroz vrtna vrata na veliku terasu popločenu drvom koja je
gledala na lijepo uređeno dvorište u sjeni stabala. Pod suncem na zalasku svjetlucao je
veliki pravokutni bazen. Do mene je dopro opojan miris rebaraca i hamburgera.

- Jesi vidjela Oliviju? - upitala me Jen. Nešto u njezinom tonu navelo me da je pogledam i
osjetila sam da mi se smiješak na licu smrzava. Nisam joj željela pokazati koliku su bujicu
nemira te riječi pokrenule u mojim venama.

- Ne - polako sam odgovorila. - Zašto?

- Samo pitam - pogled joj je pobjegao ustranu i spustila je čašu na stol. - Idem ti složiti
tanjur, pa ćemo razgovarati. A dotad - okrenula se prema dugonogoj plavuši u kratkoj
narančastoj tunici i platnenim sandalama s punom petom -upoznaj se s Marie. Marie, ovo je
Abi. Abi, ovo je Marie Corbin.

Prije nego što sam stigla išta reći, Jen je sišla i nestala među gostima. Namrštila sam se,
osjećajući se kao da me napustila. Zataknula sam nekoliko neurednih pramenova iza uha.

Marie je bila prelijepa i uhvatila me napetost u želucu. Nasmiješila se, njezine plave oči su
zablistale, a plava griva zaplesala oko lijepog četvrtastog lica. - Abi, da. Sjećam te se. Ti si...

- Olivijina mama - usiljeno sam se nasmiješila.

- Mislila sam reći, iz firme Brown Thomas i suradnici. Vodite knjige za moj novi studio za
uređenje interijera i bila sam jako zadovoljna vama zadnji put. Bili ste jako brzi.

- Aha - rekla sam, zatečena. Ljudi su me inače znali samo kao Olivijinu mamu, majku glavne
zvijezde plivačke momčadi. Nisam se mogla ni sjetiti kad me netko posljednji put
prepoznao po nečem drugom. - Drago mi je da to čujem.

Jenin suprug Mark pozdravio me mahanjem s druge strane vrta. Mark je bio poslovnjak
pravilnih crta lica, tip nekadašnjeg zgodnog sportaša. Odmahnula sam mu.
- Idem se samo pozdraviti s Markom - pokazala sam prema Marku, sretna što mi je dao
izliku da odem od Marie. - Bilo mi je drago.

Sišla sam u vrt, uzela Colu iz sanduka s ledom i napola se sakrila iza visokog grma u kutu
dvorišta. Da je Sarah sa mnom, znala sam, sad bi me gurkala da se odem družiti. Prigovarala
mi je da koristim posao i Oliviju kao izliku za dizanje zida oko sebe.

Sarah je uvijek bila u pravu i uvijek je sve radila kako treba. Studirala je psihologiju,
diplomirala, našla posao, zatim se udala, rodila dijete i tako dalje. Sad je bila savjetnica za
žrtve nasilja. Većina klijenata do nje bi došla po preporuci policije Seattlea. U usporedbi s
njom ja sam bila katastrofa: samohrana majka s bezveznim poslom i bez pravih prijatelja.

U tom trenu na moju podlakticu je sletjelo nešto hladno.

- Bok, Abi!

- Derek. Bok - Markov i Jenin sin me dosad zvao gospođice Knight. Pamtila sam ga kao
bucmastog osmogodišnjaka koljena stalno zelenih od trave, a sad je preda mnom stajao
mladić koji mi se obratio imenom. Osjećala sam se staro.

Posramljeno se nasmiješio. - Oprostite što sam vas polio.

Obrisala sam tekućinu s ruke. - Otkad si ti dovoljno odrastao za alkohol? -upitala sam sa
smiješkom.

- Već mi je devetnaest - rekao je Derek s tipičnim ponosom tinejdžera koji misli da je

odrastao.

Prijateljski sam mu se nasmiješila. - Jesi li vidio Oliviju?

Naglo se uozbiljio. - Ne. Zašto? Je li se nešto dogodilo?

- Ma ne! - nasmijala sam se. Olivia nikad nije stvarala probleme. - Samo smo se dogovorile
da ćemo se ovdje naći.

- Aha - rekao je, prelazeći rukom preko brade. Primijetila sam koliko sliči majci. Bio je
jednako upadljivo lijep kao ona, imao jednake tamne kovrče i usko, srcoliko lice. Njegove
plave oči bile su bistre i prodorne. Bio je zgodan klinac i možda je već za sobom ostavljao
slomljena srca.

A tad mu je prišla neka mlada žena i dodirnula mu rame. Pogledao je mene, zatim nju, a
zatim se nekako panično odmaknuo. Cijela je ta predstava trajala svega nekoliko sekunda,
ali i to je bilo predugo kad sam shvatila da nisam odmah prepoznala vlastitu kćer.

Kotačići u mom mozgu vrtjeli su se kao da su zapeli u blatu. Nigdje nije bilo ni traga
Olivijinoj dugoj plavoj kosi: kratka kosa ove djevojke bila je prošarana ružičastim
pramenovima. Nije bila u svojoj uobičajenoj odjeći; majici kratkih rukava i trapericama,
nego u uskim crnim hlačama i bluzi s dubokim izrezom i rukavima spuštenim s ramena.

Imala sam osjećaj da Olivia nestaje u sumraku, da djevojke koju sam poznavala više nema.
U tom sam trenu shvatila da se nešto promijenilo, da se nešto u našem odnosu slomilo i da
to neću uspjeti popraviti.

- Nego, tko je onda otac? - upitala sam sad Tylera, želuca stegnutog poput šake.

Nije mi odgovorio. Izgledao je kao da je u mislima jako daleko.

- Tyler. Čije je to dijete?

Nije me ni pogledao. Nije mi odgovorio. - Da sam je barem mogao spasiti -rekao je.

- Od čega?

Konačno me pogledao u oči.

- Od svega.
7
OLIVIA
Travanj

Nakon večere, mama je otišla na kat, pod tuš. Kuća je i dalje vonjala po zagorjelom kruhu,
iako su svi prozori bili otvoreni. Dim mi je grebao grlo i škakljao me po nosu, a od smrada
mi je bilo zlo.

Čim sam čula zvuk tuša, pritrčala sam radnom stolu u kutu sobe i prekopala po uredno
složenim papirima i dosjeima označenim raznim bojama. Nisam ništa našla. Preskačući
stube dvije po dvije, utrčala sam u maminu sobu. Zavukla sam ruke u ladice s punjačima i
bilježnicama u stolićima pored kreveta, kleknula i sagnula se da pogledam ispod kreveta.

Našla sam samo prašinu, nekoliko rasparenih utega raznih težina, knjige koje nisu stale na
police u prizemlju i kutiju s čestitkama koje sam joj dala tijekom godina. Naravno da sam
stalno ulazila u maminu sobu, ali nisam bila od onih koji patološki kopaju po tuđim
stvarima. I sama pomisao na to bila mi je odbojna. Sad sam se gadila sama sebi, ali sjetila
sam se mamine laži... smeđe oči.

Negdje sigurno postoji dokaz o tome tko mi je otac. Minute su prolazile. Ponestajalo mi je
vremena. Ušla sam u garderobu, pretresla odjeću i cipele, prešla dlanom preko najviše
police. Prsti su mi zapeli na nečemu i protegnula sam se da to dohvatim. Izvukla sam staru
kutiju od cipela prekrivenu debelim slojem prašine. Sjela sam na pod, prekrižila noge i
spustila kutiju na krilo. Srce mi je divlje tuklo u grudima. I dalje sam čula zvuk vode iz
kupaonice, ali znala sam da sad već imam jako malo vremena. Kutija je bila lagana, gotovo
kao da je potpuno prazna. Kad sam skinula poklopac i odmaknula tanki šuštavi papir,
ugledala sam debeli službeni dokument. Moj rodni list. Pogledala sam imena roditelja: bilo
je zapisano samo mamino. Spustila sam ga i razmotala tanki papir. Unutra je bila bolnička
identifikacijska narukvica, na kojoj je blijedoplavim slovima bilo ispisano moje ime.

A tad sam ga ugledala: mala četvrtasta kartica nalik na one koje cvjećarnice stavljaju u
bukete. Debelim tiskanim slovima pisalo je:

OPROSTI.

G.

Idućeg dana ostala sam u školi nakon nastave da pomognem Peteru sa zadaćom iz kemije.
Tyler mi cijelog dana nije rekao ni riječi, ali ja sam se pretvarala da je sve u redu. Tako su se
problemi s Tylerom uvijek najbrže riješili: pretvarala bih se da je sve kako treba i ubrzo bi i
bilo.
Nakon toga mi se nije dalo doma, pa sam poslala mami poruku da ću još malo ostati u školi i
učiti, a zatim sam sjela na bus i otišla do Madison. Željela sam joj reći za karticu koju sam
našla i laži koje mi je mama rekla.

Magla se pretvorila u kišicu i navukla sam kapuljaču na glavu. Brzim korakom sam prošla
tihom ulicom s obiteljskim kućama, prolazeći pored otmjenih građevina u tudorskom stilu,
građenih od lokalnih sjevernopacifičkih vrsta drveća, sve dok nisam zašla pod visoke
borove gustih krošnja s kojih je kapala kiša. Stigla sam do mosta CikCak.

Mostu to nije bilo pravo ime, niti je tako izgledao, ali tako smo ga zvali jer je rijeka koja je
tekla pod njime vijugala lijevo-desno sve do zaljeva Puget. Kad sam bila mala, taj sam most
zvala Pepeljugin most, jer je izgledao kao da je nacrtan za bajku: viseći most sa srebrnim
tornjevima okrunjenim ukrasnim šiljcima s kojih se spuštala željezna užad, s okvirom od
blistavog metala ispunjenim čipkastim lukovima i ukrasnim ogradama.

Zabacila sam ruksak još više na ramena i krenula preko mosta, a moji su koraci glasno
odjekivali po daskama pješačkog dijela mosta. Najčešće bih od naše do Madisonine kuće
pješačila prečicom kroz šumu, umjesto da je zaobilazim i hodam uz cestu i preko mosta.
Mama mi je branila prolaz šumom, uvjerena da ondje vrebaju ubojice, ali meni je cestovni
put uvijek bio predugačak.

Kako bi mirno spavala, rekla sam joj da do Madison uvijek idem cestom, duljim putem.
Nisam joj željela lagati, ali nisam željela ni da živi u brizi. Mama je znala pretjerati s brigom
za mene. Uostalom, ovo i nije bila neka laž. Samo malo skretanje s istine.

Pozvonila sam na Madisonino zvono, smirujući dah dok sam čekala da mi otvore vrata.

Madisonin brat, Derek, je izgledao kao da je upravo ustao nakon duljeg ležanja s licem u
jastuku. Bio je sav pospan, zgužvan od sna, i brzo je treptao kao da ga od poslijepodnevnog
svjetla peku oči.

- Olivia? Što ti radiš ovdje? - glas mu je bio hrapav. Provukao je prste kroz raščupane tamne
kovrče.

Gledala sam u Dereka bez riječi. Nisam ga vidjela skoro tri godine. Izgledao je potpuno
drukčije. Pod time drukčije mislim seksi. Jako, jako seksi.

Nigdje nije bilo ni traga onom žgoljavom tinejdžeru. Nabacio je mišiće na prsima, izgubio
dječje bucmaste obraščiće. Narastao je nekoliko centimetara i sad je bio viši od mene. Na
sebi je imao uske crne traperice i usku crnu majicu kratkih rukava koju su mišići njegovih
nadlaktica napinjali. Oko vrata mu je visio srebrni lančić, omotan dvaput.

- Bok, Derek - procijedila sam i nakašljala se da prikrijem zatečenost. -Zaboravila sam da si

se vratio uz New Yorka. Oprosti što sam legla na zvono. Mislila sam da će mi Madison doći
otvoriti - sve je ovo prebrzo izletjelo iz mene i bila sam svjesna da zvučim kao glupa klinka.
Više od svega zanimalo me je li Derek u odsutnosti mislio na mene koliko i ja na njega. Kad
smo se posljednji put vidjeli, izjavila sam mu ljubav dramatično kako to mogu samo
četrnaestogodišnjakinje. - Vidimo se - rekao je tad i poljubio me u obraz. Idućeg dana je
otputovao u New York.

Nisam priznala Madison da mi se sviđa njezin brat. To joj se ni najmanje ne bi svidjelo.

Madison je znala biti jako ljubomorna na Dereka. Jednom smo se družile kod nje i
odjednom mi je postalo muka, pa sam odbila njezinu ponudu da se igramo skrivača i otišla
igrati Nintendo s Derekom. Otišla je u njegovu sobu i poderala na komadiće sva njegova
brižno čuvana priznanja i pohvalnice.

- Hoćeš ući? - upitao me Derek.

Hodala sam za njim kroz blagovaonicu, do kuhinje. Nehrđajući čelik je svjetlucao na

poslijepodnevnom svjetlu. Nad stolom od mahagonija visio je skupi akvarel, pejsaž s
drvećem.

Svukla sam mokru vjetrovku i prebacila je preko stolca. Derek je iz hladnjaka izvukao dvije
boce vode i dobacio mi jednu.

- I tako - otpila sam vode. - Sad ostaješ ovdje?

- Aha.

- Je li ti bilo lijepo u New Yorku?

Slegnuo je ramenima.

- Kako je bilo? - imala sam hrpu pitanja, ali ovaj novi Derek nije bio nimalo nalik mom
prijatelju otprije tri godine. Povrh svega, ako je sve ono što mi je Madison rekla o njemu
istina... Pomalo sam ga se bojala.

- Nije bilo loše. Veliki grad, puno ljudi, znaš kako je. Svidjelo mi se - zvučao je kao da se
dosađuje. Ili kao da mu idem na živce.

- Madison nije ovdje - dodao je.

- Gdje je?

- Na audiciji za školsku predstavu ili tako nešto.

Pljesnula sam se dlanom po čelu. - Joj, da. Kvragu, zaboravila sam.

Spustio je vodu na šank. - Što ima kod tebe?

- Ništa novo. Škola, ispiti, pripreme za maturu i tako to.

- Ma ne - izgledao je kao da mu moja glupost već ide na živce.

- Mislim, što si trebala od Madison?

Oklijevala sam, ne znajući želim li Dereku povjeriti što sam saznala o mami.

- Posvađala si se s dečkom? - Derek se pomalo posprdno nasmiješio.

To me naljutilo i stisnula sam šake od bijesa.

Nisam se često ljutila, ali bijes je sad kuljao iz mene poput lavine potaknute maminim
lažima. Nisam je mogla zaustaviti čak ni sad, kad je skrenula u smjeru Dereka.

Kako se usuđuje? Posljednji put kad smo se vidjeli, mislila sam da - to sad više nije bilo
važno, ali tad sam mislila da je taj trenutak poseban. Nije ni bio poseban, tek slučajan dodir
laktova dok smo gledali film. Malo dulji pogled. Sad mi je sve to bilo glupo.

Novi Derek bio je neprepoznatljiv.

- Vratit ću se kasnije. Oprosti na smetnji - spustila sam bocu na šank i okrenula se prema
vratima.

Derek mi je spustio ruku na rame da me zaustavi.

- Ne, čekaj. Oprosti - sad me više nije onako podrugljivo gledao. Po prvi put otkako sam
došla, izgledao je kao Derek otprije. - Ne smetaš mi.

Sad je zvučao iskreno i podsjetio me na malog Dereka, zabrinutog kad sam zapela u mašini
za pranje rublja dok smo se igrali skrivača.

- Dakle. Problemi s dečkom?

- Ne - obrecnula sam se. - Ako te baš zanima, mama mi je lagala i bijesna sam na nju.

Derek se malo odmaknuo, zatečen mojim izljevom. - Sranje. Žao mi je. O čemu je lagala?

Kako nisam odgovorila, okrenuo se i krenuo prema stubama. - Dođi - rekao je. - Idemo
dolje.

Oklijevala sam, zbunjena naglom promjenom. Možda su Derek i Madison sličniji nego što
sam mislila. Krenula sam za njim, prvo do drugog kraja kuhinje, zatim hodnikom i na kraju
niza stube u podrum.

- Mama i tata su mi dali da su preuredim podrum. Mislim da se samo nadaju da ću se zavući

ovamo i nestati - nasmijao se, ali neveselo.
Preuređeni podrum je bio ugodniji nego kuća, uređen u drvu i mekanoj smeđoj koži. S
golemih zvučnika sterea dopirala je glasna grunge glazba. Pola prostora zauzimali su
jednako golema komoda za televizor i dvije kožne fotelje, a na drugoj strani stajao je veliki,
nepospremljeni krevet. U dnu prostorije počinjao je drugi hodnik, koji je vodio nekamo u
tamu.

Derek je maknuo odjeću s jedne fotelje. - Sjedni.

Dohvatio je daljinski i ugasio glazbu, pa pritisnuo drugu tipku. Bogato ukrašena vrata
komode od orahovog drva su se rastvorila i iz poda je izronio veliki televizor. Derek se
spustio na fotelju i prebacivao s kanala na kanal dok nije našao staru epizodu crtica Family
Guy.

Podigao je pogled prema meni. - Nećeš sjesti?

- Dobro, može - da se Madison vrati doma i zatekne me kako se družim s njezinim bratom,
poludjela bi od ljubomore. Sjela sam na naslon za ruku i nervozno se igrala sa svojom
srebrnom narukvicom.

- Da čujem sad, o čemu ti je mama lagala? - upitao me.

- Prošli tjedan smo sa školom bili u posjetu sveučilištu; ono, da mi maturanti vidimo što nas
čeka. Tamo smo vidjeli curu - zove se Kendall - koja je bila ista ja. Ozbiljno ti kažem. Ista ja.
Svi su rekli da smo identične. Kao sestre.

- Bizarno.

- Aha. Zato sam jučer pitala mamu o ocu. Kakav je bio, je li imao druge djece. I kakve je oči
imao. Smeđe, rekla je.

- Pa?

- Kao prvo, slušam naprednu biologiju. Moja mama ima plave oči, pa da je on imao smeđe, ja
ne bih imala zelene. Nije nemoguće, ali je genetski malo vjerojatno.

- A kao drugo?

- Kao drugo, kad mi je bilo trinaest, postavila sam joj isto pitanje i rekla je da su bile zelene.
Sad je rekla da je imao smeđe oči.

- Zašto bi rekla prvo jedno, pa drugo?

Frustrirano sam podigla ruke i sjela. - Jer laže i zbunila se.

- A ta cura, Kendall, i ona ima zelene oči?

- Aha. I istu jamicu na bradi - pokazala sam svoju bradu. - Guglala sam o jamici. To se
nasljeđuje genetski. A moja mama je nema.

- Znači, Kendall jako sliči tebi, ima jamicu na bradi i iste zelene oči, mama ti je lagala o
tatinoj boji očiju - i sad misliš da ste ti i ta Kendall u rodu?

- Pa ono, da - tako nanizano, zvučalo je neuvjerljivo.

- Meni je to sve malo, ne znam. Kao u filmu.

- Znam - priznala sam. - Ali mama mi je lagala. A mi ne lažemo jedna drugoj... Grickala sam
usnicu.

- Ili sam barem mislila da ne lažemo - ispravila sam se. - A sad se pitam o čemu je još
lagala... - izvukla sam karticu iz džepa. - Ovo sam našla u njezinoj sobi. U ormaru, u kutiji od
cipela.

Pružila sam je Dereku, koji je naglas pročitao. - Oprosti. Na čemu?

- Ne znam. Stajala je uz moj izvod iz matične knjige rođenih. Sigurno ima veze sa mnom.

- Jesi je potražila na Facebooku?

- Mamu?

- Ne, joj. Kendall.

Odmahnula sam glavom. Toga se nisam ni sjetila.

- A jesi je barem upitala tko je njezin otac? Jesi saznala kako se zove?

- Nisam ni na što mislila kad sam je ugledala.

Derek je s noćnog ormarića dohvatio sjajni srebrni MacBook. Vratio se do fotelje, otvorio
laptop i otišao na Facebook.

- Hoćeš da pogledamo? - upitao me.

Madison mi je znala reći da sam mekušac. Mama mi je govorila da dopuštam Madison da

me tretira kao poslugu. Možda su obje u pravu, pomislila sam. Možda je vrijeme da uzmem
stvari u svoje ruke.

Kimnula sam. - Dobro. Može.

Nagnula sam se preko Derekovog ramena i prijavila se na Facebook, osjećajući njegovu

blizinu. Blago je mirisao po borovim iglicama, svježe i čisto. Po pjeni za brijanje.
Kendall Montgomery nije bilo teško naći. Na profilnoj slici je imala napućena usta i oči
spremne na osmijeh. Njezino lice bilo mi je poznato, koliko god se ja bunila protiv toga.

- Isuse - Derek ju je zabezeknuto promatrao. - Ista ti.

- Znam. Baš bizarno. Što da radim?

- A što želiš?

Zatekao me. Nitko me nikad ne pita što želim. Inače samo poslušno slijedim druge.

Zagledala sam se u Derekove tamne plave oči. Nešto u njima pobudilo je u meni osjećaj
sigurnosti, kao da me potaknulo da se doista uputim u istraživanje nečega što sam po svoj
prilici trebala zaboraviti.

Nagnula sam se preko Dereka i pritisnula Dodaj prijatelja.

- Želim razgovarati s njom - rekla sam.

8
ABI
Listopad

Iz transa me izvuklo bubnjanje Tylerovih koraka na stubama.

- Čekaj! - zaletjela sam se prema vratima i istrčala na kišu, te stigla do vrata njegovog Jeepa
baš kad se motor oglasio.

Iz mojeg dvorišta je do nas dopro bljesak fotoaparata, ali nisam se obazirala na to.

- Čekaj! - udarila sam dlanom po Tylerovim vratima.

Tyler je spustio prozor, namršten. Pogled mu je na tren pobjegao prema novinarima, koji
nisu skidali oka s nas.

- Što ti to znači? - prosiktala sam, ali tiho, da me samo on čuje. - Spasiti je od svega?

Ošinuo me pogledom, ali ipak je odgovorio jednako tiho. - Vi i vaša pravila. Stalno ste je
držali pod kontrolom. Govorila je da joj diktirate svaki korak i bilo joj je dosta. Da joj niste
sve branili, možda ne bi počela praviti gluposti.

Ustuknula sam pred tim riječima punim mržnje i prsti su mi skliznuli s prozora auta. Tyler
je dao gas i izvezao se unatrag iz mog dvorišta toliko brzo da je šljunak frcao pod gumama.

Bljesnuo je još jedan fotoaparat. Okrenula sam se preko ramena i podigla ruku, kao da me
to moglo zaštititi.

Samo Bog zna što će novinari napisati o ovome, pomislila sam. Izgledala sam kao luđakinja,
tako s mokrom plavom kosom raščupanom poput gnijezda, a usto sam i vonjala po
alkoholu.

Pažnju mi je privukao zvuk guma na šljunku i okrenula sam glavu. Iz auta je izašlo dvoje
policajaca u civilu, s detektivskim značkama zataknutim na pojaseve.

- Hajmo, ljudi, čistac. Svi znate pravila. Izađite iz dvorišta, odmah! - rekao je detektiv.

Bio je nizak i zdepast, kratkih nogu i četvrtastih ramena. Njegove blijede plave oči koje su
me pronicljivo promatrale ispod debelih obrva bile su podcrtane tamnim podočnjacima.
Ispod zgužvanog crnog odijela nosio je jednako zgužvanu

plavu košulju i kravatu. Rijetka kosa bila mu je raščupana kao da se upravo probudio.
Detektivka, koja je hodala iza partnera, rukom je pokazala reporteru koji se bio previše
približio kući da izađe na ulicu. Bila je sušta suprotnost partneru: savršeno uredan crni
kostim s hlačama, bijela bluza s krutim ovratnikom. Bila je visoka poput Amazonke, kosa joj
je bila svijetloplava i ošišana u vrlo kratku frizuru, vilice kao isklesane, a plave oči svijetle
poput leda. Izraz lica bio joj je savršeno profesionalan i distanciran.

Nakon što su otjerali reportere na sigurnu udaljenost, detektivi su mi prišli.

- Abigail Knight? - upitao je detektiv, pružajući mi ruku.

- Da?

- Ja sam detektiv Phillip McNally, a ovo je moja partnerica Jane Samson -pokazao je palcem
preko ramena. Detektivka Samson mi je kratko i čvrsto stisnula ruku. Njezine su ruke bile
tople i krupne, a moje, u usporedbi s njenima, male poput dječjih.

- Željeli bismo porazgovarati o nezgodi vaše kćeri. Smijemo li ući? - upitao je McNally.

Na tren mi nije bilo jasno što slušam. Nezgodi? Ako policija doista misli da je to bila
nezgoda, zašto su poslali detektive?

- Da... izvolite.

Pustila sam ih unutra i zatvorila vrata, a zatim na tren ostala stajati u dnevnoj sobi kao da
nemam pojma što da radim.

- Jeste li za piće? - upitala sam naposljetku.

- Hvala, ne treba - odgovorio je McNally. - Slobodno možemo sjesti?

- Naravno - povela sam ih do kauča i sama sjela na fotelju.

- Žao nam je što vam je kći tako nastradala - rekao je detektiv McNally. Treptao je vrlo
sporo, kao da se pokušava razbuditi. - I što dolazimo ovako kasno. Tek smo danas saznali
što se dogodilo, od - pogledao je blok - doktora Griffitha. Znam da su vam ovo teški trenuci,
ali zamolili bismo vas za službenu izjavu. Jeste li spremni?

- Da. Naravno.

Iz unutarnjeg džepa sakoa izvukao je olovku.

- Počnimo od posljednje večeri kad ste vidjeli Oliviju. Možete li mi prepričati kako je
protekla?

Moj je pogled skrenuo na detektivku Samson, ali ona nije ni riječi rekla.
Ruke su mi drhtale i zavukla sam ih pod bedra da ih smirim. Kći mi je bolno nedostajala,
toliko silno da sam osjećala tjelesnu bol oštru poput grubog dodira metalne žice na
opečenoj koži.

Počela sam sa subotom ujutro; prepričala im razgovor o poslu, zadaći, rekla im za roštilj.

- Je li sve bilo kao i inače? - upitao je detektiv McNally.

- Je. Osim... - osim što se Olivia ošišala.

- Ošišala? - ponovio je McNally. Bilo mi je jasno da misli kako gubim razum od boli.

- Da. To nije bilo kao inače.

- Kako to?

- Olivia je razumno dijete. Ne pije, trenira plivanje, ima same petice. Ne izvodi tinejdžerske
gluposti, ne pješaci sama doma usred noći, ne iskrada se na pijanke. A sad se ošišala na
kratko. Ali tinejdžeri su nepredvidljivi, zar ne?

- Ponekad - nije me ni pogledao. Gledao je u bilješke. - Ima li itko išta protiv Olivije? Je li se
ikome zamjerila?

- Ne - rekla sam, šokirana. - Svi vole Oliviju. Ne kažem to tek tako: Oliviju su prošle školske
godine proglasili najsimpatičnijom učenicom u školi. Proglašena je i kraljicom ljepote.
Sretna je i popularna i - glas mi je na tren pukao i nisam nastavila.

Oboje detektiva je kimnulo. Glave su im se mehanički pomaknule gore-dolje kao lutkicama.

- Mislite da...

- Još ne mislimo ništa - prekinula me detektivka Samson. Kako dotad nije ništa rekla,
prenula sam se. - Samo skupljamo dokaze i pokušavamo si predočiti Olivijin život.

- Nešto se dogodilo. Ima masnice!

- Mislite li doista da joj je netko želio zlo? - upitao je McNally, podižući obrve.

Gledala sam ih kao da su pali s Marsa. Nisu ovdje ni deset minuta, a već su zaključili da mi
ne vjeruju.

McNally je nastavio s pitanjima. S kime se družila? Je li imala dečka? Jesu li imali problema
u vezi? Je li se ikad sama ozlijedila? Je li je ozlijedio itko drugi? Je li imala problema kod
kuće? A u školi?
S vremena na vrijeme nešto bi pribilježio. Što su dulje sjedili kod mene, to sam se
nelagodnije osjećala. Samsonica je jedva govorila, a McNally bio oličenje rastresenog,
premorenog policajca. Kako će ovo dvoje ikad otkriti što se dogodilo mojoj kćeri?

Odvela sam ih na kat i pretražili su Olivijinu sobu. Pokupili su nekoliko sitnica i spremili ih
u vrećice za dokaze. Uzeli su i njezin laptop i nekoliko bilježnica, postavili mi još pitanja.

Do kraja posjeta počela me boljeti glava, a bol se spustila i niz vrat. Samo sam željela da sve
bude kao prije. Željela sam svoju kćer.

- Jeste li pronašli Olivijinu narukvicu? - upitala sam detektivku Samson.

Upitno se namrštila.

- Srebrnu narukvicu s privjescima. Olivia je nije skidala. Nikad. A u bolnici je nije imala -
prešla sam rukom preko očiju.

- Nismo je našli, ne. Provjerit ću još jednom.

- Je b Olivia bila s nekim te večeri? Je li otišla na piće s prijateljima? - upitao je detektiv

McNally. Nakon silaska iz Olivijine sobe više nisu sjeli. Stajali smo u dnevnoj sobi, njih dvoje
nadvijeni nada mnom poput stabala. Bilo mi je nelagodno u vlastitom domu.

- Što? Ne! - odvratila sam, opet šokirana. Olivia uopće nije pila. - Svi su njezini prijatelji bili
na onom roštilju. A Olivia ne bi - počela sam, ali sjetila se novog šala, nove frizure.
Trudnoće.

Prema grlu mi je suknula kiselina.

Potrčala sam prema kupaonici i u posljednjem trenutku podigla dasku. Iz mene je izletjela
sva ona votka, do posljednje kapi. Klečala sam zgrčena nad bijelom porculanskom
školjkom, tresući se.

Nakon toga sam spustila dasku i na tren naslonila čelo na nju. Zaklopila sam oči, duboko
dišući. Pred očima mi je bilo crveno, znojila sam se i cijelo mi je tijelo odjednom bilo mokro.
Gurnula sam Olivijin telefon u stražnji džep traperica, skinula majicu i bacila je na pod.

Kad sam otvorila oči, primijetila sam komadić bijele plastike koji je virio iz papirnatih
maramica u kanti za otpatke. Polako sam se uspravila i izvukla ga. Test za trudnoću. Mali
ružičasti plus na jednom kraju bio je toliko jasan da je bio gotovo crven.

Olivia je znala da je trudna. I nije mi rekla.

Ta me spoznaja proparala poput slomljenog stakla u nutrini. Kad sam ja saznala da sam
trudna, barem sam imala Saru.
Odmah sam se sjetila tog dana, uspomene su isplivale na površinu poput mjehurića u loncu
ključale vode.

- Znaš li tko je otac? - upitala me tad Sarah.

Sjela je do mene na krevet i stari madrac uleknuo se pod njezinom težinom.

- Znam - obrecnula sam se. Možda sam tad bila malo previše slobodna, možda sam se
koristila seksom da privučem pažnju. Pila sam, pušila, partijala do kasno u noć, a ni droge
mi nisu bile strane. Ali, trudnoća je sve to promijenila.

- Jesi li mu rekla?

- Naravno!

- I?

Okrenula sam pogled, a Sarah je glasno uzdahnula.

- Ne zanimate ga ni ti ni dijete - pogodila je.

Nisam ništa rekla. Najgore od svega bilo je što je tim riječima potvrdila moje najgore
sumnje: svi, baš svi, na kraju će me ostaviti.

Sarah je odlučno pljesnula dlanovima po bedrima i ustala. - Odvest ću te da to sredimo.

Zaprepašteno sam je pogledala. - Ti to mene šalješ na pobačaj?

Sarah me zbunjeno pogledala. - Naravno da te ne šaljem. Mislila sam da...

- To je moje dijete. Neću ga napustiti. Nisam kao...

Nisam morala ni dovršiti rečenicu. Obje smo znale kako završava. Mama je napustila mene i
ja tu nisam mogla baš ništa.

Sarah me tad nježno pogledala i opet sjela do mene. Abi, naravno da nisi poput nje. Ali
dijete. Pa ne možeš ni... - glas joj je zamro i pogledala me.

Točno je to rekao i on, tik prije nego što je mi je priprijetio da će se i meni i djetetu osvetiti
ako ikome kažem da je njegovo. Zato sam i otišla do klinike, ali nisam mogla. Više od svega
bojala sam se da će me svi napustiti i nisam mogla to napraviti vlastitom djetetu.

Ogledala sam se po maloj sobi u kojoj sam živjela od desete godine; nekadašnjoj smočnici
Sarinog stana. Ne mogu živjeti ovdje s djetetom, znala sam. Neće ni morati. Možda nisam
trebala prihvatiti njegovu ponudu, ali željela sam da moje dijete ima nešto što ja nisam
dobila: miran život srednje klase, dobar odgoj, dobre prilike.
- Prijavila sam se na Valley - rekla sam. - Studirat ću novinarstvo. Dobro mi ide pisanje, a i
volim ga. Mogu se zaposliti u novinama.

Sarah je djelovala iznenađeno. Ja sam inače bila prilično pasivna, najčešće bez planova.
Sarah nekoliko minuta nije ni riječi rekla, ali znala sam da će popustiti. Bila je zamjena za
oba roditelja, jedina odrasla osoba u mom životu, i pružala mi je podršku i oslonac.

- Znaš da ću ti pomoći što god odlučila - rekla je naposljetku.

- Hvala, Sarah - rekla sam i nagnula se, a Sarah me odmah spremno zagrlila.

Kad me pomilovala po čelu, odmaknula sam se i zagledala kroz prozor, u božićne žaruljice
razapete po cijelom kvartu. Nikad se nisam osjećala ugodno kad bi Sarah radila ono što je
nekoć radila naša majka.

Zatim sam pogledala svoj trbuh, na kojem se ispod pulovera nazirala jedva primjetna
izbočina, i zamislila dijete usnulo ispod mog srca. Konačno ću imati nekoga tko me nikad
neće napustiti. Voljet čuje više nego što je mene itko ikad volio...

Ustala sam i umila se hladnom vodom da otjeram uspomene. Uzela sam test za trudnoću i
sišla u dnevnu sobu. Kad sam ga pružila detektivki Samson, maska profesionalnosti na
trenje skliznula s njezinog lica i učinilo mi se da me sućutno pogledala, ali taj je pogled
nestao u trenu. Iz džepa je izvukla još jednu plastičnu vrećicu, a zatim u nju zatvorila dokaz
da moje unuče postoji.

- Ne znam s kime je Olivia bila sinoć - rekla sam, sjedajući opet na fotelju. -Nisam znala ni da
je trudna. Nije mi rekla - to me priznanje proparalo poput žileta preko bolnog grla.

Nijedno od njih dvoje neko vrijeme nije ni riječi reklo, ali uhvatila sam znakovit pogled koji
su razmijenili.

- Dakle - počeo je tad McNally, ustajući i krećući prema vratima. - To bi zasad bilo sve. Ako
budemo imali još pitanja, javit ćemo vam se.

- Čekajte - ustala sam i pružila ruku prema njima. - A masnice? A narukvica - nećete to
istražiti?

McNally je uzdahnuo, a menije došlo da vrisnem. - Istraga je još u ranoj fazi - rekao je, ni ne
gledajući me više. - Razgovarat ćemo sa svjedocima, vidjeti što kažu dokazi s mjesta
nezgode, analizirati masnice...

Nastavili su prema vratima i tek kad su stigli, detektivka Samson se okrenula prema meni. -
Primite našu sućut. Javljat ćemo vam se kako istraga bude napredovala - pružila mi je
posjetnicu. - Nazovite me kad god želite. I ne obazirite se na reportere. Odustat će za par
dana.
Ostala sam na mjestu kao skamenjena, gledajući kako sjedaju u svoj neoznačeni auto i
polako odlaze. Vrata trijema klepetala su na sve jačem vjetru. Zgrbila sam ramena, zatečena
iznenadnom hladnoćom, i gurnula ruke u stražnje džepove traperica. Prsti su mi naišli na
nešto tvrdo.

Detektivi nisu ni zatražili Olivijin mobitel.

9
ABI
Studeni

Studeni je u Portage Point stigao naglo. Nebo su prekrili sivi kišni oblaci, vjetar je mahnito
kovitlao suho lišće po tlu. Žurno sam hodala parkiralištem prema bolnici. Kad sam stigla do
ulaznih vrata, mokra kosa bila mi je zalijepljena za čelo.

Ušla sam i krenula prema dizalima, istovremeno birajući broj s posjetnice detektivke
Samson. Pokušala sam je dobiti već dva puta, ali na svaki moj poziv javila bi se samo
poruka. Znala sam da policija nema sredstava za velik broj detektiva, znala sam da i istrage
dugo traju, ali mislila sam da bi Olivijin slučaj ipak trebao biti prioritet odjela.

Kad bi mi se netko u postaji javio, samo bi mi ponovio da budem strpljiva, da će mi javiti

otkriju li nešto novo. Svaki put bi me se samo brže-bolje riješili. Više nisam imala vremena
za njihovo otezanje. Od noći kad je Olivia pala prošla su četiri tjedna. Do djetetovog rođenja
preostalo je još samo četrnaest. Do rođenja, ako nas posluži sreća. Željela sam saznati istinu
što prije.

Odvezla sam se dizalom do kata na koji su Oliviju premjestili tjedan ranije. Sad više nije bila
na odjelu za intenzivnu njegu i bilo je nade da će uspjeti iznijeti trudnoću do kraja, ali i dalje
bih se svaki put stresla kad bih je ugledala prikopčanu na cijev za hranjenje i ventilator.

Pripremivši se još jednom za taj prizor, otvorila sam vrata. Sarah je ležala na rubu
Olivijinog kreveta, usnula, poluotvorenih usta i duboko nabranog čela.

- Sarah - šapnula sam. Kad sam joj dodirnula rame, Sarah se prenula. - Moraš doma. Dylan i
Brad te sigurno trebaju.

Protrljala je oči rukavom. - Nisam mogla spavati kod kuće. Koliko je sati?

- Šest.

- Onda spavaju. A trebala bi i ti.

Odložila sam torbicu i skinula kaput, pa sjela do sestre. Blijeda jutarnja svjetlost polako je
gurala tamu iz sobe. Primila sam Olivijinu ruku i pregledala zglavak: masnice su sad bile
jedva vidljive, ogrebotine su zarastale. Njezina koža se oporavljala iako njezin mozak neće
nikad.

- Bavim se idejom da se vratim na posao - rekla sam Sari.

Iznenadila sam se spoznajom da mi nedostaje rutina. Predvidljivost mog posla. Kao
računovođa sam barem znala što radim i što me čeka. Nisam trebala nagađati, znala sam da
postoje samo prave i krive odluke. Ovako sam samo čekala da se nešto riješi, ne znajući ni
što. Detektivi su se jedva javljali na telefon, a iako je Olivijin slučaj i dalje bio otvoren,
sumnjala sam da doista i rade na njemu.

Prošla četiri tjedna protekla su u polaganoj vrtoglavici od koje mi je već bilo muka. Spavala
sam malo, jela još manje, plakala po cijele dane. Gutala sam sedative i zalijevala ih crnim
vinom i votkom dok nisam popila i posljednju kap alkohola, progutala i posljednju tabletu.

Obamrlost u koju sam bila zapala tik nakon što je Olivia pala sad se povukla, a njezino je
mjesto zauzela grozničava želja da saznam što se dogodilo, potpaljivana adrenalinom. Cijeli
Portage Point već je znao što se dogodilo. Svi su me že1;eli upitati o tome, svi su željeli čuti
od mene, ali nisam imala ni odgovore ni snage za objašnjavanje da policija još nije uspjela
spojiti djeliće slagalice i pronaći bilo kakav smisleni razlog za Olivijin pad.

Detektivka Samson u jednome je ipak bila u pravu: reporteri su nakon nekog vremena
otišli, privučeni zanimljivijim vijestima.

Bolnički troškovi su rasli. Moja osiguravajuća kuća već je najavila da će uskoro prestati
financirati Olivijin boravak u bolnici i znala sam da ću uskoro morati smisliti kako da platim
za još najmanje tri mjeseca. O djetetu još nisam ni razmišljala.

- Ne smijem ostati bez zdravstvenog - rekla sam.

Sarah je kimnula. Ona je bolje od ikoga u mojoj blizini znala koliko je težak teret koji se na
pleća svali nenadano.

Pogledala sam Oliviju, blijedu i smežuranu verziju sebe same u bolničkom krevetu. Oči su
joj bile zaklopljene. U ustima cijev. Oko nje neprekidno uključeni aparati koji su se tiho, ali
uporno glasali, održavajući je na životu.

- Nije mi jasno zašto se policija više ne trudi - rekla sam. U meni su tinjali bijes i frustracija.

- Sigurna sam da se trude - rekla je Sarah da me smiri. Ustala je i protegnula vrat kružeći
glavom. - Za istragu treba vremena.

- Kažu da su masnice vjerojatno nastale u padu. Ali vidjela si ih, pa mi ti reci: izgledaju kao
otisci prstiju, je li? Netko joj je držao ruke.

Sarah je okrenula pogled i nisam vidjela slaže li se.

Nije mi se svidjelo što se svaka moja riječ dovodi u pitanje, što se svaki moj osjećaj tumači
kao znak mentalne rastrojenosti. Znala sam što sam vidjela. Samo nisam znala kako da
dokažem da to i znači ono što sam mislila.
- Još istražuju - ponovila je. - Pustimo ih da rade svoj posao.

Ošinula sam je pogledom. - Znam da to tebi nije jasno, ali ja moram znati što se dogodilo.

Bijes mi je sad stezao želudac, a zrak među nama iskrio od napetosti. Nakon što je naša
majka umrla, ja sam bjesnila i ludovala, a Sarah se držala mirno, staloženo. Ona je
organizirala pogreb, otišla na ostavinsku raspravu, spakirala sve moje stvari i uselila me k
sebi.

U usporedbi s njom doista sam izgledala kao da sam sišla s uma. Urlala sam i naricala, pitala
se zašto je mama mrtva i tražila krivca za njezinu smrt. Kako nisam dobila odgovore, tonula
sam sve dublje u bol, u žalost, prepuštajući im se kao da uranjam u ugodnu toplu kupku. To
su valjda posljedice smrti jedinog roditelja - trauma koja se ne zaboravlja. Pogotovo ako vas
snađe u desetoj godini.

Sarah nije željela razgovarati o mami. Nije se željela ni sjetiti tog dana, a kamoli razgovarati
o tome sa mnom. Zbog takvog njezinog držanja, efikasnog i naoko bezosjećajnog, počela
sam sumnjati u vlastite osjećaje. Pitala sam se zašto sam ja toliko shrvana, a Sarah nije.

S vremenom sam naučila skrivati osjećaje - ali u nutrini sam i dalje bila slomljena, jedva se
držala da se ne raspadnem.

- Naravno da mi je jasno - rekla je Sarah, mršteći se, pogođena. - Razum em te. Želim
pomoći. I znam da policija naporno radi. Nazvat ću ih ja, možda nađem nekoga da ti
pomogne.

- Ne treba mi psihijatar da mi kopa po glavi - zaškrgutala sam zubima. - Treba mi odgovor

na pitanje što se dogodilo Oliviji. Uostalom, da mi treba psihijatar, sama bih si ga platila.

- Nisam na to mislila. A i nisam mislila ništa tako službeno, nego samo da bih mogla pronaći
nekoga tko će se malo raspitati u policiji, provjeriti rade li vaši mjesni detektivi svoj posao
kako treba.

Osjetila sam kako mi krv ubrzano tutnji zgrčenim tijelom. Okrenula sam glavu, iako bih joj
najradije bila rekla da zašuti.

- Dijete je dobro - rekla je Sarah kako bi promijenila temu.

Sagnula se i dodirnula Olivijin trbuh. Dijete je doista bilo zdravo, bez obzira na sve zračenje,
testove i lijekove koje je Olivia dobivala. Raslo je normalnom brzinom, plutajući ispod srca
moje kćeri koje je i dalje tjeralo krv po tijelu.

Zarinula sam nokte u nadlaktice toliko snažno da su ostavili tragove nalik na male bijele
polumjesece, pa ih povukla uvis kao da se želim riješiti nepostojećeg svrbeža. Bolje bila
snažna, oštra, ali i ugodna.
- Abi, prestani! - podviknula je Sarah strogo, glasom oštrim poput nazubljenog noža.

- A ti prestani govoriti o djetetu!

- Zašto? - namrštila se.

- Kako ti nije jasno? - eksplodirala sam. Ljutnja u meni sad više nije tinjala, nego se
rasplamsala i poharala mi nutrinu toliko silovito da nisam mogla ni sjediti. Skočila sam na
noge i prišla prozoru, pa se zagledala van. Javori uz rub parka s druge strane ulice bili su
gotovo goli, prošarani tek posljednjim točkicama crvene i zlatne boje.

- Što mi treba biti jasno?

Naglo sam se okrenula prema njoj. - Kad se dijete rodi, Olivia će umrijeti! Ne želim slušati o
djetetu, jer će dan njegova rođenja biti dan smrti moje kćeri!

Nisam ni pričekala da mi odgovori. Progurala sam se pored nje i istrčala, sišla stepenicama i
izašla na još jaču kišu.

***

Kad sam došla kud, obuzeo me dubok sram. Nisam se smjela onako izderati na Saru.

O čemu god se svađala sa sestrom, koliko god joj zamjerala, Sarah je bila uz mene kad je
trebalo. Čak i dok je naša mama bila živa Sarah je bila ta koja je zvala školu da me ispriča
kad bih se razboljela i koja mi je pomagala sa zadaćom. Kad sam se s pet godina izgubila na
plaži, nju sam dozivala kroz plač na nesmiljenom suncu. Bila sam sama, a Sarah se
odjednom stvorila ondje i pritrčala mi, dozivajući me, i znala sam da je sve dobro. S mamom
se nikad nisam osjećala sigurno.

U mislima mi se stvorilo iznenadno, živo sjećanje na majku onoga dana kad je umrla: krv,
vrištanje - Sarino ili moje? - pištolj koji još uvijek visi s majčinog prsta. Tog okrutnog dana
izgubila sam i majku i djetinjstvo. Valjda je bilo lakše okriviti Saru za sve i nastaviti sa
životom.

Jebemu. Protrljala sam oči. Koji sam ja kaos.

Prišla sam malom stolu od hrastovine pored kamina i sjela. Kad se moj laptop probudio,
otvorila sam e-mail, pripremajući se za slanje još jedne molbe šefu za nekoliko slobodnih
dana.

Dočekale su me trideset četiri nove poruke: mješavina reklama, molbi za intervju, utješnih
želja kolega, prijatelja i poznanika koji su se svi previše bojali razgovora oči u oči. A tad mi
je pažnju privukla jedna poruka.

Mjesečni račun za usluge Applea - račun izdan na

OlivialouiseKnight@gmail.com.

Odmah su mu potekle suze. Još jedan podsjetnik da Olivia više nije sa mnom. Više neću
morati plaćati taj račun, a sad ga ne želim prestati plaćati. Ne želim priznati da se moja kći
neće vratiti.

Došlo mi je da spustim čelo na radni stol i prepustim se boli slomljenog srca, ali samo sam
duboko udahnula i utipkala iCloud u tražilicu. Prijavila sam se s Olivijinim korisničkim
imenom i lozinkom, koje sam znala jer sam inzistirala da mi ih kaže kad sam i sebi i njoj
kupila iPhone. Na zaslonu se stvorila mala šuma šarenih ikona: e-mail, imenik, kalendar,
fotografije.

Kliknula sam ikonu za poštu, ali nije bilo novih poruka, samo pozdravna. Zatvorila sam
poštu i otvorila imenik. Unutra su bila upisane stotine imena. Neke sam znala, ali većinu
nisam. Prelazila sam pogledom po nizovima imena, pokušavajući iz njih iščitati tko su ti
ljudi. Je li netko od njih naudio Oliviji? Nakon toga sam prešla na fotografije.

Isprva nisam ni shvatila što gledam. Užas me preplavio poput magle, staložio se duboko u
meni. Prva fotografija je bila mutna, kao da je slikana iz velike daljine. Olivia je stajala pred
školom, zagledana u nešto u daljini. Netko joj je na glavu nacrtao sotonske rogove, a preko
vrata povukao crvenu crtu iz koje je kapala također nacrtana krv.

Umri kučko!, pisalo je u dnu fotografije.

Na drugoj fotografiji Olivijino lice bilo je prekriveno užasnim, ljutitim porukama, a oko
vrata joj je bila nacrtana crvena omča. Prepoznala sam je samo po odjeći; najdražoj majici
školske plivačke momčadi. Morala sam se nagnuti sasvim blizu zaslona da pročitam što joj
piše na licu.

Ubit ću te!

Na trećoj fotografiji u Olivijino je srce bio zabijen nož, a iz rane je kapala krv. Preko
fotografije su bile napisane riječi Umrijet ćeš!

Obamrla sam od šoka.

Ostale fotografije bile su varijacije te prve tri: Olivia s prerezanim vratom, s krvlju koja teče
niz sliku, s izrezanim očima, s rastrganim crijevima što joj vise uz usta. S porukama umri,
krepaj, jebi se.

- O, Bože - šapnula sam. Adrenalin mi je tutnjao u grlu, vreo i prigušen.

Netko je prijetio Oliviji.

10
ABI
Studeni

Tresla sam se cijelim tijelom; šok i bijes vibrirali su u meni šireći se iz nutrine u valovima.

Zašto bi itko poslao Oliviji takve fotograf e? I tko?

Pregledala sam sve fotografije, ali ostale u folderu nisu bile zanimljive. Barem nisu bile
prijeteće.

Naslonila sam glavu na radni stol i lagano lupnula po rubu, kao da bih time mogla smjestiti
neuredne misli na njihova mjesta. - Razmisli, Abi! Misli!

Olivijin mobitel. Uspravila sam se. Možda na mobitelu ima još. Mozgala sam, pokušavajući
se sjetiti kamo sam ga spremila. Otkako je Olivia pala, mozak mi je jedva radio. Imala sam
osjećaj da sve radim mjesečareći.

Otrčala sam u kuhinju i pronašla Olivijin mobitel na radnoj plohi, kamo sam ga odložila
nakon što ga detektivi nisu odnijeli. Bilo mi je jasno koliko ozbiljno shvaćaju ovaj slučaj i
svoju istragu čim nisu ni zatražili da ga pogledaju, a kamoli ponijeli sa sobom.

Priključila sam ga na punjač i nakon nekoliko sekunda se oglasio, spreman.

Dočekale su me dvije nepročitane poruke.

Najnovija je bila od nekoga spremljenog samo kao K, poslana u 10:42 onog jutra kad su
pronašli Oliviju. Jesi OK? Žao mi je, stvarno nisam znala. Seronja je. Ako hoćeš da ga
odjebem, samo reci!

Prešla sam dlanom preko lica, još zbunjenija nego dosad.

Pročitala sami drugu poruku. Od Tylera, u 11:20 one noći kad je Olivia pala.

Vratila sam se na početak razgovora.

Olivia: U pravu si. Moramo razgovarati. Jesi još na roštilju? Nađemo se za 15?

Tyler: Jesam. Dođem.

Zastala sam, puštajući na trenutak onom dijelu mozga odgovornom za brojeve da preuzme
kontrolu. Neki podatak u mojem umu zvonio je poput tihog zvonca, prije nego što je izronio
na površinu, jasan i glasan.
- Jebemu - šapnula sam. Tyler mi je rekao da je Olivia otišla s roštilja u 10:45 i da je nakon
toga nije vidio. Ali ova poruka govorila nešto drugo: da su se našli u 11:45. - Tyler mi je
lagao.

Preletjela sam pogledom kroz druge poruke. Većina novih bila je od K, a neke od D. Čitajući
ove druge, shvatila sam da su romantične, nježne. Tyler je rekao da Olivijino dijete nije
njegovo, sjetila sam se. Možda je otac taj D.

Šok koji su u meni izazvale one fotografije i značenje Tylerove poruke polako se rasipao,
ostavivši za sobom jasan pogled na situaciju.

Našla sam dokaz. Netko je doista gurnuo Oliviju. Policija mora čuti za ovo.

Policijska postaja Portage Pointa bila je smještena u maloj zgradi građenoj u stilu ranog
devetnaestog stoljeća na samom rubu grada, ugniježđena pod visokim borovima i ograđena
niskom živicom.

Brzo sam se provezla glavnom ulicom, projurila pored crkve sa šiljatim bijelim zvonikom,
nekoliko malih kafića, studija za jogu i malog glavnog trga, pa skrenula desno pored dječjeg
igrališta i terena za bejzbol. Parkirala sam se pred postajom između službenog džipa i
američke zastave koju je vjetar agresivno zanosio.

Carol-Ann na recepciji prepoznala me čim sam ušla u postaju.

- Abi! - ustala je, prišla mi i prigrlila me na svoja golema prsa. Mirisala je po lavandi i
sapunu, zbog čega sam odjednom postala svjesna da se dugo nisam istuširala. Kad se Carol-
Ann odmaknula, vidjela sam da joj u nježnim smeđim očima blistaju suze.

Carol- Ann je bila dobri dub policijske postaje, svačija zajednička baka - čak je tako i
izgledala, sa svojim debelim naočala i nakovrčanom kosom koja joj je uokvirivala lice.
Vodila je postaju otkako pamtim, pomažući policajcima - njih četvero, plus dvoje detektiva -
s dokumentacijom, javljanjem na telefone i tješenjem žrtava.

- Carol-Ann, trebala bih razgovarati s detektivima Samson i McNally. Jesu li tu?

Zakoračila sam prema poluotvorenim vratima glave prostorije i ugledala detektivku

Samson. Sjedila je u maloj kuhinji zagledana u mobitel, a pred njom je ležao sendvič. Do
mene je dopro tihi žamor policijskog radija.

Carol- Ann je zakoračila pred mene i primila me za lakat, pa me nježno vratila do recepcije.
- Daj da odem vidjeti jesu li tu. Odmah se vraćam.

Vratila se nekoliko trenutaka kasnije, vodeći detektivku Samson.

Skočila sam na noge, potaknuta bijesom. - Gdje ste vi! - obrecnula sam se. -Ostavila sam
vam tisuće poruka, a vi se ni ne javljate! Nije ni čudo da niste riješili Olivijin slučaj kad
sjedite s mobitelom u ruci i jedete!

U detektivkinim plavim očima bljesnulo je nešto neočekivano, što nisam odmah

prepoznala. Očekivala sam bijes, ali dočekalo me iznenađenje.

Kimnula je Carol- Ann, pa meni pokazala vrata ureda. - Dođite sa mnom.

Krenula sam za njom hodnikom pored kuhinje, u ured s bezličnim sivim zidovima bez slika,
bez ikakvih ukrasa. Ured je imao jedan jedini prozor, s napola spuštenim roletama, koji je
gledao na hodnik. U prostoriji je bio tek jedan dugački stol okružen sklopivim stolcima, kao
u školskim menzama.

Izvukla sam Olivijin mobitel iz torbice, spustila ga na stol s glasnim treskom i zagledala se u
detektivku, koja je sjedala.

- Niste ni uzeli Olivijin telefon.

Prekrižila je noge i zagledala se u mene. - Detektiv McNally ga nije zatražio?

- Nije - odmahnula sam glavom, ali polako, pokušavajući se sjetiti je li ga možda ipak
zatražio. - Mislim da nije.

- Istraga napreduje u nekoliko pravaca, gospođice Knight.

Zaškrgutala sam zubima, svjesna da to zapravo znači nismo se maknuli s mjesta.

- Olivijin dečko, Tyler, mi je lagao. Rekao je da se nisu vidjeli nakon roštilja, a našla sam
poruku - otvorila sam poruku i pružila joj telefon. - Vidite? Olivia kaže da ide na roštilj, da
će se naći u pola jedanaest. Osim toga... - zavukla sam ruku u torbicu, izvukla ispisane
fotografije s Olivijinog iClouda i spustila ih pred nju. - Netko joj je slao ovakve fotografije.

Detektivka Samson je još malo čitala poruke na Olivijinom mobitelu, a zatim dohvatila
fotografije. Lice joj je bilo hladna maska profesionalnosti. Dugo ih je promatrala. - Ispisali
ste ih s telefona?

Odmahnula sam glavom. - Ne, s iClouda. Ima račun koji je povezan s mobitelom, ali iz
telefona ih je valjda izbrisala.

- Znate li tko ih je poslao?

- Pojma nemam.

Detektivka se nagnula prema meni, pružajući mi olovku i blok. - Možete li mi dati podatke
za prijavu?
Zapisala sam joj korisničko ime i lozinku, pitajući je vjeruje li mi konačno, kad nas je
prekinulo kucanje na vratima. Ugledala sam McNallyja, čije je debelo lice bilo razvučeno u
nešto nalik na osmijeh. Izgledao je jednako neuredno i premoreno kao i inače, ali sad je iz
njega zračilo još nešto, čega ranije nije bilo: netrpeljivost.

- Slobodno mogu posuditi detektivku Samson na minuticu?

Detektivka je pažljivo presavila fotografije koje sam donijela i spremila ih u džep sakoa, kao
i Olivijin mobitel i svoj blok. Zatvorila je vrata za sobom s odlučnim treskom.

Sjela sam na sklopivi metalni stolac i zagledala se u detektive kroz poluspuštene rolete.
Nisam čula što govore. McNally je vikao na Samsonicu, činilo se. Izgledao je ljutito.
Detektivka je mahala rukama tijekom razgovora, izgledajući življe nego inače. Podigla je
Olivijin mobitel, ali McNally ga je samo odgurnuo. Detektivka me pogledala, napeto se
nasmiješila, a mene je prožela neugodna spoznaja. Ponestaje mi vremena, shvatila sam.

Bilo mi je potpuno jasno da ako prepustim istragu njima, nikad neću saznati što se dogodilo
te noći kad je Olivia pala.

Cijeli život sam provela skrivajući se iza zidova koje sam sama podigla. Kad mi je majka
umrla, nisam saznala zašto. Ubila se, a ja to nisam mogla spriječiti. Nisam mogla spriječiti ni
Olivijinog oca da me odbaci. Nisam mogla spriječiti vlastitu kćer da... bol mi je stegnula
želudac.

Što da čovjek radi kad nešto zna, a nitko ga ne sluša? Kad treba odgovore, a nitko mu ih ne
želi dati? Kad mu nitko ne želi pomoći?

Našla sam se na raskrižju, napola svjesna da će me iduća odluka odvesti na put s kojeg
možda nema povratka. Ipak, tu sam odluku donijela lako. Željela sam odgovore i bilo mi je
dosta bespomoćnosti.

Naglo sam otvorila vrata i detektivi su se okrenuli prema meni, zapanjeno me gledajući.

- Nešto se dogodilo - rekla sam, nošena bijesom. Racionalni dio mog mozga bio je potpuno
potisnut tom ljutnjom; onaj dio mog mozga koji me uvijek sprečavao da se usprotivim
drugima, govorio mi da se poslušno pokorim. - Znam da se nešto dogodilo. Znate i vi. Saznat
ću što se dogodilo mojoj kćeri, pa ako moram, i bez vaše pomoći.
11
OLIVIA
Svibanj

Hoćete da odemo do Jave? - povikala je Madison da nadglasa rijeku učenika koja je kuljala
hodnikom. Kafić Java, ugodno mjesto s ciglenim zidovima i rasparenim foteljama u sto
stilova, bio je naše uobičajeno okupljalište.

Bio je jedan od prvih vrućih dana u godini i skoro svi su išli u kafić ili na plažu. - Ubila bih za
frape - Madison je s treskom zatvorila svoj ormarić, tik do mojega, i okrenula se prema
Tyleru i meni.

- Ne mogu. Danas se družim s tatom - rekao je Tyler sarkastično, stavljajući riječ družim u
zračne navodnike. Njegovi roditelji su prije dva tjedan objavili da se razvode, a Tyler je
odonda bio malo s jednim, malo s drugim. Nije govorio o razvodu, ali vidjelo se da je ljut na
njih. Trudila sam se biti mu utjeha, stvarno jesam. Ali bio je toliko loše volje da sam se
pretežno držala dalje od njega.

- Ja moram... - panično sam mozgala, smišljajući uvjerljivu laž. Nakon škole sam trebala s
Derekom u Seattle, u posjet Kendall, koja mi i dalje nije odgovarala na Facebooku.

Otkako smo se Kendall i ja upoznale prije nekoliko tjedana, provela sam apsurdno mnogo
vremena pitajući Google što zna o njoj. Bilo mi je neugodno zbog tog narušavanja
privatnosti.

Saznala sam da Kendall igra tenis za svoju privatnu katoličku školu, da je u debatnom
klubu, da volontira u svojoj zajednici.

Na pola fotografija bila je s nekim muškarcem - pretpostavila sam da joj je to tata - koji mi
je, bizarno, bio poznat. Isprva nisam shvatila zašto. Kad je vidio fotografije, Derek je također
rekao da ga prepoznaje: Gavin Montgomery bio je senator, predstavnik naše savezne
države.

Pa naravno. Bližili su se izbori i lice Kendallinog oca bilo je na plakatima po cijelom gradu, a
na televiziji su se izborni oglasi vrtjeli od jutra do mraka. Nakon spoznaje tko je Kendallin
otac, na mene se stuštila i druga spoznaja: ako ja izgledam kao Kendall, a Gavin je njezin
otac, možda je i moj.

Nakon toga su moje misli izmakle kontroli. Možda moj otac nije mrtav. Možda živi u
Seattleu s drugom obitelji, savršeno sretno.

Odlučila sam porazgovarati s Kendall oči u oči, vidjeti mogu li od nje saznati nešto novo.
- Ja moram najmanje sat vremena provesti u bazenu, a zatim me čeka učenje za test iz
matematike. Umirem - zakolutala sam očima. - A i obećala sam mami da ćemo danas
zajedno pisati prijavnice za volontiranje.

- Ma daj! - pobunila se Madison. - Volontiranje je gubitak vremena!

- Mama kaže da donosi bodove za upis na faks, pa ono - branila sam mamu protiv volje, ali i
iskrivila lice u grimasu. - A ako se ne budem bunila...

- Barem te neće gnjaviti.

1 Nasmijala sam se. - Točno to.

U posljednje vrijeme ovakvi razgovori uvijek bi krenuli u tom smjeru: Madison bi se

narugala glupim pravilima koje mi je mama postavljala, a ja bih joj rekla da mi je posluh
najkraći put do mira u kući.

Madison i moja mama nisu se slagale. Ne bih baš rekla da su se svađale, jer mama je bila
previše draga za to. Nije napadala nikoga, samo se brinula i paničarila. Ali Madison ju je
voljela ogovarati.

Zatvorila sam ormarić i dala Tyleru pusu u obraz. - Vidimo se sutra.

Izašla sam na divan sunčan dan. Nebom su letjeli sitni paperjasti oblačići. Zrak je odisao
svježinom zelenila, kao da je netko maločas pokosio travu. Zaobišla sam školu, krenula
atletskom stazom prema obližnjoj rezidencijalnoj četvrti i pronašla Derekov auto.

Kad se okrenuo prema meni, njegova crna kožna jakna je tiho zaškripala.

- Bok - rekao je, a osmijeh mu se razlio licem polako poput prolivene melase.

Bila sam svjesna da sam obična glupača: sva sam se rastopila kad me pogledao. Moje srce je
preskočilo otkucaj, koliko god to nisam željela priznati. Volim Tylera, rekla sam sama sebi.
Naravno da ga volim. Derek je samo prijatelj.

A točno to Madison nije smjela saznati. Svašta mi je rekla o Dereku -primjerice, da je nekom
tipu u New Yorku prijetio nožem. Da zna koliko se Derek i ja družimo, poludjela bi.

- Bok i tebi - odvratila sam, cereći se kao glupača.

- Kamo ćemo?

- Mislila sam da bismo je mogli potražiti u Starbucksu na Mercer Islandu. Ako su joj
frendovi kao moji, poslije škole idu na kavu.

- Pametna mala - Derek je impresionirano kimnuo. - Hoćeš li ti voziti?

- Molim?

- Hoćeš li ti voziti? - zamahnuo je rukom prema autu. - Auto, mislim?

- Ne znam, ne. Ne znam voziti - priznala sam. Bila sam jedina u razredu bez vozačke
dozvole. Nedostajalo mi je mjesec dana do sedamnaeste i već me bilo sram. - Ne misliš
valjda da bi mi mama dala da radim nešto tako normalno i obično? Nije mi dala ni da se
vozim u lunaparku bez kacige na glavi. Čudi me da mi ne navuče disalicu na glavu svaki put
prije treninga.

Nasmijao se. - Hoćeš da te naučim?

Oklijevala sam. Željela sam da me Derek uči voziti, ali željela sam i razgovarati s Kendall
Montgomery.

Derek je odlučio umjesto mene. - Voziš! - izašao je, zaobišao auto i otvorio moja vrata.

- A Kendall? - upitala sam.

- Možemo do nje neki drugi put.

- U redu - pristala sam nesigurno. - Ali ne smijem zaboraviti mami poslati poruku u četiri,
da ne poludi od brige.

- Zašto?

- Jer se stalno brine - primijetila sam da već zvučim kao da je opravdavam.

Derek nije ništa rekao, na čemu sam mu bila zahvalna. Išlo mi je na živce što mi se Tyler i
Madison uvijek rugaju kad nazovem mamu kako bih joj javila da sam dobro.

Premjestila sam se na vozačko mjesto i prikopčala pojas.

- Krećemo! - rekao je Derek kao da me želi ohrabriti. - Jesi spremna?

Duboko sam udahnula, svjesna da bi me Derek vjerojatno mogao nagovoriti na svašta. -

Spremna.

Spustila sam ruku na mjenjač, a Derek ju je poklopio svojom. Dlan mu je bio topao i grub.

- Daj se barem pravi da si uzbuđena - našalio se.

- Jupi! - kliknula sam.

Derek je zabacio glavu unatrag i nasmijao se. Poslijepodnevno sunce razlilo se njegovim
licem poput rastopljenog maslaca, obasjavši njegove tamnoplave oči. Prodorno me gledao,
pogledom koji je obećavao nešto novo, drukčije od sigurnog i zaštićenog života kakvim sam
živjela.

Odvozila sam nekoliko krugova po kvartu, a auto mi se ugasio više puta nego što sam
spremna priznati. Nisam mogla vjerovati da mi Derek dopušta da tako mrcvarim siroti
autić. Kad ga je kupio, tata i on su ga zajedno preuredili: dobio je spojler, jedinstvena
prednja i stražnja svjetla, skupe ratkape, fantastične zvučnike. Znala sam da obožava svoj
auto.

Imala sam osjećaj da mu se tata jedini taj put doista posvetio. Derekovi i Madisonini
roditelji nisu se previše bavili svojom djecom, što je meni bilo žalosno. Moja mama se
mnome bavila i previše, ali u dobroj namjeri. Znala sam da bi sve učinila za mene.

Zaorala sam mjenjačem, a siroti Mustang je poskočio i skoro se zabio u poštanski sandučić.

Nasreću, u posljednjoj sekundi sam nagazila kočnicu i stali smo.

- Mislim da je bilo dosta za danas - tiho sam rekla. Sjetila sam se mame i uhvatio me nemir,
obuzela me lagana panika. Nisam ni sama znala sviđa li mi se ovaj prkos. Mama mi još nije
dopuštala da vozim, pa nisam ni trebala.

Derek je pogledao na sat. - Hoćeš da odemo igrati igrice u Laurelwood? Ja ću voziti.

Kimnula sam. Kamen mi je pao sa srca. Zamijenili smo mjesta i Derek nas je odvezao u
Laurelwood, do velike zgrade od metala i kamena u kojoj je bila smještena najpopularnija
igraonica. Poslala sam mami poruku kako bi znala da sam dobro, pa ušla za Derekom.

Dočekala su nas blještava svjetla. Igraonica je bila puna tinejdžera, koji su ovamo dolazili
svakog dana nakon nastave, nadmetali se u biljaru ili gađali ekrane plastičnim pištoljima.
Zrak je mirisao po kokicama i pomalo ustajalo. Stala sam na nešto ljepljivo i smeđe, a zatim
i na žvakaću gumu.

Derek se probijao kroz skupine igrača, a ja sam ga slijedila zvjerajući uokolo u potrazi za
nekim poznatim. Ako naletim na nekoga koga znam, kako ću objasniti što radim ovdje s
Derekom? Pogotovo nakon što sam Madison i Tyleru rekla da ću popodne provesti s
mamom, nad prijavnicama za volontiranje. Nasreću, u gomili tinejdžerskih lica nisam
primijetila nijedno poznato.

- Dobro, sad znamo da ne znaš voziti, ali znaš li barem igrati zračni hokej? -Derek me
pogledao s izazivačkim smiješkom.

- Znam li ga igrati? Ja sam kraljica hokeja! - našalila sam se, zabacujući rep preko ramena.

- A, da? Ozbiljno? Bolje ti je da mi ne lažeš, jer ja sam glavna faca na natjecanjima.

- Ma nemoj mi reći; natjecanja? Za mene si sitna riba - iscerila sam se. Nisam bila sigurna je
li ovo flert.

- Da te vidim!

Derek je ubacio nekoliko kovanica u stol za zračni hokej i bacio pločicu.

- Spremna?

- Od rođenja!

Nasmijao se. - Koja si ti folirantica.

- Počni više!

Derek je udario pločicu, koja je poletjela površinom stola toliko brzo da je nisam ni vidjela.
Odskočila sam, ali je uspjela vratiti. Odbila se o Derekovu stranu stola i opet poletjela
prema meni. Opet sam je udarila, odbacivši je ovoga puta u željenom smjeru. Pločica je
odskočila od stola i poletjela prema Derekovoj glavi.

Sagnuo se, dižući ruke da zaštiti lice. Pločica mu je preletjela preko ramena, sletjela na tlo
iza njega i otkotrljala se nekoliko metara.

Derek je spustio ruke, zapanjeno me gledajući. - Isuse! Rekla si da si dobra, a ne

smrtonosna!

Toliko sam se dugo smijala da sam ostala bez daha.

- Dobro, sad bi bilo dosta! - nasmijao se. - Dosta sam ti popuštao. Spremi se!

Odigrali smo četiri partije, a možda bismo i više da nismo primijetili klince kako se
skupljaju u redu iza nas.

Kad smo izašli iz igraonice, Derek me prijateljski pljesnuo po ramenu. Krenuli smo prema
praznoj šetnici uz more. Otoci u daljini blistali su poput smaragda, obasjani suncem na
zalasku. More se kotrljalo prema nama nošeno večernjom plimom, a valovi tiho pjevušili.

- Nisam pojma imao koliko si opasna protivnica! - nasmijao se.

- Pa kad se stalno natječem u bazenu. Čim počne sezona plivanja, u rujnu, opasna Olivia se
probudi iz zimskog sna.

- Znam da si plivačica, ali nisam znao da si tako - pogledao me iskosa i opet se nasmijao - ne
znam. Agresivna!

- Valjda inače nisam.

- A sad jesi? Zašto?

- Ne znam - slegnula sam ramenima. - Imam osjećaj da se svašta mijenja. Mislim, očito za
početak pokušavam saznati tko mi je zapravo otac. Ni to nije tipično za mene. A i ovo sad, s
tobom.

Derek je podigao obrve. - Kako to misliš?

- Kao prvo, lagala sam Tyleru i Madison. Rekla sam im da pišem prijave za volontiranje. Ne
smiješ reći Madison da smo se družili, u redu?

- Misliš da bi se naljutila na tebe zbog druženja sa mnom?

- Nego što! - nasmijala sam se, iznenađena što me to uopće pita. - Poludjela bi!

Derek je stresao glavom, stežući vilice. - Uvijek ona mora biti u centru pažnje. Čak i kad si ti
u pitanju.

- Nije istina - odmah sam odano ustala u obranu prijateljice. - Samo se brine za mene.

- Koji to vrag znači? - zastao je u hodu i okrenuo se prema meni. U njegovim plavim očima
sad se vidio tračak tame.

- Znači da... Ne znam ni ja... - mucala sam, zatečena. Nisam mu željela ispričati sve što mi je
Madison rekla o njemu. - Misli da si možda opasan ili što ja znam. Ono, zbog onoga s nožem
u New Yorku. I prodavanja marihuane u školi?

- Koji kurac? - razljutio se Derek. - Koja je to lažljivica! U New Yorku su me opljačkali! Tip je
mene napao nožem! Ne ja njega.

Zbunjena, stresla sam glavom. - A zašto bi Madison lagala?

Slegnuo je ramenima i krenuo dalje. Morala sam potrčati da ga sustignem. -Jer je Madison
lažljivica, eto zašto. I našim starcima stalno laže. Ona im je i rekla da sam prodavao
marihuanu u školi.

- A nisi?

- Nisam! Isuse! Smotao sam jednom i to doma! Madison me uhvatila, otkucala tati i rekla da
sam prodavao. Bila je ljubomorna jer je provodio vrijeme sa mnom dok smo radili na autu.
Nije mogla podnijeti da nije u centru pažnje.

- A ti im nisi rekao istinu? - upitala sam.

- Naravno da jesam! Ali Madison je princezica. Vjeruju joj svaku riječ.

Madisonina najveća mana doista je bila želja - ne; ne želja, nego potreba za pažnjom. Derek
je bio u pravu barem što se toga tiče. Razmišljala sam igrajući se s privjescima na narukvici,
vrteći ih među prstima. Sjetila sam se da je Madison bila bijesna što cijela škola misli da joj
brat dila drogu. Ako je sve to izmislila samo da skrene pažnju na sebe, plan joj se obio o
glavu.

Glasno sam uzdahnula. - Dosta mi je više laži. Mama mi laže, Madison mi laže. Zašto nitko
ne kaže istinu i gotovo?

- Hej - Derek je sad stao. Nježno me primio za bradu i podigao mi glavu da me pogleda u oči.
- Oprosti što sam te uzrujao. Vidi, ne smiješ dopustiti Madison da te razljuti. Znaš da ona
ima svojih mušica, jer ono, Madison je Madison. Ali ti si joj najbolja prijateljica i znam da te
voli. Ne daj da to pokvari ovo što si čula od mene. I ako te imalo tješi - obgrlio me oko
ramena - ja ti nikad neću lagati.

Gledala sam ga u oči. Shvatila sam da se cijelog poslijepodneva nisam zapitala nije li mi
Kendall sestra, ni zašto mi je mama lagala. Za to je bio zaslužan Derek. Uz njega sam
zaboravila na probleme.

Prešla sam pogledom po njegovom licu, koje sam tako dobro poznavala, a koje kao da sam
sad prvi put gledala. Zbog tamne odjeće oči su mu bile još dublje plave boje, a nad desnom
obrvom je imao mali ožiljak u obliku jagode. Zatekla sam se kako razmišljam kako bi bilo
prisloniti usnice na njega i iznenadila se silinom te želje.

Zaklopila sam oči. Na tren sam mislila da ćemo se poljubiti, ali zvuk poruke me prenuo i
odmaknula sam se.

Petljala sam po džepu i napokon izvukla mobitel. Poruka je došla s Facebooka. Otvorila sam
je.

- Poruka od Kendall - rekla sam. Pročitala sam je naglas. - Bok, Olivia. Drago mi je da smo se
upoznale! Tata kaže da je sve do 1999. imao vikendicu u Portage Pointu. Otamo je tvoja
mama?

Pogledala sam Dereka. - Te sam godine rođena - rekla sam, ne osjećajući ništa. - Imao je
vikendicu u mom rodnom gradu, do godine mog rođenja i onda ju je odjednom prodao?

Derek je kratko uzdahnuo. - Previše je to slučajnosti.

- Aha.

Imala sam osjećaj da sam se skamenila od šoka. Derek me ozbiljno pogledao. - Mislim da bi
stvarno trebala porazgovarati s mamom.
12
ABI
Studeni

Mahnit vjetar vitlao je tendom slastičarnice Piece of Cake. Gledala sam kako vijori, sjedeći
na parkiralištu pred policijskom postajom. Na drugom kraju ulice, poštar se nagnuo u hodu
da se odupre vjetru, pa se sagnuo gurnuti pismo u sandučić. Život ide dalje uvredljivo brzo,
shvatila sam gledajući ga.

Ne znam koliko sam dugo tako sjedila. Misli su mi se kovitlale poput rublja u perilici. Život
mi se okrenuo naglavce, srce mi je bilo slomljeno, a misli toliko raštrkane da ih nisam
mogla poredati u smisleni redoslijed.

Naslonila sam čelo na upravljač i čvrsto stisnula oči. Morala sam srediti misli, grupirati ih u
uredne redove, podvući crtu i izvući logičan zaključak.

Detektivi su imali jasan, neoboriv dokaz, ali i dalje nisu željeli proširiti istragu. Zašto? Što
mi je promaklo?

Moj se mobitel oglasio iz torbice i izvukla sam ga. Nepoznat broj. Srce mi je brže zakucalo.
Shvatila sam da poput Pavlovljevih pasa sad na svaki poziv s nepoznatog broja reagiram sa
strahom, kao da će mi svaki poziv donijeti nove loše vijesti.

- Molim?

- Abigail Knight?- glas s druge strane bio je muški, ljubazan i tih.

- Da.

- Moje je ime Antohny Bryant, radim kao savjetnik za žrtve policijske uprave Seattlea.

Sjetila sam se da mi je Sarah jutros rekla da će se raspitati bi li mi itko mogao pomoći.

- Aha, da. Dobar dan - rekla sam odsutno, zagledana u policijsku postaju, i dalje
razmišljajući o razgovoru s detektivima. - Brzi ste.

- Molim?

- Sarah je rekla da ćete mi se javiti.

- Tko?

- Moja sestra, Sarah Cassidy.

- Aha, Sarah - rekao je, pa na tren zastao. - Dakle, kao što rekoh, savjetnik sam pri policiji.
Dio mojih dužnosti je podrška žrtvama, kao i odgovaranje na pitanja vezana za istragu.
Mogu vam i omogućiti razgovor sa psihologom.

Bijes se sručio na mene brzo i silovito, ispunio mi sve organe i prodro do vrška svakog
živca. Rekla sam Sari da mi ne treba psiholog. Trebaju mi odgovori!

- Ne treba mi rame za plakanje - rekla sam odrješito. - Treba mi pomoć u istrazi. Želim
saznati što se dogodilo mojoj kćeri. Zglavci su joj bili puni masnica!

- Masnica?

- Da!

Sad je dulje šutio i čula sam da premeće po papirima. - Tražim izvještaj koji je vaša gradska
policija poslala o slučaju vaše kćeri. Imate li danas vremena za sastanak?

Srce mi je poskočilo i pogledala sam na sat. Ako ima izvještaj, možda mi ipak može biti od
koristi.

- Imam vremena odmah - rekla sam.

***

Još sam jednom omotala šal oko vrata i krenula prema kafiću; jednom od onih s starinskim
svjetiljkama i mekanim kaučima. Na meniju je imao organsku kavu i domaće sendviče,
veganske mafine i čokoladne kolače bez glutena. Iako je bio otvoren tek nedavno, već je bio
omiljen među imućnim mamama s dobrim ukusom i viškom slobodnog vremena. Kad sam
otvorila vrata, preplavio me miris cimeta i kolača, popraćen pištanjem aparata za kavu.

Kad sam ušla, tihi žamor je potpuno zamro. Dvije mame s kolicima pred sobom zašutjele su
usred narudžbe i razmijenile poglede. Konobarica se zagledala u mene otvorenih usta, s
lončićem zapjenjenog mlijeka zaustavljenim u zraku, usred pokreta. U kutu kafića s majkom
je sjedila jedna djevojka iz Olivijine škole, prošlogodišnja maturantica. Njihovi pogledi
sletjeli su na mene poput vrelog voska, a zatim se brzo okrenuli.

Osjetila sam da mi se vrat crveni, ali prisilila sam se da priđem blagajni i naručila tost sa
sirom i crnu kavu. Poželjela sam da sam od onih koji sa sobom nose pljosku s viskijem.
Dobro mi došao gutljaj.

Sjela sam za stol uz prozor, blizu vrata, i zagledala se van, čekajući Anthonyja. Kava mi je
grijala ruke, a tost se hladio i postajao sve tvrđi. Gole grane javora uz rub pločnika stršali su
na metalno sivoj pozadini neba kao da su nacrtani ugljenom. U daljini, među rijetkim
smeđim lišćem, naziralo se ravno prostranstvo mora. Iskoristila sam čekanje da se javim
svom šefu, Malcolmu, i zamolim za još dva tjedna godišnjeg. Odgovorio je gotovo odmah,
govoreći da ostanem kod kuće koliko god želim. Odgovorila sam da će mi dva tjedna biti
sasvim dovoljno.

Otprilike pola sata kasnije, vrata su se otvorila i u kafić je uletjela struja hladnog zraka.
Muškarac koji je ušao sa hladnoćom bio je visok, širokih ramena, i izgledao je kao da
najradije provodi vrijeme u prirodi i bio je privlačan, s tamnom kosom koja mu je padala u
oči i dvodnevnom bradom. Bio je i odjeven kao da ide na planinarenje, u platnenu jaknu bež
boje i udobne visoke smeđe kožne cipele. Pogledao me i vidjela sam da su mu oči zelene,
otvorene i iskrene.

- Gospođica Knight? - rekao je onim istim ljubaznim tonom koji sam čula na telefonu.

- Da - rekla sam ustajući i pružajući mu ruku. Stisak mu je bio čvrst, a ruka gruba. - Abi.
Slobodno me zovite Abi.

Kimnuo je i spustio na stolac veliku crnu torbu za računalo. Skinuo je jaknu i prebacio je
preko stolca, ostavši u tamnoplavim hlačama i bijeloj majici dugih rukava.

- Ja sam Anthony. Idem si naručiti kavu i odmah se vraćam. Hoćete li vi još nešto?

- Ne treba, hvala.

Dok je naručivao, promatrala sam ga. Bio je taman od sunca čak i u studenome. Koža mu je
izgledala suho, kao da provodi previše vremena na suncu i vjetru, ali i isticala ionako lijepu
zelenu boju očiju. Izgledao je kao da je svašta radio, svugdje bio. I kao da ga je svašta
snašlo... kao da ga je nešto slomilo.

Konobarica je nešto rekla i Anthony se široko osmjehnuo. Bore oko njegovih usta, nastale
točno takvim osmijesima, bile su duboke. Dao joj je napojnicu od dva dolara, što mi se
učinilo suvišnim, a tad strpljivo pričekao da mu zapjeni mlijeko za kavu. Slušao ju je vrlo
pažljivo, stojeći mirno i bez nestrpljenja, čekajući da mu skuha kavu.

Otpijajući dugačak gutljaj, sjeo je nasuprot meni. - Kava s mlijekom i začinima za pitu -
rekao je. - Jedva čekam da vrate u ponudu onu s čokoladom i mentom. Pijem je cijele zime.

Stresla sam se. Strašno.

- Hvala što ste došli - rekla sam.

- Nije mi problem.

- Dakle, poznajete Saru s posla?

- Saru? Aha, vaša sestra - otpio je još jedan dugačak gutljaj kave i Adamova jabučica napela
se nad ovratnikom majice. - Mnogo žrtava zločina i njihovih obitelji šaljem Sari na
savjetovanje. Prije nekoliko godina, moja majka - ima Alzheimera - je odlutala usred noći.
Bilo je nezamislivo. Sarah je ostala uz mene gotovo cijelu noć, tragajući za njom. Uvijek je
spremna pomoći.

Zatekao me. - Nije mi rekla za to.

Anthony se nasmiješio. - Naravno da nije, ne hvališe se. Skromna je.

Dohvatio je torbu i iz nje izvukao svežanj papira.

Vidjela sam kopije policijskog izvještaja i McNallyjevih bilješki. - Spomenuli ste masnice na
Olivijinim zglavcima. Zanima me to, jer nije u policijskom izvještaju.

Pružio mi je papire i preletjela sam ih pogledom.

- Nije mi jasno - rekla sam, toliko zbunjena da mi se zavrtjelo u glavi. - Vidjeli su ih - rekli su
da su nastale u padu. Ima masnice na oba zglavka. Jasne tragove stiska, prstiju.

- Nisu ih spomenuli. Jesu li ih forenzičari izmjerili? Jesu li ustanovili kako su nastale? U

samoobrani ili padu?

Stresla sam glavom. - Mislim da nisu. Ali Olivijin liječnik mi je rekao da ih je detektivka
Samson fotografirala. Ne razumijem zašto fotografije nisu uključene u izvještaj.

- Možda je posrijedi samo previd. Možda... - vidjela sam da traži razlog izostavljanja
fotografija, ali ne može ga smisliti. - Da budem iskren, ne znam. Nazvat ću svoje kontakte i
provjeriti kakvi su to dvoje detektivi. Možda su mladi i neiskusni, možda ih treba voditi za
ruku.

Rekla sam mu za Tylerove poruke i gnjusne fotografije s iClouda.

- Znate li tko bi ih mogao poslati? - upitao me.

- Ne. Pojma nemam. Kao što sam rekla i policiji, Oliviju svi vole.

- Jeste li upitali Tylera zašto je lagao?

- Ne. Tjednima ga nisam vidjela. Ali sigurna sam da se samo zbunio. Tyler obožava Oliviju.
Ovo ga je jako pogodilo.

Anthony mi je pružio papir i olovku.

- Možete li mi zapisati imena svih relevantnih ljudi u Olivijom životu? Bit će nam od koristi
ako odmah budemo znali s kime trebamo razgovarati.

Odmah sam primijetila tu množinu, nam, i malo mi je laknulo. Po prvi put sam imala osjećaj
da je netko uz mene. Netko mi vjeruje. Nisam sama.
Zapisala sam sva imena kojih sam se mogla sjetiti. Svi su bili sumnjivci, ali morali smo od
nečega početi.

Zazvonio mi je mobitel i pogledala sam tko zove. Sarah.

- Abi - rekla je zadihano - odlazim iz bolnice. Nešto se dogodilo u Dylanovoj školi. Bacio je
knjigu na nekoga ili tako nešto. Uglavnom, auto mi ne pali. Možeš li doći po mene? Brad se
ne javlja na telefon.

Rekla sam joj da stižem za nekoliko minuta i prekinula. Ustala sam i obukla kaput.

- Žao mi je - rekla sam Anthonyju - ali stvarno moram ići.

- Ne brinite - skupio je papire u uredan svežanj. - Javit ću vam se za par dana.

Noć se spuštala na zaljev Puget, a ja sam se vozila kući iz bolnice. Kiša je bubnjala po krovu
automobila i nervozno sam stezala upravljač, slušajući glasan rad brisača. Kroz prednje
staklo vidjela sam da se kiša obrušava na travu toliko silovito da je zabija u tlo.

Valovi su bili tek bijela pjena što silovito juri prema pijesku, obrušava se na obalu i rasipa u
oblaku.

Stala sam pred kućom, s treskom zatvorila vrata auta i potrčala stubama, dok mi je ledeni
zrak šibao lice. Kad sam ušla u hodnik, stala sam poput kipa. Sve snažniji nemir koji je
rastao cijeloga dana kao da me konačno paralizirao.

Ništa mi nije bilo važnije od kćerine sigurnosti. Izmislila sam sva ta pravila -ne smiješ dati
da te prijatelji voze po mraku, ne smiješ hodati uz cestu, ne smiješ razgovarati sa strancima.
Kad joj je bilo trinaest, upisala sam je na tečaj samoobrane. Sva su je ta pravila trebala
spasiti. Mislila sam da hoće.

Uzela sam bocu crnog vina i natočila si poveću čašu, pa je ispila brže nego što je bilo
pametno. Natočila sam si još jednu i odnijela je u dnevnu sobi, pa spustila na stolić baš kad
se oglasio kućni telefon.

- Gospođo Knight, dobra večer. Moje je ime Kaycee Bright, radim za KOMO News - čula sam
poletan glas mlade reporterke. - Željeli bismo...

- Nemam komentara! - odbrusila sam i s treskom poklopila slušalicu. Očekivana plima suza
odmah se sručila na mene i klonula sam na kauč, držeći se za grudi kao da ću spriječiti srce
da se slomi.

Nedostajala mi je Olivia, nedostajao mi je njezin smijeh, njezin glas dok čavrljamo.

Nedostajale su mi naše male privatne šale, nedostajao mi je njezin glas i iskra u njezinom
pogledu. Osjećala sam se kao da me guta golema crna rupa čežnje.

Osjećala sam se kao kad mi je umrla majka.

Otpila sam još jedan dugačak gutljaj vina i natočila još malo, sve svjesnija nemira koji je
čučao u meni. Dok se noć uvlačila sve dublje u kuću, pila sam i pila, preplavljena sjećanjima.
Naposljetku sam utonula u nemiran, čudan san i sanjala kaos u stotinu boja, kao da je moj
grozničavi mozak napravio tulum. Napola budna, pokušala sam se pribrati, isplivati iz tog
mutnog prostora u kojem nije bilo jasno što su snovi, a što misli.

Pogled mi je pao na pidžamu i shvatila sam da na sebi imam ljubičastu pidžamicu za

princeze, koju sam nosila kad mi je bilo šest godina. Stajala sam na krovu pored mame, a
ledeni vjetar mi je odozdo šibao noge.

Zrak je odisao električnim nabojem, oblaci se pjenili ljutiti i sivi, a u daljini je nebo
proparalo svjetlo munje. Brojila sam, kako me Sarah naučila, da vidim koliko je grom
udaljen: stigla sam do pet prije nego što je silovito tutnjanje odjeknulo žlijebom.

Mama me obgrlila i vidjela sam da joj oči blistaju poput vlažnih oblutaka. Osjećala sam
toplinu njezina tijela, kroz svoju pidžamu i njezinu tanku majicu.

- Ako skočiš, poletjet ćeš! - šapnula je glasno, a njezin topao dah zagrijao mi je uho.

Vukla me prema rubu, a ja sam promatrala dvorište pod nama, travnjak kojim je vjetar
nosio mrtvo lišće.

Grlo mi je grebalo nešto jezivo, nešto zastrašujuće, a želudac mi se okretao kao da sam
predugo bila na vrtuljku. Dvorište je bilo duboko pod nama. Sumnjala sam da ću poletjeti.
Ali htjela sam da mama bude sretna.

Prve kapi kiše sletjele su mi na gole ruke, a pidžama zaplesala oko gležnjeva.

Preko ruba žlijeba sam ugledala Saru, koja se vozila prema nama u svom AMC Gremlinu.
Istrčala je iz auta, mašući rukama poput pomahnitale vjetrenjače. Vjetar je poderao i
raspršio njezine riječi poput papira.

- Leti, Abi! - vrisnula je mama. - Leti!

Zakoračila sam još malo bliže rubu krova, pa još jednom, prije nego što se Sarah našla iza
mene i povukla me unatrag...

Prenula sam se iz sna. Usta su mi bila suha od alkohola, vrat me bolio od neudobnog
položaja na kauču. Grudi mi je stezala mješavina straha, duboke čežnje, očaja i tuge. San je
još uvijek bio oko mene, kao da se zavukao između mene i moje deke mokre od znoja.

Izvana je doprlo šuštanje i na tren sam se prepala, osluškujući zvuke svoje dnevne sobe
utonule u tamu - otkucavanje sata, tiho šuštanje tople vode u cijevima radijatora. Cijelo mi
se tijelo napelo od straha, vibrirajući.
Nakon nekog vremena sam se uspravila u sjedeći položaj i odgurnula deku, skupivši
hrabrost da pogledam odakle je došlo ono šuštanje. U hodniku je pred vratima ležao komad
papira, ubačen kroz otvor za pisma. Bosa sam otrčala do vrata. Vrat me bolio, u glavi mi je
tutnjalo. Sagnula sam se i razmotala poruku. Slova su bila sitna, pisana strojem.

Naređeno im je da prestanu istraživati.

13
ABI
Studeni

Ostatak noći nisam mogla zaspati. Sjedila sam, zapisujući imena na nekoliko popisa: svi koje
je Olivia poznavala, potom onaj među kojima bi mogao biti otac njezinog djeteta te svi koji
bi joj mogli željeti zlo. Željela sam odgovore. Željela sam istinu. Nisam ih pronašla. Kad se na
obzoru počelo razdanjivati, bila sam previše nabrijana za povratak u krevet.

Šetkala sam se kuhinjom, i dalje držeći poruku.

Naređeno im je da prestanu istraživati.

Prolazeći pored ogledala u dnevnoj sobi, uhvatila sam vlastiti odraz. Izgledala sam užasno.
Moja plava kosa raščupana, toliko masna da je izgledala tamnije; koža mi je bila žuta, bez
kapi krvi, ali oči krvave. Nisam znala je li tome razlog nedostatak sna ili višak vina. Ključne
kosti su mi stršale pod ramenima kao dva mala lakta. Izgledala sam odurno.

Zašto bi itko naredio detektivima da prestanu s istragom? I tko bi im to naredio? Tko mi je

ubacio poruku kroz vrata? Pogledala sam na sat: šest ujutro. Još nisam mogla nazvati
Anthonyja.

Spustila sam poruku na stol u blagovaonici drhtavim rukama i otišla pod tuš. Skinula sam
se, pustila samo toplu vodu i zakoračila pod vreli mlaz. Pustila sam vodu da mi bubnja po
napetim leđima, prži kožu sve dok mi nije postalo prevruće u pari.

Nakon tuša sam se prisilila na doručak. Ustajale pahuljice skliznule su mi niz grlo i sletjele
ravno u sve ono vino, koje je samo ležalo u mom želucu poput bare. Umalo sam povratila,
ali smirila sam se dovoljno da pojedem. Trebat će mi snaga.

Ako detektivi misle da ću podvući rep i povući se, varaju se. Natjerat ću ja njih da me
saslušaju, da me shvate ozbiljno. Ne namjeravam im dopustiti da zatvore Olivijin slučaj
prije nego što saznam što se doista dogodilo.

Zagledala sam se u mobitel. Po prvi put u jako dugo vremena shvatila sam da nekoga
trebam. Odavno sam postala dovoljna sama sebi, oslanjala se samo na sebe i odgurivala
druge. To sam shvatila tek kad sam izgubila Oliviju. Valjda sam se sakrila iza kćeri: nisam
samo živjela za nju, nego i kroz nju. To mi nije smetalo,

ali sad mi je ipak trebala tuđa pomoć. Da je barem znam zatražiti, a da mi nije neugodno.

Točno u sedam nazvala sam Anthonyja.

- Dobro jutro, Abi - zvučao je kao da mu je drago što me čuje, a ne ljutito jer sam ga nazvala
tako rano ujutro.

Masirajući ukočen vrat, prepričala sam mu sve o sinoćnjoj poruci: kako je stigla, što na njoj
piše, što to znači. Slušao me vrlo pažljivo. Bio je od onih koji svakog sugovornika slušaju
kao da se u tom trenutku ništa drugo ne događa na svijetu.

- Jesi li vidjela ikoga da se mota oko kuće? - upitao me.

- Ne. Mislim, nije da sam izašla gledati ima li koga. Poruka je došla usred noći - a mene je
bilo strah, dovršila sam u sebi.

- Jesu li ostavili išta drugo?

- Ne, samo poruku.

- Imaš nadzornu kameru? Je li moguće da je posjetitelj snimljen?

Skoro sam se nasmijala. - Ne. Nad ulaznim vratima imam samo svjetlo.

- Čuj, morao sam i to pitati. Mogu svratiti do tebe da mi pokažeš one fotografije? Možda ja
vidim nešto što bi nam moglo pomoći. Danas se sastajem s prijateljem tamo blizu tebe.
Možeš ih isprintati, pa ću doći po njih kad budem gotov?

Bila je subota, a ja nisam imala planova. Da je Olivia doma, izležavale bismo se u

pidžamama do podneva, doručkovale jaja i slaninu, pa gledale film. Bol me proparala i
zaklopila sam oči.

- Može, naravno - rekla sam drhtavim glasom, koji mi je zapinjao u grlu i grebao ga.

- Sjajno. Svratit ću rano popodne.

***

Toliko sam snažno zalupila kućnim vratima da su se zatresla. Potrčala sam prema plaži.
Moje tenisice su grubo udarale o pločnik. Jutro je bilo vedro i ledeno; hladni zrak mi parao
pluća poput nazubljenog noža, izlazio iz njih u obliku magle. Bol je bila ugodna.

Trčala sam šetnicom uz more, a moji su koraci odjekivali na starim drvenim daskama kroz
ranu jutarnju izmaglicu.

Otkako je Olivia pala, nisam trčala jutrom kao inače i mišići su mi sad bili teški kao da su
puni blata. Navukla sam kapu još malo niže na čelo i ubrzala.

Ritam mojih koraka, brzi otkucaji srca i kriještanje galebova stopili su se u melodiju i vrlo
brzo našla sam se u transu koji poznaju svi trkači.
Nisam ni shvatila koliko brzo prolazi vrijeme i obišla sam petlju uz plažu, a da nisam ni
trepnula. U prolazu mi je mahnula jedna susjeda; bucmasta žena uvijek odviše dobre volje,
koja je pred sobom gurala dječja kolica.

Odmahnula sam joj, ali nisam stala. Još uvijek nisam podnosila razgovore i pitanja na koja
uostalom nisam ni imala odgovora.

Malo prije nego što sam napravila puni krug i stigla do kuće, usporila sam i sišla sa staze,
krenuvši kroza stijene prema vodi. Bila je oseka, plaža šira nego inače, a pijesak prošaran
morskom travom i naplavljenim drvom poput golemog slikarskog platna.

Stala sam tik uz vodu i sjela na veliku stijenu što je stršala iz pijeska. Zaklopila sam oči,
puštajući vjetar da mi nosi pramenove oko lica, zaglušena hučanjem. Nošena vjetrom, voda
iz zaljeva Puget poput kišice se obrušila na moje lice. Osluškivala sam zvuk vlastitog srca.

A tad me po obrazu dodirnulo nešto vlažno.

Preplašeno sam ciknula i ustala. Pas. Prelijepi zlatni retriver. Ženka, s veselo obješenim
jezikom. Pokušala me još jednom liznuti, a ja sam joj se nasmiješila i pomilovala je po glavi.

- Bok, mala - promrmljala sam. Olivia me stalno molila da nabavimo psa. Uporno sam
odbijala, govoreći da se nemamo vremena brinuti za njega. Da sam barem pristala. Da sam
joj barem dopustila sve što je željela.

- Oprostite! - doviknuo mi je netko. Osvrnula sam se preko ramena i vidjela da mi

dotrčavaju dvije žene. Jedna je bila vitka poput manekenke, plavokosa, a druga visoka i
sportski građena brineta. Obje su od glave do pete bile u sportskoj odjeći i imale skladna,
čvrsta tijela žena koje imaju previše slobodnog vremena i provode sate u teretani.

- Ništa strašno.

Plavuša je primila psa za ogrlicu. - Sviđate joj se - rekla je sa smiješkom. Sagnula se do psa i
cmoknula je. - Sadie, šašava si!

Pomilovala sam Sadie po glavi. - I ona meni.

- Vi ste Abi Knight, je li? - rekla je plavuša, uspravljajući se.

Kimnula sam, zatečena. Tek sam tad shvatila da ih poznajem.

Blijeda plavuša vitke građe, s kosom skupljenom u čvrsti rep zategnut od uskog lica zvala se
Lizzie. Brineti se nisam mogla sjetiti imena. Bila je visoka, čvrsta, pomalo muškobanjasta, s
oštrim jagodicama i očima oblika badema.

Obje su bile u školskom odboru za organizaciju raznoraznih dobrotvornih priredbi,

volontirale za pratnju kad bi razredi išli na izlete, okupljale razredne mame na jutarnjim
kavicama. Izbjegavala sam ih kao da su kužne.
Znala sam da druge mame misle da sam nezainteresirana, možda i arogantna. Nisam s
njima išla na kave, nisam se bavila školskim tračevima. Hladnoća i udaljenost nisu mi bile
prirodne: gubitak i život naučili su me da je osjećaje bolje potisnuti, da je bolje ostati na
sigurnoj udaljenosti od svega što bi me moglo povrijediti.

Uostalom, ja sam bila samohrana majka. Nisam ja imala vremena za druženje.

- Iskreno nam je žao zbog Olivije - rekla je Lizzie. Oči su joj blistale poput mokrog stakla.

- Hvala - rekla sam, osjećajući tu riječ na jeziku poput oštrice. Sadie mi je liznula ruku, a ja je
ponovno pomilovala i okrenula se, spremna za odlazak. -Drago mi je da smo se vidjele.

Mahnule su mi i otišle. Sadie je otrčala pred njih. Ja sam potrčala, ali nakon nekoliko koraka
sam stala i osvrnula se. Hodale su blizu jedna drugoj, kao da će ih blizina zaštititi od
hladnog vjetra. Osjetila sam ugriz ljubomore. Kad sam ja posljednji put bila tako bliska s
nekim?

Kad sam posljednji put to poželjela?

***

Kad sam se vratila doma, Sarin auto me dočekao pred kućom. Ona je sjedila unutra, a motor
radio, otpuhujući bijele oblačiće u ledeni zrak.

Čim me primijetila, Sarah je ugasila motor. Sa suvozačkog sjedala je izašao njezin suprug,
Brad, i zagrlio me, privinuvši me na svoja golema prsa. Brad je bio građen poput medvjeda.

Vrlo visok i jako širokih ramena, nije bio klasično zgodan. Imao je širok vrat kao igrači
ragbija, dlanove dimenzija mojeg lica, rijetku kosu i nos koji je bio prevelik za ostatak lica.
Ali njegove smeđe oči bile su tople i nježne, a iz njega su zračile pouzdanost i sigurnost. Bio
je savršen partner za moju sestru.

Kad sam se odmaknula, primijetila sam da i Bradove oči blistaju od suza. Brzo ih je obrisao i
okrenuo se, a Sarah raširila ruke da me i ona zagrli.

Sarah je izgledala grozno. Oči su joj bile obrubljene ljubičastim podočnjacima, koža siva,
bore oko usta kao urezane. Sva je ta šteta nastala u posljednjih mjesec dana, znala sam. Bila
sam sigurna da i ja njoj izgledam jednako grozno.

- Što ima? - upitala sam.

Brad se nakašljao. - Vodimo Dylana u kino. Hoćeš s nama?

Sagnula sam se i mahnula Dylanu, koji je sjedio straga. Plavokosi Dylan, osmogodišnji
slatkiš, odmahnuo mi je i podigao iPad da mi pokaže koju igricu igra. Ohrabrila sam ga
podignutim palcem i slabašnim osmijehom.
Znala sam da se svo troje smiješe samo zbog mene, da se pretvaraju, da mi žele pomoći da
prihvatim sudbinu i nastavim sa životom. Nije mi padalo na pamet. Već i pri pomisli na
sjedenje u kinu kao da je sve normalno došlo mi je da vrištim.

- Hvala, ne bih.

Znoj mi se sušio na koži i zadrhtala sam na snažnom vjetru. Morala sam ući.

- Molim te - rekao je Brad jednostavno.

Moja sestra ga je primila za ruku i kratko mu se nasmiješila. Od tog me pogleda srce

zaboljelo. Sarah i Brad su obožavali jedno drugo. U njihovom braku nije bilo uobičajenih
svađa ili prezira, samo ljubav i poštovanje. Bili su savršena obitelj. Znala sam da ne mogu
biti u njihovoj blizini.

- Ozbiljno, ne mogu - zakoračila sam unatrag prema kući. - Dolazi mi Anthony.

Sarah me zatečeno pogledala. - Tko?

- Mama, gladan sam! - doviknuo joj je Dylan kroz otvoreni prozor.

Sarah se sagnula kroz prozor suvozačkog mjesta, iz pretinca za rukavice izvukla vrećicu
grožđica i dobacila mu je. Sarah je bila divna majka. Sposobna i snalažljiva, beskrajno
strpljiva. Da sam barem imala samo djelić njezinog samopouzdanja.

Sarah je tad pogledala mene. - Koji Anthony?

- Anthony Bryant. Želim mu pokazati fotografije koje sam pronašla na Olivijinom iCloudu.

Sarah je stisnula vilice i na tren sam pomislila da ćemo se početi svađati.

- Barem mi netko pomaže - rekla sam znakovito.

Sarah je samo rezignirano slegnula ramenima. - Ako ti to doista pomaže, Abi, ja sam za -
rekla je.

Odmah sam osjetila tračak ljutnje. Zarinula sam nokte u tajice da joj ne odbrusim. - Anthony
mi vjeruje.

Sarah je zaklopila oči. Duboko je udahnula, kao da time iz nutrine izvlači još malo strpljenja.
Mrzila sam to njezino disanje, koje je naučila na jogi. Znala sam što znači: da joj je strpljenje
pri kraju. Da me više ni ne sluša, nego samo podnosi.

- Ne želim da se uzalud ponadaš.

- Ti misliš da je Olivia sama pala - optužila sam je, i sama zapanjena. - Misliš da je policija u
pravu!
- Ja mislim da... - podigla je pogled prema nebu. - Zašto uvijek misliš da si baš ti u pravu?

- Jer ovoga puta i jesam! - povikala sam. - A i zato jer ću saznati što se doista dogodilo samo
ako sama istražim. Policija se ne bavi Olivijom.

- Bavi!

- Ne bavi...

- Sarah! - ubacio se Brad, spuštajući ruku između nas i znakovito gledajući suprugu. - Sarah
samo želi reći da... Ne želimo da se uzalud nadaš.

Gledala sam ih ne vjerujući što čujem. Koliko god to morbidno bilo, poriv da saznam što se
doista dogodilo Oliviji u meni je probudio nešto što sam odavno bila zakopala pod teret
života. Morala sam saznati istinu: to je bila moja obveza. Za Oliviju, za mene.

- Nisam se došla svađati - umorno je rekla Sarah. - Došla sam porazgovarati o nečem
određenom.

Prekinuo ju je zvuk guma na šljunku. Meni nepoznati srebrni BMW je stao iza Sarinog, a
tren kasnije iz njega je izašao Anthony. Izgledao je kao da je malo prije bio pod tušem i kosa
mu je još bila vlažna. Sa svojim tenisicama i platnenom jakom izgledao je kao oličenje
normalnog i svakodnevnog.

- Bok, Sarah - rekao je s lijepim osmijehom, prilazeći joj.

- Bok, Anthony. Dugo se nismo vidjeli - Sarah ga je zagrlila, pa upoznala njega i Brada. -
Kako ti je mama?

- Dobro je, hvala na pitanju. Pamćenje joj ide na gore, ali tjelesno zdravlje joj je dobro.
Barem nešto.

- I dalje treniraš klince veslanje?

- Baš stižem otamo - Anthony se široko osmjehnuo.

- Mama! Tata! - doviknuo im je Dylan iz auta.

Sarah je zakolutala očima i nasmijala se. - Mladi gospodin nas zove - rekla je sa smiješkom. -
Bolje da krenemo.

Sarah i Brad su sjeli u auto, ali tik prije odlaska Sarah je provirila kroz prozor. - Abi, nazovi
me kasnije, može? Moramo razgovarati.

Mahnula sam im i trenutak kasnije Anthony i ja ostali smo sami u mom dvorištu.
14
OLIVIA
Lipanj

Ljutito sam grickala pramen kose, dobacujući mami oštre poglede preko cijele s obe. U
proteklih nekoliko tjedana naš se odnos dubinski promijenio. Ona to vjerojatno nije ni
primijetila, jer se promjena u meni nije vidjela na površini. Ali iznutra, u dubini, ja sam je
itekako osjećala. Prestala sam joj vjerovati. I bila sam bijesna na nju.

- Zašto moram učiti cijeli dan? Subota je! - povikala sam. Išlo mi je na živce da me uvijek
nadzire, drži na oku, viri mi preko ramena kako bi se uvjerila da i dalje imam sve petice.

Imala sam osjećaj da mama već ima plan za cijeli moj život: prvo na sveučilište u Seattle,
nakon diplome povratak u Portage Point, posao, brak, djeca. Željela sam biti ja. Možda bih
mogla proputovati Europu, možda studirati negdje u inozemstvu, živjeti u nekom
uzbudljivom gradu poput Pariza, Moskve ili Londona. Voljela sam povijest i političke
znanosti. Mogla bih studirati nešto od toga.

Ali znala sam da neću. Jedva sam si mogla zamisliti koliko će se mama brinuti kad odem na
studij u Seattle. Da odem iz zemlje, tko zna što bi bilo. Mene bi izjedala krivnja. Mislim,
znala sam da imam sreće - nema svatko mamu kao što je moja. Madison, recimo, često zna
reći da bi morala završiti na hitnoj kako bi njezina majka primijetila da je živa. Nikad nisam
znala kako da joj objasnim kako je to imati majku čija me ljubav istovremeno podupire i
guši.

Mama me sad gledala ljutito, napeto, stisnutih usta, brišući radnu plohu mokrom krpom.
Cijela kuća je mirisala po sredstvu za pranje prozora i izbjeljivaču.

Znala sam da je svađa najgora taktika za pregovore s mamom. Svaki put bi se samo još više
zainatila. Izvana je bila sva draga i nježna, ali kad bi o nečemu donijela odluku, znala je biti
jako tvrdoglava. Ako se posvađamo, znala sam da neće popustiti.

- Ma, zaboravi - rekla sam, odjednom iscrpljena.

Preko tjedna nisam stala: skrivala sam se uokolo s Derekom, družila se s Madison, trčala na
bazen da budem spremna kad treninzi ponovno počnu u rujnu.

Učenje za završne testove palo je na listi prioriteta i tako sam na testu iz kemije jučer dobila
četvorku umjesto uobičajene petice. Mama je poludjela, očekivano. Ponašala se kao da sam
namjerno dobila nižu ocjenu.

- Ako se ne privedeš pameti, nećeš upasti na dobar faks, Liv - rekla je, očajna.
Stisnula sam vilice. Ono o čemu sam ja željela razgovarati bili su Gavin i Kendall
Montgomery, ali zapravo nisam uopće željela razgovarati s njom. Željela sam za promjenu
sama odlučiti nešto o svom životu, o svojoj budućnosti. Dobre ocjene nisu bile najvažnije.

Znala sam da će mi biti još teže kad počnu treninzi i natjecanja. Mama je dolazila na svako
natjecanje, dogovarala se s trenerom o planu vježbanja, vozila me na svaki trening. Sve se
to meni odjednom činilo kao gubitak vremena. Nije da sam nakon srednje namjeravala
prijeći u profesionalce.

- Ovdje je kao u zatvoru - zarežala sam.

- Nisi fer - rekla je mama, crvena kao semafor. - Samo želim da sve napravimo kako treba!

- Možda ti nemaš pojma što meni treba! Možda ja znam što mi treba!

Mama je duboko udahnula. - Samo ti pokušavam osigurati dobru budućnost.

- Zašto mi ne daš barem malo slobode? Ne moraš me držati pod ključem, znaš?

Mama me dugo gledala, vrlo ozbiljno. - Nisam znala da se osjećaš kao u zatvoru. Nisi pod
ključem, Olivia...

- Svake sekunde znaš gdje sam - prekinula sam je. - Uvijek moram biti doma do devet. To je
smiješno, to je za malu djecu! Moram te nazvati svaki dan točno u četiri. Pregledavaš mi
zadaću kao da mi je dvanaest godina!

- Samo da budemo sigurne da je točna!

- Ne trebaš je provjeravati, mama. Nije četvorka kraj svijeta! Četvorka ne znači da

zabušavam, je li ti jasno? Samo da mi kemija ne ide jednako dobro kao povijest.

Mama je bila gotova s brisanjem radne plohe i sad je ispirala krpu u sudoperu. Tišina je
jačala, sve napetija, spremna puknuti poput gumice.

Konačno je mama glasno uzdahnula. - Dobro, više ti neću pregledavati zadaću. Ali moraš
biti odgovorna i dobivati petice. Znaš koliko je studij važan. A što se tiče subote... kad
završiš s učenjem, oko tri možeš k Madison. Pošteno?

Glasno sam puhnula kako bih joj dala do znanja da ništa tu nije pošteno. Nepošteno je.
Gnjusno. Prezira vrijedno!

Ustala sami otišla po daljinski, da zvuk televizora ispuni tišinu, pa se vratila do svojeg
stolca. Svalila sam se na stolac s knjigom iz povijesti i zadubila se u gradivo, dok je bijes u
meni ključao.

Mama si je natočila vode u sudoperu i ispila čašu naiskap. Spustila je čašu na pranje, pa mi
prišla i sjela za stol nasuprot meni.
- Oprosti što te tjeram da toliko učiš - dodirnula mi je ruku prstima i nasmiješila se, ali znala
sam da je taj smiješak lažan. Znala sam da se tako smiješi samo ljudima koji je ne poznaju.

- Nema veze - progunđala sam. - Možemo li barem razgovarati o vozačkoj dozvoli? O autu?

- O autu? Što će ti auto?

- Skoro mi je sedamnaest. Bit ću jedina sedamnaestogodišnjakinja bez vozačke!

- Ne misliš li da malo pretjeruješ, Olivia?

- Samo želim malo slobode, to je sve.

Mama je na tren izgledala kao da se bori s odlukom. Na kraju je ipak stresla glavom.

- Ne. Preopasno je to. Imaš li ti pojma koliko tinejdžera godišnje pogine u prometnim
nesrećama? Nećeš biti jedna od njih!

- Ljudi umiru i u terorističkim napadima, pa me puštaš u trgovačke centre!

- Sreća naša da ovdje nikad nije bilo terorističkih napada.

- Nije u tom stvar! Većina mojih prijatelja ima aute.

- Ne treba ti auto - rekla je mama. - Sve ti je blizu. Madison živi u našoj ulici. Sarah je
također blizu.

To mi je dalo ideju. Možda bi mi teta mogla reći nešto o mom tati. Mama je živjela s njom
prije mog rođenja. Možda ona nešto zna.

- Smijem li barem nekamo s Madison kasnije? Ih moramo ostati kod nje doma?

- A kamo? I koliko ćeš ostati? S kime idete? Tko vozi?

Ispalila je pitanja instinktivno, bez razmišljanja. Lecnula sam se, svjesna vlastite greške.
Amaterske greške. Mama me nikad nikamo ne pušta, a da prvo ne sazna sve. Ili sam tek sad
primijetila koliko je temeljita.

Smišljala sam odgovor. - U igraonicu u Laurelwoodu.

- S kim?

- S Madison i Derekom.

- O, Derek se vratio? - iznenađeno je podigla obrve.

- Aha - slegnula sam ramenima.

- Zašto ti i ja ne bismo izašle večeras? Možda u kino? Ili na klizanje u Laurelwood?

Trudila sam se ostati hladnokrvna poput pokeraša. Znala sam kamo vode takva pitanja.
Volim ja svoju mamu, ali ne želim s njom provesti subotnju večer. Samo što joj to ne smijem
reći, naravno. Povrijedila bih je.

- Idemo van za moj rođendan? - rekla sam umjesto odgovora.

- Nego što. Da nam rezerviram stol kod Pagliaccija?

U tom smo restoranu slavile sve važne događaje.

- Možemo li ovaj put nekamo drugamo? - čak sam i ja primijetila koliko razmaženo zvučim.
- Možda negdje izvan grada? Ili u Seattle?

Ne znam zašto sam to uopće predložila. Znala sam da mama ne voli Seattle, da je uznemire
promet, gužva i svi ti ljudi. Jedan jedini put kad smo ondje bile zajedno, kad me s četrnaest
godina odvela stomatologu, bila je sva izbezumljena. Cijelo vrijeme je gledala na sat,
osvrtala se preko ramena. Idućeg dana je prebacila moj karton u ordinaciju u Lynwoodu.

- Naravno. Kako god želiš - rekla je. Ustala je, prišla mi i pomilovala me po kosi.

Odmaknula sam se, ustala i otišla do kauča, sjela i dohvatila daljinski.

Krenula je za mnom. - Daj, Olivia...

Više je nisam slušala. Na ekranu je bila reklama za kampanju Gavina Montgomeryja. Još mi
nije bilo jasno kako ga nisam odmah prepoznala.

- Mama - rekla sam, pokazujući prema televizoru. Dobra prilika. - Poznaješ li ga?

Zajedno smo promatrale nasmiješeno lice Gavina Montgomeryja na ekranu. Reklama je bila
snimana u tvornici; visoki, sportski građeni senator se obraćao radnicima. Slijedile su slike
s političkih skupova.

Mama je netremice gledala ekran, obrva skupljenih u napete male čvorove nad njezinim
plavim očima. Iz lica joj je nestala i posljednja kap krvi. Bila je blijeda i nepomična kao kip.

- Mama? - ponovila sam. Želudac mi je zadrhtao od nemira.

Odmahnula je glavom. - Ne. Naravno da ga ne poznajem - s lica joj je nestao svaki osjećaj i
izgledala je toliko mirno da sam pomislila kako sam maločas pogrešno vidjela. - Kako bih ja
poznavala njega?

- Jer je... - oklijevala sam promatrajući je. Je li mi se doista učinilo?

Promatrala sam je, kao da time mogu prodrijeti u njezinu nutrinu. I dalje je bila blijeda kao
kreda. Možda ni ja ne želim razgovarati o senatoru, ako već i pogled na njega mamu ovoliko
plaši.

- Opet se kandidirao za senatora - počela sam oprezno. - U školi smo razgovarali o izborima,
pa me zanima za koga ćeš ti glasati.

- Nisam ni razmišljala o tome - brzo je prišla stoliću po daljinski i ugasila televizor. - Idem
na trčanje - rekla je, već se penjući prema sobi da se presvuče.

Bilo je jasno kao dan da skriva nešto vezano za senatora Montgomeryja. Jednim sam se
dijelom bojala saznati što, ali drugi dio mene, mnogo veći od prvoga, nije se bojao ničega.
Taj je drugi dio bio samo beskrajno bijesan.

U tom sam trenu konačno odlučila otići razgovarati s Kendall, i to što prije.

Morala sam saznati što to mama skriva.

15
ABI
Studeni

Gledala sam za Sarinim i Bradovim autom dok nije skrenuo iza ugla, a tad me preplavila
samoća, prelila se mnome poput ledenog vjetra.

Možda sam trebala s njima u kino. Sve je bolje od ovog osjećaja, tereta prazne nutrine.

Ali samo sam se nakašljala i pogledala Anthonyja. - Isprintala sam fotke. Hoćeš li ući, da
odem po njih?

- Može - Anthony je odmaknuo kovrče s čela i pogledao me, hvatajući korak sa mnom po
šljunčanoj stazici do vrata. - Je li policija zatvorila Olivijin slučaj? -upitao je.

- Mislim da nije. Samo se njime ne bave. To je tebi normalno? Anthony nije odmah
odgovorio. - Da ti pravo kažem, je - rekao je. - Stalno im smanjuju proračun, pa nemaju
dovoljno detektiva za sve aktivne slučajeve. Jednostavno nemaju dovoljno resursa, pa se
detektivi bave samo najvažnijim slučajevima, ili onima koje mogu lako riješiti.

Otvorila sam vrata i pustila ga unutra, pa otišla po fotografije, koje su spremne čekale na
stolu u kuhinji. Anthony ih je pregledao jednu po jednu, pa uredno presavinuo. - Ali ono što
nije normalno jest to da je Portage Point jedna od najvažnijih turističkih destinacija u
državi. Potencijalno ubojstvo trebalo bi biti prioritetni slučaj. Detektivi bi se trebali baciti
na njega kao izgladnjeli vukovi. Drugo što mi nije normalno je da nisu pregledali Olivijinu
kožu, što nisu potražili forenzičke dokaze, bez obzira na to što u izvještaju piše da na
mjestu nesreće nije bilo ni tragova borbe ni krvi.

Lecnula sam se, a Anthony je naglo zašutio. - Oprosti - rekao je tad, dodirujući mi utješno
ruku. - Malo sam bezosjećajno ovo rekao.

- Ne - stresla sam glavom, potiskujući osjećaje koji su navirali iz mene poput kiseline iz
želuca. - Moram sve čuti. Što to znači? Ako bi Olivijin slučaj trebao biti važan, zašto im je
naređeno da se prestanu baviti njime?

- To stvarno ne znam. Ovo je izborna godina. Možda šef policije želi prikazati da zločina ima
manje nego što ima.

- Ali ako uspješno riješi slučaj ubojstva, to će mu pomoći. To si i sam rekao.

- Još će mu više pomoći ako ubojstva ni ne bude.

Dah mi je na tren zastao od šoka. - Stvarno misliš da bi to sakrili?

- Ne - odlučno je odmahnuo glavom, provlačeći prste kroz razbarušenu kosu. - Nisam to
želio reći. Siguran sam da ne kriju zločin. Ozbiljno ti kažem. Mislim da je u pitanju samo
detektivska lijenost.

Kimnula sam, ali misli su mi već bile uzburkane.

- No, dobro - podigao je isprintane fotografije, pa ih spremio u unutarnji džep jakne. - Hvala
na fotkama. Pregledat ću ih i vidjeti mogu li nam biti od koristi.

- Hvala tebi. A kad smo već kod toga... - pognula sam pogled. Bilo mi je neugodno kao
školarki. - Hvala ti i na svemu drugome.

- Čemu?

- Na izvještaju. Na tome što se baviš fotografijama. Zahvalna sam ti na svemu.

- Nije mi teško - Anthony se nasmiješio. Primijetila sam da se često smiješi. Imao je idealno
lice za osmijeh, zapravo; s visokim čelom i jagodicama, lijepim lukom obrva. Iskreno lice
osobe kojoj se može vjerovati. - Znam da ti nije lako. Drago mi je što ti mogu pomoći.

- Jesi za kavu? - upitala sam.

Ni sama nisam znala zašto. Ne sjećam se kad sam posljednji put sjela s nekim na kavu. Nije
mi išlo čavrljanje. Ali sad nisam željela da Anthony ode. Željela sam s nekim razgovarati.

- Nemam, ovaj... Nemam sirupa s okusom cimeta ili čega već, ali imam šećera koliko ti srce
želi.

Sad se nasmijao, glasno i zvonko. Smijeh mu je bio topao poput dekice. -Može, naravno. Ali
vjerojatno neću dugo ostati, čekaju me doma.

- Doma? - ponovila sam.

- Mama je s paziteljicom. Dolazi mi pomoći nekoliko sati svakog vikenda.

- Sigurno ti n e lako - rekla sam, sipajući mljevenu kavu u aparat. - Tako gubiti mamu djelić
po djelić.

- Nije da nisi u pravu - rekao je Anthony - ali ja sam samo zahvalan da je još uvijek sa mnom.

Čudan odgovor, pomislila sam. Potpuno drukčije gledamo na stvari.

- Koliko žlica šećera? - upitala sam Anthonyja.

- Tri, molim. I bez mlijeka - kad je vidio kako ga gledam, napravio je skrušenu grimasu. -
Znam da jedem previše slatkoga.
- Ali si svejedno vitak - pružila sam mu kavu i prišla kauču, pa sjela na drugi kraj. - Vi muški
ste uvijek takve sreće. Menije dovoljno pogledati šećer i dobit ću tri kile.

Nasmijao se. - Ne vjerujem ti baš.

Pio je kavu bez riječi, kao da mu duga šutnja ni najmanje ne smeta. Svidjelo mi se to.

Nakon nekog vremena sam mu pružila svoje papire preko stola. - Znam da sam ti već dala
popis ljudi s kojima je Olivia bila u svakodnevnom kontaktu, ali zapisala sam i odakle
svakog od njih poznaje. I napravila sam vremensku lentu Olivijinog posljednjeg dana. Ili
barem onog dijela koji znam. Tyler je rekao da je Olivia otišla s roštilja u deset i četrdeset
pet, a pronađena je u tri ujutro.

Ti su popisi pomagali i meni, davali mi svrhu i nešto da radim. Imala sam plan. Po prvi put u
dulje od mjesec dana imala sam razlog za ustajanje iz kreveta - razlog koji nije bio sjedenje
uz bolnički krevet. Osjećala sam da vraćam kontrolu.

Prvo što sam morala saznati bilo je ime oca Olivijinog djeteta. Možda ju je on gurnuo s
mosta, ili možda barem zna tko je. Drugi zadatak bio mi je razgovor s Olivijinim
prijateljima, profesorima, svima s kojima je razgovarala.

Anthony je spustio kavu i primio papire.

- Jako si dobro organizirana - rekao je iznenađeno. - Bila bi sjajan istražitelj.

Stidljivo sam pognula glavu. - Hvala.

Vjetar je vani hučao, zabijajući se u zidove, provlačeći se ispod vrata i hladeći mi gole
gležnjeve. Povukla sam deku prebačenu preko naslona kauča i pokrila se, podvlačeći noge
pod sebe.

- Ako detektivi nisu uzeli Olivijin telefon, tko zna što su još važno ostavili u sobi - nakon još
jednog gutljaja, Anthony je opet odložio kavu. - Slobodno mogu pogledati?

- Slobodno - rekla sam, iako sam sumnjala da u sobi ima ičeg relevantnog. -Ali rekla bih da
su odnijeli sve što bi im moglo biti od koristi.

- Možda. Samo ću pogledati.

Odvela sam ga do Olivijine sobe i polako otvorila vrata. Svaki korak u toj sobi bio mi je
bolan: pogled na krevet u kojem je spavala, na ogledalo pred kojim je sjedila prije svega
mjesec dana.

Ostala sam pred vratima, a Anthony ušao u Olivijin privatni prostor. Na podu su ležale
traperice s nogavicama izvrnutim prema van. Jedna tenisica je ležala naopako pred
policom, odbačena s noge preko cijele sobe, a druga je virila ispod kreveta.
Anthony je otvorio sve ladice i pretražio ih, pažljivo i pomno gurka ići zgužvanu odjeću
lijevo-desno. Zatim je otvorio i ormar, pa pregledao i sve na vješalicama. Ja sam se okrenula
od njega, jer mi je sve to skupa bilo previše intimno. Najradije bih mu bila rekla da
prestane. Ali morala sam biti spremna na sve da saznam istinu. Prodat ću dušu vragu ako
budem morala.

Anthony je kleknuo pored kreveta, odgurnuo onu jednu tenisicu i podigao pokrivač.
Njegova tamna kosa letjela je lijevo-desno dok je micao glavu poput starinskog pisaćeg
stroja. Zavukao je ruku pod krevet i odande izvukao mali bijeli tanjurić - iz našeg kompleta.
Tanjurić za kolače poslužio je kao pepeljara, a nasred hrpice skorenog pepela ležao je
opušak.

Anthony je podigao tanjurić da ga bolje vidim. - Olivia je pušila?

- Nije - odlučno sam odmahnula glavom. - Nema šanse. Sigurna sam da nije. Mrzila je dim i
uvijek je vikala na mene kad bih zapalila.

- Čija je onda ovo cigareta?

- Ne znam. Od nekog prijatelja?

Anthony je približio tanjurić očima i zaškiljio. - Na opušku ima traga ruža.

Nagnula sam se da ga i ja pogledam. Bio je u pravu; na vrhu cigarete vidio se otisak boje
kora i]a.

- Onda definitivno nije Olivijina. Mrzila je ruž. Govorila je da su joj usta ljepljiva od njega.
Olivia nije - nije bila baš ženstvena - jedva sam suspregnula drhtanje u glasu.

Anthony se zamišljeno počešao po dvodnevnoj bradici. Primijetila sam da mu je tamna kosa

prošarana pokojom sijedom vlasi.

- Moramo saznati čija je cigareta. Mogla bi nas dovesti do osobe koja je posljednja vidjela
Oliviju. Možda ta osoba nešto zna.

- Kako to uopće možemo saznati?

- Samo polako - rekao je. - Počet ćemo od nule i slijediti trag po trag dok ne nađemo
poveznicu među njima. Na neki načinje i dobro da detektivi nisu temeljito pretražili sobu ili
poslali forenzičare. Sad su svi potencijalni dokazi ostali nama.

Anthony je iz džepa izvukao plastičnu vrećicu i ubacio opušak u nju. - Imam prijateljicu koja
radi u laboratoriju. Ako je na opušku ostala DNK, saznat ćemo.

Kleknuo je i opet se sagnuo pogledati pod krevet. - Primijetio sam još nešto.

Kad sam vidjela što je izvukao, krv mi se sledila u žilama.

Drveni okvir za fotografije s razbijenim staklom. Fotografija je bila izvađena i poderana.

- O, ne - šapnula sam.

U grudima mi je tutnjala panika, vukući me u mutnu, tamnu provaliju podsvijesti.

- Tu je bila fotografija mog tate, ali - komplicirano je.

- Abi, možda je važno.

Kratko sam izdahnula. - Nisam rekla Oliviji tko je njezin otac. Jednog dana, kad je išla u prvi
ili drugi razred, vratila se kući iz škole u suzama, tužna jer nema tatu. Dala sam uokviriti
ovu sliku svog oca i rekla joj da je to njezin tata. Činilo se da joj je samo to trebalo, jer
odonda ju je čuvala.

Tu sam stala. Nisam željela priznati Anthonyju tko je Olivijin otac. Znala sam da je to
kukavički od mene, da se skrivam poput strašljivog zeca, ali na mene su se sjurili svi
strahovi i sve brige koje su počele s Olivijinim začećem. Sjećanja na prijetnje njezinog oca u
meni su probudila stare strahove. Nitko ne smije saznati tko joj je otac, znala sam i sad.

Očekivala sam još pitanja, ali Anthony nije ni riječi rekao. Samo je izvukao još jednu vrećicu
i u nju spustio slomljeni okvir i poderanu fotografiju.

Zagledao se u mene. - Izgledaš premoreno.

- Ma ne, dobro sam - odvratila sam, iako mi je malo nedostajalo da se onesvijestim. Cijelo
me tijelo boljelo od jutarnjeg trčanja, a i živjela sam na alkoholu i kratkim rundama
isprekidanog sna.

- Daj da ti napravim nešto za jelo.

- Molim? - bila sam zatečena. - Ne, ne treba.

- Hajde.

Primio me za lakat i poveo u prizemlje, posjeo na kauč i udobno smjestio, pa tek onda
otišao vidjeti čega ima u kuhinji. Gledala sam ga kao da sam stranac u vlastitoj kući i
vlastitom životu. Kao da sam se razdijelila na dva dijela i sad vodim dva života. Kako
bizarno: netko je u mojoj kući, brine se za mene. To se dosad nije dogodilo. Ja sam ta koja se
brine za Oliviju, ali za mene se ne brine nitko.

Anthony je iz ormarića izvukao paketić tjestenine i staklenku umaka od rajčice. Skuhao je

tjesteninu i prelio je umakom, odrezao pljesnivi dio s parmezana koji je pronašao u
hladnjaku i naribao ga u visoku hrpicu na tanjure pune tople tjestenine.
Pažljivo i bez riječi je premjestio Olivijine udžbenike sa stola u blagovaonici na šank.
Okrenula sam pogled, ne želeći ni razmišljati o tome što to znači: kamo idu njezine stvari i
što to znači za moj život. Nisam mogla ni zamisliti ni podnijeti toliku tugu.

Anthony je odnio tanjure na stol i pozvao me. - Nije kao u restoranu, ali nije ni loše - rekao
je.

Sjela sam nasuprot njemu i s nelagodom promrmljala hvala. Jedan dio mene prezirao je i
hranu i život preda mnom, ali drugi dio je znao da je Anthony u pravu. Moram jesti, jer će
mi trebati snage za sve što me još čeka.

Nekoliko minuta smo jeli bez riječi - moj prvi topli obrok u posljednjih nekoliko tjedana - a
tišinu su prekidale tek debele kišne kapi koje su bubnjale po prozorima. S vremena na
vrijeme vjetar bi zahučao, vrata bi se zatresla, ili bi grane zagreble po zidovima.

- Moja sestra je ubijena kad sam bio brucoš - rekao je Anthony, ne gledajući me, namatajući
tjesteninu na vilicu.

Zastala sam usred zalogaja, zatečena takvom otvorenošću. To je onaj slomljeni dio koji sam
primijetila, dakle.

- Žao mi je.

- Davno je to bilo.

- Je li... - progutala sam knedlu, iako mi je grlo i dalje napinjala tuga. - Postane li ikad lakše?

- Da. Znam da to ružno zvuči. Nedostaje mi i često razmišljam o njoj, ali s vremenom je
postalo lakše. Bio sam na prvoj godini prava kad je ubijena. Slučaj nije riješen petnaest
godina. Svakih par godina bi neke novine objavile novi članak, prisjećajući se slučaja, ili bi
nas nazvao neki detektiv koji ga se tek bio primio - glasno je izdahnuo, a šiške su mu na
tren poletjele s očiju. - Ponekad si mislim da je i bolje da mama ima Alzheimera. I to ružno
zvuči, znam. Ali mama je bila shrvana. Tata je umro od srčanog udara nekoliko godina
kasnije. Znam koliko je teško imati tako mnogo pitanja i ne dobiti odgovore. Nema ničeg
goreg od neodgovorenih pitanja.

Oglasio se kućni telefon i Anthony se ponudio da se javi.

- Ne, mogu ja - rekla sam. - Vjerojatno su opet novinari - svatko želi biti prvi koji će čuti
nešto od mene.

U saveznoj državi Washington bilo je tek nekoliko slučajeva trudnica u komi održavanih na
životu do rođenja djeteta, a nijedna od njih nije bila tinejdžerica. Olivijin slučaj je
zaintrigirao medije, ali ja nisam imala ni snage ni volje za odgovaranje na njihova pitanja.
Tek sam sad znala koliko je dobro što nisam postala novinarka. Voljela sam dobru priču, ali
nikad ne bih mogla proganjati nekoga tko prolazi kroz pakao kao što su svi ti novinari
progonili mene. Na sreću, proteklih tjedana su ipak popustili, očito privučeni zanimljivijim
pričama.

- Reći ću im da prestanu - Anthony se odgurnuo sa stolcem i dohvatio telefon. - Halo? -

pričekao je. - Halo?

Spustio je slušalicu. - Nitko se ne javlja.

Vratio se za stol i opet smo neko vrijeme jeli u tišini. Nismo progovorili sve dok nam tanjuri
nisu bili prazni.

- Saznat ćemo što se dogodilo tvojoj kćeri, a jednoga dana za nekoliko mjeseci imat ćeš
krasno djetešce za koje ćeš se moći brinuti kao nekoć za Oliviju. Abi, ne smiješ odustati od
života. Kakvog to smisla ima?

Shvatila sam zašto se posvetio tom poslu; zašto pomaže ljudima čije je živote obilježila
tragedija. Na neki način, pomažući svima nama, pomagao je i sebi, ispisivao još jedno
poglavlje vlastitog života. Popravljao vlastitu prošlost.

Možda bih trebala slijediti njegov primjer, pomislila sam. Dati si još jednu priliku - a time i
Oliviji.
16
OLIVIA
Lipanj

Lijeno sam plivala cijelom dužinom školskog bazena, naprijed-natrag. Mahala s am rukama,
polako vukući tijelo kroz vodu. Snažan miris klora punio mi je nosnice, hladna voda klizila
mojom kožom poput svile.

Kad sam stigla do kraja bazena, savinula bih se u struku, podigla stopala i napravila kolut
pod vodom. Napipala bih zid bazena stopalima i odgurnula se, istovremeno zamahujući
rukama. Prvo desna ruka, snažan zamah. Zatim prvi udah, snažno, pa glava opet pod vodu.

To mi je bilo najdraže kod plivanja: ritam, dosljednost, sloboda. Plivanje je za mene značilo
slobodu. Nisam se morala baviti ničime izvan bazena. Znala sam da će taj osjećaj nestati kad
u rujnu počnu natjecanja. Ponekad sam poželjela odustati, ali nisam nikoga željela
iznevjeriti. Ni trenere, ni momčad, ni mamu.

Izašla sam iz bazena i omotala se ručnikom, a iz moje torbe je dopro zvuk dolazne poruke.
Obrisala sam ruke i potražila mobitel.

Teta Sarah mi je odgovorila na poruku. Bok, dušo! Kakva super ideja, kavica s mojom
najdražom nećakinjom! Samo mi cure! Kad si slobodna?

Natipkala sam odgovor. Upravo sam izašla iz bazena. Hoćeš odmah? Doma sam za petnaest
minuta.

Sarah je odmah odgovorila. OK; vidimo se.

Spremila sam mobitel i izvukla narukvicu iz unutarnjeg džepa torbe, pa je odmah

prikopčala oko zglavka. Skidala sam je samo za bazen. Nisam željela da je klor uništi.

Nakon toga sam krenula pod tuš. Mame neće biti nekoliko sati - subotom je uvijek trčala po
plaži najmanje deset kilometara - pa ću imati dosta vremena da izvučem odgovore iz Sare.

Jedva sam zatvorila kućna vrata za sobom kad sam čula gume na šljunku. Opet sam otvorila
vrata i izašla na trijem. Šljunčana prilazna stazica bila je prošarana lokvicama prljave
kišnice. Teta Sarah ih je pažljivo zaobišla, pazeći da ne zamaže svijetle balerinke. Bila je
obučena kao i inače, kao sve druge mame iz predgrađa: svijetle hlače, ružičasta majica s
čipkastim rubom.

- Bok! - veselo mi je mahnula.

Odmahnula sam joj. Sarah je uvijek bila i predobre volje. Sušta suprotnost mojoj mami.
Moja mama je simpatična - samo što je previše sramežljiva. Uvijek se osjećam kao da bih ja
trebala štititi nju.

Sarah i ja smo ušle u kuhinju i smjestile se za mali stol s pogledom na dvorište iza kuće. Bilo
je pomalo zapušteno: četvrtasti travnjak obrubljen grmovima ruža i lavande. Usamljena
tužna vrba u kutu mahala je granama, šaljući u nebo čupave bijele mucice.

- Mama je otišla na trčanje? - upitala me Sarah.

- Kao i svake subote - nasmiješila sam se.

- A o čemu ćemo nas dvije razgovarati, ha? O nekom dečku?

Došlo mi je da zakolutam očima. Da imam problema s dečkom, ne bih s njom razgovarala.

- Ne - rekla sam. - Nije to.

Odložila je svoju veliku torbu kakvu nose sve mame na šank, nagnula se i zataknula mi
pramen kose iza uha. Malo me iznervirala: zar ni njoj nije jasno da mi je šesnaest, a ne šest?

Duboko sam udahnula i sklopila ruke na koljenima. Nadala sam se da će teta Sarah
odgovoriti na moja pitanja. Nisam željela povrijediti mamu, a toliko toga sam željela
saznati, za početak, je li moj otac još živ.

Nije bilo lako odrastati bez oca. Mama i ja smo Božice provodile skrivajući se u kutovima
Sarinog doma, Dan očeva je bio Dan laži: mama se još usiljenije smješkala kao da će time
nadoknaditi ono što nemam.

Madison je tvrdila da ti ne može nedostajati netko koga ni ne poznaješ, ali bila je u krivu.
Imala sam rupu u nutrini, ondje gdje je trebao biti otac. Znala sam da neću biti potpuna dok
ne saznam tko je on.

- Mama mi ne želi ništa reći - počela sam - pa zato pitam tebe. Imam pravo znati, a i saznala
sam nešto neobično, pa me zanima još više.

- Dobro...

- Možda će ti pitanje biti čudno, ali...

- Olivia, reci već jednom.

- Je li moj otac Gavin Montgomery?

Sarah je razrogačila oči. Odmaknula se gornjim dijelom tijela kao da ju je zanio snažan
vjetar.
- Isuse - nervozno se nasmijala, ogledavajući se s nelagodom. - Otkuda ti to?

- Mogu li čuti odgovor?

- Olivia, znaš da se to mene ne...

- Mama ne želi ni razgovarati o tome! Neki dan smo ga vidjele na televiziji i kad sam upitala
poznaje li ga, izgledala je kao da će pasti u nesvijest! Rekla je da nikad nije čula za njega... Za
senatora vlastite države? Naravno da je čula za njega! Nešto krije od mene.

- Možda ima razloga.

- Nema dovoljno dobrog razloga za to! Samo me izluđuje time i svašta mi pada na pamet. Da
je nije silovao? Ja sam posljedica silovanja? Da vam nije u rodu i napastovao ju je vlastiti
brat? Ili me mama otela kao bebu? Ili...

Odjednom sam bila stvarno bijesna što i dalje ne znam istinu. Skočila sam sa stolca i ošinula
je pogledom.

Sarah je stresla glavom, polako ustajući. - U jednome si u pravu; stvarno ti svašta pada na
pamet. Naravno da je nije...

- Dosta više! - prekinula sam je. - Nemam namjeru slušati te dok mi ne odlučiš red istinu.
Dosta mi je više da mi svi lažu!

Dobacila sam joj to što sam ružnije mogla, a zatim se zatrčala na kat i zalupila vrata za
sobom.

Bacila sam se na krevet. Srce mi je divlje tutnjalo u grudima. Osjećala sam se kao da će
eksplodirati, razletjeti se na tisuće komadića u ili planuti poput stihije.

Prošlo je svega nekoliko minuta prije nego što je Sarah tiho pokucala na vrata moje sobe.
Provirila je ni ne čekajući da joj dopustim da ih otvori.

- Dušo?

Uspravila sam se u sjedeći položaj, privukla koljena na grudi i obgrlila ih, samo je ljutito
gledajući. Nisam imala namjeru razgovarati s njom.

Ušla je u sobu i naslonila se leđima na zid. Podigla je obje ruke da zategne konjski rep.

- Čuj - rekla je, vadeći paket žvakaća s cimetom iz stražnjeg džepa. Ubacila je jednu u usta,
pa ponudila i meni. Uvijek je imala te žvakaće i uvijek mi ih je kradom davala, još otkako
sam bila mala. Mama je mrzila žvakaće gume općenito, valjda iz straha da ću se zadaviti. Ni
Sarah mi ih nije davala lako, ali nakon dosta moljakanja bi popustila.
Nisam ni pogledala ponuđenu žvakaću. - Ionako sam već prilično sigurna da mi je to otac,
pa mi slobodno možeš reći istinu. Samo me zanima zašto je mama rekla da je mrtav.

- Ne znam.

Opet sam je ošinula pogledom.

- Govorim ti istinu. Tvoja mama ni meni nije rekla tko ti je otac. Da zna da uopće
razgovaramo o tome, ubila bi me.

Skliznula je niza zid i sjela na pod, prekriživši noge. - Vidi, tvoja mama je bila pomalo
partijanerica u srednjoj. Mislim, imala je teško djetinjstvo, pa ono. Kužiš?

Kimnula sam. Mama mi je odavno rekla daju je majka ostavila na Sarinom kućnom pragu, a
zatim otišla kući i ubila se. Jeza na razini filma.

- Malo se previše... zabavljala s dečkima. Švrljala je od jednog do drugog i ono... - okrenula je

pogled i bilo je jasno da ne želi dovršiti rečenicu.

- Mama je bila fufa? - upitala sam šokirana.

- Aha.

Stresla sam glavom, previše zapanjena za bilo kakav komentar. To uopće nije bilo nalik na
mamu. Otkako znam za sebe, mama nije izašla ni na jedan jedini spoj.

- Ne zamjeraj joj. Bila je nesigurna, imala jako, jako nisko samopouzdanje i stvarno joj nije
bilo lako. Samo je željela da je netko voli, iako je do toga pokušavala doći na pogrešan način.
Nedugo nakon mature počela se viđati s nekim. Prestala je partijati, nije se više družila sa
starim društvom. Ne znam tko je to bio, jer mi nije rekla baš ništa o njemu.

Sarah se zagledala kroz prozor, grickajući nokat. Nakon dosta vremena je spustila ruku u
krilo i pogledala me.

- Čuj, Olivia, jesi li sigurna da želiš znati? Ponekad istina nije ono što mislimo da jest. Kad
sam bila na faksu, profesor psihologije nas je kao dio eksperimenta upitao što bismo radije:
sreću ili istinu. Većina nas je odabrala sreću.

- E, pa, ja nisam - rekla sam tvrdoglavo. - Uostalom, eksperiment mu je glup. Istina donosi
sreću.

Stresla je glavom. - Ne uvijek. Štoviše, ponekad donese baš nesreću. Ili nije ono što si
očekivala. Samo otvoriš Pandorinu kutiju, a onda požališ što si pitala.

Stisnula sam vilice i privukla koljena još bliže. - Briga me - rekla sam. -Svejedno želim znati.

Sarah je rezignirano uzdahnula.

- Kao što sam rekla, tvoja mama se ljeto nakon mature počela viđati s nekim. Jedne večeri
sam nenadano došla po nju na posao i vidjela je kako sjeda u nečiji auto. Kad su prošli
pored mene, vidjela sam da je za volanom Gavin Montgomery.

Sarah je ispružila noge i prekrižila ih u gležnjevima. - Viđali su se dva-tri mjeseca. A tad se

veza raspala, jednako iznenadno kao što je i počela. Otišao je iz Portage Pointa i nikad se
nije vratio. Jedino što doista znam, Olivia - ozbiljno se zagledala u mene - je to da te mama
voli i da bi za tebe učinila sve. Ako ti ne želi reći tko ti je otac, sigurna sam da ima dobar
razlog. To nemoj smetnuti s uma.

***

Nakon što je teta Sarah otišla, dugo sam ostala ležati na krevetu, zagledana u strop. U kutu
je jedan mali pauk marljivo pleo novu mrežu. Nakon minute, nestao je u nekoj pukotini.

U meni se miješalo toliko osjećaja da me hvatala mučnina.

Gavin Montgomery je moj otac.

Mama mi je lagala čitav moj život. Koga briga zašto. Moj otac je živ. Ukrala mi je priliku da
ga upoznam.

Preokrenula sam se na trbuh i pogled mi je pao na fotografiju tate na noćnom ormariću,

koju mi je mama dala kad sam bila mala. Dohvatila sam je i prešla prstima po glatkom
drvenom okviru.

Promatrala sam lice muškarca na slici. Bio je u tridesetima, imao rijetku plavu kosu i
svijetle oči, jamice na oba obraza. Gledao je nekamo onkraj fotoaparata, smiješeći se osobi
koja ga je slikala.

I nije bio Gavin Montgomery. Ta je slika vjerojatno bila kupljena s okvirom.

Preplavila me iznenađujuće snažna tuga, suze su mi nabubrile u očima i skliznule niz

obraze poput neispunjenih obećanja. Nikad nisam zapravo imala oca, ali mislila sam da je
muškarac na slici, tko god on bio, uz mene. Sad sam i bez toga ostala.

Obrisala sam oči, a bijes je u tren oka izgurao svu tugu iz mene. Sjela sam, podigla
fotografiju i svom snagom udarila njome o okvir kreveta. Staklo je napuklo, ali ostalo je u
okviru, pa sam ga otvorila i izvukla sliku. A zatim sam je pažljivo poderala na komadiće i
gurnula sve to pod krevet.

Sad mi je bilo jasno što mi je Sarah pokušala objasniti. Čak je i istina ponekad laž.
17
ABI
Studeni

U Olivijinoj bolničkoj sobi bilo je vruće kao u pećnici. Više nije mogla regulirati vlastitu
temperaturu, pa je soba bila previše zagrijana, a njezino sve mršavije tijelo bilo je omotano
debelim dekama.

Sarah i ja smo skinule kapute i objesile ih na vrata.

Provirila je medicinska sestra; na iskaznici je pisalo da se zove Katie. Bila je vrlo mlada,
jedva starija od tinejdžera, i imala bucmaste rumene obraze, bistre smeđe oči i mišje sivu
kosu skupljenu u čvrstu punđu. Sva je bila slatka i draga.

- Doktorica Maddox će doći napraviti ultrazvuk za par minuta - nasmiješila se, a na obrazu
joj se stvorila jamica. Zatvorila je vrata i nestala.

Do rođenja Olivijinog djeteta preostalo je trinaest i pol tjedana. Križala sam dane na
kalendaru. Dijete je preživjelo još jedan dan. I Olivia.

Danas smo trebali saznati spol djeteta.

Sarah je sjela i dohvatila daljinski, neko vrijeme prebacivala s programa na program i

naposljetku se odlučila za reprizu Sutkinje Judy. Gledale smo kako sutkinja kori nekog
debelog ćelavca, dok se njegova protivnica, koja je izgledala kao jeftina kurva, podrugljivo
smješka.

- Jesi dobro? - upitala sam Saru.

Uzdahnula je. - Imamo problema s Dylanom. Jutros sam bila na razgovoru s učiteljicom.
Muči se i s čitanjem i s pisanjem. Učiteljica misli da ima disleksiju.

- Nemoj mi reći da je to već dijagnosticirala. Pa Dylanu je tek osam godina!

- Nije sigurna, ali morala me upozoriti.

Sarah je opet pogledala k televizoru. Sutkinja Judy je završila i počele su vijesti. Senator
Gavin Montgomery je držao govor na političkom skupu u Seattleu. Teatralno je gestikulirao
pred zadivljenom gomilom glasača: tipični političar u kampanji.

- Abi - rekla je, trljajući oči. Koža ruku bila joj je prekrivena upaljenim crvenim pjegama.
Opet ju je mučio ekcem. - Moram te nešto...
- Dobro jutro, moje dame - ušla je doktorica Maddox, gurajući pokretni ultrazvuk.
Nasmiješila nam se toplo, poput dobre bake, a dojam su samo pojačale

sijede kovrče koje su zaplesale oko njezinog okruglog lica. - Ma, što je s vama? -nježno nas
je prekorila, a njezin južnjački naglasak isplivao je na površinu. - Same kosti i koža! Obje se
morate dobro najesti. Obećajte da ćete nakon ovoga na kolače. Morate mi ostati snažne.

Sarah i ja smo se nasmiješile i obećale.

- A sad da čujem: jeste li spremne vidjeti Olivijino dijete?

Kimnula sam.

Doktorica Maddox je privukla ultrazvuk krevetu, pa odmaknula pokrivač da razotkrije

Olivijin trbuh. Stremila je malo prozirnog gela na kožu i tuba se oglasila tihim zvukom.

Dok je doktorica Maddox tražila najbolji kut, ja sam netremice gledala mutni sivi ekran.
Grlo me boljelo i oči su me pekle. Shvatila sam da sam nesvjesno prestala treptati.

Na ekranu se konačno razbistrila crno-bijela slika. Glasni otkucaj djetetovog srca,

vušvušvuš, ispunili su sobu. Razaznala sam obrise, pikseli su se posložili u prikaz djeteta
koje je raslo u Oliviji: okrugla glavica, sićušan nos, lice. Dijete. U mojem djetetu bilo je drugo
dijete.

Zajecala sam i suze su mi izbile na oči. Osjećaj koji nisam ni prepoznala niti mogla objasniti
probio mi se iz nutrine u grudi, dovoljno snažan da otamo odgurne čak i bol, tešku poput
nakovnja.

Dijete se trznulo, pa okrenulo i zamahnulo ručicama kao da zna da ga gledamo.

- Gle! - uzbuđeno sam se okrenula prema Sari, koja je bila ustala i stajala je iza mene, uz
Olivijine noge.

Sarine oči blistale su poput vlažnih oblutaka. - Predivno.

Na tren mi se naša sreća učinila pogrešnom. Ali znala sam da bi i Olivia bila sretna, pa sam
si dopustila taj pogled u budućnost preko duboke Utiče, pogled prema sreći koja bi me
jednog dana mogla dočekati, ako joj dopustim.

- Malena sisa palac - doktorica Maddox je pokazala ekran.

- Malena?

- Curica je.

Čvrsto sam stisnula Olivijinu ruku. - Liv, vidi. Imaš curicu.

Doktorica Maddox je obavila neka mjerenja, ispisala prikaz s ekrana da Sarah i ja dobijemo
slike djeteta, pa obrisala gel s Olivijinog trbuha.

- Sve izgleda sjajno - podigla je naočale tankih okvira više na nos. - Ponavljat ćemo
ultrazvuk jednom tjedno, ali zasad izgleda da je dijete zdravo i dobro napreduje.

Ustala je i pružila ruku prvo meni, pa Sari.

- Hvala, doktorice Maddox - rekla sam.

- A sad - zagrlila nas je, obavijajući nas mirisom jabuka i kiše. - Pravac na kolače, kako ste
obećale.

- Hoćemo - opet je obećala Sarah.

Doktorica Maddox nam je mahnula i izašla, gurajući ultrazvuk pred sobom.

- Sve u redu? - upitala me Sarah nakon malo šutnje.

- Bojim se - priznala sam.

Bilo je opasno dopustiti si ljubav prema Olivijinom djetetu: tko zna hoće li se uopće roditi.
Gubitak, smrt, slomljeno srce, čak i zbog nečega što nisam ni imala, bili bi nepodnošljivi.
Nitko nije znao hoće li i kad izgubiti nekoga koga voli.

Ali znala sam da ću ovoga puta morati prihvatiti taj rizik.

- Što ako dijete ne preživi? - upitala sam.

Sarah mi je dodirnula ruku. - A što ako preživi?

Prekinula nas je zvonjava mog mobitela. - Moram se javiti - rekla sam. -Vidimo se vani,
može?

Zgrabila sam kaput i izašla prije nego što me stigla išta pitati.

Noć se polako spuštala na obzor. Kiša je jenjavala, ali zrak je i dalje bio težak i pun vlage.
Sjela sam na klupu pored ulaza u bolnicu i nazvala Anthonyja.

- Bok, Abi - rekao je. - Dobio sam nalaze DNK iz opuška u Olivijinoj sobi. DNK pripada
Kendall Montgomery, rođenoj petog svibnja devedeset devete.

Odmah sam se sjetila poziva i poruka u Olivijinom telefonu: K. Je li to Kendall? I je li Kendall

Montgomery kao...

Čvrsto sam zaklopila oči. - Samo mi nemoj reći da je u rodu s Gavinom Montgomeryjem.
- Bojim se da jest. Kako si znala?

- Gavin Montgomery je Olivijin otac - rekla sam, jezika gotovo ukočenog od straha. - Rekao
mi je da odem na pobačaj, ali nisam. Ne zna da sam zadržala Oliviju. Mislim da on ima neke
veze s njezinim padom.

Anthony je tiho zazviždao.

- Kendall je vjerojatno iste dobi kao Olivia. Zašto je DNK maloljetnika uopće u policijskoj
bazi podataka?

- Nisam pretražio kriminalne dosjee - priznao je.

- Nego što?

- Sva novorođenčad u Sjedinjenim Državama mora proći test na određene genetske bolesti.
U našoj državi se podaci o tom testu čuvaju do dvadeset prvog rođendana pojedinca. Bio
sam prilično siguran da je opušak od nekog maloljetnika, bilo od Olivije ili nekog prijatelja.

Pritisnula sam oči vrbovima prstiju toliko snažno da sam u tami vidjela iskrice. - Znači,
Olivia je poznavala Gavinovu kćer? Što ako ju je ona gurnula?

- Za to nemamo dokaza - znamo samo da su se poznavale.

- Ako je Gavinova kći saznala za Oliviju, vjerojatno je saznao i on!

Obuzela me jeza. Pognula sam glavu, a grlo mi se stisnulo poput šake. Koji sam ja slabić,
shvatila sam. Ne samo da nisam poštedjela Oliviju boli koju nije ničim zaslužila, nego sam
joj uskratila istinu koju sam joj dugovala. Koliko god je bilo teško priznati istinu o njezinom
ocu - priznati vlastitu pogrešku - morala sam biti iskrena prema njoj. Morala sam joj reći
istinu.

- Što sad? - upitala sam, brišući suze.

- Idemo razgovarati s Kendall. Saznati kako su se ona i Olivia upoznale, je li znala da joj je
Olivia sestra, jesu li te noći bile zajedno.

Mogućnost da ću vidjeti Gavina zgrabila me poput živog blata, prestravila. Pratila sam
njegov nagli uspon u političkoj karijeri. S trideset četiri godine je postao najmlađi senator u
povijesti savezne države Washington. Bio je zvijezda svoje Republikanske stranke; voljeli
su ga jednako koliko su mu se i divili. Gavin je uvijek imao takav učinak na ljude. Mogao je
svakoga šarmirati, svakoga uvjeriti u svašta.

Ali ta karizma i pamet imali su i svoju tamnu stranu, mračni dio karaktera koji je Gavin
otkrivao tek nasamo. Onaj tko bi njega naljutio našao bi se na meti vike, prijetnji, a u
krajnjem slučaju i nasilja.
Progutala sam knedlu, sve svjesnija nemira koji je kuljao iz mene. Više se ne mogu skrivati,
shvatila sam. Što sam više znala o posljednjim mjesecima Olivijinog života, to mi je
postajalo jasnije da je Gavin imao neke veze s time što joj se dogodilo.

- U redu. Kad?

- Sutra sam prvo na sudu s jednim klijentom, a popodne vodim grupu za potporu, pa mislim
da sutra neću stići. Možemo li zajedno do nje u petak? - Petak? - nestrpljenje i strah borili su
se u meni za prevlast. Anthony je moje oklijevanje shvatio kao razočaranje.

- Možemo se naći sutra navečer i dogovoriti se s kime sve moramo razgovarati - predložio
je. - Samo što ne stignem prije devet. Hoćeš li doći do mene? Četvrt Queen Anne. Naručit ću
nam nešto za jelo, u tome nema boljeg od mene.

U glasu mu se čuo osmijeh, ali ni to me nije smirilo. Ukočila sam se od užasa već i pri
pomisli da moram u Seattle.

Ali taj je stari strah sad bespotreban, shvatila sam. Držala sam se dalje od Seattlea samo da
sakrijem Oliviju od Gavina. Za time više nema potrebe. Ta me spoznaja pomela poput
vihora, silovita i strašna.

- Možemo se ipak naći u petak, nije mi prob... - počeo je Anthony.

- Ne treba - prekinula sam ga. - Doći ću do tebe.

- U redu, sjajno!

Dao mi je adresu, rekao vidimo se sutra i prekinuo.

- S kime se to nalaziš? - Sarin glas me prenuo.

- Isuse, Sarah. Prepala si me.

- S kime?

- S Anthonyjem.

- Zašto? - nisam bila sigurna izgleda li ljutito, ili samo tužno. Sarine osjećaje nije bilo lako
dešifrirati.

- Saznat ću što se dogodilo Oliviji - rekla sam.

- Ali policija... pa istražuju - rekla je slabašno.

Prekopala sam džepove kaputa i izvukla davno zaboravljenu kutiju cigareta. Godinama
nisam pušila, jer je Olivia mrzila dim.
Zapalila sam cigaretu i dim se vinuo uvis prema nebu. Duboko sam povukla, pa polako
ispustila dim. Lijeno se kovitlao prema golim granama drveća i na tren zastao pod
posljednjim suhim jesenskim lišćem.

- Ne istražuju - rekla sam.

- Samo im treba malo dulje.

Uzdahnula sam, iznervirana. Ispričala sam joj sve što sam znala: Tyler je lagao, netko je
prijetio Oliviji onim gnjusnim fotografijama, netko mi je gurnuo poruku pred vrata.

Dugo nije progovorila, ali kad je konačno odgovorila, njezine su me riječi iznenadile. - Jasno
mi je da misliš kako je Oliviju netko gurnuo. Ali možeš li u stvari baš dokazati tko? Ovakva
istraga iskrivit će istinu; i o tome što se dogodilo i o Oliviji. Misliš da će ti to dati kontrolu
nad događajima, ali neće.

- Sarah, moram.

- Zašto?

Opet sam povukla dim i pluća su me zapekla. - Jer nikad nisam saznala zašto se mama ubila
- odgovorila sam nakon dosta vremena.

Sarah je izgledala kao da sam joj opalila šamar.

- Nije ostavila poruku. Čak ni zbogom. Ništa! - frustrirano sam zamahnula rukama. - Ubila
se, ja sam je našla, a pojma nemam zašto. Cijeli život se pitam zašto se ubila i nisam dobila
nikakav odgovor. Ne mogu provesti ostatak života pitajući se što se dogodilo Oliviji. Moram
saznati. Zbog sebe, zbog Olivijinog djeteta.

S vode je dopro ledeni vjetar i povukla sam šal više na vrat. Sarah se zakopčala sve do brade
i umorno svalila na klupu do mene.

- Daj i meni jednu - pokazala je na cigarete.

Pružila sam joj kutiji i izvukla je cigaretu, pa se sagnula da joj pripalim. Obje smo se cijeli
život borile s tom lošom navikom, ali ovo je bilo prvi put da zajedno pušimo.

Sarah je zataknula kosu iza ušiju. Iako je bila deset godina starija od mene, i dalje je
izgledala kao studentica: pune usne, svijetloplava kosa, dobra koža. Tek pod teretom
nedavnih briga i obveza pokazali su se tragovi vremena; blagi nabori u kutu usana, umorne
oči.

Sarah je na tren zadržala dim u plućima, pa ga otpuhnula u hladni zrak.

- Isuse, kako je ovo dobro! - rekla je. - Kako jebeno okrutno da se ne smije pušiti u bolnici.
Kako im nije jasno da nam svima tamo cigareta najviše treba? -okretala je cigaretu,
promatrajući je. - Nisam zapalila godinama.

- Ni ja. Popušila sam posljednju kad je Oliviji bilo dvanaest. Počela joj je mjesečnica i
zaključila sam da je vrijeme za razgovor o seksu. Od panike sam se iskrala popušiti cigaretu
u dvorište, ali zatekla me i poludjela - nasmijala sam se. - Rekla je da meni možda nije stalo
do vlastitog života, ali da njoj jest i da ne želi ostati bez majke.

Sjećanje me ispunilo gorčinom i obgrlila sam se kao da se tješim.

- Hoću Oliviju natrag - glas mi je zapeo u grlu.

Sarah me zagrlila. - Znam - šapnula je. - I ja.

Na jedan kratak trenutak sam si dopustila taj mali luksuz; zaklopila sam oči i dopustila
sestri da me tješi. Zamislila sam da je uz mene majka, da me tješi ona i odmah se naglo
odmaknula, brišući oči.

Sarah je ugasila opušak na tlu, pa ga podigla i spustila na klupu između nas.

- Moram ti nešto reći - počela je ponovno. Čupnula je usnicu kao da nešto miče s nje. - Olivia
me nazvala prije nekoliko mjeseci. Zamolila me da dođem k vama. Željela je razgovarati o
ocu. Rekla je da si joj lagala.

- Što si joj rekla? - šapnula sam, a u srce mi se uvukla zebnja.

Pogled joj je pobjegao u stranu. - Oprosti. Mislila sam ti već prije reći...

- Što si joj rekla? - ponovila sam, naglašavajući svaku riječ.

Sarah me pogledala u oči. - Već je sve znala.

- Otkuda?

- Nije mi htjela reći. Samo je rekla da zna da joj je Gavin Montgomery otac i da želi znati
zašto joj nisi ti rekla.

Ostala sam bez daha. Shvatila sam da se sve raspada i našla se u vrtlogu panike. Stisnula
sam šake toliko žestoko da su mi se nokti urezali u meso i ostavili tragove, ali ruke su mi i
dalje drhtale.

- Zašto nije pitala mene?

- Ti to mene zezaš? Pitala te! Stotinu puta te pitala! A ti joj nisi htjela reći istinu.

Zarinula sam glavu u dlanove. Istina mi se vrtjela u glavi poput vretena i bilo mi je mučno.
- Ne, ne, ne - zastenjala sam. Obavijala me sve gušća siva magla očaja.

- Žao mi je, Abi. Znam da nisi željela da sazna, ali imala je pravo znati! Trebala si čuti što je
sve mislila!

Okrenula sam se prema sestri i zarežala. - Kravo glupa! Nemaš pojma što si napravila!

Sarah se lecnula, blijeda kao vapno. Nikad joj nisam rekla nijednu ružnu riječ. Čak ni kao
tinejdžerica. Nisam bila tip osobe koji urla na ljude; sve sam držala u sebi.

- Nisam rekla Gavinu da sam zadržala dijete. Ako ga je Olivia pronašla, ako je razgovarala s
njim... - obgrlila sam se rukama, a grlo mi je stezala šaka panike. Gavin je opasan. - Ako je
saznao da ima kćer, tko zna što je napravio.
18
ABI
Studeni

Trebala mi je sva snaga volje da obujem tenisice i odem na trčanje, ali znala s am da moram.
Nije bilo boljeg načina za povratak u život.

Kad sam zalupila vrata za sobom i potrčala u ranu jutarnju maglu, još je bio mrak. Moje
tenisice su glasno bubnjale po pločniku, snažno sam mahala rukama, a misli slobodno
lutale.

Olivia je znala tko joj je otac.

Opet sam osjetila ljutnju na sestru, opet sve snažniju. Željela sam nju okriviti za sve; ta se
želja ugnijezdila u mom srcu i bujala, čekajući prvu priliku da se oslobodi i pojuri na
nekoga.

Možda je Olivia razgovarala s Gavinom. Možda joj je on slao one gnjusne fotografije. Možda
je on ozlijedio Oliviju, kao što je obećao prije osamnaest godina.

Nisam se mogla otresti sumnje da je baš on imao neke veze s Olivijim padom. Isto tako
nisam mogla prestati kriviti Saru za to što je Olivia saznala kako ga naći.

Upoznala sam Gavina Montgomeryja u slastičarnici u kojoj sam radila ljeto nakon mature.
Poznavala sam i njegovu curu, Cassandru Winters. Bila je nekoliko godina starija od mene:
vrlo popularna i lijepa djevojka s bogatim roditeljima koja je živjela u modernoj palači. Svi
su znali da se viđa sa zgodnim studentom iz Seattlea.

Vidjela sam ih zajedno u našem gradiću, pa kad je prvi put ušao u slastičarnicu i naručio
kuglicu sladoleda od vanilije u čašici, znala sam tko je. Kad je počeo dolaziti redovito,
osjećala sam se posebno. Nisam si mogla pomoći: znala sam da ne dolazi samo po sladoled.

To je sjećanje sad bilo gorko poput žuči što se uspela sve do usta, ali ipak sam mu se
prepustila.

***

Zvonce nad vratima slastičarnice se oglasilo.

- Zatvoreni smo! - doviknula sam, ni ne podižući pogled s ljepljivog poda koji sam prala.

- Tako je i bolje - glas koji je to izgovorio bio je dubok, grlen i očito pripadao nekome
starijem od mene.
Naglo sam podigla pogled. Gavin.

- Vratio si se po još jednu kuglicu najdosadnijeg sladoleda u svemiru? -našalila sam se.

Gavin se glasno nasmijao. - Jako duhovito, Abi. Ali ne, nisam se vratio po sladoled.

Prišao mi je i stao pred mene. Bio je toliko visok da sam se osjećala sitna poput djeteta.
Zračio je nekom urođenom snagom. Njegova pojava ispunila je cijeli prostor. Djelovao je
pomalo prijeteće. Ali nije me gledao nimalo opasno.

Naslonila sam metlu na najbliži zid i podbočila se, podrugljivo se smiješeći. - Ozbiljno bi
trebao probati nešto osim vanilije.

Podigao je obrvu. - Možda i hoću - rekao je, prilazeći još bliže. - Ne izlaziš mi iz glave.

- Očito ti je jako dosadno. Možda dosadnije nego meni. Ja sam samo dosadna tinejdžerica iz
Portage Pointa.

- Ne znam zašto imaš tako nisko mišljenje o sebi. Zgodna si, a siguran sam da si i pametna.

- Sad zvučiš kao moja starija sestra. Kako si ti pametna, Abi. Trebala bi na pravo - oponašala
sam Saru i Gavin se nasmijao.

- Želiš biti pravnica?

- Baš i ne. Ali moja sestra misli da je to dobar, stabilan posao.

- A što želiš?

Slegnula sam ramenima i dohvatila metlu, pa se vratila pranju poda. Željela sam isto što i
većina cura. Ljubav.

Prišao mi je u jednom koraku i odlučno spustio usnice na moje. Iznenadio me i metla mi je

ispala iz ruke i glasno sletjela na pod. Ali nisam ga odgurnula. Spustio je ruke na moj struk,
zavukao vrele dlanove pod moju majicu.

- Čekaj - primila sam ga za ruku i povukla iza pulta, pa prema uredu. Na stoluje bio dnevni
utržak, kovanice i novčanice.

Zapleo je prste u moju kosu dok smo se ljubili, a zatim zavukao ruke pod moju suknju.
Osjetila sam ga uz tijelo, krutog. Raskopčala sam mu remen i podigla suknju, privijajući se
uz njega. Odjednom me okrenuo i gurnuo preko stola. Spustila sam gaćice i pogurnula
među noge, vodeći ga u sebe. Preplavilo me uzbuđenje: seksam se s dečkom Cassandre
Winters! Znači da novac i ugled nisu sve. I ja imam moć.

Nakon toga smo se nalazili otprilike jednom tjedno, ponekad nakon što bih ja zatvorila
slastičarnicu, a ponekad na plaži. Jedino pravilo koje smo imali bilo je
da moram čekati da se on prvi javi. Obećao je da će prekinuti s Cassandrom, ali morao je
pričekati, jer upravo joj je bio umro djed.

Jedne večeri me dočekao nakon zatvaranja slastičarnice, naslonjen na auto s onim svojim
vragolastim osmijehom.

- Piknik na plaži? - podigao je košaru.

Odvezli smo se do samog kraja plaže, pa otpješačili do male pješčane uvale obrubljene
drvećem, dobro zaštićene od pogleda. Gavin je prostro blijedožutu deku na pijesak i spustio
me na nju. Drhtala sam, treperila među nogama. Srebrna mjesečina bacala je prugu na
rasplesane valove, a voda milovala obalu pod našim nogama.

Shvatila sam da sam se zaljubila. Kad sam saznala da sam trudna, taj me osjećaj već bio
prošao. Znala sam kakav je Gavin zapravo, za što je sve sposoban, koliko bi se nisko spustio
za svoju karijeru.

Ali ipak sam ga sačekala ispred golf kluba, u dnu parkirališta i mahnula mu kad je krenuo
prema automobilu. Usprkos svemu, nadala sam se da će postupiti pošteno.

Čim je stigao do auta, zgrabio me za nadlakticu i ugurao unutra.

- Što radiš ovdje, Abi? - zarežao je. - Jesam li ti rekao da ću se ja javiti tebi?

- Morala sam razgovarati s tobom - rekla sam uznemireno.

- O čemu?

- Gavine, trudna sam.

Izgledao je kao da ga je udario malj. Njegovo lijepo lice bilo je maska panike. Držao se poput
životinje stjerane u kut. - Mislio sam da si na piluli!

- Jesam!

- Jebemu - stisnuo je šake, pa ih opet otvorio, smrtno ozbiljan. - Sredi to -nagnuo se preko
mene i otvorio vrata.

- Ne idem na pobačaj! - viknula sam, ne obazirući se na otvorena vrata.

- Misliš da bi bila dobra majka? - prezirno je frknuo. - Stalno si na rubu živčanog sloma,
mentalno si nestabilna. Radiš u slastičarnici i živiš kod sestre. Ne možeš se ti brinuti za
dijete, jedva se možeš brinuti i za sebe koliki si kaos.

Gledala sam ga zaprepaštena, bez riječi. Točno sam to i ja mislila o sebi, ali on je to sve tek
tako izgovorio. Pobačaj? Zaustila sam mu odbrusiti, ali zgrabio mi je lice jednom rukom,
toliko grubo da su mi suze izbile na oči.
- Je li tebi uopće jasno koliko toga možeš sjebati ovime? - zarežao je. - Jednog dana bih
mogao postati senator. Možda čak i guverner. Neće mi to neka drolja poput tebe
upropastiti. Ni sad ni ikad!

Odgurnuo je moju glavu i iz unutarnjeg džepa sakoa izvukao čekove. Ispisao je jedan i
pružio mi ga. Ni ne znajući što da radim, primila sam ga.

- Ozbiljan sam, Abi. Ubit ću i tebe i to dijete ako mi sjebete priliku.

Opet se nagnuo preko mene i odgurnuo vrata, ali ovog puta sam izašla.

Otišla sam na klinku, kako je rekao. Ali gledajući druge djevojke u čekaonici, nisam se
vidjela u njima. Nisam otišla na pobačaj. Ostala sam bez majke u desetoj godini. Ovo mi je
bila prilika da pokažem koliko sam bolja od nje.

Ali nisam mogla dopustiti da Gavin sazna za dijete. Vidjela sam da je prijetnje drugima
proveo u djelo. Znala sam što se dogodi onima koji ga naljute.

Unovčila sam njegov golemi ček.

Znala sam da je to nepošteno, ali uzela sam sav taj novac i pustila ga da misli da sam time
platila pobačaj. Iskoristila sam ga za školarinu, za studiranje, za kupnju kuće. Odgojila sam
kćer - svoju kćer - da bude dobro dijete. Dobroj djeci ne događa se ništa loše, mislila sam.

To je bila tajna koju sam krila od Olivije. Nisam željela da sazna barem taj jedan dio: da sam
primila krvavi novac da je se riješim, a onda lagala o pobačaju.

Gavin mi je platio da ubijem našu kćer, a zatim nestao iz naših života. Napustio je i mene i
nju, što me dodatno pogodilo. Možda zato što sam već znala kako je to kad te napusti
roditelj. Znala sam kako je to kad te napusti netko na koga bi trebala računati u svakom
trenutku. Znala sam to bolje nego itko drugi.

I zato je to što sam napravila Oliviji bilo gore od svega.

***

Kad sam se vratila s trčanja, na trijemu me dočekala golema kutija. Bila je velika skoro
metar sa metar i imala naljepnicu na kojoj su urednim slovima bili ispisani moje ime i
adresa. Nekako sam je podigla i napola unijela, napola ugurala u kuću, pa spustila pored
stola u kuhinji, zbunjena. Otvorila sam je i provirila.

Sigurno ugniježđena u bijelom stiroporu stajala je savršena bijela orhideja. Do mene je

dopro njezin nježan miris, lagan i sladak. Pažljivo sam izvukla lončanicu iz kutije, a ona je za
sobom povukla malu omotnicu. Unutra je bila kartica s porukom.

Želimo ti hrabrosti i snage. Ako ti ikako možemo pomoći, javi nam se, molimo te.
Lizzie i Kelly.

Dodirnula sam nježne listove orhideje. Njihova iznenadna ljubaznost zapekla me u

grudima. Navela me da razmislim zašto sam se godinama odbijala družiti s njima. Navela
me na analizu cijelog mog života, na odricanje od svega: od uzbuđenja prvog spoja, smijeha
uz kavu, vrtoglavice od jedne tekile u subotnju večer.

Čemu sve to? Olivia je željela da vodim vlastiti život. Ne bi mi zamjerila.

Odbijala sam živjeti jer sam se bojala. Bojala sam se odbijanja. Gubitka. Boli. Bojala sam se
biti išta osim Olivijina mama. Šokirala me ta spoznaja: tako i ja sama vidim sebe. Ja sam
samo Olivijina mama. Ostala sam trudna toliko mlada da nisam imala prilike ni saznati tko
je zaista Abigail Knight, bez pripreme sam se našla u svijetu odraslih, a da prije toga nisam
ni zatvorila vrata djetinjstva. Svi oko mene dobro su znali tko su, imali čvrsto izgrađen
karakter. Ja nisam znala tko sam sad, bez kćeri. Negdje putem izgubila sam sebe.

Pogledala sam na sat. Vidjela sam Lizzie da ide po kćeri pred školu. Možda je još uhvatim da
joj zahvalim. Ako i za to nije prekasno.

A možda vidim i Tylera.

***

Parkirala sam se nasuprot škole i zalupila vrata auta baš kad se zrakom pronio metalni
zvuk školskog zvona. Dan je bio predivan; nebo tirkizno i bez oblačka, blistavo nada mnom,
ali vjetar je nesmiljeno puhao preko parkirališta, provlačeći se i kroz moj vuneni kaput.
Stresla me zimica i uvukla sam bradu dublje u šal.

Učenici su se poput rijeke izlili na lijepo uređen travnjak ispred škole. Tragala sam
pogledom za Tylerom, za Lizzie ili Kelly, ali nisam vidjela nikog od njih. Nakon nekoliko
minuta, parkiralište se gotovo ispraznilo. Razočarana, okrenula sam se sjesti u auto, ali tad
sam na drugom kraju parkirališta ugledala Tylera.

Jadni Tyler. Iz cijelog tijela zračio mu je jad. Hodao je pognut kao da mu je tuga sjela na
ramena i gura ga prema tlu. Izgledao je manje, niže, jadnije; poput sasušene grožđice koja
više nikad neće biti zrno grožđa.

Potrčala sam prema njemu, ali očito me nije čuo kad sam ga pozvala, jer kad sam mu
spustila ruku na rame, odskočio je razrogačenih očiju, mašući ključevima kao da se brani od
napadača.

- Tyler, bok - rekla sam, malo zadihana od trčanja.

- O, gospođo Knight. Bok - prešao je rukom preko lica, pa se nervozno osvrnuo prema školi.

- Imaš minuticu?
- Aha.

Uhvatila sam korak s njim. Naši koraci šuštali su na šljunku.

- Rekao si da se nisi vidio s Olivijom na roštilju - rekla sam, a moje su riječi zvučale kao
optužba. Tyler me odmah pogledao kao da se brani, nepovjerljivo.

- Da, pa?

- Pa - rekla sam, olabavivši malo šal oko vrata. - Neki dan sam našla Olivijin mobitel, a u
njemu poruku od tebe. Trebali ste se naći kasnije iste večeri, nakon roštilja. Jeste li se našli?

- Ne.

Stigli smo do njegovog auta, upadljivog crvenog džipa.

Kad su se tek počeli viđati, Olivia je bila luda za tim autom. Tyler je otključao vrata, alarm se
oglasio cvrkutanjem. Otvorio je vrata. Moja ruka je poletjela uvis; zgrabila sam ga za
nadlakticu toliko čvrsto da sam osjetila mišić pod noktima.

- Poruka kaže da jeste.

- Nismo se vidjeli, gospođo Knight - Tylerov ton bio je oštar poput noža. Istrgnuo je ruku iz
moje, gledajući me ljutito. - Poslala mi je poruku da se nađemo, dobro? Rekla je da će se
vratiti na roštilj, ali nije se vratila. Mislio sam da je zaspala ili tako nešto.

- Kad si ti otišao s roštilja?

- Oko ponoći, mislim. A to sam rekao i policij i .

Tyler je obrisao oči nadlanicom. Lice mu je bilo umorno, pjegice na nosu i jagodicama još se
više isticale zbog bljedila. Odmaknula sam se od Tylera, ušao je u džip i s treskom zatvorio
vrata. Spustio je prozor i neko vrijeme ostao sjediti, zagledan u mene. Gledala sam ga ravno
u oči, čekajući da izgovori riječi s kojima se borio.

- Policija kaže da je slučajno pala - rekao je naposljetku. - Da se poskliznula. Bila je nesreća,

zar ne?

- Je, naravno - odgovorila sam beživotnim, slabašnim glasom. - Samo sam htjela vidjeti znaš
li išta novo.

- Ne znam - rekao je. Obrisao je nos i s nadlanice mu je ostalo vidjeti malo sline.

- Je li stvarno govorila da sam prestroga? Da joj diktiram svaki korak u životu? - upitala
sam.

Skrenuo je pogled. - Oprostite. Nisam vam to smio reći.

- Ali to je govorila?

- Jest.

Još sam se malo odmaknula. Jedva sam čekala da sjednem u utješnu osamu vlastitog auta. -
Bok, Tyler - rekla sam i okrenula se, odlazeći teškim korakom kao da su mi noge od olova.

- Gospođo Knight, čekajte! - doviknuo je. - Jeste li razgovarali s Madison?

Okrenula sam se.

- Još ne - rekla sam oprezno. - Zašto?

- Madison i Olivia su bile u svađi. Prije nekoliko mjeseci su se gadno posvađale i odonda
nisu baš razgovarale. Madison je bila odurna prema Oliviji. S njom biste trebali razgovarati.

Tyler je upalio motor. Ne znam koliko sam dugo ostala na istom mjestu, na parkiralištu
praznom poput moje nutrine.

Ponovno za upravljačem, pokušala sam srediti misli i posložiti sve što sam saznala: Olivia je
znala da je trudna, znala da je joj je Gavin otac, sastala se s Gavinovom kćeri, bila je u svađi s
Madison.

Nisam mogla pronaći logičnu vezi između te četiri nove činjenice. Kako je išta od toga
moglo dovesti do pada?

Polako sam se vozila gradom i na kraju stigla do zaobljene uvale uz plažu i skrenula na
cestu što je vodila do moje kuće. Vladala je oseka i zaljev Puget kao da je bježao od nas.
Voda je bila siva poput olova, prošarana hridima i nakupinama morske trave. Nisko na
nebu visjeli su paperjasti oblaci, spremni u svakom trenu pustiti kišu na nas.

Zazvonio mi je mobitel i pogledala sam tko zove. Sarah. Odbila sam poziv. Još nisam bila
spremna za razgovor s njom. Bila sam bijesna što je skrivala od mene da je Olivia saznala za
Gavina. Nazvala sam Anthonyja.

- Upravo sam razgovarala s Tylerom - rekla sam čim se javio.

- Kaže da su se Madison i Olivia posvađale i nisu zapravo razgovarale.

- Zanimljivo. Je li rekao zašto?

- Nije.

- Moramo porazgovarati s Madison i saznati zašto su se posvađale. lje li ta svađa bila

dovoljan motiv da naudi Oliviji.
Nije mi bilo teško zamisliti Madison kako se Madison ljuti na Oliviju toliko da prestane
razgovarati s njom, ali da je gurne s mosta? Nisam to mogla zamisliti. Rekla sam to i
Anthonyju.

- Možda si u pravu, ali svejedno moramo razgovarati s njom - odvratio je. -Ako sam išta
naučio u ovom poslu, to je da su svi - koliko god se bezazleni činili - sposobno zastraniti.
Pitanje je samo koliko su daleko spremni otići.
19
OLIVIA
Lipanj

Prodorno proparavši tišinu, zvono je označilo kraj školske godine.

Svi u razredu, na satu povijesti, ustali su u isti tren, počeli razgovarati i učionicu je ispunilo
uzbuđeno čavrljanje mladih glasova. Konačno! Tri mjeseca bez škole. Ubacila sam papire i
udžbenike u ruksak i prebacila ga preko ramena.

- Požuri, Liv! - doviknuo mi je Tyler. - Idemo konačno! Želim na plažu.

- Kad smo kod toga... - počela sam, ali nisam dobila priliku završiti.

Danje stao na vrata naše učionice i raširio ruke, gledajući Tylera. - Stari moj! - dreknuo je. -
Imam loptu za odbojku, samo mi ti fališ! Plaža nas čeka! Bit ćemo najbolji!

Tyler je digao ruku i pljesnuli su se dlanovima, a zatim zajedno izašli na hodnik. Dan me nije
ni pogledao. Vukla sam se za njima do ormarića, osjećajući se zapostavljeno. Tyler se inače
vukao za mnom, a ne ja za njim. Otvarao bi mi vrata, nosio moj ruksak preko jednog
ramena, a svoj preko drugog. Danje seronja, zaključila sam. Sigurna sam da je on kriv za
ovo.

Nitko nije govorio ni o čemu osim o zabavi povodom kraja školske godine. Najčešće bismo
se svi okupili na plaži, igrali odbojku i izležavali se, čekali da se netko odvaži ući u vodu.
Netko bi pripalio vatricu za roštilj, pekli bismo piletinu i rebrica, zatim napravili golemi
kriješ i na njemu pekli sljezove kolačiće. Mama je ludjela kad bih ostala vani nakon sumraka
- kao da se sve loše događa nakon zalaska sunca - pa kako se ne bi brinula, Madison i ja
bismo u sumrak uvijek otišle s plaže, u nečiju kuću na film i spavanje.

Ali ove godine imala sam spremne laži da me izvuku s cijele zabave.

Moj plan za zadnji dan škole bio je posjet Kendall. U posljednje vrijeme stalno smo se
dopisivale na Facebooku.

Otvorila sam ormarić za knjige i ugurala u ruksak sve iz njega: papire, plastične vrećice,
ogriske od jabuka, četku za kosu, ogledalo i par tenisica. Kad sam završila, vidjela sam da je
Dan nekamo nestao, a Tyler me čekao na drugom kraju hodnika. Čim sam mu prišla,
prebacio mi je ruku preko ramena i privukao

me bliže. Najradije bih ga bila odgurnula. Držao me kao da se spremamo na utrku s tri noge.
Izašli smo na snažno sunce, blistav i predivan dan. Lipanj je najbolji mjesec u našem dijelu
države, na sjeveroistoku. Vrijeme postane toplije, nove mladice konačno provire iz tla,
blistavo zeleno lišće konačno se razvije na granama. Zrakom se širi miris proljetnih ruža i
slankasti miris mora.

U idućih nekoliko tjedana, znala sam, Portage Point će preplaviti turisti; slastičarnica neće
imati dovoljno osoblja, a plažom se neće moći proći od ljubitelja sunca. Promet kroz grad
postat će noćna mora, trube će se zaglušno glasati, a pješaci crveni od sunca gurat će se za
mjesto na pločniku. Ali zasad je još bilo mirno, a nebo nas je još znalo iznenaditi pokojim
pljuskom.

- Sve u redu? - upitala sam Tylera dok smo hodali prema vratima. U posljednje vrijeme bio
je jako čudan. Nisam mu zamjerala: školom su se širile glasine o pravom razlogu razvoda
njegovih roditelja, a to ga je razljutilo. Madison mi je rekla da joj je Peter rekao kako je
Tylerov tata zatekao suprugu s poštarom u krevetu. Fuj! Bilo me previše strah uopće pitati
Tylera je li to istina. Znala sam da bi poludio.

- Ovaj... - počeo je i nagnuo se bliže. - Htio sam ti nešto reći.

Tyler je spustio ruksak na tlo i sjeo na klupu pred školom. Okrenuo se i pogledao me, vrlo
neobično. Sagnuo se i ubrao dugačku travku, pa je vezao u čvor. Pukla je.

- Neću biti ovdje preko ljeta - rekao je napokon.

- Molim? - zatečeno sam upitala. - Kako to?

- Zbog mojih glupih staraca - Tylerove svijetlosmeđe oči iskrile su od bijesa. Stisnuo je šake.
- Tata se seli u Seattle, a ja moram s njim.

- Ali... - nisam znala što da kažem. - Zašto?

- Kaže da ionako pretežno radi ondje, pa zašto se ne bi preselio. A izgleda da mu je sud

dodijelio ljeto sa mnom u razvodu. Nisam siguran koga je to više raspizdilo, mene ili njega -
Tylerove nosnice ljutito su se raširile.

- Vratit ćeš se?

- Aha, krajem kolovoza, kad počinju treninzi. S mamom sam dok traje škola, s tatom preko
vikenda i praznika.

Tylerov tata je bio direktor u nekoj informatičkoj tvrtki u Seattleu, ali otkako sam ga ja
poznavala, radio je iz Portage Pointa. Nisam ga baš dobro poznavala, ali činio se simpatičan:
tihi štreber, bucmast poput tikve, s naherenim, stidljivim smiješkom.

- Kad ideš?
- U ponedjeljak - ljutito je stiskao vilice, ali samo je slegnuo ramenima. -Briga me. Barem ne
moram biti s njom cijelo ljeto. Za sve je ona kriva, ona je varala.

- Bok! - iza mene se odjednom pojavila Madison.

Dramatično se svalila na klupu pored mene i bacila ruksak na tlo.

- Bok - odvratila sam. Pogledala sam Tylera, koji očito više nije želio razgovarati o svojem
ljetu, jer je brzo promijenio temu.

- Hoćeš da odemo na sendviče prije plaže? - upitao me.

- Sranje, zaboravila sam ti reći - pljesnula sam se po čelu. - Imam termin kod zubara, ništa
od plaže za mene. Žao mi je.

- Molim? - Madison je razrogačila oči, užasnuta.- Ma otkad to?

- Od, ne znam, jučer? - zub me ubija - kucnula sam se po obrazu na mjestu kutnjaka i
napravila grimasu. - Mislim da me čeka plomba. A samo me danas mogu primiti.

Zadivilo me koliko su laži spretno kliznule s mog jezika. Shvatila sam da su najuspješnije
one laži u kojima ima mrvica istine: zub me doista i bolio, stvarno sam se trebala naručiti
kod zubara. Zbog toga je laž bila tako uvjerljiva.

- Koje sranje - puhnula je Madison. - Roštilj će biti jeben!

Tad je stigao Peter i Madison je odmah zaboravila na mene. Pogledala ga je odozdo,

pogledom punim obožavanja, pa ispružila nogu i dodirnula njegovu. Peter se nasmiješio i
sjeo kraj nje, obgrlio je oko ramena i privukao bliže. Madison se odmah nagnula poljubiti
ga, pa mu hihoćući se šapnula nešto u uho.

Promatrala sam ih nekoliko sekunda, shvativši da nikad nisam vidjela Madison da se ovako
dugo zanima za istog dečka. Možda se stvarno zaljubila u Petera.

- Kad ćemo se onda vidjeti? - upitao je Tyler, bacajući izmučenu vlat trave na tlo. Na trenje
izgledao ranjivo i nježno, ali kad se pomaknuo i lice mu se našlo u sjeni, u očima mu se
vidjela tama.

- Može u nedjelu? Mama će biti doma, ali možemo nekamo zajedno.

- Misliš da će te pustiti? - upitao je podrugljivo. Sagnuo se i otrgnuo još jednu vlat trave,
puhnuo u nju i proizvela je visok, pištav zvuk.

Stisnula sam zube. - Samo se brine za mene - rekla sam ukočeno.

- Ma briga me - promrmljao je. Pretrgnuo je vlat na dva dijela i bacio je na pod pred mene,
ustao i ljutito otišao prema autu.
Oprostila sam se od Madison i Petera, pa obišla školu i iskrala se s igrališta na uličicu iza
škole. Derek me čekao u svom Mustangu. Sjela sam, bacajući posljednji pogled preko
ramena. Madison i Tyler bi me ubili da me vide s Derekom, pogotovo nakon laži koje sam
im izgovorila. Derek je upalio motor i krenuli smo prema Seattleu.

Utonula sam u sjedalo da me nitko ne vidi i nismo ni riječi rekli sve do autoceste.

- Kako to da ne ideš na faks u Seattleu? - upitala sam Dereka. To sam se pitala već tjednima.

Otpuhnuo je plavi pramen s čela, premišljajući se bi li mi odgovorio. - To je komplicirano

pitanje - rekao je naposljetku.

- Pametna sam ja, shvatit ću.

- Za početak, zanima me umjetnost - pogledao me.

- Zašto ne upišeš akademiju?

- Jer je mama i tata ne žele platiti.

- Zašto ne? - zbunjeno sam upitala. - Ne žele da budeš sretan?

- Valjda žele. Samo bi radije da studiram nešto što vodi do dobrog posla i sigurne zarade.
Ekonomiju, naprimjer. Tata kaže da je sva umjetnost bacanje vremena. A mama... - prebacio
je u nižu brzinu da siđemo s autoceste. - Znaš kakva je ona. Živi u svom svijetu. Ali ja bih
radije umro, nego se zakopao u neki ured i pretvorio u seronju iz srednje klase kao njih
dvoje.

- Što bi ti studirao?

- Crtanje.

Zamislila sam se. Ne bih nikad rekla da je Derek kreativac. Ali sad kad mi je to otkrio, sjetila
sam se koliko sam ga puta vidjela da sjedi i crta dok smo se Madison i ja igrale. - Hoćeš
nacrtati mene?

Pogledao me iskosa, podižući obrvu.

- Može - široko se osmjehnuo. - Nacrtat ću i tebe.

Skrenuli smo na Mercer Island i parkirali se pred Starbucks, u kojem smo se trebali naći s
Kendall. Taj dio grada, pravi otok, bio je ugodan kutak za imućne građane Seattlea. Iza
visokih ograda od kovanog željeza i kolnih vrata s nadzornim kamerama krio se svijet o
kojem Derek i ja nismo imali pojma. U Kendallinom svijetu garaže velike poput kuće štitile
su Mercedese i Lexuse, a posluga održavala bazene. O tom svijetu nisam znala ništa i zbog
toga me odmah ispunila nelagoda.
- Vidi ti to - Derek je tiho zazviždao za Ferrarijem koji je prošao pored nas.

- Eno je, gle! - pokazala sam nasuprot ulice, gdje je Kendall stajala s tinejdžericom koja mi je
i sama donekle izgledala poznato. Bile su s muškarcem i ženom koje nisam poznavala. Svi
četvero su držali goleme čaše kave iz Starbucksa. Derek i ja smo izašli iz auta i pretrčali
preko ulice.

- Bok - nasmiješila sam se Kendall kad smo im prišli.

Kendall se prenula i okrenula prema nama. - O - promucala je.

- Isuse! - ciknula je djevojka kraj nje, grabeći Kendall za ruku. Buljila je u mene bez
sustezanja. Nisam znala je li to u njezinom pogledu samo zanimanje ili i podsmijeh. - Pa to
je tvoja blizanka!

Odjednom sam se sjetila odakle je poznajem: bila je s Kendall onog dana kad smo se
upoznale na sveučilištu. Bila je tipična razmažena cura iz više klase; umjetna plavuša s
predubokim izrezom, debelim slojem maškare, preuskim trapericama i previsokim petama.

Primijetila je da me Kendall zatečeno gleda. - Samo malo - pogledala je mene. - Ti to nju

slijediš okolo kao ludi obožavatelj? - rekla je, pa pogledala ono dvoje odraslih. - Vidjele smo
ovu curu prije najmanje mjesec dana, na faksu. Vi ste se, kao, sprijateljile?

Kendall se smrznula. - Nismo. Naravno da ne.

Kendall mi je pružila ruku, a ja sam je protresla kao u transu.

- Sjećam te se - rekla je službeno. Prava mala političarka, isti otac. - Nadam se da je i tvoj
posjet sveučilištu dobro prošao.

Nisam se ni snašla, a već mi je okrenula leđa i otišla. Roditelji one bogate cure gotovo su je
odvukli od mene.

***

Plakala sam cijelim putem na povratku kući, šmrcajući zagledana kroz prozor. Kendall mi je
okrenula leđa. Ta me spoznaja tištala u želucu poput pogrešne hrane. Nisam znala što sam
joj napravila.

Derek očito nije znao što da kaže, pa nije uopće govorio. Vadio je papirnate maramice iz
pretinca za rukavice i pružao mi jednu za drugom, a s vremena na vrijeme bi me potapšao
po ruci.

- Ne želim doma - rekla sam prije nego što smo stigli do skretanja za Portage Point. - Idemo
nekamo drugamo?

- Može. Naravno - prestrojio se u drugu traku i skrenuo za Laurelwood.

Parkirao se u blizini igraonice i izašli smo. Skinuo je crnu kožnu jaknu i bacio je na stražnje
sjedalo, ostavši u svojoj uniformi; crnim trapericama i crnoj majici kratkih rukava. Prešli
smo preko ulice i krenuli drvenom šetnicom uz more. Kad smo stigli do kraja, sišli smo i
nastavili šetnju plažom sve do valobrana, koji je stršao u zaljev Puget.

Voda je šapatom klizila pijeskom pod našim nogama, grgljala zavlačeći se među oštre
stijene uz rub plaže, a zrakom se širio snažan miris soli pomiješan s nečim nježnim,
slatkastim, nalik na kozokrvinu. Cvrkut jata ptica dopirao je do nas kao u valovima, nošen
vjetrom.

- Žao mi je zbog Kendall - rekao je Derek. Oči su mu bile plave poput noćnog neba. - Mogu
lija kako popraviti stvar?

Izgledao je toliko zabrinuto da sam se nasmiješila i dodirnula ga po obrazu. Trenutno mi je

bio jedina podrška. Obećao je da mi nikad neće lagati i potpuno sam mu vjerovala, a sad je
još nudio i ono što mi je najviše trebalo: utjehu.

- Hvala ti - rekla sam. - Na svemu.

Uz Dereka se nisam bojala istine. Nisam se bojala budućnosti. Nisam bila ljuta na mamu ni
zbog laži, ni zbog njezine neurotične zabrinutosti. S Derekom je sve izgledalo jasno i čisto.
Čak ni Kendallino ponašanje nije mi pokvarilo raspoloženje.

Derek me dugo gledao ravno u oči i osjetila sam da uobičajena iskra među nama raste,
rasplamsava se; da nas vuče jedno prema drugome. Poljubac je bio neizbježan i spremno
sam ga prihvatila. Derek je prstima odmaknuo kosu s mog lica i osjetila sam njegov dah na
usnama. Rastvorio je usta, ljubeći me strastven e, a ja sam pokušala smiriti srce. Tutnjalo je
kao da će iskočiti. S Tylerom se to nikad nije dogodilo.

Shvatila sam da volim Dereka od djetinjstva. Ništa mi nije bilo važno - ni Madisonine laži, ni
činjenica da ja imam dečka. Voljela sam Dereka od dana kad sam ga vidjela, kad me s pet
godina Madisonina mama pozvala na večeru i Derek je sjeo nasuprot meni; voljela sam ga
kad me s jedanaest godina odnio kući na rukama jer sam uganula gležanj na rolama; voljela
sam ga i sad. Začudilo me da riječi nisu samo izletjele iz mene, jer osjećala sam ih na jeziku
poput dva mala bisera. Volim te.

Zavukla sam prste u Derekovu kosu i oboje smo uzdahnuli, hvatajući dah koji nam je
poljubac oteo.

- Olivia - odjednom me prestao ljubiti. - Olivia - ponovio je, ovog puta me odgurnuvši s obje
ruke. Odmaknuo se nekoliko koraka, a ja sam ostala stajati, zbunjena.

- Oprosti - stresao je glavom. - Nisam smio...

Odmaknuo se još nekoliko koraka, ostavivši tragove u pijesku.

- Ne sviđam ti se? - tiho sam upitala. Znala sam da zvučim kao dijete, a i nisam mu to pitanje
željela postaviti. Željela sam znati osjeća li prema meni isto što i ja prema njemu. Ako ne
osjeća, kako da se opet pretvaram da ne osjećam ni ja?

Derek se vratio do mene u dva odlučna koraka, gledajući me gotovo ljutito.

- Nije to. Ne budi blesava. Sviđaš mi se, ali imaš dečka.

- Sviđam ti se?

Derek se nasmiješio i spustio dlan na moj obraz. - Naravno da mi se sviđaš. Sviđaš mi se

otkad pamtim. Nemaš pojma koja je muka znati da imaš dečka. Što misliš, zašto sam bio
onakav kad sam se vratio iz New Yorka?

Ispunila me toplina, koja kao da je oslobodila sreću u meni. Nikad se nisam tako osjećala s
Tylerom, nikad nisam osjetila povezanost s njim. - U nedjelju ću vidjeti Tylera. Prekinut ću s
njim.

Prekinuo nas je moj mobitel, ispriječivši se zvonjavom među nas. Na ekranu je pisalo
Kendallino ime. Podigla sam telefon da ga Derek vidi.

- Što da radim? - upitala sam ga.

- Mislim da i sama znaš.

20
ABI
Studeni

Kasnije te večeri parkirala sam se pred Anthonyjevom kućom.

Provirila sam kroz sve gušću tamu sumraka. Anthonyjeva kuća bila je okružena identičnim
kućama građenim u tradicionalnom stilu za ovaj dio države. Jednostavna prizemnica s
drvenim pročeljem obojenim u lijepi ton svijetloplave, ali u lošem stanju. Boja se gulila, i
kuća i vrt izgledali su kao da im treba malo pažnje. Trava je bila kratka, prekrivena
nataloženom vodom, a uza stube do vrata stršali su neuredni grmovi rododendrona.

Izašla sam iz auta i povukla ružičastu vestu niže na uske traperice. Poravnala sam i kosu,
pitajući se na tren izgledam li dobro, a odmah potom mrzeći samu sebe što se to pitam.

Ovo nije spoj, zaboga. Ali što ako Anthony misli da jest? Sranje. Šmugnula sam natrag u
auto, zadihana od panike. Što je meni? Odmah sam poželjela pitati Oliviju je li ovo dobar
potez, i tek tad shvatila da nisam izgubila samo kćer, nego i najbolju prijateljicu. Izvukla
sam maramicu iz torbice i obrisala suze.

Jedino što sam željela bilo je da mi se Olivia vrati.

Već sam kasnila petnaest minuta, pa sam drhtavo udahnula i opet izašla. Uspela sam se do
vrata, opet udahnula i pokucala. Odmah su se otvorila.

- Abi! Uđi! - rekao je Anthony sa širokim osmijehom. Poveo me u lijepu, toplu dnevnu sobu.
Parket je bio blistav, od svijetlog punog drva, a zidovi ukrašeni malim uljima na platnu i
detaljima u raznim bojama. Lijevu stranu je zauzimalo golemu kauč u oblika slova L, ispred
kojeg je bio televizor, a desno je počinjala otvorena kuhinja u rustikalnom stilu s malim
kutkom za doručak. Iz kuhinje su vrata vodila na terasu iza kuće. Koliko god je izvana bila
zapuštena, kuća je iznutra bila ugodan, topao dom.

- Oprosti što kasnim - promrmljala sam.

- Ništa strašno - odvratio je ležerno. Nisam nikad upoznala nikog tako ležernog. Navukao je
zasun na vrata i prešao rukom preko dvodnevne bradice.

- Oprosti, moram zatvoriti vrata zasunom jer mama zna odlutati - prišao je starijoj ženi koja
je sjedila na drugom kraju sobe, na kauču prepunom jastuka i

deka. Pogled joj je bio prikovan za kviz na televiziji. Anthony joj je nježno spustio ruku na
rame. - Mama, ovo je Abi.
Žena je podigla pogled prema meni. U njezinim plavim očima vidjela se samo zbunjenost. -
Laura?

- Ne Laura, mama. Abi.

- Bok, dušo - pogled joj se vratio na televizor.

Anthony je kimnuo prema kuhinji i pošla sam za njim.

- Tko je Laura? - upitala sam.

- Moja sestra.

- O. Žao mi je.

- Nema veze.

- Kako ti je mama? - upitala sam oprezno. Nisam znala je li to pitanje malo previše intimno,
ali činilo mi se da bi Anthony volio razgovarati o tome.

Provukao je prste kroz kosu. Izgledao je premoreno i pod očima su mu se crnili podočnjaci.

- Sinoć je poludjela jer joj nisam htio dati ključeve od auta. Nikako je nisam mogao
nagovoriti da se vrati u krevet. Ali danas je jako mirna. Ima dobre i loše dane.

- Sigurno ti nije lako.

- Ne radim sve kako treba - priznao je. - Ali volim je. Ne moraš svaki put sve napraviti kako
treba da bi pokazao ljubav. A i nitko ne mora biti savršen da dobije ljubav.

Vani je počela ledena kiša, bubnjajući po krovnom prozoru nad kuhinjom. Sjela sam za
kuhinjski stol, a Anthony izvadio krišku pizze iz kutije i krenuo prema meni s tanjurom.
Ustala sam da ga primim, ali spetljala se i rukom sam prevrnula tanjur. Anthony se naglo
sagnuo da ga uhvati, ali primio je moju ruku umjesto tanjura. Pizza je sletjela na pod i to
nadjevom prema dolje, a naše ruke se naglo odmaknule, opečene elektricitetom.

- Isuse, oprosti! Daj, obrisat ću! - bila sam sva crvena od nelagode.

Anthony se samo nasmiješio, odmahujući rukom. - Ma, ne brini. Barem tanjur nije pukao.
Mislim da sam ih ove godine razbio već pet. Još su mi samo tri ostala!

Obrisao je pod i pružio mi novu krišku pizze. Svoju je metodično razrezao na male zalogaje.

Sjela sam, ogledavajući se. Na sve strane je bilo slika i bitaka. U jednom kutu stajala je
golema paprat, a s police nad sudoperom visjeli su puzavci. Na stolu pored mene ležala je
autobiografija Baracka Obame.
- Nazvao sam prijatelja koji radi u Portage Pointu - rekao je, režući i drugu krišku. - Kaže da
su i Samsonica i McNally dobri detektivi koji riješe većinu svojih slučajeva.

- Zašto su onda odustali od istrage Olivijinog pada?

- Ako im je naređeno da zatvore slučaj, možda se bave već nečim drugim.

- Ali zašto bi im itko naredio da se okane Olivijinog slučaja?

Anthony je odgrizao malo pizze i promislio, žvačući.

- Ne znam - priznao je. - Da vidimo što znamo. Prvo, Madison i Olivia nisu razgovarale.
Drugo, Olivia je znala da joj je je otac Gavin Montgomery i sastala se s polusestrom, Kendall.
Treće, Tyler je lagao o sastanku s Olivijom nakon roštilja.

- Zapravo - prekinula sam ga - Tyler mi je rekao da je dobio poruku, ali da se Olivia nije
pojavila na zakazanom mjestu.

- Što još znamo?

- U mobitelu ima poruka od nekoga s imenom na D. Romantične su, potpisane pusicama.

Mislim da je to otac Olivijinog djeteta.

- Ima li Olivia prijatelja s imenom koje počinje na D?

- Ne u najbližem društvu, ali u školi sigurno.

Telefon mi je zazvonio u torbici i ustala sam po njega.

- Molim? - rekla sam, ali nitko se nije javio. Nekoliko trenutaka kasnije u uhu mi je zapištao
signal za prekinutu vezu.

- Opet onaj koji prekida? - upitao je Anthony.

Telefon je opet zazvonio, prije nego što sam mu stigla odgovoriti. - Halo?

- Abi! - čula sam Sarin uspaničen glas. - Nemoj prekinuti!

- Oprosti... - promrmljala sam Anthonyju. - Moram izaći na tren.

- Bez brige. Idem ja mami odnijeti pizzu - rekao je Anthony, ustao s tanjurom na kojem je
bila narezana pizza i otišao u dnevnu sobu.

Okrenula sam se prema zidu. - Što hoćeš? - šapnula sam.

- Abi! Hvala Bogu da si se javila. Moramo razgovarati, želim ti...

- Ne mogu sad. Kod Anthonyja sam.

- Abi, slušaj me...

- Ne mogu sad! - prekinula sam vezu i ostala stajati, zagledana u telefon. Da mi je barem
rekla istinu... Pomislila sam, ali odmah se zaustavila.

Drhtala sam cijelim tijelom, ponesena osjećajima koji su mi kuljali krvotokom. Opet me
obuzela čežnja za kćeri, želja da razgovaram s njom samo još jednom.

- Jesi dobro? - Anthony se stvorio iza mene i prenula sam se.

- Da. Ne. Mislim, moram ići. Hvala na... - pogledala sam nedirnutu krišku pizze. - Na svemu.

Osjećala sam se kao da sam zarobljena u pješčanom satu, zapela u dnu i preko mene curi
pijesak.

Još trinaest tjedana do rođenja djeteta. Samo trinaest tjedana, a ja sjedim ovdje i jedem
pizzu, čavrljam s nekim koga jedva poznajem.

Ponestajalo mi je vremena.

Zgrabila sam torbicu i projurila pored Anthonyja. Petljala sam oko zasuna na vratima,
potresena osjećajima koji su navirali iz mene. Morala sam pobjeći prije nego što se potpuno
raspadnem.

Kiša je popustila i na nebu je blistao pun mjesec, nazirući se kroz pokoji brzi bijeli oblak.
Zakoračila sam na stazicu i poskliznula se.

- Abi! - pokušala sam sjesti u auto, ali Anthony se stvorio preda mnom. - Jesi li dobro? -
mjesečina ga je obasjala, bojeći mu zelene oči srebrom. Gledao me iskreno zabrinuto.

- Dobro sam. Samo moram doma.

Pokušala sam ga zaobići, ali nije se dao smesti.

- Nisi dovoljno prisebna za vožnju - rekao je. - Dopusti da te ja odvezem.

Zatečeno sam ga gledala. Proveo je dan na sudu, nakon toga vodio grupu za potporu
žrtvama, a zatim je došao kući brinuti za bolesnu majku. To je njegov stil, shvatila sam:
Anthony želi zaliječiti sve rane svijeta.

- Šališ se! - obrecnula sam se na njega, neobjašnjivo ljutita. - Izgledaš kao da nisi spavao
tjednima!

- Barem nisam na rubu živčanog sloma kao ti. Nije ti lako. Daj da te odvezem. Vratit ću se
taksijem.

- A tvoja mama?
- Mama je na sigurnom. Navukao sam zasun, a patronažna sestra je na putu ovamo.

Ljutito sam dahnula. - Ne treba mi ovo.

Mislila sam na njegovu pomoć, ali pogrešno me shvatio. - A kome treba?

Opet sam se pokušala progurati pored njega. Ako traži nove rane koje može zaliječiti, neka
ih traži drugdje. Ja ću se snaći i sama.

- Abi. Dopusti da ti pomognem.

- Zašto? A i što se to tebe tiče?

Na trenje izgledao zatečeno, a tad mu je licem preletjela sjena. - Jer znam kakav je to osjećaj,
izgubiti nekoga koga voliš. Koliko se bespomoćno čovjek osjeća kad si ne može objasniti
zašto. Moja sestra je ubijena i većinu života nisam saznao zašto. Njezin slučaj je riješen prije
svega nekoliko godina. Detektivka je...

Progutao je knedlu i vidjelo se da želi nastaviti, ali samo je stresao glavom.

- Nemaš pojma koliko mi je pomogla. Laurin slučaj bio je jedan od stotina neriješenih, samo
još jedan dosje. Kad je riješila slučaj, osjetio sam da s mene spada teret koji sam nosio
godinama. To mi nije vratilo sestru, ali laknulo mi je kad je svaki djelić te slagalice sjeo na
svoje mjesto. Znam kako ti je.

To razumijevanje je potkopalo moj otpor.

Anthony je primijetio da se kolebam i zakoračio prema meni.

- Hajde - rekao je, pružajući ruku da mu dam ključ od auta. - Vozim te doma.

Popustila sam, dala mu ključ i sjela na suvozačko sjedalo. Preplavio me nenadan umor,
prožeo me sve do kosti. Osjećala sam se mlohavo poput plišane životinje koju je netko
razrezao i iz nje je ispala sva spužva.

- Dobro.

Govorila sam si da sam pristala jer sam previše umorna za prepirku. Ali istina je bila da,
koliko god si to nisam željela priznati, nisam htjela biti sama. Kad smo stigli pred moju
kuću, Anthony je ugasio motor. Izašao je, a auto se zaljuljao. Prišao je mojim vratima i
otvorio ih, otpratio me do kućnih vrata i uzeo mi ključ iz mlohavih prstiju. Otvorio je vrata i
upalio svjetlo, a kad sam sjela na svoj udobni mekani kauč, čak me i pokrio dekicom. Zatim
je krenuo prema vratima.

- Hvala - šapnula sam. Glas mi je bio shrvan tugom, umoran, prošaran svime i svačime.
- Neće ti uvijek biti ovako teško, Abi. Naspavaj se - nježno se nasmiješio, spustio ruku na
kvaku i tiho zatvorio vrata za sobom.

Tonući u san, nešto sam shvatila: koliko god ja volim reći da mi je najbolje samoj, to možda
nije istina. Oko mene ima mnogo ljudi koji mi žele pomoći, kojima je stalo do mene i ne
očekuju ništa zauzvrat. Anthony. Lizzie i Kelly. Sarah.
21
OLIVIA
Srpanj

Derekovi koraci odjekivali su u magli dok smo prelazili preko mosta CikCak, hodajući od
njegove kuće prema mojoj. Zrak je odisao mirisom zemlje, vlažne od sinoćnje kiše, i duboko
sam udahnula taj opojan miris.

- Kad Kendall dolazi? - upitao je Derek, privlačeći me još malo bliže. S njegovom rukom na
ramenu osjećala sam se sigurno, a ne zarobljeno.

- Rekla je u podne.

- Misliš da će doći?

Sjetila sam se prošlog tjedna, kad me onako ostavila pred Starbucksom. Bila sam spremna
zaboraviti da uopće postoji, ali nazvala me u suzama. Rekla je da se boji da će njezin tata
saznati za mene baš prije izbora, kad bi se toga mogli dočepati i mediji. Ponudila se da dođe
bliže, da se sastanemo. Objašnjenje je zvučalo uvjerljivo, a i zaključila sam da ako ne dođe
na ovaj sastanak, barem sam već blizu doma.

- Nadam se, ali tko zna? - slegnula sam ramenima.

Telefon mi je javio da je stigla poruka.

Kendall. Vrijedi dogovor za petak?

- Stani malo - promrmljala sam Dereku. Sjela sam na nisku betonsku ogradu mosta i
natipkala odgovor. Aha. Kod mene. Imaš adresu?

Kendall: Aha. Već se vozim prema tebi. Vidimo se oko 12. Još jednom sori za prošli tjedan.

Ja: Sve pet. Vidimo se.

Spustila sam telefon i pogledala Dereka. Bio je blijed kao papir. - Što je bilo? - upitala sam.

- Možeš li sići s toga, molim te?

Nagnula sam se i pogledala preko ruba mosta, prema rijeci koja je klokotala duboko dolje.

- Derek, ti se to bojiš visine? - nisam mogla zamisliti da se Derek ičega boji.

- Ne! - odlučno je porekao, ali lice mu je bilo napeto. Znala sam da sam u pravu.
- Vidi me - zezala sam ga. - Sjedim na samom rubu! Nasmijala sam se i ustala, popela se na
ogradu i zakoračila poput gimnastičarke na gredi, raširenih ruku, da održim ravnotežu.
Mene visina nikad nije plašila, a i ako padnem, mislila sam, nema veze. Past ću u rijeku, a
sjajna sam plivačica.

- Olivia, siđi odande! - Derekov glas bio je pun panike i shvatila sam da je šala otišla
predaleko.

- U redu, oprosti - skoknula sam na most i obgrlila Dereka oko struka, gledajući ga sa
smiješkom. - Samo te malo zezam.

Odmaknuo mi je kosu s čela i nekako drhtavo uzdahnuo. - Taj jebeni most bi trebao imati
višu ogradu.

- Ništa mi nije. Isuse, pa ti se stvarno jako bojiš visine, ha?

- Ne bojim se. Samo me uhvati panika kad se cura koja mi se sviđa popne pedeset metara
iznad tla. Radije ti lijepo ostani tu dolje.

Ukočila sam se u njegovom zagrljaju. - Sad zvučiš kao moja mama.

Derek se odmaknuo, provlačeči prste kroz kosu. - Vidi, oprosti što paničarim. Nije da želim
zvučati kao tvoja mama. U redu, ja se bojim visine, ali ne kažem da ti moraš.

Prišla sam mu, odmah oprostivši. Toplina njegovog tijela prelila se preko mene i priljubila
sam se uz njega čitavim tijelom. Obgrlila sam ga i poljubila ga u bradu.

- Mislio sam da ćemo pričekati da prekineš s Tylerom prije nego što se počnemo ljubakati? -
rekao je, ali na njegovim usnicama priljubljenim uz moje osjetila sam osmijeh.

Namjeravala sam prekinuti s Tylerom kad se dođe oprostiti od mene prije odlaska u
Seattle, ali rekao je da se neće ni doći oprostiti. Previše je toga morao spakirati. To je
značilo da smo, tehnički gledano, još uvijek u vezi, ali mene se to više nije ticalo.

- Znam - rekla sam, prelazeći jezikom preko Derekovih zuba, produbljujući poljubac.

- Onda bismo trebali prestati - promrmljao je Derek.

- Aha.

Ali nismo prestali. Zadigla sam njegovu majicu i zavukla dlanove pod nju, dodirujući vrelu
kožu njegovih leđa. Spustio je ruke na moju stražnjicu, privlačeći me bedrima na sebe.
Željela sam ga više nego išta u cijelom dosadašnjem životu.

Konačno nas je razdvojio zvuk automobila koji se približavao. Prešla sam prstima preko
usnica, na kojima sam još osjećala dodir njegovih.
- Trebali bismo krenuti - rekla sam.

Derek je kimnuo, primio me za ruku i krenuli smo prema šumi koja je razdvajala naše kuće.

- Kad ćeš onda razgovarati s Tylerom? - upitao je Derek, dižući granu da lakše prođem.

Sagnula sam se ispod grane, pa prešla preko oborenog trupca.

- Mislim da bih trebala prekinuti osobno. Ono, čisto iz poštovanja. Što ti misliš? - Tyler već
ima dosta vlastitih problema. Ne želim i ja dodati nešto na tu hrpu.

- Hmm - odvratio je Derek, ne odgovarajući na moje pitanje.

- Mislila sam prekinuti kad se dođe pozdraviti, ali otišao je bez pozdrava.

- Koji frik - Derek je stresao glavom. - Da se ja selim nekamo daleko od cure preko cijelog
ljeta, nema šanse da bih otišao bez pozdrava.

- Znam, ali starci mu se razvode i situacija je napeta. Stvarno mu nije lako.

Izašli smo iz šume na sunce i prešli moju ulicu. Iz daljine je dopiralo šuštanje valova što se
razbijaju o obalu, a toplim, mutnim ljetnim zrakom se širio miris soli.

Baš sam spustila ruku na kvaku, kad se iz stražnjeg džepa oglasio moj mobitel.

- Bok, mama - veselo sam se javila.

- Bok, dušo. Samo te zovem da vidim je li sve u redu.

Preokrenula sam očima i bez glasa rekla Dereku da me zove mama. - Mama, pa nisam malo
dijete.

Nasmijala se i odgovorila što i inače. - Znam, ali si i dalje moje dijete.

Nasmijala sam se, iako mi je te šale već bilo pomalo dosta.

- No dobro - rekla je - zovem te jer si ti mene zaboravila nazvati u podne, pa me obuzela

briga.

- Joj - rekla sam, gledajući na sat. Podne i jedanaest minuta. - Valjda sam zaboravila na
vrijeme.

- Nema veze. Što kažeš da nam za večeru kupim pečeno pile?

- Mogu li večerati kod Madison? - upitala sam.

- Naravno, dušo - mama je zvučala razočarano i krivnja mi je stegnula želudac. - Samo se

vrati prije mraka.
- To je već u devet! Mogu li ostati do deset?

- Može, ali onda ću doći po tebe. Ne želim da se vraćaš doma sama po mraku.

- A ako nagovorim Dereka da me odveze?

Promislila je, ali nakon kojeg trenutka je pristala. Derek mi se zadovoljno nasmiješio, baš u
trenu kad se na vratima čulo kucanje.

- Dobro, mama, sad moram ići k Madison. Bok!

Prekinula sam prije nego što se snašla i otrčala do vrata.

Kendall je imala novu frizuru; uredni bob do ramena. Nigdje nije bilo ni traga školskoj
uniformi - sad je bila u modernim uskim crnim trapericama, visokim crnim starkama i
uskoj ružičastoj majici kratkih rukava. Na sve to je imala crnu kožnu jaknu. Izgledala je kao
da je došla motorom.

Dobacila mi je pusice kao da se poznajemo mnogo bolje nego što smo se zapravo poznavale,
pa samo prošla pored mene i ušla u dnevnu sobu.

- Super ti je frizura - rekla sam nesigurno, još uvijek s kvakom u ruci.

- Hvala - rekla je, pružajući ruku Dereku, kojeg je tek tad primijetila. - Ja sam Kendall.

Zamahnula je maskarom premazanim trepavicama toliko zavodljivo da me odmah uhvatila

ljubomora. Izgledala je isto kao ja, samo puno bolje. Kao ja na steroidima. Izgled, držanje,
ponašanje, odjeća, sve je bilo mrvicu... bolje. Bila sam sigurna da i Derek to primjećuje.

On je prihvatio ponuđenu ruku i predstavio se. Zatvorila sam vrata, ali ostala pred njima, ne
znajući što dalje.

Kendall je bacila svoju skupu crnu kožnu torbicu na kauč, pa sjela do nje, ogledavajući se po
sobi. Po prvi put sam i ja pogledala vlastiti dom tuđim očima.

Bež kauč je bio star, presvlake na nekim dijelovima jako tanke. Kamin s okvirom od
riječnog kamena u kutu sobe djelovao je zastrašujuće. Osunčani kutak kuhinje u kojem smo
mama i ja doručkovale bio je pomalo neuredan i zapušten.

- Kuća ti je preslatka - rekla je Kendall, ali ja sam u tom komplimentu osjetila tračak
podrugljivosti.

Derek se nakašljao, primio me za ruku i poveo do kauča. Sjeli smo pored Kendall.

- Rekla si da je tvoj tata 1999. ovdje imao vikendicu - počeo je. - Znaš li išta što bi ga moglo
povezati s Olivijom?
Kendall je slegnula ramenima, igrajući se s golemom dijamantnom naušnicom. - Žao mi je,
ali nemam. Kako uopće znamo da je povezan s Olivijom?

- Teta mi je rekla da su moja mama i tvoj tata bili u kratkoj vezi tik prije nego što su se tvoji
roditelji vjenčali - rekla sam. - Samo nekoliko mjeseci. Moja mama je ostala trudna, a tvoj
tata je nestao.

Kendalline oči su bljesnule zanimanjem. - Sranje. Ozbiljno?

Kimnula sam.

Kendall je grickala usnicu. - Mogu ga pitati, ali čisto sumnjam da će priznati. Kao što sam ti
rekla, ove godine su izbori. Uostalom, naš novac dolazi od mamine obitelji. Sumnjam da će
se htjeti lišiti svega toga - nasmijala se grubo, okrutno, i u trenu sam se naljutila. Možda mu
svašta zamjera, ali nju barem nije odbacio i prije nego što se rodila.

Ustala je i ushodala se po sobi, zamišljeno se kuckajući po bradi. A tad se naglo okrenula

prema meni. - Znam! Dođi ga upoznati i pitaj ga sama!

Skeptično sam se nasmijala. - Zašto bi me uopće primio?

- Mislim, znam da ga nekad mrzim jer ga se bojim koliko je strog, ali ono, nije on loš. Kladim
se da ni ne zna za tebe. Je li mu tvoja mama uopće rekla da je trudna?

To ni ja nisam znala. Je li mu uopće rekla? Je li mu pružila priliku da me upozna? Zaustila

sam da joj odgovorim, kad je primijetila knjigu na stolu u blagovaonici. Okrenula ju je.

- Gayle Forman! Obožavam je! - kliknula je. - Jesi čitala Samo jedan dan?

Kimnula sam, sva zbunjena naglom promjenom teme. - Aha, imam sve njezine knjige.
Obožavam i Johna Greena. Kupila sam ih sve odjednom i sad ih čitam jednu za drugom.

- Imaš ih sve? Daj da vidim!

- U sobi su mi.

- Cure, uživajte - rekao je Derek. Poljubio me u obraz i nekako nespretno mahnuo Kendall.

Kad su se vrata za njim zatvorila, Kendall je podigla jednu obrvu i upitno me pogledala.

- Seksi frend ili stariji dečko?

- Nijedno - pocrvenjela sam. - Mislim, komplicirano je.

- Kužim - namignula mi je. - Neću ga ni pogledati!

Nije bila uvjerljiva. Djelovala mi je upravo kao onaj tip cure kojoj dečko postane zanimljiv
tek kad je nedostupan.

Kad sam otvorila vrata sobe, Kendall je razrogačila oči.

Brzo sam pokupila prljavu odjeću s poda i utrpala je u košaru za rublje, umirući od srama.
Ali Kendall nije gledala nered. Netremice se zagledala u moje medalje, nagrade i trofeje
izložene u staklenoj vitrini na zidu. Mama je tu vitrinu kupila na garažnoj rasprodaji,
rastavila je i donijela kući, sastavila i objesila na zid moje sobe kad sam se počela natjecati u
desetoj godini. Mislim daju je kupila samo da me nagrade podsjećaju na to koliko je pobjeda
ugodna. Neko vrijeme joj je ta taktika i upalila. U posljednje vrijeme više mi uopće nije bilo
stalo do pobjede. Nije da sam imala ambicije otići na Olimpijadu. Kad se upišem na studij,
vjerojatno više neću trenirati. Bavila sam se idejom da upišem studij povijesti. Svidjelo mi
se kako onaj tko zna povijest može gotovo predvidjeti što će se dogoditi u budućnosti.

- Mislim da ja u životu nisam dobila nagradu ni za što - rekla je Kendall.

- Treniraš i ti nešto? - upitala sam, praveći se da ne znam. Znala sam što trenira, ali nisam
htjela ispasti luđakinja koja kopa po tuđoj privatnosti na internetu.

- Aha, tenis. A i u debatnom sam timu, ali za to se ne dobivaju medalje. A što se tenisa tiče -
nasmijala se - grozna sam. Treniram samo zato što me tata tjera -opet se zagledala u moje
trofeje i medalje. - Kako je to?

- Što to?

- Pobijediti.

Promislila sam. - Isprva je sjajno, ali svaki put moraš biti sve bolja da bi opet pobijedila.
Brzo ti dosadi. Naporno je.

- Zašto jednostavno ne odustaneš? - upitala je kao da je to doista jednostavno.

- Ne želim nikoga razočarati.

Sjela je na moj krevet. Očekivala sam da me razuvjeri, da mi kaže kako je takvo razmišljanje
glupo, ali nije. Razumjela me. Nisam je dobro poznavala, ali osjetila sam da i ona poznaje taj
osjećaj. Da zna kako je to zapeti u nečemu što si odavno prihvatio kao definiciju sebe, iako
nisi želio.

Iz stražnjeg džepa je izvukla zgužvanu kutiju cigareta.

- Mogu zapaliti? - upitala je, ali tonom koji uopće nije bio upitan. Namjeravala je zapaliti i
koliko god ja mrzila cigarete, nisam je mogla zaustaviti.

- Može, da, samo pričekaj malo.

Širom sam otvorila prozor, pa se štrcala dolje i donijela tanjurić iz kuhinje.

- Drži - rekla sam joj. - Ne želim da mama sazna.

Povukla je dugačak dim, pa ispuhnula kroz prozor. Držala je cigaretu neobično, između
palca i kažiprsta.

Razgovarale smo o školi, o tome kako cure mogu biti odurne jedne prema drugima, o faksu
i koja bi što željela studirati. Zaključila sam da mi se Kendall sviđa. Doimala se malo
razmaženo - dobro, možda ne baš razmaženo, nego kao da zna da je bolja od svih - ali bilo
mi je drago da smo se upoznale. Bila mi je cool pomisao da smo možda sestre.

Uvijek sam željela sestru ili brata. Odrastajući samo s mamom, bila sam pomalo usamljena.
Kad sam bila mala, puno sam vremena provodila kod Dereka i Madison. Često sam se
pretvarala da su oni moja obitelj. Znala sam da oni jedno drugome idu na živce, ali da bi i
sve učinili jedno za drugo. Nedostajao mi je takav odnos.

Moj iPhone se oglasio i izvukla sam ga iz stražnjeg džepa. Dobila sam poruku, s priloženom
fotografijom. Netko me slikao ispred učionice za kemiju. Nacrtali su mi rogove na glavu i
povukli crvenu crtu preko grla, iz koje su kapale nacrtane crvene kapi krvi.

Pogled mi je privuklo nešto u pozadini slike, neki odraz na jednom prozoru. Zumirala sam:
u staklu se odrazio lik osobe koja me slikala. Tako izbliza, odraz je bio previše mutan i
nisam razaznala o kome je riječ.

Jedino jasno na cijeloj slici bila je poruka.

Umri kučko!
22
ABI
Studeni

Noć je polako padala na Mercer Island dok nas je Anthony vozio prema kući Gavina
Montgomeryja cestom obrubljenom drvećem javora krupnih listova, koji su bili jedva
vidljivi na tamnom nebu. Bez riječi sam gledala van, tresući se od straha na suvozačkom
mjestu. Bojala sam se susreta s Gavinom.

Kad smo se posljednji put vidjeli, Gavin mi je zaprijetio da će ubiti i mene i moje dijete ako
itko sazna za nas. Znala sam da to i misli.

Onog ljeta kad sam upoznala Gavina, volontirao je u uredu senatora Georgea Wintersa i
izlazio s njegovom kćeri. Očito nije želio da obitelj Winters sazna za nas, pa je naša veza
ostala tajna. Najčešće bismo se samo sastali na plaži ili u njegovom autu zbog seksa.

Zaljubila sam se u njega vrlo brzo i preko glave, ali tek kasnije shvatila sam da sam ja njemu
samo zabranjena zabava. Zabava kakvu muškarci s kompleksom više vrijednosti uvijek
traže jer misle da im je žene duguju.

Jedne večeri pred kraj ljeta pješice smo se vraćali prema gradu s našeg tajnog sastajališta
na plaži. Prema nama je hodao neki muškarac. Kad ga je obasjala mjesečina, ugledala sam
usko lice s ožiljcima od akni i vučji izraz. Spotaknula sam se i naletjela na njega.

- Pazi kamo hodaš! - obrecnuo se.

Gavin je stao i okrenuo se za muškarcem koji se žurno udaljavao. Licem mu je preletjela

neka grimasa, kao da se bavi nekom idejom. - Čekaj me ovdje - rekao mi je ozbiljno, hladno.

Prešao je preko ceste i iščeznuo u dubokoj tami guste borove šume što je rasla uz plažu.
Vrijeme je prolazilo mileno sporo.

Kad se Gavin konačno vratio, kosa mu je bila raščupana, sako zgužvan, a na hlačama neka
tamna mrlja, možda od zemlje.

- Idemo odavde - brzo je krenuo prema gradu.

Potrčala sam da ga sustignem. - Što se događa? - u grudima mi je tutnjala vrela panika,

pomiješana s ledenim strahom. - Je li te udario?

Gavinove oči su pri svjetlu uličnih svjetiljki izgledale žuto.

- Naravno da nije. Samo smo porazgovarali.

- Zašto? Tko je to...

- Začepi! - Gavin se naglo okrenuo meni. Lice mu je bilo sleđeno u prijetećoj masci. - Ti i
tvoja beskrajna pitanja!

Nisam više ništa pitala, jer nisam željela znati istinu, da budem iskrena. Bila sam
zaljubljena. Nisam željela vidjeti Gavinove mane.

Idućeg dana vidjela sam da je neki čovjek koji je optužio Georgea Wintersa za neprikladno
ponašanje završio u bolnici nakon neuspjele pljačke. Na fotografiji su se jasno vidjeli krvav,
izudaran nos i duboke masnice oko vrata, kao da ga je netko davio. Nekoliko dana kasnije,
čovjek je povukao prijavu protiv Wintersa. Krajem tog ljeta Gavin je dobio stalan posao u
senatorovom uredu i time je počeo njegov vrtoglavi uspon u svijetu politike.

Tada sam shvatila za što je Gavin sposoban da bi dobio što želi - karijeru. Kad je zaprijetio
meni i mom djetetu, znala sam da to nisu prazne prijetnje.

Anthony je pozvonio na zvonce pred kićenim dvorišnim vratima od lijevanog željeza, a ja

olabavila šal oko vrata. Strah mi je stezao grlo poput nevidljive omče.

Anthony je preko interfona rekao da smo došli razgovarati s Kendall i minutu kasnije vrata
su se otvorila. Provezli smo se širokom prilaznom cestom do kamene trokatnice nalik na
palaču. Pročelje je bilo načičkano golemim prozorima, pred kućom se dizala mala terasa
ograđena željeznom ogradom, a dimnjak složenog dizajna se protezao od tla do krova.

Lijevo od kuće cesta je završavala pred garažom sa četiri vrata. Mi smo se našli pred
stubištem, koje je vodilo do visokih vrata od pune hrastovine nadsvođenih dvostrukim
lukom.

Kendall nas je dočekala na vratima. Odmah sam znala da je to ona: bila je toliko nalik na
Oliviju da mi je zastao dah. Ali kad su nam se pogledi susreli, shvatila sam da uopće nisu
slične: Olivia je bila nježna i nevina, draga djevojka slatkog osmijeha. Kendall je bila iskusna
kao da je starija, a iz nje je izvirala drskost, visjela nad njom kao što voćne mušice lebde oko
jučerašnje lubenice.

Kendall je bila u strogoj, ispeglanoj bijeloj bluzi i tamnoplavom sakou zavrnutih rukava.
Uske crne hlače bile su ugurane u smeđe čizme do koljena.

- Vi ste Olivijina mama - rekla je tiho. Više nije izgledala ni najmanje drsko.

Kimnula sam, jer mi se jezik skamenio u ustima.

- Bilo mi je tužno čuti za Oliviju.

Kimnula sam. - Hvala. Možemo li te nešto pitati?

Slegnula je ramenima i zataknula za uho pramen svoje sigurno skupo obojene i ošišane
kose. - Aha. Uđite.

Ušli smo za njom u predvorje, visoku prostoriju ukrašenu mutnim slikama cvijeća u
impresionističkom stilu, pa krenuli dugačkim hodnikom, prema otmjenom salonu.
Najednom kraju te prostorije stajao je golemi kameni kamin, a pred njime dva kauča
presvučena svijetlom kožom. Na drugoj strani zid je bio prekriven policama za knjige od
mahagonija, a pred njim je stajao antikni drveni stol ukrašen vazom sa svježim cvijećem.

Kendall je sjela na jedan kauč, a Anthony i ja na drugi.

- Već znaš da sam ja Abi - rekla sam. - Ovo je Anthony. Radi za policiju Seattlea - rekla sam,
izostavljajući što točno radi. Nisam joj baš u potpunosti lagala, samo malo.

Kendall se zavalila u kauču i prekrižila noge u gležnjevima. - Što vas zanima?

- Za početak, kako ste se ti i Olivia upoznale?

- Posve slučajno - nasmijala se lijepim zvonkim smijehom, igrajući se s dijamantnom

naušnicom u desnom uhu. Nokti su joj bili lakirani u crno. - Obje naše škole su u travnju bile
u posjetu sveučilištu. Primijetile smo jedna drugu i vidjele koliko si sličimo, pa smo,
naravno, započele razgovor.

- O čemu? - upitao je Anthony.

Napućila je usnice kao da razmišlja. - Rekla je da je iz Portage Pointa, pa sam joj rekla da je
otamo moja mama. To je manje-više bilo sve. Kasnije smo se našle preko Facebooka i malo
družile. Rekla je da misli kako je moj tata i njezin te me pitala bih li se našla s njom.

- Pristala si? - upitao je Anthony.

- Pa da. Bila je cool i htjela sam joj pomoći.

- Gdje ste se našle?

- Kod nje doma.

- O čemu ste razgovarale?

- Rekla mi je kako joj je teta ispričala da ste vi... - pogledala me, nakašljavajući se da pročisti
grlo. - Da ste vi i moj tata bili u vezi. Mislila je da je on i njezin otac. Rekla sam joj da dođe k
nama i upozna ga, ali da sumnjam da će joj išta priznati - nastavila je s ružnom grimasom
koja je izobličila njezino lijepo lice. - Ove godine su izbori, a tata sigurno neće dopustiti da
mu ih išta pokvari. Ali dogodilo se nešto čudno - nastavila je. - Olivia je dobila jezivu
poruku. Totalno sjebanu.

- Kakvu? - upitala sam.

- Pisalo je - malo je oklijevala - „Umri kučko!”

Mozak mi se jedva hrvao s rojem novih informacija. Znači, Kendall je bila s Olivijom kad je
dobila poruku. Zaustila sam pitati je li joj Olivia rekla od koga je poruka, ali spriječio me
glasan povik.

- Kendall! - ljutit muški glas dopro je do nas s hodnika pred salonom. -Kendall, čiji je ono
auto? Jesam li rekao da ne smiješ razgovarati s novinarima?

Prenula sam se, a srce mi panično zatutnjalo. Znala sam čiji je to glas. Gavinov. Strah mi je
ispunio usta okusom metala i stisnuo mi grlo. Imala sam osjećaj da je iz salona isisan sav
zrak.

Anthony je ustao i dodirnuo mi ruku. Njegovo prisustvo je bilo utješno, ali moj strah bio je
predubok za tako površnu utjehu. Bojala sam se što ću čuti.

- Tu sam, tata! - doviknula mu je Kendall. Zavalila se i prekrižila noge kao da želi istaknuti
visoke čizme.

- Što sad izvodiš, Kendall? - Gavin je ušao u sobu vidno iziritiran, ali čim nas je primijetio,
lijepo lice mu se razvuklo u šarmantan osmijeh.

Kao i dok je bio mlađi, Gavin je bio najzgodniji u svakoj sobi. Sad je možda bio i privlačniji
nego kao student. Kad me prepoznao, maska je na tren pala i licem mu je preletio šok.

Bio je u tamnoplavom odijelu i savršenoj bijeloj košulji, kosa mu je bila točno toliko
prosijeda da djeluje ugledno, a široka ramena i samopouzdano držanje davali mu izgled
čovjeka kojem se može vjerovati. Vilica mu je i dalje bila oštra. Bio je oličenje snage i moći.
Izgledao je jednako impresivno kao i prije svih tih godina. Nije bilo ni čudo što svaki put
pobijedi na izborima: opčinio je državu Washington kao i mene. Bilo je dosta da nas
pogleda, pa da ga proglasimo vođom.

- Abi? - rekao je, dižući obrve od iznenađenja.

Lecnula sam se kad je izgovorio moje ime, ali ostala sam mirna.

Pozdravio me poljupcem u obraz. Mirisao je po nekom skupom mirisu s notom citrusa,

poput Acqua di Parma. - Dugo se nismo vidjeli. Kako si?

- Bok, Gavine - usta kao da su mi bila puna pamuka. Pokušala sam zvučati smireno, ali i
sama sam čula jad i slabost u svom glasu.

Kendall je promatrala oca glave nakošene nad rame i zapanjeno sam shvatila da se smiješi.
Uživala je u njegovoj nelagodi.

- Pa ti poznaješ Abigail Knight, tata.

Gavin se okrenuo prema Kendall. I dalje mu je bilo pomalo neugodno. - Abi i ja se
poznajemo... odavno.

- A ovo je Anthony, iz policije u Seattleu - nastavila je Kendall, podrugljivo dižući obrve. -

Došli su razgovarati s nama o Oliviji Knight. Sjećaš se tragedije u Portage Pointu prošlog
mjeseca? Bila je na svim vijestima. Abi je Olivijina mama.

- Primi moju sućut - rekao je Gavin iste sekunde, spuštajući glavu s uzdahom da time pojača
dojam iskrenosti. Izgledao je kao riba napuhača koju boli vrat. -Nisam siguran kako ti
možemo pomoći. Nismo poznavali tvoju kćer.

- Kendall ju je poznavala - rekao je Anthony. - Baš smo razgovarali o tome kako su se

upoznale.

Gavinov osmijeh se stišao za notu-dvije.

- Aha - opet se pojačao, dobro uvježban. Navlačio je osmijeh na lice vještinom sobarice koja
presvlači posteljinu. - Došli ste službeno ispitati moju kćer? - prišao joj je i obgrlio je oko
ramena. Zadržala sam dah. Bili su si tako slični - i tako slični Oliviji. Imali su istu plavu kosu,
iste tamnozelene oči, iste visoke jagodice i identičnu rupicu na bradu, mrvicu ulijevo od
sredine.

- Ne, ne, ni u kojem slučaju - Anthonyjev osmijeh bio je sušta suprotnost prijetnji u tim
riječima.

Zrakom se proširila napetost: ne još opipljiva, ne konkretna. Izvana smo svi još uvijek
izgledali uglađeno i pristojno. Ali napetost se širila poput oblaka otrovnog plina.

Njih dvojica su se odmjeravali kako to muškarci već rade, pa sam ih odmjerila i ja. Gavin je
imao savršeno obrijano lice, savršeno izglačanu odjeću, sportsku građu; Anthony
razbarušenu kosu, trodnevnu bradu i platnenu jaknu. Bio je drag, pristojan, poštovao i ljude
i život. Gavin nije znao što je poštovanje: jedino što je njemu bilo važno bio je dojam. Iza
lijepe vanjštine nije bilo ničega.

- Siguran sam da policija zna što radi. Ako imate dodatnih pitanja, obratite se mojem
odvjetniku - držao se kao da bi bio spreman pregovarati i sa zakonima fizike. Mrzila sam ga
svom žestinom.

- Ja sam ih pozvala, tata - slagala je Kendall vješto i lako, zabacujući opet kosu iza uha. -
Željela sam razgovarati s njima o Oliviji. Znaš da se neće probuditi iz kome. Željela sam im
pomoći da saznaju kako se to dogodilo. Znaš li ti išta o njezinom slučaju?

Kendall je nevino treptala, ali bilo je jasno da izaziva oca. Njihov odnos bio je prožet nečime
meni nejasnim.

Gavin je stisnuo šake i odmah ih opustio. Jedini znak da je ljutit, primijetila sam.
- Naravno da sam čuo za Olivijinu nesreću na vijestima. Kakva tragedija.

- Jesi li poznavao Oliviju? - upitala sam ga.

- Nisam, naravno da ne - odgovorio je prebrzo. Lagao je. Laži su iz njega tekle poput
vodopada.

Preko mene se prelio val vrelog gnjeva, u ušima mi je zaglušno zujalo. Gavin ima neke veze
s ovime. Znam da ima. Samo ne znam kako da to dokažem. Policija mi ne bi vjerovala da
Gavin Montgomery, uspješni, ugledni političar ima neke veze s time. Ja sam za njih samo
majka luda od tuge, znala sam. Gavin je skinuo sako i pažljivo ga presavio napola, pa
prebacio preko naslona kauča.

- A sad - kad je bio gotov, opet nas je pogledao. I dalje se smiješio, ali pogled mu je sad bio
leden. - Ako nemate nalog, a pretpostavljam da nemate, predlažem da promislite želite li
nastaviti s ispitivanjem.

- Kako želite - rekao je Anthony ležerno. - Ali znajte da nije gotovo. Vratit ćemo se.

- Drugi put donesite nalog. I to ne nama, nego mojem odvjetniku - dobacio je Gavin preko
ramena već izlazeći, zračeći samopouzdanjem čovjeka koja zna da je nedodirljiv.

Kad smo izašli i krenuli prema Anthonyjevom autu, dočekala nas je kiša. Krupne kapi
udarale su me po glavi. Za potplat mi se zalijepio mokar list i zamahnula sam nogom da ga
otresem.

Zazvonio mi je telefon.

- Abi, Brad je. Jesi li vidjela Saru? - Sarin suprug je zvučao uznemireno.

- Ne. Nisam već nekoliko dana - sramila sam se tog priznanja. - Je li sve u redu?

- Ne znam. Ranije mi je poslala poruku da odem po Dylana u školu, ali odonda ništa. Još nije
došla doma, a Dylan spava i ne mogu tek tako izaći u potragu za njom.

- O, Bože.

- Što je bilo? - odmah je upitao Anthony.

- Sarah je nestala.

- Naći ćemo je. Gdje da počnemo?

Panično sam razmišljala. - Kod Olivije u bolnici. Ili u Sarinom uredu.

- Idemo.
Rekla sam Bradu da ćemo se javljati i prekinula.

- Čekajte! - do nas je dopro povik.

Kendall je istrčala iz kuće. Dramatično se bacila prema meni, na suvozačka vrata. Lice joj je
bilo mokro od suza. Spustila sam prozor i Kendall mi je gurnula zgužvan list papira.

- Olivia je napravila test DNK. Zamolila me da laboratorij pošalje rezultate meni, kako nitko
ne bi saznao. Dobila sam ih baš prije... znate - niz obraz joj je kliznula suza. Neko je vrijeme
titrala na bradi, a zatim pala na moju ruku, koju sam držala na spuštenom prozoru.

Prihvatila sam papir i pročitala rezultate, iako nisam ni trebala. Znala sam da je Gavin
Olivijin otac. - Je li Olivia ovo vidjela? Je li dobila potvrdu? - upitala sam odmah.

- Je - glas joj je napukao poput stare kože. - Nazvala sam je isti dan. Rekla je da će
razgovarati s njim o tome. Mislim da i jest. Da su mediji saznali za Oliviju... Ili moja mama... -
Kendall se nasmijala, iako je bilo očito da joj nije smiješno. -Ostavila bi ga u tren oka i
odnijela sav novac sa sobom.
23
ABI
Studeni

Anthony je stao pred bolnicom i utrčala sam, pa odmah krenula stubama prema Olivijinoj
sobi. Sarah nije bila ondje. Brzo sam poljubila kćer u obraz i rekla joj da moram ići tražiti
njezinu tetu, ali da ću se brzo vratiti.

Odvezli smo se do središta grada, gdje je Sarah imala unajmljen uredski prostor. Čim smo
stigli, znala sam da nije ni ondje. Svjetla su bila ugašena, vrata zaključana.

Očajno sam podigla ruku na čelo.

- Naći ćemo je - tješio me Anthony.

- Za sve sam ovo ja kriva - kukala sam.

- Naravno da nisi.

Ali znala sam da jesam. Što sam se više približavala istini o Oliviji, to sam bila gora prema
Sari. Prema jedinoj osobi koja je uvijek bila uz mene, bez obzira na sve. Nisam željela ni
misliti kako bi mi bilo da me napusti i ona. Možda sam se zato tako udaljila od nje - od nje,
kao i od svih ostalih. Jer je bilo jednostavnije sakriti se.

I odjednom sam shvatila gdje je Sarah.

***

Nakon što je naša majka umrla, Sarah je često odlazila na groblje. Nikad nismo razgovarale
o tome - Sarah nije željela razgovarati, što je bilo ironično s obzirom na njezinu profesiju
psihologa. Tek godinama kasnije priznala mi je da je odlazila na groblje gotovo svaki dan,
nakon što bi mene odvezla u školu.

Rekla je da se onamo odlazi sakriti.

Kad smo stigli do groblja, već se bilo potpuno smračilo. Anthony je izvadio ručnu svjetiljku
iz prtljažnika i dok sam ga vodila prema majčinom grobu, šarao je njome po tlu pred nama.

Nakon nekoliko minuta, njegova je svjetiljka obasjala Sarino lice. Sjedila je na tlu, leđima
naslonjena na grob naše majke.

- Sarah! - potrčala sam prema njoj i kleknula na travu. Traperice su mi se odmah smočile na
koljenima.
Kad me ugledala, Sarah je glasno zaplakala. Izgledala je kao da je cijeli dan provela plačući.
Oči su joj bile toliko natečene da su se jedva vidjele. Na mramornu nadgrobnu ploču bila je
naslonjena otvorena boca viskija.

Anthony je uzeo moj telefon i poslao poruku Bradu, a ja sam se obrušila na Saru, odjednom
bijesna.

- Isuse, Sarah! Prepala si me! Brad umire od straha! Što ti je bilo?

- Abi - jecala je. - Sjebala sam, sve sam sjebala.

- Čisto sumnjam.

Sarah nikad u životu nije ništa sjebala. Bila je savršena; nesebična svetica. Nakon smrti naše
majke, spakirala sam svojih nekoliko sitnica i uselila se k njoj. Svake večeri sjedila je sa
mnom uz zadaću, dok sam ja sjedila nagnuta nad bilježnice razbacane po jeftinom
klimavom kuhinjskom stolu. Večera bi nam obično bila pizza ili nešto iz mikrovalne. Sarah
je radila noćne smjene kako bi preko dana mogla čuvati Oliviju dok sam ja na predavanjima.
Bila je beskrajno sposobna i sve je radila kako treba. Nikad nije griješila.

- Nisam znala da će to toliko utjecati na tebe. Da jesam, sve bih drugačije -Sarah je prekrila
oči dlanovima, a usta su joj se opet iskrivila u jecaju.

Pogledala sam Anthonyja. - O čemu ti to, Sarah?

- Rekla si da nisi preboljela maminu smrt jer nisi saznala zašto se ubila. Rekla si da te to
slomilo.

- Da, ali...

- Mama je ostavila poruku!

Odmaknula sam se od Sare, zaljuljavši se unatrag preplavljena sjećanjima na taj dan...

Jutro tog dana svanulo je bistro i vedro, ali zrak je bio gotovo okrutno hladan. Nedostajalo
je svega nekoliko dana do Noći vještica i pred većinom kuća u našem susjedstvu stajale su
ukrasne bundeve, cereći se prijeteći svojim šupljim ustima i oštrim zubima.

Probudio me zvuk usisivača; mama je pospremala svoju radnu sobu u koju je ulazila samo
kad nešto ne bi bilo u redu. Zavukla sam se dublje pod pokrivače i ostala u krevetu dulje
nego inače, samo da je izbjegnem.

Mamino raspoloženje ovisilo je o danu; nekad je bila sretna, nekad cijeli dan ne bi ni riječi
progovorila.
Obukla sam se, doručkovala žitne pahuljice, oprala zube. Ali kad je došlo vrijeme da me
odveze u školu, i dalje je čistila. Otvorila sam vrata njezine radne sobe i zatekla je kako na
koljenima riba pod.

- Mama, zakasnit ću u školu.

- Ne ideš.

- Molim? Zašto?

Nije mi odgovorila. Samo je ribala pod.

- Mama, zašto?

Dugo me promatrala, s izrazom lica koji nisam razumjela. Njezine plave oči bile su
razrogačene, prošarane crvenim žilicama. Tad je naglo ustala i progurala se pored mene.
Otišla je u moju sobu i u moj ruksak utrpala nekoliko komada prljave odjeće iz košare za
rublje.

- Idi u auto - rekla je. - Odvest ću te Sari.

Bila je blijeda, izgledala čudno i uznemireno. Znojila se - i to ne samo malo; znoj je s nje
kapao, slijevao joj se niz obraze i skupljao pod bradom.

Kad smo stigle do Sarine zgrade, odvukla me uza stube držeći mi ruku kao kliještima, pa me
gurnula da sjednem na blatnjavi otirač i unijela mi se u lice.

- Da se nisi ni pomaknula - prosiktala je. Zjenice su joj bile proširene; plave šarenice gotovo
nevidljive. Jedva sam je prepoznala.

- Mama! - kukala sam ljutito, osjećajući prvi šapat panike već i pri pomisli da će me ostaviti
samu. - Kamo ideš? Ne da mi se čekati!

- Sarah će se brzo vratiti.

- A ako se ne vrati?

- Vjeruj mi - okrenula se da ode.

- Koja si ti čudakinja! - skočila sam na noge. - Ne možeš me ostaviti ovdje samu!

Mama se stvorila pored mene u sekundi. Pomislila sam da će me ošamariti, ali zagrlila me
toliko snažno da su me zaboljela rebra.

- Što ti mamica uvijek kaže? - upitala me, kleknuvši pred mene.

Zakolutala sam očima. Bila sam prevelika za riječ mamica. - Uvijek i zauvijek, uz tebe sam -
izrecitirala sam.

- Draga moja curica - nježno mi je spustila dlan na grudi, a u očima su joj zablistale suze. -
Zauvijek.

Zatim je ustala i otišla.

- Mama! Mama! - ljutito sam toptala nogama. Pričekala sam da odgovori, a kad nije,
povikala sam za njom. - Dobro, idi! Briga me!

Jedini odgovor bilo je škripanje guma maminog auta koji je jurio s parkirališta.

Čekala sam dulje od sata, napola ljuta, napola u strahu. Nakon dosta vremena sam konačno
u dnu hodnika ugledala Saru, koja je stigla s predavanja.

- Što ćeš ti tu - gdje je mama? - upitala me, mršteći se s neshvaćanjem.

- Otišla je - i ja sam se namrštila.

- I ostavila te ovdje? Kad? - Sarin glas je bio neprirodno visok.

- Ne znam. Prije sat vremena?

Sarah mi je snažno stisnula ramena. Lice joj je bilo sivo poput starog plastelina u kojem su
se sve boje izmiješale. - Abi, promisli dobro: kamo je mama otišla?

- Ne znam. Nije mi rekla!

Sarah me primila za ruku i potrčale smo prema njezinom autu. Kad smo stale pred našom
starom drvenom jednokatnicom blijedih zidova, istrčala sam iz auta. Bilo mi je mučno i
želudac mi je bio pun kiseline.

Potrčala sam dvorištem prema kućnim vratima, a lišće koje sam jučer grabljama skupila u
hrpu sad je šuštalo pod mojim nogama.

- Mama! - povikala sam, otvarajući naglo kućna vrata.

- Abi! Dođi ovamo! - Sarah se pojavila iza mene, ali istrgnula sam se iz njezinog stiska.
Odavno mi je bilo dosadilo da mi Sarah naređuje što da radim.

Potrčala sam na kat i gurnula vrata mamine radne sobe. Prvo što sam osjetila bio je miris -
podsjetio me na petarde.

Mama je ležala na radnom stolu, a zid iza nje bio je poprskan nečim tamnim. Njezini prsti
još su uvijek stezali pištolj. Nikad prije nisam vidjela oružje uživo.
Sarah je naletjela na mene, dozivajući me, ali više nisam razumjela što govori. Nisam
primjećivala ništa. Jedina misao u mojoj glavi bilo je pitanje otkuda se stvorio taj pištolj.

Gurnula sam Saru ustranu i povratila po lijepom čistom tepihu mamine radne sobe.

***

Obuzela me obamrlost psihološkog šoka.

Samoubojstvo roditelja, takvo napuštanje u ranoj dobi, ima određeno djelovanje na osobu:
nisam ni trebala razgovarati sa psihologom da znam da kao odrasla ne vjerujem ljudima jer
mi je mama obećala da će uvijek biti uz mene, a nije.

U mene se tad uvukao strah da sam za to kriva ja; da se mama ubila zbog mene i da nitko ne
ostaje uz mene jer toga nisam vrijedna. Taj strah se ukorijenio duboko u meni, jačajući sa
svakim novim životnim udarcem, sa svakim novim napuštanjem.

- Mama je ostavila poruku? - ponovila sam drhtavim glasom.

Sarah je kimnula. - Sakrila sam je od tebe. Oprosti mi.

- Gdje je?

- Neće ti dati duševni mir - rekla je. - Njezin čin neće odjednom postati logičan zbog
nekoliko riječi na papiru.

Samo sam ispružila ruku.

Sarah je iz džepa kaputa izvukla zgužvan listić papira, izgladila ga prevlačeći ga par puta po
bedru i pružila mi ga. Čim sam ga razmotala, primijetila sam tamne mrlje krvi. Poruka je
bila kratka.

Ne želim ovaj svijet. Ne želim biti tvoja majka. Ne želim

Poruka je prestajala naglo, usred rečenice. Bez završetka, bez objašnjenja, kao da je mama
usred te rečenice shvatila što treba učiniti.

Ispustila sam poruku. Pala je nježno poput perca i sletjela u blato pored Sarinih nogu.

Ne želim biti tvoja majka.

- Mama je bila bipolarna, Abi. Bila je bolesna.

Odmah sam se sjetila onog starog sna: sebe i mame na krovu. Tek sam sad shvatila da to
nije bio san.
Preplavila su me i druga sjećanja: mama urla na Saru jer je zabunom oprala vestu u
prevrućoj vodi i smanjila se; mama mahnito liči kupaonicu u tri jutro, nakon što je usred
noći odjurila u minimarket po boju.

- One noći na krovu - glas mi je bio tanak od šoka. - Spasila si me.

Sarah je kimnula. - Da. Mama ti je rekla da možeš letjeti.

- Zašto nisi nazvala socijalnu službu?

- Jer sam bila tinejdžerica. Nisam se mogla brinuti za tebe. A i bilo me strah. Nisam željela
da završiš u domu. Mama se nakratko oporavila. Odlazila je psihologu, pila lijekove. Ali
počela sam primjećivati sitnice. Zaboravila bi otići po tebe u školu, ili bi kupila pola dućana
u jednom mahu, a tada sam shvatila da joj se stanje pogoršava.

Anthony nas je dosad slušao, ali sad je ugasio svjetiljku i pružio mi je.

- Pričekat ću te u autu - rekao je tiho.

Gledala sam za njim dok nije nestao s vidika, a zatim maknula viski i sjela pokraj Sare,
naslanjajući leđa na majčin grob.

- Mislila sam da sam ja kriva - rekla sam, umorno prelazeći rukom preko očiju. - Posljednjeg
dana... Isuse, ovo ti nisam ni rekla. Kad me ostavila pred tvojim vratima, izderala sam se na
nju da je čudakinja. Vikala sam da me nije briga što odlazi. A onda je umrla. Mislila sam da
se zbog mene ubila.

- Nije, Abi. Mama je bila bolesna. Vidjela sam sve znakove. Nisam te smjela pustiti da prva
uđeš u... - glas joj je zapeo u grlu, ali odmah je nastavila. - Kad sam pročitala poruku, samo
sam je gurnula u džep kako je ne bi vidjela, da ne pomisliš da si ti kriva. Bila sam sebična.
Mislila sam da ću moći sve popraviti. Željela sam te zaštititi, Abi. Kao i kasnije Oliviju. Isuse,
kako sam arogantna bila! Da sam ti rekla da je saznala za Gavina...

Sarah je opet briznula u plač.

- Ne. Nisi ti kriva ni za što. Ni za što. Oprosti što sam ti ono rekla. Nadam se da znaš da
nisam tako mislila.

Odjednom mi je sve bilo jasno: mama me nije napustila jer me nije željela. Povukla se u
sebe i odgurnula me jer je bila bolesnija nego što sam znala.

Ni sad nisam znala što bipolarni poremećaj učini čovjeku, ali znala sam da majčinstvo nije
lagano. Nije nešto što se samo izgura, pretrpi. Olivia je spasila mene, a da je mama bila
mentalno stabilna, i ja bih bila spasila nju. Njezina smrt nije imala nikakve veze sa mnom.

Dohvatila sam viski i otpila podugačak gutljaj. Sarah je jedva išta popila. Alkohol mi je
zapekao grlo, ali ipak sam ga progutala.
Nisam željela biti poput naše majke; skrivati se od svijeta i odgurivati svakoga tko mi priđe.
Željela sam iskusiti život, približiti se drugima.

- Sad znaš istinu o mami. Možeš li konačno krenuti dalje? - rekla je Sarah glasom hrapavim
od plača.

- Pokušat ću - iskreno sam odgovorila.

- Kad saznaš istinu u Oliviji, i od nje ćeš se morati oprostiti i krenuti dalje. To je neizbježno.

- Znam - rekla sam, naslanjajući se sestri na rame. Zagrlila me. - Znam.

Odmaknula mi je pramen kose i poljubila me u čelo. Po prvi put u tko zna koliko, nisam se
odmaknula.
24
OLIVIA
Srpanj

Iz sna me prenulo glasno kucanje na vratima. Zatreptala sam u sunce koje je blještalo kroz
prozor, dezorijentirana i još napola u snu. Kucanje se ponovilo i skočila sam iz kreveta.
Navukla sam kratke hlače i strčala se u prizemlje.

- Tyler! - kliknula sam, otvorivši vrata. Nisam ga vidjela od posljednjeg dana škole, a osim
što smo razmijenili nekoliko poruka, nismo ni razgovarali.

- Bok, mala - odvratio je uz široki osmijeh. Prošao je pored mene i ušao u sobu prije nego
što sam i pustila kvaku. Raširio je ruke.

Oklijevala sam, još uvijek ne do kraja razbuđena. Znala sam da bih ga trebala zagrliti, ali
nisam se ni pomaknula.

Ruke su mu klonule uz tijelo, a lice mu se objesilo u onaj razočarani, tužni izraz koji je imao
gotovo svakog dana otkako je saznao za razvod roditelja. - Što je bilo? - upitao me.

- Ništa - brzo sam ga zagrlila, a zatim sjela na kauč i privukla koljena pod bradu, odjednom
svjesna da sam napola gola. - Samo se još nisam razbudila. Kako to da si ovdje?

- Kako to misliš? Pa prošli tjedan sam ti rekao da dolazim.

- Rekao si tek za vikend.

- Aha. E, pa, mislio sam ovog tjedna. Nije problem, je li? Nemaš planove s drugim, tajnim
dečkom?

Zvučao je kao da se šali, kao da me samo malo zeza, ali u očima mu je bio pogled kakav
nikad prije nisam vidjela. Zaključila sam da je vrijeme za istinu.

Progutala sam knedlu, smišljajući kako da se izrazim. Nikad prije nisam prekinula ni s kim.
Nisam ga željela povrijediti, pogotovo s obzirom na sve što ga je u posljednje vrijeme
snašlo.

Tyler je sjeo na kauč i pružio ruke prema meni. - Dođi. Nismo se vidjeli tjednima, a i jedva
se čujemo. Sjedni bliže.
Privukla sam se nekoliko centimetara bliže, a želudac mi se nervozno grčio. Imala sam
osjećaj da varam Dereka - iako sam zapravo s Derekom varala Tylera. Kako sam uspjela sve
tako zakomplicirati!

- Kako ti je tata? - upitala sam, nadajući se da će mu pitanja odvratiti pažnju od zagrljaja. -

Kako je u Seattleu? Sviđa ti se?

Tyler se namrštio i stresao glavom. Stisnuo je šake toliko snažno da su mu zglavci pucketali.
Lecnula sam se.

- Odurno je. Radije bih bio kod mame, ali ne mogu je smisliti. Po cijele dane mi se ulizuje,
kao da će time popraviti stvari. Kupila mi je opremu za golf i obećala da će me za Božić
odvesti na Barbados, ali mrzim je. Zbog nje se razvode, kuje prevarantske - pogled mu je
plamtio od bijesa. Nikad ga nisam čula da se tako ružno izražava govoreći o majci i bilo mi
je neugodno. Odmaknula sam se.

- Po cijele dane samo čamim kod tate u stanu - kukao je. - Ništa ne radim, nikamo ne idem,
ni s kime ne razgovaram. A kad se tata vrati s posla, odmah sjeda za kompjuter, pa ne
razgovaram ni s njim.

Klonuo je, naslanjajući se unatrag. Bijes kao da je iscurio iz njega. - Po cijele dane sam sam.
Nemam nikakvo društvo. Umirem od jebene dosade - rekao je, i na moj užas, rasplakao se.

Nikad ga nisam vidjela da plače. Zagrljaj mi se činio kao jedina mogućnost, pa sam podigla
ruke na njegova ramena i potapšala ga po leđima.

Naslonila sam glavu na njegovo rame, okrećući se tako da mi ne vidi lice. Mirisao je po
mentolu i borovim iglicama; po gelu za tuširanje koji je uvijek koristio. Taj mi je miris bio
poznat i iritantan u jednakoj mjeri. Shvatila sam da mi pomalo smeta.

- Samo s tobom želim biti, Liv - Tyler je prekrio oči dlanovima. - Trenutno je sve tako
usrano. Jedino što me drži je pomisao na tebe i na početak školske godine. Da nema tebe, ne
znam kako bih živio.

- Žao mi je - mrmljala sam. Nije ni znao zbog čega mi je sve žao.

Spoznaja o vlastitoj sebičnosti bljesnula je u meni: ne mogu ga baš sad ostaviti.

***

Tyler je otišao nedugo poslije. Morao je na golf s mamom.

Ja sam ostatak jutra provela u vrtu, plijeveći korov i sijući novo povrće, dok me mama nije
nazvala u podne. Nakon toga sam otišla k Dereku. Ušla sam u njihovo dvorište na stražnja
vrata i baš sam digla ruku da pokucam kad su mi se dlačice na zatiljku naježile. Imala sam
osjećaj, vreo i nelagodan, da me netko promatra. Osvrnula sam se preko ramena, ali nisam
primijetila nikoga. Dvorište je bilo potpuno prazno. Onkraj ograde zimzelena se šuma blago
njihala na povjetarcu. Pokušala sam se otresti tog nelagodnog osjećaja. Sagnula sam se i
provirila prema dvorišnim vratima: bila su otvorena desetak centimetara. Nisam se mogla
sjetiti jesam li ih zatvorila za sobom. Srce mi je galopiralo u grudima.

Moj mobitel glasno je zapištao iz stražnjeg džepa: stigla mi je poruka. Toliko me uplašilo da
sam poskočila.

Otvorila sam poruku i ugledala svoje vlastito lice, s iskopanim očima. Iz usta mi je kuljala
rijeka krvavih iznutrica.

Jebi se!, pisalo je preko fotografije.

Naježila sam se, usta su mi se osušila kao da su puna prašine, a čisti užas mi je stisnuo grlo.
Opet sam se osvrnula, odjednom prestravljena mogućnošću da me netko doista promatra.

Uspela sam se blagom padinom stražnjeg dvorišta, teško dišući. Strpala sam mobitel u džep
i naslonila se leđima na živicu uz ogradu. Polako sam klizila prema vratima, zaklonjena
visokom sjenom grmlja.

Kad sam stigla do vrata, spustila sam ruku na kvaku, brojeći u sebi. Jedan, dva, TRI!,
odbrojila sam i naglo otvorila vrata, pa provirila i lijevo i desno.

Na uličici iza kuće nije bilo nikoga. Mirna četvrt obiteljskih kuća bila je tiha kao i usred
svakog radnog dana. Negdje niže niz ulicu netko je kosio travu i čula sam tiho zujanje
kosilice; u drugom dvorištu su prskalice ritmično škropile travnjak; malo dalje se smijalo
neko dijete. Negdje nada mnom zapjevala je ptica.

Ruke su mi drhtale, a srce gotovo bolno tutnjalo u grudima. Pohlepno sam udahnula
nekoliko dubokih gutljaja vrućeg i vlažnog ljetnog zraka i sagnula se, gurajući glavu među
koljena. Trebalo mi je nekoliko minuta da prestanem drhtati. Ponašam se apsurdno,
shvatila sam. Naravno da me nitko ne motri.

Daj se priberi, Olivia.

Za to su bile krive one jebene fotografije. Izbezumile su me. Nisam imala neprijatelja - ili
sam barem mislila da ih nemam. Jedini kojem se nisam sviđala bio je Tylerov prijatelj Dan,
ali anonimne poruke nisu bile Danov stil. On bi me prije javno ponizio, razotkrio moje tajne
pred Tylerom da mi se naruga.

Uspravila sam se i malo razgibala ramena, da se riješim viška adrenalina od kojeg mi je

tijelo vibriralo. Zatvorila sam dvorišna vrata i ovog puta navukla zasun, a zatim se vratila
dvorištem do Derekovih vrata.

Tek kad sam se našla u Derekovoj sobi, na rubu kreveta, potpuno sam se smirila. Shvatila
sam da sam si samo umislila kako me netko prati i promatra.
Derek nam je iz svog mini frižidera izvadio dvije Coca Cole i pružio mi jednu, sjedajući do
mene na krevet.

- Jutros sam vidjela Tylera - rekla sam. Stopala su nam se dodirivala, a noge pružale jedna
uz drugu cijelom duljinom. Osjećala sam toplinu njegove kože.

Derek se ukipio s Colom u zraku, na pola puta do usta. - Ozbiljno? Gdje?

- Samo mi se pojavio na vratima. Probudio me. Bio je čudan. Nikad prije mi nije tako banuo
na vrata.

- Jesi li prekinula s njim? - upitao je.

- A, ono... - počela sam, igrajući se glatkim metalom svoje narukvice, izbjegavajući istinu.

Derek je odložio svoju Coca Colu na noćni ormarić. - Nisi - izjavio je, shvativši i sam.

- Oprosti! - odmah sam rekla. - Plakao je! Nisam znala što da radim! Mislila sam da možemo
još malo pričekati, dok Tyler ne bude... bolje.

- Sranje, Liv - Derek je provukao prste kroz svoju tamnu kosu, odmaknuo se od mene i
ustao. Sad kad se više nismo dodirivali, kao da mi je bilo hladno. - Ne smijemo se više
skrivati. Ne sviđa mi se ni što se skrivano od Madison, ali to mi je barem jasno. Zašto ti je
toliko teško prekinuti s njim?

- Jer je trenutno jako loše. Rekao je da se još nije bacio s mosta samo zato što ima mene. Ne
želim da si nešto učini!

- Neće si ništa učiniti, Liv. Manipulira tobom!

Derek je otišao na drugi kraj sobe i zagledao se kroz prozor. Dugo je šutio, prije nego što se
vratio do mene.

- Ne mogu biti s nekim tko se srami priznati da smo zajedno. Toga mi je dosta i od vlastite
obitelji.

Gledala sam ga bez riječi, kao izgubljena. Sjedio je na pola metra od mene, ali udaljenost
među nama kao da je bila kilometarska. Od tuge u njegovom glasu zaboljelo me srce.

- Derek - počela sam, kad smo čuli zatvaranje ulaznih vrata.

Pogledali smo se.

Madison je došla kući.

25
OLIVIA
Srpanj

Bok! - doviknula je Madison odozdo.

Sranje, sranje, sranje! Kako da objasnim što radim u Derekovoj sobi?

Što da radimo?, upitao me Derek bez glasa.

Samo sam podigla ruke i slegnula ramenima. Ne znam.

Čula sam Madisonine korake u kuhinji, točno nad nama. Sjedili smo nepomično, nadajući se
da nas Madison neće primijetiti. Moje je srce skakalo kao da će iskočiti. Možda bih se mogla
iskrasti na stražnja vrata, pomislila sam, i baš tad se oglasio moj mobitel. Nema šanse da ga
Madison nije čula.

Izvukla sam mobitel iz džepa baš kad se Madison sjurila niza stube. Stigla mi je još jedna
fotografija: ova je bila snimljena pred Madisoninom kućom. Bila sam u odjeći koju sam
upravo imala na sebi. Kad sam shvatila što to znači, usta su mi se osušila.

Bila sam u pravu: netko me slijedi.

Na fotografiji je pošiljatelj nacrtao nož zariven u moje srce. Iz rane je kapala krv, a preko
fotografije je pisalo Umri!

- Što radiš ovdje dolje? - Madison me pogledala mrko, sumnjičavo i već ljutito. Obrve su joj
bile skvrčene od mrštenja, a ružičaste usnice blistave od sjajila stisnute.

- O, bok, Mad - nasmijala sam se, naoko ležerno. - Pokazujem Dereku ludu poruku koju sam
dobila.

Pružila sam joj telefon i zgrabila ga je, ali licem joj se odmah razlio šok. -Isuse! Tko ti je to
poslao?

Slegnula sam ramenima, preplavljena i olakšanjem i užasom.

- Valjda je samo jako okrutna fora - rekla je Madison, vraćajući mi telefon.

- Valjda - složila sam se.

Derek mi je uzeo telefon iz ruke. Stisnuo je usnice i shvatila sam da želi svašta reći, a ne
smije. Pokušala sam uhvatiti njegov pogled, očima se ispričati za to što sam mu skrivala
prijetnje.
- Ali tko bi to poslao? I zašto? - rekla je Madison, opet se mršteći. - Pa tebe barem nitko ne
mrzi. Ti si svima, ono... slatka i draga - frknula je nosom. - Ali mislim to kao kompliment.

- Aha - rekla sam sarkastično.

Imala sam osjećaj da to uopće nije bio kompliment, ali barem sam joj uspješno odvukla
pažnju od činjenice da smo Derek i ja sami u njegovoj sobi. Da sazna za nas, ubila bi nas.
Jednom kad smo bili mali, igrali smo se otimanja zastave i ja sam odabrala Dereka za svoju
momčad. Madison se ugrizla za ruku do krvi i otrčala reći mami da ju je Derek ugrizao.

- Trebala bi ovo prijaviti policiji - rekla je.

Ako prijavim policiji, reći će mojoj mami. To si nisam mogla dopustiti. Ostala bih i bez ovo
malo slobode što sam konačno dobila. Uostalom, možda je to samo grozna šala neke budale
iz škole, poput Dana.

Nasmijala sam se. - A što da im kažem? Netko mi šalje grozne fotke?

I Madison se nasmijala.

Promijenila sam temu. - Hoćeš da odemo nekamo na ručak?

Odmahnula je glavom. - Ne mogu, nažalost. Moram natrag na probu. Došla sam si samo
napraviti sendvič.

Praveći se da sam razočarana, krenula sam na kat za njom. - Kvragu. Dobro, onda se vidimo
uskoro, može? - dobacila sam pogled Dereku preko ramena, preklinjući ga da me shvati.
Nije me ni pogledao.

Slijedila sam Madison i izašle smo iz dvorišta, ali kad je otišla niz ulicu, mahnula sam joj,
skrenula u najbližu uličicu, obišla kuću i opet ušla sa stražnje strane. Derek mi je otvorio
vrata bez riječi, usnica stisnutih u ljutitu tanku liniju.

Skrušeno sam ušla za njim, spremna na ispriku; spremna reći sve, samo da se prestane
ljutiti na mene. Nisam mogla podnijeti njegovo razočaranje.

- Derek - počela sam.

- Molim te - podigao je ruku. - Dopusti da ja kažem prvi.

Kimnula sam.

- Jasno mi je da ne želiš povrijediti Tylera i jasno mi je da ne želiš uzrujati Madison, koja bi

očito poludjela da zna da smo zajedno. Jasno mi je i da ne želiš da ti mama sazna da se
raspituješ o tati. Ali ne čini li ti se da ćeš lažima samo pogoršati stvari?
Zapanjeno sam ga gledala. - Ne lažem! - odlučno sam porekla. - Moram zaštititi sve koje
volim.

Derek je stresao glavom. - Nikoga time ne štitiš, Olivia. Sama želiš znati istinu o svemu i
svačemu, a nisi iskrena ni prema kome. Ni prema meni. Nisi mi rekla za poruke.

- Mislila sam da će prestati. A i mislila sam ti reći, no nisam htjela da se brineš!

- Želim se brinuti! - povikao je, frustrirano dižući ruke. - Svi se brinu za one koje vole!

- Voliš me? - prišla sam korak bliže. Usnice su mi se razvukle u osmijeh.

- Naravno da te volim - pomilovao me po bradi. - Obećao sam da ti nikad neću lagati, a

nadam se da ćeš i ti meni to obećati.

Privinula sam se uz njega, prislanjajući lice na njegovu mekanu kožu na spoju vrata i grudi.

- Obećavam - rekla sam. - Svima ću reći istinu. Prekinut ću s Tylerom i reći Madison za nas.
Reći ću mami da tražim tatu. Samo mi treba još malo vremena, kužiš? Prvi put u životu
radim nešto sama, bez mame da mi izdaje upute na svakom koraku. Moram ovo napraviti
kako ja želim. Molim te.

Pogledala sam ga odozdo, nadajući se da ću u njegovom pogledu naći razumijevanje.

Derek se prignuo i poljubio me. Grudi su nam se dodirnule, tople, i osjetila sam njegovo srce
uza svoje. Poljubila sam ga otvorenim ustima, privijajući se uz njega cijelim tijelom.
Osjećala sam da mu se otpor topi, da prihvaća poljubac.

- Obećaj - ipak je promrsio uz moje usnice.

- Obećavam.

Zavukao je ruke pod moju majicu i kad je prešao prstima preko mojih bradavica, zadržala
sam dah od neočekivanog zadovoljstva. Već smo se mazili, ali nismo prešli granicu.

Prešla sam dlanovima preko njegovih leđa, bokova i trbuha. Zastenjao je duboko, iz dna
grla. Zavukao je ruke u moju kosu, pa pod moju odjeću. Disali smo kao jedno.

- Olivia - šapnuo je požudno.

- Molim te - mrmljala sam. - Nemoj prestati.

To mu je bio dovoljan znak da prijeđe onu granicu. Podigao me, povukao na sebe i odnio na
krevet, gdje me nježno spustio. Dok je raskopčavao moje traperice, drhtala sam. Nikad u
životu nisam iskusila taj osjećaj: kao da ću izgorjeti.

- Derek - dahtala sam. Moja je koža bila vrela pod njegovim dodirom.
Spustio je usnice na mene, obasipajući me poljupcima od uha do vilice, niz bradu i vrat.

Vrelina među mojim nogama proširila se cijelim tijelom. Nježno je prelazio prstima preko
mog trbuha, milujući me kao da tim dodirom želi zapamtiti moje tijelom, zatim ih zavukao u
mene i vrisnula sam od užitka. Zarinula sam nokte u njegova leđa i podigla bokove prema
njemu. Željela sam još.

Skinuo mi je traperice, zatim i svoje, i našli smo se goli jedno uz drugo, puni želje. Osjećala
sam se osjećala kao da je razgolitio i moju dušu, ranjivo.

Znao je što mislim i prije mene.

Nagnuo se nad mene i obasuo me kratkim poljupcima punim značenja, pokazujući mi

koliko je duboka njegova ljubav.

- Olivia - šapnuo je. - Volim te.

Shvatila sam da ću uz Dereka uvijek imati dom. Po prvi put u tko zna koliko osjećala sam se
kao da je teret skliznuo s mene, kao da sam izašla iz vlastite mreže laži.

- I ja tebe.

***

Kasnije smo dugo ležali privijeni jedno uz drugo. Derek mi je milovao kosu nježno i
ritmično, i našla sam se u onom primamljivom, ugodnom stanju između sna i jave.

U stvarnost me vratio mobitel, koji se oglasio iz mojih traperica na podu.

Ustala sam i dohvatila mobitel. Ako se ne javim mami, poludjet će.

Ali poruka koja je stigla nije bila od mame. Kendall je napisala da njezin tata danas radi od
kuće i upitala želim li ga upoznati. Pokazala sam je Dereku i pogledala na sat. Jedan
popodne.

- Misliš da bismo stigli tamo i natrag prije nego što se tvoja mama vrati s posla? - upitao je
sumnjičavo.

- Da. Krenimo. Zanima me kakav je. Mami mogu reći da sam ostala kod Madison na večeri.

Samo me bez riječi pogledao, ali pogledom koji je govorio sasvim dovoljno. Shvatila sam da
sad lažem a da ni ne trepnem. Okrenula sam se od njega i brzo se obukla.

Ništa strašno. Ovo je sitnica. Laž koja gotovo i nije laž. Ako je to jedino što stoji između
mene i istine, isplatit će se.
26
ABI
Studeni

Prenula sam se iz sna i našla se u zagušljivoj, mračnoj sobi, pod posteljinom mokrom od
znoja. U glavi mi je tutnjalo od viskija koji smo Sarah i ja prethodne noći ispile na grobu
naše majke.

Groblje je bilo neobičan izbor za početak novog života, ali u Sarinim riječima sam konačno
pronašla utjehu. Znala sam da je to prvi korak prema novom životu. Moj život dosad bi
mogao biti upravo to; život u trenutku, s pogledom u budućnost, a ne osvrtanje prema
prošlosti i kajanje zbog nečega što ne mogu promijeniti.

Moj mobitel se oglasio, podsjetivši me da me danas u podne čeka sastanak u bolnici, s

Olivijinim liječnicima i administrativnim osobljem bolnice.

Želudac mi se skvrčio u gorku gvalju, a u grudima me stegnulo. Potrošila sam sva sredstva
koja sam imala na računu zdravstvenog osiguranja, a Olivijin boravak u bolnici sa svakim je
danom postajao sve skuplji. Usto, bližio se kraj mog bolovanja: šef mi je već nekoliko dana
zaredom slao poruke, pristojno me podsjećajući da bi bilo vrijeme da se vratim na posao.
Do rođenja djeteta ostalo je još svega dvanaest tjedana i ponestajalo mi je vremena za
istragu.

Izvukla sam se iz kreveta i otišla po odjeću, a već nekoliko minuta kasnije potrčala sam
šetnicom uz more. Svježi zrak mi je čistio pluća.

Na povratku sam spazila Sadie, Lizzienog psa. Skakutala je po plićaku, pokušavajući ugristi
valove. Spontano sam sišla sa šetnice i pritrčala Lizzie, koja je stajala uz more u točkastoj
kabanici. Podigla je komad naplavljenog drva i bacila ga, a Sadie je odmah potrčala za njim,
preskačući valove isplažena jezika.

- Bok, Abi! - doviknula mi je Lizzie čim me primijetila.

- Bok, Lizzie - doviknula sam i ja, da nadglasam valove. - Samo sam ti htjela zahvaliti za
orhideju. I za poruku.

Odmaknula je mokar pramen s lica, koje kapuljača kabanice nije pokrivala. Voda joj se
slijevala u oči. - O, Abi; da ti barem mogu nekako pomoći. Sigurno ti je grozno.

- Jest - odvratila sam iskreno. - Ali cvijet me oraspoložio.

Okrenula sam se, spremna za odlazak, ali Lizzie me zadržala. - Hoćeš da odemo na kavu
jedan od ovih dana? - treptala je, pokušavajući maknuti vodu iz očiju.
- Baš bih voljela - odgovorila sam, iznenadivši samu sebe.

Lizzie se toplo nasmiješila. - Odlično. Uživaj u vježbanju!

Mahnula sam joj i otrčala. Kad sam prešla prag kuće, već sam se osjećala mnogo bolje.
Mamurluk je nestao, a bolno tutnjanje u glavu je zašutjelo.

Sat kasnije već sam bila pred bolnicom, istuširana, presvučena i spremna za sastanak, kad
mi je zazvonio telefon.

- Abi, ovdje detektivka Samson.

- Dobar dan - odmah me stegnulo u grudima. Srce mi je toliko ubrzalo da sam mislila kako
će se probiti kroz rebra. - Jeste li otkrili nešto novo?

- Ne, oprostite, nisam vas mislila tako uznemiriti. Samo sam vam željela javiti da sam
pregledala sve dokaze i razgovarala s detektivom McNallyjem i nismo pronašli Olivijinu
narukvicu. Žao mi je.

- Jeste li pogledali fotografije s Olivijinog iClouda?

- Proučavamo više tragova.

Stisnula sam zube, znajući kako to znači da se nisu maknuli s mjesta.

- Zar ne možete zatražiti ispis poziva i poruka s Olivijinog telefona?

- Znam da ste frustrirani, ali istrage ponekad dugo traju. Kako se držite?

Namrštila sam se, videći u mislima detektivku Samson, hladnu profesionalku neutralnog
držanja i bezizražajnog lica.

- Ne znam... Ni sama nisam sigurna...

- Razumijem - odmah je rekla. - Sve mi je jasno.

- Mislite da je? - ogorčeno sam odbrusila.

Nije mi odmah odgovorila.

- Neki od nas nikad ne oguglaju na ljudsku patnju - rekla je nakon dosta vremena. - Nije lako
gledati ubojstva, smrt. Ubojstva imaju raznorazne razloge, ali najčešći motiv su im moć i
kontrola. Ono u što smo skoro svaki put sigurni jest to da je ubojica poznavao žrtvu. Zato
uvijek počnemo s istim pitanjem: koga je žrtva sve poznavala, je li imala neprijatelja?
Dlan mi se oznojio. Zaustila sam postaviti joj još koje pitanje, ali ugledala sam doktora
Griffitha i Saru. Brzo sam pozdravila detektivku i zagrlila sestru, dok je doktor Griffith
otključavao vrata sobe za sastanke.

Unutra nas je dočekao stol dugačak gotovo koliko i sama prostorija, okružen uredno
poredanim stolcima. Doktor Griffith je sjeo nasuprot nama dvjema, spuštajući pred sebe
nekoliko fascikala boje kože.

U sobu je ubrzo ušlo nekoliko muškaraca i žena, neki od njih u liječničkim kutama, i ostali
stolci su se brzo popunili.

Doktor Griffith je prvi progovorio, a zatim su se izredali i ostali, svaki od njih specijalist za
određenu proceduru ili tretman vezan za Olivijino stanje ili zdravlje djeteta. Prestala sam ih
slušati sve dok nije ustao vrlo visok muškarac u odijelu. Olabavio je svoju ružičastu kravatu
kao da ga previše steže, pa poravnao naočale.

Moj se mozak probudio tek kad je izgovorio određenu riječ. Munjevito sam pogledala Saru,
koja je bila zbunjena koliko i ja.

- Samo malo - ubacila sam se.

- Molim? - izgledao je kao da sam ga uplašila.

- Što ste to rekli? Donacija?

Kimnuo je. - Primili smo poprilično visoku donaciju za troškove održavanja pacijentice i
fetusa na životu, pa ne morate brinuti ni koliko će Olivia biti kod nas, ni kakvi će sve zahvati
biti potrebni.

- Donaciju? - ponovila je Sarah. - Od koga?

Pregledao je dokumente pred sobom, pa opet vratio naočale više na nos. -Pristigla je
anonimno.

- Anonimno - sad sam ponovila ja.

- Tako je. Donator je zamolio da njegov identitet ostane tajna.

Stisnula sam ledene prste u šaku. Sarah je primijetila i spustila ruku na moju. Primijetila
sam da su joj nokti lijepo uređeni, ovalni, glatki i ružičasti. Moji su bili goli i iskrzani.

- Tko bi donirao toliko novca? - upitala je Sarah. - A tko i zna za Oliviju?

- Znaju svi, jer je vijest u početku bila u svim medijima - rekao je. -Novinarima je i dalje
zanimljiva i s vremena na vrijeme damo izjavu, što vjerojatno znate.
- Hoćemo li ikad saznati tko stoji iza donacije? - upitala sam, sjetivši se misterioznih
telefonskih poziva.

Administrator je odmahnuo glavom. - Bojim se da nećemo. Anonimna donacija je upravo to.

Mogu vam reći samo da ako donator odluči otkriti vlastiti identitet, reći ćemo mu da vam se
javi.

Sarah mi je stisnula ruku, mršteći se. Shvatila sam da je i ona primijetila istu sitnicu.

Administrator je donatora opisao u muškom rodu.

***

Kasnije tog poslijepodneva Anthony je svratio do mene s dvije velike papirne vrećice iz
kojih se širio opojan miris kineske hrane.

- Nisam znao što voliš, pa sam kupio od svega po malo - rekao je, vadeći male bijele kutije iz
vrećica. Izvukla sam tanjure iz ormarića, a Anthony na njih servirao rolice s jajima, piletinu
s povrćem, proljetne rolice i rižu. Sve je skupa mirisalo predivno i odmah smo odnijeli
tanjuriće u dnevnu sobu i prionuli na jelo.

- Kako ti je mama? - upitala sam.

- Stvarno dobro, barem tjelesno. Ali mentalno... - tegobno je uzdahnuo. -Mislim da je

vrijeme da je smjestim u dom.

Izgledao je tako tužno da sam mu utješno dodirnula ruku.

- Žao mi je, Anthony.

Znala sam koliko se teško oprostiti od voljene osobe, čak i kad je to najbolje što za nju
možemo učiniti.

- Hvala - rekao je, grabeći malo riže štapićima. - Da čujem kako je prošao sastanak u bolnici.
Kako je dijete?

- Stvarno dobro - nasmiješila sam se. - Brzo raste.

Pokazala sam mu sliku s ultrazvuka i rekla za tajanstvenog donatora koji je s mene skinuo
barem dio tereta bolničkih troškova.

- I nemaš pojma tko bi to mogao biti? - upitao je.

- Ni najmanjeg. Da znam, barem bih mu mogla zahvaliti.

Anthony je dohvatio jednu rolicu. - Mislio sam da bismo večeras mogli porazgovarati s
Madison.
Promislila sam o tome. - Madison ne bi ozlijedila Oliviju. Bile su najbolje prijateljice. Kendall
misli da je Gavin umiješan u sve ovo, a ja se slažem.

- Ne možemo opet otići do Kendall. Da se tako brzo vratimo, Gavin bi vjerojatno pozvao
policiju i završili bismo u pritvoru. Uostalom, ja Kendall ne vjerujem ni jedne jedine riječi. A
s Madison moramo razgovarati, pogotovo nakon onoga što smo čuli od Tylera. Ako su Olivia
i Madison bile u svađi, moramo saznati zašto.
27
OLIVIA
Srpanj

Kad smo Derek i ja stigli na adresu koju mi je Kendall poslala, javila sam joj.

Visoka vrata od kovanog željela su se polako otvorila, zvečeći, a Derek i ja smo polako
krenuli prilaznom stazom prema kući. Pred golemom kamenom trokatnicom prostirao se
savršeno održavan travnjak ukrašen pokojim oblikovanim grmom živice.

Panika mi je stegnula grlo. Ne pripadam ja ovamo, shvatila sam. Kao riba na suhom sam.
Odjednom mi nije ni bilo važno tko mi je otac - moja obitelj potpuna je i bez njega. Imam
mamu, imam tetu Saru. Trebala bih se okrenuti i otići, vratiti se doma i zaboraviti sve ovo.

Ali Derek je već otvarao vrata auta i bilo je prekasno da se predomislim. Zaobišli smo nečiji
bijeli kombi s natpisom i uspeli se na trijem.

Kendall je širom otvorila vrata i prije nego što sam stigla dići ruku da pokucam. Oči su joj
bile neobično žive, zjenice oštre i krupne, a osmijeh širok i tajanstven. Izgledala je kao da
jedva čeka da nam otkrije neku veliku tajnu.

- Bok! Uđite! Upadajte! - povikala je i previše uzbuđeno, neprirodno visokim glasom.

Sumnjičavo sam je pogledala, ali nije me htjela pogledati u oči.

Doslovno nas je uvukla u golemo predvorje s visokim stropom, uređeno u mahagoniju i

ukrašeno skupocjenim sagovima. Kuća je izgledala poput filmske pozornice.

Derek se zatečeno ogledavao, ali ja sam samo stisnula svaki mišić na licu da ne pokažem ni
divljenje, ni strah. Nisam joj željela pokazati koliko sam zadivljena.

- Pričekat ćemo da stigne vaša supruga - do nas je dopro neki ženski glas, očito kroz
poluotvorena vrata sobe odmah pored predvorja. Kendall je glasno tresnula vratima za
nama i zaprepašteno sam se okrenula prema njoj baš kad se onaj ženski glas opet čuo. - To
je sigurno gospođa...

- Idem provjeriti. Pričekajte me ovdje, molim vas - rekao je neki muški glas.

Trenutak kasnije iz one je sobe izašao muškarac guste plave kose koja je zablistala na
popodnevnom suncu. Imao je visoko čelo i bio lijepo osunčan. Bio

je odjeven u ljetne platnene hlače i svijetloplavu polo majicu, a preko ramena je imao
prebačenu laganu bež vestu.
- Kendall? - zbunjeno ju je pogledao, ali tad se zagledao u mene. Odmah sam znala da stojim
pred ocem. Imao je iste tamno-zelene oči poput mojih, ali jedini dokaz koji mi je trebao bila
je jamica na bradi - ista kao Kendallina i moja. Bila sam upadljivo nalik na njega - imali smo
iste jagodice, isti oblik nosa. Izgledao je kao muška verzija mene.

Mislim da je i on odmah shvatio tko sam. S lica mu je nestala i posljednja kap krvi. Izgledao
je kao da je potpuno izbačen iz ravnoteže, ali usiljeno se nasmiješio i pružio ruku prvo
Dereku, pa meni.

- Bok. Nisam znao da je Kendall pozvala prijatelje - rekao je, gledajući Kendall. - Dušo, došli
su me intervjuirati s televizije. Idite se družiti u tvoju sobu, može?

- Nećeš se ni upoznati? - rekla je Kendall, sva blistajući od uspješnosti svoje varke.

Gavin je samo zatečeno šutio.

Kendall nas je teatralno predstavila. - Olivia, ovo je moj tata, Gavin Montgomery. Tata, ovo
su moji prijatelji Derek i Olivia. Olivia i ja smo se upoznale prije nekoliko tjedana, u obilasku
sveučilišta, i ono, skužile da si sličimo kao da smo blizanke. Ne mogu vjerovati koliko smo
slične! Pozvala sam je da se malo družimo.

Kendall me obgrlila kao da smo najbolje prijateljice. Pogledala sam je, potpuno zbunjena.
Koji se vrag događa?

- Mislila sam da bije i ti trebao upoznati - nastavila je Kendall, podrugljivo gledajući Gavina.

Njegov je osmijeh problijedio po prvi put otkako je prišao, a mišići oko vilice gnjevno su mu
zatitrali. Naglo je stisnuo šake, ali odmah ih opustio.

Shvatila sam dvije činjenice.

Prvo, Kendall mi je lagala. Njezin tata nije imao pojma o ovom sastanku.

Drugo, smjestila mi je. Mogla sam shvatiti da se nešto događa kad sam na onom kombiju
vani pročitala ime televizijske postaje, KOMO. Da sam mućnula glavom, umjesto da samo
mislim na to kako ću upoznati Gavina, shvatila bih što Kendall sprema.

Bilo mi je jasno da bi se novinari poput hijena bacili na vijest da senator pred izborima ima
vanbračno dijete.

Kendall me željela iskoristiti da upropasti očevu karijeru.

Gavin je grubo zgrabio Kendall za lakat i odvukao je niz hodnik. Maska je skliznula s
njegovog lica i prestao se pretvarati da je sve kako treba.

- Dođite - dobacio nam je preko ramena.

Poslušno smo krenuli za njim i Kendall dugačkim hodnikom, do velike kuhinje ispunjene
elementima od nehrđajućeg čelika i opremljene najmodernijim uređajima. Strop je bio
obrubljen sitnim svjetlima, a pogled kroz visoke prozore padao na onaj savršeno uređeni
smaragdni travnjak što se nježno spuštao prema jezeru Washington. Vidjela sam privatno
pristanište za brodove uz koje je bio privezan luksuzni gliser, kao i privatnu plažu.

Gavin je pustio Kendall i okrenuo se prema nama.

- Ne zanima te tko je ovo, tata? - Kendall se podrugljivo smiješila.

- Briga me...

- Olivia Knight - prekinula ga je, naglašavajući moje prezime. Gavin se naglo zagledao u
mene.

Derek je stao kraj mene, primajući ne za ruku. Progutala sam knedlu i spustila pogled.
Nisam mogla pogledati Gavina u oči, svjesna da bih se pred njegovim pogledom smanjila,
nestala i nikad ne bih saznala istinu. Gavin je utihnuo. Kad sam ga se konačno usudila
pogledati, lice mu je bilo stisnuto u napetu grimasu, kao da pokušava napamet riješiti neki
složeni matematički problem.

- Žao mi je, nisam znala da će KOMO biti ovdje - bubnula sam. Nisam željela da me mrzi. -
Ne pokušavam vas uvaliti u nevolje. Samo sam vas željela upoznati.

Glas mi je podrhtavao, grlo se stezalo. Bila sam opasno blizu plača.

Kendall me prezirno pogledala, kao da sam je izdala.

Gavin mi je prišao korak bliže, vidno ljutit. Derek je snažnije stisnuo moju ruku i osjetila
sam da se ukočio. Sjetila sam se mamine reakcije na Gavinovu pojavu na televiziji i
odjednom je i mene uhvatila ledena pandža straha.

- Zašto bi me željela upoznati? - upitao je napeto.

- Isuse, tata - Kendall je zakolutala očima kao da smo joj već pomalo dosadni. - Jer si joj
tatica, nego što.

Lice mi se zažarilo od srama, ali u nutrini se počela kotrljati lavina bijesa. Najradije bih bila
ošamarila Kendall.

- Olivia, idemo - rekao je Derek tiho.

Povukao me za ruku, ali nisam se ni maknula s mjesta. Nisam ja ništa skrivila. Gavin mi ne
može ništa i ne bojim ga se. Možda je zaplašio mamu, sav snažan i prijetećih očiju, ali mene
nije i neće. Samo bi ga se stara Olivia bojala; Olivia koja se više od svega užasavala sukoba.
Pogledala sam ga ravno u oči, netremice. Nije mogao okrenuti glavu od mene. Zrak među
nama zaiskrio je neprijateljstvom i na tren sam pomislila kako moć prelazi u moje ruke, ali
tad je Gavin prasnuo u smijeh.

Toliko me prepao da sam se trznula.

- To ti je Kendall rekla? - upitao me. - Da sam ti ja otac? - izgovorio je te riječi kao da su

potpuno apsurdne, i još gore - kao da mu je žao zbog moje naivnosti. Na tren sam se
pokolebala.

Otišao je na drugi kraj kuhinje, otvorio hladnjak i izvadio limenku Coca Cole, otvorio je i
opušteno otpio gutljaj. Nije ponudio nikome od nas. Tad je spustio limenku na radnu plohu,
pored Kendall. I odmahnuo glavom.

- Koliko ti je godina? - upitao me, dižući obrvu.

- Idućeg tjedna sedamnaest.

- Jedini dokaz koji nam treba - široko se osmjehnuo. - Tad čak nisam ni bio ovdje. Supruga i
ja smo bili u Italiji.

Otpio je još jedan dugačak gutljaj, pa opet stresao glavom. - Žao mi je što te moja kći uvukla
u svoje igrice - Olivia, jesam li dobro zapamtio? Kendall voli izmišljati sve i svašta. U
posljednje vrijeme je muči što nema braće ni sestara. Možda je vrijeme da se vrati na
terapiju.

Vrati na terapiju?

- Koji kurac! - Kendall se naglo uspravila, dotad naslonjena na radnu plohu. -Lažeš koliko si
dug i širok! U Italiji ste bili puno kasnije! Olivia traga za ocem, to si možda ti. Očito je da ste
se ti i njezina mama ševili dok si bio u Portage Pointu.

- Pazi na jezik, Kendall - zaprijetio je Gavin.

- Tebe zanima samo karijera! - povikala je Kendall, sad već crvena od bijesa. - Pogledaj je
samo! - pokazala me. - Pa pogledaj mene. Identične smo! I obje izgledamo kao ti!

- Kendall, dosta bi bilo! - obrecnuo se Gavin, ljutito šireći nosnice. - Čeka me intervju i nećeš
mi ga pokvariti!

Duboko je udahnuo da se smiri. Na lice mu se vratio ležeran, ugodan osmijeh. Pogledao me

s očitim sažaljenjem.

- Uistinu mi je žao što ne znaš tko ti je otac - rekao je. - Siguran sam ti Kendalline spletke
nisu nimalo pomogle. Žao mi je, ali ja nisam tvoj tata. A sad vas molim da odete.

***
Nisam ni shvatila da se tresem dok nismo sjeli u auto i krenuli prema autocesti.

Misli su mi jurcale glavom, nesređene, prebrze da ih pohvatam i posložim. Nije mi bilo jasno
ni što se dogodilo, ni zašto. Znala sam samo da mi je Kendall smjestila. Bilo mi je muka pri
samoj pomisli na njezinu izdaju.

- Dosta mi je - rekla sam. - U pravu si. Reći ću mami istinu. Znam da će poludjeti, ali što je, tu
je. Koji je smisao svega ovoga? Ne želim više ni sekunde potratiti na tog čovjeka.

Derek mi je dobacio kratak pogled. - Jesi li sigurna? - u pogledu mu je bilo nečeg zaigranog.

- Mislim da jesam. Zašto?

Iz jakne je izvukao praznu limenku Coca Cole.

- Uzeo sam ovo iz kuhinje - dobacio mi je još jedan pogled. - Gavinova je. Možeš je poslati u
laboratorij na analizu DNK. Možeš doista saznati je li ti on otac. A kad budeš to znala, kad
budeš imala dokaz u ruci, morat će priznati. Morat će reći istinu.
28
ABI
Studeni

Počela je kiša, pa smo se Anthony i ja odlučili odvesti do Stokesovih umjesto da pješačimo.

Kad smo se zaustavili pred njihovom kućom, već je bila noć, a prohladna baršunasta kišica
prekrivala je prigradsku ulicu.

Anthony se parkirao nasuprot njihove kuće i ugasio motor. Počešao se jednom rukom po
bradi kao da razmišlja o nečemu. - Mogu lija popričati s Madison? Znam da je poznaješ od
malih nogu, ali ja sam iskusan u takvim razgovorima. Znam kako izvući informacije. Vjeruj
mi, molim te.

Pogledala sam ga, razmišljajući koliko je tragova život ostavio na njemu. Kao i ha meni,
ožiljci su bili posljedice gubitka.

Nije li mi Anthony već dokazao da mu mogu vjerovati? Uostalom, ako netko želi nešto
sakriti, možda to nikad ni ne saznamo - poput nepravilnog geometrijskog tijela s puno
površina od kojih su neke skrivene bez obzira kako ga okrenuli ili iz kojeg kuta gledali.

Dodirnula sam mu ruku, zadržavši na trenutak prste na njegovoj toploj koži pa ga pogledala
u oči. Osjećala sam da smo se dosad već prilično zbližili.

- Vjerujem ti - rekla sam.

Anthony se nasmiješio pomalo sarkastično. - To je govorila i moja žena.

- Oženjen si? - povukla sam se, zatečena. U kući nije bilo nikakvih tragova supruge, nikakvih
fotografija, ni ženskih sitnica. Pretpostavila sam da je Anthony neženja koji se brine za
bolesnu mamu.

- Pardon, moja bivša žena - ispravio se sa širokim osmijehom. - Sad je udana za drugoga -
opet se nasmijao, ali ovog puta usiljeno. - Nije se mogla nositi s mojim poslom. Govorila je
da se previše angažiram. A kad se mama uselila k nama... - slegnuo je ramenima. - Željela je
da je smjestimo u dom. Možda sam i trebao.

Na tren je izgledao tužno, a pogled mu je odlutao u prošlost.

- Ali učinio si ono što je bilo najbolje za tvoju mamu. Nećeš požaliti što si odvojio vrijeme za
nju.

Anthony mi se osmjehnuo širokim osmijehom koji mu je osvijetlio čitavo lice.

Njegove zelene oči lijepo su se isticale iznad nasmiješenih usana, zelene poput mladica
zimzelenog drveća. Provukao je prste kroz kosu i uzdahnuo.

- Hvala ti, Abi.

Izašli smo iz auta i prošli mokrim travnjakom da dođemo do trijema. Vrijeme je bilo gore
nego inače u ovo doba godine; hladnije. Jen je otvorila vrata. Bila je blijeda, upalih obraza, u
crnim tajicama i uskoj ružičastoj majici kratkih rukava. Bila je iznenađena što nas vidi, ali
odmah je sakrila iznenađenje - vjerojatno je kao liječnica imala dobro uvježban izraz lica za
ovakve prigode.

- Abi! - pogledavala je čas mene, čas Anthonyja. Zagrlila me jednom rukom, samo na
sekundu. Mirisala je po puderastom dezodoransu i nečem neugodnom, možda ustajalom
dimu cigareta.

- Uđite, kiša je - rekla je.

Pokušavala se držati kao da joj je drago što me vidi, ali vidjela sam da se samo pretvara.
Donijela sam svoju tragediju u njezin dom. Presjekla me neka gorčina, neki bijes koji je u
tren otjerao strah: osjećala sam nalet hrabrosti, odvažnosti i po prvi put u životu nije mi
bilo stalo što će Jen Stokes misliti o meni.

- Dobra večer. Gospođo Stokes - rekao je Anthony. - Ja sam Anthony Bryant, iz policije
Seattlea. Željeli bismo postaviti nekoliko pitanja vašoj djeci.

Jen je problijedjela. - Policija Seattlea? - namrštila se.

- Da, istražujemo Olivijin slučaj.

- Olivijin slučaj? - ponovila je tiho.

- Imamo neke nove tragove - odvratio je Anthony.

- Mama? - čula sam Madisonin glas. - Tko je došao?

Jen je glasno uzdahnula. - Derek nije ovdje, ali Madison gleda televiziju.

Uputila mi je pogled koji je jasno govorio da naše prijateljstvo više neće biti kao prije. -
Znam da ti je teško, Abi, ali molim te da ne uvlačiš moju djecu u ovo. Ne moraju i oni patiti.

Lecnula sam se, zapanjena. Pa nisam razgovarala s Madison i Derekom još od...

Mozak mi je zastao, pa se vratio korak unatrag.

Derek.

Je li Derek tajanstveni D iz Olivijinog telefona?

Želudac mi se stegnuo. Nisam joj ni stigla odgovoriti, jer se Jen već okrenula i povela nas u
salon, gdje je Madison ležala na kauču i gledala reprizu Igre prijestolja. Oči su joj bile crvene
kao da plače već tjednima, a tamna kosa zapetljana. Zagrizla je kut usnice koja je ionako već
bila nagrižena do krvi, gledajući me pogledom u kojem nije bilo ničega osim očaja.

Anthony je prošao pored Jen i sjeo na kauč pored Madison, a ja sam se naslonila na zid
pored televizora i zagledala se u njih.

- Bok, Madison - rekao je. - Došli smo razgovarati o Oliviji.

- Dobro - rekla je Madison, gledajući majku. Dohvatila je daljinski i ugasila televizor.

- Je li Olivia bila čudna prije pada? Drukčija?

- Ne. Bila je ista kao inače.

- Je li ti rekla da joj netko šalje prijeteće fotografije?

- One poruke? Vidjela sam samo jednu.

- Kad je to bilo.

- Ne znam. U lipnju?

- Je li ti rekla tko ih šalje?

Madison je odmahnula glavom. - Nije. Ali to je bila šala, ne znam. Nije bilo ništa ozbiljno.
Netko ju je malo zezao. Nije više nijednu spomenula... - glas joj je zamro.

- A Tyler? Gdje je Tyler bio te noći kad je Olivia pala?

- Na roštilju.

- Cijele noći?

- Da. Ne, mislim, nije stigao do deset. Ali nakon toga je bio kod nas do kraja.

- Zašto ste ti i Olivia bile u svađi?

Madison je stisnula usnice i počela cupkati zanokticu na palcu. Povukla je prejako i vidjela
sam kako joj s palca, tik ispod nokta, teče kap krvi.

- Ovo je važno, Madison. Ako nam ne želiš reći, pomislit ćemo da nam nešto kriješ.

Madisoninim licem preletjelo je nekoliko osjećaja istovremeno; među njima kajanje i tuga,
ali nije odgovorila. Samo je opet povukla zanokticu, gledajući kako krv sve jače kaplje iz
ranice, skuplja se u pregibima prstiju i klizi prema dlanu.
Anthony ju je sumnjičavo odmjerio, ali tad je promijenio taktiku. - U kakvom ste odnosu
bile ti i Olivia?

Iznenađeno ga je pogledala, pomalo uplašenog pogleda. Pitanje ju je zateklo. - Kako to

mislite? Prijateljice smo. Najbolje prijateljice.

- I ništa više?

- O, Isuse Bože! - povikala je Jen. Odlijepila se od dovratka i u dva ljutita koraka prešla sobu
da stane pred Anthonyja. - Sad mi je dosta.

Madison je drhtala.

- Ne - jecala je. - Nije bilo tako! Bile smo samo prijateljice!

Anthony nije ni pogledao Jen. - U redu - brzo je skrenuo na pravo pitanje. -Ali tvoj brat nije
bio samo Olivijin prijatelj, je li tako? Što si ti mislila o toj vezi?

Madison ga je prkosno pogledala, stisnutih usta koja su ipak podrhtavala.

Anthony se nagnuo prema njoj, gotovo joj se unoseći u lice.

- Jesi li ti gurnula Oliviju s tog mosta? - grubo ju je upitao, oštro je promatrajući.

- Sad je dosta! - riknula je Jen na njega. - Odlazite. Smjesta!

Anthony i dalje nije obraćao pažnju na nju. Netremice je promatrao Madison, čije se lice
odjednom iskrivilo u grimasu. Rasplakala se.

- Ne! - odgovorila je, ni ona ne gledajući majku. - Ne bih nikad naudila Oliviji! Bila mi je
najbolja prijateljica. Dobro, da, bile smo u svađi, nismo razgovarale, ali to je bilo normalno
za nas! Uvijek bismo se pomirile!

- Da ste smjesta prestali! - povikala je Jen. - Ili zovem odvjetnika.

- Ne, mama, sve je u redu - rekla je Madison. Šmrcala je, tresući glavom. -Ako je netko
gurnuo Oliviju, želim im pomoći da saznaju tko je to bio.

- Zašto ste se posvađale? - upitala sam je sad ja, nježnije od Anthonyja.

- Jer... - Madisonine oči su blistale od suza, pune boli. - Jer mi je lagala za Dereka. Nije mi
rekla da su zajedno. Mislim, lagala je svima i o svemu! Čak i vama.

Pogledala me s mješavinom gađenja i sažaljenja. - Mislili ste da je Olivia draga mala curica
kao prije, da ide u školu i na treninge, da po cijele dane piše zadaću. Ali lagala vam je.
Svakog dana je svima nama pod nosom trčala u krevet mom bratu.
- Što to govoriš? - šapnula sam bez daha.

Madison se grubo nasmijala. - Mrzila je vaša pravila. Samo vam nije imala hrabrosti
priznati. Bilo joj je dosta života male štreberice. Znate da više nije ni išla na treninge? Da je
odustala od volontiranja u staračkom domu i prije nego što je počela? Bilo je lakše lagati,
nego vam reći. Mislila sam da je to u redu, dok nije počela lagati i meni. To je bila kap koja je
prelila čašu.

- Jesi li znala da je trudna? - upitao je Anthony.

- Ne - Madison je odmahnula glavom, a neuredna kosa zaplesala joj je oko lica. - Kunem se,
nisam. Znala sam samo da joj je odjednom Derek draži nego ja i mrzila sam to. Totalna
izdaja. Ali nisam joj ništa napravila. Stvarno nisam. Kad sam je posljednji put vidjela, išla je
doma.

Anthonyjev telefon je zazvonio i ustao je.

- Ispričajte me. Moram se javiti.

Izašao je na hodnik, a Madison me bojažljivo pogledala.

- Je li ti rekla za Gavina?

- Tko je to? - Madison me zbunjeno pogledala.

- Njezin otac.

- Nije. Otkuda vam to?

Jedva sam vjerovala što čujem. Olivia nije rekla najboljoj prijateljici da je pronašla oca.
Možda se u posljednjim mjesecima života nije udaljila samo od mene.

- Ako se još nečega sjetiš...

Jen me opet prekinula. - Već ti je rekla sve što zna, Abi. Mislim da bi trebala otići.

- Abi? - pozvao me Anthony s vrata. Izgledao je napeto. - Spremna?

Kad smo sjeli u auto, samo je ljutito i bez riječi zakopčao sigurnosni pojas.

- Zvao me šef policije - rekao je. - Rekao je da sutra ujutro dođem na razgovor u njegov
ured.

- Zašto? - upitala sam.

Anthony je krenuo malo prebrzo i šljunak je glasno zašuštao pod gumama. Pogledala sam u
retrovizor. U kući obitelji Stokes svjetlo je bilo upaljeno. Pred prozorom u prizemlju na
zavjesama se ocrtala muška silueta.

Derek je bio kod kuće.

Anthonyjev glas, napet kao žica, prenuo me iz razmišljanja o toj laži. - Želi razgovarati sa
mnom o tome zašto se predstavljam kao policajac.

- Gavin - ispljunula sam tu riječ kao da je psovka.

- To sam i ja pomislio.
29
OLIVIA
Srpanj

Bok - gurnula sam vrata kuće obitelji Stokes. Znala sam da je Madison na plaži s Peterom -
trebali smo se ondje naći malo kasnije - ali mislila sam da je dobro biti na oprezu.

- Dolje sam - doviknuo je Derek iz svoje sobe.

Sišla sam k njemu, a kad sam stigla do posljednje stube, Derek je izašao iza ugla i gurnuo
pred mene ružičastu tortu s upaljenim svjećicama. Na glavi je imao papirni šeširić, a
njegovo lijepo lice blistalo je šašavim osmijehom.

- Sretan rođendan, draga Olivia! - otpjevao je.

Oduševljeno sam pljesnula i pritrčala mu. - Sjetio si se! - bacila sam mu se u zagrljaj i
spretno je maknuo tortu s puta, spuštajući je na noćni stolić prije nego što ja srušim i njega i
tortu.

- Čekaj, prvo pogasi svjećice! - rekao je, smijući se.

Poželjela sam da Derek i ja zauvijek ostanemo zajedno, pa sam pogasila svjećice. Nisam
uspjela ugasiti sve odjednom, ali ništa strašno - svi znaju da je to obično praznovjerje.

Derek se sagnuo i strastveno me poljubio. - Ne misliš valjda da bih zaboravio da ti je

rođendan? - šapnuo je uz moje usnice.

Premjestio je usnice na moj vrat, ljubeći me od uha do ključne kosti i sva sam se naježila od
ugode.

- Izvoli - rekao je, pružajući mi mali poklon. - Otvori ga.

Razmotala sam ružičasti papir i otvorila kutijicu. Unutra me čekalo malo srebrno srce s
našim inicijalima.

- Znam da nikad ne skidaš narukvicu koju ti je mama dala, pa sam ti kupio još jedan
privjesak za nju.

- Divan je!

Skinula sam narukvicu i zagrlila ga toliko silovito da smo posrnuli i pali na krevet. Prekrio
je moje lice sitnim, kratkim poljupcima i osjetila sam njegov topao dah na koži. Pogledala
sam ga u oči, osjećajući se kao u snu. Ali bila sam budna, a preda mnom je bio samo Derek.
Uz njega sam se osjećala potpuno. Nije mi trebalo ništa osim njega.

Privukao me bliže na prsa i obgrlio. Znala sam da me Madison čeka na plaži, ali nisam još
željela krenuti.

- Volim te - šapnula sam, naginjući glavu da ga pogledam u oči.

Sagnuo je glavu i pogubio me u nos. - Ja tebe više.

Neko smo vrijeme samo tako ležali, a mene je ispunio osjećaj koji ću pamtiti do kraja života.

Osjećaj da znam kakva je budućnost preda mnom.

***

Torta, na koju isprva nisam obratila previše pažnje, bila je predivna; čokoladna, s
blijedoružičastom kremom, ukrašena pastelnim balonima. Derek je iz kupaonice donio
toaletnog papira da ne mora ići po ubruse i odrezao nam kriške torte, koje smo jeli bez
pribora.

- Otmjeno - našalila sam se. - Toaletni papir umjesto tanjura.

- Hej - rekao je, gurkajući me ramenom. - Ako ne moram otići na kat i maknuti se od svoje
seksi cure, onda ćemo jesti prstima s toaletnog papira.

Progutao je, pa liznuo ostatak kreme s usana. - Kakve planove imaš za ostatak rođendana?

- Još malo i nalazim se na plaži s Madison i Peterom, a kasnije me mama vodi na večeru u
otmjeni francuski restoran u Seattleu.

- Zvuči sjajno. Rekla si da želiš promijeniti rutinu, ha?

- Aha. Samo sam malo iznenađena da je pristala, jer se boji Seattlea kao da je ždrijelo pakla.

- Kako to da je onda pristala?

Slegnula sam ramenima. - Ne znam. Ali pristala je i na vozačku dozvolu! Drugi tjedan idem
na pismeni test - bila sam toliko uzbuđena da sam ciknula. -Hoćeš li mi dati auto da
vježbam?

- Hoću, ako obećaš da ga nećeš razbiti - šaljivo me podbo laktom u rebra.

Bacila sam jastuk na njega. - Nisam toliko loša!

Derek se sagnuo da ga izbjegne baš kad mi je zazvonio telefon.

- Olivia?
Muški glas s druge strane bio mi je donekle poznat, ali nisam se mogla sjetiti otkud.

- Da?

- Ovdje Gavin Montgomery.

- Gospodine Montgomery, dobar dan - rekla sam, zatečena.

Pogledala sam Dereka. Sjeo je malo bliže, sagnuvši glavu prema telefonu kako bi čuo
razgovor.

- Radi bih te pozvao na ručak s Kendall i sa mnom danas. Oprosti što sam bio onako
bezobrazan prošlog tjedna. Mislio sam da bismo se svi troje mogli malo bolje upoznati za
ručkom.

Grozničavo sam razmišljala. Mama i ja na rođendansku večeru idemo tek kasnije, kad se
vrati s posla. Morat ću smisliti dobru laž da se izvučem od plaže s Madison, ali ova je prilika
predobra da je propustim.

- Može - rekla sam.

Dogovorili smo se za restorančić Black Cat u Laurelwoodu i prekinula sam.

- Jesi čuo? - opet sam ciknula. - Želi se naći sa mnom! Možda mi želi priznati istinu.

Derek je kimnuo, žvačući tortu i gledajući me u oči.

- Što je? - obrisala sam usta, misleći da sam se zamrljala.

- Ništa - rekao je, gutajući me pogledom.

- Jesi li uopće čuo što sam rekla?

- Jesam: da imamo sat vremena prije polaska.

Povukao me k sebi i nasmiješila sam se.

30
OLIVIA
Srpanj

Derek je skrenuo na parkiralište restorana i parkirao Mustang na samom rubu.

- Da uđem s tobom? - upitao je.

Oklijevala sam. - Ako nemaš ništa protiv, radije bih razgovarala sa njim nasamo.

Derek je promislio i vidjela sam da ne pristaje lako. - Dobro - rekao je. - Ali ako ti išta bude
trebalo, nazovi me. Bit ću ovdje. Kimnula sam, nagnula se po poljubac, pa izašla i zatvorila
vrata. Restoran Black Cat bio je uređen kao u pedesetima; s crno-bijelim pločicama na podu
i sjajnim kromiranim ukrasima. Uza zidove su stajali separei s crvenim kožnim sjedalima, a
uz šank visoki stolci s kromiranim nogama. Zidovi su bili ukrašeni slikama slavnih glumaca
- vidjela sam Elvisa, Marilyn Monroe, Clarka Gablea i druge. Iz zvučnika je dopirala tiha
glazba - I Get Around Beach Boysa. Sve skupa bilo mi je smiješno.

Nekoliko gostiju jelo je visoke, sočne hamburgere i debelo rezane pržene krumpiriće. Gavin
je već bio ondje, u separeu u kutu, sa šalicom kave pred sobom. Bio je u crnom baloneru s
ovratnikom podignutim na lice, a na glavi imao plavu šiltericu Marinersa. Izgledao je
apsurdno.

Kendall nije bilo ni traga.

Zastala sam na vratima. Obuzela me nelagoda. Odjednom mi je sve bilo jasno: Kendall nije
ovdje, a kladim se u sve svoje trofeje i medalje da i ne zna za ovaj sastanak.

Bacila sam torbicu na sjedalo, pa sjela nasuprot Gavina. Pogledao me i licem mu se razlio
onaj ljigavi političarski osmijeh. Prije nego što je stigao išta reći, prišla nam je konobarica.
Imala je prištavo lice, aparatić za ravnanje zuba, tanku crnu kosu, preveliku crnu odjeću i
prljavu uniformu. Gavinovim licem proletjelo gađenje i brzo je skrenuo pogled.

- Molim Coca Colu - rekla sam, nasmiješivši joj se. Nadala sam se da nije primijetila Gavinov
pogled. Otišla je i vratila se minutu kasnije, noseći dobro rashlađenu čašu Coca Cole.

- Dakle - počeo je Gavin.

- Kendall nije ovdje, zar ne? - prekinula sam ga.

Pogledao me preko ruba šalice. Izgledao je kao da je inače okružen samim budalama i sad je
u šoku što netko koristi mozak.

- Nije.
- Lagali ste mi.

Nasmijao se suhim, hrapavim osmijehom. - Navikni se na to. Svi lažu. Samo je pitanje koliko.

- Laži su za kukavice i lopove, a ja nisam nijedno od toga. Dosta sranja: jeste li mi otac ili ne?

Bilo mi je dosta dosadašnjeg života dobrice. Poslušnost mi nije donijela ništa dobra. Željela
sam čuti istinu kako bih mogla nastaviti sa životom. Morala sam znati zašto je mama lagala
o njemu.

Gavin se zakašljao gutljajem kave, pa obrisao bradu.

- Dobro - odvratio je, već pribran. - Nisi, naravno da nisi. A ako si već tako izravno govorimo
istinu, miči se od moje kćeri. Trenutno je vrlo osjetljiva i ne želim da joj ugroziš oporavak.

- Oporavak?

Gavin je nakrivio glavu i zagledao se u mene. - Kendall ima mentalnih problema. Prošle
godine je imala slom živaca i pokušala se ubiti tabletama. Morali smo je dati na liječenje. To
ti nije rekla, vidim?

Jedva sam ostala mirna. Je li to istina? Nisam mogla zamisliti drsku, odvažnu Kendall na
liječenju, ali morala sam si priznati da ponekad djeluje pomalo... neuravnoteženo. Ostavljala
je dojam osobe koja vam kad-tad zabije nož u leđa -dovoljno je samo malo predugo skinuti
pogled s nje.

- Govorim ti istinu - rekao je Gavin. - Nakon toga je bila na odvikavanju od tableta.

Mjesecima je odlazila na psihoterapiju. Sva ova drama samo joj škodi. Bojim se da će opet
posrnuti, da će opet završiti u bolnici.

Izvukao je čekovnu knjižicu iz džepa i otvorio je.

- Kendallina životna misija je upropastiti mi karijeru - rekao je, tresući glavom. - Možda joj
nedostaje pažnje, možda sam je razmazio, ne znam. Ali majka i ja morat ćemo se pozabaviti
njom.

Gurnuo je prema meni ispisani ček, ali nisam ga ni pogledala.

- Želite mi platiti da se držim dalje od Kendall? - zapanjeno sam upitala.

- Ako ti to tako vidiš, u redu. Želim ono što je dobro za Kendall. I za tebe.

Uzdahnula sam, odlučno svezala kosu u punđu i zagledala se u Gavina prekriženih ruku.

- Želite mi platiti da nestanem i nikome nikad ne kažem da sam vam možda kći.
Gavin nije ni riječi rekao. Samo je još malo pogurnuo ček prema meni. Pogledala sam ga na
sekundu i sve te nule na kraju svote oduzele su mi dah. Ponudio mi je dovoljno za faks,
dovoljno da se mama više ne mora ni brinuti ni štedjeti.

- Uzmi ga, hajde - ohrabrio me. - Znam da si dovoljno bistra. Djeluješ mi razumno i
odgovorno.

Ošinula sam ga pogledom. Ako i jesam razumna i odgovorna, takva sam zahvaljujući majci.

U tom sam trenu shvatila da mi je prešutjela istinu jer se između nje i Gavina dogodilo
nešto grozno. Lagala je da me zaštiti.

Ni ne gledajući više ček, zavalila sam se u sjedalu. Lakirana crvena koža ugodno mi je
hladila vrat.

- Ovo ste pokušali i kad vam je moja mama rekla da je trudna? - upitala sam. - Dali ste joj
novac da to riješi?

- Nemam pojma o čemu pričaš. Uzmi ček i zaboravi na nas.

- Jebite se - ispljunula sam, nagnuvši se naglo prema njemu. Te su riječi na mom jeziku bile
poput otrova, poput neke nepoznate kemikalije koja dolazi u boci s mrtvačkom lubanjom.

Gavin se iznenadio, ali to dobro sakrio.

- Prošli tjedan kad smo bili kod vas - počela sam - pili ste Colu iz limenke. Uzela sam je i
odnijela, pogodite kamo.

Gledao me zbunjeno, pa sam samo nastavila. - U laboratorij, na testiranje DNK s mojim

uzorkom. Slobodno mi sami recite istinu, jer ako testiranje pokaže da ste mi otac - što
znamo da jeste - s njima ću otići ravno na KOMO- TV. Pitam se kakav će utjecaj to imati na
vašu karijeru? Pogotovo pred izbore.

Stisnuo je usnice.

- Ili vas ne brine karijera, nego supruga? - okrutno sam ga izazivala, pitajući se krajičkom
uma otkuda mi sve to. Nova Olivia nije bila nalik na mene. - To Kendall misli: da se bojite
ostati bez ženinog novca. Bilo kako bilo, i ona će saznati za mene. Najbolje bi bilo da
prestanete sa sranjima i odgovorite na moja pitanja.

Gavinove nosnice su se raširile, oči se suzile. Ljigavi političar koji me dočekao, znala sam
sad, bio je samo privid. Onaj prepredeni osmijeh bio je tek maska koja je skrivala pravog
Gavina Montgomeryja, koji nije bio ni onoliko šarmantan ni onoliko moćan koliko se
prikazivao.

- Dobro. Zanima te istina? - usnice su mu se izvinule u jedva vidljivi podrugljivi smiješak. -

Jesi, moja si. Ali to ne mijenja baš ništa.
Klonula sam u sjedalu. S iznenađenjem sam shvatila da bi mi bilo draže da je porekao. Bilo
je mnogo lakše voljeti zamišljenog oca. Čovjek preda mnom nije zavrijedio ni zrnce ljubavi.

- Gle - nastavio je, kao da mi ne želi ostaviti ni sekunde da se pomirim s gubitkom djetinjih
nada. - Spetljao sam se s tvojom mamom nedugo prije vjenčanja i nisam želio da moja
zaručnica sazna. Dao sam tvojoj mami ček da ode na pobačaj.

Pogledala sam ga, osjećajući kako mi se cijela nutrina prazni: željela sam pronaći oca,
ispuniti prazninu koju oduvijek nosim u sebi, a našla sam njega. Upropastio je sve o čemu
sam godinama maštala: nadu da ću naći poštenog čovjeka dostojnog ljubavi. Bio je manji i
slabiji od slike koju sam izgradila, pun mana.

- A kasnije? - upitala sam. - Što ste napravili?

- Ništa - slegnuo je ramenima. - Rekla je da je sve sredila, da je napravila pobačaj. Vratio

sam se u Seattle i nisam pomislio na nju sve do dana kad mi se pojavila na vratima.

Djelići slagalice polako su sjedali na svoja mjesta. Mama mu je očito rekla da će otići na
pobačaj, ali na sreću, predomislila se.

Mamu je bilo lako podcijeniti. Mnogi je i jesu podcjenjivali. Ali bila je snažna, mnogo
snažnija nego što je izgledala. I bila je fantastična. Podigla me bez ičije pomoći. Dala mi je
sve što ona nikad nije imala, jer me voljela. Znala sam da je ponosna na mene i znala sam da
mi je dala priliku da živim kako želim.

- Poslali ste joj poruku - rekla sam. - Oprosti. Što je to značilo?

- Poslao sam joj cvijeće jer sam mislio da je otišla na pobačaj. Znao sam da ne želi, ali nisam
smio riskirati. Dijete je moglo sve pokvariti: moju karijeru, budućnost, odnos sa
zaručnicom. Bilo mi je krivo, ali... - slegnuo je ramenima kao da želi reći kako nije imao
izbora.

Kako arogantno, pomislila sam. Mislio je da će isprika na komadu papira biti dovoljna
naknada za pobačaj na koji ju je tjerao. Zgađeno sam uzdahnula.

- Gadite mi se.

- Čuj, bilo je žao, a i sad mi je žao. Ali ne mogu ti biti otac. Nudim ti mnogo novca, Olivia.
Uzmi ga i nestani.

Gavin je opet gurnuo ček prema meni, smiješeći se kao da me još uvijek pokušava privoljeti
na suradnju. Zvučao je ljubazno, ali ta je ljubaznost bila jednako lažna koliko i njegov
preplanuli ten.

Zgađeno sam ga gledala.

- Što ste joj rekli da vam je slagala za pobačaj? Sigurno ste joj nešto rekli, jer skrivala se od
vas - bubnula sam. - Jeste li joj zaprijetili da ćete joj uzeti novac? Da ćete joj nauditi? Ili
meni?

U pogledu mu je bljesnulo neizrečeno priznanje.

- To je to. U pravu sam, je li? - užasnuto sam stresla glavom. - Zaprijetili ste meni, svom
nerođenom djetetu, u strahu da će vas mama raskrinkati pred zaručnicom. Zato vam je
rekla da je otišla na pobačaj, a onda je živjela krijući se od vas, u strahu od vaše reakcije.
Nije mi ona rekla za vas, kad smo već kod toga. Ona mi je rekla da mi je otac pognuo u
prometnoj nesreći prije mog rođenja. Nisam ni razmišljala o tome dok nisam vidjela
Kendall. Mama me štitila od vas.,

Spustila sam kažiprst na ček i gurnula ga prema njemu, smijući se ogorčeno, prazno.

- Ne želim vaš novac.

Progutala sam čitavu silu osjećaja: odjednom sam željela sve reći mami. Željela sam joj
priznati koliko sam strke i štete napravila svojom beskorisnom, očajničkom potragom za
istinom koja me dovela do ovog groznog čovjeka. Nisam joj trebala ni lagati.

- Moja mama vrijedi kao milijun takvih kao vi - izvukla sam se iz separea i ošinula ga
pogledom. Sad mi se učinio malenim, nevažnim, tako glupavo zatečen. Zapitala sam se kad
mu se posljednji put netko suprotstavio. - I ne brinite, neću reći ni vašoj supruzi, ni
medijima. Umrla bih od srama da se sazna da ste mi otac. Sirota Kendall koja je morala
odrasti s vama. Nije ni čudo da ima mentalnih problema: vi ste čudovište.

Dobacivši mu to, zgrabila sam torbicu i izjurila iz restorana.

***

U autu sam šutjela, odbivši razgovarati s Derekom o susretu. Prvo sam si morala posložiti
sve misli i osjećaje. Bila sam ljuta, ali i jako, jako tužna. Sad sam znala da nikad neću imati
oca. Barem ne pravog. Ostala sam bez njega, koliko god dosad bio samo zamišljen.

Na sreću, Derek je razumio u kakvom sam stanju i nije me ništa pitao. Odvezao me kući i
obećala sam da ću ga kasnije nazvati.

Nisam imala previše vremena za razmišljanje o Gavinu prije nego što se mama vratila kući.
Brzo smo se spremile da ne zakasnimo na večeru, jer nas je čekala rezervacija.

Mama je parkirala nasuprot najpopularnijeg francuskog restorana u Seattleu, Marche

Marche, smještenom u jednoj od najljepših kamenih zgrada u gradu. Gledao je na zaljev
Puget, u dnu kojeg su svjetla na otoku Bainbridge blistala poput rasutih bisera.

- Mama, ovdje je predivno! - šapnula sam.

Nasmijala se. - Toliko je otmjen da ima dva imena.

Vrata nam je otvorio vratar u smiješnoj odori s francuskom kapom, a visoka plavokosa
hostesa s otmjenom frizurom, mršava kao manekenka, pozdravila nas sa smiješkom. Dok je
provjeravala gdje će nas smjestiti, ja sam se ogledavala po restoranu.

Na vratima desno od ulaza, za koja sam pretpostavila da vode u privatnu dvoranu, pisalo je
Donatorska večera ComCore Tech.

Okrenula sam glavu nalijevo i zastao mi je dah. Velika dvorana je bila prelijepa. Pod je bio
ukrašen mozaikom, visoko nad njim nadvijao se strop bogato ukrašen štukaturama, a
zidove su prekrivale freske u renesansnom stilu. Otmjeni lusteri s kojih su se tisuće
kristalića spuštale poput suza bacali su nježnu svjetlost na ulaštene stolove od mahagonija i
stolnjake boje vrhnja. Imala sam osjećaj da smo ušle u sliku iz devetnaestog stoljeća.

Hostesa nas je odvela do mirnog stola u kutku glave dvorane, nedaleko kojeg je u kaminu
od svijetlog kamena veselo pucketala vatra.

- Vidi ti sve to! - rekla sam kad smo sjele.

- Spektakularno je - odvratila je mama, ogledavajući se.

- Mislila sam da nećemo doista doći u Seattle - priznala sam.

- Rekla si da želiš na rođendansku večeru u neki novi restoran.

- Znam, ali uvijek si se pomalo bojala Seattlea.

- To misliš? Da se bojim? - zbunjeno me pogledala.

- Pa ono. Da - zagrizla sam usnicu, plašeći se da sam je povrijedila.

Podigla je ruku na vrat, pa prekrila usta. - Oprosti mi.

- Što to?

- Sve - oči su joj bile vlažne, glas već podrhtavao. - Za sve što sam pogrešno napravila kao
majka. Roditeljstvo je dugačak proces i pun izazova, od kojih je najveći pustiti dijete da
odraste. Instinkt ti govori da ne skidaš oka s djeteta, a moraš ga naučiti samopouzdanju i
nezavisnosti. Ponekad ti se čini da hodaš po užetu. Ne ide mi baš.

- Mama! Ne govori to! - rekla sam, pružajući ruku preko stola. Primila sam je za ruku,
podjednako uplašena njezinim izljevom osjećaja, koliko i njezinim riječima.

Mislila sam da je nikad neću vidjeti u suzama. Nikad nije bila sklona pokazivanju osjećaja.
Zato joj i nisam rekla za Dereka, za Tylera, za cijelu tu zbrku. Mislila sam da ne bi razumjela.
- Kad si bila mala - progutala je knedlu, gledajući u naše spojene ruke na stolu - uvijek si
htjela sve napraviti savršeno.

- Mama, bila si odlična. Vjeruj mi. I ti si sve napravila savršeno - pokušala sam se
nasmiješiti, ali grlo mi se već stezalo, a niz obraz klizila jedna suza. Mama ju je obrisala
palcem.

Duboko je udahnula. - Dobro. Imam dobar vic - rekla je.

Šmrcnula sam. - Da čujem.

- Kuc-kuc.

- Tko je?

- Britney Spears?

- Koja Britney Spears?

- Oops, I did it again! Pokucala sam na kriva vrata.

- Ha! - glasno sam se nasmijala i nekoliko se glava okrenulo prema nama.

- Psst! - nasmijala se i stisnula mi ruku. - Moja curica. Još ne vjerujem da si ove godine
maturantica. Još malo i otići ćeš mi na faks!

- Neću otići daleko - rekla sam. - Znaš da će ti biti sasvim dobro i bez mene, je li?

- Znam. Ali grozno ćeš mi nedostajati.

- Možda si nađeš dečka.

- Ha! - sad se ona nasmijala. - Nema šanse!

- Zašto ne? Mogla bi si naći dečka. Nisi stara. Zgodna si. Čak i Tyler misli da si zgodna.

- Zgodna za svoje godine? Kao MILF? Ili samo zgodna?

- Isuse, grozno! Kako uopće znaš tu riječ?

- Jer sam cool.

- Ajme, prestani - nasmijala sam se, napola užasnuta. - Ali barem će ti kuća biti čista, a to
voliš više od svega. Nigdje tenisica u dnevnoj, nigdje otisaka od čaša u kuhinji. Umrijet ćeš
od sreće.

Nasmijala se, a mene je taj smijeh ipak malo smirio. Bit će mama dobro.
- Zaslužila si sretan završetak, mama.

- Hvala, dušo - opet mi je stisnula ruku. - I ti.

Možda zbog susreta s Gavinom i svega što sam od njega saznala, ali u tom sam joj trenu bila
beskrajno zahvalna na svemu što je napravila za mene. Sad kad sam znala sve, još sam je
više cijenila. Nisam nam željela upropastiti večeru spomenom onog kretena.

Razgovarale smo o svemu drugom, do kasno u noć, dok se vani svjetlo polako mijenjalo do
ljubičaste nalik na boju patlidžana. Oko nas su jurili konobari, paleći svjećice u malim
kristalnim čašicama, raznoseći golema vedra puna leda na kojem se hladio pjenušac,
čavrljajući s gostima.

- Za dame, mousse od marakuje i dvije žličice - rekao je naš konobar, spuštajući pred nas
raskošan desert.

- Mljac! - zadovoljno sam kliknula. - Vidi, mama, dobile smo i cvjetić! -izvukla sam egzotični
ljubičasti cvjetić i podigla ga da ga bolje vidi. Ali mama je netremice gledala nešto na
drugom kraju restorana. S lica joj je nestala i posljednja kap boje.

- Mama? - osvrnula sam se. - Je li sve u redu?

Tek sam tad primijetila koga gleda.

Gavina.

Bio je u društvu prelijepe visoke plavuše odjevene u skupi crveni kostim sa suknjom do
koljena i fino krojenim sakoom. Zubi su joj bili blještavo bijeli, koža blijeda poput mlijeka,
nos savršeno ravan, a oči oblika badema. Izgledala je kao da bi se jednako dobro snašla na
čelu kompanije, u triatlonu i na čelu vojske. To je očito bila Gavinova supruga.

Žena se nasmiješila i nešto rekla Gavinu na ubo, a zatim spustila ruku na njegovu. Prošli su
pored hostese i krenuli prema privatnoj dvorani na kojoj je stajao onaj natpis.

Želudac me doslovno zabolio. Koga vraga on radi ovdje? Došlo mi je da se nasmijem. Možda
me slijedio? Ne vidim zašto bi. Ne: Seattle nije velik, a on je očito gost na onoj donatorskoj
večeri. Ovo je samo bizarna slučajnost.

Možda se mama upravo toga bojala svih ovih godina: ne opasnog velegrada Seattlea, nego
slučajnog susreta s Gavinom. Ovo je bio njegov grad, na kraju krajeva. Da je naletjela na
njega, njezina bi laž bila otkrivena. Mama ne bi nogom kročila u Seattle da ja nisam kukala i
moljakala da me izvede na večeru.

Preplavila me silna krivnja, a misli mi se uskovitlale u glavi poput mutne vode.

- Bavim se idejom da prekinem s Tylerom - rekla sam da joj odvratim pažnju. - Mislim, što
će biti kad krenemo na fakultet? Možda ni ne odemo na isti faks. Uostalom, Tyler je jako
čudan otkako su mu se starci razveli. Po cijele dane je ljut. Zastrašujuće je to.

Upalilo je. Mama je odmah okrenula pogled i prodorno se zagledala ravno u mene.

- Samo malo - podigla je dlan. - Zastrašujuće? Što to znači?

- Ma nije da mene straši - odmah sam povukla izjavu. - Samo ono, nije opušten i zabavan
kao inače.

To je bilo dovoljno. Mama se odmah bacila na analizu moje veze s Tylerom, nabrajajući
njezine dobre i loše strane. Loših je bilo više. Smatrala je da je trenutno najvažnija moja
budućnost i da se ne bih trebala previše vezati za dečka, da si ne ograničim izbor.

Sve sam to već čula od nje, ali slušala sam kao da te argumente čujem prvi put. Činilo se da
je moja varka upalila: mama je potpuno zaboravila na Gavina. Ali ja sasvim sigurno nisam.

Shvatila sam da mami ne smijem reći kako sam saznala istinu. Ona je ostala uz mene koliko
god joj je teško bilo. Ona je navijala za mene na plivačkim natjecanjima, prala moje prljave
čarape i pregledavala mi zadaće, ona je štedjela na svakoj sitnici da ja mogu na fakultet.
Vozila me prijateljima da mi se nešto ne dogodi putem i nikad mi nije ni zbog čega
prigovarala.

Pogledala sam je i prožeo me osjećaj da gledam sebe. Ona je jedina obitelj koja mi treba.
Obitelj je poput slagalice, znala sam sad: svaki djelić popuni jednu prazninu u životu, a svi
zajedno čine cjelinu. Otac je bio suvišan djelić.

Sad kad sam znala istinu, zaključala sam je u srce i bacila ključ. Na kraju krajeva, istina je
važna samo ako joj dopustimo da bude.
31
ABI
Studeni

Gume Anthonyjevog auta šuštale su po šljunku prilazne staze pred mojom kućom. Nismo ni
riječi progovorili otkako smo krenuli, otkako mi je rekao da ga šef policije zove na razgovor
zbog optužbi za lažno predstavljanje. Oboje smo bili zadubljeni u vlastite misli.

- Vraćam se do Stokesovih - rekla sam čim je stao pred mojom kućom.

- Zašto? - upitao je.

- Jer nam je Jen lagala. Derek je bio doma, vidjela sam svjetlo. Moram razgovarati s njim.

Anthony je uzdahnuo, trljajući čelo. - Moram se vratiti kući, provjeriti kako mi je mama.
Nazvati šefa. Ne može li to pričekati do sutra?

Odmahnula sam glavom. - Ne znam što nas sad čeka. Gavin je očito počeo zivkati poznanike.
Moram ga zaustaviti.

- Bit će sve u redu. Sredit ću ja to.

- Ni ti ne možeš srediti sve, Anthony.

Otvorila sam vrata, ali Anthony mi je dodirnuo ruku.

- Sigurno ne želiš da ipak odem s tobom? - zabrinuto me promatrao.

- Apsolutno. Ti moraš nazvati šefa policije. Snaći ću se ja.

Zatvorila sam vrata i otišla do svog auta. Uvalila sam Anthonyja u dovoljno nevolja. Ovo
mogu i sama.

Dok sam se vozila, nebo se pokrilo tamnom dekom boje tinte. Pored mene je prošao samo
jedan auto, čija sam svjetla na pozadini tame vidjela iz daljine. Uz cestu su se redala stabla
golih krošnji, oštrih grana što su stršale u nebo i bacale krivudave sjene na narančaste
krugove svjetlosti pod uličnom rasvjetom.

Kad sam skrenula u ulicu u kojoj su živjeli Stokesovi, ugasila sam svjetla. Parkirala sam se
prije nego što sam došla do njihove kuće. Tiho sam zatvorila vrata i šmugnula u sjenu koju
je bacala ograda njihove kuće. Napipala sam zasun, koji se lako otvorio, a zatim vijugavom
stazicom zaobišla kuću i ušla u stražnje dvorište. Stopala su mi propadala u travu
natopljenu kišom.
Tiho sam pokucala na stražnja vrata. Kad je Derek otvorio, vidjela sam da izgleda grozno.
Lice mu je bilo potpuno blijedo, a crvene oči obrubljene podočnjacima. Odjeća je visjela s
njega, prevelika, iako je i prije bio mršav. Vonjao je kiselkasto, kao da se tjednima nije
istuširao.

- Abi - rekao je bezizražajno.

Okrenuo se i ušla sam za njim.

Igrao je igricu na golemom ekranu; jednu od onih u kojoj igrač vidi sve pred sobom kao da
je u igri. Derekov lik je držao snajpersku pušku, stojeći na rubu neke litice. Na nišanu je
držao grupicu zombija.

- Derek - počela sam - moramo razgovarati o Oliviji.

Nije me ni pogledao. Samo je nastavio igrati.

- Znam da si ti otac.

Nisam to baš sigurno znala, ali Derek je zaustavio igricu. Nekoliko minuta je sjedio potpuno
nepomično, obješene glave. Jedini zvuk koji je narušavao tišinu bilo je njegovo nemirno
disanje.

- Zašto ste došli? - hrapavo me upitao.

- Jesi li ti gurnuo Oliviju?

Okrenuo se prema meni razrogačenih očiju. Sad kad me konačno pogledao, vidjela sam da
su mu oči pune suza. - Molim? Ne! Ja je volim! - ljutito me gledao, odmahujući glavom. -
Volio sam je.

- Ali jesi otac njezinog djeteta zar ne?

Kimnuo je.

- Jesi li znao da je trudna?

Sjela sam na drugu smeđu kožnu fotelju, okrećući se cijelim tijelom prema njemu.

Spustio je kontroler konzole između naših dviju fotelja. - Da. Rekla mi je na roštilju. Nisam
znao što da kažem. Bio sam popio nekoliko piva i glava mi je bila mutna. A to je bio šok...
Bili smo oprezni, znate?

- Je li Tyler znao?

- Ne znam. To mi nije rekla. Njihova veza je bila gotova.

- Znači, Olivia je prekinula s njim?

- Valjda.

Sledila sam se. Tyler mi nije rekao da su prekinuli. Ili jest? Stresla sam glavom kao da će mi
to pomoći da se prisjetim.

- Zašto nije nikome rekla za vas?

- Isprva zbog Tylera - nije ga željela povrijediti. Nakon toga zbog Madison... Ja sam
navaljivao da svima kažemo, nije mi se svidjelo da se skrivamo. A kad mi je rekla da je
trudna...

Zarinuo je glavu u dlanove i zaplakao. Ramena su mu se tresla, ali nije ispuštao ni zvuka.

Promatrala sam ga neobjašnjivo razočarana. Željela sam da on bude krivac. Ali kako bi ovaj
uplakani mladić mogao biti krivac?

- Znaš da je tragala za ocem? Zašto je nisi spriječio?

Obrisao je oči dlanovima. - Jer to nije imalo veze sa mnom. Samo je Olivia mogla odlučiti o
tome. Ne bi mi na pamet palo da joj naređujem što da radi.

Ne znam jesu li te riječi trebale biti kritika mene, ali tako sam ih doživjela. Zabile su mi se u
srce poput strelica. Tijelo mi je drhtalo od nastojanja da ne pokažem koliko me pogodio.

- Zašto nisi surađivao s policijom? - rekla sam nakon nekog vremena.

- Dao sam izjavu.

- Ali nisi rekao da je dijete tvoje! - povikala sam.

- Time ne bih ništa promijenio - pod presnažnim svjetlom što je dopiralo s ekrana, njegovo
je lice izgledalo sivo. - Uostalom, gledao sam i ja Ekipu za očevid. Mislio bi da sam je zbog
toga ja gurnuo, a nisam.

Zagledala sam se u ekran, na kojem je smrznut stajao nišan golemog snajpera.

- Kako je uopće saznala za Gavina? - upitala sam.

- Upoznala je onu curu na školskom izletu; Kendall. Izgledale su identično. Samo što je
Kendall luda kao puška. Luda za ludnicu, mislim. Kendall je pozvala Oliviju da upozna
Gavina, ali zapravo nam je samo željela smjestiti. Ili možda Gavinu. Luda je, kažem vam.
Stalno spletkari i mulja. Kad smo došli k njima, pred kućom je bila televizijska ekipa. Već je i
to bilo čudno.
Sjetila sam se neobičnog držanja Gavina i Kendall onog dana kad sam ja bila kod njih. I ja
sam dobila dojam da je Kendall neuravnotežena. Zbog Gavina, očito.

- Tjedan dana kasnije, Gavin je nazvao Oliviju i upitao bi li izašla na ručak s njim. Odvezao
sam je u Laurehvood, našli su se u jednom restoranu. Čekao sam je u autu, kad sam
primijetio Kendall. Prikrala se prozorima restorana i neko ih vrijeme promatrala, a nakon
toga je sjela u auto i ostala pred restoranom. Odvezla se nekoliko minuta kasnije.

- Pratila je Gavina do restorana?

Derek je kimnuo.

- Jesi li rekao Oliviji za to?

- Aha. Kasnije.

- Što je rekla?

- Da je Kendall bila hospitalizirana zbog pokušaja samoubojstva. I da je bila na odvikavanju

od droge. Kao što rekoh - luda kao puška.

- Jesi li i to rekao policiji?

- Naravno - odgovorio je nestrpljivo. - I rekao sam im da ispitaju Kendall. Mislio sam da je

možda ona gurnula Oliviju. Tip s kojim sam razgovarao rekao je da će mi se još javiti, ali
nije.

Jedna se misao uvukla u mene poput žive. Možda je Kendall slala fotografije Oliviji.
Mentalno nestabilna tinejdžerica ljubomorna što njezin otac poklanja pažnju njezinoj
polusestri. Oni djetinjasti crteži, nimalo sofisticirane uvrede. Ima smisla, zaključila sam.

Ustala sam, pa je i Derek. Kad je progovorio, glas mu je bio umoran i prazan. - Stvarno se -
stvarno se neće probuditi?

Odmahnula sam glavom, stegnutoga grla.

- Neće. Sva moždana aktivnost je prestala.

Te su me riječi zapekle u grlu poput vatre. Po prvi put sam ih izgovorila naglas. Po prvi put
sam pustila tu istinu da izađe iz mene.

- Liječnici je drže na životu samo zbog djeteta. To im je jedina briga.

Čula sam kako Derek drhtavo uzdiše i shvatila da će se rasplakati. Čvrsto sam ga zagrlila.

- A dijete je...
- Dijete je dobro - odmah sam ga smirila. - I, djevojčica je. Zdrava je i brzo raste.

Derek se okrenuo i vratio do svoje fotelje. Klonuo je na nju poput vreće. Lice mu je bilo
oštro, puno bridova; nimalo nalik mekanom dječjem licu koje sam pamtila. Pogledao me i
vidjela sam da mu u očima nema ničega osim boli. -Smijem li je posjetiti?

- Derek, to je tvoja kći. Ne moraš od mene tražiti dozvolu.

Sad kad sam znala da je Derek otac, shvatila sam da bih mogla ostati bez unuke: da bije
mogao uzeti njezin otac. Još jedan gubitak za mene. Ali nitko nije znao bolje od mene koliko
je djetetu potreban otac.

Okrenula sam se i kad mi je ruka već bila na kvaki, primijetila sam nešto što mi je zaustavilo
srce. S ruba Derekova noćnog ormarića visjelo je nešto srebrno, nešto što sam odmah
prepoznala.

Olivijina narukvica.

Odmah sam se sjetila Olivijinog posljednjeg dana. Kad je provukla prste kroz svoju novu
frizuru tog dana na roštilju, narukvica je zablistala pred mojim očima. Detektivka Samson je
rekla da je nisu pronašli. Mislila sam da se raskopčala kad je Olivia pala, da je kopča možda
pukla.

Naglo sam se okrenula prema Dereku.

- Odakle ti ovo? - rekla sam, a u mojim mislila jedna se već izdvajala iz gomile, izvijajući se
poput guje palucavog jezika spremne na napad. - Zašto je kod tebe? Uzeo si je od Olivije?

Derek me panično pogledao i bilo mi je jasno da je odmah shvatio što impliciram.

- Ne! - podigao je ruke. - Ne, kunem se! Nisam je uzeo. Mama mi ju je dala. Tog dana kad je
Olivia pala. Rekla je da je valjda pala Oliviji s ruke kad je bila kod nas na roštilju. Rekla mi je
da joj je pričuvam.

- Nije mogla pasti! Gledaj! Kopča je čitava! - zatresla sam narukvicu pred njegovim očima. -
A Olivia je nikad nije skidala!

Olivia je na roštilju imala narukvicu, a u bolnici više nije. Sjetila sam se Jen u Olivijinoj
bolničkoj sobi, stisnutih šaka pritisnutih na trbuh.

U meni se stvorio bijes, užarena oštrica koja kao da se probila iz mene kroz mekanu kožu
mog trbuha. Nikad u životu nisam bila toliko ljuta. Možda se moj mozak tako pokušavao
odhrvati s novim činjenicama. Možda je moj bijes bio presnažan i mozak me dosad štitio,
šaljući ga u valovima, u vrtlozima.

Okrenula sam se prema stubama i pretrčala ih preskačući dvije po dvije.

- Jen! - zaurlala sam. Protrčala sam kroz lijepu kuhinju s blistavim parketima, kroz ukusno
uređenu blagovaonicu i utrčala u dnevnu sobu na drugom kraju kuće. Jen je sjedila na
svijetlom kauču s knjigom u ruci, s nogama podvijenim pod sebe. Mark je ležao pred
televizorom ispruženih nogu.

- Kučko jedna lažljiva! - zaurlala sam, tresući se od bijesa. Osjećala sam se moćno i snažno,
vjerojatno zbog bijesa. Više nisam bila tiha i pokorna ženica zaplašena njihovim statusom,
imetkom i samopouzdanjem. Ona vrela oštrica bijesa zapalila je vatru koja je progutala tu
ženicu i pretvorila je u pepeo, koji je raznio vjetar.

Jen i Mark su skočili na noge, oboje zatečeni mojom provalom.

- Abi - počela je Jen, gledajući nekamo iza mene.

- Uzela si joj narukvicu s ruke, zar ne? - pretrčala sam sobu u dva koraka i našla se pred Jen.
- Ti si je i gurnula? Jesi li? Nisi mogla podnijeti novu curu u životu svog sina? Ili samo nisi
htjela da ga Olivia upropasti? Ipak je bila trudna, zar ne? Pa si je se odlučila riješiti!

Tresla sam se od bijesa, ni sama ne znajući za što sam sve sposobna.

Jen je problijedjela, povlačeći se unatrag. Mark ju je zaštitnički zagrlio i pogledao me.

- O čemu ti to, Abi? - odrješito je upitao. - Jen nema nikakve veze s time što se dogodilo
Oliviji.

Zamahnula sam narukvicom da je vide. - Ovo je Olivijina narukvica. Nije je skinula od dana
kad sam joj je dala, ali kad sam stigla u bolnicu, nije je imala na ruci. Nitko nije znao gdje je.
A sad sam je pronašla u vašoj kući. Derek kaže da mu ju je Jen dala istoga dana kad je Olivia
pala! Uperila sam prst u Dereka, koji je sad stajao iza mene, naslonjen na dovratak. Bio je
blijed poput zida. Madison je stajala pored njega, pospano trepćući još vise raščupana.

- Jen? - Mark je nesigurno pogledao suprugu.

Jen je prekrila lice dlanovima i rasplakala se. - Oprosti mi, Abi - jecala je. -Skinuli su je u
bolnici kad je Olivia trebala na magnetsku rezonancu. Jedan liječnik mi ju je dao da ti je
vratim. Znala sam da bih trebala, ali nisam mogla.

- Zašto?

- Jer sam nekoliko dana ranije vidjela taj privjesak u Derekovoj sobi.

Promotrila sam narukvicu, ne shvaćajući o čemu Jen govori. A tad sam ga ugledala: mali
privjesak u obliku srca. Sjedne strane bili su urezani inicijali OK, s druge DS.

- Čim sam vidjela privjesak, znala sam da joj ga je Derek poklonio. Znala sam da bi i policija
brzo shvatila. I pomislili bi da ju je Derek gurnuo. Optužili bi ga. A znaš da moj sin nije
ubojica. Poznaješ ga! Zato sam dala narukvicu Dereku i rekla mu da je pričuva za Oliviju.
- Mama! - zavapio je Derek.

Madison je samo u šoku otvorila usta. Mark je spustio ruku s Jeninog ramena i odmaknuo
se od nje kao da je upravo saznao da je nečime zaražena.

Od glave do pete su me proželi žmarci bijesa. Osjetila sam da mi se obrazi boje u crveno, da
me koža peče; osjećala sam se kao da ću izgorjeti. Srce mi je tutnjalo u grudima. Svi osjećaji
koje sam potiskivala od djetinjstva sad su se probili na površinu, ogoljeni i bolni poput žive
rane.

- Lagala si mi! - prosiktala sam. - Izdala si me!

- Ne - odmahnula je glavom, a tamne kovrče zaplesale su joj oko blijedog lica. - Nisam te
izdala, ne.

- Misliš da nije izdaja prešutjeti nešto ovako važno?

- Morala sam zaštititi svoje dijete!

- A što misliš da ja radim?

Moj je bijes na trenutak toliko narastao da sam poželjela nauditi Jen: zamislila sam vlastite
dlanove oko njezina vrata, prste koji ga stežu...

A tad je nestao jednako brzo kao što se i pojavio, i zamijenila ga je samo bol, duboka i šuplja
bol koja je stegnula moje srce poput šake. Gledala sam njih četvero, ovu obitelj kojoj sam
donedavno mogla vjerovati - ili sam to samo mislila. Imala sam osjećaj da i ne gledam njih,
nego jasan odraz; kao kad se nebo odrazi u lokvici vode na tlu toliko jasno da djeluje
stvarno.

Zaustila sam još nešto reći, ali moj mobitel je glasno zazvonio i prekinuo tišinu.

- Molim? - javila sam se strogo, držeći drugu ruku u zraku.

- Gospođo Knight? - rekla je doktorica Maddox. - Morate smjesta doći u bolnicu. Dijete...
32
ABI
Studeni

Iz kuće obitelji Stokes odvezla sam se na zapad, prema starom dijelu grada, odakle je vodio
prečac do obale. Zatim sam skrenula lijevo i pojurila uz more, vozeći vrtoglavom brzinom
dok su se valovi razbijali o stijene, jurili na mene poput zgrčenih prstiju.

Kočnice su zaškripale kad sam se zaustavila na parkiralištu pred bolnicom. Potrčala sam
prema ulazu. Drvored koji je dijelio bolnicu od plaže drhtao je na vjetru, nad valovima
tamnim poput tinte. Vjetar je glasno zviždao, zanoseći grane.

Sarah me već čekala unutra. Javila sam joj odmah nakon što je doktorica Maddox nazvala
mene, ali stigla je nekoliko minuta prije mene. Čim sam ušla, doktorica se kao čarolijom
stvorila na dvokrilnim vratima iza prijama. Ispod kute je imala traperice, a na nogama
bijele tenisice. Preko jedne ruke je nosila stetoskop, a u drugoj povijest bolesti. Izgledala je
smireno, čak i vedro. Kao da drži sve konce u rukama.

Provela nas je istim tim vratima u sobu iza prijama - ne istu onu u kojoj su mi rekli što se
dogodilo Oliviji, ali sličnu. Zatvorila je vrata za nama i taj zvuk sad mi je bio bolno poznat.
Zadržala sam dah.

- Odmah ću vam reći da je dijete dobro - nije se baš nasmiješila, ali pogled joj je bio nježan i
pun utjehe.

Sarah je uzdahnula i primila me za ruku. Meni se grlo ispunilo suzama olakšanja, koje nisam
ni pokušala zaustaviti.

- Što se dogodilo?

- Olivijina vena cava je protisnuta maternicom i naglo joj je pao tlak. Jednostavno rečeno,
zbog ležanja na leđima težina maternice joj opterećuje jednu od glavnih žila koje dovode
krv u srce. Zbog toga u jednom trenutku maternica nije dobivala dovoljno kisika, a tako ni
dijete. To se inače ne događa do kasne trudnoće, pa nismo obratili pas ju na to - doktorica
mi je nježno dodirnula ruku, smiješeći se smirujuće - ali sad kad znamo da je već došlo do
toga, okrenuli smo Oliviju na bok i sve je u redu.

Obrisala sam oči. - Dijete je dobro?

Odmah sam primijetila što nisam pitala: kako je Olivia. Nisam ni shvatila kad, ali u nekom
trenutku u proteklih nekoliko tjedana u središtu moje pažnje našla se moja unuka.

Zaklopila sam oči, shvaćajući što to znači. Da sam se pomirila s gubitkom Olivije.
- Dijete je dobro - smirila je doktorica. - Ako želite, možemo napraviti ultrazvuk.

- O - dahnula sam. - Molim vas.

Krenuli smo za njom do privatne sobe u kojoj je Olivia sad ležala, zahvaljujući tajanstvenom
dobročinitelju. Soba je bila topla i vlažna. Sarah i ja smo skinule jakne i objesile ih na vrata,
a zatim ostale stajati i gledati Oliviju, znojeći se.

Olivia je nepomično ležala. Prišla sam joj i pomilovala je po kosi, sjetivši se nečega otprije
mnogo godina.

Kad joj je bilo šest ili sedam godina, Olivia se jednom probudila usred noći, plačući. Potrčala
sam u njezinu sobu i čvrsto je zagrlila, priljubila lice uz njezin vrat i pomilovala je po
svilenkastoj kosi.

Polako se smirila, prestala drhtati i jecati. Nakon nekog vremena mi je šmrcajući prepričala
san koji ju je uznemirio: sanjala je da je umrla, da leži zakopana ispod Eiffelovog tornja i
odozdo gleda ljude kako hodaju nad njom, nastavljaju sa životom ni ne znajući da je ondje,
kao da nikad nije ni bila važna.

- Uplašila sam se - rekla je Olivia. - Ja sam bila mrtva, a to nikome nije bilo važno - priljubila
se uz mene. - Mama, ne ostavljaj me.

- O, dušo - zagrlila sam je i naša srca našla su se jedno uz drugo. Udahnula sam miris
njezinog šampona od jagode.

Tad sam se sjetila majčinih riječi, obećanja koje je odavno pogazila.

- Uvijek i zauvijek, uz tebe sam.

Sad sam imala osjećaj da se nisam samo prisjetila te noći, nego se vratila kroz vrijeme. Kad
sam otvorila oči i shvatila gdje sam, poželjela sam da se doista mogu vratiti u taj trenutak i
reći Oliviji da nikad neće biti zaboravljena. Što god se dogodilo, bit će uz mene: osjećat ću
njezinu prisutnost u proljetnom vrtu, uz prvo cvijeće; u ledenom dahu zimskog dana.
Osjetit ću da je uz nas svaki put kad udahnem miris njezinog djetešca.

Meni će uvijek biti važna.

Doktorica Maddox je dovukla veliki sivi ultrazvuk do Olivije. Krevet je bio namješten tako
da joj je gornji dio tijela pridignut. Pod bijelom plahtom Olivijin trbuh sad je već bio prilično
izbočen. Nekoliko minuta kasnije, čula sam otkucaje srca djeteta, a na ekranu su se stvorili
obrisi njezina tijela i ispunila me čista ljubav. Shvatila sam kakav mi dar Olivia ostavlja.

- Pogledajte - doktorica je prešla prstom preko male kralježnice na ekranu. -Malena se

okreće poput gimnastičarke.

S razglasa je odjeknuo poziv doktorici Maddox.

- Ispričajte me na trenutak - rekla je, ustala i brzo izasla.

Neko sam vrijeme gledala za njom, a zatim pogledala Saru. - Otac djeteta je Derek, Jenin sin
- rekla sam joj. - Bila sam kod njih kad si me nazvala.

- Molim? - Sarah je bila zaprepaštena. - Zezaš me.

- Ne zezam - provukla sam prste kroz kosu, uzdišući tiho i tegobno. - Ne znam hoće li
zatražiti skrbništvo, ili ću ja odgajati dijete. Iskreno rečeno, strah me sve to još jednom
proći. Sjećaš li se kako je bilo s Olivijom? Sjećaš se...

Osjećaji su me shrvali dok sam se prisjećala prvih nekoliko mjeseci nakon Olivijinog
rođenja. Preteški teret majčinstva, tjedni s malo sna - ili bez imalo - i bebica s kolikama
pretvorili su me u osobu koju nisam ni prepoznala. Obožavala sam svoju kćer, ali to nije bio
početak i kraj roditeljstva.

Jednog jutra sam sa zakašnjenjem dovezla Oliviju k Sari, da mogu na predavanje. Stala sam
pred Sarinom kućom, iskočila iz auta i otvorila stražnja vrata da izvučem Oliviju iz dječje
sjedalice, kad se na mene stuštio oduran smrad. Podigla sam je, a tu je kretnju popratio
gadan ljepljiv zvuk.

Zaboravila sam joj staviti pelenu. Od struka nadolje bila je prekrivena izmetom: njezina
bucmasta bedra, prednja strana ružičaste haljinice, leđa i dječja sjedalica bili su za pranje.

Po prvi i jedini put - požalila sam što nisam poslušala Gavina. Požalila sam što sam zadržala
kćer - a kako ijedna prava majka može požaliti što je rodila? Znala sam da sam jednako loša
majka kao i sve ostalo. Nesposobna za život.

Dok sam bila trudna, obećavala sam sama sebi da nikad neću napustiti Oliviju, da ću biti
majka kakva je meni trebala. Da ću je grliti, maziti njezin nosić, njezine obraščiće. Da će
uvijek znati da je moja, da je dio mene i da su naša srca nekoć bila jedno.

Ali kad se rodila, to sitno tjelešce u mojom rukama kao da je bilo teško koliko i cijeli svijet. I
toga dana samo sam gurnula svoje uplakano, pokakano djetešce Sari u ruke, sjela u auto i
odvezla se.

Nisam htjela da Olivia ikad sazna za tu sramotu: da je nije napustio samo otac, nego i majka.

Ako već on nije, barem sam ja trebala znati kako je to.

Pogledala sam Saru i shvatila da se i ona toga sjetila. - Toliko sam grešaka napravila - rekla
sam. - Možda sam jednako loša majka kao što je bila i naša.

- Abi - rekla je Sarah nježno. - Vratila si se. To je jedino važno. Nisi ostavila Oliviju, nego si
uzela mali predah koji ti je silno trebao. Nakon toga si bila još bolja majka. Uvijek misliš da
je sve crno-bijelo, ali svijet nije takav. Možda nisi bila savršena majka, ali bila si sjajna. Nisi
je manje voljela zato što nisi bila savršena.

Naglo sam ustala i otišla po malu bocu losiona za tijelo koja je stajala u ormariću pored
Olivijinog uzglavlja. Nježno sam utrljala losion u njezine hladne, suhe ruke, gledajući cijelo
vrijeme sliku na ekranu.

Volim ovo dijete više od života, a možda umre kao i Olivia, koju čeka sigurna smrt čim se
aparati ugase. Možda dijete umre kao i moja majka. Možda ga Derek uzme k sebi. Znala sam
koliki je sve ovo rizik: što više voliš, to više možeš izgubiti.

Ali već sam voljela ovo dijete, duboko i snažno, ljubavlju koja se ukorijenila duboko u meni i
koja će mi, znala sam, promijeniti život. Ljubavlju koja svaki ne pretvara u da. Koja budi
nadu: dovoljno je da nešto poželim i snaga te ljubavi ispunit će mi želju.
33
OLIVIA
Kolovoz

Tjedan dana prije početka škole, Madison je konačno našla vremena za druženje sa mnom.
Nisam znala bih li trebala biti uvrijeđena time što je cijelo ljeto zaboravila na mene, ili
sretna što mi je tako ostalo više vremena s Derekom. Usto, znala sam da sam druženje na
plaži na moj rođendan otkazala ja, pa joj nisam zamjerala što se odonda ljuti na mene.

Probudila sam se kasno, ošamućena i s glavoboljom. Nisam imala vremena za doručak, pa

sam samo ubacila bananu u torbu za plažu i poslala poruku mami da joj javim kamo idem.

Kad sam stigla dojave, već sam bila u znoju od glave do pete. Prešla sam dlanom preko čela.
Bilo mi je toliko vruće da sam jedva disala.

Kafić je bio pun srednjoškolaca koji su glasno razgovarali. Pogledala sam što se nudi na
velikoj ploči ispisanoj lijepim rukopisom, ispod koje je sta la dnevna ponuda svježeg voća.

Madison i ja smo primijetile jedna drugu u istom trenutku. Ustala je, veselo mašući po
zraku. Gurnula je iPhone u veliki crnu torbu za plažu i pritrčala mi, grleći me.

- Livie! Kako mi je drago da te vidim! Nismo se vidjele sto godina! Ne mogu vjerovati da je
prošlo skoro cijelo ljeto, a mi se nismo pošteno družile!

I ja sam nju zagrlila. Bila je u bijelim sandalama s visokim potplatom, kratkim bijelim
tajicama i majici kratkih rukava na kojoj je pisalo Van Halen. Majica joj je padala na jedno
rame, otkrivajući naramenicu crno-bijelog bikinija. Široka crna traka odvajala joj je kosu od
lica. Izgledala je jako odraslo, a ja u svojim kratkim hlačicama - koje su odjednom bile
neobjašnjivo uske - ružičastoj majici bez rukava i japankama, kao djevojčica.

- Ni ja ne mogu vjerovati - odvratila sam. - Cijelo ljeto si imala posla preko glave. Do
predstave ima još nekoliko tjedana. Jesi nervozna?

Dramatično je zakolutala očima. - Isuse, ni pojma nemaš koliko!

- Bit ćeš sjajna. Uvijek si sjajna! - i ja sam dobro znala svoju ulogu.

Slegnula je ramenima, malo mirnija, i otišle smo naručiti.

Ponuda voća bila je primamljiva, šarena poput duge, i poželjela sam voćni frape, ali sjetila
se banane u torbi. Treba mi kava, zaključila sam. Da me razbudi do kraja.

- Imaju kivi - veselo je rekla Madison, pokazujući mi voće. - Ništa mi nije draže. Molim vas,
frape od kivija i jagode.
- Meni ledenu kavu, molim - rekla sam djevojci za blagajnom.

- Kavu? - nasmijala se Madison. - Ti ne piješ kavu.

- E pa sad kad sam maturantica, pijem - našalila sam se, zabacujući rep preko ramena. - Sad
sam odrasla.

Nasmijala se. Izašle smo s pićima i prešle preko ceste da dođemo do šetnice. Još je bilo rano,
ali plaža je već bila puna ljudi. Kradem kolovoza pijesak se gotovo nije ni vidio. Sve obitelji s
djecom uživale su u zadnjim danima praznika, u zadnjim toplim danima.

Zasad se činilo da neće tako skoro zahladnjeti. Zrak je bio vreo. Zamahnula sam mokrom
majicom da se malo rashladim ispod nje.

Primijetile smo dvije prazne ležaljke i zatrčale se, pa brzo bacile na njih torbe i ručnike. Do
mene je dopro ugodan miris krema za sunčanje, a odmah za njim i slankasti miris mora.

Vrućina mi se zavlačila pod kosu i uz rub čela i već su mi se skupljale kapi znoja. - Kako je
vruće - kukala sam.

Madison me pomalo začuđeno pogledala. - Nije toliko vruće.

Otpila sam gutljaj kave. Bila gorka, prejaka, i stresla sam se. Trebala sam je zasladiti.

- Plaža, ha? - Madison je poravnala svoj ručnik i sjela, pa se odmah počela mazati uljem za
sunčanje. Svakog ljeta se sunčala dok joj koža ne bi poprimila boju karamele. Ja sam izvukla
kremu za zaštitu od sunca, znajući da ću izgorjeti ako ne budem oprezna.

- Trebala bi skinuti narukvicu - rekla je Madison. - Da ti ne ostane crta.

Oklijevala sam. Znala sam da Madison misli da su narukvice kao moja za djecu. - Ne, hvala.
Ja volim imati crte po sebi.

Slegnula je ramenima. - No, dobro. Kako si mi ti? Sve u redu?

- Sve u redu - nasmiješila sam se. Ali Madison me i dalje upitno promatrala, kao da je čekala
da još nešto dodam.

- Ozbiljno?

- Aha.

Još me malo promatrala, a zatim se vratila mazanju nogu uljem za sunčanje. Iz boce se
proširio miris kokosa i sunca. Ogulila sam svoju bananu i odgrizla komadić, i neko vrijeme
smo sjedile u tišini. Po prvi put u životu osjećala sam nelagodu u društvu najbolje
prijateljice. Možda je među nama sjedila moja laž, golema i prijeteća.
Pijeskom je prema nama potrčao goli klinac, mašući pelenom koju je čvrsto stezao šačicom.
Lice mu je bilo oličenje sreće i neočekivane slobode. Za njim je trčala mama, sva očajna.

Madison i ja smo razmijenile pogled, a svu je nelagodu rastjerao naš prštav smijeh. - Kakav
su djeca kaos! - smijala se Madison.

- Mali je kao uragan!

- Ovo je skroz čudno - rekla je kad smo se prestale smijati. - Dosad smo svako ljeto
provodile zajedno, a ovoga te nisam vidjela otkako je završila škola. Čime si se bavila?

- Ničim posebnim - usiljeno sam se nasmijala. Nisam joj htjela pokvariti dan priznanjem da
sam veći dio ljeta provela s njezinim bratom. - Ni sama ne znam kamo je ljeto pobjeglo.
Puno sam čitala na ležaljci u vrtu, plivala, nekoliko puta pokosila travu i malo radila u vrtu. I
učila za maturu.

Prijekorno me pogledala. - Ah, znam - brzo sam dodala. - Znam da sam štreberica. Ali
moram upasti na faks u Seattleu. Imaju super studij politologije. A znaš da moram dobiti
stipendiju.

- Koje si predmete uzela za četvrti?

- Iste kao i za treći, uz dodatnu iz povijesti, engleskog i matematike.

- Isuse, pa zar i matematiku? Zašto se toliko mučiš?

- Mama kaže da će dobro izgledati na prijavi za faks. To i volontiranje. Zato ću volontirati u

staračkom domu tu kod nas. Počinjem za nekoliko tjedana.

- Ajme, fuj - gadljivo se namrštila. - Starci uvijek vonjaju po mokraći.

Nasmijala sam se i prijekorno je pljesnula po ruci. - Ne budi zločesta! Uostalom, imaju

staklenik i vrt, prijavila sam se za volontiranje tamo, a ne za mijenjanje pelena ili tako
nešto. A sve dok je mama zadovoljna...

- Neće te gnjaviti.

- Ne, mislila sam...

Znala sam da Madison i ja uvijek tako razgovaramo o mojoj mami, ali nisam mogla nastaviti.
Ovog ljeta sam saznala toliko toga, saznala sam tko mi je otac i zašto mi je mama lagala,
saznala sam da je itekako imala razloga. Sad mi je bilo jasno da su briga, ljubav i kontrola
ponekad toliko isprepleteni da je teško reći gdje jedno prestaje, a drugo počinje.

Ali nisam znala kako da to objasnim Madison. Nisam bila sigurna ni želim li.

- Madison! - doviknuo joj je netko niže niz plažu.

Madison je zaštitila oči dlanom i pogledala tko je. Nekoliko sekunda kasnije, pritrčao nam je
Peter, crven od trčanja i sunca.

- Bok, ljepotice - sagnuo se i poljubio Madisonine sjajne usnice. Peterova majica je skliznula
s ramena, otkrivajući osunčana, snažna ramena. - Bok, Olivia. Kako si nam ti? - rekao je to
istim tonom kao i Madison maloprije.

- Dobro, hvala - malo su me živcirali.

- Svratio sam vas pozdraviti na putu za trening.

Potpuno sam zaboravila da ovog tjedna počinju treninzi nogometnoj momčadi. Znači da se i
Tyler vratio u grad, shvatila sam. Nije mi čak ni poruku poslao, što je bilo čudno. Doduše,
nismo se previše čuli preko ljeta. Možda i nije neobično što se nije javio. Možda je dobro da
smo se tako neprimjetno udaljili. Ovako će prekid možda biti lakši. Ili smo već prekinuli, pa
nećemo morati i formalno.

Peter se okrenuo da ode. - Pozdravi mi Tylera! - doviknula sam mu u posljednjem trenutku.

Čudno me pogledao, a zatim su on i Madison razmijenili pogled, prije nego što se opet
okrenuo i otrčao.

- Što vam to znači? - upitala sam je.

- Koje?

- Znaš ti koje. Onaj pogled.

- Nemam pojma.

Stigla mi je poruka i izvadila sam mobitel. Derek mi je javio da mogu doći do njega kasnije
popodne, kad Madison ode na probu. Otpisala sam mu kratkom porukom.

- Tko ti je to? - šaljivo je rekla Madison. - Tajni dečko?

- Ha? Ne, naravno da ne - lice mi je bilo vrelo i crveno.

- Sva si crvena.

- Ma samo... Tyler je.

Madison mi toliko dugo nije odgovorila da sam je na kraju upitno pogledala. Gledala me
namršteno, grickajući donju usnicu.

- Što je? - upitala sam je.

- Mislila sam da... Ne znam.

Spustila sam mobitel na ležaljku. - Dobro. Što se događa?

- Mislila sam da ste prekinuli.

Usiljeno sam se nasmijala. - Koliko ja znam, nismo. Otkuda ti to?

Madison je podigla kosu s vrata i zamahnula dlanom kao lepezom. - Hoćeš da odemo
prošetati? Postaje vruće.

Ustala je i krenula bez mene.

- Čekaj - spustila sam noge s ležaljke i primila je za ruku. - Mad, što se događa?

- Oprosti, Olivia. Mislila sam da ti je neugodno priznati.

- Što to?

- Tyler je rekao Peteru da će prekinuti s tobom.

- O - ostala sam bez riječi. Iz želuca mi se digao val mučnine i spustila sam ruku na trbuh.

- Valjda još nije, ha?

Odmahnula sam glavom, ispuštajući dah koji sam nesvjesno zadržavala. Sad mi je bilo jasno
zašto su me Madison i Peter onako pogledali: jer su znali nešto što ja nisam. I Tyler je lagao
meni. Možda ne otvoreno, ali ipak jest. Namjeravao je prekinuti sa mnom, baš kao i ja s
njim.

- Olivia, žao mi je. Nemoj reći Tyleru da sam ti ja rekla, molim te! Znaš kakav je kad se
razljuti.

Progutala sam knedlu. - Neću, ne brini. Sve pet. Ali morat ću se naći s njim, izgleda. Ovo je
ljeto bilo jako čudno, i to ne samo zato što je Tyler bio u Seattleu. Nismo se previše čuli, da ti
pravo kažem. On je cijelo vrijeme bio u drugom gradu, pa ono...

- Jesi dobro?

- Aha, ne brini - rekla sam pomalo mutno. Udahnula sam kroz nos, ali zrak je bio gust i
vlažan, a želudac mi se okretao kao da sam na brodu.

- Jesi sigurna? Izgledaš kao da ćeš...

Nije stigla dovršiti, jer sam se ja već okrenula od nje i povratila jutarnju bananu i gorku
kavu.
34
ABI
Studeni

Idućeg jutra našla sam se u ledenom autu, s mlakom šalicom u rukama, pogleda prikovanog
za raskošnu crnu ogradu dvorišta obitelji Montgomery.

Nakon obilne kiše prethodne noći, jutro je svanulo bistro i vedro, a ja sam se probudila
puna nove odlučnosti. Što god se dogodilo, morala sam biti u stanju jednog dana reći
Olivijinoj kćeri da sam učinila sve što sam mogla. Da sam dala sve od sebe da saznam što se
dogodilo njezinoj majci.

Kendall mi nije rekla cijelu istinu. U to sam bila sigurna. Gavin je otišao na posao prije
petnaest minuta, pa kad god Kendall bude izašla da krene u školu, znala sam da ću joj moći
prići i porazgovarati s njom.

Mobitel mi je zavibrirao i pogledala sam tko šalje poruku. Moj šef, Malcolm. Cijelo jutro mi
je slao poruke, nakon što se nisam javila na poziv. Znala sam da ću se uskoro ipak morati
javiti. Nisam više mogla odgađati povratak na posao. Ostalo mi je još samo nekoliko dana
bolovanja i morala sam dati šefu do znanja da može računati na mene.

Usto, znala sam da sam na korak od istine. Osjećala sam to.

Vrata su se otvorila i Kendallin plavi kabriolet BMW Z4 izvirio je iz dvorišta. Otvorila sam
vrata i iskočila iz auta.

- Kendall! - maknula sam joj. Nasreću, primijetila mi je i odmahnula, pa odmah parkirala

auto ispred moga.

Kad sam prišla, spustila je prozor. - Bok, što ima?

- Saznala sam nešto novo o tvom tati i Oliviji. Imaš li minutu za mene?

Kimnula je.

- Naravno. Želim pomoći. Hoćete sjesti do mene? Jutros je ledeno.

Ušla sam u njezin auto i pojačala je grijanje. Nije bila u jakni, nego u svojoj odori katoličke
škole, u kojoj je izgledala pomalo zločesto. Zelena karirana suknja bila je mrvicu prekratka,
imala je dokoljenke umjesto čarapa, a cipele su joj imale visoku petu.

- Je li je on gurnuo? - Kendalline oči zablistale su nekako čudno i znala sam da je progutala

udicu. Ta bi mala bacila oca pod vlak da može.
- Nisam sigurna - muljala sam. - Upravo to pokušavam saznati. Jesi li ga ikad čula da prijeti
Oliviji? Je li ti ona možda rekla da joj je prijetio?

- Nije baš. Ne.

- Ali znala je tko on, zar ne? Upoznali su se?

- Aha. Sreli su se. Jednom.

Pomno sam je motrila, tragajući za bilo kakvim tragovima laži na njezinom licu. Sad sam
već bila sigurna da mi laže, ili barem prikazuje istinu onako kako njoj odgovara. Samo mi
još nije bilo jasno zašto - i što je zapravo istina. Morala sam izvući od Kendall odgovor na
jedno pitanje: misli li doista da je Gavin gurnuo Oliviju, ili zna da nije, ali skreće moju
pažnju na njega da zaštiti sebe.

Kao računovođa sam naučila jedno: ponekad se stanje bolje vidi kad se malo odmaknete od
brojeva, pa im se vratite s novom perspektivom. Odlučila sam se za napad s druge strane.

- Ono u Black Cat? I ti si ih vidjela, je li? - rekla sam nonšalantno. - Znači da su se susreli
barem dvaput. Znaš li možda za još koji put?

Kendall je stisnula vilice. - Tko vam je rekao da sam ih vidjela?

- Nema veze - rekla sam. - Samo me zanima je li tvoj tata prijetio Oliviji? Ili si to možda bila
ti?

- Nisam joj ja prijetila? - zvučala je kao razmaženo dijete. Čak je nadureno prekrižila ruke na
grudima.

Uzdahnula sam. Kendallino ponašanje je bilo naporno i brzo sam gubila strpljenje.

- Nisam sigurna vjerujem li ti više, Kendall. Na prijevaru si dovukla Oliviju k vama dok su
ondje bili novinari, po svoj prilici da raskrinkaš oca usred kampanje. Slijedila si ga kad su se
našli na ručku. Sad mi kažeš da su se susreli jednom, a očito znaš da su se vidjeli najmanje
dvaput. Što si mi još slagala?

Kendall me drsko pogledala. - Ne dugujem ja vama nikakve odgovore.

- Je li ti se Olivia nečime zamjerila?

- Naravno da nije! Nisam joj ja ništa učinila. Ja sam joj pokušavala pomoći! To sam vam već
rekla!

- Ali nisi mi rekla da znaš za njihov zajednički ručak - odmah sam odbrusila.
- Pa? - obrecnula se Kendall, pomalo crvena u licu. - Nisam mislila da je to važno. Hoćete da
vam kažem istinu? Dobro, evo. Pozvala sam Oliviju k nama na dan intervjua za televiziju
kako bi novinari saznali za nju. Htjela sam da saznaju da ima vanbračnu kćer.

Provukla je prste kroz svoju plavu kosu dugu do ramena i nastavila. - I istina je da sam ga
slijedila do onog šugavog restorana. Čula sam ga da se dogovara za sastanak s Olivijom i
naljutila se, dobro? Cijeli život me ili ignorira ili mi sve sjebe! Jedino što njega zanima su
novac i karijera, i to tim redom. Nikad mu nije važno što ja želim, jer je sve podređeno
njegovoj glupoj karijeri. Zato me stalno tjera da volontiram u jebenoj zajednici. Upisali su
me u jebenu katoličku školu samo zato jer se može time hvaliti u kampanji - prezrivo je
dotakla kariranu suknju. - Rekla sam mu da nema šanse da idem u katoličku školu, da želim
u srednju glazbenu, da kasnije želim studirati glazbu, i znate što je napravio? Podmetnuo mi
je bočicu lijekova u sobu i rekao mami da me uhvatio tik prije nego što sam se pokušala
ubiti! Poslali su me na psihijatrijsko liječenje. Je li vam jasno što vam govorim? Jebeni
psihopat, eto što je on!

Zavalila se u sjedalu. Sad mi je izgledala drukčije: manje kao ljutita, prkosna tinejdžerica, a
više kao žrtva. Znala sam da je Gavin manipulator.

- Da, jasno mi je, Kendall - rekla sam. - Jasno mi je. A znam i na što je sve spreman. Ali kakve
to veze ima s time što si slijedila Oliviju? Svima bi bilo jasno da ti smeta što ti otac ima još
jednu kćer.

Kendall se cinično nasmijala. - Još vam nije jasno! Nije mi smetalo što ima još jednu kćer.
Smetalo mi je što imam sestru, konačno nekoga na svojoj strani, a on se već petlja u to!
Nisam htjela da mi opet sve sjebe, da se brže-bolje zbliži s njom. Htjela sam da bude moja
sestra, a ne njegova kći. Uvijek mi sve uzme. Nisam htjela da mi uzme i Oliviju!

- Jesi li ti gurnula Oliviju? - upitala sam je tiho.

- Ne! Olivia je bila dobra prema meni. Rastužilo me kad je pala. Zato sam vas i zvala...

- Znači, ti si me zvala!

Okrenula je glavu, vidno posramljena. - Oprostite. Nisam trebala svaki put prekinuti. Samo
sam... htjela sam razgovarati o njoj, ali nisam znala što da vam kažem.

- Razumijem te - rekla sam, obgrlivši se oko struka kao da ću time potisnuti bol u nutrini. - I
ja ponekad poželim razgovarati o njoj.

Dugo smo sjedile bez riječi, zagledane u mali vrtlog lišća koje je vjetar kotrljao po pločniku.

- Gdje je tvoj tata bio te noći kad je Olivia pala? - upitala sam.

Kendall mi je dobacila kratak pogled, ali brzo je opet okrenula glavu. - Ne znam.
A tad se iza nas čuo glasan zvuk motora, vrata su se otvorila i iza nas se zaustavio srebrni
Jaguar. Gavinov auto.

Kendall se uspravila u sjedalu. - To je on - rekla je.

Iz očiju joj je nestala svaka iskra.

***

Kendall i ja smo brzo izašle iz auta. Stala je pored mene. Držale smo se kao dvoje djece
uhvaćene u prijestupu.

Gavin se zajurio prema nama, meljući u hodu šljunak staze potplatima.

- Abi, što ti radiš - Kendall, što se događa?

- Zašto si doma? - drsko ga je upitala Kendall. Podigla je ramena kao da s brani, nervozno se
češući po golim podlakticama.

- Zaboravio sam torbu - zarežao je.

Strah mi je toliko stezao želudac da sam se pobojala da ću povratiti. Paranoični dio mog
mozga urlao je na mene da potrčim, da pobjegnem. Ali tad sam uhvatila Gavinov pogled i u
njemu vidjela osjećaj koji sam definitivno prepoznala: strah.

On se bojao mene.

Glasno sam se nasmijala i cijelo mi se tijelo odmah opustilo od olakšanja.

- Baš razgovaram, s Kendall o tome gdje ste vas dvoje bili one noći kad je Olivia pala - rekla
sam.

- Zašto, pobogu - u nevjerici je podigao ruke. - Ti to uhodiš moju kćer? Ja ne vjerujem koliko
si jadna!

Zacrvenjela sam se i stisnula šake.

- Gdje ste bili te noći? - ponovila sam.

Gavin je stresao glavom kao da pred njim stoji zločesto dijete.

- Stvarno ćemo ovako, ha? - pogledao je Kendall. - Gdje smo bili, dušo?

Kendall ga je ošinula pogledom punim mržnje. - Ne znam. Ne znam ni kad je to bilo.

- Prve subote u listopadu - rekla sam.

- Nije da vodim dnevnik - odbrusila je Kendall. - To je za klince.

- Dnevnik! - Gavin se pljesnuo po koljenu s glumljenim veseljem. - Odlična ideja, dušo!

Iz džepa kaputa je izvukao mobitel i počeo pretraživati. Vjetar mu je zanio kosu i primijetila
sam koliko se prorijedila.

- Aha, sad se sjećam - okrenuo je mobitel prema Kendall. - Bili smo na stvarno
spektakularnoj donatorskoj večeri u hotelu Fairmont. Sjećaš li se, dušo? - Kendall ga je
samo gledala kao da se uopće ne sjeća. - U organizaciji ComCore Techa. Gospodin Noah
Harris nam je organizirao večeru za pamćenje, s ciljem prikupljanja sredstava za moju
kampanju. Njegovom sinu si se jako svidjela -rekao je Gavin, vraćajući mobitel u džep.

Harris, pomislila sam. Otkuda znam to prezime? Razbijala sam glavu, ali bezuspješno.
Prezime je bilo previše uobičajeno.

- Kad je to bilo? - upitala sam.

- Počelo je u sedam, ali trajalo je do kasno u noć, je li, dušo? - želudac mi se okretao na sve
to dušo. Gavin nije čak ni uvjerljivo glumio da je dobar otac. Kendall je izgledala kao da je i
njoj muka. Bila je blijeda kao vapno.

- Aha - promrmljala je.

Osjećala sam da se Kendall udaljava od mene, a i Gavin je izgledao kao da će svaki čas
pozvati policiju. Ali još sam uvijek bila sigurna da mi je Kendall nešto prešutjela. Zbog
Gavina se pokolebala; uznemirio ju je i začepio joj usta.

Grlo mi je stegnula ljutnja kruta poput kamena.

- Od sedam? - povikala sam, ljutito se okrećući prema Kendall. - Daj, molim te! Imala si i više
nego dovoljno vremena da se nakon večere odvezeš do Olivije! Jesi li je ti gurnula s mosta?
Ha, Kendall?

Naglo je podigla glavu. - Ne! Rekla sam vam već...

Gavin je zakoračio prema meni. Zrak među nama je iskrio od napetosti, pun laži koje su se
kovitlale kao da su i one, poput suhog lišća, nošene vjetrom.

- Sad je dosta - Gavin je izvukao mobitel. - Zovem odvjetnika.

- Ne! - Kendall je ispljunula tu riječ poput zalogaja pokvarene hrane. -Odgovorit ću joj.

- Da nisi ni riječi rekla, Kendall.

Kendall ga je ošinula bijesnim pogledom. - Koji si ti seronja - prosiktala je. -Samo se praviš
da ti je stalo. Jebe se tebi i za mene, i za Oliviju. Olivia je bila problem i ništa drugo! Znam da
si je ti gurnuo. Nisi htio da itko sazna kako imaš vanbračnu kćer.
Pogledala je mene, govoreći toliko brzo da je Gavin nije stigao spriječiti. -Otišao je ranije s
večere. Zbrisao je oko devet.

- Dosta! - zagrmio je Gavin. Kendall je raširila oči u strahu i po prvi put je izgledala kao
dijete, zaplašena njegovim manijakalnim ispadom. - Gubi se u auto i odlazi u školu! Bez
pogovora!

Kendall ga je prijeteći pogledala, ali nije više ni riječi rekla. Odjurila je u auto i trenutak
kasnije gume su zaškripale na asfaltu koliko se brzo odvezla.

Ostala sam sama s Gavinom.

35
ABI
Studeni

Gavin me nekoliko sekunda bijesno gledao, ali tad se dogodilo nešto neočekivano. Ramena
su mu klonula i umorno je podigao prste na čelo.

Izgledao je kao da je iz njega iscurila i posljednja kap snage.

- Uđi, Abi - rekao je rezignirano. - Slobodno me pitaj sve što želiš, ali ne ovdje vani, gdje nas
svatko može vidjeti.

Oklijevala sam, ne znajući želim li ostati nasamo s Gavinom. Dobro sam znala kakav je. Ali
jedan djelić mene bio je znatiželjan. Novi Gavin nije bio nalik na nekadašnjeg šarmantnog
nasilnika. A ako zna što se dogodilo Oliviji, moram to izvući iz njega. Ušla sam u auto i
uvezla ga za njegovim.

***

Gavin me uveo u impresivnu radnu sobu u udaljenom krilu kuće. Namještaj je bio taman, u
stilu kojeg dizajneri interijera smatraju muževnim: police s knjigama od poda do stropa,
raskošan stol od mahagonija, zelena stolna svjetiljka. Zatvorio je vrata i skinuo svoj do
koljena dugi crni kaput pa ga uredno objesio na vješalicu na vratima i sjeo u udobni stolac
iza stola.

Drži se hrabro, ne plači, nemoj povratiti, naredila sam si. Mogla sam držati pod kontrolom
um, ali ne i tijelo - od nervoze su mi već drhtale ruke, u glavi mi se vrtjelo. Želudac mi je bio
smrznut od straha.

- Sjedni - rekao je.

Ostala sam stajati. Gavin više nije imao nikakvu moć nada mnom, pa čak ni ovako neznatnu.

- Što želiš? - upitao me. Zavalio se u stolcu, odmjeravajući me. - Još novca? Da ti odmah
kažem - ništa od toga. Prošli put si uzela novac i lagala mi da si otišla na pobačaj. Trebao bih
te tužiti zbog krađe - opet je stresao glavom kao da kori zločesto dijete. - Imaš sreće da
moje supruge danas nema doma.

Ledeni strah u mojem želucu se sad zagrijao, užario i uspeo do grla, pa se poput lave prelio
na jezik.

Sjela sam na rub Gavinovog radnog stola i vidjela da se lecnuo, ali odmah i prikrio
nesigurnost.
- Čujem da si se upoznao s Olivijom - rekla sam.

- Da, upoznali smo se. Bizarna igra sudbine je spojila tvoju i moju kćer. Nakon toga su lako
zbrojile dva i dva.

- Jesi li ti slao Oliviji prijetnje?

Kratko i prezirno se nasmijao. - Čuješ li ti što govoriš? Odrasli smo, Abi. Ja sam političar, a
ne nekakav klinac kojeg je cura napucala.

- Jesi li gurnuo Oliviju s mosta, Gavine?

- Ne budi smiješna - obrecnuo se, ljutito se mršteći. - Zašto bih? Pogotovo ovako blizu
izbora?

- Da je se riješiš, očito. Da ni tvoja supruga ni tvoji glasači ne saznaju kako imaš vanbračnu
kćer.

Pomalo frustrirano je podigao ruke. - Gle, ne očekujem da mi vjeruješ, ali nisam joj ja ništa
napravio. Koliko sam vidio, svidjela mi se. Bilo mi je žao kad sam čuo.

Ustala sam od stola i nadvila se nad njega.

- Želim saznati što se dogodilo mojoj kćeri. Mislim da ti već znaš. Ne zaboravi, Gavine, da te
poznajem. Znam za što si sposoban i što bi sve napravio za vlastitu korist - nagnula sam se
sasvim blizu, prodorno ga gledajući. Izbliza su njegove oči bile jednake zelene boje kao i
Olivijine.

- Mislim da ne... - počeo je i vidjela sam da razmišlja o idućem koraku. Smišljao je kako da
me pobijedi, ali prekasno. Moć je već bila u mojim rukama.

I bila je opojna. Kako li je slatko bilo gledati Gavina kako se preznojava. Sirota stidljiva Abi
je odrasla. Više nisam bila bespomoćna.

- Ti si sredio da maknu detektive sa slučaja - prosiktala sam. - Samo ne znam zašto. Mislim
da si je ti gurnuo jer si se bojao da će svima razglasiti da si joj otac. A sad si i Anthonyja
uvalio u nevolje jer mi pomaže.

Ustala sam i izvukla iz torbice rezultate koje mi je dala Kendall, zagladila ih na grudima i
pružila mu ih.

- Da ti ja pročitam što piše? - upitala sam. - Rezultati analize DNK iz laboratorija u Seattleu -
kucnula sam se prstom po bradi i nastavila. - Na temelju analize DNK, navodni otac - to si ti,
Gavine - ne može biti isključen kao biološki otac Olivije Knight, jer dijele genetske markere.
Mogućnost očinstva iznosi 99.9942 posto.
Gavin mi je zgrabio papir iz ruke i poderao ga na komadiće, stegnutih vilica. Jamica na bradi
time je samo još više došla do izražaja.

Nasmijala sam se grubo i okrutno.

- Imam punu ladicu kopija, a jedna je i u sefu. Ako mi se nešto dogodi, ta ide ravno
novinarima. A kad smo već kod novinara, dobit će primjerak ovoga i ako smjesta ne
nazoveš šefa policije u Seattleu i kažeš mu da se okani Anthonyja.

Zatečeno je otvorio usta. - Ti to mene ucjenjuješ?

- Nego što - rekla sam.

Stisnuo je vilice i mišić ispod uha mu je zatitrao. - Ja ne bih na tvome mjestu.

- E, pa, ja bih. Stvarno bih.

Pogledao me praznim pogledom i shvatila sam da je ispod umjetne preplanulosti

problijedio. Jedna žila u sljepoočnici mu je pulsirala.

- Čujem da se bolnica jako dobro brine za Oliviju - rekao je tiho. - Navodno su doveli i
specijalista za dijete. Bila bi prava šteta da Olivia i malena ostanu bez svega toga.

Želudac mi se preokrenuo. - Kako - otkuda - dahtala sam.

- A što si mislila - nagnuo se prema meni - tko plaća bolničke troškove? Anonimni
dobročinitelj.

Zaklopila sam oči. Mozak kao da mi se rastopio.

- Ali, zašto...

- Nitko ne smije saznati da je moja, ali to ne znači da joj želim zlo. Bio sam joj spreman
otvoriti račun u banci, da ima ušteđevine, kad sam na vijestima vidio što ju je snašlo. Želio
sam nekako pomoći.

- Rekao si mi da ćeš nas ubiti ako ti stanemo na put...

- Joj, daj, Abi. Bio sam mlad i na početku karijere. Nisam htio da mi sve upropastiš. Ne želim
ni sad. Nitko ne smije saznati da je Olivia moja kći. Ali nisam čudovište. Ako ti predaš taj
papir novinarima, odmah ću prestati plaćati bolnicu.

Promatrala sam ga bez riječi. Koja sam ja glupača, shvatila sam. Cijelo vrijeme mislim da
sam pametna i da mi ništa ne može promaknuti, a nisam shvatila očito. Mislila sam da ću
ovog puta pobijediti, ali Gavin je odnio još jednu pobjedu. Posljednju. Šah-mat.
Sad sam morala popustiti da se bolnica nastavi brinuti za Oliviju i dijete. Sama to nikad ne
bih mogla platiti.

Shvatila sam da je ovo kraj moje istrage, da nikad neću saznati što se dogodilo Oliviji. Imala
sam osjećaj kao da me udario u želudac. Morala sam se maknuti što dalje.

Ustala sam i okrenula se. Nisam mogla progovoriti ni riječi.

Gavin me gledao bahato i trijumfalno, svjestan da je pobijedio.

Poraz me shrvao, dezorijentirao, bacio u vrtlog panike.

Kad sam već bila na vratima, Gavin me zaustavio.

- Nisi se zapitala zašto policija Seattlea uopće istražuje slučaj u Portage Pointu?

Polako sam se okrenula.

- Molim?

- Anthony Bryant. Zašto ti pomaže? Portage Point nije pod njegovom jurisdikcijom.

- Moja sestra - Sarah ga je zamolila. Pomaže mi iz usluge njoj - promucala sam. - I jer je
dobar.

- Ne budi blesava, Abi - zgađeno je iskrivio usta. - Nitko nije dobar bez povoda.

***

Dok sam bila u kući, nebo se promijenilo. Sad su nada mnom vidjeli tamni oblaci puni kiše,
a vjetar je dizao ljutite vrtloge vlažnog lišća. Zatvorila sam Gavinova vrata i nazvala Saru,
hodajući prema autu.

- Sarah - počela sam čim se javila. - Kad si zamolila Anthonyja da mi pomogne, jesi li
provjerila jesmo li pod njegovom jurisdikcijom? Ili si ga samo zamolila za uslugu?

- Samo malo, ne čujem te - rekla je Sarah. Do mene je dopro dječji smijeh, ali sekundu
kasnije sve se stišalo. - Oprosti - rekla je. - Došla sam razgovarati o Dylanovoj disleksiji. Što
si me pitala o Anthonyju?

Ponovila sam pitanje, ali prekinula ne na pola puta.

- Abi, nisam ja pozvala Anthonyja.

Sledila sam se u pola koraka. Počela je kiša i kapi su mi brzo natopile kosu, toliko ledene da
me zaboljelo tjeme. Sjetila sam se našeg razgovora u bolnici. Mogla bih pronaći nekoga tko
će se malo raspitati u policiji, provjeriti rade li vaši mjesni detektivi svoj posao kako treba.
Nije mi rekla da je nekoga i nazvala. Ja sam pretpostavila da je Anthonyja pozvala ona.

- Ali, zašto... zašto mi onda pomaže? - glas mi je drhtao.

- Ne znam, Abi. Stvarno ne znam. Da ti pravo kažem, bilo mi je malo čudno što su poslali baš
nekoga koga poznajem, ali Seattle ja mali grad, pa, ono... Policija i psiholozi često surađuju,
naravno da se svi međusobno poznajemo.

- Ali i on je rekao da nije službeno na Olivijinom slučaju. Rekao je... - sjetila sam se da je bio
zbunjen kad sam spomenula Saru. Toliko smo brzo prešli na razgovor o slučaju da nisam ni
zatražila objašnjenje.

Panično sam podigla dlan na čelo. Toliko me zaslijepila želja da saznam što se dogodilo
Oliviji, da nađem krivca, da sam čula samo ono što sam željela čuti.

- Mislila sam da mi pomaže jer si ga ti zamolila.

- Nisam ni razgovarala s njim - Sarah je sad već zvučala zabrinuto. - Zašto me sve ovo pitaš?
Je li sve u redu?

Čvrsto sam zatvorila oči. - Ne znam - rekla sam. - Jer, ako ga nisi ti poslala da mi pomogne,
tko je?
36
OLIVIA
Rujan

Skoknula sam iz školskog autobusa i ljutito ga odmjerila dok je odlazio. Stražnja je strana
bila sivo-žuta, iz ispušne je cijevi kuljao crni dim. Već mjesec dana sam imala vozačku
dozvolu, ali nisam imala auto. Bila sam jedina sedamnaestogodišnjakinja u školskom busu.
Došlo mi je da umrem od srama. Svaki put kad bih prišla korak bliže kakvoj-takvoj
samostalnosti, nešto bi me vratilo korak unatrag.

Bila sam sigurna da je baš to bio mamin plan. - Naravno da možeš na vozački - rekla je kad
sam je pitala, a potajno sigurno zadovoljno trljala ruke. Dopustila mi je da pobijedim u
nevažnoj bitci, znajući da će rat ionako dobiti ona.

Šutnula sam prašinu, pa skrenula na stazu do kuće. Zrak je bio hladan, nebo oblačno i
spremala se kiša.

S uzdahom sam otključala vrata i ušla u tihu kuću. Nije me toliko uzrujalo to što nisam
dobila auto. Ono što me već tri dana opterećivalo bila je pravokutna kutijica bačena na
samo dno ruksaka.

Bacila sam ruksak na kauč i pravila se da spremam papire i knjige razbacane po stoliću, ali
znala sam da moram prestati otezati.

U kupaonici sam izvukla sadržaj kutijice i pročitala upute. Bile su kratke i jednostavne.
Savršeno razumljive.

Izvadite test iz plastičnog omota i skinite poklopac.

Na pet sekunda uronite u mlaz mokraće.

Nakon tri minute očitajte rezultat.

Zadržala sam dah i gurnula test među noge. Kad sam se pomokrila, spustila sam ga iza sebe
na zahodsku dasku i zagledala se u njega. Kako je moguće da se vrijeme ovako vuče, pitala
sa se; poput smole koja teče niz drvo? Osjetila su mi bila napeta, izoštrena: čula sam lavež
susjedova psa, osjećala sol na gornjoj usnici. Pogledala sam dlanove i osjetila neku čudnu
udaljenost, kao da moje ruke nisu moje.

Zrak u kupaonici bio je vreo i jedva sam disala. Otvorila sam prozor, boreći se neko vrijeme
sa zahrđalom kvakom. Konačno je popustila glasno stenjući i u
kupaonicu je prodro svjež, hladan zrak. Gutala sam ga poput osvježavajuće vode,
pokušavajući smiriti divlje tutnjanje srca.

Kad sam se okrenula, rezultat testa bio je jasno vidljiv. Nisu mu ni trebale tri minute.

Zaklopila sam oči, pridržavši se za umivaonik. Grlo mi se stegnulo od zebnje; osušilo se

poput ispucanog tla u pustinji, a usta ispunila okusom metala.

Kad sam otvorila oči, rezultat je bio isti.

Dvije vesele ružičaste linije.

Bila sam trudna.

***

Za divno čudo, tijelo me nije odmah izdalo. Disala sam. Hodala sam. Bila sam sposobna
ošišati travu i napisati zadaću.

Ali nisam bila sposobna misliti. Smisliti plan za budućnost. Mozak mi se sledio. Izbjegavala
sam Dereka. Izbjegavala sam Madison i Tylera i ostale prijatelje. Razgovore sam vodila
mehanički, puštajući riječi da samo teku iz mene, bez značenja. U školi sam se držala
postrani, a na kraju svakog dana zbrisala što prije. Prošlog tjedna sam morala otići gledati
Madison kako glumi u školskoj predstavi, a zapravo sam glumila ja. Derek me cijele večeri
zabrinuto pogledavao. Već i samo izbjegavanje njega bilo je iscrpljujuće. Barem Madison
nije ništa primijetila: bila je previše oduševljena vlastitom izvedbom da bi primijetila kako
sam odbila poziv na večeru kod njih doma.

Ispisala sam se iz plivačke momčadi u kojoj sam bila od osnovne škole. Na volontiranje u
starački dom nisam ni otišla.

Pred mamom sam se pretvarala da imam previše zadaće kako se ne bih morala posvetiti
smislenim razgovorima. Kao što je obećala, prestala mi je pregledavati zadaću, puštajući me
da se sama brinem o tome. Nije me čak ni tjerala da joj pokazujem testove, što je bilo
odlično, jer ocjene su mi bile osrednje.

Problem je bio u tome što me učenje nije moglo spasiti, pa se nisam mogla usredotočiti.
Kakvog sad smisla ima učiti za faks? Mogu biti sretna ako upadnem na veleučilište. Osim
ako odem na pobačaj. Što nije dolazilo u obzir. Da je moja mama otišla na pobačaj, mene ne
bi bilo, pa sam znala da ni ja to ne mogu napraviti svom djetetu. Ali nisam mogla ni u školu
trudna. To bi tek bilo za umrijeti od srama. Moram se ispisati.

Najradije bih bila ispljuskala samu sebe. Kako sam si ovo mogla dopustiti? A tako smo
pazili. Sjetila sam se što su nam rekli u školi: dovoljan je jedan spermij i gotovo. Sad sam
ista glupača kao moja mama: glupača koja je ostala trudna u srednjoj.
Želudac mi se digao i potrčala sam u kupaonicu. Stigla sam podići poklopac toaleta u
posljednji trenutak i žestoko povratila.

Odmah nakon toga sam povratila još jednom, pa još jednom. Želudac me bolio, niz lice su mi
tekle suze. Kad je sve bilo gotovo, otišla sam u sobu i sjela na krevet. Dohvatila sam
uokvirenu fotografiju mame i mene; sjedile smo na obali široke vijugave rijeke, a visoka
ljetna trava iza nas ljuljala se na vjetru, zamagljena pred objektivom. Gledale smo jedna
drugu izbliza, gotovo se dodirujući čelima, široko se osmjehujući.

Iako nam se na fotografiji oči nisu vidjele, bilo je jasno da smo sretne: to su govorili naši
obrazi opaljeni suncem, naša kosa koja je vijorila na vjetru - moja blijeda poput slame,
njezina medeno-plava - naši obrazi razvučeni osmijehom. Smijale smo se jer smo bile
zajedno, jer smo bile žive, jer nas je toliko toga lijepoga čekalo. Bile smo majka i kći, i ništa
nije bilo važnije od toga.

Progutala sam suze koje su prijetile da će se preliti. Mama i ja smo sad bile poput poznanica
i ta udaljenost među nama bila mi je mrska. Pogotovo zato što sam za nju bila kriva ja.
Lagala sam o svemu i svačemu i sad mi je nedostajala mama. Nisam joj mogla reći da sam
trudna. Toliko se naradila da mi omogući bolji život nego što je bio njezin, a ja sam sad sve
to upropastila.

Zazvonio mi je telefon i oteturala sam u prizemlje, gdje sam ga bila ostavila na šanku.

- Bok, mama - rekla sam. Čak i meni, moj je glas zvučao nesigurno.

- Bok, dušo - rekla je mama. - Sve u redu?

- Aha, samo... glava mi je u matematici.

- Dobro, samo sam htjela vidjeti je li...

- Sve je u redu - prekinula sam je.

Mama nije ništa rekla i krivnja mi je stisnula želudac.

- Liv... - počela je nesigurno. - Dušo, jesi sigurna da te nešto ne muči?

- Dobro sam. Samo imam hrpu predavanja i tone zadaće. Samo sam pod stresom, ništa mi
nije. U redu? A sad se stvarno moram vratiti zadaći.

Zavladala je duga, nelagodna tišina. Netko je pokucao na vrata i prepala sam se.

- Ozbiljno ti kažem, dobro sam - obrisala sam suze koje su se već taložile u kutu oka.

- A da ti malo smanjimo broj sati? - mama je zvučala zabrinuto. - Možda smo te previše
opteretile.
Posjetitelj na vratima je opet pokucao.

- Ne, u redu je. Čuj, idem sad. Matematika me čeka...

- Olivia, znaš da ne moraš biti savršena? Ponekad je dovoljno biti samo dobar, znaš? To ti je
jasno?

Bilo je to lijepo čuti, iako nisam znala misli li mama doista tako. - Da, jasno mi je.

- Uvijek i zauvijek, uz tebe sam. Ne zaboravi to, u redu?

Toliko dugo mi nije izgovorila naš mali moto da su mi se oči napunile vrelim suzama.
Poželjela sam opet biti mala, sklupčati joj se na krilo da me tješi.

- Dobro. Hvala, mama.

Kad sam otvorila vrata, Derek je cvokotao na trijemu. Bio je u trapericama iznad gležnja,
crnim tenisicama i plavom gornjem dijelu šuštave trenirke, koji je plesao na vjetru. Nikad
ranije nisam ga vidjela ni u čemu osim u crnim majicama kratkih rukava, crnim trapericama
i kožnim jaknama.

- Izbjegavaš me - rekao je.

- Ne, nego... - počela sam, ali nisam mogla dovršiti laž. Osvrnula sam se prema hrpi zadaće
na stolu u blagovaonici, ali nisam mogla doslovno izgovoriti lažnu ispriku. Bila sam
preumorna za laganje.

Samo sam stala ustranu da Derek uđe.

- Planiraš prekinuti sa mnom? - rekao je čim sam zatvorila vrata. - Molim te istinu.

- Molim? Ne! Otkuda ti...

- Olivia, dosta - pogled mu je bio ljutit, a plave oči mračne. - Zašto mi jednostavno ne kažeš
istinu? Ako si još zaljubljena u Tylera, reci i gotovo.

- Derek - bio je toliko daleko od istine da sam prasnula u smijeh. - Kunem ti se, nisam
zaljubljena u Tylera. Nije to.

Pritisnula sam oči prstima da zaustavim suze, ali ipak su se probile i kliznule mi niz ledene
prste.

Derek je spustio dlanove na moja ramena i okrenuo me prema sebi. - Što se događa, Olivia?
- rekao je preklinjućim tonom. - Molim te, reci mi.

Pokušala sam odgovoriti, ali istina mi je zapela u grlu. Zubi su mi bili poput zatvorskih
rešetaka koji priječe istini da izađe na slobodu.
Derek me primio za ruke. Bilo mu je jasno da neću odgovoriti dok sam tako uzrujana. - Sve
je u redu - rekao je. - Ne moraš mi ništa reći. Idemo se prošetati plažom, može? Kako ti to
zvuči?

Kimnula sam i obrisala oči, drhtavo dišući.

Odvezli smo se do Laurelwooda i izašli na šetnicu, pa krenuli pored tržnice. Derek mi je

kupio šal žarke boje od krupnog starijeg prodavača leđa iskrivljenih poput upitnika.
Omotao mi ga je oko vrata i poljubio me u vrh nosa. Crvena svila nije bila moj uobičajeni
stil, ali možda mi je baš to trebalo.

- Hvala ti na ovome - dodirnula sam mekani šal oko vrata. Bio je svilenkast i ugodno hladan
uz moje vrele obraze.

Hodali smo mokrim pijeskom bez riječi. Crveni šal vijorio je na vjetru, milujući mi kožu
poput ugodnog obećanja. Vladala je oseka i more je u daljini nježno dodirivalo obalu. Zrak
je bio prohladan, vlažan, kao i svaki put prije kiše. Kroz debele oblake pune vode letargično
je provirivalo blijedo sunce.

- U zadnje vrijeme sam puno razmišljao - počeo je Derek.

- Ne, čekaj - prekinula sam ga. - Ja moram prva.

Stresao je glavom. - Ne, molim te. Moram ti nešto reći.

Stao je i okrenuo se prema meni, primajući me za ruke.

- Volim te. Jako te volim, ali znam da zaslužuješ više od propalice koji živi kod staraca u
podrumu. Ne želim biti takav. Raspitao sam se na faksu u Washingtonu i upisat ću
arhitekturu. Tata kaže da će mi platiti faks. Počinjem u zimskom semestru.

- Derek, pa to je fantastično - po prvi put u nekoliko tjedana našla sam razloga za osmijeh. -
Jako mi je drago.

- Pao mi je kamen sa srca, kužiš? Konačno se starci i ja oko nečega slažemo. Ako odem na
faks i nađem dobar posao poštovat će me. A i ono, dobro je imati plan, je li?

- Da, naravno.

- Mislim, znam da će neko vrijeme biti malo bezveze jer si nećemo biti blizu. Ali dolazit ću
doma vikendom, pa možemo nastaviti kao i dosad. A i nećemo biti razdvojeni zauvijek,
samo dok i ti ne dođeš na faks - pogled mu je zračio iskrenim zadovoljstvom.

- Jako mi je drago - ponovila sam.

Što sam drugo mogla reći? Dereku je bilo stalo do roditelja, do njihova poštovanja. Kako
sam mu mogla reći da sam trudna i da nema šanse da ostvari svoj plan? Znala sam da bi mi
rekao da odem na pobačaj. Jednostavno sam znala.

Posljedice te činjenice obrušile su se na mene i moj je osmijeh zadrhtao. Zagledala sam se u

nepregledno more, valove posute točkicama pjene.

Derek je obuhvatio moje obraze dlanovima. Osjetila sam dodir njegove kože, tople i grube.
Pod našim nogama razbio se val i poprskala nas je slana voda.

- Hej - rekao je, privlačeći moje lice bliže k svojemu, naslanjajući čelo na moje. - Pogledaj
me. Što god da te muči, Liv, bit će dobro. Sve ćemo srediti.

Naslonila sam obraz na njegovo rame. Glatka tkanina trenirke zašuštala mi je pod uhom.
Nad nama su klepetala krila, čuli se krici galebova. Iz daljine je prema nama hodao neki par,
držeći se za ruke. Hodali su uz vodu i morska pjena im je prskala cipele.

Jedva sam disala od silnih osjećaja. Derek me obgrlio oko ramena i podigao mi je lice prema
svojem, pa me poljubio. Toliko sam ga voljela, ali sad sam i sasvim jasno znala da volim i
naše dijete. Znala sam da ne mogu žrtvovati dijete kako bih sačuvala vezu s Derekom. Moja
se mama svega odrekla zbog mene, zato da mi podari život. Ja ću napraviti isto za svoje
dijete.

Odjednom sam s panikom shvatila da ću Dereka izgubiti čim se sazna istina. Ljubila sam ga
žestoko, pohlepno, grozničavih usana zbog straha od nepoznatog. Zavukla sam prste u
njegovu kosu i privukla ga još bliže, ali ni to nije bilo dovoljno.

Do mene je tad preko Derekova ramena dopro poznat glas. Netko me dozivao po imenu. Na
tren su se oblaci razišli i jarka zraka sunca me zaslijepila, pa nisam odmah vidjela tko me
zove. Ali tad sam vidjela tko je preda mnom: Madison. Uz nju je stajao Peter i oboje su
izgledali užasnuto. Na licima su im se smjenjivali osjećaji.

Madisonino lijepo lice izgledalo je okrutno, kao da je sastavljeno od samih oštrica i bridova.
Oči su joj bile obojene neobuzdanim bijesom, a usnice zategnute preko zuba kao divljoj
zvijeri. Najgore od svega bila je ipak bol: grimasa vrele boli koju joj je nanijela moja izdaja.
37
ABI
Studeni

Dok sam trčala od vrata Gavinove kuće do svog auta, oblaci su se otvorili i iz njih se izlila
prava poplava. Moje je srce skakalo kao da će iskočiti. Otključala sam vrata i gurnula ključ u
paljenje, zatim pojačala grijanje i pritisnula dlanove na bolne sljepoočnice.

Drhtavim rukama sam masirala glavu, a pred očima mi je lebdjelo Gavinovo nadmeno lice.
Sad kad sam bila u sigurnosti vlastitog auta, preplavio me snažan osjećaj da sam podbacila i
bilo mi je silno žao da mu se nisam suprotstavila.

Grudi mi je stezala nelagoda. Stara Abi bi sigurno pobjegla i provela ostatak života
skrivajući se od Anthonyja. Ali više nisam željela biti stara Abi. Nisam željela bježati. Nisam
željela samo postojati. Željela sam doista živjeti.

Cijelog života gurala sam ljude od sebe, uvjerena da mi je bolje samoj. Ali Anthony je bio
nešto novo. Pomogao mi je više nego itko drugi u mom životu, osim moje sestre. Približio
mi se i upoznao mene, pravu mene. Nisam mogla shvatiti zašto bi me izdao. Sigurno postoji
neko objašnjenje za to.

Mobitel mi je zazvonio i odmah sam se javila.

- Abi? Ovdje detektivka Samson. Uspjeli smo saznati odakle su one fotografije poslane
Oliviji. Jedna je poslana s javnog računala u knjižnici, a nekoliko drugih sa servera kojem još
nismo ušli u trag. Ali jedna je poslana s adrese Avenija Elliott 2652, iz stana 39B, koji
pripada nekom Noi Harrisu. Zvuči li vam poznato?

Odmah sam prepoznala to ime: Noah Harris je bio onaj donator senatorovoj kampanji s
kojim su Kendall i Gavin večerali one noći kad je Olivia pala. Bila sam sigurna da je nekako
upleten u ovo.

- Ime mi je poznato, ali ne znam kako je povezan s time. Noah Harris je donator izborne
kampanje senatora Montgomeryja.

- Zanimljivo - polako je rekla detektivka Samson. - Mislim da ćemo otići porazgovarati s

gospodinom Harrisom.

- Idem i ja! - odmah sam rekla.

- Ni u kojem slučaju - odbrusila je detektivka. - To nije u skladu s propisima. Nazvat ću vas

kad obavimo razgovor.
- Ali...

Već je bila prekinula.

Frustrirano sam bacila mobitel na sjedalo do svojeg.

Ali, znala sam adresu. Kako ono? Avenija Elliott? Stan 39B. Ako odmah krenem, možda
stignem prije nje.

Ubacila sam u rikverc, okrenula auto i nagazila na gas, spremna krenuti, kad sam ugledala
Gavina na kućnim vratima. Zakočila sam toliko naglo da je šljunak poletio ispod mojih guma
poput kiše metaka. Gavin se okrenuo prema meni, preplašen. Neko sam ga vrijeme
promatrala u retrovizoru.

Na tren mi se učinilo da sam se vratila kroz vrijeme: da sam opet preplašena trudna
tinejdžerica. Tad sam donijela pogrešnu odluku. Ne o pobačaju - i dalje sam mislila da sam
dobro odlučila - nego o novcu.

Provela sam pola života uvjerena da nas je Gavin tim novcem kupio, da će se kad-tad
stvoriti na mojim vratima i zahtijevati što mu pripada. Znala sam da ne smijem tako
provesti i drugu polovicu. Nisam znala kako ću platiti bolničke troškove, ali znala sam da
moram. Sad sam bila starija, snažnija, spremnija na borbu nego kao kad sam ostala trudna.

I sad me više od svega zanimala istina - morala sam saznati što se dogodilo, ne samo zbog
sebe, već i zbog Olivijine kćeri.

Izvukla sam kopiju laboratorijskih nalaza iz torbice i izašla iz auta. Prišla sam mu u
nekoliko žurnih koraka, izbjegavajući njegov pogled.

- Ne treba mi tvoj novac - rekla sam, pružajući mu kopiju. - Pobrinut ću se za svoju kćer kao
i dosad. Sama. Ali dajem ti do kraja dana da središ kako bi se policija ponovo uhvatila rada
na slučaju. Želim odgovore, Gavine. Na sve sam spremna da ih dobijem.

Okrenula sam se i krenula natrag prema autu. - A ako ih ne dobijem, ovaj dokument ide i
medijima i tvojoj supruzi.

***

Brzo sam se provezla središtem Seattlea, izašla na 1-5, prošla pored sveučilišne knjižnice i
Westlakea, pa skrenula prema Belltownu i Prvoj aveniji.

Parkirala sam se pred modernim stambenim neboderom s tridesetak katova, pored vrta
uređenog ispred ulaza. Ubacila sam nekoliko kovanica u parkirni automat. Uspela sam se
strmim stubama i sakrila se pored ulaznih vrata, odakle sam mogla vrebati aute u prolazu.

Nisam morala dugo čekati prije nego što se pred zgradom zaustavio neoznačeni policijski
automobil.
Strčala sam se niza stube, već govoreći. - Detektivko, moram s vama -Samsonica me
zatečeno pogledala. Bila je od glave do pete u crnom, a preko sakoa je nosila policijsku
jaknu. Značka joj je bila jasno istaknuta na širokom remenu, odmah pored futrole za pištolj.
- Dajte mi da ja razgovaram s...

Zastala sam u pola riječi, prepoznavši osobu koja je izašla iz detektivkinog auta.

Anthony.

Stala sam kao ukopana.

- Anthony - rekla sam slabašnim glasom. - Što ti radiš ovdje?

Anthony i detektivka su razmijenili poglede poput dvoje djece uhvaćene u prijestupu.

- Koji se ovdje kurac događa! - prasnula sam, gledajući Anthonyja. - Tko si ti?

- Abi... - Anthony je provukao prste kroz uvijek neurednu kosu. - Oprosti, trebao sam ti
odavno reći istinu.

- O, Bože! - uhvatila sam se za vrele obraze, a mojim tijelom bol se proširila poput munje. -
Pa ti radiš za Gavina!

- Molim? Ne! - glasno je uzdahnuo. - Oprosti. Trebao sam ti reći kad si bila kod mene, ali...

- Reci mi sad.

- U redu. Prošlog mjeseca me nazvala detektivka Samson. Rekla mi je da radi na jednom

slučaju, ali joj nadređeni govore da ga se okani i uskraćuju joj sredstva, da je saznala kako je
njezin partner izostavio neke važne podatke iz izvještaja, da je lagao o mobitelu žrtve. Da
joj svaki put kad otkrije nešto novo u tom slučaju na stol sleti hrpa novih slučajeva i da mu
se ne stigne posvetiti. Rekla je da se obratila i šefu policije, koji joj je također jasno i glasno
rekao da se okani slučaja. Shvatila je da nešto nije kako treba.

- I, kakve to veze ima s tobom? - upitala sam nestrpljivo.

- Detektivka je nazvala mene, zamolila me da ti priđem, da razgovaram s tobom, da vidim

što ti znaš. Željela je riješiti slučaj, a bila je prilično sigurna da ga policija želi prikazati kao
nesreću.

- Znači, angažirali ste ga da radi za vas ? - upitala sam detektivku.

Odmahnula je glavom i njezina plava kosa se malo zatresla. - Nisam ga angažirala, ne. Samo
mi je trebala pomoć, a Anthony je pristao razgovarati s vama. Neslužbeno. Ja sam radila
prekovremeno, u slobodno vrijeme potajno razgovarala sa svjedocima, moljakala
poznanike da provjere tko je slao poruke. Anthony mi je trebao pomoći da saznam što vi
znate.
Stresla sam glavom, još uvijek zbunjena. - Znači, šef vam je rekao da proglasite Olivijin
slučaj nesrećom? Zašto?

- Sigurna sam da se to sad neće dogoditi. Bit će provedena istraga. Razgovarala sam sa
šefom policije u Seattleu o svemu što je Anthony saznao. Sad mu je jasno što se događa.
Osim toga će provesti i internu istragu. McNally će biti suspendiran dok ne otkriju je li
sabotirao istragu o Oliviji.

- Žao mi je - počeo je Anthony, ali već sam se ljutito okrenula prema njemu. Bijes je u meni
ključao i nisam ga imala namjere slušati.

- Jesi li mi i o čemu rekao istinu?

Izgledao je kao da sam ga ošamarila. - O svemu.

- I o sestri? Stvarno je ubijena ili je to bio pokušaj zbližavanja?

- To ne bih izmislio, Abi - smrknuto me pogledao i na tren me uhvatila grižnja savjesti. -

Barem bi to trebala znati. Sve što sam ti rekao bila je istina. Jedino što nisi znala bilo je
kome pomažem. I zašto. Detektivka Samson je riješila slučaj moje sestre. Dugujem joj
zahvalnost koju nikad neću uspjeti vratiti. Kad se preselila u Portage Point, ostali smo u
kontaktu. Naravno da sam odmah pristao kad me zamolila da joj pomognem.

Prišao mi je korak bliže, netremice me gledajući svojim zelenim očima. - Imaš se pravo
ljutiti. Trebao sam ti prije reći istinu. Ali kad? Imala si briga preko glave. Nisam želio
dodavati ulje na vatru. Znam koliko je važno sagledati cijelu sliku. Čim sam te upoznao,
poželio sam ti pomoći. Nisam ti pomagao samo iz usluge detektivki. Nisam mogao gledati
kako prolaziš kroz isto što i ja. Podigao je ruku i dodirnuo mi obraz, a ja sam se naslonila na
njega, promišljajući o istini koju sam čula. Ljutnja koja me do maločas prožimala sad je
nestala, a na njezinom mjestu našlo se razumijevanje. Znala sam kako je to kad čovjek želi
postupiti kako treba, ali i sačuvati vlastite tajne. Tako sam postupala prema Oliviji cijelog
njezinog života.

- Možeš mi vjerovati - rekao je Anthony.

Moja majka rekla je nešto slično nedugo prije nego što se ubila. Ali Anthony nije bio kao
ona. A ja nisam bila stara Abi.

Povjerenje je najveći dar koji možemo darovati drugima, znala sam sad. I najveći dar koji
možemo primiti. Tek sam sad polako shvaćala koliko je snage potrebno za prihvaćanje
onoga što druga osoba nudi bez straha od izdaje. Povjerenje i prihvaćanje danog povjerenja
bili su dokaz da doista živim.

Otvorila sam oči i zagledala se u Anthonyja. - Vjerujem ti - rekla sam. Na čelo mi je sletjela
kap kiše. Pogledala sam detektivku Samson. - Hvala što mi pokušavate pomoći. Dopustite
mi da razgovaram s tim Harrisom. Molim vas. Barem to zaslužujem.
Neko me vrijeme samo promatrala, stisnutih usta. Mislila sam da će odbiti, ali samo je
kratko kimnula. - Hajdemo onda - rekla je. - Ulazimo.

Uspeli smo se do ulaznih vrata i detektivka je pozvonila na zvono stana 39B. Par sekunda
kasnije čuli smo zujanje, vrata su se otvorila i ušli smo u moderno predvorje uređeno u
prirodnim bojama mramora i s dosta blistavog kroma.

Zid na lijevoj strani bio je prekriven golemim ogledalima, pored kojih su se nizali poštanski
sandučići s malim pločicama s prezimenima.

Dok smo hodali prema dizalima, moj pogled je zapeo na jednom prezimenu. Harris.

Cijelo moje tijelo stalo je kao sleđeno, a vrijeme kao da se usporilo.

Sjetila sam se jedne od prvih školskih utakmica na koje me Olivia odvela: Tyler je postigao
pogodak i njegovo prezime zablistalo je na digitalnom ekranu nad terenom. Harris.

Sve je sjelo na svoje mjesto.

Olivia je rekla da Tyler ovog ljeta živi s ocem.

Noah Harris je Tylerov otac. Sad sam ga se sjetila: upoznali smo se na toj utakmici.

Ovo je stan Tylerovog oca.

A jedna od onih fotografija stigla je odavde.

Imala sam osjećaj da sam konačno našla put iz mračne šume kojom sam lutala tjednima.
Istina je stajala preda mnom kao obasjana reflektorima, razotkrivena u svoj svojoj ružnoći.

Dečko koji se na prvi pogled zaljubio u Kendall na Gavinovoj večeri sigurno je bio Tyler.
Nije ni čudo, kad su njih dvije toliko slične.

Svi putovi vode do Tylera.

Moj se svijet sad okretao kao da je vrijeme ubrzalo, kao da me pokušava vratiti u
sadašnjost. Zavrtjelo mi se i uzdahnula sam, a pod mi se izmaknuo pod nogama.

- Abi! - Anthony je istrčao iz dizala i pritrčao mi sekundu prije nego što sam pala.

- Tyler! Tyler Harris! - mucala sam. Riječi su tekle iz mene poput podivljale bujice. - Znala
sam da mi je to prezime poznato! Noah Harris je Tylerov otac!

Samsonica je pogledala dizalo. - Idemo.

Dok smo se vozili prema stanu Noe Harrisa na najvišem katu zgrade, Anthony me držao da
ne padnem. Vrata su se otvorila i ugledali smo parket od ulaštene hrastovine i prozore
visine samog stana. Pred nama je ležao salon uređen u toplim bojama, koji je od jednako
skupo uređene blagovaonice dijelio kamin.

Skupim parketom odjeknuo je zvuk muških cipela. Anthony je spustio ruku s mene, a ja sam
se okrenula prema izvoru tog zvuka. Noah Harris je imao šiljast nos, pune usnice, pješčano
plavu kosu i svjetlosmeđe oči kao i njegov sin. Bio je visok i krupan, odjeven u tamno
odijelo i s kravatom, kao da je maločas stigao iz ureda.

- Abi Knight? - nesigurno se nasmiješio, prepoznavši me. - Dugo se nismo vidjeli. Kako si?

Pružio je ruku prvo meni, pa detektivki i Anthonyju, koje sam mu odmah predstavila.

- Noah - pogledala sam ga. - Detektivka Samson istražuje Olivijin pad. Imamo nekoliko
pitanja, ako nemaš ništa protiv.

- Naravno da nemam. Samo nisam siguran kako vam ja mogu pomoći.

- Poznajete li Gavina Montgomeryja? - upitala je detektivka, vadeći blok i olovku iz džepa.

Noah ju je zatečeno pogledao. - Političara? Poznajem. Moja kompanija je organizirala

donatorsku večeru za njegovu kampanju. Tad smo se upoznali.

- Kad je to bilo?

- Prvog vikenda u listopadu, ako me pamćenje ne vara.

- Gdje je vaš sin bio te večeri?

- Tyler? Bio je sa mnom.

- Moramo razgovarati s njim - rekla je detektivka. - Je li tu?

Noah je provukao prste kroz kosu. - Je li Tyler u nekakvoj nevolji? Trebam li nazvati
odvjetnika?

- Tyler je bio među posljednjima koji su vidjeli Oliviju prije pada, pa mu moramo postaviti
nekoliko pitanja - rekla je detektivka.

- Dobro - rekao je Noah, vidno uznemiren. - Tyler je trenutno kod majke, u Portage Pointu.
38
OLIVIA
Listopad

Ne smatram se nepromišljenom osobom. Ni ono što se dogodilo između

Dereka i mene nije bilo nepromišljeno. Samo neplanirano. Prepustili smo se trenutku, a to
si ne dopuštam često. Moj život zapravo se najčešće odvija u budućem trenutku: planovi za
faks, planovi za posao, planovi za uspjeh.

To me naučila mama: gledaj u budućnost i nećeš se spotaknuti u sadašnjosti. Drži uzde u

rukama. Ne ispuštaj ih ni na tren. Sad sam znala zašto je ona postala takva, a polako sam
shvaćala da se više možda ni ne može promijeniti. Ali nisam željela biti poput nje.

Onaj dan s Derekom bio je prepuštanje trenutku. Tog sam dana odlučila uzeti uzde u svoje
ruke, a ne pustiti život da me vodi.

Odustala sam od pokušaja pisanja zadaće iz matematike i prišla prozoru. Zagledala sam se
van. Travnjak je bio prerastao. Nekoliko smeđih listova javora posljednjim snagama se
držalo za grane, a par suhih šuštavo se kotrljalo po travi. Grane žalosne vrbe u dnu dvorišta
podigao je nenadani nalet vjetra.

Jesenje mirisala u zraku. Posljednjih nekoliko tjedana vrijeme bilo vlažno, kišica je
rominjala, ali danas je nebo bilo čisto, vjetrić svjež, a zrak bistar. Bio je jedan od onih dana u
kojem se susreću kraj jednog godišnjeg doba i početak drugog.

Osjećala sam se bolje nego u posljednje vrijeme. Jutarnje mučnine nisu prestale, ali su se
prorijedile. Osjećala sam i da sam mentalno snažnija. Još uvijek nisam rekla Dereku za
dijete, ali namjeravala sam to učiniti večeras.

Predugo sam odgađala taj razgovor, jer je Derek bio silno uzbuđen zbog upisivanja
arhitekture, prilike da dokaže roditeljima da može biti uspješan. Ali naučila sam važnu
lekciju o važnosti pravovremene istine: od onog dana kad je Madison uhvatila Dereka i
mene na plaži, zagorčavala mi je život skoro svakog dana.

Za ručkom bi se za naš stol naguralo toliko ljudi da za mene nije bilo mjesta. Prošlog tjedna
mi je Dan dobacio da sam debela krava kad sam prošla pored njih. Alicia je ispružila nogu i
spotaknuta sam se, a mlijeko s mojeg pladnja je odletjelo na pod. Cijela se grupa nasmijala,
a ja crvena od srama odjurila dali .

Imala sam osjećaj da smo se vratili u niže razrede osnovne škole. Madison je okrenula cijelu
našu grupicu protiv mene. Znala sam da to neće potrajati - ljutita Madison bita je opasna, ali
znala sam da će se smekšati čim čuje da će dobiti nećaka ili nećakinju.
Utisnuta sam slušalice dublje u uši i pojačala ton Marlyjeve Everything's gonna be alright.
Dohvatila sam crveni šal koji mi je kupio Derek i omotala ga oko vrata, plešući u ritmu
pjesme.

Zadržat ću dijete, odlučila sam. Isprva sam se bojala da će mama biti razočarana, ali što sam
više razmišljala o tome, to mi je bilo jasnije da neće. Bit će divna prema meni kao što je teta
Sarah bita divna prema njoj. Možda ću na neko vrijeme morati prekinuti školovanje, ali
tome se uvijek mogu vratiti. Imam vremena za sve.

Mami ću reći nakon što kažem Dereku. Nakon roštilja.

Prenuo me lagan dodir na ramenu i naglo sam se okrenuta.

- Mama, bok! - izvukla sam slušalice. - Nisam te čula, oprosti.

Odjednom mi je bilo mučno, valjda od plesanja. Moram zapamtiti: neko vrijeme nema
plesanja. Sjela sam na svoju stolicu u kuhinji i otvorila knjigu iz povijesti.

- Jesi ti dobro? - mama se zabrinuto zagledala u mene, prislanjajući nadlanicu na moje čelo.

- Dobro sam - odmaknula sam se, napetih ramena. - Samo imam posla.

- Znam da je subota, ali moram skoknuti do ureda.

Zastala je, očekujući da se usprotivim. Ja sam se razveselila, ali nisam to pokazala. Mama
nikad ne radi vikendom. Veselilo me što ću malo biti sama kod kuće.

Slušala sam je kako recitira uobičajene upute: ne izlazi iz kuće, zaključaj vrata, ne puštaj
nikoga unutra, ne vozi se s drugim ljudima.

Jedva sam se suzdržala da joj ne odbrusim. Odlazi i ostavlja me samu, a i dalje želi
kontrolirati svaki moj pokret. Pa valjda sam na sigurnom u vlastitoj kući. U našem kvartu
nikad se ništa ne događa. Jedini zanimljivi događaj bila je smrt starog gospodina Macyja, a i
njemu je bilo najmanje devedeset.

- A da ipak ostanem doma? - upitala me mama, zabrinuto se mršteći. - Znaš da si mi ti

najvažnija.

- Ne! - rekla sam, nadajući se da ne zvučim kao da se veselim samoći. Duboko sam udahnula
i nastavila. - Ozbiljno ti kažem, mama, bit će mi sasvim dobro samoj. Ionako me čeka učenje
za test iz matematike.

Sjetila sam se ocijenjenih kontrolnih zadaća koje su zgužvane ležale u dnu mog ruksaka.
Same dvojke i trojke. Kad bi mama saznala da mi ocjene padaju, poludjela bi, ali znala sam
da mi želi najbolje i da me voli. Ustala sam, skidajući šal. - Idem pod tuš, mama. Vidimo se
kasnije, na roštilju.
Tek nakon što je otišla shvatila sam da joj nisam rekla ni bok, ni volim te, ni pazi kako voziš,
ništa uobičajeno. U zadnje vrijeme mozak mi je bio kao u vrtlogu. Možda je to sasvim u
redu, zaključila sam. Možda bih konačno i ja trebala malo pustiti mozak na pašu.

***

Naginjala sam glavu lijevo-desno, diveći se svojoj novoj frizuri u ogledalu iza blagajne. Bila
je fenomenalna! Totalno novi stil. Imala sam osjećaj da mi je glava lagana poput pera, da se
više ne skrivam iza sve one kose. Jagodice su mi se lijepo isticale, vilica izgledala savršeno.
Izgledala sam starije. Otmjeno i odvažno, a ne bojažljivo i nesigurno kao mama. Naravno,
tome nije odmogla ni bluza s dubokim izrezom i rukavima spuštenim na ramena. Cice su mi
bile goleme!

Izašla sam iz frizerskog salona i provjerila koliko je sati. Pet. Vrijeme je da krenem k
Dereku. Šetala sam uz more, uživajući u mirisu. Neočekivano topao jesenski dan zagrijao je
vodu, iz koje se dizao miris soli i morske trave. Galebovi su se lijeno vukli nebom, kreštali i
uranjali po ribu.

Sa šetnice uz more skrenula sam u šumu, prema dugoj vijugavoj stazi koja je vodila do
Derekove kuće.

Oko mene je priroda mijenjala boje: lišće je bilo narančasto poput plamena, crveno poput
gline, zlatno poput starog nakita. Bilo je prelijepo. Mirno. Moje balerinke su tiho lupkale po
tlu, s vremena na vrijeme gotovo nečujne poput šapata na debelom tepihu borovih iglica.

Moj se mobitel oglasio porukom. Mislila sam da je od Dereka, pa me pogled na još jednu
fotografiju dodatno šokirao: na ovoj mi je glava bila odrezana u Photoshopu .Jebi se!, bilo je
nažvrljano na mjestu gdje je trebala biti glava.

Nekoliko sekunda kasnije stigla je još jedna poruka. Na ovoj sam fotografiji bila uhvaćena
na atletskoj stazi iza škole. Je li bila snimljena onoga dana kad sam se iskrala s Derekom
posjetiti Kendall? Lice mi je bilo prešarano bijesnim crtama, a oko vrata nacrtana crvena
omča. Umri!, stajalo je u dnu.

Stigla je još jedna poruka.

Jebi se!

Pa još jedna.

Jebi se!

Stizale su jedna za drugom, sve s istim tekstom: Umri! Umri! Umri!

Grlo mi je stisnuo jecaj. Panično sam brisala poruke, jednako brzo kako su stizale. Nisam
željela gledati te fotografije.
- Prestani! - zaurlala sam u prazno. Zrak oko mene kao da se odjednom zgusnuo, zaiskrio
otrovnim nabojem mog straha. - Prestani! Zašto mi ovo radiš? - okrenula sam se uokolo, a
srce mi je u panici bubnjalo u grudima. - Odgovori mi, dovraga!

Zimzelene grane nježno su se njihale na vjetru. S nekog drva čula sam glasanje vjeverice.
Sve je bilo mirno i odjednom me uhvatila jeza. Drhtala sam cijelim tijelom, poput kostura na
vjetru. Znala sam da mučnina koja me hvatala nema nikakve veze s trudnoćom. Hvatala me
panika.

Potrčala sam preko mosta i moji koraci glasno su odjeknuli daskama. Potrčala sam uzbrdo,
prema Derekovoj kući. Stala sam tek na kraju prilazne stazice, pored poštanskog sandučića
u obliku kućice. Ruke su mi drhtale i disala sam pohlepno, pokušavajući se smiriti.

A tad mi je mobitel zazvonio, vibrirajući u mojoj drhtavoj ruci.

Na trenutak me bilo strah i pogledati tko me zove. Zvonio je i zvonio, a moje srce se i dalje
nije smirivalo. Ali tad sam odlučila mućnuti glavom: tko me najčešće zove? Sigurno je
mama.

Nije bila mama.

- Bok, Olivia - prepoznala sam Kendallin glas i oneraspoložila se. Kendall mi se sviđala, ali
Gavin je rekao da je mentalno nestabilna, a Derek ju je vidio kako prati Gavina i mene kad
smo otišli na večeru. Koja čudakinja.

- Bok, Kendall.

- Nismo se čule sto godina - cvrkutala je. - Kako si?

Uspela sam se vijugavom stazom kroz drvored ukrašen sitnim lampicama, prilazeći lijepoj
obiteljskoj kući u tudorskom stilu. Prošla sam kroz nadsvođena vrata trijema i sjela na
kamene stube.

Jedva sam se suzdržavala da joj glasnim uzdahom ne pokažem koliko mi se razgovara s

njom. Ništa mi nije bilo manje privlačno od čavrljanja s Kendall. Ionako sam bila na rubu
živaca zbog onih fotografija, a usto sam morala stati pred Madison i odmah nakon toga reći
Dereku da sam trudna.

- Dobro - osvrnula sam se uokolo, provjeravajući čuje li me itko. - A ti?

Pored mene su prošla tri dečka iz škole. Prvo su razmijenili nelagodan pogled, pa mi
jednako nelagodno mahnuli. Spustila sam dlan preko telefona i odmahnula im, a zatim se
maknula da mogu ući u kuću. Potpuno sam zaboravila koliko ljudi iz naše škole svake
godine dođe na roštilj Madisoninih roditelja.

- Super, super. Nego, dobila sam rezultate pretrage DNK.

Zaboravila sam na rezultate, ali to više nije bilo važno. Upoznala sam Gavina i saznala
istinu, a jedan djelić mene sad je želio da nisam.

- Da? - rekla sam, pretvarajući se da me zanima što Kendall govori. Bilo je lijepo od nje što
mi o tome uopće govori i nisam je željela ni uvrijediti, ni povrijediti.

- Aha. Dakle, piše da ti je Gavin otac. Postotak vjerojatnosti je 99.9942 -nasmijala se. - Sve je
jasno.

- Jasno je, da - neki se auto zaustavio na drugoj strani ulice. Iz njega je izašao par u
identičnoj odjeći - kaki hlače i bijele polo majice - i krenuo prema kući. Prošli su pored
mene kao da me ne vide.

- Izgleda da smo sestre, ha?

Zvučala je oduševljeno, ali znala sam istinu. Naše srodstvo više nije bilo važno: znala sam da
ne želim imati posla s Gavinom. Moje prijateljstvo s Kendall bit će žrtva, ali što je, tu je.

Usiljeno sam se nasmijala. - Izgleda, da.

- Reći ćeš mu?

- Naravno da hoću - slagala sam. Nisam joj htjela reći da više ne namjeravam razgovarati s
Gavinom. Zvučala je sretno što je dobila sestru: ne znam što je mislila; da ćemo sad jedna
drugoj plesti pletenice i hihotati se? - Pokušat ću se naći s njim.

- Super. Samo znaš... Budi oprezna, u redu? Zna biti opasan, a kad ne dobije što želi, ponaša
se kao razmaženi klinac s pištoljem u ruci.

- Naravno, da.

Osvrnula sam se prema kući. Jedna zavjesa na katu se pomaknula i shvatila sam da me
Madison promatra.

- Čuj , moram ići - rekla sam. - Kod prijateljice sam. Čujemo se kasnije, može? - rekla sam i
poklopila prije nego što je stigla išta dodati.
39
OLIVIA
Listopad

Gurnula sam mobitel u džep svoje smeđe kožne jakne i pozvonila. Vrata mi je otvorila
doktorica Stokes. Bila je odjevena u usku crvenu haljinu koja joj je isticala poprsje. Tko se
tako obuče za roštilj?, pomislila sam, gledajući svoje tajice i majicu s lepršavim rukavima.
Možda se ja nisam dovoljno uredila?

- Bok, Olivia, dušo - pozdravila me zračnim pusicama kao da smo europsko plemstvo.
Uvijek se tako držala, kao da je iz najviše klase. Možda je Madison od nje naučila biti takav
snob. - O, Bože! Nova frizura!

Nasmiješila sam se i okrenula se oko vlastite osi da joj se pokažem. - Sviđa vam se?

Nakrivila je glavu i kritički me odmjerila. - Sviđa. Dobro ti paše uz strukturu lica.

Sva sam se ozarila. - Hvala.

Ušla sam za njom, skinula jaknu i objesila je na vješalicu pored vrata.

Između kuhinje i dvorišta s dugačkim stolom prekrivenim bijelim stolnjakom žurili su

konobari u crno-bijelim odorama, noseći goleme pladnjeve pune hrane.

Virnula sam na jedan pladanj: slasne kriške sira na blijedim krekerima, kristalne posudice
pune nekakvih crnih kuglica, crvene ljute papričice punjene namazom od sira, goleme
zelene masline punjene komadićima češnjaka. A tek miris... Pravi raj.

- Sve izgleda predivno, doktorice Stokes - rekla sam. Želudac mi se pohlepno oglasio i
prekrila sam ga dlanovima, osjećajući se posramljeno.

- Madison! - doviknula je Jen Stokes.

Želudac mi se nervozno stegnuo. Madison se pojavila na vratima nekoliko sekunda kasnije.

- Ti si - rekla je, šarajući svojim tamnim očima po mojem licu. Pogledala sam doktoricu
Stokes, pitajući se hoće li primijetiti napetost među nama, ali već je odlazila, mašući rukama
i dajući upute konobarima. Uvijek je bila zaokupljena samom sobom: nepotrebno sam se
brinula.

Madison se naslonila bokom na stol u blagovaonici i nalaktila se na stolac, odmjeravajući

me.

- Ošišala si se - rekla je. Nisam bila sigurna je li to trebao biti kompliment ili kritika.
- Jesam - dodirnula sam svoju novu frizuru, kratku i prošaranu ružičastim pramenovima. -
Htjela sam promjenu.

- E, pa, dobila si je - kroz njezinu ljutitu grimasu probio se tračak tuge.

- Mad...

- Bok, mala - Derek je ušao iz kuhinje, široko se smiješeći. Jedan pramen mu je padao preko
oka i poželjela sam ga odmaknuti, dodirnuti Derekovu toplu kožu. Na jedan tren nestalo je
sve oko nas, pa čak i Madison.

- Isuse, kako ti kosa dobro izgleda! - Derek je popipao vrhove moje kose. -Pramenovi su ti
super. Totalno punk.

Madison se uspravila, strijeljajući nas pogledom.

- Mislite da ćete zajedno moći izvaditi nož koji ste mi zabili u leđa? - grubo nam je dobacila.
Obraćala nam se oboma, ali gledala je samo mene. Derek je stao među nas, kao da se želi
ispriječiti na putu strelicama iz Madisoninih očiju.

- Isuse, Madison, dosta više - odbrusio joj je grubo, gledajući je prkosno. -Daj, začepi, može?
Olivia ti nije ništa napravila.

Ali jesam. Izdala sam najbolju prijateljicu. Morala sam to nekako popraviti.

Zaobišla sam Dereka i pokušala primiti Madison za ruku. - Ne ljuti se, molim te. Znam da...

- Briga me - odbrusila mi je bez milosti. - Toliko si mi laži napričala da mi je dosta. Uguši se

lažima.

Teatralno je odmarširala hodnikom, ali nakon nekoliko koraka stala je i okrenula se prema
nama. - Joj, da - rekla je lažno nevino - pozvala sam Tylera. Mislila sam da bi bila prava šteta
da propusti naš famozni roštilj. Na kraju krajeva, on je i dalje moj prijatelj.

Dobacila nam je još to, zamahnula kosom i odjurila.

- Madison mrzi Tylera! - rekla sam Dereku, u jednakoj mjeri povrijeđena koliko i u nevjerici.

- Ne obaziri se na nju. Samo te želi izbaciti iz takta. Ne brini, proći će je -primio me za ruku i
povukao prema vratima koja su vodila u dvorište. - Umirem od gladi. Idem si po hranu, a
onda ću ti nešto pokazati.

Dvorište je bilo neprepoznatljivo. Terasa je bila natkrivena sitnim žaruljicama, svijeće u

tankim kristalnim svijećnjacima bacale su svjetlo na fini laneni stolnjak. Pored roštilja s
kojeg se dizao mirisan dim stajao je bar, a konobar u jednakoj odori kao ostali već je
miješao šarene koktele.
Derek je krenuo prema baru, ali zadržala sam ga. - Derek? Možemo porazgovarati? Nešto ti
moram reći.

- U redu, ali možemo li se prvo najesti? Stvarno umirem od gladi, a i tata je rekao da smijem
popiti jedno alkoholno piće.

Nakon toga dugo nismo ostali nasamo. Ja sam popričala s učenicima iz naše škole, a Derek
je uzeo pivo i otišao s prijateljima, pa ga neko vrijeme nisam ni vidjela. Tad je stigla moja
mama, pa je razgovor očekivao skrenuo na moju frizuru. Na licu joj se vidjelo što misli o
njoj, ali nije ništa rekla - nikad nije vikala na mene pred drugima.

Nešto kasnije poslala mi je poruku da je otišla kući, pa sam pronašla Dereka i primila ga za
ruku.

- Derek, možemo li porazgovarati negdje na miru? - prišapnula sam mu.

- Joj, da, oprosti - rekao je. Oči su mu se caklile i bilo mi je jasno da nije bio naviknut na pivo.
- A sad sam se sjetio da i ja imam nešto za tebe. Nešto sam ti napravio.

- Dobro. Idemo u tvoju sobu, može? - rekla sam.

Zaobišli smo kuću i potajno se provukli do Derekovih vrata. Sad kad je pala noć, roštilj se
pretvorio u pravi tulum. Susjedi i obiteljski prijatelji još su uvijek pristizali, glasno se divili
dvorištu i raspravljali o tome je li još uvijek dovoljno toplo za skok u bazen. Konobari su
milili između gostiju noseći pladnjeve s predjelima i visokim čašama punim pjenušavog
šampanjca.

Derek me povukao u sobu i zatvorio vrata. Žamor gomile odmah se pretvorio u tiho
tutnjanje. Privukao me u zagrljaj i poljubio. Usne su mu imale okus po pivu i umaku od
roštilja.

- Sjedaj - rekao je, skidajući deku s kreveta. Prostro ju je po podu kao da se spremamo na
piknik.

- Što mi to želiš pokazati? - upitala sam.

- Ah, dama postaje nestrpljiva - ponašao se šašavo zbog piva, i na tren sam se zapitala je li
ovo pravi trenutak da čuje za dijete.

- Znatiželjna - nasmiješila sam se.

- Dobro, ali stvarno je sitnica, nije ništa posebno i ne mora ti se svidjeti, sve u redu ako ti se
ne...

- Derek, sigurna sam da će mi se svidjeti - sakrila sam osmijeh. Bio je jako sladak, tako
nervozan.
Kimnuo je, okrenuo se i otišao u hodnik u dnu sobu. Vratio se trenutak kasnije, noseći okvir
s platnom. Okrenuo ga je da ga vidim.

- Rekao sam ti da ću te nacrtati - rekao je tiho. - Posljednjih nekoliko tjedana sam si dao
truda.

- Derek! - ostala sam bez riječi. Portret je bio prelijep. Nacrtao me ugljenom, nježnim,
protočnim linijama. Glava mi je bila naslonjena na desnu ruku, kosa dugačka i valovita,
prebačena sva na jednu stranu. Usnice su mi bile tamne, na njima nacrtan mali trag sjaja
kao da su vlažne, a uglovi blago razvučeni u osmijeh. Ipak, najbolje od svega nacrtao je moje
oči.

Bile su zamišljene, krupne, svijetle; gledale su prema njemu kroz dugačke trepavice.
Prikazao je ranjivost koju ja u sebi nisam primijetila. Na prvi pogled sam izgledala
zaneseno, zamišljeno, nekako krhko. Ali nakon nekoliko sekunda shvatila sam što je to
Derek uhvatio: zaljubljenost.

- To si ti našeg prvog dana, sjećaš se? U krevetu. Tako si me pogledala i znao sam da nikad
neću zaboraviti kako si izgledala.

Nisam ni riječi rekla. Nisam ni mogla, jer su mi osjećaji stezali grlo. Podigla sam ruku prema
platnu, a Derek je počeo nervozno brbljati. Prešla sam prstom po portretu.

- Mislim, nije da ga moraš objesiti na zid ako ti se ne sviđa, ne znam -provukao je prste kroz
kosu, pa se zbunjeno i s nelagodom počešao po vratu.

Spustila sam prst na njegove usnice, pa se popela na prste i poljubila ga.

- Prelijep je - rekla sam, gledajući portret. - Apsolutno je prelijep.

Pogledala sam prema vratima u dnu hodnika. - Tamo crtaš?

- Aha. To je moj atelijer ili tako nekako - Derek je slegnuo ramenima kao da mu je
neugodno.

- Divan je - ponovno sam ga poljubila. - I ti si divan. Hvala ti.

Opustio je ramena, sad malo mirniji. - Što si ti meni htjela reći?

- O - stresla sam glavom da se malo razbistrim i vratim na ozbiljnu temu. -Sjedni.

Naslonio je portret na svoj krevet i sjeo na pod pred mene, prekriženih nogu.

- Ne znam kako da ti kažem...

- Meni možeš sve reći.

Da je bar tako jednostavno, pomislila sam.

- U redu - izdahnula sam na usta, udahnula na nos. - Trudna sam.

***

Ne znam koliko smo dugo tako sjedili, poput odraza u ogledalu. Derek je posivio u licu,
izgledajući kao da će povratiti. Ni zvuka nije ispuštao.

Vrijeme je prolazilo mučno sporo.

Kad je konačno progovorio, glas mu je bio napet i jedva čujan. - Što ćeš, ovaj, što ćemo
napraviti?

- Što ti to znači?

- Pa, ovaj, imam nešto ušteđevine. Mogli bismo...

Prekinula sam ga. - Zadržat ću dijete, Derek.

- Olivia - stresao je glavom, a obrazi su mu se osuli crvenim mrljama. -Jebemu! - opet je

stresao glavom, pa protrljao oba oka dlanovima. - Krećem na faks i... Jebemu! Moji će... Ne
mogu!

S leđa mi se cijedio znoj od nervoze, ramena su mi bila napeta. Derekova reakcija me

iziritirala. Odozgo je dopro zvuk zvona, a tren kasnije i Madisonin smijeh. Trenutak kasnije
prepoznala sam još jedan glas, dublji. Tylerov.

Skočila sam na noge, s vrelim suzama u očima.

- Mislila sam da ćeš biti drukčiji, a ispao si isti kao Gavin - rekla sam tiho. Okrenula sam se i
potrčala gore.

- Olivia! - povikao je za mnom, ali nije i potrčao. Već je i to bilo dovoljna uvreda.

Otvorila sam vrata i gotovo utrčala u dnevnu sobu. Madison, Peter i Dan su me zatečeno
pogledali. Madisonin izraz lica odmah se promijenio u prkosan. Peter se nervozno
meškoljio, a Dan otvoreno neprijateljski buljio u mene.

- Je li Tyler ovdje? - upitala sam ih.

- Da, tu je - drsko je rekla Madison. Prekrižila je ruke i izbacila kuk.

- Znate li gdje točno?

Madison je pogledala Petera, koji je samo slegnuo ramenima i okrenuo glavu. Odgovorio mi
je Dan. - Valjda negdje sa svojom novom curom.
Pocrvenjela sam od nelagode. Bilo mi je jasno da je to rekao samo da mi napakosti.

- Aha - gricnula sam usnicu. Morala sam razgovarati s Tylerom. Zapravo i nismo prekinuli, a
bilo je vrijeme. Čak ni nakon što je rekao Madison da će me ostaviti, meni se nije javio.

Morala sam mu reći istinu. Ubrzo će ionako svi saznati za Dereka i mene, za dijete. Bilo bi
bolje da Tyler sve to čuje od mene. Usto, bilo mi je dosta laganja.

- Ispričajte me - promrmljala sam, otišla po jaknu i istrčala iz kuće.

Pritrčala sam Tylerovom crvenom džipu, ali nisam vidjela ni njega, ni njegovu novu curu,
tko god ona bila.

Drhtala sam. Temperatura je padala. Spustila sam se nizbrdo, prema mostu. Taj dio četvrti
već je bio u dubokoj tami, toliko gustoj da sam imala osjećaj da su okolina i nebo iste boje.
Jedina svjetlost dopirala je od sitnih zvijezda koje bi s vremena na vrijeme namignule kroz
zimzeleno grmlje.

Malo sam se dvoumila bih li si trebala skratiti put prečicom kroz šumu. Mama bi poludjela
da zna kako sam zašla u šumu usred noći. Ali samo sam željela što prije stići kući, pa sam
skrenula prema mostu CikCak, koji je vodio do staze što je završavala ravno iza moje kuće.

Rijeka je bijesno tutnjala ispod mene dok sam prelazila preko mosta. Pogledala sam preko
ruba, u zapjenjenu mutnu vodu, i zato ih nisam ni primijetila dok već nisam bila na drugoj
polovici mosta. Kad sam pogledala pred sebe, ugledala sam Tylera. Stajao je na mostu s
nekom djevojkom, u čvrstom zagrljaju.

Nisam odmah shvatila s kime, ali kad jesam, njezino ime mi se otelo s usana.

- Kendall!

Naglo su se odmaknuli jedno od drugoga. Kendall se malo zanijela u stranu i Tyler ju je

odmah zgrabio da ne padne. Nasmijala se, zabacivši glavu unatrag. Kad ju je pokušala
uspraviti, opet je malo zateturala. Koliko je pijana, zapitala sam se.

- O, bok, Olivia! - petljala je jezikom. - Moja draga sekica za koju nisam znala! - rekla je, ali
odmah se zbunjeno namrštila. - Što ti radiš ovdje?

Pogledala sam Tylera, koji se kesio kao češirska mačka. Odmah sam znala da ju je namjerno
dovukao ovamo, da je samo želio meni napakostiti. Pozlilo mi je pri samoj pomisli daju je
spreman tako iskoristiti.

- Tyler, čemu ovo? - zgađeno sam stresla glavom.

- Čemu što, Olivia? - nedužno me upitao.

Uzdahnula sam. Bilo mi je dosta igrica. - Moraš odvesti Kendall doma i to smjesta.
- Molim? Nema šanse! - javila se Kendall. - Pa tek smo počeli! Tyler me izvukao s jako
dosadne donatorske večere za dragog taticu! S njim je sve zabavnije! - zabacila je ruku na
Tylerovo rame i pokušala ga pijano poljubiti u vrat. Bila je pijana kao letva.

- Kendall, Tyler je bio moj dečko. Sjećaš se da si me pitala imam li dečka kad si bila kod
mene? Rekla sam ti da je komplicirano - pokazala sam prema Tyleru. - A sad ti je jasno i
zašto.

Kendall je trebalo malo dulje da shvati što joj govorim, ali tad je spustila ruke s Tylerovih
ramena i odmaknula se, bijesno ga strijeljajući pogledom.

- Koji je tebi kurac? Iskorištavaš mene da se osvetiš njoj? Seronjo jedan! -gurnula ga je, ali
bila je previše pijana da ga i pomakne s mjesta. Tyler je cijelo vrijeme gledao mene. - Ti si
totalni seronja - Kendall se zaljuljala. - Idem u auto. I bolje ti je da me odvezeš doma! -
nesigurnim korakom je odmarširala prema kući.

Tišina između Tylera i mene bujala je poput rijeke pod nama, ali nisam je namjeravala
prekinuti - bila sam previše bijesna za razgovor. Projurila sam pored njega i nastavila kući.

- Olivia, moramo razgovarati - doviknuo je za mnom.

S uzdahom sam se okrenula, izvlačeći mobitel da pogledam na sat. Baterija je bila pri kraju,
a menije ostalo još pet minuta da se vratim prije nego što mama poludi.

Zastala sam. Bio je u pravu, morali smo razgovarati. Ali ne sad. Neka čeka. Ako se ne vratim
kući na vrijeme, mama će poslati policajce da me traže.

Bila sam premorena i jedva sam čekala da se zavučem u krevet.

- Razgovarat ćemo sutra, Tyler - rekla sam umorno.

Okrenula sam se i otišla.

40
ABI
Studeni

Kad smo izašli iz zgrade Tylerovog oca, kiša je i dalje padala.

Pločnik je bio sklizak i crn, a narančaste kugle uličnih svjetiljki mutno se isticale na sve
tamnijem nebu. Dok smo se vozili na sjever, prema Portage Pointu, tama se iz sive
produbila u crnu. Detektivka Samson je inzistirala da ostavim auto pred zgradom. - Niste u
stanju voziti - rekla je. - Noću se parkiranje ionako ne plaća.

Željela sam se usprotiviti, ali misli su mi bile rasute. U meni je ključao bijes, podmukao
poput lave koja tek što se nije probila na površinu ili roja osa što čekaju priliku za napad.
Ruke su mi drhtale, disala sam brzo i plitko, pa sam poslušno sjela na suvozačko mjesto.

Kako nisam shvatila da je Tyler u središtu svega? Kako sam samo glupa bila. Ostavljao je
dojam boli, šoka zbog gubitka - ali barem sam ja trebala znati da to što nekoga voliš ne
znači da ga ne možeš povrijediti.

U mislima sam prošla sve naše razgovore: njegov posjet nekoliko dana nakon Olivijinog
pada, razgovor na parkiralištu škole. Rekao je da je proveo večer na roštilju, a Madison je to
potvrdila.

Ali očito je izašao dok nitko nije gledao. Istina koju nisam vidjela sad me bola u oci.

Vožnja kući istovremeno je trajala sto godina i prošla je u tren oka.

Sišli smo s autoceste i krenuli cestom uz more. Noć je prekrila nebo crnim zastorom i more
se jedva vidjelo, tamno koliko i sama obala.

Detektivkin mobitel se oglasio i javila se, nekoliko puta promrmljala U redu, dobacila mi
pogled iskosa i prekinula.

- Nazvao me Gavin Montgomery - rekla je. - Kaže da je ranije izašao s one donatorske večere
jer se otišao naći s konobaricom u sobi na katu, u istom hotelu.

- Na vlastitoj donatorskoj večeri? Isuse! - kliknula sam. - Kako njegova supruga nije
primijetila da ga nema?

- Kaže da se brzo vratio. Da ga nije bilo najdulje pola sata. Kad se vratio, Kendall nije bilo. Ni
Tylera.

- Otišli su zajedno?
- Rekao mi je da će mi na sva ostala pitanja odgovoriti njegov odvjetnik, ali mislim da jesu.

Zagrizla sam usnicu, razmišljajući. - Vjerujete mu?

- Ispitat ćemo Tylera i Kendall. I provjerit ćemo je li Gavin doista bio s konobaricom, ali
sigurna sam da već zna da ćemo razgovarati s njom.

- Jesi dobro? - upitao me Anthony sa stražnjeg sjedala.

- Jesam, samo... - osvrnula sam se da mu odgovorim. - Nisam sigurna što Gavin ima sa svime
ovime.

Anthony nije ništa rekao, ali znala sam što misli. Da možda Gavin i nema nikakve veze s
ovime - da sam naprečac zaključila kako ima zbog svojeg lošeg odnosa s njim.

Zadubila sam se u misli, pokušavajući posložiti sve što smo zapravo saznali, pokušavajući
povezati činjenice u smislenu teoriju.

Jedini problem bio je u tome što još uvijek nismo znali kako je Olivia pala.

Detektivka je opet skrenula, a svjetla njezinog auta osvijetlila su mrežu vijugavih cestica
koje su vodile prema kući Tylerove majke. Nekoliko minuta kasnije krenuli smo nizbrdo,
prema rijeci. Kad smo skrenuli i posljednji put, pred nama se stvorio most CikCak, složena
metalna zvijer obasjana grubim žutim uličnim svjetlom.

A u dnu mosta, na niskom betonskom zidiću koji je štitio pješake, kao da nas čeka, sjedio je
Tyler.

***

Kad su mu naši farovi osvijetlili lice, Tyler je zaškiljio. Detektivka Samson je naglo okrenula
upravljač i auto se zaustavio tik prije mosta, odozdo posut kamenčićima koji su prštali pod
gumama.

Odmah sam otvorila vrata i pojurila prema mostu, jedva svjesna da Anthony trči za mnom.
Noć je bila ledena i hladnoća mi se već uvlačila u kosti. Prijašnja kišica sad je već bila pravi
pljusak i voda me udarala po licu dok sam trčala preko ceste. Tyler je sjedio na niskom
zidiću na samom kraju mosta. Noge su mu visjele nad rijekom, ali gornji dio tijela bio je
izvijen, okrenut prema meni. Stala sam, odjednom oprezna. Nisam znala na što je spreman.

Osvrnula sam se prema detektivki, koja je stajala pored parkiranog auta i zvala pojačanje.
Anthony je također stao, nekoliko metara iza mene.

Pitala sam se hoće li Tyler skočiti. I želim li da skoči.

- Tyler? - rekla sam.

- Bok, gospođo Knight.

Oči su mu bile crvene kao da su upaljene, kao da je predugo zurio u mrak. Vlažni obrazi su
mu blistali pri slaboj svjetlosti uličnih svjetiljki.

- Što radiš tamo? - upitala sam visokim, napetim glasom. Zvučala sam kao da mi je u grlu
zapela udica. Ruke su mi bile ukočene od hladnoće. Zabila sam ih dublje u džepove vunenog
kaputa.

- Nazvao me tata. Rekao je da dolazite.

- Dođi malo bliže, može? - polako i oprezno sam krenula prema njemu, pružajući ruku.

Preko mosta je preletio nalet ledenog zraka i protrnula sam usprkos toplom kaputu. Snažno
sam zadrhtala, ne skidajući pogled s Tylerovih praznih očiju. Izbliza je izgledao starije.
Izmučeno. Oči su mu bile upale u duplje, koža napeta na jagodicama. Svijetla kosa bila mu je
zalijepljena za čelo u neurednim malim pramenovima.

Tyler nije ni pogledao moju ispruženu ruku. - Ovdje je pala.

Grudi mi je probo trn panike, tlo mi se zaljuljalo pod nogama, a vrijeme rastegnulo poput
žvakaće gume. U glavi mi je tutnjalo i bila sam bijesna na samu sebe, na vlastitu glupost.

Tyler ju je gurnuo.

Okrenuo je glavu prema nabujaloj rijeci i kao da me tim pokretom još više razljutio: sad
više nisam bila bijesna samo na sebe, nego i na njega. Zbog njega sam izgubila kćer.

Dosadašnja želja da saznam što se dogodilo sad se borila s porivom da ga gurnem u rijeku.
Mrzila sam ga svim svojim bićem. Osjećala sam da u meni buja isti onakav nezadrživi bijes
kao kad sam saznala što je Jen napravila, da se napinje poput balona koji će kad-tad
eksplodirati. Zakoračila sam prema njemu, ali sam stala u posljednjoj sekundi.

Ako ga gurnem, nikad neću saznati što se dogodilo Oliviji. Morala sam saznati što se
dogodilo te noći. Željela sam istinu više nego pravednu osvetu, ili barem pravednu u mojim
očima.

- Znam da si je volio - rekla sam jasno, smireno, kao da je iz mene progovorio netko drugi,
kao da Tylerovo priznanje neće preokrenuti moj život naglavce.

Iz daljine je do nas doprlo zavijanje sirena policijskih automobila. Tylerova usta su se

panično zgrčila. Ustao je i sad je stajao na niskom zidiću, zvjerajući uokolo. Nosnice su mu
bile raširene. Bio je okružen i nije imao kamo, osim u rijeku.

I mene je uhvatila panika. Znala sam da moram nešto poduzeti. Moje je srce tutnjalo, a
dlanovi mi se znojili usprkos hladnoći.
- Pokušao si mi reći, zar ne? - riječi kao da su izgurane iz mene svom tom panikom. - Već
prvog dana, kad si došao k meni - prišla sam korak bliže. - Oprosti, nisam shvatila. Sad te
slušam. Siđi i reci mi sve. Reci mi što se dogodilo.

Zjenice su mu bile toliko raširene da su mu oči izgledale kao dva bazena crnila. Stisnuo je
usnice u jedva vidljivu crtu.

- Tyler, molim te - preklinjala sam. - Reci mi. Za Oliviju.

Kao da ga je tek tad sustigla sva bol koju je prouzročila naša zajednička tragedija. Izgledao
je kao da se urušio iznutra, pritisnut težinom kajanja. Ramena su mu se zatresla i prekrio je
lice dlanovima. Iz dubine grudi oteo mu se očajan jecaj.

- Izdala me! - zvučao je kao da mu istina čupa te riječi iz grla. - Napravila je jebenu budalu
od mene. Ali kunem se, nisam joj ništa mislio napraviti - niz lice su mu tekle suze.

- Što se dogodilo te noći?

- Rekla mi je da sam psihopat i razljutio sam se. Imao sam osjećaj da sam u snu, u teškoj
noćnoj mori. Htio sam stati, ali mozak me nije slušao i prije nego što sam se pribrao, udario
sam je. Bilo je prekasno. Ali nisam znao da će umrijeti! Nisam!

Posljednje riječi pomiješale su se s glasnim jecanjem i plačem. Težina u mojoj nutrini još je
porasla.

- Zašto nisi pozvao policiju? Zašto nisi pozvao pomoć?

- Plivačica je! Vidio sam da je pala u vodu, da pliva! Mislio sam da će biti dobro! - opet je
neko vrijeme jecao. - Nisam znao da je trudna dok mi vi niste rekli. Mislim da... Mislim da mi
je pokušala reći, ali tad sam je udario i pala je i više nisam mogao ništa.

Grane zimzelenog drveća zadrhtale su na vjetru, poput dugačkih ruku kostura koje
zamahuju pred mutnim uličnim svjetlima. Krajičkom oka sam vidjela da mi se Anthony
približava.

Zakoračila sam još jednom i konačno stigla do Tylera. Primila sam ga za ruku i nježno
povukla s betonskog zidića. Mislima mi je proletjela kratka iskra spoznaje o moći koju sam
u tom trenu držala u rukama, ali znala sam da ništa što se dogodi neće zadovoljiti moju
želju za pravdom.

To, ali i da je cijena zadovoljenja te želje previsoka.

Tyler je sišao bez otpora, poput štenca koji zna da je nešto skrivio. Ramena su mu potišteno
visjela, lice bilo mokro od suza i sline. Sjeo je na vlažni zidić, pa skliznuo na tlo i naslonio se
na njega leđima. Sjela sam kraj njega.
Ledena kiša bubnjala mi je po tjemenu, lijepeći mi kosu za glavu. Vlaga mi se uvukla u
traperice, širila se majicom, ali i kao da se uvukla u moju nutrinu i hladila mi srce.

Detektivka Samson nam je prišla dovoljno blizu da čuje naš razgovor. Nije skidala ruku s
pištolja u futroli na remenu. Anthony nam je također prišao dovoljno blizu da čuje Tylera.

- Zašto si joj poslao one fotografije? - upitala sam.

- Moj frend Dan ju je vidio kako se ljubi s nekim tipom u Laurelwoodu - Tyler je zgađeno
iskrivio usta. - Nisam mogao vjerovati. Prvo je mama prevarila tatu, pa moja cura mene?
Kao u jebenom filmu. Mislio sam da će se uplašiti fotki, da će... ne znam. Dotrčati natrag sva
u strahu? Da će mi se potužiti da je netko proganja? I možda... ne znam... Vratiti se meni.

Odjednom sam shvatila što je motiviralo Tylera, što ga je cijelo vrijeme mučilo: toliko se
bojao da će izgubiti Oliviju da ju je pokušao čvršće vezati za sebe, a ona je baš zbog toga još
više željela pobjeći.

One udaljene sirene sad su bile na nekoliko koraka od nas. Četiri policijska automobila
dojurila su do mosta i naglo stala, po dva na svakom ulazu. Dramatična crvena i plava
svjetla koja su šarala po mostu pretvorila su ga u filmski set.

- Oprostite - plakao je Tyler. - Žao mi je. Žao mi je.

Primila sam ga za ruku, drhteći od hladnoće. - Znam.

Okrenuo se prema meni i vidjela sam da mu je pogled prazan.

Kiša ga je šibala po licu.

- Reci mi što se dogodilo te noći, Tyler.

41
OLIVIA
Listopad

Kad sam stigla doma, kuća je bila potpuno tiha. Svjetiljka u dnevnoj sobi bacala je krug
tople narančaste svjetlosti. Na stolu u kuhinji stajala je gotovo prazna boca crnog vina. Izlila
sam ostatak u sudoper i bacila bocu u kantu za staklo. Mogla sam se kladiti u cijelu svoju
školarinu da mama spava. Kad zaspi, ne budi se do jutra, znala sam. Toliko o našem
razgovoru. Čak se nisam morala ni žuriti da stignem prije dogovorenog vremena.

Na prstima sam se popela na kat i provirila u maminu sobu. Spavala je dubokim snom,
glave nagnute na jednu stranu, napola prekrivene jastukom. Ušla sam i prišla krevetu, pa
odmaknula jastuk i poljubila mamu u čelo.

Razmišljala sam bih li se uvukla pored nje, kao kad sam bila mala. Tako smo spavale skoro
svake noći, stisnute jedna uz drugu, iako je mama hrkala - pogotovo za hladnih ili olujnih
noći. Mislim da smo obje ugodnije spavale zajedno.

- Volim te - šapnula sam, gaseći svjetiljku pored uzglavlja. Otišla sam u svoju sobu i sjela na
krevet. Znala sam da neću zaspati tako nervozna, pa sam dohvatila mobitel i poslala poruku
Tyleru. Upravu si. Moramo razgovarati. Jesi još na roštilju? Vidimo se za 15?

Mobitel mi se oglasio svega nekoliko sekunda kasnije.

Jesam. Vidimo se.

Zapitala sam se gdje je Kendall. Ako je s Tylerom na roštilju, čekaju ih svakakva pitanja.
Mene više nije bilo briga što itko misli.

Mobitel mi je opet javio da je baterija skoro prazna. Dohvatila sam punjač i ukopčala ga, pa
odložila na noćni ormarić. Baterija je prazna, pa mi mobitel ionako nije ni od kakve koristi.

Navukla sam jaknu i tiho se spustila, izašla i nečujno zatvorila vrata za sobom.

***

Noćni zrak bio je hladan i puhao je jak vjetar. Podigla sam ovratnik kožne jakne da zaštitim
vrat i skrenula u šumarak iza kuće.

Iako preko dana nije kišilo, tlo je bilo vlažno i sklisko, a moji koraci nesigurni. Bila sam
trudna tek nekoliko mjeseci, ali iz nekog razloga ravnoteža mi je bila potpuno poremećena.
Na internetu sam pročitala da to ima veze s utjecajem hormona na ligamente. Ludnica,
pomislila sam; nešto sićušno u meni već je sve okrenulo naglavačke.
Spustila sam dlan na trbuh i nježno ga pomilovala. U meni je raslo dijete. Sad kad me prošao
prvi šok, osjećala sam strahopoštovanje. Već sam ga voljela. Već bih bila sve napravila za
njega.

Krenula sam mostom CikCak, gledajući odbljesak svjetala na metalnoj ogradi. Moji potplati
odjekivali su drvenim, daskama pješačkog dijela mosta. Već pred sam kraj mosta, stala sam
i pogledala preko betonskog zidića u rijeku pod nogama.

Iako mi se maloprije nije dalo razgovarati s Tylerom, sad sam imala plan i proželo me
nemir iščekivanja. Prvo moram naći Tylera, koji je još na roštilju, i ispričati mu se zbog laži.
Trebala sam mu odmah reći istinu. Mislila sam da ću ga lažima poštedjeti boli, ali zapravo
sam lagala da poštedim sebe neugodna razgovora.

Nakon što razgovaram s Tylerom, naći ću Dereka. Ni prema njemu nisam bila poštena:
rekla sam mu da sam trudna i zbrisala. To uopće nije bilo fer.

Naravno da je bio u šoku. A što je drugo trebao? Tko se raspleše od sreće kad u
devetnaestoj čuje da će postati otac? Znala sam da će se predomisliti kad razmisli. A ako se
ne predomisli... Ako ništa drugo, sad znam da je bolje nemati oca, nego imati lošeg.

- Hej - osjetila sam dodir na ramenu i prenula se.

- Tyler! - dahnula sam. - Isuse, kako si me uplašio!

- Oprosti - odmaknuo se i zabio ruke u džepove. - Izašao sam da razgovaramo.

Pogledala sam preko njegova ramena. U daljini, pred kućom Stokesovih, njegov crveni džip
je stajao parkiran pored Derekovog Mustanga. Kako ironično.

- Gdje je Kendall? - upitala sam. - Otišla je na roštilj?

- Ne, onesvijestila se. U mom autu je - zakolutao je očima. - Neće se ničega sjećati ujutro.
Odvest ću je doma. Skoro ništa nije popila, amaterka. Luda je, znaš?

- Tyler... - počela sam, spuštajući pogled. - Moram ti se ispričati. Zbog svega što je bilo ovog
ljeta. U pravu si, nisam bila iskrena prema tebi. Nisi to zaslužio.

Pogledala sam ga u oči. Pod uličnim svjetlima bio je jako blijed. Onih nekoliko pjegica na
njegovom nosu još se više isticalo.

- Dan mi je rekao - odvratio je tiho, grubo. - Vidio te s nekim tipom u Laurelwoodu. Ali nisi
htjela priznati. Slijedio sam te, ali vješta si. Nisam te vidio ni s kim, cijelo ljeto si išla samo k
Madison. Znao sam da mi Dan ne bi lagao -samo te nisam mogao uhvatiti.

Svaki put kad sam se osjećala kao da me netko slijedi, kad bih se naježila od nelagode -
osjećaj me nije varao. Tyler me pratio. Samo i dalje nije shvaćao da nisam išla k Madison,
nego k Dereku.
- Ti si me pratio? - šapnula sam hrapavim glasom. U meni se rodio tračak nelagode.

Nije mi odgovorio. Jedna misao izdvojila se iz roja u mojoj glavi i poletjela uvis, konačno
jasna.

- Tyler - želudac mi se bolno zgrčio. - Ti si mi slao one odurne fotografije?

Nosnice su mu se raširile kao biku, stisnuo je šake tako silovito da su mu prsti krckali, ali
nije mi odgovorio. Odmaknula sam se korak unatrag i naletjela stražnjicom na niski
betonski zidić. Prekrila sam oči dlanovima toliko snažno da sam ugledala iskrice. Kako je
mogao biti tako okrutan?

- Tyler... zašto?

- Jer si me cijelog jebenog ljeta varala! - ispljunuo je ogorčeno.

- Isuse - noge me odjednom nisu držale, slabašne poput mlade trave. Cijelo tijelo kao da mi
je klonulo. - Koji si ti manijak.

Ljutito se mrštio, usta stisnutih u tanku crtu bijesa, pogleda iz kojeg su sijevale munje.

- Ja sam manijak? A ti si jebena drolja, Olivia! - zgađeno je napućio usta. -Lagala si mi kao
što je moja mama lagala tati! Napravila si budalu od mene!

- Rekla sam da mi je žao...

- Dosta više! Ne zanimaju me lažne isprike!

Iz njega je bijes zračio u valovima. Mojim krvotokom pojurio je adrenalin i odmaknula sam
se, pokušavajući se ukloniti s puta njegove ljutnje.

- S kime? - upitao je, prilazeći mi korak bliže. - S kime si me varala?

- Gle... - počela sam, nesigurno pogledavajući preko ramena divlju rijeku iza leđa. Vjetar je
zazviždao u granama i zadrhtala sam.

- Što je sad? - prezrivo me upitao. - Reći ćeš mi da ga voliš? - ispljunuo je te riječi kao da mu
se gade.

Pogledala sam ga u oči. Madison je u krivu; nisam dosadna. Nisam obična. Dosta mi je da svi
tako misle. Mogu se izboriti i za sebe, i za dečka kojeg volim. Prkosno sam podigla bradu i
zagledala se u Tylera.

- Da, volim ga - rekla sam. - Žao mi je što sam te povrijedila i znam da sam ti trebala odmah
reći. Znam da sam sve zakomplicirala i žao mi je, ali s nama je gotovo. Prihvati prekid i
prestani se ponašati kao luđak.
Otvorio je usta, a bijes mu se poput plime prelio licem. Pogledao me suženim očima koje su
blistale i pri slabom svjetlu. Napao me poput zmije. Zgrabio mi je obje ruke, stisnuo mi
zglavke čeličnim stiskom. Opirala sam se, pokušavajući se izvući, ali bio je jači od mene. Lice
mu je bilo ružna maska bijesa.

- Kučko glupa - zarežao je, a iz kutova usana štrcnula mu je pljuvačka.

U meni je rasla hladna panika, strah koji je na mom jeziku ostavio okus metala. Po prvi put
u životu doista me bilo strah Tylera.

- Tyler, prestani!

Pokušavala sam se izvući iz njegovog silovitog stiska izvijajući ruke čas lijevo, čas desno.
Prsti su mu bili čelik. Moja tanka koža i meso ispod nje već su boljeli, pritisnuti između
moje kosti i njegova stiska. Usta su mi se osušila i zaboravila sam kako se pušta zvuk, kako
se vrišti. Posljednjim snagama sam zamahnula objema rukama istovremeno i istrgnula ih iz
njegova stiska s bolnim trzajem.

- Prestani! Boli me!

- A, boli te, ha? - vrištao je. Oči su mu bile poput dva zapaljena komada ugljena. - Jesam ja to
tebe možda povrijedio?

- Koji si ti psihopat! - zaurlala sam. - Hoćeš istinu? Neka ti bude! Tru - moje priznanje
prekinula je užarena bol. Sljepoočnica mi je eksplodirala. Jedva sam shvatila da me udario,
jer pred očima mi se već maglilo, sve je oko mene bilo crveno, a bol se širila licem prema
vratu. Udarac je bio toliko snažan da mi je zavitlao cijelim tijelom.

Zateturala sam unatrag i naletjela nogama na betonski zid, posrnula i preletjela preko ruba
mosta. Vidno polje mi se suzilo, okružila me tama i poletjela sam prazninom.

Udarila sam o vodu leđima, pogleda prikovanog za metalnu čipku mosta obasjanu
treperavim svjetlom ulične svjetiljke.

Tamna voda povukla me u dubinu.

Otimala sam se, pokušavajući izroniti na površinu, ali voda je bila preteška, povlačila me
prema dnu. Nisam znala ni u kojem smjeru je površina, ni kako da nagovorim tijelo da se
uzdigne. Pokušala sam vrisnuti, ali mutna riječna voda odmah mi je ispunila usta. Skliznula
mi je niz grlo vrela poput lave.

Voda me bacala lijevo-desno, vitlala mnome. Mahala sam rukama i nogama, očajnički
pokušavajući izroniti po udah. Pluća su me boljela kao da ih stežu čelične ralje.

Odjednom je voda zavitlala moje tijelo uvis i glava mi je udarila o nešto tvrdo. Zaboljelo je
još više nego udarac. Pred očima mi je bljesnulo, u ušima zazvonilo, zaglušno zagrmjelo.
Moje dijete, pomislila sam, i ta mi je misao dala snage za još jedan snažan zamah.

Pluća su mi se ispunila svježim zrakom, koji mi je zapekao grudi poput vatre. Udahnula sam
još jednom, pa još jednom, kašljući i pljujući riječnu vodu. Tih nekoliko udaha dalo mi je
točno onoliko snage koliko mi je trebalo.

Zamahnula sam, ovog puta samo jednom rukom, zabacivši je visoko nad glavu. Prsti su mi
naišli na sitni šljunak na obali rijeke. Zamahnula sam drugom rukom i posljednjim snagama
izvukla gornji dio tijela na obalu. Noge su mi ostale u vodi, ali moje lice ležalo je na šljunku,
grubom i oštrom.

Pokušala sam podići glavu, pozvati upomoć, ali nisam uspjela. U glavi mi je tutnjalo i nisam
znala stvara li taj zaglušni šum rijeka, ili dopire iz moje glave.

Obratila sam se djetetu bez riječi, tješeći ga istim riječima kojima je mama tješila mene.

Uvijek i zauvijek, uz tebe sam.

Trudila sam se ostati pri svijesti, ali glava mi je bila teška, a um kao zarobljen vrtlogom bez
dna, koji me vukao u duboku maglu sna.

Više me ništa nije boljelo. Umor je otjerao bol. Trepavice su mi bile teške kao da mi je netko
zatrpao kapke pijeskom. Na tren sam se zapitala spava li mama ovako, kao da je na korak
od smrti.

Znala sam da ću uskoro zaspati i ja.

42
ABI
Veljača, tri mjeseca kasnije

Trčala sam od parkirališta i pretrčala preko travnjaka pred ulazom u bolnicu da s i skratim
put. Golemo drveće uz cestu, uz obalu zaljeva Puget, drhtalo je na ledenom zimskom vjetru,
mašući golim granama koje su krckale sudarajući se.

U bolnici je bilo nestvarno mirno. Utrčala sam u dizalo, osjećajući zebnju kao da me čeka
nešto užasno.

Kad sam ušla u sobu, zatekla sam Saru kako češlja Oliviju mirnim, sporim pokretima. U tom
sam trenu voljela sestru više nego ikad: shvatila sam koliko voli moju kćer.

- Kako je? - spustila sam torbicu na stolac pored vrata.

- Dijete je dobro - rekla je Sarah. - Spava. Doktorica Maddox je upravo napravila ultrazvuk.

Razočarano sam uzdahnula. Dala sam sve od sebe da stignem na vrijeme, ali ostala sam na
sudu dulje nego što sam očekivala. Tylerovi roditelji borili su se za njega poput lavova. Nije
me to čudilo, razumjela sam ih. Ali ja sam se namjeravala jednako žestoko boriti za Oliviju.
Policija je protiv Tylera podigla optužnicu za nanošenje teških tjelesnih ozljeda. Kad Olivia
umre, bit će optužen za ubojstvo. Neće biti lako dokazati da ju je doista želio ubiti kad ju je
udario -kao ni da je Olivia umrla od tog udarca, a ne od pada. Ali Tylerov zločin iz strasti
uništio je dva života - trudna sedamnaestogodišnjakinja neće se nikad probuditi. Nije joj ni
pokušao pomoći. Obuzet panikom, otrčao je natrag na roštilj i pretvarao se da cijele večeri
nije izlazio iz kuće Stokesovih.

Bit će kažnjen.

- Gospođice Knight? - netko je pokucao na otvorena vrata Olivijine sobe i podigla sam
pogled. - I mislila sam da ću vas naći ovdje - rekla je detektivka Samson, smiješeći se. I dalje
nije zračila toplinom, ali sad se više nije držala onako bezizražajno. Zaključila sam da je ona
maska njezin način da se nosi s ružnoćom svijeta.

- Detektivko Samson - rekla sam, ustajući i pružajući joj ruku. - Nešto se dogodilo?

- Podigli smo optužnicu protiv Kendall Montgomery zbog ometanja istrage. Dobili smo
nalog za njezin mobitel. Slala je poruke Tyleru. Ucjenjivala ga je. Sumnjala je da je on
gurnuo Oliviju i prijetila je da će ga prijaviti ako ikome kaže da je te večeri bila s njim. Dali
su alibi jedno drugome. A na kraju su nam time dali i dokaze jedno protiv drugoga.

To je bila dobra vijest.

Kendall je morala platiti za vlastite grijehe. Da nas ona nije usporavala, da nam je rekla da je
te večeri bila s Tylerom, brže bismo otkrili istinu. Mislila je da nekako može okrenuti
situaciju u svoju koristi, osvetiti se ocu. Nisam željela ni razmišljati o tome koliko ga mrzi.
Ispala je isti Gavin: sebična manipulatorica.

- A Gavin? - upitala sam.

Nakon što su novinari saznali da je Tyler uhićen, a istina počela dobivati jasnije obrise,
proširila su se šaputanja da je Olivia kći Gavina Montgomeryja. Kad se saznalo da je
podmitio šefa policije Portage Pointa da prekine istragu, taj je šapat prerastao u urlik.

Gavin je na izborima potučen do nogu, a nedugo zatim njegova je supruga podnijela zahtjev
za razvod.

Detektivka je kimnula. - Optužen je za podmićivanje javnih službenika. Vaš šef policije ga je

odmah otkucao. Mogao bi završiti u zatvoru na godinu ili dulje, ali vjerojatno neće. Ovo mu
je prvi prekršaj i surađuje u istrazi, ali politička karijera mu je definitivno gotova.

Vijest o Gavinovom padu s prijestolja nije me baš razveselila. Bio je kriv za sve i svašta, ali
ne i za sudbinu moje kćeri. Nije bio glavni zločinac u ovoj priči.

Šefa policije Portage Pointa istraživao je FBI. Već su otkrili da je primao mito od mnogih
političara i imućnih poslovnih ljudi. Čekala ga je optužnica za iznuđivanje, krivotvorenje
policijskih izvještaja i ometanje istrage, kao i za mnogo manjih prekršaja.

- A McNally? - upitala sam detektivku Samson kad mi je sve to rekla.

Zakolutala je očima, zaboravljajući na tren profesionalnost. - Njemu je bilo lakše zažmiriti

na jedno oko, kako mu je rekao šef. Nije se previše bavio Olivijinim slučajem. Znam da to
nije nikakva isprika, ali trenutno se razvodi i mislim da nema snage ni za što. Neko vrijeme
neće dobiti nijedan važniji slučaj, ali neće ni biti kažnjen jer mislim da nije namjerno štetio
istrazi.

- Hvala vam - rekla sam detektivki. - Od srca vam hvala što se dali sve od sebe.

- Drago mi je da smo otkrili istinu.

Okrenula se, ali zaustavila sam je. - Još samo nešto.

Zastala je na vratima, čekajući.

- Jeste li mi vi ubacili onu poruku kroz otvor za pisma?

- Koju poruku? - rekla je, ali iako je njezino lice opet bilo maska profesionalnosti, usnice su
joj se na tren izvinule u uglovima. Brzo je izašla i zatvorila vrata za sobom.
Prišla sam Oliviji i pomilovala je po kosi. Sarah je neko vrijeme šutjela, a zatim rekla ono što
sam i sama znala. - Olivia nije dobro.

- Znam - uzdahnula sam, uzimajući Olivijinu ruku. - Doktorica Maddox me zato i pozvala.

Pogledala sam svoju kćer. U proteklih nekoliko mjeseci promijenila se: sad je bila blijeda,
koža joj je bila gotovo prozirna i izborana kao da je predugo ostala u kupki.

Olivia i dalje nije reagirala ni na kakve podražaje. Nije se nasmiješila, ni namrštila, ni

trznula. Iako je njezina ruka pod mojim prstima još uvijek bila topla, iako su joj se grudi
dizale i spuštale jer je aparat u njih upuhivao kisik, prihvatila sam da se neće vratiti.

U proteklih nekoliko tjedana Oliviju su mučile stalne infekcije bubrega zbog katetera, a nije
se mogla riješiti ni upale pluća. Nekoliko puta se inficirala i rana oko cijevi za hranjenje, pa
je postojala opasnost od sepse. Doktorica Maddox sad je svakog dana radila ultrazvuk, da
provjerimo raste li dijete i dalje kako treba. Iz očiju su mi kliznule suze i jedna je sletjela na
Olivijin jastuk. Sarah me obgrlila oko ramena. Naslonila sam glavu na njezino rame i
zaplakala, prepuštajući se njezinom zagrljaju.

Usprkos svoj boli, za jedno sam bila zahvalna: naučila sam primiti utjehu od sestre. Naučila
sam da je lakše podnijeti bol kad je s nekim možeš podijeliti. Utješila me spoznaja da nisam
sama, da će mi netko pružiti ruku dok se budem utapala: zbog nje sam sad znala da ću se
jednog dana moći vratiti životu i normalnom svijetu.

- Dobar dan, moje dame - doviknula nam je doktorica Maddox, ulazeći.

Sarah i ja smo se razdvojile, obje suznih očiju. Doktorica je prislonila stetoskop Oliviji na
grudi, a zatim i na trbuh. Slušala je nekoliko minuta, a zatim me pogledala.

Izgledala je premoreno, a oči su joj bile okružene plavim kolobarima. Već dulje od četiri
mjeseca dan i noć je davala sve od sebe da održi Oliviju i dijete na životu - dulje nego itko u
povijesti. Vjerovala sam njezinom profesionalnom sudu, ali i užasavala se riječi koje se
spremala izgovoriti.

- Abi, vrijeme je.

43
ABI
Veljača

Sarah je glasno zadržala dah.

- Je li dijete dobro? - upitala sam.

Doktorica Maddox nije odmah odgovorila. - Ne napreduje više. I proteklih nekoliko dana
nije dovoljno narasla. Olivia opet ima upalu pluća, a bubrezi joj se gase. Krvni tlak joj je vrlo,
vrlo nizak i do djeteta ne dolazi dovoljno krvi.

Uzdahnula je, prebacujući stetoskop preko glave. Sjeo joj je na vrat poput crne zmije.
Zagledala se u mene gotovo svečano, a na licu su se smjenjivali osjećaji: rezignacija,
sažaljenje, tuga.

- Moramo poroditi dijete.

Glasno sam izdahnula, ispuštajući zrak kroza skupljena usta. - Prerano je -usprotivila sam
se slabašno.

- Stara je već trideset dva tjedna. To je više nego što smo očekivali. Imamo osnove za
optimizam. S obzirom na sve tegobe koje su snašle Oliviju, djetetu će biti bolje vani.

Iz sobe kao da je odjednom nestao sav zrak. Imala sam osjećaj da dišem kroz usku slamku.

Od početka sam znala da će Olivia umrijeti čim se dijete rodi, ali zbog toga mi s vremenom
nije postalo lakše.

- Dala sam Oliviji još jednu turu steroida da malo pomognemo djetetovim plućima da se
razviju i rezervirala salu za carski rez - rekla je doktorica Maddox. - Samo vas čekamo.

Zagledala sam se kroz prozor, grickajući usnicu. Pred bolnicom je vjetar vitlao hrpicom
lišća, obrušavao se na bespomoćno drveće uz rub parkirališta. Kiša je bubnjala po
prozorima, tutnjala po krovu.

Nisam mogla spriječiti majku da me napusti. Nisam mogla spasiti kćer. Ali mogla sam
sačuvati obitelj koja mi je ostala. Dijete je sad bilo najvažnije.

- Dobro - ako me Olivia ičemu naučila, to je bilo da moram znati kad stvari više nisu u
mojim rukama. Morala sam prepustiti kontrolu nekome drugome,

ostaviti za sobom stare strahove i pripremiti se za budućnost. Ponekad u novo poglavlje

krenemo jednostavno opraštajući se od prethodnog.
- Počnite.

***

Derek je utrčao u sobu dok mi je doktorica Maddox pružala sterilnu plavu odoru i kapu.
Kosa mu je bila raščupana, a plave oči pune panike.

- Derek - zagrlila sam ga i odmah se rasplakao. - Sve je u redu. Stigao si na vrijeme.

Primio je odoru koju mu je pružila doktorica i navukao je preko odjeće. Poslala sam poruku
Anthonyju, da mu javim što se događa. Znala sam da danas seli majku u dom za nemoćne,
ali i da će doći čim bude mogao.

Sarah je nježno poljubila Oliviju u obraz, pa na tren zagrlila i mene, brzo trepćući da
rastjera suze. Samo Derek i ja smjeli smo s Olivijom u operacijsku salu. Zapravo nismo
smjeli ni mi, ali izborila sam se za nas. Nisam bila uz Oliviju kad je saznala da je trudna, ni
kad ju je Tyler gurnuo s mosta. Jedina osoba na koju je trebala bezuvjetno računati nije bila
uz nju kad ju je najviše trebala.

Nisam je namjeravala opet napustiti. Željela sam da posljednje što ponese sa sobom s ovog
svijeta bude uvjerenje da je nisam napustila. A Derek je zaslužio biti u rađaonici dok mu se
rađa kći.

Derek i ja smo za doktoricom Maddox prošli kroz dvokrilna staklena vrata. Kad smo ušli u
operacijsku salu, kirurško osoblje je premjestilo Oliviju na stol, uvelo infuziju u njezinu
ruku i prilagodilo ventilator. Pored uzglavlja su stajala dva stolca, na koja smo se Derek i ja
smjestili baš kad je sestra postavila pregradu tik ispod Olivijinih ramena, da sakrije od
pogleda ostatak tijela.

- Puls djeteta se usporava - rekla je druga sestra.

Hoće li dijete biti dobro?

- Odora! - podviknula je doktorica Maddox, pružajući ruke i jedan od mlađih liječnika je

odmah pritrčao, navlačeći na nju sterilnu odjeću, a zatim i par rukavica. Nestala je iza
pregrade.

Nekoliko sekunda kasnije utrčala je ekipa odjela za neonatalnu skrb i svi troje su se nadvili
nad Oliviju.

Molim te, malena, preklinjala sam je u sebi. Molim te, budi dobro.

Primila sam Oliviju za ruku i prinijela je usnicama, pa jedva dišući poljubila kćerine
mlohave prste. Svijet oko nas kao da je ubrzao.

Neki se monitor oglasio, a doktorica Maddox je opsovala. Nešto mokro pljesnulo je na pod.
- O, Bože - procijedio je Derek, gledajući odmah u pod.

Pogledala sam i ja: blistava crvena vrpca krvi tekla je sa stola, padajući po nogama kirurga i
bojeći ih.

S užasom sam gledala u krv. Znatiželja me nadjačala i ustala sam, vireći preko pregrade.
Moj mozak nije uspio ni pojmiti što gledam.

Kad sam se konačno odmrznula od šoka, shvatila sam da je Olivijin abdomen krvava rupa
koju rastežu dvije srebrne hvataljke. Krvi je bilo posvuda: po maskama doktora, po
plahtama na Olivijinim grudima; kapala je sa stola i šljapkala po tenisicama kirurga. Ruke
doktorice Maddox bile su nevidljive do lakta i trebala mi je još sekunda da shvatim da su
zavučene u Olivijino tijelo.

A tad je izvukla sićušnu, mlohavu curicu sivoplave kože, prekrivenu krvlju. Oko vrata joj je
bila omotana debela bijela vrpca.

Sestra ekipe s neonatologije primila je dijete, a doktorica Maddox prerezala vrpcu. Sestra je
odnijela dijete do umivaonika, gdje ju je žustro oprala bijelim ručnikom. Šaptala joj je nešto
na uho, nešto nježno poput uspavanke.

Tišina je trajala beskonačno.

Hajde, malena, preklinjala sam u sebi. Moraš ostati s nama!

Tišina.

Čula sam samo Derekovo jecanje, zaglušno tutnjanje vlastitog srca, zveket pokojeg
kirurškog instrumenta i šljapkanje krvi.

A tad je iz kuta sale do nas doprlo čudo: tih, tanak plač djeteta.
44
ABI
Veljača

Srce ne prestaje kucati odmah nakon što mozak utihne. Nevjerojatan je to organ, srce: može
kucati i izvan tijela. Ali bez ventilatora koji njime tjera krv i kisik, ne može kucati dugo.

Kirurzi su podvezivali žile da zaustave krvarenje, ali bilo je prekasno. Znala sam da je moja
Olivia otišla.

- Moramo je pustiti - šapnula sam Dereku.

Pritisnuo je oči prstima, brišući suze koje su se već slijevale niz lice. - Znam - odvratio je.

Udahnuo je duboko i drhtavo, naginjući se nad Olivijino lice. Prekrio ga je kišom kratkih
poljubaca, nježnih poput dodira leptira. Srce mi se slomilo.

- Zbogom, ljubavi - šapnuo je.

Uspravio se i vidjela sam da se jedva nosi s boli. Oči su mu bile pune agonije, usta stisnuta,
iskrivljena.

- Ne mogu biti ovdje kad ugase aparate - rekao je. - Ne želim da to bude posljednje čega ću
se sjećati.

Stajao je još nekoliko sekunda, pa izašao.

Na neki način, bio je u pravu. Ni ja se nisam željela tako sjećati Olivije. Željela sam pamtiti
miris dječjeg pudera novorođene Olivije priljubljene uz moj vrat. Željela sam je pamtiti
kako gradi kulu u pijesku onog vrelog ljetnog poslijepodneva, kako mi sa smiješkom donosi
doručak u krevet na majčin dan -nedovoljno kuhana jaja, zagorjeli tost - željela sam je
pamtiti kako pleše s crvenim šalom oko vrata, sanjareći o svojem nerođenom djetetu onog
posljednjeg dana.

Željela sam je pamtiti sretnu i punu života.

Ali nisam je namjeravala napustiti.

Ustala sam i pogledala doktoricu Maddox.

- Moramo je pustiti da ode - rekla sam.

Okrenula se prema meni i iznad kirurške maske sam ugledala njezine svijetloplave oči.
Nakon nekoliko sekunda je kimnula, pa prišapnula nešto drugom kirurgu.
Bucmasta sestra blijede kože dogurala je do mene inkubator u kojem je ležalo Olivijino
djetešce. Pogledala sam malenu, ne ustajući od Olivijina uzglavlja. Bila je sićušna, ali
savršena. Iz nosa joj je virila cjevčica, na grudi bio prikopčan monitor rada srca, a još dva
senzora bila su joj priljubljena na abdomen.

Bila je prelijepa: sićušna, ružičasta, lišca zgužvanog kao šaka. Disala je sporo kao da leži u
želatini. Glavica joj je bila savršeno okrugla, prekrivena rijetkim dlačicama fine plave kose.
Šačice su joj bile smotane blizu brade, kapci nalik na latice ruže zaklopljeni, a male grudi
dizale su se i spuštale sa svakim udahom.

Zaljubila sam se u nju na prvi pogled. Iz mene kao da se probila rijeka ljubavi, optimizma i
nade koju sam cijelog života držala iza brane opreza. Već sam voljela ovo sićušno čudo. Već
je bila središte mog života i zametak nečeg potpuno neočekivanog: nade za budućnost.

- Zoe - pružila sam ruku prema Olivijinoj kćeri i nježno dodirnula njezin obraščić nježan
poput latice. Život, na grčkom. - Zvat će se Zoe.

- Savršeno - rekla je doktorica Maddox. Oči su joj bile crvene, natečene od suza. Nakašljala
se, povukla masku s lica i skinula rukavice. - Zoe je dobro, ali moramo je odvesti na odjel za
neonatologiju.

- Mogu li je samo načas primiti?

Doktorica Maddox je pogledala Oliviju, oklijevajući.

- Molim vas.

Doktorica me neko vrijeme netremice promatrala i shvatila sam da zna zašto mi je ovo
potrebno: morala sam se oprostiti od Olivije, a to nisam mogla dok Olivia ne upozna Zoe.

- U redu - rekla je konačno. - Imate minutu.

Sestre su skinule pregradu, pa nabacale plahte na pod da upiju krv. Zatim su svi izašli,
ostavivši nas četiri same: doktoricu Maddox, Oliviju, Zoe i mene.

Osvrnula sam se po sali, odjednom ne znajući što radim.

- Čekajte - rekla je doktorica, pažljivo dižući Zoe iz inkubatora, podupirući njezinu glavicu
malom bijelom dekicom. Zoe se na tren probudila i oči su joj zaiskrile. Široko je zijevnula, a
cijev pričvršćena uz kut njezinih usta se pomaknula. Njezina malena usta već su tražila
nešto za sisanje. Doktorica ju je nježno spustila u moje naručje. Spustila sam usnice na
njezin baršunasti obraz i udahnula miris.

Kad sam je primila, privinula se uz mene. Bila je toliko sitna da sam jedva osjećala njezinu
težinu u naručju.

Doktorica Maddox me pogledala i kimnula sam. Nagnula se i iskopčala Olivijin ventilator.

Olivijino srce nije odmah stalo. Njezino snažno, divno srce koje me toliko voljelo, koje se
toliko dugo borilo da održi kćer na životu, i dalje je kucalo, ali sve sporije.

Znala sam da nam nije preostalo još dugo.

- Vratit ću se za minutu - rekla je doktorica Maddox, okrenula se i izašla brzim korakom.

Ostala sam sama s Olivijom i svojom unukom.

- Olivia - šapnula sam, želeći više od svega da me čuje. - Ovo je tvoja kći.

Pažljivo sam odmaknula cjevčice s Olivijina tijela i nagnula se oprezno spustiti Zoe na
njezine grudi.

Sjela sam na stol pored Olivije, obgrlila je drugom rukom i poduprla Zoe. Pod pazuhom sam
osjećala oštar ubod Olivijina ramena, izbočine njezinih rebara.

- Nazvali smo je Zoe. Mislim da bi ti se svidjelo - zarinula sam lice u njezinu kosu, nadajući
se da ću još jednom udahnuti njezin miris, ali više ga nije bilo. I on je otišao s njom.

Jedno sjećanje nepozvano je izronilo iz mojih misli: Olivia stoji na plaži, zagledana u more,
duga plava kosa vijori iza nje poput zastave, vidim joj oštar profil. Okreće se prema meni,
gleda me ravno u oči. I smiješi se. Nježno, jedva primjetno, onako kako se smiješite nekome
tko je na vaš osmijeh već navikao.

Zoe je tiho zacviljela i spustila usnice uz Olivijin vrat.

- Zna tko si - rekla sam zadivljeno.

Možda i zna, pomislila sam. Možda je moguće zapamtiti majku i samo po utrobi, barem
prvih nekoliko trenutaka nakon rođenja. Možda je to sjećanje samo miris ili nešto još blaže,
na plutanje u utrobi, na otkucaje srca u uhu, na šum krvi koja vas spaja.

Zagrlila sam ih obje. Zoe je ispustila neki sitni zvuk i pomislila sam da će zaplakati, ali nije.
Nekoliko je puta trepnula, pa utonula u san otvorenih usta.

Olivia je udahnula, ali dah joj je zastao u grudima. Iz mojeg se grla oteo jecaj. Znala sam da
bih sve dala da mogu ispočetka, da se mogu vratiti kroz vrijeme i ovoga puta biti bolja
majka. Ali život ne zna za popravni ispit. Ne možemo se vratiti i ispraviti pogreške. Možemo
samo učiti iz njih i nastaviti živjeti.

Pogledala sam Zoe, usnulu na Olivijinim grudima, i na tren se vratila u dan Olivijina rođenja.
Vidjela sam njezino tjelešce u svojim naizgled golemim rukama: pristajala je u moje naručje
savršeno. Preplavila me ljubav prema njoj. Imala sam osjećaj da je taj dan bio tek jučer, da
sam trepnula i našla se u sadašnjosti.

Pomilovala sam Oliviju po obrazu. Više nije bio mekan, nego tanak i suh poput papira.
- Uvijek i zauvijek, uz tebe sam - rekla sam.

I tek sam tad shvatila što mi je mama tim riječima rekla posljednjeg dana svog života: nije
se samo opraštala od mene, nego mi govorila da će zauvijek biti uz mene. Da će zauvijek biti
u meni.

Zoe je otvorila oči. Njezin pogled dolutao je do mojeg i na tren me pogledala onako duboko
kako samo bebe znaju. Promatrala sam glatke obrise njezinih jagodica, tanke obrvice,
oblinu sićušnog nosića.

Bila je toliko nalik na novorođenu Oliviju da me srce zaboljelo. Na neki način, bila sam
sretna zbog toga. Možda Olivija nikad neće zaista otići. Možda mi je ostavila dio sebe: Zoe.

Zagledala sam se kroz prozor prema moru u daljini, prema suncu koje je zalazilo. Tanka
svjetlost tonula je u vodu, a tad se iznenada razlila nad njime i obasjala cijelu salu blistavim
zlatom.

Svaki novi dan počinje u tami, pomislila sam; ali nakon tame zlaćano sunce obasja svijet.

A tad je Olivia udahnula još jednom, posljednji put, u mojem zagrljaju i pored sićušnog tijela
svoje kćeri.

Imala sam dojam da nas je napustila s onom zrakom sunca, plešući kao posljednjeg dana
života, sretna i slobodna.
45
ABI
EPILOG
Nekoliko mjeseci kasnije, kad je proljeće tek malo zagrijalo zrak, Anthony,

Sarah, Derek i ja smo odveli Zoe na groblje na brdašcu na kojem smo pokopali Oliviju.

Mogla sam je dovesti i sama, ali znala sam da Olivia ne bi tako željela. Možda nju nisam
mogla spasiti, ali sad sam znala da mogu spasiti sebe. Mogu naučiti primiti ljubav, prihvatiti
drugu priliku. Mogu naučiti.

Hodala sam noseći Zoe u nosiljci pričvršćenoj na grudima. Migoljila je, mahala ručicama i
nožicama, zračeći srećom. Nitko ne bi rekao da je rođena prerano, da je njezina majka
provela mjesece na aparatima. Bila je slika i prilika zdravlja; savršena i predivna.

Nebo nad nama bilo je bistro i plavo, s tek pokojim paperjastim oblačićem koji je lijeno
plovio plavetnilom. Trava pod našim nogama bila je smaragdni tepih, a more u daljini,
nepregledno, blistavo i modro, prošarano bijelom pjenom, zalijetalo se na stijene.

Stigli smo do mramorne ploče pod kojom je Olivia spavala i izvukla sam Zoe iz nosiljke, pa
je spustila na ružičastu dekicu, na trbuh. Duboko sam udahnula, puštajući sve osjećaje da se
prepliću u meni.

Anthony me obgrlio oko struka, stojeći iza mene, i čvrsto me zagrlio. Na tren je preuzeo na
sebe svu moju tugu, strah i nemir, i osjećala sam se kao da je teret doista pao s mene.

Pogledala sam ga odozdo. Nedavno se ošišao na kratko, a više nije nosio ni bradu. Kad su
nam se pogledi susreli, srce mi je poskočilo. Nasmiješila sam se i podigla usnice na poljubac.

Majka mu je sad živjela u domu za nemoćne, pa je bio mnogo mirniji. Posjećivali smo je
svakog dana, vodili u duge šetnje ili samo na kavu i druženje. Anthony više nije morao
brinuti hoće li mama spaliti kuću dok njega nema, ili samo odlutati u nepoznato.

Nisam znala što nas čeka u budućnosti, ali vjerovala sam mu kako već dugo nikome nisam.

Naslonila sam se leđima na njega, prisjetivši se dana kad se stvorio na mojim vratima s
aparatom za kavu u ruci. Zoe je tek nekoliko dana prije došla iz bolnice i bila sam
premorena.

Pogledala sam aparat za kavu i odmah shvatila što taj poklon poručuje.
- Jasno ti je da sam opterećena svime i svačime - upozorila sam ga. Unio je kutiju u kuhinju i
spustio je pored mikrovalne pećnice.

- Daj dio tog tereta meni - odvratio je.

Izvukao je aparat iz kutije, uključio ga u struju i slavodobitno me pogledao.

- Voila - nasmiješio se. - Kofein.

- Imam bebu.

- Volim bebe.

Prišao mi je i primio obje moje ruke, nježno se smiješeći. Prešao je pogledom po mom licu i
još sam jednom primijetila koliko su lijepe te njegove zelene oči. -Korak po korak, u redu?

Stali smo u polukrug pred Olivijin grob. Danas smo prvi put svi zajedno bilo kod nje. Nadala
sam se da će nas idući put biti više.

Madison još nije došla s nama. Sirotica si još nije mogla oprostiti što je bila okrutna prema
Oliviji posljednji put kad ju je vidjela.

- Zašto nam nisi rekla? - upitala sam je nedavno. - Ako si znala da je Derek otac Olivijinog
djeteta, zašto nam nisi rekla?

- Jer mi je brat - rekla je jednostavno. - Čak i kad ga mrzim, volim ga. Mislila sam da ga
moram zaštititi.

Imala sam osjećaj da bi Olivia oprostila Madison. Obitelj je i njoj bila najvažnija. Obitelj je
bila dokaz da naš život nešto vrijedi.

Zoe se veselo ritnula i ciknula. Derek ju je podigao i protrljao nosić svojim. Bio je sjajan
otac, dolazio je kad god su mu predavanja dopuštala. Odlučili smo da će Zoe živjeti sa
mnom. Nakon što Derek diplomira i nađe si stan, provodit će vikende kod njega. Zasad smo
se o njoj zajedno brinule Jen, Sarah i ja.

S vremena na vrijeme nemir i panika javili bi se iz moje nutrine poput starih prijatelja,
govoreći mi da ću izgubiti Zoe. Ali odgurnula bih ih. ljubav sa sobom nosi strah - samo mu
ne smijemo dopustiti da prevlada. Ljubav je rizik, ali otvara toliko mogućnosti koja bez nje
ostaju zatvorena. To nisam shvatila sve dok nisam izgubila Oliviju.

Olivijina kći bila je okružena ljubavlju. To je bilo najvažnije.

Pogledala sam Zoe u očevim rukama. Bila je pravo malo čudo. Svake večeri dok bih je
ljuljala da zaspi, osjećajući njezinu glavicu na vratu, svakog jutra kad bi mi se nasmiješila
čim bi me spazila, svaki put kad bih prinijela bočicu tim njezinim ustašcima nalik na
pupoljak, a ona me pogledala s potpunim povjerenjem i obožavanjem, pomagala mi je da
odbacim još dio tuge. Tješila me spoznaja da iako više nemam Oliviju, imam djelić nje u Zoe.

Svatko od nas donio je nešto Oliviji i sad smo ih jedno po jedno spuštali na grob. Ja sam joj
donijela Zoeinu bolničku narukvicu, Anthony jednu bijelu ružu, Sarah žvakaće s cimetom.

Derek je prišao grobu. - Nisam ti ništa donio, Liv - rekao je tiho. - Ali imam nešto za našu
kćer.

Glas mu je bio hrapav i promukao, kao da govori nakon mjeseci šutnje. Derek je sad bio
drukčiji; mršav kao grana, krakat u uskim plavim trapericama i toliko blijed da mu se lice
jedva razlikovalo od njegove bijele majice.

Predao je Zoe meni, pa zavukao ruku u veliku plastičnu vreću. Iz nje je izvukao uokvirenu
sliku i spustio je pred Zoe i mene.

Olivijin portret, nacrtan ugljenom. Olivia je bila kao živa: nakrivljene glave, veselog pogleda,
blago nasmiješenih usta. Gledala je autora i bilo je potpuno jasno što je osjećala prema
njemu u trenutku nastajanja portreta: ljubav.

Prebacila sam Zoe na bok i kleknula, pa prešla prstom po platnu. - Ti si ovo nacrtao?

Kimnuo je. - Mislio sam da bi Zoe... - zašutio je, a licem mu se razlila sama bol.

- Predivan je. Objesit ćemo ga u Zoeinu sobu.

Sunce je izbilo iza skupine oblačića i svjetlost se razlila nebom, bojeći oblake zlatom.
Pogledala sam svoju obitelj. Nikad ne bih rekla da ću sve ovo dobiti.

Zaklopila sam oči, puštajući bol da na tren ovlada mnome, svjesna da sam izgubila i previše.
Suze koje su potekle bile su znak boli, ali i olakšanja i zahvalnosti zbog svega što mi je Olivia
darovala, kako u životu, tako i u smrti.

Jedna suza kapnula je Zoe na obraz. Trepnula je, iznenađena, dižući ručicu na moje grudi.

Privukla sam je bliže, udahnula njezin miris i šapnula joj na uho. - Uvijek i zauvijek, uz tebe
sam.

SVRŠETAK
ZAHVALE
Pisanje knjige je timski sport, a moja ekipa sastoji se od mnogo fantastičnih ljudi koji su mi
pomogli da napišem i objavim svoju prvu knjigu. Prije svega zahvaljujem svojoj agentici,
Carly Waters iz kuće P.S. Literary Agency, koja je odabrala baš moj rukopis s hrpe i tako mi
pomogla ostvariti snove. Pretvorila si amaterku u autoricu i vjerovala si u mene na svakom
koraku. Na tome ću ti biti vječno zahvalna.

Zahvaljujem svojoj divnoj urednici, Kate Dresser. Tvoji savjeti i entuzijazam pretvorili su
ovu knjigu u književno djelo, ali i nadahnuli me. Od srca ti zahvaljujem na prilici koju si mi
dala i na svemu što si učinila za ovu knjigu.

Zahvaljujem osoblju kuća Simon & Schuster i Gallery Books, koji su tako strastveno radili
na ovom romanu. To su Molly Gregory, pomoćnica urednika; Chelsea Cohen, urednica
produkcije; Jen Bergstrom, izdavač; Liz Psaltis, Abby Zidle, Mackenzie Hickley i Sade
Oyalowo iz marketinga; i publicistica Michelle Podberezniak. Hvala i HarperCollins UK,
pogotovo urednici Manpreet Grewal, koja je donijela moju knjigu u Veliku Britaniju;
pomoćnici urednika Cari Chimirri, odjelu za marketing i prodaju, pogotovo JP Huntings i
Georgini Green. Hvala i mojim publicisticama Crystal i Taylor u BookSparks, koje su
pronijele glas o mojoj knjizi.

Zahvalna sam svom suprugu Richardu, koji je moj najbolji prijatelj i moj junak, koji mi
dopušta da nestanem s lica zemlje dok pišem i još me ohrabruje u tome; te svojim sinovima
Adamu i Aidanu, koji me svakog dana nadahnjuju i vesele. Hvala što ste me naučili što je
bezuvjetna ljubav. Hvala svim mojim divnim prijateljima koji su slušali moje priče o pisanju
uz kavu, vino, ili tek tako: Aimee, Anna, Annemarie, Danika, Natalie, Laura, Sarah, Nick i
Sharif, hvala vam! Također hvala Lisi i Michaelu, koji su strpljivo odgovorili na sva moja
pitanja vezana za rad policije.

Dugujem jako puno svojoj majci, koja me uvijek potiče na ostvarivanje snova, i ocu, koji me
za života naučio što je smijeh, a u smrti što je zbogom. Hvala mojim sestrama Kimberly i
Sheri i mom bratu Danielu.

Nikad ne bih uspjela napisati ovi knjigu da nisam dobila poduku o pisanju od sjajnog
učitelja, Johna Trubyja iz Londona. Veliko hvala na vremenu koje je našao za sva moja
pitanja.

Za kraj, hvala svim mojim čitateljima, kao i onima koji su se potrudili ocijeniti knjigu na
internetu ili napisati osvrt. Zbog vas sam i postala pisac. Hvala vam.