Bella Don@&Laura

Laura Griffin

Scan: Bella Don@

Obrada: Laura

Knjige.club 2
 POGLAVLJE 0

Laney Knox trepnula je u mraku i osluškivala. Nešto... ma ne.

Zaklopila je oči i uvukla se dublje pod tople plahte, ignorirajući zvuk. Vjerojatno opet
susjedova mačka na terasi.
Ponovno je otvorila oči. Ono što je upravo privuklo njezinu pozornost nije bio zvuk,
nego svjetlo - ili nedostatak svjetla. Pogledala je prema prozoru spavaće sobe, ali poznata
tkanina bijele zavjese nije se nazirala u procjepu između sjene i zida.
Zagledala se u prazninu, pokušavajući otresti mamurluk. Vanjska žarulja bila je nova
- gazda ju je jučer zamijenio. Je li to traljavo napravio? Trebala je to santa učiniti, ali
njezina skromna ušteđevina nije pokrivala LED žarulje. Jedva da je dostajalo za ramen,
japansku gustu juhu i Red Buli.
Koliko je programera potrebno da promijene žarulju? Nijedan, to je hardverski
problem.
Laney se ogleda po sobi, bilo je mračno kao u rogu. Nije se bojala mraka, nikada nije.
Užasavala se žohara. I kvartovskih zabava. Ali tama nikada nije bila nešto posebno.
Samo što s ovom tamom nešto nije bilo u redu.
Naćulila je uši i osluškivala kakav god bio zvuk koji ju je probudio, ali ništa nije čula.
Ništa nije vidjela. Sve što su njezina osjetila mogla razabrati bila je blaga jeza na koži i
zaostali miris piletine kung pao koju je imala za večeru. Ali nešto nije bilo u redu, znala je
to. Dok su sekunde polagano prolazile, osjećaj strepnje nadvio se nad njom.
Škriiip.
Uspravila se ravno, poput svijeće. Buka je bila meka, ali nepogrešiva. Netko je bio u
njezinoj kući.
Srce joj je brže zakucalo. Živjela je u starom bungalovu, više trošnom nego
šarmantnom, a njezina spavaća soba nalazila se u stražnjem dijelu, praktički u slijepoj
ulici. Pogledala je prema prozorima. Pojačala je izvorne kvake s bravama da odvrati
provalnike - što se u to vrijeme činilo dobrom zamišlju. Ali sada se osjećala uhvaćenom u
zamku. Ispružila se i na noćnom ormariću pokušala u mraku napipati telefon.
Sranje.
Sranje, sranje, sranje. Bio je u kuhinji spojen na punjač.
Krv joj se sledila dok ju je preplavljivala neumoljiva stvarnost. Nije imala telefon,
oružje ni mogućnost izlaza. A netko je bio unutra.
Treba li se sakriti u ormaru? Ili se nekako pokušati provući pokraj njega, ako uđe u
sobu? To nikako ne bi uspjelo, ali...
Škriiip.
Provala panike u njoj u trenutku je donijela odluku umjesto nje same. Klisnula je iza
vrata i prilijepila se uza zid. Disala je plitkim udasima. Srce joj je divlje udaralo dok je više
osjećala kako se prikrada nego što je to mogla čuti.
To je bilo ono što je radio. Prikradanje. Lagano se približavao hodnikom tihim,
opreznim koracima dok je ona šćućurena iza vrata drhtala neodjevena osim s prevelikom
majicom Florence and the Machine. Osjetila je znoj na vratu, a prsa su joj se napela.

Knjige.club 3
 Tko je to, dovraga, bio? Što je htio? Nije imala novca ni nakita, tek informatičku
opremu na stolu vrijednu nekoliko tisuća dolara. Možda bi se mogla iskrasti van dok bude
krao računalo.
Aha, baš. Njezin prastari auto na kolnom prilazu jasno je pokazivao da tko god živi
ovdje nije samo potpuno bez love, nego i očigledno doma. Ovaj uljez nije bio provalnik -
došao je zbog nje.
Laney je postrance stisnula ruke u malene, beskorisne šake i preplavila ju je apsurdna
spoznaja da je ipak trebala pohađati onaj tečaj kickboxinga.
Zadržala je zrak u plućima i pokušala razmišljati.
Morala se domisliti kako se izvući iz ovoga, jer je bila visoka svega metar i šezdeset,
teška pedeset kilograma i bez oružja. Nije imala baš puno šanse protiv i prosječna
muškarca, a ako je još bio naoružan, mogla je zaboraviti na to.
Zrak se pokrenuo. Laneyno se grlo osušilo. Stajala je potpuno mirna i osjećala
slabašno pomicanje molekula s druge strane vrata. Zatim tih zvuk, jedva čujan šum, kad
su se vrata otvorila.
Zadržala je dah. Srce joj je udaralo. Sve je bilo mračno, ali postupno se pojavio otvor
u tami - visok, čovjekoliki otvor - a ona je stajala paralizirana od straha s nevjericom kad
je taj lik lagano ušao u njezinu spavaću sobu i puzeći krenuo prema krevetu. Promatrala
ga je ukopana u mjestu i čekala... čekala... čekala.
Naglo je krenula.
Stopala su joj udarala po drvenom podu dok je trčala niz hodnik. Zrak je zašuštao iza
nje. Krik joj se oteo iz grla, a onda pretvorio u jecanje i cvilež kad ju je zgrabio za kosu i
udarcem je prilijepio za zid.
Zapanjujući udarac odbacio ju je na pod. Pred očima su joj eksplodirale zvjezdice kad
je obrazom udarila u drvo. Uspravila se na noge u mahnitoj žestini i posrnula preko stolića
za kavu, s kojeg su poletjele čaše i posuđe, dok je padala na koljena.
Okrenuo ju je na leđa i bio je na njoj, pritisnuvši je svojom težinom, kad joj se nešto
oštro urezalo u lopaticu.
Ogrebla ga je po licu, po očima. Nosio je skijašku masku i sve što je mogla vidjeti bile
su tri okrugle rupe i zloslutan bljesak zubi usred tame. Viknula je, ali lakat pritisnut na
njezino grlo ušutkao je svaki zvuk, svaki udah dok se borila i ritala ispod njega.
Bio je jak, nepokretan. I zastrašujuće miran dok joj je prikovao ruke pod koljena i
posegnuo za nečim u džep jakne. Očekivala je oružje - nož ili pištolj - i pokušavala ga je
zbaciti. Uhvatila ju je panika dok se njegova sjena mijenjala slabo osvijetljena. Kroz svoje
divlje stenjanje čula je zvuk kidanja ljepljive trake. I odjednom joj je pomisao da će je
ušutkati bila više zastrašujuća nego pomisao na oštricu.
S novim naletom adrenalina iskoprcala je jednu ruku ispod njegova koljena i
zamahnula u potrazi za bilo čim što bi poslužilo kao oružje. Pipala je po podu dok joj se
prsti nisu zaklopili oko nečega glatkog i tankog - olovke, kineskih štapića, nije
znala. Zgrabila je to u ruku i svom mu snagom zabila posred lica. Prevrnuo se unatrag i
zaurlao.
Laney se snažno propeta i ustala, dok se provalnik držao za lice.
Glasno je vrisnula i potrčala prema vratima.

Knjige.club 4
 POGLAVLJE 1

Ovaj će ga slučaj oboriti. Reed Novak to je znao u trenutku kad je vidio igralište za
odbojku.
Napeta mreža, pijesak bijel poput snijega. Uz igralište se nalazio bazen s vodom koja
se ljeskala poput safira na žarkom kolovoskom suncu.
“Dovraga. Da ja imam ovakav bazen, koristio bih ga.”
Reed je pogledao svog partnera na suvozačkom sjedalu. Jay Wallace spustio je prozor,
a njegova mišićava ruka počivala je na vratima,
“Inače, koja je svrha toga?”
Reed nije odgovorio. Stvar je vjerojatno bila u tome da se fotografija stavi na internet
i opravda astronomsku najamninu u Bellaterri za jednosobne i dvosobne apartmane, pet
minuta udaljene od središta grada.
Reed se provuče uz bijeli kombi za očevid i izađe pa se ogleda oko sebe. Čak i uz
nekoliko interventnih vozila, parkiralište je bilo tiho. Mladi, atletski građeni stanovnici
Bellaterre bili su ili na poslu ili na predavanjima ili možda ljeti kod kuće s roditeljima,
ostavljajući luksuzne apartmane praznima.
Reed je zastao na trenutak, kako bi osjetio mjesto. Vrućina je isijavala iz asfalta, a
cvrčanje cvrčaka zaglušilo je prometnu buku s Lake Austin Boulevarda. Pogledao je preko
parkirališta prema prizemnici, koju je čuvala policajka.
“Lena Gutierrez, osposobljena za hitne intervencije”, rekao je Reed, gledajući Jaya.
“Poznaješ je?”
“Mislim da je nova.”
Prešli su preko parkirališta i međusobno se predstavili. Gutierrez je izgledala
nervozno u zgužvanoj uniformi. Pogled joj se spustio prema detektivskoj znački
pričvršćenoj o Reedov remen.
“Osiguravam prostor, gospodine.”
“U redu. Reci nam što imaš.”
Nakašljala se da pročisti grlo. “Apartman je iznajmljen na ime April Abrams, dvadeset
i pet godina. Danas se nije pojavila na poslu, nije odgovarala na telefon. Jedna njezina
kolegica navratila je. Vrata su, navodno, bila nezaključana pa je ušla unutra provjeriti...”
Glas joj je postao tiši, kao da bi oni trebali nastaviti i popuniti prazninu.
Reed je koraknuo iza nje i pregledao vrata, koja su bila pritvorena. Nije bilo vidljivih
ogrebotina na mehanizmu za zaključavanje. Na okviru vrata nije bilo udubljenja ni
oštećenja.
Jay je već zamijenio svoje sjajne crne oksfordice papirnatim čizmama. I Reed je učinio
isto. Austin je bio ležeran, ali uvijek su se držali poslovnog izgleda - hlače i košulja na
kopčanje - upravo zbog dana kao što je ovaj. Reed nikada nije želio pokucati smrti na vrata
obučen kao da je krenuo na zabavu na kojoj se pivo toči iz bačve.
Zakoračio je u hladno predvorje i dopustio očima da se priviknu. S njegove desne
strane nalazio se dnevni boravak. Bijeli, djeljivi kauč, stolić za kavu od izbijeljenog drva,
bijela čupava prostirka preko bež tepiha. Nedirnuta soba bila je u suprotnosti s hodnikom,

Knjige.club 5
na kojem su se isticali žuto označeni dokazi na popločenom podu. Slika na zidu bila je
naherena, a dvoje tehničara iz ekipe za očevid naginjali su se iznad tijela.
Golo stopalo izvirivalo je iz te hrpe. Blijeda koža, crveno nalakirani nokti.
Reed je ušao u predvorje, izbjegavajući brojne komadiće plastike što su označavali
dokaze koje on nije mogao uočiti. Vitak momak prerano posijedjele kose podigao je
pogled, a izraz njegova lica bio je turobniji nego inače.
April Abrams bila je mlada.
Reed je kleknuo da pobliže pogleda. Ležala je na boku, a glava joj je počivala u lokvi
zgrušane krvi. Duga, kestenjasta kosa djelomično joj je skrivala lice, a ruka joj je bila
savijena pod neprirodnim kutom iza nje. Srebrna ljepljiva traka pokrivala joj je usta.
“Isuse”, Jay je promrmljao iza njega.
Na njezinim golim nogama bile su porezotine. Ružičasta majica bila je podignuta do
pazuha i Reed je primijetio ogromne ogrebotine na objema dojkama.
“Što imaš?” pitao je Reed.
“Dvanaest do osamnaest sati, otprilike”, rekao je tehničar. “Patolog bi to trebao moći
bolje utvrditi.”
Reed je ponovno proučavao njezino lice. Nije bilo vidljivih ogrebotina. Na vratu nije
bilo znakova davljenja. Lijeva strane glave bila je razbijena, a kosa zamrljana skorenom
krvlju.
“Oružje kojim je počinjeno ubojstvo?” upitao je Reed.
“Ne, koliko smo zasad vidjeli, lako biste mogli pitati fotografkinju. U kuhinji je.”
Reed je ustao, ponovno gledajući u traku koja je pokrivala žrtvina usta. Uvojak kose
bio je uguran pod traku, što ga je, iz nekog razloga, razbjesnilo.
Otišao je u kuhinju i zastao pokraj staklenih kliznih vrata, koja su se otvarala prema
ograđenoj terasi. Vani, na betonu, nalazilo se nekoliko praznih plastičnih zdjela.
“Nisam vidjela oružje”, preko ramena je dobacila fotografkinja koja je snimala mjesto
zločina. “Vi ćete prvi doznati.”
Reed se naviri preko nje vidjeti što je zaokupilo njezinu pozornost. Na granitnoj
radnoj površini nalazila se identifikacijska značka pričvršćena na jednu od onih plastičnih
kopči s vezicom koja se može uvući. Na znački se nalazila Aprilina fotografija s imenom
iznad riječi ChatWare Solutions. April je imala svijetloplave oči i svijetao ten. Kosa joj je
bila skupljena u rep i neodlučno se smiješila prema fotoaparatu.
Fotografkinja je završila sa značkom i pomaknula se snimiti vrata.
“Našli ste telefon?” upitao je Reed, gledajući uokolo. Nema prljavog posuđa na radnoj
površini. Prazan sudoper.
“Za sada, ne.” Podigla je pogled s fotoaparata kad je Jay ušao u kuhinju i tiho pružio
Reedu rukavice od lateksa. “Još nisam pregledao spavaću sobu. Stoga, dečki, nemojte tamo
ništa micati.
Reed je navukao rukavice i otvorio hladnjak. Trebao mu je koji trenutak da
identificira nepoznati sadržaj: špinat, repu, klice graha. Nešto zeleno i naborano, što bi
mogao ili ipak ne bi mogao biti kelj. U ostavi je nastavljena prehrambena katastrofa,
gdje je našao tri kutije organske hrane Kashi, šest bočica vitamina i vrećica s lanenim
sjemenkama.
Otvorivši ormarić ispod sudopera, Reed je našao hranu za mačke i plastičnu kantu za
smeće. Kanta je bila prazna, u njoj čak nije bilo ni plastične vrećice, iako je kutija s njima

Knjige.club 6
bila baš u tom ormariću. Provjerio je kontejnere za smeće u Bellaterri. Reed je otvorio
nekoliko ladica i našao uobičajeni kuhinjski pribor.
“Ovo je sokovnik od osamsto dolara.” Jay je kimanjem glavom pokazao prema
srebrnom aparatu uz sudoper.
“Ta stvar?”
“Najmanje. Možda i tisuću. Moja je sestra dobila jedan takav za Božić.”
Gutierrez je sada stajala u predvorju, promatrajući ih sa zanimanjem.
“Jeste li našli telefon?” upitao ju je Reed. “Torbicu? Novčanik?”
“Ne, ništa od toga. Temeljito sam sve pregledala, ali nisam ništa vidjela.”
Reed je razmijenio pogled s Jayem, prije nego što se vratio u hodnik. Ekipa za očevid
je upravo lijepila papirnate vrećice preko žrtvinih ruku.
Reed je zakoračio u spavaću sobu. Ventilator na stropu sporo se okretao, miješajući
zrak. Na širokom krevetu bili su naslagani bijeli jastuci, kao u kakvu otmjenu hotelu.
Jastuci su bili smješteni uz jednu stranu, a prekrivač je bio povučen unatrag, što
je upućivalo na to da je April otišla u krevet, a onda ustala iz njega.
“Misliš da ga je čula?” pitao je Jay.
“Možda.”
Noćna svjetiljka bila je ugašena, a jedina svjetlost u sobi potjecala je od sunca koje je
ulazilo kroz okomite zavjese. Reed je provirio u kupaonicu. Šminka je bila razbacana po
polici. Zlatni sat s dijamantnim okvirom stajao je pokraj umivaonika. Reed je otvorio
ormarić za prvu pomoć.
“Tablete za spavanje, sprej za nos, laksativi, analgetik OxyContin”, rekao je.
“Ne seri, Oxy? Do njih je teško doći.”
Reed je provjerio ime liječnika na naljepnici.
“A što je s tabletama za spavanje?” pitao je Jay.
“Izdaju se bez recepta.”
Reed je pregledao bravu na prozoru iznad zahodske školjke. Potom se vratio u
spavaću sobu. Zavirivši ispod kreveta, pronašao je par bijelih sandala i presavijenu torbu
za kupovinu. Na noćnom ormariću bila je hrpa časopisa: Entertainment Weekly, People,
Wired. Otvorio je ladicu na ormariću i pogledao u nju.
“Uff”
Jay je pogledao. “Vibrator?”
“Čokolada.” Četiri štangice čokolade Godiva, sa sedamdeset dva posto kakaa. Na
jednoj od Štangica omot je bio djelomično skinut i veći je dio odgrizen.
Reed je više ili manje bio neosjetljiv na prekapanje po tuđim stvarima, ali ta
čokoladica tako ga je pogodila, i zbog tuge i kao beskrajno osobna. Zatvorio je ladicu.
“Identificirali smo njezino vozilo”, rekla je Gutierrez kad je zakoračila u sobu, “u
slučaju tla ga, vi dečki, želite pogledati.”
Reed i Jay slijedili su je kroz apartman, primjećujući zavidne poglede tehničara iz
ekipe za očevid dok su prolazili pokraj njih.
“O čemu razmišljaš?” pitao je Jay kad su izašli iz kuće i obuli svoje cipele.
“Želim taj telefon. Želim njezine prijatelje, njezina dečka, tajne obožavatelje na poslu,
što god.” Pogledao je prema Gutierrez. “Kako se zove svjedokinja? Kolegica?”

Knjige.club 7
 “Mindy Stephens. Sad je upravo u uredu za iznajmljivanje s policajcem. Malo je
izgubljena nakon što je nazvala, ispovraćala se posvuda.”
“Ja ću razgovarati s njom”, rekao je Jay.
Wallaceu je išlo dobro sa ženskim svjedocima. Na koledžu je, u američkom nogometu,
igrao na poziciji obarača, a zbog njegove veličine zvali su ga “Zid”. Ali prestao je dizati
utege i sada je bio poput velikoga plišanog medvjedića i činilo se da to ženama ulijeva
povjerenje.
U redu... pa ne baš toliko. Bio je visok i mršav, a zbog njegova nepovjerljiva pogleda,
ljudima je bilo neugodno. Barem je tako rekla njegova bivša žena. Kad su bili u braku, često
ga je optuživala da je ispituje kao da je osumnjičena, a možda je i bila u pravu. Radio je na
takvu mjestu gdje je mogao očekivati da će mu ljudi lagati čim progovore, bez obzira na to
trebaju li ili ne. Reed je bio tridesetdevetogodišnjak i već je sedamnaest godina policajac.
Sve to vrijeme provedeno na poslu iscrpilo ga je, ali ga je i ispunjavalo. Bio je to svojevrsni
kompromis.
“Neobično mjesto za parkiranje”, primijetio je Bay kad ih je Gutierrez povela preko
parkirališta do svijetloplavog BMW-a. I Reed je isto pomislio. Bilo bi za očekivati da će se
April Abrams parkirati ispred svoga apartmana.
Policija je ogradila područje oko žrtvina automobila i istražiteljica iz ekipe za očevid
već je čučala pokraj vozačkih vrata. Reed ju je prepoznao - Veronica Greene. Bila je
poznata kao oštra i neugodna, ali Reedu to nije smetalo jer je bila izvanredno dobra u
onome što je radila. Jednom je vidio kako je uzela upotrebljiv otisak s izgorjele omotnice.
Pogledala ga je kad se približio automobilu. “Ako išta takneš, mrtav si.”
“Uzmite sve otiske, posebno one sa suvozačke strane”, rekao je Reed.
Podigla je obrvu na način koji mu je govorio što može učiniti sa svojim savjetom.
“Išta novo o telefonu?” upitao je.
Nagnula se u automobil i pincetom izvukla nešto s obloge na podu, a onda to spustila
u vrećicu za dokaze. “Ne, ali pronašla sam punjač. Čini se da je kompatibilan s iPhoneom,
što bi nam trebalo pomoći da pratimo signal, u najmanju ruku. U prtljažniku je laptop. I...”,
posegnula je i podigla nešto iz držača šalice, “... račun. Jučerašnji datum, izgleda kao iz
kafića.”
Netko je nažvrljao lokalni telefonski broj na dnu računa. Reed je izvukao mobitel kako
bi fotografirao. To je mogao biti najbolji trag koji su do sada imali.
Ili to možda nije ništa.
Pogledao je preko parkirališta prema kombiju iz kojeg je ekipa patologa vadila nosila.
Parkiralište se popunjavalo, pa su stanovnici Bellaterre počeli zastajkivati i gnjaviti. Za
nekoliko trenutaka shvatit će što se događa, a onda će početi vaditi mobitele, fotografirati
i stavljati slike na Facebook i Twitter.
“Moram obavijestiti obitelj”, Reed je rekao Jayu. “To će biti gadno. Kladim se da su bili
blizu.”
“Kao bliski ili u blizini?”
“Oboje.”
“Zašto?”
“Nazovi to predosjećajem.” Pogledao je automobil. “Netko joj je darovao sokovnik i
BMW.”
“Možda je bila dobra na poslu.”

Knjige.club 8
 “Pa gotovo je bila dijete.”
Jay je slegnuo ramenima. “Kao i Mark Zuckerberg kad je zaradio svoju prvu milijardu.”
Reed ga pogleda.
“U svakom slučaju, moram nastaviti sa svjedocima”, rekao je Jay. “Kakav je naš plan
igre?”
Reed je gledao kako su nosila vratili u kombi. Dvadeset minuta su na slučaju, a već im
je trebao plan. Tako to sada ide i Reed nije želio trošiti energiju na proklinjanje društvenih
mreža.
Razmišljao je o Aprilinoj fotografiji na iskaznici. Razmišljao je o njezinu nervoznu
osmijehu dok je stajala ispred fotoaparata, vjerojatno svoga prvog radnog dana. Sigurno
je osjećala opojnu mješavinu nade i iščekivanja kad je započinjala nešto novo.
Zamisli je sada s ljepljivom trakom preko usta. Ostat će tamo dok ne dođe do stola za
obdukciju.
“Reede?”
“Nema znakova provale. Nema torbice, nema telefona. Ali ostavio je nakit, tablete
protiv bolova i glazbenu liniju Bose.” Jay je kimnuo jer je znao o čemu Reed razmišlja. U
ovom trenutku, sve je upućivalo na nekoga koga je poznavala.
Jay pogleda preko parkirališta. “Sranje.”
Reed se okrenuo vidjeti kako se SUV približava kroz vrata, a slijedio ga je bijeli
novinarski kombi. Upravo na vrijeme da snime fotografiju cijela, koja će im donijeti finu
zaradu. Za nekoliko minuta, slika će skakati poput ping-pong loptice između
satelita. “Lešinari”, promrmljao je Jay.
“Točno na vrijeme.”
Laney se odgurnula stolcem unatrag i pustila da njezin IT sustav razmišlja. I razmišlja.
Večeras je išlo tromo.
“Laney.”
Povukla se natrag i naslonila visoke konversice na rub radnoga stola. Provjeravala je
rukopis.
“Laney.”
Bio je dobar. Bolje nego dobar, bio je savršen.
“Oh, Laney? Halo?”
Pojavio se red s brojevima, pa još jedan i još jedan.
“Yes.” Spustila je noge na pod. “Imam te, ti bolesni kučkin sine.”
“Laney.”
Požurila je podići glavu i vidjela kako Tarek viri preko pregrade njezina odjeljka. “Što
ima?” Odgurnula se naprijed i počela stvarati sigurnosnu kopiju.
“Ideš li s nama ili ne?” pitao ju je.
“Idem kamo?”
“The Door, Laney. Bože.”
“Što ima u The Dooru?”
Tišina.
Podigla je pogled. Sad je već izgledao zlovoljno, možda čak i malčice povrijeđeno, pa
je prestala tipkati.

Knjige.club 9
 Tarek je bio jedan od najpametnijih programera u centru Delphi. Bio je visok i krakat
i rado je nosio majice s natpisom. Današnji je glasio: “Ovdje sam jer si nešto pokvario.” Što
je gotovo bila istina. Tarek je bio njihov majstor za sve.
“Ne sjećaš se ni jedne riječi, zar ne?” upitao je.
“Ne.”
“The Cedar Door, u deset sati, sa mnom i Georgeom. Naći ćemo se s Alexom na
pikadu.”
“Žao mi je. Ne mogu.” Nastavila je tipkati. “Netko čeka ovo.”
“Ali rekla si da ćeš doći."
U to je jako sumnjala.
Ili je možda stvarno rekla. Rekla bi bilo što, samo da je ljudi ostave na miru kad radi.
“Laney, treba nas biti četvero.”
Pregledavala je ispis, a puls joj se ubrzao jer je na popisu bilo više nego što je
očekivala. Daleko više. Zgrabila je mobitel i poslala poruku: Izvršeno u potpunosti.
“Laney, ma daj.”
“Čovječe. Pokaži malo poštovanja.” Bestjelesni glas Bena Lawsona doplutao je iz
susjednog odjeljka. “Ne vidiš da se sva usredotočila?”
“Hej, nisam razgovarao s tobom.” Tarek je sad zvučao ljutito, pa kad je podigla pogled,
vidjela je da gleda Bena. “Za kojeg god agenta sad Laney radila, nije da mu baš večeras
treba taj file. Kladim se da se taj sad ili opija ili seksa sa svojom djevojkom.”
“A što to, uopće, radiš?” Ben je pogledao preko zida koji su njih dvoje dijelili, a na
kojem su bile poredane glavate Figurice iz South Parka. Pogledao je njezin ekran i zinuo.
“Sranje, uspjela si to provaliti?”
“Aha.”
“Kako?”
“ Wo ein Will heist, ist auch ein Weg." Kad ima volje, ima i načina. Ben je, kao i Laney,
diplomirao njemački jezik i računarstvo.
“Mislio sam da imaju opaku zaštitu”, rekao je.
“Slijedila sam trag novca.” Isprobana i dobra strategija. “Plaćaju kreditnim karticama,
pa sam ubacila trojanca u tvrtku za platni promet, a potom i virus stražnja vrata za pristup
trećim stranama i maknula se odande.” Slušajući je, izgledalo je tako jednostavno, ali
trebala su joj tri dana. Bila je prava muka stvoriti samoga trojanca. Kriminalci su obično
paranoično nepovjerljivi prema ljudima koji njuškaju oko njihovih mreža.
“A što je s njihovim antivirusom?” Ben je ustao sa stolice i približio se, sad već živo
zainteresiran.
“Antivirus je bio u redu, ali upotrijebila sam dobar omot, tako da...”
Poruka se pojavila na Laneynu mobitelu, pa ga je uzela. Zezaš?
Upravo šifriram, odgovorila je. Potraži popis IP adresa, očekivano vrijeme 10 minuta.
Laney je preletjela pogledom preko datoteke u potrazi za bilo čim nesigurnim, ali
izgledala je čisto. Tri dana posla, i to većinom bez prestanka. Za koji trenutak, datoteka će
biti na putu prema specijalnoj agentici Mayi Murray u Washingtonu. U minutama koje
slijede, Maya će napisati nalog. I vrlo brzo nakon toga - možda unutar četrdeset osam sati
- tim agenata zgrabit će grupu koja je hakirala američku tvrtku za elektroniku, koja
proizvodi web kamere, kamere za nadzor djece i druge internetske uređaje. Nakon krade

Knjige.club 10
korisničkih imena i lozinki, hakeri su postavili dark web, pod imenom RealityKidPrOn i
počeli uživo prikazivati snimke iz dječjih spavaćih soba perverznjacima širom svijeta.
Laney je trebalo nekoliko minuta da još jednom sve provjeri. Kad je konačno bila
zadovoljna, stisnula je Pošalji. Onda se naslonila leđima na naslon i uzdahnula.
Pogledala je oko sebe. Kao i uvijek, osjećala se kao da se nalazi u vremenskom
procjepu. Izdužila je vrat da vidi preko pregrada otvorenoga radnog prostora. Svi osim
Bena i Dmitryja već su se izgubili. Njih dvojica sjedili su za Dmitryjevim
računalom, vjerojarno duboko usredotočeni na igricu Settlers of Catan, dok su čekali
skeniranje.
Laney se odjavila i protegnula, dignuvši ruke visoko iznad glave. Ustala je i prebacila
torbu preko ramena, pa se onda provukla kroz minsko polje smeća, koje se nakupilo na
podu laboratorija u zadnja tri tjedna: kutije od pizze, Nerf lopte i nekoliko vreća za
spavanje. Centar Delphi za računalni kriminal nedavno je ulovio veliku ribu i zadnja tri
tjedna bila su pravi maraton rada bez prestanka za Laneyne kolege, koji su udružili svu
svoju pamet u neprestanoj potrazi za rupama u sustavima različitih vladinih agencija.
Njezin je mobitel zvukom najavio poruku, pa ga je iskopala iz džepa majice s
kapuljačom.
Bravo! Ti si zakon! napisala je Maya.
Laney se nasmijala. Osjećala se bolno i umorno, ali sada s novom energijom. Možda
ipak navrati u The Door i rasturi Tareka u pikadu. Ili će možda provesti mirnu večer kod
kuće. Opet. Možda bi mogla naručiti nešto za van i nadoknaditi sve propuštene TV emisije.
Ili bi se mogla sklupčati ispred televizora i podsjetiti se kako je odahnula što nema privatni
život izvan posla.
Otišla je do Dmitryjeva računala provjeriti kako napreduje igra. Kad nisu bili zauzeti
upadanjem u visokosigurne sustave, njezini su kolege bili usredotočeni na natjecanje s
odjelom računarstva na UT-u.
Ben je opsovao i skočio sa stolice. Dmitry je ispustio zvuk davljenja i rukom prekrio
usta.
Laney pogleda. Nisu uopće igrali Settlers - bili su na Facebooku.
“Tko je umro?” šaljivo upita.
Ben se okrenuo i Laney je odmah požalila zbog svojih riječi. Izraz na njegovu licu
sledio ju je.

Knjige.club 11
 POGLAVLJE 2

Reed je mrzio vratare gotovo koliko i hands-free opremu. “Moram razgovarati s

Gregom Sloanom”, rekao je Reed, mašući svojom ID karticom.
Službenik na recepciji zurio je u njega preko pulta, vidno uznemiren. Imao je smeđe
oči i pjegice od sunca i nosio je usku crnu kravatu, zbog koje je izgledao kao da mu je
najmanje dvadeset,
“Hm, žao mi je, ali on je na sastanku.”
“Zato ćete ga vi izvući s tog sastanka,” Reed se nalaktio na pult. “Ovo je važno.”
“Hm...” Klincu je Adamova jabučica poskakivala i Reed je zaključio da je zasigurno čuo
za ubojstvo, pa pretpostavlja zašto je Reed ovdje. “Bojim se da to u ovom trenutku nije
moguće. Gospodin Sloan je u Kaliforniji.”
Naravno da jest. Reed je pogledao u njegove zabilješke pa je nabrojio još nekoliko
imena,
“Ni oni nisu ovdje. Svi su ovoga trena vani.”
“Kada će se vratiti?”
“Ne smijem vam reći.”
Reed ga je ozbiljno pogledao.
“Sutra. Stižu redovitim letom od San Josea do Austina do četiri i petnaest. Ispričavam
se.” Klinac je podigao jedan prst u zrak. “ChatWare Solutions. Kako vam mogu pomoći?”
Reed je otišao do ogromnog prozora, koji se protezao od poda do stropa, nazvati Jaya.
Podigavši pogled, primijetio je sigurnosnu kameru veličine loptice za golf, koja je sa stropa
zurila u njega.
“Kako je prošla obdukcija?” Jay je odmah upitao. “Frustrirajuće.”
“Zašto?”
Reed je ponovno pogledao sigurnosnu kameru. “Poslije ću ti objasniti. Govorka li se
što o tom glupom telefonu?”
“Upravo sam doznao”, izvijestio je Jay. “Čini se da je zadnjih osam poziva obavila u
utorak. Dva prema svojoj prijateljici Mindy, kako smo i očekivali, i šest prema Ianu
Phelpsu.”
“Tko je to?”
“Pojma nemam, ali slučajno sam od teleoperatera doznao da je njegov telefonski broj
pod istim planom osiguranja kao i Aprilin. Zato pretpostavljam da je to netko iz njezina
ureda.”
“Pozabavit ću se time. Imaš li vremena svih poziva?” Reed je pogledao kroz veliki
prozor. ChatWare Solutions zauzimao je visoko potkrovlje u mondenoj poslovnoj četvrti,
malo sjevernije od jezera. Dan je bio sunčan, a na ulicama ispod promet je bio živ u vrijeme
ručka.
“Da vidimo... tih šest poziva Phelpsu obavila je popodne između pet i petnaest i osam
i četrdeset.”
“Nemoj me zezati.”
“Svi su trajali oko minute, osim posljednjeg. Taj je trajao tri minute.”

Knjige.club 12
 Reed je završio s Jayem i ponovno usmjerio pozornost na službenika na recepciji, koji
trenutačno nije razgovarao telefonom, ali je i dalje imao mikrofon ispred usta.
Došetao je do njega. “Još jedno pitanje. Tražim Iana Phelpsa.” Prepoznavanje je bilo
zamjetno i Reed je čekao da mu kaže kako je i Phelps u Kaliforniji. “Upravo ste se
mimoišli”, veselo je rekao službenik. “Otišao je na ručale.”
“Imate li možda ideju kamo?”
“Pokušajte dolje, kod Francesce. Ako nije tamo, možda u suši baru preko ceste?”
Reed se polako spustio dizalom sa staklenim zidovima i izašao iz ugodno rashlađena
prostora na vrućinu. Zastao je na pločniku i poslao poruku Jayu da krene s nalozima za
Phelpsovo uhićenje.
Francesca se nalazila na uglu za jednim od stolova ispod tamnocrvenih suncobrana
koji su pružali olakšanje na suncu. Obližnje parkiralište bilo je zauzeto automobilima
marke Fiat,
Audi i BMW i Reed se sjetio kada su taj isti ugao zaposjeli ovisnici i beskućnici, koji su
obilazili kuhinju u susjedstvu. Sada je na tom mjestu bio studio za jogu.
Približavajući se restoranu, Reed je uočio momka za stolom u hladu, koji je
razgovarao na iPhone, a ChatWare značka bila mu je pričvršćena za remen, dokazujući da
je uspješan. Provukao se pokraj dječjih kolica s tri kotača i stajao ispred stola dok
momak nije podigao pogled.
“Ian Phelps?” Pokazao je svoju iskaznicu. “Detektiv Novak, iz austinske policije.”
Phelps je malo oklijevao, a onda završio razgovor.
“Imate li minutu?” Reed je izvukao stolicu i sjeo. Phelps se ogledao uokolo, prije nego
što je pogledao Reeda.
“Čuo si za April”, kazao je Reed.
Lagano kimanje.
“Ne izgledaš iznenađen što me vidiš.”
“I nisam.” Phelps je još jednom pogledao uokolo, a onda se lagano nagnuo naprijed.
Na sebi je imao crne hlače i svijetloljubičastu elegantnu košulju koja je izgledala kao da je
šivana po mjeri. “April me nazvala te noći, pa sam pretpostavio da o tome želite
razgovarati”, rekao je.
“Koje noći?”
“Utorak.” Njegove su se obrve podigle. “Te je noći umrla, zar ne:
Reed je pogledao Phelpsa. Imao je brižno njegovanu dvodnevnu bradu i mirisao je na
kolonjsku vodicu iako je ručao vani na velikoj vrućini.
Većina ljudi nije tako opuštena, kada se radilo o pojedinostima u istrazi ubojstva.
Obično budu uzrujani, izbezumljeni i nijemi.
Posebno ako su poznavali žrtvu toliko dobro da su se čuli telefonom šest puta u istoj
noći.
“Zašto tako mislite?” pitao je Reed.
“Bilo je u vijestima.”
Reed da je na trenutak promatrao pa je odlučio promijeniti smjer. “Kako vidim, s April
ste se čuli nekoliko puta te noći. O čemu ste razgovarali?”

Knjige.club 13
 “Pa, da raščistimo, ona je nazvala mene.” Phelps je odgurnuo tanjur na kojem su bili
ostaci sendviča. “I ne bi to baš nazvao razgovorima, jer nisam mogao razgovarati i rekao
sam joj da moram ići.”
“Šest puta?”
“Molim?”
“Svih šest puta, kad je nazvala, vi ste joj rekli da morate ići.” “Aha, kao što sam rekao,
nisam mogao razgovarati. Cijeli sam tjedan bio prikovan za novi projekt i jedva sam imao
vremena disati.” Reed pogleda tanjur ispred njega.
“Ozbiljno.” Sad je zvučao kao da se brani. “Nisam mogao razgovarati, rekao sam joj da
ću joj se javiti kasnije, kad malo popusti pritisak.”
“Jeste li vi i April običavali razgovarati nakon posla?” Oklijevao je. “Ne baš.”
“Pa zbog čega vas je onda zvala?”
“Nije rekla.”
Reed se naslonio u svom stolcu i promatrao ga još jedan trenutak, a onda je razgovor
zamro. Činilo se kao da ovom tipu ni najmanje nije neugodno razgovarati o ženinim
posljednjim satima. “Kako biste opisali svoj odnos s April?” upitao je.
“Bili smo prijatelji.”
Reed je podignuo obrve. “I to je sve?”
“Da. S nekim sam u vezi, dobro? April i ja sam bili prijatelji, ništa više. Radili smo na
nekoliko financijskih izvješća zajedno.” “Financijskih izvješća?”
“Da, vezano za prodaju. Znate, prodaja softvera?”
Prema web-stranicama, tvrtka je bila vodeći davatelj usluga za podršku u slanju
mobilnih poruka. Prema Austin Business Journalu, ove im godine baš nije išlo.
Reedov telefon dojavio je dolaznu poruku. Za sada ju je ignorirao jer je proučavao
Phelpsov govor tijela. Aprilini roditelji rekli su da njihova kći nije imala dečka. I njezini
kolege rekli su isto, ali to nije nužno moralo značiti išta.
“je li vas April upozorila da je imala ikakvih problema s nekim?” pitao je Reed.
Nije.
“Je li je itko gnjavio na poslu?”
“Nije, Ali doista, zašto pitate mene? Trebali biste pitati Mindy Stephens ili nekoga tko
ju je bolje poznavao.”
Gnijezdio se na svom stolcu, napokon mu je postalo neugodno. “Gledajte, znam na što
ciljate.” Nagnuo se bliže i stišao glas. “Ali tratite svoje vrijeme. Bio sam ovdje u utorak
prilično dugo; nisam otišao, pa recimo do dva ujutro. Možete pregledati snimke kamere.”
Kimnuo je pokazavši niže niz ulicu i Reed je znao da pokazuje prema sigurnosnim
kamerama postavljenim iznad prednjeg ulaza u ChatWare.
Reed ga je gledao još koji trenutak, a onda izvadio posjetnicu. Imao je neki osjećaj da
će ponovno razgovarati s lanom Phelpsom, pa je želio zadržati prijateljski odnos.
Pribilježio je broj svog mobitela i pružio mu posjetnicu. “Hvala vam što ste danas odvojili
vrijeme. Slobodno mi se javite ako se sjetite ičega što bi moglo pomoći.”
Phelps je brzo ustao. “Aha, naravno.”
Reed ga je promatrao kako odlazi i kako već razgovara na mobitel, doimljući se kao
da je kod kuće, kao da je ovdje redovit gost. Reed se ogleda po kafiću. Ovo nije bio njegov
svijet. Ovdje se posluživala kava od pet dolara, a prosječni redoviti gosti vjerojatno su
imali dvadeset osam godina.
Knjige.club 14
 Reedov mobitel ponovno se oglasio i sada je pogledao poruku.
OTVORI ME. Iza ovih riječi stajao je link. Reed nije prepoznao broj, ali prema
pozivnom broju, bio je to lokalni poziv. Razmišljao je koji tren prije nego što je zagrizao
mamac.
Na zaslonu se pojavila prekrasna mlada žena sa slapovima crvenkastosmeđe kose i
senzualna osmijeha. Reed se namrštio na sliku. Provjerio je broj s kojeg je poslana poruka,
ali nije mu bio poznat. Ispod slike bio je tekst i dok ga je čitao, još se više namrštio.
Proučavao je sliku, pokušavajući pomiriti seksi osmijeh s beskrvnim usnama koje je
vidio jutros tijekom obdukcije.
Nije uspio. Ali žena na fotografiji bez sumnje je bila April Abrams.

***

Igralište za odbojku bilo je prazno, ali parkiralište Bellaterre bilo je gotovo puno, kad
je Reed iskoristio policijski kod za hitne slučajeve da se otvore vrata. Dovezao se do
Aprilina stana i izašao.
Žrtvino vozilo bilo je prevezeno u kriminalistički laboratorij, gdje će ostati dok ga ne
predaju obitelji. Reed se ogleda oko sebe dok je prilazio Aprilinim vratima. Provukao se
ispod trake koja je označavala mjesto zločina i ušao pa onda nazuo čizme i upisao svoje
ime na evidencijski list. CSI je sinoć završio sa svojim dijelom, ali okružni tužitelj htio je
da sve ostane zapečaćeno još neko vrijeme, dok slučaj ne poprimi oblik. Tek jedan dan na
slučaju, a već je nestrpljiv da nekoga kazneno goni.
Reed je zastao u predvorju na trenutak, dopuštajući da se zrak oko njega umiri.
Mješavina mirisa zadržavala se, možda je najupečatljiviji bio miris superljepila koje je
Veronica upotrijebila za uzimanje otisaka s kvaka. Poznat miris pokrenuo je njegov mozak
kad je dublje zakoračio u stan.
Hodanje po mjestu zločina bilo je nešto što je Reed ponavljao, i to često. Stvari su mu
jednostavno iskakale pri drugom ili trećem prolazu, stvari koje nije uočio prvi puta, jer su
prizori smrti uvijek bili neuredni i kaotični, posebno prizori na otvorenom prostoru. Ali
ovaj je bio u zatvorenom prostoru. I to nenastanjenom. Bila je to rijetka kombinacija
okolnosti koju je Reed namjeravao iskoristiti kao svoju prednost.
Ponovno je prošao kroz kuhinju i pogledao vani na terasu. I dalje nije bilo mačke.
Navukao je par rukavica i još jednom pregledao sve ormariće. Onda je pokušao s ladicama,
posvećujući posebnu pozornost bilo kojem listu papira što su ležali uokolo. Dok je išao
prema spavaćoj sobi, nazvao je Jaya.
“Oprosti, slušao sam iskaze dva sata”, rekao je Jay kad se javio. “Upravo sam izašao.”
“Ja sam n stanu, tražim lozinke. Dokle smo stigli s laptopom?” “Tehničar mi je rekao
da je na vrhu liste prioriteta, ali da još nije stigao do toga. Iako, lozinke bi mogle pomoći.”
“Obavijestit ću te”, rekao je Reed. “Hej, jesi li mi ti poslao Aprilin profil s one stranice
za upoznavanje?”
Šutnja. “Ona na takvoj stranici ima profil?”
Pa, ovo je bio odgovor na to pitanje. Reed je ušao u spavaću sobu i uputio se ravno
prema toaletnom stoliću. Otvorio je male ladice na vrhu, u kakvim obično vlada nered.
“Što, misliš kao što je Match.com?” pitao je Jay.
“Ova se zove Mix. Izgleda kao mala trgovina i sjedište im je ovdje, u Austinu.”
“Zanimljivo,”
Knjige.club 15
 “Znam. Možda nije slučajnost.”
“Hoćeš reći da ti je netko poslao njezin profil preko službenog e-maila?”
“Stiglo je na moj mobitel. Ne prepoznajem broj, ali vodi natrag prema šefu Aguilaru,
samo što on to nije poslao.”
Jay je prasnuo u smijeh. “Buraz, netko te zajebava.”
Reed je zakoračio u ormar i upalio svjetlo. Osim osnovne uredske odjeće, April i na
garderoba sadržavala je prozirne bluze, topiće otvorenih leđa, mikrosuknje, zajedno s
cijelom kolekcijom dizajnerskih cipela, zbog kojih bi Reedova bivša supruga pozelenjela
od zavisti. Ali to nije nešto što bi Reed očekivao od računalnoga geeka, što je samo
potvrdilo prvo pravilo koje je naučio još kao detektivski početnik: stereotipi su bili sranje.
Kriminalci i žrtve bili su čudni kao i svi ostali, a oslanjanje na pretpostavke zapravo je čista
lijenost, koja može dovesti do problema,
“Imaš li kakvu ideju tko bi to mogao biti?”
“Sve ću ti ispričati.” Otvorio je kutiju s cipelama u kojoj je našao štikle sa šljokicama.
“U svakom slučaju, nazovi me ako što doznaš,
Reed je izašao iz garderobe i zagledao se u krevet. Plahta je bila skinuta i poslana u
laboratorij, ali Reed je još uvijek mogao zamisliti April na sredini, poduprtu svim tim
jastucima, možda kako surfa na laptopu ili tabletu, prije nego što zaspi. Prošao je oko
kreveta i otvorio ladicu noćnog ormarića. Ispod čokoladnih štangica pronašao je ružičastu
omotnicu, koju jučer nije primijetio. U njoj su se nalazili komadići papira na kojoj su bile
riječi i adrese e-pošte.
“Jesam te”, promrmljao je Reed, listajući kroz bilješke. Iz džepa je izvadio omotnicu
za dokaze, ispisao naljepnicu, pa onda poslao Jayu poruku u kojoj je napisao da je
pronašao lozinke i da ga podsjeti da požuri s Phelpsovom provjerom. Nakon još jednog,
zadnjeg brzog prolaska, dopustio si je otići.
Vruć zrak zapuhnuo ga je poput sušila za kosu. Parkiralište je bilo prepuno ljudi koji
su se vraćali kući s posla ili nastave. Tri žene u odrezanim kratkim hlačama prolazile su
terasom uz mrežu za odbojku i izašle kroz vrata od kovanog željeza, koja su pridržale
muškarcu što je ulazio u kompleks. Reed ih je rezignirano promatrao. I ubojica je mogao
imati takav pristup. Vrata, ograde i lozinke ne idu zajedno s izvornom potrebom za
koketiranjem.
Mlada žena u radnoj odjeći dugačkim je koracima išla niz pločnik. Ispod ruke nosila
je prostirku za jogu i Reed ju je prepoznao s jučerašnjeg ispitivanja.
"‘Oprostite, gospođo?”
Zaustavila se.
“Moj partner jučer je razgovarao s vama.” Reed je izvadio svoju iskaznicu, a ona je
preko njegovog ramena oprezno pogledavala prema Aprilinu stanu. “Mogu li vam
postaviti nekoliko pitanja?”
Panika u očima. “Doista mislim...”
“Neće dugo trajati.” Poveo ju je u hladovinu hrasta. “Primijetio sam da ste stigli prije
nekoliko minuta. Uvijek dolazite kući oko pola šest?”
Pogledala ga je. “Ja... aha, valjda. Većinu dana.”
Sve je to već prolazila s Jayem i izvijestila ga je da nije vidjela ni April Abrams ni njezin
automobil cio tjedan.

Knjige.club 16
 “Zanima me jeste li ovdje primijetili kakvo neobično vozilo, u utorak navečer”, rekao
je Reed. “Možda kombi za selidbu?” “Kombi za selidbu?”
“Ili možda kamion za paketnu dostavu? Nešto što je zakrčilo mjesta u prvim redovima
ispred vaše zgrade.”
“Nije bio kombi za selidbu.” Pogledala je prema zgradi. Ali u utorak je ovdje bio
kamion. Namještaj, čini mi se? Vidjela sam neke mladiće kako iskrcavaju kauč.”
Reed je izvukao svoj notes. “U koliko je sati to bilo, točno?” “Ne znam. Šest? Možda
šest i deset?” Nadlanicom je odmaknula šiške s očiju. “Zapela sam u prometnoj gužvi, tako
da sam malo kasnila doma. Mislim da nisam vidjela natpis na kamionu, ali kauč su nosili
do stana, dvoja vrata niže.”
“Hvala.” Reed će slijediti što je rečeno, provjerili jesu li dostavljači ičemu svjedočili. Ili
su možda primijetili April. Susjed ga je sada već gledao uznemirena pogleda, pa je Reed
sklonio notes.
“Pa, biste li mi mogli reći..." Pogledala je prema traci kojom je označeno mjesto
zločina. “Je li provalio unutra ili?...”
“O tome ne mogu razgovarati”, rekao je Reed, osjećajući se glupo. “Ali treba biti
oprezan i držati se mjera zdrava razuma. Zaključavajte vrata i tako dalje, čak i danju.”
Kimnula je.
Izvadio je posjetnicu. “I nemojte se ustručavati nazvati nas ako primijetite nešto
neobično.”
Još jedno kimanje i znao je da to ne pomaže. Vjerojatno je već počela tražiti novo
mjesto za stanovanje.
“Hvala vam.” Nespretno se nasmiješila i počela odlaziti.
“još samo jedna stvar. Jeste li možda negdje vidjeli Aprilinu mačku?”
“Mačku?”
“Imala je mačku, vani.”
Prekrila je lice rukom i zaškiljila prema zgradi. “Stvarno ne znam je li to bila njezina
mačka. Ali ima lutalica koja ponekad navrati. Možda je nju hranila?”
Žena je stavila posjetnicu u torbu i otišla do automobila, kad je Reedov mobitel
dojavio novu poruku.
Čudan osjećaj smjestio mu se u trbuhu, pa se ogledao oko sebe dok je vadio mobitel.
Bio je to ponovno link na Mix. Ovaj put broj pošiljatelja bio je samo niz nula.
TKO JE TO? upitao je.
ZABORAVI IANA. SAMO TRATIŠ VRIJEME.
Reed se zagledao u te riječi. Nekoliko trenutaka poslije, ponovno se pojavio oblačić u
kojem se nalazio link.
Reed je stisnuo zube. Kako je pošiljatelj mogao znati za Iana Phelpsa? Netko se
definitivno zafrkavao s njim. Stavio je palac na dugme za odgovor.
Poruka je nestala.

Knjige.club 17
 ***

Laney se provezla pokraj niza apartmana, primijetivši poznate automobile i

rasvijetljen trijem. Odabrala je ovu ulicu upravo zato što je bila mirna, ali izostao je osjećaj
olakšanja, koji bi uvijek osjetila kad bi se vraćala kući. Umjesto toga, osjetila je nemir
i razdražljivost, da ne spomene i bolne kosti. Ali trebala se nekako izvući iz toga, jer još
mora dovršiti pisanje nekih kodova.
Stigla je do svog apartmana, ali je impulzivno nastavila hodati. Tijekom vožnje kući,
neodređen osjećaj nelagode potaknuo ju je da neprestano provjerava retrovizore. Sada je
upravo provjeravala desni retrovizor, dok je stajala na semaforu. Dvaput je obišla
oko bloka prije nego što je našla mjesto za parkiranje. Zgrabila je torbu i izašla iz
automobila, prebacujući remen torbe preko glave i pogledavajući oko sebe.
Kafić Urban Grounds bio je pun, ali ni približno kao subotom, kada su nudili craft pivo
u pola cijene i kad je svirala živa glazba. Popela se stubama od prednje terase na kojoj su
ljudi lješkarili u rasparenim naslonjačima ispod ventilatora koji su se polako okretali na
stropu. Unutra, mjesto je mirisalo na tamjan i kavu. Laney se uputila prema šanku i
naručila svoju uobičajenu kavu od šankera sa svijetlim dreadovima i rinčicom u usni.
“Jesi li možda vidio Screama?” upitala ga je, dok je stavljala novčanicu u posudu za
napojnice.
“Večeras nisam.”
“Reci mu da ga tražim, može?”
“Svakako.”
Pridružila se grupi ljudi koji su za šankom čekali piće, kad je spazila kekse iza stakla.
Iz trbuha joj se začuje kruljenje. Pomislila je na svoj hladnjak, koji je pario od jakog
zanemarivanja, s obzirom na njezino radno vrijeme. Jednoga dana će se vjerojatno skrasiti
na rutinskom poslu od devet do pet, ali sada joj više odgovara ovakav tempo. Predatori se
ne drže radnoga vremena, pa zašto bi se ona držala?
“Noćna ptica, duplu kavu.”
Zgrabila je kavu i okrenula se, udarivši ravno u široka prsa.
Muškarac ju je pogledao metalno plavim očima i njezino je srce zaigralo.
“Delaney Knox.”

Knjige.club 18
 POGLAVLJE 3

Laney se ukipila, a prsti su joj gorjeli stežući papirnatu šalicu.

Reed Novak nije sklanjao pogled. “Imate minutu?”
Kako ju je pronašao? Nema šanse da ju je primijetio dok ga je jučer pratila. Ali znao je
njezino ime. Je li znao i gdje stanuje? Ta ju je misao zaprepastila.
A onda ju je razbjesnila.
Detektiv joj se približavao, nadvio se nad njom, pokušavajući je zastrašiti svojom
veličinom. “Možemo to obaviti ovdje ili u postaji. Kako želite.”
Laney se zagledala u njega, razmišljajući kako odgovoriti. Izbjegavala je policajce što
je više mogla. Njih je zanimao samo autoritet, strogost, zakon i red. Najradije bi mu rekla
da se izgubi, a ipak.., bila je znatiželjna. I impresionirana da ju je nekako uspio uloviti.
Odmaknula se od šanka i zauzela prazan stol. “Pet minuta”, rekla je.
Jedan kut njegovih usana se podigao, pa je osjetila nalet uznemirenosti. Sjeo je na
metalnu stolicu nasuprot njoj, okrenuvši se bočno kako bi napravio mjesta za svoje duge
noge.
Izbliza je vidjela da su mu oči svijetloplave, gotovo sive. Imao je gustu, pepeljastu kosu
i preplanulu kožu, kao da provodi puno vremena na otvorenom. Policajac ili ne,
definitivno je bio privlačan. Morala bi biti mrtva da to ne primijeti.
“Što želite?” pitala je.
Naslonio se unatrag, gledajući je kao da je procjenjuje. “Neke odgovore.”
U Urban Groundsu okupljalo se različito društvo, a njih dvoje valjda su bili jedini gosti
isklesanih tijela. Iako bi se Laney mogla uklopiti. Ako su detektiva i zabrinjavali pogledi
koji su mu upućeni, nije to pokazivao.
Laneyno srce je i dalje udaralo od šoka što ga ovdje vidi. Nije joj se sviđalo da je uhvate
nespremnu.
Ponovno je pogledala na sat. “Četiri minute.”
Nasmijao se. “Večeras morate negdje biti?”
“Da.”
Osmijeh je izblijedio i zadržao je njezin pogled. “Provalili ste u moj telefon”, rekao je
ravnodušno.
Nije odgovorila.
“Krivotvorili ste neobjavljeni broj šefa policija da proslijedite informacije važne za
istragu ubojstva.”
Gledao ju je i čekao. Je ti on doista mislio da će mu ona to objasniti? Ona nije
raspravljala o svojim metodama. Njezine su vještine bile njezin izvor prihoda i nije
namjeravala ostati bez posla.
“Onda?” Podignuo je obrve.
“Nijedan nije stvarno neobjavljen.” Još se dublje naslonio i pogledao je, dobivajući na
vremenu.
Laneyna koža ugrijala se pod njegovim pogledom.
“Kako to da poznajete April Abrams?”

Knjige.club 19
 Otpila je malo kave jer joj se grlo iznenada osušilo. “A zašto mislite da je poznajem?”
“Jučer sam vidio vaš Ford Focus parkiran u blizini ChafWare Solutionsa.”
Laney nije ništa rekla. Sigurno je sakupljao snimke nadzornih kamera i sada joj ih
servirao.
“Primijetio sam ga ponovno u blizini April i na stana”, rekao je. “Čini se da vas zanima
njezino ubojstvo.”
“Zanima me puno toga.”
Gledao ju je u tišini, ali je uspjela ne meškoljiti se. “Posao? Škola?” ustrajao je.
“Zajednički prijatelji?”
“To doista nije važno.”
Naslonio se na laktove i odjednom je nestala sva zabava. “Ja sam glavni istražitelj u
slučaju njezina ubojstva. Što se mene tiče, sve je važno,”
Ove su joj riječi odaslale trnce niz kralješnicu. Slučaj njezina ubojstva. April je bila
svedena na broj slučaja, crtični kod.
Ponovno se vratila hladna suzdržanost. Laney je se pokušavala riješiti, ali nije uspjela.
“Imam cijelu noć pred sobom.” Njegove su oči počivale na njezinima, hladne i odlučne.
Osjećala se kao da sjedi u sobi za razgovor s onim dvostranim ogledalima i namještajem
koji je prikovan za pod.
Bacila je pogled prema vratima. Željela je otići. Nije se uopće trebala uključiti u sve to.
Ali policija je samo tratila vrijeme, a ona nije mogla samo mirno sjediti. Dokazi su bili
prolazni, posebno digitalni dokazi. Znala je to bolje i od koga.
“Delaney? Otkuda poznajete April?”
U grlu ju je stisnulo, ali uspjela je progutati. Pogledala ga je u oči. “Bila mi je
prijateljica.”

***

Njezin ga odgovor nije iznenadio. Ali iznenadile su ga emocije u njezinu glasu.

Promatrao ju je, pokušavajući je pročitati. Njezino držanje nije ništa odavalo. Nije joj
se svidjelo što ju je uhvatio nespremnu, na njezinu terenu, što je prilično ironično, s
obzirom na to da je zapravo ona ta koja je provalila njegov mobitel i nije se ni potrudila to
zanijekati.
Sjedila je i gledala ga s prkosom u očima. Njezina tamna kosa bila je straga kratko
ošišana i oštro se spuštala do brade, s velikim ružičastim pramenom s jedne strane. Nosila
je crne konversice, crni traper i tanku crnu majicu bez rukava, koja joj je prekrivala male,
čvrste grudi. Reed se hrabro trudio zadržati pogled na njezinu licu, ali neka mu Bog
pomogne, jer je ipak samo čovjek.
“Vi i April bile ste prijateljice”, izjavio je. “Onda ste znali da posjećuje stranice za
upoznavanje?”
Više-manje.
“Što to znači?”
Izgledala je nestrpljivo. “Da, znala sam da je na Mixu.”
Je li to onda značilo da je i ona na Mixu? Nekako nije mogao zamisliti ovu ženu kako
objavljuje svoj profil da muškarci bleje u nju.
“Je li ikada spominjala da je tamo koga upoznala?” upitao je Reed.
Knjige.club 20
 “Ne.”
“Je li ikada spominjala da se s nekime viđa?”
“Ne.”
“Sigurno?”
“Da.”
“Gdje ste se, uopće, vas dvije upoznale?”
Pogledala ga je na trenutak, možda pomirivši se s činjenicom da je neće samo tako
pustiti da ode, dok ne dobije neke odgovore. “Na poslu”, rekla je.
“ChatWare Solutions?” Njezino ime nije bilo na popisu zaposlenika. Reed je već
provjerio.
“Bilo je to davno”, nejasno je rekla.
Što bi to značilo u njezinu svijetu, šest mjeseci? Godinu? Delaney Knox imala je
dvadeset četiri godine, čak je bila mlađa od April Abrams, zbog čega je još bila zanimljivija,
s obzirom na to da je imala hrabrosti suprotstaviti mu se.
Ili je to mogla biti gluma. Nakon njezine male jučerašnje predstave, mogla je biti
zabrinuta da ju je namjeravao optužiti za zločin.
Promatrala ga je, držeći u rukama duplu kavu, koja će je cijelu noć držati budnom.
Pitao se što je planirala kasnije raditi. I s kim je to planirala raditi. Pogled mu se spustio
do njezinih usta. Usne su joj bile pune. Primamljive. Budile su maštu. Reed je
ponovno usmjerio pozornost na njezine oči, a izraz u njima govorio mu je da zna kamo su
odlutale njegove misli.
“Dakle, znali ste da je April na Mixu”, rekao je. “I mislite da to ima nekakve veze s
njezinim ubojstvom?”
“Pa, na Mixu postoje rupe koje omogućavaju hakerima da provale u sustav ili mrežu”,
rekla je. “Zato bilo koji kreten s tipkovnicom može zloupotrijebiti bilo kojeg korisnika
Mixa.” “Kako to znate?”
“Zato što znam.”
“I dalje tamo radite?”
“Ne”, rekla je, ali nešto u tonu njezina glasa navelo ga je da pomisli kako laže. Ali,
dovraga, zašto bi lagala o nečemu što se može lako provjeriti.
Sada se već zainteresirao, ne samo zbog toga što mu nije odgovarala nego i zbog takva
njezina stava koji je govorio: baš me briga.
Pogledala je na svoj sat i ustala. “Vrijeme je isteklo.”
Žena je nesumnjivo bila mustra.
Reed je znao da će je ponovno vidjeti i zbog toga je osjetio uzbuđenje kad je ustao.
“Ne slijedite me”, rekla je uzimajući kavu.
“O tome i ne sanjam.”

Sigurnosni sustav oglasio se kad je Laney zakoračila kroz ulazna vrata i spustila torbu
na stolicu. Ušutkala je tonove s nekoliko brzih udaraca, dok ju je mačka promatrala u
tihom prijekoru.
Laney je najkraćim putem krenula prema hladnjaku, u kojem je pronašla jogurt
istekla roka trajanja i pakiranje škampa s curryjem. Pomirisala je kutiju i vratila je.
“Nema ničega za jesti, Bagginse.”

Knjige.club 21
 Otvorila je smočnicu, ali i tamo je situacija bila jednako nezanimljiva. Baggins je oko
njezinih gležnjeva kružio u obliku osmice, dok je Laney gledala u police koje se nekim
čudom nisu uspjele popuniti za njezine odsutnosti. Umirala je od gladi, ali čak ni glad nije
bila dovoljna da je potakne uzeti telefon. Opet si u jednom od onih svojih pustinjačkih
raspoloženja, rekla bi joj mama na govornoj pošti. Nazovi me kad čuješ poruku.
Laney je definitivno bila u takvu raspoloženju. U ovom trenutku nikoga nije željela
vidjeti, čak ni dostavljača pizze. Istresla je hranu za mačku u zdjelicu, a onda se vratila do
svoje torbe i izvukla dopola pojedeno pakovanje slatkiša Twizzlers.
Izula je cipele i utonula na futon. Zurila je u laptop nekoliko dugih minuta, žvačući
slatkiš. Napokon, uključila je računalo i gledala kako joj se puni pretinac ulazne pošte.
Imala je nekoliko poruka o April, sve od bivših kolega iz ChatWarea.
Taj joj se posao činio davnom prošlošću. Bio je to njezin prvi posao nakon koledža, a
od tada se promijenilo toliko toga. U zadnje dvije godine, izgubila je kontakt s “normalnim”
ljudima koje je poznavala, ljudima koji nisu živjeli i nisu udisali kod.
Ali zato je dobila neke druge stvari, kao na primjer nevjerojatno visoku sigurnost. Ono
što ju je nekada oduševljavalo i bio razoran hobi sada je postalo posao s punim radnim
vremenom. Laney je sada hakirala kako bi živjela i uživala je u svakoj minuti.
Ono što nije voljela bile su posljedice, jer to je ono gdje su se pojavljivali ljudi. A prema
njezinu iskustvu, ljudi su mogli biti nevjerojatno pokvareni. Ne svi, ali mnogi od njih.
Pomislila je na Reeda Novaka. Pomislila je na njegove hladne plave oči i neumoljiva
pitanja. Je li on bio dobar ili loš momak? Teško je to reći, a u prošlosti je već griješila u
procjeni.
Od njega je očekivala da će prihvatiti informaciju, koju mu je velikodušno prepustila,
i uzeti je kao svoju, a da je neće zanimati otkuda potječe. Ali, naprotiv, detektiv je bio
temeljit. Prisjetila se privlačnosti koja je zabljesnula u njegovu pogledu i vrući
trnci ponovno su se pojavili. Bilo je nečega u njemu.
U Laneynu svijetu muškarci su se dijelili u dvije skupine. Postojali su uglađeni,
pretjerano njegovani tipovi, koji su nastojali raditi u prodaji softvera. A postojali su i
programeri, pametni i duhoviti, ali nespretni u društvenim situacijama koje nisu
uključivale igrice.
Reed Novak bio je drugačiji. Možda zbog svojih širokih ramena i samouvjerenosti
kojom je zračio. Ili je to bilo zbog svoje bahato zgodne face ili su joj tanke bore oko očiju
govorile da je vidio svašta i iskusio ponešto od života ispod remena.
Možda jer ga nije bilo briga ako joj je neugodno. Vjerojatno je u svom životu mnogim
ljudima prouzročio neugodnosti i to joj se svidjelo kod njega.
Pomislila je na njegov dubok, ugodan glas, potpuno suprotan čeličnom pogledu. Nije
bio zastrašujući i Laney je zbog toga bilo drago. April je trebala nekoga poput njega na
svom slučaju, nekoga čvrstog i upornog, tko će prevrnuti svaki kamen.
Baggins je skočio na kauč i sklupčao se uz nju. Dok se pripremao za drijemanje, Laney
je malo surfala internetom prije negoli je došla na Mix. Kopirala je odgovore na Aprilin
upitnik i za sebe napravila lažni profil da vidi kakve će sve odgovore dobiti. Do sada joj to
baš nije bilo impresivno. Većina tipova bili su idioti. Rekli bi nešto prijateljski ili možda
čak predložili da se upoznaju, ali čim ih je odbila, odmah su krenuli s uvredama. Pročitala
je nekoliko poruka u kojima je pisalo da je uobražena kuja, a onda se logirala pod drugim
imenom i pretraživala Aprilin profil.

Knjige.club 22
 Laney se zagledala u sliku. Puna tri dana, nitko je nije skinuo, ni administrator ni
netko od obitelji. Osjećaj hladnoće i uznemirenosti ponovno se vratio.
Znala je kakav je osjećaj biti povrijeđen i zlostavljan u vlastitom domu. Poznavala je
šok, poznavala je osjećaj panike. Nakon tri godine, to je i dalje bilo urezano u njezinoj
podsvijesti. Nije mogla pobjeći od toga. Njezin je život otada zauvijek bio podijeljen na
Prije i Poslije.
Prije napada, Laney je bila svjesna vlastite sigurnosti, ali ne i dovoljno oprezna.
Opasnost joj se činila apstraktnom, nešto za što je znala da bi se o tome trebala brinuti -
poput raka ili zagađenja zraka - ali u stvarnosti, nije se brinula.
Sada je taj strah postao jako stvaran. Bila je u potpunosti usklađena s noćnim
zvukovima, sa spuštanjem slušalice kad se javi ili sa strancima koji su je promatrali na
ulici. Po navici se zaključavala u automobilu i palila je alarm protiv provalnika. Nije više
trčala noću ni ranom zorom. Njezin je život sada bio drugačiji. Da, bila je sigurnija, to je
sigurno. Ali zbog toga se osjećala zarobljeno, sputano. Ograničeno. Kao da su joj podrezali
krila tek kad je naučila letjeti.
Gledala je April na fotografiji i ponovno se pitala što je osjećala u tim zadnjim
trenucima. Je li bila paralizirana užasom ili se uspjela boriti? Je li bila svjesna svake
sekunde svoje agonije? Ili joj je zapanjujući šok na neki način blokirao osjet bola?
Gledajući Aprilinu sliku, Laney je osjetila navalu bijesa. Ta slika ne bi više trebala biti
ovdje, a ipak jest. Puna tri dana, a muškarci su je i dalje mogli gledati, kao u izlogu. I dalje
su je pohotno gledali, još uvijek je kritizirali, još uvijek maštali o njoj.
Čak i u smrti, nije im mogla izmaknuti.

Knjige.club 23
 POGLAVLJE 4

“Onda, što nije bilo u redu s obdukcijom?” pitao je Jay dok je ulazio u sobu za sastanke.
Bučno je spustio ogromni frappuccino na stol i Reed je u istom trenutku požalio što se nije
odrekao kofeina.
Pružio je Jayu kopiju obdukcijskog nalaza, koju je netom izvukao iz pisača.
“Patolog je puno vremena proveo tražeći stvari koje nije našao”, rekao je Reed.
“Sperma?" odmah je pitala Veronica, bez uvijanja.
“Negativno.”
“Pričekajte.” Poručnik Hall izvadio je naočale za čitanje.
Činjenica da im se poručnik uopće htio pridružiti i sjediti s njima na sastanku u subotu
ujutro naglasila je važnost ovog slučaja kao vrlo važnog.
“Što je uzrokovalo smrt?” Hall je pogledao Reeda.
“Udarac tupim predmetom.”
“Oružje?”
“Nije otkriveno.”
“Ponio ga je sa sobom”, dometnula je Veronica. “Zaključeno je prema uzroku
raspršene krvi.” Izvadila je fotografije s mjesta zločina i odgurnula ili prema poručniku,
“Vidite kako su kapljice u obliku kometa? Rep kometa pokazuje prema vratima, što je u
skladu s kupanjem krvi dok je počinitelj napuštao mjesto.” Gurnula je nekoliko slika i
prema Reedu, a potom i prema Jayu.
Reed je proučavao sliku. Sićušne kapljice krvi bile su označene kao dokazi. Povećanje
je pokazala jasan uzorak.
Hall podigne pogled s fotografije koja se nalazila ispred njega. “Što znamo o oružju?”
“Nešto poput čekića, prema frakturi lubanje”, rekao je Reed.
“Kao čekić?” Hallov se pogled suzio.
“Patolog ne misli da se radi o običnom čekiću, nego o nekakvom posebnom alatu.
Ubijena je udarcem u lijevu tjemenu kost.” Reed je listao po stanicama do dijagrama. Dok
je proučavao slike, jedna je sitnica zaokupila njegovu podsvijest, ali nije ju mogao odrediti.
“A što je s modricama?” upitao je Jay.
“Imala je modrice na nogama i trupu”, rekao je Reed. “I slomljenu ruku. Prema svemu
tome, bila je živa većinu napada, opirala mu se i na kraju ju je ubio.”
Vrata su se otvorila pa se Reed okrenuo i vidio kako Jordan Lowe ulazi u sobu.
“Ispričavam se što kasnim”, rekla je, uhvativši prvu stolicu do njega. Nije nosila
uniformu, a značka joj je visjela s vezice oko vrata. Jordan je bila detektivka za ubojstva,
ali u zadnje vrijeme radila je kao tajna agentica u odjelu za poroke.
Jesam li što propustila? bez glasa je oblikovala pitanje, pa je Reed gurnuo obdukcijsko
izvješće prema njoj.
“U redu, što još?” upitao je poručnik. “Pretpostavljam da smo pretražili okolicu zbog
ovog čekića?”
“Sve smo prošli”, rekao je Jay. “Ali, znate, postoji mogućnost da ga je negdje odbacio.
Town kake točno je nasuprot ulici.”

Knjige.club 24
 Reed nije bio uvjeren da je ubojica odbacio oružje, ali za sada je tu teoriju zadržao za
sebe.
“Ono što također nedostaje”, nastavio je Reed, “unatoč očitim znakovima silovanja,
jest slina, tragovi ugriza, dlake ili stanice kože koje pripadaju napadaču.”
“Znači da je onda imao prezervativ”, rekao je Jay.
“Testovi su pozitivni na lubrikant. Još uvijek se radi na detektiranju vrste.”
“Ne čudi me što je koristio prezervativ”, rekla je Veronica. “Taj tip je stvarno
opsjednut čistoćom.”
“Zašto to kažeš?” pitao je Jay.
“U stanu nema otisaka koje nismo mogli identificirati. Nema dlaka koje ne pripadaju
stanu, a koje smo uspjeli pronaći. Tek djelomičan otisak stopala, a to samo po sebi izgleda
čudno.”
“Kako to?” pitao je Reed.
“Otisak cipele je skriven.” Pružila mu je drugu fotografiju, koja je prikazivala nejasnu,
izđuljenu sjenu na rustikalnim keramičkim pločicama Saltillo.
“Sigurni ste da je ovo otisak cipele?” upitao je Reed.
“Jesam. U stvari, tu na dnu postoji trag krvi - žrtvine krvi - na bijelom vlaknu, što
odgovara sintetičkom materijalu koji je proizveo Tyvek.”
“Kažete da je nosio zaštitne navlake za cipele?” Reed se nije trudio sakriti nevjericu.
“Tako se čini.”
Jay je zazviždao. “Čovječe, ja to zovem s predumišljajem,”
Reed je ponovno sjeo, čak više potresen nego što je bio tijekom obdukcije.
“Jeste li sigurni da mi nismo ostavili otisak?” upitao je poručnik.
Veronica se nakostriješila. “Potpuno. Taj je otisak jedna od prvih stvari koju je
fotografkinja primijetila i snimila čim je stigla na mjesto. Jedina osoba koja je tamo bila
prije jest Gutierrez, a ona je zaboravila navući zaštitne čizmice pri prvom ulazu, tako da
nije njezin otisak."
Reed je prelistao dosje, još uvijek probavljajući dublji smisao svega dosad poznatog.
Nema sperme, nema dlaka, nema otisak prstiju. Žrtvini ispucali nokti nisu se podudarali
sa stanicama kože, iako su bili jasan znak da se borila. Reed je prvo pomislio da se ubojici
posrećilo, ali sada je vjerovao da je možda nosio duge rukave. A možda je imao i neko
pokrivalo za glavu - hula-hopke? - kako ne bi ostavljao i druge tragove. Dovraga, možda je
čak i obrijao glavu.
“Ja sam, doduše, pronašla nekoliko dlaka oko stražnjih vrata”, nastavila je Veronica,
“ali sve pripadaju mački, vjerojatno trobojnoj kaliko mački, sudeći prema bojama.”
“Ni mačka još nije pronađena”, rekao je Jay, pokušavajući podići raspoloženje.
“A što je s načinom ulaska?” upitala je Jordan.
“U ovom trenutku još nepoznat”, kazao je Reed. “Nema znakova provale, ali njezina je
sestra rekla da je bila jako savjesna kad je sigurnost u pitanju, tako da je malo vjerojatno
da je vrata noću ostavila nezaključana.”
“Mislite da ga je pustila unutra?” upitao je Hall.
“Ne bih to još uvijek samo tako zaključila”, rekla je Veronica.
Reed ju je pogledao. “Otkrila si nešto u vezi s vratima?”
“Ne, ali radim na tome.”

Knjige.club 25
 Hall se okrenuo prema Reedu. “A što sam čuo... da je žrtva imala profil na stranici za
upoznavanje?” Bila je to iznenadna promjena teme. Možda su se približili stvarnom
razlogu zbog kojeg je Hall želio biti prisutan na ovom sastanku.
“Imala je profil na stranici koja se zove Mix”, Reed mu je odgovorio. “Sjedište im je
ovdje, u Austinu, koja slučajnost. Što se tiče osumnjičenih, provjeravamo tipove s te
stranice, ali ima ih puno.”
“Koliko?” upitao je Hall.
“Da budem precizan, trideset šest tisuća i dvanaest”, rekao je Jay. “I gotovo osamsto
njih koji žive u blizini. Prema porukama, čini se da je možda samo s dvojicom izasla. To je
bilo u listopadu, a obojica imaju alibi za noć kada se dogodilo ubojstvo.”
Reed pogleda Jaya. Njegov ih je partner osobno ispitao, a imao je dobar instinkt za
ljude. Njihovi alibiji su provjereni, ali Reed nije bio spreman samo ih tako pustiti.
Čini se da je Delaney Knox mislila da je Mix dobar trag. Reed nije imao pojma zašto bi
to imalo ikakvu težinu, ali očito jest. Ta je djevojka možda bila mrzovoljna i nagle naravi,
ali bila je pametna. Usto je poznavala žrtvu, što joj je davalo prednost koju on nije imao.
Sjetio se načina na koji ga je gledala prošle noći. Bila je oprezna, ali bilo je tu još nečega -
činilo se kao da nešto očekuje od njega.
“Možda je stupila u kontakt s drugim ljudima s ove stranice, ali off-line”, rekao je Reed.
“Zato i dalje provjeravamo njezin telefon i e-poštu.”
“Ta stranica za upoznavanje, zvuči kao kradljivac vremena”, rekao je Hall. “Ako se ne
pojavi određeni osumnjičenik, završimo s ovom avenijom što je prije moguće. Definitivno
ne želimo da išta procuri u medije, ne one lokalnog karaktera.”
Reed nije odgovorio. Jednako kao i drugi, nije volio medije, ali zašto bi ga brinula loša
reklama neke tvrtke, lokalne ili kakve druge? Reed je prezirao takvu politiku. Sam je slučaj
već bio dovoljno loš, mlada žena ubijena u svojemu domu i ni traga pristojnoj sumnji u ta
četiri dana.
Hall je pogledao Jaya. “Što je s ljudima koje je poznavala na poslu?”
“Provjeravamo.”
“Također istražujemo i telefonski broj”, dometnuo je Reed. “Bio je nažvrljan na
računu pronađenom u žrtvinu automobilu.”
“Račun je izdan onoga dana kad je ubijena”, dometnula je Veronica, gledajući u Reeda.
“Što ste doznali?”
“Broj vodi do wellness studija na Barton Springs Roadu.”
“ Wellness studio?” upitao je Hall.
“Joga, pilates, meditacija. Na istoj lokaciji je i restoran zdrave hrane.” Reedov mobitel
oglasio se dolaznom porukom. “Danas ću tamo navratiti.”
“Tko ide na pokop?” upitao je Hall.
Tišina.
“U podne je, u crkvi Srca Isusova”, dometnuo je poručnik.
“Ja ću ići”, rekao je Reed.
Jordan ga je pogledala. “Ne, ti si zadnji put išao. Ovaj ću put ići ja.”
“Ići ću s tobom”, ponudio se Jay, na Reedovo iznenađenje. Jay je mrzio pokope. I Reed
također, ali to je bio dio njihova posla. To je bila prilika da promatraju ljude koji su bili
bliski žrtvi, a ponekad je to bila i prilika da primijeti bilo kakve neobične obiteljske
odnose.

Knjige.club 26
 “Dobro, Novak može pokriti wellness studio, a vas dvoje ste na pokopu”, rekao je Hall,
“ali držite se neprimjetno. Novinara će biti posvuda.” Pogledao je na sat i odgurnuo stolicu
dok je Reed čitao poruku.
STARBUCKS PREKO CESTE 5 MINUTA. Ponovno, broj je pripadao šefu policije. Reed
je tiho opsovao.
“Novak?”
Podigao je pogled. “Gospodine?”
“Pošalji mi kasnije novosti, želim vidjeti napredak.” Hall zaokruži pogledom po sobi.
“Iste minute čim pokop bude gotov, novinari se neće skidati s mog telefona.”
Delaney Knox nije bilo teško uočiti. Ona je bila jedina ispred kafića koja nije ništa pila
niti je gledala u mobitel, nego se okrenula prema njemu kad joj je prišao.
Nosila je izblijedjele traperice poderane na koljenima, nezgrapne crne motorističke
čizme i još jednu usku crnu majicu. Njezin ružičasti pramen danas je bio upleten i zataknut
iza uha,
Reed se zaustavio ispred nje, a ona je podigla pogled prema njemu, prema tim tamnim
očima.
“Detektive,”
“Delaney.”
“Samo Laney.” Odmaknula je pogled. “Idemo onamo. Ovo ne bi trebalo potrajati.”
Slijedio ju je do okrugle fontane, okružene kamenim klupama. Reed se ogledao oko
sebe, provjerivši lica i držanje ljudi, tražeći sumnjivo ponašanje, ali svi su se činili
dobroćudnima toga sunčanog subotnjeg jutra.
Reed je odabrao klupu u hladu. Laney je ostala stajati i zabila ruke u stražnje džepove.
“Niste mi rekli da ste radili u centru Delphi”, rekao je.
“Bi li to imalo kakve razlike?”
“Da.”
Na trenutak ga je promatrala, a onda sjela na klupu, ostavljajući dovoljno prostora
među njima. “Provjeravali ste me”, rekla je.
“Jesam. ”
“To onda znači da ste provjeravali i moje tragove?”
“Razmatrali smo ih.”
Zagledala se u fontanu pa je imao priliku proučiti njezin profil. Jučerašnje
neprijateljstvo je nestalo, ali je i dalje izgledala napeta. Činilo se kao da prikuplja svoje
misli, a on je to vrijeme iskoristio da je ponovno promotri, fasciniran njezinim
glatkim, golim rukama. Bile su čvrste, ali blijede, a on se prisjetio da većinu vremena
provodi u zatvorenom prostoru. Pogled mu je skrenuo prema njezinim grudima, opet
sapetim u uskoj majici.
Prokleta dvadeset četiri sata, podsjetio se, maknuvši pogled.
“Ne bih htio biti nepristojan, ali...” Pogledao je na sat.
“Postoji nešto što biste trebali znati. Sinoć ste pitali za Mix. Zašto mislim da je April
odabrana preko te stranice za upoznavanje.” Zataknula je noge ispod klupe i zagledala se
u fontanu, pa je zaključio da joj je neugodno razgovarati o tome.
Čekao je.

Knjige.club 27
 “Tamo ju je pronašao.” Pogledala ga je. “Ne mogu to dokazati, ali vjerujem da ju je
našao preko te proklete web-stranice.” “Zašto ste tako sigurni?”
Uzdahnula je. “Znate čime se bavim, je l’ tako?” “Hakiranjem.”
“Dobar haker, dobre stvari. Nasuprot lošim hakerima.”
“U redu.”
“Dakle, Mix je jedan od naših klijenata. Unajmili su nas da provjeravamo njihov
sustav, da testiramo prodore u sustav”, objasnila je. “Da tražimo rupe u sigurnosnom
sustavu, stražnja vrata i takve sliče stvari. Bilo koje mjesto koje je osjetljivo na napade
izvana. Odabrana sam da budem u crvenom timu, timu koji se pokušava ušuljati unutra.”
Naslonio se na klupu i slušao. Bio je zaintrigiran vatrom koju je vidio u njezinim
očima. Kao da joj se svidjela ova tema. “Kad je to bilo?”
“Prije otprilike deset mjeseci. Bili su zabrinuti za operativnu sigurnost.”
Nasmijao se.
“Što je?”
“Zvuči kao da provodite nuklearne testove”, rekao je. “Govorimo o stranici za
upoznavanje.”
“Imate li vi uopće pojma koliko vrijedi on-line posao za upoznavanje?”
“Ne, ali imam osjećaj da vi znate."
“Više od dvije milijarde godišnje. I to je posao koji raste.” Pokušavao je izgledati
skrušeno.
“Što je još važnije, uključuje osobne informacije o milijunima ljudi”
“Imena, podatke o kreditnim karticama?”
“I osobni podaci”, rekla je. “Lokacija, fizički opis, seksualne sklonosti. Neki testovi
kompatibilnosti vrlo su osobni. To su pravi vlažni snovi za predatore.”
“U redu, onda... Trebalo vam je neko vrijeme da pronađete rupe u sigurnosnom
sustavu.”
Namrštila se. “To je bila šala. Sustav je bio širom otvoren. Za to im nije trebao Delphi
- svako informatički pismeno dijete moglo ih je hakirati. I to su i učinili. U roku od tek
nekoliko mjeseci kako je Mix otvorio trgovinu, ljudi su shvatili kako izbjeći da se moraju
registrirati, a i dalje moći koristiti se stranicom.”
“Da izbjegnu plaćanje pristojbi?”
“Točno, to je vjerojatno bio cilj. Ali na kraju su uspjeli zaobići i pozadinsku provjeru.
Cio sustav Mix bio je tako podešen da provjeri imena na kriminalnu prošlost, kao i da ih
provjeri u registru seksualnih prijestupnika. Mnoge se stranice ne zamaraju time i to je
bila dobra osobina po kojoj se Mix razlikovao od ostalih. To su dodali kao bi privukli
ženske korisnike, nadajući se da će time osvojiti tržište. Ali ovaj nedostatak vezan za
sigurnost, to je bila velika pogreška, za koju administrator zapravo nije ni znao, do prije
nekoliko godina, pretpostavljam.”
“Pretpostavljate?”
“Mislim da su posumnjali na problem i prije, ali vjerojatno nisu imali sredstava ili
motivacije da ga u potpunosti riješe. Ali kad je jednom došlo do širenja problema, bila je
to odgovornost odjela za odnose s javnošću. Natjecanje za pridobivanje korisnika je
žestoko i Mix je obećao da će provjeravati ljude i kriminalnu prošlost, te da će osobne
informacije zadržati za sebe. Ali sve je to sranje, ako im sigurnost nije na takvom stupnju
da to mogu održati.”

Knjige.club 28
 “Pretpostavljam da ste ukazali na te probleme?”
“Jesam, i to odmah,” Odmaknula je kosu s očiju i pogledala ga. “Pa, ne. To nije istina.
Prvo sam upozorila April. Nabasala sam na njezino ime u bazi. A onda sam ukazala na sve
te probleme u službenom izvješću.”
“Što su oni s tim učinili?”
“Zatražili su od nas da revidiramo njihove sigurnosne procedure, što smo i uradili.
Dala sam im zakrpe koje su se odnosile na pojedinačne nedostatke koje sam uočila. Jedan
od problema bila su tajna stražnja vrata, koja su omogućivala univerzalni pristup. Mogli
se dobiti sve: imena, podatke o kreditnim karticama, stvarnu adresu..
Namrštio se. “Imali su stvarnu adresu stanovanja?”
“Imali su kućne telefonske brojeve, što je gotovo isto. Potrebno je oko 5 sekundi da se
od broja dođe do adrese.”
“I mislite da ju je ubojica našao na toj stranici, preko tih stražnjih vrata.”
“Ili preko nekih drugih stražnjih vrata. I da, mislim. Mislim da ju je pronašao i uhodio,
a da ona nije znala ništa o tome.” Pogledala ga je sumornim, tamnim očima. “A onda je
otišao do njezine kuće i ubio je.”

Knjige.club 29
 POGLAVLJE 5

Laneyno srce potmulo je tuklo, ali nije znala zašto. Možda jer je znala da je doista
sluša.
Naslonio se na klupu, promatrajući je tim svojim policijskim pogledom, osmišljenim
da se ljudi počnu vrpoljiti. Sigurno ga je stalno primjenjivao na osumnjičenicima.
“Izgledate sumnjičavo”, rekla je.
“Rođen sam sumnjičav.”
“Ne vjerujete mi.”
“Nisam to rekao.”
“Gledajte, ja istražujem cyber kriminal i u tome sam stručnjak, A žene su neprestano
žrtve napada online, više nego itko to želi vjerovati.”
“Siguran sam da ste u pravu, ali to ne dokazuje da se tako nešto ovdje dogodilo.”
Zakolutala je očima. “U redu, a sada za promjenu recite vi meni nešto. Koliko su
vremena vaši istražitelji proveli ispitujući i analizirajući vrata na mjestu zločina? Ili bilo
kojeg drugog mjesta ulaska?”
Reed nije odgovorio.
“Koliko dugo?” prislonila se bliže.
“Ne znam.”
“Probajte pogoditi.”
“Vjerojatno puno.”
“Točno. Vjerojatno puno. Upravo zato što je ulaz vrlo važan za cijeli slučaj.” Položila
mu je ruku na koljeno kako bi bila sigurna da je zadobila njegovu pozornost, a on je spustio
pogled.
“Razmišljajte o Aprilinu računalu kao o još jednim vratima u njezin život”, rekla je.
“Možda upravo najvažnijima. Kažem vam: i to biste također trebali istražiti.”

***

Reed je gledao kako odlazi svojim automobilom, dok se vraćao u zgradu. Delaney
Knox bila je puna suprotnosti. Živjela je u skupom stanu, ali automobil koji je vozila bio je
pravo smeće. Bila je oprezna i čuvala je svoju privatnost, ali joj nije smetalo što upada i
kopa po tuđoj privatnosti. Riječi su joj bile teške, ali nešto u njezinim očima bilo je bolno
ranjivo.
Ta ga je proturječnost privukla, poput slagalice koju je trebalo upotpuniti. Tko je,
zapravo, bila ona?
Reed je stupio u predvorje i primijetio Jaya. Odmah mu je bilo jasno da slijedi
unakrsno ispitivanje.
“Hej, imaš sekundu?” Jay se zaustavio ispred njega. “Nisam ovo želio spomenuti pred
Hallom, ali razmišljao sam malo o izvješću s obdukcije.”
“O čemu iz izvješća?”
Jay je pogledao prema dizalu pa natrag u Reeda. “Sjećaš se one mlade učiteljice, koja
je nestala prije dvije godine?”
Knjige.club 30
 “One u okrugu Clarke, aha.”
“Olivia Hollis. Sjećaš se da je ubijena bejzbolskom palicom, zar ne? Nikada nisu
pronašli njezina ubojicu.”
“Drugačiji MO, drugačiji modus operandi naglasio je Reed. “Ona je nestala, a njezini
ostaci pronađeni su u šumi tri mjeseca poslije.”
“Četiri. Pratio sam vijesti. Kako god, odjednom mi je iskrsnuo uzrok smrti”, rekao je
Jay. “I njezina dob. I kao što sam već rekao, nikada nisu nikoga pritvorili. Tako... pa znaš,
samo pomisao."
Reed ga je gledao, razmišljajući o tome. “Poznajem tamošnjeg šerifa. Mogu ga
nazvati.”
“Neće škoditi." Jay je pogledao kroz prozor. “I onda, tko je djevojka s kojom si
razgovarao?”
Eto ga.
“Delaney Knox”, rekao je Reed.
“Ona iz centra Delphi?”
“Hakerica o kojoj sam ti govorio, aha.”
“Baš je komad.” Jay je ponovno pogledao kroz prozor. “Jesi li je već pozvao van?”
“Ima dvadeset četiri.”
Jay je podignuo obrvu.
“Javit ću ti što sam doznao od šerifa.” Reed je odlazio. “Nemoj zakasniti na pokop.”

***

Ovoga puta, pješčano igralište za odbojku bilo je puno i Veronica se divila skupini
preplanulih muškaraca golih do pasa, dok je Jay parkirao automobil.
“Bit ću brza”, rekla je, otvarajući vrata.
“Najviše deset minuta”, odvratio je. “Ne smijem zakasniti.”
“Znam, znam.”
Uzela je svoj pribor za dokaze i brzo krenula pločnikom, ignorirajući začuđene
poglede odbojkaša. Bilo je teško zaboraviti da se ubojstvo dogodilo u susjedstvu, kad su
policajci stalno bili prisutni.
“Imaš li ključ?” Veronica je spustila pribor pokraj vrata i izvukla par zaštita za cipele.
Jay je bez riječi izradio kopiju ključa žrtvina stana i otključao vrata. Nakon što je
navukao zaštitne navlake na svoje čizme, slijedio je Veronicu i ušao unutra.
Stan je bio mračan i vlažan, a miris Supergluea i dalje se osjetio.
“Dovraga, sve si naprašila?” Jay je napravio grimasu dok je hodao prema
evidencijskom listu i upisao njihova imena.
“Samo unutarnje kvake”, rekla je. “Naprašila sam i ladice ormara.”
Unatoč tolikom vremenu koje je potrošila, nije uspjela dobiti ni jedan jedini otisak
koji nije pripadao žrtvi, njezinoj obitelji ili kojoj prijateljici.
“Što točno tražimo?” upitao je Jay.
“Nisam sigurna. Reći ću ti kad nađem.” Zaobilazila je krvave tragove u hodniku dok je
išla prema spavaćoj sobi. “Stalno mislim da mi je nešto promaknulo.”

Knjige.club 31
 Krenula je od prozora, provjeravajući mehanizam za zatvaranje tko zna koji put. Onda
se preselila u kupaonicu. Ni traga da je netko prtljao oko brava, a i sumnjala je da itko i
jest. Čak i ako je počinitelj uspio otvoriti prozor, bilo bi to riskantno, jer je kupaonski
prozor gledao na ulicu.
Jay je stajao na vratima i promatrao je. “Zapela si na ulazu.”
“Točno.”
Povukao se u stranu da se može provući pokraj njega. On je bio krupan muškarac,
visok i mišićav, što je po njezinu mišljenju bio veliki plus. Šteta što je imala svoje pravilo o
izlaženju s policajcima.
“Mislio sam da smo zaključili da ga je sama pustila unutra”, rekao je Jay.
“Ne, to si ti zaključio.” Otišla je u kuhinju i čučnula pokraj staklenih kliznih vrata. “Ja i
dalje nisam uvjerena u to.”
Veronica je mrzila klizna vrata. Takve ideje smatrala je glupima, u istom rangu kao i
sakrivanje ključeva. Ali unatoč tome kako bi za počinitelja bilo lako podići zasun na
kliznim vratima, nije mogla naći ni najmanji trag da je to i učinio. Izvukla je povećalo iz
svog pribora i pregledavala okvir u potrazi za ogrebotinama. Kako ništa nije pronašla,
izašla je i pogledala uokolo. Pregledavala je vrh ograde tražeći komadiće poderane
tkanine, krvi ili čak končiće - išta što bi moglo ukazivati da je došao preko ograde.
“Sve si to već prvi put provjerila", strpljivo je rekao Jay. “Vidio sam te svojim očima.”
Prostrijelila ga je pogledom. “Pa, nije prošao kroza zid.” “Slažem se.”
“Kako je onda ušao?”
“Isuse, ne znam. Možda ga je pustila?”
Glasno je otpuhnula i progurala se pokraj njega u kuhinju. “Stavi malo mačje hrane u
zdjelicu, hoćeš li?”
Uzdahnuo je. “A gdje je mačka?”
“Ne znam, ali sigurna sam da je gladna.”
Jay ju je pogledao prije negoli se sagnuo uzeli hranu ispod sudopera. Tehnički
gledano, nije smjela ništa promijeniti na mjestu zločina. Ali ovo mjesto je već pregledano
i obrađeno, i nije vidjela kako bi to moglo naškoditi.
Vratila se do ulaznih vrata.
To je bilo mjesto kroz koje je ušao, bila je čvrsto uvjerena u to.
Nikako nije mogla progutati ideju da ga je žrtva pustila unutra. Kako je izgledalo, April
Abrams sama je otišla u krevet te noći kada je napadnuta. Znači, ili je netko koga je
poznavala došao na njezina vrata i ona ih je otključala - moguće, ali nije vjerojatno, bar
prema onome kako je Veronica mislila - ili se ubojica nekako uvukao u stan. April ga je
čula iz spavaće sobe, ustala i sukobila se s njime u hodniku.
Taj drugi scenarij činio joj se stvarnijim. Mogla ga je zamisliti. Osim toga, odgovarao
je drugim elementima na mjestu zločina - svemu, osim prokletoj ulaznoj bravi.
Još jednom otvorila je ulazna vrata i čučnula kako bi ih provjerila. Ni jednoga znaka
ili udubine bilo gdje u drvu.
Jay se pojavio pokraj nje i do nje je dopro slabašan dašak losiona poslije brijanja.
Ponovno je razmislila o svom pravilu o policajcima. Nije da si je baš mogla priuštiti biti
izbirljivom. Sada, usred tridesetih, nisu joj se ni izbliza pružale tolike mogućnosti kao kad
je bila u dvadesetima. Vježbala je naporno da ostane u formi i još je uvijek dobro izgledala.

Knjige.club 32
Ali sad su se već pojavile i prve bore oko očiju. I trebalo je više truda nego prije da
prikrije sijedi izrast.
Dio tog bio je samo život, ali bilo je tu i više, znala je to. Zadnjih deset godina života
provela je uzimajući otiske iz kuća u kojima se spravljao crack, prikupljajući uzorke s
podova i pronalazeći tragova sperme na dječjoj posteljini. Sama je odabrala ovaj posao -
svaki dan i sa svim svojim srcem. Ali znala je da ju je posao postarao više nego same
godine.
Podigla je pogled prema Jayu. “Znam da moraš ići”, rekla je, ponovno uzimajući
povećalo. Pregledavala je cilindar brave, ali nije vidjela tragove obijanja.
Prekoračio je prag i počeo skidati zaštitne navlake s cipela. “Pet minuta, Ronnie. Ne
smijem zakasniti na pokop.”
“Znam, znam.”
Izvadila je baterijsku svjetiljku iz svoga pribora i posvijetlila u utor ključa. Pogledala
je Jaya, a on je gledao u nešto na svojim zaštitnim navlakama.
“Što je to?” ispružila je ruku. “Kakva je to prašina?”
“Nemam pojma.” Pružio joj je navlaku. “Izgleda kao nešto svjetlucavo?”
Srce joj je poskočilo. “Dovraga, znala sam!” Otvorila je svoj set za uzimanje dokaza i
zgrabila traku.
“Znala što?”
Polagano, pažljivo, prilijepila je traku da podigne sićušnu metalnu strugotinu s
navlake. Na zemlji je bilo još takvog materijala, ispod samoga ruba praga. I s tog je mjesta
uzela materijal i sve to pohranila u omotnicu za dokaze. Nakon toga pozornost je usmjerila
na samu bravu. Bila je to tipična sigurnosna brava, tek nešto više od uobičajenog okova
koji se koristio u apartmanima. Otrgnula je novi komad ljepljive trake i prilijepila ga na
otvor za ključ, dok su joj se prsti tresli od uzbuđenja.
“Čemu to služi?” upitao je Jay.
“Transport do laboratorija. Ne želimo ništa izgubiti.”
“Nemoj mi reći da želiš cijelu bravu.”
“Želim cijela vrata.” Nasmijala se. “I baš je dobro da si ovdje, jer ću trebati pomoć,”

Podrum šerifova ureda u okrugu Clarke mirisao je na marihuanu i Reed je bez

problema identificirao izvor, dok se približavao sobi s dokazima.
“Zar vi, dečki, ikada išta spaljujete?” Reed je pitao zamjenika koji ga je vodio niz
hodnik.
“Recimo, dvaput godišnje.” Muškarac je izvadio ključ s velikog koluta. “Ova pošiljka
koju smo sad zaplijenili, ide na sud kao dokaz.”
Nakon što Reedov posjet studiju za wellness nije urodio nikakvim tragovima, odvezao
se do okruga Clarke pozabaviti se slučajem Olivije Hollis. Šerifa nije bilo, ali je Reedu
dodijelio zamjenika. Henry Krueller bio je nizak i ćelav, pivskoga trbuha koji se prelijevao
preko remena, ali činilo se da nije smatrao potrebnim ustati iza stola kad je Reed stigao.
Sada su se približavali sobi s dokazima, zapravo čeličnom kavezu površine otprilike
dvanaest četvornih metara i visokom tri metra. Na vrhu se nalazio i poklopac, po svoj
prilici kako bi zadržao ljude da se penju i posluže se nečim iznutra.
Krađa dokaza bila je široko rasprostranjen problem o kojemu nitko u policiji nije
volio razgovarati. Samo prošle godine, policijsko skladište u istočnom Teksasu bilo je

Knjige.club 33
poharano u potrazi za drogom. Lopovi su otuđili šesnaest kilograma kokaina, tako što su
probušili plastične omote paketa s kokainom i ispraznili sadržaj, a potom omote napunili
praškom za pecivo. Zamjena sadržaja nije otkrivena dok slučaj nije stigao do suda.
“Ovu pošiljku zaplijenili smo na cesti 1-35, prošloga ožujka.” Krueller je kimnuo
prema stolu na koje su bili poslagani paketi marihuane nešto više od pola metra u visinu.
“Skinuli smo to s tegljača, čim je prošao graničnu kontrolu.”
“Lažni teretni prostor?” upitao je Reed.
“Ne, skriveno u rezervnim gumama. Suđenje je u rujnu, tako da to do tada čuvamo
ovdje pod ključem.” Krueller je glavom pokazao Reed u da ga slijedi. “Idemo natrag. Tu je,
odmah iza ugla.”
Reed ga je slijedio uskim prolazom između metalnih polica, s gusto poslaganim
kartonskim arhivskim kutijama, uredno označenim brojem slučaja. Neki od ovih slučajeva
bili su iz sedamdesetih godina.
Skrenuli su iza ugla i došli do još polica. Preveliki dokazi, koji nisu mogli stari u kutije,
bili su poslagani uza zid s Reedove desne strane. Vidio je lovačke puške, bilijarske štapove,
oštećeni bicikl, sve označeno kao dokazni materijal. U kutu je stajao ormar za oružje.
Izgledao je kao da ga je netko pokušao provaliti sjekirom.
“Prebacujemo slučajeve s papirnate dokumentacije u digitalni oblik”, rekao je
Krueller. “Nismo baš daleko stigli.” Zaustavio se ispred kutije i sagnuo se pročitati natpis
na naljepnici. “Evo nas. Olivia Hollis.”
“Dvije kutije?”
Četiri.
Reed je gurnuo poklopac kutije i otkrio da je puna kartonskih fascikala. Druga kutija
sadržavala je više-manje isto. “Izgleda kao da bi moglo potrajati.”
“Samo nemojte ništa pomiješati.” Krueller ga je strogo pogledao. “Zamjenik zadužen
za ovaj slučaj posebno je osjetljiv na dokumentaciju.”
“Razumijem."
“Što god pogledate, vratite na svoje mjesto odakle ste ga i uzeli.”
“Hoću.”
Krueller je stajao još koji tren, promatrajući ga. Činilo se da baš nije voljan otići.
“Hvala vam na pomoći”, rekao je Reed. “Zahvalite šerifu u moje ime, kad ga vidite.”
“Tamo je radni stol, možete to na njemu rasprostrijeti.” Krueller je oštro kimnuo
glavom i otišao teška koraka.
Reed je ponovno pročitao naljepnicu i četiri kutije prenio na stol. Smjestio se na stolcu
i zasukao rukave.
U prvoj kutiji nalazile su se osobne stvari. Našao je mobitel i komplet automobilskih
ključeva, kao i smeđu kožnatu torbicu, dovoljno veliku da u nju stane mobitel. Na nekima
od tih stvari bilo je još praha za uzimanje otisaka i ti predmeti bili su u zatvorenim
plastičnim vrećicama za zamrzivač. Reed je odmahnuo glavom. Sve je trebalo biti
pohranjeno u papirnate omotnice za dokaze, u kojima bi se bilo koji biološki dokazni
materijal bolje očuvao od degradacije. Ali možda se u okrugu Clarke nisu baš držali
procedure o dokazima. Reed je pregledavao sadržaj vrećica, gledajući sve kroz plastiku.
Olivijina vozačka dozvola i kreditne kartice bile su zajedno pohranjene u prozirnoj vrećici
za sendviče, na kojoj je broj slučaja bio nažvrljan crnim markerom. Reed je proučavao

Knjige.club 34
fotografiju u vozačkoj dozvoli. Olivia je imala blijedu kožu i blage smeđe oči. Njezin
nesiguran osmijeh podsjetio je Reeda na April Abrams.
Prebacio se na kutiju s pisanim dokumentima, tražeći sažetak slučaja, koji je bio u
crnoj mapi s tri prstena gdje su se nalazili ključni dokumenti. Zavalio se na naslon stolca.
Usred ustajala mirisa marihuane, počeo je čitati.
Dvadesetpetogodišnja Olivia Jane Hollis bila je učiteljica u osnovnoj školi u
Clarkesvilleu. Policija je bila pozvana u njezin stan drugoga tjedna u lipnju, nakon što je
njezina prijateljica navratila i otkrila otvorena stražnja vrata i krvave mrlje na podu.
Olivijin automobil bio je parkiran ispod nadstrešnice, iza stana. Njezina torbica bila
je na kuhinjskom radnom stolu, zajedno s ključevima i mobitelom.
Lokalna policija odmah je ubacila u višu brzinu i stisnula gas. Ali kako je policijska
postaja imala ukupno tri policajca u stalnome radnom odnosu, šerifov ured odmah je
pozvan u pomoć. Pročešljali su grad i okolicu, i pješice i na konjima. Doveli su timove sa
psima tragačima. Olivijina obitelj mobilizirala je stotine ljudi da pomognu u potrazi i zasuli
su cijelo područje lecima. Održali su tiskovnu konferenciju koja je privukla medije širom
zemlje, čak su uspostavili i telefonsku liniju za dojave. Ali dojave ih nikamo nisu odvele i
potraga se otegnula mjesecima, ali uzalud. Napokon, u listopadu, mladi par planinara
naletio je na kosti u klancu u sjevernom dijelu okruga Clarke.
Reed je listao fascikl dok nije našao obdukcijsko izvješće. S obzirom na poodmaklo
stanje raspadanja, okružni mrtvozornik sve je prebacio forenzičaru. Reed je provjerio
potpis na izvješću: dr. Kelsey Quinn iz kriminalističkog laboratorija u centru Delphi.
Privatni forenzički laboratorij, smješten usred istraživačkog centra za tijela u raspadanju,
poznatiji kao farma trupala. Reed je čuo za dr. Quinn, ali je nikada nije osobno upoznao.
Listao je stranice, preskačući dijagrame. Način smrti: ubojstvo. Uzrok smrti: udarac
tupim predmetom. Žrtva je zadobila dvije frakture lubanje. Vjerojatno oruđe navedeno je
kao čekić okrugla oblika, promjera 3,8 cm.
Reed je zastao. Bio je to čekić. To je bio detalj koji je vrebao negdje u njegovoj
podsvijesti otkako je razgovarao s Jayem. Mora da je to negdje čuo, možda od policajca ili
tehničara za očevide. Detalj kao što je ovaj ne bi trebao biti u vijestima, ali Reed ga
je nekako znao.
I Olivia Hollis i April Abrams ubijene su čekićem. Obje su imale dvadeset pet godina.
Obje su napadnute u svom domu.
Mislim da ju je pronašao i uhodio, a da ona nije znala ništa o tome.
Sjetio se Laneynih riječi, zajedno s molećivim izrazom u njezinim očima. Bila je
uvjerena u svoju teoriju, dovoljno uvjerena da utare put u njegovoj istrazi. Jednostavno
nije željela odustati i Reed je znao kako je to izgledalo jer je bio tamo.
Posegnuo je u arhivsku kutiju i izvukao još jedan fascikl. U ovom su se nalazile bilješke
s intervjua, sve uredno zapisano velikim slovima. Prelistao je stranice, pregledavajući
imena i datume. Šerifovi momci razgovarali su s puno žrtvinih prijatelja, većinom muških.
Reed je izbrojio osam različitih imena, od kojih su neki više puta ispitani. Njihove su
adrese u Clarkesvilleu, San Marcosu i Austinu. Reed je pregledao stranice, ali nije vidio da
se igdje spominje Mix ili neka druga stranica za upoznavanje. Zapravo, nigdje uopće nije
vidio išta povezano s računalom. Najbliže tome bio je podugačak ispis telefonskih poziva
tijekom šezdeset dana koji su prethodili Olivijinu nestanku. Netko je označavao po ispisu,
na margini: mama, sestra, sustanarka.

Knjige.club 35
 Reed je začuo komešanje u hodniku. Samoposlužni automati zastenjali su i nakon
toga se limenka sode spustila van. Reed je naslonio glavu s vanjske strane kaveza, kad se
Krueller uspeo stubama.
“Hej, momci, ima li tko od vas punjač?”
Krueller je stao i osvrnuo se uokolo. “Što je to?”
“Punjač za mobitel? Imate li išta ovdje priključeno? Tražim punjač za iPhone, stariji
model, vjerojatno iPhone četiri.” Krueller je zurio u njega.
“Vjerojatno je bijele boje. Možda ukopčan u utičnicu na zidu ili neki produžni kabel?”
“Pogledat ću”, rekao je.
Reed je mobitel ostavio po strani i nastavio pregledavati fascikl. U njemu su bile
bilješke s razgovora. Za mali odjel, kakav su bili, puno su toga pokrili, a on je znao da su
bili pod jakim pritiskom. Ne takvim pod kakvim se sada nalazi njegov odjel, koji je svaki
dan rastao.
Dovraga, pa dugovao je poručniku telefonski poziv.
Mobitel mu je zazujao u jakni. Odložio je fascikl i provjerio broj. Jay.
“Kako je prošao pokop?” upitao je Reed.
“Kako bi i očekivao.”
“Je li što bilo zanimljivo?”
Težak uzdah s druge strane. “Ne. Iako, dobar odaziv. Bilo je puno ljudi s kojima je
radila. lan Phelps, Greg Sloan, Mindy... kako već.”
“Stephens.”
“Da, tako je. A i tvoja je prijateljica bila tamo, Delaney Knox.” Reed je prestao s onim
što je dotad radio.
“Pokušao sam joj prići, ali zbrisala je čim je obred završio”, rekao je Jay. “Pa, kako je
bilo na jogi?”
“Nikada nisu čuli za April Abrams. Čini se kao da je samo zvala da se raspita o
rasporedu treninga ili nešto slično.”
“Gdje si sada?”
“U okrugu Clarke.”
Reed se ponovno posvetio izvješću s obdukcije i prelistao ga do dijagrama, kojeg je
nacrtao forenzički antropolog. Bila je to jedna od onih praznih slika koje je trebalo
popuniti, samo umjesto ljudskog tijela, kao što je to Reed vidio u slučaju April, dijagram je
prikazivao kostur s označenim različitim ozljedama.
“I?” Jay je zvučao znatiželjno, “jesi li otkrio što?”
“I dalje radim na tome i još se moram usput zaustaviti na jednome mjestu. Javit ću ti
kad se vraćam.”
“Sranje, našao si nešto, zar ne?”
Reed je promatrao dijagram i čitao opaske, koje je dr. Quinn napisala sa strane:
Udubljena fraktura lubanje, lijeva strana tjemene kosti.
"Reede!”
“Još ne znam. Možda.”
Centar Delphi bio je na periferiji gradića između Clarkesvillea i Austina i to mu je bilo
usput na povratku kući.

Knjige.club 36
 Pogledao je na sat. Bilo je već skoro šest i bila je subota, što je značilo da će dosta
policajaca navratiti do kriminalističkog laboratorija ostaviti prikupljene dokazne
materijala. Reed je shvatio da su mu šanse pola-pola da je uhvati.
“Pa, što ti je to usput?” upitao je Jay.
“Moram svratiti do centra Delphi.”

Knjige.club 37
 POGLAVLJE 6

Sunce je već bilo nisko kad se Laney odjavila sa svog računala i zatvorila ga do
sljedećega dana.
Alex Deveraux banula je u laboratorij. U ruci je držala šalicu kave i izgledala
spremnom za akciju.
“Noćna smjena?” upitala je Laney.
“Radim na projektu Homeland Security s Tarekom. Je li on već ovdje?”
Laney je ustala i uzela svoju torbu. “Nisam ga vidjela.” “Noćas smo pokrenuli DDoS
napad za razbijanje sigurnosnih sustava poslužitelja ICE.”
Napadi su se doista obično simulirati noću ili tijekom vikenda, kada bi to manje
remetilo normalan rad.
Alex je svoju šalicu stavila pokraj tipkovnice. “Usput, dolje se neki policajac raspituje
o tebi.”
Laney se smrznuta. “Molim, sada?”
“Bio je u prijemnom uredu kada sam dolazila.”
“Što treba?”
“Nemam pojma. Nisam razgovarala s njim,”
“Kako znaš da je policajac?”
Dok je izvlačila stolicu, Alex joj uputi onaj pogled koji je govorio “daj, molim te”. Bila
je udana za policajca, tako da bi ih vjerojatno uočila miljama daleko.
Laneyn telefon na stolu je zazvonio i Alex je kimnula prema njemu. “Vidiš?”
Podigla je slušalicu. “Knox.”
“Zdravo, ovdje Reed.”
Nije ništa rekla.
“Reed Novak.”
“Što radiš ovdje?”
“Tražim nekoga.”
“Koga?”
“Nije važno, već je otišla.”
Laney je prebacila remen torbe preko ramena i čekala. Mogla je osjetiti Alexin pogled
na sebi,
“Vidio sam tvoj automobil vani”, rekao je. “Moram razgovarati s tobom o nečemu.
Imaš li vremena da se nađemo?”
Laney je osjetila nalet vrućine. Nije to bilo samo zbog poziva, nego i zbog duboke boje
njegova glasa.
“Kupit ću ti i kavu”, dometnuo je.
Laney je pogledala Alex, koja ju je sada promatrala s napadnom znatiželjom.
“Laney?”
“U gradu ima jedno mjesto, Cedar Door. Znaš ga?”
“Ne.”

Knjige.club 38
 “Na uglu ulica Main i River”, rekla je. “Nađemo se ondje.” Spustila je slušalicu, a Alex
joj se smiješila. “Vrući spoj?" upitala je.
“Da bar.”

***

Cedar Door bio je mjesto na kojem su se okupljali studenti, kao i turisti koji su dane
provodili u tubingu, spuštanju rijekom na napuhanim kolutima popraćenim preobilnim
količinama piva. Posebno subotom, to je bilo mjesto susreta, pa ga je Laney upravo zato
odabrala.
Uvezla se na šljunčano parkiralište i uočila mjesto za svoj automobil na kraju reda s
dostavnim vozilima. Bacila je majicu dugih rukava na stražnje sjedalo i pogledala uokolo.
Vanjska terasa s pogledom na rijeku već je bila gotovo popunjena.
Primijetila je Reeda koji je čekao pokraj vrata. I dalje je nosio uobičajenu detektivsku
odjeću, ali sada su rukavi bili zavrnuti i kosa mu je bila razbarušena, kao da je kroz nju
nekoliko puta provlačio ruku. Njegove plave oči prikovale su se za nju dok se kretala, a
njoj se u trbuhu počela razlijegati toplina. Na trenutak je samo gledala u njega.
“Je li bilo teško naći ovo mjesto?” upitala je.
“Nije.”
Gurnuo je teška drvena vrata i ona je prva zakoračila unutra. Mjesto je bilo krcato
preplanulim muškarcima i ženama u odrezanim trapericama i majicama otvorenih leđa
koje su se vezale oko vrata.
Savršeno.
Možda je pokop tako djelovao na nju. Ili možda činjenica da ju je Reed sinoć uhvatio
nespremnu i nezaštićenu. Ili je možda samo imala PMS. Što god da je bio razlog, odlučila
je večeras zavrtjeti mu glavom.
Okrenula se i vidjela kako pogledom prelazi preko mnoštva. Spustio je pogled prema
njoj. “Što želiš popiti?”
“Pivo, Shiner Bock.”
Krenuo je prema šanku, ali ga je uhvatila za ruku.
“Nemoj, idem ja - bit će brže. Što bi ti htio?”
“Shiner je u redu”, rekao je.
Prošla je kroz gomilu. Na šanku, nagnula se naprijed čekajući da je neki od barmena
primijeti. Nakon nekoliko minuta, ponovno se pridružila Reedu, noseći njihova pića.
“Ondje ima mjesta”, rekla je i krenula prema praznim stolcima uz kartonsku figuru
žene u prirodnoj veličini, koja u bikiniju poslužuje tekilu s poslužavnika. Ali Reed ju je
uhvatio za lakat i umjesto toga usmjerio prema stolu u kutu, a samo zbog toga kratkog
dodira osjetila je vruće trnce.
Laney je sjela i pogledala oko sebe da vidi poznaje li koga.
“Čini se da često dolaziš ovamo”, rekao je Reed sjedajući.
“Ponekad nakon posla. To je popularno mjesto.” Otpila je gutljaj piva i promatrala ga.
Činilo se da nije opušten. Misija izvršena.
Laney je dobro čitala ljude i rekla bi da Reed za nju misli da je mlada. Premlada da bi
je ozbiljno shvatio kao istražitelja. I definitivno premlada za misli zbog kojih njegove oči
imaju takav tinjajući izraz.

Knjige.club 39
 Spustila je bocu pokraj sebe. “Onda, o čemu si htio razgovarati?”
Nije odgovorio. Vrtio je pivo po stolu, a pozornost mu je skrenula na tri plavuše koje
su prišle pikadu. Izgledale su kao da imaju tek dovoljno godina za naručiti piće.
Pogledao ju je. “Uvijek radiš subotom?”
“Ponekad. Puno testova radije provodimo noću i vikendima. Ne želimo da se našim
klijentima sruši sustav u vrijeme najvećeg opterećenja.” Zataknula je kosu sa strane. “A
što je s tobom? Puno radiš vikendom?”
“Ponekad.”
Zadržao je njezin pogled, a ona je čekala.
“Sviđa ti se raditi u Delphiju?” upitao je.
“Zanimljivo je i dobro plaćaju.”
“Mogu zamisliti. Pogotovo nekoga tek dvije godine nakon koledža?”
“Tri.”
Podignuo je obrvu. “Rasturila si ga.”
“Žurilo mi se diplomirati.”
“Kako to?”
Razmišljala je koliko da mu kaže. Obično nije govorila o svojoj obitelji. “Kad mi je bilo
dvanaest, otac je zbrisao s novcem namijenjenim za moj koledž”, rekla je. “Trebali su
njemu i njegovoj djevojci da sviju gnijezdo.”
“Ti to ozbiljno?”
“Aha.”
“To je... opaaa.” Odmahnuo je glavom. “Sigurno je bilo bolno.”
“Ne znam.” Slegnula je ramenima. “Nije sve bilo baš crno. To me je natjeralo da imam
cilj. Mislim, nitko nije predodređen i povlašten za upis na koledž, nije li tako?”
“Izdao je tebe i tvoju majku. Sigurno je boljelo.”
I jest. I još uvijek boli. Njezinoj se majci urušio život - zapravo objema. Laney nije
željela očajavati nad time i nije bila sigurna zašto sada razgovara o tome.
“Ne čudim se onda da si radoholičarka”, rekao je Reed. “Kako znaš?"
“Subota je, navečer, a ti tek započinješ vikend.”
“Kao i ti.”
Otpio je malo piva i nasmiješio se. “Pošteno.”
“Jesi li se zato razveo?”
Osmijeh je nestao. “Što te je navelo na pomisao da sam razveden?”
Bila je sretna što su promijenili temu. “Očito si hetero, izgledom dopadljiv...”
“Izgledom?”
“Izgledaš kao netko tko se oženio. Ali pretpostavljam nisi bio ludo posvećen
obiteljskom životu, jesam li u pravu?”
Gledao ju je oprezno, pa je imala osjećaj da je pogodila istinu. “To je više-manje točno”,
rekao je, a ona je na njemu mogla iščitati da želi promijeniti temu. Otpio je još jedan gutljaj
piva i pogledao je. “Onda, što ima zanimljivo u radu za centar Delphi?” “Puno toga. Prije
sam radila na razvoju programske opreme. To je znatno bolje. Kao prvo, ima smisla.”
“Želiš reći da su programi besmisleni?”

Knjige.club 40
 “Pa, krenula sam s ChatWare Solutinsom, što je u biti platforma za razmjenu poruka.
Znači, ima svoju funkciju, ali ja govorim o svrsi funkcije. O nečemu suvislome.”
Izgledao je iskreno zainteresiran. “Što je smisleno u centru?” “Ne znam. Puno toga.”
“Kao na primjer.”
“Kao na primjer... imamo jednu od najboljih jedinica koja se bavi računalnim
kriminalom u cijeloj zemlji. Pratimo lopove, svodnike i pedofile.”
Trebao je znati sve o njihovim jedinicama. Čak su nekoliko puta oformili zajedničke
timove s policijskom upravom u Austinu. “Ti si idealist.”
Podsmjehnula se. “Baš.”
“Ne, to je u redu.”
Promatrala ga je u tišini. Nije bila sigurna zašto joj je zbog te etikete idealista bilo
neugodno, ali jest. Nikada o sebi nije razmišljala kao o idealistu. Činilo se kao da to
implicira da je bila naivna, a to nikako nije.
“Jedan od tvojih kolega tamo u Delphiju”, rekao je. “Dmitry Burkov?”
“Što s njim?”
“Sjećam se njegova uhićenja prije četiri godine na Sveučilištu u Teksasu.”
Nije odgovorila.
“Sjećaš se toga.”
“Ne”, slagala je.
“Provalio je u školsko računalo i prodavao ispravljene ocjene na crnom tržištu.”
Nije ništa rekla.
“Šteta što se nisu držali optužbe.” Gledao ju je uporno. “Mogao je dobiti deset godina
za hakiranje i online krađu.”
“Dmitry je pametan. Ne ostavlja tragove.”
“Aha, ne znam baš koliko je bilo pametno riskirati slobodu - da ne spominjem
studentsku vizu - zbog nekoliko tisuća.” Dugo je ispitivački zurio u nju i ona se pitala
pokušava li je ponovno zastrašiti, možda pod prijetnjom optužbe. Kamo će ga to dovesti?
Okretala je pivo na stolu, “Većina ljudi ne radi to zbog novca.
“Ne radi što?”
“Hakira.”
“A zašto to rade?”
“Ne znam, Zbog dosade, zbog zabave,” Slegnula je ramenima. “Zato što mogu. Ništa
nije nemoguće provaliti - izazov je pronaći način kako.”
“Zašto ti to radiš?”
“Bolje je od života u odijelima i uredskih biljaka,”
Pogled mu je ostao Fiksiran na njoj, mračan i ozbiljan. Ponovno pogled policajca.
“Želim da mi kažeš više o Mixu.”
“Nemam ti što više reći.”
“Sumnjam.”
“Ti si istražitelj. Zašto ne istražuješ umjesto da ispituješ mene.
Oslonio se na laktove i nagnuo se, a ona se morala truditi da se ne migolji na stolcu.
“Provalila si u moj slučaj, Delaney. Što misliš, da si mogla samo ostaviti trag na mom
laptopu i jednostavno nestati?”

Knjige.club 41
 Nije odgovorila.
“Tako to ne ide.”
“Aha, pa, tako to ide kod mene”, rekla je. “Imam posao o kojem moram razmišljati.
Potpisala sam ugovor o povjerljivosti. Svaki od mojih klijenata ima takav ugovor s
centrom Delphi.”
“Zajebi svoj ugovor o povjerljivosti. Žena je ubijena.'’
Riječi su odjeknule poput pljuske.
I žaljenje je ponovno preplavilo njezin um. April je bila mrtva. A Laney ju je trebala
slijediti. Upozorila je April na sigurnosni prekršaj, ali zapravo ga je samo provjerila i
zaboravila na to.
Trebala je učiniti puno više. Da je ustrajala na tome, April bi možda poduzela više
koraka da se zaštiti i možda bi sada bila živa.
Reedov pogled bio je nepopustljiv. Razgovarajući joj je postavio zamku i ona je ušetala
ravno u nju. Sad joj se zabrinutost za posao činila beznačajnom.
A ona je postala bijesna na sebe.
Dovraga, otkada je nju bilo briga za izvršne direktore? Otkad je ona pokorni sluga
upravnog odbora?
“Dobro.” Odmaknula je pogled s njega i pogledala svoje pivo. “Što točno želiš znati?”

Sve se pokrenula i on je znao da ju je pridobio. Bila je spremna razgovarati s njim.

Barem zasad. Ali tko zna koliko će to potrajati? Ova je djevojka okolišala.
Čekao je da podigne pogled.
“Rekla si mi da si bila u crvenom timu, vanjskom timu za provjeravanje učinkovitosti
sigurnosnog programa Mixa prošloga proljeća”, rekao je.
“Što u vezi s tim?”
“Zašto misliš da su angažirali centar Delphi?”
“Željeli su ojačati sigurnost”, odgovorila je.
“Da, ali zašto?”
Nešto je zaiskrilo u njezinim očima. Oklijevanje? “Rekli su da misle kako im se prihodi
smanjuju. Neki korisnici pronašli su način kako zaobići procedure plaćanja.”
Reed nije odmah odgovorio, nego ju je samo promatrao. “Je li to stvarni razlog? Centar
Delphi je svjetski poznata institucija. I skupa. Vjerojatno postoje jeftiniji načini da se
provjeri varanje kreditnim karticama.”
“To je bilo ono što su oni rekli.” Palcem je prelazila preko etikete na boci. “Uvijek sam
mislila...”
“Uvijek si mislila što?”
“Postojale su glasine da su pokušavali izaći u javnost. I nisu to bile samo glasine. Čula
sam to od jednog od izvršnih direktora. Ove godine nadali su se inicijalnoj javnoj ponudi.
Mislim da su unajmili Delphi da im pomogne organizirati se, posebno oko sigurnosti, prije
nego što se potpuno otvore javnom pregledu.”
Reed se naslonio u svom stolcu, razmišljajući o tome. Bio je to prihvatljiv razlog, koji
on nije razmatrao. Ali to nije bio razlog koji je očekivao.
“Imaš neke nove tragove o Mixu, zar ne?” upitala ga je.
Nije odgovorio.

Knjige.club 42
 “Zar ne?” približila mu se.
“Ne mogu dijeliti detalje o istrazi u tijeku.”
Ispala joj je vilica. “Je l’ ti to mene, onako, zafrkavaš? Upravo si me prisilio da ti odam
povjerljive informacije o klijentu. Ti baš...”
“Prikupljam informacije.”
U njoj je sve kuhalo. Uvrijedio ju je, ali to nije bilo tako strašno. Istrage nisu bile
dvosmjerne ulice i ona je toga morala biti svjesna.
Odmahnula je glavom i maknula pogled.
“Tako se to radi, Laney.”
“Shvatila sam.”
“Nije to ništa osobno.”
Gledala ga je smireno, kao da čeka njegov sljedeći potez. Bila je to šahovska partija.
On je bio vješt istražitelj, tako vješt da je bilo gotovo nepošteno. Ona se činila tako
zaštićenom i nije shvaćala da mu je već prije rekla. Za onoliko vremena koje joj je
bilo potrebno da popije pivo, otkrio je da ima kompleks zbog oca. Otac je razlog zašto
osjeća nesigurnost u vezama. Dao bi se kladiti i da je žestoko odana majci. I da se polako i
oprezno zbližava s ljudima, posebno s muškarcima.
A onda se počeo osjećati loše jer ju je psiho analizirao, dok je sjedila tamo i gledala ga
pogledom iz kojega se mogla iščitati frustracija. Odmahnula je glavom i pogledala u
daljinu. Svaki put kad mu se počela otvarati, učinio bi nešto što ju je razbjesnilo.
“Laney?”
“Što je?”
“Postavljanje pitanje moj je posao. Da budem dosadan.”
Ponovno ga je pogledala, ali sada blažim pogledom. “Ne, u pravu si.” Pogledala je svoju
bocu i odlijepila naljepnicu. “Drago mi je da ima tebe.”
“Tko me ima?”
“April. Izgledaš tako...” Zastala je, kao da traži pravu riječ. “Predan.”
Nije odgovorio. To zapravo i nije bilo pitanje, ali način na koji ga je gledala govorio
mu je da želi odgovor.
Ispila je pivo do kraja i odložila bocu. “Trebala bih ići kući.” Ustala je.
I Reed je stajao. Ostavio je napojnicu na stolu i slijedio je kroz gomilu ljudi. Bar je bio
prepun, a glazba se pojačala otkad su došli.
Izišli su na vruć, sparan zrak. Bio je sumrak i neonski znak piva Lone Star Lighta bacao
je plavi i crveni odsjaj na pločnik. Dok su hodali u tišini, razmišljao je o onome što je rekla
da je njezin posao smislen. Bilo je to iznenađujuće. Možda je predugo policajac, ali nije
poznavao nikoga tko bi o stvarima više govorio kao o smislenima. Kada bi tako razmišljali
o svom poslu, zadržali bi to za sebe.
Možda je bio iscrpljen.
Ne, definitivno je bio iscrpljen. Ali to se više odnosilo na njegov propali brak nego na
ono što je vidio na poslu. Laney je napravila vlastitu malu psihoanalizu.
Reed je ugledao njezin bijeli automobil i osjetio žaljenje. Uživao je razgovarajući s
njom, uživao je biti blizu nje. Nije se mogao sjetiti kad mu je to zadnji put pošlo za rukom
sa ženom. Popiti piće s Laney bio je vrhunac njegova usranog tjedna, Dovraga, cijeloga
mjeseca.

Knjige.club 43
 Pogledala je uokolo. “Gdje si ti parkirao?”
“Otraga.”
Pogledala ga je. Nije mogao pročitati izraz njezina lica. “Hvala na piću”, rekla je.
“Ti si platila.”
Nije mogao procijeniti ni ton njezina glasa. Glazba je odjekivala kroz tanke zidove
bara dok su stajali na svjetlu znaka u obliku pivske boce.
Približila se, a val topline prođe njegovim tijelom. Pogledala ga je smeđim očima, tako
dubokim da bi se mogao u njima izgubiti, i znao je da je u nevolji. Bila je loša zamisao
uključiti tu djevojku. Kako god bila korisna informacija koju je mogla imati, nadjačala ju je
činjenica da je mlada, izazovna i da ju je želio. Vjerojatno je vidjela nešto na njegovu licu,
jer su joj oči svjetlucale.
Podigla se na prste i poljubila ga, privukavši mu lice dolje i grickajući donju usnu.
Reed je ustuknuo, ali se nije odmaknuo. Njezin je jezik pronašao njegov, mekan, slatkast.
Privukao ju je k sebi, rukom pridržao majicu na njezinim leđima i osjetio toplinu njezina
tijela. Prsti su joj skliznuli oko njegova vrata i osjetio je kako mu noktima uranja u kožu.
Iako nije namjeravao, odgovorio je uzvrativši joj poljubac i privlačeći je još bliže k sebi.
Gospode, bila je strastvena. Njezina usta, njezino tijelo. Požuda je prostrujala
njegovim tijelom i oklijevao je samo trenutak prije nego što je uspio odmaknuti se.
“Što si to učinila?” I dalje je držao njezinu majicu, a glas mu je bio promukao.
Nasmijala se, “Ništa.”
Spustio je pogled na nju i osjetio ubod panike. Što je to, dovraga, radio?
Pustio ju je, pa je zakoračila unatrag i dalje se smiješeći.
“Laku noć, detektive.”

Knjige.club 44
 POGLAVLJE 7

Laney je šmugnula na svoj prilaz i pogledala uokolo. Sve je bilo mirno, njezina ulica
izgledala je normalno.
Osim čovjeka koji je sjedio na njezinu pragu.
Zgrabila je torbu i izašla. Krenula je pločnikom i pogledala Bena u svjetlu lampe na
trijemu. Razbarušena kosa, neuredna odjeća. Ruke su mu počivale na koljenima, a pokraj
nogu stajala je visoka limenka piva.
“Lijepo izveden izlazak sa scene”, rekao je, polagano povezujući riječi. “Zbrisala si.”
“Morala sam otići.”
Ustao je. “Nedostajala si nam na karminama.”
“Mrzim takve stvari.”
“Svi mrze takve stvari. Zato se i napiju.”
Zaobišla ga je da može otključati vrata. Ušla je i isključila alarm protiv provalnika, dok
ju je Baggins pozdravljao posebno velikom dozom mačjeg prezira.
“Na čemu radiš?” upitao je Ben, tumarajući njezinom dnevnom sobom.
Torbu i ključeve odložila je na kuhinjski pult. “Grupni zadatak.”
Cijelo popodne provela je pomažući istražiteljima San Antonija u traganju za računom
e-pošte pedesetdvogodišnjeg muškarca, koji se predstavljao kao srednjoškolac i mamio
tinejdžerice da mu šalju svoje nage fotografije. Bio je to uobičajeno deprimirajući scenarij,
ali taj je muškarac imao neuobičajen talent za prikrivanje tragova uporabom
anonimizatora, proxy alata koji aktivnosti na internetu pokušavaju učiniti neuhvatljivim.
Ben nije slušao. Sada je stajao uz prozor, gledajući Budhin kip na njezinoj stražnjoj
terasi. Laney je nasula malo mačje hrane u zdjelicu, a drugu napunila vodom.
Ben se okrenuo. “Imaš što za jelo?”
“Nemam.”
“Piće?”
Otvorila je hladnjak i uzela dvije boce Shinera. Kad ih je otvorila, pomislila je na
Reeda. Vilica mu je bila hrapava kad ga je poljubila i blago je mirisao na marihuanu, što ju
je iznenadilo.
Dobro se ljubio, ali to je uopće nije iznenadilo.
Ben se spustio na futon i naslonio glavu. Laney mu je prišla i pružila mu pivo.
“Izgledaš usrano”, rekla mu je.
“Hvala.”
Spustila se pokraj njega. Podigao je svoje dugačke noge na stolić i prekrižio ih u
gležnjevima. Nakon toga zatvorio je oči i teško uzdahnuo.
“Rekla sam policiji za Mix”, kazala je.
Otvorio je jedno oko i zagledao se u nju. “Što o njima?”
“Crveni tim.”
Namrštio se na nju. “Misliš da je to važno?”
“Ti ne misliš?”

Knjige.club 45
 Nije joj odgovorio i Laney je otpila pivo. Okus je bio gorak i zapravo ga nije željela.
Vratila ga je na stol pokraj Benovih sjajnih crnih cipela. Nikada ga, do danas, nije vidjela
tako odjevenog. Nosio je crno šivano odijelo i crnu kravatu. Izgledao je poput pripitog
misionara.
Zatvorio je oči i ponovno uzdahnuo. “Nemam pojma.”
“Ja mislim da jest.”
Skinuo je noge sa stola i nagnuo se naprijed, naslanjajući laktove na koljenima.
Pogledala je njegova široka ramena u preuskom sakou.
“Razgovarao sam s Mindy”, rekao je. “Znaš, policajci nisu našli tragove provale.”
Okrenuo se prema njoj da je pogleda, pa je vidjela da su mu oči crvene. “Čini se da ga je
April poznavala i da ga je pustila unutra.”
“To je uznemirujuća pomisao.”
“Iako u to nije teško povjerovati, zar ne?” Provukao je ruku kroz kosu. “Hoću reći,
uvijek je loše prosuđivala tipove. Pa, izlazila je sa mnom, zar nije?” Okrenuo se i pognuo
glavu. Ramena su mu klonula.
“Hej”
Nije odgovorio
“Hej.”
Okrenuo se, a pogled mu je sada bio izmučen. “Znaš li je li se s kim viđala?”
“Ne znam.” Laney je promatrala njegovo lice pokušavajući utvrditi je li ovo pravi
razgovor ili samo pripito buncanje. “Nisam s njom razgovarala otprilike šest mjeseci. A
ti?”
Kimnuo je. “Razgovarao sam s njom prije mjesec dana.” Čekala je. Činilo se kao da ga
još nešto muči, nešto što bi želio skinuti sa svojih ramena.
“Nazvala me jedne noći. U jednom od onih svojih raspoloženja. Htjela je da izađemo.
Imao sam osjećaj da ju je neki tip otpilio ili nešto slično. Činila se prilično uznemirenom.”
"Jeste li izašli?”
Uzdahnuo je. “Otišao sam k njoj. Spavao s njom. Odmah nakon toga otišao,”
“Krasno.”
Naslonio je glavu na ruke, “Ja sam takav seronja.”
Laney nije ništa rekla.
Okrenuo se da pogledati je, a krivnja na njegovu licu davala mu je bolan izraz.
Zagrlila ga je, a on je klonuo i zagnjurio lice u njezinu kosu. “Ja sam totalni kreten,
Laney.”
“Isuse, zaudaraš na alkohol.” Odgurnula ga je od sebe. Sklupčao se dalje od nje na
futonu, a ona ga je još malo od gurnula, Presavio se i naslonio glavu na njezino krilo. Lice
mu se zgrčilo, a ona je osjetila uznemirenost jer stvarno, ali stvarno nije željela vidjeti
kako plače.
“Gdje su bile karmine?” upitala je.
Spustio je ruku preko njezina krila. “Kod O'Toole'sa.”
“Tko je bio?”
“Dmitry. Mindy. Ian. Trebala si doći”, promrmljao je.
"Je li bio i Scream?” pitala je.
“Ne. Zašto?”
Knjige.club 46
 “Pokušavala sam ga dobiti.”
“Uglavnom su to bili ljudi iz ChatWarea. Bilo ih je poprilično.
Čekala je još malo, ali činilo se da se slomio. Oči su mu bile zaklopljene, a lice se
odjednom opustilo.
Baggins je prošao ispred i očešao se o njezine gležnjeve. Laney je uzdahnula i
pogledala nered u kući. Prazne šalice iz Starbucksa prekrivale su radni pult. Neotvorena
pošta bila je na stolu za doručak. Crne štikle koje je nosila na pokopu ostavila je
nasred tepiha.
Večeras nije željela raditi ovo. Željela je muškarca pokraj sebe, ali ne ovoga.
Pogledala je Bena. Kosa mu je bila smeđa sa svijetlim pramenovima, nakon svih tih
sati provedenih vani u igri frizbijem. Nježno mu je provukla prste kroz kosu. Nije
pretjerano žudjela za maženjem, ali bio je previše pijan da bi se toga sjećao. Zapravo,
izgledao je kao bez svijesti. Otpuhnula mu je kosu s čela. Bila je čupava, ali joj se oduvijek
sviđala.
Okrenuo je glavu i poljubio gornji dio njezina bedra. Ignorirala ga je, pa je to učinio
ponovno. Počela ga je odmicati, ali ju je uhvatio za ruku.
“Nemoj.” Pogledao ju je tužnim očima i srce ju je zaboljelo zbog toga. “Molim te, Laney.
Nemoj me izbaciti,”

Nejasno lupanje probudio je Laney iz sna. Uspravila se u krevetu i pogledala oko sebe.
Sunčane zrake probijale su se kroz rolete, bacajući žute pruge preko mačke koja se
sklupčala u dnu kreveta.
Još lupanje.
Ustala je i ogledala se po sobi. Zgrabila je svoje bokserice s poda, navukla ih i otišla do
ulaznih vrata proviriti van kroz špijunku.
“Sranje”, promrmljala je.
Isključila je alarm i otvorila vrata. Ispred vrata stajao je Reed, istuširan, svježe obrijan
i previše budan za nedjeljno jutro.
“Zašto se ne javljaš na telefon?”
Uzdahnula je. “Nisam ga čula.”
“Moram razgovarati s tobom.”
Otvorila je vrata širom i pustila ga unutra. Pogledao je dolje prema Bagginsu koji je
istezao noge usred predvorja. A onda mu je pogled skrenuo prema futonu, na kojem je ona
krajičkom oka mogla vidjeti Bena kako se meškolji.
Reed je pogleda. “Nešto je iskrsnulo na slučaju.”
“Što?”
“Izađi, reći ću ti.” Glas mu je zvučao normalno, ali su mu se mišići vilice stegnuli kad
je Ben ustao i prošao preko dnevne sobe samo u boksericama, držeći hlače u rukama.
Laney je izašla na trijem i privukla vrata za sobom. Pogledala je na svoju ruku, ali nije
nosila sat.
“Pola jedanaest”, Reed ju je obavijestio.
Sklonila je kosu s očiju i pokušala ne izgledati uznemireno. “Pa, što se događa?”
“Jutros sam primio poziv od zamjenika šerifa iz okruga Clarke, Čini se da si možda
imala pravo u vezi s jednom svojom teorijom.”

Knjige.club 47
 “Kojom teorijom?”
“O web-stranici za upoznavanje.”
Mozak joj je ubacio u nižu brzinu dok ga je gledala.
“U tom okrugu postoji neriješeno ubojstvo. Žrtva je dvadesetpetogodišnjakinja.”
Zastao je. “Čini se da je i ona mogla biti na Mixu.”
Gledala ga je i u mislima obrađivala riječi. “Oni... rekli su da ona...”
“Nisu mi ništa rekli. Na njezinu je mobitelu bila aplikacija. Našli smo je kad smo
napunili bateriju mobitela.”
“Kad je ubijena?”
“Prije dvije godine. Isti uzrok smrti, ozljeda tupim predmetom.” Pomno ju je
promatrao, možda nadajući se da će vidjeti i procijeniti reakciju.
Laney se osjećala obamrlo. Dezorijentirano. A to nije bilo zato što je do prije dvije
minute spavala snom pravedne.
Postojao je još jedan slučaj. Uzorak. Sve do sada, bila je to samo teorija. Ljigava,
monstruozna teorija koja se nastanila u njezinu mozgu i odbijala nestati.
Nakašljala se i pročistila grlo. “Kako se zvala?”
Nije joj odgovorio.
“Ionako ću doznati. Već si mi rekao ime okruga.”
“Olivia Hollis”, rekao je.
Laney se naslonila leđima navrata. “Bože, sjećam se toga. Bilo je u svim vijestima.”
Sjetila se snimke neutješnih roditelja na tiskovnoj konferenciji. Sjećala se letaka,
potrage i svih onih žutih traka zavezanih oko drveća.
“Zna li Mix za ovo?” upitala je. “Jer ako znaju, nikada nam ništa nisu spomenuli kad su
nas unajmili,”
“Nisam siguran što znaju”, rekao je Reed. “I zato sam ovdje. Moglo bi bici da nisu
obaviješteni što se dogodilo jednom od njihovih korisnika ili bi to mogao biti stvarni
razlog zbog kojeg su željeli da Delphi nadzire i pregleda njihov sigurnosni sustav. Priča s
kreditnim karticama možda je bila samo paravan.”
“Vjerojatno i jest. Ali sigurno su već obrisali njezin profil i uklonili sve o njoj.”
Reed pogleda u nju s očekivanjem, a onda joj sine što zapravo želi. I zašto želi upravo
nju umjesto nekog neiskusnog policijskog ulizice, koji vjerojatno ne razlikuje svoju guzicu
od lakta.
“Treba mi njezino računalo, sve komponente i oprema”, rekla mu je. “Računalo,
telefon, tablet, što god imate.”
“Radim na tome, ali za početak, to je već stvar nadležnosti. I to ako žrtvino računalo
negdje postoji, dvije godine poslije. Znam da je mobitel dio dokaznog materijala, ali...”
Vrata su se uz škripu otvorila i Ben je izašao u svojemu zgužvanom odijelu,
zaudarajući poput ustajala piva. Pogledao je Reeda prije negoli se okrenuo prema Laney.
“Odlazim, Lane.”
“Bene, ovo je Reed Novak iz policije. Reede, ovo je Ben Lawson.”
Hladno su kimnuli glavom jedan drugome, dok je Ben pritvarao vrata. A onda, kao da
stvari već nisu bile dovoljno neugodne, spustio je poljubac na njezino čelo - to je, bez
sumnje, bio njegov način da pokaže svoju zahvalnost što mu je sinoć dopustila da ostane
prespavati.

Knjige.club 48
 “Trebaš prijevoz?” kratko je pitala.
Nasmijao se. “A-a, dobro sam.”
Gledala ga je kako odlazi niz pločnik pa prekrižila ruke na prsima i okrenula se prema
Reedu. “Govorio si o mobitelu?” upitala je.
“Mobitel je i dalje među dokazima. Ostatak pokušavam pribaviti.”
“A što je s Aprilinim telefonom?”
“Nikad ga nismo pronašli. Doduše, pretražili smo njezin lap-top, ali nismo našli
nikakve poruke od ljudi sa stranice za upoznavanje. Znamo da je imala profil, ali čini se
kao da je komunicirala preko same stranice, pa do sada nismo došli ni do kakvih tragova.”
“Gdje je sada Aprilin laptop?”
“Kod naših informatičara.”
“Želim ga vidjeti.”
Naborao je čelo. “Zašto?”
“Zato što imam nekakav predosjećaj.”

Knjige.club 49
 POGLAVLJE 8

Laney zapravo nikada nije bila u policijskoj postaji. Zamišljala je to kao bučno i
užurbano mjesto, s policajcima koji jure uokolo i zvonjavom telefona na svim stolovima.
Ali Reedovo radno mjesto bilo je jezivo tiho dok su izlazili iz dizala, pa je pregledavala
radne odjeljke.
“Ima li ovdje ikoga?”
“Trenutačno možda i nema.” Pogledao ju je. “Kako ti se čini?”
“Mrtvo.”
“Ovo je ured bez pregradnih zidova. U prijemnom uredu puno je življe.”
Proveo ju je kroz labirint stolova punih papira. Uokvirene fotografije natjecale su se
za prostor s dokumentima i šalicama kave. Pletene veste bile su prebačene preko nekoliko
stolica. Jednako tako, to je moglo biti i računovodstvo, osim što su fotografije s uhićenja
bile ovješene na mnoge zidove.
Laney se osjećala čudno što je sada ovdje s njim. Prošle ga je noći poljubila kako bi
mu dala do znanja da je zainteresirana, a on joj je, bez sumnje, uzvratio. Ali nakon što je
vidio Bena u njezinoj kući, ponovno je sav bio u poslu, kao da se njihov poljubac nikada
nije dogodio. Sad je bio u svom detektivskom modu, gospodin Pristojni. Definitivno je
osjetila njegovu nevoljkost da se s njom upusti u intimniju vezu. Ali to ju je još više nagnalo
da mu se nametne.
Poveo ju je u sobu za odmor. “Kava?” upitao je uzimajući šalicu.
“U redu je.” Ogledala se po sobi, dvaput pogledavši kutije koje je vidjela na pultu.
“Mislila sam da je to samo mit.”
“Što to?” zamijenio je vrč kave.
“Vi, dečki, stvarno kupujete krafne?”
“Mislim da je jučer nekome bio rođendan.”
Prišla je ploči na kojoj je bila izvješena FBI-ova lista s deset najtraženijih bjegunaca.
Reed je išao za njom. “Prepoznaješ nekoga?”
“Ne.”
“Dobro, Dođi,”
Zaustavio se u svom odjeljku i počeo čeprkati po papirima u žičanoj kanti za otpatke.
Laney je ušla u njegov radni prostor, izgarajući od znatiželje. Bila je krcata papirnatom
dokumentacijom i fasciklima, ali ona je sve to zanemarila i usmjerila pozornost
na nekolicinu osobnih predmeta - bejzbolske lopte s autogramom i nekoliko uramljenih
fotografija. Jedna fotografija prikazivala je veliku skupinu ljudi ispred štaglja. Visok
muškarac širokih ramena koji je bio jako sličan Reedu stajao je na kraju grupe uz koju se
nalazio ogroman roštilj načinjen od bačve za naftu. Nosio je pregaču na kojoj je preko prsa
bio natpis “Pit Boss”.
“Tvoja obitelj? ’ upitala je, dok je Reed provjeravao e-poštu.
“Aha.”
“Ima vas puno.”
“Češki katolici. Težimo da nas bude što više.”

Knjige.club 50
 Prebrojila je njih devetnaestero, dobi možda od pet godina do sedamdeset pet.
Izgledali su opušteno, što je puno govorilo. Mnogim obiteljima to ne uspijeva.
Druga slika prikazivala je Reeda u čamcu, a ruka mu je bila oko vrata muškarca koji
se smijao i držao pjegavu ribu.
“To ti je brat?”
“Moj nećak. Studira na Sveučilištu u Teksasu” Reed je pogleda. “Otprilike je tvojih
godina. Vas dvoje biste se slagali."
Prešla je preko tog komentara i posvetila pozornost hrpi policijskih fotografija u kutu
njegova stola. Fotografija na vrhu prikazivala je prljavu mrlju koja je bila označena
narančastim koncem. Laney podigne fotografiju i pročita datum na pečatu. Shvatila je da
je to slika rekonstrukcije kosti Olivije Hollis.
Reed je čistio pretinac e-pošte primjenjujući brzu metodu s dva prsta.
“Koje su točno poveznice?” upitala je.
“Što to?” Zaustavio se vidjeti što ona gleda.
“Poveznice između slučajeva. April i Olivia. Mislim, zločini su različiti. Ima li još kakvih
veza osim Mixa?”
“Dob. Modus operandi.” Ponovno je počeo tipkati. “Žarulje, uzrok smrti.”
“Žarulje?” Zamijenila je fotografiju.
“Unaprijed je odvrnuo žarulje da prikrije ulaz.”
Laney se ukočila. “On...” Progutala je slinu. “Misliš na vanjsku žarulju ili...”
“Aha, mislim na vanjsku žarulju na trijemu.” Reed je zatvorio pretinac e-pošte i
podigao pogled. “U oba slučaja bile su odvrnute. Zato mislimo da je to učinio prije, nakon
toga se vratio i ušao u kuću pod okriljem mraka.”
Laney ga je gledala, a iznenada joj je postalo hladno.
“Što nije u redu?” upitao je.
“Sve je u redu.”
Poveo ju je van iz radnog odjeljka, a onda su krivudali natrag kroz labirint. Laneyno
je srce lupalo. Dlanovi su joj bili znojni. Zaostajala je iza njega, a misli su joj se rojile i
bježale u različitim smjerovima.
“Je li to uobičajena tehnika?” upitala je iza njegovih leđa.
“Što to?”
“Odvrtanje žarulje.”
“Vidimo to s vremena na vrijeme. Nekada ostave otiske prstiju, što je uvijek korisno.”
Pogledao ju je preko ramena. “Nažalost, ne u ovom slučaju. Ali s April nam se posrećilo,
jer se susjed sjetio da žarulja nije radila dan prije ubojstva, pa je pozvala održavanje - što
nam govori da je bio tamo bar jedan dan unaprijed, izviđajući stvari. Okružnom tužitelju
to će se svidjeti, jer dokazuje predumišljaj.”
“Ali kako znate da ona jednostavno nije zaboravila upaliti vanjsko svjetlo na trijemu?”
“Vanjska sigurnosna svjetla namještena su da se programski pale. Znači da se noću
automatski pale, osim ako nisu pregorjela ili nečim ometena.” Zaustavio se ispred vrata.
“Evo nas.”
Slijedila ga je u veliki prostor bez prozora s hrpom raznobojnih radnih postaja i
fluorescentnim svjetlom.
“Paul Doher, naš informatički analitičar”, rekao je Reed. “Paule, ovo je Delaney Knox.”

Knjige.club 51
 Obrisala je dlanove o svoje traperice dok je muškarac ustajao. Pokušavala je
kontrolirati uznemirenost. Sada se nije mogla usredotočiti na žarulje - imala je posla koji
je valjalo obaviti.
“Drago mi je, Delaney.”
“Radije samo Laney.”
Informatičar je bio krupan i ćelav, a nosio je košulju kratkih rukava koja se kopčala
dugmima po cijeloj dužini. Podsjetio ju je na srednjoškolskog nastavnika kemije. Čak je
imao i istovjetne mrlje od znoja ispod pazuha.
“Reed mi je rekao da bi htjela pogledati jedan od onih prijenosnih računala.”
“Slučaj April Abrams”, rekao je Reed, gledajući uokolo. “Dobio sam tvoju poruku da si
završio s tim?”
Paul se približio stolu na kojem su u dugačkom redu stajale prozirne plastične vrećice
za dokaze. Unutar svake vrećice bio je laptop. Pokraj svakoga od njih nalazila se manja
plastična vrećica s kabelom za napajanje.
“Da vidimo.” Paul je pogledao popis, a onda krenuo i uzeo tanak srebrni laptop. “Evo
ga.” Pružio ga je Reedu, koji je pogledao Laney.
“Želiš li raditi ovdje ili...”
“Svejedno”, rekla je, pogledavajući prazne stolice i stolove. “Ovdje je u redu.”
Uzela je stolicu i izvukla računalo iz vrećice, primjećujući na njemu sive mrlje.
“Nije bilo zanimljivih otisaka”, rekao je Reed.
Otvorila je laptop i duboko uzdahnula. “Lozinka?” Pogledala je Paula.
“Nećeš nikada pogoditi.”
“Jedan-dva-tri-četiri-pet,”
Nasmijao se. “Blizu. Ima brojke i slova.”
“April-jedan-dva-tri-četiri-pet.”
Imaš ga.
“Zezaš me”, rekao je Reed.
“To se stalno događa”, rekao mu je Paul. “Prvo pravilo informatičke sigurnosti jest:
Imaj pristojnu lozinku. Drugo pravilo: Neka bude različita među platformama.”
Laney je glatko ušla u sustav. Aprilina pozadina na radnoj površini prikazivala je
amatersku fotografiju plaže tijekom zalaska sunca. Stopala u pozadini imala su nokte
lakirane u duginim bojama.
“Pregledali smo sve njezine mailove i sva pretraživanja”, rekao je Paul. “Posljednji
posjet na Mix bio je prošloga studenog, koliko je nama dostupno.”
“Kad ga je točno zadnji put posjetila?” upitao je Reed,
“Mislim da je bio dvanaesti.”
Želudac joj se zgrčio. To je bilo tjedan prije nego što je upozorila April na narušenu
sigurnost. Dakle, čula je.
Recimo.
Laney joj je savjetovala da ugasi svoj profil, ali očito ju je ignorirala.
Provjeravala je radnu površinu računala. Dok je otvarala mapu s datotekama, osjetila
je da su joj se ljudi približili. Mrzila je da joj vire preko ramena dok radi.
“Oprostite!” Pogleda ih.

Knjige.club 52
 “Reede?”
Svi su se okrenuli prema izvoru glasa. Na vratima je stajala vitka
tridesetogodišnjakinja izbijeljene kose i ogromnih grudi.
“Moram razgovarati s tobom o nečemu”, rekla je.
Reed pogleda Laney. “Možeš ostati ovdje?”
“Svakako.”
“Vraćam se za nekoliko minuta.”
Laney se okrenula natrag prema zaslonu računala, trudeći se ignorirati preostale
gledatelje. Nije voljela raditi uz publiku.
Paul je bio informatički analitičar, što je bio sveobuhvatan naziv koji bi, po Laneynu
iskustvu, trebao obuhvaćati sve, od forenzične analize do rješavanja programskih
problema, ovisno o budžetu policijske postaje. Laney je bila poprilično sigurna da ova
postaja ima dovoljno novca tek za već imenovane istražitelje, ali nije željela ništa
pretpostavljati.
“Znači, centar Delphi”, rekao je, a do nje je dopro dašak kave. “Kladim se da je to lijepo
radno mjesto.”
Podigla je pogled prema njemu. Bio je prilično preplanuo za računalnog geeka, a ona
ga je zamislila s biciklističkim naočalama priljubljenim uz glavu, kako vozi bicikl. Austin
je imao hrpu informatičara koji su bili zaluđeni biciklizmom.
“Koliko si dugo tamo?”
“Neko vrijeme”, rekla je neodređeno.
Laney je dvostrukim klikom otvorila mapu. Činilo se da sadržava i poslovne i privatne
datoteke, prilično uobičajeno. Otvorila je pretinac e-pošte i na brzinu ga pregledala, iako
nije očekivala da će išta pronaći. Osoba za kakvom je tragala sigurno ne bi bila toliko
neoprezna da tu ostavlja tragove.
“Pretpostavljam da je plaća prilično dobra.”
Pogledala ga je.
“Samo pitam. Čuo sam da je lova dobra. Barem bolje nego u Javnoj sigurnosti, a oni
plaćaju vise nego policija, tako da...” Kao odgovor na kamen izraz njezina lica, uputio joj je
nespretan osmijeh. “Oprosti... trebao bih te pustiti da radiš.”
Ponovno se usredotočila na zaslon, a on se vratio do svoje stolice. Kad je bila sigurna
da se maknuo, otvorila je pretinac Apriline e-pošte.
Okrenula se i pogledala preko ramena, otvorila popis datoteka i prionula na posao.

***

Veronica je podigla žrtvi na ulazna vrata na stalak za piljenje u laboratoriju za dokaze.

Činila su se ogromnima i neprimjerenima mjestu, kao slon u staklarnici. Reed je na
trenutak samo gledao u njih.
“Pogledaj što je pronašla”, rekao je Jay, pokazujući mu prema mikroskopu na drugom
kraju sobe.
Reed je prišao i zagledao se kroz okular. Mrzio je ovu igru, jer nikada nije znao što bi
trebao vidjeti.
“A ovo što vidim jest?”

Knjige.club 53
 “Mesingane strugotine”, odgovorila je Veronica. “Povećanje deset puta. Potječu iz
brave žrtvinih ulaznih vrata.”
“Hoćeš reći da je netko obio njezinu bravu?”
“Tako se čini.
“Mislio sam da smo to isključili.”
“Ovo nije bilo amaterski neuredno napravljeno odvijačem”, rekla je Veronica. Otišla
je do računala na stolu i počela klikati mišem. “Za ovo su bile potrebne neke vještine.
Trebali su mi sati samo da analiziram dokazni materijal i posložim što se dogodilo.”
Reed je razmijenio pogled s Jayem. Jay je spomenuo da je sinoć bio u laboratoriju, ali
Reed je mislio da je to bilo zbog osobnih razloga, a ne zbog posla. Veronica je bila zgodna
i slobodna, a Jay je o njoj govorio već mjesecima.
“Što si pronašla?”
“Je li ti poznat način na koji funkcioniraju automatske brave?” upitala ga je.
“Više-manje.”
“U načelu, unutar brave nalazi se nekoliko iglica ili pera različite duljine koje
onemogućavaju da se brava otvori bez ključa.” Pokazala je prema dijagramu na svom
računalu. “Kad se upotrijebi pravi ključ, gornja pera poravnaju se s rubom jezgre, a donja
pera s rubom tijela uloška. Ključ onda okreće jezgru u tijelu cilindra, pa preko leptira
okreće nosić i pokreće mehanizam i - presto - brava se otvara. U ovom slučaju, našla sam
dokaz da je netko upotrijebio pištolj za obijanje brava.”
Reed digne pogled kad je Hall ušao u sobu.
“To je s mjesta zločina April Abrams?” upitao je poručnik, gledajući s vrata.
Veronica je izgledala iznenađeno što vidi Halla, ali brzo se snašla. “Točno.”
“Rekli ste nešto o pištolju za brave?”
“Da, električni pištolj za obijanje brava. Proizvodi brze vibracije kako bi razdvojio
parove pera, a onda se jezgra može okretati i bez ključa. Obično je brz i radi na baterije.
Međutim, ostavlja sićušne ogrebotine na metalu i mesingane čestice, koje smo
našli unutar same brave i raspršene u blizini ulaznih vrata.”
Hall je pogledao uokolo opremu, kao da to vidi prvi puta. A možda doista i jest prvi
puta. Poručnik nije poznat po marljivosti, težio je ostati na višem položaju.
“Koliko takav alat može koštati?” Jay je upitao Veronicu.
“Između sto i petsto dolara, ovisno kakav želiš. Neki su glasni, poput zubarskih
bušilica. One bolje su tiše i iza sebe ne ostavljaju toliko tragova.”
“A ova ovdje?” pitao je Reed.
“Pa, rekla bih srednje klase. Ostavila je nešto mesinganih strugotina, ali ne previše. I
vjerojatno je tiha, ali ne i nečujna.”
Jay je pogledao Reeda. “Čini se kao rizik.”
“Misliš na rizik da ga je čula?”
“Aha. Mislim, pa vjerojatno i jest. Sukobila se s njim u hodniku.”
“Nešto si previdio”, rekla je Veronica, a prema izrazu njezina lica, Reed je mogao
zaključiti na što je mislila.
“Mogao je to učiniti ranije”, rekao je Reed.
“Točno.” Kimnula je prema vratima. “Taj alat nije ostavio veliku štetu. Čak i kad smo
gledali, gotovo nam je to promaklo. Zato je moguće da je i žrtva to previdjela.”

Knjige.club 54
 Jay se namrštio. “Hoćeš reći da je bio unutra, u njezinu apartmanu kad je tog dana
došla s posla?”
“Mogao se sakriti”, rekla je. “Mogao je tamo biti satima i čekati da pođe na spavanje.
Što je, u načelu, najgora noćna mora bilo koje žene.”
Jay pogleda Reeda. “Što više doznajem o tom tipu, to ga više mrzim.”
“Moramo razgovarati s ljudima iz agencije za preseljenja”, rekao je Reed. “Možda su
oni nešto vidjeli.”
“Radnici za selidbu namještaja?” upitao je Hall.
“Na dan ubojstva, ispred Aprilina stana stajao je vozilo za dostavu namještaja.”
Hall je kimnuo. “A što je s dečkom? Ianom Phelpsom. Kako ide s njim?”
“Provjerava se njegov alibi, tako da smo ga zasad spustili na niže mjesto na listi.
Trenutačno radimo na nekim drugim tragovima.”
“Kad smo već kod toga...” Reed je pogledao na svoj sat. Laney već dvadeset minuta
radi. “Idem provjeriti što je s laptopom.”
Ostavio je Jaya da se bavi Hallom i otišao provjeriti Laney. Kad je pozivao dizalom
prema gore, u želucu je imao neugodan osjećaj.
Mučila ga je Veronicina teorija o sakrivanju i čekanju. Ovaj je slučaj bio loš od samog
početka, ali je sa svakim novim dokazom postajao još gori. Nisu tražili mladoga huligana.
Ovo je bio netko iskusan. I pametan.
Reed je prošao otvorenim uredom i našao Paula samog u informatičkom laboratoriju.
“Kamo je, dovraga, nestala?” upitao je Reed.
“Tko, Laney? Otišla je.”
“Kada?”
“Oh, recimo...” Pogledao je na sat. “Prije pet minuta. Rekla je da nešto mora provjeriti
na poslu, nešto važno. Kazala je da će ti reći kad te nazove.”

Knjige.club 55
 POGLAVLJE 9

Sunce je zalazilo kad se Reed uključio na zavojitu cestu prema centru Delphi.
“Dovraga”, rekao je Jay kad su ugledali zgradu.
“Jesi li ikada prije bio ovdje?”
“Ne,” Istegnuo je vrat da vidi kroz čvornata stabla hrastova. “Izgleda skupo.”
“Privatni novac. Neki naftaški nasljednici donirali su milijune nakon što im je kćer
ubio već prije osuđivani seksualni prijestupnik. Ovdje su se specijalizirali za DNK.”
Skanjac je iznenada preletio iznad ceste i sletio na gustiš klekovine.
“Mislio sam da je to uglavnom farma trupala.” Jay ga je pogledao.
“I to, također. Proučavaju raspadanje ljudskoga tijela, ali prava lova leži u DNK-u. Svi
privatni testovi koje obavljaju, subvencioniraju pro bono slučajeve, što se većinom odnosi
na pribor za silovanje i zastarjele slučajeve koji još nisu riješeni.”
Skrenuli su na parkiralište koje je bilo više popunjeno nego što je to očekivao za
nedjeljnu večer. Reed je primijetio pohabani bijeli Focus u prvom redu.
Znači, Laney je provela cijeli dan na poslu, baš kao i on. Očigledno, oboje su bili
radoholičari i bila je u pravu kad je prošle noći pretpostavila razlog njegove rastave.
Reedov posao razorio mu je brak.
U konačnici, to je bilo ono što je Erika mislila - da je njegov posao ubio njihov brak.
Reed se baš nije u potpunosti slagao s tim. Pa, produženo radno vrijeme sigurno je bilo
jedan od ključnih čimbenika, ali jednako rako i nevjera.
Tada, kad je sve išlo nizbrdo, optužila ga je kako on želi da ga ona prevari jer je, zbog
kasnoga noćnog rada i radnih vikenda, praktički gura u nevjeru, samo kako bi dobio razlog
za rastavu.
Baš. Kao da bi se želio tako poniziti. Kao da je želio da mu se te vizije neprestance vrte
po glavi mjesecima i mjesecima, koliko mu je trebalo da se suoči s činjenicom da su stvari
nepovratno uništene i kao da je želio proći kroz rastavu. Višestruko je osramoćen - zbog
odustajanja od braka, zbog neuspjeha da svoju suprugu učini sretnom, jer nije uspio
vidjeti da ga vara iako su mu dokazi bili ispred nosa. Sve u svemu, bio je uništen. Ovo ga je
iskustvo učinilo još više ciničnim nego što je bio.
U svemu tome bilo je ludo što se i dalje brinuo za nju. Čak i poslije svih tih sranja, laži
i optužbi, i dalje je želio da bude sretna.
Reed je ponovno pogledao Laneyn automobil dok je hodao prema ulaznim stubama.
Cijelo je popodne izbjegavala njegove pozive i želio je doznati zašto. Također je želio znati
i zašto je otišla iz policijskog laboratorija tako naglo.
Jay i on prijavili su se kod zaštitara koji je radio vikendom i u predvorju su se susreli
s dr. Kelsey Quinn. Na sebi je imala laboratorijsku kutu i traperice, a njezina
crvenkastosmeđa kosa bila je podignuta na vrh glave i učvršćena olovkom. Jutros je
preko telefona zvučala uznemireno, ali nije se činilo da joj previše smeta što je uznemiruju
nedjeljom. Možda je bila navikla na to.
“Pođite za mnom”, rekla je, dok ih je vodila hodnikom. “Jeste li ikada bili na našem
Odjelu za kosti?”
“Ne, gospođo”, rekao je Jay.

Knjige.club 56
 “Jednom”, odgovorio je Reed, pogledavajući partnera. Jayu bi izletjela ta “gospođa”
uvijek kad je bio nervozan i Reed. se pitao u čemu je kvaka. Nije bilo davno kako su išli na
obdukciju.
“Moram vas upozoriti da je hladno”, rekla je doktorica, mahnuvši svojom značkom da
im otvori vrata. “To pomaže zbog mirisa. Dakle, bacila sam pogled na ostatke, da se
prisjetim.”
“Mislite na rendgensku sliku?” upitao je Jay. “Mislio sam da su je pokopali nakon što
je tijelo pronađeno.”
“Jesu.” Još jedno mahanje značkom i sada ih je povela do prekrcanog uredskog
prostora. Prišla je radnom stolu i uzela kutiju. “Prije nego što su ostaci predani obitelji,
odlučila sam napraviti gipsani odljev lubanje.”
Otvorila je kutiju dok je Reed pokušavao zamisliti što je u njoj. Miris formaldehida
ispunio je sobu. Reed je pogledao Jaya, koji je izgledao malo zelen oko usta, dok je kroz
vrata gledao u susjedni laboratorij.
Doktorica je pogledala Jaya. “Jeste li dobro?”
“Da, gospođo.”
Okrenula se prema Reedu. “S obzirom na neuobičajenu prirodu ovoga slučaja, mislila
sam da bi bilo razborito zadržati nešto lako dostupno, kao dodatak rendgenskim slikama,
ako se slučaj kasnije ponovno bude provjeravao. Kad god je to moguće, želimo izbjeći
ekshumaciju. To je vrlo teško za obitelj.”
Nema sumnje da jest. Reed je zamišljao da od ubojstva djeteta gora može biti samo
još ekshumacija kako bi se ubojicu privelo pravdi. Nije dobro poznavao doktoricu, ali
svidjelo mu se što razmišlja dugoročno, poput istražitelja.
“Kako to mislite, ‘neuobičajenu’ prirodu?” upitao je.
“Vidjet ćete.” Zaobišla je Jaya i ušla u laboratorij. Provela ih je pokraj praznih stolova
od nehrđajućeg čelika do visokog pulta obloženog keramičkim pločicama. Na njemu je bila
plosnata kartonska kutija u kojoj se nalazio ljudski kostur.
Ili prokleto dobra replika.
Doktorica se ispružila i upalila podesivu naglavnu svjetiljku.
“Ovdje imamo lubanju”, izjavila je, podigavši je. “Bez mandibule, donje vilice. Kao što
možete vidjeti”, okrenula ju je pod svjetlom, “žrtva je zadobila dva udarca u lijevu čeonu
kost u blizini koronarnog šava. Oba su za posljedicu imala udubljenu frakturu. To je ova
fraktura ovdje”, pokazala je na plitku frakturu, “u kojoj možemo raspoznati većinu detalja.
Mikroskopsko promatranje otkriva jedinstveni oblik rane, koji odgovara oružju kojim je
počinjeno ubojstvo.”
“Vaše izvješće kaže da je to bio čekić okrugla oblika, promjera 3,8 cm. Kažete da je to
neobično?”
“Točno. Obični vrtlarski ili hobi čekić ima manji oblik, ali težu glavu, što ga čini
nespretnim instrumentom. U napadu kao što je ovaj - nasilna borba - očekivali bismo da
će obični čekić nanijeti dublju ranu. Ova rana je široka i plitka, a rubovi su čisti, gotovo
delikatni.”
“Kako možete biti sigurni da je došlo do borbe?” upitao je Reed.
“To je zaključak zbog njezinih drugih ozljeda. Zadobila je spiralnu frakturu ramene
kosti, do čega može doći kad netko s leđa napadne osobu i zavrne joj ruke.”

Knjige.club 57
 Reed je bio i previše upoznat s takvom ozljedom, uobičajenom u slučajevima
zlostavljanja djece.
“Također je imala i slomljen ručni zglob, vjerojatno od borbe s napadačem.”
“Dakle... tražimo fini čekić?” Jay je zvučao sumnjičavo. “Poseban čekić”, rekla je.
“Naložila sam našem alatničaru da ponovno pogleda kad smo prvi put imali ovakav slučaj.
Zapravo, ponovno je pregledavao samu lubanju, ne repliku. Njegovo je mišljenje da je ta
rana nanesena limarskim čekićem.”
Reedov se pogled suzi. “Kao onim iz trgovine autodijelova?” “Upravo tako. Čekići koji
se upotrebljavaju za ravnanje lima na automobilima posebnog su oblika, teksture i težine.
Naš stručnjak smatra da upravo takav tražimo.”
“Čudno mi je da to nije navedeno u vašem izvješću.”
“Pa, to nije bio moj zaključak, tako da se nisam mogla potpisati na to”, rekla je, “Ali
istražitelj iz okruga Clarke zna za mišljenje mojega kolege. Zašto to nije u ovoj datoteci, ne
mogu reći.” Reed je proučavao Kelseyno lice i znao je da je mogla reći. Da je detektiv
dokumentirao u dosjeu da su žrtvi ozljede nanesene limarskim čekićem, imao bi problema
da su osumnjičenog našli s nekom drugom vrstom čekića kako sjedi u svojoj garaži,
Reed je pogledao Jaya i vidio da je i on primijetio doktoričinu neizgovorenu
implikaciju.
“Kao što sam spomenuo u telefonskom razgovoru”, rekao je Reed, “istražujemo još
jedan slučaj sa sličnim okolnostima, a patolog nam govori da je oružje kojim je ubojstvo
počinjeno neka vrsta čekića. Mislite li da bi vaš stručnjak alatničar mogao pogledati i
povući paralele?”
Kelsey je nagnula glavu u stranu. “Ne upotrebljavamo baš često sintagmu povući
paralele. Odvjetnici obrane odmah preskaču takve stvari. On bi vam mogao reći je li
instrument primijenjen na vašoj žrtvi kompatibilan s onim koji je primijenjen na
Oliviji Hollis.”
Reedov puls se ubrzao. Bio je to dobar trag i temeljio se na fizičkim dokazima - njemu
najdražima. Izjave svjedoka ovih su dana sve manje vrijedile, a učinak CSI bio je vrlo
stvaran. Porota je, posebno u slučajevima ubojstava, očekivala vidjeti forenzičke dokaze i
često je bilo teško nekoga osuditi bez njih,
“Mogu vam reći još nešto.” Kelsey je prekrižila ruke na prsima. “Ako želite moje
mišljenje o tome, mogu ga podijeliti s vama.”
“Želim.”
“Moj tim i ja proveli smo puna tri dana u okrugu Clarke, iskapajući na mjestu zločina.”
Kimnula je glavom i pokazala prema lubanji. “Imali smo umjetni izvor svjetla, pse tragače,
detektore metala i sve što smo mogli upotrijebiti da pronađemo svaki komadić fizičkog
dokaza iz tog klanca. Osim same žrtve, ništa nismo pronašli, čak ni komadić odjeće. Mislim
da to nije bilo slučajno.”
“Mislite da ju je tamo odbacio golu, tako da priroda prikrije njegove tragove?” upitao
je Reed.
“Upravo to mislim. Jer zašto bi ih trebao sakriti? To pitanje ostavljam vama. Možda se
raskrvario tijekom borbe s njom, ili ju je možda silovao, a prezervativ je puknuo, ili se
dogodilo nešto drugo što nije bilo po njegovu planu, pa se morao riješiti biološkog dokaza.
Ali što god da se dogodilo, bio je iznimno temeljit i vrlo sposoban u prikrivanju dokaza. To
me dovodi do zaključka do kojeg ste vjerojatno i vas dvojica došli.”
Reed je čekao da to izrekne.

Knjige.club 58
 “Olivia Hollis nije bila njegova prva žrtva”, rekla je. “I jako sumnjam da je posljednja.”

***

Kad je začula kucanje na vratima, Laney je znala tko je. Bosonoga se odšuljala do ulaza
i provirila kroz špijunku na vratima. U tih nekoliko trenutaka privatnosti imala je priliku
pogledati ga onako kako je to željela od njihova prvog susreta. Sviđala joj se njegova
atletska grada i visina. Sviđao joj se samouvjeren način na koji se kretao. Čak joj se sviđala
i izbočina na njegovoj jakni, jer ju je podsjećala na to da je naoružan i opasan.
I on je gledao ravno u špijunku, pa je osjetila nalet vrućine. Otključala je vrata.
“Bok”, rekla je, stišavajući alarm kad je ulazio u kuću. Gledao je kako to radi bez
komentara. Kad bi on imao alarm protiv provalnika, sumnjala je da bi ga namjestio na
devet sad navečer.
Povela ga je do kuhinja, gdje je bila zaokupljena razmišljanjem o svom praznom
hladnjaku.
“Piće?”
“Ne.” Naslonio se na radni stol, stavljajući ruke s obje strane svojih vitkih kukova.
“Nastavljaš nestajati.”
“Aha, da. Morala sam nešto provjeriti.”
“I?”
“Imam za tebe neke informacije.” Smjestila se nasuprot sudoperu i promatrala ga.
Svidjelo joj se imati ga u svojoj kuhinji. Nikad mu to ne bi priznala, ali zbog njegove
prisutnosti osjećala se sigurnom.”
Sigurnijom. Godinama se nije osjećala potpuno sigurnom. Možda više nikada i neće.
“Potvrdila sam povezanost”, rekla je.
“Misliš na Mix.”
“Olivia je tamo definitivno imala profil. Nakon njezina nestanka, profil je maknut. Da
budem preciznija, maknut je nakon tri tjedna. Maknuo ga je administrator stranice.”
Namrštio je čelo. “Ako je bio uklonjen, kako.
“Bila sam u crvenom timu, sjećaš se? Znam njihove postavke. To je blago brisanje.
Javni profil se ukloni, ali i dalje postoji evidencija u njihovu sustavu, pod pretpostavkom
da znaš gdje tražiti.”
Promatrao ju je u tišini. Nešto nije bilo u redu. Možda je očekivao da će ga zvati
tijekom dana da ga informira o novostima, ali ona nije tako funkcionirala.
“To nije sve što sam pronašla”, rekla je. “Aprilin laptop sadržava neke važne dokaze.”
“Paul mi je rekao kako mu se čini da si nešto otkrila, ali da to nisi podijelila s njim.”
“Aprilina web-kamera bila je ugrožena, kompromitirana.”
Podignuo je obrvu. “Kompromitirana?”
“Oteta bi bio puno prikladniji izraz. Netko joj je pristupao s udaljenog mjesta i
uključivao je bez njezina znanja. Neko ju je promatrao.”
“Od kada?”
“Ne mogu reći sa sigurnošću kad je počelo promatranje, ali ono što stvarno znam jest
da se taj zlonamjerni program ponovno vratio na njezino računalo u listopadu. Tjedan
nakon što se prvi put prijavila na Mix.”

Knjige.club 59
 Zagledao se u nju. “Hoćeš reći da ju je ubojica špijunirao...”
“Mjesecima, da. A do nje je došao preko stranice za upoznavanje. Kladila bih se da je
špijunirao i Oliviju, ali za to mi treba njezin laptop, tablet, telefon, što god mi možeš dati.”
Pažljivo ga je promatrala. Izgledao je mirno, ali napeto. I nije se mogla oteti dojmu da
nešto nije u redu. Prišla mu je bliže promatrajući njegovu reakciju, ali nije se ni pomaknuo.
Promatrala je njegovu jednodnevnu bradu i podsjetila se da je imao dugi dan, čak duži
nego što je bio njezin, jer je već bio budan rano jutros, dok je ona još spavala nakon
epizode s Benom.
“To je to što sam danas saznala”, rekla je. “Moramo naći poveznicu između obiju
žrtava i ove stranice za upoznavanje, što upućuje na to da ih je ubojica pronašao preko
mreže. Osim toga, znamo da je barem u jednom slučaju upotrijebio zlonamjerni program
kako bi nadzirao žrtve.”
Reed nije ništa rekao, samo ju je promatrao. Stajala mu je tako blizu da je mogla
osjetiti toplinu njegova tijela. Izdržao je njezin pogled, a ona se pitala je li doznao nešto o
njoj što nije željela da zna.
Nije mu nikada spomenula napad na sebe, jer joj se to nije činilo važnim. Sve do danas.
Vidiš to s vremena na vrijeme.
Ali što je to, točno, značilo? Laney nije imala nikakve statistike o tome koliko su često
kriminalci odabrali mjesto zločina i zamračili ga odvrtanjem žarulja. Pokušala je pronaći
tu informaciju, ali nije uspjela.
Potražila je i neke druge informacije, ali Aprilin i Olivijin slučaji bili su joj nedostupni,
a istražitelji su se potrudili da detalji ne procure u javnost. Željeli su održati što je više
moguće informacija povjerljivim, tako da mogu provjeravati vjerodostojnost svakoga tko
se pojavi sa savjetom ili čak priznanjem.
Laney je sada gledala Reeda i osjećala neodoljivu potrebu da mu kaže. Ali nije uopće
znala je li napad na nju važan. Ono što je sa sigurnošću znala jest to da će je, ako otkrije
njezinu povezanost sa slučajem, istoga trenutka povući. Nije ni najmanje sumnjala u to. A
maknuti je sada sa slučaja bio bi problem, jer je ona bila jedina osoba sposobna preuzeti
slučaj nepoznatog počinitelja u računalnom prostoru.
“Kakav je to pogled?” Prišla mu je bliže i primijetila da su mu se vilice stisnule. “Jako
si tih. Što je bilo?”
Pogledao ju je onim svojim prodornim plavim očima, a puls joj se ubrzao.
“Nešto si mi prešutjela, Laney,”

Knjige.club 60
 POGLAVLJE 10

Reed je gledao njezinu reakciju i znao je da je bio u pravu. Nešto je skrivala od njega.
Nije znao ni što ni zašto, samo da mu nije rekla sve što je znala.
Bilo je u njoj nečega neuhvatljivog, nečega što nije mogao posve odrediti, ali je osjetio
svaki put kad joj se pokušao približiti. Godinama je ispitivao i razgovarao s
osumnjičenicima i svjedocima, pa je okolišanje mogao nadaleko uočiti.
“Onda?” upitao je.
“Onda što?”
Reed je pokušao ublažiti svoju frustraciju. Nije ju mogao natjerati da mu kaže. Nije ju
ni na što mogao natjerati, čak ni da se makne iz njegovih misli. Stajala mu je tako blizu da
je mogao omirisati njezinu kosu, njezinu kožu. Nije mogao prestati razmišljati o njezinu
podatnu tijelu i čvrstim grudima. Želio ju je poljubiti i znao je da mu to može pročitati na
licu, jer joj je pogled gorio.
Zakoračila je još bliže gledajući ga tamnosmeđim očima. Spustila mu je ruku na prsa
i zadržala ju je na prsnoj kosti, gdje je mogla osjetiti otkucaje srca.
Uzeo ju je za ruku. “Laney...”
“Imaš problema sa mnom?”
Odmaknuo joj je ruku. “S tobom? Ne. S tvojim godinama? Da, imam.”
“U čemu je problem?”
“Stariji sam od tebe petnaest godina.'
“Pa?”
Podigla se na prste i poljubila ga i sada to uopće nije bilo iznenađenje. Sada je to
iščekivao, pa opet nije učinio ništa da je zaustavi. S njim nešto nije bilo u redu. S ovime. Ali
poljubio ju je, prelazeći rukom preko njezina struka i privlačeći je k sebi dok je gladno
tražio njezine usne.
Njezin je okus ponovno bio dobar i vruć. Zato i nije mogao prestati, makar mu je
trezvena, logička strana mozga govorila da je to ludo. Nije ga sada željela - ne doista. Samo
je željela da je prestane ispitivati, da prestane zahtijevati odgovore od nje. Uhvatio je
njezine bokove i podigao je, naslanjajući je na radni stol, ne prestajući je ljubiti, još uvijek
frustriran jer je nasjeo na nešto za što je znao da je samo varka. Njezini su mu prsti
mrsili kosu, pa ju je poljubio snažnije, ponesen požudom. Što je to, dovraga, bilo s njom?
Telefon je zazvonio i ona se zaustavi. Pogledala ga je, širokih očiju i bez daha, i tada je
vidio nešto u njezinu pogledu - nešto stvarno, ne glumljeno. Istinsku čežnju koja se zrcalila
u njegovoj vlastitoj. Je li doista ovo željela?
Njegov telefon ponovno zazvoni. Odmaknuo se i izvadio ga iz džepa, u isto vrijeme
zahvalan i razočaran zbog prekida.
Nakašljao se i pročistio grlo. “Novak.”
“Gdje si?”
Bio je to Jay. Po tonu njegova glasa, Reed je znao da je nešto vrlo, vrlo loše.

Plava i crvena rotirajuća svjetla označavala su njihovo odredište znatno prije

zastarjeloga navigacijskog uređaja u Reedovu pickupu. Pogledao je Laney na suvozačkome

Knjige.club 61
mjestu. Gledala je van kroz vjetrobransko staklo i držala se tako grčevito za kvaku na
vratima, da joj je zglob pobijelio.
“Jesi li ikada bila na mjestu ubojstva?” upitao je.
“Nisam.”
Prošao je kroz red nasumično parkiranih vozila hitnih službi i našao mjesto uz Jayev
crni Tahoe. Jay je bio na bejzbolu u Round Rocku kad je dobio poziv, tako da je morao
požuriti natrag.
“Nema potrebe da ulaziš na mjesto zločina”, rekao je Reed. “Ostani u autu, pa se tako
nećeš trebati upisivati na evidencijski list.
Ukočeno je kimnula dok je pomoćnik patologa prelazio preko parkirališta s dokaznim
materijalom u ruci.
“Nemoj biti nervozna.”
“Bojim se da je poznajem.” Pogledala ga je i zbog nečega u njezinim očima, stegnulo
ga je u prsima.
“Jesi li ikada bila ovdje?”
Odmahnula je glavom.
“S obzirom na susjedstvo, čini se da je u pitanju droga”, rekao je, ali ona nije bila
uvjerena u to. Posegnuo je za njezinom rukom i stisnuo je. “Sjedi mirno.”
Izašao je van i ogledao se uokolo, da pretraži zemlju. Jordan Lowe stajala je pred
vratima razgovarajući s nekim u uniformi, a Reed je uhvatio njezin pogled dok je hodao
prema njima,
“Bjelkinja, u srednjim dvadesetim, još uvijek radimo na identifikaciji”, rekla je.
“Ti si preuzela slučaj?”
“Ne, slučajno sam se zatekla ovdje. Ovo je Montoyino,”
Reed pogleda prijeko prema zgradi. Bila je stara i slabo održavana, ako je suditi prema
boji koja se ljuštila i uleknutim pohabanim olucima. S unutarnje strane vrata stajala je
skupina uniformiranih policajaca.
“Isuse, što je sa svima njima?”
Jordan pogleda unutra. “Duga noć. Plus, došlo je do medija.” Pogledala ga je.
“Pripadnik za hitne intervencije je nov.”
Reed je odmahnuo glavom. Bilo bi puno bolje da se sve zadržalo preko telefona,
barem u početku. To bi istražiteljima omogućilo prednost u odnosu na medije, koji će,
nema sumnje, uskoro stići.
“Gdje je Jay?” pitao je Reed.
“U spavaćoj sobi.”
Jordan se pomaknula u stranu, a Reed je ušao u dnevnu sobu koja je zaudarala na
plijesan. Izblijedjeli plavi kauč nalazio se pokraj plastičnog stola za terase, U sobi nije bilo
svjetiljki, tako da je jedino svjetlo osiguravala prigušena lampa pričvršćena za strop.
Pogledao je prema kuhinji, gdje su tehničari CSI-a nanosili prali za otiske na vrata
hladnjaka.
Jay se provukao pokraj dvaju policajaca koji su razgovarali u hodniku i izašao.
“Montoya će sve izbaciti, tako da nosila mogu proći.”
“On je u spavaćoj sobi?”

Knjige.club 62
 Jay je kimnuo. “Žrtva se nalazi u krevetu. Odjeća je svučena, ljepljiva traka, cijela stvar
ista.”
“Ozljeda tupim predmetom?”
“Tako je. Razgovarao sam s Montoyom. Preuzeo je slučaj, ali pretpostavljam da će ga
prebaciti nama, ako mislimo da je povezan s našim.”
“Povezan je.”
“Tako i ja mislim. Jesi ti vidio stražnja vrata?”
“Nisam." Reed pogleda niz hodnik dok je Montoyin glas odjekivao iz spavaće sobe.
“Svi van!” zavikao je. “Osim ako imate vreću za tijelo ili pribor za uzimanje dokaza,
morate biti s druge strane trake.”
Reed pogleda Jaya. “U kojoj smo fazi?”
“Momci s patologije ovdje su već neko vrijeme. Pripremaju se za odlazak. Veronica je
na stubama otraga, pregledava vrata.” “Što je s računalom? Ili tabletom ili čak mobitelom?”
“Nema telefona. Mislim, nismo ga još našli.” Jay je pogledao preko Reedovih ramena,
a čelo mu se naboralo. “Dovraga, tko je pozvao gradonačelnikove ljude?”
Reed se okrenuo i uočio posljednju osobu koju bi sada želio vidjeti. Njegova bivša
žena stajala je na vratima i prepirala se s Jordan. Bila je visoka i mršava, sa slapom guste
tamne kose koja joj se spuštala niz leđa. Kao i uvijek, kad se prepirala, činila je to s laganim
osmijehom i sjajem u očima.
Reed je promrmljao psovku.
“Pitao si za računalo”, rekao je Jay. “U kupaonici je stol na kojem je laptop.
“Donesi ga”, rekao je Reed. “Svakako ga fotografiraj, a onda ga donesi ovamo. Laney
je sa mnom.”
“Laney?”
“Delaney Knox, iz centra Delphi.”
Reed je otišao prema vratima, na kojima je Jordan sada rukom sprječavala ulaz.
Reedova bivša bila je za glavu viša od nje, ali Jordan nije izgledala uplašeno.
Erika ga je pogledala. “Reede. Drago mi je vidjeti da je ovdje netko nadležan.”
Jordan ga prostrijeli pogledom. “Upravo sam objašnjavala da je ovo zatvoreno mjesto
zločina.” Maknula je ruku dok se nekoliko krupnijih policajaca provlačilo pokraj njih.
Erika je uzmaknula jedan korak i promatrala ih. Nedjelja je navečer, a ona je u odijelu
i visokim potpeticama izgledala dotjerano, spremna za svaku nepredviđenu situaciju - kao
što je izvještavanje s terena.
“Još uvijek nemamo izjavu”, rekao joj je Reed. “Prva ćeš doznati.”
Slatko se nasmiješila, “Možemo li razgovarati? Nasamo?” Reed se provukao uz Jordan
i zakoračio na travu koja je rasla uz okućnicu.
“Zašto me nisi nazvao?” tiho je upitala Erika,
“Ovo nije moj slučaj.”
“A zašto si onda ovdje?”
“Profesionalna radoznalost.”
Uputila mu je zloban pogled. Potom je pogledala preko njegova ramena, dok je netko
u uniformi izlazio iz stana, “Reci. mi da ovo nije povezano s prethodnim slučajem.”
“Tek sam ovdje deset minuta, Erika. Ne mogu ti ništa reći.” “Je l’ već imate bar nekog
osumnjičenog?”
Knjige.club 63
 “Radimo na tome. Očito, Kad ćemo znati nešto više, reći ćemo.
“Gradonačelnik je zabrinut, sigurna sam da si toga svjestan.
Jesam,
“Dobro. Onda si također svjestan da će se za tri tjedna gotovo četiristo studenata
spustiti u ovaj grad. A njihovi roditelji nisu sretni znajući da je ubojica na slobodi.”
“Hej, Reede.”
Okrenuo se i vidio kako ga Jay poziva unutra.
“Ostani ovdje”, rekao je Eriki, vraćajući se u stan, zamijetivši da Laney stoji pokraj
šanka koji je razdvajao kuhinju od dnevne sobe. Nije bio siguran kako se provukla unutra,
ali očito je bila talentirana za neopažen ulazak i izlazak iz prostorija. Ispred sebe je imala
otvoren laptop, a ruke u rukavicama od lateksa letjele su po tipkovnici.
“Zaštićen je lozinkom”, rekao je Jay. “Ne znam kako će ući bez lozinke.”
Reed je pogledao Laney preko ramena. Zaslon je bio ravna plava površina s crtama
koda koja su se kretala nagore. “I dalje nam treba ime?”
“Potvrdno”, rekao je Jay. “Susjedi kažu da se raj stan preko ljeta iznajmljuje. Još nismo
pronašli osobu koja ga iznajmljuje. Pregledavamo registarske pločice na automobilima na
parkiralištu.” “Detektive.”
Erika je stajala pokraj policajca koji je sada čuvao vrata. Čovjek se stvarno trudio
držati je podalje, a pomagalo je što je bio građen poput tenka.
Reed je prolazio dok je vadila mobitel iz džepa i provjeravala poruke.
“Moraš mi dati nešto”, rekla je. “Znaš da ne mogu nazvati Roba bez ičega.”
“Reci mu da nazove šefa.”
“Šef ništa ne zna. Zato sada i razgovaram s tobom.”
“Računaj na mene.”
Pogledao je prema Laney i vratio se do šanka upravo u trenutku da vidi kako se na
zaslonu laptopa pojavljuje personalizirana pozadina. Bila je to fotografija nasmijane
plavuše ruku ovijenih oko vrata zlatnog retrivera.
“Kako si uspjela upasti tako brzo?” upitao je Jay.
“Bila je to lagana šetnja tipkovnicom.”
“Šetnja tipkovnicom?”
“C-D-E-3-2-W-S-X.” Pomaknula se tako da Reed i Jay mogu vidjeti tipkovnicu. “Vidite?
To je jedna od češćih lozinki.”
Jay je uputio Reedu jedan od onih pogleda, a Reed se morao složiti. Vodila je nekoliko
krugova ispred njihovih informatičara. Reed joj je dodirnuo rame. “Dobar posao.”
“Kažeš da trebaš ime?” Klikom je otvorila e-poštu i skinula nekoliko izlaznih poruka.
“Čini se da je... Isabella Marshall. Ili kraće, Bella. Mogu ti dati njezin e-mail.”
“Daj nam sve što možeš”, rekao je Reed i Jay je veći vadio notes za bilješke.
“Domena je .edu.” Pogled joj je sreo Reedov. “Čini se da je bila studentica.”
Reed se nagne bliže i pročita neke od naslova. Primijetio je teme koje se odnose na
pravo. Možda je bila studentica prava. Sranje.
Laney je ponovno bila na plavom zaslonu, a Reed je promatrao kako se crte koda
pomiču vrtoglavom brzinom.
“Što to...”

Knjige.club 64
 “Web-kamera”, rekla je. “Čini se da... ovdje postoji nepravilnost.”
Jay se nagnuo bliže. “Kako, molim?”
“Špijunirao je”, kazao je Reed.
“Ista stvar koju sam našla i kod April. Gdje je pronađen ovaj laptop?” Pogleda je Jaya.
“U spavaćoj sobi.” Jay pogleda Reeda, a pogled mu je bio mračan. “Misliš da je bila na
istoj stranici za upoznavanje?”
“To ćemo doznati”, odgovorila je Laney.
“Hej, našli smo telefon.”
Reed pogleda prema kuhinji, gdje je tehničar čučao pokraj otvorena hladnjaka. On
pogleda prema Reedu. “Trebam fotografa ovdje.”
“U hladnjaku je?” Jay je prišao pogledati. “Vraški čudno mjesto za telefon.”
“Ne baš”, dometnula je Laney.
Reed ju pogleda. Ona mu je uzvratila pogled, a onda je vratila pozornost na laptop.
Reed ponovno pogleda Eriku. Sve je promatrala s vrata i Reed je znao da neće otići
dok joj ne da kakvu informaciju, pa je zato krenuo prema njoj.
“Imamo privremeni, nepotvrđeni identitet žene koja ovdje živi”, rekao je. “Nisam
siguran je li ona žrtva. Patolog bi nam to trebao reći u roku dvadeset četiri sata.”
“Tko je ono?” Erika je glavom pokazala prema Laney.
“ Računalna istražiteljica.”
“Ne poznajem je.”
“Ona je iz centra Delphi.”
Erika je još koji trenutak proučavala njegovo lice, a onda pozornost ponovno
posvetila Laney.
Dovraga, bila je to zamka.
“Slatka je”, rekla je Erika. “Na jedan alternativan način. Viđaš se s njom?”
“Ima dvadeset četiri godine.”
Podigla je obrvu. “Slatko.”
Reed se pomaknuo unatrag da istražitelji CSI-a mogu proći. “Stvarno, drago mi je zbog
tebe.” Erika je izvukla mobitel i pregledala poruke. “Bilo što, što će ti skrenuti misli s posla.
Meni to, dovraga, nikada nije uspjelo.”

***

Već je prošlo jedanaest sati kad je Laney konačno otišla. Reed je i dalje imao posla, pa
se jedna od njegovih kolegica ponudila da je poveze kući. Žena je bila pristojna, ali žustra,
i Laney je cijenila što nije pokušavala započeti razgovor s njom dok ju je u neoznačenom
policijskom automobilu vozila doma.
Laney je gledala kroz prozor. Nije mogla iz glave izbaciti mjesto zločina. Stajala je za
šankom i radila na računalu kad je stigla ekipa s patologije da preuzmu i odvezu tijelo.
Isabella. Za prijatelje Bella. Prizor u kojem odvoze vreću u kojoj se nalazi tijelo izbio
je Laney zrak iz pluća. Nije mogla ni disati ni pomaknuti se.
Reed je to primijetilo pa joj je uputio neko besmisleno pitanje kako bi joj odvratio
pozornost. Ali bilo je prekasno. Ta se slika urezala u Laneyn um.

Knjige.club 65
 Identitet žrtve još uvijek nije bio potvrđen, ali Laney je bila sigurna da se radi o
Isabelli Marshall, dvadeset četiri godine, studentici druge godine prava na Sveučilištu u
Teksasu. Boravila je u ljetnoj školi. Prema e-pošti što ju je razmjenjivala, očito je provela
vikend s obitelji u Dallasu, prije negoli se vratila u Austin učiti za ispite.
Nitko nije rekao kako je umrla, ali Laney je pretpostavljala. Nije to bio hitac iz
vatrenog oružja. Istražitelji su razgovarali o mrljama i uzorku na koji je krv raspršena. A
onda je Laney vidjela i dvojicu detektiva - uključujući onog velikog, Jaya - kako skidaju
stražnja vrata i utovaruju ih u istražiteljski kombi.
Brava je, očito, bila obijena.
U Laneynu trbuhu stvorila se hladna kugla. Pogledala je prema ženi pokraj sebe,
Jordan Lowe, detektivku koja je radila s Reedom. Bila je vitka i tamnokosa - suzdržano
zgodna. Nosila je laneni sako iznad traperica i Laney je primijetila izbočinu na njezinom
boku.
“Kakav pištolj nosiš?”
Jordan je pogleda. “Glock 22.”
“Stalno ga nosiš uza se?”
“Aha.”
“Ovdje izlazim.”
Skrenula je preko tri trake bez signalizacije. U ovo doba noći, promet nije bio gust.
“Je li težak?” upitala je Laney.
“Ne baš. Iskreno, kad ga ne nosim, osjećam se čudno. Navineš se na njegovu težinu.”
Jordan je pogleda sa strane. “Zašto?” “Samo sam znatiželjna.”
“Jesi li zabrinuta zbog nečega?”
Laney pogleda van kroz prozor. “Nisu li svi?”
Nije odmah odgovorila, pa je Laney poželjela da nije ništa ni pitala.
“Glock 23 puno je kompaktniji.” Jordan je pogleda. “Ti si sitna, tako da bi bio
prikladniji za tebe.”
“Tamo na semaforu skreni lijevo.”
“Dobivanje dozvole za nošenje oružja ne bi trebalo biti problem. Odnosno, ako nemaš
dosje.” Lagano se nasmiješila. “Što pretpostavljam da nemaš, čim radiš za nas.”
Laney nije odgovorila na postavljeno pitanje.
“Postoji nekoliko renomiranih trgovaca u gradu. Reed bi te mogao povezati s njima.”
Laney nije komentirala. Uopće nije sumnjala da bi je Reed povezao. Na razne načine.
Ali da ga je zamolila za uslugu, to bi ga stavilo u nadređen položaj. Ta se zamisao
Laney nije činila ugodnom. Dapače, bila je jako neugodna. Nikada nijednom muškarcu nije
ništa dugovala i nije željela takvo što započeti s Reedom Novakom.
Jordan se zaustavila na crvenom svjetlu i pogledala Laney. “Što je s vama dvoje?”
“Ništa.”
Još jedan blag smiješak. “On bi bio razočaran da to čuje. Sviđaš mu se.
“Kako znaš?”
“Način na koji te gleda. I način na koji njegova bivša gleda tebe.”
“Njegova bivša?”
“Erika Cowan. Glasnogovornica iz gradonačelnikova ureda. Nisi znala?”

Knjige.club 66
 “Ne.”
Laney je primijetila da ju je žena promatrala, ali pomislila je da je bijesna što joj je
zabranjen pristup na mjesto zločina. Nije ju mogla zamisliti s Reedom. Izgledala je
previše... umjetno, s tom svojom dizajnerskom odjećom i predugačkim umjetnim noktima.
Kako je Reed završio s njom?
Ali bilo je očito, stvarno. Kako netko završi s nekim? Imala je tijelo poput modela
Victorias Secreta.
“Kako bi drugačije znala?” Jordan je pogleda. “Jer - bez uvrede - tvoja je kuća stvarno
daleko od moje. Nije da se žalim ili što drugo. Ali da je drugačije, Reed bi obično rekao
nekom od policajaca da te odveze kući. Zamolio je mene, jer nije želio da ti se itko
nabacuje.”
Vožnju su završile u tišini. Jordan je stala uz rubnik i Laney je otvorila vrata.
“Hvala na vožnji.” Opet je pogledala prema Jordaninu pištolju. “I hvala za savjet o
Glocku,”
“Nema na čemu. I znaš, ako ti to išta znači, prizori ubojstava uvijek su uznemirujući.
To je normalna reakcija.”
Laney je gledala kako odlazi, osjećajući se još više uznemireno nego prije.
Nije bilo šanse da će moći zaspati. Bila je previše napeta, gladna i više nego tek
uznemirena. Trebala bi se spraviti sendvič, a onda kliznuti u svoj svijet računala, u kojem
se mogla izgubiti dok joj se glava potpuno ne razbistri. Ponovno je zamislila vreću za tijelo,
a trnci joj prođu od glave do pete.
Pogledala je niz svoju četvrt, pa na drugu stranu, pokušavajući umiriti misli. Večeras
nije bilo mjesečine i bilo je tamno, ali mirno. Poznati automobili susjeda bili su parkirani
duž ulice. Puhao je topao povjetarac. Okrenula se prema sjajnim svjetlima lokalne
samoposluge, koja je još uvijek bila otvorena.
Brzo je ušla, opet razmišljajući o Reedu.
Rekao je da ovi zločini imaju isti modus operandi, ali što je to točno značilo? Znala je
detalje vlastitog slučaja, ali to je bilo to. Novi članci o April i Oliviji uključivali su malo
informacija o samom zločinu. U Aprilinu slučaju, većina izvješća fokusirala se na činjenicu
da je bila mlada i da je radila za lokalnu informatičku tvrtku. Olivijin slučaj bio je
senzacionalistički zbog posve drugog razloga - učiteljica iz maloga grada nestala je bez
traga, a intenzivna potraga nije uspjela pronaći ni jedan jedini trag, sve dok njezin kostur
slučajno nisu otkrili planinari.
Laney je ponovno zadrhtala. Ubrzala je korak i požurila u rasvijetljenu samoposlugu.
Kimnula je trgovcu i ušla. Imao je tirkizne čepiće za uši i konjski rep koji mu se spuštao
niz leđa, i uvijek je podsjećao Laney da kupi lutrijski listić kad je dobitak bio velik.
Zaobišla je dio sa “svježom” hranom, na kojem su sendviči bili poredani pod lampom
koja je grijala, odlučujući se umjesto toga za smrznutu pizzu i Snapple sok od maline.
“Lutrijski listić?” trgovac ju je upitao.
“Ne, hvala.”
“Šest milijuna.”
“Moj cilj je deset.”
Izašla je iz samoposluge otpijajući malo soka koji je kupila. Sad je imala večeru,
vjerojatno i doručak, i mogla je raditi na računalu dok se ne smiri.

Knjige.club 67
 Ono što nikako nije željela bilo je zuriti cijelu noć u telefon, nadajući se da će Reed
nazvali. Neće - jer su pred njim sigurno sati i sati rada. Jednako tako neće gledati ni prema
vratima, jer definitivno ne želi da dođe k njoj kad bude gotov.
Izvadila je mobitel iz džepa i provjerila. Nije bilo poruka.
Povjetarac ju je opet zapuhnuo. Noćni leptiri skupljali su se oko ulične rasvjete.
Njezina je ulica bila mirna i prazna, i doista nije mogla računati na iznenadnu
uznemirenost u trbuhu.
Osvrnula se preko ramena.
Ništa.
Pogledom je pretražila obje strane pločnika.
Među automobilima nije bilo sjena. Psi nisu lajali. Nije bilo znakova da je itko sada na
ulici, ali...
Struganje.
Okrenula se oko sebe.
Zvučalo je blizu. Previše blizu. Ali nije bilo nikoga.
Nastavila je hodati, usredotočujući se na kuću, pretražujući pogledom dvorište ne bi
li zamijetila išta neuobičajeno.
Klik.
Srce joj je poskočilo. Ogledala se uokolo. Ubrzala je korak i izvadila mobitel.
U torbici nije imala suzavac za samoobranu. Nije imala ništa osim pizze s kobasicama
i telefona. I da, dvije godine kickboxinga koje su joj mogle pomoći. Poželjela je da ima Glock
o svom boku. Potrčala je pločnikom, osjećajući se smiješno paranoično kako se
približavala kući,
“Jebi ga”, promrmljala je, ubrzavajući trk. Pritisnula je pizzu na prsa i pogledala preko
ramena dok je jurila prema vratima. Olakšanje ju je obuzelo kad je stigla do svog prilaza.
Ruka se omotala oko nje, grabeći je s leđa.

Knjige.club 68
 POGLAVLJE 11

Bočica Snapplea se razbila dok je Laney vrištala i udarala.

“Jebote!”
Bio je to muški glas, a ona se odgurnula od njega, okrenula se na peti i uputila mu
oštar udarac postrance. Promašila mu je nogu i izgubila ravnotežu, a onda pala na
stražnjicu. Svjetiljka sa senzorom za kretanje upalila se i osvijetlila ih. Preokrenula se
na noge, udarajući pritom napadača koji je sada klečao na rukama na njezinu prilazu,
bljuvajući psovke.
“Screame, jesi li to ti?”
“Sranje, Laney!”
Naglo je krenula, lomeći staklo pod nogama. Gležanj ju je žario i shvatila je da krvari.
I Scream je također krvario. Ustao je, a krv mu je kapala iz posjekotine na ruci. Na sebi
je imao majicu, cargo hlače i vojničke čizme na vezanje.
“Koji vrag?” Pogledao ju je.
“Što to, dovraga, radiš?” Pritisnula je ruke na prsa, gdje joj je srce tako jako tuklo da
je mislila da će joj probiti kožu. Pogledala ga je odozgor nadolje i oduprla se želji i potrebi
da ga udari u potkoljenicu.
Koja je, tek je sad primijetila, prilično gadno krvarila.
“Koji je to vrag bio?” upitao je, gledajući krhotine stakla raspršene po pločniku.
“Moj sok. Kvragu, zašto se šuljaš oko moje kuće noću?”
“Tražio sam te.
“Zgrabio si me!”
“Samo sam se šalio.” Skinuo je majicu i njome zamotao ruku.
Prišla mu je, osjećajući se krivom, sad kad je ponovno mogla disati. Spazila je krvave
potočiće koji su se spuštali niz njegove potkoljenice.
“Hajde, uđi.” Podigla je pizzu, koje je poput frizbija sletjela na živicu pokraj njezinih
vrata. Prtljala je po ključevima i uspjela otključati vrata, a onda unijela zaporku alarma i
bacila sve svoje stvari na kuhinjski radni stol.
Scream se uputio ravno prema sudoperu i počeo ispirati ruku, dok je Laney palila
svjetlo.
“Dovraga, Laney.” Izvukao je komad stakla iz dlana i spustio ga na radni stol.
“Hej, nisam ja kriva. Ti si mene napao.”
“Šalio sam se. Kriste. Sva sreća da ne nosiš oružje.”
U grlu joj je zastala kugla. Progutala ju je. Da je kojim slučajem bila naoružana,
vjerojatno bi ga ubila.
Krv mu je tekla niz ruku ispod slavine. Primaknula mu se pogledati. Mirisao je na
cigarete, a ona ga je osmotrila.
Otkako ga je posljednji put vidjela, dobio je koji kilogram. I dalje je bio vitak, ali mišići
ruku bili su bolje definirani. Tetovaža na ramenu - slika Krik Edvarda Muncha - bila je
ukrašena otkad ju je posljednji put vidjela. Sada je uokvirena bodljikavom žicom.
Laney je smočila kuhinjsku krpu i čučnula kako bi pregledala rane.

Knjige.club 69
 Krv je izgledala uznemirujuće, ali kad je obrisala tragove, vidjela je da je posjekotina
zapravo prilično mala.
“Jao!” Namrštio se na nju.
“Dobro, sam to napravi.”
Koraknuo je unatrag pa onda podigao stopalo na radni stol, a ona je promatrala kako
vadi komadić stakla iz potkoljenice.
Laney se posvetila svojoj posjekotini, istiskujući tanku krhotinu.
“Što si uopće htjela?” pogledao ju je, “Posvuda mi ostavljaš poruke.”
Uzdahnula je. “Hoćeš pivo?”
“Dovraga, aha. Nešto da mi ublaži hol.” Slabašno se osmjehnuo, a njoj je laknulo. To
što ju je izazivao značilo je da ne mora ići na hitnu pomoć.
Uključila je pećnicu i gurnula pizzu unutra. Onda je uzela pivo i dohvatila krvavu krpu
da otvori bocu. Scream je spustio nogu i naslonio se na sudoper, leđima okrenut od njega,
a Laney se iznenada prisjetila Reeda koji ju je pritisnuo na tom mjestu. Je li se to uistinu
dogodilo prije samo nekoliko sati?
Ta dvojica muškaraca nisu mogli biti različitiji. Reed je bio visok i snažno građen,
tamne kose koja se kovrčala na vratu i od same pomisli da je ponovno dodiruje, zasvrbjeli
su je prsti.
Scream je bio... neobičan. Bljedunjav, mršav, nespretnih dugačkih udova. Na prvi
pogled, većina ljudi mislila bi da je skinhead, ali njegovo oslikano tijelo nije se uklapalo u
to. Njegove su tetovaže bile citati iz knjiga, egipatski simboli, kineski znakovi.
“A što je s tobom?” Potegnuo je dobar gutljaj piva promatrajući je.
“Nisam žedna.”
Ponovno je gledala njegove posjekotine i osjetila navalu krivnje. Užasavala se pitati
za uslugu i nije bila vična čavrljanju, ali barem je morala pokušati. Bacila je zakrvavljenu
krpu u sudoper.
“Pa onda, kako si?”
“Dobro. Ti?”
“Dobro.” Ero zato je mrzila ovakve razgovore. Prekrižila je ruke. “Kako je posao?”
“Ne mogu se požaliti”, odgovorio je. Samodopadan ton njegova glasa govorio je da
zarađuje preko glave.
Screamov pothranjeni izgled beskućnika u načelu je bila slika kako se predstavljao u
virtualnoj zajednici. U stvarnosti, bio je višestruki milijunaš,
Scream je zarađivao prodajom sigurnosnih slabosti softvera, takozvanih nula, što je
bio jedan od razloga zašto ga je Ben mrzio. Ben je smatrao da radi bez pravila. Ne
računalnih pravila, nego etičkih. Kojih, barem prema Benu, Scream nije imao.
Nekada davno, Scream je bio najbolji stručnjak u centru Delphi za upadanje u
računalni svijet. Tijekom godina rada u laboratoriju, izgradio je ime.
Ali onda se otuđio. Od pomaganja tvrtkama oko testiranja i popravljanja slabosti u
njihovu sigurnosnom sustavu prometnuo se u nekoga tko prodaje takve slabosti na crnom
tržištu. Svježe nule ili cyber napadi koji se javljaju istoga dana kad je otkrivena slabost u
softveru bili su iznimno vrijedni, jer su bili upoznati s nultim danima, što znači da su se
mogli iskoristiti prije nego što je netko imao priliku popraviti ih. Pojedinci, tvrtke, pa čak
i američka vlada, trošili su milijune dolara godišnje kupujući nule, kako bi dobili

Knjige.club 70
neovlašten pristup računalnim sustavim širom svijeta. Još jedan unosan dio tržišta bile su
tvrtke koje su prodavale vlastite nule kako bi spriječile suparnike da ih razgrabe.
Nakon što je Screamov originalni posao tekao uhodano, počeo je kupovati nule koje
su našli i otkrili drugi ljudi, a onda ih prodavao najboljem ponuđaču. A ako je prodao bug,
programsku pogrešku, nije ga zanimalo kakva je bila namjera njegova klijenta. Screama
nije zanimalo je li kupac želio hakirati, krasti ili špijunirati - zanimao ga je samo novac. Da
je internet bio ratna zona, a da su nule bile oružje, onda bi Scream bilo diler oružja.
“Trebam uslugu”, napokon je rekla Laney. “Znam da si nešto radio u prostoru
društvenih medija.”
Obrvama je oblikovao luk, ali nije potvrdio.
“Moram znati jesi li u zadnje vrijeme prodao koju nulu koja bi se mogla upotrijebiti
na web-stranici za upoznavanje.”
“Kako se zove?”
“Mix.”
“Čuo sam za nju.”
“Što si čuo?”
Slegnuo je ramenima. “Mali su. Lokalno područje. Pokušavaju povećati bazu korisnika
obraćajući se mladim demokratima, koji svake godine dolaze u grad na festivale. To je
stvarno prikladno mjesto. Neki ljudi misle da su se uputili na inicijalnu javnu ponudu, čim
njihovi kapitalisti lešinari ne povlače sredstva iz fondova.”
Znači, znao je sve o njima, možda čak i više nego ona. Upravo joj je zato bila potrebna
njegova pomoć. Scream je pozorno osluškivao što se događa i zato je znao da glasine imaju
svoju cijenu, bile one istinite ili ne.
Otpio je pivo. “Što to istražuješ, muljažu s kreditnim karticama?”
“Ne mogu reći.”
Zakolutao je očima.
“Slučaj je jako osjetljiv”, dometnula je.
“O. K., koliki ti je honorar?”
“Nemam ga.”
“Aha, baš.”
“Stvarno, nemam honorar. Radim to sa strane, neka vrsta rada pro bono.”
Polako se nasmijao. “Morat ćeš se ipak malo bolje potruditi od ovoga, Laney.”
Oklijevala je treba li popustiti. Ali ako je željela njegovu pomoć, bit će mu potrebne
informacije.
“Radim to za jednoga svog prijatelja”, rekla je. “On je detektiv, a njegov odjel prilično
je kratak s lovom,”
Popio je još gutljaj piva i promatrao je, a u njegovim je očima mogla vidjeti da
zanimanje za uslugu koje je pokazao brzo nestaje.
“Što istražuje taj tvoj detektiv?”
“Ubojstvo.”
Nagnuo je glavu unatrag. “Sranje, trebao sam znati.” Pogledao ju je i odmahnuo
glavom. “Uvijek u nekim križarskim ratovima. Ti si, Laney, trebala biti policajka.”
Nakostriješila se. “Hoćeš li mi pomoći ili nećeš?”
“Neću.” Ostavio je limenku na kuhinjskom stolu, a nju je preplavio očaj.
Knjige.club 71
 “Ali moraš. Ne znam nikoga drugoga.”
“Ma svakako znaš.”
“Ne za ovo.”
Pogledao ju je dugačkim, hladnim pogledom i ona je shvatila da je bio u pravu. On to
nije morao učiniti. Ništa joj nije dugovao, pa od njezinih osjećaja krivnje neće biti ništa ako
on doista nije imao moralni kompas. Uistinu, ona nije znala je li moralan. Nije puno toga
znala o njemu, čak ni gdje živi. Scream se pojavljivao i nestajao iz njezina života u čudnim
intervalima, uglavnom bez razloga ili objašnjenja. Bio je temperamentan i tajnovit; volio
je tu sliku o sebi koju je naporno izgrađivao i njegovao.
Znači, pitanje je zapravo bilo hoće li joj pomoći bez naknade. Jer posve sigurno ona
neće spavati s njim.
Pogled mu se nije micao s nje i osjetila je strah da joj može čitati misli.
Laney je provjerila kako napreduje pizza. Bila joj je potrebna nova strategija.
“Čuj, ne bih te zvala da mi nije važno”, rekla je. “Potrebna mi je tvoja pomoć.”
“A zašto imam osjećaj da tu ima više od usluge koju tražiš, više nego što mi govoriš?”
“I ima. A ti si jedina osoba koja to može učiniti.”
“Pomogni mi, Obi-Wan Kenobi. Ti si mi jedina nada.” Rekao je to visokim glasom
Princeze Leije.
“Ozbiljna sam.”
“Onda dosta sranja”, rekao je. “Što stvarno hoćeš?”
“Postoji još jedna nula koju trebam. A ne postoji nitko tko je može dobiti.”
“Misliš, dobiti zabadava.”
“Da. Trebam način da uđem u FBI.”
Zablenuo se u nju.
“Točnije, trebam pristup u ViCAP, njihov Program za rješavanje nasilnog kriminala”,
rekla je. “To je baza podataka u kojoj... ”
“U kojoj pohranjuju informacije o nasilnim zločinima, znam.”
Mogla je reći da je bio zaintrigiran, pa je osjetila treptaj optimizma. Scream je mrzio
FBI, pa će joj možda pomoći da porazi njihovu sigurnost, samo iz šale.
“Želim vidjeti postoji li u toj bazi bilo kakav sličan slučaj”, rekla je. “Žrtve...”
“Koliko?”
“Ne znamo. Za sada najmanje tri s istim načinom rada, a možda i više. Nepoznati
počinitelj odlazi u njihove kuće i odvrće žarulju koja je u blizini ulaza u kuću. Onda se vraća
kako bi ih silovao i zatukao.”
Scream je pozorno slušao, ali nije mogla pročitati reakciju na njegovu licu.
Zazvonio joj je telefon pa je požurila javiti se. Bio je to Ben. Uzela je telefon i otišla
razgovarati na terasu, zatvarajući vrata iza sebe i dajući Screamu priliku da razmisli. Imala
je osjećaj da ga je zainteresirala.
“Što ima?” upitao je Ben.
“Jesi li vidio vijesti?”
“Ne, zašto?”
“Dogodilo se još jedno ubojstvo.”
Znam.

Knjige.club 72
 Tišina.
“Onda, radiš na tom slučaju?” Ben je zvučao zbunjeno i nije ga krivila zbog toga. Ni na
čemu još nije radila. Policija još nije unajmila laboratorij. U osnovi je bila slobodna, a to
nije bilo točno, a osim toga, Reed je nije službeno unajmio. Ali imala je osjećaj da će se to
dogoditi. Sviđalo se to njemu ili ne, bila mu je potrebna njezina pomoć.
“Više-manje”, rekla je Laney. “I dalje pokušavamo ustanoviti čvrste poveznice između
slučajeva.”
“Gdje je zapelo?”
“Nisam još vidjela sve dokaze”, rekla je.
“Dobro; što je još novo? Nikada ne vidimo sve dokaze. Je li njima jasno da se slučaj
hladi dok se oni okolo zajebavaju?”
“Ne mogu sada razgovarati o tome, Bene. Moram ići.”
“Nazovi me ujutro.”
“Hoću.”
Laney se vratila i zaustavila. Kuhinja je bila prazna.
“Screame?”
Provjerila je kupaonicu i spavaću sobu, potvrđujući ono što je već ionako znala.
Otišao je. Na trenutak mu je okrenula leđa i već je nestao. Vratila se u kuhinju i
pogledala uokolo. Pizza je stajala na radom stolu i nedostajao joj je velik trokutast komad,
pa je izgledala poput Pac-Mana. Sa strane se nalazio papirnati ubrus na kojoj je bila
nažvrljana poruka.
Misija prihvaćena. Ali to će te koštati.

Knjige.club 73
 POGLAVLJE 12

Ubojstvo Belle Marshall bilo je u svim vijestima do ponedjeljka ujutro. Do podneva,

Reed je bio u šefovu uredu, a kasnije tog popodneva vratio se u Delphi kako bi se susreo s
jednim od vodećih računalnih stručnjaka što se tiče profiliranja, Reed se nije baš bavio
profiliranjem, ali se trudio biti otvorena uma, dok se dizalom penjao prema jedinici za
računalni kriminal zajedno s tipom koji je proveo noć na Laneynu kauču, “jesi li upoznao
Marka?”
Reed ga pogleda. “Nisam.”
“Uzeli smo ga od FBI-a prije nekoliko godina. Najbolji je na svijetu.”
Vrata su se na zvuk otvorila i Ben Lawson poveo ga je niz hodnik obložen prozorima.
S Reedove lijeve strane vidjeli su se zeleni brežuljci okupani suncem. S njegove desne
strane nalazio se slabo osvijetljen računalni laboratorij, s redovima osvijetljenih radnih
stanica. Reed je brzo uočio Laney kako sjedi za jednom od njih. Nekoliko muškaraca
gledalo je preko njezinih ramena ono što im je pokazivala na zaslonu.
Reed je pogledom pretražio laboratorij. Čini se da su japanke i cargo hlače bile poput
uniforme. Bio je to veliki radni prostor, užurban, ali Reed se pitao koliko se doista bore
protiv računalnog kriminala uz toliko ploča za pikado i koševa za košarku. “Uvijek
zainteresirano prate što radi Štrumpfeta.”
Reed pogleda Bena. “Što je to?”
“Štrumpfeta.” Nasmijao se. “To je njezin nadimak. Je li ti ga ikada spomenula?”
“Nije.”
Ben se leđima nasloni na prozor i nasmije. “Onda pretpostavljam da ti nikada nije
rekla kako je ovdje dobila posao.”
Reed ponovno pogleda Laney. Bila je poput ženskog otoka u moru muškaraca. A
većina njih bila je upola mlađa od Reeda.
“Radi se o tome što je napravila na koledžu”, rekao je Ben, odlučan u namjeri da
ispriča svoju priču. “Nisam siguran kako je došla na to, ali postojao je neki nastavnik u
jednoj od lokalnih srednjih škola, koji je često posjećivao stranicu s dječjim pornografskim
sadržajem.” Pogledao je kroz prozor. “I onda je Laney čula za to i odlučila to izvidjeti.
Provalila je u njihov sustav i malo razgledala. Ispostavilo se da je to velika operacija sa
sjedištem u Phoenixu. I nije se radilo o tome da neki kreten u svojoj garaži stavlja
fotografije na stranicu, nego je to bila velika tvrtka, jedna od najvećih u cijeloj zemlji.
Barem je tada bila. Uglavnom, Laney je počela njuškati uokolo i to ju je razbjesnilo, pa je
odlučila pokrenuti DoS napad. Znaš li što je to?”
“Napad uskraćivanja resursa, zbog kojeg određene usluge postaju nedostupne.”
“Točno. U načelu, to ruši stranicu. Dakle, ona je koristila ono što zovemo Štrumf
napad, što znači da je stvorila paket s lažnom izvornom adresom i poslala ga na sva
računala unutar mrežnog segmenta, koristeći tzv. broadcast adresu. Ono što se dogodi jest
da takav paket zahtijeva biti isporučen svim računalima u mreži, a ishod je velika količina
odgovora i prometa, zbog čega se sve sruši.”
Reed baš nije razumio što je on sad upravo rekao, ali shvatio je bit. “Znači, srušila ih
je?”

Knjige.club 74
 “Čovječe, imala ih je. Bilo je čarobno. U međuvremenu, poslala je anoniman savjet
detektivu u Phoenixu, objašnjavajući mu što su namjeravali i podastrla mu sve detalje koje
bi mogao upotrijebiti za tužbu. Jedini problem bio je što je FBI već bio tamo. U tijeku su
imali opsežnu akciju i ona ih je, u načelu, pretekla. Tako da su, pa znaš, bilo poprilično
bijesni. Nisu bili sigurni bi li je trebali uhititi ili zaposliti.”
Reed ponovno pogleda Laney. "Mislio sam da je počela u ChatWireu?”
“I jest.” Ben je kimnuo. “Radila je tamo skoro godinu dana, odmah nakon što je
diplomirala. Eto toliko je trebalo federalcima da je dostignu.”
“Cijelu godinu?”
“Aha, bilo je to mjesecima prije negoli je itko uspio sastaviti komadiće slagalice i
shvatiti što je zapravo napravila.” Pogledao je kroz prozor, a Reed je slijedio njegov
pogled.
Laney je sada bila sama, naslonila se u stolcu i odmarala noge na stolu, dok je gledala
u ekran. Ponovno poderane traperice i crna majica bez rukava. Pramen u njezinoj kosi
danas je bio ljubičast, a Reed nije mogao objasniti zašto mu srce bubnja samo dok je gleda
za računalom.
“Ona je majstorica u prikrivanju tragova. Upravo je zato FBI i želi.” Ben se nasmijao.
Šteta, ali mi smo je prvi upecali.”
“Kako vam je to uspjelo?”
“Lova”, rekao je. “Iako, da kažem istinu, to vjerojatno i nije pravi razlog. Laney novac
baš i ne zanima. Ali Delphi ima neke druge prednosti. Možeš imati fleksibilno radno
vrijeme, odijevati se kako želiš. I prilično lako zatvaraju oči pred haktivizmom, tako da..
“Haktivizam.”
“Radi to s razlogom.” Ben ga pogleda. “Znaš, kao što je bilo ono sa srednjoškolcima
prošle godine. Onaj jedan kojeg su zlostavljali i mučili, jer je bio homoseksualac, koji se na
kraju objesio?”
“Dečko iz Houstona?”
“Točno.”
“Neka luda crkvena sekta planirala je za njegovu pogrebu postaviti natpise ‘Bog mrzi
pedere’
”Laney i još neki drugi pokrenuli su DDoS napade - to je poput normalnih DoS napada,
ali s više raspodijeljenih napadača. Najčešće su to zombiji, računala čiji vlasnici ne znaju
da njihovo računalo generira DoS napade na druga računala na internetu. Uglavnom,
srušili su im sustav, a onda su objavili sve o toj vjerskoj zajednici, koristeći se
njihovom web-stranicom na kojoj su objavili sva imena i njihove e-adrese te ih preplavili
spamovima. To je bilo slatko. A u potpisu je stajalo Laney.”
Dolje u hodniku, neki je muškarac izašao iz ureda. Za razliku od svih drugih na katu,
izgledao je kao da ima više od četrdeset i nosio je odijelo i kravatu umjesto Warcraft
majice. To bi bio Mark Wolfe, bivši federalac.
Ben je tiho stajao pokraj Reeda, dok se on predstavljao.
“Dolaziš na sastanak?” Mark je upitao Bena.
“Imam nešto drugo.”
“Spremni?” upitala je Laney, pojavivši se na vratima. Ispod ruke držala je fascikl i nije
gledala Reeda.

Knjige.club 75
 Laneyn ih je šef poveo u sobu za sastanke. Reed je pričekao da Laney sjedne pa onda
uzeo stolicu preko puta nje, da ga ne ometa njezina blizina.
Pogledao je Marka Wolfea. “Hvala što ste se odazvali na sastanak u tako kratkom
roku.”
“Aguilar je rekao da je hitno.” Naslonio se u stolici. “Zapravo, zvučao je prilično
potreseno.”
Potresen nije bila riječ koju je Reed ikada čuo da netko tako opisuje šefa policije. Ali
mediji su ga slijedili, a i, kako je Erika naglasila, studenti će se uskoro vratiti na najveće
sveučilište u državi. Obje žrtve iz Austina živjele su u blizini kampusa, a jedna od njih bila
je studentica. Zadnja stvar koju je šef policije htio bila je javna panika.
“Pregledao sam izvješća.” Mark je otvorio i prelistao izvješća. “Imam neke
preliminarne povratne informacije, ali vam se neće svidjeti.”
Da čujemo.
“Imam osnovni profil, do kojeg ste već vjerojatno i sami došli. Nepoznati počinitelj je
bijelac, dvadeset pet do pedeset godina, živi u Austinu ili u okolici i vjerojatno radi poslove
vezane za tehničke znanosti ili računala.”
Sažetak koji je iznio nije bio iznenađenje. Seksualni predatori nastoje djelovati unutar
svoje etničke grupe, a tehnička povezanost bila je očita.
“To je prilično velik raspon godina”, rekao je Reed. “Očekivao bih da se radi o nekomu
mlađem.”
“Isprva, i ja sam to očekivao, posebno zbog Online ciljane skupine. Ali kad pogledate
sama ubojstva...” odmahnuo je glavom. “Otkriva ga njegov način. Ima iznimnu strpljivost i
kontrolu nagona, što ukazuju da bismo mogli imati posla sa starijim počiniteljem, Ovi
zločini pokazuju velike pripreme, predumišljaj. Da bi se prišlo vratima sa specijalnim
alatom i neprimjetno obilo bravu... to je nešto o čemu je puno prije razmišljao kad je
birao mjesto.” Mark je pritisnuo olovku na stol. “Još jedan važan čimbenik su web-kamere.
U slučaju April Abrams, izvješće navodi da je mogao oteti web-kameru još prošloga
listopada.”
“I jest”, potvrdi Laney.
“To je dugo vrijeme za promatranje i čekanje da odabere trenutak. Dugačko vrijeme
da iskonstruira maštariju.”
“Ali u tome i jest uzbuđenje, zar ne? Nisam psiholog”, rekao je Reed, “ali čini mi se da
voli zgrtanje.”
“To je točno”, rekao je Mark. “Vodi ga duboko ukorijenjena opsesija o kontroliranju
žena i uzrokovanju bola. Čini se da su ga zlostavljali roditelji - tu nema nikakva
iznenađenja - a isto tako mislim i da se u nekom trenutku liječio od depresije.”
“To sužava profil.”
“Gledajte, jasno je da nema puno specifičnosti”, rekao je Mark, s primjetnom notom
sarkazma. “Većina online predatora koje vidim ima nešto od ovoga u svojoj prošlosti.
Većina njih također ima problema s uklapanjem u normalne društvene situacije, tako da
je internet nešto poput skrovišta ili oaze. Ali razgovarajmo o onome što ga razlikuje.”
Naslonio se naprijed na laktove i pogledao Reeda u oči. “Istraživanja pokazuju da u bilo
koje vrijeme postoji čak osamsto tisuća dječjih seksualnih predatora online. A to su samo
dječji grabežljivi. Dodajte odrasle i došli smo do ogromnih brojeva. Dovoljno je loše da su
ti ljudi vani i da špijuniraju, surfaju po dječjim pornografskim stranicama i zlostavljaju

Knjige.club 76
ljude. Ne kažem da to nisu pravi kriminalci, jer oni to apsolutno jesu, jer nanose traume i
bol. Ali ovaj nepoznati počinitelj otišao je još korak dalje.”
“On je to napravio u stvarnom životu.”
“Točno.” Mark je kimnuo. “Zato se morate pitati, kakva bi osoba to učinila?”
“Netko tko misli da se može izvući”, rekla je Laney.
“Točno. Vjeruje da je izvan dosega izvršenja zakona, imun na kaznu. Ovo je netko tko
je proveo godine online, pa sakriven u plastu anonimnosti posjećivao tamnu stranu
interneta, koju ponekad zovemo darknet.”
“Sviđa mu se anonimnost”, izjavio je Reed.
“Napreduje u njoj”, rekao je Mark. “Većina ljudi na internetu stvara svoj alter ego.
Osjećaju se slobodni reći i učiniti stvari koje nikada ne bi izrekli i napravili u susretu licem
u lice, a osjećaju se i imunim na posljedice,”
Reed ga je gledao, sve to probavljajući. Pogledao je Laney, koja je bila neobično tiha.
“Ovaj nepoznati počinitelj načinio je pomak, koji mnogi drugi online predatori ne
rade”, nastavio je Mark. “On je sa špijuniranja i online uhođenja prešao na stvarno praćenje
svojih žrtava u stvarnom svijetu, ulazeći u njihove privatne domove i izvršavajući
izvanredno nasilne napade. I sve to bez ostavljanja fizičkih dokaza. Sve nam to govori da
je vičan raditi i skrivati se u dva potpuno drugačija okruženja, ne samo jednom. A to je ono
što ga definitivno razlikuje od ostalih.”
“Jeste li primijetili opasku u izvješću o otisku cipele?” pitao je Reed. “Naš laboratorij
testirao je vlakna nađena uz otisak i čini se kao da je nosio zaštitne navlake za cipele.”
“Vrlo je pedantan i poznata mu je policijska procedura, ili je gledao jako puno emisija
o CSI-u. Ne treba odbaciti tu mogućnost.” Mark je pogledao dosje pred sobom. “Još jedna
stvar koju sam primijetio jest to da ima istančan smisao za pronalaženje žrtava. Pronađe
žrtvu koju želi i na njoj usavršava digitalnu ranjivost.” “Mislite na ulaz u njezin život.” Reed
pogleda Laney. “Točno”, rekao je Mark. “Gdje je žrtva otvorena za napad? Uređaji koji su
vezani za internet sada su toliko dostupni i postoji sve više mjesta na kojima predatori
mogu ući. Sve, od vašeg uređaja za nadziranje fitness aktivnosti do pametnih hladnjaka,
može osigurati neometani ulaz u vaš život. Dopuštamo da nas prate i nadziru, a onda
nemamo kontrolu kako se te informacije poslije upotrebljavaju. Laney o tome može
govoriti bolje i od koga drugoga. Ona je naš vrhunski stručnjak za računalne upade.”
“Uzmimo na primjer web-kamere”, rekla je, napokon se uključivši. “Mnogi uređaji
dolaze s ugrađenom web-kamerom. A mnogi ljudi se ne trude postaviti lozinke. Ostavljaju
tvornički postavljene lozinke, što znači da ako netko zna što rade, nije teško s udaljenosti
preuzeti uređaj.”
“Ključna riječ ovdje je udaljen.”, rekao je Mark. “Toliko planiranja, maštanja i
uhođenja može se napraviti s udaljenog mjesta, pa to nepoznatom počinitelju daje osjećaj
anonimnosti i nedodirljivosti pred zakonom.”
“To je dio njegove igre” , rekla je Laney. “Zafrkava se s tobom.”
“Sa mnom?”
“S istražiteljima. Uzmi, na primjer, telefon.” Pogledala je Marka. “Mobitel posljednje
žrtve nađen je u hladnjaku,”
Mark je podigao obrvu. “Nisam to pročitao.”
“To i nije bilo u preliminarnom izvješću. Trebaš pogledati i proći kroz sve fotografije
s mjesta zločina.”

Knjige.club 77
 “To bi mogla biti referencija za određene taktike jednostavnije tehnologije, koja se
koristi za sprječavanje nadzora špijunskih agencija”, rekao je. “Ako staviš mobitel u
hladnjak, onda je teže Nacionalnoj sigurnosnoj agenciji ili kome god upotrijebiti ga kao
uređaj za slušanje.”
Reed je zurio u njega. “Znači, vi kažete...”
“Ubio ju je i spremio njezin mobitel u hladnjak, da ga istražitelji nađu”, rekla je Laney.
“Sarkastičan je. To je podrugivanje.” “Drugim riječima, znao je da mi znamo da promatra
svoje žrtve”, dometnuo je Mark. “Intenzivira igru.”
U sobi je zavladao muk i Reed je pokušao probaviti to što je čuo. “Shvatit ću to kao da
mislite da on još nije završio”, rekao je.
Mark je odmahnuo glavom. “Svi dokazi ukazuju na suprotno. Radi to već neko vrijeme
i vrlo je strpljiv. Prema tim ženama ima dugoročnu predanost i istodobno cilja više ljudi.
Ono što sada vidimo jest da se skratio interval između ubojstava. Sve mu teže postaje
kontrolirati nagon i natjerati se da pričeka. To bi moglo biti dobro za nas jer bi mogao
pogriješiti.”
“Možete li pretpostaviti kada će se sljedeće dogoditi?” upitao je Reed, ne trudeći se
sakriti nevjericu.
“Nije to egzaktna znanost”, rekao je Mark, odbijajući upasti u zamku.
“Izvlačim zajedničku listu.” Laney je otvorila svoju datoteku. “Ovdje u laboratoriju
smo proveli istraživanje, u načelu smo povezali određeno online ponašanje s budućim
nasilnim napadima.”
“Želimo utvrditi koja su online ponašanja neugodna ili su samo bizarna”, rekao je
Mark, “a koja se mogu dovesti u vezu s budućim kriminalnim radnjama u stvarnom
životu.”
Laneyn telefon je zazvonio, pa ga je izvukla iz džepa da provjeri tko zove. “Oprostite.”
Pogledala je šefa. “Moram se javiti.”
Izašla je, a Reed pogleda Marka. Imao je više nego što je očekivao, ali sve je to bilo još
previše teoretsko, još uvijek nije imao ništa što bi zapravo navelo na određenog
osumnjičenika.
“Izgledate zamišljeni.”
“Pa, prilično je depresivno”, rekao je Reed.
“Što to?”
“Cijela ova tema. Upravo mi je drago da nemam djecu.”
“Znam što mislite. Neki ljudi krive tehnologiju, kao da ona na neki način oblikuje
neprirodno ponašanje. Ja nekako vjerujem da je to stvar prirode - mračna strana ljudske
prirode - a da internet osigurava idealan okoliš da se takva priroda razvija i raste.
Degradacija, zlostavljanje, nasilje - takve stvari su oduvijek prisutne. Ali sada imamo cijelu
novu situaciju u kojoj predatori mogu naći i zlostavljati ljude.”
Reed je gledao u muškarca i znao je da je svakodnevno sigurno morao vidjeti puno
ružnih stvari. I Laney ih je vjerojatno morala vidjeti.
“Pa, to bi bilo sve”, rekao je Mark. “Kada dobijem više informacija, onda ću moći
izbaciti profil; na primjer, kada dobijem izvješće s obdukcije u slučaju Belle Marshall.”
“To ću dobiti do sutra ” Reed je pogledao na sat i ustao.
“Još jedna stvar.” Profiler je također ustao. “Čini se da niste skloni tome da uključimo
Laney.”

Knjige.club 78
 Primjetio je. Možda ipak ima nešto u tom profiliranju.
“Očito je mlada”, rekao je Mark, “ali vrlo je talentirana, jedna od najboljih koje imamo.”
“Volim zadržati svoj tim sa što manje ljudi. Zbog različitih razloga.”
“Razumijem. Ali ako ste zabrinuti zbog curenja informacija, ne trebate biti. Laney je
vrlo profesionalna. Neće razgovarati s novinarima.”
“To je dobro znati.”
Reed je izašao na hodnik kad je Laney spuštala mobitel u džep svojih poderanih
traperica.
“Odlaziš?”
“Prvo moram ostaviti nešto u DNK laboratoriju. Čujem da se nalazi na prvom katu.”
“Pokazat ću ti.” Laney ga je povela niz hodnik. “Što misliš o profilu?”
“Zanimljivo je.”
“Opaaa! Prokleto bijedna pohvala.”
“Naravno da je korisna. Ili bi to na kraju mogla biti. Uvijek sam naklonjen fizičkim
dokazima.” Naglo je pogleda.
“Što je?”
“Taj posao koji ti radiš, može postati mračan, posebno kad je riječ o djeci. A internet
je pun takvoga smeća.” Zastao je. “Mislim da si izgorjela. Zašto to nastavljaš raditi?”
“Iz istog razloga zbog kojeg ti s ceste mičeš silovatelje i ubojice. To je moj posao. U
dobru i u zlu, to je ono što sam odabrala.” “Mogla bi se prebaciti na nešto drugo. Recimo,
kriminal među službenicima. Postoji puno krađa identiteta.”
“Dobra sam u ovome.” Slegnula je ramenima. “Kako god, poznajem ekosustav. Kroz
njega se mogu s lakoćom kretati, za razliku od drugih, tako da se osjećam obveznom.”
Hoće li se uvijek tako osjećati, kada najbolje godine svoga života mora posvetiti
praćenju ološa u društvu?
Reed je pogleda. Tako mlada i idealistična. I tako prokleto pametna. Zašto nije mogla
izabrati nešto lakše, na primjer stvaranje aplikacija ili video igrica?
Zaustavila se ispred vrata, na kojim je pisalo DNK i Serologija. Kroz veliki stakleni
prozor, Reed je vidio ljude u bijelim kutama nagnutim nad mikroskopima.
“Što to imaš?” kimnuvši je pokazala prema omotnici. “Ljepljivu traku.”
Obrve joj se podignu u luk.
“S jutrošnje obdukcije.”
“Koristio je...”
“I dvaput prije”, Reed je rekao. “Razgovarao sam telefonski s jednim od naših DNK
tragača, s Mijom Voss. Prihvatila je da će pogledati i vidjeti može li što izvući.”
Laneyna usta su se otvorila, ali nije ništa rekla. Odjednom je problijedjela.
“Jesi li dobro?” upitao je.
“Jesam.”
Ali bilo je jasno da laže.

Knjige.club 79
 POGLAVLJE 13

Reed je živio u sjevernom Austinu, na ranču u stilu šezdesetih, a njegov sivi pickup
stajao je na prilazu kad se Laney uvezla. Treperenje televizora na prozorskom staklu
govorilo je da je Reed još uvijek budan. Bez obzira na to je li sam.
Dok je hodala prema njegovim vratima, u želucu joj je nervozno treperilo. Travnjak je
bio zelen, ali ga je trebalo pokositi. Pitala se unajmljuje li koga da to obavi ili to radi sam.
Pogledala je prema vrtnom crijevu koje je bilo namotano na kotur na uglu kuće.
Sam kosi, odlučila je. Izgleda kao takav tip.
Otvorio je vrata, a Laney je zastao dah. Skinuo je bijelu košulju koja se kopčala i sada
je nosio jednostavnu bijelu majicu, koje je prianjala uz vrlo impresivna prsa. Cipele i hlače
bile su iste kao i na poslu.
Nakašljala se. “Bok.’'
Pogledao ju je hladnim plavim očima. “Policajci nisu na imeniku. To znaš, zar ne?”
“Mogu li ući?”
Otvorio je vrata i ona je ušla unutra. Bez riječi, poveo ju je do kuhinje koja je bila
mračna, osim svjetla koje je obasjavalo sudoper.
Pogledala je oko sebe, upijajući detalje njegove kuće. Bila je asketski namještena
poput momačke gajbe, od crne kožnate garniture do staklenog stolića za kavu.
Kuhinja nije bila moderna - laminat i linoleum s crnim kuhinjskim uređajima. Stolić
za doručak bio je zatrpan neotvorenom poštom, baš kao i njezin.
“Završila sam s online pokazateljima”, rekla je.
“Pokazateljima?”
“Komponenta profila o kojoj ti je govorio Mark. Online ponašanje.”
Naslonio se na radnu plohu promatrajući je. Oči su mu bile hladne i izgledao je
oprezno.
“Ovo se temelji na istraživanjima koja smo proveli. Stavljali smo u odnos različite
tipove ponašanja kriminalaca s drugim online aktivnostima.” Pročistila je grlo. “Vjerujem
da ćemo pronaći da ima brojne online identiteta, koje često mijenja. Upotrebljava kodna
imena i pseudonime, a vjerojatno za njega imaju određeno značenje.”
“Znademo li koji od tih pseudonima?”
“Ne, ali doznat ćemo. Također vjerujem da obilazi ljude, posebno žene, i da mu je
sigurno bio zabranjen pristup stranicama zbog uznemiravanja.”
Izgledalo je kao da Reed sada sluša, vjerojatno jer je izlazila iz domene pretpostave
na područje stvarnih kriminalističkih aktivnosti, koje su istražitelji mogli slijediti.
“Također je vjerojatno da ima povijest u lažnom predstavljanju, krađi tuđih identiteta
i javnom komuniciranju. Čini se da to radi jer ga uzbuđuje. Mislim da je u igri.”
Podigao je obrvu. “Misliš da je igrač?"
“Ne nužno, iako bi mogao biti”, rekla je. “Ono što govorim jest da on ovo smatra igrom.
Nadmudriti ljude. Voajerizam je samo dio toga. Obuzima ga intenzivno uzbuđenja od
ulaženja bez dopuštenja u dnevnu ili spavaću sobu neke žene i promatrati je u njezinim
osobnim trenucima. Takve stvari jačaju mu fantaziju. Puno online predatora su i voajeri.

Knjige.club 80
Ono što takve tipove čini jedinstvenima, kao što je Mark rekao, jest da to prenose u
stvarni svijet. Sve kulminira ekstremnim nasiljem.”
Promatrao ju je izbliza, ali nije mogla pročitati izraz njegova lica.
“Dakle, to su pokazatelji do kojih sam došla. Temelje se na proučavanju stotina
predatora. Korisni su, jer nam pomažu pokupiti njegove tragove. Već ih slijedim po
različitim pseudonima. Nadam se ću uskoro imati nove tragove za tebe.”
Reed nije ništa rekao.
“Što nije u redu?” upitala je. “Mislila sam da ćeš biti sretan.”
“Sretan?” Odmahnuo je glavom.
“Dobro, optimističan. Polako dobivamo sliku osobe koju tražimo.” Prišla mu je još
bliže, promatrajući njegovu reakciju. “To je poput slagalice, a mi popunjavamo praznine.”
Zastala je.
“U čemu je problem?”
Prekrižio je ruke na prsima, stvarajući barijeru između njih. “I sam sam malo
istraživao, Laney.”
“Aha. I?”
“I hoćeš li mi reći nešto o svom policijskom dosjeu?”

Knjige.club 81
 POGLAVLJE 14

“Nemam dosje.”
“U redu, onda svoju povijest s nama”, rekao je. “Incident u tvojoj kući prije nekoliko
godina.”
Sve se promijenilo na njezinu licu. U jednom trenutku bila je otvorena i razgovorljiva,
a već sljedećega trenutka izraz lica odavao je da se zatvorila. Pogled joj je krenuo prema
vratima. Poželjela je otići, ali nikamo neće ići dok on ne dobije neke odgovore.
Približio se. “Zašto mi ranije nisi rekla da si bila žrtva sličnoga napada?”
Naježila se na riječ žrtva, ali nije odustajao.
“Mislila si da neću doznati?”
“Ne, mislila sam...” Izgledala je frustrirano. “Mislila sam da te se to ne tiče.”
Gledao ju je, živčano stišćući zube.
“To nije nešto o čemu razgovaram s drugim ljudima.” Sada je zvučala kao da se brani.
“A i nisam mislila da je važno, bar ne donedavno.”
Nije odgovorio.
“Ne vjeruješ mi?”
“Kad si mi prvi put postala poruku s tim linkom, jesi li znala da Aprilin slučaj ima
dosta sličnosti s onim što ti se dogodilo prije tri godine?”
“Nisam znala.”
“Nemoj mi lagati, Laney. Saznat ću ”
“Ne lažem! I odakle ti pravo da me ispituješ kao da sam kriminalac? Zadržati osobne
stvari za sebe nije isto što i lagati. Dovraga, zašto ti se uopće opravdavam?” Odgurnula se
od radnog stola i okrenula, ali ju je uhvatio za ruku.
“Čekaj...”
“Jebi se. Meni ovo ne treba.” Naglo je povukla ruku, ali je nije htio pustiti.
“Hoćeš li malo pričekati?”
Zurila je u njega, a onda spustila pogled prema njegovoj ruci, kojom je obuhvatio
njezinu.
Otpustio je stisak i odmaknuo se. “Oprosti.” Prošao je rukom kroz kosu. “Ponašam se
kao...”
“Detektiv?”
Pogledao ju je.
I znao je da je bila u pravu. Kao na ispitivanju. Bile su to riječi koje je Erika stalno
ponavljala.
Frustracija u njemu bujala je poput balona. Cijeli taj razgovor krenuo je krivim
smjerom. Laney je bila napadnuta u svom domu usred noći. Pažljivo je pročitao policijsko
izvješće. Dvaput. Zapamtio je svaki detalj, uključujući dio o tome kako je bila napadnuta
na podu dnevne sobe prije negoli je uspjela pobjeći. Je li i ona silovana? Pri davanju iskaza,
ljudi ne daju uvijek potpunu priču, tim više što je istražitelj bio tek početnik, bez iskustva.
Zapravo, on je slučaj preimenovao kao provalu koja je pošla krivo.

Knjige.club 82
 Laney ga je promatrala, a oči su joj bile vlažne od suza. Malo se smirila, ali i dalje je
očito bila ljutita.
Ovo je bila njegova krivica. Uključio ju je u istragu, a da nije provjerio njezinu prošlost.
A sada bi zapravo mogla postati svjedokom u slučaju, što bi uzrokovalo nove probleme.
Sranje.
Reed se pomaknuo u stranu da može dohvatiti ormarić iza nje. Maknula mu se s puta,
pa ju je promatrao dok je iz ormarića uzimao dvije čaše.
Želiš li nešto popiti?” Otvorio je bar s pićima i uzeo bocu Jacka Danielsa.
“Naravno.”
"Led?"
“Ne.”
Natočio je dvije obilne čaše i pružio joj. Pogledala ga je preko ruba dok je otpijala
gutljaj. Okusivši tekućinu, naborala je nos i Reed se zamalo nasmijao.
Ovo je bilo tako sjebano. Nalazio se u svojoj kuhinju i pio viski s djevojkom koja bi, da
ju je odveo u pravi bar, vjerojatno morala dokazati koliko joj je godina.
Bila je prekrasna, pametna, a njezine usne izluđivale su ga.
I želio ju je. I dalje. Čak i sa svim tim komplikacijama.
“Kakav je to pogled?” Prišla je bliže. “O čemu razmišljaš?”
“Ne želiš znati?”
“Razmišljao si o tome da me makneš sa slučaja, zar ne? Vidim to.”
Nije odgovorio.
“Mrzim što ti to moram reći, ali žene stalno napadaju, Reede. Događa se. A to što se
meni dogodilo možda nema nikakve veze s ovim. Ja sam iznimno oprezna kad je riječ o
mojoj Online sigurnosti i nikada ne posjećujem stranice za upoznavanje. Zato je posve
moguće da to što se dogodilo meni prije tri godine, nema baš nikakve veze s ovime što se
događa sada.
Zagledala mu se u oči, a on nije bio siguran pokušava li to uvjeriti njega ili sebe. Mrzio
je strah koji je vidio u njezinim očima. Bože, zašto mu nije rekla? Nikada joj ne bi dopustio
da se upetlja u slučaj.
“Pročitao sam izvješće koje je napisao policajac na dužnosti.” Reed joj je pažljivo
promatrao lice. “Jesi li mu sve rekla?"
“Jesam.”
“Jesi li pretrpjela seksualni napad?”
“Nisam.”
Gledao je njezine oči, pokušavajući odgonetnuti govori li mu istinu. Želio je vjerovati
da bi mu rekla, da mu dovoljno vjeruje. “Rekla si da nisi dobro vidjela napadača. Da je
nosio skijašku masku.”
Kimnula je. “Osim toga, odvrnuo je vanjsku žarulju, tako da je bilo tamno kao u rogu.”
“Ali imala si osjećaj za njegovu visinu. Rekla si policajcu...”
“Bio je viši od mene. Ali to je sve što znam i to nije dovoljno da se napravi bilo kakva
forenzična skica ili bilo što drugo.”
Nije prikupljen ni jedan dokaz. Ni krv, ni slina, ni sperma. Policajac koji je bio zadužen
za slučaj okarakterizirao ga je kao provalu i nanio prah za otiske na vrata, i to je bilo to.

Knjige.club 83
To se zbog napada trebalo drugačije tretirati, ali nije se postupilo kako je trebalo. A sada
je bilo prekasno. Što je učinjeno, učinjeno je.
Reed je teško uzdahnuo i protrljao vrat. “Žao mi je.” Pogledao ju je. “Trebalo je to
drugačije izvesti. Iznevjerili smo te.”
“Zaboravi, to je prošlo. U svakom slučaju, nije tvoja krivica.” Podigla je bradu. “I dalje
me želiš izbaciti?”
“Laney...”
“Nemoj.” Unijela mu se u lice. “Da se nisi usudio. Ja sam ta koja je uspjela otkriti
dokaze da su te žene ciljane online. To je najbolji trag koji imate i mogu ti pomoći slijediti
ga. Bio bi glup da to ne iskoristiš.”
“To je baš taktično.”
“Ali je istina. Poznajem njihov sustav do najsitnijih detalja. A ti? Poznaje li Paul? Taj
tip ne bi mogao upasti ni na račun Gmaila.”
Reed je zurio u nju, a srce mu je i dalje tuklo kao ludo. Znao je što je trebao učiniti.
Trebao joj je reći da se drži podalje od slučaja i njega. A nije želio nijedno od toga dvoga.
“Onda?”
“Žao mi je, Laney. Gotovo je,”
Glasno je uzdahnula. “Ali ne možeš to učiniti!”
“Ja sam glavni detektiv. To je moja odluka.”
“Ali...”
“Tako je najbolje. Zbog tvoje sigurnosti.”
Podigla je obrve. “Moje sigurnosti?”
“Da.”
“Što je to, neko seksističko sranje, Reede? Ne možeš raditi s istražiteljicom koja je
prije napadnuta?”
“Ja nisam seksist. I ne vjerujem da je to bio slučajan napad.” “Kako bi ti to znao?”
“Pogledaj okolnosti! Način ulaska, ljepljiva traka, žarulja - sve to vodi istom
zaključku.” Sada je već vikao, ali nije si mogao pomoći. “Je l’ ti razumiješ da si mogla biti
jedina žena koju je taj tip odabrao i koja je preživjela da može pričati o tome? Mogla
bi završiti kao svjedokinja.”
“Reede.,
“Ne želim da si upetljana u to ”
“Ali radim u pozadini.”
“Ma ni u pozadini. Maknuti se sa slučaja znači ne biti uključen. Drži se podalje od
njega.”
Tišina se nadvila nad sobom. U njezinim očima mogao je vidjeti prkos. Nije bilo važno
što je rekao, učinit će ono što se njoj sviđa.
Negdje u sobi oglasio se telefon. Zaobišao ju je i zgrabio mobitel.
“Hej, oprosti što zovem ovako kasno”, rekao je Jay.
“Što je bilo?”
“Dolje sam na autobusnoj stanici. Moraš ovo vidjeti.”

Knjige.club 84
 ***

Reed je stajao za Veronicinim mikroskopom, a sve na njegovu tijelu odavalo je

napetost. Možda je samo imao loš dan. Ili možda nije cijenio to da mu se smeta u onome
što je radio u devet sati navečer.
Veronica je imala je drugu teoriju. Reed Novak bio je poznat kao radoholičar, ali i kao
muškarac omiljen u ženskom društvu.
“Što točno trebam gledati?” nestrpljivo je pitao.
Jay se približio. “Ne vidiš?”
“Ne.”
Veronica ga je odgurnula u stranu i provjerila okular. Izoštrila je fokus. Žarulja koju
je uzela iz stana Isabelle Marshall bila je na polici, na nekoliko mjesta sigurno učvršćena
kitom.
“Gornji desni kvadrant. Zar ga ne vidiš?” Pomaknula se u stranu da on ponovno može
pogledati.
“Vidim prljavštinu. Ili je to možda hrđa.”
“To je krv”, rekla je Veronica.
Reed je pogleda, “jesi li sigurna?”
Zakolutala je očima. “Isuse. Što je s vama, dečki? Bavim se ovim već deset godina.
Mislim da znam prepoznati krv kad je vidim.”
Reed je pogledao Jaya. I on je također bio sumnjičav kad mu je prvi put pokazala, ali
sad je bio uvjeren ne samo u to da je našla krv nego i u to što bi to moglo značiti za slučaj.
“Pojasni mi.” Reedov se pogled skrasio na njoj i nije si mogla pomoći, ali osjećala se
pomalo zastrašenom. “Naš nepoznati počinitelj nije ostavio tragove u njezinu stanu,
točno?”
“Točno. Ne u Isabellinu, ne u Aprilinu stanu.”
“I bez otisaka na objema žaruljama koje je odvrnuo.”
“Točno”, rekla je,
“Ali kažeš da je ovdje ostavio tu mrljicu od krvi?”
“To je ono što mislim.” Kimnula je. “Uklapa se u sve ono što znamo. Iz uzorka
raspršene krvi znamo da odnosi oružje s mjesta zločina. Čekić ili što već.”
“Limarski čekić”, rekao je Reed.
“Tako je. I znamo da uza se nosi alat za obijanje brava, ljepljivu traku, kondome - sve
što mu treba. Očito je da ima pribor za ubijanje. Možda također ima i par omiljenih
rukavica. Ne jednokratnih, nego možda radne rukavice ili tome slično. Pretpostavimo da
koristi jedne te iste rukavice, kada unaprijed odabire mjesto zločina i odvrće žarulje i što
još treba.”
Reed ju je pogledao, izgledajući kao da razmišlja o tome. “Hoćeš reći da je ovu krv
ostavio na žarulji prije negoli je počinio ubojstvo, koja u tom slučaju potječe od njegove
prethodne žrtve.”
“Upravo tako. Ili, ako smo stvarno sretni, to bi mogla biti njegova krv. Možda se
potezao u borbi s nekim, krv je dospjela na rukavicu, ali to nije primijetio, pa je završila na
žarulji.”
“Nismo baš te sreće”, rekao je Jay.

Knjige.club 85
 “Ako čak i nismo, to je ipak nečija krv. A ja sam uvjerena da ju je ubojica tamo ostavio,
tako da će nam sigurno reći nešto korisno.”
“Sada je samo trebaš analizirati”, rekao je Reed. “Napravi i DNK test.”
“E, to je nezgodan dio.” Veronica je uzdahnula. “Ne mogu to ovdje učiniti. Uzorak je
premali, a i ne želim ga u cijelosti upotrijebiti. Radije bih ga poslala nekamo gdje imaju
bolju opremu.” Pogledala je Jaya i uhvatila ga kako gleda u njezin dekolte. “Negdje kao što
je Quantico.”
“Na to možeš zaboraviti”, rekao je Jay. “Hall ne bi želio FBI u blizini ovoga.”
“Centar Delphi to bi mogao napraviti, vjerojatno i brzo”, rekla je. “Problem je u tome
što su skupi.”
Reed ju je promatrao, a ona je mogla vidjeti kako razmišlja, kako mu se okreću
kotačići. Bila je to sićušna količina dokaznog materijala, jedva vidljiva golim okom. To je
mogao biti kritičan trenutak u istrazi. Ponovno je prišao mikroskopu i još jednom
pogledao.
Veronica je uzdahnula. “To jest krv, u redu?”
“Nadaj se.” Pogledao ju je.
“Dovraga, nemoj biti tako sumnjičav. Znam. ”

Knjige.club 86
 POGLAVLJE 15

Laney se parkirala na pločniku i dvaput provjerila adresu. To nije bilo ono što je
očekivala. Pogledala je na obje strane ulice primjećujući prazna parkirališna mjesta,
grafite bandi i protuprovalne rešetke na izlozima s druge strane ceste. Čula je da ovaj
dio grada ponovno doživljava uzlet, ali kako su stvari izgledale, proći će još puno vremena
do toga.
Iz pretinca u automobilu uzela je sprej suzavac i stavila ga u džep. Nakon toga
pokupila je stvari i izasla, pogledavajući preko ramena dok je zaključavala automobil.
Scream je živio u staromodnoj četverokatnici bez dizala, u sredini stambenog bloka.
Laney si nije mogla priuštiti da ga plati, pa je umjesto toga donijela hranu.
Prišla je zgradi premještajući vrećice da oslobodi ruke. Stubište je bilo mračno, ali
svjetlo je bilo upaljeno na drugom i trećem katu. Ušla je kroz nezaključana ulazna vrata i
našla se unutar pljesnivog hodnika sa stubištem. Koristeći se mobitelom kao svjetiljkom,
provjerila je nizove poštanskih sandučića. Većina imena bila je izgrebena ili više puta
prelijepljena. Screamovo pravo ime, Edward Gantz, nigdje nije bilo vidljivo.
Cviljenje stolne pile odjekivalo je stubištem, Laney je slijedila buku i došla do slabo
osvijetljena odmorišta. Iznad njezine glave odjekivali su udarci čekića, a kad je pogledala
prema stropu, vidjela je kako pada prašina. Činilo se da je kasno za konstrukcijske radove,
ali to je možda bio neki posao u fušu.
Još jednom provjerila je poruku na mobitelu prije nego što je zakucala na vrata s
oznakom 2C. Čekala je. I čekala. Ponovno je pokucala.
Vrata su se otvorila i tamo je stajao Scream, bez košulje i mrka pogleda.
“Uranila si”, rekao je, “Još nisam gotov.”
“Donijela sam večeru. Sjetila sam se da voliš Hut’s.”
Uzeo je vrećicu i povukao se u stan.
“Nema na čemu”, rekla je, ušavši za njim.
Slijedila ga je, promatrajući sve usput. Očekivala je pregrađeni tlocrt stana,
karakterističan za prijelaz stoljeća, ali bio je to veliki otvoreni prostor s visokim
stropovima. Drvna građa bila je naslagana u krajnjem kutu sobe, pokraj para stalaka za
piljenje drva. Namještaj se sastojao od preokrenutog sanduka za mlijeko i jedne jedine
sklopive metalne stolice pokraj prozora.
“Tvoj je cijeli kat?” upitala je.
“Cijela zgrada.”
Blenula je u njega. “Ti si vlasnik?”
“To je moj zadnji projekt”, rekao je i stupio u nezavršenu kuhinju. Tamo je bio niz
ormarića bez vrata. Razvučene električne instalacije za kuhinjske uređaje, ali još bez njih.
Spustio je hranu poimaj sudopera od nehrđajućeg čelika i zavirio u vrećicu.
“Cheeseburger sa slaninom?” upitao je.
“I pohani luk.” Laney se osvrne oko sebe. “Koliko je ovo kvadrata?”
“Sva četiri kata, oko tisuću sto četrnaest kvadrata. Donja dva kata namijenjena su za
posao. Planiram živjeti iznad.”
“A čemu onda kuhinja?”

Knjige.club 87
 “Soba za odmor.” Navalio je na pohani luk. “Želiš vidjeti ostalo?”
“Naravno.”
“Ovdje dolje je moj ured.” Poveo ju je niz hodnik s nedavno ugrađenim gips-pločama.
“Imat ćemo nekoliko soba za sastanke, prostoriju za server, sve.”
Ušli su u prostranu sobu u koju je postavio stol s tri radne stanice. Na zidu iza računala
bila je izvješena velika crna piratska zastava, kao aluzija na njegovu hakersku prošlost.
Dva prozora u sobi bila su zamračena mesarskim papirom s folijom i papirnatom
zaštitnom trakom. Laney je u kutu primijetila uzak vojnički krevet s vrećom za spavanje,
smotanom u dnu kreveta.
“Ovdje živiš?”
“Još se nisam uselio, ali neke sam naše sustave pokretao kasno noću.” Utonuo je u
kožnatu fotelju s kotačićima. “Upravo dovršavam skidanje datoteka za tebe.”
“Što si dobio?”
“Nepuno...”
Cvilež pile točno iznad njih utopio je njegove riječi. Laney je pogleda prema stropu.
“Kako možeš raditi uz to?” upitala ga je kad je opet utihnulo.
“Navikneš se.” Utaknuo je USB u srednje računalo. “Nisam mogao pronaći ni jednu
nulu na tržištu koje radi protiv sustava Mixa. A oni imaju začuđujuće jako osiguranje. Tko
god ga je kreirao, dobro je znao što radi.”
“Hvala.”
“To je tvoje?
“Sve sam pažljivo pregledala nakon što su imali neka kršenja sigurnosti. Znači, nisi
pronašao ništa raspoloživo?”
“Ne.”
“Što si pronašao na ViCAP-u?” upitala je.
“Daj mi sekundu.”
“Imaš nešto?” U njezinu srcu porasla je nada. Mora da je pronašao stražnja vrata, jer
se inače ne bi trudio pozvati je.
Pogledao ju je s prefriganim osmijehom. “Ovo će ti se svidjeti.” Izvadio je USB i predao
joj ga, a onda stavio novi USB u računalo.
“Što je na ovom USB-u?”
“Pokazat ću ti.”
Na prednjim vratima začulo se kucanje, a on je odgurnuo stolicu unatrag. “To je moj
radnik. Ništa ne diraj.” Otišao je do vrata, a ona je sjela na upražnjeno mjesto. “Doista to i
mislim, Laney. Dalje šape.”
“Dobro, dobro.” Podigla je ruke u zrak, kao da se predaje.
Kad je nestao, ponovno se posvetila njegovu računalu. Koju god datoteku da je skidao,
sad je bila dvadeset posto završena. Preusmjerila je pozornost na susjedno računalo i
pomaknula miša. Ekran se probudio, prikazujući Facebook stranicu Belle Marshall.
Trnci su se spuštali niz Laneynu kralješnicu dok je proučavala sliku. Zašto je Scream
to gledao? Je li poznavao Bellu? Pogledala je prema vratima, a onda svoju stolicu privukla
bliže. Možda je čuo da je ubijena pa je to povezao s Laneynom istragom.
Mukao udarac.

Knjige.club 88
 Pogledala je preko ramena. Buka je dolazila iz prednje sobe i zvučalo je kao da netko
pada na pod. Naprezala se čuti i čula je zvuk usisavanja niske frekvencije.
Laneyna krv se sledila, je li to bio... pucanj iz pištolja?
Skočila je na noge. Pištolj s prigušivačem. Taj zvuk dosad je čula samo u filmovima, ali
je bio nezamjenjiv. Potrčala je prema vratima, a onda zastala pokraj njih, dok joj je srce
jako udaralo pokušavajući odlučiti što da učini. Je li Scream upucan?
Glasovi. Niski, monotoni. Nije ih poznavala. Jesu li znali da je ona ovdje? Očajnički se
ogledala oko sebe, ali nije bilo mjesta gdje bi se sakrila.
Prodorna buka pile se vratila, a ona je poglede uprla prema stropu. Ne može izaći na
hodnik - mogli bi je vidjeti. Pogled joj se spusti na prozor, pa je tiho poletjela preko sobe
skinuti papir s njega. Bila je na drugom katu, ali postojao je vatrogasni izlaz u nuždi, gdje
se mogla sakriti. Poderala je papir, moleći se da je zvuk buke zaštiti. Prebacila je zasun i
gurnula okvir prozora.
Nešto se zaglavilo.
Zvuk pile naglo je prestao. Čula je glas, sada bliže. Zgrabila je olovku sa stola i uspjela
je uglaviti pod prozorski okvir. Počeo se pomicati, tek malo, ali nastavila je dizati ga
polugom, pogleda uprta u vrata. Srce joj je munjevito tuklo. Ruke su joj se tresle.
Koraci u hodniku. U daljini se čulo otvaranje vrata uz škripu.
Uspjela je uglaviti prste ispod prozorskog okvira. Pogledala je prema vratima i još
jednom snažno povukla upravo u trenutku kad se pila ponovno oglasila.
Laney je provukla glavu kroz prozor. Bio je to staromodni izlaz za nuždu, smeđ i
hrđav, i nije baš bila sigurna je li sigurno pričvršćen za zgradu. Ipak je zakoračila na nj,
držeći jedno oko na vratima Screamova ureda dok se otkotrljala na jednu stranu metalnog
podesta. Ispod sebe vidjela je aleju, mračnu i praznu. Nije bilo ljestava, čak ni onih koje se
spuštaju. Možda su nekada i postojale, ali sada ih više nije bilo.
Buka pile je prestala. Mesarski papir njihao se na vjetru, a ona se bojala da će taj zvuk
privući pozornost, ali onda je povjetarac oslabio. Zadihana od straha i napora, pogledala
je prema osvijetljenom prozoru na trećem katu, na kojem su bili radnici. Jesu li išta čuli?
Pištolj. To je definitivno bio pištolj.
Srce joj je divlje tutnjalo dok je se čučala na metalnom podestu, pokušavajući se
orijentirati. Morala je ostati skrivena. Ili izaći odatle prije negoli osoba u hodniku primijeti
da je prozor otvoren. Zvukovi gradilišta prekrili su njezin bijeg, ali...
Nježan zvuk struganja. Njezini su živci poskočili dok je gledala prema prozorskom
oknu. Bio je to zvrk. Zamahnula je uhvatiti ga, ali nije bila dovoljno brza i uz tresak se
razbio.

Knjige.club 89
 POGLAVLJE 16

Buka je odjeknula alejom - pomislila je glasnije nego pucanj iz puške, iako to

vjerojatno nije bio. Njezin prestravljeni um sigurno je to preuveličavao. Skočila je na noge
i popela se metalnim stubama, očajnički pokušavajući pobjeći od čovjeka s pištoljem.
Kad je Laney dosegla sljedeću razinu, koraci su već bili u uredu. Prozori na trećem
katu bili su u mraku, ali šakama je udarila po staklu. Mogu li je radnici čuti? Uočila je svjetlo
koje se prolijevalo kroz prozore nekih soba, pa je zakucala ponovno, ali je buka pile sve
utišala.
Buka ispod nje. Protupožarne ljestve pomaknule su se. Laney se otkotrljala natrag na
platformu i snažno udarila nogom u staklo, koje se uz tresak rasprsnulo.
Oko njezine glave ponovno je zazviždalo.
On puca.
Navukla je kapuljaču preko lica i zaronila kroz razbijeni prozor, nimalo graciozno
doskočivši na prašnjavi pod, šokirana i bez daha.
Buka na protupožarnom izlazu za nuždu.
Laney se okrenula i pogledala oko sebe. Sve je bilo mračno. U blizini je čula radnike,
ali oni kao da su bili odijeljeni od nje debelim zidom. Oči su joj se prilagodile na tamu pa
je požurila niz hodnik, ali se našla u još dubljem mraku. Je li tlocrt i raspored na ovom katu
bio jednak kao i na Screamovu? Jurnula je prema vratima i udarila u nešto tvrdo.
Zanjihavši se od bola, na trenutak je zapanjeno stajala. Potom je nastavila hodnikom uza
zid sve dok nije naišla na kvaku.
U tišini se začuo zvuk lomljave stakla. Laney je petljala oko vrata i uz trzaj ih otvorila.
Hodnik.
Potrčala je niz stube prema svjetlu. Zaokrenula je oko odmorišta, grabeći po dvije
stube odjednom. Stigla je do Screamova kata i nastavila dalje. Još uvijek bi morao biti
ovdje, mrtav ili ozlijeđen.
Iznad nje su tutnjali koraci. Zaokrenula je na sljedeće odmorište, kopajući po džepu u
potrazi za mobitelom dok je letjela niz stube. Nešto je lupnulo na pod - njezin suzavac! Ne
može se vratiti po njega. Izvukla je mobitel i pritisnula tipku za hitne pozive dok su se
koraci sve više i više približavali...
Zuuum!
Iznad njezine glave rasprsnula se gipsana ploča. Pala je na koljena, a onda zgrabila
rukohvat da se podigne i prešla posljednje četiri stube u jednom skoku. Nije to bilo isto
stubište kojim je prvi put išla. Znači, postojala su dva stubišta? Primijetila je vrata na kraju
hodnika i potrčala prema njima i dalje stišćući tipke mobitela. Čula je udaljeni glas
operatera u svojoj ruci: devet-jedan-jedan, molim navedite svoju izvanrednu situaciju.
Zuuum!
Spotaknula se i pala na koljena. Nije se mogla osvrnuti, nije mogla učiniti ništa osim
da se spotakne i naglo zgrabi vrata. Dohvatila ih je, otvorila ih i izletjela na vlažan i sparan
noćni zrak.
Aleja iza zgrade bila je mračna i uska. Laney je pogledala u oba smjera, a onda potrčala
prema svjetlu. Trčala je i trčala, tjerana spoznajom da je netko iza nje i da taj netko ima
pištolj.
Knjige.club 90
 Stigla je do ugla i provirila oko zgrade. To nije bila ulica u kojoj je parkirala, ali ovo je
bilo još i bolje od toga: imala je automobile i ljude.
Koraci u aleji približavaju se.
Laney je potrčala niz ulicu mašući rukama i vičući, nadajući se da će zaustaviti
policajca ili taksi, bilo koga. Ugledala je neonski znak iznad sebe. Prodavaonica alkoholnih
pića. Brz pogled preko ramena rekao joj je da on nije ovdje, ali je nastavila trčati, sve dok
nije pomislila da će joj se pluća rasprsnuti. Stigavši do neonskoga znaka, zaustavila se,
naglo otvorila vrata i utrčala u trgovinu.

Knjige.club 91
 POGLAVLJE 17

Laney je sjedila u policijskom automobilu, a stopala su joj čvrsto stajala na asfaltu.

Veliki detektiv, Jay, položio je ruku na vrh vrata i gledao prema njoj.
“Sigurno ne želiš da ti pregledaju tu posjekotinu?” upitao je.
“Sigurno.”
Ponovno je pogledao mobitel, na kojem je pregledavao poruke već zadnjih dvadeset
minuta. Ili je možda igrao Angry Birds. Nije znala. Što god da je radio, njegova stvarna
zadaća bila je čuvati je...
Kao da bi mogla pobjeći.
Laney je odmarala ruke držeći ih na koljenima i zagledala se u zemlju. Osjećala je
vrtoglavicu. I mučninu. I tresla se usprkos tome što je bilo vruće, trideset dva stupnja. Krv
joj je kapala s rane na gležnju i napravila ljepljivu lokvicu ispod pete. Laney se zagledala u
cipelu, želeći je skinuti, ali nije željela privlačiti ničiju pozornost, posebno ne Reedovu.
Njezin je pogled počivao na njemu. Parkiralište prodavaonice alkoholnih pića postao
je improvizirani zapovjedni centar, a Reed je sada bio na drugome kraju, razgovarajući s
nekim u uniformi pokraj kombija za uviđaj. Dvaput je već krenuo prema njoj i dvaput su
ga već presreli ljudi u odijelima. Sad je ukupno bilo devet policajaca na mjestu događaja -
pet u uniformi i četvero u civilnoj odjeći i sve i jedan bili su naoružani nečim jačim od
suzavca.
To je bila dobra vijest.
Loša je vijest bila da su dolazili u zadnjih pola sada i da do sada nisu pokazivali kako
su nešto otkrili niti su dopustili Laney da ode.
Pogledala je na sat. “Koliko će ovo još potrajati?”
Reedov partner doimao se zbunjenim. “Moraš biti negdje drugdje?”
“Da.”
Teško je uzdahnuo i pogledao prema skupini policajaca, a onda pogledao nju. “Samo
da provjerim.”
Otišao je i Laney je pozornost ponovno usmjerila na svoje noge. Krhotine stakla, koje
je pokupila kad je razbila prozor na trećem katu, držale su se za vezice njezinih cipele.
Izvlačila ih je jednu po jednu, stvarajući blistavu hrpicu na asfaltu pokraj nogu. Ruke su joj
drhtale dok je to radila i pomislila je na Screama.
U trgovini alkoholnih pića razgovarala je s dispečerom u centru za hitna sranja, dok
je upravitelj zaključao i zabarikadirao vrata, iako se činilo da je muškarac s pištoljem
pobjegao. Policija je vrlo brzo došla i našla Screama na podu stana kako krvari iz
dviju prostrijelnih rana. Puls mu je bio jako slab kad su ga tehničari hitne medicinske
pomoći stavili na nosila i požurili u bolnicu Brackenridge.
I to je bilo sve što je Laney uspjela doznati od policajca koji je uzeo njezinu izjavu.
Protrljala je čelo i još jednom u mislima prevrtjela događaje, žaleći što nije učinila više,
reagirala brže. Sada je očajnički željela doći do bolnice i doznati što se događa.
Koraci na asfaltu. Par crnih oksfordica pojavio se u njezinu vidnom polju.
“Bok.”
Nije podigla pogled. Položio je ruku na njezino rame i osjetila je navalu suza.

Knjige.club 92
 “Jesi li dobro?” upitao je.
“Dobro sam.”
Maknuo je ruku, a ona je podigla pogled. Njegove plave oči odavale su zabrinutost i
još nešto što nije mogla posve odgonetnuti.
“Moraš mi reći sve što znaš o Edwardu Gantzu.”
Ispravila se i pročistila grlo. “Kao na primjer?”
“Je li ti on prijatelj? Dečko?”
“Prijatelj.”
“Sigurno?”
“Da.”
Dugo ju je gledao. “Zašto si večeras ovdje?”
Nagnula je glavu unatrag. “Reede, molim te. Sve sam to već prošla s onim tamo
policajcem. Zar ti nije rekao?”
“Ja želim da mi ti kažeš ”
Uzdahnula je. “Rekao mi je da navratim.”
“Kada?”
“Poslao mi je SMS oko sedam. Upravo sam odlazila s posla. Rekla sam mu da ću doći
oko devet, ali sam stigla ranije.” “Zašto?”
“Preskočila sam sat kickboxinga i odlučila nastaviti dalje. Gle, sve ovo već imaš. Koliko
puta moram sve ovo ponavljati?”
Približio se i naslonio ruku na vrata, a kad se nadvio nad nju, vidjela je pištolj na
njegovu boku. Bio je to vrlo zastrašujući položaj i uopće joj se nije svidio, tako da je ustala.
“Zašto je htio da navratiš?” upitao je.
“Ne znam.”
“Ne znaš.”
“Ne znam, u redu? Tek sam stigla. Nismo još ni pojeli večeru. Upravo mi je pokazivao
kada se... sve dogodilo.”
“Ispričaj mi taj dio.”
Uzdahnula je. “Pokazivao mi je svoj ured. Netko je pozvonio na ulazna vrata i on je
pomislio da je to jedan od njegovih radnika koji rade na katu. Rekao mi je da se odmah
vraća. Onda sam iz prednje sobe začula taj zvuk - mukao udarac. A onda i tu čudnu buku.”
“Pucanj.”
“Da, ali bio je nekako utišan, kao s prigušivačem.”
“Prigušivač.”
“Da.” Laney je pročistila grlo. Pogledala je prema zgradi. Sada su svi prozori bili
osvijetljeni dok su istražitelji pretraživali prostor u potrazi za dokazima. Dvojica radnika
s trećega kata bila su na pločniku, gdje su ih, odvojeno, ispitivali detektivi. Reedov
šef također je bio tu. Otkako je stigao u neoznačenom automobilu, koračao je uokolo
izdajući ljudima naredbe.
“Je li ti rekao zašto je želio da navratiš?” upitao je Reed.
“Nije. Jesi li slušao što sam govorila?”
“U redu, što još znaš o njemu?”
“Kako to misliš?”

Knjige.club 93
 “Jesi li znala, na primjer, da je imao dosje?” Glas mu je sada bio oštar, “I to ne kratak.
Telekomunikacijske prijevare, online krađa, krađa identiteta.”
“Na što ciljaš?”
“Moram znati što si ovdje radila, Laney. I nemoj meni pričati priče kako si navratila s
hamburgerima ”
“Upravo sam to i radila!”
Gledao ju je nekoliko sekundi. Dlanovi su joj bili znojni, ali je odoljela napasti da ih
obriše o traperice.
“Jesi li uspjela vidjeti osobu koja te lovila?” upitao je.
“Nisam.”
“Ali rekla si da je bio muškarac.”
“Čula sam muški glas u hodniku. Pretpostavila sam da je muškarac,” Pogledala je
prema zgradi. “Koraci su mu bili teški.”
“Jesi li čula jedan glas ili dva?”
“Jedan. Prvo sam mislila da su dva glasa, ali gledajući unatrag, mislim da je bio samo
jedan. Kao da je s nekim razgovarao telefonom.”
“Ali ga nisi uspjela vidjeti”, Reed je izjavio.
“Nisam.”
“Jesi li primijetila kakva mu je bila odjeća? Kakve je građe bio? Koje rase?”
“Rekla sam ti da ga nisam vidjela.”
Odmahnuo je glavom i zagledao se u daljinu, jasno iživciran njezinim odgovorima.
“Što je?”
Pogledao ju je. “Zašto se ponašaš poput neprijateljskog svjedoka?”
“A zašto se ti ponašaš kao kreten?”
“Laney, znam da mi lažeš.” Približio joj se i stišao glas. “Vidim ti na licu, A ako misliš
da se ponašam kao kreten, samo čekaj dok agenti FBI-a počnu raščlanjivati tu tvoju usranu
priču.”
Zurila je u njega.
“Pokušavam ti pomoći da se odmakneš iz te priče. Tvoj prijatelj ima popriličan dosje.
I dosje u FBI-u. I dvaput je ustrijeljen dok si se ti, slučajno, nalazila u njegovu stanu." Još
joj se približio, a pogled mu je bio takva intenziteta da su joj trnci prošli niz kralješnicu,
“Želim da mi kažeš što si, dovraga, radila tamo, jer sam devedeset devet posto siguran da
je to imalo veze s mojim slučajem ubojstva. Sa slučajem na kojem ti više ne radiš. Sa
slučajem s kojeg sam te izričito povukao zbog tvoje sigurnosti!”
Nije ništa rekla. Sada se već tresla, od glave do pete. Ovila je ruke oko sebe i pogledala
ga. Nikada ga nije vidjela tako uzrujanog. Bilo joj je na vrhu jezika da ispljune sve što je
znala, sada i ovdje, ispred svih ovih policajaca. Ali, povukla se.
Reći će njemu. Odlučila mu je sve ispričati, ali to je trebala učiniti kada su sami.
Čula je korake koji su se približavali, pa se okrenula i vidjela dvojicu muškaraca kako
prilaze. Nosili su odijela s kravatama i sa svime što ide uz to. Bili su to agenti FBI-a, koji su
željeli naći nelogičnosti u njezinoj priči. Viši od njih dvojice mahnuo je značkom kad se
zaustavio ispred nje.
“Gospođica Knox.”
Ja sam.

Knjige.club 94
 “Imamo nekoliko pitanja.”

Reed je žonglirao svojim mobitelom dok je skidao futrolu pištolja i odložio je na

kuhinjski radni stol pokraj ključeva.
“Nešto je čudno u vezi s ovim slučajem”, Jay mu je rekao. Zvao je iz postaje i Reed je
mogao čuti buku otvorenog prostora u pozadini.
“Baš, pričaj mi o tome.”
“Gantz nema mobitel.”
Reed otvori hladnjak i sjeti se da već tjednima nije bio u trgovini. Nije bilo ničega, čak
ni piva.
“Svi imaju mobitel.” Izvadio je čašu i napunio je vodom iz slavine. Dok je gledao kroz
prozor, primijetio je da su svi njegovi susjedi iznijeli kante za smeće i ostavili ih duž
pločnika. “Sranje”, promrmljao je.
“Što?”
“Ima on mobitel, vjeruj mi”, rekao je Reed. “Pitat ću Laney za to.“
“Hoćeš li pokušati još večeras?”
“Neću.”
Reed je otišao u garažu i pritisnuo dugme za automatsko otvaranje vrata. Kad su se
podigla, automobil uključenih svjetala uvezao se na njegov prilaz.
“Siguran si?” upitao je Jay. “Kladim se da je budna.”
“Siguran sam.”
Svjetla su se isključila i Reed je prepoznao siluetu u automobilu. A onda je ženska
silueta izašla iz automobila.
“Onda neka to bude prva stvar sutra ujutro”, govorio je Jay. “Moramo se držati tih
zapisa s telefona.”
Laney je prošla kroz njegovu garažu i zaustavila se točno ispred njega. Kad ju je zadnji
put vidio na mjestu zločina, bila je blijeda i uznemirena, ali sada nije izgledala tako.
Izgledala je kao žena od akcije. Zaputila se pokraj njega u kuću.
“Vidjet ću što mogu dobiti”, Reed je rekao Jayu. Dovraga s kantama za smeće. Zatvorio
je garažu i vratio se u kuhinju, gdje je Laney bila naslonjena na radnu plohu i slušala.
“I to nije sve”, rekao je Jay. “Upravo sam se vratio iz bolnice.” “Koje?”
“Brackenridge. Tip je još uvijek na operacijskom stolu, ali sam uspio uhvatiti jednu
medicinsku sestru. Pazi sad - dvije prostrijelne rane, ali kažu da bi se mogao izvući.”
Laney se ispružila i otvorila ormarić.
“Hoću reći, možeš li vjerovati?” upitao je Jay. “Je li to sjebano ili što?”
Sve u vezi s ovim slučajem bilo je sjebano, barem što se tiče Reeda, počevši od
činjenice da je jedan od ključnih svjedoka bio u njegovoj kuhinji kopajući po ormariću s
pićima. Izvadila je bocu Jacka i natočila dvije čaše. Jednu je ostavila na radnoj plohi, a onda
krenula prema Reedovoj zamračenoj dnevnoj sobi, gdje je stajala pokraj staklenih kliznih
vrata i gledala van.
“Taj Gantz mora da je najsretniji kučkin sin na svijetu”, rekao Jey.
“Možda to nije sreća.”
“Kako to misliš?”
“Možda je napadač samo amater.”
Knjige.club 95
 Laney pogleda preko ramena.
“S prigušivačem?” upitao je Jay.
“Moguće je.”
“Ja to ne vidim tako.”
Laney je gurnula klizna vrata u strani i izašla na terasu.
Ne bi trebala biti ovdje. Bila je do grla u ovom slučaju. Lagala je njemu i lagala je FBl-
u, a on nije znao zašto. Nije znao što skriva ili koga štiti. Ono što jest znao bilo je da ima
dvadeset četiri godine, da je prekrasna i da je posljednja žena s kojom bi se trebao upustiti
u vezu.
“Reede?”
"Tko je sada tamo?”
“Gdje?”
“U bolnici s Gantzom
“Federalci se motaju ondje, nadajući se da će se probuditi. Ali, koliko čujemo, još neko
vrijeme neće biti za razgovor, s obzirom na operaciju i sve to. I to ako se izvuče.”
“Znači, sam je?”
“Poručnik je ostavio agenticu u uniformi preko noći. Rekao samo joj da me nazove
ako bude ikakvih vijesti.”
“U redu, javljaj mi se s novostima.”
“U redu.”
Reed je završio razgovor i spustio mobitel na radnu plohu pokraj futrole. Uzeo je piće
i krenuo prema vratima. Laney je bila obasjana svjetlom punoga mjeseca i stajala je
nasuprot konstrukciji terase, zagledana u pošumljeno područje kojim je prije suše tekao
potočić.
Izgledala je usamljeno. I ranjivo. I došla je ovamo s razlogom. Mislio je da je znao o
čemu se radi, ali nije znao može li joj to pružiti.
Reed je izašao. Nosila je isti onaj uski top bez rukava. Iste traperice također, ali
zakrvavljene tenisice zamijenila je sandalama, pa je primijetio i svjetlucavi srebrni lak na
noktima.
“Lijepa terasa”, rekla je, “Što je to, jelovina?”
“Cedrovina.” Pristupio joj je.
“Sam si je podigao?”
“Aha.”
Okrenula se licem prema njemu, naslanjajući se bokom na ogradu. “Gdje držiš
čamac?”
“Nemam ga.”
Nagnula je glavu u stranu. “Pa zašto onda imaš prikolicu za čamac u garaži?”
“Planiram ga nabaviti. Još nisam odlučio."
“Zašto?”
“Još nisam našao pravi.”
“U Austinu je jako puno čamaca. Sigurno si silno izbirljiv."

Knjige.club 96
 Otpio je gutljaj, promatrajući je preko ruba čaše. Imao je osjećaj da sada nisu
razgovarali o čamcima. Na trenutak se zagledala u njega, a onda je okrenula glavu i
ponovno gledala prema šumi.
Noć je bila mirna, vruća i vlažna, i mogao je osjetiti kako mu se kapljice znoja spuštaju
niz leđa. Pogledao je Laneyna vitka ramena i osjetio ubod frustracije jer mu je večeras
lagala.
Ponovno se okrenula i naslonila leđa na ogradu, a oči su joj bile tamne i sjajne na
mjesečini.
Iskapio je čašu do dna i odložio je. “Delaney...”
“Nemoj. Molim te...” Primaknula se bliže i naslonila ruku na njegova prsa. “Ne želim
večeras više odgovoriti ni na jedno pitanje. Samo želim biti ovdje.”
Pogledao ju je, čitajući izraz u njezinim očima. Bio je upravo tamo, ispred njega - izraz
izazova. Izdržala je njegov pogled, a njegov puls se ubrzao. Mogla ga je pročitati. Točno je
znala što misli, što je mislio od prvoga trenutka kad ju je vidio.
Sagnuo je glavu i poljubio je. Osjetila je oštrinu i slatkoću viskija. Njezine su ruke
kliznule prema njegovu vratu i osjetio je kako joj se prsti zapleću u kosu. Pomaknuo ju je
i lagano pritisnuo uz ogradu, a ona je tiho zastenjala i zabacila glavu.
Poljupcem se spustio s čeljusti na vrat, udišući miris njezine kože. Privukao je njezine
bokove prema sebi i poljubio ono osjetljivo mjesto ispod uha, a ona je nježno i ženstveno
uzdahnula, što ga je ispunilo željom. Koža joj je bila slana i znao je da je plakala zbog
razloga koji mu nije željela otkriti. Nije mu vjerovala, ne u potpunosti. Pa ipak, došla je.
Zakopala je nokte u njegovo tjeme i vratila njegova usta na svoja, pa ju je poljubio
čvrsto i duboko dok joj se tuka spuštala prema njegovu remenu. Uhvatila ga je i zataknula
prste ispod remena.
“Reede.” Odgurnula ga je. “Hajdemo unutra,”

Knjige.club 97
 POGLAVLJE 18

Nakratko je ostao zagledan u nju, a ona se bojala da smišlja razlog kako je odbiti. Ali
tada je uhvatio njezinu ruku i poveo je natrag u kuću, ostavljajući čaše vani.
Vruće, nervozno uzbuđenje ispunilo ju je kad su se staklena vrata zvučno zatvorila za
njima. Željela je da se to dogodi. Još od one prve noći, željela je osjetiti njegovo tijelo uz
svoje, željela je osjetiti njegove ruke na svojoj koži. Bila je umorna od čekanja i sada je sve
to željela, sve o čemu je razmišljala. Željela je da večeras bude u središtu njegove
pozornosti.
Poveo ju je zamračenim hodnikom. Stisak ruke bio mu je čvrst, ali nije izgledalo kao
da žuri, pa joj je lagani tremor iščekivanja prošao kroz tijelo kad je zastao pred vratima
spavaće sobe. Pogledao je uokolo, možda razmišljajući o neredu. Prislonila je ruku na
vrata i počela izuvati sandale, a onda i traperice, pa kad su joj se oči privikle na mrak,
ogledala se po sobi.
Izvukao joj je traperice iz ruke i odbacio ih, a onda je leđima pritisnuo uza zid, ljubeći
je grubo. Rukom je prešao preko njezina gola bedra i tiho odobravajući zastenjao, dok su
mu se prsti poigravali vezicom njezinih gaćica. Privukla je i malo podigla jednu nogu kako
bi ga približila sebi, ljubeći ga s jednakom grubošću kao što je on ljubio nju.
Sviđao joj se taj osjećaj njegova tijela uz njezino. Sviđao joj se način na koji ju je ljubio.
Svaki je njegov dodir bio snažan, siguran i sva su se njezina prijašnja iskustva otopila u
usporedbi s njim. Sve na njemu bilo je muževno, ne dječački ni neodlučno. Odmaknuo se
da je može gledati, a odlučan sjaj u njegovim očima učinio je da osjeti stezanje u utrobi.
Nagnuo joj je glavu unatrag i polako krenuo nadolje, klizeći rukom ispod njezine
majice i palcem joj dodirujući bradavicu. Ustima je obuhvatio bradavicu preko tkanine, a
ona se izvijala pod njim. Povukao je majicu i skinuo joj grudnjak, a njegova usta na goloj
koži bila su poput električnog šoka.
Primijetila je da se palio na njezine grudi i da se namjerava zadržati na njima, pa je
podigla ruke uvis, povukla majicu preko glave i odbacila je. Rukama ju je pomilovao, a
onda i usnama, pa je zabacila glavu i prepustila se vrućem uzbuđenju koje ju je izluđivalo.
Njegova oštra brada dražila joj je osjetljivu kožu, šaljući trnce niz njezino tijelo, dok se
poigravao i gladio joj pulsirajuće tijelo. Ponovno se vratio na njezine usne, a ona je bokove
pritisnula uz njegove i iz grla joj se oteo dubok zvuk.
Iznenada ju je podigao, a ona je ovila noge oko njegova struka dok ju je nosio prema
krevetu. Spustio ju je i naslonio se iznad nje, kad je shvatila da je i dalje potpuno odjeven,
dok ona na sebi nije imala gotovo ništa. Činilo se da je i on to shvatio, pa je
počeo otkopčavati košulju, ne skidajući pogled s njezina tijela. Podigla se na koljena i
odmaknula mu ruke, želeći to sama učiniti. Maštala je o tome, o tome kako će mu skinuti
uškrobljenu košulju i položiti ruke na te snažne mišiće. Završila je s dugmadi i skinula mu
košulju, a on je bijelu majicu povukao iznad glave. Ispunilo ju je uzbuđenje kad se
odmaknula promotriti ga.
Opaaa.
“Molim?” Nagnuo se naprijed i usnama obuhvatio njezine.
Nije se trudila objašnjavati, samo ga je ljubila i brzo petljala oko remena. Riješio se
hlača, a onda je krevet utonuo pod njegovom težinom, kad je ugnijezdio koljena između

Knjige.club 98
njezinih. Promatrala je mišićavi torzo i tamnu crtu koja se spuštala od pupka prema rubu
njegovih crnih gaćica.
Obavio je ruke oko nje i smjestio je na sredinu kreveta, a potom je duboko poljubio,
pa je ovila noge oko njega i privukla ga bliže k sebi. Željela je osjetiti njegovu težinu na
sebi, njegovu čvrstoću i veličinu. Ali prije negoli ga smjesti tamo gdje je željela, ponovno
je kliznuo po njezinu tijelu i počeo joj se poigravati dojkama.
“Ovo mi se sviđa”, rekao je, skidajući naramenice njezina minijaturnoga crnog
grudnjaka. Pomaknuo ga je u stranu i rukama prešao preko kože. “I ovo mi se sviđa”, rekao
je, ližući je i izazivajući. Ruka mu je kliznula iza njezinih leđa pa je spretno otkopčao i
skinuo grudnjak, a onda ju je nastavio ljubiti, dok joj je njegova gruba brada slala vruće
trnce cijelim tijelom.
Podigla se na laktove i promatrala ga, smiješeći se jer nije navikla na komplimente za
taj dio njezinog tijela.
“Što je?” pogledao ju je.
“Ništa”
Ispružila se i rukama prešla preko mišićavih ruku do širokih ramena. Sviđala joj se
njegova topla koža i napetost koju je mogla osjetiti prelazeći preko nje. Povukla je pojas
njegovih gaćica i on ih je odbacio. Pomaknula se niže na krevetu i posegnula za njim, ali ju
je zgrabio za zglob i čvrsto ga položio pokraj njezine glave. Pogledao ju je s izrazom
upozorenja dok joj se ponovno poljupcima spuštao niz tijelo, povlačeći joj gaćice nadolje
da skliznu s nogu, tako da je čula mekan i šuštav zvuk kad su pale na pod.
Zabacila je glavu i uzdahnula dok su mu usta i ruke putovale po njoj, kližući i
istražujući. Razmaknula je noge i dopustila da je uzbuđenje preplavi. Točno je znao kako i
gdje je dotaknuti. Primijetio je svaki njezin uzdah i drhtanje i usredotočio se upravo na
ono što je željela, za čim je čeznula, a nije mu morala pokazati. Njezina je nutrina gorjela i
rukama je uhvatila plahte. Njegove su se usne pomicale njezinim tijelom, sve dok se nije
počela izvijati i mrmljati, ali ipak se nije zaustavio. Podigla je bokove.
“Reede.”
Izgledalo je kao da zna da mu izmiče i na svoj način ljubio joj je tijelo, smještajući se
između njezinih nogu kako je to i željela, ali to ipak nije bilo dovoljno.
Uhvatila ga je za glavu i poljubila, stišćući se uz njega, uživajući u toplom pritisku
njegove kože. Pomaknuo se unatrag, bez daha, a pogled mu je bio intenzivan.
Na trenutak, namignula mu je u polumraku, šokirana spoznajom da su doista tu,
zajedno, točnije - u njegovu krevetu, nakon svih njezinih maštarija.
Ispružio se i izvukao ladicu, na što je ona iskoristila priliku da mu poljubi prsa i zavuče
prste u kosu.
“Sranje.” Tijelo mu se ukočilo.
“Što je bilo?” Naslonila se na laktove.
Ali onda se opustio. “Nije ništa... ”
Uhvatila je odsjaj folije dok je lupkao kondomom po noćnom ormariću. Katastrofa je
izbjegnuta.
I onda se ponovno vratio, ljubeći je, ali sada žešće i strastvenije, jer je poigravanje
završilo. Pomaknuo ju je ispod sebe i cijelom se težinom oslonio na svoj lakat, dok je
stavljao kondom. Ispružila se prema njemu u mraku da mu pomogne, ali je odmaknuo
njezinu ruku do kuka, razdvajajući joj noge. Tada se njegov pogled zadržao na njezinom,
a tijelo joj se napelo dok je ulazio u nju.
Knjige.club 99
 Bilo je i vruće i bolno i dobro, pa ga je uhvatila za ramena dok se povlačio van i
ponovno ulazio, ali ovaj put sporije. I opet iznova.
Ovila je noge oko njega i povukla ga bliže jer je željela još. Ali on je već bio ondje,
mijenjajući ritam, ulazeći čvršće i dublje dok ga nije rukama stegnula u zagrljaj i noktima
pritisnula kožu leđa. Tempo je bio ujednačen i neprekinut dok nije pogodio
savršen, blažen ritam i jedino što je mogla bilo je prepustiti se dok je ulazio i izlazio kad je
pomislila da više ne može podnijeti. Ubrzano je disao, a mišići su mu se stezali pod
njezinim rukama dok je iznova i iznova ulazio u nju. Dosegnula je vrhunac, ali je i
dalje željela još. Ispustila je glasan, molećiv zvuk zbog kojeg čak nije zvučala poput sebe,
dok je stezala noge oko njega i privlačila ga što je više mogla, bliže k sebi. Tada se on
povukao i iznenađujuće snažno ušao, a svaki živac u njezinu tijelu eksplodirao je kad
se srušio na nju, čvrsto je pritisnuvši ispod sebe.
Ležala je, omamljena. Nije se mogla pomaknuti ni disati. Otvorila je oči, a lice joj je bio
pritisnuto uz njegov vrat. Osjećala je njegov puls na svome obrazu i navalu vrtoglavice.
Podigao se, žmirkajući prema njoj u polumraku, a onda se otkotrljao na leđa.
Zatvorila je oči. Sad kad je njegova težina nestala, pluća su joj se ponovno ispunila
zrakom. Tijelo joj je bilo obamrlo. Srce joj je i dalje snažno tuklo, a prstima nogu prolazili
su trnci.
“Jesi li dobro?”
Pogledala ga je, iznenađena brigom koju je osjetila u njegovu glasu. “Zašto?”
“Bio sam malo... grub.”
Nasmiješila se. Dokotrljala se i položila glavu pokraj njega. Koža mu je bila vlažna i
vruća. Mirisao je na seks, slatko i muževno, pa je duboko udahnula i ugnijezdila se još bliže.
Odmahnula se. Nije znala koliko je prošlo, minuta ili sati. Ali kad je ponovno otvorila
oči, u sobi je bilo tamnije. Mirnije. Ležala je glavom uz njegova prsa i na struku je osjetila
težinu njegove ruke.
Žmirkala je u mraku, a pogled joj se zaustavio na prozoru sobe i slabašnom uzorku
vodoravnih crta koje je stvorila mjesečina probijajući se kroz rolete. Vidjela je grudnjak
na noćnom ormariću i u mozgu su joj se polako počeli vrtjeti kotačići.
Trebala bi poći. Bilo je kasno, a bilo je stvari koje je još večeras valjalo napraviti. I ne
napraviti. Provesti noć u Reedovoj kući bila je jedna od stvari s popisa “ne napraviti”. Ali
njegovo je tijelo bilo vruće uz njezino. A zbog njegove ruke na svojemu struku osjećala se...
sigurnom.
Nije se mogla prisjetiti kada se posljednji put osjećala potpuno sigurnom kad je
odlazila na spavanje. Možda da ostane, još samo koju minutu, još je jače ovila njegovu ruku
i dopustila sebi da odluta.

“Mislio sam da si otišla doma.”

Veronica digne pogled s računala i spazi Jordan kako stoji na vratima laboratorija za
dokaze. “I jesam”, odvratila je Veronica. “Zvali su me natrag zbog one pucnjave. Hallu se
žuri zbog onih zrna koje smo našli u stanu.”
“Zašto?”
“Prokleta bila ako znam. I nisam sigurna jesmo ii puno postigli jer su prilično
deformirani. Ali vrijedi pokušati.”
“Hmm. Uglavnom, ja sam gotova”, rekla je Jordan. “Nemoj ostati prekasno.”

Knjige.club 100
 “Neću.”
Veronica se vratila svom računalu i prebacivanju datoteka. Umjesto da ih pošalje u
DPS, koji je bio općepoznat po nedovršenim predmetima, poslala ih je u balistički
laboratorij centra Delphi. Sama zrna već su bila poslana.
Nešto se događalo s Hallom. Baš se aktivirao u ovaj slučaj s pucnjavom, čak je i bio na
mjestu zločina, što je rijetko radio. Poručnik je mrzio lav i bio je poznat po tome da je
povraćao na mjestima ubojstava. Ali večeras se ipak pojavio i čak ustrajao proći zgradom
s Reedom Novakom, kako bi ga detektiv uputio u detalje pucnjave. To nije bio Hallov
uobičajeni odgovor na izgred u kojem nije bilo smrtnih posljedica, pa Veronica nije znala
što se doista događa, iako je nagađala da to ima nekakve veze s dvama nedavnim
ubojstvima.
Zločini su dobivali velik prostor u medijima i bar ovaj put Veronica nije mislila da
mediji pretjeruju. Pratila je novinska izvješća i čitala tekstove, ali čak ni senzacionalistička
izvješća nisu obuhvaćala detalje, za koje je mislila da su uistinu zastrašujući.
U mislima joj se pojavila slika April Abrams, ispružene na podu, razbijene glave i
majice povučene do pazuha. Veronica je pokušala zamisliti kakav je to užas kada se usred
noći probudiš i shvatiš da nisi sam.
“Još si ovdje?”
Poskočila je i okrenula se. “Ne prikradaj se tako ljudima.”
Jay je ušao u prostoriju i prišao joj. “Nisam se prikradao.” Pogledao joj je preko
ramena. “Što je to?”
“Fotografije zrna metaka.”
“Već?”
“Hall požuruje. Šaljemo ih u Delphi.” Digla je pogled, a on je preko ramena čitao e-
pismo koje je pisala. “Mogu li?”
“Oh, oprosti.” Odmaknuo se.
“Zna li itko zašto stalno priča o tome?”
“Ne", rekao je, ali ton njegova glasa govorio je suprotno. “Mislila sam da to ima
nekakve veze s Reedovom cyber prijateljicom”, rekla je. “Vidjela sam kako uzimaju njezinu
izjavu na mjestu događaja.”
“Aha, poznaje žrtvu,”
Veronica podigne obrvu. “Misliš da je upletena?”
Jay nije odgovorio.
“Misli li Reed da je upletena?”
Ponovno, bez odgovora.
“U redu, nemoj mi reći.” Ponovno se okrenula prema računalu. “Ionako ću to vrlo brzo
i sama dokučiti.”
Jay se naslonio na radni stol. “Dakle, razmišljao sam.” Pročistio je grlo. “Jesi li već jela?”
"Pojela sam Twix koju minutu prije.”
“Mislio sam na večeru.”
Poslala je e-pismo, izašla iz programa i na trenutak zastala kako bi razmislila. Poziva
li on to nju van? Već dugo je nitko nije pozivao, ali to je upravo tako zvučalo. A onda opet,
možda je tome pridavala preveliku važnost. Jay je bio krupan čovjek i vjerojatno je trebao
zadovoljiti tek.

Knjige.club 101
 Pogledala je prema njemu, a on ju je promatrao. Dovraga, imao je lijepe oči. Smeđe,
pažljive i definitivno zainteresirane za njezin odgovor. Nije samo bio gladan.
“Želiš li ići na večeru ili?...”
“Ne izlazim s policajcima.”
Kut njegovih usana izvio se u osmijeh. “Ti to ozbiljno?” “Ozbiljno. Rez uvrede.”
“Nisam se uvrijedio.” Sada se već definitivno smijao, dok je skupljala papire i spremala
ih u fascikl.
“Kad bi morao pogoditi zašto se Hall toliko uključio u tu pucnjavu”, rekla je, “što bi
rekao?”
“Ne znam”, odvratio je. “Ali moglo bi imati nekakve veze s pojavljivanjem FBI-a na
mjestu zločina.”
“Nismo ih pozvali?”
“Ne.”
“Hmm. Postaje sve zanimljivije.”
“I onda, zašto ne želiš?” upitao je.
“Ne želim što?”
“Izlaziti s policajcima?”
Nagnula je glavu u stranu. “Ti si detektiv. Probaj otkriti sam.” “Ne znam.” Još jedan
osmijeh. “Padaju mi na pamet neke fore s pištoljima, ali su malo sirove.”
Veronica je zakolutala očima i prošla pokraj njega do police s fasciklima na stolu.
Ogledala se po laboratoriju kako bi se uvjerila da je sve isključeno za večeras.
“Stvarno, o čemu se radi?”
Pogledala ga je. Je li moguće da stvarno ne zna?
Naučila je težak način na koji su policajci razgovarali. Puno, posebno detektivi. Dijelili
su dokaze, razmjenjivali priče. To je bio jedan od razloga zašto su bili dobri u svom poslu,
ali iz njezine perspektive, to je bio problem. Morala je raditi s tim dečkima iz dana u dan i
nije željela biti tema razgovora po njihovim svlačionicama. Pa iako su je prije često
pozivali van - detektivi, pozornici, čak i laboratorijski tehničari - već po navici odgovarala
je “ne”.
Ali sada je bila u iskušenju.
“Hajde.” Jay se približio, očito smatrajući njezinu tišinu kao neodlučnost. “Jedna
večera.”
“Već je skoro ponoć.”
“Znam. Sigurno umireš od gladi.”
Uzela je torbicu prebačenu preko naslona stolice. “Vrlo si uporan.”
“Uporan, ha? To mi se sviđa.” Nasmijao se smeteno. “Zabrinuo sam se da bi to moglo
izgledati očajno.”
Uzdahnula je. “Slušaj, stvarno nije ništa osobno, ali...”
“Možemo otići na palačinke u IHOP, prijeko u kampus. Možeš mi pričati o svom posu,
a ja ću tebi o svom. Bit će to kao neki radni sastanak. Ali s hranom.”
Prekrižila je ruke na prsima, ali nije ništa rekla.
“Ma daj. Što drugo još moraš večeras raditi? Ići kući i gledati reprizu Kosti?”

Knjige.club 102
 Kvragu, bilo je to upravo ono što je namjeravala raditi. Nije si mogla pomoći -
nasmiješila se. “Vi detektivi doista ste nepodnošljivi. Znaš to, zar ne?”

Reed pogleda na sat. Prošlo je tri. Skotrljao se s kreveta i zgrabio traperice s naslona
stolice u kutu.
Dok je povlačio patentni zatvarač traperica, promatrao je Laney kako spava čvrstim,
zdravim snom. Otišao je do prednjega dijela kuće i provjerio brave, a onda provirio kroz
prozor prema Laneynu automobilu parkiranom na prilazu. Provjerio je garažna vrata i
kliznu stijenu, mršteći se pritom, jer je mislio da su ostali otključani.
Pogledao je natrag u kuhinju. Naočale su ostale pokraj sudopera, a Laneyn ljubičasti
mobitel bio je priključen na punjač.
Bila je prepredena. Nije čak ni osjetio kad se iskrala iz kreveta. Reed je upalio svjetla
na stražnjoj terasi i vratio se u spavaću sobu.
Zastao je na vratima. Sad je ležala na trbuhu, ruku zataknutih ispod jastuka. Leđa su
joj bila blijeda i glatka, a od pogleda na nju, zaspalu u njegovu krevetu, stegnulo ga je u
grudima. Na trenutak se nije mogao pomaknuti - samo je tako stajao na vratima, pitajući
se u što se to upetljao.
Bila je neuhvatljiva. Temperamentna. Nepredvidljiva. Ali bilo je nečega u njoj što ga
je privuklo. Bila je misterij koji još uvijek nije uspio razotkriti. Vidjevši tamnu zavjesu
njezine kose na obrazu, pokrenulo se nešto u njemu, nešto iskonsko i ganuto što nije
osjetio od one prve godine s Erikom, još prije negoli su se vjenčali. Tada je imao dvadeset
pet godina i bio je još klinac, otprilike istih godina kao Laney sada.
Sve je to bilo tako sjebano. Bio je prestar za nju i doista nisu imali ništa zajedničko.
Ali imali su kemiju.
Privukla ga je tako duboko i s puno čežnje, još onoga trenutka kad se pojavila u onom
kafiću. Mislio je da bi ga spavanje s njom moglo izvući, ali činilo se da je bio u krivu.
Okrenula se. Podigla je glavu s jastuka i pogledala praznu stranu kreveta.
“Bok.”
Sjela je i pogledala oko sebe. “Koliko je sati?”
“Kasno je.”
Spustila je noge s kreveta i podigla majicu s poda. Navukla ju je i pomislio je da je
krenula prema kupaonici, ali prošla je ravno uz njega prema hodniku,
“Jesi li dobro?”
“Gladna sam”, rekla je preko ramena.
Slijedio ju je do kuhinje, gdje je vrlo brzo otkrila da nema ničega za jesti. Mislio je
naručiti nešto usput, ali ga je nešto omelo u tomu.
Oslonio se ramenima na zid i gledao kako se mršti kad je otvorila hladnjak. Njegova
joj je košulja dopirala gotovo do koljena, ali je sprijeda nije zakopčala, od čega se odmah
razbudio.
“Jadno.” Pogledala ga je.
“Znam.”
Pokušala je sa zamrzivačem. “Ali... ima nade.” Uzela je sladoled Ben & Jerry’s i
pročitala deklaraciju na njemu. “Phish Food - čokoladni sladoled sa sljezom, karamelom i
čokoladnim ribicama. Kako si znao?”

Knjige.club 103
 Otvorio je ladicu i dodao joj žlicu, pa je otvorila limenku. Prošla je pokraj njega u
blagovaonicu i pogledala kroz prozor svoj automobil.
“Trebao bi imati sigurnosnu rasvjetu”, rekla je kopajući po sladoledu.
“I imam. Onu osjetljivu na pokret.”
Vratila se i sjela za stol, promatrajući ga dok je žlicu prinosila ustima. Mašta mu je
proradila. “Nazvala sam bolnicu”, rekla je. “I?”
“Operacija je završila.” Glas joj je bio turoban. “I dalje je na intenzivnoj, tako da
zapravo ne znaju...”
Reed je izvukao stolicu i spustio se na nju. Nije mislio da će večeras ponovno
razgovarati o tome, ali nije bilo razloga odgađati. “Kako si uspjela doznati? Obično daju
informacije samo članovima obitelji.”
“Razgovarala sam s medicinskom sestrom, koju sam upoznala kad sam tamo prije
bila. Misli da sam mu sestra.”
Reed je rukom protrljao lice, sada potpuno budan. Nagnuo se naprijed, promatrajući
je. “Imaš li kakvu ideju zašto je FBI večeras bio tamo?”
Oprezno ga je pogledala. “Niste li ih vi zvali?”
“Zašto bismo ih mi zvali?”
Žličicom je lupkala po sladoledu. “Ne znam.”
Čekao je. Vidio je na njoj da želi razgovarati. Ali imao je osjećaj da mu se neće svidjeti
što ima za reći.
“Ne bi me iznenadilo da je Scream zbog svojih poslova bio pod prismotrom FBI-a”,
rekla je.
“Govoriš od Edwardu?”
“Aha, to mu je nadimak. Prilično sam sigurna da ga već neko vrijeme prate.”
“Zašto?” Reed se nagnuo unatrag i naslonio, trudeći se ignorirati činjenicu da joj se
košulja rastvorila.
“On prodaje nule. To su softverske pogreške koje se mogu iskoristiti i upotrijebiti za
dobivanje pristupa tvrtkama. To je unosan posao, ali sve što radi nije baš posve legalno,
tako da...” Slegnula je ramenima.
“I pretpostavljam da je pritom stekao popriličan broj neprijatelja?”
“Vjerojatno.”
Što znači da mnogi ljudi imaju razloga ubiti ga. I da to što je upucan možda nema veze
s time što ga je Laney posjetila. Možda se jednostavno našla na krivome mjestu u krivo
vrijeme.
Ali Reed nije znao zašto je bila tamo, jer mu to još uvijek nije rekla.
Promatrao ju je kako prebire po sladoledu. Ljubičasti pramen visio joj je ispred oka,
ali nije joj morao vidjeti lice da zna kako je upravo osjećala svu moguću krivnju.
“je li rekao?...”
“Gle, ne želim sada razgovarati o tome”, odvratila je.
“A kada?”
“Ne sada."
Laney je za dlaku izbjegla da i sama ne bude ubijena. Izbjegla je tri metka. Tri. A sada
sjedi ovdje, u njegovoj kuhinji, taji mu neke važne informacije i seksom mu pokušava
skrenuti pozornost.

Knjige.club 104
 Još uvijek mu nije ispričala cijelu priču. A jedina osoba koja bi to mogla učiniti možda
neće preživjeti do jutra.
Pogledala ga je krupnim očima. “Možda sutra.”
Opet je lagala, mogao joj je to pročitati na licu.
“Ne želim se sada svađati s tobom.” Odložila je sladoled na stranu i približila mu se. I
dalje je bila naslonjena na stol prekriven poštom i računima. I dalje je košulja lebdjela oko
nje, otkrivajući njezinu kožu.
Pogledao ju je u oči. “Što želiš da učinim?”
Polako, prekoračila je njegove noge i spustila mu se u krilo. “Ne znam.” Nagnula se
prema njemu, spustila mu ruke na ramena, a dah joj je bio vruć pokraj njegova uha. “Sve
osim svađe.”

Knjige.club 105
 POGLAVLJE 19

Reed je već bio loše raspoložen kad je sljedećega jutra zazvonilo zvono na vratima.
Stavio je remen s futrolom i prišao ulaznim vratima ispred kojih je stajao Jay.
“Uranio si.”
“Sastanak je otkazan.” Jay je ušao. “Poslao sam ti SMS.”
Jay ga je slijedio do kuhinje. Reed je vidio da je primijetio bocu viskija na radnom
stolu, čaše pokraj sudopera i poštu razbacanu po podu oko stola za blagovanje.
“Duga noć?” Jay ga je pogledao.
Reed se oglušio na to pitanje i skinuo mobitel s punjača da pročita poruke. ]ay mu je
napisao cijelu knjigu. Sastanak s Odjelom za DNK traganje iz centra Delphi otkazan je prije
jednoga sata pa je Hall zakazao sastanak u jedanaest.
“Veronica im je poslala zrna.”
Reed digne pogled. “Već?”
“Sve je obradila još sinoć. Hall požuruje.” Jay se leđima naslonio na radni stol. “Hej,
imaš li kave?”
“Nemam.”
Reed je pregledavao ostale poruke. Jedna od Erike, jedna od poručnika, nijedna od
Laney.
Ali nije ništa ni očekivao.
Probudio se u praznom krevetu, jutros u šest i petnaest. Nije navikao da mu se žene
iskradaju iz kreveta. Zapravo, nije se mogao prisjetiti da mu se to ikada dogodilo, i što je
više o tome razmišljao, to je bivao sve bjesniji.
Spustio je mobitel u džep i uzeo jaknu obješenu na stolicu. S malo sreće danas, neće
se naći kako kuca nepoznatoj sirotici na vrata da joj kaže kako se njezin suprug, sin ili kći
nikada neće vratiti kući.
“Jesi li spreman?” upitao je Jay.
“Aha”
“Oh, i da, zvao sam bolnicu. Gantz je preživio operaciju.”
“Možda uspijemo s njim razgovarati, možda dobijemo neke odgovore.”
“Ne bih računao na to”, rekao je Jay. “Čuo sam da su mu šanse slabe.”

U bolnici nije bilo ni upola tako živo kao što je bilo prošle noći, što je Laney otežavalo
naum. Dok je koračala prema sobi za medicinske sestre, uočila je samo dvoje ljudi u
čekaonici - postariju ženu koja je gledala Good Morning America i tipa u odijelu koji je
pokraj aparata za vodu tipkao poruke na mobitelu. Laney je na trenutak zadržala pogled
na njegovu odijelu, pokušavajući odlučiti je li tip iz FBI-a. Njegova prugasta košulja bila je
previše prozirna, a i koristio se iPhoneom. Znači, nije bio federalac.
Prišla je stolu medicinske sestre i pokušala izgledati samouvjereno, čak iako nikoga
nije prepoznavala.
“Došla sam vidjeti Edwarda Gantza.”
“Jeste li obitelj?" upitala je sestra ne podignuvši pogled s računala.

Knjige.club 106
 “Ja sam mu sestra.”
Žena je prestala tipkati i na brzinu je pogledala, napućivši usne. Usprkos nasmijanom
Spužva Bobu na njezinoj uniformi, nije izgledala prijateljski raspoložena.
“Sinoć sam razgovarala sa sestrom Molinom?” Laney se osvrnula oko sebe. “Je li još
uvijek na dužnosti?”
“Nije.” Žena je dugo gledala Laney u oči, a onda nešto tipkala u računalo. Izraz lica
promijenio joj se, a Laney je osjetila nalet straha. “Stanje mu se jako pogoršalo, nažalost, i
smatra se kritičnim.”
“Postoji li ikakva mogućnost?...”
“Doktor je trenutačno zabranio sve posjete.”
Laney je stajala, razmišljajući hoće li isprobati sreću. Medicinska sestra promatrala ju
je kamena lica, pa je odlučila odustati dok je još bila u prednosti.”
“Hvala vam.” Laney je pogledala na sat. “Navratit ću poslije.”
Vratila se do dizala i izvadila mobitel kad je otišla. Reed je ponovno zvao i Laney se
utroba stisnula dok je gledala njegov broj. Jutros ga je uspjela izbjeći, ali to neće dugo
potrajati.
Vrata dizala otvorila su se i iz njega je izašao poslužitelj, gurajući kolica na kojima se
nalazilo posuđe s hranom. Prema mirisu, rekla bi, jaja i slanina. Laney mu je pridržala
vrata i zakoračila u praznu kabinu upravo kad je susjedno dizalo zvukom
najavilo otvaranje vrata. Nekoliko muškaraca u odijelima izašlo je i Laneyn puls se ubrzao.
Bili su to agenti FBI-a od sinoć. Stisnula je dugme za zatvaranje i zadržala dah.
Dok su se vrata klizajući zatvarala, jedan muškarac provukao se kroz njih i ušao u
kabinu dizala.
“Ne tako brzo”, rekao je. “Tko si, dovraga, ti?”

Knjige.club 107
 POGLAVLJE 20

Laney je htjela pritisnuti alarm, ali uhvatio ju je za zglob.

“Odjebi od mene.” Odmaknula je ruku i posrnula unatrag, odbivši se od zida.
“Nisi ti nikakva moja sestra. Tko si ti?”
Laney se stisnula uz zid i zagledala u njega. Bio je to tip iz čekaonice. Screamov brat.
“Kako se zoveš?” zahtijevao je odgovor.
“Delaney Knox. A tko si ti?”
“James Gantz.”
Pristupio joj je bliže. Bio je čak i viši od Screama. Bio je mršav kao i on, imao je plave
oči, ali tu je sva sličnost prestajala. Kose na kojoj je bilo previše gela i savršeno skrojena
odijela, izgledao je manje rušilački raspoložen nego njegov brat.
“Otkud poznaješ Edwarda?” upitao je.
Laney je posegnula iza njega i pritisnula tipku za prizemlje prije nego što bi se vrata
ponovno mogla otvoriti. “Prijatelji smo.”
Zagledao se u nju.
“Zajedno smo radili u centru Delphi.”
Činilo se da je to smatrao dokazom njezine vjerodostojnosti i držanje mu se opustilo.
Rukom je prošao kroz kosu i vidjela je da su mu oči zakrvavljene.
“Kako mu je?” upitala je. “Nisu mi baš htjeli reći puno.”
Dizalo se zaustavilo i zadržao je vrata otvorenima dok je izlazila. Pogledao je uokolo,
a onda je poveo preko prometne ceste od mjesta pokraj kojeg se nalazila trgovina s
poklonima, koja je prodavala balone i plišane medvjediće.
“Iskreno, ne znam.” Stavio je ruke na bokove, “Doktor je rekao da je operacija dobro
prošla, ali jutros se sve promijenilo. Misle da se radi o bubregu.”
Laney se ugrizla za usnu.
“Pa... jesi li ti njegova djevojka?”
“Prijateljica.”
Pogledao ju je i bila je sigurna da tu priču nije prihvatio. “Imaš li ikakva pojma tko bi
ga želio ustrijeliti?”
“Nemam.”
Uzdahnuo je. “Ni FBI ne zna.”
“Kako to znaš?”
“Jer sam proveo tri sata u gradu i već su dvaput razgovarali sa mnom.” Odmahnuo je
glavom. “Znam da se moj brat bavio nekim mračnim i sumnjivim poslovima, ali...”
Pogledao je u daljinu.
“Ali što?”
“Pametan je on. Mislio sam da je znao da se ne smije upuštati u poslove sa sumnjivim
tipovima.”

Knjige.club 108
 Neki je klinac pokraj njih ušao u trgovinu, a slijedila ga je žena koja je gurala kolica.
James je zastao pogledati ih, a Laney ga je za to vrijeme proučavala. Izgledao je izmoreno,
kao da je možda cijele noći bio budan.
“Jesi li ti onaj brat koji živi u Houstonu?” odvažila se upitati. “Otkuda to znaš?”
“Rekao mi je,”
“Dovezao sam se čim sam dobio poziv.” Mobitel mu je zazujao, pa ga je izvadio iz
džepa i provjerio ekran, a onda ga ponovno vratio u džep.
“Onda, Delaney... znaš li na čemu je Ed radio u posljednje vrijeme? Čini se da FBI misli
da bi to moglo imati nekakve veze s njegovom tvrtkom,”
“Stvarno ne znam.”
“Razgovarao sam s njim u srijedu, ali nije rekao ništa o tome. Ne bi mi ni rekao.”
Slabašno se nasmiješio. “Nikada mi nije pričao o svome poslu. Računala su njegov svijet,
moj nisu.” Na trenutak je zastao, gledajući je. “Rekli su da su sinoć ispitivali ženskog
svjedoka. Pretpostavljam da si to bila ti?”
“Tko je rekao?”
“Policija.”
Oklijevala je, neodlučna što bi mu trebala reći. “Ja zapravo nisam vidjela što se
dogodilo. Bila sam otraga u uredu.”
Neko je vrijeme zadržao njezin pogled, a onda pogledao kroz izlog pokraj kojeg je
stajao, na kojem su u nizu stajali medvjedići koji su nosili majicu s natpisom “Brzo
ozdravi!”. Oči su mu zasuzile, pa je pogledao u daljinu.
“Bi li mi htio dati broj svoga mobitela?” upitala je. “U slučaju da te zatrebam.”
Pročistio je grlo. “Naravno.” Izvukao je posjetnicu iz novčanika i pružio joj. Na njoj je
pisalo da je viši prodajni suradnik u softverskoj tvrtki za koju nikada nije čula.
Računala su njegov svijet, moj nisu.
Laney digne pogled. Činilo se da nije shvatio ironiju. Podsjetio ju je na Iana Phelpsa iz
ChatWearea, još jednoga trgovca softverima koji nije ništa znao o računalima. Za razliku
od Iana, ovaj tip nije izgledao kao totalni kreten.
“Znaš, u zadnje se vrijeme razbacivao novcem”, rekao je James. “Ne znam što je radio,
ali trebao sam ga pritisnuti. Trebao sam ipak postavljati pitanja.”
“Možda je bolje da nisi.”
Čelo mu se naboralo, pa je požalila što je to uopće izrekla. Mobitel mu je ponovno
zazujao, ali ovoga puta nije ga ni izvadio.
Laney je spustila posjetnicu u džep. "Ako išta doznam, javit ću ti se.
“Vrijedi isto.” Pružio joj je ruku. “Drago mi je da sam te upoznao, Delaney. Čuvaj se.”

Mia Voss nije izgledala dovoljno staro da bude jedna od najcjenjenijih nacionalnih
stručnjaka za DNK. Vjerojatno zbog pjegica na licu, pomislio je Reed dok ju je slijedio u
sobu za sastanke. Ni kosa skupljena u konjski rep nije pomagala.
Pa ipak, ovih dana svi su mu se činili premladima.
Reed i Jay uzeli su stolce i sjeli oko stola, dok je doktorica sjela i otvorila dosje.
“Završila sam s testovima. Rezultati su pomalo komplicirani, pa bih željela s vama
proći svaki detalj.” Rasprostrla je papire ispred sebe, a Reed ju je prepoznao kao

Knjige.club 109
ekstremni tip. A, što nije loša kvaliteta za znanstvenog forenzičara čiji rad može
odrediti ljudske sudbine.
“Prije svega”, rekla je, “nisam još završila analizu ljepljive trake. Međutim, uspjela sam
završiti analizu žarulje koju ste mi poslali i mogu potvrditi da je tvar na njoj doista krv.”
Jay pogleda Reeda. “Bila je u pravu.”
“Tko je bio?” upitala je Mia.
“Naša forenzičarka.”
“Također vam mogu reći da je dobro što ste nam poslali dokaze. Jer radi se o malim
uzorcima vrlo slabe kvalitete, tako da sam morala primijeniti određene napredne tehnike
da razvijem profil.”
“Kao na primjer?” upitao je Reed.
“Sigurna sam da su vam poznata testiranja biljega DNK-a, čije se inačice određuju
prema broju kratkih uzastopnih ponavljanja motiva, takozvanih Short Tandem Repeat.”
Pogledom je s Reeda prešla na Jaya. “Radi se o mikrosatelitnom DNK-u, a kombinacija tih
biljega na kromosomu razlikuje se od osobe do osobe i može služiti za utvrđivanje
identiteta. Kako mi je na raspolaganju bila vrlo mala količina materijala, primijenila sam
tehniku zvanu mini STR, a nešto od raspoloživog materijala bilo je oštećeno.”
“Imate li ideju zašto?” upitao je Jay. “Mislim, mi pretpostavljamo da je počinitelj
odvrnuo žarulju dan ili dva prije ubojstva Isabelle Marshall. Nije prošlo previše vremena
otkad ju je dodirnuo.
“Točno, ali ja govorim o materijalu koji je ostavio na žarulji. Taj materijal je puno
stariji i, kao što sam već rekla, oštećen. To može biti zbog više čimbenika - vlaga, UV
svjetlost, sredstvo za izbjeljivanje. Sve to ovisi o okolnostima. Vi radite pod
pretpostavkom da se taj materijal trljanjem skinuo s rukavice koju je nosio počinitelj?”
“Mislimo da upotrebljava pribor za ubijanje”, rekao joj je Reed,. “Na mjesto zločina
donosi određene stvari - kondome, ljepljivu traku.”
“Oružje kojim ubija.”
“Dakle, u tom slučaju”, rekla je, “pretpostavljate da njegov pribor uključuje i par
rukavica.”
“Ima i omiljeni čekić”, rekao je Jay. “Mislim, zašto ne bi imao i rukavice. Taj tip je
osebujan.”
“Pa, bez obzira na to što je ovaj uzorak nanesen - a moguće je i da je ubojica nosio
rukavice - i to što je star i loše kvalitete, to nesumnjivo jest krv.”
“Čija?” upitao je Reed, trudeći se prikriti nestrpljivost u glasu. “Ne pripada Isabelli
Marširali, to vam mogu reći.” Pogledala je u svoje bilješke. “Preliminarni testovi ukazuju
na to da je ovaj probi u skladu s uzorcima koje smo primili iz šerifova ureda okruga Clarke.
To je uzorak sa žene imena Olivia Jane Hollis.” Reed pogleda Jaya. Veronica je ponovno
bila u pravu. Reedov puls užurbano je tukao. Rila je to velika prekretnica i
iznenada, njegovo usrano jutro sada je izgledalo malo bolje.
“Njezin DNK unesen je u bazu podataka prije dvije godine, odmah nakon što je
nestala”, rekla je Mia.
“Onda nam, zapravo, govorite da je oba puta nosio iste rukavice”, zaključio je Jay.
“Uključujući i kada je tražio novo mjesto gdje je planirao novo ubojstvo. A u slučaju
Isabelle, već je imao krv na rukavicama kojima je odvrtao žarulju na trijemu.”

Knjige.club 110
 “Dečki, vama ostavljam da odredite vjerodostojan scenarij”, rekla je. “Ja se
jednostavno oslanjam na ono što mi kažu dokazi, a to je da se, kad je u pitanju žarulja, na
njoj nalazi krv Olivije Hollis.”
“Budući da to niste spomenuli”, rekao je Jay, “pretpostavljam da bi bilo previše nadati
se da na žarulji postoji još nečiji DNK? Na primjer, muški DNK koji bi mogao pripadati
ubojici?” “Nažalost, ne. Provodim standardnu proceduru s amelogeninom, genom
smještenim na spolnim kromosomima, kako bih odredila spol. Genski materijal koji ovdje
imamo potječe od žene.” “Kvragu”, promrmljao je Jay,
“Žao mi je.”
“U redu je, ne morate se ispričavati.” Pogledao je Reeda. “To je najbolja stvar koja nam
se dogodila. Povezuje dva slučaja ubojstva, što nas dovodi do trećega i to ga čini
službenim.” “Službenim?” Pogledala je Reeda. .
“Tri povezna ubojstva”, rekao je. “Imamo posla sa serijskim ubojicom.”

Knjige.club 111
 POGLAVLJE 21

Bilo je baš kao u Urban Groundsu, samo što je ovoga puta Laney vidjela njega kako
dolazi. Stajala je u kafiću u predvorju centra Delphi, a Reed se uputio ravno prema njoj
dok je miješala svoj ultraveliki kapučino bez šlaga.
“Mogu li razgovarati s tobom?” Kratko je pogledao Bena, koji je brzo shvatio mig.
“Vidimo se gore, Lane.”
Gledala je kako Ben odlazi i osjetila napadaj panike. Odmaknula se od šanka i krenula
prema mirnijem kutku.
Reed je spustio pogled prema njoj, izgledajući savršeno mirno. “Nestala si”, rekao je.
“Morala sam ići raditi.”
“I ja isto tako.”
Zagledala se u njega, znajući da nema povratka. Srce joj je počelo užurbano tući. Nije
razmišljala o ovome. Znala je da će naletjeti na njega, ali nije očekivala da će to biti tako
brzo.
Podigao je obrve. “I to je to? Imali smo nevjerojatan seks koji je trajao cijelu noć, a
onda se samo išuljaš u šest ujutro?”
“Što si još htio?”
Dugo ju je gledao. A onda je mahnuo u daljinu i odmahnuo glavom, smijući se, iako
nije izgledao kao da misli da je ovdje išta smiješno.
“Što još? U redu.” Ponovno joj se zagledao u oči. “Za početak, kako bi bilo da završimo
razgovor koji smo započeli?”
Mislio je na razgovor o Screamu. Onaj koji su započeli kad mu se spustila u krilo.
Razmišljala je o njegovim usnama i njegovim rukama i obrazi su joj gorjeli od sjećanja.
“Razgovarali smo o Edwardu”, rekla je.
“Aha, o tome što si ti radila u njegovu stanu kad je ustrijeljen.” Laney se ponovno
željela izvući iz toga, ali joj je ponestalo manevarskog prostora. Ionako ju je čitao kao
otvorenu knjigu. Previše je opažao i smjesta ispravljao njezinu najmanju laž ili skretanje
s teme.
“Moraš mi obećati da ovo nećeš podijeliti s FBI-em”, rekla je. “Ne mogu to učiniti,
Laney.”
“Moraš obećati da ćeš barem pokušati.”
Prekrižio je ruke na prsima i promatrao je. Napokon je kimnuo.
“Rekla sam kako Scream pronalazi stražnja vrata. Stvarno je dobar u tome.”
“Bolji od tebe?”
“Da.”
Pogledala je po kafiću, ali jutarnja je gužva već minula tako da su cijeli prostor imali
uglavnom za sebe. Ipak je utišala glas.
“Zamolila sam ga da mi pomogne oko Mixa”, rekla je. “Rekla sam ti kako sam prošle
jeseni izmijenila njihove sigurnosne postavke? Htjela sam da vidi može li provaliti unutra.
Jer netko očito jest.”
Reed je stegnuo vilice. “Što je našao?”

Knjige.club 112
 “Ništa.”
Činio se iznenađenim.
“Ali i to nam je pomoglo”, rekla je. “To potvrđuje ono što sam ionako mislila, da je
sigurnost Mixa čvrsta, što znači da onaj tko je uspio provaliti točno zna što radi jer ne
postoje stražnja vrata, ne nakon što smo moj tim i ja sve pregledali.”
“Pa kako je onda uspio ući?”
“Tako daleko nismo uspjeli doći.” U želucu joj se stvorio čvor, kad se prisjetila
prigušene pucnjave.
“I to je ono o čemu ste razgovarali kad si bila tamo?”
“Da.”
“Uvjeren sam da imaš neku svoju teoriju. O čemu se radi?” Kimnula je. “Pa, u svakom
sustavu, ljudi su uvijek najslabija karika. Moja je ideja da ubojica upotrebljava društveni
inženjering. U osnovi, radi se o upadanju u sustav preko ljudskih, stvarnih kontakata.”
“Kažeš da se radi o zaposleniku, o nekome tko tamo radi?” Pogled mu se suzio. “Već
smo ispitali sve njihove zaposlenike.” “To nije nužno netko iznutra, netko tamo zaposlen,
ali mislim da upotrebljava nekoga iznutra. Mogao bi se služiti shemom krađe identiteta,
da se domogne lozinke visokopozicioniranog zaposlenika. Ili bi prikriven mogao ući u
zgradu. Možda ima pristup nečijem računalu ili ga je ucijenio da mu dade ulaznu šifru. Ako
je dovoljno pametan, mogao bi vidjeti nečiju lozinku, a da taj uopće zna da se to događa.”
“Pretpostavimo da je dovoljno pametan. I što sada?”
“Sada... to još moramo provjeriti. Potvrditi. Ako uspijemo otkriti koga je iskoristio i
kako je to učinio, to će nam reći nešto više o njemu samome. Možda bismo ga čak mogli
identificirati.” "Mi ne radimo ništa. Ti više nisi na ovom slučaju, sjećaš se?” Samo ga je
pogledala.
“Neka to Ben napravi. Ili Mark”, rekao je. “Ali ne želim da ti budeš uključena,”
“Svjesna sam toga.”
“Svjesna si toga, ali razmišljaš kako ćeš me ignorirati, zar ne? Prokletstvo, Laney.”
Nije se ni potrudila odgovoriti. Shvatila je da je šutnja dovoljan odgovor.

“To se neće dogoditi. Nećemo uključiti FBI.”

Reed je gledao u poručnika preko konferencijskog stola i stisnuo zube. To nije bio
odgovor kakav je želio, ali ga je očekivao.
“Gospodine.” Jordan je pročistila grlo. “Nisam sigurna da vidite sve implikacije.
“Vidim savršeno dobro”, ispalio je. “I kažem vam, ne. Sve su to slučajnosti, a to nije
dovoljno.”
“Uz dužno poštovanje, gospodine, što još trebate?” upitala je Jordan. “Ubojstva April
Abrams i Isabella Marshall očito su povezana. A sad još imamo i DNK dokaz koji ih
povezuje s Olivijom Hollis. To su tri žrtve.”
“A vjerojatno i više”, rekao je Reed. “Profiler iz centra Delphi vjeruje da je počeo još i
prije, možda prije godinu dana. On smatra da je napravio popis žena i da prati više žrtava.”
“Bez FBI-a”, oštro je rekao Hall.
“A što je s ViCAP-om?” upitao je Jay. “Kad bismo barem mogli pregledati njihovu bazu
nasilnih zločina..

Knjige.club 113
 “Ne znači ne”, rekao je Hall. “Ne želim da se upleću federalci. I točka. Do sada, u ovome
gradu imamo dva ubojstva”, pogledao je Reeda, u slučaju da mu poželi proturječiti, “što je
više nego dovoljno nevolja. Ne želimo naglašavati činjenicu da tu negdje postoji serijski
ubojica. Zadnja stvar koja nam treba jest da se FBI iznenada pojavi ovdje, uspostavi radnu
skupinu i od svega stvori medijski cirkus. I sve to dolazi ravno od šefa.”
Prekrižio je ruke i isturio bradu, neobično podsjećajući na Reedova petogodišnjeg
nećaka, kada nije onako kako je on zamislio.
Reedova narav je proključala. Ovo je nadilazilo prepirku između bandi koje se bore
za prevlast u nekoj gradskoj četvrti. Hall je nekoga štitio. Je li to bio Mix.com ili netko od
njegovih izvršnih direktora? Ili je sve dolazilo od Aguilara, a šef je nekoga štitio? Velik dio
gradske privrede temeljio se na brzom rastu tehnološkog sektora, a postojao je i
poprilično prisan odnos između poslovne zajednice i gradskih vlasti.
“Jesmo li završili?” Poručnik je odgurnuo stolicu unatrag i ustao, gledajući ravno u
Reeda. “Nađemo se sutra u isto vrijeme. Do tada želim popis mogućih osumnjičenih.”
Hall je otišao, a njegovih troje detektiva ostalo je gledajući za njim.
“Može li mi itko objasniti otkuda ta metla u njegovoj guzici?” upitala je Jordan.
“Jesi me”, rekao je Jay.
Pogledala je Reeda.
“Pojma nemam.”
Ali namjeravao je doznati.

***

Veronica se odmaknula unatrag diveći se svom radu. Virtualna scena zločina bila je
savršena, sve do oštećenih drvenih završetaka na vrhu rukohvata i ograde stuba. Pogleda
je na sve strane hodnika, provjeravajući eventualne netočnosti, ali računalno stvorena
slika imala je sve. Nedostajali su samo neki detalji, poput fine prašine od piljevine na podu
i mirisa zaštitnog premaza koji bi se širio zrakom. Ali što se tiče strukture, sve je bilo kao
u stvarnom životu.
“Veronica, jesmo li spremni?”
Još je namjestila nekoliko sitnica, ne dajući se požuriti. Reed je lupkao nogom otkako
je stigao.
“Stvarno ne mora biti savršeno.”
Pogledala ga je. “Je l’ ti to radiš ili ja?”
Reed je pogledao Jaya, a Veronica je pročitala poruku jasno i glasno. Da, bila je
jezičava, ali mogli su se nositi s time. Imala je težak tjedan i već su joj dojadili arogantni
detektivi koji su sve htjeli jučer i koji nisu smatrali da bi joj trebali reći što se događa.
Završila je sa zadnjom preinakom koja će rasvijetliti njezin prizor. “U redu, dođite
pogledati”, rekla je okrećući računalo na prijenosnom stolu koji je postavila u hodniku
izvan Gantzova stana. “Vidite tu krhotinu tamo na dovratku? Na osnovi toga i podatka gdje
je metak ušao u žrtvu, moći ćemo izračunati putanju metka.” Pritisnula je nekoliko
kombinacija tipki i na ekranu se pojavila crvena crta. Detektivi su se približili.
“Sigurna si da je to točno?” upitao je Reed.
“Jesu li izmjerene veličine koje si mi dao točne?”
“Aha.”

Knjige.club 114
 “Onda je točno”, rekla je. “Žrtva je visoka sto osamdeset pet centimetara, centimetar
i nešto viša nego što srno računski dobili prema cipelama koje je nosila u trenutku
pucnjave. Znači da je metak ispaljen odavde”, Veronica je pokazala točku na ekranu,
“i slijedio putanju koja je ovdje iscrtana, okrhnuo dovratak pa onda pod kutom probio
žrtvin obraz i smrskao kost prije nego što se zabio u zid.”
Reed i Jay ponovno su se osvrnuli na mjesto na kojem je stajao strijelac.
“Znači da je bio sakriven iza ovog kuta”, rekao je Jay.
Kimnula je. “Tako ja to vidim.”
“Vjerojatno je pokucao na vrata, pomaknuo se unatrag, a onda pričekao da Gantz
izađe, pa tek tada zapucao”, rekao je Reed.
“Sudeći prema uzorku krvi, čini se da je Gantz posrnuo unatrag, vjerojatno držeći se
za lice dok je padao”, rekla je.
“Tada se on na trenutak zaklonio, kako bi ga drugim hicem dokrajčio”, rekao je Jay.
“I tu sada postaje zanimljivo.” Otvorila je novi ekran koji je prikazivao drugačiji
pogled na hodnik, ovaj puno bliže žrtvinim vratima. “Za drugi hitac, stajao je otprilike tri
metra unatrag i uperio pištolj nadolje. To se slaže s ulaznom i izlaznom ranom koju ste
naveli.” Pogledala je Reeda da to potvrdi. “Jesi li siguran da su te mjere točne?”
“Osobno sam razgovarao s kirurgom.” Reed je prešao do mjesta gdje je strijelac trebao
stajati za drugi pucanj. Pogledao je Veronicu. “Tvoj ga je softver ovdje smjestio.”
“To je točno.
Reed je ispravio leđa uza zid hodnika. Izvadio je pištolj iz futrole i pokazao prema
sada praznome mjestu u stanu Edwarda Gantza. Veronica je otišla do tog mjesta i
upotrijebila laserski pokazivač da stvori crtu od otvora Reedova pištolja do udubine
na podu koju je načinio metak nakon što je prošao kroz tijelo žrtve.
“Niže.” Namjestila je ruku. “Vidiš? Što nam govori da je niži od tebe. Koliko si ti visok,
oko sto osamdeset osam centimetara?”
Reed nije odgovorio, očito izgubljen u mislima.
“Nešto je tu čudno”, rekao je Jay.
Veronica je kimnula. “Slažem se.”
“Očekivao bih da je došao točno ovamo i dokrajčio tipa, stojeći ravno iznad njega”,
rekao je Jay. “Umjesto toga, on ostaje vani u hodniku.”
“Osim toga, promašio je prvi hitac”, rekao je Reed. “Skriva se iza ugla čekajući, njegova
meta izlazi na hodnik udaljena svega četiri metra, a on ga praktički uspijeva tek raniti,”
“Onda bar znamo da nije dobar strijelac”, rekla je Veronica.”
“To su sranja.” Reed se vratio do mjesta u hodniku s kojeg je ispaljen prvi metak.
“Vrati se na prethodni pogled.”
Veronica ga izvuče na ekran.
“Vidiš ovo?” pokazao je Reed. “Recimo da je stajao ovdje ciljajući metu na vratima.
Rabi zid da se sakrije.” Reed je ispružio pištolj držeći ga jednom rukom kako bi zorno
pokazao. “Moguće je da je ciljao u sredinu tijela, ali se pištolj trznuo kad je opalio, pa je
pogodio tipa u lice. Ili ga je pokušavao ustrijeliti u glavu, ali se meta pomaknula pa ga je
samo okrznuo. I onda, umjesto da ga dokrajči iz blizine, ostaje stajati na hodniku.”
“Čak i ako je upotrebljavao prigušivač, ovo nije bio profesionalni hitac”, rekao je Jay.
“Tip je amater. Sve navedeno ukazuje da je oklijevao.”
“Upravo tako.”
Knjige.club 115
 “Znači, to se kosi s teorijom koju imaju federalci.”
“Kakvu to teoriju imaju federalci?” upitala je Veronica.
Reed je dobacio upozoravajući pogled Jayu, ali Jay je ipak odgovorio. “Agenti misle da
se radi o nekoj vrsti korporativne špijunaže i da je Gantz vjerojatno raspizdio nekoga jako
moćnog. Ali u tom slučaju, očekivali bi profesionalno obavljen posao.”
“Pa, što bi onda drugo moglo biti?” Pogledala je od Jaya prema Reedu. “Nigdje nije
sakrivena nikakva droga ni lova, a vjerujte mi, pretresli smo cijelo mjesto iznutra i izvana.
Osim toga, žrtva se još nije uselila, tako da nismo imali puno namještaja za pretraživanje.
I naš tim sa psima odmah je sve pretražio.” Pričekala je da ponudi drugo objašnjenje. “Ako
se ne radi o drogi ili novcu, o čemu je onda riječ?”
“Tko bi to znao?” rekao je Reed i slegnuo ramenima, a Veronica je osjetila kako joj se
zlovolja vraća. Svoje teorije držao je za sebe.
Možda cijela ta priča ima veze s Reedovom djevojkom, koja se nekako našla na mjestu
zločina kad se sve dogodilo. Veronica bi dala svoju ruku da je njegova djevojka bila
upletena,
Jay izvuče mobitel. “Rekao sam ti sinoć da je sve to čudno”, kazao je.
Ali Reed nije odgovorio. Ponovno je prešao do vrata, a bora na njegovu čelu postala
je dublja. “I ti si sigurna u ove izmjere?” pogledao je Veronicu.
“Jesam, Reede. Isuse...”
Vratio se na vrh stuba i pregledavao zid koji je strijelac vjerojatno rabio kao zaklon.
Reed je na licu imao izraz kakav je imao uvijek kada se nešto nije slagalo. Ali, u ovom
slučaju slagalo se. Upravo mu je sve posložilo. Provela ga je kroz prekrasan prikaz. Ali
njegov je problem bio što mu se nisu svidjele implikacije.
Ona tu ništa nije mogla učiniti. Činjenice su bile činjenice i nisu lagale. Za razliku od
ljudi. Upravo je zato Veronica radije prvo odabrala rekonstrukciju mjesta zločina negoli
se oslonila na izjave svjedoka.
“I kao što sam rekla, strijelac je niži od tebe, što smo zaključili prema ovim
putanjama”, rekla je. “To bi trebalo bar malo pomoći.”
Reed nije odgovorio. Odmahnula je glavom i počela zatvarati računalo.
“Sranje”, promrmljao je Jay i pogledao Reeda. “Jesi li pogledao e-mail?”
To mu je privuklo pozornost. “Nisam. Zašto? Nešto smo uspjeli pronaći ljepljivom
trakom?”
“Ne, ali dobili smo one podatke s mobitela koje si tražio.”
“S Laneyna mobitela?”
“Aha, s njezina”, rekao je Jay. “I neće ti se svidjeti.”

Knjige.club 116
 POGLAVLJE 22

Baggins je pogledao Laney rako zlim pogledom dok je utipkavala znamenke alarma i
spustila naramak pošte na radni stol.
“Večeras nema durenja, Bagginse. Ni ti ni ja.”
Krenula je ravno prema kupaonici, gdje je svukla majicu i vodom isprala lice.
Ručnikom je osušila obraze i promotrila svoj odraz u ogledalu.
Na čelu joj se pojavila ljubičasta modrica, kad je udarila u zid u Screamovoj kući.
Nagnula se naprijed, nježno je dodirujući vršci ma prstiju. Naglo se odmaknula pogledati
se.
Osjećala se iscrpljeno i razdražljivo, kao da je mamurna. Usto, nije se mogla prisjetiti
svih detalja od prošle noći, ali neki su se isticali.
Uznemirujući tresak Screemova tijela kad je pao na pod. Zastrašujući zvuk koraka koji
odzvanjaju iza nje na mračnom stubištu.
I Reed.
Sjećala se okusa njegovih usana i topla dodira njegovih ruku. Sjetila se daha na svome
vratu kada su zajedno dosegli vrhunac i kako je željela ostaci priljubljena uz njega, ali
umjesto toga dopustila je da joj ruke mlohavo padnu na krevet.
Svi ti trenuci zajedno u tami su joj grijali tijelo. Ali sad joj se sve nekako činilo
nestvarnim, kao da je sve to bio samo san.
Uzdahnula je i bacila ručnik u umivaonik, a onda otišla od dnevne sobe i izvukla
laptop. Provjerila je e-poštu da vidi ima li išta o opisu programa na kojem su ona i Dmitry
zajedno radili cijeli dan.
“Daj, hajde”, mrmljala je, preskačući poruke.
Dmitry je bio njihov najbolji stručnjak za šifriranje, ali mu je trebalo vremena. Scream
nije samo šifrirao stvari, on ih je i dešifrirao. I USB koji joj je sinoć dao prije pucnjave nije
bio iznimka. Taj USB nije spomenula Reedu. Ni FBI-u. Nije željela da itko zna za njega, dok
sama ne vidi što je sve na njemu.
Baggins je skočio na sto! i bradom okrznuo rub računala. Laney je ustala, napunila
njegovu zdjelicu, a onda otvorila hladnjak i kratko pogledala što je unutra. I dalje je bio
prazan. Vratila se do futona i prekopala torbu, ali nije uspjela naći ništa, čak ni pakovanje
Twizzlersa.
Sjela je i potišteno se zagledala u ekran. Fizički, bila je iscrpljena. San joj je bio prijeko
potreban ili će se potpuno raspasti od umora. No, osjećala se uznemirenom. Rastrzanom.
Tako se osjećala sve vrijeme.
Bila je potpuno izvan igre i za to je okrivljavala Reeda. Ne zbog noći koju su proveli
zajedno, nego zbog zasjede koju joj je postavio u kafiću. Kad se iskrala iz njegove kuće,
znala je da će poludjeti zbog toga. Čak je shvatila da bi mogao patiti zbog povrijeđenog
ega. Ali u kafiću joj je postalo jasno da ga je doista povrijedila. Doduše malo, ali ipak
dovoljno da zbog toga bude nesretna. Jer on je bio dobar čovjek. I način na koji ju je
dodirivao...
Dobro. Nema smisla sada razmišljati o tome. Uništila je bila kakvu budućnost koju su
mogli imati kad ga je rog jutra odgurnula. A duboko u sebi, znala je da je to učinila

Knjige.club 117
namjerno. Nije se osjećala ugodno u vezama s ljudima, posebno ne s muškarcima, i uvijek
je uspijevala potisnuti ih na rubove svoga života.
Laney je stavila računalo u mirovanje i uputila se prema kuhinji, ovoga puta kako bi
pogledala ima li što u ostavi.
Mobitel je zazujao. U trbuhu su joj zatreperili leptirići kad ga je izvadila iz torbe i
vidjela Reedov broj. Bi li se trebala javiti ili ne? Nije mogla odlučiti.
Zaključi da se ponaša poput idiota. Javi se na poziv.
“Bok”, rekla je.
“Bok.”
Prema zvukovima koji su se čuli u pozadini, zaključila je da se nalazi u automobilu ili
negdje na otvorenom.
“Jesi li sama?” upitao je.
“Zašto?”
“Htio sam te pitati bi li željela večerati?”
Leptirići su se vratili. “Molim, misliš sada?”
“Aha, večeras.”
S radne plohe u kuhinji podigla je čep boce i zavrtjela ga. Pozvao ju je van. Upravo
sada. Zvuči kao izlazak, ali to zapravo nije. U glasu mu se nazirala napetost koja je
upozoravala da nešto nije u redu.
Znači, onda nije izlazak. Još je malo vrtjela čep i razmišljala.
To je, gotovo sigurno, bila loša zamisao, stvari su bile onakve kakvima su ih i prije
toga ostavili, a to je bilo dobro. Dobila je što je željela, čist razlaz.
Kao da su se zapravo i mogli razići, doista. Proveli su noć zajedno, što nije baš bila
neka veza, ali...
“Jesi li tu?”
“Razmišljam”, rekla je.
“Otežavaš mi, Laney. Jesi li večerala ili nisi?”
“Nisam.”
“Onda večeraj sa mnom.”
Zvučao je tako uvjerljivo. Uopće nije zvučao kao netko tko je liječio povrijeđeni ego,
pa se Laneyn puls ubrzao jer joj se to svidjelo. Dovraga, upustit će se u tu avanturu.
“Kamo si mislio ići?” pitala je.
“Razmišljao sam o Bangkok Palaceu.”
Bio je to njezin omiljeni restoran. Kako je moguće da je to znao? Naravno, nije znao.
Slučajno je pogodio, vjerojatno zato jer se nalazio u njezinu susjedstvu.
“Radije bih išla u Jimmy's”, rekla je. “To je mali sportski bar u...”
“Znam ga. U redu, Jimmy’s je u redu. Dolazim po tebe za petnaest minuta.”
“Dvadeset”, rekla je. “I, naći ćemo se tamo.”

Knjige.club 118
 ***

Laneyne riječi od jutros ponovno su mu odzvanjale kroz glavu.

Što si još htio?
Bilo je to dobro pitanje. Što doista jest htio? Nije tražio vezu. Nikada nije. Proveli su
noć zajedno i ona ga je ostavila bez objašnjenja, a on bi time trebao biti zadovoljan. Trebalo
mu je laknuti. Ali niti je bio dobro niti mu je laknulo, bio je bijesan.
Želio ju je nasamo ponovno vidjeti. Želio ju je navesti da mu govori, da izbaci sve iz
sebe, da mu kaže sve što se krije iza tog tamnog i ozbiljnog pogleda.
Ušao je u Jimmys i odmah je spazio. Sjedila je na visokoj stolici na udaljenom kraju
bara i već ispred sebe imala pivo, iako je stigao na vrijeme. Nosila je crni topić na vezanje
- ovaj je bio niže rezan od drugih - crne traperice i motorističke čizme. Reed je zastao dok
ju je promatrao kako se naginje naprijed kazati nešto šankeru.
Promatrao je njezine pokrete, njezino tijelo. Kako je ikada mogao pomisliti da izgleda
kao djevojčica? Bila je žena, u potpunosti. I znao je da su te vitke ruke bile jake, a noge
dovoljno snažne da zbog njih izgubi razum. Rekao je samome sebi da se ne treba upuštati
u ovo, ali opet ju je želio. Sada. Večeras. Morao je zauzdati svoje misli prije negoli...
Prekasno. Njezin se pogled suzio na njemu dok je prilazio baru. Stigao je do njezine
stolice, a ona ga je promatrala dok je spuštala pivo.
“Želiš da uzmemo stol?” upitao je.
“Naravno.”
Mahnula je šankeru da ga obavijesti da će se preseliti za stol, a Reed ih je poveo do
separea. Ignorirala je jelovnike koji su bili zataknuti iza zelene bankarske lampe.
“Što je ovdje fino?” upitao je.
“Krilca, ali samo ako voliš ljuto.”
Konobarica se zaustavila pokraj njihova stola i oboje su naručili krilca. Kad je otišla,
Laney se naslonila i promatrala ga, ali izraz njezina lica nije se mogao pročitati.
Oči su joj bile uokvirene crnim tušem, a modricu na čelu prekrila je puderom.
Izgledala je kao da mu namjerava pružiti zadovoljstvo da on započne razgovor, pa je
započeo onim što joj je moralo biti na umu.
“Kako je Edward?” upitao je,
“Nepromijenjeno.”
To je značilo da nije dobro. Kad je Reed zadnji put pitao, čovjek je bio u kritičnom
stanju.
“Razgovarala sam s njegovim bratom prije nekoliko sati.” Okretala je pivsku bocu na
stolu. “Možda će morati na još jednu operaciju.”
“Zbog lica?”
“Zbog bubrega. Ne funkcionira kako bi trebao pa će ga zato možda morati izvaditi, što
je jako loše jer je još kao dijete imao neku bolest bubrega, tako da već otprije ima problema
s jednim bubregom. Možda će morati na transplantaciju.”
Reed ju je promatrao dok je govorila, nemiran zbog boli koju je čuo u njezinu glasu.
Očito se brinula zbog tog dečka.
“Transplantacija... to je ozbiljno, ali ljudi to preživljavaju. ”
“Znam.“

Knjige.club 119
 Konobarica je donijela Reedovo pivo.
“Znaš, ako se izvuče, federalci će htjeti razgovarati s njim”, rekao je Reed.
“Samo troše vrijeme. Neće htjeti razgovarati s njima, osim ako ga ne nafilaju
lijekovima protiv bolova ili nečim drugim. Mrzi policajce.”
“A što ako policajci pokušavaju riješiti njegov slučaj?”
“Ni tada neće htjeti surađivati s njima. Prezire provođenje zakona.”
“Zašto?”
“To je dio njegove antiautoritativne filozofije. Mrzi sve federalne zakone koji osuđuju
hakiranje i vjeruje da su osmišljeni kao oblik kontrole misli jer diktiraju koju vrstu kodova
ljudi smiju ili ne smiju pisati.” Zaokrenuta je pivo po stolu. “Računalni kod doista jest jezik,
tako da ograničiti ili zabraniti kodiranje je nekako kao zabraniti slobodu govora. Scream
misli da su policajci, posebno federalni agenti, u biti tajna misaona policija.”
“A što ti misliš?”
Slegnula je ramenima. “Djelomično je u pravu. Svaki program koji sam napisala, u
načelu su brojevi i slova. To je oblik izražavanja. Neki ljudi će reći da je to čak umjetnička
forma, poput poezije.”
“Ne, nego što ti misliš o policajcima?” To je doista želio čuti.
“Ovisi”, rekla je. “Neki su dobri, neki nisu.”
Pojavila se konobarica noseći dvije košarice s krilcima i umakom, Reed je gledao kako
Laney zaranja u njih.
“Nemoj reći da te nisam upozorila.” Glavom je pokazala prema tanjuru.
Krilca su bila uistinu ljuta tako da je prvi zalogaj ublažio gutljajem Shinera.
“Kako napreduje tvoja istraga?” upitala je.
Podigao je obrve.
“Istraga ubojstva”, pojasnila je.
“Napredujemo.”
“Vidjela sam na vijestima priču da je Isabellin bivši suprug priveden na ispitivanje?”
“Da, bio je”, rekao je Reed, zadržavajući neutralan ton glasa. Bio je to čisto rutinski
razgovor i Reed je znao da mora zahvaliti Eriki na obazrivom curenju vijesti. Bila je to
decentna strategija, ali ona ne bi bila u stanju predugo zadržati pozornost na obitelji žrtve,
ne dok je još jedno ubojstvo i dalje svježe svima u mislima. A onoga trenutka kad novinari
otkriju povezanost s Olivijom Hollis, sve pada u vodu.
Laney je obrisala ruke o ubrus. “Što je to, spin?”
“Molim?”
“To je standardna procedura ispitivanja supružnika”, rekla je. “Znači, ovaj fokus na
obitelji,.. pretpostavljam da je to nešto što je zakuhala tvoja bivša žena?”
Reed ju je pogledao. “Ništa ti nije promaknulo, zar ne?”
“I ja sam malo istraživala.” Uzela je krilce i umočila ga u umak. “Znaš, od toga neće biti
koristi. U najboljem slučaju, kupili ste si nekoliko dana.”
Posvetio se hrani, jer nije bio siguran zašto ga je uvrijedila njezina izjava, kad je
zapravo očigledna. “Pojavljuju se i drugi osumnjičenici.”
“Kada?”

Knjige.club 120
 “Upravo sada. Dok razgovaramo.” Dok je pijuckao pivo sa ženom koja je sinoć
protresla njegov svijet. Sa ženom, koju nije mogao prestati zamišljati golu. Sa ženom čiji
su nježni, molećivi glasovi cio dan odzvanjali u njegovoj glavi.
U međuvremenu, Jay i Jordan su u postaji i dalje naporno radili na slučaju.
Laney ga je pozorno promatrala. Može U pročitati njegove misli? Barem ono što želi.
Vrijeme je da stignu do same srži.
“Taj slučaj s Edwardom Gantzom, FBI vjeruje da to ima nekakve veze s onime čime se
bavi”, rekao je Reed. “Vjeruju da ga neka tvrtka koju je hakirao ili možda netko od njegovih
suparnika želi ubiti. Ja? Ja vjerujem da griješe.” Zastao je promotriti njezinu reakciju.
“Popis poziva s Gantzova telefona govori drugačije.”
Ništa nije rekla, nije se čak ni pomaknula, ali je mogao osjetiti kako su joj misli počele
vrludati.
“Imaš kakvu ideju o tome?” upitao je.
“Zapisi Edwardova telefona”, ponovila je, a obrve je podigla u nevjerici.
“Upravo tako.”
Naslonila se leđima na stranicu separea. “Edward je imao telefon koji nije bio na
ugovor. I slučajno znam da se zapravo ne može pratiti.”
“Stvarno?”
“Ne, u pravu si. On se doista ne može pratiti.” Prekrižila je ruke na prsima. “O čijim
smo telefonskim zapisima sada govorili?”
Reed ju je gledao. Uspio ju je vratiti, što mu je bila prvotna namjera. Druga namjera
bila je pritisnuti je da mu dade prave informacije. Već mu je toliko puta lagala. Neke od tih
laži bile su, u stvari, propusti, ali svejedno nije mogao prijeći preko njih. Zašto mu ne bi
rekla cijelu istinu?
“Jučer ti je Gantz poslao poruku”, rekao je. “Rekao je da ima nešto za tebe.”
“Ne mogu vjerovati.” Odmahnula je glavom i zagledala se u daljinu. “Nisi pogodio moj
omiljeni restoran, nego si njuškao po mom prokletom mobitelu, po mojim e-mailovima.
Kršio si moju privatnost. Jesi li mi pregledao i kreditnu karticu?”
Nije odgovorio.
“Nevjerojatan si, znaš to?”
“Misliš?” Izdržao je njezin pogled. “Jer s mog stanovišta, ovo izgleda potpuno
vjerojatno. Kad uzmeš u obzir kako smo se upoznali.”
Oči su joj sijevale, ali nije se svađala. Nije ju bilo briga za privatnost, dok god se nije
radilo o njezinoj,
“Gantz ti je dao svoju adresu i rekao da dođeš u devet”, rekao je. “Došla si ranije.”
U oči joj se uvukao strah. “Što to govoriš?”
“Mislim da Gantzov napadač zna za tebe. Mislim da je pokucao na Gantzova vrata s
namjerom da Gantz pomisli da si to ti. Vjerujem da je ta osoba namjeravala ubiti Gantza
prije nego što se ti pojaviš da čuješ što sve Gantz zna. A onda, kad je ubojica ušao u njegov
stan tražeći bilo kakav dokaz toga, iznenadio se otkrivši da si ti već tamo.”
Lice joj je bilo blijedo, a oči raširene od užasa. Ali nije izgledala iznenađeno.
Znala je za ovo ili je barem sumnjala. On je samo htio potvrditi njezin strah da netko
zapravo špijunira njezinu komunikaciju. I da je ona bila ključni razlog zbog kojeg je njezin
prijatelj sada na rubu smrti. Vidio je bol na njezinu licu, ali nije bilo uzmicanja i bilo je bolje
da je tako, poput nagla skidanja flastera.
Knjige.club 121
 Ili povlačenja ljepljive trake.
“Tražio sam da se odmakneš od ovog slučaja, Laney. Ali nisi. Rekao sam ti da je opasno
i ignorirala si me. Sada te ne tražim, sada ti govorim.” Nagnuo se naprijed. “Dovraga. Makni
se. Što dalje.”
Nešto se promijenilo u njezinim očima. Promatrao je kako se to događa. Strah koji je
upotrebljavao da mu pomogne pretvorio se u nešto drugo.
Inat. Bunt.
“Potrebna sam ti na ovom slučaju, Reede, i ne ponašaj se da nije tako. Da nije bilo
mene, ne bi nikada ni znao za Mix.”
“Ova stvar to nadilazi.”
Namrgodila se. “Kako?”
“Razmisli o tome, Laney.” Spustio je pogled, odlučan doprijeti do nje. “Koja je jedna,
jedina stvar koja je zajednička svim zločinima, uključujući i ono što se dogodilo tebi i
Gantzu? A to nisu stranice za upoznavanje.”
Samo ga je pogledala.
“Ta je osoba haker. Tvoj šef je to sam rekao - on nastanjuje tamnu stranu interneta.”
Reed je pričekao trenutak. “Baš kao i ti. Pogledaj svoj posao. Pogledaj kako si uopće dobila
posao. Zar ne vidiš?”
“Vidim što?”
“Ti i taj nepoznati počinitelj dijelite i djelujete u istom svijetu. Negdje vam se putevi
križaju. Ti si mu bila jedna od prvih meta, ali si imala sreće i preživjela, a sada si mu
ponovno zaokupila pozornost.”
Jako se trudila ne reagirati, ali bio je siguran da su njegove riječi pogodile srž. Plašio
ju je i to mu je i bila namjera. Bila je tako prokleto tvrdoglava i morao je naći načina da ga
čuje.
“Što očekuješ od mene, Reede? Da samo odustajem?” Sada je već zvučala ljutito.
“Potrebna sam ovoj istrazi i oboje to znamo. Tko će ti raditi ovo što ja radim? Jay? Paul?”
Odmahnula je glavom. “Nemate sredstva kojima možete pronaći tog tipa. Ne znate čak ni
gdje da ga tražite.”
“Krivo”, rekla je. “Jutros smo potvrdili da imamo posla sa serijskim ubojicom. Možemo
dobiti FBI i njihova sredstva. Možemo zvati Quantico.”
Podsmjehnula se. “Baš. Tvoj šef - isti onaj tip koji je pokušavao podcijeniti ovaj slučaj
- odjednom je voljan pozvati konjicu?”
“Možda će ga trebati malo uvjeravati, ali da, zvat će ih.” Reed je planirao osigurati da
tako i bude. “I zato više ne trebamo tvoju pomoć, Laney. Tvoju ili centra Delphi.”
Pogled joj je postao leden, a usta se stisnula u tanku crtu.
Ovaj izlazak postaje sve gori. Ali zapravo to nije ni bio spoj. Od trenutka kad je ušetao
ovamo, počeo ju je tjerati u kut, pokušavajući je natjerati da ga posluša.
Uzela je torbicu.
“Pa, ovo je, dakle, kraj razgovora?”
Uputila mu je pogled. “Što god ja rekla, to neće promijeniti tvoje mišljenje, pa zašto se
uopće truditi?”
“Laney, znaš da sam u pravu.”
Izvukla je novčanik, a u njemu je zakuhalo.

Knjige.club 122
 “To je to? Stvari postaju neugodne, pa ponovno odlaziš?”
To ponovno doista ju je razbjesnilo. Mogao je to jasno vidjeti.
Bacila je nekoliko novčanica na stol i ustala. “Ti radi svoj posao, Reede. Ja ću raditi
svoj.”

Knjige.club 123
 POGLAVLJE 23

Nakon što ga je Laney ostavila bespomoćnog u baru, vratio se u policijsku postaju,

nadajući se da će ispucati svoju frustraciju radom na hrpi izvještaja. Bezuspješno. Oko
ponoći, odvezao se kući, gdje je boca Jacka i dalje stajala na radnoj plohi, a žlica kojom je
Laney jela sladoled pokraj sudopera. Sve je to zanemario i otišao u krevet, ali na plahtama
se još uvijek zadržao njezin miris. Napokon je odustao od spavanja i smjestio se na kauču,
s kojeg je gledao sport na ESPN-u, pa je, na sreću, izbjegao sažetak svoje istrage na
lokalnim vijestima. Zaključio je da njegova radost neće dugo potrajati, iako, možda ujutro
neće biti radnog sastanka.
Kad je stigao na posao i vidio Eriku u predvorju, znao je da je bio u pravu. Prišla mu
je i pozdravila ga samouvjerenim osmijehom.
“Dobro jutro, detektive.”
“Bok.”
“To je to? ‘Bok’?” Zatreptala je trepavicama prema njemu. “Kako bi bilo da mi bar malo
zahvališ za jučerašnji poklon?”
“Hvala ti.”
Slijedila ga je prema dizalima, a on se zaustavio. Ovo nije bio razgovor koji bi drugi
trebali čuti.
“Zašto si ovdje, Erika?”
“Imam sastanak sa šefom.” Nagnula je glavu na stranu i nasmiješila se. “Kako je tvoja
mala prijateljica?”
Mala. Erika je imala metar i osamdeset sa štiklama, zbog čega je bila za glavu viša od
Laney. Ali ona je mislila na njezine godine.
“A tko bi to bio?” Pogledao je na sat.
“Zgodna mlada informatičarka koju sam upoznala na mjestu zločina?”
Reed ju je samo gledao. Je li doista upoznala Laney? Reed to nije vidio. Pa ipak, nije
bio s Laney svake sekunde. Svjesno se trudio pružiti joj prostora kada su bili s drugim
ljudima, nešto što mu se činilo nemogućim kad su bili sami.
“Jesi li nešto trebala?” Ponovno je pogledao na sat. “Imam sastanak za pet minuta.”
“I ja, također. Samo bih htjela spomenuti, ono lijepo medijsko odvraćanje pažnje koje
sam vam onako ljubazno omogućila? To neće potrajati.”
“Svjestan sam toga.”
“Možda bi želio razmisliti o povezivanju nekih osumnjičenika. Znaš, prije nego što
slučaj ode u zaborav? Za dva tjedna imamo ponovno okupljanje studenata s početkom
nastave na sveučilištu.”
“Dušo, zabilježeno je u mom kalendaru. Potrudit ću se da do tada sve lijepo bude
upakirano s crvenom mašnom.”
“Prestani se ponašati kao pametnjaković. Samo te podsjećam na vremenski okvir.
Gradonačelnik želi uhićenje prije nego što počne nastava.”
“A da? Pa, trenutačno imam tri mrtve žene o kojima moram razmišljati, tako da je moj
vremenski okvir nešto drugačiji. Ja želim da počinitelj bude uhićen prije nego što ponovno
napadne.”

Knjige.club 124
 Gledala ga je uporno. Sranje. Upravo je potvrdio njezine sumnje. A poznavala ga je
predobro da bi to ignorirala.
“Ovo je bilo neslužbeno”, rekao je,
“Ti govoriš meni tako? Kao da sam reporterka?” Odmahnula je glavom. “Znaš, stvarno
si nevjerojatan. Pokušavam ti pomoći. Vi ste, momci, u ozbiljnom sranju, Reede. Nemate
ništa, zar ne? Čak ni osumnjičenog.”
“Erika...” Uzdahnuo je. “Moj tim se ubija na tom slučaju, rade od jutra do mraka.”
“Naravno, u to sam sigurna.” Pogledala ga je s lažnim suosjećanjem. “Stvarno,
primjećujem to. Izgledaš umorno, Reede. Sigurna sam da ti je teško držati korak s mladim
članovima tvog tima, nije li tako?” Nasmijala se slatko. “Ali, hej, imam dobru vijest za tebe
- sada za to postoje i tablete.”
Zajebi dizalo. Reed je krenuo stubama. Stigao je od otvorenog ureda i gotovo se
sudario s Veronicom koja je brzo izlazila iz sobe za odmor.
“Ideš. Gdje gori?”
“Jesi li vidio Halla?” upitala je.
“Nisam. Što nije u redu?”
Krilom je pogledala preko Reedova ramena. “Upravo sam dobila balističko izvješće
one pucnjave”, rekla je tihim glasom.
“I?"
“Nije dobro.”

Reed ju je povukao u sobu za ispitivanje i zatvorio vrata.

“Imaš dvije minute”, rekao je. “Pucaj.”
Veronica je osjetila kako joj puls ubrzano tuče. Želudac joj je bio zavezan u čvor.
Mrzila je donositi loše vijesti.
Duboko je udahnula. “Pronašla sam dva zrna u Gantzovu stanu, jedno sa zida i jedna
s poda. Prema izjavama svjedoka, upotrijebljeno oružje imalo je prigušivač.”
“I?”
“Jedno je zrno prozujalo velikom brzinom.” Rukom je sjekla kroz zrak. “Potpuno
deformirano. Drugo je bilo upotrebljivo. Sama sam ga fotografirala rabeći
mikrofotografiju i tragovi cijevi na zrnu izgledali su dobro. Onda sam to poslala u
laboratorij centra Delphi. Strijelac je pokupio prazne čahure u hodniku, ali pronašli smo
na stubama rezervni spremnik metaka koji su ispaljeni prema Delaney Knox. I te sam
također poslala u Delphi.”
Obrve su mu se nestrpljivo izvile.
“Imamo nešto.” Progutala je. “Pištolj je u sustavu.” Otvorila je dosje i pročitala riječi.
“Sig P226, devet milimetara. Upotrijebljen je u pucnjavi povezanoj s drogom 2012.
godine.”
Nada je zaiskrila u Reedovim očima. “To je dobar trag.”
“Ne, čekaj. Ima još.” Ponovno je pogledala u izvješće. “Oružje, zajedno s prigušivačem
Osprey 45, pronađeno je u stanu prethodno osuđenog dilera, Carlosa Garza, prošle jeseni.
Optužen je za dvostruko ubojstvo, plus posjedovanje s namjerom prodaje. Sada je u
pritvoru i čeka suđenje.” Podigla je pogled, ali Reed se mrštio.
“Čeka suđenje.”

Knjige.club 125
 “Tako je.”
“Znači da pištolj...”
“Da bi trebao još uvijek biti u sobi s dokazima, da,”
Ali očito nije bio.
Osim ako se nešto nije pomiješalo pa je pištolj pogrešno identificiran.
Reed se zagledao u nju. “Sigurna si...”
“Nisam ni u što sigurna! Samo ti govorim što piše u izvješću.” Podigla ga je. “Ali ako se
ne radi o zabuni, onda imamo ozbiljan problem. Oružje iz naše sobe s dokazima nekako je
uspjelo završiti natrag na ulici. Hall će poludjeti, a ja mu to moram izložiti.”
“Zaboravi Halla. Aguilar će podivljati.”
“Hoćeš reći da ovo ne bi trebala reći poručniku?” Odmah se osjetila krivom što je to i
predložila. Očajnički je željela izbjeći neugodan razgovor.
“Nemoj reći Hallu”, kazao je Reed.
“Kažeš mi da ga preskočim?”
“Aha, da.”
Gledala ga je.
“Ne vjerujem Hallu”, rekao je otvoreno. “Ponaša se čudno.”
Čvor u njezinu želucu ponovno se zategnuo. O čemu god se radilo, to neće biti dobro,
a ona je bila u sredini.
“Zabrinuta si”, rekao je Reed.
“Uh, aha.”
“Ja ću to učiniti.” Kimnuo je i pokazao prema izvješću. “Ja ću to odnijeti šefu.”
“Ne, ja ću”, rekla je. “Ja sam ga potpisala, točno? To je moj posao.”

Reed je promatrao poručnikov govor tijela dok je zauzimao mjesto na kraju stola.
“Onda, dokle smo došli s osumnjičenima? Novak?”
“Mislite li na ubojstvo Abramsove?”
“Počnimo sa studenticom prava, lsabellom Marshall.”
“Jučer smo razgovarali s njezinim bivšim suprugom, Michaelom Spencerom.
Trenutačno provjeravamo njegov alibi.”
“Što je s njegovim financijama?” upitao je Hall.
“Ona nije baš puno dobila nakon razvoda”, rekla je Jordan, “ali nije ni bilo puno za
dobiti. Brak je potrajao samo dvije godine. Rekao nam je da baš nisu ostali u kontaktu, a
obitelj je to potvrdila.”
Hall nije izgledao sretno zbog toga. “Još netko?”
“Bivši dečko”, rekao je Jay. “Njezina sestra rekla nam je da ju je gnjavio prije otprilike
šest mjeseci, pa smo i njega provjerili.”
“I?”
“Tip kaže da je poslovno bio u Renu. Potvrdili smo to sa zračnim prijevoznikom.”
“U redu, a što je s Abramsovom? Netko sumnjiv?”
Reed pogleda u svoje zabilješke. “Za sada... imamo Iana Phelpsa. Ponovno, alibi se čini
čvrstim. Uhvatila ga je nadzorna kamera kako napušta ured u jedan i petnaest ujutro, u

Knjige.club 126
noći ubojstva, dakle vrijeme je nategnuto, ali nije nemoguće. Još jedna osoba koja nas
zanima jest Dmitry Burkov.”
“Tko?” pitao je Hall.
“Lokalni računalni stručnjak, s kaznenom evidencijom. On i April imaju neke
zajedničke prijatelje, a on posjeduje vještine Lakirati stranicu kao što je Mix. Problem je,
provjerio sam ga, a to mi kaže i njegov nadređeni, što je bio na poslu te noći kad
se dogodilo ubojstvo.”
“Trebali bismo ponovno provjeriti Phelpsa”, rekao je Jay. “je li ti Paul kopirao njegove
e-mailove?”
“Ne. O čemu se radi?”
“Samo trenutak.” Jay je ustao i napustio sobu, a Reed je provjerio mobitel. Nije bilo
Paulova e-pisma.
Trenutak poslije, Jay se vratio s muškarcem u pratnji.
“Reci im o tajnom računu”, rekao je Jay.
Paul je pogledao po sobi. “Ja, hm... sjećate se laptopa pronađenog u automobilu April
Abrams? Pretraživao sam povijest pregledavanja i pronašao da postoji i drugi e-mail
račun. Na Gmailu. Dopisivala se s Ianom Phelpsom.”
“Kada?" upitao je Reed.
“Počelo je prošloga ljeta i trajalo je do prije mjeseca dana, mislim tako nekako. Dakle,
jedanaest mjeseci. A onda je počela dobivati obavijesti o neuspjeloj isporuci, pa je
izgledalo kao da je on zatvorio svoj račun.”
“Je li taj tip oženjen?” upitao je Hall.
“Ima zaručnicu”, Reed je odvratio. “Ali poricao je da je imao ikakvu romantičnu vezu
s April, tako da to još moram provjeriti.”
“Ne razumijem”, rekla je Jordan. “Kako je Phelps povezan s Isabeilom Marshall? I s
Olivijom Hollis?”
“Možda nikako, ako zločini nisu povezani”, Hall se ponadao. Pogledao je prema Paulu.
“Što je na e-milovima?”
“Uglavnom dogovaranje datuma i vremena sastanaka. Ništa eksplicitno seksualno, ali
ukazuje na vezu,” Zastao je. “Mogu ih ispisati ako želite.”
“Učini to”, rekao je Hall i Paul je žurno izašao iz sobe.
“To zapravo ne znači ništa.” Jordan je pogledala Reeda. “Možemo li razgovarati s
Delaney Knox? Doznati ima li lan Phelps kakve veze s tom stranicom za upoznavanje?”
“Pitat ću je.”
“Povezanost s Mixom je površna”, rekao je Hall. “Tu stranicu vjerojatno posjećuje
tisuće lokalnih stanovnika. Meni to izgleda prije kao pismo koje je pisala neka ljubomorna
ljubavnica. Možda je April Abrams prijetila da će otići Phelpsovoj zaručnici pa je odlučio
riješiti je se.”
“Čekaj malo”, rekla je Veronica. “Zašto ignoriramo fizičke dokaze?” Otvorila je fascikl
ispred sebe i prstom pokazala prema izvješću, “Imamo DNK koji nam govori da je te
zločine počinila ista osoba. Radi se o serijskom ubojici.”
“To ne znamo”, rekao je Hall. “To je slučajnost. Nemamo dokaze.”
“Žao mi je, ali... koje još dokaze trebate, gospodine? Izvukla je nekoliko slika s mjesta
zločina i poredala ih na stolu. Slike su pokazivale dvije mlade žene na podu, kojima su

Knjige.club 127
razbijene glave. “Imamo isti modus operandi, isto oruđe kojim je počinjeno ubojstvo i DNK
koji povezuje te zločine. Zar nije vrijeme da pozovemo FBI?”
“U pravu je”, rekao je Reed. “Umjesto da bježimo, šef bi to trebao prepoznati kao
priliku.”
“Kao priliku za što?” Hall je zahtijevao odgovor. “Da objavimo da postoji serijski
ubojica koji uokolo odabire mlade žene preko društvenih mreža? Pokrenut ćemo paniku.
A što predlažete da radimo dok ga tražimo, da isključimo internet? To nije plan.”
“Ali imamo DNK kao dokaz o nečemu što se proteže kroz više nadležnosti”, rekao je
Reed. “Moramo dovesti nekoga izvana.” “Imamo ih. Imamo taj računalni odjel, te ljude u
centru Delphi,”
“Da, dali su nam profil”, rekao je Jay, “Prema njemu, tražimo muškarca srednjih
godina koji se liječio od depresije, mogli bismo reći. Kao dijete, vjerojatno je mokrio u
krevet i volio mučiti životinje. Kamo nas je to dovelo?”
“Profiler misli da ovo radi već neko vrijeme”, rekao je Reed, “tako da nam je stvarno
potreban ViCAP. Mogli bismo pretražiti u bazi postoji li negdje sličan modus operandi.
Možda čak i slučaj gdje su izdvojeni DNK ili otisci.”
“Bez FBI-a", rekao je Hall. “Ponavljam: bez federalaca. To je šefova zapovijed. I zato se
prestanite žaliti, zasučite rukave i napravite nešto od staromodnog detektivskog posla.
Iznova pročitajte izjave i intervjue, provjerite alibije. Sigurno nam je nešto promaknuto.
Sastavite popis osumnjičenika.” Hall je ustao i učinkovito završio sastanak. “Taj tip Phelps
nam je lagao, što znači da nešto skriva, pa zato pronađite o čemu se radi. Od sada, on je
prvoosumnjičeni.”

Knjige.club 128
 POGLAVLJE 24

“Nije valjda da stvarno mislite da je to neki tip koji se ubojstvom rješava ljubavnice?”
Reed je pogledao Jaya na suvozačkom sjedalu. “Ne. Zašto?”
“A zašto onda tratimo vrijeme na njega?”
Reed nije imao dobar odgovor na to pitanje. Laney je od početka ustrajala da Ian
Phelps nije njihov čovjek. I on joj se priklonio misleći isto.
“Lagao mi je”, rekao je Reed. “Dakle, vrijedi porazgovarati s njim.”
Je li to bilo osobno? Možda. Imao je posebno mišljenje o ljudima koji su mu lagali, još
otkad je uhvatio Eriku da se uokolo zabavlja. Vjerojatno je mogao prijeći preko toga da je
bio voljan sjediti kod terapeuta za nekoliko stotina dolara po satu i prepričavati i
pretresati sva svoja emocionalna sranja, ali Reed bi si radije uperio pištolj u glavu.
“Pa, Laney ga poznaje, zar ne? Vidio sam ih kako su razgovarali na pogrebu”, kazao je
Jay. “Ako ne želi surađivati s nama, mogli bismo njoj dati da ga posjeti, da vidi zna li on išta
korisno i upotrebljivo.”
“Rekao sam joj da se kloni slučaja.”
“Rekao si joj.”
“Aha, ovo je postalo opasno. Rekao sam joj da to ostavi na miru.”
Jay je odmahnuo glavom. “Čovječe, loša ideja. I ti si nekoć bio oženjen. Trebao bi bolje
znati.”
“Što to?”
“Cura je hakerica. Pronaći put u zabranjenom području upravo jest ono čime se bavi.
Govoreći joj da se drži podalje od toga, samo si joj postavio izazov.”
Reed nije ništa rekao.
“Onda, što je to bilo s Veronicom prije sastanka?” pitao je Jay.
Reed ga pogleda, Jay se definitivno zagrijao za tu ženu.
“Dobila je balističko izvješće o pucnjavi i ranjavanju Gantza. Moglo bi biti korisno za
nas, ali moram još nešto provjeriti,”
Reed nije želio više ponuditi. Namjeravao je pratiti što se događa, ali trenutačno je
imao i druge probleme koje je valjalo riješiti. Skrenuo je u ulicu u kojoj se nalazio
ChatWare Solutions i pogledao lijevo-desno. Pločnikom su se užurbano kretali
pješaci, puno je građana Austina uživalo u sunčanom popodnevu.
Nije bilo slobodnih parkirnih mjesta pa je svoje neoznačeno policijsko vozilo ostavio
na mjestu za utovar/istovar pokraj malenog Smarta. Izašli su, a Jay je odmahnuo glavom.
“Ne bih mogao ni svoj veliki prst smjestiti u neki od tih autića.” Pogledao je Reeda dok
su hodali pločnikom, “Misliš li da je Phelps u svom uredu? Ti prodajni predstavnici dosta
putuju.”
Reed se usredotočio na kafić na uglu. “U gradu je. Čini se da je upravo na ručku.”
Otišli su u Francesca's, gdje je na crnoj školskoj ploči bila ispisana dnevna ponuda
jela, Reed je zaobišao znak i pristupio Ianovu stolu. Opet je razgovarao telefonom, a izraz
lica mu se smrknuo kad je primijetio Reeda.

Knjige.club 129
 Reed je izvukao stolicu Ianu zdesna. Jay je uzeo onu s lijeve strane. Čovjekov pogled
prelazio je s Reeda na Jaya i opet natrag na Reeda.
“Hm, čuj. Moram ići. Javit ću ti se poslije.” Phelps je spustio mobitel i ispravo ramena.
“Detektiv Novak,” Pogledao je Jaya. “A vi ste?...”
“Detektiv Wallace.” Jay je mahnuo svojom značkom, a Phelps se nervozno ogledao po
stolovima ispod suncobrana.
“Volio bih razgovarati s vama, dečki, ali...”
“Ovo neće dugo potrajati”, rekao je Jay, zavalio se u stolici i opušteno pogledao oko
sebe. “Zgodno mjesto za popiti kavu. Ovakvo što dobro bi nam došlo u postaji.”
Phelps je odgurnuo od sebe nepopijeni kapučino i naslonio se, pretvarajući se da je
opušten. ‘'Što mogu učiniti za vas?” Pogledao je Reeda.
“Pitao sam vas o odnosu s April. Odgovorili ste mi da ste prijatelji. Htjeli bismo se
ponovno vratiti na tu temu.”
“Ne postoji ništa između mene i April. Rekao sam vam...” Reed podigne ruku. “Imamo
e-mailove, Iane, zato vas molim da ne trošite naše vrijeme. Želim znati kada je to počelo.”
Phelps je stisnuo zube i zagledao se u njega.
Jay se ispruži i dohvati pogačicu s tanjura uz kavu. “Mogu? Obožavam ih.”
Phelps ga pogleda, a onda i Reeda. “Prošloga ljeta. Bilo je to, opet i ponovno kažem,
potpuno neobavezno.”
Reed je podignuo obrvu. “Aha?”
“Aha.”
“Pa, kad je vjenčanje?” upitao je Jay, usta punih hrane. “Čujem da se ženite.”
Phelps je pogledom prostrijelio Reeda. Gledao je dolje dok je smišljao priču, a onda
podigao pogled. “Prekinuo sam s April tjednima prije toga, još u lipnju.”
“Aha?”
“Da. I to nema nikakve veze s... s tim što joj se dogodilo.” Reed pogleda Jaya.
“Hej, imamo za vas još jedno pitanje.” Jay je završio s pogačicom i otresao mrvice s
ruku iznad stola. “Što znate o računalima?”
“O čemu?” Phelps se zaprepastio.
“Računala.” Jay je zastao. “Znate, oni strojevi...”
“Kakve to veze ima s bilo čime?” Pogledao je preko stola, ali Reed je samo slegnuo
ramenima. Ponovno je pogledao Jaya. “Radim u tvrtki koja se bavi softverom.”
“I što tamo radite?” upitao je Jay. “Pišete kodove, javljate se na telefon, što?”
“Prodajem softver. Susrećem se s klijentima, uspostavljam i upravljam odnosima."
Pogledao je Reeda.
“Bi li bilo pošteno reći da ste vi više ‘Chat’ a manje ‘Ware’ u ChatWare Solutionsu?”
upitao je Reed.
“Oboje. Kakve to veze ima s April?”
“Samo smo znatiželjni.”
Uzdahnuo je i pogledao na sat. “Imam sastanak...”
“Još samo jedno pitanje”, rekao je Reed. “Jeste li ikada čuli za web-stranicu Mix?”
“Mix?”
“To je stranica za upoznavanje.”

Knjige.club 130
 “Znam što je. Ali ne posjećujem takve stranice. Mislim, pa dajte.” Nasmijao se. “Žene
mi same prilaze.”
“Je li se tako dogodilo i s April?” upitao je Reed. “I ona vam je prišla? Ili je vjerojatnije
da ste je pratili, malo se sa strane poigrali s njom, a njoj je dosadilo slušati o vašem
nadolazećem vjenčanju?”
“Ja sam prekinuo s njom.”
“Stvarno?” upitao je Jay. “A što je ona tada učinila, zaprijetila da će vas cinkati
zaručnici? I onda ste se posvađali? Možda ste morali biti malo grublji da joj pokažete tko
je glavni?”
“April i ja imali smo otvorenu vezu. Ja sam je prekinuo. Pročitajte e-mailove ako mi ne
vjerujete. Mislite da sam je progonio? Kako ne.” Pogledao je Reeda, a sada se u njegovim
očima mogao vidjeti tračak očaja. “Ja sam taj koji je prekinuo. Ja sam odustao. Točka. Ja
nisam tip koji je to učinio. Ja nisam lovac. Idite i nađete nekoga drugoga koga ćete
zlostavljati.” Odložio je ubrus na stol i ustao. “Imam sastanak.”
“Čekajte.” Reed je stavio ruku na njegovu.
Sjeo je, ljutit.
“Zašto ste rekli ‘lovac’?”
Phelps je izgledao zbunjeno. “Molim?”
“Rekli ste da niste taj tip. Da niste neki lovac.”
“Ne znam.” Phelpsov pogled prijeđe s Reeda prema Jayu. “Nju je taj tip lovio, zar ne?”
“Otkud vam to?” Jay je pitao.
“Ne znam. Vjerojatno iz nekih novina.”
Reed je odmahnuo glavom. “Ne.”
“Online? Sigurno sam to negdje pročitao.”
“Pokušajte ponovno.” Reed je još trenutak gledao. Naslonio se na laktove. “Je li vam
April ikada spomenula da je netko lovi?” “Ne baš.” Pogledao je Jaya. “Ne baš tim riječima,”
“Kojim riječima?” zanimalo je Reeda.
“Samo je spomenula, ne znam, neki gmizavac u teretani. Neki tip koji ju je promatrao
iz automobila na parkiralištu.”
“Iz automobila?” Jay se približio. “Kakav automobil?” “Dovraga, kako bih ja to znao?”
“Što je još rekla za njega?”
“To je bilo to. Nismo o tome razgovarali.”
“Zvuči kao da ipak jeste”, rekao je Reed.
“To je bilo sve što je rekla. Samo je jednom to spomenula.” “Kada je to bilo?”
“Želite datum? Nemam pojma.”
“Prije nekoliko tjedana, nekoliko mjeseci, kada?” Reed je bio uporan.
“Otprilike u isto vrijeme kako smo prekinuli.”
“Kada?”
Uzdahnuo je ljutito. “Otprilike prije pet ili šest tjedana. Na nekom od zadnjih
sastanaka prije prekida.”
“Gdje ste tada bili?” upitao je Reed.
“Kod mene.”
“Gdje vam je bila zaručnica?” zanimalo ja Jaya.

Knjige.club 131
 “To je bilo tijekom ručka. Sreli smo se tamo. Nakon što se odjenula, spomenula je da
želi promijeniti teretanu, jer je neki tip ne prestaje gledati na parkiralištu. Mislim da se to
dogodilo noć prije.”
Reed je pogledao Jaya. Mogli bi preko e-maila utvrditi datume. A onda bi mogli
prikupiti snimke nadzornih kamera iz teretane. Potom bi možda mogli uočiti nepoznatog
počinitelja ili, još bolje, njegov automobil.
Bilo je tu puno možda, ali i to je bio trag.
“Vidite, tu je problem, Iane.” Reed se oslonio na laktove. “Lagali ste mi u vezi s jednom
stvari. Kako mogu znati da mi ne lažete i u vezi s ovom?”
“Ne lažem.”
“Je li rekla još nešto?” upitao je Jay.
“Ne.”
“Jeste li sigurni?”
“Jesam. Rekao sam vam. Jedva da je to i spomenula,” Ustao je i uzeo mobitel sa stola.
Reed i Jay također su ustali.
“Nemojte zakasniti na sastanak”, rekao je Jay.
Phelps ga je pogledao, a Reed mu je pružio posjetnicu. “Nazovite me ako se ičega
sjetite”, rekao je. “Bit ćemo u kontaktu.”

Mix je zauzimao preuređeno potkrovlje u središtu grada, tek nekoliko blokova od

preuređenog potkrovlja u kojem je nekoć radila Laney. Pogledala je obje strane ulice,
primjećujući da su ovdje parkirani samo skupi automobili. Bilo je teško povjerovati da je
to njezin stari teritorij. Usred zgrada s uredima nalazilo se gradilište ispunjeno
mehanizacijom. Sve su nadvisivale dizalice, koje su naviještale nadolazeće građevine.
Dok je studirala, Austin je bio umjetnički i eklektičan grad, sa zabačenim trgovinama
i malim nepretencioznim mjestima na kojima je svirala živa glazba. Ali sa svakim
Starbucksom, podzemnom garažom i studijima za pilates, osjećala je kako se osobnost
grada mijenja. Tehnički je sektor rastao, a Laney nije smetala modernizacija. Ali nešto je
u svemu tome nedostajalo. Više automobila, više nebodera, a ipak se ispod svega nazirao
osjećaj otuđenja i prikrivene samoće. Hrpa ljudi na ulici, ali svi su zagledani u mobitele.
Svi su trajno povezani, ali s čime?
Prošla je pokraj zgrade Mixa i skrenula lijevo. Napravila je krug oko bloka u potrazi
za mjestom, ali sve je bilo puno, pa je opsovala prometnu gužvu petkom, kad joj je mobitel
zazvonio: poziv iz centra Delphi.
“Hej”, rekao je Ben. “Dmitry mi je rekao da trebaš pomoć u vezi s nečim. Uostalom,
gdje si ti?”
“Opet sam na Mixu. Možeš li mi vidjeti je li mu moguće pristupiti izvana. Ja sam
pokušala. Scream je pokušao. Ali nitko od nas to nije uspio.”
“Onda pretpostavljam da neću uspjeti ni ja.”
“Taj čovjek je to nekako morao napraviti.”
“Možda previše kompliciraš s tim”, rekao je Ben. “Možda se radi o nečemu
jednostavnom, kao o jednom od onih prijenosnih uređaja, a koji je ugrožen, kao na primjer
laptop ili tablet. Mogao bi ući preko toga.”
“Tvrtka se odmaknula od laptopa za zaposlenike”, rekla je Laney. “Zar se ne sjećaš.
Bila je to jedna od prvih stvari koje smo im preporučili kako bi ojačali svoju sigurnost.”

Knjige.club 132
 “Aha, ali znaš izvršno osoblje, kakvi su to tipovi. Uvijek misle da se pravila ne odnose
na njih. Čak i ako su se riješili laptopa, jamčim ti da ih izvršni direktori i dalje imaju i nešto
od toga moglo bi se provaliti.”
Obišla je blok, pretražujući ulice u potrazi za parkiralištem. Nije bilo praznog mjesta,
ali vidjela je Iana Phelpsa kako hoda pločnikom. Nije ju primijetio - izgledao je kao da žuri.
Laney se zaustavila na semaforu i provjerila iza sebe gledajući u unutarnji retrovizor.
Primijetila je i Reeda. Stajao je na nogostupu ispred Francesca'sa i stavljao sunčane
naočale. Jay mu je prišao pa su se zajedno uputili prema neoznačenom policijskom
automobilu. Kvragu, ponovno su tratili vrijeme s lanom.
“Dobro, nemojte me slušati”, promrmljala je.
“Što je to?”
“Ništa.”
“Što onda planirate tamo raditi?”
“Na pola bloka dalje nalazi se Java Stop”, rekla je. “Mislila sam se tamo smjestiti, vidjeti
mogu li uskočiti na njihov Wi-Fi i možda pronaći otvorena vrata.”
“Zvuči kao avantura.”
“Pa moram nešto pokušati. Ubio je troje ljudi na širem području Austina.” I to ako se
ne računa napad na Laney. “Usto, sjedište Mix.com je ovdje. Nema šanse da je to sve samo
slučajnost.”
“Laney?”
“Što je?”
“Možda bi se trebala odmoriti od svega ovoga. Zvučiš kao da si pod stresom.”
“Ja, pod stresom! Mislim da je ovdje. Bene. Mislim da je ovdje već godinama, promatra
ovu tvrtku od njezina osnutka, promišljajući kako iskoristiti njezinu ranjivost. Cijela ova
stvar njemu je tek bolesna igra.”
“Kako god bilo, stisnut ćemo ga, Laney. Znaš da hoćemo. Uvijek ostave trag.”
“Aha, samo ga moramo pronaći.”

Knjige.club 133
 POGLAVLJE 25

Laney bi bila katastrofalan privatni istražitelj.

Nije joj se sviđalo praćenje Ili čekanje. A ni bubrezi joj nisu bili prikladni za dugotrajno
čekanje u automobilu. Ali sad je već satima sjedila u njemu i pokušavala. Nije našla
otvorena vrata koja bi mogla iskoristiti ni bilo kakvu naznaku bežičnog uređaja. Sjedila je
za upravljačem s laptopom u krilu, držeći jedno oko na zgradi Mixa, dok je iskušavala cijeli
niz alata za procjenu.
Ništa nije uspjela pronaći, ali negdje su morala postojati stražnja vrata. A ako ne
uspije locirati digitalni, morat će pronaći stvarni ulaz.
Pregledavala je zgradu kroz vjetrobransko staklo automobila. Sa svog parkirališnog
mjesta, u blizini Java Stopa, imala je jasan pogled ne samo na prednji ulaz Mixa nego i na
pokrajnja vrata kroz koja su zaposlenici ulazili i izlazili cijelu večer. Bio je petak, osam i
četrdeset, gotovo najprometnije vrijeme za Mix, i izgledalo je kao da su zaposlenici izjurili
u zadnji tren na stanku za kavu, prije nego što im otpočne noćna smjena,
Zazvonio je telefon, ostavljen u držaču za šalice, a puls joj je poskočio kad je vidjela
Reedov broj. Oklijevala je samo tren prije negoli se javila.
“Bok, ja sam”, rekao je opuštenim glasom. Zvučao je potpuno opušteno, kao da njihov
posljednji razgovor nije završio tako što se samo pokupila i otišla, “Možeš li razgovarati?
Imam nekoliko nasumičnih pitanja za tebe.”
“Da, mogu razgovarati, i ne, Ian Phelps nikada nije bio na Mixu.”
Nekoliko sekundi - zatišje. “Kako si, dovraga, znala što ću te pitati?”
“Slučajno sam pogodila”, rekla je, iako je sumnjala da joj je povjerovao. Vjerojatno je
mislio da mu i dalje nadzire telefon.
“U redu, sljedeće pitanje. Ovo se odnosi na tebe.” Zastao je, a njoj se učinilo da joj se
neće svidjeti ono što želi reći. “Prije tri godine, otprilike u vrijeme kada si napadnuta u
svom domu, jesi li išla u teretanu?”
“Ne”, rekla je. “Sada idem, ali onda nisam išla.”
“Je li tvoja teretana, kojim slučajem, Power Fitness na Petoj aveniji?”
“Idem u Manny’s Martial Arts, na Lamaru. Idem na kickboxing. Zašto?”
“Samo me zanima.”
Laney se zamislila. “April je bila članica Power Fitnessa. Imaš li kakav novi trag?”
Nije odgovorio pa je osjetila ozlojeđenost. Naravno da nije odgovorio. Više joj nije
mogao govoriti o slučaju, ne sada kad joj je i službeno zabranjen rad na njemu.
“Želiš me još nešto pitati?”
“Aha”, rekao je. “Kako si danas?”
Osjetila je toplo peckanje u zvuku riječi i još se dublje uvukla u sjedalo. Do prije koju
minutu, bilo joj je vruće i bila je frustrirana, ali sada je njegov glas bio dobrodošlo
ometanje. Zapravo sviđao joj se njegov glas. Bio je dubok, muževan i seksi. Možda bi mu
trebala reći: Hej, Reede, vrlo si vješt u tome da me naljutiš, ali kad ti čujem glas, počinjem se
topiti.
Baš. Nije ni mogla zamisliti takve riječi, a kamoli ih izgovoriti.
“Dobro sam", rekla je. “lako još uvijek radim.”

Knjige.club 134
 “Aha, i ja isto. Htio sam te pitati bi li poslije možda htjela večerati.”
Poziv ju je iznenadio. Gledala je kroz vjetrobransko staklo u ljude koji su kapali kroz
pokrajnja vrata Mixa, u zgradu ili iz nje. Bilo je skoro devet sati, a ona još ni približno nije
bila gotova.
“Jesi li tu?” upitao je Reed.
“Naša zadnja večera nije prošla baš dobro.”
“U redu, hajdemo onda na piće. Ili smrznuti jogurt. Kvragu, ne znam. Samo te želim
vidjeti.”
Laney se ugrizla za usnicu. Kad joj je rekao da se drži podalje, mislio je na slučaj, ne
na sebe. Ali samo razmišljanje o njihovu posljednjem razgovoru stvorilo joj je čvor
ogorčenosti u grlu.
“Opet to radiš'’, rekao je.
“Što?”
“Ta tvoja šutnja. Znaš, to je pakao za moju dušu.”
“Ha. Tvoj ego je sasvim dobro.”
“Onda, mogu li te vidjeti?”
Želio ju je vidjeti. Očajnički. A i ona je željela vidjeti njega.
“Završavam nešto za jednoga klijenta”, rekla je. “Trebala bi biti doma do pola
jedanaest ili tako nekako. Možeš doći.”
Drugim riječima, željela ga je vidjeti, ali nije željela da izađu u grad. Nadala se da će
biti pametan detektiv i doista, shvatio je što je mislila.
“Ja ću donijeti večeru”, rekao je, definitivno shvativši. “Nazovi me kad si na putu kući.”
Prekinuli su razgovor, a Laney se zagledala u mobitel, pitajući se je li možda
pogriješila. Srce joj je snažno tuklo. Obrazi su joj gorjeli. A od same pomisli da će ga uskoro
vidjeti, utroba joj se stegnula.
Njezin zadnji odlazak u ljutnji nije ga uplašio. Ni približno. Još uvijek je navaljivao
vidjeti je, provoditi vrijeme s njom.
Što je, dovraga, radila s tim čovjekom? Nije imala pojma. Bila je zadovoljna svojom
rutinom. Ne samo zadovoljna nego joj se to i sviđalo. Vrijeme je provodila predana poslu.
A kada nije radila, otišla bi kući i kliznula u svoj svijet računala, odvajajući se od ljudi i
međuljudskih odnosa i od svih komplikacija koje su išle s njima.
Ali sada je bila nemirna. Željela je razgovarati s nekim. Točnije, s Reedom. I ne samo
razgovarati s njim, željela je biti s njim. Željela je vidjeti kako njegove plave oči postaju
tamnosive od čežnje za njom. Za njom. To je bio najčudnije od svega, zbog čega je osjećala
toplinu i uzavrelost u utrobi. Želio ju je i vrtjelo joj se u glavi pri samoj pomisli na to.
Još je jednom pogledala kroz vjetrobransko staklo na stalni tijek Mixovih zaposlenika
koji su se vraćali na posao, oporavljeni kavom. Laney je pogledala na sat. Sad ili nikada.
Zaklopila je laptop i sakrila ga ispod, jakne s kapuljače na zadnjem sjedalu. A onda je
stavila bejzbolsku kapu na glavu i uzela šalicu iz Java Stopa. Popila je kavu, ali to nije bilo
važno, jer je to ionako bio samo rekvizit.
Izašla je iz automobila, zaključala ga i pretvarajući se da je zaokupljena mobitelom,
pridružila se rijeci ljudi koji su se vraćali u Mix.
Dvije žene otprilike Laneynih godina stigle su do zgrade i skrenule u sporednu ulicu.
Slijedio ih je usamljeni momak, također u srednjim dvadesetim, koji je ljutito tipkao po
mobitelu. Žena na čelu izvadila je značku i mahnuvši njome ušla u zgradu. Njezina
Knjige.club 135
prijateljica iza nje učinila je isto, a onda pridržala vrata otvorenima tipu iza njih, koji ih je
onda, zauzvrat, pridržao Laney.
“Hvala”, promrmljala je, ne dižući pogled dok ga je slijedila u zgradu, zapravo svjesna
sigurnosne kamere postavljene iznad vrata.
Laneyn puls bio je ubrzan, kad su se vrata zatvorila iza nje. Sada se nalazila na
unutarnjem stubištu i svi su se kretali nagore. Laney je išla zajedno s njima i završila je na
drugom katu u tapeciranom predvorju, gdje je primijetila ženski toalet pa se odvojila iz
skupine.
Ušla je u jednu kabinu i neko vrijeme samo stajala, teško dišući. Srce joj je snažno
udaralo. Osjetila je da su joj leđa mokra od znoja. Ali bila je unutra. Bilo je puno lakše nego
što je očekivala. Glupo jednostavno. Izgledala je kao dio programskih geekova, kao što je
nepoznati počinitelj vjerojatno i bio.
Laney je duboko udahnula. Bila je unutra - i što sad?
Iz hodnika je vidjela veliku prostoriju ispunjenu odjeljcima. Bio je to otvoren prostor,
ali kojeg odjela? Budući da je većina ljudi iz noćne smjene otišla u tom smjeru,
pretpostavila je da je ovo bila tehnička podrška. Labirint odjeljaka bio je
društveno okruženje, što je značilo da se mora držati podalje ili pak riskirati da je uhvate.
U svakom slučaju, ured kakav je željela bit će na drugom području. Njezini su ljudi bili
introverti.
Netko je ušao u toalet. Laney je pričekala da čuje kako se susjedna kabina otvara i
zatvara, a onda je na brzinu oprala ruke prije nego što je klisnula van. Vrativši se u hodnik,
okrenula se od prostorije s odjeljcima i uputila u suprotnom smjeru, gdje je naletjela na
vrata prikladno označena s NEOVLAŠTENIMA ULAZ ZABRANJEN. Otvorila ih je i našla se
u tapeciranom hodniku s nizom vrata.
Hodnik je bio zamračen i tih. To joj se više svidjelo. Brzo je hodala, usput čitajući
natpise. Većina soba bila je samo numerirana, a na nekima su stajali natpisi: ODRŽAVANJE
ZGRADE, SKLADIŠTE, ELEKTROODRŽAVANJE. Bio je to prostor kakav su hakeri voljeli, pa
je osjetila da je blizu cilja. Stigla je do vrata na kojima je pisalo SISTEM ADMINISTRATOR.
Čak i da nije bilo natpisa, pogodila bi to prema slikama iz crtića Dilbert i xkcd,
prilijepljenim na vrata.
Laney je pogledala lijevo-desno. Osluškivala je korake ili glasove, ali nije se čulo ništa
osim slabog zujanja usisavača negdje daleko u hodniku. Pokušala je otvoriti vrata.
Otvorena.
Uvukla se unutra, a srce joj je sad već galopiralo. To što su vrata bila nezaključana,
bilo je i dobro i loše. Dobro, jer ju je očito i dalje pratila sreća, ali loše jer nijedan sistem
administrator koji je nešto vrijedio ne bi preko noći ostavio ured nezaključanim. Šalica od
stiropora i napola pojeden sendvič na stolu potvrđivali su njezinu teoriju da je onaj tko je
radio tu izišao samo nakratko.
Ogledala se po uredu, na brzinu zamijetivši brojne hrpe papira, police natrpane
programskim priručnicima, ukrašen okvir za slike postavljene na vrh, na kojem se
skupljala prašina. Bio je to ženski ured, čija je vlasnica imala otprilike istu sklonost
urednosti kao i Laney,
Na sredini stola bilo je veliko računalo, na čijem se ekranu vrtjela slika kaleidoskopa,
Laney se pomaknula iza stola i dotaknula bežični miš, na što se pojavio ekran za prijavu u
sustav.
Kvragu.

Knjige.club 136
 Nije imala ideju za administratorsku lozinku. Pokušala je malo prošetati tipkovnicom,
ali bez uspjeha. Na USB memoriji u njezinu džepu nalazio se program, za razbijanje lozinki,
ali to bi potrajalo. Laney je posegnula i dodirnula šalicu od stiropora. I dalje hladna.
Pogledala je prema vratima.
To je bilo to. Mogla je to osjetiti. To je bila nježni i ranjivi udarac ispod pojasa u Mixov
sigurnosni sustav, ranjivost za koju je bila sigurna da ju je iskoristio nepoznati počinitelj.
Bio je ovdje, upravo ovdje gdje je stajala. Laney je to osjetila u svojim kostima, jednako
kao što je znala da su i najsofisticiranije zaštite i lozinke nemoćne u borbi protiv ljudske
gluposti.
Laneyn pogled padne na bežičnu tipkovnicu. Gledala je u nju na trenutak i dobila
škakljiv osjećaj na stražnjoj strani vrata.
“Kurvin sin”, promrmljala je.
Pogledala je pod stol da vidi ima li išta neobično priključeno u zid ili produžni kabel.
Ništa. Ustala je i ogledala se uokolo. Na suprotnom zidu bio je ormar za spise s
registratorom na vrhu. Krenula je, a onda zastala i pogledala prema vratima. Iz
hodnika nisu dopirali ni koraci niti su se čuli glasovi. Ramenima je pritisnula ormar i
odmaknula ga od zida.
Registrator je bučno sletio na pod. Laney se smrznula. Brzo je pogledala prema
vratima, ali nikoga nije čula.
Pogledala je iza ormara i uočila još jednu utičnicu koja je trebala biti prazna, ali u nju
je bilo priključen mali crni uređaj.
Laney je zaustavila dah. Spustila se u čučanj, a puls joj je tutnjao. Bio je ovdje. Upravo
na ovome mjestu.
Program keylogger mogao bi nanjušiti koje su tipke bile pritisnute, snimiti ih iznutra
ili ih prenijeti. A ovdje je bio skriven u uredu glavnoga Mixova sistemskoga
administratora, čije su lozinke, iako su se često mijenjale, osiguravale univerzalni
pristup u cijeli sustav.
Iznenadno zavijanje usisavača natjeralo ju je da poskoči. Pogledala je prema vratima,
a onda ponovno prema uređaju koji prati unos znakova preko tipkovnice. Željela ga je
izvaditi iz utičnice i bolje proučiti, ali zbog nečega je oklijevala.
Zvuk usisavača postajao je sve glasniji. Kvragu, nije više mogla ostati ovdje. Izvadila
je mobitel iz džepa i snimila fotografiju.
Ustala je i vratila ormar sa spisima natrag. Požurila je podići pali registrator, a onda
zastala pokraj vrata i duboko uzdahnula da dođe k sebi. Domar je bio između nje i vrata
kroz koja je ušla, tako da mora ili proći točno pokraj njega ili otići u suprotnom smjeru.
Što je mirnije mogla, izašla je iz ureda i krenula dalje od domara, vidjevši krajičkom
oka crnokosa muškarca koji je gurao usisavao. I,aney se bavila svojim mobitelom dok je
čekala hoće li je zazvati, ali nije. Prošla je kroz još jedna vrata na kojima je pisalo
NEOVLAŠTENIMA ULAZ ZABRANJEN i ponovno se našla u tapeciranom hodniku koji je
vodio do sobe s odjeljcima. Prostor je bio mračan, a stolovi prazni. Odjel za
oglašavanje, možda? Preletjela je pogledom po sobi i pokušala odlučiti kojim putem izaći.
Glasan vrisak joj se otme kad je, zaokrenuvši iza ugla, naletjela na muškarca. Zaštitar
koji u ruci drži radiostanicu.
Laney se smrznula, s mobitelom u ruci. Onda se okrenula na peti i krenula u
suprotnom smjeru, pokušavajući nastaviti opušteno hodati, dok je izlazila kroz vrata kroz
koja je netom prije ušla.

Knjige.club 137
 Smiri se. Smiri.
“Hej!” zazove je.
Vrata u se zatvorila iza nje. Laney se nastavila kretati, brzo prolazeći pokraj domara.
Ostani mirna. Bez naglih kretnji.
Usisavač je prestao raditi, pa je čula kako se otvaraju vrata iza nje.
“Hej, ti tamo! Ovo je zabranjeno područje.”
Laney je šmugnula kroz vrata, ignorirajući unajmljenog policajca.
“Hej!”
Protrčala je pokraj toaleta koji je koristila i uletjela na stubište. Sjurila se niz stube i
potrčala ravno prema vratima.
Zaključana.
Srce joj je poskočilo kada je pročitala natpis u visini očiju: OVA SE VRATA
ZAKLJUČAVAJU NAKON 21 SAT.
Podigla je pogled prema stubama, upravo kad su se vrata širom otvorila. Pogledala je
oko sebe, a onda klisnula niz mračan hodnik optočen ciglama. Stigla je do još jednih stuba
i uhvatila kvaku na vratima. Zaključana.
Još zvukova, nakon čega je uslijedio tih žamor zaštitara koji je nešto govorio u
prijemnik.
Laney je potrčala niz hodnik slijedeći oznake za izlaz, u potrazi za putem van.
Zaokrenula je za ugao. Još jedan izlaz. Preplavilo ju je olakšanje. Pružila je ruku prema
vratima i primijetila znak IZLAZ SAMO U SLUČAJU POŽARA.
Koraci u hodniku.
Laney je gurnula vrata i prošla, a uši joj je zaparao glasan zvuk alarma. Nalazila se u
uličici iza zgrade. Mahnito je pogledavala oko sebe i shvatila da to nije ulica, nego usko
parkiralište okruženo visokom metalnom ogradom.
Krenula je prema vratima. Parkiralište je bilo prazno osim nekoliko hrđavih
kontejnera za otpad. Adrenalin joj je prostrujao venama dok joj je požarni alarm zavijao u
ušima. Trčala je prema vratima i kako se približavala, pregledavala je teški Ianac kojim su
vrata bila osigurana.
“Sranje!”
Riskirala je i osvrnula se, ugledavši otvorena vrata i čuvara. Lice mu je bilo zajapureno
dok je nešto govorio u svoj prijemnik, a onda krenuo za njom.
Laney se uhvatila za žičanu mrežu, stvarajući razmak između vrata i ograde, ali
nedovoljno širok da se provuče. Pogledala je prema vrhu ograde. Barem nije bilo
bodljikave žice.
“Hej! Stani!”
Aha, baš. Što će učiniti, baciti svoju radiostanicu na nju? Odbacila je japanke s nogu
pa uhvatila žičanu mrežu i rukama se uspentrala po njoj, dok su koraci odjekivali
pločnikom iza nje.
Stigla je do vrha i prebacila jednu nogu preko, pritom poderavši majicu. Srce joj je
divlje udaralo. Ispala joj je kapa. Ali gotovo je uspjela. Još samo nekoliko sekundi i trčat će
prema svojemu automobilu. Nije htjela gledali prema čuvaru dok je povlačila majicu da je
otkvači sa žice i prebaci i drugu nogu,
Još samo malo, još samo malo, još samo malo.

Knjige.club 138
 Glasna vika. Cviljenje guma.
Laney je doskočila na pločnik upravo ispred policijskog automobila.

Reed se sudario s Jordan kad je izlazio.

“Hej, baš smo te tražili”, rekla je. “Dođi vidjeti što imamo.” Reed ju je slijedio do
laboratorija s računalima, gdje je Veronica sjedila ispred ekrana. Nagnuo se preko njezina
ramena i proučavao zrnatu videosliku kamere.
“Ovo je snimka nadzorne kamere iz Power Fitnessa”, rekla je Jordan. “Prema e-
mailovima između April Abrams i Iana Phelpsa, uspjeli smo identificirati dan njihova
zadnjeg sastanka na ručku, prije nego što je Phelps, navodno, prekinuo s
njom.” “Spomenuo je da je to bilo prošloga lipnja”, rekao je Reed, “Upravo tako.”
Pogledao je na sad. Prošla su dva sata, a Laney mu se još uvijek nije javila.
“Hej, je l’ te zadržavamo?” upitala je Veronica.
“Ne.”
“Maknuvši se od tog datuma”, nastavila je Veronica, “otišli smo još tjedan unatrag i
provjerili snimke sve tri noći kad je žrtva bila u teretani. To bi bilo upravo prije negoli je,
navodno, rekla Phelpsu da je netko uhodi ili promatra u teretani.”
Reed se približio. Bila je to snimka parkirališta i prepoznao je Aprilin svijetloplavi
BMW parkiran na samom kraju reda. Veronica je pokazala prema ženi kose podignute u
rep kako se približava automobilu i u isto vrijeme razgovara na mobitel.
“Ovdje je ona u ponedjeljak navečer, odlazi iz teretane.” Potom je pokazala prema
tamnozelenom automobilu. “A vidiš ovu Volkswagenovu bubu? Taj se automobil uvezao
nakon što je ona stigla, ali nitko nije izašao. Sjedio je ovdje više od sata. A sad gledaj što je
učinio.”
Reed je promatrao kako April ulazi u automobil, razgovara još neko vrijeme
mobitelom, a onda se odvozi automobilom s parkirališta.
Volkswagenu su i dalje bila uključena svjetla, pa se i on polako izvezao sa svoga mjesta
na parkiralištu i krenuo u istom smjeru kao i BMW.
“A što je s drugim večerima?” Reed je pogledao Jordan.
“Ista stvar ponovila se i dvije noći nakon toga, samo što je prvo zastala prije nego što
je stigla do svog automobila, kao da je možda primijetila tog tipa.”
“Zumiraj raj automobil”, rekao je Reed, sada već uzbuđeno. To je vozilo bilo ključni
trag jer bi ih mogao odvesti do počinitelja.
“Već jesmo", rekla je Veronica. “Ono što sada gledamo najbliže je što možemo bez
gubitka rezolucije. Nemamo pravi kut na registarsku pločicu, a nismo ni na trenutak
uspjeli uhvatiti sliku vozača.”
“Otprilike sve što možemo dobiti iz ove sjene na vozačkom sjedalu jest njegova
visina”, rekla je Jordan. “Meni se čini prosječnom.”
Veronica je ponovno pustila snimku nadzorne kamere. Reed se uspravio i prekrižio
ruke na prsima dok je gledao u ekran.
“Ovo izgleda kao stari model bube”, rekao je. “Možda sedamdeset osma?”
“Dobro oko.” Veronica je kimnula. “Radi se o Volkswagenovoj bubi iz sedamdeset
devete, šumski zelena.”
“Dakle, pretpostavljajući da to jest ubojica koji ju je pratio”, rekla je Jordan, “to znači
da sad barem imamo njegov automobil”
Knjige.club 139
 “I ti doista misliš da je to on, a ne samo neki tip koji ju je primijetio u teretani?”
Veronica je pogledala Reeda.
“Vremena se poklapaju”, rekao je Reed. “Ovo je snimljeno samo nekoliko tjedana prije
ubojstva. A znamo da ih voli promatrati. Upao je u njihova računala i instalirao alat za
nadziranje. Ne bi bilo iznenađujuće da je nadzirao njihove SMS poruke i e-meilove,
praktički je pratio svaki njihov pokret. Vjerojatno je masturbirao u automobilu dok ih je
promatrao.’
Veronica se zgrozila. “Koji je to luđak.”
“Nisam profiler”, rekla je Jordan, “ali automobil se uklapa u uzorak.”
Reed ju je pogledao. “Kako to misliš?"
“Pa, to je VW buba iz sedamdeset devete.”
Kimnuo je. “Serijski ubojica Ted Bundy vozio je bubu.” “Ideš, stvarno?” Napravila je
grimasu. “Nisam to znala. To nije ono na što sam mislila. Mislila sam da je to stari
automobil, gotovo klasik. A znamo da je kao oružje upotrebljavao limarski čekić, tako da...
vidiš na što sam mislila?”
“Misliš da je obožavatelj automobila?” upitao je Reed. “Možda.” Slegnula je ramenima.
“Možda popravlja automobile ili što već. Znamo da je sklon tehnici, zar ne? Možda
to uključuje automobile.”
“Možda je jedan od onih putujućih popravljača”, rekla je Veronica. "Sigurno je kao
dijete bio član nekoga računalnog kluba. I Legova kluba.”
“Hej, stani malo. I ja sam bio član Legova kluba.”
Okrenuli su se i vidjeli Jaya kako se naslanja na dovratak. Pogledao je prema Reedu,
upravo u trenutku kad se ovomu oglasio mobitel. Nadao se da je Laney, ali bio je to Erikin
broj.
Reed je izašao iz prostorije i javio se.
“Nisam bila ja”, rekla je.
“Što nisi bila ti?”
“Nisi gledao vijesti?”
Reed je pogledao na sat. “Koji program?”
“Svi programi.”
Ušao je u sobu za sastanke i upalio televizor. Već je bio namješten na postaji s
lokalnim vijestima. Voditeljica ozbiljna lica i plave kose sjedila je za stolom i izvještavala.
Grafika iza njezinih ramena najavljivala je: UBOJICA VEČERNJEG IZLASKA PONOVNO
NAPADA.
“Prokletstvo.”
“Navode izvor blizak istražiteljima”, rekla je Erika, “a ja ti upravo sada kažem da s tim
nisam imala nikakve veze.”
“Kakvo je to sranje ‘večernji izlazak’?”
“Ne znam. Očito su žrtve bile na nekakvoj web-stranici za upoznavanje.” Zastala je. “Je
li to točno?”
Reed nije odgovorio i mogao je osjetiti Erikinu razdražljivost, kao da je stajala tamo
uz njega.
“Reede?”

Knjige.club 140
 Ignorirao ju je. Voditeljica se prebacila s novinara koji je stajao ispred policijske
postaje na drugoga gorljivog mladog novinara koji je stajao uz drugu pozadinu. Reed je
prepoznao stube prema šerifovu uredu u okrugu County, na istome onome mjestu gdje je
proveo veći dio prošle subote, pregledavajući dokaze. Napravili su poveznicu s Olivijom
Hollis, dovraga. “Izvješćuju o čak četirima žrtvama”, rekao je, čitajući tekst koji se pomicao
na dnu ekrana. “Otkud im samo to?”
“Nemam pojma. Sigurno je došlo od nekog od tvojih ljudi.” “Nije.”
“Nemoj bici tako siguran. To bi mogao biti neki pozornik ili laboratorijski tehničar.
Tko je ta četvrta žrtva koju mi nisi spomenuo?"
“Ne znam.”
“Nisu naveli ime”, rekla je Erika.
“Možda je to samo probni balon. Shvatili su da je serijski ubojica, tako da postoji velika
šansa da ima još žrtava. Čini se da još nisu pohvatali sve konce priče.”
“Ili možda oni znaju nešto što vi ne znate.”
“Slušaj, ne mogu sad razgovarati, Erika. Moram se pozabaviti time.
“Obavještavaj me.”
“Baš.”
“Stvarno to mislim. Ovo curenje informacija nije bilo od mene. Kunem se. Ali moram
biti u tijeku. Gradonačelnik je pod velikim pritiskom.”
“Stvarno? A kako to izgleda?”
“Preskoči sarkazam, Reede. Ne znojiš se samo ti zbog ovoga. Ni gradonačelniku nije
lako. Iznimno je zabrinut. Radi se o javnoj sigurnosti.”
“Mislio sam da misliš na sigurnost glasača.”
“Moram biti obaviještena, Reede. Slušaš li me uopće? Ne mogu obavljati svoj posao
ako sve prvi put čujem tek na vijestima. Nemoj me držati u mraku.”
Reed je prekinuo razgovor čim je primio drugi poziv. Hall. Jay je došao do njega kad
je odgovorio.
“Novak.”
“Hoćeš li mi reći što se to, dovraga, događa?” Hall je zahtijevao. “Upravo sam završio
razgovor sa šefom, a on je baš završio s pozivom Grega Sloana, iz tvrtke Mix.com. Mislio
sam da sam ti rekao da njih ne diraš.”
Reed nije odgovorio. Nije zvao zbog novosti na vijestima? Sigurno ih još nije vidio.
“Nemamo ni jednu sitnicu koja bi potvrdila da postoji povezanost te tvrtke sa
slučajem. A onda vi, dečki, odete tamo iza mojih leđa. Zar niste slušali što sam govorio?”
Jay se približio. “Hall?” upitao je tiho.
Reed je prigušio poziv. “Bunca o Mixu. O čemu to govori? Jesi li ti išao onamo?”
“Nisi čuo za Laney?” upitao je Jay.
Reedova utroba ispuni se užasom. “Što s njom?”

Knjige.club 141
 POGLAVLJE 26

“Knox. Delaney.”
Laney je podigla glavu. Nalazila se u prostoriji čiji je betonski pod zaudarao na
povraćanje, koljena čvrsto privučenih na prsa. Krupna žena s druge strane rešetki buljila
je u nju.
“Ti, Delaney Knox?”
Kimnula je.
“Pođi sa mnom.”
Laney je ustala i krenula kroz gomilu, pokušavajući nikome ne stari na ruku ili nogu.
Vrata su kliznula i otvorila se, a ona je na sebi osjetila desetke zlovoljnih pogleda dok je
izlazila iz ćelije.
Čuvar nije ništa rekao, samo ju je proveo kroz dugačak hodnik. Laneyne plastične
zatvorske cipele škripale su na betonu dok je razmatrala mogućnosti. Uzeli su joj otiske i
fotografirali je, pa što? Hoće li je izvesti pred suca? Ili će možda, prema drevnoj tradiciji iz
policijskih TV serija, imati pravo na jedan telefonski poziv.
Od glasnog zujanja Laneyni su živci bili osjetljivi. Otvorila su se još jedna vrata, pa su
je uveli u usku prostoriju pokraj ostakljene sobice, koja je izgledala poput naplatne kućice.
“Skinite cipele”, stražar je monotono rekao. “Stanite iza crte.”
Laney je učinila kako joj je rekao, a stražar je nestao natrag kroz vrata, ostavljajući je
samu i bosonogu iza plave crte načinjene ljepljivom trakom. Pogledala je kroz prozor od
pleksiglasa.
“Delaney Knox?”
Kimnula je, a žena se odmaknula. Vratila se s nekim papirima, koje je stavila na
metalni poslužavnik i gurnula ga kroz otvor na prozoru.
“Potpišite uz X.”
Na vrhu papira pisalo je “OTPUŠTA SE”. Laney napiše svoje ime.
“Jesam li slobodna?” upitala je.
Žena podigne glavu i pogleda je od glave do stopala s nejasnim razočaranjem na licu
koje je podsjetilo Laney na učitelja tjelesnog odgoja u šestom razredu. Gurnula je
poslužavnik natrag i ispraznila smeđu omotnicu na nj.
Laneyn puls se ubrzao kad je vidjela sve što su joj oduzeli dok je bila u pritvoru:
mobitel, ključeve automobila, bombone od jagode Jolly Rancher.
Zgrabila je mobitel. Nije bilo signala.
“Potpišite priznanicu”, čuvar joj je dao upute i Laney je ponovno napisala svoje ime.
Ali sada su joj se prsti tresli. Još nije bila ni na saslušanju za jamčevinu, a već je otpuštaju?
“Znate li zašto me puštaju?”
“Ne.”
“Znači... optužbe su odbačene ili...”
“Nemam pojma.”

Knjige.club 142
 Žena je pritisnula dugme i druga vrata su se otvorila uz glasnu buku. Laney je slijedila
ogromnog stražara do malog hodnika u kojem je dizalo čekalo otvorenih vrata. Uveo ju je
unutra, pritisnuo dugme i okrenuo joj leđa dok su se spuštali.
Ostavili su je u hodniku, gdje su ljudi nemirna i unezvijerena pogleda ispunjavali
svaku slobodnu stolicu i klupu. Prolazeći pokraj njih, izašla je kroz nekoliko kliznih vrata
na ljepljiv i sparan ljetni zrak.
Laney je na trenutak zastala, zatečena. Temperatura 35 °C i vlažnost 90 % nikada nisu
bili tako osvježavajući.
Izvadila je mobitel i zagledala se u njega. Nije mogla nazvati mamu. Nazvati Reeda
bilo je izvan svakog pitanja.
Nazvala je Bena. Kad se nije javio, poslala mu je žurnu tekstualnu poruku, a onda
gurnula mobitel u džep i ogledala se oko sebe.
Zatvor se nalazio u blizini četvrti s barovima, a ulice su bile načičkane skupinama i
parovima u različitim stadijima alkoholiziranosti.
U džepu joj se oglasio mobitel pa ga je izvukla.
“Zezaš me”, rekao je Ben.
“Gdje si?”
“O’Tooles.”
“Možeš li doći po mene?”
“Sada?”
“Da!”
“Laney, ti to ozbiljno? Upravo sam upoznao nekoga.”
“Bene?”
“U redu, u redu. Sjedi mirno.”
Laney nije željela sjediti mirno. Nije željela sjediti nigdje u blizini proklete policijske
zgrade, nije željela ni stajati pokraj nje. Sišla je nekoliko stepenica na pločnik, pazeći da ne
stane ni na kakvo staklo bosom nogom. Njezine omiljene japanke ostale su negdje na
parkiralištu Mixa.
Muškarac koji je gurao kolica iz trgovine nakrcana crnim vrećama za smeće
promatrao ju je preko ceste. Laney se približila uličnoj lampi i pogledala uokolo,
pokušavajući ne izgledati nervozno. Osjećala se tupo. I omamljeno.
Ova je noć bila nestvarna. Pretražili su je, stavili joj lisice i pognuli joj glavu kad je
ulazila u policijsko vozilo. Fotografirali su je i uzeli joj otiske, svukli je do gole kože, a onda
je oslobodili svih optužbi. U trbuhu joj je glasno zakrulilo, pa je izvukla Jolly Rancher, ali
cuclanje bombona nije ju smirilo. Strah i bijes kovitlali su u njoj.
Strah zbog toga što je bila zatvorena u smrdljivoj zatvorskoj ćeliji sa ženama
dvostruko krupnijim od sebe, naučenim na život na ulici. Bijes, što je uopće bila uhićena
po nalogu prokletog zaštitara.
Ali bila je bijesna i na sebe. U žurbi za odgovorima, bila je nepromišljena. Bila je
ponosna na sebe što za neovlaštenog ulaska nije ostavila trag, digitalni ili bilo kakav drugi.
Nikada prije nije bila uhićena niti su je ikada prije otkrili, s iznimkom kad je na fakultetu
reagirala protiv iskorištavanja dječje pornografije, zbog čega je zapravo i otišla. Zapravo,
to je bila odskočna daska njezine karijere.

Knjige.club 143
 Ali, večeras si je uništila ugled. I još nešto, iako nije mogla precizno reći što. Laney je
počela koračati tamo-amo ispod ulične lampe, pokušavajući ignorirati poglede ljudi iz
sjene.
Napokon se iza ugla pojavio crni Nissan Xterra, bljesnuo svjetlima i polako se
zaustavio. Ušla je u automobil.
“Sranje, Laney.”
“Bok.”
Pogledala je oko sebe, osjećajući smiješan val olakšanja samim tim što je sjedila na
Benovu neurednom suvozačkom mjestu. Namjestila je ventilaciju.
“Što se, dovraga, dogodilo?”
Pogledala ga je. “Uhitili su me.”
“Ne seri. Kako?”
“Možemo li samo ići, molim te?”
Odmahnuo je glavom i uključio se u promet, a onda je pogledao. Gledala je u bočni
retrovizor i promatrala kako se zgrada policije smanjuje.
Bila je uhićena. U trbuhu joj se ponovno uzburkalo. Hoće li joj to utjecati na odobrenje
pristupa u centru Delphi? Morala je razgovarati s Markom.
I s Reedom.
Sama pomisao na njega uzrokovala je oštar napadaj panike.
“Kamo?” upitao je Ben.
“Java Stop pokraj zgrade Mixa, Moram pokupiti automobil.”
Ubacio se u traku za skretanje i zaustavio na semaforu. Osjetila je kako je promatra.
“Što ti se dogodilo s cipelama?” upitao je.
“Izgubila sam ih.”
“Otraga imam neke sandale Teva, ako želiš.”
Okrene se i stane prekapati po neredu na stražnjem sjedalu - neurednoj hrpi majica,
ambalaži od fastfooda, frizbijima. Našla je njegove sandale i navukla ih na noge,
podešavajući vrpce na njima. Na njezinim su stopalima izgledale ogromne, ali bar će
joj poslužiti da se do veze kući.
Ben ju je ponovno pogledao. “Želiš li mi reći što se dogodilo?” “Ne.”
“Što ti je s rukom?"
Pogleda u nju. Plitku posjekotinu koja se pružala niz podlakticu i koja je bila
prekrivena osušenom krvlju zaradila je ogrebavši se o žičanu ogradu. Ogrebla je i dlanove
kad je doskočila na pločnik.
Ben se istegnuo otraga i dohvatio bocu vode s poda. Pružio joj je bocu, a onda s
upravljačke ploče uzeo hrpu papirnatih maramica Taco Bell.
Očistila se, osjećajući krivnju što trenutačno nije željela razgovarati s njim. Ali nije
bila sigurna da bi uspjela govoriti, a veće poniženje od toga što ga je nazvala da je pokupi
iz zatvora bilo bi rasplakati se pred njim.
Nastavio je svojim putem kroz prometnu gužvu dok nisu stigli do Java Stopa koji se
upravo zatvarao.
“Nestao je”, rekla je prazno. Pogledala je po ulici, a onda joj je pogled pao na znak
postavljen na bočnoj strani zgrade: NEMA PARKIRANJA TIJEKOM NOĆI. PREKRŠITELJI ĆE
BITI UKLONJENI.

Knjige.club 144
 Promrmljala je psovku.
Ben je uzdahnuo. “Kamo sada? Parkiralište zaplijenjenih automobila?”
To je bilo previše čak i za nekoga koga je sama više puta izvlačila iz barova.
“Time ću se pozabaviti sutra. Samo me odvezi doma.” Pogledala ga je. “Molim te.”
Vozili su se u tišini, Laney je gledala kroz prozor i borila se sa svojim osjećajima. Sve
joj se urušavalo - posao, slučaj.
Reed,
“Zna li tvoj dečko za ovo?”
Pogledala ga je. “Nije mi on dečko.”
“Naravno.”
Ponovno se zagledala kroz prozor, osjećajući sada jednu drugu vrstu napetosti. To je
bio problem što nije imala ni jednu blisku prijateljicu. Možda je ipak trebala nazvati mamu
umjesto Bena. Ali stvarno, stvarno nije željela vidjeti izraz majčina lica da je došla u
policijsku postaju po nju. Njezina mama bila je teška, ali ipak mama, pa bi upala u vrlog
zabrinutosti i još rekla Laney da joj je život potpuno izvan kontrole.
Možda je i bio. Laney je promatrala restorane i izloge pokraj kojih su prolazili. Da je
bila normalna, provodila bi vikende posjećujući barove, u ispraznim razgovorima i
površnim druženjima. Ali nije bila normalna i jedino što je ikada radila bio je njezin posao.
Bilo je to jedino do čega joj je stalo. I voljela je centar
Delphi, Bila je pustinjak po prirodi, makar je njezin posao često uključivao suradnike
i timski rad, a i Delphi ju je natjerao da izađe izvan okvira vlastite zone udobnosti, natjerati
je da se poveže s drugima. Nije mogla zamisliti da bi dobila zabranu pristupa ili otkaz zbog
tako glupe pogreške. Kako je mogla biti toliko nemarna?
Ulice Austina proletjele su. Suze su joj se nakupile u očima, a nije znala zašto. Nije bila
plačljivica. Nije se mogla sjetiti kad se posljednji put osjećala tako uništeno, tako
potišteno.
Da, mogla je.
Tako se osjećala nakon napada. Stalno je bila potresena i zabrinuta, opterećena
samopouzdanjem. Ništa je nije veselilo, čak ni pisanje kodova. Trebalo je proći nekoliko
mjeseci da prevlada strah. Mislila je da je sve to ostavila iza sebe, ali ovaj slučaj sve je to
vratio - osjećaje, nesigurnost, nemirne noći.
Strah.
Možda je Reed bio u pravu i možda se trebala držati podalje. Ali nije željela da on bude
u pravu. Željela je dokazati i njemu i sebi da to nije bilo samo u njezinoj glavi i da je mogla
dati nešto vrijedno. Nešto što je potrebno. Nešto što nitko drugi nije mogao.
Napokon su stigli do Laneyne ulice. Pogled na obiteljske nijeme i automobile malo ju
je smirio, pa je duboko uzdahnula kad je Ben usporio ispred njezine kuće.
“Hvala ti što si me dovezao ”, rekla je.
“Nema problema.”
“Oprosti što sam ti upropastila večer.” Pogledala ga je. “Dugujem ti.”
Podigao je jednu obrvu, “Da?”
Zakolutala je očima i otvorila vrata, kad se par svjetla pojavio iza njih.
Ben je pogledao u unutarnji retrovizor kako se pickup zaustavlja iza njegova SUV-a.
“To je on?”

Knjige.club 145
 Uzdahnula je. “Da.”
“Sretno.” Nacerio se. “Vidimo se u ponedjeljak.”
Izašla je i zatvorila vrata, a Ben je spustio prozor. “I ne zaboravi moje cipele.”
Reed je izašao iz pickupa i zalupio vratima, gledajući kako Ben odlazi. Prišao je i
zagledao se u nju, ruku na bokovima. Rukavi košulje bili su mu zavrnuti, a gusta kosa
razbarušena, iako je cijelu večer rukama prolazio kroz nju, poput češlja.
Laney ga je pogledala i spustila pogled. “Što je, nema večere?” Okrenula se i krenula
po pločniku. Slijedio ju je.
Unutra je isključila alarm i najkraćim putem krenula prema kuhinji. Istresla je nešto
hrane za Bagginsa i čučnula pogladiti ga dok je gladno navalio na zdjelicu.
Ustala je, a Reed se leđima naslonio na sudoper, promatrajući je. Izraz lica bio mu je
napet i osjetila je kako ljutnja zrači iz njega. Izvadila je čašu iz ormara i zaobišla ga kako
bi je napunila vodom.
“Piće?” upitala je.
“Ne.”
Halapljivo je otpila vode, koja joj je pomogla ublažiti čvor u grlu.
Reed je zaklopio oči i zabacio glavu, kao da u tišini broji do deset.
Onda ju je pogledao. “Koji dio od ‘drži se podalje od slučaja nisi razumjela?”
“Nije to ništa strašno.”
“Ne?” Gledao je u nevjerici.
“Ometanje posjeda je prekršaj.”
“Nije u tome stvar i ti to vrlo dobro znaš. Znaš li ti koliko sam usluga morao potegnuti
da te puste večeras? Morao sam se svađati s prokletim selom policije. Morao sam te
braniti, kao da si tamo bila s nekim legalnim razlogom.”
“Nisam te molila da to učiniš.”
“Da? Pa, kad to uhićenje magično nestane iz tvog dosjea, moći ćeš mi se zahvaliti."
Ostavila je čašu na radnoj plohi. “Zar te na zanima što sam pronašla?”
“Ne.”
Prišla je bliže i promatrala njegovu čeljust. Gledao ju je i mogla je osjetiti kako mu se
frustracija pojavljuje u valovima.
“Dobro.” Okrenula se, ali ju je uhvatio za ruku, a ona je osjetila kako mu njegovi
dugački, snažni prsti pale kožu.
“Što si našla?”
Duboko je uzdahnula. “Keylogger,.. uređaj koji služi za praćenje unosa znakova preko
tipkovnice,”
“ Keylogger"
“Da, sklopovski keylogger uređaj koji se umetne između tipkovnice i priključka za
tipkovnicu na matičnoj ploči računala.” Obrve je podigla u luk. “Znaš li što to znači?”
Pustio joj je ruku i povukao se, trljajući lice rukom. “Dovraga, Laney.”
“To je način za pronalaženje lozinki. Kriptografija crne vreće, možeš to i tako zvati.
Gotovo da se ne može otkriti. Ne može se detektirati antivirusnim programima ili bilo
kojim drugim sigurnosnim programskim paketima.” Promatrala je njegovo lice u nadi da
će vidjeti reakciju. “To je dobro za nas, Reede. To je važan trag.”

Knjige.club 146
 Odmahnuo je glavom, očigledno zlovoljan zbog tog nas u njezinoj rečenici.
“Bio je tamo, Reede. U uredu njihova sistemskog administratora. To znači da je ušao
u zgradu, pa bi ga mogli naći preko snimki nadzornih kamera.”
Reed je odmahnuo glavom.
“Ne vjeruješ mi?”
“Da, vjerujem ti. Ono što ne mogu vjerovati jest da ne vidiš što si upravo učinila.”
Povukla se i zauzela obrambeni stav. “Pružila sam ti još jedan važan trag.”
“Da. I to potkrjepljuje obrazac onoga što znamo o tom nepoznatom počinitelju. Uhodi
žene. Ulazi u njihove mobitele, njihove e-mailove, njihove živote. Preuzima kontrolu nad
web-kamerama i promatra ih u njihovim domovima. Što još misliš da može vidjeti kad to
radi, Laney?”
Mislila je da razumije na što cilja. “Aprilina i Isabellina webkamera bile su neaktivne
kad sam ih provjeravala. Nije gledao... ”
“A što s ovim večeras, Laney? Što ako je promatrao računalo sistemskoga
administratora? Što ako te je vidio?”
Ustuknula je i krv joj se sledila. Na to nije ni pomislila. U svojoj mahnitoj trci da se
izvuče odande, potpuno je zaboravila tu mogućnost.
Reed je sada zurio u nju, oči su mu postale intenzivno plave. Bio je u pravu. Pogriješila
je. Nešto je previdjela, nešto što bi se moglo vratiti i raniti je. Ako nepoznati počinitelj već
nije znao da je izravno uključena u tu istragu, sada bi mogao znati.
Reed ju je gledao, čekajući njezinu reakciju, a nije mu željela priznati da je pogriješila.
“Što je učinjeno, učinjeno je”, rekla je. “Sada ne mogu ništa napraviti u vezi s tim.”
“Sranje. Možeš me slušati bar jednom. Možeš se maknuti od toga i dopustiti da se time
bavi policija.”
“Oh, kao što se i dosad bavila?”
Oči su mu se smračile.
“Moj je posao bio pomoći vam”, rekla je. “Priznaj si to, čak i ako to ne želiš priznati
meni.”
Zavrtio je glavom i skrenuo pogled. “Tako si prokleto naporna, znaš li to?”
“Zašto, jer ti ne dopuštam da mi šefuješ i zaplašiš me?
“Medu ostalim, da.”
Proučavala je njegovo lice, strogo i napeto. Bio je ljutit. Volio je kontrolu. U svom
poslu, u krevetu. Sviđalo mu se imati kontrolu nad svim, ali nju nije mogao kontrolirati i
zbog toga je bio bijesan.
Usmjerio je pogled nadolje, a oči su mu zaiskrile od bijesa.
Bez obzira na to koliko ga je frustrirala, bez obzira na to koliko ga je razbjesnjela, sada
je bio ovdje. Nije se mogao odmaknuti.
Približila se i osjetila da je napetost porasla, dokazujući ono što je već otprije znala.
Ovoga puta bilo je drugačije. Prošli put, ona je uzurpirala njegov osobni prostor i
zapravo se bacila na njega. Nema baš puno muškaraca koji bi je odbili u tim okolnostima,
tako da je vodila računa ne pridavati previše pozornosti tome.
Ali večeras je bilo drugačije. Izraz njegova lica bio je drugačiji. On je došao ovamo, k
njoj. Taj izraz koji je sada vidjela u njegovim očima, te potisnute emocije, nisu imale veze
sa slučajem.

Knjige.club 147
 Uzbuđenje protrese njezino tijelo. Digla se na prste poljubiti ga, ali ju je uhvatio za
ruku.
“Moram nešto znati”, rekao je. “Zašto si zvala onog tipa da dođe po tebe?”
Povukla se. “Bena?”
“Da, Bena. Zašto si zvala njega umjesto mene?”
“Jer mi je trebao prijevoz, a ne ispitivanje.”
Pogledao ju je.
“Zvučiš ljubomorno.”
“I jesam.”
Nije mogla vjerovati što je upravo rekao. Dugo je samo gledala u njega, a zrak između
njih bio je nabijen emocijama.
Želio ju je. Nije želio željeti je. Mislio je da je premlada, previše nepostojana, teško je
bilo predvidjeti je. Ali svejedno ju je želio, a ta spoznaja preplavila ju je uzbuđenjem.
Ispružio je ruku i uzeo njezinu, okrećući je tako da je mogao vidjeti posjekotinu na
blijedoj donjoj strani podlaktice.
“Što je to ” Pogledao ju je.
“Porezala sam se na ogradu.”
“Jesi li dobro?
Kimnula je.
Palcem je prešao preko ogrebotina na njezinu dlanu. Podigao joj je ruku i poljubio je
rako nježno da je ostala bez daha. Stajala je potpuno mirno, začuđeno, dok ju je netremice
gledao s toliko nježnosti, više nego što je ikada mogla zamisliti.
Čvor u njezinu želucu polako je nestajao. A onda ju je polako privukao k sebi i spustio
usne na njezine, a onda je propala, kao da je u dizalu, padala i padala... i nije imala pojma
kada je usporila.
Nježnost.
Od svih stvari... nije očekivala nježnost i nije znala kako odgovoriti. Podigla je ruke i
ovila ih oko njegova vrata, prstima mu prolazila kroz kosu i privila se uz njega dok joj je
jezikom otvorio usta. Usne su mu bile čvrste, ali nježne, a njegova toplina okružila ju je
dok ga je privlačila bliže.
“Laney”, šapnuo je, ali ga ona prekine. Nije bila sigurna zašto. Zapetljala je jezik s
njegovim i ono što je počelo kao nježan poljubac uskoro je postalo vruće i zahtjevno.
Prstima mu je prelazila po obrazima, sviđala joj se oštrina brade i sjetila se koliko je
već bilo kasno i kako je to bio dugačak dan, a on umoran i frustriran, pa ipak je došao k
njoj.
Krv je jurnula njezinim venama. Stisnula se uza nj, njezini su se bokovi njihali uz
njegove, a njemu se duboko u grudima oteo uzdah. Koljena su joj postala slaba, ali tada joj
je objema rukama obuhvatio struk i podigao je na radnu plohu. Razdvojio joj je koljena i
smjestio se između njih.
“Umrem", zastenjala je približavajući se rubu i pomičući noge, nastojala zbaciti
prevelike sandale sa stopala. Zvučno su pale na pod, pa se poslužila bosim petama da ga
približi k sebi. Svidjelo joj se to povišeno mjesto jer su mu usta bila u razini njezina
vrata, pa je u isto vrijeme rukama mogao istraživati leđa i poljupcima joj prekrivati
ključnu kost. Povukao joj je košulju i iznenada, usta su mu se sklopila oko bradavice, sišući
je i povlačeći grudnjak, a ona je zajecala i meškoljeći se, još se više približila.

Knjige.club 148
 Iza leđa je dosegnuo kopču grudnjaka i u trenutku je osjetila vrelinu njegovih usta na
svojoj goloj koži, uzbuđujući je takvom žestinom da se oslobodila majice i grudnjaka i
odbacila ih. Hladan zrak strujao je iznad nje. Zadrhtala je od uzbuđenja i iščekivanja dok
mu se pogled spuštao. Njegov velik i topao dlan obujmio je njezinu dojku, a pogled mu se
susreo s njezinim,
“Tako si seksi”, rekao je, gladeći joj placem bradavicu, izazivajući je, pa ga je čvršće
stisnula bedrima. Ruke su joj bile položene na radnu plohu, a glavu je zabacila kako bi
uživala u svemu što je radio. Voljela je njegovo tijelo, posebno ta široka ramena.
Pomilovala je njegovu ruku. Osjećajući uškrobljenu košulju pod prstima, odlučila je da ga
želi odmah i sada. Posvetila se dugmadi košulje, otkapčala ih i što je brže mogla, povukla
mu košulju s ramena, a onda mu i svukla majicu. Pomogao joj je, prebacujući je preko
glave i odbacujući je u stranu, a onda je rukama prešla preko glatkih, tvrdih mišića koje je
voljela, dok se ponovno saginjao prema njezinim grudima.
Nije mogla vjerovati da je došao k njoj. Mislila je da će večeras biti ljutit na nju, da će
je čak i izbjegavati. Ali, umjesto toga, bili su u njezinoj kuhinji i skidali se.
Ispred njezina prozora.
Što ako promatra?
Zadrhtala je od pomisli na to pa se povukla.
“Što je?” Reed ju je pogledao.
“Spavaća soba.”
Povukao ju je s radne plohe, obuhvaćajući rukama njezinu stražnjicu, a ona je obavila
noge oko njega, iznenada vrisnuvši. Zagunđao je pa je hodnikom odnio do sobe.
Prekoračio je odbačene cipele i spotaknuvši se o njih, zaustavio se pokraj nepospremljena
kreveta.
“Neuredno je”, rekla je, iako se nije činilo da mu to smeta dok ju je spuštao na plahte
pa se ispružio uz nju.
Njegova je ruka klizila njezinim tijelom, dodirnuvši dojku na putu prema rubu
traperica. Privukla mu je glavu kako bi ga poljubila. Čula je tih zvuk pucketanja i osjetila
nalet topline kad je prstima zaronio u njezine gaćice. Nestrpljivo se podigla prema njemu,
dok se prisjećala kako je zadnji put izgubila glavu. Voljela je način na koji ju je dodirivao.
“Dobro”, promrmljao je ljubeći je, a ona je postala svjesna da je to glasno izrekla.
Potom više ništa nije mogla reći jer je prstima kliznuo u nju i izgubila se u vrtoglavici.
Izvila je bokove u luk, očajnički tražeći više i još više, iako je u isto vrijeme željela da malo
uspori.
Otkotrljao se s nje i ustao s kreveta, a onda je rukama prešao po njezinim bokovima,
povlačeći traperice i gaćice u jednom potezu. Podigla se na laktove, trepćući očima prema
njemu u polumraku, dok ju je promatrao i otkapčao pojas hlača. Osjetila je kako je
preplavljuje uzbuđenje, kako pulsira, dok je pogledom lutao njezinim tijelom i istodobno
se rješavao odjeće. A onda je ponovno bio na njoj, smjestivši se između njezinih nogu,
sada s još više vreline. Poljubila ga je s toliko strasti koju je osjećala, ali potiskivala, sve
ono što je tinjalo u njoj otkad ga je prvi puta srela. A sada je bio u njezinu krevetu. Imala
ga je. Upravo ondje gdje je željela, i to cijelu noć.
Barem se nadala.
Sjeo je, hvatajući zrak, a pogled mu se usredotočio na nju.
“Što nije u redu?” upitao je.
“Ništa.”

Knjige.club 149
 Položio je dlan na njezinu ruku, pažljivo, da joj ne dotakne posjekotinu. “Jesi li sigurna
da...”
“Jesam”, odgovorila je, uspravljajući se. Lagano ga je gurnula na leđa pokraj sebe.
Opkoračila ga je i sjela, a iznenađenje na njegovu licu zamijenila je čežnja.
Nagnula se iznad njega, sklopivši ruke oko bicepsa dok ga je ljubila - njegova usta,
čeljust - a onda se njezin jezik spustio prema prsima, zadržavajući se na tankoj liniji
dlačica koje su počinjale iznad pupka, pa se opet počela vraćati gore. Oslobodio se njezina
stiska, oslobodio ruke i počeo ih pomicati gore-dolje po njezinim bokovima. Čvršće ju je
privukao i podigao se u sjedeći položaj, rukama joj obuhvativši lice dok ju je ljubio.
Izmaknula se i ispružila prema noćnom ormariću, ali već je imao kondom spreman, a
nju je strast i previše obuzda da se brine otkud se stvorio, pa ga je samo otvorila zubima.
Uzeo ga je iz njezinih ruku, stavio, a onda joj podigao bokove dok se spuštala na njega.
“Reede.”
Oslonila se rukom o njegovo rame dok je ulazio u nju, a bilo je duboko i dobro, pa
prebacila težinu na njega. Čvršće ga je zgrabila za ramena, zabacivši glavu dok se u njoj
propinjao, opet i opet, i voljela je imati ga ispod sebe i osjećati koliko je snažan dok su se
pomicali zajedno u istom ritmu. Bilo je dobro. Tako dobro. Tako, tako dobro da je poželjela
da nikada ne završi i zarila mu je nokte u ruku, vrisnuvši njegovo ime.
Podigao se i preokrenuo je na leđa, pritisnuvši je bokovima. Na trenutak je bila
zatečena. A onda ništa više nije postojalo u svemiru osim njega i savršenog sklada kojim
su se zajedno kretali. Stisnula ga je još čvršće, privukla k sebi što je bliže mogla, gledajući
ga u polutami. Mišići vrata bili su mu zategnuti, kad je težinu prenio na ruke i opet i iznova
ulazio u nju, da je pomislila kako će izgubiti razum.
Tada je postalo previše i mogla je osjetili kako se približava vrhuncu. Noktima mu je
ogrebla leđa i šaputala mu na uho, a on se još jednom snažno zabio i slomio svaku njezinu
kontrolu, ostavši u njoj dok nije svršila.
Malaksala je kada se konačno svom težinom srušio na nju. Uživala je u tom osjećaju,
ali je i uskoro otkrila da ne može disati.
Podigao se na dlanove i zagledao u nju, a onda je vidjela nešto na njegovu licu,
kratkotrajan izraz, prije negoli se otkotrljao na leđa. Zagledao se u stop pa zatvorio oči.
Pitala se što taj izraz znači, je li to bio izraz žaljenja.
Srce joj je snažno udaralo. Pogledala je prema stropu, pokušala ponovno normalno
disati i ne misliti i na što.
Ustao je i na trenutak nestao u njezinoj kupaonici. Kada se vratio, uhvatio ju je mali
napadaj tjeskobe.
Što sada?
Hoće li ostati cijelu noć? Ta ju je pomisao uznemirila pa je pokušala pronaći razlog
tome dok se rastezao pokraj nje u krevetu.
U glavi je još uvijek prebirala sve što se dogodilo. Veći dio večeri provela je u zatvoru.
A sada umire od gladi. I potreban joj je tuš.
Okrenuo se na svoju stranu i povukao je na sebe, pa je zatvorila oči pokušavajući
zaboraviti sve osim te jasne topline kojom je isijavalo njegovo tijelo. Taj je dio bio lagan.
Na vrhu glave osjetila je njegov vreo dah, a prsti su mu krenuli po njezinoj ruci. I
opet polako natrag. Pa opet gore. To ponavljanje nježnih, umirujućih pokreta uljuljkalo ju
je u stanje u kojem više nije bila zabrinuta. Rukom je prelazio po njezinim leđima. Kad se
zaustavio na ključnoj kosti, ukočila se.

Knjige.club 150
 “Što je to?” upitao je, prelazeći palcem preko ožiljka.
Pročistila je grlo. “Ona noć. Kad je bio u mojoj kući.”
Palcem je nastavio prelaziti po njezinoj koži.
“Porezala sam se.”
Sjeo je oslonivši se na lakat i polako joj se primaknuo. Pogled mu je bio mračan i
ozbiljan. Znala je što sada slijedi, pa se pripremila.
“Hoćeš li mi ispričati o tome?”
“Zašto?”
Ispružio se i prešao palcem preko brade. “Zato. Želim te upoznati.”
Gledala je nijemo u njega. Srce joj je bubnjalo dok mu je promatrala oči. Usta. Nije se
mogla sjetiti što da kaže. Trenutak se odužio i mogla je osjetiti njegovu razočaranost poput
utega, ali riječi nisu nadolazile.
“Ne volim razgovarati o tome.”
Odmaknuo joj je pramen kose s očiju i zataknuo ga za uho. “Jednoga dana?”
Kimnula je.
Nagnuo se i poljubio je, a od nepodnošljive slatkoće stegnulo ju je u grudima. Osjećala
je krivnju zbog svih izgovorenih laži. I još uvijek je lagala. Uglavnom propustom, ali sve je
to ipak bilo laganje.
Imala je osjećaj da zna. Bio je dobar detektiv. Pažljiv. Ali ta njegova cinična crta bila je
duboka. Zbog nekog ludog razloga, to joj se sviđalo, sviđalo joj se da je stvari vidio i da ih
je vjerojatno i činio. Sviđalo joj se što nije imao naivnu sliku svijeta.
Pogledala ga je, sada već u potpunoj tami. Hoće li ostati ili će sada otići?
To je ovisilo o njemu, odlučila je. Ona ga neće pitati.
Okrenula se, a on ju je privukao k sebi. Duboko je uzdahnula i pokušala se usredotočiti
na njegovu toplu blizinu. Opet joj je počeo milovati ruku i pustila je da joj se oči same
zatvore. Njegove su ruke bile tako snažne i mišićave na njezinoj koži. Takva vrsta
intimnosti bila je nešto novo za nju i plašilo ju je koliko joj se to, zapravo, sviđa. Voljela je
njegovo tijelo, njegov miris, glas. Sve je to željela upiti iako je znala da će samo nestati.
Zbog svega u načinu na koji ju je dodirivao, osjećala se nevjerojatno dobro.
Pomaknuo se i osjetila je da gleda na sat. Počeo se pridizati da sjedne.
“Ostani.” Stavila je dlan na njegov. “Molim te...”

Knjige.club 151
 POGLAVLJE 27

Reed se probudio na zvuk vibriranja mobitela na noćnom ormariću. Laneyna, ne

njegova.
Javila se i nešto neljubazno promrmljala, prije nego što je skliznula s kreveta i otišla
u hodnik.
Reed je bunovno pogledao po sobi. Bilo je svijetlo, možda već i devet sati. Sjeo je i
izvukao noge iz kreveta, pomaknuvši pritom mačku.
Protrljao je stražnju stranu vrata. Ustao je i navukao hlače, a debeli tigrasti mačak
zurio je u njega s vrata dok je zatvarao rasporak hlača. Pogledao je Laneynu spavaću sobu
pri danjem svjetlu.
Grudnjaci i traperice bili su razbacani po stolcima, a vrata ormara stajala su otvorena
i otkrivala nabacanu hrpu odjeće. Nigdje nije bilo fotografija ni ukrasnih sitnica, osim
uramljene slike koja je visjela iznad komode, gdje bi većina žena stavila
ogledalo. Prepoznao je sliku - bio je to crno-bijeli crtež beskrajnih stuba Mauritsa
Cornelisa Eschera.
Reedov pogled zaustavio se na budilicu: bilo je 9:05. još uvijek je razgovarala
mobitelom, pa je otapkao u kupaonicu na brzinu se istuširati. Brzo je to obavio, ali je
preskočio njezin šampon s mirisom kokosa i radije odabrao sapun. Kad je izašao,
ručnikom je obrisao zamagljeno ogledalo i stao pregledavati usporedne ogrebotine na
leđima. Pogledao je prema vratima. Poželio je da ona uđe u kupaonicu, da je može povući
pod tuš, pa čak i ako ona to poželi, nasapunati se tim kokosom. Ali i dalje je razgovarala,
pa se umjesto toga odjenuo, razmišljajući o svemu što se dogodilo i pokušavajući se
prisjetiti u kojem ga je točno trenutku ogrebla.
Veći dio noći bili su budni. Reed joj nije mogao dopustiti da zaspi. Nije ju mogao
prestati dodirivati, a ni ona mu to ne bi dopustila. Bio je opsjednut njome.
Ušao je u dnevnu sobu i našao objekt svoje opsjednutosti kako sjedi na futonu s
laptopom ispred sebe. Imala je samo majicu, bez grudnjaka, i bila je duboko usredotočena
na informatički problem, sudeći prema crti koja se pojavila između obrva.
Reed je ušao u kuhinju i počeo otvarati ormariće. Našao je vrećicu s kavom i ubacio
gotovo osam žlica u aparat, a onda napunio vrč vodom, dok je slušao njezin razgovor.
Uglavnom je to bio žargon, ali zbog tona njezina glasa, postao je oprezan. Kad je uključio
aparat za kavu, završila je razgovor.
“Tko je to bio?” upitao je Reed i uzeo majicu koju je sinoć ostavio na radnoj plohi.
“Prijatelj koji radi u laboratoriju na nečemu za mene.” Dignuta je pogled. “Reci mi
nešto. Zašto si me jučer pitao za teretanu?”
Reed je uzdahnuo, svjestan činjenice da ga neće samo tako pustiti, bez obzira na to
što će joj reći ili prešutjeti. Navukao je majicu i slegnuo ramenima.
“Čini se da je April primijetila nekoga tko ju je promatrao u teretani nekoliko tjedana
prije ubojstva. Pregledali smo snimke nadzornih kamera i izgleda kao da ta osoba vozi VW
bubu iz sedamdeset devete.”
“Sedamdeset devete?”
“Aha, imamo teoriju da bi mogao biti obožavatelj starih automobila. Oružje kojim je
počinjeno ubojstvo je limarski čekić.”

Knjige.club 152
 Laney ga je dugo gledala. “Postoji li ikakva šansa da Volkswagen ima tablice druge
države?”
“Nismo uspjeli vidjeti tablice. Zašto?”
Uzela je laptop i donijela ga do bara, Reed je kimnuo glavom prema računalu dok je
zakopčavao dugmad košulje. “Ta je stvar dinosaur. Što je to, pet godina staro?”
“To je moje rezervno računalo”, rekla je. “Dođi, pogledaj OVO.”
Otišao je iza nje i navirio joj se preko ramena. Bila je to fotografija žene s mjesta
zločina, ispružene na podu, glave u lokvi krvi. Reedove ruke zaustavile su se na dugmadi.
“Ovo je neriješen slučaj”, rekla je Laney. “Ubijena je u svom domu čekićem. Ubojica joj
je ljepljivomu trakom zalijepio usta i uklonio žarulju sa stražnjeg trijema.”
“Otkuda ti to?”
“Michigan.”
“Ne, mislim, gdje si to dobila?”
“ViCAP.”
Zagledao se u nju. “Kako?”
Podigla je ramena.
“Ne možeš samo tako provaljivati u FBI-eva računala, Laney.” “Zapravo mogu. Rekla
sam ti, u sve se može provaliti.” Osjetio je kako mu je krv jurnula u glavu. “Kriste,
možeš završiti u zatvoru. Zapravo, upravo si bila u zatvoru. Jesi li poludjela?”
Pogledala ga je. “Ja to nisam učinila. Ne osobno. Samo sam slučajno došla do
informacije.”
“Ti ćeš samu sebe strpati u zatvor. Zbog FBI-a... I trebat će prokleto više od nekoliko
mojih telefonskih poziva da te izvadim van.” “Želiš li ti ovo ili ne?”
Pogledao je fotografiju s mjesta zločina koja je toliko nalikovala na slučaj April
Abrams, da nije mogao svrnuti pogled.
“Kad je to bilo?” upitao je.
“Prvi put dogodilo se prije osam godina u Ann Arboru.” “Postoji više od jednoga?”
“Zasad znam za dva slučaja. Prva žrtva bila je studentica inženjerstva na Sveučilištu u
Michiganu. Noviji slučaj dogodio se prije šest godina, također u Ann Arboru.” Utipkala je
nekoliko znakova i fotografiju s mjesta zločina zamijenilo je nešto što je izgledalo kao
policijsko izvješće. Reedov telefon oglasio se u džepu, ali ga je ignorirao dok je čitao.
“Obje su žrtve zatučene, s ozljedama lubanje”, rekla je. “U prvom slučaju, ubojica je
ušao tako da je otvorio staklena klizna vrata. U drugom slučaju, obio je bravu, što me ne
čudi.”
“Što te ne čudi?”
“Obijanje brave. To je hobi u nekim informatičkim krugovima. Možeš vidjeti
natjecanja u obijanju brave na kongresima i sličnom. Pobijediti mehaničku granicu, to je
prirodni nastavak onoga što mi radimo.”
Reed je preskočio stranicu, a utroba mu se stezala dok je registrirao sve sličnosti.
“Ann Arbor”, Laney je promrmljala. “To je zanimljiva paralela.”
“Kako?”
“Pa, to je također sveučilišni grad, poput Austina. A na sveučilištu postoji svjetski
poznati odjel za računala i znanost.” Prošla je kroz još nekoliko ekrana. “Još uvijek nisam

Knjige.club 153
pregledala da vidim ima li možda još.” Dignula je pogled i u njezinu je pogledu bilo nekog
izbjegavanja. “Ovo... ovo je samo djelomično preuzeto od onoga što bih mogla dobiti.”
Pokušao ju je dešifrirati. Ima li to kakve veze s Gantzom? Je li on hakirao FBI umjesto
nje. Sve u svemu, Reed je sumnjao da ona štiti tog tipa.
“Ne gledaj me tako”, rekla je, jasno pročitavši njegove sumnje. “Zašto ti je važno
otkuda informacija dokle god je točna?”
“Kako da znam da je točna?”
“Zato što mi vjeruješ.”
Dugo ju je gledao.
“Imaš li ti pristup u ViCAP?” upitala je.
“Možda.”
“Pa, bi li želio zapisati ova imena?” Pružila mu je blok sa samoljepljivim papirićima i
prekrižila ruke na prsima. “Znaš, mogao bi se pretvarati da si zahvalan. Ovo mi nije samo
tako palo u krilo.”
Zapisao je imena i broj slučaja s vrha izvještaja. Klikom miša otvorila je sljedeću
datoteku, a on je učinio isto.
Toliko o tome kako provesti dan s Laney. Pogledao ju je i osjetio poznatu kombinaciju
frustracije i požude.
“Moram ući u to”, rekao je. “Moram to provjeriti.” Ništa od toga nije mogao upotrijebiti
dok ne provjeri na legalan način.
“Drži mobitel uključenim”, rekla je. “Zvat ću te ako još nešto dobijem.”
Zataknuo je papirić u džep. “I dalje sam ljut na tebe, Laney.”
“Proći će te.”

***

Reed je uzvratio poziv i nazvao Jaya iste sekunde kad je ušao u svoj pickup. Ovo su
trebali imati, definitivno. Sličnosti su bile jezovite, teško objašnjive.
Reedov poziv prebacio se na glasovnu poštu. Nešto se sinoć sigurno dogodilo. Ili
jutros. Jay ga nije zvao subotom, osim ako nije bilo nešto važno.
Izvezao se iz Laneyna susjedstva i uputio prema policijskoj postaji, promišljajući
tijekom voženje o dubljem smislu. Još dva potencijalno povezana ubojstva, oba u
Michiganu. Bila je to velika prekretnica u slučaju, zahvaljujući njegovoj djevojci hakerici.
Je li mu Laney bila djevojka? Njoj se vjerojatno ne bi svidjelo da je se tako etiketira,
sigurno nikoga nije željela etiketirati.
Reed je mislio na to kad joj je rekao da bi je želio upoznati. Ali ona nije željela govoriti
o sebi, tako da će to sam morati učiniti promatranjem.
Njezin je dom puno govorio. Imala je minimalno namješten stan, većinom jeftinim
namještajem. Očito, svu svoju ušteđevinu potrošila je na samo mjesto, a ne na ono što je
bilo unutra. Prije nekoliko godina, unajmila je kuću u području s kriminalom opterećenim
susjedstvom. Sada je živjela u jednoj od najsigurnijih gradskih četvrti i imala je
najsuvremeniji alarmni sustav. A tu je još i kickboxing.
Napad joj je ostavio ožiljke, kako fizičke tako i emocionalne. To ju je učinilo
nepovjerljivom. Paranoičnom. Dodalo je još jedan težak sloj na njezin vanjski zaštitni
oklop.

Knjige.club 154
 Stvar je u tome da uopće nije bila čvrsta, ne iznutra. Bila je nježna. Puna suosjećanja.
Ranjiva. On je instinktivno znao da kad bi je povrijedio, ne bi imao drugu priliku. Nije čak
bio siguran ni da ima prvu priliku.
Stvari su tako stajale. Koliko god impulzivno i vjerojatno nezakonito bilo ono što je
Laney učinila kako bi se domogla tih tajnih informacija, Reed će je zaštititi i riskirati svoj
posao zbog toga. Ništa drugo nije mogao učiniti, jer je bila u pravu. Bila je potrebna tom
slučaju. On ju je trebao. A informacije koje mu je upravo pružila, potencijalno su bile
eksplozivne.
Ponovno je nazvao Jaya.
“Upravo sam te htio nazvati”, rekao je Jay, “Gdje si?”
“Na putu prema postaji. Nešto je iskrsnulo.”
“Aha, znam. Ja sam u stanu Iana Phelpsa. Reede, potreban si nam ovdje.”

***

Veronica je pregledala mjesto, planirajući što dalje. Spavaće sobe bile su dobra
polazna točka, ali ovoga je puta počela s kuhinjom. Odložila je pribor za dokaze na
kuhinjsku radnu plohu i odabrala prah za otiske.
“Već si pronašao mobitel?” upitala je fotografa iz ekipe za očevid. Rio je nov. Visok i
mršav, klinac je imao vodenastoplave oči i svijetle dlačice ispod usnice. Snimio je
blagovaonicu pa se okrenuo.
“Što je to?” upitao je.
“Taj mobitel”, ponovila je. “Jesi li ga već našao. Sve što uzimamo treba prvo
fotografirati.”
Okrenuo se i snimio nekoliko fotografija. Kad je završio, Veronica je izvadila omotnicu
za dokaze i pažljivo stavila mobitel u nju, a potom je zalijepila. Mobiteli su bili pravo
skriveno blago za digitalne i biološke dokaze. Veronicu su zanimali oni biološki. Jutros je
uzimala otiske i uzorke DNK-a, a onda ih predavala u informatički laboratorij.
Kad je mobitel propisno zbrinut, posvetila se ostatku kuhinje. Prijenosno računalo
Iana Phelpsa stajalo je otvoreno na stolu, pokraj zdjele sa žitaricama Froot Loops, sada
već gnjecavim.
“I računalo?” upitao je fotograf.
“Svakako. Snimi nekoliko fotografija.” Ušla je u prostoriju za rublje, LI kojoj je Jordan
prekapala po hrpi odjeće na podu. “Išta zanimljivo?”
“Traperice, čarape.” Jordan je nosila zaštitne rukavice i podigla majicu, pa je onjušila,
a onda s gađenjem napravila facu. “Radna odjeća, rekla bih.”
Veronica je otvorila stroj za pranje rublja. “Vidi, vidi.”
“Što je?”
“Plahte.”
Iza nje, fotograf je zazvučao kao da mu se raspadaju pluća. Veronica se okrenula
prema njemu. “Hej, pripazi malo na taj svoj kašalj.”
“Plahte su dobre, mislim”, rekla je Jordan.
“Uvijek. Čak i kada su oprane, ipak uspijemo izdvojiti DNK.”
“Deterdžent ga ne uništi?”
“Ne potpuno. Postoje testovi koje ipak uspijemo provesti.”
Knjige.club 155
 Još jedno kašljanje iza nje i Veronica se naglo okrene. “Hej ti, pripazi malo da ne pljuješ
i ostavljaš svoju slinu po mojim dokazima!”
“Alergičan sam,” Obrisao je nos rukavom majice.
“Onda uzmi vražje antihistaminike. Ili još bolje”, zastala je pokraj pribora za dokaze i
uzela zaštitnu masku za lice, “stavi OVO,
Jordan ju je promatrala iz prostorije za rublje. “Jesi li dobro?” tiho je upitala,
“Jesam. Zašto?”
“Danas si malo... uznemirena.”
Zapravo je mislila da je iritantna, ali bila je previše pristojna to kazati. I bila je u pravu.
Veronica je od jutra ubadala ljude oko sebe.
Duboko je uzdahnula. “Dobro sam, samo sam umorna.”
Jordan je podignula jednu obrvu. “Duga noć?”
“Jay je navratio.”
Nasmijala se. “Oh, stvarno? Mislila sam da ti imaš pravilo ne izlaziti s policajcima.”
“Imam.”
“Pa kako ga je uspio prekršiti?”
Ona ga je sama prekršila, jer ju je ponovno pitao. I zato što ima blage oči. Sada se to
činilo smiješnim i Veronica je odmahnula glavom.
“Uh-oh.” Jordanin osmijeh iščeznuo je. “Tako loše, ha?”
“Ne loše, samo...” Napeto. Neugodno. Nema ni kemije ili čega već. Prokletstvo, da ga je
barem poljubila prijo nego što ga je pozvala kući, mogli su izbjeći potpuno posramljujući
fijasko.
Jordan ju je i dalje gledala, čekajući odgovor.
“Razočaravajuće”, napokon je rekla.
“Hm.”
Jordanin pogled prešao je preko njezinih ramena, a Veronica se ukipila,
“Hej, Jay. Što ima?” Jordan je zacvrkutala.
Sranje, sranje, sranje. Veronica se zgrčila, ali se nije okrenula.
“Upravo je stigao Novak. Želi razgovarati s tobom.”
“Hvala.” Jordan joj je uputila brz pogled i izašla, ostavljajući je samu s Jayem. Okrenula
se.
“Ti također, Ronnie.”
Lice mu je bilo bezizražajno, tako da možda nije čuo što je rekla. Možda.
Slijedila ga je preko stana, prošla kroz ulazna vrata i izašla na žarko sunce.
Forenzičarski kombi bio je parkiran na ulici iza Phelpsova crnog Saaba.
Odvažila se i pogledala Jaya. Na licu je sada imao strog izraz i nije ju gledao u oči.
Sranje.
Pročistila je grlo. “Tamo s Jordan, ono što sam mislila bilo je...
“Zaboravi.” Dugim je koracima krenuo prema kombiju, gdje su Reed i Jordan stajali
pokraj otvorenih teretnih vrata.
“Kad je to bilo?” Reed je upitao detektivku.
“Oko osam sati”, rekla je. “Dežurni je primio poziv oko sedam i petnaest. Susjed koji
je šetao psa slučajno je pogledao u njegov automobil. Rekao je da je čuo za ubojstvo
Knjige.club 156
Abramsove na vijestima, pa kako je znao da je Phelps radio u istoj tvrtki kao i žrtva,
odlučio ih je nazvati. Pozornica je odgovorila na poziv dežurnog i prolazila pješice, a onda
je nazvala centralu. Stigla sam nakon nekoliko minuta, a Saab je bio parkiran ovdje na
ulici.”
Reed je glavom pokazao prema automobilu. “I sve je baš tako bilo, jasno vidljivo?”
“Točno na stražnjem sjedalu”, rekla je Jordan. “Majica umrljana krvlju i krvav čekić.”
“Gdje je sada zaručnica?” upitao je Reed.
“Čula sam da je izvan grada tijekom vikenda”, rekao je Jay, “Sinoć je otišla.”
“U redu... Znači, Jordan se pojavila na mjestu događaja oko osam sati ujutro.” Reed je
pogledao Veronicu. “A kad si ti stigla ovamo?”
“Otprilike dvadeset minuta nakon toga, U stvari, ne stanujem daleko odavde,”
Pogledala je Jaya, a lice mu je ponovno bilo potpuno bezizražajno.
“Što je s Hallom?” Reed je pitao Jaya.
“Pojavio se kad i ja. Htio je odvući Phelpsa ravno u postaju da vidi boce li razgovarati
s nama, dok potkupimo nekog suca da potpiše nalog za pretres.”
“I Phelps je drage volje otišao.”
“Bez pogovora”, rekao je Jay. “Nismo ga ostavili u pritvoru ni išta slično.”
“U tom trenutku nismo obraćali pozornost na njegov automobil”, dometnula je
Jordan. “Potpuno je surađivao.”
Veronica je promatrala Reedovu reakciju. Izgledao je smeteno, ali ga nije krivila. Bio
je to, u najmanju ruku, neočekivani obrat događaja.
“Onda, gdje je sve to sada?” Reed ju je pogledao.
“Ovdje.” Otišla je do kombija. “Majica je već zapečaćena u omotnici, ali čekić je u
kutiji.” Iz svog je pribora uzela masku i rukavice i pružila mu. “Stavi ovo ako želiš
pogledati. Posljednja stvar koju želimo je da bilo što kontaminiramo.”
Veronica je namjestila masku preko usta i nosa. Pažljivo je uklonila poklopac s kutije
i Reed se približio zaviriti unutra.
Bio je to srebrni čekić, dugačak i tanak. Instrument je bio sjajan i izgledao je elegantno
- osim okrugle udarne površine koja je bila prekrivena osušenom krvlju. Veronica je
privukla kutiju, a zraka sunca obasjala je pramen njezine plave kose.
Reedove oči bljesnule su prema njoj. “Imaš li ravnalo?”
Iz džepa je izvukla mjernu traku i pružila mu. Izvukao je nekoliko centimetara trake i
držao uz udarnu površinu čekića.
“Što si dobio?” upitao je jay. “Odgovara li opisu?"
“Da vidimo... 3,8 centimetara.” Reed ga je pogledao. “Odgovara.”

***

Kad se Reed vratio u postaju, Phelps je već više od tri sata čekao u sobi za razgovor,
Reed se navratio u laboratorij i našao Veronicu za računalom kako proučava otiske.
Podigla je pogled prema njemu.
“Jesi li već završila s njegovim laptopom?” upitao je.
“Dobila sam što mi je bilo potrebno i odnijela sam ga Paulu.” “Što je s njegovim
mobitelom?”

Knjige.club 157
 “Isto tako.”
Dok se penjao stubama, Reedu je zazvonio mobitel i prepoznao je broj detektiva iz
Ann Arbora, kojem je prethodno ostavio poruku. Javio se kad je stigao do svoga stola.
“Primio sam vašu poruku”, rekao je detektiv, a Reed ga je po glasu zamislio kao
policajca veterana. “Vi ste, dečki, otkrili nešto u našem starom slučaju?”
“Možda. Čini se da vas slučaj ima neke sličnosti s ovima ovdje u Austinu. Sjećate li se
dobro istrage? Jasno, od tada je prošlo osam godina.”
“To se ne zaboravlja”, rekao je. “Žrtvi je bilo devetnaest godina. Bila je silovana i glava
joj je razbijena. Bilo je ružno. U isto vrijeme, i ja sam imao tinejdžerice.”
Nije ni čudo da je tako brzo uzvratio na Reedov poziv. Detektiv je sigurno probdio
puno noći zbog tog slučaja.
“Sudeći prema izvješćima, misle da je upotrijebljen čekić?” upitao je Reed.
“Nikada nisu shvatili kakav bio to bio čekić. To je bila jedna od nepoznanice. Ne radi
se o standardnoj veličini, prema patologu koji je pregledao ozljede glave.”
“Volio bi pročitati predmet. Imate li što protiv da ga snimim?” “Ne. Možda ćete htjeti
pogledati i crtež, vidjeti podsjeća li vas i na koga.”
“Postoji crtež?”
“Aha, u jednom trenutku imali smo svjedoka. Žrtvin susjed. Tvrdio je da je vidio
muškarca pokraj stana dan prije ubojstva, možda kako nešto petlja oko njezina svjetla.
Sjedio je s policijskim crtačem da mu pomogne oko crteža.”
“To bih svakako htio pogledati.” Reed je izrecitirao adresu svoje e-pošte i zamolio
detektiva da mu se javi ako se sjeti bilo čega što bi moglo pomoći. Otprilike kad je
završavao razgovor s njim, imao je još jedan poziv na čekanju. BROJ NEPOZNAT, što je
vjerojatno bio Laneyn novi broj. Jutros mu je dala svoj broj, priznajući da postoji
mogućnost da je netko digitalno špijunira.
“Baš sam krenuo nazvati te”, rekao je Reed.
“Kladim se da jesi.” Zvučala je sarkastično. “Jesi li rekao poručniku za stare slučajeve?”
“Nisam još. Gdje si ti?”
“Upravo sam pokupila automobil s parkirališta zaplijenjenih automobila. Slušaj,
imam neke novosti. Prije nekoliko minuta razgovarala sam sa Screamovim bratom.”
“S Gantzovim bratom?”
“Aha. Rekao mi je da se Edward oporavio nakon zadnje ture lijekova. Sad mu je već
puno bolje, čak su odlučili otpustiti ga danas iz bolnice. Kasnije ću navratit da ga vidim.”
Reed nije ništa rekao. Nije mu se svidjela zamisao da će posjetiti tog tipa dok sve ne
riješe. A vjerojatno čak ni onda. Gantz je imao podeblji dosje, a i zadnji put kad ga je išla
posjetiti, gotovo je smrtno stradala.
“Sad je budan i svjestan”, rekla je, “u slučaju da želiš razgovarati s njim ili što već.”
“Rekla si da mrzi policajce.”
“I mrzi, ali ti nisi FBI, tako da možda imaš veće šanse. Trebao bi barem pokušati
razgovarati s njim.”
“Hoću. Ali sad imam pune ruke posla s nekim novim razvojem događaja. Izvršili smo
nalog za pretres Phelpsova stana.”
“Ti si... čekaj, što?”
“Ian Phelps.”

Knjige.club 158
 “Je l’ ti to ozbiljno? Koliko ti puta moram ponoviti da lan to nije učinio. Daj, molim te.
On je prodavač, nije baš previše bistar. Nema šanse da je on naš čovjek.”
“Sve ja to znam, Laney, ali našli smo dokaze u njegovu automobilu. Potencijalno
oružje kojim je počinjeno ubojstvo.”
“Što?”
“Limarski čekić. Na kojem ima krvi. I neku odjeću s krvavim mrljama.”
“Je l’ ti to izmišljaš?”
“Ne. Zašto.”
Nasmijala se. “Zato jer je to potpuno apsurdno, Reede, Tko bi ostavio takve dokaze u
automobilu?”
“Možda netko tko nije baš previše bistar. Ili netko tko želi da ga uhvate.”
“Nije valjda da u to doista vjeruješ?”
“U ovom trenutku nisam siguran u što vjerujem. Ali definitivno imam pitanja za njega
na koje želim odgovore.”
“Donesi mi njegovo računalo”, rekla je. “Sasvim sigurno ću dokazati da lan nije imamo
nikakve veze s ovim ”
“Vidjet ću što mogu učiniti.”
“Ha! Misliš da ti vjerujem? Samo me pokušavaš smiriti, Reede. Ne želiš me uključiti.”
“U pravu si, ne želim.”
“Pa, ja jesam uključena. Daj mi to računalo samo jedan sat i osporiti ću tu glupu
teoriju.”
“Kako možeš biti tako sigurna da on to nije učinio?” upitao je Reed, samo da čuje
njezin argument.
“Zato što poznajem tog tipa, Reede. lan je puno toga - ženskar i narcis, pa čak i napola
pristojan prodavač softvera. Ali sigurno nije haker. Ian Phelps ne bi znao složiti ni
Rubikovu kocku. Nema šanse da bi uspio napraviti takav podvig.”
Reed je rukom protrljao lice. Bio je umoran, obeshrabren i sit prepiranja s njom.
“Gdje je sada njegovo računalo?” upitala je.
“U našem laboratoriju.”
“Dopusti da dođem i pogledam ga.”
“Laney...”
“Dopusti mi bar da porazgovaram s Paulom, da mu kažem što da traži.”
Vrata su se naglo otvorila i pojavila se Jordan. “Dovraga, tu si. Hall te traži. Želi početi
s Phelpsom.”
“Laney, moram ići. Nazvat ću te poslije, može?”
Ali već je prekinula liniju.

***

Reed je zatekao poručnika u sobi za promatranje. Ekran postavljen na zidu prikazivao

je crno-bijelu videosnimku Iana Phelpsa kako sam sjedi u sobi za ispitivanje.
“Moramo ga slomiti”, rekao je Hall. “Za sada je drzak i pretjerano samouvjeren.
Odrekao se prava na šutnju, ali moramo nastaviti prije nego što promijeni mišljenje.”

Knjige.club 159
 Reed je ponovno pogledao u ekran. Phelps je izgledao kao da se doista dosađuje. To
nije bila reakcija koju bi Reed očekivao od čovjeka kojeg su istražitelji priveli prije nego
što je uspio sakriti okrvavljeno oružje kojim je počinjeno ubojstvo.
“To je njegov dosje?” Reed je uzeo papire sa stola.
“Aha.”
Već je vidio te podatke. Tip gotovo nije imao ništa u dosjeu - tek nekoliko kazni za
prekoračenje brzine u proteklih deset godina.
Ovo mu se nije činilo poštenim. Ništa od svega, uključujući i to što će Laney posjetiti
Gantza. Već mu je bilo dosta što ga je stalno odgurivala od sebe i ignorirala njegov savjet.
“Trebate to fino odraditi”, savjetovao je Hall.
Poručnik je sav bio nabrijan, bez sumnje je odahnuo što ima osumnjičenika s kojim
može paradirati ispred kamere, baš kad su mediji uhvatili dobar vjetar sa serijskim
ubojicom.
“Što točno fino?” upitao je Reed. Hall je proizveo zvuk kao da je želio izvući priznanje
iz zraka.
“Već ste prije razgovarali s njim, pa vidite možete li ga navesti da se osjeća ugodno,
nagovoriti ga da priča. Želimo da nam iznese svoju stranu priče o noći u kojoj je
Abramsova ubijena i uhvatiti ga u nekoj nedosljednosti. Pritisnite ga, uhvatite ga u laži, ali
ne dopustite da zna da to radite.”
Reed je pogledao Halla, a onda uzeo fascikl i krenuo prema sobi za odmor. U
samoposlužnom automatu kupio je nekoliko kola i iz košare za stari papir uzeo nekoliko
listova da fascikl učini debljim. A onda je ušao u sobu za ispitivanje.
“Iane. Kako ide, buraz?” Bacio je fascikl na stol i gurnuo kolu preko stola.
“Ovo je zlostavljanje”, rekao je Phelps. “Na pola sam puta da nazovem odvjetnika.”
“Samo izvoli.” Reed mu je ponudio mobitel, a Phelps ga je sumnjičavo pogledao. “Ili ti
mogu dati privatnu sobu, ako želiš. Možda bi radije upotrijebio fiksni telefon?”
Pogledao je na sat. “Idemo samo završiti s tim. U dva sata mi je vrijeme za čaj.”
“To neće biti problem.” Reed je zvučno otvorio svoju kolu. Rastvorio je fascikl i dugo
ga promatrao dok je pijuckao. Phelps je uzeo drugu kolu i prkosno promatrao Reeda dok
je podizao alkicu na poklopcu i preklopio ga.
“Kaže da imaš dvadeset devet.” Reed je listao stranice. “Gdje si studirao?”
“UT.”
Reed ga pogleda. “Sveučilište u Teksasu?”
“Da.” Uzdahnuo je. “Ma dajte. Jeste li tri sata čekali da me to pitate?”
Reed se nasmije. “Dolazimo do toga. April Abrams, ona je studirala na sveučilištu
Vanderbilt, je li tako?”
“Tako je.”
“To je gore u Tennesseeju. Nashville, mislim.”
Još jedan uzdah.
“Što si diplomirao, prije sedam godina? Osam?”
“Sedam.”
“To je preddiplomski studij?”
“Da.”

Knjige.club 160
 Reed je prstima okretao stranice dosjea, kao da sadržavaju nešto važno. “A tvoj glavni
predmet bio je... da vidim,..”
“Komunikacije,” Phelps se nagnuo naprijed, naslanjajući laktove na stol. “Kakve to
veze ima s bilo čime?”
“Samo me nešto zanimalo.” Zatvorio je fascikl i gurnuo ga u stranu. “Jesi li možda
negdje usput diplomirao?”
“Nisam.”
“Jesi li ikada pohađao kakvu ljetnu školu ili odrađivao staž bilo gdje?”
“Ljetnu školu, da. Ovdje u Austinu.”
“Što je sa Sveučilištem u Michiganu?”
“Što s tim?” Ponovno je pogledao na sat.
“Jesi li ikada ondje pohađao nastavu? Ili živio neko vrijeme?” Naborao je čelo. “Nisam.”
“Jesi li ikada posjećivao prijatelje ili obitelj u Michiganu? Možda bio na odmoru?”
“Ne.” Sad je već bio mrzovoljan. “Nikada nisam nogom kročio u Michigan.”
“Nikada tamo nisi kročio nogom.”
“Možda sam prošao zračnu luku. Pa što?”
Iza Reeda su se otvorila vrata.
“Detektive?” Jordan ga je značajno pogledala. “Ispričavam se što vas prekidam, ali
imate telefonski poziv.”
Reed se ispričao. Vani, u hodniku, Jordan ga je pogledala, bijesan je.
Reed je ušao u sobu za nadzor, a Hall je bio crven poput paprike.
“Koji vrag, Novače?”
“Imam neke informacije...”
“Trebao bi razgovarati o vremenskom slijedu. Što je to s Michiganom?”
“Tamo postoje dva neriješena ubojstva i dokazi pokazuju višestruke sličnosti, sve do
vrste čekića koji je upotrijebljen kao oružje.”
“Dva slučaja u Michiganu? Otkuda ti to?” Lice mu se još više zacrvenjelo. “Otišao si
federalcima iza mojih leđa, zar ne? Sad mi je dosta tvojih sranja, Novače.”
Reed je stisnuo zube.
“Vjerojatno si s tim otišao i u javnost.” Hall je uperio prst u njega. “Ti si taj izvor otkuda
su sinoć curile informacije.”
“Krivo.”
“To je to, gotov si. Oduzimam ti slučaj i ako se opet približiš, oduzet ću ti i značku.”
Hall se okrenuo prema Jordan. “Sad si ti na redu, preuzimaš. Diži svoju guzicu i neka tip
propjeva.”

Knjige.club 161
 POGLAVLJE 28

“Ne prepoznajem, ga, a ti?”

Reed je skrenuo pogled s ceste i pogledao crtež fotorobota koji je Jay držao.
“Ne.”
“A ja dobro pamtim lica”, dometnuo je Jay.
Policijska postaja iz Ann Arbora poslala je crtež i Reed ga je, putem prema vratima,
izvadio iz pisača. On i Jay uputili su se razgovarati s Edwardom Gantzom, koji bi mogao ili
opovrgnuti ili potvrditi teoriju Iana Phelpsa.
“Čak i ako su sva ova ubojstva povezana, ovaj crtež možda nije povezan s njima”,
rekao je Jay. “Ovo bi mogao biti neki tip koji se slučajno zatekao u blizini stana te djevojke,
dan prije nego što je ubijena. Znaš, krivo mjesto i krivo vrijeme, a sada svi tragaju za
svakime tko izgleda kao ubojica.”
“Događa se.”
To je bio razlog zašto je Reed izjave svjedoka uvijek razmatrao ne držeći sve istinitim,
nego podrazumijevajući i neizrečeno. Ljudi nisu uvijek točno sve zapamtili, a čak i ako
jesu, ono čega su se sjećali možda nije imalo nikakve veze sa zločinom.
Reed je skrenuo na benzinsku postaju i zaustavio automobil. Jay je izišao i stavio crtež
fotorobota u fascikl, a onda ga ostavio na sjedalu.
“Moram nešto pojesti”, rekao je Jay. “Želiš li ti nešto?”
“Kavu.”
“Stiže.”
Reed je utaknuo cijev u spremnik. Gledao je kako se brojevi na agregatu okreću i
pokušao progutati gorčinu, želio je raščistiti to s Hallom i to bi i učinio da nije imao toliko
puno posla koji je valjalo riješiti. Ali neće moći ništa učiniti ako dobije otkaz, a mogao bi
reći da je Hall bio na rubu.
Reed je stisnuo zube i izbrojio do deset. Bila je to tehnika koju je rabio da svoj
temperament drži pod kontrolom, i to je uglavnom pomagalo, ali ne i danas. Sve je danas
bilo naopako od trenutka kad je Laney izašla iz kreveta.
Još je jednom razmotrio svoju strategiju s Gantzom. Ako je taj klinac zapravo bio onaj
koji je pomogao Laney upasti u FBI-evu bazu, onda će biti prilično osjetljiv na tu temu,
posebno jer će razgovarati s policajcem. Zato Reed mora biti pažljiv. Ali potrebna mu je i
njegova izjava, jer je Reed bio uvjeren da vrijeme pucnjave nije bilo slučajno. Gantz je
pozvao Laney kako bi joj kazao da je otkrio nešto važno, a samo nekoliko sati nakon
toga netko ga je ustrijelio, vjerojatno netko tko ga je želio spriječiti da podijeli što god je
našao.
Dakle, veliko je pitanje bilo je li Gantz vidio osobu koja je pucala?
Reed je završio s točenjem goriva i ponovno sjeo iz upravljača, kad je stigao poziv iz
centra Delphi.
“Ovdje Mia Voss. Ispričavam se što vam prekidam vikend, ali završila sam s
preostalim dokazima.”
“Ljepljiva traka?” Reedov puls se ubrzao.
“Tako je. Imamo pogodak.”

Knjige.club 162
 Reed se naslonio i utonuo u naslon.
“Uvijek volim raditi s ljepljivom trakom, a evo i zašto”, rekla je. “Čak će i najpedantniji
napadači nenamjerno ostaviti koju stanicu kože ili dlačicu. Neki ljudi koriste se zubima
kako bi je poderali, što za sobom ostavlja i slinu.”
“On ju je odrapio zubima?” Reed nije mogao sakriti nevjericu. Ovaj nepoznati
počinitelj bio je tako pažljiv i zato je Reed teško prihvaćao da je ostavio okrvavljeni dokaz
u svom automobilu na javnoj cesti.
“Zapravo, ne mislim Lako. Nisam pronašla ničiji DNK osim žrtvin, na krajevima trake”,
rekla je. “Ali stranice trake su druga priča. Slika nove role ljepljive trake. Obično su na
rubovima ljepljivi, posebno ako se čuvaju na toplom, kao što je garaža, pa kad ljudi rukuju
njome, nehotice ostavljaju stanice kože. Stoga se, čak i ako nose rukavice tijekom zločina,
na ljepljivoj traci mogu naći stanice iz nekih drugih prilika kada je osoba uzimala traku.’’
“Znači, u bazi je”, rekao je Reed, držeći mobitel.
“Ne baš. Njegov DNK - mogu potvrditi da je riječ o muškarcu - jest u bazi. Da budem
preciznija, radi se o forenzičnom indeksu. To znači da je pronađen i evidentiran s nekog
drugog mjesta zločina, a ne uzet od uhićene osobe. Znači da ga još uvijek ne možemo
identificirati, nego samo znamo da ovaj usporedni uzorak potječe s mjesta ubojstva.”
“Dajte da pogađam. Michigan?” Reed je pogledao prema samoposluživanju. Gdje je,
dovraga, Jay? Već bi morali krenuti.
“Kako ste znali?” Mia je upitala.
“Napravili smo poveznicu.”
“Pa, u pravu ste. Ovo se dogodilo u Ann Arboru. Žrtva je bila
devetnaestogodišnjakinja. Holly Petrusky.”
“To je ona.”
“Našli su njegov DNK pod njezinim noktima, tako da ga je vjerojatno ogrebla tijekom
borbe.”
“I taj je dokaz konačan?”
“Ne može biti više konačan. Imam kolegu koji neovisno verificira rezultate, pa je zato
duže potrajalo.”
“Ovo nam je velika pomoć. Ako vam ne bi bio problem..
“Već vam ovo šaljem, dok razgovaramo”, rekla je. “Provjerite e-mail”
Reed je završio s razgovorom i ispružio se uzeti fascikl, nestrpljivo pogledavajući
prema trgovini. Moraju krenuti dalje. Mogu uzeti DNK uzorak od Phelpsa. Ako ga neće
htjeti dati dobrovoljno, Reed može upotrijebiti konzervu Cole, koju je već prije ostavio.
Ovisno o tome što će testovi pokazati, ili će eliminirati Phelpsa kao osumnjičenog ili će
krenuti naprijed punom snagom.
Jay je otvorio vrata i uskočio u pickup, dok je Reed ponovno prelistavao fascikl.
“Što ima?” upitao je Jay, otvarajući pakovanje sa sušenom govedinom.
“Imamo počiniteljev DNK s ljepljive trake koju je upotrijebio na April Abrams.
Poklapa se s DNK-om nepoznatog počinitelja, uzetog iz uzorka sa slučaja Holly Petrusky,
u Michiganu.”
“Ti to ozbiljno?”
“Ozbiljno.”
Reed je pronašao crtež i opet ga izvukao van. “Ta osoba na crtežu uopće ne sliči na
Iana Phelpsa”, Jay je naglasio.
Knjige.club 163
 Znam.
Reed je prelistao do razgovora sa svjedokom, koji je poslije sjedio s policijskim
crtačem. Pažljivo je prošao kroz sva pitanja i odgovore, u potrazi za još kojim detaljem o
pretpostavljenom osumnjičeniku, je li svjedok primijetio išta neobično toga dana, osim
muškarca koji se vrzmao oko žrtvine kuće? Je li primijetio kakvo vozilo, možda zeleni
Volkswagen? Reed je listao bilješke, ali nigdje se nije spominjao automobil. Pogledao je
prema vrhu izvješća, gdje su se nalazile informacije o svjedoku.
Ime ga je udarilo poput malja.
Pročitao je riječi. Onda ih je ponovno pročitao.
“Što nije u redu?” upitao ga je Jay.
“Koje sranje.”

***

Reedove riječi odzvanjale su Laney u glavi. Nije mogla prestati razmišljati o njima dok
je prolazila gradom, spuštenih prozora, dok joj je vjetar mrsio kosu.
Želim te upoznati.
Nije to bila najpoetičnija fraza koju joj je ikada netko rekao. Ali, bez sumnje je bila
najromantičnija stvar koju je njoj mladić ikada rekao. A i činilo se da je iskren.
Želio ju je upoznati.
Dio nje htio mu je to dopustiti. Drugi dio, pak, želio ga je skinuti s ramena i ostati na
distanci.
Reed nije bio poput ostalih muškaraca koje je poznavala. On nije bježao.
Činilo se da muškarci u Laneynu životu uvijek traže izlaz. Ali Reed nije bio uplašen i
obeshrabren njezinom posebnošću ni zahtjevnim poslom ili njezinim nedruštvenim
stavom. Čak ni zamisao o vezi nije ga uznemirila. U stvari, činio se otvorenim
i zainteresiranim za vezu.
Želim te upoznati.
Što bi to još moglo značiti? Možda je tome pridavala preveliku važnost, što je bilo
moguće, s obzirom na ograničeno iskustvo s muškarcima, s kojima je većinom radila ili
igrala igrice na računalima.
I onda, samo tako, shvatila je. Shvatila je što je nedostajalo muškarcima u njezinu
životu, unatoč njihovoj impresivnoj inteligenciji.
Zrelost.
Reed nije bio bojažljiv, nesiguran i neodlučan. Jasno je iznio što želi i za tim je išao.
Laneyno srce zakucalo je brže dok je razmišljala o njemu, o jednostavnom povjerenju
koje ju je privuklo od trenutka kada su se susreli.
Želim te upoznati. Nikada nitko nije uspio postići to da se osjeća tako poželjno, tako
ženstveno. Preplavili su je osjećaji i vrtoglavica se vratila. I ona je njega željela upoznati.
Željela mu je biti u blizini.
Vjetar joj je mrsio kosu kad se zaustavila na raskrižju i pogledala uokolo, a onda
provjerila smjer na navigaciji mobitela. Na sljedećem uglu skrenula je lijevo i slijedila
autocestu s dvije trake, koja je vodila pokraj niza skladišta. Još jednom provjerila je
mobitel i prestrojila se u desnu traku koja je vodila prema istoku, izvan grada. S njezine
lijeve strane bilo je naselje u izgradnji. Nasuprot tome, zemlja s njezine desne strane bila

Knjige.club 164
je neiskorištena i nerazvijena. Polja su bila načičkana hrastovim stablima, a
kasno popodnevno sunce bacalo je duge sjene preko požutjele trave.
Vozila se još nekoliko minuta i provjerila znak koji je označavao sljedeće skretanje.
Usporila je da pročita što piše na znaku. To je bilo to, ali imala je isti osjećaj sumnje koji ju
je pratio kad se nedavno približavala Screamovoj novoj parceli. Nije izgledala kao što je
očekivala. Ali ako je išta naučila iz svojih istraga, izgled je mogao zavarati.
Laney je skrenula na usku cestu, podigla prozore i isključila radio, rako da se može
potpuno posvetiti okolišu. Bila je na istočnom kraju grada. Kuće su bile duboko na
parcelama pa su izgledale kao planski uređene farme, koje je netko četrdesetih godina
prodao, pa preprodao, pa onda opet prodao. Ograde od bodljikave žice odvajale su parcele
s malim kućama, septičkim jamama i dvostrukim kamp-prikolicama.
To definitivno nije bilo ono što je zamišljala. Mislila je da živi u puno urbanijoj sredini,
možda u nekoj vrsti moderno opremljenih stanova za mlade, neoženjene muškarce. Ali
zašto je to uopće mislila? Stvorila je predrasude o njemu. Iz svega što je znala, možda
uopće nije samac. Možda je oženjen, ima djecu, kuću s tri spavaće sobe i labradolea,
mješanca labradora i pudle.
U vidnom polju ukazao joj se poštanski sandučić i Laney je pročitala kućni broj. To je
bilo to. Skrenula je na šljunčani prilaz i još se nekoliko minuta vozila prije nego što se
zaustavila pokraj staroga crnog pickupa. Kuća je bila veća od ostalih u susjedstvu, s
krovnim kućicama na vrhu i istaknutim prednjim trijemom. Ovo je definitivno bilo mjesto
za obitelj, ali Laney nigdje nije vidjela ni žive duše dok je izlazila iz automobila.
Stavila je mobitel u džep majice dugih rukava i pogledala oko sebe. Otraga na
divovskom hrastu, nije bilo užeta za ljuljanje. U dvorištu nije bilo tricikla. Nije bilo ni pasa,
samo par plastičnih ružičastih flaminga na bočnim stubama. Izvitoperene daske škripale
su dok se penjala i pogledom tražila zvono. Nije ga našla pa je odmaknula okvir s mrežom
za komarce i pokucala.
Nije bilo odgovora.
Osvrnula se oko sebe i pričekala. Prišla je prozoru i rukama zaklonila oči da može
proviriti kroz umrljano prozorsko staklo, ali zavjese su bile navučene i ništa nije mogla
vidjeti.
Zavjese. Još jedan detalj kojeg nije očekivala. Ponovno je pogledala ona dva ružičasta
flaminga. Je li moguće da je živio s majkom? Kucnula je još jednom, a onda zatvorila vrata
s mrežom. Spustila se stubama i pogledala na sat.
“Hej? Ima li koga?” zazvala je.
Okrenula se na zvuk tihog brujanja. Bio je to neki električni alat, možda bušilica, a
zvuk je dopirao iz vanjske zgrade. Laney je krenula prilazom, pogledavajući prema
pickupu. Gume su mu bile blatne i iza je imao prikolicu. Laney je slijedila blatnjav put do
zgrade od dasaka, sada već nagrizenih vremenom, a koja se malo nagnula udesno.
Vjerojatno je tu već desetljećima, čak je izgledala kao da bi je sljedeća oluja mogla
otpuhati.
Vrata su bila otvorena i ona uđe. Zrak je mirisao na prašinu i motorno ulje. Na
trenutak je stajala na vratima, čekajući da joj se oči prilagode.
Bio je to velik prostor, veći od garaže, ali ipak manji od štaglja. S njezine lijeve strane
na podmetačima je stajao stari crveni Mustang, bez guma. Desno je bio automobil
prekriven ceradom i radni stol prekriven alatom.

Knjige.club 165
 Laneynim vratom prođu trnci. Pregledala je niz ključeva i odvijača, razbacane matice
i vijke. Želudac joj je počeo tonuti. Nejasan zvuk zujanja ispunio joj je uši, blokirajući sva
druga osjetila, sve druge zvukove.
Laney je stegnulo u prsima. Nije mogla disati. Napravila je korak unatrag i sudarila se
s okvirom za vrata. Posegnula je za mobitelom, kad je osjetila nešto teško između lopatica.
“Zdravo, Delaney.”

Knjige.club 166
 POGLAVLJE 29

Reed je žurio prema policijskoj postaji.

“Moramo ga čim prije privesti”, rekao je Jayu.
“Misliš da zna da ga lovimo?”
“Dovraga, da. Upravo je ostavio okrvavljeno oružje kojim je počinjeno ubojstvo i
pružio nam prvoosumnjičenog na srebrnom pladnju.”
“U pravu si”, rekao je Jay. “Kladim se da je on ‘šetač pasa’ koji je obavijestio policiju.”
“Kao što je bio susjed koji je pomogao u Michiganu. Koga zoveš.”
“Jordan. Trebala bi još uvijek biti tamo... Bok, Jay je. Slušaj, je li Paul u laboratoriju?”
Jay ga pogleda preko kabine pickupa. “Aha, idi provjeriti.”
Reed je pritisnuo kočnicu kad je projurio kroz još jedno raskrižje.
“Otišao je.”
“Sranje.” Reed je udario po upravljaču.
“Rekao je da je planirao ostatak dana raditi od kuće”, dometnuo je Jay.
“Moramo tamo poslati tim. Kod njega definitivno postoji opasnost od bijega. Objasni
to Jordan, neka kaže Hallu.”
Jay se namrštio, očigledno nesretan zbog nečega što mu je govorila. “Oni su usred
tiskovne konferencije”, rekao je Jay. “Specijalci iz SWAT-a se ne pojavljuju, odnosno neće
se pojaviti u skorije vrijeme.”
“Znači, ti i ja”, rekao je Reed. “Naći ćemo usput neku patrolu za pojačanje. Možemo ga
uhvatiti, a ostalo smisliti kasnije. U najmanju ruku, moramo dobro promatrati njegovu
kuću. Kažem ti, kad dozna da smo ga identificirali, pokušat će nestati iz službenih kanala,”
Odmahnuo je glavom i stavio mobitel na zvučnik. “Jordan, ja sam s Reedom. Na
zvučniku si.”
“On je usred tiskovne konferencije”, rekla je.
“Tko, Hall?” upitao je Reed.
“Hall, šef i nekoliko PR-ovaca. Upravo objavljuje da u pritvoru imamo osumnjičenog.”
“Uhitili su Phelpsa?” upitao je Jay.
“Aha, prije nekoliko minuta.”
“S kojim optužbama?”
“Davanje lažnih izjava. I također...”
“Jordan, slušaj”, Reed ju je prekinuo. “Trebaš mi potražiti jednu adresu.”
“Što sam ja, tvoja tajnica?”
“Ovo je važno. Trebam kućnu adresu Paula Dohera.”
Na trenutak je zaustavila dah. “Našega Paula?”
“Da, i trebam to hitno.”
“Aha, što je s tim? Zašto svi danas traže Paulovu adresu?” “Kako to misliš?” Reed je
pogledao Jaya. “Tko te još pitao?” “Laney Knox nazvala je prije otprilike jednoga sata”,
rekla je Jordan. “I ona me pitala istu stvar.”

Knjige.club 167
 ***

U grudima je osjećala prazninu. Strah je odjekivao u toj praznini poput ulovljenog

vrapca koji se pokušava osloboditi.
“Ići ćemo polako”, rekao je i pritisnuo joj otvor pištolja na kralješnicu. “Sad ćeš
podignuti ruke, obje.”
Ruka kojom je držala mobitel bila je ledena. Hoće li uspjeti skliznuti palcem na tipku
za hitan poziv, bez gledanja?
“Sada. Učini to,”
Srce joj je glasno tuklo. Podigla je ruke. Čula ga je kako ja napravio korak unatrag, a
onda još jedan.
“Sada, okreni se. Polako.”
Jezik joj je otežao. Teško je gutala. Polako se okrenula.
Paulovo lice bilo je napeto, a njegove plave oči bile su razroke. Jedna strana njegovih
usana izvila se u grimasu.
“Šok te odaje, Delaney. Ne sjećaš me se.”
Netremice je gledala u pištolj, uperen ravno u njezina prsa. Čvrsto ga je držao, a zbog
prigušivača na vrhu izgledao je još zlokobnije.
Žmirkao je prema njoj. “Uopće me se ne sjećaš, zar ne?
Sjeti ga se... sjeti ga se? Sjećala se sastanka prošloga tjedna, ali nekako je osjećala da
nije govorio o tome. I bio je viši nego što je mislila. Zdepastiji. U informatičkom
laboratoriju, izgledao je debeljuškast, ali sada je vidjela da je čvrsto građen. Unatoč
vrućini, nosio je traperice, radne čizme i platneno jaknu. Kakvo je još oružje imao na sebi?
“Tvoj mobitel.” Glavom je pokazao prema njemu. “Stavi ga na radni stol.”
Oklijevala je.
“Sada.”
Otišla je do stola i bacila telefon među alat, i odjednom je znala što to on radi. Napravio
je još jedan korak unatrag.
“Sada, izaberi čekić.” Slabašno se nasmijao, a njezina se krv sledila. “Neki, koji ti se
sviđa. Moraš izabrati.”
U prsima ju je stegnulo. Mahnito se ogledala oko sebe.
“Kreni?”
Približila se. Na stolu je bila metalna kutija za alat u kojoj je bilo mnoštvo tankih
čekića, koji su svi izgledali jednako. Uzela je jedan iz kutije i omotala drhtave prste oko
drške. Na kraju drške bilo je nešto tamno.
“Dobar izbor. To je bio Aprilin.”
Pogled joj brzo skrene na njega. Grlo joj se osušilo.
“Razbij telefon.”
Zurila je u njega.
“Sada!”
Snažno ga udari, zdrobivši mu ekran.
“Ponovno.”
Utroba joj se stisnula dok je još jednom udarala mobitel.

Knjige.club 168
 “Dobra djevojka. A sada, spusti ga i napravi tri koraka unatrag.
Mozak joj je radio sto na sat. Upravo je uništila svoju jedinu vezu sa svijetom. Ali sada
je u ruci imala oružje.
“Oooh, razmišljaš, zar ne?” Osmijeh mu je nestao. “Budi pametna, Delaney. Što je brže
od metka? Leteći čekić sigurno nije, vjeruj mi. Spusti ga.”
Učinila je kako joj je rekao.
Onda se povukla, smišljajući plan. Kad bi mu se uspjela dovoljno približiti da ga udari
ili da uspije oduzeti pištolj...
“Okreni se. Ruke stavi na zid.”
Okrenula se i naslonila ruke na grube drvene daske. Kroz proreze između njih mogla
je vidjeti zlaćanu travu susjedne parcele. Koliko je to daleko? Pokušavala se sjetiti izgleda
terena...
“Raširi noge.”
Približio se. Osjetila je miris znoja i motornog ulja i žuč joj se podigla do grla. Cijev
pištolja dodirnula ju je po vratu, pa je oštro udahnula,
“Raširi ih.” Dah mu je bio vruć uz njezino uho. “Govori li ti to ikada tvoj detektiv?”
Razmaknula je noge u stranu, a dok je gledala u svoje ruke na zidu, u želucu joj je
bjesnjela oluja. Gdje je Reed sada? Trebala mu je reći kamo ide, ali nije to učinila.
Razmišljala je o tome, ali nije se htjela javiti ni njemu ni bilo kome drugome.
Ruke su mu sada bile u njezinim džepovima, dok ju je prepipavao kroz traperice. A
onda je isto napravio s majicom, izvadivši ključeve automobila.
Razmišljaj.
Bio je pametan, ali ona je bila pametnija. Bar se nadala. Mora se nekako dokopati
pištolja. Ili ga onemogućiti i pobjeći. Susjedi nisu bili tako daleko, ne ako bude imala
prednost.
“Dat ću ti natuknicu”, rekao je podrugljivo. Pištolj se polako spuštao nizu njezinu
kralješnicu pa je zadržala dah. “CS 364. Upravljanje sustavima baze podataka.
Preddiplomski, kriptografija, s dr. Woodwardom.”
Laneyne misli letjele su.
“Ne? Još uvijek me se ne sjećaš?” Pritisnuo je pištolj na dno leđa, “Pročitao sam tvoj
rad o sigurnosti šifriranja i dao ti najvišu ocjenu, koju nisi zaslužila.”
Mozak joj je bio prazan. On je bio Woodwardov asistent?
Bio je to veliki razred za eliminaciju studenata u osam ujutro. Sjećala se da je sjedila
u moru mladih i očajnički se trudila držati oči otvorenima. Ali apsolutno se nije sjećala
Paula Dohera.
Pištolj ju je pogrebao po leđima i srce joj je još jednom poskočilo.
“Sve ste vi, kuje, iste, izgubljene u svojim trivijalnim, beznačajnim svjetovima.” Udaljio
se od nje. "Okreni se, idemo.”
Polako se okrenula, tražeći pogledom išta što bi mogla zgrabiti kao oružje. Bio je
previše udaljen od nje da bi pokušala što, a preplavio ju je i osjećaj da on zna da je trenirala
kickboxing.
Naravno da je znao. On je znao sve. Promatrao ju je.
“Sada.” Glavom je pokazao prema vratima. “Idemo,”

Knjige.club 169
 Polako se kretala prema vratima. Bio je nekoliko koraka iza nje, ali je osjetila da joj je
pištolj uperen u leđa, poput lasera koji joj pali odjeću. Kad su izašli na danje svjetlo,
očajnički je pogledala oko sebe. Susjedi su bili daleko, možda četrdeset pet metara. Cesta
je bila još i dalje, bez prometa. Pogledala je sjene i znala je da će sunce uskoro zaći.
“U kuću”, zapovjedio je.
Provukla se pokraj njegova kamiona i dalje smišljajući što učiniti. Ima li ikakve šanse
da je ključeve ostavio unutra? Bacila je čeznutljiv pogled prema svom automobilu kad su
se primicali istrošenim drvenim stubama, po kojima se, još prije samo nekoliko minuta,
dragovoljno popela.
Prije cijeloga jednog vijeka.
Sada je vidjela stube, deformirane daske i vrata s mrežom s kojih je otpadala boja.
Kuća je postajala sve veća i veća.
Ako uđe u kuću, nikada više neće izaći.
U utrobi joj se uzburkala kiselina. Znoj joj se slijevao niz leđa i mogla je osjetiti njegov
neprijateljski pogled na sebi. Podigla je nogu na jednu stubu. Pa drugu. Podigla je nogu u
posljednji korak, a onda se naglo okrenula, udarajući petom u nešto tvrdo.
Tres!
Greda pokraj nje rascijepila se kad ju je pogodio metak. Sagnula se i okrenula, jurnuvši
pokraj njega ispruženog na leđima, ali se brzo pri brao i dignuo na koljena.
Vrišteći je trčala do najbliže ograde, ali najbliža prikolica činila joj se miljama daleko.
Osjetila je da joj je za petama, približavajući joj se sve više. A onda je njezina vika postala
prodoran krik kad ju je uhvatio za majicu i povukao.
Teško udarivši stražnjicom, pala je na zemlju. Oštar udarac u zatiljak. Na trenutak je
vidjela zvijezde. Potom se trgnula naprijed, noktima se uhvatila za travu, prljavštinu,
vrišteći, udarajući i pokušavajući pobjeći. Bio je na njoj, okretao ju je na leđa, ali ona je
podigla koljeno pa ga korijenom dlana udarila u bradu, na što se otkotrljao u stranu.
Uzdahnuo je, pljunuo i stisnuo prepone dok se uspravljala na noge i zaletjela prema
ogradi.
Jurnula je kroz stabla, grmlje i šikaru, zadihano i očajnički tražeći pomoć. Prozor na
susjednoj prikolici bio je u mraku. Nije bilo automobila. Najbliža građevina bila je velika
prikolica s dvostrukim kotačima, s kamionom koji je bio parkiran uz nju.
Spoticala se preko kamenja i korijenja drveća dok se provlačila kroz nisko raslinje.
Bacila je pogled preko ramena, ali sada nije bio iza nje, samo drveće i grmlje, je li se skrivao
ili ga je udarila dovoljno jako da ga onesposobi?
Pala je na koljena, ali se odmah pridigla i nastavila trčati prema ogradi. Bila je to
žičana ograda, nešto niža od dva metra. Trebala se popeti preko nje, ali to bi mu omogućilo
neometan hitac. Promijenila je smjer i jurnula u dio zasađen cedrovima, skidajući jaknu
usput, da joj ne zapinje. Sagnula se i brzo osvrnula. Još uvijek ga nije bilo, bar ne ondje gdje
je mogla vidjeti. Objema rukama uhvatila se za mrežu.
Vrelina joj zapara dlanove.

Knjige.club 170
 POGLAVLJE 30

Jay se namršti kad je vidio kartu na mobitelu, “Teška vukojebina.”

“Jesi li znao da živi ovdje?” Reed ga je pitao dok je jurio cestom.
“Nisam imao prokletog pojma o njemu. Tip je poput uredskog namještaja. Nikad
nisam previše razmišljao o njemu.”
“Nitko nije i možda u tome i jest njegov problem.” Reed je čvršće stisnuo volan i
pomislio na Laney. U utrobi ga je zapekla kiselina izazvana neopisivom stravom, “Nazovi
ponovno dežurnog.”
Jay je to učinio. “Hej, Wallace je.” Slušao je trenutak, a onda pogledao Reeda. “I dalje
ništa na Laneynu mobitelu. Pokušaj ponovno preko ping protokola i javi mi”, rekao je Jay.
Prekinuo je razgovor s dežurnim dispečerom i pogledao Reeda. “Hitne službe dosad su
već dvaput slale ping protokol. Nema GPS signala, što znači da je onemogućeno
povezivanje. Ili je uklonjena baterija ili je uništen.”
Reed je stegnuo zube. Laney je bila tamo. Znao je to. Namjeravala je razgovarati s
Paulom o prokletom računalu i sigurno je otišla tamo vidjeti ga. Pritisnuo je papučicu gasa.
“Još samo malo”, rekao je Jay, provjeravajući ponovno kartu, “Otprilike za pet
minuta.”

***

Laney je ležala na zemlji, ošamućena. Zub ju je bolio. Ruke su joj utrnule. Pokušala je
sjesti, ali je pala unatrag, udarajući glavom o nešto tvrdo. Suze su joj zapekle oči.
Dovraga, Laney, diži se.
U prsima ju je stezalo. Nije mogla disati.
Približava se.
S krajnjim naporom preokrenula se na stranu i s mukom se podigla na koljena.
Trepćući je pogledala požutjelu travu prekrivenu finim slojem prašine.
Električna ograda, mozak je napokon registrirao. Odmahnula je glavom, nadajući se
da će otresti i vrtoglavicu. Spustila je pogled prema rukama u prljavštini. Prsti su joj
bridjeli, kao da je uhvatila munju.
Uspjela se podići na noge i sa zakašnjenjem shvatila da je to bila loša ideja. Sagnula se
i skliznula pod najbliže stablo. Noge su joj bile nesigurne i ponovno se srušila na koljena
čim se maknula iz relativne sigurnosti grana. Pritisnula je dlan na grubu koru dok je
hvatala dah.
Puls joj je bio ubrzan, od straha, napora i sam Bog zna koliko volti struje. Osluškivala
je bilo kakav zvuk njegove prisutnosti, ali sve što je mogla čuti bilo je glasno zujanje u
ušima.
Progutala je udah u osvrnula se oko sebe. Cesta. Morala se dokopati ceste. Ali on je
znao da je to ono što joj je potrebno. Cesta je bila njezin jedini izlaz i on je čekao.
Čučnula je i pojurila prema sljedećem grmu. Potom prema sljedećem. Pa sljedećem.
Sunce je zalazilo i dugačke, tamne sjene poigravale su se s njezinim umom. I dalje ga nije
čula, ali znala je da negdje leži i čeka.

Knjige.club 171
 Nešto toplo kapnulo joj je s obraza. Rukom je opipala i pogledala: krv. Zahvatio ju je
odlomljeni komadić daske koju je pogodio metak samo nekoliko centimetara od njezine
glave.
Hladna jeza prođe joj tijelom pa ponovno padne na koljena. Mora ostati dolje. Ostati
skrivena. Pogledala je preko trave i vidjela prekid u ogradi koji je označavao prilaz. A iza
njega - cesta, udaljena možda pedesetak metara, a to je bio njezin cilj.
Puzala je, držeći se oprezno i nisko pri zemlji dok se malo-pomalo pomicala naprijed.
Prisilila se razmišljati.
Paul Doher. Bio je u njezinoj kući prije tri godine. Bio je u njezinoj spavaćoj sobi. Bio
je na noj i rukom joj je pritiskao grlo, a njegovo lice, prekriveno skijaškom maskom,
godinama joj je kvarilo san. Obuzme je val mučnine, pa se uhvatila za trbuh, bojeći se da
će povratiti.
Tiho šuškanje. Smrznula se.
Oprezno je pogledala preko grma. Nije nikoga vidjela, tek dio crnoga pickupa kroz
drveće. Bio je tamo negdje, naoružan, i strpljivo ju je čekao.
Još se više priljubi uz zemlju i pomakne na laktima, ignorirajući kamenje, ljepljive
čičke i znoj koji joj se cijedio u oči.
Poželjela je da ima pištolj. Reedov Glock. Ili onaj manji koji joj je Jordan preporučila.
Trebala se naoružati kad je imala priliku za to.
Da je bar imala mobitel.
Pomicala se sustavno, ali bolno prema rupi u ogradi. Naprezala se čuti, nastojeći
zadržati suze. Nije se smjela raspasti. Cesta je bila sve bliže. Mogla bi uspjeti.
Šikara je postajala sve gušća pa se spustila u čučanj iza zaklona od smrekovih grana.
Sad je kroz rupu u ogradi već mogla vidjeti cestu, tanku traku asfalta. Ali otkad je bila
ovdje, nije ni vidjela ni čula jedan jedini automobil.
Krc.
Spustila se posve nisko i okrenula. Bilo je u daljini. Ali nešto je čula, posve sigurno. Je
li to bilo nešto slično pištolju? Nije imala pojma.
Suzila je pogled i ponovno pogledala cestu i odjednom, jedina stvar koju je vidjela bio
je taj čekić. Aprilin čekić. Komadić mesa još se držao na jednom kraju.
Panika ju je prisilila na akciju. Okrenula se i potrčala koliko su je noge nosile,
naprežući se čuti bilo kakav zvuk iza sebe i pripremajući se istodobno da bude pogođena
metkom. Trčala je i trčala dok su joj pluća izgarala, a mišići vrištali. Bliže, bliže.
U daljini, zvuk motora. Stiže automobil. Ali ne, taj zvuk dopirao je iz kuće. Kad je
postao glasniji, usudila se pogledati preko ramena u tom smjeru.
Noge su joj dosegnule šljunčani prilaz i još se trudila, jače, brže, trčeći prema cesti.
Motor je zagrmio negdje iza nje i ispustila je histeričan jecaj. Osvrnula se i ugledala crni
kamion iza zavoja. Ogromna rešetka pojavila se ispred nje i ona je prošla kroz nju.
Spotaknula se na zemlju i zakotrljala, a onda pohitala iza žbunja, ali bilo je nisko i slabo i
neće moći poslužiti kao zaklon ako je pokuša pokositi kamionom.
Kočnice su zacviljele. Zaglušujući sudar i drobljenje metala. Vika, psovke i zatvaranje
vrata uz tresak.
“Na zemlju, kurvin sine! Odmah, sada, sada! Ruke iz glave!” Reedov glas. I Jayev.
“Ne miči se!”

Knjige.club 172
 Laney se sagnula iza stabla. Ruku je ovila oko tanka debla, zabijajući nokte u koru.
Zatvorila je oči.
“Laney!”
Ovdje sam.
“Auto joj je ovdje”, rekao je Reed. “Ovdje je negdje.” “Provjerit ću unutra.”
“Ovdje sam!” povikala je glasno, uspravivši se. “Reede, ovdje sam!”
Paul je potrbuške ležao nasred ceste, ruku sapetih lisicama na leđima. Reed i Jay bili
su svaki s jedne strane, držeći pištolje uperene u njega.
Reedov pogled susreo se s njezinim, a vidjevši mješavinu boli i olakšanja u njegovim
očima, Laney osjeti bol u prsima. “Krvariš”, rekao je strogo, i dalje držeći uperen
pištolj. “Dobro sam.” Željela je oviti ruke oko njega, ali je izraz u njegovim očima zaustavi.
“Ne prilazi!” graknuo je, a onda uhvatio Paula za ruku i uspravio ga na noge. Okrenuo
ga je i gurnuo na pickup. “Uhićen si!”

***

U početku su se sirene jedva čule, ali uskoro su postale zaglušujuće. Pojavila su se dva
policijska vozila i za samo nekoliko minuta sjedila je na stražnjem sjedalu jednoga od njih
s priborom za prvu pomoć u krilu.
Reed je stajao pokraj svoga pickupa i razgovarao mobitelom. Prednji branik
automobila bio je zdrobljen. Prednji dio Paulova kamiona izgledao je poput harmonike.
Laney je prste nježno brisala antiseptičkom maramicom. Imala je nove posjekotine i
ogrebotine, kao dodatak onima od prošle večeri, a koljena su joj počela naticati.
Pogledala je preko prilaza prema drugom policijskom vozilu. Večernje zrake sunca
prolazile su kroz njega, a Paulova glava bila je tek tamna silueta na stražnjem sjedalu.
Laney je zadrhtala i odvratila pogled, pa se okrenula i usredotočila na kuću. Jay
i uniformirani policajac nestali su unutra kako bi osigurali prostor.
Reed je prišao velikim koracima, mučna izraza lica.
“Kako ti je obraz?” Čučnuo je ispred nje i nježno joj podigao bradu.
“Već sam i zaboravila na njega. To je sigurno samo krhotina, iver.” Ruke su joj počivale
na koljenima jer nije željela da vidi kako se tresu. “Što se sada događa?”
“Svakoga trena trebao bi stići forenzičarski kombi. Onda kreće predstava, počinjemo
s rastavljanjem ovoga mjesta do najsitnijih dijelova.”
Glavom je pokazala prema drugom policijskom vozilu, u kojem je Paul sjedio s
dvojicom uniformiranih stražara. “Kakav je ovo zastoj, zašto se čeka?”
Reedove vilice stegnule su se. “Postoje neke nedoumice oko toga gdje da ga stavimo.”
“Kako to misliš? Strpajte ga u zatvor.”
“Da, ali moramo odlučiti gdje. Hall želi da to bude u jednoj od manjih postaja, jer su
novinari još uvijek u našoj glavnoj postaji u središtu grada.”
“Novinari?”
Na trenutak ju je pogledao. “Zaboravio sam da ti nisi čula. Uhitili smo Phelpsa. Upravo
su imali tiskovnu konferenciju i to objavljivali.”
Laney je trepnula očima prema njemu. Uhitili su Ian? Željela je nešto reći, ali mozak
nije pronalazio prikladne riječi. Duboko u sebi, osjetila je kako se strah brzo pretvara u
bijes, dok joj je pogled opet kliznuo prema drugom vozilu.
Knjige.club 173
 Reed je ustao i pomaknuo se, zaklanjajući joj pogled. Možda je pomislio da je i sam
pogled na Paula više nego što nakon svega može podnijeti. “Laney.”
Spustila je pogled. Prstima je obuhvatila koljena i stisnula ih.
Laney, dušo.
Prisilila se pogledati ga, a on joj je nježno stisnuo ramena.
“On odlazi. Obećavam ti.”
“Aha, Reede.”
Osvrnuli su se i vidjeli Jaya na trijemu.
“Čovječe! Trebam te ovdje. Nećeš vjerovati ovim postavkama računala.”
Laney je krenula ustati, ali joj Reed stavi ruku na rame.
“Ostani tu.”
“Malo sutra.”
Stavio je ruke na bokove i pogledao je, a ona je znala da mrzi svaku stvar zbog koje je
sada ovdje, ali se morao složiti. Okrenuo se i krenuo prema kući, a ona ga je slijedila. Uspeli
su se škripavim stubama i prošli kroz vrata.
Unutra je mirisalo čudno, na antiseptik Lysol. Laney pogleda oko sebe. Jedino mjesto
za sjedenje u dnevnoj sobi bio je smeđi naslonjač s podesivim naslonom ispred LCD
televizora montiranog na zidu. Ispred naslonjača bio je stakleni stolić za kavu, na kojem
su, u gornjem desnom kutu, uredno, stepenasto bila posložena tri časopisa.
Laney je prošla kroz sobu i bacila pogled prema kuhinji s ormarićima boje senfa. Ni
na jednoj površini nije vidjela više od trunčice prašine, dok ju je Jay vodio uskim
hodnikom. Očekivala je da će skrenuti u sobu desno, ali nastavio je ići hodnikom i
zaustavio se na mjestu gdje je hodnik završavao ugrađenim ormarom za knjige.
Preko ramena je pogledao Reeda. “Pogledaj ovo.” Rukom zaštićenom rukavicom,
pritisnuo je vrh ormara. Ormar se zaokrenuo unutra.
Jay se provukao kroz niska vrata, za njim je ušao Reed, a onda i Laney. Našla se u
zagušljivoj sobici. Pozornost su joj privukla tri stola postavljena uz zidove i crna uredska
stolica s kotačićima, okružena sa šest velikih ekrana. Soba je bila mračna i smrdjela je na
kiselinu, a sa svom tom opremom, bilo je vruće kao u sauni.
Svib šest ekrana prikazivalo je isti screen saver, kaskadni računalni kod.
“Poput mojega”, promrmljala je.
“Što to?” Reed se okrenuo.
“Njegov screen saver. To je iz filma Matrix.” Proučila je postavke, a onda pogledala
Jaya. “Imaš li još tih rukavica?”
Jay je prvo pogledom zatražio Reedovo dopuštenje, a tek onda iz džepa iskopao
rukavice i pružio ih.
Pogurnula je muškarce u stranu i navukla rukavice. Pomaknula je stolicu otraga. Nije
bilo šanse da sjedi na toj prljavoj stvari. “Odguraj to u hodnik, hoćeš li?”
Tri stola bila su raspoređena u obliku slova U. Onaj u sredini imao je tipkovnicu i uz
nju bežični miš. Zavirila je ispod stola. Nekoliko servera velikog kapaciteta bilo je
smješteno ispod, prepoznala je vrstu, omiljenu posjetiteljima pornografskih portala.
Laneyna ruka na trenutak je lebdjela iznad miša. Nije imala program za razbijanje
lozinki uza se, a nije imala ideju koju bi kombinaciju slova i brojeva Paul mogao
upotrijebiti. Dodirnula je miš i ekran se probudio.

Knjige.club 174
 Bila je to osnovna radna površina s crnom pozadinom.
“Jesi li sigurna da to trebaš dirati?” upitao je Jay.
Nije odgovorila dok je prelazila mišom u desnu stranu i kad se susjedni ekran
probudio. Još ga je malo pomaknula i sad je imala sliku na sva tri ekrana.
“Nije bilo lozinke?” Jay je pogleda.
“Možda misli da je siguran ovdje, u svom malom tajnom svijetu.
Reed se nagne naprijed. “Što je ovo?”
“Snimke nadzorne kamere”, rekla je.
Oba monitora prikazivala su interijer. Laney je primijetila boju i tkaninu, kao i
razbacanu odjeću.
“Ženske sobe”, rekla je. “Ovo su njegove mete.”
“Nemoj mi to govoriti”, promrmljao je Jay.
Laney se nagnula kako bi detaljnije promotrila, a onda pogledala Reeda.
Zbog hladnog, čeličnog izraza u njegovim očima, prođe je jeza.
Okrenula se i pomaknula miš ulijevo, aktivirajući preostala tri ekrana. Svi su
prikazivali interijer. Užas joj je stegnuo utrobu. Toliko žrtava za koje nikada nisu ni znali.
“On je psihopat”, rekao je Jay.
“Evo, ovako ih on promatra”, rekla je. “Ovdje vjerojatno provodi sate u maštanju dok
ne skupi hrabrost da napravi potez.”
“Sranje, je li to?...”
Preko ramena je pogledala Jaya, koji je zurio u ekran. “Što?” upitala je.
“Ovo izgleda kao...” Glas mu je utihnuo kad je ispružio ruku i prošao prstima kroz
kosu. “Ne mogu biti siguran, ali mogao bih se zakleti da ova soba...”
“Detektive?” Policajac u uniformi promoli glavu unutra. “Vaši dečki trebaju
pomaknuti pickup. Forenzičarski kombi pokušava ući. Garda je pomaknula drugo vozilo,
ali još uvijek nema dovoljno mjesta, pa...”
“Trebali biste čuvati zatvorenika”, rekao je Reed.
“On je u automobilu. Ne brinite se, ima lisice.”
“Za Boga miloga, ne smijete ga ostavljati samog! On je stručnjak za obijanje brava.”
“I nisam ga ostavio samog. Garda je s njim.”
Ali Reed je već izletio kroz vrata i njegovi koraci odjekivali su hodnikom.
“Detektive Novak! Sranje, žao mi je. Ne znam što se dogodilo. Nestao je.”

Knjige.club 175
 POGLAVLJE 31

Kad je Veronica stigla kući, glava joj je pulsirala od bolova. Uvezla se u garažu s
osjećajem nadolazeće opasnosti, jer je znala što slijedi. Glavobolja je uvijek počinjala
negdje iza očiju i dok bi s vremenom stigla do zatiljka, već je bila slaba i patila bi
od mučnine. Jedini način da to izbjegne bio je uzeti tabletu protiv migrene, prije nego što
je mučnina razvali i prijeđe u povraćanje.
Pokupila je namirnice s prednjeg sjedala i izašla iz automobila, umorno pogledavši
kosilicu za travu na drugom kraju garaže. Ovoga vikenda namjeravala je urediti travnjak.
I oprati rublje. I platiti račune, ali dan joj je samo tako proletio.
Ostavila je vrećice na kuhinjskom pultu i isti čas napunila čašu ledom. Preko toga je
prelila sok od đumbira i krenula u kupaonicu po tabletu. Natjerala se progutati tabletu i
zagledala se u svoj odraz u ogledalu.
Kosa joj je bila hrpa kovrča, koža je izgledala bljedunjavo i još uvijek je imala tamne
podočnjake, podsjetnik na kasno druženje s Jayem.
Od pomisli na njega, u utrobi joj se stegne čvor. Toliko ga je puta odbijala iznova i
iznova, jer nije željela postati temom ogovaranja, a onda je ona upravo to učinila njemu.
Pomislila je na njegovo lice toga jutra, pa se okrenula od svog odraza, previše posramljena
uopće se pogledati.
Vratila se u kuhinju i posložila namirnice. Priključila je mobitel na punjač i utišala
zvono, a onda odbacila cipele s nogu i utonula u kauč, polako naslonivši glavu. Trebalo je
neko vrijeme da tableta počne djelovati, ako uopće bude učinkovita. Tablete nisu bile
nikakvo jamstvo. Zatvorila je oči i pričekala.
Travnjak, rublje i računi, sve to sutra. Također je morala zaliti cvijeće i nazvati sestru.
Vjerojatno neće napraviti ništa od toga jer će se sklupčati u krevetu, čvrsto navučenih
zavjesa dok se bude molila da bol prestane.
Otvorila je oči i pogledala dnevnu sobu. Blijedožuti odsjaj lampe počeo joj je smetati.
Pogledala je prema stražnjim vratima i natjerala se ustati. Trebala bi barem zaliti cvijeće
prije nego što se onesvijesti od umora.
Izašla je i otkrila upravo ono što je i očekivala. Petunije su malaksale, žudjele za
vodom, a čak je i otporna bugenvilija izgledala klonulo. Svaku je obilato zalila pa namotala
crijevo. Obrisala je noge o otirač.
“Dovraga!”
Ušla je i podigla stopalo. Palac noge krvario je. Porezala se o nešto oštro.
Pogledala je posjekotinu. Niz leđa su joj se počeli spuštati ledeni trnci straha. Polako,
spustila je stopalo i pogledala oko trijema. Na svjetlu koje je dopiralo kroz prozor vidjela
je sjajne krhotine stakla.
U grudima ju je stegnulo. Ubrzano je disala. Natjerala se opustiti lice, ne pokazati
nikakav izraz, apsolutno ništa.
Torbica na kuhinjskom pultu. Mobitel na pultu. Ključevi na stolu.
Krenula je prema kuhinji, s osjećajem da su joj noge odjednom postale poput špageta.
Prošla je pokraj stola i odlučila preskočiti ključeve, mobitel, sve. Samo je morala izaći. Van,
van, van, prije negoli on shvati da ona zna.

Knjige.club 176
 Puls joj je bio ubrzan. Osjetila je težinu u grudima. Uperila je pogled prema ulaznim
vratima i prešla preko tepiha u dnevnoj sobi. Još malo pa je stigla. Još deset koraka. Devet.
Osam.
Iz hodnika je iskočila sjena.
Vrisnula je i jurnula prema vratima. Ali uhvatio ju je za kosu, povlačeći unatrag i
bacajući je na pod, a onda se teško spustio na nju. Migoljila se i udarala ispod njega,
grebući ga po licu, očima, po debeloj crnoj skijaškoj maski koja mu je prekrivala obraze.
Koljenima joj je pritisnuo ruke, pribijajući je za pod, a ona je udarala ispod njega, ali
bio je poput stijene. Gledao ju je pogledom punim mržnje, a kad je iz džepa jakne smireno
izvukao rolu ljepljive trake, počela se bacakati i vrištati. Otrgnuo je dugačak komad trake
i srce joj se oduzelo od užasa. Glasan, oštar zvuk oteo joj se iz grla dok je lijepio traku preko
njezinih usta.
Ne, ne, ne!
Otimala se ispod njega, bijesna, bespomoćna i prestravljena u isto vrijeme. Udarala je
petama o pod, ali njegova težina na njezinim prsima bila je prevelika i gušila ju je, pa je
gubila dah. Maskirano lice pojavilo se iznad nje. Čula je zvuk paranja tkanine kad joj je
snažno potegnuo košulju. A onda je nešto rekao i kapljice sline pale su joj u oči, ali bila je
previše šokirana da čuje ili razumije bilo što osim isključivo onoga što joj se događalo,
isključivo onoga što je namjeravao učiniti. Vizija njezina brutalno oskvrnjena tijela i
razbijene glave pojavila joj se u mislima.
Ne, ne, ne! Otimala se i udarala. Rubovi njezine vizije nestajali su dok je izvlačila svaki
atom snage koji je imala kako bi ga zbacila sa sebe.
Snažan tresak odjeknuo je iza nje i iznenada je bila okružena nogama i čizmama. Dvije
divovske ruke spustile su se i podigle ga, a onda ga bacile na zid.
Snažna svjetlost zaslijepila joj je oči. Otkotrljala se u stranu, gušeći se i hvatajući dah
dok je pokušavala skinuti ljepljivu traku i odbaciti je. A onda ju je lice zapeklo i osjećala se
kao da je otrgnula usnice.
“Veronica.”
Puzala je prema vratima, pokušavajući ustati.
“Veronica,” Netko je bio pokraj nje, povukao je i maknuo od tog kaosa. “Jesi li dobro?”
Treptala je očima prema njemu. Onda je vidjela i Reeda i cijeli roj policajaca u
uniformama koji su klečali na podu i stavljali lisice napadaču, dok se on bacakao kao da su
ga pogodili elektrošokerom.
“Što?... Kako?...” Pokušala je oblikovati misao, ali mozak je odbijao raditi. Maknula je
Jayeve ruke i ustuknula, udarivši u zid. Njezina dnevna soba bila je puna muškaraca koji
su držali pištolje i elektrošokere i međusobno izvikivali zapovijedi.
“Veronica, odgovori mi. Jesi li dobro?”
Pogledala ga je, postupno shvaćajući njegove riječi dok je povlačila rub poderane
košulje.
Je li bila dobro?
Je li bila dobro?”
“Dovraga, nisam”, kazala je i briznula u plač.

Knjige.club 177
 POGLAVLJE 32

Reed je ušao u ured i ugledao Jaya kako izlazi iz informatičkog centra. Tamo su
nahrupili agenti FBI-a. Sada, kada su zapravo priveli ubojicu, svi su htjeli svoj djelić
slučaja.
Reed je bacio ključeve na stol i presreo Jaya, koji se uputio u sobu za odmor.
“Jesi li čuo za Chevy?” upitao je Reed.
U potrazi za Chevroletovim pickupom iz šezdeset osme na Paulovu imanju izronilo je
skladište putnih potrepština, uključujući novac, dva jednokratna telefonska broja s
jeftinim uređajem i lažna putovnica. Istražitelji su također pronašli i pištolj Sig
P226, vjerojatno onaj koji je nestao iz sobe s dokazima, a kojim je ustrijeljen Gantz.
“Aha, čuo sam. Zvuči kao da je namjeravao pobjeći iz grada.”
Jay ga je pogledao, a Reed je znao na što misli. Zaželio je da je barem pobjegao,
umjesto što je prisilno zaustavljen kod svoje sljedeće mete.
“Kako je Veronica?” upitao je Reed.
“Blagi potres mozga.” Jay je teško uzdahnuo. “Prije pola sata otpustili su je iz hitne
pomoći, pa je otišla kući sa sestrom.”
“Dobro.”
“Kako je Laney?” Jay se osvrnuo oko sebe. “Čuo sam da se vratila ovamo?”
“Rekla mi je da ide kući.”
Jay je namrštio čelo. “Upravo sam razgovarao s Jordan. Radile su zajedno dolje u
laboratoriju za dokaze.”
“Jesi li siguran?”
“Aha.”
Reed se spustio stubama i našao Jordan ispred računala. Podigla je pogled.
“Upravo ste se mimoišli”, rekla je.
“Laney je bila ovdje?”
“Željela je biti sigurna da imamo sve ViCAP informacije. Cijeli prošli sat radili smo na
tome.” Pogledala je sat. “Provela me kroz sve podatke o ona dva ubojstva u Michiganu, kao
i o provalama u kuće ovdje, za koje mislimo da bi mogle imati veze. Dečko se uplašio uljeza,
ali sve se uklapa u profil. Rekla ti je za to?” “Nije. Nisam ni znao da je bila ovdje. Kada je
otišla?”
“Prije otprilike deset minuta. I moram reći, izgledala je malo potreseno.”
Reed je promrmljao psovku.
“Ponudila sam joj da je odvezem kući, ali nije mi dopustila. Rekla je da joj je dobro, da
je samo umorna.” Jordan je podigla obrvu. “A ako si povjerovao u to, onda si kreten.”
Reed se okrenuo i pošao.
“Hej.”
Pogledao je natrag prema njoj.
“Ona je dobra istražiteljica. Postoji li ikakva šansa da je zaposlimo, dalje od centra
Delphi?”
“Ne bih se kladio na to.”

Knjige.club 178
 Krenuo je natrag uz stube da zaokruži dan. Već je prošla ponoć, a na stolu je imao još
cijelu hrpu papira, ali morao je otići k Laney, pa je zgrabio ključeve i sve ostavio kako je i
bilo.
Hall ga je zazvao dok je prolazio pokraj njegova ureda. Reed je ušao i našao ga kako
sjedi iza radnoga stola. Kravata koju je nosio na poslijepodnevnoj tiskovnoj konferenciji
bila je iskrivljena i labavo mu je visjela oko vrata.
“Gdje je Delaney Knox?” Hall je ustao.
“Kod kuće.”
“Moramo je večeras privesti na ispitivanje.” Pogledao je na sat. “Najkasnije sutra
ujutro.”
“Nikamo je ne vodim”, rekao je Reed. “Oporavlja se.” “Moram čuti njezinu izjavu.”
“Već ju je dala. Možete je pročitati.”
Hallov pogled se suzio. Zaobišao je oko stola i Reed je osjetio kako mu je krv ključala.
“Čuo sam za tvoju malu aferu, Novače.
Trebao bi znati da je FBI traži s optužbama za hakiranje. Možda bi i tebe mogli
potražiti. Sada nam nije potrebna takva vrsta reklame.”
“Reklame?” Reed je stisnuo šaku.
Hall je prišao bliže, nesvjesno. “Proveo si neovlašten pretres osumnjičenikova imanja.
Oboje ste uhićeni. Suspendirat ću te.”
“Samo dajte. I, učinite to brzo.”
Namrštio se. “Što to znači?”
Reed je stisnuo zube. Pogledao je na sat. Prokletih pola jedan. Nije to želio baš sada,
želio je otići k Laney. “Sve ovo vrijeme mislio sam da štitite šefa”, rekao je, “Ali niste uopće
štitili Aguilara, štitili ste sebe.”
“Što...”
“Znam za inicijalnu javnu ponudu u Mixu. Šogor vam je tamo u izvršnom odboru i u
prilici je zaraditi gomilu love kad tvrtka izda dionice. Ometali ste svaki prokleti korak
istrage da zaštitite tvrtku od bilo kakvog lošeg publiciteta.” Reed je upro prst u Hallova
prsa. “Odbijali ste gledati činjenice, odbijali ste upotrijebiti vanjske izvore i zbog vaše
nemarnosti i zanemarivanja, danas su dvije žene zamalo ubijene.”
Vidio je kako se pojavljuje strah u Hallovim očima. Reed je na ovom dijelu slučaja
radio s financijskim analitičarom iz Austin Business Journala i nije još sve do kraja
pohvatao, ali prema Hallovoj reakciji, mogao bi reći da je sve dobro shvatio. Još nije imao
potpune dokaze, ali je sumnjao da je Hall već isplaćen za sve što je učinio.
“Ne možeš to dokazati”, Hall je drsko rekao.
“I ne moram. Do ponedjeljka ujutro, istražitelji FBI-a će vam puhati za vratom.” Reed
ga je pljesnuo po ramenima. “Radije nemojte planirati nikakav odmor,”
Reed je izašao iz postaje u vruću ljetnu noć. Vidio je svoj pickup zdrobljena prednjeg
branika parkiran na požarnom putu, a ispod brisača na prednjem staklu bila je zataknuta
kazna.
Reed je bacio kaznu unutra, sjeo iza upravljača i odvezao se k Laney. Spustio je prozor,
nadajući se da će bijes koji je cijeli dan držao u sebi nekako ispariti iz njega, prije nego što
stigne do Laney Usput je svratio u trgovinu, pa se k njoj dovezao točno u 1:05 i bio je
sretan zamijetivši treperenje televizora na prednjem prozoru.

Knjige.club 179
 Parkirao je na prilazu i zagledao se u njezinu kuću. Želio ju je žestinom koja ga je
šokirala. Ništa nije želio - istinski žudio za bilo čime - godinama. Mislio je da se iscrpljenost
ušuljala u njegov život, uzrokujući apatiju. Ali sada je to nestalo, a zamijenila ga je snažna
želja. Želio je da ga Laney treba. Bilo je to ironično jer je ona bila jedna od najneovisnijih
žena koju je ikada upoznao.
Prišao je vratima, prolazeći rukom kroz kosu, i osjećao se neuobičajeno nervozno.
Ako si povjerovao u to, onda si kreten.
Reed nije povjerovao u to. Nije ni u jednom trenutku. Laney je bila sve samo ne dobro,
a Reed je ipak pretpostavio da će ga pokušati odgurnuti od sebe. Stajao je na blještavom
svjetlu trijema i čekao da otvori vrata. Gotovo da je mogao osjetiti kako, s druge strane
vrata, raspravlja sama sa sobom.
Vrata su se otvorila.
“Bok”, rekla je.
“Mislio sam da možda spavaš.”
“Stvarno?”
Ušao je i zatvorio vrata, dok je resetirala alarm. Okrenula se oko sebe. Na sebi je imala
bijeli topić na vezanje i jednostavne bokserice. Televizor je bacao ljubičast odsjaj na sve,
pa je jedna strana njezina lica bila u mraku. I to je bilo dovoljno da mu utroba za treperi.
“Donio sam sladoled.” Pružio joj je vrećicu.
Uzela ju je bez riječi, a on je za njom pošao u kuhinju. Dok je Reed zavrtao rukave
svoje košulje i prao ruke, uzela je dvije žlice. Odnijela je sladoled u dnevnu sobu, a Reed je
ponio pivo iz hladnjaka i slijedio je.
Sjela je na futon pokraj mačka, a on joj se pridružio. Osjetio je nemir. Čekao je da mu
kaže kako ne može ostati dugo, da je planirala uskoro poći na spavanje.
Pojela je nekoliko zalogaja sladoleda, a onda na sto! odložila kutiju iz koje je virila
žlica.
“Hoćeš malo?”
“Dobro mi je i pivo.”
Zapravo, nije čak ni želio to pivo. Spustio ga je na stol i naslonio se pokraj nje. Toliko
joj je toga želio reći. I pitati je. Ali ona je odavala dojam kao da joj je trebalo prostora, pa
je bio zahvalan što je uopće ovdje.
Netko ju je prošle noći pokušao ubiti.
Morala se boriti za život. Ponovno. A Reed je zamalo zakasnio.
Bijes se vratio, ramena su mu postala napeta, a u prsima ga je stezalo.
“Pretjerujem s Igrom prijestolja, gledanjem nekoliko epizoda odjednom.” Sklupčala
se.
“Je li dobro?” Privukao ju je k sebi i naslonio njezinu glavu na svoja prsa.
“Ponekad.”
Prstima je prelazio njezinim tijelom na način koji ju je, čini se, opuštao. Osjetila je kako
napetost nestaje. Možda iz njega.
“Gledam to kad ne mogu spavati.”
Prstima je išao niz njezine lijepe ruke, a onda nagore. Privukao ju je još bliže, a srce
mu se stisnulo kad je naslonila glavu na njegovu.
“To se često događa?” tiho je upitao. “Da ne možeš spavati?”

Knjige.club 180
 Slegnula je ramenima.
Reed je zaklopio oči i samo trenutak pokušao biti s njom, ne zahtijevajući ista. Ali opet
je osjetio tu ljutnju, taj užareni bijes koji mu je kolao kroz vene još otkad je vidio kako
krvari i kako je prestravljena na Doherovu imanju.
“Žao mi je”, šapnula je.
Odmaknuo se i pogledao je. “Tebi je žao?”
“Što to ranije nisam shvatila.”
Isuse Kriste, želio je udariti u nešto. “Mislim da je na mene red. Meni je žao.” Privukao
ju je i čvrsto zagrlio, ljubeći joj tjeme. “Dok sam vozio ovamo, mislim da nikada u životu
nisam bio toliko prestrašen.” Ponovno ju je stisnuo, pa je tiho zaječala.
“Što?” Odmah ju je pustio.
“Ništa, samo... moje koljeno.”
Pogledao joj je koljeno. Bilo je natečeno i prošarano modricama.
“Što se, dovraga, dogodilo?”
“Pala sam. Kad sam trčala prema ogradi.”
“To bi trebalo pregledati.”
“Dobro sam.”
“Odvest ću te u hitnu pomoć.” Uspravio se, ali ga je uhvatila za ruku.
“Reede, dobro sam. Stavit ću leda. Ništa drugo nije potrebno.
Pogledao ju je u polumraku, u tu tvrdoglavo isturenu bradu. Bio je svjestan da je ona
odlučila.
Stavila mu je ruku na bedro. “Večeras želim biti doma. S tobom.” Premjestila je ruku
na njegovu nogu, a oči su joj postale tamnije. “Više nema pitanja. Nema pričanja. Samo
budi sa mnom.”
Dugo ju je gledao. Toliko je toga imao za reći, tolike su mu se stvari rojile u glavi. Ali
ništa od toga ona sada nije željela čuti.
Podignuo je daljinski upravljač i isključio televizor, a soba je utonula u mrak. Ispružio
je ruku prema njoj i nježno je privio uza se. Pronašao je njezina usta, bila je vruća i slatka
i znao je da ga je čekala, čekala sve ovo. Rukama je kliznuo ispod njezine košulje da
dodirne glatku mekoću njezine kože, a ona je svoje tijelo izvila prema njemu. Bila je tako
dobra, okus joj je bio savršen i želio joj je pružiti upravo ono što je trebala.
“Uhvati se za mene”, šapnuo je.
Ovila je ruke oko njegova vrata. Reed ju je podigao i odnio u krevet.

Knjige.club 181
 POGLAVLJE 33

Veronica je imala čvor u želucu dok se približavala Jayevu stanu. Duboko je udahnula
kad je vidjela njegov crni Tahoe na parkiralištu. Bio je kod kuće. Ponestalo joj je isprika.
Uzela je limenu kutiju s keksima sa suvozačkog sjedala i krenula prema njegovim
vratima prije nego što promijeni mišljenje. Oštro je pokucala. Vrata su se otvorila nakon
nekoliko minuta i izgledao je iznenađeno što je vidi. Na sebi je imao košarkaške kratke
hlače i majicu koja je bila uska na njegovim širokim prsima.
“Dobro je, uhvatila sam te”, rekla je. “Vjerojatno se spremaš u teretanu, zar ne?”
“Dobro si pretpostavila.” Zbunjeno ju je pogledao prije nego što je zatvorio vrata.
“Uđi.”
Zakoračila je iz vrućine u hladni polumrak hodnika. Njegov stan u prizemlju naslanjao
se na zeleni pojas, pa je kroz stražnje prozore ugledala gustu šumu. Okrenula se i
pogledala ga. “Izvoli.” Pružila je kutiju s kolačima prema njemu. “Čokoladni keksi.”
“Napravila si kolačiće za mene?”
“Dobri su. Malo prepečeni, priznajem. Nisam baš neka kuharica.”
Kut usana podignuo mu se u osmijeh. Stajala je tamo praznih ruku, trudeći se ostati
mirna kad je skinuo poklopac i stavio kolačić u usta. Ponudio ju je kolačićima.
“Ne, hvala.”
“Sjajni su.” Pogledao je oko sebe. “Želiš li ući i sjesti ili...”
“Ne, stvarno. Samo sam navratila.”
Otišao je dublje u stan i stavio kutiju s keksima na pult koji je razdvajao kuhinju od
dnevne sobe. Sve u njegovu stanu odisalo je stvarima za samca, od prevelikog kožnatog
kauča do ogromnog televizora. Staklena klizna vrata vodila su prema terasi na kojoj je bio
crni prijenosni roštilj Weber.
Promatrao joj je lice, posebno modricu na čelu. Tijekom tjedna modrica je mijenjala
boje, a danas je bila bolesno zelenkasto-smeđa.
“Kako si?” upitao je.
“Dobro.” Nakašljala se i pročistila grlo. “To je zapravo razlog zbog kojeg sam i došla.
U stvari, dio razloga. Htjela sam ti zahvaliti.”
Podigao je obrve. “Za što?”
“Pa znaš, što si mi razbio vrata. Stigao na vrijeme." Trudila se zvučati opušteno, ali
riječi nisu izlazile glatko, dok je njemu očigledno bilo neugodno, pa je gledao u pod.
“Da, da smo bar stigli prije.” Pogledi su im se sreli. “Kako znaš da sam baš ja razbio
vrata?”
“Izmjerila sam otisak cipele. Četrdeset sedam. Tko bi drugi bio?” Nasmijala se i
pogledala ga.
Ovo je bilo još neugodnije nego što je razmišljala da će biti, dok je pekla proklete
kolačiće. Prva tura joj je izgorjela pa je morala otići do dućana po još sastojaka.
Pogledala ga je, odlučna završiti to. “Druga stvar je... da ti dugujem ispriku. Za ono
neki dan.”
Ponovno je podignuo obrve.

Knjige.club 182
 “Za ono što sam rekla Jordan o nama.”
Zadrhtao je i svrnuo pogled.
“Stvarno mi je žao.”
Odmahnuo je glavom. “Zaboravi.”
Prišla je bliže. “Ne, doista mi je žao. U početku nisam željela izaći s tobom jer nisam
željela da me itko ogovara, a onda sam ja to učinila tebi. Osjećam s kao kurva.”
“Nemoj.” Nasmijao se i pogledao preko ramena. “Zapravo, ne bi mi smetalo
ogovaranje, ako je bilo dobro.”
“Žao mi je. Stvarno.”
Odmahnuo je glavom i pocrvenio, očito posramljen. “Aha, pa, žao mi je što si bila
razočarana.”
“Nisam bila.”
Pogled mu je bilo mračan.
“Ne tako. Samo sam mislila... dovraga, samo pogoršavam, zar ne:
Njezinu pozornost privukao je zvuk grebanja, pa se osvrnula oko sebe i vidjela mačku
koja je šapicom grebla po vratima.
“Tvoja mačka bi ušla.”
Okrenuo se i uzdahnuo. “Trebalo je ostati vani.”
“Ono?”
“Ona. Kako god.”
Mačka je mijaukala i protrljala se uz staklo, a Jay je prišao i pustio je unutra. Pojurila
je prema zdjelici u kuhinji,
Veronica je pogledala Jaya. “To je zalutala trobojna mačka koju je hranila April
Abrams.”
Uzdahnuo je. “Možda.”
“Ne možda. Testirala sam tu prokletu mačju dlaku. To je mačka koja je nestala s
mjesta zločina.” Obišla je oko pulta i ušla u kuhinju, pa čučnula pogladiti je. Mačka je bila
stara i jedno joj je uho bilo rascijepljeno.”
Podigla je pogled prema Jayu. “Kako joj je ime?”
“Proklet bio ako znam. Nema čip ili tako nešto?”
“Odnio si je u sklonište za životinje?”
“Aha.”
“Zašto je tamo nisi ostavio?”
“Ne znam. Namjeravao sam.” Protrljao si je vrat. “Ali tamo kao da čekaju smrtnu
kaznu. Sve je prepuno mačaka. Tko bi želio udomiti tu mršavu, staru stvar?”
Mačka je prela i protrljala se o njezinu ruku.
“Razmišljam o tome da je odvedem svojoj sestri”, rekao je. “Živi u Brenhamu i sigurno
bi joj dobro došla dobra lovica oko štaglja.”
“Da lovi miševe? Ta žgoljavica?” Veronica je podigla mačku i prislonila je na prsa.
“Pokupio bi je prvi kojot.”
Jay je spustio pogled prema njoj i uzdahnuo. Već je odlučio zadržati mačku, mogla je
to pročitati na njegovu licu.

Knjige.club 183
 Spustila je mačku i ustala. Više nije gledao u mačku, nego u nju. Opet je imao taj izraz
na svome licu, topao, zainteresiran pogled od kojeg su joj zatreperili leptirići u trbuhu i
zbog čega je poželjela izaći s njim.
“Ti si dobar čovjek, Jay.” Podigla se na prste i poljubila ga. Dok se udaljavala, povukao
ju je natrag i poljubio, ovaj put jače. Kad ju je pustio, osjetila je val privlačnosti.
“Oprosti.” Spustio je ruke.
“Ne, dobro je.” Uhvatila ga je za ruku i stisnula je.
Potoni se odmaknula od njega, jer ga je morala ostaviti samoga dok ne raščisti svoje
osjećaje.
Osmjehnuo se zbunjeno, a ona mu je uzvratila osmijeh i osjetila veliko olakšanje jer
je njihov odnos ponovno bio dobar. Bilo joj je drago što je došla.
Nakašljao se. “Morao bih ići u teretanu”, rekao je. “Hvala za kolačiće.”
Slijedila ga je hodnikom. “Hvala tebi što si mi razvalio vrata”, rekla je.
“Kad god zatreba.”

***

“Tvoj je policajac ovdje.”

Laney je pogledala preko ramena i vidjela Tareka kako stoji u njezinu odjeljku. Na
sebi je imao crnu majicu sa svojim omiljenim sloganom otisnutim velikim bijelim slovima
“CPU.” Čitaj proklete upute.
Laney se pokušavala pribrati.
“Moj tko?”
“Tvoj dečko, detektiv”, rekao je Tarek. “Dolje je u predvorju.”
Laney je ustala i pogledala mobitel. Nije mislila da ima propušten poziv, a ipak, možda
je zvao. Cijelo poslijepodne grozničavo se bavila kodiranjem, neosjetljiva na sve smetnje,
pa čak i na razmišljanja o Reedu. Ali sada kad se dizalom spuštala u predvorje, ispunilo ju
je uzbuđenje zbog iščekivanja i nadanja.
Pozvali su ga na uviđaj ujutro u 3:20 i Laney se probudila u praznom krevetu s
nejasnim bolom u grudima. Reed je već tri tjedna svaku noć spavao u njezinoj kući i bilo
je zapanjujuće kako se brzo navikla na toplinu njegova tijela pokraj sebe u krevetu, njegov
pickup na prilazu i britvicu ostavljenu na umivaoniku u kupaonici.
Kad je izašla iz dizala, stajao je pokraj recepcije.
“Hej, baš sam te htio pozvati,” U ruci je držao kartonsku šalicu kave. “Ekstravelik
kapučino, bez šlaga. Pretpostavljam da si preskočila ručak.”
Uzela je šalicu. “Hvala.” Pogledala je po predvorju. “Želiš da idemo van ili?...”
“Hajdemo.”
Gurnuo je staklena vrata i poveo je pokraj zgrade prema mjestu u hladu drveta, ispod
kojeg je bio stolić za piknik. Ali umjesto da se uputi prema stolu, uhvati je za ruku i privuče
zgradi.
“Što...”
Prekinuo ju je poljupcem, naslanjajući je na betonski zid i nagnuvši joj glavu unatrag
onako kako je to uvijek činio. Njezina je usta obujmio svojima, dok nije postala meka i
podatna, dok sve oko nje nije zaplesalo u vrtoglavici, kad ju je prestalo brinuti to gdje su,
kada je samo željela biti s njim.
Knjige.club 184
 Zakoračio je unatrag i pogledao je. “Nedostajala si mi jutros.”
“Kako je bilo?”
“Dobro.”
Što je zapravo značilo loše, naučila je.
Prišla je stoliću i ostavila na njemu kavu. Sebi nije kupio ništa, što je značilo da se već
od ranoga jutra natače kavom.
“Htio sam se vratiti prije nego što odeš na posao”, rekao je. “Ali morao sam svratiti do
svoje kuće, uzeti košulju i izvesti kantu za smeće. Kuća mi počinje izgledati napušteno.”
Naslonila se na stolić za piknik i pogledala ga, pokušavajući dokučiti izraz njegova
lica. Je li to bio njegov način da joj nešto kaže?
Podigao se topao povjetarac, njišući grane stabla pekan oraha iznad njih.
“Mogli bismo prespavati u tvojoj kući”, rekla je. “Ne moramo uvijek ostati kod mene.”
“Nemam ništa protiv.” Maknuo je ružičasti uvojak kose iz očiju. “Nedavno si svašta
proživjela. Znam da se u svom dom osjećaš sigurno. Sa svojim sigurnosnim sustavom. I sa
svojom strašnom mačkom čuvaricom.”
Nasmijao se, ali ona je znala da misli ozbiljno. Pokušavao je pružiti podršku.
Pokušavao joj je pomoći u njezinim traumama, prošlim i sadašnjim, o kojima nikada nije
voljela govoriti. Bio je toliko strpljiv s njom, gledao ju je smirujućim pogledom i
strpljivo čekao da mu se otvori. I jest, postupno mu je davala djeliće sebe. Ali brinula se da
to nije bilo dovoljno. Svaki put kada su vodili ljubav, zapanjila ju je sirova intimnost toga
čina. Sve je tražio, svaki djelić njezina bića, a onda i sve ostalo. A ona bi ležala uz njega,
zadovoljna i opijena, zatečena osjećajem tolike bliskosti prema nekome.
“Hej.” Ruka mu je kliznula oko njezina struka. “Gledaš me onim pogledom.”
Lagano je nagnuo glavu i ponovno je poljubio, dugo i duboko, dok je topao povjetarac
nježno dodirivao njezinu kožu. Koraknuo je unatrag i pustio je.
“Vjerovala ili ne, ovamo sam došao s namjerom”, rekao je. “Želio sam te izvesti na
večeru. Na neko dobro mjesto.”
“Hmm. Što misliš o Bangkok Palaceu?”
“Mislio sam na Adriennes.”
Povukla se. “Adriennes je lijepo mjesto. I skupo.”
Nasmijao se i odmahnuo glavom. “Pokušavam te izvesti na spoj. Svaki put kada te
pozovem na večeru, ili saspeš vatru na mene, ili jedno od nas pozovu na posao, ili završimo
na mjestu zločina. Laney, doista je teško tebi se udvarati.”
“Ti mi se udvaraš?” rekla je i osjetila treperenje u utrobi.
“To je ono što ljudi rade na početku ozbiljne veze.”
Ponovna bol u njezinima grudima. Pritisnula je rukama to mjesto dok ga je gledala,
tražeći njegov pogled. “Ovo je ozbiljna veza?”
“Zar ti ne misliš tako?”
“Ne znam”, rekla je. “Nikada prije nisam bila zaljubljena.” Nježno se nasmijao i uhvatio
je za ruku. “Boli, zar ne?” Kimnula je.
Privukao ju je k sebi, a srce joj je brže zakucalo. Poljubio joj je vrh glave. “Doći ću po
tebe u osam.”
Progutala je. “Osam je u redu.”

Knjige.club 185
 “Ako itko zatraži da radiš do kasno, reci mu da ide kvragu.” Otpratio ju je do ulaza, a
onda na brzinu poljubio. Slijedila ga je pogledom dok je išao prema parkiralištu.
Laney je ušla u hladno i zamračeno predvorje zgrade. Hodala je ponovno osjećajući
laganu vrtoglavicu. Zaustavila se pokraj skupine ljudi koji su čekali dizalo i zagledala se u
stopala.
Reed Novak joj se udvarao. Htio ju je večeras odvesti u Adriennes. Što će, dovraga,
odjenuti?
“Ideš, Laney?”
Podigla je pogled i vidjela Dmitryja kako je promatra iz dizala. Unutra su bili njezini
kolege, mladi dečki u majicama, cargo hlačama i japankama, svi nadvijeni iznad mobitela
i zauzeti igranjem igrica i slanjem poruka - svi osim Dmitrija, koji ju se promatrao
očekujući da se pokrene.
“Ideš ili ne ideš?”
Zakoračila je i okrenula se oko sebe, vidjevši da se vrata zatvaraju. Nikada prije nisam
bila zaljubljena.
Bože, što je to učinila?
Ispružila je ruku i vrata su se otvorila. Pojurila je predvorjem i spazila Reeda na rubu
parkirališta. Srce joj je poskočilo. Istrčala je van kad je stigao do svog pickupa i otvorio
vrata.
“Reede!”
Okrenuo se. Zaklonio je rukom oči od sunca, gledajući kako mu se približava. Kad je
dotrčala, obrazi su joj se zarumenjeli i puls joj je ubrzano tukao. Spustio je ruku na vrata i
pogledao je, ali ona nije mogla pročitati izraz u njegovim očima.
Duboko je uzdahnula da skupi hrabrost. “Nikad ne odgovaraš na ono što kažem.”
Pogledao ju je na trenutak. “Ljubav.”
“Da.” Sada ju je srce uistinu boljelo, kao da ga je čvrsto uhvatio u šaku.”
Prišao joj je bliže, netremice je gledajući. “Nisam te želio zaplašiti.
“Nećeš me zaplašiti. Samo mi reci istinu.”
Jednu je ruku spustio oko njezina struka, a drugu je podigao i obuhvatio joj lice. “Jesi
li sigurna?”
Kimnula je.
“Ludo sam, glupo i potpuno izvan sebe od ljubavi koju osjećam prema tebi, Laney.”
Podigao joj je bradu i poljubio je, a obruč koji joj je stezao srce nestajao je. Srce joj je divlje
tuklo, kao da bi joj moglo iskočiti iz grudi, pa mu se približila dok su joj njegove riječi
natapale i dušu i um.
Odmaknuo se pogledati je, a od nježnosti koju je vidjela u njegovim očima, zaustavila
je dah. Bio je u pravu. Doista jest boljelo. Ali bila je to dobra bol, radosna, i osjetila je kako
joj se vruće suze radosnice skupljaju u očima.
“Misliš da to možeš podnijeti?” upitao ju je.
Povukla ga je prema sebi i poljubila.

Knjige.club 186