NAĐI ME

Anne Frasier
.
Naslov izvornika: Find Me
 1. POGLAVLJE

Već je pao mrak kada je Cathy Baker potrčala stazom u

južnoj Kaliforniji, na periferiji grada Redlandsa. Znala je za
nestale džogere. Zapravo, pozvali su je da radi na jednom
od tih slučajeva, zbog čega je noćas trčala sama, kose
skupljene u rep, u tenisicama za trčanje, sa sprejem za
samoobranu uguranim u pojas hlača i zviždaljkom za
preživljavanje ispod majice kojom može dozvati pojačanje
ako zatreba.
Namjerno je odgovarala profilu žrtve.
Odabran je naziv Operacija Mišolovka. Ne baš
originalan, ali sažet. Desetak obučenih žena iz policijskih
uprava diljem južne Kalifornije pristalo je biti mamac za
tzv. Ubojicu Unutarnjeg carstva. Strogo čuvana tajna
operacija, provodila se na različitim lokacijama. Cathy
Baker prošla je opsežan trening samoobrane i bila je
uvjerena da je sposobna oduprijeti se napadaču.
Nakon deset minuta trčanja, zamijetila je nešto na stazi.
Već je ionako bila napeta, ali sada je bila jako oprezna.
Posegnula je za sprejem, izvukla ga i sakrila u dlan ruke,
ali zbunjeno je uzdahnula kada se dovoljno približila da
vidi uplakano dijete na stazi. Malenu djevojčicu, bosih
nogu, bez jakne ili pulovera, iako je noć bila prohladna.
Imala je kestenjastu ravnu kosu koja joj je sezala do brade.
Cathy je čučnula ispred nje. “Izgubila si se?”
 Djevojčica je izgledala kao da ima pet ili šest godina.
Šmrcnula je i obrisala nos nadlanicom. “Možeš li mi
pomoći pronaći mamu?”
Kako je dospjela ovamo? Je li odlutala od kuće?
Djevojčica je uperila prst dalje od staze. “Otišla je onim
putem.”
Dakle, njezina je majka bila u blizini. Osjetivši
olakšanje, Cathy je ustala, gurnuvši sprej natrag u pojas.
Činilo se da večeras neće uhvatiti Ubojicu Unutarnjeg
carstva, ali dobro je da je bila vani. Nije mogla zamisliti da
jadno dijete provede noć u mraku i na hladnoći. Uhvatila
je djevojčicu za ruku. “Pronaći ćemo je.”
“Ako je ne pronađemo, možemo li otići u tvoju kuću?”
Neobične riječi za tako malo dijete. “Naravno. Kako se
zoveš?”
“Ne bih smjela reći.”
“Zašto ne?” Hodale su sve dublje u šumu.
“Imena nisu dio igre, zar ne?”
“Kakve igre?”
“Igre. Igre koju igramo.”
Nakon djetetovih uznemirujućih riječi, Cathy je
ponovno gurnula prste u pojas i dohvatila sprej.
Odnekud se začuo muški glas: “Bježi!”
Dijete je otrčalo.
Cathy je dobila udarac u glavu i srušila se na tlo. Sprej
za samoobranu ispao joj je iz ruke. Okrenula se na leđa,
privukla koljena bradi i snažno udarila. Krvavih očiju,
zgrabila je sprej i skočila na noge, pitajući se gdje je
djevojčica nestala, pokušavajući shvatiti što se događa. Je
li dijete dio ovoga? Ili je to bila puka slučajnost?
Usmjerila je sprej u napadačevo lice i pritisnula. Ništa
se nije dogodilo. Samo cvrčanje.
Muškarac ju je srušio na tlo. Zabljesnuo je nož i osjetila
je oštar bol kad joj je zarezao grkljan. Ispustila je grgljav
zvuk i ponovno ugledala oštricu dok se njegova ruka
pomicala visoko iznad njezine glave.
“Tatice, ne!”
Tatice?
Muškarac je podigao pogled, iznenađen. Nestala je
njegova težina kad je ustao i čula je kako se trčeći udaljava.
Cathy je prislonila zviždaljku na usta. Nije se začuo
nikakav zvuk.
Dijete se vratilo i stajalo nedaleko od nje.
Cathy je snažno povukla zviždaljku, trgajući lanac s
vrata. Jednom rukom pritišćući krvav vrat, ispružila je
zviždaljku maloj djevojčici. Dijete se nije pomaknulo.
Cathy ju je nagovarala da se približi, kimajući i pokazujući
joj da uzme zviždaljku, trudeći se ne pokazati strah.
Djevojčica se približila. Oklijevajući, uzela je zviždaljku.
Cathy je podigla ruku do usta i napućila usne oponašajući
puhanje.
Ne skidajući pogled s Cathy, djevojčica je lagano
podigla zviždaljku do svojih usta. Cathy je kimnula da je
ohrabri.
Djevojčica je zazviždala. Jednom, pa ponovno, zvuk je
eksplodirao, šireći se uvis prema zvijezdama.
 Cathyna je ruka skliznula s vrata. Začula je sirene, u
jednom trenu otvorila oči i vidjela djevojčicu kako stoji
iznad nje. A onda je, kao i muškarac, i dijete otrčalo, a
Cathy je osjetila kako joj život izmiče.
 2. POGLAVLJE

Danas

Detektiv Odjela za ubojstva Daniel Ellis ušao je u San

Quentin, jedini kalifornijski zatvor za muške zatvorenike
osuđene na smrt. Bio je zahvalan za hlad i rad klima-
uređaja, dok se istodobno psihički pripremao za ono Što
slijedi. Zatvorenik Benjamin Wayne Fisher, poznat i kao
Ubojica Unutarnjeg carstva, tražio je od njega da dođe.
Daniel je vozio osam sati od Odjela za ubojstva u San
Bernardinu do San Quentina. Bilo mu je vruće i bio je
umoran od vožnje, a slutio je da je ovo samo još jedan
osuđenik na smrt koji je željan društva, čak i ako je to
društvo policajac. To se često događalo. Pristao je na ovo
nadajući se nečemu većemu, ali ne očekujući ništa.
Prijavio se na recepciji, gdje mu je izdana posebna
iskaznica s fotografijom. Dok je praznio džepove zbog
detektora metala i zatim spremao u ormarić svoje stvari,
uključujući i pištolj, razmišljao je o velikom postotku
serijskih ubojica srednjeg imena Wayne. Netko se čak
potrudio stalno ažurirati taj podatak i zasad su na popisu
bila imena 223 ubojice. Bila je to samo još jedna od onih
čudnih stvari koje nisu imale smisla u moru besmislenih
stvari kada je riječ o kompulzivnom ubijanju. Taj se
fenomen čak proširio i na “neserijske” ubojice. Zagovornici
“Wayneove teorije”, kako su je zvali, utvrdili su da je 0,41
posto osuđenih ubojica nosilo srednje ime Wayne.
Čuvar ga je otpratio kroz niz vrata koja su se otvarala
sustavom interfona, pod nadzorom kontrolora koji sjede
iza monitora u kontrolnoj sobi. Sustav je uveden nakon
krvave pobune u kojoj je ozlijeđeno četrdeset dvoje ljudi.
Sada, u slučaju napada na čuvara, vrata ostaju zaključana.
Svi zatvorenici su to znali, ali svejedno su s vremena na
vrijeme pokušali nekoga ubiti prilikom bijega.
U zatvoru površine odražavaju i pojačavaju zvuk. I na
svakom se licu, bio zatvorenik ili čuvar, odražavala akutna
budnost, kao i spremnost na borbu do smrti ako dođe do
sukoba. To je mjesto gdje je većini ljudi dovoljan jedan
neželjen pogled da izgube kontrolu, a potreba za stalnom
budnošću podjednako opterećuje čuvare i zatvorenike.
Miris zatvora bio je različit od svega što je Daniel ikada
doživio. Toliko je bio prepoznatljiv da bi čak i s povezom
na očima znao da je u zatvoru. U ovom sumornom
ekosustavu s malom količinom prirodnog svjetla ili
svježeg zraka, ispod mirisa industrijskih sredstava za
čišćenje koji ne pokrivaju u potpunosti mirise urina i
izmeta, vrebao je zatočeni dah mrtvaca. Bilo je to poput
kretanja kroz vlažne izdisaje zloglasnih zatvorenika poput
pokojnih Charlesa Mansona i Sirhana Sirhana. Smrad se
uvlačio u odjeću i kosu, i Daniel je očekivao da će sljedećih
nekoliko dana biti dio njega.
Nikada nije upoznao Ubojicu Unutarnjeg carstva, ali
vjerojatno je znao više o njemu nego bilo tko drugi u zemlji.
Daniel je bio dijete kada je prvi put čuo za Fisherove
zločine, no duboko su ga se dojmili i promijenili tijek
njegova života. Velik dio svog vremena na Sveučilištu
Georgea Masona proveo je proučavajući njegov slučaj, te
je čak napisao i rad na tu temu. Čudno da će se baš on sada
sresti s njim. Život je neobičan.
Uputili su ga u usku prostoriju s betonskim zidovima
bež boje i bez prozora, mjesto previše svijetlo čak i za
najmanju sjenu. Fisher je već bio tamo, sjedeći za stolom.
Čovjek nije lijepo ostario. Sve što je Daniel vidio, čuo i
namirisao podsjećalo ga je da je ovo najneprirodnije mjesto
na zemlji, dok je s nelagodnom empatijom shvaćao da
stanari ostaju ovdje sve dok ne umru. Kako god gledao na
to, protraćeni život je tragedija, a ideja o vječnom životu
iza ovih zidova bila je preteška za razmatranje.
Fisher je i dalje imao auru profesora. Bio je jedan od
onih ljudi koji mogu izgledati štreberski i intelektualno ili
ludo jezivo. Danielu su rekli da je Fisher osoba kojoj se
obraćaju zatvorenici s emocionalnim problemima i da im
on da je savjete kao mjesni guru. Dok je bio na slobodi,
Fisher je predavao psihologiju, daljnji dokaz da ljudi ulaze
u određena područja kako bi pokušali dokučiti vlastite
psihoze.
Daniel je sjeo nasuprot Fisheru, trudeći se obuzdati
svoju reakciju na činjenicu da je u istoj prostoriji s
čovjekom koji je toliko godina zaokupljao njegov um. Iz
džepa je izvukao paketić žvakaćih guma s okusom voća i
gurnuo ga preko stola. Fisherove najdraže. Ili su barem
nekad bile.
Fisher je otvorio paketić, ponudio žvakaće gume
Danielu koji je odmahnuo glavom pa ubacio jednu u usta,
zavalio se natrag u stolac, zatvorio oči, žvačući i uživajući
nekoliko trenutaka prije nego što je ponovno pogledao
Daniela. “Nekad sam trenirao žensku ekipu softballa.
Djevojke su obožavale ove žvakaće gume. Miris i okus me
uistinu vraćaju u prošlost.”
Danielu to nije bila namjera i osjećao se pomalo
nelagodno.
Fisher je prešao na stvar. “Hvala na dolasku”. Zvučao
je kao da se nalazi s poslovnim suradnikom ili druži s
kolegom na poslijepodnevnoj kavi. No umjesto sakoa od
tvida ili veste sa zakrpama na laktovima, nosio je
narančasto odijelo i teške lisičine na zapešćima. Nije bio
okovan za pod ili sputan trbušnim lancem, dokaz njegova
višeg statusa unutar zatvora.
Kalifornija je imala smrtnu kaznu, što je iznenadilo
mnoge koji su tu državu smatrali previše liberalnom za
takvu mjeru. Čak i prije trenutačnog moratorija na smrtnu
kaznu, ona se nije tako često izvršavala. Zapravo,
posljednja smrtonosna injekcija primijenjena je u San
Quentinu 2006., pa je vjerojatnost da Fisher uskoro nekamo
ode bila vrlo mala. Najvjerojatnije će umrijeti prirodnom
smrću iza zatvorskih zidina. Čak i da su pogubljenja bila
popularnija u Zlatnoj Državi, Fisher ne bi dobio iglu dok
ne bi otkrio gdje su ostaci njegovih žrtava. Daniel je
oduvijek znao da je to bio njegov dugoročni plan, nestala
tijela bila su njegovo osiguranje.
Ljudi su se pitali što je to u Kaliforniji što stvara toliko
serijskih ubojica. Isticala se većim brojem serijskih
ubojstava od bilo koje druge američke države i nekim od
najzloglasnijih ubojica. Možda je to bilo samo pitanje
brojki. Kalifornija je velika država s najviše stanovnika. Ili
su možda podrhtavanja tla i crte rasjeda ljude podsvjesno
dovodili do ruba. To je bilo posebno zbunjujuće s obzirom
na količinu sunčeve svjetlosti koju država prima;
reklamirali su je kao zemlju sretnih ljudi. Možda su u
tmurnijim državama ljudi previše hladni i potišteni da bi
proveli u djelo svoje nasilne opsesije i maštanja.
“Nadao sam se da ću se sresti s Francom”, rekao je
Fisher.
Franco, detektiv koji se od samog početka vodio slučaj.
“U mirovini je”, objasnio je Daniel. “Preuzeo sam
njegov posao”.
“Izgledaš kao da bi trebao raditi u kafiću dok se
pokušavaš izboriti za poneku ulogu na televiziji. Koliko
imaš godina?” Kao što se događa s mirisima u skučenom
prostoru, prostorija je poprimila sladak i voćni miris
Fisherove žvakaće gume. Daniel je u tom trenutku znao da
više nikad neće staviti žvakaću gumu u usta, posebice s
okusom voća.
“Dovoljno sam star.” Poželio je reći da je stariji od žena
koje je Fisher ubio, ali uspio se suzdržati.
“Ne izgledaš kao da si stvarno iskusio život ili se bavio
ljudima poput mene”, rekao je Fisher. Njegove su riječi bile
primjer kako narcisoidne osobe, s tipičnim nedostatkom
empatije, smatraju da na druge ljude život ne utječe na isti
način.
“Slušajte, mogu otići i vratiti se za pet godina. Tada
ćemo oboje biti stariji.” Zajedljiva primjedba izletjela mu je
prije nego što se uspio zaustaviti pa se u sebi ukorio. Nije
htio učiniti ništa da izgubi tog čovjeka.
 Tijekom godina Fisher je mnogo puta tražio od Franca
da ga posjeti. Ti bi se posjeti isprva uvijek doimali
obećavajućim jer je Fisher spominjao da će mu otkriti gdje
je zakopao tijela, ali Franco je bio staromodan i odbijao je
pristati na bilo kakve Fisherove zahtjeve. Nasuprot tome,
Daniel je bio spreman vraški popustiti da dobije ono što
želi. Predugo se ovime bavio da bi sada dopustio da mu
sklizne kroz prste. I nije bilo sumnje tko ovdje ima
kontrolu. Samo je Fisher imao odgovore koji su im trebali.
Nije imao što izgubiti. Danielov cilj bio je osigurati da se
razgovor ne prekine.
Jedna strana Fisherovih usana je zadrhtala, nešto poput
zahrđala osmijeha. “Smatraj ovo intervjuom. Želim saznati
jesi li kvalificiran za rad sa mnom, pa ću ti postaviti
nekoliko pitanja.”
Daniel je dopustio Fisheru da počne.
“Zovu li te ljudi Dan ili Danny?”
“Jedino me majka zvala Danny.”
“Prošlo vrijeme. Mrtva je?”
Daniel ga je pogledao, zamjećujući krvave oči, prsnule
kapilare na licu, nezdravo blijedu put od života Unutar
zatvorskih zidina. Ne trepnuvši, odgovorio je: “Da.”
“Moja sućut. Ja sam izgubio majku dok sam bio ovdje
u zatvoru. Teško je kada netko koga voliš umre, a ti si
ovdje.”
“Uvjeren sam da je tako.”
“Bila je kućanica u pustinji. Moj je otac jednog dana
otišao i morala me posve sama podizati. Znaš, u ono si
doba morao obrađivati zemlju punih sedam godina jer bi
je u protivnom izgubio. Njoj je nekako uspjelo.”
Bilo je zanimljivo vidjeti da se divio majci i da mu je
bilo stalo do nje. Prema Danielovim istraživanjima,
doimala se vrlo dobrim uzorom, ali javna percepcija često
je pogrešna. Usto, nije uspio pronaći dovoljno podataka o
njoj.
“Jesi li oženjen?” upitao je Fisher.
“Razveden.”
“Biti policajac opterećuje brak.”
“Istina.”
“Što je s djecom? Imaš li ih?”
“Moj privatni život nije tema ovog razgovora.”
“To znači da.”
Daniel je slegnuo ramenima. “Ništa ne znači.” Nije
spomenuo mračan i izopačen odnos koji je postojao
između Fishera i njegove kćeri.
“Evo jedne zanimljivosti o zatvoru”, rekao je Fisher.
“Kada ljudi dolaze izvana, na njima možeš osjetiti miris
svijeta.” Duboko je udahnuo. h
Daniel se malo opustio zbog promjene teme razgovora.
“Na što ja mirišem?”
“Na unutrašnjost automobila koji je stajao na suncu.
Na autocestu. Na ispušne plinovi i dizel. Jesi li zaglavio u
gužvi?
“Ovo je Kalifornija. Autocesta je bila zakrčena na
nekoliko mjesta.”
 “Postoji li još onaj kafić izvan Santa Clarite? Imali su
najbolju pitu s maslacem od kikirikija. Jesi li ikada kušao
tu pitu?”
“Mislim da znam to mjesto o kojem govorite”, rekao je
Daniel. “Preplavili su ga klinci, ali i dalje je tamo.”
“Volio bih komad te pite.”
Danielova strategija bila je ispuniti svaki Fisherov
zahtjev pod uvjetom da je ostvariv. “Mogu to organizirati.”
Što god treba samo da pronađe tijela ubijenih mladih žena,
da njihove obitelji mogu napokon zatvoriti to poglavlje.
Svima je trebao završetak. “Još bolje, mogli biste otići
tamo”, dodao je Daniel. “Pomirisati autocestu, možda čak
uhvatiti i dašak oceana ako vjetar dovoljno jako puše u
pravom smjeru.” Malo vjerojatno, osim ako je dio
Kalifornije konačno pao u ocean, no slani je zrak dodavao
draž njegovoj ponudi. A uvijek je postojala šansa da veliki
komad države već sutra nestane.
Fisher je bio zainteresiran.
“Mogu to dogovoriti.” Daniel nije bio siguran kako, ali
potrudio bi se to ostvariti. Zatvoriti mjesto, napuniti ga
policijom, pustiti Fishera da pojede svoju prokletu pitu.
“Ako mi kažete gdje su tijela.”
Većina Fisherovih ubojstava barem onih za koje su
znali, jer je Daniel bio uvjeren da im nije priznao sva, ako
bi se i mogao svih prisjetiti, dogodila su se u području
između Los Angelesa i pustinje Mojave, poznatijem kao
Unutarnje carstvo, a otud i Fisherov nadimak. Uhvaćen je
nakon što je jedna od njegovih žrtava pobjegla. Bila je to
krhka mlada plavuša Gabby Sutton, koja je sada navodno
vodila normalan život, barem iz perspektive slučajnog
promatrača. Život ide dalje. Za neke. Ako vas nisu ubili.
Fisher je žvakao svoju žvakaću gumu i više nije
izgledao profesorski. “Neću ti reći”, kazao je. “Pokazat ću
ti.”
Daniel se nadao da se udaranje njegova srca ne vidi
kroz majicu. Tako blizu. “To je moguće”, polako je rekao.
Nije htio izgledati previše nestrpljiv.
“Ali pod određenim uvjetima”, dodao je Fisher.
Tu bi se sve obično počelo raspadati. Francova je teorija
bila da Fisher samo želi društvo i da nikad nije planirao
otkriti lokacije tijela. Ništa neobično. U zatvoru se osjećaš
jako usamljenim. A sada mu je Daniel obećao vožnju
autocestom. Postojala je velika šansa da će Fisher ovo
obećavati dok ne umre, vodeći Daniela od jednog lažnog
groba do drugog.
“Prije nego što odbiješ”, nastavio je Fisher, “dopusti mi
da razjasnim kako nikad neću biti u stanju pronaći ta
mjesta na karti. Moram fizički otići onamo. U automobilu.
Pa čak i tada ne mogu obećati da ćemo ih sve pronaći.”
Dnevni izleti. Taktika osuđenika na smrtnu kaznu
slična posjetima medicinskim klinikama. Daniel nije ni
trepnuo. “Možete li mi dati općenitu lokaciju?”
“Pustinja Mojave.”
Golemo područje, koje se proteže od okruga Los
Angeles pa sve do Ute, Arizone i Nevade. Više od sto
dvadeset tisuća četvornih kilometara. Da odu,
najvjerojatnije bi se vozili uokolo i ništa ne bi pronašli.
Fisher bi rekao da se ne može sjetiti te bi ga odveli natrag
u zatvor. Negdje putem rekao bi da mora otići na zahod i
pokušao pobjeći.
“Mogu to srediti”, kazao je Daniel.
“Još nešto.” Fisher je posegnuo u džep i izvukao mali
plastični paket. Daniel je to prepoznao kao umetak za
fotografije koji je nekad dolazio s muškim novčanicima,
gotovo suvišan sada kada su svi imali pametne telefone.
To je bio podsjetnik da je za Fishera vrijeme stalo.
Fisher ga je rastvorio i položio na stol između njih.
Fotografije, ukupno pet, bile su ubačene u pojedine
odjeljke. Daniel se nagnuo bliže.
Fotografije su izgubile boju i izblijedjele, s uvijenim i
mekim rubovima zbog sati provedenih u Fisherovim
rukama. Na svima je bila ista osoba, dijete ravne
kestenjaste kose sa šiškama, nevina lica iz nekog drugog
doba.
Fisher je lupkao o stol pored fotografija i gurnuo ih još
bliže Danielu. “Želim da moja kći bude ondje.”
Daniel se oneraspoložio. Nije se bavio obiteljskim
savjetovanjima. “Nema problema.” Uspio je zatomiti svaki
trag nervoze u glasu.
“Možda će biti. Ne želi razgovarati sa mnom.”
“Kada ste je posljednji put vidjeli ili se čuli s njom?”
“Kad su me uhitili prije trideset godina.”
Nada je gotovo ugasla. Ne samo da je Ben Fisher
pokušavao manipulirati svojom kćeri nego je iskoristio
Daniela da mu to omogući. “Čuo sam da nije najboljeg
zdravlja”, oprezno je rekao Daniel.
 Većina detektiva znala je priču o Reni Fisher.
Pridružila se FBI-u i živjela neko vrijeme na istoku. Bila je
toliko dobra u profiliranju da je radila ka gostujući
predavač na Quanticu. Međutim, prije dvije do tri godine
pojavile su se glasine o živčanom slomu. Dala je otkaz u
FBI-u ili je uzela bolovanje, i otad se nitko nije čuo s njom.
Svaki agent zna kako se sakriti. Čak i da joj Daniel uspije
ući u trag, najvjerojatnije ne bi htjela imati ništa s ovime.
Razumio ju je.
Daniel je ponudio Fisheru nešto drugo. “Možemo
smisliti još pogodnosti za vas ako ona ne mora biti
umiješana. Nisam siguran da će surađivati čak i ako je
pronađem.”
“Djeca te mogu iscrpiti. Preklinju i preklinju, dok
konačno ne poklekneš.”
“Ne razumijem.”
“Preklinjala me da ide sa mnom. Na naše male
obiteljske pustolovine. Jabuka ne pada daleko od stabla.
Reni, ili naš dogovor otpada.”
Činilo se da govori kako je Reni Fisher bila razlog
ubojstava. Malo vjerojatno s obzirom na njezinu tadašnju
dob, ali Fisher nije bio jedini koji je iznio tu teoriju.
Povremeno se pojavljivala na internetskim
kriminalističkim forumima. Ipak, što se Daniela tiče, Reni
je ovdje bila stvarna žrtva. Dok je bila dijete, otac ju je
iskorištavao kao mamac kojim privlači mlade žene u smrt.
 3. POGLAVLJE

Pustinja Mojave nije se svima sviđala. Zapravo, nije se

sviđala većini ljudi, i upravo zato sviđala se Reni Fisher.
Međutim, to nije bio jedini razlog. Pustinja je bila dio
njezina života otkako je znala za sebe. Mnogo prije nego
što je postala agentica FBI-a.
Odselila se, u gradove na istoku, ali sada se vratila i
pitala se kako je mogla zaboraviti svoju ljubav prema tom
mjestu. Za dobrih dana, jedina terapija koju je trebala bio
je miris pustinjskog cvijeća i čaparala. Za loših dana, taj je
miris bio stalni podsjetnik da joj je krajolik bio utjeha jučer
i da će opet biti sutra.
Ponekad nije mogla zatomiti osjećaj da je bila užasna
prijateljica jer je napustila mjesto koje joj je jednom toliko
značilo. A opet, činilo se da pustinju nije briga za njezinu
nepromišljenost. Ostala je ista i nastavila bojiti izlaske
sunca u narančasto, a zalaske u crveno. Nastavila je sjediti
u tišini ispod užurbanih oblaka i oluja dok je dopuštala
vjetru da odnosi njezin pijesak, podižući zrnca visoko,
noseći ih daleko izvan pustinje. Nikad nije čekala da se ona
vrati, ali je uvijek bila tu.
Sada je bilo proljeće, jedno od najboljih doba godine po
Reninu mišljenju, s jeseni odmah iza, na drugome mjestu.
S druge strane, ljeto je moglo biti neoprostivo vruće,
posebice tijekom sezone monsuna kada je vlažnost bila
jako visoka, pa su isparivački uređaji za hlađenje bili
neupotrebljivi. Ljudi bi navukli zavjese i stisnuli se unutra
sve dok se sunce i temperature ne bi spustile.
Mnogi doseljenici koji su završili usred pustinje došli
su jer su im duše bile ranjene i htjeli su krenuti ispočetka ili
se sakriti, zaboraviti ili se pretvarati da se prošlost nikada
nije ni dogodila. Reni Fisher mogla je navesti sve to, pa i
više, ali pustinja nije bila svemoguća. Vrlo često bi ljudi u
potrazi za utjehom nakon nekog vremena otišli, onamo
odakle su i došli, malo zacijeljeni ili malo više oštećeni zbog
neostvarene utjehe. Drugi bi ostali, tvrdeći da su kod kuće
i da nikad neće otići. Reni je pripadala potonjoj kategoriji.
Njezino se boravište nalazilo tridesetak kilometara od
Nacionalnog parka Joshua Tree nekoliko sati istočno od
Los Angelesa, ali znatno dalje u smislu geologije,
vremenskih uvjeta, prometa i života općenito. Odlazak iz
grada u pustinjsko naselje bilo je poput putovanja sa
Zemlje na Mjesec.
Nije bilo lako pronaći ga. Zemljani put bio je neravan i
stalno se penjao do uzvišenja koje je nekima smetalo, a
nekima nije. Njezina malena koliba nalazila se na strmom
usponu koji je omogućavao pogled na Goat Mountain u
daljini i ravnu udolinu ispod. Za vedra dana, Reni je voljela
zamišljati da vidi sve do Nevade. Možda je i mogla.
Budući da je njezino naselje bilo tako daleko od
Nevade, osjećala se sigurno i zaštićeno. Usto je bila na
glasu kao povučena osoba koja ne želi društvo, pa je ljudi
nisu ometali. Stoga je posljednja stvar koju je očekivala bio
posjet iz svijeta koji je namjerno ostavila za sobom. Kad je
začula automobil, a potom kucanje na vratima, nećkala se
otvoriti. Neka misle da nema nikoga. Možda je to ona
novinarka, mlada žena koja se pojavila prije nekoliko
tjedana i ostavila svoju posjetnicu na vratima. Carmel
nešto.
Još jedno kucanje, ovog puta agresivnije.
Vireći kroz procjep u teškim zavjesama, sada
navučenim da zaklone sunce, Reni je uspjela vidjeti
muškarca u crnom odijelu. Ništa dobro ne dolazi u crnom
odijelu. Na primjer tvoj pogrebnik, tvoj FBI, tvoji
odvjetnici, tvoji detektivi.
Zadržavajući dah, odmaknula se od prozora i mirno
stajala ispred zaključanih vrata, itekako svjesna neznanca
s druge strane. Mogla je osjetiti mračni svijet koji je ponio
sa sobom. Prodirao je kroz pukotine stare kolibe. Više nije
nosila pištolj niti ga je uopće posjedovala. Pištolji nisu bili
dio ovog života. To se pokazalo dobrim odabirom
životnog stila jer su joj se prsti sada trzali dok je zamišljala
utješnu težinu oružja u ruci.
Uporni dosadnjaković opet je pokucao.
I opet nije otvorila vrata. Bila je sigurna da zna da je
unutra, čak i ako je jedini znak njezine prisutnosti bio
oronuli i hrđavi bijeli kamionet parkiran ispred. To nije
značilo da je kod kuće. Što se njega tiče, možda je otišla
nekamo s nekim. Bliže stvarnosti, možda pješači uokolo,
ali ne u podne na temperaturama koje su bile previsoke za
travanj.
Taman i promjenjiv oblik njegove sjene kretao se uz
zavjese. Nekoliko trenutaka poslije čula je zvuk zatvaranja
automobilskih vrata. Međutim, taj zvuk nije popratilo
pokretanje motora ili odlazak automobila.
 Ponovno je provirila kroz zavjesu i vidjela da je
pronašao komadić hlada pa sjeo na tlo, ruku naslonio na
koljeno, a leđa na šupu u kojoj se nalazila njezina peć za
sušenje. Više nije imao sako ni kravatu, a rukave je
zavrnuo. Bez odijela nije izgledao tako prijeteće. Samo
vruće i umorno. Ljudski.
Je li riječ o njezinom starom partneru? Njezinom
starom poslu? Starom slučaju? Još gore, treba li je netko?
Iznenadila se shvativši da u njoj postoji još skrivene
znatiželje.
Širom je otvorila vrata i doviknula mu, pitajući ga što
hoće.
“Čaša vode bila bi u redu.”
Gradski snob. Smiješna pomisao, jer je donedavno i
ona bila “gradski snob”. Ljudi su dolazili ovamo odbaciti
tu kožu, a to se brzo odvijalo. “Samo idiot vozi u pustinju
bez vode.” Ljudi su sve vrijeme umirali u pustinji.
Dehidracija i dezorijentiranost pojavile bi se i prije nego što
bi shvatiti što se dogodilo.
“Kako znate da nisam odavde?”
Njezin razdražen izraz lica razumio bi svatko s imalo
emocionalne inteligencije.
Podigao se na noge spretnom, a istodobno ukočenom
kretnjom. Tvrdo tlo. Kada je prišao bliže i kada su se
konačno našli licem u lice, doimao se malo zatečeno.
Možda zato što je očekivao osobu kakva je prije bila.
Uglađenu i profesionalnu. Ne neku dugokosu, bosonogu
hipijevku s glinenom prašinom na rukama i trapericama.
“Teško vas je pronaći”, rekao je.
 “Očito ne dovoljno teško.”
Iznenadilo ju je što joj glas ne podrhtava. Čestitala je
sebi zbog toga. Budući da je rijetko razgovarala, jednako ju
je iznenadilo što uopće ima glas i nije samo kriještanje koje
glumi riječi. “Ovo je privatno vlasništvo. Tko ste i što
želite?”
“Pokušao sam prvo nazvati.”
Provjerila je mobitel i zatim ga okrenula da i on može
vidjeti posljednji blokirani broj.
“To sam ja zvao. Detektiv Daniel Ellis. Dolazim iz
Odjela za ubojstva okruga San Bernardino. Ovdje sam
zbog vašeg oca.”
Položila je ruku na prsa i kroz majicu osjetila ubrzano
treperenje srca. Usta su joj bila suha, drhtala je. Ovo je bio
emocionalni potres koji je toliko dugo pokušavala
izbjeći. Ovo je bio razlog zbog kojeg je u pustinji.
Nije bilo knjiga o samopomoći za djecu serijskih
ubojica. Bila bi to iznimno tržišna niša. Nadajmo se. No,
pokušavajući shvatiti zašto se ne uspijeva riješiti prošlosti,
čitala je knjige o suočavanju s traumama. Pokušavala je
shvatiti zašto se njezina prošlost vraća čak i kad misli da se
dobro snalazi i da ju je ostavila iza sebe. Gledajući unatrag,
trebala je ovo predvidjeti, ali kad podigneš zidove,
iznenađenje je još veće.
Da umiri kaos misli u glavi, usredotočila se na
muškarca ispred sebe, katalogizirajući ga, profilirajući ga.
Visok, širokih ramena, mlada, ali previše ozbiljna lica,
tamne kose.
 Gestom koja se činila gotovo bahatom, ali je mogla biti
i znak pristojnosti, skinuo je sunčane naočale. Njegove
smeđe oči bile su na oprezu. Ovih dana ljudi su skloni
gledati je na taj način.
Činio joj se poznatim, ali nije znala gdje ga smjesti.
Potisnula je iz glave mnogo stvari. To je bio jedini način da
preživi. Gdje su se upoznali? Sveučilište George Mason?
Quantico?
Za slučaj da sumnja u njegovo predstavljanje, pokazao
joj je svoju značku i upitao može li ući.
Ljudi uvijek ostavljaju djelić sebe nakon što odu. Tu je
DNK, naravno, ali za nju je to bila energija kojoj trebaju
dani da nestane. Nije ga željela u svom domu. Tko zna
koliko će trebati da nestane njegov trag kad ode, ali vani je
bilo vruće, blizu 33 stupnja. Ne može uskratiti nekome
vodu i predah od podnevne vrućine. Napravila je korak
unatrag i pustila ga unutra.
Isparivački uređaj za hlađenje radio je na krovu,
raspršivao zrak kroz ventilacijske otvore dovoljno brzo da
razbaruši kosu i odjeću. Kad je ušao, osjetila je njegovo
olakšanje jer je na hladnijem mjestu.
“Poznajemo li se?” upitala je, pokušavajući se prisjetiti
svijeta izvan pustinje, a istodobno zazirući od neželjenih
uspomena. Nije bila spremna za nekoga tko bi unio njezina
oca u njeno utočište. Ne njegovo fizičko tijelo, nego sjećanja
na njega, njegove riječi, ružnoću njegova života i svega što
je učinio, da slobodno lebdi prostorijom, dodirujući sve.
Njezinu glinu, njezina lončarska kola, čak i pepeo njezina
psa. Ništa nije bilo sigurno ili sveto.
 Njezin se gost osvrnuo uokolo, detektivski
pregledavajući prostor. Vjerojatno ga je u sebi označio kao
sumornog i prepunog očaja. Prije radionica nego prostor
za život, nešto samostanske i oskudno, s iznimkom polica
s lončarijom u nekoliko faza proizvodnje, neke nedavno
skinute s kola, druge glazirane i u redu za pečenje. U
otvorenom prostoru zamijetio je sve, zidove od betonskih
blokova pa sve do betonskog poda prekrivenog glinenom
prašinom baš kao i ona.
“Quantico”, rekao je. “Bili ste gošća na tečaju
profiliranja koji sam pohađao.”
Ah, bila je u pravu što se tiče poveznice sa školom. Sada
ga se sjetila, i njegovih riječi prilikom kratkog razgovora sa
sudionicima tečaja.
“Pitali ste me osjećam li se kao suučesnica u očevim
zločinima iako sam u to vrijeme bila dijete.”
Lecnuo se. “Oprostite, to je bilo neprimjereno i suviše
osobno.”
Znojio se i sjetila se njegova početnog zahtjeva.
Izvadila je bocu hladne vode iz hladnjaka, natočila i
pružila mu čašu. “Nemojte se ispričavati zbog znatiželje i
zadiranja u osobne stvari. To je bilo dobro pitanje. Premda
se ne sjećam svog odgovora.”
Otpio je dug, zahvalan gutljaj. “Rekli ste da se nitko ne
smije osjećati krivim za tuđe zločine. Posebice ne dijete.”
Njezin unaprijed napisan odgovor. Sastavila ih je
mnogo tijekom godina. No, odgovor je bio istinit, iako
nikad nije prošla minuta a da se ni osjeća krivom. Prisjetila
se još pojedinosti od toga dana. “Zar niste bili iznimno
dobri u gađanju?”
“Dobro pamtite.”
Neke stvari.
“Ne stižem do streljane onoliko često koliko bih htio,
pa nisam tako vješt kao prije.” Ispio je vodu pa praznu čašu
odložio na kuhinjski stol. Potom je nepristojno hodao
njezinom radionicom, proučavajući lončarska kola, kante
za glazuru, stroj za gnječenje gline, kalupe i police s
lončarijom. Doimao se posebno zainteresiranim za dizajne
koji zahtijevaju intenzivan toplinski postupak što uključuje
ptičje perje. Zastao je ispred karte koja je prekrivala pola
zida. Pustinja Mojave. Zamijetio je područja označena
crvenom bojom.
Prišla je i stala kraj njega, gurnuvši ruke u prednje
džepove traperica. “Ovo su mjesta na kojima sam tražila
očeve žrtve.” Neke od potraga odvijale su se u području
koje je nekad bilo vlasništvo njezine bake, a sada očevo,
toliko prostrano da bi ekipi trebale godine da provjeri
svaki skriveni jarak i brazdu. Tamo na otvorenom moguće
je voziti satima i ne vidjeti drugi automobil. Toliko je
izolirano.
Kako su godine prolazile, šanse za pronalaskom bilo
čega bile su sve manje. U zemlji rastresita pijeska, kiša je
isprala mnogo toga, čak i tijela.
A opet, ona je nastavila tražiti.
Drugi su ljudi u svoje slobodno vrijeme odlazili u kino,
izlazili u restorane ili posjećivali muzeje. Ona je tražila
žene koje je ubio njezin otac, osjećajući neodoljivu potrebu
pronaći ih.
“Zanimljivo”, rekao je. “Prošao sam spise koje imamo
o vašem ocu i većina potraga provedena je u blizini
njegova doma u Nacionalnoj šumi San Bernardino pokraj
Palm Springsa. Maleni tim proveo je nekoliko dana na
imanju vaše bake.
Bila je zadivljena kada je shvatila koliko mnogo zna o
slučaju, iako se dogodio tako davno. Stvarno čudno, ali s
druge strane, mnogi su detektivi imali svoje stare slučajeve
koje su voljeli izvući i usredotočiti se na njih. Popularna
teorija bila je da je njezin otac odbacio tijela nedaleko od
njihova doma u Palm Springsu, u širem području Los
Angelesa, poznatijem kao Unutarnje carstvo, ali uvijek je
osjećala da ih je možda zakopao u pustinji. Pustinja je
obećavala ubojici osamljenost, a vrućina je ubrzavala
raspadanje. Savršeno odlagalište.
“Čemu tolika usredotočenost na Mojave?” upitao je.
“Satima je udaljena od mjesta nestanka osoba u
slučajevima za koje znamo. Imao je brži pristup divljini u
blizini doma. Ako je zakopao svoje žrtve u pustinji Mojave,
to znači da ih je morao prevoziti jako daleko po vrućini.
Osim toga, detektivi nisu pronašli nikakve tragove u kolibi
vaše bake. A dok je još bila živa, držala se priče da nikad
nije vidjela ništa sumnjivo.”
Sve je to bila istina. “Volio je pustinju i ovdje se osjećao
kao kod kuće”, objasnila je Reni. A opet, to joj nije ogadilo
pustinju. Ili možda sama pustinja nije dopustila da je
ocrne.
 “To nije dovoljan razlog. Možda i nije razlog, jer
ubojice obično ne žele ukaljati mjesta koja vole.”
“Ništa što ste naučili na bilo kojem tečaju profiliranja u
Quanticu ili u praksi ne odnosi se na Benjamina Fishera”,
rekla je. “Ne sumnjam da mu je bilo stalo do mene, a opet,
nije se ustručavao iskorištavati me i okaljati. Zapravo,
pretpostavljam da je to bio sastavni dio cjelokupnog
užitka.
Uvlačenje mene u te njegove male smrtonosne izlete
oca i kćeri.”
Imala je dojam da mu je neugodno zbog njezine
izravnosti, a opet, on je bio taj koji je ovo započeo, koji joj
je vratio Benjamina Fishera u misli. Što je očekivao?
Vjerojatno mu je bilo teško znati gdje treba pritiskati, a gdje
suzdržati se. Možda je čak na sekundu zaboravio da je ona
Benjaminova kći, i da ovo nije detektivska rasprava i
razmjena ideja.
Osvrćući se uokolo, upitao je: “Koliko se već bavite
lončarstvom?” Činilo se da pokušava ublažiti nelagodnu
situaciju.
“Nekoliko godina, s prekidima.” Bila je sretna što može
pričati o nečemu drugom.
Bavljenje lončarstvom bilo je svojevrsni bijeg. Ustajala
je ujutro i uklanjala mjehuriće iz gline režući je na manje
komade. Gnječila bi je i potom oblikovala na kolu ulažući
u to svu energiju, centrirajući je i održavajući glatkom,
pazeći da ništa ne pođe po zlu, jer samo jedna mala
pogreška, jedna mala nepažnja, i morala bi početi iznova.
 Dok je oblikovala posudu, nikada nije razmišljala o
prošlosti; razmišljala je o ponovnom vlaženju prstiju u
posudi vode, mirnom i ravnomjernom pritisku na glinu.
Razmišljala je o sunčevoj toplini koja je dopirala kroz
prozor, udarajući je u leđa. Nikada nije razmišljala o svom
ocu. Nije dopuštala da bude dio njezine umjetnosti, gline i
kreacije. Njezin cilj, koji je donekle uspijevala ostvariti sve
do danas, bio je zadržati ga izvan ovog ozdravljujućeg
prostora.
Lončarstvo joj je osiguravalo i prihod. Zbog
neposredne blizine Nacionalnog parka Joshua Tree bilo je
mnogo turista, a njezina smirena i neobično delikatna
lončarija koja je odražavala slojeve neba i planina bila je
dovoljno posebna da privuče pozornost.
Daniel je podignuo jednu zdjelu s radnog stola i
okrenuo je da vidi pečat na dnu. “Što znači ovaj logotip?”
“Samo slika iz sna.” Jednostavan crtež ptice, nešto što
je dijete moglo nacrtati. Ili, u ovom području, nešto je
moglo biti petroglif. “Nema pravo značenje. Ništa mi nije
padalo na pamet. A onda sam sanjala tu sliku i to
iskoristila.”
“Ne bih to govorio ljudima.” Vratio je posudu na radnu
plohu. “Pomalo je razočaravajuće.”
Nasmijala se. To je bio zvuk koji iz nje nije izlazio tako
često. “Pokušat ću smisliti nešto bolje.”
“Više se uopće ne bavite svojim poslom? Detektivskim
radom? Podučavanjem? To je velika šteta s obzirom na
vašu pronicljivost i vještine.”
 “U posljednjih nekoliko mjeseci preuzela sam nekoliko
slučajeva. Većinom nestale osobe. Ni jedan nije dobro
završio, ali su riješeni.”
“Izgledate drugačije”, bio je iskren.
Daleko su bili njezini dani u Odjelu za ubojstva i ormar
prepunog crnih odijela, koje je sve dala u dobrotvorne
svrhe. Kalendar bi pokazao da je nije bilo samo tri godine,
ali činilo se kao deset. Nesumnjivo posve drugačiji život.
Nakon živčanog sloma, nije joj dugo trebalo da shvati
kako mora pobjeći od svega, ponajviše od same sebe i misli
koje nije mogla isključiti. Postojao je jedan očit izlaz, jedan
način da sve stane, ali odbijala je poći tim putem. Kao prvo,
zbog svog psa, i kao drugo, jer to nije mogla učiniti majci.
Da je pas na prvome mjestu, bila je njezina osobna šala.
Onda je odlučila sve spakirati u kamionet, utovariti psa i
poći na put bez ikakvih planova ili ciljeva. Budući da je bila
na cesti, svaki je dan bio bijeg dok bi se autocesta odmatala
pred njom i zamatala iza nje, a ona se samo nastavila
kretati, usredotočujući se na potrebe tog dana. Gdje stati
po benzin, gdje prošetati psa, gdje kampirati te noći, uvijek
se krećući prema zapadu ili u suprotnom smjeru.
Međutim, njezin je stari pas ostario, pa se počela
osjećati krivom jer ga vuče na putovanja iako se nikada nije
žalio. I kad je došao trenutak da ga pusti, shvatila je da
nema dom za njegov pepeo. Zato se vratila u Kaliforniju
prije manje od godinu dana, kupila malu kolibu i stavila
njegov pepeo i ogrlicu na okvir kamina. Uredila je sve da
bude podnošljivo za život, ali ne previše podnošljivo, jer to
nije zaslužila. Prije mnogo godina bila je prilično dobra u
izradi glinenih posuda, vještini koju je naučila u srednjoj
školi, od tadašnjeg dečka. Preko interneta je kupila
rabljeno lončarsko kolo i ponovno se počela baviti
lončarstvom.
I zacjeljivanje je započelo.
“Nadam se da niste došli kritizirati moje životne
odluke”, rekla je.
“Ne, ali to je veliki skok.”
Doimao se zabrinutim. Njezina je majka često imala
takav izraz lica.
“Ovo sam ja sada”, rekla je. “Kreativnost zacjeljuje.
Trebali biste probati. Vaš je posao vrlo stresan. Lončarstvo
je vrlo meditativna i umirujuća aktivnost.
“Baš me ne zanimaju te stvari.”
“Svi bismo trebali nešto stvarati.”
“Mislim da je posljednja stvar koju sam stvorio...”
Naglo je zastao, očito se predomišljajući, pa rekao: “... neka
vrsta umjetničkog djela od makarona, u osnovnoj školi.”
Pitala se što je to umalo rekao. “Šteta... ali znam da niste
prešli cijeli ovaj put iz San Bernardina da bismo pričali o
obrtima.” Ruke na boku, rekla je: “Spremna sam čuti što
imate za reći.”
“Sjednimo.”
Sjednimo. Ovo neće biti dobro.
Njezin otac je mrtav. To je to, zaključila je.
Toliko je dugo čekala ovaj dan, a sad je osjetila
iznenadnu navalu suza. Nikad ga nije posjetila u zatvoru.
Jednostavno nije mogla. Koliko je znala, njezina je
majka otišla tek nekoliko puta. A sada, ako se pokaže da je
umro, osjećala bi grižnju savjest jer nije otišla posjetiti ga.
Koliko je to glupo?
Sunce je' zalazilo pa je razmaknula zavjese prije nego
što su sjeli za kuhinjski stol. Izgledalo je kao da se Daniel
muči pronaći riječi.
“Mrtav je”, rekla je.
“Ne, zapravo je itekako živ.”
Osjetila je olakšanje i razočaranje istodobno. San
Quentin bio je udaljen osam sati vožnje, čak i više ako je
promet gust, ali ipak preblizu. Zar je moguće da je njegova
neposredna blizina vuče natrag u orbitu propasti?
“Zanimljivo”, prisebno je rekla. Bila je vrlo mirna. Nisu joj
drhtala koljena niti je stiskala šake. Nije ščepala tkaninu
traperica. Nije trepnula niti je podignula obrvu.
“Obratio mi se prije pet dana i ponudio pokazati gdje
su zakopane njegove žrtve.”
Obećavajuće, ali nešto je slično njezin otac već i prije
rekao. “To su odlične vijesti. Obitelji žrtava zaslužuju
zatvaranje slučaja.” Pogledala je police s lončarijom i
odjednom osjetila osjećaj izgubljenosti kakav je ranije
obuzeo Daniela. Lončarija, ova kuća, prastari kamionet
koji stoji vani i čeka da ode negdje drugdje. Ovo područje,
njezina odjeća, sve se sada činilo stranim, djelo nekog
drugog tko je bio jak i usredotočen. “Hvala što ste me
obavijestili.”
Morao je poći. Trebala je biti sama. Kratko je udahnula
i kimnula, da misli da je u redu, ali kimanje je bilo grčevito.
Vjerojatno ga nije zavarala. “To je dobro. To je jako dobro”,
dodala je. Najvjerojatnije je došao iz pristojnosti, da ne
sazna vijest od nekog drugog. “Reći ću majci.”
“To nije sve”, brzo je rekao.
Što bi drugo moglo biti?
“Imao je jedan uvjet.” Spustio je pogled na svoje ruke i
opet ga podigao. Imao je mali okrugli ožiljak blizu obrve.
Vodene kozice? Ožiljak od pirsinga? Pirsing.
“Neće nas odvesti do mjesta ukopa ako i vi ne dođete.”
Renin se mozak isključio, a pogled joj je skrenuo na
predmete, trudeći se odvući je od boli u prsima. Jarka žuta
boja na slici na zidu, čaša iz koje je pio gost. Morat će je
baciti. Uvijek će je podsjećati na ovaj trenutak.
“Ne mogu.” Nije vidjela oca od dana kada je otišao u
lisičinama, dozivajući je moja curice dok ga je policija
odvodila. Trideset godina. Toliko je prošlo. “To je
nemoguće.”
“I mislio sam da ćete to reći.” Njegov glas bio je mek.
Je li se služio tim glasom dok je ispitivao kriminalce? Bio je
dobar, s pravim tonom. “Razumijem.”
Ljudi su običavali pitati kako je to biti kći serijskog
ubojice. Nije ih krivila zbog znatiželje. Ponekad bi, da
zaustavi daljnja pitanja, jednostavno rekla da je bilo
grozno. Jedna riječ i gotovo. U drugim prigodama, kada se
osjećala posebno velikodušno i spremna podijeliti ili
možda čak pokušati iznijeti osjećaje u svijet da smanji taj
teret, dala bi im kratku verziju istine. Morala je biti kratka,
jer nisu postojale riječi koje bi na odgovarajući način
prenijele ranjenost njezine duše i bolnu prazninu koju su
joj u utrobi ostavila djela njezina oca. Najbolje što je mogla
bilo je otkinuti komadić višeslojne istine. Ponekad, ovisno
o duševnom stanju, predložila bi da zamisle stvar koja im
je najdragocjenija na svijetu, nešto zbog čega su se osjećali
sigurno i voljeno, te da to izokrenu. Ruke koje su vas
okruživale postaju čudovište. Usta koju su vam noćima
čitala i davala poljubac za laku noć postaju bunar laži,
tamna spilja nametljivih obada.
Ali bilo je mnogo složenije od toga jer se srce još sjećalo
ljubavi koja je išla u oba smjera, tekla unutra i van. Veza
između oca i kćeri bila je jedinstvena i posebna. Pulsirala
je i stvarala ljubav na staničnoj razini. A zla djela, bez
obzira na to koliko je starija ili koliko je života živjela da
iziđe iz njegove sjene, nisu mogla otjerati sjećanja na osobu
koju je poznavala i voljela. Čak i sada, u trideset osmoj
godini, kada bi pomislila na njega, osjetila bi poznatu bol
u duši, tugujući za gubitkom čovjeka kojeg se sjećala, a ne
čovjeka koji je postao. Još se uvijek nije mogla pomiriti s
činjenicom da te dvije suprotstavljene osobe i dalje borave
u jednom tijelu, da je on živ, truleći do izvršenja smrtne
kazne, čekajući da vrijeme prođe do njegova posljednjeg
pozdrava.
Daniel je šutke čekao.
Kako bi uopće mogla ponovno vidjeti svoga oca? Kako
bi mogla spriječiti da se ne slomi? Nakon njegova uhićenja
nastojala je krenuti dalje, pretvarajući se da je mrtav.
Pokušavala je izbaciti ga iz srca, a nekad je bio njezino srce.
Nije bila sigurna može li preživjeti čak i najkraći susret.
“Što želi?” uspjela je šapnuti.
“Ne znam. Samo vas vidjeti, možda?”
 “Mora biti nešto više od toga.” Iz keramičke zdjele na
stolu uzela je balzam za usne. Mirisao je na lavandu. Ustala
je i bacila ga. Zgrabila je Danielovu čašu i također je bacila
u smeće. Cijela će kuća morati otići, a ona će morati zapaliti
svoju odjeću i odseliti daleko, na neko posve drukčije
mjesto. Možda Mars.
“Imate vremena”, rekao je Daniel. “Nije lako ishoditi
dozvolu za izlet na ubojici osuđenom na smrt. Morat ćemo
i nagovoriti zatvorsko osoblje da potpišu ugovor o tajnosti
podataka. Posljednje što želimo je prisutnost medija ili
promatrača koji povećavaju potencijalni rizik bijega. Vaš
otac neće znati kada će ići na izlet, za slučaj da ima nekog
izvana tko bi mu pomogao.”
Morala mu je odati priznanje jer nije spomenuo čašu.
“Zato uključite mobitel. Čekajte moj poziv. Pokrenut
ću papirologiju i ako odlučite sudjelovati, imat ćete
vremena porazgovarati o tome s majkom.” Zašutio je, a
onda, onako usput, dometnuo: “I, samo da znate, nije
tražio da nju vidi.”
“Donijet će mir obiteljima”, rekla je Reni, pokušavajući
uvjeriti sebe.
“Možda i vama donese mir.” Trepnuo je malo
presporo, kao da nešto potiskuje, trudeći se unijeti
pozitivan preokret. Još nekoliko godina i nekoliko
ubojstava i više ni on neće razmišljati na taj način.
Zaprepastila se primijetivši da sunce zalazi,
ispunjavajući prostoriju ružičastim odsjajem.
Njezin je otac volio zalaske sunca. To je bila jedna od
onih stvari kojih se najviše sjećala o njemu. Uhvatio bi je za
ruku i otišli bi na poseban vidikovac na posjedu njezine
bake. Sunce bi tako dugo lebdjelo na nebu da je katkad
pomislila da to uopće nije sunce, nego nešto za što ju je on
uvjerio da je stvarno. Iskrivljena stvarnost, koja ju je
natjerala da misli i vidi ono što je on želio da misli i vidi.
Svi su pričali o profiliranju kriminalaca. Diljem zemlje
držala je predavanja na tu temu. Trebala je biti
stručnjakinja. Bila je osoba koju su zvali kada bi se dogodio
užasan zločin, ali on se nikad nije uklapao. Čovjek koji je
volio svoju obitelj, volio prirodu, volio zalaske sunca i
životinje. Čovjek koji joj je pružio savršeno djetinjstvo i
obožavao je. Čovjek koji je volio i bio voljen.
A ipak je bio zao. Možda najgora vrsta zla, jer se sakrilo
točno ispred nje i prevarilo njezino dječje srce. I kasnije,
kada je počela sumnjati, kada ga je pokušala raskrinkati,
njezina joj majka nije vjerovala, pa je Reni počela sumnjati
u sve što je znala.
Međutim, čak i sada joj je nedostajao. To je bila
opasnost ponovnog susreta s njim. Nedostajalo joj je kako
je izgovarao njezino ime. Reni, staro obiteljsko ime,
izgovoreno mekano, s blagim južnjačkim naglaskom. Bio
je u zatvoru, a ona je bila ovdje, u pustinji, zaštićena od
njega i njegove kontrole, ali bojala se da će ga, ako ga vidi,
ponovno zavoljeti. .
“Žao mi je”, rekao je Daniel, kao da razumije kroz što
prolazi, ali nitko nije mogao razumjeti. Niti je to očekivala.
Niti je to htjela.
“Ovo je samo još jedan uspjeh za vas”, rekla je. “Kada
sve bude gotovo, bit ćete gost-govornik u Quanticu, ali ovo
je moj život, život moje majke. Ne želim da postane
senzacija. Ne želim saznati da ste prodali priču za seriju od
deset nastavaka. Ne želim novinare na licu mjesta. Ne
želim nigdje vidjeti priču iz vaše perspektive.”
“U potpunosti se slažem. Nije mi namjera steći slavu ili
bogatstvo na račun ovoga.”
“Oh, molim vas. Barem slavu među vašim kolegama.
Znam koliko to može biti važno.”
Zatresao je glavom. “Ne zanima me.”
Mogao je poricati koliko je htio, ali nešto ga je
motiviralo. Osjećala je da mu je zbog nečega više stalo nego
što priznaje.
“Neki ljudi stvarno samo žele učiniti ispravnu stvar”,
rekao je.
Bacila je pogled na kartu na zidu i znala da postoji
samo jedan odgovor. Ako bi ih njezin otac odveo do mjesta
ukopa, možda bi to izbrisalo osjećaj sudioništva o kojem ju
je Daniel pitao onog dana u Quanticu. “Učinit ću to.”
 4. POGLAVLJE

Prije tri godine

Volonterski rad sa zlostavljanim ženama naučio je

Rosalind Fisher očekivati telefonske pozive i usred noći.
Psihičko zlostavljanje, često potaknuto alkoholom i
drogama, obično se događa nakon što padne mrak. Kad ju
je probudila zvonjava telefona, očekivala je glas iz Sigurne
kuće. Netko kome je hitno potrebno sklonište, jer je
Rosalind uvijek imala spremnu gostinjsku sobu. Uvijek je
bilo hrane, čistih plahti i ručnika, zavoja i ledenih obloga te
lijekova protiv bolova, ako je potrebno.
Ovaj je poziv bio od osobe u nevolji, ali ne od stranca.
“Mama? Trebam tvoju pomoć.”
Ništa nije bilo tako bolno kao trzaj majčina straha.
Presjeklo ju je.
Rosalind je upalila svjetlo i uspravila se u krevetu,
žaleći što je Reni tako daleko. Oduvijek je mislila da velika
udaljenost nije bila dobra ideja, ali je pokušavala
podržavati kćer bez obzira na to kakve odluke donosila,
čak i ako su bile loše.
“Reci mi.” Rosalind se trudila da joj glas ostane miran,
pribran, bez naznaka panike koju je osjećala. To nikome ne
bi pomoglo.
 “Bilo je mračno. Radila sam s partnerom na jednom
slučaju... i učinilo mi se da sam vidjela nekoga tko zapravo
nije bio tamo.” Renin je glas bio hrapav i pomalo
nerazgovijetan. Droga? Alkohol? Ovo nije bilo dobro.
“Jesi li ti dobro? To me zanima.”
“Da.”
Rosalind je duboko uzdahnula. Sve se može srediti.
Svatko se može bolje osjećati ako upotrijebiš prave riječi.
“Gdje si?”
Reni joj je rekla da zove iz bolnice. To je bilo umirujuće.
Priznala je da zbog lijekova otežano govori.
Reni je oduvijek bila teška. To je bila istina. Kao
novorođenče danima je neprestano plakala i Rosalind je
shvatila da treba nešto poduzeti. Nije se brinula zbog sebe
ili vlastite neispavanosti, ali dijete nije moglo nastaviti
tako. Situacija je bila loša. Iz očaja, Ben je odveo Reni u
kolibu svoje majke u pustinji. I, kako je poslije pričao
(premda je Rosalind sumnjala u brzinu Renine promjene
ponašanja), istog je trena prestala plakati i počela piti
zamjensko mlijeko te spavati kao normalna beba.
Reni je ostala trezveno i melankolično dijete koje je
uvijek promatralo, razmišljalo, često zadržavalo svoje
misli za sebe. Njih se dvije zapravo nikad nisu čvrsto
povezale, ne onako kako bi trebalo. Rosalind katkad nije
bila sigurna sviđa li se uopće Reni. Bilo je teško brinuti se
o djetetu kojemu nisi drag. Ben je uvijek govorio da to
samo umišlja, ali njoj se nije tako činilo.
Možda je zato Rosalind otvorila vrata svog doma
zlostavljanim ženama. To je djelomice nadoknadilo
zategnut odnos koji je imala s Reni, a Reni je to bio izgovor
da više vremena provodi s Benom. No, kada je on završio
u zatvoru, a Renina baka umrla, ostale su samo njih dvije i
Rosalind se počela brinuti o svojoj kćeri. Prvi put u njihovu
odnosu, Reni je surađivala.
“Žao mi je, dušo. Možda je to zbog stresa tvog posla.”
Reni je imala najmekše srce, premekano za njezino dobro.
Ne znam.
Rosalind je osjećala da joj nešto prešućuje. “Svašta se
događa u stresnim situacijama”, rekla je, pokušavajući
umiriti kćer. “I u mraku...”
To nije sve.
Zvučala je jako uzrujano, nimalo nalik pribranoj osobi
kakva je inače bila.
“Nikada nisam ni na koga potegnula pištolj”, nastavila
je Reni. “Sposobna sam zadržati hladnu glavu, ali lice mog
partnera u mraku... promijenilo se. Vidjela sam nekoga
drugog.”
“Koga?”
Dugačka stanka. “Tatu.”
“O, dušo.” Kakve je riječi utjehe mogla ponuditi na to?
Rosalind je očekivala ovako nešto. Toliko dugo da se
već počela opuštati i misliti kako se to neće nikada
dogoditi. Proučavala je tugu i složenu traumu na fakultetu,
i kasnije uz Benjamina. Čudno je misliti da je bio odličan
učitelj, ali stvarno je bio.
Dan nakon Benova uhićenja, kada se saznala istina o
tome što je učinio, Reni se povukla u svoje stoičko, tiho ja.
Tek poslije, kada su je detektivi ispitivali, otkriven je njezin
udio u ubojstvima.
“Sjest ću u avion sutra ujutro”, rekla je Rosalind.
“Zajedno ćemo pronaći rješenje.”
“Doći ćeš?” Nevjerica i olakšanje.
“Naravno da ću doći.”
Sljedećeg jutra Rosalind je uhvatila let iz Palm Springsa
za Boston. U bolnici je razgovarala s liječnikom koji se
brinuo za njezinu kćer.
“Mislim da se ne bi trebala vratiti na posao, barem ne
još”, rekao je.'
“Slažem se. Vodim je k sebi.”
“Savjetujem joj da uzme nekoliko slobodnih mjeseci.
Ako već ne posjećuje psihijatra, preporučujem da to
svakako učini. Treba lijekove. Mora biti daleko od stresa.
Možda je doživjela posttraumatsku retrospekciju. Iskreno,
to nije neuobičajeno. Mislim da bi većini pripadnika naše
vojske i policije trebala neka vrsta psihološke podrške i
poduka o samopomoći te upravljanju stresom. Siguran
sam da će joj biti drago što vas vidi.”
Rosalind nije očekivala da će Reni izgledati tako loše.
Računala je u glavi koliko je vremena prošlo od posljednjeg
susreta. Tek nekoliko mjeseci. Ne dovoljno dugo da bi
postala tako mršava, upalih obraza i izbočenih kostiju, s
tamnim kolobarima ispod očiju. Ovo nije nastalo preko
noći.
“Sve će biti u redu”, rekla je Reni. “Ići ćemo kući.”
Vidjela je da Reni preispituje riječ kuća. “Kalifornija”,
objasnila je.
 Vjerojatno nije najbolja ideja odvesti je u kuću gdje su
započele loše stvari u njezinu životu. No, to je također bilo
i mjesto utjehe, barem je nekad bilo.
“Htjela bih otići u bakinu kolibu.”
Rosalind se oduvijek ljutila što se Beryl Fisher brinula
o Reni dok je bila dijete. “Oh, Reni. Mrzim pustinju. Ti to
znaš.”
“Ti ne moraš ići.”
“Tamo nema struje, čak je teško doći i do vode iz
cisterne. Nema signala za mobitel. To trenutačno nije
mjesto za tebe. Otiđimo jednostavno našoj kući pa ćemo o
tome kasnije razgovarati. Dogovoreno?”
Reni je kimnula.
Rosalind joj je pomogla odjenuti se. Medicinska je
sestra pružila Rosalind vrećicu lijekova i recepte. Kad su
izišle uzele su taksi do Renina stana. Dok je Reni ukočeno
sjedila na stolcu, Rosalind je ubacivala odjeću i toaletni
pribor u putni kovčeg. Tada je na kuhinjskom podu
zamijetila pseće zdjelice. Zaboravila je na psa.
“Gdje je Sam?”
“Susjed pazi na njega.”
To nije bio jedan od onih džepnih psića, nego veliki
labrador. Promjena plana. Morat će putovati
automobilom. Rosalind je znala da Reni ni u kojem slučaju
neće pristati da se pas vozi u teretnom prostoru aviona. Ni
Rosalind se nije sviđala ta zamisao.
“A što je s mojom ribicom?” Reni je pokazala na zdjelu
u kojoj je bila ljubičasto-crvena ribica sijamski borac.
 Rosalind je pronašla susjeda kod kojeg je bio Sam, na
sreću u istoj zgradi. Zamijenila je ribicu za psa, predajući
zdjelu i hranu čovjeku koji je bio odjeven za trening.
“Moja kći već duže vrijeme želi ribicu”, rekao je.
“Odlično.”
Kad se vratila u stan, sve su spakirale u kutije za trajno
preseljenje. Pet dana poslije bile su u Kaliforniji i Reni se
odmarala u svojoj staroj sobi, a Sam je ležao pokraj nje na
krevetu.
 5. POGLAVLJE

Danas

Uvijek je bilo teško vratiti se u kuću iz koje je policija

odvukla njezina oca u lisičinama. Naravno, Reni je
poduzela sve da izbjegne zakoračiti unutar tih poznatih
zidova. Razmišljala je o tome da nazove majku i kaže joj za
dogovor koji je Benjamin pokušavao sklopiti. Bilo bi joj
lakše preko telefona. No, osjećala je da majci, koja je u
zadnje vrijeme učinila toliko toga za nju, duguje razgovor
licem u lice.
I tako, ruke na upravljaču, odignula je nogu s papučice
gasa na nizbrdici. Vozila je sat od pustinje Mojave do Palm
Springsa, prateći kako vanjska temperatura raste sa
svakim kilometrom. Nije bilo neobično da postane i 20
stupnjeva toplije.
Prošla su tri dana otkako se Daniel Ellis pojavio u
njezinoj kolibi. Nakon toga prisustvovala je sajmu obrtnika
i prodala dovoljno lončarije da izdrži još mjesec dana. Nije
bila sigurna hoće li se ikada vratiti u FBI. Već je odavno
iskoristila sav plaćeni dopust i živjela je od danas do sutra,
uz lončariju kao jedini prihod kojim pokriva troškove
života i plaća rate male hipoteke. Bila je zadovoljna
trenutačnim stanjem stvari i zapravo joj se sviđala stalno
prisutna prijetnja kolapsa. Sve bi sutra moglo nestati. Ili ne
bi.
 Majka joj je ponudila financijsku pomoći, ali je Reni
odbila iz više razloga. Rosalind Fisher voljela je imati
kontrolu, a Reni nije htjela ovisiti o njezinoj milosti. I, za
razliku od burne prošlosti, njihov je sadašnji odnos bio
pristojan. Ne čvrst, nego bolji. Nije ga htjela poremetiti.
Ušla je u grad i prošla kroz turističku četvrt.
Palm Springs osjećao se poput obalnog kalifornijskog
grada, iako je smješten 150 kilometara od bilo kakvih
plaža, na rubu Unutarnjeg carstva. Ljudi su uvijek
komentirali da bi ocean trebao biti samo jednu ulicu dalje
ili iza ugla. Nije. Nastavi voziti.
Tu se rodila i odrasla, a kao dijete sve je gledala previše
izbliza da bi mogla steći opći dojam o mjestu. Bio je to samo
grad u kojem je živjela. No, u kasnijim godinama, Reni je
shvatila da je Palm Springs poput sjajnog časopisa koji je
netko ostavio otvorenim na suncu pored bazena. Pustinjski
grad bio je poznat kao rodno mjesto suvremenog pokreta
sredinom stoljeća. Taj se utjecaj mogao vidjeti posvuda, od
kafića i hotela do privatnih kuća. Udaljen dva sata od Los
Angelesa, grad je bio i boravište zvijezda, a palmama
obrubljene ulice s imenima poput Gene Autry Trail i Frank
Sinatra Drive podsjećale su posjetitelje na Hollywood.
Zračna luka je čak imala veliko predvorje nazvano Sonny
Bono.
Kada su temperature u dolini Coachella postale
previše visoke, žičara je prevozila ljude u planine San
Jacinto, daleko od vrućine, autocestama koje su
omogućavale neometanu vožnju automobilom pored polja
znamenitih divovskih bijelih turbina što su lijeno miješale
ozon pristigao dolinom iz Los Angelesa. Ozon je inače
dolazio s upozorenjima o kvaliteti zraka ili barem s
glavoboljom.
Ako to nije bilo dovoljno uzbudljivo, rasjedi San
Andreas i Walker Lane ležali su duboko i skriveni samo
nekoliko kilometara izvan grada. U prošlosti je bilo
nekoliko prilično jakih potresa, ali svi su i dalje iščekivali
onaj najveći. Stručnjaci su rekli da je pitanje vremena kada,
a ne hoće li se dogoditi.
Samo naprijed.
Osjećajući dubok i poznat strah, Reni je skrenula pored
znaka za obvezno zaustavljanje i vozila niz široku, glatku
ulicu do slijepe ulice u kojoj je odrasla. Njezin obiteljski
dom, izgrađen u pedesetima, bio je klasičan koliko je
mogao biti, s leptirovim krovom i bijelim ciglama te
divovskim palmama. Savršen primjer srednjovjekovnog
modernizma koji susreće pustinjski modernizam. Čak je
tijekom godina bio dio nekolicine turističkih obilazaka, na
što je njezina majka bila ponosna. Reni je shvatila da ljudi
samo žele vidjeti mjesto u kojemu je živio Ubojica
Unutarnjeg carstva.
Majci nije unaprijed najavila posjet i čim je ušla i
spustila torbu na niski kauč, Rosalind Fisher započela je
svoj ritual pročišćavanja, kako su to obje nazivale.
Trebalo je neko vrijeme, ali Reni je shvatila da su mirisi
veliki okidači za ono što je na kraju dijagnosticirano kao
kompleksna trauma. Miris kuće za nju je bio šok bez obzira
na to koliko je bila spremna ili koliko je vremena prošlo.
Iako su zidovi bili ponovno oličeni i nije bilo obiteljskih
fotografija, a usto je živjela tamo godinama nakon očeva
uhićenja, odlazak na dulje vrijeme i zatim povratak
ponovno su potaknuli odgovor zbog kojega je stiskala
prste u šake dok joj nokti nisu urezali krvave polumjesece
u dlanove.
Čak i sada, toliko godina poslije, dok je majka hodala
uokolo paleći svijeće i uključujući raspršivač esencijalnog
ulja, Reni je mogla namirisati mračno djetinjstvo za koje je
tek poslije saznala da je mračno. Mjesto gdje ti se život
promijenio u sekundi, gdje se tvoja stvarnost okrenula
naopačke, ne može se nikad sakriti ili prekriti bojom ili
umjetničkim djelima ili prezasićenim mirisom milijuna
svijeća. Umjesto da postane nešto novo, prekrivanjem
onog što je prije bilo, svijeće i umjetnine samo su se stopile
s prošlošću.
Sa zveckajućom zlatnom narukvicom, u crnim uskim
hlačama i bijelom majicom bez rukava s ovratnikom,
njezina je majka izgledala kao kombinacija Audrey
Hepburn i visoke i mlađe Sally Field dok je nestajala i
vraćala se s bocom osvježivača zraka koju je držala visoko
u zraku i prskala.
Nešto novo u repertoaru.
Mirisalo je na zimzelene biljke i Renin se želudac na
tren uzburkao prije nego što ga je obuzdala. Zaustavljanje
fizičkog odgovora bilo je trik na kojem je radila. Ako bi ga
uspjela zamrznuti, podržati, emocionalna reakcija prestala
bi zajedno s tim.
Nije rekla svojoj majci da joj sprej smeta. Baš kao što je
Reni skrivala svoje dublje osjećaje, njezina se majka borila
s prošlošću pomoću stvari koje je mogla prskati, topiti i
paliti.
Elegantna i uredna, obojene kose, bez vidljiva izrasta,
nikada nije napuštala kuću bez šminke. Odlazila je na
satove joge i slikanja i zdravo se hranila, pod utjecajem
sredine i filantropskog života kao pokrovitelj lokalne
umjetnosti i umjetnika. Njezin je dom bio utočište za žene
kojima treba sigurno mjesto i krevet. To je bila Rosalind
Fisher.
“Trebala si mi reći da dolaziš.” Odložila je sprej i
okretom termostata uključila klima-uređaj da se miris
proširi kroz kuću. “Sve bih prozračila. Znam kako si
osjetljiva. Ti i tvoje glavobolje.”
Reni je sve to pripisivala migrenama. Lakše nego reći
mirisima potaknute retrospekcije. Ono što se dogodilo
uvijek će biti oblak iznad njih i između njih, ali prešutnim
i neizrečenim sporazumom od prije mnogo godina, nisu to
spominjale. Čak se ni sada nije doimalo stvarnim. Nikad se
neće činiti stvarnim. Međutim, pokušavala je ne pokazati
majci koliko je to ostavilo traga na njoj, možda zato što se
Rosalind dovoljno namučila i Reni je nije htjela opterećivati
time. Ipak, znajući da će uskoro vidjeti oca, Reni je postala
itekako svjesna koliko je i sama ranjena.
Kao dijete, njezin svijet se okretao oko oca. Njihova je
kuća bila njezino sigurno mjesto, njezina obitelj često
dosadna. No čak i najdosadniji ljudi mogu skrivati duboke
i ružne tajne. Spoznala je da je to istina i u svom poslu
profiliranja. Serijski ubojice nisu zainteresirani za stvarni
život. To je činjenica. Njezin je otac bio poštovani profesor
psihologije, sa savjetodavnim poslom sa strane koji je
vodio od kuće. Njezina je majka igrala ulogu žene gornje
klase iz Palm Springsa koja nije bila dovoljno bogata da bi
se družila s bogatima, ali svejedno je to činila jer je bila
energična. Neki bi pomislili da je njezin dobrotvorni rad
bio način da se iskupi za muževe zločine, ali Rosalind se
bavila dobrotvornim radom i prije nego što je upoznala
Benjamina Fishera na fakultetu, pohađajući ista
predavanja iz psihologije. Kao što se pokazalo, Benjamin je
imao bolesnu potrebu nanositi bol. Rosalind je imala
potrebu zaustaviti je.
“Moram s tobom razgovarati o nečemu”, rekla je
Reni. Da to konačno riješim. Uputila se u kuhinju, prostoriju
koja bi trebala biti ugodna, ali i ona je bila uznemirujuća
kao bilo koji drugi dio kuće zbog staklenih kliznih vrata
koja su gledala na mali bazen u kojem ju je otac učio plivati
i bacao je u zrak dok je vriskala od veselja.
Zatvorila je oči, poželjevši da je zemlja proguta,
zamišljajući kako skače u bazen i ispušta dah, dopuštajući
sebi da potone na dno, daleko od svega. U isto vrijeme
razmišljala je o svojoj kolibi udaljenoj sat vremena.
Razmišljala je o limenci s pepelom na kaminu i sunčevoj
svjetlosti kako pada kroz prozore. Vrlo će se brzo vratiti
tamo. To je obećala sebi.
Kad je otvorila oči, još je uvijek bila na mjestu na kojem
nije željela biti. Mjestu zla i bolesnih tajni gdje je Reni
gledala kroz prozor sobe kako policija odvodi njezina oca,
pitajući se kada će doći po nju.
Kasnije, kada se sve smirilo i kada se vratila u školu,
djeca su šaputala o njoj, izbjegavajući je. Većina djece s
kojom je odrasla više nikad nije razgovarala s njom.
Pokrenuta je i peticija da je se udalji iz škole, jer je bila
“smetnja obrazovnom okružju”. Nije prihvaćena, ali Reni
je ipak otišla jer, kako je njezina majka istaknula, “oni su
ometali njezinu sposobnost stjecanja dobra obrazovanja”.
Nikakva vremenska distanca ne bi umanjila krivnju
koju je Reni osjećala zbog svoje uloge u očevoj bolesnoj igri.
Da, pokušala je reći majci što se zbiva, ali ona je to
protumačila kao nešto nejasno, što odrasla osoba može s
lakoćom pripisati dječjoj paranoji ili čak snu. Reni nije
istinski razumjela što se događa i duboko u sebi nije željela
dovesti oca u nevolju. Nije htjela izazivati razmirice
između svojih roditelja.
“Tata voli igrati igre”, rekla je majci prije mnogo godina.
“Drago mi je da imaš tatu koji se igra s tobom.”
“Tata me vodi u park po mraku.”
“Mrak nije razlog da ostaješ unutra. Mrak nije ništa
čega se trebaš bojati.”
“Tata se čudno ponaša”
“Ponekad previše popije, a odrasli se tada mogu čudno
ponašati.”
Sada, u kuhinji, prekriženih ruku, Reni je mirno
ispričala majci o dogovoru koji Benjamin želi sklopiti.
“Te je pogodbe sklapao i prije”, primijetila je Rosalind,
uvijek tako praktična. “I nikad ništa od njih.”
“Ovo se čini drukčijim.” Suhih usta, Reni je napunila
čašu vodom iz slavine i sjela za stol s majkom.
I kao dijete je sjedila na istom mjestu.
 Zašto je njezina majka zadržala toliko namještaja? Čak
i krevet koji je dijelila s Benjaminom? Reni bi odvukla tu
prokletu stvar van i zapalila je u dvorištu. Prije mnogo
godina, Reni je čak pokušala nagovoriti majku da proda
kuću. U jednom se trenu činilo da se Rosalind slaže s tom
idejom, ali onda se predomislila.
“Sviđa mi se ovdje”, rekla je. “Ne želim se preseliti. I
ne znam kako bih bez Mauricea. Ili što bi on bez mene.”
Maurice, njihov stari prijatelj i susjed, uvijek je bio u
njihovim životima, pravio im društvo nakon što je njezin
otac uhićen i nikad se nije odmaknuo od njih poput
mnogih drugih. Vodio ih je u kino i u restorane, i nije ga
bilo briga kad bi ljudi zurili i šaputali. Bila je prilično
sigurna da je bio zaljubljen u njezinu majku. I još je uvijek.
Reni je isto tako shvatila da bi odlazak njezine majke iz
kuće samo značio da je otac nanio još više štete njihovim
životima. Razumjela je i da se njezina majka hrabro
ponijela. Ostala je i držala glavu visoko. I, nakon nekog
vremena, ljudi su se prestali obazirati kada bi je vidjeli u
javnosti. Šaputanja i pogledi prestali su prije mnogo
godina. Doselili su se novi ljudi, a većina nije znala njihovu
prošlost. Sada je Rosalind čak bila nagrađena za svoj
volonterski rad. To je i zaslužila.
“Vjerujem da ovog puta misli ozbiljno”, rekla je Reni.
“Nikad prije nije mene uključio. Samo sam te htjela
upozoriti.”
“Tko je taj detektiv?” upitala je Rosalind. “Jesi li
sigurna da je policajac? Možda je netko u potrazi za
pričom. Znaš kako su godinama dolazili novinari.
Nedavno se pojavila jedna novinarka pa sam je odbila.”
“Možda je to bila ista osoba koja se pojavila i kod mene.
Ime detektiva je Daniel Ellis. Provjerila sam stranicu
njegova odjela. Vjerodostojan je.”
Njezina je majka izvadila mobitel, nespretno tipkala
jednim prstom, pomicala se niz stranicu i naposljetku
okrenula zaslon prema njoj. “Još je dijete.”
Reni se nasmijala. Rosalind je pretražila njegove slike
preko Googlea. Na jednoj je Daniel Ellis bio u smokingu,
pored žene u zelenoj haljini. Čudno, smoking ga je činio još
mlađim, poput klinca koji se dotjerao za izlazak. “Ima
takvo lice”, rekla je Reni.
“Trebao bi pustiti bradu. Dobro je podšišati. Nitko neće
ozbiljno shvatiti to lice.”
To ćeš mu ti trebati reći ako se ikad upoznate.”
Rosalindina primjedba lako se mogla smatrati drskom, ali
Reni je naučila ne obazirati se na sve što kaže. Rosalind je
imala mišljenja i prijedloge za svakoga. Samo je htjela
pomoći ljudima.
‘Pronašla sam njegov broj. Nazvat ću ga.”
“Nemoj. Nemam 12 godina.”
Mislim da ne bi trebala biti upletena u ovo. Previše si
krhka. Vrati se u pustinju i bavi se svojom lončarijom.”
Jesi li svjesna koliko to pokroviteljski zvuči? Kao da mi
govoriš da odem igrati se igračkama.”
Žao mi je, dušo. Samo sam zabrinuta. A imaš i
nevjerojatan talent, talent koji ti je pomogao da se snađeš
posljednjih nekoliko godina. Nemoj to zapostaviti. Ja
podržavam umjetnike. Znaš to. Molim te, reci mu ne.
Odmah ga nazovi. Čak i da te Benjamin odvede do tijela,
to neće vratiti mrtve natrag. Samo će pogoršati stvari za
nas.
Prošlo je trideset godina. Trideset godina. Gotovo je.
“Ne želim ponovno prolaziti kroz to. Novinarski kombiji
bit će parkirani na ulici. Neću moći ići na jogu a da mi ne
guraju mikrofon u lice. Reci mu ne.” Ovo posljednje bila je
zapovijed. Rosalind očito nije shvaćala da je Reni odrasla
osoba i da je više ne mora slušati.
“Nije gotovo za obitelji žrtava”, rekla je Reni. “Oni još
trebaju završetak. Vrijeme ne predstavlja nikakvu
razliku.” Nije htjela spomenuti da i njoj to treba. Njezina je
majka znala da je nastavila tražiti tijela, ali nije imala pojma
koliko intenzivno i često.
Rosalind je odnijela šalicu kave u sudoper. “Znam,
dušo, ali nisam zabrinuta samo za sebe.” Okrenula se,
rukama se oslanjajući na pult iza nje. “Zna li on da ti u
posljednje vrijeme nije bilo lako? Ljuti me što ti se uopće
obratio. Bezobzirno od njega. Tako ti je dobro išlo i bilo bi
užasno da ovo izbriše sav napredak koji si postigla od...”
Nije izgovorila. Nije ni trebala.
Sloma živaca.
Doimalo se kao da se prostorija nakratko zatresla.
Njezina majka nije reagirala, pa Reni nije bila sigurna je li
to strah ili nalet vrtoglavice. Nijedno nije bilo dobro, ali
nadala se da je strah.
“Bit ću u redu.” Neće biti, ali završetak za sve bio je
važniji od njezina mentalnog zdravlja.
 “Moraš se prestati osjećati krivom”, rekla je Rosalind.
“Krivnja nikad neće otići. Zapravo, ne želim da
nestane. Ako nestane, to će značiti da sam oprostila sebi.
Ne smijem dopustiti da se to dogodi.”
“Ovaj dogovor s Benjaminom škodit će tvom zdravlju.
Bar jednom misli na sebe.”
“Mama, to je dio mene. Ti se nikad nisi stvarno suočila
s onim što se dogodilo.” Bilo je teško nositi se s majčinim
ponašanjem nakon očeva uhićenja. Rosalind je godinama
odbijala prihvatiti istinu i Reni se katkad osjećala kao da se
sama bori sa svime. Naravno, Rosalind nije bila upletena
ni u jedno od Benovih ubojstava, pa joj je bilo lakše
nastaviti dalje. No, to je dodatno otežavalo Renin položaj.
Osjećala je da ju je majka izdala, iako je znala da nema
opravdanja za takvo što. Za to što se dogodilo nije bila
kriva njezina majka.
“Realna sam”, objasnila je Rosalind. “Moj život je
važan, važniji od ovoga, i odbijam dopustiti Benu da uništi
godine preda mnom. To je tako jednostavno.”
Nakon očeva uhićenja, Reni se osjećala usamljenom.
Majčin stav kao da je obezvređivao Reninu unutarnju
borbu pa se povukla i zatvorila u sebe. Morala se
podsjećati da je bila dijete i da ju je majka pokušavala
zaštititi. Ipak, nije se mogla suzdržati, a da ne kaže: “Ali ti
nisi bila umiješana.”
“Kako to možeš reći? Zar misliš da se nisam pitala
zašto nisam zamijetila bilo kakve znakove? Bila si dijete. Ja
sam bila odrasla osoba. Naravno da sam čula kada bi
izlazio iz kuće. Mislila sam da ima ljubavnu aferu sa
studenticom.”
Reni je požalila što je rekla majci za očev zahtjev. To mu
je dalo moć iz zatvora i sada su se njih dvije svađale. “Imaš
pravo. Možda od toga neće biti ništa.” Bilo bi slično njemu
da ih muči, a zatim se predomisli. Još jedna od njegovih
igrica. Možda nikad nije planirao odvesti ih bilo kamo. Ili,
vjerojatnije, nikad ih ne bi doista odveo do tijela. Samo bi
dobio jednodnevni izlet.
“Ja sigurno neću dopustiti da ponovno utječe na moj
život.” Rosalind je kimala glavom kao da donosi odluku.
“Kupit ću haljinu za nadolazeću svečanu večeru povodom
dodjele nagrade. Otići ću na frizuru i tretman čišćenja lica.
Želiš li i ti ići? Imaš li još uopće haljinu?”
To je bio tipičan majčin način suočavanja s problemom.
Njezin društveni život. Njezine dobrotvorne organizacije.
“Mogu nabaviti jednu”, rekla je Reni. Možda može naći
nešto u nekoj jeftinoj trgovini.
“Ne doimaš se oduševljenom idejom. Ne moraš ići.”
“Ljudi su naviknuti vidjeti tebe, ali ne i mene. Želim da
sva pozornost bude na tebi i tvojim postignućima. Ne bih
htjela da ljudi pričaju o kćeri čudakinji.”
“To je smiješno. Voljela bih da budeš tamo. Ti si moja
kći i naša je obitelj već dovoljno patila. Nabavi nešto
formalno. Više uopće ne nosiš boje. Crvena bi dobro
pristajala uz tvoju maslinastu put.”
“To je malo previše upadljivo za mene, ali razmislit
ću.” Što manje pozornosti privlačila, to bolje. Ona bi
izabrala crno.
 “Što god učinila, samo nemoj odjenuti crno.” Rosalind
je napravila tužnu grimasu. “Crna je depresivna.” Stala je
iza Reni i podignula njezinu gustu pletenicu. Kosa joj je
narasla, ne zbog želje da joj bude duga, nego zbog
zanemarivanja. “Nemaš ni jednu sijedu vlas. Zar to nije
predivno? Meni su se sijede pojavile u tridesetima. Tvoja je
kosa iste boje kao moja nekada. Tako sjajno kestenjasta.”
Prstima je prošla kroz slobodne pramenove. “Što kažeš na
šišanje?”
Pitanje nije bilo čudno ni izvan konteksta. Rosalind je
običavala šišati Reni, uspomena iz djetinjstva koja je u njoj
budila nelagodu bez pravog razloga. Reni, idi po moje
škare.”
“Možda.”
“Mogla bi je darovati organizaciji Kosa za djecu.”
Tipično za njezinu majku da uvijek misli na druge.
“Učinimo to odmah.” Rosalind je zvučala uzbuđeno.
“Nemoj me tako gledati. Dobro ću te ošišati.”
Renin mobitel nije često zvonio, pa kad je osjetila da
vibrira u džepu, malo se trznula prije nego što je provjerila
zaslon. Daniel Ellis. “Moram se javiti.” Izišla je kroz
stražnja vrata da je majka ne može čuti.
“Spremni smo za pokret”, rekao je Daniel.
Ne. Prerano. “To je bilo brzo.”
“I ja sam iznenađen.”
Iz susjednog dvorišta netko joj je doviknuo. “Hej tamo,
vrapčiću!”
 To je bio Maurice, u bijelim širokim kratkim hlačama, s
velikim slamnatim šeširom, sandalama i dokoljenkama
prepoznatljiv izgled među starijim muškarcima ovog
područja. Upravo je punio hranilice za kolibrije.
Vrapčić je nadimak kojim ju je zvao otkako pamti. Bio
je čovjek nadimaka i imao je jedno za svakoga. Nikad ga
nije podsjetila na očevu opsjednutost pticama i kako
možda nije prikladno da je zove vrapčićem nakon svega
što se dogodilo.
Reni mu je mahnula i pokazala na mobitel u ruci.
Kimnuo je, izvukao svoj mobitel, izgovorio “Rosalind” pa
se javio. Vjerojatno ga je zvala da mu kaže za Benjamina.
“Kada?” upitala je Daniela.
“Sutra.”
Osjetila je grč u želucu. “Gdje?” Sljedeća misao bila joj
je da je izbjegla šišanje.
“Imala si pravo. Idemo u pustinju Mojave.”
 6. POGLAVLJE

“Vrijeme je”, rekao je čuvar.

Benjamin Fisher otkinuo je komad papira iz svog
bloka, presavio ga nekoliko puta, ugurao u džep i ustao od
stola za kojim je proveo toliko sati tolikih godina. Zastao je
da prstima prođe preko svojih knjiga o psihologiji.
Pogledao je naslagane dnevnike koji su činili desetljeća
pisanja. Na visokoj su polici bile kutije cipela s pismima od
žena koje nikad nije upoznao, koje su ga željele za muža.
Nijedno od pisama nije bilo od njegove kćeri. Neka su bila
od njihova susjeda, Mauricea, ali čak su se i Mauriceova
pisma prorijedila tijekom godina, pa više nije imao pisanih
vijesti o Rosalind i Reni koje bi uvijek iznova čitao.
Nedostajat će mu ovo mjesto. Toliko mu je dugo bilo
dom. Ovdje je prošao kroz mnoge promjene. Neki se
muškarci, kad izađu iz zatvora nakon što su iza rešetaka
proveli glavninu odraslog života, ne mogu nositi s
vanjskim svijetom te iznova počine zločin samo kako bi se
vratili natrag. Razumio je to. Došli su iz tog malog svijeta i
više se nisu mogli snaći. Zatvor je bio poput sigurne
maternice. Bučne maternice, ali ipak maternice.
Čuvar je otključao vrata.
Nalazili su se u takozvanom Istočnom bloku koji je
primao više od petsto osuđenika na smrt. Benova ćelija bila
je na trećem katu. Neposredno ispred vrata bila je njegova
novija fotografija te komad papira s popisom vrsta
sredstava za obuzdavanje koje zahtijeva i poslova koje
smije raditi. Primjerice, psihoterapija razgovorom, uz
primjerena sredstva obuzdavanja, sa zatvorenicima koji su
imali posebne povlastice. Volio je misliti da je ovdje učinio
mnogo dobra.
“Idemo”, rekao je čuvar, ruku na njegovu remenu.
Bena će odvesti u drugu prostoriju gdje će ga staviti pod
još više ograničenja. Reni će ga tamo posjetiti? Radije ne bi.
Vanjski svijet bio bi bolji. Na otvorenom, daleko od
zatvorskih zidova.
Dok su se kretali šetnicom, s uvijenom bodljikavom
žicom iznad i betonskim podom, muškarci su dovikivali.
“Kamo ideš, ubojico žena?”
“Živi čovjek hoda!” povikao je netko. Nekoliko se
zatvorenika nasmijalo. Zahvaljujući sadašnjem guverneru,
uveden je moratorij na smaknuća u Kaliforniji. To je davalo
nadu zatvorenicima, ali bilo je i onih koji su rekli Benu da
žele umrijeti. Ben je i to razumio. A bilo je i onih - neki su
mu bili prijatelji koji su uspjeli počiniti samoubojstvo. No,
smrtna odaja trenutačno nije nikoga čekala, a čuo je da će
je demontirati. Naravno, to nije nužno značilo da je
moratorij zauvijek. Moglo bi se preokrenuti.
Ono što mu neće nedostajati bila je buka. Svaka je
površina bila tvrda i svaki se zvuk pojačavao.
“Kada ćeš se vratiti, ubojico žena?”
“Uskoro.” Htio je odgovoriti nikad, ali nije smio reći
istinu, čak ni prikazanu kao šalu. Nije se planirao vratiti.
Izvan zgrade, ali ne i izvan zatvorskog kruga, detektiv
Ellis i dva čuvara čekali su ga pokraj bijelog zatvorskog
kombija parkiranog ispod jarkih svjetala. Ellis je bio u
tamnom odijelu. “Nadam se da si ponio i praktičniju
odjeću”, rekao je Benjamin. “Idemo u pustinju.”
Ellis nije odgovorio. Upropastio mu je
imidž cool detektiva.
S čuvarima sa svake strane, Ben se odvukao do
kombija. Unutra je bio samo vozač. Ellis i čuvari ušli su
unutra. “Gdje je Reni?” upitao je Ben. “Bez nje ovog neće
biti.” Pomisao da je sve što oni žele u njegovoj glavi i da on
odlučuje kada će i gdje to pustiti van davala mu je osjećaj
moći. Međutim, nisu pravilno igrali.
“Naći ćemo se s njom na dogovorenom mjestu.”
“To nije ono što sam isplanirao.”
“To je ono što dobivate”, rekao je Ellis . “Niste rekli da
se mora voziti s vama. Treba nam pet sati do točke izvan
ceste.” Ben je Ellisu pokazao kartu, ali samo s djelomičnim
objašnjenjem. Sigurno mu neće označiti cilj.
“Nije lako pristala”, nastavio je Ellis. “Zato, budete li
još više pritiskali, ovo možemo odmah prekinuti i otpratit
ću vas natrag u ćeliju.”
“Što je s pitom?”
“Nisam je zaboravio. Zaustavit ćemo se na povratku.”
Ben je razmislio o tome. “Idemo.”
Ellis je razgovarao s nekim, upute su proslijeđene i
zatvorske su se kapije otvorile. Drugi kombi ih je slijedio.
Bilo je čudno vidjeti zatvor izvana. Prelijep je, pomislio
je, promatrajući kako nestaje u daljini. Poput dvorca. Ovo
je posljednji put da ga vidi.
 Vožnja se nastavila, a on se trudio da mu izostanak
kćeri ne upropasti izlet. Više nije bio unutar zidova, vidio
je izlazak sunca i upravo je gledao prekrasno nebo.
Najvažnije od svega, mogao je tako daleko vidjeti. Promjena
od jako blizu u zatvoru do jako daleko u pustinji smetala
je njegovim očima jer se naviknuo fokusirati predmete koji
su mu blizu. Kao da mu je netko uklonio povez s očiju.
Povremeno je morao rukavom obrisati suzu.
Nekoliko sati poslije, nakon dobro isplaniranog
predaha za zahod i točenja goriva te hrane za van, kombiji
su se zaustavili na prašnjavom odmorištu usred ničega.
Jedno od onih usamljenih područja za odmor u pustinji. I
tu je bila ona: izlazila je iz bijelog kamioneta. Njegovo je
srce umalo zastalo i doista je nakratko prestao disati. Nije
ju vidio od dana uhićenja, a posljednje čega se sjećao bilo
je njezino lice na prozoru dok su ga gurali na stražnje
sjedalo policijskog automobila.
Bila je veličanstvena.
Nije ni očekivao nešto drugo. Ta sjajna kestenjasta
kosa, guste obrve i jake jagodice. I tako visoka. To je
naslijedila od Rosalind, jer on nije bio visok muškarac.
Njezino držanje, uzdignuta glava, uspravna leđa, bez
srama, ispunili su mu srce ponosom. I njezin
karakterističan hod, s dugim korakom i zabacivanjem
bokova, prebacujući težinu na prednji dio stopala s
nenamjerno lijenom, gotovo bahatom ležernošću, siva
trenirka zavezana oko struka... To je bio njegov hod.
Hodala je kao on, a toga nije bila ni svjesna.
I bila je tu, odrasla i dokaz da je njegova, da je oduvijek
bila njegova, meso od njegova mesa, njegov DNK, njegova
curica, dijete, žena. Nasmiješio se kroz prozorsko staklo i
podigao ruku na pozdrav.
Zastala je i gledala, mršteći se.
Trebao mu je trenutak da shvati kako ga nije
prepoznala. Pokušavala je shvatiti tko je to u kombiju.
Uhvatio je svoj blijedi odraz, dovoljno da zamijeti sijedu
kosu, ćelavost, mlohavu kožu. Nije više bio zgodan čovjek
kao nekad.
Lijepim ljudima poput njega teže je starjeti jer moraju
toliko niže pasti i toliko prilagodbi provesti, prelazeći iz
svijeta u kojem je sve dolazilo lako jer si bio tako
očaravajući u svijet u kojem si se trebao boriti da dokažeš
da si prosječan.
Prepoznao je trenutak kada je shvatila tko je on.
Promijenio joj se izraz lica. Tračak užasa i zatim brzo
spuštanje pogleda dok je nastavljala hodati prema drugom
kombiju.
 7. POGLAVLJE

Dvije godine prije uhićenja Benjamina Fishera

Otac je probudio Reni, držeći prst na usnama. Tiho joj je

šapnuo da idu u tajnu pustolovinu. Uzeo ju je u naručje,
laganim koracima izišao iz kuće, nečujno zatvorio vrata za
sobom pa je smjestio u automobil. Svijet je bio mračan,
šupalj i tajanstven. Čak je nije natjerao ni da stavi
sigurnosni pojas.
“Postaješ sve bolja”, rekao joj je dok su odlazili. Mogla
je osjetiti njegovo uzbuđenje. “Voliš igrati ovu igru.”
Reni se sviđalo čuvati tajne i voljela je provoditi
vrijeme s njim, ali nije voljela igrati igru. Ne više. Zbog nje
se osjećala čudno i mrzila je odlaziti iz svoje tople postelje.
No igra je nešto što očevi i kćeri rade zajedno. Tata je tako
rekao.
I majka i otac pričali su da kao beba nije htjela spavati
pa su je vozili uokolo u automobilu. Čak i sada, s pet
godina, to je pomagalo. Ove noći, kao i mnoge druge noći,
pokušavala je ostati budna, ali nije mogla. Provirila je kroz
prozor i vidjela stabla.
Uvijek je bilo mnogo drveća. I staza za hodanje i
trčanje. Izgledalo je kao park pokraj njihove kuće, ali nije
bio.
 A bilo je hladnije nego u Palm Springsu. Zagrlila je
svog plišanog zeca te izgovorila riječi za koje je znala da ih
ne smije reći. “Hoću ići kući.”
“Zbog tebe sam prevalio cijeli ovaj put”, rekao je,
laktom oslonjen' na naslon sjedala i lica u sjeni. “Da
možemo igrati igru. Nemoj biti malo dijete. Ti nisi dijete, je
li tako?”
Usne su joj zadrhtale, a oči je zapekle. “Ne.” Ona je bila
velika djevojčica. Znala je napisati svoje ime i zavezati
cipele, i gotovo da je mogla voziti bicikl bez pomoćnih
kotača.
“Sačuvaj te suze za igru.” Glas mu je bio nježan, ali
znala je da nije zadovoljan njome. “Ne želimo da presuše.”
Nasmijao se, a ona je pomislila na lokve kiše i druge stvari
koje su se isušile.
“Smijem li navući kaput? Hladno mi je.” Noge su joj
bile gole, a stopala bosa. Povlačila je svoju spavaćicu da
prekrije koljena i pokuša se ugrijati.
“Ne sada. Znaš da kaput i cipele nisu dio igre.”
Spustila je bradu do prsa i zamahivala nogama, trudeći
se ne zaplakati.
“Sjećaš li se novih rečenica?” pitao je.
Izrecitirala ih je. “Možeš li mi pomoći?”
“Točno. Što još?”
“Izgubila sam se.”
“Dobra curica. I?”
“Moja je mama otišla u onom smjeru. Hoćeš li mi
pomoći pronaći mamu?”
 “Pokažeš u mojem smjeru, u redu?”
Kimnula je, pokazujući onako kako bi učinila da su
vani.
Doimao se zadovoljnim pa su izišli iz automobila. Kao
i uvijek, ostavio je vrata otvorena, motor upaljen. Uzeo ju
je u svoje snažne ruke i nosio je kroz šumu, glasno joj
dašćući u uho. Bio je topao i mirisao na sapun i znoj, a ona
se priljubila uz njegov vrat, ne zato što se bojala da bi je
mogao ispustiti, nego zato što se osjećala sigurnom, toliko
sigurnom da joj je glava klonula. Ponovno je bila umorna.
Brzo se probudila kada ju je spustio i stopala su joj
dotaknula hladno tlo. Tu nije bilo toliko mračno i mogla je
vidjeti svjetla udaljenih zgrada. Stabla su bacala
zastrašujuće sjene, ali ta stabla nisu imala ruke kao ona
gdje baka živi. Tu su bili stol za piknik, klupa i staza koja
je vodila do kuća. Ljudi su tamo živjeli. Zapravo nisu
uopće bili u šumi.
“Dolazi li cura?” upitala je, govoreći o drugom igraču.
“Uskoro će stići.”
Uvijek je postojala neka djevojka u igri. Reni nikad nije
znala njihova imena i to nikad nije bila ista djevojka.
Otac ju je povukao natrag u sjenu. “Zapamti pravila.
Ne razgovaraj ni s kim osim s djevojkom. Ona jedina igra
igru. Ona jedina zna što treba učiniti.”
“U redu, tata.” Zadrhtala je.
“Čujem da netko dolazi pa se idem sakriti.”
Nije zaplakala. Željela je, ali nije. Trebala je sačuvati
suze za igru. Uskoro će biti gotovo i vratit će se kući u
krevet.
 Njezin je otac nestao među stablima, a ona je
promatrala put, osluškujući zvuk tenisica za trčanje,
čekajući da vidi je li to djevojka koja igra igru.
Bila je ona.
Bila je zgodna. Njemu su se sviđale one lijepe. Ova je
djevojka bila u ružičastoj majici i trenirki, a kosu je svezala
u rep. Mnoge od njih nosile su rep.
Lakše ih uhvatiš, rekao bi njezin otac smijući se.
Katkad bi kod kuće češljao Reninu kosu i vezao je u
rep, ali nisu spominjali djevojke. Samo bi se pogledali i
nasmiješili, znajući da oboje razmišljaju o istoj stvari.
Čekala je onako kako ju je poučio.
Kada je djevojka koja je trčala bila blizu, Reni bi izišla
iz sjene i počela plakati. Otvoriti slavinu, kako je to nazivao
njezin otac.
Katkad su joj suze bile lažne, i ispuštala je glasne jecaje
i trljala šakom uz oko kao što ju je otac naučio, ali noćas je
stvarno plakala. Zvuk nije izlazio, ali su joj se ramena tresla
i osjećala je kako njezino lice radi užasne grimase, a usta se
otvaraju u tihom jadikovanju.
Djevojka je stala.
Uvijek bi stale.
Već samo zbog djevojčine prisutnosti Reni se osjećala
bolje i manje prestrašenom. Nekoliko je puta dršćući
udahnula i konačno uspjela izgovoriti riječi iz igre. “Možeš
li mi pomoći pronaći mamu?”
Djevojka je kleknula ispred nje i uhvatila je za ruke. “O,
jadničak!” Osvrnula se uokolo. “Smrzavaš se! I noge su ti
bose.” Zvučala je zbunjeno, možda se pitajući kako je Reni
dospjela ovamo. “Jesi li došla s mamom?”
Snažno kimanje glavom i šmrcanje, ovaj put lažno. Kao
što je tata rekao, postajala je sve bolja u igri.
“Ne brini se. Pronaći ćemo je.” Djevojka je ustala i
uhvatila Reni za ruku, osmjehujući joj se. “Kamo je otišla?”
“Tamo.” Reni je pokazala u smjeru kamo je otišao
njezin otac.
Zajedno su, držeći se za ruke, ušetale u šumu. Bilo je
mračnije i nije bilo staze. Samo prljavština i lišće. Obje su
umalo pale, spotaknuvši se o veliki korijen.
“Jesi li sigurna da je otišla ovamo?”
Djevojka je zvučala zabrinuto, ne toliko prijateljski i
sretno kao što je bila pod svjetlima. Kao da je možda
razmišljala o nečemu drugom. Reni se uistinu željela vratiti
onamo gdje su se mogle vidjeti kuće sa staze. Pomišljala je
o povratku, ali nije htjela upropastiti igru tati ili djevojci.
Računali su na nju, da bude hrabra i uradi ono što joj je
rečeno.
“Da.”
“U redu, samo još malo. Ako je ne pronađemo, odvest
ću te svojoj kući i nazvati policiju.”
Mnogo je djevojaka to reklo. To je također bio dio igre.
Reni se nasmiješila. To je bila prava djevojka. Već se
počela pitati. I dok je djevojka s repom gledala Reni, ispred
njih se pojavila tamna silueta. To je bio njezin tata, ali u
ovom se dijelu igre nikad nije činio kao njezin tata.
Izgledao je kao netko drugi, netko zastrašujući.
 Čudnim je glasom izgovorio jednu riječ: “Bježi!”
Sada je bilo vrijeme da požuri do automobila.
Okrenula se i potrčala istim putem kojim su djevojka i
ona došle, a kamenčići su joj se zabijali u stopala. Napokon
je stigla do staze pa potrčala prema svjetlima i zvuku
automobilskog motora, mašući rukama, dok joj je u glava
tutnjalo. Popela se na stražnje sjedalo, zgrabila svoju
plišanu životinju, gurnula ledene noge ispod sebe,
sklupčala se na sjedalu i prekrila uši kako joj je otac rekao.
I čekala.
I čekala.
Gdje je on? Obično bi se brzo vratio. To je bio dio igre.
Ne brini se. Bit ću odmah iza tebe.
Nikada nije smjela pogledati. To je bilo jedno od
najvažnijih pravila.
Ali ovoga puta, jer se nije vratio, uspravila se i provirila
kroz prozor. Zatim je izišla i počela ga dozivati.
Začula je vrisak i neke druge čudne zvukove. Treba li
mu pomoć?
Prestrašena, ali zabrinuta za tatu, sporim se koracima
vratila na stazu i u šumu, zastajkujući oslušnuti. Nekoliko
je puta poželjela okrenuti se i potrčati natrag do
automobila, ali tata je možda treba.
I tada ih je ugledala, njezin otac na djevojci. Izgledalo
je kao da je udara kamenom u glavu. To je bio taj čudni
zvuk koji je čula.
Riječi koje nisu pripadale igri izletjele su iz njezinih
usana prije nego što ih je uspjela zaustaviti. “To je boli!”
 Njezin je otac podignuo pogled, a lice mu je bilo
smrknuto i ružno, kao u zločestog vuka iz knjige. “Idi u
automobil!”
Nije se pomaknula. Nije mogla, ali uspijevala je doći do
riječi. “Nemoj je ozlijediti! Prestani je tući!”
“To je igra!” zarežao je vuk.
Djevojka na tlu sada je bila tiha i nešto je tamno izlazilo
ispod njezine glave. To je bilo dobro. Nije vrištala. Nije
osjećala bol. Samo igru.
“Idi natrag u automobil!” Glas njezina oca bio je
kreštav, kao ženski.
Okrenula se i potrčala, ne razmišljajući ni o čemu osim
o njegovu čudnom glasu. Popela se na stražnje sjedalo i
prekrila uši.
Njezino je srce udaralo brzo poput krila kolibrija. Sve će
biti u redu. Samo sklopi oči i malo odspavaj.
Osjetila je udarac i začula kako se prtljažnik zatvara.
Držeći glavu dolje, a oci zatvorene, čula je kako otac sjeda
za upravljač, teško dišući. Bez riječi, brzo je krenuo uz
škripu guma. Poslije, kad su se zaustavili ispred kuće,
podsjetio ju je: “Samo igra.”
Bojala se da će vikati na nju, ali odjednom se počeo
smijati. Smijao se dulje vrijeme, uzdahnuo i rekao: “Ovo je
bilo uzbudljivo. Gotovo jednako uzbudljivo kao onda kada
se nisi držala scenarija sa zviždaljkom.”
To je bilo jako davno i jedva se toga sjećala. Ni tada se
nije naljutio na nju.
Kad su ušli u kuću, vratio ju je u krevet pa se nagnuo
poljubiti je. “Sad spavaj.”
 Tresao se i čudno je mirisao, na znoj i još nešto, a
njegova je ruka, kada joj je zagladio kosu, bila crvena.
“Žao mi je, tata.”
“U redu je. Samo si učinila ono što bi napravila većina
ljudi.”
“Misliš na ponašanje? Kao ptice?” Pričao joj je kako su
neke ptice loše. Gurale bi jaja drugih ptica iz gnijezda i
razbijala ih, ali postojale su i dobre ptice, one koje su sjedile
u gnijezdima i za najgorih oluja da zaštite svoju djecu. Ona
je željela biti dobra ptica.
“Da, ponašanje. Velika riječ za veliku djevojčicu. Svi se
ponašamo onako kako je priroda to zamislila. Nikada ti ne
smije biti žao zbog toga i nikada ti ne smije biti žao što imaš
dobro srce.”
“Samo sam željela pomoći djevojci.”
“Znam, ptičice. Zato te toliko i volim, ali djevojka nikad
nije bila u opasnosti. Rekao sam ti to.”
“Ona je dobra glumica?” lako je.
“S lažnom krvi?”
“Da.”
“Hoćemo li ponovno igrati tu igru?” Nije joj se svidjelo
to što se noćas dogodilo, ali igra je bila njihovo posebno
vrijeme. Nije željela da to prestane.
“Mislim da postaješ previše nepredvidljiva. Morat ću
naći nekoga drugog za igru, da te zamijeni. Možda odraslu
osobu.”
“Tata, molim te?” Počela je plakati “Želim se i dalje
igrati. Bit ću dobra. Neću izlaziti iz automobila.”
 Dugo ju je gledao, ne više zastrašujući vuk iz parka,
nego njezin otac. “Vidjet ćemo. Moram priznati da je sve
postalo malo ustajalo i dosadno. No, tvoja je reakcija
učinila noć uzbudljivijom.”
To je gotovo bilo obećanje.
Nasmiješila se i uvukla dublje pod pokrivač. Dao joj je
poljubac i napustio sobu. Čula je prigušene glasove dok su
on i njezina majka razgovarali, a onda su se zatvorila kućna
vrata i automobil se odvezao daleko, baš kao i svaki put
kada su igrali igru.
Reni je nekad vjerovala sve što bi joj otac rekao, ali u
posljednje je vrijeme shvatila da ne kaže uvijek istinu. Sada
se duboko u sebi pitala je li joj govorio istinu o djevojci.
 8. POGLAVLJE

Danas

Na odmorištu, na tako snažnom vjetru da joj je bacao

pijesak u lice, Reni je ušla u drugi kombi i sjedila u tišini,
pokušavajući obuzdati drhtanje i lupanje srca nakon
slučajne razmjene pogleda s ocem. Mislila je da je ona u
nadmoćnom položaju, ali uhvatio ju je nespremnu.
Nije ga prepoznala. Bio je tako star.
Daniel je ušao unutra i sjeo na prednje sjedalo pored
nje. Crno odijelo, bijela košulja, crna kravata. Crne naočale
podignuo je na vrh glave. Ona svoje nije skinula, osjećajući
se sigurnijom iza njih.
“Nisi opremljen za pustinju”, naposljetku je rekla.
Njegova odjeća bila je bezazlena tema na koju se
trenutačno usredotočiti.
Tračak reakcije. “Tako su mi rekli.” Rekao je još neke
stvari, ali nije bila dovoljno smirena da ih u potpunosti
shvati, nešto o njegovoj vožnji u drugom vozilu s njezinim
ocem i njezinim kombijem odmah iza. Nešto o
dvosmjernom satelitskom komunikatoru koji namjerava
upotrijebiti kad se nađu izvan dosega mobitelskih signala.
Ako pronađu tijelo, pozvat će kriminalistički tim da obradi
to područje.
Nije bio onako nespreman kako se doimao.
 Još je nešto rekao. Kimnula je. Činio se zadovoljan tim
odgovorom pa je otišao. Jedan od čuvara sjeo je za
upravljač. Upitao ju je želi li sjediti naprijed.
“Ne.” Polako se smirivala, dovoljno da zamijeti
nelagodan pogled koji je bacio preko ramena prije nego što
su krenuli za vozilom ispred. Pokušao je zapodjenuti
razgovor, ali je brzo odustao. Cijenila je njegov trud, ali
znala je da je situacija iz bilo koje perspektive neugodna.
Što reći kćeri serijskog ubojice? Nakon kraće tišine uključio
je glazbu i posvetio se vožnji.
Nije prošlo dugo prije nego što su posve napustili
asfaltiranu cestu i našli se na zemljanim putevima koji su
započinjali široki i ravni, ali postupno postajali grbavi, uski
i zapušteni. Površina se nastavila mijenjati sve dok
valovitost nije postala tako učestalom da joj je prodrmala
zubne plombe. Osim valovitosti, veće su neravnine
pretvorile cestu u brežuljkasti krajolik dok su vijugali
brjegovima, uspinjući se i udaljavajući od golemog
pustinjskog tla koje se prostiralo ispod njih. Prošli su
pokraj napuštene brvnare, prozora prekrivenih daskama i
urušena krova.
Vozila su se vukla idući dosadan sat, sve dok se vodeći
kombi s Danielom i njezinim ocem nije zaustavio na
području glatkih stijena, tako visokih da su bacale sjenu na
krajolik inače bez sjena. S druge strane stijena, tlo je
nestajalo i propadalo u maglovitu kotlinu koja se protezala
do niza planina što su se stapale s nebom.
Na ravnom terenu, gdje su se zaustavili, jedva vidljiva
pješačka staza vodila je u daljinu i gore. Najbliži greben
izgledao je kao vrh, ali mogao je biti i lažni vrh. Pustinjska
topografija može zavarati. Poput života. Stalno misliš da si
uspio, ali u stvarnosti je mjesto koje si želio uvijek' izvan
dohvata.
Reni je bila u tom području dovoljno dugo da zamijeti
suptilni odgovor njezina tijela na visinsku razliku, a
osjetila je i neke promjene. Nisu bile drastične.
Pretpostavila je da je uzvišenje na oko tisuća i pol metara.
Mjesto joj se činilo neobično poznato. Ne deja vu, više
poput odjeka. Razmišljala je o karti na zidu svoje kuće,
pitajući se je li ovo jedna od lokacija koje je istraživala. Ne,
bila je prilično sigurna da nije.
Bila je sama u kombiju.
Vozač je izišao, a da nije ni primijetila. Uzimajući u
obzir što se dogodilo s njezinim bivšim partnerom iz FBI-
a, svaki lapsus njezina mozga bio je sumnjiv, a svaka
pogreška navela bi je da posumnja u sebe.
Vozač je razgovarao s drugim čuvarima. Htjela je
odgađati susret s ocem što dulje može, ali je istodobno
željela to privesti kraju. Izišla je pa se uspravila, udahnula
i osvrnula uokolo, ali ne prema kombiju s rešetkom
ograđenim stražnjim sjedalom.
Pustinja, plavo nebo, vjetar koji joj je lijepio odjeću za
tijelo i sunce dovoljno jarko da izblijedi boju očiju. Uska
staza koja je pratila greben tako se naglo spuštala da je
osjetila nelagodu kao u zrakoplovu.
Otvorila su se vrata zatvoreničkog kombija iz kojeg je
izišao Daniel, s tamnim naočalama na licu, a za njim i
njezin otac. Benjamin Fisher nosio je narančasti
kombinezon i okove na rukama i nogama. Da nema vjetra,
bila je uvjerena da ne bi bilo nikakva zvuka. Samo tišina
zajednički zadržanog daha, dok su svi čekali njezinu
reakciju. Ostala je pribrana i nije skrenula pogled,
dopuštajući da je obuzme poznata obamrlost i tako zaštiti.
On nije bio čovjek kojega se sjećala iz djetinjstva.
Čovjek koji je tamo stajao bio je stranac. Oduvijek je bio
mršav. Sada je imao trbuh koji je visio preko lanaca
zavezanih oko struka. Imao je šezdeset četiri godine, ali
izgledao je starije. Trideset godina bilo je i dugo i kratko.
Tko je bio ovaj čovjek? Je li njezin otac pobjegao iz zatvora
prije mnogo godina, a netko drugi je zauzeo njegovo
mjesto? Međutim, njegov se glas nije promijenio. Taj se
zvuk održao sve te godine.
“Ptičice?”
Nadimak ju je prestrašio više od njegova izgleda. “Ne
zovi me tako.”
“Ti ćeš uvijek biti moja slatka mala ptičica.” Ponosno ju
je promatrao. Njegova uvjerenost da ima pravo na bilo
koju roditeljsku emociju natjerala je adrenalin u njezine
vene i zaprijetila još je više uznemiriti. Istodobno, bila je
svjesna da Daniel stoji nekoliko koraka udaljen od nje,
dajući im prostora, ali ne previše.
“Izgledaš kao tvoja majka”, rekao je Ben.
“Ne bih rekla.”
“Izgledaš.”
“Ti izgledaš staro, kao netko drugi.”
“Drago mi je vidjeti da nisi izgubila smisao za humor.”
“To nije trebalo biti smiješno. Za razliku od tebe, ja
govorim istinu.”
 “I tvoja kosa. Sviđa mi se ovako dugačka.”
Sada će je stvarno morati odrezati.
Daniel se upleo, mijenjajući temu, podsjećajući sve
zašto su ovdje. “Gdje je tijelo?”
“Imam još jedan uvjet”, rekao je Ben. “Budući da smo
propustili zajedničko vrijeme u kombiju, želim nasamo
porazgovarati s Reni. U privatnosti.”
Želudac joj se okrenuo. Da nije provela godine u FBI-u,
sada bi vjerojatno bila izvan sebe, ali zahvaljujući treningu
uspijevala se obuzdati.
Daniel nije dopustio otezanje s Benovim prijedlogom.
“Ne.”
Reni ga nikad nije posjetila u zatvoru. Nikad ga nije
nazvala niti mu je napisala pismo. Nije željela nikakav
kontakt s njim niti je htjela da u zatvoru ima bilo što
njezino. Nakon što je te noći izišao iz kuće u lisičinama,
više nije bilo nikakve komunikacije. Je li ovo bio način da
joj se osveti? Pretpostavila je da će današnji dan završiti bez
tijela, a taj se ishod sada činio vjerojatnijim nego ikada.
Bacila je pogled prema Danielu. Iako su mu sunčane
naočale skrivale oči, mogla je vidjeti da se pita istu stvar.
No, znali su za rizik. Od psihopata se ne može očekivati da
će se pridržava pravila. Psihopati su postavljali pravila, ili
su barem tako mislili.
“U redu je”, rekla je. “Učinit ću to.” Nije pristala na
ovo, a da onda ne dopusti da se odigra do kraja, kako god
se završilo.
 Daniel joj je dao znak da mu se pridruži nekoliko
koraka dalje, dovoljno daleko da ih drugi ne čuju. “Ne
sviđa mi se ovo.”
Zadržala je pogled na ocu. “Okovan je.”
“Nešto smjera.”
“Slažem se. Ništa što čini nije izravno. Manipulator je,
to je sigurno.”
“Slutim da će te pokušati uzeti za taoca.”
“Neću dopustiti da se to dogodi. Neću mu se toliko
približiti.”
“Jesi li naoružana?”
“Nisam.”
Posegnuo je za svojim pištoljem. “Uzmi moje oružje.”
Trznula se i rekla: “Više ne dodirujem oružje. Čak ga i
ne posjedujem. I u svakom slučaju, bolje je da ga nemam.
Vjerojatno se nada da će ga dobiti od mene.” Ili je možda
mislio da je može uvjeriti da mu pomogne. Na prvi pogled
ideja je bila smiješna, ali je li to uistinu? Može li stvarno
vjerovati sebi kad se radi o njezinu ocu?
Daniel je spremio oružje i zakopčao sako. Sigurno mu
je bilo paklenski vruće.
“Znam čuvati glavu.” Nije mogla biti sigurna u to.
“Svejedno predlažem da prekinemo.”
“Mislim da se isplati riskirati.” Mogli su vidjeti
kilometrima daleko. Stotine kilometara, s čistim padom
prema istoku, pustinjsko tlo toliko udaljeno da ga je
prekrivala maglica prašine. “Nema kamo pobjeći, nigdje se
ne može sakriti. Što može učiniti jedan starac?”
 Daniel je konačno popustio.
Zapovjedili su Benu da hoda nekoliko koraka ispred
Reni da ga može držati na oku. Iza njih, Daniel i čuvari
čekali su držeći pištolje dok su otac i kći pratili blijedu
prašnjavu stazu do iza divovske stijene. Zaustavili su se
kada ih drugi više nisu mogli vidjeti. No, zvuk se u pustinji
širi pa bi se poziv u pomoć dobro čuo.
Ben ju je dugo netremice gledao, dok je ona stajala u
tišini, ne ohrabrujući ga, ne trudeći se imalo mu olakšati.
Dok je vjetar nosio ono malo što je ostalo od njegove kose,
progovorio je glasnim šapatom. Njegov stari trik.
Šaputanje je bio način da nekog nagovori da se nagne.
“Želio sam razgovarati s tobom”, rekao je s uvjerljivom
iskrenošću za koju je znala da je laž. “Htio sam ti reći da mi
je žao što sam te iskoristio.”
Nije odgovorila, ali osjetila je kako u njoj raste gnjev.
On je ovdje jer se želi osjećati manje grozno zbog onoga što
je učinio? Traži li da mu oprosti? Neće dopustiti da mu
isprika olakša dušu.
“Kako bih zadovoljio svoje nagone”, rekao je. “Nema
opravdanja za ono što sam učinio. Psiholog sam, a ni sam
sebe ne razumijem. Živio sam s osjećajem krivnje, viđajući
lica žena koje sam ubio. To me je živog izjelo.”
Možda je to bila istina. Nadala se.
“Znam da mi ne možeš oprostiti. Ne tražim oprost.
Samo sam te želio vidjeti, ali mnogo je stvari koje i dalje ne
znaš.”
 Skinula je naočale i objesila ih na majicu. “Reci
mi.” Reci mi. U ljudskoj je prirodi da želi odgovore, čak i
ako ti odgovori nemaju smisla.
“Sada od toga nema koristi. Samo želim da znaš da te
volim.”
Njegove riječi ljubavi boljele su je više od ijednog
pokušaja isprike.
“Još igraš Scrabble?” upitao je.
Zašto bi igrala društvenu igru koju su igrali kao obitelj?
“Ne.”
“Trebala bi. Pitam se je li ta igra i dalje u kolibi tvoje
bake.”
“Nemam pojma i nije me briga.”
Pomaknuo se, podižući jednu vezanu ruku do visine
boka u molećivoj gesti, dok su lanci, podsjetnici na njegove
izopačene zločine, glasno zveckali. “Priđi bliže.”
Prišla je, ali ne dovoljno blizu da je može zgrabiti.
“Tvoja me majka godinama nije posjetila. Pisao sam joj
pisma na koja nije odgovarala. Dao sam joj razvod kad ga
je zatražila. Siguran sam da ona i Maurice uživaju u
zajedničkom životu. Odlaze na umjetničke izložbe i večere.
Bez mene.”
Činilo se da mnogo toga zna o Rosalind.
“Smijem li te zagrliti?” upitao je.
Koje opasno pitanje. “Ne.”
“Molim te, ptičice.”
Naglasila je svoj prvotni odgovor, možda više zbog
sebe nego zbog njega. “Ne.”
 Sagnuo se izvaditi presavijen list papira iz džepa na
prsima. Uzeo ga je u ruku, pokušao je ispružiti, ali nije
mogao. “Uzmi.”
Gledala je papir zaglavljen između njegova dva prsta.
“Ne želim dirati ništa što si ti dotaknuo.” Nije baš bilo
istina, jer je i dalje imala kutiju sa stvarima koje joj je dao.
Karte, crteži, bilješke koje je napisao samo za nju. Sve stvari
koje je on dotaknuo, a i ona.
“Nikad te ne bih povrijedio.”
“Već jesi. Zar to ne shvaćaš? Povrijedio si me tada i
nastavljaš to činiti iz dana u dan.”
“Mislim sada, ovdje, ali znam. Vidim u svakom djeliću
tvoga bića da sam te duboko povrijedio.” Vratio je papir u
džep. Izgledao je tako tužno.
U tom trenu bio je drugi otac, onaj kojeg je voljela,
čovjek koji je doista nikad ne bi povrijedio i koji bi je uvijek
štitio.
Zakoračila je bliže. I još bliže, dok ga je gledala u oči,
znajući da je negdje duboko unutra jako zao čovjek. A
negdje unutra bio je i njezin otac.
Bila je profiler. Znala je da si žrtve nekad ne mogu
pomoći te se vraćaju svojim zlostavljačima. To ju je
ponašanje fasciniralo. Ponašanje kojeg se bojala. Da bi je
tako lako mogao zavariti. Da je imala pištolj, dosad bi već
bila talac. Možda bi već bila i mrtva.
Zgrabio joj je ruke objema svojima, koža uz kožu. Tako
poznato, a opet nepoznato. Trebala se uznemiriti, ali nije.
Vratila se u prošlost i sjećanja su preplavila njezin um. Otac
koji je baca iznad sebe u bazen, govori joj koliko je posebna,
smiješi joj se s prednjeg sjedala automobila. Otac koji je uči
o različitim vrstama ptica i kako ih treba zaštititi.
Na trenutak, ovaj trenutak, ubojstva nisu bila važna.
Čovjek koji ju je oblikovao bio je ovdje, ispred nje, i
odjednom je požalila što ga sve te godine nije posjećivala u
zatvoru, prisjećajući se kako je njezina majka donijela tu
odluku. “Ne zaslužuje to”, rekla je.
Reni je oslobodila ruke i zagrlila ga.
Mirisao je jednako. Preplavio ju je njegov miris, odveo
je u drugo vrijeme i mjesto, vrijeme kada nije bio zao
čovjek, ili to barem nije znala.
“Ovo je sve što sam htio”, šapnuo je. “Sve što sam
htio.”
Zaplakala je, znajući da je um vara, zbunjuje. Nije imala
snage za borbu. Možda je ovo sve što je i ona htjela.
“Nedostajao si mi, tata.” Govorila je čovjeku koji joj je
noćima čitao, učio je voziti bicikl i crtati ptice.
1 ti meni.
A onda se dogodilo nešto vrlo čudno.
Gurnuo ju je. Snažno i daleko. Zateturala je,
pokušavajući pronaći smisao u njegovu ponašanju,
istodobno se pitajući vara li je um ponovno.
Nasmiješio se i rekao: “Volim te, djevojčice.” I tada je
nestao.
 9. POGLAVLJE

U jednom trenutku bio je u njezinu naručju i mogla je

osjetiti njegovu toplinu, život i krhkost. U idućem trenu je
nestao.
Svijet je postao kovitlac brzog i sporog lupanja srca i
poricanja, dok je Reni gledala oca kako pada. Njezin se um
čudio tkanini njegova kombinezona koja je lepršala poput
narančastih krila na plavom nebu, dok je istodobno
odbijala prihvatiti ono što vidi.
Oduvijek su mu se sviđale ptice.
Pustinjsko tlo bilo je daleko, u izmaglici, vjetar i huk u
njezinoj glavi bili su tako glasni da nije bila sigurna je li
ispustio ikakav zvuk kad se strmoglavio.
Nije čula udarac.
Stojeći opasno blizu ruba litice, vidjela je njegovo tijelo
dolje, noge i ruke u neprirodnom položaju, kombinezon
koji je i dalje lepršao na vjetru pa je izgledalo kao da se grči
od bolova.
Nesumnjivo je viknula jer se pojavio Daniel, držeći
pištolj, pogledom pregledavajući teren dok je pokušavao
dokučiti gdje joj je otac. Provjerio je čak i nebo. I onda se
našao pored nje, na ravnoj stijeni, bez sakoa, zasukanih
rukava, s naočalama koje su mu virile iz džepa. Skrenuo je
pogledao s tijela prema Reni. Pitao se je li to ona učinila.
Doimao se pomalo šokiran. Osjetila je njegove oči na sebi,
pokušavajući je pročitati, procjenjujući njezine odgovore u
nadi da če otkriti što se dogodilo. Glumi li? Je li iskrena?
Osjeća li olakšanje? Likuje li? Treba li joj izraziti sućut ili je
uhititi?
“Odletio je”, rekla je jednoličnim glasom.
Mozak joj je zatajio. Razmišljala je o idućem koraku u
njihovu nizu dnevnih planova. Ovo je bilo mjesto gdje ih je
njezin otac trebao odvesti do grobova. Bila je dovoljno
dugo detektivka da razumije što joj se događa. Bilo je
uobičajeno da žrtve traume ostaju usredotočene na cilj, čak
i ako je to bilo nešto svakodnevno poput vožnje do
trgovine zbog neke beznačajne stvari. Premda više nije
postojao idući korak, um nije mogao popustiti. Ne još.
Zabrinutost je zaiskrila u Danielovim očima, ali kao da
se uhvatio u neželjenoj reakciji, tu je zabrinutost uskoro
zamijenila sumnja.
“Nisam trebala doći ovamo”, rekla je.
“Vidim to.”
“Pitam se je li ovo sve vrijeme bio njegov plan.” Počela
je analizirati ono što se dogodilo. “Možda nije uopće imao
namjeru odvesti nas do tijela. Baš kao i sve ostalo u njegovu
životu, radilo se o njemu. Njegov je plan bio da mi kaže
zbogom i ubije se.”
“Koji okrutan gad.”
Nije našla primjeren odgovor za očevu završnu
scenu. Ovo se uistinu dogodilo. To nije bila njezina mašta.
Iznenada je pomislila da bi i dalje mogao biti živ.
“Koliko dugo stojimo ovdje?” Minutu?
“Možda četrdeset pet sekundi.”
 Čuvari su sada bili tamo, pokušavajući ostati pribrani,
ali nisu uspijevali sakriti vlastiti šok, a možda i malo
zluradosti. U zatvoru vjerojatno nije bilo ovako uzbudljivo.
“Ne približavajte se”, rekao im je Daniel. “Ovo je
moguće mjesto zločina.”
Glave su se okrenule kad su počeli shvaćati. Jedan od
čuvara, možda misleći da je pun razumijevanja,
promrmljao je nešto o tome da je ne krivi.
Reni nije bilo važno ako svi misle da ga je ona gurnula.
Njezin je otac bio mrtav. Bez obzira na to tko je bio ili što je
učinio, njezin je otac bio mrtav. Dio nje je nestao. Željela je
vrištati i pasti na tlo. Umjesto toga, proučavala je šikaru,
tražeći način da dođe do Benjamina. Zamijetila je uzak put
s desne strane koji je izgledao kao da su ga napravile
životinje. Otklizavajući, uz kotrljanje kamenčića, počela se
spuštati. Daniel ju je slijedio.
Više se puta ukopala potpeticama čizama da ne otkliže
predaleko i prebrzo, dok su se šljunak i kamenje kotrljali,
katkad odskakujući zrakom. Čemu žurba? upitala se. Mrtav
je. Nitko ne može preživjeti takav pad, ali svejedno je
žurila. Nekoliko je puta zamalo pala, ali se uspjela održati
na nogama, dok ju je Daniel upozoravao da uspori.
Nije usporila.
Možda im je trebalo desetak minuta da dođu do
pustinjskog tla i da se zatim probiju do mjesta gdje je Ben
prizemljio.
Tijelo njezina oca bilo je okrenuto licem nadolje, a krv
mu se nakupljala ispod glave. Mjesto pada podsjetilo ju je
na neko drugo vrijeme - vrijeme kada je udarao glavom
mlade žene o tlo dok nije prestala vrištati. Tog dana nije
pokazao ni milost ni tugu, pa zašto bi ona sada trebala išta
osjećati? Prisjećala se toga dugu minutu kako bi ga cijelim
bićem mogla mrziti sto posto, a ne samo osamdeset posto.
Dok joj je vjetar kovitlao kosu oko lica, polako je
čučnula pokraj njega.
Daniel joj je rekao da ga ne dodiruje.
Dotaknula ga je.
Koža njezina oca bila je topla pod prstima. Tijelo koje
je oponašalo život. Malo je podignula jednu njegovu ruku,
dovoljno da provjeri puls na zapešću. Slomljene kosti
pomicale su se unutar njegove kože poput kamenja u vreći.
Nije bilo pulsa.
Ni na vratu.
Pala je sjena na nju. Zaškiljila je prema Danielu. “Mrtav
je”, rekla je ukočeno. I ponio je svoje tajne sa sobom. To je
ono što ju je pogodilo, pokušala je uvjeriti sebe, jer je njezin
otac, otac za kojeg je mislila da ga poznaje, umro prije
mnogo vremena. Zapravo, taj čovjek nikad nije ni živio. A
ipak je prigušila jecaj zbog tijela koja nikada neće pronaći i
zbog gubitka oca koji ju je oblikovao u malu mračnu sjenu
sebe. Kroz maglu suza i osjećaja, vidjela je da joj Daniel
pokazuje da se vrati. Mjesto zločina.
Ustala je i zadrhtala, iako je bilo toliko vruće da je zrak
svjetlucao. Odvezala je sivu vestu s bokova pa je navukla,
stavljajući kapuljaču na glavu da je zaštiti od vjetra.
Nigdje nije morala biti i nikamo nije trebala ići.
Postojali su samo vjetar i nebo, i pustinja koju je njezin otac
volio. To je bila još jedna stvar koju nije spomenula
Danielu. Bilo je logično da je njezin otac želio okončati svoj
život ovdje. Možda bi i naslutila njegov plan da nije bila
toliko usredotočena na obuzdavanje svojih emocija.
Daniel joj je prišao, sada kao policajac. “Dajte da vam
vidim ruke.”
Isprva nije razumjela, ali tada je shvatila da radi svoj
posao.
Ispružila je ruke, dlanova okrenutih nadolje. Pregledao
joj je prste, provodeći istragu kao detektiv, tražeći
slomljene nokte s ostacima kože koja bi ukazivala na
borbu.
Okrenuo ih je, proučavajući dlanove. Bili su krvavi.
Šutio je dok je nastavljao prikupljati informacije zbog kojih
se doimala krivom.
“Od njegove glave”, objasnila je. Iznenadila se
ugledavši krv iako je dotaknula tijelo. Njezin je um
ponovno skrenuo, pa je iz nekog razloga pomislila na
pepeo svoga psa iznad kamina u njezinoj kolibi. Prije samo
nekoliko dana bila je drugačija osoba. Imala je misiju, bila
je usredotočena i polako se oporavljala.
Što će se dogoditi s tijelom njezina oca? Hoće li biti
kremirano? Tko bi želio pepeo? Da ga zakopa? Ili ovdje
razbaca? Ili da tijelo ostave tu da ga pojedu divlje životinje?
To bi njegovu životu dalo barem malo dobra i činilo bi se
prikladnim. Ubojica koji osigurava život pustinjskim
stvorenjima.
Daniel je izvukao mobitel i snimio nekoliko fotografija
tijela. Snimio je i video koji je uključivao pogled na pad i
na stijenu na kojoj su stajali.
 Kada je spremio mobitel, rekla je: “Nisam ga gurnula.”
Može li biti sigurna u to? Pogotovo uzimajući u obzir
noviju prošlost? Čak i u najboljim uvjetima, sjećanje je
jedno od najnepouzdanijih aspekata bilo kojeg slučaja i
razlog zašto je važan jak dokaz. Upravo zato Reni nije bila
pobornik postrojavanja ljudi da bi žrtve identificirale
mogućeg počinitelja. Zbog lažnih sjećanja preispitivala je
svjedočenja očevidaca, a čak su se i istinita sjećanja s
vremenom mijenjala. Lažna sjećanja mogla su također biti
ožiljci koji su štitili osobu kada je stvarnost bila previše
bolna.
“Nisam rekao da jeste. Nadajmo se da će forenzičari to
razjasniti. Potražiti vaše otiske na njegovoj koži i odjeći.
Složeniji postupak, ali moramo to učiniti.”
“Zagrlila sam ga.”
Pogledao ju je i mogla je vidjeti da situacija prelazi iz
loše u jako lošu. “Što?”
“Zagrlila sam ga.”
“Znate kako to izgleda, zar ne?”
Nije dovoljno da je uhiti, ali dovoljno je da im skrene
pozornost s onoga čime bi se trebali baviti. Tražiti žene
koje je Ben Fisher ubio.
Sjetila se papira koji joj je otac želio dati. “Provjeri
njegov džep na prsima. Pokušao mi je nešto dati. Možda je
oproštajno pismo.” Za nju, ali vjerojatnije za njezinu
majku.
Daniel je otišao do tijela te ga dovoljno okrenuo da
može dosegnuti džep. Izvukao je komad papira i rastvorio
ga. Izravnao ga je, pročitao pa ga okrenuo prema njoj da
vidi, blago zadovoljna izraza lica.
U njegovoj je ruci bila karta pustinje, s nekoliko lokacija
obilježenih crvenim X. Možda Ben Fisher nije ponio sve
svoje tajne u grob.
 10. POGLAVLJE

Ponovno na platou, s Reni uza se, Daniel je satelitskim

telefonom stupio u vezu s Odjelom za ubojstva, navodeći
im svoju lokaciju te popis ljudi koje treba uputiti tamo.
Ekipu za traganje i spašavanje jer je zaključio da će im
trebati njihova vještina i oprema da podignu tijelo na liticu,
zatim mrtvozornika i forenzičara.
Nakon što je obavio pozive, vizualno je pregledao
područje gdje je Ben Fisher stajao prije nego što je skočio.
Ili prije nego što je gurnut. Uglavnom kamenje, ali i nešto
rastresita pijeska. Čučnuo je pogledati iz blizine, ali nije
zamijetio tragove borbe. Nije bilo udubljenja u tlu, a
nekoliko biljaka poput čaparala nije imalo slomljene grane.
Fotografirao je područje, poželjevši da mu je u blizini
terenac s priborom za istraživanje mjesta zločina u
prtljažniku.
Uzeo je neslužbene izjave svih prisutnih, uključujući i
Reni. Službene i detaljnije izjave snimit će kamerom u
uredu šerifa okruga San Bernardino sutra ujutro. Sjećanje
je nepouzdano i može se brzo promijeniti, pa je najbolje
uzeti izjave očevidaca na licu mjestu, iako to značilo
intervjuirati traumatizirane ljude. Naučio je da se
ispitivanje nikad ne odgađa. Zajedno s neslužbenim
izjavama, dokumentirao je vrijeme te skicirao mjesto
zločina.
 Kad je završio, čuvari su otišli u zatvorskom vozilu.
Nije bilo potrebno da ostanu. Daniel će odvesti drugo
vozilo natrag do San Bernardina, gdje će ga poslije netko
preuzeti, a Reni će putem ostaviti kod njezina kamioneta.
Ponovno će se naći ujutro da uzme njezinu službenu
izjavu. Još bolje, prepustit će taj zadatak drugom detektivu.
Pokušao ju je nagovoriti da se vrati s čuvarima, ali nije
htjela otići. Trebao je ustrajati, barem iz sebičnog razloga
da ostane sam. Hvatao se ukoštac s vlastitim razočaranjem
zbog preokreta događaja.
“Vraćam se dolje”, izjavila je Reni kad se slegla prašina
što ju je podigao kombi na odlasku. “Netko mora
nadgledati tijelo. Da se životinje ne približe.”
Pogledao je u nebo. Nekoliko crvenoglavih supova
kružilo je visoko iznad, promatrajući ih. Svi mrtvaci bili su
hrana. Nije ju mogao ostaviti samu s tijelom, zbog
mogućeg ugrožavanja dokaza, pa se spustio za njom.
Satima poslije, i dalje očekujući ekipu za spašavanje i
mrtvozornika, Daniel i Reni sjedili su u hladu, leđima
okrenuti prema stijeni, s tijelom Bena Fishera nekoliko
metara dalje, ali izvan njihova vidokruga. Bilo je
nevjerojatno nalik karminama, gotovo duhovno zbog
lokacije.
Iako je temperatura bila blizu 32 stupnja, Reni, blijeda
u licu, nastavljala je naizmjence odijevati i svlačiti majicu.
Svako malo bi zadrhtala, ispuštajući pritom tih zvuk,
možda nesposobna kontrolirati vlastito tijelo.
Što god da se dogodilo na platou, njezin je otac bio
mrtav, a ona se morala suočiti s mnogočime. Njezina šutnja
i drhtanje bili su dokaz toga. Daniel je morao obuzdavati
vlastite osjećaje pokušavajući uvjeriti sebe da nije sve
izgubljeno. Imali su kartu, s deset označenih lokacija. No,
karta je možda bila način na koji se Fisher poigravao s
njima iz groba. Dajući im gomilu posla koji ih neće nikamo
odvesti. Izlet u pustinju bio je samo izlika da Fisher vidi
svoju kćer prije samoubojstva. Zatvor nije bio privlačno
mjesto. Daniel to nije mogao osporiti, i možda je Ben Fisher
samo smislio plan da se nikad više tamo ne vrati. Um
psihopata nije radio kao um prosječna čovjeka, pa se
stvarno nije moglo znati koja je bila njegova namjera.
Ako ga nije gurnula, a iskreno se nadao da nije, to je
značilo da je Ben Fisher skočio pred očima vlastite kćeri.
Uistinu okrutno, ali zasigurno ne i najgore što je ikad
učinio. A ako ga je gurnula, može li je kriviti? Zar on ne bi
učinio isto da je u njezinoj situaciji?
Mislio je da ne bi.
Bio je čovjek od činjenica i vrlo oprezan kada je riječ o
instinktima. Instinkt se može obiti o glavu kad se suoči s
čistim zlom. Ljudi poput Bena Fishera sakrivali su svoju
pravu narav jer - a ovo je bila suština toga - neki su
psihopati empatični. To im da je izrazitu prednost
jer razumiju svoje žrtve i ljude kojima manipuliraju. To je
tako funkcioniralo.
Ipak, Daniel je preuzeo punu odgovornost za ono što
se dogodilo, što će jasno dati do znanja kada navečer bude
pisao izvješće. Možda to završi i kratkoročnim prisilnim
dopustom. Nije izmišljao isprike, ali šef Odjela za ubojstva
i njegov vlastiti otac bili su u pravu: bio je preblizu ovom
slučaju.
 “Niste trebali ostati”, rekao je Reni, razbijajući tišinu
koja je zavladala nakon što je nekoliko puta bezuspješno
pokušao zapodjenuti razgovor. Nije bio navikao na toliko
neba, zemlje, praznine i tišine. Već to može čovjeka učiniti
nervoznim.
“Znam”, rekla je. “Ali velik dio mog života sastoji se od
nedovršenih priča i stvari kojih se ne sjećam i koje sam
pogrešno zapamtila. Moram ovo ispratiti do kraja da si sve
razjasnim u glavi. Zbog vlastitog psihičkog zdravlja.”
Njezin ga je pristup iznenadio. Iz njegova iskustva,
većina ljudi ne voli razgovarati o svom mentalnom
zdravlju. Međutim, nakon traumatičnog događaja, ljudi
katkad ne žele više zadržavati svoje priče i emocije za sebe,
barem neko vrijeme. Jučer ga je nazvala Renina majka da
ga prekori, dajući mu do znanja koliko je njezina kći krhka.
To ga nije iznenadilo. Ljudi nisu bez razloga napuštali
posao u FBI-u poput njezina te se preselili u pustinju,
pogotovo tako mladi, ali možda nije razumio opseg štete.
Bio je usredotočen na sebe i svoju potrebu za zaključenjem,
a ne koliko bi ovo moglo utjecati na nju. Sada je odvagnuo
situaciju, pokušavajući odlučiti hoće li tražiti još odgovora
ili je ostaviti na miru.
“Sjedite tamo i pitate se što biste mi rekli”, kazala je.
“Možda pokazati suosjećanje? Naposljetku, bio je moj otac.
No onda se zapitate jesam li ga ja gurnula. Je li to sve
vrijeme bio moj plan? Razmišljate o tome da provjerite u
zatvoru jesmo li bili i u kakvu kontaktu. Pisma, telefonski
pozivi, posjeti. Oboje smo mogli lagati o tome.”
 Sve je bilo točno. A u njezinoj reakciji nije bilo ničega
psihotičnog. Bila je detektivka pa je i dalje razmišljala na
taj način. Bio je prilično siguran da je vještija od njega.
“Nismo imali kontakt, ali sigurna sam da ste dobri u
svom poslu pa ćete to istražiti.”
“Mogli ste smisliti plan poslije, nakon što sam vas prvi
put kontaktirao”, rekao je.
“Ili je moglo biti spontano, bez predumišljaja. Samo
žrtva koja reagira na godine zlostavljanja. Samo gurne.”
Ustala je i premjestila se u hlad ispod druge stijene, malo
dalje od Daniela, ali okrenuta prema njemu.
“Ili je skočio”, rekla je, ponovno sjedajući. “Jeste li tip
detektiva koji nagađa? Ako je tako, koja vam je teorija na
vrhu popisa? Imate li ovdje ikakav predosjećaj istine?”
Bilo mu je drago što vode ovaj razgovor. Bilo je dobro
za njih oboje da sve preispituju te razmišljaju poput
policajaca. I sam čin pričanja o onome što se dogodilo
izvlačio ju je iz njezine ukočenosti. “Da ste u mojemu
položaju, što biste mislili?” upitao je.
“Zadržala bih sumnju.”
Vratila joj se boja u lice.
“I, da budem iskrena, i ja sam se isto pitala. Jesam li ga
gurnula? Priznat ću da je to bila moja prva pomisao nakon
što sam shvatila da više nije pokraj mene. Jer preispitujem
stvari koje su se dogodile i koje mi se nastavljaju događati.
Sjećanje je krhko. I zato da, pitala sam se, i pitam se, ali da
sam ovo uistinu planirala, sama bih sebi čestitala. I ne bih
imala razloga to ne priznati. Nakon svih stvari koje mi je
učinio, bio bi to prikladan kraj i ne bojim se zatvora. Moj je
život postao zatvor. Mislim da mi ne bi bilo gore u zatvoru
nego izvan njega. Ako otkrijemo da karta nije stvarna, ne
bih bila pod pritiskom da moram nastaviti tražiti žene koje
je ubio i provodila dane kopajući rupe u pustinji, jer bih
bila zatvorena.”
Danielu se nije sviđalo što sumnja u kartu baš kao i on.
“Znači mislite da nije stvarna?”
“Nisam sigurna.” Iz naprtnjače je izvadila bocu vode,
otvorila je i otpila veliki gutljaj. “Ako mjesto ukopa ne
uključuje prepoznatljivi orijentir, ne znam tko bi se mogao
prisjetiti točne lokacije u prostranstvu uvijek promjenjive
pustinje Mojave. Ne nakon godinu ili dvije, a kamoli
trideset. Moj je otac bio iznimno inteligentan, ali koliko ja
znam, njegovo sjećanje nije bilo iznadprosječno.”
Daniel je ponovno pogledao rastvoreni komad papira,
bezuspješno se pokušavajući orijentirati. Bio je to crtež,
više poput grube karte blaga nego nečeg drugog. Očekivao
bi od Bena Fishera da bude precizniji, ali ovo je vjerojatno
bio dio igre. Tako je izgledalo. Kao nešto iz lova na blago.
Primaknuo se Reni u hlad pa joj predao komadić
papira. “Prepoznajete li bilo što?”
Ponudila mu je vode. Dok je pio, proučavala je crtež i
pokazala na grubu oznaku. “Mislim da bi ovo mogle biti
stijene iznad nas.”
“To znači da je X u blizini, zar ne?”
“Nedaleko.”
Vratio joj je vodu.
“Ako ponovno dođete s ekipom za potragu, nadam se
da ćete biti bolje pripremljeni.” Iz svoje čarobne naprtnjače
izvukla je vrećicu punu grickalica, uzela šaku sušenog
voća i orašastih plodova pa mu ponudila vrećicu.
Vjerojatno je sama to složila.
“Hvala.”
Lakta na koljenu, izgledajući kao dio izvanzemaljskog
krajolika, zagrizla je komadić sušenog ananasa. “Neobično
je. Čak i sad, i premda znam ono što svi znamo, još mi je
uvijek teško prihvatiti da je ovaj čovjek ubijao ljude”, rekla
je. “A vidjela sam to vlastitim očima, premda nisam znala
da se to događa. Nikad se nije uklapao u profile kojim se
volimo koristiti.”
Njegov je odgovor bio oprezan. Nije ju htio uplašiti
nastupajući kao ispitivač. “Po čemu?”
“Kao prvo, običavali smo volontirati u pučkoj kuhinji
za Dan zahvalnosti. Ideja mog oca koju je majka
podržavala. I uvijek je davao novac beskućnicima.
Zaustavio bi automobil i izišao dati novac nekome koga je
uočio u vožnji. Sjećam se kad smo jednom izišli iz trgovine
delikatesama. .. čovjeku na uglu dao je sve što smo kupili.
Njegova smrt ostavlja toliko neodgovorenih pitanja.
Nisam mislila da će mi to smetati.”
Nije bilo toliko čudno za ubojicu da ima nekoga ili ne7
što što će obasipati pažnjom, ali tako široka ljubaznost o
kojoj je govorila bila je neobična. “Možda je radio na svojoj
javnoj ličnosti”, rekao je Daniel. “Ili je možda osjećao neku
vrstu kajanja i pokušavao se iskupiti na svoj način.”
“A možda je u tome uživao jednako kao što je uživao u
ubijanju. Možda je to stimuliralo isto područje mozga,
•pružajući slično zadovoljstvo.”
 “To je dobra teorija.”
Iako su jako dugo čekali, Daniel je osjetio razočaranje
kad se začuo zvuk nadolazećih vozila. Želio je da se
razgovor nastavi sada kada se opustila i počela mu se
povjeravati.
S gornjeg platoa začula se lupa automobilskih vrata.
Daniel je skočio na noge i zaderao se. Nekoliko sekundi
poslije, preko ruba su provirila lica, a potom su ugledali
ekipu s nosilima koja se približavala, skližući se niz strmu
padinu.
Nakon što su stigli, sve se brzo odvijalo.
Sva se samoubojstva ili sumnjiva ubojstva obrađuju
kao mjesta zločina. Mrtvozornik, muškarac otprilike
pedesetih godina, proglasio je Bena Fishera mrtvim.
Forenzička ekipa, dva muškarca i jedna žena, mirišući na
kremu za sunčanje, sa sunčanim naočalama i bež
šiltericama, marljivo je bilježila i fotografirala. Netko je
upitao je li tijelo pomaknuto, a druga je osoba spremila u
vreće ruke, koje će pomno pregledati zbog eventualnih
tragova borbe. Tijelo je zatvoreno u crnu vreću i
primjereno obilježeno etiketom. Sada kad su i drugi bili na
mjestu zločina, Reni je promatrala u tišini, kamena lica.
“Želim prisustvovati obdukciji”, rekao je Daniel dok su
vezali tijelo za narančasta nosila i pripremali ga za
prijevoz.
Mrtvozornik je kimnuo. “Zabilježit ću to.”
Sat nakon dolaska, vozila su otišla, a Daniel i Reni sjeli
su u zatvorski kombi dok je sunce zalazilo iza planina, a
šišmiši letjeli crvenim nebom.
 “Nisam ljubitelj pustinje”, priznao je Daniel, ubacujući
u prvu brzinu i pokušavajući ponovno zapodjenuti
razgovor. Bilo kakav razgovor, jer razgovor, čak i
neizravan, često odvede na neočekivana mjesta. “Oduvijek
me više privlače šume i oceani.”
“Priraste srcu”, rekla je Reni. “Ne svima, ali bila je velik
dio moga života. Moji baka i djed preselili su se u pustinju
pedesetih godina. Sagradili su malu kolibu na pet hektara
koje im je država dala na uporabu. Teško za povjerovati da
je itko pokušavao ovdje nešto saditi. Morali su raskrčiti
čaparal i juke kako bi zadržali zemljište i dokazali da ga
pokušavaju obrađivati. Većina ljudi nije ostala, ali moji
baka i djed, jesu. Neke od mojih najranijih uspomena
vezane su za bakinu kolibu. Dovlačenje vode, bez struje.
Voljela sam to.”
“Očeva majka?” upitao je, iako je znao odgovor.
“Da.”
“Kakva je bila?”
“Mislite, je li imala mračnih, psihopatskih sklonosti?”
“Da.”
“Ne sjećam se ničega mračnog vezanog za nju, iako
općenito nije bila ljubiteljica muškaraca. No, ni oca nisam
vidjela kao čudovište kakvo je bio. Vjerujte mi, pitala sam
se i pretraživala svoj um, ali činila mi se savršenom. Bila je
tip osobe zbog koje je sve bilo u redu.”
Očevi su bili važni, ali Daniel je katkad mislio da je u
odrastanju djeteta jak utjecaj žene i uzora - majke, tete,
bake - mogao biti važniji.
 Kad su se našli na autocesti koja je vodila prema
Nacionalnom parku Joshua Tree, zazvonio je Danielov
mobitel. Iznenađen što ponovno ima signal, usporio je i
provjerio zaslon. Njegov otac. Ne njegov biološki otac,
nego čovjek koji ga je posvojio i odgojio. “Moram se javiti.”
Odričući se bluetooth veze u kombiju da razgovor ostane
privatan, javio se.
“Nisam' se danas čuo s tobom, pa samo provjeravam
kako je sve prošlo”, objasnio mu je otac.
“Ne baš najbolje”, odgovorio je Daniel, svjestan da
Reni može čuti njegov dio razgovora.
“Je li bilo uspješno?”
Ne.
“Baš mi je žao.”
Suosjećanje je bilo gotovo pretjerano. “I meni.” Bacio je
pogled na Reninu siluetu. Vjerojatno je mislila da
razgovara s boljom polovicom. “Ispričat ću ti sve o tome
kada dođem kući.”
“Je li ona s tobom?”
“Da.”
“U redu. Budi oprezan.”
“Uvijek.” Isključio je mobitel i gurnuo ga natrag u
džep, prstima dodirujući komadić tkanine koji je nosio sa
sobom, tkanine kojom se nadao da će danas provjeriti
podudarnost ako im je Ben Fisher govorio istinu.
 11. POGLAVLJE

Prije trideset pet godina

Nisu mu se sviđale trgovine tkaninama. Umarale su ga i

bile su dosadne. Nemaš što raditi. Noge ga više nisu mogle
držati pa se srušio na pod, posve iscrpljen.
Njegova se majka nagnula nad njega, s osmijehom na
licu. “Danny, ovdje smo tek dvadeset minuta. Znaš što,
zašto mi ne bi pomogao izabrati materijal za haljinu?
Pokušavam se odlučiti za boju.” Pokazala je prema odjelu
s balama, kako ih je nazvala. Nije znao zašto ih je tako
zvala. Mislio je da su bale koluti sijena, ali ove su bale bile
komadi kartona s tkaninom omotanom oko njih.
“Izaberi iz ovog područja jer je najjeftinije”, rekla je.
“Ne mogu si priuštiti ljepši materijal. U takvoj smo
besparici da ne bih trebala ni ovo kupovati.”
Znao je sve o riječi priuštiti i da ne može uvijek imati
igračke ili odjeću koje su imali njegovi prijatelji. Zarađivala
je za život šivanjem i sašila mnogo njegovih stvari.
Njegova je odjeća bila jedan od razloga zbog kojeg su ljudi
mislili da je čudak, ali nije razumio zašto ga zadirkuju zbog
odjeće.
Više nije bio umoran jer je imao zadaću koju mora
obaviti, pa je skočio na noge. Toliko boja, toliko redova
tkanine. “Ova mi se sviđa.” Dodirnuo je svijetložutu
tkaninu s bijelim točkama. Kratko je zatresla glavom i
podignula obrve, dajući do znanja da nije za nju.
Još je malo pretražio. “Ova plava?”
Ponovno se nasmiješila, ali nije ništa rekla. Bila je
najbolja. Nikad nije bila zla i nikad nije vikala na njega kao
što su druge mame vikale na svoju djecu.
Tražio je dalje. Zelena, još plave, crvena. Mnogo
crvene. Sviđala joj se crvena boja. “Ova. Sviđa mi se ova.”
Pokazao je na crvenu tkaninu sa sitnim ružičastim
cvjetovima. Ponovno se nasmiješila i mogao je vidjeti da je
zadovoljna njegovim odabirom.
Sve bale bili su složene zajedno kao knjige na policama
i morala je snažno povući da oslobodi onu koju je odabrao.
Kada ju je izvukla, odmotala je malo materijala i približila
mu da može bolje pogledati, rukom gladeći tkaninu.
“Mislim da je ovo savršeno, a ti? Nema ništa loše u
mješavini pamuka.”
Dodirnuo ju je. Bila mu je neobična na dodir, ali
prisjetio se što je rekla o novcu pa kimnuo. “Lijepa je.”
“U redu, sada moramo pronaći odgovarajući konac i
patentni zatvarač.”
Pomogao joj je i s time, a trgovina se više nije činila tako
dosadnom.
Kod kuće, u njihovom malom stanu u Pasadeni, raširila
je tkaninu po podu te mu pokazala kako složiti dijelove
kroja od tankog smeđeg papira da bude dovoljno
materijala za cijelu haljinu. Bilo je teško, ali uspjeli su sve
prilagoditi okretanjem nekih dijelova kroja naopako i
stavljajući druge dijelove na pregib. Čak joj je pomogao sve
učvrstiti pribadačama, nešto što nikada prije nisu zajedno
radili.
Nakon večere izrezali su haljinu velikim, teškim
škarama. Zvuk metala o tkaninu i papir godio je njegovim
ušima. Sutradan, nakon što se vratio iz škole, uklonili su
papirnate dijelove kroja i spojili pribadačama izrezanu
tkaninu, svijetle strane zajedno. Nakon toga pomogao joj je
šivati.
Posjela ga je na stolac na koji je stavila jastuk da može
dosegnuti šivaći stroj. “Šavovi su uvijek centimetar i pol”,
rekla je. Noge su mu visjele pa je bosim stopalom s crvenim
lakom za nokte pritisnula nožnu pedalu za nadzor brzine
igle te mu pomogla sašiti ravnu crtu, čudeći se pritom
njegovoj vještini.
“Pa, mladi gospodine, nešto ste mi tajili.” Izvukla je
sašiveni dio iz stroja, odrezala konac, raširila i pritisnula
tkaninu uz trbuh, preko traperica i majice. Nije još
izgledalo kao haljina, ali jest kao nešto više od samo
tkanine.
Nije bilo važno. Jedino važno bilo je da je ona sretna.
Već dugo nije bila sretna, ne otkako je otišao njezin
posljednji dečko “zbog neke druge”. Sviđao mu se taj
dečko. Taj ga je dečko odveo na plažu i rekao mu da želi
biti njegov otac. Daniel nije razumio kako netko može u
jednom trenutku htjeti biti njegov otac, a u drugom već
nestati. Ne mrtav, kao muž gospođe koja je živjela iznad
njih. Jednostavno je otišao.
Pokušao je zamisliti tog dečka kako živi negdje
drugdje, s drugim ljudima, smijući se za stolom tijekom
večere, možda bacajući u zrak drugo dijete, ne njega,
nazivajući ga njegovim malim prijateljem.
Ali njegova je majka sada bila sretna. Možda neko
vrijeme. Možda i dulje.
Ostala je budna do kasno radeći na haljini, a ujutro, dok
je doručkovao u kuhinji, odjenula ju je i prošetala ispred
njega, poput manekenke.
“Što misliš o materijalu koji si odabrao?” upitala je.
“Sviđa li ti se?”
Obožavao ga je.
“Još je moram porubiti, ali to neće dugo trajati. Bit će
gotova do navečer, za moj spoj.”
Spoj je bila čudna riječ. Nešto su govorile i djevojke iz
srednje škole, kao ona koja ga je ponekada čuvala. Pričala
je o spojevima i izlascima s dečkima. Obrazi bi joj se
zarumenjeli, a oči zablistale, baš kao što su i majčine
blistale ovog trena.
Te ju je večeri promatrao dok se šminkala i češljala
kosu.
“Idi uzmi svoj fotoaparat”, rekla mu je, sretno se
smiješeći. “Da imaš moju fotografiju u haljini koju smo
zajedno sašili.”
Za Božić je dobio mali Instamatic. Otrčao je u svoju
sobu i vratio se s fotoaparatom. Bio je plave boje i imao je
bljeskalicu na vrhu koja je mogla snimiti četiri fotografije.
Ona je stajala pred vratima dnevne sobe u svojoj haljini,
izgledajući predivno. Drukčije, kao netko s televizije.
Držao je fotoaparat uz lice i pritisnuo dugme.
Bljeskalica se uključila.
 “Snimimo još jednu. Ovoga puta zajedno, nas dvoje,
majka i sin. Dodaj fotoaparat Janine.”
Dao je fotoaparat dadilji. Njegova je majka stajala
leđima naslonjena na vrata, Daniel ispred nje, njezine ruke
na njegovim ramenima. “Smiješak.”
Fotoaparat je zabljesnuo i dadilja mu ga je vratila.
“Mislim da je ovo posljednja na roli filma.”
“Odnijet ćemo film u trgovinu da ga razviju”, rekla je
njegova majka. “Ti si najbolji dječak.” Čučnula je i zagrlila
ga, tako ga snažno stišćući da je pomislio da će puknuti.
Zatim ga je poljubila u obraz i otišla obavijena lepršavim
crvenim materijalom, zatvarajući vrata za sobom.
Kleknuo je na kauč i kroz prozor gledao kako odlazi.
Janine je sjela pokraj njega. “Moja majka kaže da onaj s
kojim izlaziš uvijek treba doći po tebe.”
“Zašto?”
Slegnula je ramenima. “Pristojno je. To pokazuje da je
dečku stalo.”
“Možda je drukčije kada si stariji.”
“Možda, ali mislim da je nepristojno ne doći do vrata.”
Njegova je majka nazivala Janine sveznalicom, pa je
možda bila u pravu glede pristojna ponašanja.
Već prije pojeo je riblje štapiće, makarone i sir. Večera
bogata čovjeka, rekla je njegova majka smiješeći se, dok je
uzimala jedan od njegovih masnih ribljih štapića.
Janine je donijela neke filmove. Pripremili su kokice i
sjeli na kauč ispred televizora.
 Pokušao je ostati budan. Želio je biti budan kada mu se
majka vrati kući, ali nije mogao držati oči otvorene. To se
uvijek događalo i obično bi se ujutro probudio u svom
krevetu, ne sjećajući se da ga je Janine tamo premjestila.
I ovog se puta to dogodilo. Odjednom je čuo nečiji plač
i začudio se shvativši da je jutro. Nije se sjećao da mu se
majka vratila kući. Trebao je ići u školu.
Izišao je iz kreveta i odvukao se do dnevne sobe. Janine
je i dalje bila u njihovoj kući, kao i dva policajca koja su
stajala nedaleko od vrata pokraj kojih su on i majka stajali
prošle večeri.
Nije znao zašto su tu. Otrčao je niz hodnik kazati majci.
Nije bila u svojoj sobi, a krevet joj je bio pospremljen. Nije
mu bilo jasno. Požurio je u kupaonice, dozivajući je, i u
kuhinju. Ni tamo je nije bilo.
Jedan od policajaca, ruke na pojasu, razgovarao je s
Janine. “Vjerojatno je samo negdje drugdje prespavala.”
Bacio je pogled na Daniela i vidjelo se da mu je pomalo
nelagodno. “Rekli ste da je otišla na spoj, je li tako?”
“Ne bi to učinila”, kazala je Janine. “Prespavala negdje
drugdje.”
“Koliko je dobro poznajete?”
“Čuvam joj dijete dvije godine. Uvijek dođe kući kad
kaže da će doći? Pogledala je na zidni sat. “Moram ići u
školu.”
“A što s djetetom?” upitao je policajac.
. “Doći će moja majka pričuvati ga.”
Činilo se da je obojici policajaca laknulo. “Javit ćemo se
poslije.”
 Janineina majka je došla i odvela Daniela svojoj kući.
Pomogla mu je spakirati neke njegove stvari. Prije odlaska,
u svoj je mali putni kovčeg na kojem je pisalo Idem na
praznike dodao i fotoaparat te komadiće crvene tkanine od
haljine.
Čekali su danima. Nije išao u školu.
Janineina majka razvila je njegov film pa je proveo
mnogo vremena gledajući fotografiju majke ispred vrata.
Jedan dan je bila tamo, a idućeg je više nije bilo, baš kao ni
onog bivšeg dečka. Policajac ga je ispitivao zna li kamo je
otišla te večeri.
“Upoznala je muškarca.”
“Gdje?”
“Ne znam.”
Čuo je kako šapuću, govoreći da je možda pobjegla.
Nikad ne bi pobjegla. Ljudi su uvijek pričali o potresima.
Možda ju je pogodio potres.
 12. POGLAVLJE

Danas

Daniel je sjeo za radni stol, gledajući snimku razgovora s

Reni Fisher, koji se odvijao nekoliko sati prije u jednoj od
soba za ispitivanje. Kamera je bila postavljena visoko na
zidu, nudeći mu neobičan pogled odozgo na dvoje ljudi u
maloj prostoriji. Nasuprot Reni, leđima okrenutoj prema
kameri, sjedila je detektivka.
Renina se ruka doimala mirnom kad je posegnula za
čašom vode. Nije bilo znakova drhtanja koje je jučer
zamijetio. Bila je pribrana, njezina se priča nije promijenila
i nije pridodala nikakve nove informacije osim onih koje je
već znao. To, zajedno s uzornim profesionalnim dosjeom i
bez dokaza koji bi upućivali na guranje ili borbu, ukazivali
su na samoubojstvo. Obdukcija će pomoći to potvrditi.
Kada je video završio, zavalio se u stolac i razmislio o
Reninoj prošlosti, privatnoj i profesionalnoj. Mogla bi mu
biti od koristi. Već je predugo tragao za svojom majkom da
bi zanemario bilo kakvu priliku, pogotovo onu koja mu je
bila na dohvat. Nakon što je donio odluku, prošao je kroz
prepunu prostoriju i pokucao na vrata jedinog privatnog
ureda u Odjelu za ubojstva, te mu je rečeno da uđe.
Načelnica odjeljenja, kapetanica Edda Morris, radila je
u Odjelu za ubojstva trideset godina. Većinu vremena
provela je u Uredu šerifa okruga San Bernardino,
zaduženom za provođenje zakona u zemljopisno najvećem
okrugu u državi. Jedan zid ureda bio je ispunjen
uokvirenim fotografijama unuka u raznim fazama
njihovih života.
Edda je bila neka vrsta zemaljske majke uz koju su se
svi osjećali ugodno i važno. Imala je sitne bore oko očiju, a
sijedu je kosu skupila u punđu. Vidio ju je nekoliko puta
raspuštene kose i gotovo da joj je dosezala do struka. No
jadan onaj tko previdi ili zaobiđe Eddu. Znala je svoj posao
i Daniel je mnogo naučio u posljednje tri godine radeći pod
njezinim budnim okom.
Približila je stolac svom radnom stolu i sjela. “Jesi li
zakazao tiskovnu konferenciju?”
“Za kasnije poslijepodne.” Zasad još nisu procurile
vijesti o incidentu u pustinji, ali morali su preduhitriti
glasine. “Imam ideju koju sam ti želio iznijeti.” Sjeo je na
stolac nasuprot njoj. “Što misliš o tome da uključimo i Reni
Fisher?”
Ustuknula je, ali brzo se oporavila. “Nije li ona
trenutačno osumnjičena za očevu smrt?”
“Uvjeren sam da je nevina i očekujem da autopsija to
potvrdi. Mogla bi biti korisna u pronalaženju tijela. Ne bih
volio da nam pobjegne sada kada imamo njezinu
pozornost.” To nije bio najbolji način za izraziti se -
izgubila je oca - ali trenutačno je stvarno bila motivirana,
što bi se uskoro moglo promijeniti.
“Nisam čak ni sigurna da želim tebe vidjeti na ovom
slučaju”, rekla je Edda. “A opet, ti si bez sumnje
najkvalificiraniji detektiv kojeg imam. Vjerojatno znaš više
o Benu Fisheru nego bilo tko u ovoj zgradi, ali ne znam je
li zdravo za tebe da budeš uključen. Usto, Ben Fisher je
mrtav, što znači da nam ona više nije potrebna.”
“Poznaje pustinju. Profilerka je. Nekad je bila dobra
agentica.” Osoba kojoj se divio i koju je poštovao. “A
možda ima neiskorištene, interne informacije o ocu. Nisam
mislio uključiti je kao partnericu, nego kao savjetnicu.
Način na koji katkad radimo s privatnim istražiteljima.
Netko tko će se posve usredotočiti na slučaj Bena Fishera i
nestalih žena.”
“To o čemu govoriš je trošak koji ne možemo opravdati
na duže vrijeme. Razumiješ li to?”
“Da.”
“Zna li ona za tvoju majku?”
“Ne.”
“Što je s Benom Fisherom? Je li on znao?”
“Isprva sam mislio da ne zna, ali sada se pitam.” Neka
od pitanja koja je Fisher postavio na njihovu sastanku sada
su se činila previše relevantnim ili namjerno
zavaravajućim.
Zavalila se u stolac, zamišljena lica. “Čudno je kako se
životi križaju, zar ne? Čini se kao da ništa nije linearno i da
se stvarno krećemo u konvergentnim krugovima. Tvoja
majka, tebi dodijele ovaj posao, Ben Fisher traži baš tebe, a
sada Reni.”
Daniel nije spomenuo da posao nije bio čista slučajnost.
Čekao je slobodno mjesto u odjelu koji je uhvatio i osudio
Bena Fishera.
 “Bila bi šteta ne vidjeti kamo ovo vodi kada se svemir
toliko potrudio stvoriti ovo raskrižje”, nastavila je Edda.
“Ali želim izvješće barem svakih nekoliko dana. I ne
zaboravi, ovo će biti kratkoročno, pa izvuci iz nje najviše
što možeš.”
Stigla mu je poruka pa je izvukao mobitel iz džepa.
Poslao ju je mrtvozornik obavještavajući ga da za sat
vremena namjerava početi s obdukcijom Bena Fishera.
Imam i neke sporedne informacije koje bi vas mogle
zanimati, pisalo je u poruci.
Patolozi. Znatiželjni su.
Ustao je. “Obavještavat ću vas.”
“Bit ću spremna prekinuti ovo u bilo kojem trenutku.”
I ja.
Na putu k patologu nazvao je Reni da joj iznese svoju
ideju i kaže kako je uz pomoć karte Bena Fishera planirao
uskoro započeti potragu. Znao je da je njegova ponuda
malo preuranjena, ali bio je oduševljen idejom rada s njom.
“Moja ponuda ovisi o nalazima obdukcije, ali želio bih vam
dati malo vremena da razmislite i naglasiti da ne govorim
o uključivanju na samo jedan dan. Sve ovisi o tome kako
će se stvari odvijati.” Vidio je kako ona živi. Pretpostavio
je da bi joj dobro došao novac. Dobila bi iznos koji su
plaćali većini privatnih istražitelja. Nije velika zarada, ali
nije ni loša. Nadao se da će biti dovoljna da je privuče.
“Ne zanima me. Već sam na putu kući, ali cijenila bih
da me izvješćujete o napretku.”
 Računao je na njezino suosjećanje. “Vi poznajete
pustinju. Znate kako ondje preživjeti. Više ste puta ukazali
na moje neznanje.”
“Sigurna sam da možete pronaći drugoga pustinjskog
štakora.”
Ured sudskog patologa bio je udaljen samo nekoliko
kilometara od šerifova ureda i stigao je tamo dok je
razgovarao s Reni. “Slušajte, već godinama tragate za tim
ženama.” Skrenuo je i zaustavio se na parkiralištu. “Ako
itko ima pravo sudjelovati u ovome, onda ste to vi. Barem
razmislite o tome.”
Tišina koja je uslijedila bila je znakovita. Naposljetku je
tiho opsovala, a on se nasmijao u sebi.
“Moram ići.” Isključio je motor. “Prisustvovat ću
obdukciji.”
“Gdje? U Uredu sudskog patologa?”
“Da”, rekao je oklijevajući.
“Neka odgode početak. Želim biti tamo.”
Ovo nije bila vrsta uključenosti koju je zamislio. “Ne
dolazi u obzir. Ne možete prisustvovati obdukciji vlastitog
oca.” Ne samo da nikad nije dopustio bliskom rođaku
nazočiti obdukciji ma koliko ta osoba mislila da to može
podnijeti nego on sam može imati neka osjetljiva pitanja za
patologa koja ne želi da drugi čuju. A tu je bila i tajnovita
poruka koju je dobio od Guša.
“Bit ću tamo što prije mogu”, rekla je.
“Neće vam dopustiti ući.” Pobrinut će se da ne dođe
dalje od recepcije.
 “Onda ću pričekati vani. I, znate što, Daniele? U pravu
ste glede žena. Ako nisam fizički tragala za njima, tragala
sam za njima u svojim snovima. Surađivat ću s vama.”
 13. POGLAVLJE

Patolog Gus Waters bio je jedan od najpouzdanijih i

najzaposlenijih patologa u okrugu, pa se Daniel iznenadio
kada je primio njegovu poruku, a još se više začudio
saznavši da će on obaviti obdukciju. Skok ili pad poput
Fisherova ne bi trebao donijeti neka velika iznenađenja, a
Gus Waters bio je poznat po tome što preuzima složenije
slučajeve. Daniel je bio uvjeren da vrlo rijetko osobno
provodi obdukcije i da poglavito nadgleda druge patologe
i forenzičare. Ipak, ovo je bio slavan slučaj, što bi moglo
objasniti njegovo zanimanje. Ubojica Unutarnjeg carstva
bio je jedan od najpoznatijih kriminalaca u ovom kraju, na
razini Crne Dalije glede javne znatiželje i opsesije.
Benjamin Fisher uspio se desetljećima zadržati u sjećanju
kalifornijske kriminalističke kulture. Ubojica koji je
izgledao normalno, ponašao se normalno i kretao se u
moćnim i utjecajnim krugovima, uvijek će fascinirati i
užasavati.
Izlazeći iz svog neobilježenog automobila, Daniel je
pogledom pretražio parkiralište i ulicu. Nije bilo Renina
kamioneta. Ušao je i rekao ženi na recepciji da ne dopusti
Reni proći dalje od sigurnosnih vrata.
“Trebam li zvati policiju ako se pojavi?”
“Ne.” Nije htio otkriti bilo kakve informacije, s obzirom
na to da vijesti o Fisherovoj smrti još nisu bile javne. “Ona
je samo tužna kći koja nema što tražiti unutra.” Često su
imali posla s takvim stvarima.
Žena je kimnula. “Razumijem. Doktor Waters je u sali
broj dva.”
Daniel je odjenuo zaštitnu odjeću, zamjećujući da su
odore nove, umjesto blijedoplavih sada su bile žute. Žuta
je svijetla i vesela boja, ali također i boja opasnosti.
Rukavice su bile ljubičaste. Osjećao se kao maskota neke
sportske ekipe.
U sali za obdukciju, Gus Waters, čovjek upadljive
sijede afrofrizure, pozdravio ga je osmijehom dok se
okretao prema malom stolu na kotačićima i prijenosnom
računalu. Imali su cijelu prostoriju za sebe, nije čak bilo ni
drugih tijela. Daniel nikada nije bio u sali u kojoj bar
nekoliko ljudi nije pomagalo ili provodilo druge obdukcije.
Gus je otvorio rendgenske slike na računalu i
proučavao ih. “Tako mnogo slomljenih kostiju.”
Iz poštovanja prema pokojnicima, neki su patolozi
držali tijelo prekriveno sve dok nije bilo spremno za
skalpel. Gus očito nije osjećao tu potrebu ili možda
jednostavno nije smatrao da ovaj čovjek zaslužuje tu
dodatnu mjeru poštovanja. Bilo kako bilo, Ben Fisher je bio
otkriven, gol, stavljen na kolica od nehrđajućeg čelika dva
metra od Guša, s postavljenim blokom za tijelo da produži
prsno područje za rez u obliku slova Y koji još nije bio
napravljen. U sali je bilo prohladno, a termometar na zidu
pokazivao je petnaest stupnjeva.
Prsta na trackpadu, gledajući u zaslon, Gus je zaokružio
sliku podlaktice. “Ne mogu ni izbrojiti lomove. Kosti su
poput praha.” Otvorio je još jedan set slika, ovaj put glave.
Lubanja je također bila slomljena. “Smrt je bila gotovo
trenutna zbog ozbiljnosti traume.”
“A kako je prizemljio?” Daniel je tragao za bilo čime što
potvrđuje Reninu nevinost. “Postoji li način da se utvrdi
čime je udario?”
“Ruke i glava preuzeli su glavninu početnog udara. Za
očekivati je da noge prve prime udarac ako netko skoči.
Ovo je više kao da je zaranjao. Ili letio. Ili pokušao letjeti.”
Što se podudaralo s Reninim opisom događaja. Kada
mu je rekla da je gotovo letio, Daniel se pitao izražava li se
slikovito s obzirom na situaciju. Željela je misliti da je
njezin otac doživio nešto pozitivno, ali zvučalo je kao da je
stvarno raširio ruke. Pozdravljajući smrt, prihvaćajući je.
Drugim riječima, namjerno.
“Ništa od ovoga nije zapravo neočekivano”, objasnio je
Gus. “Ali to nije ono što sam htio podijeliti s vama.”
Zatvorio je dokument s fotografijama i otvorio još
dokumenata, razgovarajući pritom. “Vjerojatno ne znate
za studiju sveučilišnog medicinskog centra za koju se
Benjamin Fisher prijavio dok je bio student psihologije.”
To je morala biti velika tajna, jer je Daniel mislio da o
Fisheru zna sve što se moglo znati. “Nikad nisam čuo za
to.”
Ali bio je upoznat s mnoštvom studija u kojima su
siromašniji studenti mogli sudjelovati za dodatnu zaradu.
Bilo mu je teško zamisliti Benjamina Fishera kako se
prijavljuje za pokusnog kunića. A opet, možda se Fisher
zanimao za sebe i svoju vlastitu mračnu prirodu.
Vjerojatno je i istog razloga upisao psihologiju.
Gus je sjeo na visoki stolac i pokazao prema drugom
stolcu na suprotnoj strani prostorije. “Kao i većina ovakvih
stvari, identiteti sudionika bili su zaštićeni, a rezultati
nikad nisu dospjeli u javnost.”
Daniel je zgrabio i dovukao stolac pa sjeo pokraj Guša.
Namjestivši teške crne naočale, patolog je otvorio
dokument. “Koliko ste upoznati s istraživanjem koje je
ovdje u Kaliforniji proveo stručnjak za mozak serijskog
ubojice?”
“Neuroznanstvenik koji je umro prije nekoliko
godina?” Daniel je čitao o njemu. Njegove su se studije
usredotočile na genetiku i strukturu mozga, a ne na tipične
scenarije zlostavljanja životinja ili mokrenja u krevetu koje
su svi poznavali. “Znam osnove.” Teorija je tvrdila da su
ključne tri stvari da bi pojedinac postao serijski ubojica.
Prvo, agresivan gen koji je nazvao ratnički gen. Drugo,
neaktivnost, oštećenje ili nepravilan rad sljepoočnog i
čeonog režnja, što se moglo utvrditi funkcionalnom
magnetskom rezonancijom. I treće, rano zlostavljanje do
kojeg je došlo odmah nakon rođenja.
“Radio sam za njega”, rekao je Gus, “i u to sam doba
bio dio njegova istraživačkog tima. Fisher se prijavio za
studiju i primljen je. Moram priznati da smo bili
oduševljeni kada je imao rezultate koje očekuješ pronaći
kod serijskog ubojice.”
“Mislio sam da je takvo istraživanje anonimno.”
 “Trebalo je biti, ali kada su rezultati tako zadivljujući
kao naši, priča se proširi, barem unutar tima. Fisher je imao
sve. Ratnički gen, predčeoni režanj koji nije reagirao na
podražaje...” Pritisnuo je tipke i izvukao nekoliko šarenih
fotografija mozga. “Bez aktivnosti u području koje
kontrolira moralnost.”
“Prazno je.”
“Jedan od najtežih slučajeva koje smo ikad vidjeli. Za
usporedbu, ovdje je normalan mozak.” Otvorio je
fotografiju. “Tijekom studije, istraživali smo genealogiju
serijskih ubojica koja seže do 19. stoljeća. Druga stvar koju
sada znamo - ili mislimo da znamo jer treba provesti još
istraživanja - jest da se ovakvo ponašanje učestalo
pojavljuje u nekim obiteljima.”
“Nasljedno.” Upravo ono oko čega je Daniel jučer
okolišao dok je pričao o Reninoj baki. Psihopatija se može
provlačiti kroz generacije. Što je psihopatija ozbiljnija, to je
vjerojatnije da će biti nasljedna. Nedavno istraživanje
pokazalo je da su majke snažniji nositelj gena, iako Daniel
još nije bio uvjeren u to.
“Volio bih imati kopiju tog izvješća”, rekao je Daniel.
Htio je da njegova studija o Benjaminu Fisheru bude što
potpunija.
“Vidjet ću što mogu učiniti, ali obično je vrlo teško doći
do ovakvih istraživanja. U protivnom se nitko ne bi
prijavio.“
Dakle, to je razlog zbog kojeg su bili jedini u sali.
Daniel se idućih nekoliko sati pokušavao usredotočiti
na obdukciju, razmišljajući o onome što mu je Gus rekao i
pitajući se je li Reni vani. U jednom trenutku Gus je otvorio
Fisherovu lubanju i izvadio mozak. Objema je rukama
uzeo skliski organ i oprezno ga stavio na vagu.
“Ovo je dio obdukcije koji me najviše zanima”, rekao je
i pogledao zaslon digitalne vage. “Težina je normalna.”
Vratio ga je na ispitni stol i cijelog ga temeljito pregledao,
doimajući se fasciniranim, a potom razočaranim. “Ne
uočavam ništa očito, poput tumora ili lezije, što bi moglo
uzrokovati nepravilan rad.”
Obdukcija još nije bilo gotova pa je Daniel, prije nego
što je napustio salu, zamolio Guša da mu javi ako pronađe
bilo što sumnjivo ili značajno. Nakon što je svukao i bacio
jednokratnu zaštitnu odoru i rukavice u kantu za opasan
otpad pa popio paracetamol s vodom iz slavine za piće,
izišao je iz zgrade i zakoračio na jarku sunčevu svjetlost.
Reni je sjedila na pločniku, u hladu, leđima okrenuta
zgradi, platnenih tenisica na nogama, u trapericama i
bijeloj majici, zatvorenih očiju, čekajući da čuje što je
saznao unutra. Neće spomenuti ono što mu je Gus otkrio o
istraživanju mozga.
 14. POGLAVLJE

Ugledavši Daniela kako izlazi, Reni je ustala, dok joj je srce

ubrzano kucalo. Nije bilo lako sjediti vani, znajući da
unutra režu tijelo njezina oca. Bila je uvjerena kako bi joj
bilo lakše da je mogla gledati umjesto samo zamišljati.
“Njegove se ozljede podudaraju s vašim opisom
namjernog skoka”, rekao je.
Odahnula je. Duboko u sebi osjećala je da ga nije
gurnula, ali jednako je tako znala da ne može u potpunosti
vjerovati sebi. “Ipak izgledate kao da imate loše vijesti”,
primijetila je.
Stavio je sunčane naočale. “Samo sam umoran.”
“Što će se dogoditi s tijelom?”
“Ako vi ili vaša majka ne položite pravo na njega
unutar deset dana, bit će donirano znanosti.
Pretpostavljam da ćete se odlučiti za to.”
Dio nje želio se uvjeriti da nije ostalo ništa od njega.
Preuzela bi tijelo i kremirala ga. Ne zato što je, bez obzira
na sve, bio obitelj, nego zato što je htjela biti sigurna da ga
nema. A ne da negdje pluta u kadi, narezan na ploške i
kocke, da su komadići njega u staklenci na polici. Sigurno
nije željela pepeo, ali trebala bi ga uzeti da netko ne počne
prodavati na eBayu bočice Ubojice Unutarnjeg carstva.
Mnogo je ljudi željelo posjedovati nešto vezano za
serijskog ubojicu.
 Na parkiralištu se zaustavio bijeli kombi s logotipom
lokalne TV postaje.
Daniel je postao nervozan, a Reni je obuzdala poriv da
se sagne i potrči.
Nakon uhićenja njezina oca, novinarske su ekipe
počele parkirati ispred njihove kuće. Majka i ona postale
su zatočenice, nisu mogle otići ni do trgovine. Nakon
nekog vremena Maurice je predložio da ih odvede u svoju
kolibu u Idyllwildu. Pod okriljem mraka, iz svoje su kuće
otišli u njegovu. U cik zore Maurice je sjeo za upravljač
svog Cadillaca, a Reni i njezina majka sklupčale su se
straga na podu, prekrivene platama - i odvezle se u
slobodu. Maurice je bio šarmantan, i dok je napuštao svoj
kućni prilaz, hrabro je spustio prozor i
pozdravio paparazze koji su se utaborili na ulici.
No trebale su znati da ne mogu pobjeći. Možda bi
jedino pomogla plastična operacija. Netko je, naravno, u
novom boravištu prepoznao Reni i njezinu majku.
Novinari su opet pohrlili, ovog puta u maleno planinsko
mjesto gdje su se sakrile. Stoga su usvojile novu strategiju
izbjegavanja kontakta očima, bez obzira na to koliko su im
uvredljiva pitanja dobacivali. Trebalo je otprilike godinu
dana da se stvari smire, a kad je Reni ušla u pubertet, ljudi
su je prestali prepoznavati. Ipak, bila je uvjerena da je
učinila nešto jako pogrešno jer nije učinila dovoljno. Da je
rekla nekome, osim majci i Mauriceu, ubojstva su mogla
prestati, ali možda i ne. Bilo je tako nevjerojatno.
“Zacijelo su nešto načuli.” Daniel je krenuo prema
automobilu.
 Iako je njezin kamionet bio na drugoj strani, hodala je
pored njega, nadajući se da će reći još nešto o onome što se
odvijalo u sali za obdukciju.
Vrata televizijskog kombija su se otvorila i ekipa je
izjurila van, postavljajući kameru ispred mrtvozornikova
ureda. Jedan iz gomile izviknuo je Danielovo ime i dotrčao.
Oko vrata je imao vezicu s iskaznicom i fotografijom. Josh
Perkins.
Daniel je bacio pogled na kombi. “Što si čuo?”
“Ne mnogo.” Josh je pogledao Reni te je otpisao kao
nevažnu osobu.
Smiješno.
“Kruži glasina da se radi o Ubojici Unutarnjeg carstva.
Možeš li to potvrditi ili poreći?
“Ne mogu ništa reći. Za dva sata održat ćemo
konferenciju za tisak.”
“Dakle, ipak jest Ubojica Unutarnjeg carstva. Je li
konačno otkrio lokacije nestalih žena?”
“Znaš da ne smijem ulaziti u to. Ne iskorištavaj
prijateljstvo naših žena da to zaobiđeš.”
Žena?
“Samo sam se nadao da ću konačno ja dobiti priču”,
rekao je Josh. “Teško je ovdje.”
“Volio bih ti pomoći, ali ne mogu. Ne ovog puta.”
Prihvatio je odbijanje. “Bez brige. Vidimo se za dva
sata.” Okrenuo se i otišao, odmahujući glavom prema
ekipi kojoj je prilazio.
“Žena?” Reni je upitala kada ih više nije mogao čuti.
 “Bivša, zapravo.”
Rastavljen. To je nije začudilo. U ovom poslu brakovi su
na iskušenju.
“Pođite kući”, rekao je. “Odspavajte. Pretpostavljam
da prošle noći niste uhvatili više sna od mene, a to je bilo
ništa.”
“Nimalo.” Veći dio noći provela je sjedeći na stolcu, na
otvorenom, omotana teškim pokrivačem, ispijajući previše
kave i gledajući zvijezde. Kada je svanulo, ušla je, pokušala
jesti, ali bilo joj je odbojna već sama pomisao na zobenu
kašu. No, barem se ono što se tamo dogodilo s njezinim
ocem počelo doimati stvarnijim. Razmišljala je o tome i
počela prihvaćati.
Ipak, pomisao da se pridruži Danielu u njegovoj istrazi
predstavljala je rizik za njezino mentalno zdravlje. Jučer je
ostala pribrana, ali se polako dizala zaštitna magla koja
obavije osobu kada se suočava sa smrću. Trebala se vratiti
u svoju kuću u pustinji i sakriti se. Možda čak i uzeti nešto
da je na neko vrijeme omami.
“Hoćemo li se vidjeti sutra?” upitao je.
“Neodlučna sam.”
“Ako vam išta znači, dok nešto ne pronađemo, bit
ćemo samo nas dvoje. Dobio sam dopuštenje da vas
uključim, ali ne i za istraživačku ekipu. Za to nema novaca.
Bit ću kod vas sutra ujutro u šest. Ako odlučite odustati,
ostavite poruku na vratima pa ću sam otići do pustinje.”
“Ne biste smjeli ići sami.” Pomisao na njega samog u
pustinji bila bi smiješna da nije toliko opasno. Mogla ga je
zamisliti kako nosi bocu vode i ništa drugo. Ona bi se, s
druge strane, satima pripremala. Kupila bi gotovu hranu,
kanistre za vodu, baterije, svjetiljke, kreme za sunce.
Shvativši da njezin zamišljeni popis opskrbe zapravo
potvrđuje da će mu se pridružiti, okrenula se i otišla do
kamioneta, putem prolazeći pokraj novinarske ekipe.
Ponovno je nitko nije zamijetio. To će se vjerojatno
promijeniti nakon konferencije za tisak.
 15. POGLAVLJE

Ležeći na kauču, s prijenosnim računalom na trbuhu,

Gabby Sutton pregledavala je svoju stranicu na Facebooku.
Ta je aktivnost bila njezin vlastiti način samoliječenja. Muž
joj je sjedio u blizini, u svom tapeciranom naslonjaču,
podignutih nogu, s daljinskim upravljačem u ruci,
pokušavajući pronaći nešto što bi mogli gledati. Bio je to
njihov večernji ritual.
Nasmijala se u sebi gledajući video slatkog psića,
podijelila ga s Facebook prijateljima, lajkala sinovu objavu,
nastavila pregledavati pa zastala na prijenosu uživo
lokalne postaje.
Nije znala što misliti o vijestima na Facebooku.
Facebook je za nju bio način odmicanja od loših stvari u
svijetu. Nije htjela da joj vijesti kvare raspoloženje. Željela
je psiće, mace i ptice. Možda i pokoju ljamu. Bilo što
zabavno i što odvlači pozornost. Međutim, zbog nečega su
joj prsti zastali.
Nakon samo nekoliko sekundi gledanja vijesti i posve
nesvjesno, tiho je jauknula i prislonila ruku na usta da
priguši zvuk.
“Možemo pogledati još jednu epizodu sinoćnje seri;
je”, predložio je njezin muž. “Onu znanstvenofantastičnu
stvar. Bila je malo usporena, ali možda se ubrza.”
Gabby je nastavila buljiti u zaslon računala.
 “Mrzim znanstvenu fantastiku kojoj nedostaje
dinamike”, dometnuo je.
Detektiv je stajao ispred šerifova ureda u San
Bernardinu, s pripremljenim mikrofonima. Tiskovna
konferencija. Njegovo se ime pojavilo na dnu
zaslona. Detektiv Daniel Ellis. Mozak joj je nakratko zastao
pa je uhvatila samo dio onoga što je rekao, ali nešto se
isticalo. Benjamin Fisher, Ubojica Unutarnjeg carstva, bio
je mrtav.
Je li to stvarno? Mora biti stvarno.
“Što se događa?”
Skrenula je pogled sa zaslona. Njezin je muž čekao da
mu odgovori, napola nervozna, napola zabrinuta izraza
lica.
“Mrtav je”, rekla je u nevjerici.
Uspravio se, sada jako zabrinut. “Tko?”
Prije mnogo godina, prije nego što su se vjenčali,
pričala mu je o Benjaminu Fisheru. O napadu i kako mu je
pobjegla. Smatrala je da bi to trebao znati. To je bio jedini
put da su razgovarali o tome. Ne baš razgovarali, jer on
nije odgovarao. Samo je možda cijelu minutu netremice
gledao u nju s druge strane restoranskog stola i nastavio
jesti ribu kao da nije rekla ni riječ.
Trideset godina poslije, i dalje je čekala njegov
odgovor.
Većinu vremena kajala se što je tog dana podijelila
svoju bol. Zbog njegove hladne reakcije osjetila se
posramljenom, kao da je ponovno žrtva. Nakon toga
zaklela se da će napad zadržati za sebe.
 Međutim, uvijek se nadala da će svanuti ovaj dan.
Godinama je čekala vijest da je Fisher mrtav. Pomirila se
da to neće biti od smrtonosne injekcije i počela se nadati
izvješću o prirodnoj smrti. Bilo što, samo da zna da više ne
žive na istom planetu. Mrtvo je mrtvo, bez obzira na to
kako se dogodilo. Samo je željela da nestane. Sada, u šoku
i osjećajući potrebu da to s nekim podijeli, izbrbljala je
vijest bez razmišljanja.
“Benjamin Wayne Fisher.”
Ramena njezina muža opustila su se i shvatila je da
misli kako je umro netko iz obitelji.
Vratila se na vijest. “Ubio se”, rekla je. “U pustinji.”
“Što ti misliš?” upitao je njezin muž.
Konačno. Želio je razgovarati o tome. “Ne znam.” Nije
to mogla shvatiti. Samoubojstvo. U pustinji. Kako se nešto
takvo uopće moglo dogoditi?
“Ja glasam za znanstvenu fantastiku.” I dalje je pričao
o nekoj prokletoj seriji koju će gledati. Prije mnogo godina
tražila je isprike za njegovo ponašanje. Bio je mlad i nije se
snašao. Neugodno je kad ne znaš kako reagirati na tako
osobnu, intimnu priču. Pa nije rekao ništa, ali sada je bio
odrastao muškarac. Trebala ga je, a on je sjedio tamo zureći
u televizor, s daljinskim u ruci, pregledavajući izbornik na
zaslonu. Istodobno, njezina je bol ispunjavala prostoriju i
ona se slamala na korak od njega. Njegova ravnodušnost
duboko ju je povrijedila
Najprije dolaze čudovišta, zatim ravnodušnost.
Možda je ona bila kriva. Zakopala je to duboko u sebi i
nikad nije ustrajala na razgovoru.
 Ne krivi sebe.
Ali upravo je to činila.
Njihov brak bile su godine usamljenosti, život koji
oponaša život, a ona sama krivac jer nije podijelila svoje
osjećaje i pokušala razgovarati o onome što se dogodilo.
Umjesto toga, nosila je to unutar sebe, ne dopuštajući da
ponovno iziđe, da se ne banalizira još jednom. Čak ni
njezina odrasla djeca nisu znala težinu napada te noći ni
koliko je bila blizu smrti. Užas takva nasilja. Držali su
dobrim to što je zahvaljujući njihovoj majci uhićen Ubojica
Unutarnjeg carstva. Nisu znala da ju je njegovo lice
nastavilo proganjati. Kroz sve životne događaje. Vjenčanje,
trudnoće, rođenje djece. Sada su sin i kći bili odrasli ljudi
sa završenim fakultetom, a ona je bila ovdje, žudeći za
nekim tko bi shvatio kroz što ona prolazi, ležeći na kauču,
lomeći se, dok njezin muž, njezin životni partner, sjedi
nedaleko od nje, namjerno, da, namjerno nesvjestan
njezine boli.
Polako je zatvorila prijenosno računalo, odložila ga na
stranu i ustala. Morala se udaljiti od njega. Dok je
napuštala dnevnu sobu, rekla je, i ne pogledavši ga, jer nije
mogla: “Gledaj to bez mene.”
U spavaćoj sobi, u kupaonici, zaključala je vrata,
otvorila slavinu tuša, spustila zahodsku dasku i sjela.
Mrtav. Bio je mrtav.
A nije se osjećala nimalo bolje.
Jer nije nestao. Nikad neće nestati. Možda kada ostari i
demencija joj zavlada mozgom, ali čak i tada, stara sjećanja
posljednja izblijede. Vidjela je to na vlastitoj majci. Kakva
je to užasna pomisao. Da ne ostane ništa osim Benjamina
Fishera.
Grlo joj se stisnulo i zaboljelo je, pa je imala osjećaj da
će eksplodirati. Glasno je zajecala, nadajući se da je taj zvuk
prikrila buka tuša i televizora. Njegova glupa
znanstvenofantastična serija. Nikad se nije osjećala ovako
usamljenom, čak ni neposredno nakon napada. Imala je
dojam da je Benjamin Fisher, mrtvi ubojica, njezin jedini
suputnik na ovom putovanju.
 16. POGLAVLJE

Reni je čekala ispred kolibe da Daniel stigne. Sunce je tek

izlazilo, a temperatura je bila blizu deset stupnjeva. Poslije
će biti gotovo trideset. U Kaliforniji su u šali govorili da u
jednom danu možeš doživjeti sva godišnja doba. Ljudi su
se slojevito odijevali da se mogu postupno svlačiti kako
sati odmiču i zatim vraćati odjeću na sebe kada sunce zađe
i zrak postane hladniji. Reni je započela dan u trapericama,
kožnatim čizmama i jakni od trapera povrh sive majice s
kapuljačom. Nedaleko od ulaznih vrata i u tovarni dio
kamioneta naslagala je zalihe. U zadnji je tren odlučila
ponijeti šator za slučaj da im se pokvari vozilo ili se potraga
odulji nekoliko dana.
Osjetila je olakšanje kad je vidjela da je on ostavio svoje
odijelo kod kuće i prikladno se odjenuo u traperice i
flanelsku košulju. Možda se malo previše potrudio, ali
trudio se. Ljudi koji su navikli nositi odijela nikad ne
izgledaju kao da im je ugodno u svakodnevnoj odjeći.
“Šator?” upitao je.
“Nešto sam naučila od oca, a on od svoje majke. Ne idi
u pustinju ako ne možeš izdržati nekoliko dana.”
Dok je uzimao šator, iz tovarnog prostora kamioneta
izvukla je lopatu, dugačku željeznu šipku za sondiranje tla
i detektor metala. “Jednom sam imala problema s
automobilom i morala sam pješačiti šezdeset kilometara.
Nije toliko teško kada si dobro opremljen.”
 “Mislio sam da treba ostati uz vozilo.”
“To je obično najbolja ideja. Čekala sam 24 sata prije
nego što sam krenula. Da nisam imala zaliha, ne bih ni tada
uspjela.”
Natovarili su njezinu opremu u stražnji dio terenca, uz
nekoliko stvari koje je on ponio, poput lopate i vode.
Zalupila je stražnja vrata tovarnog prostora kamioneta
prije nego što se vratila u kolibu po zadnju stvar. Kartu sa
zida. Izišla je i, zahvalna što nema vjetra, rastvorila kartu
na prednjem poklopcu kamioneta.
Daniel joj je prišao i obratio joj se, pomalo oprezno, kao
da nije siguran kako će reagirati. “Budući da ćemo odsad
mnogo vremena provoditi zajedno, predlažem manje
službeni način komunikacije. Što kažeš na to?”
Nije izravno odgovorila, ali njezina iduća rečenica
otkrila je da se slaže. “Imaš li crtež mog oca? Da vidimo
možemo li povezati neke lokacije?”
Daniel je položio Benov crtež na jedan kut zidne karte.
Onaj tko ne poznaje ovo područje možda bi teško
razumio crtež, ali ona je uspjela prepoznati orijentire te ih
istaknuti na karti. Shvatila je da je crtež njezina oca zapravo
prilično detaljan, sada kada više nije bila šokirana
postojanjem crteža i okolnostima zahvaljujući kojima su
došli do svega.
“Mi smo ovdje, izvan Nacionalnog parka Joshua Tree.
A ovo je”, pokazala je na crveni X, “prilično blizu. Do tamo
nam ne treba više od tri sata.”
“Što je s ovim mjestom?” Pokazao je mali četverokut.
 “To je bakino. Vjerojatno je uključeno zbog orijentacije,
baš poput planinskih lanaca i drugih orijentira. Pretražila
sam to područje temeljitije nego bilo koje drugo, ali nisam
imala sreće.” Njezini neuspjesi nisu ništa dokazivali.
Pustinja je mogla izbrisati stvari, nekad čak i preko noći.
Ipak, njezin otac možda nije želio sakriti tijela tako blizu
kućnog travnjaka.
S Danielom za upravljačem, uputili su se istočno od
nacionalnog parka, na autocestu 62 kroz Twentynine
Palms. Uslijedio je niz zavoja i uskih asfaltiranih cesta koje
su naposljetku ustupile mjesto zemlji i brežuljkastom
krajoliku s ambrozijom, stablima prosopisa, grmovima
crne četke, sjajnom nebu i planinama u daljini, stotinama
kilometara daleko.
“U pedesetima, kada su ljudi obrađivali ovo područje,
sve su ceste bile ovakve”, objasnila je Reni, držeći se za
rukohvat iznad suvozačevih vrata, pripremajući se za
iduću neravninu dok je razmišljala koliko dugo čekati prije
nego što Danielu kaže da bi trebao usporiti. Gradski vozači
skloni su voziti prebrzo pustinjskim cestama. Njihovi se
mozgovi ne mogu prilagoditi potrebi za mnogo manjom
brzinom. “Nadam se da si ponio svoj satelitski telefon jer
ćeš morati nazvati nekog kad pukne osovina.”
Naglo je zakočio, dižući prašinu. “Želiš li ti voziti?” Bez
ljutnje i razdraženosti u glasu. Samo netko tko prepoznaje
vlastita ograničenja.
“Mislim da bi to bilo praktično.”
Dok je vozila, on ju je usmjeravao, služeći se njezinom
kartom. Katkad bi se zaustavila i nagnuli bi se naprijed,
glave uz glavu, orijentirajući se prije nastavka vožnje.
Tijekom vožnje jeli su grickalice, pili dovoljno vode i
slušali glazbu. Imali su donekle sličan ukus. Reni je
zamislila Vennov dijagram s trideset posto preklapanja. To
nije bilo važno, trenutačno joj je jedina briga bio njihov cilj.
Za razliku od Daniela, nije ju baš zanimalo što jede ili što
sluša.
“Želiš li razgovarati o tome zašto si napustila FBI?”
upitao je u jednom trenutku njihova putovanja.
Bila je spremna za to pitanje, ali nije bila sigurna koliko
toga želi podijeliti s nekim koga jedva poznaje. “Postajala
sam paranoična glede nekih ljudi s kojima sam radila”,
rekla je, dajući mu razvodnjenu verziju. “Mislim da sam
zbog onog što se dogodilo s ocem postala nepovjerljiva
prema ljudima.” Oklijevala je prije nego što je dodala:
“Pogotovo prema partneru.”
“Jesi li sigurna da si ga pogrešno prosudila?”
“Mislim da je bio pristojan momak. Evo u čemu je
stvar, ali to je nešto što ne zna nitko osim mojih liječnika i
majke.” Potpuno priznanje. Zaključila je da bi i on to trebao
znati. “U jednom je trenutku izgledao poput nekog
drugog. I ne govorim o sličnim crtama lica. Jedne noći,
kada su stvari postale ozbiljne, izvlačili su se pištolji,
opasnost je bila ekstremna, njegovo se lice preobrazilo u
očevo i zamalo sam pucala u njega.”
Ostao je miran. “Opa!”
Ta jednosložna riječ sadržavala je toliko suosjećanja da
su joj suze navrle na oči pa je morala snažno zatreptati da
vrati jasan pogled na pustinju ispred sebe. “Te sam se noći
prijavila u psihijatrijsku kliniku. Ostala sam tamo tjedan
dana prije nego što sam nazvala majku. Dojurila je po mene
i odvezla me kući u Kaliforniju. Razumjet ću ako želiš
povući svoj zahtjev za mojom pomoći.”
“Jesi li još koga pogrešno prepoznala?”
Dobro pitanje. Logično pitanje. “Nikada do te mjere.
Nisam halucinirala nikada prije ni nakon toga.”
“Zvuči kao prilično klasičan posttraumatski stresni
poremećaj.” Ponovno je osjetila suosjećanje.
Razumijevanje. Mnogo se policajaca suočavalo s PTSP-om
koji se nije liječio. Neka joj netko pokaže policajca koji ne
nosi neki teret u sebi i ona će ga istaknuti kao novajliju u
poslu ili nekoga tko ne bi smio biti policajac.
“To se kategorizira kao kronična trauma.” Uključila je
klima-uređaj i usmjerila ga prema licu. “Vježbam držati
paranoju pod nadzorom, kanalizirati mirnoću, prihvaćati
ljude kakvi jesu ili ih jednostavno zaobilaziti. Pokušavam
ne gledati ni tražiti ispod površine. Više se fokusirati na
činjenice. Činjenice nam daju ono što nam treba bez boje i
nedoumica.”
“I ja pokušavam ostati što više usredotočen na
činjenice”, rekao je Daniel. “U našem Odjelu za umorstva
udaljavamo se od starog modela FBI-eva profiliranja koji je
bilo toliko senzacionalistički.”
“Iako sam to predavala, prva ću priznati da je bilo
ekstremno”, rekla je Reni. Umirio ju je prijelaz na poznatu
temu. “Prevelik je naglasak stavljen na instinkte. Oni imaju
svoje mjesto, ali opasan zaključak bio je da logiku treba
zanemariti u korist instinkta. Logiku se nikad ne smije
zanemariti, a instinkt može zakazati. Recimo da imaš
počinitelja koji je zgodan i pristojan. Možda se predstavlja
kao majstor, stoji na tvom ulazu, šarmantan do boli, dok
pogledom proučava tvoju kuću tražeći znakovima da si
sam. Zamijetiš proučavanje, ali ga zanemariš zbog njegova
šarmantna osmijeha. Oh, samo je znatiželjan. Ako pitaš za
osobnu iskaznicu, slatko će se nasmijati, možda čak i reći
da nazoveš njegovu tvrtku ako si zabrinut. Možda ti čak i
da broj. Ti ne nazoveš jer je uljudan i čini ti se iskrenim. U
ljudskoj je prirodi želja za vjerovanjem drugima, ali
logika, logika će u tom scenariju biti tvoj prijatelj. Pogledaj
taktiku mamca koju je moj otac upotrebljavao. Logika bi
žrtvi rekla da nešto nije u redu, ali on je igrao na žrtvine
osjećaje. Iskorištavao je osjećaje i suosjećanje u svoju
korist.”
“Stvarno bi trebala razmisliti o ponovnom držanju
predavanja”, rekao je Daniel. “Honorarno, mislim. Ništa
što je povezano s FBI-em ili s državnom agencijom. Mislim
da bi policijske uprave diljem zemlje pokazale zanimanje i
da bi imale koristi od tvojih iskustava. Ne tvog iskustva s
ocem, nego općenitog znanja.”
“Sviđa mi se moja glina.”
Nasmijao se njezinu izboru riječi i zatim se uozbiljio.
“Možda jednoga dana. Treba samo imati tu mogućnost na
umu.” Šuškanjem papira ponovno je skrenuo pozornost na
kartu. “Trebali bismo tražiti divovsku stijenu. U zagradi
piše ne onu divovsku stijenu’. Znači li ti to nešto?”
“Ona divovska stijena nalazi se sjeverozapadno od
nacionalnog parka. To je stvar Georga Van Tassela.”
 “Van Tassela?”
“Ti stvarno ne poznaješ povijest Kalifornije? Van
Tassel je živio ispod sedmerokatne stijene i tamo
komunicirao s izvanzemaljcima. Ne zvuči ti poznato?”
Dala mu je još informacija. “Rekli su mu da izgradi nešto
nazvano Integratron što je trebalo pomladiti osobu. Jesi li
ikada čuo za to?”
“U školi ne poučavaju neslužbenu povijest”
“Dvadeset i četiri godine gradio je tu drvenu kupolu
bez čavala, ali umro je prije nego što je završio pa se nije
uspio pomladiti.”
“Šteta.”
“I sada nikada nećemo saznati bi li radilo.” Njezine
riječi izgovorene su s podsmjehom.
“Kalifornija je čudna.”
Baš neobično što je to rekao. Ljudi iz Kalifornije obično
vole, brane i prihvaćaju svoju državu, potrese, požare i sve.
“Nisi li odrastao ovdje?”
“Jesam, ali znam što je čudno kada to zamijetim.”
“Svejedno je to povijest, bez obzira na to kako
otkačena. Povijest je povijest.”
“Nećeš valjda početi pričati i o energijskim vrtlozima?”
“Rugaj se koliko hoćeš, ali u pustinji sam osjetila neke
stvari koje ne mogu objasniti.”
“Te su stvari često povezane s opojnim sredstvima.”
“Ne uvijek. Dok promatraš nestvaran i negostoljubiv
krajolik, moraš naučiti kako osjećati na drukčiji način.
Moraš promijeniti svoj fokus s bližeg na dalji, kao kada
otvaraš dubinu polja fotoaparata. Moraš gledati u nebo, a
ne u tlo. I kada se mozak napokon prilagodi, vidjet ćeš,
stvarno vidjeti, i shvatiti da je svijet napravljen od svih
vrsta ljepota, čak i na mjestima koja se isprva čine grubima.
Mjesta gdje odsutnost drveća, sjena i stvari koje su fizički
blizu dopušta umu da se proširi i progleda na nov i
drukčiji način.”
“Ti si tako Kalifornija.”
“Ne govorim ni o čemu apstraktnom.”
“Da, govoriš."
“U redu. Nije važno.”
“U osnovi si mi rekla da prigrlim pustinju.”
“Nisam.”
“U redu, oprosti. Zapamtit ću to što si rekla i nastojati
imati više razumijevanja. Potrudit ću se malo više. Možda
imam neke razloge zašto mi se ne sviđa.
Evo ga. Njegova mračna tajna. “Poput nečega
nasilnog?
“Ne, prije poput pada na kaktus i zabodenih iglica. Na
stotine iglica. Bio sam izbezumljen jer sam u to vrijeme
vjerovao da iglice kaktusa mogu putovati kroz krvotok do
srca.”
“Zanimljivo kako djeca mogu pogrešno protumačiti
što im odrasle osobe kažu. Vjerojatno si čuo da netko kaže
- i to je točno - da taj kaktus može uzrokovati ozbiljne
infekcije koje katkad dovedu do problema sa srcem, pa čak
i smrti.”
 “Pogledaj.” Pokazao je prstom, i prekinuo njihovo
čavrljanje zbog razloga koji ih je doveo ovamo. Gomila
stijena, jedna veća od druge, stajala je uspravno i
neprirodno na terenu.
Usmjerila je vozilo uz strminu. Kada su došli na
zaravan, zaustavila je vozilo i ugasila motor, škiljeći kroz
prašnjavo vjetrobransko staklo. Nije shvatila da zadržava
dah dok on nije progovorio.
“Što?” upitao je.
Netremice gledajući krajolik, rekla je: “Ovo izgleda
poznato.”
“Možda si se jednom transportirala ovamo.” Nasmijao
se. “Oprosti. Izletjelo mi je.”
Usredotočila se, pokušavajući prizvati bilo koje
izblijedjelo sjećanje. “Možda sam bila ovdje kao mala.”
Izišla je iz automobila i otišla prema golemom kamenu,
zaustavljajući se nekoliko koraka od njega, ruku na
bokovima.
Iza nje, vrata su se zalupila i čula je kako potplati
Danielovih cipela stružu o kamenčiće i podižu rastresiti
pijesak. Zaustavio se pokraj nje, ali nije skidala pogled s
gromade.
Naposljetku je rekao: “Mislim da si bila ovdje.”
Na kamenu je bio crtež. Crtež ptice. I to ne bilo kakve
ptice. Bila je to ona ista ptica kojom je obilježavala svoje
glinene posude.
 17. POGLAVLJE

Prije trideset tri godine

Pustinja.
Dugo su se vozili, Reni na stražnjem sjedalu njihova
Forda Granade, a njezin otac za upravljačem. Putem su
prolazili pored mnogo stabala juke. Juke su izgledale
poput ljudi, a viđala ih je jedino za odlaska u kolibu njezine
bake ili za rijetkih pustinjskih vožnji s ocem.
“Idemo k baki Beryl?” upitala je, gledajući u očev
zatiljak. Nosio je šešir koji ga je štitio od sunca.
“Ne danas, ptičice”, rekao je, promatrajući je u
retrovizoru. “Samo se vozimo.”
“Molim te? Možemo li ići k baki?” preklinjala je.
“Ne.” Njegov je glas postao strog. “Rekao sam ne
danas.
Prekrižila je ruke i obgrlila laktove, brade nadolje. Nije
znala zašto ne mogu ići u bakinu kuću. Baka joj je bila
najdraža osoba na svijetu, možda potajice čak draža od tate
i bez sumnje draža od mame. Bila je premala da se sjeća, ali
rekli su joj da se baka brinula o njoj nakon što se rodila.
Majka se razboljela i nije se mogla brinuti za bebu, pa ju je
otac odveo u pustinju k baki Beryl dok joj se majka ne
oporavi. Kada se Reni vratila kući, često je dolazila u posjet
baki. Ljudi Su njezinu baku zvali žilavom, pionirkom.
Njezina kuća nije imala struje, a vodu je dovozio veliki
kamion-cisterna. Reni je voljela slušati kako je prve mjesece
života provela tamo, sa žilavom pionirkom koja ju je
kasnije naučila mnogo od onoga što je znala o pustinji.
“Jukine palme ne rastu nigdje drugdje na cijelome
svijetu, slatka ptičice”, rekla joj je baka. Uvijek bi
dodala slatka kada bi je zvala ptičicom. “Toliko su posebna.
Nikada se ne smiješ penjati na njih ili povlačiti njihove
grane. Možeš sjediti u njihovoj sjeni, ali nemoj ih
povrijediti. Ne narastu ni centimetar na godinu, tako da su
jako stara i mudra. Jedini način na koji može rasti još juka
je uz pomoć Jukina moljca.”
Zamislila je moljce kako mašu prašnim krilima dok
ohrabruju mala stabla da iziđu iz tla. “Vole li oni knjige?”
Njezina je baka bila knjižničarka prije nego što je
doselila iz nekog tajanstvenog “istoka”. U pustinji nije
imala televizor, ali imala je gomile knjiga i sve je vrijeme
čitala Reni, čak i velike knjige za odrasle, bez slika.
“Jukine palme vole knjige”, rekla je baka. “I vole da im
se čita.”
Sjedeći prekriženih nogu u pustinjskom pijesku, dok su
pokraj nje vrludali gušteri, šuškajući suhim raslinjem, Reni
je čitala svoje knjige jukama, pričajući im priče o psima,
mačkama i obiteljima, ponekad izmišljajući priče koje su se
podudarale sa slikama. Vjerovala je da stabla uživaju u
zvuku njezina glasa, čak i ako su samo stajala tamo u tišini
i na oprezu, sa svojim velikim rukama koje posežu prema
oblacima.
 Njezin je otac zaustavio automobil na mjestu gdje je
bilo mnogo velikih, glatkih stijena, neke i više od kuća. Nije
bilo stabala ondje gdje su parkirali, samo kamene gromade
i veliko nebo.
“Dođi.” Otvorio je stražnja vrata. “Previše je vruće da
čekaš u automobilu.” Držeći je za ruku, odveo ju je do
sjenovitog mjesta pokraj jedne stijene. “Pričekaj ovdje i
obrati pozornost na divlje životinje, pogotovo ptice.” Dao
joj je malu knjigu.
Sada je mogla čitati, ne sve, ali dovoljno da zna da se
knjiga zove Pustinjske ptice. Znala je riječ pustinja jer je bila
dio mnogo toga. Čak i naziva gradova, benzinskih postaja
i zalogajnica, i mjesta na kojima si mogao kupiti ogroman
kaktus ako želiš.
Već je prije vidjela knjigu, u njihovoj kući. Bila je
dosadna onako kako su knjige za odrasle dosadne, ali ova
je barem imala slike.
“Kad vidiš pticu, potraži je u knjizi. Ako ne možeš
pročitati neke riječi, ja ću ti reći što piše kad se vratim.
Možeš li to učiniti?”
“Mogu, tata.”
“Ostani ovdje. Nemoj otići da se ne izgubiš. Ljude koji
se izgube u pustinji ne pronađu sve dok ne postanu hrpa
izbijeljenih kostiju.”
Zamislila je kako netko izlijeva bocu izbjeljivača po
kostima.
Bila je istina ono o umiranju. Vidjela je to na vijestima.
Žena je pala i slomila se pa umrla u pustinji. A izletnici su
svako malo umirali.
 Biti mrtav bilo je tajanstveno. Netko je bio tamo i onda
ga više nije bilo. Činilo se kao nešto što se ne bi smjelo
nikome dogoditi, čak ni kukcima. Nije bilo pošteno. Nikad
nije ozlijedila kukce i nikad nije ozlijedila stabla, jer nije
htjela da odu i da se nikad više ne vrate.
Ostavio ju je da stoji pored stijene, govoreći joj da se
drži hlada, i zatim se odvezao u oblaku prašine, uz zveket
ispušne cijevi koji je polako zamirao sve dok ga više nije
mogla čuti.
Isprva je nije bilo strah jer je znala da će se otac vratiti.
Uvijek se vratio i uvijek je učinio ono što je rekao. Ovaj izlet
bio je povezan s igrom koju su igrali u parku. Nije znala na
koji način, ali posjeti pustinji katkad bi uslijedili nakon igre
u parku.
Sjedila je u pijesku i gledala u nebo kao što joj je rekao.
U pustinji je bilo mnogo ptica. I životinja. Baka joj je
rekla da kojoti mogu zgrabiti mačke i pse i otrčati s njima.
“Može li mene kojot odnijeti?” upitala je jednog dana
dok su sjedile na trijemu uz doručak, pripremljen na
štednjaku u kojem su se ložila drva.
Bakine intenzivno plave oči zaškiljile su prema dolini
koja se u daljini presijavala ružičastim sjajem. “Možda.
Dogodilo se da odnesu djecu. Znam ženu koja je tako
izgubila svoje dijete. Vješala je odjeću i samo na minutu
ostavila dijete samo vani. Dotrčala je čuvši plač i ugledala
kojota kako odmiče s bebom u ustima.”
Reni se nadala da je priča o kojotu i bebi poput one o
Ivici i Marici - nešto nije istina, ali je zastrašujuće zabavno
za slušati. Nešto poput igre koju je igrala s tatom.
 Imala je dojam da baka baš ne voli muškarce, premda
se odijevala i ponašala sličnije muškarcu nego ženi. Obično
je nosila traperice i radne košulje. Ni jednom haljinu. Za
razliku od Renine majke, baka Beryl nije posjedovala
šminku i imala je kratku kosu poput muškarca, ali Reni je
vidjela njezinu fotografiju s dugom kosom, haljinom i
slatkim licem.
Tijekom jednoga od zajedničkih čarobnih jutara, baka
joj je rekla da muškarci stoje iza svih problema u svijetu i
da se žene moraju brinuti jedna o drugoj.
“Ali tata je dobar, zar ne?” upitala je.
“Bolji od većine, ali i on i tvoja majka su posebni. Ben
nije kao tvoj djed, koji je bio podli kučkin sin.”
“Tukao te.”
Da.
“I slomio ti je ruku.” Tako joj je baka rekla.
“I to je učinio. Više puta. I čime muškarci razmišljaju?”
“Crvom između nogu.”
Baka se nasmijala. “To je točno.” Pogledala je u daljinu
i rekla gotovo sama sebi: “Katkad jednostavno moraš
otjerati zle ljude.”
“Otjerala si djeda?”
Baka Beryl se zahihotala. “To je moja mala tajna. I tvoga
tate.”
Pored stijene, čekajući da se otac vrati, Reni je
zamijetila pticu s paperjastim bijelim prsima. Listala je
stranice knjige dok nije pronašla pravu sliku, uz riječ koju
je izrekla na glas: so-kol. Kasnije je vidjela još manju pticu,
ovoga puta crnu, sa sjajnim krilima. Vikala je na nju s vrha
stabla.
Ipak, većinu vremena ništa se nije zbivalo.
Postalo joj je vruće i bila je žedna, a bilo joj je tako
dosadno da su joj se oči sklapale. Nakon što je neko vrijeme
proučavala slike ptica, spustila je knjigu, čučnula, s
koljenima uz prsa i tražila lijepe kamenčiće. Pronašla je
neke i iskoristila najoštriji za crtanje po prašini. Kasnije,
kada je hlad postao samo djelomičan, iskoristila je kamen
da izgrebe crtež na jednoj od velikih zaobljenih stijena.
Neko vrijeme bilo je zabavno, ali i to joj je dosadilo pa
se počela pitati hoće li se tata stvarno vratiti. Možda se
nešto dogodilo. Možda se automobil pokvario. Možda ga
je kojot odnio. To se nije činilo mogućim jer je bio prevelik.
Možda je zaboravio na nju.
Pokušala je ne brinuti se.
Nebo je postalo crveno, a zrak je bio hladan kada se
napokon vratio. Imao je ružan izraz lica koji joj se nije
sviđao, njegova karirana košulja bila je raskopčana i
prljava, kosa znojna, a i mirisao je čudno, kao kada prođeš
pored mrtve životinje na cesti.
“Što je ovo?” Prišao je stijeni i promatrao njezino
umjetničko djelo, ruku oslonjenih na bokove. “Ovo je i
prije bilo ovdje?”
“Ja sam to napravila. To je ptica.” Čekala je da je
pohvali i kaže da je to lijepo nacrtala.
“Vidim da je ptica, ali ovo nije u redu. Ovo je kaljanje
prirode. Reni, ne smiješ to raditi. Moramo štititi prirodu.”
 Nije znala što kaljanje znači, ali ljutnja u njegovu glasu
i čudan izraz lica dali su joj do znanja da je riječ loša. “Kao
što štitimo drveće?” upitala je.
“Točno.”
“Mogu to izbrisati.”
“Ne možeš izbrisati. Urezano je u kamen. Tu će ostati
zauvijek.”
Stisnula je knjigu ptica uz trbuh, dok joj je srce snažno
udaralo. “Možemo li to obojiti?”
“Ne, ne smijemo bojiti stijenu. To bi bilo još gore.”
Nije htjela biti mala beba, ali nije si mogla pomoći.
Počela je plakati.
“Hej, hej, hej.”
Uzeo ju je u naručje, a ona je pokušavala zanemariti
njegov miris.
“Ne plači. Samo nemoj ponovno učiniti takvo što,
može?” Govorio je glasom koji joj se sviđao. Noseći je,
otišao je do automobila i smjestio na suvozačko sjedalo
umjesto na stražnje. Vrlo se rijetko vozila na prednjem
sjedalu.
“Pođimo kući. Tvoja će se majka pitati što nam se
dogodilo.”
“Možemo li stati na sladoled?”
“Mislim da možemo.”
Na izlazu, sporo je vozio pored njezinog umjetničkog
djela. Činilo se kao da je tiho kažnjava, želeći da vidi što je
učinila. Gledala je kroz prozor crtež ptice, prateći kako se
smanjuje dok su poskakivali niz zemljani put.
 18. POGLAVLJE

Daniel je šutke stajao kraj Reni dok je promatrala

jednostavan crtež ptice na stijeni. Da, bio je isti kao i njezin
logotip. Uznemirilo ju je što se transportirala u dan koji je
posve zaboravila, sve do prije nekoliko trenutaka. Mogla je
osjetiti oštrinu kamena u ruci dok je crtala pticu i prisjetila
se paklene vrućine i straha koji je pokušavala obuzdati
nakon što se otac odvezao. I knjige o pustinjskim pticama.
Što se dogodilo s njom?
“Ostavio me ovdje i odvezao se”, rekla je Danielu.
“Dovoljno daleko da više ne mogu čuti ni vidjeti
automobil.” Usredotočila se, pokušavajući prizvati još
sjećanja, ali premda su neke stvari bile živopisne, druge su
ostale nejasne i maglovite.
“Ostavio te samu? U pustinji?”
“Da.”
“Koliko si imala godina?”
“Ne znam. Možda pet? Šest?”
“Jeste li bili sami vas dvoje ili je još netko bio s njim? S
tobom?”
“Ne sjećam se nikog drugog.” Osjetila je vrtoglavicu.
“Moram sjesti.” Naglo se spustila na sjenoviti dio tla,
možda na isto mjesto na kojemu je sjedila onoga dana prije
mnogo godina.
 Daniel je otišao i uskoro se vratio s vodom za njih oboje.
Pružio joj je bocu i sjeo pokraj nje. “Često te dovodio u
pustinju? I zašto te ostavio samu? Ne razumijem.”
“Vjerojatno me čuvao. Često je to činio. Moja majka nije
znala s djecom i bila je pod stresom kad je bila sa mnom.”
Otpila je dug gutljaj. “Neke uspomene na taj dan sada su
jasnije. Ptice koje sam vidjela, koliko je bilo vruće,
kamenčići koje sam skupljala.” Zatvorila je poklopac boce,
ponovno se prisjećajući svega, pokušavajući pratiti logiku
očeva ponašanja. “Prilično sam sigurna da se rješavao
tijela.”
Daniel se zagrcnuo vodom, ali se brzo oporavio. “To je
bolesno.” Glas mu je zvučao nepovjerljivo, ali morao se
ponovno prisjetiti o kome pričaju.
“Čak i sada, kunem se da mogu osjetiti miris trulog
tijela na njemu kada se vratio po mene. Poput pregažene
životinje na cesti.”
“I ja osjećam taj miris.”
Iznenađeno su se pogledali, skočili na noge i počeli
pretraživati područje. Reni je ponajprije očekivala da će
pronaći mrtvu životinju, ali je također tražila tlo koje je
netko nedavno prekopao.
“Pazi na zmije”, upozorila ga je.
Razrogačio je oči, ali ništa nije rekao.
“U ovo doba dana spavaju u hladu. Jednom sam
pronašla zmiju u kamionetu, ispod upravljačke ploče.
“Oh, dovraga, ne.”
 Sumnjivo mjesto nije bilo teško pronaći sada kada su
znali što traže. Reni ga je opisala kao udubljenje iza goleme
stijene gdje je tlo bilo posebno rastresito.
Izvadili su lopate iz terenca i počeli kopati, oprezno za
slučaj da se radi o mjestu zločina. Oboje bi se povremeno
udaljili nekoliko puta duboko udahnuti prije nego što se
opet vrate poslu, bez mogućnosti razgovora.
Na dubini od pola metra pronašli su odjeću.
Pogledali su se. Bez riječi, bacili su lopate i počeli
polako kopati rukama sve dok nisu uklonili dovoljno
zemlje da otkriju dugačku, crnu kosu i tijelo žene odjevene
u traperice i crnu majicu, licem nadolje i ruku na leđima.
Ovo nije bilo tijelo od prije trideset godina.
Oboje su pokrili usta zbog jakog smrada i odmaknuli
se dovoljno daleko da udahnu zrak i razgovaraju.
“Što misliš koliko je ovdje?” upitala je Reni dok je
pokušavala shvatiti kako je otac znao za ovu osobu.
Označio je tu lokaciju. Ima li još tijela, starijih tijela? Je li
ovo bilo polje za ubijanje?
Jednom rukom stiskajući nos, Daniel je rekao: “Možda
nekoliko tjedana? Teško je reći na ovoj vrućini, ali ne više
od mjesec dana.”
Njezin je otac bio u zatvoru kada se dogodio zločin.
Jesu li slučajno pronašli mjesto gdje je netko nedavno
pokopan? To se činilo malo vjerojatnim. Je li njezin otac
imao pomagača vani? Je li ih namjerno doveo ovamo, da
pronađu ovo tijelo? A što je s tijelom kojeg se on riješio
onog dana, dana iz njezina sjećanja, ako je to bilo ono što je
radio?
 “Zločin je mogao počiniti netko tko mu je pomagao u
prošlosti”, rekla je. “Ili netko iz zatvora kome je ispričao
svoju povijest.” To se katkad događalo. U tako izoliranom
okružju, ljudi mogu postati bliski i pričati o sebi. Njezin je
otac možda stvorio sljedbenika koji je, po izlasku iz
zatvora, nastavio ondje gdje je Benjamin stao.
Reni trenutačno nije mogla razmišljati o ideji da netko
nastavlja posao njezina oca. Morala je potisnuti tu misao,
duboko je potisnuti, jer bi odavanje počasti, ako se o tome
radilo, vratilo Benjamina Fishera natrag u život, ali njezin
je otac bio mrtav, a netko je i dalje ubijao mlade žene.
 19. POGLAVLJE

Nevjerojatno je kako pronalazak tijela pokreće akciju. Prije

dva dana Danielu nije odobrena ekipa za jednostavno
pretraživanje područja - što je bilo razumljivo. Broj
ubojstava u okrugu San Bernardino porastao je za više od
četrdeset posto, a policijskim je snagama nedostajalo ljudi
zbog porasta broja nasilnih zločina i veličine područja koje
moraju pokrivati. Već je sama udaljenost pretvarala
policijski posao u izazov. Nakon poziva za pojačanjem,
trebali su sati da netko dođe. Većina policajaca znala je da
su sami. Na čuvare parka pala je obveza preuzimanja dijela
odgovornosti, ali nisu mogli učiniti mnogo. Svi su se borili
s vrućinom, veličinom i zabačenošću. Zato je, naravno,
Danielov zahtjev odbijen. Ubojica Unutarnjeg carstva bio
je samo jedna priča među brojnim slučajevima nikad
riješenih ubojstava, a pustinja Mojave bila je najveće
ubilačko polje u Sjedinjenim Državama. Zapovjednica
Edda Morris voljela je reći da je tamo veća gužva nego na
većini groblja. No danas, nakon što su proveli noć u
pustinji, Daniel u terencu, a Reni u svom šatoru, ovo je
područje vrvjelo ljudima. Ovo više nije bio nerazjašnjen
slučaj.
Ranije toga jutra pristigle su ekipe i postavile
nadstrešnice za staze, da osiguraju dovoljno prijeko
potrebnog hlada. Radili su generatori, a tu je već bilo i
nekoliko prijenosnih zahoda. Određen je opseg mjesta
zločina i ekipa istražitelja već je počela s iskapanjem tijela.
Od konopca je na tlu napravljena rešetka za pretraživanje
i nekolicina je ljudi pomno prelazila preko nje, tražeći sve
što bi moglo biti povezano sa zločinom. Na leđima su nosili
naprtnjače u kojima su bile žute zastavice za obilježavanje
dokaza, ali zasad još ništa nisu pronašli.
Još se uvijek čekao dolazak momka koji je imao nešto
nazvano pronalazačem tijela, što je izgledalo poput dječjih
kolica. Uređaj je prelazio preko tla i pomoću radara tražio
kosti.
U središnjici policije u San Bernardinu također su bili
vrlo zauzeti, pregledavajući izvješća o nestalim osobama.
Samo se u okrugu mjesečno prijavi nestanak gotovo dvije
stotine odraslih osoba, više od četrdeset tisuća godišnje u
cijeloj državi. Čak i nakon sužavanja pretrage samo na
odrasle, trebalo je vremena da se dobije popis mogućih
žrtava.
Daniel i Reni stajali su nedaleko od mjesta iskapanja,
opremljeni šiltericama i sunčanima naočalama, njegove s
logotipom odjela, a njezine izblijedjele i uništene, s
reklamom nekog lokala. Doimalo se da na nju nije utjecala
noć provedena u pustinji. Nasuprot tome, njega je mučila
strašna glavobolja i sve ga je boljelo. A tu je bio i miris tijela.
Trenutačno je to bilo u središtu pozornosti jer se nije moglo
pobjeći od smrada.
Kada je pomislio da ne može biti gore, postalo je. Sa
svakim podizanjem prašine i svakim stupnjem porasta
temperature smrad se uzdizao na novu razinu. Neki od
članova ekipe nosili su zaštitne maske, ali bilo je prevruće
za to, a nije bilo dovoljno ni udaljiti se dvadesetak metara.
Bio je uvjeren da i kilometar dalje još zaudara. Doimalo se
da se Reni priviknula na smrad jer je maske spuštene oko
vrata promatrala iskapanje, pijuckajući ledenu kavu koju
je zgrabila sa stola s hranom i pićem. Ili se toliko isključila
da nije ni primijetila.
Bilo je teško procijeniti njezinu reakciju na sve ovo.
Zasad mu je pokazivala samo staro FBI-evo bezizražajno
lice. Sinoć je vidio svjetlo u njezinu šatoru i nekoliko puta
došao u iskušenje izići iz svog terenca pa pokušati
zapodjenuti razgovor s njom, ali je istodobno osjećao da
možda ima potrebu biti sama. Određena mjesta stvarno
mogu unijeti zbrku u čovjekov um i gotovo je neljudski
vratiti je u okružje koje je mentalno davno pokopala.
Preuzeo je odgovornost za to, pitajući se je li bilo pametno
nagovarati je da mu se pridruži u ovoj potrazi za njegovom
majkom, za koju Reni nije ni znala. Toliko je bio
usredotočen na vlastiti cilj da nije uzeo u obzir koliko
duboko to može utjecati na nju, što može učiniti. Da, posve
se dobro držala. Već samo to ga je brinulo.
A ipak, oboje su znali kako ne mogu ostaviti tijelo, da
divlje životinje ne unište dokaze. Nekoliko puta tijekom
noći čak je čuo zavijanje čopora kojota i bilo mu je drago
što je u svom terencu, ma koliko bio neudoban. S druge
strane, Reni je došla dobro pripremljena, s madracem na
napuhavanje, vrećom za spavanje, jastukom i tim
prokletim šatorom koji se jučer ujutro činio tako blesavim.
Sada, dok su ih Daniel i Reni i dalje promatrali, četvero
ljudi u zaštitnim odorama i rukavicama od lateksa
podignuto je leš do otvorene bijele mrtvačke vreće na tlu,
pokraj plitkog groba. Već su raspravljali o vrućini, koliko
je kiše palo na ovom području u proteklih nekoliko
mjeseci, o tipičnom vremenu razgradnje tijela u sušnim
krajevima. Sve stvari koje treba uzeti u obzir pri
određivanju približnog datuma smrti. Trenutačna
pretpostavka bila je manje vremena nego što je Daniel
isprva procijenio.
Dvoje ljudi u bijelim papirnatim odijelima postavljalo
je ispod tijela ploču od teške plastike. Kada je bila na
mjestu, ekipa je podignula raspadajuće ostatke iz groba te
ih stavila na otvorenu vreću, licem nagore. Žena je i dalje
nosila zlatne naušnice u obliku kolutova koje će im možda
pomoći da je identificiraju.
Metak je ispao iz lubanje i pao na plastiku.
Svi su se ukočili. Jedan od istražitelja je pažljivo uzeo
metak i spremio ga u vrećicu za dokaze. “Nema rupe od
metka s prednje strane”, rekao je.
“U stilu smaknuća”, primijetila je Reni.
Kako grozan način za umrijeti. Vozili su je sve do
negostoljubive pustinje i vjerojatno je preklinjala da joj
poštede život. Morala je odlučiti hoće li se boriti ili učiniti
ono što joj kažu. Uvijek težak izbor, a mijenjao se sa
svakom situacijom i psihičkim stanjem napadača. Daniel je
obično preporučivao borbu. To nije bio najpopularniji
savjet jer borba može pogoršati situaciju, ali to je uvijek
savjetovao, možda zato što je prečesto viđao posljedice
izostanka borbe.
S dokazima osiguranim unutar vreće, Daniel je
navukao zaštitne rukavice, čučnuo pokraj tijela i uvukao
prste u džepove traperica, pokušavajući osjetiti nešto
poput novčanika. Ništa.
Dok su unosili tijelo u mrtvozornički kombi, Daniel je
obavijestio Reni da namjerava poći natrag u San
Bernardino. “Ne želim propustiti obdukciju.” Nije
spomenuo da želi izbjeći još jednu noć u svom vozilu i da
također treba malo vremena za sebe.
Stvari su bile pod nadzorom i glavnina ekipe planirala
je kampirati pa sutradan nastaviti s potragom. Do sutra će
se vjerojatno uključiti i FBI. Možda će čak htjeti preuzeti
vodstvo. “Pronađu li nešto, nazvat će me. Ti možeš ostati
ako želiš i vratiti se s nekim iz ekipe.”
“Ostavi me usput kod kuće. Želim prisustvovati
obdukciji.”
Nije namjeravala odustati. Ne, bila je spremna ići
glavom kroz zid. Možda ju je malo predugo gledao pa se
nadao da nije zamijetila njegov osjećaj krivnje jer joj nije
ispričao vlastitu priču, što bi neki poistovjetili s laganjem.
Ako ona ostane još neko vrijeme, njegova će privatna priča
izići na vidjelo, ali ne sada. Nije bio spreman.
 20. POGLAVLJE

Dan nakon što je tijelo dopremljeno iz pustinje, Reni je

ubacila jaknu u kamionet i otišla preko parkirališta do
Ureda sudskog patologa okruga San Bernardino, gdje se
trebala obaviti obdukcija nepoznate žene. Bilo je rano
ujutro i u daljini je mogla čuti prometnu gužvu. Zrak je bio
prohladan, ali temperatura je brzo rasla.
Hodala je s mobitelom uz uho, razgovarajući s majkom
o najnovijim događajima. Vijesti o neidentificiranoj žrtvi
već su doprle u javnost i mediji su istodobno javljali o smrti
Benjamina Fishera i lešu tajanstvene žene otkrivenom u
pustinji.
Reni i dalje nije bila sigurna treba li se uključiti u slučaj,
ali bila je svjesna da ne može ostati kod kuće pitajući se što
se događa, bez obzira na to je li njezin otac bio dio toga ili
ne. Trebala je odgovore. Odgovori je vjerojatno neće
rasteretiti krivnje i patnje, ali osjećat će se bolje ako može
pomoći da obitelji žrtava napokon pronađu svoj mir. Ipak,
bila je sigurna da će u grob otići osjećajući se kao
suučesnica. I to je bilo u redu. Ona jest bila suučesnica.
Jučer joj je bilo teško. Morala je to priznati. U nekoliko
je navrata umalo izgubila kontrolu u pustinji, ali preživjela
je noć a da se nije slomila, što je ojačalo njezinu odlučnost.
Zanimljivo, ali bilo je trenutaka kada se Daniel doimao
više uznemiren jučerašnjim otkrićem nego ona.
 “Ne mogu napustiti kuću”, rekla je njezina majka. “I
što god da činiš, ne pokušavaj doći ovamo.”
Kao što je bilo za očekivati, novinari i njihovi kombiji
već su se sjatili ispred Rosalindine kuće.
“Ne mogu ti trenutačno dati nikakve informacije”,
rekla je majci. “Ne znamo mnogo. Moram ići. Nazovi
Mauricea ako se situacija pogorša. Čujemo se poslije.”
Prekinula je poziv.
Novinari su bili i ispred Ureda sudskog patologa.
Lokalne podružnice, ekipe iz Los Angelesa, čak i nekoliko
nacionalnih novinskih agencija pokušavalo je prikazati
svježi kut priče koja se i dalje rasplitala. Ekipe su se
utaborile ispred glavnog ulaza, nadajući se barem kratkoj
izjavi.
Umjesto da prođe pokraj ili između njih, Reni se
sagnula i hodala skrivajući se iza vozila, nadajući se da je
neće primijetiti. Pogled joj je privukla nečija kretnja i
ugledala je Daniela uz stražnju strane zgrade, kako joj
maše da dođe. Skrenula je prema njemu i zajedno su ušli
unutra, a metalna su se vrata zatvorila za njima uz glasan
klik. Nije rekla majci za obdukciju jer je znala kako
Rosalind ne želi da kontaktiraju mrtvačnicu zbog Benovih
posmrtnih ostataka. No, Reni je planirala preuzeti ih i
odmah tamo dogovoriti kremiranje.
Sudska patologinja zadužena za obdukciju čekala ih je
u prostoriji za pripremu. Bila je mlada, ravne kose boje
mahagonija svezane u rep, tamne puti koja se doimala
besprijekornom i zelenih očiju iza elegantnih okvira.
 Reni ju je prepoznala. Evangeline Fry. Nedavno je bila
na vijestima. Pomalo slavna u Kaliforniji i izvan nje. Reni
je bilo drago vidjeti mladu ženu tako uspješnu u nečemu
što je pretežno muško područje. Evangeline je bila među
najboljim sudskim patolozima u zemlji, ponajprije zbog
njezina doprinosa u rješavanju slučaja masovnog ubojstva
koje je zbunilo detektive. Možda je Daniel zatražio baš nju.
Reni bi učinila istu stvar da je vodila slučaj.
“Čujem da ćeš imati emisiju na Discovery Channelu”,
rekao je Daniel dok su on i Reni odijevali žute papirnate
odore.
Evangeline se nasmijala. “Ludo, zar ne? Još smo u
pregovorima, a vjerovat ću u to kada se uistinu i dogodi.
Trebat će vam ovo.”
Pružila im je zaštitne maske - podsjetnike na jučerašnji
smrad. “Ventilacija je na najjačem stupnju, ali ne odvodi u
potpunosti smrad. Hej, vas biste dvoje trebali biti u jednoj
epizodi. Producenti bi to voljeli.”
Reni se nasmiješila, ali u sebi je pomislila: Nema
šanse. Daniel se, s druge strane, doimao kao da mu se ideja
sviđa.
Pratili su Evangeline u salu za obdukciju, sve troje
šuškajući odorama pri hodu. Evangelineino opušteno
ponašanje promijenilo se čim su se okupili oko tijela,
prekrivenog plahtom na obdukcijskom stolu od
nehrđajućeg čelika. Bila je profesionalka, sigurna u sebe,
žestoka i strastvena.
“Iskreno, nadala sam se da će ovo biti malo teže”,
priznala je. “Napravili smo rendgenske snimke prije nego
što ste došli, i uzrok smrti se čini vrlo jasnim. Metak u
glavu, kao što znate, ali i dalje se nadam da će obdukcija
pokazati nešto korisno.” Odmaknula je plahtu s tijela. Lice
je bilo očišćeno od pijeska pa je bilo još sličnije mumiji nego
što se činilo u pustinji.
Evangeline je započela s Y-rezom, režući škarama.
Usprkos uključenoj ventilaciji, zvuk je bio glasan dok je
rezala kroz žilavi sloj otvrdnule kože.
“Što misliš, koliko je dugo bila ondje?” upitao je Daniel.
“S obzirom na suho proljeće, rekla bih da je umrla prije
otprilike tri tjedna. Stručnjaku za proces raspadanja
ljudskog tijela poslala sam e-mailom fotografiju i on se
složio. Svoje će mišljenje dati i forenzički antropolog kada
se vrati s godišnjeg odmora. Mjesec dana u pustinji je kao
godina dana na istočnoj obali.”
Obdukcija uvijek slijedi isti protokol. Reni je već toliko
puta to gledala da joj je postupak postao uobičajen, ali ovaj
je imao dublje značenje zbog poveznice s ocem. Vaganje
organa, diktat koji je sve dokumentirao - sve se činilo
mnogo osobnijim.
Nikada se nije moglo znati kada će nešto iz obdukcije
biti presudno tijekom suđenja, a stvari su postale
zanimljivije kada je Evangeline pregledala želučani
sadržaj.
“Sjemenke nara.”
“Nikada nisam shvaćao kako i zašto ljudi to jedu”,
priznao je Daniel.
Evangeline je ubacila nekoliko sjemenki u otopinu. “Ja
ih volim u preljevu za salatu.”
 “Zar stvarno progutaš sjemenke?” upitao je.
“Katkad.”
“Čak i ako ih pojedeš, kakva gnjavaža. Kao da jedeš
hranu namijenjenu Barbiki.”
Obje žene su se nasmijale, a Reni se malo opustila zbog
dobrodošlog humora.
“Malo je znakova aktivnosti insekata”, rekla je
Evangeline, nastavljajući pregled. “Još jedna posljedica
smrti u pustinji.”
“Jesu li ovo implantati za grudi?” Reni se nagnula nad
tijelo, pokazujući prstom, ali ništa ne dodirujući. Nisu svi
implantati imali serijske brojeve, ali mnogi jesu. Serijski
broj dao bi im ime.
“Da.” Evangeline je izvadila jedan implantat i položila
ga na pladanj od nehrđajućeg čelika, gdje ga je pomnije
pregledala. “Čini se da ima serijski broj. Ne bismo trebali
imati nikakvih teškoća identificirati ženu.”
“To nekad zna dugo trajati”, rekao je Daniel. “Trebat
ćemo sudski nalog. Pobrinut ću se za to.”
“Prije nego što odjurite, prekinut ću pregled da vam
kažem dobre stvari koje sam spremila.” Evangeline je
prekrila tijelo plahtom, svukla rukavice i prišla računalu. S
nekoliko klikova, otvorila je i povećala niz numeriranih i
datiranih rendgenskih snimki. “Znam da ste pronašli
metak na mjestu zločina. Ovdje vidimo ulaz u stražnju
stranu glave, bez izlaza.” Zaokružila je mišem.
“To nije način djelovanja Ubojice Unutarnjeg carstva”,
primijetio je Daniel.
 Reni se suglasila. Zar ovo nije povezano s njezinim
ocem?
“Pokazat ću vam nešto drugo.” Evangeline je otvorila
još fotografija. Mišem je označila područje još jedne
rendgenske snimke.
“Slomljen nos” rekao je Daniel.
“Da.”
“Kao što smo i sumnjali, pogubljenje”, dodala je Reni.
Sastavila je slagalicu u glavi i vizualizirala ženu koja stoji
na korak od vlastitoga groba.
Scenarij uistinu nije zahtijevao komentare, ali Daniel je
izgovorio ono što su svi mislili. “Pucanj s leđa. Ona pada
naprijed u jamu i pritom slomi nos.”
Postojali su ljudi poput Renina oca koji su fetišizirali
ubijanje. Bilo je ljudi koji su ubili u žaru strasti i zatim to
prikrili, ali ovakvu je stvar bilo teže razumjeti jer je toliko
proračunata. “To je okrutan način ubijanja, pa je možda
učinjeno iz zadovoljstva”, rekla je. A opet, zbog različitog
načina rada, bilo je manje vjerojatno da je njezin otac
počinitelj.
“Ili zbog praktičnosti”, rekao je Daniel. “Nema potrebe
prenositi mrtvo tijelo. Nema krvi u automobilu ni na
odjeći.”
“Otisci se ne podudaraju ni s kim iz baze podataka”,
objasnila je Evangeline. “Ali želim vam nešto pokazati.
Poslala sam fotografije kolegi koji je stručnjak za
rekonstrukcije lica. Upravo testira novi softver pa je tražio
izazov.” Kliknula je nekoliko puta. “Evo što je dobio. Samo
imajte na umu da ovaj softver još nije za javnu upotrebu i
može biti prilično nepouzdan.”
Lice na ekranu izgledalo je kao kombinacija stvarnog
ljudskog bića i nečega digitalno stvorenog, ali bilo je
prepoznatljivo kao osoba. Bila je Latinoamerikanka, kose
do ramena, visokih jagodica, uske čeljusti. Stara tridesetak
godina.
Reni je ponovno osjetila nervozu. Žena joj je izgledala
poznato.
“Pošalji mi to pa ću provući kroz bazu podataka
nestalih osoba”, rekao je Daniel.
Svake su godine stotine odraslih osoba nestajale pod
sumnjivim okolnostima iz okruga San Bernardino. Uključi
li se i cijela južna Kalifornija, brojevi postaju zapanjujući.
Dodaju li se nepoznate okolnosti, i ta brojka poraste na tri
tisuće. Dobrovoljni nestanci? Ti bi ljudi mogli popuniti
mali grad. Ali, unatoč tim zastrašujućim brojkama, ovu će
osobu lako identificirati.
“Mislim da se ne moraš mučiti s tim”, tiho je rekla Reni.
Posljednjih deset godina mediji je nisu toliko opsjedali,
ali čim bi se opustila, uvijek bi se pojavio kakav novinar u
najnezgodnije vrijeme i na najnezgodnijem mjestu. Jednom
ju je neka žena pratila do zahoda i postavljala pitanja s
druge strane vrata dok je Reni sjedila na školjci, ali nitko
nije dolazio u njezino pustinjsko svetište do prije mjesec
dana, kada je otvorila vrata i ugledala novinarku ispred
kolibe. Mladu ženu dugačke, sjajne tamne kose, smeđih
očiju i zlatnih naušnica.
 Predstavila se i pružila Reni posjetnicu. “Radim na
priči o vašem ocu.”
“Ne zanima me”, odgovorila je Reni. “I ne vraćajte se
više ovamo.”
“Možda biste htjeli čuti što imam za reći.”
To je bila poznata rečenica kojom su mnogi od njih
započinjali razgovor. Reni je nasjela na to nekoliko puta, ali
više ne.
Stojeći u mrtvačnici, prisjetila se imena na posjetnici i
izvukla mobitel. Brza pretraga na Googleu i imala je osobu
koju je tražila. Okrenula je zaslon tako da Daniel i
Evangeline mogu vidjeti portret, začuđena što joj ruka ne
drhti sada kad je potvrđena povezanost s njezinim ocem,
bez obzira na to koliko slabašna ovog trenutka. “Zove se
Carmel Cortez.”
Daniel i Evangeline nagnuli su se bliže. “Stvarno sliči
na nju”, rekla je Evangeline.
“Ona je istraživačka novinarka iz Rancho
Cucamonga”, objasnila je Reni, spremajući mobitel natrag
u džep. “Pojavila se u mojoj kući prije otprilike mjesec dana
i tražila intervju.”
“I?” upitao je Daniel.
“Rekla sam joj da ode.”
I dalje ju je gledao u oči. “I sad je mrtva.”
Točno.
Nije se čulo ništa osim šuma ventilacije. Tada je Daniel
konačno rekao: “Ako je pokušala doći do tebe, bilo bi
logično da je pokušala doći i do tvoje majke ili čak oca.”
 Reni se suglasila. “Moja majka je nedavno spomenula
da je netko uznemirava. Pitat ču je.”
Daniel je izvukao mobitel. “Nazvat ću Jan iz Odjela
dokumentacije i istraživanja.” Nazvao je i kratko pričekao
da se netko javi. “Jesi li imala vremena pregledati
zatvorske posjetitelje Benjamina Fishera?” upitao je. “Jesi?
Oprosti, bio sam izvan grada i izvan mreže. Otvori
dokument i pogledaj je li na popisu Carmel Cortez. Ne?”
Pogledao je Evangeline i Reni i zatresao glavom. “Nekih
drugih posjetitelja tijekom posljednja dva mjeseca?”
Danielu je samokontrola bila jaka strana, ali Reni je
vidjela zaprepaštenje i zbunjenost na njegovu licu.
Evangeline je to također zamijetila jer je zabrinuto
pogledala Reni.
“Hvala.” Daniel je spremio mobitel. “Tvoj otac mi je
rekao da već duže nije imao posjetitelja, ali imao je dvoje
mjesec dana prije smrti. Jedan se zvao Maurice Albert
Aston.”
Maurice? To je bilo iznenađenje. Reni nije znala da je i
dalje održavao kontakt s njezinim ocem. “On je majčin
susjed i blizak obiteljski prijatelj”, objasnila je.
“Zanimljivo je da ga je Aston posjetio samo nekoliko
dana prije nego što me je tvoj otac kontaktirao.”
“A druga osoba?” Reni se pitala je li to mogla biti
Carmel.
Zastao je, kao da mu je nelagodno, i potom rekao: “Ti.”
 21. POGLAVLJE

Sljedećih nekoliko minuta proteklo joj je kao magli. Reni se

ispričala i otišla svući zaštitnu masku i odoru. Upravo ih je
bacila u spremnik za biološki opasan otpad kada je postala
svjesna da je i Daniel ušao u prostoriju. Ne okrenuvši se u
njegovu smjeru, izišla je na ulicu i stala dršćući i trljajući
ruke na vrućem suncu. Netko joj je gurnuo mikrofon pred
lice.
Zaboravila je na novinare.
Odjednom se pojavio Daniel i odgurnuo mikrofon.
“Idemo u središnjicu.”
Novinari su dovikivali pitanja u njegovu smjeru,
većina vezana za Bena Fishera, ali neke je zanimalo tijelo
pronađeno u pustinji. “Jeste li ga identificirali? Je li žena?”
“Planiramo uskoro održati tiskovnu konferenciju i
tada ćete saznati sve detalje.” Daniel je nježno uhvatio Reni
za lakat pa je odveo do svog vozila.
“Dovezla sam se ovamo”, promrmljala je.
“Vratit ću te.”
Bila je tek napola svjesna jarkog sunca, glasova, lica,
zvuka prometa. Suvozačkog sjedala. Zatvaranja
automobilskih vrata.
Izvezli su se s parkirališta, udaljavajući se od gomile
ljudi, “Ne sjećam se da sam posjetila oca”, rekla je. “Mislim
da nisam, ali svjesna sam da ne mogu posve vjerovati sebi
i svojim sjećanjima.” Promatrala je kako crveno svjetlo
postaje zeleno. “Ni ti ne bi trebao. Vjerovati mi. Nikad mi
nemoj vjerovati.”
“Lako ćemo to saznati ako zatražimo snimku iz
zatvora.”
“A novinarka. Što je s njom? I s pticom na kamenu.
Povezana sam sa svim tim stvarima. Možda to ne znači
ništa, ali da ja ovo istražujem, a čini se da to i radim, bila
bih osumnjičena.”
“Ne brini se. Neću te ispustiti iz vida.”
U Uredu šerifa okruga San Bernardino prošli su
osiguranje, uzeli svoje stvari na drugoj strani rendgenskog
uređaja i krenuli stubama umjesto dizalom do drugog kata
i Odjela za ubojstva. Dok su prolazili suncem obasjanom
prostorijom, ljudi su podizali poglede sa svog posla, ali
nitko se nije doimao pretjerano znatiželjnim.
Zazvonio je Danielov mobitel. Javio se i zahvalio osobi
na drugom kraju. Za svojim stolom, pokazao je Reni da
sjedne dok se on spuštao u tapeciran uredski stolac,
približavajući se zaslonu računala da može tipkati,
usredotočujući se na posao.
Njegov radni stol bio je neuredan, s hrpama papira i
malim samoljepljivim papirićima na sve strane. Vrijeme je
prolazilo. Možda petnaest minuta otkako nijedno od njih
nije reklo ni riječ. A on je sjedio tamo tipkajući, šaljući i
primajući elektroničku poštu. Reni je grizla nokte, što
nikad prije nije radila. U jednom je trenutku uzela hladnu
vodu iz aparata i sjela natrag. Daniel je konačno okrenuo
monitor prema njoj i zaustavio video.
 “U zatvoru su uspjeli izvući snimke dva posjeta.”
Pokrenuo je video. Gledali su kako dovode njezina oca u
malu prostoriju. Ubrzo potom, dok je Reni čekala da vidi
sebe na zaslonu, pojavila se mlada žena i sjela nasuprot
Benu Fisheru.
Carmel Cortez.
Što je, dovraga, ovo? Zbunjenost se ispreplela s
Reninim golemim olakšanjem kad je shvatila da nije luda.
Nikad nije posjetila Bena. Nije bilo zvuka, ali njezin se otac
doimao iznenađenim i uzrujanim. Naravno da je bio.
Očekivao je svoju kćer. Carmel je nešto istraživala. Je li se
previše približila?
“Eto”, rekao je Daniel, “vjerojatno ga je prvo pokušala
vidjeti pod vlastitim imenom. Odbio je pa je krivotvorila
osobnu iskaznicu i pretvarala se da si to ti. Nasjeo je.”
“Posjetila ga je prije Mauricea?”
“Da.”
“Zanimljivo. Nisam sigurna znači li to nešto, ali moglo
bi.” Je li nakon Carmelina prevarantskog posjeta Ben
poželio vidjeti Reni ili se radilo o nečemu većem? Kladila
bi se da je to bio samo djelić priče.
“Slažem se.” Daniel je otvorio idući dokument. Isto
mjesto i kut kamere. Ovaj posjetitelj bio je Maurice.
Ponovno bez zvuka, ali ovo se činilo kao prijateljski
posjet. Bilo je kimanja glavom i smijeha. Maurice je
izgledao suosjećajno. Bilo je nevjerojatno vidjeti ih zajedno.
Toliko su godina bili tako dobri prijatelji. Grlo joj se
stisnuto zbog sjećanja na lijepe dane koja su navirala, dane
za koje je mislila da su dobri dok nisu to prestali biti.
Gotovo kao da je imala dva oca. A kad je Ben otišao,
Maurice je uskočio, brzo ga zamijenivši.
Reni je teško progutala. “Nisam znala da ga je Maurice
ikad posjetio”, izustila je. Zašto je lagao? Da se njezina
majka ne uzruja?
Daniel ju je zabrinuto pogledao. Nije mu promaknuta
njezina primjedba. “Važno je da smo tebe oslobodili
krivnje”, rekao je.
Bilo je začuđujuće utješno što Daniel nije vjerovao da je
bita tamo, iako ni sama nije bita sigurna.
“Dok čekamo konačnu potvrdu identiteta tijela,
iznenadimo Mauricea posjetom”, predložio je.
Kao da joj je čitao misli.
 22. POGLAVLJE

“Ovo je bio moj život tolikih godina”, rekla je Reni dok su

skretali u ulicu orubljenu palmama u kojoj je živjela njezina
majka. Mislila je na karnevalsku atmosferu koja je vladala
u ulici. Novinarski kombiji stajali su parkirani ispred kuće,
čak i na pločniku. Dvorišta su bila prepuna reportera, neki
su prenosili uživo, drugi čekali da joj majka iziđe iz kuće.
Susjedi su stajali na svojim travnjacima, ispijali kavu i
razgovarali, dok su pokušavali shvatiti što se događa.
Ovo se područje promijenilo s godinama. Neki su
stanovnici iskoristili priliku za prodaju kada su cijene
stanova eksplodirale, drugi su jednostavno umrli jer je
Palm Springs bio popularno boravište umirovljenika.
Promjene su značile da mnogi sadašnji stanovnici nisu
znali za događaje od prije trideset godina. Tako je to u
fluktuirajućim gradovima. Ljudi dolaze i odlaze,
neupućeni i nezainteresirani za ono što se događa u
susjedstvu Sve dok se ne pojavi policija. A Rosalind je bila
sretna što je priča izblijedjela pa je mogla nastaviti miran
život. Sada je ponovno započinjala noćna mora i zadiranja
u njezinu privatnost. Reni se zbog toga osjećala loše.
Došli su bez najave, iako su posjećivali obiteljskog
prijatelja i samo tražili informacije. Daniel nije htio da
prethodno nazovu ili pošalju poruku. Reni se složila da
element iznenađenja može raditi u njihovu korist. Nije
mislila da je Maurice ubojica, bio je previše nježna duša za
to, ali mogao im je rasvijetliti dio ove zagonetke. Ili ne? Bio
je samo netko koga treba provjeriti s njihova popisa.
Zbog gužve su parkirali malo dalje i prošetali. Kako su
se približavali cilju, na pločniku je bilo sve više ljudi, a neki
od njih prepoznali su Reni. Većinom su to bili novinari koji
su se dobro informirali prije dolaska. Neki su prepoznali i
Daniela i sve povezali.
Mlad muškarac progurao se ispred njih. Bez
novinarske iskaznice, hodao je unatrag, držeći mobitel u
zraku. Možda neki obožavatelj YouTubea. Doimalo se da
danas svi imaju svoj kanal na YouTubeu. “Postoji li veza
između smrti Bena Fishera i tijela pronađenog u pustinji”?
upitao je.
Nije dugo trebalo.
Peta mu je zapela na neravnom pločniku.
“Pazi!” Reni ga je uhvatila za ruku i spriječila da padne,
dok mu je Daniel rekao da isključi mobitel i izgovorio
uobičajenu poruku o kasnijoj tiskovnoj konferenciji.
Ne obazirući se, mladić je preusmjerio pozornost na
Reni. “Ti si kći, zar ne?”
Pustila ga je, nasmiješila se i ništa nije rekla.
Stigli su do staze koja je vodila do Mauricea. “Nemoj
nas pratiti”, rekao je Daniel mladiću.
Lažni reporter je odstupio, okrenuo mobitel prema sebi
i počeo govoriti: “Upravo sam razgovarao s detektivom
Ellisom i s Reni Fisher, kćeri Ubojice Unutarnjeg carstva. U
ovom trenutku ne mogu ništa potvrditi, ali...”
 Njegov dijalog s mobitelom gubio se dok su se Reni i
Daniel udaljavali. “Previše si ljubazna prema ljudima”,
primijetio je Daniel.
“Ne uvijek.” Pomislila je na Carmel Cortez dok je
pritiskala dugme pokraj lijepo izrezbarenih vrata. Nadala
se da će Maurice pogledati kroz špijunku i vidjeti da su to
oni, a ne novinari. Ako je kod kuće. “Znam biti teška ako
baš moram, ali naučila sam da je bolje ne razbjesniti
novinare. Tijekom godina o meni su napisali i neke ružne
stvari. O tome da sam ja kriva za očevo ponašanje.”
“Vidio sam to. Uvijek će postojati ljudi koji brane
ubojice i psihopate.”
“Nikada me nije bilo briga što mediji govore o meni, ali
znam da je to smetalo mojoj majci.”
“Bila si dijete.”
“Zlo negdje započinje.”
Iznenađen, upitao je: “Zar misliš da se beba može roditi
zla?” Promatrao ju je previše pomno.
“Mislim da dijete ima potencijal, uz prave smjernice. Ili
pogrešne, trebala bih reći.”
“Što je s genetikom?”
“Nemamo dovoljno podataka. Trebalo bi provesti još
studija, a to je, naravno, nemoguće jer studije zahtijevaju
ogroman broj sudionika. Što bi bihevioralni znanstvenici
trebali učiniti? Staviti oglas za serijske ubojice i čekati da
im mobiteli počnu zvoniti?”
“Zamišljam taj oglas: “Javiti se trebaju samo serijski
ubojice.”
 Ponovno je pozvonila. “Hvala.”
“Zbog čega?”
“Što nisi odmah pomislio da sam dio očevih nedavnih
planova.”
Vrata su se polako odškrinula. Kada je Maurice vidio
tko je, otvorio ih je i rekao im da uđu, zaključavajući bravu
za njima. Reni je predstavila Daniela.
“Ovo je kao deja vu”, rekao je Maurice, pokazujući
prema gomili na pločniku. Na sebi je imao hlače, bijelu
majicu V-izreza i kožnate natikače. Naviknula se viđati ga
svježe obrijanog, ali sada je nosio višednevnu bradu.
“Bili su tamo kad sam se jutros probudio, a gužva
postaje sve veća. Rekao sam tvojoj majci da dođe ovamo jer
ne želim da se sama nosi s ovime. To budi mnoge ružne
uspomene.” Suosjećajno je pogledao Reni. “Trebala bi
uskoro stići. Dođite. Donijet ću vam malo kave. Ako želite
tost, imam odličan kruh iz lokalne pekarnice.” Pogledao je
na sat. “Oh, dovraga. Mislio sam da je još jutro. Previše
drame.”
Pratili su Mauricea kroz dnevnu sobu bijelih zidova,
tamna pokućstva i s umjetničkim djelima. Njegova se kuća
uvijek doimala sigurnom. Utočištem. Nije znala što misliti
o tome sada kada je vidjela da je posjetio njezina oca malo
prije smrti.
“Ne bih imala ništa protiv da nešto pojedem i popijem,
bez obzira na to koliko je sati”, priznala je. Volio je brinuti
se o ljudima i bio je sretan kada bi ih nahranio.
Sjeli su u kuhinju, uz kavu i svježe pečen tost. Kuhinjski
je stol bio starinski, a stolci moderna stila, s polovice
prošloga stoljeća. Popločani pod, tirkizni starinski štednjak
i još umjetnina, uz biljke. Volio je svoje biljke.
“Možda ste čuli za tijelo pronađeno u pustinji” rekao je
Daniel. “Imamo razloga vjerovati da se žrtva našla s
Benom malo prije nego što je nestala.”
“Doista?” Izgledao je iznenađeno. “Ali ne razumijem
kakve to veze ima sa mnom.”
“Slučajno znamo da ste posjetili Bena nekoliko dana
nakon te osobe.”
Uhvaćen na djelu.
Maurice je uputio Reni nelagodan pogled. “Istina je.
Posjećivao sam ga katkad. Tvoja majka nije znala za to.
Nisam je htio uzrujavati.” Uznemirio se, vjerojatno na
pomisao da ju je iznevjerio. “Ne mora znati, je li tako?”
Ne odgovorivši na njegovo pitanje, Daniel je nastavio:
“Je li vam rekao nešto o svojim planovima? O tijelima? O
ženi koja ga je posjetila?”
“Ne.”
“O čemu ste razgovarali?” upitala je Reni.
“Raspitivao se za tebe i tvoju majku. Uvijek je to radio.
Želio je znati kako ste. Jesi li se udala, jesi li sretna. Nikad
me nije puno pitao o meni.”
Jadan Maurice. U njihovim je životima bio aktivni
promatrač.
“Nema mnogo zajedničkih tema kada razgovaraš s
nekim tko je tako dugo u zatvoru”, nastavio je, pronalazeći
isprike za Benovu nepromišljenost. “Toliko se toga
promijenilo u posljednjih trideset godina. Nikad nisam
ostao predugo, ali ne znam. Nisam siguran zašto sam
otišao.” Mauriceove usne su drhtale, a oči su mu sjajile.
Nesposobna utješiti ga kako je on nju tješio tijekom
godina, Reni mu je stisnula ruku. Razumjela je privlačnost
koju je njezin otac imao. A nikad nije bila sigurna kime je
Maurice bio više očaran: njezinom majkom ili Benom.
Usprkos tome, nije joj se sviđalo što je Maurice davao
informacije njezinu ocu. Nikada mu nije rekla da ne želi da
Ben zna bilo što o njezinu životu, ali spoznaja da ga je
Maurice obavještavao sve ove godine natjerala ju je da se
osjeća pomalo izdanom.
Daniel je izvukao mobitel i pokazao Mauriceu snimku
glave Carmele Cortez. “Jeste li ikad vidjeli ovu ženu?”
Maurice se nagnuo bliže, proučio fotografiju pa
odmahnuo glavom.
“Ne. Žao mi je.”
Trenutak poslije začuli su zvuk kuhinjskih vrata i ušla
je Rosalind.
Reni joj je ispričala što se sve dogodilo. Daniel joj je
pokazao fotografiju Carmel Cortez. Njezin se odgovor
razlikovao od Mauriceova.
“Da”, kimnula je. “Prilično sam sigurna da je to žena
koja se pojavila u mojoj kući prije mjesec dana. Ona o kojoj
sam ti pričala, Rent”
Vremensko razdoblje se poklapalo.
“Rekla je da radi na priči. Znaš, kao što to uvijek rade.
Rekla sam joj da ode. Nekoliko sam puta čak zamijetila da
me prati. Jednom se pojavila u kafiću dok sam pila kavu s
prijateljima. Mislim da to nije bila slučajnost, ali to je
grozno. Žao mi je ako se pokaže da je tijelo njezino.”
Izgledala je kao da će zaplakati. “Ja pomažem mladim
ženama. Da sam znala da je u opasnosti... Ali, Reni, znaš
kako je to. Grubo reagiramo kada netko uokolo njuška
zbog priče.”
“Ne opterećuj se time”, rekla je Reni. “I ja sam učinila
isto. Zalupila sam joj vrata pred nosom.” Više je
opravdavala majčinu reakciju prema Carmel nego svoju.
Nastavljajući dalje, Daniel je upitao: “Što mislite zašto
mi je Benjamin rekao da mjesecima nije imao posjeta?”
“Možda je htio da ga žališ”, rekla je Reni. “Što je
prilično smiješno za hladnokrvnog ubojicu.”
Danielu je stigla poruka pa je izvukao mobitel kako bi
je pročitao.
“Oprostite.” Napisao je odgovor, pričekao, pročitao
odgovor i problijedio. “Moramo ići.” Bez objašnjenja.
Izišli su kroz prednja vrata. Čim su se našli zvan kuće,
Daniel je objasnio: “Pronašli su još jedno tijelo. Rekao sam
im da pričekaju s iskapanjem dok ne dođemo.”
Dok je Maurice zaključavao vrata za njima, Rosalind je
stajala uz veliki prozor dnevne sobe, sa strane i u sjeni, da
je novinari ne mogu vidjeti. Gledala je kako njezina kći i
detektiv, koji je izgledao premlad da bude detektiv, hodaju
pločnikom. Reni, odjevena u traperice i bijelu majicu, bila
je visoka i vitka, dugih nogu koje je naslijedila od
Rosalindine obitelji. Hodala je samouvjereno, a glavu je
držala visoko, bez saginjanja ili pokušaja skrivanja lica.
Kosa joj je bila ispletena u debelu pletenicu koja je padala
niz leđa. Rosalind je bilo žao što joj neki dan nije dopustila
da je odreže.
Ne skidajući pogled s njih dvoje, pratila je kako se
vješto probijaju kroz gužvu. Rosalind se obratila Mauriceu
koji se nalazio negdje iza nje. “Ne sviđa mi se što surađuje
s detektivom”, rekla je. “I eto nas ovdje. Sve se ponavlja.
Zabrinuta sam za Reni jer je opet uvučena u ovo. Tako je
krhka.”
Prišao joj je i pogledao van zajedno s njom. “Nije baš
toliko krhka.”
“Oduvijek sam željela da bude na sigurnom.”
“Znam. Oboje smo htjeli, ali Ben je sada mrtav. Nadam
se da će moći nastaviti dalje.”
“Živ je. Ovdje unutra.” Dotaknula je glavu. “Ben je
ovdje s nama, htjeli mi to ili ne. Nikad nećemo biti
slobodni.”
Okrenula se pogledati ga. Maurice. Divni Maurice.
“Sve što sam učinio bilo je za tebe i Reni”, rekao je.
“Znam.”
“Razmišljaš li ikad o tome kakvi bi naši životi bili da ga
nikad nismo upoznali?” upitao je Maurice.
“Da.” Kimnula je.
Ona i Maurice bili su ljubavni par kada su na fakultetu
upoznali Bena. Oboje su ga smatrali šarmantnim i nisu mu
mogli odoljeti. Znao je kako postići da osoba osjeća da mu
je samo ona važna, jedina osoba u prostoriji. I otkrila je da
Ben i ona imaju mnogo toga zajedničkog. Mislila je da je
pronašla srodnu dušu.
 Maurice joj je položio ruku na rame, a ona je posegnula
za njom, govoreći: “Ali u tom slučaju Reni ne bi postojala,
pa je nemoguće o tome uopće razmišljati.”
Bio je tih, previše tih, ali naposljetku je rekao:
“Rosalind, to bi možda bilo najbolje. Njih dvoje zajedno
otrovna su kombinacija koja nikad nije smjela postojati.
Znaš to.”
Već se ionako mučila održati stabilan odnos s Reni.
Nisu joj trebale njegove riječi da upropaste sav njezin trud.
“Nemoj mi to nikad, nikad više reći.”
Teško je kada dijete nije na tebe. Priznala je to Mauriceu
prije mnogo godina i bio je vrlo suosjećajan. Kada se dijete
doima kao stranac u tvom domu. Reni je jednostavno bila
drukčija. Rosalind je pokušavala biti dobra majka, ali bilo
je teško. Sama činjenica da je Maurice oduvijek bezuvjetno
volio Reni bila je zadivljujuća i govorila mnogo o njegovu
karakteru. Bio je jedan od onih koji nisu vjerovali da je Reni
nedužna, iako je krivio Bena za sve što se dogodilo.
Osjećao je da ju je Ben preoblikovao i kontrolirao,
pretvorivši je u presliku sebe. A ipak, Maurice ju je štitio,
lagao za nju i volio je jednako kao i prije. Rosalind ga je
zbog toga obožavala.
“Sve one mlade djevojke možda bi i dalje bile žive da
nije bilo Reni”, nježno ju je podsjetio Maurice.
Mauriceova viđenja događaja od prije mnogo godina
možda su bila iskrivljena, ali ono što je rekao o Reni bilo je
istinito. Bila je Benova muza. I oboje su imali mračne
sklonosti.
 23. POGLAVLJE

Okrug San Bernardino je površinom golem, što je značilo

da je policijski rad izazov, a dolazak od točke A do točke B
oduzima mnogo vremena. U neobilježenoj crnoj limuzini
Daniel je vozio uz uključena rotirajuća svjetla, ali bez
sirene. Jureći iznad dopuštene brzine i prebrzo se krećući
zemljanom cestom, uspjeli su doći na mjesto zločina za
malo više od dva sata. Reni nikad nije ni približno brzo
svladala tu udaljenost.
Dok su prilazili vrhu platoa gdje se nalazila Ptičja
stijena, kako ju je počela nazivati u svojoj glavi, zamijetila
je da mjesto zločina danas još više nalikuje arheološkim
iskapanjima. Podignuti su dodatni šatori, a generatori su
neugodno zujali. Još vozila. Veće područje bilo je označeno
malim žutim zastavicama koje su vijorile na snažnom
vjetru. Posljednji put je bila toliko usredotočena na
ogromnu stijenu da joj je promaknuo velik broj jukinih
palmi. Bile su razbacane posvuda. A ovo novo tijelo? Je li
povezano s njezinim ocem? Hoće li to biti još jedno svježe
ubojstvo?
Daniel je prvi izišao iz vozila, gotovo iskočivši van. Ne
pogledavši u njezinu smjeru, požurio je prema grupi ljudi
okupljenoj u daljini, u hladu smeđe cerade.
Jučerašnji specijalist za mjesto zločina ih je zamijetio,
sustigao i odveo do grobnog mjesta. “Čekamo da ga
prevezemo.” Bio je živčan. “Ne znam zašto vi detektivi
morate biti ovdje i zbog najmanje sitnice.”
Daniel nije odgovorio. Usredotočio se na tlo i
pravokutan grob. Na suprotnoj strani jame nalazila se
vreća s patentnim zatvaračem. Bilo je lako vidjeti da je
tijelo već unutra.
“Već ste je stavili u vreću”, rekao je Daniel. “Tražio sam
da pričekate.”
“Nisam vidio razlog za to”, odgovorio je specijalist.
“Sunce zalazi. Svima je vruće i umorni su, pokušavamo
završiti prije mraka.” Čučnuo je i otvorio vreću.
Ljudi su se približili. Neki su izvadili fotoaparate.
Netko drugi zapisivao je u tablet, vjerojatno bilježeći doba
dana i položaj te što je učinjeno i nije učinjeno na mjestu
zločina.
“Kao mumija je”, netko je šapnuo.
Da. Mumificirano meso povrh kostiju.
Ljudsko biće. Žensko. Samo koža preko lubanje, tamni
zubi koji su se činili prevelikima, dugačka smeđa kosa.
Gola. Ova je žrtva bila u zemlji znatno duže od nekoliko
tjedana. Reni je osjetila da joj noge klecaju. Zbog olakšanja
nakon svih tih godina potrage? Ili iz straha da će možda
prepoznati tu osobu?
Netko je plakao. Žena koja je imala
kriminalistički podcast. Vjerojatno nenaviknuta vidjeti to
uživo. Možda se javila pomoći s potragom. Ne, nije uvijek
bilo zabavno. Reni je morala skrenuti pogled.
Nebo je bilo ružičasto, glatke, goleme stijene bacale su
duge sjene kao što to čine navečer, obrisi jukinih palmi
poput počasne straže nad mrtvom ženom. Iznad njih je
kružila i vrištala ptica crnih krila.
Ljepota trenutka unijela je smirenost i Reni se odmah
zapitala kako bi je mogla sačuvati. Na platnu, u glini, u
svom srcu koje se upravo širilo. Zašto ljudi to rade? Žele
napraviti kopiju ljepote koja je ispred njih? Nije imalo
smisla. Uživaj u njoj kakva je, ne pokušavaj je ponovno
stvoriti. Je li to rekao njezin otac?
Bila je svjesna kontrasta trupla i nestvarnog krajolika
koji je oduzimao dah, ali i neočekivane i neželjene navale
osjećaja spram oca dok se prisjećala njegove ljubavi prema
pustinji i prirodi.
On nije donio tijela ovamo kako bi ih sakrio. Donio ih
je da podijeli čaroliju, da ih ostavi na posebnome mjestu.
Barem u njegovom poremećenom umu. Jer, kao što je to
policija godinama tvrdila, a Daniel tek odnedavno, bilo bi
lakše riješiti se tijela bliže kući.
“Što je s haljinom?” upitao je Daniel. “Spomenuli ste
haljinu.”
“Već je u vreći za dokaze.”
“Želim je vidjeti.”
“Zapečaćena je.”
“Želim je vidjeti.”
“Morat ćete potrgati i ponovno potpisati službenu
oznaku dokaza.”
“U redu.”
Netko mu je dodao par rukavica i papirnatu vreću.
Navukao je rukavice, rastrgao oznaku na vreći i izvukao
haljinu. Crvena sa sitnim cvjetnim uzorkom. Izblijedjela i
prljava, s tamnijim mrljama koje su vjerojatno bile krv.
Daniel ju je podigao i haljina je zavijorila na zalazećem
suncu, a pritom se i sama tkanina doimala kao dio
krajolika.
Dok je haljina lepršala na vjetru, s nje je padala
prljavština. “Možda gubiš dokaze”, tiho je rekla Reni.
Kosu. Vlakna. Neobično i nemarno ponašanje za detektiva.
Daniel se trgnuo, vratio haljinu u vreću, zapečatio je,
potpisao se i predao je osobi zaduženoj za dokaze.
Ukočeno se okrenuo, ali ne prije nego što je Reni začula
zvuk nalik na jecaj.
Bacila je pogled na ostale, nesigurna u ono čemu je
upravo svjedočila. Nekolicina njih također se doimala
zbunjeno, ali većina nije ništa zamijetila. Izgledali su
umorno; vjerojatno su samo željeli nešto pojesti, istuširati
se i otići u krevet.
Daniel je bio policajac. Navikao je na mrtva tijela, a ovo
tijelo čak i nije bilo toliko uznemirujuće. Nema truljenja.
Više poput papira i kože. Možda je i on osjetio moć
trenutka, poljubac pustinje i prigušenu čaroliju. Pa ipak...
Promatrala ga je kako posrče i nestaje iza šatora.
 24. POGLAVLJE

Daniel je stajao iza šatora, sagnut, dlanova na koljenima,

ubrzano dišući, pokušavajući ne izgubiti svijest. Ne dopusti
slom živaca, govorio je sebi. Možda to čak i nije ona.
Ali kosa. Haljina.
Nije mogao znati podudara li se tkanina. Morao bi
pokazati svoj komadić forenzičarima da mogu donijeti
zaključak. Do sada to nije spominjao, a bilo bi mu mučno
govoriti o svojoj prošlosti ljudima s kojima radi. Previše
mu se toga nakupilo odjednom.
Kad je bio mali, zamišljao je da je pronalazi negdje u
podrumu ili zaključanu na tavanu, ali živu. Uvijek živu.
Pojurio bi stubama, razvalio vrata i spasio je, ali što je bio
stariji, i nakon što je postao detektiv, znao je dovoljno o
nestalim ljudima da shvati kako šanse nisu dobre. Uopće
nisu bile dobre. Njegova očekivanja promijenila su se i
preusmjerila. Godine su prolazile i postupno se prestao
nadati da će je pronaći živu, ali se nadao da će barem
pronaći njezino tijelo.
Kao i sve obitelji žrtava Ubojice Unutarnjeg carstva,
želio je završetak priče, ali nakon trideset godina počeo je
prihvaćati da se to nikada neće dogoditi. No tada mu se
javio Fisher i Daniel se ponovno ponadao. Barem u vezi s
tijelom.
Međutim, u njegovoj je glavi ova nova nada uključivala
kopanje i pronalazak majke u njezinoj haljini i sa šminkom
koju je pred njim nanijela. U njegovoj je mašti izgledala
smireno. Time bi on konačno imao svoj završetak. Premda
je itekako dobro znao kako izgleda osoba koja je mrtva
desetljećima, um mu nikada nije dopustio da o tome
razmišlja. U njegovim snovima, budnim i usnulim, uvijek
je bila lijepa. Ne smežurana i dehidrirana, bez kapi vlage u
tijelu zbog suhog okružja i pijeska koji ju je prekrivao.
Osim toga, nije zamišljao sve te ljude na mjestu zločina. I
njezinu golotinju. Spoznaja da je zakopana gola, a da je
haljina ubačena kao neplanirana i uvredljiva naknadna
ideja, duboko ga je oneraspoložilo jer je to bila priča koju
nije želio čuti.
Bio je svjestan da mnogo toga o čemu razmišlja nije
proizišlo iz uma odrasle osobe. To je zaostalo negdje u
njegovoj glavi i izravno ga priključivalo na mladog
Dannyja. I uvijek će biti temelj emocija kada razmišlja o
majci i što joj se dogodilo. Činjenica da je sada policajac nije
značila nikakvu razliku. Ni to što je sada odrasla osoba. O
njoj je razmišljao srcem djeteta.
Začuo je lagane korake, a potom Renin glas, tih,
zabrinut. “Jesi li dobro? Mogu li ti nešto donijeti?”
Nije pokušao uspraviti se i pogledati je jer se i dalje
osjećao omamljenim, pa je slagao: “Bio sam predugo na
suncu. To se lako dogodi a da ne primijetiš.” Još se nije
osjećao spremnim reći joj što se stvarno događa, osobito
ovdje, s dvadesetak ljudi nedaleko od njih. Rijetki su znali
njegovu prošlost. To je jedna od dobrih stvari kada si
usvojen. Kad je promijenio ime, odbacio je taj vanjski
identitet, iako je unutra ostao ista osoba.
 Reni se sagnula i ušla u šator pa se vratila do njega,
otvorila bocu vode i pružila mu je. “Neki slučajevi uistinu
mogu ostaviti dubok dojam.”
Ruka mu je drhtala dok je uzimao bocu vode. Nakon
što je ispio pola boce, odlučio je odmaknuti se od mjesta
iskapanja. Trebao je sjesti. Trebalo mu je fizičko odstojanje.
Malo izvan ceste, popeo se na kamenu gromadu i zagledao
u sunce koje je nestajalo. Reni mu se pridružila. Bez riječi,
ponudio ju je vodom. Popila je gutljaj pa mu vratila bocu.
Neko su vrijeme sjedili u tišini, a razgovor oko mjesta
iskapanja sve je manje dopirao do njih, dovoljno da on
shvati kako žele završiti za danas.
“Teško sam sebi oprostila”, rekla je.
“Što?”
“Što sam pomagala ocu.”
“Bila si podjednako žrtva kao i djevojke koje je ubio.”
“Hvala ti. Logika mi kaže da je to istina, ali to nije
važno. Bila sam ondje. Ako je to jedna od njegovih žrtava,
danas bi možda i dalje bila živa da nisam pomogla
namamiti je u zamku, prevariti je. Mislim da je upravo ta
metoda najveći teret na mojoj savjesti. Te žene, koje se
inače ne bi obazirale na nepoznate ljude, reagirale su na
mene. Na dijete u nevolji. Mislim da nikad neću biti u
stanju to prihvatiti ili staviti onamo gdje mu je mjesto. To
je moj identitet. I jedini način na koji mogu zaustaviti bol,
čak i samo na neko vrijeme.” Zastala je. “Pretpostavljam da
želim reći kako razumijem neke tvoje emocije. Toliko dugo
istražuješ ovaj slučaj da ga osjećaš kao dio sebe. A kad
naposljetku pronađeš tijelo, to je nešto neopisivo.”
 Popunila je praznine najbolje što je mogla, a on je
cijenio njezin pokušaj da shvati što se događa s njim, čak i
ako nije znala priču.
Postalo je mračnije dok su razgovarali. Spustili su se sa
stijene i uputili natrag na mjesto iskapanja. Zatvorenu i
označenu vreću upravo su nosili u kombi koji će je odvesti
do Ureda sudskog patologa okruga San Bernardino. Ondje
je radio i forenzički antropolog koji je bio stručnjak za
ljudske ostatke što su mjesecima, pa čak i godinama, ležali
u pustinji.
“Zahvalan sam ti što si mi to ispričala”, rekao je Daniel.
Sigurno joj nije bilo lako. Ili je iskreno reagirala na njegovu
neizrečenu bol ili je bila sociopat kakvim su je drugi
smatrali.
 25. POGLAVLJE

“Ne znam za tebe” rekla je Reni dok su se vozili natrag

prema San Bernardinu, “ali ja moram nešto pojesti.”
Nije bila gladna. Kada je radila na nekom slučaju mogla
je biti dugo bez hrane, a često je i zaboravljala jesti.
Međutim, ono što se dogodilo s Danielom u pustinji još je
ostalo nedorečeno. Zajednička vožnja u mraku, dok su
snopovi dvostrukih prednjih svjetala rezali pustu
autocestu, nije ga potaknula da se otvori. Nadala se da će
pomoći hrana i možda piće. Patio je, a ona to nije mogla
zanemariti. Patnja je danas probila zidove i probijala se
kroz zidove kada je bila dijete, pa sve unatrag do prve
osobe koju je pokušavala spasiti dok je još mislila da igraju
igru, ženu po imenu Cathy Baker. Iako je bila kći svoga oca,
znala je da je ta duboka empatija razlikuje od njega. To joj
je bila utjeha u moru stvari koje su bile previše turobne da
bi ih pomnije istražila.
Zaustavili su se u popularnom baru uz cestu, unutar
Nacionalnog parka Joshua Tree. Bilo je kasno i gotovo su
imali cijeli lokal za sebe. Zauzeli su separe u mračnom kutu
i naručili tacoe, kavu i pivo.
Stigla je hrana i Daniel je pojeo nekoliko zalogaja prije
nego što je problijedio, dohvatio svoju čašu piva i otpio
dug gutljaj. Potom je sjedio za stolom, podlakticama
uokvirujući tanjur, stisnutih šaka.
“Jesi li ikada čula za Alice Vargas?” konačno je upitao.
 Na trenutak se zamislila. “Ne bih rekla. Jesam li trebala
čuti?”
“Nestala je prije više od trideset godina.”
“Misliš da bi žena u pustinji mogla biti ona?”
“Možda.” Nagnuo se na stranu, izvukao novčanik,
izvadio staru fotografiju i pružio joj je.
Na slici je bila mlada žena tamne kose koja je stajala
ispred vrata. Na sebi je imala crvenu haljinu, vrlo sličnu
haljini koju su vidjeli ranije tog dana.
“Nestala žena”, rekla je.
“Da.”
Kao što je već na početku posumnjala, za njega je bilo
u igri više od onoga što je htio priznati. I evo ga. Netko
koga je poznavao, ali nije znala cijelu priču. “I dalje ne
razumijem.”
“Mislio sam da ćeš je se sjetiti.”
“Alice Vargas.” Glasno je izgovorila ime, pokušavajući
se prisjetiti.
Poput mađioničara, proizveo je još nešto, mali komadić
tkanine. Stavio ga je na stol između njih. Crvena s
ružičastim cvjetovima. Svjetlija od tkanine koju su vidjeli
na mjestu zločina, ali slična.
Mogla je osjetiti kako tamni oblak zaklanja njezin um,
zatvara pristup, štiteći je. “Odakle ti to?” uspjela je upitati
dok je istodobno poželjela ustati i pobjeći, začepiti uši, ne
čuti njegove riječi.
“Pripadalo je Alice. Nikada nismo bili sigurni je li je
oteo tvoj otac. On nije bio jedina osoba koja je u to vrijeme
bila aktivna u tom području Kalifornije. Znamo da su i
drugi serijski ubojice otimali žene. Mogla je biti i jedna od
onih osoba koje su svojevoljno nestajale svake godine u
Kaliforniji.” Progutao je slinu. Maska je nestala s njegova
lica i odjednom je izgledao ranjivo poput djeteta.
Tkanina, haljina i ženino lice izgledali su joj pomalo
poznato. Pomno ju je promatrao, iščekujući reakciju, a oči
su mu sjale, moleći je da sve poveže, kako ne bi morao dalje
objašnjavati.
Je li Reni već prije vidjela ovu ženu? Žene koje je njezin
otac oteo stopile su se sve zajedno u mutnu sliku, mnogo
slatkih lica u sličnim okružjima.
Kako mi stoji ova haljina?
“Ne bi smio nositi dokaze sa sobom”, rekla je.
“To nije dokaz.” Premjestio je tkaninu na stolu da bude
pokraj fotografije. “Ponovno pogledaj. Pogledaj ženu na
fotografiji.”
Kako je povezan s njom? Nisu imali zajedničko
prezime. Obiteljska prijateljica? Rođakinja? “Ne znam...”
“Razlog zašto imam ovu fotografiju i ovu tkaninu je taj
što sam pomogao sašiti haljinu koju ta žena nosi.”
Njegove riječi bile su poput udarca u trbuh.
Da, žena koja je žurila stazom u parku i izgledala
uzrujano. Plakala je. Tako prekrasna, tamne kose. Je li
čučnula ispred Reni i upitala je li dobro? Tkanina haljine,
ruka na njezinoj ruci, svjetlost lampe, tama na koju je Reni
pokazala, mrak u kojem je njezin otac vrebao. Dođi pronaći
me. Žena je uhvatila sitnu Reninu ruku i zajedno su ušetale
u šumu.
 Kako mi stoji ova haljina?
“Žena na fotografiji je moja majka”, rekao je Daniel.
Mogla je čuti bol iza njegovih riječi, riječi koje ga je
prisilila izgovoriti jer je htjela da priča krene drukčijim
smjerom. Sada je došao red na Reni da se osjeti loše.
“Nemate isto prezime”, bila je uporna, ne želeći vjerovati
ni u što od toga.
“Posvojen sam nakon njezina nestanka.” Glas mu je
zvučao jako daleko.
U ušima joj je hučalo, a vid joj se suzio, pa je ustala,
bacila nekoliko novčanica na stol i napustila lokal. Kad je
izišla, naslonila se na bočni zid zgrade, udišući noćno nebo
dok je dlanovima pritiskala koljena. Naposljetku se
uspravila i podigla pogled prema mutnim zvijezdama.
Vrata su se zalupila i Daniel je bio tu, nijem, ruku u
džepovima, vjerojatno držeći komadić tkanine, čekajući da
mu nešto kaže.
Što ako tijelo iz pustinje jest njegova majka?
Ovo je bilo previše blizu, previše stvarno. Do prije
nekoliko trenutaka nestale su žene bile gotovo mit.
Maglovite, tragične ljepotice koje nisu imale obitelji. Kada
ih je zamišljala, nikada nijednoj od njih nije pridodala
djecu. Sada je jedno od te djece stajalo pokraj nje, podižući
razinu grijeha za koju se mora iskupiti. Umjesto da je to
pokoleba, osjetila je snažan nalet odlučnosti, a njezina
potreba da pronađe sva tijela još se povećala.
Ipak, ispod toga lebdjelo je mučno sjećanje koje bi
nestalo kad god bi ga pokušala pozorno ispitati.
Kako mi stoji ova haljina?
 26. POGLAVLJE

Prije trideset jedne godine

“Moraš prestati s time. Odmah”, rekla je Danielova

udomiteljica. “Nema više priče o tome da će nam netko
nauditi. To se neće dogoditi. Znamo da je tvoja majka
prolazila kroz teško razdoblje i znamo da je bila sklona
nerazumnom ponašanju.”
Uzrujala se jer bi je katkad pitao hoće li doći majčin
pratilac i odvesti njegovu udomiteljsku obitelj. Ili možda
njihova psa. Ili njegovu polusestru. To ju je plašilo. “Tko je
to rekao za moju majku?” upitao je.
“Ne sjećam se.” Slegnula je ramenima. “To sam negdje
čula ili pročitala.”
“Je li to rekao susjed? Policajac?”
“Prestani. Plašiš drugu djecu. Čak smo dobivali i
prigovore iz škole. Strašiš svoju sestru. Svi se ukućani
osjećaju nelagodno. Želim ovdje mirno okružje, a ti to
remetiš. Bio si vrlo mlad i zamišljao si mnogo stvari koje se
nisu dogodile onako kako su se stvarno dogodile. Moguće
je da će se jednoga dana tvoja majka pojaviti i tražiti da joj
oprostiš jer te je napustila. Užasno je to što je učinila, ali
sada imaš dom i ljude kojima je stalo do tebe. Zato dosta
priče o tvojoj prošlosti ili rješavanju majčina slučaja. Ne
postoji slučaj. Žao mi je, dušo.”
 Njegova udomiteljska obitelj bila je brižna i htjeli su
najbolje za njega. Bili su dobri ljudi, kao što je običavala reći
socijalna radnica, ali nisu ga voljeli kao što ga je voljela
njegova majka.
Daniel je rukom napravio pokret zatvaranja usta. To je
bilo ono što je udomiteljica trebala od njega. Obećanje da
će zašutjeti.
Kako je vrijeme prolazilo, ponavljao je u mislima
njezine riječi i pitao se je li u pravu. Bio je malen i sjećanja
iz tog razdoblja bila su zbunjujuća i postajala sve
maglovitija, ali jednog je dana bio kod kuće sam, ležeći na
podu dnevne sobe i pišući domaću zadaću ispred
televizora, kada su na vijestima rekli nešto o uhićenju tipa
zvanog Ubojica Unutarnjeg carstva.
“Ovo je muškarac koji je vrebao mlade žene i godinama
izmicao zakonu sve dok jedna od njegovih žrtava nije
pobjegla i prijavila napad”, rekao je lik na televiziji. “Tvrdi
da je u nekoliko godina ubio gotovo dvadeset žena. No,
zasad su pronađena samo dva tijela.”
Daniel je netremice gledao crno-bijelu fotografiju
čovjeka koji nije izgledao poput ubojice. Bio je mršav, s
naočalama i kratke kose. I s leptir-mašnom. Daniel nije
znao da ubojice nose leptir-mašne.
Vijesti su se prebacile na sljedeću priču, a Daniel je
zanemario svoju domaću zadaću kako bi pregledao hrpu
starih novina koje su njegovi udomitelji upotrebljavali za
potpalu vatre u kaminu. U novinama je pronašao još
informacija o ubojici. Imao je ime. Benjamin Wayne Fisher.
Policija je vjerovala da je počeo ubijati prije nekoliko
godina.
Zašto mu nitko nije ništa rekao o tome?
Izvukao je telefonski imenik i nazvao lokalnu
policijsku postaju. Rekao im je da je možda riješio slučaj,
ali žena koja se javila nije mu dopustila da razgovara s
detektivom. Poklopio je slušalicu pa se vratio telefonskom
imeniku i potražio privatnog istražitelja. Izabrao je onog koji
se specijalizirao za slučajeve nestalih osoba. Skupio je
novine, strpao ih u veliku omotnicu i sjeo u autobus koji je
vozio do adrese navedene u imeniku.
Za recepcijom je sjedila starija žena s mnogo krupnog
nakita. Nije bila bezobrazna poput osobe na telefonu.
“Naravno, uđi.” Povela ga je niz hodnik. Bez kucanja,
otvorila je vrata i gurnula Daniela u prostoriju,
najavljujući: “Bo, ovaj dječak misli da je riješio stari slučaj.”
Za razliku od ljudi na televiziji, detektiv nije bio mlad i
zgodan. Rekao je “zbogom” u glomazan bež telefon,
poklopio slušalicu pa se zavalio u stolac, ruku iza glave.
Bio je stariji od Danielova očuha, bliže djedovoj dobi,
proćelava tjemena i trbuha koji je napinjao bijelu košulju.
“Je li to točno?” upitao je. “Želiš biti detektiv? Imam
mnogo starih slučajeva koje treba riješiti.”
Ismijavali su ga.
“Rekao sam da sam ga možda riješio. I ne želim biti
detektiv. Želim da vi budete detektiv.”
“Moja provizija je sto pedeset dolara na sat, plus
troškovi. Kako ti to zvuči?”
 “Tražim nekoga tko će uzeti moj slučaj pro bono” To je
vidio u filmu.
Čovjek se nasmijao.
“Govoriš o unajmljivanju pripravnika”, rekla je
recepcionarka. I dalje su ga ismijavali.
“Koliko imaš godina?”
“Jedanaest.”
“To bih nazvao čuvanjem djece. Mogu ti reći da nikad
nisam imao tako mladog pomoćnika. Jesam li, Mirna?”
“Ne, nikad.”
Detektiv je pokazao prema omotnici ispod Danielove
ruke. “Da vidimo što imaš.”
Daniel je izvukao novinske isječke i položio ih na radni
stol. Mirna je rekla da bi trebao sjesti na tapecirani drveni
stolac. Sjeo je. Nakon nekoliko trenutka posegnuo je u
stražnji džep traperica za majčinom fotografijom koju je
snimio one noći kada je nestala. Stavio ju je na vrh isječaka.
Iz drugog je džepa izvukao komadić crvene tkanine s
ružičastim cvjetovima. “Mislim da je moju majku oteo
Ubojica Unutarnjeg carstva i želim da je pronađete.”
 27.POGLAVLJE

U noći Danielova šokantnog otkrića o njegovoj majci, Reni

je spavala u svom kamionetu. Mogla je otići k majci, ali
toliko je toga bilo povezano s tim. Kuća. Novinari koji su
se utaborili ispred. Majčina potreba da se brine o njoj. Reni
se mogla odvesti iz San Bernardina u pustinju, ali do kolibe
joj je trebalo sat vremena. Bila je previše umorna.
Vjerojatno je mogla ostati kod Daniela da je to spomenula.
Nije voljela tražiti usluge. Mogla je negdje unajmiti sobu,
ali bila je iscrpljena i bez novaca, i svaka od tih stvari činila
se zahtjevnijom nego ništa ne učiniti. Na kraju je na
benzinskoj postaji kupila grickalice i toaletne potrepštine
pa se parkirala ispred velike trgovine kako bi provela noć
u kamionetu.
Nije bilo toliko grozno. Kamionet je bio star, sa
širokom, ravnom klupom. Savijenih nogu i kaputa pod
glavom uspjela je uhvatiti nekoliko nemirnih sati sna, iako
je i to malo sna često prekidao cvrkut ptica. Zanimljiva
činjenica: život u gradu promijenio je biološki sat ptica.
Gradske ptice manje spavaju od seoskih.
Kad nije spavala, tražila je preko mobitela još
informacija o Danielovoj majci. Nije ih bilo mnogo jer tisak
o tome nije pisao, a i ti su se događaji zbili jako davno. Kad
je svanulo, Reni se odvezla do najbliže knjižnice, pričekala
da se otvori pa započela pretraživati njihovu arhivu,
ubacujući plastične role u čitač mikrofilmova.
 Još vrlo malo informacija. Članak o nestanku Alice
Vargas. Mutna kopija fotografije koju joj je Daniel pokazao,
uz još jednu koja je možda snimljena u isto vrijeme, na kojoj
Daniel stoji ispred majke, njezine ruke na njegovim malim
ramenima.
Kako mi stoji ova haljina?
Na fotografiji su oboje izgledali sretno. Daniel, sa
svojim dubokim tamnim očima i licem djeteta mudrog za
svoje godine. Činilo se da se ovaj slučaj nije dublje
istraživao. To je bio tipičan problem kada bi nestali ljudi,
posebice odrasli, posebice slobodne žene. Susjedi su neko
vrijeme pomagali u potrazi za Alice, potom je na dražbi
prodano sve pokućstvo i imovina, a unajmljena je kuća
dobila nove stanare. Daniel je otišao u udomiteljsku obitelj.
Reni je ubacila kovanice u uređaj i obližnji pisač izbacio
je otisnute članke, zajedno sa slikom Alice Vargas. Ako je
te noći Reni imala bilo kakve veze s njezinim nestankom,
možda će fotografija naposljetku potaknuti sjećanje.
Dok je bila u knjižnici iskoristila je priliku da svrati u
sanitarni čvor i opere zube četkicom i pastom koje je kupila
na benzinskoj postaji. Proučila se u ogledalu, zamjećujući
tamne podočnjake i nekoliko bora za koje se mogla zakleti
da nisu bile tamo prije tjedan dana. Njezina je majka
možda imala pravo u vezi s kosom. Izgledala je poput
osobe koju nije briga ni za što. Ipak, potrudila se prikriti da
je prenoćila u kamionetu. Prstima je počešljala kosu i
ponovno isplela pletenicu pa oprala lice koje je potom
osušila grubim smeđim papirnatim ručnikom.
 Kad je izišla, nebo je bilo duboko plave boje, a jutarnji
je zrak posjedovao onu kalifornijsku svježinu. Njegov
dodir podsjetio ju je koliko joj je koža natečena i umorna
od dvije noći s premalo sna. Jednako tako podsjetilo ju je
da pije više vode. Kalifornija može izvući tekućinu iz tebe
i prije nego što shvatiš da se to dogodilo.
Usprkos svemu što se zbivalo, svježina jutra ipak je
uspjela nagovijestiti nadolazeću promjenu. Svijet neće biti
ovakav za dva sata. Ovaj će se dan pretvoriti u nešto drugo što
će se osjećati posve drugačije.
Bilo je rano i još se nije čula s Danielom, pa je pronašla
kafić kao iz šezdesetih, u retrostilu koji je trenutačno bio
popularan u tom području. Vani je stajao staromodni znak
koji je obećavao tirkizne tapecirane odjeljke unutra. Zlatna
rasvjetna tijela koja su visjela sa stropa oponašala su
zvijezde. Osjećalo se gotovo dekadentno biti tamo tako
rano. Povratak u prošlost završio je zdravim jelovnikom.
U ponudi nije bilo masnih srčanih udara. Sve je bilo
organsko, iz lokalnih izvora. Čak je i kava, kada je stigla,
imala zdrav okus.
Zdravlje.
To definitivno nije nešto o čemu je razmišljala.
Dok je pijuckala svježe iscijeđen narančin sok i jela
ugrijanu krišku kruha od avokada i banane, ponovno je
pregledala članke koje je uzela iz knjižnice, tražeći sličnosti
ili razlike koje bi mogle ukazati na pogreške.
Pogled na fotografiju Daniela i njegove majke, uz miris
kave i doručka, vjerojatno je potaknuo neke moždane
stanice. Uspavani neuron se probudio i pokrenuo.
Neuhvatljivo sjećanje polako se vratilo.
“Kako mi stoji ova haljina?” upitala je njezina majka dok su
otac i Reni sjedili za stolom i doručkovali. Reni je bila tako mala
da su joj noge visjele, a stopala nisu dodirivala pod.
“Lijepo”, odgovorila je Reni, sa žlicom žitarica u ruci.
Njezin je otac problijedio. “Svući to.”
“Zašto?” Renina se majka zavrtjela ispred hladnjaka,
pozirajući poput modela iz časopisa, glave zabačene unatrag,
ruke na boku.
“Odakle ti to?” upitao je.
“Pronašla sam u tvom uredu. Pomislila sam da si to možda
ostavio tamo za mene.”
“Odmah to svući!”
“Katkad si tako naporan”
Sjedeći u kafiću, Reni je pokušala zadržati sjećanje.
Iznova ga je ponavljala u glavi. To se uistinu dogodilo? Zar
je njezin otac ostavio u kući žrtvinu haljinu? Je li to razlog
zašto poslije, nakon što je uhićen, nikad nisu pronašli
trofeje? Je li ga događaj s haljinom natjerao da bude
oprezniji? Ništa od toga nije imalo smisla. Haljina je
pronađena s tijelom.
Bila je izgubljena u mislima kad je stigla dugo
očekivana Danielova poruka.
Idem prema Uredu sudskog patologa, na obdukciju tijela iz
pustinje.
Nakratko je u nevjerici buljila u ekran, sjetivši se koliko
je bio nepopustljiv kad je ona htjela promatrati očevu
obdukciju.
 Odgovorila je: Ne, nećeš.
Odgovorio je upitnikom.
Pričekaj me. Tamo sam za nekoliko minuta. Objašnjavajući
svoj stav, dodala je: Nećeš ići na obdukciju nekoga tko je možda
tvoja majka.
Ostavila je napojnicu i ugurala članke u torbu. Već je
gotovo izišla kad je zastala, vratila se i zamotala ostatke
kruha u salvetu pa požurila prema svojemu kamionetu.
Na putu do Ureda patologa nazvala je majku kako bi je
upitala za haljinu.
“Nejasno se sjećam tog jutra i tvog oca koji se uzrujao.”
Razmišljajući o svom djedu i njegovu nasilnu
ponašanju, Reni je morala upitati: “Je li te ikad udario?”
“Tvoj otac? Ne! Nikad! Zašto pitaš za haljinu?” Glas joj
je bio zabrinut.
“Nemoj ovo reći Mauriceu jer još nismo pustili
informacije u javnost.” Maurice je ponekad širio glasine.
“Možda smo našli haljinu koju si nosila tog jutra u kuhinji.
Bila je pokopana s tijelom za koje ćeš uskoro čuti.”
Njezina je majka uzdahnula. “Hoćeš reći da sam
možda odjenula haljinu jedne od Benovih žrtava? To je
stvarno zastrašujuće. Baš kada smo mislili da ne može biti
još gori.”
 28. POGLAVLJE

Ako bi osoba u rječniku potražila riječ mumija, prva bi se

definicija odnosila na egipatski proces mumifikacije.
Možda bi čak ulazila u detalje o uklanjanju organa, uporabi
cedrova ulja, smole pčelinjeg voska, začina i piljevine, a
kasnije i omota od platna. No riječ mumija također je
značila tijelo koje je sačuvano i prirodno sušeno, poput
onog na stolu od nehrđajućeg čelika, iznad kojeg je toliko
jako svjetlo da je sve razotkrilo i stvorilo prizor s vrlo malo
sjena.
Nekoliko minuta prije, Reni je uspjela nagovoriti
Daniela da se drži podalje od obdukcijske sale. Nije bilo
tako teško kao što je očekivala. Pristao je da ona prisustvuje
obdukciji umjesto njega i da ga obavještava dok je on u
drugom dijelu zgrade, pokušavajući pronaći nekog Fritza,
stručnjaka za tkanine.
Prvo što je Reni zamijetila kad je ušla u salu i prišla
stolu bilo je da nedostaje jedna ruka.
“Tijelo je stiglo ovakvo?” upitala je.
Evangeline joj je spremno objasnila. “Ruka je bila
previše isušena da bi se izdvojili otisci, ali postoji nekoliko
tehnika koje možemo iskoristiti da oživimo meso. Moja
najdraža, s kojom sam imala i najviše uspjeha, jest
namakanje prstiju u tekućini za balzamiranje. Ako znaš
bilo što o toj tekućini, znat ćeš da postoje mnoge vrste.
Testirala sam dovoljno različitih brendova i formula da
mogu izdvojiti najdražu. U svakom slučaju, jutros sam
odrezala ruku i sada se namače u otopini.” Pokazala je
prema označenoj staklenci na obližnjoj polici. Tamna
smežurana ruka plutala je u kremastoj otopini.
Reni je bilo drago što Daniel nije u prostoriji. “Koliko
treba da se može uzeti otisak?”
“Možda uzeti otisak... Vrijeme može varirati. Obično
jedan do tri dana. Ako čekamo duže, koža se previše
proširi i ništa nećemo dobiti. To se može dogoditi bez
obzira na sve”, upozorila je. “No, ako ne uspijemo prvi put,
imamo i drugu ruku.”
Hura? “Što je s dobi žrtve i koliko je dugo tijelo bilo u
zemlji?”
“Rendgenska snimka je smješta između dvadeset i
četrdeset. Nadajmo se da ću moći još suziti raspon, ali
mislim da je najbolje pričekati eventualno podudaranje
otiska i otuda krenuti.”
“Slažem se.”
“Jednako tako imamo neke nove i zadivljujuće načine
kako izvući DNK iz mnogočega, pa tako i iz kože, čak i
tkanine. Jedan od tih načina je mokrovakuumska metoda.
A što se tiče vremena provedenog ispod tla, dovest ću
stručnjaka da nam to pomogne odrediti. I opet, dobijemo
li podudaranje otiska, nisam sigurna hoćemo li uopće
trebati nastaviti s tim.”
“Uzrok smrti?”
“To mogu odgovoriti. Snažan udarac u glavu.
Pretpostavljam da je izazvan udarcem o tvrdu površinu.
Poput kamena ili čak betona. Ponekad vidimo ovakvu
vrstu ozljede pri padovima s velikih visina.”
Reni se prisjetila djetinjstva i scene koju je željela
ostaviti čvrsto zaključanom. Njezin otac koji drži mladu
ženu za prednju stranu majice i udara njezinom glavom o
tlo. Ptičice, ništa od toga nije stvarno. Ona je glumica. Krv je
lažna.
“Prenijet ću sve informacije Danielu”, tiho je rekla Reni
dok je prilazila vratima.
“Još nešto.”
Reni je zastala.
“Žao mi je zbog tvog oca i svega što ti se dogodilo.”
Primjedba je bila dobronamjerna, ali Reni se ipak
trznula.
“Hvala.”
“Moram ti priznati da je jedan od razloga zbog kojeg
sam odabrala ovu struku bio tvoj otac i sve što su mediji
pisali o njemu dok sam bila dijete. Moji se roditelji nisu
odvajali od televizora, a i ja sam postala pomalo
opsjednuta. Čudno mi je govoriti to tebi s obzirom na to da
govorimo o tvojemu životu, ali željela sam da znaš.
“Hvala ti što si mi rekla.” Zanimljivo je koliki je utjecaj
imao Ben Fisher i nastavlja ga imati. Je li Evangeline znala
Danielovu tajnu? Nije stekla taj dojam. Je li itko u odjelu
znao?
Reni i Daniel sada su bili odrasli ljudi, oboje su nosili
duboke rane, njegova jednako duboka kao i njezina. Netko
bi mogao reći da je i ona nekog izgubila, svog oca, ali to
nije bilo isto. Bez obzira na to što otkrili o ženi na stolu, je
li njegova majka ili ne, on će i dalje živjeti s mišlju da je
možda bila žrtva čudovišta.
“Svi se na svoj način nosimo sa zlom”, rekla je Reni
prije nego što je u tišini napustila salu.
U drugoj, jarko osvijetljenoj prostoriji bijelih zidova, s
bijelim pultovima i bijelim laboratorijskim kutama,
sustigla je Daniela. Pronašao je Fritza, koji je upravo
uspoređivao mali komad haljine pronađene u pustinji s
komadićem koji je Daniel prošle noći izvukao iz džepa.
Možda zato što je sada znala priču, osjetila je u Danielu tihi
očaj.
“Više ne viđamo ovu vrstu materijala”, rekao je Fritz.
“To je mješavina pamuka i poliestera. Uzorak se vidi s obje
strane, pa je teško reći što bi trebala biti vanjska strana. No,
kad ga pregledate pod mikroskopom, lako je. Hoćete li
pogledati?” Ostao je sjediti na stolcu, ali se odmaknuo od
pulta.
Reni je zakoračila naprijed, zataknula zalutali pramen
kose iza uha, približila oko mikroskopu i izoštrila sliku.
Vlakna su postala svijetla, a razlika u nitima unutar jednog
komada bila je uočljiva. Njezinom nestručnom oku dva se
komadića nisu činila jednakima, ali bila su slična.
Uspravila se. “Ne izgledaju mi posve jednako.”
Fritz je kimnuo. “To je zato što nisu.”
Primijetila je kako se Daniel opušta pored nje. Ako se
vlakna ne poklapaju, danas se neće morati suočiti sa svojim
emocijama.
“Ne izgledaju jednako jer nisu živjeli isti život”,
nastavio je Fritz. “Jedan je desetljećima zakopan pod
zemljom. Drugi je, što je čudno, više otrcan, ali je boja
svjetlija.”
Reni je sinoć pretpostavila da je Daniel ponio tkaninu
u pustinju zbog istrage. Sada se pitala nosi li je u džepu
godinama.
“Znači, ista tkanina?” upitao je Daniel. “Ili nije ista?”
“Znate da se uzorak tiska na tkaninu u serijama? Ne?
Pa, tako je. Ne samo da je jednak nego bih pretpostavio da
je iz iste serije.”
Pored nje, Daniel se ukočio, a iznad gornje usne izbile
su mu sitne kapljice znoja. Lice mu je tako problijedjelo da
je mogla vidjeti pjegice na hrptu njegova nosa.
Okrenula ga je prema vratima i lagano gurnula. “Idi
popiti malo vode.”
Bez pogovora, izišao je iz prostorije. Nije mogla reći
stvarni razlog Danielova ponašanja i nagla odlaska, pa ga
je samo ležerno opravdala. “Danas se ne osjeća dobro”,
objasnila je Fritzu.
“Vjerujem u vizualno podudaranje”, rekao je Fritz, još
zaokupljen tkaninom, “ali pokrenut ću XPS da izvučem
kemijski potpis obaju komada.” Govorio je o rendgenskoj
tehnici koja bi mogla otkriti kemijski sastav vlakana. “Javit
ću se Danielu kada dobijem rezultate.”
Rekla je nešto o dobro obavljenom poslu pa sustigla
Daniela u hodniku. Već je izgledao malo bolje.
“Znači, to je to”, rekao je.
“Ne baš.” Razumljivo, nije jasno razmišljao. Treba im
više od podudaranja tkanina. “Nije sto posto.” Bez
iznošenja detalja o ruci u tekućini za balzamiranje, rekla je:
“Pričekajmo vidjeti što će Evangeline otkriti. Trebaju nam
otisci ili DNK da možemo donijeti konačan zaključak.”
Zazvonio je Danielov mobitel. Provjerio je zaslon pa se
javio, ali njegova strana razgovora nije dala naslutiti o
čemu se radi. Kada je završio, rekao je: “Potvrda za prvo
tijelo. To je Carmel Cortez.”
To nije bilo iznenađenje, ali je istaknulo veliko pitanje:
kako je to povezano s njezinim ocem? “Moramo javiti
najbližoj rodbini.” Shvatila je da govori kao da je ona
glavna. Ispravila se. “Ili što god misliš da treba biti naš
sljedeći korak.”
Kimnuo je. Nakon polupotvrde koju je upravo dobio,
izgledao je potreseno. Dobro bi mu došao jedan ili dva
dana za psihički oporavak, ali detektiv si ne može uvijek
priuštiti taj luksuz.
“I još jedna tiskovna konferencija”, rekao je,
uspijevajući se pribrati i nastaviti dalje. “Kad to obavimo,
želim posjetiti Cortezino radno mjesto i vidjeti na čemu je
radila u vrijeme nestanka. To bi nam moglo dati tragove
povezane s njezinom smrti. Htio bih otići onamo što je prije
moguće. Nakon što priča iziđe u javnost, bit će teško dobiti
intervjue.' Mediji će navaliti na ovo.”
“Predložila bih i njezinu kuću”, rekla je Reni. Upoznaj
žrtvu, upoznaj ubojicu.
 29. POGLAVLJE

Vrativši se u središnjicu, Daniel i Reni saznali su da Carmel

nije bila u ljubavnoj vezi i da nije imala obitelj u tom kraju.
Njezini roditelji živjeli su u E1 Pasu u Teksasu. Daniel se
uvijek trudio priopćiti vijest o nečijoj smrti licem u lice.
Nikad nije lako saznati za smrt voljene osobe, pa ako
osobno donese tužnu vijest, može pružiti i podršku ako
zatreba. Međutim, u slučaju poput ovog, kada je problem
udaljenost, Danielu nije preostalo drugo osim hladnog
poziva.
Nije okolišao kad je obavijestio Carmelinu majku o
kćerinoj smrti. Zajecala je, a glas joj je postao slabašan.
Zvučalo je kao da se udaljila od telefona. Ostao je na liniji.
Naposljetku se javio muškarac i upitao je li to šala. Daniel
ga je uvjerio da nije i suosjećajno objasnio okolnosti.
“Nismo se s njom čuli nekoliko tjedana”, rekao je
muškarac. “Ali katkad nestane. Već smo nekoliko puta
prijavljivali njezine nestanke i, čovječe, kako se znala
razbjesnjeti zbog toga. Pa smo naučili ništa ne govoriti.
Uvijek se na kraju pojavila.” Ispustio je jecaj prije nego što
ga je uspio zatomiti.
Daniel mu je dao trenutak da se pribere i tada rekao:
“Htio bih vam postaviti nekoliko pitanja, ali mogu
ponovno nazvati ako vam treba vremena.”
“Ne. Razgovarajmo. Želim saznati tko je ovo učinio
mojoj maloj djevojčici.”
 Daniel ga je pitao o Carmelinim prijateljima, vezama,
ljudima koji su joj možda željeli nauditi, svima kojih se
bojala, ali otac nije mogao reći ništa korisno. Već je opisao
donekle narušene odnose, što je objašnjavalo zašto ne zna
mnogo o kćerinu životu. No, barem je potvrdio njezinu
adresu i gdje je zaposlena.
“Je li vam ikad rekla nešto o Benjaminu Fisheru?”
“Ubojici Unutarnjeg carstva? Ne, zašto?”
“Posjetila ga je u zatvoru.”
“Bila je novinarka i voljela je istinite kriminalističke
priče. Podcasti, TV, sve to. Mislim da se stvarno nadala
kako će jednoga dana napisati knjigu i htjela je riješiti neki
slučaj. Moja je kći imala svojih problema, ali je bila dobra
djevojka. I bila je dobra u svemu što si je zacrtala.”
Daniel mu je zahvalio na informacijama. “Još jednom,
žao mi je zbog vašeg gubitka.”
“Otkrijte tko je to učinio.”
Carmel je radila za male novine nazvane Slobodni tisak
Unutarnjeg carstva. Sjedište im je bilo u mjestu Rancho
Cucamonga, trideset minuta od Odjela za umorstva i još
unutar okruga San Bernardino. Kad su izišli iz šerifova
ureda, Reni i Daniel sjeli su u njegov terenac i odvezli se
do autoceste 66.
Rancho Cucamonga bio je jedan od onih gradića koji bi
katkad dospjeli na popis najboljih mjesta za život.
Zanemare li se potresi, klima je bila pogodna, a krajolik
prekrasan, što ne čudi jer se ugnijezdio u podnožju
planinskog lanca San Gabriel.
 Nakon što su ušli u dvokatnicu u kojoj se nalazila
novinska redakcija i prošli kroz detektor metala, Daniel je
pokazao svoju značku i zamolio za razgovor s Carmelinim
nadređenim. Djevojka na recepciji je problijedjela. Vijest o
ubojstvu vjerojatno je već došla do njih. Novinske redakcije
imaju neke ozbiljne kanale i nije bila rijetkost da dobiju
priče prije policije.
Odveli su ih niz hodnik do privatnog ureda, gdje su
sjeli na robusne crne kožnate stolce.
“Žao mi je čuti za Carmel.”, rekla je glavna urednica s
druge strane radnog stola. “Zbog toga ste ovdje, zar ne?”
“Što nam možete reći o njoj?” upitao je Daniel.
“Bila je dobra reporterka, ali nije bila zadovoljna ovdje.
Dala je otkaz prije otprilike šest tjedana.”
Daniel i Reni začuđeno su se pogledali. “Možete li
malo detaljnije?” zamolio je Daniel.
Ženino mišljenje o Carmel potvrdilo je ono što je
djevojčin otac rekao. “Ovdje je došla iz Los Angelesa. Mi
smo za nju bili stepenica niže. Željela je postati zvijezda”,
objasnila je. “Zapravo je htjela biti istraživački reporter.
Razgovarali smo o tome, ali mi se time više ne bavimo.
Objasnila sam joj da smo male novine i da nemamo budžet
za takvo što. Uveli smo osiguranje nakon što je lani netko
ovdje upucan i to nam je iscrpilo sva sredstva. Znala je to,
pa mi nije jasno zašto je bila tako uporna. Kao što sam
rekla, bila je odlična izvjestiteljica. Razumjela sam njezine
frustracije jer smo je slali da pokriva lokalne kampanje i
dobrotvorne akcije za škole. I žao mi je što je mrtva.”
 “Znate li je li je zanimala neka određena tema? Je li
htjela istraživati nešto posebno?” upitala je Reni.
“Ne mogu se čak sjetiti ni ideje koju je izložila”,
priznala je urednica. “Tog sam dana bila u žurbi,
pripremajući se za konferencijski poziv. Mislim da sam je
prekinula prije nego što je uspjela više reći.” Zapisala im je
brojeve mobitela suradnika i ubrzo potom opet su bili vani
u Dahielovu vozilu. Uključio je klimu i telefonom
dogovorio susret s upraviteljem zgrade u kojoj je Carmel
stanovala. “Trebali bismo biti kod vas za otprilike trideset
minuta”, rekao mu je Daniel.

***

Po dolasku, Reni je uočila da je gradnja tipična za

Kaliforniju. Dva reda jednokatnih stanova, prednja vrata
okrenuta jedna prema drugima, s pločnikom u sredini i
niskim ožbukanim zidom koji okružuje teren. Nešto bi se
u drugoj državi unajmilo za male novce, ali je vjerojatno
bilo više nego što bi si većina samaca mogla priuštiti čak i
u gradu udaljenom šezdeset kilometara od Los Angelesa.
Činilo se da svi moraju imati dodatne prihode kako bi
preživjeli. Carmelin dodatni prihod možda je bila priča o
Ubojici Unutarnjeg carstva.
Upravitelj zgrade dočekao ih je u svom uredu
smještenom u jednom kutu kompleksa. Pomalo je sličilo na
predvorje starog motela, pa se Reni pitala je li to u neko
doba stvarno bio motel. Kao da je nenamjerno izgledao
retro, s pločom za ključeve na zidu.
 Upravitelj je bio nizak žilav čovjek tamnih brkova i s
toliko energije da je moguće kako je dobivao “medicinsku”
pomoć.
“Zašto niste prijavili njezin nestanak?” upitao je
Daniel.
“Šalite se? Da prijavljujem sve koji propuste platiti
stanarinu, to bi bila gotovo polovina stanara. Kasnila je dva
mjeseca i već sam izdao obavijest o iseljenju. Onda je samo
otišla i nikad se nije vratila.” Slegnuo je ramenima. “To
uvijek rade.”
“Znate li je li ikad imala problema s nekim?” upitala je
Reni. Povratak u ulogu istražiteljice bio joj je posve
prirodan. “Svađe? Netko sumnjiv tko se motao uokolo?”
“Ne obraćam pozornost na ono što stanari rade.
Gledam svoja posla, ali reći ću vam, nikad nije stvarala
probleme. Nitko joj nikad nije poslao policiju. Ništa slično
tome. Žao mi je što je mrtva.” Zatresao je glavom. “Ovdje
sam dvadeset godina. Ljudi umiru. Jednu osobu su ubili,
ali ništa slično ovome. I kao što sam već rekao, činila se kao
slatko dijete. Samo joj je bilo teško, kao i većini nas.”
“Možemo li vidjeti njezin stan?” upitao je Daniel.
“Iznajmio sam ga nekome drugom. Sadašnja stanarka
nije kod kuće, a treba mi njezino dopuštenje za ulazak. U
svakom slučaju, nema se što vidjeti. Sve Carmeline stvari
su otišle, a stan je valjalo oličiti i postaviti novi tepih, pa
sam to učinio prije nego što se nova stanarka uselila. Nisam
siguran što biste pronašli.”
“Što se dogodilo s njezinim stvarima?” upitao je
Daniel.
 “Otišle su onamo kamo uvijek odlaze u skladište
nekoliko ulica dalje. Čuvam ih godinu dana i prodam ako
se osoba do tada ne pojavi. Samo se jedna osoba vratila, a
zarada od prodaje tog smeća koje izvučem nikada nije
dovoljna da pokrije dug.”
“To nas ne zanima”, umirio ga je Daniel. “Ali voljeli
bismo vidjeti njezine stvari.”
“Nema problema.” Upravitelj je zgrabio komplet
ključeva i dao im adresu. “Zaključajte i donesite ključeve
natrag kada završite.”
Reni je upitala za broj stana. “Voljela bih razgledati
uokolo prije odlaska”, rekla je.
Izišli su i polako hodali pločnikom. Stan broj 6 nalazio
se na jednom kraju kompleksa. Neka vrsta cvatuće
penjačice uspinjala se uz drvenu rešetku. Izblijedjela
tirkizna vrata. Reni je snimila nekoliko fotografija i zatim
prošetala oko zgrade do parkirališta. Oboje su snimili
fotografije stražnjeg ulaza. Ništa nije iskočilo na nju. Nije
bilo udubljenja u drvu vrata ili prozora.
“Svježa boja i novi tepih su sumnjivi”, rekao je Daniel.
“Slažem se, ali to je nešto što se radi u stanovima za
najam.”
Bilo je lako pronaći skladište. Još jedno otužno mjesto,
redovi i redovi niskih metalnih konstrukcija, svaka sa
svojim garažnim vratima. Gradsko zemljište prepuno
metala i betona, uz obvezno razbijeno staklo koja je hvatalo
sunčevu svjetlost. Pronašli su skladište koje su tražili i
otključali ga pa gurnuli vrata prema stropu. Zapuhnuo ih
je nalet vrućine.
 Uobičajene stvari za domaćinstvo. Složen namještaj,
lampe, uokvirena umjetnička djela i kutije, sve označeno
imenom stanara i brojem stana. Zbog vrućine, postavili su
dva stolca u malo sjenovito područje unutar skladišta i
započeli pregledavati kutije.
“Nema ništa bolje od kopanja kroz nečiji mračan
život”, rekla je Reni.
Otvorila je četvrtu kutiju. Ova je izgledala obećavajuće.
Nekoliko minuta u njoj i imala je ono što su tražili. Istrošeni
spisi od prije trideset godina, označeni s “Ubojica
Unutarnjeg carstva”. Proslijedila je spis Danielu pa su
zajedno pregledali dokumente. “Ovo nije moglo biti
njezino”, rekla je Reni. “Bila je premlada.”
Daniel je na spisu pronašao ime i pretražio ga na
Internetu. “Reporter koji je radio u Slobodnom tisku
Unutarnjeg carstva. Umro je prije nekoliko godina. Carmel
je sigurno pronašla njegove istraživačke dokumente.”
“I možda odlučila sama istražiti?”
“Pretpostavljam. Pokušala je izložiti ideju svojoj šefici,
ali je odbijena.”
“A svejedno je počela istraživati.”
“Možda. Ako je tako, moguće je da je nešto pronašla,
ali što?”
“I je li to povezano s njezinom smrću?”
“Ovo bi trebalo prijaviti kao dokaz”, rekao je.
“Predlažem da se oboje vratimo u središnjicu i tamo
pregledamo preostale spise.”
Utovarili su četiri kutije, svaka je bila teška oko deset
kilograma. Uz svaku su priložili obrazac za prikupljene
dokaze koje je Daniel ispunio i potpisao. Reni je zaključala
skladište, a ključ su predali upravitelju, zajedno sa svojim
podacima.
“Sjetio sam se nečega dok vas nije bilo”, rekao je
upravitelj. “Kada sam joj rekao da će biti izbačena iz stana,
rekla je da se ne brinem. Da će mi moći vratiti dug, čak i
platiti najamninu za nekoliko mjeseci unaprijed.”
Reni i Daniel su se pogledali. Novac je često bio snažan
motiv. “Je li vam dala do znanja otkud taj novac?” upitala
je Reni. Ako je bila na tragu novih dokaza povezanih s
Benom Fisherom, možda se nadala prodati priču o Ubojici
Unutarnjeg carstva velikim novinama ili možda čak dobiti
ugovor za knjigu.
“Možda nasljedstvo.” Slegnuo je ramenima. “Novac od
droge. Ne znam. I opet, ja ne pitam. Nije moja stvar.” Na
trenutak je razmišljao i činilo se kao da pokušava odlučiti
hoće li još nešto reći. “Druga stvar. Niste prvi koji su je
došli tražiti. Prije nekoliko tjedana pojavio se neki čovjek.
Rekao je da je agent FBI-a. Kao i vi, želio je detalje. No, nije
imao nikakvu službenu iskaznicu, doimao se sumnjivim,
pa mu nisam ništa rekao.”
Daniel je podigao sunčane naočale navrh glave i Reni
je vidjela da je jednako iznenađen novom informacijom
kao i ona. “Ime?”
“Ne sjećam se. Nisam siguran ni da mi je rekao ime.”
“Opis?”
“Bijelac u odijelu.” Pogledao je Daniela. “Odjeven
poput vas, ali stariji.”
 “Što je sa sigurnosnim kamerama?” upitala je Reni.
“Pohranjujete li U oblak ili na memorijsku karticu?”
“Ne znam ništa o tim stvarima. Ja sam ovdje samo
upravitelj. Morat ćete razgovarati s mojim šefom.”
Daniel je dobio telefonski broj šefa. Kad su izišli nazvao
je Jan iz Odjela za istraživanje i proslijedio joj informacije.
“Čak i ako on još ima pristup tako staroj snimci, možda je
neće htjeti odmah predati”, rekao je. “Možda ćemo trebati
sudski nalog.”
Reni i Daniel unijeli su kutije u središnjicu i odložili ih
na stol u prostoriji za sastanke. Sjedeći jedno nasuprot
drugome, započeli su pregledavati Carmeline dokumente.
Daniel je naručio dostavu hrane i kave. Radili su dugo u
noć, dijelom u tišini, dijelom razmatrajući neke teorije, sve
vrijeme pregledavajući spise.
Novinski isječci nestalih žena. Članci o tijelu
pronađenom u parku. I stvari o samoj Reni, uz fotografije
iz osnovne škole i prastaru fotografiju snimljenu na
pločniku ispred njezine kuće, držeći se za majčinu ruku
dok su žurile prema automobilu, pokušavajući izbjeći
novinare. Tako je neobično vidjeti sebe kao dijete, suočenu
s posljedicama na koje ih je osudio Ben Fisher. Začudo, srce
joj nije snažno lupalo niti je drhtala. U mnogočemu, bilo je
kao da gleda nečiji tuđi život. To se činilo kao dobar znak.
Ili je jednostavno sve poricala poput Rosalind?
U jednom trenutku Daniel ju je upitao: “Kako se držiš?
Hoćemo li završiti za danas?”
 Pogledala je na sat. Tri ujutro. Sada sigurno neće voziti
kući i vjerojatno bi ponovno provela ostatak noći u
kamionetu. Mogla bi ostati i tu gdje jest.
“Radije bih završila”, odgovorila je. “Imamo još samo
jednu kutiju.” Ali on je izgledao iscrpljeno, prazna pogleda
i neobrijano. Kravatu i sako odavno je odbacio. Za njega su
to bila teška 24 sata. “Idi kući”, rekla je suosjećajno. “Ja ću
dovršiti.”
“Samo ću odspavati pola sata u sobi za odmor.”
Vjerojatno je nije želio ostaviti s dokazima. Nije ga
krivila.
Možda zato što je bila sama ili je to možda bio trenutak
kada se noć počela činiti poput idućeg dana, ali i Reni je
postalo teško ostati budnom. Legla je na tapison, leđima
uza zid, i zatvorila oči. Malo poslije probudila se trznuvši
se, dezorijentirana, pitajući se gdje je. Tražeći kofein,
popila je ostatak kave, zanemarujući što je posve hladna,
pa se uhvatila ukoštac s posljednjom kutijom.
Pokazalo se da je osobnija od prethodnih, pruživši
znatno više podataka, i bilo joj je žao što je Daniel otišao jer
ne može s njime podijeliti tako važan trenutak.
Dokumenti, mekih, izlizanih rubova, sastojali su se od
osobnih bilješki i intervjua preminulog izvjestitelja. Unutra
je bila i mala kutija puna minikaseta kakve su nekad
novinari upotrebljavali za intervjue, sve označene i
datirane. Otipkane bilješke bili su prijepisi audiozapisa.
Zadivila ju je temeljitost istrage. Takva vrsta dubinskog
istraživanja danas se ne viđa često, ne u ovom novom
svijetu kratkotrajne pozornosti.
 Je li Carmel ukrala intervjue u nadi da će sama
razotkriti priču? Vjerojatnije je osjećala da ih spašava, jer iz
onoga što su saznali za posjeta novinama, nitko
u Slobodnom tisku Unutarnjeg carstva nije mario za stara
istraživanja.
Razgovori su se vodili s obiteljima nestalih osoba i s
ljudima koji su mogli ili nisu mogli vidjeti nešto u noćima
nestanka raznih žena. Kada je Reni došla do dna kutije i
ugledala ime napisano crnim flomasterom na kartici za
označavanje spisa, ruka joj se zaledila.
Gabby Sutton.
Jedina osoba koja je preživjela napad Bena Fishera. I ne
samo da je preživjela nego je pobjegla i prijavila ga.
Nakon kraćeg vremena Reni je duboko udahnula i
otvorila spis.'
Na prijepisima je bilo mnogo ručno napisanih bilješki,
mnoge upućujući na teoriju koja se već prije spominjala.
Teorija koja se sada, s otkrićem tijela Carmel Cortez,
doimala vrijednom razmatranja.
Mogućnost drugog ubojice.
U intervjuu s Gabby Sutton markerom je istaknuto
spominjanje još jedne osobe na mjestu zločina. Ne djeteta,
ne Reni, nego odrasle osobe.
Zašto ta informacija nije dalje istražena ili objavljena u
medijima?
Reni je otvorila preglednik na mobitelu, potražila
Gabbynu adresu i saznala da i dalje živi u Kaliforniji.
Nazvala je Daniela i probudila ga.
“Moramo razgovarati s Gabby Sutton”, rekla mu je.
 30. POGLAVLJE

Gabby je samo malo odmaknula zavjesu u stranu, dovoljno

da vidi Reni Fisher kako dolazi, uznemirena pri pomisli da
će napokon upoznati osobu koja joj je te noći u parku
spasila život. Toliko je puta u glavi ponavljala napad,
preispitujući ga kako su godine prolazile. Njezin užasnuti
vrisak, ubojičine ruke na njezinu vratu, trenutak kada je
pomislila da ga prepoznaje kao bivšeg profesora,
iznenađenje na njegovu licu kada je i on nju prepoznao. To
su bile stvari koje nikad neće zaboraviti. Njegovo
oklijevanje, dovoljno da mu se odupre i udari ga. Sjećala se
kako gubi svijest i ponovno dolazi k sebi. Vrištanja djeteta.
“Tata, prestani! To je boli!”
To isto dijete kako skače na očeva ramena u slatkoj
pidžami, hrabro se boreći da ga odvuče od Gabby. Bila je
poput bube koju ne možeš otresti.
Još i danas Gabby je katkad čula dječje vrištanje.
Obično u snovima, ali povremeno bi se zvuk vratio punom
snagom dok je bila budna, izranjajući iz nečeg poznatog.
Poput jata morskih ptica koje se dižu i zauzimaju
parkiralište trgovine, a njihovo se glasanje pretvara u
piskutavi vrisak. Takve uznemirujuće pojave gotovo su
uvijek privele kraju Gabbyne planove za taj dan. Morala se
vratiti kući, uzeti tabletu za spavanje i uvući se u krevet. 1
 U noći napada na nju, Ben Fisher pokušao je otresti
dijete, ali malena se djevojčica prilijepila za njega, rukica
oko njegova grla dok je jecala, moleći ga da prestane.
Gabby je čula priče o tome da je Reni Fisher bila
suučesnica, da se nijedan napad njezina oca ne bi dogodio
da nije bilo nje. Gabby u to nije vjerovala. Dijete joj je
spasilo život. I nikad je više nije vidjela. Barem ne oči u oči.
Znala je da je postala agentica FBI-a i prilično poznata
profilerka. Pa čak i da je nedavno od detektivke postala
umjetnica. Umalo je kupila jednu od njezinih glinenih
zdjela putem internetske prodaje, ali se bojala da će Reni
prepoznati ime kupca.
Nikada joj nije zahvalila što joj je spasila život.
Danas će imati priliku.
Gabby se znatno slabije sjećala onoga što se dogodilo
nakon što ju je Ben Fisher pustio. Možda zbog manjka
kisika. Bila je na rubu smrti zbog gušenja kad je odjednom
njegova težina nestala, njegove ruke više joj nisu stezale
grlo, više nije bilo oca i kćeri. Tada su se pojavila lica,
pitajući je treba li pomoć. Vriskovi djeteta privukli su
druge. Netko u automobilu želio je znati treba li prijevoz
do bolnice, ali Gabby je odjurila, trčeći izbezumljena
stazom prema svojoj sobi u studentskom domu,
pokušavajući pritom vikati. Usta su joj bila otvorena, ali
jedva da je zacviljela. Ozlijedio joj je glasnice.
Čak je i tada znala da je upravo pobjegla Ubojici
Unutarnjeg carstva. I znala je njegovo lice i ime. Bilo je
toliko toga što je trebala shvatiti.
 Sada, dok je promatrala iz svoje kuće, dvoje je ljudi
izišlo iz terenca. Visok čovjek u tamnom odijelu i žena
ravne, tamne kose odjevena u traperice i crnu jaknu. Sjaj
njezine kose privukao je Gabbynu pozornost i one noći u
parku.
Sjećala se kako je padala preko dječjeg lica dok je
povlačila očeve ruke.
Imala je osjećaj da je to nečije tuđe sjećanje, zbog čega
je isprva rekla da ne može razgovarati s njima.
Desetljećima je pokušavala to zaboraviti. Godine terapije
nisu donijele nikakvu razliku. Suočavanje s time... ne. Nije
dalo rezultata. Živjeti svoj život pomoglo je koliko i bilo što
drugo. Ovaj podsjetnik nije tu pripadao, a njima svakako
nije bilo mjesto u njezinoj kući. No, upoznati ih u javnosti
bilo bi također grozno.
Oglasilo se zvono na ulaznim vratima.
Nikome nije rekla da dolaze. Nije planirala reći ni
suprugu ni djeci. Sada kada su ovdje, razmišljala je o tome
da ne otvori vrata, da se spusti na koljena i otpuže pokraj
prozora do stražnje strane kuće. Možda da otrči sve do
oceana, udaljenog pedeset kilometara. Slana voda
zacjeljuje.
Umjesto toga duboko je udahnula i širom otvorila
vrata.
Dvoje posjetitelja stajalo je pod kalifornijskim suncem,
s mirisom cvjetova naranče u zraku i cvijeća ispred kuće s
druge strane ulice. To je cvijeće postalo iznimno važno za
Gabby jer ju je smirivao sam pogled na njega.
 Možda se nasmiješila. Pozvala ih je unutra. Sve do
kuhinje, gdje se još sunčeve svjetlosti probijalo kroz krovni
prozor i odbijalo od bijelih podnih pločica i bijelih
kuhinjskih ormarića. Tako sjajno, tako drukčije od tame
one noći.
Trebao joj je trenutak da shvati kako je čovjek nešto
rekao, nije znala što. Izvukao je mali digitalni diktafon i
stavio ga na stol.
Ženina je kosa bila tako duga, tamna i sjajna. Nije bila
crna, ne baš toliko tamna, ali ju je svejedno podsjećalo na
kosovo krilo. Bila je zgodna na neočekivan i gotovo
slučajni način. Preplanula put, stvarna put, kakvu imaju
ljudi koji mnogo vremena provode na otvorenom. Trkači,
planinarila i surferi. Nije izgledala kao surfer. Gabby je
plivala u oceanu, ali više nije planinarila ni trčala. Odrekla
se staza i parkova.
Ženine oči bile su uistinu plave. Iznenađujuće. Gabby
je očekivala smeđe uz tu boju kose. Možda je nosila leće.
Ne, to nije bilo vjerojatno. Doimala se kao da nije svjesna
kako izgleda. Gabby je razumjela kako netko dođe do te
točke.
“Smeta li vam da snimam naš razgovor?” upitao je
muškarac. Je li rekao da se zove Daniel? Da, tako je.
“To je u redu”, rekla mu je, usiljeno se osmjehujući.
“Jesam li vas pitala želite li što popiti?” Glas joj je bio
smiren, ali srce joj je lupalo, pa je još razmišljala o oceanu.
Sada joj je šumjelo u ušima. Zamišljala je kako utrčava u
ocean, a voda joj prska sve do struka. Nakon toga bi
zaronila i zaplivala.
 “Ne treba, hvala”, rekao je muškarac.
Je li žena uopće progovorila? Reni Fisher. Gabby je
mislila da će, kada otvori usta, vrisnuti: Tata, prestani! To je
boli!
Umjesto toga, žena se okrenula prema partneru i rekla,
tihim, normalnim glasom: “Možeš li nas na trenutak
ostaviti same?” Tada je pogledala kroz vrata terasezeleni
kolibri upravo je sletio na hranilicu. “Možda možeš uzeti
svoj diktafon i samo nakratko izići van.”
Nije mu se svidio njezin prijedlog. Gabby je to mogla
vidjeti. Ali žena je kimnula glavom i uputila mu pogled,
nijemu poruku na koju je odgovorio tako što je uzeo
diktafon i izišao kroz vrata. Prestrašen, kolibri je odletio.
Gabby i žena gledale su kako se Daniel udaljava,
razgibavajući ramena i polako hodajući kao da pokazuje
da se odmiče od situacije. Gabby je gotovo požalila što je
otišao jer je sada bila sama sa ženom tamne kose. Morala
ju je pogledati i razgovarati s njom.
“Želite li možda malo čaja?” upitala je Gabby. Je li to
već pitala? “Ili kavu?”
“Voda će biti u redu.”
“Oh, da. Može.” Vodu će lako donijeti.
Žena joj je pomogla dosegnuti čaše i natočiti vodu iz
vrča. Obje su otpile dugačke gutljaje.
“Ove sam čaše nabavila u trgovini starinama u Palm
Springsu”, objasnila je Gabby. Voljela je svijetle stvari, a
one su imale svijetlo, veselo cvijeće na sebi.
“Prekrasne su.”
 Odložile su čaše.
“Sve ove godine, često sam razmišljala o tebi”,
naposljetku je rekla Gabby. Obje su stajale pokraj sudopera
osjećajući nelagodu. Možda je Reni čekala da joj ponudi da
sjedne.
“Smijem li te zagrliti?” upitala je Gabby.
Riječi su bile neočekivane i obje su se doimale zatečene
njima. U jednom trenutku Gabby je željela pobjeći. Već u
drugom iz usta su joj izlazile čudne riječi, ali mogla je
vidjeti da Reni razumije. Bile su povezane na način na koji
dvoje ljudi nikad ne bi smjelo biti povezano.
Reni je široko raširila ruke, a Gabby je ušla u njezin
zagrljaj. Te su se ruke doimale jakima i sigurnima, to više
nisu bile ruke malog djeteta. Tamna kosa bila je svilenkasta
kao što je Gabby zamišljala. Provele su gotovo minutu
grleći se, prije nego što su se razdvojile. Kad je Gabby
pogledala u Renine oči, bile su pune suza.
Gabby je napokon izgovorila: “Hvala ti.” Mogla je
vidjeti da je ovo jednako teško za Reni kao i za nju. Možda
čak i teže. Da nije bila toliko opterećena vlastitim
strahovima, možda bi odmah zamijetila da i Reni želi
pobjeći.
Možda ne do oceana, ali vjerojatno nekamo gdje je
sunce pržilo i pretvaralo joj kožu u tamnosmeđu.
“Ne zato što si mi spasila život”, rekla je Gabby. “I to
isto, ali hvala ti što si bila tako hrabra i jaka, hvala ti što si
učinila pravu stvar, iako si se sama bojala.”
 “Osjećam kao da te poznajem.” Reni je stavila ruku na
srce. “Točno ovdje. Kao da živiš ovdje veći dio mog života.
Od te noći.”
“Mislim da i jesam.”
Daniel je pronašao ležaljku i sjedio u tišini,, tako
nečujno da se kolibri vratio i priredio predstavu na
hranilici. To su bili dobri ljudi.
Gotovo je mrzila prekinuti čaroliju, ali suprug će joj
doći kući za nekoliko sati i moraju se primiti posla.
“Željeli ste razgovarati sa mnom?” rekla je. Prije deset
minuta nije bila spremna, uvjerena da neće ni biti, ali sada
je bila spremna i željna započeti.
Daniel se vratio i svi su sjeli za stol. I dalje je bilo
zasljepljujuće jarko u kuhinji, ali sada se taj sjaj činio poput
obećanja, a ne upozorenja.
“Čula sam vijest o tvom ocu”, rekla je Gabby. “O tome
što mu se dogodilo. I žao mi je.” Nije joj bilo žao što je
mrtav. Dovraga, ne.
“Hvala”, promrmljala je Reni. Činilo se da razumije što
je Gabby mislila.
Zašto, voljela ga je, pomislila je Gabby. Nakon svega
ovoga. Još čudnije, i Gabby ga je voljela na neki način. Bio
je njezin profesor psihologije. Sviđao se svim djevojkama,
sve su bile zaljubljene u njega. Jednostavno je bilo tako.
Tako je to bilo u ono vrijeme.
Nakon napada, kada je dotrčala natrag u dom, nitko joj
nije vjerovao. Neki su je čak optužili da je namjestila susret.
Neki su rekli da laže kako bi ga uvalila u nevolju, ali onda
im je pokazala masnice na vratu i strah se proširio
zgradom. Svi su znali za Ubojicu Unutarnjeg carstva.
Profesor je uhićen nekoliko sati poslije u svom domu.
Gabby se uvijek pitala što je s Reni. Što se dogodilo s
njom nakon što je Gabby otrčala? Je li se našla u nevolji?
Kakvu je kaznu takav čovjek mogao namijeniti svom
djetetu? Je li bila kod kuće kad ga je policija odvela?
Reni i Daniel postavili su joj mnogo pitanja, sva koja su
joj već postavljali u prošlosti. A onda se razgovor okrenuo
i spomenuli su prisutnost još jedne osobe.
“U svom istraživanju”, započeo je Daniel, “nikad
nisam čuo tu teoriju. Međutim, naišli smo na neke starije
dokumente jednog istraživačkog novinara. U svojim
bilješkama tvrdi da je razgovarao s vama i da ste
spomenuli drugu odraslu osobu. Sjećate li se toga?”
Bilo je stvari o toj noći koje su danas bile jednako jasne
kao i u satima nakon napada, ali postojale su i druge stvari,
koje su bile nejasne. Nekih sjećanja više uopće nije bilo,
samo praznine. Poput dolaska iz parka do spavaonice.
Toga se nije sjećala. Pretpostavljala je da je njen mozak
izgradio ožiljkasto tkivo oko te noći i možda nikada više
neće imati pristup tim sjećanjima. “Ne sjećam se.”
“Neobično”, rekla je Reni, “s obzirom na to da nitko
drugi to nije spomenuo. Nije se pojavljivalo ni u jednom
drugom izvješću koje smo pročitali.”
“A ti?” Gabby je pitala. “Sjećaš li se ti nekoga?”
“Ne sjećam se, ali ja nisam bila tamo sve vrijeme.”
Ponovno se doimalo da joj je neugodno. Gabby je
posegnula preko stola i stisnula Reninu ruku, ohrabrujući
je. Bilo je čudno dodirivati je, a prije sat vremena nije htjela
biti u istoj prostoriji s njom.
“Moj je zadatak bio zaustaviti te i otići”, objasnila je
Reni napregnutim glasom. “Uvijek sam se vraćala u
automobil, gdje sam morala spustiti glavu i začepiti uši, ali
čula sam tvoj vrisak.”
“Pa si izišla iz automobila i dotrčala pomoći.”
“Nisam sigurna jesam li trčala. I, ovo nikad prije nisam
rekla, bilo je i drugih prigoda kada sam čula vriskove, a
nisam pomogla.”
Jadničak. I ona je patila.
“U redu je”, rekao je Daniel. Gabby je zamijetila da je i
on zabrinut za Reni.
Još su malo razgovarali, ali Gabby nije imala ništa novo
za reći. Željela je pomoći, nadala se da može pomoći. To bi
joj dalo svrhu. Razumjela je potrebu očevidaca da nešto
izmisle. Ona to ne bi učinila.
“Mislim da smo vam dovoljno smetali.” Daniel je
izvukao posjetnicu pa je odložio na stol. “Nazovite ako se
nečega sjetite. Nekad je razgovor poput ovog okidač starih
sjećanja.”
Toga se bojala. Nije mu rekla da se sjeća Renine žute
pidžame s patkicama. Nikad to nije zaboravila, ali to nije
nešto što bi trebali znati. U vrijeme dok je razmišljala o
vlastitoj djeci, sjetila se te pidžame i umalo odlučila da ih
neće imati, ali rodila ih je, dječaka i djevojčicu, sada odrasle
ljude koji žive negdje drugdje, uglavnom neobilježeni
onim što se dogodilo njihovoj majci prije njihova rođenja.
 Reni je pronašla kemijsku olovku, okrenula posjetnicu
i zapisala broj. “Moj mobitel”, rekla je. “Slobodno me
nazovi radi bilo čega. Ne mora uopće biti riječ o ovome.
Možda o filmu koji si upravo gledala. Knjizi koju si
pročitala. Možemo se čak naći na kavi ili ručku.”
Bile su u sestrinstvu. “Misliš poput prijateljica?” Gabby
zapravo nije imala prijatelja. To je bila jedna od stvari u
njezinu životu koje je napad promijenio. Jedno je vrijeme
bila popularna i zabavna i jedna od onih djevojaka s kojom
su se svi htjeli družiti, ali nakon... ne.
Da.
Daniel je promatrao u tišini, a Gabby je imala dojam da
je iznenađen razgovorom njih dviju. Uzela je posjetnicu.
Nije htjela da njezin suprug vidi Reni. Nije znala hoće li
ikada više vidjeti Reni i Daniela ili razgovarati s njima.
Slutila je da će, kad oni odu i kada prođe neko vrijeme,
ponovno sve zakopati u taj plitki grob.
“Shvatila sam da mi je stvaranje nečega mnogo
pomoglo”, rekla je Reni. “Sada se bavim lončarstvom.”
“Zamalo sam kupila nešto preko tvoje internetske
trgovine”, priznala je Gabby. “Ali onda sam zamislila kako
ispisuješ adresu i vidiš moje ime, pa nisam dovršila
narudžbu.”
“Izradit ću ti nešto. Dizajnirati samo za tebe. Koje boje
voliš?”
“Plavu. Modroplavu. Poput oceana i neba. I to bi bilo
predivno.” Već je mogla zamisliti kako stoji na polici u
dnevnoj sobi. Što bi rekla kada bi je suprug pitao odakle
joj? Da je kupila u galeriji. Ne mora spominjati Reni. Nakon
njegova ponašanja neke večeri kada je saznala za smrt
Bena Fishera, nije ni zaslužio znati.
Gabby ih je pozdravila i stajala na prednjim vratima
sve dok nisu ušli u automobil i udaljili se. Pola sata poslije,
njezin se suprug vratio kući s posla. Natočio je dvije čaše
vina i sjeli su na terasu. Doletio je kolibri. Ispričao joj je
kako je prošao njegov dan, ali ona njemu nije ispričala o
svom.
 31. POGLAVLJE

U Danielovu vozilu, na povratku u San Bernardino, Reni

je u mislima ponavljala susret s Gaby. Bila je šokirana i
pomalo užasnuta svojom reakcijom na ženu koju je njezin
otac umalo ubio. Bojala se susreta i vjerovala da će se
osjećati duboko posramljena. Umjesto toga, snažno ju je
privukla. Bliskost koju je osjetila bila je neopisiva.
Zastrašujuće, jer je to bio trenutak kada je osjetila da
njezina krhka kontrola počinje popuštati.
“Nisam očekivala da ću se moći poistovjetiti s njom”,
rekla je Reni. Vidjevši Gabby, prisjetila se vlastitih sjećanja
o toj noći.
Njezin otac nije bio ljut na nju. Zapravo, nije se mogla
sjetiti da je ikad bio ljut na nju, stvarno ljut. Možda kada je
vidio crtež na stijeni, ali čak je i tog dana njegova reakcija
bila blaga, a hladno ponašanje vjerojatno posljedica
nesposobnosti osjećanja bilo kakvih snažnih emocija. Kad
su se vratili kući, stavio ju je u krevet kao i uvijek, poljubio
je za laku noć i rekao joj da je voli.
“Poistovjećivanje s njom ima smisla”, rekao je Daniel.
Zapeli su u koloni koja se sporo pomicala, niz stražnjih
crvenih svjetala protezao se ispred njih, a ipak se doimao
smirenim. U normalnim okolnostima vožnja bi trajala
kraće od sata. Ne večeras.
“Obje ste bile žrtve iste osobe”, rekao je. “Samo na
različite načine.”
 “Smatrala sam da se ne mogu prisjetiti događaja i
detalja jer sam bila dijete, a djeca se zbune i imaju problema
s uspomenama”, rekla je. “No mislim da smo i Gabby i ja
blokirale velik dio naše prošlosti.”
“Što sada misliš o teoriji druge odrasle osobe, s
obzirom na to da se ona nikog ne sjeća? Misliš li da je uopće
postojala druga osoba?”
“Imamo ubijenu novinarku. Čak i da te noći nije bilo
druge osobe, netko možda pokušava nešto prikriti. U
svakom slučaju, držim važnim da Gabbyno ime ne dođe
do medija, iako je prošlo trideset godina. Sumnjam da je u
opasnosti, ali netko bi mogao pomisliti da posjeduje
informacije.”
“Slažem se.” Zazvonio je njegov mobitel. Melodija
zvona bila joj je poznata, ali je nije mogla smjestiti. Neka
starija pjesma. Leonard Cohen, možda.
Javio se. Slušajući samo jednu stranu razgovora, mogla
je lako shvatiti da pozivatelj pita kada će doći kući na
večeru. Bila je zadivljena načinom na koji je Daniel bio u
stanju razdvojiti otkriće majčina tijela od svega ostalog, ali
jednako tako je znala da te na kraju dana tako nešto može
jako opterećivati. Bilo joj je drago što noćas neće biti sam.
“Pizza, ili?” upitao je. Nakon stanke, rekao je da će doći
kući što prije može i prekinuo vezu. “Kada si posljednji put
jela?” upitao je Reni.
Trebalo je vremena da se sjeti. Možda hranu koju je
Daniel naručio dok su pregledavali Carmeline kutije?
“Dođi jesti k meni.”
“Dobro sam.” Samo je željela otići u svoju kolibu.
 “Trebat će još dodatnih pola sata da dođemo do postaje
i tvog vozila. Zaustavimo se usput kod mene. Poslije će biti
manja gužva. Čini se logičnim.”
Nije joj se svidjela ideja navraćanja u nečiju kuću i
obveznog čavrljanja uz obrok. To ju je uznemiravalo.
Njegova ga je partnerica već dvaput zvala zbog večere.
Zamišljala je konvencionalnu obitelj. Ljudi s kojima se
nikako nije mogla povezati. Na pomisao da mora izdržati
takvu situaciju, bez automobila za bijeg, osjetila je grč u
trbuhu.
“Samo me negdje ostavi. Mogu uzeti taksi.”
“Hajde. Isprobavamo nov način prehrane koji bi trebao
biti super zdrav. Kladim se da bi ti dobro došao zdrav
obrok. Voliš li domaću pizzu?“
Da.
“Onda ti jamčim da ti se ovo neće svidjeti. Jer će kora
biti nedovoljno pečena, a kao nadjev namirnice poput
prokulica i tofua.”
“Zvuči užasno.”
“Stvarno i jest.”
“Želiš da ti dođem pomoći pojesti tu groznu
mješavinu?”
“Točno. Da patimo zajedno.”
Sada je zamišljala mladu ženu, bez djece u kući, možda
s bučnim psom.
Bila je gladna. Čak su i gnjecava kora i mekani tofu
zvučali dobro.
 Njegova se kuća naposljetku pokazala kao skromna
ožbukana prizemnica smještena južno od ceste 210, u
ugodnoj ulici nedaleko od aerodroma. Nekoliko palmi
ispred, uz različite vrste kaktusa koje je zamijetila dok su
parkirali ispod nadstrešnice za automobil. Otuda su mogli
ući u kuću kroz bočna vrata, izravno u kuhinju, bez
hodnika u kojem bi mogla duboko udahnuti i pripremiti
se. A tamo, s kuhačom u ruci i bijelom pregačom oko
struka, stajao je sijedi stariji gospodin. Nije bilo mlade
supruge na vidiku, a stol je bio postavljen za dvoje.
“Nisi mi rekao da dovodiš gošću.” Muškarčev glas bio
je hrapav, možda od pušenja, iako nije namirisala dokaz
toga. Bivši pušač, onda. Izostanak dobrodošlice podsjetio
ju je na njezinu prvotnu reakciju na poziv za večeru. Nije
pripadala ovamo, nije dobro miješati život i posao. No je li
to bila njezina isprika, a ne stvarni problem? Osjećaj ovog
prostoraudobnost, toplina, ozračje dobrodošlice i
sigurnostipogodilo ju je jače od bilo čega čime se bavila
proteklih dana. Mogla se ohrabriti, pripremiti za poznata
mjesta i poznate mirise na fotografijama žrtvi njezina oca i
fotografije sebe kao djeteta koje trpi posljedice očevih
zločina. Iznenađujuće se lako suočavala s njima. No
postojali su trenuci poput ovoga koji su joj oduzimali dah
i gotovo joj odsjekli noge.
“Neću ostati”, objasnila je muškarcu, spremna okrenuti
se i izići kroz vrata. “Pozvat ću taksi.”
“Ostani.” Daniel je spustio na pult svoju torbu za
laptop i prebacio sako preko stolice. “Ovo je Reni Fisher”,
rekao je namrgođenom čovjeku. Okrenuo se prema Reni i
rekao: “Ovo je moj otac, bivši privatni detektiv Bo Ellis.”
 32. POGLAVLJE

Pokazalo se da je Bo zapravo meko upakiran čangrizavac.

Nagovorio je Reni da ostane dok je Daniel postavljao još
jedno mjesto, prebacio dio salate iz dviju zdjela u treću i
izvadio još jednu čašu za vino.
Pizza nije bila ni približno loša kao što je Daniel
predvidio. Možda zato što se loše hranila, bilo što zdravo
činilo se poput gurmanske hrane. Bilo je tu kozjeg sira i
bosiljka. Svježe rajčice. Bila je zadivljena. Nasreću,
razgovor je bio prilično neutralan, iako je Bo znao tko je
ona. Nije bilo pitanja o njezinu ocu. Ništa nije rečeno o
Danielovoj majci. Začudo, nakon prvotne panike, opustila
se i uživala u okružju i društvu. Pitala se je li ikad u životu
imala nešto ovakvo, čak i prije očeva uhićenja. Zar se nije
uvijek nešto skrivalo ispod površine dok su njih troje
sjedili za stolom? Njezina želja da udovolji, želja njezina
oca da bude zabavan, majčina dosada uz njih oboje.
Kada su završili s jelom, Daniel se ispričao. “Idem
provjeriti ima li što novo u bazi podataka našeg odjela.”
Sa svime što se dogodilo, gotovo je zaboravila da
Daniel čeka laboratorijske rezultate koji bi mogli dokazati
da tijelo pronađeno u pustinji pripada njegovoj majci.
Reni je pomogla Bou raščistiti stol.
“Pokušavam nagovoriti Daniela da jede zdravije, da ne
završi poput mene”, rekao je. “Većina detektiva se loše
hrani.”
 “Vi izgledate poprilično zdravo.”
“Sada sam dobro, ali nedavno sam doživio srčani udar.
Daniel je ustrajao da se doselim k njemu. Spakirao je i mene
i moje stvari te me doveo ovamo. Dobar je on čovjek.
Pomalo neobičan, pomalo žestok. Bio sam privatni
istražitelj s pristojnim poslom kada je jednoga dana on
ušetao i rekao mi da treba moju pomoć kako bi pronašao
majku. Bilo mu je jedanaest godina.”
“Hrabro.”
“Točno, primio sam ga k sebi i poslije ga posvojio. Ja,
neženja koji nikad nije htio imati djecu. To je bila najbolja
odluka koju sam donio. S godinama je malo omekšao, ali
je čvrst, odan. I jednom kada si nešto utuvi u glavu, nikad
ne pušta. Što može biti dobro ili loše.”
“Njegova majka?”
“Da. Mrzim što mu je potraga za njom postala životna
opsesija. Stvarno mislim da mu se zbog toga raspao brak.
Nikada se nije posve uključio.”
Tražila je neku naznaku da njezin otac možda nije ubio
Danielovu majku. Nije znala može li podnijeti toliko
stvarnosti. “Mislite li da je to učinio Ubojica Unutarnjeg
carstva?” Iako je Bo znao tko je ona, bilo joj je mnogo lakše
govoriti o ocu kao da je mit a ne netko koga je osobno
poznavala.
“Nisam baš siguran i to je šteta. Daniel je posvetio
toliko pažnje slučaju tvog oca da ga je to možda udaljilo od
vjerojatnijih sumnjivaca. To je ono o čemu pričam kada
kažem da nešto ne može pustiti.”
 Bo možda nije znao za najnovije tijelo. Nije bilo na njoj
da mu kaže.
“Znači, proveo je godine tražeći je?” upitala je.
“Njezin je nestanak odredio njegov život. Zbog nje je
postao detektiv. Kako bi mogao tražiti i nastaviti tražiti.”
Kad su završili s raščišćavanjem kuhinje, Bo je najavio
da ide u krevet. “Ne spavati”, pojasnio je. “Volim gledati
opuštajuće emisije u udobnom položaju.”
“Što vam je najdraže?”
“Kuharske emisije.”
Divno.
Bo je otišao, a Reni se počela pitati hoće li se Daniel
uopće vratiti. Nije ga bilo već duže vrijeme. Možda je
zaspao. Nakon posljednjih nekoliko dana, mogla bi mu to
oprostiti. Upravo je namjeravala pozvati taksi, kad se
pojavio na kuhinjskim vratima, pepeljasta lica, kose mokre
od znoja. Bez riječi, pokazao joj je da ga slijedi.
U tamnom uredu na dnu malog hodnika pokazao je na
stolac postavljen ispred radnog stola i uključenog
monitora računala. Sjela je i u kutu zaslona prepoznala
logotip šerifova ureda. Daniel se prijavio u njihovu bazu
podataka da pregleda najnovije izvješće o obdukciji
nepoznate žene. Stojeći sa strane, jednom rukom oslonjen
na naslon stolca, pokazao je na određeno područje zaslona.
Podudaranje otiska.
Očigledno je Evangelinina metoda izdvajanja otisaka iz
mumificiranog tijela uspjela. Dokument je sadržavao
nekoliko fotografija otisaka, novih i starih. Pri dnu druge
stranice bio je portret žene. Ispod njega, njezino ime.
 Zapanjujući rezultat? Jane Doe nije bila Danielova
majka. Jane Doe zvala se Hanna Birch.
“Ubacio sam je u našu bazu podataka nestalih osoba.”
Glas mu je bio nervozan. “Nestala je šest mjeseci nakon
moje majke. Isto šire područje.”
“Ne razumijem.” Reni ga je pogledala. “Što je s
haljinom? Tkanina se podudarala.” Jednako zbunjena kao
i Daniel, osjetila je olakšanje zbog sebične spoznaje da joj je
odobrena odgoda. Barem zasad možda nije odgovorna za
ono što se dogodilo Danielovoj majci.
“Ne znam, ali podudaranje otiska prsta u dvadeset
točaka ne može se osporiti.”
“Istina.” Njezin je um promijenio smjer. Zašto je žrtva
pokopana u haljini njegove majke? Da se ova haljina nudila
u maloprodaji, mogla bi uvjeriti sebe da je dvoje ljudi
kupilo isto, ali bila je ručno šivana. Dakle, ili je druga
haljina sašivena od iste tkanine, što je bilo moguće, ili je to
bila ista haljina.
“Možda se može izvući DNK iz tkanine”, rekla je.
“Evangeline je govorila o novoj vakuumskoj metodi
prikupljanja DNK materijala.”
“To je i meni bila prva pomisao. Šanse su male i stvarno
ne znam hoće li mi odobriti financijska sredstva, ali
pokušat ću.”
Suosjećala je s Danielom. Za njega neće biti završetka,
barem ne još. “Žao mi je.”
“Proveo sam posljednja 24 sata pokušavajući se
pomiriti sa smrću majke, iako to nije bilo iznenađenje.
Detektiv sam. Znam kako obično završavaju ovakve stvari.
Pretpostavljam da je dobra vijest to što je možda još živa.”
Nije zvučao uvjereno. Ni Reni nije bila, ali je kimnula.
“Bo ne zna ni za što od ovoga, zar ne?”
“Zna za nedavno otkriveno tijelo u pustinji, ali nisam
imao prilike reći mu za haljinu. S obzirom na razvoj
situacije, to je i najbolje.”
“Ipak bi bilo dobro da možeš s nekim razgovarati o
tome.”
“Razgovaram s tobom.”
Osjetila se počašćenom, ali i nelagodno. Nije znala
koliko utjehe može ikome pružiti. “Kao što znamo, djeca
katkad ne vide stvari jasno”, blago je rekla. “Moja
stvarnost, stvarnost mog djetinjstva, bila je veći dio
vremena lažna.
Moja Sjećanja nisu istinita. Ni sjećanja odraslih osoba
nisu istinita. Kao detektivi, znamo koliko se sjećanje
mijenja s protekom vremena. Emocionalno pamćenje i
logičko pamćenje, ali i dalje mogu osjetiti ljubav koju sam
imala za oca i čovjeka kakav zapravo nikad nije bio. I ta je
ljubav stvarna, iako je želim poreći.”
Toliko je vremena prošlo otkako mu je majka nestala.
Znala je da može biti teško, ali voljela bi se dočepati iskaza
o majčinu karakteru i intervjua sa susjedima. Možda i
bankovnih izvješća. Je li bila u dugovima? Promijenila
ponašanje?
“Tvoja ljubav prema majci i njezina ljubav prema tebi
bili su stvarni”, rekla je. “Jesu stvarni. A kad uzmemo našu
tadašnju dob i pomiješamo je s nevinim emocijama i
superjunacima naših života koji su igrom slučaja bili naši
roditelji, sve postaje jako zbunjujuće.”
Duboko je udahnuo i kimnuo. “Znam, ali ne mogu
prestati tražiti odgovore. Rezultati su bili tako
neočekivani.” Lice mu je bilo blijedo. “Stalno razmišljam o
haljini. Zar ju je Benjamin Fisher čuvao da je stavi na drugu
žrtvu?”
“Moj otac nije bio poznat po skupljanju trofeja.” Daniel
je to znao, ali možda je Ben imao tajno skladište trofeja koje
nikad nisu pronašli. A sve to uz pretpostavku da je
Danielova majka stvarno upoznala Benjamina Fishera.
Odlučila mu je ispričati sjećanje na svoju majku u toj
haljini.
“To možda čak nije ni pravo sjećanje”, upozorila ga je
nakon što je ispričala priču.
“Zapravo, moglo bi objasniti mnoge stvari. On je
sačuvao haljinu moje majke, tvoja ju je majka odjenula, on
se prestrašio i zakopao je s idućom žrtvom.”
“Moguće da je tako. Žao mi je.” Ipak je htjela i sama
malo istraživati. I hoće. Nakon što riješe slučaj ubojstava
Carmel Cortez.
“Pretpostavimo da je tvoje sjećanje lažno”, rekao je.
“Na koji je drugi način haljina moje majke mogla završiti s
nekom drugom žrtvom Bena Fishera?”
“Možda je tvoja majka poznavala tu žrtvu. Možda su
bile prijateljice.”
“Istražit ću to. Vidjeti mogu li pronaći poveznice.
Razgovarati s njezinom obitelji, ako je moguće. Sada kada
je uključen FBI, očekujem da oni ostvare prvi kontakt.”
Izgledao je jako umorno.
“Sada, ma koliko se nemogućim činilo, moraš malo
odspavati”, rekla je. “Sama ću pozvati taksi.”
Izvukao je komplet ključeva iz džepa. Uz zveket,
spustio ih je na radni stol ispred nje. “Uzmi moj auto.”
“Jesi li siguran?”
“Sutra ću taksijem doći do središnjice i tamo ćemo se
naći.”
“Proći ću ovuda i pokupiti te.”
Otišla je.
Dan je bio prepun dobrodošlih i neželjenih
iznenađenja.
Sada je imala njegove ključeve i ulazila u njegov
terenac, planirajući doći po njega ujutro. Počelo je zvučati
poput partnerstva, a mislila je da ga više nikad neće željeti.
Još malo i on će se pretvoriti u Bena Fishera, a ona će ga
pokušati ubiti.
 33. POGLAVLJE

Probudio ju je telefonski poziv.

Reni se vratila u svoju kuću u pustinji, istuširala se i
legla u krevet. Sada, tek napola budna, zatvorenih očiju,
promrmljala je pozdrav u mobitel.
“Sanjala sam”, rekla je pozivateljica.
Reni je trebao trenutak da prepozna glas Gabby Sutton.
Kada je shvatila tko zove, uspravila se i uključila svjetiljku.
“Možda ne znači ništa, ali nakon vašeg dolaska mozak
mi ne prestaje raditi.”
Šaptala je, a Reni je zamišljala kako se negdje skriva,
možda u kupaonici ili na terasi, da može razgovarati, a da
ne probudi supruga.
“Sanjala sam o onoj noći”, rekla je Gabby. “Noći
napada. I ti si bila u snu. Bila si odrasla osoba, ali sve drugo
bilo je isto. Sjećam se da sam mislila kako se to zapravo ne
događa jer si bila odrasla, a ne dijete. Znaš kakvi su snovi,
polustvarni i polubesmisleni, ali svejedno, bio je još netko
ondje. Druga osoba. Netko tko je vikao i rekao ti da se
vratiš u automobil.”
Snovi nisu bila sjećanja. Snovi su često bili podsvjesna
potreba da se nešto prebrodi, a Gabby je imala dosta toga
za prebroditi. Reni je pokušavala smisliti kako joj
predložiti da se vrati na spavanje, kada joj je rekla nešto
zbog čega joj je srce počelo ubrzano lupati.
 “Čovjek je plakao. Rekao je nešto o slamanju njegova
srca. I nazvao te ptičicom. Ne, vrapčićem. I to je sve. U snu
sam pomislila da je to neobičan nadimak, ali možda je imao
svoju povijest.”
Još dok je bila dijete, taj joj je nadimak išao na živce.
Nekoliko je puta to spomenula, ali ništa se nije promijenilo.
“Ne znam znači li ti taj san išta”, rekla je Gabby, još
nesvjesna značenja onog što je ispričala.
Reni je ustala iz kreveta i navukla vestu preko majice u
kojoj je spavala, nespretno premještajući mobitel iz jedne u
drugu ruku dok se odijevala.
“Također, nakon što si otišla, počela sam se pitati jesam
li u opasnosti”, nastavila je Gabby. “Misliš li da bih se
trebala zabrinuti? Je li moja obitelj u opasnosti? Nisam
rekla suprugu za vaš posjet, ali možda bih trebala.”
To je mnogo govorilo o Gabbynu odnosu s mužem i
Reni je bilo žao što nije ni s kim razgovarala o tom
traumatičnom danu. “Možda bi bilo pametno da
porazgovaraš s njim.” Jednako je tako razumjela potrebu
da oko sebe podigne zaštitni zid.
“Oduvijek sam se jako trudila da moja prošlost ne
utječe na ovaj život.”
Gabby joj je davala nevinu verziju priče. Nasilje dolazi
u različitim oblicima, a ravnodušnost prema partnerovoj
boli jedan je od njih. “Već utječe samim time jer se
dogodilo”, nježno je rekla Reni. “I mislim da bi svi u tvojoj
obitelji trebali biti na oprezu. Biti svjesni situacije, to je sve
što želim reći. Bit ćeš u opasnosti jedino ako netko pomisli
da nešto znaš. A sve ove godine nitko te nije tražio. Ovo će
ostati među nama, a tvoje ćemo ime držati podalje od
medija”, obećala je. “Naravno, poduzmi uobičajene mjere
opreza. Postavi sigurnosni alarm. Ne parkiraj na
neosvijetljenim područjima. Ne hodaj sama kad padne
mrak.”
“To ne radim još od one noći.”
Reni je sada dobila uvid u Gabbyn bolni svijet nakon
napada. Nije bila sigurna kako bi se sama nosila s
posljedicama, a tek je nedavno odlučila suočiti se sa svojim
strahom i ne okrenuti mu leđa.
“Oprosti što sam te probudila.”
“Nikada se ne brini zbog toga.”
Prekinule su vezu i Reni je hodala po kući bosa,
hladnim betonskim podom, još nešto u čemu je pronalazila
utjehu. Hladan beton. Prošla je pokraj police s lončarijom,
s osušenim posudama i šalicama spremnim za peć. Imala
je osjećaj da su prošli mjeseci otkako ih je napravila, ali nije
bilo tako davno. U kuhinji je pripremila šalicu čaja, izišla i
sjela na metalni vrtni stolac koji je kupila na buvljaku. Imao
je sjedalo koje lagano poskakuje kada ga se aktivira
pritiskom.
Pitajući se je li Gabby negdje čula za njezin nadimak,
podvukla je stopala ispod sebe, povlačeći majicu preko
golih koljena, držeći u ruci jednu od svojih šalica dok se
pokušavala prisjetiti detalja te noći, ovoga puta uključujući
informaciju koju joj je Gabby dala. Nije joj pomoglo, ali tu
je bila Mliječna staza iznad nje i čopor kojota koji su zavijali
u daljini. Još utješnih stvari.
 Osjećajući se mirnijom već time što je kod kuće, otpila
je gutljaj čaja, razmišljajući nazvati Daniela i kazati mu
novosti. Ipak, odlučila je poslati mu poruku koju može
zanemariti ili prespavati, u kojoj je napisala da je nazove
kad se probudi.
Odmah je nazvao.
“Je li to neka vrsta aplikacije sa zvukom kojota?” upitao
je. “Sviđa mi se ona s kišom, ali ova mi se čini pomalo
napornom.”
“Doista bi trebao provoditi više vremena u pustinji. To
su stvarni kojoti.”
“Siguran sam da bih uživao biti okružen onim što
zvuči poput zlikovaca iz pakla.”
Nasmijala se i zatim mu prepričala Gabbyn poziv.
“Mrzim to reći”, kazao je, “ali snovi ništa ne znače.
Mislim da se obje hvatate ni za što.”
I ona bi to pomislila da je na njegovu mjestu.
“Nemoguće je znati odakle dolaze informacije koje se
pojavljuju u snovima”, nastavio je. “Možda je nešto vidjela
na televiziji prije nego što je legla ili je možda naš posjet bio
dovoljan da stvori novu priču. Smatram da su snovi
uglavnom naša podsvijest koja pokušava pronaći smisao
dana iza nas. Nikada nisam sanjao san koji je rekreirao
stvarni život.”
U osnovi je parafrazirao Renine ranije misli. “Obično
bih se složila s tobom oko većine toga, ali postoji samo
jedna osoba koja me zvala vrapčićem.” Maurice, koji je bio
uz nju dok je prolazila kroz sve. Rođendane, praznike, sve.
Možda je bio i uz Bena Fishera.
 34. POGLAVLJE

Hrpica ljudi još se uvijek motala ulicom idućeg jutra kada

su Daniel i Reni posjetili Mauricea. Bilo je tu predstavnika
medija i stanovnika, ali uglavnom se činilo kao da se
karneval spakirao i preselio u sljedeći grad. Novinari se
nisu dugo zadržavali kao nekad, posebice ako nisu mogli
dobiti ekskluzivu. Sve se svodilo na luđačku borbu da kao
prvi preneseš najnovije informacije ljudima koji čitaju
vijesti na mobitelima.
Reni je pozvonila.
Smatrala je gotovo nezamislivim da je njihov voljeni
obiteljski prijatelj i susjed na neki način bio uključen u
događaje od prije mnogo godina. No, Gabbyna
informacija, zajedno s otkrićem da je Maurice često potajice
posjećivao njezina oca u zatvoru, pridonijela je da stvari
izgledaju loše za njega i bacilo još ozbiljniju sumnju na sve
povezano s njezinim djetinjstvom.
S Danielom je unaprijed dogovorila da će mu ona reći
razlog njihova dolaska. Nadali su se da će Maurice biti
otvoreniji prema njoj. Nakon što su ušli unutra i sjeli u
kuhinju, odmah je prešla na stvar. “Želimo raspraviti
događaje koji su se zbili na dan uhićenja mog oca.” Riječi
koje nikada nije očekivala da će reći Mauriceu, pogotovo
ne sada. Kakav čudan i uznemirujući obrat.
Uvijek sjajan domaćin, Maurice je stavio šalice kave
ispred njih. Ruka mu se tresla. “Trideset godina poslije?”
 “Imamo nove informacije koje bi mogle biti važne za
slučaj”, objasnio je Daniel. “Samo želimo ponovno proći
kroz događaje da utvrdimo podudara li se sve i dalje.”
“Ne mogu se sjetiti gdje sam bio prošli tjedan, a kamoli
tako davno.”
“Bila je to posebna noć”, podsjetio ga je Daniel. “Vaš je
susjed uhićen. Mislim da bi vam takvo što ostalo u sjećanju.
Kao kada pomislimo na važne povijesne događaje.”
Maurice se spustio na stolac. Kosa mu je bila mokra.
Imao je običaj često se tuširati, ali trenutačno je mirisao na
losion poslije brijanja. Bio je to miris kojeg se sjećala iz
djetinjstva. I njezin ga je otac upotrebljavao.
“Otišli smo na otvorenje umjetničke izložbe”, rekao je.
“Sve troje. I ti si išla”, obratio se Reni. “Umjetnik je bio neki
tip iz San Francisca koji je radio skulpture od hica. Mislili
smo da će biti dobro da i ti ideš, ali kada smo stigli shvatili
smo da većina skulptura prikazuje genitalije.”
“Sjećam se izložbe, ali ne i skulptura od hica.”
“Barem na tome možeš biti zahvalna. Tvoj a majka,
uvijek ispred svoga vremena i boemska feministica kakva
je još i danas, smatrala je da je dobro što si tamo, no tvoj
otac i ja smo se osjećali nelagodno. Mislim da smo ti i ja
ostali uz stolove s hranom i pićem, dok su tvoji roditelji
obilazili izložbu. Vjerojatno sam previše popio. Nakon
toga smo se svi zajedno vratili kući. Bila je rana večer.
Uvijek sam se pitao kako bi ta noć završila da je izložba
bila nešto u čemu bi i ti uživala.”
Možda to nije shvatio, ali opet je krivnja prebačena na
nju.
 “To je za tebe bila rana večer”, rekla je. “Jesi li otišao
nekamo nakon toga?”
“U to sam doba mogao svašta ugurati u jedan dan”,
priznao je. “Ali otišao sam kući. Kao što sam rekao, malo
sam previše popio na izložbi. Tada sam općenito puno pio.
Mislio sam da je to dio mog identiteta. No morao sam
prestati kad mi se jetra počela buniti.”
Reni se sjetila. “Jutro nakon što su mi odveli oca, ti si
došao”, rekla je, nadajući se kako će mu olakšati da se
otvori, istodobno osjećajući bol i želeći da ima neko logično
objašnjenje kojeg se nije sjetila. “Moja je majka bila
histerična, ali ti si bio tako smiren i pomogao nam da sve
to izdržimo. Javljao si se na mobitel, rješavao problem
novinara i preuzimao cvijeće sućuti koje je stizalo.” Čudno,
ali to je sjećanje bilo pozitivno.”
Oči su mu se napunile suzama. “Dijelili smo teška
vremena.”
“Napad se dogodio nakon povratka s otvorenja
izložbe”, rekao je Daniel, vraćajući se na temu. “Sjećate li
se nečega neobičnog vezano za povratak kući? Jeste li se
svi zajedno vozili? Je li se Ben čudno ponašao?”
“Ben je vozio. I nisam primijetio ništa neobično na
njemu.
“Ostavio vas je ispred vaše kuće?”
“Mislim da je parkirao na prilazu i samo sam prošetao
preko travnjaka, ali sjećanje mi je nejasno. Mislim da je
Rosalind pitala želim li doći na piće, ali pretpostavljam da
nisam otišao. Oprostite. Ne mogu vam dati više
informacija.”
 Ne ugrozivši Gabby, Daniel je preokrenuo priču. Nije
bila laž, nego insinuacija da je još jedna osoba bila u parku.
“Javio nam se očevidac koji stavlja vas na mjesto zločina.”
Maurice je problijedio i nesvjesno se uhvatio za grlo.
“To je apsurdno. Laž. I vi vjerujete toj osobi? Zašto se nije
javila prije mnogo godina? Ništa od ovog nema smisla.”
Okrenuo se prema Reni. Izgledao je tako povrijeđeno da je
došla u iskušenje oraspoložiti ga, kao kada je bila mala,
nacrtati mu sliku, reći nešto smiješno.
“Samo pratimo tragove”, objasnila je Reni, ali je bila
prisiljena dodati: “Ali ako si bio tamo te noći, bilo bi lakše
da to odmah priznaš. Pomoglo bi ti. Možda te čak neće
smatrati ni suučesnikom, ovisno o tome koliko si bio
upleten.”
“Zar ti upireš prstom u mene?” Umjesto da ga je njezin
pokušaj uvjeravanja umirio, on ju je napao. “Katkad se
pitam jesi li samo bila željna pažnje. Pitam se jesi li uopće
bila ondje. Priča koju si ispričala o pomaganju ocu čak nije
izišla u javnost prije njegova uhićenja. Tvoja majka nije
znala ništa o tome. Nešto bi zasigurno poduzela da je
znala.”
Reni je ustuknula. Nije bilo nalik Mauriceu napadati je.
Dotaknuo je upravo njezine vlastite sumnje, podcrtavajući
ih.
“Ali razumijem”, dodao je. “Ono što se dogodilo s
tvojim ocem može navesti dijete da malo skrene umom.”
Nedavno je rekla Danielu da djeca uvijek pogrešno
shvaćaju stvari. Je li možda toliko često čula priče o tome
što se dogodilo da je sebe stavila usred zločina? Ne, Gabby
ju je vidjela ondje. Spasila je Gabbyn život. Kako je lako
posumnjati u sebe. Sumnju u sebe smatrala je nečim
najokrutnijim i najprodornijim. Svima trebaju odgovori.
Međutim, jaz između onoga što osoba želi i prave istine
katkad je ogroman. Željela je da Maurice bude nevin jer
nije mogla podnijeti pomisao da je još jedna voljena osoba
uključena u nešto toliko užasno. I zato se borila s logikom
i vlastitom željom za prihvatljivim ishodom.
“Ne radi se o Reni”, rekao je Daniel.
Nije ga dugo poznavala, ali je mogla prepoznati da se
muči zadržati glas smirenim i obuzdati bijes. Svjesna da joj
čuva leđa i da joj je vratio stabilnost u trenutku sumnje u
sebe, i to ne prvi put, osjetila je zahvalnost za njegovu
podršku usred tako mračnog trenutka.
“Bila je ondje”, rekao je Daniel. “I da si joj prijatelj, ne
bi joj sada pokušavao zamazati oči.”
Maurice je ponovno bio na rubu suza. “Žao mi je.”
Reni ga je gotovo poželjela opravdati, jer nije htjela
vjerovati da je duboko upleten, ali su njegove sljedeće riječi
bile jeziv podsjetnik na razlog njihova dolaska.
“Žao mi je, vrapčiću.”
Možda još nemaju snimke kamere ili fizičke dokaze, ali
njegova upletenost u igru bila je neosporna. U najmanju
ruku, bio je u parku one noći kada je Gabby pobjegla. Zašto
ga se onda Reni ne sjeća? Nije se sjećala što se dogodilo
nakon Gabbyna bijega. No, prvo je trebalo dobiti odgovor
na pitanje je li Maurice povezan sa smrću Carmel Cortez.
 Kad su izišli, Daniel je nazvao šerifov ured i dogovorio
nadziranje Mauricea. Pogledao je Reni i rekao: “Žao mije.
Znam da ti je prijatelj.”
“Hvala ti.” Bila je zahvalna što razumije koliko joj je
ovo teško.
“Što misliš da radi unutra?”
“Zove moju majku.”
 35. POGLAVLJE

Maurice je promatrao kako odlaze. Kada je njihov

automobil nestao, sjeo je u svoju najdraži naslonjač, debelo
tapeciran, s kričavim uzorkom, kupljen u trgovini
starinama u Los Angelesu.
Uvijek je znao da će doći ovaj dan. Zapravo je bio
iznenađen što se to nije dogodilo prije trideset godina, ali
Ben Fisher je, unatoč svim slabostima, bio odan prijatelj.
Nikad nije spomenuo Mauriceovo ime. Maurice nije bio
siguran da bi i sam bio tako velikodušan da je on uhićen.
Možda, ako bi prikrivao pravu osobu. Razumio je ljubav i
da te može izokrenuti, da te može natjerati da radiš stvari
koje inače nikad ne bi radio. Samo iz ljubavi, ne očekujući
ništa zauzvrat.
Mnogo je puta u glavi prolazio kroz ovaj trenutak. Što
bi učinio. Što bi rekao. No te mentalne probe nikad nisu
uključivale Reni. Vidjevši je kako sjedi u njegovoj kući
svjestan kroz što je sve prošla... nije joj mogao priznati. Da
nije bila prisutna, možda bi rekao tipu, Danielu, ali ni u to
nije bio posve siguran.
U ovom ključnom trenutku mogao je priznati da je
cijeli život proveo izbjegavajući nešto. Zašto ne izići iz
svega na isti način? Da ne priča nikome o onome što je
učinio i, još važnije, da ne gleda lica osoba koje su mu
najviše vjerovale, ponajprije Rosalind i Reni, ali i svoje
braće i ostale rodbine. Prijatelja u zajednici.
 Jutros se već istuširao, ali se znojio. To je bio onaj
iskonski znoj koji potječe iz dubokog straha.
Ponovno se istuširao. Čak je upotrijebio čist, suh
ručnik. Rasipno, ali koga briga? Odjenuo je svoje najdraže
odijelo, ručno šivano u maloj krojačnici u Palm Springsu.
Dosta ga je koštalo, ali vrijedilo je. Dodao je i kravatu i
svoje najbolje cipele. U svom uredu otključao je sef pa
izvukao kutiju i svoju oporuku. Postavio je oporuku na
sredinu stola. Otvorio je kutiju i izvadio nekoliko
predmeta, izlažući ih poput muzejskih komada. Iskreno
govoreći, bolne stvari za vidjeti. Potom je dohvatio
posljednji predmet iz sefa, pištolj. Pripremao se sjesti, kad
se nečeg sjetio.
Kolibriji.
Prekidajući svoj plan, odložio je pištolj, spustio se niz
stube i otvorio hladnjak u kojem je držao zašećerenu vodu.
Napunio je svoje crvene hranilice, i dok je bio vani odvojio
je trenutak da uživao u osjećaju sunca na licu.
Male stvari.
Vratio se u kuhinju i otvorio bocu craft piva. Nije bio
neki ljubitelj piva. Izazivao mu je plinove. No volio je imati
bogat izbor pića za goste. Vrativši se na kat, sjeo je za stol i
ispio hladno pivo. Zatim je ubacio metke u pištolj.
Rosalind je imala isti takav, kupljen u isto vrijeme u
istoj trgovini. Bili su odgovorni, pohađali satove gađanja i
zajedno odlazili u streljanu. Rosalind je jako loše pucala.
Ni on sam nije bio puno bolji i zajedno su se smijali do suza
kad je papirnata silueta pokazala da nema pogodaka u
glavu ili u srce. Smiješno je pomisliti da su kupili pištolje
za obranu. Od koga, nije znao, ali znatiželjni novinari
mogli su svakog učiniti nervoznim. Sada će oružje imati
novu i neočekivanu svrhu. Činilo se ispravnim.
Morao je priznati da ga je više privlačila ideja
oduzimanja života predoziranjem. Samo zaspati i više se
ne probuditi, ali nije dobro isplanirao. Nije imao zalihu
lijekova protiv bolova.
Sjeo je za stol i pogledao na drugu stranu prostorije, u
jednu od najdražih mu slika, rad mladog lokalnog
umjetnika. Volio je podržavati nadarenu djecu, i ona su
njega voljela. Učinio je mnogo za zajednicu i ljudi će biti
iznenađeni kad čuju da je mrtav. Nekima će čak i
nedostajati.
Zazvonio mu je mobitel. Iznenađenje. Nije bio svjestan
da ga je stavio u džep. Činilo se smiješnim da ga sada ima
uza se, s obzirom na okolnosti. Izvukao ga je i vidio da ga
zove Rosalind. Bože, kako ju je volio. Uzdahnuo je i utišao
mobitel. A onda, nekoliko trenutaka poslije, utišao je i sebe.
 36. POGLAVLJE

Katkad osoba dosegne točku u kojoj više ne može

zanemariti potrebu za spavanjem. Reni je udarila o taj zid.
Nekoliko sati nakon posjeta Mauriceu vratila se u pustinju
i upravo pošla prema spavaćoj sobi, kada ju je nazvala
majka.
“Zabrinuta sam za Mauricea. Automobil mu je na
prilazu, ali svjetla u kući nisu upaljena.”
Rosalind očito nije čula za njihov nedavni posjet
Mauriceu. To je samo po sebi bilo čudno jer ju je Maurice o
svemu obavještavao.
“Pokušala sam ga nazvati”, nastavila je, “ali se ne
javlja. Uvijek se javi kad vidi da ja zovem. Imam ključ od
njegove kuće. Misliš li da bih trebala ući?”
Možda nije bilo ništa, možda je bio vani, možda je
pobjegao. Automobil mu je na prilazu. “Ne, nazovi 911.”
Reni je zgrabila jaknu. “Dolazim.” Dok je svojim
kamionetom vozila prema Palm Springsu, nazvala je
Daniela.
“Nađemo se ondje”, rekao je.
Ispred Mauriceove kuće već su bili vozilo hitne pomoći
i dva policijska automobila. Zamijetila je Danielov terenac,
ali on nije bio u kabini. Rosalind je stajala u Mauriceovu
prednjem dvorištu, izbezumljena, u pidžami i svijetlom
ogrtaču, razbarušene kose, bez imalo šminke na licu. Posve
je zaboravila na svoj izgled zbog zabrinutosti za prijatelja.
 “Loše je”, zajecala je. “Užasno je. Mrtav je. Mrtav!”
Reni je zastao dah i koljena su joj klecala. Primila je
poruku od Daniela koja je potvrdila majčine riječi. Ne ulazi.
Pojavio se susjed i pokušao utješiti Rosalind.
Pokušavajući prevladati šok, Reni je brzo hodala prema
kući, prateći zvuk glasova. Daniel je bio tamo, zajedno s
osobljem hitne pomoći čije su plave rukavice bile umrljane
krvlju. Netko je fotografirao, a detektiv je skicirao raspored
prostorije. Daniel ju je zamijetio, prišao joj brzim korakom,
položio joj ruke na ramena pokušavajući je zaokrenuti i
poslati natrag van. Bez riječi, probila se pokraj njega. I
zastala.
O, Maurice.
Dragi, dragi Maurice.
Za ovo je ona kriva.
Odjeven u odijelo i kravatu, nagnut naprijed u
uredskom stolcu, lokva krvi na podu pokraj njegovih
stopala. Nosio je svoje najdraže cipele.
Samo opipaj ovu kožu! Tako je meka!
Na sredini stola bila je oporuka poprskana krvlju.
Znatno zanimljivija bila je nekolicina predmeta, svi uredno
izloženi. Ogrlice, gaće, naušnice, grudnjaci, odrezana kosa
vezana elastičnim gumicama.
Ovdje su bili trofeji.
 37. POGLAVLJE

Renin glavni cirkadijski sat nije pravilno radio. U jednom

trenutku činilo joj se kao da su prošli mjeseci otkako je
Maurice počinio samoubojstvo. U idućem, kao da je prošlo
nekoliko sati. Više nije razmišljala o spavanju i obrocima.
Neki ljubazni prijatelji donijeli su hranu u majčinu kuću,
ali nisu ulazili. Možda su se bojali ili su joj možda željeli
dati malo prostora. Daniel je dolazio u posjete, katkad
šutke sjedeći s njima, a ponekad postavljajući pitanja o
Mauriceu.
Bilo joj je žao što nisu pronašli Danielovu majku, ali FBI
je i dalje bio uključen u potragu i ekipe su još kopale u
pustinji. Moglo bi se dogoditi.
Rekla je Danielu da ona odustaje. Trebala je pomoći
majci koja je upravo izgubila najboljeg prijatelja, a morala
se brinuti i za sebe. U svakom slučaju, s toliko
kontroverzija oko nje, bilo je najbolje da se odmakne. Bilo
joj je drago što je završio njezin posao s Odjelom za
ubojstva, ako se to ikada moglo nazvati poslom. Nakon
Mauriceova samoubojstva ostala je u gradu u majčinoj
kući, spavala u svojoj staroj sobi, budila se zbunjena usred
noći, bolno svjesna da Maurice nije u susjedstvu. Činilo se
da se
Rosalind snalazi, pa je Reni namjeravala otići svojoj
kući kasnije toga dana. Ovo nije bilo zdravo mjesto za nju.
 I ponovno, baš poput emocija koje je osjećala nakon
očeva uhićenja, bol zbog gubitka Mauricea bila je
isprepletena s njegovom ulogom u ubojstvima. Nije
ostavio oproštajnu poruku ni bilo kakvo drugo pismeno
objašnjenje o dubini njegove upletenosti, pa se pitala je li
stvarno pomagao njezinu ocu ubijati žrtve. To nimalo nije
sličilo Mauriceu, ali mogla je zamisliti da pomaže Benu
zakopati tijela i možda skrivati njegove trofeje.
Da je barem bila malo opreznija dok ga je ispitivala. Da
je barem ostala u blizini, možda čak i provela poslijepodne
s njim, razgovarala s njim, ali u glavi joj je bio košmar i
samo je htjela osjetiti mir nekoliko sati.
Prve dane nakon Mauriceove smrti majka i ona samo
su čekale da vrijeme prođe. Jedna minuta vodila je do
sljedeće, pa do sljedeće. Negdje u tom razdoblju
izgubljenog vremena nazvala je Gabby Sutton, znajući da
je vjerojatno čula vijest. Kao što nelagodni razgovori
katkad promijene smjer, iskrsnula je tema lončarije i Reni
je ponovno obećala da će izraditi nešto za nju.
Prema kalendaru, prošlo je samo nekoliko dana otkako
je Maurice pronađen za svojim stolom. Imala je dojam da
su prošli tjedni. Reni i Rosalind bile su u kuhinji, s tri nove
hranilice za kolibrije na stolu, naručene preko interneta jer
se nijedna od njih nije željela suočiti s vanjskim svijetom i
gomilom novinara koji su zakrčili ulicu. Reni je stajala
pokraj štednjaka, isključena plina, miješajući drvenom
žlicom zašećerenu vodu u loncu. Podna je pločica bila
hladna pod njezinim bosim nogama, a povjetarac se
provlačio kroz vrata terase, donoseći miris narančinih
cvjetova, zajedno s laganim daškom lošeg zraka. Dok je tu
odrastala, Reni nikad nije zamijetila vječno prisutan smog
koji je prožimao grad. Tek kad se preselila u pustinju
shvatila je da je poseban miris koji je podsjeća na roditeljski
dom zapravo zagađenje.
Odložila je žlicu. “Mislim da se dovoljno ohladilo.”
Mauriceova kuća još je uvijek bila mjesto zločina
ograđeno žutom vrpcom. Detektivi, uključujući i Daniela,
dolazili su i odlazili dok je Rosalind bila opsjednuta
Mauriceovim kolibrijima. Iz svog su dvorišta zamijetile
prazne hranilice i vidjele kolibrije kako lete uokolo, tražeći
nektar. Usredotočenost na užas u vlastitim životima
zamijenile su pozivom na akciju, nešto mogu učiniti, a
nesumnjivo će imati pozitivan ishod.
Umjesto da kupe gotov nektar, pripremile su vlastiti
rabeći bijeli šećer. Naučile su od stručnjaka. Maurice i
njezin otac sami su ga spravljali, često raspravljajući o
opasnostima crvene boje i prljavih hranilica, stalno
zabrinuti za ptice koje su postale ovisne o njima.
Reni nisu promaknuli proturječni dijelovi. Muškarci
koji su lovili ljude, ali se pažljivo brinuli o sićušnim
pticama. Možda te stvari nisu bile međusobno povezane ili
ih je možda tješila pomisao da, iako uzimaju živote,
također pomažu održati na životu ta mala stvorenja.
Kao i sve povezano s pticama, i ona se našla ulovljena
u očevu ornitološku orbitu. Naučio ju je sve o kolibrijima
znatno prije nego što je krenula u osnovnu školu. Kada se
našla u školskoj klupi, mogla je ponosno i bombastično
izbacivati informacije čime bi dosađivala ili oduševljavala,
ovisno o publici. Još se sjećala da njihova krila, s otprilike
12 do više od 80 zamaha u sekundi, proizvode zujanje koje
ljudi čuju. I znala je da im je broj otkucaja srca veći od 1200
u minuti. I da imaju najbrži bazalni metabolizam od svih
toplokrvnih životinja. Većina ih živi samo tri do pet
godina, tako da nijednu od ptica koje su trenutačno
posjećivale Mauriceovu hranilicu nije hranio Ben Fisher.
No, vjerojatno je hranio njihove pretke jer su ptice sklone
vratiti se na mjesto gdje su rođene i odrasle.
Punjenje crvenih hranilica nije bio posao za dvije osobe,
ali one su ga takvim učinile. Nazovite to činom zajedničke
potrage za utjehom. Rosalind je držala hranilicu iznad
sudopera dok ju je Reni polako punila prozirnom, slatkom
tekućinom. Dok je ulijevala sirup, sjetila se reakcije javnosti
na Mauriceovu smrt. Grad je bio u šoku i tugovao. Ona
također. Trebat će vremena da o svemu razmisli. Željela ga
je mrziti, ali nije mogla pronaći tu emociju. Što to govori o
njoj? Da ima loših strana?
Mauricea su mnogi voljeli i obožavali, i nedostajat će
im. Neki su odbijali povjerovati da je imao veze s
ubojstvima, čak i nakon što je utvrđeno da je pištolj kojim
se ubio upotrijebljen u ubojstvu Carmele Cortez.
Vjerojatno je otkrila njegovu povezanost sa zločinima pa ju
je ubio da je ušutka, ali što s Benom koji ih je odveo do
njezina groba? Sigurno je znao. Maurice mu je sigurno
rekao. Je li to bio način da se Ben osveti Mauriceu zbog
njegova odnosa s Rosalind? Zato što je Maurice gotovo
zauzeo njegovo mjesto?
Mauriceovi obožavatelji željeli su vjerovati da mu je
sve podmetnuto. I Reni je to palo na pamet pa se nakratko
čak zapitala je li njegova smrt bila samoubojstvo. No
sigurnosne kamere u apartmanskom naselju u kojemu je
Carmel živjela snimile su Mauricea kako hoda prema
Carmelinu stanu, a recepcionar ga je prepoznao na
fotografiji. Kriminalisti su, pak, mapiranjem putanje
uspjeli potvrditi da se Maurice ubio.
Sigurnosne kamere u Mauriceovoj kući nisu otkrile
druge posjetitelje osim Daniela i Reni. Kad je ta informacija
procurila, Reni je ponovno postala sumnjiva. Činjenica da
je imala Daniela kao alibi nije bila dovoljna kako bi ljude
odvratila od izmišljanja priča da spase reputaciju voljenog
čovjeka.
Bila je navikla da je smatraju zlom. Nije se obazirala na
to, ali mrzila je biti u gradu, pokraj promatrača, mrzitelja i
znatiželjnika. Nije htjela da patnja obitelji Fisher bude
nečija zabava.
“Proklete ptice”, rekla je Rosalind, odlažući napunjenu
hranilicu i uzimajući jednu praznu.
Rosalind zapravo nije govorila o kolibrijima, nego o
onome što su predstavljali. Podsjetnici na druge postojali
su u najobičnijim i sveprisutnim stvarima.
Kada su sve tri hranilice bile napunjene, iznijele su ih
van, u vlastito dvorište, i objesile na kuke koje je njezin otac
davno postavio. Htjele su namamiti Mauriceove ptice u
svoje dvorište i tako im osigurati hranu o kojoj ovise.
“Što ćeš učiniti s lončarskim logotipom?” upitala je
Rosalind dok su promatrale nove hranilice, pitajući se
koliko će pticama trebati da ih otkriju.
Logotip je bio dobro poznat. Odsad pa nadalje, kad god
Reni bude stavljala žig na donji dio šalice ili zdjele, sjetit će
se dana kada ju je otac poveo na mali izlet da zakopa žrtvu
u pustinji.
“Nisam još odlučila.”
“Nikada se nisam zapitala o Mauriceu”, rekla je njezina
majka, očito nesposobna prestati misliti o njemu. “I sada
vidim da je to bilo glupo od mene. On i tvoj otac bili su tako
dobri prijatelji. A ipak sam voljela Mauricea. I još ga uvijek
volim.”
“I ja.“
Za većinu ljudi nema novog početka. Zabluda je
vjerovati suprotno. Osim ako se sjećanje osobe može
izbrisati, nema novih početaka, samo progresija. Čak i da
zapališ kuću u kojoj su se dogodile loše stvari, kuća bi ti i
dalje ostala u sjećanju, bez obzira na sve. Posljednjih je
dana Reni zamišljala kako odlazi u pustinju i prekriva
bojom pticu koju je onog dana urezala u kamen, rabeći boju
koja se savršeno podudara s podlogom tako da nitko ne bi
znao da je crtež ikad postojao.
Ali ona bi znala da je ptica tamo, ispod boje.
To joj se činilo još gorim. Znati da je tamo iako je ne
može vidjeti. Bila bi to jeka njezina života. Dvojica
muškaraca koje je voljela, njezin otac i Maurice, noseći
uokolo toliko tmine i laži, skrivajući se iza očiju, kože,
odjeće, osmijeha i knjiga o pticama. Bilo je previše tajni.
Kao što je rekla Danielu, djeca stvaraju vlastitu stvarnost.
Na taj način prežive tminu.
“Što sad s dodjelom nagrade?” uzrujano je upitala
njezina majka.
 Reni je zaboravila da se događaj odvija u majčinu čast.
Kako neobična stvar s kojom se valjalo nositi ili čak samo
razmišljati o njoj ovog časa. Reni se jednostavno ne bi
pojavila. “Nazovi organizatora i obavijesti da nećeš doći.
Razumjet će.” I vjerojatno će osjetiti olakšanje što joj u
ovom trenutku ne dodjeljuju priznanje. Rosalindin najbolji
prijatelj i njezin muž, obojica iza jezivih zločina.
“Mislim da želim ići. Nisam ništa učinila. Zaslužujem
to, ali hoću da pođeš sa mnom. Ne znam hoću li moći
izdržati sama.”
Koje mučenje. Za obje. “Hoću.” Nije mogla dopustiti da
se majka sama nosi s time.
“Prošle mi je noći nešto palo na pamet”, rekla je
Rosalind. “Što kažeš da odemo nekamo na dan ili dva? Da
se odmaknemo od novinara i susjedstva?”
To je bila dobra zamisao. Otići iz grada, čak i samo
jednu noć, ali Reni je silno htjela vratiti se u pustinju.
“Možda u bakinu kuću.”
Rosalind je napravila nesretan izraz lica. “Ne volim biti
bez mobilne mreže. Da se ne može doći do mene u slučaju
da nekoj mladoj ženi zatreba smještaj.”
Kuća njezine majke više nikad neće biti utočište za
zlostavljane žene. Reni je bila prilično sigurna u to, ali neka
misli da će je mlade žene nazivati. Neka misli da njeno ime
nije izbrisano s popisa organizacije. Vrijeme će prolaziti i
nitko neće doći, pa će njezina majka prestati čekati. Možda
će gostinjsku sobu pretvoriti u prostor za nešto drugo.
Hobi? Ili će se možda konačno preseliti nekamo daleko, iza
planina i polja vjetrenjača, u drugi grad. Malo vjerojatno.
 “Već dugo nisam bila u kolibi”, rekla je Reni. “Trebale
bismo provjeriti je li sve u redu. Kada si ti posljednji puta
bila tamo?”
“Prije mnogo godina, ali moram se vratiti do nedjelje
navečer zbog svečane dodjele.”
Možda će za obje biti iscjeljujuća.
“Zapravo sam mislila na neki lijepi hotel negdje”,
objasnila je Rosalind. “Uz ocean. Mogle bismo sjediti na
plaži i promatrati zalaske sunca kao nekad. Kladim se da
bih na plaži imala mobilnu vezu.”
“Pođimo u pustinju”, rekla je Reni. Sve joj se više
sviđala ta zamisao. “Ondje će biti mnogo ljepših zalazaka.”
Koliba, bez bake, bila bi tužna, ali svejedno bi im mogla
dati malo mira. I Reni je odjednom trebala potvrdu da je
njezin život s bakom bio stvaran. Prisjetila se majke u
kolibi, sa škarama u rukama. “Ponesi škare i možeš me
ošišati”, rekla je, potiskujući nejasan osjećaj nelagode. “Bilo
kakva frizura koju želiš.”
Činilo se da je šišanje presudilo.
“Pogledaj.” Reni je uperila prstom. Maleni prijatelj već
je pronašao hranilicu. Prepoznala je ljubičaste mrlje.
Zahvaljujući ocu, znala je da je to Kostin kolibri koji se
tijekom cijele godine može vidjeti u Palm Springsu.
Nešto poslije, Reni je napustila kuću, sporo vozeći kroz
gomilu ljudi. Većina je pokazala poštovanje i odmaknula
se u stranu, spuštenih pogleda. Neki su zurili, a jedna je
žena stisnula zube i pokazala Reni srednji prst.
Ništa od toga nije ju povrijedilo. Sve je to bilo samo
ponašanje.
 38. POGLAVLJE

Sljedećeg dana, u trapericama i izblijedjeloj majici

zasukanih rukava, Reni je odnijela kanistre vode u
prtljažnik majčina automobila i potom uzela naprtnjaču iz
svoje kolibe u kojoj je provela noć prvi put nakon duljeg
vremena. Sa svim stvarima u prtljažniku, ponovno je
provjerila zalihe. Proteinske pločice, jakna, sušena
govedina, šešir, dodatne sunčane naočale, krema za
sunčanje.
“Stvarno si pripremljena.”
Stojeći iza nje, ruku na bokovima, Rosalind je izgledala
poput slavne zvijezde sa svijetlim rupcem na glavi,
golemim sunčanim naočalama, bijelim trapericama i
pamučnom košuljom. Na nogama je imala kožnate
sandale, ali je Reni u prtljažniku zamijetila i tenisice.
“Nikad ne idem u pustinju ako nemam dovoljno za
preživjeti barem nekoliko dana”, objasnila je majci.
“Odmor bi trebao biti nešto što ublažava stres, a ne
obratno. Ne bismo se trebale brinuti o preživljavanju. No
već ću se osvetiti. Namjeravam te prilično oštrigati.”
Reni je povukla kosu preko ramena, zaglađujući je
dlanom, iznenađena što je rastužuje pomisao da se mora
pozdraviti s njom. Nije očekivala da će joj biti važno.
Njezin je otac obožavao dugu kosu i konjske repove i otud
je proizlazila njezina nelagoda. Bilo bi dobro odrezati je.
 Zatvorila je prtljažnik i, svjesna da će se njezina majka
rado odreći upravljača, rekla: “Ja ću voziti.”
Poput mnogih novijih modela, i Rosalindin je
automobil imao sustav pokretanja bez ključa. Nakon što je
učvrstila pojas, Reni je odložila pametni ključ u držač
šalice, pritisnula tipku za pokretanje motora i polako
krenula. Uz uključen klima-uređaj, slušale su glazbu dok
su jukine palme promicale pored prozora, a krajolik se
otvarao i zatvarao. Skoro dva sata asfaltiranom cestom, a
zatim još 40 minuta kroz dubok pijesak koji je prijetio da će
ih zarobiti, terenom prikladnijim za povišena vozila. Reni
je vozila neravnim terenom dok se njezina majka držala za
rukohvat iznad vrata, spominjući kako se ne sjeća da je
cesta bila tako loša. Istina. Više nije bila u uporabi i
vjerojatno je nitko nije održavao još od smrti bake Beryl.
Kad su stigle na imanje, koliba je izgledala usamljeno i
Reni se osjetila loše jer nije već ranije došla. Izišle su,
zatvorile vrata i otišle do kolibe. Temperatura je bila oko
25 stupnjeva, a vjetar je njihao zvonca koja su visjela s
krovne grede na širokom trijemu.
“Nema razbijenih prozora”, rekla je Reni. To je uvijek
razlog za zabrinutost u pustinji. Nije rijetkost da lopovi
provale u potrazi za vrijednim starinama ili da
se skvoteri usele u zabačene nastambe.
Njezina je majka otključala vrata i otvorila gurnuvši ih
ramenom. “Pretpostavljam da je i to nešto.”
Unutra je bilo zagušljivo i vruće. Poput mnogih koliba
naseljenika, imala je betonski pod, zidove od opeke i
kamin. Većinom otvoren prostor, s malom spavaonicom s
jedne strane. U dnevnoj sobi bili su kauč i uljanice.
Bilo je teško za povjerovati da je Reni ovdje provela
prve mjesece života. Naravno, nije se toga sjećala, ali
voljela je misliti da je rustikalna koliba razlog zbog kojeg
toliko voli pustinju.
Otvorile su prozore poduprijevši ih letvicama
načinjenima baš u tu svrhu i zapuhnuo ih je svjež zrak. Dok
se koliba provjetravala, istovarile su stvari iz automobila i
odložile ih na trijem, uključujući kanistre vode i Reninu
naprtnjaču. Rosalind je dovukla u kolibu mali putni
kovčeg s kotačićima koji su ostavljali trag u pijesku. Stavila
je kovčeg pored vrata.
Reni je otvorila slavinu u kuhinji i ostala iznenađena
jakim mlazom vode. Mnoga slična mjesta bez bunara ili
gradskog vodovoda imala su vanjske spremnike koji se
pune nekoliko puta godišnje. Nije znala koliko dugo voda
može potrajati u spremniku prije nego što ispari. Zauvijek?
Malo vjerojatno po ljetnoj vrućini. Uto je zamijetila
besplatni tjedni zabavni časopis iz Palm Springsa. “Kako je
ovo dospjelo ovamo?” Možda su skvoteri bili u kolibi.
Rosalind je razrogačila oči začuđena, a onda ih
stisnula, zbunjena. “Ne znam.”
Reni je uzela i prelistala časopis. Neki su umjetnički
događaji bili zaokruženi, a jedan od njih sponzorirao je
Maurice. “Je li Maurice dolazio ovamo?”
“Možda je imao ključ”, odgovorila je Rosalind.
Reni je provjerila datum na časopisu. Tjedan
Mauriceova posjeta zatvoru.
 “Ti i ja smo došle ovamo da se udaljimo od svega.”
Rosalind je zatresla rukama kao da sa sebe otresa vodu.
“Ne razmišljajmo o njemu. Ošišat ću te pa možemo gledati
zalazak sunca.”
Bilo bi dobro da to odrade, a možda joj šišanje donese
olakšanje. Nakon što je zgrabila ručnik s ormara,
razmišljajući da mora obavijestiti Daniela o Mauriceovu
posjetu kolibi, Reni se nagnula nad umivaonik i smočila
kosu, omotala glavu ručnikom te iznijela drveni stolac na
trijem da gleda prema dolini. Odmotala je ručnik, zabacila
kosu i sjela dok je njezina majka vadila škare iz torbe.
Rosalind je stala iza Reni i rasčešljala joj mokru kosu.
“Ovdje sam te obično šišala”, rekla je. “Tebe i tvog oca.”
“Ne sjećam se.” Češalj joj se pomicao po glavi. Drugi
par visećih zvonaca oglasio se negdje u daljini.
Rosalind je skupila Reninu kosu u rep i učvrstila ga.
“Nema smisla da ovo propadne”, rekla je. “Poslat ću to u
radionicu koja izrađuje perike za žrtve raka. Kosa za
djecu.” Bez imalo oklijevanja, ne pitajući Reni je li spremna
i sigurna da to želi, počela je rezati zabrinjavajuće blizu
Renina zatiljka, škarama koje su teško prolazile kroz gustu
kosu, uz zvuk koji je bio jedinstven...
“Uvijek je zanimljivo koliko je teško prerezati rep”,
rekla je Rosalind režući posljednji dio, a zatim je rep,
zavezan vrpcom, predala Reni.
Reni se zagledala u kosu koju je držala u ruci, poput
trofeja koji su bili tako pažljivo izloženi na Mauriceovu
stolu.
Kako mi stoji ova haljina?
 Renino je srce počelo snažno udarati, a usta su joj
postala suha. “Koliko si repova odrezala u životu?” upitala
je, uspijevajući zadržati smiren glas, zahvalna što majka
stoji iza nje i ne može vidjeti njezin izraz lica.
“Previše za izbrojiti.”
Kako mi stoji ova haljina?
Prevelik broj repova za izbrojiti.
Reni nije imala pojma koliko je vremena prošlo otkako
je majka izjavila da je gotova. Mogle su to biti sekunde,
minute ili sati. Opipala je preostalu kosu. Dužine do brade,
tupih krajeva. Predala je konjski rep majci, a Rosalind ga je
odložila na svoj putni kovčeg. Kosa još nije bila dovoljno
suha da je spremi unutra. Toliko je podsjećala na one s
Mauriceova stola...
Reni je pokušala povesti razgovor kakav bi se odvijao
da je sve normalno. “Drago mi je da smo došle ovamo.”
Imala je osjećaj da scenu promatra iz daljine, izgovarajući
riječi iz neugodnog scenarija.
“I ja”, rekla je Rosalind.
Kosa. Voda. Časopis. Nije imalo nikakve veze s
njezinom majkom ili?
Zvonca su nastavila zvoniti.
“Mogle bismo igrati Scrabble”, predložila je Rosalind.
“Mislim da je ploča u ormaru spavaće sobe.”
Još igraš Scrabble?
Običavali su igrati ovdje, kao obitelj. “Provjerit ću”,
rekla je Reni. To joj je bio izgovor da se izvuče i pribere.
 Unutra, uhvatila je svoj odraz u ovalnom ogledalu
pokraj vrata. Bila je to ista frizura kakvu joj je mama
napravila dok je bila dijete. Ista frizura koju je imala kad je
nagovorila jadnu Gabby Sutton da uđe u šumu. Nimalo
čudno ili?... Paž-frizura bila je potpis njezina majke. Iz
nekog razloga, možda zato što je toliko često vježbala na
Reni, postala je vrlo vješta u tome.
Na gornjoj polici u ormaru spavaće sobe Reni je
zamijetila kutiju Scrabblea. Poklopac nije bio posve
zatvoren. Izvukla je kutiju s police, stavila je na krevet i
otvorila.
Pustinjske ptice.
Srce kao da joj je stalo i zatim ponovno počelo kucati.
Ruke su joj sada bile veće, ne više ruke djeteta, ali
prepoznala je knjigu dodirujući je. Meki omot korica, ne
papir, ali ni teški karton. Veličina, nešto dovoljno malo da
odrasla osoba može ugurati u džep jakne ili čak traperica.
Praktički se sama otvorila i do nje je dopro miris. Nešto
toliko isključivo pustinjsko da je umalo zaplakala. Čaparal.
Komadić papira uguran u procjep gdje je hrbat sašiven
vodio je izravno do stranice i fotografije koje se sjećala.
Sokol. Izgovorila je tu riječ onoga dana prije toliko
vremena.
Knjiga je imala velike presavijene karte koje su također
bile pričvršćene za hrbat. Papir je sada bio tanak zbog
tolikih godina provedenih na nemogućoj vrućini pustinje
Mojave.
Pažljivo je otvorila jednu kartu.
 Trebala je prikazivati određena staništa, ali slutila je da
je upotrebljavana u druge svrhe. Da bude sigurna,
provjerila je još dvije karte. Sve su imale iste male točke
različitih boja. Naslijepo je posegnula prema zidu.
Još igraš Scrabble?
Tako je njezin otac pratio gdje su grobovi. I to je razlog
zašto je Maurice bio ovdje. Da sakrije knjigu. Ben mu je
vjerojatno rekao da to učini kada ga je Maurice posljednji
put posjetio u zatvoru. A zapravo nije bila skrivena.
Ne toliko skrivena.
Još igraš Scrabble?
Ben je želio da je pronađe, možda zato što se nije mogao
sjetiti svih lokacija grobova, ali zašto joj onda nije rekao
gdje je knjiga prije nego što je skočio? Jer je mogla još biti u
posjedu Mauricea ili njezine majke? Ili je možda knjiga bila
osiguranje. Možda je držao informacije za sebe u slučaju da
stvari ne idu po planu, ali jednako tako, volio je igre i
uživao bi zamišljajući ovaj trenutak. Dao joj je tragove.
Samo nije obraćala pozornost.
“Reni?” viknula je njezina majka izvana. “Jesi li
pronašla igru?”
Igra. “D-ddda!” Ne odvajajući pogled od knjige,
ponovno ju je prelistala i zamijetila majčin rukopis na
naslovnici.
To je bio dar.
Mojem dragom Benjaminu u sjećanje na naše brojne
pustolovine.
Ispod toga bile su raznobojne točke, zajedno s popisom
imena žena. Reni je prepoznala neka imena.
 Bila je prilično sigurna da gleda bojama kodirani ključ
za karte, pokazujući gdje je svaka od žena zakopana.
Mojem dragom Benjaminu u sjećanje na naše brojne
pustolovine.
Imena nestalih žena također su bila ispisana majčinim
rukopisom.
 39. POGLAVLJE

Prije trideset dvije godine

Reni je bila opsjednuta pticama. Svim vrstama ptica. Svi su

rekli da je to naslijedila od oca, i to je bila istina. Mnogo je
razmišljala o pticama, čak ih je i sanjala. Voljela je listati
knjigu koju je on nosio u pustinju i crtala je vlastite inačice
ptica koje je pronašla unutra.
Nikad nije crtala po zidu. Uvijek je crtala u svoje crtaće
blokove. Imala je mnogo crtaćih blokova, a otac je rekao da
je prava umjetnica, kao da je biti umjetnica pozitivna stvar.
Pa je crtala još i više. Na komadićima papira koje su njezini
roditelji ostavljali po kući. Po poleđinama omotnica.
Sviđalo joj se kako je omotnica bijela i glatka. Crtala je u
blokovima s crtama i bez crta. Velikim blokovima. Malim
blokovima. Kad bi završila, otkinula bi stranice i razbacala
ih po kući da joj se roditelji dive. Neke je crteže dala i
Mauriceu za njegovu umjetničku zbirku. Tada ju je počeo
zvati vrapčić.
U nekom trenutku počela je crtati ptice s dvije glave.
Nije znala zašto, ali jednog je dana to jednostavno morala
učiniti. Dvoglave ptice postale su tema razgovora u kući.
Njezini su se roditelji smijali zbog crteža dok ih je majka
magnetima pričvršćivala za hladnjak.
Ubrzo nakon dvoglavih ptica uslijedili su ljudi s dvije
glave.
 “Trebamo li je odvesti dječjem psihologu?” upitala je
majka jedne noći dok su sve troje sjedili u dnevnom
boravku obloženom drvenim panelima. Njezin je otac
pušio i ocjenjivao testove dok je majka pijuckala koktel i
listala lijep časopis, katkad podižući stranicu i pitajući ih
sviđa li im se neka odjevna kombinacija. Obično je to bila
mršava dama u svijetloj haljini.
“Ja sam psiholog”, rekao je njezin otac.
“Ali nisi dječji specijalist.”
“To je smiješna ideja. Možeš li zamisliti što bi sve mogla
reći?” Pogledao je Reni, i dok se dim iz njegove cigarete
uvijao u sjenilo lampe, upitao je: “Zašto sve tvoje ptice
imaju dvije glave?”
“Ne znam.” Reni je ležala na podu sa svojim bojicama,
stvarajući cijelu obitelj dvoglavih ptica.
“Dvije glave su bolje nego jedna”, rekao je njezin otac.
On i Rosalind su se grohotom nasmijali. Reni nije
razumjela šalu.
Nakon nekog vremena njezin je otac ugasio cigaretu i
odložio na stranu svoju hrpu papira. “Hoćeš da ti
pomognem nacrtati pticu koja stvarno sliči na pticu? Pticu
s jednom glavom i perjem koje nije svaka boja iz te kutije?”
Sviđale su joj se dvoglave ptice, ali sviđalo joj se i da
crtaju zajedno, pa se složila i sjela mu u krilo.
“Bojice ne bi bile moj izbor pribora”, rekao je, “ali
uspjet . r >5 cu.
Započeo je s krugom. Zatim je dodao kljun i nekoliko
obrisa, a potom perje, oči i noge. “Oboji ih, a onda vidi
možeš li sama to nacrtati.”
 Njegove ptice nisu bile ni približno zabavne kao
njezine i nije htjela kopirati njegov crtež. “Dosadilo mi je
ovo.”
“Barem pokušaj”, rekao je njezin otac. “Nisi ni
pokušala.” Nije bio ljutit, ali ljubav je nestala iz njegova
glasa. “Ako želiš biti dobra u nečemu, moraš poraditi na
tome.”
Rosalind je uzdahnula.
Reni je skliznula iz očeva krila, legla na pod i mučila se
učiniti isto što i on. Nacrtati pticu s jednom glavom.
“Tako je već bolje”, rekao je kada je završila. “Pokušaj
ponovno.”
Rosalind je ponovno uzdahnula, ovaj put glasnije. Ben
je potajno namignuo Reni. Katkad je znao reći da Rosalind
ima mrave u hlačama. Reni je bila uvjerena da bi skakala
po sobi da su mravi stvarno tamo.
Nacrtala je još jednu pticu, više se trudeći ovaj put. Bio
je lošiji od prvog crteža. “Ne želim više crtati ptice.”
Odgurnula je bojice u stranu. “Sviđaju mi se moje ptice.”
Ptice s jarkim bojama i krilima na pogrešnim mjestima.
Ptice s dvije glave.
Njezina je majka bacila časopis u stranu. “Kakva
dosadna noć. Znate li vas dvoje koliko ste dosadni?”
“Možda bismo trebali nešto raditi”, rekao je njezin otac.
“Scrabble, možda?”
“Oh, Bože. Toliko sam sita toga”, rekla je Rosalind.
Pogledao je Reni. “Imaš li ti kakve ideje?”
 Igra joj se više nije sviđala, premda je otac tvrdio da su
djevojke koje sudjeluju glumice. Poput ratnog igrokaza na
koji su jednom otišli, i predstava koje su gledali na
fakultetu gdje je otac predavao. Ljudi su vrištali i bilo je
lažne krvi, ali ponovno bi ustali i nasmiješili se kad je bilo
gotovo. Također je znala da postoje neke stvari za koje je
premlada da bih ih posve razumjela, poput mrava, ali
rastužila se kada je ljubav nestala iz očeva glasa. Željela je
da se vrati, posve vrati, pa se sjetila nečeg što će usrećiti
oboje roditelja. “Možemo li igrati onu drugu igru?”
 40. POGLAVLJE

Stojeći u spavaćoj sobi kolibe, Reni je okretala stranice. Bilo

je toliko točaka. Trideset? Više?
Njezina je majka bila u tome. Možda čak i mozak svega.
Gurnula je knjigu u stražnji džep traperica i povukla
majicu preko nje. Osjećala se šuplje i tupo, i dugo nije bila
sposobna razmišljati.
“Reni?” majka ju je ponovno dozvala izvana.
Ostavila je igru na krevetu pa se vratila kroz kolibu.
Bilo je mračno unutra, a otvorena vrata bila su okvir koji je
vodio do zasljepljujućeg sunca i zvonaca koja su luđački
zvonila, poput zvona za uzbunu. Pokušala je pronaći
sjećanja iz djetinjstva, točnije sjećanja na majku i ulogu koju
je imala u ubojstvima, ali bez uspjeha. Bila su tamo, ali
nedosežna.
Zvonca su zvonila.
A njezino je srce napuklo.
Um joj je nastavljao odbijati ono što je bilo točno ispred
nje.
Njezina je majka vani postavila drveni stolić između
dva stolca. Otvorila je dvije boce piva.
“Ne želim igrati Scrabble”, rekla je Reni, spustila se na
stolac, dohvatila pivo i otpila nekoliko gutljaja, dok joj je
um još nerado analizirao užasno otkriće u spavaćoj sobi.
 Sunce je zalazilo i bilo je predivno. U Palm Springsu,
kolibriji s ljubičastim perjem na glavi polako piju iz
hranilice koju su majka i ona zajedno objesile, projekt
majke i kćeri. Razmišljala je o tome kako je Rosalind odmah
došla po nju kad je doživjela živčani slom. Samo ju je
spakirala i brinula se o njoj. Ona je bila vrapčić. Mali
slomljeni vrapčić koji je trebao majčinu pomoć.
Pivska boca odjednom je bila prazna. Odložila ju je na
stranu, ne mogavši se sjetiti da ju je ispila. Obamrla,
prisilila je mozak da se vrati na manje užase od prije
nekoliko sati, prigušujući nove i veće užase majčine
uključenosti u igru. Dok su zvonca zvonila, pogledala je
prema obzoru, usredotočujući se na ružičasto nebo koje je
raslo i širilo se, pripremajući se postati crveno.
“Idemo u šetnju”, iznenada je rekla Rosalind.
Da. Reni se sviđala ideja. Posljednja zajednička šetnja.
Sve one obojene točke.
Toliko njih.
Hodale su jedna uz drugu, njihove su cipele podizale
male oblake prašine, a Rosalindini su nožni prsti s crvenim
lakom za nokte postajali sivi od prašine. Sa svakim se
korakom Renino srce sve više slamalo. Nije se mogla nositi
sa stvarnošću i odjednom je shvatila zašto ljudi ozljeđuju
sebe. Činilo se da jedino jača bol može zaustaviti ono što
osjeća.
Stigle su na mjesto gdje se teren strmo spuštao,
postajući gotovo litica. Ispod su bile ogromne stijene,
oblikovane utjecajem vjetra i pijeska. Nigdje nije bilo oštrih
rubova, stijene su bile glatke. Sunce je zalazilo, nebo se
rumenjelo, osjećao se miris čaparala i njezina je majka bila
pokraj nje. To je vratilo uspomenu. I ovo su imali običaj
raditi. Svi zajedno. Kao obitelj.
Sjele su, jedna pokraj druge, na ogroman ravan kamen
još topao od dana. Da, ovo je bilo njihovo čarobno mjesto.
Čak ga je i njezina majka podnosila. Reni je željela
zadržati ovaj trenutak, ovaj posljednji trenutak prije nego
što se svijet ponovno okrene naopačke.
“Tako je prekrasno”, rekla je Reni, s jecajem u grlu.
Sunčeva svjetlost obasjavala je udaljene vrhove okružene
tamnim planinama, sablasnim planinama, planinama koje
su se pojavljivale i nestajale, kao da su iz drugog vremena
i mjesta. Ćudljive, mijenjajući se iz trenutka u trenutak, da
bi naposljetku izblijedjele i nestale kao da nikad nisu ni bile
tamo.
Dok je promatrala obzor, um joj se počeo otvarati,
prisiljavajući je da pogleda stvarnost svog života i što se
dogodilo. Bila je vraški dobar profiler. Je li oduvijek znala?
Duboko u sebi? Je li to bilo nešto s čime se čak ni njezin
odrasli um nije mogao nositi? Ili je njezin dječji um tako
izvanredno preradio događaje da nikad nije ni
posumnjala?
Dobro učinjeno, Reni!
Njezina je majka ispružila ruku i pomilovala je po kosi.
Taj dodir pun ljubavi sada je imao potpuno novo i
zlokobno značenje. Takav fizički kontakt uvijek se doimao
naporom za Rosalind. Ben je bio taj koji ju je ljubio i grlio
sa spontanim entuzijazmom. “Ti i tvoj otac uvijek ste
voljeli ovo mjesto.”
 “Ali ti nisi.”
“Ne baš, ali sam ga podnosila.”
No bilo je dobro mjesto za odlaganje tijela.
Koji je bio idući korak? Reći majci da moraju poći kući?
Odvesti se u Palm Springs? Ili prenoćiti i pokušati izvući
još informacija iz nje? Reni nije bila sigurna da to može
učiniti. Čak i sada, pitala se kako majka ne vidi da ona zna
jer se sve promijenilo u sekundi dok je bila u kolibi. Otišla
je u spavaću sobu kao jedna osoba, a vratila se kao druga.
Ispuštala je nečujne krikove poricanja koje je njezina majka
sigurno mogla vidjeti i osjetiti.
A ipak su zajedno sjedile obgrljenih nogu, gledajući
kako nebo izvodi predstavu. Pustolovina majke i kćeri.
“Možda ne bismo trebale prenoćiti”, odjednom je rekla
Reni. “Mislim da si bila u pravu. Ovo više nije mjesto
kakvo je bilo.”
Rosalind se nasmijala. “Od mene nećeš dobiti nikakav
argument za ostanak.”
Bilo bi najbolje kada bi Rosalind odvezla Reni u njezinu
kolibu. Nakon što bi joj majka bila na putu u Palm Springs,
Reni bi nazvala Daniela i on bi mogao privesti Rosalind na
ispitivanje pod izgovorom da mu treba još informacija o
Mauriceu.
Ništa od toga nije imalo smisla, ali ubojstva nikad nisu
imala smisla.
“Volim ovo mjesto”, priznala je Reni.
Rosalind se nagnula i ponovno dotaknula Reninu
kosu, ovoga puta stavljajući joj pramen iza uha. Činila se
zadovoljna frizurom.
 Još se jedno sjećanje pojavilo, Rosalind stoji u kuhinji,
u crvenoj haljini, sa škarama i repom u rukama.
Sunce je nestalo. “Idemo”, rekla je majka, ustajući.
“Idemo kući.”
Ošamućena, Reni se mučila stati na noge... i osjetila
majčine ruke na ramenima.
Nije se imala za što uhvatiti ni za što se pridržati. S
neobičnim osjećajem olakšanja zbog preokreta koji nije bio
posve neočekivan, Reni je poletjela zrakom. Ovako se
sigurno osjećao njezin otac kada je skočio. Graciozno,
pomalo poetično, naleti hladnog zraka udarali su o njezinu
kožu. Pad je trajao samo sekundu ili dvije. Kad je udarila o
tlo, začula je zvuk loma, a zatim je bol izbacila sve iz
njezina uma.
 41. POGLAVLJE

Isprva je postojao samo bol i jauk koji je prati. Ona vrsta

bola koji izbriše osobnost i nanosi tijelu nesnosnu patnju.
No Reni je polako postala svjesna sebe, dovoljno da zna
kako leži na leđima, iskrivljenih udova. Baš kao i moj otac.
Oboje su letjeli, ali on je uspio pobjeći. Ona nije. Za
razliku od njega, nije se doimalo da ima mnogo krvi. To je
moglo ukazivati na unutarnje krvarenje. Neka tajna i
mračna ozljeda koje isisava život iz nje.
Dok joj je mozak pokušavao procijeniti ozljede, osjećaj
sebe i situacije postajao je određeniji, sve dok nije začula
zvuk vjetra, osjetila toplinu obližnjih stijena, tlo pod sobom
i okusila krv u ustima. Je li se ugrizla za jezik pri padu ili
je u budućnosti čeka nešto kobnije?
Pokušala se pomaknuti, hvatala zrak, umirila se, plitko
dišući.
Sjena je pala preko nje.
To je to. Zavjesa se spuštala^ ali tada je začula meki
glas svoje majke i na trenutak je osjetila olakšanje. Nije bila
sama. Uz nju je bio netko tko je voli.
A onda se sjetila.
Vode i časopisa, oboje dokaz da je koliba nedavno
upotrebljavana.
Knjige o pticama.
Guranja.
 Majka ju je povukla za zgrčenu nogu, pokušavajući je
ispraviti. Reni je vrisnula i majka je zastala.
“Srce moje, mislim da si nešto slomila.”
Reni je škiljila kroz crvenu izmaglicu. Kroz stisnute
zube procijedila je: “Zar to i nije bio plan?”
“Kako možeš reći tako nešto?” Rosalind je izgledala
zabrinuto. Možda se kolebala oko svojih postupaka.
“Dovedi pomoć”, oštro je rekla Reni.
“Hoću, dušo. Hoću. Ne pokušavaj se pomaknuti.”
Umjesto da ode po pomoć, sporo je hodala u krug. U
jednom se trenutku sagnula i nešto podigla. Reni je malo
zakrenula glavu, dovoljno da prepozna svoj mobitel u
majčinim rukama.
“Želim iskoristiti ovu priliku da objasnim neke stvari”,
rekla je Rosalind, lupkajući prstom o mobitel dok je
govorila. “Ovo je sve djelo tvog oca. Pogriješila sam što
sam mu rekla da katkad maštam o ubijanju. Nekoga, bilo
koga. Samo da saznam kakav je to osjećaj. Mislim, zar
nismo svi razmišljali o tome, iako većina to ne želi priznati?
Rekao mi je da je pomogao tvojoj baki ubiti tvog djeda.
Nisam sigurna je li to istina. Pretpostavljam da me je
pokušavao zadiviti. To je bilo prije nego što smo se
vjenčali, a znaš kakvi su momci. Pretvaraju se da su nešto
što nisu dok te ne osvoje. A onda se vrate svom starom,
dosadnom ponašanju.
Sjela je na tlo pokraj Reni, skupljenih koljena kao da
pozira za fotografiju. Svijetli rubac na njezinoj glavi, čisto
glumatanje, vijorio je kao da ima vlastiti život, poput
jegulje u plavetnilu oceana.
 “Znaš kakav je bio. Nekako umjetan.” Podigla je
Reninu ruku i stavila prst na zaslon mobitela. Prst nije dao
željeni učinak pa je pokušala s Reninim palcem. Činila se
zadovoljna rezultatom. Pustila je Reninu onemoćalu ruku
dok je pregledavala mobitel.
“Nakon što smo neko vrijeme bili u braku, spomenula
sam njegov blef i izazvala ga da stvarno nekog ubije. A
onda su me zaokupile druge stvari, ponajprije ti, pa sam
zaboravila na naš razgovor. No jasno se sjećam noći kada
se to dogodilo. Otišla sam na neku svečanost s Mauriceom,
a tvoj otac te je čuvao. Kasno sam se vratila kući, ti si bila u
krevetu, a on je imao grimasu na licu kakvu nikad prije
nisam vidjela. Oči su mu bile pune života i bio je jako
uzbuđen. Iskreno govoreći, mislila sam da je na nečemu,
ali pokazalo se da je opijen ubojstvom. Nije mi rekao o
čemu se radi sve dok nismo završili s najboljim seksom u
mome životu. Oprosti, znam da djeca ne žele slušati o
seksualnom životu svojih roditelja, ali postojala je
seksualna komponenta u ubojstvima. Dok smo ležali u
krevetu i ja sam se divila njegovoj izdržljivosti, rekao mi je
što je učinio i da se dosjetio iskoristiti tebe kao mamac.
Nisam bila sretna zbog toga, ali uvjerio me da ništa nisi
vidjela, da ti je bilo zabavno i da ti se igra svidjela.”
Reni se igra jako svidjela. Nešto posebno što su ona i
njezin otac radili zajedno. I shvaćala je što majka misli kad
kaže da je bio pun života nakon toga. Bilo je uzbudljivo
vidjeti ga takvog.
Gledajući u mobitel, Rosalind je zastala. “Oh, mrzim
ovo. Baš šteta što si bila u kontaktu s Gabby Sutton. Htjela
sam da se sve riješi, a samo se nastavlja. Stvarno sam željela
nastaviti sa životom a da mi ovo ne visi nad glavom.”
Strah za Gabby potaknuo je Renin odgovor. “Ne uvlači
nju u ovo. Ništa ne zna.”
“Mogla bi. Bila sam ondje one noći. Nakon napada sam
je pokušala nagovoriti da uđe u automobil. Poput
milosrdnog Samarijanca, ali je pobjegla.”
Njezina majka u automobilu i Maurice. Reni je uspjela
sve to potisnuti.
Rosalind je šutjela dok je čitala, a zatim skrenula
pozornost s mobitela na priču koju je pričala. Činilo se
kako želi da Reni sazna što se dogodilo, kao da je ponosna
na to. Nije imala s kim to podijeliti sada kada više nije bilo
Mauricea.
“Rekao mi je da je mrtva djevojka u prtljažniku i htio je
da je pogledam. Otišli smo do garaže i tamo je bila,
zamotana u plastiku. Kad sam ga pitala što namjerava
učiniti s tijelom, rekao je: “Odnijeti ga u pustinju.” Dodao
je da zna za zabačeno područje gdje je nitko osim kojota
neće pronaći.”
Duboko je uzdahnula.
“Mislila sam otići na policiju. Zaista jesam. To je bila
nečija kći, ali također sam se osjećala odgovornom za ono
što je učinio. A morala sam sačuvati svoj ugled. Nisam
smjela biti suučesnica u ubojstvu i nisam htjela da svijet
zna kako sam ubojičina supruga. Zato smo rano ustali
sljedećeg jutra i sve troje otišli u kolibu tvoje bake. Ti si
ostala unutra s njom dok smo se tvoj otac i ja rješavali tijela.
Naravno, njegova majka nije znala ništa o tome. Mislila je
da smo došli malo istraživati.
Ponovno je bacila pogled na mobitel. “Htjela sam da je
zakopamo bilo gdje, ali on je predložio prepoznatljiv
orijentir. Ne znam zašto. Možda je mislio da time iskazuje
poštovanje. Možda je mislio da bismo jednoga dana trebali
znati gdje je tijelo. Možda je mislio da će to morati svaliti
na mene ako do toga dođe. Svejedno, odabrali smo
prekrasno mjesto. I samo da ti kažem, nije nimalo lako
iskopati duboku rupu u pustinji. Rekla sam da ne smijemo
iza sebe ostaviti plastiku. Samo tijelo. Nekako se činilo
prirodnijim.”
Ugurala je mobitel u džep košulje. “Bilo je zabavno.
Žao mi je, ali bilo je tako uzbudljivo. Dani su prolazili, a
zatim i tjedni. Čitali smo o nestaloj djevojci u novinama i
vidjeli na lokalnim vijestima. Pogledali bismo se i hihotali.
No vrijeme je prolazilo i uzbuđenje je jenjalo, a ljudi su
prestali pričati o tome. Postalo nam je dosadno i počeli smo
žudjeti za navalom adrenalina. Odlučili smo ponovno to
učiniti, ali, dušo, nismo te željeli povrijediti. Zapravo, ja
sam mu čak rekla da te ne vodi sa sobom.”
Bol je ubila Reninu sposobnost mentalne reakcije, ali je
uspjela upitati: “Jesi li ti ikad ubila?” Iz nekog je razloga još
željela da Ben bude manje kriv, iako je znala da nije.
“Nisam.”
Vrlo vjerojatno laž. “Maurice?”
“Mislio je da nas štiti, i stvarno jest. Carmel Cortez je
možda imala informacije koje bi upućivale na našu
krivnju.” Uperila je prstom u sebe pa u Reni. “Pomagao
nam je tijekom godina. Tebi. Benu. Meni. Nikad nije
shvatio koliko smo opsjednuti. Volio je tebe i volio je nas.
Znao je kako si nas katkad preklinjala da igramo igru i
kako smo to činili da te usrećimo.”
Barem djelomice laž. Reni je čvrsto zažmirila dok joj je
tijelom strujio svjež nalet bola, ali se natjerala ponovno
otvoriti oči. Padao je mrak.
“Rekla sam mu da nam mora pomoći zaštititi tebe.”
“Jesi li ga ubila?”
“Naravno da nisam. Bio mi je prijatelj. Maurice je bio
ono što je tvoj otac zvao pticom pomoćnicom.”
Mislila je na ptice koje se ne razmnožavaju, nego
pomažu drugima u obitelji odgajati njihove mlade. “To je
okrutno.”
“Znaš svog oca. U svemu je morao pronaći sličnost s
pticama. Kad se sve uzme u obzir, Ben je bio dobar otac.”
“Kako to uopće možeš reći?”
“Brinuo se o tebi kad ja nisam mogla. Je li te ikad
udario? Istukao po dupetu? Seksualno napastovao? Nije.”
“Upotrijebio me kao mamac.”
“Uživala si u tome.”
Bila je preslaba pokazati primjeren bijes, ali je šapnula:
“Bila sam premala da bih znala što se događa.”
“Točno. Nakon što je tvoj otac uhićen, nedostajalo mi je
sve to, ali postoji razlog zašto je više muškaraca ubojica
nego žena. Mi nemamo tu snagu da se riješimo tijela.”
“Imala si Mauricea.”
“Katkad je znao oklijevati.”
 Je li moguće da je njezina majka bila opsjednuta? I da
je uvukla Renina oca u to? Dvoje ubojica s istom opsesijom
bila bi rijetkost. No muškarac poput njezina oca, ljubazan i
željan udovoljiti, bio bi uvučen u nešto što je praktički kult,
kult dviju osoba. Tri, ako se ubroji i Maurice.
“Umrijet ću ovdje”, rekla je Reni sebi u bradu, ne
osjećajući ništa osim ravnodušnosti i olakšanja.
“Oh, dušo. Nikad ne bih dopustila da ti se išta dogodi.”
Zar želi da Reni misli da će se vratiti s pomoći ili je
duboko poricala svoje postupke?
Rosalind je pogledala u nebo. “Uskoro će pasti mrak.
Trebaš li nešto prije mog odlaska?”
Renine vještine preživljavanja nisu zakazale i postavila
je praktičan zahtjev: “Vodu.”
“Donijet ću ti. A kad se vratim u grad, pozvat ću pomoć
i reći im gdje se nalaziš.”
Opet laže. “Ne čini ovo.”
“Psssst. Sve će biti u redu. Samo zatvori oči i malo odspavaj,
a kada se probudiš, netko će biti ovdje uz tebe.”
Reni se sada sjetila da je slične riječi čula u parku, u
automobilu, a da ih je i tada izgovorila njezina majka.
“A kad se vratim u grad nazvat ću tvoju prijateljicu
Gabby i vidjeti hoće li se naći sa mnom, zapravo, s tobom,
da joj mogu predati dar koji si joj namjeravala načiniti.”
Reni je prisilila mozak da se vrati u sadašnjost. Kako to
može spriječiti, ovako slomljena?
“Možda bismo se mogle naći i u parku. Sjećanje je
smiješna stvar. Brine me što su susret i razgovor s tobom
mogli potaknuti onog dana. Sjetila se Mauricea, pa bi se
naposljetku mogla sjetiti i mene.”
“Nemoj”, preklinjala je Reni, tražeći nešto što bi
uvjerilo majku da takav potez nije mudar. “Ne možeš to
učiniti a da te ne uhvate.”
Rosalind je krenula prema izlazu iz kanjona. Dok je
odlazila, dobacila je preko ramena. “Ovo je strmo. Tvoji će
spasitelji morati biti vrlo oprezni. Svakako ću im to reći.”
Zastala je i okrenula se. Na trenutak je Reni pomislila da se
možda predomislila.
Ali ne.
Nije imala srca. I začudo, Reni je umirilo što to konačno
može priznati. Toliko stvari nikad nije imalo smisla. Veza
između njih koja je uvijek bila usiljena. Kako to da njezina
majka nikad nije posumnjala da je otac ubojica, a dijelili su
isti krevet. A opet, netko bi se mogao zapitati kako to da
Reni, policajka, nikad to nije zamijetila, ali ovo je bilo ono
što svi stručnjaci za ljudsko ponašanje znaju: ideju, pojam,
ljubav, mržnju, oblikovane u djetinjstvu, teško je
preusmjeriti jer su toliko ukorijenjeni i toliko prihvaćeni
kao normalni.
“Bila si jako voljena”, rekla je Rosalind, smireno se
smiješeći. “Otac te je obožavao. Ja sam te obožavala, ali ti
si ukrala njegovo srce kao nitko drugi. Želim da to znaš.”
Obožavala te. Prošlo vrijeme. Otišla je rekavši to,
nestajući iza visoke stijene.
Nitko nikoga nije zavarao. Obje su znale da se neće
vratiti i da neće pozvati pomoć. A Gabby Sutton bila je u
životnoj opasnosti.
 42. POGLAVLJE

Rosalind je osjetila da nešto nije u redu čim joj se Reni

pridružila na trijemu kolibe. Jadnica je to pokušala prikriti,
ali majka jednostavno prepoznaje takve stvari. Nije joj
ostavila izbora, ali Rosalind se tješila mišlju da je ostavila
kćer u pustinji koju je toliko voljela.
Rosalind je rekla istinu o mnogo toga. Stvarno je voljela
svoju kćer, ali jednostavno nije mogla dopustiti svijetu da
sazna što je potajice radila. Postojale su dvije Rosalind.
Jedna koju su obožavali zbog njezina dobrotvornog rada, i
druga koju su previše privlačila ubojstva.
Ljude bi mogla iznenaditi spoznaja da nikad nije
ozlijedila ni jednu od djevojaka koje su odsjedale u njezinu
domu. To je bilo nezamislivo. Te su je djevojke trebale, a i
dalje je trebaju. Zadovoljstvo je pomagati ljudima,
spašavati ih, spašavati im živote. Voljela je brinuti se o
slabima i bespomoćnima. Osjećala se dobro u svojoj koži,
ali majčinstvo nije bilo za nju. Majčinstvo je obećavalo
ispunjen život, nešto poput blagoslovljenog događaja koji
osobu učini potpunom, cjelovitom. No, u stvarnosti, to je
bila rupa, a ne cjelina. Kao da netko probija rupu kroz tebe
dok sve ne iscuri van.
Gluparije koje su ljudi govorili. Nisam znala što je ljubav
dok nisam dobila dijete. Nisam razumjela što znači nesebičnost
dok nisam dobila dijete. Nisam znala da mogu voljeti drugo
ljudsko biće na način na koji volim svog malog Jimmyja ili Fanny
ili Margaret.
Laži, laži, laži.
Nitko je nije natjerao da ima dijete. Da, Benjamin je
želio djecu. Znala je to i prije vjenčanja. A imati dijete činilo
se prirodnim korakom u životu. Prvo dolazi ljubav, zatim
dolazi brak, a onda dolazi Rosalind koja gura dječja kolica.
Isprali su joj mozak, preplavili slikama lažnog glamura
majčinstva. Svi časopisi i televizijske emisije prikazivali su
žene koje imaju djecu.
Dijete ispuže iz tebe i odjednom moraš postati svetica.
Majke nisu smjele psovati, napiti se ili seksati. Majke nisu
mogle biti kreativne, razuzdane ili privlačne.
U ono vrijeme nije razmišljala o postporođajnbj
depresiji. Znala je o tome otprilike koliko i o mogućnosti
urođenih mana. To su bile stvari koje su se događale
drugim ljudima i nije imalo smisla brinuti se zbog toga u
trudnoći. Pitala se bi li sve bilo isto i da je bila zabrinuta
zbog postporođajne depresije. Nije čak ni znala je li to
njezin problem. Vjerovala je u depresiju i hormonsku
neravnotežu, ali korijen svega, prokleti korijen o kojem baš
nitko nije govorio, bio je da, kad se rodi, novorođenče
preuzme tvoju dušu. Nitko nije htio govoriti o tome, ali
dogodilo se. Njezin duh, njezin životni polet, izgurani su
kroz porođajni kanal. Zaključila je da je to razlog zbog
kojeg neki ljudi jedu posteljicu. Ona je trebala pojesti svoju.
Često je to sanjala. Kako je jede sirovu i pritom se osjeća
ponovno živom. Katkad bi sanjala da je u bolnici, tražeći
posteljicu, lutajući hodnicima, provjeravajući u mračnim
sobama označene staklenke na policama. Pronašla bi
staklenku sa svojim imenom. Ipak, tipično za snove koji
uključuju potragu, nije uspjela ostvariti svoj naum. Nakon
što bi otvorila poklopac, osjetila bi miris formaldehida i
ustuknula.
Dva dana nakon što se Reni rodila, donijeli su je kući.
To malo rumeno strano stvorenje koje se migoljilo, plakalo
i mokrilo.
Rosalind je nije mogla ni pogledati.
Isprva je Benjamin pokušavao nagovoriti Rosalind da
se brine o djetetu, ali bojala se da će dijete isisati i zadnju
kap života iz nje. Zalegla je u krevet, buljila u zid, pamteći
svaku nesavršenost na njemu. Jedini put kada je stvarno
razmišljala bilo je dok je maštala o tome da se riješi bebe.
Možda da je zaboravi na stražnjem sjedalu automobila. Ili
da se zaleti automobilom u ocean, iskoči u posljednji čas i
dopliva do obale. Zamišljala je posljedice i suosjećanje
javnosti.
Nikad nije ništa spomenula Benjaminu, ali sigurno je
naslutio jer se jednog dana u kući pojavila njegova majka.
Benjamin i ona spakirali su torbe i sat poslije djeteta više
nije bilo. U idućih nekoliko dana Benjamin je uklonio sve
podsjetnike i nije se razgovaralo o djetetu.
Rosalind je ustala iz kreveta i polako počela ponovno
voditi brigu o sebi. Prati zube. Prati kosu. Benjamin i ona
odlazili su u šetnje kao nekad. Jednoga dana netko je
upitao gdje je dijete i ona je vrisnula: “Nemam dijete!
Izgledam li poput nekoga tko ima dijete? Ja sam snažna,
neovisna žena! Ne rob djeteta!”
Benjamin ju je odveo kući.
 Dugo je plakala.
Bio je psiholog i mislio da može riješiti njezine
probleme, ali nije shvaćao da ona nema nikakvih
problema. Dijete je bilo problem.
Nagovorio ju je da posjeti njegova prijatelja. Psihijatra
koji ju je liječio. Postupno se vratila. Nikad ona ista
Rosalind u punom cvatu, ali barem sjena sebe.
Prošli su mjeseci, a onda se pojavila njegova majka s
djetetom koje je uz malu potporu već moglo samostalno
sjediti. I nije bilo onako ružičasto ili crveno kao prije, nije
se doimalo poput izvanzemaljca kojeg treba ugušiti. Mogla
je pogledati dijete, a da ne osjeti kako gleda neki
svijetloružičasti prikaz vlastite patetične duše. Uz
Benjaminovu pomoć, počela je doživljavati dijete kao
osobu.
“Djeca su za nas”, rekao joj je. “Upotpunjuju naše
živote. Ništa im nismo dužni. Oni su ovdje za nas, ne
obrnuto.”
“Možemo li ih pojesti ako želimo?” upitala je. Šalila se,
ili možda nije. “Ako ne znamo što pripremiti za večeru?”
Nasmijao se. “Ne bih to preporučio. Jednog će ti dana
biti drago što je imaš uz sebe. To predviđam. A zasad? Ne
brini se ako ti se ne sviđa.”
To je stalno imala na umu.
Kad se više nije osjećala odgovornom za svaki djetetov
dah, postalo je lakše. A kad je Benjamin izmislio igru,
počela je uživati u majčinstvu. Postalo je više pozitivno
nego negativno i izvuklo ju je iz uspavanosti. Nije bila ona
stara Rosalind. Majčinstvo je zauvijek otjeralo tu osobu, ali
postala je netko bolji. Netko pametan i nestašan, ali isto
tako i umjetnički nastrojen, i ljubazan, i poštovan u
zajednici.
 43. POGLAVLJE

Bilo je smiješno, pomislila je Reni. Ljudima koji

namjeravaju ići u pustinju uvijek predlažu da obavijeste
druge o svom rasporedu. Kad god je Reni planirala
putovati do udaljenih područja, poslala bi majci poruku
govoreći joj kamo ide i kada će se vratiti.
Tijekom godina Reni je često razmišljala o svojoj majci.
Kako je Rosalind promaknulo Benovo ponašanje? Euforija
koja je dolazila nakon ubojstva, odjeća, krv, smrad tog
jedinstvenog znoja koji je često dolazio uz ubojstvo. Kako
itko može propustiti te znakove? Kao istražiteljicu, to ju je
zbunjivalo. Čak je proučavala ponašanje bliskih osoba.
Rođaka, ljudi koji su često dijelili isti krevet s ubojicom i
poslije se opravdavali neznanjem, iako je moralo biti
znakova. Bilo je znakova.
Sve do sada smatrala je da njezin otac nije ništa
pokazivao. Nekako. Premda se to objašnjenje činilo
nategnutim, bilo je jedino kojeg se mogla sjetiti. Sada,
naravno, zna da je bila u krivu.
Njezina je majka znala.
Njezina je majka bila upletena. Njezina je majka možda
imala krvi na odjeći i zaudarala na taj jedinstveni način, i
sama opijena euforijom ubojstva. Bilo je vrlo teško
prihvatiti dubinu njihove izopačenosti. Uvući i dijete.
Učiniti ga dijelom toga. Druge su obitelji odlazile
kampirati. Renina je obitelj ubijala. Obitelj koja je ubijala
zajedno ostajala je zajedno.
Ta zadnja pomisao bila je dokaz da Renin um
nepravilno radi, da više ne razdvaja misli po redu važnosti.
Sada se morala usredotočiti na preživljavanje. Na povratak
u civilizaciju. Mora obavijestiti svijet o onome što je
saznala. Čudovište - jer trenutačno je bilo bolje ne
razmišljati o Rosalind kao o majci, nego kao o zvijeri - treba
razotkriti i zaustaviti.
Prisilila se vratiti mislima u sadašnjost i proučiti svoje
okružje. Svjetlucavi zvjezdani pokrivač iznad nje,
prekrasan i čaroban. Polumjesec na obzoru.
Uspjela se nasloniti na stijenu. Bol dok je uspravno
sjedila bio je gori od bola u ležećem položaju, ali nije mogla
ostati tu. To je pustinja: temperatura je brzo padala i uskoro
će biti oko 5 stupnjeva. Kasnije, kada svane i temperature
porastu, neće dugo izdržati bez vode. Bilo je opasno ostati
tu gdje je sada i čekati pomoć koja možda nikada neće doći.
Pomaknula se i zamislila slomljene kosti koje se
pomiču u tijelu, ali nije joj bilo lošije nego prije sat vremena,
što je značilo da može zaboraviti na unutarnje krvarenje.
Ili, ako ipak krvari, samo sporo kapa.
Njezin prag bola bio je prosječan i govorio joj je da se
ne pomiče. Morala je nadjačati tu želju. Kada je pala, začula
je lom. Nešto se slomilo. Samo nije bila sigurna što. Rebra?
Jedan joj je gležanj natekao. Možda iščašen. Možda nešto
gore. Činilo joj se da je disanje u redu, osim dahtanja za
koje se nadala da je više povezano s bolom.
 Plan je bio odvući se uz strmu padinu - malu planinu -
i otpuzati natrag do kolibe. Nadala se da se njezina majka
nije sjetila uzeti zalihe koje su ostavile na trijemu.
Spuštanje na koljena bila je prava tortura. Nakon toga
se umirila i čekala da probadanje utihne, dok je svaki
otkucaj njezina srca tjerao bol sve dublje.
Kretanje će vjerojatno izazvati dodatne ozljede, ali nije
imala izbora. Druga opcija bila je umrijeti ovdje. Savršeno
prihvatljivo da nije imala važnih stvari za učiniti, kao što
je pobrinuti se da njezina majka ne ubije ponovno.
Pobrinuti se da ne pokuša doći do Gabby.
Vremena je bilo malo i više nije imala mobitel, ali
pretpostavila je da joj treba najmanje 20 minuta da se
odvuče uz strminu. Kada je došla do vrha, pogledala je u
smjeru kolibe i razabrala tamnu sjenu građevine. Puzala je
prema njoj.
Kanistri s vodom i njezina naprtnjača još su uvijek bili
na trijemu gdje je ih ostavila. Majčin putni kovčeg više nije
bio tamo. Izvukla je malu svjetiljku, upalila je i držala
među zubima dok je punila svoju bocu vodom iz jednog
od kanistara. Provjerila je svoj paket zaliha. Krema za
sunčanje, sunčane naočale, kapa, proteinske pločice i
sušena govedina. Sve stvari koje će joj trebati. Morala je
uzeti u obzir težinu i što će biti sposobna nositi
kilometrima. Sigurno ne kanistar vode. Na kraju je uzela
samo bocu i jedan poluprazan kanistar. Sada će pješačiti,
po mraku, s mjesecom i zvijezdama kao svjetlom.
Sve do ovoga trenutka bila je na nogama i rukama.
Vrijeme je da sazna može li stajati.
 Dovukla se do jedne od triju drvenih stolica. Jauknula
je samo jednom. To je bilo sve što je dopustila. Polako se
podigla i naslonila čvrsto na zgradu, plitko dišući dok su
se valovi bola obrušavali na nju. Kad se uspravila, ušla je u
kolibu, uzela deku s kreveta i zamotala se u nju. Bakin štap
za hodanje, glatke ručke, stajao je u kutu blizu vrata.
Upotrijebit će ga kao oslonac.
Pretpostavila je da je oko deset navečer kad je napustila
kolibu naprtnjače na leđima. Čvrsto je stisnula štap za
Hodanje, a svaki joj je korak slao oštar bol kroz tijelo.
Bila je udaljena 16 kilometara od autoceste. Ako bi
hodala kilometar na sat, trebala bi stići do sutra navečer.
Kad stigne, ako stigne, nadala se da će uspjeti zaustaviti
neko vozilo.
Jedino o čemu je razmišljala bilo je staviti jednu nogu
ispred druge. Neka vrsta samohipnoze, meditacija slična
onome što je naučila dok je oblikovala posude na
lončarskom kolu. S vremena na vrijeme pala bi na koljena,
s dekom oko sebe. Katkad bi zadrijemala prije nego što bi
ponovno krenula.
Kako je noć odmicala, bilo joj je sve teže stati na noge.
Na otvorenom nije bilo ničega za što bi se mogla uhvatiti
osim štapa za hodanje. Pala bi i ležala na zemlji, ne želeći
se pomaknuti jer je sve, čak i disanje, bilo poput noževa,
vatre i slomljenih komadića sebe. Naposljetku bi ustala i
pratila blijedu cestu kojom nitko nije prolazio. U jednom
trenutku lažno je svitanje potaknulo u njoj navalu
ushićenja, ali se brzo podsjetila da će danje svjetlo donijeti
još veći izazov: vrućinu. A onda je stigla prava zora i ptice
su zapjevale. Više se nije osjećala toliko usamljenom.
 Prijeđena udaljenost? Nije znala.
Pravi smjer? Prilično sigurna.
Nakon što je sunce izišlo, Reni se zaustavila dovoljno
dugo da na ruke i lice nanese kremu za sunčanje. Deka je
postala njezina sjena kad ju je povukla preko glave. U
jednom trenutku poluošamućenosti učinilo joj se da vidi
nešto u daljini, na sredini ceste, iz smjera iz kojeg je došla.
Trepnula je i pokušala se usredotočiti. Životinja. Napravila
je nekoliko koraka pa sjela. Napravila je još nekoliko
koraka.
Kojot?
Ne kreće se tako.
Zec?
Nije izgledalo poput zeca.
Pas? Da. Možda.
Došao je dovoljno blizu da shvati kako je to uistinu
mali pas, težak desetak kilograma, slijepljene dlake. Divlji?
Nije se činilo vjerojatnim s obzirom na to da joj je prišao
tako blizu, ali izgladnjelost može ukrotiti većinu divljih
stvorenja.
Posegnula je u torbu, pronašla preostali komad sušene
govedine i bacila ga prema psu.
Nestao je u jednom zalogaju, a životinja je tražila još.
Iako je kanistar bio gotovo prazan, ulila je vode u mali
poklopac, spustila ga na tlo i odmaknula se. Pas se
prišuljao bliže i popio. Dala mu je ostatak iz kanistra, a
svako saginjanje izazivalo je valove bola i vrtoglavice.
“Odakle si došao?” Dlaka mu je bila tako slijepljena da je
bilo teško reći koja je vrsta psa. Mješanac pudlice?
Vratila se svom putovanju i uskoro dostigla točku kad
više nije mogla podići noge od tla. Umjesto toga, vukla ih
je podižući oblake prašine i pijeska, tako guste da su joj
prekrili usne i zašli među zube. U toj omamljenosti,
posegnula je za naprtnjačom, želeći dohvatiti balzam za
usne. Naprtnjače nije bilo, zaboravljena je negdje putem.
Pogledala je iza sebe. Pustinja se prostirala
kilometrima. Nije bilo traga njezinim stvarima, ali pas ju je
i dalje pratio. Okrenula se u drugom smjeru. Sve isto.
Nije se moglo ništa osim hodati.
Ili pasti.
Reni se probudila na tlu, trpeći snažan bol. Odnekud iz
stvarnog svijeta ili sna dopro je tih, šuštav zvuk. Sjena je
prešla preko nje i ugledala je pticu kako kruži. Zvuk su bila
krila.
Ptica je bila stvarna. Možda.
 44. POGLAVLJE

Nakon Mauriceova samoubojstva Daniel je namjerno dao

Reni prostora, ali sada, dok je sjedio kod kuće prve
neradne nedjelje nakon mnogo tjedana, popustio je pred
potrebom da provjeri kako je. Jednim dijelom i zbog toga
što se osjećao odgovornim jer ju je ponovno uvukao u
noćnu moru, iako bez nje i njezina odnosa s Mauriceom
možda nikad ne bi povezali Mauricea s ubojstvima
Unutarnjeg carstva.
Njegov poziv Reni prebačen je na glasovnu poštu pa je
pokušao nazvati Rosalind. Javila se i rekla mu da joj se kćer
vratila u pustinju. Ništa čudno, a upravo se toga
pribojavao.
“Nadam se da ćeš u ovom trenutku poštivati njezinu
privatnost”, rekla je Rosalind.
Hoće. Nakon što porazgovara s njom i uvjeri se da je
dobro. Koliko dobro osoba uopće može biti uzimajući u
obzir užasnu situaciju.
Znao je da mu treba 45 minuta do Reni ako nema gužve
i ako autocesta 62 nije zatvorena, što se znalo povremeno
događati zbog poplava, potresa i pješčanih oluja, pa je bilo
gotovo nemoguće putovati, čak i disati.
Svoj je terenac napunio gorivom na maloj pustinjskoj
benzinskoj postaji koja je prodavala i kaktuse i sukulente.
Kupio je jedan za Reni. Uzeo je nekoliko grickalica, sve
platio i ponovno krenuo cestom, pokraj polja bijelih
vjetrenjača koje su ukrašavale krajolik, u nestvarnoj
kombinaciji tehnologije i prirode. Dvadeset minuta poslije,
skrenuo je na grbavu zemljanu cestu koja je vodila do
Renine kolibe.
Njezin je kamionet bio tamo.
Pokucao je. Bez odgovora.
Pokušao je s vratima i prozorima.
Sve je bilo čvrsto zaključano.
Možda je nekamo otišla s nekim, ali u kratkom
vremenu koliko se poznaju nikad nije spomenula prijatelje
ili poznanike. Prošla je toliko toga otkako se prvi put
pojavio i nagovorio je da se pridruži njegovoj potrazi.
Koliko um može podnijeti prije nego što se raspadne? I ono
što ga je jako mučilo - predstavlja li sama sebi opasnost? To
je bila njegova najveća briga. Njezino mentalno stanje. Biti
sam u pustinji u ovom trenutku činilo se najgorim
mogućim izborom.
Odlučan, dohvatio je komplet alata iz vozila, obio
bravu kolibe i otvorio vrata. Iz navike, pripremio se za
smrad mrtvog tijela. Nije namirisao ništa osim gline.
Kretao se kroz kolibu i zamijetio šator pokraj vrata,
uredno pospremljen krevet, malu kupaonicu u kojoj se
ništa nije doimalo neobičnim. Isto je bilo i s kuhinjom. Bez
napola pojedene hrane, mobitela, novčanika ili torbe na
stolu. Ništa nije govorilo o prljavoj igri ili da se dogodilo
nešto neočekivano. A ipak, srce mu je uznemireno kucalo
i trebalo mu je neko vrijeme kako bi shvatio da se osjeća
kao onog jutra kada je njegova majka nestala. Bila je ondje,
a onda je više nije bilo. I shvatio je da mu je Reni postala
važna. Prepoznavanje razloga svoje pretjerane reakcije bilo
je dovoljno da je obuzda, barem nakratko.
Izišao je i hodao oko kolibe. Bila je mala, izgrađena od
sivih betonskih blokova na betonskoj ploči. Velik, zatvoren
prozor gledao je na udolinu. Kada je obišao cijelu kolibu,
za što mu zbog veličine nije trebalo dugo, zaključao je
vrata, pitajući se treba li možda nazvati Gabby Sutton. Je li
joj se Reni javila? Dok je razmišljao ima li to smisla, stigao
je poziv Guša Watersa, zamjenika sudskog patologa.
“Sjećaš li se one stare sveučilišne studije o kojoj smo
razgovarali?” upitao je Gus. “Trebalo je malo truda, ali
uspio sam dobiti dopuštenje da ti proslijedim najvažnije
dijelove izvornih spisa. Drago mi je da sam provjerio jer se
pokazalo da su neke od informacija koje sam ti dao
netočne. To se može dogoditi kada je zaštićen identitet
ispitanika. U svakom slučaju, upravo sam učitao
relevantan materijal u tvoju bazu podataka.” ,
Daniel mu je zahvalio, uzeo prijenosno računalo iz
vozila i sjeo na metalni stolac ispred Renine kolibe.
Rabeći hot spot mobitela, došao je do učitane datoteke o
kojoj je Gus pričao.
Kliknuo je ikonu na zaslonu i iznenadio se ugledavši
dva para fotografija mozga, od dvoje različitih ljudi. Činilo
mu se da prepoznaje one koje je pregledavao u mrtvačnici.
Iste praznine u predčeonom režnju, području koje
kontrolira moral. Njegovom neuvježbanom oku, ni drugi
mozak nije izgledao normalno, ali praznine nisu bile tako
velike poput onih s fotografija iz mrtvačnice.
 Jedan par pripadao je Benjaminu Fisheru. Drugi je bio
povezan s prezimenom koje isprva nije prepoznao. Tada
mu je sinulo.
Gledao je u djevojačko ime Rosalind Fisher.
I ona i Benjamin sudjelovali su u studiji. Možda su se
čak tamo i upoznali. A vrlo neobičan obrazac mozga nije
pripadao Benjaminu. Pripadao je Reninoj majci.
 45. POGLAVLJE

Gabby je primila poruku od Reni. Izradila je neku

keramiku za nju i predložila da se nađu u parku na
Riversideu, gradu u kojem je Gabby pohađala fakultet na
kojem je Ben Fisher predavao psihologiju. Parkovi su joj
bili odbojni. Nije ih voljela. Kada je Gabby odbila prijedlog,
Reni je u poruci napisala ono što je Gabbyn terapeut uvijek
govorio: suočavanje s onim čega se bojiš može mu oduzeti
moć. To su samo stabla i staze za trčanje. Samo prekrasan
park.
I povjerovala je Reni.
Prije nekoliko dana užasavala ju je pomisao susreta s
njom i zamalo je rekla ne, ali nakon što je Reni došla u
njezinu kuću i razgovarala s njom, osjećala se kao da se
oduvijek poznaju. A na neki su se način i znale. Doživjele
su isto traumatično iskustvo. Možda je Gabbyn život
nakon napada bio život u sjeni, ali obje su preživjele. Zato
bi povratak u grad gdje je napadnuta mogao biti idući
korak. Ako je Reni mislila da to može pomoći, Gabby je bila
spremna izići iz svoga sigurnog okružja.
Međutim, nije bila spremna reći mužu što se događa.
Umjesto toga, odjenula je crvenu haljinu i crne najlonke pa
rekla da će se poslijepodne naći s prijateljicom. Muž joj
nikad nije postavljao previše pitanja, što je značilo da mu
nikad nije trebala mnogo lagati. Danas se doimao kao da
mu je laknulo što je dovoljno motivirana izaći iz kuće.
 No hrabrost je smiješna stvar. Može se mijenjati i
nestati ako nisi usredotočen. Morala se nekoliko puta
zaustaviti do Riversidea. Ako je ugledala odmorište, stala
je. Ako je vidjela znak za benzinsku postaju ili Starbucks,
skrenula je tamo. Nekoliko puta tijekom vožnje poželjela je
nazvati Reni da je ohrabri, ali uvijek bi se predomislila.
Željela je biti hrabra. Nije željela ovisiti ni o kome. Htjela je
biti više poput Reni.
U gradu je pratila GPS do zelenog područja i staza za
trčanje. Malo je uranila pa još nije bilo drugih automobila.
Srce joj je ubrzano kucalo, za što je krivila kavu. Parkirala
je na prazno parkiralište, provjerila jesu li vrata zaključana
i tada pokušala umiriti disanje. Stalno je provjeravala sat
na mobitelu i otkrila da je prošlo vrlo malo vremena od
posljednjeg pogleda ha sat.
Naposljetku je začula zvuk.
U retrovizoru je zamijetila veliki bijeli automobil.
Zaustavio se pokraj nje, a žena je bila za volanom. Spustila
je prozor sa suvozačeve strane i nagnula se preko sjedala.
Gabby se odupirala porivu da otvori svoj prozor, ali nije
izdržala. Pritisnula je tipku za spuštanje prozora - i osjetila
uznemirujući deja vu. Zanemarila ga je.
“Ja sam Renina majka”, rekla je žena. “Rosalind
Fisher.”
Naravno. Rosalind Fisher. Žena Benjamina Fishera.
Može li ovo postati imalo nestvarnije? Gabby bi je odmah
prepoznala da nije bila toliko živčana. Rosalind je bila
poznata po udomljavanju i pomaganju zlostavljanih žena.
Kad je Gabby prvi put čula za Rosalindin dobrotvorni rad,
pomislila je da se možda pokušava iskupiti za stvari koje
je učinio njezin suprug.
“Žao mi je, dušo”, rekla je Rosalind, “ali Reni nije
mogla doći zbog hitnog slučaja. Nije željela da uzalud
ovdje čekaš.”
Gabby se namrštila na tu nelogičnost. Zašto se opet
uplela među te ljude? “Mogla je poslati poruku.”
“Htjela je, ali znala je da si već na putu, a ja sam ionako
bila u ovom dijelu grada, pa sam joj rekla da ću ti ja donijeti
poklon.” Izišla je iz automobila i došla do Gabbynih vrata.
Bila je odjevena u nešto što je Gabby nazivala ležernim
šikom, popularnim stilom među ženama njezinih godina
iz Palm Springsa. Bijele traperice i sandale, uz krupan nakit
koji zvecka pri kretanju.
“Reni je jako napredovala sa svojom ekspresivnom art
terapijom”, rekla je Rosalind. “Ne znam gdje bi sada bila
da se nije tome posvetila. U svakom slučaju, rekla mi je sve
o poklonu koji je izradila posebno za tebe.”
Gabby je znala da izrada svakog lončarskog predmeta
iziskuje dosta vremena, a vidjela se s Reni prije nekoliko
dana. Vrlo vjerojatno nedovoljno vremena za komad po
mjeri. No, ako se htjela pretvarati da je poklon izrađen
posebno za nju, neće biti nezahvalna.
“U prtljažniku je i prilično je težak”, rekla je Rosalind,
uz grimasu u znak isprike.
“U redu je.” Gabby je izišla. Zajedno su otišle do
stražnjeg kraja automobila i Rosalind je otvorila prtljažnik.
“Oh, kutija je skliznula odostraga”, rekla je Rosalind.
“Možeš li je dosegnuti?”
 Gabby je obuzeo novi val nelagode, ali se nagnula i
malo umirila ugledavši kartonsku kutiju u dnu prtljažnika.
Nije ju mogla dohvatiti pa se nagnula još dublje, koljenom
jedne noge u prtljažniku, a drugom nogom i dalje na tlu.
A onda je osjetila udarac u nogu na koju se oslanjala,
nečije ruke su je gurnule i upala je u prtljažnik. Prije nego
što je uspjela reagirati ili shvatiti što se događa, osjetila je
oštar bol u leđima, između lopatica. Nakon bola uslijedio
je zvuk usisavanja. Okrenula se i ugledala krvav nož u
zraku iznad sebe. Iza njega bilo je izobličeno lice Rosalind
Fisher. Gabby je vrisnula dok se oštrica spuštala i ponovno
je ubola, ovaj put u vrat.
Zvuk. Možda drugi automobil.
Prtljažnik se zatvorio uz tresak.
Uslijedili su koraci i zatim zvuk zatvaranja
automobilskih vrata. Vozilo se pokrenulo i podrhtavalo
ispod Gabby, vozeći prvo unatrag, a zatim silovito
naprijed. Gabby je pritisnula ruku uz vrat, pokušavajući
usporiti krvarenje i trudeći se pronaći način kako
preživjeti.
Prtljažnici su imali izlaze u nuždi.
Zamijetila je svjetleću polugicu iznad glave. Povukla ju
je glatkim, ljepljivim rukama. Ništa se nije dogodilo.
Ponovno ju je povukla. Nakon nekoliko slabašnih
pokušaja sjetila se svog mobitela i provjerila džepove
haljine. Ostavila ga je u automobilu.

***
Rosalind se uputila kući s Gabby u prtljažniku. Planirala je
parkirati u garaži i provjeriti je li žena i dalje živa. Ako jest,
zavezat će joj usta i udove, nadajući se da će poživjeti dok
je ne odvede u pustinju i ondje ostavi. Nije bilo šanse da
Rosalind bez tuđe pomoći pomakne mrtvo tijelo iz
prtljažnika. Gabby Sutton mora sama izići i tek tada će je
Rosalind ubiti. Ali, sada se mora usredotočiti na pripreme
za večerašnju svečanu dodjelu nagrade.
 46. POGLAVLJE

Daniel je pozvonio. Bila je nedjelja navečer i vozio je ravno

od Renine do Rosalindine kuće. Trudio se ne dopustiti da
ga muči ono što je upravo saznao o Rosalind i da ne vidi
zle namjere tamo gdje ih nema. Čak i da su testovi točni, i
dalje ništa ne znače bez mračnih djela koji bi ih podržali.
Prema istraživanju, čak i najalarmantnije rezultate može
poništiti pozitivno djetinjstvo. A nije znao ništa o Rosalind;
oduvijek se bavio samo Benjaminom i pomalo Reni. Osim
toga, mozak je i dalje bio tajanstveno područje. Jučerašnje
teorije već sutra mogu biti odbačene. Samo je želio pronaći
Rosalind, pogledati je u oči, dobiti njezinu priču i više
informacija o Reninu mogućem boravištu.
“Nije kod kuće.”
Okrenuo se i vidio Josha Perkinsa kako stoji u
Fisherovu dvorištu. Novinarske ekipe i dalje su izlazile iz
kuće, a njegov prijatelj novinar bio je jedan od mnogih koji
je čekao na priču.
“Jesi li vidio Rosalind?” upitao je Daniel.
“Bila je ovdje ranije tijekom dana”, rekao je Josh.
“Vratila se nakon nekoliko sati i onda ponovno otišla.
Prema kalendaru događanja Palm Springs Gazettea, večeras
joj u
Konferencijskom centru i institutu za umjetnost Palm
Springsa dodjeljuju nagradu za njezin društveni rad.”
“Hvala.” Daniel je krenuo prema svom terencu.
 Josh ga je pratio u stopu. “Imaš li nešto za mene?”
“Zasad ne, ali mogao bih uskoro imati.”
Trideset minuta poslije, Daniel je stigao pred
konferencijski centar. Ulica je bila široka i slijepa. U blizini
je bilo mnogo kaktusa i sveprisutnih čaparala. Surovost
dana blijedjela je i uskoro će je zamijeniti prekrasna
pustinjska noć. Na parkiralištu, ponovno je pokušao
nazvati Reni. Kao i prije, poziv je prebačen na govornu
poštu. “Nazovi me kad ovo primiš.” Njegov je glas
otkrivao hitnost koju nije uspijevao obuzdati.
Nije bio odjeven za otmjeni događaj, ali je uvijek imao
uza se odjeću za hitne slučajeve. Nije imao strpljenja čekati
da dodjela završi pa je izišao iz vozila, stavio kravatu oko
vrata i odjenuo crni sako. Na vratima centra upitali su ga
za ime, a on im je pokazao službenu značku. “Tražim
počasnu gošću Rosalind Fisher.”
Saznao je broj stola i spremio značku.
Večera je već odavno počela, a u prostoriji jarko
osvijetljenoj suvremenim lusterima bilo je iznimno bučno.
Zamijetio je broj uglavljen u metalnu kopču na sredini stola
nedaleko od pozornice. Ruka se podignula i mahnula.
Nadao se da je to Reni, koja prisustvuje večeri. Ne, bila je
to njezina majka, koja je odgurnula svoj stolac i ustala,
naoko sretna što ga vidi.
 47. POGLAVLJE

Bol je bio Renin prijatelj. To je možda bilo jedino što ju je

držalo pri svijesti i na nogama. Svaki sljedeći korak bio je
bolan trzaj koji je započinjao u peti i širio se sve do tjemena.
Nakon zbunjujućeg razdoblja koje se istodobno činilo
beskrajnim i kratkim, dan je počeo blijedjeti. Ako se spusti
mrak, a ona još ne dođe do ceste - što će onda? Dala je sve
od sebe. Dok je razmišljala bi li legla, zamijetila je
svjetlucava svjetla u daljini i nekoliko puta trepnula
pokušavajući se usredotočiti. Bio je to odraz sunca na
vozilima u pokretu.
Još se odlučnije posvetila svom cilju.
Doći do autoceste.
Bilo je dalje nego što se činilo, a kad je došla do asfalta,
mrak je gotovo posve zavladao. Nije bilo ni jednog
automobila na vidiku pa je, oslanjajući vrh štapa na
središnje žute crte, polako vukla noge prema zapadu gdje
je nebo još bilo maglovito i ružičasto. Cesta se penjala i
spuštala, širila i razvlačila, skretala i zaokretala, u i uokolo
krajolika s bližim i udaljenijim planinama. Svjetlucava
ljepota podsjećala ju je da će ih pustinja sve nadživjeti,
premda je prigrlila i mrtve i ubijene i zakopane.
Crte pod stopalima koja je vukla bile su smiješno
dugačke. Dužine poluprikolice. Kako je to moguće? Tako
dugačke. Stvarno dugačke. Bila je toliko zaokupljena
dužinom crte da nije čula nadolazeći automobil. Truba se
oglasila iza nje, vraćajući je u stvarnost.
Zanjihala se i oteturala do ruba ceste. Štap za hodanje
udario je o mekani komadić zemlje. Posrnula je naprijed i
srušila se pokraj bijele crte. Bolje bio toliko poznat i stalan
da gotovo nije zamijetila da je još jači. Okrenula se na leđa
i posljednjom snagom podignula obje ruke u zrak kao da
je upravo prošla ciljem istrčavši maraton.
Automobil je projurio pokraj nje.
Zrak ju je zapuhnuo, podižući joj kosu koja ju je potom
udarila po licu dovoljno jako da zaboli. Začuo se zvuk
kočenja i cvilež guma dok se vozilo zaustavljalo. Iskrivila
je vrat.
Otvorila su se vrata i ljudi su pošli prema njoj. S mjesta
na kojem je ležala mogla je vidjeti cipele i gole noge te
kaubojske čizme i cvjetnu haljinu. Moderna odjeća. Djeca.
Kada su prišli bliže, procijenila je da su u ranim
dvadesetima. Dva muškarca, jedna žena, svi duge smeđe
kose. Počeli su razgovarati kao da ih ne može čuti.
“Što ćemo s njom?”
“Mislim da je ozlijeđena.”
Aplikacija svjetla na mobitelu iznenada ju je neugodno
zaslijepila. Zaškiljila je i podigla ruku, dlana okrenuta
prema njima.
“Ima krvi na licu.”
“Da nazovemo policiju?”
“Mobitel mi je prazan.”
“Ne možemo je ovdje ostaviti.”
 “Ne želim je u svom automobilu. Može biti ubojica.”
Bodovi za način razmišljanja. Nije loše biti svjestan
toga.
“Daj joj malo hrane i vode i idemo.”
“Ne.”
To je bila djevojka.
“Propustit ćemo nastup.”
“Sjećaš se da smo pričali o stvarima za koje smo požalili
što ih nismo učinili? Poput onih trenutaka kad se nismo
ohrabrili i učinili ono što smo trebali?” upitala je djevojka.
“Ovo je jedna od tih situacija. Ovo je nešto što želim
ispravno učiniti, a ne o tome razmišljati sa žaljenjem nakon
20 godina. Neću je ovdje ostaviti.”
“Automobil je moj”, rekao je jedan od mladića.
“Onda idite bez mene. Mi ćemo autostopirati. Možda
stignem na nastup, a možda i ne.”
“Ti si pjevačica.”
“I ne odlazim bez nje.”
Naposljetku se jedan od mladića izravno obratio Reni.
“Trebate li pomoć? Ili namjerno ležite ovdje? Možemo vas
ostaviti ako želite biti sami?”
“Nije ovdje namjerno”, rekla je djevojka, pomalo
razdraženo. “Pogledaj je.”
“Misliš li da je beskućnica?”
“Ili je možda jedna od onih luđakinja koje žive u
pustinji i nekoliko puta godišnje pješače u grad po zalihe”,
rekao je drugi tip.
 “Makni to svjetlo od mene”, zahroptala je Reni, tako
suhih usta da je jedva mogla govoriti.
Kakav nadrealan sudar svjetova. Hipsteri i što god da
je ona bila. Kornjača koja je dopuzala iz pustinje. Činilo joj
se kao da je lutala cijelu vječnost. “Koji je danas dan?”
upitala je.
“Subota.”
Prošlo je malo više od 24 sata otkako ju je majka
ostavila da umre.
“Idemo iz Las Vegasa u Pioneer town”, rekao je jedan
od mladića i potom dodao da su predgrupa bendu za koji
nikad nije čula. Po njegovu je glasu mogla zaključiti da je
želi zadiviti.
“Pomognite mi ustati.”
Nitko se nije pomaknuo.
“Hajde”, rekla je djevojka.
Dvojica mladića uhvatila su je ispod pazuha.
“Mislim da se možda upisala.”
Vrlo moguće.
“Mora ići na hitnu”, rekla je djevojka.
Reni se nije namjeravala usprotiviti tome.
Smjestili su je na stražnje sjedao. Toliko se već
naviknula na stalan bol da čak nije ni zastenjala kad je sjela
i osjetila da joj se nešto pomaknulo u tijelu. Djevojka je sjela
straga pokraj Reni, a dvojica mladića na prednja sjedala.
Jedan od njih je upitao: “Je li to vaš pas?”
 Pogledala je kroz prozor. Matirani pas sjedio je pokraj
automobila i gledao u njih. Bila je previše iscrpljena da im
pokuša objasniti, pa je samo kimnula.
Psa su smjestili sprijeda. Vozač je uzdahnuo. “Smrdi
gore od nje.”
Vrata su se zatvorila, a gume zakotrljale preko pijeska
i šljunka dok su skretali na dvotračnu cestu, uključenih
dugih svjetala i vozeći na zapad. Glazba je glasno svirala.
Djevojka je otvorila limenku pića i ponudila joj. Reni
nije mogla pročitati etiketu pod prigušenim svjetlom.
“Energetsko piće”, objasnila je djevojka pa dobacila
mladićima: “Dajte psu malo vode.”
Bilo kakva tekućina bila je dobra. Reni je ispila cijelu
limenku. Začula je srkanje sprijeda.
“Izlazila sam s njim.” Djevojka je pokazala na vozača.
“Ali više nismo skupa. Evo ti keks.” Ispružila je posudu.
Krvavim, prljavim prstima Reni je posegnula za keksima.
“Sadržavaju travu. Možda pomognu.”
Tako kalifornijski.
Reni je uzela zalogaj. I još jedan. Kad je bila gotova,
spustila je glavu na sjedalo. Nije zaboravila na svoju misiju.
Zatvorenih očiju, rekla je odrješito, vraćajući se svojoj
osobnosti FBI-eve istražiteljice: “Neka netko potraži Gabby
Sutton iz Yorba Linde, nazove je i da meni mobitel.”
“Pronašao sam Jeromea Suttona.” Pročitao je adresu.
Gabbyn muž. “Nazovi ga.”
 Nekoliko trenutaka poslije, mobitel joj je proslijeđen s
prednjeg sjedala. Stavila ga je na uho, nadajući se čuti
Gabbyn glas na drugom kraju. Javio se muškarac.
“Trebam razgovarati s Gabby”, rekla je Reni,
zatvorenih očiju.
“Nije ovdje.”
“Kada će se vratiti?”
“Otišla se naći s nekim na kavi.” Zvučao je zabrinuto.
“Već se odavno trebala vratiti.”
“S kime se otišla naći?”
“S kim razgovaram?” Razumljivo, bio je oprezan.
“Reni Fisher.”
Ispustio je neobičan zvuk. “Provjerio sam njezin
rokovnik. Odvezla se u Riverside sastati se s vama.”
 48. POGLAVLJE

Dvije minute nakon dolaska, Daniel je bio gost za

Rosalindinim stolom. Došao je nadajući se da će s njom
razgovarati nasamo. Umjesto toga, gradonačelnik je izišao
na pozornicu i svečanost je počela. Popis priznanja bio je
dug i prisutni su se počeli nemirno meškoljiti na stolcima.
Rosalind je napokon primila svoju nagradu, komad
kristala s gravurom. U bijelom odijelu i crvenim cipelama
na visoku petu, nasmiješila se kameri i podignula u zrak
svoju nagradu.
Već 30 godina primala je k sebi mlade žene. Jesu li neke
od tih žena nestale? Ili je pratio slab trag testova što ih je
provodio ludi znanstvenik koji čak više nije bio živ? U
Danielovu vlastitom istraživanju nijedan od zločina nikad
nije ukazivao na moguću Rosalindinu upletenost. A ako je
bila uključena, zašto Ben to nije rekao?
Misli su mu se prekinule kada je ceremonija odjednom
zaustavljena i ljudi su se okrenuli provjeriti razlog meteža
u stražnjem dijelu prostorije.
Osoblje je pokušavalo spriječiti nekoga da uđe. Tek u
trenutku kada se ta osoba othrvala i počela hodati niz
središnji prolaz, Daniel je prepoznao Reni. Njegova prva
reakcija bilo je olakšanje jer nije nestala ili, još gore, mrtva.
Tu je reakciju brzo zamijenila zabrinutost. Bila je
ozlijeđena. Možda teško.
 Kosa joj je bila kratka. Zašto joj je kosa kratka? To mu
je pitanje zauzelo previše prostora u glavi s obzirom na sve
ostalo što se događalo, ali čak i da joj je kosa duga, ne bi je
odmah prepoznao. Izgledala je poput nekoga tko je izišao
iz groba. Lice i odjeća bili su joj prljavi i puni nečeg što se
doimalo kao sasušena krv. Nije hodala svojim uobičajenim
dugim koracima. Bili su spori i promišljeni, i bila je posve
usredotočena na pozornicu.
Rosalind je prestala govoriti, ukočena lica kao da je
netko zaustavio snimku na nezgodnom mjestu. Daniel je
postao svjestan odsutnosti zvuka. Nestala je zaglušujuća
buka loše oblikovane prostorije. Čuo se tek pokoji zveket
srebrnog jedaćeg pribora pri udaru o tanjure dok je osoblje
automatski nastavilo raditi svoj posao, pognutih glava.
Naposljetku je tišina ispričala priču da nešto nije kako
treba i sve je stalo.
Na trenutak, činilo se kao da postoji samo dvoje živih
ljudi u prostoriji: Reni i Rosalind. Svi ostali bili su poput
kartonskih figura, čuvara sjedećih mjesta ili ljudi koji su
postali mutni i izvan fokusa u trenutku sudara energija i
emocija majke i kćeri.
Reni se popela stubama na pozornicu, a svaki korak
iziskivao je nemoguć napor.
Daniel je izvadio mobitel i nazvao hitnu pomoć.
“Drago mi je... da mogu prisustvovati ovom”, rekla je
Reni šapatom koji je zapinjao pri svakom udisaju. Bila je
viša od majke i morala se sagnuti u mikrofon. “Bojala sam
se... da neću uspjeti.” Uzela je komad kristala i pročitala
ugravirani tekst. “Rosalind Fisher, nagrada za dobrotvorni
rad.”
Kad je Daniel završio razgovor s dispečerom hitne
pomoći, krenuo je prema pozornici.
“Stvar je u tome...” Reni je zatvorila oči i nekoliko se
puta uhvatila za govornicu da ne padne. Istodobno,
doimala se nevjerojatno snažnom i moćnom. “Moja je
majka toliko više nego što pretpostavljate... i ja... želim to
javno danas ovdje potvrditi.” Zastala je, duboko udahnula
i nastavila: “Ova nagrada trebala bi biti naslovljena na...
Ubojicu Unutarnjeg carstva.”
Uzdah iznenađenja proširio se dvoranom i svaka
Danielova sumnja glede Rosalindine upletenosti nestala je
nakon Renine javne optužbe. Nakon tih optužujućih riječi,
Reni je bacila nagradu na pozornicu. Razbila se uz tresak,
a krhotine su se razletjele na sve strane. Ljudi su vrištali.
Rosalind nije oklijevala ni sekundu. “Jadnice moja”,
rekla je. “Sirotice draga.” Njezina smirenost pred takvim
ponašanjem dokazivala je da je uvijek bila tu za Reni. Čak
i na svečanosti njoj u čast, pazila je na svoju kćer, misleći
ponajprije na nju, a ne na sebe. Barem se takvom
pokušavala prikazati. Daniel je bio uvjeren da svi u
prostoriji misle da je Reni poludjela.
U stražnjem dijelu prostorije ponovno se začulo
komešanje i žamor praćen osjećajem olakšanja kad su
trojica policajaca u odorama ušla kroz vrata.
Kao da je tek sada zamijetila druge ljude, Reni se
okrenula, tražeći utočište, očiju prikovanih za Daniela koji
je stigao do podnožja pozornice. Snaga koju je ranije
zamijetio sada se kolebala. Javila se sumnja. Na njezinu je
licu vidio zbunjenost.
Jesam li pogrešno procijenila? Griješim li u vezi sa svime?
Tiho je izgovorio Renino ime, gledajući je u oči, kao da
su sami. “Dobro ti ide”, rekao je. “Ne sumnjaj u sebe.”
Čula ga je i kimnula.
Gdje je bila i kroz što je sve prošla? Je li Rosalind imala
veze s tim? Daniel je želio pitati, ali u prostoriji je još vladao
kaos. Ljudi koji su bili zaprepašteni su otišli. Drugi su
ostali promatrati u čudu. Vani se začula sirena hitne
pomoći i ubrzo potom utihnula. Vrata su se ponovno naglo
otvorila i ušlo je medicinsko osoblje hitne pomoći noseći
svu opremu.
Daniel je pomogao Reni da se spusti. Drhtala je,
ubrzano i plitko dišući kao da joj je svaki udisaj bolan.
Usprkos općoj strci, Reni su uspjeli brzo staviti na
nosila. Daniel je ostao uz nju dok su je iznosili iz zgrade.
Na parkiralištu ih je zamolila da zastanu da može
razgovarati s mladom ženom koja je stajala pokraj
automobila oblijepljenog naljepnicama. Mršav pas
promatrao je s prednjeg sjedala. Daniel je pokušavao
shvatiti tko su oni i kakve veze imaju s Reni kad je
zamijetio da Rosalind odlazi.
Reni je javno optužila majku da je Ubojica Unutarnjeg
carstva. Optužba sama po sebi nije mu bila dovoljna za
uhićenje, ali nije ju ispuštao iz vida.
“Naći ćemo se u bolnici”, rekao je Reni i otrčao.
“Vozit ću za hitnom pomoći”, objasnila je Rosalind kad
ju je Daniel sustigao.
 Slojevi Rosalind Fisher sami su se otkrivali. Sada kad je
znao barem dio istine, uspio je prepoznati ono što mu je
prije promaknulo. Bez obzira na to je li stvarno ubijala ili
ne, gledao je u oči sociopata. Stoga joj nije namjeravao
dopustiti da vozi do bolnice.
Ispružio je ruku da mu preda ključeve. “Ja ću voziti.”
Trik je bio ne odati vlastiti plan. Odlučio je upotrijebiti
pristup na koji bi netko poput nje mogao dobro reagirati,
prikazujući je mučenicom i junakinjom njezine vlastite
priče. Što je i bila u vlastitom umu. Čak je i njezin
dobrotvorni rad to govorio. “Imali ste više nego dovoljno
toga s čime je valjalo izići na kraj danas.”
“Trebao bi pustiti bradu.” Vidljivo razdražena, predala
mu je ključeve, a on ih je spremio u džep.
Bila je subota navečer i promet je bio gust. Daniel je
vozio okolnim putem koji je prolazio kroz stambene
četvrti. Bilo je više znakova obaveznog zaustavljanja, ali
manje semafora. Nije želio biti previše nasrtljiv i prestrašiti
je, ali je postavio pitanje koje bi svaka racionalna osoba
upitala: “ Što se to tamo dogodilo?”
“S Reni nikad ne znaš.” Rosalind je uzdahnula, ali je
čak i ta majčinska malodušnost i zabrinutost zvučala
zlokobno. “Njezina je stvarnost iskrivljena. Žao mi je što joj
nisam uspjela više pomoći.”
“Katkada nije važno koliko učinimo”, rekao je Daniel,
dovoljno suosjećajno. “Nekim se ljudima ne može
pomoći.“
Do njega je dopro slabašan zvuk, nešto nije mogao
objasniti. Nešto udaljeno? Blizu?
 Blizu.
Kuckanje.
Dolazilo je iz prtljažnika automobila.
Odmah mu je bilo jasno o čemu se radi. Nije očekivao
da će dokaz koji mu treba biti tako blizu. Istodobno,
Rosalind je uključila radio i pojačala glasnoću da prikrije
buku.
Zaustavio se nasred ceste i naglo otvorio vrata. Glazba
je treštala, neka rock-balada iz devedesetih koja je cijelu
situaciju činila još čudnijom. “Van!” zapovjedio je
Rosalind. “Odmah!” Želio je da bude što dalje od
automobila, da ne pokuša pobjeći vozilom.
Izišla je.
Pritisnuo je gumb za otvaranje prtljažnika. Poklopac se
podignuo u zrak, a on je požurio do stražnjeg kraja vozila.
Unutra, sklupčana na boku, ležala je žena, zapešća
zavezanih ljepljivom trakom, prekrivenih usta, s lopatom
pokraj.
Doimala se mrtvom, ali dovoljno se osvijestila da ga
upozori. Ipak, ništa od toga nije ga toliko zaprepastilo kao
ono što je imala na sebi.
Crvenu cvjetnu haljinu.
Zateturao je. Koljena su mu klecala i osjetio je
vrtoglavicu. Kroz kaos zasljepljujućih emocija, drhtavom
je rukom posegnuo za tkaninom.
Vrata prtljažnika snažno su ga udarila u glavu,
pogurnuvši ga naprijed. Nešto je prošlo pokraj njegova
lica. Uspravio se na vrijeme da vidi kako Rosalind
zamahuje lopatom i udara ga u glavu. Zvonilo mu je u
ušima. Iznenađen, spotaknuo se, umalo ostao na nogama,
pao, glavom udarivši o asfalt. Trepćući, pokušavajući se
usredotočiti, uspio je otkopčati futrolu pištolja za pašom.
Glazba je i dalje svirala, a prije nego što je uspio izvući
oružje bila je na njemu, zgrabila ga za sako i udarala
njegovom glavom o tlo.
 49. POGLAVLJE

Poput boksača oživljenog za sljedeću rundu, Reni je

otvorila vrata automobila prije nego što se vozilo posve
zaustavilo. Pola bloka ispred nje, nasred ceste, stajala je
limuzina njezine majke, otvorena prtljažnika i prednjih
vrata.
Nakon što je vidjela da Daniel odlazi s Rosalind, znala
je da je u opasnosti pa je odbila hitnu pomoć i slijedila ga
zajedno s mladima iz benda. Spustila je stopala na tlo i
izvukla se iz automobila. “Nazovite 911 i odlazite
odavde.” Nije htjela ugroziti živote svojih novih prijatelja.
Mladić za volanom je oklijevao, ali je zatim ipak krenuo
unatrag automobilom dok je Reni hodala prema
zastrašujućem prizoru majke kako udara Danielovom
glavom o tlo. Renina bol je otupjela zbog navale svježeg
adrenalina i zabrinutosti za Danielov život. Sve to vrijeme
iz kabine je treštala glazba pa je prizor izgledao kao
odglumljeni događaj na društvenim mrežama ili flash mob.
“Prestani!” viknula je. “To ga boli!” Iz nje su nepozvane
potekle poznate riječi, riječi iz dubokog, uznemirujućeg i
zastrašujućeg sjećanja.
Iznenađena, Rosalind je podigla pogled i zatim se
uspravila na noge.
Danielovo je lice bilo krvavo. Toliko krvi. Nije se micao.
Kad je Reni prišla bliže, ugledala je tijelo u prtljažniku i
zajecala. Gabby Sutton. Mrtva? Izgledala je mrtva. A
Daniel samo nekoliko metara dalje? Također mrtav?
“Gotovo je”, uspjela je reći Reni. “Ovo ne možeš
prikriti.”
Rosalind je kimnula. “Vrijeme je da se prestanemo
pretvarati kako je sve u redu. Roditelji žele zaštititi svoju
djecu, ali ti bi trebala biti u zatvoru da ne ugrožavaš druge.
Žao mi je, dušo, ali morat ću im ispričati kako si namamila
Gabby u park i kako si ubila svog partnera. Ovo više ne
može nastaviti dalje.”
Bila je uvjerljiva. Jako uvjerljiva. Reni je obavila poznata
izmaglica kad je osjetila da podliježe Rosalindinoj
manipulaciji.
“Nisam učinila ništa od toga”, rekla je Reni nesigurno.
Uz izmaglicu u glavi, i bol se polako vraćao. Nakon
napornih posljednjih nekoliko minuta, njezino se tijelo
ponovno počelo predavati. Možda je lakše prihvatiti ono
što joj majka govori. Bila je slaba, zbunjena. A možda je to
bila istina. Možda je sve bila istina.
“Znam da je teško i znam da je zbunjujuće, ali možeš
mi vjerovati”, rekla je Rosalind. “Kao što si mi uvijek
vjerovala. Ja sam tvoja majka. Dopusti mi da se pobrinem
za tebe. Dođi ovamo. Uđi u auto. Odvest ću te u bolnicu.”
U daljini se začuo zvuk sirena.
Uznemirena, Rosalind je gurnula lopatu u Renine ruke,
obišla automobil i sjela na vozačko mjesto.
No vozilo se nije pokrenulo i nije mogla pobjeći.
Daniel je imao ključ, a nije bio dovoljno blizu da
pokrene motor.
 Reni je pogledala Gabby pa Daniela i zatim lopatu u
ruci. Sve bi izgledalo tako očito kada policajci stiglu. Reni,
krivac.
Ne sumnjaj u sebe.
Činilo se da vrijeme leti i Rosalind se vratila iz
automobila, sada s pištoljem u ruci, panična pogleda jer se
morala suočiti sa stvarnošću situacije. Možda se iz ovoga
neće moći izvući šarmom i lažima.
Reni se sjećala pištolja koji je držala njezina majka.
Rosalind i Maurice su kupili jednake. Čak su pohađali
satove gađanja.
Rosalind je drhtavom rukom uperila oružje u Daniela.
Vjerojatno je htjela da svi svjedoci budu mrtvi. To je bila
njezina strategija i objašnjenje njezina ponašanja, čak i kad
je riječ o smrti Carmel Cortez.
Reni je odlučila iskoristiti majčinu potrebu da se
prikazuje nevinom. “Svaki pištolj ima svoja individualna
obilježja”, rekla je brzo. “On je već mrtav. Ne ostavljaj
dokaz iza sebe. Idemo. Moramo požuriti. Ti i ja. U
pustinju.” Spustila je lopatu u prtljažnik pokraj tijela
Gabby Sutton i zatvorila stražnji poklopac. “Znam da
misliš da si sada sama, ali nisi”, rekla je, tražeći riječi koje
bi doprle do Rosalind u njezinu trenutačnom stanju
mahnitog straha. Natjerati je da pomisli da joj Reni treba,
onako kako su joj trebali Ben i Maurice. “Pomoći ću ti da
zakopaš tijelo. Baš kao što je tata nekad radio. Baš poput
Mauricea. Idemo u pustinju.”
“O, dušo.” Činilo se da je Rosalind osjetila olakšanje jer
je široko raširila ruke. “Daj da te zagrlim.”
 Reni je u sebi zadrhtala dok je bez oklijevanja zaobišla
Daniela, djelomice ga štiteći, i ušla u majčin zagrljaj. Sada
je bio trenutak da zgrabi oružje i izvuče ga iz Rosalindina
stiska, ali Reni se pogled zamutio i polako je tonula u mrak.
Osjetila je da se majka pomaknula, da nema njezine
ruke i da je pištolj između njih, zabijen u njezin trbuh.
Trepnula je, dovoljno razbistrivši pogled da vidi majku
kako se naginje unatrag, gleda je u oči i napokon govori
istinu: “Ptičice, isisala si život iz mene.”
Začuo se pucanj, zaglušan, jer je bio tako blizu. Reni je
čekala da osjeti vruću krv koja joj teče niz trbuh, da osjeti
žarenje olova u trbuhu. Nije osjećala ništa od toga. Preblizu
smrti da bi išta osjetila?
Rosalind se namrštila. Pištolj koji je držala tresnuo je o
tlo. Usne su joj se razdvojile, a na čelu joj se pojavio tamni
krug.
Reni ju je pokušala zadržati, ali nije mogla. Rosalindino
je tijelo klonulo i kliznulo na tlo. Prizemljila se na koljena
uz zvuk krckanja kostiju, a zatim pala unatrag. Reni je
pogledala Daniela. Ležao je na leđima, zatvorenih očiju, s
pištoljem u ruci i čahurom pokraj sebe.
“Nisam mrtav”, šapnuo je.
Iz automobilskih zvučnika zagrmio je zbor.
 50. POGLAVLJE

Trideset minuta poslije, ulica je bila blokirana, generatori

su napajali reflektore, forenzičari su postavljali plastične
brojeve pokraj dokaza, a vozilo hitne pomoći čekalo je da
odvezu ozlijeđene. Tijelo Rosalind Fisher bilo je u vreći, u
mrtvozorničkom vozilu.
Daniel je predao pištolj i sjedio na braniku vozila hitne
pomoći, umotan u pokrivač, glave u zavojima, pod
budnim nadzorom medicinskog osoblja. Bez obzira na
okolnosti, u svim pucnjavama koje uključuju službenu
osobu potrebna je standardna procedura kojom se oružje
osigurava kao dokaz, a policajac se stavlja na kratki
administrativni dopust dok odjel ne provede internu
istragu.
I Gabby i Reni bile su na nosilima, primajući infuziju
prije prijevoza. Gabbyni vitalni pokazatelji bili su slabi, ali
činjenica da je još živa i dovoljno svjesna da zatraži pomoć
davala je Danielu nadu da će se oporaviti od ozljeda. Dugo
je izdržala. Malo dalje, dva su policajca uzimala izjave troje
mladih sa psom, koji su se ponovno pojavili nakon što im
je nastup propao.
Dok su medicinski djelatnici s Reni na nosilima
prolazili pokraj Daniela, podigla je ruku i zamolila ih da
zastanu.
 “Žao mi je”, rekao je Daniel, govoreći o njezinoj majci.
“Nisam imao izbora.” Nije bilo potrebe izgovoriti ime
Rosalind Fisher. Mogao je vidjeti da je Reni razumjela.
“Provjeri... moj stražnji džep.” Polako se okrenula,
dovoljno da on vidi knjižicu koja joj je virila iz džepa
traperica. Izvukao ju je.
Knjiga o pticama. Je li u bunilu?
“Karte”, promrmljala je zatvorenih očiju. “Pogledaj...
na zemljovidima.”
Prelistao je stranice, pronašao karte, rastvorio jednu - i
ostao zaprepašten. Točke posvuda, njih mnogo više nego
na skici koju je Ben Fisher napravio.
“Pogledaj naslovnu stranicu”, rekla je Reni.
Vratio se na početak - i zamijetio popis imena i datuma,
svi ispisani sitnim, urednim kurzivom. Mnoga je imena
prepoznao kao nestale žene za koje se sumnjalo da su bile
žrtve Ubojice Unutarnjeg carstva.
“Rosalindin rukopis”, tiho je rekla Reni. “Bila je dio
toga.”
Srce mu je luđački lupalo dok je pregledavao popis
tražeći majčino ime. Nije ga našao pa je još jednom pročitao
sva imena. Nije ga bilo. Prelistao je stranice, prvo brzo pa
polako, nadajući se, nadajući...
Ali nije ništa našao.
Znači li knjiga da su oba Renina roditelja ubijala? Je li
Rosalind vodila glavnu riječ, a Ben Fisher samo izvršavao
njezine zapovijedi? Ili su bili ravnopravni? Nije znao gdje
se točno Maurice uklapa. Možda je bio nesretno zaljubljen
u jednog ili oboje Fishera. Bez obzira na situaciju, Ben i
Rosalind bit će zapamćeni u povijesti kao još jedan
neslavni par ubojica. Ljubitelji ubojstava svrstali bi ih
među prvih deset, zajedno s ubojicama poput Geralda i
Charlene Gallego, Raya i Faye Copeland, Freda i Rosemary
West.
Veliko pitanje: hoće li Reni biti dobro? Dosad se
uspijevala izvući iz tame svoje prošlosti i iskoristiti je kao
poticaj za hod naprijed. Možda bi to mogla ponoviti.
Možda će otkriće istine o majci napokon utišati mučne i
uporne osjećaje koji su je opterećivali. Osjećaj da se nešto
ne uklapa. Daniel ih je iskusio dovoljno da razumije
njihovu suptilnost. Možda će prestati. Možda će nelagoda
koja se može javiti usred noći postati rijetkost ili posve
nestati.
A opet, njegova životna potraga nije završila. Njegova
se majka još vodila kao nestala.
 51. POGLAVLJE

Napukla zdjelica, slomljeno rebro i uganut gležanj.

Reni je slutila da je ozlijedila rebro i gležanj, ali ju je
iznenadila vijest o napukloj zdjelici. Govoreći o njezinu
instinktu preživljavanja, liječnici su upotrebljavali riječi
poput nevjerojatna i izdržljiva. Učinila je upravo ono što se
moralo učiniti.
Nakon grupnog savjetovanja odlučeno je da operacija
nije potrebna. Zbog mjesta i veličine, očekivalo se da će
fraktura sama zacijeliti bez komplikacija. Morat će provesti
nekoliko dana u krevetu, nakon čega će trebati još dvanaest
tjedana do potpunog oporavka. Poznato je da liječnici
iznose pacijentima najbolji mogući scenarij kad je riječ o
vremenskom okviru. Zato je dodala nekoliko tjedana
njihovoj procjeni. Jedino važno bile su riječi
potpun oporavak.
Od Daniela i Gabby također se očekivalo da će biti
dobro. Daniel ju je nekoliko puta posjetio u njezinoj sobi,
gurajući ispred sebe držač s infuzijom na koju je bio spojen.
Lice mu je bilo blijedo i izudarano, usne natečene, sa
šavovima iznad jednog oka i sa zavojem na glavi. Pri
četvrtom posjetu došao je odjeven u uličnu odjeću, bez
infuzije.
“Otpuštaju me”, najavio je, hodajući prostorijom i
gledajući poruke i cvijeće od stranaca. Pronašao je
bombonijeru i upitao je želi li kušati.
 Odmahnula je glavom. “Samo se ponudi. Od Gabbyna
su muža. Dovezao ju je k meni u invalidskim kolicima u
kratki posjet.” Dok je muž zabrinuto stajao nad suprugom,
Gabby je ispričala kako ju je Rosalind namamila u park.
Unatoč svemu što se dogodilo, činilo se da je napad zbližio
bračni par. Reni je bilo drago što će Gabby imati kod kuće
potrebnu podršku.
Daniel je sjeo na stolac, vrlo oprezno, jer je još Osjećao
jak bol. “Žao mi je zbog tvoje majke”, ponovno joj je rekao.
Vjerojatno ga je to jako mučilo. “Zabrljao sam.”
“Spasio si mi život.”
“Mogao sam je zaustaviti prije. Otvorio sam prtljažnik
i ugledao crvenu haljinu koja me podsjetila na majčinu i to
me je omelo. Više ništa nisam pratio. Gdje se nalazi
Rosalind. Što radi. Nije se moralo dogoditi onako kako se
dogodilo.”
Činjenica da može požaliti što je oduzeo život nekome
poput Rosalind Fisher govorila je puno o njemu. “Nismo
superljudi”, rekla je Reni.
Pogledao ju je s grimasom na licu. “Jesi li sigurna u to?
Jer ovdje se priča da ti jesi.”
“Ja sam samo pustinjski štakor.” Neće bilo lako ići
naprijed. Tugovat će zbog gubitka stvari koje zapravo
nikad nije imala i zbog lažnog života koji joj je Rosalind
prikazala, ali osjećala je i nadu.
Netko je pokucao na otvorena vrata.
Bila je to djevojka koja ju je spasila na cesti, ona iz
benda. Pokazalo se da ima ime. Indio. Vragolasto se
nasmiješila, ušla i odmaknula džemper u stranu da pokaže
malog psa koji je slijedio Reni na njezinu putu.
Nije bio ružan. To je bila prva Renina pomisao.
Zapravo, opran i ošišane crne i smeđe dlake, sada je bio
prilično zgodan, iako vrlo mršav.
“Odvela sam ga veterinaru i ondje su ga dotjerali.
Iznenadili smo se što je čipiran. Ima tri godine i zove se
Edward.”
Edward je bilo prikladno kraljevsko ime.
“Pripadao je tipu koji je umro prije šest mjeseci.”
Namjestila je tužan izraz lica.
“Otad vjerojatno luta”, rekla je Reni.
“To je i veterinar zaključio. Jadničak.” Indio ga je
pomilovala. “Trenutačno ne mogu imati psa jer se ujesen
vraćam na fakultet, ali sam htjela provjeriti s vama prije
nego što ga odvedem u azil za pse ili ga pokušam udomiti
putem društvenih mreža.”
“Dovedi ga ovamo.” Reni je potapšala krevet. Nije
znala kako će voditi brigu o psu kad nije bila sigurna ni
kako će se brinuti o sebi, ali već će se nekako snaći. “Ide
kući sa mnom.”
 52. POGLAVLJE

U zabačenom području pustinje poznatom kao mjestom

ponad kojega je nebo najmračnije, Reni i Daniel su polako
hodali. Daniel je nosio sklopive stolice i naprtnjaču, a Reni,
još u fazi oporavka, stisnula je deke uz grudi, s Edwardom
njoj za petama. Samo nekoliko sati prije završila je s
izradom zdjele za Gabby i na dno je utisnula novo ime
svog obrta, Lončarija pustinjskog psa, zajedno s crtežom
psa vrlo sličnom Edwardu.
Daniel je proteklih tjedana koordinirao FBI-eve
operacije iskapanja tijela žrtava. Osim nadgledanja
projekta, velik dio vremena trošio je na kontaktiranje
obitelji nestalih žrtava čija su tijela pronašli. Pomoću mapa
iz knjige o pticama, dosad su pronašli dvadeset grobova.
Reni je znala da se pokušava pomiriti s činjenicom da
on nije dobio svoj završetak. Poželjela je da može pomoći.
Možda se večeras upravo o tome radi. Nije bio baš
zainteresiran za dolazak u pustinju, ali nije se mogla
osporiti moć prirodne tame i nebeskog prostranstva koje
se pružalo od obzora do obzora. Nadala se da bi mu to
moglo donijeti malo mira, barem sat ili dva.
Postavili su stolce jedan do drugog, sjeli i spremili
telefone duboko u džepove da svjetlost ne pobjegne.
Pravilno noćno promatranje zahtijeva posvemašnji mrak,
a može potrajati i do pola sata da se zjenice prilagode
nakon što se isključi čak i vrlo slabo svjetlo.
 Bilo je lako zaboraviti da se Zemlja zapravo nalazi
unutar galaktike Mliječna staza vidljive iznad njih. Tako
luda stvar o kojoj valja razmišljati. “Vidiš li oblik u središtu
te skupine?” Reni je pokazala prstom iako joj nije mogao
vidjeti ruku. “Zove se Ljetni trokut. A sjajne zvijezde? To
su Vega, Altair i Deneb u Labudu.” Za mnoge su to
dosadne informacije i shvatila je da nameće svoju opsesiju
nekom drugom. No rekla je sebi da je to u redu jer ima
opravdan razlog.
U svijetu su se i dalje događale groze stvari, a grozne
su se stvari dogodile njima dvoma, ali priroda je donijela
utjehu. Nije da se loše stvari mogu izbrisati i zaboraviti. Ne
mogu. Ubojstva. Zlo. Ali ona i Daniel bili su samo mrljice
u svemiru. Zvjezdana prašina. Iako bi takvo razmišljanje
moglo prestrašiti neke ljude, njoj je donijelo utjehu.
Spoznaja da kad se jednom loši ljudi zatvore, kad se žrtve
pokopaju, kad se tijela pronađu, kad se nakon svega dobro
isplače, ovo će ostati. Snažno, izdržljivo. Čak i ako odluči
prihvatiti posao koji joj je Daniel ponudio, ovo će je uvijek
čekati ovdje. Ako i odbije ponudu, jasno joj je dao do
znanja da bi je htio uključiti u pojedine slučajeve.
Omotali su se dekama. Edward joj je sjeo u krilo, i dugo
su sjedili u tišini, ne osjećajući se pritom nimalo nelagodno.
Napokon je pokrenula temu njegove majke. “Žao mi je što
je nisi pronašao.” Posebno bolno bilo je to što je drugima
omogućio da konačno pronađu mir, ali to nije mogao
učiniti za sebe.
“To je borba, neću lagati.” Činilo se da mu je u mraku
lakše otvoriti dušu.
 “Proveo sam život tražeći je”, rekao je. “To je utjecalo
na moj brak. Opsesija. Da prestanem? Mislim da bih
morao, ali ne znam mogu li. I, što je čudno, teško mi je
zamisliti tko bih bio da prestanem tražiti. Moja potraga za
njom moj je identitet. Zbog nje sam postao detektiv.”
“Možeš li zamisliti da si bilo što drugo osim detektiva
za ubojstva?”
“Ne.” Iskren odgovor, ali u njegovu je glasu mogla čuti
bol zbog gubitka mogućnosti i puteva kojima nije krenuo.
“Razumijem. To si sada ti.” Glas joj je zadrhtao od
emocija pri pomisli na njihova različita, ali slična
putovanja. Kao i on, bila je sjena, pješak, krećući se kroz
ostatke nečijeg tuđeg života, ali u njezinu slučaju,
pokušavala je pronaći, ispraviti i iskupiti grijehe drugih,
nastojeći pritom definirati i odvojiti se upravo od tih ljudi.
Nedavno je nešto shvatila. Nešto joj je izmicalo od dana
kada je vidjela kako joj uhićuju oca i svijet se raspao. To je
putovanje bilo Benovo i Rosalindino, ne njezino. Nikad
nije bilo njezino. Samo što je i nju povukla struja.
Vidjela je snimke mozga svojih roditelja i naravno da
se zapitala kako bi njezin izgledao. Trenutačno to nije
planirala provjeriti. Polako je učila vjerovati sebi, a
nedavno je čula da je njezin stari partner uhićen zbog
primanja mita od kriminalaca. Njegovo lice koje se
pretvorilo u očevo možda je bila njezina podsvijest koja je
osjetila da mu ne može vjerovati. Instinkt, a ne logika. Što
se tiče pepela njezina oca, zaključan je u sefu sve dok ne
odluči što će s njim. Nije ga željela u svojoj kući, ali ni baciti
ga u smeće nije se činilo dobrom idejom. Bakinu imovinu
darovala je Zakladi pustinje Mojave, neprofitnoj
organizaciji koja kupuje i štiti zemljišta, a Rosalindinu će
kuću uskoro ponuditi na prodaju.
“Iskreno, ne znam kako to radiš”, rekao je Daniel.
“Kako prolaziš kroz dane?”
“Snalazim se gledajući uvis i van. Tu pronalazim
pomoć. Priroda me nikad nije iznevjerila.”
Za razliku od Daniela, nakon što je otkrila istinu o
svojoj majci, Reni je doživljavala nešto poput potvrđivanja.
Jer duboko u sebi oduvijek je znala da se svijet ne okreće
za nju i njezinu obitelj onako kako se okretao za druge.
Nešto nije bilo kako treba, čak i nakon Benjaminova
uhićenja.
“Jesi li osjetila?” upitao je Daniel.
“Da.” Podrhtavanje tla. Samo blago. Tek upozorenje na
ono što će doći. Ne danas, ali možda sutra ili sljedećeg
tjedna ili sljedeće godine.
“Brine li te onaj veliki?” upitao je.
“Više me brinu zli ljudi nego jak potres.”
“I mene. O, čovječe. Pogledaj”, ushićeno je rekao.
“Malo desno.”
“Meteorska kiša Perzeida.” Znatiželja i sposobnost
divljenja u ovom su trenutku za oboje bili jako važni. Kada
te reakcije nestanu, u nevolji si. Strahopoštovanje je dio
ljudskog iskustva koje se ne može i ne smije omalovažiti.
“Ovo je jedna od najljepših stvari koje sam ikad vidio”,
rekao je.
 U mraku, Reni se nasmiješila u sebi. Ipak bi mogao
zavoljeti pustinju.
 O AUTORICI

Anne Frasier autorica je bestselera New York

Timesa i USA Todaya, serijala o Jude Fontaine i Elise
Sandburg. Njezine nagrađivane knjige, s više od milijun
prodanih primjeraka, obuhvaćaju trilere, misterije,
krimiće, romantične trilere i memoare. The Body Reader
je 2017. dobio Nagradu Thriller za najbolji originalni
roman u mekom uvezu, koju dodjeljuje Međunarodna
udruga pisaca trilera. Ostale nagrade uključuju Nagradu
RITA za romantični triler i Nagradu Daphne du Maurier
za paranormalnu romansu. Njezini trileri našli su se na listi
bestselera USA Todaya, a uvršteni su u Mystery Guild,
Literary Guild i Book of the Month Club. Memoari Anne
Frasier The Orchard bili su odabir časopisa O, The Oprah
Magazine za knjigu jeseni, izabrano štivo u One Book, One
Community, dobitnik B+ recenzije u Entertainment
Weeklyju i jedna od Najboljih knjiga knjižničara 2011.
Posjetite njezinu web stranicu na adresi
www.annefrasier.com.
~