Professional Documents
Culture Documents
Anne Frasier
.
Naslov izvornika: Find Me
1. POGLAVLJE
Danas
Danas
Danas
Danas
Pustinja.
Dugo su se vozili, Reni na stražnjem sjedalu njihova
Forda Granade, a njezin otac za upravljačem. Putem su
prolazili pored mnogo stabala juke. Juke su izgledale
poput ljudi, a viđala ih je jedino za odlaska u kolibu njezine
bake ili za rijetkih pustinjskih vožnji s ocem.
“Idemo k baki Beryl?” upitala je, gledajući u očev
zatiljak. Nosio je šešir koji ga je štitio od sunca.
“Ne danas, ptičice”, rekao je, promatrajući je u
retrovizoru. “Samo se vozimo.”
“Molim te? Možemo li ići k baki?” preklinjala je.
“Ne.” Njegov je glas postao strog. “Rekao sam ne
danas.
Prekrižila je ruke i obgrlila laktove, brade nadolje. Nije
znala zašto ne mogu ići u bakinu kuću. Baka joj je bila
najdraža osoba na svijetu, možda potajice čak draža od tate
i bez sumnje draža od mame. Bila je premala da se sjeća, ali
rekli su joj da se baka brinula o njoj nakon što se rodila.
Majka se razboljela i nije se mogla brinuti za bebu, pa ju je
otac odveo u pustinju k baki Beryl dok joj se majka ne
oporavi. Kada se Reni vratila kući, često je dolazila u posjet
baki. Ljudi Su njezinu baku zvali žilavom, pionirkom.
Njezina kuća nije imala struje, a vodu je dovozio veliki
kamion-cisterna. Reni je voljela slušati kako je prve mjesece
života provela tamo, sa žilavom pionirkom koja ju je
kasnije naučila mnogo od onoga što je znala o pustinji.
“Jukine palme ne rastu nigdje drugdje na cijelome
svijetu, slatka ptičice”, rekla joj je baka. Uvijek bi
dodala slatka kada bi je zvala ptičicom. “Toliko su posebna.
Nikada se ne smiješ penjati na njih ili povlačiti njihove
grane. Možeš sjediti u njihovoj sjeni, ali nemoj ih
povrijediti. Ne narastu ni centimetar na godinu, tako da su
jako stara i mudra. Jedini način na koji može rasti još juka
je uz pomoć Jukina moljca.”
Zamislila je moljce kako mašu prašnim krilima dok
ohrabruju mala stabla da iziđu iz tla. “Vole li oni knjige?”
Njezina je baka bila knjižničarka prije nego što je
doselila iz nekog tajanstvenog “istoka”. U pustinji nije
imala televizor, ali imala je gomile knjiga i sve je vrijeme
čitala Reni, čak i velike knjige za odrasle, bez slika.
“Jukine palme vole knjige”, rekla je baka. “I vole da im
se čita.”
Sjedeći prekriženih nogu u pustinjskom pijesku, dok su
pokraj nje vrludali gušteri, šuškajući suhim raslinjem, Reni
je čitala svoje knjige jukama, pričajući im priče o psima,
mačkama i obiteljima, ponekad izmišljajući priče koje su se
podudarale sa slikama. Vjerovala je da stabla uživaju u
zvuku njezina glasa, čak i ako su samo stajala tamo u tišini
i na oprezu, sa svojim velikim rukama koje posežu prema
oblacima.
Njezin je otac zaustavio automobil na mjestu gdje je
bilo mnogo velikih, glatkih stijena, neke i više od kuća. Nije
bilo stabala ondje gdje su parkirali, samo kamene gromade
i veliko nebo.
“Dođi.” Otvorio je stražnja vrata. “Previše je vruće da
čekaš u automobilu.” Držeći je za ruku, odveo ju je do
sjenovitog mjesta pokraj jedne stijene. “Pričekaj ovdje i
obrati pozornost na divlje životinje, pogotovo ptice.” Dao
joj je malu knjigu.
Sada je mogla čitati, ne sve, ali dovoljno da zna da se
knjiga zove Pustinjske ptice. Znala je riječ pustinja jer je bila
dio mnogo toga. Čak i naziva gradova, benzinskih postaja
i zalogajnica, i mjesta na kojima si mogao kupiti ogroman
kaktus ako želiš.
Već je prije vidjela knjigu, u njihovoj kući. Bila je
dosadna onako kako su knjige za odrasle dosadne, ali ova
je barem imala slike.
“Kad vidiš pticu, potraži je u knjizi. Ako ne možeš
pročitati neke riječi, ja ću ti reći što piše kad se vratim.
Možeš li to učiniti?”
“Mogu, tata.”
“Ostani ovdje. Nemoj otići da se ne izgubiš. Ljude koji
se izgube u pustinji ne pronađu sve dok ne postanu hrpa
izbijeljenih kostiju.”
Zamislila je kako netko izlijeva bocu izbjeljivača po
kostima.
Bila je istina ono o umiranju. Vidjela je to na vijestima.
Žena je pala i slomila se pa umrla u pustinji. A izletnici su
svako malo umirali.
Biti mrtav bilo je tajanstveno. Netko je bio tamo i onda
ga više nije bilo. Činilo se kao nešto što se ne bi smjelo
nikome dogoditi, čak ni kukcima. Nije bilo pošteno. Nikad
nije ozlijedila kukce i nikad nije ozlijedila stabla, jer nije
htjela da odu i da se nikad više ne vrate.
Ostavio ju je da stoji pored stijene, govoreći joj da se
drži hlada, i zatim se odvezao u oblaku prašine, uz zveket
ispušne cijevi koji je polako zamirao sve dok ga više nije
mogla čuti.
Isprva je nije bilo strah jer je znala da će se otac vratiti.
Uvijek se vratio i uvijek je učinio ono što je rekao. Ovaj izlet
bio je povezan s igrom koju su igrali u parku. Nije znala na
koji način, ali posjeti pustinji katkad bi uslijedili nakon igre
u parku.
Sjedila je u pijesku i gledala u nebo kao što joj je rekao.
U pustinji je bilo mnogo ptica. I životinja. Baka joj je
rekla da kojoti mogu zgrabiti mačke i pse i otrčati s njima.
“Može li mene kojot odnijeti?” upitala je jednog dana
dok su sjedile na trijemu uz doručak, pripremljen na
štednjaku u kojem su se ložila drva.
Bakine intenzivno plave oči zaškiljile su prema dolini
koja se u daljini presijavala ružičastim sjajem. “Možda.
Dogodilo se da odnesu djecu. Znam ženu koja je tako
izgubila svoje dijete. Vješala je odjeću i samo na minutu
ostavila dijete samo vani. Dotrčala je čuvši plač i ugledala
kojota kako odmiče s bebom u ustima.”
Reni se nadala da je priča o kojotu i bebi poput one o
Ivici i Marici - nešto nije istina, ali je zastrašujuće zabavno
za slušati. Nešto poput igre koju je igrala s tatom.
Imala je dojam da baka baš ne voli muškarce, premda
se odijevala i ponašala sličnije muškarcu nego ženi. Obično
je nosila traperice i radne košulje. Ni jednom haljinu. Za
razliku od Renine majke, baka Beryl nije posjedovala
šminku i imala je kratku kosu poput muškarca, ali Reni je
vidjela njezinu fotografiju s dugom kosom, haljinom i
slatkim licem.
Tijekom jednoga od zajedničkih čarobnih jutara, baka
joj je rekla da muškarci stoje iza svih problema u svijetu i
da se žene moraju brinuti jedna o drugoj.
“Ali tata je dobar, zar ne?” upitala je.
“Bolji od većine, ali i on i tvoja majka su posebni. Ben
nije kao tvoj djed, koji je bio podli kučkin sin.”
“Tukao te.”
Da.
“I slomio ti je ruku.” Tako joj je baka rekla.
“I to je učinio. Više puta. I čime muškarci razmišljaju?”
“Crvom između nogu.”
Baka se nasmijala. “To je točno.” Pogledala je u daljinu
i rekla gotovo sama sebi: “Katkad jednostavno moraš
otjerati zle ljude.”
“Otjerala si djeda?”
Baka Beryl se zahihotala. “To je moja mala tajna. I tvoga
tate.”
Pored stijene, čekajući da se otac vrati, Reni je
zamijetila pticu s paperjastim bijelim prsima. Listala je
stranice knjige dok nije pronašla pravu sliku, uz riječ koju
je izrekla na glas: so-kol. Kasnije je vidjela još manju pticu,
ovoga puta crnu, sa sjajnim krilima. Vikala je na nju s vrha
stabla.
Ipak, većinu vremena ništa se nije zbivalo.
Postalo joj je vruće i bila je žedna, a bilo joj je tako
dosadno da su joj se oči sklapale. Nakon što je neko vrijeme
proučavala slike ptica, spustila je knjigu, čučnula, s
koljenima uz prsa i tražila lijepe kamenčiće. Pronašla je
neke i iskoristila najoštriji za crtanje po prašini. Kasnije,
kada je hlad postao samo djelomičan, iskoristila je kamen
da izgrebe crtež na jednoj od velikih zaobljenih stijena.
Neko vrijeme bilo je zabavno, ali i to joj je dosadilo pa
se počela pitati hoće li se tata stvarno vratiti. Možda se
nešto dogodilo. Možda se automobil pokvario. Možda ga
je kojot odnio. To se nije činilo mogućim jer je bio prevelik.
Možda je zaboravio na nju.
Pokušala je ne brinuti se.
Nebo je postalo crveno, a zrak je bio hladan kada se
napokon vratio. Imao je ružan izraz lica koji joj se nije
sviđao, njegova karirana košulja bila je raskopčana i
prljava, kosa znojna, a i mirisao je čudno, kao kada prođeš
pored mrtve životinje na cesti.
“Što je ovo?” Prišao je stijeni i promatrao njezino
umjetničko djelo, ruku oslonjenih na bokove. “Ovo je i
prije bilo ovdje?”
“Ja sam to napravila. To je ptica.” Čekala je da je
pohvali i kaže da je to lijepo nacrtala.
“Vidim da je ptica, ali ovo nije u redu. Ovo je kaljanje
prirode. Reni, ne smiješ to raditi. Moramo štititi prirodu.”
Nije znala što kaljanje znači, ali ljutnja u njegovu glasu
i čudan izraz lica dali su joj do znanja da je riječ loša. “Kao
što štitimo drveće?” upitala je.
“Točno.”
“Mogu to izbrisati.”
“Ne možeš izbrisati. Urezano je u kamen. Tu će ostati
zauvijek.”
Stisnula je knjigu ptica uz trbuh, dok joj je srce snažno
udaralo. “Možemo li to obojiti?”
“Ne, ne smijemo bojiti stijenu. To bi bilo još gore.”
Nije htjela biti mala beba, ali nije si mogla pomoći.
Počela je plakati.
“Hej, hej, hej.”
Uzeo ju je u naručje, a ona je pokušavala zanemariti
njegov miris.
“Ne plači. Samo nemoj ponovno učiniti takvo što,
može?” Govorio je glasom koji joj se sviđao. Noseći je,
otišao je do automobila i smjestio na suvozačko sjedalo
umjesto na stražnje. Vrlo se rijetko vozila na prednjem
sjedalu.
“Pođimo kući. Tvoja će se majka pitati što nam se
dogodilo.”
“Možemo li stati na sladoled?”
“Mislim da možemo.”
Na izlazu, sporo je vozio pored njezinog umjetničkog
djela. Činilo se kao da je tiho kažnjava, želeći da vidi što je
učinila. Gledala je kroz prozor crtež ptice, prateći kako se
smanjuje dok su poskakivali niz zemljani put.
18. POGLAVLJE
***
***
Rosalind se uputila kući s Gabby u prtljažniku. Planirala je
parkirati u garaži i provjeriti je li žena i dalje živa. Ako jest,
zavezat će joj usta i udove, nadajući se da će poživjeti dok
je ne odvede u pustinju i ondje ostavi. Nije bilo šanse da
Rosalind bez tuđe pomoći pomakne mrtvo tijelo iz
prtljažnika. Gabby Sutton mora sama izići i tek tada će je
Rosalind ubiti. Ali, sada se mora usredotočiti na pripreme
za večerašnju svečanu dodjelu nagrade.
46. POGLAVLJE