Nele

Neuhaus

ZAO VUK

S njemačkoga prevela
BRANKA GRUBIĆ

2
 Za Matthiasa,
Heaven is a place on earth with you.

3
 PROLOG

Odložio je vrećicu te kupljene stvari poslagao u mali hladnjak. Njezin omiljen

sladoled, onaj od Häagen Dasza, gotovo se otopio, no znala je da ga voli baš takvog,
kremastog, sa šlagom i hrskavim komadićima keksa. Prošlo je nekoliko tjedana
otkako ju je posljednji put vidio. Iako mu je to teško padalo, nikad ju nije ni na što
prisiljavao. Nije se smio prenagliti, morao je biti strpljiv. Neka ona dođe k njemu
sama od sebe. Jučer mu se napokon javila SMS-om. I doći će odmah! Od sreće mu je
srce počelo brže kucati.
Osvrnuvši se po kamp-kućici koju je još sinoć uredno pospremio, pogledao je
na sat iznad kuhinjskih elemenata. Već je šest i dvadeset! Morao se požuriti jer nije
želio da ga ona vidi ovako uznojenog i neobrijanog. Nakon posla otišao je na brzinu
k frizeru, ali mu se miris zalogajnice uvukao u svaku poru. Brzo se skinuo te odjeću
koja je vonjala po znoju i masnoći za prženje strpao u praznu vrećicu te ušao pod tuš
pokraj male kuhinje. Iako je bilo tijesno uz više nego skroman pritisak vode, više je
volio tuš-kabinu kamp-kućice nego nehigijenske javne sanitarne prostorije u kampu,
koje su se rijetko kad čistile.
Nasapunao se od glave do pete, brižno se obrijao te oprao zube. Katkad se
morao prisiljavati na to jer je veliko bilo iskušenje da se opusti i utone u
samosažaljenje i zaborav. Možda bi to i učinio da nije bilo nje. Nakon nekoliko
minuta odjenuo je čisto rublje i čistu polo-majicu. Iz ormara je izvadio traperice. Na
kraju je stavio sat na ruku. Prije nekoliko su mu mjeseci u zalagaonici na glavnom
kolodvoru ponudili sto pedeset eura što je bilo silno besramno jer je prije trinaest
godina za ovo umjetničko djelo iz jedne švicarske manufakture platio jedanaest
tisuća maraka. Zadržao je sat. To mu je bila jedina uspomena na prijašnji život.
Pogledao se u zrcalu, a zatim je otvorio vrata i izašao iz kamp-kućice.
Srce mu je zakucalo kad ju je vidio kako sjedi vani na sklopivoj vrtnoj stolici.
Danima i tjednima radovao se ovomu trenutku. Zastao je kako bi zadržao njezinu
sliku u mislima, kako bi ju mogao upiti u sebe.
Kako je bila prekrasna, nježna i dražesna! Malen, sladak anđeo! Meka plava
kosa, koju je poznavao po mirisu i opipu, padala joj je preko ramena. Na sebi je
imala haljinu bez rukava koja je otkrivala njezinu blago preplanulu kožu te krhke
kralješke na vratu. Prema izrazu lica vidjelo se da je zaokupljena pisanjem poruke na

4
mobitelu i da ga ne primjećuje. Nakašljao se jer ju nije htio preplašiti. Podigla je
glavu, pogledi su im se sreli. Smiješak joj se pojavio na uglovima usana i proširio se
po cijelom licu. Ustala je.
Progutao je slinu kad mu je prišla i zastala pred njim. Izraz povjerenja u
njezinim tamnim očima malo ga je pogodio. Gospode Bože, kako li je bila slatka!
Ona je bila jedini razlog zašto se već odavno nije bacio pod vlak ili na bilo koji drugi
jeftin način prije vremena okončao svoj bijedan život.
- Zdravo, malena - rekao je hrapavim glasom i stavio joj ruku na rame. Samo
nakratko. Koža joj je bila baršunasta i topla. U početku se uvijek ustručavao
dodirivati ju.
- Što si rekla majci, gdje si?
- Ona je večeras s mojim očuhom na nekakvoj zabavi, vatrogasnoj, mislim -
odgovorila je stavivši mobitel u crvenu naprtnjaču. - Rekla sam da idem k Jessie.
- Dobro.
Kratkim pogledom uvjerio se da nema znatiželjnih susjeda ni slučajnih
prolaznika. Drhtao je od uzbuđenja, koljena su mu klecala.
- Kupio sam ti sladoled koji voliš - tiho je rekao. - Hoćemo li ući unutra?

5
 ČETVRTAK, 10. LIPNJA 2010.

Imala je osjećaj da će se prevrnuti unatrag. Čim je otvorila oči, sve se počelo vrtjeti.
Bilo joj je mučno, ne mučno, osjećala se strašno bijedno. Vonjalo je po bljuvotini.
Alina je uzdahnula i pokušala podići glavu. Gdje se nalazi? Što se dogodilo i gdje su
drugi?
Još malo prije svi su zajedno sjedili pod drvetom, ona u Martovu zagrljaju. To
joj je godilo. Smijali su se i on ju je poljubio. Katharina i Mia stalno su se žalile na
komarce, slušali su glazbu i pili ono slatko piće - votku s Red Bullom.
Alina se jedva uspravila. U glavi joj je bubnjalo. Otvorila je oči i zaprepastila
se. Sunce je već bilo na zalasku. Koliko je moglo biti sati? I gdje joj je bio mobitel?
Nije se mogla sjetiti kako je došla ovamo i gdje se uopće nalazi. Posljednji sati kao
da su joj se izbrisali iz pamćenja. Kao da je nakratko izgubila pamćenje.
- Mart? Mia? Gdje ste?
Dopuzala je do debla goleme žalosne vrbe. Uložila je svu snagu kako bi se
podigla na noge i pogledala oko sebe. Koljena su joj klecala, sve se oko nje vrtjelo,
nije gotovo ništa vidjela. Vjerojatno je izgubila leće dok je povraćala. Odvratan okus
u ustima, a na licu zalijepljena bljuvotina. Suho lišće pucketalo joj je pod bosim
nogama. Pogledala je prema dolje. Nije imala ni cipele!
- Sranje, sranje, sranje - promrmljala je susprežući suze koje su joj navirale na
oči. Grdno će se provesti kad se pojavi kod kuće u ovakvom stanju!
Iz daljine su se čuli glasovi i smijeh, miris mesa s roštilja ušao joj je u nos i to je
izazvalo još jaču mučninu. Bar nije dospjela ni u kakvu pustinju; u blizini je bilo
ljudi!
Alina je maknula ruke s debla i načinila nekoliko nesigurnih koraka. Sve oko
nje okretalo se kao na vrtuljku, ali ona se prisilila nastaviti hodati. Kakvi idioti!
Tobože prijatelji! Jednostavno su ju ostavili pijanu, bez cipela i bez mobitela! Debela
Katharina i glupa koza Mia vjerojatno su se izvrsno zabavljale na njezin račun!
Vidjet će one svoje sutra u školi! A s Martom neće više nikad progovoriti ni riječi.
U zadnji čas Alina je primijetila strm obronak te zastala. Dolje je netko ležao! U
koprivama, odmah uz vodu. Tamna kosa, žuta majica - to je bio Alex! Kvragu, kako

6
je dospio onamo? Što se dogodilo? Alina je psujući krenula niz obronak. Koprive su
ju pekle po golim potkoljenicama i nagazila je na nešto šiljato.
- Alexe!
Čučnula je pokraj njega i prodrmala mu rame. I on je vonjao po bljuvotini. Tiho
je uzdisao. - Hej, probudi se!
Rukom je tjerala komarce koji su ga uporno napadali po licu.
- Alexe! Probudi se! Hajde!
Povukla ga je za noge, ali je bio težak kao olovo i nije se ni pomaknuo.
Rijekom je prošao motorni čamac. Podigao se val, voda je zapljusnula rogoz i
zahvatila Alexove noge. Alini je od straha zastao dah. Pred njezinim očima iz vode
je izronila blijeda ruka i činilo se da ju želi dohvatiti.
Bacila se unatrag i uplašeno kriknula. U vodi među stabljikama rogoza - ni dva
metra dalje od Alexa - ležala je Mia! Alina je vjerovala da raspoznaje njezino lice
pod vodom, po mutnoj svjetlosti sumraka vidjela je njezinu svijetlu, dugu kosu i
širom otvorene mrtve oči, koje kao da su gledale baš nju.
Alina je kao oduzeta promatrala strašnu sliku. U glavi joj bila zbrka. Što se
ovdje dogodilo, kvragu? Nov val pokrenuo je Mijino mrtvo tijelo, njezina sablasno
bijela ruka stršala je iz vode kao da moli za pomoć.
Alina je drhtala cijelim tijelom, iako je još bilo nepodnošljivo vruće. Želudac joj
se pobunio, zateturala je, okrenula se i povratila u koprive. Umjesto votke i Red
Bulla sada je iz nje izlazila samo gorka žuč. Uz očajničko jecanje popela se na sve
četiri uz strmi obronak, šiblje joj je razderalo kožu na dlanovima i koljenima. Ali, da
je bar sada već kod kuće, u svojoj sobi, u krevetu, na sigurnom! Samo je htjela otići s
tog strašnog mjesta i zaboraviti sve što je vidjela.

Pia Kirchhoff pisala je na računalu posljednje izvješće o istrazi smrtnog slučaja

Veronike Meissner. Sunce je od ranog jutra usijavalo ravan krov zgrade u kojoj su se
nalazili uredi Komesarijata II, a digitalni zaslon vremenske stanice na prozorskoj
dasci pokraj pisaćeg stola Kaia Ostermanna pokazivao je trideset i jedan stupanj. To
je bila sobna temperatura. Vani je sigurno bilo toplije za tri stupnja. Ni u jednoj školi
ne bi bilo nastave. Iako su svi prozori i sva vrata bih otvoreni, nije bilo ni daška
vjetra koji bi ublažio tu vrućinu. Pijina podlaktica zalijepila bi se za pisaći stol čim bi

7
ju položila na nj. Uzdahnula je, izdala naredbu za ispis te stavila izvješće u uzak
registrator. Nedostajao je još samo nalaz obdukcije, ali kamo ga je stavila? Pia je
ustala i počela ga tražiti u koševima za odlaganje kako bi napokon mogla zaključiti
postupak. Od prekjučer je bila sama u odjelu K11, jer je njezin kolega Kai
Ostermann, s kojim je dijelila ured, od srijede bio na nekom seminaru u Saveznom
kriminalističkom uredu u Wiesbadenu. Kathrin Fachinger i Cem Altunay sudjelovali
su na regionalnom seminaru u Düsseldorfu, a šef je od ponedjeljka bio na godišnjem
odmoru i otputovao je na nepoznato mjesto. Žrtvom akutnog nedostatka mogućih
sudionika postala je i mala proslava koju je kriminalistička savjetnica dr. Nicola
Engel predvidjela za popodne povodom Pijina imenovanja za glavnu kriminalističku
inspektoricu, no Piji to nije smetalo. Nije voljela nikakve počasti, promjena čina bila
je samo tehnička formalnost, ništa više.
- Gdje je to glupo izvješće? - ljutito je gunđala. Bilo je već gotovo pet sati, a u
sedam je još htjela otići na proslavu godišnjice mature u Königstein. Posao na
Birkenhofu ostavljao joj je premalo vremena za druženje pa se stoga radovala što će
nakon dvadeset pet godina vidjeti bivše suučenice.
Netko je pokucao na otvorena vrata i Pia se okrenula.
- Zdravo, Pia.
Pia nije vjerovala svojim očima. Pred njom je stajao bivši kolega Frank Behnke.
Bio je nekako drukčiji. Uobičajenu odjeću - traperice, majicu i izlizane kaubojske
čizme - zamijenio je svjetlosivim odijelom, košuljom i kravatom. Kosa mu je bila
malo duža nego prije, a ni lice mu više nije bilo onako ispijeno, što mu je stajalo
bolje.
- Zdravo, Frank - zapanjeno je odgovorila. - Nisam te dugo vidjela.
- A ipak si me odmah prepoznala.
Nasmijao se, gurnuo ruke u džepove hlača i odmjerio ju od glave do pete. -
Dobro izgledaš. Čuo sam da si napredovala na poslu. Ubrzo ćeš naslijediti starog, zar
ne?
Frank Behnke uspio ju je i ovoga puta, kao i uvijek prije, uzrujati u trenu.
Uljudno pitanje kako je on zastalo joj je u grlu.
- Nisam napredovala na poslu. Dobila sam drugi čin, ništa više - hladno je
odgovorila. - A na koga si mislio kad si rekao “stari”? Možda na Bodensteina?
Behnke se nacerio i samo slegnuo ramenima premećući žvakaću gumu u
ustima. Nije se odvikao od toga.

8
 Nakon neslavnog odlaska iz odjela K11 prije dvije godine, podnio je tužbu zbog
suspenzije i sud je donio presudu u njegovu korist. Potom su ga premjestili u
Wiesbaden u Regionalni kriminalistički ured, zbog čega nitko u Regionalnom
kriminalističkom inspektoratu nije žalio.
Prošao je pokraj nje i sjeo na Ostermannovu stolicu.
- Svi su otprhnuli, zar ne?
Pia je samo nešto promrmljala te nastavila tražiti izvješće.
- Čemu imam zahvaliti što si mi ukazao čast svojim posjetom? - upitala je
umjesto da odgovori na njegovo pitanje. Behnke je prekrižio ruke iza glave.
- Ah, šteta što prvo tebi moram reći radosnu vijest - rekao je. - Ali i ostali će ju
čuti dovoljno rano.
- O čemu je riječ?
Pia ga je sumnjičavo pogledala.
- Zasitio sam se rada na cesti. Dovoljno sam dugo radio koješta - odgovorio je,
ne ispuštajući ju iz vida. - Specijalci, K11, sve je to iza mene. Uvijek sam imao
dobre ocjene pa su mi oprostili moju malu pogrešku.
Mala pogreška! Behnke je u napadu nesavladivog bijesa udario kolegicu
Fachinger i dopustio si još nekoliko ispada što je bilo dovoljno za suspenziju.
- U to vrijeme imao sam osobnih problema - nastavio je. - To su uzeli u obzir. U
Regionalnom kriminalističkom uredu stekao sam još nekoliko dodatnih kvalifikacija
i sada sam na odjelu K 134, Unutarnja istraga, nadležan za kaznene prijave i
osnovanu sumnju na policijske službenike i za sprečavanje korupcije.
Pia je mislila da ne čuje dobro. Frank Behnke kao interni istražitelj? To je
apsurdno!
- Zajedno s kolegama drugih pokrajina posljednjih smo mjeseci izradili nov
nacrt strategije koji 1. srpnja stupa na snagu u cijeloj zemlji. Poboljšanje službenog i
stručnog nadzora unutar podređenih službi, senzibiliziranje zaposlenih i tako dalje...
Prebacio je jednu nogu preko druge, lupkao stopalom po podu. - Gospođa
doktorica Engel kompetentna je voditeljica, ali iz pojedinih su nam inspektorata
povremeno javljali o prekršajima kolega. Još se dobro sjećam događaja iz ove kuće
koji su jako upitni. Neizvršavanje sudskih odluka, izostanak progona počinitelja
kaznenih djela, bespravna ispitivanja, davanje internih dokumenata trećoj osobi...

9
samo da navedem nekoliko primjera.
Pia je prestala tražiti nalaz obdukcije.
- Što želiš reći?
Behnke se zlobno nasmiješio, oči su mu počele neugodno svjetlucati i Pia nije
naslućivala ništa dobro. Oduvijek je s užitkom pokazivao svoju nadmoć nad
slabijima. To je bila njegova karakterna osobina koju je uvijek prezirala. Kao kolega
Behnke je bio davež, uvijek loše raspoložen, a kao interni inspektor mogao bi postati
prava nepogoda.
- To bi ti trebala znati.
Ustao je, obišao pisaći stol i zastao uz nju. - Opće je poznato da si ti miljenica
staroga.
- Ne znam o čemu govoriš - hladno je odgovorila Pia.
- Doista ne znaš?
Behnke joj se toliko približio da je osjetila nelagodu, no potisnula je instinkt da
uzmakne pred njim. - Od ponedjeljka ću ovdje provoditi internu provjeru i vjerojatno
neću morati jako duboko kopati kako bih izvukao na svjetlo dana nekoliko trupala.
Unatoč tropskoj vrućini u uredu Pia se smrzavala, no uspjela je to skriti iako je
u sebi kipjela; čak se i nasmiješila. Frank Behnke bio je sitna duša, osvetoljubiv
čovjek koji ništa ne zaboravlja. Stara ogorčenost još ga je izjedala i vjerojatno se
udeseterostručila za posljednjih godina. Mislio je na osvetu zbog nepravde i
poniženja koje je navodno pretrpio. Nije bilo pametno imati ga za neprijatelja, ali
Pijino je ogorčenje bilo jače od razuma.
- Onda dobro - podrugljivo je rekla te se ponovno posvetila traženju. Mnogo
uspjeha na novom radnom mjestu... psa tragača za truplima.
Behnke se okrenuo prema vratima.
- Tvoje se ime još ne nalazi na mojem popisu, ali to se može brzo promijeniti.
Želim ti ugodan vikend.
Pia nije odgovorila na nedvosmislenu prijetnju u njegovim riječima. Čekala je
da ode, a onda je uzela mobitel i nazvala Bodensteinov broj. Nitko se nije javljao.
Kvragu! Njezin šef sigurno nema pojma kakvo ga strašno iznenađenje čeka ovdje.
Točno je znala na što je Behnke aludirao. A to bi za Olivera von Bodensteina moglo
imati vrlo neugodne posljedice.

10
Za tri prazne boce može dobiti jedno pakiranje tjestenine. Za pet praznih boca može
dobiti i povrće. To je bila valuta njegove računice.
Prije, u njegovu starom životu, nije se obazirao na prazne boce, nego ih je
nemarno bacao u kantu za otpad. Upravo takvi ljudi, kakav je i on nekoć bio, danas
mu omogućuju da zadovolji osnovne potrebe. Dvanaest eura i pedeset centa dobio je
malo prije kod trgovca pićima za dvije plastične vreće praznih boca. Šest eura na
crno plaćao mu je pohlepan poslodavac po satu za jedanaest sati stajanja dnevno u
ovoj limenci na rubu industrijskog područja u Fechenheimu i za roštiljanje kobasica,
prženje krumpira i pečenje hamburgera.
Ako navečer u blagajni ne bi sve štimalo u cent, šef bi mu to oduzeo od plaće.
Danas je sve bilo točno i nije morao moljakati za svoj novac kao inače. Debeli je bio
dobre volje i isplatio mu je plaću za proteklih pet dana.
Zajedno s prihodima od svoga skupljanja praznih boca u novčaniku je imao
okruglo tristo eura. Malo bogatstvo! Zbog toga si je kod turskog frizera preko puta
glavnog kolodvora priuštio ne samo šišanje nego i brijanje. Nakon odlaska u Aldi
ostalo mu je još dovoljno novca kako bi mogao platiti najamninu za kamp-kućicu za
dva mjeseca unaprijed.
Drndav motocikl ostavio je pokraj kamp-kućice, skinuo kacigu s glave i vrećicu
s namirnicama s nosača prtljage.
Vrućina ga je dotukla. Ni noći nisu bile osobito hladnije. Ujutro bi se probudio
obliven znojem, u bijednoj pečenjarnici od tankog lima vladale su temperature od
šezdeset stupnjeva, a neugodna vlažnost zraka zadržavala mu je vonj znoja i užegle
masnoće u svakoj pori i u svakoj vlasi.
Trošna kamp-kućica na stalnom kampiralištu u Schwanheimu trebalaje biti
samo prijelazno rješenje u vrijeme kad je još čvrsto vjerovao da će uspjeti srediti
svoju financijsku situaciju. No ništa u životu nije se pokazalo tako trajnim kao to
prijelazno rješenje - već sedmu godinu stanuje ovdje.
Rastvorio je prednji šator koji je prije nekoliko desetljeća vjerojatno bio
tamnozelene boje sve dok nije izblijedio i dobio neodređenu svjetlosivu boju.
Zapahnuo ga je topao zrak, u kućici je bilo nekoliko stupnjeva toplije nego vani, bilo
je zagušljivo i osjetio se miris ustajalog zraka i vlage. Bez obzira na to koliko je
temeljito čistio i prozračivao, mirisi su se uvukli u jastuke i u sve pukotine. I nakon
sedam godina bili su mu odbojni. No nije imao drugog izbora.

11
 Nakon svojega kraha, kao osuđeni prijestupnik, čak je i tu, u favelama gubitnika
na rubu metropole, pripadao najdonjem sloju. Ovamo nitko nije zalutao na godišnji
odmor, kako bi se divio svjetlucavom obrisu Frankfurta, betonskim i staklenim
simbolima velikog novca na drugoj strani rijeke. Njegovi su susjedi većinom bili
osiromašeni umirovljenici ili propali slučajevi poput njega koji su u određenom
trenutku završili na dnu pokretnih stuba. Često je alkohol igrao glavnu ulogu u
njihovim životnim pričama koje su na tako deprimirajući način nalikovale jedna na
drugu. On sam popio bi samo jedno pivo navečer, nije pušio i vodio je računa o tijelu
i izgledu. Nije htio čuti ni za naknadu za nezaposlene jer mu je bila nepodnošljiva i
sama pomisao na to da se pojavi kao podnositelj zahtjeva i izloži milosti i nemilosti
ravnodušnih službenika.
Mali ostatak samopoštovanja bio je sve što mu je preostalo. Izgubi li i to, može
se odmah ubiti.
- Halo?
Okrenuo se čuvši glas ispred šatora. Iza napola sasušene živice oko malene
parcele na kojoj se nalazila njegova kamp-prikolica, stajao je neki čovjek.
- Što želite?
Čovjek je prišao bliže. Oklijevao je. Njegove oči kao u svinje sumnjičavo su
pogledale s lijeva na desno.
- Netko mi je rekao da biste vi pomogli nekom tko ima problema s vlastima. -
Čovjekov visok glas nikako nije bio u skladu s njegovim golemim stasom. Znoj mu
je izbijao iz napola ćelave glave, prodoran miris češnjaka prekrivao je još neugodnija
isparavanja iz tijela.
- Tako. Tko tvrdi takvo što?
- Rosi s kioska. Rekla mi je, idi k Docu. On će ti pomoći.
Uznojena masna gromada ponovno se osvrnula oko sebe kao da se boji da će ju
netko vidjeti dok iz džepa na hlačama kriomice vadi smotuljak novčanica. - Dobro
plaćam.
- Uđite unutra.
Momak mu se na prvi pogled uopće nije svidio, ali to nije bilo važno. On nije
mogao birati svoje klijente, njegov telefonski broj nije se nalazio ni u jednom
imeniku, a pogotovo nije imao web-stranicu. U svakom slučaju, njegova je
podmitljivost uvijek imala granice, u određenim krugovima to je bilo poznato. Uz

12
prethodnu kaznu i rok kušnje koji još traje neće se dati uvući ni u što što bi ga moglo
ponovno odvesti u zatvor. Usmena promidžba donijela mu je gostioničare i vlasnike
zalogajnica koji su se ogriješili o službene propise, očajne umirovljenike prevarene
na reklamnim putovanjima ili na kućnim vratima, nezaposlene ili useljenike koji ne
razumiju složeni sustav njemačke birokracije i mlade ljude koji su podigli kredit i
prerano pali u dužničko ropstvo. Svatko tko ga je molio za pomoć, znao je da on radi
samo za gotovinu.
Vrlo brzo riješio se početnog suosjećanja; nije bio Robin Hood, nego plaćenik.
Za gotov novac ih uz plaćanje unaprijed na izlizanom stolu od resopala u kamp-
prikolici ispunjavao je formulare, prevodio zakučast birokratski jezik na razumljivi
njemački, davao pravne savjete u svim životnim situacijama i tako povećavao svoje
prihode.
- O čemu je riječ? - upitao je posjetitelja koji je podcjenjivačkim pogledom
snimio očite znakove siromaštva nakon čega je djelovao sigurnije.
- Čovječe, kako je ovdje vruće. Imate li piva ili čašu vode?
- Nemam.
Nije se nimalo potrudio biti ljubazan.
Prošlo je vrijeme stolova od mahagonija u klimatiziranim prostorijama,
pladnjeva s bocama vode i voćnog soka i naopako postavljenih čaša.
Debeli je uzdahnuo i izvadio nekoliko preklopljenih papira iz unutarnjeg džepa
svojeg masnog kožnog prsluka i pružio mu. Reciklirani papir, sitna slova. Porezna
uprava.
Rasklopio je papir vlažan od znoja, izravnao ga i preletio pogledom.
- Tristo - zatražio je ne podigavši glavu. Smotan novac u džepovima hlača
uvijek je bio nezakonito stečen. Uznojeni debeljko mogao si je priuštiti platiti malo
više od uobičajene tarife koju je odredio za umirovljenike i nezaposlene.
- Što? - pobunio se nov klijent, što se moglo i očekivati. - Za ovo malo papira?
- Ako nađete nekoga tko će vam ponuditi povoljniju cijenu, molim lijepo.
Debeli je promrmljao nešto nerazumljivo, a onda je nevoljko stavio na stol tri
zelene novčanice.
- Hoću li bar dobiti račun?
- Naravno. Moja će vam tajnica poslije ispostaviti račun i uručiti ga vašem

13
vozaču - sarkastično je odgovorio. - Pa vi sad vidite. Trebate mi dati nekoliko
podataka.

Na Bazelskom trgu ispred Mosta mira došlo je do zastoja prometa. Grad je već
nekoliko tjedana bio jedno veliko prokleto gradilište i ona se živcirala što se nije toga
sjetila pa je vozila u središte, umjesto da je preko Frankfurtske petlje i Niederrada
krenula prema Sachsenhausenu. Vozeći sporo iza olupine od malog teretnog vozila s
litvanskim oznakama preko mosta na Majni, Hanna je razmišljala o jutrošnjem
neugodnom razgovoru s Normanom. I dalje je bila vrlo ljutita zbog njegove gluposti
i lažljivosti. Doista joj je bilo teško otpustiti ga nakon jedanaest godina, ali nije imala
drugog izbora. Prije nego što je otišao onako razjaren, uputio joj je nekoliko grubih
psovki i gadnih prijetnji.
Hannin pametni telefon zazujao je, ona ga je uzela u ruku i otvorila stranicu s
poštom. Njezina asistentica poslala joj je poruku. Iza riječi predmet pisalo je
“Katastrofa!!!”, a umjesto teksta nalazio se samo link prema FOCUSU online.
Hanna je palcem dotaknula link, a kad je pročitala naslov, osjetila je mučninu u
želucu.
“Hanna bez srca”, pisalo je masnim slovima, a pokraj toga bila je jedna njezina
ne baš reprezentativna fotografija. Srce joj je jače zakucalo, primijetila je kako joj
desna šaka drhti te je jače stisnula mobitel. “Njoj je stalo samo do profita. Gosti
moraju potpisati nepovoljan ugovor prije nego što dođu do riječi. A ono što kažu,
napisala im je Hanna Herzmann (46). Zidar Armin V. (52) trebao je u emisiji s
temom “Moj stanodavac želi mi otkazati” govoriti o nevoljama sa stanodavcem, ali
ga je voditeljica pred kamerom nazvala nomadom koji ne plaća stanarinu, nego se
jednostavno odseli u drugi stan. Kad se nakon emitiranja emisije pobunio protiv
toga, upoznao je drugo lice tobože suosjećajne Hanne Herzmann, a istodobno i
njezine odvjetnike. Sada je Armin V. nezaposlen i nema stan. Njegov mu je
stanodavac na kraju dao otkaz. Slično je prošla i Bettina B. (34). Samohrana majka
petero djece u siječnju je gostovala u emisiji Hanne Herzmann (tema: Kad očevi
nestanu). Ne poštujući prethodni dogovor, voditeljica je Bettinu B. prikazala kao
preopterećenu majku i kao alkoholičarku. Emitiranje emisije imalo je za nju
negativne posljedice: posjetili su ju službenici iz socijalne skrbi za mlade.
- Sranje - promrmljala je Hanna. Ono što se jedanput pojavi na internetu, više se
ne može izbrisati. Ugrizla se za donju usnicu i počela grozničavo razmišljati.
Nažalost, sve što je pisalo u članku bila je istina. Hanna je imala dobar nos za

14
zanimljive teme, a nije se ustručavala ni postavljati neugodna pitanja ni kopati
duboko ispod površine. Pritom joj zapravo uopće nije bilo stalo do ljudi i njihovih
često tragičnih sudbina, neke je čak potajno prezirala zbog njihova poriva da se
otvore samo kako bi petnaest minuta bili slavni. Hanna je znala pred upaljenim
kamerama izmamiti od ljudi njihove najdublje tajne i majstorski joj je polazilo za
rukom da se prikaže suosjećajnom i zainteresiranom.
U svakom slučaju, istinita priča često nije bila dovoljna pa je bilo potrebno
dodati malo dramatičnosti. A to je bio Normanov posao. On je to cinički nazvao
‘Pimp my boring life’ te je razvukao stvarnost preko svih granica boli. Hanni je bilo
prilično svejedno je li to moralno ili nije - napokon, uspjeh (izmjeren gledanošću)
opravdavao je njezin način rada. Doduše, pristizala su mnoga pisma povrijeđenih
sudionika koji su tek naknadno, kad su bili izloženi porugama drugih ljudi, shvatili
kako su se javno osramotili. No vrlo su rijetko podizali tužbe, a razlog tomu bili su
vrlo dobro formulirani, pravno besprijekorni ugovori koje je morao potpisati svatko
tko je uopće htio doći do riječi u njezinoj emisiji.
Netko je zatrubio iza nje. Hanna se trgnula iz razmišljanja. Zastoj se razriješio.
Podigla je ruku u znak isprike i pritisnula papučicu gasa. Nakon deset minuta
skrenula je u ulicu Hedderich te ušla u stražnje dvorište zgrade u kojoj se nalazila
njezina tvrtka. Gurnula je pametni telefon u torbu i izašla iz automobila. U gradu je
uvijek bilo nekoliko stupnjeva toplije nego u Taunusu, žega se zadržavala među
kućama i čovjek se osjećao kao u sauni, Hanna je utrčala u klimatizirano predvorje i
ušla u dizalo. Vozeći se na peti kat, naslonila se na hladan zid i kritički promatrala
svoj odraz u zrcalu. U prvim tjednima nakon što se razišla s Vinzenzom izgledala je
užasno staro i iscrpljeno pa su djevojke iz šminke morale upotrijebiti sve svoje
umijeće kako bi joj vratile izgled na kakav su televizijski gledatelji bili naviknuti.
Sada je Hanna, međutim, bila posve zadovoljna svojim izgledom, barem pod
prigušenim svjetlom u dizalu. Prve sijede pramenove prekrila je preljevom za kosu,
ne iz taštine, nego iz čistog nagona za samoodržanjem. Televizijski posao bio je
nemilosrdan: muškarci su smjeli imati sijedu kosu, a žene su zbog nje dobivale
premještaj u popodnevne emisije za kulturu ili u kuharske programe.
Samo što je izašla iz dizala na petom katu, pred njom se niotkuda pojavio Jan
Niemöller. Ne obazirući se na tropske temperature koje su vladale vani, voditelj
poslova tvrtke Herzmann production nosio je crnu košulju, crne traperice i, kao
kruna svemu tomu, šal oko vrata.
- Ovdje je vrag na djelu!
Niemöller je uzbuđen obigravao oko nje i mahao tankim rukama. - Telefoni

15
zvone svake sekunde, a do tebe se ne može doći. I zašto ja moram doznati od
Normana da si mu dala otkaz, a ne od tebe? Prvo si izbacila Juliju, a sada Normana -
tko će onda još raditi ovdje?
- Maike će preko ljeta uskočiti kao Julijina zamjena, to je već dogovoreno. A mi
ćemo za početak raditi s neovisnim producentom.
- A mene nisi ni pitala!
Hanna je hladno promatrala Niemöllera. - Ja odlučujem o personalu. Tebe sam
zaposlila da se brineš o ekonomskim pitanjima i da mene rasteretiš.
- Ah, sada tako gledaš na to.
Bio je uvrijeđen.
Hanna je znala da je Jan Niemöller potajno zaljubljen u nju, ili bolje rečeno u
sjaj kojim ga je obasipala kao svojeg suradnika, no cijenila ga je samo kao partnera,
a kao muškarac nije dolazio u obzir. Osim toga, u posljednje je vrijeme postao
previše posesivan, morala mu je odrediti granice.
- Ja ne gledam tako na to, nego je to tako - rekla je stoga još malo hladnije. -
Držim do tvojega mišljenja, ali i dalje odlučujem sama.
Niemöller je već otvorio usta kako bi se pobunio, alih Hanna ga je presjekla
pokretom ruke.
- Kuća mrzi takvu vrstu publiciteta. Više nismo u posebno jakoj poziciji, uz lošu
gledanost posljednjih mjeseci nije mi preostalo ništa drugo, nego izbaciti Normana.
Ako nas skinu s programa, svi možete potražiti drugi posao. Shvaćaš li to?
Irina Zydek, Hannina asistentica, pojavila se na vratima.
- Hanna, Matern je zvao već tri puta. Kao i svaka novinska i televizijska
redakcija, osim Al Jazeere.
Glas joj je odavao zabrinutost.
Na vratima njezina ureda pojavili su se i drugi suradnici, bila je vidljivo
uznemirena. Sigurno se već okolo pričalo da je otjerala Normana bez otkaznog roka.
- Za pola sata nađemo se u dvorani za sastanke - rekla je Hanna u prolazu. Prvo
je morala nazvati Wolfganga Materna. U ovom si trenutku nikako ne može dopustiti
probleme s televizijskom kućom.
Ušla je u ured pun svjetla, posljednji u hodniku, bacila torbu na jednu od stolica
za goste i sjela za pisaći stol. Dok se računalo otvaralo, brzo je prolistala popis

16
neodgovorenih poziva koji joj je Irina ostavila na žutim listićima, a onda je
posegnula za telefonskom slušalicom. Neugodne stvari nikad nije odlagala za poslije.
Pritisnula je tipku za brzo biranje na kojoj se nalazio broj Wolfganga Materna i
duboko udahnula. On joj se javio nakon nekoliko sekunda.
- Ovdje Hanna bez srca - rekla je.
- Lijepo je čuti da se još možeš šaliti s tim - odgovorio je voditelj poslova
Antenne Pro.
- Upravo sam otpustila svojeg producenta, i to bez otkaznog roka jer sam
doznala da je godinama dotjerivao životne priče mojih gostiju kad bi mu se istina
činila previše dosadnom.
- A ti to nisi znala?
- Ne!
Ovu laž izrekla je s najvećom ljutnjom koju je bila sposobna pokazati. - Ja sam
izvan sebe! Nisam mogla provjeriti svaku priču, morala sam se osloniti na njega. To
je napokon - ili to je bio njegov posao!
- Reci mi, molim te, da iz toga neće nastati katastrofa - rekao je Matern.
- Naravno da neće.
Hanna se naslonila. - Već sam se dosjetila kako se sve može okrenuti u našu
korist.
- Što ćeš učiniti?
Sve ćemo priznati i ispričat ćemo se gostima.
Jedan trenutak vladala je tišina.
- Bijeg naprijed - napokon je rekao Wolfgang Matern. - To je ono zbog čega ti
se divim. Ti se ne skrivaš. Razgovarajmo o tome sutra za ručkom, okej?
Hanna je doslovno mogla čuti njegov smiješak. Pao joj je kamen sa srca.
Katkada su njezine spontane ideje bile najbolje.

Putnički zrakoplov još se nije ni zaustavio, a već se čulo škljocanje zatvarača

sigurnosnih pojaseva i ljudi su počeli ustajati ne obazirući se na uputu da ostanu
sjediti na svojim mjestima sve dok ne stignu na parkiralište. Bodenstein je ostao

17
sjediti. Nije imao volje minutama stajati stisnut u hodniku i gurati se s drugim
putnicima. Pogledom na sat uvjerio se da je stigao na vrijeme. Zrakoplov se spustio
nakon pedeset četiri minute, točno u 20:42.
Danas popodne osjetio je olakšanje utvrdivši da je nakon dvije turbulentne,
kaotične godine napokon ponovno usmjerio kazaljku svojeg životnog kompasa
prema sjeveru. Odluka da ode na ročište protiv Annike Sommerfeld u Potsdam i time
podvuče crtu pod cijeli taj slučaj bila je posve ispravna. Osjećao se kao da mu je pao
teret s leđa koji je nosio od prošloga ljeta, ne, zapravo od onoga dana u studenom
prije dvije godine kad je shvatio da ga Cosima vara. Neuspjeh njegova braka i
događaji s Annikom potpuno su ga dotukli i nanijeli veliku štetu njegovu
samopouzdanju. Na kraju je zbog osobnih nedaća postao tako rastresen da je počinio
pogreške koje su prije bile nezamislive. U svakom slučaju, proteklih tjedana i
mjeseci shvatio je da je njegov brak s Cosimom bio sve drugo samo ne savršen,
kakvim ga je smatrao više od dvadeset godina. Prečesto je popuštao i radio protiv
svoje volje, za ljubav obiteljskom skladu, djeci, onome što drugi vide izvana. Sada
više nije bilo toga.
Ljudi koji su stajali u redu polako su se počeli kretati. Bodenstein je ustao, uzeo
kovčeg iz pretinca za prtljagu te krenuo za ostalim putnicima prema izlazu.
Od parkirnog mjesta A 49 trebalo je poduže pješačiti do izlaza. U jednom
trenutku počeo je slijediti pogrešne znakove, kao što mu se uvijek događalo u toj
divovskoj zračnoj luci, pa je dospio u dvoranu za odlaske. Pokretnim stubama
spustio se kat niže gdje su se davale informacije te potom izašao van na topao
večernji zrak. Nekoliko minuta prije devet. U devet sati doći će po njega Inka.
Bodenstein je prešao preko vozne trake za taksije i stao pokraj parkirališta za vozila
koja se kratko zadržavaju. U daljini je ugledao njezin crn terenac i nehotice se
nasmiješio. Kad bi mu Cosima obećala da će nekamo doći po njega, kasnila bi
najmanje petnaest minuta i to bi ga jako živciralo. S Inkom je bilo drukčije.
Terenac se zaustavio pokraj njega, otvorio je stražnja vrata, bacio kovčeg na
stražnje sjedalo i ušao na prednja vrata.
- Hej - pozdravila ga je smiješeći se. - Je li let bio ugodan?
- Zdravo.
Bodenstein se također nasmiješio. Stavio je pojas. - Da, predivan. Hvala ti što si
me dočekala.
- Nema problema. Bilo mi je zadovoljstvo.

18
 Uključila je lijevi žmigavac, pogledala preko ramena i prestrojila se u traku za
sporiju vožnju.
Bodenstein nije nikom pričao zašto je zapravo bio u Potsdamu, čak ni Inki, iako
mu je ona posljednjih mjeseci postala prava prijateljica. Ta je stvar jednostavno bila
previše osobna. Naslonio je glavu na naslon. U cijeloj toj priči s Annikom
Sommerfeld svakako je bilo i nečeg dobrog. Napokon je počeo razmišljati o samome
sebi. Bio je to bolan proces samospoznaje u kojem je shvatio da je prilično rijetko
činio ono što je doista želio. Uvijek je popuštao Cosiminim željama i zahtjevima, iz
dobrodušnosti, iz čiste udobnosti ili možda čak iz svijesti o odgovornosti, ali to nije
igralo nikakvu ulogu. Na kraju je postao osoba koja govori samo “da”, papučar, a
time je izgubio svaku privlačnost. Nije čudo što se Cosima, koja nije ništa toliko
mrzila kao rutinu i dosadu, upustila u preljub.
- Dobila sam ključeve kuće - rekla je Inka. - Ako želiš, možeš ju pogledati još
večeras.
- O, to je dobra ideja.
Bodenstein ju je pogledao. - Svakako bi me trebala prvo odvesti kući da mogu
uzeti automobil.
- Mogu te poslije odvesti kući, inače će biti prekasno. U kući još nema struje.
- Ako ti nije teško.
- Nije važno - nasmiješila se. - Večeras sam slobodna.
- U tom slučaju rado prihvaćam tvoju ponudu.
Dr. Inka Hansen bila je veterinarka i zajedno s dvojicom kolega imala je kliniku
za konje u kelkheimskoj gradskoj četvrti Ruppertshain. Na posluje i doznala za kuću,
zapravo za pola dvodomke koju vlasnik nije mogao dovršiti jer je ostao bez novca.
Građevinski radovi mirovali su već pola godine i kuća je bila na prodaju po
razmjerno povoljnoj cijeni.
Nakon pola sata stigli su do gradilišta i po debeloj dasci došli do ulaznih vrata.
Inka ih je otključala pa su ušli unutra.
- Postavljena je podloga za podove, gotove su i instalacije. Ali to je to - rekla je
Inka dok su hodali kroz prostorije u prizemlju.
Poslije toga popeli su se na prvi kat.
- Ah! Pogled je prekrasan - rekao je Bodenstein. U daljini su se vidjela svjetla

19
Frankfurta na lijevoj strani te potpuno osvijetljena zračna luka na desnoj.
- Pogled koji se ne može ničim zakloniti - potvrdila je Inka. - A po danu se
odavde vidi čak i dvorac Bodenstein.
Život katkada doista otvara neobične putove. Bilo mu je četrnaest godina kad se
smrtno zaljubio u Inku Hansen, veterinarovu kćer iz Ruppertshaina, ali nikad nije
smogao hrabrosti da joj to prizna. I tako je došlo do nesporazuma koji su ga odveli
na studij, daleko od zavičaja. Ondje je prvo sreo Nicolu, a zatim Cosimu. Više uopće
nije mislio na Inku, sve dok ju prije pet godina nije ponovno susreo pri jednoj istrazi
ubojstva. U to vrijeme još je vjerovao da će njegov brak s Cosimom trajati vječno i
vjerojatno bi ponovno zaboravio Inku da se njezina kći i njegov sin nisu zaljubli
jedno u drugo. Prošle godine vjenčali su se i on je na vjenčanju, kao ženikov otac,
sjedio pokraj nje, mladenkine majke. Lijepo su se zabavili, poslije toga su
povremeno razgovarali telefonski te nekoliko puta izašli na večeru. Tijekom
nekoliko mjeseci između njih se razvilo pravo prijateljstvo, telefonski razgovori i
večere postali su im navika. Bodenstein je volio biti s Inkom, cijenio ju je kao
sugovornicu i dobru prijateljicu. Inka je bila snažna, samopouzdana žena koja je jako
držala do svoje slobode i neovisnosti.
Bodensteinu se sviđao baš takav život, jedino nije bio zadovoljan stambenim
uvjetima. Nije mogao vječno živjeti u kućici za poslugu na imanju Bodenstein.
Uz oskudnu svjetlost dana razgledali su cijelu kuću i Bodensteinu je bilo sve
toplije oko srca pri pomisli da doseli u Ruppertshain i živi u blizini svoje najmlađe
kćeri. Cosima je već nekoliko mjeseci živjela također u Ruppertshainu. Unajmila je
stan na Zauberbergu, nekadašnjem plućnom lječilištu, a ondje joj je bio i ured.
Nakon mjeseci predbacivanja i vrijeđanja, Cosima i Bodenstein slagali su se bolje
nego ikad prije. Zajedno su skrbili o Sophiji koja je Bodensteinu bila na prvom
mjestu. Njegova najmlađa kći provodila je kod njega svaki drugi vikend, a katkada i
preko tjedna, kad je Cosima bila zauzeta.
- Doista je savršeno - oduševljeno je rekao nakon što su dovršili razgledanje. -
Sophia bi imala vlastitu sobu, a kad bude starija, može sama doći ovamo ili se
biciklom odvesti k mojim roditeljima.
- To sam i ja mislila - odgovorila je Inka. - Hoćeš li da te povežem s vlasnikom?
- Da, volio bih - rekao je Bodenstein kimnuvši.
Inka je zaključala ulazna vrata te ispred njega po dasci krenula prema ulici. Noć
je bila sparna, a iznad kuća još se zadržavala dnevna toplina. U zraku se osjetio miris
drvenog uglja i mesa s roštilja, iz jednog vrta dopirali su glasovi i smijeh. U kućici za

20
poslugu, koja se nalazila malo dalje od imanja, nije bilo nikoga, prozori ostalih kuća
nisu bih osvijetljeni, nije bilo drugih automobila osim onih koji su pripadali gostima
restorana u dvorcu. U mrklim noćima, osobito zimi, život bi u kasnim satima
potpuno utonuo u šumsku tišinu. Ovisno o tome kako se čovjek osjeća, taj mir
mogao je djelovati tjeskobno ili umirujuće, no Bodenstein ga se već zasitio.
- Zamisli - rekao je - ako nam ovo pođe za rukom, bit ćemo gotovo susjedi.
- Bi li ti se to sviđalo? - vedro je upitala Inka.
Zastala je pokraj automobila, okrenula se prema njemu i pogledala ga. Pod
svjetlošću ulične svjetiljke njezina je prirodno svijetla kosa poprimila sjajnu boju
meda. Bodenstein se iznova divio njezinimjasnim crtama lica, visokim jagodicama i
lijepim usnama. Ni godine ni težak posao veterinarke nisu mogli nauditi njezinoj
ljepoti. U sebi se ponovno pitao zašto nije nikad imala muža ili stalnog dečka.
- Jasno.
Obišao je automobil i otvorio suvozačeva vrata. - To bi bilo prekrasno. Hoćemo
li na brzinu otići na pizzu u Merlin? Ja sam strašno gladan.
Inka je sjela za upravljač.
- Okej - odgovorila je nakon kraćeg oklijevanja te upalila motor.

Pia je već četvrti put kružila uskim, kamenom popločanim uličicama königsteinskog
staroga grada u uzaludnoj potrazi za odgovarajućim parkirnim mjestom, proklinjući
pritom dimenzije svojeg terenca. Točno ispred nje izašao je kombi i ona se spretno
uparkirala natraške. Pogledavši još jednom u retrovizor, zgrabila je torbu i izašla iz
automobila. Nikad nije bila na godišnjici mature i jako ju je zanimalo kako izgledaju
učenice iz njezina nekadašnjeg razreda. Prošla je pokraj sladoledarnice i pogled joj
se zaustavio na rešetkastoj ogradi iza koje je zjapila građevinska jama. Tu se nalazila
kuća u kojoj je prije dvije godine pronašla truplo Roberta Watkowiaka. Činjenica da
je u kući ležao mrtvac, sigurno nije olakšala prodaju nekretnine.
Pia je prošla pješačku zonu i pokraj knjižare skrenula prema vili Borgnis u
lječilišnom parku. Još izdaleka Pia je čula smijeh i žamor koji su nadglasavali žubor
vodoskoka okruženog cvjetnim lijehama. Zašla je za ugao i počela se smijati. Isto
jato kokoši kao nekad!
- Piia! - prodorno je viknula crvenokosa žena i prišla joj raširenih ruku. - Lijepo

21
je vidjeti te opet.
Srdačan zagrljaj, pusica s lijeve i s desne strane. Ozarena lica, Sylvia ju je
gurnula pred sebe i u sljedećem trenutku Pia je bila okružena dobro poznatim licima.
S čuđenjem je utvrdila kako su se njezine suučenice zapravo malo promijenile
otkako ih je posljednji put vidjela. Netko joj je gurnuo u ruku čašu koktela aperol
spritz. Pusice, smijeh, pretjerano srdačni zagrljaji, iskreno radovanje ponovnom
susretu. Sylvia je održala duhovit govor, prekidan smijehom i zvižducima, a zatim je
svima prisutnima poželjela dobru zabavu. Yvonne i Kristina predale su joj u znak
zahvalnosti velik buket cvijeća u ime maturanata 1986. godine te ček za wellness
vikend. Pia je jedva uspjela suspregnuti smijeh. Darovi tipični za Taunus! No, bih su
od srca i Sylvia je bila ganuta do suza. Pia je srknula iz čaše i načinila grimasu. Ovo
slatko piće nije joj odgovaralo, ali je bilo “in” i preteklo je dobri stari prosecco.
- Pia?
Okrenula se. Pred njom je stajala tamnokosa žena, u kojoj je odmah prepoznala
nekoć petnaestogodišnjakinju kakvu je zapamtila.
- Emma! - povikala je ne vjerujući svojim očima. - Uopće nisam znala da ćeš i
ti danas biti ovdje! Drago mi je što te vidim!
- I meni je drago! Došla sam samo nakratko.
Pogledale su se, nasmijale i zagrlile.
- Hej!
Pijin pogled prvo se zaustavio na okruglom trbuhu prijateljice iz mladih dana. -
Ti si trudna!
- Da, zamisli. U četrdeset trećoj godini.
- Danas to više nije starost - odgovorila je Pia.
- Imam jednu kćer, Louisu, pet joj je godina. I zapravo sam mislila da je to to.
Ali - često se dogodi ono što ne očekujemo.
Emma se uhvatila za Piju. - A ti? Imaš li ti djece?
Pia je osjetila poznatu bol koju je to pitanje uvijek izazivalo.
- Nemam - vedro je odgovorila. - Ja sam stigla samo do konja i pasa.
- Njih bar možeš noću zaključati.
Obje su se smijale.

22
 - Čovječe, nisam mislila da ćemo se ponovno vidjeti - Pia je promijenila temu. -
Prije nekoliko godina slučajno sam srela Miriam. Svi se jednom vrate u lijepi
Taunus.
- Da, čak i ja.
Emma je ispustila njezinu ruku. - Oprosti mi, ali moram sjesti na trenutak.
Vrućina će me ubiti.
Sjela je na stolicu uzdahnuvši. Pia je sjela pokraj nje.
- Miriam, ti i ja - rekla je Emma. - Mi smo bile paklen trojac. Naši su nas
roditelji mrzili. Kako je Miri?
- Dobro.
Pia je otpila gutljaj narančastog pića. I dalje je bilo vrlo vruće, a usta su joj se
osušila od pričanja. - Prošle godine udala se za mojeg bivšeg.
- Kako, molim?
Emma je razrogačila oči. - A... ti... mislim... tebe je to prilično povrijedilo, zar
ne?
- Oh, nije, nije. To je posve u redu. Henning i ja slažemo se bolje nego ikad,
povremeno radimo zajedno. Osim toga, ni ja nisam sama.
Pia se naslonila u stolici i pogledala preko terase. Bilo je pomalo slično kao na
jednoj ekskurziji. One djevojke, koje su prije bile prijateljice, i sada su bile zajedno.
Iza cedrova zasjao je toranj ruševine pod svjetlošću reflektora na tamnomodrom
nebu, na kojem su se stidljivo pokazale prve zvijezde. Smirena, opuštena večer. Pia
je bila sretna što je došla ovamo. U slobodno vrijeme premalo se družila s ljudima.
- Pričaj mi o sebi - Pia je zamolila školsku prijateljicu iz mladih dana. - Što
radiš inače?
- Studirala sam pedagogiju, ali sam nakon dvije godine radila u razvojnoj službi
jedne osnovne škole u Berlinu.
- Kao učiteljica? - znatiželjno je upitala Pia.
- U početku. Ali onda sam htjela otići u krizna područja, istinski pokrenuti
nešto. Tako sam dospjela o organizaciju Doctors worldwide. Radila sam u logistici. I
bila sam u svojem elementu.
- Što si radila ondje?

23
 - Organizacija poslova. Prijevoz lijekova i medicinske opreme. Bila sam
nadležna za komunikacijsku tehniku, za smještaj i opskrbu suradnika, carinske
poslove, planiranje putovanja, vozni park, održavanje i opskrbu kampa, sigurnost
projekta i kontakt s domaćim osobljem.
- Au! To zvuči uzbudljivo.
- Da, i bilo je uzbudljivo. Obično smo nailazili na katastrofalne uvjete, bez
infrastrukture, na korumpirane vlasti, zavađena plemena. U Etiopiji sam prije šest
godina upoznala svojeg supruga. On je liječnik u organizaciji DW.
- I kako si se vratila baš ovamo?
Emma se lagano lupnula po trbuhu.
- Kad sam prošle zime utvrdila da sam trudna, Florian, moj suprug, tražio je da
otputujem s Louisom u Njemačku. Trudnoća u mojim godinama može biti rizična.
Živim kod njegovih roditelja u Falkensteinu. Možda si kadgod čula ime mojeg
svekra: dr. Josef Finkbeiner. On je prije nekoliko godina osnovao udrugu Djeca
sunca.
- Naravno, čula sam za to - rekla je Pia kimnuvši. - Ustanova za neudane majke
i njihovu djecu.
- Tako je. Doista izvrsna stvar - potvrdila je Emma. - Tek kad se dijete rodi,
moći ću se više posvetiti radu u toj udruzi. Trenutačno pomažem malo u
organiziranju velike proslave osamdesetog rođendana mojeg svekra koja će se
održati početkom srpnja.
- A tvoj je suprug još u nekom kriznom području?
- Nije. Prije tri tjedna vratio se iz Haitija i sada drži predavanja diljem
Njemačke. Ne viđam ga često, ali je bar vikendom kod kuće.
Konobar je došao s pladnjem, Emma i Pia uzele su po čašu mineralne vode.
- Hej, lijepo je vidjeti te opet - rekla je Pia i podigla čašu smiješeći se. I Miri će
biti sretna kad čuje da si se vratila.
- Mogle bismo se sastati nas tri. Malo razgovarati o starim vremenima.
- Dobra ideja. Čekaj, dat ću ti svoju posjetnicu.
Pia je uzela torbu i potražila karticu. Pritom je primijetila kako njezin stišan
mobitel vibrira i svijetli.
- Oprosti - rekla je i dodala Emmi posjetnicu. - Moram se javiti, nažalost.

24
 - Tvoj suprug? - upitala je Emma.
- Ne. Moj posao.
Danas je Pia zapravo imala slobodan dan, ali ako postoji sumnja u počinjenje
ubojstva, a kolege u pripravnosti pripadaju nekom drugom stručnom odjelu, to nije
igralo nikakvu ulogu. Dogodilo se baš ono čega se bojala: u Eddersheimu su pronašli
mrtvu djevojku.
- Idem onamo - rekla je dežurnom službeniku koji je već bio na mjestu
događaja. - Pola sata. Molim te pošalji mi točnu adresu SMS-om.
- Ti si u kriminalističkoj policiji? - začuđeno je upitala Emma podigavši
posjetnicu. - Viša kriminalistička inspektorica Pia Kirchhoff.
- Od danas čak glavna kriminalistička inspektorica - odgovorila je Pia,
smiješeći se.
- Što žele od tebe u ovo doba?
- Pronašli su truplo. A to je u mojoj nadležnosti.
- Odjel za ubojstva? - upitala je Emma razrogačenih očiju. - Čovječe, kako je to
uzbudljivo. Imaš li revolver?
- Pištolj. I uopće nije uzbudljivo. Najčešće je obeshrabrujuće. - Pia je načinila
grimasu i ustala. - Neću se sada pozdravljati sa svima. Ako tko pita za mene...
Slegnula je ramenima. Emma je također ustala.
- Znaš li što, pozivam te na našu ljetnu proslavu. Tako ćemo se ponovno vidjeti.
A ako Miriam bude imala volje, samo ju dovedi, okej? To bi me doista veselilo.
- Rado ću doći.
Pia je zagrlila prijateljicu. - Vidimo se uskoro.
Uspjela je neprimjetno otići. Deset i deset! Svašta! Mrtva djevojka. Ovo će biti
duga noć, a budući da je sama, imat će neugodan zadatak da razgovara s njezinim
roditeljima. Bespomoćnost i očaj članova obitelji bili su ono najgore u njezinu
zanimanju. Dok je po pješačkoj zoni prilazila svojemu automobilu, mobitel joj se
oglasio i zasvijetlio je. Dežurni službenik poslao joj je poruku. Mönchhof Straße,
Hattersheim-Eddersheim. Pokraj ustave. Pia je otključala automobil, upalila motor i
spustila prozore kako bi pustila unutra malo svježeg zraka. Unijela je adresu u
navigacijski uređaj, privezala pojas i krenula.
“Ruta se izračunava”, začuo se ljubazan ženski elektronički glas. “Ruta se

25
nalazi na zadanom smjeru.”
22,7 kilometara. Vrijeme dolaska 22:43.

Hanna je skrenula u malu slijepu ulicu uz rub šume, na kraju koje se nalazila njezina
kuća. Vanjska svjetla, koja se pale pomoću dojavljivača kretanja, obasjala su kuću.
Pritisnula je kočnicu. Nadala se da ju ne čeka Vinzenz ili Norman, što bi bilo još
neugodnije iznenađenje! No tada je pred garažom ugledala crven Mini s
münchenskim oznakama i odahnula. Meike je očito došla dan ranije, a ne kako joj se
najavila! Zaustavila se pokraj automobila svoje kćeri i izašla van.
- Zdravo, Meike! - doviknula joj je i nasmiješila se, iako joj nije bilo do toga.
Prvo neugodna prepirka s Normanom, zatim razgovor s Wolfgangom Maternom. Do
sedam su sati u dvorani za sastanke imali kriznu sjednicu, a poslije su se Hanna i Jan
sastali s jednom slobodnom producenticom koja je sat i pol, pušeći jednu cigaretu za
drugom u zadimljenom, mračnom baru punom tipova u odijelima u sporednoj ulici
uz Goetheovu ulicu, postavljala besramne zahtjeve. Uzalud potrošeno vrijeme.
- Zdravo, Hanna.
Meike je ustala s gornje stube. Pred vratima su se nalazila dva kovčega te jedna
putna torba.
- Zašto nisi javila da dolaziš već danas?
- Pokušavala sam zvati otprilike dvadeset puta - uzrujano je odgovorila Meike. -
Zašto si isključila mobitel?
- Ah, danas je bilo vrlo stresno.
Hanna je uzdahnula. - Ni sama ne znam kad sam ga isključila. Mogla si nazvati
u ured.
Poljubila je kćer u obraz, što je ona popratila grimasom, zatim je otključala
ulazna vrata i pomogla Meike unijeti stvari u kuću.
Čini se da je preseljenje iz Berlina u München dobro djelovalo na Meike.
Otkako ju je posljednji put vidjela, njezina se kći udebljala. Kosa joj je narasla, a
sada se i malo primjerenije odijevala. Možda će napokon odustati od izgleda
skvoterice u zakašnjelom pubertetu.
- Dobro izgledaš - rekla je.

26
 - Ti ne izgledaš dobro - odgovorila je Meike, kritički odmjerujući Hannu. - Baš
si ostarjela.
- Hvala na komplimentu.
Hanna je izula cipele i otišla u kuhinju po ledeno pivo iz hladnjaka.
Odnos između nje i Meike uvijek je bio složen i Hanna nakon ovog prvog
razgovora više nije bila sigurna je li pametno postupila kad je pozvala kćer da
tijekom semestarskih praznika uskoči kao asistentica produkcije. Ono što su ljudi o
njoj govorili iza leđa, nikad ju nije zanimalo, no Meikino neprijateljsko držanje
zadavalo joj je sve više briga. Kojoj je još u telefonskom razgovoru jasno dala do
znanja da neće prihvatiti posao kako bi joj učinila uslugu, nego iz čisto financijskih
razloga. Unatoč tomu, Hanna je bila sretna što će Meike biti kod nje preko ljeta. Još
se nije navikla na samoću.
Čula je povlačenje vode u zahodu. Meike je malo poslije došla u kuhinju.
- Jesi li gladna? - upitala je Hanna.
- Ne. Već sam jela.
Potpuno iscrpljena, Hanna je sjela na kuhinjsku stolicu, ispružila noge i počela
micati bolnim nožnim prstima. Halux rigidus na oba palca, cijena koju je platila za
trideset godina hodanja na visokim potpeticama. Hodanje u cipelama s potpeticama
višim od četiri centimetra bilo joj je sve bolnije, ali ipak nije mogla stalno nositi
tenisice.
- Ako želiš hladno pivo, u hladnjaku ima još nekoliko boca.
- Radije ću si skuhati zeleni čaj. Jesi li možda počela piti?
Meike je ulila vodu u kuhalo, iz kuhinjskog ormara izvadila šalicu i prevrtala po
ladicama sve dok nije pronašla čaj. - Vinzenz je vjerojatno zbog toga pobjegao.
Otjeraš svakog muškarca.
Hanna nije odgovorila na kćerinu provokaciju. Bila je preumorna da bi se
upustila u prepirku, što joj se prije događalo gotovo svakoga dana. I najgori oblik
nasilnosti popustio bi za nekoliko sati pa je Hanna pokušala praviti se da ništa ne
čuje.
Meike je bila dijete rastavljenih roditelja. Njezin otac, uobraženo gunđalo,
otišao je kad je imala šest godina i poslije toga joj je svakog drugog vikenda puštao
sve na volju i uspješno ju okrenuo protiv majke. Posljedice tog pranja mozga
djelovale su i nakon osamnaest godina.

27
 - Vinzenz mi se sviđao - rekla je Meike, prekriživši premršave ruke na prsima,
koja više nisu ni zaslužila da se tako zovu. - Bio je šaljiv.
Ona je bila posve normalno dijete, a onda je kao tinejdžerica natovarila na sebe
gotovo sto kilograma. Sa šesnaest godina prestala je jesti, oboljela je od anoreksije i
završila na klinici za liječenje poremećaja hranjenja. Sa sedamdeset četiri kilograma
pala je na trideset devet i Hanna je svakoga dana čekala da ju nazovu i kažu kako joj
je kći umrla.
- I meni se sviđao prije.
Hanna je popila gutljaj piva. - No više nismo mogli živjeti skupa.
- Nije čudo što je pobjegao - rekla je Meike s velikim prijezirom. - Čovjek
pokraj tebe ne može disati. Ti si kao tenk, gaziš sve ne obazirući se na gubitke.
Hanna je uzdahnula. Nije se naljutila zbog ovih posljednjih riječi, samo je
osjetila duboku tugu. Ta mlada žena, koja je iz inata prema njoj gotovo umrla od
izgladnjivanja, nikad ju neće voljeti. Hanna je sama bila kriva tomu. Za Meikina
djetinjstva i mladosti vlastita joj je karijera bila važnija od djeteta pa je stoga gotovo
bez borbe i s osjećajem olakšanja prepustila bojno polje bivšem suprugu. Meike
nikad nije prozrela očevu lukavu igru moći, godinama ga je bespogovorno
obožavala. Nije shvaćala da se preko njezinih leđa osvećuje Hanni. A Hanna je
izbjegavala načinjati tu temu.
- Tako, dakle, misliš o meni - tiho je rekla.
- Svi tako misle o tebi - oštro je odgovorila Meike. - Tebi je uvijek stalo samo
do sebe.
- Nije točno - odgovorila je Hanna. - Ja sam za tebe...
- Ah, prestani! - rekla je Meike, prekrenuvši očima. - Ništa nisi učinila za mene!
Tebi su uvijek bili važni samo tvoj posao i tvoji momci.
Začulo se zviždanje pare iz kuhala. Meike je isključila kuhalo, ulila vodu u
šalicu i stavila vrećicu s čajem. Njezini isprekidani pokreti odavali su unutarnju
napetost. Hanna bi jako voljela zagrliti kćer, reći joj nešto lijepo, razgovarati i smijati
se s njom, pitati ju kako živi, alih to nije učinila jer se bojala da će ju ona odgurnuti
od sebe.
- Presvukla sam ti krevet u tvojoj nekadašnjoj sobi. Ručnici su u kupaonici -
rekla je stavivši praznu bocu u košaru. - Oprosti mi, molim te. Imala sam naporan
dan.

28
 - Odgovara li ti u deset?
- Da, naravno. Laku noć.
- Laku noć.
Hanna je u posljednji tren odustala osloviti ju s Mimi, imenom od milja iz
djetinjstva, koje Meike nije željela čuti iz njezinih usta. - Drago mi je što si tu.
Nije dobila odgovor. Ali ni uvredu. To je bio napredak.

- Što se ovdje događa?

Pia se provukla ispod policijske vrpce nakon što se probila kroz uzbuđeno
mnoštvo.
- Tamo prijeko u sportskoj udruzi večeras je bila ljetna zabava - rekao je kolega
u odori.
- Aha.
Pia je pogledala uokolo.
Malo dalje sprijeda nalazila su se vatrogasna vozila, dva vozila hitne pomoći s
uključenim plavim svjetlom, pokraj njih jedno policijsko vozilo, zatim dva osobna
vozila i Henningov srebrni Mercedes kombi. Dio šume iza vozila bio je osvijetljen.
Obišla je oko igrališta za odbojku na pijesku i bacila kratak pogled prema otvorenim
vratima na kolima prve pomoći u kojima su pružali pomoć mladoj tamnokosoj ženi.
- Ona je pronašla truplo - objasnio joj je jedan od sanitaraca.
- Nalazi se u šoku i ima dva promila alkohola u krvi. Doktor je dolje pokraj
rijeke i zbrinjava drugu pijanu osobu.
- Što se dogodilo? Alkoholna koma?
- Ne znam - odgovorio je sanitarac slegnuvši ramenima. - Prema osobnoj
iskaznici, ova mlada dama ima dvadeset tri godine. Zapravo je premlada za takvo
što.
- Kako da dođem do tamo?
- Utabanom stazom do rijeke. Vjerojatno su u međuvremenu uspjeli otvoriti
vrata.
- Hvala.

29
 Pia je nastavila hodati. Staza je vodila pokraj nogometnog igrališta. Upalili su
reflektore, a na drugoj strani žičane ograde bilo je još više znatiželjnika nego sprijeda
kod policijske vrpce. Pia je jedva hodala na visokim potpeticama na koje nije
navikla. Zaslijepila su ju jaka svjetla vatrogasnih kola i kola prve pomoći, tako da
nije vidjela kamo ide. Ispred otvorenih željeznih vrata stajali su vatrogasci i spremali
aparat za rezanje metala.
Dvojica sanitaraca s nosilima dolazila su joj ususret kroz mrak, liječnik je
hodao pokraj njih visoko držeći bocu za infuziju.
- Dobra večer, gospođo Kirchhoff - pozdravio je. Poznavali su se iz prijašnjih
susreta u sličnim slučajevima u kasnim satima.
- Dobra večer.
Pia je pogledala momka. - Što je s njim?
- Ležao je bez svijesti pokraj trupla. Mnogo je popio. Pokušavamo ga probuditi.
- Okej. Vidimo se poslije.
Nastavila je nabadati po stazi, praćena pogledom znatiželjnika iza ograde
sportskog igrališta, proklinjući u sebi cipele s visokim potpeticama na koje nije
navikla.
Nekoliko metara dalje susrela je dvojicu policijskih službenika u odorama i
kolegu Ehrenberga iz odjela za provale koji je danas bio u pripravnosti i koji ju je
nazvao.
- Dobra večer - rekla je Pia. - Možete li maknuti ove ljude sa sportskog
igrališta? Ne želim vidjeti fotografije trupla na Facebooku ili YouTubeu.
- Naravno.
Ehrenberg je ukratko opisao Piji situaciju, a ona je zatim krenula dalje, zavidno
pomišljajući na kolege koji sada uživaju u slobodnom vremenu. Iz daljine je čula
uzbuđene glasove, naslućujući što se ondje događa. Nakon pedeset metara stigla je
do osvijetljenog mjesta na obali rijeke. Uz rijeku, na strmom obronku stajali su Pijin
bivši suprug dr. Henning Kirchhoff i Christian Kröger, zapovjednik Odjela za
osiguranje tragova Regionalnog kriminalističkog inspektorata u Hofheimu, odjeveni
u bijele zaštitne kombinezone, obasjane jarkom svjetlošću reflektora, koji su
izgledali kao dva Marsovca na plutajućoj pozornici i koji su se uzajamno optuživali
nazivajući jedan drugoga diletantom i fušerom; jedan od njih držao se strašno oholo,
a drugi je bio bijesan kao pas.

30
 Rijekom je doplovio policijski brod, zaustavio se iza rogoza te jakim
reflektorom osvijetlio obalu.
Trojica kolega iz osiguranja tragova iz pristojne su udaljenosti pratila žustru
prepirku, pomalo razočarani, ali strpljivi.
- Hej, gospođo glavna inspektorice, lijepa haljina - primijetio je jedan od njih i
zazviždao. - I dobre noge!
- Hvala. O čemu je ovdje riječ? - upitala je Pia.
- Uobičajena stvar. Šef kaže da će doktor namjerno uništiti tragove - rekao je
drugi kolega i podigao kameru. - Već smo sve fotografirali.
Pia je počela silaziti, nadajući se da se neće pred svima poskliznuti i završiti
ravno u koprivama koje su rasle metar u visinu s lijeve i desne strane stazice.
- Nevjerojatno! - uzrujano je povikao Kröger kad ju je ugledao. - Sada i ti hodaš
po tragovima DNK! Prvo Ehrenberg, pametnjaković, zatim prokleti rezač, onda
liječnik hitne pomoći, a sada još i ti! Zar nemate ni malo obzira? Kako još uopće
možemo raditi?
Pitanje je bilo potpuno opravdano. Djelić zemlje na kojem su stajali nije bio
veći od pet kvadratnih metara.
- Dobra večer, gospodo.
Pia se nije obazirala na Krögerov ispad, na to je već bila navikla. On je težio k
savršenstvu i najradije bi bio nekoliko sati sam na svakom mjestu događaja, dok
drugi ne unište tragove.
- Halo, Pia - pozdravio ju je Henning. - Jesi li svjedočila verbalnim uvredama
koje mi je ovaj čovjek opet uputio na najprimitivniji način?
- Ne zanimaju me vaši međusobni problemi - kratko je odgovorila. - Što se
ovdje dogodilo?
Kröger je nakratko podigao glavu, a zatim je razrogačio oči zbunjeno se
zagledavši u nju.
- Zar nikad nisi vidio ženu u haljini? - upitala ga je Pia. Bez traperica i čvrstih
cipela osjećala se nelagodno i nezaštićeno.
- Nije tako. Ali... tebe vidim prvi put.
Izraz divljenja u njegovim očima možda bi joj godio u nekom drugom trenutku,
ali sada ju je živcirao.

31
 - Jesi li dovoljno vidio? Onda mi možeš reći što ovdje imamo.
Pia je zapucketala prstima ispred njegova lica. - Dakle?
Kröger se nakašljao.
- Ah... da. Hm. Ovako: mladić u nesvijesti ležao je na trbuhu, i to baš ondje gdje
sada stoji gospodin forenzičar. Lijeva noga bila mu je u vodi. Djevojka u ovom
položaju u kojem se i sada nalazi.
Truplo mlade djevojke visjelo je između rogoza i grmlja. Plutalo je na leđima,
širom otvorenih očiju. Jedna ruka stršala je iz vode. Pomicalo se pri svakom naletu
vala.
Pia je promatrala jeziv prizor pod hladnom svjetlošću reflektora. Na trenutak ju
je dirnula činjenica da je jedan tako mlad čovjek morao umrijeti prije nego što je
uopće dobio priliku da živi.
- Malo dalje uzvodno pronašli smo ispod jedne žalosne vrbe prazne boce votke i
limenke Red Bulla. Osim toga i nekoliko odjevnih predmeta, cipele, mobitel i mnogo
bljuvotine - rekao je Christian Kröger. - Meni to izgleda kao da je nekoliko mladih
ljudi bez dopuštenja ušlo u ovaj zatvoren prostor kako bi se moglo napiti bez ikakva
ometanja. A onda je sve pošlo ukrivo.
- Što je s ovim momkom? - upitala je Pia.
Henning je već pregledao onesviještenog mladića prije nego što ga je odvezla
prva pomoć.
- I on se propisno napio - odgovorio je. - I ispovraćao. Hlače su mu bile
otkopčane.
- I što zaključuješ iz toga?
- Možda se htio olakšati. Pritom se survao niz strminu. Na dlanovima i
podlakticama ima svježe ogrebotine. Vjerojatno ih je zadobio pri pokušaju da se
zaustavi.
Što li se odigralo ovdje?
Pia je koraknula u stranu kako bi napravila mjesta Krögerovim ljudima. Dvojica
su izvlačila djevojčino truplo iz vode.
- Uopće nije teška. Samo kost i koža - rekao je jedan.
Pia je čučnula pokraj mrtve djevojke. Ona je na sebi imala svijetli gornji dio s
tankim naramenicama i mini suknju od trapera, koja se podigla gore do struka.

32
Svjetlo nije bilo dovoljno jako, ali Piji je to izgledalo kao da je blijedo, mršavo
djevojčino tijelo puno tamnih mrlja i podljeva.
- Henning? Jesu li to podljevi?
Pia je pokazala rukom na trbuh i bedra mrtve djevojke.
- Hm. Mogli bi biti - rekao je Henning, osvijetlivši džepnom svjetiljkom truplo
te se namrštio. - Da, to su podljevi i isprane ozljede nastale puknućem.
Prvo je dobro promotrio njezinu lijevu, a zatim i desnu ruku.
- Krögeru? - povikao je.
- Što je?
- Smijem li ju okrenuti?
- Smijete.
Henning je dodao Piji džepnu svjetiljku te okrenuo djevojku na trbuh. Na
rukama je imao rukavice.
- Gospode Bože! - izustila je Pia. - A što je ovo?
Djevojčin donji dio leđa i stražnjica bili su do kraja rastrgani, kosti kralježnice,
rebra i zdjelica zabijeljeli su se kroz tamnije mišićno tkivo.
- Ozljede od brodskog propelera - ocijenio je Henning, pogledavši Piju. -
Malena nije umrla ni danas ni ovdje. Već je dugo u vodi, koža na rukama bila je
sasvim smežurana. Vjerojatno ju je donijela struja.
Pia je ustala.
- Misliš da nije imala nikakve veze s ostalim mladima? - upitala je.
- Ja sam ovdje samo forenzičar - odgovorio je Henning. - Tvoj je posao da to
otkriješ. Činjenica je da djevojka nije umrla večeras.
Pia je zamišljeno protrljala gole nadlaktice i naježila se, iako uopće nije bilo
hladno. Pogledala je oko sebe, pokušavajući stvoriti sliku o onome što se ovdje
dogodilo.
- Pokušat ću nešto izvući od mlade žene koja ih je pronašla - rekla je. - Mrtvu
djevojku prevezite na sudsku medicinu, molim vas. Nadam se da će državni
odvjetnik odmah izdati dozvolu za obdukciju.
- Čekaj!

33
 Kröger joj je uslužno pružio ruku kako bi se mogla popeti uz strminu i ona ju je
prihvatila.
- Hvala - nakratko se nasmiješila Pia stigavši gore. - Ali neka ti to ne postane
navika.
- Sigurno neće - rekao je uz osmijeh. - Samo kad se pojaviš u ljetnoj večernjoj
haljini i cipelama neprikladnim za neprohodno tlo.
- Previše se družiš s Henningom - odgovorila je kroz smijeh. - To se vidi po
tvojem načinu izražavanja.
- On je, doduše, uobražen prostak, ali njegov je rječnik nevjerojatan. Svaki put
kad radim s njim naučim nešto novo.
- Onda možeš svoju suradnju s njim proglasiti nastavkom obrazovanja. Vidimo
se.
- Ah, Pia? - povikao je. Ona se okrenula.
- Ako ti je hladno, u mojem automobilu ima jedna jakna.
Pia je kimnula i uputila se prema kolima prve pomoći.

Emma se dobro osjećala nakon večeri provedene s prijateljicama iz škole i

neočekivanog susreta s Pijom. Radosna i raspoložena, otključala je tamnozelena
gregorijanska ulazna vrata velike vile roditelja njezina supruga, u kojoj su Florian,
Louisa i ona imali cijeli prvi kat za sebe. Odrasla u bezličnom naselju s kućama u
nizu u Niederhöchstadtu, Emma se na prvi pogled zaljubila u veliku kuću od
izblijedjelih crvenih opeka, u njezine balkone, tornjiće i bijele prozore. Voljela je
visoke ukrašene stropove u salonima, ostakljene ormare za knjige, ornamente na
podovima, vitičaste filigranske ograde na stubištima. Kuća je bila očaravajuća.
Florijanova majka rekla je da je izgrađena u rokoko stilu, dok je Florian podrugljivo
govorio da je riječ o slastičarskom stilu. Smatrao ju je kičastom i pretrpanom, ali, na
Emrninu žalost, nije namjeravao zauvijek živjeti u njoj. Ona bi mogla ovdje ostati
zauvijek.
Vila se nalazila uz rub velikog parka koji se prostirao sve do šume. Odmah uz
vilu nalazila se i stambena zgrada udruge Djeca sunca. Dok ju Florianov otac nije
kupio šezdesetih godina prošlog stoljeća, to je bio dom za stare. Poslije je još kupio i
zgradu preko puta u kojoj se danas nalazi uprava te dječji vrtić i učionice. Straga u

34
parku bila su još i tri bungalova s vlastitim prilazom, u kojima su živjeli bliski
suradnici Emmina svekra sa svojim obiteljima. Srednja kuća nekoć je bila izgrađena
za Floriana, no on je otišao od kuće, pa su sada i nju iznajmili.
Emma je izula cipele još u automobilu. Po ovakvoj vrućini danju bi joj otekli
gležnjevi i stopala i navečer joj je bilo nepodnošljivo hodati u cipelama. Drvene
stube zaškripale su pod njezinom težinom. Iza mliječnog stakla na trokrilnim vratima
stana ugledala je tračak svjetlosti. Tiho je otvorila vrata i ušla na vrhovima prstiju.
Florian je sjedio za kuhinjskim stolom, pred sobom je imao laptop. Bio je toliko
zadubljen da ju nije ni primijetio. Emma je dosta dugo stajala na vratima i
promatrala oštre obrise njegova profila. I nakon šest godina bila je očarana njegovim
izgledom.
Kad su se upoznali u kampu u Etiopiji - ona je bila tehnička voditeljica
projekta, a on voditelj medicinske službe - između njih se nije rodila ljubav na prvi
pogled. U početku su se samo svađali. Njemu ništa nije bilo dovoljno brzo, a nju je
živcirala njegova uobraženost i nametljivost. Uopće nije bilo jednostavno dobavljati
lijekove i tehničke naprave poljskim putovima dugačkim stotinama kilometara. No
naposljetku, radili su za istu stvar i premda ju je on strašno živcirao, divila mu se kao
liječniku. S bolesnicima je radio sve dok ne bi bio posve iscrpljen, katkada i
sedamdeset i dva sata u komadu, a u hitnim je slučajevima i improvizirao samo da bi
mogao pomagati i liječiti.
Dr. Florian Finkbeiner ništa nije radio napola; bio je liječnik dušom i tijelom i
volio je svoj poziv. Ljudski život koji nije uspio spasiti, smatrao je osobnim
porazom. Prijepornost njegova karaktera polako, ali sigurno osvojila je Emmu - s
jedne strane suosjećajan čovjek koji pomaže ljudima, a s druge strane ciničan čovjek
koji sumnja u sve. Katkada bi utonuo u duboku sjetu, koja se mogla pretvoriti u
potištenost, ali je znao biti i duhovit, privlačan i izričito zabavan. Osim toga, on je
bio najzgodniji čovjek kojeg je ikad vidjela.
Emmina ju je kolegica upozorila, kad joj je priznala da se zaljubila u Floriana.
Dalje prste od njega, ako ne želiš biti nesretna, rekla je. On sa sobom nosi probleme
cijeloga svijeta. No, podrugljivo je dodala, možda je on baš onaj pravi za tebe, koja
imaš sindrom pružanja pomoći ljudima. Emma je brzo zaboravila dvojbu koju su u
njoj izazvale te riječi. Muškarca poput Floriana morala je dijeliti s njegovim
poslovima i s njegovim pacijentima, ali ono što je ostalo za nju, bilo joj je dovoljno.
Srce joj je bilo puno nježnosti dok ga je gledala kako sjedi. Tamna kovrčava kosa,
kratka brada, tople tamne oči, senzualne usne, nježna koža njegova vrata.
- Zdravo - tiho je rekla. Uplašeno se trgnuo, pogledao ju i zalupio laptop.

35
 - Gospode Bože, Emmi! Zar si me morala tako uplašiti? - izustio je.
- Oprosti, molim te.
Pritisnula je prekidač za svjetlo. Halogene svjetiljke sa stropa obasjale su
kuhinju jakom svjetlošću. - Nisam namjeravala.
- Louisa je kmečala cijelu večer - rekao je i ustao. - Nije htjela jesti, bolio ju je
želudac. Ja sam joj tada pročitao još nekoliko priča i sada spava.
Zagrlio ju je i poljubio u obraz.
- Kako je bilo na proslavi godišnjice mature? Je li bilo zabavno? - upitao je
položivši ruku na njezin trbuh. To nije učinio već jako dugo. Još malo više od pet
tjedana i trudnoća, koja se od samog početka nije nalazila pod sretnom zvijezdom,
doći će svojemu kraju. Florian nije želio drugo dijete - a nije zapravo ni ona, ali onda
se ipak nekako dogodilo.
- Da, bilo je baš zanimljivo vidjeti ih sve nakon toliko vremena. Kao da se
uopće nisu promijenile.
Emma se nasmiješila. - I našla sam se sa starom prijateljicom, koju nisam
vidjela od mature.
- To je lijepo.
Florian se također smješkao, a zatim je bacio pogled na kuhinjski sat iznad
vrata. - Reci hoće li biti u redu ako odem k Ralfu na pivo?
- Naravno. Zaslužio si to nakon što si proveo večer s cendravom Louisom.
- Neću ostati dugo.
Ponovno ju je poljubio u obraz, a onda je nataknuo papuče koje su se nalazile
pokraj ulaznih vrata. - Vidimo se!
Vrata su se za njim zalupila, na stubištu se upalilo svjetlo. Emma je duboko
uzdahnula. Prvih tjedana nakon povratka s Haitija Florian je bio nekako čudan, ali
izgleda da se u posljednje vrijeme pribrao. Emmi su bile dobro poznate njegove
tmurne faze, kad je bio odsutan i okrenut prema sebi. Najčešće bi prošle za nekoliko
dana, ali ovaj je put sve trajalo mnogo duže. Iako je sam predložio da ostane u
Falkensteinu dok se dijete ne rodi, sigurno mu je bilo neobično odjednom se
ponovno naći u Njemačkoj i živjeti u kući svojih roditelja iz koje je manje ili više
pobjegao prije više od dvadeset pet godina.
Emma je otvorila hladnjak, izvadila bocu mineralne vode i natočila si jednu

36
čašu. Zatim je sjela za kuhinjski stol. Nakon mnogih uzbudljivih godina nomadskog
života koji ju odveo u najudaljenija područja na kugli zemaljskoj, jako joj je bila
primamljiva pomisao na to kako će napokon pustiti korijenje. Louisa će sljedeće
godine krenuti u školu, tada bi ionako morao doći kraj životu u nekakvim
kampovima. Florian je bio izvrstan kirurg, mogao bi se samo tako zaposliti u svakoj
njemačkoj klinici. Ipak, imao je već četrdeset šest godina i više nije bio tako mlad.
Njegovi bi šefovi bili u tom slučaju mlađi od njega, tako je nedavno rekao u jednom
razgovoru o tome. Osim toga, ne može zamisliti da se u nekoj bolnici iz dana u dan
susreće s degeneriranim, pretilim žrtvama blagostanja. To je rekao s istim onim
žarom kojim se zalagao za ostvarenje svojih ciljeva i Emma je shvatila da ga ništa
neće moći natjerati da se predomisli.
Zijevnula je. Vrijeme je za odlazak u krevet. Emma je stavila čašu u stroj za
pranje posuđa i ugasila svjetlo. Na putu u kupaonicu pogledala je Louisu, ali ona je
spavala dubokim i zadovoljnim snom, okružena plišanim životinjama. Emmin
pogled pao je na knjigu iz koje je Florian čitao malenoj i morala se nasmiješiti. Tko
zna koliko joj je dugo morao čitati! Louisa je bila zaljubljena u bajke, znala je cijelu
knjigu napamet, bez obzira na to je li bila riječ o Ivici i Marici, Zlatokosoj,
Snjeguljici i Rumenoj Ružici ili o Mačku u čizmama. Emma je obazrivo zatvorila
vrata. Florian će se već snaći u svojem novom životu. Oni će jednoga dana imati
vlastitu kuću i bit će prava obitelj.

Nogometno se igralište ispraznilo, ali iza policijske vrpce pa sve do ustave još su se
gurali znatiželjnici, a u međuvremenu i novinari. Pia je ponovno pokušala dobiti
šefa. Uzalud. Njegov je mobitel, doduše, bio uključen, ali se on nije javljao. S višim
kriminalističkim inspektorom Kaiem Ostermannom imala je više sreće, on se javio
odmah.
- Oprosti na smetnji - rekla je Pia. - U Eddersheimu smo nedaleko ustave
izvadili truplo iz rijeke. Trebala bi mi tvoja pomoć.
- Nije nikakav problem - odgovorio je Kai, ne rekavši ni riječi o tomu kako je
kasno. - Što trebam učiniti?
- Trebam dozvolu za obdukciju, odmah sutra. I možda bi mogao provjeriti
prijave za nestale osobe. Mlada djevojka, između četrnaest i šesnaest godina. Svijetle
kose, vrlo mršava, tamnosmeđe oči. Henning kaže da je mrtva već nekoliko dana.
- Sve mi je jasno. Idem odmah u ured.

37
 - Ah, i, molim te, pokušaj nazvati šefa.
Pia je završila razgovor i poslala poruku Bodensteinu. Nije ga bilo već četiri
dana, a prošli tjedan rekao je da će ponovno biti dostupan od četvrtka.
- Gospođo Kirchhoff! - doviknuo je čovjek s kamerom hcssenske radiotelevizije
na ramenu. - Mogu li načiniti nekoliko snimaka?
Pia ga je htjela odbiti, iz čiste navike, ali onda se predomislila. Izvješće na
televiziji moglo bi pomoći pri otkrivanju identiteta mrtve djevojke.
- Da, možete - rekla je. Zamolila je jednog od pozornika koji su stajali uz
policijsku vrpcu da otprate snimatelje i novinare do mjesta gdje je pronađeno truplo.
HR, Sat 1, RTL Hessen, Antenne pro, rheinmaintv. Svi više vole slušati na radiju
policijska izvješća nego glazbu.
Jedna kola hitne pomoći otišla su s mladićem u alkoholnoj komi, a na njihovom
mjestu stajala su kola za prijevoz mrtvaca.
Pia je pokucala na vrata drugih kola hitne pomoći, koja su se odmah otvorila. -
Mogu li razgovarati sa ženom? - upitala je.
Liječnik je kimnuo. - Ona je još u šoku, ali smo ju donekle stabilizirali.
Pia se popela u vozilo i sjela na pomoćno sjedalo pokraj mlade žene. Ženino je
lice bilo blijedo, ali lijepo kao u djeteta i širom otvorenih očiju u kojima je Pia
vidjela strah. Ono strašno, što je vjerojatno doživjela, neće moći nikad više
zaboraviti.
- Zdravo - ljubazno je rekla Pia. - Ja sam Pia Kirchhoff iz kriminalističke
policije u Hofheimu. Možete li mi reći svoje ime?
- A... Alina Hindemith.
Pia je osjetila neugodan miris alkohola i bljuvtine.
- Malo prije rekli ste da se zovete Sabrina - umiješao se sanitarac. - A vaša
osobna iskaznica...
- Biste li nas, molim vas, ostavili nasamo? - prekinula ga je Pia.
- Ja... ja mogu objasniti - šaptom je rekla mlada žena usmjerivši pogled prema
stropu kola hitne pomoći. - To... to je bilo glupo od mene, ali... posudila sam
iskaznicu od starije sestre. Vrlo smo slične jedna drugoj.
Pia je uzdahnula. Ta je smicalica nažalost prolazila gotovo u svakom
supermarketu u Njemačkoj.

38
 - Ja... sam tako... kupila alkohol. Votku i šljivovicu.
Počela je jecati. - Roditelji će me ubiti kad to čuju.
- Koliko imaš godina, Alina?
- Pet... petnaest.
Petnaest godina i dva promila alkohola u krvi. Vrlo zrelo.
- Možeš li se sjetiti što se dogodilo?
- Popeli smo se preko vrata. Mart i Diego poznavali su to mjesto i rekli su da
nam ondje neće nitko smetati. I tada... tada smo ondje sjedili i... pili.
- Tko je još bio s vama?
Djevojka ju je nakratko pogledala, a zatim se namrštila. Činilo se da joj
prisjećanje izaziva vrlo velik napor.
- Mart i Diego i... i ja. I Katharina i Alex... i... - Alina je zanijemjela i zapanjeno
pogledala Piju. - Mia! Ja... ja ne znam što se točno dogodilo, ja... imam rupu u
sjećanju. Ali onda sam vidjela Miju kako leži u vodi! O, Bože, o, Bože! A Alex, on
je bio tako pijan da ga nisam mogla probuditi!
Načinila je grimasu i suze su joj potekle niz obraze.
Pia ju je pustila da se isplače. Djevojka iz rijeke nije mogla biti Mia, koja je pila
s Alinom i njezinim prijateljima. Henning vrlo rijetko griješi, a ozljede od brodskog
propelera svjedoče da je pokojnica već dulje vrijeme ležala u rijeci. Pijin je mobitel
zazvonio, javio se Kai Ostermann koji je rekao da je njegova potraga nažalost bila
bezuspješna. Pia mu je zahvalila i isključila je mobitel.
Upitala je djevojku za prezime i adresu mladića u nesvijesti te za telefonski broj
njezinih roditelja. Kad je sve zapisala, izašla je iz vozila hitne pomoći i progovorila
nekoliko riječi s liječnikom.
- Njezino je stanje stabilno, ona može ići kući - rekao je liječnik. - Sutra će
sigurno biti jako mamurna, ali to mora pretrpjeti.
- A što je s momkom? - upitala je Pia.
- On je već na putu u Höchst. Bojim se da neće proći samo s glavoboljom.
- Dobra večer, gospođo Kirchhoff- rekao je netko. Pia se okrenula. Iza nje stajao
je tamnokos muškarac s trodnevnom bradom, u ispranim trapericama, majici i
izgaženim mokasinkama, koji joj se učinio poznatim. Bilo joj je potrebno samo

39
nekoliko sekunda da u njemu prepozna višeg državnog odvjetnika dr. Freya.
- Dobra... dobra večer, gospodine doktore Frey - zbunjeno je promucala i umalo
joj nije izletjelo “Kako to izgledate?”. Nikad ga nije vidjela da nije bio u odijelu s
kravatom, obrijan i imao savršenu frizuru oblikovanu gelom. On ju je pak promatrao
s jednakim čuđenjem i s jednakom znatiželjom.
- Ja sam bila na proslavi godišnjice mature kad sam dobila poziv iz centrale - u
naletu zbunjenosti objasnila je svoj izgled.
- A ja sam roštiljao s obitelji i prijateljima.
Čini se da je i državni odvjetnik smatrao potrebnim opravdati svoj neuobičajen
izgled. - Obavijestili su me o pronalasku trupla, a budući da sam ionako bio u
Flörsheimu, rekao sam da ću preuzeti stvar.
- Ah da, to... to je dobro.
Pia je još uvijek bila pomalo zbunjena promjenom državnog odvjetnika za
kojega nije vjerovala da ima prijatelje niti da je proveo opuštene večernje trenutke uz
roštilj. Mirisao je po alkoholu i pepermintu. Očigledno nije bio imun na užitke
običnih ljudi. Posve nova slika ovog kalvinista, poznatog po disciplini i radišnosti,
koji je, kako je vjerovala, živio isključivo u svojem uredu i u sudskoj dvorani.
- Hoćete li nazvati roditelje ovih pijanaca? - upitao je liječnik, snažno zalupivši
vratima vozila hitne pomoći.
- Da, naravno. Ja ću se pobrinuti za to - rekla je Pia.
- Rekli su mi da vi vodite istragu.
Državni odvjetnik uhvatio ju je za ruku i povukao u stranu da kola hitne pomoći
mogu proći.
- Da, to je točno - rekla je Pia kimnuvši. - Moj je šef još na godišnjem odmoru.
- Hm. Što se točno dogodilo ovdje?
Pia je ukratko objasnila situaciju.
- Smatrala sam ispravnim dopustiti novinarima pristup mjestu gdje je pronađeno
truplo - zaključila je svoje izvješće. - Moj kolega nije mogao tako brzo pronaći
prijavu nestanka koja bi makar približno odgovarala ovom slučaju. Možda će javnost
pomoći pri otkrivanju identiteta mrtve djevojke.
Državni se odvjetnik namrštio, ali je onda kimnuo potvrdivši da se slaže s njom.

40
 - Brzo razjašnjenje smrtnog slučaja uvijek je poželjno - odgovorio je. - Ja ću to
malo pogledati. Vidimo se poslije.
Pia je čekala dok nije iščeznuo u tami, a zatim je u mobitel unijela broj koji joj
je dala djevojka. Zapuhao je lagan vjetar, bilo joj je hladno. Novinari su se vratili.
- Možemo li dobiti kratku izjavu?
- Odmah.
Pia se udaljila nekoliko metara prema obali rijeke kako bi mogla nesmetano
govoriti jer se na drugoj strani linije javio vrlo živahan muški glas. - Dobra večer,
gospodine Hindemith. Ja sam Kirchhofe iz kriminalističke policije u Hofheimu.
Riječ je o vašoj kćeri Alini. Ne brinite, ona je dobro, ali ja bih vas molila da dođete u
Eddersheim. Na ustavu. Ne možete promašiti.
Ljudi iz pogrebnog poduzeća došli su po utabanoj stazi s vrećom za trupla i
nosilima. Odmah su se upalile kamere. Pia je otišla do Krögerovih službenih kola
koja po običaju nisu bila zaključana, uzela tamnoplavu jaknu sa zadnjeg sjedala i
odjenula ju. Zatim je pokupila raspuštenu kosu i gumicom ju zavezala u čvor. Tako
se osjećala ugodnije i bila je spremna izaći pred kamere.

Posvuda u kampu roštiljalo se i pilo od rane večeri. U ljetnim mjesecima društveni se

život žitelja odvijao pretežno u prirodi, a kako je vrijeme odmicalo, tako je buka
postajala sve jača i pilo se sve više alkohola. Smijeh, galama, glazba - nitko se ni na
koga nije obazirao. S vremena na vrijeme sitnice bi se pretvarale u glasne prepirke ili
čak u tuču među susjedima, koji se nisu podnosili ni u trijeznom stanju. Obično je
čuvar uspijevao izgladiti nesuglasice, ali vrućina je pogodovala agresivnosti i tako su
proteklih tjedana morali nekoliko puta zvati policiju prije nego što dođe do
ranjavanja ili ubojstva.
Već godinama nitko ga nije pozivao jer je dosljedno odbijao svaki poziv.
Bratimljenje s ostalim stanovnicima kampa bila je posljednja stvar koju bi poželio, a
s obzirom na njegovu prošlost bilo je svakako bolje da nitko ne dozna tko je on
zapravo i zašto živi ovdje. Vlasnik zemljišta bio je jedina osoba kojoj je rekao svoje
ime, no sumnjao je da ga se on sjeća. Nije postojao službeni ugovor o najmu kamp-
kućice. Kako ne bi budio lava dok spava, najamninu je plaćao u gotovini i redovito.
Njegova službena adresa bio je poštanski pretinac u poštanskom uredu u
Schwanheimu. Ovdje, u kampu, nije imao adresu. I to je bilo dobro.

41
 Još prije dvije godine stekao je naviku da ode u šetnju kad se navečer slavilo i
pilo. Galama mu nije smetala, ali otkako je radio u zalogajnici, nije mogao podnijeti
miris pečenog mesa i kobasica koji se širio do njega. Hodao je pješačkom stazom
duž Majne i na trenutak je sjeo na jednu klupu. Obično bi ga smirila rijeka koja
sporo teče, no danas ga je jednoličan šum doveo u bolno stanje u kojem je postao
potpuno svjestan svojeg bijednog života i bezizlaznosti u kojoj se nalazi. Kako bi
pobjegao od besmislenog toka misli, počeo je trčati, uz rijeku, do Goldsteina i
natrag.
Potpuna tjelesna iscrpljenost obično bi bila najbolje sredstvo za potiskivanje
gorkih misli, ali ovoga puta to nije funkcioniralo. Možda je uzrok tomu bila ova
nepodnošljiva vrućina. Hladan tuš spasio ga je samo nakratko, nakon pola sata bio je
obliven znojem i stalno se okretao s jedne strane na drugu. Odjednom mu je
zazvonio mobitel, koji se punio na stolu. Tko je to mogao biti u ovo doba? Ustao je,
pogledao zaslon i javio se.
- Žao mi je što vam smetam ovako kasno - rekao je dubok hrapav glas na dugoj
strani linije. - Upalite televizor. Na svim je kanalima.
Prije nego što je uspio odgovoriti, čuo je znak da je veza zauzeta. Posegnuo je
za upravljačem i uključio mali televizor koji se nalazio nakraj njegova kreveta.
Nakon nekoliko trenutaka ugledao je na ekranu ozbiljno lice plavokose žene.
Iza nje svjetlucala su plava svjetla, između stabala osvijetljenih reflektorima ljeskala
se crna voda.
“… jedne mlade djevojke” - čuo je ženu kako govori. “Prema prvim
procjenama truplo je već nekoliko dana ležalo u vodi. Više ćemo znati nakon
obdukcije.”
Ukočio se.
Dvojica su muškaraca na nosilima odnijela vreću s truplom u mrtvačka kola. Iza
njih su dvojica u zaštitnim kombinezonima nosila plastične vrećice, a onda se
kamera prebacila na ustavu.
“Nedaleko ustave kod Eddersheima danas je u Majni pronađeno truplo mlade
djevojke” - rekao je reporter. “Djevojčin identitet nije poznat, a policija očekuje
dojave građana. Ponovno su se probudila sjećanja na sličan slučaj otprije nekoliko
godina.”
Stariji muškarac žmirkao je pod jakom svjetlošću.
“Aj, ondje je i prije bilo pronađeno truplo djevojke. Prijeko, u Höchstu je to

42
bilo. Ni danas se ne zna tko je bila ta jadnica. Ako se dobro sjećam, otada je prošlo
već deset godina, i ja sam...”
Ugasio je televizor i ustao u mraku. Disao je ubrzano, kao da je trčao.
- Devet - rekao je šaptom. - Otada je prošlo devet godina.
Strah mu se uvukao u cijelo tijelo. Njegov skrbnik znao je da on živi ovdje.
Dakle, za policiju i državno odvjetništvo nije bio nikakav problem da to doznaju. Što
će se sada dogoditi? Jesu li ga zapamtili?
Više nije osjećao umor, grozničavo je razmišljao. Više nije mogao ni pomišljati
na spavanje. Upalio je svjetlo te uzeo kantu za čišćenje i bocu Klorixa iz ormara
pokraj kuhinjskih elemenata. Oni će doći i sve pretražiti. U njegovoj će kućici
pronaći njezin DNK! To se nikako ne smije dogoditi, jer ako se ogriješi o pravila
kušnje, morat će se odmah vratiti u zatvor!

Pia je oprezno otključala ulazna vrata, spremna na to kako će morati spriječiti pse da
ne zalaju od sreće i ne probude Christopha. No, u predvorju ju nije dočekao nijedan
pas, ali je zato osjetila miris pečenog mesa i vidjela da je u kuhinji upaljeno svjetlo.
Odložila je torbu i ključeve na komodu u predsoblju. U kuhinji su sjedila četiri psa i
sinkromziranim pokretima pobožno slijedila svaki Christophov pokret. On je stajao
za štednjakom, u kratkim hlačama, gornjem dijelu pidžame i pregači, a u rukama je
držao dvije vilice za meso. Uređaj za usisavanje pare bio je u punom pogonu.
- Hej - iznenađeno je rekla Pia. - Jesi li budan ili mjesečariš?
Psi su samo nakratko okrenuli glave i mahnuli repovima, a onda im je
događanje za štednjakom opet postalo zanimljivije.
- Hej, mila - odgovorio je Christoph kroz smijeh. - Već sam gotovo zaspao kad
mi je sinula misao da sam zaboravio rolice u hladnjaku. Obećao sam Lilly da ću joj
ih pripremiti u znak dobrodošlice.
Pia se nasmijala. Stala je pokraj njega i poljubila ga.
- Postoji li u cijeloj Njemačkoj još jedan muškarac koji u dva sata noću po
temperaturi od dvadeset šest stupnjeva prži rolice? Nevjerojatno.
- Čak sam ih i napunio - rekao je Christoph ne bez ponosa. - Senf, krastavac,
slanina, luk. Obećanje je obećanje.
Pia je skinula jaknu, objesila ju na naslon stolice i spustila se na jednu

43
kuhinjsku stolicu.
- Kako je prošla proslava godišnjice? - upitao je Christoph. - Sigurno je bilo
veselo dok si izdržala tako dugo.
- Ah, proslava godišnjice.
Pia je to potpuno zaboravila. Žene koje se smiju i pričaju na terasi vile Borgnis
pod tamnim zvjezdanim nebom činile su joj se kao bezazlena predigra za horor koji
se zove stvarnost. A u toj stvarnosti umrla je jedna mlada djevojka.
Izula je cipele s visokom potpeticom koje je izlet u šikaru pretvorio u nešto što
se baca u kantu za otpad.
- Da, to je bilo vrlo lijepo. Alih ja sam morala još i raditi, nažalost.
- Raditi?
Christoph se okrenuo i podigao obrve. Znao je što za Piju znači noćni rad.
Rijetko kad je bio bezazlen. - Loše?
- Da.
Pia je stavila lakte na stol i protrljala lice. - Vrlo loše. Mrtva djevojka, dvoje
mladih u alkoholnoj komi.
Christoph je i sebe i nju poštedio fraze “O, Bože, žao mi je”.
- Hoćeš li što popiti? - upitao ju je umjesto toga.
- Da, fino hladno pivo bilo bi možda najbolje, iako sam se večeras ponovno
uvjerila da alkohol ne rješava probleme, nego ih stvara.
Htjela je ustati, ali je Christoph odmahnuo glavom.
- Čekaj, ja ću ti donijeti.
Odložio je vilice, otklopio tavu i smanjio dotok plina na štednjaku. Zatim je
izvadio dvije boce piva iz hladnjaka i otvorio ih.
- Čašu?
- Ne. Nije nužno.
Christoph je dodao bocu Piji i sjeo pokraj nje za stol.
- Hvala.
Otpila je poveći gutljaj. - Bojim se da ćeš sutra morati sam otići po Lilly.
Budući da ovdje nema nikoga osim mene, morat ću ići na obdukciju. Žao mi je.

44
 Sutra će doputovati Christophova unuka Lilly iz Australije i ostat će četiri
tjedna na Birkenhofu. Kad je Pia doznala za to prije nekoliko tjedana, nije bila
oduševljena. Christoph i ona radili su puno radno vrijeme, a malo se dijete ne može
ostaviti samo na imanju. Najviše ju je živcirao egoizam Lillyne majke Anne,
Christophove drugorođene kćeri. Njezin partner i otac djevojčice bio je pomorski
biolog i na proljeće je preuzeo na sebe vođenje jednog istraživačkog projekta na
Antarktiku. Anna je bezuvjetno željela poći s njim, no to nije bilo moguće jer je
malena trebala ići u školu. Molbu da za to vrijeme uzme Lilly k sebi Christoph je
odbio s obrazloženjem da je ona majka i da je odgovorna za dijete pa se stoga mora
odreći takvih stvari. Anna ga je očajnički moljakala sve dok Christoph i Pia nisu
pristali na kompromis da će uzeti malenu na dva tjedna, za vrijeme australskih
zimskih školskih praznika. Pia, koja od triju Christophovih kćeri jedino Annu nije
voljela, nije se čudila kad su se dva tjedna na kraju pretvorila u četiri. Lukava Anna
sigurno je nešto dogovorila sa školom i njezina je kći dobila dopuštenje da izostane s
nastave. Tipično za Annu. Tako je još jedanput uspješno provela svoju volju.
- To nije nikakav problem.
Christoph je ispružio ruku i pomilovao Piju po obrazu. - Što se dogodilo?
- Sve je još pomalo zagonetno - rekla je Pia otpivši još jedan gutljaj. -
Šesnaestogodišnjak, koji nakon opijanja leži u komi i mlada djevojka, koju smo
izvukli iz Majne. Vjerojatno je već dulje vrijeme ležala u rijeci, truplo joj je bilo
rastrgano brodskim propelerom.
- Zvuči zastrašujuće.
- I jest zastrašujuće. Nemamo pojma tko je ta djevojka. Ne postoji ni prijava o
nestanku osobe takvog opisa.
Neko vrijeme sjedili su za kuhinjskim stolom, pili pivo i šutjeli. To je bila jedna
od mnogih Christophovih osobina koju je Pia cijenila. Ona je mogla s njim
razgovarati, ali i šutjeti, a da ta šutnja nikad ne izazove nelagodu. On je točno
osjećao želi li ona govoriti o nečemu ili joj je samo potrebno društvo u kojemu može
šutjeti.
- Ubrzo će biti dva sata - rekla je Pia i ustala. - Mislim da ću se na brzinu
otuširati i odmah leći u krevet.
- I ja ću biti brzo gotov.
Christoph je također ustao. - Samo ću još pospremiti kuhinju.

45
 Pia ga je uhvatila za zapešće, a on je zastao i pogledao ju.
- Hvala - tiho je rekla.
- Za što?
- Zato što postojiš.
Nasmiješio se onako kako je ona to voljela.
- Ja mogu tebi reći to isto - šapnuo je i čvrsto ju zagrlio. Ona se privila uza nj i
osjetila njegove usne na svojoj kosi. I na trenutak je sve opet bilo dobro.

* * *

- Idemo k stricu Richardu, samo ti i ja - rekao je tata i namignuo joj. - Ondje možeš
jahati na poniju i poslije toga otvoriti darove.
O, da! Jahanje na poniju! I sama s tatom, bez mame i bez sestre i brata.
Radovala se i bila je vrlo uzbuđena. Iako je već nekoliko puta bila s tatom kod strica
Richarda, nije se dobro sjećala kuće i ponija, to je bilo čudno. No strašno se
radovala jer joj je tata donio i lijepu novu haljinu koju je mogla odjenuti prije
polaska.
Promatrala se u zrcalu, vrhovima prstiju dodirivala crven šeširić na glavi i
smijala se. Haljina je bila pravi dirndl s kratkom suknjom i pregačom. Tata joj je
spleo kosu u dvije pletenice pa je izgledala kao Crvenkapica iz njezine knjige s
bajkama.
Uvijek joj je donosio darove, a ti su darovi bila njezina i tatina tajna, jer
drugima nikad ništa nije donosio. Samo njoj. Ona je bila njegova ljubimica.
Vikendom je majka nekamo odlazila s ostalom djecom i ona je tada imala tatu samo
za sebe.
- Jesi li mi donio još što? - znatiželjno je upitala jer je velika papirnata vrećica
uvijek bila puna.
- Naravno - zavjerenički se nasmiješio. - Evo, hoćeš li pogledati?
Kimnula je radosno. Izvadio je iz vrećice još jednu haljinu. Bila je crvena.
Dodirnula ju je i osjetila kako je hladna i vrlo mekana.
- Haljina za moju malu princezu - rekao je.
- Kupio sam ti i cipele koje pristaju uz haljinu. Crvene.

46
 - Oh, super! Mogu li ih vidjeti?
- Ne sada, poslije. Moramo krenuti. Stric Richard nas čeka.
Podigao ju je, a ona se privila uza nj. Voljela je njegov dubok glas i miris
duhana koji se širio iz njegove odjeće.
Malo poslije sjedili su u automobilu. Vozili su se prilično dugo i ona bi se jako
uzbudila kad bi vidjela nešto što joj je bilo poznato. To je bila igra koju je igrala s
tatom uvijek kad su bili na tajnom izletu. On je to tako nazivao, jer nije smjela
ostaloj djeci pričati o tome. Zato što bi ona bila zavidna.
Nakon nekog vremena stigli bi do kraja ceste koja je vodila kroz šumu do čistine
na kojoj se nalazila velika drvena kuća s verandom i zelenim kapcima.
- To izgleda točno onako kao u mojoj knjizi s bajkama! - ushićeno je povikala.
Obradovala se vidjevši ponije na travnjaku ispred kuće.
- Smijem li odmah jahati?
Nestrpljivo se vrpoljila po sjedalu.
- Naravno.
Tata se nasmiješio te parkirao Mercedes pokraj nekoliko drugih automobila.
Kod strica Richarda uvijek se nešto događalo i ona se veselila jer su svi ti ljudi bili
tatini prijatelji i davali su joj darove i slatkiše.
Izašla je iz automobila i potrčala prema ponijima koje je mogla milovati. Stric
Richard izašao je iz kuće i pitao ju kojeg ponija želi jahati. Najviše je voljela bijelog
ponija koji se zvao Pahuljica, znala je to. Bilo joj je čudno kako se sjeća imena, a
uopće nije znala kako kuća izgleda iznutra.
Nakon pola sata ušli su unutra. U kući su bili tatini prijatelji i stric Richard. Svi
su ju srdačno pozdravili diveći se njezinoj haljinici i crvenoj kapici. Vrtjela se tamo-
amo i smijala se.
- Tako, skini dirndl.
Tata je stavio papirnatu vrećicu na stol i izvadio haljinu. Stric Richard uzeo ju
je na krilo i pomogao joj je odjenuti haljinu i čarape od prave svile, kakve je imala i
mama. Ostali su se smijali jer nisu znali što bi s vrpcama koje su bile pričvršćene za
pojas. To je bilo vrlo zabavno!
Ali najljepša je bila haljina - prava haljina za princezu, crvene boje. I uz to
crvene cipele, s visokim potpeticama!

47
 Pogledala se u zrcalo. Bila je silno ponosna. I tata je bio ponosan, odveo ju je
kroz dnevnu sobu, po stubama na kat, kao na kakvom vjenčanju. Stric Richard išao
je ispred njih i otvorio je jedna vrata. Ona se začudila. U sobi se nalazio pravi
kraljevski krevet s baldahinom!
- Kako ćemo se igrati? - upitala je.
- Bit će vrlo zabavno - odgovorio je tata. - I mi ćemo se preodjenuti. Čekaj
ovdje i budi dobra.
Kimnula je. Popela se na krevet i počela skakati po njemu. Svi su se divili
njezinoj lijepoj haljini i bili su tako ljubazni prema njoj! Vrata su se otvorila i ona je
strašno kriknula kad je ugledala vuka. No, tada se morala smijati. To uopće nije bio
pravi vuk, to je bio tata, koji se preodjenuo u vuka! Kako je bilo lijepo što je samo
ona dijelila tu tajnu s tatom. Ali i glupo, jer se poslije nije sjećala ničega. To je
zaista bilo tužno.

48
 PETAK, 11. LIPNJA 2010. GODINE

Hanna Herzmann spavala je loše. Jedna noćna mora za drugom, jednom je Vinzenz
bio gost u njezinoj emisiji i silno ju osramotio pred kamerama, zatim joj je Norman
prijetio i u snu se odjednom pretvorio u čovjeka koji ju je pratio mjesecima, dok ga
policija nije izbacila iz prometa i dok se nije kao ponovni počinitelj vratio u zatvor
na dvije godine.
Oko pola šest napokon je ustala, pod tušem isprala s kože ljepljivi znoj i sada je
uz šalicu kave sjedila za računalom. Kao što je i strahovala, internet je bio
preplavljen glupom pričom.
Kvragu! Hanna je palcem i kažiprstom masirala korijen nosa. Ako nije bilo
prekasno za zaustavljanje štete, ono bi se moralo dogoditi brzo prije nego što i drugi
nezadovoljni gosti iz njezinih emisija ne budu učinili isto što su učinili Armin V. i
Bettina B. Nemoguće je i zamisliti dokle bi se to moglo proširiti! Iako njezina
emisija trenutačno još nije bila u opasnosti, uprava televizijske kuće neće vječno
stajati iza nje. Bilo je prerano da nazove Wolfganga, stoga je odlučila otići na trčanje
i misliti na nešto drugo. Najbolje je mogla razmišljati dok trči. Odjenula je sportsku
odjeću, podigla kosu u konjski rep i obula teniske za trčanje. Prije je trčala svaki dan,
ali kako joj se stanje na stopalima pogoršalo, prestala je.
Zrak je bio svjež i bistar. Hanna je duboko udahnula i izdahnula te načinila
nekoliko vježbi istezanja na stubama pred ulaznim vratima, zatim je stavila u uši
slušalice iPoda i potražila glazbu koja bi joj trenutačno odgovarala. Spustila se niz
ulicu do ugla gdje se nalazilo parkiralište, skrenula u šumu i počela trčati. Osjećala je
strašnu bol pri svakom koraku, ali je stisnula zube i prisilila se trčati i dalje. Već
nakon nekoliko stotina metara počelo ju je probadati u trbuhu sa strane, ali je ipak
trčala dalje. Neće se predati. Hanna Herzmann nikad se ne predaje! Vjetar u lice i
nedaće cijelog je života smatrala izazovima i poticajem, a ne razlogom da zabije
glavu u pijesak. A bolovi su bili čisto mentalna stvar na koju se čovjek ne smije
obazirati. Da je bila drukčija, nikad ne bi ostvarila takvu karijeru, nikad ne bi
postigla nikakav uspjeh. Taština, ustrajnost, izdržljivost - te karakterne osobine nisu
joj dopuštale da zakaže ni u najgorim vremenima.
Svojom emisijom Auf Herz und Nieren (nešto slično kao emisija Provjereno, op.
prev.) Hanna je prije četrnaest godina razvila potpuno nov, revolucionaran format

49
koji je na njemačkoj televizijskoj sceni izazvao veliku pozornost i postigao gledanost
iz snova. Koncept je bio jednostavan, a ujedno i genijalan: mješavina burnih i
aktualnih događaja koji su zaokupljali ljude u zemlji, uz to osobne sudbine, ljudske
drame, začinjene slavnim osobama, i sve to u devedeset minuta udarnog termina
emitiranja. Nije bilo ni jedne druge emisije koja bi se mogla usporediti s Hanninom.
Uspjeh emisije potaknuo je druge koji su htjeli načiniti nešto slično, no nijedna
slično koncipirana emisija nije bila tako popularna kao njezina. Njezina prisutnost u
medijima imala je vrlo isplative nuspojave: postala je jedna od najpoznatijih
televizijskih voditeljica, svi su ju tražili. Kad joj je honorar odgovarao, vodila je gala
priredbe i dodjele nagrada, razvijala ideje i koncepte za druge formate i dobro je
zarađivala. Prije deset godina osnovala je tvrtku Herzmann production i bila je sama
svoj producent.
Poslovni uspjeh loše se odrazio na njezin privatan život. Očito nije bilo
muškarca koji bi mogao živjeti s njom. Hanna se prisjetila riječi koje je Meike sinoć
izgovorila. Je li to bilo točno? Je li ona bila tenk koji gazi sve ljude koji mu se nađu
na putu?
- Što ako je tako - prkosno je promrmljala. Ona je bila takva. Nije joj bio
potreban muškarac u životu.
Na prvom križanju u šumi odlučila se za duži put te skrenula udesno. Disanje
joj se smirilo, koraci su postali gipkiji. Pronašla je pravi ritam hoda i gotovo više nije
osjećala bolove. Iz iskustva je znala da će oni potpuno nestati za nekoliko minuta
čim se u tijelo izluče endorfini koji su uklanjali bolove i iscrpljenost. Sada je mogla
razmišljati o svojem problemu i uživati u prirodi. Uživati u opojnom mirisu koji se
šumom širio samo ujutro, u mekanom tlu po kojem je bilo mnogo ugodnije hodati
nego po asfaltu. Bilo je sedam sati i par minuta kad je stigla do ruba šume i ugledala
bijelu kupolu hrama Bahai obasjanu suncem koje je već prilično odmaklo. Iako već
dugo nije trčala, još se nije zadihala. Znači da je još bila u nekoj kondiciji. Dvadeset
minuta trčanja kroz šumu bilo joj je potrebno za povratak u vikend naselje, kako su
zvali dio Langenhaina u kojem se nalazila njezina kuća. Bila je oblivena znojem kad
je prestala trčati i nastavila korakom, no ovaj put to je bio ugodniji, pravi sportski
znoj, a ne znoj od straha kao protekle noći. Smislila je strategiju o kojoj će za
ručkom razgovarati s Wolfgangom. Hanna je izvadila slušalice iz ušiju te u džepu
jakne za trčanje potražila ključeve kuće. U prolazu je bacila pogled na svoj
automobil koji sinoć nije spremila u garažu, nego ga je ostavila pokraj Meikina
Minija.
Što je sada to?

50
 Hanna nije mogla vjerovati svojim očima. Sve četiri gume njezina crnog
automobila Panamera bile su ispuštene! Podlakticom je obrisala znoj s čela i prišla
bliže. Slučajno je mogla biti ispuštena jedna guma, ali ne i sve četiri. No tek kad je
bolje pogledala, vidjela je ono najgore. Ukočila se. Srce joj je počelo divljati, koljena
su joj klecala i osjetila je kako joj suze naviru na oči. Netko je na sjajnu crnu
lakiranu površinu poklopca urezao jednu riječ. Jednu jedinu riječ, grubu i
nerazumljivu, velikim nespretnim slovima, PIZDA.

Bodenstein je podmetnuo šalicu pod pipac automata za kavu i pritisnuo dugme.

Mlinac je počeo mljeti i nakon nekoliko trenutaka opojan miris kave ispunio je malu
kuhinju.
Inka ga je odvezla kući odmah iza ponoći. Dok su jeli pizzu, samo je on
govorio, to je shvatio tek kad ga je ostavila na parkiralištu ispred kućice za poslugu.
Otkako su razgledali kuću, Inka je postala tako škrta na riječima kao nikad prije i
Bodenstein se pitao je li rekao ili učinio nešto što bi ju moglo naljutiti. Možda joj se
nije na primjeren način zahvalio što ga je dočekala u zračnoj luci i pobrinula se za
ključeve kuće? U zanosu zbog osjećaja slobode s kojim se vratio iz Potsdama doista
je cijele večeri govorio samo o sebi. To zapravo uopće nije bio njegov način
komuniciranja. Bodenstein je odlučio da će ju poslije nazvati i da će joj se ispričati.
Popio je kavu te ušao u tijesnu kupaonicu bez prozora, koja mu je nakon gotovo
raskošne kupaonice u potsdamskom hotelu djelovala još mračnijom i manjom nego
inače.
Doista je bilo krajnje vrijeme da ponovno ima pravi dom - vlastiti namještaj,
pristojnu kupaonicu, kuhinju s više od dvije ploče za kuhanje. Dvije sobe u kući za
poslugu s niskim stropovima, prozorčićima, koji su bili tek neznatno veći od
puškarnica i vrata za patuljke, gdje je stalno udarao glavom - bio je sit svega toga.
Jednako kao što je bio sit toga da kao gost živi kod roditelja ili brata, osobito zato što
je znao da bi njegova šogorica više voljela imati u kućici nekoga tko će plaćati
stanarinu, a ne člana obitelji koji je samo sudjelovao u plaćanju računa za režiju.
Napokon, svako malo ga je otvoreno pitala kada će odseliti, a u novije se vrijeme čak
redovito pojavljivala s potencijalnim stanarima.
Pod slabašnim sjajem žarulje od četrdeset watta iznad zrcala, Bodenstein se
jedva obrijao. Kuća, koju je jučer razgledao s Inkom, cijele mu se noći pojavljivala u
snovima. Jutros, u polusnu, namještao ju je u mislima. Sophia će imati svoju sobu i
biti blizu njega, a on će napokon ponovno moći primati posjete. Kuća u Kelkheimu

51
mogla se smatrati prodanom, sljedeći tjedan kupci će se sastati s javnim bilježnikom.
On ima toliko novca da si može priuštiti pola dvodomke u Ruppertshainu.
Vani je nešto lupalo, čuo je i glasove. Druga ga je kava razbudila. Šalicu je
stavio u sudoper, uzeo kaput i ključeve s vješalice pokraj ulaznih vrata. Na
parkiralištu su radnici Grada Kelkheima istovarivali iz narančastog kamiona ograde i
on se sjetio da će se večeras na imanju održati jazz koncert. Grad je redovito
unajmljivao povijesno imanje za kulturne priredbe, a Bodensteinovim roditeljima
novac nije bio na odmet. Bodenstein je zaključao ulazna vrata i prilazeći kolima,
kimnuo je radnicima. Iza njega je netko zatrubio i on se okrenuo. Marie-Louise,
njegova marljiva šogorica, zaustavila se pokraj njega.
- Dobro jutro! - odlučno mu je doviknula. - Nebrojeno sam te puta pokušala
nazvati. Rosalie je dobila poziv za Concours des Jeunes Chefs Rôtisseurs u
Frankfurtu! Zapravo ti je to htjela sama reći, ali te nije mogla dobiti. Što je to s
tvojim mobitelom?
Rosalie, Bodensteinova starija kći, odlučila je prije dvije godine da nakon
mature neće studirati, nego će početi učiti za kuharicu. Cosima i on u početku su
mislili da je glavni uzrok toj odluci slavan kuhar u kojeg je Rosalie bila potajno
zaljubljena i nadali su se da će ona nakon nekoliko mjeseci provedenih kod strogog
Francuza odustati. Ali Rosalie je bila nadarena i s oduševljenjem je prionula na
posao. Naukovanje je završila s najboljim ocjenama. Poziv na kuharsko natjecanje
Chaîne des Rôtisseurs bilo je sjajno priznanje njezinu postignuću.
- Cijelo jutro nemam signal.
Bodenstein je podigao pametni telefon uvis i slegnuo ramenima. - Zapravo
čudno.
- Ni ja se baš ne snalazim dobro s tim stvarima - rekla je Marie-Louise.
- Ali zato se ja snalazim!
Njezin osmogodišnji sin nagnuo se naprijed sa stražnjeg sjedala i ispružio ruku
kroz prozor. - Pokaži mi!
Bodenstein je uz smijeh dodao mobitel svojem najmlađem nećaku, ali se nakon
pet sekundi uozbiljio.
- Ne ide. Još ti je uključen na rad u zrakoplovu, striče Oli - važno je rekao
dječak te počeo pomicati prste po zaslonu. - To se vidi po simbolu zrakoplova. Evo,
sada će biti u redu.

52
 - Ah... hvala ti, Jonase - promucao je Bodenstein.
Dječak mu je pristojno kimnuo sa stražnjeg sjedala, a Marie-Louise se
nasmijala, ne bez zluradosti.
- Nazovi Rosalie! - doviknula je i odjurila automobilom.
Bodenstein se osjećao nekako glupo. Nije često letio, a jučer je po prvi put
koristio iPhone u zrakoplovu, i to samo zato što mu je čovjek, koji je sjedio pokraj
njega, pokazao kako se to radi. Kad je letio onamo, jednostavno je isključio telefon.
Dok je išao prema automobilu, njegov je telefon proizvodio pravu kakofoniju:
stigli su deseci poruka, poziva na sekretarici, upozorenja na neodgovorene pozive, a
uz to je još i zazvonilo.
Pia Kirchhoff! Prihvatio je poziv.
- Dobro jutro, Pia - rekao je. - Upravo sam vidio da si me jučer pokušavala
dobiti. Je li...
- Danas još nisi čitao novine? - neuljudno ga je prekinula, što je bio jasan znak
da se nalazi pod velikim pritiskom. - Sinoć smo izvadili mrtvu djevojku iz Majne
kod ustave u Eddersheimu. Hoćeš li danas doći u ured?
- Hoću, naravno. Već sam na putu - odgovorio je i sjeo u automobil. Na trenutak
se pitao treba li nazvati Inku, ali zatim je odlučio da će ju navečer posjetiti s buketom
cvijeća i osobno joj se zahvaliti.

Vožnja automobilom bila joj je iz dana u dan sve teža. Bude li se tako nastavilo, više
neće s ovim debelim trbuhom moći sjesti za upravljač, niti će joj noge dosezati do
papučice gasa i kočnice. Emma je skrenula ulijevo, u Wiesbadensku ulicu te
pogledala u retrovizor. Louisa je zurila kroz prozor. Cijelim putom nije izustila ni
riječi.
- Boli li te još trbuh? - zabrinuto je upitala Emma.
Malena je odmahnula glavom. Obično bi klepetala bez prestanka. S njom nešto
nije bilo u redu. Je li imala problema u dječjem vrtiću? Možda se svađala s drugom
djecom?
Nakon nekoliko minuta zaustavila se pred dječjim vrtićem i izašla iz kola.
Louisa se mogla sama odvezati i izaći i jako joj je bilo važno što je tako samostalna.
Emma je bila sretna što u ovakvom stanju ne mora izvlačiti dijete iz automobila.

53
 - Što ti je?
Pred vratima vrtića Emma je zastala, čučnula i upitno pogledala Louisu. Jutros
je bezvoljno objedovala i nije se bunila što mora odjenuti zelenu majicu koju
zapravo nije voljela jer ju je navodno grebla.
- Ništa - odgovorila je djevojčica skrećući pogled.
Nije imalo smisla siliti dijete. Emma je odlučila da će poslije nazvati
odgojiteljicu i zamoliti ju da malo pripazi na Louisu.
- Onda se lijepo zabavljaj danas, mila moja - rekla je i poljubila kćer u obraz.
Ona joj je uzvratila poljubac reda radi te bez uobičajenog oduševljenja ušla u
prostoriju u kojoj se nalazila njezina skupina.
Enima je bila zamišljena. Vratila se u Falkenstein, spremila automobil i odlučila
prošetati po prostranom području na kojem su se nalazile zgrade koje su pripadale
udruzi Djeca sunca. U blizini vile roditelja njezina supruga nalazilo se srce cijelog
naselja, upravna zgrada s prostorijama za seminare, rodilištem, jaslicama, vrtićem za
manju djecu te dnevnim boravkom za djecu zaposlenih majki. Malo dalje nalazila se
kuća za majke i djecu u kojoj je prije bio dom za stare i nemoćne. Ondje su bile i
druge zgrade, povrtnjak, radionica, a tri bungalova na drugom kraju parka činila su
krajnju granicu golemog imanja.
Zrak je u rano jutro bio još prohladan i svjež, a Emma je imala potrebu za
kretanjem. Krenula je putom koji je u sjeni prastarih hrastova, bukvi i cedrova
između uredno pokošenih zelenih travnjaka i procvjetalih rododendrona vijugao kroz
park do upravne zgrade. Voljela je bujnu prirodu, miris koji se za toplih ljetnih večeri
širio iz šume. Iako je ovdje živjela tek pola godine, svim je osjetilima upijala
zelenilo, blagodat za oči u usporedbi sa škrtim, isušenim krajolicima u kojima je
živjela i radila proteklih dvadeset godina. Florianu je, naprotiv, smetala ta izazovna
plodnost prirode. Nedavno je predbacio ocu da rasipno troši vodu i da je to sramotno.
Josef se uvrijedio i rekao mu da se travnjaci polijevaju kišnicom iz cisterni.
Svaki razgovor između Floriana i njegovih roditelja već bi se nakon nekoliko
rečenica pretvorio u prepirku. Iz bezazlenih razgovora razvile bi se beskorisne
rasprave, koje su najčešće završavale tako da je on ustao i otišao.
Emmi je bilo nelagodno zbog njegova ponašanja. Otkrila je da njezin suprug
želi uvijek biti u pravu i da se ne obazire na druge, a to joj se nije sviđalo. On to nije
priznao, ali ona je primijetila da se u kući svojih, roditelja, u svijetu svojega
djetinjstva uopće ne osjeća dobro. Voljela bi znati koji je uzrok tomu, jer je njegove
roditelje doživljavala kao ljubazne, nenametljive domaćine koji se nikad nisu

54
miješali u njihove privatne stvari niti su se ikad nenajavljeno pojavili u njihovu
stanu.
- Dobro jutro! - doviknuo je netko iza nje i ona se okrenula. Bradat muškarac s
kosom počešljanom u konjski rep dovezao se biciklom i zaustavio pokraj nje.
- Dobro jutro, gospodine Grasseru!
Emma je podigla ruku u znak pozdrava.
Svekar i svekrva zvali su Helmuta Grassera domarom, ali on je zapravo bio
mnogo više od toga. On je bio čovjek koji sve zna i koji je uvijek dobre volje. Kad su
svekar i svekrva morali ići nekamo, on im je bio vozač, sastavljao je ormare,
mijenjao žarulje, bio je nadležan za održavanje zgrade i bio je glavni nadzornik za
obradu vrta te uređenje zelenih površina. Zajedno sa svojom majkom Helgom, koja
je radila u kuhinji, živio je u srednjem bungalovu.
- Onda, radi li televizor? - upitao je, dok su mu tamne oči, uokvirene vijencem
bora od smijeha, zadovoljno blistale.
- Ah, još mi je uvijek neugodno zbog toga.
Emma se zbunjeno smijala. Prekjučer je nazvala Grassera i zamolila ga da dođe
pogledati njezin televizor koji nije radio, a zapravo je ona nehotice na daljinskom
upravljaču prebacila na Videokanal i to je bilo sve. Grasserju je sigurno smatrao
čudnom!
- Bolje nego da se zapravo pokvario. Htio sam danas oko podneva zamijeniti
slavinu u vašoj kuhinji. Odgovara li vam u dva sata?
- Da, naravno.
Emma je zadovoljno kimnula.
- Izvrsno. Onda se vidimo!
Grasser se nasmiješio i ponovno sjeo na bicikl.
U trenutku kad je Emma htjela proći pokraj upravne zgrade i skrenuti prema
vili, na staklenim se vratima pojavila Corinna Wiesner, ravnateljica ustanove Djeca
sunca, s mobitelom na uhu, te joj brzim koracima krenula ususret. Djelovala je
usredotočeno, ali kad je ugledala Emmu, nasmiješila se i završila razgovor.
- Ova će mi svečanost uništiti sve živce! - veselo je povikala spremivši mobitel.
- Dobro jutro! Kako si? Izgledaš pomalo umorno.
- Dobro jutro, Corinna - odgovorila je Emma. - Prošle noći nisam baš dobro

55
spavala. Imali smo proslavu godišnjice mature.
- Ah, da, točno. I? Je li bilo lijepo?
- Da, bilo je zabavno.
Corinna je bila puna energije, a ipak smirena i opuštena, imala je pamćenje
poput računala i nikad nije bila loše volje. Posao ravnateljice nije joj ostavljao
mnogo vremena za odmor. Brinula se o osoblju, o nabavkama, organizaciji, suradnji
sa socijalnom službom, ali je također poznavala svaku pojedinu stanarku u kući za
majke i svako dijete u prihvatilištu. Corinna je za svakoga imala vremena i strpljenja.
A sama je imala četvero djece, najmlađe je bilo dvije godine starije od Louise. Emma
se iz dana u dan čudila kako može sve to izdržati, a da ne poludi. Ona i njezin suprug
Ralf i sami su bili štićenici Djece sunca. Roditelji Emmina supruga udomili su Ralfa,
a Corinnu su posvojili još kao bebu. Ralf i Corinna ubrajali su se u Florianove
najbolje prijatelje.
- No, ne izgledaš mi kao da ti je bilo zabavno.
Corinna je prijateljski zagrlila Emmu. - Hej, što se događa?
- Malo sam zabrinuta za Louisu - priznala je Emma. - Već nekoliko dana ponaša
se vrlo čudno, navodno ju boli trbuh i bezvoljna je.
- Hm. Jesi li bila s njom kod dječjeg liječnika?
- Florian ju je pregledao, ali nije mogao ništa utvrditi.
Corinna se smrknula.
- Trebala bi ju promatrati - savjetovala joj je. - Ali ti si dobro, zar ne?
- Pa, tako, htjela bih da se beba rodi što prije - odgovorila je Emma. - Vrućina
mi smeta. No bar se Florian osjeća malo bolje, tako mi se čini. Posljednji tjedni bili
su prilično teški.
Nedavno je s Corinnom razgovarala o Florianovu promijenjenom ponašanju i
Corinna joj je savjetovala da bude strpljiva. Odraslomu muškarcu nije lako vratiti se
u roditeljsku kuću, rekla je, a osobito ne onomu koji se godinama nalazio u kriznim
područjima, a sada je odjednom došao u svijet obilja.
- To me veseli.
Corinna se nasmiješila. - Možda uspijemo doći da zajedno roštiljamo prije nego
što se dijete rodi. Florija nisam vidjela cijelu vječnost, iako živi samo nekoliko
stotina metara dalje od mene.

56
 Mobitel joj je zazvonio, bacila je pogled na zaslon.
- Oh, oprosti, moram se javiti. Vidimo se poslije kod Josefa i Renate zbog
popisa uzvanika za prijam i svečanost.
Emma je zbunjeno gledala kako odlučnim koracima odlazi prijeko u kuću za
majke. Kako to da nije vidjela Floriana cijelu vječnost? Zar nije sinoć bio kod nje i
kod Ralfa u kući?
U vezi poput njezine, u kojoj su ljudi dugo odvojeni jedno od drugoga, glavnu
ulogu ima povjerenje. Emma je vjerovala svojemu suprugu, nije poznavala
ljubomoru. Nikad nije sumnjala ni u što što joj je pričao. No odjednom se u njoj
upalio plamičak nepovjerenja i usidrio joj se u mislima. I sama sumnja u to da bi joj
mogao lagati probudila je u njoj neobičan osjećaj praznine.
Emma je polako krenula.
Sigurno postoji jednostavan odgovor na pitanje zašto Corinna jučer nije vidjela
Floriana. Napokon, bilo je već vrlo kasno kad je Florian izašao iz kuće. Možda je
Corinna nakon napornog dana već ležala u krevetu.
Da, sigurno je bilo tako. Zašto bi joj Florian lagao?

Okončao je telefonski razgovor i zagledao se u televizijski ekran. Crveno-bijele

policijske trake, ispred njih smrknuti policijski službenici, koji su trebali spriječiti
znatiželjnike da stupe na mjesto zločina. Ljudi iz odjela za osiguranje tragova još su
bili ondje, tražili su tragove koji se odnose na zločin, a koje ondje neće nikad naći.
Neće ih naći u Eddersheimu. Ustava se nalazila samo nekoliko kilometara nizvodno
odavde. Znao je gdje je to.
Rez.
Zgrada frankfurtske sudske medicine u Kennedyjevoj aleji. Ispred zgrade
izvjestiteljica, koja je ozbiljna lica govorila u kameru. Prikazali su sliku mrtve
djevojke i on je progutao slinu. Tako lijepa, tako plava i tako... mrtva. Nježno mlado
lice s visokim jagodicama i punim usnama koje se više nikad neće smiješiti. Na
sudskoj su se medicini očito previše trudili. Doista nije izgledala mrtva, nego samo
kao da spava. Samo nekoliko trenutaka poslije toga pogledala ga je krupnim očima
kao da mu predbacuje. Srce mu je ubrzano kucalo od straha sve dok nije shvatio da
je riječ o rekonstrukciji lica, o računalnoj animaciji, no učinak je bio nevjerojatno
realističan.

57
 Potražio je daljinski upravljač i ponovno uključio ton.
“... procjenjuje se da ima najviše šesnaest godina. Djevojka je na sebi imala
mini suknju od traper tkanine i žuti gornji dio s uskim naramenicama, veličine 34
robne marke H&M. Tko je vidio tu djevojku ili tko može dati informacije o tome gdje
je stanovala posljednjih dana ili tjedana? Prijave prima svaka policijska postaja.”
Malo ga je čudilo to što policija tako brzo, nakon što su pronašli truplo, već
traži pomoć građana. Bilo je očito da murjaci nemaju pojma o kome je riječ i
očekuju da se sve riješi samo od sebe.
Nažalost - to je shvatio nakon posljednjeg telefonskog razgovora - da sasvim
sigurno neće biti dojava koje bi mogle pomoći da se slučaj riješi. Svatko tko se bude
htio napraviti važnim osjetit će potrebu da nazove policiju i kaže kako je negdje
vidio djevojku, a murjaci će morati provjeravati stotine i tisuće beskorisnih prijava.
Kakvo li je to besmisleno trošenje vremena i blokiranje važnih resursa.
Upravo je htio isključiti televizor kako bi otišao na posao, kad se na zaslonu
pojavilo lice nekog muškarca. Trgnuo se kad ga je ugledao. Iz dubine njegove duše
navrla je bujica dugo potiskivanih osjećaja. Počeo je drhtati.
- Ti, svinjo - promrmljao je osjetivši nalet dobro poznatog bespomoćnog bijesa i
stare ogorčenosti. Rukom je tako čvrsto stisnuo daljinski upravljač da je slomio
poklopac za baterije, a baterije su iskočile. Nije to čak ni primijetio.
- Ovo je tek početak istrage - rekao je viši državni odvjetnik dr. Markus Maria
Frey. - Dok ne dobijemo nalaze obdukcije, ne možemo reći je li riječ o nesretnom
slučaju, samoubojstvu ili ubojstvu.
Četvrtasta brada, tamna, strogo začešljana kosa s prvim sijedim pramenovima,
osjećajan, ugodan glas i smeđe oči, koje su ulijevale povjerenje, što je zapravo bilo
varka. To je bio njegov trik. Don Maria, kako su ga potajno zvali u frankfurtskom
javnom odvjetništvu, bio je čovjek s dva lica: šalom, rječitošću i šarmom osvajao je
one koji bi mu mogli biti od koristi, ali znao je biti i posve drukčiji.
On ga je već dovoljno često gledao u oči, duboko, sve do one njegove crne duše
koju je razdirala taština. Frey je bio nemilosrdan moćnik - osoran i osvetoljubiv.
Zbog toga ga nije ni čudilo što je istragu preuzeo na sebe. Slučaj je obećavao veliku
pozornost javnosti, a Frey je o tome bio gotovo ovisan.
Mobitel je ponovno zazvonio i on se javio. Bio je to njegov gazda iz kioska, po
glasuje zaključio da je vrlo bijesan.

58
 - Znaš li koliko je sati, ti lijenčino? - urlao je debeli. - Sedam sati je sedam sati,
a ne osam ili devet! Ovdje moraš biti za deset minuta, inače možeš...
Odluku je donio u trenutku kad je na zaslonu ugledao državnog odvjetnika
Freya. Uvijek može naći posao kao što je taj u zalogajnici. Sad su druge stvari bile
važnije.
- Poljubi me u dupe - prekinuo je debeloga gnjavatora. - Potraži si drugu
budalu.
Time je okončao razgovor.
Bilo je mnogo posla. Mogao je misliti da će prije ili poslije doći policija,
pretražiti svu njegovu imovinu i okrenuti kamp-kućicu naopačke. Pogotovo sada kad
je don Maria preuzeo dirigentsku palicu. A on je imao pamćenje poput slona, osobito
kad se nešto odnosilo na njega.
Kleknuo je i ispod ugaone klupe izvukao smeđu kartonsku kutiju. Oprezno ju je
stavio na stol i podigao poklopac. Na vrhu se nalazio proziran omot u kojem je bila
fotografija. Izvadio ju je i pobožno ju gledao. Koliko je mogla imati godina kad je
fotografija snimljena? Šest? Sedam?
Nježno je pomilovao dražesno dječje lice, a onda je spremio fotografiju u ladicu
ispod hrpe rublja. Žudnja ga je boljela kao ubodi nožem. Duboko je udahnuo. Zatim
je poklopio kutiju, stavio ju pod ruku i izašao iz kućice.

Bodenstein i Pia izašli su iz prostorije za pripravnost u prizemlju Regionalnog

kriminalističkog inspektorata, koji je preko noći bio pretvoren u središte specijalne
policije. To je bila jedina veća prostorija u zgradi koja je pod vodstvom
kriminalističkog ravnatelja Nierhoffa nekoliko puta bila poprište spektakularnih
konferencija za novinare, koje su prethodnici dr. Nicole Engel gotovo obožavali.
Tijekom burnih dogovora Pia se pokušavala sjetiti što je htjela reći šefu. Znala je
samo da joj je to bilo važno, ali se nikako nije mogla sjetiti.
- Naša je šefica opet bila izvrsna - rekla je Pia nakon što su prošli kroz
sigurnosna vrata te nastavili parkiralištem.
- Da, danas je bila u vrhunskoj formi - potvrdio je Bodenstein.
Nekoliko minuta prije devet sati jedan je mlad i nadobudan izaslanik
frankfurtskog državnog odvjetništva imao nastup dostojan filma. S dvojicom kolega

59
banuo je na sastanak, uzeo riječ i pred prisutnim službenicima specijalne policije
nazvao Piju “vješticom” jer je po njegovu mišljenju prerano i s previše informacija
izašla pred novinare. Prekoračujući svoje ovlasti čak je zahtijevao da se vođenje
istrage prepusti njemu i njegovoj upravi. Prije nego što je Pia uspjela odgovoriti,
ubacila se dr. Engel. Prisjećajući se kako je dr. Engel s nekoliko riječi ušutkala malog
uobraženka, Pia se morala smijati.
Dr. Nicola Engel bila je sitne grade. U bijelom lanenom kostimu djelovala je
među svim onim muškarcima u odorama kao djevojčica i gotovo krhko, no to je bila
varka. Ljudi su neprestano činili kobnu grešku kad bi ju podcijenili, a mladi državni
odvjetnik pripadao je u onu vrstu napuhanih muškaraca koji su načelno podcjenjivali
žene. Nicola Engel mogla je vrlo dugo bez riječi slušati raspravu, ali kad bi napokon
nešto rekla, tada su njezine riječi nepogrešivom točnošću računalno upravljane
interkontinentalne rakete pogađale u cilj, najčešće s jednako pogubnim učinkom.
Državni je odvjetnik brzo utekao čim je shvatio da je njegova misija propala, ali
nije propustio pozvati Piju u Frankfurt na obdukciju, na koju je ionako željela otići.
Unatoč svim početnim nedoumicama, dr. Nicola Engel u posljednje je dvije
godine postala dobra voditeljica, stroga ali pravedna, koja je uvijek razgovarala s
ostalim službenicima, ne dopuštajući da unutarnji problemi prodru u javnost. Unutar
Regionalnog kriminalističkog inspektorata Hofheim njezin je autoritet bio neupitan,
ljudi su ju poštivali jer, za razliku od svojih prethodnika u službi, nije marila za
politiku, nego samo za uredno odrađivanje policijskih poslova.
- Engelica je baš dobra - rekla je Pia pružajući Bodensteinu ključeve
automobila. - Možeš li ti voziti? Ja moram još razgovarati s Alinom Hindemith.
Bodenstein je kimnuo.
Poslije sastanka su on, Ostermann i Pia razgovarali s mladim ljudima koji su
jučer bili na pijanki. Pia je od djevojke, koja je pronašla truplo, doznala imena
četvero mladih koji su bili s njom, te ih je pozvala u inspektorat zajedno s njihovim
roditeljima. Dvije djevojke, dva momka, uplašeni, duboko ganuti, no gotovo
beskorisni. Nitko od njih navodno nije primijetio mrtvu djevojku u rogozu, svi su
tvrdili da se ne mogu sjetiti što se uopće dogodilo. Sve četvero joj je lagalo.
- Kažem ti, oni su pobjegli kad su ugledali mrtvu djevojku - rekla je Pia te u
džepu potražila Alinin telefonski imenik. - I prilično sam sigurna da su u bijegu
jednostavno ostavili svojeg prijatelja, jednako kao i Alina.
- Time su u najgorem slučaju krivi zato što su se pomirili s tim da im je prijatelj
mrtav.

60
 Bodenstein je zastao na izlazu i uključio lijevi žmigavac. Budući da nisu imali
klima-uređaj, vozili su s otvorenim prozorima dok vrućina nije postala podnošljiva. -
Siguran sam da su im roditelji utuvili u glavu što trebaju reći.
- I ja tako mislim - složila se Pia sa šefom. Iz bolnice u Höchstu nisu stigle
dobre vijesti. Sa šesnaestogodišnjim Alexandrom još se nije moglo razgovarati. Bio
je priključen na umjetna pluća. Liječnici su smatrali da nije isključeno oštećenje
mozga zbog nedostatka kisika.
Iako je u igri bilo mnogo alkohola, nije bilo lijepo djevojku u nesvijesti, koja im
je čak bila prijateljica, jednostavno prepustiti sudbini. Posve je sigurno da nisu baš
svi bili tako silno pijani kao što su tvrdili, jer ne bi mogli prijeći preko onako visokih
vrata.
Od ranog jutra neprestano su zvonili telefoni u postaji. Kao i uvijek, kad bi se
tražila pomoć građana, nazivali bi kojekakvi čudaci koji su tvrdili da su vidjeli mrtvu
djevojku na raznim mjestima. Bilo je teško provjeravati sve dojave, a možda je koja
od njih i bila točna - i onda se isplatilo. Izvjestitelji su sinoć spomenuli slučaj mrtve
djevojke u Majni iz 2001. godine, koji ni do danas nije razjašnjen, pa su ih mediji i
zbog toga opsjedali. Kako bi umirili javnost i spriječili iznošenje kritike na rad
policije, morali su pod svaku cijenu što prije riješiti slučaj. To je bio Pijin argument
za preuranjeno obavještavanje javnosti - a Nicola Engel ga je prihvatila, kao i viši
državni odvjetnik Frey prethodne večeri.
Bodenstein je skrenuo na cestu A66 prema Frankfurtu, dok je Pia bezuspješno
pokušavala dobiti Alinu na telefon. Njezin ju je otac zanijekao.
- Muka mi je od ovih laži - ljutito je gunđala Pia. - Kad bi njihovo dijete ležalo
bez svijesti u bolnici, onda bi nam potpalili vatru pod noge.
- Meni je zapravo strašno to što roditelji primjerom pokazuju djeci kako je
jednostavno odbaciti odgovornost za svoja nedjela - složio se Bodenstein. - Taj čin
prebacivanja krivice na druge pokazatelj je propasti morala u našem društvu.
Ostermann je nazvao.
- Kaži, Pia, kamo si stavila spis Veronike Meissner? Na stolu imam nalaze
obdukcije i ne bih htio da se zametnu.
Kai Ostermann je na prvi pogled djelovao kao pomalo zbrkan štreber s
naočalama žičanih okvira, konjskim repom i nemarno odjeven, no to je bila varka.
On je nedvojbeno bio najorganiziraniji i najuredniji čovjek kojeg je Pia poznavala.

61
 - Ja sam jučer tražila nalaze - odgovorila je. - Spis mora biti ispod mojeg
pisaćeg stola.
U tom trenutku sjetila se što je htjela reći Bodensteinu.
- Uostalom, znaš li tko je prekjučer osvanuo u mojem uredu? - upitala je nakon
što je prestala razgovarati s Ostermannom. - Najbolje bi bilo da voziš obilaznicom i
pokraj stadiona. Budemo li išh kroz grad, zakasnit ćemo.
- Nemam pojma - rekao je Bodenstein uključivši žmigavac. - Tko?
- Frank Behnke. U odijelu i kravati. I još malo odvratniji nego prije.
- Ah?
- On je sada u Regionalnoj kriminalističkoj upravi. U Internoj istrazi! - rekla je
Pia. - U ponedjeljak počinje kod nas provoditi istragu. Navodno je bilo žalbi i prijava
zbog nepravilnosti.
- Doista?
Bodenstein je odmahnuo glavom.
- Neprocesuiranje kaznenih djela, nedopušteno uzimanje podataka. Olivere, on
se namjerio na tebe. Želi ti se osvetiti za poniženje koje si mu nanio u slučaju
Snjeguljice.
- Što sam ja učinio? - upitao je Bodenstein. - On se ponio nemoguće. A za
ispitivanje i suspenziju treba zahvaliti sebi, a ne meni.
- Čini se da on na to gleda drukčije. Dobro ga poznaješ, tog osvetoljubivog
idiota!
- Baš me briga - rekao je Bodenstein slegnuvši ramenima. - Nemam si što
predbaciti.
Pia je zamišljeno grickala donju usnicu.
- Ipak se bojim - rekla je. - Sjećaš li se našeg prvog zajedničkog slučaja?
- Naravno. Na što misliš?
- Na ono s Friedbelmom Döringom. Kastracija. Istraga zbog teških ozljeda
protiv veterinara, odvjetnika i ljekarnika bila je obustavljena.
- Da, ali ne zbog naklonosti - zabrinuto je odgovorio Bodenstein. - Poslali smo
ljude iz osiguranja tragova u operacijsku dvoranu veterinarske klinike, ali nije bilo
nikakvih tragova, nijednog jedinog dokaza! Nisam mogao dopustiti da se na

62
osumnjičene vrši pritisak kako bi se iz njih nešto izvuklo!
Pia je primijetila da se šef sve više ljutio što je duže razmišljao o tome.
- To sam ti htjela reći samo zato da se pripremiš - rekla je. - Naime, prilično
sam sigurna da će Behnke baš s tim početi.
- Hvala.
Bodenstein se nasmijao. - Bojim se da si u pravu. Samo neka se previše ne
nagne kroz prozor, jer ni Bog ga ne drži za nevinašce.
- Kako to misliš?
Sada je Pia bila znatiželjna. Sjetila se napetosti koja je vladala između Behnkea
i dr. Engel od prvog dana. Tada su kružile glasine kako njihovo međusobno otvoreno
neprijateljstvo ima veze s jednim starim slučajem u koji su svojevremeno bili
upleteni u frankfurtskom odjelu za ubojstva. Tijekom intervencije jedan je kolega
ubio policijskog doušnika.
- Stari slučaj - rekao je Bodenstein izbjegavajući pravi odgovor. - Bilo je to
odavno, ali nije zastarjelo. Behnke se treba toplo odjenuti ako mi se želi popišati na
nogu.

- Kvragu! - opsovala je Hanna kad se baš pred njom upalilo crveno svjetlo. Netko joj
je pred nosom parkirao automobil na posljednje slobodno mjesto u garaži u ulici
Junghof. Pogledala je u retrovizor, krenula unatrag i okrenula Mini, koji joj je
posudila Meike, na samom ulazu u garažu. Iza nje srećom nije bilo vozila, a ulaz je
bio dovoljno širok za izvođenje tog manevra. Bilo je već deset minuta do dvanaest!
U dvanaest je imala dogovoren ručak s Wolfgangom. Pokraj nje, na suvozačevu
sjedalu, nalazio se u prozirnom omotu plan za smanjenje štete, koji je izradila danas
dopodne.
Skrenula je udesno u ulicu Junghof, a na semaforu u ulicu Neue Mainzer.
Neposredno pred Hiltonom skrenula je prema burzi te na lijevoj strani doista otkrila
prazno mjesto između dostavnog vozila i tamne limuzine. Uključila je žmigavac,
dala gas i skrenula ulijevo. Na bjesomučno trubljenje i gestikukranje vozača iza sebe,
koji su bili prisiljeni naglo zakočiti, hrabro se oglušila. Uljudnost i obzirnost bile su
neprimjerene u gradskom ratu za slobodno parkirno mjesto. Za njezin automobil to
bi mjesto bilo preusko, ali Mini je ušao bez ikakvih poteškoća.

63
 Hanna je izašla iz automobila i stavila aktovku pod ruku. Jutros je odmah
poslala po Panameru i dala ju odvesti u radionicu. Voditelj radionice nazvao ju je
nakon sat vremena i pitao želi li podnijeti prijavu protiv nepoznate osobe zbog
odštete.
- Razmišljam o tome - odgovorila je i pristala da oštećen poklopac motora i
četiri probusene gume ostave kao dokazni materijal. PIZDA. Tko je to učinio?
Norman? Vinzenz? Tko je još znao gdje ona stanuje? Cijeli je dan pokušavala
odagnati iz glave tu zastrašujuću misao, ali joj se ona stalno vraćala.
Hanna je odlučila poći prijekim putom, ali je već nakon nekoliko trenutaka
požalila zbog te odluke jer je u pješačkoj zoni Fressgass bio pakao. Sva mjesta pod
velikim suncobranima ispred kafića i restorana bila su zauzeta, zaposlenici iz okolnih
ureda i trgovina koristili su podnevni odmor za sunčanje, oskudno odjevene
tinejdžerice, majke s dječjim kolicima i umirovljenici šetali su ulicom u kojoj su se
nalazile poznate trgovine. Vrućina je usporila cijeli grad.
I Hanna je usporila hod. Danas nije nosila cipele s visokom potpeticom ni
kostim, nego bijele traperice, majicu i udobne tenisice. Prešla je preko ulice Neue
Mainzer zajedno s grupom japanskih turista i došla na terasu restorana KUBU na
Trgu opere. Devedeset posto podnevnih gostiju bili su muškarci u odijelima iz
susjednih banaka, nekoliko žena u kostimima i nekoliko turista činili su manjinu.
Wolfgang je sjedio za jednim stolom na rubu terase u sjeni platane i proučavao
jelovnik.
Kad je prišla stolu, podigao je glavu i radosno se nasmiješio.
- Zdravo, Hanna!
Ustao je, poljubio ju u oba obraza i namjestio joj stolicu. - Ja sam već naručio
bocu vode. I malo kruha.
- Hvala. Vrlo dobra ideja. Naime, jako sam gladna.
Uzela je jelovnik i pogledala što se nudi. - Uzet ću dnevnu ponudu. Juhu od
medvjeđeg luka i ribu list.
- Zvuči dobro. I ja se priključujem.
Wolfgang je sklopio jelovnik, ubrzo je došla konobarica i primila narudžbe. Dva
puta dnevna ponuda i boca vina Pinot Grigio.
Wolfgang se oslonio laktovima o stol, sklopio ruke i upitno ju pogledao. - Sada
me baš zanima što si smislila.

64
 Hanna je ulila malo maslinova ulja na tanjurić, posula ga grubo mljevenom
solju i paprom i umočila u nj komadić bijeloga kruha. Zbog jutrošnjeg uzbuđenja
nije ni doručkovala, želudac joj je kruljio i samo što nije poživčanila od gladi.
- Idemo u napad - odgovorila je žvačući. Na krilo je stavila torbicu i izvadila
proziran omot. - Već smo stupili u vezu s ljudima koji su se žalili na nas. Sutra se u
Bremenu sastajem s muškarcem, a navečer s onom ženom u Dortmundu. Oboje su
bili vrlo pristupačni.
- To zvuči dobro - rekao je Wolfgang kimnuvši. - Naš nadzornik i predstavnici
dioničara prilično su živčani. Trenutačno si ne možemo priuštiti loš publicitet.
- Znam.
Hanna je maknula pramen s čela i otpila gutljaj vode. Ovdje u hladu
temperature su bile još podnošljive. Wolfgang je skinuo kravatu, smotao ju i stavio u
unutarnji džep sakoa, koji je objesio na naslon stolice. Hanna mu je u nekohko
kratkih rečenica objasnila strategiju, a on je pozorno slušao.
Kad je stigla juha, već su se dogovorili da će pokušati smanjiti učinjenu štetu.
- A kako si inače? - upitao je Wolfgang. - Izgledaš malo umorno.
- Sve me ovo prilično opterećuje - priznala je. - To s Normanom i sve ostalo.
Uza sve to i Meike se sinoć opet ponijela strašno. Mislim da ništa neće biti od nas
dvije.
S Wolfgangom je mogla biti otvorena, nije morala glumiti. Poznavali su se
cijelu vječnost. On je bio uz nju tijekom njezina uspona od najavljivačice na
hessenskoj radioteleviziji do popularne televizijske zvijezde i kad je morala nekamo
ići, a nije imala uza se muškarca, uvijek je mogla računati na njegovu pratnju. Pred
Wolfgangom nije imala nikakvih tajni. On je bio prvi kojem je rekla da je trudna -
prije nego Meikinu ocu. Wolfgang je bio kum na njezinu vjenčanju i Meikin krsni
kum, strpljivo ju je slušao kad je govorila o svojim ljubavnim jadima i radovao se s
njom kad je bila sretna. On je bio njezin najbolji prijatelj.
- I kao da to sve nije dovoljno, netko mi je noćas probušio sve četiri gume na
automobilu i ogrebao poklopac motora.
To je svjesno rekla kao usput, kao da ju ne dira previše. Bude li demonima
straha dala mjesta u svojem životu, onda će oni zavladati njome.
- Što si rekla?
Wolfgang je bio iskreno zapanjen. - Tko je mogao učiniti takvo što? Jesi li zvala

65
policiju?
- Nisam. Još nisam.
Hanna je obrisala tanjur komadom kruha i odmahnula glavom. To je vjerojatno
bila nekakva zavidna budala kojoj je Panamera bila trn u oku.
- Ne bi trebala to olako shvatiti, Hanna. Ionako sam zabrinut što živiš sama u toj
golemoj kući pokraj šume. Što je s nadzornim kamerama?
- Trebala bih ih dati promijeniti - rekla je. - Trenutačno služe samo za ukras.
Konobarica je došla, ulila bijelo vino i maknula tanjure za juhu. Wolfgang je
čekao da ode, a onda je uhvatio Hannu za ruku. - Ako ti ikako mogu pomoći... znaš,
samo mi moraš reći.
- Hvala.
Hanna se nasmiješila. - Znam.
Odjednomjoj je sinulo kako je sretna što Wolfgang nije ni oženjen ni u ozbiljnoj
vezi. To nije bilo do njegova imidža. Doduše, nije bio Adonis, ali nije bio ni
neprivlačan. Za razliku od većine muškaraca koje je poznavala, godine su mu činile
dobro, njegove meke, mladenačke crte lica postale su muževnije i to mu je dobro
stajalo. Imao je sijedu kosu na sljepoočnicama, a bore od smijeha oko očiju
produbile su se, no i to mu je dobro stajalo.
Prije nekoliko godina imao je djevojku, dosadnu blijedu odvjetnicu, i to je bilo
prilično ozbiljno, no ona je bila u nemilosti Wolfgangova oca. Onda se veza raspala;
Wolfgang nikad nije govorio o tome, ali više nije imao ozbiljnu djevojku.
List je bio poslužen. U restoranu KUBU nije se oko podneva moralo dugo
čekati na jelo jer su znali da gosti, koji dolaze na poslovni ručak, nemaju mnogo
vremena.
Hanna je uzela svoj ubrus.
- Ja se ne dam zaplašiti - rekla je odlučno. - Sada moramo prvo riješiti
neugodnu situaciju s mojom emisijom. Misliš li da bi moja strategija mogla biti
uspješna?
- Mislim da bi - odgovorio je Wolfgang. - Ti možeš biti uvjerljiva čak i kad nisi
uvjerena u nešto.
- Točno!
Hanna je uzela čašu s vinom i nazdravila. - Riješit ćemo to.

66
 Kucnuo se s njom. Zabrinutost u njegovu pogledu zamijenilo je blago
razočaranje. Ali Hanna to nije primijetila.

Oko Instituta sudske medicine na Kennedyjevoj aleji više nije bilo slobodnog mjesta
za parkiranje pa je Bodenstein na kraju parkirao u ulici Eichenbach. Morali su
pješačiti nekoliko stotina metara. Pijina odluka da izađu u javnost izazvala je veliko
zanimanje medija. Novinari su nahrupili na pločnike, spopadali svakog tko bi ulazio
u institut ili izlazio. Jedan izvjestitelj prepoznao je Bodensteina i Piju i oni su u tren
oka bili opkoljeni. Iz buke i iz pitanja Pia je zaključila da se negdje proširila glasina
kako je sinoć osim djevojke i jedan mladić postao žrtvom “opijanja do besvijesti” pa
su ljudi iz medija sada halapljivo tražili pojedinosti. Jesu li možda imali svježije
informacije iz bolnice nego što su bile njezine? Je li Alexander umro?
- Zašto ste prešutjeli da ima još jedna mrtva osoba? - jedan je mladić nadglasao
sve ostale te uperio mikrofon u Piju kao da je riječ o kakvom oružju. - Što policija
želi time postići?
Nije joj bilo prvi put da se čudi nasilnosti i uzbuđenosti nekih izvjestitelja. Jesu
li mislili da će prije doći do informacija ako budu vikali?
- Samo je jedna osoba mrtva - odgovorio je Bodenstein umjesto Pije i snažno
odgurnuo mikrofon u stranu. - A sada nas pustite da prođemo.
Trebalo im je nekoliko minuta dok se nisu probili do ulaznih vrata instituta. U
zgradi je bilo hladno i vladala je gotovo sveta tišina, negdje se čulo lupkanje po
tipkovnici. Vrata dvorane na prednjoj strani drvom obloženog hodnika bila su
otvorena, sjedala su bila prazna, ali Pia je čula nekakav glas te zavirila u veliku
prostoriju. Viši državni odvjetnik dr. Markus Maria Frey hodao je gore-dolje i
telefonirao. Danas je opet imao na sebi trodijelno odijelo. Savršen razdjeljak u kosi.
Kad je ugledao Piju, završio je razgovor i odložio mobitel. Izraz njegova lica postao
je blaži.
- Moram se ispričati zbog ponašanja mladoga kolege danas ujutro - rekao je, a
zatim pružio ruku Piji te Bodensteinu. - Gospodin Tanouti još je malo previše revan.
- Nema problema - odgovorila je Pia. Bila je pomalo iznenađena što ovdje vidi
dr. Freya jer nije bilo uobičajeno da osobno dođe na obdukciju na sudskoj medicini.
- Kriminalistička savjetnica Engel vjerojatno mu je očitala lekciju koja mu je
bila potrebna.

67
 Viši državni odvjetnik nakratko se nasmiješio i odmah ponovno uozbiljio. - Je li
istina da je još jedna osoba mrtva?
- Nasreću nije - umiješao se Bodenstein. - Moja je kolegica prije pola sata
telefonirala u bolnicu. Stanje mladog čovjeka, koji je jučer pronađen u blizini trupla,
i dalje je kritično, ali on je još na životu.
Dok su silazili stubištem u podrum instituta, ponovno je zazvonio telefon
državnog odvjetnika te je on zastao.
Prostorija za obdukciju br. 1 bila je premala za sve ljude koji su htjeli ući.
Henning Kirchhofff i njegov šef profesor Thomas Kronlage zajedno su vršili
obdukciju djevojke iz Majne, uz pomoć dvojice asistenata. Državno odvjetništvo
odmah je ponudilo tri službenika, mešu ostalima i onog uobraženog od jutros;
policijski fotograf - Pia se nije mogla sjetiti njegova imena - upotpunio je ekipu.
- Zatvoreno radi pretrpanosti - šapnuo je Piji Henningov suradnik Ronnie
Böhme, kad su se ona i Bodenstein progurali do stola za obdukciju.
- Ovo nije medicinsko predavanje za pravnike - požalio se Henning višem
državnom odvjetniku Freyu. Dobro su se poznavali, državno odvjetništvo ili sud
često su pozivali forenzičare na vještačenja. - Morate li nam baš svi četvero smetati?
Ljudi iz državnog odvjetništva skupili su glave i zatim su dvojica otišla ne
skrivajući da su odahnuli. Ostali su don Maria Frey i revni Merzad Tanouti.
- Tako je već bolje - promrmljao je Henning.
Obdukcija tako mlade osobe svima je prisutnima bila duševno opterećenje, bilo
je napeto, čak je i Henning prestao biti ciničan. Kad su u pitanju bila trupla djece i
mladih osoba, nitko od sudionika nije mogao ostati ravnodušan. Ni Bodenstein ni
državni odvjetnici nisu bili prvi put na sudskom otvaranju trupla, a Pia je provela
nebrojene večeri i vikende u toj ili susjednoj prostoriji za obdukciju dok je još bila u
braku s Henningom. Kako bi bar povremeno vidjela supruga, često joj nije preostalo
ništa drugo, jer njegov je odnos prema radu graničio s fanatizmom.
Pia je već vidjela trupla u svakom stupnju raspadanja i u svim mogućim i
nemogućim stanjima. Vidjela ih je i osjetila je njihov miris: trupla utopljenika, trupla
stradalih u požaru, kosture, žrtve prometnih ili drugih nesreća ih strašnih
samoubojstava. Henning i ona često su stajali pokraj stola za obdukciju i razgovarali
o običnim stvarima, katkada su se čak i svađali. Česti izleti u forenziku na kraju su
pod vodstvom jednog tako strogog učitelja, kao što je bio Henning, izoštrili Pijin
pogled za rad na mjestu događaja.

68
 Pia ipak nikad ne bi ostala hladna kad bi ju pozvali na mjesto događaja ili na
mjesto gdje je pronađeno truplo. Bilo je situacija i okolnosti koje su bile tako strašne
da je morala upotrijebiti svu svoju snagu kako bi sačuvala profesionalnost. Kao i
većina njezinih kolega, Pia nije shvaćala svoj posao kao misiju protiv zločina na
ovome svijetu, ali jedan od važnijih razloga zašto ga je voljela, ma koliko on bio
frustrirajući i deprimirajući, bio je taj što je imala osjećaj da rješenjem slučaja može
mrtvima ukazati poštovanje i vratiti bar malo ljudskog dostojanstva. Jer ne postoji
ništa što bi imalo manje dostojanstva od bezimenog trupla, od čovjeka lišenog
identiteta, koji je negdje ostavljen poput biološkog otpada. Nema žalosnije sudbine
od one kad osoba tjednima ili mjesecima leži mrtva u stanu, a nitko ju ne traži.
Srećom, takvi slučajevi koji bi Piju natjerali da spozna pravi smisao svojega
posla, bili su rijetki. Znala je da mnogi od njezinih kolega osjećaju isto. Ipak, mnogi
su zazirali od sudske medicine pa je Pia prije zbog toga često dobrovoljno
preuzimala njihovu zadaću. Čim bi se truplo našlo na stolu za obdukciju od
plemenitog čelika pod neonskim svjetlom, više nije djelovalo tako strašno.
Obdukcija sama po sebi nije bila ni sumorna ni tajanstvena, sudsko otvaranje trupla
odvijalo se po strogom protokolu, a započinjalo je vanjskim pregledom.

Vožnja motorom bila je kao pola puta oko svijeta. Iako ga je stražnjica nakon sat i
pol sjedenja na plastičnom sjedalu pekla kao da je sjedio na vatri, uživao je u vožnji.
Topao vjetar milovao mu je kožu, sunce ga je grijalo po golim rukama. Osjećao se
vrlo mladim. Tolike godine nije imao vremena ni prilike otići na putovanje motorom.
Sigurno je prošlo dvadeset godina od vožnje s najboljim prijateljem koje se tako rado
sjećao. Svojim motorima stigli su do Sjevernog mora vozeći samo seoskim cestama.
Noćili bi u šatoru, a katkada bi spavali pod vedrim nebom, kad bi bili previše lijeni
za podizanje šatora. Doduše, nisu imak mnogo novca, ali su imak veću slobodu nego
ikad prije. I kao nikad poslije. Jednog je ljeta na plaži u St. Peter-Ordingu upoznao
Brittu i zaljubio se u nju na prvi pogled. Ona je bila iz Bad Homburga, a nastavili su
se viđati i nakon ljetovanja. On je studirao pravo i upravo je položio prvi državni
ispit, a ona je završila školu za trgovinu za veliku i vanjsku trgovinu i radila je u
jednoj robnoj kući na odjelu ženske odjeće.
Vjenčali su se nakon manje od pola godine. Njihovi su se roditelji htjeli
pokazati pa su im priredili pravo vjenčanje iz snova. Matični ured, crkva, kočija s
četiri bijelca. Pir za dvjesto gostiju u dvorcu u Bad Homburgu. Fotografiranje u
parku pod golemim cedrom. Bračno putovanje na Kretu. Nakon drugog državnog

69
ispita dobio je namještenje u jednom od najboljih ureda u Frankfurtu, gospodarsko i
porezno pravo. Zarađivao je jako dobro, kupili su građevinsko zemljište i izgradili
kuću kakvu su sanjali. Tada je na svijet došla njihova kći, koju je volio iznad svega,
a poslije su dobili i sina. Sve je bilo savršeno. Za ljetnih večeri roštiljali su s
prijateljima i susjedima, zimi su odlazili na skijanje u Kitzbühel, ljeti na Mallorcu ih
na Sylt. On je napredovao, postao je partner - u tridesetoj godini života - i
specijalizirao se za kazneno pravo. Njegovi klijenti više nisu bili utajivači poreza ili
posrnuli poslodavci u gospodarstvu, nego ubojice, otmičari, ucjenjivači, silovatelji,
prodavači droge i nasilnici. Roditeljima njegove supruge to se nije sviđalo, ali Britti
nije smetalo. Zarađivao je bolje od muževa njezinih prijateljica, mogli su si priuštiti
sve što su htjeli.
Da, život je bio veličanstven, iako je radio osamdeset sati tjedno. Uspjeh ga je
omamio, mediji su ga zvali novim Rolfom Bossijem (poznati njemački pravnik i
publicist, op. Prev.). Kretao se u društvu svojih slavnih klijenata, pozivali su ga na
rođendane i vjenčanja. Ne trepnuvši okom, zaračunavao je tisuću maraka po satu, a
svojim je klijentima bio vrijedan svakog pfeniga.
Sve je to bilo odavno. Umjesto automobila Maserati Quattroporte i 911 turbo
sada je vozio prastar motor. Vilu s vrtom, bazenom i svim zamislivim luksuzom
zamijenio je kamp-prikolicom. No iako su se životne okolnosti promijenile, on je
ostao ista osoba, sa svim tajnim željama, snovima i čežnjama. Najčešće je uspijevao
vladati njima. Katkada i nije. Katkad bi nagon bio jači od razuma.
Za sobom je ostavio posljednje kuće Langenselbolda. Još samo tri kilometra.
Nije bilo lako pronaći imanje, što je i bila namjera onih koji su živjeli na njemu. U
ono vrijeme tražili su vrlo dugo dok nisu našli odgovarajuću zgradu: oronulo seosko
imanje s velikim komadom zemlje iza jedne šume, koje se ne vidi ni s jedne ceste.
Prošlo je mnogo godina otkako je bio ondje i jako se začudio kad je vidio što su
učinili od njega. Zaustavio je motor ispred visokih nazubljenih željeznih vrata.
Odmah su ga opazile kamere, koje je pokrenuo dojavljivač kretanja, i usmjerile
prema njemu svoje objektive. Seosko imanje bilo je pretvoreno u neosvojivu
tvrđavu, opkoljenu ogradom koja je iznutra bila obložena neprovidnim pločama.
Skinuo je kacigu.
- Benvenuto, dottore avvocato - začuo se glas iz zvučnika. - Na vrijeme si stigao
na ručak. Mi smo iza sjenika.
Dvokrilna vrata polako su se otvorila i on je ušao. Ondje, gdje su se prije
nalazile staje i svinjci i gdje su se odlagale tone gnojiva, sada se nalazilo samo
smetlište. U obnovljenom sjeniku bila je radionica, a na popločanom dijelu ispred nje

70
bili su poredani Harley Davidsoni, pokraj kojih je njegov jadan motor izgledao kao
kakav siromašan rođak. Na drugoj strani lajalo je nekoliko stafordskih terijera iza
rešetaka velikog kaveza, koje su djelovale čvrsto i ulijevale povjerenje.
Kartonsku je kutiju stavio pod ruku i obišao oko sjenika. Možda bi se
zaprepastio da nije znao što ga ondje čeka. Na velikom roštilju cvrčali su odresci, a
za stolovima i na klupama sjedilo je najmanje tisuću godina zatvora. Jedan od
muškaraca, pravi div obrijane brade, s maramom na glavi, ustao je s mjesta u
hladovini i krenuo prema njemu.
- Avvocato - rekao je hrapavim glasom te ga nakratko snažno stisnuo mišićavim
rukama, tetoviranim od ramena do vrhova prstiju. - Dobro nam došao.
- Hej, Bernd - rekao je kroz smijeh. - Lijepo je vidjeti te opet. Sigurno je prošlo
deset godina otkako sam bio ovdje.
- Sam si kriv što nikad ne navraćaš. Radnja radi vrlo dobro.
- Ti si uvijek bio nadaren mehaničar.
- Svakako. A imam i nekoliko pravih momaka.
Bernd Prinzler zapalio je cigaretu. - Jesi li što jeo?
- Hvala. Nisam gladan.
Smučilo mu se od samog mirisa pečenog mesa. Osim toga, nije se radi jela
drndao pedeset kilometara po seoskoj cesti. Napetost zbog iščekivanja, koju je od
Berndova sinoćnjeg poziva teško držao pod kontrolom, naglo se povećala i srce mu
je počelo kucati ubrzano. Tako je dugo to čekao! - U telefonskom razgovoru rekao si
mi da imaš nešto novo za mene?
- Da. Mnogo toga. Zaprepastit ćeš se.
Div je stisnuo oči. - Ne možeš dočekati, ha?
- Iskreno rečeno, ne mogu - priznao je. - Dovoljno sam dugo morao čekati.
- No onda dođi.
Bernd ga je zagrlio. - Ja moram ići po djecu u školu, ali ti ćeš se i sam snaći.

- Četrdeset jedan zarez četiri kilograma tjelesne težine, sto šezdeset osam
centimetara visine - upravo je rekao profesor Kronlage. - To je velika pothranjenost.

71
 Mršavo djevojčino tijelo bilo je prekriveno borama, starim i razmjerno novim.
Pod jarkom neonskom svjetlošću jasno su se vidjele opekotine, nagnječenja,
ogrebotine i podljevi krvi - potresni svjedoci dugogodišnjeg zlostavljanja koje je
djevojka trpjela.
U prostoriju je ušla mlada žena.
- Slike - rekla je samo i nepristojno se progurala pokraj Bodensteina i Pije, ne
pozdravivši. Sjela je za računalo, koje se nalazilo na malom stolu uza zid, te počela
udarati po tipkovnici. Malo poslije na zaslonu se ukazao kostur mrtve djevojke.
Vremena, u kojima su se koristile crno-bijele rendgenske snimke, odavno su prošla.
Kronlage i Kirchhoff prekinuli su pregledavanje vanjskog dijela trupla, prišli
računalu i počeli analizirati ono što su vidjeli na zaslonu: prijelomi kosti lica, rebara i
udova, slično kao i vanjske ozljede, dijelom stari i zaliječeni, a dijelom svježi. Otkrili
su dvadeset četiri prijeloma.
Pia se naježila pri pomisli na strašne muke koje je djevojka pretrpjela. No,
znakovi stupnja zrelosti forenzičarima su bili važniji od tih prijeloma. Okoštavanje
spojeva na kostima lubanje i na zglobovima dugačkih šupljih kostiju omogućilo im
je donošenje prvih procjena djevojčine životne dobi.
- Bila je stara najmanje četrnaest godina, a najviše šesnaest - napokon je rekao
Henning Kirchhoff. - No to ćemo odmah vidjeti.
- U svakom slučaju, dijete je bilo zlostavljano godinama - dopunio ga je
profesor Kronlage. - Osim toga, koža joj je pretjerano blijeda, a laboratorijske
pretrage pokazale su da u krvi gotovo uopće nije bilo vitamina D.
- Što to govori? - upitao je mladi državni odvjetnik.
- Takozvani vitamin D zapravo nije vitamin, nego neuroregulativni steroidni
hormon.
Kronlage ga je pogledao preko okvira svojih naočala. - Ljudsko tijelo počinje
ga proizvoditi čim se koža izloži suncu. U današnje vrijeme nedostatak vitamina D
dosegao je gotovo epidemijske razmjere u cijelom svijetu, jer dermatolozi i
ministarstva zdravlja potpiruju histeriju zbog raka kože i savjetuju da se ljudi klone
sunca ili da koriste pripravke sa zaštitnim faktorom većim od trideset. Pritom je...
- Kakve to veze ima s mrtvom djevojkom? - nestrpljivo ga je prekinuo Tanouti.
- Samo me nastavite slušati - ukorio ga je Kronlage.
Državni odvjetnik nijemo je primio ukor i samo je slegnuo ramenima.

72
 - Vrijednost od petnaest do osamnaest nanograma po mililitru krvi, kao što je u
SAD-u bilo utvrđeno serijskim istraživanjem nakon zimskih mjeseci, već se smatra
nedostatkom. Optimalna je vrijednost pedeset do šezdeset pet nanograma po mililitru
krvi - nastavio je profesor. - U krvnom serumu ove djevojke utvrđena su četiri
nanongrama po mililitru.
- I? Što zaključujemo iz toga?
Tanoutijev glas zvučao je još nestrpljivije.
- Što vi zaključujete iz toga, mladiću, ja ne znam - smireno mu je odgovorio
Kronlage. - Ova činjenica, povezana s bljedilom kože i poroznom strukturom kosti
koja se može vidjeti na rendgenskoj slici, mene navodi na pretpostavku da djevojka
jako dugo nije bila izložena sunčevoj svjetlosti. To može značiti da su ju držali
zatočenu.
Nekoliko trenutaka vladala je potpuna tišina. Zazvonio je nečiji mobitel.
- Oprostite - rekao je viši državni odvjetnik Frey i izašao iz prostorije.
Opće stanje djevojke bilo je vrlo loše, tijelo joj je bilo posve neuhranjeno i
dehidrirano, zubi crni od karijesa, kao da nikad nisu vidjeli zubara pa nije bilo
moguće na temelju stanja zubi utvrditi identitet.
Vanjski pregled trupla bio je završen i obdukcija je započela. Kronlage je
načinio skalpelom rez od uha do uha, zatim podigao kožu glave i prepustio jednom
asistentu da oscilirajućom pilom otvori lubanju i izvadi mozak. Istodobno je Henning
otvorio prsni koš i trbušnu šupljinu jednim jedinim okomitim rezom od vrata do
kukova. Rebra i prsnu koš odvojili su pilom za kosti, unutarnje organe izvadili i
stavili na mali metalni stol iznad stola za seciranje i odmah pregledali te uzeli uzorke
tkiva. Odmah su utvrdili i zapisali stanje, boju i težinu svakog organa.
- Što je ovo ovdje? - upitao je Henning, više sebe nego ostale prisutne. Razrezao
je želudac kako bi uzeo uzorke želučanog sadržaja.
- Izgleda kao... tkanina.
Henning je pomoću dviju pinceta izravnao sluzavu krpicu i podigao ju prema
svjetlu. - Prilično je oštećeno želučanom kiselinom. Možda će oni u laboratoriju reći
nešto više.
Ronnie Böhme pružio mu je plastičnu vrećicu za uzorke i odmah ju označio.
Prolazile su minute pa i sati. Viši državni odvjetnik više se nije pojavio.
Forenzičari su radili predano i savjesno, a Henning, koji je bio zadužen za zapisnik,

73
diktirao je nalaze u mikrofon koji je nosio oko vrata. U četiri sata popodne, kad je
Ronnie Böhme pregledane organe vratio u truplo i sašio rez, obdukcija je bila
završena.
- Nema nikakve dvojbe da je uzrok smrti utapanje - zaključio je Henning svoje
izvješće. - Ipak, postoje teške unutarnje ozljede, izazvane udarcima nogom ili rukom
u trbuh, prsa, udove ili glavu, koji bi prije ili kasnije također doveli do smrti.
Puknuća slezene, pluća, jetra i debelog crijeva. Osim toga, teške ozljede vagine i
anusa ukazuju na to da je djevojka neposredno prije smrti bila izložena seksualnom
zlostavljanju.
Bodenstein je slušao nijemo, skamenjena lica. S vremena na vrijeme kimnuo bi,
ali nije postavljao pitanja. Kirchhoff ga je pogledao.
- Žao mi je, Bodensteine - rekao je. - Samoubojstvo je isključeno. No je li riječ
o nesretnom slučaju ili o ubojstvu, to vi morate otkriti.
- Zašto misliš da je samoubojstvo isključeno? - upitala je Pia.
- Zato... - počeo je Henning, ali nije završio.
- Dr. Kirchboff - prekinuo ga je mladi državni odvjetnik koji je djelovao kao da
mu se žuri. - Nalaz obdukcije neka sutra ujutro bude na mojem stolu.
- Ah, naravno, gospodine državni odvjetniče. Sutra ujutro nalaz će biti u vašoj
košarici s pristiglom poštom.
Henning se smješkao pretjerano ljubazno. - Trebam li ga napisati vlastoručno?
- Što se mene tiče, možete.
Državni odvjetnik Tanouti bio je toliko zaslijepljen vlastitom važnošću da
uopće nije primijetio kako je postao vjerojatno najomraženiji službenik u svojoj
upravi. - Onda možemo priopćiti medijima da se djevojka utopila u rijeci.
- Nisam to rekao.
Henning je skinuo zaštitne rukavice i bacio ih u kantu s otpadom pokraj
umivaonika.
- Kako molim?
Mladi je čovjek koraknuo unatrag u prostoriju za obdukciju. - Pa upravo ste
rekli da se djevojka utopila.
- Da, to je točno. Ali vi ste me prekinuli prije nego što sam uspio objasniti zašto
sam isključio mogućnost samoubojstva. Naime, ona se nije utopila u Majni.

74
 Pia je zbunjeno pogledala bivšeg supruga.
- Nakon utapanja u slatkoj vodi plućno se tkivo tako napuše, da pri otvaranju
prsnog koša iskoči iz tijela. Mi tu pojavu nazivamo emphysema aquosum. No ovdje
se to nije dogodilo. Umjesto toga nastao je plućni edem.
- A kako se to kaže na njemačkom jeziku? - razdražljivo je upitao državni
odvjetnik. - Ja ne trebam lekciju iz forenzike, nego činjenice!
Henning ga je gledao s podcjenjivanjem. U očima mu je treperila iskra ironije.
Državni odvjetnik Tanouti zamjerio mu se za sva vremena.
- Malo temeljitija znanja s područja forenzike nikad nisu na odmet - rekao je
podrugljivo se smiješeći. - Osobito onda kad se čovjek želi istaknuti u medijima.
Mladi državni odvjetnik zajapurio se i učinio korak prema Henningu, ali se brzo
morao povući jer je Ronnie Böhme gurao truplo na nosilima ravno prema njemu.
- Plućni edem nastaje, na primjer, u slanoj vodi - Henning je skinuo naočale i
polako ih čistio papirnatim rupčićem. Zatim je podigao naočale prema svjetlu te
stisnutim očima provjeravao jesu li čiste. - Ili utapanjem u kloriranoj vodi, na primjer
u bazenu.
Pia je izmijenila kratak pogled sa svojim šefom. To je bila doista iznimno važna
pojedinost, tipična za Henninga, naime, da se istakne na kraju.
- Djevojka se utopila u kloriranoj vodi - rekao je napokon. - Točne nalaze
analize vode iz pluća laboratorij će poslati idućih dana. Ispričajte me. Pia,
Bodensteine, gospodine državni odvjetniče, želim vam ugodan dan. Moram napisati
izvještaj s obdukcije.
Namignuo je Piji i izašao van.
- Kakva uobražena budala - promrmljao je mladi državni odvjetnik iza
Henninga Kirchhoffa, a zatim je i on otišao.
- Ah, uvijek nađeš pametnijeg od sebe - hladno je komentirao Bodenstein.
- A ovaj ga je momak danas našao dva puta - odgovorila je Pia. - Prvo Engelicu,
a onda Henninga - to bi mu trebalo biti dosta za danas.

Kad je Emma došla s Louisom iz dječjeg vrtića, stolić na terasi već je bio prostrt.
Roditelji njezina supruga sjedili su u udobnim naslonjačima od ratana pod sjenicom

75
obraslom bršljanom i glicinijom s ljubičastim cvjetovima i igrali scrabble.
- Zdravo, Renate! Zdravo, Josefe! - doviknula im je Emma. - Vratile smo se.
- Baš na vrijeme za čaj i kolače.
Renate Finkbeiner skinula je naočale i nasmiješila se.
- I baš kad sam pobijedio s 3:2 - dodao je Josef Finkbeiner. - Quagga. To je
četrdeset osam bodova. Pobijedio sam te.
- Kakva je to riječ? - upitala je Renate pretvarajući se da se ljuti. - To si sada
izmislio.
- Ne, nisam. Quagga je izumrla vrsta zebre. Priznaj da sam danas bio bolji od
tebe.
Josef Finkbeiner se nasmiješio, nagnuo prema supruzi i poljubio ju u obraz.
Zatim je odgurnuo naslonjač i raširio ruke. - Dođi djedu, princezo. Napunio sam ti
bazenčić. Hoćeš li na brzinu donijeti kupaći kostim?
- Jao - rekla je Emma, koja bi se najradije i sama ispružila u bazenu. Prije je bila
otporna na vrućinu, no visoke temperature uz veliku količinu vlage u zraku bile su
joj nepodnošljive.
Louisa je potrčala djedu u naručje.
- Hoćemo li donijeti tvoj kupaći kostim? - upitala je Emma.
- Ne - rekla je Louisa, oslobodila se djedova zagrljaja, popela se na naslonjač i
zagledala u stol. - Radije bih jela kolač.
- Onda dobro.
Renate Finkbeiner se nasmiješila i podigla mrežicu kojom je prekrila kolače
kako bi ih zaštitila od kukaca. - Što više voliš? Kolač s jagodama ili tortu od sira?
- Tortu od sira! - povikala je Louisa zacakljenih očiju. - Sa šlagom!
Baka je stavila po jedan komad torte Louisi i Emmi na tanjur te Emmi napunila
šalicu čaja. Louisa je u rekordnom roku pojela tortu.
- Želim još jedan komad - rekla je punim ustima.
- Kako glasi čarobna riječ? - upitao je djed, spremivši igru scrabble.
- Molim - promrmljala je Louisa i vragolasto se nasmiješila.
- Ali vrlo mali komad - upozorila je Emma.

76
 - Ne! Veliki! - pobunila se Louisa, a komadić kolača ispao joj je iz usta.
- Hej, kakvo je to ponašanje, princezo?
Josef Finkbeiner ukorio ju je odmahnuvši glavom. - Dobro odgojene djevojčice
ne govore punim ustima.
Louisa ga je pogledala, ne znajući misli li on to ozbiljno ili se šali. No on ju je
gledao strogo, bez osmijeha na licu, a ona je onda progutala posljednju mrvicu
kolača.
- Molim te, draga bako - rekla je Louisa pruživši baki tanjur. - Molim te još
jedan komadić kolača od sira.
Emma je šutjela kad je njezina kći djedu uputila pogled kojim je tražila
priznanje za svoje ponašanje.
On je kimnuo i namignuo djetetu, Louisa je odmah zablistala od sreće, a Emma
je na trenutak osjetila ljubomoru.
Koliko se god trudila, nije uspjela pronaći pravi pristup kćeri. Otkako su
stanovali ovdje, to je bilo još teže i ona se osjećala posve isključenom. Louisa ju
jednostavno nije poštovala. Djeda i Floriana slušala je, naprotiv, bez pogovora,
gotovo radosno. Što je bio uzrok tome? Je li joj nedostajao autoritet? U čemu je
griješila? Corinna je rekla kako je normalno da djevojčice više vole očeve i da se baš
u toj dobi suprotstavljaju majci. Emma je to isto pročitala i u knjigama o odgoju
djece, ali ju je to ipak boljelo.
- Ostavit ću dame same - rekao je Josef Finkbeiner, ustao je, stavio kutiju s
društvenom igrom pod ruku i naklonio se, na što se Louisa glasno nasmijala. -
Renate, Emma, princezo - želim vam ugodno popodne.
- Djede, hoćeš li mi nešto čitati? - povikala je Louisa.
- Danas nažalost neću imati vremena - odgovorio je djed. - Sada moram nekamo
ići. Ali ću ti sutra čitati.
- Okej - prihvatila je Louisa. I to je bilo sve.
Da ju je Emma odbila na takav način, Louisa bi dobila napad bijesa. Emma je
vilicom dohvatila posljednji komadić torte, prateći svekra pogledom. Veoma ga je
poštovala i voljela, no on joj je u trenucima poput ovoga davao do znanja da je
nesposobna odgajati dijete.
Topao zrak bio je ispunjen zujanjem pčela koje su u ružama i na cvjetnim

77
gredicama marljivo skupljale nektar. Iz parka se čula kosilica, sve je mirisalo po
pokošenoj travi.
- Imaš li slučajno kod sebe popis uzvanika? - svekrva je trgnula Emmu iz
sumornih misli. - Ah, nećeš vjerovati koliko se radujem što ću napokon ponovno
vidjeti svu svoju djecu.
Emma je izvadila mapu iz torbe i stavila ju pred svekrvu. Bila je zadovoljna što
ju je Corinna zadužila da se brine o uzvanicima i da oblikuje i pošalje pozivnice. To
joj je davalo osjećaj da je stvarno član obitelji, a ne samo gost. Popis je izradila
prema već postojećem popisu u excelu; devedeset pet posto imena nije joj značilo
ništa, dok je Renate radosno uzdahnula kad god bi vidjela kvačicu koja je bila znak
da je dolazak potvrđen.
Njezina iskrena radost dirnula je Emmu.
Renate je bila žena koja je kročila kroz život s vedrim smiješkom na licu i koja
se nije obazirala na negativne stvari. Uopće ju nije zanimalo što se događa u svijetu,
nije čitala dnevne novine ni slušala vijesti na televiziji. Florian je gotovo s prijezirom
govorio za majku da je čudna, naivna i naporno površna. I doista, katkada je bilo
teško podnijeti njezinu neprestanu vedrinu, koja je u svakom slučaju bila bolja od
kritizerstva i depresivnog raspoloženja Emmine majke.
- Ah, Bože, kako vrijeme prolazi - uzdahnula je Renate, protrljavši vlažne oči. -
Oni su već odavno odrasli ljudi, ali dok čitam njihova imena i dalje ih vidim kao
djecu.
Potapšala je Emmu po ruci.
- Jako sam sretna što ćete ovoga puta biti prisutni i ti i Florian.
- I mi se veoma radujemo - odgovorila je Emma, iako uopće nije bila sigurna
raduje li se Florian dolasku i ovom ljetnom druženju. On nije držao mnogo do
životnog postignuća svojih roditelja u koje su oni utrošili veći dio svojeg imetka.
- Dosta! - rekla je Emma, na vrijeme spriječivši Louisu da uzme još jedan
komad torte. - Na tanjuru imaš još više od pola kolača.
- Ali ja volim samo ovo mekano! - prosvjedovala je žvačući.
- Moraš jesti i ovo drugo! Ili će baka to baciti u kantu za otpad?
Louisa se namrgodila.
- Želim još kolača! - zatražila je.

78
 - Ali, mila, već si pojela dva velika komada - odgovorila je Renate.
- Ali želim još! - rekla je pohlepno gledajući.
- Ne. Dosta! - odlučno je rekla Emma i uzela Louisi tanjur iz ruke. - Ubrzo će i
večera. Bolje ispričaj baki što ste danas radili u vrtiću.
Louisa je prkosno stisnula usne, a zatim je shvatila da doista neće dobiti treći
komad kolača te briznula u plač. Sišla je s naslonjača i ljutito pogledala oko sebe.
- Jao! - povikala je Emma, ali je bilo prekasno. Malena je nogom udarila u
keramičku posudu iz koje su ptice pile vodu, posuda je pala s kamena na kojem se
nalazila i razbila se.
- Ali, dijete drago, lijepa posuda za vodu! - povikala je baka.
Emma je vidjela da Louisa već cilja na nešto drugo, na posudu s procvjetalim
geranijama. Skočila je i uspjela uhvatiti kćer za ruku prije nego što ostvari svoj
naum. Louisa se htjela istrgnuti, počela je vrištati tako da bi se moglo rasprsnuti
staklo, te udarala oko sebe rukama i nogama. Emma je bila navikla na povremene
ispade svoje kćeri, no jačina ovoga napada bijesa ipak ju je prestrašila.
- Želim ko-lač! Želim ko-lač! - vrištala je, lica crvena poput raka, sva izvan
sebe. Suze su joj krenule na oči, bacila se na tlo.
- Predstava je gotova - ljutito je rekla Emma. - Idemo gore u stan dok se ne
smiriš.
- Glupa mama! Glupa mama! Kolač! Želim ko-lač!
- Neka pojede još jedan komad - umiješala se Renate.
- Ne može!
Emma je ljutito pogledala svekrvu. Kako da stekne autoritet, kad joj baka i djed
sabotiraju svaku odgojnu mjeru?
- Kolač! Kolač! Kooolač!
Louisu je uhvatila prava histerija, lice joj je bilo tamnocrveno, a Emma samo
što nije izgubila strpljenje.
- Idemo gore - rekla je. - Žao mi je. Posljednjih dana nešto sa mnom nije u redu.
Odvukla je u kuću kćer koja je vrištala i plakala. Od ugodnog popodneva nije
bilo ništa.

79
Ima dana koji se sastoje od običnog niza svakidašnjih banalnosti, presiromašnih
događajima da bismo ih se mogli sjećati. Većina ih ljudi pušta da prođu ne obazirući
se na njih, broje godine prema rođendanima ili slavljima ili nekim posebno
istaknutim događajima, tako da im se život skraćuje kad se osvrću na proteklo
vrijeme. Pia je prije mnogo godina počela voditi kratak dnevnik u koji je u
natuknicama zapisivala sve što se dogodilo toga dana. Katkada bi se sama sebi
smijala zbog zapisivanja kojekakvih gluposti, no te su joj bilješke davale osjećaj da
svjesnije živi svoj život i ne dopušta da joj dani prolaze samo tako.
Pia je zakočila i skrenula udesno kako bi propustila traktor koji je dolazio ispod
podvožnjaka. Podigla je ruku u znak pozdrava. Hans Georg, ratar, koji je gore u
Liederbachu imao imanje i koji joj svake godine spremao sijeno i slamu, uzvratio je
pozdrav.
U danima poput današnjeg, dnevnik bi često ostao prazan. A što bi i trebala
zapisati? Pronašla truplo djevojke, uzela iskaz od nepristupačnih mladih ljudi,
obdukcija od 12 do 16 sati, 126 beskorisnih telefonskih poziva, odbila zahtjeve
medija, cijeli dan bez hrane, smekšala Kathrin Vachinger, navečer kosila travu?
Vjerojatno ne.
Pia je stigla do Birkenhofa. Stisnula je daljinski upravljač i velika su se vrata
pred njom polako otvorila. Taj luksuz bio jejedna od mnogih novina koje su
Christoph i ona proteklih mjeseci uveli na svoje imanje nakon što je grad Frankfurt
napokon odustao od rušenja zgrade koje im je prijetilo godinama. Kroz spuštena
stakla na prozorima dopirao je miris svježe pokošene trave i Pia je zaključila da ju je
Christoph pretekao. Dio travnjaka između breza lijevo od ulaza, po kojima je imanje
dobilo ime, bio je netom pokošen.
Odluka da ne kupe Rabenhof u Ehlhaltenu bila je ispravna. Samom obnovom
imanja zadužili bi se doživotno, a budući da je ured za graditeljstvo prošle godine
napokon dao zeleno svjetlo za obnovu kuće na Birkenhofu, novac su radije uložili u
modernizaciju one primitivne kućice.
Pia se zaustavila pred garažom i izašla iz automobila. Nakon deset mjeseci
tijekom kojih je živjela na gradilištu među skelama, ruševinama, izvađenim
podovima, kantama s bojom i žbukom, sve je bilo završeno još prije nekoliko
tjedana. Kuća je narasla za jedan kat, imala je nov krov, nove prozore i toplinsku
izolaciju i, što je važnije od svega, pristojno grijanje jer im je staro grijanje na
električnu energiju redovito nabijalo velike troškove. Sada su im dizalica topline

80
zraka i solarne ploče na krovu zagrijavali kuću i vodu. Tim ulaganjem gotovo su
posve iscrpili svoje kreditne sposobnosti, ali su zato imali pravi dom. Christophov
lijep namještaj iseljen je iz skladišta u kojem je bio pohranjen nakon prodaje njegove
kuće u Bad Sodenu.
Nakon napornog dana Pia se željela samo otuširati, nešto pojesti i popiti čašu
vina na terasi. Konji su bili još u toru, kućna su vrata bila širom otvorena, a psima
nije bilo ni traga ni glasa. Iz daljine je čula motor traktora. Vjerojatno je Christoph
bio na stražnjoj livadi, a psi su mu pravili društvo. Tada se pojavio star crven traktor,
na pomoćnom sjedalu pokraj vozača njihala se sitna plavokosa osoba, mašući
objema rukama.
- Piiiiiiaaaa! - zvonki glas nadjačao je buku motora. Gospode Bože! U cijeloj
ovoj zbrci kroz koju je prošla, potpuno je zaboravila da je danas stigla Lilly. Pija je
svoje oduševljenje zadržala u određenim granicama. Zbogom odmoru i čaši vina!
Christoph je zakočio ispod oraha, Lilly je brzo poput majmuna sišla s traktora i
potrčala prema Piji.
- Pia! Pia! Tako se radujem! - povikala je ozarena lica. - Tako sam sretna što
sam ponovno u Njemačkoj!
- Da, a tek ja!
Pia se kiselo nasmiješila, raširila ruke i zagrlila djevojčicu. - Dobro došla u
Birkenhof, Lilly!
Malena je zagrlila Piju oko vrata i priljubila joj obraz uz lice. Njezina je radost
bila tako iskrena i neproračunata da je to Piju dirnulo u srce.
- To je taaako lijepo, doista! - nastavilo je dijete. - Psi su tako slatki, konji
također i uopće sve je ovdje tako lijepo i zeleno, mnogo ljepše nego kod kuće!
- To me veseli - rekla je Pia i nasmiješila se. - Kako ti se sviđa tvoja soba?
- Super!
Lillyne su oči blistale, držala je Piju za ruku. - Znaš li što, Pia? Više mi ne
djelujete kao stranci zato što uvijek razgovaramo putom skypea. A to je tako dobro.
Sigurno više nikad neću osjećati nostalgiju.
Christoph je spremio traktor i sada je dolazio preko dvorišta u pratnji četiriju
pasa kojima su jezici visjeli gotovo do tla.
- Djed i ja vozili smo se traktorom, a psi su cijelo vrijeme trčali za nama -

81
oduševljeno je pričala Lilly. - Ja sam s djedom odvela konje u tor, znaš, djed mi je
pripremio omiljeno jelo, baš kako sam ja željela: rolice!
Širom je otvorila oči, protrljala trbuh, a Pia se počela smijati.
- Zdravo, djede - rekla je Christophu kroz smijeh. - Nadam se da ste mi ostavili
malo omiljenog jela. Strašno sam gladna.

Louisa je napokon zaspala. Dva sata sjedila je u kutu svoje sobe, zagledana u jednu
točku, s palcem u ustima. Kad ju je Emma htjela dotaknuti, ona ju je udarila nogom.
Onda je zadrijemala od umora i Emma ju je stavila u krevet. Emma se više
prestrašila od toga neobičnog ponašanja nego od prethodnog nekontroliranog izljeva
bijesa. Stavila je baby alarm pod ruku i izašla iz stana. S Corinnom se dogovorila tek
za sedam sati, ali se nadala da će još moći nakratko porazgovarati sa svekrom u četiri
oka. Možda bi joj on mogao savjetovati kako da postupi prema Louisi.
Vrata stana suprugovih roditelja u prizemlju bila su samo pritvorena. Emma je
pokucala i ušla unutra. Zbog vrućine kapci su bili zatvoreni, u sobi je bilo mračno i
ugodno hladno. U zraku se osjetio miris netom kuhane kave.
- Halo? - povikala je. - Josefe? Renate?
Nije bilo odgovora. Možda su još bili vani na terasi.
Emma je zastala ispred velikog zrcala u predsoblju i zaprepastila se kad je
ugledala svoj odraz. Načinila je grimasu. Sve samo ne privlačna. Vlažni pramenovi
izvukli su se iz začešljane kose i kovrčali se na vratu, lice joj je bilo rumeno i sjajno
poput slanine. Stražnjica i bedra uvijek su joj bih problematični, no znala ih je
prikriti. Sada su dostigli slonovsku veličinu, a i noge su joj natekle od vrućine. Sva
nesretna rukama je zagladila stražnjicu. Zapravo nije bilo nikakvo čudo što Florian
već mjesecima nije osjetio želju da spava s njom. Kako li je samo izgledala!
Odjednom je čula prigušene glasove. Emma nije bila od onih žena koje
prisluškuju iza vrata, no razgovor je bio tako glasan da je jednostavno morala čuti
neke dijelove rečenica. Vrata su se otvorila i Emma je prepoznala Corinnin glas koji
je zvučao neobično uzrujano.
- ... otkazati proslavu! - siktala je.
Emma nije razumjela što joj je njezin svekar odgovorio.
- Meni je sasvim svejedno! Stalno sam ga upozoravala da ne pretjeruje - oštro je

82
odgovorila Corinna. - Sad mi je dosta svega! Kao da nemam drugog posla!
- Ali čekaj! Corinna! - povikao je svekar.
Netko je dolazio brzim koracima, bilo je prekasno da ode u kuhinju ili u neku
drugu prostoriju.
- Ah, zdravo, Emma.
Corinna ju je gledala nekako čudno i Emma se nasmiješila s nelagodom. Nadala
se da njezina prijateljica ne misli kako je ona prisluškivala na vratima!
- Zdravo, Corinna. Ja... malo sam uranila i... ja... čula sam glasove i... mislila
sam da ste već počeli.
- Dobro je što si već došla.
Ljutnja je nestala s Corinnina lica. Smiješila se kao i uvijek. - Mogli bismo
raspraviti o gostima i rasporedu sjedenja prije nego što stignu ostari. Idemo na
terasu.
Emma je odahnula. Doduše, voljela bi znati što je toliko razljutilo Corinnu, ali
nije mogla ništa pitati jer bi time dala do znanja da je doista prisluškivala, premda
nehotice. Pogledala je kroz otvorena vrata radne sobe te vidjela svekra kako sjedi za
pisaćim stolom, prekrivši lice rukama.

83
 PONEDJELJAK, 14. LIPNJA 2010.

U prostoriji za pripravnost Regionalnog kriminalističkog inspektorata u Hofkeimu

bilo je napeto. Telefon je bez prestanka zvonio tijekom cijelog vikenda. Stiglo je na
stotine prijava, deseci ljudi navodno su negdje vidjeli djevojku. Neki su u početku
djelovali obećavajuće, ali nisu prošli temeljitiju provjeru.
Nitko nije prijavio nestanak, nije bilo vrućih tragova u slučaju “Sirena”, čak ni
mlakih. Nisu odmakli ni koraka od petka, a svakim su danom izgledi za uspjeh bih
sve manji.
Pia je sažimala nalaze obdukcije.
- Djevojka je imala petnaest ili šesnaest godina. Po ozljedama na tijelu može se
zaključiti da je riječ o teškom obliku zlostavljanja tijekom dužeg razdoblja. Veći dio
ozljeda nije bio medicinski obrađen. Tu pripadaju između ostalog krivo zarasli
prijelomi nadlaktice i podlaktice, ključne kosti.
Okrutnost koja se krila iza ovih naočigled običnih riječi bila je nezamisliva. -
Utvrđeni su brojni ožiljci na tijelu, rukama i nogama, osim toga tragovi seksualnog
zlostavljanja i ožiljci koji podsjećaju na opekline cigaretom. Uza sve to utvrđen je i
velik nedostatak vitamina D kao i bljedoća kože te rahitične promjene na kostima što
navodi na zaključak da djevojka duže vrijeme nije bila izložena sunčevoj svjetlosti.
- Koliko je dugo ležala u vodi? - upitao je jedan kolega, koji je inače radio u
drugom inspektoratu, ali je kao i svi službenici Regionalnog kriminalističkog
inspektorata, koji nisu radili ni na kakvom aktualnom slučaju, bio raspodijeljen u
specijalnu jedinicu.
- Truplo je ležalo u vodi dvanaest do dvadeset četiri sata - odgovorila je Pia. -
Vrijeme smrti ne može se točno utvrditi, ali se procjenjuje da je smrt nastupila dva
dana prije pronalaska trupla.
Kai Ostermann zapisao je okvirne podatke na zidnu ploču, koja je do tada bila
prazna, ne računajući fotografije trupla i mjesta na kojem je pronađeno.
- Uzrok je smrti utapanje - nastavila je Pia. - U svakom slučaju, djevojka je
zadobila tupe udarce, najvjerojatnije nogama u trbuh i prsa. Ozljede su bile toliko
teške da nije imala nikakve mogućnosti preživjeti. Pri obdukciji utvrđene su povrede

84
jetre, slezene i mokraćnog mjehura, koje su imale za posljedicu jako krvarenje u
trbušnu šupljinu. Da se nije utopila, umrla bi od unutarnjeg krvarenja.
U prostoriji je vladala smrtna tišina; iz susjedne sobe čula se prigušena zvonjava
telefona. Nitko od dvadeset četiriju muškaraca i pet žena, koji su sjedili i stajali
ispred Pije, nije se ni pomaknuo. Nije bilo kašljanja i pomicanja stolica. Pia je na
njihovim licima vidjela isto ono što je i sama osjećala: potresenost, nevjericu i
gađenje. Nije bilo lako nositi se ni sa strašnim posljedicama nedjela učinjenih u
afektu, ali ovo, što je ova djevojka vjerojatno godinama trpjela, jednostavno je bilo
neizdrživo. Većina njezinih kolega bili su obiteljski ljudi i njima je bilo teško - ako
ne i nemoguće - u slučaju poput ovoga zadržati odmak kojim bi se zaštitni.
- Ali najveća zagonetka do sada jest činjenica da se djevojka nije utopila u
Majni, nego u kloriranoj vodi - Pia je zaključila svoje izvješće. - Još čekamo točne
nalaze. Ima li tko pitanja?
Odmahivanje glavom. Nema pitanja. Ponovno je sjela na svoje mjesto i
prepustila daljnje izlaganje Kaiu Ostermannu.
- Djevojka je na sebi imala jeftinu odjeću iz robne kuće, kakvu nose milijuni
ljudi - rekao je Kai. - Nemoguće je utvrditi tko ju je, kada i gdje kupio. Podaci o
zubima ne postoje jer nikad nije bila kod zubara. Sadržaj želuca, osim tajanstvenih
komadića tkanine, također nije ni od kakve pomoći. Ruke su nam prazne.
- A mediji vrše pritisak - dodala je Pia. - Oni prave usporedbe sa slučajem od
prije devet godina. Znate o čemu govorim.
Svi su odgovorili kimanjem. Prije devet godina u Majni je pronađena mrtva
djevojka, vjerojatno azijskog podrijetla, umotana u presvlaku za krevet s uzorkom
leopardova krzna i vezana za stalak suncobrana. Specijalna jedinica “Leopard”
uložila je neviđene napore kako bi otkrila djevojčin identitet, istražitelji su putovali u
Afganistan, Pakistan i Sjevernu Indiju, posvuda su polijepili potjernice. No, iako je
bila ponuđena velika nagrada, bilo je samo dvije stotine dojava, a nijedna nije
pomogla u istrazi.
- Što namjeravate dalje učiniti? - upitala je dr. Nicola Engel.
- Ja bih htio obaviti izotopsku analizu kako bismo znali odakle djevojka dolazi i
gdje je boravila posljednjih godina. To bi moglo unaprijediti istragu - rekao je
Bodenstein pročistivši grlo. - Osim toga, trebamo analizu vode iz Majne, kako bismo
doznali na kojem je mjestu truplo stavljeno u rijeku.
- Ja sam to već pokrenuo - za riječ se javio Christian Kröger. - To sam učinio

85
odmah.
- Dobro - rekao je Bodenstein kimnuvši. - Ovako ćemo nastaviti, ostajemo u
vezi s medijima i javnosti. Ja se i dalje nadam da će se netko nečega sjetiti i to nam
dojaviti.
- Okej - složila se savjetnica. - što je s mladićem koji je bio pokraj trupla?
- Jučer sam razgovarala s njim - rekla je Pia. - Nažalost, on se ne sjeća ničega.
Klasično pomračenje. Nije ni čudo, imao je 3,3 promila alkohola u krvi.
- A ostali mladi?
- Nisu uopće htjeli vidjeti mrtvu djevojku - rekla je Pia otpuhnuvši. - Dvoje od
njih nisu bili jako pijani i ja sam sigurna da lažu. U svakom slučaju, ne vjerujem da
su vidjeli bilo što što bi nam moglo pomoći. To je bio samo slučajan susret.
Mobitel joj je zazvonio.
- Oprostite - rekla je prisutnima, prihvatila poziv i izašla iz prostorije. - Halo,
Henning. Što ima?
- Sjećaš li se ostataka tkanine iz djevojčina želuca? - upitao je njezin bivši
suprug, po običaju ne trošeći vrijeme na pozdrav ih kakvo drugo objašnjenje. -
Tkanina je od pamuka i elastana. Možda je bila gladna pa je pojela tkaninu, u želucu
i crijevima nije bilo ničeg drugog. Prilično smo dobro obradili nekoliko krpica.
Možda će vas zanimati. Poslat ću ti fotografije u privitku.
Budući da su ljudi iz prostorije za sastanke već ionako bili na odlasku, Pia je
otišla u svoj ured i sjela za pisaći stol. Otvorila je program elektronske pošte i čekala
da stignu fotografije koje joj je poslao Henning. Nestrpljivo je bubnjala prstima po
rubu tipkovnice. Naravno, Henning se nije potrudio smanjiti privitak pa je računalu
trebalo nekoliko minuta da pohrani tri puta 5,3 megabajta. Napokon je uspjela
otvoriti prvu fotografiju. Zagledala se u zaslon, ne shvaćajući što se događa.
Kathrin Fachinger i Kai Ostermann ušli su u ured.
- Što je to? - znatiželjno je upitao Ostermann koji je stao iza njezinih leđa.
- Henning mi je poslao fotografije ostataka tkanine iz djevojčina želuca -
odgovorila je Pia. - Ali ja ništa ne raspoznajem.
- Daj da vidim.
Odmaknula se zajedno sa stolicom i Kaiu prepustila tipkovnicu i miš. On je
smanjio slike. Svi troje gledali su fotografije ostataka tkanine.

86
 - Najveći komad velik je sedam puta četiri centimetra objasnio je Kai. - To su
slova! Tkanina je ružičasta s otisnutim bijelim slovima.
Kathrin i Pia nagnule su se naprijed.
- Ovo bi mogli biti slovo S - nagađala je Kathrin. - Zatim I pa N ili M te D ili P.
- A na ovoj slici vidim slovo O - rekao je Kai.
- S-I-N(M)-D(P) i O - zapisala je Pia na podlogu za pisanje. Kai je pročitao što
je Henning napisao.
- Želučana kiselina već je oštetila tkaninu. Nismo utvrdili prisutnost tuđe DNK.
Na tkanini nije bilo tragova zubi, bila je razderana ili razrezana na manje komade.
- Ali kako je mogla dospjeti u želudac? - glasno je razmišljala Kathrin.
- Henning pretpostavlja da ju je pojela jer je bila gladna - odgovorila je Pia.
- Gospode Bože - rekla je Kathrin iskrivivši lice. - To je teško i zamisliti.
Koliko moraš biti očajan da bi jeo tkaninu?
- A možda su ju prisilni - rekao je Kai. - Nakon svega što se ovoj djevojci
dogodilo, mislim da je i to moguće.
Iz hodnika su se čuli glasovi.
- ... sada nema vremena za gluposti - čuli su šefa kako govori. Malo poslije
Bodenstein se pojavio na vratima.
- Upravo smo dobili prijavu koja zvuči prihčno obećavajuće - rekao im je. - Pia,
krećemo odmah.
Iza njega pojavio se Frank Behnke.
- Službenu istragu inspektorata za unutarnji nadzor nazivate glupošću? - upitao
je samodopadno. - Sjašite sa svojeg visokog konja, gospodine von Bodenstein, inače
bi ovo moglo imati neugodne posljedice.
Bodenstein se okrenuo te pogledao Behnkea, koji je bio za glavu niži od njega.
- Sigurno neću dopustiti da mi prijetite - rekao je ledenim glasom. - Kad moj
aktualan slučaj bude razjašnjen, stavit ću se na raspolaganje velikoj inkviziciji. Do
tada nema vremena za to.
Behnke je prvo pocrvenio, a onda problijedio. Skrenuo je pogled s Bodensteina.
Tek je tada primijetio svoje bivše kolege.

87
 - Onda, Frank - podrugljivo je rekla Kathrin. - Baš lijepo izgledaš u novoj
odjeći.
Behnke je oduvijek imao problema sa ženama, osobito s kolegicama koje su
imale isti čin kao i onih koje su mu bile nadređene. No najvišeje mrzio Kathrin
Fachinger koja ga je svojevremeno prijavila zbog nanošenja tjelesnih ozljeda, nakon
čega je bio suspendiran s posla.
Nemogućnost samosvladavanja oduvijek je bila njegova slaba točka.
- I ti ćeš dobiti svoje!
U naletu bijesa dao se navući na izgovaranje nepromišljenih riječi i to pred
svjedocima. - Svi vi. Samo ćete se začuditi.
- Uvijek sam se pitala kakav to moraš biti čovjek da bi uhodio svoje kolege - s
gađenjem je odgovorila Kathrin. - Sada znam. Moraš biti zlopamtilo, spletkar kojeg
izjeda kompleks manje vrijednosti. Obična svinja, rečeno njemačkim jezikom.
- Nisi to rekla uzalud - prosiktao je Behnke, shvativši koliko se ogolio. Okrenuo
se na potpetici i otišao.
- Mogli ste se poštedjeti toga, Kathrin - Bodenstein je oštro ukorio svoju mlađu
kolegicu. - Ne želim imati nepotrebne probleme.
- Žao mi je, šefe - odgovorila je Kathrin bez ikakva žaljenja. - Ali taj mi zlobnik
neće nauditi. Previše znam o njemu... i o Eriku Lessingu.
Ta zagonetna primjedba zatekla je Bodensteina. Podigao je obrve.
- O tomu ćemo još razgovarati - upozorio ju je.
- Vrlo rado.
Kathrin je gurnula ruke u džepove na trapericama i borbeno izbacila bradu. -
Ništa mi neće biti draže od toga.

- Bila je bijesna jer nije dobila ono što je htjela. To je normalno u njezinoj dobi, sva
djeca tada prkose.
Florian je ustao i stavio šalicu od kave u sudoper. - Doista, Emmi, mislim da ne
bi trebala tom pridavati veliku važnost. Danas je bila posve normalna, zar ne?
Emma je sumnjičavo pogledala supruga.

88
 - Da, prilično.
- To su faze.
Florian ju je uzeo u naručje. - Nikom od nas nije lako.
Emma ga je zagrlila i priljubila se uza nj. Trenuci prisnosti poput ovoga bili su
rijetki i ona se bojala da će postati još rjeđi kad se dijete rodi.
- Trebali bismo otputovati na nekoliko dana. Samo ti, Louisa i ja - rekao je na
njezino zaprepaštenje.
- Zar imaš vremena?
- Četiri, pet dana mogu odvojiti.
Pustio ju je i stavio joj ruke na ramena. - Deset mjeseci nisam bio slobodan, a
posljednjih tjedana nisam bio ni osobito ljubazan.
- Točno - rekla je Emma i nasmiješila se.
- To je zato što... - Zastao je tražeći odgovarajuće riječi. - Znam da ti je ovdje
dobro, ali meni je nekako... osjećam se klaustrofobično jer odjednom opet živim u
kući svojih roditelja.
- Ali to je samo prijelazno rješenje - rekla je Emma, iako ni sama nije vjerovala
u to.
- Ti misliš da je tako?
U njegovimje očima vidjela sumnju.
- Ja se ovdje osjećam prilično dobro - rekla je - ali ne mogu shvatiti da je to tebi
čudno. Ako dobiješ posao u inozemstvu, djeca i ja možemo za početak ostati ovdje,
ali ako ostaneš u Njemačkoj, trebali bismo si nešto potražiti.
Napokon se nasmiješio. Činilo se da je odahnuo.
- Hvala ti na razumijevanju - rekao je i ponovno se uozbiljio. - Sljedećih tjedana
donijet će se odluka o mojoj budućnosti pa onda možemo planirati.
Otišao je u spavaću sobu kako bi spakirao kovčeg jer je morao odmah krenuti
na put u nove njemačke pokrajine gdje će držati predavanja. Iako ga ponovno neće
biti nekoliko dana, Emmi je bilo lakše oko srca nego proteklih tjedana. Položila je
obje ruke na trbuh.
Još pet tjedana i beba će biti ovdje.

89
 Florian je napokon priznao da se ovdje ne osjeća dobro, nakon što tjednima
gotovo uopće nije razgovarao s njom, ako se ne računaju svakodnevni razgovori o
sitnicama.
Sve će biti dobro.
Nakon pola sata pozdravili su se i ona je uspješno svladala poriv da se uhvati za
njega i da ga više nikad ne pusti.
- Nazvat ću te kad stignem. Okej?
- Da, okej. Želim ti ugodnu vožnju.
- Hvala. Pazi na sebe.
Malo poslije sišao je stubištem, ulazna vrata otvorila su se uz tiho škripanje
nepodmazanih šarki te lagano zalupila.
Emma je uzdahnula, a zatim je krenula u praonicu. Možda je jednostavno bila
preosjetljiva u tom trenutku. Corinna je sigurno bila u pravu: ni Florianu nije bilo
lako. A tek kad se dijete rodi...
Emma je otvorila vrata praonice te okrenula staromodan prekidač. Na stropu se
upalila neonska cijev. Kroz prozorčić je ulazilo malo dnevne svjedosti u prostoriju u
kojoj su se nalazili strojevi za pranje i sušenje rublja. Po cijeloj prostoriji bila je
razapeta užad za sušenje rublja, mirisalo je po prašku za pranje i po omekšivaču.
Dok je razvrstavala rublje na tamno, svijetlo, osjetljivo i ono za iskuhavanje,
Emmine su misli odlutale do vremena kad je njihova veza započela. Kad su Florian i
ona u tuđini utvrdili da oboje potječu iz Taunusa, osjetili su duh zavičaja. Usred
ničega razgovarali su o zajedničkim poznanicima, osjećajući bliskost koja zapravo
nikad nije postojala. Nikad nisu imak dovoljno vremena da se dobro upoznaju, jer je
ona već nakon nekoliko tjedana ostala trudna pa su se na brzinu vjenčali u kampu jer
je Florian morao otputovati u Indiju. Mjesecima su si samo slali elektronsku poštu i
ona se zaljubila u čovjeka kojega je naslućivala iza prekrasno oblikovanih misli,
kritičkih razmišljanja, riječi punih odanosti i požude koji su joj godile. Pisao je o
otvorenosti i povjerenju i o tomu kako je sretan što ju je našao. No kad se osobno
pojavio pred njom, sve je bilo drukčije. Njihovi su razgovori bili površni, nikad nisu
ni izbliza dostigli kvalitetu, dubinu i prisnost nebrojenih e-mailova. Uvijek je
osjećala nekakvo razočaranje, sputanost i prikriven strah da ga jako opterećuje
svojim potrebama za blizinom i nježnošću. Zagrljaji nikad nisu trajali toliko dugo
koliko je ona željela, pa stoga nije mogla ni uživati u njima jer je stalno očekivala da
će ju on pustiti i da će se ponovno razdvojiti. Nikad joj nije mogao dati osjećaj
sigurnosti za kojom je žudjela svakim djelićem svojega tijela.

90
 Emma je vjerovala i nadala se da će to proći s vremenom, da će se on otvoriti i
shvatiti što ona od njega želi, ali nije bilo tako. A otkako je živjela ovdje u kući
njegovih roditelja, osjećala je da uopće ne poznaje svojega supruga.
- Ah, kvragu, previše razmišljaš - Emma je ukorila samu sebe. - On je takav
kakav jest.
Uzela je jedne traperice, izvrnula ih naopako te počela pregledavati džepove
kako bi izvadila nenamjerno ostavljene kovanice, papirnate maramice ili ključeve.
Pod prstima je osjetila nešto glatko, izvadila je to i skamenila se. Ne vjerujući svojim
očima, zurila je u predmet iz džepa na hlačama, razum joj se opirao ne želeći shvatiti
što to znači. Prvo joj je bilo vruće, zatim hladno, srce joj se grčilo, a na oči su joj
potekle suze.
U djeliću sekunde srušio joj se cijeli svijet. U ruci je držala otvorenu kutiju
kondoma. Praznu.

“Halo, gospođo Herzmann. Vaš mobitel nažalost ne radi pa ću pokušati nazvati na

fiksni telefon. Molim vas, nazovite me, u bilo koje vrijeme. Jako je važno. Hvala!”
Leonie Verges nikad prije nije nazvala Hannu, osim toga, glas joj je zvučao tako
kao da je riječ o nečem vrlo hitnom pa je Hanna odmah uzela telefon i okrenula broj
svoje terapeutkinje, iako je bila sva iscrpljena i samo je sanjala o hladnom pivu i o
svojem krevetu. Žena je vjerojatno držala ruku na telefonu jer se javila čim je
pozvonilo.
- Gospođo Herzmann, žao mi je što vam smetam ovako kasno...
Leonie Verges zastala je jer se vjerojatno sjetila da nije ona nazvala. - Ah...
htjela sam reći hvala na pozivu.
- Je li sve u redu? - upitala je Hanna. Terapeutkinju je poznavala kao smirenu
osobu koja u potpunosti vlada sobom. Neuspjeh njezina četvrtog braka u dvadeset
godina Hannu je pogodio više nego što je mogla zamisliti i zato se nakon rastave od
Vinzenza odlučila za psihoterapiju. To nitko nije smio znati, jer ako žuta štampa
nanjuši i najmanju sitnicu, sljedeći će dan čitati o tome masnim slovima na
naslovnici novina s nazivom od četiri slova. Hanna je na internetu slučajno naletjela
na Leonie Verges. Njezina se ordinacija nalazila dovoljno daleko, ali opet ne
predaleko od stana, na fotografiji je izgledala simpatično, a područje na kojem je bila
stručna izgleda da je odgovaralo Hanninim problemima.

91
 Bila je već dvanaest puta na terapiji, ali nije bila sigurna je li to ono što joj
doista treba. Kopanje po ponorima Hamiine prošlosti nije bilo u skladu s njezinim
pogledima na život. Ona je bila osoba koja živi ovdje i sada i koja gleda prema
naprijed. Nakon posljednjeg sastanka zapravo je htjela reći terapeutkinji da ne želi
više dolaziti, ali se u zadnji tren ipak predomislila.
- Da... mislim, ne - upravo je rekla Leonie Verges. - Ne znam kako bih to
rekla... To je jedna prilično... neugodna stvar. Biste li mogli doći k meni?
- Sada?
Hanna je pogledala na zaslon punjača. - Već je deset. O čemu je uopće riječ?
Nije imala nimalo volje sjesti u automobil i odvesti se u Liederbach.
- Riječ je o... vrlo škakljivoj priči koja bi vas kao novinarku mogla zanimati.
Leonie Verges počela je govoriti dubljim glasom. - Više od ovoga ne mogu vam
reći preko telefona.
Točno onako kako je lukava gospođa Verges vjerojatno zamislila, Hannin je
novinarski instinkt na ove riječi reagirao kao Pavlovljev pas na zvono. Bila je
svjesna da je to manipulacija, no profesionalna znatiželja bila je jača od umora.
- Treba mi pola sata - rekla je i zaključila razgovor.
Meike više nije namjeravala nikamo ići pa joj je velikodušno posudila
automobil. Nakon pet minuta Hanna je natraške izašla iz dvorišta. Krov na
automobilu ostao je spušten. Stavila je iPhone na stalak te izabrala glazbu koju je
željela slušati. Hanna je zapravo slušala glazbu samo kad je vozila ili trčala.
Skroman automobil imao je golem uređaj Harman Kardon i zvuk je bio izvrstan
čak i kad je krov bio otvoren.
Zrak je u to doba dana bio mlak i ugodan, iz obližnje šume širio se opojan miris.
Umor je nestao.
Freddie Mercury, najnadareniji pjevač svih vremena, počeo je pjevati. Od
njegova glasa Hanna je osjetila ugodne trnce po leđima, pojačavala je glasnoću sve
dok joj od basova nije zadrhtala trbušna opna. Love don’t give no compensation, love
don’t pay no bills. Love don’t give no indication, love just won’t standstill. Love kills,
drills you through your heart...
Mini je skakutao po cesti koja se posljednjih godina neprestano krpala sve dok
nije postala nalik na patchwork. Na glavnoj cesti Hanna je skrenula ulijevo.

92
 - Sada sam već silno znatiželjna - rekla je samoj sebi i dodala gas.

Riječi Kathrin Fachinger cijelo su se popodne motale po Pijinoj glavi. Kako je

Katkrin znala za tajne iz Behnkeove prošlosti? Bodenstein nažalost nije rekao više ni
riječi o tome, ali Pia je naslućivala da on ima nekakve veze s tim što joj je spomenuo
na putu do sudske medicine. Ali kako je Kathrin znala za to?
Kad je Pia došla kući u pola deset, Lilly je već bila u krevetu. Izula je cipele i
izvadila hladno pivo iz hladnjaka. Christoph je sjedio na novoj terasi koju su
izgradili na stražnjoj strani kuće. Prethodno ga je nazvala i rekla mu je da ju ne treba
čekati s večerom.
- Hej - rekla je i poljubila ga.
- Hej.
Skinuo je naočale te knjigu koju je čitao odložio pokraj hrpe novina i ispisa s
računala.
- Što radiš ovdje?
Pia je sjela na klupu, odvezala gumicu za kosu i ispružila noge. Buka s
autoceste ovdje se gotovo nije ni čula, a pogled povrh vrtova u nasade stabala jabuka
na susjednom imanju Elisabethenhof sve do Taunusa u daljini bio je daleko ljepši od
pogleda sa stare terase. Cvrčci su cvrčali, mirisalo je po vlažnoj zemlji i lavandi.
- Ovaj prilog, koji pišem već danima, zapravo sam htio napisati za jedan stručni
časopis - odgovorio je Christoph i zijevnuo. - Obećao sam da ću ga završiti do sutra,
ali se ne mogu usredotočiti koliko bih trebao.
Pia je pretpostavljala da mu Lilly cijeli dan nije dala mira, no izgleda da je,
unatoč njezinu strahovanju, sve dobro počelo. Malena je cijeli dan bila s
Christophom u zoološkom vrtu i lijepo se ponašala. On ju je prepustio dvojici
tamošnjih pedagoga.
- I? Jesu li još živi? - podrugljivo je upitala Pia.
- Da, oduševila ih je.
- Sigurno se ne bi usudili reći nešto protiv unuke gospodina direktora zoološkog
vrta - ustvrdila je Pia, koja je i dalje vjerovala da je Lilly neodgojena. Doduše, draga
je, ali ipak neodgojena.

93
 - Onda ih ne poznaješ dobro - odgovorio je Christoph. - Napokon, u zoološkom
vrtu nemamo diktaturu.
Na stolu je treperila svijeća, tri samoubilački raspoložena moljca opasno su se
približila plamenu. Četiri psa ležala su i drijemala na bazaltnim pločama iz kojih se
širila toplina upijena danju, kao da je riječ o podnom grijanju. Pridružili su im se
debeli crni mačak i njegova tigrasta družica, koja se proljetos odjednom pojavila i
odabrala Birkenhof za svoj dom. Mačka je bila malo po strani, ali mačak se sav
važan provlačio između pasjih tijela i ispruženih nogu sve dok nije pronašao mjesto
koje mu je odgovaralo. Smjestio se između prednjih šapa i trbuha Simbe, mješanca s
haskijem. Pas je zarežao, ali to nije bila prijetnja, nego čisto uživanje.
Pia se nasmiješila vidjevši ovo neobično životinjsko prijateljstvo te osjetila
kako joj se smanjuju stres i napetost.
- Što se tiče diktature - rekla je otpivši gutljaj piva. - Mi smo danas doživjeli
pravu uzbunu. Klasičan primjer doušništva u maniri obavještajne službe Stasi, i to iz
Glashüttena.
- Zvuči zanimljivo.
- Strašno neugodno.
Pia, koja je mislila da ju više ništa ne može potresti, bila je još uvijek izvan sebe
zbog ljudske pokvarenosti.
- Nazvao nas je jedan stari bračni par iz Glashüttena - pričala je Christophu. -
Njihovi su susjedi već pola godine skrivali u kući djevojku koju smo našli u Majni.
Iskorištavali su ju kao kućnu pomoćnicu. Jadnica je morala obavljati ponižavajuće
poslove i nikad nije izlazila na svjetlo dana. Bila je blijeda poput albina. Nestala je
prije tri dana.
Pri pomisli na dojavu odmahnula je glavom.
- Ono što su starci ispričali bio je pravi horor. Zlostavljanje, noćna druženja radi
seksa, krici, batinanje. U noći s utorka na srijedu navodno su vidjeli susjeda kako
tovari truplo u prtljažnik automobila. Oliver je pitao zašto prije nisu zvali policiju, a
oni su rekli da ih je bilo strah jer je čovjek nasilan. Mi smo tada otišli u tu kuću i
pozvonili. Imali smo pojačanje, četvoricu kolega iz ophodnje. Žena s djetetom u
naručju otvorila je vrata, Bože, kako je to bilo neugodno!
Pia je zakolutala očima. - Preda mnom je stajala Moni, moja bivša kolegica iz
razreda s kojom sam bila na proslavi mature! Bezazleno se smješkala i obradovala
se. Kažem ti, najradije bih propala u zemlju od stida!

94
 Christoph je slušao sa zanimanjem, ali i s nevjericom.
- Dakle, ispostavilo se da je au-pair djevojka iz Švedske, koju smo zatekli u
najboljem zdravlju, alergična na sunce i da zato nerado izlazi iz kuće. I doista su u
posljednje vrijeme priredili nekoliko zabava, jer je prvo Monin muž imao rođendan,
a zatim i ona.
- A što je bilo s truplom u prtljažniku?
- Torba s priborom za golf.
- Nevjerojatno.
- Nažalost, tako je. Moni je prvo pobješnjela, a onda se počela smijati. Prije tri
godine izgradili su kuću na zemljištu na kojem se prije toga nalazila kuća najboljih
prijatelja sadašnjih susjeda. Kuća je srušena, a vlasnici su otišli u dom za stare. A
susjedi otada nisu imali pametnijeg posla, nego pričati gluposti. Za Monina
najstarijeg sina govorili su da prodaje drogu, zbog čega je imao problema u školi, a
za kćer su u crkvi pričali da je prostitutka.
- To je dovoljno za podnošenje tužbe zbog klevete.
- Moj je šef to savjetovao Moni.
Pia još uvijek nije mogla doći k sebi. - U protivnom ti zlobni starci neće nikad
shvatiti što su učinili svojim glupim ogovaranjem.
- Ni najpobožniji čovjek ne može živjeti na miru, ako se ne sviđa zlom susjedu.
Christoph je ustao. Protegnuo se i zijevnuo. - Bio je to dug dana, a Lilly će
sigurno već u šest sati biti u vrhunskoj formi. Djed mora ići u krevet.
Pia ga je pogledala i nasmijala se.
- Molim te, neka ti to ne prijeđe u naviku! - upozorila ga je.
- Na što misliš? - razdražljivo je upitao Christoph.
- To da o sebi govoriš u trećem licu, “djed”. To uopće nije seksi...
Christoph se počeo smijati. Zubi su mu zabljesnuli u mraku. Složio je časopise i
papire, uzeo praznu čašu i bocu s crvenim vinom.
- Kako bi bilo da mama brzo ode pod tuš i poslije toga dođe k djedu u krevet? -
našalio se.
- Samo ako se smijem zavući pod pokrivač protiv reume - odgovorila je.

95
 - Ništa ljepše od toga - rekao je i ugasio svijeću. Psi su ustali, zijevnuli i
oteturali u kuću, mačke su više voljele spavati vani.
- Pogledajmo još jedanput Lilly - rekao je Christoph.
Otišli su u njezinu bivšu spavaću sobu koja je sada bila soba za goste. Zagrlio je
Piju i nekoliko su trenutaka promatrali dijete koje je mirno spavalo.
- Ona uopće nije loša - tiho je rekao Christoph. - Danas ti je naslikala nešto.
Pokazao je na pisaći stol.
- Ah, kako je slatko.
Dirnulo ju je, a onda je bolje pogledala sliku. Odjednom se trgnula. - Jesi li
vidio sliku?
- Nisam - odgovorio je Christoph. - Radila je to u potpunoj tajnosti.
Pia mu je pružila list papira, a Christoph je morao pobjeći iz sobe jer se počeo
smijati.
- Malo čudovište! - promrmljala je.
Na slici je bila debela žena sa svijetlim konjskim repom pokraj konja i četiriju
pasa, a iznad slike je pisalo: Za Piju, moju dragu baku.

Velika vrata na posjedu bila su zatvorena i Hanni je trebalo vremena da pod slabom
svjetlošću ulične svjetiljke pronađe zvono. Obično su vrata bila širom otvorena i
svatko tko bi prošao mogao je baciti pogled u lijepo uređeno dvorište. Leonie Verges
nedvojbeno je imala smisla za vrtlarstvo. Da nije bila psihoterapeutkinja, mogla bi se
lako zaposliti kao vrtlarica. Dvorište je bilo raskošno, prepuno cvijeća i zelenila,
kipovi su se uzdizali među cvjetnjacima i gredicama u kojima je raslo cvijeće i
grmlje. Na zaštićenom mjestu uza zid kuće rasla je čak i jedna marelica.
Iza vrata čuli su se koraci, zatim je gurnula zasun i s lijeve je strane otvorila
mala vrata.
- Ah, vi ste - rekla je gospođa Verges prigušenim glasom.
Je li možda očekivala još nekoga u to doba? Ispružila je glavu kroz vrata i
pogledala na jednu i drugu stranu prazne ulice.
- Zar se nešto dogodilo?

96
 Hanna se pomalo uzrujala zbog neobičnog ponašanja svoje terapeutkinje, koju
je poznavala samo kao mirnu i prisebnu ženu.
- Uđite - odgovorila je gospođa Verges te za njom ponovno zatvorila vrata
zasunom. Hanna je ugledala velik auto, koji je poput tenka stajao nasred popločanog
dvorišta. Kao neko prijeteće čudovište uništavao je čaroliju ovog mirnog rajskog
vrta. Svjetlost dvorišnih svjetiljki odražavala se na crnom laku, zatamnjenim
staklima i kromu.
Zvono na crkvi iz susjedstva udarilo je jedanaest puta, a Hanna se odjednom
počela osjećati nelagodno. Oklijevala je.
- Što...? - počela je, no terapeutkinja ju je nježno, ali odlučno gurala prema
ulazu u kuću.
U kući je bilo vruće i zagušljivo i Hannu je oblio znoj. Zašto je Leonie Verges
sa svojom gošćom bila unutra, a ne vani na dvorištu?
Na hodniku je terapeutkinja zastala i uhvatila Hannu za zapešce.
- Nisam sigurna da je pametno što vas uvlačim u sve ovo - rekla je gotovo
šapćući. Njezine tamne oči činile su se neprirodno velikim. - Ali drugi... misle
drukčije.
Drugi! Uza zatvorena ulazna vrata, ono čudovište od crnoga automobila i
neobično ponašanje gospođe Verges zvučalo je kao da u kući neki tajni savez čeka da
započne s nekakvim odvratnim inicijacijskim obredom.
- Leonie, čekajte!
Hanna nije šaptala. Nije mogla podnijeti tu tajnovitost i nakon ovog jezivog
dana nije joj bilo do neugodnih iznenađenja. - Što znači sve ovo?
- Sve ćemo vam objasniti - rekla je žena, izbjegavajući odgovor. - Sami ćete reći
što mislite o tome.
Pustila je Hanninu ruku i otišla hodnikom u kuhinju. Žamor je utihnuo kad je
Hanna ušla kroz vrata. Za kuhinjskim stolom sjedio je čovjek koji se sada okrenuo
prema njoj. Prostorija je bila preniska i premala za brdo mišića i suncem opaljenu
tetoviranu kožu. Čovjek je ustao s kuhinjske stolice, bio je visok najmanje dva metra,
a kad ga je ugledala, Hanna je osjetila kako joj se u mozgu aktiviraju zvona za
uzbunu. Tamna, podšišana brada, dugačka kosa spletena u pletenicu, bistre tamne oči
koje su ju u trenu odmjerile od glave do pete. Čovjek je na sebi imao bijelu majicu,
traperice i kaubojske čizme, no tamnomodra tetovaža na vratu bila je dobro vidljiva.

97
Hanna je progutala slinu. Takvu tetovažu mogu imati samo članovi Frankfurtskih
kraljeva ceste, ozloglašene skupine rokera. Što taj radi u kuhinji jedne terapeutkinje?
- Dobra večer - rekao je gorostas promuklim glasom, pruživši joj ruku. Na
prstenjaku desne ruke imao je debeli srebrni prsten, ukrašen mrtvačkom glavom. - Ja
sam Bernd.
- Hanna - odgovorila je, rukujući se s njim.
Tek je tada primijetila drugog muškarca. Pogled očiju boje ledenjaka
prostrijelio ju je kroz cijelo tijelo, bez ikakva upozorenja. Na trenutak su joj
zadrhtala koljena. Ostali dio njegova lica gotovo nije ni zamijetila. Bio je viši od nje,
ali se pokraj onoga diva doimao kao malen patuljak. U tom trenutku Hanna je
postala svjesna svojega izgleda: nenašminkana, kose mokre od znoja povezane u
čvor, majica, traperice, tenisice. Takva nije izlazila iz kuće ni kada je išla trčati!
- Što biste htjeli popiti, Hanna? - upitala je Leonie Verges iza njezinih leđa. -
Vodu, dijetnu colu, bezalkoholno pivo?
- Vodu - odgovorila je osjetivši kako se početna nelagoda pretvara u znatiželju,
usmjerenu iz čisto profesionalnih interesa, na dobru priču. Kako neobično društvo!
Zašto su ta dvojica sjedila u kuhinji Leonie Verges u jedanaest sati navečer? Zašto su
mislili da je baš ona pogodna da ju uvuku u nešto, a uopće ju nisu poznavak? Uzela
je čašu, zahvalivši se, i sjela na kutnu klupu za mali četverokutni stol s kariranim
plastičnim stolnjakom. Gospodin Blue Eyes sjeo je s njezine desne strane, a div na
kuhinjsku stolicu.
- Smeta li vam što pušim? - upitao je div neočekivano uljudno.
- Ne.
Izvadio je kutiju cigareta i upalio upaljač. Na njegovu skamenjenom licu
pojavio se blag smiješak kad je primijetio želju u njezinim očima.
- Molim lijepo - rekao je gurnuvši kutiju prema njoj. Ona je uzela jednu
cigaretu i zahvalila mu se kimnuvši glavom. Primijetila je kako joj drhte prsti. Nije
pušila već četiri tjedna, prvi dim djelovao je na njezin živčani sustav poput droge.
Nakon drugog i trećeg dima drhtanje je nestalo. Osjetila je pogled gospodina Blue
Eyesa, koža joj je gorjela, a lupanje srca ubrzalo. Sjetila se da nije rekao kako se
zove. Ili možda nije čula? Bilo joj je neugodno pitati ga za ime.
Nekoliko trenutaka vladala je tišina, bilo je napeto, gledali su jedni drugi i na
kraju je Leonie počela govoriti. Mirno je sjedila na svojoj stolici, kao da se nalazi na
psihoterapiji, no iza njezine opuštenosti Hanna je nazirala jaku napetost i primijetila

98
je bore oko njezinih očiju i usta, koje se inače nisu vidjele.
- Razlog zbog kojeg sam vas večeras pozvala ovamo nije posve nesebičan -
rekla je. - Ispričat ćemo vam o čemu je riječ i vi ćete sami odlučiti smatrate li to
pričom koja bi bila zanimljiva za vašu emisiju ili ne. Ako vas ne bude zanimalo,
jednostavno ćete zaboraviti ovaj razgovor. No prije nego što vam iznesemo
pojedinosti... - nakratko je zastala - ... trebali biste znati da je u pitanju nešto vrlo
škakljivo, nešto što bi za mnoge moglo biti vrlo neugodno i opasno.
To je nagovještavalo probleme, a Hanni su oni u ovom trenutku bili potrebni
kao bubuljica na nosu.
- Zašto ste se obratili baš meni? - upitala je i u istom trenutku kad i gospodin
Blue Eyes posegnula za vrčem s vodom i kockicama leda, koji se nalazio na stolu.
Ruke su im se dodirnule i ona je svoju ruku naglo povukla natrag kao da se opekla.
- Oprostite - zbunjeno je promrmljala.
On se samo nasmiješio te natočio vodu prvo njoj, a onda sebi.
- Zato što se ne bojite uhvatiti užareno željezo - odgovorio je div umjesto
Leonie. - Poznajemo vašu emisiju.
- Ja inače ne govorim o svojim pacijentima - ubacila se Leonie. - To mi
zabranjuje zavjet šutnje, ali mi je u ovom posebnom slučaju to dopušteno. Nadam se
da razumijete zašto.
Hanna je postala znatiželjna, ali je još oklijevala. Obično je radila drukčije.
Teme, koje su ju zanimale, ona i njezin tim pronalazili su sami, u novinama, na
internetu, na ulici. No, iskreno rečeno, ta vrsta istraživanja već je izgubila svaku
draž. Obitelji koje primaju naknadu za nezaposlene, varalice koje tvrde da su rođaci
starijih ljudi, maloljetne majke, djeca migranata upletena u kriminal, žrtve liječničkih
pogrešaka i slično - sve je to već mnogo puta bilo prikazano u njezinim emisijama i
više nikom nije bilo zanimljivo. Bilo je krajnje vrijeme za priču koja će postići vrlo
veliku gledanost.
- O čemu je riječ? - upitala je i izvadila iz džepa diktafon. - Ako poznajete moju
emisiju, onda znate i čime se bavimo. U prvom planu nalaze se ljudske sudbine.
Stavila je diktafon na stol.
- Mogu li snimati razgovor?
- Ne - rekao je muškarac plavih očiju čijeg se imena nije sjećala. - Nema
snimanja. Samo slušajte. Ako ne želite, pravit ćemo se da se uopće nismo sastali.

99
 Hanna ga je pogledala. Srce joj je počelo kucati ubrzano. Nije mogla dugo
izdržati njegov pogled. U njegovim očima nazirala je i snagu i ranjivost i to ju je
istodobno očaravalo i uznemirivalo. A ovaj put vidjela je i nešto više, a ne samo
njegove oči. Mršavo lice, oštrih crta, visoko čelo. Pravilan nos, izražena brada,
široka, putena usta, prosijeda kosa - privlačan muškarac. Koliko je mogao imati
godina? Četrdeset pet, četrdeset šest? Što je radio s ovim divom od rokera? Zašto je
sjedio ovdje, u kuhinji Leonie Verges? Kakva mu je tajna ležala na duši?
Spustila je pogled. Donijela je odluku, baš u tom trenutku. Sama ju je stvar
zanimala, ali je nešto drugo bilo važnije. Taj zgodan stranac s plavim očima posve je
neočekivano pokrenuo u njoj nešto za što nije znala da uopće više postoji.
- Kažite mi o čemu je riječ - rekla je Hanna. - Ne bojim se užarena željeza. I
uvijek sam na raspolaganju za dobru priču.

100
 POSLIJE DVA TJEDNA

ČETVRTAK, 24. LIPNJA 2010.

Sastanci tima K11 ponovno su se održavali u prostoriji na prvom katu, a sobu za

pripravnost iza čuvarnice ispraznili su prije nekoliko dana i vratili ju prvotnoj
namjeni.
Dva tjedna nakon pronalaska djevojčina trupla nisu bili ni korak bliže rješenju
slučaja unatoč temeljito provedenim istragama. Službenici specijalne jedinice
“Sirena” slijedili su brojne prijave i ispitali desetke ljudi, no svaki je trag završio u
slijepoj ulici. Nitko nije poznavao mrtvu djevojku, nitko ju nije tražio. Izotopska
analiza pokazala je da je djevojka odrasla u blizini grada Orše u Bjelorusiji, ali je
posljednje godine život provela u Rajnsko-majnskoj regiji. Ni muška DNK, koju su
pronašli pod jednim noktom trupla i koja im je davala nadu, nije im pomogla jer se
nije nalazila ni u jednoj bazi podataka.
Popisani su i pregledam svi brodovi koji su u to vrijeme plovili Majnom. U
obzir su došli ipak samo oni brodovi koji su imali radar i koji su bili prijavljeni na
ustavi. Pregledali su čak i brodove-restorane, usidrene na Majni kod Frankfurta, kao
i izletničke brodove. Mnoga privatna sportska plovila na Majni nažalost su izbjegla
provjeru. S obzirom na brojne mogućnosti da je truplo bilo bačeno u rijeku s mosta
ili pušteno izravno s obale, iznimno zalaganje ljudi i primjena tehničkih pomagala
nisu dali nikakve rezultate.
Mediji, koji su vapili za rezultatima, predbacivali su policiji da uzaludno troši
novac poreznih obveznika.
- Nažalost, nije nam pomogla ni suradnja s kolegama iz Minska - Oliver von
Bodenstein podnio je svoj zabrinjavajući izvještaj. - Ni ondje ne postoji prijava
nestanka koja bi se mogla odnositi na našu pokojnicu. Postavljanje plakata na
području grada Orše također nije dalo rezultata.
Ni djevojčina odjeća ni ostaci tkanine iz želuca nisu pomogli u istrazi niti su
davali nade za uspjeh.

101
 Bodenstein je pogledao prisutne. Dva iznimno napeta tjedna u fokusu javnosti,
dva tjedna bez odmora uzela su svoj danak. Iscrpljenost i razočaranje na umornim
licima njegovih kolega. Imao je razumijevanja za njihovo duševno stanje, jer ni
njemu nije bilo ništa bolje. Rijetki su bili slučajevi u kojima se nisu imali za što
uhvatiti kao u ovome.
- Predlažem da odete kući i odmorite se - rekao je. - No budite dostupni, ako se
nešto dogodi.
Netko je pokucao na vrata. Ušla je dr. Nicola Engel. U istom se trenutku tiho
oglasio Ostermannov laptop.
- Dobili smo pristanak - objavila je savjetnica. - Bodensteine, sljedeći tjedan
putujete u München. Naša sirena pojavit će se u emisiji Aktenzeichen XY. U svakom
slučaju, vrijedi pokušati.
Bodenstein je kimnuo. O tome je već razgovarao s Pijom. Bilo je glupo što baš
u Hessenu sutra počinju ljetni praznici pa će mnogi ljudi otputovati, ali televizijska
emisija bila je zadnja prilika da dođu do korisnih informacija.
- Hej, ljudi - rekao je Kai Ostermann. - Upravo sam dobio mail iz laboratorija u
Wiesbadenu. Napokon su analizirali vodu iz djevojčinih pluća.
Činjenica da se djevojka udavila u kloriranoj vodi, bila je jedna od najvećih
zagonetki ovog slučaja. Bodenstein nije bio od onih ljudi koji su se oslanjali na
laboratorijske nalaze, ali je tražio analizu vode. Gotovo se očajnički nadao
nekakvom tragu.
- I? - nestrpljivo je upitao. - što je pokazalo?
Ostermann je pomno čitao nalaz.
- Natrijev hipoklorit, natrijev hidroksid čitao je. - To je kemijski sastav tableta
klora za bazene. Osim toga pronađeni su i tragovi aluminijevog sulfata. Nažalost,
ništa što bi nam moglo pomoći. Bojim se da i dalje tražimo iglu u plastu sijena.
- Nije se utopila u javnom bazenu. To bi se kad-tad doznalo - rekla je Kathrin
Fachinger. - Kako bi bilo kad bismo putem medija pozvali da se jave svi oni koji
imaju bazen u kući?
- To je glupost - usprotivila se Pia. - Ovdje u okolici ima na tisuće kuća s
bazenom i još više s jacuzzijem.
- A vlasnik bazena u kojem se djevojka utopila ionako se neće javiti - dodao je
Kai.

102
 - Ako želimo provjeriti sve privatne bazene, naradit ćemo se do iznemoglosti -
dodao je Cem Altunay koji je odgodio odlazak na odmor u svoju domovinu Tursku
poslavši ženu i djecu same. - Hoćeš li od svakog vlasnika bazena tražiti da odnese
vodu na analizu?
- Vrlo duhovito - uvrijeđeno je graknula Kathrin. - Samo sam htjela reći da...
- U redu je - Bodenstein je prekinuo mladu kolegicu. - Ovaj nalaz nije nas
izravno naveo na pravi trag, ali će možda biti vrijedan kamenčić u mozaiku ako
jednoga dana budemo imali kakvih konkretnih spoznaja.
- Jesmo li onda gotovi? - upitala je Pia bacivši pogled na sat. - Danas imam pola
dana slobodno.
- Da, to bi bilo sve za danas - rekao je Bodenstein kimnuvši. - Ali vas molim da
ostanete dostupni, za svaki slučaj.
Svi su kimnuli i razišli se. Kai je pokupio istražne spise, stavio laptop pod ruku
te krenuo za Cemom i Kathrin kroz hodnik.
- Onda i mi moramo krenuti - rekla je dr. Engel.
Bodenstein se okrenuo.
- Kamo? - začuđeno je upitao.
- U mojem kalendaru piše da danas u četrnaest sati imaš razgovor u
Regionalnom kriminakstičkom uredu - odgovorila je i odmjerila ga pogledom. - Jesi
li zaboravio?
- Kvragu, zaboravio sam.
Bodenstein je odmaknuo glavom. U osamnaest sati Corina i on imaju sastanak
kod javnog bilježnika s kupcima kuće, koji je zbog istrage i odgođen za navečer.
Nadao se da glupi razgovor neće trajati duže od sat vremena.
Frank Behnke je nakon sukoba s Bodensteinom otprije dva tjedna raspustio svoj
privremeni inkvizicijski sud u jednom od susjednih ureda i povukao se neobavljena
posla u Regionalni kriminakstički ured. U svakom slučaju, nakon dva dana na
Bodensteinovu pisaćem stolu našao se službeni poziv. Saslušanje s izražavanjem
mišljenja o obustavi policijske istrage u slučaju nanošenja opasne tjelesne ozljede na
štetu gospodina Friedhelma Döringa 7. rujna 2005. godine zbog sumnje
nekažnjavanja kaznenih djela odnosno zbog neizvršavanja sudske odluke. - Zašto
želiš ići sa mnom? - upitao je Bodenstein svoju šeficu dok su prolazili kroz hodnik. -
To je ionako čisto gubljenje vremena.

103
 - Neću dopustiti da jedan od mojih glavnih istražitelja bude osumnjičen na taj
način - odgovorila je. - Behnke se nalazi u osobnom osvetničkom pohodu i ako bude
potrebno, imam ga namjeru podsjetiti na neke stvari.

- Zdravo, Hanna.
Wolfgang je ustao od pisaćeg stola i pošao joj ususret sa smiješkom na licu. -
Drago mi je što te vidim.
- Zdravo, Wolfgang.
Dala mu je da ju poljubi u obraz. - Hvala ti što si odmah našao vremena za
mene.
- Strašno sam znatiželjan - odgovorio je i ponudio joj mjesto za stolom. - Hoćeš
li što popiti?
- Ne, hvala.
Hanna je objesila torbu na naslon stolice te rukama protrljala gole nadlaktice. -
Možda kuhano vino.
U velikom uredu već je bilo mračno, a klima uređaj ga je tako rashladio da se
počela smrzavati.
- Dobit ćeš moždani udar kad izađeš van! Vani je trideset pet stupnjeva.
- Kad ja budem izlazio iz ureda, bit će jedanaest sati. Tada više nije tako vruće.
Wolfgang se nasmiješio i sjeo nasuprot njoj. - Dugo se nisi javljala.
To je shvatila kao predbacivanje pa ju je počela peći savjest.
- Znam, to nije bilo lijepo od mene. No, nije bez razloga. Počela je govoriti
dubljim glasom. - Slučajno sam naletjela na tu ludu priču. No ona je tako
nevjerojatna da sam prvo morala razgovarati s nekim ljudima kako bih uopće mogla
u nju povjerovati. Kažem ti, priča je prava! Htjela bih ju obraditi u prvoj emisiji
nakon ljetne stanke pa bismo ju mogli početi najavljivati nekoliko tjedana prije, sve
dok pola Njemačke ne sjedne za televizor točno u 21:30.
- Sva si ozarena od oduševljenja - rekao je Wolfgang. Nakrenuo je glavu i
nasmiješio se. - Krije li se iza toga nešto više od onog što si mi ispričala?
- Glupost!

104
 Hanna se na trenutak nasmijala tako da je i njoj samoj zvučalo usiljeno.
Wolfgang ju je doista jako dobro poznavao, to bi uvijek zaboravila. - Ali tako veliku
priču nisam još nikad imala na udici. I to ekskluzivno.
Krizu koju je izazvao Norman svojim nepromišljenim izjavama dobro je
prebrodila i javnim pokajanjem izbjegla gubitak ugleda, koji joj je prijetio, te
pobijedila na bodove. Televizijska kuća i dioničari bili su zadovoljni, našla je dobrog
novog producenta te prekrižila i potisnula ono što se dogodilo. Njezin je automobil
nakon tri dana došao iz lakirnice kao nov, a nije ju čak ni potreslo kad joj je Meike
prije nekoliko dana najavila kako će ostatak praznika provesti u Sachsenhausenu, u
stanu jedne prijateljice koja je preko ljeta boravila u Čileu ili Kini. Sve što joj se
prije činilo nevjerojatno važnim, sada joj je postalo sporedno. Od one večeri u
kuhinji terapeutkinje s njom se događalo nešto što ni sama nije mogla shvatiti.
- Tema je vrlo usijana. Osoba o kojoj je riječ želi ostati anonimna, ali to ne bi
bio problem.
Iz torbe je izvadila nekoliko listova papira i pružila ih Wolfgangu. Kad ih je htio
uzeti, povukla je ruku natrag. - To je tajna, Wolfgang. Imam povjerenja u tebe. O
tome nećeš ni s kim razgovarati.
- Naravno da neću - potvrdio je praveći se malo povrijeđenim. - Nikad nisam
nikom govorio o onome što si mi povjerila.
Dala mu je četiri gusto ispisana lista i on je počeo čitati.
Teško joj je bilo obuzdati nestrpljenje.
Čitaj brže, pomislila je. Kaži nešto napokon!
No onje ostao nijem, lice mu je bilo bezizražajno. Jedini vanjski znak njegovih
osjećaja bila je oštra bora uz korijen nosa, koja je postajala sve dublja što je duže
čitao.
Hanna se morala svladavati da ne počne lupati rukama po stolu.
Napokon je podigao glavu.
- I? - upitala je puna iščekivanja. - Jesam li ti obećala previše? Priča je pravi
eksploziv! Iza nje se nalazi ljudska tragedija apokaliptičnih razmjera! I ništa od toga
nije dvojbeno, osobno sam razgovarala s većinom onih na koje se to odnosi! Naveli
su mi imena, mjesta, datume, činjenice! Možeš zamisliti da u početku uopće nisam
vjerovala u to! Uz veliku medijsku kampanju ostvarit ćemo gledanost kakvu nismo
imak godinama!

105
 Wölfgang je i dalje šutio. Rječitost mu nije bila jača strana. Katkada mu je
trebalo nekoliko minuta da ono što misli izrazi riječima, tako da je često sama sebi
djelovala glupom zato što govori tako brzo i tako mnogo, što ga prekida i u mislima
odluta do deset drugih stvari dok on odgovori na pitanje koje mu je postavila.
- Hanna, ne bih te htio povrijediti, ali ako me pitaš, tema kao takva je...
potrošena. Prisutna je u svim medijima - rekao je nakon duge stanke koja ju je
živcirala. - Zar doista misliš da to još nekoga zanima?
Njezino se napeto iščekivanje srušilo poput kule od karata kad je vidjela
sumnjičavost u njegovim očima. Bila je silno razočarana, a istodobno se i ljutila. Na
njega, ali ponajprije na sebe. Opet se prenaglila, previše se zanijela.
- Da, mislim da zanima. Osim toga, mislim da ta tema uopće nije došla do
svijesti javnosti.
Ispružila je ruku i potrudila se zvučati ravnodušno. - Žao mi je što sam ti ukrala
dragocjeno vrijeme.
On je oklijevao, nije pokazivao namjeru da joj vrati papire, umjesto toga ih je
stavio na stol i poravnao ih.
- Naposljetku, ti odlučuješ koju ćeš temu obraditi u svojoj emisiji. - Wolfgang
se nasmiješio. - Ali ti si htjela moj savjet i ja ti ga dajem. Uozbiljio se. - Ne čini to.
- Kako, molim?
Mislila je da ne čuje dobro. Što mu pada na pamet?
Brzo je spustio pogled, no ona je primijetila čudan izraz na njegovu licu.
Između obrva stvorile su mu se bore koje su govorile da je napet. Što li ga je toliko
uzrujalo?
- Kao prijatelj ti savjetujem da ne objaviš tu priču - rekao je dubokim glasom. -
To je zapaljiva stvar. Nemaš pojma u što se upuštaš. Imam loš predosjećaj. Ako je
istina to što ovdje piše, onda su u to upleteni ljudi kojima se neće sviđati da ih se
dovodi u vezu s tim.
- Bojiš li se da će televizijska kuća doći na loš glas? - upitala je Hanna. Bojiš li
se tužbi radi klevete?
- Ne - odgovorio je. - Zabrinut sam za tebe. Nisi to dobro procijenila.
- Mi se već godinama igramo s vatrom - usprotivila se Hanna. - To je odlika
moje emisije.

106
 Gledali su se nijemo tako dugo, dok on nije skrenuo pogled i uzdahnuo.
- Ti ionako činiš što želiš.
Ispružio je ruku i nakratko ju položio na njezinu. - Samo te molim da još
jedanput dobro razmisliš o tome.
Voljela je Wolfganga, uistinu. On je bio njezin najstariji i najbolji prijatelj.
Poznavala je njegove dobre strane, ali i njegove slabosti. Wolfgang je bio razuman
čovjek, pouzdan i oprezan. No upravo su mu te dobre osobine uvijek stajale na putu
jer je s druge strane bio neodlučan, bojažljiv i nije imao hrabrosti upustiti se u nešto
opasno.
- Okej.
Hanna je kimnula i usiljeno se nasmiješila. - Učinit ću to. Hvala ti na savjetu.

U centru Main-Taunus petkom je popodne bio pravi pakao. Pia je tek nakon dužeg
vremena pronašla mjesto za parkiranje u garaži.
- Što kupujemo? - znatiželjno je upitala Lilly, uzbuđeno skakućući pokraj nje.
- Moram podići cipele kod postolara - odgovorila je Pia. - Ali prvo ti i ja
trebamo kupiti odjeću za danas navečer.
- A što je danas navečer?
- Pa rekla sam ti.
Pia je uhvatila Lilly za ruku kako ju ne bi izgubila u ovoj gužvi.
- Miriamina baka priređuje zabavu i mi idemo onamo.
- Ide li i djed s nama?
- Ne, on je danas u Düsseldorfu.
- Oh, šteta!
- Zar ti ja nisam dovoljna? - upitala je Pia smiješeći se.
- Jesi, naravno! - potvrdila je Lilly. - Ali najviše volim kad ste oboje sa mnom!
Pia je pomilovala malenu po glavi. Lilly ju je katkad znala naživcirati svojim
neprestanim klepetanjem, no njezina razoružavajuća iskrenost svaki bi ju put dirnula.
Malena će joj ipak nedostajati kad za dva tjedna ode u Australiju.

107
 - Možemo li kupiti još jedan DVD? - moljakala je Lilly kad su prolazili pokraj
Media Markta. Pia je nakratko pogledala kroz izlog i, vidjevši gužvu, odmaknula
glavom.
- Prvo ćemo obaviti ono što je važno.
Cijeli tjedan namjeravala je otići u robnu kuću i potražiti ljetnu haljinu, ali kad
bi kasno navečer došla kući, više nije imala volje ići među ljude. Na internem je
našla lijepu haljinu, ali je veličina koja joj je odgovarala bila dostupna tek na jesen.
Tada joj više neće trebati ljetna haljina.
- O, pogledaj, tu ima sladoleda!
Lilly je ushićeno pokazala slastičarnicu i povukla Piju za ruku.
- Taaako bih voljela jesti sladoled. Jako je vruće.
- Sa sladoledom ne možemo ući u robnu kuću.
Pia ju je povukla za sobom. - Poslije.
Dok su došli do trgovine u kojoj je Pia htjela kupiti haljinu, Lilly je vidjela pet
stvari koje je htjela imati. Pia je bila živčana.
- Više te nikad neću povesti u kupnju, budeš li me i dalje ovako živcirala - rekla
je. - Prvo ćemo kupiti odjeću, a dalje ćemo vidjeti.
- Ti si glupa - odgovorila je Lilly i uvrijeđeno se namrštila.
- I ti si - hladnokrvno je odgovorila Pia.
Je li to bilo pedagoški ili nije, Pia nije znala, ali djelovalo je. Malena je zatvorila
usta.
U prvoj trgovini Pia nije našla ništa što joj se sviđa. U drugoj su u uži izbor ušle
dvije haljine, ali joj nisu dobro pristajale i na njoj su izgledale kao pregače. Bila je
neraspoložena. Ionako je mrzila preodijevati se u tijesnim kabinama po ovakvoj
vrućini, osim toga nije željela gledati u zrcalu svoje uznojeno tijelo pod nemilosrdno
jakim neonskim svjetlom. Možda bi netko trebao reći trgovcima da bi prigušeno
svjetlo u kabinama povećalo promet. U trećoj trgovini našla je nešto. Naredila je
djetetu da čeka vani, ali baš kad je samo u gaćicama i grudnjaku navlačila haljinu,
Lilly je gurnula glavu unutra.
- Hoće li to još dugo? Moram piškiti - rekla je.
- Odmah ću biti gotova. Moraš trpjeti još jedan trenutak.

108
 - Koliko je to jedan trenutak?
- Pet minuta.
- Ali ne mogu izdržati tako dugo - žalilo se dijete.
Pia nije odgovorila. Znoj joj se slijevao niz lice i leđa, nije mogla zatvoriti
patentni zatvarač.
- Predebela si - rekla je Lilly.
Pia je izgubila strpljenje.
- Van sada! - graknula je. - Čekaj vani. Dolazim odmah!
Mala vještica isplazila je jezik i povukla zavjesu u stranu kako bi joj
napakostila. Dvije djevojke uskih bokova u majicama broj nula gledale su Piju i
glupo se smijuljile.
Pia je u sebi proklinjala Miriaminu baku i njezinu glupu dobrotvornu zabavu, a
zatim i samu sebe što je uopće obećala da će doći u Frankfurt. Malo se smirila kad je
pogledala haljinu. Dobro joj je pristajala i bila je lijepa, a nije bila ni preskupa.
Kad je izašla iz kabine, nije nigdje vidjela Lilly. Vjerojatno se skrila između
stalaka s odjećom kako bi ju još više naljutila. Pia je otišla do blagajne i stala u red
koji joj se činio kraćim. Ispostavilo se da je ta odluka bila pogrešna jer je žena ispred
nje kupila četrnaest komada odjeće, a kartica joj nije funkcionirala. Pia je tražila
djevojčicu pogledom. Bila je uznemirena. Napokon je platila robu. Stavila je vrećicu
pod ruku i krenula u potragu za Lilly.
Nije ju našla ni na ženskom ni na muškom odjelu. Od jedne prodavačice
doznala je da se zahodi za kupce nalaze u prizemlju pa je sišla dolje pokretnim
stubama. No Lilly nije bila ni ondje. Pijin bijes polako se počeo pretvarati u
zabrinutost. Nije navikla biti odgovorna za dijete. Nakon što je pretražila cijelu
trgovinu i svaku prodavačicu pitala za djevojčicu sa svijetlim pletenicama, izašla je
van. Prolazom ispred robne kuće kretala se rijeka ljudi. Kako može naći djevojčicu u
takvoj gužvi? Oblio ju je znoj kad se sjetila slučajeva u kojem su djeca u robnim
kućama nestala bez traga, lakovjerno otišavši sa strancem koji im je obećao kupiti
sladoled ili igračku.
Odjurila je u trgovinu s jeftinim nakitom, gdje je Lilly u izlogu vidjela ružičastu
ogrlicu koju je htjela imati. Nije bila ondje. Nije bila ni u slastičarnici, ni na odjelu
za DVD u Media Marktu na prvom katu. U paničnom strahu Pia se vratila na mjesto
na kojem se nalazio vodoskok. Grubo se sudarala s nepoznatim ljudima pa je morala

109
slušati njihove psovke. U početku je još smišljala kako će izgrditi Lilly, ali se nakon
pola sata u sebi molila da pronađe dijete neozlijeđeno.
Ispred kućice za informacije ljudi su čekali u dugačkom redu.
- Molim vas, biste li me htjeli pustiti naprijed? Tražim dijete koje sam izgubila
u ovoj gužvi - govorila je zadihano.
Ljudi su većinom imali razumijevanja i pustili su ju pred sebe, osim dviju baka
koje su smatrale da su njihovi poslovi važniji od izgubljenog djeteta. Posve smireno
jedna je kupila tri čeka za kupovinu, a druga je pitala za nekakvu trgovinu i nije
razumjela što joj teta koja radi na informacijama objašnjava. Napokon je i Pia došla
na red.
- Možete li, molim vas, moju... - zastala je. Da, što je njoj bila Lilly? Možete li,
molim vas, pozvati unuku mojeg životnog partnera? Kako je to glupo zvučalo.
- Da, molim?
Bucmasta lijena žena za pultom pogledala je kroz nju s izrazom dosade i
nesmetano se šareno nalakiranim noktima počešala po grudima.
- Ja imam... - ponovno je počela Pia, ali se onda odlučila za najjednostavniji
način.
- Moja se kći izgubila - izustila je. - Možete li ju pozvati?
- Kako se zove? - lijeno je upitala debela žena. - Kamo treba doći?
- Zove se Lilly. Lilly Sander.
- Kako?
Čovječe, kako je ova glupa!
- L-I-L-L-Y - nestrpljivo je slovkala Pia. - Neka dođe do vodoskoka. Ili ne,
čekajte - najbolje neka dođe do slastičarnice. Ona se ovdje ne snalazi.
Napokon je krava uspjela izgovoriti donekle razumljivu obavijest, ali Pia je
sumnjala da je Lilly shvatila da se to odnosi na nju.
- Hvala - rekla je i otišla do slastičarnice gdje će čekati Lilly. Što je još mogla
učiniti? Koljena su joj podrhtavala, osjetila je grčeve u želucu i bila je svjesna da joj
se sve to događa od straha. Pia je pokušavala ne razmišljati o onome što bi se sve
moglo dogoditi lijepoj, plavoj, sedmogodišnjoj djevojčici.
Prvi put u životu shvatila je kako se osjećaju roditelji nestale djece.

110
Bespomoćnost i neizvjesnost, to je bio pravi pakao. A kako je tek moralo biti strašno
podnositi to tjednima, mjesecima ili čak godinama? Sada je također shvatila koliko
je za roditelje malo bilo utješno kad ih je policija uvjeravala da će učiniti sve što
može kako bi pronašla njihovo dijete.
U svakoj plavokosoj djevojčici Pia je vidjela Lilly. Svaki bi joj put srce jače
zakucalo, a onda je slijedilo razočaranje koje joj je natjeralo suze na oči. Ljudi su
sporo prolazik pokraj nje i Pia u jednom trenutku više nije mogla izdržati to pasivno
čekanje. Jednostavno je krenula. Morala je sama potražiti djevojčicu, inače će
poludjeti. Zaboravila je sve one prazne savjete o potrebi prisebnosti koje je i sama
davala roditeljima nestale djece. S torbom i vrećicom obišla je sve trgovine u kojima
je bila s Lilly. Ponovno je otišla u slastičarnicu, u trgovinu s jeftinim nakitom, u
trgovinu u kojoj je Lilly vidjela nekakvu krpenu životinju i na kraju u Media Markt.
Pitala je nebrojeno mnogo ljudi za Lilly, ali nitko nije vidio dijete.
Na kraju je odlučila odnijeti vrećicu u automobil i bez prtljage ponovno krenuti
u potragu. Na putu do garaže razmišljala je o tome da pozove u pomoć kolege iz
ophodnje. Kad policajci u odori postavljaju pitanja, onda ljudi to najčešće shvaćaju
ozbiljnije, nego kad to čini uznojena, prestrašena žena.
Što će reći Christophu? Ne može ići kući bez djevojčice! Pia je iz torbe izvadila
ključ od automobila. Podigla je glavu i nije mogla vjerovati svojim očima. Uz
stražnji kotač njezina automobila čučala je Lilly, rukama obujmivši koljena.
- Pia! - povikala je i skočila. - Gdje si bila tako dugo?
Piji je pao kamen sa srca. Koljena su joj klecala, počela je plakati. Ispustila je iz
ruku torbu, vrećicu i ključ i čvrsto zagrlila djevojčicu.
- Gospode Bože, Lilly! Baš si me uplašila! - rekla je šaptom. - Tražila sam te po
cijeloj robnoj kući!
- Hitno sam morala ići u zahod.
Lilly je zagrlila Piju oko vrata i prislonila obraz na njezino lice. - I onda te više
nisam našla. Ja... ja sam mislila da se ti... ljutiš na mene i da ćeš otići bez mene...
Malena je također jecala.
- Ali, Lilly, mila, ja to nikad ne bih učinila.
Pia ju je pomilovala po kosi, njišući ju na rukama. Najradije ju više nikad ne bi
pustila iz zagrljaja. - Što misliš o tomu da sada prvo pojedemo sladoled, a onda da ti
kupimo haljinu?

111
 - O, da!
Ispod suza nazirao se smiješak. - To bi bilo dobro.
- Onda dođi.
Pia je ustala. Lilly ju je čvrsto držala za ruku.
- Neću te više nikad pustiti - obećala je.

Nakon četvrt sata neslavno je propao Behnkeov pokušaj da diskreditira bivšeg šefa.
Na temelju predočenih zapisnika i izvješća Bodenstein je bez poteškoća dokazao da
je temeljito proučio slučajeve trojice osumnjičenika u slučaju nanošenja teške
tjelesne ozljede Friedhelmu Döringu 2005. godine prije nego što je zbog nedostatka
dokaza obustavio istragu.
Tročlano povjerenstvo Odjela za unutarnje istrage bilo je zadovoljno,
Bodenstein i dr. Nicola Engel bili su slobodni. Behnke je sjedio bez riječi, crven u
licu, i kipio je od bijesa kao lonac na paru; Bodenstein se ne bi čudio kad bi mu se iz
ušiju začulo oštro pištanje.
Dok je Nicola Engel još razgovarala s koordinatorom ureda, u nadležnosti
kojega se nalazio i Odjel za unutarnju istragu, Bodenstein je čekao vani na hodniku,
iskoristivši vrijeme za provjeru iPhonea. Nije bilo nikakvih važnih obavijesti. Bio je
sretan što se sve završilo tako brzo jer ne bi volio zakasniti na sastanak s javnim
bilježnikom. Prošli tjedan dogovorio se s vlasnikom dvodomke u Ruppertshainu,
koji je bankrotirao, a dan prije dobio je od banke zeleno svjetlo za kredit. Inka je
odmah stupila u vezu s građevinskim tvrtkama koje će sredinom srpnja nastaviti s
radovima. Izgledi da će najkasnije za pola godine ponovno živjeti u vlastita četiri
zida i da više neće biti podstanar svojih roditelja, bili su za Bodensteina jaka
motivacija. Nakon dvije duge, sumorne godine lutanja imao je osjećaj da ponovno
može samo odrediti smjer u kojem će krenuti njegov život. Neki muškarci zapadnu u
krizu srednjih godina kad prijeđu pedesetu, a njega je to uhvatilo godinu dana ranije.
Dok je čekao savjetnicu, razmišljao je o pokućstvu koje želi nabaviti te o uređenju
vrta. Hoće li biti bolno isprazniti kuću koju su on i Cosima izgradili i u kojoj su
živjeli dvadeset pet godina?
- Bodensteine!
Okrenuo se. Frank Beknke dolazio mu je ususret. Oči su mu svjetlucale od
potisnutog bijesa i Bodenstein je na trenutak pomisko da će Behnke izvaditi oružje i

112
ubiti ga na hodniku Regionalnog kriminalističkog ureda kako bi se oslobodio
nagomilane srdžbe.
- Ne znam što ste opet smislili - prosiktao je. - No otkrit ću. Svi ste vi ista
banda.
Bodenstein je gledao u nekadašnjeg najbližeg suradnika. Nije bio zlurad zbog
neuspjeha njegova pokušaja dokazivanja njegove pogreške, niti je osjećao gađenje.
Bilo mu je žao Beknkea. U njegovu je životu nešto pošlo po zlu. Proždirala ga je
ogorčenost zbog toga, a osjećaj manje vrijednosti i osvetoljubivost potpuno su mu
zaokupili misli. Bodenstein je vrlo dugo štitio mlađega kolegu i bio prema njemu
mnogo obzirniji nego prema ostatku svojega tima. Predugo. Behnke nije slušao
upozorenja i na kraju je otišao tako daleko, da se Bodenstein morao odmaknuti od
njega kako ne bi i sam upao u vrtlog događaja.
- Frank, pustimo sve - rekao je Bodenstein pomirljivim glasom. - Ja ću sve
zaboraviti i ništa vam neću zamjeriti.
- Ah, kako milostivo!
Behnke se zlobno nasmijao. - Nije me briga zamjerate li mi što ili ne. Ispustili
ste me iz ruku kao vrući krumpir kad je Kirchhoffica došla u tim. To neću zaboraviti.
Nikad. Od toga dana ja sam bio samo još drugi izbor. I dobro znam da su me
Kirchhoffica i Fachingerica stalno blatile. Ismijavale su me te dvije ženturače! A vi
ste to dopustili.
Bodenstein se smrknuo, ne vjerujući onome što čuje.
- A sada polako - odgovorio je. - Ne dopuštam da tako govorite o kolegicama.
Ništa od toga nije istina...
- Naravno da je istina! - Behnke mu je upao u riječ i Bodenstein je shvatio
koliko su golemi razmjeri Behnkeove bolesne ljubomore. - Vi ste uvijek bili pod
papučom žena. Vaša supruga vam je nabila rogove. A...
Zastao je, prekrižio ruke na grudima i zlobno se nasmijao. - I slučajno znam
posve sigurno da ste ševili Engelicu!
- Točno - rekao je netko iza njega. Nicola Engel smješkala se vrlo hladnokrvno i
vrlo pribrano. - I ne samo jedanput, gospodine kolega. Naime, bili smo zaručeni.
Prije otprilike trideset godina.
Bodenstein je gledao kako se Behnke očajnički trudi ostati priseban, nakon što
mu je pred očima propao i posljednji adut.

113
 Nicola mu je prišla bliže i on je ustuknuo. Bio je to refleksan pokret koji ga je
dodatno uzrujao.
- Nadam ste da ste svjesni toga kako ste samo zahvaljujući mojem zalaganju
dobili posao u policiji - rekla je tihim, ali oštrim glasom. - Ubuduće se ne biste u
poslu trebali voditi osobnim motivima, jer ćete u protivnom brisati ploče u
policijskoj školi. Razgovarala sam s vašim pretpostavljenim i uvjerila ga da kolega
Bodenstein i ja više nećemo nijednom riječju spomenuti ovu nemilu stvar. Spasila
sam vas već treći ili četvrti put, Behnke. I sada smo kvit. Nadam se da smo se
razumjeli.
Frank Behnke stisnuo je zube, progutao slinu i kimnuo. Neprijateljstvo u
njegovim svijetlim očima bilo je ubojito. Ne rekavši ni riječi, okrenuo se i otišao.
- Taj će nam još donijeti nesreću - smrknuto je rekla Nicola Engel. - Pakleni
stroj koji je već počeo otkucavati.
- Ja ga ne bih smio štititi tako dugo - odgovorio je Bodenstein. - To je pogrešno.
Zapravo bi trebao ići na terapiju.
Nicola Engel podigla je obrve i odmahnula glavom.
- Ne. Pogrešno je bilo to što je preživio pokušaj samoubojstva.
Hladnokrvnost, kojom je to rekla, zaprepastila je Bodensteina.
A istodobno je shvatio zašto je ona tako napredovala u karijeri, a on nije: bila je
beskrupulozna. Dr. Nicola Engel nedvojbeno je imala namjeru popeti se na sam vrh.

Otkako se Florian odselio, Emma se osjećala ranjivom i nesigurnom. Dokaz njegove

nevjere i uporna šutnja kao odgovor na njezina predbacivanja i pitanja pomogli su joj
da shvati kako zapravo nikad nije bila sigurna u njega. Nije se mogla osloniti na
njega, to ju je najčešće tištilo, još više nego činjenica da ju je prevario.
Središte Königsteina bilo je prepuno; Emma je morala voziti do
Luksemburškog dvorca kako bi pronašla mjesto za parkiranje. Možda ju sve to ne bi
toliko pogodilo da nije bila u poodmakloj trudnoći. No, možda ne bi ni otišlo tako
daleko, da nije izgledala kao morž. Susprezala je suze idući preko igrališta i
lječilišnog parka prema pješačkoj zoni. Nadala se da neće sresti nikoga koga
poznaje! Nije joj bilo do razgovora, do površnog čavrljanja. Ljudi su od trudnice
očekivali da bude blažena i veseli se djetetu, a ne suze.

114
 Emma je u knjižari pokupila tri knjige koje je naručila, zatim je sjela u susjedni
kafić Kreiner za posljednji slobodan stol ispod tende. Kupala se u znoju, mislila je da
će joj se noge raspasti svakog trena. Unatoč tomu naručila je ledenu čokoladu sa
šlagom. Više joj nije bilo važno što jede.
Što će biti dalje? Za malo više od dva tjedna rodit će dijete i tada će s dvoje
male djece sjediti kod suprugovih roditelja, bez pravog doma, bez supruga, bez
novca. Ta neizvjesnost nije joj dala spavati noćima i nadvila se nad njom poput
prijeteće sjene. No još je gore bilo to što će Florian odvesti Louisu već za vikend.
Mislila je da je sretan što se riješio obitelji, no, na njezino iznenađenje, ustrajao je na
svojemu pravu da svaki drugi vikend odvodi kćer k sebi. Emmi to nije bilo drago i
jedva je pristala kad joj je on to predložio. Pitala se treba li mu reći da se
predomislila? Nije čak ni znala kamo će on ići s njezinom kćeri. Navodno je
stanovao u nekakvom, pansionu! To nije bilo pogodno okruženje za petogodišnje
dijete koje je proživljavalo teško razdoblje.
Emma je srkala ledenu čokoladu. Ljudi oko nje čavrljali su i smijali se, bili su
neopterećeni i veseli. Je li ona bila jedina osoba koja ima brige?
Nitko nije znao što se dogodilo između nje i Floriana. Drugi su vjerojatno
mislili da Florian, kao što je bilo uobičajeno, tjednima ili mjesecima boravi u nekoj
stranoj zemlji. Njegovim roditeljima Emma je rekla da putuje i drži predavanja i oni
su tu laž prihvatili bez dodatnog ispitivanja. No danas, kad Florian dođe po Louisu,
mora im reći istinu.
- Zdravo, Emma.
Prepala se i trgnula te podigla glavu. Pred njom je stajala Sarah, natovarena
vrećicama.
- Nisam te htjela uplašiti.
Prijateljica je stavila torbu i vrećice pokraj stola. - Smijem li sjesti na trenutak?
- Zdravo, Sarah. Da, naravno.
- Baš je vruće danas. Uh.
Sarah je dobro podnosila vrućinu, nije se znojila ni kad je bilo četrdeset
stupnjeva u hladovini. Djevojka koju su Florianovi roditelji posvojili bila je prava
lutkica krupnik očiju i lijepih crta lica. Njezina crna, sjajna kosa bila je kao i uvijek
spletena u debelu pletenicu. Na sebi je imala zelenu ljetnu haljinu bez rukava,
usklađenu po boji sa sandalama s otvorenim prstima od kože divljači, savršenu
suprotnost njezinoj baršunastoj zlatno-smeđoj koži koju je naslijedila od svojih

115
indijskih predaka. Emma joj je strašno zavidjela na liniji, za koju nije morala ni
gladovati ni baviti se sportom.
- Izgledaš nesretno - rekla je Sarah, uhvativši ju za ruku. - Zar se nešto
dogodilo?
Emma je duboko uzdahnula i slegnula ramenima.
- Što te tišti? - upitala je Sarah.
Emma je otvorila usta, htjela je spontano odgovoriti. Ništa, htjela je reći. Dobro
mi je.
- Je li nešto s Florianom?
Sarah je katkad znala jako dobro čitati misli. Emma se ugrizla za usne. Ona je
bila disciplinirana, pragmatična osoba, nije pripadala u one žene koje su se jadale
prijateljicama ili plakale pred njima. Od malena je bila navikla sama rješavati svoje
probleme i bilo joj je teško govoriti o tome. Radije bi ih potiskivala neumornim
radom i zapravo je sasvim dobro živjela s tim.
A sada je odjednom previše razmišljala. To nije bilo dobro.
- Sa mnom možeš razgovarati o tome - rekla je Sarah blagim glasom. - Ti to
znaš. Katkad čovjeku bude lakše kad kaže nekom što ga tišti.
Razgovarati, razgovarati, razgovarati! To je bilo ono što Emma nije željela.
- Florian me vara - napokon je rekla šapatom.
Odjednom su joj navrle suze.
- Od prošlog studenog nije spavao sa mnom! - izustila je. - Prije smo vodili
ljubav najmanje tri puta tjedno, a sada... kad ga dodirnem, on se doslovno ukoči. To
je tako ponižavajuće!
Obrisala je suze, no nove su joj se neprestano slijevale niz obraze, kao da je u
njoj popustio nekakav nasip.
- Mislim da zbog njega i izgledam ovako! Čini mi se kao... kao da me želi
kazniti! Kvragu, mrzim biti trudna! I uopće se ne radujem djetetu!
- Emma!
Sarah se nagnula naprijed i uhvatila ju za ruke. - Ne smiješ tako govoriti!
Djetešce, nov čovjek, nešto je najljepše na svijetu! To je najveća prednost koju
imamo mi žene. Naravno, teško je i bolno i moramo podnijeti velike žrtve, ali to se

116
sve zaboravi kad se beba rodi. Mnogi su muškarci nesvjesno ljubomorni, neki se čak
odjednom počnu bojati partnerice i djeteta koje raste u njezinu trbuhu. Njihovo je
ponašanje često nerazumno, ali i to na kraju prođe. Vjeruj mi. Moraš imati
razumijevanja za supruga. On te nije namjerno povrijedio.
Emma je zurila u prijateljicu ne vjerujući onome što čuje.
- Ti... ti odobravaš Florianovo ponašanje? - rekla je šapatom. - Prije dva tjedna
našla sam u njegovim trapericama praznu kutiju kondoma i on mi duguje objašnjenje
za to! Nije rekao ništa kad sam ga pitala ima li drugu! Umjesto toga spakirao je svoju
odjeću i odselio se u nekakav... u nekakav pansion u Frankfurtu! Imala sam dojam da
je sretan što odlazi. Od mene i od svojih roditelja! Pritom je predložio da ostanem
ovdje dok se dijete ne rodi!
Sarah je slušala bez riječi.
- Tko zna što je radio i koliko me puta prevario, kad je tjednima boravio u
kampu bez mene - rekla je Emma. - Ah, kvragu, ja to više ne mogu podnijeti!
Odgurnula je Sarine ruke. Pred očima su joj plesale crne točke, zavrtjelo joj se u
glavi. Krvotok joj je divljao po ovoj vrućini. Beba se probudila, osjetila je kako ju
udara. Odjednom joj se učinilo da u trbuhu ima neželjeno strano tijelo.
- Sasvim sam sama! - očajnički je jecala. - Što ću s Louisom kad budem morala
otići u bolnicu? Što će biti poslije? Što ću s dvoje djece, bez novca?
Sarah je pomilovala Emmu po ruci.
- Kod nas će ti biti dobro - suosjećajno je rekla. - Rodit ćeš u našem rodilištu.
Louisa će biti kod Renate, Corinne ili kod mene i moći će te posjetiti u svako doba.
Ako sve bude dobro proteklo, drugi ćeš dan već biti kod kuće.
Emma uopće nije pomišljala na to. Sam Bog zna da njezin položaj nije bio
nikakva iznimka. Kuća Djeca sunca bila je specijalizirana za nesretne žene, kakva je
i sama sada bila, na žene koje su muževi ostavili na cjedilu! No, to ju nije utješilo,
naprotiv, pomoglo joj je da postane potpuno svjesna pravih razmjera položaja u
kojem se našla. Istodobno joj se u mislima pojavila strašna sumnja. Florian, koji nije
želio drugo dijete, namjerno ju je ostavio kod svojih roditelja kako ne bi morao
preuzeti odgovornost i imati grižnju savjesti kad ode s drugom ženom. Je li to bila
igra, elegantan način da je se riješi?
S nepovjerenjem je promatrala ženu koju je laka srca prihvatila kao prijateljicu.
Možda je Sarah znala za to! Corinna i Florianovi roditelji također!

117
 - Što ti je?
Sarah je zvučala vrlo zabrinuto, no možda je glumila. Emma je odjednom
shvatila da više nikom ne vjeruje. Otvorila je novčanik, stavila na stol pet eura i
ustala.
- Ja... moram ići po Louisu - promucala je i otišla.

Umjesto najavljenog vlaka ICE dokotrljao se obični IC s petnaest minuta zakašnjenja

na peron 13 hamburškoga glavnog kolodvora. Time je i rezervacija sjedala, kojoj se,
vidjevši koliko mnogo ljudi čeka, radovao, postala suvišna. Vlak je bio tako pun da
nije uhvatio mjesto za sjedenje, nego je morao stajati na hodniku, s naprtnjačom
između nogu.
Najsigurnija stvar kod Njemačke željeznice bila je njezina nepouzdanost.
Doduše, bilo je moguće osigurati kartu putem smartphona ili rezervirati preko
interneta, ali u stvarnosti stanje na željeznici nije bilo ni malo bolje nego prije
trideset godina.
Nikad nije volio da mu se ljudi previše približe pa je prije najradije putovao
zrakoplovom ili automobilom. Žena pokraj njega tako je strašno mirisala po jeftinom
parfemu kao da se kupala u njemu i njime prala odjeću. S lijeve strane dopirao mu je
do nosa oštar vonj znoja, a neki od njegovih suputnika jeo je češnjak.
Njegova osjetljivost na miris, na koju je nekoć bio ponosan, u ovakvim je
okolnostima bila prava gnjavaža.
No bar mu se isplatio kratak put na sjever. Dobio je što je htio. Doduše, mogao
je baciti samo nekoliko površnih pogleda na slike pohranjene na neupadljivom USB
sticku, ali na njima je vidio ono što je očekivao. Tisuće fotografija i nekoliko
videosnimaka najbolje kvalitete, pravo bogatstvo na crnom tržištu. Nađe li to policija
kod njega, gotovo je s rokom kušnje, ali morao se izložiti toj opasnosti.
Provjerio je mobitel. Nije bilo poziva ni poruka. A nadao se da će se ona javiti.
Pogledom je preletio po prostranim kolima. U sivom odijelu marke Brioni,
ostatkom iz njegova starog života, košulji i kravati, među ostalim poslovnim ljudima
nije upadao u oči, nitko se nije obazirao na njega, osim zgodne crnokose žene, koja
je sjedila uz prozor ukoso od njega i gledala ga kad bi mislila da ju on ne vidi.
Smješkala se, koketno i pomalo izazovno, no on joj nije uzvraćao smiješak.
Posljednja stvar koju je sada želio, bio je usiljen razgovor. Zapravo, na povratku je

118
htio čitati ili spavati, no stojeći je to bilo nemoguće. Umjesto toga prepustio se mašti,
lijepim uspomenama koje je sve veće sumnja ipak pomutila.
Zašto mu se nije javila? Jutros joj je napisao da će preko dana biti dostupan na
telefonu ili SMS-u. Otada je nestrpljivo čekao odgovor. Uzalud. Što je duže njegov
mobitel šutio, to je sumnja postajala sve jača. U mislima je vodio razgovore,
pokušavao se sjetiti je li ju kako uvrijedio ili razljutio. Zanos, s kojim je ujutro
krenuo u Hamburg, sada se rasplinuo.
Pola sata prije nego što je vlak stigao u Frankfurt, oglasio mu se u džepu na
hlačama mobitel. Napokon! Doduše, bila je to samo poruka, ali svejedno. Čitajući
poruku nehotice se nasmiješio, a kad je podigao glavu, dočekao ga je pogled
crnokose. Ona je podigla obrve, okrenula glavu i demonstrativno nastavila gledati
kroz prozor. Otpilio ju je.

Reflektori su se ugasili, snimatelji su povukli kamere unatrag i skinuli slušalice.

Gledatelji u studiju počeli su pljeskati.
- Ljudi, to je bilo to! - povikao je redatelj. - Hvala.
Hanna je odahnula i pokušala olabaviti zgrčene mišiće lica nakon dva sata
smješkanja. Devedesetominutni ljetni specijal s temom “Sudbina ili slučajnost”,
posljednja emisija prije ljetne stanke, zahtijevao je da bude potpuno usredotočena.
Gosti se nisu mogli obuzdati. Bilo je teško svima osigurati dovoljno vremena za ono
što imaju reći, a redatelj je Hanni stalno kvocao na uho dok mu nije rekla da začepi
gubicu jer ona zna što radi.
No, bar je tim funkcionirao. Meike i Sven, novi producent, savršeno su odradili
svoj dio posla. Hanna je otišla u garderobu prije nego što je publika nakrupila tražeći
autograme. Nije bila raspoložena za zabavu poslije emisije gore na terasi, ali je
morala ostati bar pola sata s timom i gostima. Šminka ju je štipala, zbog visoke
temperature zraka i zbog reflektora bila je sva u znoju. Protekle noći gotovo uopće
nije spavala, no iako je bila potpuno iscrpljena, tijelo joj je podrhtavalo od životne
radosti i energije. Već se danima osjećala kao da je uključena u struju, a ljutnju, za
koju je bio zaslužan Norman, odavno je zaboravila.
Hanna je uzela mobitel, zavalila se u naslonjač i otpila nekoliko gutljaja mlake
mineralne vode. Sranje, opet nema signala u ovom atomskom skloništu! Studiji
Antenne Pro i još nekih televizijskih kuća koje su pripadale holdingu, nalazili su se u
ružnoj industrijskoj zoni u Oberurselu. Na prvom katu bili su smješteni uredi

119
urednika, kontrolora i drugih suradnika, a uprava se izdvojila u jednu reprezentativnu
nekretninu - velika gospoda stolovala su već dvije godine u jednoj vili izgrađenoj u
jugendstilu uz Palmengarten u zapadnom dijelu Frankfurta.
- Hanna?
Meike je po običaju ušla bez kucanja. - Hoćeš li doći gore? Gosti već pitaju za
tebe.
- Za deset minuta - odgovorila je Hanna.
- Bolje bi bilo da dođeš za pet minuta - rekla je Meike i zalupila vrata za sobom.
Nije imalo smisla preodijevati se. Gore na krovnoj terasi sigurno još ima
trideset stupnjeva. A ako želi uskoro otići kući, onda je bilo bolje da se odmah popne
gore, prije nego što se svi napiju pa ju neće pustiti. Hanna je zamijenila štikle ravnim
balerinkama, zgrabila torbu i izašla iz garderobe.
Na krovu se slavilo. Danas je bilo malo raskošnije nego inače. Ljetni i božićni
specijal bili su velik izazov za sve djelatnike, a gosti su, za razliku od običnih
emisija, bile poznate osobe i mnogo naporniji od onih bezimenih koji su se ionako
pomalo plašili televizije i nisu ništa zahtijevali.
Već na stubištu bilo je signala i Hannin se smartphone probudio. Zastala je na
odmorištu ispod krovne terase te pročitala pristigle poruke. Čestitke od Wolfganga za
uspješnu emisiju, poziv od Vinzenza, razne druge poruke i mailovi, ali ne i ono što je
ona čekala. Hanna je bila blago razočarana. Strpljenje nije bilo jedna od njezinih
karakternih osobina.
- Hanna! Čekaj malo!
Jan Niernöller grabio je po dvije stube. - Emisija je bila izvrsna! Čestitam!
- Hvala.
Zastao je pokraj nje, sav zadihan, i pokušao ju zagrliti, ali ona se izmaknula.
- Nemoj, molim te - rekla je. - Sva sam uznojena.
Smiješak na Niemöllerovu licu ugasio se. Nastavila se penjati tubištem. On ju je
slijedio. - Jesi li danas već razgovarala s Maternom? - upitao je.
- Nisam. Zašto?
- Nazvao me danas popodne i zvučao je nekako čudno. Jeste li se svađali?
- Kako si to pomislio?

120
 - Nešto je petljao. Nešto o prvoj emisiji nakon ljetne stanke.
- Ah?
Hanna je zastala i okrenula se. Nije li izričito zabranila Wolfgangu da ne
izgovori ni jednu riječ o toj stvari?
- Što se tu događa? O čemu je riječ?
Niemöller ju je gledao znatiželjno, ali i sumnjičavo. - Već danima ne mogu doći
do tebe.
- Radim na nečem velikom - odgovorila je Hanna, udahnuvši što je Wolfgang
očigledno držao jezik za zubima. Morat će ga ozbiljno upozoriti. - Moglo bi postati
prava bomba.
- Ponovno te pitam, o čemu je riječ?
- Znat ćeš kad i sama budem znala nešto više.
- Čemu ta tajnovitost? - sumnjičavo je upitao njezin kolega. - Obično zajedno
odlučujemo o onom što radimo. Ili se možda nešto radi iza mojih leđa?
- Ništa se ne radi - oštro je odgovorila Hanna. - I još nije došlo vrijeme da se o
toj temi govori pred mnogo ljudi.
- Ali Maternu si već pričala o tome... - počeo je Niemöller, uvrijeđen poput prve
balerine kojoj je neka druga preuzela ulogu crnog labuda.
- Jane, ne budi djetinjast. Sve ćeš znati na vrijeme - prekinula ga je Hanna. - A
Wolfgang slučajno nije samo direktor programa nego i moj dobar prijatelj.
- Možda si u zabludi - ljubomorno je promrmljao.
Hanna je još jedanput pogledala na smartphone prije nego što ga je stavila u
torbu, a onda je nabacila svoj profesionalan osmijeh.
- Dođi - rekla je pomirljivo i uhvatila ga ispod ruke. - Idemo slaviti. Imamo
zašto.
- Ja sam izgubio volju za slavljem - odgovorio je Niemöller i grubo se otrgnuo.
- Idem kući.
- I to je dobro - rekla je Hanna slegnuvši ramenima. - Onda laku noć.
Ako je mislio da će ga moliti da pođe s njom, grdno se prevario. Iz dana u dan
sve ju je više živcirao svojom posesivnošću. Možda bi trebala potražiti nekoga tko bi
ga zamijenio, najbolje kakvu ženu.

121
Popis uzvanika koji su se okupili u parku lijepe gradske palače Miriamine bake čitao
se kao Who’s who u otmjenom društvu Frankfurta i Prednjeg Taunusa. Stara imena,
nova imena, star novac i nov novac zabavljali su se zajedno, ljudi su bili raspoloženi
za davanje. Kad ih je Charlotte Horowitz pozvala kako bi im predstavila mlade
nadarene glazbenike, došli su svi. Danas je u središtu zanimanja bio jedan
sedamnaestogodišnji klavirist. Zbog avanture u centru Main-Taunus Pia je zakasnila
tako da je čula samo nekoliko posljednjih taktova izvedbe koja je doista bila
virtuozna.
Njezino žaljenje zbog toga ostalo je u granicama jer joj je važnija bila izvrsna
brana u kvalitetu koje se mogla pouzdati poznavajući baku Horowitz.
Pokraj stola zatekla je Henninga.
- Opet si zakasnila? - zajedljivo je primijetio. - To već upada u oči.
- Samo tebi - odgovorila je Pia. - Ovdje se nitko drugi ne obazire na mene.
Osim toga, nisam baš luda za lupanjem po klaviru.
- Pia nema smisla za umjetnost - rekla je Lilly. - To je jučer rekao djed.
- Tvoj je djed u pravu - odgovorio je Henning i nasmijao se.
- Slažem se s tim - rekla je Pia preletjevši pogledom primamljive delicije,
pitajući se čime da počne. Bila je vrlo gladna.
Miriam joj je prišla raširenih ruku i poljubila ju u oba obraza.
- Lijepa haljina - primijetila je. - Nova?
- Da, danas sam ju kupila u Chanelu - šalila se Pia. - Samo dvije tisuće eura.
- Ali to nije točno - umiješala se Lilly.
- To je bila šala - rekla je Pia. - Radije pričaj Miriam o našoj pustolovini zbog
koje smo zakasnili i propustili ovog izvrsnog klavirista.
Namignula je prijateljici. Miriam je znala da joj štićenici njezine bake nisu
značili gotovo ništa. Lilly je ispričala pustolovnu priču iz robne kuće do zadnje
sitnice, pri čemu nije zaboravila ni cijenu Pijine haljine - pedeset devet i devedeset.
To je bila otprilike cijena deset kvadratnih centimetara Miriamine haljine.
- Ovo će me dijete otjerati u grob prije reda - rekla je Pia, kolutajući očima.
- Pia, pogledaj onog dečka, poznajem ga iz zoološkog vrta!

122
 Djevojčica je pokazala na muškarca i ženu s dječakom starim oko osam godina,
koji su stajali u jednoj skupini ljudi.
- Nije lijepo pokazivati prstom na druge ljude - ukorila ju je Pia.
- A čime onda? - upitala je Lilly.
Pia je duboko udahnula, a zatim je slegnula ramenima.
- Zaboravi. Idi se igrati. Ali, molim te, ostani u blizini i javljaj mi se svakih
petnaest minuta.
Djevojčica se poslušno povukla i krenula ravno prema dječaku. Nije bila ni
malo stidljiva.
- Kaži, Henning, muškarac pokraj dječaka, nije li to državni odvjetnik Frey? -
upitala je Pia stisnuvši oči. - Što on radi ovdje?
- Markus Frey je u savjetodavnom odboru zaklade Finkbein - Miriam je
objasnila umjesto Henninga. Upravo je jela ledenu juhu od krastavaca s
karamekziranim škampima, posluženu u čašici. - Poznaješ li ga?
- Kao i sve frankfurtske državne odvjetnike - odgovorila je Pia. - Nedavno je
bio na mjestu gdje je pronađeno truplo, a sutradan čak i na obdukciji.
- Jeste li napredovali u tom predmetu? - upitao je Henning, a potom je spustio
glas. - Evo dolazi Charlotte. Brzo se posluži. Vidim ti u očima kako jedva susprežeš
pohlepu.
Pia mu je dobacila ubitačan pogled. Bilo je prekasno da prione na jelo,
Miriamina ju je baka već spazila. Iz neobjašnjivih razloga stara je dama prije mnogo
godina zavoljela Piju, a otkako je ova prije nekoliko godina riješila umorstvo jednog
njezinog bliskog poznanika, pozivala ju je svakom prilikom. Prošlo je pola sata dok
se Pia nije napokon vratila k stolu s hranom.
Zrak je postao težak, počeli su napadati komarci. Vremenska prognoza za noć
najavila je veliko nevrijeme. Prije nego što započne, Pia je htjela otići kući. Brzo je
napunila tanjur finim jelima te pošla potražiti Miriam koju je na kraju pronašla s
nekoliko drugih poznanika u paviljonu ispod lijepog starog kestena u vrtu.
Raspoloženje je bilo vedro, svi su se dobro poznavali, zadirkivanju nije bilo kraja.
Pijina haljina ponovno se našla na meti Henningovih zajedljivih primjedbi. Na kraju
joj je bilo dosta svega.
- Netko tko hoda okolo s takvim naočalama, trebao bi šutjeti kad se govori o
modi - rekla je, a svi su se prisutni nasmijali.

123
 - Vidi se da nemaš pojma - rekao je Henning iskrivivši lice. - Samo su okviri
koštali osamsto eura, a o staklima da i ne govorimo.
- Gdje si ih kupio? - upitala je Pia cereći se. - Možda od Nane Mouskouri?
Ljudi su se kidali od smijeha, a Henning, koji nije volio šale na svoj račun, bio
je uvrijeđen.
Pia se odjednom sjetila Lilly koju nije vidjela već dulje vrijeme.
Mnogi uzvanici ušli su unutra ili su već otišli kućama jer je sutra bio radni dan,
a osim toga, radnim se danom nigdje nije ostajalo do ponoći. To je bilo nepristojno.
U parku nije bilo ni traga Lilly i Pia je ponovno postala živčana. Jedno uzbuđenje te
vrste dnevno bilo joj je dovoljno.
- Tom bih djetetu možda trebala ugraditi odašiljač pod kožu - rekla je Miriam i
Henningu, koji su joj pomogli tražiti Lily. - Današnji dan postarao me za deset
godina.
Na kraju su pronašli Lilly u vrtnom salonu. Ona i njezin prijatelj iz zoološkog
vrta ležali su na sofi i spavali, a Lilly je za jastuk izabrala natkoljenicu višeg
državnog odvjetnika Freya. Njegova je ruka mirovala na njezinoj glavi dok je
razgovarao s dvojicom gospode koji su sjedili u naslonjačima nasuprot njemu.
- Ljepotica i zvijer - podrugljivo je promrmljao Henning. - Kakva idila.
- Ah, gospođo Kirchhoff, doktore Kirchhoff - rekao je državni odvjetnik,
opušteno se smiješeći. - Malena je vaša. Ne bih ju volio probuditi, ali i ja moram
polako krenuti.
- Odmah ću vas osloboditi.
Pia se osjećala pomalo nelagodno zato što je ispalo da se ne zna brinuti za
dijete. - Žao mi je. Nadam se da Lilly nije bila previše dosadna.
- Ne, nije, budite bez brige, jako smo lijepo razgovarali.
Don Maria Frey pomaknuo se malo u stranu i ustao, a zatim oprezno podigao
usnulo dijete i predao ga Piji. - Dražesna djevojčica, tako samopouzdana i vesela.
Lilly je visjela u Pijinim rukama poput vreće, glavu je naslonila na njezino
rame.
- Možete li tako, ili ću ju ja odnijeti do vašeg automobila? - zabrinuto je upitao
Frey.
- Ne, mnogo hvala. Mogu i sama - rekla je Pia i nasmiješila se.

124
 - I sam imam troje djece - rekao je državni odvjetnik. - Ovaj mladić ovdje,
Maxi, moj je najmlađi, a Lilly i on zacijelo se poznaju iz zoološkog vrta.
- Ah, da - rekla je Pia.
Ljudi bi ju uvijek iznova znali iznenaditi. Strogi državni odvjetnik imao je i
svoju ljudsku, mekanu stranu.
Uljudno se pozdravila. Na putu do automobila malena se probudila.
- Već idemo kući? - sneno je upitala.
- U redu je - odgovorila je Pia. - Sada će jedanaest sati. Djed se sigurno već pita
gdje smo tako dugo.
- Danas mi je bilo tako lijepo s tobom.
Lilly je zijevnula i zagrlila Piju oko vrata. - Tako te volim, Pia. Ti si moja
njemačka mama.
Rekla je to tako jednostavno, tako iskreno i otvoreno da je Pia morala progutati
slinu. Zaboravila je nenaklonost koju je osjećala u početku, kao i ljutnju.
- I ja tebe volim - šapnula je.

Na trokutu kod Kriftela Hanna je sišla s autoceste i nastavila voziti cestom L3011
prema Hofbeimu. Uznojena i iscrpljena maštala je o tuširanju, ili, što bi bilo još
bolje, o plivanju u bazenu. Više od svega trebala je nekoliko sati sna jer je sutra
navečer trebala voditi gala priredbu u zgradi lječilišta u Wiesbadenu. Morala je lijepo
izgledati.
Naravno, nije uspjela za pola sata pobjeći sa zabave. Jan je jednostavno nestao,
bijesan i uvrijeđen poput malog dječaka, i ostavio ju samu s gostima. Do ponoći je
glumila da je dobro raspoložena, a onda se ispričala nadolazećim nevremenom i
otišla. Bilo joj je teško usredotočiti se na razgovore, glava joj je bila puna raznih
stvari. Ogrebotine na njezinu automobilu. Ona neobična priča u koju je bila upletena
njezina terapeutkinja. Norman, koji joj je prijetio preko telefona, ali se više nije
javio. No, najviše je mislila na gospodina Blue Eyesa. Još za trajanja emisije uhvatila
se kako razmišlja o njemu.
Vrlo su se zbližili, ne samo fizički, ali Hanna je i dalje znala jako malo o njemu
i nije ga mogla pravo procijeniti. Još prije nekoliko godina naslijepo bi se upustila u
vezu, no nakon pogrešnih odluka o muškarcima iz prošlosti postala je oprezna. Na

125
radiju se počela vrtjeti pjesma koja joj se sviđala. Dodirnula je prekidač na
upravljaču, glazba je zagrmjela iz zvučnika i ona je glasno zapjevala. Počeo je puhati
vjetar, na nebu su sijevale munje. Nevrijeme je već zahvatilo Oberursel i pretvorilo
ulice u rijeke što nose sve pred sobom. Za nekoliko minuta zahvatit će i ovo
područje. Pod svjetlošću reflektora vidjela je kako je nešto pretrčalo preko ceste te je
instinktivno skrenula ulijevo. Osjetila je adrenalin u tijelu, maknula je nogu s
papučice gasa. Srećom, iz suprotnog smjera nije dolazilo nijedno vozilo, inače bi
bilo gusto. Nekokko stotina metara iza izlaza prema Kreishausu uključila je
žmigavac i skrenula prema Langenhainu. Nedaleko groblja pretekao ju je crn
automobil.
- Idiot! - promrmljala je Hanna i u panici pritisnula kočnicu. Tomu je sigurno
dosta života kad pretječe na tako nepreglednom mjestu. A onda je vidjela. Na
stražnjem prozoru automobila vidjelo se crveno svjetlo. POLICIJA - SLIJEDITE
NAS!
Još i to! Vjerojatno su vozili iza nje, vidjeli njezin manevar te pretpostavili da je
pijana. A ona je na zabavi popila samo dva radlera. To sigurno nije bilo više od 0,5
promila.
Crna kola skrenula su udesno na veliko parkiralište u parku. Hanna je
uzdahnula, ugasila žmigavac, stišala glazbu i zaustavila se iza pokcijskog
automobila.
Izašla su dva muškarca, službenik u civilu posvijetlio je džepnom svjetiljkom u
njezin automóvil.
- Dobra večer - rekao je. - Kontrola vozila, vozačku dozvolu, osobnu iskaznicu i
prometnu dozvolu molim.
Hanna je uzela torbu koja se nalazila na suvozačevu sjedalu i izvadila novčanik.
Bila je sretna što je uza se imala sve papire. Tako će moći što prije nastaviti voziti.
Prstima je nestrpljivo lupkala po upravljaču dok je policajac u civilu išao prema
svojem automobilu. Drugi policajac ostao je pokraj njezina automobila.
Pitala se treba li poslati poruku gospodinu Blue Eyesu. Ili bi bilo bolje pričekati
da se on njoj javi? Nikako nije htjela ostaviti dojam da trči za njim.
Prve teške kapi kiše udarale su po vjetrobranskom staklu, vjetar je šumio u
krošnjama okolnog drveća. Kako to dugo traje! Bio je već jedan sat.
Policijski se službenik napokon vratio.
- Molim vas izađite i otvorite prtljažnik.

126
 Ako se usprotivi, oni će možda zahtijevati provjeru alkohola u krvi pa je bilo
bolje da odmah učini ono što traže od nje. Vjerojatno su se dosađivali u noćnoj
smjeni, a automobil poput njezinog uvijek je budio zanimanje i zavist drugih ljudi.
Otkako vozi Panameru, policija ju je često zaustavljala. Hanna je pritisnula dugme,
prtljažnik se otvorio i ona je izašla van.
Hladne kapi kiše padale su joj po ljepljivoj koži. Osjetio se miris šume,
medvjeđeg luka i vlažnog asfalta te onaj metalni miris koji se ljeti širio iz vlažne
zemlje nakon dugog sušnog razdoblja.
- Gdje su vam trokut, prsluk i kutija prve pomoći?
Gospode Bože, pa oni to misle ozbiljno! Kiša je sada bila gušća, Hanna se
smrzavala.
- Evo trokut i prsluk - rekla je pokazavši donji dio poklopca prtljažnika. - A
ovdje je kutija prve pomoći.
Sijevnulo je.
Hanna je zamijetila nekakav pokret. Drugi policijski službenik odjednom se
stvorio iza nje, osjetila je za vratom njegov dah, a mozak joj je govorio da je u
opasnosti.
To nisu policajci! - prostrujalo joj je kroz glavu kad su ju snažne ruke uhvatile
za nadlaktice. Brzinom munje nagnula se naprijed i istodobno načinila korak
unatrag. Napadač je popustio stisak tako da se uspjela okrenuti i udariti ga koljenom
u genitalije. Hannin postupak bio je refleksan. Na tečaju samoobrane koji je završila
nakon što ju je onaj manijak uhodio gotovo dvije godine, naučila je osnove
oslobađanja iz ruku napadača i kako se obraniti kad ju napadnu. Čovjek je zateturao i
opsovao. Hanna je iskoristila taj trenutak za bijeg, ali nije računala na drugog
momka. Dobila je udarac u zatiljak. Pred očima su joj se ukazale svijetle točke poput
vatrometa, koljena su joj popustila i ona se srušila na tlo. Kao kroz maglu vidjela je
noge i cipele muškaraca, perspektiva se promijenila. Vidjela je blatnjavo tlo na
kojem su se nakon jake kiše počele stvarati lokvice, ali nije shvaćala što se dogodilo.
Na trenutak se osjećala kao da lebdi, izgubila je orijentaciju. A onda je odjednom
postalo suho, mračno i toplo. Sve se događalo tako brzo da nije imala vremena
osjetiti strah.

* * *

Voljela je biti u konjušnici. To je za nju bilo najljepše mjesto na svijetu. Nitko od

127
njezine braće i sestara nije volio konje kao ona i često bi začepili nos kad bi ona
došla iz konjušnice, vonjajući po konjima. Vježbanje na konjima bilo je zabavno, ona
je bila dobra u tome, a kako je bila sitne građe i lagana, mogla je izvoditi i obvezne i
slobodne programe. Uživala je u osjećaju sigurnosti i lakoće, koji ju je preplavio
svaki put kad bi na leđima konja izvodila vježbe, koje bi drugi jedva mogli izvesti na
tlu.
Poslije nastave pomagala je Gaby, učiteljici jahanja, oko Asterixa. Čistila je
potkove i odvodila konja u njegov boks. Asterix je bio najbolji konj na svijetu, bijelac
s toplim smeđim očima i srebrnom grivom. Druge djevojke iz njezine skupine već su
otišle, ali njoj se nije dalo ići kući. Sjela je u Asterixov boks ispod jasala i
promatrala bijelca kako s uživanjem žvaće sijeno.
- Hej - odjednom je čula Gabyn glas točno iznad svoj eglave. - Ti si još tu! A
sada brzo idi jer ćeš u protivnom morati noćas ostati u konjušnici.
Ne bi imala ništa protiv. Ovdje se osjećala sigurnom. Ovdje nije bilo noćnih
mora. Gaby je otvorila boks i ušla unutra.
- Što je to s tobom, hm? Da te na brzinu odvezem kući?
Učiteljica jahanja čučnula je ispred nje i pogledala ju. - Vani je već mrak. Tvoji
će roditelji biti zabrinuti.
Odmahnula je glavom. Pri pomisli na odlazak kući smučilo joj se od straha, ali
nije smjela ništa reći, to je bila tajna koju nije nikom smjela odati, to je čvrsto
obećala tati. No prošle noći opet je tako strašno sanjala i bojala se vukova. Vukovi
će doći i pojesti ju bude li s nekim razgovarala o tajni, to joj je nedavno rekao stric
Richard. Od silnog straha nije se usudila otići u zahod, pa se pomokrila u krevet.
Zbog toga se mama jutros jako naljutila, a sestre su joj se smijale.
- Ne želim ići kući - tiho je rekla.
- Zašto ne želiš?
Gaby ju je upitno pogledala.
- Zato... zato što mi tata uvijek nanosi bol.
Nije se usudila pogledati mladu ženu u oči, napeto je čekala da se sada, kad je
prekršila obećanje, dogodi nešto strašno. No nije se ništa dogodilo pa se odvažila
podići glavu. Gaby je bila tako ozbiljna. Nikad prije nije ju vidjela takvu.
- Kako to misliš? - upitala je. - Što on radi?

128
 Hrabrost se rasplinula, više se nije usudila bilo što reći, no odjednom joj nešto
palo na um.
- Mogu li ići s tobom kući? - upitala je. Gaby ju je voljela, bila je ponosna na
svoju najbolju učenicu, kao što je uvijek govorila. Zajedno s još nekoliko djevojaka
već je bila u kući učiteljice jahanja; gledale su fotografije konja i pile kakao. Gaby je
bila odrasla i nikad se nije ničega bojala. Ona će ju zaštititi od vukova.
- Nažalost, to nije moguće - odgovorila je Gaby na njezino razočaranje. - Ali ja
te mogu odvesti kući i razgovarati s tvojom mamom.
Pogledala je Gaby susprežući suze.
- Ali zao vuk... - rekla je šapatom.
- Koji zao vuk? - upitala je Gaby uspravivši se. - Jesi li možda sanjala nešto
ružno?
Razočarano je spustila glavu i ustala. Gaby ju je htjela zagrliti, ali se ona
izmaknula.
- Zdravo, Asterixe - rekla je konju, izašla potom iz boksa i napustila konjušnicu
ne rekavši ni riječi. Tek sada ju je uhvatio strah, suze su ju pekle u očima. Što ako
vukovi sada naude Gaby samo zato što nije držala jezik za zubima i ispričala joj
tajnu?

129
 PETAK, 25. LIPNJA 2010.

Njezin mobitel ne radi. A na fiksni se telefon ne javlja.

Meike je pogledala ljude oko sebe i vidjela bespomoćna i zabrinuta lica.
Devetero djelatnika tvrtke Herzmann produtiion GmbH sjedilo je već pola sata za
ovalnim stolom u prostoriji za sastanke, sipalo u sebe litre kave i sve se više
komešalo. Kao stado ovaca bez najglasnije ovce, podrugljivo je pomislila.
- Jesi k joj poslala poruku? - upitala je Irina Zydek, koja je već dugo bila
Hannina asistentica i već se činilo da je dio uredskog inventara. Iz neobjašnjivih
razloga voljela je Hannu, iako se ona nije lijepo odnosila prema njoj. Tijekom godina
stoičkom je mirnoćom promatrala neprekidan lanac sačinjen od supruga,
obožavatelja, ljubavnika, voditelja poslova, producenata, asistenata produkcije,
urednika, volonterki i kontrolora. Tko nije bio pristojan prema njoj, nije imao ni
trunka šanse da dođe do velike Hanne Herzmann. Irina je bila odana do kraja, i
premda je izvana izgledala kao siv miš, iznutra je bila Kerber, nepokolebiva i
nepotkupljiva.
- Kako će ju pročitati kad joj mobitel ne radi? - odgovorila je Meike. -
Jednostavno je prespavala. Ili joj se ispraznila baterija.
Irina je ustala, otišla do prozora i pogledala dolje u dvorište.
- Otkad ju poznajem, Hanna nikad nije zakasnila, a da me nije obavijestila -
rekla je. - Sad sam već uistinu zabrinuta.
- Ah, glupost - rekla je Meike slegnuvši ramenima. - Već će se ona pojaviti.
Sinoć je bilo kasno.
Najvjerojatnije je zaglavila s kakvim muškarcem. Imala je nekoga, Meike je to
dobro znala. Predobro je poznavala simptome zaljubljenosti kod majke. Kad bi
hormoni prevladali, zaboravila bi sve drugo. Posljednjih tjedana bila je nekako
drukčija, isključivala je mobitel i katkad je satima ostajala nedostupna. Osim toga,
nije rekla ni riječi kad joj je Meike priopćila da će preko ljeta stanovati u gradu usred
Sachsenhausena, umjesto u njezinoj kući iza sedam gora, gdje je vrag rekao laku
noć. Meike je zapravo očekivala molbe i suze i preklinjanje, da, čak se potajno
radovala tome, ali Hanna je jedva nešto rekla. - Ako misliš da je tako bolje - rekla je

130
samo to i ništa više. Opet joj je neki muškarac bio važniji od kćeri, pomislila je tada
Meike i sada se čini da se to potvrdilo. Naravno, Hanna joj nije ništa pričala, a Meike
bi si radije odgrizla jezik prije nego što bi ju pitala. Majčin život nije ju zanimao, i da
joj nije bio hitno potreban novac, ne bi nikad prihvatila ovaj posao ovdje.
- Netko od nas trebao bi otići k njoj i pogledati.
Jan Niemöller izgledao je kao da nije uopće spavao. Oči su mu bile crvene, bio
je neobrijan i živčan. - Hanna je jučer bila vrlo čudna.
Naravno, htjela je biti sa svojim ljubavnikom, prijezirno je pomislila Meike, ali
nije izrekla tu zajedljivu primjedbu. Negativne izjave o majci ovdje nisu bile dobro
primljene. Irina i Jan dogovarali su se o tome što bi bilo najbolje učiniti, a Meike se
pitala što ih uopće pokreće da nešto poduzmu.
Jednostavno je bilo apsurdno kako je Jan dopuštao da pravi budalu od njega. On
i Irina kao da su se stalno natjecali, što je katkad išlo tako daleko da nisu ostajali kod
kuće ni kad bi imali temperaturu četrdeset stupnjeva, strahujući da bi ono drugo
moglo pokupiti bodove u borbi za Hanninu naklonost. Vodili su prave bitke oko toga
tko, kada i što smije učiniti s Hannom ili za nju, a ona je taj glup djetinjast rat
okrenula u svoju korist.
Irina i Jan još su raspravljali. Meike je odgurnula stolicu, prebacila torbu preko
ramena i ustala.
- Nije baš da mi se ide u Langenhain, ali ću ipak to učiniti. Da se napokon
smirite.
- O, to je lijepo od tebe - rekli su u jedan glas, što je bila prava rijetkost.
- Ako se ona javi u međuvremenu, nazvat ću te - rekla je Irina odahnuvši.
Meike je bila sretna što je izašla iz ureda. Danas se sigurno neće više vratiti
onamo. Ne po takvom vremenu.

Nakon dva naporna tjedna, u odjelu K11 vratili su se za početak dnevnoj rutini. Nije
bilo novih tragova ni dojava, vrući telefon zvonio je vrlo rijetko. Najnovije katastrofe
i događaji odavno su u novinama potisnuli naslove o mrtvoj djevojci iz Majne.
Bodenstein se ipak predano bavio potonjim slučajem. Kasno popodne dugo je
razgovarao telefonski s jednim urednikom emisije Aktenzeichen XY i sadaje polagao
velike nade u tu emisiju. Jedini nedostatak bio je termin emitiranja, naime, prvi

131
tjedan hesenskih ljetnih praznika. Na stolu za goste u svojem uredu raširio je spise
slučaja “Sirena” te skupio dokumente koje je namjeravao ponijeti u München
sljedeći tjedan. To nije bilo prvi puta što se Bodenstein iz televizijskog studija
obraćao javnosti. Već su dva puta nakon emisije dobili korisne dojave nakon kojih je
došlo do uhićenja počinitelja, a njegov treći nastup bio je uzaludan. Upravo je
zapisivao činjenice, koje je urednik trebao imati prije emisije, zajedno s
fotografijama i predmetima koji služe kao dokazi, kad je netko pokucao na vrata.
- Imamo hitan poziv, šefe - rekao je Kai Ostermann. - Piju sam već obavijestio,
doći će za deset minuta.
Pogled mu je pao na uredno složene papire.
- Ali mogu pokušati poslati Cema i Katkrin. Oni su još u Eppsteinu, gdje se
dogodilo samoubojstvo.
- Ne, ne, u redu je. Idem ja.
Bodenstein je podigao glavu. Malo svježeg zraka neće mu škoditi. - Možete li
se pobrinuti da se fotografije i dijelovi odjeće pošalju poštom još danas? Ja sam već
napisao adresu.
- Naravno - rekao je Ostermann kimnuvši. - Vi uostalom morate u Weilbach.
Žena u prtljažniku. Samo to znamo, nažalost.
- Gdje točno?
Bodenstein je ustao. Pitao se treba li ponijeti kaput. Nevrijeme iz protekle noći
donijelo je samo lažno osvježenje; danas je bilo nepodnošljivije nego prethodnih
dana jer se vrućini pridružila i gotovo sedamdeset postotna vlažnost zraka.
- Negdje u polju iza odmorišta na autocesti Weilbach u smjeru Frankfurta. Već
sam poslao Krögera onamo.
- Dobro.
Bodenstein je uzeo kaput s naslona stolice i izašao iz ureda.
Slučaj mrtve djevojke iz rijeke jako ga je zaokupljao. U svojem radnom vijeku
u kriminakstičkoj policiji imao je samo dva slučaja koji unatoč velikom zalaganju
nisu riješeni ni do današnjeg dana. Još je bio u frankfurtskom odjelu K11 kad su u
jednom pješačkom potkodniku u frankfurtskoj gradskoj četvrti Höchstu pronašli
mrtvog trinaestogodišnjeg dječaka, a 2001. godine u Majni kod Nieda truplo mlade
djevojke. Mladi su, zapravo još djeca, u oba slučaja bili žrtve strašnih zločina,
njihova je smrt ostala neosvećena, a počinitelji se i danas slobodno kreću. Zar će

132
tako biti i treći put? U Njemačkoj je stopa razjašnjenih zločina protiv života bila
razmjerno visoka, ali ako nakon gotovo tri tjedna nema ni jednog jedinog traga, onda
je to loš znak.

- Hanna?
Meike je zastala u hodniku i osluškivala. Iako je imala ključ od ulaznih vrata,
zvonila je dva puta, jer nije htjela majku zateći s ljubavnikom u krevetu.
- Hanna!
Ništa. Ptica je odletjela. Meike je otišla u kuhinju, a onda kroz blagovaonicu i
dnevnu sobu u radnu sobu. Bacila je kratak pogled u prostoriju u kojoj je vladao
nered kao i uvijek. Gore u spavaćoj sobi krevet je bio netaknut, vrata ormara bila su
otvorena, nekoliko odjevnih predmeta visjelo je na vješalicama uz ormar, a uokolo se
nalazilo nekoliko pari cipela.
Majka vjerojatno nije mogla odlučiti što da odjene za večernju emisiju. Ono što
joj je izabrala stilistica najčešće joj se nije sviđalo, više je voljela vlastitu odjeću.
Spavaća soba nije davala dojam da je u njoj bila provedena strastvena ljubavna noć,
nego je izgledalo kao da Hanna uopće nije bila kod kuće.
Meike je ponovno sišla dolje.
Nije voljela kuću, hvatala ju jejeza kad bi boravila u njoj. Dok je bila dijete, bilo
je lijepo stanovati u ulici kojom uopće ne prolaze automobili. S djecom iz susjedstva
vozila se na koturaljkama ili u dječjim autićima, preskakali su gumu i igrali se neba i
pakla te jurcali po šumi. No tada se kuća pretvorila u neprijatelja. Nakon svađa koje
su trajale mjesecima, roditelji su se rastali, tata je odjednom nestao, a majka ju je
ostavljala s pomoćnicama koje su se stalno mijenjale. A kad je bila starija, čamljenje
u Langenhainu pokraj šume bilo je pakao dok je pravi život bio negdje drugdje.
Meike je otvorila poštanski sandučić, izvadila hrpu pisama i brzo ih pregledala.
Povremeno su stizala i pisma koja su bila na nju naslovljena. Cedulja, koja se
nalazila među pismima, pala je na tlo. Meike se sagnula i podigla ju. Bila je to
istrgnuta stranica iz nekog kalendara.
Čekao sam do 1:30, čitala je. Htio sam te vidjeti. Baterija je mobitela prazna!
Evo adrese, BP zna sve. Nazovi me. K.
Što to znači? I kakva je to bila adresa u Langenselboldu, koju je taj K napisao?

133
 Meikina se znatiželja probudila. Nije btjela priznati ni sama sebi, ali promjena
koja se događala s majkom zadnjih nekoliko tjedana živcirala je Meike. Hanna se
ponašala tajanstveno, nikom nije govorila kamo ide ili gdje je bila, čak ni Irina nije
ništa znala. Je li “K”, koji je htio vidjeti majku, bio njezin novi ljubavnik? I tko je
bio BP, koji zna sve?
Meike je pogledala svoj mobitel, prošlo je jedanaest sati. Više nego dovoljno
vremena da na brzinu skokne u Langenselbold i provjeri što se krije iza te adrese.

Bodenstein je pritisnuo kvaku i ušao u ustavu. Kimnuo je dežurnom službeniku koji

je sjedio u čuvarniri, iza neprobojnog stakla i pustio ga van. Pia je već čekala u
automobilu s upaljenim motorom. Ušao je u automobil i odahnuo. Uspjela je dobiti
službena kola s klima-uređajem, pa je unutra bilo ugodno.
- Znaš li nešto više? - upitao je Bodenstein tražeći kopču pojasa.
- Žensko truplo u prtljažniku, rekli su - odgovorila je Pia. Skrenula je ulijevo,
prema autocesti. - Jesi uspio jučer obaviti posao kod javnog bilježnika?
- Da. Kuća je prodana. - Je li bilo loše?
- Začudo, nije. Možda će još biti, kad budemo selili. Ali ono s kućom u
Ruppertshainu je u redu, pa će rastanak biti lakši.
Bodenstein je pomislio na sinoćnji susret s Cosimom u uredu javnog bilježnika
u Kelkheimu. Po prvi put od njihove nelijepe rastave prije točno dvije godine mogao
ju je pogledati i razgovarati s njom, a da ga pritom ništa nije dirnulo. Više nije bilo
osjećaja, ni dobrih ni loših, prema majci njegove troje djece s kojom je proveo više
od pola života. Zastrašujuće, a ujedno i olakšavajuće. No možda je to bio temelj na
kojem će se ubuduće moći susretati.
Na putu do Weilbacha govorio je Piji o saslušanju u Regionalnom
kriminalističkom uredu i o Behnkeovu porazu. Prodoran zvuk Pijina mobitela
prekinuo ga je i spriječio u donošenju odluke hoće li pričati svojoj kolegici o okršaju
na hodniku Regionalnog kriminalističkog ureda između Behnkea i Nicole Engel ili
neće.
- Možeš li se javiti? - zamolila ga je Pia. - To je Christoph.
Bodenstein se javio i prislonio mobitel na Pijino uho.
- Nažalost ne znam kad ću se danas vratiti. Upravo smo dobili nešto novo i već

134
smo na putu - rekla je. - Hm... da... roštilj je super. U hladnjaku ima još salate, ali
ako ideš u trgovinu, kupi deterdžent, zaboravila sam to napisati.
Tipičan svakidašnji razgovor dvoje ljudi koji žive zajedno, kakav je i
Bodenstein vodio s Cosimom. U posljednje dvije godine njegova iznimnog stanja
često mu je nedostajala ta prisnost. Koliko se god sam uvjeravao kako je sloboda,
koju je sada imao, zapravo uzbudljiva, nova prilika, toliko je u dubini duše žudio za
pravim domom i drugim bićem s kojim može dijeliti život. On nije bio stvoren za
trajnu samoću.
Pia je malo slušala, povremeno nešto promrmljala u znak slaganja, no
odjednom se nasmiješila na način koji Bodenstein nije imao prilike često vidjeti.
- Sve u redu - dovršila je razgovor. - Javit ću se poslije.
Bodenstein je isključio mobitel i stavio ga na stalak.
- Zašto tako blistaš? - znatiželjno je upitao.
- Ah, malena - odgovorila je Pia, ne pogledavši. - Zlatna je. Što sve neće reći.
Opet se uozbiljila. - Šteta što uskoro mora otići.
- Prije nekoliko si dana drukčije govorila - zadirkivao ju je Bodenstein. - Bila si
živčana i na kalendaru si križala dane do njezina odlaska.
- Točno. No u međuvremenu smo se zbkžile, Lilly i ja - priznala je Pia. - Takvo
dijete u kući mijenja sve. Prije svega, naučila sam da odjednom postaješ silno
odgovoran. Katkad je tako samostalna da posve zaboravim kako zapravo još ima
potrebu da bude zaštićena.
- U pravu si.
Bodenstein je kimnuo. Njegova najmlađa kći navršila je u prosincu četiri godine
i kako je svaki drugi vikend i koji put preko tjedna bila kod njega, primijetio je
koliko tako malo dijete traži pozornosti, ali i koliko radosti donosi.
Kod izlaza Hatterskeim sišli su s ceste A66 i skrenuli u L3265 u smjeru
Kiesgrube. Još izdaleka vidjeli su mjesto događaja, jer se na livadi nalazio helikopter
spasilačke službe, propeler kojega se polako okretao.
Uz rub susjednog žitnog polja stajala su policijska kola, kola kitne pomoći i
kola spasilačke službe. Zakočila je i dala žmigavac, ali prije nego što je skrenula na
poljski put, jedan njihov kolega u odori dao im je znak da se zaustave uz rub ceste.
Izašli su iz automobila kako bi prepješačili posljednjik pedeset metara. Bodensteina

135
je zapaknuo val vrućine. Išao je za Pijom po uskom travnatom dijelu jer je
raskvašeni put bio zatvoren. Pšenica je preko noći pretrpjela štetu, bila je povaljana
od jake kiše.
- Tu obiđite, molim vas! - dovinuo je Christian Kröger i pokazao rukom prema
polju na kojem je vrpcom bio označen uzak put. Šef službe osiguranja tragova i
trojica njegovih ljudi već su imali na sebi bijele kombinezone s kapuljačama.
Nezavidan posao po ovakvoj vrućini. Nigdje uokolo nije se moglo vidjeti drvo koje
bi pružalo hladovinu.
- Što imamo tu? - upitao je Bodenstein kad su stigli do Krögera.
- Ženu u prtljažniku automobila. Gola je i bez svijesti - odgovorio je Kröger. -
Nije lijepa slika.
- Nije mrtva? - upitao je Bodenstein.
- Zar misliš da sada i trupla odvoze helikopterima na sudsku medicinu? -
podrugljivo je odgovorio Kröger. - Ne, još je živa. Dvoje ljudi iz službe za
održavanje autoputa vidjeli su s odmorišta automobil i to im se učinilo neobičnim.
Dovezli su se ovamo, nažalost, ne obazirući se na tragove.
U Krögerovim očima to je bio smrtni grijeh. Ali tko osim policije odmah
pomišlja na zločin kad vidi u polju automobil bez vozača?
- Automobil nije bio zaključan, a ključ se nalazio u bravici. I onda su ju
pronašli.
Bodenstein je u prolazu zavirio u otvoren prtljažnik crne Panamere te vidio
velike tamne mrlje, vjerojatno od krvi. U kolima spasilačke službe dva su liječnika
pružala prvu pomoć.
- Žena ima vrlo teške ozljede - jedan je liječnik odgovorio na Bodensteinovo
pitanje. - Osim toga, posve je dehidrirala. Još jedan ili dva sata u zatvorenom
prtljažniku po ovoj vrućini - to ne bi preživjela. Upravo ju pokušavamo osposobiti za
prijevoz. Krvotok joj je bože sačuvaj.
Bodensteinu nije smetao taj nestručan izraz. Liječnici hitne pomoći bili su borci
s prve crte i baš je posada helikoptera spasilačke službe morala gledati više strahota
nego što običan čovjek može podnijeti. Nakratko je pogledao ženino lice, izobličeno
podljevima krvi i rasjekotinama.
- Izudarali su ju i silovali - rekao je liječnik. - I to vrlo okrutno.
- Moj je kolega rekao da je bila gola - rekao je Bodenstein.

136
 - Gola, ruke i noge povezane kablovima, usta začepljena tkaninom - potvrdio je
liječnik. - Kakvih sve svinja nema na ovom svijetu!
- Šefe?
Bodenstein se okrenuo.
- Razgovarao sam s momcima koji su pronašli ženu - rekla je Pia tihim glasom
te stala u sjenu kola spasilačke službe. - Rekli su mi da je parkiralište iza odmorišta
poznato u određenim krugovima kao sastajalište ljudi koji žele anonimno voditi
ljubav.
- Misliš da se ona ovdje mogla sastati s nekim i pritom naletjeti na krivu osobu?
Bodenstein je pogledao prema odmorištu. Po ovoj zemlji hoda toliko bolesnih i
perverznih ljudi, katkada je i sama pomisao na to nepodnošljiva.
- To bi bilo moguće - rekla je Pia kimnuvši. - Osim toga, kolege su provjerili
tablice. Vozilo je registrirano na tvrtku u Frankfurtu. Herzmann production u ulici
Hedderich. U automobilu nije bilo ni torbe ni bilo kakvih papira. Ali mi ime
Herzmann nešto govori.
Zamislila se.
Bodenstein se odjednom sjetio imena. On nije bio velik ljubitelj televizije, ali ga
je možda nedavno negdje pročitao ili jednostavno zato što je bila riječ o aliteraciji
koja se lako pamti.
- Hanna Herzmann - rekao je. - Televizijska voditeljica.

Krevet, stol, stolica, ormar od svijetlog furnira. Mali prozor, s rešetkama, naravno. U
jednom kutu zahod bez poklopca, umivaonik, iznad njega zrcalo od metala. Miris
sredstva za dezinfekciju. Osam kvadratnih metara koji će u sljedeće tri i pol godine
biti njegov sav svijet.
Teška su se vrata tupim zvukom zatvorila za njim, bio je sam. Bilo je tako tiho
da je mogao čuti kako mu u ušima kuca srce.
Obuzela ga je očajnička želja za mobitelom kako bi mogao nazvati nekoga, bilo
koga, samo da čuje ljudski glas. Ali on više nije imao mobitel. Nije imao računalo.
Ni vlastitu odjeću. Od danas je bio zatvorenik, prepušten milosti i nemilosti
ravnodušnih zatvorskih čuvara. Više nije mogao raditi što je htio, pravna mu je
država oduzela pravo da slobodno raspolaže svojim životom.

137
 - Ja ovo neću izdržati - pomislio je.
Od onoga dana kad se kriminalistička policija pojavila s nalogom za pretres
kuće, okrenula naglavačke i kuću i ured te zaplijenila računalo, on se nalazio u stanju
šoka. Sjetio se Brittine potresenosti, izraza gađenja u njezinim očima kad mu je
stavila kovčege pred vrata vičući kako ga ne želi više vidjeti. Sljedeći dan dobio je
rješenje kojim mu se zabranjuje viđanje s djecom. Prijatelji su se okrenuli od njega,
kao i njegovi suradnici i partneri. I na kraju su ga uhitili. Opasnost od bijega i
uništavanja dokaza. Bez prava na polaganje jamčevine.
Tjedni koji su bili iza njega, istražni zatvor, postupak - sve mu je to djelovalo
sasvim nestvarno, poput zamršenog sna iz kojeg će se kad-tad probuditi. Kad je
sutkinja jučer pročitala presudu, a on shvatio da ga doista šalju u zatvor na trideset
šest mjeseci i da će njegova djeca, najmilije što je imao na ovom svijetu, imati
dvanaest i deset godina kad ih bude smio vidjeti, tada je još vjerovao da je dovoljno
jak da sve to podnese i završi s tim. Ostao je pribran kad su ga u lisicama vodili kroz
kišu bljeskova kamera novinara gladnih senzacija iz sudnice u kojoj je proveo godine
svojeg života na drugoj, pravoj strani.
Čak i ponižavajući postupak potpune obespravljenosti, koja očekuje novog
kažnjenika u zatvoru, izdržao je bez pokazivanja osjećaja, kao i liječnički pregled.
Još i kad je odjenuo iznošeno, grubo zatvorsko odijelo, koje su prije njega nosili
mnogi muškarci, kad je službenik njegovu odjeću ravnodušno strpao u vreću i
oduzeo mu ručni sat i novčanik, njegov se razum protivio prihvaćanju neminovnosti
situacije u kojoj se našao.
Okrenuo se i zagledao se u izgrebena vrata ćelije. Vrata bez kvake i brave, koja
nikad neće sam otvoriti. U tom trenutku spoznao je da je to sada stvarnost i da se
neće probuditi iz noćne more. Koljena su mu klecala, želudac mu se pobunio.
Odjednom ga je obuzeo paničan strah. Strah od samoće i bespomoćnosti. Od drugih
zatvorenika. Kao osuđeni pedofll nalazio se na dnu zatvorske hijerarhijske ljestvice
pa su ga radi njegove sigurnosti stavili u samicu.
Izgubio je kontrolu nad svojim životom i nije mogao učiniti ništa protiv toga.
Život kojim je mogao upravljati sada je pripadao prošlosti, brak mu se raspadao,
dobar glas izgubio je nepovratno. Sve što je činilo njegovu osobnost i njegov život,
cijeli njegov identitet nestao je u vreći zajedno s košuljom, odijelom i cipelama.
Od danas je bio samo broj. Tisuću i osamdeset beskrajno dugih dana.
Zvono ga je probudilo iz dubokog sna. Srce mu je snažno kucalo, bio je mokar
od znoja i trebalo mu je nekoliko sekunda da shvati da je sanjao. Taj san, koji mu se

138
već odavno nije pojavio, bio je tako strašno realističan da je mogao čuti škripu
gumenih potplata na sivom linoleumu i osjetiti jedinstven miris zatvora po mokraći,
muškom znoju, hrani i dezinfekcijskim sredstvima.
Uzdahnuo je i ustao te prišao stolu kako bi potražio mobitel koji ga je probudio.
U kamp-prikolici bilo je vruće i zagušljivo, ustajali zrak mogao se rezati nožem.
Zapravo se htio samo nakratko odmoriti, ali onda je zacijelo čvrsto zaspao. Oči su ga
pekle i boljela su ga leđa. Do svitanja je čitao nebrojene zapise, novinske članke,
transkripte, bilješke s razgovora, zapisnike sa sastanaka i dnevnike te pisao bilješke.
Nije bilo jednostavno izvaditi najvažnije činjenice i dovesti ih u logičan kontekst.
Pronašao je mobitel pod hrpom papira. Samo nekoliko poziva, ali ne i onaj koji
je toliko čekao. Klikom miša probudio je laptop iz stanja pripravnosti, upisao lozinku
i provjerio poštu. Ni tu nije bilo ničega. Razočaranje se proširilo njegovim tijelom
poput otrova. Što li se dogodilo? Je li u čemu pogriješio?
Ustao je i otišao do ormara. Malo je oklijevao, a onda je otvorio ladicu. Među
majicama napipao je fotografiju i izvadio ju. Tamne oči. Svijetla kosa. Dražestan
osmijeh. Zapravo je morao uništiti fotografiju, ali jednostavno nije mogao. Žudnja za
njom zaboljela ga je poput uboda nožem. I nije postojalo baš ništa što bi moglo
ublažiti tu bol.

- Stigli ste na odredište - objavio je glas navigacijskog uređaja. - Odredište se nalazi

na lijevoj strani. Meike je zakočila i pogledala oko sebe.
- Gdje? - promrmljala je i skinula sunčane naočale. Nalazila se usred šume.
Nakon žarke svjetlosti nije prvo raspoznavala ništa osim drveća i žbunja, gustog,
tamnog zelenila, mjestimice obasjanog zlatnom sunčevom svjetlošću. No
odjednomje primijetila šljunčani šumski put i limeni poštanski sandučić kakav je
poznavala iz američkih filmova. Meike je odlučno uključila žmigavac te nastavila
voziti vijugavim šumskim putom. Njezina je znatiželja rasla. Tko je BP? A tko je K?
Što ju čeka na kraju šumskog puta? Prošla je pokraj posljednjih drvoreda. Zaslijepila
ju je jaka svjetlost. Na njezino veliko iznenađenje iza jednog zavoja pojavila se prava
utvrda. Metalna vrata s nadzornim kamerama, neprovidna ograda okrunjena
bodljikavom žicom. Ploče s upozorenjima obećavale su nepozvanim gostima
stradanja zbog ugriza pasa, struje i mina.
Što je to, kvragu? Paravojno ograđeno područje usred okruga Main-Kinzig?
Kakvoj je to priči ušla u trag njezina majka? Meike je vozila unatrag šljunčanim

139
putom kojim je došla sve dok nije stigla do jednog odvojka. Činilo se da su ljudi
rijetko kad vozili tim putom, no on je vodio onamo kamo je ona htjela doći. Kad je
dovoljno odmakla od glavnog puta tako da nitko nije mogao vidjeti upadljiv crven
automobil, izvadila je dalekozor iz pretinca za rukavice, zatvorila krov i dalje
nastavila ići pješice. Nakon otprilike pedeset metara došla je do kraja puta. Meike se
držala desne strane i malo poslije stigla do ruba šume. Metalna vrata bila su prilično
daleko, tako da je bila izvan dosega kamera koje su se nalazile iznad vrata. Malo
dalje Meike je ugledala čeku na rubu nasada jela. Srećom, bila je u trapericama i
tenisicama, jer su koprive i čičak rasli do metra visine. Činilo se da čeku nitko nije
koristio duže vrijeme, drvene prečke na ljestvama bile su obrasle mahovinom i
izgledale su trulo. Meike se oprezno popela i provjerila koliko je drveno sjedalo
sigurno prije nego što se spustila na njega. Pogled odozgor bio je uistinu savršen.
Izoštrila je dalekozor i ugledala dvoranu sa širom otvorenim vratima ispred
kojih se nalazilo najmanje dvadeset motocikala, sve sama teška kromirana vozila,
najviše Harley Davidsoni, odvojeni žičanom ogradom, zatim odlagalište na kojem je
ležalo brdo dijelova za automobile i motore, guma i bačvi s uljem. U sjeni velikog
kestena pokraj dvorane nalazili su se stolovi i klupe, roštilj iz kojeg se dimilo, no
nigdje nije bilo ni žive duše. Na drugoj strani velikog dvora u rešetkastim kavezima
mirno su na suncu drijemali borbeni psi, na koje su upozoravali natpisi.
Nije se čulo ništa osim zujanja motornog zrakoplova u daljini. U okolnom
grmlju zujale su pčele, duboko u šumi oglasila se kukavica.
Meike je sa svojeg povišenog mjesta razgledala preostali dio ograđenog
područja. Među visokim stablima nalazila se kuća za stanovanje s uređenim vrtom,
brižljivo obrezanim grmovima, rascvjetalim lijehama i smaragdno zelenim
travnjacima. Nedaleko terase ljeskala se modra voda u bazenu, a malo dalje straga
nalazilo se dječje igralište s ljuljačkama, pješčanicima, penjalicama i toboganom.
Idilična slika između ograda od bodljikave žice, teških motocikala i opasnih pasa iza
debelih rešetaka. Vrlo neobično. Što je to?
Meike je svojim iPhoneom snimila nekoliko fotografija, a zatim je odredila
lokaciju na aplikaciji Google Maps. Povećala je satelitsku sliku, no razočarala se
vidjevši da je slika stara nekoliko godina jer se nisu vidjeli ni ograda ni odlagalište.
To je vjerojatno bilo obično seosko imanje prije nego što se na njemu smjestila ta
mračna organizacija. Cijela stvar upravo je mirisala po kriminalu. Droge? Ukradeni
automobili i motori? Trgovina ljudima? Možda nešto političko?
Meike je ponovno uzela dalekozor i usmjerila ga prema kući.

140
 Odjednom se uplašila i trgnula. Netko je stajao iza jednog prozora u prizemlju.
Jednom rukom držao je dalekozor na očima, a drugom mobitel na uhu. I taj netko
gledao je ravno prema njoj! Kvragu, otkrili su ju!
Brzo je sišla po drvenim ljestvama, jedna je prečka pukla, Meike je izgubila
ravnotežu i pala na leđa u koprive. Opsovala je i ustala, ne prerano, jer je prema njoj
dolazio velik crn automobil sa zatamnjenim staklima, u pratnji četiriju motocikala.
No kolona nije ušla na imanje, nego je nastavila po travom obraslom poljskom putu
pravo prema čeki. Meike nije dugo čekala, nego se kroz koprive, trnovito raslinje i
grmlje probila u šumu.
Ona nije poznavala strah, to je za nju zapravo bila strana riječ, u Berlinu je
stanovala u najgorem dijelu grada, znala se braniti kad bi ju tko napao. No ovo ovdje
bilo je nešto drugo. Nalazila se usred ničega, a nikom nije rekla kamo ide.
Automobil i motocikli zaustavili su se, otvorila su se vrata. Glasovi. Meike se
odvažila pogledati iza sebe, vidjela je marame za glavu, zlatne lance, crnu kožu,
brade, tetovaže. Je li utvrda bila glavni stan kakve rokerske bande? Jedan je pas
zalajao, ali je odmah umuknuo. Čulo se pucketanje granja. Oni će još nahuškati na
nju jednu od tih zvijeri! Meike je trčala što je brže mogla, nadajući se da će doći do
automobila prije nego što ju zvijer stigne i napadne. Ni na trenutak nije posumnjala u
to da na jednom tako velikom imanju postoji tisuću načina za uklanjanje neželjenih
gostiju s lica zemlje. Slike jama za zbrinjavanje gnoja, bačva s kiselinom i spremnika
za beton prostrujale su joj kroz glavu. Njezin automobil rokeri će munjevitom
brzinom rastaviti na dijelove i sakriti na odlagalištu ili će ga zajedno s njezinim
truplom u prtljažniku protjerati kroz presu za otpad. Tada je ugledala nešto crveno
između stabala! Meike je imala osjećaj da će joj srce iskočiti iz grudi, zaboljelo ju je
u trbuhu i ostala je bez zraka, ali je uspjela izvaditi ključ i pritisnuti daljinski
upravljač. U tom trenutku pas joj se ispriječio na putu. Iskesivši zube, crna mišićava
gromada bacila se na nju. Vidjela je bijele zube, razjapljeno tamnocrveno ždrijelo i
čula hrapavo dahtanje.
- Dolje! - zagrmio je muški glas i Meike je poslušala bez razmišljanja. U
sljedećem trenutku odjeknuo je gromoglasan pucanj. Pas, koji je bio spreman na
skok, kao da je ostao u zraku, a onda je njegovo tijelo tupo udarilo u blatobran
crvenog Minija.

- Hannu sam posljednji put vidio sinoć na zabavi poslije emisije.

141
 Voditelj poslova tvrtke Herzmann production GmbH, visok i tanak muškarac u
kasnim četrdesetim, izbrijane glave, s kozjom bradicom, za koju je zapravo bio
prestar, gledao je Piju kroz debela stakla crnih naočala. Oči su mu bile crvene kao u
kunića. Nije bilo sumnje, za sobom je imao neprospavanu noć.
- Kad je to bilo?
- Oko jedanaest.
Jan Niemöller, od glave do pete u crnom, slegnuo je ramenima. - Možda
jedanaest i deset. Ja više nisam bio na zabavi. Ne mogu reći dokad je ona ostala.
- Gotovo do ponoći - rekla je Irina Zydek, asistentica Hanne Herzmann. - Prije
nego što je počelo nevrijeme.
- Je li vam rekla želi li još kamo ići? - upitala je Pia.
- Nije.
Niemöller je odmahnuo glavom. - To nije nikad činila. Nikad nije govorila o
svojem privatnom životu.
- Govoriš o njoj kao da je mrtva - ljutito je rekla Irina Zydek, glasno ispuhnuvši
nos. - Hanna uopće ništa ne taji, samo što ti sve ne govori.
Niemöller je povrijeđeno ušutio. Bilo je očito da se ne vole previše.
- Kad su pronašli gospođu Herzmann, ona nije imala kod sebe ni papire, ni
mobitel, ni torbicu - rekla je Pia. - Do tvrtke smo došli putom registarskih oznaka.
Gdje ona stanuje?
- U Langenhainu, jednoj gradskoj četvrti Hofheima - odgovorila je asistentica. -
Rotkelchenweg 14.
- Što nam možete reći o njezinoj privatnoj situaciji?
- Hanna se prije nekoliko mjeseci... Mislim, ona i suprug rastali su se -
odgovorio je Jan Niemöller.
Pia je odmah primijetila njegovu nesigurnost.
- Ona se rastala ili su se oni rastali? - upitala je.
- Hanna se rastala od Vinzenza - odlučno je rekla Irina.
- Vi ste prilično bliski sa šeficom - utvrdila je Pia.
- Da, jesam. Ja sam Hannina asistentica više od petnaest godina i Hanna je

142
imala jako malo tajni preda mnom.
Irina Zydek hrabro se nasmiješila, no oči su joj zablistale. Opirala se suzama.
- Imate li adresu ili telefonski broj gospodina Herzmanna?
- Kornbichler - ispravila ju je Irina. - Vinzenz Kornbichler. Hanna nije uzela
njegovo prezime kad su se vjenčali, nego je zadržala svoje. Nažalost, imam samo
broj mobitela. Čekajte, pronaći ću ga.
Dok je na tabletu tražila broj, Pia se osvrnula po dvorani za sastanke. Hanna
Herzmann bila je sveprisutna. Prelijepa i samouvjerena smješkala se s desetak slika
na snježnobijelim zidovima. Kakav je to osjećaj neprestano imati pred očima svoju
sliku? Mnogi poznati i uspješni ljudi imali su nekakvu slabost. Je li slabost Hanne
Herzmann bila taština?
Pia je promatrala brojne uokvirene plakate i fotografije te pomislila na
iznakaženo lice žene koju je često gledala na televiziji. Tko joj je to učinio?
Prije pola sata došla je obavijest iz bolnice da je Hanna Herzmann zadobila vrlo
teške unutarnje ozljede i da ju moraju hitno operirati. Pojedinosti će se znati poslije,
nakon provedene forenzične istrage.
Strašna okrutnost počinitelja dala je naslutiti da su u igri bili osjećaji: mržnja,
bijes, razočaranje. A takve je osjećaje mogao imati samo netko tko je osobno
poznavao žrtvu ili možda bio s njom u tko zna kakvoj vezi.
- Je li u posljednje vrijeme bilo kakvih problema ili promjena? Je li bila s kim u
sukobu? Je li dobivala prijetnje? - ispitivao je Bodenstein, koji se do tada nije
uključivao u razgovor.
Asistentica i voditelj poslova tvrtke prevladali su snažan šok i zapanjenost
lošom viješću pa su se malo povukli. U dvorani je neko vrijeme bilo posve tiho.
Kroz poluotvorene prozore dopirala je prigušena ulična buka, upravo je projurio
jedan tramvaj.
- Svatko, tko je tako uspješan kao Hanna, ima nekoga tko mu zavidi - rekao je
Niemöller izbjegavajući pravi odgovor. - To je sasvim normalno.
- Ali nije normalno isprebijati nekoga, silovati ga i zatvoriti golog u prtljažnik
automobila - bespoštedno je odgovorio Bodenstein.
Jan Niemöller i Irina Zydek na brzinu su izmijenili poglede.
- Prije otprilike tri tjedna Hanna je dala otkaz našem dugogodišnjem producentu

143
- napokon je progovorila Irina. - Ali Norman joj nikad ne bi učinio nešto tako
strašno. On ne može ni mrava zgaziti. Osim toga... njega ne zanimaju žene.
Pia se uvijek čudila što sve ljudi nisu bili spremni reći o bližnjima. Čak i
najmiroljubiviji čovjek može postati ubojica kad se nađe u situaciji koja mu se čini
bezizlaznom, u iznimnom emocionalnom stanju koje ne može više kontrolirati. Lesto
se umiješa i alkohol pa čovjek, koji ne bi ni mrava zgazio, postane okrutan zločinac
kojega više ništa ne može spriječiti u vršenju nasilja.
- Statistika kaže da najmanje okrutnih zločina počine hladnokrvni profesionalci
- rekla je Pia. - U većini slučajeva počinitelji dolaze iz žrtvine najuže okoline. Kako
se zove čovjek kojem je gospođa Herzmann dala otkaz i gdje ga možemo naći?
Irina Zydek nevoljko je izdiktirala jedno ime i adresu u Bockenheimu.
- Sjećam se da sam nedavno pročitao ime gospođe Herzmann u nekom udarnom
naslovu - rekao je Bodenstein. - Nije li to bilo u vezi s gostima njezine emisije, koji
su bili povrijeđeni njezinim odnosom prema njima?
- To se događa s vremena na vrijeme - rekao je voditelj poslova. - Ljudi pred
kamerom kažu svašta, a tek poslije shvate što su sve izbrbljali. Onda se žale i to je to.
Činilo se da mu strašno smeta što Bodenstein ne sjedi za stolom, nego hoda po
prostoriji.
- U tom slučaju bilo je zacijelo nešto više od žalbe - uporno je nastavio
Bodenstein koji je stajao pokraj prozora. - Poslije je gospođa Herzmann sve ispravila
u jednoj emisiji.
- Da, to je točno.
Jan Niemöller vrpoljio se u svojoj stolici, njegova se izbočena Adamova
jabučica pomicala gore-dolje.
- Voljeli bismo imati imena i adrese svih osoba koje su se žalile.
Bodenstein je izvadio posjetnicu i dao ju Niemölleru. - Bilo bi dobro da se to
dogodi što prije.
- To je, nažalost, prilično dugačak popis - priznao je voditelj poslova. - Mi
smo...
- Ah, gospode Bože! - prekinula ga je Irina Zydek. - Moram nazvati Meike!
Ona nema pojma što se dogodilo!
- Tko je Meike? - upitao je Bodenstein.

144
 - Hannina kći.
Asistentica je uzela mobitel i pritisnula jednu tipku. - Ona preko ljetnik
praznika radi kod nas kao asistentica producenta. Kako se Hanna jutros nije pojavila
na sastanku uredništva i nije bila dostupna na mobitel, Meike je otišla k njoj.
Zapravo se trebala odavno javiti.

- Kada će napokon doći tata? - upitala je Louisa valjda već deseti put, a Emmu je to
pitanje svaki put pogodilo u srce.
- U dva sata. Za pet minuta.
Malena je klečala na širokoj dasci kuhinjskog prozora otkako ju je Emma
dovela iz vrtića jedan sat prije nego obično. U ruci je držala omiljenu plišanu
životinju i neprestano gledala niz ulicu. Bila je jako nestrpljiva i kao da nije mogla
dočekati da ode od nje. To je Emmu boljelo skoro više nego spoznaja o Florianovoj
nevjeri.
Louisa je oduvijek bila tatino dijete, iako je Florian rijetko kad bio tu i brinuo o
kćeri. A kad je bio kod kuće, bili su nerazdvojni, a Emma se osjećala isključenom.
Katkada je bila gotovo ljubomorna na tu simbiotičku vezu oca i kćeri, u kojoj se
osjećala suvišnom.
- Evo! Vidim tatin automobil! - odjednom je povikala Louisa i hitro sišla s
prozorske daske. Zgrabila je svoju torbu, otrčala do vrata i uzbuđeno cupkala s noge
na nogu. Obrazi su joj se žarili, a kad se Florian nakon nekoliko minuta popeo
stubištem, ona je otvorila vrata i poletjela mu u naručje, kličući od radosti.
- Tata! Tata! Idemo li odmah u zoološki vrt?
- Kako ti hoćeš, mila moja.
Smijao se trljajući obraz o njezino lice, a ona ga je ručicama zagrlila oko vrata.
- Zdravo - rekla je Emma suprugu.
- Zdravo - odgovorio je izbjegavajući njezin pogled.
- Ovdje je Louisina torba - rekla je. - Spakirala sam nekoliko haljina, pidžamu i
još jedne cipele. I dvije pelene. Katkad su joj noću potrebne...
Mislila je da će ostati bez glasa. Kako je strašna ta situacija! Hoće li se to sada
ponavljati svakih četrnaest dana - ta poslovna predaja djeteta? Pitala se treba li

145
zamoliti Floriana da se vrati i jednostavno zaboraviti njegovu nevjeru. Ali što ako on
ne pristane? Možda je bio sretan što je otišao od nje.
- Misliš li ozbiljno to s rastavom? - upitala je hrapavim glasom.
- Ti si me izbacila - podsjetio ju je ne pogledavši ju. Stranac u kojeg više nije
imala povjerenja. A morala mu je dati dijete.
- I dalje mi duguješ objašnjenje.
Florian nije rekao ni riječi, nije se opravdavao, nije se ispričao.
- Razgovarat ćemo sljedeći tjedan - izvukao se kao obično.
Louisa se nestrpljivo vrpoljila u Florianovu naručju.
- Dođi, tata - požurivala ga je, ne sluteći koliko su njezine nepromišljene, ali
zato iskrene riječi pogađale majku. - Želim ići.
Emma je prekrižila ruke na grudima, susprežući suze s tolikim naporom da je
gotovo zaboravila disati.
- Molim te, dobro pazi na nju - rekla je šapćući.
- Ja sam uvijek dobro pazio na nju.
- Kad si bio tu.
Nije mogla skriti ogorčenost u glasu, koja je predugo bujala u njoj.
Florian i njegovi roditelji razmazili su Louisu i sve su joj dopuštali, tako da je
jedino ona postavljala djetetu pravila i granice i to ju je, naravno, dovodilo u
nepovoljan položaj. - Ti si uvijek bio vikend-otac. Meni prepuštaš svakidašnje brige,
a vikendom obasipaš kćer svime onim što od mene ne može dobiti iz pedagoških
razloga. To nije pošteno.
Napokon ju je pogledao, ali ipak nije ništa rekao.
- Kamo ideš s njom?
Imala je pravo znati, to su joj rekle žene iz socijalne službe i odvjetnica za
obiteljsko pravo, s kojima je prošli tjedan dugo razgovarala telefonom. Za
oduzimanje prava jednom roditelju da se sastaje s djetetom moraju postojati ozbiljni
razlozi poput ovisnosti o alkoholu ili drogi. Socijalna radnica objasnila joj je da često
ne dopušta da malo dijete prenoći kod oca, ali to ovisi o njezinoj procjeni.
Nekoliko trenutaka pitala se treba li tražiti da Florian navečer dovede Louisu
kući, ali onda je odustala. Louisa se danima radovala vikendu s tatom, a Emma

146
nikako nije htjela da njezina kći postane žrtvom egoističnih prepucavanja roditelja.
- Imam stan u Sossenheimu - hladnokrvno je rekao Florian. - U suterenu. Samo
dvije sobe, kuhinju i kupaonicu, ali to je dovoljno.
- A gdje će Louisa spavati? Hoćeš li ponijeti njezin putni krevetić?
- Spavat će sa mnom.
Spustio je dijete i uzeo torbu koju je Emma priredila. - Kao i svake noći kad
sam bio kod kuće.
To je bilo točno. Louisa je svake noći dolazila u njihovu spavaću sobu i on bi ju
pustio da spava s njima, iako je Emma bila protiv toga, govoreći da se dijete mora
priviknuti na svoj krevet. Ujutro, kad bi ustala, oni bi se još mazili, smijali i igrali se.
Tako će biti noćas i iduće noći. S jednom razlikom: ona neće biti prisutna. Odjednom
joj je kroz glavu prostrujala riječ, ružna, odvratna riječ koju je izgovorila socijalna
radnica kad je nabrajala razloge zbog kojih se jednom roditelju može uskratiti
viđanje s djetetom.
- Jesi li razmislio kakav dojam to može ostaviti - rekla je Emma. - Odrastao
muškarac i mala djevojčica sami u stanu? U jednom krevetu?
Primijetila je kako Florianu poigravaju čeljusni mišići. Prostrijelio ju je
pogledom. Jedan trenutak nijemo su se gledali.
- Ti si bolesna - rekao je prijezirno.
Dolje su se otvorila vrata.
- Floriane?
Svekrvin glas odjeknuo je hodnikom.
Louisa je uhvatila oca za ruku.
- Moram se pozdraviti s bakom i djedom! - rekla je povukavši Floriana prema
vratima.
Emma je čučnula i pomilovala kćer po obrazu, ali ona više nije marila za nju.
- Lijepo se provedi - zaželjela joj je Emma.
Neće moći zadržati suze ni sekunde. Ostavila je muža i kćer i pobjegla u
kuhinju. Ipak, nije se mogla oduprijeti želji da ih isprati pogledom. Kroz kuhinjski
prozor gledala je kako Florian stavlja Louisu u sjedalicu na zadnjem sjedalu svojega
automobila. Njegov otac stajao je na stubama ispred ulaznih vrata, a njegova ih je

147
majka ispratila do automobila i uz smiješak dala Florianu torbu s Louisinim
stvarima. Što li im je samo rekao? Sigurno ne istinu.
Tada je Florian ušao u automobil, sjeo i krenuo. Emma je kroz suze gledala
kako Florianovi roditelji mašu za automobilom. Stavila je ruku na usta i počela
jecati.
Izgubila sam supruga, pomislila je. A sada ću izgubiti i dijete.

Christian Kröger i njegov tim već su čekali u kući kad su Pia i Bodenstein stigli u
Rotkelchenweg.
- Što vi ovdje radite? - iznenađeno je upitao Kröger. - Je li mrtva?
- A koga si ti očekivao? - uzvratio je Bodenstein pitanjem.
- Pa nekog iz trinaestice - odgovorio je.
Kolege iz odjela K 13 bili su nadležni za seksualne zločine, ali dvojica od njih
bila su na godišnjem odmoru, a treći nije bio ni malo žalostan što je jedanaestica
preuzela slučaj.
- Nažalost, morat ćeš se zadovoljiti s nama - rekao je Bodenstein.
Irina Zydek dala im je ključ od ulaznih vrata nakon što je bezuspješno
pokušavala dobiti Meike Herzmann. Kuća, koju bi agent za nekretnine vjerojatno
označio kao “poduzetnička vila”, nalazila se na kraju slijepe ukce, odmah pokraj
šume, i jamačno je vidjela bolje dane. Krov je bio prekriven mahovinom, na bijelim
zidovima vidjele su se zelene mrlje, ploče na stazi koja vodi do kuće i do stubišta
vapile su za čišćenjem parom.
- Ja bih prvo dala posjeći jele - rekla je Pia. - One zaklanjaju svjetlost.
- Nikad nisam shvaćao zašto ljudi sade jele ispred kuća - rekao je Bodenstein. -
Osobito ako ionako žive blizu šume.
Stavio je ključ u bravu na ulaznim vratima.
- Stani! Dalje od vrata! - povikao je Kröger, s prizvukom panike u glasu.
Bodenstein je pustio ključ kao da se opekao, Pia se uplašila i okrenula te instinktivno
uhvatila za oružje. Je li Kröger vidio kakve žice koje bi mogle biti sastavni dio
paklenog stroja, ili se kakav snajperist skrivao u grmu?
- Što se to događa?

148
 Pia je osjetila strah u svim udovima.
- Obucite kombinezone i nataknite navlake na cipele.
Kröger im je donio dvije plastične vrećice sa zaštitnom odjećom. - Ne morate
okolo ostavljati kosu i perut.
- Jesi li ti skrenuo s uma? - Bodenstein je ljutito upitao svojeg kolegu iz istražne
službe. - Skoro sam umro od straha kad si viknuo!
- Ispričavam se - rekao je Christian Kröger slegnuvši ramenima. - Ovih dana
vrlo sam malo spavao.
Pia je maknula pištolj, kimnula glavom, uzela jednu vrećicu iz njegove ruke i
otvorila ju. Ona i Bodenstein pred ulaznim su vratima odjenuli kombinezone i
nataknuli plastične navlake na cipele.
- Smijemo li sada ući? - upitao je Bodenstein pretjerano ljubazno.
- Samo se vi šalite - gunđao je Kröger. - Vi se ne morate baktati s brojačima
grešaka iz kontrolnog odjela, kad po dvadeseti put pronađu vašu DNK u laboratoriju,
samo zato što ste na mjestima zločina ostavljali svoje genetske tragove.
- U redu je - Pia je pokušala smiriti kolegu.
Kuća je iznutra bila mnogo veća nego što se to činilo izvana. Travertin, kovano
željezo i tamno drvo dominirali su velikim, mračnim predvorjem sa stubištem koje je
vodilo na prvi kat. Pia se osvrnula oko sebe, a onda je prišla komodi koja se nalazila
lijevo od ulaznih vrata.
- Netko je danas već podigao poštu i stavio ju ovdje - utvrdila je. - Poštar
sigurno baca pisma kroz otvor na ulaznim vratima.
- To je vjerojatno učinila kći - rekao je Bodenstein, ušavši u kuhinju. Na
kuhinjskom stolu primijetio je korištene čaše i četiri prazne pivske boce, a u
sudoperu tanjure, pribor za jelo i ostatke hrane. Na crnom kožnom kauču u dnevnoj
sobi nalazio se zgužvan pokrivač - kao da je netko ondje spavao. Na stolu u dnevnoj
sobi bilo je još čaša te pepeljara s nekoliko opušaka. Pravi DNK raj za Krögerove
ljude.
Kroz prozore, koji su dopirali do poda, pružao se preko terase pogled na
prostran vrt. Radna soba, koja se nalazila s druge strane predvorja, djelovala je
neuredno u usporedbi s ostatkom kuće. Hrpe papira, registratori, ladice ormara bile
su otvorene, sadržaj koša rasut po podu. Pia je pogledom preletjela po sobi. To je bio
samo instinkt, neodređen i uznemirujući, ali ona je vidjela već toliko mnogo mjesta

149
zločina da je i bez očitih tragova borbe ili krvi primjećivala, čak fizički osjećala,
nekakvu neravnotežu, nekakvu poremećenost.
- Ovdje je bio netko - rekla je Bodensteinu. - Neki stranac. Pretražio je pisaći
stol i papire.
Šef ju nije pitao po čemu to zaključuje. Već su dugo radili zajedno i Pijine su se
slutnje često pokazale istinitima.
Ušli su u prostoriju. I ovdje su zidovi bih pokriveni uokvirenim fotografijama
gospodarice kuće, ali je bilo i nekoliko obiteljskih slika. Različiti muškarci, ali
uvijek ista djevojčica, od malih nogu do zrelosti.
- To bi trebala biti Meike.
Pia je gledala fotografije. Veselo, nasmiješeno dijete koje se pretvorilo u debelu,
bubuljičavu tinejdžericu mrzovoljna izraza lica i koje se, izgleda, ne osjeća dobro u
sjeni prekrasne majke. - A čini se da je u njezinu životu bilo i nekoliko muškaraca.
- Gospodin Herzmann i gospodin Kornbicher, u svakom slučaju - rekao je
Bodenstein, sagnuvši se kako bi pogledao pod stol. - Ne vidim ni laptop ni računalo.
- Možda je u spavaćoj sobi. Ili su ga ukrali.
Pia je prišla šefu i pogledala razbacane papire. Bilješke, istraživanja, ugovori,
natuknice za predavanje ili vođenje emisije - sve pisano rukom.
- Je li netko poput Hanne Herzmann ima potrebu sastajati se s muškarcima na
odmorištu radi anonimnog seksa? - glasno je razmišljala Pia. - Njoj nije bilo teško
naći muškarca.
- Uopće nije riječ o tome - rekao je Bodenstein. - Onima koji to čine nije stalo
do partnera, nego do uzbuđenja, draži. Opasnosti. Tko zna, možda je baš to tražila.
Zazvonio je Pijin mobitel. Nazvala je forenzičarka koja je pregledala Hannu
Herzmann. Pia je pojačala zvučnik pa su ona i Bodenstein sa sve većom odbojnošću
slušali izvješće. Hanna nije bila samo silovana, što bi samo po sebi bilo dovoljno
loše. Ne, počinitelj ju je zlostavljao nekim predmetom vaginalno i rektalno i pritom
joj nanio teške unutarnje ozljede. Osim toga, bila je okrutno pretučena i izudarana
nogama, o čemu svjedoče prijelomi kosti lica, rebara, prsne kosti i desne nadlaktice.
Žena je prošla kroz pravi pakao i samo je pukom srećom ostala na životu.
- To je bila čista mržnja - rekla je Pia nakon završenog razgovora. - Sigurna sam
da je u pitanju bilo nešto osobno.

150
 - Ne znam.
Bodenstein je htio staviti ruke u džepove, a onda je vidio da kombinezon nema
proreze koji bi mu to omogućili. - Zlostavljanje nekim predmetom ne ukazuje na
nešto osobno.
- Možda počinitelj nije fizički bio u stanju silovati ju - pretpostavila je Pia. - Ili
je bio homoseksualac.
- Kao Norman, bivši suradnik.
- Točno.
- Moramo odmah razgovarati s njim.
Nastavili su razgledati kuću, ali na katu nisu našli ništa što bi ukazivalo na to da
je i ondje bio stranac. Krevet u spavaćoj sobi bio je nedirnut, odjeća je visjela
uokolo, a ni u kupaonici nisu vidjeli ništa neobično. Ostale sobe djelovale su
netaknuto. U podrumu se nalazila sauna, prostorija s uređajem za grijanje, spremište,
bazen i jedna soba u kojoj su pokraj zamrzivača stajale police s kartonskim kutijama.
Bodenstein i Pia krenuli su gore.
- Što se ovdje događa?
Na otvorenim ulaznim vratima stajala je mlada, tamnokosa žena i zabrinuto
gledala uokolo. - što je ovo? Što vi ovdje radite?
Bodenstein i Pia skinuli su kapuljače.
- Tko ste vi? - upitala je Pia, iako je odmah prepoznala lice. Kći Hanne
Herzmann, prkosna djevojka u pubertetu na fotografijama u majčinoj radnoj sobi,
sada je bila mlada žena. Izgledala je kao da je plakala. Razmazana maskara ostavila
je crne mrlje na njezinim obrazima. Je li već znala što se dogodilo?
- A tko ste vi? - uzvratila je Meike Herzmann osornim tonom, koji je opovrgao
tu pretpostavku. - Možete li mi objasniti što je ovo?
Nije nalikovala na majku. Sive oči i pepeljasta kosa činili su ju bezbojnom, na
njezinu licu ništa nije bilo skladno. Brada joj je bila previše šiljata, nos predugačak,
obrve previše guste. Jedino su joj usta bila lijepa: pune usne i savršeni snježnobijeli
zubi, najvjerojatnije rezultat dugogodišnje patnje aparatićem.
- Ja sam Pia Kirchhoff iz kriminalističke policije u Hoflieimu. Ovo je moj šef,
kriminalistički inspektor Bodenstein. A vi ste Meike Herzmann?
Mlada je žena kimnula, iskrivila lice i počešala se po nadlaktici. Njezine ruke,

151
samo malo deblje od ruku dvanaestogodišnjeg djeteta, bile su crvene i pune
mjehurića, vjerojatno je imala neurodermitis.
- Živite li vi ovdje?
- Ne. Ovdje sam samo preko ljeta.
Dok je govorila, pogledom je pratila službenike iz osiguranja tragova koji su
hodali po kući. - Dakle, što se događa?
- Nešto se dogodilo vašoj majci... - počela je Pia.
- Ah?
Meike Herzmann pogledalajuje. - Je li mrtva?
Piju je na trenutak zapanjila bezosjećajna, ravnodušna hladnoća kojom je tako
spontano izustila to kratko pitanje.
- Ne, nije mrtva - umiješao se Bodenstein. - Napali su ju i silovali.
- To se moralo dogoditi.
Pogled mlade žene bio je tvrd poput granita. - Nije ni čudo, s obzirom na to
kako se majka cijeli život odnosila prema muškarcima - rekla je podsmješljivo.

Leonie Verges uzrujano je pogledala na sat. Već su pola sata čekali Hannu
Herzmann. Zar nije mogla poslati poruku da će zakasniti? Tjednima su se pripremali
za današnji dan, a ona već mjesecima, ako ne i godinama.
Kad je Leonie prije jedanaest godina upoznala Michaelu, svoju pacijenticu, u
Psihijatrijskoj klinici u Etvillu, nije ni slutila koliki će joj zadatak predstavljati ta
žena. Odavno je, odmah nakon studija, počela raditi s traumatiziranim ljudima, ali do
tada nije naišla na osobu s tako neobičnom bolešću. Michaela je velik dio života
provela u psihijatrijskim klinikama, no nejasne dijagnoze kretale su se od
shizofrenije preko paranoidnih poremećaja ličnosti, autoagresivne karakterne
neuroze, shizoafektivnih smetnji do autizma. Ženu su desetljećima liječili najjačim
psihofarmacima, ali nisu utvrdili uzroke njezinu bolesnom ponašanju ni što izaziva
napadaje.
U bezbrojnim razgovorima Leonie je napokon djelomice doznala što se
dogodilo Michaeli. Bila je to teška provjera strpljenja jer se činilo da je ženino
sjećanje nepovezano; katkada joj se činilo da pred njom sjedi posve druga osoba koja

152
se drukčije ponaša i drukčije govori i koja više ne zna o čemu su razgovarali na
prethodnom sastanku. Leonie je nekoliko puta htjela prekinuti terapiju i odustati, ali
onda je shvatila što se zapravo dogodilo s njezinom teškom pacijenticom:
Michaelino ja sastojalo se od mnogo različitih osobnosti koje su bile međusobno
neovisne. Ako bi jedna osobnost preuzela nadzor nad njezinom svijesti, sve su ostale
bile potisnute u pozadinu i nisu znale jedna za drugu.
Leoniena dijagnoza zaprepastila je i samu Michaelu, koja to nije htjela
prihvatiti, ali nije bilo dvojbe u njezinu točnost. Prema DSM-IV kvalifikaciji
(American Psychiatric Association) njezina je bolest bila najteži oblik disocijacije;
Michaela je bolovala od višestrukog poremećaja ličnosti koji se još nazivao i
disocijativnim poremećajem identiteta.
Prošle su dvije godine dok Leonie nije otkrila što se dogodilo s Michaelom, ali
tek je onda postalo teško, jer pacijentica nije htjela prihvatiti da su velika razdoblja,
koja su nedostajala u njezinu pamćenju, proživljavali drugi dijelovi njezina ega.
Leonie je na samom početku znala da se ženi dogodilo nešto strašno što je dovelo do
ekstremne podjele ličnosti, a slika, koja je nastala od desetaka djelića pamćenja, bila
je tako strašna da je Leonie često sumnjala u istinitost te priče. Bilo je nemoguće da
ljudsko biće može takvo što doživjeti i preživjeti! Michaela je to preživjela tako što
je njezina duša još u najranijem djetinjstvu razgradila te događaje. Na taj način
osobito djeca mogu podnijeti traumatične događaje poput rata, umorstva, teških
nesreća i nepogoda.
Nakon više od deset godina Michaela nije bila izliječena, ali je znala što se
dogodilo s njom, što izaziva prijelaz iz jednog identiteta u drugi i nosila se s tim.
Naučila je prihvaćati i druge dijelove ličnosti. Godinama je živjela sasvim normalno.
Sve do onoga dana kad su u Majni našli mrtvu djevojku.
Leonie je uzela telefon. Morala je nazvati Hannu Herzmann jer Michaela nije
mogla dovijeka sjediti ovdje i čekati ju. Odluka, koju je donijela prije tri tjedna, bila
je hrabra - i ujedno opasna. Odluka o iznošenju priče u javnost mogla je imati teške
posljedice za sve sudionike, ali Michaela i svi ostali bili su svjesni te opasnosti.
Hannin mobitel bio je i dalje isključen, Leonie je pokušala nazvati njezin broj
na fiksnoj mreži. Zapištalo je pet puta, a onda je netko podigao slušakcu.
- Herzmann.
Ženski glas, ali ne Hannin.
- Ah... je li... mogu li razgovarati s Hannom Herzmann? - začuđeno je
zamuckivala Leonie.

153
 - S kim razgovaram?
- Verges. Ja... ah... gospođa Herzmann je kod mene na terapiji. Trebala je doći u
šesnaest sati.
- Moja majka nije ovdje. Žao mi je.
Prije nego što je uspjela bilo što reći, Leonie je čula znak da je linija zauzeta.
Žena, očito Hannina kći, jednostavno je spustila slušalicu. Čudno. Zabrinjavajuće.
Leonie nije baš previše voljela Hannu, ali sad je bila ozbiljno zabrinuta. Nešto se
moralo dogoditi. Nešto ozbiljno što je Hannu spriječilo da dođe na važan sastanak.
Naime, danas se trebala prvi put osobno sastati s Michaelom.

- Gospođo Herzmann?
Policajka je pokucala na vrata zahoda za goste. - Je li sve u redu?
- Da - odgovorila je Meike i povukla vodu.
- Mi sad idemo - rekla je policajka. - Dođite još danas u postaju da uzmemo
vašu izjavu.
- Da, doći ću.
Meike je pogledala svoje lice u zrcalu iznad umivaonika i načinila grimasu.
Nečista koža, natečeni kapci, razmazana maskara - izgledala je odvratno. Ruke su joj
drhtale, zujalo joj je u ušima, možda joj je pucanj, ispaljen pedeset metara dalje od
nje, probio bubnjić. Šumar joj je spasio život, a zapravo ju je htio ukoriti jer je vozila
automobil posred šume. Još manje od ljudi koji su se vozili automobilom po šumi,
volio je pse što slobodno trče šumom za vrijeme lovostaja. Za to nije bilo isprike.
Meike je potražila u torbi olovku za oči i pritom naišla na nesretnu cedulju koja
se jutros našla među pismima. Hoće li ju dati policiji? Ne, bolje ne. Hanna uopće nije
shvaćala šalu kad je bila riječ o istraživanju za njezinu emisiju i odrezat će joj glavu
bude li policiji rekla nešto o njezinu projektu koji još drži u tajnosti. A ako to doista
ima veze s rokerskom bandom, policija je sigurno bila najgora moguća adresa.
Meike je odustala od pokušaja da se ponovno našminka. Ruke su joj sve jače
drhtale. Pustila je hladnu vode na ručne zglobove.
Rokerima je umakla za dlaku, jednostavno se odvezla odande. Možda je šumar
zapamtio registracijsku oznaku njezina automobila, ali vjerojatno ju ne bi odao tim

154
tipovima. Na povratku je plakala od bijesa i vozila je ravno u Langenhain kako bi
majci očitala lekciju. Umjesto majke, u kući je zatekla murjake koji su joj rekli da je
Hanna napadnuta i silovana i postavljali su joj glupa pitanja.
Meike je znala kako je njezino hladnokrvno držanje djelovalo na policajce,
predobro je poznavala izraz u njihovim očima, izraz gađenja. Sama je bila kriva
tome jer se ponašala neljubazno.
Prije je pokušavala biti ljubazna i uljudna prema svima. Iako se osjećala sasvim
drukčije, smješkala se i lagala. Kad je bila debela, psihoterapeuti su joj objasnili da
je debela zato što sve drži u sebi. Tada je počela govoriti ono što misli. Prvo je to
činila iz čvrstog uvjerenja da će joj to pomoći da bude iskrena i otvorena, ali s
vremenom je počela uživati u vrijeđanju ljudi, iako je time naškodila samo sebi. A
sada se uopće nije čudila tome što su joj rekli murjaci. Naprotiv. Još se više
razbjesnila na Hannu. Zašto se morala upuštati u odnose s takvim ljudima - s
asocijalnim tipovima, luđacima i krinunalcima? Stalno je to činila. Tko se izlaže
opasnosti, taj će nastradati - to je bila jedna od onih glupih uzrečica kojima se njezin
otac stalno razmetao, ali je nažalost govorila istinu.
Na pitanje policajca je li Hanna imala neprijatelje i je li u posljednje vrijeme
bila s kim u svađi, Meike je navela Normana i Jana Niemöllera koji je sinoć sjedio u
automobilu na parkiralištu i čekao da Hanna izađe iz zgrade televizije. Navela je i
ime svojeg trenutačnog poočima te rekla da je nedavno netko ogrebao Hannin
automobil.
Ponovno je pomislila na cedulju. Je li Hanna što doznala o tim rokerima ili
učinila nešto što ih je razljutilo? Jesu li ju oni napali? Je li trebala reći policiji nešto o
tome?
Meikina koljena tako su jako drhtala da je morala sjesti na spušten poklopac
zahodske školjke. Strah, koji je donekle potisnula, vratio se i preplavio ju poput vala.
Obavila je ruke oko gornjeg dijela tijela i nagnula se naprijed.
Hanna je bila izudarana i silovana, našli su ju u prtljažniku njezina automobila,
bez svijesti, golu i povezanu. O, Bože! To ne može biti istina! To jednostavno ne
smije biti istina. Neće ići u bolnicu, nikad! Nije željela vidjeti majku tako slabu i
tako bolesnu.
Ali - što bi trebala učiniti? Ona mora s nekim razgovarati o svemu tome - ali s
kim? Odjednom su joj potekle suze niz obraze i više ih nije mogla zaustaviti.
- Mama - jecala je Meike. - Ah, mama, što da radim?

155
 Mobitel u njezinoj torbi zvonio je neprekidno. Izvadila ga je. Irina! Trinaest
poziva, četiri poruke. Ne, nije htjela razgovarati s njom. Otpao je i otac. Nije imala
nijednu prijateljicu s kojom bi mogla razgovarati o tome. S toaletnim papirom
obrisala je suze, zatim je uključila telefonski imenik, povukla po zaslonu od A prema
dolje. Zaustavila se na jednom imenu. Naravno! Postoji osoba koju može nazvati!
Kako se nije toga sjetila prije?

Društveni pad Vinzenza Kornbichlera bio je golem. Sudbina ga je iz raskošne vile

pokraj šume katapultirala na kauč u dvosobnom stanu na trinaestom katu zgrade u
stambenoj četvrti Limes u Schwalbachu. Kad je otvorio vrata i izašao, Pia je shvatila
što se Hanni Herzmann svidjelo na tom muškarcu, u najmanju ruku optički. Vinzenz
Kornbichler bio je u ranim četrdesetim godinama, privlačan, snažan, mladolik:
smeđe oči kao u psa, gusta plava kosa, simpatično, lijepo lice.
- Uđite.
Stisak njegove ruke bio je čvrst, pogled izravan. - Nažalost, ne mogu vas
pozvati u dnevnu sobu, ovo mi je privremeno sklonište.
Bodenstein i Pia pošli su za njim u malu, oskudno namještenu sobicu. Kauč za
spavanje, ormar i mali pisaći stol, na zidu usko zrcalo, iza vrata sklopiva daska za
glačanje i stalak za sušenje rublja.
- Otkada živite ovdje? - upitala je Pia.
- Otprije nekoliko tjedana - odgovorio je Vinzenz Kornbichler.
- A zašto? Vi i vaša supruga imate lijepu kuću.
Kornbichler je načinio grimasu. Mišićave nadlaktice svjedočile su o bezbrojnim
satima provedenim u studiju za fitness, uredna odjeća i njegovane ruke ukazivale su
na to da jako drži do svojega izgleda.
- Moja me se supruga zasitila - rekao je s gorčinom u glasu. - Ona ima običaj
svakih nekoliko godina mijenjati muškarce. Zbog nekakve sitnice izbacila me iz
kuće i zatvorila sve račune. Nakon šest godina, tijekom kojih sam sve činio za nju.
- Kakva je to sitnica bila? - upitala je Pia.
- Ah, potpuno beznačajna, mala nevjera, napravila je iz toga pravu dramu -
odgovorio je izmotavajući se i gledajući u zrcalo. Činilo se da mu se svidjelo što je
ondje vidio jer se zadovoljno nasmiješio.

156
 Više nije spominjao razlog zbog kojega je izbačen iz kuće, ali se žalio na
nepravedan postupak prema njemu i izgleda da uopće nije primijetio kako svakom
riječju postaje sve sumnjiviji.
- To zvuči kao da ste prilično bijesni - ustvrdila je Pia.
- Naravno da se ljutim - priznao je Vinzenz Kornbichler. - Supruzi za ljubav
zatvorio sam svoju tvrtku i sada sam tu, bez stana, bez novca, bez ičega! A ona se ni
ne javi na telefon kad ju nazovem.
- Gdje ste bili prošle noći? - upitao je Bodenstein.
- Prošle noći?
Kornbichler ga je iznenađeno pogledao. - Kada?
- Između dvadeset tri i tri sata ujutro.
Suprug Hanne Herzmann zamislio se.
- Bio sam u jednom bistrou u Bad Sodenu - rekao je nakon kratkog
razmišljanja. - Od pola jedanaest otprilike.
- Do kada?
- Ne znam točno. Do pola jedan, jedan. Zašto vas to zanima?
- Postoje li svjedoci koji mogu potvrditi da ste bili ondje?
- Naravno. Bio sam ondje s nekoliko prijatelja. A i posluga me se sigurno sjeća.
Zar se nešto dogodilo?
Pia ga je oštro pogledala. Njegova bezbrižnost djelovala je iskreno, ali možda je
samo bio dobar glumac. Je li moguće da uopće nije znao što se dogodilo i zašto
želimo razgovarati s njim?
- Kakav automobil vozite? - upitala je Pia.
- Porsche. 911, S4, cabrio - odgovorio je Vinzenz Kornbichler neveselo. - Dok
mi ga ne oduzme.
- A gdje ste bili prije nego što ste otišli u Bad Soden?
Bodenstein je postavio baš ono pitanje koje je Pia upravo htjela postaviti.
Katkada su ona i Bodenstein, pomislila je, bili poput kakvog starog bračnog para.
Zapravo, nije ni čudo, nakon stotina zajedničkih ispitivanja.
Vidjelo se da je ovo pitanje bilo Kornbichleru neugodno.

157
 - Malo sam se vozio uokolo - izvlačio se. - Zašto je to važno?
- Vaša je žena napadnuta i silovana - reklaje Pia. - Našli su ju jutros u
prtljažniku njezina automobila, teško ozlijeđenu i bez svijesti. A susjed vaše supruge
rekao nam je da ste vi jučer bili u blizini kuće.

Markus Maria Frey elegantno je odijelo zamijenio trapericama i školskom majicom

te je s dvojicom očeva stajao uz plinski roštilj. Cijeli tjedan veselio se školskoj
svečanosti. Unatoč strogom rasporedu, uvijek je odvajao vrijeme za svoju djecu, bio
je predsjednik vijeća roditelja i sudjelovao je u organiziranju svečanosti. Sav dobitak
od prodaje hrane i pića i svi prilozi dobro će doći izgradnji nove školske knjižnice.
Rjed ispred roštilja nije imao kraja. Nisu stigli napeći dovoljno mesa, sve se brzo
razgrabilo. Građani Königsteina bili su velikodušni kad je bila riječ o nekoj
dobrotvornoj akciji, a vijeće roditelja odlučilo je zaokružiti prikupljen iznos.
Vrijeme im je išlo na ruku, raspoloženje je bilo opušteno i svi su bili veseli.
Frey je ostao pokraj roštilja dok mu nije stigla zamjena, a poslije je bio sudac i
pomagač natjecateljima na sportskom igralištu. Utrka u vrećama, s kolicima, vađenje
jabuka iz vode, povlačenje užeta. Djeca i njihovi roditelji lijepo su se zabavljali, a i
Markus Maria Frey uživao je gledajući. Kako su djeca bila marljiva i zaokupljena -
ima li što ljepše? Gurala su se oko njega pri dodjeli nagrada pobjednicima, ali je i za
djecu koja su izgubila imao utješne nagrade i riječi utjehe. Djeca daju smisao životu.
Popodne je proletjelo u trenu. Morao je brisati suze razočaranima, hjepiti
flastere na ozlijeđena koljena ili smirivati svađu.
- Dakle, kad vam dosadi državno odvjetništvo, možete u svako doba doći k
nama u dječji vrtić - rekao je netko iza njegovih leđa. Frey se okrenuo i ugledao
nasmiješeno lice gospođe Schirrmacker, ravnateljice gradskog dječjeg doma.
- Dobar dan, gospođo Scbirrmacher - rekao je nasmiješivši se.
- Hvala! - zacvrkutala je malena kojoj je upravo spleo pletenicu i odskakutala.
- Djeca su se prilijepila za vas kao čičak.
- Da, to je točno.
Gledao je za djevojčicom koja se oduševljeno vratila u dvorac za igru. - To me
jednostavno veseli i opušta.
- Htjela bih s vama razgovarati o pokroviteljstvu našeg kazališnog projekta -

158
rekla je gospođa Schirrmacher. - Već sam vam poslala e-mail, možda se sjećate.
Frey je veoma cijenio tu odgojiteljicu. S mnogo mašte i zanosa zalagala se za
djecu koja su joj bila povjerena i koja su dijelom dolazila iz problematičnih obitelji i
stalno se morala boriti protiv oskudnog općinskog proračuna.
- Naravno da se sjećam. O tome sam već razgovarao s gospodinom Wiesnerom
iz zaklade Finkbeiner.
Odšetali su preko travnjaka do šatora gdje su još bili redovi ispred štandova s
pićima i jelima s roštilja.
- Obično ne podupiremo vanjske projekte, ali smo u ovom slučaju odlučili
načiniti iznimku - nastavio je Frey. - To je vrlo ambiciozan projekt, od kojeg će imati
koristi djeca iz siromašnijih obitelji. Dakle, možete računati na mene. I na prilog od
pet tisuća eura.
- Ah, to je prekrasno! Mnogo, mnogo hvala!
Gospođa Schirrmacher umalo nije zaplakala od sreće i u oduševljenju ga je
poljubila u obraz. - Mislili smo da ćemo morati odustati od svega jer nismo imali
dovoljno sredstava.
Markus Maria Frey smješkao se pomalo zbunjeno. Uvijek se osjećao nelagodno
kad su ga hvalili zbog takvih sitnica.
- Tata?
Jerome, njegov najstariji sin dotrčao je bez daha s mobitelom u ruci. - Već je
nekoliko puta zvonilo. Ostavio si ga kod roštilja.
- Hvala, veliko moje.
Uzeo je mobitel i pomilovao sina po razbarušenoj kosi. Telefon je ponovno
zazvonio.
- Oprostite, molim vas, na trenutak - rekao je Frey nakon što je pročitao ime na
zaslonu. - Moram se javiti, nažalost.
- Da, naravno - rekla je gospođa Schirrmacher kimnuvši, a Frey je otišao
nekoliko koraka u stranu.
- Nije pogodan trenutak - rekao je. - Mogu te odmah...
Zanijemio je čuvši napetost u glasu sugovornika. Šutke je slušao, a njegova se
uzrujanost u trenu pretvorila u nevjericu. Unatoč velikoj vrućini, naježio se.

159
 - Je li to sigurno sto posto? - upitao je ispod glasa i pogledao na sat. Zastao je u
sjeni jedne velike lovorvišnje. Siv veo odjednom je prekrio lijep, sunčan dan. - Naći
ćemo se za sat vremena. Nađi mjesto i javi mi, okej?
Misli su mu se uzburkale. Je li moguće da u Njemačkoj čovjek samo tako
nestane s lica zemlje? Nitko ga nije vidio četrnaest godina. Postoji li to uopće -
pokop bez trupla? Nadgrobni spomenik, cvijeće i svijeće na grobu u kojem nema
nikoga? Nakon svega što se dogodilo, vijest o smrti izazvala je žalost, ali i donijela
olakšanje. Činilo se da je opasnost, u kojoj su se svi nalazili, prošla za sva vremena.
Frey je dovršio razgovor i nekoliko trenutaka zurio u prazno.
Brio mu je jasno što to znači ako je ono, što je upravo čuo, bila istina. To je
nedvojbeno bilo nešto najgore što se moglo dogoditi. Noćna mora počinje iznova.

- Gospode Bože!
Kornbichler se uspravio i razrogačio oči. - To... to nisam znao! Kako je...
mislim... oh, sranje. Jako mi je žao.
- Zašto ste bili u Langenhainu? Što ste htjeli raditi ondje?
- Ja... ja...
Provukao je prste kroz kosu i živčano se meškoljio po kauču. Njegov odraz u
zrcalu više ga nije zanimao. - Vi... ne mislite li valjda da sam ja silovao i ozlijedio
suprugu?
To nije zvučalo ljutito, nego zapanjeno.
- Ništa mi ne mislimo - odgovorio je Bodenstein. - Nama će biti dovoljno ako
nam odgovorite na pitanja.
- Zašto me nitko nije nazvao i javio mi to? - rekao je Kornbichler odmahnuvši
glavom i pogledavši na svoj smartphone. - Irina ili Jan mogli su mi javiti!
- Što ste tražili u blizini suprugine kuće u Langenhainu? - Bodenstein je
ponovio Pijino pitanje. - I zašto nam niste odmah rekli da ste bili ondje?
- Pitali ste me za vrijeme između jedanaest sati i tri sata ujutro spremno je
odgovorio Kornbichler. - Uopće nisam znao o čemu je riječ.
- A što ste mislili, zbog čega kriminalistička policija želi razgovarati s vama? -
upitala je Pia.

160
 - Iskreno rečeno, nemam pojma.
Slegnuo je ramenima.
Pia je pomno promatrala izraz njegova lica. Vinzenz Kornbichler možda je bio
uvrijeđen i ljutit, no je li bio sposoban učiniti nešto tako okrutno što se dogodilo
Hanni Herzmann?
- Ima li vaša supruga neprijatelje? - upitao je Bodenstein. - Je li joj tko ikad
prijetio?
- Da, bio je jedan tip koji ju je stalno pratio - rekao je Kornbichler. - To je bilo
neposredno prije nego što smo se Hanna i ja upoznali. Bio je u zatvoru zbog toga.
To je zvučalo zanimljivo. Kornbichler nije znao njegovo ime, ali je obećao da
će se raspitati kod Irine Zydek.
- Ima i jedan bivši suradnik, Norman Seiler. On je bio strašno bijesan na Hannu
- nastavio je čovjek. - Prije tri tjedna dala mu je otkaz, momentalni. Da, i onaj
Niemöller mi je uvijek bio sumnjiv. On je strašno zaljubljen u Hannu, ali ona ga ne
doživljava. Osim toga, postoji cijeli niz ljudi koji su se osramotili u njezinoj emisiji
pa su sada prilično ljuti na Hannu.
Pia je pisala bilješke. Norman Seiler imao je jak motiv, o kakvom bi policajka
poput nje mogla samo sanjati, ali je nažalost imao čvrst alibi. Prekjučer je otputovao
u Berlin i vratio se tek danas dopodne u pola dvanaest. Svi termini koje je naveo,
provjereni su i potvrđeni. Alibi Jana Niemöllera bio je neuvjerljiv. Navodno je
poslije zabave otišao kući i odmah legao u krevet, no Meike Herzmann vidjela ga je
kako sjedi u svojem automobilu i čeka Hannu. Tvrdnju da se naspavao pobijao je
njegov izgled.
- Jedne večeri, nedavno, slučajno sam vozio kroz Langenhain - rekao je Vinzenz
Kornbichler. Nakratko je zastao, a onda nastavio. - Već je bilo kasno, prošla je
ponoć, a pred kućom je stajao automobil koji nisam poznavao. Crn terenac. Pomislio
sam, super, evo mojeg nasljednika u kući. Zapravo, htio sam odmah otići, ali... nisam
mogao izdržati pa sam izašao iz automobila i otišao u vrt. Ondje nije bio samo jedan
momak, nego su bila dvojica.
Pia je nakratko pogledala Bodensteina.
- Kad je to bilo? - upitala je.
- Hm... prekjučer, u srijedu navečer - odgovorio je Kornbichler. - Imao sam
nekakav čudan osjećaj. Premda me Hanna izbacila iz kuće, i dalje sam ju volio.

161
 - Zašto ste imali čudan osjećaj? - upitala je Pia.
- Jedan od one dvojice, div s bradom i maramom na glavi... dakle, ne bih ga
volio sresti ni usred bijela dana. Bio je tako istetoviran da je nalikovao na štrumfa.
Bio je plav po cijelom tijelu, osim u licu.
- I što ste vidjeli? - upitao je Bodenstein. - Jesu li ti ljudi prijetili vašoj supruzi?
- Ne, samo su sjedili i nešto pili te pričali. Oko pola jedan divovski je štrumf
otišao, Hanna je nakon nekoliko minuta s drugim muškarcem ušla u svoj automobil.
Vozio sam za njima.
Vinzenz Kombichler zbunjeno se nasmiješio. - Nemojte misliti da sam jedan od
onih koji uhode ljude. Samo sam bio zabrinut za Hannu. Nikad mi nije pričala
previše o svojim istraživanjima, ali gosti njezinih emisija često su bih pravi
psihopati.
- Kamo je vozila?
- U Diedenbergenu sam shvatio da mi je spremnik za gorivo prazan. Morao sam
ga napuniti na autocesti pa sam ih tako izgubio iz vida.
- Gdje ste tankirali? Na odmorištu Weilbach?
Pia je prilično dobro poznavala geografiju okruga Main-Taunus.
- Da, to je točno. U to doba nije otvorena ni jedna benzinska stanica.
Sumnjičavo je promatrala sugovornika. Hanna Herzmann trideset je šest sati
kasnije pronađena u prtljažniku svojeg automobila, ni petsto metara dalje od
odmorišta na kojem je i njezin omražen suprug kupio gorivo. Je li to bila slučajnost?
- Jeste li zapamtili registracijski broj crnog terenca? - upitao je Bodenstein.
- Nažalost nisam. Pločica je bila mala kao ona na mopedu, a bio je i mrak.
Ovo što je Vinzenz Kornbichler ispričao moglo je biti točno. Korištene čaše na
stoliću u dnevnoj sobi Hanne Herzmann ukazivale su na to da je imala goste.
No činjenica da je Kornbichler često odlazio do kuće svoje supruge dokazivala
je da je on prema njoj i dalje gajio snažne osjećaje. Čovjek je bio povrijeđen, ranjen,
bez novca i ljubomoran, a sve je to bila visoko eksplozivna smjesa kojoj je bila
dovoljna i samo jedna iskra da ju zapali. Nije li ta iskra planula kad je vidio kako
Hanna noću ulazi u automobil nepoznatog čovjeka?
- To je bilo u srijedu - rekla je. - A što je bilo u četvrtak?

162
 - Već sam vam rekao.
Kornbichler se smrknuo.
- Ne, niste - rekla je Pia ljubazno se smiješeći. - Dakle? Što ste radili kod kuće u
četvrtak?
- Ništa. Ništa određeno. Jednostavno sam neko vrijeme sjedio u automobilu.
Govor njegova tijela otkrivao je uzrujanost. Ruke, koje su se igrale mobitelom,
nemiran pogled, cupkanje nogom. Ako je na početku razgovora i ostavljao dojam da
je opušten i da vlada situacijom, njegova se samouvjerenost smanjivala svake
sekunde.
Pia je iz torbe izvadila proziran omot s fotografijama lica Hanne Herzmann,
unakaženog do neprepoznatljivosti, te ga bez riječi stavila Kornbichleru ispred nosa.
On je bez riječi pogledao fotografiju i odmaknuo se.
- Što je to?
Glumio je ogorčenost, ali ne baš dobro.
- Predlažem da pođete s nama, gospodine Kornbichleru.
Bodenstein je ustao.
- Ali zašto? Pa rekao sam vam da... - pobunio se Kornbichler.
- Privremeno ste uhićeni - prekinula ga je Pia i izrecitirala mu službenu pouku o
pravima i dužnostima okrivljenika prema paragrafima 127 i 127b Pravilnika o
kaznenom postupku. - Budući da nemate stalno mjesto boravka, možete prenoćiti na
teret države dok ne ispitamo vaš alibi za noć od četvrtka.

Bilo je hladno. Užasno se smrzavala, osjećala je kao da joj je tijelo teško poput
olova. Nejasno se prisjetila boli i patnje. Usta su joj bila posve suha, jezik nateknut
tako da nije mogla gutati. Iz daljine je čula ravnomjerno pištanje i zujanje. Gdje se
nalazila? Što se dogodilo?
Pokušala je otvoriti oči, ali joj to uza sav napor nije uspjelo.
Hajde, pomislila je. Otvori oči, Hanna!
Iznimnom snagom volje tek je malo otvorila lijevo oko, ali ono što je vidjela,
bilo je mutno i nejasno. Sumrak, spuštene rolete na prozorima, goli bijeli zidovi.

163
 Kakva je to prostorija?
Čula je korake. Gumeni su potplati zaškripali.
- Gospođo Herzmann?
Ženski glas. - Čujete li me?
Hanna je čula neartikuliran šum koji je prešao u tupo uzdisanje i trebalo joj je
nekoliko sekunda da shvati kako taj šum dolazi od nje same.
Gdje sam? - htjela je pitati, ali su joj usne i jezik bili nijemi i neosjetljivi, kao da
nisu bili njezini.
Val zabrinutosti širio se gustom maglom koja ju je okruživala. Nešto s njom nije
bilo u redu! Ovo nije bio san, ovo je bila stvarnost!
- Ja sam doktorica Fuhrmann - rekao je ženski glas. - Vi ste na intenzivnoj
jedinici bolnice u Höchstu.
Intenzivna jedinica. Bolnica. Sada je bar znala što to pišti i zuji. Ali zašto je bila
u bolnici?
Koliko god si Hanna razbijala glavu, nije se mogla ničeg sjetiti niti objasniti
položaj u kojem se nalazi. Praznina. Crna rupa. Pucanje filma. Posljednje čega se
sjećala, bila je svađa s Janom nakon zabave. Odjednom se stvorio pred njom na
parkiralištu i ona se silno uplašila kad ga je vidjela. Bio je vrlo ljutit, grubo ju je
uhvatio za ruku i to ju je zaboljelo. Vjerojatno sada ima plavu mrlju na nadlaktici. O
čemu je uopće bila riječ?
Djelići sjećanja prolazili su joj kroz glavu poput šišmiša, spajali se u nestalne i
nepotpune slike i ponovno se razdvajali. Meike. Vinzenz. Plave oči. Vrućina.
Gromovi i munje. Znoj. Zašto je Jan bio onako bijesan? I opet one svjetloplave oči
uokvirene borama od smijeha. Ali nema lica, nema imena, nema sjećanja. Kiša.
Mlake. Mrak. Ništa. Prokletstvo.
- Imate li bolove?
Bolove? Ne. Tupo kuckanje koje ne može lokalizirati, neugodno, ali
podnošljivo. U glavi joj je tutnjalo. Možda je doživjela nesreću, prometnu nesreću.
Kakav je automobil zapravo vozila? Više ju je plašila činjenica što se više ne može
sjetiti svojega automobila nego stanje u kojem se nalazila.
- Primate vrlo jake lijekove protiv bolova i zato ste umorni... Liječničin glas
zvučao je poput daleke jeke, postajao je sve nerazumljiviji i rastočio se u

164
besmislenom redanju slogova.
Umor. Spavanje. Hanna je zatvorila lijevo oko i zaspala.
Kad se ponovno probudila, vani je bio mrak. Bilo joj je teško držati jedno oko
otvorenim. Negdje je gorjelo slabo svjetlo, soba je bila oskudno osvijetljena. Hanna
je zamijetila nekakvo kretanje pokraj kreveta. Na stolici je sjedio muškarac u zelenoj
kuti, sa zelenom kapom na glavi. Spustio je glavu, ruka mu je bila na njezinoj ruci u
koju su bile utaknute različite cjevčice koje su vodile tko zna kamo. Srce joj je
poskočilo kad ga je prepoznala. Nadala se da nije primijetio da se probudila! Bilo joj
je neugodno što ju on vidi ovakvu.
- Žao mi je - čula je njegov glas, koji joj je zvučao posve strano. Je li plakao?
Zbog nje? Sigurno joj je jako loše!
- Tako mi je žao - ponovio je šapatom. - Nisam htio da se to dogodi.

Bodenstein je sjedio za pisaćim stolom u svojem uredu i razmišljao o Meike

Herzmann. Rijetko kad je vidio takvu ogorčenost na mladom licu, toliko straha i
potisnutog bijesa. Bilo je vidljivo da je vrlo napeta i zato se još više čudio
bezosjećajnoj ravnodušnosti s kojom je primila vijest o napadu na njezinu majku. To
nije bilo normalno. Slično je bilo i ponašanje Vinzenza Kornbichlera. Čovjek se u
početku doimao otvorenim i iskrenim, ali se tijekom razgovora pokazalo da to nije
tako, nego baš suprotno. Nije morao reći da je u srijedu bio u blizini suprugine kuće.
Time je bacio sumnju na sebe. Nenamjerno? Ili je imao potrebu da kaže istinu, kakvu
osjećaju mnogi počinitelji kad više ne mogu podnijeti pritisak savjesti?
Kamo se Hanna odvezla s neznancem nakon što ih je njezin suprug morao
prestati pratiti?
Vinzenz Kornbichler bio je iskren kad je rekao da je u noći od srijede na
četvrtak u 1:13 sati kupio gorivo na odmorištu Weilbach, to je dokazano pregledom
snimke na benzinskoj stanici, a njegov alibi za četvrtak navečer - bistro u Bad
Sodenu - kolege bi trebali provjeriti danas. Ostalo može biti istina, ali i ne mora.
Bodenstein je ponovno čitao zapisnik forenzičkog pregleda Hanne Herzmann.
Kako je ona sada? Je li se već probudila iz narkoze i shvatila što joj se dogodilo?
Fizički će se možda oporaviti, ali Bodenstein je sumnjao da će ikad moći psihički
izaći na kraj s tim zlostavljanjem.
Njezine su povrede sličile onima koje je imala mrtva djevojka iz Majne. Kakvi

165
su to morali biti monstrumi sposobni za tako zvjersku okrutnost? Više od dvadeset
godina Bodenstein se bavio ubojicama i nikad nije mogao dokučiti što čovjeka
navodi na to da ubije drugog čovjeka. Tek kad se sam našao u položaju u kojem je od
očaja, poniženja i bespomoćnosti izgubio živce i napao vlastitu suprugu, shvatio je
kako u kratkom vremenu svatko može postati ubojicom. Užasno se sramio i kajao
zbog napada, ali tada je naučio što se događa u čovjeku koji ubija na mah. Ne bi
nikad odobravao takvo ponašanje niti smatrao bijes opravdanjem za uništenje nečijeg
života, ali to se moglo nekako lakše shvatiti nego ovakav čin nasilja kakav su
doživjele Hanna Herzmann ili ona mlada djevojka koju su zvali “Sirenom”.
Bodenstein je uzdahnuo. Skinuo je naočale za čitanje, zijevnuo i protrljao vrat
koji ga je bolio. Vani je bio mrak, bilo je kasno, već je prošlo jedanaest sati. Dan je
bio dug, bilo je vrijeme da pođe kući.
Baš kad je ugasio stolnu svjetiljku i navukao kaput, zazvonio je telefon na
njegovu pisaćem stolu. Broj s pozivnim brojem za Hofheim. Prije nego što je poziv
bio prebačen na njegov mobitel, Bodenstein je podigao slušalicu i javio se.
- Dobra večer, ja sam Katharina Maisel - rekla je neka žena. - Danas ste
razgovarali s mojim suprugom, mi smo susjedi gospođe Herzmann. Oprostite što
vam smetam ovako kasno.
- Sve je u redu - odgovorio je Bodenstein, suzdržavajući se od zijevanja. - Što
mogu učiniti za vas?
- Upravo sam došla kući i suprug mi je rekao kakva se strahota dogodila.
U glasu Katharine Maisel nazirala se uzrujanost karakteristična za većinu ljudi
koji se javljaju kriminalističkoj policiji. - Ja sam nešto vidjela. U početku mi to nije
bilo ništa neobično, ali sada... u ovim okolnostima...
- Aha.
Bodenstein je obišao oko pisaćeg stola, ponovno upalio svjetiljku i sjeo. -
Pričajte. Što ste vidjeli?
Gospođa Maisel je oko dvadeset dva sata bila u vrtu i polijevala je cvjetne
gredice. Pritom je pokraj kuće Hanne Herzmann opazila muškarca, kojeg nikad prije
nije vidjela. Dovezao se motorom i neko je vrijeme čekao pokraj šume. Nakon
otprilike deset minuta primijetio je kako ga ona sumnjičavo gleda. Zatim je ubacio
nešto kroz otvor na ulaznim vratima Hanne Herzmann i odvezao se.
- To je zanimljivo.

166
 Bodenstein je načinio nekoliko zabilješki. - Možete li opisati muškarca? Ili
njegov motor?
- Da, mogu. Prošao je pokraj mene na udaljenosti manjoj od deset metara i
uljudno me pozdravio lamanjem glave. Rekla bih da ima oko četrdeset pet godina.
Uredan, vrlo vitak, visok oko metar i osamdeset. Kratka kosa, plava, već pomalo
sijeda. Najizražajnije su bile njegove oči. Nikad nisam vidjela tako nevjerojatno
plave oči.
- Vi ste dobra promatračica - rekao je Bodenstein. - Biste li prepoznali tog
čovjeka?
- Sigurna sam da bih - potvrdila je gospođa Maisel. - Ali to nije bilo sve. Te
večeri nisam mogla zaspati. Bilo je jako vruće, a naš je sin prvi put otišao van
automobilom. Bila sam nemirna i zabrinuta zbog nevremena. Zato sam svako malo
gledala kroz prozor. Iz naše spavaće sobe dobro se vidi ulaz u garažu gospođe
Herzmann. Ona je došla kući u jedan sat i deset minuta i ušla automobilom u garažu
kao što to uvijek čini.
Bodenstein odjednom više nije osjećao umor. Uspravio se.
- Jeste li posve sigurni?
- Jesam. Dobro poznajem automobil gospođe Herzmann. Ona uvijek otvara
vrata daljinskim upravljačem i zatvara ih odmah čim uđe. Više ne mora izlaziti. Iz
garaže ulazi u kuću.
- Jeste li prepoznali gospođu Herzmann? - upitao je Bodenstein.
- Hm... prepoznala sam automobil. Ništa neobično, nikad ne gledam unutra.
Četvrt sata nakon toga vratio se naš sin i ja sam otišla u krevet.
Bodenstein se zahvaho susjedi i završio razgovor. Nije sumnjao u ono što je ona
vidjela, ali mu je to bilo zagonetno. Do sada su Pia i on polazili od toga da se Harrni
nešto dogodilo na putu kući, ali sad se činilo da je bila napadnuta i silovana u kući.
Vinzenz Kornbichler poznavao je navike svoje supruge, a znao je i da se iz garaže
može ući u kuću. Poslije je počinitelj stavio Hannu Herzmann u prtljažnik njezina
automobila i odvezao ju u Weilbach. Ali kako je otišao odande? Jesu li možda bila
dvojica počinitelja? Je li Kornbichler imao pomagača? Ili su ipak na krivom tragu?
Možda je tetovirani div, kojeg je Kornbichler navodno vidio, imao prste u svemu
tome?
Bodenstein je uzeo telefon i okrenuo broj mobitela Christiana Krögera. On se
javio odmah.

167
 - Jeste li pogledah garažu Hanne Herzmann? - upitao je Bodenstein, nakon što
ga je na brzinu izvijestio o onome što je ispričala susjeda.
- Nismo - odgovorio je Kröger nakon kratkog oklijevanja. - Kvragu, kako se
nisam sjetio garaže?
- Zato što nismo ni pomišljali da je kuća mjesto zločina.
Bodensteinu je bilo poznato da je njegov kolega perfekcionist i znao je koliko
će se živcirati što mu je nešto tako važno moglo promaći.
- Odmah idem onamo - odlučno je rekao Kröger. - Prije nego ona luđakinja
zamete tragove.
- Na koga misliš? - upitao je Bodenstein pomalo razdražljivo.
- Na kćer. Ta nije baš pri zdravoj pameti. Ali ipak, dala mi je ključ od kuće.
Bodenstein je pogledao na sat. Nekoliko minuta do ponoći, ali on se razbudio
pa ionako neće moći spavati.
- Znaš što, i ja ću doći - rekao je. - Možeš li biti ondje za pola sata?
- Ako ti povezeš autobus. Inače moram prije otići u Hofheim.

Prsti su mu letjeli po tipkovnici laptopa. Nevrijeme iz prošle noći donijelo je samo

kratkotrajno zahlađenje, danas je bilo sparnije i toplije nego prije. Sunce je cijeli dan
nemilosrdno pržilo po kamp-prikolici i zagrijalo lim. Računalo, televizor i hladnjak
dodatno su isijavali toplinu, ali sada je bilo svejedno iznosi li temperatura četrdeset
ih četrdeset jedan stupanj. Iako se gotovo nije ni pomicao, znoj mu se slijevao niz
lice i s brade kapao po stolu.
Počeo je raditi s namjerom da izdvoji najvažnije činjenice iz nepregledne hrpe
bilježaka, dnevničkih zapisa i zapisnika, ali onda mu njezin prijedlog da napiše
knjigu više nije dao mira. Predanim radom zaboravljao je pitanje je li rekao ili učinio
nešto što ju je moglo razljutiti. Do sada je bila oličenje pouzdanosti, nije se moglo
dogoditi da propusti dogovorene sastanke, a da ga prethodno ne obavijesti. Nije mu
bilo jasno zašto se ne javlja već više od dvadeset četiri sata. U početku joj je mobitel
još bio uključen, ali sada više nije, a nije mu ni odgovorila na poruke i e-mailove. A
sve je još bilo u redu kad su se rastali u rano jutro u četvrtak. Ili nije? Što se
dogodilo?
Posegnuo je za bocom vode koja mu umalo nije skliznula iz ruke. Naljepnica se

168
raskvasila i odlijepila, voda se zagrijala gotovo na sobnu temperaturu.
Ustao je i protegnuo se. Majica i kratke hlače mokre od znoja, žudio je za
rashlađenjem. Na trenutak se predao bolnom sjećanju na svoj nekadašnji klimatiziran
ured. Taj je luksuz u ono vrijeme smatrao normalnim, jednako kao i svježinu dobro
izolirane kuće s prozorima od trostrukog stakla. Prije se po ovakvoj vrućini nije
mogao usredotočiti na ono što radi. Kad mora, čovjek se na sve privikne. Čak i na
ekstremne uvjete. Za preživljavanje nije potrebno imati dvadeset odijela krojenih po
mjeri ni petnaest pari cipela izrađenih rukom ni trideset sedam košulja marke Ralph
Lauren. Kuhati se može na jednoj jedinoj ploči, dovoljna su dva lonca i jedna tava,
nije potrebna kuhinja od pedeset tisuća eura s granitnom radnom površinom i
otokom za kuhanje. Sve je to suvišno. Sreća se nalazi u materijalnom ograničenju,
jer ako više ništa nemaš, ne moraš se bojati da ćeš što izgubiti.
Zaklopio je laptop i ugasio svjetlo kako ne bi navabio još više komaraca i
moljaca, uzeo ohlađenu bocu piva iz hladnjaka i sjeo na prazan sanduk piva ispred
šatora. U kampu je bilo neobično mirno, mješavina piva i vrućine izgleda da je
paralizirala i najoduševljenije partijanere. Otpio je gutljaj i zagledao se u maglovito
noćno nebo na kojem su se slabo nazirak zvijezde i mjesec. Pivo na kraju radnog
dana bilo je jedan od malog broja obreda koje je vršio. Prije je svake večeri odlazio s
kolegama ili klijentima u kakav bar u središtu grada, na čašicu prije odlaska kući. To
je bilo odavno.
Posljednjih mu godina više gotovo ništa nije bilo važno i s tim se sasvim dobro
nosio. No sada je bilo drukčije. Kako nije uspio uspostaviti profesionalan odmak?
Njezina ga je šutnja uzdrmala više nego što si je htio priznati. Prevekka blizina bila
je jednako štetna i opasna kao i lažna nada. Osobito za izopćenika poput njega.
Zvuk motora bio je sve jači. Tipičan zvuk Harleyja pri niskom broju okretaja.
Odmak je znao da njega traže pa je podigao glavu. Još se nitko od tih momaka nije
pojavio ovdje u kampu. Svjetlo mu je obasjalo lice. Motor se zaustavio ispred
ograde, nastavio je raditi u praznom kodu. Ustao je sa sanduka i polako prišao
ogradi.
- Hej, avvocato - pozdravio je vozač ne silazeći s motocikla. - Imam poruku od
Bernda. Nije ti htio reći telefonski.
Prepoznao ga je po slaboj svjetlosti ulične svjetiljke, udaljene pedeset metara, i
pozdravio kimnuvši.
Čovjek mu je dao preklopljenu omotnicu.
- Hitno je - rekao je u pola glasa i nestao u noći.

169
 Gledao je za njim dok zvuk motora nije utihnuo, a onda je ušao u prikolicu i
razderao omotnicu.
“Ponedjeljak, 19:00” - pisalo je na cedulji. “Prinsengracht 85. Binnenstad.
Amsterdam.”
- Napokon - pomislio je i duboko udahnuo. Ovo je morao dugo čekati.

Petak joj je prije bio najomiljeniji dan u tjednu. Michaela se uvijek radovala petku
kad je popodne odlazila u jahaonicu. Sada ima već dva tjedna kako nije bila ondje.
Prošlog je tjedna rekla da ju boli trbuh i to nije bila laž. Danas je rekla mami da joj
je loše. Ni to nije bila laž. Bilo joj je loše već u školi, za ručkom nije mogla progutati
ni zalogaja, odmah bi povratila . Braća i sestre izgubili su se odmah nakon ručka.
Danas počinju jesenski praznici, a time i podizanje indijanskog logora kojem se svi
već dugo raduju. Na jednoj čistini u šumi postavit će indijanske šatore i navečer će
sjediti oko velike vatre, peći kobasice i pjevati pjesme.
Michaela je legla u krevet, vrata su bila pritvorena pa je osluškivala zvukove u
kući.
Telefon je zazvonio, skočila je kao da ju je struja udarila i istrčala iz sobe, ali -
prekasno. Mama se već javila dolje.
- ... leži u krevetu... povraćala je... ne znam što je s njom... aha... hm... aha.
Hvala što ste mi to rekli. Da, naravno. To je glupost. Ona ima tako bujnu maštu da
moj suprug i ja katkad ne znamo što činiti... Da. Da, hvala. Sljedeći tjedan doći će
sigurno. Jahaonica je njoj sve na svijetu.
Stajala je gore na stubištu, srce joj je kucalo kao ludo i u glavi joj se vrtjelo od
straha. To se sigurno javila Gaby kako bi se raspitala za nju! Što je rekla majci?
Brzo se vratila u sobu i pokrila se preko glave. Nije se dogodilo ništa. Minute su
prolazile i pretvarale se u sate. Smračilo se.
Sada je netko drugi vježbao na Asterixu! Kako bi voljela biti ondje! Michaela je
zarila lice u jastuk i počela jecati. Tata je došao kući. Čula ga je kako dolje
razgovara s mamom. Odjednom su se otvorila vrata. Netko je upalio svjetlo i
razgrnuo prekrivač.
- Kakve si to gluposti pričala Gaby?
Tatin glas zvučao je ljutito. Usta su joj bila suha, obuzeo ju je strah, osjetila je

170
kako joj srce kuca u vratu. - Kaži! Kakve si laži opet izgovorila?
Progutala je slinu. Zašto nije držala jezik za zubima? Gaby ju je izdala. Možda
se i ona boji vukova.
- Dođi sa mnom - rekao je tata. Znala je što će se sada dogoditi, to je više puta
doživjela. Unatoč svemu, ustala je i pošla za njim. Uza stube. Na tavan. Zatvorio je
vrata za sobom, skinuo je uže s krovne grede. Tresla se od straha dok je skidala
odjeću. Tata ju je zgrabio za kosu i bacio na staru sofu koja se nalazila pod kosim
krovom i počeo ju tući.
- Ti lažljivice! - bijesno je siktao. - Hajde, okreni se na leđa! Pokazat ću ti ja! Ti
ćeš o meni pričati takve stvari!
Batinao ju je kao da je sišao s uma, uže je fijukalo po zraku i pogodilo ju među
noge. Suze su joj curile niz lice, tiho je jecala.
- Ubit ću te, budeš li još jedanput takvo što pričala o meni!
Tatino lice bilo je izobličeno od bijesa.
Michaela, koja je tatu poznavala samo kao veselu osobu punu ljubavi, odavno
više nije bila tu. Još dolje, u dječjoj sobi, iz dubina njezine podsvijesti izronila je
Sandra. Sandra je dolazila uvijek kad je tata bio tako bijesan i kad ju je tukao.
Sandra je mogla izdržati udarce, bolove i mržnju. Michaela se sutra neće sjećati
toga, samo će se čuditi modricama. Ali više se nikad neće nikomu povjeriti. Michaela
je imala osam godina.

171
 SUBOTA, 26. LIPNJA 2010.

Strahote proteklog dana pretvorile su se u jezivu noćnu moru: mračni rokeri, bijesan
pas, šumar koji puca, policajci. Vinzenz i Jan igrali su nekakvu ulogu, Meike se više
nije mogla sjetiti od koga ili čega su bježali, no ona je dahtala poput trkaćeg konja
nakon utrke za Veliku nagradu Baden-Badena, kad se probudila u dva sata, mokra od
znoja. Otišla je pod tuš, umotala se u ručnik i sjela na mali balkon. Vladala je tropska
vrućina, više nije mogla ni pomišljati na spavanje.
Meike je od jučer neprekidno razmišljala o emisiji koju je majka pripremala i
pitala se ima li to kakve veze s napadom. Ni Wolfgang nije imao pojma ni o čemu.
Zaprepastio se kad mu je rekla što se Hanni dogodilo, a nakon što mu je pričala o
susretu s rokerima i psu za borbe, on joj je ponudio da privremeno stanuje kod njega.
Meike se obradovala, ali je ipak odbila. Bila je prestara da bi se skrivala.
Uprla je noge u balkonsku ogradu. Kad su policajci jučer otišli, pregledala je
majčinu radnu sobu. Uzaludno. Laptop je nestao bez traga, pametni telefon također.
Promatrala je pročelje kuće preko puta. Većina prozora bila je širom otvorena kako
bi svjež noćni zrak ušao u stanove. Posvuda je bio mrak, samo je iza jednog prozora
na trećem katu treperilo plavičasto svjetlo. Muškarac je sjedio je za pisaćim stolom i
računalom, na sebi je imao samo gaćice.
- Naravno!
Meike je skočila. Računalo u Hanninu uredu! Zašto nije mislila na to? Odjenula
se brzinom munje, zgrabila naprtnjaču i ključeve i izašla iz stana. Mini je bio
parkiran nekoliko ulica dalje jer navečer opet nije mogla naći slobodno mjesto. Prije
će do ulice Hedderich stići pješice, nego da prvo ide po automobil.
Vrijeme između dva i tri sata ujutro bilo je najmirnije doba noći. Samo je tu i
tamo prošao pokoji automobil, na tramvajskoj stanici Brückenstraße-Textorstraße
čučala su dva pijanca koji su joj nešto dobacile. Meike se nije obazirala na njih, nego
je nastavila hodati brzim koracima. U gradu se čovjek noću uvijek osjećao
nelagodno, iako su ulice bile osvijetljene, a i mogući su silovatelji u to doba spavali
dubokim snom. Osim toga, u naprtnjači je imala suzavac i elektrošoker od 500000
volta, koji je jučer ponijela iz kuće u Langenkainu i opremila novom baterijom.
Vinzenzov prethodnik, Marius, Hannin suprug broj tri, kupio ga je Hanni kad je bio

172
zabrinut za nju zbog onog luđaka koji ju je stalno pratio, ali ona ga nikad nije nosila
sa sobom. Bi li ju elektrošoker spasio od napada u četvrtak navečer da ga je imala
uza se? Meike je čvršće uhvatila dršku naprave kad joj je ususret dolazio nekakav
muškarac. Neće ni sekunde oklijevati, nego će ga odmah upotrijebiti.
Nakon petnaest minuta otključala je vrata uredske zgrade glavnim ključem.
Dizalo noću nije radilo pa je morala ići pješice na peti kat.
Znala je lozinku Hannina računala, majka ju nikad nije mijenjala i godinama je
koristila istu kombinaciju slova i brojki za sve ulaske, čak i za online bankarenje što
je bilo vrlo nepromišljeno. Meike je sjela za pisaći stol, upalila svjetiljku i uključila
računalo. Morala se jako truditi da ne misli na majku. Na taj način, umirivala je
svoju savjest, može joj više pomoći nego da sjedi uz njezin krevet u bolnici.
Vani se počelo razdanjivati. Hanna je dobila nebrojene mailove, Meike je čitala
samo imena pošiljatelja. Majka je posljednji put gledala poštu u četvrtak u 16:52 i
otada je došlo još sto trideset i dva novih mailova. Nije mogla sve pročitati! Meike je
sada pratila samo rubriku “predmet” jer joj imena nisu govorila ništa.
Poruka od 16. lipnja pobudila je njezinu pozornost. Re: Naš razgovor pisalo je u
rubrici “predmet”. Ime pošiljatelja: Leonie Verges. Meike se nejasno prisjećala tog
imena. Nije bilo tako davno kad ga je čula - ali u vezi s čim?
Dobar dan, gospošo Herzmann, čitala je. Moja je pacijentica spremna, pod
određenim okolnostima, osobno razgovarati s vama, ali ne želi istupiti u javnost.
Razlozi su vam poznati. Njezin je uvjet da razgovoru, koji će se obaviti kod mene,
prisustvuju njezin suprug i doktor Kilian Rothemund. Ja sam poslala gospodinu
Rothemundu papire, kako smo se dogovorili. Molim vas da stupite s njim u vezu kako
biste ih pogledali. Srdačan pozdrav, Leonie Verges.
Meike se namrštila. Pacijentica? Je li majka možda bila na tragu kakvog
medicinskog skandala? Doktor Kilian Rothemund... Kilian. K!
Je li on možda napisao onu adresu rokerske grupe?
Meike je odmah upisala u Google ime Leonie Verges. Pointoo, Yasni,
123people i jameda odmah su joj dali odgovor: Leonie Verges bila je
psihoterapeutkinja i imala je ordinaciju u Liederbachu. Nije imala svoju web-
stranicu, ali je Meike na stranici Centra za psihotraumatologiju pronašla njezinu
fotografiju, adresu i kratak životopis. Meike se sada sjetila gdje je nedavno čula to
ime: jučer, kad su murjaci bili u kući, ona je nazvala i pitala za majku.
Ta je zagonetka bila, dakle, riješena. Meike je u tražilicu upisala ime “Dr. Kilian

173
Rothemund”. Samo nakon nekoliko sekunda tražilica je izbacila 5812 natuknica.
Znatiželjno je otvorila prvu vezu i počela čitati.
- Ah, sranje - promrmljala je kad je shvatila tko je ili bolje rečeno - što je bio dr.
Kilian Rothemund. - Toje odvratno!

- Silovanje se nedvojbeno dogodilo u garaži kuće - Bodenstein je otvorio jutarnji

sastanak odjela K 11. - Predmet kojim je Hanna Herzmann bila ozlijeđena, bio je
produžetak drvenog stalka za suncobran. Dobili smo nalaze iz laboratorija: krv na
drvenom predmetu pripada istoj krvnoj grupi koju ima i Hanna Herzmann. Osim
toga, dokazani su i tragovi izmeta, što se slaže s nalazima sudske medicine.
Gotovo uopće nije spavao protekle noći. Kröger i on bili su u kući do poslije tri
sata i u garaži su fotografirali i osiguravali tragove krvi i otiske cipela i prstiju.
Poslije toga otišao je kući i pokušao odspavati bar nekoliko sati, ali nije mogao.
Kronologija događaja bila je zbunjujuća i proturječila je prvoj teoriji koju su
postavili jučer.
- Počinitelj je mogao čekati Hannu u garaži - rekla je Pia. - To ukazuje na
Vinzenza Kornbichlera. On sigurno zna kako se može ući u kuću kad nemaš ključ.
- I ja sam prvo mislio isto tako - rekao je Bodenstein kimnuvši.
- No on je do 0:50 bio u bistrou S-Bar u Bad Sodenu, kolege su to jučer
provjerili. Zatim je pola sata razgovarao na ulici s dvojicom poznanika. Ne, on
svakako otpada. No meni se nameće pitanje zašto je Hanna Herzmann toliko dugo
putovala kući.
Oko ponoći otišla je sa zabave u Oberurselu, jedna susjeda vidjela je u jedan i
deset njezin automobil kad ga je dovezla u garažu. Kai Ostermann je pomoću Google
Mapsa izračunao udaljenost od industrijske zone An den Drei Hasen u Oberurselu,
gdje se nalaze studiji za snimanje, do Rotkechenwega u Hofheim-Langenhainu: 31,4
kilometra, dvadeset šest minuta vožnje. Čak i ako je polako vozila, zbog nevremena,
nije joj trebalo sat vremena za tu dionicu.
- Može biti milijun razloga tome - primijetila je Pia. - Možda su ju zaustavili još
na benzinskoj crpki. A možda je išla nekim drugim putom.
- Poslao sam kolege na sve benzinske crpke koje se nalaze na toj dionici.
Kai je podigao pogled sa svojeg laptopa. - Ako je vozila cestama A661, A5 i

174
A66 do trokuta Kriftel, u obzir dolaze samo dvije benzinske crpke, odmorište
Taunusblick i Aralova crpka ispred skretanja za Bad Soden. Ako je vozila kroz
Taunus, ondje nema crpke koja je otvorena noću.
- Meike Herzmann rekla je da je Jan Niemöller dočekao njezinu majku na
parkiralištu i razgovarao s njom - rekao je Bodenstein koji je cijelu noć razmišljao o
mogućem tijeku događaja. - Nama je on rekao da ju je posljednji put vidio oko
jedanaest sati. Znači da je lagao. Poslao sam nekoga da ga dovede.
- Počinitelj je ili dočekao Hannu u garaži ili je negdje ušao u njezin automobil
tijekom vožnje - glasno je razmišljala Pia. - Na kraju ju je stavio u prtljažnik i
odvezao u Weilbach. Zašto baš onamo? I kako je otišao odande?
- Možda je imao pomagača - rekao je Cem Altunay. - Ili je pozvao taksi na
odmorište.
- Nemoguće - usprotivio se Ostermann. - Na odmorištu postoje nadzorne
kamere.
- A što je zapravo s onim što ju je uhodio, kojeg je spomenuo Kornbichler.
Znamo li što pobliže o njemu? - upitala je Pia.
- Da, kolege su to provjerili jučer.
Bodenstein si je dopustio sarkastičan osmijeh. - To bi bilo lijepo, ali čovjek je
prošle godine poginuo u automobilskoj nesreći. Dakle, ne dolazi u obzir.
Vrata dvorane za sastanke otvorila su se, Christian Kröger dojurio je unutra i
bacio na stol nekakvu fotografiju.
- Našli smo nešto u sustavu AFIS - rekao je. - Otisci prstiju koje smo pronašli s
vanjske i unutarnje strane vozila, u kuhinji i na jednom staklu u kući pripadaju
nekom Kilianu Rotkemundu!
- Zašto imamo njega u sustavu? - upitala je dr. Nicola Engel, koja je sve vrijeme
šutjela. Nagnula se naprijed, privukla k sebi fotografiju i pomno ju promatrala.
- Zlostavljanje djece i posjedovanje dječjih pornografskih slika i filmova -
odgovorio je Christian Kröger te sjeo na stolicu između Cema i Pije. - Odsjedio je tri
godine.
Bodenstein se zamislio. Kilian Rothemund, već je čuo to ime.
- Do osude u listopadu 2010. bio je odvjetnik u Frankfurtu - znao je Kai
Ostermann jer je imao računalno pamćenje. - Prvo gospodarsko pravo, zatim

175
kazneno. Ured Bergner Hessler Czerwenka, nekad su imali pretplatu za Frankfurt
Road Kings.
- Da, sjećam se - rekao je Bodenstein. - To je bio prilično prljav postupak.
- To bi bilo objašnjenje zašto je Hannu zlostavljao komadom drveta - rekla je
Kathrin Fachinger. - Što pedofil može raditi s odraslom ženom?
Na trenutak je zavladala šutnja. Je li osumnjičeni doista i počinitelj?
- Mogu li vidjeti fotografiju?
Bodenstein je ispružio ruku i Nicola Engel gurnula mu je fotografiju. Vrlo
privlačan muškarac u srednjim četrdesetim godinama ozbiljno ga je gledao plavim
očima. Muškarac koji na prvi pogled ne djeluje kao da ima bolesne seksualne
sklonosti. U Bodensteinovoj se podsvijesti probudilo jedno sjećanje i odmah ga
zaokupilo. Što ga je izazvalo?
Zazvonio je telefon na stolu i Ostermann sejavio.
Proslijedio je fotografiju kolegama i pokušao srediti misli.
- Ima oči kao Paul Newman - primijetila je Pia i tada se dogodilo. Sličica je
sama od sebe pala na pravo mjesto i on se sjetio.
Najizražajnije su bile njegove oči. Nikad nisam vidjela tako nevjerojatno plave
oči, jučer mu je rekla na telefon susjeda Katharina Meisel. Uznemirio se, ali samo
nakratko, do trenutka u kojem je u vrtlogu pretpostavki i nepovezanih činjenica
otkrio crvenu nit, logički sklop, trag!
- Mislim da smo na dobrom putu - rekao je, ne primijetivši kako je prekinuo
Ostermanna usred rečenice. - Susjeda Hanne Herzmann u četvrtak je navečer oko
dvadeset dva sata vidjela muškarca koji je došao motociklom i ubacio nešto u
poštanski sandučić gospođe Herzmann.
Bodenstein je odgurnuo stolicu i pogledao kolege.
- Po onome kako je opisala tog muškarca, može se zaključiti da je riječ o
Kilianu Rothemundu.

Noć je bila pravi pakao. Prvi put nakon Louisina rođenja Emma je bila odvojena od
svojega djeteta više od dvanaest sati. Nemirno je hodala po stanu, glačala je i prala
kuhinjske ormare, a onda je, potpuno iscrpljena, legla na Louisin krevet. Zamišljala

176
je sve gore stvari. Floriana s drugom ženom, kako ju ljubi i spava s njom. To je bilo
loše, ali još je gora bila pomisao da bi Louisa mogla voljeti tu ženu. Emma je
zamišljala kako Florian, druga žena i Louisa slažu puzzle, igraju Memory, gledaju
dječju televiziju i Ice Age, nabacuju se jastucima, idu u šetnju i jedu sladoled, smiju
se i zabavljaju utroje dok ona sama i napuštena sjedi u kući Florianovih roditelja, sva
jadna i ljubomorna. Emma je desetak puta uzimala telefon kako bi nazvala Floriana,
ali ipak nije to učinila. A što bi ga i pitala? Kako je Louisa? Može li spavati? Što je
jela? Je li kod tebe druga žena? Glupo. Nemoguće.
Emma je počela brojiti sate do nedjelje popodne. Kako će samo ubuduće, svaki
drugi vikend, izdržati tu bol, tu samoću?
Jecajući, zaronila je licem u Louisin jastuk, od bijesa je počela udarati krpene
životinje. Florian može jednostavno početi živjeti novim životom, a ona će ubrzo biti
posve zaokupljena novorođenim djetetom. A on će to vjerojatno iskoristiti kako bi
Louisu još više vezao za sebe! U jednom trenutku umor je nadvladao bol pa je
zaspala na dječjem krevetu.
Probudila se u sedam sati, mišići su joj se ukočili na prekratkom krevetu, a
nešto joj se zabolo u vrat. Emma je protresla jastuk te ispod njega pronašla škare
koje je tražila već nekoliko dana. Zašto su škare bile u Louisinu krevetu?
Emma je odnijela škare u kuhinju te odlučila kako će odmah u nedjelju pitati
Louisu za njih. Tuširanje joj nije donijelo gotovo nikakvo olakšanje, ali barem više
nije bila onako ljepljiva i uznojena.
Corinna je za devet sati dogovorila sastanak u svojem uredu u vezi s
rođendanskim slavljem 2. srpnja. U međuvremenu su vjerojatno svi doznali da se
Florian odselio. Emma se bojala sažaljenja drugih ljudi više nego znatiželjnih
pitanja, ali je ipak odlučila otići onamo. Možda će na neko vrijeme zaboraviti svoje
jade. Nanijela je malo pudera na masno lice i maskaru, koja se brzo razmazala.
Štapićem za uši obrisala je crne mrlje iznad očiju. Kanta za otpad u kupaonici bila je
prepuna. Uzdahnula je, izvadila ju iz okvira i odnijela u kuhinju kako bi ju ispraznila
u kuhinjsku kantu za otpad. Odjednom se zabezeknula. Što je to? Među zgužvanim
papirnatim maramicama nalazio se komad svjetlosmeđe tkanine iz koje se, kad ju je
izvadila, na pod otkotrljalo zeleno stakleno oko.
Emma je odmah prepoznala tkaninu - bio je to dio lutke za ruku koju je Louisa
osobito voljela: svjetlosmeđi vuk s crvenim jezikom i bijelim zubima od pusta.
Raširila je pojedine komade na kuhinjskom stolu, grozeći se pri pomisli kako je
njezina petogodišnja kći koristila velike škare. Kad je to učinila? I zašto?

177
 Louisa je voljela Wolfija više od svih ostalih životinja od tkanine i lutaka za
ruku, a imala ih je zaista vrlo mnogo. Duže vrijeme nije htjela navečer zaspati prije
nego što su joj odigrali kakav prizor s Wolfijem. Emma se pokušavala sjetiti kada je
posljednji put vidjela Wolfija, no nije uspjela. Sjela je na kuhinjsku stolicu, naslonila
bradu na ruku i promatrala ostatke lutke za ruku. S Louisom nešto nije bilo u redu. Je
li njezino promijenjeno ponašanje proteklih tjedana bilo doista samo teško razdoblje?
Možda se dijete osjećalo zapostavljenim zato što su roditelji bili zaokupljeni sobom?
Je li taj čin uništenja bio pokušaj djeteta da privuče pozornost? No u tom slučaju
ostavila bi svoje djelo na podu u dječjoj sobi, a ona ga je skrila na mjesto na kojem
ga nitko ne bi trebao pronaći. To je bilo čudno. I zastrašujuće. Ne vrijedi i dalje
potiskivati i uljepšavati, ona mora pronaći uzroke promjene Louisina ponašanja. I to
što prije.

Leonie Verges punila je posude za zalijevanje vodom iz vodovoda. Obično je to

činila navečer kako bi voda ujutro bila mlaka i ustajala jer je to odgovaralo ružama i
hortenzijama. No jučer je zaboravila to učiniti. Kad je prije deset godina kupila
imanje u Niederhofheimskoj ulici, ono je bilo u prilično lošem stanju, dvorište i šupa
bili su puni starudije. Trajalo je mjesecima dok je sve raščistila, postavila rešetke za
penjačice i uredila gredice, no sada je to bio raj o kojem je sanjala. Uza zid kuće
rasle su raskošne ruže penjačice, paviljon u stražnjem dijelu dvorišta gotovo se
izgubio ispod nježno ružičastih cvjetova njezine omiljene ruže, New Dawn, koja je
lagano mirisala po jabukama.
Na okruglom vrtnom stolu s mozaičnom pločom, koji je pronašla među
otpadom i potom dotjerala, svirao je radio, a Leonie je pjevušila melodiju,
zalijevajući hortenzije koje su bujno rasle u glinenim cvjetnjacima i pletenim
košarama. Ljudsku patnju, s kojom se susretala svakoga dana, unatoč svojoj
profesionalnosti često nije mogla samo tako zaboraviti, a cvjetnjak u dvorištu bio je
najbolje mjesto za opuštanje. Dok je obrezivala ruže, gnojila, presađivala i zalijevala,
misli bi joj odlutale daleko, odmarala se i skupljala novu snagu. Nakon što je zalila
biljke, počela je uklanjati ocvale cvjetove s geranija.
- Gospođo Verges?
Leonie se uplašeno okrenula.
- Oprostite - rekao je muškarac kojeg nikad prije nije vidjela - nismo vas htjeli
uplašiti. Bili ste tako zadubljeni u svoj posao da vjerojatno niste čuli zvono.

178
 - Zvono se ne čuje ovdje vani - odgovorila je Leonie, nepovjerljivo gledajući u
posjetitelje. Muškarac je bio u srednjim četrdesetim godinama, na sebi je imao
zelenu polo-košulju i traperice, a sudeći po tijelu koje nije bilo zategnuto, vjerojatno
je većinu vremena provodio sjedeći za pisaćim stolom. Nije bio ni osobito privlačan
ni ružan, dobroćudno prosječno lice i bistar pogled. Žena je bila mnogo mlađa od
njega. Bila je vrlo mršava, njezino šiljato lice kao da se sastojalo samo od jako
našminkanih očiju i jarkocrvenih usana. Nisu djelovali kao Jehovini svjedoci, koji
obično nastupaju u paru. Leonie nije bila raspoložena za posjetitelje, ljutila se što
nije zaključala veklia vrata.
- Što mogu učiniti za vas? - upitala je bacivši uvelo lišće i cvijeće u kantu.
Kupci koji su dolazili u pekaru preko puta često bi dolazik ovamo misleći da je to
rasadnik cvijeća.
- Ja sam Meike Herzmann - odgovorila je mlada žena - kći Hanne Herzmann. -
Ovo je doktor Wolfgang Matern, programski direktor televizijske kuće, za koju je
radila moja majka, i dobar prijatelj.
- Aha.
Leonieno je nepovjerenje raslo. Otkuda im njezino ime i adresa? Hanna joj je
čvrsto obećala da neće ni s kim razgovarati o onoj stvari!
- Moju su majku u četvrtak u noći napali i silovali - rekla je Meike Herzmann. -
Sada leži u bolnici.
U nekoliko riječi opisala je što se dogodilo njezinoj majci, nije izostavila
nijednu sitnicu, govorila je bez trunka empatije. Leonie je osjetila kako joj se na
leđima ježi koža. Obistinila se njezina mračna slutnja da se nešto dogodilo. Slušala je
bez riječi.
- To je strašno. Ali što sada želite od mene? - upitala je kad je Meike prestala
govoriti.
- Mislili smo da možda znate na čemu je majka trenutačno radila. Prije tjedan i
pol dana napisali ste joj da je vaša pacijentica spremna sastati se s mojom majkom. I
spomenuli ste nekoga tko se zove Kilian Rothemund.
Leonie se sledila, a iznutra je počela kipjeti. Nisu li Hanni jasno dali do znanja
koliko je cijela stvar opasna? Unatoč svim upozorenjima, ona je razgovarala s nekim
i pohranila njezinu poštu u računalu koje je svima dostupno! Kvragu, tako je sve
dovela u opasnost i pokvarila dobro smišljen plan. Od samog početka imala je loš
predosjećaj. Hanna Herzmann bila je sebična osoba željna slave, uobražena i čvrsto

179
uvjerena da je nedodirljiva. Leonie nije mogla suosjećati s njom.
- Slučajno sam našla adresu u Langensboldu - nastavila je Meike. - To je seosko
imanje izvan grada, najvjerojatnije glavni stan nekakve rokerske skupine. Bila sam
ondje, ali su na mene nahuškali psa.
Strah ju je obuzimao poput otrova sa sporim djelovanjem, Leonie se počela
znojiti. Nastojala je vladati izrazom lica, drhtave ruke prekrižila je na prsima.
- Jeste li već bili na policiji zbog ovoga? - upitala je.
Muškarac, koji je do tada šutio, nakašljao se.
- Ne, još nismo - rekao je. - Hannu poznajem vrlo dugo, ona već četrnaest
godina radi za našu televizijsku kuću. Također znam koliko je osjetljiva kad je riječ o
njezinim istraživanjima. Zbog toga smo prvo morali sami istražiti može li se napad
na nju povezati s njezinim poslom.
Naravno da se može povezati, pomislila je Leonie, ali mi je bolje praviti se da
ništa ne znam.
- Gospođa Herzmann već je nekoliko tjedana kod mene na terapiji - odgovorila
je Leonie s prizvukom žaljenja u glasu. - Nije mi pričala što radi. U e-mailu je riječ o
mojoj bivšoj pacijentici koju je gospođa Herzmann slučajno poznavala. Više od toga
ne smijem vam reći.
Leonie je osjetila upitan, gotovo neprijateljski pogled Meike Herzmann. Lažeš,
govorio je taj pogled, i ja to znam. No nije joj preostalo ništa drugo, morala je
zaštititi Michaelu pod svaku cijenu.
Muškarac se zahvalio, dao joj je posjetnicu koju je ona stavila u džep na
pregači.
- Možda se sjetite još nečega što bi nam moglo pomoći - rekao je i nakratko
zagrlio mladu ženu. - Dođi, Meike, idemo.
Izašli su iz dvorišta, a Leonie ih je pratila pogledom sve dok nisu ušli u
automobil s frankfurtskim oznakama koji je stajao na parkiralištu ispred pekare.
Zatim je zaključala vrata, navukla zasun i ušla u kuću. Morala je hitno telefonirati.
Vrlo hitno. Ne, neće telefonirati. Jedan trenutak neodlučno je stajala u hodniku, a
onda je uzela ključ od automobila koji je visio pokraj ulaznih vrata. Možda još nije
bilo kasno da se izbjegne veća šteta.

180
Kaiu Ostermannu trebala su tri sata da utvrdi kako nitko nije podnio policijsku
prijavu protiv Kiliana Rothemunda. Otkako je izašao iz zatvora, službeno više nije
postojao. Niti je dobivao novac od države niti je država dobivala novac od njega.
Broj mobitela njegova skrbnika više nije bio važeći, na fiksni telefon javljala se
samo sekretarica koja je odmah dala do znanja da se ne može ostaviti poruka.
- To je tu - rekla je Pia, zaustavivši automobil ispred staklene zgrade s ravnim
krovom i lijepo uređenim prednjim vrtom. - Ulica Oranien 112.
Izašli su van i prešli preko ulice. Asfalt je već dopodne bio užaren, Pia ga je
osjetila kroz potplate tenisica. Ispred garaže za dva automobila stajao je snježnobijel
SUV, dakle, sigurno je netko bio kod kuće. Kai je pri istraživanju naišao na
Rothemundovu bivšu adresu u Bad Sodenu i Bodenstein se nadao da novi vlasnici
znaju što je bilo sa starim vlasnikom kuće.
Pia je pristisnula zvonce pokraj poštanskog sandučića. Inicijali K. H. nisu joj
ništa govorili.
- Halo? - čulo se iz zvučnika.
- Kriminalistička policija. Voljeli bismo razgovarati s vama.
- Trenutak.
Trenutak je trajao dobre tri minute.
- Zašto trebaju toliko vremena? - upitala je Pia otpuhnuvši pramen kose s čela.
Neki ljudi od znatiželje otvore vrata čim oni pozvone, kod nekih se probudi nejasan
osjećaj krivnje pa odugovlače.
- Možda uništavaju kakve kompromitirajuće dokumente - odgovorio je
Bodenstein i nacerio se. - Ili odnose bakino truplo u podrum.
Pia je kritički pogledala šefa ispod oka. Takva vrsta humora bila je kod njega
nešto sasvim novo, jednako kao i navika da se neredovito brije i da više ne nosi
kravate. Nema sumnje da se Bodenstein promijenio posljednjih tjedana, u svoju
korist, jer uopće nije bilo jednostavno raditi sa šefom koji je stalno potišten i odsutan
duhom.
- Vrlo duhovito.
Pia je htjela ponovno pozvoniti, ali onda su se vrata otvorila. Na vratima se
pojavila žena, srednjih četrdesetih godina, vrlo vitka, vrlo njegovana. Bila je
privlačna, ali je djelovala potrošeno. Od četrdesete godine nadalje koža se
nemilosrdno osvećuje za previše sunca i premalo masnoće u tijelu.

181
 - Upravo sam se tuširala - rekla je ispričavajući se te provukla prste kroz tamnu,
prosijedu kosu koja je još bila mokra.
- Sve je u redu. Srećom, ne pada kiša - rekao je Bodenstein i pokazao svoju
iskaznicu te predstavio sebe i Piju. Žena je nesigurnim smiješkom odgovorila na
njegovu primjedbu.
- Što mogu učiniti za vas?
- Gospođa...? - počeo je Bodenstein.
- Hackspiel. Britta Hackspiel - odgovorila je žena.
- Hvala. Gospođo Hackspiel, mi tražimo nekoga tko je nekad živio ovdje.
Kiliana Rothmunda.
Smiješak sa ženina lica nestao je. Prekrižila je ruke i duboko udahnula. Držanje
njezina tijela govorilo je da se brani.
- Zašto me to ne čudi? - rekla je stisnutih zuba. - Ne znam...
Umuknula je, htjela je nešto reći, ali se predomislila.
- Uđite unutra. Ne moraju svi susjedi znati da je opet došla policija.
Bodenstein i Pia ušli su u ostakljeno predvorje. Činilo se da se cijela kuća
sastoji od staklenih stijena.
- Kilian Rothemund moj je bivši suprug. Rastala sam se od njega kad je morao
otići u zatvor. Toje bilo 2001. godine i otada ga više nisam vidjela.
Britta Hackspiel trudila se djelovati opušteno, ali je iznutra kipjela od bijesa.
Dlanovima je prelazila gore-dolje po nadlakticama. - Nisam mogla podnijeti da
ostanem u braku s pedofilom. Moja su djeca tada još bila mala i poslije sam se često
pitala je li ta nastrana svinja i njima naudila.
Njezin je glas bio pun gađenja i mržnje, koje je osjećala i nakon devet godina.
- Ono što je taj čovjek učinio meni, djeci i mojim roditeljima, jednostavno je
nezamislivo. Odvratno pojavljivanje u medijima doživjeli smo kao noćnu moru. Ne
znam možete li zamisliti koliko je ponižavajuće i strašno kad se čovjek, za kojeg ste
vjerovali da ga poznajete, pokaže kao pedofil.
Pogledala je Piju i ona je shvatila koliko je ta žena duboko povrijeđena. - Naši
su mi prijatelji okrenuli leđa, osjećala sam se kao nevina osoba koja je osuđena na
smrt. Vrlo često sam se pitala jesam li možda ja kriva. Tri godine išla sam na terapiju
jer sam se osjećala krivom.

182
 Članovi obitelj počinitelja često se osjećaju krivima, smatraju se odgovornima
za ono što se dogodilo. Stvar je postajala još gora kad bi im prijatelji i susjedi
okrenuli leđa. Pia je mogla zamisliti kako je bilo strašno odjednom doći na glas kao
supruga pedofila i zbog toga biti izopćen iz društva.
- Zašto se niste odselili odavde? - upitala je.
- A kamo?
Britta Hackspiel bolno se nasmiješila. - Kuća još nije bila otplaćena, više nije
bilo novca. Pri rastavi mi je bilo sve obećano, ali da mi roditelji nisu pomogli, sve
bih izgubila.
- Znate li gdje sada živi vaš suprug? - upitao je Bodenstein.
- Ne. I ne želim znati. Sud mu je strogo zabranio pristup meni i djeci. Bude li
prekršio tu zabranu, odmah će završiti tamo gdje mu je i mjesto, naime, u zatvoru.
Tolika ogorčenost. Povrijeđena osoba s ranama koje ne mogu zacijeliti.
Crn BMW dovezao se pred garažu pokraj bijelog SUV-a. Iz automobila su izašli
visok muškarac sijede kose, dječak i plavokosa djevojčica.
- Moj suprug i moja djeca - živčano je rekla Britta Hackspiel. - Ne bih voljela
da doznaju za razlog vašeg posjeta.
Dječak je imao oko dvanaest godina, djevojčica oko četrnaest, prava mala
ljepotica s velikim tamnim očima i kožom boje mlijeka i meda. Dugačka plava kosa
dopirala joj je do sredine leđa. Pia je razumjela strahovanja njezine majke. Pomislila
je na Lilly.
Djevojka je morala biti Lillynih godina kad je Britta Hackspiel saznala za
bolesne sklonosti svojega supruga. Osim strašnog osjećaja da ne poznaje vlastitog
muža, bila je zabrinuta za djecu i izložena prijeziru drugih ljudi. Nažalost, nije
rijetkost da očevi zlostavljaju svoju djecu. U zatvorenom mikrokozmosu zvanom
obitelj najviše je nasilja, a o tome se i dalje najčešće šuti, unatoč svemu što se
poduzima u javnosti.
Pia je Britti Hackspiel dala posjetnicu.
- Molim vas, nazovite me ako što doznate - rekla je. - Jako je važno.
Djevojčica se popela uza stube, u jednom uhu imala je bijelu slušalicu iPoda,
preko ramena nosila je sportsku torbu iz koje je virila palica za hokej.
- Zdravo, mama.

183
 - Zdravo, Chiara.
Gospođa Hackspiel nasmiješila se svojoj kćeri. - I kako je bilo na treningu?
- Super - odgovorila je djevojčica bez većeg oduševljenja. Upitno je pogledala
Bodensteina, a zatim Piju.
- Tako - rekao je Bodenstein i okrenuo se. - Mnogo hvala za obavijesti. Želim
vam ugodan vikend.
- Hvala, također. Doviđenja.
Gospoša Hackspiel presavila je Pijinu posjetnicu u mali četverokut, prvo
poprijeko, a zatim uzduž. Neće se javiti. Posjetnica će vjerojatno završiti u košu za
otpad. Pia ju je shvaćala.

U šesnaest sati raspisana je savezna tjeralica za Kilianom Rothemundom.

Fotografija nije bila aktualna, uzeli su ju iz računala i bila je stara devet godina,
ali bolje i stara nego nikakva. Iz kriminalističko-tehničkog laboratorija u Wiesbadenu
stigli su novi nalazi, koji su dali novu sliku o slučaju Hanne Herzmann. Jedna od
čaša, koje su se nalazile na stolu dnevne sobe u Hanninoj kući, bila je površno
obrisana, ali su u laboratoriju ipak pronašli jedan upotrebljiv otisak prsta.
- Bernhard Andreas Prinzler - rekao je Kai Ostermann na popodnevnom
sastanku, na kojem se uz Christiana Krögera okupio cijeli odjel K11. - Vrlo težak
momak. Njegov popis kaznenih djela dugačak je kao rola toaletnog papira. Ubojstvo
na mah, opasne tjelesne ozljede, nedopušteno posjedovanje oružja, poticanje
prostitucije, prisile, ucjene. Čovjek je “proučio” cijeli kazneni zakon. No, posljednji
put bio je osuđen prije četrnaest godina. Osim toga, dugo je bio jedna od vodećih
glava skupine Frankfurter Road Kings.
- Tetovirani div, kojeg je Kornbichler navodno vidio u dnevnoj sobi - rekla je
Pia. - A tko je bio drugi muškarac s kojim se Hanna Herzmann poslije odvezla?
- To je bio Kilian Rotkemund - odgovorio je Kai. - Otisci njegovih prstiju
nalaze se posvuda u kući. Čak se nije potrudio ni obrisati čašu.
- Za razliku od Prinzlera - dopunio ga je Bodenstein. - Zašto bismo brisali čaše
kad dođemo nekome u posjet?
- Možda oni koji su tako često u sukobu sa zakonom imaju takvu naviku - rekao
je Ckristian Kröger.

184
 - Ili se Prinzler namjeravao vratiti - rekao je Cem Altunay.
- To nema nikakvog smisla - rekla je Pia odmahnuvši glavom. - Prinzler i
Rothemund dolaze u posjet Hanni Herzmann, sjede s njom u dnevnoj sobi i
razgovaraju kao stari prijatelji. Poslije gospođa Herzmann odlazi s Rothemundom.
On se navečer vraća njezinoj kući i ubacuje nešto u poštanski sandučić...
- Što je zapravo ubacio? - upitala je Kathrin Fachinger.
- To još ne znamo. Meike Herzmann ne javlja se na mobitel - odgovorila je Pia.
- A nije nas ni nazvala, ili možda jest, Kai?
- Ovamo nije, ne.
Bodenstein je ustao, uzeo flomaster i na ploči dopunio popis imenima Kilian
Rothemund i Bernd Prinzler, a prekrižio imena Norman Seiler i Vinzenz
Kornbichler.
- Što je s Niemöllerom?
Okrenuo se. - Tko je razgovarao s njim?
- Kathrin i ja - rekao je Cem Altunay. - On nema alibi za noć od četvrtka na
petak. Kaže da se svađao s gospođom Herzmann oko istraživanja za emisiju.
Zacijelo ga je povrijedilo što mu nije htjela odati na čemu upravo radi. Navodno je iz
Oberursela otišao ravno kući i napio se u stanu od silnoga jada. Nažalost nema
nikakvih svjedoka.
- Meni se ne čini da laže - dodala je Kathrin Fachinger. - Iskreno rečeno, on je
tip čovjeka koji stalno sjedi u kući. Uz najbolju volju ne mogu zamisliti da radi takvo
što.
Bodenstein se nije osvrnuo na tu primjedbu. Rijetko kad se vidi na čovjeku za
što je sposoban. Ni on nije mislio da je Jan Niemöller počinitelj, ali se nadao dobiti
od njega informacije o Hanni Herzmann, osobito o onome što je posljednje
istraživala.
- Ima li kakvih novosti iz bolnice?
- Gospođa Herzmann još nije prisebna - javio se Cem za riječ. Kathrin i on bih
su u bolnici u Höchstu, ali Hanna se nakon druge operacije još nije probudila iz
narkoze i liječnici su njezino stanje ocijenili kritičnim.
- Rothemund je vjerojatno negdje na ovom području - zamišljeno je rekao
Bodenstein. - U Langenhain je došao motociklom.

185
 - Imam Prinzlerovu adresu - rekao je Kai, podigavši glavu s laptopa. - On
stanuje u Ginnheimu, u ulici Peter Böhler 143. Intuicija mi govori da se Rothemund
skrio kod svojeg bivšeg klijenta. On mu, naime, nešto duguje. Možda vas zanima da
je Kilian Rothemund bio Prinzlerov branitelj u nekoliko slučajeva. U dva slučaja
teške tjelesne ozljede bio je oslobođen zbog nedostatka dokaza.
Bodenstein je kimnuo. To je doista zvučalo obećavajuće. U svakom slučaju,
treba računati na to da se Prinzler neće dati uhititi bez pružanja otpora.
- Idemo odmah onamo - odlučio je te pogledao na sat. - Kai, nazovi kolege u
Frankfurtu. Želim najmanje šestoricu kao pojačanje. Neka budu tamo u 17:30.
Možda će imati sreću i za nekoliko sati riješiti slučaj Hanne Herzmann kako bi
se opet mogli potpuno posvetiti bezimenoj sireni koja je i dalje ležala u hladnjaku
sudske medicine u Frankfurtu.

Hanna je izgubila osjećaj za vrijeme. Koliko dugo leži ovdje? Jedan dan? Jedan
tjedan? Koji je danas datum? Koji je dan u tjednu?
Izluđivalo ju je što se nije mogla ničega sjetiti. No koliko se god trudila, u glavi
joj je bila samo magla. Samo je znala kako se zove, kad je rođena, sjećala se svega
do svađe s Janom nakon zabave.
Jutros, prije nego što su ju po drugi put odveli u operacijsku dvoranu, liječnici
su joj rekli da joj je pukla lubanja i da je pretrpjela težak potres mozga i da prolazan
gubitak sjećanja u takvom slučaju nije ništa neobično. Neka se ne opterećuje time,
savjetovali su joj, sjećanje će se vratiti samo od sebe. Lom lubanje. Potres mozga.
Zašto su ju opet operirali? Zbog čega se ne može pokrenuti?
Vrata su se otvorila, tamnokosa liječnica, koju je vidjela već nekoliko puta,
prišla je njezinu krevetu.
- Kako se osjećate? - ljubazno je upitala.
Glupo pitanje. Kako se osjeća netko tko leži u jedinici intenzivne njege, tko je
izgubio pamćenje i koga ne posjećuje ni vlastita kći?
- Jako dobro - promrmljala je Hanna. - Što se dogodilo zapravo? Zašto su me
operirali?
Mogla je bar donekle razumljivo govoriti. Liječnica je provjerila monitore koji
su se nalazili iza Hannina kreveta, privukla stolicu krevetu i sjela.

186
 - Vi ste žrtva zločina. Napali su vas i silovali - rekla je ozbiljno. - Pritom ste
zadobili vrlo teške unutarnje i vanjske ozljede. Morali smo vam odstraniti maternicu
i dio crijeva te privremeno načiniti umjetni otvor.
Hanna je nijemo gledala ženu. Počela je shvaćati. Nije imala prometnu nesreću,
nego su ju silovali! To ne može biti istina! Takve stvari događaju se drugima, a ne
njoj. Ona je o tome govorila u svojim emisijama na televiziji! Žrtva zločina! Ne, ne,
ne! Ne želi biti žrtva zločina u koju svi znatiželjno gledaju i koju žale.
- Zna li... znaju li već mediji? - upitala je Hanna šapatom. Već je vidjela velik
naslov na prvoj stranici žutih novina: Hanna Herzmann brutalno silovana. Možda će
staviti i fotografiju koja ju prikazuje bespomoćnu i polugolu! Strahota.
Odahnula je kad je liječnica odmahnula glavom.
- Ne, bolnica je zabranila ulaz novinarima. Ali policija želi razgovarati s vama.
Naravno. Policija. Ona je sada bila žrtva. Žrtva silovanja. Onečišćena.
Zlostavljana, osramoćena. Često je u emisiji imala žene koje su bile silovane,
razgovarala je s njima o traumama, strahovima i počiniteljima, o dugotrajnim
psihoterapijama i grupama za samopomoć. Pretvarala se da suosjeća s njima i da ih
razumije, ali je u sebi prezirala te žene i mislila je: same ste krive što vam se to
dogodilo. Svaka žena koja hoda po ulici izazovno poput kurve ili preplašeno poput
zeca, mora računati s tim da će biti napadnuta i silovana. A sad se i njoj to dogodilo?
Pomisao na to bila je nepodnošljiva.
- Nemojte se opterećivati. Ako želite, možete razgovarati sa psihologinjom.
Liječnica je dotakla Hannu po ruci. Hanna je vidjela sućut u njezinim očima. A
to je bila zadnja stvar koju je željela.
Sklopila je oči. Ne smije razmišljati o tome. Najbolje bi bilo da se više ničeg ne
pokušava sjetiti. Ako se ne sjeća, možda će zaboraviti to što se dogodilo. Što prije
mora nazvati svojega agenta pa neka on izmisli prikladnu priču za medije i javnost
jer se neće moći još dugo kriti da joj se nešto dogodilo. Prometna nesreća zvuči
dobro. Da, mogla bi živjeti s prometnom nesrećom. Odjednom se nešto našlo pred
njom na cesti i ona je instinktivno skrenula ulijevo. Hanna se trgnula. Bila je
zaprepaštena jasnoćom slike koju vidi pred sobom. Vozila je kući, kad joj je pred
automobil izletjela nekakva životinja. Uspjela je izbjeći sudar i tada... Glasna
muzika. Životinja pod snopom svjetlosti. Jazavac ili rakun. POLICIJA - MOLIMO
VAS, VOZITE ZA NAMA. Trokut na cesti. Djelići sjećanja izranjali su iz magle u
njezinoj glavi, nesređeni i nepoželjni. Bila je silovana. Tko ju je našao? Nekakvi
stranci koji su vidjeli kako je slaba, ružna i pretučena?

187
 Hanna je stisnula šake i nastojala suspregnuti plač. Gospode Bože, kakva
sramota! Kako će moći živjeti s tim?

Kad su Bodenstein, Kröger, Altunay i Pia stigli u ulicu Peter Böhler, dočekala ih je
cijela jedinica specijalne policije, a ne samo dvoja službena kola, kako su se
dogovorili.
- Što ovo znači? - Bodenstein je ljutito upitao zapovjednika, kad je ugledao
ljude u crnim bojnim odorama. Malo poslije shvatio je kako je Ostermann u
izvještaju spomenuo da je osoba koju treba uhvatiti član grupe Road Kings pa je
centrala preusmjerila njegovo javljanje na odjel organiziranog kriminala koji je
pozvao specijalnu policiju.
- Zar ste mislili samo pozvoniti i ući unutra? - posprdno je upitao zapovjednik.
- Naravno - hladnokrvno je odgovorio Bodenstein. - To ćemo i učiniti. Ne želim
izazvati pozornost i nepotrebno izazvati čovjeka hrpom bojnih strojeva nabijenih
testosteronom.
Zapovjednik ga je prijezirno pogledao i načinio grimasu.
- Ne bih volio poslije satima pisati zapisnike zato što ste vi, provincijski šerifi,
krivo prodjenili situaciju - rekao je. - Ja ću upravljati akcijom. Moji momci znaju što
trebaju činiti.
Prolaznici su se počeli okupljati, stanari su znatiželjno provirivali kroz prozore
ili se naslanjali na balkonske ograde. Pia je nestrpljivo odmahnula glavom. Njezinu
se šefu na putu opet našla njegova urođena uljudnost.
- Budete li još ovako raspravljali, ptičice će odletjeti - umiješala se. - Ja sam
danas htjela još otići kući.
- Što vi uopće...? - počeo je zapovjednik, ali je njegovo osorno ponašanje
razbjesnilo Bodensteina.
- Sada je dosta - odlučno ga je prekinuo. - Idemo unutra prije nego što se pojavi
televizija i prije nego što naš momak ugleda svoju kuću u emisiji Hessenschau. Vi
ostanite dolje i osigurajte izlaze.
- Nemate ni neprobojni prsluk - gunđao je čovjek koji se osjećao povrijeđenim.
- Ja i jedan od mojih momaka idemo s vama.

188
 - Ako baš želite.
Bodenstein je slegnuo ramenima i krenuo. - Ali ostanite u pozadini.
Kuća broj 143 bila je jedna od nekoliko bezličnih, sivih stambenih blokova iz
šezdesetih godina. U vruće subotnje popodne život većine stanara odigravao se vani.
Ljudi su sjedili na balkonima, djeca su igrala nogomet na travnjacima između
zgrada, nekoliko mladića popravljalo je automobil. Kad su došli do ulaznih vrata,
ona su se otvorila. Izašle su dvije mlade žene s dječjim kolicima i sumnjičavo ih
pogledale.
- Što se to događa? - upitala je jedna vidjevši ljude iz specijalne policije.
- Ništa, samo idite kamo ste pošli - neljubazno je rekao zapovjednik.
Naravno, time je postigao suprotno od onoga što je htio. Obje su žene zastale i
jedna je čak izvadila mobitel. Pia ih je požurivala. Pothvat je već pobudio preveliku
pozornost.
- Prinzler - čitao je Cem s jedne pločice. - Treći kat.
U hodniku je mirisalo po hrani.
- Pia i ja idemo dizalom, a vi stubama - rekao je Bodenstein Altunayu i Krögeru
te pritisnuo dugme dizala.
- Ne bi li radije išao stubama? - bezazleno je upitala Pia.
Unaprijed je znala što će joj šef odgovoriti, ali nije mogla propustiti da mu ne
spomene. Prošlog je ljeta na sva usta govorio kako će i bez glupih vježbi i dijeta
skinuti nekoliko kilograma tako što će ubuduće ići stubama umjesto dizalom. Otada
ga je tek dva ili tri puta vidjela kako se doista penje stubama unatoč dizalu koje je
bilo u funkciji.
Dizalo je stiglo.
- Svaki se dan gorko kajem što sam ti povjerio svoje tajne planove za fitness -
odgovorio je Bodenstein nakon što su se za njima zatvorila vrata. - Ti ćeš me do
kraja života zadirkivati s tom nepromišljenom primjedbom. Predlažem da se vratimo
stubama.
- Dakle, kao i obično - rekla je Pia kroz smijeh.
Malo poslije stajali su pred izgrebenim vratima na kojima se nalazio prašnjav
vijenac od plastičnog cvijeća. Otirač je poželio posjetiteljima dobrodošlicu.
Bodenstein je pritisnuo zvono. Iza tankih vrata od šperploče treštao je radio, ali se

189
ništa nije micalo. Nakon što je pozvonio i drugi put, radio se stišao. Bodenstein je
pokucao.
Odjednom se sve dogodilo vrlo brzo. Vrata su se malo otvorila, dvojica
specijalaca projurila su pokraj Bodensteina i bacila se na vrata koja su udarila u zid.
Iz stana se čuo glasan krik, zatim još jedan, a potom tup udarac i prigušen kašalj.
Bijela je mačka poput strijele protrčala kroz Pijine noge na stubište i počela
mijaukati.
Pia i Bodenstein ušli su u stan. Dočekala ih je groteskna slika. Krhka stara dama
s urednim bijelim uvojcima stajala je na hodniku i držala u ruci limenku s
raspršivačem, a pokraj njezinih nogu previjao se zapovjednik na svjetlosivom tepihu,
dok se drugi specijalac naslonio na zid. On je kašljao i oči su mu suzile. Krasan
doček!
- Ruke uvis!
Spremna za napad, stara je dama usmjerila raspršivač prema Bodensteinu.
Njemu još nikad nije prijetila osamdesetogodišnja žena s naočalama zlatnih okvira
na vrhu nosa, no s obzirom na njezinu strašnu odlučnost, on je poslušao.
- Samo mirno! - rekao je. - Moje je ime Bodenstein, kriminalistička policija
Hofheim. Molim vas, oprostite zbog grubog ponašanja mojih kolega.
- Baku vodimo sa sobom - zakriještao je zapovjednik, nastojeći stati na noge. -
Prijavit ću ju zbog nanošenja tjelesnih ozljeda.
- A ja ću vas onda prijaviti zbog remećenja mira u kući - spremno je odgovorila
stara gospoša. - Van iz mojeg stana, smjesta!
Brojni stanari izašli su na stubište, istezali vratove i šaptali. - Jesi li dobro,
Elfriede? - doviknuo je stariji muškarac.
- Da, da, sve je u redu - odgovorila je hrabra starica te limenku sa suzavcem
stavila u garderobni ormar. - No nakon svega ovog potreban mi je jedan šeri.
Upitno je pogledala Bodensteina.
- Dođite sa mnom, mladiću - rekla je. - Vi se bar znate ponašati. Niste kao ona
dvojica grubijana koji su mi skoro razvalili vrata.
Bodenstein i Pia ušli su za njom u dnevnu sobu. Hrastovina, tapete s cvjetnim
uzorkom, kokca za posluživanje puna porculanskih kipića, tapeciran namještaj
pretrpan vezenim jastučićima, u vitrini tanjuri i vrčevi od kositra. Golem plazma
televizor u sobi bio je pravi anakronizam. Bilo je teško zamiskti da ovamo ulazi

190
tetoviran muškarac visok dva metra u kožnom prsluku i motociklističkim čizmama.
- Hoćete li i vi jednu čašicu? - upitala je stara gospođa.
- Ne, hvala lijepa - uljudno je odbio Bodenstein.
- Sjednite.
Otvorila je vitrinu u kojoj se nalazila poveća zbirka različitih alkoholnih pića,
izvadila čašu i natočila piće iz boce. - Što zapravo znači ovaj prepad?
- Tražimo Bernda Prinzlera - odgovorio je Bodenstein. - Je li on vaš sin?
- Bernd. Da, to je moj sin. Jedan od četvorice. Je li opet nešto napravio?
Pomalo pogođena, Elfriede je ispila šeri. Christian Kröger pojavio se na
vratima.
- Stan je prazan - rekao je. - Nema nikakvih znakova da je ovdje nedavno
boravio netko drugi.
- A koga ste očekivali? Možda mojeg sina? Nisam ga vidjela godinama.
Stara gospođa sjela je u naslonjač koji je bio okrenut prema televizoru. Smijala
se.
- Morate mi oprostiti zbog suzavca - rekla je veselo, a Pia je zaključila da joj
ovo nije bio prvi šeri. - Ovdje ima toliko ološa, pa zato uvijek imam uza se suzavac. I
kad idem u trgovinu ili na groblje.
- Doista nam je žao - rekla je Pia. - Naši su se kolege malo prenaglili. Nismo
vas htjeli uplašiti.
- Ništa strašno - rekla je Elfriede Prinzler odmahnuvši rukom. - Znate, ja imam
osamdeset šest godina i život mi je prilično dosadan. Sada se bar nešto dogodilo.
Možemo o tome govoriti nekoliko tjedana.
Dobro je što je to primila s humorom. Drugi bi ljudi u toj situaciji podnijeli
prijavu. S pravom.
- Što zapravo želite od Bernda? - znatiželjno je upitala gospođa Prinzler.
- Trebamo mu postaviti nekoliko pitanja - odgovorio je Bodenstein. - Znate li
gdje ga možemo naći? Imate li njegov broj telefona?
Pia se osvrnula oko sebe i prišla komodi na kojoj su se nalazile fotografije
novijeg datuma. Na zidovima su visjele smeđe fotografije mlade Elfriede Prinzler i
njezina supruga.

191
 - Nemam, nažalost.
Stara je dama sa žaljenjem odmahnula glavom. - Moji ostali sinovi redovito me
posjećuju, ali Bernd, on živi po svojemu. Uvijek je bio takav. Tu i tamo stigne kakvo
pismo za njega, a ja ga onda pošaljem u poštanski pretinac u Hanau.
Slegnula je ramenima.
- Zadovoljna sam kad ne čujem ništa o njemu. Dobre su vijesti kad nema
nikakvih vijesti.
- Je li ovo ovdje Bernd? - upitala je Pia pokazavši na jedan od srebrnih okvira.
Hulk Hogan crne kose ispred crnog automobila, pokraj njega žena, dvoje djece i bijel
pitbul terijer.
- Da, potvrdila je Elfriede Prinzler. - Strašno kako je istetoviran, zar ne? Kao
mornar, uvijek bi govorio moj muž, Bog ga blagoslovio.
- Koliko je stara ova slika?
- Poslao mi ju je prošle godine.
- Mogu li ju posuditi? - zamolila je Pia. - Vratit ću vam ju idući tjedan.
- Da, da, samo ju uzmite.
Bijela mačka vratila se te predući skočila na krilo Elfriede Prinzler.
- Hvala.
Pia je izvadila fotografiju iz okvira i okrenula ju. Bila je to neka vrsta čestitke
kakva se može dati napraviti u internetskim trgovinama.
Sretan Božić 2009. žele ti Bernd, Ela, Niklas i Felix. Budi dobro, mama! - pisalo
je na poleđini. I rokeri su slali božićne čestitke svojim majkama.
Pia je bolje pogledala poštanski žig te se u sebi obradovala. Žig je udaren u
Langenselboldu, osim toga, na fotografiji se vidio dio registarskih tablica.
Nakon petnaest minuta izašli su iz kuće pred kojom se u međuvremenu okupilo
mnoštvo. Cem je telefonom javio Kaiu Ostermannu adresu poštanskog pretinca, iako
su bili mali izgledi da će na pošti nešto doznati preko vikenda.
- Čisto traćenje vremena, cijeli pothvat - gunđao je Kröger na putu do
automobila. - Kakva katastrofa!
- Nije baš tako - rekla je Pia pruživši mu fotografiju koju je već bila stavila u
vrećicu s dokazima. - Možda će ti ovo koristiti.

192
 - Kako si ti pametna cura!
Christian Kröger promatrao je fotografiju. - Ako to nije onaj crni terenac što je
stajao pred kućom Hanne Herzmann!

193
 NEDJELJA, 27. LIPNJA 2010.

Ulica je pod mutnom svjetlošću dviju uličnih svjetiljki djelovala kao da u njoj nema
žive duše. Ujutro, u tri sata i pedeset minuta nije više nikog bilo ni u gostionici
Rudolph, svi su prozori bili mračni. Bernd joj je naredio da, prije nego što izađe iz
automobila i otvori vrata, provjeri ima li nepoznatih automobila. Čak joj se ponudio
da ju odveze kući, ali je ona odbila. Vozila je ulicom polako, skrenula je lijevo u
Haingraben i ponovno došla do Rudolpha. Nije bilo ničeg sumnjivog. Automobile je
susjeda poznavala; a i ostali koje je vidjela imali su oznaku MTK (Main-Taunus-
Kreis, op. prev.). Nastavi li se ovo, poludjet će kad-tad. Leonie je zaustavila
automobil pred vratima svojeg imanja, izašla van i otključala mala vratašca.
Dojavljivač se kretanja oglasio, svjetla automobila osvijetlila su ulazna vrata kuće i
cijelo dvorište. Gurnula je zasun u stranu i otvorila velika vrata. Zapravo nije bila
osobito plašljiva, živjela je sama dug niz godina, ali je već nekoliko dana imala
nekakav čudan osjećaj kad bi pao mrak. Osjećaji su ju rijetko kad varali. Kamo sreće
da se oslonila na svoj instinkt i da nije upetljala Hannu Herzmann! Sada ne bi imali
ove probleme. Njezina mržnja prema toj napuhanoj osobi željnoj slave postala je
neizmjerna. Upravo su se svađali zbog nje!
Leonie je ušla automobilom u dvorište, zatvorila je vrata i stavila zasun. U kući
je ušla u kuhinju te iz hladnjaka izvadila bocu dijetne kole. Jezik joj se prilijepio za
nepce, bila je tako žedna da je u jednom dahu popila pola litre kole. Jednom je
rukom pisala poruku, kako su se dogovorili. Sue je u redu - došla sam kući.
Skinula je cipele s nogu i otišla u zahod koji je zapravo bio namijenjen njezinim
pacijenticama. Cijeli je dan patila od nadutosti, ali jednostavno nije mogla ići ni u
koji drugi zahod. Nakon što se olakšala, odškrinula je prozor na zakodu i izašla. U
prolazu je pritisnula prekidač i nasmrt se prepala. Pred njom su stajale dvije
maskirane osobe. Preko lica navukle su crne kape za baseball.
- Što... što radite ovdje?
Leonie se trudila zvučati hrabro, iako joj je srce od straha htjelo iskočiti iz
grudi. - Kako ste ušli ovamo?
Kvragu! Mobitel se nalazio na kuhinjskom stolu. Polako je krenula unatraške.
Mogla bi potrčati uza stube i zaključati se u spavaću sobu te kroz prozor pozvati u

194
pomoć. Je li uopće imala ključ u vratima? Još jedan korak unatrag. Metar i pol do
stubišta. Ne gledaj gore, pomislila je, samo potrči i nadaj se da oni to ne očekuju.
Jedan trk bio bi dovoljan. Napela je mišiće i potrčala, ali je veći od one dvojice bio
brži. Zgrabio ju je za ruku i snažno povukao unatrag. Jednom ju je rukom uhvatio za
vrat i pritisnuo joj glavu na zid. Bila je omamljena i pala je na koljena. Prvo je
vidjela zvijezde, a onda je sve vidjela dvostruko. Topla tekućina potekla joj je niz
obraz i s brade kapala na pod. Pomislila je na Hannu, na ono što joj se dogodilo.
Hoće li sad i nju pretući i silovati? Leonie je drhtala po cijelom tijelu, strah se
pretvorio u pravu paniku kad je čula nekakvo pucketanje. U sljedećem trenutku
zgrabik su ju za noge i odvukli po podu u ordinaciju. Dočepala se dovratka i čvrsto
se uhvatila, grčevito je mahala nogama. Bolan udarac u rebra ostavio ju je bez daha
pa je pustila dovratak.
- Molim vas očajnički je dahtala. - Molim vas, nemojte mi nauditi.

Meike je otvorila oči i tek je nakon nekoliko sekundi shvatila gdje se nalazi.
Protegnula se i ispružila ruke iznad glave. Pred prozorom su cvrkutale ptice, kroz
kapke je ulazila sunčeva svjetlost ocrtavajući svijetle pruge na ulaštenom parketu.
Wolfgang i ona sinoć su večerali u Frankfurtu i ona je mnogo pila. Opet joj je
ponudio da prenoći u njegovoj kući jer mu se nikako nije svidjela pomisao da bude
sama u kući u Langenhainu. Ovog je puta prihvatila njegov poziv, zatajivši da već
nekoliko tjedana čuva prijateljičin stan u Sachsenhausenu i da uopće ne stanuje kod
Hanne jer je još od djetinjstva voljela lijepu bijelu vilu obitelji svojega kuma. Prije je
često noćila ondje kad joj je majka bila na putu. Wolfgangova majka bila joj je poput
treće bake. Meike ju je iskreno voljela i njezino samoubojstvo prije devet godina
jako ju je pogodilo. Nije shvaćala zašto se netko tko živi u tako lijepoj kući, tko ima
dovoljno novca i koga svi vole, jednostavno objesi na tavanu. Christine je patila od
teške depresije, to joj je rekla Hanna. Meike se nije dobro sjećala pogreba. Bilo je to
jednog lijepog sunčanog dana u rujnu, stotine ljudi ispratile su ju do groba. Ona je
tada imala dvanaest godina i najviše je se dojmilo to što je Wolfgang plakao poput
malog djeteta. Njegov se otac uvijek lijepo ophodio s njom, ali otkako je jednom
vidjela kako je vikao na Wolfganga i psovao mu, ona ga se bojala. Ubrzo nakon
sahrane Christine Matern, Hanna se udala po drugi puta, a Georg, njezin nov suprug,
bio je strašno ljubomoran na Wolfganga pa su zbog toga vrlo rijetko odlazili u vilu u
Oberursel.
Meike je jučer cijeli dan bila s Wolfgangom i uživala je u njegovu društvu. On

195
se prema njoj nikad nije odnosio kao prema malom djetetu, čak ni onda kad je
zapravo bila dijete. Sve te godine bio joj je prijatelj, jedini čovjek s kojim je mogla
razgovarati o stvarima o kojima nije željela razgovarati ni s ocem ni s majkom.
Wolfgang ju je posjećivao u raznim psihijatrijskim klinikama, nije zaboravio ni jedan
njezin rođendan i uvijek je pokušavao posredovati između nje i Hanne. Meike se
često pitala zašto on nema ženu. Otkako je znala što to znači, pitala se je li bio
homoseksualac, ali ništa nije govorilo tome u prilog. Jedanput je to pitala i majku, ali
Hanna je samo slegnula ramenima. Wolfgang je individualac, odgovorila je, uvijek je
bio takav.
Hanna! Kad je pomislila na majku, osjetila je grižnju savjesti. Još ju nije
posjetila u bolnici. Jučer je telefonski razgovarala s Irinom, koja je već bila ondje,
naravno. Ali ono što joj je Irina ispričala još je jače potaklo Meike da odloži posjet.
Stresla se i navukla prekrivač do brade. Nije htjela slušati Irinina predbacivanja.
Posjetit će majku, ali ne danas. Danas će ju Wolfgang voditi na ručak u Rheingau, u
svojem lijepom automobilu Aston Martin Cabrio. Kako bi razmišljala o nečem
drugom, rekao joj je sinoć.
Pametni telefon na noćnom ormariću oglasio se jedanput. Meike je ispružila
ruku, izvukla kabel za napajanje i otključala telefon. U posljednja dvadeset četiri sata
dobila je dvadeset dva anonimna poziva. Namjerno se nije javljala kad bi netko
nazvao anonimno, a pogotovo ne onda kad bi to mogli biti policajci. Ovog je puta
dobila poruku.
Dobar dan, gospođo Herzmann. Molim vas da mi se javite. Jako je važno!
Srdačan pozdrav, Pia Kirchhoff.
Važno? Za koga? Za nju nije.
Meike je obrisala poruku i privukla koljena na grudi. Neka ju ostave na miru.

Poziv je stigao u devet i deset ujutro u telefonsku centralu Regionalne policijske

inspekcije. Dežurni službenik obavijestio je Bodensteina pedeset sekundi kasnije, a
ovaj je opet nazvao Piju koja je, međutim, već bila na putu u bolnicu u Höchstu gdje
je trebala posjetiti Hannu Herzmann.
Na putu u Hofheim, Bodenstein je javio Kaiu, Cemu i Krögeru da dođu u
komesarijat te još iz automobila nazvao dežurnog državnog odvjetnika i zatražio od
njega nalog za pretres stana Kiliana Rothemunda. Tričetvrt sata nakon dolaska
poziva cijeli se tim, osim Pije, okupio u postaji, no čak ni nakon trećeg preslušavanja

196
snimka nitko nije mogao reći je li glas, koji je u dvije kratke rečenice odao ono što
do tada nitko nije znao, bio muški ili ženski.
Muškarac kojeg tražite stanuje u kampu u Schwanheimu, Höchster Weg.
Trenutačno se ondje nalazi.
Bila je to prva prava dojava nakon što su sve dnevne novine u Južnom Hessenu
objavile fotografiju Kiliana Rothemunda.
- Pošaljite u kamp dvoja službena kola - rekao je Bodenstein dežurnom
službeniku. - Krećemo odmah. Ostermann, kad stigne nalog za pretres, onda...
Zastao je. Da, što onda?
- ... poslat ću vam ga u privitku na vaš iPhone, šefe - Kai Ostermann dovršio je
rečenicu i kimnuo.
- Može li se to? - začuđeno je upitao Bodenstein.
- Naravno. Skenirat ću ga - odgovorio je Ostermann smiješeći se. Bodenstein je,
doduše, u međuvremenu naučio dobro baratati svojim pametnim telefonom, ali mu je
suvremena komunikacijska tehnika i dalje bila nepoznanica.
- A kako...?
- Ja znam kako se to radi - Kröger je nestrpljivo prekinuo Bodensteina. - Dođi,
idemo prije nego što nam momak pobjegne.
Nakon pola sata stigli su u kamp na obali Majne. Dvoja službena kola stajala su
na parkiralištu ispred žuto obojene prizemnice u kojoj su se nalazile gostionica
neskromnog imena “Main-Riviera” i sanitarne prostorije za stanare kampa.
Bodenstein je ostavio sako u automobilu te zavrnuo rukave košulje koja mu se
zalijepila za leđa, iako je bilo još jutro. Pokraj prepunih kontejnera za otpad iz kojih
se širio neugodan miris bile su sve do oluka naslagane prazne gajbe za pića. Kroz
otvoren prozor s pokidanom mrežom protiv komaraca vidjela se prljava, uska
kuhinja. Prljavo posuđe i čaše zauzimali su svaku slobodnu površinu i Bodenstein se
naježio pri pomisli da mora jesti nešto što se ovdje priprema.
Jedan od kolega u odori pronašao je zakupnika gostionice “Main-Riviera”.
Bodenstein i Kröger stupili su na terasu obloženu betonskim pločama, iznad koje se
nalazio velik natpis “Vrtni lokal”. Svjetla i plastične palme možda su uz povećanu
potrošnju alkohola noću stvarali ugođaj nekakvog odmarališta, ali je sunčeva
svjetlost bespoštedno otkrivala svu ružnoću trošnoga zdanja. Mjesta poput ovoga
izazivala su u Bodensteinu duboku potištenost.

197
 Za stolom prekrivenim plastičnim stolnjakom sjedili su ispod izblijedjelog
suncobrana zakupci, bračni par, za doručkom, koji se, kako se činilo, sastojao
uglavnom od kave i cigareta. Prstima žutim od nikotina, mršav je ćelavac listao Bild
am Sonntag i nije bio osobito iznenađen dolaskom policije u rano nedjeljno jutro. Na
sebi je imao karirane kuharske hlače i požutjelu majicu po kojoj se moglo zaključiti
da oba odjevna predmeta nisu već jako dugo vidjela iznutra stroj za pranje rublja, a o
tome je svjedočio i prodoran miris ustajalog znoja koji je dolazio od muškarčeva
tijela.
- Ne poznajem - promrmljao je nakon što je nezainteresirano pogledao
fotografiju koju mu je Kröger stavio pod nos. Njegova je supruga počela kašljati,
gaseći cigaretu u prepunoj pepeljari.
- Pokaži - rekla je ispruživši ruku. Zlatno prstenje na debelim prstima, crven lak
na noktima, oči obrubljene crnom olovkom, tapirana kosa i šiške, kakve su bile u
modi u njezinoj mladosti, u šezdesetim godinama prošloga stoljeća. Irma la douce u
schwanheimskoj verziji. Bila je visoka, punašna i snažna i sigurno nije imala
problema s pijanim gostima. Terasu je zapahnuo slatkast miris truleži iz kante za
otpad. Bodenstein je načinio grimasu i zadržao dah.
- Poznajete li tog čovjeka? - upitao je prigušenim glasom.
- Da. To je Doc - rekla je nakon što je kritički pogledala fotografiju. - On
stanuje na broju četrdeset devet. Onim putom, prema dolje. Zelen šator ispred
prikolice.
Mršavi je ljutito pogledao suprugu, ali se ona nije na to obazirala.
- Ne želim nikakve probleme.
Vratila je fotografiju Krögeru. - Ako naši gosti imaju posla s policijom, to nije
moj problem.
Vrlo razuman stav, pomislio je Bodenstein. Zahvalio se te brzo napustio “Main-
Rivieru” i njezine zakupce koji su se počeli glasno svađati. Prije nego što ćelavac
mobitelom upozori Kiliana Rothemunda, moraju pronaći prikolicu. Poslao je kolege
na sve strane, jer kućni brojevi nisu bili logički poredani. Altunay je napokon
pronašao kamp-prikolicu s brojem četrdeset devet, na posve drugom kraju. Šator je
možda bio zelen prije četrdeset godina, ali broj je odgovarao. Nekoliko mladih ljudi
sjedilo je na vrtnim stolicama ispred prikolice na susjednoj parceli i znatiželjno ih
gledalo.
- Tu nema nikoga - doviknuo im je mladić u dresu njemačke nogometne

198
reprezentacije.
Krasno!
Mladi su ljudi ljeti bili uvijek ovdje preko vikenda kako bi se zabavili, kao što
su rekli. Njihova je prikolica bila u vlasništvu ujaka jednog od domoljubnih
nogometnih navijača. Nisu baš dobro poznavali susjeda, ali su ga odmah prepoznali
po fotografiji. Kiliana Rothemunda prethodne je večeri posjetio neki tip na Harleyju,
a jutros se on odvezao svojim motociklom. Nikad nisu mnogo razgovarali s njim,
jedino su se pozdravljali.
- Taj nije razgovarao ni s kim - rekao je mladić. - Najčešće je sjedio u prikolici
za laptopom. Tu i tamo posjetili bi ga nekakvi čudni ljudi. U gostionici su pričali da
je nekad bio odvjetnik, ali sada navodno radi u kiosku gdje se prodaje prženi
krumpir. Tako je to u životu.
Bodenstein nije čuo posljednju pametnu primjedbu.
- Njegovi posjetitelji - upitao je - kakvi su to ljudi? Muškarci, žene?
- I jedni i drugi. Čuo sam da pomaže kad netko ima problema s vlastima. Njihov
odvjetnik u kampu, takoreći.
Ostali su se mladi nasmijali.
Nećak vlasnika kamp-kućice bio je spreman svjedočiti pretresu prikolice koju je
Kröger već otvorio bez većih poteškoća.
- Što moram činiti? - znatiželjno je upitao provukavši se kroz suhu živicu.
- Ništa. Samo stajati na vratima i gledati - odgovorio je Bodenstein kad su prošli
kroz šator. - Mogu li ući?
- Ali nemoj ništa dirati - upozorio ga je Kröger koji je odjenuo kombinezon i
navukao rukavice i gumene cipele. U kamp-prikokci osjetio se vonj plijesni, ali je
sve bilo čisto i pospremljeno. Kröger je otvorio ormare.
- Odjeća, lonci, knjige - sve je tu - komentirao je. - Krevet je napravljen. No
nigdje ne vidim laptop.
Pretražio je ladice i ispod složenog donjeg rublja pronašao zgužvanu
fotografiju.
- Jedanput pedofil, uvijek pedofil.
S izrazom gađenja na licu dodao je Bodensteinu fotografiju lijepe plave
djevojčice stare pet ili šest godina.

199
 - To je njegova kći - rekao je Bodenstein. - Danas ima četrnaest godina. On ne
smije vidjeti ni sina ni kćer.
- Razumljivo - rekao je Kröger i nastavio pretraživati, ali na prvi pogled nije
našao ništa sumnjivo ni kompromitirajuče.
- Pozvat ću moje momke - rekao je. - Sve ćemo prevrnuti. Je li Kai poslao nalog
za pretres?
- Ah, ne znam.
Bodenstein je izvadio smartphone iz džepa na hlačama. - Kako to mogu vidjeti?
Kröger je uzeo Bodensteinov telefon i pritisnuo na “HOME”.
- Nisi čak stavio ni zaporku - rekao je prijekorno. - Ako ga izgubiš, svatko će
moći telefonirati njime.
- Ja uvijek zaboravim zaporku - priznao je Bodenstein. - Sve se zakomplicira
kad tri puta za redom unesem pogrešne brojeve.
Kröger je odmahnuo glavom i nacerio se. Dotaknuo je sličicu pisma pokraj koje
se nalazio broj 1, što je značilo da je stigla nova poruka. - Evo maila od Kaia. Vidi,
moraš povući tekst prema dolje i tu ćeš onda naći link za PDF.
- Ti to napravi - rekao je Bodenstein svojemu kolegi te mu pružio telefon. - Ja
ću nazvati Piju.
Christian Kröger je uzdahnuo.
- Čekaj, poslat ću mail sebi pa možeš odmah telefonirati. Iskreno rečeno,
Olivere, mislim da ti je hitno potreban osnovni tečaj za rukovanje suvremenim
sredstvima komunikacije.
Bodenstein mu je u sebi dao za pravo. Izgubio je korak kad je Lorenz otišao od
kuće. Možda mu može pomoći njegov osmogodišnji nećak, ali to ne smije nitko
doznati.
Kröger mu je vratio telefon i on je birao Pijin broj, ali mu je u tom trenutku
stigao poziv. Inka! Što li to želi od njega u nedjelju ujutro?
- Zdravo, Olivere - rekla je. - Reci, misliš li još na Rosalie?
- Na Rosalie?
Bodenstein se smrknuo. Je li što propustio ili zaboravio? - Što je s njom?
- Danas u dvanaest ima kuharsko natjecanje u hotelu Radisson Blu - podsjetila

200
ga je Inka. - Cosima još nije tu, a mi smo joj obećali da ćemo doći.
Kvragu! Posve je zaboravio na to kuharsko natjecanje. Svojoj je kćeri doista
obećao da će doći jer je već i samo sudjelovanje bilo veliko priznanje. Sigurno neće
imati razumijevanja za njegov izostanak zbog posla, a njegova mu šogorica neće
oprostiti do kraja života.
- Koliko je sada sati? - upitao je.
- Deset i četrdeset.
- Stvarno sam zaboravio - priznao je Bodenstein. - Ali doći ću, naravno. Hvala
što si me podsjetila.
- Nema na čemu. Onda ćemo se naći pred hotelom, petnaest do dvanaest, okej?
- Tako je. Vidimo se.
Okončao je razgovor i opsovao prosto, što inače nije činio. Christian Kröger
pogledao ga je zapanjeno.
- Moram ići. Obiteljski razlozi. Neka me Pia nazove, u bilo koje doba.

Od silne iscrpljenosti doista je zaspala i to u vrlo neudobnom položaju. U sobi je bio

mrak, samo je nekoliko tankih zraka svjetlosti prodiralo kroz spuštene rolete,
govoreći joj kako je vani sunčano. Koliko je dugo spavala? Njezina nada, da je samo
sanjala ono što se dogodilo noću, raspršila se kad je osjetila trake za kabele koje su
joj se urezale u ručne zglobove. Ljepljiva traka koju su joj zalijepili na usta i
nekokko puta omotali oko glave stajala je čvrsto i čupala joj kosu pri svakom
pokretu glave. No to je bilo najmanje zlo. Vezali su ju za stolicu koja se nalazila u
sredini sobe za terapiju, gležnjeve za noge stokce, ruke iza leđa za naslon. Oko
struka bio joj je zategnut plastični remen kojim je bila pričvršćena za prokletu
stolicu. Jedini dio tijela koji je mogla pomicati, bila je glava. Iako se nalazila u
nezavidnom položaju, bar je bila još živa, nisu ju pretukli ni silovali. Samo da nije
bila žedna i da nije bilo onog pritiska u mjehuru!
Na pisaćem stolu zazvonio je telefon. Zazvonio je tri puta, a onda je prestao i
ona je čula vlastiti glas. “Dobar dan, dobili ste ordinaciju za psihoterapiju Leonie
Verges. Nedostupna sam do 11. srpnja. Molim vas, ostavite poruku, rado ću vas
nazvati.”
Telefonska je sekretarica zapištala, ali nitko se nije javio. Jedino što je čula bilo

201
je hrapavo disanje.
“Leonie...”
Trgnula se čuvši glas, a tek je onda shvatila da netko govori na telefon.
“Jesi li žedna, Leonie?” Bilo je očito da je glas izmijenjen. “Bit ćeš još žednija.
Jesi li znala da je smrt od žeđi najbolnija? Nisi? Hm... Evo pravila: tri do četiri dana
bez vode i ti si mrtva. No ako je ovako toplo kao sada, smrt nastupa mnogo brže.
Prvi znaci pojavljuju se otprilike nakon jednog dana ili nakon dana i pol. Zbog
nedostatka vode mokraća će ti postati tamna, gotovo narančasta i tada ćeš se
prestati znojiti. Tijelo crpi vodu iz svih organa u kojima nije baš neophodna.
Želudac, crijeva, jetra i bubrezi smanjit će se, što je nezdravo, ali ne izaziva smrt.
Dobro je što tada više nećeš morati piškiti.”
Čovjek na drugom kraju žice zlobno se nasmijao, a Leonie je sklopila oči.
“Vodu će koristiti organi od životne važnosti, srce i mozak. No, s vremenom će
se i oni smanjiti. Mozak više neće dobro funkcionirati. Imat ćeš priviđenja, napade
panike, više nećeš moći jasno misliti. Eh, onda ćeš pasti u komu. Nakon toga ćeš
umrijeti. Nije baš lijepo, zar ne?”
Ponovno onaj odvratan smijeh.
“Znaš, Leonie, jednostavno treba bolje birati ljude s kojima se družiš. Ti si
izabrala baš pravo smeće. I zato sada, nažalost, moraš umrijeti od žeđi. Lijepo od
tebe što si stavila obavijest na vrata. Bar ti nitko neće smetati dok ne podneš u komu.
A kad te netko pronađe nakon nekoliko dana, uz malo sreće bit ćeš vrlo lijep leš.
Osim ako ti u kuću ne zaluta kakva muha i odloži jajašca u tvojem nosu ili u očima...
Ali to te više ne mora brinuti. Dakle, želim ti sve dobro. I ne očajavaj. Svi moramo
umrijeti.”
Zluradi smijeh tutnjao je u Leonienim ušima, onda se čuo klik i nastupila je
tišina. Do sada se Leonie tješila time što je neozlijeđena i nadala se da će ju netko
pronaći, ali sada je polako počela shvaćati da se nalazi u bezizlaznoj situaciji i strah
se sručio na nju poput parnog čekića. Srce joj je kucalo ubrzano, znoj izbijao iz
svake pore. Očajnički je kidala poveze, ali oni nisu popustili ni milimetra. Svom
snagom suspregnula je suze koje su joj navirale na oči. Ne samo zato što je svaka
isplakana suza značila opasno rasipanje tjelesnih tekućina nego se bojala da će joj se
začepiti nos pa će se ugušiti jer ne može disati na usta.
Budi mirna! - govorila si je u mislima, ali to je bilo lakše pomisliti nego učiniti.
Sjedila je u svojoj kući, na vratima je doista bila obavijest koju je, glupača, izvjesila

202
jučer: Godišnji odmor do 11. srpnja. Obavijest i spuštene rolete bili su nedvosmislen
znak da je nema kod kuće. Mobitel se nalazio na kuhinjskom stolu, udaljenom pet
metara od njezine stolice tako da ga nije mogla dohvatiti. Koliko je uopće već dugo
sjedila ovdje? Leonie je stisnula šake i ponovno ih otvorila, to ju je strašno boljelo,
kao da je krv prestala kolati. Pokušala je pogledati iza sebe preko ramena jer je ondje
na zidu visio sat, no bilo je previše mračno i nije mogla ništa razaznati. Nije mogla
očekivati nikakvu pomoć izvana. Dakle, morala si je sama pomoći. Ili umrijeti.

Emma je bila toliko uzrujana da nije vidjela crveno svjetlo na križanju prema
Kronbergu i umalo nije udarila u prtljažnik automobila koji je pred njom zakočio.
Uprla je ruke u upravljač i ljutito opsovala.
Prije deset minuta nazvao ju je Florian iz hitne službe bolnice u Bad Homburgu
kamo je odveo Louisu. S Louisom je bio na jahalištu Lochmühle u Wehrheimu i ona
je pala s ponija! Nebrojeno puta razgovarali su o tome kako je ona još premala za
takvo što i kako će aktivnosti poput jahanja ponija odgoditi za dvije do tri godine. No
Louisa je sigurno molila oca da jaše na poniju, a kako je on htio skupiti kod nje što
više bodova, vjerojatno je popustio. Upalilo se zeleno svjetlo i Emma je skrenula
ulijevo, prema Oberurselu. Vozila je mnogo brže nego što je bilo dopušteno, ali joj je
bilo svejedno. Florian nije rekao što se dogodilo Louisi, ali ako ju je odveo u
bolnicu, sigurno nije ništa bezazleno. Emma je već vidjela svoju malu kćer sa
slomljenim kostima i otvorenim ranama. Jedina dobra stvar u svemu bila je ta što će
ona odmah obavijestiti službu za socijalnu skrb i tražiti da otac navečer mora vratiti
dijete. Došao je kraj noćenju u kojekakvim nepoznatim prenoćištima i stanovima.
Nakon dvadeset minuta ušla je u predvorje bolnice. U čekaonici hitne službe
nije bilo nikoga pa je pozvonila na zatvorena vrata od mliječnog stakla. Prošlo je
nekoliko minuta dok se netko nije udostojao otvoriti vrata.
- Moja je kći kod vas - rekla je. - Želim ju vidjeti. Odmah. Pala je s ponija...
- Kako se zovete?
Bubuljičav žutokljunac u plavoj bolničkoj odjeći navikao je na uzbuđene
članove obitelji i ostao je smiren.
- Finkbeiner. Gdje je moja kći?
Emma je pogledala preko njegova ramena, ali je vidjela samo prazan hodnik.
- Dođite sa mnom - rekao je i ona je pošla za njim u jednu od soba za preglede.

203
Srce joj je kucalo ubrzano.
Louisa je ležala na ležaljci za preglede, malena i blijeda, s velikim bijelim
flasterom na čelu i učvršćenom lijevom rukom. Emma umalo nije zaplakala kad je
vidjela da joj je dijete živo.
- Mama! - prošaputala je djevojčica i s naporom podigla ručicu. Emmu je
zaboljelo srce.
- Ah, mila moja!
Nije vidjela ni Floriana koji je pokunjeno stajao sa strane, ni liječnicu. Emma je
zagrkla djevojčicu i pomilovala ju po obrazu. Koža na njezinim obrazima bila je tako
nježna da su se mogle vidjeti žilice. Kako je Florian mogao ovako krhko stvorenje
izložiti takvoj opasnosti?
- Ne smiješ se ljutiti na tatu - tiho je rekla Louisa. - Ja sam htjela jahati.
U srcu je osjetila bijes i ljubomoru. Nevjerojatno kako je Florian manipulirao
djevojčicom!
- Gospođo Finkbeiner?
- Što je mojoj kćeri?
Emma je pogledala liječnicu u lice. - Je li što slomila?
- Da, lijevu ruku. Prijelom je, nažalost, složen pa ju moramo operirati. Potres
mozga proći će za nekoliko dana - odgovorila je liječnica, vitka osoba kratke crvene
kose i svijetlih, živahnih očiju. - Osim toga...
Zastala je.
- Da, što? - uzrujano je upitala Emma. Nije li već bilo dovoljno loše?
- Htjela bih razgovarati s vama oboma. Sestra Jasmina za to će vrijeme biti s
Louisom. Molim vas, pođite sa mnom.
Emma je teška srca pristala ostaviti kćer samu u velikoj, sterilnoj sobi za
preglede i otišla je s liječnicom i Florianom u susjednu ordinaciju. Liječnica je sjela
za pisaći stol i ponudila im da sjednu. Emma je s nelagodom sjela pokraj supruga,
nastojeći da ga ne dodirne.
- Malo mi je nelagodno reći ovo, ali...
Liječnica je skrenula pogled s Floriana na Emmu. - Vaša kći ima ozljede koje
daju naslutiti da je bila... seksualno zlostavljana.

204
 - Kako molim? - upitali su Emma i Florian u jedan glas.
- Ima nagnječenja i podljeve s unutarnje strane bedra i ozljede na vagini.
Na trenutak je zavladala mrtvačka tišina. Emma se ukočila od užasa. Louisa je
bila zlostavljana?
- Mislim da ste poludjeli! - povikao je Florian i ustao. Problijedio je u licu, a
zatim pocrvenio. - Moja je kći pala s ponija, vjerojatno nezgodno! I ja sam liječnik i
znam da takve ozljede mogu nastati pri padu.
- Smirite se, molim vas - rekla je liječnica.
- Ne mislim se smiriti! - ljutito je povikao Florian. - Nevjerojatno je to što
govorite! Ja to ne mogu dopustiti!
Liječnica je podigla obrve i naslonila se.
- To je samo sumnja - smireno je odgovorila. - Postali ste vrlo osjetljivi.
Naravno, te ozljede mogu imati sasvim drugi uzrok, no one su tipične za seksualno
zlostavljanje, a nisu ni svježe. Možda biste trebali na miru razmisliti i vidjeti je li se
vaša kći promijenila u posljednje vrijeme ili pokazuje neke znakove ponašanja koje
prije niste primijetili. Je li postala mirnija, ili agresivnija?
Emma je nehotice pomislila na razrezanog plišanog vuka i na Louisin nedavan
ispad u vrtu Florianovih roditelja. Sledila se i počela je drhtati. Kad je pričala
Florianu o Louisinu neobičnom ponašanju, objasnio joj je da je to normalno razvojno
razdoblje. Je li to doista bilo to? Tada je instinktivno osjećala da nešto s djetetom nije
u redu. Gospode Bože! Uhvatila se za naslone za ruke. Nije se usudila do kraja
dovesti misao koja joj je prošla kroz glavu, no nije ju mogla otjerati. Što ako je
Florian zlostavljao vlastitu kćer koja ga je obožavala i koja mu je vjerovala? I što
ako je svojemu suprugu, kojeg je izbacila iz kuće, otvorila put za to zlostavljanje!
Sve češće možemo čuti i pročitati o takvim strahotama koje se odigravaju iza
zatvorenih vrata, o očevima koji su silovali svoje kćeri, napravili im djecu i utuvili u
glavu da nikom to ne smiju reći. Emma nikad nije mogla vjerovati da supruge i
majke nisu ništa primijetile, ali to je ipak bilo moguće!
Nije mogla pogledati čovjeka čije dijete nosi u sebi. Louisina oca. Svojeg
supruga. Odjednom joj je postao tako stran kao da ga nikad prije nije vidjela.

Pia je spustila poklopac WC školjke i sjela. Komadom toaletnog papira obrisala je

205
hladan znoj s čela i prisilila se disati mirno i ravnomjerno. Iz sobe intenzivne njege u
kojoj je ležala Hanna Herzmann jedva je stigla u ženski zahod gdje je povratila dušu.
To joj se prvi put dogodilo protekle godine tijekom obdukcije žrtve ubojstva. Samo
je Henning to vidio i nije nikom govorio o tome. Otada je svaki put, kad bi vidjela
žrtvu nasilja, morala povraćati.
Pia se uhvatila za umivaonik, ustala je i pogledala se u zrcalo iz kojega ju je
gledala blijeda sablast s tamnim podočnjacima. Ni sama nije znala zašto joj je to
počelo toliko smetati nakon dvadeset godina provedenih u policiji. Do sada nije ni s
kim razgovarala o tome, ni s Christophom, a osobito ne s kolegama jer uopće nije
željela da ju šefica pošalje u psihološku službu i da ju premjesti za pisaći stol.
Naravno, mogla bi izbjeći situacije poput ove, pronaći izgovore i poslati kolege da
umjesto nje obave posao, ali namjerno nije htjela. Bude li popustila pred tom
slabošću, ubrzo će moći objesiti posao o klin.
Nakon četvrt sata izašla je iz zahoda, spustila se dizalom u prizemlje i otišla do
svojeg automobila. Bodenstein ju je nekoliko puta nazvao na mobitel, uzvratila mu je
poziv, ali se on nije javio.
Kad je stigla u inspektorat, i dalje je bila pod dojmom posjeta Hanni Herzmann.
Bilo je posve drukčije čitati o posljedicama okrutnog nasilja u kakvom suhoparnom
forenzičkom zapisniku, nego vidjeti sve vlastitim očima. Žena više nije sličila sebi,
lice joj je bilo strašno unakaženo podljevima krvi, tijelo prekriveno nagnječenjima i
modricama. Pia se naježila pri pomisli na tup, ugašen pogled Hanne Herzmann, koji
se na nekoliko sekundi susreo s njezinim prije nego što je žena ponovno sklopila oči.
Iz vlastita iskustva Pia je znala što znači biti osramoćen i obeščašćen. Na
ljetovanju nakon mature upoznala je muškarca koji nije htio prihvatiti da joj nije
značio ništa više od obične ljetne ljubavi. Došao je za njom u Frankfurt, pratio ju je i
na kraju napao u stanu i silovao. Pia je bivšem suprugu prešutjela taj događaj i
pokušala ga je potisnuti i zaboraviti, ali nije uspjela. Nijedna žena koja je doživjela
da se ne može obraniti od divljačke muškarčeve odlučnosti, neće nikad zaboraviti
ponižavajući osjećaj bespomoćnosti, beskrajne minute smrtnog straha i gubitak
fizičkog integriteta i neovisnosti. Pia više nije mogla podnijeti stan u kojem se to
dogodilo, prekinula je studij prava nakon dva semestra i postala je policajka. Često je
razmišljala o tome zašto je tada donijela takvu odluku, i, iako se to dogodilo
nesvjesno, bila je sigurna da je silovanje uvelike pridonijelo tome. Kao policajka
osjećala se sposobnom obraniti se. Ne zbog pištolja koji je nosila. Postala je
samouvjerena na drukčiji način, a osim toga, u školi je naučila kako pobijediti i kad
si tjelesno slabiji.

206
 Ušla je u ured i nije se nimalo začudila što vidi Kaija za pisaćim stolom, iako je
vikend.
- Ostali su još u Schwanheimu - rekao joj je. - Rothemund više nije bio ondje
kad su došli do kamp-prikolice u kojoj stanuje.
- Super.
Pia je bacila naprtnjaču na jednu od stobca za posjetitelje te sjela za svoj pisaći
stol. Još je osjećala mučninu u želucu. - Gdje je šef?
- U nekakvoj tajnoj obiteljskoj misiji. Sada si ti šef.
Još i to.
- Ima novih nalaza iz laboratorija - izvijestio ju je Kai. Analizom je utvrđeno da
sperma iz vagine Hanne Herzmann nedvojbeno potječe od Kiliana Rothemunda.
Poslao sam jednu ekipu Vinzenzu Kornbichleru i on je spremno izdvojio
Rothemundovu fotografiju iz zločinačke četvorke. To je muškarac s kojim se
Herzmannova odvezla te noći.
Pia je polako kimnula glavom. To je učvrstilo sumnju na Rothemunda. Premda
nije bila iznenađena, nije vidjela u tome nikakav smisao. Otvorila je Rothemundovu
fotografiju u POLAS-u (Policijski obavještajni sustav) i zamišljeno ju promatrala.
Što je Hanna Herzmann učinila da ju je netko tako zamrzio? Rothemund je na prvi
pogled djelovao kulturno i zapravo simpatično. Kakvi su se to ponori skrivali iza
njegovih pravilnih crta lica i plavih očiju?
- Znaš li o čemu sam još razmišljao? - prenuo ju je Kai iz misli.
- Ne.
- Prema izračunu brzine kojom voda teče naša je sirena dospjela u rijeku na
mjestu gdje Nidda utječe u Majnu. Kamp u kojem živi Rotkemund nalazi se samo
nekoliko kilometara uzvodno.
- Misliš li da bi on mogao imati veze sa sirenom? - upitala je Pia.
- Možda je malo pretjerano - rekao je Kai - ali sirenine su ozljede slične
ozljedama Hanne Herzmann. U oba slučaja utvrđene su vaginalna i analna
penetracija te ozljede tupim predmetom.
Pia je ponovno pogledala Rothemundovu fotografiju na monitoru.
- Izgleda tako normalno. Gotovo simpatično - rekla je.
- Ah, ne možeš vidjeti ono što mu je u glavi.

207
 - Što je zapravo s DNK-om pronađenim kod sirene? - upitala je Pia. - Ima li
kakvih novosti?
- Nema.
Kai je odmahnuo glavom i načinio grimasu. - I to, nažalost, dovodi u pitanje
moju teoriju o Rothemundu kao ubojici sirene. DNK nije registrirana ni u Interpolu.
Pijin je mobitel zazvonio. Bio je to Christian Kröger. On i njegov tim završni su
s pretresom Rothemundove kamp-prikolice.
- Jeste li našli što zanimljivo? - upitala je Pia. Njezin se želudac u
međuvremenu oporavio i sad je glasno krčao.
- Kamp-prikolica bila je klinički čista. Čista posteljina, sve pomno očišćeno
tekućinom koja sadrži klor. Ulio ju je čak u sve odvode. Na vratima prikolice
pronašli smo samo nekoliko razmazanih otisaka prstiju. Jedina stvar koja bi mogla
biti zanimljiva jest jedna vlas.
- Vlas?
- Duga tamnosmeđa vlas. Nalazila se između dvaju jastuka na kutnoj garnituri.
Samo trenutak, ostani na telefonu, Pia...
Pia je čula kako Kröger razgovara s nekim.
Hanna Herzmann imala je dugačku, tamnu kosu. Je li ona u srijedu navečer
vozila Rothemunda kući? Je li bila u njegovoj kamp-prikolici? Što su njih dvoje
imali zajedničko? Je li Hanna doista istraživala grupu Road Kings?
- Što je zapravo pokazala provjera automobila Bernda Prinzlera? - upitala je
Pia, a Krögerov se razgovor pretvorio u dužu raspravu.
- I to je, nažalost, bila slijepa ulica.
Kai je otpio gutljaj kave. Bio je ovisnik o kavi, od jutra do mraka pio je crnu
kavu, nije mu smetalo ni kad je bila hladna. - Automobil je registriran na Prinzlera,
ali na adresi njegove majke. Možemo ga jedino prozvati što nije na vrijeme
promijenio adresu.
Pia je uzdahnula. Ovaj je slučaj doista bio vrlo zapetljan. Meike Herzmann nije
se javljala. Glavni osumnjičenik bio je u bijegu, drugoosumnjičeni bio je ogledni
primjer za to kako se u Njemačkoj čovjek može lako skrivati iza poštanskih
pretinaca i pogrešnih adresa. Činilo se da nitko ne zna što je Hanna Herzmann radila,
a Telekom je odugovlačio s davanjem ispisa razgovora na Hanninu mobitelu.

208
 - Evo me opet.
Kröger je zvučao uzrujano. - Mrzim kad mi se državni odvjetnici miješaju u
posao.
- Državni odvjetnik dolazi na pretres kamp-prikolice?
- Viši državni odvjetnik Frey glavom i bradom - rekao je Kröger.
Izmijenili su još nekoliko riječi, a onda je Pia dobila drugi poziv. U nadi da bi to
mogla biti Meike Herzmann, javila se, iako joj broj nije ništa govorio.
- Pia? Ja sam, Emma. Ometam li te?
Pia nije u prvi mah shvatila tko ju to zove. Stara prijateljica iz škole govorila je
drhtavim glasom, kao kroz plač.
- Zdravo, Emma - rekla je Pia. - Ne, ne ometaš me. Što ima?
- Ja... ja... moram razgovarati s nekim - odgovorila je Emma. - Mislila sam da
ćeš mi ti pomoći ili preporučiti nekoga. Louisa, moja kći, završila je u bolnici. A
ondje... liječnica... ah, ne znam kako bih to rekla.
Jecala je.
- Louisa... ona... ona ima ozljede koje ukazuju na to da je... da ju je netko
seksualno zlostavljao.
- O, Bože!
- Pia, bismo li se mogle uskoro sastati?
- Da, naravno. Možeš li odmah?
Pia je pogledala na sat. Nekoliko minuta do jedan. - Znaš li za Gimbacher Hof
između Kelkheima i Fischbacha?
- Da, naravno. Znam gdje je to.
- Ja bih mogla biti ondje za dvadeset minuta. Popit ćemo kavu pa ćeš mi sve
ispričati. Okej?
- Da, okej. Hvala. Vidimo se.
- Vidimo se.
Pia je stavila mobitel u džep, ustala i prebacila naprtnjaču preko ramena. -
Zamisli, Kai, viši inspektor Frey upravo je bio na pretresu Rothemundove kamp-
prikolice.

209
 - Ne čudim se - odgovorio je Kai, ne odvrativši pogled sa zaslona. - Frey je
svojevremeno strpao Rothemunda u zatvor.
- Da? Odakle ti sad to?
- Čitam spise.
Kai je podigao glavu i nasmijao se. - Osim toga, tada sam još bio u Frankfurtu.
To je bilo neposredno nakon što sam ponovno postao radno sposoban sa svojom
drvenom nogom. Spektakularno. Nizak pad lijepog doktora Rothemunda. Mediji su
strašno napuhali cijelu stvar: Frey i Rothemund bili su kolege i prijatelji, obojica su
nakon državnog ispita počela raditi u državnom odvjetništvu, prije nego što je
Rothemund promijenio stranu i postao odvjetnik. Frey je mogao to diskretnije
odraditi, ali je na jednoj konferenciji za tisak dotukao starog prijatelja. Čudim se da
to ne znaš.
- U to vrijeme bila sam kućanica, a slobodno vrijeme provodila sam najčešće u
podrumu sudske medicine - podsjetila ga je Pia. - No dobro. Idem na brzinu nešto
pojesti. Nazovi me ako se što dogodi.

Vrućina i žed bile su nepodnošljive. Je li to već bila halucinacija ili se njezin isušen
mozak poigrava s njom? Leonie je godinama stanovala u kući koja je bila stara
gotovo dvjesto godina i imala debele zidove koji su bili bolja izolacija od današnjih
ploča od stiropora, kojima se oblažu kuće. To je znala zato što je zimi bilo toplo, a
ljeti hladno. Kako to da je sada bilo tako vruće? Znoj joj se slijevao u oči i pekao ju
poput vatre. Dva je puta brojala do tri tisuće i šesto kako u mraku ne bi izgubila
pojam o vremenu i kako ne bi poludjela. Kući je došla u tri i petnaest u noći, u
međuvremenu je malo odspavala, samo nekoklio sati. Iako su rolete bile spuštene,
vidjela je kako sunce obasjava desni prozor sobe za terapiju, koji gleda na zapad.
Dakle, bilo je popodne. Četiri ili pet sati. Kad sunce zađe, znat će točno koliko je
sati.
Imala je osjećaj da joj je jezik otečen. Ne pamti da je ikad bila tako strašno
žedna. No više od svega mučilo ju je pitanje zašto joj se ovo događa. što je učinila da
je zaslužila ovakvu kaznu? Čovjek na telefonu rekao je da je izabrala pogrešne
prijatelje. Na koga je mislio? Ima li to doista kakve veze s Hannom Herzmann ili s
onim u što je sama uvukla Hannu? Ali to nisu bili prijatelji, to su bili pacijenti. To je
velika razlika.
Zazvonio je telefon na pisaćem stolu i Leonie se trgnula.

210
 - Leoniiiiie... Ah, ti sjediš poslušno na svojoj stoličici.
Zvuk tog prostog, podrugljivoga glasa na trenutak je rastjerao Leonien strah i
izazvao u njoj bijes. Da može, izderala bi se na njega, rekla bi mu da je sadistička,
bolesna svinja. Voljela bi mu to reći, iako zna da joj to ne bi pomoglo.
- Je li kod tebe lijepo toplo, hm? Neka ti bude toplo dok umireš, zato sam
uključio grijanje.
To je, dakle, bilo objašnjenje za neizdrživu vrućinu.
- Sjećaš li se što sam ti govorio o fazama umiranja od žeđi? Moram se ispraviti.
Što je veća vrućina, to ćeš brže umrijeti. Mogu te utješiti. Nećeš se morati mučiti
duže od tri ili četiri dana.
Tih, odvratan smijeh.
- A nisi čak ni plakala. Zaista si hrabra. Nadaš li se još da će te netko pronaći?
Kako je mogao znati da nije plakala? Zar ju je vidio? U tom mraku? Leonie je
okrenula glavu ulijevo i udesno i pokušala bilo što razaznati, ali nije bilo dovoljno
svjetla tako da je vidjela samo obrise.
- Sada gledaš u kameru, je li tako? Izdao sam se. Znaš, Leonie, zapravo bi
trebala brzo umrijeti. Ali na svijetu ima prokleto mnogo ljudi koji daju prokleto
mnogo novca da mogu gledati pravu agoniju na DVD-u. Tvoj film moramo malo
izrezati - tko bi dvadeset četiri sata gledao ružnu kravu kao što si ti kako sjedi na
stolici?
Glas je bio dubok, mekan poput baršuna. Nije odavao nikakav dijalekt. Zapravo
je bio ljubazan.
- Ali kraj će biti veličanstven. Grčenje, trzanje... ah, to ni ja nisam još vidio. Baš
se radujem. Tek će biti zanimljivo ako te nitko ne nađe. Vjerojatno nećeš uopće
istrunuti, nego ćeš se isušiti i mumificirati.
U tom trenutku Leonie je shvatila da je čovjek na telefonu bolestan psihopat,
takav koji uživa u nanošenju boli drugim ljudima. Nekoliko puta imala je posla s
takvim osobama, dok je radila na zatvorenom odjelu psihijatrije u Kiedrichu. To
iskustvo nagnalo ju je da se specijalizira za traumatizirane žene, žrtve perverznih
zvijeri.
Odjednom je zapištalo i glas je utihnuo. Vrpca njezine staromodne telefonske
sekretarice bila je puna.

211
 Nije se čulo ništa osim njezina disanja. Nos joj se isušio, svaki udah bio je
bolan, osjećala se kao u sauni kad dlačice u nosu gore na vrućem zraku. Više se nije
znojila. Silno ju je pogodila spoznaja da više nema izgleda za izlazak iz ove sobe, da
će umrijeti, ovdje, u vlastitoj kući u kojoj se uvijek dobro osjećala. Bilo joj je
svejedno što ju ona odvratna svinja promatra. Svom snagom Leonie je pokušala
pokidati poveze, vrištala je zatvorenim ustima u ljepljivu traku sve dok ju nisu
zaboljele glasnice i dok nije osjetila kako će joj se glava rasprsnuti. Nije htjela
dopustiti da ju obuzme smrtni strah, ne, nije htjela umrijeti!

U prostranom vrtnom restoranu Gimbacher Hof bilo je živo. Za stolovima i na

klupama u debeloj hladovini starih stabala gotovo više nije bilo mjesta. Povijesna
seoska gostionica u dolini između Kelkheima i Fischbacha bila je danju, po ovom
lijepom ljetnom vremenu, omiljeno obiteljsko izletište, a navraćali su i šetači. Pia je
to primijetila tek kad je vidjela da ima mnogo djece koja su slobodno i opušteno
jurcala po igralištu, no bila je previše zaokupljena državnim odvjetnikom Freyom i
Kilianom Rothemundom pa nije mislila na to. Emma izgleda uopće nije primijetila
što se događa oko njih. Bila je doslovno u šoku. Nije ni čudo jer je situacija u kojoj
se nalazila bila za nju višestruko katastrofalna: osim straha za Emmu, tu je bila i
briga za nerođeno dijete, a k tomu još i strašna sumnja da je njezin suprug pedofil.
Pia je dala Emmi broj telefona iskusne psihoterapeutkinje iz frankfurtske
djevojačke kuće, kojoj se mogla obratiti. Zlostavljanje djece biloje nešto čime se Pia
nije morala baviti u svojem poslu. Doduše, pratila je slučajeve koji su se povlačili po
medijima, ali nikad nije osjećala ništa više osim potresenosti. Kad je vidjela Emmu,
tako očajnu, bespomoćnu i zabrinutu za tjelesno i duševno zdravlje njezine male
kćeri, bila je duboko dirnuta. Možda je postala osjećajnija i zbog Lilly. Odgovornost
koju imaju roditelji tako malog bića bila je golema. Dijete se donekle može zaštititi
od opasnosti izvana, ali što ako tvoj partner, čovjek u kojeg imaš najviše povjerenja,
pokaže takve mračne sklonosti?
Nakon sat vremena Emma je morala krenuti, htjela je ići u bolnicu k Louisi. Pia
je zamišljeno gledala za automobilom stare školske kolegice, a zatim je otišla do
svojih kola koja je parkirala malo dalje. Izraz u Emminim očima, mješavina straha,
bijesa i duboke povrijeđenosti, podsjetila ju je na Brittu Hackspiel. Kilian
Rothemund bio je pedofil, on je to na sudu odlučno poricao, ali su dokazi protiv
njega bili čvrsti i nedvojbeni. Državno odvjetništvo predočilo je fotografije koje
prikazuju golog Rothemunda u krevetu s malom djecom, te tisuće fotografija i

212
desetke videofilmova najgore vrste na njegovu laptopu.
Otkako su u laboratoriju utvrdili da sperma iz vagine Hanne Herzmann potječe
od Rothemunda, Bodenstein je bio čvrsto uvjeren da je on bio taj koji je Hannu
isprebijao, silovao i zatvorio u prtljažnik njezina automobila, možda zajedno s
Berndom Prinzlerom. O motivu djelovanja dvojice muškaraca još se moglo nagađati,
ali iako je sve ukazivalo na to da je Rothemund počinitelj zlodjela, Pia jos nije bila
sigurna. Hanna Herzmann bila je odrasla žena, stara četrdeset šest godina,
samopouzdana, uspješna, lijepa, vrlo ženstvena. Ona je utjelovljavala sve ono što je
pedofile odbijalo. Neizmjerna okrutnost mogla bi se objasniti bijesom i mržnjom, a
silovanje nema nikakve veze s užitkom, nego s nasiljem i dominantnošću. Unatoč
tomu, Pia nije bila sigurna, takvo rješenje činilo joj se prejednostavnim i očitim.
Vozila je poprijeko kroz Kelkheim, iza tračnica u središtu grada skrenula ulijevo
te nastavila Gagernringom do državne ceste. Ondje je upalila desni žmigavac, ali se
predomislila i skrenula ulijevo kako bi se kroz Altenhain odvezla do Bad Sodena.
Nakon nekoliko minuta stajala je pred kućom u kojoj je nekoć stanovao Kilian
Rothemund. U ulici nije bilo slobodnih mjesta za parkiranje pa je službena kola
ostavila podalje tako da je morala malo pješačiti. Nakon što je pozvonila, vrata joj je
otvorio novi suprug Dritte Hackspiel, kojeg je Pia jučer samo površno vidjela. Kadju
je ugledao, na njegovu se licu ugasio ljubazan smiješak dobrodošlice.
- Nedjelja je, popodne - nepotrebno je podsjetio Piju kad ga je pitala za suprugu.
- Mora li to biti baš sada? Imamo goste.
Ljudi su nebrojeno puta pokušavali najrazličitijim izgovorima otjerati Piju s
kućnog praga, nigdje nije bila dobrodošla, to je bio dio njezina zvanja kao
kriminalističke službenice i već joj odavno nije smetalo.
- Imam samo nekoliko pitanja za vašu suprugu - hladnokrvno je odgovorila Pia.
- Odmah ću otići.
- Zašto ne ostavite na miru moju suprugu? - upitao je ljutito. - Sam Bog zna što
sve nije pretrpjela zbog one svinje i ne morate ju stalno podsjećati na to. Idite.
Dođite sutra.
Pia je gledala u čovjeka, a on joj je uzvratio pogled pun neskrivene odbojnosti.
Richard Hackspiel izvana je djelovao kao čista suprotnost Kilianu Rothemundu:
visok, podbuo, velika nosa i vodenastih očiju kakve imaju alkoholičari. Djelovao je
nekako oholo i Pia ga je htjela pitati ne smeta li mu što živi u kući u kojoj je prije
živjela ona svinja.
- Ja ne prodajem usisivače - ljubazno je rekla Pia i nasmiješila se, znajući da će

213
to još više razljutiti čovjeka. - Ili ćete sada dovesti ženu, ili ću poslati po nju
policajce koji će ju odvesti u postaju na razgovor. Birajte što vam se više sviđa.
Zapravo nije imala običaj zvati policiju, ali s nekim se ljudima nije moglo
drukčije razgovarati. Hackspiel je stisnuo usne, otišao i nakon nekoliko trenutaka
vratio se sa suprugom.
- Što je sad opet? - upitala je neljubazno, prekriživši ruke na grudima. Nije
pokazivala namjeru da pozove Piju u kuću.
- Riječ je o vašem bivšem suprugu.
Pia nije imala volje okokšati. - Vjerujete li da bi bio u stanju pretući ženu,
iznakaziti ju do neprepoznatljivosti, silovati ju i zaključati u prtljažnik automobila?
Britta Hackspiel progutala je slinu i razrogačila oči. Pia je vidjela kakva se
borba odigrava u njoj.
- Ne, ne vjerujem da bi mogao učiniti takvo što. Otkako ga ja poznajem, Kilian
nije nikog udario. U svakom slučaju... - smrknula se. - Također ne vjerujem da bi
mogao zlostavljati djecu. Poznajem ga već dvadeset godina. Iako je mnogo radio, bio
je obiteljski čovjek, uvijek se savjesno brinuo o svemu i nikad nije zanemarivao
mene i djecu.
Spustila je ramena prema naprijed. Nestalo je hladnoće kojom se nastojala
zaštititi. Pia je čekala da nastavi govoriti. U takvim trenucima bilo je bolje pustiti
čovjeka da nastavi govoriti i ne prekidati ga pitanjima, osobito kad je u igri bilo
toliko mnogo emocija kao kod Britte Hackspiel.
- Bio je dobar otac i suprug, pun ljubavi. Uvijek smo se o svemu dogovarali,
sve smo zajedno planirali i nismo ništa tajili jedno od drugoga. Možda... možda sam
zbog toga bila tako... zatečena, kad se dogodilo sve ono - zaključila je bivša supruga
Kiliana Rothemunda. Oči su joj bile pune suza. - Nikad se ne bih tomu nadala. Ali
sve je bila laž.
- Novine su tada pisale da je vaš bivši suprug prije bio prijatelj državnog
odvjetnika koji je protiv njega podigao tužbu - rekla je Pia. - Je li to točno?
- Da, to je točno. Markus i Kilian studirali su zajedno i bili su jako dobri
prijatelji. Onoga ljeta kad smo se Kilian i ja upoznali, Markus i on putovali su
mopedima. Onda se to prijateljstvo prekinulo.
Razočarano je uzdahnula. - Kilian je postao odvjetnik i zarađivao je mnogo
novca. Ne znam točno što se dogodilo između njih dvojice, ali Markus je bio taj koji

214
je protiv njega pokrenuo kampanju u novinama.
- Jeste li sumnjali u ono što su mu pripisivali? - upitala je Pia.
Britta Hackspiel udahnula je dršćući, nastojala je ostati pribrana.
- Da, jesam u početku. Vjerovala sam da nije kriv jer sam mislila da ga
poznajem. Sve dok nisam vidjela one... one odvratne filmove - rekla je šapćući. -
Nakon toga više nisam sumnjala. Lagao mi je, izigrao je moje povjerenje. To mu ne
mogu nikad oprostiti. Doduše, uvijek ćemo ostati vezani zbog djece, ali on je za
mene kao čovjek mrtav.

Trgnula se čuvši pucketanje na lijevom gležnju. Srce joj je poskočilo. Izgleda da je

pukla jedna od žica kojima joj je ona svinja vezala nogu za stolicu, jer je odjednom
mogla pomaknuti stopalo i vrhom prstiju čak dotaknuti pod! Nova nada preplavila
joj je svaku žilicu u tijelu, pokrenula je svu njezinu snagu, uprla je prste u pod. Čak
je uspjela i stolicu pomaknuti malo unatrag. Dva centimetra, zatim još nekoliko
centimetara. Leonie je jedva disala jer je to bio prevelik napor za njezino iscrpljeno
tijelo. Vidjela je užarene točke, a vani je već bio crn mrak. Svjetlo više nije prodiralo
kroz rolete, dakle, sigurno je već bila noć. Prošlo je više od dvadeset četiri sata
otkako je u kuhinji popila dijetnu kolu. Nastojala se odvojiti od drvenih naslona za
ruke, nožnim prstima upirala se u pod, no koliko se god naprezala, stolica se više nije
micala. Drveni pod u ordinaciji bio je izlizan i neravan i noge stolice naišle su na
otpor. Leonie je očajnički napregnula svaki mišić u tijelu. Odjednom je osjetila kako
se stolica naginje unatrag. Ona se nije mogla nagnuti naprijed jer joj je gornji dio
tijela bio vezan za naslon stolice. Stolica se prevrnula, ona je tresnula na drveni pod.
Leonie je nepomično ležala nekoliko trenutaka. Je li sada njezin položaj postao
povoljniji ili nepovoljniji? Bespomoćno je ležala na leđima poput kakvog kukca dok
joj je noga, jedini donekle pokretni dio tijela, stršala u zrak. Grudi su joj se snažno
podizale i spuštale, ali je primijetila da više nije onako vruće. Topao zrak digao se
gore pa je na podu zato bilo malo hladnije. Leonie je pokušala zamisliti razmještaj
pokućstva u prostoriji. Koliko je daleko bila od pisaćeg stola? Ali kakva korist od
toga? Ionako se ne može pomaknuti! Bijesno je nastojala raskinuti poveze, osloboditi
se iz ovog beznadnog položaja. Na pisaćem stolu zazvonio je telefon. Uključila se
telefonska sekretarica, automat je dao do znanja da je vrpca puna. Svinja je sigurno
vidjela što se dogodilo. Osjetila je kako joj srce kuca u vratu. Hoće li doći i ubiti ju?
Gdje je uopće bio? Koliko će mu trebati vremena? Koliko je njoj ostalo vremena?

215
 PONEDJELJAK, 28. LIPNJA 2010.

Bilo je nekoliko minuta do devet, a Corinna je za devet ugovorila sastanak u

upravnoj zgradi. Emma je strahovala od svečanosti u petak kad će se sresti s
Florianom i morati glumiti da je dobro raspoložena kako ne bi svekru pokvarila
rođendansko slavlje.
Krenula je kraćim putom preko travnjaka koji je još bio vlažan od noćne kiše.
Liječnica u bolnici uvjeravala ju je da je Louisi dobro, referentici iz socijalne službe
ostavila je poruku na telefonskoj sekretarici da je čvrsto odlučila službenim putom
zabraniti Florianu da viđa Louisu.
Razgovor sa psihoterapeutkinjom nije umanjio Emminu zabrinutost, nego
povećao. Rekla je ženi za sumnju dječje liječnice iz bolnice i o Louisinu
promijenjenom ponašanju posljednjih tjedana, koje je Florian nazvao normalnim
razvojnim razdobljem petogodišnjeg djeteta. Terapeutkinja je bila oprezna pri
donošenju svoje procjene. Možda doista postoji sasvim drugo objašnjenje za
uništenu omiljenu plišanu igračku, za naglu izmjenu napada bijesa i iscrpljenosti te
nasilnosti, ali je u svakom slučaju jako važno promatrati to ponašanje s povećanom
pozornošću. Nažalost, mnogo češće nego što bi čovjek pomislio, seksualni
zlostavljači bili su očevi, stričevi, djedovi ili bliski obiteljski prijatelji.
- Mala djeca instinktivno osjećaju da to što se s njima čini nije dobro. Ali kad
zlostavljanje vrši osoba kojoj vjeruju, onda se ne brane od toga - rekla je
terapeutkinja. - Naprotiv, počinitelji najčešće uspijevaju dobiti puno djetetovo
povjerenje. “To je naša tajna, mama i braća ne smiju znati da te toliko volim jer će
biti tužni ili zavidni.” Takve stvari.
Na Emmino pitanje kako da se ponaša ubuduće i što može učiniti, osobito kad
se rodi dijete, nije joj dala pravi odgovor. Neka Louisu ostavi kod nekoga u koga ima
povjerenja.
Super. Emma je imala povjerenje u Corinnu i u Florianove roditelje, ali tko
može spriječiti da oni Florianu dopuste susrete s djetetom? Morala bi im objasniti
svoju sumnju. Emma nije mogla ni pomisliti kako bi Florianova obitelj reagirala na
optužbe za zlostavljanje djeteta. Vjerojatno biju smatrali histeričnom ili
osvetoljubivom.

216
 Zadubljena u misli prošla je pokraj grmova rododendrona koji su se tijekom
desetljeća pretvorili u pravu džunglu.
- Zdravo - rekao je netko i Emma se uplašila. Na klupi od kovanog željeza
sjedila je starija žena u bijeloj kuti i pušila cigaretu. Sijedu kosu prekrila je
mrežicom, na bosim nogama imala je plastične sandale.
- Zdravo - uljudno je otpozdravila Emma. Tek je tada prepoznala Helgu Grasser,
majku Finkbeinerove desne ruke Helmuta Grassera, koju je poznavala samo površno.
- Onda - rekla je starica zgazivši opušak. - Je li već vrijeme?
- Još dva tjedna - odgovorilaje Emma, pretpostavljajući da se pitanje odnosi na
trudnoću.
- Ne mislim na to.
Helga Grasser ustala je i prišla joj. Bila je visoka i snažna, rumena lica
prekrivena borama i popucalim žilicama. Prodoran vonj znoja širio se iz njezine kute
koja je izgleda bila manja za jedan broj od onoga koji je nosila i stoga razdrljena na
grudima i trbuhu. Emma je ugledala svjetloružičastu kožu i stresla se. Starica ispod
kute nije imala ništa na sebi.
- Moram ići na sastanak.
Emma je htjela brzo otići, ali ju je gospođa Grasser odjednom uhvatila za ručni
zglob.
- Gdje ima svjetla, ima i sjene - rekla je šapatom. - Znaš li bajku o vuku i
kozlićima? Ne znaš? Da ti ju ispričam?
Emma se pokušala otrgnuti, ali ju je starica čvrsto držala za ruku.
- Bila jednom koza i imala je šestero kozlića koje je voljela kao što svaka majka
voli svoju djecu - počela je Helga Grasser.
- Koliko se ja sjećam, bilo je sedam kozlića - prekinula ju je Emma.
- U mojoj priči ima ih šestero. Slušaj...
Tamne oči stare žene zablistale su kao da će ispričati kakvu dobru šalu. Emma
se osjećala sve nelagodnije. Corinna joj je jednom pričala kako je Helga Grasser
duševno zaostala, ali je kao pomoćnica u kuhinji nezamjenjiva. Florian je mnogo
izravnije opisao duševno stanje majke Helmuta Grassera. Nakon upale moždane
opne prije četrdeset godina Helga Grasser potpuno je skrenula s uma. Sva su je se
djeca strašno bojala jer im je voljela pričati okrutne bajke. Mnoge je godine provela

217
na zatvorenom odjelu psihijatrije, ali Florian navodno nije znao zbog čega.
- Jednoga dana - nastavila je starica šapćući i unoseći se Emmi u lice - koza je
morala otputovati pa je pozvala sve šestero i rekla im: “Draga djeco, moram otići na
nekoliko dana, čuvajte se vuka i ne idite na tavan! Ako vas on ondje nađe, pojest će
vas. Zlobnik se zna pretvarati, ali ćete ga prepoznati po hrapavom glasu i crnom
krznu.” Kozlici su rekli: “Draga majko, pazit ćemo se, možeš ići bez brige.” Koza je
zameketala i bezbrižno krenula na put.
- Sada doista moram poći - Emma je prekinula ženu te slobodnom rukom
obrisala kapljicu sline s obraza.
- I ti misliš da sam udarena, zar ne?
Pustila je Enrminu ruku. - Ali nisam. Prije mnogo godina ovdje su se dogodile
loše stvari. Ne vjeruješ mi?
Počela se smijati kad je ugledala Emmino zbunjeno lice, pokazavši pritom
donju čeljust u kojoj su se nalazila samo dva kutnjaka, a iz gornje čeljusti stršala su
samo dva zlatna zuba.
- Onda pitaj supruga za njegovu sestru blizanku.
Corinna je došla iza ugla. Pogled joj se zaustavio na Ernminu blijedu licu.
- Helga! Zar opet pričaš one strašne priče? - strogo ju je upitala, podbočivši se.
- Pah! - rekla je starica i oteturala prema kuhinji.
Corinna je čekala da zađe za rododendrone, a onda je zagrlila Emmu.
- Djeluješ vrlo uplašeno - zabrinuto je utvrdila. - Što ti je rekla?
- Htjela mi je ispričati priču o vuku i sedam kozlića.
Emma se usiljeno nasmiješila, nadajući se da je to zvučalo zabavno. - Ona je
doista pomalo čudna.
- Helgu ne smiješ uzimati za ozbiljno. Katkada govori gluposti, ali je bezazlena
- rekla je Corinna nasmiješivši se. - Idemo. Već kasnimo.

Za pisaćim stolom u predvorju tvrtke Herzmann production nije bilo nikoga, kao i ni
u jednom uredu. U potrazi za bilo kojim živim bićem, Pia i Bodenstein otvarali su
sva vrata te na koncu banuli na neku vrstu skupštine u dvorani za sastanke. Devetero

218
ljudi za okruglim stolom slušali su muškarca koji je prestao govoriti kad je ugledao
kriminalističku policiju. Voditelj poslova Niemöller ustao je i zamolio kolege da
izađu, a zatim je Piji i njezinu šefu predstavio predavača kao doktora Wolfganga
Materna, programskog direktora Antenne Pro. Sudeći po snuždenim licima prisutnih,
on im nije donio dobre vijesti.
- S vama bismo također voljeli razgovarati.
Pia je stala pred Meike Herzmann vidjevši da se namjerava iskrasti. - Zašto me
niste nazvali?
- Nije mi se dalo.
Mlada je žena odmah pokazala kandže.
- Onda vam se vjerojatno nije dalo ni posjetiti majku - rekla je Pia.
- To se vas uopće ne tiče - graknula je Meike Herzmann.
- Točno - rekla je Pia slegnuvši ramenima. - Bila sam u bolnici. Vašoj je majci
vrlo loše. Ja bih htjela pronaći osobu koja joj je naudila.
- Zato i plaćamo porez - drsko je odgovorila Meike Herzmann. Pia bi toj
nesimpatičnoj kozi najradije rekla što misli o njoj, ali se ipak suzdržala.
- U četvrtak ujutro bili ste u majčinoj kući, podigli ste poštu i stavili ju na
komodu - rekla je. - Jeste li pritom primijetili kakvo neobično pismo ili cedulju?
- Nisam - rekla je Meike Herzmann. Piji nije promakao brz pogled upućen
programskom direktoru Antenne Pro, koji je razgovarao s Bodensteinom.
- Lažete - rekla je i odlučila ju poljuljati. - Zašto? Surađujete li možda s onima
koji su napali vašu majku? Imate li kakve veze s tim? Možda ste se nadali da će vaša
majka umrijeti pa ćete naslijediti njezin novac.
Meike Herzmann prvo je pocrvenjela, zatim problijedjela i gotovo ostala bez
daha.
- Kažnjivo je uskraćivati dokazni materijal i na taj način ometati istragu. Ako se
ispostavi da to radite, imat ćete velikih poteškoća.
Pia je vidjela nesigurnost u očima mlade žene. - Napišite mi adresu, molim vas,
na kojoj vas mogu pronaći. I ubuduće se javljajte na mobitel kad vas budemo zvali
jer ću vas u protivnom dati uhititi zbog opasnosti od prikrivanja dokaza.
To je, naravno, bila glupost, ali izgleda da Meike uopće nije imala nikakvo
pravno znanje i djelovala je preplašeno. Pia ju je ostavila i otišla k Bodensteinu i

219
doktoru Maternu koji prema vlastitim riječima također nije znao čime se Hanna
Herzmann bavila u posljednje vrijeme.
- Ja sam voditelj poslova i programski direktor - rekao je u tom trenutku. - Mi
surađujemo s vrlo mnogo produkcijskih kuća. Ne mogu znati tko što priprema za
svoju emisiju, čak i kad je riječ o tjednim formatima. Mene zanima samo gledanost,
sa sadržajem emisija nemam nikakve veze.
Rekao je da poznaje Hannu već mnogo godina, njihov odnos bio je prijateljski,
ali profesionalan. Pia je šutke slušala. Matern je bio voditelj poslova skroz naskroz,
uljudan, poslovan, lukav. Osim činjenice da je Hanna Herzmann bila kraljica
gledanosti televizijske kuće Herzmann production, on je bio vlasnik trideset posto
dionica te tvrtke i nije ga mogao ne zanimati dugoročan izostanak njegove krave
muzare. U trenutku kad ga je htjela pitati za Kiliana Rothemunda i Bernda Pinzlera,
zazvonio je Pijin mobitel, Christoph! Odmah je pomislila na Lilly. Nadala se da se
nije dogodilo ništa strašno! Da je Christoph znao da se ona nalazi usred važne
istrage, ne bi nazvao, nego bi samo poslao poruku.
- Halo, Pia - čula je Lillyn glas i odmah joj je bilo lakše. - Nisam te dugo
vidjela.
- Halo, Lilly - tiho je rekla Pia, obišavši oko stola za sastanke. - Vidjele smo se
jučer navečer. Gdje si ti sada?
- U djedovu uredu. Znaš, Pia, imala sam krpelja! U kosi! Ali mi ga je djed
izvadio.
- Je li te boljelo?
Pia se morala nasmijati pa se okrenula prema zidu. Neko vrijeme slušala je
Lilly, a onda joj je obećala da će večeras doći kući ranije nego inače.
- Djed ti poručuje da pripremamo jako finu salatu od krumpira.
- Eto, razlog više da ranije dođem kući.
Pia je vidjela kako joj Bodenstein da je znak da želi otići. Pozdravila se s Lilly i
stavila mobitel u stražnji džep na trapericama. Bilo joj je iskreno žao što će malena
uskoro otputovati.
- Meni je čudno što nitko iz najužeg kruga suradnika i kolega ne zna ništa o
istraživanjima Hanne Herzmann - rekla je šefu kad su izašli iz zgrade i išli prema
njezinu automobilu. A ta njezina kći jako mi je sumnjiva. - Uopće nimalo ne
suosjeća s majkom.

220
 Bila je vrlo nezadovoljna ishodom svojih razgovora. Istraga gotovo nikad prije
nije tekla tako sporo kao u ova dva slučaja. Na jutarnjem sastanku savjetnica Engel
po prvi je put vršila pritisak i to s pravom jer ni u slučaju “Sirene” ni u slučaju Hanne
Herzmann nije bilo nikakva napretka. Bodenstein je zamolio kolege iz Hanaua za
pomoć. Neprekidan nadzor poštanskog pretinca u pošti u Hanauu smatrao je
posljednjom mogućnošću da otkrije gdje boravi Bernd Prinzler, nakon što provjera
popisa svih ureda za prijavu boravka u cijeloj Njemačkoj nije dala zadovoljavajući
rezultat.
- Poslije emisije Aktenzeichen XY u srijedu nešto će se dogoditi - prorokovao je
Bodenstein. - Znam to.
- Iz tvojih usta u Božje uši - odgovorila je Pia otključavajući automobil.
Pogledala je gore jer je osjetila da ju netko promatra. Meike Herzmann stajala je iza
prozora na petom katu i zurila u nju.
- Tebe ću još uhvatiti - promrmljala je Pia. - Nećeš me praviti budalom.

Florianovi roditelji već su se odvezli u zračnu luku, kad se Emma vratila kući nakon
sastanka. Cijelo dopodne mislila je na neobičan susret s Helgom Crasser. Naravno,
mogla je nazvati Floriana i otvoreno ga pitati zašto joj nikad nije pričao o sestri
blizanki, ali nakon svega što se dogodilo, jednostavno to nije mogla učiniti.
Došavši pred vrata stana Florianovik roditelja, Emma je zastala. Vrata nisu bila
zaključana, mogla je dolaziti i odlaziti kako je htjela, ali se ipak osjećala kao kakva
provalnica kad je ušla u stan i osvrnula se oko sebe. Renate je albume s
fotografijama čuvala u ormaru u dnevnoj sobi, bili su poredani po godištima i Emma
je počela listati album iz 1964. godine. To je bila godina Florianova rođenja. Nakon
sat vremena prelistala je desetke albuma, vidjela je Floriana i posvojenu djecu i još
mnogo druge djece u različitim životnim razdobljima, ali nigdje nije vidjela
djevojčicu koja izgleda kao Florianova sestra blizanka. Bila je razočarana, ali joj je i
laknulo pa je prekinula potragu i izašla iz stana Florianovih roditelja. Je li Corinna
bila u pravu? Je li Helga Grasser uistinu bila stara luda koja voli pričati bajke? Ali
zašto je izmijenila priču o vuku i sedam kozlića? Emma je zamišljeno stavila ključ u
bravu na vratima stana. Zašto je govorila o šest kozlića? Je li mislila na Floriana i
djecu koju su posvojili njegovi roditelji? Florian, Corinna, Sarah, Nicky, Ralf -
nedostajalo je još jedno dijete. Ali tko? Emma je pogledala na drveno stubište koje je
vodilo na tavan. Ona je samo jedanput bila ondje gore, zajedno s Renatom kad joj je
pokazivala kuću. Nije li Helga Grasser u svojoj priči spomenula nekakav tavan?

221
Emma je ponovno izvadila ključ iz brave i popela se uskim stubištem. Drvena su se
vrata zaglavila pa ih je morala gurati ramenom dok se nisu škripeći otvorila.
Zapahnuo ju je topao, zagušljiv zrak. Ispod loše izoliranog krova zadržala se vrućina
proteklih dana. Kroz male krovne prozore prodiralo je samo malo svjetla, ali je bilo
dovoljno svijetlo da raspozna uredno složene kutije za selidbu, star namještaj i ostalu
starudiju koja se nakupila u proteklih četrdeset godina. Debeo sloj prašine prekrivao
je škripav pod, s greda je visjela paučina. Mirisalo je po drvu, prašini i sredstvu
protiv moljaca.
Emma se osvrnula oko sebe, zatim je gurnula u stranu zastor sav izgrižen od
moljaca, koji je bio učvršćen na jednoj poprečnoj gredi. Trgnula se ugledavši pred
sobom u polumraku ženu i trebalo joj je vremena da shvati kako je to njezin odraz u
ogledalu. Na zid je bilo naslonjeno veliko zrcalo koje je već postalo mutno od dugog
stajanja. Iza zastora nalazile su se gajbe i kartonske kutije s natpisima. Zimske jakne,
trkaća staza Carrera, playmobil, drvene igračke, potvrde o plaćenim računima, knjige
Florian, škola Corinna, dječja odjeća, pokladni kostimi, ukrasi za božićno drvce,
božićne čestitke od 1973. do 1983. godine.
Josef i Renate vratit će se iz Berlina tek sutra, imala je, dakle, dovoljno vremena
da pregleda kutije i ormare. Ali gdje početi?
Na kraju je Emma izvukla kutiju na kojoj je pisalo “Florian dječji vrtić,
osnovna škola, gimnazija”. Kad je podigla poklopac, morala je kihnuti. Njezina je
svekrva čuvala baš sve: školske bilježnice i knjige, slike, potvrde za mlijeko u školi,
medalje za plivanje, priznanja za sudjelovanje u saveznim igrama za mlade, čak i
vrećica za sportsku opremu, na kojoj su križićima bih izvezeni inicijali FF. Emma je
listala jednu bilježnicu za drugom, gledala nespretan rukopis i gotovo izblijedjelu
tintu. Je li Florian uopće znao da ovi relikti njegova djetinjstva još postoje?
Zatvorila je kutiju i vratila na mjesto te nastavila razgledati raspadnute dijelove
namještaja i izgrebene dječje stoličice. Vidjela je staromodnu vagu za bebe i lijep
pisaći stroj koji bi sigurno postigao dobru cijenu na eBayu. Neprestano je morala
kihati, majica joj se prilijepila za leđa, oči su ju pekle. Emma je baš htjela odustati od
svega kad joj je pogled pao na kutiju, skrivenu ispod krovne kosine iza zidanog
kamina. Ime, uredno napisano sa strane, velikim slovima, bilo joj je nepoznato i to
joj je probudilo znatiželju. Čučnula je, što u njezinu stanju nije bilo baš jednostavno,
razderala karton i otvorila kutiju. Za razliku od Florianove uredno složene kutije
uspomena, ova je izgledala kao da je u nju netko samo strpao stvari. Knjige,
bilježnice, slike, lutka, plišane životinje, fotografije, dokumenti, odjevni predmeti,
pjesmarica cvjetnog uzorka s bravicom, crvena kapica. Emma je uzela kutiju za

222
cipele, otvorila ju i izvadila crno-bijelu fotografiju s bijelim rubom, tipičnu za
šezdesete godine prošlog stoljeća. Srce joj je kucalo ubrzano. Na fotografiji je vidjela
nasmiješenu Renate s dvoje plavokose djece na krilu, a ispred njih dva kolača i na
svakom po dvije svijeće. Emma je okrenula fotografiju, prsti su joj drhtali. “Florian
i Michaela, 2. rođendan, 16. prosinca 1966.”

Vrativši se za pisaći stol, Pia je uključila Google na računalu i upisala u tražilicu

pojmove “Wolfgang Matern + Antenne Pro”. Odmah je dobila nekoliko stotina
natuknica. Wolfgang Matern, godište 1965., bio je sin poznatog medijskog mogula,
jednog od prvih koji je prepoznao i iskoristio priliku i isplative mogućnosti privatne
televizije u Njemačkoj te zaradio bogatstvo. Matern stariji još je i danas, unatoč
svojim godinama, vršio dužnost predsjednika holdinga koji je obuhvaćao različite
privatne i kabelske televizijske kuće kao i mnoge druge tvrtke i udjele u tvrtkama.
Wolfgang je studirao ekonomiju i političke znanosti koje je i diplomirao. Na
internetskoj stranici grupe Matern, koja je imala sjedište u Frankfurtu na Majni, piše
da je on član predsjedništva, programski direktor i voditelj poslova u nekoliko
privatnih televizijskih kuća koje su bile dio konglomerata tvrtki. Pia je pronašla velik
broj njegovih fotografija, na kojima je najčešće s ocem na javnim priredbama,
predavanjima, dodjelama nagrada i televizijskim gala predstavama. O privatnom
životu Maternovih na internetu nije bilo ni riječi. Kao pravi medijski profesionalci
sigurno su jako dobro znali kako zaštititi privatni život. To se nije promijenilo ni kad
je Pia upisala samo ime Wolfganga Materna. Čist gubitak vremena. Iz bolnice nije
bilo nikakvih novosti, Hanna Herzmann i dalje je bila nesposobna za razgovor,
Kilian Rothemund nestao je, a u poštanskom uredu u Hanauu još nitko nije podigao
poštu iz Prinzlerova pretinca.
Budući da nije imala drugog posla, Pia je pregledala sve društvene mreže, ali
Wolfgang Matern nije bio ni na XINGU, ni na Facebooku ni na Tko poznaje koga.
- Pada li ti na pamet još nešto gdje bih mogla naći informacije o tom čovjeku? -
Pia je upitala kolegu.
- LinkedIn, 123people, yasni, cylex, firma24.de - izreferirao je Kai, ne skidajući
pogleda sa svojeg monitora.
- Sve sam već pokušala.
Pia se naslonila i prekrižila ruke iza glave. Bila je razočarana. - Kvragu, momak
mi je bio posljednja nada. Sve je to previše zapetljano. Netko ipak mora znati na

223
čemu je radila Hanna Herzmann! Jesi li provjerila njezinu kćer?
- Jesam, naravno. Ali ni ona tobože ne postoji na internetu.
- Stayfriends - predložio je Kai i podigao glavu. - O, čovječe, gladan sam kao
vuk. Imaš li kakvih zaliha?
- Nemam. Ti si mi pojeo zadnju vrećicu čipsa. Donesi nešto prije nego što se
oneraspoložiš.
Pia je ponovno stavila prste na tipkovnicu i upisala adresu stranice Stayfriends.
- Kebab ilih hamburger? - upitao je Kai ustavši sa stolice.
- Kebab. Dobro začinjen, s dvostrukom količinom mesa i ovčjeg sira -
odgovorila je Pia. - Znala sam!
- Molim?
- Znala sam da nešto nije u redu s tim Wolfgangom Maternom! Pia se
slavodobitno nasmiješila i pokazala na zaslon. - On je doista registriran na stranici
Stayfriends, kao i Hanna Herzmann. Zamisli, išli su u istu školu, a on tvrdi da Hannu
poznaje samo površno! Zašto to čini?
- Možda se boji da će se uplesti u nešto - rekao je Kai. - Vraćam se odmah.
Pia se zadubila u stranicu, otvarala je profile Hanne Herzmann i Wolfganga
Materna kao i razrednu fotografiju jedanaestog razreda 1982. godine u privatnoj
gimnaziji Königsbofenu u Niederhausenu. Budući da nije bila “zlatni član”, na
fotografiji nije mogla gotovo ništa raspoznati, ali to nije bilo ni važno, veza je bila tu,
a Wolfgang Matern lagao je Bodensteinu. Poznavao je Hannu Herzmann duže i bolje
nego što je tvrdio: Hanna i on studirali su na sveučilištu Ludwig Maximikan u
Münchenu i oboje su bili članovi udruženja bivših studenata. Sljedećih sat i pol
vremena Pia je provela pregledavajući slike Hanne Herzmann na internetu, a bilo ih
je na tisuće. Upravo je jela ostatak kebaba koji se već ohladio, kad je pronašla što je
tražila. Bila je to fotografija iz 1998. godine, koja je izašla u nekom ilustriranom
časopisu - Hanna Herzmann u vjenčanici, s drugim ili trećim suprugom. Pokraj njih
stajao je Wolfgang Matern, a ispred njega mrzovoljna, debeljuškasta tinejdžerica
Meike. Wolfgang Matern (34), sin medijskog mogula Hartmuta Materna, bliski
prijatelj nevjeste i krsni kum njezine kćeri Meike (11), kum na vjenčanju, pisalo je
ispod slike.
- Ha! - kliknula je i izdala naredbu za ispis fotografije. Već ju je sada strašno
zanimalo objašnjenje programskog direktora Antenne Pro. Ispis je bio još topao kad

224
ga je odnijela u Bodensteinov ured gdje se na vratima skoro sudarila sa šefom.
- Vidi što sam... - počela je, ali joj Bodenstein nije dao govoriti.
- Motor Kiliana Rothemunda pronašli su na glavnom kolodvoru i odvezli su ga
na sigurno - neuljudno ju je prekinuo. - I jedan je svjedok prepoznao Rothemunda:
jutros u 10:40 ušao je u vlak za Amsterdam! Razgovarao sam s kolegom iz
Nizozemske, oni će ga dočekati u 17:22, kada stiže vlak. Uz malo sreće imat ćemo
ga za nekoliko sati.

Meike je otvorila sve prozore u stanu kako bi napravila propuh, ali se strašno znojila,
iako je na sebi imala samo gaćice i grudnjak. Nitko u uredu nije primijetio da je
odnijela Hannino računalo, čak ni superlukava murjakinja plavuša nije mislila na to!
Od jutros je imala mnogo vremena koliko želi jer više nije imala posao. Irina i Jan
zadržat će svoja radna mjesta u tvrtki, a svi drugi moraju ići na godišnji odmor dok
se ne bude znalo hoće li Hanna ikad biti u stanju stupiti pred televizijsku kameru.
Tvrtka Antenne Pro bila je poštena - nisu odmah tražili nove ljude, nego će emitirati
reprize emisije Auf Herz und Nieren.
Jučerašnji dan bio je jedan od najljepših u Meikinu životu: doručak u prekrasnoj
vili u Oberurselu, ručak u dvorcu Schwarzenstein u Rheingauu, vožnja u otvorenom
Aston Martinu, navečer šampanjac na terasi hotela Frankfurter Hofs pogledom na
osvijetljene nebodere banaka - Meike takvo što nije još nikad doživjela. Primijetila je
kako ju ljudi znatiželjno gledaju i pitala se misle li da su ona i Wolfgang par.
Starosna razlika od više od dvadeset godina nije bila ništa neobično, mnoge su žene
živjele s mnogo starijim muškarcima. Wolfgang je bio njezin krsni kum, poznavala
ga je otkad pamti i nikad ga nije doživljavala kao muškarca. Do danas. Odjednom je
utvrdila kako ima lijepe ruke i kako lijepo miriše. Morala je nastojati ne gledati
neprestano u njegova usta i ruke, ali više nije mogla odagnati pomisao na to kako bi
bilo poljubiti ga i spavati s njim. Nikad nije bila baš pravo zaljubljena i nije imala
stalnog dečka pa nije mogla biti ponosna na ono malo iskustva s drugim spolom.
Jučer je naslutila kako je lijepo pripadati nekome. Wolfgang je bio tako pažljiv i
šarmantan: otvorio joj je vrata automobila, namjestio stolicu, slušao ju, zagrlio ju.
Do ponoći je ležala budna i promišljala svaku riječ koju joj je Wolfgang rekao.
Sredit će joj volontiranje kod Antenne Pro, iako još nije završila studij, no on misli
kako je ona idealna za to jer već ima mnogo iskustva u radu na televiziji. Zašto je to
činio? Zato što je ona bila Hannina kći? Kad bolje razmisli, nije rekao ni učinio ništa
po čemu bi se moglo zaključiti da je zaljubljen u nju. Jednostavno je bio ljubazan.

225
Zanosan osjećaj sreće, koji ju je držao cijeli dan, pretvorio se u razočaranje. Čim bi
neki muškarac bio prema njoj ljubazan, hormoni bi joj odmah podivljali. Kako
jadno!
- Jao!
Meike je udarila glavom o stol ispod kojeg je pokušavala u hrpi kabela pronaći
pravi utikač i staviti ga u odgovarajuću utičnicu na stražnjoj strani Hannina računala.
Srećom, prijateljica kod koje je stanovala ostavila je na stolu svoje računalo, zajedno
s tipkovnicom, monitorom i mišem. Meike je protrljala mjesto na glavi gdje se
udarila i uključila Hannino računalo. Radilo je. Kliknula je na izbornik i
konfigurirala WLAN. Malo poslije spojila se na internet. Prvo je na Facebooku
provjerila stranicu majčinih obožavatelja, koju je održavala Irina. Nije bilo ni riječi o
napadu i o bolnici. Irina bi sigurno sve obrisala što bi ukazivalo na to. Ni na Googleu
nije našla ništa o tome, posljednje novosti odnosile su se na emisiju s ismijanim
kandidatima i na ljetni specijal. Zatim je na redu bila elektronska pošta. Više od
stotinu novih mailova čekalo je na adresi poslovnog računa, na privatnu adresu stiglo
ih je oko četrnaest. Meike je odmah primijetila jedno ime i prepala se. Kilian
Rothemund! Što je majka imala s tim zlostavljačem djece?
Otvorila je mail i pročitala kratak tekst koji je stigao u subotu u 11:43.
Hanna, zašto se ne javljaš? Je li se što dogodilo? Jesam li rekao ili učinio nešto
što te razljutilo? Nazovi me, molim te. Nažalost, nisam više mogao razgovarati s
Leonie jer se ni ona ne javlja, ali ja u ponedjeljak ipak idem u A i sastat ću se s
ljudima s kojima je B kontaktirao. Oni su sada napokon spremni razgovarati sa
mnom. Mislim na tebe! Ne zaboravi me. K.
Što je to, kvragu, trebalo značiti? Meike je nepomično zurila u zaslon i još
nekoliko puta pročitala mail. Mislim na tebe. Ne zaboravi me. Što se događalo
između Rothemunda i njezine majke? “K” je nedvojbeno dolazilo od imena Kilian.
Kilian Rothemund ubacio je u njezin poštanski sandučić cedulju s adresom te
ratoborne rokerske grupe u Langenselboldu, no to nije imalo nikakvog smisla. Kakve
veze ima Leonie Verges s Kilianom Rothemundom i s Hannom? Je li Hanna radila
emisiju o Frankfurtskim kraljevima ceste? Rothemund je prije bio odvjetnik i
poznavao je rokere jer je radio za njih, ali se ta sumnjiva terapeutkinja nije uklapala
u sliku.
Meike se zamišljeno oslonila bradom na ruku. Treba li nazvati Wolfganga i reći
mu što je pročitala? Ne. On je jutros obećao da će nazvati nju. Ne bi htjela ispasti
smiješna i zvati ga poput kakve zaljubljene tinejdžerice.

226
 Možda je bilo još mailova. Hanna je obično spremala poštu na svoj laptop, ali,
uz malo sreće, to nije činila od četvrtka. Meike je usredotočeno pregledala svu poštu
na računalu. Njezina majka bila je od one vrste korisnika koji su bili pravi horor za
svakog računalnog stručnjaka: gotovo ništa nije brisala, a podatke je pohranjivala na
način koji je bio čisto intuitivan i bez ikakve logike. Nakon sat vremena Meike je
odustala. Bila je razočarana. Nekoliko minuta sjedila je u mraku i razmišljala. Ako
bude što htjela doznati, morat će razgovarati s terapeutkinjom.
Sat na donjem rubu monitora pokazivao je 20:30. Još nije bilo kasno za odlazak
u Liederbach.

Kako se spuštala noć, tako se ružna terasa “Majnske rivijere” pod svjetlima stotina
šarenih sijalica pretvarala u grotesknu iluziju. Iz zvučnika su treštak kičasti talijanski
šlageri stvarajući talijanski ugođaj malom broju gostiju koji su ovamo zalutali. Za
šankom su sjedili stalni gosti kampa u papučama za kupanje i trenirkama i zurili u
velik televizor na kojem se prenosila nekakva nogometna utakmica. Bodenstein je
požeko popiti hladno pivo, a osim toga, i želudac mu je počeo glasno krčati.
Zapuhao je topao vjetar koji je mirisao na kišu. U daljini je sijevalo, grmilo, ali se
ipak odlučio za terasu, sjeo je za slobodan stol i naručio pšenično pivo. Konobar mu
je malo poslije donio pivo, napravio crtu na podmetaču i bez riječi pružio
Bodensteinu jelovnik u ljepljivom smeđem plastičnom omotu.
- Ne, hvala. Ne želim ništa jesti.
Iako je Bodensteinu strašno krčalo u želucu, nije se mogao prisiliti da nešto
naruči. Pogledi na tanjure za susjednim stolom pokvarili su mu apetit: golemi odresci
koji su visjeli preko ruba tanjura, preliveni umakom, krpa masnih krumpira i salata
koja je izgledala kao da je netko pokosio travu uz autocestu i preko ju dresingom.
Kakva razlika u odnosu na ukusnu hranu koju je Rosalie jučer pripremila i koja joj je
donijela izvrsno treće mjesto na kuharskom natjecanju Chaîne des Rôtisseurs!
- Onda dobro - rekao je konobar, slegnuo ramenima i otišao.
Bodenstein je otpio gutljaj pšeničnog piva.
Nizozemski kolege nisu u Amsterdamu uhvatili Kiliana Rothemunda, ako je
uopće i bio u vlaku. Provjera poziva na telefonu Hanne Herzmann nije bila od velike
pomoći jer su brojevi koji su se najčešće pojavljivali na računu bili anonimni i nije
im se moglo ući u trag. Bernd Pinzler nestao je, nitko nije praznio njegov poštanski
pretinac, a kontakt s frankfurtskom scenom nije donio nikakve konkretne

227
informacije, no Bodenstein se nije tomu čudio. Sve što je doznao, bilo je to da
Prinzler navodno već godinama nema nikakve veze s Frankfurtskim kraljevima
ceste.
Prve teške kapi kiše udarale su u suncobran.
Ljudi sa susjednog stola ušli su u restoran, a i Bodenstein je uzeo svoju čašu i
podmetač i krenuo za njima. Zastao je na otvorenim vratima i promatrao kišu koja se
spustila na Majnu poput sivog zastora, tjerajući pred sobom nakupinu vlažnog i
hladnog zraka.
- Hej, propuh je! Zatvorite vrata! - doviknuo mu je jedan od stalnih gostiju i
Bodenstein je privukao vrata. Bio je potpuno svjestan nepovjerljivih i znatiželjnih
pogleda gostiju, ali se pretvarao da ih ne primjećuje. Na nogometnoj utakmici pao je
gol, muškarci za šankom počeli su glasno komentirati. Najglasniji od njih, debeljko
rumena lica u crnoj potkošulji, platio je svoju galamu jakim napadom kašlja.
Skliznuo je s barske stolice, oteturao kroz gostionicu i otvorio vrata koja je
Bodenstein malo prije zatvorio. Izašao je van kašljući i teško dišući i naslonio se na
zid ispod krova.
- Hoću li vam pozvati prvu pomoć?
Jedino je Bodenstein pošao za njim. Zabrinutost njegovih prijatelja za šankom
ostala je, čini se, u određenim granicama.
- Ne... sve će biti dobro - rekao je debeljko i odmahnuo rukom. - To je usrana
astma. Ne smijem se uzbuđivati, nogomet je za mene zapravo otrov...
Puhao je i kašljao te ispljunuo odvratnu žutu slinu u pepeljaru koja se nalazila
pokraj vrata.
- Oprostite - rekao je. Bio je bar toliko pristojan.
- Ako vam je tako lakše - rekao je Bodenstein.
- Četrdeset godina radio sam u smjenama u Ticoni. To mi je odatle. Narušeno
zdravlje. Pluća.
- Aha.
Bodenstein je vjerovao da su za stanje njegovih pluća odgovorne stotine tisuća
cigareta, a ne toliko rad u smjenama. No ljudi su skloni tražiti krivnju drugdje, a ne
kod sebe.
- Kažite... - Debeljko se pribrao i ponovno je mogao disati. Promatrao je

228
Bodensteina. - Niste li vi iz policije?
- Da, jesam. Zašto?
- Čuo sam da tražite Doca. Hoću li dobiti što ako vam ispričam nešto o njemu?
Protljao je palac i kažiprst, a oči su mu zasjale od pohlepe.
- Za korisne podatke određena je nagrada - potvrdio je Bodenstein. Jedan od
konobara gurnuo je glavu kroz otvorena vrata.
- Jesi li dobro, Kalleinz? - upitao je. - Šef kaže da ne pobjegneš prije nego što
platiš pivo.
- Neka si stavi račun... Bolje mi donesi još jedan Pils.
Karl-Heinz se uz jauk odgurnuo o zid i počeo povjerljivo šaptati. - Ne znam je li
to korisno. Ja stanujem nasuprot Docu. Mi smo manje-više cijeli dan kod kuće, moja
žena i ja.
Zastao je kako bi pojačao dojam i izazvao napetost. Bodenstein je strpljivo
čekao. Iz iskustva je znao da neukrotiva potreba za dojavljivanjem kod ljudi poput
debelog Karl-Heinza ne podnosi dugotrajnu šutnju. Tako je i bilo.
- Nedavno, tako prije tri, četiri tjedna - nastavio je - Doc je imao posjete. Pritom
ne mislim na one koji dolaze po savjete. Ne, to je bila vrlo mlada djevojka. Plavuša.
Lijepa. Polugola. Moja žena misli da nije imala više od petnaest godina. I znate
što...?
Kratka stanka.
- Ušla je u prikolicu. Nismo vidjeli da je izašla. Nakon nekoliko dana izvadili su
djevojku iz Majne. Kunem vam se, to je bila ta mala, sto posto...

Brisači su se ubrzano pomicali po vjetrobranskom staklu boreći se protiv općeg

potopa koji se slijevao s neba. Meike je tražila parkirno mjesto polako vozeći niz
ulicu u kojoj se nalazi imanje Leonie Verges. Nakon što je ne razmišljajući ušla u
automobil i krenula, pitala se na putu od Frankfurta do Liederbacha što je uopće
htjela pitati terapeutkinju. Njezin bijes prema toj ženi rastao je iz minute u minutu.
Zašto je Vergesica lagala Wolfgangu i njoj i tvrdila da ništa ne zna? Očito je da je u
vezi s tim zlostavljačem djece i da je uvukla Hannu u nešto.
Parkirna mjesta ispred pekarnice bila su zauzeta. Meike je opsovala i skrenula

229
na kraju ulice ulijevo kako bi još jedanput obišla oko bloka zgrada. Nije joj se dalo
pješačiti po kiši da ne izgleda na kraju kao pokisla kokoš! Primijetila je velik crn
automobil, parkiran pred zidom hambara na imanju Leonie Verges. Frankfurtska
registracija! To je bio automobil tetoviranog rokera iz Langenselbolda! Što li je radio
ovdje? Nekoliko metara dalje Meike je pronašla mjesto za svoj Mini. Kiša je malo
popustila. Krenula je ulicom, zaustavila se između dvaju parkiranih automobila i sa
sigurne udaljenosti provjerila položaj. Imanje Leonie Verges protezalo se od jedne
ulice do druge, a u zidu hambara bila su vrata kroz koja se moglo ući u dvorište.
Meike je drhtala od hladnoće. Na glavu je stavila kapuljaču. Nakon vrućih dana kiša
je donijela hladnoću. Što će sada? Pogledati jesu li vrata otvorena? Ne, život joj je
još bio mio! Možda bi bilo najbolje kad bi s pomoću iPhonea načinila nekoliko
dokaznih snimaka crnog terenca jer je sada već bila sigurna da rokeri imaju svoje
prste u napadu na Hannu. Dok je još razmišljala, zelena su se drvena vrata otvorila i
izašla su dva muškarca te sagnutih glava otrčala do automobila kao da ih vrag goni.
Meike je stala u zaklon. Motor je počeo raditi, upalila su se duga svjetla i golemi crni
automobil prošao je pokraj nje. Čekala je nekoliko trenutaka, a onda je otišla do
vrata koja su još bila otvorena. Možda nije bilo pristojno tako kasno ulaziti na
stražnja vrata, ali Vergesica joj sigurno ne bi otvorila glavna vrata kad bi joj rekla
kako se zove. Meike je prošla kroz hambar, koji je, čini se, služio kao skladište za
zemlju za cvijeće i raznovrsne posude. Ulazna vrata bila su odškrinuta, svjetiljka na
zidu osvjetljavala je dvorište prepuno grmlja i cvijeća.
- Halo? - povikala je Meike. Zastala je na otvorenim vratima. - Halo!
Oprezno je zakoračila u kuću. Uh, kako je unutra bilo vruće! U jednoj prostoriji
na kraju hodnika gorjelo je svjetlo, svjetlosna zraka prodirala je kroz uzak otvor
ostavljajući tanku crtu na crvenkastim keramičkim pločicama.
- Halo? Gospođo Verges?
Meike je oblio znoj, maknula je kapuljaču s glave. Gdje je ta glupača? Možda
sjedi na zahodu. Krenula je niz hodnik, pokucala na vrata sobe na kojima se nalazio
natpis RAZGOVORNA TERAPIJA. Tu je, dakle, bila njezina majka. Naravno, nikad
joj nije rekla da ide na terapiju. Tipično za nju! Hanna se svim snagama uvijek
pokušavala prikazati u najboljem svjetlu, to su već bile prisilne radnje.
Meike je znatiželjno gurnula vrata. Zapahnuo ju je suh, topao zrak, osjetila je
oštar vonj urina. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati ono što je vidjela. Na
podu na sredini sobe ležala je Leonie Verges. Bila je vezana za stolicu koja se
prevrnula.

230
 - Sranje - promrmljala je Meike i prišla bliže. Žena je imala ljepljivu vrpcu na
ustima, oči su joj bile širom otvorene, ali nije ni jedanput trepnula. Debela crna muha
plazila joj je po licu te ušla u nosnicu. Meike je osjetila mučninu i stavila ruku na
usta. Tek tada je shvatila da Leonie Verges više nije bila živa.

Supruga Karla-Heinza Rösnera potvrdila je ono što je ispričao njezin suprug. Kilianu
Rothemundu nije to bilo prvi put da ga posjećuju mlade djevojke. Time se jasno
povrijedio rok kušnje jer mu je sud zabranio da se približava maloljetnim
djevojkama. Zašto Rösnerovi nisu već obavijestili policiju o tome, bilo je očito, i
Bodenstein se nije htio time opterećivati. Ovdje se nitko nije obazirao na druge, jer
svatko je bio zaokupljen vlastitom nevoljom. Ljudi u kampu bili su propali slučajevi,
nikoga od njih nije ni najmanje zanimalo što se događa u svijetu pa ni u najbližem
susjedstvu. Nakon što je Bodenstein još jedanput zavirio u Rothemundovu kamp-
prikolicu, platio je svoje pivo u gostionici i polako otišao do svojeg automobila.
Bodenstein je jedva mogao podnijeti i samu pomisao na to što je Kilian Rothemund
radio s djevojkama u svojoj prikolici. Takoreći pred očima javnosti zadovoljavao je
svoju odvratnu pohotu, zaštićen potpuno nezainteresiranim susjedima. Kakvim li je
samo obećanjima mamio djevojke? Bodenstein je nehotice pomislio na Sophiju i na
to koliko je bila lakovjerna. Čovjek može neprestano govoriti djetetu da se kloni
nepoznatih ljudi, ali ako mu s nastranim nakanama ne priđe nepoznata osoba, nego
rođak ili dobar obiteljski prijatelj, onda nema nikakve mogućnosti da se ono zaštiti.
Također nije dobro ni previše čuvati dijete od onoga što bi mu se moglo dogoditi, jer
će neizbježno doći dan kad će se morati znati sam snalaziti u životu. što je više
razmišljao o tome, to mu je bila besmislenija pomisao da je mrtva “sirena” iz Majne
doista ta plavokosa djevojka. U kampu se nalazio bazen, plavo obojena betonska
rupa koja je, doduše, bila opremljena uređajem za kloriranje.
Nevrijeme je prošlo, asfalt se isparavao, mirisalo je po vlažnoj zemlji.
Bodenstein je upravo stigao do automobila kad mu je zazvonio mobitel. Slutio je
nekakvo zlo čim je u to doba ugledao Pijino ime na zaslonu.
- Imamo truplo u Liederbachu - javila mu je. - Ja sam već na putu prema tamo i
pokušavam dobiti Henninga.
Rekla mu je adresu i on je obećao da će odmah krenuti onamo. Uzdahnuo je i
sjeo za upravljač. Odmah ujutro poslat će Krögera u kamp da uzme uzorak vode iz
bazena radi usporedbe s kemijskom analizom vode iz sireninih pluća.
Nakon dvadeset minuta skrenuo je u ulicu i već izdaleka vidio plavo treperavo

231
svjetlo. Odmah ispred njega bio je srebrni Mecedes kombi doktora Henninga
Kirchhoffa, a plavi Volkswagenov autobus ekipe za osiguranje tragova stajao je
pokraj policijskih kola ispred širom otvorenih dvorišnih vrata. Pia je već mobilizirala
cijeli tim koji treba biti prisutan pri pronalasku trupla. Bodenstein je izašao iz
automobila i prošao ispod policijske vrpce. Na nogostupima je stajalo nekoliko
znatiželjnika, Pia je razgovarala s nekim muškarcem i s nekom ženom i nešto
zapisivala. Kad ga je primijetila, završila je razgovor i okrenula se prema
Bodensteinu.
- Mrtva je osoba Leonie Verges, psihoterapeutkinja - izvijestila ga je. - Ovdje je
živjela već deset godina, ali nije imala gotovo nikakve veze sa susjedima. Ovo je bio
vlasnik pekarnice od preko puta. U posljednjih nekoliko dana primijetio je nekoliko
zanimljivih stvari.
Henning Kirchhoff došao je s druge strane ulice s kombinezonom preko ruke i
metalnim kovčegom u lijevoj ruci.
- Vidi, vidi - Pia je pozdravila bivšeg supruga. - Opet imaš nove naočale.
Henning Kirchhoff kiselo se nasmiješio.
- Nana Mouskouri tražila je da joj vratim njezine - posprdno je odgovorio. -
Kamo moram ići?
- Tamo prijeko u dvorište.
- Je li tu i ona ameba iz vašeg istražnog odjela?
- Ako misliš na Christiana, da. On je već u kući.
- Zašto taj čovjek nikad ne ide na godišnji odmor? - promrmljao je Henning
udaljavajući se. - Ni danas neću biti pošteđen ničega.
- Pekar je zapisao brojeve registracijskih pločica dvaju automobila jer ih je
primijetio nekoliko puta.
Pia je pogledala u notes. Govorila je brže nego inače što je bio znak da je naišla
na nešto. - F-X 562. Crn terenac. To je automobil Bernda Prinzlera! Drugi automobil
bio je taman kombi s oznakom HG. Odmah ću izvršiti provjeru.
Kao što je često bio slučaj, tako je Pia i sada bila nekoliko koraka ispred njega i
Bodenstein, koji je još razmišljao o maloljetnoj gošći Kiliana Rothemunda, potrudio
se povezati podatke koje je dobio.
- Što se ovdje uopće dogodilo? - prekinuo je Piju na putu do kućnih vrata.

232
 - Žena je bila vezana za stolicu i imala je ljepljivu traku preko usta - odgovorila
je Pia. - Susjedi su mislili da je otputovala jer je na vratima visjela pločica s
natpisom. Zato ju nitko nije tražio.
Mala kuća bila je puna ljudi u kombinezonima, bilo je nepodnošljivo vruće.
- Grijanje je bilo uključeno na najjače - rekao je netko. - Vjerojatno već duže
vrijeme leži ovdje.
Bodenstein i Pia ušli su u sobu. Bljesnulo je svjetlo, Kröger je fotografirao
truplo i prostor oko njega.
- Gospode Bože, kakva vrućina! - uzdisala je Pia.
- Točno 37,8 stupnjeva - rekao je Kröger. - Vjerojatno je bilo i toplije, ali vrata
su bila otvorena kad smo mi ušli. Sad možete otvoriti prozore.
- Ne, ne možete - oglasio se Henning Kirckkoff koji je klečao pokraj trupla. -
Tek kad izmjerim tjelesnu temperaturu. Ali glavni istražitelj Kröger to u ovom životu
neće shvatiti.
Christian Kröger uopće se nije obazirao na Henningovo podbadanje i strpljivo
je nastavio fotografirati.
- Kako je umrla? - upitao je Bodenstein.
- U svakom slučaju jako je patila - odgovorio je Henning ne podigavši glavu. -
Mislim da je umrla od žeđi. To se vidi po suhoj i ljuskavoj koži i po upalim
sljepoočicama. Hm. Njezine su očne jabučice žute. To bi moglo značiti da su joj
otkazali bubrezi. Kod ljudi koji su umrli od žeđi, ili, bolje rečeno, dehidrirah, krv
postaje gušća zbog nedostatka tekućine i ne može više opskrbljivati vitalne organe.
Na kraju nastupa smrt zbog otkazivanja većeg broja organa. Najčešće prvo otkazuju
bubrezi.
Pia i Bodenstein gledali su kako Henning kliještima presijeca prvo kabele na
ručnim zglobovima i gležnjevima trupla, a onda i uže za rublje, kojim je bila
povezana za stolicu.
- Vjerojatno se dugo borila.
Pokazao im je oštećenja na koži i podljeve na ručnim i nožnim zglobovima.
Oprezno je odstranio ljepljivu traku koja je bila omotana oko pokojničine glave. Na
traci je ostalo nekoliko pramenova kose.
- I to dokazuje dehidraciju, kad kosa tako lako ispada - dodao je Kröger.

233
 - Pametnjaković - promrmljao je Henning.
- Bahata sveznalica - odvratio je Kröger.
- Znam tko ju je ubio - čuo se tih glas s vrata. Bodenstein i Pia okrenuli su se.
Pred njima je stajala blijeda sablast u potpuno mokroj jakni s kapuljačom.
- Što vi radite ovdje? - upitala je Pia.
- Htjela sam razgovarati s gospođom Verges.
Meike Herzmann izgledala je kao jedna od onih Manga likova iz stripova.
Imala je šiljato lice i vrlo krupne i jako našminkane oči. - Ja... ja sam nedavno bila
ovdje, ali tada... tada je ona tvrdila da ne zna na čemu radi moja majka. Lagala je. Ja
sam, naime, otkrila da ona poznaje i Kiliana Rothemunda.
- Ah, tako? A kad ste nas namjeravali obavijestiti o tome?
Pia bi joj najradije prilijepila jednu.
- Tko je ubio gospođu Verges? - umiješao se Bodenstein prije nego što je Pia
nastavila.
- Onaj tetovirani roker - šaptom je rekla Meike, zureći u truplo Leonie Verges
kao da je hipnotizirana. - On i još jedan muškarac istrčali su iz dvorišta i uskočili u
automobil baš kad sam ja došla.
- Bernd Prinzler?
Bodenstein joj je zaklonio pogled.
Meike Herzmann nijemo je kimnula. Više nije bilo ni traga njezinu ratobornom
ponašanju. Ona je sada bila samo šaka jada s osjećajem krivnje.
- Jeste li primijetili malu kameru na radijatoru pokraj vrata? - odjednom je
rekao Kröger. Bodenstein i Pia okrenuli su glave. Doista! Na radijatoru pokraj vrata
nalazila se mala kamera, ne veća od dječje šake.
- Što to treba značiti?
- Netko ju je snimao kako umire - rekao je Kröger. - Kako podmuklo!
Bodenstein je otišao s Meike Herzmann u kuhinju, Pia je prišla pisaćem stolu i
uključila telefonsku sekretaricu. Sedam novih poziva. Tri je puta slušalica bila
spuštena odmah nakon javljanja, ali tada se s vrpce začuo glas.
“Jesi li žedna, Leonie?”, rekao je glas. “Bit ćeš jos žednija. Jesi li znala da je
smrt od žeđi najbolnija? Nisi? Hm... Evo pravila: tri do četiri dana bez vode i ti si

234
mrtva. No ako je ovako toplo kao sada, smrt nastupa mnogo brže.”
Pia i Christian Kröger izmijenili su poglede.
- To je odvratno - rekla je Pia. - Uvijek kad pomislim da sam već sve vidjela,
pojavi se nešto što nadmaši sve ostalo. Doista su gledali kako žena umire.
- Ili čak snimali - dodao je Kröger. - To se zove snuff-movie, kad u filmu doista
nekog ubiju. Sigurno ima dovoljno bolesnih idiota koji daju novac za to.

235
 UTORAK, 29. LIPNJA 2010.

Emma više nije imala mira. Nedostajala joj je njezina mala kći, a ujedno se i bojala
trenutka kad se Louisa bude vratila kući. Odgovornost za kćer prije nije osjećala kao
teret, ali sada jest. Teret koji mora sama nositi. Njezin je zadatak bio zaštititi Louisu i
dijete koje se još nije rodilo.
Emma nije mogla shvatiti zašto joj Florian nikad nije pričao o sestri blizanki.
Što joj je još prešutio? Kako će ubuduće izgledati njezin život? Uštedjela je novac, a
otac joj je nakon smrti ostavio stan u Frankfurtu pa će neko vrijeme moći živjeti od
stanarine. Emma je usred noći poslala e-mail bivšoj šefici, u kojem ju je oprezno
pitala ima li možda za nju kakvo radno mjesto u unutrašnjoj službi. Do svanuća je
surfala po internetu, posjećivala forume na kojima su majke zlostavljane djece
izmjenjivale mišljenja, čitala je strašne priče o brižnim supruzima i očevima koji su
postali zlostavljači djece. U svim tim opisima pokušala je naći sličnosti sa svojim
životom i s Florianom. Mogla je pročitati kako su muškarci koji su zlostavljali djecu
najčešće imali traumatično djetinjstvo ili su i sami bili žrtve zlostavljanja, sklonost
pedofiliji često je uvjetovana genetski.
U pola sedam Emma je poklopila laptop. Tek u posljednjim satima postala je
svjesna pravog značenja sumnje da je Florian zlostavljao Louisu, a činjenica da je to
uopće smatrala mogućim, bila je objašnjenje za propast njezina braka. Nikad mu više
neće vjerovati, nikad više neće imati mira kad on bude sam s djetetom. Sve je to bilo
tako odvratno, tako bolesno! A nije imala nikoga s kim bi mogla razgovarati o tome.
Zapravo razgovarati. Terapeutkinja i žena iz socijalne službe su ju, doduše, saslušale
i savjetovale joj kako se treba ponašati, ali Emma je zapravo htjela razgovarati s
nekim tko je poznavao Floriana i tko će ju umiriti i reći joj da je sve to besmislica.
Florianovi roditelji nisu dolazili u obzir. Nije mogla staru gospodu suočiti s takvim
problemom i to samo nekoliko dana prije Josefove velike proslave rođendana!
Tada se sjetila Corinne. Florianova posvojena sestra uvijek je prema njoj bila
korektna i Emma je držala do njezina savjeta i mišljenja. Možda će joj ispričati nešto
i o Florianovoj tajnovitoj sestri blizanki. Emma je odmah napisala poruku i zamolila
Corinnu da odvoji za nju petnaest minuta.
Odgovor je stigao za manje od jedne minute.

236
 Kako si rano ustala! Dođi k nama danas u podne. Ručak i razgovor. Okej?
Mnogo lijepih pozdrava, C., napisala je.
Okej. Hvala, odgovorila je Emma. Duboko je uzdahnula. Nije voljela ispitivati
druge ljude o vlastitom suprugu, ali on sam nije joj ostavio drugi izbor jer je bio
neiskren.

- Zatvori prozor, molim te. Hladno mi je - rekla je Kathrin Fachinger nakon što je
Christian Kröger širom otvorio prozor sobe za sastanke. Oluja je prošle noći donijela
malo rashlađenje, ugodan svjež zrak ušao je unutra i rastjerao zagušljivu vrućinu.
- Tu je dvadeset jedan stupanj - odgovorio je Kröger. - Unutra je ustajao zrak.
- Ipak, ja sjedim baš na propuhu. Do večeri će mi se ukočiti vrat.
- Onda sjedni negdje drugdje.
- Ja uvijek sjedim ovdje!
- Deset minuta svježeg zraka neće te ubiti. Ja sam cijelu noć bio na nogama i
potreban mi je kisik - rekao je Kröger.
- Ne ponašaj se kao da si jedini koji radi ovdje - graknula je Kathrin, ustala i
htjela zatvoriti prozor, ali Christian ga je čvrsto držao.
- Sada je dosta! Prozor ostaje otvoren. Smirite se - opomenuo ih je Bodenstein. -
Sjednite na deset minuta na neko drugo mjesto, Kathrin.
Kathrin je ljuti to puhnula, zgrabila svoju torbu i sjela na drugo mjesto. Pia je
pila već treću kavu tog jutra, ali je stalno morala zijevati. Pogledala je prisutne i
vidjela sama umorna lica i crvene podočnjake. Nov slučaj donio je sa sobom mnogo
novog posla. Ionako su svi radili gotovo tri tjedna i nisu imali slobodne vikende. To
ih je već iscrplilo. Ponajprije zato što nije bilo nikakvih sigurnih rezultata koji bi im
pomogli da krenu dalje. Bilo je to samo lutanje u magli i polako, ali sigurno, svi su
gubili strpljenje, a ne samo Pia. Noć je opet bila prekratka, kući je došla deset minuta
prije tri sata i onda nije mogla zaspati još sat vremena.
Nakon što je Kai iznio okvirne podatke o pokojnici, na redu je bio Kröger.
Otisci prstiju s vratnog okvira i sa stolice pripadali su Berndu Prinzleru, a specijalci
Pokrajinskog kriminalističkog ureda uzaludno su pokušavali otkriti kamo je i od
kada kamera iz ordinacije prenosila snimke. Osim toga, još nisu uspjeli ući u laptop
Leonie Verges jer to bez lozinke gotovo nije bilo moguće. Jeziva poruka s vrpce

237
telefonske sekretarice bila je izgovorena prikrivenim glasom pa je i to bila slijepa
ulica.
Kröger i njegovi ljudi u kući su pronašli ormare pune spisa pacijenata i bilo ih
je gotovo nemoguće sve pregledati. Ionako je bilo upitno je li počinitelj uopće bio
uveden u terapeutkinjinu kartoteku. Prema internetskoj stranici za
psihotraumatologiju, Leonie Verges uopće nije liječila muškarce, nego isključivo
traumatizirane žene.
- Moguće je da ju je njezin bivši suprug ili partner toliko mrzio da ju je htio
ubiti - pretpostavila je Kathrin.
- Našli smo Prinzlerove otiske prstiju na vratnici i na stolici - rekla je Pia. - Ali
kako je on ušao u kuću?
- Ponio je ključ sa sobom nakon što ju je vezao za stolicu i uključio kameru -
nagađao je Cem.
- Zašto je uopće ponovno otišao onamo? - glasno je razmišljala Pia, pogledavši
na ploču na koju je napisala ime “Leonie Verges”. Strelice su pokazivale na Hannu i
Meike Herzmann, na Prinzlera i Rothemunda. Imala je osjećaj da su napad na Hannu
Herzmann i ubojstvo Leonie Verges povezani i da je čak riječ o istom počinitelju.
Protekle večeri nije razmišljala o tome, ali jutros, kad se probudila, pitala se tko je
zapravo jučer obavijestio policiju i hitnu službu. Meike Herzmann to nije učinila. Pia
je već dobila ispis poziva hitne službe. Neki muškarac nazvao je u 22:12, ali nije
rekao kako se zove. “U Liederbachu, Alt Niederhofheim 22, u kući leži mrtva žena.
Dvorišna vrata i ulazna vrata u kuću otvorena su.”
- Prinzlerov automobil vidjelo je nekoliko susjeda - zamišljeno je rekla Pia. - Je
li provjeravao situaciju ili je poznavao Leonie Verges?
- Kad bih ja nešto provjeravao, ne bih se vozio takvim upadljivim automobilom
- odgovorio je Kai. - Uostalom, kamera s infracrvenim zrakama masovni je proizvod.
Nema izgleda da ćemo otkriti gdje je kupljena.
Bodenstein, koji je do tada sjedio šutke, nakašljao se.
- Mene bi ponajprije zanimalo što Kilian Rothemund ima s Leonie Verges -
rekao je. - On je zajedno s Prinzlerom bio kod Hanne Herzmann. Mislim da se
najprije moramo usredotočiti na njega. On je silovao Hannu Herzmann, kažnjavanje
zbog zlostavljanja djece, živi u prikolici u zapuštenom kampu, nema društveni život i
posjećuju ga maloljetne djevojke. Ne bih se čudio da je imao posla s našom sirenom.
- Što je njegov motiv? - upitala je Pia. - Pali se na malu djecu, a siluje odraslu

238
ženu. A onda njezinu terapeutkinju muči do smrti. Zašto?
- Zato što je bolestan - rekla je Kathrin. - Možda su Hanna ili Leonie otkrile da
se vratio zlostavljanju i prekršio rok kušnje. Ili su doznale da je ubio djevojku pa je
htio spriječiti da ga prijave policiji.
Nekoliko trenutaka svi su šutjeli, svatko je razmišljao o toj pretpostavci.
- A Prinzler ga pokriva ili mu čak pomaže - dodao je Kai. - On ima nekakvih
starih obveza prema Rothemundu.
- Ali otkuda obojica poznaju Leonie? - pitao se Bodenstein.
Dobro pitanje. Nema odgovora.
- Ako je tako kako Kathrin nagađa - rekla je Pia - onda je Hanna Herzmann u
velikoj opasnosti. Ona nije mrtva i može se svega prisjetiti.
- U pravu si - rekao je Bodenstein kimnuvši. - Moramo ju odmah zaštititi.
Zazvonio je telefon na stolu. Meike Herzmann čeka dolje. Sinoć je bila u šoku i
jedva je uspjela izgovoriti nekoliko suvislih rečenica, ali je obećala da će danas doći
u istražni ured. Kathrin je izašla kako bi ju dovela.
- Nastavit ćemo kasnije - odlučio je Bodenstein. - Pia i ja razgovarat ćemo s
mladom damom. Kai, vi se pobrinite za zaštitu Hanne Herzmann, Cem, vi i Kathrin
idete u jedanaest sati na obdukciju Leonie Verges.
Svi su kimnuli, Cem i Kai ustali su i izašli iz prostorije za sastanke.
- Baš me zanima hoće li napokon reći što zna.
Pia je ustala, zatvorila prozor, spustila rolete kako se prostorija ne bi odmah
zagrijala.
Malo poslije za stolom je sjedila Meike Herzmann, blijeda i iscrpljena.
- Prošle noći bila sam kod majke - počela je govoriti tihim glasom. - Još joj je
prilično loše i ničeg se ne sjeća. Ali... ja... ja znam da je bilo glupo od mene što
nisam prije došla k vama. Meni... meni nije bilo jasno koliko je sve ovo loše...
Glas joj je podrhtavao, utihnula je. Otvorila je naprtnjaču i izvadila dva papira.
- Ovo je ispis jednog e-maila od Kiliana Rothemunda koji sam pronašla na
majčinu računalu - rekla je i podigla prvi papir iznad stola. - A ovo ovdje... to je
papir koji je on ubacio u poštanski sandučić moje majke.
Pia je pogledala list koji je očito bio istrgnut iz notesa te pročitala što je pisalo

239
na njemu.
Čekao sam do 1:30, čitala je. Htio sam te vidjeti. Baterija je u mobitelu prazna!
Evo adrese, BP zna sve. Nazovi me, K.
Okrenula je list i pročitala adresu. Zatim je pročitala ispis e-maila.
Hanna, zašto se nejavljaš?!? Zar se nešto dogodilo? Jesam li ti rekao ili učinio
nešto što te razljutilo? Nazovi me, molim te. Nažalost, nisam više mogao razgovarati
s Leonie, ne javlja se, ali ja u ponedjeljak ipak idem u A i sastat ću se s ljudima s
kojima je B razgovarao. Oni su napokon spremni razgovarati sa mnom. Mislim na
tebe! Ne zaboravi me. K.
Njezina ljutnja na mladu ženu koja je tu nijemo sjedila i bila uplašena kao da su
ju uhvatili kako prepisuje na ispitu u školi, pretvorila se u bijes. To glupo malo
žensko!
- Znate li što ste učinili time što ste nam uskratili informacije? - upitala je jedva
se suzdržavajući da ne plane. Gurnula je papir prema šefu. - Već danima tražimo
Prinzlera i Rothemunda. Leonie Verges mogla je biti živa, da ste htjeli surađivati.
Meike Herzmann ugrizla se za donju usnicu i pokunjeno pognuta glavu.
- Postoji li još nešto o čemu ste do sada šutjeli? - upitao je Bodenstein. Prema
oštrini njegova glasa Pia je zaključila koliko je bijesan. Za razliku od nje, on je još
uvijek bio sposoban obuzdati svoje osjećaje.
- Ne - tiho je rekla Meike. Pogled joj je bio prazan, izraz očaja na licu. - Ja...
ja... Vi to ne razumijete...
- Ne, doista ne razumijem - hladno je odgovorio Bodenstein.
- Vi ne poznajete moju majku!
Odjednom su joj potekle suze. - Ona podivlja kad netko dirne u njezina
istraživanja. Zato sam i otišla na onu adresu. Ja... ja sam mislila da ću nešto doznati i
da ću vam tada moći reći...
- Što ste učinili?
Pia je mislila da nije dobro čula.
- To je staro seosko imanje puno otpada i ograđeno visokom ogradom.
Meike Herzmann jecala je. - Popela sam se na čeku i htjela sam vidjeti što je to.
No rokeri su me primijetili i nahuškali su na mene borbenog psa. Ja... imala sam
sreću što je ondje bio nekakav lugar ili tako nešto, koji ga je... upucao pa sam uspjela

240
pobjeći.
Nije se često događalo da Pia ostane bez riječi, ali ovog je puta bilo baš tako.
- Zadržali ste za sebe važne informacije - rekao je Bodenstein. - Netko je morao
umrijeti zbog toga. Što je s računalom vaše majke s kojeg ste ispisali e-mail? Gdje je
ono?
- Kod mene kod kuće - rekla je Meike Herzmann nakon kraćeg oklijevanja.
- Dobro. Onda idemo k vama i pokupit ćemo ga.
Bodenstein je lagano udario dlanovima po stolu i ustao. - Vaše ponašanje imat
će za vas određene posljedice, gospođo Herzmann, to vam mogu obećati.

Emma se uvijek osjećala nekako manje vrijednom od Corinne. Sjedila je za velikim

stolom u blagovaonici, mokra od znoja i nezgrapna, kao kit na suhom, dok je
Corinna u svojoj otvorenoj modernoj kuhinji od plemenitog čelika kuhala za
četvoricu sinova koji su se u različito vrijeme vraćali iz škole. Corinna je od šest sati
bila na nogama, dopodne je radila u uredu i još se brinula za obitelj i kućanstvo, a
Emmi je bilo teško brinuti se i o jednom djetetu. Prije je obavljala najsloženije
poslove, planirala je, organizirala, improvizirala i to često u najtežim i
najprimitivnijim uvjetima. S devetnaest godina otišla je od kuće i uvijek se snalazila
bez ikakvih poteškoća.
Što se promijenilo? Kad je prestala vjerovati u sebe? Prije je brinula o tome da
tone prehrambenih namirnica i medicinske opreme stignu u najudaljeniji dio svijeta,
a danas joj je i obična kupnja u supermarketu bila pravi izazov.
Mirisalo je po rajčicama i bosiljku, po češnjaku i pečenom mesu i Emmu je od
gladi zabolio želudac. Corinna je vadila posude iz stroja za pranje i pričala joj o
posljednjim pripremama za veliko slavlje u petak.
- Odmah ću biti gotova - rekla je Corinna i nasmiješila se. - Sigurno imaš
nekoliko minuta slobodno, zar ne?
Imam cijeli dan, pomislila je Emma, ali to nije rekla glasno, nego se zadovoljila
kimanjem glave i nastavila nijemo slušati zgode iz svakidašnjeg života, koje je
Corinna pričala o suprugu i djeci, i odjednom osjetila zavist. I ona bi voljela imati
kuću, supruga, koji navečer spontano donosi suši, polijeva vrt, zabavlja se sa
sinovima i svake večeri uz čašu vina razgovara sa suprugom o tome kako im je

241
protekao dan! A kako je izgledao njezin život? Njezin jedini dom bio je stan s tuđim
namještajem u kući svekra i svekrve te supruga koji joj gotovo nikad nije pričao o
sebi i koji ju je ostavio neposredno prije rođenja njihova drugog djeteta. A na onu
strašnu sumnju, na ono što je vjerojatno učinio Louisi, nije htjela ni misliti. Malo-
pomalo shvatila je da je zauvijek izgubila Floriana, a posljednjih je dana bila posve
sigurna u to. To što se dogodilo, više se ne može popraviti.
- Tako - rekla je Corinna i sjela za stol. - O čemu si htjela razgovarati sa mnom?
Emma je skupljala hrabrost.
- Florian mi nikad nije rekao da ima sestru blizanku. Nitko ne govori o njoj.
Smiješak se na Corinninu licu ugasio. Stavila je laktove na stol, sklopila ruke i
stavila ih na usta i nos. Emma se već uplašila da neće dobiti odgovor jer je Corinna
dugo šutjela. No na kraju je ipak spustila ruke i uzdahnula.
- Priča o Michaeli vrlo je tužna i bolna za cijelu obitelj Finkbeiner - tiho je
rekla. - Ona je još kao mala djevojčica bila duševno bolesna. Danas bi joj se možda
moglo pomoći, ali u ono vrijeme, u sedamdesetim godinama, dječja psihologija još
nije bila toliko razvijena i nije se znalo što su to višestruki poremećaji osobnosti.
Jednostavno su ju smatrali tvrdoglavim i neiskrenim djetetom. Time joj je učinjena
velika nepravda, ali nitko joj nije znao pomoći.
- To je strašno - suosjećajno je šapnula Emma.
- Josef i Renate brinuli su o Michaeli više nego o drugoj djeci - nastavila je
Corinna. - Ali od ljubavi i brige nije bilo nikakve koristi. S dvanaest godina prvi je
put pobjegla od kuće. Uhvatili su ju u krađi. Poslije toga je stalno imala posla s
policijom. Josef je mnogo toga sređivao svojim vezama, ali Michaela to nije
shvaćala. Rano je počela piti alkohol i uzimati droge, nitko od nas više joj se nije
mogao približiti. Florianu je bilo osobito teško.
Sva radost u Corinninim očima ugasila se i Emma je požalila što je započela
razgovor o nečemu što je u Corinni probudilo tako bolne uspomene.
- Zašto mi Florian nije nikad pričao o njoj? - upitala je Emma. - Pa ja bili to
razumjela. U svakoj obitelji postoji crna ovca.
- Moraš shvatiti koliko je to za njega bilo bolno i koliko je patio. Na kraju
krajeva, to je zacijelo bio i razlog zbog kojega je otišao odavde čim je mogao -
odgovorila je Corinna. - Uvijek je bio u sjeni svoje sestre, kojoj su poklanjali mnogo
više pozornosti nego njemu. Mogao je biti ne znam kako drag, marljiv i krepostan,
uvijek se sve vrtjelo oko Michaele.

242
 - Što je bilo s njom?
- Prekinula je školu kad je imala petnaest godina i počela se baviti prostitucijom
kako bi mogla kupovati drogu. Tako je dospjela među ovisnike. Josef je pokušao
učiniti sve kako bi ju izvukao, ali ona mu nije dala da joj pomogne. Nakon pokušaja
samoubojstva provela je nekoliko godina na psihijatriji. Nikad nije htjela razgovarati
s roditeljima ni s nama.
Emma je primijetila da Corinna priča o sestri u prošlom vremenu.
- Gdje je ona sada? Zna li tko?
Na štednjaku je zakuhala voda za tjesteninu i počela je pištati para, a u istom je
trenutku ispred kuhinjskog prozora prošao automobil. Motor je utihnuo, dvoja su
vrata zalupila i visok dječji glas povikao je: - Mama, gladan sam!
Činilo se da Corinna to uopće nije čula. Tijelo joj je ostalo bez snage, stisnula je
usne i djelovala je beskrajno tužno.
- Michaela je umrla prije nekoliko godina - rekla je. - Na njezinu sprovodu bili
smo samo Ralf, Nicky, Sarah i ja. Otada nitko nije spomenuo njezino ime.
Emma je zapanjeno gledala u prijateljicu.
- Vjeruj mi, Emma, tako je bolje.
Corinna je nakratko stavila ruku na Emminu, zatim je ustala i otišla do
štednjaka kako bi stavila tjesteninu u kipuću vodu. - Ne diraj stare rane. Michaela je
zadala Josefu i Renati vrlo mnogo boli.
Torben, Corinnin najmlađi sin, banuo je kroz otvorena vrata u blagovaonicu,
bacio naprtnjaču u kut i otrčao u kuhinju, ne obazirući se na Emmu.
- Jaaaako sam gladan! - povikao je.
- Operi ruke i podigni školsku torbu. Jelo će biti gotovo za deset minuta.
Corinna ga je odsutno pomilovala po glavi, a zatim pogledala prema terasi. -
Hvala ti što si ga dovezao, Helmute. Hoćeš li pojesti tanjur tjestenine?
Emma je tek tada primijetila domara Helmuta Grassera, koji je stajao na
vratima terase. Ustala je.
- Dobar dan, gospodine Grasseru - rekla je.
- Dobar dan, gospođo Finkbeiner.
Nasmiješio se. - Kako vam je po ovoj vrućini?

243
 - Hvala, dobro je.
Emma se također pokušala nasmiješiti. Nadala se da će s Corinnom razgovarati
i o svojoj sumnji na Floriana, ali to nije bilo moguće kad su za stolom sjedili domar i
Torben.
- Idem - rekla je, a Corinna ju nije ni pokušala zadržati. Bila je smrknuta, nije
blistala kao obično. Podigla je poklopac s tave i promiješala umak od kosanog mesa.
Je li joj zamjerila što ju je pitala za Florianovu sestru blizanku?
- Hvala ti na iskrenosti.
Emma se nije usudila zagrliti prijateljicu kao što je to inače činila. - Vidimo se
sutra.
- Da, vidimo se sutra, Emma.
Usiljeno se nasmiješila. - Nemoj zamjeriti Florianu.

Bodenstein se ugurao na suvozačevo sjedalo u Miniju Meike Herzmann jer joj nije
vjerovao da ih neće prevariti i pobjeći. Pia je uzela službena kola i krenula je za
njima u grad. Kai je u međuvremenu zatražio nalog za uhićenje Bernda Prinzlera i za
pretres njegova imanja. Još uvijek nije mogla shvatiti što je Meike Herzmann učinila.
Baš kad je prošla pokraj sajamskog tornja, zazvonio joj je mobitel i ona se javila.
- Frey. Dobar dan, gospođo Kirchhoff. Upravo su me obavijestili da vaša istraga
napreduje - rekao je viši državni odvjetnik i Pia se iznenadila što je frankfurtsko
državno odvjetništvo tako dobro obaviješteno.
- Da, dobili smo adresu jednog osumnjičenika u slučaju Hanne Herzmann, ali i
novo ubojstvo.
- Novo ubojstvo?
Aha. Izgleda da obavještajna služba ne radi baš tako dobro. Pia ga je u nekoliko
riječi izvijestila o mučeničkoj smrti Leonie Verges i o tome da je u blizini njezine
kuće viđen Bernd Prinzler.
- Bernd Prinzler član je Frankfurtskih kraljeva ceste - rekla je. - Znamo da je bio
u kontaktu s gospođom Herzmann i našli smo otiske njegovih prstiju u kući pokojne
gospođe Verges. Osim toga, susjedi su nekoliko puta vidjeli u Liederbachu njegov
automobil. Također znamo da Prinzler poznaje Kiliana Rothemunda kojeg tražimo
zbog silovanja i nanošenja teških tjelesnih ozljeda u slučaju Herzmann.

244
 - Oni se svakako poznaju - potvrdio je državni odvjetnik. - Ured, u kojem je
Rothemund bio partner, godinama je zastupao Prinzlera i njegove suradnike.
- Mi smo dobili obavijest da je Rothemund otputovao u Amsterdam. Netko ga
je prepoznao u vlaku, ali su ga nizozemski kolege, nažalost, izgubili na kolodvoru.
Osim toga, doznali smo da je prekršio rok kušnje.
- Na koji način?
- Susjedi u kampu vidjeli su više puta kako mu maloljetne djevojke ulaze u
prikolicu. Zbog toga će ponovno ići u zatvor.
- To je nevjerojatno.
- U svakom slučaju. Sada čak mislimo da bi Rothemund mogao imati veze sa
slučajem mrtve djevojke iz Majne. Također postoji veza između napada na gospođu
Herzmann i ubojstva Leonie Verges. Moj će šef sutra sudjelovati u emisiji
Aktenzeichen XY i nadamo se da će se poslije togajaviti netko tko je nešto vidio ili
tko čak zna gdje se nalazi Rothemund.
- To je prava prilika - složio se viši državni odvjetnik.
Pia je morala požuriti jer je Meike Herzmann prošla kroz žuto na križanju
Friedrich Ebert i državne ceste. Zabljesnulo je crveno svjetlo.
- Sranje! - izletjelo je Piji.
- Kako, molim? - upitao je viši državni odvjetnik Frey.
- Oprostite, upravo su me snimili. Crveno svjetlo na semaforu i mobitel na uhu.
- To može biti vrlo skupo.
Činilo se da je državnom odvjetniku to zabavno. - Hvala za informacije,
gospođo Kirchhoff. Kako je Lilly?
- Hvala, dobro.
Pia se nasmiješila. - Osim što je imala krpelja koji je odstranjen dramatičnom
operacijom.
Viši državni odvjetnik Frey nasmijao se.
- Žao mi je što imam tako malo vremena za nju - reklaje Pia. - No uz malo sreće
uskoro ćemo razjasniti naše slučajeve.
- I ja se tomu nadam. Ako mogu bilo što učiniti za vas, ne ustručavajte se
nazvati me.

245
 Pia mu je obećala da će to učiniti i okončala je razgovor. Tek se tada ponovno
sjetila onoga što su joj rekli bivša Rothemundova supruga i Kai Ostermann. Viši
inspektor Frey i Rothemund nekoć su bili veliki prijatelji, ali Frey svojeg starog
prijatelja nije samo optužio nego ga je nemilosrdno bacio pred medijske vukove.
Pitala se treba li ga ponovno nazvati i pitati o tome, ali odmah je odbacila tu
pomisao. Nije joj bilo važno što se u ono vrijeme dogodilo između starih prijatelja.
Nakon nekoliko minuta zaustavila se pred kućom u Školskoj ulici u Sachsenhausenu
i čekala Bodensteina koji je donio Hannino računalo iz stana njezine kćeri. Pia se
ljutila na Meike Herzmann, alijoš više na samu sebe. Prekjučer ujutro, kad su
Bodenstein i ona bih u televizijskoj kući Herzmann production, pomislila je na
računalo, ali ga je nakon Lillyna poziva zbog krpelja i zaboravila. To nije bio previd,
nego gruba pogreška kojajoj se nije smjela dogoditi.

Pia je zapravo trebala s Cemom i Kathrin sa sudske medicine otići ravno u

Langenselbold i uhititi Bernda Prinzlera, ali doktorica Nicola Engel pozvala ju je
natrag. Iako Prinzler već četrnaest godina nije bio nigdje prijavljen, ipak su ga znali
kao člana grupe Frankfurt Road Kings i to kao nasilnu i opasnu osobu. Savjetnica je
naredila provedbu “koncentrirane akcije” u suradnji s jednom jedinicom specijalne
policije. Bodenstein je to smatrao pretjeranim, ali Engelica se nije dala pokolebati.
Bojala se da Prinzler neće odgovoriti ako mu pristojno pozvone na vrata pa stoga
moraju djelovati odlučno i na prepad. Organizaciju akcije uzela je u svoje ruke i tako
je Pia mogla uživati u mnogo ranijem odlasku s posla. Na putu kući svratila je u
supermarket u Liederbachu i kupila namirnice za večeru. Za kuhanje je posljednjih
mjeseci najčešće bio nadležan Christoph. Bio je strastven kuhar i mnogo bolji od Pije
koja nakon posla najčešće nije imala volje stati za štednjak. No danas je imala volje.
Uključila je električni roštilj koji se nalazio na terasi, narezala tikvice i patlidžan na
tanke ploške i stavila ih peći. Dok je povrće cvrčalo na roštilju, Pia je u plastičnoj
posudi pripremala marinadu od maslinova ulja, soli, papra i zgnječenog češnjaka.
Rezultati obdukcije Leonie Verges potvrdili su Henningovu prvu pretpostavku:
žena je umrla zbog zakazivanja svih organa uslijed potpune dehidracije. Bolna smrt.
Da su ju pronašli dva sata ranije, možda bi ju mogli spasiti. To je bila jeziva smrt i
Pia nije mogla zamisliti koliko je žena patila u posljednjim satima života. Je li se
nadala pomoći ili je bila svjesna da mora umrijeti? Ali zašto je morala umrijeti? I
zašto na taj način? Kamera, koja je bila usmjerena izravno na stolicu, i strašne riječi
na telefonskoj sekretarici, koje je Leonie morala slušati, odavale su nevjerojatan
sadizam. Netipično za nekoga poput Bernda Prinzlera koji je bio poznat po

246
nanošenju tjelesnih ozljeda i upotrebi vatrenog oružja. No Pia je već dovoljno dugo
radila u policiji pa je znala da se zločinci ne ponašaju uvijek logično.
Hanna Herzmann bila je pacijentica Leonie Verges, ta veza bila je jasna. Je li
Leonie upoznala Hannu s Kilianom Rothemundom ili je bilo obrnuto? Rothemund i
Prinzler poznavali su se otprije, i to je bilo jasno. Nadajmo se da će se Hanna uskoro
moći bar nečega sjetiti! Ona je bila jedina koja je mogla donijeti svjetlost u tamu ove
zamršene priče.
Utonula u misli, Pia je popržene tikvice stavila u marinadu, a pathdžane na
roštilj. Usput je i natrgala šaku listova kadulje koja je rasla na prozorskoj dasci
između bosiljka, matičnjaka i ružmarina. Lilly je voljela jelo pripremljeno po Pijinu
posebnom receptu špagete s kaduljom, šunkom, kaparima i češnjakom - a Christoph
je uvijek hrabro jeo s njima.
Pred kućom su psi zalajali na način koji je odavao radost - Christoph i Lilly
dolazili su kući. Samo nakon nekoliko sekundi djevojčicaje dojurila u kuhinju,
razigranih pletenica i blistavih očiju. Zagrlila je Piju, riječi su joj izvirale iz usta.
Trampolin, djed, poni, gepardi, mala žirafa... Pia se smijala.
- Polako, polako! - smirivala je djevojčicu. - Ne razumijem ni riječ kad pričaš
tako brzo.
- Ali moram se žuriti - odgovorila je Lilly, gotovo ostavši bez daha, onako
iskreno i ozbiljno kako može samo sedmogodišnje dijete. - Kad si već tu, želim ti
sve, sve ispričati!
- Ali imamo vremena cijelu večer.
- To uvijek kažeš - rekla je Lilly. - A onda ti zazvoni telefon pa djeda i mene
ostaviš same.
Christoph je ušao u sobu, u pratnji pasa. U ruci je držao vrećicu koju je stavio
na radnu plohu prije nego što je poljubio Piju.
- Ne možeš reći da nije u pravu.
Nasmijao se i pogledom provjerio sastojke koje je Pia priredila te podigao
obrve. - Tjestenina s kaduljom?
- To sam ja poželjela! - povikala je Lilly. - Mogla bih umrijeti za tjesteninu s
kaduljom! Djed je, naime, kupio janjeće odreske. Bljak!
- Dogovorit ćemo se - rekla je Pia nasmiješivši se. - Tjestenina i janjeći odresci
dobro se slažu. A prije toga imamo marinirane tikvice i patlidžan.

247
 - A prije toga kadu za kupanje - dodao je Christoph.
Lilly je ispitivački nakrenula glavu.
- Okej - rekla je nakon kratkog razmišljanja. - Ali samo ako Pia dođe sa mnom.
- Dogovoreno.
Pia je odagnala pomisli na posao, ali je znala da će joj se one brzo vratiti.

- Zdravo, mama.
Meike je stajala pokraj kreveta, prisiljavajući se gledati izobličeno majčino lice
uz slabu svjetlost svjetiljke za čitanje iznad kreveta. Otekline su malo splasnule, ali
su podljevi izgledali još gore nego ujutro.
Hannu su danas iz sobe za intenzivnu njegu premjestili na odjel, a pred vratima
je sjedio policajac u odori, kao što je najavio istražitelj Bodenstein.
- Zdravo, Meike - promrmljala je Hanna. - Uzmi si stolicu i sjedni.
Meike je učinila što joj je majka rekla. Osjećala se jadno. Cijeli dan progonila ju
je optužba policajke da je kriva za smrt Leonie Verges zato što je zadržala onu glupu
cedulju.
Za to nije bilo ni isprike ni opravdanja, iako si je govorila da to čini kako ne bi
ugrozila Hannina istraživanja. Zapravo joj je bilo sasvim svejedno.
Hanna je ispružila ruku i uzdahnula kad ju je Meike nevoljko uhvatila.
- Što se dogodilo? - tiho je upitala Hanna.
Meike se borila sama sa sobom. Jutros nije rekla ništa o smrti Leonie Verges, a
ni sada nije htjela to spominjati. Činilo se kao da sve oko nje propada, nestaje. Osoba
koju je poznavala, s kojom je razgovarala, bila je mrtva. Umrla je u mukama dok je
ona mislila samo na sebe i na moguće posljedice za druge. Cijelog se života osjećala
kao žrtva, prema kojoj su se svi odnosili nepravedno i koju nitko nije volio. Htjela je
zadobiti naklonost drugih ljudi, iz inata se prejedala ili izgladnjivala, bila je zla,
nepravedna, vrijeđala je druge, očajnički tražeći ljubav i pozornost. Često je majci
predbacivala da je sebična, ali pravi egoist bila je ona sama jer je samo tražila nešto
od drugih umjesto da je davala. Ne, nije bila dostojna ljubavi, s razlogom nikad nije
imala prijateljicu ni dečka. Netko tko ne voli samoga sebe, ne može očekivati da će
biti voljen. Jedina osoba na svijetu koja ju je uvijek prihvaćala takvom kakva jest,

248
bila je njezina majka, koju je pak smatrala neprijateljem jer joj je potajno zavidjela.
Hanna je bila sve ono što je ona htjela biti, ali što nikad neće biti: samopouzdana,
lijepa žena kojoj se muškarci dive.
- Ni tebi nije lako, znam - nerazumljivo je govorila Hanna, lagano stišćući
Meikinu ruku. - Lijepo je što si ovdje.
Meikine su se oči napunile suzama. Najradije bi stavila glavu na Hannino krilo i
plakala jer se silno sramila što je tako zlobna i prosta. Prisjetila se gadosti koje je
izgovorila i učinila majci te poželjela da bar ima hrabrosti za pokajanje i iskrenost.
Ja sam ti ogrebla automobil i izbušila gume, mama, pomislila je. Ja sam
njuškala po tvojem računalu i nisam dala policiji pismo koje ti je Kilian Rothemund
napisao samo zato što sam htjela biti zanimljiva Wolfgangu. Možda je Leonie Verges
zbog toga morala umrijeti. Zavidna sam i zla i odvratna, i nisam zaslužila tvoje
strpljenje i tvoju dobrotu.
Sve je to mislila, ali nije izgovorila.
- Možeš li mi nabaviti novi iPhone? Imam još duplikat SIM kartice u mojem
pisaćem stolu u uredu - šaptom je rekla Hanna. - Možda ju možeš iskoristiti, moji
podaci za MobileMe nalaze se na cedulji ispod podloge na pisaćem stolu.
- Da, naravno. To ću učiniti odmah sutra ujutro - rekla je Meike.
- Hvala - rekla je Hanna i sklopila oči.
Meike je još neko vrijeme sjedila pokraj kreveta i promatrala usnulu majku. No
tek kad je izašla iz bolnice i sjela u automobil, sjetila se da ju nije ni pitala kako se
osjeća.

249
 SRIJEDA, 30. LIPNJA 2010.

Bilo je točno pet sati ujutro kad se iznad vrhova drveća pojavio helikopter. Istodobno
je na rubu šume oko imanja Bernda Prinzlera postalo živo. Zakrabuljene prilike,
odjevene u crno, izašle su iz šikara i opkolile ograđeno područje. Sunce se još
skrivalo iza maglenih slojeva zraka vlažnog od kiše. Bodenstein, Pia, Cem Altunay i
Kathrin Fachinger pratili su akciju iz šume i gledali kako se desetorica naoružanih
pripadnika specijalne jedinice spuštaju iz helikoptera koji se nalazio nekoliko metara
iznad livade u blizini zgrade za stanovanje. Velika kliješta rezala su metalne šipke na
ulaznim vratima poput maslaca. Pet crnih motornih vozila sa zamračenim staklima,
kakva su koristile specijalne jedinice, jurnulo je pošljunčanim šumskim putom te u
velikoj brzini skrenulo u dvorište. Nije prošlo ni tri minute od dolaska helikoptera i
tvrđava je bila opkoljena.
- Nije loše - rekao je Cem pogledavši na sat.
- To ja zovem pucanjem topovima na vrapce - gunđao je Bodenstein. Po izrazu
njegova lica nije se moglo znati što se u njemu događa, ali je Pia znala da se
uzrujavao zbog kritike Nicole Engel. Na putu iz Hofheima nitko nije rekao više ni
riječi nakon što je između Bodensteina i kriminalističke savjetnice Engel došlo do
kratke, ali oštre prepirke. Protekle je večeri pomoću satelitskih fotografija izvršena
analiza položaja imanja iza šume između Langenselbolda i Hüttengesäßa te
organizirana akcija jedne specijalne jedinice i satnije pričuvne policije, što je
Bodenstein nazvao čistim rasipanjem novca poreznih obveznika. Nicola Engel na to
mu je oštro odbrusila i predbacila mu što ga nije mogla dobiti tri tjedna, zbog čega se
mora opravdati pred Ministarstvom unutarnjih poslova.
Pia i Cem samo su izmijenili poglede i ušutjeli, znajući da bi samo jedna
pogrešna riječ u tom stanju visoke napetosti mogla izazvati pravi požar.
Poplašeno iznenadnom bukom i galamom, krdo srna jurnulo je skladnim
skokovima kroz šikaru. U krošnjama drveća prve su ptice započele svoj jutarnji
koncert, ne obazirući se na ono što se događa oko njih.
- Zašto se toliko živciraš zbog onoga što je rekla Engelica? - upitala je Pia
svojega šefa. - Ako zaribaju s ovim, to nije naš problem.
- Ne živciram se zbog toga - odgovorio je Bodenstein. - Ali u Pokrajinskom

250
kriminalističkom uredu u Frankfurtu znali su gdje Prinzler stanuje. Oni ga već dugo
imaju na oku, ali do jučer nisu imali razloga za pretres kuće.
- Kako molim? Oni su znalu za ovo imanje? - upitala je Pia, ne vjerujući svojim
ušima. - Zašto nas nisu obavijestili? Nakon što smo bili kod Prinzlerove majke, u
Frankfurtu su znali da ga tražimo!
- Mi smo u njihovim očima samo priglupi provincijski policajci - odgovorio je
Bodenstein i protrljao neobrijanu bradu. - Ali ovaj put neću dopustiti da se to
natovari na moja leđa. Ako se dokaže da je Prinzler ubio Leonie Verges i da smo to
mogli spriječiti, a da komunikacija s ljudima iz Frankfurta nije bila tako loša, onda
će padati glave.
Radio prijemnik u Pijinoj ruci počeo je pucketati.
- Unutra smo - čuli su isprekidan glas. - Muškarac, žena, dvoje djece. Nije bilo
otpora.
- Idemo - rekao je Bodenstein.
Komad puta hodali su nizbrdo po suhom lišću, zatim su prešli preko jarka i ušli
u dvorište. S lijeve strane nalazila se velika šupa, a ispred nje mjesto za roštiljanje.
Iza ograde od čelične rešetke bilo je mnogo dijelova za automobile i motore, uredno
razvrstanih i poslaganih. Kuća se nalazila dublje u dvorištu i bila je okružena
idiličnim prostranim vrtom s prastarim drvećem i procvalim grmovima. Bili su tu i
bazen i dječje igralište. Pravi raj.
Na vlažnom travnjaku nedaleko kuće ležao je neki čovjek na trbuhu. Bio je
bosonog, na sebi je imao samo majicu i kratke hlače, ruke su mu na leđima bile
povezane vrpcama za pričvršćivanje kabela. Dva policajca upravo su mu pomagala
da stane na noge. Na vratima kuće, koja su bila otvorena upotrebom sile, stajala je
tamnokosa žena, grleći dječaka od nekih dvanaest godina koji je histerično jecao.
Drugi dječak, malo stariji i visok gotovo kao i majka, nije plakao, ali nije mogao
skriti strah izazvan prepadom u ranu zoru.
Dr. Nicola Engel, u sivom odijelu preko kojeg je nosila neprobojan prsluk,
stajala je pred bradatim divom kao David pred Golijatom - hrabro i odlučno kao i
obično.
- Vi ste privremeno uhićeni, gospodine Prinzler - rekla je. - Pretpostavljam da
znate koja su vaša prava.
- Vi ste svi pravi idioti - uzrujano je odgovorio Bernd Prinzler. Glas mu je bio
dubok i promukao, nimalo sličan onom s vrpce na telefonskoj sekretarici Leonie

251
Verges. - Zašto ste morali preplašiti moju obitelj? Zar ne postoji zvono na vratima?
- Točno - promrmljao je Bodenstein.
- Odvedite ga - rekla je savjetnica Engel.
- Mogu li prije toga još nešto odjenuti? - upitao je Prinzler.
- Ne možete - hladno je odgovorila Nicola Engel.
Pia je primijetla da bi čovjek najradije rekao nešto prosto. No on je već imao
iskustva s uhićenjima i znao je da bi uvredama samo pogoršao stvar. Zato se
zadovoljio time što je pljunuo u travu točno pokraj nogu Nicole Engel te visoko
uzdignute glave krenuo prema crnom autobusu između dvojice specijalaca koji su
pokraj njega izgledali kao patuljci.
- Gospodine Bodenstein, gospođo Kirchboff, sada možete razgovarati s
njegovom suprugom - rekla je Nicola Engel.
- Ja želim razgovarati s Berndom Prinzlerom, a ne s njegovom suprugom -
odgovorio je Bodenstein, na što mu je ona uputila ljutit pogled koji se jednostavno
odbio od njega. Nemir i glasovi u kući spriječili su ju da mu odgovori. U jednoj sobi
u suterenu pronašli su dvije mlade žene.
- Eto - slavodobitno je rekla dr. Nicola Engel. - Znala sam.

Protekle večeri, nakon što je izašla iz bolnice, Meike mu je poslala poruku i otada je
čekala odgovor. Uzalud. Od nedjelje nije čula ništa o Wolfgangu, ne računajući
sastanak u uredu u ponedjeljak ujutro, ali tada nije s njim mogla progovoriti ni riječi.
Osjećala se kao da ju je ostavio na cjedilu. Nije li joj obećao da će se brinuti o njoj i
biti uz nju? Zašto joj se nije javio? Je li učinila kakvu pogrešku, je li ga uvrijedila?
Noću se Meike nekoliko puta probudila i provjeravala pametni telefon, no on joj nije
poslao ni poruku niti joj je napisao e-mail. Iz minute u minutu bila je sve više
razočarana. Ako je imala ikoga u životu, na koga se mogla uvijek osloniti, onda je to
bio Wolfgang. Razočaranje je preraslo u bijes, zatim u zabrinutost. Što ako mu se
nešto dogodilo?
U devet sati više nije mogla izdržati pa ga je nazvala na mobitel. Javio se kad je
mobitel zazvonio drugi put. Meike nije računala na to pa nije znala što bi rekla.
- Hej, Wolfgang - rekla je.
- Zdravo, Meike. Tek sam jutros pročitao tvoju poruku, stišao sam mobitel -

252
odgovorio je i ona je imala osjećaj da ne govori istinu.
- U redu je - lagala je. - Samo sam ti htjela reći da je mami malo bolje. Jučer
sam bila kod nje dva puta.
- To je lijepo. Sada si joj potrebna.
- Nažalost, i dalje se ničega ne sjeća. Liječnici kažu da može potrajati dok se ne
sjeti napada. Katkada se pamćenje i ne vrati.
- Možda je to čak i bolje - odgovorio je Wolfgang nakašljavši se. - Meike, sada
nažalost imam važan sastanak. Nazvat ću te...
- Leonie Verges je mrtva - prekinula ga je Meike.
- Tko je mrtav?
- Mamina psihoterapeutkinja u Liederbachu, kod koje smo bili u subotu.
- Gospode Bože, to je strašno - suosjećajno je rekao Wolfgang. - Kako si to
doznala?
- Tako što sam slučajno bila ondje. Htjela sam ju nešto pitati, o mami. Vrata su
bila otvorena i... i ja sam ju vidjela. Bilo je... užasno. Neću nikad zaboraviti što sam
vidjela.
Meike je govorila drhtavim glasom, baš kao prestrašena mala djevojčica. To je
uvijek palilo kod Wolfganga. Možda će se sažaliti i pozvatiju da opet prenoći u
njegovoj kući. - Netko ju je vezao za stolicu i prilijepio joj traku na usta. Vjerojatno
je dehidrirala. Tada je došla policija, dala sam im mamino računalo iz ureda. Misliš li
da sam ispravno postupila?
Nije joj odmah odgovorio. Wolfgang je bio pribran čovjek koji je uvijek
temeljito razmislio prije nego što bi odgovorio. Vjerojatno je morao prvo razraditi
dobivene informacije. Meike je čula glasove u pozadini, zatim korake, tada su se
zatvorila vrata i nastala je tišina.
- Naravno da si ispravno postupila - napokon je rekao Wolfgang. - Meike,
trebala bi se odmaknuti od svega toga i pustiti policiju da obavlja svoj posao. Opasno
je to što činiš. Ne bi li mogla otputovati ocu na nekoliko dana?
Meike je mislila da ne čuje dobro. Kakav je to usran prijedlog bio?
Skupila je hrabrost.
- Ja... mislila sam da bih mogla stanovati kod tebe nekoliko dana - odgovorila je
dječjim glasom. - Ne mogu sada putovati u Stuttgart i ostaviti mamu na cjedilu.

253
 Opet je prošlo nekoliko beskrajno dugih sekundi dok joj Wolfgang nije
odgovorio. Zatekla ga je molbom da stanuje kod njega, a on joj to zapravo nije ni
ponudio. Potajno se nadala da će joj utješno i spontano odgovoriti “Naravno”, no što
je duže čekala, to je bila sigurnija da traži izgovor koji ju neće povrijediti.
- To je, nažalost, nemoguće rekao je.
Po njegovu glasu zaključila je da se osjeća nelagodno, znala je u kakvo ga je
stanje dovela i bila je zadovoljna zbog toga.
- Kuća nam je puna gostiju do vikenda.
- Onda dobro - odgovorila je tobože bezbrižno, iako bi najradije zaplakala od
bijesa. - Jesi li razmišljao o volontiranju? Sada sam nezaposlena.
Drugi bi joj muškarac vjerojatno rekao da ga ostavi na miru, ali Wolfgangu je
uljudnost bila urođena.
- O tome ćemo drugi put razgovarati telefonom - izgovorio se. - Sada doista
moram ići na sastanak, svi me čekaju. Drži se. I pazi na sebe!
Meike je bacila mobitel na kauč i briznula u plač. Bila je razočarana jer ništa
nije teklo onako kako se ona nadala! Prokletstvo! Ona nikoga nije zanimala! Prije bi
doista otputovala k ocu, ali otkako on ima novu partnericu, više ju nije zanimao. Kad
je zadnji put bila u Stuttgartu, ta se glupača čak drznula i rekla joj neka se napokon
ponaša kao odrasla osoba, a ne kao petnaestogodišnjakinja u pubertetu. Otada Meike
nije bila ondje.
Sjela je na kauč i pitala se što činiti i koga bi mogla nazvati. Nitko joj nije pao
na pamet.

Dvije preplašene mlade žene koje su pronašli u podrumu kuće Bernda Prinzlera nisu
bile oduševljenje svojim “oslobođenjem”. Činjenica da su bile Ruskinje i da su
stanovale u sobi koja nije bila osobito luksuzna, za policiju je bila dovoljan dokaz da
je riječ o ilegalnim prostitutkama koje su ondje boravile protiv svoje volje. U zanosu
zbog toga tobožnjeg uspjeha, nisu im dopustili da ponesu svoje osobne stvari pa se
zbog toga tek kasnije u policijskoj upravi u Frankfurtu pokazalo da se Natascha i
Ludmilla Walenkova uopće nisu bavile prostitucijom. Natascha je radila kod
Prinzlerovih kao au-pair djevojka, imala je putovnicu i važeću dozvolu za boravak, a
Ludmilla, njezina starija sestra koja je prije nje živjela na imanju također kao au-pair
djevojka, studiralaje u Frankfurtu informatiku i sa studentskom vizom legalno

254
boravila u Njemačkoj.
Sve u svemu, jutarnja akcija bila je potpuno besmislena, a potrošeno je mnogo
novca. Prinzlerova odvjetnica, odlučna žena u srednjim tridesetim godinama, dala im
je do znanja da će ih tužiti za učinjenu štetu i nanošenje duševne boli te za pretrpljen
strah i tražiti veliku odštetu.
Pia je znala da Bodenstein ne uživa u tome što je bio u pravu, nego da se strašno
ljuti što im kolege iz Frankfurta nisu dali priliku da razgovaraju s Prinzlerom. U
jutrošnjem cirkusu bilo je i nečeg dobrog jer je Bodenstein u policijskoj upravi u
Adickesovoj aleji slučajno susreo jednog bivšeg kolegu koji je u ono vrijeme vodio
uhićenje Kiliana Rothemunda. Između ostalog, Lutz Altmüller bio je u specijalnoj
jedinici “Leopard” koja se bavila slučajem mrtve djevojke, pronađene u Maini 31.
srpnja 2001. godine, neriješenim do današnjeg dana. Altmüller je bio spreman sastati
se s Pijom, Christianom Krögerom i Cemom Altunayom i predložio je da se nađu u
restoranu Unterschweinstiege nedaleko frankfurtske zračne luke. Piji je to
odgovaralo jer je obećala Bodensteinu da će ga odvesti u zračnu luku. Njegov
zrakoplov za München trebao je poletjeti u pola tri, a budući da je imao samo ručnu
prtljagu, Kai ga je već prijavio putem interneta i skinuo propusnicu na iPhone, stigao
je na vrijeme kad ga je u pola dva ostavila pred dvoranom A zračne luke.
Odvezla se do restorana Unterschweinstiege, ostavila automobil u garaži i
pješice prešla preko ceste. Cem i Christian čekali su ispred stare lugarnice i mahnuli
su joj dok je pomalo izgubljeno tražila restoran između poslovnih zgrada i hotela
Airport.
Glavni inspektor Lutz Altmüller sjedio je za prvim stolom pokraj ulaznih vrata i
uživao u junećim prsima u zelenom umaku i kuhanim krumpirima. Pia cijeli dan nije
ništa okusila pa joj se u ustima počela skupljati slina.
- Mislio sam kad se već sastajemo u podne, onda se to može spojiti s ručkom -
dobroćudno je rekao Altmüller, nakon što ih je pozdravio i predstavio se. - Sjednite!
Jeste li već objedovali? Preporučujem zeleni umak.
Mahao je nožem i vilicom i govorio punim ustima.
- Gdje ste ostavili Bodensteina?
- On leti u München - rekla je Pia. - Večeras sudjeluje u emisiji Aktenzeichen
XY.
Bilo je teško zamisliti da se Lutz Altmüller nekoć uspješno bavio lakom
atletikom. Godine 1996. čak je sudjelovao i na Olimpijskim igrama u Atlanti i zbog

255
toga je uvijek imao poseban status u frankfurtskoj policiji. No u međuvremenu su se
mišići pretvorili u gnjecavo salo, što je bila žalosna posljedica uzimanja pretjerano
masne hrane i nedostatnog kretanja.
- Onda, djeco, što vas zanima?
Obrisao je usta i lice ubrusom od tkanine, otpio gutljaj jabukova vina i naslonio
se. Stolica je zaškripala pod težinom njegova ugojena tijela.
- Trenutačno istražujemo tri slučaja - počela je Pia. - Pritom često nailazimo na
imena Kilian Rothemund i Bernd Prinzler. Prinzler je uhićen danas ujutro, ali
Rothemund je i dalje u bijegu. Voljeli bismo znati nešto više o njemu.
Lutz Altmüller pozorno je slušao. Možda mu je tijelo tijekom godina postalo
tromo, ali pamćenje nije. U ono vrijeme, u srpnju 2001. godine, on je bio jedan od
onih kriminalističkih policajaca koji su otišli na mjesto gdje je pronađeno djevojčino
truplo i koji je sastavio posebno istražno povjerenstvo. Tri dana nakon što su pronašli
mrtvu djevojku, u specijalnoj policiji bilo je vrlo uzbudljivo. Neimenovana osoba
javila im je da zna otkuda potječe djevojka. To je bio prvi trag, ali, nažalost, i
posljednji. Dojavljivač se nije htio pojaviti osobno pa je poslao odvjetnika.
- Kiliana Rothemunda - nagađala je Pia.
- Točno - potvrdio je Lutz Altmüller. - S Rothemundom smo se sastali u jednoj
gostionici u Sachsenhausenu, ali tada nije htio otkriti ime svojega klijenta. Rekao je
da bi djevojka mogla biti žrtva ljudi koji se bave dječjom pornografijom i da je
njegov klijent, koji je i sam bio pogođen, čvrsto uvjeren u to i može navesti imena
ljudi koji vuku konce. Naravno, sve je to bilo vrlo neodređeno, ali i prvi trag koji
obećava. Samo nekoliko dana poslije toga državno je odvjetništvo započelu istragu
protiv Rothemunda, prilikom racija njegova ureda i njegove privatne kuće pronađeno
je mnogo fotografija, filmova i na kraju čak i jedan kompromitirajući film na kojem
se vidi Rothemund u spolnom odnosu s malodobnom djecom.
- Ali to je posve nerazumno - primijetio je Christian Kröger. - Zašto bi
Rothemund na taj način skrenuo pozornost na samoga sebe?
- To vi kažete, kolega.
Altmüller je kimnuo i namrštio se. - Bilo je vrlo čudno. Protiv Rothemunda
pokrenut je postupak, on je završio u zatvoru, njegov klijent ostao je nepoznat i
nikad se više nije javio. I tako je slučaj do današnjih dana ostao neriješen.
- Devet godina poslije toga mi opet vadimo iz Majne djevojku s tragovima
zlostavljanja na tijelu - rekao je Christian. - Istodobno se u žarištu naših istraživanja

256
pojavljuje taj Rothemund.
- Još ne znamo ima li on ikakve veze s našom sirenom - umiješao se Cam. - To
je samo nagađanje.
Konobar je prišao k stolu i pokupio Altmüllerove tanjure. Pia se oglušila na
krčanje u želucu i naručila je samo dijetnu colu; ni Cem ni Christian nisu htjeli jesti.
Altmüller je čekao da konobar donese piće, a onda se naslonio.
- Moji kolege i ja vjerovali smo tada da je Rothemund prevaren - rekao je tihim
glasom. - Mafija koja se bavi dječjom pornografijom koristi sva moguća sredstva
zastrašivanja. Oni ne prežu ni pred čim kad im zaprijeti opasnost da će biti otkriveni
i vrlo su dobro umreženi. Imaju dobre veze u vlasti, na najvišim razinama
gospodarstva i politike. I naravno, nikom nije u interesu da netko dozna za sve to.
Često prođe po nekoliko godina dok nekog ne uhvatimo ili ne uđemo u trag cijeloj
mreži, ali najčešće zažmirimo na jedno oko. Oni su bolje naoružani, imaju mnogo
novca, veza i tehničkih mogućnosti protiv kojih se mi ne možemo boriti. Uvijek
klipšemo nekoliko koraka iza tih kriminalaca.
- Zašto se Rothemund nije branio, ako je bio nevin? - upitala je Pia.
- Branio se. Do kraja je poricao da ima bilo kakve veze s onim što mu se stavlja
na teret - odgovorio je Altmüller. - Ali to je bilo toliko prozirno da se sud uopće nije
obazirao na njegove prigovore. Osim toga, mediji su donijeli javnu presudu prije
suda. I to je bilo zagonetno. Unatoč zabrani objavljivanja, sve je procurilo. Tu je bila
i ona upitna konferencija za tisak s državnim odvjetnikom Markusom Marijom
Freyom...
- ... koji je nekoć bio Rothemundov dobar prijatelj - dodala je Pia.
- Da, to je bilo opće poznato - rekao je Lutz Altmüller i kimnuo. - No to se
prijateljstvo raskinulo kad je Rothemund počeo braniti teške zločince i kad je dobio
nekoliko spektakularnih slučajeva zato što je dokazao da su istražne službe i
odvjetništvo pogriješili u provođenju postupka i zakazali. Bio je na najboljem putu
da postane jedan od vrhunskih njemačkih branitelja, mogao si je priuštiti veliku
kuću, odijela po mjeri i skupe automobile. Siguran sam da je njegov stari prijatelj
Frey bio jednostavno zavidan i da je tražio način kako da Rothemunda zbaci s konja.
- Na takav način? - upitao je Christian Kröger odmahnuvši glavom. - Pa to je
odvratno.
- Eh... - rekao je Altmüller zamišljeno. - Zamislite da vas bivši najbolji prijatelj
nekoliko puta javno ponizi. On čini doista katastrofalnu pogrešku. Što će državni

257
odvjetnik učiniti? Po dužnosti mora provesti postupak.
- Da, sigurno. Osobito kad je riječ o zlostavljanju djece - složio se Cem
Altunay. - Ali Frey je iz osobnih razloga trebao odbiti vođenje postupka.
- Trebao je, možda. A možda je u tom vidio priliku da ispravi pogreške svojega
odjela. Čovjek nije bez razloga u srednjim tridesetim godinama postao viši državni
odvjetnik. On je tašt, nepokolebiv i nepotkupljiv.
- Što znate o Berndu Prinzleru? - upitala je Pia.
- Prinzler je u svoje vrijeme bio velika njuška u Kraljevima ceste - odgovorio je
Altmüller. - Javnost je kraljeve smatrala skupinom motorista koja se bavi pomalo
prljavim poslovima. Oni su u stvarnosti strogo organizirana grupa u kojoj vlada
gotovo vojnička hijerarhija. U sukobima oko vlasti u krugovima kosovskih Albanaca
i Rusa uvijek je bilo usputnih šteta, koje su pojedine članove dovodile pred sud i u
zatvor, ali sve u svemu ostavljali smo ih na miru jer su svojom čvrstom rukom
obavljali i dio našeg posla. Prinzler je u devedesetim godinama bio potpredsjednik
organizacije Frankfurter Charter, ljudi su ga se bojali i poštovali su ga. Rothemund
ga je nekoliko puta spasio od zatvora. Onda je Prinzler odjednom nestao s lica
zemlje. Prvo se nagađalo da je pao u nemilost svojih kolega, a neko se vrijeme
računalo na to kako će se negdje pronaći njegovo truplo, no on se jednostavno
prestao baviti dnevnim poslovima i preuzeo je druge poslove u organizaciji.
- Koje? I zašto? - upitao je Christian.
- O tome mogu samo nagađati. Doduše, tada smo imali doušnika među
kraljevima, ali on je ubijen u jednoj raciji.
Altmüller je slegnuo ramenima. - Govorilo se da se Prinzler oženio i da ne želi
više biti na prvoj crti bojišnice.
- Jutros smo vidjeli njegovu ženu i djecu - potvrdio je Cem. - Dva sina u dobi
između dvanaest i šesnaest godina.
- Da, moglo bi biti tako.
Pia je slušala bez riječi. Informacije koje je dobila od Altmüllera kružile su joj u
glavi poput dijelova slike koji su se pokušavali spojiti u cjelinu. Umjesto odgovora
koji bi joj mogli pomoći, nametali su joj se deseci novih pitanja. Je li Hanna
Herzmann doista istraživala Kraljeve ceste, kao što je vjerovala do tada? Kako je
stupila u vezu s Rothemundom i Prinzlerom? I kako se u cijelu priču uklapala Leonie
Verges?

258
 - Kad je ubijen doušnik? - upitala je Pia.
Njezina joj je podsvijest slala znakove koje nije znala protumačiti, koje nije
mogla shvatiti i to ju je izluđivalo.
- Otada je prošlo već nekoliko godina - odgovorio je Altmüller. - Mislim da je
to bilo 1998. godine. Ili 1997.? Ali Prinzler je još bio aktivan, to dobro znam, jer ga
je Rothemund uspješno izvukao iz svega. I doista se ispostavilo da Kraljevi ceste
nisu ubili našeg doušnika i dvojicu svojih ljudi, nego je to učinio jedan od naših
momaka.
- Erik Lessing - rekla je Pia.
Lutz Altmüller, koji je upravo podigao ruku kako bi mahnuo konobaru, ukočio
se i problijedio.
- Kako znate njegovo ime?
Njegov odgovor bio je više nego koristan. Pijin mozak radio je punom parom.
Erik Lessing. Kathrin. Behnke. Dr. Nicola Engel. Kilian Rothemund. Stara stvar iz
Frankfurta, zbog koje se Engelica i Behnke više ne podnose. Zašto si je Behnke
uvijek mogao dopustiti toliko toga? Zašto ga nisu nikad izbacili iz policije, unatoč
svim njegovim pogreškama, nego su ga čak premjestili u Pokrajinski kriminalistički
ured? Štiti li ga tko od gore? Ako da, zašto?
- Je li i to bio pogrešan korak državnog odvjetništva? - upitala je umjesto da
odgovori Altmülleru. - Je li moguće da je to povezano s našim najnovijim
slučajevima?
- Djevojko, sada ti je proradila mašta - rekao je stari glavni inspektor
odmahujući glavom. U svakom slučaju, više nije bio spreman za suradnju. Pozvao je
konobara da mu plati jer je morao ići k liječniku. Cem i Christian zahvalili su mu na
pomoći. U trenutku kad su ustali i izašli iz lugarnice, Piji je nešto sinulo i ona se
naježila od uzbuđenja. Naravno, moguće da je tako!
- Gospodine Altmülleru - ponovno se obratila kolegi iz Frankfurta - je li
Rothemund bilo što rekao o svojem klijentu? Je li govorio o klijentu ili o klijentici?
Debeljko se naslonio na jedan od visokih stolova, koji su se nalazili u vrtnom
lokalu ispred ulaza u restoran. Smrknuo se.
- Morao bih pogledati u stare spise - rekao je nakon nekog vremena. Razgovor s
njim snimili smo na vrpcu i načinili prijepis te ga stavili u spise. Pogledat ću mogu li
dobiti taj zapisnik.

259
 - Hvala - rekla je Pia kiirrnuvši. - Je li i taj klijent bio umiješan u nešto?
- Hm.
Lutz Altmüller pogladio se po ćelavoj glavi. - Mislim da je rekao kako je i
njegov klijent bio žrtva mafije koja se bavila dječjom pornografijom. Nažalost
postoji samo taj jedan razgovor s njim pa ne možemo dalje tražiti.
Dijelovi slike sami su se spajali u cjelinu i Pia je shvatila ono što nije htjela
vidjeti jer se usredotočila na Bernda Prinzlera. Odjednom se morala požuriti.
- Tko je Erik Lessing? - upitao je Christian nakon što je Altmüller otišao. -
Zašto se stari onako prepao kad si spomenula njegovo ime?
- Ni sama ne razumijem što to sve znači - rekla je Pia. - Svakako moramo još
jedanput otići u kuću Leonie Verges. Sigurna sam da ćemo u njezinu popisu
pacijenata pronaći ključ rješenja.

Louisa je tijekom vožnje iz bolnice u Bad Homburgu do kuće samo sisala palac i nije
progovorila ni riječi. Kod kuće nije htjela hodati od automobila do stana. Nije
pomoglo ni to što joj je majka obećala puding od čokolade, kao ni obraćanje njezinu
razumu pa ni strogoća. Emma samo što nije zaplakala i baš kad je, unatoč stanju u
kojem se nalazila, pokušavala odnijeti dijete po stubama, iz stana Florianovih
roditelja došao je Helmut Grasser poput kakvog anđela. Prije nego što se Louisa
uspjela pobuniti, on ju je podigao i odnio gore te spustio pred vratima stana. Corinna
i Sarah navratile su kasnije i donijele su Louisi male darove, ali nisu mogle izmamiti
od djeteta ni najmanji smiješak. Nakon nekog vremena otišla je u svoju sobu i za
sobom zalupila vrata.
Emma je tada briznula u plač. Nije ona bila kriva što je njezina kći slomila
ruku! Ipak se osjećala odgovornom. Što će biti dalje? S jedne strane željela je da je
Florian tu kako bi ju podržao, a s druge strane bojala se da bi njegova prisutnost još
pogoršala cijelu stvar. Prijateljice su ju pokušavale utješiti i uvjeravale su ju da će se
i one brinuti o Louisi, a osim toga i Emma će biti u blizini ako bude rodila dijete u
obiteljskoj klinici.
- Možda će se do tada i Florian vratiti - rekla je Corinna.
- Neće - jecala je Emma. A onda je sve ispričala. Kako je u njegovim hlačama
našla praznu kutiju od kondoma i kako je tražila da joj to objasni, ali on nije rekao
ništa. Niti je priznao niti zanijekao da ju je prevario i ona ga je na to zamolila da se

260
odseli.
Corinna i Sarah ostale su bez riječi.
- Ali najgore od svega je to što... liječnica u bolnici sluti da je netko zlostavljao
Louisu.
Suze očaja potekle su niz Emmino lice i više se nisu mogle zaustaviti, kao da su
probile nekakav nasip.
- Imala je podljeve krvi s unutarnje strane bedara i na... rodnici. A to nije
posljedica pada s ponija. Florian je poludio kad je liječnica to rekla i otada se nije
javio. Ja mu ne mogu dati Louisu svaki drugi vikend ako moram strahovati da će joj
nauditi!
Pričala je Corinni i Sarah o promjenama u Louisinu ponašanju, o neobuzdanim
izljevima bijesa, o nasilničkom ponašanju u dječjem vrtiću, o fazama zastrašujuće
letargije i o razrezanom plišanom vuku.
- Razgovarala sam s jednom terapeutkinjom iz frankfurtske djevojačke kuće i
istraživala na internetu - rekla je drhtavim glasom. - Ti izljevi bijesa tipični su za
zlostavljanu djecu. To je promjena osobnosti, neka vrsta duševne samoobrane jer se
dijete više ne osjeća sigurnim u vlastitoj obitelji.
Obrisala je nos i pogledala zapanjena lica svojih prijateljica. - Razumijete li
zašto se toliko bojim ostaviti Louisu samu? I uopće ne znam što će biti dalje, kad
dođe dijete i kad se više ne budem mogla baviti samo s Louisom.
- Što o tome kaže Florian? - upitala je Corinna. - Jesi li mu rekla u lice da ga
sumnjičiš za zlostavljanje?
- Nisam! Kada bih mu to rekla? Posljednji sam ga put vidjela kad je Louisu
odveo u bolnicu.
- Hoćeš li da ja razgovaram s njim? - upitala je Corinna. - Ipak je on moj brat.
- Da, možda - rekla je Emma slegnuvši ramenima. - Ne znam što se može
učiniti. Više ništa ne znam.
- Sada se prvo pokušaj smiriti - savjetovala joj je Sarah i suosjećajno ju
pomilovala po ruci. - Pobrini se za Louisu, ali nemoj vršiti pritisak na nju. Boravak u
bolnici vrlo je traumatično iskustvo za djecu njezine dobi i premda si bila s njom,
odjednom je bila okružena nepoznatim ljudima. Trebat će joj nekoliko dana dok se
ne privikne na dom. Sve će biti dobro.

261
 - Sada idem k njoj.
Emma je uzdahnula i ustala. - Hvala vam za darove. I za to što ste me saslušale.
Prvo je zagrlila Sarah, zatim Corinnu i ispratila ih do vrata. Kad su otišle,
Emma je duboko uzdahnula prije nego što je otišla u dječju sobu.
Louisa je sjedila na podu u kutu i nije ni podigla glavu kad je Emma ušla.
Slušalaje na CD-u svoju omiljenu bajku, Pepeljugu. Djevojčica je samo sjedila,
gotovo apatično, sišući palac.
- Hoćeš li keks? Ili jabuku? - nježno je upitala Emma te sjela pokraj nje na
tepih.
Louisa je nijemo odmahnula glavom. Nije ju ni pogledala.
- Hoćemo li nazvati baku i djeda da te pozdrave?
Ponovno je odmahnula glavom.
- Hoćemo li se malo maziti?
Opet je odmahnula glavom.
Emma je bespomoćno i zabrinuto gledala svoju malu kćer. Tako bi joj voljela
pomoći i reći joj kako se kod nje može osjećati sigurnom i da se ne treba ničeg
bojati, ali Sarah je možda bila u pravu kad je rekla da ne treba vršiti na nju nikakav
pritisak.
- Smijem li ostati ovdje i s tobom slušati Pepeljugu?
Slijeganje ramenima. Louisin pogled lutao je po sobi.
Neko vrijeme nijemo su sjedile i slušale priču.
Odjednomje Louisa izvadila palac iz usta. - Želim da dođe tata i da me odvede -
rekla je.

Cijeli tim K11 sjedio je ispred televizora u uredu doktorice Nicole Engel. Svi su bili
napeti. Iako je dan bio dug za svakoga od njih, svi su sa zanimanjem čekali
Bodensteinov nastup u emisiji Aktenzeichen XY. Emisiju je pratilo u prosjeku sedam
milijuna gledatelja, u doba godišnjih odmora malo manje, ali to je bila prilika da se
dopre do široke javnosti.
Budući da je o djevojci iz rijeke bilo premalo informacija, nije imalo smisla

262
snimati film, ali je zato slučaj Hanne Herzmann filmski obrađen. Bodenstein je bio
prvi na redu i u uredu kriminalističke savjetnice moglo bi se čuti kad igla padne na
pod kad se on pojavio na zaslonu. Pia se nije mogla dobro usredotočiti na šefov
nastup. Bodenstein nije po govorničkim sposobnostima nimalo zaostajao za
voditeljem, za razliku od većine drugih kolega koji su često djelovali ukočeno i
bespomoćno. Od razgovora s Lutzom Altmüherom u Pijinoj je glavi vladala velika
zbrka. Katkad bi joj se činilo da jasno vidi crvenu nit, povezanost, a onda bi joj se u
djeliću sekunde svi podaci opet pomiješali. Najmanje dvoje ljudi od ovih koji su s
njom sjedili u prostoriji mogli bi joj srediti misli: Nicola Engel je u vrijeme, kad su
doušnik i dva člana Kraljeva ceste bili ubijeni, bila voditeljica jednog odjela K11 u
Frankfurtu. A Kathrin je poznavala ime Erik Lessing.
Christian, Cem i ona cijelo su popodne pregledavali kartone pacijenata Leonie
Verges tražeći bilo kakve tragove, ali sve je bilo uzalud. Nailazili su na tragične i
deprimirajuće sudbine zlostavljanih, traumatiziranih i psihički bolesnih žena, ali ne i
na ono što bi ukazivalo na povezanost Rothemunda, Prinzlera i Hanne Herzmann.
Na zaslonu se pojavila fotografija Kiliana Rothemunda. On je doista bio zgodan
muškarac, a njegove svjetloplave oči bile su vrlo upadljiv znak prepoznavanja. Nije
moguće da ga nitko nije vidio. Što ako je doista bio žrtva nekakve zavjere? Pia je
pokušavala zamisliti kako bi se ponašala kad bi doznala da je bliski prijatelj, zbog
kojeg se ljutila, bio pedofil? Kako bi reagirala kad bi ju uvjeravao da je nevin? Bi li
mu vjerovala, unatoč svemu Što ga je teretilo? Zamišljeno je zurila u zaslon na
kojem se upravo pojavio telefonski broj za dojavu.
- Idem na brzinu dolje popušiti cigaretu - rekla je Kathrin i ustala.
- Čekaj, idem i ja.
Pia je zgrabila naprtnjaču i također ustala. Kai je imao pokraj sebe telefon ako
netko doista nazove u vezi sa slučajevima o kojima je Bodenstein izvještavao na
televiziji. Sišla je s Kathrin sve do podruma, a onda su iz društvene prostorije, koja
se rijetko koristila, izašle van.
- Šef je mogao biti glumac - rekla je Kathrin, paleći cigaretu. - Mislim da ne bih
znala reći nijednu pametnu kad bih se nasla pred kamerom.
- Nadam se da će biti od koristi.
Pia je također uzela cigaretu i naslonila se na zid. Iako je jutros ustala nekoliko
minuta poslije tri sata, nije bila nimalo umorna. Držala ju je pomisao da se nalazi
možda samo nekoliko milimetara od otkrića koje su svi čekali i koje će biti presudno
za njihovu istragu.

263
 Nekoliko trenutaka stajale su bez riječi i pušile. Iz susjednog vrta iza visoke
žičane ograde do njih su dopirali smijeh i žamor te zavodljiv miris pečene ribe.
- Kathrin - rekla je Pia. - Moram te nešto pitati.
- Samo pitaj.
Mlada kolegica znatiželjno je pogledala Piju.
- Nedavno, kad je tu bio Frank, ti si šefu navela jedno ime. Erik Lessing.
Odakle ga poznaješ?
- Zašto te to zanima?
Znatiželja se pretvorila u nepovjerenje.
- Zato što možda ima veze s našim sadašnjim slučajevima.
Kathrin je povukla dim i trepnula kad joj je dim ušao u oko. Zatim je ispustila
dim.
- U ono vrijeme, kad me Frank počeo ugnjetavati, upravo sam upoznala nekoga
- rekla je. - Bila sam na seminaru u Wiesbadenu i voditelj seminara i ja... zbližili smo
se.
Pia je kimnula. Dobro se sjećala promjene koja se svojedobno dogodila s
Kathrin. Odjednom je imala nove, lijepe naočale, modernu frizuru i počela se sasvim
drukčije odijevati.
- To je trajalo neko vrijeme, ali ništa nije bilo službeno jer je on bio oženjen.
Htio se rastati, ali se to ipak nije dogodilo. Prošlo je dosta vremena dok nisam
shvatila da je trebao samo ljubavnicu za svoj povrijeđen ego.
Kathrin je duboko uzdahnula. - Bilo kako bilo. Slučajno se ispostavilo da on
poznaje Franka. Bili su zajedno u nekoj specijalnoj jedinici. Tip je imao osjećaj
manje vrijednosti, stalno mi je pričao o svojim junačkim djelima iz prošlosti.
Jednoga dana pričao mi je o akciji u kojoj je ubijen jedan doušnik.
Pia nije mogla vjerovati onome što čuje.
- Za tu raciju u javnoj kući u ulici Elbe nije znao nitko, u njoj nije sudjelovala ni
specijalna policija. Nekoliko ljudi u odorama ušlo je unutra i izgledalo je kao
slučajno da su Erik i dvojica rokera baš u tom trenutku plaćala račun. Došlo je do
pucnjave u stražnjem dvorištu javne kuće. A sada se drži...
Zastala je, ali je Pia naslućivala što slijedi.

264
 - Frank je bio taj koji je ubio trojicu ljudi. Oružjem koje nije pripadalo policiji i
koje su poslije pronašli u automobilu jednog od rokera, ali on je imao čvrst i
provjerljiv alibi. Njegov odvjetnik izvukao ga je iz svega prije nego što se uopće
mogla podnijeti tužba. Cijeli slučaj pometen je pod tepih, Franka su prvo smjestili u
ludaru, a zatim prebacili u Hofheim. Slučaj i danas nosi oznaku tajnosti.
Pia je zgazila cigaretu.
- Kako je tvoj prijatelj doznao za to?
- Frank mu je ispričao u povjerenju, kad je bio pijan.
- Kada je to točno bilo?
- 1996. godine. U ožujku, ako se dobro sjećam.
- Znaju li šef i Engelica da ti je ta priča poznata?
- Šef je htio sa mnom razgovarati o tome onoga dana kad sam spomenula ime
Erika Lessinga, ali nije to do danas učinio.
Kathrin je slegnula ramenima. - Svejedno. Za mene je to savršen adut protiv
Franka u slučaju da mi pokuša nauditi.

Hanna se probudila kad je noćna sestra ušla u sobu. Sestre i njegovatelji, koji su bili
u dnevnoj smjeni, poštivali su Hanninu želju da ju ostave na miru i samo su s njom
razgovarali onoliko koliko je to bilo nužno. Noćna sestra Lena, pak, živahna plavuša
puna snage, nije se obazirala na njezinu šutnju i stalno je klepetala kao kakva
turistička animatorica. Nedostajalo je samo da joj zbaci pokrivač, pljesne rukama i
natjeraju da pravi sklekove sa svim onim cjevčicama za infuziju i drenažu.
- Ah, to je novi iPhone - rekla je veselo, nakon što je izmjerila temperaturu
tijela i krvni tlak. - Baš je lijep - bijel! Super, i ja bih htjela imati takav. Jako je skup,
zar ne? I moj dečko ima nešto slično pa sada stalno skida aplikacije.
Hanna je sklopila oči i pustila ju da klepeće. Meike joj je doista nabavila novi
pametni telefon i pohranila sve podatke tako da je Hanna opet mogla čitati mailove.
Napokon je znala koji je datum. Potpuno je izgubila osjećaj za vrijeme.
- O vama se upravo govorilo u emisiji Aktenzeichen XY - nastavila je sestra
Lena. - Mi smo gledali u sobi za sestre - strašno, kako oni to uvijek vjerno prikazuju.
Hanna se skamenila i ponovno otvorila oči.

265
 - Što su prikazali? - ljutito je upitala.
Zašto joj nitko nije rekao za to? Irina, Jan, Meike ili bar njezina agencija morali
su znati nešto o tome!
- Prikazali su kako su vas pronašli u prtljažniku vašeg automobila.
Lena se podbočila u struku lijevom rukom. - A prije toga i jedan prizor u vašoj
garaži. Ah, da, počelo je tako da vi izlazite iz televizijskog studija i idete prema
svojemu automobilu.
Gospode Bože!
- Jesu li spomenuh moje ime? - upitala je Hanna.
- Ne, ne izravno. Govorili su ‘televizijska voditeljica Johanna H.’
To nije bilo nimalo utješno. Kakve koristi od zabrane emitiranja u vijestima kad
se njezino ime spominje u najgledanijoj emisiji njemačke televizije? Sutra će mediji
navaliti na nju.
- Oni nagađaju da napad na vas ima nekakve veze s ubojstvom one
psihoterapeutkinje - nastavila je sestra Lena s osjećajnošću tenka te otišla u
kupaonicu.
- O čemu vi pričate? Tko je ubijen? - upitala je Hanna tihim, hrapavim glasom.
Noćna se sestra vratila, nije čula Hannino pitanje.
- Nije li to strašno? - upitala je. - Sama pomisao na to da si povezan, s
ljepljivom trakom na ustima i da polako umireš od žeđi... Ne, doista strašno! Kakvih
sve ljudi ima na ovom svijetu! Mislim, ja tu nešto vidim, ali...
Njezine su riječi padale u Hanninu svijet poput kamenja u vodu, s užasom je
počela shvaćati što se dogodilo, magla utjehe u njezinoj glavi polako je nestajala.
Odjednom, kao da je netko razmaknuo zavjese, vratilo joj se pamćenje bez ikakve
najave. Sva užasnuta, ostala je bez daha i osjetila kako joj se tijelo grči.
Policajci, koji to nisu bili. Nevrijeme. Ona leži zatvorena u prtljažniku. Sjetila
se straha, paničnih pokušaja da se oslobodi. Garaža u njezinoj kući, u kojoj se uvijek
osjećala sigurnom. Čula je kako joj pucaju kosti, u ustima je osjetila bakreni okus
krvi. Neizdrživi bolovi, strah od smrti, svijest o tome da mora umrijeti. Čula je
usiljen smijeh i dahtanje, kroz suze je vidjela treperavo crveno svjetlo kamere,
osjetila je vonj muškog znoja. Ne guraj nos u stvari koje te se ne tiču, ti droljo!
Budeš li to činila, bit ćeš mrtva. Naći ćemo te bilo gdje, tebe i tvoju kćer. Tvoji će se

266
obožavatelji obradovati kad na internetu budu vidjeli filmić koji snimamo.
Strava one noći vratila se tako silovito da je ostala bez daha. Pokušavala je
ostati mirna, ali sjećanja koja su drijemala u dubinama njezine svijesti navirala su
snagom vulkana i odvlačila ju u crne ponore užasa.
- Što vam je? Zar vam nije dobro?
Noćna sestra Lena tek sada je primijetila da nešto nije u redu.
- Smirite se, samo se smirite!
Nagnula se nad Hannu, stavila ruke na njezina ramena i vratila ju u ležeći
položaj. - Ne zaboravite udahnuti i izdahnuti.
Hanna je okrenula glavu, htjela se oduprijeti, ali nije imala snage. Čula je
prodoran krik pun straha i trebalo joj je nekoliko sekundi da shvati kako taj strašan
zvuk izlazi iz njezinih usta.

Louisa je zaspala u pola devet. Više nije pitala za Floriana, a Emma se trudila ne
zamjeriti kćeri na onome što je rekla. Razum joj je govorio da je normalno da
petogodišnje dijete želi biti s ocem. Louisa bi vjerojatno htjela ići k njoj, kad bi bila
kod Floriana. Ipak, u dubini srca bila je povrijeđena što ju Louisa tako očito odbija
od sebe. Ona je malo dijete, govorila si je Emma, zbunjena je i preplašena boravkom
u bolnici. Otac ju podsjeća na smijeh, sladoled, igru, maženje, a ona na strogoću,
obveze i svakodnevicu.
No svejedno, iako je pokušavala razumno objasniti Louisino ponašanje,
jednostavno nije bilo pošteno kako je Florian unatoč rijetkim posjetima kupio ljubav
svoje kćeri! A ona je bila s djetetom otkako se rodilo! Ona je Louisi masirala
trbuščić kad je prva tri mjeseca neprestano plakala, stavljala joj kremu na čeljust kad
su joj se probijali prvi zubići. Ona ju je tješila i njegovala, previjala i posvuda nosila
sa sobom. Iz večeri u večer uspavljivala je svoju kćer, njihala ju i pjevala joj, čitala
joj je priče, davala joj bočicu i satima se igrala s njom. I to joj je sada bila hvala!
Emma je obuhvatila šalicu čaja od jasmina. Čaj joj je već dosadio. Želja za
jakom crnom kavom, finim gorko-slatkim espresom ili čašom vina javljala joj se u
snovima, kad je uopće mogla spavati.
Bila je tako iscrpljena, tako nevjerojatno umorna. Kako bi voljela odspavati
deset sati u komadu i bar nakratko lišiti se zabrinutosti za zdravlje svoje kćeri! Ali

267
najkasnije za dva tjedna bit će potpuno zaokupljena drugim djetetom, a već je gotovo
ostala bez tjelesne i duševne snage. Priroda nije uzalud odredila da žena bude
najplodnija u ranim dvadesetim godinama. Što si stariji, to su ti živci tanji. Ona je
bila jednostavno prestara za dvoje male djece koje će uz to trebati odgajati bez
suprugove potpore.
Za dva dana susrest će se s Florianom. Florian će se sigurno pojaviti na očevu
rođendanskom slavlju. Emma nije htjela razmišljati o tom susretu. Cijeli je dan
sjedila u kući zato što Louisa nije htjela izaći iz svoje sobe. Sada, kad je djevojka
spavala dubokim i čvrstim snom, mogla bi se nakratko prošetati na svježem zraku
kako bi malo protegnula noge. Emma je uključila dojavljivač za bebe i sišla dolje.
Pred ulaznim vratima duboko je udahnula. Već se gotovo smračilo. Blag zrak bio je
ispunjen omamljujućim, slatkim mirisom jorgovana. Izula je papuče, uzela ih u ruku
i nastavila šetati bosonoga. Vlažna trava doimala se poput mekog tepiha. Svakim
korakom bila je sve smirenija, ispravila je ramena, disala ravnomjerno. Nije htjela ići
daleko, samo do vodoskoka koji se nalazio na sredini parka, premda se Louisa neće
probuditi do sedam sati ujutro. Emma je došla do vodoskoka, sjela na rub zdenca i
uronila ruku u vodu koja je još bila topla od sunca. U staništu uz rub šume kreketale
su žabe i cvrčali cvrčci.
Emma je iz navike provjerila dojavljivač za bebe, no već je odavno bila izvan
dosega djelovanja uređaja. Sjetila se kako je Florian bio protiv te naprave. Tvrdio je
kako je zračenje, kojemu se dijete izlaže, štetno. Jednako tako bio je mišljenja da
moderne pelene izazivaju osip na koži jer ne propuštaju zrak.
Čudno. Zašto su joj uvijek padale na pamet negativne stvari kad je razmišljala o
svojem suprugu? Idiličnu tišinu odjednom je narušio prodoran zvuk praćen glasnim
vriskom. Emma je zabrinuto skočila i požurila se kući. Ali glas, koji je zvučao
ljutito, dolazio je iz smjera triju bungalova i pripadao je Corinni! Emma je zastala iza
šimširove živice i pogledala prema kućama. Bungalov Wiesnerovih bio je osvijetljen
i Emma je na svoje zaprepaštenje vidjela Florianove roditelje kako sjede na kauču u
dnevnoj sobi. Osim Josefa i Renate ondje su bili i Sarah, Nicky i Ralf. Emma nikad
prije nije vidjela svoju prijateljicu tako bijesnu. Doduše, nije mogla razumjeti što
govori jer su vrata terase bila zatvorena, ali je vidjela da Corinna viče na Josefa. Ralf
je stavio ruku na Corinnino rame, pokušavajući ju smiriti. Ona mu je grubo otresla
ruku, ali je stišala glas. Emma je promatrala prizor koji je nalikovao na kazališnu
predstavu, ali nije mogla shvatiti o čemu je riječ. Corinna, Josef i Renate uvijek su se
dobro slagali. Što bi mogao biti razlog toj žustroj svađi? Je li se što dogodilo? Renate
je ustala i izašla iz sobe. Odjednom se umiješao Nicky. Nešto je rekao, a onda je
zamahnuo rukom i ošamario Corinnu tako da je ona zateturala. Emma se

268
zaprepastila, počela je hvatati zrak. U tom trenutku Renate je izašla na terasu i
krenula ravno prema njoj. Emma se uspjela u posljednji čas skriti iza živice. Kad je
ponovno pogledala prema Wiesnerovoj kući, u dnevnoj sobi bio je samo Josef koji je
sjedio na sofi, nagnut prema naprijed, s rukama na licu. Nedavno je jednako tako
sjedio za pisaćim stolom, nakon što je Emma slučajno kao danas doznala da je
između njega i Corinne došlo do svađe. Kako je mogla učiniti takvo što svojemu
ocu? I zašto je Ralf mirno gledao kako Nicky šamara svoju suprugu? Emma nije
mogla protumačiti to neobično ponašanje. Možda su svi jednostavno bili živčani
zbog velike proslave koja slijedi. Napokon, i Corinna je bila samo čovjek.

Kilian Rothemund je tijekom svojeg boravka u Nizozemskoj najčešće imao isključen

mobitel. Iako u zatvoru nije mogao pratiti napredak suvremene telekomunikacije,
bilo mu je jasno da je bilo moguće odrediti gdje se nalazi njegov mobitel čak i kad je
funkcija roaminga bila isključena. Nije se znao služiti internetskm kafićima,
bežičnim internetom u hotelima i sličnim stvarima, ali nije smio ni u kojem slučaju
ostaviti trag prema dvojici muškaraca koji su se sastali s njim uz vrlo stroge mjere
sigurnosti. Ono što su mu ispričali i što su mu dali bilo je strašno zanimljivo. Otkako
je Kilian vidio svoju fotografiju u najprodavanijim nizozemskim dnevnim novinama
De Telegraaf, znao je da ga sada traže već s međunarodnom potjernicom. Nije
govorio nizozemski, ali je donekle mogao čitati novine na nizozemskom jeziku.
Raspisana je potjernica za osuđenim spolnim zlostavljačem Kilianom
Rothemundom, ali zbog istrage nisu navedeni točni razlozi. Jedan od njegovih
klijenata iz kampa poslao mu je poruku da mu je policija u nedjelju pretražila kamp-
prikolicu i da ga traže, a od Bernda je doznao da je Leonie Verges mrtva. Netko ju je
u njezinoj kući na najgori mogući način mučio do smrti. Zapravo je morao biti u
šoku, ali nije. Još u subotu vidio je Leonie kod Bernda. Tvrdila je da Hanna unatoč
svim upozorenjima nije shvatila ozbiljnost položaja i da je sve izbrbljala. Kilian je,
doduše, branio Hannu, ali potajno je sumnjao u njezinu odanost jer mu se od četvrtka
više nije javljala, ni SMS-om, ni mailom ni telefonom. Raspravljali su već sat
vremena kad je Leonie s mržnjom u glasu rekla da je Hanna zaslužila to što joj se
dogodilo. Kilian se strašno iznenadio kad im je ispričala da je netko u noći od
četvrtka na petak napao i silovao Hannu i da se ona otada nalazi u bolnici.
Ravnodušnost kojom je to rekla razljutila je Kiliana. Došlo je do oštre svađe, on je
sjeo na motocikl i po noći se odvezao u Langenhain, u nadi da će ondje zateći
Hanninu kćer i od nje doznati nešto više, ali u kući je bio mrak i vladala je tišina.
Kilian više nije znao igra li ono, što je doznao u Nizozemskoj, još uopće ikakvu

269
ulogu. Dirnuli su u stršljenovo gnijezdo i stršljeni su opako napali: Leonie je bila
mrtva, Hanna je ležala u bolnici s teškim ozljedama, a njega je tražila policija. Bernd
je odlučio da za početak neće Michaeli ništa reći jer nitko ne može procijeniti kako
će ona reagirati na te loše vijesti.
Kilian je satima razmišljao o tome zašto su njegova slika i potjernica bile
tiskane baš u nizozemskim novinama. Je li tko znao da je on otputovao u Amsterdam
ili je to objavljeno u svim velikim europskim novinama?
Oko podneva odlučio je poslati škakljiv materijal iz svojih razgovora poštom u
Njemačku za svaki slučaj ako ga uhvate na povratku kući. Kupio je podstavljenu
omotnicu i dugo razmišljao o tome kome će poslati emisiju, a onda je napisao adresu
i odnio pošiljku na poštu. Poslije toga je u jednom kafiću u blizini amsterdamskoga
glavnog kolodvora čekao vlak koji je trebao krenuti u 19:15. Pet minuta prije polaska
platio je dvije kave i kolač koji je pojeo, uzeo torbu i krenuo prema peronu.
Računao je na to da će ga netko dočekati pri povratku u Frankfurt, ali nikako ne
u Amsterdamu. Odjednom su se niotkuda pred njim pojavila dva muškarca u crnim
bojnim odijelima, jedan mu je stavio pod nos iskaznicu i rekao mu na njemačkom
jeziku da je uhićen. Kilian nije pružao otpor. Prije ili poslije izručit će ga Njemačkoj
i onda će napokon imati u ruci dokaze koji su mu do sada nedostajali, uvjerljive,
nedvosmislene dokaze i hrpu imena. Organizacija je imala toliko glava kao
hobotnica, koje bi izrasle odmah nakon što bi bile odsječene. S informacijama koje
sada ima napokon će zadati udarac tim izopačenim, nesavjesnim svinjama i
istodobno oprati svoje ime i rehabilitirati se. Nekoliko dana u nizozemskoj
zatvorskoj ćeliji neće ga zaplašiti.

Još tijekom emisije stigli su prvi pozivi s dojavama, ali vjerojatno najvažniji poziv
nije došao u studio, nego Kaiju Ostermannu i izazvao veliko uzbuđenje u cijelom
timu. Bilo je jedanaest sati i deset minuta kad je Pia okrenula Bodensteinov broj i
odmah ga dobila.
Sjela je na stube ispred stražarnice, zapalila cigaretu i ukratko ga izvijestila o
svim pojedinostima. Javila se neka žena koja je navodno vidjela mrtvu djevojku u
Höchstu, početkom svibnja, u ulici Emmerich Josef. Vraćala se sa stvarima iz
trgovine i pred vratima je tražila ključ kad joj je dotrčala djevojka u paničnom strahu
i na lošem njemačkom zamolila za pomoć. Samo nekoliko sekundi nakon toga
pokraj njih se zaustavio srebrni automobil iz kojeg su izašli muškarac i žena.
Djevojka se sklupčala u ulazu i stavila ruke iznad glave kao da se brani. Djelovala je

270
jadno. Muškarac i žena svjedokinji su objasnili da je njihova kći psihički bolesna i da
ima deluzije. Uljudno su se ispričali te poveli sa sobom djevojku koja je bez pružanja
otpora ušla u automobil. Na pitanje zašto se nije prije javila policiji, žena je
odgovorila da je početkom lipnja otišla na trotjedno krstarenje i gotovo je zaboravila
taj događaj, a večeras je slučajno vidjela fotografiju djevojke iz Majne. Bila je sto
posto sigurna da je to ista ona djevojka koja ju je molila za pomoć i obećala je da će
sutra doći u postaju dati izjavu.
- To zvuči obećavajuće - rekao je Bodenstein. - Ali sada gledaj da dođeš kući.
Ja ću krenuti sutra ujutro zrakoplovom koji polijeće u sedam sati i bit ću u uredu
najkasnije u pola devet.
Pozdravili su se i Pia je spremila mobitel. Bila joj je potrebna ogromna snaga
volje da ustane sa stuba i odvuče se do automobila koji se nalazio na samom kraju
parkirališta.
- Pia! Čekaj! - povikao je za njom Christian Kröger. Ona je zastala i okrenula
se. Njezin kolega prišao joj je brzim koracima i ona se upitala, ne prvi put, je li on
uopće ljudsko biće ili je vampir kojemu nije potreban san. Baš kao i ona, bio je na
nogama od ranog jutra, a ni proteklih noći nije gotovo nimalo spavao, a ipak je
djelovao odmorno.
- Slušaj, Pia, meni se cijeli dan nešto mota po glavi - rekao je hodajući pokraj
nje po oskudno osvijetljenom parkiralištu između zgrada Regionalnog
kriminalističkog inspektorata i ulice. - Možda je to samo slučajno i nevažno, ali
možda i nije. Sigurno se sjećaš automobila koji su susjedi Leonie Verges vidjeli u
ulici nekoliko puta.
- Prinzlerova terenca? - upitala je Pia.
- Ne, onaj drugi automobil. Onaj srebrni kombi. Ti si zapisala registracijski broj
- nestrpljivo je odgovorio Christian. - Provjerili smo da je taj automobil registriran na
udrugu Djeca sunca u Falkensteinu.
- Da. I?
- Državni odvjetnik Markus Maria Frey sjedi u nadzornom odboru
Finkbeinerove zaklade.
- Znam.
Pia je kimnula i zastala ispred svojeg automobila.
- Jesi li znala i to da je njega posvojio doktor Josef Finkbeiner?

271
 Christoph ju je pogledao pun očekivanja, ali su Pijine misaone sposobnosti bile
za danas iscrpljene. - On je imao stipendiju Finkbeinerove zaklade za studij prava.
- Da, i? Na što ciljaš?
Christian Kröger pripadao je u onu vrstu ljudi koji su znali nevjerojatne i
zamršene stvari i bili spremni izvući ih iz mozga u svako doba. Ono što je jednom
čuo, nikad nije zaboravio. Taj dar bio je teret jer ljudi iz njegove okoline nerijetko
nisu mogli pratiti njegove misli.
- Ljudi poput Freya često su društveno angažirani.
Pia je zijevnula i skoro iščašila vilicu, oči su joj bile suzne od umora. - I nije
nimalo čudno da pomaže zakladi svojeg posvojitelja, s kojim je usko vezan iz
različitih razloga. Nije li tako?
- Da, u pravu si - rekao je Christian smrknuvši se. - To je bilo samo moje
razmišljanje.
- Strašno sam umorna - rekla je Pia. - Sutra ćemo razgovarati o tome, može?
- Okej - rekao je Christian kimnuvši. - Onda laku noć.
- Laku noć.
Pia je otključala automobil i sjela za upravljač. - Uostalom, i ti bi trebao malo
odspavati.
- Jesi li ti to zabrinuta za mene?
Christian je nakrenuo glavu i nasmiješio se.
- Naravno - Pia je uzvratila na njegovo udvaranje. - Uvijek si mi bio najmiliji
kolega.
- A ja sam uvijek mislio da je to Bodenstein.
- On mi je najmiliji šef.
Upalila je motor, stavila mjenjač u položaj za vožnju unatrag i namignula mu. -
Vidimo se sutra!

272
 ČETVRTAK, 1. SRPNJA 2010.

U odjelu K11 vladalo je dobro raspoloženje. Bodensteinov nastup u emisiji

Aktenzeichen XY pokrenuo je val dojava koje je sada trebalo provjeriti. Svjedokinja
Karen Wenning pojavila se u inspektoratu točno u devet sati i potanko je opisala
događaj od 7. svibnja. Bila je posve sigurna da je djevojka, koja ju je onako očajnički
molila za pomoć, sirena iz Majne, i rekla je da je spremna zajedno sa stručnjakom iz
Regionalnog kriminalističkog inspektorata izraditi fotorobotsku sliku navodnih
roditelja.
- Ona izrađuje maske u frankfurtskom kazalištu, dobro zapaža lica - objasnila je
Pia šefu koji je stigao kad su ona i Cem završili s ispitivanjem svjedokinje. - Već je
radila za film, televiziju i kazalište.
- Može li joj se vjerovati?
Bodenstein je skinuo sako i objesio ga na naslon stolice za pisaćim stolom.
- U svakom slučaju.
Pia je sjela za svoj pisaći stol i iznijela mu sažetak spoznaja dobivenih iz
razgovora s Lutzom Altmüllerom. Bodenstein je pozorno slušao.
- Ti misliš da je Rothemund počinitelj? - upitao je smrknuvši se.
- Da. Između njega i Hanne postoji nešto što prelazi granice poslovnih interesa -
odgovorila je Pia. - Ona ga je u srijedu navečer odvezla u kamp i bila je kod njega u
kamp-prikolici. Kosa, koju smo ondje pronašli, pripada njoj. Što ako su oni te noći
imali samo neobvezujući spolni odnos?
- Moguće je - složio se Bodenstein. - Što je s Prinzlerom?
- Kolege iz Frankfurta smilovali su mi se i dali mi termin u Preungesheimu za
danas popodne - zajedljivo je rekla Pia. - Doznala sam da je pretres kuće bio
pogreška, baš kao što si ti rekao. Nije bilo ni oružja, ni droge, ni ukradenih
automobila, ni ilegalnih djevojaka.
Bodenstein je srknuo kavu i suzdržao se od komentara. Pia je nastavila, rekla
mu je kako je pregledala kartoteku Leonie Verges, ali nije ništa našla.
- Iz kojih ste razloga to učinili? - upitao je Bodenstein.

273
 - Nešto mi govori da Hanna Herzmann nije istraživala Kraljeve ceste -
odgovorila je Pia, prekriživši ruke na grudima. - I mislim da su slučajevi Hanne
Herzmann i Leonie Verges povezani. Možda je u pitanju čak i isti počinitelj.
- Aha. Kako si došla na to?
- Kai, Christian i ja razgovarali smo o mogućem profilu počinitelja. Mislimo da
je star između četrdeset i pedeset godina i da ima poteškoće u uspostavljanju
kontakta ili općenito probleme sa ženama te osjećaj manje vrijednosti. Ima
sadističko-voajerističku crtu, uživa u patnji drugih ljudi, u preklinjanju i agoniji
svojih žrtava. Voli imati moć nad drugima koji su zapravo bolji od njega, ali koje
može poniziti i obeščastiti vežući ih i stavljajući im ljepljivu traku na usta. Nema
osjećaj za moralne vrijednosti, kolerik je, ali ipak vrlo inteligentan i vjerojatno
obrazovan.
Nasmiješila se kad ju je Bodenstein zaprepašteno pogledao.
- Kaijovo se stručno usavršavanje isplatilo, zar ne?
- Zvuči dojmljivo, u svakom slučaju - odgovorio je Bodenstein. - Koji od naših
osumnjičenika odgovora tom profilu?
- Nažalost, ni Rothemunda ni Prinzlera ne poznajemo još dovoljno dobro da
bismo mogli odgovoriti na to pitanje - priznala je Pia. - Zato bih htjela Kaija ili
Christiana povesti danas popodne u Preungesheim.
- Nemam ništa protiv - rekao je Bodenstein ispivši kavu. - Je li to sve?
- Nije.
Pia je ono najosjetljivije ostavila za kraj. - voljela bih od tebe doznati nešto više
o smrti Erika Lessinga.
Bodenstein je upravo htio odložiti šalicu, ali se zaustavio na pola puta. Smrknuo
se kao da mu se u umu spustila nekakva zavjesa. Šalica je lebdjela nekoliko
centimetara iznad tanjurića.
- Ne znam ništa o tome - rekao je, odložio šalicu i ustao. - Idem u sobu za
sastanke.
Pia je bila razočarana, iako je gotovo očekivala takvu reakciju. - Je li Frank ubio
njega i dvojicu Kraljeva ceste?
Bodenstein je zastao, ali se nije okrenuo.
- Čemu sve ovo? - upitao je. - Kakve to ima veze s našim slučajevima?

274
 Pia je ustala i krenula za njim.
- Ja mislim da je Frank bio iskorišten kako bi uklonio opasnog svjedoka, naime
doušnika Erika Lessinga. Lessing je vjerojatno kod Kraljeva ceste doznao nešto što
nitko drugi nije smio znati. To nije bio ni nesretan slučaj ni nužna obrana. Riječ je o
trostrukom ubojstvu i netko mu je dao nalog. Frank je to izvršio, tko zna što su mu
rekli. Ubio je kolegu.
Bodenstein je duboko uzdahnuo i okrenuo se.
- Onda znaš sve.
Nastupila je tišina, samo se kroz zatvorena vrata čulo prigušeno zvono telefona.
- Zašto mi to nikad nisi rekao? - upitala je Pia. - Nikad nisam shvaćala zašto je
Frank uvijek bio u posebnom položaju. Zašto si ga uvijek štitio. Vrijeđa me što
nemaš povjerenja u mene.
- To nema veze s nedostatkom povjerenja - odgovorio je Bodenstein. - Ja nisam
imao veze s tim, bio sam u drugom odjelu. Razlog zbog kojeg sam uopće doznao za
nekoliko pojedinosti...
Zastao je, oklijevao je.
- Doktorica Nicola Engel - Pia je dovršila rečenica. - Ona je bila voditeljica
nadležnog odjela. Jesam li u pravu?
Bodenstein je kimnuo. Pogledali su se. - Stvar je vrlo ozbiljna. Još i danas. Ne
znam imena, ali neki koji su tada bili umiješani, i danas su na visokom položaju.
Svojedobno su gazili preko leševa, a činit će to i dalje.
- Tko?
- To ne znam. Nicola mi nije sve rekla. Navodno zato da me zaštiti. A ni ja
nisam htio znati više od toga.
Pia je gledala u šefa. Pitala se govori li joj istinu. Što je doista znao? I odjednom
je postala svjesna toga da mu više ne vjeruje. Što će on učiniti, koliko će daleko ići
kako bi zaštitio sebe i druge?
- Što sada namjeravaš? - upitao je.
- Baš ništa - slagala je i podigla ramena. - Taj je slučaj star. Sam Bog zna da
imamo i drugog posla.
Pogledi su im se sreli. Je li u njegovim očima na trenutak vidjela nekakvo
olakšanje?

275
 Netko je pokucao na vrata. Kai je provirio u prostoriju.
- Upravo je nazvao netko tko je u noći, kad je Hanna Herzmann bila silovana,
vidio nešto zanimljivo iza odmorišta Weilbach.
Činjenica da je čak i Kai, koji je inače sve živcirao svojom hladnokrvnošću, bio
doslovno izvan sebe, pokazivala je kako je i njega načela napetost koja je vladala
posljednjih nekoliko tjedana.
- On je oko dva sata ujutro vozio po cesti između Hattersheima i Weilbacha, kad
je odjednom s poljskog puta na lijevoj strani izletio automobil s ugašenim svjetlima.
Od straha je skoro sletio u jarak, ali je uspio nakratko vidjeti vozačevo lice.
- I? - upitao je Bodenstein.
- Muškarac s bradom, začešljane kose.
- Bernd Prinzler?
- Mogao bi biti, po opisu. Nažalost, ne sjeća se ni marke automobila ni
registracijskog broja. Velik i tamne boje, rekao je. Dakle, mogao bi biti terenac.
- Okej - rekao je Bodenstein i zamislio se. - Prinzlera treba privesti. Želim
sučeljavanje sa svjedokom, odmah sutra ujutro.

Pia je sjela u automobil i opsovala kad si je opekla ruke na upravljaču. Automobil je

stajao na suncu i bio je vruć kao peć s unutarnje strane. Bio joj je potreban mir kako
bi mogla razmisliti o onome što je upravo doznala. Nekoliko stotina metara dalje od
Regionalnog kriminalističkog inspektorata nalazila su se Kriftelska polja, plantaže
voća i polja jagoda koja su se pružala sve do ceste A66. Pia je skrenula ulijevo na
cestu L3016, među narodom poznatu pod nazivom “Put jagoda” te se odvezla do
prvog poljskog puta. Ondje je ostavila automobil i nastavila ići pješice.
Danas je opet bilo sunčano, no vladala je velika sparina. Najkasnije do večeri
ponovno će biti oluje. Poljski putovi obrasli travom bili su prošarani blatnjavim
baricama koje je ostavila posljednja kiša. Gradska silueta Frankfurta djelovala je
udaljenijom nego za vedrih dana, kao i obrisi Taunusa na zapadu.
Pia je stavila ruke u džepove traperica te pognute glave gazila pokraj redova
stabala šljiva i jabuka. Bila je duboko potresena time što je Bodenstein imao onakve
tajne. Pia ga je poznavala i poštivala kao čovjeka koji stoji iza svojih uvjerenja i
onda kad nisu popularna, čovjeka s izraženim osjećajem za pravednost i visokim

276
moralnim vrijednostima, nepotkupljivog, discipliniranog, poštenog i jednostavnog.
Njegovu blagonaklonost prema Behnkeovim prekršajima smatrala je slabošću koja
se može oprostiti, odanošću dugogodišnjem suradniku koji je imao privatnih i
financijskih poteškoća, jer se Bodenstein na taj način jednom opravdavao pred njom.
Od samog su se početka dobro razumjeli i dopunjavali, no među njima je uvijek
postojalo određeno odstojanje. To se promijenilo kad je propao Bodensteinov brak.
Otada su imali vrlo povjerljiv odnos, bili su gotovo prijatelji. Bar je Pia tako
umišljala, jer se pokazalo da povjerenje i nije bilo tako veliko. Prepala se pri pomisli
da je njezin šef umiješan u stvar s Erikom Lessingom dublje nego što je priznao. Nije
namjeravala ništa ne poduzeti, naprotiv. Čim je Kathrin spomenula ime bivšeg
ljubavnika, čak se poigravala mišlju da pozove Behnkea na razgovor. To nije imalo
nikakve veze sa starim slučajem, ali joj je instinkt govorio da je povezano s
trostrukim naručenim ubojstvom, napadom na Hannu Herzmann i umorstvom Leonie
Verges. Nije moglo biti slučajno da su Rothemund i Prinzler bih upleteni u ono
vrijeme kao i danas.
Zazvonio je njezin mobitel. Prvo se nije htjela javiti, ali je osjećaj dužnosti ipak
pobijedio. Bio je to Christian Kröger.
- Gdje si ti? - upitao je.
- Na podnevnom odmoru - kratko je odgovorila. - Zašto?
- Vidio sam tvoj automobil kako stoji uz rub ceste. Jučer ti nisam stigao sve
ispričati. Kad se vraćaš?
- U 14 sati, 11 minuta i 43 sekunde - odgovorila je ljutito, što inače nije imala
običaj i odmah joj je bilo žao jer baš Christian nije zaslužio da se iskali na njemu.
- Oprosti - rekla je. - Jesi li raspoložen za šetnju po slikovitim poljima jagoda?
Imam potrebu za kretanjem i svježim zrakom.
- Naravno. Vrlo rado.
Pia mu je objasnila kojim je putom otišla i sjela je na velik kamen koji je
vjerojatno služio kao oznaka metle. Okrenula je lice prema suncu, sklopila oči i
uživala u toplini. Jedna ševa letjela je put neba cvrkućući. Stalna buka s autoceste
bilo je nešto na što je navikla. Birkenhof je bio udaljen od autoceste A66 tri
kilometra zračne linije. Christian očito nije imao jednaku potrebu za kretanjem i
svježim zrakom kao ona; plavo službeno vozilo Osiguranja tragova približavalo se
po neravnom poljskom putu. Pia je ustala i krenula ususret kolegi.
- Hej - rekao je i upitno ju pogledao. - Zar se nešto dogodilo?

277
 Njegova osjećajnost uvijek bi ju iznova iznenadila. On je bio jedini među
kolegama koji si je dopustio takvo pitanje; svi ostali odnosili su se prema njoj
jednako kao što se odnose međusobno. Oni bi se prije ugrizli za jezik nego što bi ju
pitali kako se osjeća.
- Dođi, hodajmo malo - rekla je Pia umjesto odgovora. Neko vrijeme hodali su
šutke. Christian je u prolazu ubrao nekoliko šljiva i ponudio joj da uzme koju.
- Kradljivac šljiva - rekla je Pia kroz smijeh i obrisala šljivu o traperice te ju
stavila u usta. Bila je vrlo ukusna, topla od sunca i slatka i podsjetila ju je na
djetinjstvo.
- Nije kažnjivo kad ukradeš nešto što možeš staviti u usta.
Christian se također nasmijao, ali se brzo ponovno uozbiljio. - Mislim da u
životopisu državnog odvjetnika Freya postoje tamne mrlje.
Pia je zastala.
- Kako si došao na to? - zapanjeno je upitala.
- Sjećam se jednog novinskog članka odgovorio je. - To je bilo neposredno
nakon što su uhitili Rothemunda. Razgovarali su s njegovom suprugom i ona je rekla
da je uhićenje Freyova osobna osveta njezinu suprugu jer je on - dakle Rothemund -
otkrio da je Frey kupio zvanje doktora.
Ispljunuo je šljivinu košticu.
- Prošle sam noći malo istraživao i otkrio sam tko je bio Freyov mentor. I on je
slučajno član nadzornog odbora Finkbeinerove zaklade. Profesor Ernst Haslinger. On
je bio dekan na pravnom fakultetu i predsjednik Goetheova sveučilišta, a poslije toga
su ga pozvali u Karlsruhe u Savezni sud.
- To ne mora ništa značiti - rekla je Pia. - Zašto te uopće zanima državni
odvjetnik Frey?
- Zato što mi je čudno njegovo zanimanje za slučaj - rekao je Christian i zastao.
- Ovaj posao radim već deset godina, ali još nikad nisam doživio da u pretresu stana
sudjeluje viši državni odvjetnik osobno. Oni obično pošalju nekog nižeg službenika
ili ne pošalju nikoga.
- Slučaj ga zanima ne samo iz profesionalnih razloga - uzvratila je Pia. - On i
Rothemund nekoć su bili najbolji prijatelji.
- A zašto je on bio u Eddersheimu one večeri kad smo pronašli mrtvu djevojku

278
u rijeci?
- Bioje u blizini, kod prijatelja na roštiljanju.
Pia se pokušavala sjetiti kako je Frey opravdao svoj dolazak one večeri. Naime,
i ona se sama tome čudila.
- Vjerujem da je bio na roštilju - rekao je Christian. - Ali ne vjerujem da je bio u
blizini.
- Što želiš reći? - upitala je Pia.
- Ne znam ni sam - priznao je Christian. Otkinuo je vlat trave i omotao ju oko
prsta. Bio je odsutan duhom. - No mislim da u svemu ovom ima previše slučajnosti.
Nastavili su hodati.
- A o čemu ti razmišljaš? - upitao je nakon nekog vremena.
Pia se pitala treba li mu ispričati o onome što se dogodilo Eriku Lessingu i o
Behnkeovu sudjelovanju u tome. Morala je s nekim razgovarati o tome. Kai nije
dolazio u obzir jer je bio jako zaokupljen najnovijim događanjima. Cema nije
dovoljno dobro poznavala, Bodenstein i Kathrin bih su upleteni i pristrani. Zapravo
je Christian Kröger bio jedina osoba iz njezina profesionalnog okruženja kojoj je
doista vjerovala. Na kraju je skupila snagu i iznijela svoju sumnju.
- Bože dragi - shrvano je rekao kad je ona završila. - To objašnjava mnogo toga.
Ponajprije Frankovo ponašanje.
- Tko je u ono vrijeme mogao izdati nalog da se Lessing eliminira? - upitala je
Pia. - To nije mogla biti Engelica, kao voditeljica odjela, nego je moralo doći s
daleko višeg položaja. Predsjednik policije? Ministarstvo unutarnjih poslova?
Savezni kriminalistički inspektorat? Behnke se i danas nalazi pod nečijom zaštitom.
U protivnom bi ga za sve ono što je učinio ne samo suspendirali nego bi mu morali
dati otkaz.
- Moramo se pitati kome je bilo u interesu da ukloni Lessinga - razmišljao je
Christian. - Što je on otkrio? To je moralo biti doista nešto veliko, nešto što bi moglo
postati ozbiljnom prijetnjom za nekoga tko je na visokom položaju.
- Korupcija - nagađala je Pia. - Trgovina drogom. Trgovina djevojkama.
- To je ionako sigurno bila njegova službena doušnička misija - odgovorio je
Christian. - Ne, moralo je biti nešto osobno. Nešto što može uništiti nekog čovjeka.
- Trebali bismo to pitati Prinzlera - rekla je Pia i pogledala na sat. - I to za sat

279
vremena. Ideš li sa mnom u Preungesheim?

- Znam da nisi htjela da dođem ovamo, ali ja sam te svakako morao vidjeti.
Wolfgang se osvrnuo oko sebe, zbunjeno premećući buket cvijeća u rukama.
- Stavi ga na stol. Sestre će ga poslije staviti u vazu.
Hanna bi ga najradije zamolila da ponese cvijeće sa sobom. Bijeli ljiljani!
Mrzila je njihov prodoran miris koji ju je podsjećao na dvorane za komemoraciju i
na groblja. Cvijeću je mjesto u vrtu, a ne u maloj sobi koja se ne provjetrava
dovoljno.
Protekle večeri poslala mu je poruku i zamolila ga da ne dolazi u bolnicu. Bilo
joj je neugodno da ju u ovakvu stanju vidi muškarac koji nije liječnik. Nije mogla
zamisliti kako izgleda, samo je rukama pipala lice, osjetila otekline i konce na čelu,
lijevoj obrvi i bradi. Hoće li kozmetičarke biti dovoljno vješte da od ovog
katastrofalnog bojnog polja ponovno stvore lice koje se može pojaviti na televiziji?
One se večeri posljednji put vidjela u zrcalu svoje garderobe na televiziji. Tada
je njezino lice bilo još besprijekorno lijepo, ne računajući nekoliko bora. Sada se nije
htjela vidjeti, znala je da neće moći podnijeti svoj odraz. Užas u očima njezinih
posjetitelja bio joj je dovoljan.
- Sjedni na trenutak - zamolila je Wolfganga.
Primaknuo je stolicu njezinu krevetu i uhvatio ju za ruku. Zasmetale su mu
nebrojene cjevčice koje su izlazile iz njezina tijela, Hanna je primijetila kako je
nastojao ne gledati u njih.
- Kako si?
- Lagala bih kad bih rekla da sam dobro - rekla je kreštavim glasom.
Njihov je razgovor bio usiljen, neprestano se prekidao. Wolfgang je bio blijed,
činilo se da nije spavao, djelovao je živčano. Imao je ljubičaste podočnjake kakve
nije nikad prije vidjela na njemu. U jednom trenutku više nije znao o čemu bi pričao,
umuknuo je. Ni Hanna nije ništa govorila. A što bi mu i mogla reći? Kako je
odvratno imati umjetno crijevo? Kako se strašno boji da će do kraja života ostati
unakažena i traumatizirana? Nekad prije bi mu se i povjerila, ali sad je bilo nekako
drukčije. Sad je postojao netko drugi koga bi željela imati pokraj sebe, da sjedi uz
nju i drži ju za ruku.

280
 - Ah, Hanna - rekao je Wolfgang i uzdahnuo. - Tako mi je žao što si morala
doživjeti tako nešto. Volio bih da mogu bilo što učiniti za tebe. Slutiš li tko ti je to
učinio?
Hanna je progutala slinu. Borila se protiv strahote, protiv prisjećanja na smrtni
strah, bolove i užas.
- Ne - prošaptala je. - Jesi li znao da je Leonie Verges, moja psihoterapeutknija,
ubijena?
- Meike mi je rekla - odgovorio je kimnuvši. - Sve je tako strašno.
- Ja to ne razumijem. Policija u mojem slučaju sumnja na dva muškarca.
Hanni je bilo jako naporno govoriti. - Ali sigurna sam da ni jedan od njih nije
kriv. Zašto bi to učinili? Ja sam surađivala s njima. Prije mislim da je u pitanju ono
na čemu sam radila...
Odjednom joj se pojavila sumnja. Strašna sumnja.
- Ti nisi nikom pričao o tome, zar ne, Wolfgang?
Pokušala se podignuti, ali nije uspjela jer nije imala snage.
Wolfgang je oklijevao. Pogled mu je na trenutak skrenuo u stranu.
- Nisam. Zapravo samo ocu - zbunjeno je priznao. - On je bio sve drugo samo
ne oduševljen, zbog toga smo se strašno posvađali. Katkada je nešto drugo važnije
od gledanosti, rekao je. I to baš on!
Počeo se smijati od jada.
- Nije želio da se njegova televizija bavi takvim klevetama. Ona imena - to mu
je najviše smetalo. Strašno se boji tužbe ili loše reputacije. Doista mi je žao, Hanna.
Jako mi je žao.
- U redu je - rekla je Hanna kimnuvši.
Wolfgangova oca poznavala je već trideset godina i mogla je dobro zamisliti
njegovu reakciju. Jednako dobro poznavala je i Wolfganga. Mogla je i misliti da će
sve ispričati svom autoritarnom ocu, silno ga je poštovao i potpuno je ovisio o
njemu. Još je stanovao u vili svojih roditelja, a mjesto programskog direktora imao je
samo zahvaljujući očevoj milosti. Iako je Wolfgang obavljao taj posao dobro i
savjesno, nedostajalo mu je hrabrosti i probitačnosti. Bio je samo sin velikog
medijskog mogula Hartmuta Materna, a ona je bila uvijek uspješnija, pametna,
snažna. Hanna je znala da mu to nije ništa značilo, ali nije bila sigurna kako se osjeća

281
danas, u srednjim četrdesetim godinama, kad ga otac kori pred okupljenim timom
ako mu se potkrala kakva pogreška ili ako je odlučio nešto provesti na svoju ruku. O
tome Wolfgang nije nikad govorio. Općenito je nerado govorio o sebi. Kad dobro
promisli, Hanna je o njemu znala vrlo malo jer se sve uvijek vrtjelo oko nje: oko
njezine emisije, njezina uspjeha, njezinih muškaraca. Bezgranično samoljubiva,
nikad nije to primijetila, ali sada joj je bilo žao. Kao i zbog mnogih drugih stvari koje
je učinila ili propustila u životu. Grlo ju je boljelo od pričanja, kapci su joj otežali.
- Bit će bolje da sada odeš - promrmljala je i okrenula glavu. - Naporno mi je
govoriti.
- Da, naravno.
Wolfgang joj je pustio ruku i ustao.
Hanna je sklopila oči, duh joj se iz nepodnošljive stvarnosti vratio u maglovita
polja međusvijeta u kojem je bila zdrava i sretna i... zaljubljena.
- Sve najbolje ti želim, Hanna - čula je Wolfgangov glas kao iz daljine. - Možda
ćeš mi jednoga dana moći oprostiti.

- Louisa? Louisa?
Emma je pretražila cijeli stan. Bila je nakratko u zahodu i sad je malena nestala.
- Louisa! Djed i baka nas čekaju. Oma ti je ispekla slasnu tortu od mrkve.
Nije bilo odgovora. Je li možda pobjegla?
Emma je prišla ulaznim vratima. Ne, ključ je bio iznutra, vrata su bila
zaključana. To je činila uvijek otkako se jednom nehotice zaključala. Louisa je trčala
po stanu u paničnom strahu i vrištala sve dok gospodin Grasser, kojeg su odmah
pozvali, nije otvorio starinska vrata otpiračem.
Nemoguće! Emma se morala pribrati kako ne bi izgubila strpljenje. Najradije bi
sada vrištala. Uvijek se morala obazirati na nekoga, ali tko je uopće imao obzira
prema njoj?
- Louisa?
Ušla je u dječju sobu. Ormar nije bio do kraja zatvoren. Emma je otvorila vrata
ormara i prepala se ugledavši kćer među obješenim haljinama i jaknama. Louisa je
cuclala palac i tupo gledala pred sebe.

282
 - Ah, zlato moje!
Emma je čučnula. - Što radiš ovdje?
Nije bilo odgovora. Djevojčica je počela još snažnije sisati palac, trljajući
kažiprstom nosić koji je već posve pocrvenio.
- Hoćeš li ići sa mnom dolje baki i djedu jesti tortu od mrkve sa šlagom?
Louisa je snažno odmahnula glavom.
- Hoćeš li bar izaći iz ormara?
Dijete je ponovno odmahnulo glavom.
Emma se osjećala bespomoćno. Nije znala što bi. Što li se samo dogodilo s
djetetom? Je li Louisa postala slučaj za dječjeg psihologa? Kakvi su ju strahovi
mučili?
- Znaš li što? Javit ću baki da ne dolazimo. A onda ću sjesti pokraj tebe i čitati ti
nešto. Okej?
Louisa je stidljivo kimnula, ne pogledavši ju.
Emma je jedva ustala i otišla do telefona. Njezina se bol pomiješala s bijesom.
Otkrije li da je Florian doista nešto učinio njezinu djetetu, nega mu se Bog smiluje!
Nazvala je Florianovu majku i ispričala se da neće doći na čaj jer Louisi nije
dobro. Renatinu kuknjavu ugušila je u začetku jer se nije imala volje opravdavati.
Louisa je i dalje sjedila u ormaru kad se ona vratila.
- Koju ćemo knjigu čitati? - upitala je Emma.
- Franz Hahn i Johnny Mauser - tiho je rekla Louisa, ne vadeći palac iz usta.
Emma je uzela knjigu s police, privukla vreću za sjedenje otvorenom ormaru i sjela.
S obzirom na njezino stanje, bilo joj strašno neudobno sjediti na podu. Prvo joj
je utrnula lijeva noga, a poslije i desna. No i dalje je hrabro čitala jer je to Louisi
godilo. Prestala je cuclati, a onda je izašla iz ormara i privila se uz Emminu ruku
kako bi mogla gledati u knjigu. Smijala se i zabavljala gledajući slike koje je već
dobro poznavala. Kad je Emma zatvorila knjigu, Louisa je uzdahnula i sklopila oči.
- Mama?
- Da, mila moja?
Emma je nježno pomilovala obraz svoje kćeri. Bila je tako mala i nevina i imala

283
je nježnu, prozirnu kožu tako da su joj se vidjele žilice na sljepoočnicama.
- Nikad više ne želim otići od tebe, mama. Jako se bojim zlog vuka.
Emmi je zastao dah.
- Ne moraš se bojati.
Trudila se da joj glas zvuči smireno i odlučno. - Vuk ne može doći ovamo.
- Može - pospano je prošaptala Louisa. - Uvijek kad ti nisi kod kuće. Ali to je
tajna. Ne smijem ti ništa reći jer će me pojesti.

Ujutro su Bernda Prinzlera priveli sucu i premjestili iz pritvora u policijskoj upravi,

gdje je proveo noć, u istražni zatvor u Preungesheimu. Prošlo je oko pola sata prije
nego što su ga doveli u sobu za posjete, u kojoj su čekali Pia i Christian. Dvojica
sudskih službenika koji su ga dopratili bili su viši od Pije, ali je Prinzler bio za glavu
viši od njih. Pia se pripremila na to da neće biti lako razgovarati s njim. Čovjek je
imao dugogodišnje iskustvo boravka u zatvoru, ozračje istražnog zatvora nije ga se
ni najmanje dojmilo, kao što je to bio slučaj kod ljudi, koji su po prvi put u životu
proveli noć u ćeliji i doživjeli zastrašujuće iskustvo. Ljudi poput Prinzlera najčešće
ne bi rekli ni riječi ili bi se pozvali na odvjetnika.
- Dobar dan, gospodine Prinzleru - rekla je Pia. - Moje je ime Pia Kirchhoff,
ovo je moj kolega, glavni istražitelj Kröger. K11 Hofheim.
Prinzlerovo lice ostalo je mirno, ali se u njegovim tamnim očima mogao
primijetiti izraz zabrinutosti i napetosti, koji je Piju iznenadio.
- Sjednite, molim.
Okrenula se prema dvojici službenika. - Hvala. Možete čekati vani.
Prinzler je sjeo na stolicu raširivši noge, prekrižio tetovirane ruke na grudima i
pogledao Piju.
- Što ja sada imam s vama? - upitao je kad se izvana okrenuo ključ u bravi. - O
čemu je uopće riječ?
Glas mu je bio dubok i hrapav.
- Istražujemo slučaj umorstva Leonie Verges - rekla je Pia. - Jedna svjedokinja
vidjela je vas i još jednog muškarca kako one večeri, kad je pronađeno njezino
truplo, izlazite iz kuće gospođe Verges. Što ste radili ondje?

284
 - Kad smo došli u kuću, već je bila mrtva - odgovorio je. - Ja sam sa svojeg
mobitela nazvao 192 i prijavio truplo.
Nakon ovog odgovora, koji je mnogo obećavao, nije odgovorio više ni na jedno
pitanje koje su mu naizmjence postavljali Pia i Christian.
- Zašto ste bili kod gospođe Verges?
- Otkuda ste ju poznavali?
- Susjedi su više puta vidjeli vaš automobil pred kućom gospođe Verges. Što ste
radili ondje?
- Tko je čovjek koji je bio s vama?
- Kad ste posljednji put razgovarali s Kilianom Rothemundom?
- Što ste radili u noći između dvadeset četvrtog i dvadeset petog lipnja?
Napokon se udostojio otvoriti usta.
- Zašto vas to zanima?
- Te noći netko je napao televizijsku voditeljicu Hannu Herzmann, premlatio ju
i okrutno silovao.
Pia je primijetila iskru u Prinzlerovim očima. Čeljusni i vratni mišići zategnuli
su se.
- Ja nemam potrebu silovati žene. I nikad nijednu nisam udario. Dvadeset
četvrtog lipnja bio sam u Mannheimu na skupu motorista. Imam oko petsto svjedoka.
Ipak nije porekao da poznaje Hannu Herzmann.
- Zašto ste večer prije toga zajedno s Kilianom Rothemundom posjetili Hannu
Herzmann u njezinoj kući?
Pia nije očekivala da će Bernd Prinzler biti pričljiv, ali je sada njezino strpljenje,
najveća vrlina jednog istražitelja, bilo na velikoj kušnji. Vrijeme im je izmicalo.
- Slušajte, gospodine Prinzleru - Pia je predložila slobodniji način razgovora. -
Moj kolega i ja ne sumnjičimo vas ni u kojem od ova dva slučaja. Mislim da želite
nekoga pokriti ili zaštititi. To mogu shvatiti. Ali mi moramo pronaći opasnog
psihopatu koji je na najokrutniji način zlostavljao, silovao i udavio djevojku prije
nego što ju je poput vreće smeća bacio u Majnu. I sami imate djecu kojoj bi se moglo
dogoditi takvo što.
U Prinzlerovu pogledu vidjelo se zaprepaštenje. I poštovanje.

285
 - Hanna Herzmann bila je silovana drškom kišobrana i zadobila je tako teške
ozljede da umalo nije umrla od unutarnjeg krvarenja - nastavila je Pia. - Ostavili su
ju u prtljažniku njezina automobila i jedva je ostala živa. Leonie Verges bila je
vezana za stolicu. Netko je gledao kako umire od žeđi, kamera je snimala njezinu
mukotrpnu agoniju. Ako nam bilo kako možete pomoći da uhvatimo počinitelja ili
počinitelje i privedemo ih pred sud, bili bismo vam vrlo zahvalni.
- Ako mi pomognete da izađem odavde - odgovorio je Prinnzler - onda ću i ja
vama pomoći.
- Što se tiče nas, mogli biste otići odmah - rekla je Pia, podigavši ramena u znak
žaljenja. - Ali u igri su više sile.
- Ne smeta mi da budem ovdje nekoliko dana - rekao je. - Nemate nikakav
dokaz protiv mene. Moja odvjetnica uložit će žalbu na pritvor i ja ću čak dobiti
novčanu naknadu za dane koje sam proveo ovdje.
Njegovo lice s oštro izbrijanom bradom kao da je bilo isklesano iz kamena, ali
su mu oči govorile da je njegova izvanjska smirenost laž. Čovjek, koji je iza sebe
imao bezbroj saslušanja i uhićenja, koji je navikao na grubo ophođenje i koji sigurno
nije bio preosjetljiv, bio je zabrinut. Jako zabrinut. Osoba koju je želio zaštititi,
morala mu je doista biti draga. Pia je odlučila pucati nasumce.
- Ako ste zabrinuti za svoju obitelj, mogu zatražiti da vam daju policijsku
zaštitu - rekla je.
Činilo se da je Prinzleru bila zabavna pomisao na policijsku zaštitu za njegovu
obitelj; na usnama mu se pojavio smiješak, ali je i brzo nestao.
- Radije se pobrinite za to da me pustite još danas.
Gledao ju je prodorno i upitno. - Imam stalno mjesto stanovanja, neću vam
pobjeći.
- Tad odgovorite na naša pitanja - umiješao se Christian.
Prinzler se nije obazirao na njega. Nije valjda spao na to da moli za pomoć
murjačku drolju. Muškarci njegova kalibra prezirali su policajce.
- Vidjeli su vas na mjestu na kojem je gospođa Herzmann pronađena u
prtljažniku automobila. Sutra ćete se suočiti sa svjedokom.
- Ali ja sam već rekao gdje sam bio te večeri.
Prinzler je izbjegavao uvrede, mačo ponašanje i žargon koji je inače koristio.

286
Bio je inteligentan, prije četrnaest godina povukao se iz dnevnih poslova Kraljeva
ceste i živio je u raju, daleko od klubova i četvrti crvenih svjetala koje su nekoć bile
njegov dom. Zašto? Što ga je navelo na to? Pia je procijenila da ima između pedeset
i šezdeset godina, a u ono vrijeme bio je u kasnim tridesetima, što nije bila dob u
kojoj se netko poput Bernda Prinzlera samo tako povlači iz posla. I premda se činilo
da je doba zločina iza njega, činio je sve kako bi bio nevidljiv. Od koga se skrivao? I
opet jedno veliko “zašto?”
Vrijeme je prolazilo, nitko nije govorio.
- Zašto je Erik Lessing morao umrijeti? - upitala je Pia. - Što je on znao?
Prinzler je držao mimiku pod kontrolom, ali nije mogao spriječiti da mu se
obrve refleksno podignu.
- Sada je riječ upravo o tome - rekao je hrapavim glasom.
- O čemu je sada riječ? - upitala je Pia.
Nije izbjegla njegov pogled.
- Dobro razmislite - odgovorio je Prinzler. - Neću reći više ništa bez odvjetnice.

Bila je nezadovoljna. Vrlo nezadovoljna. I povrijeđena.

Što je zapravo bilo tom govnaru da ju je tako otpilio? Meike je gotovo zaplakala
od bijesa dok je sva ukočena silazila stubama.
Nakon što je posjetila Hannu, odvezla se u Oberursel k Wolfgangu. Ni sama
nije znala zbog čega joj je on odjednom postao tako važan i zašto je slutila da će joj
lagati. Odakle joj to nepovjerenje? Kad joj je preko telefona rekao da ne može
prenoćiti kod njega jer njegov otac ima goste, ona mu nije vjerovala.
Na prilazu kući i u pošljunčanom dvorištu doista je bilo parkirano mnogo
automobila. Velika kola iz Karlsruhea, Münchena, Stuttgarta, Hamburga, Berlina,
čak i iz inozemstva. Okej, Wolfgang, dakle, nije lagao. Zaustavila se pitajući se hoće
li nastaviti vožnju ili će jednostavno pozvoniti. Wolfgang je znao da je ona sama.
Ako priređuje zabavu u svojoj kući, mogao ju je pozvati! Hannu je pozivao uvijek, u
svakoj prilici. Meike je promatrala veliku staru kuću koju je toliko voljela. Visoke
prozore, tamno-zelene kapke, skošen krov, pokriven crvenkastim biber-crijepom,
osam stuba što vode do tamnozelenih dvokrilnih ulaznih vrata na kojima se nalazi
zvekir u obliku lavlje glave. Iz grmova lavande pred kućom širio se te tople ljetne

287
večeri jak miris koji je Meike podsjetio na ljetovanja u južnoj Francuskoj. Hanna je
prije mnogo godina donijela Wolfgangovoj majci tu lavandu iz Provanse.
Često je dolazila ovamo s Hannom i ova joj je kuća ostala u sjećanju kao pojam
za sigurnost. Ali sada je teta Christine mrtva, a Hanna leži u bolnici, više mrtva nego
živa. A ona nije imala nikoga tko ju čeka, kome bi mogla otići i kod koga bi se
mogla osjećati sigurnom i zaštićenom. Bilo je neosporno da je Wolfgang tijekom
godina postao najvažnija osoba u njezinu životu, neka vrsta zamjenskog oca, u kojeg
je imala veliko povjerenje. Njezini su poočimi dolazili i odlazili, prihvaćajući ju
samo kao dosadan, ali neizbježan Hannin privjesak, dok se njezin pravi otac oženio
ljubomornom Megerom.
Meike je još jednom pogledala kuću, zatim se okrenula i htjela otići. U tom
trenutku u dvorište je “uplovio” crn Maybach. Zaustavio se pred stubištem. Iz
automobila je izašao vitak sjedokos čovjek. Pogledi su im se sreli. Ona se
nasmiješila i mahnula mu. Začudila se primijetivši izraz nelagode na preplanulom
licu Petera Weißbeckera. Peter je bio Hannin stari poznanik, gotovo prijatelj, a kao
glumac i zabavljač bio je legenda njemačke televizije. Meike ga je poznavala otkako
zna za sebe. Sada, kad je imala već dvadeset tri godine, bilo joj je malo glupo zvati
ga striko Pitti, ali oduvijek ga je tako zvala.
- Mala Meike! Drago mi je što te vidim - rekao je glumeći oduševljenje - reci
samo je li i mama ovdje?
Hladno ju je zagrlio.
- Ne. Mama je u bolnici - odgovorilaje i uhvatila ga ispod ruke.
- Ah, žao mi je. Je li riječ o nečemu ozbiljnom?
Popela se s njim uza stube. Vrata su se otvorila, pojavio se Wolfgangov otac. I
njegov se izraz lica promijenio kad ju je ugledao. Nije se obradovao što ju vidi. U
svakom slučaju, svoje nezadovoljstvo nije mogao ni izdaleka prikriti tako dobro kao
striko Pitti, profesionalni glumac.
- Što ti radiš ovdje? - Hartmut Matern neuljudnoje upitao Meike.
Ni šamar ju ne bi zabolio tako kao ovaj neljubazan pozdrav.
- Zdravo, striče Hartmute! Slučajno sam prolazila ovuda - lagala je Meike. -
Samo sam vas htjela nakratko pozdraviti.
- Večeras je nezgodno - odgovorio je Hartmut Matern. - Imam goste, kao što
vidiš.

288
 Meike ga je zapanjeno pogledala. Nikad nije bio prema njoj ovako grub. Iza
njega pojavio se Wolfgang. Djelovao je živčano i napeto. Njegov otac i striko Pitti
ušli su u kuću i ostavili ju kao kakvu strankinju, bez pozdrava, a nisu ni pozdravili
Hannu. Meike je bila povrijeđena.
- Što se ovdje događa? - upitala je. - Muška večer? Ili je i mama bila pozvana?
Wolfgang ju je uhvatio za ruku i pogurao van.
- Meike, molim te. Danas je doista nezgodno.
Govorio je tiho i brzo, kao da je htio da ga nitko ne čuje. - To je... neka vrsta...
neka vrsta skupštine dioničara. Riječ je o poslu.
To je bila obična laž, a ta očita laž pogodila ju je jače nego osjećaj poniženja
nakon što su ju izbacili.
- Zašto se ne javljaš na telefon kada te zovem?
Meike je mrzila svoj glas. Htjela je djelovati smireno, ali je zvučala kao
histerična, uvrijeđena koza.
- Prošli tjedan imao sam strašno mnogo posla. Molim te, Meike, ne stvaraj
gužvu - preklinjao ju je.
- Sigurno neću stvarati gužvu - ljutito je odbrusila. - Samo sam vjerovala da
misliš ono što govoriš i da mogu u svako doba doći k tebi.
Wolfgang se zbunio, promrmljao je nešto o kriznom zasjedanju i
prestrukturiranju. Kakav mekušac! Idiot!
Meike je odgurnula njegovu ruku. Strašno se razočarala.
- Shvatila sam. Ono su bile samo lijepe riječi kojima si htio umiriti savjest. Za
mene te zapravo uopće nije briga. Želim ti dobru zabavu večeras.
- Meike, čekaj! Nije tako!
Okrenula se i pošla, nadajući se da će on doći za njom, ispričati se ili reći bilo
što, ali kad se osvrnula, kako bi mu oprostila, on je već ušao u kući i zatvorio vrata.
Nikad u životu nije se osjećala tako usamljenom i odbačenom. Dotukla ju je
spoznaja da naklonost i ljubaznost tih ljudi nikad nisu bile upućene njoj kao osobi,
nego da su ju oni prihvaćali samo kao ružnu, dosadnu kćer slavne Hanne Herzmann.
Meike je išla prema izlazu, susprežući suze bijesa. Prije nego što je izašla na
ulicu, iPhoneom je načinila nekoliko snimaka parkiranih automobila. Ako je to
dioničarska skupština, onda je ona Lady Gaga. Nešto se tu događalo i ona će otkriti

289
što je to. Glupi idioti!

- Gospode Bože! - rekla je Pia zabacivši glavu i pogledavši pročelje zgrada sivog
stambenog bloka u Hattersheimer Schillerringu.
- Nisam imala pojma da on sada ovdje stanuje!
- Zašto? A gdje je prije stanovao? - upitao je Christian Kröger. Stajao je pred
ulaznim vratima i stisnutih kapaka proučavao imena uz zvona.
- U staroj zgradi u Sachsenhausenu, u kojoj smo živjeli Henning i ja.
Neugodno se iznenadila kad je računalo izbacilo najnoviju adresu Franka
Behnkea. Svojemu šefu rekla je da će završiti s poslom, ali su se nakon dvadeset
minuta Christian i ona sreli na parkiralištu robne kuće Real u Hattersheimu. Nije ju
pekla savjest zbog onoga što radi mimo Bodensteina. Bez obzira na to kakvu je
ulogu imao tada u ovoj priči, bila je sigurna da nije imao izravne veze s tim. Utoliko
ga se ne treba ticati što ona sada iz njegovih leđa ispituje nekoliko ljudi.
- Ah, imam ga - rekao je Christian. - Što da kažem?
- Svoje ime - predložila je Pia. - Nikad nisi s njim imao problema.
Kolega je pozvonio i nakon nekoliko sekundi netko je zakriještao: - Halo?
Christian je odgovorio. Vrata su se otvorila, ušli su u predvorje, koje je, doduše, bilo
već staro, ali mnogo urednije nego što bi se moglo zaključiti pri pogledu na ružan
stambeni blok izvana. Prema podacima s pločice proizvođača, dizalo je postavljeno
1976. godine, a zvukovi koje je proizvodilo vozeći na šesnaesti kat nisu baš ulijevali
povjerenje. Na hodniku se osjetio miris hrane i sredstva za čišćenje, zidovi su bili
obojeni ružno narančastom bojom, koja je hodnik bez prozora činila još sumornijim
nego što je uistinu bio.
Pia, koja se vrlo dobro sjećala Behnkeova gađenja prema takvim socijalnim
zgradama, sažalila se pri pomisli da sada i on živi u jednoj od tih zgrada.
Jedna su se vrata otvorila, iza njih je stajao Behnke. Na sebi je imao sive hlače
za trčanje i zaprljanu majicu, bio je neobrijan i bosonog.
- Da si rekao da je ova s tobom, ne bih te pustio unutra - rekao je Christianu
Krögeru. U hodniku se osjetio zadah alkohola. - Što želite od mene?
- Zdravo, Frank - rekla je Pia, ne obazirući se na neljubazan doček. - Možemo li
ući?

290
 Pogledao ju je s neskrivenom odbojnošću, a zatim je nevoljko stao u stranu i
naklonio im se.
- Molim lijepo. Čast mi je primiti vas u mojem luksuznom penthouseu - rekao
je podrugljivo. - Nažalost, nemam vise šampanjca, a moj sluga ima slobodno.
Pia je ušla u stan i zaprepastila se. To je bila jedna jedina prostorija od otprilike
trideset pet kvadratnih metara s malenom otvorenom kuhinjom, a prostor za spavanje
bio je odvojen zavjesom. Izlizan kauč, stolić, jeftina komoda od borovine, na kojoj
se nalazio televizor, uključen, ali bez tona. Na stalku za odjeću u uglu visjele su
košulje, kravate i odijela, ispod njih bilo je složeno nekoliko pari cipela, usisavač za
prašinu. Predmeti su bili posvuda po podu, a tri osobe činile su sobu pretrpanom. Na
svakom koraku naletiš na nekakav namještaj. Jedina doista lijepa stvar bio je pogled
s balkona na Taunus, ali to nije bila nikakva utjeha. Kako je teško kad čovjek mora
ovako živjeti!
- Jeste li vas dvoje novi dream-team? - ozlojeđeno je upitao Behnke. - Bernhard
i Bianca iz Hofheima...
Pia je uhvatila pogled vodenastih, zakrvavljenih očiju, koji je zračio čistim
neprijateljstvom. Behnke je i prije bio čovjekomrzac, ali sada je mrzio cijelo
čovječanstvo, bez iznimke.
- Ovo nije kurtoazan posjet. Dakle, kažite već što želite od mene pa me onda
ostavite na miru.
- Došli smo jer želimo da nam kažeš što se krilo iza onoga s Erikom Lessingom.
Pia je znala da nema smisla okolišati pa je odmah prešla na stvar.
- Erik - tko? Nikad nisam čuo to ime - ustvrdio je Behnke ne trepnuvši. - Je li to
bilo to? Sada možete otići.
- U našim najnovijim slučajevima pojavila su se dva imena koja su
svojevremeno igrala određenu ulogu - nesmetano je nastavila Pia. - Mislimo da
postoji nekakva veza.
- Ne znam o čemu govoriš.
Behnke je prekrižio ruke. - I uopće me ne zanima.
- Znamo da si u Frankfurtu u javnoj kući ubio trojicu muškaraca. I to ne u
samoobrani, nego po nečijem nalogu. Iskoristili su te i nisu ti rekli istinu. Nikad nisi
prebolio to što si ubio kolegu.

291
 Behnke je prvo pocrvenio, a zatim problijedio. Stisnuo je šake.
- Oni su ti upropastili život, ali im to uopće nije bilo važno - rekla je Pia. - Ako
otkrijemo tko stoji iza toga, možemo ga privesti pravdi.
- Gubite se - rekao je Frank stisnuvši zube. - Nestanite i ne dolazite više.
- Ti si bio ročnik prije nego što si došao u policiju - ubacio se Christian Kröger.
- Obučen si za snajperista, bio si u specijalnoj jedinici. Bio si vrlo dobar. Oni su te
ciljano izabrali za tu akciju jer su znali da ćeš ih slušati i da nećeš postavljati pitanja.
Tko ti je dao nalog? I ponajprije - zašto?
Frank Behnke gledaoje čas Piju, čas Krögera.
- Čemu sve to, kvragu? - ljutito je prozborio. - Što želite od mene? Nisam li već
dovoljno u govnima?
- Frank! Ne želimo ti ništa loše - uvjeravao ga je Kröger. - Ali ljudi umiru!
Jednu djevojku okrutno su zlostavljali i ubili te bacili u Majnu! Razgovarali smo s
čovjekom u automobilu čije je tada bilo oružje kojim je počinjen zločin. On i njegov
tadašnji odvjetnik umiješani su u najmanje dva najnovija slučaja.
- A vi mislite da samo tako možete svratiti k meni na razgovor? Pitajmo Franka,
on će nam sigurno sve reći.
Behnke se zajedljivo nasmijao. - Zar ste sasvim poludjeli? To prokleto sranje
uništilo mi je život! Pogledajte u što sam se pretvorio! Mislite li da ću se ponovno
dati uvući u nešto? Osobito ne za staroga i njegovu... zlatnu princezu!
Na vratu su mu se pojavile crvene mrlje, čelo mu se oznojilo. Drhtao je cijelim
tijelom. Pia ga je dovoljno dobro poznavala da bi mogla znati kako je dovoljna samo
još jedna mala iskra da eksplodira.
- Dođi, Christiane, idemo - tiho je rekla. Nije imalo smisla. Behnke je bio pun
gorčine, mržnje i osvetoljubivosti, ne bi joj pomogao čak ni kad bi ležala pred njim
krvareći iz dubokih rana. On je bio jedan od onih koji su uvijek tražili krivca za
osobnu nevolju, a Piju je smatrao krivom što ga je Bodenstein lišio svoje
blagonaklonsoti.
- Nije riječ o Bodensteinu, Piji ili meni.
Christian Kröger nije tako brzo odustajao. - Riječ je o tome da ljudi izdaju
naloge za ubojstva i prolaze nekažnjeno.
- Nemate pojma za što su oni sposobni. Nemate pojma - rekao je Frank,

292
okrenuo se i otišao u svoju kuhinjicu. Uzeo je bocu s bezbojnom tekućinom i natočio
si punu čašu za vodu.
- Tko su “oni”? - upitala je Pia.
Frank ju je pogledao, a zatim je prinio čašu ustima i iskapio ju. Pogled mu je
lutao po maloj prostoriji. Odjednom je tako ljutito, da se Pia uplašila, bacio čašu u
zid, ali se ona nije razbila.
- Evo! Pogledajte! - rekao je Frank, smijući se grohotom. - Više ništa ne mogu!
Više ne mogu razbiti ni čašu, prokletstvo!
Bio je mnogo pijaniji nego što je Pia pretpostavljala. Pokušavajući podignuti
čašu, izgubio je ravnotežu te se naslonio na policu koja se raspala. Smijao se i valjao
po podu, ali se njegov smijeh polako pretvorio u očajničko jecanje. Sportski fanatik
u najboljoj fizičkoj formi, koji se hranio samo proizvodima iz biološkog uzgoja i koji
nikad nije dotaknuo cigaretu, sada je postao pijanac. Ono što se dogodilo u ožujku
1997. godine u Frankfurtu, potpuno ga je uništilo jer se nikad nije mogao pomiriti s
tim. Brak mu se raspao, život mu je postao ruševina.
- Više ništa ne mogu! - govorio je udarajući šakom o pod. - Ništa! Došao sam
do kraja, zato što sam ništarija!
Pia i Christian zabrinuto su se pogledali.
- Frank, dođi, ustani!
Christian se nagnuo nad njim i pružio mu ruku.
- Ne mogu više naći ni ženu - nastavio je Frank. - Što bi ona sa mnom? Moj
novac prima moja bivša, meni ostaje tek za ovu usranu rupu!
Posljednje je riječi izgovorio vrlo glasno. Uspravio se i, ne obazirući se na
Christianovu ispruženu ruku, stao na noge bez ičije pomoći.
- Nešto ću ti reći - rekao je Piji zapahnuvši ju alkoholnim zadahom. - Nisam te
podnosio od prvog dana. Supruga bogatog doktora Kirchhoffa, koja je sa svojim
milijunima ubrzo kupila seosko imanje i svojim velikim sisama pomutila pamet svim
momcima! Pih! Bila si tako povučena... marljiva i tako... tako lukava, nikad ti nije
bilo dosta posla! Pokraj tebe svi smo izgledali kao lijenčine! Uvlačila si se starom u
dupe kad god si mogla!
Govor mu je bio nejasan zbog djelovanja alkohola. Nagomilana mržnja
pronašla je ventil, a Pia nije odgovarala na uvrede.

293
 - Da, ubio sam troje ljudi! Nisam znao što se događa! Nisam znao ništa o
insajderu. Ušli smo u trgovinu jer im je doušnik javio da se ondje događa nešto
veliko. Možda sam trebao naslutiti nešto jer su mi prije toga podvalili drugo oružje.
To je sve bilo dogovoreno. Kad smo došli u dvorište, jedan roker odmah je počeo
pucati. Jesam li trebao dopustiti da me pogodi? I ja sam zapucao i gađao sam bolje
od njih. Dvojica su dobila u glavu, trećeg sam pogodio u vrat. To je bila velika
svinjarija. Prije nego što sam bilo što shvatio, našao sam se u nekom automobilu. I to
je bilo to. To je sve što znam.
Pia mu je vjerovala. Zamka nije postavljena samo Eriku Lessingu nego i
Behnkeu. On je bio žrtvovani pješak u prljavoj igri moćnih ljudi kojima ljudski život
ne znači ništa.
- Tko je bio s tobom u dvorištu? - upitao je Christian.
Frank Behnke puhnuo je. Prošao je pokraj Pije i spustio se na kauč. Pogledala
ga je. Unatoč svemu što joj je rekao, nije se ljutila na njega, nego ga je silno žalila.
- Želite znati tko je sa mnom bio u dvorištu? - upitao je zatvorenih očiju. - Da?
Želite li znati tko mi je rekao: “Moje službeno oružje nalazi se u automobilu?” Reći
ću vam. Da, reći ću vam. Zato što me uopće nije briga. Lijepo me uvalila, ta
kurvetina! A poslije mi je prijetila. Budem li ikad rekao ijednu riječ o tome, više se
neću radovati životu!
Ispustio je nekakav zvuk, nešto između smijeha i jecaja, te dlanom udario o
naslon kauča. - Ubio sam kolegu! A znate li zašto? Jer mi je to naredila prokleta
ženturača.
- Tko, Frank? - upitao je Christian, iako su i on i Pia već slutili o kome je riječ.
- Engelica.
Frank Behnke pridigao se, lice mu je bilo iskrivljeno od mržnje i gorčine. -
Kriminalistička savjetnica dr. Nicola Engel.

Bila su dvadeset tri sata i četrdeset osam minuta. Već više od dvadeset četiri sata nije
vidio žive duše, nije čuo nikakav zvuk, osim dosadnog zujanja ventilatora koji se
nalazio iza rešetkastog zaklopca na stropu ćelije. To je vjerojatno bio jedini dovod
svježeg zraka, jer nije bilo prozora, čak ni otvora za svjetlo. Jedini izvor svjetlosti
bila je prašnjava žarulja od dvadeset i pet watta na stropu, koja nije imala prekidač.
Vonjalo je po ustajalosti, plijesni i vlazi, tipično za podrum.

294
 Kilian Rothemund ležao je na uskoj klupi, ruke je prekrižio pod glavom i zurio
u hrđava metalna vrata koja su bila čvršća nego što su izgledala. Kad su ga uhitili,
nije se bojao, ali sada ga je polako počeo obuzimati strah. Znao je da se ne nalazi u
nizozemskoj policiji. Ali gdje je bio? Tko su bili ti maskirani ljudi u crnom, koji su
ga uhvatili na peronu? Zašto su ga zatvorili u ovu rupu? Kako su uopće znali da je on
u Amsterdamu? Je li Leonie nešto rekla prije nego što su ju zavezali i zalijepili joj
usta?
Njegov posljednji obrok sastojao se od dva kolača, a sada mu je želudac strašno
krčao. Mlaku je vodu pio gutljaj po gutljaj jer nije imao pojma koliko će mu dugo
trajati. Oduzeli su mu remen i vezice za cipele, premda u ovoj prostoriji s ravnim,
visokim zidovima nije bilo ničega o što bi se mogao objesiti. Ostavili su mu samo
sat.
Kilian Rothemund sklopio je oči i u mislima napustio zatvor što vonja po
plijesni te poletio u udobnija prostranstva. Hanna! U trenutku, kad su im se pogledi
sreli po prvi put, dogodilo se nešto, nešto što nikad prije nije doživio. Već ju je vidio
na televiziji, ali u stvarnosti je bila posve drukčija. One večeri bilaje nenašminkana,
kosu je povezala u običan čvor, no ipak je zračila tako da je bio očaran.
Leonie nije podnosila Hannu. Berndov prijedlog da uz pomoć Hanne Herzmann
obznani strašnu Michaelinu sudbinu uopće joj se nije svidio. Bila je bahata, ohola,
samoživa, bez trunka empatije.
Ništa od toga nije bilo točno.
Kilian nije ništa prešutio Hanni, prema njoj je bio otvoren i iskren, svjestan
mogućnosti da mu ne vjeruje. Ali ona mu je vjerovala. Između njih se brzo razvilo
iskreno povjerenje, njezini mailovi postali su opširniji, a prvotna očaranost pretvorila
se u prisnost. Kilian nikad prije nije ni s kim telefonski razgovarao sat i pol, dok je s
Hannom to činio često. Nakon dva tjedna znao je da je zaljubljen u nju. Uz Hannu se
ponovno osjećao čovjekom. Njezino čvrsto uvjerenje da će sve opet biti dobro, da će
se uz njezinu potporu rehabilitirati i vratiti normalnom životu, davalo mu je snagu za
koju je vjerovao da ju je izgubio zauvijek. Chiara ga više neće morati kriomice
posjećivati u kampu, možda će ubrzo moći ponovno službeno viđati djecu.
Duboko je uzdahnuo. Njegova žudnja za Hanninim glasom, za njezinim
neopterećenim smijehom, toplim, mekanim tijelom miješala se s velikom
zabrinutošću. Kako bi volio sada biti s njom, tješiti ju! Baš sada, kad je sve izgledalo
da će krenuti nabolje, sudbina je nemilosrdno zadala udarac. Je li on bio kriv što su
ju napali? Briga, strah i bespomoćnost, njegovo prokletstvo, pretvorili su se u očaj.

295
Odjednom je čuo nekakav zvuk. Pridigao se. Osluškivao. I doista, čuo je kako se
približavaju koraci. Ključ se okrenuo u bravi. Ustao je iz kreveta, stisnuo šake i u
sebi se naoružao protiv svega što je moglo uslijediti. Očaj je nestao. Bez obzira na to
što će mu sada učiniti, on će preživjeti zato što želi vidjeti svoju djecu. I Hannu.

- Nije ti ukusno?
Christoph je sjedio s njom za kuhinjskim stolom i gledao kako prevrće hranu po
tanjuru. Ratatouille s rižom bio je izvrstan, ali je Pia osjećala kao da joj je želudac
stegnut.
- Ukusno je, naravno. Ali nekako nisam gladna.
Pia je odložila pribor za jelo i duboko uzdahnula.
Posjet Franku Behnkeu toliko ju je uzdrmao da se još nije oporavila i znala je
da to što je upravo doživjela nikad neće zaboraviti. Frank i ona nisu bili prijatelji; on
se cijelo vrijeme dok su zajedno radili u odjelu K11 u Hofheimu prema njoj ponašao
loše, a njoj i kolegama prepuštao najveći dio posla, sve vrijeđao i odbijao svakoga
tko je pokušavao biti ljubazan prema njemu. Ona je, kao i svi ostali, nakon nekog
vremena shvatila da je on budala. Utoliko joj je teža bila spoznaja da je bila
nepravedna prema njemu, jer je on zapravo bio žrtva. Iskoristili su ga i uništili mu
dušu i savjest, a time i cijeli život. Iako ju je Frank kao i inače psovao i vrijeđao,
rastužila ju je svijest o toj ljudskoj tragediji koja joj se godinama odvijala pred
očima.
- Želiš li razgovarati o tome? - upitao je Christoph. U njegovim tamnim očima
nazirala se zabrinutost. Poznavao ju je dugo i dovoljno dobro pa je mogao ocijeniti je
lo samo utonula u misli i nakon napornog dana trebala malo mira, ilo su ju događaji
doista pogodili. Nedostatak želje za hranom bio je povod za ozbiljnu zabrinutost jer
je Pia mogla jesti u bilo kakvim okolnostima.
- Ne u ovom trenutku.
Podbočila se laktovima o stol te palcem i kažiprstom trljala vrh nosa. - Uopće
nisam znala gdje početi. Gospode Bože, kakva je to zbrka.
Bila je svjesna da nije u potpunosti shvatila razmjere onoga što je doznala u
onom sumornom stanu. Christian i ona dogovorili su se da za početak neće ni s kim
razgovarati o onome što im je Frank rekao, no bilo im je jasno da moraju nešto
poduzeti, sada, kada su znali što se onda dogodilo.

296
 Christoph nije ništa rekao, nije ju silio da govori. Nikad to nije činio. Ustao je,
nakratko stavio ruku na njezino rame i zatim počeo raspremati stol.
- Ostavi to, ja ću to učiniti - rekla je Pia zijevnuvši, ali on se samo nasmiješio.
- Znaš li što, mila, najbolje bi bilo da sada odeš pod tuš, a poslije ćemo zajedno
popiti po čašu vina - predložio je.
- Dobra ideja.
Pia se nasmiješila. Ustala je, prišla mu i obgrlila ga u struku.
- Čime sam te samo zaslužila? - promrmljala je. - Žao mi je što u posljednje
vrijeme nisam imala vremena za tebe i za Lilly. Baš sam te ostavila na cjedilu.
Stavio joj je ruke na lice i nježno ju poljubio u usta.
- To je točno. Osjećam se do kraja zanemareno.
- Mogu li učiniti nešto kako bih to ispravila?
Pia mu je uzvratila poljubac i spustila ruke niz njegova leđa. Otkako je Lilly
bila ovdje, nisu ni spavali zajedno. To nije bilo toliko do djevojčice koliko do toga
što je već danima dolazila kući kasno, a ujutro morala rano ustati i otići.
- Nešto mi pada na pamet - šapnuo joj je Christoph na uho i čvršće ju zagrlio.
Osjetila je njegovu žudnju. Miris njegove kože, dodir njegovih ruku, njegovo toplo
vitko tijelo pripijeno uz njezino zapalilo je duboko u njoj iskru požude.
- Misliš li na isto ono na što i ja mislim?
Pia je priljubila obraz uz njegovo lice. Njezin skriven strah da bi svakodnevna
rutina mogla naškoditi fizičkom dijelu njihove veze bio je bezrazložan i nakon tri i
pol godine.
- Na što ti misliš? - upitao je Christoph, zadirkujući ju.
- Na... seks - odgovorila je Pia.
- Na, ovako nešto!
Ljubio joj je vrat i zatim usta. - I ja sam baš na to mislio.
Razdvojili su se. Pia je otišla gore u kupaonicu. Razodjenula se, spustila
uznojenu odjeću na pod i ušla pod tuš. Vruća voda isprala je ljepljiv znoj s njezine
kože i odagnala joj misli na Frankov bijedan stan, na Frankov očaj i na zastrašujuću
pomisao da Bodenstein ima pred njom mračne tajne.

297
 Christoph je već ležao u krevetu kad je malo poslije ušla u spavaću sobu. Tiha
glazba čula se iz zvučnika, na noćnom ormariću nalazile su se dvije čaše i boca
bijelog vina. Pia se zavukla pod pokrivač u njegovo naručje. Kroz širom otvorena
balkonska vata ušao je vlažan i svjež povjetarac donoseći miris netom pokošene
trave i jorgovana. Papirnati zaslon svjetiljke bacao je prigušeno, zlatno svjetlo na
njihove udove u pokretu i Pia je uživala u uzbuđenju i prekrasnom osjećaju
izazvanom Christophovim milovanjem. Odjednom su se otvorila vrata i pojavila se
mala prilika raščupane svijetle kose. Christoph i Pia prestrašili su se i razdvojili.
- Sanjala sam nešto ružno, djede - rekla je Lilly plačljivim glasom. - Mogu li
spavati s vama?
- Kvragu - promrmljao je Christoph te brzo navukao pokrivač na sebe i Piju.
- Djede - rekla je Pia kroz smijeh, naslonivši čelo na njegova leđa.
- Ne možeš sada, Lilly - rekao je Christoph svojoj unuci. - Vrati se u svoj
krevet, ubrzo ću doći k tebi.
- Ali vi nemate ništa na sebi - rekla je Lilly i znatiželjno prišla k njima. - Želite
li napraviti dijete?
Christoph je ostao bez riječi.
- Mama i tata pokušavaju to isto gotovo svake noći, a katkad čak i danju - rekla
je Lilly i sjela na rub kreveta. - Ali do sada nisam dobila ni brata ni sestru. Djede,
ako Pia dobije dijete, hoće li to onda biti moj unuk?
Pia je stavila ruku na usta, boreći se protiv napada smijeha.
- Neće - uzdahnuo je Christoph. - Ali, iskreno rečeno, sada se ne mogu
usredotočiti na moguće rodbinske veze.
- Nije tako loše, djede. I ti si već star.
Lilly je nakrenula glavu. - Ali ja ću se smjeti igrati s djetetom, zar ne?
- Ti sada smiješ otići u svoj krevet - odgovorio je Christoph. Lilly je zijevnula i
kimnula, ali onda se opet sjetila ružnog sna.
- Ali ja se bojim ići sama dolje - rekla je. - Možeš li doći sa mnom? Molim te,
djede. Brzo ću zaspati.
- A gore si mogla doći sama - rekao je Christoph, ali je već izgubio bitku.
- Idi samo - rekla je Pia. - Pit ću vino dok se ne vratiš.

298
 - Izdajica - požalio se Christoph. - Potkopavaš svaki pokušaj odgoja. Lilly,
čekaj pred vratima, dolazim odmah.
- Okej - rekla je malena skliznuvši s ruba kreveta. - Laku noć, Pia.
- Laku noć, Lilly - uzvratila je Pia. Kad je djevojčica otišla, prasnula je u
smijeh. Smijala se sve dok joj nisu suze potekle niz lice.
Christoph je ustao, odjenuo gaćice i majicu.
- To dijete! - odmahnuo je glavom pretvarajući se da je očajan. - Mislim da ću
morati s Annom razgovarati o odgoju djece.
Pia se okrenula na leđa i ponovno se počela smijati.
- Momče, vrati se brzo, vrati se brzo - zapjevala je smijući se.
- Nemoj misliti da ćeš me se tako lako riješiti - rekao je Christoph cereći se. -
Odmah se vraćam. Da se nisi usudila zaspati!

299
 PETAK, 2. SRPNJA 2010. GODINE

Stavili su mu povez na oči, a ruke su mu lisicama povezali na leđima. Nitko nije

rekao ni riječi tijekom vožnje koja je trajala oko pola sata. Nisu se vozili u malom
autobusu kao kad su ga s amsterdamskoga glavnog kolodvora dovezli u zgradu s
podrumom. Ovaj put to je bio osobni automobil, limuzina. Ni BMW ni Mercedes,
amortizeri su bili premekani. Vjerojatno nešto britansko. Jaguar ili Bentley. Kilian
Rothemund osjetio je blag miris kože i drva, čuo je mekano zujanje
dvanaestocilindarskog motora i osjetio blage nagibe karoserije u svakom zavoju.
Isključenje optičkih podražaja izoštrilo mu je ostala osjetila pa se Kilian usredotočio
na ono što čuje, njuši i pipa. U automobilu su osim njega bila još najmanje tri
muškarca, sprijeda su sjedila dvojica, a treći pokraj njega na stražnjem sjedalu.
Namirisao je skupu vodicu za brijanje, ali i miris tijela muškarca koji se duže
vrijeme nije oprao. To je bio taj koji je sjedio pokraj njega. Na sebi je imao jeftinu
jaknu od umjetne kože i prije kratkog je vremena pušio. Doduše, ništa od toga nije
mu pomoglo da odgovori na pitanje kamo ga voze i što žele od njega, ali
usredotočenost na vanjske okolnosti pomogla mu je potisnuti strah. Nakon što su
neko vrijeme vozili velikom brzinom po cesti bez većih neravnina, vozač je usporio i
na oštrom zavoju skrenuo udesno. Autocesta, pomislio je Kilian. Čuo je rad
žmigavca. Čovjek na suvozačevu sjedalu zakašljao se.
- Ondje sprijeda lijevo - rekao je prigušenim glasom. Njemački bez stranog
naglaska. Malo poslije automobil je vozio po makadamu i zatim se zaustavio. Vrata
su se otvorila, Kilian je osjetio kako ga netko grubo hvata za rame i izvlači iz
automobila. Šljunak pod njegovim nogama zaškripao je u noćnoj tišini, zrak je bio
topao. Miris vlažnog tla pomiješao se s mirisima sela. U daljini su kreketale žabe.
Bio je neobičan osjećaj hodati, a ne vidjeti ništa.
- Oprez, stuba - rekao je netko pokraj njega, ali on se ipak spotaknuo te
ramenom udario o hrapav zid od opeka.
- Kamo me vodite? - upitao je Kilian. Nije očekivao odgovor, a nije ga ni dobio.
Opet stube. Stubište koje vodi prema dolje. Osjetio je slatkast miris, po jabukama i
po moštu. Podrum, sudeći po jačini mirisa, možda čak i vinarija. Opet stube, ovaj put
prema gore.

300
 Pred njim su se otvorila vrata, šarke su zaškripale. Više se nije osjetio miris
podruma. Parketni pod, koji odavna nije bio premazan. I knjige. Miris starih knjiga,
po koži, papiru, prašini. Knjižnica?
- Ah, tu ste - netko je tiho rekao. Noge stolice zastrugale su po podu.
- Sjednite!
Ta se zapovijed odnosila na njega. Sjeo je na stolicu, grubo su mu svinuli ruke
prema nazad i privezali zglobove za noge stolice. Netko mu je jednim potezom
skinuo povez s očiju. Jarko svjetlo udarilo ga je u mrežnicu, oči su mu zasuzile,
treptao je.
- Što ste radili u Amsterdamu? - upitao je neki čovjek, čiji glas nije čuo nikad
prije. To pitanje pokrenulo je sva zvona za uzbunu u Kilianovu mozgu, potvrdilo je
njegova najgora strahovanja. Nalazio se u rukama onih koji su mu prije deset godina
uništili život. Tada nisu znali za milost, neće znati ni danas. Bilo je uzaludno pitati se
odakle znaju, tko ih je obavijestio da je on doputovao u Nizozemsku. To na kraju
nije bilo ni važno.
- Posjetio prijatelje - odgovorio je.
- Mi poznajemo “prijatelje” koje ste posjetili - odgovorio je čovjek. - A sada je
dosta poigravanja. O čemu ste razgovarali s njima?
Kilian je vidio samo sjenke ljudi iza svjetla; nije im mogao raspoznati lica, čak
ni obrise.
- O jedrenju.
Udarac je uslijedio bez najave i pogodio ga posred lica. Nosna je kost puknula,
okus krvi u ustima.
- Ne volim dva puta postavljati pitanja - rekao je čovjek. - Dakle, o čemu ste
razgovarali?
Kilian je šutio. Napetih mišića čekao je sljedeći udarac. No netko je umjesto
toga okrenuo ulijevo stolicu na kojoj je on sjedio. Na zidu se nalazio televizor.
Trgnuo se ugledavši Hannino lice. Povezali su joj usta, krv joj je curila niz čelo,
paničan strah u očima. Kamera se malo odmaknula. Hanna je bila gola, vezana i
klečala je na čistom betonu. Te su svinje snimale kako su ju tukle i mučile. Kiliana je
zaboljelo srce. Okrenuo je glavu i sklopio oči, nije mogao gledati kako žena, koju je
volio, trpi paklene muke i smrtni strah.

301
 - Gledaj onamo!
Netko ga je zgrabio za kosu, povukao mu glavu prema gore, ali on je i dalje
žmirio. Nisu ga mogli prisiliti da gleda, ali je čuo Hannine očajničke krikove,
podrugljiv glas mučitelja koji je podrobno opisivao svoje odvratne postupke.
- Vi ste svinje! - izustio je. - Prljave, bijedne svinje! Što ste joj učinili?
Udarci su slijedili jedan za drugim, nije se mogao braniti. U glavi mu je
odjeknulo kao da su ga ustrijelili puškom kad mu je pukla jagodična kost, koža mu
se raspukla, krv mu je potekla niz bradu, pomiješala se sa suzama koje nije mogao
suspregnuti.
- Hoćeš li da se to isto dogodi i tvojoj kćeri? - prosiktao mu je netko na uho. -
Da, hoćeš li? Evo, gledaj, to je ona, tvoja mala nevina kći, zar ne?
Kilian je otvorio oči. Film je bilo loše kakvoće, vjerojatno su snimali skrivenom
kamerom, ali je to nedvojbeno bila Chiara, stajala je pred vratima hokejskoga kluba i
razgovarala s nekim mladićem koji je bio leđima okrenut kameri. Smijala se
koketno, dugačka svijetla kosa pala joj je preko golih ramena kad je ugledala
muškarca. Ostao je bez daha. Grlo mu se stegnulo, nos začepio krvlju i suzama.
Strah mu se uvukao u svaku žilicu u tijelu.
- Slatka mišica, malena Chiara. Lijepe male sise i čvrsta guza - rekao je čovjek
iza njega. - Filmić u kojem bi igrala glavnu ulogu sigurno bi postigao velik uspjeh.
Smijeh.
- Ako ubrzo ne otvoriš gubicu, malena će najkasnije danas u podne doživjeti
isto što i ova televizijska teta.
Kilian se slomio. Svaku bi bol izdržao, svaku patnju i mučenje, ali pomisao da
bi ovi ljudi mogli njegovoj kćeri učiniti isto ono što su učinili Hanni, bila je
nepodnošljiva. Otvorio je usta i počeo pričati.

- Dođi, Lomax!
Otvorila je ulazna vrata. Pas je skočio iz košare poput strijele i projurio pokraj
nje u dvorište. Prešla je preko dvorišta te krenula kroz vrt, kao svakoga jutra. U
krošnjama drveća cvrkutale su ptice, kapi rose u travi blistale su na izlazećem suncu.
Šaren mužjak pasmine staffordshire jurcao je po travi, pomokrio se na svaki drugi
grm ruže te poslije toga, režeći, stražnjim nogama kopao zemlju. On je bio kralj u

302
dvorištu, gospodar. Ostali psi poštovali su ga bez pogovora. Onako kao što svi
muškarci poštuju Bernda, pomislila je Michaela. Od prekjučer nije čula ništa o
svojem suprugu. Prije se to događalo češće, ali već godinama više nije imao posla s
policijom. Iako nije bila sama na golemom imanju i nije se morala bojati provalnika,
plašila ju je njegova odsutnost. Jučer su otišla i djeca, deset dana odmora na
Baltičkom moru sa sportskom udrugom. Tako je bilo najbolje, nakon što su
najmlađemu panduri svojom glupom akcijom utjerali velik strah u kosti. Bilo bi loše
da ga nije pustila na put s prijateljima i kolegama iz kluba.
Michaeh su ipak nedostajala obojica. U kući je bilo tiho bez Bernda i djece.
Nataša joj je, doduše, rado pravila društvo, ali nije bila ni izdaleka onako pričljiva
kao Ludmila, bivša au-pair djevojka. Michaela je dovršila velik krug kod radionice.
Trojica momaka već su bila ondje.
- Dobro jutro - pozdravio je majstor Freddy. - Hoćeš li kavu, šefice?
- Dobro jutro. Da, molim - odgovorila je Michaela. Sjela je na drvenu klupu
ispred šupe koja je već bila topla od sunca. Lomax je uzdahnuo i legao do njezinih
nogu, položivši gubicu na prednje šape. Freddy je nakon samo nekoliko sekundi
donio šalicu vruće kave.
- Malo mlijeka, dvije kocke šećera - rekao je i nasmiješio se. - Inače je sve u
redu? Jeste li čuli što o šefu?
- Ne, nisam nažalost.
Michaela je kimnula u znak zahvale te srknula kavu. - Ali inače je sve dobro.
Momci su uvijek bilo ovako brižni. Katkad i previše jer su uvijek htjeli obavljati
i njezine poslove, čak i ići u nabavku. Dokučila je novine Bild koje je donio jedan od
momaka i ostavio na stolu. Michaela je rijetko kad čitala novine. Nije ju osobito
zanimalo ono što se događa u svijetu, a velike nepogode, ratovi i krize čine ju
potištenom. Više je voljela knjige. Lomax je zadovoljno zarežao i okrenuo se na
stranu, uživajući na suncu.
Michaela se odjednom trgnula. Ugledala je fotografiju muškarca, progutala je
slinu. Prije nego što je uspjela to izbjeći, već je pročitala prve redove te nastavila
čitati kao da ju netko sili.
Nekadašnji poduzetnik i utemeljitelj zaklade za pomoć majkama i djeci Djeca
sunca, dr. Josef Finkbeiner, danas navršava osamdeset godina. Slavljenik, koji je za
svoj velikodušan dobrotvoran rad između ostalog dobio odličje Savezni križ za
zasluge prvoga reda i Pohvalnicu Pokrajine Hessen, proslavio je rođendan u krugu

303
obitelji i brojnih uzvanika u vrtu svoje vile. Četrdeseta obljetnica osnutka Djece
sunca dodatan je razlog za slavlje.
Slova su joj se zamutila pred očima, prstima je čvrsto uhvatila ručku na šalici za
kavu. Naizmjence je osjećala vrućinu i hladnoću. Josef Finkbeiner! Nešto u njezinoj
glavi, nešto što su ona i Leonie teškom mukom sastavile, sada se rasprsnulo na tisuću
komadića. Odjednom se vratila u doba kad je imala šest godina. Sjedila je za
velikim, ovalnim stolom, pred njom je bila otvorena knjiga i poželjela je pročitati
ono što je u njoj pisalo. Slike je vidjela tako jasno kao da je još jučer držala knjigu u
rukama, a otada je zapravo prošlo četrdeset godina. Michaela Prinzler zurila je u
fotografiju sjedokosog muškarca koji se dobroćudno smiješio u kameru. Ah, kako ga
je samo voljela! On je bio sjajno sunce njezina dječjeg svemira. Najsretnije
uspomene na djetinjstvo, kojih nije bilo previše, nerazdvojno su bile povezane s
njim. Godinama nije shvaćala što se s njom dogodilo, zašto joj u sjećanju često
nedostaju sati, a katkad čak i dani i tjedni. Leonie je otkrila da ona u svojem tijelu
nije sama. Ona nije bila samo Michaela. Bilo je tu i drugih, koji su imali svoja
imena, svoje uspomene, osjećaje, ono što vole i ono što ne vole. Michaela to dugo
nije htjela prihvatiti, zvučaloje potpuno ludo, ali je ipak objašnjavalo te čudne i
zastrašujuće gubitke svijesti. Od najranijeg djetinjstva dijelila je vrijeme s Tanjom,
Sandrom, Stellom, Doroteom, Carinom, Ninom, Babsi i s bezbroj drugih osoba.
- Prestani s tim, Michaela - glasno je rekla sama sebi. Bilo je opasno utonuti u
sjećanje jer bi mogla nehotice postati netko drugi i tako ponovno izgubiti vrijeme.
Nastavila je listati novine i već na drugoj strani pogled joj se zaustavio na još jednom
poznatom licu.
- Kilian! - zapanjeno je promrmljala. Zašto je njegova slika bila u Bildu? Brzo
je preletjela preko kratkog teksta ispod fotografije. Stresla se. Ne! To nije bilo točno.
To ne može biti istina! Bernd je rekao da je Leonie na godišnjem odmoru. Doduše, to
joj je bilo čudno jer je vrijeme za putovanje u ovoj fazi njihova plana bilo
nepovoljno, ali Leonie je tako mnogo učinila za nju pa joj je od srca priuštila da ode
na odmor. No u novinama je pisalo da je mrtva. A Kiliana traže u vezi s njezinom
smrću i s napadom na televizijsku voditeljicu Johannu H.
Michaela je bila kao omamljena, ruke su joj tako jako drhtale da nije mogla
držati šalicu za kavu. Lomax je osjetio da je napeta pa joj je pokušao polizati ruku.
Što je bila stvarnost, a što priviđenje? Je li vrijeme opet nestalo tako da nije ni
primijetila? Možda djeca uopće nisu bila na praznicima, nego su već odavno odrasla,
poženila se i odselila! A Bernd? Gdje je on bio? Kakav je ovo dan? Koliko ona ima
godina? Michaela je sklopila novine, stavila ih u džep na vesti i ustala. Osjetila je

304
vrtoglavicu. Gdje li je bila knjiga s bajkama koju je malo prije listala? Majka će ju
izgrditi ako ju je ostavila negdje, jer joj je bilo stalo do knjige koju je posjedovala od
djetinjstva. Kvragu! Malo prije je bila ovdje! Ili ipak nije? Osvrnula se oko sebe.
Gdje se uopće nalazi? Tko su ti ljudi?
Mchaela se uhvatila za glavu. Ne, ne, ne, to se ne smije vratiti, ona to mora
zustaviti. Mora nazvati Leonie, ne smije izgubiti oslonac u životu Michaele. U
protivnom će nastati katastrofa.

Pia se žurno uspinjala, grabila je po dvije stube odjednom. Do ponoći je ležala budna
i razmišljala o tome što bi mogla učiniti kako bi ponovno zadobila Bodensteinovo
povjerenje. Ni u kojem slučaju ne smije sve to ostaviti na sebi i praviti se da ništa ne
zna. Razdirana između odanosti šefu i svijesti o dužnosti, zaspala je tek u svitanje,
imala je nemiran san pun noćnih mora i nije se probudila na vrijeme. Danas je
ionako imala pola dana slobodno jer je htjela u jedanaest sati otići na primanje u
Falkenstein, kamo ju je pozvala Emma.
Bilo je osam i dvadeset kad je otvorila vrata prostorije za sastanke te
promrmljala ispriku i pozdrav. Sjela je na slobodnu stolicu između Cema i Kathrin te
dobila prezriv pogled kriminalističke savjetnice doktorice Engel, kojoj je prešlo u
naviku dolaziti na jutarnje sastanke odjela K11.
- Ispitivanje psihologa u Höchstu i Unterliederbachu i psihijatrije u bolnici u
Höchstu do sada nije dalo nikakvih rezultata - upravo je rekao Kai Ostermann. -
Ondje navodno nitko nije vidio djevojku. Niti je tko prepoznao fotorobot.
- Zašto si danas tako elegantna? - šaptom je upitala Kathrin.
- Zato što ubrzo moram ići na proslavu rođendana - odgovorila je Pia, također
šapćući. Nije se osjećala udobno u svjetloplavoj ljetnoj haljini duboka izreza, tankoj
pletenoj vesti i štiklama koje su bile još tako nove da su ju žuljale na desnom
stopalu. Svi kolege, koji su ju sreli dok se penjala gore, odmjerili su ju s
odobravanjem, a jedan je čak u šali i zviždao za njom. Možda bi trebala biti sretna
zbog toga, ali nije mogla zaboraviti Behnkeovu zajedljivu primjedbu o svojim
grudima. Mrzila je kad je netko na nju gledao samo kao na tijelo.
- Jesu li gotovi fotoroboti? - upitala je kolegicu. Kathrin je kimnula i gurnula joj
dva ispisa s računala. Čovjek je imao bradu, ali to nije bio Bernd Prinzler. Njegovo je
lice bilo uže, brada punija, a osim toga imao je upale oči i širi nos. Žena je imala
tamne šiške i lijepo, ali bezizražajno lice. Nije bilo osobitih znakova koji bi upali u

305
oči. Pia je bila razočarana. Očekivala je više.
- Danas nastavljamo sa psihoterapeutskim ordinacijama u kojima se pretežno
liječe djeca i mladi - nastavio je Kai. - Naša svjedokinja kaže da su muškarac i žena
govorili njemačkim književnim jezikom, ali ne i djevojčica. Djevojčicu su zvali
“našom kćeri”, dakle, možda je riječ o posvojenom djetetu. Zato provjeravamo sve
ustanove za posvojenje.
Bernd Prinzler doći će ovamo iz Preungesheima oko devet sati. Dr, Engel,
Bodenstein i Cem držali su da je Rothemund glavni osumnjičeni u slučaju Hanne
Herzmann. Pia nije ništa rekla na to, samo je slušala što drugi govore. Vrlo se loše
osjećala što više ne može imati povjerenja u dvoje ljudi iz tima te se u sebi pitala
sudjeluje li Nicola Engel u njihovim dogovorima samo zato što ju to zanima ili želi
spriječiti da istraga krene u smjeru koji bi za nju bio opasan.
- Okej, ovako ćemo nastaviti - rekao je Bodenstein. - Pia, htio bih da budeš
prisutna na suočavanju sa svjedocima i Prinzlerovu ispitivanju.
- Ali ja moram otići najkasnije dvadeset do jedanaest - podsjetila je šefa. -
Imam pola dana godišnjeg odmora.
- Godišnji odmor? Usred tekućih istraga? - upitala je dr. Engel, podigavši obrve.
- Tko je to odobrio?
- Ja - rekao je Bodenstein, odgurnuo stolicu i ustao. - Do tada ćemo možda biti
gotovi. Dakle, vidimo se dolje za deset minuta.
- U redu.
Pia je uzela torbu, koju je danas ponijela umjesto naprtnjače, te otišla u ured.
Kai je pošao za njom.
- Zašto češće ne odjeneš haljinu? - dobacio joj je.
- Sad ćeš još i ti početi s tim - gunđala je Pia.
- S čime? - naivno je upitao Kai. - Smatram da su tvoje noge užitak za oči.
- Jasno, moje noge!
- Da, tvoje noge. Otkako imam još samo jednu nogu, postao sam ljubitelj nogu.
Nacerio se i sjeo za svoj pisaći stol. - A na što si ti mislila?
- Ja... nisam ništa mislila - požurila se Pia reći te uključila računalo. Zašto je
toliko osjetljiva?

306
 Unijela je lozinku i provjerila poštu. Ništa osobito. Policijski poslužitelj imao je
tu prednost što unaprijed izdvaja dosadne spamove i reklame. Baš kad je htjela izaći
iz programa za poštu, iskočila je nova poruka s oznakom “Lilly”. Pošiljatelj joj je bio
nepoznat. Kliknula je na pismo koje je imalo privitak.
Stalno se događa da nestaju male djevojčice i da ih nitko ne može pronaći. Bilo
bi šteta za slatku malenu, samo zato što njezina mama gura nos u stvari koje se nje
ne tiču.
U privitku se nalazila fotografija, na kojoj su bile Lilly i ona, zajedno sa psima,
na pašnjaku za konje na imanju Birkenhof. Slika je bila mutna, kao da je snimljena iz
velike udaljenosti. Pia je u nevjerici nekoliko trenutaka zurila u retke. Polako je
počela shvaćati što znači to pismo pa se naježila. To je bila jasna prijetnja! Mislili su
da je Lilly njezina kći i zaprijetili joj da će joj nauditi, ne bude li Pia prestala... Da,
što je trebala prestati raditi? U što je gurala nos?
- Nemoj se sada ljutiti samo zato što sam ti dao kompliment - rekao je Kai. -
Jednostavno imaš super...
- Dođi ovamo, molim te, i pogledaj ovo - Pia je prekinula kolegu.
- Što je?
Prišao joj je. - Problijedila si.
- Evo, vidi!
Pia se malo odmaknula zajedno sa stolicom, uzela torbicu i izvadila mobitel.
Osjetila je mučninu u želucu, ruke su joj strašno drhtale. Smjesta mora nazvati
Christopha i upozoriti ga! Ne smije ni sekunde ispustiti Lilly iz vida!
- To je prijetnja koju treba shvatiti ozbiljno - složio se Kai i zabrinuto se
namrštio. - MaxMurks@hotmail.com - nedvojbeno lažna adresa. To mora vidjeti i
šef.
Malo su poslije oko Pijina stola stajali Bodenstein, Christian, Cem i Kathrin, s
izrazom zabrinutosti na licu. Pia je razgovarala s Christophom, koji je odmah shvatio
koliko je situacija ozbiljna. Rekao je da će paziti na Lilly i narediti joj da uvijek bude
u njegovoj blizini.
- Sigurno si nekoga dobro nagazila - rekao je Cem.
- Da, ali koga?
Piaje i dalje bila izvan sebe. Netko je znao gdje ona stanuje i fotografirao je

307
Lilly! Pomisao na to kako se netko mota oko njezine kuće probudila je u njoj
strahove za koje je vjerovala da su odavno zaboravljeni. - Ne razumijem to! Mi
uopće ništa ne znamo!
- Očito - rekao je Bodenstein, prodorno ju gledajući. - Razmisli! S kim si
razgovarala i o čemu?
Piaje progutala slinu. Treba li priznati kolegama da je jučer s Behnkeom
razgovarala o Lessingu? Je li prijetnja došla iz toga smjera? Stoji li iza nje Frank?
Pogledala je Christiana koji je gotovo neprimjetno odmahnuo glavom.
Netko je pokucao na vrata. Jedna službenica priopćila im je da ljudi, koji su
izabrani za suočavanje, čekaju dolje.
- Dolazimo odmah rekao je Bodenstein. - Ne možeš učiniti više od onoga što si
učinila, Pia. Neka Kai obavijesti kolege u Königsteinu, a onda se Christoph može
javiti bude li primijetio što sumnjivo.
Pia je kimnula. Doduše, to ju nije nimalo smirilo, ali je šef bio u pravu. U ovom
trenutku nije mogla učiniti ništa više.

Bog vremena pokazao se milostivim te je njezinu svekru za osamdeseti rođendan

darovao kobaltno plavo nebo, prošarano oblačićima bijelim poput pamuka. Ništa nije
stajalo na putu primanju i zabavi. Emma je s prozora kupaonice gledala dolje u vrt i
sušila si kosu. Helmut Grasser i njegovi marljivi pomagači još su jučer pripremili
govornicu, stolice, stolove i malu pozornicu za različite izvedbe, a jutros su postavili
zvučnu opremu i obavili tonsku probu. Svi su dolje bili užurbani. Džez-sastav,
rođendanski dar Josefu od Nicky, Sarah, Ralfa i Corinne, zagrijavao se već sat
vremena, pjevački zbor Djece sunca također je imao probu, a pred tom glazbenom
kulisom Emma je vodila oštru borbu s kćeri, koja se rukama i nogama opirala da ne
odjene ružičastu kariranu haljinu s bijelim ovratnikom, koju je zapravo voljela.
Strpljenje i strogoća nisu urodili plodom, nikakav argument nije pomogao, Louisa je
uporno tražila traperice i bijelu majicu dugih rukava. Malena je sve više prkosila dok
na kraju nije briznula u histeričan plač koji je nadglasao čak i svirku džez-orkestra.
Emma ipak nije popustila i uplakanom djetetu odjenula je haljinu. Louisa je sada
sjedila u svojoj sobi i cmizdrila, a Emma je iskoristila priliku da se na brzinu istušira
i opere kosu.
Bilo je krajnje vrijeme da siđe dolje. Služba za organiziranje zabava dostavila je
male sendviče, zalogajčiće, čaše, posuđe, pribor za jelo i pića za primanje, a ručak za

308
manji krug pozvanih gostiju pripremit će u vlastitoj kuhinji. Osoblje, koje je Corinna
angažirala, već se pomalo dosađivalo. Doduše, potrajat će još tričetvrt sata dok ne
dođu službeni gosti, ali Renate i Josef htjeli su prvo nazdraviti sa “svojom” djecom.
Emma je duboko uzdahnula i poželjela preskočiti vrijeme do večeri. Prije je
voljela ovakve proslave, ali se danas bojala susreta s Florianom i uopće nije bila
raspoložena za razgovor s gostima koji ju zapravo uopće nisu zanimali. Ušla je u
spavaću sobu, odjenula trudničku haljinu boje limuna, jedino što joj je još pristajalo,
iako je već i to bilo preusko. Zazvonio je telefon. Renate!
- Emma, gdje ste? Došli su gotovo svi, osim Floriana, tebe i Louise...
- Dolazimo odmah - Emma je prekinula svekrvu. - Bit ćemo dolje za pet
minuta.
Spustila je slušalicu, površno se pogledala u zrcalo i otišla hodnikom u dječju
sobu. Soba je bila prazna! Prokleto dijete! Nije je bilo ni u dnevnoj sobi. Emma je
otišla u kuhinju.
- Louisa? Louisa! Dođi, moramo ići dolje! Baka je već zvala i... - Riječi su joj
zastale u grlu. Stavila je ruke na usta i zaprepašteno gledala u svoju malenu kćer.
Louisa je sjedila nasred kuhinje, samo u gaćicama, sa škarama u ruci. Lijepa svijetla
kosa, koju je još sinoć oprala, bila je razasuta oko nje na podu.
- Gospode Bože, Louisa! Što si to učinila? - zapanjeno je prošaptala Emma.
Louisa je zajecala, bacila škare koje su zveckajući odletjele pod stol. Jecanje se
pretvorilo u očajnički plač. Emma je čučnula. Ispružila je ruku i pomilovala dijete po
kosi koja je stršala na sve strane. Djevojčica se izmakla i okrenula glavu, ali onda se
ipak bacila majci u naručje. Tijelo joj se treslo od snažnih jecaja, suze su joj u
potocima tekle niz obraze.
- Zašto si odrezala svoju lijepu kosu? - tiho je upitala Emma. Njihala je
djevojčicu u naručju i priljubila obraz uz njezinu glavu. To nije učinila iz obijesti, ni
iz bunta ili bijesa. Kidalo joj se srce što vidi svoje dijete tako nesretno i preplašeno, a
ne može mu pomoći. - Kaži mi zašto si to učinila, mila moja?
- Zato što želim biti ružna - promrmljala je Louisa stavivši palac u usta.

U osam sati isključila je budilicu i nastavila spavati do deset. Više napokon nije bilo
posla, niti ju je tko čekao. Nakon posjeta Oberurselu, Meike je odlučila da neće više

309
ići u Sachsenhausen, nego u Langenhain. Kad je ustala, provela je pola sata u bazenu
na terasi i poslije toga isprobala nekoliko krema iz nebrojenih kutijica koje su se
nalazile u kupaonici njezine majke. Hanna je trošila cijelo bogatstvo na kozmetiku i
čini se da joj je to koristilo. Meike nije bila zadovoljna učinkom tih krema na sebi.
Jednostavno je izgledala jadno i imala je lošu kožu. Raspoloženje joj je palo na
najnižu točku.
- Ružna krava! - rekla je odrazu svojeg lica u zrcalu te iskrivila lice.
Dolje su se otvorila ulazna vrata. Podigla je glavu i osluškivala. Tko je to
mogao biti? Čistačica dolazi uvijek utorkom, vjerojatno ne bi svojom voljom radila
prekovremeno. Jesu li koji susjedi imali ključ? Meike je izašla na hodnik, priljubila
se uza zid i pogledala dolje u predvorje. Srce joj je kucalo ubrzano. U kući su bila
dva muškarca! Jedan joj je bio okrenut leđima, a drugi, mršav bradonja s konjskim
repom, ušao je u kuhinju kao da je kod svoje kuće. Provalnici usred bijela dana!
Meike se odšuljala natrag u Hanninu spavaću sobu, u kojoj je spavala, i
osvrnula se oko sebe. Shit! Gdje je njezin mobitel? Pretražila je krevet, ali se onda
sjetila da je u bazenu slušala glazbu kroz slušalice. Vjerojatno je još bio ondje.
Umjesto mobitela, u stražnji džep na trapericama gurnula je elektrošoker koji je
od napada na Hannu stalno nosila sa sobom. Nije joj preostalo ništa drugo, nego
odšuljati se dolje i pobjeći kroz ulazna vrata, ako ne želi da ju ovi tipovi uhvate. Njih
su dvojica glasno i bezbrižno razgovarala u prizemlju, a odjednom je zabrujao i stroj
za kavu. Kako su samo bili drski!
Meike je čučala gore na stubama i osluškivala zadržavši dah. Za bijeg kroz
ulazna vrata mora izabrati najpogodniji trenutak. Tada je jedan muškarac izašao iz
kuhinje držeći mobitel na uhu. Meike nije mogla vjerovati svojim očima.
- Wolfgang? - upitala je u nevjerici i uspravila se.
Čovjek se trgnuo, mobitel mu je od straha skliznuo iz ruke i pao na pod.
Zagledao se u nju kao da je duh.
- Š... š... što radiš ovdje? - mucao je. - Zašto nisi u Frankfurtu?
Meike je sišla dolje.
- Ovdje sam prespavala. Zašto si ti tu? - odgovorila je hladno. Nije zaboravila
kako ju je jučer otpilio. - A tko je ovaj? Kako to da ste provalili i sada si još kuhate
kavu?
Podbočila se jednom rukom u struku i pogledala Wolfganga pretvarajući se da

310
je bijesna. - Zna li mama za ovo?
Wolfgang je problijedio.
- Molim te, Meike!
Podigao je ruke, Adamova jabučica pomicala mu se gore-dolje. Znoj mu je
oblio čelo. - Gubi se odavde i zaboravi da si nas...
Zanijemio je kad se iza njega iz kuhinje pojavio bradati konjski rep.
- Oho - rekao je čovjek. - Koga to imamo ovdje?
- Je li vam dobra naša kava? - oštro je upitala Meike.
- Hvala, može proći - odgovorio je bradonja, žilav, mišićav muškarac, čija je
preplanulost odavala da je mnogo vremena proveo na odmoru. Podrugljivo ju je
gledao. - Aparat za kavu marke Saeco pravi bolju kavu, ali i ova je prihvatljiva.
Meike ga je ljutito pogledala. Što si taj momak dopušta? I tko je on uopće? I što
Wolfgang radi u kući njezine majke u petak ujutro? Sišla je niz dvije posljednje
stube.
- Molim te, Meike!
Wolfgang je stao između nje i onog drugog muškarca. - Idi. Nisi nas vidjela
ovdje...
- Sada je kasno - rekao je čovjek s konjskim repom i gurnuo ga u stranu. - Idi
pogledaj poštu, Wolfi.
Meike je s nepovjerenjem gledala čas jednog čas drugog, ali Wolfgang je
izbjegao njezin pogled i okrenuo se. Nepojmljivo! Jednostavno ju je ostavio da stoji!
- Wolfgang, zašto si...
Odjednom je dobila udarac posred lica, zateturala je unatrag i uhvatila se za
ogradu stubišta. Uhvatila se za lice i s nevjericom promatrala krv na ruci. Oblila ju je
vrućina.
- Jesi li ti normalan, seronjo? - bijesno je povikala. Meike nije znala tko ju je
više živcirao, taj besraman momak, koji joj je doista zadao bol, ili Wolfgang, koji se
kukavički okrenuo, podigao svoj mobitel i prepustio ju sudbini! Osjećala je mržnju,
razočaranje i navalu adrenalina pa se, kriknuvši, bacila na bradatog muškarca,
umjesto da je otrčala do ulaznih vrata i pozvala u pomoć.
- Oho! Tvoja se mama nije tako branila. Za razliku od tebe, ona je bila vrlo

311
dosadna.
Imao je pune ruke posla braneći se od nje, ali ona na kraju nije imala nikakvih
izgleda - on je bio odrastao muškarac, a ona sitna djevojka. Prilično se zadihao dok
joj je vezao ruke na leđima, pritisnuvši joj kralježnicu koljenom.
- Ti si mala divlja mačka - prosiktao je.
- A ti si idiot! - rekla je Meike stisnuvši zube i pokušala ga udariti nogom.
- Ustani!
Bradonja ju je podigao i odvukao u podrum.
- Wolfgang! - vrištala je. - Kvragu, učini nešto! Wolfgang!
- Začepi gubicu! - povikao je čovjek i nekoliko ju puta ošamario. Meike je
pljunula na njega, udarala ga nogama i pogodila ga u osjetljivo mjesto. Tada je
podivljao. Gurnuo ju je u podrum, a onda ju je udarao dok nije pala na pod.
Napokon mu je dojadilo. Uspravio se teško dišući, podlakticom obrisao znoj s
čela. Konjski mu se rep razvezao, kosa mu je padala na lice. Meike se previjala na
betonskom podu i kašljala.
Čulo se zvono na ulaznim vratima.
- Stigla je pošta - rekao je čovjek. - Nemoj pobjeći. Naime, imaš još jedan
sastanak.
- S tobom? - zakriještala je Meike. On se nagnuo nad njom, zgrabio ju za kosu i
prisilio ju da ga gleda u oči.
- Ne, baby. Ne sa mnom.
Cerio se. - Imaš sastanak s koscem.

Čovjek je odmahnuo glavom.

- Ne - odlučno je rekao. - Nijedan od ovih.
- Doista? - upitao je Bodenstein. - Ne žurite.
- Ne.
Svjedok Andreas Hasselbach bio je sasvim siguran. - Vidio sam ga nakratko, ali
nije nijedan od ovih.

312
 Petorica muškaraca stajala su s druge strane zrcala, svaki od njih držao je u ruci
pločicu s brojem. Prinzler je imao broj tri, ali ga svjedok nije gledao dulje ni
intenzivnije nego ostalu četvoricu. Pia je u šefovu pogledu vidjela razočaranje, no
odmah joj je bilo jasno da se tu ne nalazi čovjek kojeg traže, jer su ona četvorica bila
njihovi kolege.
- Što je s ovim ovdje?
Pokazala je Hasselbachu fotorobot, koji je izrađen uz pomoć svjedokinje iz
Höchsta. Pogledao ga je samo jedanput.
- To je on! - uzbuđeno je povikao bez oklijevanja.
- Hvala - rekla je Pia kimnuvši. - Jako ste nam pomogli.
Sada su još samo morali pronaći tog čovjeka. Možda će im pomoći javnost.
Kolege su se vratili za svoje pisaće stolove, svjedoka su pustili, a Prinzlera odveli u
susjednu prostoriju za ispitivanje. Bodenstein i Pia sjeli su nasuprot njemu, Cem se
naslonio na zid.
- Zašto me držite ovdje? - ljutito je upitao Prinzler. - Nemate nikakvih dokaza
protiv mene! To je pravo policijsko nasilje! Želim nazvati suprugu.
- Jednostavno razgovarajte s nama - predložio je Bodenstein. - Kažite nam
otkuda poznajete Leonie Verges i Hannu Herzmann i zašto ste bili kod njih. Poslije
toga možete nazvati suprugu ili odmah otići kući.
Prinzler je podrugljivo pogledao Bodensteina.
- Neću reći ništa bez moje odvjetnice. Vi ćete opet izokrenuti sve što budem
rekao.
Bodenstein je postavio čovjeku ista pitanja koja su mu prije nekoliko dana
postavili Pia i Kröger te dobio jednako malo odgovora.
- Prvo želim razgovarati sa suprugom.
To je bio njegov odgovor na svako pitanje. Činilo se da mu je to doista bilo
važno, iako je pokušavao djelovati opušteno. Bio je zabrinut za suprugu. Zašto?
Pia je pogledala na sat. Za sat vremena morala je biti u Falkensteinu. Ovako ne
mogu nastaviti. Pokazala mu je fotorobot.
- Tko je ovaj čovjek?
- Je li to momak kojeg tražite? Zbog toga ste me pozvali na prepoznavanje?

313
 - Točno. Poznajete li ga?
- Da. To je Helmut Grasser - grubo je odgovorio. - Da ste me odmah pitali,
mogli ste izbjeći sve ovo.
Pia je osjetila kako joj iz nutrine navire bijes, kao što krv navire iz porezotine na
koži. Vrijeme je prolazilo, a zadržava ju ovaj momak, koji možda ima ključ za
rješenje njihovih slučajeva. Jednostavno nije znala na koje bi mjesto stavila polugu.
Bernd Prinzler bio je poput betonskog zida, bez pukotina i sastava, neprobojan zid
odlučnosti.
- Otkuda ga poznajete? Gdje ga možemo naći?
Slegnuo je ramenima.
Pia je osjetila kako će joj krv uzavrijeti. Jesu li doista sve morali izvlačiti iz
ovog čovjeka? Cem je izašao iz prostorije.
- Pogledajte ovo.
Pia je pokazala Prinzleru ispis elektronske pošte koju je jutros primila. - Netko
je fotografirao mene i unuku mojeg partnera, jučer.
Nije ni pogledao.
- Nemam ovdje naočale za čitanje - rekao je.
- Onda ću vam ja pročitati.
Piaje uzela papir. Stalno se događa da nestaju male djevojčice i da ih nitko ne
može pronaći. Bilo bi šteta za slatku malenu, samo zato što njezina mama gura nos u
stvari koje se nje ne tiču.
- Ja nemam s tim nikakve veze.
Prinzler nije skidao pogleda s Pijina lica. - Od srijede sjedim ovdje u zatvoru.
Jeste li već zaboravili?
- Ali znate o čemu je riječ!
Svladavala se da ne viče na čovjeka. - Tko piše ovakva pisma? Zašto? Što je
istraživala Hanna Herzmann? Zašto je Leonie Verges morala umrijeti? Tko još mora
umrijeti dok napokon ne otvorite usta? Vaša supruga? Hoćemo li ju dovesti ovamo?
Možda će ona razgovarati s nama, ako vi nećete.
Prinzler je stavio ruku na bradu, razmišljao je.
- Dogovorit ćemo se. Dajte mi da telefoniram - odgovorio je napokon. - I ako

314
doznam da je s njom sve u redu, onda ću vam reći sve što znam.
To nije bio dogovor, to je jednostavno bila ucjena. No to je bila samo sitna
neravnina na neprobojnom zaštitnom zidu kojim se Prinzler ogradio. Prilika. Pia je
pogledala Bodensteina. On je kimnuo. Pia je izvadila mobitel i stavila ga na stol pred
Prinzlera.
- Evo - rekla je. - Nazovite ju.

Automobilje usporio i skrenuo ulijevo. Kilian je primijetio da se netko nagnuo nad

njim. Odjednom su se otvorila vrata, osjetio je vjetar i silu koja ga je vukla u stranu.
Zapanjeno se upro koljenima u prednje sjedalo, htio se uhvatiti za nešto, ali su mu
ruke bile vezane. Dobio je snažan udarac, pao je. Nekoliko trenutaka osjećao se kao
da je u zrakopraznom prostoru, prije nego što je shvatio što se dogodilo. Kvragu,
bacili su ga iz jurećeg automobila! Pao je na desno rame, ključna mu je kost pukla.
Zaboljelo ga je tako da je ostao bez zraka. Gume su zacviljele i čulo se kako klize po
asfaltu, kočnice su zaškripale, pokraj uha oglasila se truba osobnog automobila.
Kilian se očajnički pokušavao otkotrljati s kolnika i pritom je udario glavom o oštar
rub branika. Je li bio na sigurnom? Gdje je cesta? Oštar šljunak izgrebao mu je
obraze, osjetio je miris trave.
Zalupila su se vrata automobila, čuo je brze korake. Kilian je nastavio puzati u
travu.
- Hej! Halo!
Netko mu je dotaknuo ruku. Osjetio je strašnu bol. Čuo je uzbuđene glasove.
- Pozovimo hitnu pomoć!
- ... jednostavno ispao iz automobila!
- Je li živ?
- Umalo ga nisam pregazio!
Nečije ruke na njegovoj glavi. Povez za oči popustio je. Kilian je zaškiljio i
ugledao brkatog muškarca u kariranoj košulji koji je bio vrlo uplašen.
- Kako si, čovječe? Možeš li se pomaknuti? Boli li te što?
Kilian se zagledao u njega. Kimnuo je.
- Samo rame - jedva je šapnuo. - Mislim da sam nešto slomio.

315
 - Kola hitne pomoći samo što nisu stigla - uvjeravao ga je čovjek. - O, čovječe,
što se to dogodilo?
Kilianu se proširilo vidno polje. Podigao je glavu i utvrdio da se nalazi ispod
branika uz dvotračnu cestu. Velik kamion s uključenim žmigavcima zauzimao je i
pola kolnika za vozila iz suprotnog smjera. Još jedan takav stajao je odmah iza njega.
- Oni su te jednostavno bacili iz automobila!
Čovjek, vjerojatno vozač kamiona, bio je u šoku. Lice mu je bilo bijelo poput
snijega. - Umalo te nisam pregazio!
- Gdje sam?
Kilian je prešao jezikom preko suhih usana i pokušao se pridignuti.
- Na cesti L56, nedaleko Selfkanta.
- U Njemačkoj?
- Da. Što se dogodilo?
Prišao im je drugi mladić, s mobitelom u ruci.
- Nema signala - rekao je i zabrinuto se nagnuo ponad Kiliana. - Hej, čovječe,
što se dogodilo?
- Moram ići u Frankfurt. I moram telefonirati.
Kilian je mogao zamisliti kako izgleda. - Molim vas, nemojte zvati hitnu pomoć
ni policiju.
- Ej, pa ti si polumrtav - rekao je mlađi muškarac. Kilian je samo mislio na
Chiaru. Morao je doći do nje prije nego što joj se što dogodi. Muškarci su ga
oprezno podigli i naslonili na ogradu. Zatim su mu skinuli lisice. Uz njihovu pomoć
stao je na noge.
- Možete li me povesti komad puta? - upitao je. - Moram hitno u Frankfurt.
Dvojica vozača nisu bila luda za nevoljama s poslodavcem koje bi ih snašle ako
budu razgovarali s policijom. Nisu postavljali pitanja, dali su mu bocu vode i krpu
kako bi oprao osušenu krv s lica.
- Ja idem u Mönchengladbach - rekao je onaj s brkovima. - Možda ću
radiovezom pronaći kojega kolegu koji će te otamo odvesti u Frankfurt.
- Hvala - rekao je Kilian kimnuvši. Jedva se popeo u kamion. Boljelo ga je
cijelo tijelo. Koža na njegovu licu bila je zategnuta. U retrovizoru je ugledao svoje

316
oteklo lice koje kao da je izašlo iz kakvog filma strave i koje mu uopće nije sličilo.
Brkati čovjek upalio je motor golemog vozila te prešao na svoj trak. Kilian se
stresao. Gume vozila od trideset tona zdrobile bi mu kosti poput oraha. Vjerojatno su
se njegovi otmičari nadali tome.

Vrt je bio pun dobro raspoloženih gostiju u ljetnoj odjeći, svirao je džez-orkestar, a
konobari su se probijali kroz mnoštvo noseći pladnjeve s čašama za pjenušac i malim
sendvičima. Emma je pogledom tražila svekra i svekrvu. S pozivnica i popisa gostiju
znala je sva imena, ali gotovo nikog nije osobno poznavala. Louisa ju je uhvatila za
ruku i stidljivo se priljubila uz nju kao da je strankinja. Emma je primijenila sve
svoje umijeće kako bi dotjerala Louisinu kosu. U trapericama i bijeloj majici dugih
rukava izgledala je poput dječaka.
- Ah, evo bake i djeda - rekla je Emma. Stajali su na velikoj terasi, Josef u
svijetlom lanenom odijelu, Renate u haljini boje kajsije koja joj je prekrasno
pristajala uz preplanulu kožu i sijedu kosu, te pozdravljali goste koji pristižu. Renate
je blistala i djelovala je sretno i opušteno.
Emma je čestitala rođendan svekru.
- Onda, gdje je moja mala princeza?
Josef se nagnuo prema Louisi, ali se ona skrila iza majke. - Zar nećeš dati pusu
djedu za rođendan?
- Ne!
Louisa je snažno odmahnula glavom. Svi oko njih počeli su se smijati.
- Što se to dogodilo s Louisinom lijepom kosom? - zabrinuto je upitala Renate. -
I gdje joj je ona lijepa ružičasta haljinica?
- Nama se više sviđa kratka kosa - požurila je Emma s odgovorom. - Zar ne,
Louisa? Tako ju možemo brže oprati i osušiti.
- Ali pto...? - ponovno je počela Renate, ali ju je Emma pogledom zamolila da
više ništa ne pita.
- Tata! - povikala je Louisa u tom trenutku, otrgnula se iz Emmine ruke i
potrčala prema Florianu. Emmi je zastalo srce kad je ugledala supruga. I Florian je
poput oca imao svijetlo odijelo i izgledao je jako dobro. Uhvatio je Louisu i podigao
ju. Ona ga je zagrlila i priljubila obraz uz njegov.

317
 - Zdravo - Florian je rekao Emmi. Nije rekao ni riječi o Louisinoj novoj frizuri i
o trapericama. - Kako si?
- Zdravo - hladno je odgovorila Emma. - Sasvim dobro. A ti?
Iako su bijes i osjećaj poniženja zbog njegove nevjere trenutačno jenjali,
odstojanje između njih nije se smanjilo. I dalje ga je doživljavala kao stranca. Renate
i Josef pozdravili su sina, on je poljubio majku u obraze, a ocu pružio ruku usiljeno
se smiješeći. Emma nije uspjela progovoriti sa suprugom više ni riječi, jer ju je
Renate uhvatila za ruku i počela ju predstavljati svima prisutnima. Emma se uljudno
smiješila, rukovala se, lica su dobivala imena, koja je zaboravila odmah nakon što ih
je čula. Neprestano je gledala gdje je Florian. On je razgovarao sa svima, ali je ona,
sudeći po njegovu držanju, znala da se osjeća nelagodno.
S obzirom na stanje u kojem se nalazila, Emma nije ni s kim htjela nazdravljati.
Napokon je uspjela riješiti se svekrve te je prišla Florianu koji je pobjegao za visok
stol na rubu vrta. Louisa se s drugom djecom igrala hvatača.
- Lijepa zabava - primijetio je.
- Da - odgovorila je. Njegovu je nelagodu doživjela kao jeku svojih osjećaja. -
Voljela bih da je već završila.
- I ja isto. Što se dogodilo s malenom?
Emma mu je sve ispričala, spomenula je i razrezanu lutku pa i to da je Louisa
rekla kako se boji zločestog vuka.
- Što je rekla?
Njegov je glas odavao nesigurnost. Sada su im se po prvi put sreli pogledi.
Emma se zaprepastila primijetivši pomutnju u njegovim očima koju je pokušavao
skriti smirenim izrazom lica. Tako je čvrsto stisnuo stalak čaše za pjenušac da su mu
pobijeljeli zglobovi na prstima.
- Floriane, žao mi je, ali... ali ja... - Emma nije mogla dovršiti misao.
- Znam - potišteno je rekao. - Ti si mislila da sam ja naudio Louisi. Da sam ju
zlostavljao...
Snažno je odmahnuo glavom kao da želi odagnati nekakvu misao, nekakvo
nepoželjno sjećanje.
- Što ti je? - oprezno ga je upitala.
- Strah od zločestog vuka - promrmljao je, smrknuvši se. - Jednostavno ne

318
mogu vjerovati.
Emma nije mogla shvatiti njegovo neobično ponašanje. Pogledom je potražila
Louisu među veselim i nasmijanim gostima. Ugledala je Corinu na prijelazu iz vrta u
park, koja je hodala tamo-amo i telefonirala. Ralf je stajao u njezinoj blizini, s
rukama u džepovima hlača, te djelovao jednako napeto i uzrujano kao i njegova
supruga. Nije lijepo od njih što tako očito pokazuju da ih ovaj prijem uopće ne
zanima!
Stigli su gradonačelnik i zastupnik u pokrajinskoj skupštini, na kraju se pojavio
i premijer pa je sastav uglednika bio zaokružen.
- Došli su svi očevi stari prijatelji, ili bolje rečeno, dokoturali su se - rekao je
Florian s neskrivenim prijezirom. - Majka ti ih je sigurno več sve predstavila, zar ne?
- Predstavila mi je pet tisuća ljudi - odgovorila je Emma. - Nisam zapamtila ni
jedno jedino ime.
- Onaj stari ćelavac koji stoji pokraj moje majke moj je kum - objasnio joj je
Florian. - Hartmut Matern, veliki guru njemačke privatne televizije. Pokraj njega je
dr. Richard Mehring, bivši vrhovni sudac saveznog ustavnog suda. A mali debeljko s
leptir-mašnom nekad je bio predsjednik Goetheova sveučilišta u Frankfurtu, profesor
Ernst Haslinger. Ah, a onog visokog sijede kose sigurno poznaješ s televizije: Peter
Weißbecker. On već dvadeset godina ima pedeset i četiri godine.
Emma se čudila Florianovu sarkazmu.
- A tu je i Nicky - ogorčeno je dodao. - Ocu bi se slomilo srce da on nije došao.
- Ja sam mislila da je Nicky tvoj prijatelj - začuđeno je rekla Emma.
- Naravno, svi su oni moji najbolji prijatelji - odgovorio je Florian i podrugljivo
se nasmijao. - Sva ona zapuštena djeca iz problematičnih obitelji, siročad koja su
odjednom postala mojom braćom i mojim sestrama i kojoj su se moji roditelji
posvetili u potpunosti.
Emma je primijetila kako Nicky traži nekoga pogledom. Corinna je završila
telefonski razgovor i krenula prema njemu, a Ralf je pošao za njom. Činilo se da ona
ne zamjera bratu što ju je ošamario. Pao je nekakav dogovor između njih troje, a
zatim je Nicky popravio kravatu, nabacio smiješak i prišao Josefa i Renati. Corinna i
Ralf pošli su za njim, smiješeći se kao da je sve u najboljem redu.
- Uvijek sam trebao biti obazriv jer su jadna djeca trebala ljubav i toplinu i
sigurnost, što sam ja ionako već imao - nastavio je Florian. - Koliko sam puta

319
poželio da sam napušteno dijete roditelja koji su se odali drogi i alkoholu. Koliko
sam puta poželio biti lijen, težak, drzak ili loš u školi, ali si to nisam smio priuštiti.
U tom trenutku Emma je shvatila istinski problem svojega supruga. Tijekom
cijelog djetinjstva i mladosti patio je zbog toga što su druga djeca dobivala od
njegovih roditelja više pažnje nego on. Florian je uzeo čašu pjenušca s pladnja
konobara u prolazu i odmah ju ispio, dok su se sva udomljena djeca njegovih
roditelja okupila u polukrugu i pjevala Josefu “Happy birthday to you”. Josef je bio
ushićen, a Renate je brisala suze na obrazima.
- Ah, Emmi - rekao je Florian, duboko uzdahnuvši. - Tako mi je žao zbog svega
što se dogodilo u posljednjih nekoliko tjedana. Potražimo si kuću i otiđimo odavde.
- Zašto nikad nisi sa mnom razgovarao o svemu tome? - upitala je Emma
susprežući suze. - Zašto si dopustio da sve ode tako daleko?
- Zato... - Zastao je i pogledao ju, tražeći prave riječi. - Mislio sam da ću
izdržati dok se ne rodi dijete. Ali odjednom... ne znam... ti si odjednom postala tako
sretna. Mislio sam da želiš ostati ovdje.
- Ali... ali... zašto si me...?
Emma nije mogla izgovoriti riječ “prevario”. Ono što je učinio, uvijek će stajati
između njih, i nije bila sigurna hoće li Florianu to ikad moći oprostiti.
- Nemam drugu ženu, niti sam s kim u vezi. Ja... bio sam...
Duboko je udahnuo i ohrabrio se. - Prvi i posljednji put u životu bio sam u
Frankfurtu... s prostitutkom. Uopće to nisam htio, to je bilo... ja... na semaforu je bilo
crveno i odjednom se stvorila ta žena. Znam da je neoprostivo to što sam učinio.
Doista se duboko kajem što sam te povrijedio. I to se doista ne može ničim
opravdati. Mogu se samo nadati da ćeš mi oprostiti jednoga dana.
Emma je vidjela suze u njegovim očima. Uhvatila ga je za ruku i stisnula ju bez
riječi. Možda će ipak sve biti dobro.

Zahvaljujući Miriaminoj baki, Pia je u međuvremenu već imala iskustva što se tiče
društvenih događanja poput tog rođendanskog slavlja, iako se nije osjećala ugodno
među tim strancima, koji se, izgleda, međusobno dobro poznaju. Postarije gospođe,
oblivene parfemom, preplanule krokodilske kože koja je odavala da su se
desetljećima dosađivale na terenima za golf i na jahtama, nosile su šešire i izložile

320
skup nakit koji su izvadile iz sefova u bankama. Prijetvorni pozdravi izmiješali su se
s gakanjem kao u kakvom peradarniku. Pia se probijala kroz mnoštvo u potrazi za
Emmom, pitajući se što zapravo radi ovdje. Imala je posla preko glave, bila je
strašno zabrinuta za Lilly, a ovdje je gubila vrijeme zbog besmislenog obećanja koje
je u trenutku raznježenosti dala prijateljici iz škole, koju nije vidjela dvadeset pet
godina. Zapravo se nadala da će imati priliku razgovarati s Emmom o odlasku
psihoterapeutkinji frankfurtske kuće za djevojke, koji joj je dogovorila. Pia nikad
nije bila tip majke, ali se promijenila zbog Lilly, a otkako joj je Emma rekla kako se
boji da je netko zlostavljao njezinu kćerkicu, nije se više mogla otarasiti pomisli da
se njezinoj sireni iz Majne također dogodilo nešto takvo. Je li doista bilo slučajno to
što je Kilian Rothemund, čovjek koji je već bio kažnjen zbog zlostavljanja djece,
živio samo nekoliko kilometara dalje od mjesta na kojem je pronađeno djevojčino
truplo. Je li Prinzler možda zbog pogrešno shvaćene solidarnosti pokrivao svojeg
nekadašnjeg odvjetnika? Ili je, na kraju krajeva, surađivao s Rothemundom? Prinzler
nije dobio ni suprugu ni odvjetnicu i nastavio je šutjeti, iako su mu dopustili da
telefonira.
Jedno dijete grubo ju je gurnulo.
- Oprostite! - povikalo je bez daha i nastavilo trčati zajedno s još troje djece.
- U redu je.
Pia je primijetila kako na tom primanju ima mnogo djece, ali onda se sjetila da
se ovdje ne slavi samo osamdeseti rođendan Emmina svekra Josefa Finkbeinera nego
i četrdeseta obljetnica osnutka zaklade za samohrane majke Djeca sunca.
Pia se osvrtala oko sebe, s vremena na vrijeme provjeravala mobitel koji je
stišala. Rekla je šefu da želi biti u tijeku i da ju mogu dobiti u svako doba, u slučaju
da Prinzler napokon otvori usta. Gotovo se nadala da će se to dogoditi kako bi se
mogla ispričati što mora otići odavde.
Za jednim visokim stolom u blizini ulaza stajali su premijerovi tjelohranitelji,
četiri muškarca u crnim odijelima, sunčanim naočalama i s bubicom u uhu i,
dosađujući se, grickala wasabi oraščiće i slane štapiće. Njihov je šef upravo čestitao
slavljeniku koji je, zajedno sa suprugom, na velikoj terasi primao čestitke i darove.
Među čestitarima Pia je prepoznala višeg državnog odvjetnika Markusa Mariju Freya
i to ju je nakratko iznenadilo, a onda se sjetila onoga što joj je Christian Kröger
rekao o njemu: Frey je bio Finkbeinerov štićenik i studirao je pravo pomoću
stipendije njegove zaklade.
Neka je žena stala za govornicu koja je bila postavljena pokraj pozornice ispred

321
lijepe kulise gotovo ocvalog rododendrona, te zamolila sve prisutne da sjednu. Gosti
su poslušno krenuli prema svojim mjestima. Pia je ugledala Emmu i tamnokosog
muškarca s djetetom u naručju, koji su upravo sjedali u drugi red. Treba li otići
naprijed i pozdraviti ih? Ne, radije ne. Emma bi joj mogla ponuditi mjesto pokraj
sebe, a ona onda ne bi mogla ostati neprimjetna.
Pronašla je mjesto u zadnjem redu na lijevoj strani srednjeg ulaza i sjela kad je
dječji zbor dirljivom pjesmom “Lijepo je što si se rodio” najavilo službeni dio
proslave. Otprilike pedesetak malih djevojčica i dječaka u ružičastim i svjetloplavim
majicama pjevali su iz svega glasa te izazvali osmijehe u svih uzvanika. Pia je samu
sebe zatekla kako se dirnuto smješka, ali onda je pomislila na Lilly i na onu neobičnu
prijetnju. Nemirno se vrtjela po stolici. Njezina se podsvijest već dulje vrijeme jako
trudila reći joj nešto, no bila je toliko zaposlena da nije bilo nijedne slobodne
sinapse. Djeca su bila nagrađena gromoglasnim pljeskom, a zatim su dvoje po dvoje
izašla kroz srednji prolaz. I u tom trenutku Piji je sinulo! Poput vode koja nakon
snažne oluje probija kroz isprepletena, isušena riječna korita, misli su joj ispunile
mozak, same od sebe sjedale su na pravo mjesto i odjednom je sve imalo smisla.
Srce joj je poskočilo. Ružičast komadić tkanine iz sirenina želuca! Slova koja su
odgonetnuli pomoću fotografija: S-O-N-I-D.
- Pričekajte malo, molim vas! - zamolila je dvije djevojčice te izvadila mobitel
iz džepa. - Mogu li vas snimiti?
Djevojčice su veselo kimnule. Pia ih je uslikala sprijeda, zatim s leđa, te
fotografije odmah proslijedila izravno Kaiu, Christianu i Bodensteinu.
SONnenkInDer (Djeca sunca). Prokletstvo, to je bilo to. Točno to.

Kamion se zaustavio pred crvenim svjetlom na semaforu.

- Hvala - Kilian je rekao vozaču koji je zbog njega vozio duljim putom.
Umjesto da nastavi cestom A3 do zračne luke, kod Niedernhausena je skrenuo s
autoceste te se drndao kroz Fischbach i Kelkheim prema Bad Sodenu. Imao je
dovoljno vremena i mogao je jednako tako voziti cestom A66 i Frankfurtskim
križem, rekao je. Kilian je bio duboko dirnut tom neočekivanom uslužnošću. Ljudi,
za koje je vjerovao da ih poznaje, posljednjih su se godina udaljili od njega, izdali su
ga i ostavili na cjedilu, a ovaj posve nepoznat čovjek koji ga je, posredstvom onoga
koji mu je spasio život, povezao prema Frankfurtu, pomogao mu je ne postavivši
nikakvo pitanje.

322
 - U redu je - nasmiješio se vozač, ali se odmah potom uozbiljio. - Svakako idi k
liječniku, prijatelju. Izgledaš loše.
- Hoću - uvjeravao ga je Kilian. - Hvala još jedanput.
Izašao je iz kamiona i zalupio vratima. Kamion je krenuo, upalio žmigavac i
uključio se u promet. Kilian je duboko udahnuo i osvrnuo se oko sebe prije nego što
je prešao preko ceste. Prošlo je sedam godina otkako je posljednji put zakoračio
prema Bad Sodenu. Nikad prije nije ovdje bio bez automobila, podcijenio je dionicu
od Aleestraße do Dachberga, koja se uzdizala vrlo strmo. Grlo mu se isušilo, svaki
korak izazivao je paklene muke. Tek sada, kad mu se polako spustila razina
adrenalina, osjetio je posljedice udaraca i ispadanja iz automobila. Doista su ga
izmlatili, a on je pjevao kao slavuj, strahujući za svoju kćer. No unatoč smrtnom
strahu i bolovima bio je toliko pribran da im nije rekao kamo je doista poslao paketić
sa zapisnicima razgovora s dvojicom muškaraca iz Amsterdama. Neka samo čekaju
pred Hanninom kućom poštu!
Trebalo mu je tričetvrt sata da dođe do kuće u ulici Oranien, koja je nekoć bila
njegova. Šutke je čekao na suprotnoj strani ulice. Kako je visoka bila šimširova
živica! I lovorvišnja i rododendron pokraj ulaznih vrata jako su narasli. U srcu je
osjetio bol te se zapitao kako je uspio preživjeti protekle godine. On je oduvijek bio
čovjek kojemu su u životu bih potrebni red, obredi i čvrsta uporišta. Sve su mu oteli,
nije ostalo ništa osim samog života, a to više nije imalo gotovo nikakvu vrijednost.
Odlučno je prešao preko ceste, gurnuo vrata i popeo se stubama do ulaza u kuću.
Pristisnuo je zvono pokraj kojega se nalazilo nepoznato ime. Britta je nakon rastave
braka odmah našla novog zaštitnika, to je doznao od Chiare, koja je poočima mrzila
iz dna duše. Kakav to mora biti osjećaj za muškarca koji je jednostavno preuzeo
život svojeg prethodnika?
S druge strane vrata odjekivali su koraci, Kilian se pripremio. A onda se pred
njim pojavila Britta, prvi put od onoga dana kad ga je odvela policija. Ostarjela je.
Bila je stara i ogorčena. Nov muškarac nije ju usrećio.
Kilian je primijetio zapanjenost i užas u njezinim očima te brzo gurnuo nogu
između vrata i dovratka kako mu ne bi mogla zalupiti vrata pred nosom.
- Gdje je Chiara? - upitao je.
- Gubi se! - odgovorila je. - Znaš da ju ne smiješ vidjeti!
- Gdje je ona? - ponovio je.
- Zašto te to zanima?

323
 - Je li kod kuće? Molim te, Britta, ako nije, nazovi ju i zamoli da odmah dođe
kući!
- Zašto? Zašto te zanima gdje su djeca? I kako to izgledaš?
Kilian nije htio ništa objašnjavati. Njegova supruga ionako ne bi ništa
razumjela, kao i obično. On je za nju bio neprijatelj i bilo je uzaludno očekivati da će
ga razumjeti.
- Želiš li ju možda odvući u svoj odvratan prljav svijet? - siktala je Britta puna
mržnje. - Nisi li nam donio već dovoljno nesreće? Gubi se! I to smjesta!
- Želim vidjeti Chiaru - bio je uporan.
- Ne! Makni nogu s praga, inače ću zvati policiju!
Glas joj je postao kričav. Bojala se, ali ne od njega, nego više od toga što će ju
susjedi ogovarati. To joj je oduvijek bilo važnije od istine.
- Da, molim te, učini to.
Kilian je maknuo nogu. - Ostajem ovdje. Ako treba i cijeli dan.
Zalupila je vratima, a on je sjeo na gornju stubu. Neka ga policija odvede
odmah odavde pa neće morati pješačiti do mjesta. Jedino policija može zaštititi
Chiaru.

Nisu prošle ni tri minute dok se nije oslobodila lisica. Tip se nije baš potrudio. Meike
je protrljala zglobove na rukama koji su ju boljeli. Teška željezna vrata na podrumu
upijala su sve zvukove pa nije mogla čuti što se događa gore u kući i kad se momak
vratio. Mali prozor s rešetkama iza gorionika bio je više otvor za ventilaciju nego
prozor. Čak ni vrlo mršava osoba ne bi se mogla provući kroza nj.
Meike i dalje nije mogla pojmiti Wolfgangovo kukavičko držanje. Iako ga je
zvala u pomoć i preklinjala ga, on se jednostavno okrenuo i otišao dok ju je taj
bradonja tukao! Spoznaja kako se prevarila misleći o njemu sve najbolje, boljela ju
je daleko više od svih onih udaraca koje joj je zadao onaj momak. Po prvi put otkako
ga je poznavala, Meike je vidjela Wolfganga Materna onakvim kakav je doista bio:
nije bio prijatelj koji je imao razumijevanja za nju, štitio ju poput oca, kojeg je u
samotnim trenucima idealizirala, nego mekušac, kukavica, zec koji je i u srednjim
četrdesetim godinama života i dalje stanovao kod oca i nije imao snage suprotstvaiti
mu se. Kakvo duboko razočaranje!

324
 Meike je opipala svoje lice. Krvarenje iz nosa prestalo je. Osvrnula se oko sebe
u podrumu tražeći nekakav predmet kojim bi se mogla obraniti od bradonje. No
podrum je bio nedavno pospremljen, zahvaljujući Georgu, Hanninu drugom suprugu
koji je bio fanatik po pitanju urednosti. Osim uređaja za grijanje tu je bilo još i
nekoliko zidnih polica. Smotano uže za sušenje rublja, vrećica s kvačicama, dva
prašnjava smotuljka plavih vreća za otpad, te uredno složene stare majice i gaće koje
je Georg koristio za čišćenje cipela i poliranje automobila. Nije bilo ničega što bi joj
moglo poslužiti kao oružje. Sranje!
Pomisao na očuha broj dva podsjetila je Meike na elektrošoker. Uhvatila se za
stražnjicu i obradovala. Da! Imala ga je u stražnjem džepu na trapericama! U
borbenom žaru Wolfgangov je prijatelj zaboravio provjeriti ima li ona kakvo oružje;
vjerojatno nije ni pomišljao na to. Čvrsto odlučivši da se neće prepustiti sudbini bez
borbe, Meike je zauzela položaj pokraj vrata. On će se vratiti da ju ubije, ta je
prijetnja bila nedvosmislena.
Nije morala dugo čekati. Samo nakon nekoliko minuta okrenuo se ključ u bravi,
vrata su se otvorila uz škripu. Meike je poput zvijeri skočila na čovjeka, iskoristila
trenutak iznenađenja i pritisnula mu elektrošoker na grudi. 500 000 volta poteklo mu
je kroz tijelo, bacilo ga s nogu i zavitlalo prema zidu. Skljokao se i pogledao Meike
poput zbunjene ovce. Ona nije imala pojma koliko će trajati to stanje oduzetosti pa
nije dugo oklijevala. Bilo bi previše čovječno kad bi ga samo ostavila ovdje; neka
pati, i to pošteno. Meike je stavila elektrošoker u džep i uzela s police uže za sušenje
rublja.
Nije bilo jednostavno vezati ga najlonskim uzetom. Meike se činilo da je
momak težak jednu tonu, no bila je bijesna i čvrsto je odlučila osvetiti mu se te je
pokrenula snagu za koju nije imala pojma da postoji. Zadihano je okretala
nepokretnog muškarca tamo-amo sve dok ga nije povezala kao paket.
- Kosac se u kratkom vremenu pretvorio u čovječuljka.
Meike je ustala i maknula s lica kosu natopljenu znojem. S velikom zluradošću
primijetila je strah u njegovim očima. Nadala se da ta svinja osjeća jednak strah od
smrti kakav je vjerojatno trpjela njezina majka kad ju je napao i onako životinjski
premlatio!
Micao je prstima jedne ruke i govorio nešto nerazumljivo.
Meike nije mogla odoljeti iskušenju da ga ponovno udari elektrošokerom. Ovaj
je put izabrala mjesto gdje će ga jako boljeti. Bez ikakva suosjećanja gledala je kako
prekreće očima, kako mu navire pljuvačka na usta i kako mu se tijelo trza. Na

325
prednjoj strani njegovih svijetlih traperica širila se tamna mrlja. Zadovoljno je
promatrala svoje djelo.
- Tako. Sada idem u München. Ovdje te neće nitko naći. Dok se moja majka ne
vrati iz bolnice i slučajno ne siđe u podrum, ti ćeš već biti kostur.
Za rastanak ga je još udarila nogom u rebra, izašla je iz prostorije i zatvorila za
sobom vrata. Možda će reći policiji što se nalazi ovdje u podrumu. A možda i neće.

Bodenstein je strpljivo čekao. Stavio je ruke na stol te gotovo pobožnom smirenošću

gledao u čovjeka nasuprot sebe i šutio. Bernd Prinzler silno se trudio djelovati
opušteno, no Bodenstein je primijetio živčanu igru mišića za žvakanje i kapi znoja na
njegovu čelu.
Taj snažan div, koji se nije bojao ni smrti ni vraga ni policije, bio je vrlo
zabrinut. Nikad to ne bi priznao, ali ispod hrpe mišića i tetovirane kože kucalo je
meko srce.
- Ja sam ju tada maknuo s ulice - rekao je odjednom. - Prostituirala se, za
nekakvog sitnog svodnika. Slučajno sam otkrio kako ju je tukao pa sam se umiješao.
To je bilo prije sedamnaest godina, nije joj bilo još ni trideset, a već je bila posve
iznemogla.
Nakašljao se, duboko udahnuo i slegnuo ramenima. - Nisam imao pojma što se
događa s njom. Jednostavno mi se svidjela.
Bodenstein ga nije htio prekidati pitanjima.
- Izvukao sam ju, odselili smo se na selo i vjenčali. Naš najmlađi imao je točno
godinu dana kad se pokušala ubiti. Skočila je s mosta, slomila je obje noge. Završila
je u ludari i ondje je upoznala Leonie. Leonie Verges. Moja žena do tada ni sama nije
znala što se događa s njom.
Ušutio je, nekoliko se trenutaka borio sam sa sobom, a onda je nastavio.
- Michaelu su još kao dijete zlostavljali njezin otac i njegovi prijatelji.
Proživjela je strašne stvari. Kako bi mogla sve to prevladati, svijest joj se podijelila
na mnogo dijelova. Dakle, to više nije bila samo Michaela nego deseci drugih osoba
s vlastitim imenima, no ona toga nije bila svjesna. Ja to ne znam objasniti tako dobro
kao psihologinja, ali Michaela je godinama bila druga osoba pa se zato ne može
sjetiti mnogih stvari.

326
 Prinzler je odsutno trljao bradu.
- Michaela je godinama odlazila k Leonie na liječenje, a ono što je izašlo na
vidjelo, bilo je strašno. Čovjek uopće ne bi smio razmišljati o tome što ljudi sve
mogu učiniti djetetu. Njezin otac bio je ugledan čovjek, njegovi prijatelji također.
Pravi čistunci, društvena krema.
Prezrivo je otpuhnuo. - No svi su oni zapravo odvratne svinje koje zlostavljaju
djecu. Čak i vlastitu! Kada ta djeca odrastu, moraju otići. Najčešće završe u
prostituciji, odaju se alkoholu ili drogi. One svinje to rade vrlo spretno, stalno ih drže
na oku. Ako djeca prave probleme, pošalju ih u inozemstvo ili ih ubiju. Većinu njih
nitko ne traži. Michaela ich je uvijek zvala “nevidljivom djecom”. Siročad, na
primjer. Nitko se neće pitati gdje su. Ta organizacija za zlostavljanje djece gora je od
mafije. Oni ne prežu ni pred čim i nikome ne dopuštaju da ih napusti. Michaelina
obitelj stalno je pokušavala ponovno doći do nje, ali ja to nisam dopustio. Onda sam
se sjetio da bismo se mogli pretvarati da je umrla. Organizirati pokop i sve to. Poslije
toga bio je mir.
Bodenstein, koji je očekivao sasvim drukčiju priču, slušao je bez riječi i sa sve
većom nevjericom.
- Prije nekoliko godina - nastavio je Prinzler - u Majni je pronađena mrtva
djevojka. Sve je objavljeno u tisku. Michaela je to nekako doznala, iako sam ju
uvijek pokušavao držati podalje od svega što bi ju moglo povrijediti. Ona je ipak
doznala i strašno se uznemirila. Bila je posve sigurna da se iza svega kriju tipovi koji
su i nju zlostavljali. Pitali smo se što možemo učiniti. Michaela je htjela sve dati u
javnost. Ja sam mislio da je to jako opasno. Ti su tipovi posvuda, imaju golem
utjecaj. Ako išta poduzmemo, moramo imati čvrste dokaze, imena, mjesta, svjedoke
i tako dalje. Razgovarao sam o tome sa svojim odvjetnikom i on je rekao da ćemo
uspjeti.
- Govorite li o Kilianu Rothemundu? - upitao je Bodenstein.
- Da, točno - rekao je Prinzler kimnuvši. - Ali Kilian je negdje pogriješio pa su
ga uništili. Svi oni dokazi protiv njega, dakle, da je pedofil, bih su krivotvoreni. Nije
imao nikakve mogućnosti da dokaže suprotno. Uništili su mu život jer je postao
opasan za njih.
- Zašto tada niste ništa poduzeli? - upitao je Bodenstein. - Što je bilo s dokazima
koje je imala vaša supruga?
- A komu smo još mogli vjerovati? - odgovorio je Prinzler protupitanjem. - Oni
su sjedili posvuda, pa i u policiji. I tko će vjerovati jednom rokeru i ženi koja je pola

327
života provela u ludari? Nismo više ništa poduzimali, povukli smo se. Ja najbolje
znam što su u stanju učiniti ljudi koji su sve izgubili. Neposredno prije nego što sam
se povukao iz svih poslova, dogodilo se to da su u jednoj našoj trgovini ubili vašeg
doušnika i dvojicu naših momaka. U pitanju je bilo isto.
- O čemu je bila riječ? - želio je znati Bodenstein.
Prinzler ga je gledao stisnutih kapaka.
- Vi znate kako je sve to povezano. Vaša kolegica pitala me jučer o tome. O
doušniku i o tome zašto su ga ubili njegovi ljudi.
Bodenstein se nije obazirao na tu primjedbu jer bi onda morao priznati pred
Prinzlerom da nema pojma o čemu on govori i što je učinila kolegica. Jako se
uzrujao. Kako mu je Pia mogla zatajiti rezultate ispitivanja? Grozničavo je
pokušavao prisjetiti se redoslijeda onoga što se jučer događalo. Kada je Pia
razgovarala s Prinzlerom u zatvoru u Preungesheimu? Prije ili poslije njihova
razgovora u njegovu uredu kad ga je pitala za Erika Lessinga. Što je otkrila? I kako
je uopće došla na to?
Kako se ne bi razotkrio pred Prinzlerom, zamolio ga je da nastavi.
- U svakom slučaju - rekao je Prinzler - moja je supruga zajedno s Leonie
počela pisati svoju priču. To je bilo dobro kao metoda liječenja, rekla je Leonie. Tako
je bilo zamišljeno. Ali onda je pronađena i druga mrtva djevojka u rijeci. Ja sam
stalno bio u vezi s Kilianom. Zajedno s Leonie odlučili smo ovaj put ići do kraja. Ali
više ne s policijom ni s državnim odvjetništvom. Htjeli smo odmah izaći u javnost.
Imali smo dovoljno dokaza i iskaza insajdera koji su potvrdili ono što je moja
supruga proživjela.
Bodenstein nije mogao vjerovati svojim ušima. Pia je bila u pravu: njihova su
tri slučaja bila povezana.
- Dogovarali smo se kako ćemo to učiniti da nam nitko ne pokvari račune.
Leonie nam je pričala o Hanni i ja sam pomislio kako ju trebamo uključiti u naš
pothvat. Ona se odmah zagrijala, zajedno s Kilianom pregledala je Michaeline
zapise. Ali onda...
Netko je pokucao na vrata sobe za ispitivanje. Kai je provirio unutra i dao znak
Bodensteinu da mu ima reći nešto važno. Bodenstein se ispričao, ustao je i izašao na
hodnik.
- Šefe, Kilian Rothemund predao se - rekao je Kai čim je Bodenstein za sobom
zatvorio vrata. - Kolege ga dovode ovamo.

328
 - Izvrsno.
Bodenstein je otišao do spremnika s pitkom vodom i natočio si punu čašu. Kai
je pošao za njim.
- Osim toga, imam obavijesti o Helmutu Grasseru. On stanuje u Falkensteinu,
Reichenbachweg 132 b.
- Pošaljite nekoga onamo, neka ga dovedu na razgovor.
- Trenutak.
Kai mu je stavio svoj mobitel pod nos. - Jeste li vidjeli fotografije koje je Pia
upravo poslala?
- Nisam. Što je to?
Boden stein je stisnuo kapke. Bez naočala vidio je samo tamne mrlje na
zaslonu.
- Dvije male djevojčice u ružičastim majicama s natpisom Djeca sunca -
uzbuđeno je odgovorio Kai. - Sjećate li se komadića tkanine iz želuca naše sirene?
Ružičasti pamuk s otisnutim bijelim slovima? To bi mogla biti ovakva majica!
- I kako nam to sada može pomoći?
Bodenstein je u mislima bio negdje drugdje. Jesu li mu se potkrale neke
pogreške pri ispitivanju u slučajevima sirene i Hanne Herzmann? Je li previdio nešto
važno? Jesu li morali prije otkriti da se iza okrutnog napada i ubojstva terapeutkinje
krije pedofilska organizacija? Je li to uopće bilo točno?
- Pia je još na onoj proslavi u Falkensteinu. Osamdeseti rođendan utemeljitelja
udruge Djeca sunca. Ona sluti da bi ta dobrotvorna organizacija mogla imati
nekakve veze s našom sirenom.
- Aha.
Bodenstein je ispio čašu i ponovno ju napunio. Što ako je Prinzler lagao samo
kako bi spasio sebe i zločinačku udrugu kojoj je pripadao? Ono što je ispričao
zvučalo je logično, ali je jednako tako moglo biti i bezočna laž.
- Adresa udruge Djeca sunca jest Reichenbachweg 134.
Ostermann ga je pogledao s velikim očekivanjem, ali Bodenstein nije odmah
shvatio što mu želi reći.
- Helmut Grasser, kojega je svjedok vidio one večeri kad je Hanna Herzmann

329
bila silovana, povezan je s tom udrugom - Kai mu je priskočio u pomoć.
Prije nego što je Bodenstein stigao nešto reći, iz prostorije za nadzor ušao je
kolega u odori.
- Ah, tu ste - rekao je. - Upravo smo dobili hitan poziv. Rotkelchenweg 8 u
Langenhainu. Adresa je iz vašeg slučaja, zar ne?
Još i to!
- Kakav hitan poziv? - upitao je Bodenstein pomalo razdražljivo. Nije imao
vremena ni srediti misli.
- Provala, napad, tjelesne ozljede - rekao je službenik namrštivši se. - Sve je
zvučalo pomalo zbrkano, ali žena je rekla da se požurimo, ona je provalnika svladala
i vezala u podrumu.
- Onda pošaljite nekoga da pogleda.
Bodenstein je bacio plastičnu čašu u koš pokraj aparata za vodu. - Kai, dođite u
sobu za ispitivanje. Mislim da polako počinjem povezivati stvari.
Ostermann je kimnuo i pošao za njim.
- Mogu li sada ići? - upitao je Prinzler. - Sve sam vam rekao.
- Ne, niste rekli sve - odgovorio je Bodenstein. - Jeste li ikad čuli za udrugu
Djeca sunca?
Prinzlerovo se lice smrknulo.
- Da, naravno. Otac moje supruge utemeljio ju je - odgovorio je. Riječi su mu
zvučale sarkastično. - Lukava zamisao, zar ne? Neiscrpan izvor za nastrane
zlostavljače djece.

Pia je osjetila kako joj vibrira mobitel pa ga je izvadila iz torbe. Na zaslonu je

pročitala Bodensteinovo ime i javila se.
- Gdje si ti? - upitao je njezin šef, što nije zvučalo previše ljubazno. - Na
proslavi rođendana Josefa Finkbeinera odgovorila je prigušenim glasom. - Rekla sam
ti da...
- Rothemund se predao i Prinzler je progovorio - prekinuo ju je Bodenstein. -
Taj je Finkbeiner otac Prinzlerove supruge!

330
 Pia je poklopila lijevo uho kako bi ga mogla razumjeti jer je oko nje vladao
sveopći žamor.
- ... i on je... glava jedne... zločinačke organizacije!... htio je Hannu
Herzmann… ali... nekako pročulo... ostani ondje... šaljem... kolege... dolazim sam...
ništa...
- Nisam te razumjela - rekla je. - Olivere? Ja...
-... ima pištolj! Oprez! - odjednom je zakriještala neka žena.
Gotovo u istom trenutku začula su se dva pucnja i Pia je podigla glavu.
- Što je to bilo? - povikao je Bodenstein u slušalicu, zatim više nije čula ništa jer
je nastala velika gužva. Čula su se još dva pucnja. Ljudi su skočili sa stolica,
histerično vrišteči, ili su se bacili na pod. Četvorica premijerovih tjelohranitelja
probudila su se iz drijemeža i probijala se između ljudi koji su bježali u paničnom
strahu.
- Kvragu!
Pia se skamenila na nekoliko trenutaka. Što je to bilo? Atentat na premijera?
Pokolj? Oduprijela se nagonu da se skloni na sigurno, uspravila se i s nevjericom
promatrala kako neki muškarac s leđa napada vitku tamnokosu ženu u ružičastoj
haljini koja je cijelo vrijeme stajala ukoso iza nje, s buketom cvijeća u ruci.
Pia je stavila mobitel u džep i pokušala se probiti naprijed. S nelagodom se
prisjetila prošlogodišnje masovne panike u Ehlhaltenu, bujica ljudi grubo ju je
povukla za sobom, ali se ona preko prevrnutih stolica probijala do govornice.
- Liječnika, liječnika, brzo! - povikalo je nekoliko ljudi u isti glas.
Dršćući cijelim tijelom, Pia je nastojala pogledom obuhvatiti sve što se događa.
U roku od samo nekoliko sekundi mirna se idila svečano ukrašenog vrta pretvorila u
bojno polje. Oko nje grlili su se zaplakani, uplašeni ljudi, glazbenici džez-orkestra
stajali su na podiju kao ukopani, držeći glazbala u rukama, muškarci, žene i djeca
dozivali su jedni druge. Jedan od ubijenih sjedio je i dalje na stolici, prekriženih
nogu i ruku kao da će slušati govor, ali mu je nedostajalo pola tijela - strašan prizor!
Drugi muškarac prevrnuo se u stranu, vjerojatno se srušio ravno u krilo onome na
susjednoj stolici. Kakav užas! Pia se bespomoćno osvrtala oko sebe. Viši državni
odvjetnik Markus Maria Frey stajao je usred gužve, ukočen od straha, blijeda lica, u
ruci je držao pištolj, a pokraj njegovih nogu ležala je tamnokosa žena u ružičastoj
haljini. Sjedokosa žena bacila se na muškarca koji je ležao na podu, Pia nije mogla
razaznati je li on mrtav ili ozlijeđen. Sjedokosa žena vrištala je poput luđakinje,

331
mlađa, uplakana tamnokosa žena pokušavala ju je otrgnuti od njega. Pia je ugledala
Emmu u drugom redu. Prijateljicaje nepomično sjedila razrogačenih očiju. Haljina
boje sunca, lice, ruke i kosa bili su joj poprskani krvlju i Pia je na trenutak sa
strahom pomislila da je mrtva. Pokraj Emme stajalo je dijete i prazna pogleda zurilo
u mrtve koji su sjedili ispred nje. Pogled na malu djevojčicu Piju je naglo vratio u
stvarnost. Odlučno je odgurnula stolicu u stranu, zgrabila Emmu za ruku i povukla ju
prema gore, a onda je brzo uhvatila dijete i odnijela ga. Emma je omamljeno trapala
za njima.
- Što se ovdje dogodilo? - upitala je Pia dok su joj koljena sve više klecala od
straha. Oprezno je spustila dijete na pod.
- Žena... žena... - zamuckivala je Emma. - Odjednom... odjednom se stvorila
ovdje i... pucala je... posvuda je... bila krv... Vidjela sam kako se muškarčeva glava
preda mnom raspuknula kao... kao lubenica.
Tek je sada došla k sebi, pogledala je kćer kojoj su leđa također bila krvava. -
O, moj Bože, Louisa! O, Bože!
- Sjedi - zabrinuto je rekla Pia. Emma je bila u visokom stupnju trudnoće! -
Gdje je tvoj suprug?
- Ja... ne znam... - Emma se spustila na stolicu i privukla dijete u naručje. - On...
je sjedio pokraj mene i držao je Louisu na krilu...
Iz daljine se čulo zavijanje sirene, helikopter je kružio iznad krošnji drveća.
Malo poslije kroz park su projurila dvoja policijska kola.
Pia nije voljela postavljati pitanja bližnjima žrtava ubojstva dok su još bili pod
dojmom onoga što se dogodilo, ali je iz iskustva znala da je to najbolji trenutak, jer
je sjećanje još bilo svježe i nepatvoreno.
- Poznaješ li tu ženu? - upitala je.
- Ne - rekla je Emma, odmahnuvši glavom. - Nikad ju nisam vidjela.
- Što je ona točno učinila?
- Ona... odjednom se stvorila ovdje, kao da je iznikla iz tla - odgovorila je
Emma drhtavim glasom. - Stala je pred mojega svekra i nešto je rekla.
- Možeš li se sjetiti što je rekla?
Pia je izvadila notes te u torbici potražila kemijsku olovku. To je za nju bila
rutina i davalo joj je određenu sigurnost.

332
 Emma je s naporom razmišljala te mehamčkim pokretima milovala leđa svoje
kćeri koja se privila uz nju i sisala palac.
- Da.
Podigla je glavu i pogledala Piju. - Nisi li sretan što ponovno vidiš svoju malu
princezu? Rekla je točno to i... zapucala. Prvo u mojeg svekra, a zatim odmah u
dvojicu muškaraca koji su sjedili pokraj njega. To su bili njegovi stari prijatelji.
- Znaš li tko su oni? Znaš li njihova imena?
- Da. Hartmut Matern bio je kum mojeg supruga, drugi muškarac zvao se dr.
Rdchard Mehring.
Pia je kimnula i zapisala podatke.
- Mogu li se popeti u naš stan? - zamolila je Emma. - Moram preodjenuti sebe i
Louisu.
- Da, naravno. Znam gdje ću te naći, budem li još imala kakvih pitanja.
Bolničari su stavili nosila s Emminim svekrom u kola hitne pomoći koja su bila
parkirana nekoliko metara dalje. Sjedokosa žena od malo prije, koju su pridržavale
dvije mlade žene, plakala je s rukom na ustima.
- Tko je to? - upitala je Pia.
- Renate, moja svekrva. I moje šogorice, Sarah i Corinna. Corinna je
ravnateljica zaklade Djeca sunca.
Emmine oči bile su pune suza. - Kakva katastrofa. Jadna moja svekrva. Tako se
radovala ovom danu.
Na kolima hitne pomoći zatvorila su se vrata, plavo svjetlo na krovu počelo je
titrati. Louisa je izvadila palac iz usta.
- Mama?
- Da, zlato moje?
- Je li zao vuk sada mrtav? - pitalo je dijete. - Više mi nikad ne može nauditi?
Pia je u prijateljičinim očima primijetila izraz užasa, a zatim nevjericu i
postupno shvaćanje onoga što se događalo.
- Ne - šapnula je Emma kroz suze, njišući kćer u naručju. - Zao vuk ti više
nikad neće nauditi. To ti ja obećavam.

333
Izvadila je iz torbe policijsku iskaznicu i vratila se na mjesto užasa. Državni
odvjetnik Frey stajao je kao ukopan, i dalje držeći oružje u ruci, njegova košulja i
njegove hlače bile su natopljene krvlju. Kao da je hipnotiziran, zurio je u ženu koja
je ležala pred njim. Pia je dotaknula Freyovu ruku i on se probudio iz stanja
omamljenosti.
- Gospođo Kirchhoff - tiho je šapnuo. - Što... što radite ovdje?
- Dođite - odlučno je rekla Pia i uhvatila ga ispod ruke. Policijski službenici u
odorama nahrupili su u vrt. Pia im je pokazala iskaznicu te im zapovjedila da ograde
vrt, park i velik dio ulice i pobrinu se da udalje znatiželjnike, a osobito novinare.
Policajci su joj dali par gumenih rukavica i vrećicu za dokazni materijal, oprezno je
uzela pištolj iz ruke državnog odvjetnika, ispraznila ga i sve zajedno stavila u
vrećicu.
- Tko je ta žena? - upitala je Pia. - Poznajete li ju?
- Ne, nikad ju nisam vidio - rekao je državni odvjetnik Frey, odmahnuvši
glavom. - Stajao sam za govornicom i vidio sam ju kako dolazi srednjim prolazom, s
buketom cvijeća u ruci. I odjednom... odjednomje držala pištolj i... i...
Glas mu je zatajio, svih deset prstiju provukao je kroz kosu, oborio pogled na
nekoliko trenutaka, a onda podigao glavu.
- Ubila je mojeg oca.
To je zvučalo nevjerojatno, kao da još nije shvatio što se tu odigralo. - Neliohko
sam trenutaka bio kao oduzet. - Ja... nisam ju mogao spriječiti da ubije još dvoje
ljudi!
- Vaš otac nije mrtav - odgovorila je Pia. - Ali vi ste se izložili pogibelji dok ste
razoružavali ženu.
- Uopće nisam razmišljao - promrmljao je Frey. - Odjednom sam se našao iza
nje i uhvatio joj ruku u kojoj je držala pištolj... i onda... onda je pištolj nekako opalio.
Je li ona... je li mrtva?
- Ne znam - rekla je Pia.
Zbunjena djeca plačući su tražila roditelje. Stigla su kola hitne pomoći, došli su
liječnici i policijski službenici. Pijin mobitel neprestano je zvonio i vibrirao, ali ona
se nije na to obazirala.

334
 - Moram ići k svojoj obitelji - rekao je državni odvjetnik Frey, odlučno
podigavši ramena. - Moram potražiti suprugu. Sada sam potreban i majci. O, Bože,
ona je sve to vidjela.
Pogledao je Piju.
- Hvala, gospođo Kirchhoff - rekao je drhtavim glasom. - Budem li vam trebao,
na raspolaganju sam vam u bilo koje doba.
- U redu. Ali sada se prvo pobrinite za obitelj - odgovorila je Pia stisnuvši ga za
ruku. Ispratila ga je pogledom, ne zavideći mu na onome što ga čeka. Tek je tada
primijetila svoj mobitel i javila se.
- Pia, kvragu, gdje si? - povikao je Bodenstein. - Zašto se ne javljaš na mobitel?
- Ovdje je došlo do pucnjave - odgovorila je. - Najmanje je dvoje mrtvih i dvoje
teško ozlijeđenih.
- Dolazimo odmah.
Bodenstein je sada djelovao malo mirnije. - Jesi li dobro?
- Da, da, meni se nije ništa dogodilo - uvjeravala je šefa. Okrenula se i zašla u
park. Iz daljine je sve djelovalo nestvarno, kao mjesto na kojemu se snima film. Sjela
je na rub vodoskoka, zatakla mobitel između uha i ramena te potražila cigarete u
torbici.
- Slušaj - rekao je Bodenstein. - Prinzler je progovorio. Hanna Herzmann
istraživala je zlostavljanje djece. Prinzlerovu je suprugu zlostavljao otac dok je bila
dijete pa je htjela s tim izaći u javnost nakon što je na televiziji doznala za našu
sirenu. Leonie Verges bila je njezina terapeutkinja, godinama. Preko nje uspostavila
je vezu s Hannom Herzmann, Rothemundom i Prinzlerom. To je doista sve
povezano. A sve je počelo mnogo ranije nego što bismo ikad pomislili. Iza toga krije
se međunarodna organizacija zlostavljača djece, a Josef Finkbeiner, čini se, ima
glavnu ulogu u svemu. Ali ako je točno ono što je rekao Prinzler, onda su u to
upleteni i mnogi drugi utjecajni ljudi koji gaze preko leševa kako bi spriječili da ih se
otkrije. Pia, vjerojatno je s tim povezano i ubojstvo onog doušnika u Frankfurtu prije
mnogo godina!
Njegove su joj riječi odzvanjale u ušima kao da je vikao. Pia je stavila cigaretu
u usta i upalila upaljač, no prsti su joj tako jako drhtali da je jedva uspjela zapaliti
cigaretu.
- Pia? Pia! Jesi li tu?

335
 - Da, slušam te - tiho je rekla. Skinula je cipele te zabila prste u šljunak koji je
bio topao od sunca. U zdencu je žuborila voda, na travnjaku ispred nje skakutao je
kos, zatim je odletio. Tišina. Mir. A samo prije dvadeset minuta, ni stotinu metara
dalje od nje okrutno su ubijena dva muškarca.
- Dolazimo za deset minuta - čula je kako Bodenstein govori, a onda je
razgovor prekinut. Pia je podigla glavu i zagledala se u tamnoplavo nebo na kojem
su plovili mali bijeli oblačići.
Shvatila je da je, suprotno svakom razumskom objašnjenju, ponovno bila u
pravu. Napetost u njezinu tijelu popustila je i ona je počela plakati.

Bodenstein je već vidio bezbroj prizorišta ubojstava te ih je u mislima razvrstavao

služeći se vlastitim sustavom. Ovo ovdje nedvojbeno je pripadalo u najgoru
kategoriju, onu s pet zvjezdica. Jedna je žena pred očima dvije stotine odraslih ljudi i
djece usmrtila dvojicu muškaraca, a jednome nanijela ozljede opasne po život.
Možda bi bilo još i gore da netko nije, izlažući svoj život opasnosti, svladao i
razoružao napadačicu. Bodenstein je godinama poznavao frankfurtskog državnog
odvjetnika Markusa Mariju Freya i nikad ne bi rekao da bi poduzeo nešto tako
opasno. No u opasnim okolnostima neki ljudi prerastaju sami sebe, osobito ako je
riječ o vlastitoj obitelji. Kolega Kröger mu je na putu do Falkensteina pojasnio
Freyove obiteljske odnose, a Pia mu je u nekoliko riječi ispričala što se dogodilo.
Već se oporavila od šoka koji je doživjela. Ono što je sada morala raditi bio je njezin
posao i bila ga je u stanju obaviti, iako joj nije bilo ni malo bolje nego ostalim
gostima.
- Gdje je bio premijer kad se zapucalo? - upitao je Bodenstein.
- Koliko znam, zastupnik i gradonačelnik sjedili su na drugoj strani hodnika.
Sprijeda desno sjedili su Josef Finkbeiner i njegova supruga, a pokraj njih ovi koji su
sada mrtvi.
Pogledala je u notes. - Hartmut Matern i Richard Mehring, Finkbeinerovi stari
prijatelji. Iza njih sjedio je Finkbeinerov sin Florian koji je na krilu držao svoju kćer,
pokraj njega sjedila je njegova supruga Emma, moja školska prijateljica koja me i
pozvala ovamo.
- Onaj Hartmut Matern? - upitao je Bodenstein podigavši obrve.
- Da, bas taj... - Pia je pogledala šefa. - Njegov sin Wolfgang prijatelj je Hanne

336
Herzmann. Nije li to čudna slučajnost?
- Ne, bojim se da ništa od ovoga nije slučajnost - odgovorio je Bodenstein. -
Kao što sam ti malo prije rekao telefonski, očito je sve povezano. Nadam se da će
nam Rothemund to poslije potvrditi.
Doktora Josefa Finkbeinera, koji je bio pogođen u prsa i vrat, već su odvezla
kola hitne pomoći. Preko dvojice mrtvih, koji su još sjedili na stolicama, prebacili su
pokrivače. Bodenstein je prepustio vođenje slučaja Cemu Altunayu jer je smatrao da
što prije mora razgovarati s Rothemundom. Došao je forenzičar, malo poshje stigli
su i ljudi iz tima za krizne slučajeve koje je pozvao Altunay. Dva psihologa
pobrinula su se za članove Finkbeinerove obitelji koji su sjedili odmah iza ubijenih.
Christian Kröger i njegov tim već su počeli osiguravati tragove, osigurali su i
fotografirali mjesto događaja i dva trupla. Malo dalje liječnik hitne pomoći
zbrinjavao je onesviještenu ženu koja je pucala i koja je bila upucana u trbuh. Pokraj
njezine glave klečao je crnokos muškarac u svijetlom odijelu. Plakao je i milovao ju
po licu.
- Molim vas - rekao je liječnik hitne pomoći - pustite nas da radimo svoj posao.
- I ja sam liječnik - odgovorio je čovjek. - To je moja sestra.
Bodenstein i Pia začuđeno su se pogledali.
- Dođite.
Bodenstein se nagnuo nad muškarca i stavio mu ruku na rame. - Pustite
liječnike da rade.
Čovjek se ustao te teturajući, protiv svoje volje, otišao za njim i Pijom do
jednog od visokih stolova. Na grudima je držao žensku torbicu poprskanu krvlju.
- Smijem li pitati tko ste vi? - počeo je Bodenstein nakon što se predstavio.
- Florian Finkbeiner - odgovorio je muškarac isprekidanim glasom.
- Jeste li u rodu s...? - upitao je Bodenstein.
- Da, Josef Finkbeiner moj je otac. Naš otac.
Odjednom su mu oči bile pune suza. - Žena... to je moja sestra blizanka,
Michaela. Ja... nisam ju vidio više od trideset godina, od njezine četrnaeste godine.
Mislio sam da je mrtva, to... to su mi rekli roditelji. Ja... dugo sam boravio u
inozemstvu, ali prošle sam godine bio na Michaelinu grobu. Kad se danas pojavila
ovdje, to je za mene bio šok.

337
 Glas ga je izdao, jecao je. Bodenstein je sve shvatio. Odjednom mu se sve
posložilo u mislima, dijelovi su se spojili u veliku cjelinu i sve je imalo smisla.
Žena koja je ubila dvojicu muškaraca i Josefu Finkbeineru nanijela ozljede
opasne po život bila je supruga Bernda Prinzlera, koju je otac zlostavljao još dok je
bila dijete, mučio i na kraju otjerao u prostituciju. Prinzler je govorio istinu.
- Zašto je vaša sestra pucala u vašeg oca? I zašto u onu dvojicu? - upitala je Pia.
Kao što je Bodenstein i očekivao, čovjek nije imao pojma o tome što je sve
njegova sestra pretrpjela.
- To nije istina! - šapnuo je sav užasnut nakon što mu je Bodenstein ispričao sve
što zna o tome. - Moja je sestra uvijek bila problematična, to je točno. Često je
bježala od kuće, pila je alkohol i drogirala se. Roditelji su mi također rekli da je
godinama bila na psihijatriji. Ali ni ja nikad nisam bio sretan. Djeci nije lako kad im
se roditelji više brinu za tuđu djecu nego za vlastitu. Ali moj otac nikad nije...
dotaknuo moju sestru! On ju je volio više od svega!
- Bojim se da se varate - rekla je Pia. - Vaša je mala kći u trenutku kad su vašeg
oca stavljali u kola prve pomoći pitala majku je li zao vuk mrtav pa joj više nikad
neće moći nauditi.
Florian Finkbeiner još je više problijedio, pitajući se je li to moguće. Odmahnuo
je glavom.
- Sjećate li se kako je dječja liječnica posumnjala da je netko zlostavljao vašu
djevojčicu? - upitala je Pia. - Emma je pomislila da ste ju vi zlostavljali. No vi to
niste činili. To je činio vaš otac.
Florian Finkbeiner pogledao ju je i gutnuo slinu. I dalje je čvrsto držao sestrinu
torbicu.
- Michaela se također uvijek bojala zlog vuka. Ja nisam shvatio da su to bili
pozivi u pomoć. Mislio sam da si umišlja nešto - prošaptao je. - Isto tako, ja sam
predložio da moja supruga i Louisa žive kod mojih roditelja dok se dijete ne rodi. To
si neću moći oprostiti dok sam živ.
- Molim vas, hoćete li nam dati torbicu? - zamolila ga je Pia i Finkbeiner ju je
poslušao.
Državni odvjetnik Frey prišao je k njima za stol. Htio je zagrliti Finkbeinera, ali
ovaj se izmaknuo.
- Vi ste sigurno znali da je Michaela živa - predbacio je čovjeku kojeg su

338
posvojili njegovi roditelji. - Vi uvijek sve znate, ti i Ralf i Corinna!
- Ne! Nismo znali - uvjeravao ga je državni odvjetnik. - Čak smo bili i na
njezinu pogrebu. I ja sam zaprepašten.
- Ne vjerujem ti ni riječi - gnjevno je uzvratio Finkbeiner. - Uvijek ste se
ulizivali mojim roditeljima, uvlačili ste im se u dupe, samo kako bi izgurali mene i
Michaelu! Nikad nismo bili u prednosti pred vama, dotepencima! A sada si još ubio i
moju sestru! Nadam se da ćeš se zbog toga pržiti u paklu!
Pljunuo je Freyu pred noge i udaljio se. Frey je uzdahnuo. U očima su mu
zasjale suze.
- Ne zamjeram Florianu - tiho je rekao. - Svi smo zapanjeni, ali njemu je
sigurno najgore. Točno je da je uvijek morao imati obzira prema nama.
Zazvonio je Bodensteinov mobitel. Kai Ostermann javio je da su u podrumu
Hanne Herzmann doista našli nekog čovjeka.
- Nećete vjerovati, šefe - rekao je Ostermann. - Čovjek se zove Helmut Grasser.
On je sada ovdje. Nije htio ići u bolnicu.
Bodenstein se okrenuo te Ostermannu dao još nekoliko uputa.
- Pia, idemo - rekao je tada. - Imamo Grassera.
- Koga? - upitao je Frey, a Bodenstein, koji je prvo htio zanemariti to pitanje,
sjetio se da je on u trima njihovim slučajevima bio državni odvjetnik.
- Čovjek se zove Helmut Grasser - odgovorio je. - Svjedok ga je vidio one
večeri, kad je napadnuta Hanna Herzmann, nedaleko mjesta na kojem su ju pronašli
sljedećeg dana. Vi biste ga zapravo trebali poznavati, on živi tu, zar ne?
Uhvatio je Pijin pogled, u početku zbunjen, a onda ljutit. Odmah bi mu
predbacila što ju nije obavijestio, ali, bez obzira na to što nije bilo vremena, i ona je
od njega nešto tajila.
- Helmuta poznajem cijelu vječnost - potvrdio je Frey. - On je ovdje domar. Zar
ga sumnjičite?
- Da, dok se ne dokaže suprotno - rekao je Bodenstein, kimnuvši. - Prvo ćemo
razgovarati s njim, a onda ćemo vidjeti što ćemo dalje.
- Želim prisustvovati ispitivanju - rekao je Frey.
- Zar si to doista želite priuštiti? Možda biste danas trebali...

339
 - Ne, to nije problem - državni odvjetnik upao mu je u riječ.
- Ionako ne mogu ovdje više ništa učiniti. Ako dopustite, brzo ću se preodjenuti
i zatim doći u Hofheim.
- Naravno.
- Onda se vidimo.
Pia i Bodenstein gledali su za njim kako odlazi kroz park i usput telefonira.
- Malo prije bio je u šoku, a sada je hladan poput pasje gubice - zaključila je
Pia, čudeći se.
- Možda pokušava pobjeći u kakvu rutinu - nagađao je Bodenstein.
- Ni ja nisam prepoznala Prinzlerovu suprugu. Ona se potpuno promijenila. A
onda se sve dogodilo tako brzo...
- Dođi, idemo. Rothemund je prvi na redu. Jako me zanima što će nam ispričati.

Kai Ostermann poslao je Helmuta Grassera i Kiliana Rothemunda u sobe za

ispitivanje broj 2 i 3 u prizemlju zgrade Regionalnog kriminalističkog inspektorata,
ali Bodenstein se prvo zaputio k Berndu Prinzleru koji je još čekao u sobi broj 1.
Nijemo i bezizražajna lica slušao je Bodensteinov i Pijin izvještaj o događajima u
Falkensteinu. Što god proživljavao u duši, potpuno je vladao emocijama, nije
pokazivao ni bijes ni zabrinutost.
- To se ne bi dogodilo da me niste zatvorili - predbacio je Bodensteinu. -
Prokletstvo!
- Nije točno - odgovorio je Bodenstein. - Da ste nam odmah rekli o čemu je
riječ, odavno bismo vas pustili kući. Zašto je vaša žena to učinila? Otkuda joj oružje?
- Nemam pojma - mrzovoljno je odgovorio Prinzler, stisnuvši šake. - Hoćete li
me napokon pustiti?
- Da, možete ići - rekao je Bodenstein, kimnuvši. - Vašu suprugu odveli su u
bolnicu u Bad Soden. Ako želite, reći ću da vas odvezu onamo.
- Hvala, nije potrebno.
Prinzler je ustao. - Murjaci su me dovoljno izvozali u životu.
Izašao je iz prostorije, a policijski službenik ispratio ga je do izlaza iz zgrade.

340
Bodenstein i Pia pošli su za njim. Pred vratima sobe za ispitivanje čekala je dr.
Nicola Engel.
- Zašto ga puštate? - upitalaje. - Što se to dogodilo u Falkensteinu?
- Sve nam je rekao i ima stalno mjesto boravka - odgovorio je Bodenstein. Prije
nego što je nastavio, prekinula ga je Pia. Nije joj išlo iz glave ono što je Behnke
rekao o sudjelovanju Nicole Engel u predmetu Erika Lessinga i shvatila je da ne
vjeruje svojoj šefici. Ako doista postoji veza između tog predmeta i današnjih
slučajeva, onda je bilo bolje da ju obavijesti o svakoj sitnici.
- Prvo Rothemund, a onda Grasser? - Pia je upitala šefa.
- Da, prvo Rothemund - složio se Bodenstein.
Oglasio se mobitel kriminalističke savjetnice, ona se udaljila nekoliko metara i
odgovorila na poziv. Pia je razbijala glavu kako bi se mogla riješiti Engelice te pratiti
razgovor s Rothemundom iza stakla, a ne preko zvučnika. Za dugačko objašnjenje
nije bilo vremena, morala se pouzdati u to da on neće postavljati pitanja.
- Voljela bih ispitati Rothemunda u tvojem uredu - rekla je.
- Dobra ideja - odgovorio je Bodenstein, a ona je odahnula. - Od neonskog
svjetla dobijem glavobolju već nakon pola sata. Neka ga dovedu gore, ja još moram
ići na WC.
- Ah, Olivere.
Pia je vidjela da je Engelica prestala telefonirati. - S Rothemundom bih prvo
razgovarala u šest očiju, bez šefice. Možeš li to izvesti?
Vidjela je upitnike u njegovim očima, ali onda je kimnuo.
- Stigao je viši državni odvjetnik Frey - objavila je dr. Nicola Engel. - Kako
ćemo sada postupiti?
- Gospođa Kirchhoff i ja prvo ćemo sami razgovarati s Rothemundom i
Grasserom - odgovorio je Bodenstein. - Poslije može doći i Frey.
Pia ju je oštro pogledala, a onda je krenula u sobu broj 3 kako bi naredila
službeniku da odvede Kiliana Rothemunda na prvi kat.
- I ja bih voljela biti prisutna - Pia je čula kako Engelica govori. Bodensteinov
odgovor nije razumjela, ali se nadala da je ostalo po njegovu. Kad se vratila,
kriminalističke savjetnice više nije bilo, ali je zato hodnikom dolazio viši državni
odvjetnik Frey. Na sebi je imao svjetlosivo odijelo, bijelu košulju i kravatu, kosa mu

341
je bila vlažna i začešljana prema natrag. Izvana je djelovao smireno i opušteno kao i
uvijek, no njegov inače bistar pogled sada je bio mutan i ispunjen tugom.
- Dobar dan, gospodine doktore Frey - pozdravila ga je. - Kako ste?
- Dobar dan, gospođo Kirchhoff.
Pružio joj je ruku, na usnama mu je zaigrao smiješak. - Sve samo ne dobro.
Mislim da još uopće nisam shvatio što se dogodilo i kako je uopće moglo doći do
toga.
Da Pia nije svojim očima vidjela u kakvom je stanju bio još samo prije dva sata,
mislila bi da je nemoguće da je doživio nešto tako strašno. Iskreno je poštovala
njegovu profesionalnost.
- Htio bih vam se još jedanput zahvaliti - rekao je. - Bilo je doista zadivljujuće
kako ste se ponijeli.
- Nije vrijedno spomena.
Pia se pitala zašto ga je prije smatrala uobraženim birokratom i zašto ga nikad
nije voljela.
Bodenstein se vratio iz muškog WC-a. U istom trenutku otvorila su se vrata
sobe za ispitivanje straga u hodniku i jedan je službenik odveo Kiliana, s lisicama na
rukama, do stražnjih stuba, koje su vodile na prvi kat. Frey ga je pratio pogledom,
Pia je primijetila kako mu se na trenutak promijenio izraz lica. Uspravio se i podigao
bradu.
- Ali to nije bio Helmut Grasser - rekao je.
- Ne odgovorio je Bodenstein. - To je Kilian Rothemund. On se danas predao.
Moja kolegica i ja prvo ćemo razgovarati s njim, a poslije toga s Grasserom.
Markus Maria Frey gledao je za čovjekom koji mu je nekoć bio blizak prijatelj,
ali kojeg je unatoč tome poslao u zatvor na nekoliko godina. Kimnuo je.
- Volio bih prisustvovati razgovoru - rekao je.
- Ne, gospođa Kirchhoff i ja prvo ćemo razgovarati s gospodom sami - odlučno
je odgovorio Bodenstein. - Vi za to vrijeme možete čekati u dnevnom boravku.
Viši državni odvjetnik nije navikao da mu se odbije molba. Njegovo
nezadovoljstvo zbog Bodensteinova odgovora nije se moglo ne primijetiti. Smrknuo
se i otvorio usta kako bi se usprotivio, ali se onda predomislio i slegnuo ramenima.
- Dobro onda - rekao je. - Idem prvo popiti kavu. Vidimo se poslije.

342
Emma i Florian sjedili su u praznoj čekaonici kirurške ambulante u bolnici u Bad
Sodenu, držali se za ruke i čekali. Louisa je zaspala na Florianovu krilu. Michaela je
već sat vremena bila u dvorani za operacije. Zrno joj je prodrlo ukoso ispod grudi,
probilo crijevo i jetru i zabilo se u zdjeličnu kost. Josefa su helikopterom prebacili u
Frankfurt, u Sveučilišnu kliniku, i Emma je bila zbog toga sretna jer joj je i sama
pomisao da boravi pod istim krovom s tom odvratnom svinjom koja je zlostavljala
njezinu kćer, bila nepodnošljiva. Iskosa je pogledala Floriana. Kako je tek njemu
zbog svega ovoga?
Uvijek je bio u napetim odnosima s ocem, osjećao se zapostavljenim i
nevoljenim. Zbog toga je i izabrao zanimanje koje ga je odvelo daleko od kuće.
Vjerojatno mu je bilo strašno kad je shvatio da je njegov otac zlostavljač djece,
pedofil koji je dograbio i njegovu kćer. Florian joj je isprekidano pričao o Michaeli,
o tome koliko joj je zavidio na očevoj ljubavi, te o njezinu prisnom prijateljstvu s
Nickyjem kojeg je kao dijete i volio i mrzio. Nicky je u dobi od osam godina došao u
obitelj Finkbeiner, nakon što ga je nekoliko udomiteljskih obitelji vratilo u sirotište.
Još kao dijete bio je pravi manipulator, vrlo inteligentan, tašt i zaljubljen u samoga
sebe. Florian se radovao što će dobiti druga za igru, vršnjaka, ali Nicky je više volio
Michaelu i htio ju je imati samo za sebe.
Michaela je uvijek bila čudna, lažljiva i agresivna, ali Florian je svoju sestru
blizanku, koja je bila od njega mlađa samo deset minuta, obožavao. Utoliko ga je
više boljelo što je zbog Nickyja izgubio svoju jedinu saveznicu u obitelji. Roditelji
su Nickyju i Michaeli opraštali sve ono zbog čega su njega korili ili kažnjavali, sve
su im dopuštali. Kad su imali deset godina, oboje su pušili, Michaela je s jedanaest
godina prvi put pobjegla od kuće, s trinaest godina pušila je joint, s četrnaest si je
ubrizgavala heroin. A onda je nestala, prvo su ju odveli u zatvor za mlade, zatim na
psihijatriju. Nicky se uspio spasiti, postao je sjajan učenik i bio je najbolji na maturi
na cijeloj školi. Više nikad nije govorio o Michaeli, ali se zato jako sprijateljio s
Corinnom koja mu je poslije Michaele bila najomiljenija.
Njegove uspomene na sestru blizanku nisu bile ni malo lijepe, a sada, kad je
znao što se krilo iza svega, Emma je mogla shvatiti zašto ju nije nikad spomenuo. S
hodnika su dopirali glasovi. Netko je spomenuo ime “Michaela Prinzler”, Florian i
Emma naćulili su uši. U čekaonicu je ušao muškarac. Bio je tako visok da je gotovo
popunio dovratak, ruke su mu bile istetovirane, izazivao je strah.
- Jesi li ti Michaelin brat? - upitao je Floriana neobično hrapavim glasom.

343
 - Da, ja sam taj - odgovorio je Florian. - A tko ste vi?
- Ja sam njezin suprug. Bernd Prinzler.
Emma je bez riječi zurila u tetoviranog diva. Prinzler je sjeo na plastičnu stolicu
nasuprot njima te rukama protrljao lice. Zatim je stavio laktove na koljena i prodorno
gledao Floriana.
- Što se dogodilo? - upitao je.
Florian se nakašljao te sve ispričao strancu.
- Mislio sam da je moja sestra umrla prije mnogo godina. Tako su mi rekli
roditelji.
- Morali ste vjerovati u to - odgovorio je Prinzler. - Mi smo tada inscenirali
Michaelin pogreb kako ju ona čudovišta više ne bi tražila.
- Koja čudovišta? - uzrujano je upitao Florian.
- Tvoj stari i njegovi prijatelji pedofili. To je mafija. Onoga tko im padne šaka
više ne ispuštaju iz vida. Znaju za svaki korak svake djevojčice. I bolje su
organizirani od bilo koje tajne službe.
- Što... što to znači? - upitao je Florian.
Emma ne bi voljela čuti odgovor, ali Bernd Prinzler vrlo im je otvoreno,
okrutno pričao o strukturama i sredstvima pedofilske organizacije. Potankosti su bile
odvratne i nepodnošljive.
Emma se stresla. Hoće li se ikad riješiti te strašne noćne more i hoće li Louisa
jednoga dana zaboraviti to što joj se dogodilo? Kako nije prije primijetila sve to? Je
li mogla primijetiti, je li morala primijetiti? Pokušavala se prisjetiti kako se njezin
svekar ponašao prema Louisi, pokušavala je pronaći dokaz da nije dirao njezinu kćer.
Uvijek je bio ljubazan prema njoj.
U čekaonicu je ušao liječnik u plavoj zaštitnoj odjeći za operacije. Prinzler i
Florian naglo su ustali.
- Što je s mojom suprugom? - upitao je Prinzler.
- Kako je moja sestra? - istodobno je upitao Florian.
Liječnik je gledao čas jednog čas drugog.
- Dobro je podnijela operaciju, njezino je stanje stabilno - odgovorio je na kraju
te gotovo iščašio vrat pokušavajući pogledati Prinzlera u oči. - Premjestili smo ju na

344
odjel za intenzivnu njegu, radi promatranja. Odstranili smo zrno i zakrpali probušeno
crijevo.
Emma je odjednom osjetila jaku bol u trbuhu. Prestrašeno je hvatala zrak, a u
istom trenutku pukao joj je vodenjak i plodna joj je voda smočila gaćice.
- Floriane - tiho je rekla. - Mislim da beba dolazi.

- Što se dogodilo s vama? - preneraženo je upitala Pia kad se Kilian Rothemund

okrenuo prema njoj. Njegovo lice, koje je na tjeralicama izgledalo dojmljivo i lijepo,
bilo je natečeno, cijela lijeva strana lica bila je ljubičasta od podljeva krvi koji se
protezao sve do oka. Činilo se da mu je nos bio slomljen, a desna ruka kao da je
prošla kroz stroj za mljevenje mesa. Kiliana Rothemunda hitno je trebalo smjestiti u
bolnicu.
- Kad sam prije dva dana u Amsterdamu htio ući u vlak, dočekali su me -
odgovorio je.
- Tko?
Pia je sjela nasuprot njemu za stol u Bodensteinovu uredu. Bodenstein je dao
znak Rothemundu da pričeka s odgovorom. Uključio je snimalicu, stavio ju na stol te
izdiktirao nekoliko navoda o predmetu.
- To nije bila nizozemska policija - rekao je Rothemund nakon što je snimanje
započelo te načinio grimasu. - I nije me policija mučila prošle noći niti me jutros
izbacila iz jurećeg automobila. To su bili psi pedofilske mafije, kojima sam postao
preopasan. Prisilili su me da gledam na videu kako su silovali Hannu Herzmann i
prijetili su mi da će se to isto dogoditi mojoj kćeri ako im ne kažem kamo sam slao
obavijesti koje sam dobio od dvojice insajdera.
- Jeste li im rekli? - upitao je Bodenstein.
- Nisam.
Rothemund je oprezno protrljao neobrijanu bradu. - Imao sam još dovoljno
duhovne snage i mogao sam spriječiti da se dokopaju tog materijala. Zato što sam
znao da je Hanna u bolnici, rekao sam im da sam njoj poslao paketić s tonskim
zapisima.
- Mudro ste postupili - rekla je Pia. - Netko je doista čekao poštu u kući
gospođe Herzmann. Na nesreću, kad je taj došao, u kući je bila i njezina kći Meike.

345
 - Gospode Bože! - zaprepastio se Rothemund.
- Meike je uspjela svladati tog muškarca i zatvoriti ga u podrum. Sada je i on
ovdje.
Kilian Rothemund odahnuo je.
- Tko je to bio? Helmut Grasser? - upitao je.
- Da, baš on. Otkuda ga znate?
- On je Finkbeinerov čovjek za grube poslove. I sam je bio štićenik udruge
Djeca sunca. On je psihički bolesnik.
- Gdje je sada vaša kći? Je li na sigurnom? - upitala je Pia.
- Da. Nazvala ju je moja bivša supruga. Ona je došla kući baš u trenutku kad je
po mene stigla policija - rekao je Rothemund, kimnuvši. - Nakratko sam razgovarao
s njom i obećala mi je da neće izlaziti iz kuće.
- Poslat ćemo joj policijsku zaštitu - rekla je Pia.
Bodenstein se zakašljao.
- Idemo po redu - rekao je. - Nešto smo već doznali od Bernda Prinzlera,
poznata nam je životna priča njegove žene. Ona se danas pojavila na proslavi
rođendana Josefa Finkbeinera i ondje ubila dvojicu ljudi, a ocu nanijela ozljede
opasne po život.
- Dragi Bože! - Rothemund je bio vrlo dirnut. Ova ga je vijest očito jako
pogodila, pokušavao se pribrati. - Koga je upucala?
- Doktora Hartmuta Mater na i doktora Richarda Mehringa, bivšeg predsjednika
pokrajinskog vrhovnog suda.
- Obojica pripadaju uskom krugu pedofilske organizacije - potvrdio je Kilian
Rothemund. - Oni vuku konce, zajedno s još trojicom, i to već više od četrdeset
godina. Toliko dugo nesmetano rade svoj prljavi posao. Imam dugačak popis imena i
hrpu dokaza da je popis točan. Michaela Prinzler podrobno mi je opisala i napisala
svoju dugogodišnju patnju. Gospođa Herzmann i ja posljednjih smo tjedana skupili
mnogo dokaza i iskaza nekadašnjih žrtava i počinitelja, koji su potvrđivali
Michaelinu priču. Ja sam se prošle godine vrlo intenzivno bavio tom temom, kao što
možete i misliti.
Iako mu je lice bilo strašno izobličeno, njegove neobično svjetloplave oči bile
su tako bistre da je Piji bilo teško gledati u njih. Morala se doslovno prisiliti da ne

346
odvraća pogled.
- Kad mi se prije devet godina Bernd Prinzler obratio s molbom da pomognem
njegovoj supruzi, bio sam oduševljen tom temom - nastavio je Rothemund nakon
kratke stanke. - Nisam ni sanjao koliko su ti ljudi odlučni i opasni. Uništili su me.
Izgubio sam sve: obitelj, ugled, posao. Bio sam u zatvoru, kažnjen zbog zlostavljanja
djece i posjedovanja fotografija i filmova s dječjom pornografijom koji su se nalazili
na svim mojim računalima. To je bila spretno postavljena zamka u koju sam upao
kao slijepac.
- Kako se to moglo dogoditi? - upitala je Pia.
- Bio sam naivan, u doslovnom značenju te riječi.
Malo se nasmiješio, ali se smiješak odmah ugasio. - Vjerovao sam pogrešnim
ljudima, osjećao sam se vrlo sigurnim. Stavili su mi drogu u piće. Nakon dvadeset
četiri sata probudio sam se u svojem automobilu, nisam znao što se dogodilo. Dok
sam bio bez svijesti, razodjenuli su me i stavili u krevet s golom djecom i
fotografirali. To je uobičajen način na koji možete ucjenjivati ljude koji vam ne
odgovaraju. Znam za dvije socijalne radnice za mlade kojima se dogodilo to isto, za
učitelja koji je želio prijaviti svoju sumnju da zlostavljaju jednog njegovog učenika i
za još najmanje tri muškarca. Jednostavno nisu imali nikakve šanse jer veze tih ljudi
dopiru do ministarstava, gospodarstva, politike pa i policije. Svi se uzajamno
pokrivaju, ne samo u Njemačkoj. To je međunarodna organizacija i mnogo je novca
u igri.
Zamišljeno je gledao u svoju desnu šaku te ju okretao tamo-amo.
- Kad su prije nekoliko tjedana pronašli u rijeci djevojčino tijelo, Michaela je
napokon odlučila sve reći. Bernd me nazvao i ja sam mu odmah rekao da ću
sudjelovati u tome. Nisam više imao što izgubiti, ali bih možda dobio priliku za
rehabilitaciju ako budemo mogli objaviti dokaze. Preko Michaeline terapeutkinje
Leonie uspostavili smo vezu s Hannom Herzmann. Ona je bila oduševljena
mogućnošću da dobije tako zanimljivu temu za svoju emisiju. I premda smo ju
upozorili, očito nije vjerovala da su ti ljudi toliko opasni. Nisam ni ja vjerovao. O
tome je razgovarala sa svojim starim prijateljem Wolfgangom Maternom,
programskim direktorom televizijske kuće za koju je radila emisiju.
Rothemund je uzdahnuo. - Hanna nije imala pojma o tome da je otac Wolfganga
Materna, Hartmut, upleten u taj slučaj. Ja sam, naravno, znao da je on vlasnik
televizijske kuće i namjerno nisam stavio njegovo ime na popis kako ne bih doveo
Hannu u sukob s odanošću prema njemu. Osim toga, u početku nisam bio siguran

347
mogu li joj doista vjerovati. Tada, nažalost, nisam znao da joj je Wolfgang Matern
prijatelj i da će mu sve ispričati.
- Mislite li da je Wolfgang Matern napao Hannu Herzmann? - prekinula ga je
Pia.
- Sigurno nije on osobno. Mislim da ju je napao Helmut Grasser. Vjerujem da je
on ubio Leonie Verges. Ženu ne možete zaplašiti kompromitirajučim fotografijama
ili fimovima. Ti zločinci postupaju sa ženama drukčije nego s muškarcima.
Pia se sjetila automobila s oznakom HG koji je susjed Leonie Verges nekoliko
puta primijetio u blizini njezine kuće. Taj automobil bio je registriran kao vlasništvo
zaklade Djeca sunca.
- Ta Djeca sunca - uključio se Bodenstein - čine li oni doista nešto za majke i
djecu ili je to samo organizacija za pokrivanje zločina?
- Ne, oni čine mnogo toga - odgovorio je Kilian Rothemund.
- Toje zaista velika stvar. Podupiru obrazovanje mladih majki, daju stipendije za
djecu i mlade. Ali također ima i djece koja službeno ne postoje. Mlade majke nestaju
odmah poslije poroda i ostavljaju djecu u uvjerenju da će im ondje biti dobro.
Finkbeiner također rado dovodi siročad s Dalekog istoka ili iz Istočne Europe. Ovdje
ih uopće ne prijavljuje, jednostavno ne postoje i nitko ih ne traži. Ta su djeca hrana
za pedofile. Michaela je sve to znala, tu je djecu nazivala “nevidljivom djecom”.
Ono što im čine, potpuno je neshvatljivo. Kad prerastu i postanu nezanimljiva
pedofilima, oni ih daju svodnicima ili jednostavno uklanjaju.
Pia se prisjetila fotorobota izrađenih uz pomoć svjedokinje iz Höchsta. Ispričala
se, otišla u ured i ubrzo se vratila s preslikama.
- Poznajete li ovo dvoje ljudi? - upitala je Kiliana Rothemunda. Njemu je bio
dovoljan samo površan pogled.
- Muškarac je Helmut Grasser - rekao je. - A žena je Corinna Wiesner, također
posvojeno dijete Finkbeinerovih, kao i njezin suprug Ralf Wiesner, voditelj poslova
Finkbeinerova holdinga. Corina i on zacijelo su najposlušniji vojnici Finkbeinerove
crne armije. Službeno, ona je ravnateljica Djece sunca, ali zapravo je šefica “tajne
policije” te organizacije. Ona je upućena u sve, hladna je kao led i nemilosrdna do
kraja.

348
Helmut Grasser govorio je pola sata bez prestanka. Zahvalan što je napokon
pronašao nekoga tko će ga pozorno slušati, pričao je o nesretnom djetinjstvu bez
ljubavi, različitim udomiteljskim obiteljima i dječjim domovima, o duševno bolesnoj
majci koja ga je, kao neželjenu posljedicu silovanja, odbacila i koja je imala samo
šesnaest godina kad ga je rodila. Ured za socijalnu skrb na kraju ga je poslao k
Finkbeinerovima i on je ondje prvi put u životu doživio nešto poput naklonosti i
skrbi, ali je ipak ostao drugorazredno dijete. Budući da je imao majku, Finkbeinerovi
ga nisu posvojili; odrastao je u domu organizacije Djeca sunca i činio je sve kako bi
dobio priznanje od onih kojima je toliko želio pripadati. No Finkbeinerova djeca,
koja su bila mlađa od njega, gledala su ga svisoka te besramno iskorištavala njegovo
nastojanje da im se umili i ismijavala su ga. Grasser nije bio oženjen i živio je s
majkom u jednoj od kuća na Finkbeinerovu posjedu u Falkensteinu, u bliskom
susjedstvu s ljudima koje je obožavao trideset godina i koji su njegovu odanost
koristili za ostvarenje svojih planova.
- Okej - napokon ga je prekinuo Bodenstein. - Što je bilo s Hannom Herzmann i
s Leonie Verges?
- Herzmannovu sam trebao malo zaplašiti kako bi prestala njuškati okolo -
priznao je Grasser. - Stvar je malo izmakla kontroli.
- Malo izmakla kontroli? - Bodenstein je povisio glas. - Ženu ste životinjski
mučili i gotovo ubili! A onda ste ju ostavili u prtljažniku i time olako pustili da umre!
- Ja sam samo radio ono što su tražili od mene - branio se, a u njegovim se
tamnoplavim očima pojavio tračak samosažaljenja. U okvirima vlastite logike, sebe
nije vidio kao počinitelja, nego kao žrtvu. - Nisam imao drugog izbora!
- Uvijek imamo drugi izbor - odgovorio je Bodenstein. - Tko traži od vas takvo
što?
Grasser je bio dovoljno inteligentan da bi mrzio svoju ovisnost o drugima i
ponižavanje, ali nije imao snažnu volju da se toga oslobodi. Svoje je postupke sam
sebi opravdavao time što sluša zapovijedi drugih pa se zbog doživotno povrijeđenog
ponosa nemilosrdno osvećivao slabijima od sebe.
- Tko to traži od vas? - ponovio je Bodenstein.
Grasser je shvatio da laži ne pomažu te je iskoristio priliku da napokon naplati
dug onima koji su ga tlačili.
- Corinna Wiesner. Ona je moja šefica. Radim ono što mi kaže i ne postavljam
pitanja.

349
 Pijin mobitel počeo je zujati. Na brzinu je pogledala na zaslon. Bio je to broj
Hansa Georga, seljaka iz Liederbacha koji joj je uvijek pripremao sijeno. Vjerojatno
joj je htio javiti da je pokosio travu. To je moglo čekati.
- Je li vam Corinna zapovjedila i da snimate kako zlostavljate Hannu
Herzmann? I je li vam ona naredila da pustite Leonie Verges da umre od žeđi i da i to
snimate? - strogo je upitao Bodenstein.
- Ne izravno - izmotavao se Grasser. - Ne govori mi točno što trebam raditi.
- Da, a što vam je onda rekla? - upitao je Bodenstein, nagnuvši se naprijed. -
Malo prije ste rekli da činite ono što vam se kaže!
- Tako je - rekao je Grasser slegnuvši ramenima. - Kažu mi da moram učiniti to
i to. Ali kako ću postupiti, to prepuštaju meni.
- Što to točno znači?
- Ja sam smislio lažnu policijsku kontrolu - gotovo je ponosno rekao Grasser. -
Sve potrebno nabavio sam na internetu, nije uopće bilo teško. I to uvijek funkcionira.
Katkada to radimo jednostavno iz zabave, spremimo u džep nekoliko novčanica i sve
bude u redu.
- Što je sa snimanjem? - upitala je Pia.
- Ima jako puno ljudi koji to vole - odgovorio je.
- Što?
- Pa to, gledati kako netko umire. Dakle zapravo, ne kao glumu - rekao je
Grasser posve smireno. - Za film kao što je ovaj s tetom s televizije može se dobiti
dvije milje.
Kröger je već pričao o filmovima zvanim snuff-movies. Pia nikad nije gledala
takav film, ali je znala da se na internetu, na raznim forumima i u zatvorenim
korisničkim skupinama nude filmovi koji navodno prikazuju prava ubojstva u
punom trajanju, često kao nastrane vrhunce najtvrđih pornografskih prizora, ali i
smaknuća, ubojstva beba i djece u okviru dječje pornografije.
Grasser je opisivao svoja odvratna djela s takvom točnošću da se Piji smučilo.
Doživljavala ga je kao uspaljenog mužjaka gorile koji se šakama busa u prsa.
- Nama su dovoljne činjenice - prekinula je opis napada na Hannu Herzmann. -
Što je bilo s djevojkom? Kako je dospjela u rijeku?
- Samo polako. Jedno po jedno - odgovorio je Grasser, uživajući što se napokon

350
nalazi u središtu pozornosti, jer mu je u životu inače bila dodijeljena samo sporedna
uloga.
Pia je odglumila kao da ju netko zove na mobitel te izašla iz prostorije za
ispitivanje. Nakon svega što je danas doživjela, više nije mogla podnijeti način na
koji ju taj momak gleda, svlači pogledom.
Vani se naslonila na zid, zaklopila oči i počela duboko disati kako ne bi ostala
bez zraka. Na svijetu ima tako odvratnih, bolesnih ljudi!
- Hej, je li sve u redu?
Christian Kröger došao je iz male sobe koja se nalazila između prostorija za
ispitivanje. Iz te sobe bilo je moguće pratititi ispitivanje kroz posebno staklo. Pia je
otvorila oči i ugledala njegovo zabrinuto lice.
- Ne mogu ga podnijeti više ni trena - izustila je. - Ni deset konja neće me više
odvući unutra.
- Ja ću to preuzeti.
Christian ju je suosjećajno pomilovao po ruci. - Ostali su u sobi za slušanje. Idi
k njima i jednostavno samo slušaj.
Pia je doboko udahnula.
- Hvala - rekla je.
- Jesi li danas što jela? - upitao ju je Christian.
- Nisam. Poslije ću.
Pia se nasmiješila. - Nadam se da će ovo biti uskoro gotovo.
Otišla je u sobu u kojoj su bili Kai, Cem i Kathrin i sjela na stolicu. Helmut
Grasser izgovorio je nekoliko sablažnjivih primjedbi kad je Christian ušao u
prostoriju i sjeo iza njegove stolice.
- Prijeđi na stvar, ti bolesni mali jadniče. U protivnom ćeš dobiti još jednu
terapiju elektrošokovima.
Grasser se prestao zadovoljno cerekati.
- Jeste li čuli ovo? On mi prijeti mučenjem - uzrujao se.
- Ja nisam ništa čuo - Bodenstein nije ni trepnuo. - Stali smo kod djevojke.
Dakle. Molim.

351
 Grasser je mrko pogledao Krögera.
- Oksana, glupa drolja - rekao je tada - ta je stalno bježala. Ja sam uvijek
zadužen za takve prljave poslove i dobijem svoje kad te male koze prave probleme.
Ona je nekako došla do središta grada pa smo se morali pretvarati da smo njezini
roditelji.
- Tko je to “mi”? - prekinuo ga je Bodenstein.
- Corinna i ja - odgovorio je Grasser.
- Odakle je pobjegla djevojka?
- Iz palače.
- Može li to biti malo određenije?
Helmut Grasser mrzovoljno je iskrivio lice, ali onda je počeo govoriti. U
katakombama palače Ettringhausen u Höchstu, koja je pripadala Finkbeinerovoj
zakladi, nalazili su se podrumi u kojima su zlostavljali djecu i djevojke te snimali
filmove za svjetsko tržište. Djeca su obično bila smještena u Falkensteinu, ali ih je
uvijek bilo nekoliko i u Höchstu, kako bi bila “na raspolaganju”. Pia se naježila od
samog tog izraza.
Oksana, rekao je Grasser, bila je zapravo već stara za potrebe pedofila, ali je
gazda iz nepoznatih razloga bio zaluđen njome. No Oksana je jedne večeri izazvala
njegov bijes jer nije htjela učiniti ono što je tražio od nje.
- Dok su djeca mala, lako ih je zaplašiti - rekao je Grasser tako smireno kao da
govori o kakvim životinjama. - Kad su starija, postanu zlobna i lukava, te male
zvijeri. Zato se katkada mora oštrije postupiti.
Pia se okrenula i prekrila lice rukama.
- Ne mogu to više podnijeti - promrmljala je.
- Ni ja - prigušeno je odgovorio Cem. - Ja imam dvije kćeri. Ne smijem ni
pomisliti na njih.
- Oksana je bila žilava, takve su Ruskinje. To im je u genima - odjekivao je
Grasserov glas iz zvučnika. - Gazdaju je tukao, jedva je dolazila do zraka, zatim ju je
potopio u bazen. Vjerojatno ju je predugo držao pod vodom. To je bio nesretan
slučaj.
Slegnuo je ramenima.
- I što je bilo onda?

352
 Bodensteinovo lice bilo je bezizražajno.
- Događa se da netko ne preživi. Trebao sam ju ukloniti još iste večeri -
odgovorio je Grasser. - Ali nisam imao dovoljno vremena pa sam ju bacio u rijeku.
- Neshvatljivo. Nije imao dovoljno vremena! - promrmljala je Kathrin.
- Na svu sreću - podrugljivo je dodao Cem. - U protivnom nitko ne bi doznao
što se dogodilo.
- Uh - uzdahnula je Pia. Cem je bio u pravu. Pronalazak mrtve djevojke bio je
okidač za niz tragedija koje oni nisu mogli spriječiti. Da se svjedokinja javila ranije,
da je odmah vidjela Oksaninu fotografiju u novinama, a ne u emisiji Aktenzeichen
XY, možda se Hanni Herzmann ne bi ništa dogodilo, Leonie Verges bila bi sada živa,
a Michaela Prinzler ne ubila dva čovjeka.
Da je bilo ovo ih ono!
- Javi se već jednom na mobitel - rekla je Kathrin jer je Pijin telefon stalno
zujao i tresao se.
- Poslije. Nije tako važno - odgovorila je Pia i nagnula se naprijed jer je
Bodenstein stavio pred Grassera nekakvu fotografiju.
- Što je ovo ovdje? - upitao je. - To smo pronašli u želucu mrtve djevojke.
- Hm. Izgleda kao dio nekakve majice. Gazda voli kad djevojke nose ružičastu
odjeću, osobito ako su malo starije. Tada izgledaju mlađe.
- Ovu smo tkaninu našli u djevojčinu želucu - ponovio je Bodenstein.
- Moguće je da ju je pojela. Oksanu smo uvijek morali izgladnjivati jer je inače
bila previše drska.
Cem je hvatao zrak.
- To ne može biti istina, zar ne? - s nevjericom je upitala Pia. - Nitko ne može
činiti takvo što.
- Može - rekao je Kai i kimnuo. - Ljudi, nažalost, mogu to činiti. Sjeti se samo
čuvara u koncentracijskim logorima. Navečer bi odlazili kućama i bili posve obični
očevi obitelji nakon što su cijeli dan odvodili ljude u plinsku komoru.
- Kako bih mu volio učiniti to isto! - promrmljao je Cem. - Ali takvi ne odlaze u
zatvor nego samo u ludaru, jer su imali teško djetinjstvo! Kad čujem takvo što...!
Pijin je mobitel opet zazvonio. Stišala ga je. - Jeste li sve to radili sami ili ste

353
imali pomoćnika? - upitao je Cem s druge strane staklene pregrade.
- Tu i tamo poveo bih nekoga - rekao je Grasser. - Kad smo obrađivali tetu s
televizije, bio je prisutan čak i gazda. Za Leonie sam uzeo Andyja, on inače samo
smije prevoziti djecu.
- I gazda je bio prisutan - ponovio je Christian Kröger. - Nije li on već malo
prestar za takve... pothvate?
- Pothvate - nasmijao se Grasser. - To mi se sviđa. Ali zašto bi bio star? Pa on
nije stariji od vas.
- Ne govorimo li sada o Josefu Finkbeineru? - upitao je Bodenstein.
- Ah, Josef više ne može - rekao je Grasser, odmahnuvši rukom. - Taj još može
samo dirati dijete koje mu slučajno padne u ruke. Ne, Nicky je gazda.
- Nicky? - istodobno su upitali Bodenstein i Kröger. - Tko je to?
Grasser ih je iznenađeno pogledao, a onda se nasmijao i zavalio u naslon.
- Vi ste ga uhitili - rekao je. - Malo prije sam ga vidio na hodniku.
- Tko je Nicky? - prijetećim je glasom upitao Bodenstein koji je već gubio
strpljenje te lupio dlanom o stol.
- Zbilja niste osobito mudri - rekao je Helmut Grasser, odmahnuvši glavom.
Malo se uplašio. - Pravo je Nickyjevo ime Markus Maria Frey.

- Hitno trebamo nalog za uhićenje Freya i Corinne Wiesner - rekao je Bodenstein.

Želim hitnu potragu, odmah. Nije mogao daleko pobjeći.
- Pobrinut ću se za to - rekao je Kai Ostermann i kimnuo.
Kad su utvrdili da je viši državni odvjetnik Frey pobjegao, Bodenstein je okupio
članove ekipe K11 u prostoriji iza stražarnice. Došli su i kolege iz drugih
inspektorata i zaštitne policije, a oni koji su već odradili svoju smjenu, bili su
pozvani da se vrate na svoja radna mjesta.
- Tko je posljednji vidio Freya? - upitao je Bodenstein.
- Izašao je iz zgrade u 16:36, navodno je htio donijeti mobitel iz automobila -
rekla je kolegica ko jaje u to vrijeme sjedila na ulazu.
- Okej - rekao je Bodenstein pogledavši na ručni sat. - Sada je 18:42. To znači

354
da je u prednosti dva sata.
Pljesnuo je rukama.
- Idemo, ljudi, na posao! - povikao je. - Vrijeme teče. Frey će pokušati zatrti
tragove. Želim nalog za pretres palače Ettringhausen i za sve prostorije udruge Djeca
sunca kao i za privatne kuće Grassera, Wiesnera i Freya. Za pretres u Höchstu
potrebna nam je specijalna jedinica, jedna satnija i helikopter, u slučaju ako Frey
pobjegne. Osim toga moramo obavijestiti kolege iz policije za zaštitu voda.
Pia je kao omamljena sjedila do zida, okolne glasove doživljavala je samo kao
udaljen šum u ušima.
Zašto nije primijetila kako viši državni odvjetnik vješto manipulira njome?
Kako je samo mogla upasti u zamku? Polako je počela shvaćati što je učinila. Ona
mu je naivno ispričala kako je Rothemund otputovao u Amsterdam, izvijestila ga o
svakom istražnom koraku samo zato što je bio ljubazan prema Lilly!
Lilly! Gospode Bože! Pia se trgnula kao da ju je netko polio vrućom vodom.
Prijeteće pismo, koje je jutros primila, vjerojatno je napisao Frey! Naravno, mislio je
da je Lilly njezina kći jer mu ona nikad nije spomenula Christopha.
- Psi tragači, liječnici - Bodensteinov joj je glas dopirao do svijesti. - Za sat
vremena naći ćemo se u Höchstu. Zgradu treba opkoliti i ograditi. Kai, obavijestite
prometnu policiju i kolege u Frankfurtu.
- Pia?
Rüdiger Dreyer, dežurni vozač u noćnoj smjeni, gurnuo je glavu kroz vrata.
Pia ga je pogledala.
- Da, što je?
- Upravo smo dobili hitan poziv - rekao je kolega i prišao bliže. Izraz
zabrinutosti na njegovu licu pokrenuo je sve alarme u Pijinoj glavi. - U Birkenhofu
se nešto dogodilo.
- O, Bože, ne! - Šapnula je Pia i stavila ruke na usta. Ne Lilly! Ako se djevojčici
nešto dogodilo, jedino će ona biti kriva za to. U velikoj sobi zavladala je potpuna
tišina. Svi su gledali u Piju. Izvadila je mobitel. Dvadeset tri neodgovorena poziva,
pet poruka, sve od Hansa Georga! A ona je mislila da joj želi reći nešto o kosidbi
trave!
- Dođi - odlučno je rekao Christian Kröger i potapšao ju po ramenu. - Ja ću te

355
odvesti onamo.
Da, hvala, htjela je reći Pia, ali onda je postala svjesna kritičkih pogleda svojih
kolega. Nije smjela pokazati slabost, ne u situaciji kao što je ova, u kojoj je potreban
svaki čovjek. Ona je bila narednica kriminalističke policije i morala je postupiti
profesionalno, nije smjela otrčati kao bez glave. Njezin privatan život nije ni pod
kojim okolnostima smio biti važniji od uhićenja opasnog zločinca, kojeg je baš ona
opskrbila informacijama iz prve ruke.
- Hvala, sama ću - rekla je odlučnim glasom i ispravila ramena. - Vidimo se
poslije u Höchstu.

- Sada sigurno nećeš sama voziti.

Christian Kröger dostigao ju je na parkiralištu i uzeo joj ključeve iz ruke. - Bez
pogovora! Ja ću te odvesti.
Pia je bez riječi kimnula. Cijelim je tijelom drhtala od straha i brige. Budu li ju
pozvali pred disciplinski sud, zato što je državnom odvjetniku dala važne podatke,
bit će pravedno kažnjena za svoju glupost. No do kraja života neće si oprostiti ako se
Lilly nešto dogodilo, i to njezinom krivnjom.
Kröger je otključao njezin automobil i otvorio suvozačeva vrata kako bi ju
pustio unutra. Pia se okrenula prema njemu.
- Ja sam kriva za sve - prošaptala je.
- Za što si kriva?
Nježno ju je pogurao u automobil, kad je sjela, povezao ju je sigurnosnim
pojasom kao da je malo dijete.
- Dala sam Freyu previše informacija. Zašto sam to učinila?
- Zato što je bio državni odvjetnik u tom postupku - odgovorio je Kröger. - Da
mu nisi ti rekla, doznao bi iz spisa.
- Ne, to nije točno - rekla je Pia, odmahnuvši glavom. - Ja sam mu rekla da
Kilian Rothemund putuje u Amsterdam. Poslije toga je Frey vjerojatno odmah
pokrenuo svoje veze u Nizozemskoj.
Kröger je ušao u automobil, upalio motor i natraške izašao s parkirnog mjesta.
- Pia - rekao je. - Nisi pogriješila. Nisi mogla ni slutiti kakvu igru igra Frey. Kad

356
mene državni odvjetnik zamoli za informacije, ja mu ih također dajem.
- To sada samo tako kažeš - uzdahnula je Pia. - Kad se Frey pojavio na pretresu
Rothemundove kamp-kućice, ti mu nisi rekao sve što si znao. Njegovo zanimanje za
slučaj trebalo mi je još tada upasti u oči.
Ušutjela je. Kröger je krenuo prema autocesti, ne poštujući propise o najvećoj
dopuštenoj brzini.
- Skreni lijevo i vozi poljskim putom. To je brže - rekla je Pia prije nego što je
stigao na most. Zakočio je, dao žmigavac i oštro skrenuo ulijevo preko traka za
vozila iz suprotnog smjera. Vozač koji mu je dolazio ususret upalio je duga svjetla i
zatrubio.
- Ako je Erik Lessing morao umrijeti jer je od Bernda Prinzlera doznao za taj
pedofilski zločin - rekao je Kröger nakon nekog vremena - onda se pitam što je
Engelica tada znala. I što zna danas. Zamisli, i ona je upletena u to na neki način!
- Ne smijem ni pomisliti na to - mrzovoljno je odgovorila Pia. - Bodenstein nije
imao pojma što se tada događalo. A ni Frank nije ništa znao. Ako ne pohvatamo sve
koji stoje iza toga, Kilian Rothemund do kraja će života biti u opasnosti, a s njim i
njegova djeca.
Kröger je smanjio brzinu jer je morao prijeći preko ceste koja vodi od
Zelsheima do ceste B519 za Kelkheim. Na drugoj strani vozio je asfaltiranim putom,
koji se protezao uz cestu A66. Već se počelo smračivati, ali je unatoč tomu bilo još
mnogo skejtera i trkača koji zbog buke s autoceste nisu mogli čuti automobil i
pomaknuti se u stranu. Kröger je nestrpljivo lupkao prstima po upravljaču i Pia je po
izrazu njegova lica primijetila da je napet.
Bio je jedanko zabrinut kao i ona. Nakon nekoliko minuta stigli su u Birkenhof.
Pred ulaznim vratima na imanje stajao je zeleni traktor Hansa Georga, a tu su bila i
dvoja patrolna kola s upaljenim plavim svjetlom. Ispod oraha bila su parkirana kola
hitne pomoći i kola službe spašavanja. Kad je Pia to sve vidjela, zaledila joj se krv u
žilama. Do sada je bila zabrinuta za Lilly i uopće nije razmišljala o tome da se nešto
moglo dogoditi i Christophu!
U svjetlosti zalazećeg sunca primijetila je da na pošljunčanom prilazu između
torova i jahališta leži nešto crno. I Kröger je to primijetio pa je zakočio tako naglo da
je šljunak počeo prštati. Pia je iskočila iz automobila prije nego što se zaustavio.
- Oh, moj Bože!
Posve je klonula, osjetila je mučninu. Iz očiju su joj potekle suze.

357
 - Što je to? - upitao je Kröger iza njezinih leđa. Zagrlio ju je i odvukao ju odatle
da više ne gleda. Pas je ležao mrtav u velikoj lokvi krvi, a manje od pet metara dalje
ležalo je truplo još jednog psa.
- Pia!
Visok muškarac sijede kose u zelenim radnim hlačama žurno joj je prišao. To je
bio Hans Georg, vidjela ga je samo mutno. Vidjevši dva ubijena psa, mogla je
pomisliti samo na ono najstrašnije, strah se pretvorio u paniku kojaju je potpuno
obuzela.
- Gdje je Christoph? Što se ovdje dogodilo? - povikala je prodorno, otimajući se
iz Krögerovih ruku, ali on je bio nepopustljiv pa ju je odvukao na travnjak kako ne bi
morala prelaziti preko mrtvih pasa.
- Uporno sam te pokušavao dobiti - rekao je seljak, ali ga Pia nije slušala.
- Gdje su Christoph i Lilly? Gdje su? - histerično je vikala, udarajući Krögera u
prsa. Pustio ju je.
- U kući - rekao je Hans Georg, glas mu je zvučao molećivo. - Čekaj, Pia!
Izmaknula mu je kad joj je prepriječio put i htio ju uhvatiti. Poput osuđenice na
smrt na putu do stratišta, ispunjena strahom od trenutaka koji slijede, ukočena
pogleda krenula je prema ulaznim vratima u kuću. Strahovi koje je dugo potiskivala
sada su se uskomešali, srce joj je udaralo tako snažno da ju je zaboljelo i ujedno joj
je postalo strašno hladno.
- Gospođo Kirchhoff!
Službenik u odori izašao je iz kuće. Nije odgovorila, zagledala se u lokvu krvi
na stubištu, u krv na zidu i na vratima. Mora li i ona sada doživjeti noćnu moru svih
policajaca koji su svoje članove obitelji zatekli mrtve?
- Dođite - rekao je kolega. Christian Kröger bio je pokraj nje. Njezina kuća,
njezina kuhinja, sve je bilo puno nepoznatih ljudi. Vidjela je crveno-narančaste
prsluke liječnika prve pomoći i ljudi iz službe spašavanja, otvorene kovčege, vidjela
je plastične cijevi, žice, odjeću umrljanu krvlju, a usred svega na podu ležao je
Christoph, bio je samo u gaćicama, a na prsima je imao pričvršćene elektrode
uređaja za EKG.
- Došla je vaša supruga - čula je kako netko govori. Napravili su joj mjesta.
Christoph je bio živ! Pia je odahnula. Probila se do njega, kleknula i oprezno ga
dotaknula po ramenu. Na glavi je imao napuklinu koju je liječnik upravo zbrinjavao.

358
 - Što se dogodilo? - upitala je šapćući. - Gdje je Lilly?
Christoph je otvorio oči, pogled mu je bio zamućen.
- Pia - promrmljao je. - Odveo ju je. Stajao je pred vratima i... mahao. Lilly...
rekla je da ga poznaje... iz zoološkog vrta i... preko Miriamine bake. Ja... nisam
pomišljao ništa lose... otvorio sam vrata...
Pia je osjetila kako joj srce preskače. Naravno da je Lilly poznavala višeg
državnog odvjetnika Freya! Uhvatila je Christopha za ruku.
- ... Lilly je potrčala prema njemu. Odjednom je izvadio pištolj. Gurnuo ju je u
svoj automobil, a onda su ga psi... on ih je...
Zastao je, nakratko zaklopio oči. Grudi su mu se snažno dizale i spuštale.
- Vidjela sam - rekla je Pia, susprežući suze. - Što je s tobom?
- Ja sam... krenuo prema njemu. Htio me upucati, ali... pištolj je bio prazan. A
onda... odjednom se tu stvorio Hans Georg...
- Ozljeda glave - ubacio se liječnik hitne pomoći. - Dobio je najmanje tri udarca
u glavu. Vodimo ga u bolnicu.
Pia je čula kako Kröger telefonira te potiho govori o Lilly i Freyu.
- Voljela bih ići s tobom u bolnicu - rekla je Christophu i pomilovala ga po
obrazu. On ju je uhvatio za ruku.
- Ne - očajnički ju je preklinjao. - Ti moraš pronaći Lilly! Molim te, Pia, obećaj
mi da ćeš ju naći! Ne smije joj se ništa dogoditi.
I on se bojao za djevojčicu, jednako kao i ona. Kako bi zaštitio Lilly, golim je
rukama krenuo na naoružanog muškarca koji je pobio pse i time pokazao da će
pucati bez ikakvog oklijevanja. Da pištolj nije bio prazan, Frey bi vjerojatno ubio i
Christopha.
Pia se nagnula nad njega i poljubila ga u obraz.
- Ne samo da ti obećavam da ću ju naći - rekla je tiho. - Kunem ti se.

- I ja idem u Höchst - odlučno je rekla kad su kola službe za spašavanje krenula iz

dvorišta. - Presvući ću se na brzinu.
Još je bila u ljetnoj haljinici i štiklama koje je jutros obula radi odlaska na

359
rođendansko slavlje. Činilo joj se da je otada prošlo nekoliko dana.
- Povest ću druga dva psa, oni su već u mojem traktoru - rekao je Hans Georg.
- Hvala.
Pia mu je kimnula, zatim je potrčala uza stube. U spavaćoj sobi strgnula je
haljinu s tijela, odjenula majicu i traperice te iz trezora u ormaru uzela službeno
oružje. Drhtavim prstima zakopčala je remen na ramenima i stavila u njega svoj P30.
Čarape, tenisice, siva jakna s kapuljačom - i već se osjećala ugodnije.
Nakon pet minuta ušla je Krögeru u automobil.
- Jesi li dobro? - upitao je Kröger dok su prolazili kroz Unterhederbach.
- Da - kratko je odgovorila Pia. Njezin strah pretvorio se u hladan bijes. U
trenutku kad su se morali zaustaviti u ulici Kasino, zazvonio joj je mobitel. Okupili
su se brojni znatiželjnici, sretni zbog dobrodošlog prekida njezina jednoličnog
života. Ljudima se nikad nije moglo objasniti koliko to može biti opasno, pa su
policajci morali postaviti ograde što dalje od mjesta događaja.

Službeniku na ograđenom mjestu pokazala je iskaznicu, on je malo pomaknuo

ogradu i pustio nju i Krögera da prođu.
- Na cesti ispred palače - odgovorio joj je šef. - Specijalna jedinica ušla je u
zgradu pa smo uhvatili nekoliko ljudi iz zaklade Djeca sunca baš u trenutku kad su
htjeli odvesti djecu.
- Što je s Lilly? - upitala je Pia. Kröger je već obavijestio Bodensteina da je
Lilly u Freyovim rukama.
- Još tražimo ulaz u katakombe. Frey je sigurno ovdje. Njegov je automobil
parkiran u dvorištu.
Pia i Kröger sporo su vozeći prešli ulicu Bolongaro koja je pod svjetlošću
ulične svjetiljke djelovala pusto. Nije bilo automobila, po ograđenom dijelu nisu se
smjeli kretati ni biciklisti ni pješaci. Nedaleko se čulo tandrkanje tramvaja, inače je
sve bilo mirno.
Bodenstein, Kathrin i Cem čekali su u dvorištu palače Ettringhausen koja se
nalazila odmah pokraj palače Bolongaro. S njima su bili zapovjednici specijalne
jedinice i dežurne policijske jedinice, dvorište je vrvjelo od policijskih službenika.
Posvuda ozbiljni, potreseni izrazi lica. Nitko se nije šalio. Obasjan svjetlošću

360
reflektora, tu se nalazio i tamnoplav autobus marke VW s natpisom Djeca sunca.
- Je li Corinna Wiesner ovdje? - upitala je Pia.
- Nije - odgovorio je Bodenstein, odmahnuvši glavom. I na njegovu se licu već
mogla primijetiti napetost. Imao je tamne podočnjake, bio je neobrijan. - Ona je
vjerojatno u podrumu. Uhitili smo dvije žene koje su upravo htjele otići autobusom
zajedno sa šestero djece.
- Koliko je dolje još ljudi? - zanimalo je Piju.
- Prema riječima dviju žena, ondje su još samo Wiesnerovi i Frey - odgovorio je
Bodenstein. - I još četvero djece.
- I Lilly - dodala je Pia. - Ta je svinja udarila Christopha u glavu i ubila moje
pse. Ako ga se dočepam, onda...
- Ti ostaješ ovdje, Pia - prekinuo ju je Bodenstein. - Specijalci su uzeli stvar u
svoje ruke.
- Ne - Pia mu se oštro suprotstavila. - Ja sada idem dolje i izvest ću Lilly. I
kunem ti se, neću nikoga uhititi.
Bodenstein je načinio grimasu.
- Nećeš ti ništa učiniti - rekao je. - Ne u ovakvom duševnom stanju.
Pia je šutjela. Nije imalo smisla raspravljati s Bodensteinom. Morala je čekati
prikladan trenutak.
- Je li to nacrt podruma?
Kimnula je glavom prema automobilu na kojem se nalazio plan zgrade sa
podrumskim prostorijama.
- Da. Ali ti nećeš ići dolje - ponovio je Bodenstein.
- Shvatila sam.
Pia je razgledala plan koji je jedan kolega osvijetlio džepnom svjetiljkom.
Tresla se od nestrpljenja. Ondje dolje nalazi se Lilly u rukama manijaka, a oni gore
samo pričaju.
- Svi su izlazi pod nadzorom, ne može izaći ni miš, a da ga ne primijetimo -
objasnio je zapovjednik specijalne postrojbe.
- Sve ovo pripada Finkbeinerovu holdingu - upravo je objašnjavao Bodenstein.
- Ovdje im je glavno sjedište. Osim toga, tu se nalaze još i udruga poreznih

361
savjetnika, jedan odvjetnički ured i u prizemlju dvije liječničke ordinacije i gradsko
savjetovalište za mlade. Savršeno prikrivanje!
Dvoja kola službe spašavanja ušla su u dvorište bez upaljenih rotirki i sirena
kako bi djecu, koja su još sjedila u plavom autobusu, odvezla u bolnicu.
- Gospoda pedofili mogu tako dolaziti i odlaziti usred bijela dana, a da nitko
ništa ne primijeti - rekao je Cem. Radiou ređaj koji je Bodenstein držao u ruci
pucketao je i krčao. Satnija dežurne policije pretražila je cijelo područje.
Pia je iskoristila trenutak Bodensteinove nepažnje, potrčala preko dvorišta i
kroz glavni ulaz ušla u palaču. Dvojica kolega iz specijalne jedinice htjela su ju
spriječiti da uđe, ali nakon što im je rekla neka idu kvragu, protiv svoje volje
pokazali su joj put prema gotovo neprimjetnim vratima ispod zavojitih stuba. Iz
prostorije za odlaganje sredstava za čišćenje, toaletnog papira i aparata za čišćenje
jedna su vrata vodila dalje u katakombe.
- Znao sam da me nećeš poslušati - rekao je Bodenstein koji joj je bio za
leđima. Bio je zadihan. - To je bila zapovijed, a ne molba!
- Onda me pošalji na disciplinsku odgovornost. Svejedno mi je.
Pia je izvadila oružje. Sa šefom su došli Christian i Cem te krenuli za njom niz
izlizane stube. Hodnik u produžetku bio je tako uzak da su ramenima gotovo
dodirivali betonske zidove. Svakih nekoliko metara neonske su cijevi obasjavale
hodnik prigušenom svjetlošću. Pia je zadrhtala. Kako li su se osjećala djeca kad su ih
doveli ovamo dolje i vodili ovim hodnikom? Jesu li vrištala, otimala se ili su se
fatalistički predala svojoj strasnoj sudbini? Kako je dječja duša mogla to ikad
preboljeti?
Nakon oštrog zavoja nekoliko je stuba vodilo prema dolje. Hodnik je na tom
mjestu postao širi i viši. Vonjalo je po plijesni i vlazi. Pia nije htjela ni pomisliti da se
iznad nje nalaze tone zemlje.
- Ja idem prvi! - Šapnuo je Christian iza njezinih leđa.
- Ne.
Pia je odlučno nastavila hodati. Svaka stanica njezina tijela bila je ispunjena
adrenalinom tako da više nije ništa osjećala, ni strah ni bijes. Kako su se često ovuda
provlačili muškarci, gonjeni svojom odvratnom opsjednutošću? Koliko nastran,
koliko bolestan mora biti odrastao muškarac, koji možda i sam ima djecu, da bi
naudio malom djetetu i pritom zadovoljavao svoju pohotu?

362
 Odjednomje čula glasove i naglo zastala tako da je Bodenstein naletio na nju.
- Oni su ondje sprijeda - šapatom je rekla Pia.
- Ti ćeš ostati ovdje i pustiti nas da to obavimo! - zapovjedio je Bodenstein
tihim glasom. - Budeš li krenula za nama, to će imati ozbiljne posljedice.
Neka samo pričaju, pomislila je Pia i kimnula. Propustila je šefa, Cema i
Christiana, pričekala trideset sekundi te pošla za njima dugačkom, niskom
prostorijom. Ono što je tada vidjela, ostavilo ju je bez daha. Prije mnogo godina
imala je u Frankfurtu intervenciju u jednom sado-mazo klubu, to je izgledalo slično,
samo s tom razlikom što su posjetitelji kluba bih odrasli ljudi koji su se svojom
voljom predavali neobičnim užicima. Ovo ovdje bilo je uređeno za zlostavljanje
djece. Ovdje su mučili Oksanu, sirenu. Pia se zgrozila ugledavši klupe za rastezanje,
lance, lisice, kaveze i druge strašne naprave. Osjetila je strah koji ju je izjedao kao
što kiselina nagriza betonske zidove.
- Ruke uvis! - čula je Bodensteinov povik i trgnula se od straha. - Stanite uza
zid! Brzo, brzo!
U drugim okolnostima Pia bi poslušala šefovu zapovijed, ali sada to nije mogla
učiniti. Njezina zabrinutost za Lilly bila je jača od razuma. Ušlaje u veliku prostoriju
u kojoj su se s lijeve i s desne strane nalazile ćelije s rešetkama. Ugledala je skupinu
od četvero djece, ne mnogo starijih od osam ih devet godina, koja su nepomično
stajala pred jednom ćelijom. Christian i Cem uperili su oružje u muškarca i ženu. Pia
je prepoznala crnokosu ženu koja je jutros pokušavala odvući Renate Finkbeiner od
njezina ozlijeđenog supruga. To je, dakle, bila Corinna Wiesner, žena koja se
izdavala za Oksaninu majku! Ali gdje je bio Frey?
- Lilly! - povikala je Pia što je glasnije mogla. - Gdje si?

Strahovala je od ponovnog susreta s njim. Bilo joj je nepojmljivo da će ju vidjeti

kako leži u bolesničkom krevetu, tako bespomoćna i ružna. No kad je sasvim
neočekivano došao u njezinu sobu i kad ju je bez oklijevanja zagrlio i oprezno
poljubio, osjetila je veliko olakšanje. Neko vrijeme samo su sjedni i gledali se. Kao i
pri njihovu prvom susretu u Leonienoj kuhinji, Hanna je prvo primijetila njegove
oči, te neobično svjetloplave oči koje su ju privlačile poput magneta. Tada su bile
pune gorčine i očaja, a danas su zračile toplinom i povjerenjem. Tek je sada
primijetila kakvo mu je lice i da mu je desna ruka u zavojima.

363
 - Što se dogodilo? - tiho je upitala. Još joj je uvijek bilo teško govoriti.
- To je duga priča - odgovorio je Kilian te joj lijevom rukom nježno stisnuo
desnicu. - Možda se upravo privodi kraju.
- Hoćeš li mi ispričati? - zamolila ga je Hanna. - Toliko se toga ne sjećam.
- Bit će još vremena za to.
Prsti su im se spleli. - Prvo moraš ozdraviti.
Duboko je uzdahnula. Do toga trenutka strahovala je od onoga dana kad bude
morala izaći iz bolnice, koja joj je davala sigurnost, i ponovno pogledati životu u
lice. Sada je i taj strah nestao. Kilian je bio tu. Njemu je bilo svejedno kako ona
izgleda. Čak i ako ne bude uspjela vratiti svoju besprijekornu ljepotu u potpunosti,
on će biti uz nju.
- Imaš li još našu elektronsku poštu? - upitala je Hanna.
- Da, sve do jedne.
Nasmiješio se, iako mu to zbog podljeva krvi nije bilo nimalo lako. - Stalno
čitam ta pisma.
Hanna mu je uzvratila osmijeh.
I ona je proteklih dana čitala njegova pisma na svojem novom iPhoneu, gotovo
ih je već znala napamet. Kilian je proživio najgore stvari koje se čovjeku mogu
dogoditi. Izgubio je sve što je činilo njegov dotadašnji život i sjedio je nevin u
zatvoru. Ni ponižavajuće izopćenje iz društva ni gubitak položaja, imetka i obitelji
nisu ga mogli slomiti. Naprotiv. I Hanna je bila istrgnuta iz svojeg svijeta površnosti,
a sudbina ju je grubo gurnula u najdublje dijelove pakla. No oboje će to prevladati,
izaći će na svjetlo dana, ali ono što im je život darovao više nikad neće smatrati
nečim što je samo po sebi shvatljivo.
- Meike je bila kod mene - rekla je Hanna kriještećim glasom. - Ostavila mi je
nekakvu omotnicu. Nisam razumjela što mi je rekla. Pogledaj u ladicu noćnog
ormarića.
Kilian joj je pustio ruku i otvorio ladicu.
- Tu je omotnica - rekao je.
- Otvori ju, molim te - odgovorila je Hanna. Sredstva protiv bolova tako su ju
omamila da je gotovo ponovno sklopila oči. Kilianovo lice poprimilo je drukčiji
izraz dok je čitao pismo, a čelo mu se naboralo.

364
 - Što je to? - upitala je.
- To su fotografije... automobila.
Trudio se zvučati opušteno, ali je ona unatoč svojoj omamljenosti primijetila da
je odjednom postao napet.
- Mogu li vidjeti?
Hanna je ispružila ruku i Kilian joj je dao fotografije, otisnute na papiru
pisačem u boji.
- To je ispred Maternove vile u Oberurselu - začuđeno je utvrdila Hanna. - Što...
što to znači? Zašto mi je Meike to dala?
- Ne znam.
Kilian joj je oprezno uzeo papire iz ruke, presavio ih i stavio natrag u omotnicu.
- Sada nažalost moram ići, Hanna. Noćas ću spavati o državnom trošku.
- Onda bar neću biti zabrinuta za tebe - promrmljala je Hanna. Od umora su joj
kapci bili teški poput olova.
- Hoćeš li me sutra posjetiti?
- Naravno.
Nagnuo se nad nju. Usne su im se dotaknule, nježno ju je pomilovao po obrazu.
- Čim ponište nalog za moje uhićenje i puste me na slobodu, doći ću k tebi.

Napustivši bolnicu, Meike se nekoliko sati vozila bez cilja. Osjećala se beskrajno
osamljeno. Nikad više neće ući u kuću u Langenhainu, nakon svega što se ondje
dogodilo, pa je stoga odlučila otići u Sachsenhausen u prijateljičin stan. Hanni
zapravo još nije bilo bolje, sredstva protiv bolova uspavljivala su ju pa se s njom nije
moglo razumno razgovarati. A bilo je toliko toga o čemu bi Meike morala
razgovarati s majkom. Nadala se da je dala policiji omotnicu s fotografijama.
Meike je vozila cestom uz obalu rijeke i skrenula u ulicu Seehof Zahvaljujući
ljetnim praznicima, pronašla je parkirno mjesto nedaleko kuće u kojoj se nalazio
stan. Parkirala je svoj Mini, uzela naprtnjaču i izašla iz automobila. Udarac vratima
automobila glasno je odjeknuo u noćnoj tišini. Meike se okrenula. Tijelo ju je boljelo
od udaraca, bila je strašno umorna, ali i toliko uzrujana da joj se uopće nije spavalo.
Ono što je jučer doživjela, nikad joj neće dati mira, znala je to. Njezin susret u šumi

365
sa psom za borbe također je bio strašan, ali se nije mogao usporediti s onim što se
dogodilo u majčinoj kući. Stresla se. Onaj bi ju momak ubio bez oklijevanja, vidjela
je to u njegovu bezosjećajnom pogledu. Ne smije ni pomisliti što bi bilo da nije
imala elektrošoker!
Meike je prešla preko ceste i iz naprtnjače izvadila ključ ulaznih vrata kuće.
Primijetila je da se nešto miče među parkiranim automobilima. Uplašila se. Srce joj
je počelo ubrzano kucati, uznojila se te trkom prešla posljednje metre do kuće.
- Kvragu - rekla je šapatom. Prsti su joj tako drhtali da nije mogla gurnuti ključ
u bravu. Napokon je uspjela, gurnula je vrata i trgnula se kad je pokraj nje protrčalo
nešto crno. Mačka bake iz stana u prizemlju!
Meike je zatvorila vrata za sobom, naslonila se na njih odahnuvši i čekala da se
malo smiri. Ispred nje bilo je još samo malo dvorište te vrata dvorišne zgrade u kojoj
se nalazio stan, tada će biti na sigurnom. Žudjela je za toplim tušem i za dvadeset
četiri sata sna. Sutra će odlučiti hoće li neko vrijeme ostati ovdje ili će potražiti
smještaj kod oca i njegove supruge.
Odgurnula se od vrata. Dojavljivač pokreta oglasio se, upalilo se svjetlo u
prolazu. Malo poslije bila je u kući i penjala se škripavim stubama. Uspjela je!
Otključala je vrata stana i onda je odjednom čula glas.
- Napokon si tu. Čekam te cijelu večer.
Krv joj se sledila u žilama, naježila se. Polako se okrenula i ugledala krvlju
podlivene oči Wolfganga Materna.

- Pia! Ovdje sam!

Zvonki glasić odavao je strah.
U tom trenutku Pia se pretvorila u lavicu. Prije će umrijeti nego prepustiti dijete
toj zvijeri.
- Ostani gdje jesi! - naredio je Bodenstein, ali Pia ga nije poslušala, okrenula se
i potrčala u smjeru iz kojeg je dolazio Lillyn glas. Na mjestu gdje se hodnik
razdvajao, skrenula je nadesno i pokušala se prisjetiti tlocrta, no nije uspjela. Podrum
je bio podzemni labirint hodnika, odvodnih kanala, nekadašnjih protuavionskih
bunkera i brojnih drugih prostorija. Dio koji je do sada vidjela, izgledao je tako kao
da nije odavno izgrađen, pod je bio betoniran, svjetiljke i prekidači bili su suvremeni,

366
ali sada je dospjela u dio koji se činio jednako starim kao i palača. Hodnik je bio
nizak i mračan, zidovi i strop bili su od opeke, pod nije bio učvršćen. Jedini izvor
svjetlosti bile su zastarjele svjetiljke s rešetkama. Svjetlo je bilo vrlo slabo. Što je Pia
dalje odmicala, to je jači bio vonj plijesni i vlage i štakorskog izmeta. Odjednom se
pred njom otvorila crna rupa, u zadnji tren razaznala je stube koje su vodile u drugi,
uzak i mračan tunel. Voda je kapala sa stropa, a stube su bile tako skliske da se
morala držati za zahrđali rukohvat kako ne bi pala. Pia je zastala. Osluškivala je.
- Lilly! - ponovno je povikala, ali nije dobila odgovor. Jedino što je čula, bilo je
nečije otežano disanje. Je li uopće bila na pravom putu? Strah i očaj umalo ju nisu
svladali, morala se prisiliti da se ne vrati, nego da nastavi hodati. Hodnik je sada bio
ravan, nije bilo odvojaka ni drugih prostorija i Pia je shvatila da se nalazi ispod parka
palače Ettringhausen, u tajnom hodniku koji je vodio do rijeke Nidde. U tom
trenutku shvatila je što je Frey planirao. Htio je pobjeći s Lilly, možda ga je na rijeci
čekao čamac. Pia se morala požuriti! Čula je korake iza sebe i osvrnula se.
- Čekaj nas, Pia! - doviknuo je Christian. No umjesto da ih pričeka, ona je još
brže potrčala. Frey je bio u prednosti i trebalo ga je stići. Odjednom se hodnik
proširio i ona je na njegovu kraju ugledala teška vrata s rešetkama. Jedno krilo vrata
bilo je otvoreno. Pia je izašla van i odjednom se pred njom stvorila nemilosrdna
zvijer u ljudskom obličju.
- Zdravo, gospođo Kirchhoff.
Markus Maria Frey bio je malo zadihan, ali se ipak smješkao. Pod slabom
svjetlošću punog mjeseca prepoznala je njegovo lice i njegove oči. Bio je to prazan
smiješak luđaka, duševnog bolesnika, koji će ga, nadala se Pia, mučiti do kraja
života. Frey je hodao natraške, nije ispuštao Piju iz vida. Jednom rukom čvrsto je
držao Lilly za nadlakticu, drugom joj je prislonio pištolj u vrat. - Bacite oružje,
odmah. I ostanite gore. U protivnom ću biti prisiljen ustrijeliti malenu.
Helmut Grasser najvjerojatnije je na tom mjestu bacio Oksanu u rijeku. S
mrtvim djetetom na rukama došao je hodnikom, pričekao nekoliko trenutaka dok
nikog nije bilo na šetalištu uz obalu rijeke nekoliko metara dalje od njega. Frey je
došao do staze, između njega i rijeke nalazio se samo uzak dio obale.
- Predajte se! - rekla je Pia odlučnim glasom. - Više vam ništa ne preostaje.
Ovdje sve vrvi od policije.
Tisuću misli prošlo joj je kroz glavu. Frey je bio udaljen od nje manje od deset
metara, a ona je bila dobar strijelac. Trebala je samo opaliti. Što ako i on zapuca iz
pištolja koji je sigurno napunio?

367
 - Samo budi mirna, Lilly - rekla je i spustila pištolj. - Neće ti se ništa dogoditi.
- Pia, ovaj čovjek nije bio dobar prema meni - požalila se djevojčica. Oči su joj
bile širom otvorene od straha, govorila je drhtavim glasom. - Ubio je Robbie ja i
Simbu i ozlijedio djeda!
Iza Pije pojavili su se Christian i Bodenstein, iznad njih, na zidu parka upalili su
se reflektori te cijelo područje obasjali sablasnom svjetlošću. Pia je čula kako njezin
šef tihim glasom telefonom izdaje naredbu da dovezu policijski čamac, koji je čekao
na mjestu gdje Nidda utječe u Majnu. S lijeve i desne strane dolazili su ljudi u
crnom, kolege specijalci, koji su se zadržavali izvan dometa reflektora.
- Državni odvjetniče Frey! - povikao je Bodenstein. - Pustite djevojčicu!
- Što li namjerava učiniti? - kroz zube je upitao Christian. - Ne može više
pobjeći, to mu je valjda jasno.
Pia više nije mogla jasno razmišljati. Vidjela je samo Lilly i njezinu kosu koja
je sjala poput zlata. Kakav li je samo strah morala pretrpjeti ta mala duša! Kako
čovjek, koji i sam ima djecu te dobi, može malom djetetu činiti takve stvari?
Frey se odjednom pomaknuo, nakon što je gotovo minutu stajao nepomično
gore na obali. Sve se dogodilo vrlo brzo. Zgrabio je Lilly oko struka i skočio u rijeku
boje tinte.
- Ne, Lilly! - zaurlala je Pia u paničnom strahu. Htjela je potrčati, ali ju je
Bodenstein uhvatio za ruku i grubo ju zaustavio. Vidjela je kako je Christian u
nekoliko koraka došao do vode i također skočio u rijeku. Na šetalištu, koje je do
malo prije bilo pusto, za samo nekoliko sekundi stvorila se velika gužva. Policijski
službenici stizali su iz svih smjerova, došla su i kola službe spašavanja, osvijetljen
policijski brod skrenuo je s Majne u Niddu. Bodenstein je čvrsto držao Piju.
- Eno je! - povikao je. - Kröger ima djevojčicu!
Pia je odahnula, koljena su joj klecala. Da ju šef nije čvrsto držao, jednostavno
bi se srušila. Kolege iz pričuvne policije pomogli su Christianu da izađe iz vode,
netko je uzeo Lilly u naručje i umotao u pokrivač. Samo dvije minute poslije uzela je
dijete u naručje. Više ju nije zanimalo što se dogodilo s Freyom. Što se nje tiče,
mogao se udaviti u rijeci poput štakora.

368
 SUBOTA, 3. SRPNJA 2010.

Ostermannu nije bilo teško na temelju registracije utvrditi tko su vlasnici vozila, bar
onih automobila koji su dobili prometnu dozvolu u Njemačkoj. Nije se previše
iznenadio kad je pročitao imena koja su se malo-pomalo mogla pridružiti
fotografijama. Prije sat i pol, dva su se pozornika pojavila s Kilianom Rothemundom
i Rothemund mu je dao omotnicu s fotografijama parkiranih automobila. Meike
Herzmann fotografirala je automobile u četvrtak navečer pred kućom medijskog
mogula Hartmuta Materna u Oberurselu. Rothemund nije znao zašto je to učinila, ali
je imao zanimljivu pretpostavku o tim automobilima, koja se sa svakim novim
imenom pokazivala točnijom.
Navečer prije proslave Finkbeinerova rođendana, u Maternovoj su se vili
okupile vodeće glave pedofilske organizacije, sve sami utjecajni, ugledni muškarci
koji su mnogo toga pokrenuli u životu i koji su pripadali društvenom vrhu. Dvojica
od njih bila su mrtva, smaknula ih je njihova bivša žrtva, treći se još borio za život.
Rothemund je telefonom razgovarao s Prinzlerom i zamolio ga da mu što je moguće
prije donese diktafon i transkripte razgovora koje je iz Nizozemske poslao na
poštanski pretinac.
Bodenstein, Cem i Kathrin došli su u inspektorat u tri sata ujutro, na umornim
im se licima još vidio užas nad onim što su vidjeli i doživjeli u katakombama ispod
palače Ettringhausen. Jedanaestero “nevidljive djece”, kako ih je nazvala Michaela
Prinzler, oslobodili su u Höchstu i predali u ruke službe za mlade, a u podrumu su
pronašli još tri male djevojčice. Nijedna od njih nije znala svoje prezime, nijedna
nije imala rodni list - službeno uopće nisu postojale. Dvije suradnice Corinne
Wiesner već su sjedile u Preungesheimu i poput Helmuta Grassera čekale da ih sutra
odvedu na sud.
Markus Maria Frey nestao je. Policijska služba za zaštitu voda pretražila je
rijeku, s prvim zrakama svjetlosti stigla su dva ronioca, no postojala je opravdana
sumnja da će pronaći samo njegov leš.
- Dođi, prvo popij kavu.
Dr. Nicola Engel sjedila je za stolom nasuprot Bodensteinu u dvorani za
sastanke odjela K11. - Ili bi bilo bolje da odeš kući i sutra nastaviš s poslom.

369
 - Ne - rekao je Bodenstein odmahnuvši glavom. Razgovarao je s Corinnom
Wiesner i bio je iznenađen činjenicom da još ima ljudi koji ga mogu zaprepastiti.
Žena, tako lijepa i ljubazna na prvi pogled, koja je i sama rodila četvero djece,
zapravo je bila bezosjećajna i bez srca. Njezina očaranost vlastitom važnošću i moći
nad drugim ljudima pretvorila se u ovisnost - no motiv njezina djelovanja - za razliku
od Grasserova - nije bila moć nad slabijima, ne, nju nisu zanimala djeca. Njoj se
svidjela vlast nad muškarcima koji nisu mogli obuzdati svoje nastrane nagone. Oštra
uma i sposobna za organizaciju, Corinna je besprijekorno i učinkovito upravljala
pedofilskom organizacijom, no na kraju su se potkrale pogreške i njoj i Freyu.
Prva kobna pogreška sastojala se u tome što su izgubili iz vida Michaelu
Prinzler. Unatoč tome, uspjeli su još godinama čuvati svoju strašnu tajnu,
zahvaljujući vezama s pravim ljudima, ucjeni i zastrašivanju. Drugu pogrešku
počinio je Frey kad se nije mogao svladati s Oksanom.
Corinna Wiesner nije odbacivala svoju odgovornost za strahote, uopće nije bila
svjesna nepravde, bila je uvjerena u ispravnost svojeg djelovanja. Nepopustljivo i
bez ikakvih osjećaja spremno je opravdavala sve što joj je Bodenstein predbacivao.
Helmut Grasser pričao je kako je Corinna bila bijesna kad je doznala da je Frey
udavio Oksanu. U takvu stanju zaprijetila je da će otkazati proslavu rođendana. A
kad je od Emme čula da je Louisa očito bila zlostavljana, predbacila je starom
Finkbeineru da ju je svojim ponašanjem doveo u opasnost. Između Finkbeinera,
Freya i Corinne izbila je oštra svađa koja se tako rasplamsala, da je Frey čak postao
nasilan prema sestri.
- Još nisam gotov - rekao je Bodenstein svojoj šefici. - Kako se čini, imamo sva
imena unutarnjega kruga pedofilske organizacije, a Corinna Wiesner to mi je malo
prije i potvrdila. Još ove noći zatražit ću naloge za uhićenje.
To je bila laž, jer Corinna Wiesner šutjela je kad joj je pokazao imena i bojao se
da neće ništa izvući iz nje. Ralf Wiesner nije rekao ni riječi. Ako ne budu imali sreće,
nikad neće moći dokazati da ljudi, koji su u četvrtak navečer bili kod Materna, imaju
bilo kakve veze s pedofilskom organizacijom.
Kriminalistička savjetnica podigla je obrve.
- Naloge za uhićenje? Za koga? - upitala je.
Bodenstein joj je dodao popis koji je načinio Ostermann.
- Još nedostaje nekoliko imena iz inozemstva, ali smo već stupili u vezu s
kolegama iz Nizozemske, Belgije, Austrije i Švicarske. Sutra ćemo identificirati sve

370
koji su se u četvrtak navečer sastali u Maternovoj vili.
- Aha.
Dr. Engel pogledom je preletjela preko popisa.
- Imamo cjelovito priznanje Helmuta Grassera, a Corinna i Ralf Wiesner i
njihovi suradnici to će nam potvrditi sljedećih dana, nadam se.
Bodenstein je rukama protrljao lice, zatim je podigao glavu. - Frey je ubio
djevojku, a Grasser je bacio njezino truplo u rijeku. On i Frey napali su Hannu i
umalo ju nisu ubili, a ubojstvo Leonie Verges ide na Grasserov račun.
- Vrlo dobro. Razjasnili ste sva tri slučaja - rekla je savjetnica kimnuvši. -
Čestitam vam, viši inspektore!
- Hvala. Osim toga, dokazat ćemo da je Kilian Rothemund bio nepravedno
okrivljen i osuđen. On se u ljetu 2001. godine, kad je od Michaele Prinzler doznao
imena pedofila, obratio baš Freyu i zamolio ga za pomoć. Frey je vidio imena i to je
bio znak za uzbunu. Bilo mu je jasno da to može postati opasno za cijelu
organizaciju pa je zato namamio svojeg starog prijatelja Kiliana u stupicu. U svakom
slučaju, on i Corinna Wiesner nisu došli do Michaele. Prinzler je zaštitio svoju ženu,
čak ju je proglasio mrtvom. Organizirao je pogreb, objavio obavijesti o njezinoj
smrti, podigao joj spomenik i na taj način maknuo ju s prve crte bojišnice.
Bodenstein je načinio kratku stanku. - Markus Frey nije imao lijepo djetinjstvo,
promijenio je mnogo obitelji dok na kraju nije dospio Finkbeinerovima. Bio je
poslušan starom Finkbeineru, jednako kao i ostala posvojena djeca. Mislim da je i on
bio zlostavljan pa je poslije i sam počeo raditi isto. Možda je uživao u moći nad
slabijima.
- Njegova supruga Sarah, Indijka, i sama izgleda kao dijete - primijetila je
Kathrin Fachinger. - Zašto nismo mnogo ranije shvatili da je Nicky zapravo Markus
Frey? Znali smo da je usko povezan s Finkbeinerovima.
- Ja također ne bih to pomislio - odgovorio je Bodenstein. - On se zapravo zvao
Dominik, to mi je rekla Corinna Wiesner. No Renate Finkbeiner nije voljela to ime,
pa mu je dala ime Markus, ali mu je ostao nadimak Nicky. Srednje ime Maria, Frey
si je poslije sam dao jer mu se ime Markus Frey činilo prejednostavnim.
- Phhh - oglasio se Kai Ostermann. - A k tome si je kupio i naziv doktora.
Bijedno.
- Želja za moći i taština - dodala je Nicola Engel.

371
 - Bilo kako bilo. Sustav radi besprijekorno. Djevojke, koje im postanu prestare,
prodaju svodnicima i one na kraju završe na drogama ili na psihijatriji. Corinna
Wiesner sve je to držala pod nadzorom. Samo joj je Michaela izmakla iz ruku.
Bodenstein je malo zastao i zagledao se u lice žene za koju je prije mnogo
godina vjerovao da ju je volio i poznavao. - Ne uzimajući u obzir to što smo
rasvijetlili naše slučajeve, možemo dokazati još nešto. Zahvaljujući Rothemundu i
Prinzleru, sada znam zašto je Erik Lessing morao umrijeti.
- Doista?
Činilo se da Nicolu Engel ta vijest nije uznemirila, pa se Bodenstein ponadao da
možda ni ona sama nije ništa znala, nego je samo izvršavala naredbe s višeg mjesta.
To, doduše, nije mijenjalo činjenicu da je zataškala zločin, ali to je bilo shvatljivo
kad je bila riječ o tako taštoj ženi kao što je Nicola.
Netko je pokucao na otvorena vrata. Pia i Christian Kröger, koji je mokru
odjeću zamijenio suhom, ušli su unutra.
- Kako je djevojčica? - upitala je savjetnica.
- Dobro, koliko je to moguće - odgovorila je Pia. - Spava gore u mojem uredu.
Ostermann je s njom.
- Onda... mogu vam samo čestitati - rekla je dr. Engel i nasmiješila se. - To je
doista bio dobar posao.
Ustala je.
- Samo trenutak, molim vas - zadržao ju je Bodenstein.
- Što jos imate? Umorna sam. Bio je to dugačak dan - rekla je savjetnica. - A i
vi biste trebali polako ići kući.
- Erik Lessing, koji je u Frankfurtu bio ubačen u grupu Road Kings kao
informant, doznao je od Bernda Prinzlera, s kojim se sprijateljio, za pedofilsku
organizaciju, u kojoj se, između ostalih, nalazio i tadašnji zamjenik načelnika
policije u Frankfurtu. Kao i državni tajnik iz Ministarstva unutarnjih poslova, sudac
pokrajinskog vrhovnog suda te niz državnih odvjetnika, sudaca, političara i
gospodarstvenika. On je htio objaviti ono što je doznao, pa je zato morao umrijeti.
- To je glupost - usprotivila se Nicola Engel.
- Lessingov nadređeni uvijek je znao gdje se on nalazi - nastavio je Bodenstein,
ne obazirući se na njezinu primjedbu. - Neslužbeno su proveli raciju. Ne sa

372
specijalcima, kao što je to uobičajeno za racije u tom okruženju, osobito ako je riječ
o grupi Road Kings. Ne, potražili su besprijekornog primatelja zapovijedi, koji je
osim toga bio izvrstan strijelac, i k tome taštu kriminalističku savjetnicu za koju su
znali da nema morala. Naime, vas, gospođo doktorice Engel.
Dr. Nicola Engel skamenila se.
- Pazi što govoriš, Olivere - opomenula ga je, zaboravila ga je osloviti s “vi”
kao što je činila uvijek kad je još netko bio prisutan. I Bodenstein je prešao na “ti”.
- Otišla si s Behnkeom u onu javnu kuću i prije toga si mu dala pištolj koji nije
bio prijavljen i koji je poslije pronađen u Prinzlerovu automobilu, kako bi izgledalo
da je riječ o pucnjavi između pripadnika skupine. Behnkeu si zapovjedila da izvrši
trostruko ubojstvo.
Bodenstein se ne bi čudio kad bi zbog ovih ozbiljnih optužbi izgubila
pribranost, ali Nicola Engel ostala je sasvim smirena, slično kao i Corinna Wiesner
malo prije.
- To je zaista zanimljiva priča - rekla je odmahnuvši glavom. - Tko ju je
izmislio? Behnke, ta pijana, osvetoljubiva budala?
- On nam je sve to ispričao - potvrdio je Christian Kröger. - A ja nisam imao
dojam da laže.
Dr. Nicola Engel pogledala ga je svisoka, a zatim joj je pogled odlutao na Piju i
Bodensteina.
- To što ste me neopravdano osunmjičili, sve troje platit ćete gubitkom
zaposlenja, obećavam vam - rekla je smirenim glasom. Na trenutak je zavladala
potpuna tišina, moglo se čuti kako igla pada na pod.
- Nije točno - rekao je Bodenstein i ustao sa stolice. - Vi ste jedina osoba u ovoj
prostoriji koja će ostati bez posla, gospođo doktorice Engel. Uhićujem vas zbog
sumnje za poticanje na trostruko ubojstvo. Nažalost vas ne mogu poštedjeti toga jer
se bojim da ćete u protivnom pokušati zametnuti tragove.

Zora je svitala kad je Matern prestao govoriti. Govorio je sat i pol, prvo
zamuckujući, a zatim sve tečnije, gotovo kao pod prisilom. Meike ga je slušala, bez
riječi, duboko potresena. Priznao joj je da je izdao Hannu. I baš njemu, najstarijem i
najboljem prijatelju, u kojeg je imala najviše povjerenja, mogla je zahvaliti za

373
najgore trenutke svojega života.
- Nisam mogao drukčije - kratko je odgovorio na njezino pitanje zašto je to
učinio. - Kad mi je dala da čitam to izvješće i kad sam vidio imena, znao sam da će
se dogoditi katastrofa.
- Ali ne i tebi!
Meike je sjedila u naslonjaču preko puta njega, ruke je obavila oko koljena. - Ti
nisi imao nikakve veze s tim. Naprotiv! Ti si se mogao osloboditi svojeg oca... i toga
sranja.
- Da.
Duboko je uzdahnuo i protrljao umorne oči. - Da, mogao sam. Ali nisam ni
pomislio da će se dogoditi takvo što. Mislio sam... odgovorit ću Hannu od toga, ali
prije nego što sam uopće stigao razgovarati s njom, moj je otac upozorio
Finkbeinerove i oni su na Hannu nahuškali svoje pse koljače.
Wolfgang je izbjegavao pogledati ju u oči.
- Navečer sam bio kod Hanne u bolnici. Bilo je strašno vidjeti ju - rekao je
šapatom. - Meike, ne možeš zamisliti koliko patim što sam baš ja kriv za to. Već sam
razmišljao da se ubijem, ali nemam hrabrosti ni za to.
Ispred nje nije sjedio muškarac, nego samo još njegova sjena.
- Koliko dugo znaš što radi tvoj otac? - upitala je.
- Oduvijek - priznao je. - Dakle, od svoje šesnaeste ili sedamnaeste godine. U
početku nisam shvaćao o čemu je riječ, mislio sam da se sastaju s mladim
djevojkama, prostitutkama. Moja se majka uvijek pravila da ništa ne zna. Vjerojatna
je znala što moj otac radi.
- Možda se zbog toga i ubila.
Meike je polako počela povezivati stvari i shvatila da se iza zidova lijepe vile u
Oberurselu vjerojatno odvijaju prave drame.
- Posve je sigurno da se ubila zbog toga - potvrdio je Wolfgang. Skutrio se na
sofi i izgledao je bolesno. - Ostavila je oproštajno pismo. Ja sam ju pronašao i...
spremio pismo. Nitko ga osim mene nije pročitao.
- Ti si još i zaštitio svojeg oca, tu nastranu svinju koja je tvoju majku otjerala u
smrt? - srdito je upitala Meike. - Zašto? Zašto si to učinio?
Po prvi put u sat i pol vremena Wolfgang ju je pogledao. Pogled mu je bio

374
prazan, izraz lica tako jadan i beznadan da se Meike uplašila.
- Zato... zato što je to ipak bio moj otac - prošaptao je. - Želio sam mu se diviti,
nisam želio u njemu vidjeti ništa loše. On je bio... bio je baš takav kakav sam ja
uvijek želio biti, tako snažan, tako samouvjeren. Uvijek sam se borio za njegovu
naklonost, nadao sam se da će me jednog dana zavoljeti i početi poštovati. Ali... ali
on to nikad nije učinio. A sada... sada je mrtav i više mu ne mogu reći da ga... da ga
prezirem!
Zario je lice u ruke i počeo plakati.
- Više ništa ne mogu popraviti - jecao je poput malenog dječaka. Meike nije
mogla suosjećati s njim nakon svega što joj je učinio zbog nedostatka hrabrosti i
zbog svoje slabosti.
- Možeš - rekla je.
- Kako?
Podigao je glavu. Bio je očajan, suze su mu tekle niz zaraslo lice. - Kako mogu
to popraviti?
- Možeš sada otići sa mnom na policiju i sve ispričati kako bi mogli pohvatati te
tipove - odgovorila je Meike. - To je najmanje što možeš učiniti.
- I što će se onda dogoditi sa mnom? Nisam li i ja sukrivac?
To je zvučalo plačljivo i samosažaljivo. Meike je načinila grimasu i
odmjeravala tog jadnog slabića, tu odvratnu kukakvicu. Kako li ga je samo nekad
mogla onako voljeti i diviti mu se?
- Moraš se odvažiti - rekla je. - U protivnom ćeš biti nesretan do kraja života.

Christian Kröger oprezno je smjestio usnulo dijete na stražnje sjedalo Pijina

automobila. Lilly je spavala kao svizac, iscrpljena najvećom pustolovinom svojega
mladog života. U međuvremenu se jedanput nakratko probudila i onako snena
upitala Piju jesu li Robbie i Simba sada u raju za pse i što se dogodilo s djecom iz
podruma. Pia joj nije stigla odgovoriti, a ona je već opet zaspala i sada je ležala
ušuškana u lagan pokrivač, mali usnuli anđeo.
- Nadam se da neće imati traume do kraja života - rekla je Pia. Christian je tiho
zatvorio vrata automobila.

375
 - Ne vjerujem - odgovorio je. - Ona je snažno dijete.
Pia je uzdahnula i pogledala ga.
- Hvala, Christiane. Spasio si joj život.
- Ah.
Zbunjeno je slegnuo ramenima i nasmiješio se. - Nikad nisam mislio da ću
svojom voljom skočiti u rijeku, i to još noću.
- Ja bih zbog Lilly preskočila Grand Canyon - uzvratila je Pia. - Imam osjećaj
kao da je to moje dijete.
- Svaka žena ima majčinski instinkt - ustvrdio je Christian Kröger. - Zato mi je
neshvatljivo kako žena poput Corinne Wiesner može činiti takvo što.
- Ona je bolesna. Baš kao i Helmut Grasser i svi oni pedofili.
Pia se naslonila na blatobran svojega automobila i zapalila cigaretu. Gotovo je.
Riješili su sva tri slučaja i još nekoliko starih, ali ipak nije osjećala olakšanje niti je
bila ponosna. Kilian Rothemund bit će rehabilitiran, a možda će i Hanna Herzmann
jednoga dana ozdraviti. Michaela Prinzler preživjela je operaciju, a Emma je donijela
na svijet dječaka. Pia je pomislila na Louisu. Ona je imala drage roditelje i bila je
dovoljno mlada da bi mogla zaboraviti ono što je doživjela. Mnoga djeca nisu bila te
sreće; ona će morati živjeti svjesna pretrpljenih strahota, možda će se slomiti u duši i
to će ili poput sjene pratiti dok žive.
- Vozi kući i pokušaj malo odspavati - rekao je Christian.
- Tako će i biti - rekla je Pia, povukavši dim cigarete. - Trebala bih biti sretna
što smo uspjeli razbiti doista velik pedofilski lanac. Ali nisam. Zlostavljanje djece
nikad neće prestati.
- Neće, nažalost - rekao je Christian kimnuvši. - Isto tako nikad nećemo moći
spriječiti da se ljudi ubijaju međusobno.
Nebo se zarumenilo na istoku, ubrzo će izaći sunce kao što to čini milijardama
godina svakoga jutra, bez obzira na tragedije koje se događaju u svijetu.
- Nadam se da ona svinja leži na dnu rijeke Nidde i da će ga pojesti ribe zbog
svega što je učinio - rekla je Pia, bacila cigaretu i zgazila ju. - Moram još otići
Christophu u bolnicu i odnijeti mu neke stvari.
Kröger i ona pogledali su se, a onda je ona spontano zagrlila kolegu.
- Hvala ti za sve - promrmljala je.

376
 - Nema na čemu - odgovorio je.
Pia je upravo htjela ući u automobil kad je na parkiralište skrenuo crveni Mini.
Meike Herzmann i Wolfgang Matern!
- Što će oni ovdje?
- Ti sada ideš kući.
Kröger ju je ugurao u automobil. - Ja ću se pobrinuti za njih. Vidimo se u
ponedjeljak.
Pia je bila previše iscrpljena i nije mu se mogla suprotstaviti. Privezala se,
upalila motor i krenula. U rano nedjeljno jutro ulice su bile prazne, za deset minuta
stigla je u Birkenhof. Ispred ulaza stajao je taksi s upaljenim motorom. Pia je
povukla ručnu kočnicu i izašla iz automobila. Srce joj je poskočilo, ali ovaj put ne od
straha, nego od radosti i olakšanja. Na suvozačevu sjedalu sjedio je Christoph. Bio je
malo blijed i imao je zavoj na glavi, ali inače je izgledao kao i prije. Kad ju je
ugledao, izašao je. Zagrlila ga je.
- Lilly je dobro - tiho je rekla. - Ona je u automobilu i spava.
- Hvala Bogu - promrmljao je Christoph. Uzeo je njezino lice u ruke i pogledao
ju. - A kako si ti?
- To bih ja tebe trebala pitati - odgovorila je Pia. - Zar su te samo tako pustili iz
bolnice?
- Krevet je bio vrlo neudoban - odgovorio je Christoph i nasmiješio se. - A zbog
potresa mozga ni ne trebam ležati u bolnici.
Taksist je spustio staklo na suvozačevu prozoru. - Lijepo je što ste ponovno
zajedno - rekao je. - Ali može li mi tko platiti?
Pia je izvadila novčanik iz naprtnjače i dala mu dvadeset eura.
- U redu je - rekla je, zatim je zatvorila vrata i ponovno ušla u automobil.
Christoph je sjeo na suvozačevo sjedalo i Pia je krenula. Na prilazu više nije bilo
mrtvih pasa ni krvavih mrlja, za to sigurno treba zahvaliti Hansu Georgu.
Na stražnjem sjedalu pokrenulo se malo stvorenje.
- Jesmo li već stigli kući? - sneno je upitala Lilly.
- Što znači “već”? - upitala je Pia, zaustavljajući automobil pred kućom. - Sada
je pola pet ujutro.

377
 - Tako rano - rekla je Lilly, a onda je primijetila Christopha i razrogačila oči.
- Djed ima turban na glavi! Baš zgodno izgleda! - smijuljila se.
Pia je pogledala Christopha. Doista je izgledao smiješno.
Napetost koja ju je držala posljednjih nekoliko sati sada je popustila i ona se
počela smijati.
- Tko je šašav, ne treba se rugati drugima - rekao je Christoph. - Van iz
automobila, vi luckaste žene. Meni je sada prvo potrebna kava.
- I meni - rekla je Lilly, duboko uzdahnuvši. - Mami i tati neću ništa reći o
ovome.
- O čemu?
Pia i Christoph istodobno su se okrenuli.
- Da smijem piti kavu, naravno - odgovorila je Lilly i nasmiješila se.

378
 EPILOG

Välkomem til Sverige, mister de la Rosa.

Mlada carinska službenica ljubazno se nasmiješila, vraćajući mu njegovu
argentinsku diplomatsku putovnicu. - Jag hoppas att ni hade en trevlig flygning.
- Yes, thank you. - Markus Maria Frey kimnuo je, također se nasmiješio i
napustio carinske prostorije štokholmske zračne luke. Ona je čekala vani na izlazu,
odmah ju je prepoznao, iako ju nije vidio nekoliko godina. Godine joj nisu naštetile,
bila je ljepša nego što ju je zapamtio.
- Nicky!
Blistala je od sreće, poljubila ga u lijevi i desni obraz. - Lijepo te je vidjeti!
Dobro došao u Švedsku.
- Zdravo, Linda. Lijepo od tebe što si me dočekala - odgovorio je. - Kako je
Magnus?
- Čeka nas vani u kolima.
Uhvatila ga je ispod ruke. - Dobro je što si došao. Događaji u Njemačkoj jako
su uznemirili naše prijatelje.
- Bura u lavoru - rekao je Markus Maria Frey, koji se sada prema podacima na
putovnici zvao Hector de la Rosa, te odmahnuo rukom. - To će se stišati.
Ispred njih na pokretnim stubama nalazila se obitelj. Otac se baktao s
pretrpanim kolicima za prtljagu, majka je djelovala uzrujano. Dječak je prkosno
gledao. Djevojčica, ne starija od pet ili šest godina, skakutala je i nije vidjela da
stube završavaju. Kako ne bi pala, Frey ju je brzo uhvatio i postavio na noge.
- Kann du inte titta på? - majka je ukorila kćer.
- Nije se ništa dogodilo - rekao je Frey smiješeći se, pomilovao dijete po kosi i
produžio dalje. Baš slatka djevojčica, čak i kad plače. Djeca su davala smisao
njegovu životu.

379
SVRŠETAK

380
 ZAHVALA

Pripremajući se za pisanje romana Zao vuk, naišla sam na knjigu Oče naš u paklu
autorice Ulle Fröhling (Bastei Lübbe Verlag). Bila sam zaprepaštena, potresena i
duboko dirnuta strašnom sudbinom junakinje i primijetila sam da je priča, koju sam
htjela napisati, doticala samo površinu onoga što se doista krije iza riječi
“zlostavljanje djece”. Vrlo sam mnogo istraživala i čitala o toj temi.
U okviru mojeg pokroviteljstva projekta »Traži se 101 anđeo čuvar«
istraživačkog tima za elektronske medije Djevojačke kuće u Frankfurtu razgovarala
sam s terapeutkinjom te ustanove koja se brine o traumatiziranim djevojkama.
Doznala sam da slučajevi poput onoga koji je opisala Ulla Fröhling nisu, nažalost,
iznimni. Patnja djece i žena ponavlja se svakodnevno iza zatvorenih vrata, u
obiteljima i u krugovima prijatelja i poznanika. Postala sam svjesna toga koliko je
pitanje zlostavljanja djece aktualno i koliko zlostavljane djevojke pate i strahuju.
Od svega srca zahvaljujem Ulli Fröhling za njezinu hrabru i važnu knjigu.
Nadam se da ću ovim romanom makar malo pridonijeti tome da ova zabranjena tema
ne padne u zaborav.
Mnogi dragi ljudi pratili su me i podupirali tijekom rađanja ove knjige, hrabrili
me i izvodili na pravi put kad bih negdje zapela. Ovdje bih posebno spomenula
Susanne Hecker i svoju dragu kolegicu spisateljicu Steffi von Wolff.
Svojim roditeljima, doktoru Bernwardu i Caroli Löwenberg, i prekrasnim
sestrama Claudiji Cohen i Camilli Altvater te nećakinji Caroline Cohen zahvaljujem
na podršci, na strpljivom čitanju rukopisa i vrlo korisnim primjedbama. Vi ste
najbolja obitelj koju čovjek može poželjeti.
Velika hvala Margit Osterwold i još jedanput Steffi. Vi ste mi učinili Hamburg
drugim zavičajem.
Zahvaljujem Catrin Runge, Gaby Pohl, Simone Schreiber, Ewaldu Jakobiju,
Vanessi Müller-Raidt, Lski Peller, Franku Wagneru, Susanne Trouet, Andreji
Wildgruber, Anke Demmig, Anne Pfenninger, Beate Caglar, Claudiji Gnass i
Claudiji Herrmann. Amicus certus in re incerta cernitur (Pravi prijatelji poznaju se u
nevolji, op. prev.). Hvala vam na vašem prijateljstvu.

381
 Posebno se zahvaljujem višoj kriminalističkoj savjetnici Andreji Rupp za
temeljito čitanje i korisne opaske koje se odnose na rad kriminalističke policije.
Velika hvala suradnicima nakladničke kuće Ullstein za potporu i za povjerenje
koje su mi ukazali. Posebno se zahvaljujem svojim divnim lektoricama Marion
Vazquez i Kristine Kress, koje su svojom suptilnošću i predanošću početnu zamisao
pretvorile u knjigu.
Zahvaljujem svim svojim čitateljicama i čitateljima na tome što vole moje
knjige. To me čini sretnom.
I na kraju, od srca zahvaljujem jednoj posebnoj osobi. Be45, stigla sam. Tako
treba biti, neka tako ostane.

Nele Neuhaus, u kolovozu 2012. godine

382
 OPASKA

Ova je knjiga roman. Sličnost sa živim ili pokojnim osobama ili događajima sasvim
je slučajna i nenamjerna.

383