Knjige.

Club Books

Naslov izvornika
Dragonfly

LEILA MEACHAM

Vilin konjic
Prevela s engleskoga
Jelena Svilar

Zagreb, 2021.

2
 Knjige.Club Books

Posvećeno Ann Ferguson Zeigler, opet.

3
 Knjige.Club Books

POSTAVA LIKOVA

AMERIKANCI

(Bucky) Samuel Barton, građevinski inženjer

kodno ime OSS-a: SJEVERNJAČA
radno ime: Stephane Beaulieu

Bridgette Loring, modna dizajnerica

kodno ime OSS-a: LABRADOR
radno ime: Bernadette Dufor

(Chris) Christoph Brandt, trener atletike

kodno ime OSS-a: VIVAK
radno ime: Claus Bauer

Brad Hudson, ribič mušičar

kodno ime OSS-a: PRILJEPAK
radno ime: Barnard Wagner

Victoria Grayson, floretistica

kodno ime OSS-a: JETRENJARKA
radno ime: Veronique Colbert

Alistair Renault, hendler špijuna OSS-a, šef stanice za

francuske poslove, poznat kao muškarac u smeđem

4
 Knjige.Club Books

NIJEMCI

general-bojnik Konrad March: šef Abwehra,

njemačke obavještajne agencije u Parizu

Wilhelm March, generalov sin

narednik Hans Falk, generalov ađutant

pukovnik SS-a Derrick Albrecht, šef protuobavještajnog

odjela sigurnosne službe Reichsfuhrera (SD)

narednik Karl Brunner, pukovnikov ađutant

FRANCUZI

Beaumont Fournier, pisac

Nicholas Cravois, Crni Duh

madame Jeanne Boucher, vlasnica pariške modne kuće

La Maison de Boucher

Claude Allard, kapetan riječnog broda i vlasnik

ribolovno-turističke kompanije u Parizu

Jules Garnier, ravnatelj kadrovske službe na Sorboni

madame Gabrielle Dupree, vlasnica pansiona i

Buckyjeva gazdarica

madame Adeline Gastain, susjeda general-bojnika

Konrada Marcha

5
 Knjige.Club Books

Maurice Corbett, glavni istražitelj francuske Nacionalne

Policije

sestra Mary Frances, časna majka Samostana Sestara

milosrdnica

Jacques Vogel, ravnatelj L’Ecole d’Escrime Français

Henri Burrell, Alistairov čovjek u Parizu

OBJAŠNJENJA NJEMAČKIH
VOJNIH ORGANIZACIJA

Wehrmacht: njemačka vojska

Abwehr: njemačka obavještajna agencija, podružnica

njemačke Vojske

Schutzstaffel: SS

Waffen SS: vojni ogranak SS-a

Allegemeine SS: administrativni ogranak SS-a

Sicherheitsdienst: sigurnosna služba Reichsführera,

djeluje pod nadležnosti Allegemeine

6
 Knjige.Club Books

PRVO POGLAVLJE

RUJAN 1962.
Cambridge, Maryland

Muškarac u smeđem naglo je i glasno zaklopio knjigu koju je čitao i u nevjerici

podignuo pogled. Nije bilo nikakve sumnje u to, apsolutno nikakve. Peteročlani
tim koji je autor opisao u ovoj opskurnoj knjižici o tajnim operacijama u
okupiranoj Francuskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata bila je ista ona grupa
koju je on poslao u Pariz s jeseni 1942. godine. Četvero ih se uspjelo vratiti kući,
jedan jedva, posljednjeg su člana ostavili za sobom mrtvog, sahranjenog
u neobilježenom grobu na francuskom tlu. Ili su barem u to svi bili uvjereni...
Alistair Renault sjedio je vrlo mirno. Jezovita je slučajnost da je ovo poglavlje
u Najvećim varkama Drugog svjetskog rata trebao pročitati baš danas, gotovo
dvadeset godina nakon što je gledao kako tim najnevjerojatnijih tajnih agenata
koje je ikada obučavao, pod okriljem tame, u cik zore, odlazi iz Engleske na
neprijateljski teritorij. Za tri se tjedna tim trebao sastati u Parizu na
dvadesetoj godišnjici okupljanja. Taj je datum, davno otkazan, predložio i
na njemu inzistirao nestali član tima. Alistair se pitao je li 23. rujna 1962. ostao
urezan u pamćenje drugima kao što je bio njemu.
Otvorio je autorovu biografiju da ponovno, ali s više zanimanja, pročita
reference Johna Petersona koje su ga kvalificirale da napiše Najveće varke
Drugog svjetskog rata, temu o kojoj su tek rijetki imali više znanja, ali nitko više
iskustva od muškarca u smeđem. Oskudne kvalifikacije gospodina Petersona,
nedostatak fusnota i bibliografije te osrednji stil pisanja, kao i njegovo
objavljivanje u slabo poznatoj sveučilišnoj publikaciji 1956. godine, ne bi
privukle ozbiljnog čitatelja literature o Drugom svjetskom ratu da se prihvati
čitanja njegovih ratnih kronika, no Alistairov je pogled privukao naslov knjige
smještene na nisku policu lokalne knjižnice. Cijelo se vrijeme čitajući pitao o
valjanosti čovjekova istraživanja. Na stranici sa zahvalama nisu spomenute osobe
od kojih je John Peterson dobio pomoć, kao ni izvori koje je konzultirao. Što se
čitatelja tiče, autor je mogao i izmisliti dramatičan sadržaj i proglasiti ga
nefiktivnim. Alistair nije prepoznao imena u kazalu imena knjige, no znao je da
je poglavlje u kojemu su detaljno opisane tajne aktivnosti peteročlanoga
tima tajnih agenata, koji je pod imenom Vilin konjic operirao u Parizu
7
 Knjige.Club Books

u najmračnijim godinama toga grada, bilo faktografski točno - barem do tvrdnje

u šokantnom vrhuncu. Bar bi on to trebao znati: bio je čovjek koji je vodio
operaciju. No je li varka koju je autor detaljno opisao u zaključku poglavlja bila
lažna, to nije znao. Sumnjao je da jest, no postojao je tračak nade da ipak nije.
Naumio je to saznati.
John Peterson, ćelav, s naočalama, bezličan, sudeći po fotografiji mogao je
1956. biti u kasnim četrdesetima. Danas bi bio na pragu sedamdesete i vjerojatno
umirovljen, ako je uopće još živ. Madison u New Jerseyju bio je udaljen jedva
nešto više od četiri sata vožnje. Prije nego što potraži telefonski broj Johna
Petersona u New Jerseyju, kojih tamo sigurno mora biti mnoštvo, mogao
bi pokušati u Srednjoj školi Madison u kojoj je Peterson bio profesor američke
povijesti. Možda bi mu kakav razgovorljivi školski službenik mogao dati sve
potrebne informacije da ga Alistair pronađe u Madisonu i on bi mogao otići na
mali izlet autom u Grad ruža, predstaviti se Johnu Petersonu.
Doista je imao sreće biti upućen na brbljavu službenicu koja se bavila upisom
učenika u školu još od njezina osnivanja 1920. godine. »Četrdeset dvije godine
sam ovdje«, rekla je ponosno i na Alistairova pitanja uzvratila, »Oh, gospodin
Peterson je odavna napustio Madison. On i supruga su se razveli... Ne, ne znam
gdje se preselio, čak ni to je li nastavio podučavati. Pretpostavljam da je otišao na
put po Europi. On je obožavao Europu.«
»Europu...« mozgao je naglas Alistair. »Neku posebnu zemlju?«
»Volio je Francusku.«
Bi li možda znala je li gospodin Peterson još živ? upitao je Alistair.
»Nismo čuli ništa o njegovoj smrti, a vjerujem da bismo čuli«, rekla je tajnica.
A što je s njegovom bivšom ženom? Možda bi preko nje mogao locirati
gospodina Petersona.
Posprdno frktanje. »Ta je bestidnica nestala sa svojim ljubavnikom odmah
nakon što je gospodinu Petersonu otela sve što je imao, siroti čovjek.«
Alistair joj je zahvalio, prekinuo vezu i zatim zatražio operatera telefonski
broj izdavača knjige u Trentonu u New Jerseyju. Nikakav takav broj nije bio
dostupan. Izdavačka se kuća vjerojatno ugasila prije mnogo godina. Alistair nije
bio obeshrabren, jer je još uvijek bio u kontaktu s organizacijom koja je mogla
pronaći najneuhvatljivije osumnjičenike. Nazvat će prijatelja iz CIA-e s kojim je
služio u OSS-u, u Uredu za strateške službe, i zamoliti ga da uđe u trag Johnu
Petersonu. U međuvremenu će telefonirati preživjelim članovima Vilina konjica
i zamoliti ih da pronađu i pročitaju posljednje poglavlje Najvećih varki Drugog
svjetskog rata.
Začudo, sve ih je u ovo kasno poslijepodne u petak zatekao na njihovim
radnim mjestima. U četrdeset drugoj bili su joj uvijek mladi i aktivni i, premda
raštrkani po čitavoj zemlji, ostali su si međusobno u životima još od njihovog
prvog okupljanja 23. rujna 1945. u New Yorku, zauvijek povezani vezama koje

8
 Knjige.Club Books

su nadilazile krvno srodstvo, cjeloživotno prijateljstvo i karijernu bliskost. U

početku je to bilo na njihovu inicijativu, taj ostanak u kontaktu neobičan u poslu u
kojem su se ratom izmoreni špijuni uglavnom bili presretni riješiti svojih hendiera
čim bi im misija završila. Isprva se opirao nastavku tog druženja - sama pomisao
na to bila mu je isuviše strana - ali tim je bio nepokolebljiv i nakon nekog vremena
s guštom je odgovarao na njihove telefonske pozive, posjete i pozive na
vjenčanja, praznike i važne proslave.
Četvorka koja se vratila, skupa s njihovim supružnicima i djecom, postala mu
je najbliskija obitelj koju je uopće u životu imao.
Prvo je nazvao Labradora. Nikada članove Vilina konjica nije prestao
povezivati s njihovim terenskim imenima iz OSS-a, kao što ni oni nikada nisu
propustili navesti njegov vojni čin kad bi mu se obraćali. Uvijek je bio bojnik,
nikad Alistair.
Labrador je njegov sažetak posljednjeg poglavlja knjige Johna Petersona
dočekala u šokiranoj tišini koja je trajala dugih pet sekunda. Alistair je čekao dok
je njegova sugovornica prežvakavala mogućnost da bi moglo postojati zrnce
istine u autorovoj apsurdnoj tvrdnji, ali zatim se usprotivila, »Ne vjerujem u to.
Svi ostali kažu da su gledali smaknuće s prozora svoje ćelije. Peterson je samo
fabricirao nevjerojatan kraj da mu se uklapa u priču o varci.«
»Sklon sam vjerovati isto«, rekao je Alistair, »ali želim da ga vi, djeco, sami
pročitate i javite mi svoje analize. Ja ću u međuvremenu pokušati pronaći Johna
Petersona.«
»Ako nije među živima, nikad nećemo saznati.«
»Postoje načini da se dozna. Poradit ću na tome.«
»Blagi Bože, bojniče, što ako... je njegov zaključak točan?«
»Onda ćemo poći od toga i slijediti trag kamo god vodio.«
(Nitko više ne govori Blagi Bože, koji povratak u četrdesete, razdragano je
pomislio Alistair.) »Rekao bih da se knjiga više ne tiska. Ako ti i ostali ne uspijete
pronaći primjerak, fotokopirat ću poglavlje i poslati vam ga poštom.«
I ostali su Alistairovu vijest primili s istim stupnjem zabezeknute tišine, jer
posljednje je poglavlje Najvećih varki Drugog svjetskog rata tvrdilo da je nestali
član Vilina konjica preživio streljački vod kojemu je troje iz grupe svjedočilo.
Pogubljenje je bilo brižljivo planirano kako bi zavaralo esesovce. Komentari su
bili u rasponu od eksplozivnog »Koješta!« do psovki potaknutih bijesom
zbog okrutnosti autorove tvrdnje. Nitko od članova tima nikada ni s kim nije
raspravljao o svojim podvizima, niti im se čovjek po imenu John Peterson ikada
obratio.
Nakon posljednjeg poziva, Alistair se odmaknuo od telefona. Što ako je
zaključak poglavlja bio točan? Što ako je nestali član Vilina konjica živ i zdrav i
živi negdje u Europi, kao što se u poglavlju tvrdilo? Pogubljenje se dogodilo 11.
lipnja 1944. godine. Prošlo je osamnaest godina otkako je troje članova tima

9
 Knjige.Club Books

svjedočilo brutalnoj smrti osobe koju su voljeli i koju još uvijek oplakuju. Što ako
Vilinu konjicu naposljetku ipak nije nedostajalo jedno njegovo krilce?
Možda postoji jedan brz i jednostavan način da se to dozna.
Muškarac u smeđem otvorio je ladicu stola i izvukao iz nje debeli svežanj
dosjea, svaki označen imenom kandidata koji su na koncu postali Vilin konjic.
Zbrisao je sa spisima nakon što je predsjednik Harry Truman u listopadu 1945.
raspustio OSS, izbacivši ga s posla za koji je rođen sve dok ga CIA nije ugrabila.
Da ih je ostavio, dosjei bi samo skupljali prašinu u zaključanom, strogo
povjerljivom vladinom arhivu, njihova bi imena i misija zauvijek bili
zaboravljeni, kao i imena onih drugih hrabrih muškaraca i žena koji su
riskirali živote za svoju zemlju. U zakutku podsvijesti Alistair se bavio mišlju da
bi jednom mogao napisati svoju vlastitu knjigu, svjedočanstvo o hrabrosti i
nesebičnosti petero mladih ljudi koji su se dobrovoljno javili za infiltraciju u
zamračeni Grad Svjetlosti.
Ne uspjevši na informacijama pronaći trenutni broj telefona roditelja nestalog
Vilina konjica, Alistair je zatim nazvao privatni broj svog prijatelja iz CIA-e u
Langleyju u državi Virginiji pa nakon razgovora s njim odnio tešku zbirku spisa
do svog naslonjača, pokušavajući ignorirati kutiju Lucky Strike cigareta u
pretincu stolića. No nagon za pušenjem nadvladao je upozorenje njegova liječnika
da su mu pluća bila tek na dim od emfizema. Ova je situacija tražila nikotinski
fiks. Stavio je pakovanje na stolić, zapalio, izuo cipele, smjestio stopala u
čarapama na tabure i posegnuo za prvim dosjeom.
Uz ostale nadimke, kad je trebalo tražiti, informacije o nekoj temi, Alistair je
bio poznat i kao »tvor«. Prelistavajući intimne detalje i mentalne i fizičke
kvalifikacije kandidata, razmišljao je o tome kako je ovaj korpus već i tada
ukazivao na odvažnost tih klinaca. Potaknut dubioznom, loše napisanom verzijom
Johna Petersona o godinama Vilina konjica u Parizu, Alistair je pomislio kako bi
se baš mogao odlučiti da ipak napiše tu knjigu i ispriča priče o odvažnim akcijama
petero mladih Amerikanaca pod kodnim imenima Labrador, Jetrenjarka,
Sjevernjača, Priljepak i Vivak. Započeo bi sa svibnjem 1942. godine.

10
 Knjige.Club Books

NOVACI

11
 Knjige.Club Books

DRUGO POGLAVLJE

SVIBANJ 1942.
Washington, D.C.

Članovi zbora episkopalne crkve Svetog Luke u 15. ulici u Washingtonu D.C.
nazivali su ga »muškarcem u smeđem«. Čak i nakon dvije godine pjevanja s njima
onih nedjelja kad je bio u gradu, tek ih je nekoliko njih znalo da mu je puno ime
Alistair Renault, a nitko od članova nije mogao ustvrditi da ga uopće poznaje.
Odjeven u svoje sivo-smeđe odijelo, pojavljivao bi se srijedom uvečer na
probama zbora točno kad bi se njih trideset okupilo ispred crkvenog oltara i nije
se poslije zadržavao na kavi, keksima i druženju. Zborovođa je Alistaira smatrao
najveličanstvenijim pjevačkim glasom koji je ikada dospio pod njegovu
dirigentsku palicu i imenovao bi ga glavnim tenorom da se samo mogao pouzdati
u njega svake nedjelje, no razumio je da je čovjek bio na vladinom položaju
tajanstvene prirode što ga je sprječavalo da redovito dolazi.
Toga konkretnog dana, isti je taj zagonetni čovjek gurnuo list papira s
izlistanim imenima, adresama i osobnim detaljima svakog kandidata preko
golemog stola od mahagonija. Primalac je bio pukovnik William J. Donovan,
prijateljima i neprijateljima znan kao Divlji Bill Donovan. Stol je pripadao
ravnatelju Ureda za strateške službe, poznatijem kao OSS, prva državna špijunska
agencija o čijem se osnutku raspravljalo u Bijeloj kući 1940. godine. Ured je
postao služben sljedeće godine, prije iznenadnog japanskog napada na
Pearl Harbor u prosincu 1941. i njemačke objave rata Sjedinjenim Državama koja
je uslijedila. Paralizirajuće globalne neizvjesnosti toga proljeća potvrdile su
američku potrebu za centraliziranim obavještajnim sustavom uspostavljenim z^
prikupljanje i analizu pravovremenih i točnih informacija, kao sredstvom za
planiranje vojne strategije protiv neprijatelja ako SAD budu uvučene u svjetski
sukob. Ovaj se cilj prije svega trebao postići ubacivanjem agenata obučenih
za tajne operacije na neprijateljski teritorij. Predsjednik Franklin D. Roosevelt
uspostavio ga je potpisanom izvršnom naredbom i za njegova šefa odabrao
Divljeg Billa Donovana, najodlikovanijeg časnika Prvog svjetskog rata, u
civilnom životu istaknutog odvjetnika s Wall Streeta prije poziva na aktivnu vojnu
dužnost 1942. godine s činom pukovnika.

12
 Knjige.Club Books

Otada je organizacija narasla i postala punopravna agencija te se preselila iz

prekrcanog privremenog sjedišta u prostraniju zgradu na vrhu povijesnog Navy
Hilla u sjeverozapadnom Washingtonu. Pukovnik Bill Donovan sada je svojom
ubrzano rastućom postrojbom upravljao iz lijepog ureda s visokim stropovima
smještenog na uglu prvog kata ustanove koja je zbog svoje tajnovitosti
zaradila nadimak »Kremlj«. Njegov je zamjenik i drugi u zapovjednoj liniji čekao
reakciju svoga šefa na popis, istovremeno uživajući u prohladnom svibanjskom
povjetarcu koji je strujao kroz visoki otvoren prozor s pogledom na rijeku
Potomac iz ptičje perspektive.
»Vidim da si zaokružio pet imena«, rekao je Donovan muškarcu u smeđem.
»Zašto baš ovih pet?«
»Brad Hudson i Christoph Brandt tečno govore njemački i razumiju francuski
koji su učili u srednjoj školi. Ako nam se pridruže, proći će tečaj osvježavanja
pamćenja. Samuel Barton govori francuski kao materinji i ima fakultetsku
diplomu njemačkog jezika. Bridgette Loring tečno govori i francuski i njemački,
kao i Victoria Grayson. Osim razumijevanja jezika, njihove osobne vještine i
uže specijalnosti čine ih najkvalificiranijima za zadatke koje imam na umu.
Također, nitko od njih nije u braku.« Alistairov prazan pogled prenio je ono što
nije trebalo biti izgovoreno između dvojice muškaraca: I zbog toga su potrošni.
»Samo jedan ima ozbiljne obiteljske obaveze - Brad Hudson, tako da možda neće
biti sudionik«, nastavio je. »Samuel Barton, diplomirani inženjer građevine,
zapravo je sam poslao zahtjev za prijavni obrazac, a imam dogovoren sastanak s
njim u njegovom rodnom Oklahoma Cityju u ponedjeljak.
Za Victoriju Grayson iz Williamsburga u Virginiji znaš. Ona je mačevalica
koju sam zapazio 1940. godine.«
»Ah, da, Graysoni iz Virginije, Obitelj bogatija od Boga«, rekao je Donovan.
»Nadajmo se da će pristati.«
»Naš je pariški operativac na lokaciji i očekuje ju.«
Bill Donovan je odložio popis i zahvalno pogledao svog zamjenika.
»Genijalan ti je potez bio to kako si došao do ovih imena, prijatelju.«
Alistair je kompliment prihvatio lagano kimnuvši glavom. Povjerenje njegova
šefa bilo je ono što mu se najviše sviđalo u radu za Divljeg Billa Donovana.
Dopuštao je Alistairu da radi svoj posao, ne tražeći ga da svaku ideju ili plan
podastire na beskrajno razmatranje njemu ili - sačuvaj Bože! - kaljuži kakvog
odbora. Istražni postupak i regrutacija nekolicine posebnih za određene misije bili
su nadležnost muškarca u smeđem. Početkom prošle godine došao je na ideju da
kontaktira sveučilišne profesore iz određenih disciplina kako bi dobio imena
studenata koji tečno govore njemački i francuski, da im agencija može pristupiti i
pozvati ih »da u posebnom svojstvu služe sigurnosti Sjedinjenih Država«. Pismo
napisano na službenom memorandumu OSS-a tražilo je sve moguće detalje
iz njihovih privatnih života. Bili su popisani po kategorijama: obitelj, prijatelji,
interesi, hobiji, društvena pripadnost, vjerska uvjerenja, sklonosti, temperament,
13
 Knjige.Club Books

politički pogledi i slično. Zaglavlje pisma izrazito tajne vladine agencije djelovalo
je psihološki i javio mu se nevjerojatan broj profesora iz čijih je odgovora sastavio
popis u rukama njegova šefa.
Divlji Bili je rekao: »Pričaj mi o tim momcima i djevojkama. Gdje su sada?
Mislim, gdje su u životu?«
Alistair se zagrijao za temu. »Svi su rođeni 1920. i napunili su, ili će uskoro
napuniti, dvadeset i dvije. Samuel Barton, nadimka Bucky, po svim je točkama
kvalificiran za zadatak, ali njegovo ime još nije izvučeno. Bridgette Loring
završava modni dizajn i ilustraciju na koledžu Stephens. Po svemu sudeći, ona je
nova Coco Chanel i ponuđen joj je posao u kompaniji J. L. Hudson u Detroitu, no
čuva se za poziciju dizajnerice u kući visoke mode.«
»Modni distrikt u Parizu trebao bi biti primamljiv poticaj«, komentirao je
Divlji Bili.
»Victoria Grayson i Christoph Brandt su diplomirali i zaposleni su, Victoria
kao prevoditeljica s francuskog za G. P. Putnams Sons u New Yorku, a Christoph
kao srednjoškolski nastavnik i trener atletike u Austinu u Teksasu. Predstavlja se
kao Chris i vrijeđa se kad ga se oslovi njemačkim krsnim imenom.«
»Dobar znak«, rekao je pukovnik, »ali zašto se Brandt nije dobrovoljno javio?
Završio je školovanje prije dvije godine.«
»Nije prošao tjelesni pregled. Rođen je bez palca. Pokušao ih je uvjeriti, ali
liječnici nisu htjeli ni čuti. Prema njegovom prijatelju, profesoru koji je
dobrovoljno poslao sve informacije koje tamo čitaš, Christoph je učinio sve što je
u njegovoj moći da doktorima pokaže da mu nedostatak palca nije hendikep, no
nisu mu povjerovali. Inače je prilično dobar sportaš.«
Pukovnik je zagunđao i ponovno promotrio popis. »A Brad Hudson?«
»Brad Hudson je jedini koji nije završio fakultet. Živi u Meekeru u Coloradu
i radi za kompaniju drvne industrije. On je onaj čije je novačenje odgođeno zbog
obiteljskih obaveza. Otac mu je poginuo u nesreći u pilani, a majka, sestra i još
dvoje djece koje su udomili s ulice, brat i sestra, sada ovise o njemu da ih
prehrani.«
Prodorne plave oči Divljeg Billa Donovana počivale su na njemu. »Zašto je
on na popisu?«
»Tečno govori njemački.«
»Pa?«
»Također je i vrlo vješt ribič mušičar.«
»Kao i general-bojnik Konrad March.«
Divlji Bill Donovan odgurnuo je stolicu od svog stola i smjestio se dublje u
njenu pohabanu kožu zamišljeno prislonivši jagodicama spojene prste preko
usana. »Shvaćam. Zašto misliš da možeš Brada odvabiti od njegove obitelji?«

14
 Knjige.Club Books

»Ne mislim. Zapravo, sumnjam u to, ali zavrjeđuje da ga se provjeri. Ima sve
potrebne kvalifikacije nužne za ovaj posao - on je jedini takav kandidat kojeg sam
do sada otkrio. Dolaze mi neki slobodni dani, pa sam mislio skoknuti do Colorada
i upustiti se malo u mušičarenje kad kalifornijske pastrve krenu uzvodno.«
Pukovnik Donovan kimne s odobravanjem. »Što je s ostalima? Što misliš
koliko će biti pristupačni?«
»Ne znam, Bille. Sve ovisi o tome u kolikoj mjeri mrze naciste. Baku
Bridgette Loring su mučili, a djeda ubili Nijemci u posljednjem ratu. Sestra majke
Brada Hudsona udala se za rabina, i bili su uhvaćeni u jednom od Hitlerovih prvih
pogroma Židova u Njemačkoj. Baka i djed Victorije Grayson žive u Londonu, a
brat i zaručnik piloti su Spitfirea u RAF-ovoj eskadrili American Eagle. Majka
Samuela Bartona ima bliske veze s antifašističkim grupama u Parizu.«
»Što je s lojalnošću Christopha Brandta? Vidim ovdje da su mu roditelji
potomci osnivača njihove njemačke zajednice u Teksasu. New Braunfels, nije li?«
»Ne mogu ti odgovoriti na pitanje dok ga ne intervjuiram, ali sudeći prema
komentarima njegova profesora, malog žulja kad ga se povezuje s njegovim
nasljeđem, posebno sada.«
»A što je s romantičnim vezama? Ovi klinci su u godinama u kojima se upušta
u veze s nekim, a prema njihovim tjelesnim opisima svi su izrazito privlačni. Neće
li to biti smetnja?«
Alistair je odmahnuo glavom. »Za ove zadatke koje imam na umu za njih,
izgled će im biti prednost. A što se tiče romantičnih veza koje su se dogodile
otkako sam sastavio izvještaje o njima, ponavljam, neću znati dok ih ne
intervjuiram.«
»Dakle, koji je sljedeći korak?«
»Troje koje neću kontaktirati osobno, dobit će pisma u kojima će biti broj
telefona koji trebaju nazvati. Ako odgovore, sredit ću da njihovi pozivi budu
označeni da ih se smjesta spoji sa mnom.«
»A što ako ti se ne jave?«
»Onda ću ih posjetiti, ako to budžet omogućava.«
»Omogućava. Kad će ta pisma biti poslana?«
»Večeras.« Iz fascikla s oznakom STROGO POVJERLJIVO muškarac u smeđem
izvukao je tri pisma zavučena ispod preklopa već adresiranih omotnica i položio
ih pred šefa OSS-a. »Sve što trebam da ovi pozivi postanu službeni jest tvoj
potpis.«
Divlji Bill Donovan jedva da je letimično pogledao prvo pismo prije nego što
je dodao svoj potpis na ostale u hrpici. »Molim se Bogu da ne potpisujem njihovu
smrtnu presudu«, promrmljao je.

15
 Knjige.Club Books

TREĆE POGLAVLJE

BUCKY / SJEVERNJAČA
Norman, Oklahoma

Zaželi želju, Same!« Penny Parker, djevojka Samuela Bartona, zahihotala mu se

u uho.
»Ali nemoj nam je reći, Bucky«, upozorio je njegov cimer iz studentskog
doma, »jer se neće ostvariti.«
Bucky se nagnuo prema čokoladnoj torti obasjanoj plamenom dvadeset i dvije
svjećice. Pretpostavljao je da su svi za dugačkim restoranskim stolom uvjereni da
mogu pogoditi njegovu želju, no bili bi u krivu. Svi su, baš poput njegove
rođendanske torte, bili ozareni, osim njegove majke koja je trijezna i ozbiljna
sjedila preko puta njega. Osjetio je njezinu napetost i bez problema mogao
pročitati njenu želju: Molim te, Bože. Daj da moj sin preživi rat. Ista je želja za
njih same uozbiljila lica njegove braće iz bratstva Sveučilišta u Oklahomi. Od njih
četvorice, dvojica su već bila u vojnoj uniformi, njihovi su brojevi bili izvučeni
na lutriji za novačenje regruta prije nego što su stigli diplomirati, i nalazili su se
na kratkom dopustu prije raspoređivanja na prekomorsko ratište.
Imali su razloga za zabrinutost. Rat nije išao povoljno za američke snage i
njihove saveznike ni na europskom ni na pacifičkom frontu. Europa je pala pod
dominaciju Trećeg Reicha nakon gotovo neprekinute serije uspjeha na bojnom
polju, a njemačka je vojska sada učinkovito napredovala prema Rusiji. U
jugoistočnoj Aziji američka se vojska predala kod Bataana i Corregidora, a carska
japanska vojska zauzela je većinu otoka u južnom Pacifiku.
Ostatak njegovih prijatelja iz Phi Delta Theta bratstva prijavit će se za
služenje svojoj zemlji odmah nakon diplome za nekoliko tjedana. Samo je Bucky
bio bez vojne obveze, u situaciji za koju su svi očekivali da će se promijeniti
sljedećim izvlačenjem vojne lutrije, no Bucky je imao druge planove. Slavljenik
je napućio usne i duboko udahnuo zrak da ugasi svjećice jednim puhanjem. Svih
dvadeset i dvije trepereći se ugasilo. »Tako treba, Bucky«, rekao je njegov otac
preko stola, pridruživši se gromoglasnom pljesku gostiju. Njegovo je
debeljuškasto lice, rumeno od hrane, pića i dobrog raspoloženja, dosad uspijevalo
potisnuti brigu na licu njegove supruge.

16
 Knjige.Club Books

Jedan od njegovih prijatelja iz bratstva uskliknuo je, »Reci nam kako si dobio
nadimak Bucky, Same!«
»Da, sine«, obodrio ga je otac, očiju blistavih od vragolaste zabavljenosti.
»Reci svojim prijateljima kako je došlo do toga da te zovu Bucky.«
Bucky, koji je nakon završetka srednje škole više volio da ga zovu Sam,
pokretom je ruke odbacio taj zahtjev i usiljenim se humorom obratio prijatelju
koji mu je postavio pitanje, »Drugi put, kretenu, kad budeš dovoljno priseban
zapamtiti.«
»Ja ću im reći!« Izvalio je Horace Barton. »Nema razloga za sram.«
Pompozno se okrenuo prema grupi, ignorirajući Moniquein upozoravajući
pritisak na ruci i Buckyjev posramljen pogled. »Kad se moj sin rodio, bio je vrlo
boležljiv. Imao je kolike. Neprestano je plakao. Mnogo je povraćao. Nije mogao
zadržati hranu u sebi. To je trajalo neko vrijeme, sve dok mu nisam rekao, ‘Živni
malo, dečko! Živni! (Buck up!)’ To je bilo prije nego što je znao govoriti. Kad je
konačno progovorio, čuo je to već toliko često da je na pitanje kako mu je ime
odgovarao Bucky! I tako je dobio nadimak na koji se odaziva.« Horace je
prisutnima oko stola zračio ponosom zbog svoje uloge u tome što mu je sin postao
čovjekom kakav je bio danas.
»Odazivao«, Bucky je ispravio oca. »Sada se odazivam na Sam, tata.«
»Jer više nije tako boležljivo dijete, uvjeravam vas«, rekla je Penny svjesno
predući i privila mu se bliže, grijući mu uho svojim dahom.
Bucky je suptilno promeškoljio ramenima signalizirajući Penny da mu se
ukloni s ruke. U privatnoj prostoriji restorana bilo je vruće, a miris njezina
parfema pomiješanog s mirisom ugašenih svjećica bio je zagušljiv. Ionako je već
bio ljut na nju što je prokrijumčarila sanduk šampanjca i piva potplativši
konobaricu da šuti o tome. Oklahoma je bila država sa strogim zakonima protiv
prodaje alkohola i opijanja na javnim mjestima. Osjećao se ugušeno od
teške hrane i piva u želucu, dima cigareta i razuzdane terevenke koja je počela
poprimati očajničke obrise, kao da su glasne pošalice i pripit smijeh njegovih
prijatelja mogli utišati glasove mraka i neizvjesnosti koji su visjeli nad njihovom
budućnošću. Sutra, kad im se glave razbistre, ti će glasovi zabrenčati glasnije nego
ikad. Pretpostavljao je da bi bilo nepristojno zamoliti konobaricu da im zapakira
tortu za ponijeti kući, ali mislio je da neće uspjeti izdržati dugi ritual
rezanja, serviranja i jedenja na samom završetku zabave. Bilo mu je dosta njegove
rođendanske proslave. Želio je majku izvući odavde. Želio je ići kući.
Ovaj rođendanski tulum bio je ideja njegova oca i priređen je njegovo
inzistiranje. »Tvojoj će majci dobro doći da skrene misli s tebe i ratnih vijesti iz
Francuske. Osim toga, ovo je posljednja proslava koju ćeš imati prije nego što te
regrutiraju, a ti znaš da ja volim pokazati što činim za svoju obitelj«, argumentirao
je. Ali Bucky je slutio da je glavni razlog očeva inzistiranja na zabavi bio njegov
vlastiti strah da bi ovo mogao biti posljednji rođendan njegova sina.

17
 Knjige.Club Books

Djevojka jednog od njegove braće iz bratstva nagnula se naprijed i

nerazgovijetno izustila, »Onda, Bucky, za koji... ćeš se vojni rod... prijaviti ako
tvoj regrutacijski broj ne bude izvučen u sljedećoj turi?«
Na znak njegove majke, konobarica je prišla stolu i Bucky je razočarano
promatrao kako odnosi tortu u kuhinju na rezanje. Ipak neće uspjeti preskočiti
desert, niti će uspjeti izbjeći pitanje za koje je znao da će se pojaviti.
»Ne mogu biti siguran sve dok ne završim s proučavanjem svih svojih opcija«,
odgovorio je. »Želim se prijaviti u bilo koji rod u kojem će moja inženjerska
diploma biti od koristi.«
»A tako, razumijem«, rekla je, ali očito, što ga je razdraživalo, nije razumjela.
Otkako je rat započeo, njegovi su prijatelji, kolege s fakulteta, roditelji i očevi
bliski poslovni suradnici primjećivali kako je inače odlučan Bucky tajanstveno
nesklon raspravama o svojim vojnim »opcijama« nakon diplome, što ih je
navodilo da se pitaju ne čuva li se za neki civilni, ali nužan državni posao u
domovini. Je li Sam Barton, uzor mlade muškosti, ponos svojih roditelja,
sportska zvijezda, razredni vođa i fakultetski heroj, odabrao siguran i kukavički
izlaz?
Djevojka je bezbrižno odmahnula rukom. »Oh, pa tko bi te mogao kriviti ako
želiš igrati na sigurno? Ti su nacisti užasni ljudi, a Japanci su još i gori. Od
zlodjela koja čine ledi ti se krv u žilama.«
Penny ju oštro pogleda. »Blagi Bože, Babs! Otkud ti ideja da Sam želi igrati
na sigurno? On želi da se njegove profesionalne vještine iskoriste na
najučinkovitiji način za ratne pothvate. Ali, s obzirom na količinu alkohola koji si
popila, sumnjam da ti išta možeš razumjeti.«
Pennyn je prijekor označio kraj zabave. Torta je poslužena gotovo u tišini i
jedva da ju je itko taknuo tijekom zategnuta razgovora. Penny ju je odbila rekavši,
»Pazim na liniju, Sam će je pojesti.« Nakon prve ture kave, svi su složili svoje
ubruse i odgurnuli tanjure. Bila je subotnja večer i većina ih je trebala biti u
sobama svog studentskog doma do ponoći. Bucky je trebao odvesti roditelje kući
u Oklahoma City i ostati tamo preko vikenda. Predvidjevši da će otac na zabavi
popiti više nego inače, Bucky je inzistirao da on bude taj koji će voziti njihov
auto, ali zapravo je tražio izgovor da u ponedjeljak u sedam ujutro ode na sastanak.
Dogovorio je s čovjekom susret u kavani prije nego što bude ulovio autobus
natrag za Norman i svoje prijepodnevne završne ispite.
Za volanom Cadillaca svojih roditelja, Bucky je zamijetio da je egzaltirano,
pivom potaknuto raspoloženje njegova oca iščeznulo. Horace Barton kupio je
auto očekujući da će nacija ući u rat. Predviđao je da će proizvođači automobila
svoje pogone prenamijeniti za proizvodnju oružja, municije, kamiona, tenkova i
aviona za vojne potrebe, »i domaći teren neće vidjeti kako se civilni auto spušta
s tvorničke trake sve do kraja rata, kad god to, dovraga, bude bilo.« Njegova je
procjena bila ispravna i u skladu s većinom njegovih pronicljivih komercijalnih i
poslovnih odluka, što je dokazao i uspjeh njegove autoprijevozničke tvrtke i njeno
18
 Knjige.Club Books

zapaženo preživljavanje Velike depresije. Da je obožavao Monique Barton,

Bucky uopće nije sumnjao. Nakon gotovo dvadeset i tri godine braka, osjećaj
koji je njegov grubi, pompozni otac gajio prema njegovoj dražesnoj, profinjenoj
majci Francuskinji još je uvijek graničio s dodvoravanjem. »Zamisli tu sreću
starijeg seljačića koji je odustao od srednje škole poput mene kako osvaja ruku
prekrasne, obrazovane žene kao što je tvoja majka«, govorio bi Buckyju. »Nemoj
nikada da čujem da si joj uputio grubu riječ, sinko, jesi li me čuo? Inače ćeš dobiti
remenom.«
»Da, gospodine«, odgovarao bi poslušno Bucky, kao da je uopće ikada bilo
moguće da ne poštuje svoju majku, no znao je da je ideja roditeljstva Horacea
Bartona bilo podučavanje praznom prijetnjom, jer Horace Barton nikada ne bi
podigao ruku na svoga sina, sve i da je Bucky bio od one vrste djeteta koje
iskušava njegov koncept pristojnog ponašanja. Njegov ga je otac bezgranično
volio. Ni u to Bucky uopće nije sumnjao i s radošću ga je činio ponosnim na sebe.
U retrovizoru je vidio kako njegov otac zabrinuto pogledava prema majci i
poseže za njezinom rukom. Čitavo vrijeme vožnje nije progovorila i auto je
podrhtavao od njezine gromoglasne tišine.
»Sve će biti u redu, dušo«, blago je kazao Horace. »Tvoja će sestra u Parizu
biti dobro. Nijemci se prema francuskoj aristokraciji odnose s poštovanjem, a ako
se Bucky odluči pridružiti inženjerskom vojnom korpusu, oni svoje graditelje
mostova neće slati u borbu. Ako Buckyja pošalju u inozemstvo, velika je
vjerojatnost da će dobiti zadatak daleko od neprijateljskih crta, spreman da se
iskaže svojim sposobnostima kad zrak bude čist.« Horace je ispružio ruku i
potapšao sina po ramenu. »Je li tako, sine?«
»Ako ti tako kažeš, tata«, rekao je Bucky. Sudeći prema izrazu lica njegove
majke, očevo je uvjeravanje imalo isti učinak kao gašenje kućnog požara
prskalicom, i ona je okrenula glavu i zagledala se kroz prozor. Bucky nije dodao
nijednu riječ da je utješi. Bile bi besmislene i neistinite poput očevih, jer Horace
Barton je u Prvom svjetskom ratu iz prve ruke svjedočio tome što su Nijemci bili
sposobni učiniti francuskom stanovništvu. Osim toga, Bucky ne bi volontirao za
inženjerski korpus, kao što je njegov otac pretpostavljao. Jedinica kojoj se
planirao priključiti ne bi ga slala graditi, već uništavati mostove duboko unutar
neprijateljskog teritorija.
Ali sve bi to trebalo ostati tajnom dok u ponedjeljak u kavani Kellys ne
raspravi pojedinosti s onim čovjekom. Nije ga samo domoljublje potaknulo na
sastanak s čovjekom iz Ureda za strateške službe, nego još dublja tajna koju
Horace Barton nije mogao znati - nije nikada smio saznati. S četrnaest godina,
Bucky je načuo privatni razgovor svoje majke iz kojega je saznao da čovjek na
stražnjem sjedištu Cadillaca nije njegov otac. Njegov je pravi otac, visoki časnik
Francuske vojske, živio u Parizu i njegova ga je majka još uvijek voljela.

19
 Knjige.Club Books

ČETVRTO POGLAVLJE

Istina je izašla na vidjelo u zimu 1934. godine. Buckyjeva su majka i njezina

sestra, tetka Claire koja je došla u posjet iz Francuske, mislile da su same u kući.
Bilo je četiri sata poslijepodne. Njegov je otac bio na poslu, a Bucky je trebao biti
na satu klavira četiri ulice dalje, no muž njegove učiteljice s vrata ga je obavijestio
da je bolesna i da toga dana poduke neće biti. Bucky je razmatrao mogućnost
da neočekivani dar slobode provede u kući Roba Hamiltona, no činilo mu se
nekako pogrešnim ne biti tamo gdje je trebao biti, pa je otišao kući tješeći se
mišlju kako će imati dovoljno vremena da popije šalicu vrućeg kakaa i pojede
keks, a da si ne pokvari večeru. U kuću je ušao na stražnja kuhinjska vrata,
ponovno osjetivši udarac gubitka zbog odsutnosti njegovog crnog labrador
retrivera. Mnogo je puta nakon toga pomislio kako nikada ne bi saznao majčinu
tajnu da Pepper nije uginuo ranije toga mjeseca. Pepper bi je upozorio na
njegovu prisutnost.
Nije povikao da je kod kuče. Njegov bi rani povratak uplašio i uznemirio
majku prije nego što bi joj stigao objasniti. Bila je nervozna kad je on bio u pitanju,
pretpostavljao je da je to stoga što joj je jedinac. Glasovi su dopirali iz dnevnog
boravka - njegove majke i tetke Claire. Odložio je torbu s knjigama na kuhinjsku
stolicu koju je svake večeri zauzimao kako bi pisao zadaću, objesio jaknu i kapu o
klin u predvorju, i uputio se niz hodnik prema zvuku glasova. Njegova majka i
tetka razgovarale su na francuskom, razgovor je zvučao ozbiljno i napeto i Bucky
je trebao odlučiti hoće li ih prekinuti kako bi zatražio kakao. Neposredno prije
dolaska do vrata dnevnog boravka, začuo je kako njegova tetka izgovara, »Zna li
Horace da dječak nije njegov?«
»Ne!«, uzviknula je njegova majka. »I nikada neće. O Bože, kako je moguće
da je Nicholas još uvijek živ? Rekli su mi da je ubijen iz zasjede u listopadu
1919.!«
»Francuska okupacija Porajnja bilo je doba pomutnje. Kaos posvuda«, rekla
je tetka Claire. »Sjeti se da su bili potrebni dani za smirivanje njemačkog

20
 Knjige.Club Books

preporoda. I nisu Francuzi, već Belgijanci bili zaduženi za identifikaciju i

popisivanje imena mrtvih na popisima žrtava.«
»Znači, Belgijanci su pobrkali tijelo drugog Francuza s istim činom, koji je
dovoljno sličio Nicholasu Cravoisu i proglasili ga mrtvim, dok je on za to vrijeme
ležao u jarku pokraj ceste. O Bože, Claire...« Glas Monique Barton utihnuo je u
prigušenom plaču i, ukipljen na mjestu na kojem je stajao, Bucky je začuo škripu
drvenog poda i zamislio majku kako hoda u krug po sobi dlanom stežući grlo, kao
što bi uvijek činila kad je bila uzrujana.
»Ne možeš si zamjerati, Monique. Do trenutka kad se Nicholas osvijestio i
stupio u kontakt sa svojom obitelji, ti si već saznala da si trudna i udala se za
Horacea. Što si drugo trebala učiniti, ma chérie? Mislila si da je Nicholas mrtav.«
Škripanje poda je prestalo. Bucky je zamislio kako se majka okreće prema
tetki. »Ali zašto, zaboga, nije stupio u kontakt sa mnom?«, rekla je.
Zavladala je tišina, a onda je njegova tetka nježno odvratila, »Doista,
Monique, zašto bi to učinio? Bilo je već prekasno.«
»Zna li on da ima sina?«
»Zna da ti imaš sina. Ne zna da je dječak njegov.«
»Mon Dieu, Claire, zašto si sada mi ovo rekla? Zašto me nisi pustila da
ostanem u neznanju?«
»Zato što je Nicholas sada utjecajan general u Francuskoj vojsci, predodređen
da postane jedan od najmlađih maršala u francuskoj povijesti i čuven je po svojim
antifašističkim pogledima. Njegova otvorenost u stavovima protiv onog malog
brkatog crva, Adolfa Hitlera, završava u vijestima. Njegovo bi ime lako moglo
biti spomenuto i u američkim novinama, a nisam željela da o njegovom
preživljavanju doznaš na takav način. Je li Horace ikada posumnjao...«
»Ne, nikada.« Još tišine, a potom: »Kako... kako izgleda? Nicholas?«
Stanka. »Zgodan, snažan, zapovjedan. Vidim puno njega u Samuelu, osobito
njegove oči.«
Bucky je uzmaknuo, vratio se u kuhinju, pokupio torbu, kapu i jaknu i unatoč
ledenom vjetru što je brže mogao otpedalirao prema kući Roba Hamiltona, svom
drugom domu. Tamo je, uznemirena Buckyjevim blijedim licem i čudnim
pogledom, gospođa Hamilton napravila kakao za svog sina i njegovog najboljeg
prijatelja, posluživši ga vrelog. Te je večeri za objedom Bucky pojeo tek nekoliko
zalogaja kokota u vinu i premetao grašak i mrkvu po tanjuru. Roditelji ga nisu
ispitivali o klavirskoj poduči i činilo se kako ne primjećuju da nepomično zuri u
hranu. Njegova su majka i tetka veselo i nervozno brbljale, onako kako to odrasli
čine ne bi li prikrili neugodnu situaciju.
Njegova je tetka sljedećeg jutra otputovala nazad za Pariz i tog se
poslijepodneva poslije škole Bucky biciklom odvezao do općinske knjižnice i
zamolio ljubaznu knjižničarku da mu pomogne pronaći podatke o francuskoj
okupaciji Porajnja 1919. godine. Osim toga, htio je saznati što znači antifašizam
21
 Knjige.Club Books

i što je to maršal Francuske. Njegova su pitanja bila povezana s Prvim svjetskim

ratom, rekla je knjižničarka vodeći ga prema policama prepunim knjiga na tu
temu, budući da je toliko puno ljudi iz okruga sudjelovalo u tom
svjetskom sukobu. Istražuje li to za referat iz povijesti? upitala je.
»Moglo bi se tako reći«, rekao je Bucky.
Pronašli su knjigu o brzom i brutalnom suzbijanju njemačkog otpora u
Porajnju, području koje je izvorno bilo njemački teritorij. Knjižničarka, čiji je
muž poginuo na Maginotovoj liniji, čitala mu je preko ramena. »Švabe su to
zaslužili!« očitovala se.
Te se večeri u kupaonici Bucky nagnuo prema zrcalu da prouči svoje oči,
izvor srama u periodu kad je bio mlađi. Imale su guste trepavice - »oči curice«,
tako su ga zadirkivali u osnovnoj školi. Sada su djevojke smatrale da su seksi.
Bile su boje lješnjaka s plavim i zelenim flekicama koje su se izmjenjivale u
dominaciji ovisno o boji njegove košulje. Razmišljao je o čovjeku od kojega ih je
naslijedio. S četrnaest godina Bucky je već odlučio da, premda je Horace
Barton bio dobar otac i ne bi ga mijenjao ni za koga drugoga na svijetu, ne želi
biti poput njega. Jako ga je volio i poštovao, ali nije mu se divio. No Bucky je
pomislio kako bi mogao oponašati tog »snažnog, zapovjednog« čovjeka koji je
živio preko oceana i suprotstavljao se diktatorima i fašizmu, čovjeka koji je kao
maršal Francuske nosio sedam zvjezdica na epoletama i plavi pendrek... čovjeka
kojega je njegova majka vidjela kada bi pogledala u oči svoga sina.
Sjedeći za volanom Cadillaca, Bucky je dodirnuo prsni džep svoga sakoa u
koji je spremio pismo onog čovjeka iz Ureda za strateške službe. Moglo bi mu
zatrebati kao sredstvo identifikacije kad se u ponedjeljak bude sastao s njim u
kavani Kellys.

22
 Knjige.Club Books

PETO POGLAVLJE

BRIDGETTE/LABRADOR
Stephens College, Missouri

Bridgette Loring se odmaknula kako bi procijenila svoju kreaciju, izloženu na

žičanom stalku za haljine oblikovanom prema proporcijama Gladys Bradbury,
njezine najbolje prijateljice i cimerice s koledža. »Ta haljina potpuno ostavlja bez
daha«, rekla je njezina prijateljica stojeći pored nje. »Bože, nadam se da ti je neću
upropastiti, Bridge.«
»Suci će gledati haljinu, ne tebe«, rekla je Bridgette, »stoga se opusti i uživaj
u šetnji po modnoj pisti.«
»Bojim se da ću izgubiti ravnotežu kad se pojave fotoaparati«, uzvratila je
Gladys. »Što ako me zaslijepe pa padnem?«
Bridgette se okrenula s bljeskom ozlovoljenosti na ovaj posljednji »što ako«
na spisku prijateljičinih problema koji bi joj mogli onemogućiti osvajanje mjesta
u izrazito visokoj konkurenciji za prvih pet mjesta »Najljepših kreacija« na listi
Edith Head. Proslavljena kostimografkinja Paramount Picturesa bila je glavna
sutkinja za svečane toalete na sutrašnjoj godišnjoj modnoj reviji koledža
Stephens, na kojoj se predstavljala nadarenost diplomaca modnog dizajna
i ilustracije. Svaki je student trebao predstaviti odjeću vlastite kreacije na
događaju označenom kao modna revija, ali zapravo se radilo o natjecanju za
pažnju lovaca na talente nekih od najprestižnijih proizvođača odjeće u modnoj
industriji.
Međutim, na ovogodišnjem su svibanjskom događaju najbolja sjedala zá
takve izvidnike ostala uglavnom prazna. Bridgette je doznala da je nekoliko soba
za suce rezervirano u hotelu Pennant, gdje su obično odsjedali. Ratno je
racioniranje posebno snažno pogodilo modnu industriju, jer se ljude pozivalo da
»krpaju i prekrajaju« kako bi se proizvođači materijala mogli fokusirati na
tkanine potrebne za rat. Vlada je trebala vunu za uniforme i svilu za padobrane,
karte i vreće za barut. Vojno je novačenje ostavilo tvornice bez radnika, a
transport robe bio je otežan zahvaljujući racionalizaciji goriva i automobilskih
guma. Nade natjecatelja bile su uglavnom usmjerene na stažiranje kod Edith

23
 Knjige.Club Books

Head, no svi su shvaćali da je njeno sudačko sudjelovanje u modnoj reviji možda

tek usluga njezinoj dugogodišnjoj prijateljici, dekanici Fakulteta za modni dizajn.
Bridgette je znala što je posrijedi. Dekanica joj je povjerila kako je pozvala
Edith Head da sudi na modnoj reviji prvenstveno zato da vidi Bridgettin rad.
»Neće znati koja je haljina vaša«, rekla joj je dekanica. »To ne bi bilo pošteno
prema drugim djevojkama. Zato nisam poslala Edith mapu s vašim modnim
skicama. Vaša će vam kreacija biti jedina prilika za posao kod nje. Ako joj se
svidi ono što bude vidjela, onda ću joj pokazati vaše crteže. Ne treba ni
spominjati da ovaj razgovor ostaje među nama.«
Kad joj je Bridgette pokušala zahvaliti, dekanica je rekla, »Ne činim to zbog
vas, Bridgette, nego zbog škole. Jasno vam je koliko bi publicitet koristio
Stephensu, ako vas Edith Head zaposli.«
Bridgette se nadala da neće požaliti zbog svoje odluke da zamoli Gladys da
joj pozira u njezinoj dizajnerskoj kreaciji. Većinu bi kreacija nosile iste one
studentice koje su osmišljavale i pratile izradu svoje odjeće, ali Bridgette nije bila
dovoljno visoka da dostojno reprezentira svoju usku večernju haljinu, niti je imala
srca prepustiti nekoj drugoj djevojci čast da joj bude model. No Gladys je po
običaju strahovala od neuspjeha a, premda je Bridgettina kreacija trebala govoriti
sama za sebe, manekenka je igrala veliku ulogu u tome da je prikaže u najboljem
svjetlu.
»U redu, reci mi, i ovoga puta nemoj okolišati«, optuživački joj je rekla
Gladys. »Ako dospiješ na listu Edith Head i ona te pozove da radiš za nju, hoćeš
li otići u Kaliforniju?«
Bridgette se koncentrirala na provjeru nabora na suknji, nepotrebno, budući
da joj je njezino oštro oko, neumoljivo poput bodeža, govorilo da nikakvi završni
šavovi ili prepravci nisu bili potrebni. Do poda dugačka, svjetlucava uska haljina
od grimiznog žerseja inspirirana togom, s ukrasom od štrasa preko jednog ramena,
bila je gotova, no ona nije bila spremna suočiti se s razočaranjem koje će se razliti
licem njezine prijateljice kad začuje odgovor.
»Da, Gladys, hoću. Puno sam razmišljala o ponudi J. L. Hudsona, ali ne
oduševljava me pomisao o preseljenju u Detroit zbog marketinške karijere u
maloprodajnom trgovačkom lancu. Ja sam modna kreatorica za žensku odjeću, ne
voditeljica modnog marketinga. Osim odlaska u Pariz kao pripravnica u nekoj od
kuća visoke mode - što sada s njemačkom okupacijom ne dolazi u obzir - možeš
li se sjetiti uzbudljivijeg mjesta za stažiranje od kostimografskog odjela u
Paramountu pod vodstvom Edith Head? Jasno da ću prihvatiti posao ako mi bude
ponuđen. Zamisli da kreiram odjeću za Bette Davis i Oliviju de Havilland! Osim
toga, želim odvesti baku daleko od zima u Michiganu.«
»Kalifornija je daleko od kuće, Bridge, a preseljenje će joj možda teško pasti.
Znaš da nije dobro.«
»Razlog više da je se preseli u topliju klimu. Promjena će joj biti najbolji lijek.
Jako loše podnosi vijesti iz Francuske. Moram otići, Gladys. Moraš to shvatiti.«
24
 Knjige.Club Books

Bridgettin se glas smekšao dok se okretala da pogleda svoju prijateljicu,

snuždenu od pomisli na njihov neizbježni rastanak. Od prvog dana u vrtiću, ona i
Gladys Bradbury jedva da su se rastajale na duže od dana. Bile su bliske kao
sestre. Čak i kad bi Bradburyjevi bili na obiteljskom odmoru, Gladys je pisala
Bridgette svakoga dana, a ponekad bi joj otac dopustio i da obavi međugradski
telefonski poziv samo kako bi čula Bridgettin glas. Njezina je prijateljica
bila oduševljena kad je Bridgette ponuđen posao kod Hudsona u Detroitu. Gladys
je već prihvatila posao učiteljice u osnovnoj školi u jednom od predgrađa, a njezin
srednji brat Mike, koji je za Bridgette oduvijek pokazivao više od bratskog
interesa, bio je arhitekt u tvrtki koja je radila isključivo na bogatom području
Grosse Pointea. Gladys je godinama sanjarila o tome da joj Bridgette postane
šogorica, no sad se to neće dogoditi.
Bridgette je ohrabrujuće položila ruku na rame svoje cimerice. »Oduvijek
smo znale da ćemo po završetku fakulteta poći svaka svojim putem, ali to ne znači
da se ne možemo posjećivati. Zato postoje avioni.«
Gladys je razdraženo izvinula rame. »Ma, zaboravit ćeš me čim se nađeš
među svim tim bogatim i slavnim zvijezdama, družeći se s Ginger Rogers i
Fredom Astaireom.«
»Najozbiljnije sumnjam da ću biti u takvom društvu. Bit ću mali miš koji crnči
u pokrajnjoj sobi i nikad ne vidi zvijezde za koje šiva. Ali to je samo moje
sanjarenje i malo smo se zanijele s planovima. Koliko znamo, Edith Head je
možda došla samo suditi na reviji i uopće ne izviđa ni za kakvo stažiranje, a ja
možda neću dobiti poziv čak ni ako ga bude nudila. Imam popriličnu
konkurenciju.«
»O, ako bude nudila stažiranje, ti ćeš ga dobiti. I ti i gospođica Head govorite
francuski.«
To je bila istina. Bridgette je istražila Edith Head i saznala da je slavna
kreatorica svoju karijeru započela kao učiteljica francuskoga u Hollywoodu, no
Bridgette se ipak nadala ponudi za praksu koja neće biti zasnovana samo na
zajedničkom znanju toga jezika. Osjetivši novi ubod Gladysine razdraženosti,
rekla je, »Hajdemo na ručak«, i bacila posljednji pogled na svoju kreaciju prije
nego što je navukla zaštitnu vreću od muslina preko modela, jedne od mnogih
takvih haljina koje su zastrte stajale po prostoriji.
Pod njihovim zaštitnim kukuljicama nalazile su se svečane večernje toalete
ostalih natjecateljica. Izgledale su poput redova obezglavljenih duhova, stojeći
u razmacima jedne od drugih, tiho, nepovjerljivo i prijeteći. Bridgette je bila
posljednja izlagačica koja je provjeravala svoju kreaciju i bile su same u prostoriji,
osim studentske asistentice koja je stražarila do dva sata kada su se vrata
zaključavala sve dok ne dođe vrijeme da se osoblje i studentski dizajneri pripreme
za modnu reviju te subotnje večeri.
»Sve spremno?«, upitala je asistentica, dok su se Bridgette i Gladys spremale
za odlazak uzimajući svoje torbe.
25
 Knjige.Club Books

»Sve spremno«, rekla je Bridgette. »Idemo u kantinu.«

Asistentica je zaklopila knjigu. »Odlično. Vi ste, djevojke, posljednje, tako da
ću zaključati i sama otići na ručak čim ubacim ključ u sandučić šefa katedre.«
»Pričekat ćemo te, ako nam se želiš pridružiti«, rekla je Gladys, iznenadivši
Bridgette ovim pozivom. Kad god je to bilo moguće, voljela je zadržati Bridgette
za sebe.
Na putu kroz lijepo uređen park kampusa, danas prepun grupica članova
obitelji i prijatelja koji su pristigli na diplomski tjedan i nedjeljnu promociju,
Bridgette je promatrala svoj fakultet. Zauvijek će biti zahvalna za potpunu
stipendiju koja joj je omogućila da ostvari san i diplomira modnu ilustraciju i
dizajn, no pitala se bi li se ikada vratila na Stephens. Uvijek se fokusirala na ovdje
i sada s pogledom u budućnost. Na Stephensu je stekla prijatelje, ali očekivala je
da će vrijeme prekinuti te fakultetske veze kako je put bude vodio u drugom
smjeru, k novim mjestima, novim licima. Bila je zahvalna na starim uspomenama,
no jedva je čekala prilike da stvori nove. Gladys, međutim, nikada nije propustila
školsko okupljanje. Držala se svake osobe, mjesta i stvari koje su ikada bile dio
njezina života, vjerojatno stoga što su predstavljale sigurnost poznatog i
poštedjele je rizika od nepoznatog. Bridgette je rastuženo shvatila kako je njezina
prijateljica iz djetinjstva možda bila u pravu pitajući se hoće li ostati bliske kao
nekoć.
Kao da joj je pročitala misli, Gladys je upitala, »Zauvijek ćemo biti najbolje
prijateljice, zar ne, Bridge?«
Natruha ozlovoljenosti prijateljicom još se uvijek zadržala. »Ako vrijeme i
udaljenost to budu dozvolili«, rekla je.
Razočarana tišina sručila se na njih. »Pa, pobrinimo se da tako i bude«,
izjavila je Gladys nakon nekog vremena.
Bridgette je razmišljala o primjedbi svoje prijateljice dok su hodale pored
drevnih hrastova i akademskih zdanja. Detroit je od Traverse Cityja bio udaljen
četiri sata vožnje, dalek put od Gladysine kuće. Kad je bila mlađa, Bridgette je
zavidjela svojoj najboljoj prijateljici na velikoj, toploj i bogatoj obitelji. Pitala se
kako je to kad ti se ugađa i udovoljava, ništa ne uskraćuje, kad te se mazi i štiti
kao najmlađe dijete, ali što je više sazrijevala, Bridgette se osjećala sretnicom što
ju je odgojila štedljiva baka koja nije vjerovala u tetošenje. »Kruh se upropasti
ako se tijesto previše mijesi, a previše šećera kvari kvasac«, uvijek bi govorila
njezina baka. Bridgette je shvatila da je strože djetinjstvo potaknulo njezinu
ambiciju, inicijativu i samopouzdanje.
Upravo su te osobine nedostajale Gladys, jer ih njezino povlašteno porijeklo
nije zahtijevalo. Kad bi se njezina prijateljica odlučila poletjeti, obitelj bi se
umiješala i pritekla joj u pomoć prije nego što propadne. Bridgette je kanila raširiti
svoja krila i poletjeti, ali daleko od Detroita i Traverse Cityja, od Michigana, i
neće propasti.

26
 Knjige.Club Books

ŠESTO POGLAVLJE

Tri su se djevojke za stolom u kantini pridružile ostalima kojima, kao ni

Bridgette, obitelj nije dolazila na promociju. Gladysini su roditelji i petero starije
braće, zajedno s vlastitim obiteljima, trebali doći kasnije toga popodneva kako bi
svjedočili njezinoj dodjeli diploma. Gladys je na kampusu imala vlastiti
automobil, i Bridgette će se u nedjelju nakon prvostupničke promocije vratiti s
njom u Michigan u tom malenom dvosjedu koji će se pridružiti konvoju vozila
Bradburyjevih. Vidjevši u šetnji do blagovaonice gomilu posjetitelja po kampusu,
Gladys je rekla, »Oh, Bridge, da se barem tvoja baka osjeća dovoljno dobro da
može doći.«
Premda je zvučala iskreno, Bridgette je prozrela prijateljičinu zabrinutost. Ne
bi li je nagovorila da ostane u Michiganu, Gladys je u svakoj prilici spominjala
bolest njezine bake. »Pa, znaš kakva je Angelique Duvalier«, rekla je Bridgette.
»Previše je ponosna da prihvati prijevoz i smještaj koji ne može platiti, no lijepo
od tvojih roditelja što su joj ponudili. Ona i ja ćemo moju diplomu i rođendan
proslaviti kad se vratim kući.«
Za stolom je bilo nekoliko Bridgettinih suparnica u konkurenciji za najbolju
haljinu, a potisnuta je napetost prevladala unatoč prijateljskim odnosima. Privatno
su se svi složili da će Bridgettin dizajn zasjesti na vrh ljestvice Najljepših kreacija
i osvojiti joj željenu pozivnicu da odleti u Kaliforniju na razgovor za posao u
studiju Edith Head. Ovaj je konsenzus bio u suprotnosti s ranijim rezervama u
vezi s njezinim izborom stila, boje i tkanine. Njezini su izbori smatrani
nepatriotskima. Stručnjaci su se već dugo slagali da bi modni elementi za
vrijeme rata trebali biti suzdržani, profinjeni i neukrašeni, no Bridgette je imala
drugačije stavove. Boja i luksuz tkanine, kao i ukrašavanje, bili su u službi
narušavanja ratne ružnoće, tvrdila je. Nastavnica je vrtjela glavom nad
tvrdoglavošću svoje najdarovitije studentice, ali odluka je bila Bridgettina i
dopustila joj je da napravi najveću pogrešku u svom četverogodišnjem studiju na
koledžu Stephens. Sada se činilo da bi Bridgettina elegantna, bestidno
glamurozna kreacija od grimiznog žerseja mogla pobijediti u natjecanju protiv
haljina ostalih djevojaka koje su se pridržavale utvrđene mantre. Bridgette je
27
 Knjige.Club Books

prošla mnoga natjecanja - debatna, šahovska, sportska - i naučila da nikada ne

očekuje pobjedu prije negoli se dogodi. Uvijek se moglo desiti nešto što
će pokvariti posao, a potajno kušanje deserta prije posluživanja oduzme mu užitak
okusa poslije, kako ju je upozoravala njezina baka. Stoga se danas fokusirala na
još jedno »posljednje« u svom studentskom iskustvu. Nikada više neće pojesti
neukusni rižin puding u kantini.
Razgovor je bio usredotočen na nagađanja oko dolaska Edith Head i trajanja
njezina boravka. Bridgette je zamijetila da je Gladys, inače brbljavija od njih
dvije, potonula u čudno, zamišljeno raspoloženje koje je postalo još zagonetnije
nakon njezina naglog ustajanja od stola.
»Kamo ćeš?«, upitala je Bridgette.
»Do Pennanta da vidim je li sve u redu sa sobama za moju obitelj. Vidimo se
kasnije.«
Bridgette je zurila za njom, iznenađena što nije pozvana da joj se pridruži.
Njezina cimerica gotovo nikamo nije išla bez nje, a sada kad je bila gotova s
pakiranjem, Bridgette bi godilo maknuti se s kampusa i uzeti predah od svih
obiteljskih aktivnosti zbog kojih je poželjela da joj je baka došla.
Nakon ručka, Bridgette je odlučila po posljednji put navratiti do pošte na
kampusu. Već će sutradan kombinacije poštanskih sandučića diplomaca biti
promijenjene i više im neće imati pristupa. Neočekivano, primila je dva pisma,
jedno koje je izgledalo službeno s povratnom adresom u Washingtonu D.C. i,
jednako iznenađujuće, jedno od Stevea Hammetta, školskog druga i njenog
mučitelja iz nižih razreda srednje škole, momka zaslužnog za njezin
omražen nadimak Klofer. Prvo je otvorila Steveovo.

Draga Bridgette,

pišem ti samo da se oprostim, jer nedavno sam se prijavio u vojsku i

odlazim na obuku u Fort Sili u Oklahomi. Dodijeljen sam 45. pješačkoj
diviziji. Nadam se da ti ne smeta, ali adresu sam dobio od tvoje bake.
Samo sam ti želio reći, u slučaju da me rat spriječi da ti to kažem osobno,
da mi je žao ako sam ti u školi izazvao bilo kakav jad. Htio bih da znaš
koliko sam ti se divio što si tako odvažna, unatoč tome što si tako malena
i slatka i nitko od djevojke poput tebe ne očekuje takvu petlju. Čujem da
fakultet završavaš s visokim počastima, kao što si završila i srednju školu.
Uopće nisam iznenađen. Izrezao sam iz godišnjaka tvoju sliku da je
ponesem sa sobom u inozemstvo, jer na kraju ćemo ići tamo. Htio bih da
me podsjeća na to zašto se borimo protiv nacista. Pazi na sebe, Kloferu,
i možda s vremena na vrijeme pomisli na mene - nadam se s dragošću.

Srdačno tvoj,

28
 Knjige.Club Books

Steve Hammett

Bridgette je zapeklo u očima kad je završila s čitanjem. Sada je bolje

razumjela zašto ju je Steve Hammet gnjavio u srednjoj školi.
Nije ju omalovažavao i svoje je divljenje pokazivao najbolje što je znao, s
obzirom na to da je odrastao bez majke uz oca pijanicu. Steve je u srednjoj školi
u Traverse Cityju bio na glasu kao loš momak. Visok, mišićav i mračno zgodan
na sladunjav, jeftin, holivudski način, izluđivao je sve djevojke osim Bridgette. U
devetom je razredu na satu engleskoga sjedio iza nje i onoga dana kada je vrhom
gumice na svojoj olovci prešao preko čipke na potkošulji koja se jedva
nazirala ispod njezine bijele svilene bluze, napokon joj je dozlogrdilo. Okrenula
se i izvrijeđala ga je, a on je nikada poslije toga više nije gnjavio. No cijelo je
vrijeme školovanja, sve do dana kada su maturirali, imala osjećaj da je drži na
oku. Sada se zapitala nije li on možda pazio na nju, brinuo se da bude na sigurnom.
Bridgette mu je poželjela sreću u vojsci, takav bi mu život mogao odgovarati -
ako preživi. Gladys će biti iznenađena i ganuta kad joj pokaže pismo. Zamisli da
Steve Hammett nosi u novčaniku njenu sliku iz godišnjaka! Bridgette se nadala
da će mu donijeti sreću.
Druga je omotnica sadržavala pozdrav od ravnatelja Ureda za strateške
službe, koji je supotpisao i njegov zamjenik. Bridgette nikad nije čula za tu
vladinu organizaciju. Sadržaj pisma bio je iznenađujuće osoban, navodeći intimne
pojedinosti iz njezine kratke povijesti, uključujući i nadolazeću diplomu na
koledžu Stephens. Korespondent je pisao o svojim spoznajama o mučenju njezine
bake i ubojstvu djeda u Njemačkoj za vrijeme Prvog svjetskog rata, a pismo
je zaključio pitanjem bi li se bila voljna sastati s njim da porazgovaraju o tome
kako bi ona mogla »dati svoj doprinos oslobođenju Francuske od zle dominacije
Trećeg Reicha«. Ispod imena pošiljatelja bio je naveden telefonski broj.
Bridgette je presavila pismo i vratila ga u njegovu omotnicu, blago zatečena
činjenicom što ju je agencija iz Washingtona nekako nanjušila kao osobu koja je
imala razloga boriti se protiv odurnih nacista, no ona je imala diplomu modnog
dizajna i ilustracije. Cime je to ona mogla doprinijeti da pomogne Francuskoj? Da
u kostima nije osjećala kako bi sutra mogla dobiti pozivnicu za razgovor
kod Edith Head, možda bi i bila u iskušenju da odgovori. Osim toga, mora se
brinuti za svoju baku. Nakon prvotnog poriva da pismo baci u koš za smeće na
kampusu, Bridgette se zbog njegove privatne naravi predomislila i tutnula ga u
torbu uz Steveovo.
Na povratku u studentski dom Columbia, dočekala ju je poruka od Gladys u
kojoj je stajalo da je njezina obitelj stigla u hotel; provest će noć s njima i naći se
s Bridgette na doručku idućeg jutra. Bridgette je osjetila ubod razočaranja.
Tijekom protekle četiri godine, bilo je puno situacija u kojima bi je predah od
Gladysine stalne prisutnosti obradovao, no večeras se osjećala zbrkano i smeteno
i koristilo bi joj društvo brbljave prijateljice i zadovoljstvo druženja s njezinom
29
 Knjige.Club Books

bučnom obitelji. Bridgette je smatrala čudnim što ju je Gladys, inače pretjerano

brižna prema njoj, od svih večeri ostavila samu baš večeras kada je dom praktički
bio napušten i blagovaonica zatvorena. Studentima su za večeru podijeljeni suhi
obroci.
Zavrtjela je glavom zbog vlastitog raspoloženja. Otkad je ona ovisila o tome
da joj Gladys Bradbury ispunjava vrijeme? I nije imala pravo pretpostaviti da će
biti uključena u večerašnje privatno obiteljsko okupljanje, kad su Bradburyjevi
bili toliko ljubazni da je pozovu da im se sutra uvečer pridruži na slavljeničkoj
večeri. Do tada će modna revija već biti gotova, a ona bi možda mogla večerati s
dekanicom i samom Edith Head u restoranu hotela Pennant.
Umjesto da sjedi sama u svojoj sobi, spustila se do recepcije ponijevši sa
sobom knjigu za čitanje, i nalivpero i papir da odgovori vojniku Steveu
Hammettu. Na povratnoj je adresi stajao njegov dom u Traverse Cityju i Bridgette
se nadala da će njegov otac alkoholičar proslijediti pismo njegovoj vojnoj jedinici.
Vrijeme je ipak brzo protjecalo. Studenti i roditelji prolazili su kroz recepciju
i zaustavljali se kako bi čavrljali, a osoblje na recepciji pozvalo ju je da svoj suhi
obrok pojede s njima u hodniku iza pulta. Do devet sati dosadila joj je knjiga i
zamorila se od sjedenja pa je odlučila prošetati kampusom i poslati Steveu pismo.
Zapuhao je povjetarac, pirio joj je po licu obeshrabrujući komarce i ona se zatekla
kako uživa u toj šetnji prije povratka na kupku u zajedničkoj kupaonici na katu
doma Columbia, koju je večeras imala samo za sebe.
Bridgette je upravo napustila poštu u kampusu, kad je pogledala prema domu
Walter i ugledala svjetlo koje se nakratko rasplamsalo na prozoru odjela za modni
dizajn na prvom katu. Zagledala se, misleći da je možda umislila bljesak, no kratki
se snop svjetlosti ručne svjetiljke ponovno pojavio. Dolazio je iz prostorije u kojoj
su bili izloženi eksponati. Preplašena, uznemirena, znatiželjna, Bridgette je
potrčala prema ulazu u zgradu i uzlupana srca tiho prošla kroz ulazna vrata doma
Walter. Netko se neovlašteno nalazio u izložbenom prostoru; inače bi valjda
upalio svjetlo?
Obamrla od straha da su izlošci u opasnosti, Bridgette je energičnim korakom
bez razmišljanja prišla zatvorenim vratima dizajnerske sobe i širom ih otvorila.
Uključila je zasljepljujuće stropne neonke i zaprepašteno zinula.
Stalci za haljine stajali su ogoljeni od svojih prekrivača od muslina i
prekrasnih haljina, a usred komadića razrezane šantung svile, krepa, rubaca,
organdija, tila i grimiznog žerseja, sa škarama u rukama stajala je Gladys
Bradbury,

30
 Knjige.Club Books

SEDMO POGLAVLJE

CHRIS / VIVAK
New Braunfels, Teksas

Onda, što vam javlja Dirk?« Pitao je Chris Brandt oca svoga prijatelja, Ernsta
Drechslera. Čovjek je izgledao deset godina starije nego prije godinu dana, kad je
Chris stajao za istim šankom u banketnoj sali pivnice i upitao svog nekadašnjeg
najboljeg prijatelja je li ozbiljno odlučio otići u Njemačku i pridružiti se
Nacističkoj stranci.
Dirk je prinio čašu usnama i preko pivske pjene pogledao Chrisa pogledom
kojim, vjerovao je, pripadnici Abwehra ispituju zarobljenike. Abwehr je bila
obavještajna agencija Njemačke vojske kojoj se kanio pridružiti kad se vrati u
»domovinu i Treći Reich«, kako se hvalisao svima živima. Svi su živi u New
Braunfelsu u Teksasu bili sretni što odlazi, a oni koji su još uvijek bili naklonjeni
Drechslersima okupili su se krajem svibnja 1941. u velikoj banketnoj sali pivnice
Friedholm na kombinaciji oproštajne i diplomske zabave, budući da je Dirk,
nakon mnoštva akademskih problema, uspio skrpati prvostupničku diplomu na
teksaškom Luteranskom koledžu.
»Zažalit ćeš što nam se nisi pridružio u borbi, Christophe, kad naša domovina
bude zavladala svijetom«, rekao je Dirk svome prijatelju.
»Moja je domovina Amerika, isto kao i tvoja, Dirk. Ja mislim da ćeš ti biti taj
koji će požaliti što se priključio nacistima kad Amerika uđe u rat i budeš proglašen
izdajnikom.«
Dirk je odložio pivsku čašu s podrugljivim osmijehom. Počeo je puštati
brkove i češljati kosu na razdjeljak u istom zalizanom stilu kao Adolf Hitler.
Nijedan pokušaj oponašanja vođe Trećeg Reicha u ovoj ranoj fazi nije se činio
uspješnim. Dirkova je kosa bila previše čekinjasta da reagira na briljantin, a
gornja mu je usnica bila preuska da uzgoji bilo što osim tanke čupave linije koja
je izgledala poput prilijepljene gusjenice.
Chris je ipak s vremenom pomislio da bi Dirk mogao proći kao dvojnik
Hermanna Göringa, glavešine Luftwaffea, »onog debeljka u golublje sivoj
uniformi«, kako su ga prozvali njegovi protivnici.

31
 Knjige.Club Books

»Vidjet ćemo tko će biti proglašen izdajnikom kad rat završi - Nijemci u
Americi koji su se sjećali zemlje svojih predaka, ili Nijemci koji su je zaboravili«,
rekao je Dirk.
»Nikad nisam upoznao Njemačku dovoljno dobro da bih je se sjećao«, rekao
je Chris. »A nisi ni ti.«
Chris je bacio pogled na golemu banketnu salu koja je zjapila prazna. Stolovi
su bili postavljeni za goste koji su namjerno prihvatili poziv na večeru, samo da
bi se u zadnji čas predomislili i tako deklarirali svoju osudu političkoj sklonosti
počasnog slavljenika i njegove obitelji. Drechslerovima bi bilo pametnije da su
priredili roštilj u svome dvorištu. I Chris bi se našao među odsutnim gostima da
se takva gesta nije činila neukusnom.
Nadao se da je njegova majka zapazila kakva se cijena plaća zbog previše
pronjemačkog stava u New Braunfelsu u Teksasu. Njezin je ugled već izblijedio
u očima građana, premda su i dalje redovito pohodili postolarsku radionu njegova
oca, ako ni zbog čega drugoga, zato što je bila jedina u gradu.
Chris nije znao je li Dirk glup ili hrabar što se suprotstavlja plimi osjećaja
protiv Adolfa Hitlera. Najvjerojatnije je u pitanju bila zaluđenost. U to se doba
pitao je li njegov bivši najbolji prijatelj uopće uzeo u obzir činjenicu da bi se
jednoga dana sa svojim teksaškim prijateljima mogao suočiti kao s neprijateljima.
Chris ne bi bio jedan od njih. Još se uvijek osjećao posramljenim što mu je odbijen
prijem u vojnu službu zbog »tjelesnog nedostatka«. Bio je zdrav kao i svaki drugi
muškarac i na sve je načine ispunjavao uvjete za opću vojnu dužnost, osim što na
desnoj ruci nije imao palca, što je vojska smatrala smetnjom pri rukovanju
oružjem. Bio je samac, mlad, u dobroj formi i obrazovan. Radio je kao nastavnik
i trener u srednjoj školi Stephen F. Austin u Austinu i magistrirao pedagogiju na
Sveučilištu u Teksasu. Planirao je ove godine započeti s doktorskim studijem, no
Japan je bombardirao Pearl Harbor i sile Osovine su objavile rat Americi. Smjesta
se otišao dobrovoljno prijaviti.
Član medicinskog tima u mjesnom uredu za novačenje rekao mu je, »Ako
ovaj rat potraje, bit će potrebno više ljudstva i snizit će se fizički kriteriji. Još
uvijek možete dobiti priliku. U međuvremenu se vratite podučavanju i treniranju
i znajte da ste tamo potrebni. Uz toliko regrutiranih muških učitelja, doći će do
pomanjkanja muške prisutnosti u učionicama.«
Chris je sve to smatrao vrlo uzvišenim i plemenitim, čak i bez obzira na to što
je to bila istina, no savjet liječnika nije previše pridonio ublažavanju uvrede zbog
odbijanja. Problem je bio u tome što nije imao pojma koliko bi njegov nastavnički
posao mogao potrajati. Na to će pitanje dobiti odgovor na sutrašnjem sastanku s
ravnateljem.
»Nemam baš nikakvih vijesti od Dirka otkako je proglašen rat«, odgovorio je
Ernst na Chrisovo pitanje, »i sumnjam da je uopće primio naša pisma. U svom je
posljednjem pismu napisao da je raspoređen u Pariz, u onu njemačku obavještajnu
agenciju kojoj se toliko žarko želio pridružiti. Možda nećemo dobiti nikakvu
32
 Knjige.Club Books

vijest od njega sve dok se rat ne završi. Njegova majka i ja strahovito smo tužni i
zabrinuti.« Čovjekov je usiljeni osmijeh odavao kajanje što su se stvari ovako
nesretno odigrale.
Chris se sažalio nad njim. Dirkova je gorljivost prema nacističkoj ideologiji
Dreschslerove koštala njihove reputacije u gradu, gotovo svih prijatelja i mnogih
klijenata odvjetničke tvrtke njegova oca. Povod za večerašnju »proslavu« bilo je
Ernstovo prisilno prijevremeno umirovljenje.
Velika skupina koja se 1936. godine okupila oko radija u dnevnom boravku
Drechslerovih kako bi pozdravila veličanstveni njemački povratak u svjetsku
zajednicu putem Olimpijskih igara u Berlinu, sada je imala gadan razlog za
kajanje zbog svog oduševljenja. Zbog uznemirujućih vijesti o židovskoj rodbini i
prijateljima, koje su iz Njemačke u New Braunfels stizale putem radio prijenosa i
nekolicine pisama, tek je šačica prvobitnih poklonika još uvijek ostala očarana
Adolfom Hitlerom. Oni su večeras bili prisutni.
Odvjetnik je preko ramena bacio pogled na bijedni skup. »Nisam smio pristati
na ovu grotesknu imitaciju zabave«, objavio je žalosno. Chris se šutke složio.
Večeras bi samo jedan dugačak stol bio dovoljan da se ugosti ovoliki broj gostiju.
Tada je, kao i sada, prekriveni kvadar Chris doživio kao maleni izolirani otok u
mračnome moru, na kojem su se disidenti zbili jedni uz druge zbog utjehe
i sigurnosti. Uzdahnuo je. Na kraju bi i sam, zato što je bio Nijemac, mogao
postati izgnanikom, ili bolje rečeno izopćenikom, ali ne svojevoljno i nikada zbog
nacizma. Bio je lojalan Americi. Nikad ne bi bio dio grupe okupljene za stolom,
unatoč tome što bi ovaj rat mogao proživjeti na vlastitom izoliranom otoku
odbačenih.
»Doista se čini nepravednim opterećivati oca sinovljevim grijesima«, rekao
je Chris.
Ernst se slabašno nasmijao. »Dobro citirano. Somovi grizu u Guadalupeu.
Zašto ti i ja sutra rano izjutra ne bismo otišli baciti udicu? Ja ću doći po tebe.«
Chris je začuo nostalgiju u njegovu glasu, čežnju za normalnošću prošlosti
kada je subotama prije svitanja vodio Dirka i Chrisa u ribolov. Chrisov otac nije
mario za štap i kotur, a Dirkov otac nikada nije prihvatio strast Frederika Brandta
za golfom. Bile su to neke od Chrisovih najdražih dječačkih uspomena, iz
vremena kada bi on, Dirk i njegov otac kretali prije zore da provedu dan na rijeci.
»Volio bih, ali moram se rano vratiti u Austin. U devet imam ugovoren
sastanak u svojoj školi.«
»Oh«, rekao je Ernst, glasom punim žaljenja. »Doista si posvećen svojoj
profesiji kad se odričeš subotnjeg jutarnjeg ribolova, moj dječače, ali to ti se ne
može zamjerati.« Oprez u njegovu pogledu odavao je da se pita izmišlja li Chris
ispriku da izbjegne biti s njim.
Chris je šutio. Nije imao dogovoren sastanak s roditeljem ili učenikom, no
objašnjenje bi ga samo dovelo do toga da se doima poput jednog od izopćenika

33
 Knjige.Club Books

koji su počeli zauzimati mjesta za stolom. »Ispričaj me«, rekao je Ernst, pomalo
ukočeno. »Moram se pobrinuti za ostale goste.«
Chris je ugledao vlastita oca kako istupa iz gomile da dođe po njega na šank.
Frederik Brandt bio je »sin« iz znaka POSTOLARSKA RADIONICA FREDERIK BRANDT
I SIN, ali on i njegova supruga za svojega su jedinca imali veće planove od toga da
Chrisovo ime pridodaju dugoj lozi postolara. Priželjkivali su da će odabrati
profesiju unosniju od podučavanja, no s vremenom će zaraditi doktorsku titulu i
oni će svojim prijateljima u Njemačkoj moći ponosno napisati da je Doktor der
Pedagogik.
»Mislim da Drechslerovi žele da sjednemo, Chrise. Izgleda da više nitko neće
doći. Barem Ernst ne mora platiti večeru za one koji se nisu pojavili kao prošle
godine. Nisi mogao nagovoriti Brendu da dođe?«
»Ona prezire Drechslere.« Chris nije spomenuo da se on i Brenda više ne
viđaju.
Frederik Brandt je tužno zavrtio glavom. »Ne preziru li ih gotovo svi?«
»Majka ih ne prezire.«
»Ona ima suosjećajno srce.«
»Ona ne želi priznati da griješi.«
»Ah, da, dobro, i to također, ali nećemo je otrežnjavati, zar ne, Chrise, sine
moj?« Frederik mu je uputio molećiv pogled preko ruba naočala, a Chris se
okrenuo barmenu.
»Natočite mi ponovno, molim vas«, rekao je odloživši čašu na šank. »I tvoju,
tata?«
Frederik je pružio svoju kriglu. »Svakako.«
Bila je to dugačka večer prožeta praznom sentimentalnošću i forsiranim
veseljem ne bi li se strahovi koji su vrebali izvana zadržali pod kontrolom -
strahovi koji su se u zemlji stvorili kao rezultat antinjemačke klime, koja se
pojavila prošle godine kad je američka vlada kaznila Treći Reich zbog militante i
brutalne ekspanzije u veći dio Europe. U lipnju 1941. predsjednik Roosevelt je
naredio zamrzavanje sve njemačke i talijanske imovina u Sjedinjenim
Državama. Dva dana kasnije, State Department je zatvorio sve njemačke
konzulate i nacističke propagandne organizacije u državi. Što su ove
akcije značile za naturalizirane, i one Nijemce rođene u New Braunfelsu? Kako
će one utjecati na njihove živote, njihovu egzistenciju? Zatim je u prosincu
uslijedio iznenadni napad na Pearl Harbor i objava rata Njemačke protiv
Sjedinjenih Država. Chris je večeras zapazio da neki za stolom uznemireno
pogledavaju prema vratima dvorane pivnice, napola očekujući da će, pod
pretpostavkom kako se radi o nacističkom okupljanju, policija upasti da ih
pohapsi ili deportira nazad u Njemačku.
Večer je napokon završila i Chris je bio zadovoljan što je dovoljno rano da se
još večeras vrati u Austin i pripremi za sastanak sa svojim ravnateljem. Kad je
34
 Knjige.Club Books

majci priopćio svoje planove, ona ga je prekorila, »Ali više te gotovo uopće ne
viđamo, Christophe!«
»Vikendi i sportske aktivnosti nakon škole me zaokupljaju, majko. Znaš to.«
»Nisam mislila da će ti učiteljski posao oduzimati toliko vremena. Pravo,
medicina, ekonomija, to da, ali ne i podučavanje.«
Imala je te svoje, ne pretjerano istančane, načine izražavanja razočaranosti
njegovim izborom profesije, i Chris je shvatio da mu se, premda ju je još uvijek
volio, sve manje i manje sviđala. Bila je to još jedna od rastužujućih okolnosti
koju je iznjedrio rat u Europi. Sutradan će ujutro, najvjerojatnije, na listu biti
dodana još jedna.

35
 Knjige.Club Books

OSMO POGLAVLJE

Pristigavši na parkiralište srednje škole Stephen F. Austin, Chris je prepoznao

crni Chevrolet svoga ravnatelja, iz 1938. godine. Bilo je tu i drugih automobila,
većinom u vlasništvu trenera i igrača bejzbolskog tima koji su došli pregledati
snimke utakmice doigravanja od petka navečer. Austinska A ekipa prethodne je
večeri pobijedila u napetoj utakmici kojoj bi Chris prisustvovao radije nego
zabavi za umirovljenje Ernsta Drechslera. Njegov je zahtjev za izuzećem
od dijeljenja programa na stadionu izazvao oštro neodobravanje gospodina
Knowlea, u ponovljenom razgovoru koji su vodili prošloga svibnja 1941. godine.
Od neoženjenih se nastavnika očekivalo da uskoče u aktivnosti oko sportskih
događaja na domaćem terenu, a prošloga je svibnja gospodin Knowle zahtijevao
znati što je to bilo od tolike važnosti da Chrisa spriječi u obavljanju njegovih
školskih dužnosti. Chris mu je rekao da se radilo o oproštaju od sina
starih obiteljskih prijatelja.
»A kamo ide?« upitao je ravnatelj.
Nesklon laganju, Chris je rekao, »U Njemačku.«
Gospodin Knowle je podrugljivo podigao blijedu obrvu. Kao ravnatelju
najprestižnije javne srednje škole u Teksasu, njegov je posao bio istražiti
životopise njezinih nastavnika i on je temeljito proučio Chrisov. Chris je znao da
je gospodin Knowle umirao od potrebe da sazna zašto bi Amerikanac u ova
izdajnička vremena želio otići u Njemačku, no pristojnost mu nije dozvoljavala
da navaljivanjem utaži svoju znatiželju. Stoga je rekao, »Nadam se ne zato
da postane nacist«, a kad Chris nije odgovorio namreškalo mu se i čelo.
»Shvaćam«, rekao je i od toga je trenutka Chris znao da će biti pod povećalom
svoga ravnatelja. Bio je zahvalan što se odlučio sinoć vratiti u Austin. Uspio je
ugrabiti osam sati sna u svom stanu, imao se vremena istuširati, obrijati i pojesti
hranjiv doručak pripremajući se za propast.
Uranio je deset minuta pa je ostao sjediti u autu razmišljajući kako je počašćen
i sretan bio kada je, netom po završetku fakulteta, dobio idealan posao. Austinski
ga je Odbor za obrazovanje zaposlio kao nastavnika matematike i trenera atletike

36
 Knjige.Club Books

u izvrsnoj školi koja se, prikladno, nalazila u blizini njegova stana. Pribojavao se
da bi mu njegova mladost i nedostatak palca mogli biti smetnja, no u
samo nekoliko tjedana njegove prve godine podučavanja Chris je uspostavio
odnos sa svojim učenicima (mnogi su djeca sveučilišnih profesora), članovima
atletskog tima, ostalim trenerima i nastavnicima s kojima je dijelio zbornicu u
pripremi za nastavu. Uglavnom se, zaista, od trenutka kad je ušao u dodijeljenu
mu učionicu, za katedrom, ispred ploče, pored vrata svoje učionice na kojima je
dočekivao svoje učenika, te na tristotinjak metara promjera nogometnog igrališta
na kojem je mladiće i djevojke trenirao u trčanju i skokovima u dalj i vis, osjećao
kao kod kuće. Nije pogriješio u izboru karijere. Bio je tamo gdje mu je bilo mjesto
i nikada u životu nije bio sretniji.
No u jesen 1941., na početku njegove druge godine, zamijetio je blagu
hladnoću na licima koja su ga okruživala, u razredu, u zbornici, na trkalištu.
Duboko uznemiren, razumio je njen izvor. Rastuća zlodjela koja je počinila
Njemačka bila su glavna vijest u svijetu. U rujnu se dogodio pokolj u klancu
Babin Yar, u kojem su njemačke trupe, uz pomoć ukrajinske policije i lokalnih
kvislinga, pobile 33 771 Zidova u Kijevu. Taj je pokolj prethodio opsadi
Lenjingrada, kojom su njemačke snage istoga mjeseca pokušale izgladnjeti
njegove stanovnike do predaje. Prvoga listopada svijet je ostao šokiran saznanjem
da su nacisti u okupiranoj Poljskoj otvorili koncentracijski logor s kapacitetom da
ubije dvjesto tisuća zatočenika, a 21. listopada njemačka je vojska izvršila
divljački pohod u Jugoslaviji, pobivši na tisuće građana, uključujući i čitave
razrede školaraca.
Nije više bilo ugodno biti Nijemac u Americi, a još je neugodnije bilo raditi
za čovjeka koji je u Prvom svjetskom ratu bio ratni zarobljenik u Njemačkoj.
Chris je razumio zašto je gospodin Knowle bio nepovjerljiv prema njemu, no
nadao se da bi mu njegov dobar karakter mogao spasiti posao. Otvorio je vrata i
izašao iz auta. Za nekoliko će minuta saznati je li mu Odbor za obrazovanje
odlučio ne obnoviti ugovor, no morao se zapitati želi li doista nastaviti raditi na
mjestu gdje su ga njegovi kolege i učenici počeli doživljavati jednim od
neprijatelja.
Bilo je to vraški nepravedno. Nije se mogao više distancirati, ne samo fizički,
već i emocionalno, od svog rodnog mjesta i baštine. Nije ni govorio ni razmišljao
na njemačkom jeziku. Novac za svoj diplomski studij zaradio je kao instruktor
podučavajući studente koji su studirali njemački, no u razgovoru je svoj govor
očistio od svakoga traga toga jezika. Engleski je govorio s teksaškim
naglaskom. Na fakultetu se nije družio sa studentima njemačkog porijekla, već sa
sinovima i kćerima obitelji jednako čistokrvnih kao i dugorogo govedo, maskota
teksaškog sveučilišta. Ali čak je i njegova dugogodišnja djevojka Brenda Lane
postala kisela prema njemu nakon što joj je bratić poginuo od bombe Luftwaffea
u Londonu. »Znam da ti nisi jedan od njih, Chrise«, rekla je, »ali ne mogu te više
pogledati, a da ne vidim nacističkog pilota koji je ubio moga bratića.«

37
 Knjige.Club Books

Planirao je čak i proći kroz pravni postupak promjene svog imena u

Christopher tijekom ljetnih praznika. Možda je, nakon prve godine predavanja u
školi Stephen F. Austin, kad je smjer rata u Europi postao bolno jasan, trebao
porazmisliti o tome da pronađe posao izvan Teksasa gdje bi se lakše mogao
distancirati od stigme što je porijeklom iz grada kojeg se smatralo žarištem
nacista, no želio je završiti doktorat na Sveučilištu u Teksasu kako bi
jednoga dana mogao predavati i trenirati na akademskoj razini.
Volio je grad Austin, s njegovom mladenačkom, užurbanom energijom,
pristupom jezerima i brdima, njegovim festivalima i koncertnom ponudom. Chris
je smatrao da je pomalo oholo od Austinaca što su zaboravili da je rastuća
reputacija Austina kao meke za ljubitelje glazbe započela krajem 19. stoljeća
upravo na terasama i u dvoranama njemačkih pivnica.
Ured Averyja Knowlea nalazio se na kraju dugačkog hodnika na prvom katu
trokatnice. Chris je pustio da se vrata glasno zatvore kako bi ravnatelja upozorio
na svoj dolazak, i njihov je zvuk odjeknuo u subotnjoj tišini zgrade. Na pola puta
niz hodnik prema njegovim otvorenim vratima, Chris je mogao čuti smiren,
upečatljiv, opće prepoznatljiv glas Edwarda R. Murrowa u radioprijenosu.
Chris se zaustavio i sledio kad je začuo da je prethodne noći seljane francuskog
sela blizu Bastogne u Belgiji iz sna probudila rafalna paljba. Istragom u cik zore,
pronađena su tijela dvojice oborenih američkih pilota, zajedno sa šesteročlanom
obitelji koja ih je skrivala od neprijateljskog pronalaženja. Bili su brutalno
mučeni, a potom pogubljeni na naredbu zapovjednika okrutne i zloglasne
njemačke paravojne organizacije SS - Schutzstaffel - stacionirane u tom kraju.
O, Bože, pomislio je Chris i prisilio se zakoračiti prema pragu vrata gospodina
Knowlea. Podignuvši pogled sa stola, ispijeni je ravnatelj ugasio radio snažnim
okretanjem prekidača. »Ćuli ste?«
»Jesam. Stravična vijest.«
»To se dogodilo sinoć dok ste bili na zabavi slaveći svog njemačkog
prijatelja«, rekao je gospodin Knowle. »Mogu samo zamisliti bol obitelji tih
američkih momaka koje će morati živjeti znajući kroz kakvu su patnju njihovi
sinovi prošli prije nego što su umrli.«
»Doista«, složio se Chris, dok su mu se dlake na potiljku ježile od ravnateljeve
insinuacije da se on veselio s neprijateljem dok su njegovi sunarodnjaci bili
mučeni i ubijani.
Pogled gospodina Knowlea pržio je Chrisa plamenom duboke nesklonosti,
nesumnjivo potaknuto sjećanjem na njegova vlastita iskustva u rukama Nijemaca.
»Da sam ja otac nekog od tih momaka, ne bih mirovao dok ne otkrijem ime gada
koji je naredio smaknuće moga sina, a onda bih vidio koliko je taj hrabar.«
»Osveta bi bila razumljiva«, rekao je Chris, bezidejan izreći bilo što drugo.
Pitao se hoće li ga pozvati da sjedne, ili će ga prisiliti da stoji pred ravnateljevim
stolom poput kakvog zabludjelog školarca.

38
 Knjige.Club Books

Gospodin Knowle hladno ga je promatrao kroz naočale bez okvira i konačno

mu mahnuo da sjedne. »Prijeći ću odmah na stvar, gospodine Brandt«, rekao je,
pritišćući tankim jagodicama vrhova prstiju fascikl na svom stolu. »Upozoren
sam da je nekim našim roditeljima nelagodno što im djecu podučava učitelj
njemačkog porijekla.«
»Stvarno?« rekao je Chris, dok ga je zebnja sve čvršće stezala.
Neće prihvatiti tu tvrdnju samo na riječ gospodina Knowlea. Unatoč
sveprisutnom antinjemačkom raspoloženju, s roditeljima svojih učenika slagao se
jako dobro, vjerojatno zato što su više držali do njegove sposobnosti podučavanja
i treniranja, nego do manjkavosti njegovih korijena. »Koliko roditelja i koji su u
pitanju?«
Gospodin Knowle izgledao je kao da se mora suzdržati da ne posegne preko
stola i ošamari Chrisa zbog njegove drskosti. »To nije važno.«
»Meni jest. Nitko mi od roditelja moje djece nije izrazio takvu zabrinutost.«
»Pa naravno da nije. To je jedna od dužnosti ravnatelja - da sluša i analizira
prigovore roditelja.«
»Volio bih razgovarati s njima. Vjerujem da ih mogu uvjeriti da sam
Amerikanac jednako toliko kao i oni.«
Gospodin Knowle se nagnuo naprijed, bljedunjavo mu se čelo podiglo na
apsurdnost Chrisove samouvjerenosti. Govorkalo se da je za vrijeme dugog
zatočeništva bio držan u tami, i da njegova koža poslije više nikada nije bila
sposobna podnijeti sunce. Većinu školske godine njegove su uredske rolete bile
spuštene zbog sunca, što je samo učvrstilo takvo uvjerenje. »Cisto sumnjam u to,
gospodine Brandt. Mnoge obitelji učenika Stephen F. Austina potječu od predaka
koji su na ovom području živjeli otkako se vršila dodjela zemljišta.«
»Kao i moja«, uzvratio je Chris, spreman braniti svoj cilj od pretka do pretka,
ako bude potrebno.
Avery Knowle se opustio u stolici, ponovno tapkajući vrhovima prstiju i
samozadovoljno se osmjehnuo. »Ah, pa sad, tu se vaša obitelj razlikuje od
njihovih«, rekao je. »Vaša je obitelj ostala odana svojim njemačkim korijenima,
dok su osnivačke obitelji o kojima govorim uvijek ostajale vjerne porijeklu svog
rođenja, a to je Amerika.«
Chrisova srdžba se pojačala. »Vi ste istraživali moju obitelj?«
»Jesam, gospodine Brandt - s dopuštenjem odbora, naravno, s obzirom na
karakter ovog vremena. Članovi odbora prilično su ishitreno postupili kad su vas
zaposlili bez temeljite provjere prošlosti. Vjerujem da je do vašeg zaposlenja
došlo po nalogu dr. Connora Trenta, jednog od vaših bivših profesora i čovjeka
sa značajnim utjecajem u Austinu.«
Gospodin Knowle pomaknuo je glavu tako da je Chris morao zatreptati od
svjetlosti koja se odbila o ravnateljevu optičku leću bez okvira. Izvor je dolazio
od sunčeve zrake koja se probila kroz procjep između prozora i ruba rolete. Pitao
39
 Knjige.Club Books

se je li čovjek otkrio ovaj kut kao sredstvo zasljepljivanja osobe na vrućem

sjedalu. Chris je podesio stolicu i rekao, »Preporuka profesora Trenta bila je
dragocjena, da, no vjerujem da su za moje zaposlenje prvenstveno zaslužne
moje akademske i atletske reference.«
Ravnatelj je ignorirao pobijanje i izvukao list papira iz fascikla. »Dakle, da
ne odgađam razlog zbog kojeg sam vas pozvao da jutros dođete ovamo, neugodna
mi je dužnost informirati vas da je odbor odlučio ne obnoviti vaš ugovor za
sljedeću godinu. Međutim« - gurnuo je list papira prema Chrisu - »budući da ste
se pokazali sjajnim pedagogom i trenerom, uzeo sam si slobodu proučiti natječaje
za nastavnička radna mjesta koja bi vam u ovim okolnostima mogla biti
ugodnija.« Chris je letimično pogledao papir. Bila je to lista javnih škola u raznim
gradovima teksaškog brdovitog područja u kojem su bili smješteni Nijemci, a
svaka je zajednica sa sobom donijela svoje narječje, običaje i vjerske doktrine.
Gospodin Knowle je rekao, »U blizini Fredericksburga, Bergheima, Boemea,
Brenhama... svi će tamo biti sretni što vas imaju, gospodine Brandt, posebno stoga
što su mnogi njihovi vojno sposobni učitelji regrutirani. Dat ćemo vam sjajnu
preporuku.«
Chris je pogledao u čovjeka s rastućom antipatijom, opaska o »vojno
sposobnim muškim učiteljima« nije mu promakla. »Neće mi trebati, gospodine
Knowle. Moje će reference govoriti same za sebe.« Mogao bi unajmiti odvjetnika
i boriti se za pravo da ostane, pomislio je Chris, ali dobio bi bitku i izgubio rat.
Postao bi prezren ovdje. Ovaj bi se ogorčeni čovjek za to pobrinuo. Okrenuo bi
nastavni kadar i studente i njihove roditelje protiv njega, manevar je već bio u
tijeku. Njegov je ravnatelj iz svojih ratno-zarobljeničkih iskustava nosio
nevidljive, ali očite ožiljke, no Chris nije snosio krivnju za njih. Očajnički je želio
zadržati posao, ali neće biti žrtveni jarac zbog predrasuda ovog čovjeka. Ustao je,
pokupivši u procesu popis škola. »Mogao bih zatražiti očitovanje glasanja svakog
člana odbora po ovom pitanju, ali vidim da mi izgledi u suprotstavljanju
vašim predrasudama nisu ništa bolji od onih koje Židov u Europi danas ima protiv
Trećeg Reicha.«
Njegova je primjedba pogodila predviđenu metu i Chris je imao zadovoljstvo
vidjeti preneraženost na samodopadnom licu Averyja Knowlea dok je gužvao
listu škola i bacao je u koš za smeće pored njegova stola. Vrativši se u svoj stan,
potpuno izbezumljen, pronašao je među jučerašnjom poštom pismo iz
Washingtona D.C. Pročitao ga je, zapanjen piščevim znanjem detalja o obitelji
Brandt, o njegovim akademskim iskustvima, atletskim rezultatima s fakulteta i
njegovim izuzećem od vojne dužnosti zbog nedostatka palca. Navodila se i
informiranost organizacije o Chrisovoj gorljivoj želji da služi svojoj zemlji. Ured
za strateške službe mogao mu je ponuditi tu priliku. Ako je želio saznati više,
trebao je nazvati navedeni broj u bilo koje doba dana ili noći, bilo kojeg dana u
tjednu. Bez ijednog trena odgađanja, Chris je podigao slušalicu i telefonirao.

40
 Knjige.Club Books

DEVETO POGLAVLJE

BRAD / PRILJEPAK
Meeker, Colorado

Brad Hudson je ugasio svjetla, isključio motor svog Chevrolet kamioneta ispred
svoje kuće i prislonio čelo na hladan okvir volana. Osjećao se kao da mu je utroba
kanta puna koprcajućih crva za mamce, ali ne od piva koje je poslije posla popio
s dečkima u Murphyjevoj taverni kad su ispraćali Joea Carlylea u američke
marince. Dim se uvijao iz dimnjaka, bijeli dugački stup koji se dizao u tamno nebo
i, kad je spustio prozor kamioneta da pusti svjež zrak i razbistri mu glavu, mogao
je osjetiti blagi dašak pirjanog mesa. Propustio je večeru, a ovo je bila večer kad
je majka planirala poslužiti bečki odrezak od teletine kupljene na sniženju u
Shreveovoj trgovini. Gospodin Shreve je ubacio i dodatni kotlet kad njegova žena
nije gledala - »tako da imamo isobilje za obiteljsku gosbu kojom ćemo prozlaviti
sajedništvo«, obznanila je za doručkom Joanna Hudson na svom engleskom s
njemačkim naglaskom. Izgledala je kao da bi ih sve mogla privinuti na svoje
grudi, ali samo je Beatu, koja je sjedila pored nje, silovito privukla na svoja
raskošna prsa. »To je dar u kojem mnogi drugi sada ne užifaju.«
Brad je znao da je govorila o rođacima i prijateljima širom Njemačke, Poljske
i Francuske koji su pomrli ili bili odvojeni od svojih obitelji, no posljednje što je
želio bilo je proslavljanje »zajedništva« u ratno doba, kad su drugi muškarci na
terenu davali svoj obol u zaštiti sigurnosti svojih i njegove obitelji. U
registracijskoj kartici vojne evidencije označili su ga šifrom III-D i napisali
»Regrutacija odgođena zbog iznimne neimaštine i brige za uzdržavane
članove obitelji«, što mu je ostavilo gorak okus u ustima.
Naravno da se želio brinuti za svoju obitelj, i rođenu i udomljenu. Od očeve
je smrti bio jedini koji je to mogao, što je bio i razlog odgode. Ali izjedalo ga je
što će on, zdrav i srčan, mlad i spreman za hladnokrvnu borbu protiv nacističkih
gadova koji su njegovoj majci uzrokovali toliku bol, ostati ovdje zajedno s
kukavicama koje su isposlovale izuzeće od služenja u oružanim snagama. Okretao
mu se želudac dok je čitao kako su vojno sposobni muškarci nagrnuli u
svećenstvo, vjerske škole, vatrogasne, policijske i radne službe »nužne za ratne
napore«, samo kako bi izbjegli braniti svoju zemlju. On nije bio jedan od njih, ali
bit će prisiljen čitav rat odsjediti na sigurnom i nositi stigmu kao da jest. Bože,
41
 Knjige.Club Books

sve bi dao da može nasrnuti puškom na arogantna čudovišta koja marširaju poput
gusaka, odlučna očistiti svijet od židovske rase.
Bobby je otvorio ulazna vrata kuće, provirio van i ugledao ga u kabini pa
nakon kratkog osvrtanja preko ramena izašao i tiho zatvorio vrata za sobom.
Priljubio je jaknu čvršće uz tijelo i zaobišavši kamionet prišao otvorenom
prozoru. »Jesi li dobro, Brade?« pitao je spustivši glas. Njegov je usvojeni brat
instinktivno znao kad je razgovor trebao ostati privatan.
Brad je lagano uzdahnuo prije odgovora. »U redu sam. Jeste li završili s
jelom?«
»Ostavili smo dosta za tebe.«
»Ali pojeli ste svoj dio, zar ne?«
»Pojeli smo svoj dio. Tvoja mama kaže da će sutra napraviti teleći haše.«
»Zvuči dobro«, rekao je Brad stisnuvši kvaku na vratima i Bobby je odstupio.
Sada je imao petnaest godina i izgledao je kao da će zauvijek ostati slabašne
građe, ali nijedan njegov vršnjak i tek nekolicina odraslih muškaraca bila je čvršća
od njega, a ono što je Bobbyju manjkalo u mišićima, nadoknađivao je umom i
voljom.
»Je li majka bila zabrinuta za mene?«
»Malo. Rekao sam joj da si dobro.«
Teško da je slušala, Brad je bio uvjeren. Njegova se majka nije mogla smiriti,
sada kad je po cijele dane radio u Cramerovoj pilani gdje je njegov otac doživio
nesreću koja ga je usmrtila. Bradu je posao ponuđen iste večeri kad je maturirao i
on ga je prihvatio. To je značilo stabilan posao i konačno povećanje plaće, uz
slobodne vikende i ponešto ubačenih zdravstvenih beneficija. Jared Cramer,
sin čovjeka za kojega je radio njegov otac, bio je znatno kompetentniji i pošteniji
poslodavac od svoga imenjaka. Poboljšao je sigurnosne uvjete obnovom objekata
i kupnjom modernije opreme. Brad je prije tri godine završio na platnom spisku
kompanije kao član ekipe za piljenje. Sada je trebao biti unaprijeđen u upravitelja
pilane, gdje će biti zadužen za raspodjelu radnih zadataka, isporuku, utovar i
razne druge odgovornosti - posao njegovog starog prijatelja Joea Carlylea. Brad
nije s osobitim zadovoljstvom prihvatio promaknuće, a o povećanju plaće mogao
je razmišljati samo kao o krvavom novcu. Joeu je obećao vratiti posao kad se ovaj
vrati iz rata.
Samo zato što ćeš do mog povratka ti voditi cijelu paradu, a šef će živjeti na
Floridi od profita koji ćeš mu zaraditi u kompaniji, dobroćudno je rekao Joe.
»Jesi li zaboravio na gusku?« tiho je upitao Bobby.
O, dovraga! Da, zaboravio je da je nakon posla trebao otići očerupati i očistiti
utrobu guske koju im je susjedni farmer poklonio za subotnju rođendansku zabavu
njegove sestre Beate. Oproštajna zabava za Joea kod Murphyja desila se
neplanirano na inicijativu njegova šefa. Brad nije telefonirao majci da će doći

42
 Knjige.Club Books

kasno, jer je planirao ostati tek kratko, no jedna je krigla vodila drugoj i vrijeme
je samo proletjelo.
»Otići ću večeras po nju«, rekao je Brad, nadajući se da će ostati dovoljno
pijan da mu ne smeta dosadni zadatak čerupanja perja s ptice, prema dolje kako
joj ne bi strgnuo kožu, a potom i krvav posao vađenja iznutrica - srca, želuca,
dušnika, jetre - sve dok joj kroz trbušnu šupljinu ne bude prolazila bistra voda.
Mogli su nabaviti nadjevenu gusku iz Shreveova dućana, no Joanna
Bukowski Hudson nikad nije bila od onih koji odbijaju primiti lokalnu divljač na
dar. Vjerovala je da se novac za kupovno meso i perad može preusmjeriti u nešto
drugo, a njihovi su susjedi znali da Brad ne bi mogao podići oružje na biće sa
zemlje ili zraka. Na dvonožne životinje krive za zločine u Europi, to da - s tim ne
bi imao problema - ali lov iz sporta ili za prehranu nije bio za njega.
»Ja ću ti je pomoći očistiti«, javio se dobrovoljno Bobby kad su krenuli prema
kući.
»Ti ćeš pisati svoju zadaću, mladiću. Škola još nije gotova«, rekao je Brad,
ležerno položivši ruku na Bobbyjev vrat, kao što bi to otac učinio sinu, ili stariji
brat mlađem bratu ili sestri. Bobby se nije povukao kao što bi to činio kad su se
on i njegova sestra Margie tek doselili u Hudsonovo kućanstvo. Sve se to počelo
događati 1938. nakon što ih je Brad pronašao, same, izgladnjele i drhtave na
obali rijeke White. Ostavši siročad u požaru kuće koji je usmrtio njihove roditelje,
djeca su, tada u dobi od jedanaest i devet godina, pobjegla kad su saznala da će
biti smještena u sirotište. Dječja je nepovjerljivost prema dobrodošlici potrajala
mjesec dana nakon što ih je Brad spasio. Tada su postupno, poput životinjica
lutalica koje su napokon privoljene jesti iz ljudske ruke, počeli vjerovati u dobrotu
ljudi koji su ih udomili. Njegova ih je majka nazivala blagoslovom, darom koji im
je neočekivano pao s neba. Da, bila su to dodatna usta za prehraniti, no Bobby se
pokazao kao dodatna ispomoć radeći poslove kojima se Brad nije mogao posvetiti
kad je odlazio odraditi puno radno vrijeme kod Cramera, a Margie je postala
društvo Beati koja se više nije uspavljivala plakanjem zato što joj nedostaje otac.
Bobby i njegova sestrica sada su bili sastavni dio obitelji kao da su se u njoj rodili,
u gradu u kojem su svi gledali svoja posla ne propitujući naglo proširenje
kućanstva Hudsonovih.
Hladan je zrak udario Brada po licu poput šamara. »O, Bože!« glasno je
izgovorio i naglo zastao.
Bobby se zaustavio uz njega. »Što je bilo?«
»Upravo sam se sjetio da sam još nešto zaboravio.«
»Što?«
»Pozvao sam svoga šefa da proslavi svoj rođendan u našoj kući - u subotu,
naime.«
»To je Beatin rođendan«, podsjetio ga je Bobby.

43
 Knjige.Club Books

»Znam«. Bože! Joanna Hudson će napraviti ispad tipičan za Bukowskijeve.

Brad je već sada mogao čuti njezin vrisak: Jared Cramer u mojoj kući na večeri!
Što ti bi, Sohn? Što li te je navelo da pozoveš Sohna čovjeka koji je odgovoran za
smrt tvoga Vatera?
Brad će joj morati reći da ga je pozvao u trenutku suosjećanja prema čovjeku.
Zapravo mu je to ponudio u alkoholnoj izmaglici treće runde piva, nakon što mu
je Jared povjerio da će napuniti okrugli rođendan. Sljedeće će subote, 23. svibnja,
napuniti pedeset godina. To je i rođendan njegove sestre! Uskliknuo je Brad.
Kako je gospodin Cramer planirao proslaviti ovaj veliki dan? Pa, nikako, rekao je
njegov šef tužna izraza lica. Nije imao nikakvu obitelj i... iskreno, nije se imao ni
vremena sprijateljiti s nekim, jer je bio previše zaposlen pilanom i svime.
Vjerojatno će se zadovoljiti sendvičem u uredu dok se bude bavio zaostacima u
papirologiji. Brad je izvalio, »Ne možete provesti vlastiti rođendan u subotu na
poslu sa sendvičem, gospodine Cramer! Dobrodošli ste doći u našu kuću i
podijeliti s nama rođendansku večeru moje sestre!«
»Pa sad, to zvuči kao silno primamljiv poziv, Brade, i jako ste ljubazni što ste
mi ga ponudili. Prihvaćam«, rekao je njegov šef.
Brad se tek sad prisjetio kako Jared Cramer nije ni trepnuo prije nego što je
prihvatio poziv, i zapitao se nije li mu njegov šef lukavo nabacio udicu da je
proguta poput neoprezne pastrve koja ide na muhu. Njegovu se majku, zauzetu
kućanstvom, vrtom i obitelji, nije često viđalo po gradu, ali gospodin Cramer ju
je opazio u rijetkim jutrima kada bi vozila Brada na posao prije nego što je
uzimala kamionet na ostatak dana da obavi neke poslove.
Jednom od takvih ranih jutara njegov ih je šef uočio kroz prozor svoga ureda
i pozdravio ga opažanjem, »Lijepa žena, tvoja majka«. Brad mu je u glasu čuo
istu zadivljenost kao i kod gospodina Shrevea kad bi trgovac pitao za nju.
Brad je osjećao da bi njegov tata želio da pripazi na pažnju koju muškarci
posvećuju njegovoj majci, premda se Joanna Bukowski Hudson bila sposobna
sama nositi s time. Doista je bila lijepa žena, još uvijek mlada i... pa, seksipilna,
pretpostavljao je da je to bila prava riječ, a to bi neke muškarce u gradu moglo
navesti na pomisao da joj nedostaje muško u krevetu. Trebao je pripaziti na usluge
koje su joj pružali muškarci, a koje možda nisu proizlazile iz puke dobrote prema
osiromašenoj udovici. Kao kad joj, primjerice, gospodin Shreve ubaci dodatni
odrezak, vlasnik automehaničarske radionice besplatno zamijeni ventil na
kamionetu, a vodoinstalater joj ne naplati izmjenu probušene cijevi. Dosad su se
njihovi motivi činili časnima, no ako je njegov šef gajio nadu da će se družiti s
Joannom Bukowski Hudson, to bi bilo uzaludno, mislio je Brad. Njegova je majka
krivila Jaredova oca zbog neispravne opreme koja je uzrokovala fatalnu nesreću.
Brad ju je pokušavao navesti da shvati kako njegov sin nije odgovoran za propuste
svoga oca. Jared Cramer je došao na čelo tvrtke tek nakon što je stari Cramer
umro, ostavivši posao sinu koji je živio i radio u Kaliforniji. Udovac bez djece u
kasnim četrdesetima, Jared je uzeo dopust sa svog administrativnog položaja u

44
 Knjige.Club Books

željezničkoj kompaniji Southern Pacific i u Sindikatu željezničara kako bi se

vratio u Meeker i pripremio drvnu kompaniju za prodaju. Nakon godine dana,
shvatio je da ne može napustiti tvrtku koju je spasio od propasti, te je odlučio
ostati.
Bobby je upitao, »Jesi li pogriješio što si pozvao svog šefa da dođe na Beatinu
večeru?«
»To ćemo tek morati vidjeti. Mislim da ću prvo nadjenuti gusku, a tek onda
priopćiti majci tu vijest.«
»Možda bi prije toga htio telefonirati. Zvao te je danas neki čovjek iz
Washingtona D.C. i ostavio poruku. Ja sam se javio. Rekao je da ga nazoveš u
bilo koje doba na njegov račun. Zvučao je... važno. Mislim da te želi zaposliti.«
»Netko iz Washingtona D.C. želi zaposliti mene?«
Bobby je slegnuo ramenima, »To je samo nagađanje. Broj i ime su pokraj
telefona.«
»U redu, hvala ti, Bobby. Javi mami da sam kod kuće i da ću po gusku za
minutu«, Brad ga je uputio dok su ulazili u kuću i on je ugledao komad papira na
kojeg je Bobby naškrabao informacije. Podigao ga je i proučio ime. Alistair
Renault. Uz njega, četveroznamenkasti broj i tri slova. Brad nije imao razloga biti
upoznat sa zvanjem velikih gradskih centrala. Seoski su telefonski kodovi
bili jednostavniji. Osjetio je blagu drhtavicu strepnje kad je podignuo slušalicu i
dao broj operateru. Prisjetit će se toga osjećaja puno kasnije kad bude shvatio da
mu ostatak života ne bi bio isti da nije uzvratio taj poziv.

45
 Knjige.Club Books

DESETO POGLAVLJE

S osamnaest godina, očajnički želeći zaraditi dodatan novac, Brad je poslušao

savjet očeva prijatelja koji mu je posudio novac dostatan za oglašavanje njegova
intimnog znanja o rijeci White i Meekerovim jezerima te potočnim pastrvama u
malim oglasima časopisa Field and Stream. U mjesecu objavljivanja oglasa,
pridobio je tri klijenta, jednoga čak iz daleke Kalifornije. Njegova se stručnost u
vođenju klijenata na staništa pastrve nakon toga proširila usmenom predajom.
Svoj bi povremeni vikend-posao pretvorio u stalno zanimanje, samo da je mogao
u njega uložiti nešto kapitala i ponuditi čamac, pribor i pogodnosti koje su
njegovim potkoženijim konkurentima omogućavale rad veći dio godine. Bradovi
su klijenti morali ponijeti vlastiti ribolovni pribor i specijalnu odjeću, a za prijevoz
se zadovoljiti njegovim obiteljskim kamionetom True Blue. Osiguravao je tek
najvažnije za preživljavanje: šatore, hranu, vodu, pribor za prvu pomoć, pončo,
baterijsku lampu i noževe, te piće po potrebi, no za to je klijent trebao platiti.
Posljedično, posao nije bio stabilan i ograničavao se samo na kasno proljeće i
jesen. Unatoč tome, Brad je do svoje dvadeset i druge telefonski razgovarao s
dovoljnim brojem pozivatelja koji su se raspitivali o njegovim uslugama da
postane prilično vješt u procjeni svakog od svojih klijenata.
Čovjek koji se na željezničkoj stanici Glenwood Springs obratio Bradu nije
odgovarao slici koju je Brad o njemu formirao kad ga je ovaj nazvao iz
Washingtona D.C. da ga preko vikenda angažira za njegove usluge ribolovnog
vodiča. Alistair Renault zvučao je otmjeno, neuobičajeno za Tomove i Harryje i
Charlieje koji su ga obično nazivali. Preko telefona Alistair Renault zvučao je
bogato i važno (što Bradovi klijenti nisu bili), ali ne i umišljeno (što neki od njih
jesu). Brad je mrzio onu vrstu klijenata koji su dolazili uvjereni da znaju sve o
ribolovu, ali nisu znali ni pišljiva boba i odlazili su znajući još manje.
Stekao je dojam da je ovaj čovjek znao puno o vodećim principima hvatanja
pastrve, no pitao se zašto je rezervirao vodiča baš sada kad je naširoko razvikan
nagli porast temperature doveo do najvećeg otapanja teških planinskih snjegova
u posljednjih nekoliko godina.

46
 Knjige.Club Books

Svibanjska otjecanja u sjeverozapadnom Coloradu nisu bila najugodnije doba

za ribolov. Još ga je više zbunjivalo što ga je čovjek uopće angažirao za njegove
usluge, kad se tako izvrsno lovilo u potocima Marylanda i Virginije, da se ne
spominje rijeka Potomac. Čemu dolaziti u Colorado?
»Imam rupu u rasporedu, a neću je imati kasnije u proljeće i na ljeto. Na jesen
odlazim iz zemlje i nisam siguran kad ću se vratiti, a budući da sam oduvijek želio
pecati na rijeci White, mislio sam da je najbolje to učiniti sada«, objasnio je čovjek
kad mu je Brad postavio to pitanje. Brad je pomislio kako je to zazvučalo
prilično zlokobno, kao da čovjek sumnja da će se uopće vratiti.
Čovjek je spomenuo oglas koji je prije nekog vremena pročitao u
časopisu Field and Stream. »Zvučalo mi je kao da imate osjećaj za to mjesto koje
me privlači«, rekao je. Kad je Brad upitao kako je ovih dana u Washingtonu,
njegovo je istančano uho uspjelo uloviti sugovornikovu nesklonost za razgovor o
toj temi, pa je odustao. Dajte im vremena, i sve će razotkriti - o kući, ženi, djeci,
djevojkama, poslu, kolegama i ostalim prigovorima kojima su opravdavali bijeg
na Stjenjak. Uvijek su to činili.
Brad je u svojoj mentalnoj slici Alistada Renaulta zamišljao kao uglednog
čovjeka otmjena držanja odjevenog u fino krojenu sportsku odjeću lako razlučivu
od drugih putnika koji su se iskrcavali, pa se nije potrudio napraviti znak s
imenom svoga klijenta. Na njegovo iznenađenje, pa čak i nevjericu, čovjek koji
je očito intuitivno krenuo prema njemu ni po čemu se nije uklapao u predodžbu
koju je stvorio na temelju njihova telefonskog razgovora. Bio je niži od
prosječne visine, hodao svojevrsnim nesvjesno ubrzanim tempom, odjeven
u smeđu jaknu i općenito izgledao prosječno i obično poput kante za mamce. Brad
se na trenutak osjetio razočaranim. Radovao se što će upoznati klijenta svojih
velebnih očekivanja. »Brad Hudson?« oslovio ga je čovjek ugodno mekim, fino
podešenim glasom koji je Brada bio doveo u zabludu.
Brad je pružio ruku. K vragu i sve. Čovjek je bio mušterija koja plaća. »Da,
gospodine. Dobro došli u Colorado, gospodine Renault.«
»Hvala vam. Lijepo od vas što ste me dočekali.« Nosio je rijetku putnu
prtljagu iskusnoga ribolovca - jedan maleni kovčeg za odjeću, a ne čitavu
garderobu, i prilično otrcanu ribolovnu torbu od čvrstog platna. Odložio je mali
kovčeg da uzvrati Bradov stisak, i njegova ga je žestina iznenadila, a njegov
direktan pogled čak još i više. Osjetivši još jedan nalet zbunjenosti, Brad je
shvatio da ovaj čovjek nije onakav kakvim se činio. »Siguran sam da želite neki
identifikacijski dokument«, rekao je njegov klijent, ispuštajući Bradovu ruku
kako bi posegnuo u unutrašnjost svoje smeđe jakne.
»Da, gospodine«, rekao je Brad. Nije mu palo na pamet tražiti ga
identifikaciju, ali zaškiljio je u čovjekovu vozačku dozvolu kao da je to
uobičajena procedura, kimnuo, pa zatim podigao kovčeg. »Moj kamionet je tamo
na parkiralištu, ako biste pošli za mnom«, rekao je, osjetivši da je njegov
telefonski dojam bio donekle opravdan. U vanjskom je izgledu Alistair Renault
47
 Knjige.Club Books

možda posjedovao sve odlike prerijske kokoši no, osim ako njegovi instinkti nisu
bili potpuno neutemeljeni, Brad je bio siguran da je ovaj čovjek puno više od
onoga što se moglo vidjeti golim okom.
»Meeker je udaljen samo sat i pol vožnje odavde«, rekao je. »Odvest ću vas
ravno do hotela, a ujutro možemo rano krenuti. U susjedstvu je gostionica u kojoj
možete pojesti domaći obrok. Krenut ćemo u zoru i imat ćemo cijeli sutrašnji dan
i nedjelju za ribolov. Jesam li vas dobro shvatio da odlazite u ponedjeljak rano
ujutro?«
»To je točno«, rekao je Alistair. »Vlak polazi u sedam.«
Izvanredno, pomislio je Brad. Otići će sa stanice u Glenwood Springsu ravno
u pilanu na vrijeme da odradi cijeli radni dan, a da ne mora moliti svog šefa za
dopuštenje da odveze svoga putnika. Jared Cramer bi mu vjerojatno tu molbu
odobrio bez sekunde oklijevanja, no on ipak neće morati tražiti. Od poslodavca
koji je romantično zainteresiran za njegovu majku, nije želio nikakve posebne
usluge koje bi mogle izazvati govorkanje među dečkima i ostaviti pogrešan dojam
njegovom šefu. Zajednička proslava rođendana njegove sestre i poslodavca
sredinom svibnja nije prošla očekivano. Suprotno svim izgledima, njegova su se
majka i Jared Cramer svidjeli jedno drugome i sad su bili par. Njegov se šef po
pilani smješkao tako blesavo da je Bradu bilo neugodno, a majka je pjevušila dok
je radila. No Brad je morao vidjeti kako će se ta priča odvijati. S obzirom na
predanost Joanne Bukowski Hudson sjećanju na njenog supruga, stvari su mogle
propasti. Budući da je rat ostavio tvrtku s manjkom radne snage, Brad se nije
pretjerano zabrinjavao da će izgubiti posao, no mogao bi biti degradiran i vraćen
na piljenje i transport trupaca. Jared Cramer se nije činio takvom vrstom čovjeka.
Brad ga je prilično volio i cijenio, no ljudi vas mogu iznenaditi i razočarati
na najneočekivanije načine, posebno kad je u pitanju muški ego. U međuvremenu,
novac za usluge pružene ovog vikenda udobno će se ugnijezditi u staklenku s
ostalom ušteđevinom za hitne slučajeve. Zahtijevao je od svojih klijenta plaćanje
u gotovini, ne čekove. Zelembaći ne mogu biti odbijeni.
Kad su krenuli, Brad je svom klijentu postavio pitanje koje bi uvijek pitao
prvo. »Što radite u Washingtonu D.C., gospodine Renault?« Raspitivanje je
probijalo led i Brad je mnogo puta bivao počašćen cijelom životnom pričom svog
putnika prije nego što bi ga dovezao do hotela. Brad se nadao da će to pitanje kod
gospodina Renaulta potaknuti vijesti o tijeku rata.
Bi li objava rata Meksika silama Osovine igrala ikakvu ulogu kod Saveznika?
Jesu li postojale kakve informacije o sudbini dvanaest tisuća zatvorenika koje
su Japanci odveli u zarobljeništvo na otok Corregidor? Hoće li Kanada pobijediti
protiv njemačkih podmornica u bitci kod Saint Lawrenca? Jedino protupitanje za
koje se pribojavao da će mu biti postavljeno bilo je ono o njegovom broju vojne
lutrije.
»Vodim kurirsku službu«, rekao je klijent, no tu se zaustavio. Brad je osjetio
nesklonost razgovoru, točka. Taj se dojam pojačao kad je čovjek iz džepa jakne
48
 Knjige.Club Books

izvukao kartu područja, raširio je preko svojih koljena i zatražio Brada da mu

govori o toku i strukturi rijeke White, skrivenim potocima i pritokama, te
enklavama u kojima je uspijevala divlja pastrva. To je bila Bradova prilika da
izrazi zabrinutost zbog ogromne snježne mase koja se zadržala do proljeća. Mogli
bi ustanoviti da pastrve nema i da je razina vode opasna, upozorio je. Stručnjaci
za poplave u Coloradu predviđali su da bi sjeverni dio države mogao doživjeti
najviši i najbrži protok u posljednjih nekoliko godina i pozivali su ribolovce da
poduzmu dodatne mjere opreza na riječnim obalama i izrazito snažnim strujama.
»Upozorenje primljeno na znanje«, rekao je njegov klijent i vratio se tihom
proučavanju svojih karti. Brad je slegnuo ramenima. Neka bude njemu na dušu to
što bi ih moglo zadesiti, pomislio je, čudeći se čovjekovoj rezerviranosti. Ionako
ga nije bilo briga hoće li se čovjek upustiti u razgovor, a tišina na rijeci bila je
vrlina istinskog mušičara.
Bili su gotovo na rubu grada Meekera kad je Brad začuo neugodan tup, tup,
tup i desni prednji kraj njegova kamioneta počeo se naginjati. Alistair Renault
prenuo se iz zadubljenosti u svoju kartu da objavi nepotrebno: »Ovaj, čini mi se
da vam je pukla guma, gospodine Hudson.«
»Verdammt!« Opsovao je Brad. Imao je rezervnu u svom kamionetu True
Blue, ali guma je bila tanka kao papir. Kupio je dobru rabljenu Michelin gumu
prvim novcem iz svoje staklenke za nuždu, no nije se usudio držati je u kamionetu
zbog straha od krađe. Automobilske su gume sada bile teško nabavljive i koštale
su kao svetog Petra kajgana. Guma je bila zaključana na sigurnom u njegovoj
garaži kod kuće. Da bi promijenio probušenu, Brad je morao vjerovati svojoj
izlizanoj rezervnoj gumi da će ih dovesti do hotela, ili skrenuti do svoje kuće, koja
nije bila daleko.
»Gospodine Renault,« upitao je, »koliko ste iscrpljeni?«
Bobby je na trijemu skupljao drva za ogrjev, kad se kamionet klimavo
dovukao. Odmah je uočio problem i odložio ogrjev da pritekne u pomoć. Brad je
rekao, »Možete ostati u kamionetu, gospodine, osim ako vam ne bi bilo draže ući
i popiti šalicu kave pored vatre, ali ovo neće dugo trajati.« Nadao se da će čovjek
odbiti. Njegova bi prisutnost bila smetnja. Djevojčice će pisati domaću zadaću, a
majka pripremati večeru. Jared Cramer trebao je svratiti kasnije navečer.
Alistair je pustio glas. »Ta kava i vatra zvuče dobro«, rekao je. »Prihvaćam.«
Njegova ih je majka dočekala na vratima i na njemačkom upitala sina što se
događa. Brad joj je na njezinom materinjem jeziku uzvratio da razgovaraju na
engleskom i predstavio je očevim imenom, kao i uvijek kad bi neizbježne
okolnosti zahtijevale da je predstavi svojim muškim klijentima. Kao i obično,
Brad se nije potrudio iznijeti ime svoje mušterije. Njegova je majka, koja je
pripremala večernji obrok, obrisala ruku o pregaču prije negoli je prihvatila onu
koju je pružio Alistair Renault. Podigla je pogled prema njemu i među obrvama
joj se pojavila malena, zbunjena bora. »Drago mije, kako ste«, rekla je polaganim
glasom osobe koja se napreže smjestiti lice.
49
 Knjige.Club Books

Možda je to bila samo Bradova mašta, ali pomislio je kako je Alistair Renault
narastao pet centimetara kad je ispravio ramena i prihvatio ruku njegove majke
tako da je Brad pomislio da je želi poljubiti, i mogao se zakleti da je začuo kako
su potpetice njegovih cokula lupnule jedna o drugu. »Mir geht es gut, danke. Wie
geht es dir, hoffe ich, Joanna.« (Ja sam dobro, hvala ti, a nadam se da si i ti,
Joanna.)
Njegova je majka ispustila slabašan krik. »Alistaire!« uskliknula je.

50
 Knjige.Club Books

JEDANAESTO POGLAVLJE

VICTORIA / JETRENJARKA
New York City

Glavni je urednik izdavačke kuće G. P. Putnams Sons pognuo glavu da preko

naočala promotri prevoditeljicu s francuskog koja je sjedila pred njegovim radnim
stolom. Prigušio je uzdah frustracije. Problem je bio u onome što se izrodilo iz
zapošljavanja pretjerano privlačnih mladih žena. Kako da ovu zamršenu situaciju
predstavi Victoriji, a da se ne prikaže kao... no, svodnik Beaumontu Fournieru?
Nije bilo druge riječi za to. Međutim, ukoliko je samo sat i nešto uz čašu
šampanjca s Victorijom Grayson bilo dovoljno da se ime slavnog pisca nađe na
ugovoru, utoliko je njegova dužnost kao glavnog urednika bila da se za to pobrine.
»Bojim se da autor inzistira, Victoria. Želi provesti malo vremena s
prevoditeljem svoje knjige prije nego što pristane na ugovor«, rekao je Willard
Mason.
»Ali mislila sam da je dogovor sklopljen, da je već pristao da ga objavimo.«
»On se... predomislio. Monsieur Fournier sad je odlučio da želi biti siguran
da ste vi prava osoba za taj posao.«
»Mislim da bi ga u to uvjerili moji prošli prijevodi djela.«
»To bi bilo logično, da«, složio se urednik, osjećajući kako mu se čelo vlazi.
»Pa u čemu je problem? Što se još može postići ako se nađem s njim na
koktelima?«
Willard se suzdržao da ne zavrti glavom. Najpametnija od svih njegovih
stranih prevoditelja, žena navikla na to da je muškarci progone, zasigurno je
mogla odgonetnuti piščevu motivaciju, a da joj to njezin šef ne mora objašnjavati.
Možda ga njegova reputacija zloglasnog ženskara nije pretekla. Francuski autor
svjetski priznatog bestelera Katedrala tišine ugledao je Victoriju Grayson tijekom
svojeg nedavnog posjeta izdavačkoj kući G. P. Putnams Sons.
Vodeći tom prilikom Beaumonta Fourniera i njegovog američkog
agenta prema svom uredu, Willard je pogledao iza sebe i zatekao pisca kako se
naglo, zanesena pogleda, zaustavlja u hodniku pred otvorenim vratima čitaonice.
Willard je promrmljao nečujno O, zaboga. Zaokupljena jezičnom materijom,

51
 Knjige.Club Books

Victoria Grayson sjedila je za stolom ispred prozora okupanog suncem

posljednjega svibanjskog tjedna. Svjetlost je padala na nju u maniri spretnih
poteza slikarskog kista, naglašavajući sjaj njezine plave kose, besprijekornu kožu,
aristokratske crte lica i odsjaj svilene bluze boje bjelokosti.
Nije bilo nikakvo iznenađenje kad je Francuz sjedajući upitao, »Divna
plavokosa žena za stolom kraj prozora u sobi kraj koje smo upravo prošli... tko je
ona?«
»Jedna od naših prevoditeljica.«
»S francuskog, nadam se.«
»Ovaj... da, jest.«
»Onda će joj biti dodijeljen prijevod mog romana?«
»Ovaj... da. Ona je najbolja koju imamo.«
»Njeno ime?«
»Victoria Grayson.«
»Je li udata?«
»Ne. Zaručena je.« Willard, otac dviju mladih, neudatih i ljupkih blizanki koje
je morao držati na oku zbog seksualnih grabežljivaca poput ovoga čovjeka ispred
njegova stola, tada je započeo o osobinama Victorijina zaručnika s kojim se čak
ni svjetski poznat, bogat i atraktivan Beaumont Fournier nije mogao nadmetati.
»Volio bih da nas upoznate«, prekinuo ga je pisac.
Willard je ispružio prst da pritisne dugme na interfonu. »Ma, naravno. Reći
ću svojoj tajnici da je pozove.«
»Ne, ne ovdje«, rekao je Francuz s osmijehom koji je Willardu izgledao kao
zmijski kez. »Volio bih da se večeras sastane sa mnom u baru, u predvorju mog
hotela. Odsjeo sam u Plazi. Ustanovio sam da je prije potpisivanja ugovora
mudro... kako vi Amerikanci to kažete? ... opustiti se s osobom s kojom
surađujem, kako bih procijenio njezine sposobnosti. Razumijete što mislim?«
Naravno da razumijem, ti razvratniče, bjesnio je Willard u sebi. Savršeno je
razumio. Beaumont Fournier jasno je obznanio svoj uvjet za sklapanje posla. Je li
to uključivalo i da Victoria provede noć u njegovoj hotelskoj sobi, umjesto da je
drži zatočenu uz čašu šampanjca u baru predvorja, Willard je pretpostavljao da će
saznati ujutro. Sve što je mogao učiniti bilo je ugovaranje ovog potonjeg, ali
morao se pobrinuti da njegova prevoditeljica razumije da ni njen posao ni ugovor
za knjigu nisu uvjetovani prethodnim.
No to se pokazalo teškim zadatkom, jer činilo se da ga Victoria ne shvaća.
»Mogu se naći s njim samo na piću«, rekla je. »Brat mi je večeras u gradu na
dopustu iz RAF-a, a ujutro odlazi na jedan dan u Virginiju posjetiti naše roditelje
prije povratka u eskadrilu. Sigurna sam da razumijete koliko mi je važno provesti
vrijeme s njim.« Podizanje savršene linije njezine obrve nosilo je čitav svijet
značenja koje Willard nije mogao pogrešno protumačiti. Willard je bio itekako

52
 Knjige.Club Books

svjestan visoke stope stradavanja pilota engleskog Kraljevskog zrakoplovstva

koji su se borili protiv njemačkog Luftwaffea kako bi uklonili posljednju prepreku
Hitlerovoj namjeri da preuzme Europu. Victorijin je brat, kao i njezin zaručnik,
bio jedan od onih u Dunkirku o kojima je Churchill govorio u svojoj čuvenoj
izjavi: »Nikad u području ljudskih sukoba nije tako mnogo ljudi dugovalo
tek nekolicini.«
Urednik je osjetio duboko olakšanje, da se ne spominje popuštanje grižnje
savjesti. Sad se više nije morao upuštati u neugodno objašnjavanje Victoriji o
tome što se od nje ne očekuje, istovremeno joj naglašavajući nužnost korištenja
svih ženskih vještina koje su joj na raspolaganju da postigne željeni rezultat bez
ugrožavanja svoje kreposti. Nije postojala opasnost da je pisac natjera na novi
susret. Njegova putna dozvola koju je izdala Vichyjeva vlada bila je privremena i
obvezivala ga da se sljedećeg dana vrati u Francusku.
»Objasnit ću to monsieuru Fournieru«, rekao je Willard. »Kako bi uopće
mogao ne razumjeti? Samo piće, bez večere, za slučaj da to treba imati na umu
kad se upoznate. Želio bi da se nađete s njim u šest u baru Champagne hotela
Plaza.«
»U redu«, rekla je Victoria. »Dogovorit ću se s bratom da dođe tamo.«
Willard ju je gledao kako odlazi, a zatim podignuo slušalicu da nazove pisca
u Plažu. Urednik je posumnjao da je nepotrebno tratio svoju roditeljsku brigu na
Victoriju Grayson. Za razliku od njegovih kćeri, lijepih ali plahovitih, njegova bi
se dražesna prevoditeljica francuskog vjerojatno sama snašla u najzahtjevnijim
situacijama.
Žena je bila impresivna. Svaki put kad ju je pogledao, Willard bi se prisjetio
gradskog natjecanja u mačevanju na kojem je ona predstavljala kompaniju. Ostao
je zapanjen - pomalo prestravljen, zapravo - njenim majstorstvom mača, lakim ali
bezobzirnim šibanjem, rezom i potiskom oštrice. Victoria Grayson protivniku nije
pokazala milost. Možda se Beaumont Fournier trebao smatrati sretnikom. Kad bi
se večer produžila, još bi mu na srebrnom pladnju Plaze mogla poslužiti njegovu
vlastitu bezbrižnu muškost.

Victoria se vratila u svoj ured vrteći glavom. Muškarci. Njihove su smicalice bile
suptilne poput širokog mača u ruci šeprtljavog amatera i nisu se mogle mjeriti sa
ženskima. Točno je znala što Beaumont Fournier želi iste sekunde kad je
primijetila kako očaranim pogledom zuri u nju kroz otvorena vrata čitaonice.
Pogledala je na sat i dala si deset minuta prije nego što bude pozvana u šefov
ured na upoznavanje. Victoria je i sama istražila Beaumonta Fourniera prije
negoli mu je pogled iz hodnika potaknuo iznenadnu potrebu da istraži Victoriju
Grayson. Saznala je da je nitkov kad su žene u pitanju. Siroti Willard Mason.

53
 Knjige.Club Books

Pisac ga je doveo u prilično nezgodan položaj. Victoria je pretpostavljala da se

sad i urednik, poput nje same, pitao kako li je pisac vođen uokolo svojim mudima
uspio stvoriti tako briljantnu knjigu o postanku kakva je Katedrala tišine.
Ali na Victorijino iznenađenje, u ured glavnog urednika pozvana je tek nakon
piščeva odlaska. Za svojim je stolom čekala poziv od Ralpha. Trebao ju je nazvati
u izdavačku kuću istog časa kad sleti na vojnu bazu Fort Hamilton u Brooklynu.
To će biti popodne i onda će mu priopćiti svoj »plan leta«, kako bi on to nazvao,
za njihovo kratko zajedničko vrijeme.
Neočekivani splet okolnosti nije poremetio njezine planove za večer. Umjesto
da se s njim nađe u hotelu Warwick u kojem je rezervirala sobu za ovu noć,
Victoria će urediti da Ralph, tegleći svoju letačku torbu, ušeta u Champagne bar
u Plazi i izbavi je iz kandži Beaumonta Fourniera.
Nakon kratkog uvodnog pozdrava, predstavljanja i oproštaja, otići će pješice
u Warwick koji se nalazio nadomak Plaze, što će im uštedjeti dragocjeno vrijeme
na zaustavljanje taksija da ih provuče kroz zagušeni gradski promet petkom. Čak
se i njezina odjeća uklopila u večer koja ju očekuje. Tog je jutra odjenula nešto u
čemu je mogla proći od ureda do rezerviranog stola za večeru u Sardiju, Ralphovu
omiljenom restoranu u gradu, tako da je bilo prikladno i za koktele u baru
Champagne.
Victoria je sa stola podigla uramljenu fotografiju Ralpha i njegovog najboljeg
prijatelja koji poziraju u svojim famoznim uniformama Kraljevskog
zrakoplovstva. Najbolji prijatelj bio je Lawrence Grayson, njezin brat. Ralph
DuPont bio je muškarac s kojim je bila zaručena. Victoria je slagala da je pilot
koji na jednu večer dolazi u grad njen brat, no bila je istina da ujutro odlazi u
Virginiju. Ralphov je otac u Williamsburgu bio ozbiljno bolestan, što je bio i
razlog njegova privremenog dopusta. Kada bi Beaumont Fournier bio informiran
da joj je Ralph zaručnik, Francuz bi mogao - a to bi i učinio - odbaciti obzir kao
da je u pitanju nešto nebitno. Pa što? Ali brat na humanitarnom dopustu iz RAF-
a na tako kratko dragocjeno vrijeme... pa, to je bila sasvim druga stvar. Kako bi
pisac dobre savjesti i ukusa mogao zahtijevati njezino društvo?
Nije bilo vremena za svadbu nakon što joj je Ralph u veljači nataknuo
zaručnički prsten, netom prije negoli se pridružio svojoj eskadrili Eagle. Tajno
vjenčanje nije dolazilo u obzir. Njihove bi ih obitelji ubile. »Ovo možda nije
pošteno prema tebi, ovako te vezati, i ako budeš imala razloga predomisliti se prije
mog povratka...«, bio je rekao.
»Nikad«, rekla je. »Nikad, nikad, nikad.«
U to je bila sigurnija nego u bilo što drugo u svom životu. Bila je zaljubljena
u Ralpha DuPonta gotovo otkako je prohodala.
Jednostavno nije mogla pronaći razloga da ne bude. Mnogo prije nego što je
bila dovoljno stara da ga počne cijeniti i reagirati na njega kao muškarca, osvojio
je njezino srce naprosto ophodeći se prema sestrici svog najboljeg prijatelja s
uvažavanjem kroz sve faze njezina odrastanja. To su bila najdraža vremena, ti
54
 Knjige.Club Books

trenuci u njezinu djetinjstvu i pubertetu kad bi on skrenuo iz Lawrenceova društva

kako bi joj omogućio da ga upozna s njezinom lutkom, s hrčkom, da mu pokaže
novi par koturaljki, utvrdu čiju je gradnju od božićnih drvaca nadzirala ili peticu
koju je dobila iz sastavka na satu engleskoga. Slušao ju je i njezine snove i težnje
nije odbacivao kao neke budalaste školarke. Da je Lawrence obraćao ikakvu
pažnju na nju, vidio bi da nije bilo ničega budalastog u vezi s njegovom mlađom
sestrom. Ralph je bio taj koji ju je još na početku srednje škole ohrabrio da se
okuša u floretu. Victoria je otkrila da se nakon ukradenih trenutaka nasamo s njim,
nakon njegova odlaska naglo osjećala strahovito usamljenom.
Njezina je majka smatrala da je zaljubljenost mlađe sestre starijeg brata, čiji
je najbolji prijatelj toliko zgodan kao Ralph DuPont, potpuno prirodna, no kao što
je vrijeme pokazalo bila je u krivu. Tri godine stariji od Victorije, Ralph i
Lawrence odrastali su nerazdvojni, kao sijamski blizanci od vrtića, preko privatne
škole, do koledža kao braća u istom bratstvu, a u rujnu 1940. i kao
dobrovoljci Američke borbene eskadrile Kraljevskog zrakoplovstva tijekom
bitke za Britaniju. Obojica su s Engleskom bila povezana čvrstim obiteljskim
vezama. Victorijini i Lawrenceovi baka i djed s majčine strane i Ralphova
razvedena majka živjeli su u Londonu. Ralph je tek na polovici njezina studija na
koledžu William and Mary njezine ustrajne osjećaje prema njemu shvatio
ozbiljno, a onda je to bila ljubav na dugotrajni pogled.
Najstrašniji period njezina života otpočeo je onoga dana kad joj je povjerio
svoj i Lawrenceov plan da pomognu RAF u zaštiti domovine. Prkosili bi time
strogim američkim zakonima o neutralnosti koji su prijetili zatvorom i gubitkom
državljanstva, no Ralph je rekao, »Moramo ići, Vicky. Ionako ćemo sudjelovati u
njemu kad Sjedinjene Države budu uvučene u rat, ali to neće trajati zauvijek,
a onda ću se vratiti po tebe.«
Onda ću se vratiti po tebe. Bilo je to obećanje za koje se držala, njezina prva
misao kad bi se ujutro budila i posljednja kad je navečer tonula u san.
»Vaša pošta, gospođice Grayson?« Službenica iz podruma G. P. Putnama
oklijevala je na vratima prije negoli je ušla odložiti paket uredske korespondencije
i francusku periodiku na njezin stol. »Na vrhu je nešto što izgleda važnije od
uobičajenih stvari.«
Victoria je na povratnoj adresi ugledala Washington D.C. i nalet panike
nagnao ju je da rastrga omotnicu. O Bože. Je li priloženo pismo imalo neke veze
s Ralphom ili Lawrenceom?

Draga gospođice Grayson,

Vaše znanje i tečno govorenje francuskoga jezika, uz Vaše sposobnosti u

mačevanju, privukle su pažnju ovog ureda. Biste li bili zainteresirani za
razgovor o tome kako biste svoje jezično znanje i vještine mogli iskoristiti

55
 Knjige.Club Books

za nužne i ključne svrhe u obrani Sjedinjenih Država protiv neprijatelja?

Nažalost, zbog nacionalne sigurnosti, ne mogu Vam u ovom trenutku reći
više o našoj potrebi za Vašom pomoči. Ako ste skloni dalje razmotriti
molbu ovog ureda, molim Vas da nazovete navedeni telefonski broj u bilo
koje doba dana ili noći.

S poštovanjem,
pukovnik William J. Donovan
ravnatelj Ureda za strateške službe

Victoria je izdahnula s trzajem nelagode. Što je trebala misliti o ovom? Pismo

je izgledalo dovoljno službeno i dakako da je čula za Divljeg Billa Donovana,
heroja Prvog svjetskog rata, ali kako je njegov ured čuo za nju? Potpisi pukovnika
Donovana i njegovog zamjenika Alistaira Renaulta izgledali su vjerodostojno, no
je li ovo bila neka vrsta podvale?
S nelagodom je pogledala na sat. Bližilo se pet popodne. Očekivala je
Ralphov poziv puno ranije. Što ako je ne nazove prije nego što bude morala
krenuti u Plažu? Upozorio ju je da ne može sa sigurnošću znati kad će avion
sletjeti. Odgoda leta i vremenski uvjeti mogli su utjecati na njegov dolazak, no
rekla mu je da to nije važno. Ostat će u svom uredu sve do zatvaranja centrale i
pola sata nakon kraja radnog vremena. Nakon toga, znat će da je može pronaći
u njezinu stanu.
Victoria je odlučila učiniti sve što je potrebno pa je nazvala svoje sustanarke
na posao da ih informira o cijeloj situaciji i planu spašavanja. Željela se pobrinuti
da shvate kako se Ralph treba predstaviti kao njezin brat, Lawrence, kad se bude
upoznavao s Beaumontom Fournierom.
Slične je upute dala i operaterki centrale, koja je također bila uzbuđena zbog
sudjelovanja u varki. Nervozno promatrajući kako minuta otkucava, Victoria
naposljetku nije imala izbora pa je u ogledalu svoje pudrijere posljednji put
provjerila kako izgleda, prije negoli je izašla na blijedeće svjetlo svibanjskoga
popodneva kako bi zaustavila taksi.

56
 Knjige.Club Books

DVANAESTO POGLAVLJE

Victoria je vidjela da je Beaumont Fournier odabrao stol za kojim će ga sigurno

primijetiti među mnoštvom koje je nakon posla došlo na koktel, ili točnije, s kojeg
on neće propustiti njezin ulazak. Puno se toga može otkriti o ljudima iz njihova
ulaska na nepoznato mjesto.
Držanje, stanka da se analizira situacija, preletanje pogledom po prostoriji
mnogo su govorili o osobi prije nego što su usta mogla potvrditi ili poništiti
dojam. Probijala se prema njemu, zaintrigirana. Odabrao je savršenu poziciju u
lusterom osvijetljenom salonu da je Ralph spazi i odvede. Pružila je ruku.
»Monsieur Fournier«, rekla je.
»Molim vas. Beaumont će biti u redu, a mogu li ja vas zvati Victoria? To je
tako... kraljevsko ime. Posve vam pristaje«, rekao je na francuskom i naklonio joj
se nad rukom da joj lagano okrzne kožu usnama.
»Bilo bi mi zadovoljstvo da me zovete Victoria.«
»A meni je bilo iznimno zadovoljstvo kad sam saznao da će prevoditeljici
Deuilpour Deuil Roberta Desnosa biti dodijeljen moj roman«, rekao je Beaumont
izvlačeći joj stolicu. »Točnost je ključna da se izbjegne loš utisak o originalu, što
je zločin za koji nikad nisam čuo da vas se optužuje.«
»Iznenađena sam da je moje ime spominjano u vašim krugovima, monsieur«,
rekla je Victoria.
»Robert je moj prijatelj, čast mi je što to mogu reći. Bio je jako zadovoljan
kvalitetom vašega rada.«
»Oduševljena sam što to čujem. Monsieur Desnos je dobro?« Victoria je
četrdesetogodišnjeg francuskog nadrealističkog pjesnika upoznala kroz njihovu
prepisku dok je prevodila njegovu pjesmu »Žalovanje za žalovanjem«, i svidio joj
se, no sad je postajala zabrinuta za njega. Preko Atlantika se probila vijest da je
negativno pisao o Vichyjevu režimu, proosovinskoj vladi koja je upravljala u
Slobodnoj zoni nacistima okupirane Francuske, te da njegova stajališta nisu toplo
primljena.

57
 Knjige.Club Books

»Zasad. Čak mi je što je Robert previše izravan protiv trenutne političke

situacije, za svoje vlastito dobro. Za renomirane pisce nije zdravo da se previše
pačaju u dnevne političke probleme u Francuskoj u ovom času.« Francuz je
prstom napravio gestu rezanja vrata. »Čovjeku može doći glave.«
»Jeste li zabrinuti za svoju?« upitala je Victoria, procjenjujući da bi pisac
poduzeo sve mjere opreza kako bi se osigurao da njegova zgodna kuštrava glava
ostane na ramenima. Nije se po prvi put otkako je o njemu čitala zapitala bi li
mogao biti nacistički kolaboracionist. Vidjela je kako se koprca zbog njezina
pitanja, mozgajući kako joj najbolje odgovoriti, a da pritom ne prokocka njezino
poštovanje. Willard mu je rekao da su njen zaručnik i brat letjeli za RAF.
Olakšanje mu je bljesnulo u pogledu kad im je prišao sommelier.
»Pokušavam se ne petljati u politiku«, odgovorio je nehajno Beaumont, prije
negoli je od sommeliera naručio poseban šampanjac. Kad se ovaj naklonio i
otišao, pisac se preko stola nasmiješio Victoriji i objasnio, »Naručio sam bocu sa
sjevera Francuske čija vina svoj prepoznatljiv okus i čistoću duguju vapnenastom
tlu i kontinentalnim uvjetima uzgoja. Siguran sam da će vam se svidjeti.«
Bacila je pogled na sat. »Kad bih barem imala vremena istinski uživati u
njemu. Moj će brat biti ovdje svakoga časa. Sigurna sam da vas je Willard
upozorio.«
»Je. Stoga...« Jagodicama je dotaknuo usne i odbacio u zrak izvještačeni
poljubac. »Osušimo sijeno dok je sunčano, kao što to običavaju reći vaši maštoviti
sunarodnjaci.«
»Doista to čine«, složila se Victoria i promijenila temu u neku sigurniju po
njezinu ćud, zaokupivši pisca njegovim najdražim predmetom razgovora - o
samome sebi. Kao što je očekivala, Francuz je svoj šarm primijenio garniranog
skromnošću. Amerikance je impresionirala skromnost velikih ljudi, kako je
izjavio u nekom francuskom intervjuu. Skromnost je bila prezentirana kao
poželjan kontrast očekivanjima. Dok je pisac njezino obavezno veličanje njegova
romana, njegove pohvalne kritike, nagrade struke i filmske ugovore
odbacivao kao neugodnost - »Rekao sa im da mi nije bitno hoće li glavnu ulogu
igrati Claudette Colbert ili Marlene Dietrich« - Victoria je promatrala kako
usamljeni golub, krilata siva mrlja, slijeće u spreju čuvene fontane Pulitzer na
Petoj aveniji. Osjetila je nalet uzbuđenja. Ralph je dosad već trebao sletjeti.
Unutarnji joj se sjaj zacijelo prikazao na licu. Pretpostavivši drsko da je to
zbog njega, Beaumont se nagnuo naprijed i toplo položio svoju ruku na njezinu.
»Pročitao sam brojne uzorke vaših engleskih prijevoda francuskih književnih
djela, Victoria, i znam da je vaše umijeće vrhunsko«, rekao je. »Stoga mi morate
oprostiti na mom... triku da vas namamim ovamo. Znam da ste zaručeni, ali
naprosto nisam mogao odoljeti prilici da uživam u društvu tako prekrasne žene
makar i samo nakratko, u ovom mojem vjerojatno posljednjem posjetu Americi
za neko vrijeme.«

58
 Knjige.Club Books

Victoria je pomislila da joj je jasno kako žena može biti zavedena, ako nije
svjesna piščeve duge razbludne povijesti. Kap, ili dvije, iskrenosti uvedene točno
u pravom trenutku, bilo je poput šlaga na tortu. Dodavalo je malo dubine i snage
inače lažnom šarmu.
»Oprošteno vam je, ako vi meni oprostite moj skorašnji bijeg kad se moj brat
pojavi«, rekla je.
Uzdahnuo je i povukao ruku. »Morate li me neprestano podsjećati?«
Šampanjac je stigao. »Razgovarajmo o vašoj knjizi«, rekla je Victoria.
Sat vremena je promiljelo. Golub je odletio s ruba fontane. Panika je rasla,
razgovor je postajao isprazan kao i boca Bollingera, i Victoria je gotovo poskočila
u stolici kad je, gledajući u okretna vrata, Beaumont sa žaljenjem izgovorio,
»Mislim da vidim vašeg brata upravo. Visok, zgodan, u uniformi Kraljevskog
zrakoplovstva? Primjećujem obiteljsku sličnost.«
Victoria je pomislila: Obiteljska sličnosti Ralph je bio taman u jednakoj mjeri
u kojoj je ona bila svijetla; sa smeđim, nasuprot njezinim sivo-zelenim očima.
Beaumont je odgurnuo stolicu, razdraženost mu je prigušio pripiti osmijeh.
Polagano, Victoria se okrenula.
»Zdravo, seko«, rekao je njezin plavokosi, sivo-zelenooki brat Lawrence.
Nije bilo potrebe pitati što radi ovdje. Obješeno je lice njezina brata
objašnjavalo zašto je došao. Prostorija krem boje, osvijetljena lusterima, u
mahagoniju, počela se polagano vrtjeti. Victoria je dopustila Lawrenceu da joj
pomogne ustati. Beaumont Fournier, zbunjen, plutao je u izmaglici cigaretnog
dima i vrtlogu koktelskih naklapanja. Bio je neobično visok muškarac, tanak
poput olovke, kao da je živio na tartufima i šampanjcu. »Ovaj, oprostite, molim
vas«, rekao je na engleskom, »ali pomalo sam zbunjen. Zar se nešto dogodilo?
Mogu li ja kako pomoći?«
»Izgubili smo obiteljskog prijatelja na nebu iznad Francuske«, rekao je
Lawrence. »Oboje smo u šoku. Nitko ne može ništa učiniti. Ispričajte me. Moram
odvesti svoju sestru kući.«
»Oh, da, pa naravno«, rekao je Francuz. »Čak mi je što to čujem, ali, ovaj,
gospođice Grayson - Victoria - moram pitati. Znači li to da nećete prevoditi moj
roman?«
Dok se prepuštala Lawrenceu da je odvede prema vratima, Victoria nije
odgovorila.

59
 Knjige.Club Books

TRINAESTO POGLAVLJE

SRPANJ 1942.
Washington D. C.

Dakle, ti vjeruješ da je tim spreman za sljedeću etapu?« Pukovnik Bill Donovan

pitao je svoga zamjenika, dok je lupkanjem po čaši dozivao šankera da mu
nadotoči mineralnu vodu. Muškarci su sjedili u zasjenjenom kutu izolirane
taverne u Washingtonu D.C., njihovu privatnom sastajalištu izvan sjedišta OSS-
a. Odozgo, lijeni je stropni ventilator minimalno ublažavao toplinu zarobljenu u
prostoriji.
Obojica su bili gotovo pa trezvenjaci. Muškarac u smeđem mrzovoljno je
promatrao kako im se čaše pune i pričekao s odgovorom dok se barmen nije vratio
na svoje mjesto. »Svaka bi daljnja priprema u ovom trenutku bila soljenje mora«,
rekao je.
»Što onda ne štima, Alistaire? Nikada te prije nisam vidio ovakvoga. Obično
jedva čekaš ući u posljednju rundu. Ovoga se puta čini da se premišljaš.«
»Preplavljen sam mračnim slutnjama, ali nipošto o sposobnostima ovog tima.
Tih petero klinaca najbolji su koje sam dosad vrbovao, najpametniji, najsjajniji
i... najljubazniji.«
»Najljubazniji? Otkad je to ljubaznost uopće bila poželjna osobina za slanje
agenta na teren?«
»I nije. U stvari, to je najnepoželjnija kvaliteta.«
Pukovnik Donovan ubacio je krišku limete u svoju čašu i pomno proučavao
Alistaira. Znao je što muči njegovu pouzdanu desnu ruku, ali to je priznanje
moralo doći od njega samoga. Nije bilo prekasno da ga zamijeni drugim
hendlerom. Njegov je izvrsni šef špijuna upao u zamku koja je mnoge prekaljene
pripadnike njihova zanata natjerala da napuste službu. Alistair Renault počeo je
mariti za svoje mlade špijune. Ta je pukotina u njegovu oklopu mogla biti
katastrofalna po njega, po tim i misiju.
»Onda, što je?« ustrajao je Divlji Bili.
Napola odsutno, Alistair je, okorjelo črčkalo, na koktelsku salvetu nacrtao
izduženi oblik koji se preobrazio u tijelo kukca, prsnog koša većeg od trbuha,

60
 Knjige.Club Books

glave prekrivene široko postavljenim očima, krila širom raširenih sa svake strane
lika. Vilin konjic, prepoznao je njegov šef, kodno ime tima koji će ujutro biti
otpravljen za Englesku na posljednju rundu treninga prije nego što budu poslani
u Francusku. Bili su najraznolikija skupina špijuna u zabilježenoj
povijesti špijunaže: građevinski inženjer, ribič mušičar, mačevalica,
modna kreatorica i trener atletike.
»Imam loš predosjećaj oko ove misije«, rekao je njegov zamjenik.
»Imaš loš predosjećaj oko svake. Po čemu je ova toliko drugačija?«
Alistair je svrnuo pogled sa črčkanja prema svomu šefu koji je prekriženih
nogu sjedio odmaknut od stola, sa čašom u ruci. Pukovnikov ga je ležerni stav
nervirao. »Možda imam dvojbe zbog riskiranja pet mladih života na misije koje
mogu biti mačci u vreći. Oni nisu profesionalci, Bille. Nemaju nikakvo vojno
iskustvo. Oni su tek djeca skupljena s ulice, snalažljivija i odvažnija od većine
onih koji su prošli ubrzani tečaj špijunaže.«
»Sve su misije mačci u vreći«, podsjetio ga je Bill Donovan. »Nikad ne znamo
kakva će vrijednost proizaći iz njih, ali ne preostaje nam ništa drugo nego da
šaljemo agente. Što te brine oko ove grupe? Smjestio si svoje klince u najsigurnije
moguće situacije, dok su istovremeno na savršenim položajima da nam pružaju
važne obavještajne podatke. Mislim da si okupio sjajnu klasu, Alistaire. Ako tvoji
momci i djevojke sigurno slete u zonu preuzimanja i ne odlutaju od svojih
zadataka, ne bi trebali biti u otvorenoj opasnosti.«
Alistair je odmahnuo glavom. U okupiranoj Francuskoj nije bilo sigurnoga
tla. »Upravo si pogodio izvor moje brige, pukovniče«, kazao je. »Tim bi mogao
zalutati izvan sigurnosti svojih zadataka.«
Pukovnik Donovan je primijetio da je njegov zamjenik još više smršavio
tijekom intenzivne dvomjesečne indoktrinacije svog peteročlanog tima.
Alistairova je žućkasta koža ukazivala da živi na prehrani sastavljenoj od kofeina
i nikotina. Zdjela kikirikija iz Virginije na stolu, Alistairova strast, ostala je
netaknuta. »Zašto to misliš?« pitao je Donovan.
»Zato što svaki od njih ima svoju vlastitu agendu zbog koje žele u Francusku,
motive koji nadilaze želju da služe svojoj zemlji, i to je ono što bi ih moglo ubiti
- ili nešto još gore - osim ako budu dovoljno sretni da ih odmah pogube.«
»Ali zbog tih motiva si ih i regrutirao.«
»I oni su ono što bi im se, a i nama, moglo vratiti poput bumeranga.«
»Tim je u potpunosti upoznat s opasnošću?«, upitao je ravnatelj OSS-a.
»Uključujući i ono što će ih snaći ako ih uhvate?«
»Sa svakim njenim aspektom. Bit će im izdana i pilula cijanida, jasno, za
svaki slučaj.«
Bill Donovan je zaškiljio u njega. »Što se još događa s tobom, osim
zabrinutosti da će ti štićenici odlutati izvan svojih granica, Alistaire?«

61
 Knjige.Club Books

Iznerviran, Alistair je iskapio polovicu svoje druge čaše mineralne vode.

Brišući usta nadlanicom, rekao je, »U redu, ako baš želiš da kažem, reći ću. Ne
želim izgubiti ovu djecu. Želim da se vrate kući i imaju priliku za dug život.«
»Drugim riječima, ovoga puta ne želiš biti odgovoran za slanje još jednog
tima mladih ljudi u ranu i možda bolnu smrt. Ovdje se ne radi o njima. Riječ je o
tebi.«
Alistair je izvukao cigaretu iz kutije Lucky Strikea koja mu je uvijek bila pri
ruci i pripalio je upaljačem. »Bilo bi teško živjeti sa smrću ove konkretne djece,
Bille. Svako od njih je osobito. Mislim, doista, doista osobito.«
»Svatko tko svojevoljno stavlja vlastiti život na kocku za svoju zemlju je
doista, doista osobit, bojniče, i ovaj stav može ubiti i tebe i tu djecu«, rekao je
Divlji Bili. »Možda te moram povući iz ovoga.«
»Vraga hoćeš. Ja sam kapetan ovog broda. Ako se ova djeca imaju šansu
vratiti, ja sam ta šansa, i ti to znaš.«
Bill Donovan nevoljko se složio kimanjem i odložio čašu. »Moram ići«, rekao
je ispruživši noge. »Sastajem se s predsjednikom za sat vremena. Hvala Bogu na
klimatizaciji u Ovalnom uredu. Pojedi malo kikirikija, Alistaire. Izgledaš kao da
bi te političar mogao dokrajčiti praznom pričom. I prestani se brinuti. Što je
učinjeno, učinjeno je. Ostalo ćemo prepustiti sudbini. Ispratit ću vas ujutro
na uzletištu. U koliko sati?«
»U četiri.«
»Vidimo se«, rekao je ravnatelj i potapšao na odlasku Alistaira po ramenu.
»Ostavi se kave i cigareta i odspavaj malo, prijatelju.«
Kao da je to moguće, pomislio je Alistair. Povukao je dim cigarete i kroz
struju ispuhanog dima zaškiljio u svoj crtež. Brad Hudson je predložio grupi
Vilina konjica za kodno ime tima. Ispričao im je kako je promatrao grgeča koji
iskače iz vode da proguta lebdećeg vilina konjica, da bi mu ovaj brzo izmaknuo
promijenivši smjer, prije nego što je postao večerom. »Gotovo ih je nemoguće
uloviti i nemaju slijepe pjege«, objasnio je. »Oči su im omotane oko glava poput
ragbijaške kacige, što im omogućava pregled od tristo šezdeset stupnjeva. Većinu
kukaca predator može napasti odozdo ili straga. To su njihova ranjiva područja.
Vilini konjici ih nemaju.«
»To je možda točno, ali vilini konjici su također i veliki pa ih je lako uočiti«,
usprotivio se Alistair. »Sve što ti treba je dobar dalekozor.«
Sin Joanne Bukowski Hudson nasmiješio se Alistaira osmijehom svoga oca.
»Lako ih je uočiti, ali ne i uloviti. Oni su prirodni umjetnici bijega.«
Tako je izglasano ime. Alistair je morao priznati da pristaje grupi. Momci su
bili snažni, djevojke brze kao strelice, svih petero naizgled neumorni i bez straha.
Vilini konjici nisu pratili svoj plijen, slijedeći svoj obrok zrakom sve dok ga ne
ulove. Oni su izračunavali lokaciju, smjer i brzinu kukca, a zatim se smještali
u zasjedu na njihovoj zračnoj putanji i čekali da im klopa uleti ravno u usta.

62
 Knjige.Club Books

Upravo je ta strategija bila shema koju je tim trebao slijediti u izvršavanju svojih
zadataka. Bit će ubačeni neposredno u neprijateljev vidokrug, a meta neće biti
svjesna njihove prisutnosti ni cilja njihove misije. Alistair je na toj spletki radio
od onoga dana kad je Njemačka okupirala Francusku, kada je uvidio da je samo
pitanje vremena kad će Amerika biti uvučena u taj rat. Dok su granice još bile
otvorene, posjetio je Grad Svjetlosti i uspostavio svoju mrežu Parižana spremnih
da se odupru nacistima, a potom se vratio potražiti idealne kandidate za operacije
koje je imao na umu.
Posljednji obavještajni izvještaji ukazivali su na to da je njegova mreža
još uvijek nekim čudom bila netaknuta, no s obzirom na široko rasprostranjenu
izdajničku suradnju Francuza s Nijemcima, kakve su šanse njegovi kontakti
uopće imali? Kada bi bili denuncirani, njegovi bi mladi agenti mogli upasti u
zamku.
U tom trenutku, Alistair nije istaknuo jednu karakteristiku vilina konjica koju
je Brad propustio spomenuti: u izvanrednim okolnostima, ako je dovoljno gladan,
vilin konjic će pojesti svoju vlastitu vrstu. Tko bi mu mogao zamjeriti? Ako jedan
od njegovih vilinih konjica bude uhvaćen, razumno je pretpostaviti da će se
taj član slomiti pod mučenjem i identificirati svoje suigrače, i tko bi ga mogao
kriviti - ili nju? U idealnim uvjetima, članovi tima bi trebali biti obučavani
odvojeno i nikada ne vidjeti jedni druge, no nije bilo vremena, instruktora ni
uvjeta za pojedinačnu obuku. U stvari, »tim« je bio pogrešan naziv za tu grupu,
budući da je svakome od članova dodijeljena različita misija i u Francusku odlaze
kao jedinica, ali djeluju sami sa središnjom osobom za kontakt – radio-
operaterom koji će sam raportirati njemu.
Stoga se Alistair, kako bi zaštitio članove grupe jedne od drugih, pobrinuo da
se pravilo broj jedan OSS-ovog kampa za obuku strogo provodi. Prekršiti ga,
značilo je trenutni otpust. Kandidati si nisu smjeli međusobno otkriti svoja prava
imena ili bilo kakve detalje iz svojih privatnih života.
Članovi tima nisu smjeli znati čak ni to iz kojeg su dijela zemlje njihovi
drugovi pozvani, osim ako ih naglasak nije odavao. U početku je umjesto imena
svakom članu dodijeljeno jedno slovo abecede, u slučaju Vilina konjica A, B, C,
D i E, hladan način obraćanja osmišljen da se obeshrabri prisnost.
No ta strategija nije uspjela. Alistair je svakodnevno bio zapanjen time kako
se pet stranaca, koji jedni o drugima nisu znali apsolutno ništa, moglo tako brzo
uklopiti zajedno u skladnu cjelinu, gotovo poput čopora, bez ijednog vuka
samotnjaka među njima. Primjećivao je pupanje njihove bliskosti za vrijeme
obroka, u učionicama, na iscrpljujućim treninzima, tijekom rijetkih trenutaka
razonode.
Kad postupak provjere nije iskopao nijednu ljubav kod kuće, Alistair se
pribojavao da je situacija predstavljala plodno do za klijanje romansi, što nikada
nije bilo dobro. Svi su bili samci, neobično atraktivni i pogodni za odabir. Da nije
bio upoznat s njihovim životnim pričama, Alistair bi se zapitao zašto su još uvijek
63
 Knjige.Club Books

bili slobodni i nesputani. Brad Hudson bio je prezauzet radom i brigom za

svoju obitelj da se spetlja s djevojkom, a ionako si je nije mogao priuštiti.
Bridgette Loring bila je previše usredotočena na karijeru da bi se upustila u
ozbiljnu vezu, a Sam Barton je priznao gadan prekid s djevojkom - gorak za nju,
ali sladak za njega - odmah nakon svoga dvadeset i drugog rođendana, Alistair je
pretpostavio neposredno prije njihova sastanka u kavani. »Cure! Kome trebaju
dok traje rat?« objavio je. Victoria Grayson oplakivala je gubitak svog borbenog
pilota, a Christoph Brandt odbijanje svoje teksaške djevojke koju se nadao oženiti,
i nijedno od njih nije bilo zainteresirano za traženje utjehe u tuđem zagrljaju.
Alistair je mislio da bi djevojke mogle biti ljubomorne jedna na drugu, a da
će se momci natjecati za njihovu pažnju, ali ništa se od toga nije dogodilo.
Njihova kemija naprosto nije djelovala na taj način. Zadovoljili su se
prijateljstvom, onim najiskrenije vrste, jer su se upoznali ogoljeni od svojih
imena, obitelji, zanimanja, životnih priča, stupnja obrazovanja i postignuća.
Oslobođen od uljepšavanja, ono si što jesi, i dobiješ ono što vidiš. Ekipa Vilina
konjica bila je ogoljena do kosti i svidjelo im se ono što su vidjeli, i to je bilo
sve. Nikakve daljnje analize nisu bile potrebne.
Kao hendler, Alistair nije mogao biti zadovoljniji. Sastavio je savršen paket
za misiju. Samo nije računao na vlastito kajanje zbog svoga uspjeha. Podigao je
ruku da naruči još jednu mineralnu vodu i prisjetio se kako je sve započelo, to
zbližavanje Vilina konjica. Počelo je onoga jutra kad su se potencijalni kandidati
za inicijaciju u OSS ukrcavali u autobus za Stanicu S.

64
 Knjige.Club Books

ČETRNAESTO POGLAVLJE

Victoria Grayson ukrcala se prva i odabrala sjedalo. Bio je lipanj 1942. godine.
Alistair je sjeo u stražnji red vozila, odakle je mogao promatrati ponašanje svojih
novih novaka. Uputili su se na seosko imanje nedaleko od Washingtona D.C.,
poznato pod imenom Stanica S.
Seoska su kuća i imanje konfiscirani za korištenje kao objekt u kojem se vršila
procjena psihološke stabilnosti kandidata predviđenih za tajne agente na
neprijateljskom teritoriju. Alistair je pretpostavljao da će se polovica grupe u
jutrošnjem autobusu krajem tjedna vratiti u sjedište OSS-a, nakon neuspjeha u
prvoj etapi procesa eliminacije slabih. No Alistair je bio siguran da petorka, na
koju je planirao posebno pripaziti, neće biti u tom autobusu. Posebice
Victoria Grayson.
Iako je posjedovao crnu knjižicu krcatu detaljima koji su doveli do njegova
interesa za nju, Alistair je Victoriju Grayson prvi puta vidio u gimnastičkoj
dvorani koledža William and Mary, gdje ju je gledao kako sudjeluje u jednom i
jedinom meču mačevanja kojemu je ikada svjedočio. Bio je 20. svibnja 1940., i
okršaj nije bio natjecanje za rezultat, već oproštajna prigoda za studente i članove
fakulteta da po posljednji put na stazi svjedoče nevjerojatnoj vještini i radu nogu
svoje hvaljene zvijezde mača.
»Osvojila bi zlato u floretu na Olimpijadi, znaš, da Igre nisu otkazane zbog
glupog rata«, rekao je neki student svom kompanjonu dok su klipsali preko
Alistairovih nogu da sjednu pored njega na posljednja prazna mjesta blizu
terenske linije. Osim što su promrmljali ispriku i ne pogledavši ga, uopće nisu
obraćali pažnju na njega.
Alistair se ponosio time što je bio uočljiv poput goluba na krovu. U njegovu
poslu, nevidljivost je bila prednost. Dok je pokušavao pratiti kružne okretaje,
saginjanja, ubode, finte, protunapade, iskorake, izbjegavanja i eksplozivne napade
igre, Alistair se osjećao kao u labirintu neznanja. Gledajući natjecanje dviju
mladih žena, bio je zadivljen zahtjevnom vještinom i potpuno uvjeren da su
njegovi kolege iz publike u pravu - da bi se Victoria proslavila čak i na

65
 Knjige.Club Books

olimpijskom podiju. Barem je znao da bodove osvaja onaj igrač koji suparnikov
trup dotakne vrškom floreta premazanim crnom tvari što je ostavljala točkicu koja
označava »pogodak«. Na kraju meča, Victorijina je tijesno pripijena jakna
pokazala četiri crne oznake, nasuprot suparničinih pet. Dobila je borbu. Pljesak je
postajao sve glasniji kada se, nakon konačnih pozdrava suparnica, s maskom pod
rukom i lica sjajna od znoja, Victoria okrenula i podigla svoj floret prema publici
koja se odrekla svog subotnjeg jutra kako bi odala počast fakultetskoj prvakinji.
Njezine su sivkasto-zelene oči pogledale Alistaira, baš njega od svih ljudi, i
on je osjetio kako mu se koža ježi. Bilo je to kao da ga je čula da je doziva. Njezin
je pogled prešao dalje, ali ostao mu je izdajnički poriv da baci svoju crnu knjižicu
i zaboravi da ju je ikad vidio. Pomisliti da bi sva ta ljepota, snaga i pribranost
mogli biti uništeni... Odbacio je tu misao iz glave dok je ustajao i iskliznuo
iz gungule gledatelja koji su se sjurili dolje prema parteru da čestitaju djevojci,
pitajući se hoće li ga se sjetiti kad im se putevi ponovno ukrste.
Toga lipanjskog jutra odlaska kandidata u pakao, Alistair je sa svojeg
stražnjeg sjedala autobusa za Stanicu S promatrao kako se ukrcavaju preostali od
trinaest kandidata, svi šutke zbog straha od kršenja pravila koje bi im priskrbilo
izbacivanje iz programa. Na imanju će im biti dodijeljeni pseudonimi pod kojima
će komunicirati. Alistair je primijetio da su se kandidati raširili bez ikakve
očite namjere da sjednu pored određene osobe, no ribolovac, trener atletike i
građevinski inženjer odabrali su sjediti zajedno. Do trenutka kad se plavokosa
glava Bridgette Loring pojavila na ukrcajnom peronu, preostala su dva slobodna
sjedala. Jedno je bilo uz Victoriju Grayson; drugo pored preplašene mlade žene
tanke ravne kose, s okruglim naočalama koje je nosila spuštene na pola nosa.
Alistair je zamijetio da su svi zaobišli sjedalo uz mačevalicu. Svi su se ostali činili
zastrašenima njezinom ledenom ljepotom i aristokratskom suzdržanošću, ali ne i
Bridgette Loring. Bez ijednog trena oklijevanja, Bridgette je zauzela mjesto pored
Victorije, nasmiješila se i rekla, »Zdravo«.

66
 Knjige.Club Books

PETNAESTO POGLAVLJE

Doista, u Bridgette Loring nije bilo ničeg neodlučnog. Još uvijek črčkajući i
pijuckajući treću čašu mineralne vode ispod vrtloga stropnog ventilatora krčme,
Alistair je zavrtio glavom. Od svih petero bila je najfascinantnija, naprosto zato
što nitko nije očekivao takvu fizičku snagu i čistu petlju od nježne, metar i po
visoke plavuše srnećeg pogleda koja je izgledala otprilike jednako opasno poput
čipkaste rukavice. Alistair je zaključio da je većinu svog dosadašnjeg
mladog života provela nastojeći se dokazati kako bi nadišla tuđe predrasude
o svojoj visini i krhkom izgledu. Njezin je školski dosje potvrdio njegovo
zapažanje. Među njezinim brojnim postignućima, diplomirala je kao najbolja
studentica generacije, osvojila titulu državne prvakinje na juniorskom šahovskom
turniru u Michiganu, zaradila pobjedničku krunu na srednjoškolskom državnom
debatnom natjecanju, bila odabrana za predsjednicu razreda na svakoj godini
srednjoškolskog školovanja te bila kapetanica školske softbolske ekipe u kojoj je
igrala centarhalfa. Njezin je trener naveo da su je zvali »Kloferom«, nadimkom
za koji je vjerovao da je vrijeđa jer joj »umanjuje ženstvenost«.
Njezina ju je nedavno preminula baka Francuskinja, imigrantica iz Francuske,
odgojila i uzdržavala radeći kao vrlo tražena krojačica. Angelique Duvalier od
djetinjstva je do puberteta živjela u Berlinu i s unukom je radije razgovarala na
njemačkom i francuskom, umjesto na engleskom jeziku. Alistair je shvatio da se
žena bojala uljeza, što je proizašlo iz njezina i suprugova hapšenja u Berlinu
početkom Velikog rata kada su bili optuženi za špijunažu za francusku vladu.
Suprug joj je pogubljen, a nju su mučili, što je bilo nikad zaboravljeno
iskušenje koje ju je obogaljilo i zbog kojeg je gajila trajnu mržnju prema
policijskim organizacijama. Bridgettina je majka tada imala petnaest godina.
Rođaci su je izvukli iz Njemačke i vratili u Pariz, gdje je ostala do kraja rata kada
joj se oslobođena Angelique tamo pridružila. Bridgette nikada nije živjela u
Francuskoj. Njezin je otac Amerikanac doveo njenu majku u Maryland 1920.,
godine kada se Bridgette rodila. Porod je bio težak i Bridgettina je majka umrla
od komplikacija četiri mjeseca kasnije. Njezin je otac poslao po Angelique da se
brine o bebi, ali nikada djetetu nije uspio oprostiti zbog smrti njegove žene i često
67
 Knjige.Club Books

je putovao u ime svoje kompanije. Na jednom se takvom službenom putu 1924.

godine našao među trideset poginulih putnika, kada je putnički vlak propao kroz
odronjeni most u blizini Glenrocka u Wyomingu.
Oporuka je Bridgette osigurala maleno novčano nasljedstvo i skromnu kuću
u Traverse Cityju u Michiganu.
U jednom od svojih intervjua u Stanici S, Bridgette je upitana sjeća li se svoga
oca, a psiholog je u izvještaju o procjeni napisao da »joj je preko lica prošla sjena.
Sjećanje na njega joj je bolno. Kandidatkinja može imati urođeno nepovjerenje
prema muškarcima.«
Tijekom njihove petodnevne sesije u Stanici S, Alistair je primijetio da se
kandidati već drže zajedno kao da su magnetski privučeni, očito osjećajući
povezanost čak i bez ikakve svijesti o njegovim planovima da ih okupi u tim za
prikupljanje obavještajnih podataka. Svaka ptica svome jatu leti, bez sumnje -
inteligentni, emocionalno stabilni, samosvjesni, pouzdani, jednostavno najbolji u
skupini. Nije ga iznenadilo što su svaku fazu testova prošli gotovo bez
ijednog negativnog komentara ocjenjivačke komisije.
No upravo je sitna Bridgette, što je od svih okupljenih bilo najneočekivanije,
na svim testovima osvojila najviše bodova, posebno na intervjuu za procjenu
snalaženja u stresnim situacijama, odlučujućem segmentu eliminacijskog
postupka. Ovaj je dio programa simulirao Gestapovo ispitivanje, pokus kojim se
procjenjuje sposobnost kandidata za podnošenje ozbiljnih emocionalnih i
intelektualnih pritisaka. Nevjerojatno smireno, sjedeći satima zavezanih ruku na
tvrdoj stolici u zagušljivoj prostoriji pod zasljepljujućim svjetlom, sklopila je
uvjerljivu priču kojom je uspješno udovoljila zahtjevu svojih ispitivača da objasni
zašto je usred noći kopala po tajnim dokumentima u uredu vladine zgrade.
»Da vam dokažem da imate sigurnosni problem, da ste aljkavi u osiguranju
povjerljivog materijala i da vaši načini zaključavanja ove zgrade ne bi uspjeli
omesti ni slijepca«, zaprepastila ih je odgovorom u zajedljivom tonu.
»Kako to mislite? Kako ste ušli u zgradu?«
»Jednostavno sam upuzala kroz žlijeb za ugljen.«
Bridgette je također bila i ta koja je možda svoj budući tim iz Vilina konjica
spasila od toga da na kraju programa procjene budu u autobusu za povratak u
Washington. Oni koji su još uvijek bili u utrci trebali su biti nagrađeni zabavom
za inicijaciju. Kandidati su se trebali ispuhati, opustiti, zabaviti, napiti se ako žele.
Zaslužili su to. Zabilježeno je da je Bridgette grupi svojih prijatelja rekla,
»Sumnjičava sam prema cilju ove zabave. Program završava tek u ponoć. Još
uvijek nas procjenjuju. Ja mislim da nas žele nacvrckati da se opustimo i
otkrijemo svoje paravan-priče. Ako to učinimo, sve će biti gotovo za nas.«
Ostali su se složili da to ima smisla. Svi su bili umorni, neispavani, tjeskobni
i laka meta za alkoholni bijeg no, slijedeći upozorenje Bridgettine intuicije,

68
 Knjige.Club Books

njihova se imena sljedećeg jutra nisu našla među onima koje je ocjenjivačka
komisija prekrižila.
Sljedeća se faza obuke odvijala u udaljenom šumovitom području poznatom
kao Kamp X, gdje se preostale kandidate obučavalo za službu na terenu - i
špijunaži, oružju i prikupljanju obavještajnih podataka; upućeni su u načine
prevođenja podataka u kod, obijanju brava i provale u zgrade da ukradu i
fotografiraju dokumente; i podvrgnuti su iscrpljujućim fizičkim vježbama kojima
su se testirale granice izdržljivosti i živaca. Do kraja tog šestotjednog perioda,
Alistair se odlučio za ime vođe čopora o čijim će plećima ovisiti cijela operacija
u Parizu - Bridgette Loring. Ona će postati njegova radio-operaterka.

69
 Knjige.Club Books

ŠESNAESTO POGLAVLJE

Brad Hudson bio je posljednji koji se upecao ili, točnije, zadnji koji se
dobrovoljno ukrcao na palubu Vilina konjica. Kako se svibanj primicao kraju, svi
su već bili unovačeni osim mladog ribiča mušičara kojeg je Alistair nevoljko imao
na umu da dovrši svoju pažljivo spletenu mrežu. Sam Burton, znan kao Bucky,
potpisao je obrazac za prijavu u OSS u kavani Kellys u Oklahomi onog
ponedjeljka poslije svog dvadeset i drugog rođendana. Chris Brandt, krsnog
imena Christoph, iz New Braunfelsa u Teksasu, nažvrljao je svoj potpis na
istočkanu crtu već unutar dvadeset četiri sata od svog telefonskog poziva u
Washington tražeći poziv na razgovor. Victoria i Bridgette već su ga bile
kontaktirale i bile su praktički pred potpisivanjem kad je Alistair otišao u Meeker
u Colorado i vratio se rasterećen, jer nije uspio u svom naumu za koji od samog
početka nije imao previše volje ni želje da ga dovrši. Prepustio se iskušenju prilike
da ponovo vidi Joannu, uz dodatan bonus vikenda provedenog u pecanju koji bi
mu mogao ublažiti ponešto stresa kronično prisutnog u njegovom životu.
Zatekao je Brada Hudsona koji je bio indigo-kopija svoga tate, i Joannu
jednako poželjnu kao što mu je ostala u sjećanju. Kako li je, s obzirom na težak
život koji je živjela, uspjela ostati ženom iz njegovih uspomena, bilo mu je
nejasno. Kad je prvi put ugledao Joannu Bukowski, stajala je u otrcanom kaputu
na smrzavici u redu za juhu u Koblenzu, u kojem su on i njegov ratni drug Thomas
Hudson bili stacionirani kao dio savezničkih snaga koje su na kraju
Prvog svjetskog rata okupirale Njemačku. U redu je izbila gungula koja je
zahtijevala da vojni autoritet uspostavi red. Neki je čovjek zgrabio Joanninu
porciju kruha i juhe pa pobjegao, ostavivši je bez zdjele za repete. Okretala se
uokolo s vapajem, apelirajući na američke vojnike da se umiješaju, i Alistair
nikada nije vidio ni tako očajnički ni tako prekrasan izraz lica, unatoč ispijenosti
zbog neuhranjenosti. Bio je to trenutak koji nikada nije zaboravio. »Dopustite da
vam pomognemo«, rekao je. A Thomas je, već pružajući ruku, nadodao,
»Da, dopustite da vam pomognemo, Fräulein. U blizini je kavana u kojoj se
možete ugrijati, a mi vam možemo donijeti topli obrok.«

70
 Knjige.Club Books

Prihvatila je Thomasovu ruku i tako je, u treptaju oka, Joanna Bukowski

istrgnuta iz Alistairova dosega. U siječnju 1919. godine bio je kum na njihovu
vjenčanju. Nakon otpusta njegovog prijatelja iz vojske iste godine, Thomas je
svoju nevjestu doveo u Meeker u Coloradu, u zemlju planina i rijeka koje je volio.
Alistair je mislio da je bolje da ih više ne viđa.
Jasno, bila je šokirana što ga vidi, no Alistair je bio zadovoljan što ga je
prepoznala nakon samo nekoliko sekundi zaprepaštenog zurenja. »To je bilo zbog
tvog glasa«, objasnila je. »Nikada nisam zaboravila zvuk tvoga glasa.«
Naravno.
Nakon prvotnog šoka, Brad je nestrpljivo kružio u pozadini, znatiželjan,
prepun pitanja. Želio je saznati o prošlosti koju su njegov klijent i otac imali.
Alistair je, pak, istog časa shvatio ekonomski položaj imanja. S obzirom na
financijsku situaciju, momak je bio potreban kod kuće. Nije mogao sudjelovati u
pariškoj misiji pa se muškarac u smeđem, dok je još ovdje, usredotočio samo na
ribolov i odustao od namjere koju je imao na umu, no kad ga je Joanna upitala je
li još uvijek u vojsci, iskreno joj je odgovorio da jest, da je bojnik koji je sad
raspoređen u civilnu agenciju.
Pogled njezina sina ispunio se nepovjerenjem i sumnjom. »Vodite kurirsku
službu?«
»U nedostatku boljeg opisa«, odgovorio je Alistair, ne rekavši više ništa.
Planirao se vratiti nazad u Meeker kad se vrati iz Francuske. Tko zna? Ovoga bi
puta Joanna mogla prihvatiti njegovu ruku, ali onda mu je na oproštaju povjerila,
»Opet se udajem, Alistaire. Brad još ne zna.«
»Za koga?« upitao ju je, dok su mu iluzije još jednom raspršile pred očima.
»Za Bradova šefa, vlasnika pilane u kojoj radi. Sve se desilo brzo, ali stalo mi
je do njega. Dobar je čovjek i želi se brinuti za nas.«
Stoga, čuvši dok su čekali da riba zagrize kako momak izražava
nezadovoljstvo zbog svoje vojne dogode, Alistair nije bio iznenađen kad ga je
Brad nazvao ubrzo nakon njegova povratka u Washington i pitao ima li za njega
kakvo mjesto u OSS-u.
»Odobrava li vaša majka?« upitao je.
»Zna da se želim pridružiti i dati svoj doprinos. Ostalo što ne zna, ne može
joj naškoditi«, rekao je Brad.
O, da, mladiću, moglo bi, pomislio je Alistair, no dao je momku zeleno svjetlo
da dođe u Washington D.C.
Pokušavao je dečka obeshrabriti koliko god mu je potreba za tajnošću to
dopuštala. Nije nimalo uljepšavao priču o radu OSS-a. Agencija je mogla bez sina
Joanne Bukowski Hudson. Dovoljno je propatila. No Alistair ga nije uspio
razuvjeriti. Brad Hudson neće biti na čekanju samo zato što je, kako je ispravno
pretpostavio, Alistair želio zaštititi sina žene za kojom je još uvijek žudio. Momak
je imao izoštreno uho i oko za nedorečeno.
71
 Knjige.Club Books

Sada su on i ostali bili spremni za polazak. Alistair je odabrao francuske i

njemačke pseudonime koje će koristiti živeći svoje lažne identitete u Parizu. Ići
će u Pariz pod tim radnim imenima, no ona će im međusobno ostati nepoznata,
čak i po završetku njihovih misija. Alistair je članove tima o njihovim
pseudonimima obavijestio odvojeno i naredio im da ih ne odaju jedni drugima.
Tajnost će im biti najbolja zaštita od izdaje. Postupak je pojednostavio.
Odabrao je noms de plumes koja su počinjala prvim slovom njihovih
stvarnih imena. Sam Barton će postati Stephane Beaulieu. Brad Hudson trebao je
ići kao Barnard Wagner, a Chris se odazivati na Clausa Bauern. Bridgette je bila
Bernadette Dufor, a Victoria Veronique Colbert.
No kao grupa sami su odabrali, i zabavljali se birajući, svoja terenske kodna
imena, ili pozivna predstavljanja kojima će se identificirati u radio prijenosima i
odsad nadalje međusobno komunicirati. Alistair ih je odvratio od oznaka koje su
sugerirale spol, zanimanje, ili tjelesnu građu - bilo koji trag koji bi neprijatelju
odao njihov identitet. Posavjetovali su se s Websterom i složili se da će odabrati
imena pod bilo kojim slovom na kojem se rječnik bude otvorio. Knjiga se
rastvorila na L, pa je Bridgette odabrala Labradora, dobar izbor za ženu koja je
smirena i pouzdana poput nje. Viktorijin je prst obasjao Jetrenjarku, grozomorno
ime bescvjetne zelene palačinke od biljke, u komičnom kontrastu s njezinom
ljepotom. Brad je bio naklonjen Priljepku, morskom mekušcu mišićava stopala
kojim je čvrsto mogao prionuti o valovima zapljuskivane stijene. Alistair
je smatrao da to izvrsno pristaje mladiću kojeg je upoznao.
Preostala su dvojica muškaraca također odabrala riječi koje su opisivale
Alistairovu predodžbu o njima. Sam je odabrao Sjevernjaču, orijentacijsku
zvijezdu broda, a Chris Vivka, pticu poznatu po svom sporom letu nepravilnog
mahanja krilima i prodornom, kreštavom kričanju. Alistair se morao nasmijati nad
njegovim izborom. Pitao se je li Chris to povezao sa svojim pjevanjem, koje je
Alistair načuo kad se ovaj raspojasao u pjesmi pod priručnim tušem za
kampiranje Stanice S, ili s vlastitim polaganim, njišućim načinom hodanja koji je
bio U suprotnosti s glatkom elegancijom munjevite brzine njegova trčanja. Za
svojim stolom u krčmi, Alistair je ugasio posljednju cigaretu među ostalim
opušcima u pepeljari. Ako se grupa bude strogo držala misije za koju su obučeni
- za izvlačenje informacija i izvještavanje o njima - imaju sve šanse za
preživljavanje. U ovome času, kontakti koje je uspostavio u Parizu bili su spremni
i čekali su da ih preuzmu. Nijedan nije bio razotkriven. Sam Barton - Stephane -
trebao bi raditi u francuskoj inženjersko-konzultantskoj tvrtki koja je poslovala s
kompanijama koje su preuzeli nacisti. Bridgette - Bernadette - angažirana je kao
pomoćnica Madame Jeanne Boucher, modne kreatorice jedne od najboljih
pariških modnih kuća, a Victoria - Veronique - kao instruktorica u čuvenoj školi
mačevanja L’Ecole d’ Escrime Français, čiji su polaznici bili časnici njemačke
vojske. Chris - Claus - dobio je posao nastavnika tjelesnog odgoja u školi
osnovanoj za školovanje sinova visokopozicioniranih dužnosnika Vichyjeve

72
 Knjige.Club Books

vlade i nacista, a Brad - Barnard - trebao se dodvoravati generalu Abwehra koji je

bio strastven prema ribolovu na muhu.
Nitko od njih neće znati za svoj specifični zadatak dok ne stignu na završnu
obuku u Milton Hall, ogromno imanje smješteno stotinjak kilometara sjeverno od
Londona, koje je služilo kao špijunsko sjedište SOE, britanskog Izvršnog odbora
za posebne operacije.
Prestani se brinuti, Alistaire! Neprestano mu je govorio Bili Donovan, ali
Alistair nije uspijevao umiriti duboko ukorijenjenu nelagodu što je svaki član
imao razloga napasti sa svojom vlastitom tajnom misijom. Još je trebao utvrditi
skrivene namjere Sama Burtona i Victorije Grayson, no ostali su bili prilično očiti.
I Brad Hudson i Bridgette Loring imali su debelih razloga za odmazdu
prema nacistima i možda ih neće zadovoljiti puko prikupljanje podataka
i izvještavanje o neprijatelju. Chris Brandt, sin njemačkih roditelja koji su još
uvijek jednom nogom bili u staroj domovini, htio je dokazati da je Amerikanac u
istoj mjeri kao i hotdog i Coca-Cola.
Koliko je Alistair znao, nijedan član tima nije bio svjestan motiva za
volontiranje ostalih članova. Osim njihovih vlastitih dojmova prikupljenih u osam
tjedana zajedničke obuke, jedni o drugima nisu znali ništa. Ono što o životnim
pričama, zadacima, metama, poslovnim lokacijama i pseudonimima svojih kolega
nisu znali, nije moglo ni iscuriti u gestapovskim ili esesovskim mučilištima.
U krčmi su se upalila svjetla. Koktelska se gužva počela raščišćavati. Vrijeme
je za polazak. Vraćajući kutiju Lucky Strikea u džep svoje smeđe jakne, Alistair
je progutao zadnji gutljaj mineralne vode, odložio čašu na salvetu i otišao prije
nego što je vlaga leda koji se topio uništila njegov tintani crtež vilina konjica.

73
 Knjige.Club Books

MISIJE

74
 Knjige.Club Books

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

RUJAN 1942.
Milton Hall, Engleska

Njihove su naredbe bile jednostavne i od njih nije smjelo biti odstupanja. Bili su
samo špijuni koji prikupljaju obavještajne podatke, nastavio ih je drilati Alistair.
Ne smiju se upuštati u sabotaže, oružani ili miroljubiv otpor, politiku ili
propagandu. Trebaju svoje lažne identitete živjeti tiho poput sjena pod svjetlima
reflektora i o svojim dojavama izvještavati muškarca u smeđem, koji će
petstotinjak kilometara udaljen bdjeti nad radio-prijemnikom u svojoj lažnoj ulozi
načelnika za francuske poslove u gradu Bernu, tik preko francuske granice. Neće
posjedovati oružje. Bit će im izdane naprave za samoobranu, specijalno razvijene
u istraživačkim laboratorijima OSS-a i SOE da izgledaju poput svakodnevnih
predmeta koji se obično drže u ruci, džepovima i torbicama. Bili su to kišobrani s
ručkama koje su pritiskom na skriveno dugme mogle otpustiti bodež, detonatori
u obliku olovke dizajnirani da eksplodiraju nakon određenog vremena kako bi im
se omogućila prilika za bijeg, tabakere koje su se detonirale otvaranjem, i pištolji-
lule koji su kroz svoje cijevi mogli ispaliti okvir metaka kalibra .22. Upaljači,
kutije šibica, pudrijere, ruževi, dugmad, kopče za pojaseve služili su skrivanju
kamera, mapa i kompasa. Svoju su pilulu cijanida uvijek trebali imati pri ruci.
Alistair se nadao - molio se - da gestapovci, esesovci i Abwehr, koji su
svakodnevno postajali sve dovitljiviji u razotkrivanju varljivih naprava koje
koriste saveznički saboteri i špijuni, još uvijek nisu dokučili ove najnovije izume.
Kada budu u Parizu, samo će Bridgette moći uspostaviti kontakt s njim. Kao
njegova radio-operaterka, bila je ključna za uspjeh svake misije. Sad ju je već
doživljavao glavom Vilina konjica, a ostale kao krilca. Životno i radno okruženje
krilaca izlagalo ih je neprestanom nadzoru njihovih njemačkih suradnika i
francuskih kolaboracionista, zbog čega je bilo prerizično da prikrivaju i aktiviraju
bežični radio Tipa B Mk 11 dizajniran da stane u kovčeg.
Bridgettin je smještaj, sobe u potkrovlju samostana iz petnaestog stoljeća,
pružao najveću sigurnost od otkrivanja, jer su debele samostanske zidine štitile od
gestapovskih kombija za brzo lociranje bežičnog prijenosa koji su krstarili
ulicama. Vrijeme u eteru bila je najveća opasnost za radio-operatera na

75
 Knjige.Club Books

neprijateljskom teritoriju, no Alistair se nadao da će labirintski položaj samostana

sestara milosrdnica radio detekciju učiniti gotovo nemogućom.
Ali nazirao se ozbiljan problem, osnovni razlog njegove brige. Alistair ga je
djelomično riješio prvo time što je smjestio članove Vilina konjica odvojeno, ali
u neposrednoj blizini jedne od drugih. Trebali su se nastaniti u Latinskoj četvrti,
smještenoj na lijevoj obali Seine. Pariz je bio grad četvrti, u davna vremena
nazivanih zaselcima, a danas arondismanima, što je bilo drugo ime za dvadeset
upravno-administrativnih okruga grada. Ti su okruži bili poput sela koja se sastoje
od bliskih četvrti. Stanovnici viđeni u međusobnom razgovoru dok prolaze
ulicom, voze se istim tramvajem, čekaju na istom uglu, posjećuju iste kavane i
trgovine, ne bi trebali izazvati sumnju.
Kako bi svoje dojave dostavili Bridgette za prijenos u Bern, Alistair je
preostaloj četvorki s velikim oprezom odredio zajednički mrtvi poštanski
sandučić, tajno skrovište za odlaganje poruka. Bio je to otvor za poštu na vratima
OSS-ove unajmljene kuće koja je dvorišnim zidom bila povezana sa susjednim
samostanom. Nije postojao način da se zaobiđe korištenje jednog sabirnog mjesta.
Da su njihovi mrtvi sandučići razbacani po cijeloj Latinskoj četvrti, Bridgette
bi bila ograničena samo na jedno skupljanje na dan, uglavljeno između njezina
odlaska s posla i večernjeg policijskog sata. Neizbježni problemi poput gustog
prometa, zbrke u prijevozu, vremenskih uvjeta, osobito zimi, i zadržavanja na
poslu onemogućili bi je da svoj posao obavlja pravovremeno.
Alistair je jasno objasnio opasnost od zajedničkog pada tima. Kada bi jedan
član bio uhvaćen i natjeran da progovori, ostale bi mogli uloviti pri dostavi
njihovih dojava, a Bridgette dok skuplja materijale, no svi su s uobičajenim
zanosom vidjeli smisao u njegovu rasuđivanju i složili se da pogodnost zajedničke
lokacije nadmašuje uključene rizike. Tim nije znao da je iza samostanskih zidina
boravište njihove radio-operaterke. Bridgette će pod ispod poštanskog otvora
provjeravati ujutro prije odlaska u La Maison de Boucher i uvečer nakon povratka
u samostan.
Samo je Bridgette imala ključ od tih vrata. Imanje je bilo prazno, osim bala
tkanina, modnih skica, crtaćeg pribora, šivaće mašine, žičanih stalaka za haljine,
krojačkog stola i nekoliko stolica, podmetnutih kao izgovor za razloge njezinih
posjeta. Kuća je naprosto bila dodatna radionica modne kuće Boucher u kojoj je
Bridgette, novozaposlena kreatorica, ponekad nakon posla šivala za kupce. Žulj
na njezinom desnom kažiprstu potvrđivao je njezinu simulaciju.
Ono što pak Alistair nije uspio smisliti, bio je način komuniciranja glave i
krilaca. Kao još jedan osigurač zaštite identiteta Bridgette i tima, ostali nisu smjeli
imati nikakav otvoreni kontakt s njom. U slučaju da bude raskrinkana, bez radio-
veze s Bernom cijela bi se operacija naprosto raspala. Od presudne je važnosti
bilo da Labradorov identitet, adresa i radno mjesto budu zadržani u tajnosti.
No mogle su iskrsnuti različite situacije koje bi od nje zahtijevale pojedinačni
kontakt sa članovima tima.

76
 Knjige.Club Books

Ova je dvojba bila jedinstvena u njegovom profesionalnom iskustvu i Alistair

se pretrgnuo od smišljanja načina kako da joj doskoči, no ništa mu nije sinulo, a
već mu je ponestajalo vremena. Kako se približavao datum kada će ih prepustiti
njihovoj sudbini, odlučio je izložiti problem svojim oštroumnim mladim
štićenicima.
Brad - Priljepak - predložio je centralno mjesto na kojem bi kredom ostavljali
kodirane znakove. Urezivanje u drvo zahtijevalo je previše vremena i privlačilo
pozornost, a Francuzima je bilo zabranjeno nošenje noževa. Alistair je prijedlog
smjesta odbacio kao preočit. Zbirka znakova kredom na zidu, pragu, drvetu ili
telefonskoj govornici predstavljala bi odavanje tragova nacističkim patrolama
i kolaboracionističkoj francuskoj policiji koji bi se pritajili u zasjedi čekajući da
se pokaže sljedeći operativac. Postojala je i nova opasnost gestapovskog hapšenja
Parižana u slučaju da im se u džepovima ili torbicama pronađe bilo kakva vrsta
sredstava za označavanje, osim olovaka i nalivpera, a osobito kreda. Takvo je
otkriće vlasnika automatski stigmatiziralo kao člana Pokreta otpora.
Bridgette je bila ta koja je kao soluciju predložila mural.
U tom je trenutku grupa već bila svjesna da će živjeti u Latinskoj četvrti
Pariza, premda ih je Alistair o njihovom smještaju obavijestio pojedinačno, strogo
ih upozorivši da svoje adrese trebaju držati u tajnosti od ostalih. Imao je, doduše,
malo vjere u to da će se njegove naredbe održati. Članovi grupe mogli su naletjeti
jedni na druge kod poštanskog otvora, ili otkriti prebivališta jedni
drugih jednostavno tako što bi mogli spaziti kako netko od njih ulazi ili izlazi iz
svojih rezidencija.
»Objasnite, Labradore«, rekao je.
»Kako bi se Nijemci mogli usprotiviti ukrašavanju jednoličnog sivog zida
prekrasnim umjetničkim djelom tijekom rata?«, uzvratila je Bridgette. »Ako to
možete urediti sa samostanom, bojniče, predlažem da naslikam mural s vanjske
strane njihova dvorišna zida, kao sredstvo komunikacije u kodu.«
Pokazao im je fotografiju kuće s pripadajućim joj dvorišnim zidom i
samostanom u pozadini. »Mislite zidnu sliku koristiti kao podlogu za kod?«,
rekao je Alistair. To! sretno je pomislio pa kazao, »To se može dogovoriti.«
»Zamislila sam vodeni pejzaž inspiriran vivkom«, rekla je Bridgette
nasmiješivši se Chrisu. »Evo kako bi to funkcioniralo. Započela bih oslikavanjem
vilina konjica koji oblijeće oko lopoča. Potom bih umetnula objekte koji
predstavljaju naša kodna imena. Četiri ih se prirodno uklapa u primorski prizor.
Labradori su donositelji vodene divljači. Jetrenjarka je biljka koja voli vodu.
Vivci su pijukavci koji obitavaju u vodenim staništima, a priljepci mekušci
kojima je voda nužna za preživljavanje.«
»A sjevernjača?« upitao je Bucky.

77
 Knjige.Club Books

»Sjeverna ih zvijezda sve nadgleda«, rekla je. »Mogu vam svima ostavljati
poruku u obliku nekih značajki tipičnih za vaš simbol, a da neprijatelj uopće ne
bude svjestan da je u pitanju kodna oznaka.«
Oglasila se Victoria. »Drugim riječima, tvoja bi šifrirana poruka bila
zamaskirana kao dio umjetničkog djela.«
Bridgette se nasmiješila na njeno razumijevanje. »Tako je, Jetrenjarko.«
Victoria je izgledala zadivljeno. »Meni zvuči dobro.«
»Ili drugačije rečeno, naši bi ti simboli služili kao kodne podloge da nam
dostavljaš poruke«, rekao je Bucky.
»Opet točno, Sjevernjačo. Ako na svojoj zvijezdi budeš vidio novi detalj, znat
ćeš da ti šaljem poruku i što ona znači. Sve što kao grupa moramo učiniti jest
osmisliti kodne oznake prikladne za vaše simbole i zapamtiti njihova značenja.«
Bucky je rekao, »Moglo bi uspjeti, budući da ćemo svi živjeti u istom
susjedstvu i svakodnevno prolaziti pored zida. A kao stanovnicima tog područja,
naš bi interes bio prirodan.«
»Slažem se sa Sjevernjačom, ali nisu li nacisti već prokužili upotrebu grafita
Francuskog pokreta otpora kao propagandnog alata i sredstva za slanje kodiranih
poruka?« upitao je Brad.
»U pravu si, Priljepče, ali ne mislim da će mural dovesti u vezu s tim«,
odgovorila je Bridgette. »Vjerujem da će na to gledati kao na posve bezazlenu
zabavu za podizanje atmosfere u susjedstvu. Mogli bi to čak i pozdraviti kao
dokaz da nisu čudovišta kakvim ih svi smatraju.«
»Mislila sam da Nijemci mrze umjetnost«, rekla je Victoria. »U Berlinu su
1939. spalili oko pet tisuća slika.« Nacistička pljačka neprocjenjivih umjetničkih
djela iz njemačkih muzeja i njihovo uništavanje na veliko bilo je još jedno od
Hitlerovih zlodjela koje je dospjelo u američku štampu.
»Te su slike predstavljale suvremenu umjetnost, Jetrenjarko«, objasnila je
Bridgette. »Na mom muralu neće biti nijednog ekspresionističkog poteza kistom.
Nijemci bi čak mogli doprinijeti vlastitim oslikavanjem, a poznavajući francuske
umjetnike, i oni isto, s obzirom da će slika biti doživljena kao javni izložak. To
nije savršen plan, ali barem mi pruža način za uspostavljanje kontakta s
umjerenom nadom da će uspjeti. I kao što je Sjevernjača naglasio, svatko od
nas ima razlog da se prirodno zanima za zid.«
»A što ako ga se ulični mangupi - vandali - dohvate iz puke zlobe?« upitao je
Bucky.
Bridgette je slegnula ramenima. »Moglo bi se dogoditi, Sjevernjačo, ali
najvjerojatnije neće na danjem svjetlu uz njemačke ophodnje i sigurno ne nakon
policijskog sata. Ja očekujem ulični doprinos. Možete se kladiti da neki drugi
umjetnici neće moći odoljeti dodavanju vlastitih dopuna, a i ne sumnjam da će se
pojaviti dječje šaranje bojicama, no oni ne bi trebali remetiti moje obraćanje
vama, ne ako znate što trebate tražiti.«
78
 Knjige.Club Books

Bucky je kimnuo, zadovoljan odgovorom.

Alistair se zavalio i omogućio grupi da raspravlja o planu, tražeći rupe i
prepreke bez njegova miješanja. Tim je sigurno shvatio da je Bridgette morala biti
neka vrsta umjetnice, zaposlena u svojstvu koje zahtijeva njezin talent. Logika bi
im također govorila da bi dvorišni zid trebao biti u blizini njezina prebivališta
kako bi joj se omogućio spreman i brz pristup. Plan je bio sjajan, ako bude uspio.
»Tračak svjetlosti u pomračenom gradu. Sviđa mi se to«, rekao je.
Victoria je digla ruku. »Pa, ako glasamo, Jetrenjarka evo daje svoj glas da se
pokuša s muralom. Ne vidim razloga zašto ne bismo isprobali ovaj plan, a i sviđa
mi se ideja da ga se postavi Nijemcima ravno ispred nosa.«
Bucky je podigao dlan kao da polaže zakletvu. »I ja, Sjevernjača, također
dajem glasam da se pokuša s tim. Dobra ideja, Labradore.«
Brad je zamahnuo rukom s jedne strane na drugu, kao da radi dugu u zraku.
»Uračunajte i Priljepka.«
Chris je podignuo desnu ruku bez palca i nasmiješio se Bridgette. »I Vivka
isto.«
Duplikat slike koju je Bridgette zamislila završio je na zidu i u sljedećih je
nekoliko dana grupa razvila i napamet naučila tajni jezik sastavljen od obilježja
zajedničkih vodenim krajolicima. Sjenčanje, okomite i zavojite crte, kružnice,
svijetli i tamni potezi kistom poprimali su značenja. Bilo je nemoguće predvidjeti
ili riješiti baš svaku moguću izvanrednu situaciju koja bi mogla iskrsnuti. Stoga
se tim usredotočio samo na one koje će se vjerojatno dogoditi. Primjerice, mogla
bi se pojaviti potreba da član razgovara s Bridgette uživo. Ta je osoba trebala
nacrtati dijagonalnu crtu preko svog vlastitog simbola. To je bio hitan poziv za
sastanak s Bridgette u čajani i knjižari u četiri sata poslijepodne istoga dana kad
se oznaka pojavi. Istom je logikom, dijagonalna crta povučena preko vilina
konjica, centralne figure murala - Bridgettina simbola - značila poziv za
sastanak cijele grupe.
Brad je postavio pitanje. Kako će Labrador obavijestiti tim da je razotkrivena?
Bridgette je napućila usne, dok su je oni s očekivanjem promatrali. »Stavit ću
slovo V psu na uho, ako budem u mogućnosti. Tako ćete znati da se trebate uputiti
prema svojim sigurnim kućama.«
»A ako ne budeš u mogućnosti?«, pitala je Victoria.
»Bojim se da na to pitanje nemam odgovor«, rekla je Bridgette.

79
 Knjige.Club Books

OSAMNAESTO POGLAVLJE

Bilo je to posljednji put da se kao cjelovita grupa sastaju na sigurnom terenu.

Alistair je iznenadio članove Vilina konjica dozvolom da se okupe i proslave
posljednji dan slobode prije nego što u sljedeća dva dana budu sukcesivno poslani
u Tempsford.
Tamo će piloti tajne eskadrile »Mjesec«, RAF-ove jedinice čija je misija bila
da u noćima punog mjeseca isporuči i pokupi agente iza neprijateljske crte,
pojedinačno prevesti članove tima na različite improvizirane piste u ruralnoj
Francuskoj. Bridgette će otići prva. Njezina veza za preuzimanje bila je
dogovorena u 04:00, četiri sata ujutro.
»Ima u selu dobra pivnica u kojoj se možete opušteno zabaviti«, rekao im je
Alistair. »Zove se Kruna i žezlo. Idite i dobro se provedite, ali nemojte pretjerati
sa zabavom. Poslat ću vozača da vas doveze kući.«
Iako je grupa shvaćala da se ova noć razlikovala od prethodne noći u Stanici
S - bojnik je doista htio da se zajedno opuste - nije se trebao brinuti da će pretjerati
sa zabavom. Grupa je malo pila, a još manje govorila. Postali su svjesni
smrtonosne ozbiljnosti svojih zadataka. Dobrovoljno su se prijavili da riskiraju
vlastite živote u misijama iz kojih nikako nisu mogli znati kada će se - ili hoće li
se uopće - vratiti. No opipljiva, gusta poput magle koja je pritiskala prozore
pivnice, bila je i njihova nespremnost da napuste grupu, odvoje se iz bliskog i
sigurnog okvira uzajamnog poštovanja i duboke naklonosti koje su stvorili u četiri
mjeseca obuke. U Parizu bi se trebali sastati da se prebroje i ustanove da su svi na
sigurnom u čajani s knjižarom, njihovom okupljalištu za slučaj da se na nekom od
njihovih simbola pojavi dijagnonalna crta. No osim te oznake na zidu, i možda
ponekog međusobnog letimičnog pogleda u susjedstvu, tada će se rastati od grupe
i nikad više neće biti na okupu kao tim Vilin konjic.
»Mislite li da će nam bojnik Renault otkriti naše stvarne identitete jednom
kad ovo završi, da možemo uspostaviti kontakt kad se vratimo kući?« upitala je
Victoria. »Budući da ćemo biti izvučeni u različito vrijeme, nije vjerojatno da
ćemo naletjeti jedni na druge kad nam misije završe.«

80
 Knjige.Club Books

Potištenost se navukla preko lijepo oblikovanih crta njezina lica. Bridgette bi

prije ostala iznenađena dubinom njezine tuge zbog rastanka. Jetrenjarka nije bila
djevojka kojoj su se osjećaji vidjeli na licu, no kako su postajale prijateljice
Bridgette je otkrivala da se iza hladne vanjštine skrivaju tople i snažne emocije.
Tijekom razgovora u besanim noćima prekršile su pravila i otkrile svoje motive
za pridruživanje OSS-u. Bridgette je Jetrenjarki povjerila gubitak bake, njene
jedine žive rodbine, koju su Nijemci mučili, a Jetrenjarka je s njom podijelila da
se agenciji pridružila kako bi pronašla svoga zaručnika koji je bio oboren
nedaleko od Pariza. Padobran nije bio viđen, ali ona je bila uvjerena da bi on još
mogao biti živ i skrivati se negdje u gradu ili na francuskom selu. Bridgette se
sledila na opasnost u koju se njezina prijateljica upustila, ali bila je
dovoljno razborita da je ne pokuša odgovoriti od te ideje. Umjesto toga, nježno je
ponudila, »Ne bi li to bilo poput traženja poslovične igle u polju plastova sijena?«
Jetrenjarkine su se lijepe, sivozelene oči ispunile odlučnošću. »Da, ali moram
pokušati«, rekla je.
Što se tiče »dječaka«, kako su zvale ostatak tima, nijedan od njih nije otkrio
trag koji bi objasnio njihove osobne motive zbog kojih su ovdje. Pažljivim je
promatranjem Bridgette ipak uspjela pohvatati neke naznake njihovih interesa i
porijekla. Priljepak je, očito, volio ribolov - ribolov na muhu, konkretno.
Bridgette je to načula dok je o sportu razgovarao s jednim od članova osoblja
u Milton Hillu, a nekoliko ga je puta vidjela po imanju kako s uvježbanom
lakoćom zabacuje ribički štap. Prije nekoliko dana, bojnik ga je upitao je li se
sjetio spakirati svoju »specijalnu opremu«, za koju je Bridgette bila uvjerena da
se odnosi na štap i kotur. Priljepkova se ribolovna stručnost nekako uklapala u
njegov zadatak. Nakon toga, ona i Jetrenjarka Priljepka su nazivale »ribarom«.
Sjevernjačina je specijalnost ostala tajnom, no lakoća kojom je svladao
Bridgettine umjetničke lekcije dala je naslutiti bliskost s daskom za crtanje i
olovkom - »arhitekt ili nešto tog tipa« - nagađala je Jetrenjarka, ali njegov je
praktičan pristup stvarima ukazivao na mentalni sklop inženjera.
Smijali su se Jetrenjarkinom vicu o inženjeru osuđenom na smrt giljotinom.
»Promatra kvar naprave, proučava ga, a onda poviče, »Čekajte! Vidim u čemu je
problem.« Victoria je načula kako Sjevernjača ispituje pilote Mjeseca o
antifašističkom vojskovođi kojeg su možda pokupili u Francuskoj da se pridruži
vojsci generala Charlesa de Gaullea, koji je u egzilu u Londonu formirao vojsku.
Sjevernjača je upitao jesu li čuli ime Nicholasa Cravoisa. Naravno, rekao je pilot,
samo što on nije s generalom de Gaulleom. On je važan vođa francuskog Pokreta
otpora koji živi u brdima oko Pariza. Nacisti ga zovu Crni Duh. Victoria je
opisala da se kolegino lice »osvijetlilo kao neonska reklama«, i žene su se složile
da je to ime nekako povezano sa Sjevernjačinom prijavom za parišku misiju.
Njegovo meko zavlačenje u govoru i izgovor subote kao suata, poput
Bridgettinog fakultetskog kolege Duncana iz Oklahome, odredile su ga kao
Oklahomca.

81
 Knjige.Club Books

Bridgette bi pretpostavila da je Vivak iz Teksasa. Govorio je unjkavo, osim

kad bi govorio njemački. Strast mu je bilo trčanje na duge pruge. Bilo mu je
dopušteno svakodnevno trčanje tijekom treninga, usprkos tome što su im
instruktori nemilosrdno i precizno isplanirali svaku minutu. No grupa je ubrzo
zaključila kako je trčanje dio Vivkovog paravana i da je bilo nužno da mu krila
ostanu u formi. Bridgette se pitala je li svjestan da su ga žene Milton Hilla s
prozora na katu promatrale kako trči imanjem uzduž sporedne ceste, bez majice,
nogu dugih, zlatnih i žilavih, gutajući s lakoćom prašnjavu stazu.
Za stolom pivnice, prenuta iz zamišljenosti, Bridgette je čula Vivka kako
izgovara, »Pitajmo bojnika večeras. Ja sam za ponovno okupljanje kad se vratimo
kući.«
Svi su se složili: »Podržavam prijedlog.«
»Navedi datum i mjesto i bit ću tamo.«
»Ja isto.«
»Bilo kad, bilo gdje.« Govorili su samouvjereno, kao da će pouzdano - bez
ikakve sumnje sanjara - doživjeti taj datum. Bridgette je postala svjesna kako se
Jetrenjarkin pogled okrenuo prema njoj. »A ti, Labradore? Što ti kažeš?«
»Ja ću poslati pozivnice«, rekla je, »ali što ako bojnik odbije otkriti te
informacije? Mi smo poput tajnih dokumenata, shvaćate, a on igra po pravilima
službe. Naši bi identiteti mogli ostati zapečaćeni u strogo povjerljivim dosjeima
još godinama.«
Sručila se tišina. Pogledi su se spustili na napola ispijene krigle, prsti su se
igrali sa čašama. Neizgovoreno pitanje, na koje im je bilo zabranjeno čak i
pomišljati, raširilo se oko stola kao proliveno pivo: Što nas sprječava da sada
razmijenimo informacije?
Bucky je odmahnuo glavom. »Ne možemo, klapo. Koliko god bismo to
željeli, zbog sigurnosti svih, znate da ne možemo.« Posramljeni izrazi lica
signalizirali su slaganje. Bojnikova se upozorenja, prvi put spomenuta na
uvodnom sastanku u Washingtonu D.C., i ponovljena još mnogo puta uz jezive
primjere posljedica zbog nepoštovanja te naredbe, moraju poslušati. Možda
mislite da je sigurno razmijeniti imena, adrese i informacije o vašem civilnom
životu, ali dopustite mi da vam ispričam priču...
Bojnik im je tada ispričao mnoge zastrašujuće priče. Jedna je agentica OSS-a
bila uhvaćena, mučena i podvrgnuta stravičnoj smrti jer je detalje o svom
privatnom životu podijelila s prijateljskim agentom koji je pao u ruke Gestapu.
Njemački su obavještajci preko svoje mreže u Sjedinjenim Državama uspjeli ući
u trag njezinu identitetu, što je dovelo do njenog hvatanja u Berlinu tijekom rane
faze rata. Sirota je žena bila sputana, davljena i živa spaljena.
»Ni na trenutak nemojte pomisliti da se vašem identitetu ne može ući u trag u
Sjedinjenim Državama«, rekao im je. »Naređujem vam da držite jezik za zubima

82
 Knjige.Club Books

o tome tko ste, o svojim obiteljima, gdje živite, gdje ste školovani, čime se bavite
za život i razonodu. Ako želite ostati živi, poslušat ćete. Razumijete?«
Razumjeli su.
Victoria je sada rekla, »Pa onda, da budemo na sigurnom, predlažem da
dogovorimo mjesto, vrijeme i datum za susret kad se rat završi.«
»Izvrsna ideja«, rekao je Bucky. »Ima li netko prijedlog?«
Svi su pogledi bili uprte u Bridgette. Tijekom protekla četiri mjeseca počeli
su je gledati kao vođu grupe. »Pa, nikad nisam bila u New York Cityju, a obećala
sam si da ću jednom otići«, ponudila je. »Moj bi prvi posjet bio još posebniji ako
to bude zato da se nađem s vama, drugari.«
»Divna ideja«, rekla je Victoria. »Mogu predložiti mjesto na kojem sam bila
pri svojem prvom posjetu tamo. Što kažete na glavnu čitaonicu Rose u njujorškoj
Javnoj knjižnici na Petoj aveniji kao mjesto susreta?«
»Zašto ne?« rekao je Bucky. »Slažete li se svi?«
Svi su podigli čaše u znak slaganja.
»Hajd’mo sad odlučiti kada«, rekao je Chris.
Bridgette je odmah progovorila. »Sutra je dvadeset i treći rujna, dan kad se
grupa rastaje. Ako izgubimo kontakt jedni s drugima, predlažem da se u glavnoj
čitaonici njujorške Javne knjižnice nađemo dvadeset trećeg, u prvom rujnu nakon
završetka rata. Je li to svima u redu?«
»Dogovoreno«, odgovorio je Brad.
Začulo se veselo lupkanje po stolu, prekinuto kad se pred njima stvorio
narednik britanske vojske iz kadra za obuku. »Zabava je gotova, momci i
djevojke«, objavio je. »Vrijeme je da krenemo.«
Bucky je podigao svoju kriglu i ispružio je prema sredini stola. »Za Vilina
konjica«, rekao je.
»Za Vilina konjica«, svi su zborno ponovili, kuckajući se čašama, a Victoria
je pripito dometnula, »Bože, čuvaj kralja i blagoslovi Ameriku.«
I sve vas, malenu janjad, pomislio je narednik.

83
 Knjige.Club Books

DEVETNAESTO POGLAVLJE

Jeste li se ušuškali, gospođice?« upitao je pilot Lysandera mladu agenticu slatkog

lica, pravu lutkicu koju je trebao odbaciti u okupiranu Francusku. Shvaćao je da
su razni ljudi trebali obavljati ono za što je ona obučavana, ali zaboga... zar
ljepotica poput nje?
Bridgette je kimnula i promigoljila se u udobniji položaj u skučenom prostoru
malene letjelice, zahvalna što joj na leđima nije sapet padobran. Trebala je sletjeti
na polje neke farme šesnaest kilometara od Pariza, što će biti signalizirano
kratkim i brzo ugašenim snopom svjetlosti. Spustit će se ljestvama fiksiranim s
bočne strane avionskoga trupa i uputiti se prema signalu, nadajući se da ga je
upalila njena veza, a ne kadar Gestapovih agenata. Trebalo ju je čekati vozilo da
je prebaci u njen lažni novi život kao Bernadette Dufor, novozaposlenu
pomoćnicu Madame Jeanne Boucher, vlasnice kuće visoke mode La Maison de
Boucher - Kuće Boucher.
Plan leta je predvidio slijetanje otprilike u dva sata ujutro. Polijetali su u
ponoć - dovoljno vremena da smiri živce, procijenila je Bridgette. Ne smije
paničariti. Što god se dogodilo, ne smije paničariti. Mora vjerovati pilotu da će je
sigurno dovesti do točke iskrcavanja, iako bi joj povjerenje znatno ojačalo da joj
nije rečeno kako će Lysander letjeti bez svoje uobičajene obrambene,
komunikacijske i zaštitne opreme. Trbuh aviona bio je obojan u mat crnu kako bi
bio nevidljiv reflektorima, a gornja mu je površina kamuflirana u tamnozelenu i
svijetlosivu boju da ga sakrije od neprijateljskih noćnih letača. Ako ovi trikovi ne
uspiju, bili bi u nemilosti paljbe sa zemlje i njemačkog Luftwaffea.
»Ne pokušavam vas uplašiti, gospođice«, rekao je nadležni časnik za
specijalne operacije. »Samo vam dajem priliku da se povučete dok još možete. To
mi je posao.«
Črčkajući za stolom u udaljenom kutu s cigaretom među usnama, Alistair nije
smio komentirati. Svakom je članu Vilina konjica na individualnim instrukcijama
održan ovaj govor, kako bi im se pružila prilika da se u privatnosti povuku iz
svojih misija. Njoj je ta prilika ponuđena prvoj, budući da je bila prva koja će biti

84
 Knjige.Club Books

otpremljena. Podrazumijevalo se da jednostavno može ustati i napustiti imanje -

»saviti svoje šatore poput Arapa i nečujno se iskrasti«, citirao je Henryja
Wadswortha Longfellowa časnik SOE. Vozač bi je vratio u Milton Hall i odande
u London, gdje može uskočiti na let za Sjedinjene države. Bridgette je pogledala
svog hendiera i ulovila mu pogled zbog kojeg je pomislila kako se nada da će se
izbaviti. Kako je vrijeme tijekom obuke prolazilo, cijeli je tim počeo sumnjati da
se kaje što ih je uvukao u ovu kašu.
Ali čemu se to uopće imala vratiti kući ? Poslu selektorice modnih artikala za
detroitsku robnu kuću J. L. Hudson u Michiganu? Praznoj kući na korak od
njezine najbolje prijateljice koja ju je iznevjerila? Nadgrobnom spomeniku s
ugraviranim datumima rođenja i smrti Angelique Duvalier? Bridgette je stigla
prekasno da proslavi s bakom svoju diplomu i dvadeset drugi rođendan. Kad je
Greyhoundov autobus napokon ušao u Traverse City i taksi je ostavio
ispred kućice u ulici Elmwood, susjed ju je obavijestio da je Angelique prevezena
u bolnicu zbog bolova u prsima. Živjela je još dva dana nakon Bridgettina
povratka kući, pismo iz Ureda za strateške službe još je uvijek bilo u njezinoj
torbici.
Zanemarivši pogled svog hendiera, Bridgette je satniku SOE rekla, »Unutra
sam.«
Satnik joj je potom naložio, »A sad odite malo odspavati. Trebat će vam.
Polijećete u 24:00, u ponoć.«
U Lysanderu, Bridgette je pronašla prostora da ispruži noge. Buka koju je
proizvodio jedini motor bila je zaglušujuća, ali nekako uspavljujuća. Prisilila se
opustiti u tutnjavi i pustila da joj misli odlutaju u doba koje je dovelo do toga da
bude »unutra«. Do ovoga dana, 24. rujna 1942. godine, prve noći punog mjeseca,
očekivala je da će biti na platnom spisku Paramount Picturesa kao pripravnica
najpoznatije holivudske kostimografkinje, ali škare i bolesna posesivnost Gladys
Bradbury promijenile su smjer njezina života.
Bridgette je još uvijek bila obamrla od šokantnog prizora Gladys koja
usred trupe ogoljenih stalaka za haljine stoji u šljaštećoj pustoši razrezanih
tkanina, samo se ukras od štrasa preko jednog ramena njezine svjetlucave haljine
inspirirane togom mogao spasiti s njezine kreacije. Cura nije otišla ravno u hotel
Pennant toga dana kad je napustila kantinu. Vratila se nazad na odsjek za dizajn
da ukrade ključ izložbene prostorije koji je pomoćnica ostavila u sandučiću na
vratima šefa katedre. Dan nakon malenog ispraćaja njezine bake, Bridgette
je kontaktirala Ured za strateške službe.
Je li Bridgette nedostala njezina gotovo cjeloživotna najbolja prijateljica? Ni
trunku. Ali nedostajat će joj prijatelji koje je stekla u Vilinu konjicu. Dok je
odlazila u tamu noći, bacila je pogled prema prozorima na katu njihove nastambe,
i grlo joj se još stezalo od uspomene na njihove glave u prozorskom oknu,
okupljene kako bi je ispratili. Dječaci su provirivali iz svoje sobe, a Jetrenjarka iz
susjedne, blijedih lica u odsjaju lampi. Podigli su palčeve, a Bridgette je mahnula
85
 Knjige.Club Books

i usnama bezglasno opisala Vidimo se uskoro!, sumnjajući da je mogu vidjeti u

tami. Uspentrala se u džip teška srca i pulsirajućeg grla, osjećajući se poput
odvezana čamca koji se odbija od obale.
Tijekom vožnje prema Tempsfordu, dok su svjetla džipa sablasno sjekla kroz
vlažnu maglu i gustu tamu, bojnik Renault je u svom tipičnom lakonskom stilu
recitirao litaniju uputa koje su joj već bile neizbrisivo utisnute u um, što je više
bio znak njegove nervoze nego njezine. Prije sastanka s ostalima za deset dana,
trebala je provjeriti memoriziranu listu sigurnih kuća i ustanova koje su se
smatrale sigurnima, kako bi se uvjerila da su još upotrebljive. 1 naravno, trebala
je početi pripremati zid za svoj mural. Bojnik je želio da se njezina prisutnost u
susjedstvu primijeti prije nego što stignu ostali. Što god se dogodilo, ne smije biti
uhvaćena, još jednom ju je upozorio. Unatoč njenom impresivnom nastupu
tijekom obuke, nitko, ali baš nitko, nije izdržao gestapovsko ispitivanje. Ona je
bila glava vilina konjica, ostali su bili njena krilca. S vremenom će iz dojava
svojih suigrača nesumnjivo saznati gdje žive i rade - drugim riječima, prirodu
njihovih misija. Ona će sama biti u posjedu informacija za kojima će Gestapo
tragati ne bi li bacio mrežu oko skupine.
»Na prvu naznaku problema, bježite odatle«, rekao joj je. »To je naredba.
Znate kamo trebate otići, što učiniti. I ne zaboravite ostaviti taj V na uhu psa.«
»Neću zaboraviti«, rekla je Bridgette, ali na uzletištu, prije negoli se ukrcala,
činio se nesposobnim za daljnje riječi i samo ju je privukao u čvrst zagrljaj koji je
trajao dovoljno dugo da čuje uzlupanost njegova srca.
»Čuvajte se«, promuklo je rekao puštajući je, no hrapavost u njegovu glasu
ovoga puta nije bila uvjetovana jutarnjom kutijom cigareta. Bilo je suludo, kad je
razmišljala o tome, osjećati se toliko povezano s četvero ljudi kojima čak ne zna
ni prava imena, a autoritativnog šefa, okorjelog pušača zuba umrljanih tragovima
duhana i kave i suhonjavu vojničinu doživljavati očinskom figurom, ali eto ga.
Sve je to za nju bio novi osjećaj. Otkrila je da ipak nije tip osobe koja olako reže
odnose, ali ipak, ovo su bili prvi ljudi koje je u životu upoznala i poželjela da u
njemu ostanu zauvijek.
Bojnik ih je sinoć odbio, kad mu je Jetrenjarka smjelo, pomalo pripita,
domarširala do sobe i zalupala na vrata.
Otvorio ih je, mirišući na duhan. »Da?«, upitao je blago.
Jetrenjarka je zahtijevala da im po završetku misija proslijedi njihova stvarna
imena i adrese, kako bi mogli uspostaviti kontakt kad se vrate kući. »Čak mi je«,
rekao joj je. To mu nije bilo dopušteno. Njezino se lijepo lice smračilo. Zašto ne?
htjela je znati. »Nacionalna sigurnost«, odvratio je. Znali su pravila službenog
zakona o tajnim službama. Zašto ne bi dogovorili mjesto i vrijeme sastanka kad
rat bude završen? Tada će moći razmijeniti imena i adrese.
»Već jesmo«, rekla je Jetrenjarka i uključila ga u plan.

86
 Knjige.Club Books

»Bravo za vas«, rekao je, kao da su dječica koja su smislila nacrt svemirskog
broda za put na mjesec. Je li ta naznaka pokroviteljstva značila da je očekivao
kako će zaboraviti na sastanak jednom kad rat bude završen, ili da se neće vratiti
kući?
»I vi ste pozvani«, objavila je Jetrenjarka.
»Jesam? Pa, u tom sam slučaju počašćen.«
»Zato će nam trebati vaša adresa«, rekla je.
»Žao mi je. Neće moći. Kad je taj predloženi datum, i gdje?«
»Dvadeset i trećeg u prvom rujnu nakon službene objave mira. U glavnoj
čitaonici Rose njujorške Javne knjižnice, u dva sata«, odgovorio je Priljepak.
»Nećemo početi bez vas«, rekao je Sjevernjača.
»U tom slučaju, potrudit ću se stići.«
Dok su kretali prema svojim sobama, Jetrenjarka je prošaptala, »On ne vjeruje
da će se sastanak realizirati.«
»O, taj skeptik.«
»Pokazat ćemo mu ipak, zar ne?« rekla je Jetrenjarka i svi su se lupnuli
laktovima u znak sklopljena pakta.
A mural... od sada nadalje njezin jedini kontakt s njima. Što ako ne bude
funkcionirao kao sredstvo komunikacije? Po prvi put, prosvijetljena u potpunoj
tami prohladnog aviona koji se počeo spuštati prema mjestu slijetanja, a brujanje
mu se pretvorilo u zaglušujući podsmijeh opasnosti prema kojoj je srljala,
Bridgette je mogla jasno vidjeti sve vrste problema zbog kojih bi slika kao
komunikacijska podloga mogla postati beskorisna. Zašto prije nije pomišljala na
njih? Zašto nije ni tim? I zašto je bojnik pristao na tu njezinu suludu ideju?
»Pripremite se!« začula je pilota kako viče i Bridgette je uhvatila kovčeg s
radijem, dok su je podilazili žmarci i srce joj preskakalo. Imat će u trominutnoj
operaciji jednu minutu da izađe van i raščisti letjelicu, prije nego što pilot ponovno
uzleti u izmaglici mlazne struje. Provirivši van kroz prozirnu zaštitnu kupolu
kokpita, ugledala je kako se na tlu pojavljuje maleno vatreno svjetlo, a zatim sve
više plamsanja u liniji koja je definirala prostor slijetanja. Neka joj Bog pomogne,
nadala se da su ruke koje su držale te baklje prijateljske. Prije negoli je uspjela
duboko udahnuti, Lysander je sletio uz trzajni udarac, oštro se polukružno
okrenuo i vratio do prvoga svjetla koje se brzo ugasilo.
»Idite!« naredio je pilot i Bridgette je brzo odgurnula kupolu. Stopalom je
napipavala žuto obojanu stubu da se lakše usmjeri u silasku niz ljestve pri
mjesečini sada zaklonjenoj oblakom, i odjednom je bila na tlu dok je on ubacivao
ručicu gasa u brzinu za trenutno polijetanje. »Sretno!« čula ga je kako viče dok je
avion pripremao za odlazak, i već je bila sama sa svojim radijem na praznom,
tikom polju, jezovitom od iznenadne opustošenosti ljudskog života. Čekala je
nepomično i osluškivala ljudsko komešanje, nekoga tko će doći po nju i odvesti

87
 Knjige.Club Books

je na sigurno. Sjene koje su označile pistu, tko god to bio, sad su nestale u dubljoj
tami šume iza polja. Da je to Gestapo, dosad bi se već obznanili.
Bridgette se okrenula prema glogovoj živici u punom ružičastom cvatu,
nadrealnoj pod mjesečinom, s pupoljcima koji su izgledali poput glava bez tijela.
Iza nje mora biti cesta, nagađala je, a pretpostavku su joj potvrdili naglo upaljen
automobilski motor i dva snopa baterijskih lampi koje su probile tamu. Oprezno
je zakoračila prema živici i začula tiho otvaranje vrata vozila. Sa srcem koje joj
je pulsiralo u ustima, mogla se onesvijestiti od olakšanja kad je čula ženski glas
koji na čistom francuskom izgovara, »Mademoiselle Bernadette Dufor,
pretpostavljam? Dobro došli u Francusku.«

88
 Knjige.Club Books

DVADESETO POGLAVLJE

Victoria - Veronique Colbert - prva je stigla na mjesto sastanka. Bila je subota,

3. listopada. La Petite Madeleine bila je malena knjižara i čajana skrivena u
stražnjoj ulici tihog i uspavanog šarma Montparnassea, rezidencijalne četvrti koja
je graničila s Latinskom četvrti. Slabije uspješan od ostalih te vrste, smještenih
bliže poznatim turističkim atrakcijama Montparnasseova groblja i Gradske
kosturnice, lokal nisu često pohodili njemački vojnici s vodičima u
rukama. Podjednako su neprivlačni bili i vodenasti čaj i suhi machen kolačići koje
je nestašica hrane prisilila La Petite Madeleine posluživati umjesto njihovih nekoć
ukusnih biljnih čajeva, peciva s maslacem i sendviča s francuskim mekim sirom
boursin. Stražnja prostorija lokala koji se nije izdvajao od ostalih, s mogućnošću
brzog izlaza u labirint uličica i vijugavih prometnica, bila je idealno sastajalište
za grupu koja nije željela biti opažena pri okupljanju za stolom neke kavane u
njihovu vlastitom susjedstvu.
Knjižni je odjel bio smješten na ulazu trgovine. Posjetitelji su prolazili kroz
njega kako bi došli do čajane. Victoria se odjenula pazeći da ne istakne bilo koju
sitnicu vlastite osobnosti zbog koja bi mogla privući pozornost.
U šest je dana boravka u Parizu već privukla previše pažnje, što je bio željeni
učinak njenog rada u L’Ecole d’Escrime Français, najhvaljenijoj akademiji
mačevanja u Francuskoj. Kako se i računalo, od prvog dana njezina rada u
svojstvu instruktorice floreta, mladi su se njemački časnici upisani kao studenti
rojili oko nje, i njena je identifikacija kao mademoiselle Veronique Colbert sada
bila ostvarena.
No ovdje i na ulici bilo je mudro ostati nevidljiv, stoga je danas preko
iznošene haljine odjenula predratni baloner, niske oksfordice i rubac koji je
prikrivao bujnu punđu smotanu nisko na potiljku, umjesto francuske banana-
punđe koja je privukla zadivljene poglede njezinih studenata u vojničkim
cokulama. Na nosu je imala par tankih sunčanih naočala u žičanom okviru i nosila
je pletenu košaru s tjednom porcijom kruha i sira. Bila je žena ni po čemu
upečatljivija od izmoždene kućanice niže klase, koja ulazi u lokal na šalicu

89
 Knjige.Club Books

čaja nakon cjelodnevnog čekanja u redovima za namirnice u nadi da će još hrane

ostati za kupnju kad stigne na red.
»Čaj«, rekla je na francuskom muškarcu s pregačom koji je brisao pult, ne bi
li mu ukazala na to da nije ovdje zbog materijala za čitanje. Trgovina je mirisala
na vlagu starih knjiga i upotrebljenih čajnih mješavina.
»Jedan?« upitao je.
Victoria je odmahnula glavom. »Pet. Nalazim se s prijateljima.«
Muškarac je prebacio svoju krpu za poliranje preko ramena, ozarena pogleda
zbog potencijalnih mušterija. »Svakako, gospođo. Pođite za mnom«, rekao je.
Zaposlenik ili gazda? pitala se Victoria. Gazda, pomislila je. Vodio ju je s
pravom koje pruža vlasništvo. Je li surađivao sa SOE-om ili OSS-om? Bi li bojnik
odabrao ovo mjesto da nije u pitanju sigurna lokacija? Je li vlasnik očekivao nju
i ostatak tima? Je li bio jedan od njih?
Samo je jedan stol bio zauzet u ovom vremenu za čaj u Parizu. Usamljena
mušterija, Francuz sudeći po izgledu, sjedio je u kutu čitajući uz svjetlost
listopadnog popodneva koja se protiskivala kroz prljavi prozor. Kao što je naučila
na obuci, Victoria je zapamtila crte njegova lica za slučaj da ga ponovno vidi.
Debela vrata, širokih ramena, nezdravo rumena lica, nosio je tradicionalnu crnu
beretku, dolčevitu, crnu kožnu jaknu i neizbježan šal svojih sunarodnjaka. S usana
mu se objesila cigareta Gauloises. Udubljen u svoju knjigu, nije podigao pogled
pri njenom ulasku. Gazda mu nije pridavao ništa više pažnje nego mački lokala
sklupčanoj u kutu, i Victoria je pretpostavila da se radi o stalnom gostu za svojim
uobičajenim stolom. Onda u redu.
Skinula je sunčane naočale kako bi bolje razabrala mračno okruženje, pa
rekla, »Tamo, sil vous plait«, pokazujući prema najudaljenijem stolu. Ekipa će
spojiti dva stola da naprave mjesta za petero. Gazda je izvukao stolicu koja je
stajala bočno od Francuza i učtivo upitao želi li gospođa da joj uzme kaput.
Odgovorila je, »Non, merci.«
»Pričekat ćete ostale?«
»Oui. Moji će prijatelji doći uskoro.«
»Mogu li vam donijeti nešto dok čekate, gospođo?«
»Non, merci.«
»Trebate samo tražiti«, rekao je čovjek, krpom energično brišući stol prije
negoli se naklonio na odlasku.
Victoria je osjetila kako ih je Francuz pogledao, kao da je i on sam bio zatečen
svim tim klanjanjem i ribanjem u lokalu u kojem se nije očekivala ceremonija.
Odbacila je poriv da rubac povuče naprijed kako bi sakrila svoj profil, za slučaj
da bi se gesta mogla učiniti sumnjivom.
U ovom se gradu isplatilo biti izuzetno oprezan prema najmanjim pokretima
i svakog neznanca sumnjičiti kao potencijalnog neprijatelja. Francuz se vratio

90
 Knjige.Club Books

svojoj knjizi, a Victoria je odložila košaru na pod i torbicu na krilo - već je

označila izlazna vrata - i sklopila ruke na rubu stola da pričeka, strašilo od
žene, pogrbljena pod teretom jada koji je prouzročila njemačka okupacija.
Zapravo, doista je bila pogrbljena pod teretom jada. Nije imala pojma, ali
Labradora je možda već uhapsio Gestapo. Ako se njezini drugovi danas ne pojave,
saznat će je li njihova radio-operaterka bila natjerana da progovori i jesu li ostali
uhvaćeni kod mrtvog poštanskog sandučića već u prvim danima u Parizu. Victoria
je to izbjegla samo zbog slučajnog pogleda niz uličicu u blizini lokacije
odlaganja. Ekipi je bilo naloženo što prije otići do sandučića, kako bi obavijestili
Labradora o svojim uspješnim infiltracijama. Odjevena kao danas, bila je na putu
prema kući pored samostanskog zida kad je u uskoj uličici uočila crnu limuzinu
Mercedes 260D, parkiranu s pogledom prema ulici. Taj je automobil bio omiljeni
izbor gestapovaca i esesovsko »vozilo smrti«, kako su ga Parižani nazivali.
Viđanje takvog auta na ulici, tjeralo je strah u kosti. To je značilo ozbiljnu
nevolju za neku nesretnu dušu, a ovaj je izgledao spreman za napad.
Uspaničena, pitala se čeka li kako bi nasrnuo na nju. Žurno je otišla iz ulice,
kao žena koja kasni na posao, s kodiranom porukom za Labradora zaguranom
duboko u džep kaputa. Prozori Mercedesa bili su previše zatamnjeni da vidi ima
li koga u autu, ali očekivala je svakoga časa začuti brujanje upaljenog motora koji
juri za njom. Rastrgala je poruku i komadiće razbacala u ulične kante za smeće,
i više se nije usudila vratiti do odlagališta.
Nakon što je izašla iz opasnosti i paniku stavila pod kontrolu, Victoria se
preispitala. Da je Labrador bila uhvaćena, bojnik bi to već saznao i obavijestio je
preko njezina posrednika, Jacquesa Vogela, učitelja mačevanja u školi.
Zahvaljujući pronicljivom planiranju bojnika Renaulta, Labrador nije mogla odati
nikakve informacije o njezinom radnom imenu, adresi i mjestu zaposlenja. Tako
da je zasad bila na sigurnom. Neće prekinuti svoju misiju i odreći se jedine šanse
da pronađe Ralpha, ne dok ne dobije vijest da je Labrador razotkrivena.
Ostatak je tjedna, dok je čekala vijesti od bojnika, Victoria sa svojim
zadatkom nastavila po planu, skupljajući fragmente i dijelove informacija koje su
bezbrižni studenti nepromišljeno nabacivali i ne pomišljajući na mogućnost da
njihova instruktorica floreta razumije svaku njemačku riječ koju su izgovorili. No
jutros je, još uvijek ne primivši loše vijesti od Jacquesa Vogela, osjetila da je
opravdano riskirati pojavljivanje u čajani ovog popodneva. Procijenila je da će
imati vremena klisnuti kroz stražnja vrata prije nego što Gestapo upadne u čajanu.
Površina stola bila je, unatoč vlasnikovoj odlučnoj ruci, gumenasta od masnog
filma polustoljetne upotrebe i uklonila bi ruke već na prvi dodir, no i to je također
moglo privući pozornost čovjeka pored izloga. Zašto bi Francuskinja njezina
položaja imala biti tako sitničava u ovakvoj vrsti lokala koje je navikla
posjećivati, posebno u ovim vremenima racioniranog sapuna?
Znala je da su doušnici posvuda, njihova je izdaja bila potaknuta očajem zbog
hrane, lijekova, dozvola za kretanje, puštanja voljenih osoba iz zatvora, ili
91
 Knjige.Club Books

naprosto sitnom ljubomorom ili osobnom željom za osvetom. Nigdje i nitko nije
bio siguran. Najneviniji su postupci mogli biti prijavljeni Gestapu ili francuskoj
policiji kao sumnjivi.
Jedna je stanovnica iz njezine ulice privedena na ispitivanje jer je susjeda
prijavila da je svakoga jutra premještala tegle s biljem na svojoj prozorskoj dasci,
što je bio kod koji je koristio Pokret otpora. Iz istog je razloga katolički svećenik
iz susjedstva bio uhapšen zbog ideje da su njegove propovijedi prenosile skrivene
poruke. Mesarov je sin bio uhapšen jer zbog navodnog prosljeđivanja informacija
o njemačkim aktivnostima na papiru za umatanje mesa, a trafikant s ugla više
nije viđen nakon što su ga priveli zbog lažne optužbe raspačavanja ilegalnih
novina. Takva je bila atmosfera u nacistima okupiranom Parizu.
Victoria je duboko udahnula i opustila se. Još uvijek je bilo vremena. Stigla
je deset minuta ranije, čak i nakon što je odlučila poći zaobilaznom rutom kako bi
bila sigurna da je ne slijede. Jedan se od njezinih studenata, mladi poručnik
Wehrmachta i početnik u floretu potpuno uvjeren u svoje majstorstvo, nesnosno
zagrijao za nju. Victoria je slutila da nije bio više od običnog referenta u toj
organizaciji, ali imao je pristup informacijama koje je slučajno prosipao
pokušavajući je impresionirati. Odbijala je njegove ponude da je otprati kući, ali
on nije bio jedan od onih koji prihvaćaju ne kao odgovor pa je napola očekivala
zateći ga kako je na kraju dana čeka pred školom, što bi na dane poput ovoga
predstavljalo ozbiljan problem.
Minute su prolazile. Tri... pet... sedam... devet. Victoria je provjerila podstavu
svog kaputa da se uvjeri da je pilula cijanida tamo, i potražila eksplozivnu olovku
u svojoj torbici. Strah joj je bujao u grudima, sušio joj grlo. Njezini prijatelji ne
dolaze. Bili su izgubljeni. Svaki užas koji je zamišljala se dogodio. Bacila je
pogled prema vratima i taman namjeravala podići košaru, kad je perifernim
vidom ulovila kako Francuz podiže pogled sa svoje knjige. Čavrljanje iz knjižare
prodrlo je do njenog naćuljenog sluha, glasovi su postajali sve poznatiji prilazeći
bliže. Jesu li je vlastite uši varale? Vrata čajane su se otvorila i ušao je gazda, a
iznad glave mu je zračio Priljepkov osmijeh. Slijedili su ga Sjevernjača i Vivak,
ali gdje je bila Labrador? Gdje je njihov maleni vilenjak?
Tada je Labradorova plavokosa glava provirila iza Vivkovih širokih ramena.
»Bonjour, notre ami«, rekla je smiješeći se.
Victoria je ustala od stola, mačevalačke su joj noge drhtale. »Bonjour, mes
chers amis«, prošaptala je, glasa prigušena od poplave olakšanja.
Gazda je zamahnuo rukom prema njima. »Vaši prijatelji, madame?« upitao je
uzbuđeno gestikulirajući.
»Da, doista jesu. Merci, monsieur«, rekla je Victoria.
Francuz je ugasio svoj Gauloises i ustao, spremajući polovicu nepopušene
cigarete u džep i knjigu pod ruku, vjerojatno zato što su ga došljaci prekinuli u
čitanju, ili možda kako bi starim prijateljima omogućio privatnost. Mladi su ljudi

92
 Knjige.Club Books

bili toliko obuzeti oduševljenim pozdravljanjem da nisu primijetili kako ih,

izlazeći iz prostorije, promatra s pojačanom radoznalošću.

93
 Knjige.Club Books

DVADESET PRVO POGLAVLJE

Bridgette je dugo čekala na informaciju o tome je li tim još uvijek operativan.

Cijeli tjedan nije pronašla ni trunku podataka na podu ispod poštanskog utora.
Počela se brinuti da su ih pokupili, a petog se dana radiom javila bojniku da pita
treba li zatvoriti operaciju. Zadnji put je za njih čula od njihovih kontakata koji su
potvrdili da su sigurno sletjeli, no otada više ni riječi.
»Ostanite do datuma sastanka u čajani«, rekao je. »Morate održati sastanak,
ali ako u izlogu ugledate crvenu zastavicu, bježite odatle glavom bez obzira i
smjesta se uputite prema svojoj sigurnoj kući. Razumijete?«
Razumjela je. Kameni zid, svježe očišćen i pripremljen, još je uvijek čekao
na prvi potez njezina kista, blješteći na popodnevnom suncu kad se uputila na
sastanak, budnim okom pazeći na nadzor, ali živci su joj nakon jednotjedne brige
bili tako žestoko napeti da je umišljala sjene koje plešu pod uličnim lampama.
Bila je sigurna da je bojnik jednako rastrojen kao i ona. Stoga nije bilo čudno što
je, približivši se čajani - u izlogu nije bilo nikakve crvene zastavice - pomislila da
halucinira kad je ugledala Priljepka, Vivka i Sjevernjaču kako nasmijani iskaču
iza zvonika s druge strane ulice, gdje su se očito skrivali. »Dakle, ti si praznik za
oči«, rekao je Chris privlačeći je u čvrsti zagrljaj. »Mislili smo da si uhapšena!«
Nakon što su se svi izredali u grljenju, Bridgette je, iznerviranošću majke
presretne što je pronašla svoje izgubljene piliće, ali dovoljno bijesne da ih dobro
izriba što su odlutali, rekla, »Molim? Stvarno? Pa, i ja sam to isto mislila za vas!«
Obrisala je s očiju suze olakšanja i rekla, »Mislila sam da su vas sve pokupili jer
nisam čula ni riječi ni od koga od vas. Bojnik i ja smo umirali od brige. Trebali ste
mi se javiti kad se smjestite.«
»Čak mi je, Labradore«, rekao je Brad, »ali nismo te mogli kontaktirati jer je
mjesto za odlaganje ugroženo.«
»Pa smo se sklonili od pogleda dok se nisi pojavila«, objasnio je Bucky.
Bridgette je zurila u njih. »Svi mislite da je mjesto odlaganja ugroženo?
Zašto?«
»Reći ćemo ti u čajani«, rekao je Chris. »Je li ti Jetrenjarka što javila?«
94
 Knjige.Club Books

»Ni riječi.«
Ali bila je ondje kad su ušli, izgledajući poput kućanice na dan pranja rublja,
obična kao daska za ribanje, ali nije ih zavarala. Prepoznali bi taj profil bilo gdje.
Buljila je u njih kao da su duhovi koji su se materijalizirali iz dima u prostoriji, i
Bridgette je shvatila da je i Jetrenjarka provela tjedan misleći kako su svi
razotkriveni.
Nakon oduševljenih pozdrava, izvukli su stolice, stisnuli se bliže, i Victoria
je prva ispričala svoju priču, govoreći tihim glasom koji nije dopirao dalje od
čajne prostorije. »Vidjela sam Mercedes, gestapovski auto parkiran u uličici
ponad ulice u kojoj je kuća s poštanskim otvorom, onoga dana kad sam te otišla
izvijestiti. Auto je bio usmjeren prema naprijed, kao da u zasjedi čeka na nekoga,
pa sam samo produžila dalje. Idućeg sam dana napravila krug iza prolaza i zatekla
isti auto parkiran tamo, kao i dan poslije. Mogla sam samo zaključiti da ste svi
uhapšeni, Labradore, i... pa, jasno ti je... stoga sam se držala podalje.«
Bucky je rekao, »I ja sam vidio auto koji si opisala na dan kad sam se pošao
prijaviti, i došao sam do istog zaključka.«
Chris se uključio, »Isto vrijedi i za mene.«
»Znači da nas je četvero«, Brad se obratio Bridgette. »Primijetio sam auto
istog tipa i pretpostavio da ste privedeni.«
Bridgette je pogledala uokolo u obješena lica koja su odavala pritisak njihove
brige i tjeskobe protekloga tjedna. Njezini su se trbušni mišići tek trebali opustiti.
Umjesto da se upute prema svojim sigurnim kućama, oni su ostali i preuzeli rizik
prisustvovanja ovom sastanku da vide je li ona preživjela. Nevjerojatno. No
njezine je strahove i tjeskobu, pomiješane s naletom naklonosti prema ekipi, sada
zamijenilo olakšanje. Bridgette je znala za automobil koji ih je prestrašio i što je
radio u uličici, ali tek nakon što se to dogodilo, no što je uopće mogla učiniti po
tom pitanju i da je to saznala ranije?
»Ne trebate se brinuti zbog Mercedesa, ljudi«, rekla je. »Nije tamo parkiran
zbog vas. Pripada jednoj gestapovskoj ljubavnici, prostitutki koja živi u zgradi
pored uličice. Otada je uhapšena pod optužbom da je špijunka i auta tamo više
nema.«
»Kako, zaboga, ti to znaš?« pitala je Victoria.
»Imam svoje izvore«, ozbiljno je odgovorila Bridgette. U stvari, o nevolji se
sirote prostitutke raspravljalo za stolom na večeri u samostanu. Sestra Mary
Frances, Časna Majka reda Sestara milosrdnica, vijest je primila od vratara zgrade
u kojoj je prostitutka živjela. Bridgette nije povezala Mercedes i prazni pod ispod
poštanskog utora.
Od samoga je početka, zbog sigurnosti ekipe, osjećala nelagodu zbog
bojnikove odluke da Vilinu konjicu dodijeli zajedničko odlagalište. Prošlotjedna
je situacija pozivala na preispitivanje tog problema.

95
 Knjige.Club Books

Nagnula se naprijed i sklopila ruke na stolu. »Zbog vašeg vlastitog mira, a i

mojega, možda je vrijeme da preispitamo koliko je jedna lokacija za odlaganje
mudra ideja. Sva se naša tjeskoba protekloga tjedna mogla izbjeći da svatko od
vas ima svoj mrtvi poštanski sandučić«, rekla je.
Prestala je govoriti taman kad im je donesen čaj. Sva sreća, pomislila je
Bridgette. Zatišje im je dalo vremena razmisliti o alternativi poštanskom otvoru,
no čim je gazda otišao, Chris je progovorio. »Što se mene tiče, vidim logiku jedne
točke prikupljanja. Kao što je bojnik istaknuo, Labradore, ne vidim kako bi uopće
mogla pješice obaviti sve što ti posao nalaže.«
»Snašla bih se nekako«, rekla je Bridgette.
»Stvarno?« izazivala ju je Victoria, podignute obrve. »Kako?«
»Pa, mislila sam potražiti mjesta u neposrednoj blizini, blizu stanice metroa
na kojoj se svakodnevno ukrcavamo i iskrcavamo s vlaka...«
»Stanica Saint-Michel i okolna područja jako su čuvana, prepuna gestapovaca
i esesovaca sa psima čuvarima«, prekinuo ju je Bucky.
»Trgovine i stanovi imaju oči, a doušnici u potrazi za odbjeglim Zidovima
naslonjeni su na svaku bandera. Što misliš koliko bi dugo bila sigurna u takvom
okruženju?«
Prije negoli je Bridgette uspjela odgovoriti, umiješao se Brad. »Slažem se.
Netko će morati primijetiti kako svakoga dana posjećuješ naša skrovišta,
Labradore, čak i ako budemo imali sreće izbjeći da nas otkriju. Tvoji bi dolasci i
odlasci uspostavili obrazac.«
Victoria je glatko rekla, »Odlagalište koje sad imamo je idealno. Ne vidim
potrebu da ga mijenjamo.«
»Ne vidim ni ja«, rekao je Chris. »Mislim da pogodnost podre sve argumente
za odvojena odlagališta. Otvor za poštu je točno pokraj murala pored kojega
svakodnevno prolazimo, što nam olakšava da provjerimo naše kodirane poruke u
isto vrijeme kad ostavljamo svoje podatke.«
»Razmišljala sam o tome za vaše dobro«, rekla je Bridgette.
»A mi mislimo na tvoje, ma chére amie«, rekla je Victoria.
Bridgette je progutala knedlu kroz stisnuto grlo, ali brojčano je nadvladana.
»Onda u redu«, rekla je. »Nastavimo s poslom.«
Pijuckajući neukusan čaj i grickajući nešto školjkasto nazubljeno što je
prolazilo pod madlene, Bridgette je izvijestila tim o revidiranoj listi sigurnih
trgovina u Latinskoj četvrti i onih s kojima trebaju biti na oprezu, crkava koje
trebaju izbjegavati, kavana koje su pod nadzorom Gestapa. Sigurna kuća na Place
Saint-Michel bila je opkoljena, a piljar Pierre Durant je bio izdan. Prema nalogu
bojnika, raspitivala se o njihovim poslovima i životnim uvjetima. Jesu li se
dovoljno udobno smjestili? Hoće li biti problema s nabavkom dovoljno hrane, s
grijanjem? U okupiranoj zemlji, u kojoj je neprijatelj namjerno ostavio francusko

96
 Knjige.Club Books

stanovništvo da gladuje i smrzava se tijekom zime bez energetskih izvora za

grijanje njihovih domova, ova je pitanja bilo nužno postaviti.
Konačno je rečeno sve što se moglo reći. Vrijeme je da se tim raziđe.
Bridgette je ustala, što je i ostale diglo na noge u nelagodnoj tišini neizbježnog
rastanka. Ovo će biti njihov posljednji zajednički sastanak, osim ako se na
centralnoj figuri vilina konjica ne pojavi dijagonalni znak. Odsada pa nadalje,
svaki će vilin konjic letjeti samostalno.

97
 Knjige.Club Books

DVADESET DRUGO POGLAVLJE

Bucky je otišao prvi. U intervalima od deset minuta, slijedit će ga i ostali. Svatko

od njih bio je obučen za brzo i točno izviđanje područja. Bucky će provjeriti ulicu
da utvrdi hoće li se neki prolaznik koji razgleda izloge, radnik na održavanju,
vlasnik trgovine koji mete pločnik ispred svog lokala, dostavljač na biciklu ili
pješak koji veže cipelu, odvojiti i krenuti u njegovu smjeru. U tom bi slučaju
napravio nekoliko koraka i zatim se, kao da je nešto zaboravio, vratio u čajanu
upozoriti ostale koji bi onda pobjegli kroz stražnja vrata. Gestapovsko bi se
uhođenje trebalo lako zamijetiti. Muškarci u crnim kožnim ogrtačima nisu bili
čuveni po svom uličnom umijeću.
Vidio je samo usamljenog dostavljača kako se trudi podići tešku kutiju iz
kombija. Bucky se na uglu osvrnuo i ugledao još jednog čovjeka u mesarskoj
pregači kako izlazi da mu pomogne, a glasovi su im u praznoj, tihoj ulici zvučali
prodorno i ubrzano. Nastavio je hodati. Počeo je padati sumrak i zrak je stezala
hladnoća ranog listopada. Uskoro, zbog zamračenja i policijskog sata u devet,
Pariz će potonuti u potpunu tamu i sablasno utihnuti, a jedino osvjetljenje pružat
će prigušeni plavičasti sjaj stupova ulične rasvjete i kućna svjetla koja se probijaju
kroz rebrenicama prekrivene prozore.
Stigao je u Pariz koji nimalo nije nalikovao onom gradu kakvog je opisala
njegova majka. Srce bi joj se slomilo da sada vidi grad svog rođenja i mladosti.
»Nisi čuo Schubertovu Ave Mariju sve dok ne čuješ kako ju svira pariški ulični
violinist na obalama Seine«, rekla mu je. »Tonovi lebde preko vode kao perje
nošeno vjetrom.«
No tih svirača i njihovih violina više nije bilo i pariške je ulične čarolije
nestalo. Nestale su i zelene tržnice na otvorenom i živahni štandovi cvjećara.
Balkoni, nekoć prekriveni bujnim ružama i blistavim pelargonijama i begonijama,
petunijama i lobelijama - botanički ponos Pariza - sada su bili prenamijenjeni za
držanje zečjih kaveza i tegli s povrćem.
Bucky je bio posebno razočaran odsutnošću uličnih prodavača hrane i
njihovih štandova. Veselio se kupovanju obroka s nogu - pahuljasto mekim

98
 Knjige.Club Books

palačinkama, pikantnom kebabu i cvrčavim kobasicama, pečenom krumpiru,

pogačicama sa sirom i karameliziranom luku na štapiću. Slina mu je curila na
majčine opise mirisa friško ispečenih kroasana i bageta, vjetrom nošena kroz
otvorena vrata sada zaključanih i napuštenih pekara sa znakovima Fermé u
izlozima.
Autoritativna buka njemačkog motornog konvoja koji krstari niz Boulevard
Edgar Quinet bilo je još jedno oskvrnuće koje bi zgrozilo Monique Barton.
Poznati su bulevari sada bili prometnice po kojima su muškarci u sivim odorama
vozili glasna vojna vozila iz kojih se vijori nacistička zastava, i paradirali
razmećući se njemačkom ratnom silom. Drevni satovi tornja bili su navijeni na
berlinsko vrijeme, a natpisi na njemačkom nagrdili su veličanstvenu uličnu raskoš
čuvenih drvoreda platana. Ipak bi se, više od svega, gnušala krstarećih radio-
kamiona iz kojih je po ulicama tihih četvrti treštala njemačka glazba i nacistička
propaganda. Glazba, kulinarski užici, boje, veselje i svjetlost Pariza više nisu
postojali. U svoj ovoj tami, gdje je bio njegov otac?
Bucky je prema La Petite Madeleine krenuo satima ranije, kako bi mu ostalo
dovoljno vremena za vožnju metroom do šesnaestog arondismana i njegove
otmjene četvrti Passy-Auteuil u kojoj je živjela njegova tetka. Prije odlaska iz
Oklahome zapisao je tetkinu adresu, a tijekom obuke je saznao da se nalazi na
području okupiranom većinom visokopozicioniranim njemačkim časnicima,
posebno onima iz Schutzstaffela, poznatijih pod imenom esesovci, najopakijoj
i najzloglasnijoj antisemitskoj organizaciji Trećeg Reicha.
Njezini su se pripadnici smatrali ne samo elitom Nacističke stranke, nego i
cijelog čovječanstva.
Siktavi prizvuk inicijala SS i simbol munje podsjećali su ga na zmije
otrovnice. Bucky je strahovao za svoju obudovjelu tetku koja je odlučila ne bježati
sa svojim bogatim susjedima kad je postalo bjelodano da je njemačka invazija
neizbježna. Znao je da bi tetka Claire bila zgrožena kukavičkim, samoživim
egzodusom njezinih privilegiranih francuskih sunarodnjaka na sigurnije tlo u
Švicarsku, Španjolsku ili Ameriku.
U jednom od posljednjih pisama njegovoj majci, prije nego što je Njemačka
objavila rat Sjedinjenim državama, tetka Claire je napisala kako su se velike
nacističke vojne zvjerke uselile u ispražnjene kuće u susjedstvu, slobodno se
služeći njihovim posteljama, smočnicama i vinskim podrumima. Njezin je prvi
susjed bio esesovski pukovnik zadužen za deportaciju Zidova u koncentracijske
logore.
Na svojoj je jutarnjoj turi Bucky locirao kuću tetke Claire, impresivnu vilu iz
osamnaestog stoljeća smještenu u enklavi zasjenjenoj prastarim drvećem i
zakrivenu dvorišnim zidom prekrivenim vinovom lozom. S klupe u parku preko
puta ulice tražio je znakove života u paladijskim prozorima i hrvao se s odlukom.
Treba li se javiti svojoj tetki i saznati informacije o svom ocu? Ni za živu je
glavu ne bi želio dovesti u opasnost. Njegovi roditelji nisu znali da je u Parizu.
99
 Knjige.Club Books

Prema naređenju, obavijestio ih je telefonski iz Washingtona da će na neko

vrijeme povući i raditi na posebnom zadatku za vladu, trudeći se ne zamišljati
kako se Horace Barton brine da izbjegava vojnu dužnost. Ne trebaju se brinuti,
rekao im je Bucky. Javit će im se kad bude mogao. Sada je trebao razmotriti rizik
da bi tetka Claire nekako mogla dojaviti njegovim roditeljima da im je sin na
tajnom zadatku u okupiranom Parizu.
U svojoj je šetnji od metroa u prolazu vidio nekolicinu njemačkih osobnih
vozila parkiranih na raznim stazama prekrivenim lišćem, ali nijedan nije zauzimao
popločani prilaz kući njegove tetke. Ako je trebao djelovati, sad je bio savršen
trenutak. Mogao je jednostavno prijeći ulicu i pozvoniti na vrata kuće. Imao je
spremnu priču i dokumente za slučaj da ga presretnu.
Muškarci u njegovom timu dobili su paravane koji bi objasnili zašto se ne
nalaze među ostalim mladim neoženjenim Parižanima prognanim na rad u
njemačkim tvornicama. Stephane Beaulieu radio je za francusku inženjersko-
konzultantsku tvrtku na položaju ključnom za njemačke ratne pohode. Samo
je došao obići majku svog prijatelja.
Bucky je odlučio. Tetka Claire mu je bila jedina nada da će pronaći Nicholasa
Cravoisa. Nije bilo razloga da itko dovodi u pitanje njegov identitet. Ona će ga
prepoznati s fotografija koje joj je njegova majka slala svake godine. Bucky se
samo mogao nadati da će imati dovoljno vremena presjeći njezino iznenađenje što
vidi svog američkog nećaka u Francuskoj, prije negoli bi ga njezina reakcija odala
osoblju ili mogućem posjetitelju.
Kad je donio odluku, Bucky se žustro uputio preko ulice. Sve je bilo tiho u
ovo prohladno subotnje jutro. Dim iz dimnjaka govorio mu je da je netko kod
kuće. Progutao je pljuvačku, spreman sluškinji koja se javila na zvono održati
mali uvježbani govor kojim bi objasnio svoju povezanost s gospodaricom kuće.
Vrata su se otvorila. Ondje je stajala žena, još uvijek lijepa, vitka i elegantna
nakon ovih osam godina. Njezine su se bistre oči boje lješnjaka raširile. Bucky je
skinuo svoj šešir.
»O, moj Bože! Bucky, jesi li to ti?« rekla je Claire Bellerose.

100
 Knjige.Club Books

DVADESET TREĆE POGLAVLJE

Brad je otišao sljedeći, zadovoljan što je izašao iz zagušljive čajane. Udahnuo je

svjež, okrepljujući zrak i čvršće namjestio beretku, istovremeno kriomice
pregledavajući ulicu. Sjevernjača bi se vratio da mu je nešto izazvalo sumnju, no
isplatilo se biti dodatno oprezan u gradu u kojemu se neprijateljska sjena mogla
stopiti s mračnim vežama i prolazima saćaste strukture. Zadovoljan što je zrak
čist, navukao je svoj mornarsko-plavi vuneni kaput i krenuo. Prošetat će
do Latinske četvrti. Metro bi ga odvezao ulicu dalje od njegova stana, ali u
nekoliko navrata koliko se vozio njime nije mogao podnijeti boravak u skučenom
prostoru zagušljivih prenatrpanih kupea. Velik broj vlakova povučen je sa
željezničkih pruga zbog nestašice nafte, a vagoni metroa bili su krcati njemačkim
vojnicima i mršavim Parižanima praznog pogleda, šireći miris znoja koji je
odavao pripadnost stanovništvu lišenom hrane, tople vode i sapuna. Sada kad je
stigao neobično hladan listopad, naftalinski smrad vunenih kaputa pridonio je
zagađenosti zraka.
Vidjeti ekipu Vilina konjica živu i zdravu, barem zasad, podiglo je Bradovo
raspoloženje. Bože, kakav jadan grad. Ranije je vidio šestero neuredne siromašne
djece školskog uzrasta kako se poput čopora napuštenih životinjica kreću
uličicom u potrazi za kantama za smeće. Odvažili su se iz siromašnijeg područja
Pariza uputiti prema Latinskoj četvrti u nadi da će pronaći hranu. Podsjetili su
Brada na njegov prvi pogled na Bobbyja i Margie, gladnu i nezbrinutu siročad na
obali rijeke White, i preplavila ga je navala nostalgije. Njegova se obitelj pita gdje
li je, nedostaje im, zabrinuti su za njega, a malena Margie pognute glave i
sklopljenih dlanova na koljenima pored svog kreveta izgovara molitvu - Molim
te, Bože, čuvaj Brada.
Brad je obitelj ostavio u uvjerenju da je pozvan u Washington D.C. kao
savjetnik za vladin ribolovni projekt. Sve su to bile jako tajne stvari i nije im
mogao reći više od toga. Tijekom obuke, ekipi je bilo dopušteno jednom tjedno
pisati svojim obiteljima, pažljivo sročeno i ponekad cenzurirano, ali grupa je
mogla primati neograničenu količinu pisama od kuće, adresiranu na anonimni
poštanski pretinac.
101
 Knjige.Club Books

Joanna Bukowski Hudson pisala je da im je Jared počeo graditi lijepu novu

kuću s pet spavaćih soba, jednom glavnom za nju i njenog muža, trima za djecu i
jednom rezerviranom za goste - »i jedna je za tebe, Brade, kad se vratiš kući.«
Kuća će imati i četiri - četiri! - kupaonice. »Nema više dijeljena zajedničke kade
i umivaonika«, napisala je njegova majka, a imat će i pristojnu blagovaonicu i
natkriveni trijem za sjedenje ljeti. Razmjena pisama bila je osmišljena kako bi se
iz tima uklonili članovi koji nisu bili u stanju nadvladati preveliku čežnju za
domom. Nitko od njih nije nasjeo na trik, čak ni kad im je dan prije odlaska u
Englesku bilo dopušteno po posljednji put nazvati kući. Naloženo im je da kažu
kako će se na neko vrijeme povući zbog posla ključnog za nacionalni interes
i neće ih se moći kontaktirati, ali vladin će službenik s vremena na vrijeme nazvati
obitelji kako bi ih uvjerio da je sve u redu. Nisu se trebali brinuti.
Beata je Brada zamolila da joj donese dar kad se vrati kući. Njegova je majka
postavljala uobičajeno brižna majčinska pitanja, ali Brad je osjetio njenu dublju
zabrinutost da se upleo u nešto puno opasnije od rasprave o ribi. Nije vršila
pritisak na njega. Shvatila je da joj se sin uključio u nešto što je smatrao svojom
dužnošću. »Hoćeš li biti kod kuće na vrijeme da budeš Jaredov kum?« upitala ga
je. Vjerojatno ne, rekao joj je Brad. Nisu trebali odgađati vjenčanje zbog njega.
Bobby mu je rekao, »Odlaziš negdje gdje je opasno, zar ne?« glasom jednako
tihim i staloženim poput njegova pogleda kad mu je uputio pitanje.
»Da«, odgovorio mu je Brad, »ali neka to ostane među nama muškima.«
Premda je bila iznošena, Brad je razmišljao kako nije imao previše vremena
raskomotiti se u svojoj odjeći riječnog brodara, koja se sastojala od mornarske
majice upotpunjene crvenom maramom. U Parizu je bio tek pet dana. Nakon
uspješnog ubacivanja, njegova ga je veza odvela do dogovorenog mjesta na rijeci
Seine gdje ga je pokupio transportni remorker i u osvit je zore odveden na
upoznavanje s Claudeom Allardom, suhonjavim smežuranim riječkim
kapetanom i vlasnikom turističko-ribarskog broda. Otišli su do obližnje kavane na
nekakav doručak i privatni razgovor. Kapetan je ostaloj dvojici svojih ribolovnih
vodiča objasnio da je Bradovo dodavanje na platni spisak bilo nužno za posao.
Barnard Wagner je Nijemac, tečno govori francuski i iskusan je ribolovni vodič,
rekao im je. Angažiran je honorarno uglavnom u svojstvu prevoditelja, kao pomoć
u komunikaciji s rastućom bazom klijenata iz njemačke vojske. Bradovi su
dokumenti potkrijepili njegovo lažno ime i premještaj iz Austrije gdje je kao
»tragač za ribom« radio za veliku tvornicu konzervi. Njegov je krivotvoreni
Ausweispapier - osobni dokument - služio također i tome da njega, Nijemca,
izuzme iz mobilizacije koja se trenutno provodila nad vojno sposobnim
Francuzima odvođenim u Njemačku kako bi nadomjestili manjak radne snage.
»Ne vjeruj ostaloj dvojici mojih vodiča«, upozorio ga je kapetan Allard
glasom hrapavim od patine, privukavši preko stola glavu tik uz Bradovu, dok mu
je grube mornarske ruke grijala šalica mješavine prepečenog ječma s cikorijom
koja se posluživala kao zamjenska kava. »Pokazali su se kao kolaboracionisti,

102
 Knjige.Club Books

obojica. Općenito su dobri ljudi. Poznajem ih od malih nogu, ali ovo su jako
očajna vremena, monsieur. Učinit će sve da prehrane svoje obitelji, a jedan od
njih, Desmond Martine, ima brata u francuskoj policiji. Bio bi im prava premija
da te otkriju. Nijedan se od njih neće ustručavati predati te Gestapu u zamjenu za
gusku na svojoj trpezi.« Kapetan je podigao ruku da doda posljednju opomenu
prije negoli Brad progovori. »I nemoj mi reći zašto si poslan. Ne želim znati.
Moram uzeti u obzir svoju ženu i djecu. Najviše čime mogu riskirati jest time da te
zaposlim.«
Brad je rekao da razumije. Kapetan se naslonio i izdahnuo s olakšanjem. Brad
je zaključio da Claude Allard pretpostavlja da je njegov novi vodič ubačen kod
njega kako bi od njegovih njemačkih klijenata prikupljao obavještajne podatke i
izvještavao o riječnom transportu vojnih trupa i opreme. Međutim, prava je svrha
Bradove misije bila dodvoriti se general-bojniku Konradu Marchu, strastvenom
ribiču poput njega samoga i šefu Abwehra u Parizu. General se odrekao života u
luksuznom hotelu Lutetia u srcu Saint-Germain-des-Présa, sjedištu Abwehra, da
bi se nastanio u impozantnoj vili zaplijenjenoj bogatoj židovskoj obitelji. Kuća ga
je privukla jer se nalazila na samoj obali rijeke Seine i bila je prikladnija za
podizanje sedmogodišnjeg sina. Odmah preko živice koja je odvajala generalovu
zaplijenjenu rezidenciju od susjedne vile, Brad je živio iznad staja u malenom
stanu unajmljenom od vlasnice imanja, udovice koju su sustigla teška vremena.
Bio je upućen u obrazac generalovih redovnih posjeta obali rijeke preko vikenda
i kanio je iskoristiti te informacije te mu se što prije predstaviti.
Bradove je misli prekinuo niski sredovječni muškarac koji je žurio prema
njemu. Žuta zvijezda na prsima s lijeve strane njegove lepetave jakne
identificirala ga je kao Zidova. Jadnik je očito pokušavao stići kući prije roka u
šest koji su nacisti nametnuli Židovima. Bijes se razbuktao u Bradu zbog te uvrede
koja je nanesena ljudima poput supruga njegove tetke. Nadao se da će čovjek
uspjeti. Povrede policijskog sata povlačile su za sobom strogo kažnjavanje, poput
batinanja kojima je svjedočio u Latinskoj četvrti. Još mu se više gadilo to što su
neki Parižani nosili zviždaljke kako bi obavijestili policiju da je neki Židov
prekršio policijski sat. Privođenje takvih značilo je nagradu za izdajnika - štrucu
kruha, mjericu sira, komad mesa.
Čovjek je iznenada odjurio u uličicu. Nekoliko sekundi kasnije, Brad je
ugledao časnika SS-a kako izlazi iz papirnice tapšući se po džepu, vjerojatno kako
bi napipao upaljač za neupaljenu cigaretu u svojim ustima. Ubrzo su iz trgovine
izašla još dvojica esesovaca s paketima pod rukama. Brad nije mogao pojmiti
kako je Židov znao da treba pobjeći iz vidokruga.
Možda ga je šesto čulo upozorilo na prisutnost zla. Brad nije bio potpuno
upoznat s nomenklaturom hijerarhije u redovima SS-a, no na ovratniku prvog
muškarca prepoznao je opšivke, srebrne obrube i jednostruki hrastov list koji
su ukazivali da se radi o Standartenführeru, odnosno pukovniku. Ostala dvojica
bili su mlađi časnici tog svog nadređenog vođe pukovnije. Svi su nad vizirima

103
 Knjige.Club Books

svojih kapa nosili ambleme mrtvačke glave i zastrašujuće golublje sive uniforme
s prišivenim oznakama orla i svastike na lijevom rukavu. Zloglasni ljudi poput
njih navikli su da Parižani žure preko ulice, no taman kad je Brad to nakanio
učiniti, pukovnik ga je zaustavio na francuskom, »Oprostite, mornaru!«
Brad je zastao. Okrenuo se prema trojici muškaraca i rekao na njemačkom,
»Ich spreche Deutsch.« (Govorim njemački.)
Trojica se muškaraca vidljivo opustila. Krenuli su prema njemu, potpetice
cokula udarale su o kaldrmu, a pukovnik je podigao cigaretu. »Hast du ein
Streichholz?« (Imate li šibicu?)
»Nein«, rekao je Brad, odmahujući glavom. Prekasno je gurnuo ruku u kosi
džep mornarskog kaputa da prekrije izloženi vrh svoje francuske lule od ražina
drveta s tajnim pretincima. Na lulu se moglo i pušiti, no zapravo je to bio pištolj
koji je kroz cijev mogao ispaljivati metke kalibra .22.
»Vidim da pušite lulu«, rekao je vođa pukovnije.
»Ja«, odgovorio je Brad.
»No, kako ju onda palite?« planuo je nestrpljivo jedan od mlađih časnika.
»Upaljačem«, rekao je Brad.
»Da vidimo.« Pukovnik je ispružio dlan i prstima mu dao znak da ga preda.
Uzlupana srce, Brad je kopao po džepu svojih hlača i izvukao fotoaparat-
upaljač koji su u OSS-u dizajnirali tako da može zapaliti i plamen. Tek je nekoliko
dana u Parizu i već je propao. Osim lule, džepno oružje koje je odabrao bila je
tabakera koja bi eksplodirala kad joj se otvori poklopac. Pukovnik mu je
namjeravao zaplijeniti upaljač. Cigarete su bile toliko rijetke da je Brad mogao
ponuditi punu tabakera u zamjenu za upaljač i nestati, a nacisti bi bili razneseni u
prokletstvo prije nego što bi shvatili da je u pitanju lažni Gauloise. Nosio je
tabakera upravo za slučaj da upadne u ovakvu situaciju, ali sprava mu je bila
beskorisna. U blizini je bilo previše nedužnih civila, neki od njih su bila i djeca, a
ubojstvo ili ranjavanje trojice esesovaca rezultiralo bi brutalnom odmazdom
protiv Francuza.
Pukovnik je kresnuo kotačić i plamen je planuo. Pripalio je cigaretu, povukao
dim i zatim proučio upaljač. Nehrđajuće čelično kućište bilo je njemačke
proizvodnje, ali unutarnji su dijelovi bili američke izrade. »Nijemac?« upitao je
Brada.
Je li se raspitivao o njegovoj nacionalnosti ili o proizvođaču upaljača? Sve
uspaničeniji, Brad je rekao, »Ja«, ne dodavši više ništa. U glavi je mogao čuti glas
bojnika Renaulta: Nikad ne odajte informacije koje vas ispitivač nije tražio.
»Da ga otkupim od vas, freund, recimo za... trideset franaka?«
Nazvao ga je prijateljem. Brad je zurio ravno u oči vođi pukovnije. Procijenio
je da ponizna molba neće ganuti ovog čovjeka. »To je bio dar moga djeda«,
izgovorio je čvrstim glasom koji je jasno davao do znanja da mu upaljač ima
veliku sentimentalnu vrijednost. »Nije na prodaju ni pod koju cijenu.«
104
 Knjige.Club Books

Mlađi su se časnici zagledali u svog pretpostavljenog ne bi li procijenili što

ovaj misli o mornarovu drskom odbijanju njegove ponude. Pukovnik se na
trenutak zamislio nad Bradom, a zatim mu vratio upaljač, »jasno da ga onda ne
smijete prodati«, rekao je. Lupnuo je petama i isturio ruku u nacistički pozdrav.
»Heil Hitler!«
Brad je ponovio gestu. »Heil Hitler!«
»Auf Wiedersehen, mornaru.«
»Auf Wiedersehen, Standartenführer«, rekao je Brad. Dok se opet ne
sretnemo. Bože, nadao se da neće. Skrenuo je na sljedećem uglu i drhtavo se
naslonio na zid prodavaonice, zahvalan OSS-ovom dizajneru na pedantno
izvedenoj obmani fotoaparata u funkciji upaljača. Ovo je bilo blizu. Odsad će
Barnard Wagner nositi šibice.

105
 Knjige.Club Books

DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

Chrisu, u Parizu znanom kao Claus Bauer, subotnji se sastanak u La Petite

Madeleine zbio drugoga dana boravka u tom gradu. Toga se jutra sastao sa svojim
kontaktom, rukovodećim školskim službenikom koji je obnašao dužnost
ravnatelja kadrovske službe na Sorboni, najprestižnijem sveučilištu u Francuskoj.
Već u ponedjeljak, Chris će simulirati svoj paravan kao tamošnji nastavnik
tjelesnog obrazovanja. Složivši se sa svojim kontaktom da je najmudrije otvoreno
se sastati kako bi izbjegli sumnju, na dogovorenom se mjestu, omiljenom
okupljalištu sveučilišnog osoblja, pojavio prije vremena. Prije negoli je sjeo,
radoznalošću pridošlice pregledao je po zidovima požutjelim od duhana izložene
umjetničke slike, plakate, pisma, karte i ostale kolekcionarske uspomene čuvenih
i istaknutih bivših studenata Sorbone. Njegovo je zanimanje zapravo bilo izgovor
da potraži brze izlaze i bude spreman za slučaj da se čovjek pojavi s pratnjom. U
tom bi se slučaju ispričao da ode do toaleta, odakle bi brzo pobjegao na stražnja
vrata. Jules zna da treba doći sam. Ako je netko s njim, pretpostavi da je Gestapo,
rekao mu je bojnik. Stoga je Chris osjetio olakšanje spazivši niskog čovjeka
pogrbljenih ramena kako sam ulazi u bistro i traži ga pogledom s izrazom lica
poslovično odsutnog profesora. Chris je podigao ruku i Jules Garnier ga je uočio
preko okvira tipičnih akademskih naočala, a kratkovidnu je zbunjenost zamijenio
izraz olakšanja. Srdačno je zgrabio Chrisa za ramena i izljubio mu obraze u
uobičajenoj maniri francuskog pozdrava, savršenoj demonstraciji dobrodošlice
novopridošlom članu fakultetskog osoblja. »Izuzetno sam sretan što vidim da ste
uspjeli«, prošaptao je Jules nakon što su sjeli u udaljeni kut i naručili kroasane i
kavu. Dogovorili su se da razgovaraju na francuskom. »Jako sam se zabrinuo kad
su mi rekli da niste bili na dogovorenom mjestu.«
»Spustili su me dalje od trase«, objasnio je Chris i ispričao mu o farmeru,
njegovoj ženi i sinu tinejdžeru koji su ga pronašli skrivenog u žitu na svom tavanu
i nisu ga izdali njemačkim vojnicima koji su im usred noći lupali na vrata,
zahtijevajući pretres kuće i imanja u potrazi za savezničkim agentom za kojega su
vjerovali da se padobranom spustio u blizini njihove farme. Obitelj ga nije odala
čak ni kad su im Nijemci odnijeli sva dragocjena jaja i kokoši iz kokošinjca. Čak
106
 Knjige.Club Books

su mu dogovorili i prijevoz do Pariza. Chris se zarekao kako će nakon rata pronaći

način da se vrati na farmu i izrazi zahvalnost. »Bili su jako hrabri, Herr Garnier,
baš kao i vi«, rekao je.
Uz grimasu i slijeganje ramenima, ravnatelj je vlastiti podvig odbacio kao
ništavan. »Ja sam samo obavio minimalnu mjeru otpora protiv ove plime sivih
štakora koji su preplavili moju zemlju.«
Čovjekov je podvig bio daleko od ništavnog. Prije negoli su Sjedinjene države
i Njemačka stupile u rat, Alistair Renault je otputovao preko oceana i saznao da
se formira posebna škola za mlade sinove nacističke elite koji će biti smješteni na
Sorboni. Vichyjev je režim sa Sorbone počeo protjerivati židovske profesore i
studente i mijenjati ih učiteljima i propovjednicima nacističke ideologije. Cilj je
bio preobraziti štovani društveno-humanistički fakultet u instituciju koja će
isključivati sve nearijevce i nuditi samo ona znanstvena područja koja podupiru
nacionalističke splačine Trećeg Reicha. Hitler je javnim školama u Njemačkoj
naredio da obavezno tjelesno obrazovanje učenika povećaju s dva sata tjedno na
dva sata dnevno. Bojnik je s pravom pretpostavio da će se ista direktiva primijeniti
i na specijalnu školu formiranu na Sorboni, što bi povećalo potrebu za
nastavnicima tjelesnog odgoja.
Na tom je putovanju glavni špijun upao u ured ravnatelja kadrovske dok je
čovjekova tajnica bila na pauzi za kavu i zatekao ravnatelja kako tiho jeca nad
svojom šalicom café au lait. Kolega mu je bio smaknut zbog primjedbe da se
Sorbona pretvara u centar za nacističku indoktrinaciju. Julesa je bilo lako
vrbovati. Sorbona je, zahvaljujući upisu Vichyjevskih francuskih i njemačkih
studenata i vezama novih nastavnika s okupatorima, u kratkom roku postala vrelo
nacističkih tračeva, glasina i tajni. Jules je sad već nekoliko godina držao
naćuljene uši skupljajući informacije koje je smatrao važnima za Saveznike i
prosljeđivao ih OSS-ovoj vezi za prijenos u Milton Hallu. Alistair Renault u
Washington se vratio s Julesovim obećanjem da će ga obavijestiti kad se bude
otvorilo radno mjesto za nastavnika tjelesnog odgoja i započeo s potragom za
savršenim kandidatom koji će ga popuniti. Directeur du personnel sada je
svoje hrabro preuzete dužnosti mogao prepustiti novom mladom nastavniku i
nastaviti sa svojim životom, kakav je već bio u okupiranom Parizu, možda i
proživjeti svoje preostale godine u relativnoj sigurnosti.
»Pričajte mi o mojim učenicima«, rekao je Chris.
Bili su elitistička gomila, obavijestio ga je Jules, sinovi najviših časnika u
njemačkom Vrhovnom zapovjedništvu, visokopozicioniranih gestapovskih
nasilnika i dužnosnika Vichyjeve vlade, ali u svojim ograničenim zlim umovima
superiorni već samo zbog uzdignutih statusa svojih očeva. U mirnodopskom se
vremenu ta mala čudovišta nikada ne bi mogla naći na Sorboni.
»Koliko su dječaci stari?«
»Između sedam i osamnaest godina. Svi su članovi Hitlerove mladeži,
Hitlerjugenda. Članstvo u toj organizaciji obavezno je za djecu školskog uzrasta
107
 Knjige.Club Books

u Njemačkoj još od 1936. godine. Svrha mu je ciljati na mlade ljude kao na

posebnu publiku za propagandne poruke Nacističke stranke, tako da su vaši
studenti temeljito zadojeni ideologijom Trećeg Reicha i veličanjem Hitlera.«
Herr Bauer će ustanoviti da su mu sjajan izvor informacija, rekao je Jules.
Dječaci su pokušavali nadmašiti jedan drugoga hvalisanjem o podvizima svojih
očeva i prosipali tajne zbog kojih bi, da se nepažnja sinova obznani, njihovi očevi
bili strijeljani. »Osluškujte pažljivo na igralištima, kod ormarića i u učionicama,
pa ćete vidjeti na što mislim«, rekao je Jules. »Osim toga, očevi vole
pozivati nastavnike na večeru s naumom da pridobiju akademsko pogodovanje i
poprave školski status svojih sinova, kako bi zadivili glavešine kad se u
osamnaestoj prijave u vojsku. Nemojte se iznenaditi kad primite takve
pozivnice.« Julesov kratkovidni pogled iza naočala značajno je zablistao. »Ako
im budete odlazili u kuće, možda ćete dobiti priliku da upotrijebite svoj
subminijaturni Minox fotoaparat, zar ne?«
Chrisu se koža ježila dok je Jules opisivao nastavno okruženje. Sistem
obrazovanja Adolfa Hitlera, opisan u Mein Kampfu, bio je ispisan na plakatu
izvješenom pokraj portreta Führera koji su visjeli u svakoj učionici. Proglašavao
je Hitlerov cilj da iskorijeni slabost stvarajući »nasilnu, nadmoćnu, neustrašivu,
okrutnu mlađu generaciju«, citirao mu je Jules, dok mu je gornja usna drhtala od
gađenja.
»Führer« - Jules je tu riječ ispljunuo kao da je u pitanju komad pokvarena
mesa - »fanatično govori o važnosti tjelesnog obrazovanja za njemačku mladež.
Želi da student bude ‘brz kao hrt, žilav kao koža i čvrst kao Kruppov čelik’, da
citiram studentski priručnik.« Jules se nagnuo naprijed, nalaktivši se na stol.
»Koliko god to smatrali odbojnim, Herr Bauer, od vas će se očekivati da
postignete te ciljeve. Bit ćete odgovorni prvenstveno za atletska događanja unutar
napornog programa koji uključuje i gimnastiku, plivanje, boks, mačevanje, ratne
taktike i vojne vježbe. Ovo ispunjava većinu školskog dana. Istinsko akademsko
obrazovanje je na zadnjem mjestu.«
»Kakve ratne taktike i vojne vježbe?«
Julesu su se objesila usta. »Uče djecu borbi prsa o prsa, kako se baca bomba,
koristi bajunet, kopa rov i zemunica, puca pištoljem - ludosti toga tipa, i sve se
podučava kao natjecateljska igra ili sport, ali svakako ne s ciljem da se učesnike
nauči sportskom ponašanju. Studenti su podijeljeni u ekipe i funkcioniraju kao
jedinica. Cijela ekipa mora proći svaki praktikum. Ako podbaci jedan,
podbacili su svi. Nema pojedinaca. Vršnjački je pritisak, koji propisuju i potiču
nastavnici, oruđe kojim ih se tjera da daju sve od sebe.« Jules se naslonio, kao da
je iscrpljen, i ogorčeno dodao, »Jasno vam je kako takav program može dovesti
do jezivog maltretiranja najslabije karike.«
Chris je zaprepašteno slušao, razmišljajući kako bi se Dirk Drechsler uklopio
u Hitlerjugend. »Pretpostavljam da je netko zadužen za ovaj sumanuti program?«

108
 Knjige.Club Books

»Dobro pretpostavljate. Louis Mueller, sportski ravnatelj. Zmija. Pažljivo

odabran za taj posao i zao gad u svakom smislu.
Morate biti oprezni u njegovoj blizini, posebno budni na osobnoj razini.
Nastavnik kojeg mijenjate dao je otkaz jer jednostavno nije mogao provariti
podvrgavanje sedmogodišnjaka i osmogodišnjaka takvom beskrupuloznom
režimu. Mueller se nadao ubaciti nekog prijatelja na to radno mjesto, no vaša je -
kako vi to kažete? - autentičnost nadmašila njegove kvalifikacije. Prezirat će vas
od početka. Morate također biti posebno oprezni s redovnim nastavnim kadrom.
Ne znam kome se može vjerovati. Špijuna ima čak i među podvorničkim
osobljem.«
»Ima li ta škola ime?« upitao je Chris.
Jules se podrugljivo nasmijao. »Akademija za mlade ratnike Trećeg Reicha.«
Chris je sa sastanka otišao u nelagodi. Akademija je zvučala poput vira
vodenih mokasina, otrovnih jamičarki kojih ste se morali paziti pecajući na
teksaškim rijekama. Jednom je vidio čovjeka koji je zagazio u nešto što se činilo
poput obične nemirne vode uzburkane strujom, da bi prekasno shvatio kako se
radilo o jatu jedne od najsmrtonosnijih otrovnica u državi. Grozan prizor i
čovjekovi krici Brada su godinama proganjali u snovima. Morat će jako, jako
paziti kamo gazi u zmijskom leglu Akademije za mlade ratnike Trećeg Reicha.

109
 Knjige.Club Books

DVADESET PETO POGLAVLJE

Sljedećeg su jutra, u nedjelju 4. listopada, članovi Vilina konjica susreli svoga

neprijatelja. Odjevena u slikarski ogrtač, s crtaćim priborom u džepovima i
paletom u ruci, Bridgette je, uz zvonjavu katedrale koja je odjekivala gradom,
nanijela prve poteze na svoj mural. Oni koji su dolazili na jutarnju molitvu u malu
kapelicu samostana, zastajali su pred dvorišnim zidom da vide kako lik
vilina konjica oživljava pod rukom sitne došljakinje u četvrt. Promatrači
su gledali i komentirali, sve dok se nešto s ulice nije naglo sjurilo prema vratima
kapelice.
Stojeći na gornjoj prečki niskih ljestava, Bridgette je pogledom potražila
uzrok užurbanog razlaza. Francusku su policiju njihovi sunarodnjaci počeli
prezirati zbog suradnje s njemačkom vlašću protiv vlastitog naroda, a niz ulicu se
šepureći i lamatajući pendrekom kretao slabašan, oniži lik u plavoj uniformi koji
je očito predstavljao omraženu vrstu. Jednostruka je oznaka čina na njegovu
rukavu ukazivala da je policijsku obuku završio prije godinu dana, gardien de la
paix stagiaire, pripravnik; drugim riječima, novajlija, pomislila je Bridgette.
Zastao je ispred slike, razmatrajući crtež ohološću onoga uvelike ovlaštenog
da ovakvim nepravilnostima sudi zbog zle namjere i ima kompetenciju primijeniti
odgovarajuću kaznu. O, Bože, pomislila je Bridgette. Jedan od onih.
»Što ovo znači?« zahtijevao je saznati, zamahnuvši pendrekom prema zidu.
Bridgette se spustila s ljestava i prijateljski mu se nasmiješila. »Pa, kao što
vidite«, objasnila je veselo, »to je vilin konjic. To će biti dio vodene freske koja
će uljepšati atmosferu ulice.«
»Tko vam je dao dozvolu da unakazite ovaj zid?«
»Časna majka Sestara milosrdnica.«
»To ćemo još vidjeti.«
Odbrzao je službenim korakom suprotstaviti se šefici redovničke zajednice i
Bridgette se smireno vratila svojoj slikariji. Za manje od deset minuta bio je nazad

110
 Knjige.Club Books

i, crven u licu, stisnutih čeljusti, ljutito nabivši vizir na kapi, projurio pored
Bridgette i njezina murala bez ijedne dodatne riječi ili pogleda.
Bridgette se nasmiješila. Nitko neće gnjaviti sestru Mary Frances. No nakon
jutarnje molitve, časna je majka upozorila: »Stvorili ste si neprijatelja od tog
neotesanca, ma petite chérie. Morate biti oprezni s ovakvim pretjerano revnim
napuhancima koji se žele proslaviti. Nosovi im nadoknađuju ono što im je naš
Otac uskratio u pameti, a ovaj je nekako uspio nanjušiti nešto u vezi s vama. Htio
je znati otkud dolazite, što radite ovdje. Morala sam mu reći vaše ime i gdje radite.
Zove se Achim Fleisher. Odrastao je u ovom okrugu, pohađao je školu Saint
Stephen u kojoj sam podučavala. Bio je beznadan učenik. Zato sam ga mogla
otpraviti bez odmazde, ali moj ga položaj neće spriječiti da vas drži na oku.«
Bridgette je ozbiljno shvatila ovo upozorenje. Niski su ljigavci u uniformama
vlasti najgori. Bili su beznačajni poput prašine na cesti, ali ako se uskomešaju
sposobni su zagušiti motor. Naglo se prisjetila Stevea Hammetta i njegova budnog
oka u srednjoj školi Traverse City. Od Achima Fleischera ne bi ostala ni masna
mrlja da ga se Steve dočepa, ali ovdje u Parizu neće biti nikakvog Stevea
Hammetta koji bi izdaleka bdio nad njom. Achim Fleischer će se vratiti, a
ona mora biti svoj vlastiti anđeo čuvar.

111
 Knjige.Club Books

DVADESET ŠESTO POGLAVLJE

Rano tog nedjeljnog jutra, Brad je već od zore bio na svom nadzornom položaju
na obali rijeke, obrazac koji je kanio uspostaviti svake nedjelje dok ga njegova
lovina na uoči. Ulovio je nekoliko grgeča kako bi objasnio svoju nazočnost, ako
se general-bojnik Konrad March ikad ukaže i bude dovoljno sumnjičav da se
raspita. Ako ništa drugo, Brad je barem ulovio još jedan obrok za stol
madame Gastain. Njegova bi dostojanstvena gazdarica gladovala da nije
njega, iako će im večeras biti tek peta zajednička večera, ali zadovoljit će se
krumpirom koji je jučer kupio od farmera koji živi pored Loire i svežnjem divljih
šparoga koje je ubrao na komadiću površine uz obalu rijeke.
Brad je začuo kako se stražnja vrata kuće njegova susjeda otvaraju i zatvaraju,
zvuk se prenio preko niske živice od šimšira. Iskoračio je sa svog mjesta za
zabacivanje da bude opažen i da sam bolje vidi krajičkom oka. Srce mu je
poskočilo. Konačno, napokon general! Brad se pomaknuo još više unazad kako
bi svojoj meti pružio bolji pogled, namotavajući kotur kao da se sprema završiti s
poslom za jutros. Hajde! hajde! poticao je. Istraži neznanca koji je došao
pecati na ovoj privatnoj parceli Seine. Svatko tko se predstavljao kao nedužni
ribolovac mogao bi biti saveznički agent ili član Nacističke stranke poslan da
špijunira jednog od svojih visokih vojnih časnika.
Brad je nekoliko minuta mislio da mu je plan propao. General se vratio u
kuću, pojavivši se ponovno u pratnji niskog, zdepastog čovjeka, najvjerojatnije
pomoćnika, pozvanog da ispita snažnog mladog ribolovca koji se odnedavna
pojavio na susjedovom imanju. Brad se gradio potpuno zaokupljen skidanjem
varalice s udice, no imao je oči vilina konjica i bio izrazito svjestan prizora koji
se odigrava s druge strane živice.
Prilazeći, pomoćnik ga je zazvao na francuskom s njemačkim naglaskom, »Vi
tamo, Francuzu! Tko ste vi i što radite na imanju gospođe Gastain?«
Hineći iznenađenje, Brad je rekao, »Ich bin Deutscher.« (Ja sam Nijemac.)
Pomoćnik se činio zatečenim i ponovio je pitanje na njihovom zajedničkom
jeziku.

112
 Knjige.Club Books

Brad se doimao zbunjeno. »Pa, ja sam... samo pecam. Gospođa mi je

dozvolila. Unajmio sam sobe iznad njenih štala.« Pokazao je prema gornjem katu
lijepe građevine čiji su rasni stanari odavno bili prodani za meso.
»Čime se bavite?«
»Ribolovni sam vodič u jednoj riječnoj tvrtki u petnaestom arondismanu.«
»Ime tvrtke?«
»Ribolovne ture Claude Allard.«
»A vaše ime je?«
»Barnard Wagner.«
Pomoćnik je pokazao na Bradov mušičarski štap i njegovu otvorenu kutiju s
ribolovnim priborom i zbirkom umjetnih mamaca. »Mušičar?«
»Ja.«
»Ach so«, rekao je čovjek očito zadovoljan i uputio se izvijestiti generala.
Razgovarali su nekoliko minuta, a onda je Bradova meta otpustila pomoćnika i,
baš kao što se Brad nadao, i pošla prema njemu. Mušičari su bili posebna sorta.
Pripadali su ekskluzivnom krugu - kultu - koji se nije obazirao na društveni
položaj ili druga ograničenja. Brad je promatrao kako general prilazi. Čak i
bez uniforme, u ležernoj, svakodnevnoj odjeći, vojnički je korak general-bojnika
Konrada Marcha ostavljao malo dvojbe o njegovoj profesiji i činu. Bio je
sredovječan i imao je trbuščić, no koračao je odišući autoritetom i spretnošću
snažnog mlađeg muškarca.
Kod živice je zastao bez osmijeha, ali Bradu njegov izostanak nije ukazivao
ni na što. Ljudi na njegovom položaju bili su obučeni da im izraz lica ostane
neutralan, no Bradu se učinilo da vidi tračak tuge duboko u njegovu pogledu, bez
podlosti, što je bilo iznenađujuće s obzirom na čovjekov posao. Znao je da je prije
nekoliko godina generalu umrla žena. Gubitak supružnika... ljudske su oči nakon
smrti partnera bile nekako prazne. Viđao je to svakodnevno u majčinom pogledu.
»Konrad March«, rekao je njegov susjed i pružio ruku preko živice. Brada je
iznenadila uljudnost i izostanak spomena njegova čina. Obrisao je desnu ruku o
hlače i protresao generalovu, dok je general glavom klimnuo prema gornjem
prozoru vlastitog doma. »Promatrao sam vaše ribolovne tehnike«, rekao je
izravno, kao da njegovo priznanje nečeg tako srodnog voajerizmu nije bio
nikakav problem. Jednako je tako mogao izjaviti i da je krovu kuće
gospođe Gastain potrebna obnova. »Koristite ručno pričvršćene muhe za
lov crnog grgeča i imali se popriličnu sreću, dok je ja nemam uopće s mamcima
koje upotrebljavam. Odakle ste iz Njemačke?«
»Iz Hamburga sam«, odgovorio je Brad. Bila je to regija u kojoj se rodila i
odrasla njegova majka, a dijalekt onaj kojim su govorili kod kuće.
»Moj mi pomoćnik kaže da ste ribolovni vodič za kapetana Claudea Allarda.«
»To je točno.«

113
 Knjige.Club Books

»Čuo sam za njega. Neki su od mojih kolega koristili njegove usluge i tvrde
da nema boljeg poznavatelja rijeka u okolici. Čuo sam da se na Loirei dobro lovi.«
»Najbolje.«
Odjednom je iza generala nastala mala graja. Maleni je dječak - generalov
sedmogodišnji sin, pretpostavljao je Brad - istrčao iz kuće, dok ga ganjao zdepasti
pomoćnik držeći bijeli ručnik. »Wilhelme! Nemoj trčati! Još ćeš više krvariti!«
urlao je muškarac.
General se okrenuo i ugledao dječaka kako trči prema njemu preko zelene
površine. »Tata! Gle! Gle!« povikao je dječak, pokazujući krvavi osmijeh.
Kad je sin dotrčao do njega, general je dječaka uhvatio za ramena i rekao,
»Polako, Sohn. Što je bilo?«
Dijete je ispružilo maleni dlan na kojem je ležao krvav kutnjak i izgovorilo
bez daha. »Zub, onaj koji me je mučio. Izvadio sam ga potpuno sam.«
»Kako si ti hrabar momčić! Ponosim se tobom, ali moraš dopustiti Hansu da
ti ga ispere i stavi pod jastuk, ili noćas neće doći die Zahnfee i ostaviti zlatnik
ispod tvog jastuka. A sad otvori usta da pogledamo.« Dječak je poslušao i njegov
je otac zavirio u otvorenu jamicu. »Krvarenje je prestalo, ali ne smiješ trčati.«
Uzeo je ručnik od pomoćnika i očistio djetetu usta, a zatim se okrenuo
Bradu. »Moj sin, Wilhelm March«, predstavio ga je. »Inače bi se rukovao s vama,
ali trenutno nije uredan. Također, moj ađutant, narednik Hans Falk .«
»Barnard Wagner«, rekao je Brad, osmjehnuvši se dječaku i kimnuvši
pomoćniku. Dijete je bilo sitno za svoju dob i činilo se da još uvijek nije preraslo
vjerovanje u zubić-vile.
»Kako ste?« pristojno je rekao Wilhelm.
»Ja sam jako dobro, hvala.«
»I ja također.«
»Pođi s Hansom, Sohn«, rekao je general. »Ja ću doći uskoro.«
»Auf Wiedersehen, gospodine Wagner«, rekao je Wilhelm mahnuvši ručicom
umjesto nacističkog pozdrava.
»Auf Wiedersehen, Wilhelme«, uzvratio je Brad.
Kad su se udaljili, general je rekao, »Rado bih isprobao vašu turu. Rezervirajte
mi sljedeću subotu, hoćete li? Što je ranije moguće u danu i nadam se da ćete
pristati biti mojim vodičem. Ime je general-bojnik Konrad March, šef njemačke
obavještajne agencije u Francuskoj.« Na tobožnju Bradovu iznenađenost, uz
skrušeno podizanje usne dodao je, »Svjestan sam da kapetan Allard najčešće
ima popunjen popis tura, ali možda će ta titula imati dovoljno težine da osigura
mjesto na njegovom popisu rezervacija.«
»Uvjeren sam da hoće, gospodine general-bojniče«, rekao je Brad.
»Fino. A sad mi pokažite neke svoje muhe, molim vas.«

114
 Knjige.Club Books

»Naravno«, rekao je Barnard Wagner, pozivajući generala da stupi kroz

živicu do njegove kutije s priborom, te pomislio: Uleti u moja usta, kazao je vilin
konjic moljcu.

115
 Knjige.Club Books

DVADESET SEDMO POGLAVLJE

Jules Garnier je uredio da Chris toga nedjeljnog jutra bude propušten u krilo
Sorbone dodijeljeno sinovima nacističke i Vichyjeve elite. Nacističke zastave i
plakati s Hitlerovom fotografijom kojima se su se oglašavali ciljevi kurikuluma
bili su izvješeni baš kao što je Jules i opisao, dodatno pojačavajući atmosferu zla
koju je Chris osjetio istog časa kad je otključao vrata i ušao u hladnoću škole
zatvorene tijekom hladnog jesenjeg vikenda. Nastavnik tjelesnog odgoja Claus
Bauer želio se upoznati sa školskom opremom i objektima i organizirati svoj ured
prije negoli se sljedećeg jutra susretne sa svojim razredima. Zahtijevani
udžbenici, planovi lekcija, učenički imenik i stolni pribor za koje je Jules obećao
da će ga dočekati, bili su na njegovu stolu. Otkrio je da je njegov ured bio tek
pregrađeni prostor smješten između dvaju drugih, očito spojenih za smještaj
dodatnog osoblja. Provizorni su odjeljci bili bez prozora, a zidovi su bili tanki
poput papira. Dakle, nema privatnosti, nama dostupnog izlaza. Chris je uzdahnuo.
Bio je za svojim stolom sat vremena, kad je muškarac ispunio prostor
otvorenih vrata njegova odjeljka. »Vi ste sigurno novi nastavnik matematike i
sportova na otvorenom«, rekao je.
»Jesam«, odgovorio je Chris, ustajući i pružajući desnu ruku. »Claus Bauer.
A vi ste?« Nije morao pitati čovjeka za ime. Odgovarao je opisu koji mu je dao
Jules Garnier: obrijane glave, malen, nemilosrdna pogleda, nabijenog, grubog
tijela neizbježno osuđenog da se s vremenom usali.
Muškarac je primijetio nedostatak palca na Chrisovoj šaci, razdraženo
podignuvši usnu. »Louis Mueller, ravnatelj sportskog programa ove akademije«,
rekao je na njemačkom, zgnječivši brzim stiskom Chrisova četiri prsta.
»Pretpostavljam da ste obaviješteni da nastava ovdje počinje točno u sedam sati.
Nastavnici moraju biti na svojim radnim mjestima trideset minuta po završetku
policijskog sata.« Implikacija je bila da ovako rano prijavljivanje nije u
području Chrisova trenerskog iskustva. »Ne trpim kašnjenje.«
»Naravno da ne trpite«, staloženo je rekao Chris.

116
 Knjige.Club Books

»Također, morate znati da mi ne tetošimo naše učenike. Guramo ih do ruba

njihovih fizičkih granica. Ako neki od mojih nastavnika na bilo koji način popušta
u svojim dužnostima, imam ga ovlasti otpustiti i prijaviti svojim nadređenima. Je
li to jasno?«
Chris se složio, kimnuvši s razumijevanjem. »Savršeno.«
Muellerov je pogled pao na Chrisovu desnu šaku bez palca. »Moram vam
otvoreno reći, Herr Bauer, da sam bio iznenađen, ako ne i šokiran, što ste s vašim
hendikepom uopće uzeti u obzir za ovo namještenje.«
Chris je ponovno sjeo. »Nikada to nisam smatrao hendikepom, Herr
Mueller.«
»I bolje je da ne bude.«
Bilo je baš onako kao što ga je Jules Garnier upozorio. Chris Bauer je bio
upozoren. Louis Mueller će svog novog nastavnika tjelesnog odgoja držati na oku.
Najmanja pogreška i bit će gotov.
»U redu, onda«, rekao je muškarac kad Chris nije odgovorio. »Vidim da na
stolu imate učenički imenik. Moram vam ukazati na imena nekolicine dječaka u
školi kojima morate posvetiti... posebnu pažnju.« Louis Mueller ga je oštro
pogledao. »Znate na što mislim?«
»Bojim se da ćete me morati prosvijetliti.«
Ravnatelj je uzdahnuo kao da je trebao očekivati takvo neznanje od ovakvog
tipa poput njegovog novog nastavnika. Objasnio je s prenaglašenim strpljenjem,
»Kao što sam već rekao i očito moram ponoviti, ne trpimo opuštanje učenika iz
bilo kojeg razloga. Nema kredita za one koji su premaleni i nezreli za svoju dob.
Trojica takve vrste dodijeljena su vašem razredu.« Obišao je stol da
kobasičastim prstom prijeđe preko popisa učenika i promrmljao tri imena. »Ovaj,
ovaj i ovaj«, rekao je. »Vaše je pobrinuti se da zadovolje zahtjeve kurikuluma.
Ako ne budu, bit će drastično kažnjeni. Na popis je pričvršćen list koji opisuje
dozvoljene oblike kažnjavanja, koje ćete provoditi vi.«
Chris je okrenuo stranicu da pročita popis dozvoljenih metoda »kažnjavanja«
neuspjeha učenika koji nisu dorasli propisanim očekivanjima Adolfa Hitlera.
Metode nisu bile ništa drugo doli mučenje. Kako bi se sakrile izdajničke modrice,
neke od prihvatljivih mjera predlagale su potapanje u vodu, premlaćivanje
pamučnim vrećama napunjenih krumpirom i zahtijevanje od učenika da raširenih
ruku neizdrživo dugo stoje na prstima.
»Uvjeren sam da su ovo najdjelotvorniji oblici uvjeravanja dječaka da se više
potrude«, komentirao je s odobravanjem Chris, »ali vidim ovdje da su ti dječaci
sinovi visokopozicioniranih dužnosnika Yichyjeve vlade i njemačkih časnika. Ne
bojite li se reperkusija očeva zbog strogog postupanja s njihovom djecom?« Chris
nije odolio pozvati se na dob učenika. »Recimo, ovaj dječak, Wilhelm March« -
pokazao je prstom na ime - »jedinac je šefa Abwehra u Francuskoj. Mislim da

117
 Knjige.Club Books

general ne bi blagonaklono gledao na nešto što bi mogao smatrati zlostavljanjem

njegova sina.«
Louis Mueller je frknuo. »Ne trebate se bojati posljedica za obavljanje svog
posla. Dječaci znaju da ne smiju tužakati svojim očevima. Znaju što će im se desiti
ako to učine.«
»Dječacima ili njihovim očevima?«
»Dječacima, ali i očevima, također.«
»A to je?«
»Zbog bilo kakvog upletanja, očevi će biti prijavljeni Berlinu zbog
nepodržavanja Führerova nastavnog plana i programa osmišljenog da njihove
sinove oblikuje u idealne njemačke muškarce. To ne bi bilo dobro za njihove
karijere i dječaci su toga svjesni. U nevolji u školi, u nevolji kod kuće.«
»Da, jasno, a tu je također i dječakova naklonost prema ocu koja će ga
spriječiti da ugrozi čovjekovu karijeru ako kaže bilo što o svom maltretiranju«,
glatko je rekao Chris, s izrazom lica prepunim razumijevanja.
Ravnatelj je trepnuo kao da je Chris progovorio na nekom stranom jeziku.
»Pa, da, pretpostavljam da također postoji i ta olakotna okolnost, tako da se ne
trebate brinuti ni zbog kakvih pritužbi za... loše postupanje.«
»To je dobro znati. Prilično mi je laknulo.«
Louis Mueller je nastavio oprezno promatrati svog novog nastavnika
tjelesnog odgoja. Chris mu je uzvratio dobroćudnim pogledom. »Ima li još kakvih
informacija o kojima bih trebao biti obaviješten?« upitao je.
Ravnatelj je ispustio još jedan razdražen uzdah. »Nadao sam se da vas je Herr
Garnier u potpunosti uputio u ostatak onoga što ovdje radimo, no budući da nije
odradio svoj posao, morat ćete to shvatiti sami i to odmah. Upamtite da ste ovdje
na probi, Herr Bauer. Vaš položaj ni na koji način nije siguran. Imam vrlo
stroga očekivanja od članova svog odjela. Jedno odstupanje od njih i bit ćete na
putu za ruski front, od čega ste pošteđeni zbog zaposlenja ovdje, koliko shvaćam.
Uvjeravam vas da Wehrmacht neće imati nikakvih problema s vašom slabošću.
Jesam li bio jasan?«
»Itekako, ali nemojte se bojati, Herr Mueller. Neću vas razočarati«, veselo je
rekao Chris.
»O, ne bojim se ja, Herr Bauer. Strah bi trebao biti vaša briga. A sada ću vas
ostaviti i otići uživati u onome što je preostalo od moje nedjelje.« Louis je ispružio
ukočenu ruku. »Heil Hitler!«
Chris je ustao i ponovio pozdrav. »Heil Hitler!«
Ravnatelj je uzmaknuo od blizine Chrisova nepostojećeg palca i rekao,
»Pobrinite se da zaključate pri odlasku i zapamtite ujutro doći na vrijeme.«
»Jawohl, Herr Mueller!«

118
 Knjige.Club Books

Chris je čuo teško stupanje ravnateljevih koraka koji odlaze prema izlazu i
minutu kasnije zveket ulaznih vrata. Louis Mueller ovog je hladnog nedjeljnog
jutra izvanredno došao u školu kako bi izrekao svoje upozorenje. Chris je sada
točno znao s kim ima posla - nije se iznenadio. Ali iznenadit će se gnjusni Herr
Louis Mueller kad shvati s kim točno on ima posla kad je u pitanju Herr Claus
Bauer.

119
 Knjige.Club Books

DVADESET OSMO POGLAVLJE

U šest sati toga istog nedjeljnog jutra, tiho je kucanje gazdarice po vratima
njegove sobe prenulo Buckyja iz dubokog sna koji nije uspjela probiti čak ni
glasna i neprekidna zvonjava iz crkvenog zvonika s ugla. Srušio se u krevet u dva,
potpuno odjeven, žudeći za snom nakon što je veći dio noći proveo u salonu svoje
gazdarice igrajući francusku kartašku igru Barbor. Bucky se pridružio igri s
podstanarima kako bi odvratio misli od neodgovorenih pitanja koja su mu
se vrzmala glavom nakon što mu je po povratku iz La Petite Madeleine gospođa
Dupree predala poruku. »Razgovarala sam s ujakom Emileom o posjetu«,
napisala mu je tetka Claire. »Dođi na čaj sljedeće nedjelje u četiri sata.«
Bucky je poruku pročitao u stanju šoka. Mili Bože! Tetka Claire je stupila u
kontakt s njegovim ocem! I on ga želi vidjeti! »Tko je donio poruku, gospođo
Dupree?«, upitao ju je.
»Postariji gospodin. Došao je biciklom.«
Stari batler njegove tetke, pretpostavio je Bucky. Odjednom je osjetio
vrtoglavicu. Nakon svih ovih godina, konačno će upoznati svoga oca!
»Jeste li dobro, gospodine Beaulieu?«
»Absolument!« rekao je. Ponovo je pročitao poruku. Kad mu je tetka Claire
rekla za njegovog sina, kako li je reagirao čovjek od kojega je naslijedio boju i
oblik očiju? Glava Nicholasa Cravoisa bile je ucijenjena. Hoće li biti preopasno
da se pojavi u Parizu? Može li Bucky biti siguran da mu je tetka Claire uopće
rekla za postojanje njegova sina? Njezina je formulacija možda mogla značiti da
je njegov otac pristao susresti se s nekim. Bucky je od tetke Claire saznao da je
njegov otac još uvijek bio neoženjen. Imao je ljubavnice, da, ali ne i djecu s njima,
koliko je ona znala. Samuel Barton bio je njegovo jedino legitimno dijete. Je li
mu njegova teka rekla koliko ga je njegov sin želio vidjeti - žudio da ga upozna?
Morao je nekako obuzdati nestrpljivost do sutra u četiri sata. Hoće li ga otac
dočekati u njezinom salonu? Ili je možda odlučio da ipak ne može riskirati da ga
vidi? Bucky je osjetio stezanje oko srca. Sutrašnjica je u Francuskoj bila tako

120
 Knjige.Club Books

nesigurna. Ako propusti ovu mogućnost da vidi svog biološkog oca, prilika se
možda više nikada neće ponoviti.
»Monsieur Beaulieu, madame Dupree je. Morate ustati - odmah!« prigušeni
glas njegove gazdarice očajnički je preklinjao kroz vrata njegove spavaće sobe.
Ošamućen, Bucky je teturajući otvorio. »Sve je u redu, gospođo Dupree.
Nisam namjeravao sići na doručak.«
»Ne radi se o doručku, monsieur«, rekla je, proguravši se unutra, brzim
pogledom promotrivši njegovu zgužvanu košulju i hlače. »Imam vijesti. Vas
prvog obavještavam za slučaj da morate učiniti... što već morate učiniti. Dobit
ćemo nove stanare.«
Bucky se razbudio. »Koga?«
Njegova je gazdarica stišala glas. »Trojica mojih stanara potiho su deložirani
prije svitanja i njihove su sobe rekvirirane kao konačište za trojicu pripadnika
Abwehra. Bella ih upravo čisti. Muškarci će prispjeti jutros. Došla sam vas
upozoriti da se pobrinete da su vam dokumenti u redu i da se u vašoj sobi ne može
pronaći ništa kompromitirajuće. Te će ju svinje sigurno pretražiti u potrazi za
zabranjenim materijalima.« Ozlojeđenost se rastvorila u shrvanu tugu. »Esme,
Dashiell i Farrin godinama su bili sa mnom. Stari su. Dolazi zima. Kamo će otići?
Gdje će živjeti?«
Bucky je bio previše iznemogao da joj odgovori. Postojao je još jedan
problem, toliko očit da ga ne treba ni spominjati. U godinama njezine suradnje sa
savezničkim obavještajnim službama neprijatelj je bio daleko od pogleda i
aktivnosti gospođe Dupree. Sad su se nastanili pod njezinim krovom, što ju je
dovelo u opasnost od razotkrivanja. Da Bucky bude otkriven, i nju bi također
priveli.
Gospođa Dupree bila je pomagačica OSS-a. Njezina uloga nije uključivala
nikakve tajne aktivnosti. Ponudila je pomoć učinivši dostupnim svoj pension de
famitte, ili konačište, kao pouzdano prebivalište tajnim operativcima agencije.
Alistairovu je pozornost privukla početkom lipnja 1942., kad je saznao da je njeno
konačište pružilo utočište nekolicini pilota RAF-a oborenih u blizini
Pariza tijekom bombardiranja. Muž joj je bio žrtva Prvog, a sin Drugog svjetskog
rata, obojica od njemačke ruke. Gabrielle Dupree nije pravila javni spektakl od
svoje duboke mržnje prema »svinjama u sivom«, već je svoju tugu i bijes tiho
iskoristila oslobodivši nekoliko soba za najam savezničkim agentima koji su
trebali zidove bez ušiju.
Iz prizemlja se pronio topot čizama i zapovjedni glasovi na njemačkom. Lice
gospođe Dupree je problijedjelo. »O, moj Bože. Ovdje su«, rekla je.
Bucky joj je položio ruku na rame. »Samo hrabro, gospođo Dupree. Vi ste
odvažna i snalažljiva žena. Riješit ćete vi to.«
Ispravila je ramena. »Da, hoću«, rekla je. »Rečeno mi je da će htjeti
razgovarati sa stanarima. Trebam zvoncem za večeru pozvati sve da se spuste u

121
 Knjige.Club Books

prizemlje. U međuvremenu, na vašem bih se mjestu presvukla u pidžamu. Svinje

bi se mogle pitati što ste radili.«
Zvonce je zazvonilo petnaest minuta kasnije. Bucky se presvukao i dodatno
razbarušio kosu. Tetkina poruka sada je bila pepeo pomiješan s popušenim
ostacima iz glave njegove francuske lule. Kišobran sa skrivenim bodežom
spremio je u ormar, olovka-detonator neupadljivo je ležala u ladici među ostalim
pisaćim priborom, a pilula cijanida bila je skrivena u kopči njegova remena. Ostali
su ilegalni materijali bili u njegovom uredu u konzultantskoj tvrtki, gdje je
očekivao da će mu najvjerojatnije zatrebati. Nije predvidio ovakav razvoj
događaja.
Kad se u ogrtaču, pidžami i papučama spustio stepeništem, Bucky je ostalu
trojicu slično odjevenih podstanara i članove kućne posluge zatekao kako stoje u
vrsti. Novi su podstanari - satnik, natporučnik i narednik s držačem papira u ruci
- bili u punoj uniformi Wermachta. Bucky je napravio brzu procjenu.
Satnik se doimao prilično ugodnim. Upravo ga je čuo kako gospođi
Dupree komplimentira zbirku Lalique figurica, no oni kulturni i učtivi mogli su
biti od najgore vrste. Natporučnik, visok, vitak i uspravljenih leđa, izgledao je kao
da je netom izašao iz Pruske vojne akademije, Hitlerova poligona za najbolje od
najboljih. Za razliku od njih, poručniku s držačem papira manjkalo je uglađenosti
i držanja njegovih nadređenih. Njegova uniforma, krojena za tjelesnu građu
tipično uvježbanog njemačkog vojnika, bila je neprikladna za njegovu punačku
građu, mana njegovoj vojničkoj pojavi koju nisu uspijevali nadoknaditi čak ni
zalizana hitlerovska frizura i tanak brk.
Osim toga, Bucky ne bi mogao reći zašto je to osjetio, bez obzira na razliku u
činovima, njegovi nadređeni nisu pretjerano držali do narednika.
Satnik se okrenuo gospođi Dupree, koja je nervozno stajala u blizini, i obratio
joj se na besprijekornom francuskom. »Jesu li ovo svi?«
»Oui, satniče«, rekla je. »Monsieur Beaulieu je posljednji.«
»Sjajno.« Nasmiješio se i uz lagani naklon pozdravio skupinu na francuskom.
»Dame i gospodo, ljubazno vas molim da mi predate svoje dokumente, a svoja
imena, brojeve soba, dužnosti i mjesta zaposlenja date mom poručniku koji će ih
prevesti naredniku da ih zapiše. No prije svega, dopustite mi da se predstavim. Ja
sam satnik Edmund Achterberg, a ovo su natporučnik Fredrik Dahl i
narednik Dirk Dreschler.«

122
 Knjige.Club Books

DVADESET DEVETO POGLAVLJE

Iste je nedjelje, na njezinu žalost, rano na dan odmora Victoria pozvana da se javi
u L’Ecole d’Escrime Français. Dogodilo se da je već bila ustala, planirajući
uloviti metro da zađe dublje u Latinsku četvrt kako bi razgovarala sa ženom koja
možda ima neke spoznaje o sudbini njezina zaručnika. Victoria je slijedila jedini
trag koji joj je njezin brat mogao dati. Premda nitko nije vidio Ralphov
padobran nakon što je oboren iznad Gennevilliersa, općine petnaestak kilometara
udaljene od centra Pariza, izvještaji su sugerirali da je nekolicina pilota uspjela
stići do pansiona u Latinskoj četvrti čija im je vlasnica, gospođa Gabrielle Dupree,
ponudila utočište i sigurnost. Njezini su njemački studenti još uvijek s radošću
prepričavali neuspješan pokušaj RAF-ova bombardiranja tvornice zrakoplovnih
motora u svibnju.
Tvornica jedva da je bila oštećena, no poginulo je tridesetčetvero francuskih
civila, a stotinu šezdeset i sedam ih je bilo ozlijeđeno. Stanovnici Gennevilliersa
stoga nisu bili skloni pomoći oborenim savezničkim zrakoplovcima. Victoria je
uspjela pronaći adresu pansiona i nadala se upoznati gospođu Dupree i saznati je
li jedan od preživjelih zrakoplovaca Ralph DuPont.
»Čak mi je, mademoiselle Colbert, ali izričito su zatražili baš vas«, Jacques
Vogel, ravnatelj škole i majstor mača, ispričao joj se telefonom na recepciji
Victorijinog konačišta, malenog rezidencijalnog hotela.
»Tko je zatražio mene?«
Stanka. »Derrick Albrecht. Možda ste čuli za njega?«
»Jesam li trebala?«
»Možda. Tridesetih je bio najveći njemački prvak u floretu.«
Maglovito, ime se pojavilo na popisu međunarodnih mačevalačkih zvijezda o
kojima je Victoria čitala. »Što hoće od mene?«
»Potrebna mu je mačevalačka borba danas da ostane u formi, i želio bi
ugovoriti redovan raspored borbi s vama.«
»Zašto ne s vama? Vi ste najbolji.«

123
 Knjige.Club Books

»Čuo je za vas i... smatra da ćete mu pružiti prikladan izazov.« Prešućeno je

da Victoria nije imala nikakvog izbora po tom pitanju.
Victoria je uzdahnula i sklopila oči. Oh, dovraga! Bilo joj je jasno. Čovjek je
sigurno bio važan njezinom poslodavcu, OSS-ovom pomagaču odgovornom za
njezinu infiltraciju u L’Ecole d’Escrime Français, toliko da je izvuče iz kreveta u
nedjelju kad je škola zatvorena. Zaključila je kako se radi o nekom pompoznom
visokopozicioniranom nacističkom dužnosniku koji je čuo za zgodnu
instruktoricu floreta i pomislio malo prekratiti vrijeme s njom, mada je
gospodin Vogel, licenciran za sva tri mačevalačka oružja - prévót darmes - bio
savršeno »prikladan« poslužiti mu kao partner za borbu.
»Dobro, a što znate o njemu?« upitala je. »Što radi u Francuskoj? Moram
znati s kim imam posla.«
Stanka koja je uslijedila Victoriji je nagovijestila da vijest neće biti
dobrodošla, ni njoj ni majstoru mača kojega je suradnja s OSS-om izložila više
nego što je očekivao. »Što mi to prešućujete, monsieur Vogel?«
Još jedna teška stanka, a zatim pokajnički: »On je Standartenführer u SS-u,
mademoiselle.«
Victoria je oštro udahnula. O, Bože. Pukovnik u Schutzstraffelu -
zastrašujućem SS-u. »Čime se bavi? Koje su njegove dužnosti?« Postojale su
dvije podružnice Schutzstaffela, administrativna i borbena, obje opake.
Victoria je čula kako je majstor mača ispustio uzdah. »On je šef
protuobavještajne divizije Sicherheistsdiensta ovdje u Parizu, mademoiselle.«
Vijesti su se pogoršale. Sicherheistsdienst, poznatiji kao SD, bila je
sigurnosna služba Reichsfiihrera, policijske jedinice podjednako brutalne kao i
njezina jednako opaka bratska organizacija Gestapo.
Uloga joj je bila »otkrivati neprijatelje Nacističke stranke i pokretati
protumjere putem legalnih policijskih vlasti.« Te su protumjere uključivale
neizrecive zločine protiv onih koji su smatrani neprijateljima Trećeg Reicha.
To bi bila Victoria Grayson, znana još i kao Jetrenjarka i Veronique Colbert.
»Jeste li ga ikad susreli?«, upitala je.
»Da, ali samo jednom, prije nekoliko godina kad smo sudjelovali u
međunarodnom natjecanju u mačevanju. Bio je strahovit protivnik. Pobijedio sam
ga, ali jedva. Ne vjerujem da je ikada izgubio drugu borbu. Njegov je zahtjev
stigao telefonski.«
»Koliko ima godina?«
»Rekao bih oko trideset.«
Victoria ga je zamišljala starijim, bliže dobi Jacquesa Vogela, urednim, još
uvijek brzim na nogama, ali pomalo ocvalim. »To je izrazito mlado za upravljanje
jednom takvom organizacijom kakva je SD«, primijetila je.

124
 Knjige.Club Books

»Brzo se uspinju u njemačkim vojnim redovima, no on bi se u svakom slučaju

uspeo na SS-ovoj ljestvici. Pukovnik Albrecht potječe iz jako bogate i utjecajne
obitelji, pripadnice s vrha hijerarhije njemačke aristokracije. Njegovi su preci
nekoć vladali moćnim vojvodstvom, sve do ujedinjenja Njemačke 1871. godine,
ali loza i veze nisu zaslužne za njegov čin i položaj, mademoiselle. Vidjet ćete,
tako da morate biti vrlo, vrlo oprezni.« Glas mu se ispunio slabašnim bodrenjem.
»Dobar izvor informacija, zar ne?«
Vjerojatno ne, pomislila je Victoria. Momci iz SD-a bili su previše dobro
obučeni da ispuste i mrvicu informacija. Osim toga, u redovima nacističkih
policijskih organizacija nije postojalo boljih istražitelja od čudovišta unutar
Sicherheistsdiensta.
»Sada vas još molim da ne kasnite. Pukovnik će stići za sat vremena«, rekao
je Jacques. »E da, još jedna stvar. Pukovniku Albrechtu draži je njegov časnički
čin od monarhističke titule vojvode.«
O, čovječe, pomislila je Victoria.
Zapravo je zakasnila pola sata i kad je stigla čovjek je već odjenuo svoju
mačevalačku opremu u muškoj svlačionici. Gospodin Vogel nervozno ju je
pozdravio. »Metro kojim obično stižem bio je krcat pa sam morala čekati idući«,
Victoria je preduhitrila prijekor vidjevši njegov pogled. Nema šanse da se
pukovniku, ili vojvodi, ispričava što je zakasnila na sat termina koji joj je on
svojevoljno nametnuo poremetivši joj važne planove za taj dan.
Zakoračivši u prostor za presvlačenje pored muške svlačionice, Victoria je na
vješalici ugledala pukovnikovu SS uniformu, povrh koje je stajala jezivo
prepoznatljiva izdužena kapa s insignijom mrtvačke glave, lubanje i prekriženih
kostiju. Željezni križ, najviše njemačko vojno odlikovanje za hrabrost, visjelo je
s vrpce obješene o istu sigurnicu. Početkom rata, osim nekolicine elitnih skupina
unutar organizacije, SS je odbacio svoje zloglasne crvene trake i potpuno crne
uniforme, zamijenivši ih terenski prikladnijom sivom. Izvorni je izbor u borbi
vlasnika činio lakom metom za neprijateljsko opažanje. SD je morala biti jedna
od elitnih skupina koje su još uvijek bile ovlaštene nositi prethodnu boju.
Uniforma koja je visjela s klina bila je potpuno crna.
Kad se pojavila, pukovnik je izašao iz svlačionice u punoj mačevalačkoj
opremi, sa žičanom maskom pod rukom. Naklonio se. »Mademoiselle Colbert,
vjerujem«, rekao je na savršenom francuskom naučenom u internatu. »Ja sam
Derrick Albrecht. Puno vam hvala što ste se sastali sa mnom u tako kratkom roku.
Prilično sam siguran da vas je moj zahtjev uvelike inkomodirao.«
Svi su bili tako prokleto pristojni i korektni, ti pripadnici SD-a, čak i u svojim
isljedničkim sobama, barem se tako pričalo. Ubod iritacije zbog njegove
uljudnosti - nije ga bilo briga što ju je uznemirio - ražestio je Victorijinu već
ionako oštru narav. »Sasvim ste u pravu u svojoj pretpostavci, pukovniče«, rekla
je. Uniforma i činjenica da mačuje pružile su joj određenu predodžbu o njegovoj
tjelesnoj građi, tako da dotjerana forma i poprilična visina nisu bile neočekivane,
125
 Knjige.Club Books

baš kao ni njegovo aristokratsko zračenje, s obzirom na porijeklo. No njegova

frizura društva s prestižnih fakulteta, prijateljski nastrojen pogled i »sramežljiv«
osmijeh Garyja Coopera bili su u suprotnosti s mentalnom slikom muškarca
kojega je očekivala upoznati. Čovjek nikada ne bi rekao da se iza te dječački
zgodne fasade krije lice zla.
Iza njega, Jacques Vogel upozoravajući je raširio oči i ispustio slabašan zvuk
koji je korespondirao s gestom rezanja njegova vrata prstom.
»Onda moram pronaći način da vam to nadoknadim«, rekao je pukovnik, još
uvijek s prijateljskim pogledom. »Sprichst du Deutsch?« (Govorite li njemački?)
»Nein.«
»Onda ćemo nakon borbe na francuskom raspraviti kako da se iskupim.
Možda da mi dopustite da vas odvedem na ručak?«
Iza pukovnikovih leđa, Jacques Vogel energično je kimao. Reci da!
»To neće biti potrebno«, rekla je Victoria i odmaknula se u stranu kako bi
otišla u žensku svlačionicu.
»Meni je potrebno«, rekao je ispruživši ruku da joj prepriječi put. »U
protivnom ću se osjećati kao bešćutni divljak.«
Što upravo i jesi, pomislila je Victoria, shvaćajući da ne smije odbiti poziv,
pa hladno rekla, »Onda u redu, budući da inzistirate, pukovniče. Naći ćemo se na
stazi.« Svilena joj se bluza ispod jakne prilijepila uz vlažnu kožu. Osjećala se kao
da se upravo suočila s lelujavom kobrom.

126
 Knjige.Club Books

TRIDESETO POGLAVLJE

Što želite da učinim?« Zahtijevao je znati zapovjednik Achima Fleischera, buljeći

iza stola nakrcana beskrajnom papirologijom u novopridošlog novaka u njegov
odjel. »Uz ovakav manjak kadra i ovoliko posla koji imam, želite da istražujem
mural koji se pojavio na dvorišnom zidu Sestara Milosrdnica? Zašto, dovraga?«
»Nešto je sumnjivo u vezi s tim. Osjećam to u utrobi. Crtež izrađuje modna
dizajnerica tek pridošla u susjedstvo. Mogla bi proći pod tinejdžericu, ali ima
pogled žene, bez obzira na njezin pokušaj da me zavede da povjerujem suprotno.«
Tebe da zavede, mali ljigavče, tebe s - penisom veličine škampa! pomislio je
nemilosrdno njegov šef, kratka fitilja zbog toga što mora raditi u nedjelju, na svoj
slobodan dan. Zapovjednik, šef jedinice u policijskim snagama koja je sada bila
marginalizirana poput Zidova, već je bio umoran od sumnji ovog zabadala prema
susjedima i prijateljima koje su se temeljile isključivo na njegovoj intuiciji.
»I to je svet Koja mu je tema?«
Achim Fleischer nepokolebljivo je odgovorio, »Temu ne razumijem, ali u
njemu je vilin konjic... morske alge, čini mi se, i razno drugo vodeno biljke,
mislim da se to tako zove.«
»Jesu li neprimjereni za gledanje?«
»Ovaj, nisu.«
»Pa zašto su vam onda sumnjivi?«
»Ne znam. Samo... taj neki osjećaj da imaju neku ilegalnu svrhu.«
»Ah, da, opet ta vaša raspričana utroba.« Zapovjednik je nastavio pisati.
»Provjerite kod časne majke u samostanu. Siguran sam da je svjesna da joj netko
mrlja boju po dvorišnom zidu. Saznajte otkud je djevojka došla, ima li dozvolu da
radi... što god već radila.«
»Već jesam«, rekao je Achim Fleischer.
Olovka se zaustavila, zapovjednik je podigao pogled. »I?«
»Ona... to vidi kao sliku ljepote koja će podići ulično raspoloženje.«

127
 Knjige.Club Books

»Pa kako onda možemo proturječiti sestri Mary Frances, Achime? Želite li
vječnost provesti u paklu?«
»Jasno da ne, no uvjeren sam da je slika više od onoga što se čini i drži vodu.
Kao prvo, tu je boja. Otkud ju je nabavila? Moja je sestra slikarica i ne može naći
akrilni materijal koji ova žena koristi. To je nova, tek razvijena slikarska smjesa
koja je rijetka čak i u mirnodopskom vremenu. Mislim da se radi o krijumčarenoj
robi.«
»Neka nas Svevišnji sačuva od takve opasnosti.«
»Bez obzira na to, molim vas da to pogledate. Siguran sam da bi se vaši
nadređeni složili.«
Zapovjednik je bijesno pogledao najniže rangiranog pripadnika svog odreda.
Ti bezumni seronjo, pomislio je. Sad je bio siguran da je ovaj šupak doušnik
glavešinama koji su šurovali s Gestapom i Vichyjevom vladom. Sada kad je
Amerika ušla u rat, dolazi i saveznička invazija koja će Francusku i čitavu Europu
osloboditi od nacističke čizme. Tko bi znao gdje i kada, no oni koji se nisu oglušili
na realnost te činjenice, šuškali su o tome na svakom uglu, u svakom kućanstvu.
Kad dođe taj blaženi dan, pobrinut će se da Achim Fleischer dobije što je zaslužio.
Bio je smiraj dana i neobično hladno za jedanaesti dan listopada. Kao
zapovjednik, uskoro bi mogao otići kući na svoju mršavu večeru i oskudno
naloženo ognjište koje će barem dijeliti u toplom obiteljskom okrilju. Nije imao
želju klipsati u noć i hladnoću da pogleda bezopasnu slikanju na zidu, a pogotovo
sa žandarom u revnoj potrazi za prijestupnicima, što bi značilo hapšenje i
povratak u stanicu na ispitivanje. Progutao je ogorčenje, trpko poput jeftina vina,
i progunđao, »U redu, Fleischern. Idemo pogledati što vam je to uznemirilo
utrobu.«
Razjapio je usta čim je ugledao predmet sumnje svoga pripravnika. I
Achimovim je licem zabljesnulo strahopoštovanje. Nijedan od muškaraca nije
obraćao pažnju na grupicu ljudi koja se drznula riskirati da prekrši policijski sat
kako bi se divila nedovršenom vodenom prizoru koji se razvijao na samostanskom
zidu. Umjetnice nije bilo na vidiku ovako blizu policijskom satu.
»Prekrasno je«, raznježeno je rekao zapovjednik, lica ispunjena divljenjem.
»I vi imate problem s ovim, Fleischern?« upitao je u nevjerici.
»Slikarica je dodala još toga na crtež otkako sam u petak bio ovdje«, njegov
je pripravnik branio svoju prijavu. »Sigurno je radila na njemu ovoga vikenda.
Pruža... širu sliku.«
Slika nije bila ni blizu dovršena, ali imala je dovoljno detalja i pozadine da se
ulični promatrači osjećaju kao da ih tek korak unaprijed dijeli od ulaska u magični
vrt, u kojem su bijeli cvjetovi lopoča plutali bistrom plavom vodom, a vilini se
konjici pod lepršavim oblacima i vedrim nebom utrkivali između jarkog tropskog
cvijeća i biljnog svijeta.

128
 Knjige.Club Books

Premda tek djelomično oblikovan, zlatni je labrador čeznutljivih očiju

dominirao prizorom, pogleda uprta u močvarnu pticu nesvjesnu pseće prisutnosti.
Zapovjednik je rekao, »Pa, dovoljno sam vidio. Na ovom muralu nema
nijednog poteza koji potiče sumnju da se radi o bilo čemu drugom doli onome što
očito jest svima nama ostalima - smirujućem prizoru na samostanskom zidu koji
sugerira da negdje na svijetu vlada mir i red i ljudi ne pucaju jedni po drugima.
Ne trebate učiniti ništa da spriječite njegovo dovršavanje. U stvari, naređujem
vam da stražarite i pazite da nitko drugi to ne učini. Od sada nadalje, patrolirat
ćete ovom ulicom. Jasno!«
Achim je zaustio da se pobuni, ali onda je osvijestio kakav je neočekivani dar
dobio. Zapovjednikova naredba pružila mu je izliku da umjetnicu neprestano drži
na oku. Nije radila sama, iako je vjerovao da sestru Mary Frances može isključiti
kao zavjerenicu. Stara je vještica morala misliti na svoje redovnice. Prije ili
kasnije, slikarica će odati i sebe i druge s kojima surađuje, a onda će je imati u
šaci. Dajte mu sat s njom u sobi za ispitivanje i prosut će mu dušu kao rasporena
vreća graška, a potom će uloviti njezine suučesnike. Taj bi mu genijalni potez
morao osigurati mjesto u Francuskoj miliciji, novoj paravojnoj policijskoj
organizaciji koju organizira Vichyjeva vlada. Onda bi njegov zapovjednik vidio
što je što, i tko je glavni.
»Oh, ali ja...«, započeo je s diskutirati kako bi djelovao uvjerljivo.
»Nema ali, Fleischern. Postupite po naređenju i da se niste usudili svoje
sumnje odnijeti mojima nadređenima, kako kažete! Želite li izazvati ulične
nerede? Ući u konflikt sa sestrom Mary Frances koja je očito dopustila ovu sliku?
Ovo će se susjedstvo pobuniti i krivit će vas ako mural bude uništen i umjetnica
uhapšena. Parižani se možda mogu podrediti Švabi, ali ustat će protiv bilo koga
tko izaziva Katoličku Crkvu. Shvaćate?« Zapovjednik je zabio prst u Achimova
prsa.
»Oui, zapovjedniče«, rekao je Achim uzdahnuvši i izrazom lica hineći
razočaranje. »Slijedit ću vaše naredbe najbolje što je u mojoj moći.«

129
 Knjige.Club Books

TRIDESET PRVO POGLAVLJE

Sa svog je balkona general-bojnik Konrad March preko živice od šimšira

pogledom tražio svog novog neobičnog ribolovnog druga, razočaran što ga ne vidi
na obali rijeke ovog drugog nedjeljnog jutra od njihova upoznavanja. Zvonila su
crkvena zvona, ali Konradu se momak nije činio praktičnim vjernikom, dok
gospođa Gastain jest. Nije prošla nijedna nedjelja da dalekozorom nije ulovio
svoju susjedu kako u crnini odlazi na misu, sva vitka i elegantna. Volio bi
znati kako joj izgleda lice ispod tog crnog vela. Veoma lijepo, unatoč njenim
godinama, ali tužno i izgubljeno, rekao mu je Barnard kad ga je upitao.
»Zašto tužno i izgubljeno?«
Bilo je to bedasto pitanje. Svi su Parižani izgledali tužno i izgubljeno zbog
strane okupacije njihova grada, a posebno oni koji su se, poput gospođe Gastain,
srozali s društvenog i financijskog vrhunca svog nekadašnjeg blagostanja, no
Konrad je htio saznati druge pojedinosti. Barnard je na njegova pitanja odgovarao
bez okolišanja, ničime ne odajući da je shvatio razlog znatiželje svoga susjeda.
»Njezin je muž izgubio njihovo bogatstvo u financijskom krahu 1929. godine i
nikada se nije oporavio od te sramote. Počinio je samoubojstvo prije nekoliko
godina, a ona se nije oporavila od njegove smrti. Nisu imali djece, pa je gospođa
Gastain otad sama, osim dvoje starijih slugu.«
»Koliko ima godina?«
»Tko? Gospođa Gastain ili njeni sluge?«
»Gospođa Gastain.«
»Pretpostavljam da je negdje u srednjim četrdesetima.«
»I još uvijek nosi crninu za mužem?«
»Pa... ne baš samo za njim.«
Jasno da ne. Nosila ju je zbog cijele Francuske, poput mnogih Parižanki.
»Cime si krati vrijeme, onako zatvorena u svoju kuću?«
»Poznajem je tek kratko, ali ustanovio sam da sluša gramofon, čita - ima
ogromnu biblioteku - i svira klavir. Možda ste ju čuli? Ne znam ništa o glazbi, ali

130
 Knjige.Club Books

zvuči vrlo vješto. Donosim joj ribu koju ulovim, pa me pozive da je podijelimo
za njezinom trpezom, što mi jako odgovara.«
»Čuo sam je kako svira. U pravu ste. Vrlo je vješta.«
Ovaj se razgovor odvio dan ranije u vodama Normandije na ribarskom brodu
kapetana Claudea Allarda. Generalova je prisutnost ozlovoljila kapetana i Konrad
se nadao da Barnardu to nije ugrozilo posao. Generalove su uši bile istrenirane
čuti kroz zidove i, kad je kapetan naložio Barnardu da mu se pridruži u
kormilarnici, pakirajući štap i opremu odmah ispred nje, Konrad je uspio načuti
djeliće njihova inače nerazgovjetna razgovora, dovoljno jasne da ih se može
razumjeti. Razgovarali su na francuskom, Konradovom drugom jeziku.
Jesi li svjestan što vadiš družeći se sa šefom njemačke tajne službe u
Francuskoj? Ne sviđa mi se što si ga doveo na moj brod, a sad će se tu vrzmati
svake subote kroz cijeli studeni. Njegova mi prisutnost zastrašuje ostale mušterije.
Susjedi smo i upoznali smo se preko mog ribolovnog pribora. Čovjek je
strastveni ribolovac. Čuo je za vas, kao za najboljeg lađara na Seinei, a kad sam
mu rekao da radim za vas...
To nije bilo planirano, zar ne?
Što manje znate, kapetane, tim bolje.
General-bojnik March još je uvijek prežvakavao taj posljednji komadić
dijaloga između kapetana broda i njegovog ribolovnog vodiča: To nije bilo
planirano, zar ne? I Barnardov odgovor: Što manje znate, kapetane, tim bolje.
Vjerojatno je bilo bezazleno. Kapetan je možda implicirao da Barnard riskira
ulagujući se šefu njemačkih obavještajaca u nadi da će mu on osigurati neke
usluge - dodatne bonove za sljedovanje, ugljen, benzin, živežne namirnice - robu
koja je od okupacije Parižanima postala nedostižna. General je udovici iz
susjedstva već poslao konzerviranu šunku uz pozdrave.
Ipak će budno pripaziti na najmanju mogućnost da Barnard Wagner nije onaj
kojim se predstavlja. General je naučio ne vjerovati nikome, čak ni svojim
najbližim i najdražim prijateljima, što su neki na svoju žalost otkrili, i što je bila
još jedna nesretna okolnost ovog prokletog rata. Bio bi posebno razočaran da
otkrije kako se Barnard Wagner, koji ga je podsjetio na njegovog mlađeg brata iz
doba nevinosti prije negoli ga je zalutali metak lovca na jelene pogodio u prsa, u
životima njega i sina pojavio isplanirano.
Jer i Wilhelm je također bio obuzet njihovim susjedom. Plahi, usamljeni
momčić kojem je još uvijek nedostajala majka i nije pronašao utjehu u školi, u
ribolovcu je pronašao nadu prijateljstva. Kad se prošloga ponedjeljka uvečer
general vratio kući, saznao je da je njegov sin poslije škole napucavao nogometnu
loptu s Herr Wagnerom, nakon što ju je nehotice šutnuo preko živice u dvorište
gospođe Gastain. Sljedeće ga je večeri Hans izvijestio da se Wilhelm
toga popodneva popeo stepenicama do ribičeva tavanskog stana i pitao Barnarda
želi li izaći i igrati se. Barnard, čiji je radni dan završavao ranije jer je kapetan

131
 Knjige.Club Books

želio pristati brodom prije sumraka, spremno je pristao i njih su dvojica čitav
tjedan na stražnjem travnjaku svakoga popodneva igrali nogomet.
»Ne smijete dopustiti mom sinu da vam se nameće, Herr Wagner«, rekao mu
je general dan ranije. »Nemojte se osjećati nimalo obveznim dopuštati Wilhelmu
da vam zadire u slobodno vrijeme.«
»Nije to nametanje, generale. To je dobra vježba za obojicu, a Wilhelmu
omogućava da trenira za svoje nogometne utakmice.«
»Pa, to je vrlo ljubazno od vas. Dječak nema nijednog prijatelja, a Hans je
previše ukočen i šepav da trči uokolo i šuta loptu.«
Barnard je odjednom izgledao uznemireno, kao da skuplja hrabrost da mu
nešto priopći. »Ovaj, generale, nije moja stvar, ali vaš sin kaže da nije pretjerano
sretan u školi koju pohađa.«
»Svjestan sam toga. Je li rekao zašto?«
»Kolege iz razreda ga maltretiraju, a svi učitelji, osim jednog, to potiču.«
Konrad je osjetio kako mu se šija zagrijava. »Ma je li? Zašto moj sin o tome
nije obavijestio mene, ili makar mog pomoćnika?«
Herr Wagner je oklijevao, a onda odgovorio, »Zato što vam se divi,
gospodine, i previše je hrabar da tužaka.«
Konrad je osjetio nalet ponosa, prožetog laganim bijesom. »Znao sam da ga
muči nešto više od tuge za majkom. Ispitat ću ga i saznati što se točno događa.«
»Samo vas molim, generale, nemojte dečku reći da sam izdao njegovo
povjerenje. Neće mi više nikad vjerovati. Samo sam pomislio da biste trebali
znati. Da je to moj sin, želio bih biti obaviješten.«
Konrad je bio ganut brigom i suosjećanjem ovog mladića prema djetetu koje
je jedva poznavao, sinu opasnog čovjeka. U današnje vrijeme ljudi nisu mogli
riskirati brigu ni za koga osim same sebe, često svoju sigurnost osiguravajući
izdajom čak i onih koje su voljeli. Položio je ruku na ribičevo rame i od srca mu
zahvalio, »Imate moju riječ i zahvalnost, Herr Wagner. Wilhelm će misliti kako
je njegov otac posumnjao da stvari u školi ne štimaju i to istražio. Nikada
neće saznati da ste mi vi to prišapnuli. Je li kojim slučajem spomenuo ime onog
jednog učitelja koji ne potiče maltretiranje?«
»Je, zove se Herr Claus Bauer. Wilhelm s ljubavlju govori o njemu. Taj mu
učitelj dopušta da tijekom ručka ostane u učionici kako bi izbjegao jesti sa svojim
zlostavljačima.«
»Što znači da moj sin ostaje bez podnevnog obroka«, rekao je Konrad, s
bijesom koji je mogao ošinuti poput biča koji se razmotava. »Herr Claus Bauer.
Zapamtit ću to ime.«
Stoga je ovoga popodneva dogovorio posjet sportskom ravnatelju specijalne
škole njegova sina na Sorboni, nekom Louisu Muelleru. U međuvremenu, bio je
zbunjen zbog vlastite tromosti. Stol mu je bio krcat izvještajima kojima je trebao

132
 Knjige.Club Books

pokloniti pažnju, ali nije bio raspoložen da im se posveti. Koncentrirao se na ovo

posljednje otkriće koje se ticalo njegova sina i mladića od kojeg je to saznao, kao
i na silno zanimanje za udovicu iz susjedstva. Nadao se da će danas spaziti
Barnarda Wagnera na riječnoj obali i upitati ga zna li što gospođa Gastain misli o
konzerviranoj šunki koju joj je Hans dostavio. Njegov ju je pomoćnik dao u ruke
staroj domaćici. Bi li madame odbila njegovu ponudu prijateljstva?
Okrenuo se da uđe s balkona unutra. Prava je istina bila da je Konrad March,
general-bojnik Njemačke vojske, nosilac Željeznog križa, heroj Prvog svjetskog
rata, šef Abwehra u Francuskoj, također bio usamljen. Želio je više u svom životu.
Čeznuo je za ljudskim kontaktom s nekim drugim osim Wilhelma i Hansa, za
razgovorom s profinjenom, obrazovanom ženom poput tajanstvene udovice
koja je krila lice od svijeta. Barnard Wagner bio je dašak svježeg zraka izvan
zagušljivog vonja njemačkog obavještajnog sjedišta, no sada je u onom razgovora
koji je načuo možda nanjušio neku nedosljednost u vezi s njim. Baš šteta. Postao
mu je drag mladi ribič koji je dijelio njegovu ljubav prema najvećem sportu na
svijetu.

133
 Knjige.Club Books

TRIDESET DRUGO POGLAVLJE

Dirk Drechsler je začuo crkvena zvona i navala nostalgije ispunila ga je takvom

boli da je privukao koljena čvrsto na grudi i zario lice u jastuk kako bi prigušio
jecaj. Zvonjava, duboka i blaga, podsjetila ga je na onu koja se razlijegala iz Prve
Luteranske Crkve u New Braunfelsu u Teksasu. Njegova će majka, otac i sestrica
danas prisustvovati jutarnjoj službi i sjediti u istim klupama na koje su
polagali pravo svake nedjelje otkako se Dirk rodio. Subotom bi njegov
otac svraćao do Naegelinove pekarnice da kupi medenjake i kući odnese desert
koji će uslijediti nakon bečkog odreska, krumpira i graška koje je majka uvijek
spravljala za nedjeljni objed. Bože, što bi dao za tanjur majčine pirjane teletine i
krumpira u maslacu s paprikom, kao i za zalogaj tog smeđeg keksa s ružičastom
glazurom, što mu je bila najomiljenija hrana na cijelome svijetu. Slineći, Dirk je
spustio noge na pod i glavu zario među dlanove. Njegova je odluka da prekine
veze s Amerikom i pridruži se Njemačkog vojci bila najgora pogreška koju je
počinio u cijelom svom životu, ako bude preživio dovoljno dugo da uopće ima
život. Kako li mu je, za ime Boga, uopće palo na pamet odbaciti obitelj, dom,
domovinu i prijatelje da živi u bijedno hladnoj, paranoičnoj, neprijateljski
nastrojenoj zemlji koju vodi sumanuti diktator poput Adolfa Hitlera? Dirku je
trebalo samo mjesec dana obuke u Abwehru u Berlinu da spozna kako je
prvenstveno, ponajviše i zauvijek Amerikanac, djelomično Nijemac, ali nipošto i
nacist. Očito su ga i pripadnici njegove obavještajne jedinice tako doživljavali.
Umjesto da ga dočekaju raširenih ruku, kao što je Dirk očekivao (pretpostavljao
je da će Abwehr Amerikanca smatrati popriličnim ulovom), ostali su ga se novaci
klonili, a časnici se prema njemu odnosili gotovo s prezirom. Nisu mu vjerovali.
Nelojalnost čovjeka prema domovini, taman i neprijateljskoj, nije bila
upisana u genetski kod Nijemaca. No da bi preživio, pretrpio je svoje razočaranje
Hitlerom, Abwehrom, vladinom antisemitskom politikom i dijaboličnim
ciljevima Trećeg Reicha, ne odajući gorko žaljenje zbog vlastite odluke i averziju
prema svom poslu. Čak je i napredovao do čina narednika i bio postavljen na
željenu poziciju u Parizu, ali nije uopće sumnjao da bi već bio poslan na ruski

134
 Knjige.Club Books

front da nije imao posebnu vještinu potrebnu podružnici njemačke vojske za

prikupljanje obavještajnih podataka.
Abwehru je bio potreban kao engleski tumač. Taj je posao mogao podnijeti.
Abwehr je poštovao pravila Ženevske konvencije i s neprijateljem i sumnjivim
osobama tijekom ispitivanja postupalo se relativno humano. No tek što je stigao
u Pariz, posudili su ga na pola radnog vremena protužidovskom odjelu Gestapa.
Nedostajalo im je osoblja koje govori engleski jezik.
Sada će živjeti s vječnom sramotom i užasom onoga što je bio prisiljen činiti
i svjedočiti. Čelični pogled, zastrašujuća poza i prijeteći ton nisu bile tehnike koje
je očekivao da će se primjenjivati za izvlačenje informacija iz sirote naivčine
sputane za stolicu sobe za ispitivanje. Ni izvlačenje nije bila dobra riječ. Čupanje
bi bilo preciznije. Bože, za kakve su sve sramotno nečovječne postupke bili
sposobni ti gestapovski gadovi. Najgore je bilo jednom prilikom kad je ušao u
ćeliju i zatekao svezanog Amerikanca, onaj pogled koji mu je uputio kad je Dirku
naređeno da ga informira da mu je tumač sunarodnjak. Gestapovski su isljednici
silno uživali u toj direktivi. »Narednik Drechsler je iz Teksasa u Americi«,
govorili su, unoseći se u prestravljeno lice oborenog američkog pilota, ili
posrednika OSS-a s francuskim Pokretom otpora. Zatim bi on glasno, kao da je
njegov američki zarobljenik nagluh, ponovio: »Amerika! Teksas!«
U takvim se situacijama Dirkova utroba izvrtala od samopropitivanja, a
mržnja koju je osjećao prema cjelokupnom njemačkom ratnom stroju i zemlji
kojoj je dobrovoljno služio dobivala bi dodatan sloj.
Da je barem poslušao svog najboljeg prijatelja Chrisa koji nije popušio to
sranje o tisućljetnoj vladavini Trećeg Reicha. Srećković Chris, rodio se bez palca
što mu je jamčilo vojnu poštedu. Sad je bio na sigurnom u zemlji slobodnih,
udobno smješten u svome stanu u Austinu, uživao u svom nastavničkom poslu i
živio u gradu koji je volio.
Mogao je raditi na svom doktoratu, odlaziti na glazbene festivale i rodea,
izlaziti s djevojkama, viđati svoju obitelj i jesti meksičku hranu kad god bi mu se
prohtjelo - i to sve bez ikakvog pojma o usamljenosti, opasnosti, hladnoći i
neimaštini koje je njegov prijatelj proživljavao u Nijemcima okupiranom Parizu.
Kad bi barem pronašao način da se vrati kući. Neprestano je o tome
razmišljao. Mora postojati način da se preko granice prijeđe u Švicarsku ili
Španjolsku, ili preko Engleskog kanala u Englesku. Imao je sakrivenog novca -
američke dolare - za koji Abwehr nije znao. Barem nije bio toliko glup da od kuće
ode bez ikakvih sredstava. Postajao je očajan. Noću nije mogao spavati, maštajući
o tome kako bi to izgledalo kad bi prišao svojoj kući u New Braunfelsu i pozvonio
na ulazna vrata. »Mater! Vater! Kod kuće sam!«
Doduše, sada bi rekao majko i oče, možda čak i tata, poput svih ostalih sinova
u Teksasu. Raskrstit će sa svim tim njemačkim stvarima, ako se ikada izvuče iz
Europe. Ako se uspije dočepati kuće, prihvatit će sve što ga bude čekalo, poput
razmetnoga sina koji je spreman jesti svinjski napoj, ne očekujući sočnu teletinu.
135
 Knjige.Club Books

No zasad je sve svoje nade polagao u novu glasinu kako rat ne samo da neće
trajati vječno, nego će ga Njemačka izgubiti. Njemačka je vojska gubila bitke na
istočnom i zapadnom frontu. Njemački su građani gubili povjerenje u svog
pomahnitalog manijaka od vođe. Francuski Pokret otpora je rastao i govorkalo se
da se u bliskoj budućnosti planira saveznička invazija na kontinent. Ako
uspije izdržati dotad, Dirk Drechsler bi se još mogao ponovno vratiti kući.
Užurbano je odjenuo vojničku košulju i hlače, odustavši od jakne jer njemački
vojnici nedjeljom u svojim stanovima nisu bili obvezni nositi punu uniformu. Bilo
je tako prokleto hladno, a tek je 11. listopada. Njegova podna grijalica koja je
grijala u polumjeru od desetak centimetara slabo je doprinosila zagrijavanju
prostorije, ali imao je sreće što je smio ostaviti plinsku peć neprekidno upaljenu.
Francuskim je podstanarima korištenje plina u sobama bilo ograničeno na četiri
noćna sata, a danju ga nisu uopće smjeli upotrebljavati.
Čuo je kako njegov prvi susjed - Stephane Beaulieu - zaključava vrata svoje
sobe. Francuski ga je inženjer zbunjivao. Nije točno mogao reći zašto, ali nije mu
se činio... pa, toliko francuskim kao drugi žabari. Francuzi su se Dirku učinili
izrazito svjesnima svog držanja i gestikulacije, osim u kontaktu s prijateljima i
obitelji. Bili su formalni u svojim običajima: u tome kako su se odijevali, kako
su razgovarali, kako su se predstavljali za stolom i kako su se pozdravljali. Nisu
se grlili. Vikali su samo u bijesu. Teksaško je susjedsko dovikivanje preko ulice
u Parizu predstavljalo tabu, a nisu nikad ni jeli hodajući ulicom. Francuzi su bili
jako rezervirani prema strancima, no Stephane Beaulieu činio se nekako
drugačijim, opuštenijih manira. Bio je učtiv i rezerviran no ne i hladan, primjeren
no ne i uštogljen, ali Dirk je zamijetio da djeluje neobično pažljivo i budno, a
jednom je vidio kako je na putu prema metrou inženjer zagrizao jabuku (neku iz
vreće koju su podstanari dobili ljubaznošću satnika Achterberga za jednog od
njegovih velikodušnijih dana), no tko ne bi prekršio običaj ako nema doručka i
pritom je dovoljno gladan? Dirk je primjećivao takva odstupanja, to mu je bila
prednost u poslu zbog koje ga je satnik Achterberg jedini put pohvalio. Nazvao
ga je »oštrookim«, koristeći američki sleng.
Stephane Beaulieu bio je jedini francuski podstanar s kojim je Dirk osjetio da
bi mogao razviti srdačan odnos. Kako bi mogli razgovarati, svakodnevno je
odlazio na satove francuskog i postao prilično razumljiv, ali inženjer je eskivirao
njegove pokušaje sprijateljivanja - nije ga se baš klonio poput ostalih Francuza,
ali ga je izbjegavao. Dirk je zamijetio i tu razliku.
Čuo je kako susjed prolazi pored njegove sobe i brzo izašao, uhvativši ga na
rubu stepeništa. Francuz je bio zabundan i u boljoj odjeći od one koju je odijevao
za posao. »Krenuli prema crkvi?« upitao je Dirk na lošem francuskom.
Leđa njegova susjeda ukočila su se kao da je naglo uhvaćen s prstima u kasi,
a kad se okrenuo Dirk mu je na licu doista ulovio izraz srndaća pred farovima.
»Oui«, rekao je.
»Onda izgovorite jednu za mene.«
136
 Knjige.Club Books

»Excusez-moi ?«
»Molitvu. Izgovorite jednu molitvu za mene.«
»Daccord«, rekao je njegov susjed i požurio niz stepenice.
Dirk se vratio u sobu i zgrabio svoj vojnički kaput. Otići će i u crkvu, samo
da nešto radi ove nedjelje. Slijedit će Stephanea Beaulieua u koju god da ide,
najvjerojatnije u katoličku crkvu na uglu. Bit će ugodno ponovo sjesti u klupu s
ljudima koji ne nose nacističke uniforme i slušati orguljašku glazbu u tihom
svetištu osvijetljenom svijećama, nema veze što crkva nije luteranska. Možda bi
mogao nagovoriti inženjera da ode s njim na ručak, on će počastiti. Znao je za
kavanu u kojoj su se prilično dobro ophodili prema njemačkim vojnicima.
Ali na Dirkovo razočaranje i nelagodu - smrznula su mu se muda čak i u
kaputu - Stephane Beaulieu nije ušao u crkvu na uglu. Žurno je prošao pored nje
prema metrou, kao da kasni na neki dogovor.
Dirk nikada nije dokučio porijeklo nagona koji ga je ponukao da slijedi
Stephanea Beaulieua. Inženjerova reakcija kad ga je pozdravio na stepenicama
bila je definitivno dovoljna da pobudi sumnje, no Dirk je radije vjerovao da je
poticaj došao od Božje ruke. Ipak ga nije napustio jer, nakon što je uspješno
dopratio francuskog inženjera do njegova odredišta, vidio je način da se opet vrati
kući u Ameriku.
Metro u koji je uskočio Stephane Beaulieu odvezao ga je do lučkog seoca
Honfleur, otkuda je pješačio prema visokoj, uskoj gradskoj kući u nizu,
uglavljenoj između autoservisa i ribarnice. Pomiješavši se s vjernicima koji su
pohodili bogoslužje u crkvi preko puta, Dirk je vidio kako nakon inženjerova
kucanja vrata otvara neka žena, a puls mu se ubrzao kad je Francuz krišom preko
ramena pogledao niz ulicu. Kad je Stephane ušao unutra, Dirk je skrenuo na
crkveno ograđeno groblje, odakle je kroz pukotinu u drevnom kamenu mogao
nadgledati kuću. Nakon dva beskrajna sata vrata su se ponovno otvorila i Dirk je
ugledao prizor koji ga je zaprepastio, osim ako ga oči nisu varale: Stephen
Beaulieu bio je u zagrljaju s najtraženijim čovjekom u Francuskoj, bradatim
vođom otpora, bivšim generalom francuske vojske i vođom Pokreta otpora,
Nicholasom Cravoisom.

137
 Knjige.Club Books

TRIDESET TRECE POGLAVLJE

U nedjelju popodne, Louis Mueller pušeći je otključao vrata svog školskog

kabineta i bacio težak komplet ključeva na radni stol. Na ringu su trebali biti samo
ključevi vrata iz njegove domene, ali ovaj je zazvečao sredstvima ulaska u urede
šefova odsjeka Sorbone. Louis je usidjelicu, tajnicu rektora sveučilišta izveo u
restoran Maxims i iskamčio poziv poslije večere na noćnu čašicu u njezinu stanu.
Ostavivši je omamljenu, ukrao je njezin ključ ureda i našao se na Sorboni s
bravarom koji mu je na licu mjesta napravio kopije odabranih ključeva. Tajnica
se sljedećeg jutra u šest sati probudila s glavoboljom, ali potpuno odjevena i
ugodno ušuškana u svom krevetu, s ključem na sigurnom u torbi i Louisovom
isprikom što ju je pretjerano nahranio i opio vinom, te nadom da će mu opet pružiti
zadovoljstvo susreta. Taj poziv, naravno, nikada nije uslijedio.
Louis je bio njuškalo i htio je znati sve, ne samo o svome osoblju, već i o
ljudima koji su mu bili nadređeni. Čovjek nikad ne zna kako će mu koristiti takvo
saznanje. Obično je čitav ring nosio u školu samo subotom popodne, kada je
tobože čitao izvještaje o učeničkom napretku, provjeravao sportsku opremu i
bavio se zaostalom papirologijom. Domari i čistačice dotad bi već otišli i, osim u
slučaju da ugleda svjetlo u kabinetu nekog pretjerano revnosnog profesora, Louis
je imao je slobodan pristup ostalim vratima u velikoj Sorboni da do mile volje
pregledava kartoteku, poslovnu dokumentaciju, privatnu korespondenciju,
adresare i ugovorene termine, ormariće, ladice i ormare.
Louis Mueller, niži ravnatelj tjelesnog odgoja u školi stvorenoj da podučava
»nacističku kopilad«, kako se jedan privatan dopis referirao na učenike, prikupio
je dovoljno inkriminirajućeg materijala kojim bi mogao ucjenjivati popriličan
broj rukovodećeg kadra Sorbone.
No jučer je primio poziv od general-bojnika Konrada Marcha, oca jednog od
njegovih učenika, koji je tražio razgovor u nedjelju - danas, 11. listopada, jedinog
dana kad je mogao provesti vrijeme s ljubavnikom u Lyonu. Pokušao je kumiti -
majka mu je bolesna - no general je inzistirao. Nitko nije odbijao šefa Abwehra u
Francuskoj, iako bi mu taj visoki položaj slabo pomogao ako se dolazi žaliti na

138
 Knjige.Club Books

sinovljevo obrazovanje. Program tjelesnog odgoja Louisa Muellera imao je punu

podršku i pokroviteljstvo Führera, no ipak, radije ne bi ukrštao mačeve s
čovjekom koji ima autoritet i veze general-bojnika Marcha. On i admiral Wilhelm
Canaris, šef čitavog Abwehra i čovjek neizmjerne moći i utjecaja, bili su najbolji
prijatelji. Generalov je sin Wilhelm dobio ime po njemu.
Wilhelm March bio je ona vrsta učenika kakvu si je Louis uzeo u zadatak
iskorijeniti iz programa. Dječak je bio slab, plah, verweichlicht! Kad je nacistički
salutirao, ruka mu je bila poput mlitavog Nudela. Ostali su ga dječaci iz škole
prezirali jer je bio najslabija karika. Nije ga se moglo očeličiti, rasplamsati mu
njemački ponos. Dodatni krugovi trčanja, potapanje u hladnu vodu, ismijavanje i
poruga nisu imali učinka. Bio je sramota za program i organizaciju Hitlerjugend.
Louis neće dozvoliti da mu verzogenes Gör - razmaženo derište - zezne njegov
registar proizvodnje fizički spremnih, rasno svjesnih, poslušnih i samoprijegornih
Nijemaca voljnih umrijeti za svog Führera i Očevinu.
»Je li se vaš sin žalio?« Louis je upitao generala i poželio si pregristi jezik.
Sad je generalu dao osnove da misli kako mu je sin imao razloga za cviljenje.
Moglo se desiti da je čovjek zvao samo da pita kako bi mogao pomoći motivaciji
svog okota.
No general je odgovorio, »Ne, nije. Pritužbe sam čuo iz drugog izvora.«
»A to bi bio tko?«
»Ime nije važno, Herr Mueller. Sutra točno u tri sata. Dajte mom pomoćniku
upute kako da nas doveze do vašeg ureda.«
Nakon što je poklopio, Louis je neko vrijeme sjedio razmišljajući tko je od
Wilhelmovih nastavnika mogao biti povezan s dječakovim ocem. Jedini član
njegova osoblja sklon malom mlakonji bio je novopridošli Claus Bauer, ali on je
bio ovdje tek tjedan dana. Bi li se usudio tako riskirati kad mu je Louis jasno
stavio do znanja da ga ima na piku?
Odjeljci nastavnika bili su otvoreno polje za Louisovu subotnju pretragu.
Danas će proviriti u ured Clausa Bauera da vidi može li pronaći štogod prije
dolaska general-bojnika Marcha. Desetak minuta kasnije, ništa, osim nekih
podsjetnika koje je Herr Bauer napisao samome sebi u svom dnevniku. »U
ponedjeljak ponesi sendvič više za W., da ne ostane gladan, jadni klinac.« Kid'i
Ne Kindl Kid je bio američki sleng za »dijete«. W. je očito stajalo za Wilhelm.
Zašto bi Herr Bauer smatrao da mora ponijeti dodatni sendvič za
dječaka? Učenike se na akademiji dobro hranilo.
Louis je proučavao bilješke. Rukopis je bio izrazito njemački, ali cjelokupna
sintaktička struktura učinila mu se nekako čudnom. Na nekolicini fonema I i O
slova nedostajale su dijagonalne oznake. Broj 7 nije bio pisan s crticom, kao ni
slovo Z. Neke imenice nisu bile napisane velikim slovom. Zamislio se nad
stranicom. Propusti su mogli biti rezultat pisanja u žurbi, ali pravopis je
Nijemcima bio u krvi, slijedili su ga automatizmom, a raspored nekih riječi i
struktura nekoliko rečenica Herr Bauera definitivno je bila neuobičajena
139
 Knjige.Club Books

za njemački jezik. Bilo je neke neformalnosti u njima, poput strukture američkog

engleskog. Je li Claus Bauer proveo vrijeme u Americi? Je li potajno učio
engleski? Zašto? Njemački će na kraju postati jezik cijeloga svijeta. Nigdje se u
osobnom dosjeu nedavno angažiranog nastavnika odsjeka nije spominjalo da je
bio u Americi ili učio engleski jezik. Nakon sastanka s generalom Marchom
provjerit će dosjee u uredu Julesa Garniera, ravnatelja kadrovske, i možda će mu
oni otkriti nešto više. Louis je ipak došao do komadića podatka: Claus Bauer je
tetošio Wilhelma Marcha.
Brzo je ustao, reagirajući na lupanje stisnutom šakom po vanjskim vratima.
Požurio je otvoriti dvojici namrgođenih muškaraca u šinjelima njemačkog
Wermachta, jednom naredniku i drugom nedvojbeno general-bojniku Konradu
Marchu. »Heil Hitler«, rekao je Louis podižući ruku u nacističko salutiranje i s
poštovanjem odstupio da im omogući ulazak. General-bojnik Konrad March
nehajno je uzvratio salutiranje i promrmljao »Heil Hitler« dok su on i
njegov pomoćnik prolazili pored Louisa u njegovu sobu, a pogled mu je odmah
pao na portret Adolfa Hitlera, prešavši zatim na antižidovske plakate i nacističke
zastave istaknute po prostoriji. Muškarac je skinuo rukavice, a njegov mu je
pomoćnik pomogao svući šinjel, otkrivajući sve insignije njegova čina i vojnih
počasti. Koliko god bile impresivne, te medalje, porubi od gajtana i upletene
zlatne epolete nisu bile nužne da potkrijepe njegov autoritet. Da sušta moć može
uzeti ljudski oblik, bilo bi to obličje general-bojnika Konrada Marcha.
Vraćajući pozornost na Louisa, general je rekao, »Ovdje sam u svojstvu
roditelja, da porazgovaramo o vašem programu tjelesnog odgoja, Herr Mueller.«
Louis je osjetio ubod straha. Muškarčevo lice i ton nisu prenosile nikakvu
emociju po kojoj bi mogao procijeniti njegovo raspoloženje. Je li došao hvaliti ih
koriti? »Naravno, gospodine general-bojniče«, rekao je. »Hoćemo li otići u moj
ured?«
General je kimnuo svom pomoćniku koji je zauzeo sjedalo za posjetitelje, a
zatim zastao da prouči izjavu o misiji odjela istaknutu na zidu. »Dakle, vaš je cilj
ovdje proizvesti maturante ‘brze poput hrta, žilave poput kože i čvrste poput
Kruppova čelika’?«
»Da, Herr general-bojniče, po naredbama Führera.«
»Shvaćam.«
Nakon razgovora o školskom kurikulumu i dnevnom rasporedu njegova sina,
general je zatražio da vidi prostorije za tjelesni trening, tuševe, svlačionicu i
arsenal oružja koji se koristi u pripremi učenika za vojsku, a njegovo se jedino
izražavanje mišljenja svelo na povremeno »Shvaćam«. Jedino moguće negativno
zapažanje bio je njegov komentar, »Nema baš previše vremena za znanost,
matematiku, književnost i jezike, zar ne?«
»Führer vjeruje da je zdravo i uvježbano tijelo važnije«, rekao je Louis.
»To svakako vjeruje.«

140
 Knjige.Club Books

Ispraćajući njega i njegova pomoćnika prema izlazu nakon razgovora i

obilaska, Louisa je zasvrbjelo da priupita generala što misli o ovom mjestu i
programu. Je li bio impresioniran? Odobrava li?
Kome se njegov sin otrčao požaliti? Hoće li mali slabić imati problema s ocem
kad se vrati kući? Ali general pri odlasku nije otkrio svoje mišljenje i Louis je
imao nelagodan osjećaj da je na njemu primijenjena tehnika koju je Abwehr
koristio u isljedničkoj komori. Isljednik blagoga glasa žrtvu je ispitivao tiho, bez
otvorene namjere da mu nanese zlo, sve dok ne ode i pošalje odred siledžija.
No Louis Mueller nije trebao strahovati od negativnih reakcija. Slijedio je
Führerove naredbe, a trenutno se mora pozabaviti drugim problemom.
Zaključavši vrata za generalom, odjurio je prema uredu ravnatelja kadrovske
službe. Louis nikada neće oprostiti Julesu Garment što je odbio njegovog
kandidata za taj posao u korist Clausa Bauera. To bi namještenje omogućilo
njegovom ljubavniku preseljenje u Pariz. Prostitutka u Lyonu bila je laž koju je
Louis smislio da prikrije svoje prave seksualne sklonosti. Babette je zapravo
bio Aristide, ljubav njegova života. Sad kad je to bila tajna informacija, morao se
pobrinuti da je nadređeni nikada ne saznaju.
Pola sata kasnije, pronašao je bilješku koja mu je ponovo pobudila sumnju o
guji u njedrima, ali ne u osobnom dosjeu Clausa Bauera, nego u zapisima u
privatnom rokovniku Julesa Garniera: Petak, 2. listopada: CB u Parizu. Sigurno
slijetanje. Subota, 3. listopada: sastanak s CB-om. Ponedjeljak, 5. listopada: CB
na položaju.
Na položaju? To je zvučalo kao špijunska terminologija. Sigurno slijetanje?
To je sugeriralo tajni dolazak u Francusku. Zašto bi Herr Garnier koristio ovakvu
terminologiju? Herr Bauer je u Francusku ušao iz Emmendingena, preko
francusko-njemačke granice. Nije bilo ništa tajno u vezi s tim. Za njega je jamčio
Harriet Straub, poznati njemački liječnik i pisac iz tog područja.
Louis je zamišljeno grickao mesnatu usnu. Je li ta bilješka objašnjavala zašto
je posve kvalificiranom Aristideu uskraćen posao? Možda u tom izboru fraza
ravnatelja kadrovske nije bilo ničega, no crv sumnje je izmamljen iz svoje rupe i
ostat će na površini sve dok Louis, na ovaj ili onaj način, ne dokaže da Herr Bauer
i Jules Garnier nisu bili ono za što se izdaju.

141
 Knjige.Club Books

TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE

S prozora na katu dvorane za mačevanje u L’Ecole d’Escrime Français, pukovnik

Derrick Albrecht promatrao je kako Veronique Colbert pristiže ulicom na njihov
nedjeljni sastanak. Proveo je vrijeme u mnogim značajnim svjetskim zemljama i
nigdje nije zatekao toliko zapanjujuće lijepih žena kao u Francuskoj. Vitke,
graciozne, samouvjerene, mnoge su od tih žena hodale odlučnim korakom,
zabačenih ramena, uzdignute glave, nikad ne gledajući u pod nego uvijek
ravno ispred sebe, zadivljujući podvig glatkog kretanja gradom poznatom po
njegovim neravnim kaldrmama.
Tako je, dakle, sada koračala Veronique Colbert, najdivnija od svih njih,
zasigurno od svih žena koje je on u životu upoznao, premda upoznati nije bila baš
najtočnija riječ koju bi joj pripisao. Danas će mu biti tek drugi put u njezinom
društvu, a od prošle nedjelje, kad su se prvi put susreli, saznao je puno toga o
svojoj novoj partnerici za borbu, nemajući osjećaj da je upoznaje. Neki su od tih
podataka izašli iz njezinih vlastitih usta, kao odgovor na pitanja koja joj
je postavljao uz quiche s tartufima u blagovaonici hotela Ritz poslije njihovog
meča. Bila je neudana, školovala se na Sorboni i cijeli je život živjela u Parizu,
osim nekoliko godina koje je nakon studija provela u Španjolskoj gdje je radila
kao instruktorica florera djeci veleposlanika i osoblja Američkog veleposlanstva.
Nakon opoziva veleposlanika u Sjedinjene Države, počastila se jednogodišnjim
putovanjem, a zatim se vratila u Pariz i zaposlila u L’Ecole d’Escrime Français.
Nije imala obitelj. Nikada nije upoznala bake i djedove s ijedne strane obitelji, a
roditelji su joj bili pokojni. Nije imala braće ni sestara. Njezin dom iz djetinjstva
i ulica u kojoj je živjela uništeni su u požaru dok je bila na fakultetu, a susjedi su
već odavno odselili izvan dosega da budu ispitani o plavokosoj djevojčici koja je
odrastala među njima. Njezinu je urođenu vještinu na stazi izoštrio instruktor koji
ju je trenirao u fušu, što je prestalo kad je 1939. emigrirao u Englesku.
Činilo se da su svi putovi za potvrđivanje istinitosti pozadine gospođice
Veronique Colbert vodili u ćorsokak. Pa, to će još vidjeti.

142
 Knjige.Club Books

Njezini nekomunikativni odgovori i nespremnost sudjelovanja u razgovoru

učinili bi je dosadnim društvom u Ritzu, da nije uživao gledajući je. Dok je jela,
on je govorio i pijuckao vino, lagani chardonnay iz hrastove bačve. Bilo ju je
lijepo gledati čak i tada. Mnoge su žene bile ružne dok su žvakale. Mljackanje
čeljustima i poskakivanje facijalnih mišića moglo je iskriviti i najljepša lica.
Dok je rezala prhku pitu, suzdržanošću koja se ovih dana rijetko viđala među
izgladnjelim Parižanima, zamišljao je njenu kosu raspuštenu iz raskošne punđe i
osjećaj opipa njezine kože i tjelesnih oblina ispod crnog odijela i svilene bluze.
Naravno da je bila potpuno svjesna njegova divljenja, no dočekala ga je s hladnom
ravnodušnošću, istom onom kojom je jela tijesto punjeno kremom napravljenom
s najskupljim sastojkom na svijetu.
Međutim, njezina očigledna nezainteresiranost za njega - ili antipatija - neće
ga obeshrabriti da sazna više o gospođici Veronique Colbert. To mu je bio posao.
U tu je svrhu sljedećeg jutra poslao svog najkompetentnijeg tragača da iskopa
bilo kakvu informaciju o njegovoj distanciranoj mačevalačkoj partnerici.
Njegovo ga je njuškalo izvijestilo da je, prema fakultetskoj evidenciji, bila dobra
studentica, studirala je francuski i diplomirala s dvadeset godina, ali s te strane
nije uspio puno više iskopati. Njezini su profesori bili Zidovi i politički disidenti
koji su pali pod nacističku sjekiru i bili deportirani, nestali ili poslani u logore
smrti. Bez intenzivne pretrage studentskih dosjea, dvije godine poslije njezine
diplome nije mogao pronaći nikoga tko bi mu rekao tko su bili njezini kolege.
Fakultetski su ga službenici uputili na ravnatelja kadrovske, nekog Julesa
Garniera, zbog njegovog dugogodišnjeg radnog vijeka na Sorboni. Da, svakako,
ravnatelj se sjetio da je viđao mladu ženu toga imena po fakultetskim
hodnicima, ali nije imao nikakav osobni kontakt s njom. Njegov položaj nije
zahtijevao da se izravno bavi studentima. Mademoiselle Colbert se sjećao zbog
njezine iznimne ljepote.
Iznenađujuće, činilo se da nema momka. Budući da se tek nedavno vratila u
Pariz, njezine kolege instruktori iz škole mačevanja i susjedi u mirnom
rezidencijalnom hotelu o njoj su znali malo, osim što su spomenuli da se
mademoiselle Colbert držala za sebe i nije bila otvorena za privatni razgovor.
Stoga se činilo da je malo tko uopće išta znao o Veronique Colbert, osim
esesovskog pukovnika Derricka Albrechta. Puno je toga popabirčio iz kratkog
poznanstva s prekrasnom instruktoricom floreta.
Kao prvo, bila je iz ugledne obitelji. Dobar mu je odgoj značio više od
seksualne privlačnosti, iako je i toga imala u izobilju - nenadmašna i neodoljiva
kombinacija koja je pokretala požudu u muškarcu njegovih preferencija. Kao
drugo, francuski joj nije bio materinji jezik. Bilo je potrebno izoštreno uho, po
kojemu je on bio poznat, da se otkrije svojevrsni otklon koji nije svojstven
romanskim jezicima indoeuropske jezične porodice.
Također, njezina kontrola oštrice, njezine navale s hvatanjem oštrice kako bi
ga namamila da se obveže na pariranje, i lukave finte da izazove specifičnu
143
 Knjige.Club Books

reakciju kojoj se vješto uspijevala suprotstaviti, nisu plod obuke poslije škole uz
običnog instruktora, kao što je tvrdila. Prirodna je sposobnost igrala ključnu ulogu
u stvaranju velikog mačevaoca, ali njezin se razvoj mogao postići samo godinama
obuke i treninga pod paskom majstora.
Prethodne je nedjelje pobijedio u borbi, ali samo zbog pravila prvenstva.
Svaki je od njih istovremeno postigao pogodak, ali on je bio prvi koji je započeo
ispravno izvedenu navalu. Derrick je bio uvjeren da bi pobijedio na bodove da
nije bio toliko ometen njezinom vještinom, gracioznošću i svojom vlastitom
pohotom.
S druge strane, Veronique Colbert djelovala je neprobojno za distrakcije.
Od trenutka kada je kročila na stazu, pri pozdravljanju, znao je da je došla
pobijediti. Bila je poput matadora suočenog s bikom, agresivna i borbena, možda
bijesna zbog promjene svojih planove za taj dan ili zbog odbojnosti prema njemu,
ali nije dopuštala da joj emocije ometaju igru. Odmah je uvidio da ona ne kani
pobijediti nadvladavajući ga fizičkom brzinom. Tu mu nije mogla parirati, premda
ga je zapanjio brz rad njenih nogu. Odlučila ga je savladati lukavstvom. Vidio je
kako mu je promatrala pokrete ruku i nogu i premještanje težine, tražeći i
najmanju priliku da ga uništi. Forsirala je navalu iznova i iznova, neustrašivo i
neumorno. Na kraju meča od petnaest bodova, nikada nije bio toliko radostan što
vidi monsieura Jacquesa Vogela koji je u funkciji suca, s dlanom okrenutim prema
njemu, ispružio ruku da ga proglasi pobjednikom.
»Htjela bih malo prošetati«, odgovorila je na njegovu preuzetnost da će ju po
završetku objeda u Ritzu odvesti do njezina hotela. »Odavno nisam šetala trgom
Vendóme. Poslije ću otići na metro.«
Smisao je bio jasan. Nije odbila njegovu ponudu za prijevoz kući zato da
svoju adresu zadrži u tajnosti. Znala je da je tu informaciju bilo prilično lako
pronaći, ali nije željela doći kući u stožernom automobilu pukovnika SS-a.
Pristao je s toplim razumijevanjem, izrazio nadu da će se vidjeti sljedeće
nedjelje i ostavio je stajati ispred jednog od najelegantnijih hotela na svijetu,
prikladne kulise za ženu njezina ranga. Naredio je svome vozaču da se okrene
polukružno u ulicu Saint-Honoré i uputio se nazad prema Avenue Foch, gdje se
na broju 84 nalazilo sjedište SS-a i njegov ured s pogledom na Slavoluk pobjede.
Imao je posla. Mademoiselle Colbert mu nije postavila nijedno jedino pitanje
o njemu. U okolnostima njezine prisilne prisutnosti, čak ni besprijekorne manire
nisu je na to obvezivale. Bilo mu je zabavno zadržavati informacije zbog kojih bi
se mogla spotaknuti i na licu mjesta razotkriti kao prevarantica, no radije će
pričekati da otkrije što ona smjera. Možda je bila samo nedužna došljakinja koju
je njemačka invazija zatekla u Parizu pa je preuzela lažni identitet kao svoj
jedini oblik zaštite. Zašto i ne bi?
No, da je bila raspoložena za uobičajeno raspitivanje dvoje stranaca koji
zajedno ručaju, mogao joj je reći da je on, Standartenführer SS-a Derrick
Albrecht, kao postdiplomac uživao u povlastici da godinu dana provede na
144
 Knjige.Club Books

Sveučilištu Hardvard u Cambridgeu u Massachusettsu, i znao je prepoznati

Amerikanca kad bi ga upoznao.

145
 Knjige.Club Books

TRIDESET PETO POGLAVLJE

Do sljedeće nedjelje, 18. listopada, radeći na svom muralu prije odlaska na posao
u modnu kuću i nakon povratka u samostan, Bridgette je svoju kamenu podlogu
oživjela svim bitnim detaljima. Široka je glava jasnih karakteristika zlatnog
labradora dostojanstveno kroz stapke šaša motrila lebdenje vilina konjica nad
lopočima koji plutaju u plavoj vodi jezerca.
Uz njegove vodene rubove širio se niz tanjušnih jetrenjarki, blizu mjesta na
kojem je crno-bijela močvarna ptica, okrunjena veličanstvenom krestom tipičnom
za svoju vrstu, stajala nadzirući svoje područje. Ovalna ljuštura priljepka
zalijepila se na stijenu prekrivenu algama koja je provirivala između paprati, a
bljedunjavi se trag Sjevernjače još uvijek vidio na ranojutarnjem nebu. Kodni
simboli Labradora, Jetrenjarke, Vivka, Priljepka i Sjevernjače bili su na svojim
mjestima, s pozadinom nježno koraljnih i različitih nijansi zelenih, svjetlo plavih,
jarko ljubičastih i tirkiznih boja.
Pod nadzorom francuskog žbira koji je vrebao u blizini, tijekom čitavog
tjedna prolaznici su se znatiželjno zaustavljali, a neki se i raspitivali kod umjetnice
o tome što je slika trebala predstavljati. »Što god poželite«, sa smiješkom je
odgovarala Bridgette.
Dan prije, opet pod budnim okom policajca u patroli, njezin je rad privukao
mnoštvo ljudi u kaputima i šalovima koji su gledali kako nastaju trstika, bilje i
sitni vodeni stanovnici uz obalu jezerca. Danas su se okupili da promatraju kako,
stojeći na ljestvama, svojim čarobnim kistom dovršava drveće, oblake i visoke
trave. Kad je na Sjevernjaci povukla posljednji potez kistom i počela se
spuštati niz ljestve, mnoštvo je zapljeskalo. Jedan je Francuz izjavio, »Mural
predstavlja nadu. Ova zvijezda smo mi - Francuzi. Naše svjetlo se prigušilo, ali
nije ugasnulo.«
Ljestve su se zaljuljale i Achim Fleisher je pojurio da ih učvrsti. Na njegovo
zaprepaštenje, u susjedstvu je stekao neočekivan status zaštitnika murala. Ranije
toga tjedna, dvojica časnika Wehrmachta zaustavila su se da ga promotre i
prokomentiraju na njemačkom. Achimu je stalo srce. Nisu izgledali zadovoljno.

146
 Knjige.Club Books

Ugledali su ga i pozvali da im priđe. »Tko je umjetnik koji je ovo napravio?«

upitao ga je jedan od njih, pokazujući prema zidu.
Achim se suspregnuo od gutanja knedle, iznenađen svojom nevoljkošću da
im navede ime. Za vrijeme njezina rada na slici, predstavila se kao Bernadette
Dufor i pokušala razoružati njegovu hladnoću uvlačeći ga u srdačan razgovor.
Odupro se njezinim pokušajima, još uvijek sumnjičav prema njoj i njezinu
muralu, no kao muškarac nije mogao ne cijeniti njezino ljupko lice i energično
malo tijelo, tako savršeno oblikovano, ženstveno i idealne visine.
»Mlada Francuskinja, modna dizajnerica«, odgovorio je. »Časna majka
Sestara milosrdnica« - pokazao je prema samostanu - »dala joj je dopuštenje da...
unese ljepotu u ulicu.«
»Pa, svakako je u tome uspjela«, rekao je časnik. »Izvanredno. Siguran sam
da će njeni napori uroditi pravim umjetničkim djelom kad bude završeno.
Pobrinite se da ga zaštitite.«
Neka žena iz susjedstva svjedočila je ovom razgovoru, ali ga nije čula. Nakon
što su vojni časnici otišli, prešla je preko ceste da ga upita, »Jesu li Švabe tražili
da se mural ukloni?«
»Vjerujem da im je to bila namjera, gospođo.«
»Ali odgovorili ste ih od toga?«
»Čini se da je tako.«
»Blaženi bili, monsieur.«
Tako se prenijela vijest da je slika pod Achimovom osobnom zaštitom.
Nedavno ga je neki kupac u trgovini istaknuo kao »čuvara zida« i on se šepurio
zbog te titule i prepoznavanja. Poznata su lica sada prolazila pored njega na straži
s izrazima odobravanja umjesto namrštenog prezira, a njemački su mu vojnici u
ophodnjama kimali prijateljski odobravajući njegov zadatak. Primorski krajolik
koji je rastao na samostanskom zidu Sestara milosrdnica privlačio je sve više
prometa u ulicu, a posjetitelji su se, voljni upotrijebiti svoj racionirani film, počeli
fotografirati pozirajući pored murala. Ta je pažnja zahtijevala da dodatno pripazi
na svoju pojavnost kako bi ostavio odgovarajuću sliku policijske prisutnosti, no
još važnije, i to posve nesvjesno, da ostavi dobar dojam na umjetnicu.
Sigurno sišavši s ljestava, gospođica Dufor se okrenula prema njemu, s
toplom zahvalnošću na nježnom licu. »Merci beaucoup«, rekla je nasmiješeno, a
Achim je bio zatečen osjećajem koji ga je obuzeo od glave do pete.

147
 Knjige.Club Books

TRIDESET ŠESTO POGLAVLJE

Tog je nedjeljnog poslijepodneva Chris bio u svojoj sobi u prenoćištu, kad su ga

dva duga zujanja iz uređaja na zidu upozorila da ga u dnevnoj sobi u prizemlju
čeka gost. Taj ga je znak uplašio. Nije se mogao sjetiti nikoga tko bi ga posjetio,
budući da među kolegama nije stekao prijatelje, a drugim je podstanarima,
mladim Nijemcima koji su u zemlju dovedeni na činovnička mjesta za nacističke
glavešine, tek kimao u prolazu. Bojnik Renault odabrao je njegov smještaj kao još
jedan izvor informacija koje će prenositi Labradoru. Nijedan član Vilina konjica
nije znao gdje stanuje, a mogao je isključiti i Julesa Garniera i Louisa Muellera.
Ravnatelj kadrovske ne bi riskirao doći na sastanak u njegovo konačište, a
Muellera je čuo kako se hvali da će cijelu nedjelju provesti u krevetu sa svojom
prostitutkom iz Lyona. Chris je dvaput pritisnuo dugme kako bi recepcionaru
dao do znanja da silazi, a zatim spremio olovku s detonatorom u unutarnji džep
jakne. Pilulu cijanida nosio je u kućištu svog ručnog sata njemačke proizvodnje.
Francuski službenik na recepciji, kolaboracionist kojega je Chris prezirao
otkako se ovdje prijavio, trznuo je glavom prema dnevnom boravku sa zluradim
smiješkom koji je implicirao da je u nevolji. Chrisu se uzlupalo srce. Zamišljeno
zureći kroz prozor s rukama prekriženim na leđima, stajao je njemački časnik u
šinjelu koji je na ovratniku imao insignije general-bojnika. Chris je taj čin
smjesta povezao s Wilhelmom Marchom čiji je otac bio šef Abwehra.
General-bojnik se okrenuo, a neznatni je smiješak opustio zamišljene crte
njegova grubo privlačnog sredovječnog lica. »Herr Bauer, ja sam Konrad March,
Wilhelmov otac. Vi ste Wilhelmov nastavnik terenskih sportova i matematike«,
rekao je, prilazeći Chrisu ispruženom rukom.
»Točno, Herr general-bojniče«, rekao je Chris.
»Došao sam porazgovarati s vama o nečemu u vezi s njim.«
»Drago mi je što mogu biti na usluzi.«
Njemački stanari koji su se tog nedjeljnog poslijepodneva okupili da slušaju
gramofonske ploče, smjesta su zaklopili svoje knjige, zatvorili novine, isključili
gramofon i tiho napustili prostoriju. General March je povukao oko sebe stražnju
148
 Knjige.Club Books

stranu svog šinjela i sjeo na jednu od ispražnjenih stolica, doimajući se kao da to

nije ni primijetio. Činilo se općeprihvaćenim da muškarci njegova ranga i moći
imaju pravo na privatnost.
General je pokazao Chrisu da sjedne i započeo bez prethodnog uvoda. »Prošle
sam se nedjelje popodne sastao s Herr Louisom Muellerom, ravnateljem programa
tjelesnog odgoja na vašoj akademiji«, rekao je, »i nije mi se svidjelo ono što sam
čuo i vidio. Odlučio sam da je najbolje povući Wilhelma iz škole i njegovo
obrazovanje prepustiti u ruke privatnih instruktora.«
»Nedostajat će mi, gospodine.«
»Neće, ako pristanete podučavati moga sina matematiku triput tjedno u mojoj
kući, nakon što završite sa školskim obvezama. Pola sata koje je škola namijenila
učenju matematike jednostavno nije dovoljno. Wilhelm vas voli i vjeruje vam.
Nadam se da ćete razmotriti prijedlog. Dobro ću vam platiti.«
Chris je zadržao pristojan, blago iznenađen izraz lica. Pred čovjekom
obučenim za čitanje facijalnih ekspresija i govora tijela, ne smije odati svoj ushit
što mu je ovakav špijunski dar pao u krilo. Volio bi biti muha na zidu kad bojnik
Renault bude primio poruku da je Vivak - Claus Bauer - dobio pristup domu šefa
Abwehra u Francuskoj. Njegov će hendler biti jako zadovoljan.
»Trebam li vam dati vremena da razmislite, Herr Bauer?«
Chris je bio svjestan da je pitanje postavljeno kurtoazno. Osim ako nema
dobar izgovor zbog kojega bi odbio generalovu ponudu, od njega se očekivalo da
je prihvati. »Neće biti potrebno, Herr general-bojniče«, rekao je. »Bit će mi čast
podučavati vašeg sina matematiku. Veselim se tome.«
General je ustao. »Izvrsno. Evo moje adrese.« Chris je ustao da preuzme
posjetnicu i rukuje se s generalom. »Onda, sutra popodne?«
Chris je kimnuo. »Sutra popodne.«

149
 Knjige.Club Books

TRIDESET SEDMO POGLAVLJE

Konačno se oslobodila nedjelja koja je Victoriji omogućila da ode do pansiona u

kojem je Ralph možda pronašao utočište. Prethodnih je nedjelja, jedinog dana u
tjednu koji joj je omogućavao dovoljno vremena za njenu misiju, bila vezana
pukovnikom Derrickom Albrechtom. Na njezinu je gorku žalost njihove dvoboje
zakazivao u doba koje joj nije ostavljalo dovoljno vremena za vožnju metroom da
posjeti gospođu Dupree u njezinu pansionu. Jučer je, međutim, pukovnik
Albrecht nazvao da je pita bi li gospođica razmotrila da njihov dvoboj u dva
pomaknu na četiri sata. Victoria se spremno složila.
Posjetit će gospođu Dupree bez prethodne najave. Bilo bi joj draže prvo
telefonirati, no Victorijina briga za ženinu sigurnosti, kao i svoju vlastitu,
sprječavala ju je da kontakt uspostavi telefonom. Operateri centrala bili su na
glasu zbog prijavljivanja sumnjivih razgovora nacističkoj policiji, a telefon u
pansionu možda se nije nalazio na mjestu s kojeg bi se vlasnica mogla sigurno
javiti na poziv.
Poruke uručene osobno također su bile rizične i nesigurne. Njemačke
patrole presretale su i pretraživale licencirane kurire na biciklima, a Victoria nije
imala povjerenja ni u koga da će bez čitanja dostaviti dugačku poruku kojom bi
gospođi Dupree objasnila svrhu svojeg posjeta.
Stoga nije imala drugog izbora nego se pojaviti nenajavljena u nadi da će
hrabru propriétaire zateći kod kuće, voljnu da razgovara s njom ove hladne
nedjelje koja je štipala za nos. Parižani su se opravdano bojali vjerovati jedni
drugima, a moglo se desiti i da žena koja je možda spasila Ralphov život porekne
da je to učinila. Victoria se nije mogla domisliti nikakvoj uvjerljivoj lažnoj priči
kojom bi objasnila zašto je došla, pa je odlučila riskirati i gospođi Dupree povjeriti
istinu.
Srce joj je lupalo kad je pozvonila na vrata pansiona. Uzbubnjalo se još jače
kad joj je vrata otvorio mladi, ozbiljan muškarac odjeven u košulju podvrnutih
rukava i olabavljene kravate narednika Wehrmachta koji nije bio na dužnosti. Nije
očekivala da će pansion biti rekviriran za potrebe stanovanja njemačkih vojnika.

150
 Knjige.Club Books

Ugledavši je, muškarac je razrogačio oči i vilica mu se lagano objesila. Victoria

mu se nasmiješila. Iskoristit će njegovu očaranost njome u svoju korist. Nadajući
se da razumije francuski, rekla je, »Bonjour, monsieur. Došla sam vidjeti madame
Dupree. Je li ovdje?«
Poput opčinjenog mutavca, odstupio je da je pripusti u hodnik i primjerkom
novina Pariser Zeitung na njemačkom jeziku mahnuo prema stražnjem dijelu
kuće. »Cuisine«, uspio je izgovoriti, pokazujući prema kuhinji. Iz sobe otvorenih
vrata nekoliko koraka niz hodnik, Victoria je začula muške glasove kako govore
njemački.
»Merci«, rekla je i projurila kroz blagovaonicu, ne želeći izložiti svoju
prisutnost muškarcima u sobi. Ušavši u kuhinju, tiho se obratila ženi koja je stajala
za štednjakom okrenuta leđima, »Madame Dupree ?« Srećom, u kuhinji nije bilo
nikog drugog, no Victoria je kroz prozor mogla vidjeti dvojicu muškaraca, jednog
njemačkog satnika i jednog civila, kako pognuti nad gredicom u vrtu
čupaju kupus.
Gabrielle Dupree se okrenula od štednjaka i zatreptala. »Tko ste vi?«
Veronique je zakoračila naprijed i svojim najusrdnijim tonom tiho
progovorila na francuskom. »Moje ime nije važno, madame Dupree. Morate mi
vjerovati da vam ne želim nauditi. Ja sam zaručnica jednog pilota RAF-a,
Amerikanca za kojeg vjerujem da ste mu u svibnju ove godine pružili utočište.
Oboren je iznad Gennevillersa...«
»Pssst!« oštro je prosiktala madame Dupree, prislonivši joj prst na usta.
Okrenula se da ugasi plamenik i pokazala Victoriji prema smočnici. Stisnute
između polica s izdašnom prošloljetnom zimnicom, prošaptala je, »Jeste li
Amerikanka?«
»Jesam.«
»Dokažite.«
»Molim?«
»Razgovarajte sa mnom na engleskom. Ne, recite mi zašto ste ovdje na
američkom jeziku. Znat ću prepoznati razliku.«
Naglašavajući produljene samoglasnike virdžinijskog akcenta, Victoria je
izgovorila nekoliko besmislenih rečenica o vremenu. »Ah«, rekla je madame
Dupree, očito uvjerena u njezinu nacionalnost. Obgrlila je Victoriju rukama i
blago rekla, »Izađite, mademoiselle. Hodajte jedan blok prema jugu. Naići ćete
na grobljanski park pored crkve. Naći ćemo se tamo za dvadeset minuta.«
Začule su kako se otvaraju kuhinjska vrata i madame Dupree je brzo dograbila
staklenku konzervirane repe. »Žao mi je, mon amie«, rekla je dovoljno glasno da
je uljez može čuti, »ali ovo je sve što mogu odvojiti iz naše oskudne ostave.
Vremena... su tako teška.«

151
 Knjige.Club Books

»Oui«, rekla je Victoria i uzela staklenku. Madame Dupree je izašla i Victoria

je krenula za njom. U kuhinji je ukočeno stajao narednik koji ju je pripustio u
predvorje. Odjenuo je uniformu i zategnuo kravatu.
»Mogu li vam pomoći, naredniče?« oštro je upitala madame Dupree.
»Ovaj, da, naime...« Narednik je nesigurno zakoračio naprijed, razmetanje
vojnom uniformom nije ostavilo željeni dojam. »Kao pripadniku Abwehra,
moja... moja je dužnost... ispitati sve nepoznate posjetitelje ovoj kući«, promucao
je.
»Doista? Nikad prije niste to učinili.«
Činilo se kao da se narednik smanjio u svojoj uniformi. »Ovaj, pa, to je istina,
ali to je sada po pravilniku...«
»Mademoiselle nije nepoznata posjetiteljica ovoj kući«, prekinula ga je
madame Dupree. »Ona je samo nepoznata vama, a ja ću ovo pitanje raspraviti sa
satnikom Achterbergom. Evo, upravo stiže.«
Pogledi su se okrenuli prema muškarcima koji su s vrećama kupusa dolazili
iz vrta prema kući, dok im se dah ledio u zraku. Na narednikovom su se
bucmastom licu pojavile ružičaste mrlje. »Nema potrebe za tim, madame«, brzo
je rekao, lupnuvši petama s poštovanjem. »Pogriješio sam.«
Victoriji je srce stalo čim je otvorio usta. Govorio je iskrivljenim francuskim
s teksaškim unjkanjem. Čovjek je bio Amerikanac u njemačkoj obavještajnoj
agenciji. Još ju je jedan šok umalo natjerao da ispusti staklenku konzervirane repe.
Iza njemačkog časnika, kroz ulazna je vrata, otirući mraz sa cipela, obraza
rumenih od hladnoće, ušao Sjevernjača. Zaokupljen, nije ju vidio sve dok nije
podignuo glavu i ugledao kako nepomično zuri u njega. Drugi je muškarac, satnik
Achterberg, samo izgledao iznenađen prisutnošću takve žene u kuhinji njegove
gazdarice.
Victoria je prestala piljiti, svjesna da su njihovi međusobni zaprepašteni
pogledi privukli narednikovu pozornost. Bila je zahvalna kad je madame Dupree,
visoka kao i ona, stala pred nju i poljubila je u obraze na francuski način.
»Zbogom, mon amie. Uskoro ćemo se opet susresti.«
»Oui«, ponovila je Victoria i okrenula se prema vratima.
Narednik joj se sklonio s puta, kratko kimnuvši glavom. »Mademoiselle.«
Dvadeset minuta kasnije, madame Dupree joj se pridružila na klupi u parku
gdje je sjedila, još uvijek zaprepaštena zbog otkrića Sjevernjačine adrese i
saznanja da ju je dijelio s Amerikancem.
»Zbog vašeg šoka što vidite mog mladog podstanara, pretpostavljam da ga
poznajete i da ste iznenađeni što ste ga zatekli u mom pension de famille«, izjavila
je vlasnica pansiona. Zbog njihove obostrane sigurnosti, Victoria nije
komentirala. Imanje madame Dupree bilo je sigurna kuća. Radila je za OSS.
»Oui, tako sam i mislila«, rekla je žena. »Neću više govoriti o toj stvari i molit
ću Boga da nikada nećete imati razloga otkriti moje ime ili ime mog podstanara.
152
 Knjige.Club Books

Ne brinite se, mademoiselle. Svjestan je da je mucavi glupan Amerikanac. Zna da

mora biti jako oprezan. A sada što se tiče odgovora na vaše pitanje. Oui, pružila
sam utočište dvojici RAF-ovih pilota koji su u svibnju oboreni iznad
Gennevilliersa. Jedan je od njih, Amerikanac, bio teško ranjen i umro je prije
negoli je stigao pobjeći u ilegalu. Drugi je, Englez, morao dospjeti u Englesku,
ako ste saznali za mene.«
Držeći se za srce, Victoria je rekla, »A...ime tog... pilota koji je umro?«
»Peter Billings. Bio je iz... Idahoa, vjerujem da tako kažete. Je li to ime vašeg
zaručnika?«
Victoria je nakratko zaklopila oči od olakšanja. »Ne«, rekla je.
»Međutim, imam još nešto...« Madame Dupree je posegnula u džep svog
kaputa da izvuče predmet kojeg je Victoria prepoznala kao RAF-ovu verziju
američkih identifikacijskih pločica. »Pronašla sam ovo među imovinom Petera
Billingsa prije nego što smo ga sahranili«, rekla je i pružila dlan. »Je li ovo
identifikacijska pločica vašeg zaručnika, mademoiselle?«
Victoria je uzela jednu smeđu pločicu obješenu na špagu i zagledala se u
natpis na kojem je stajalo ime, identifikacijski broj vojnika i religijska pripadnost
poručnika Ralpha W. DuPonta. Polako, s peckanjem u očima, kimnula je.
»Pretpostavljam da ju je monsieur Billings uzeo da je preda obitelji pilota, ali
sam je umro prije negoli ju je stigao isporučiti«, rekla je madame Dupree. Ustala
je i obratila se Victorijinoj pognutoj glavi. »Upamtite ime brigadira Gavina
Longwortha. On je iz Lewesa u Istočnom Sussexu. Nakon rata, možda ćete ga
poželjeti posjetiti da saznate više o smrti vašeg voljenog.«
Otišla je prije nego što je Victoria shvatila da je nema. Suznih očiju, Victoria
je prstima pomilovala pozadinu ugravirane pločice koja je doticala prsa čovjeka
kojeg je voljela. Prinijela ju je usnama i tamo je zadržala. Identifikacijske oznake
RAF-a dolazile su u parovima, osmerokutna zelena ostavljala se na tijelu, dok se
okrugla smeđa uzimala za evidentiranje smrti. Gdje li je bio pokopan njezin
ljubljeni? Na kojem polju, u kojem selu, kojem groblju? Neće ga tamo ostaviti.
Nakon rata, ući će u trag brigadiru Gavinu Longworthu da pronađe Ralphov grob
i svog ljubljenog dovede kući.
Crkvena su zvona najavila kraj nedjeljne službe. Morala je poći. Gurnula je
komadić kože duboko u džep, dok su joj se suze kotrljale niz obraze. Sada se može
vratiti kući. Dobila je odgovor po koji je došla u Pariz, a njezina otkrića o
Sjevernjačinoj adresi i povezanosti madame Dupree s OSS-om sad su ih dovela u
opasnost, za slučaj da je uhvate i natjeraju da progovori. Bila je njezina dužnost
prijaviti svoja otkrića bojniku i izuzeti se iz Vilina konjica.
No kako da ode kući i ostalima prepusti posao koji bi Saveznicima mogao
pomoći da dobiju rat, što je bio razlog zbog kojeg se Ralph i prijavio u RAF ?
Ne. Njezina je dužnost bila ovdje gdje je njezin voljeni poginuo. Prepustit će
Sjevernjaci da njihov slučajni susret prijavi bojniku.

153
 Knjige.Club Books

TRIDESET OSMO POGLAVLJE

Za svojim stolom u Bernu, obavijen gustim oblakom dima tuceta Lucky Strike
cigareta koje je jednu za drugom palio otkako je primio Bridgettinu kodiranu
poruku iz Pariza, bojnik Alistair Renault bio je slika i prilika očaja. Pristigli su
podaci OSS-ove istrage o pukovniku Derricku Albrechtu, vojvodi rođenom u
Bavariji. Muškarac u smeđem već je imao neka saznanja o njemu, ali samo o tome
tko je i čime se bavi kao šef kontraobavještajnog odjela u Parizu. Nije znao da je
čovjek bio jedan od bivših njemačkih prvaka u floretu i da je godinu dana studirao
na Harvardu. Ti se detalji nisu nalazili u spisu.
Dirk Drechsler bio je iz New Braunfelsa u Teksasu, što je slučajno bio rodni
grad brzonogog Chrisa Brandta, a živio je u istom pansionu kao i Sam Barton,
znan još i kao Sjevernjača iz Vilina konjica. Chris je sada privatno podučavao sina
šefa Abwehra u Francuskoj, koji je stanovao u susjedstvu njegovog kolege iz
Vilina konjica, mušičara Brada Hudsona koji se pak sprijateljio s istim tim
momčićem, generalovim sinom. Može li biti veće pomutnje u njegovu
pažljivo osmišljenom planu da svoje operativce drži razdvojene i na sigurnom?
Unutar jednog tjedna stigle su i druge šifrirane poruke koje su mu prijetile
izazvati srčani udar koji mu je njegov šef godinama predviđao. Victoria je
nabasala na Sama u njegovu pansionu, pronašavši nekako Gabrielle Dupree zbog
informacija o svom nestalom zaručniku, oborenom u bombardiranju mete u
blizini Pariza. Kako li je Victoria došla na ideju da mu je vlasnica pružila utočište
- Alistairovi izvori nisu identificirali RAF-ove pilote - možda nikada neće izaći
na vidjelo, no njezin je posjet objasnio skriveni motiv pridruživanja OSS-u.
Madame Dupree je uspjela potvrditi smrt njezina zaručnika - to je doznao od svog
čovjeka u Parizu, nakon što ga je Gabrielle kontaktirala, a ne od Victorije ili Sama
koji su trebali informirati Labradora o svom slučajnom susretu. Alistair bi se
dao okladiti da su njih dvoje odlučili zatajiti tu informaciju znajući da će ih on
povući iz operacije. Slučajni je susret doveo Gabrielle u opasnost, a Sama u
dvostruku pogibelj, prvo od američkog izdajice koji je živio pod istim krovom, a
zatim i od Victorije koja je sada znala njegovu adresu.

154
 Knjige.Club Books

Bio je petak, 30. listopada, trideset i sedmi dan od početka operacije.

Alistairov plan da svakog člana Vilina konjica zaštiti držeći ih u neznanju o
međusobnim identitetima, lažnim imenima, adresama i misijama, tako da im se
putevi nikad ne ukrste u pješačenju Latinskom četvrti, obio mu se o glavu. Ni
njegova ideja da timu dodijeli zajedničko mjesto odlaganja i prikupljanja
podataka nije bila baš blistava - zapravo, bila je čisti idiotizam. Prema riječima
njegova čovjeka u Parizu, mural je privlačio toliko pozornosti da je
francuski policajac s fašističkim sklonostima bio raspoređen da ga čuva.
Ta je situacija Bridgette dovela pod njegovu neprekidnu pasku i
povećala vjerojatnost da muškarac primijeti ista četiri lica koja redovito prolaze
pored poštanskog pretinca.
Dođavola!
Alistair si je rekao da nije mogao predvidjeti ovakav posljednji razvoj
događaja. Uvijek je bilo kikseva. Neočekivano je bilo prokletstvo svake misije.
No u ovom slučaju, koliko god to bilo iracionalno, nije mogao ne kriviti sebe. U
zabludi je pomislio da bi tim mladih, neiskusnih, jedva obučenih, zaštićenih
Amerikanaca smještenih u stranu zemlju koja otvoreno surađuje sa svojim
nacističkim okupatorom, mogao izbjeći otkrivanje. Vilini konjici uvijek bivaju
pojedeni.
Naime, ako su uhvaćeni.
Stoga je postojalo samo jedno rješenje. Mora ih izvući iz Pariza.

»Jesi li poludio, Alistaire?« Divlji Bill Donovan rijetkim je gnjevom planuo na

svog glavnog špijuna kad ga je Alistair nazvao da mu iznese svoj prijedlog.
»Nećeš izvući Vilina konjica iz Pariza samo zbog dojma da im prijeti neposredna
opasnost. Pa što ako im i prijeti? Svaki je agent kojeg pošaljemo iza
neprijateljskih crta u neposrednoj opasnosti. Ti su klinci na prvorazrednim
lokacijama da nas nastave snabdijevati neprocjenjivim informacijama. Što bismo
još, pobogu, mogli poželjeti? Sjevernjača se u pansionu druži s Abwehrom, a
Jetrenjarka sa šefom kontraobavještajnog odjela u Parizu, Vivak podučava sina
šefa Abwehra u Francuskoj, Priljepak je njegov ribolovni vodič, a Labrador je na
poziciji da nas o svemu tome obavještava! Na savršenim su pozicijama za koje si
ih obučavao i poslao u Pariz! Umjesto da se bičuješ, trebao bi se potapšati po
leđima. Sudeći samo na temelju njihovih dosadašnjih rezultata, izveo si jednu od
najvećih zavjera u špijunskoj povijesti. Zašto bi ih, dovraga, želio dovesti kući?«
»Zato što je njihovo hapšenje neizbježno, Bille.«
»Kako znaš ? Možda ništa ne proiziđe iz ovih novih otkrića na koja su djeca
naletjela. Čestitaj im na hrabrosti i snalažljivosti da se nose s njima. Ionako se čini
da nisu tip ljudi koji podvija rep i bježi na prvi znak problema.«
155
 Knjige.Club Books

Toga se Alistair i bojao. »Mislio sam da smo se dogovorili da će na prvi znak

opasnosti za ikoga od njih biti moja odluka hoćemo li ih i kada izvući«, rekao je.
»Nismo se mi oko toga dogovorili. To je bila tvoja ideja, proizašla iz tvoje
emotivne vezanosti za tu djecu, a upozorio sam te da se kloniš takve angažiranosti.
Ne, gospodine, nećeš se prepustiti svojim osobnim osjećajima i odbaciti godine
planiranja i novca poreznih obveznika. Taj nas je tim već sad opskrbio nekim od
najboljih informacija koje smo dosad dobili iz Francuske. Možeš ih upozoriti
na opasnost u kojoj se nalaze, ali pružit će im se prilika da samostalno potonu ili
isplivaju. Bit će njihova odluka hoće li ostati ili otići. Jasno?«
»Jasno, pukovniče, ali upozoravanje na njihove pojedinačne prijetnje putem
radio prijenosa ne dolazi u obzir. Nemam vremena osmisliti kod koji će bilo tko
od njih shvatiti, a količina informacija moju bi radio operaterku predugo zadržala
u eteru. Ako ne dopuštaš da Vilin konjic dođe k meni, ja moram otići njima. Ako
mi odobriš prijevoz, mogu odletjeti do Pariza i nazad unutar trideset šest sati, i...«
»Alistaire, sad znam da si poludio!« Glas Divljeg Billa prerastao je u riku.
»Neću ti dopustiti da počiniš takvu ludost. Jesi li zaboravio da si dobro poznat
njemačkim i Vichyjevim policijskim vlastima? Ako te ščepaju, neka nam Bog
bude na pomoći. Kontaktiraj svog momka u Parizu uobičajenim kanalima. Neka
on prenese tvoje vijesti. Ako odluče izaći, tada i samo tada ću te ovlastiti da urediš
njihovo izvlačenje. Je li to jasno?« Kad Alistair nije smjesta odgovorio, ton
Divljeg Billa se smekšao. »Utješi se saznanjem da su ta djeca znala u što se
upuštaju kad su se prijavila, Alistaire. Bog zna da si im to dovoljno često
ponavljao.«
»Nije mi zbog toga nimalo lakše.«
»Sad se ponašaš djetinjasto. Lakoća nije sudionica u ovoj igri, bojniče, kao
što dobro znaš. Ti će momci i djevojke ostati gdje jesu, dok sami ne odluče
drugačije. To je naredba.«
Veza je zamrla. Alistair je bijesno tresnuo slušalicom o njezino postolje.
Nikada u svojoj karijeri nije osjetio potrebu oduprijeti se naredbama, sve dosad.
Nije ga bilo briga za posljedice, no njegov je šef bio u pravu. Bio je prevelik rizik
za OSS i SOE da se pojavi u Parizu, a Vilin je konjic sad bio u još boljoj poziciji
snabdijevati ih najpouzdanijim i najtočnijim informacijama koje bi uopće
mogli izvući iz Pariza.
Grupe Otpora i vojska već su djelovale na temelju informacija koje je tim
pribavio. General Gestapa bio je uklonjen - potiho, da se izbjegnu odmazde - jer
njegova ljubavnica na probi nove haljine nije skrivala privatnu zabavu na koju je
trebala ići sa svojim ljubavnikom. Nakon što je u Samovoj inženjersko-
konzultantskoj tvrtki procurila vijest da sadrži bombu u izgradnji koja bi
mogla izbrisati čitavu jednu malenu državu, RAF je raznio tajno
nacističko postrojenje u Norveškoj.
Sam je također uspio fotografirati nacrte nacističkog laboratorija u razvoju
koji je trebao proizvoditi kemikalije za masovno uništenje i kopirao nacrte
156
 Knjige.Club Books

tvornice za proizvodnju bespilotnih letjelica dizajniranih da nose bojnu glavu za

uništenje cijelog grada.
Brad je dojavio informaciju o ključnom skladištu morskih mina skrivenom u
uvali Le Mont-Saint-Michel, otočnoj općini uz sjeverozapadnu obalu
Normandije, koje su u očekivanju Savezničke invazije trebale biti zakopane uz
obalu regije. Pripadnici Makije, ruralne gerilske skupine francuskog Pokreta
otpora, pod okriljem su noći doplivali do kopna, svladali stražare, razmontirali
osigurače i sve dijelove pobacali u rijeku Couesnon. Postupajući prema
Bradovim informacijama, norveški su partizani uspješno raznijeli brod koji je na
rusku frontu nosio naoružanje kako bi ublažio sve slabiju opskrbu njemačkih
trupa.
Chris, koji je živio i radio u žarištima glasina, proslijedio je tajnu obavijest o
visokom njemačkom zapovjedniku koji je po barovima skupljao seksualne
partnere svoga spola, što je sklonost koja je u Trećem Reichu bila kažnjiva smrću,
ali ga je činila zrelim za ucjenu za suradnju sa Saveznicima. A Victoria je bojnika
uputila na visokopozicioniranog njemačkog časnika bijesnog na Hitlera
zbog zatiranja rata na ruskom frontu, što je dovelo do smrti njegova sina. Kad je
Alistairov čovjek u Parizu pristupio ocu tražeći ga da izda svoju zemlju, spremno
je pristao. Informacije Vilina konjica dosad su bile zlato uhvaćeno u mrežu, a
pristizali su i drugi grumenčići koji bi se mogli isplatiti.
Nevoljko, Alistair je ponovo posegnuo za telefonom. Henri Burrell, njegov
čovjek u Parizu, bio je dugogodišnji prijatelj s kojim je surađivao u prošlom ratu,
pouzdani suradnik francuske Vichyjevske vlade bez putnih ograničenja. Kad ga
kontaktira, njegov bi prijatelj mogao prijeći švicarsku granicu i doći na mjesto
sastanka u Bern do ručka, a zatim se vratiti u Pariz do vremena za večeru. Alistair
će ugovoriti Henrijev sastanak s Vilinim konjicem za sutra u kavani.
No, zamjenik Divljeg Billa Donovana izvršit će jednu izmjenu u naredbi
svoga šefa. Započet će s pripremama i urediti da se dva Lysandera napune
gorivom i budu spremna za izvlačenje njegovih operativaca iz Pariza, čim mu
Henri da zeleno svjetlo za polijetanje.

157
 Knjige.Club Books

TRIDESET DEVETO POGLAVLJE

Te je večeri točno u osam sati Bridgette savjesno izvukla kovčeg s radio stanicom
iz prostranog udubljenja skrivenog iza ploče zaklonjene ormarom u njezinoj
tavanskoj sobi. Prostor je izgrađen tijekom Francuske revolucije kako bi se
aristokrati u bijegu sakrili od giljotine. Bez ikakvih očekivanja čekala je da joj se
bežični instrument, utišana zvuka, obrati. U svim noćima u kojima je s olovkom i
papirom u ruci sjedila pred tom kutijom, to se događalo rijetko i to samo nakratko.
Kad je sama slala prijenose, odgovor bi uvijek bio šturo Primljeno. Sjajan posao.
No te su večeri dugački i kratki zvukovi točke i crtice, audio reprezentacije
Morseova koda, razbili tišinu. Bridgette je užurbano pisala, jer prijenos je bio
kratak. Dešifrirana poruka glasila je: V susret 1600/31. Dalje transkribiran, tekst
je naredio da se Vilin konjic sljedećeg dana, u subotu 31. listopada, okupi u čajani
s knjižarom. Uzbunjeno je zurila u poziv. To je značilo da je iskrsnula izvanredna
situacija.
Bridgette je natipkala odgovor: Primljeno. U očekivanju daljnjih instrukcija.
Odgovor se vratio nakon nekoliko tjeskobnih minuta, kao da je bojnik razmišljao
kako odgovoriti: Ništa više.
Nije imala pojma kad su njezini kolege iz tima tijekom radnih dana ili vikenda
provjeravali zid. Radno vrijeme bilo joj je dugo. Trebala se pojaviti u La Maison
de Boucher do osam ujutro i u samostan se nije vraćala prije šest, a vikendima se
neredovito pojavljivala na slikanju. Dosad nijedan član tima nije ostavio kodnu
oznaku na svojim simbolima, niti je ona bila pozvana da ostavi poruku njima.
Od početka operacije nije vidjela nijednog vilina konjica. Njihove su se
dojave s druge strane vrata s poštanskim otvorom pojavljivale kao da su ih tamo
pohranjivali duhovi. Bridgette je pretpostavljala da su se stopili s povećanim
prometom pješaka koji su preko Rue des Soeurs de Charité odlazili na posao i
vraćali se s njega. Achim nije spomenuo nikakvog sumnjivca, a Bridgette je bila
uvjerena da bi se već pohvalio da je zaskočio nekoga na koga je iole posumnjao da
ima zlu namjeru.

158
 Knjige.Club Books

Stoga će se sutra ujutro, nekoliko minuta prije isteka policijskog sata,

odšuljati do murala prije nego što se Achim Fleischer nasadi ispred zida. Ponosno
joj je objavio da na subotnja jutra svoju stražu kani započinjati ranije nego inače,
izračunavši da bi vandali najvjerojatnije napadali između smjena njemačkih
uličnih ophodnji.
Policajac ju je iznenadio. Bridgette je očekivala da će mu dosad već dosaditi
njegov stražarski zadatak, no uživao je u pažnji koju je dobivao kao »čuvar zida«
i jako se ponosio svojom revnošću koja je dosad, prema njegovu uvjerenju, štitila
mural od skrnavljenja. Jednoga se dana pored slike pojavila malena, ručno
istesana klupica, kako bi mu omogućila da odmori noge.
Stanovnici su mu ostavljali šalice čaja, a povremeno su djeca, po nalogu
roditelja koji su ih jedva uspijevali prehraniti, Achimu u ruku tutnula slatkiš ili
komad voća. Svakodnevno su ga molili da pozira za fotografije i daje autograme.
Bridgette je iznenadila i vlastita začuđenost prijemom murala u susjedstvu.
Kako se vijest o slici širila, stekla je još veću publiku. Počeli su je posjećivati
stanovnici drugih okruga. Njemački vojnici s djevojkama tražili su je u šetnjama
vikendom. Studenti slikarstva proučavali su je kao izložak. U podnožju zida
ostavljano je cvijeće. Isprva se, ne bi li objasnila svoju prisutnost i ublažila sumnje
za slučaj da mora dodati kodnu oznaku, Bridgette redovito pojavljivala s paletom
i četkom da doda više dubine i boje zvijezdi, cvijetu lopoča ili oblaku. Paleta i kist
Bridgette su predstavljale bijeg od dana udovoljavanja zahtjevima gnjusnih
supruga i ljubavnica čija se iluzija superiornosti temeljila isključivo na autoritetu
koji su njihovi muževi i ljubavnici imali nad pokorenim narodom. Povremeno je
gotovo zaboravljala na pravu svrhu murala.
Te je noći, u strahu da ne prespava, Bridgette jedva oka sklopila. Prije
nekoliko dana, seljak koji je samostan opskrbljivao drvetom bio je strijeljan zbog
skrivanja jedne židovske obitelji. Petnaest minuta prije šest sati, Bridgette je
zgrabila svoje kistove i boje i uskim se stepeništem odšuljala u dvorište,
odškrinuta prastaru škripeću kapiju preko noći zatvorenu zasunom i provirila van.
Osim udaljenog laveža psa negdje u Latinskoj četvrti, ulica je bila prazna i tiha.
Pod mutnom plavičastom svjetlošću zastrtih uličnih lampi, brzo je preko središnje
figure vilina konjica na muralu nacrtala tanku dijagonalnu crtu i dodala nekoliko
poteza sjenčanja ostalim simbolima kao upozorenje da se čuvaju zamke.
Nekoliko minuta kasnije, točno u šest sati, Achim Fleischer je izvan sebe
lupao po zaključanoj dvorišnoj kapiji sve dok malena redovnica, otpremljena s
jutarnje molitve, nije dojurila vidjeti čemu sve to lupanje. Povukla je klizni
prozorčić i bez daha upitala kako može pomoći monsieuru.
»Za početak, možete otključati ova prokleta vrata!« Achim je zaurlao prema
razrogačenim očima koje su virile kroz rešetku. Kad je zasun podignut, progurao
se pored prilike u crnoj halji, odmarširao niz stazicu, povukao vrata samostana i
stupio u zajednički dnevni boravak časnih sestara, zahtijevajući vidjeti sestru
Mary Frances. Časna se majka pojavila za nekoliko minuta.
159
 Knjige.Club Books

»O čemu se ovdje radi, Achime?«

»Morate smjesta pozvati mademoiselle Dufor!« naredio je.
»U krevetu je.«
»Probudite ju!«
»Može li joj biti rečeno zašto?«
»Netko je oskvrnuo mural! I to na mojoj straži.« Bijes u Achimovu glasu
stanjio se do cvileža, poput jedra naglo oštećena naletom vjetra. »Mora poduzeti
nešto da ga odmah popravi, prije nego što se počne okupljati subotnja gužva.«
»Bit će u spavaćici.«
»Ne zanima me ni... ako je kao od majke rođena! Dovedite je dolje istoga
časa.«
Sestra Mary Frances smireno se okrenula prema jednoj od svojih povjerenica.
»Budite ljubazni i pozovite mademoiselle Dufor, sestro.«
»I recite joj da ponese razrjeđivač!« povikao je Achim za časnom sestrom.
Drhtureći u kućnom ogrtaču, Bridgette je procjenjivala »oskvrnjenog« vilina
konjica i Achimovu tvrdnju da je na slici »nešto drugačije« što on nije mogao
odrediti.
»Jedina promjena koju vidim je tanka bijela crta povučena nekom nepoznatim
bojom preko vilina konjica, ali to nije unakazilo mural. Kamen je porozan, tako
da moram odrediti pravo sredstvo kojim ću je ukloniti. Mineralni alkohol i
terpentin samo će je razmazati.«
»Ne, neće. Grundirali ste zid. Vidio sam vas. Biljeg bi se trebao lako obrisati.
Dajte mi taj terpentin i pokazat ću vam!« Achim je posegnuo za bocom otapala u
Bridgettinoj ruci.
Bridgette je brzo sakrila bocu iza leđa, dok joj je srce lupalo. Dijagonalna crta
mora ostati netaknuta.
»Ne!« rekla je. »Uništit ćete vilina konjica. Neću ga moći vratiti u prijašnje
stanje. Mural je moje umjetničko djelo, Achime, ne vaše. Uzrujani ste jer mislite
da je biljeg nečiji način iskazivanja nepoštovanja, ali to je samo recka, mon ami,
jedva primjetna.« Položila je dlan na njegovu ruku i tiho rekla, »Budite zahvalni
da nije nešto gore. A to što nije, samo pokazuje poštovanje i prema muralu i prema
vama. Ovo je samo mali nestašluk počinjen bez zlobe, koji se vjerojatno neće
ponoviti.«
Gnjev u Achimovom pogledu se prigušio. Uživao je u nježnom dodiru dlana
mademoiselle Dufor na svojoj ruci i upravo je primijetio obrise njezina tijela kroz
prozračnu kućnu haljinu. »Sad kad bolje razmislim, moja je sestra imala problema
s popravljanjem svojih slika terpentinom«, složio se. »U redu. Neka ostane. Vi
drhtite. Oprostite mi. Morate se vratiti unutra, ali ako ikada ulovim osobu koja je
to učinila...«
»Sigurna sam da će ta osoba biti u ozbiljnoj nevolji«, rekla je Bridgette.

160
 Knjige.Club Books

ČETRDESETO POGLAVLJE

Ovog posljednjeg listopadskog jutra, Dirk Drechsler proučavao je Stephanea

Beauliea preko svoje šalice kave. Dirk je pio noisette - espresso s tek par kapi
mlijeka. Stephane je pijuckao mješavinu prženog ječma s cikorijom. Dirk ga je
privatno pozvao da podijele njegovu porciju - doista nije mario za francusku crnu
kavu, kao što nije volio ni blaže prepečenu splačinu kojom su se natakali Nijemci
- no inženjer je to pristojno odbio, kao što je Dirk i očekivao. Stephane nije bio
tip koji bio konzumirao hranu i piće koje nije bilo ponuđeno i drugim francuskim
podstanarima. Dirk se pitao je li Francuz svjestan njegova pogleda. S francuskim
je podstanarima na jednom kraju kuhinjskog stola madame Dupree jeo svoje
palačinke bez jaja s mrvicom pekmeza, dok je na drugom kraju Dirk sa satnikom,
poručnikom i ostalima klopao kobasicu s pečenim jajima, a svaka je grupa
razgovarala na svojem materinjem jeziku.
Zapravo, Dirk se pitao je li Stephane Beaukeu uopće bio svjestan njegovog
povećanog zanimanja. Tijekom ovog posljednjeg tjedna, u nekoliko navrata kada
su bili u istoj prostoriji, činilo se da ne može svrnuti pažnju sa svake riječi koju je
inženjer izgovorio. Dirk je bio zauzet ogromnim prikupljanjem Židova čije je
intervjue, deportaciju u koncentracijske logore i smaknuća morao dokumentirati
i pohraniti. Nacisti su bili opsesivno pedantni u administraciji, ma koliko jezivi
bili postupci koje su smatrali nužnima bilježiti za buduće naraštaje. Na kraju
svakog dugog dana, Dirk se vraćao u pansion odlučniji nego ikada da se izvuče iz
Francuske i vratiti u domovinu, a Stephane Beaulieu bio mu je povratna karta.
Nakon pošle nedjelje, Dirk je bio potpuno uvjeren da je taj čovjek više od
običnog građevinskog inženjera koji je svakoga dana odlazio u svoju
konzultantsku tvrtku i vraćao se kući na dinstani kupus s krumpirom. Ona
predivna djevojka koja se prošle nedjelje pojavila u pansionu bila je netko iz
njegove prošlosti. Takva je djevojka svakog muškarca mogla oboriti s nogu, što
bi objasnilo Stephaneovu reakciju na nju, no ne i njezinu reakciju na
Stephanea. Prepoznala ga je, ali ne kao nekoga tko ju je podsjetio na
preminulog poznanika, unatoč priči koju se madame Dupree potrudila ispričati za
večerom. Onakav pogled u djevojčinim očima nije bio zato što je vidjela duha.
161
 Knjige.Club Books

Bilo je jasno da se ona i Stephane poznaju, jednako kao što nije bilo sumnje da su
oboje to odlučili zadržati za sebe. Madame Dupree ju je otpravila prije nego što
su uspjeli razmijeniti ijednu riječ, što je Dirka navelo da se zamisli nad svojom
gazdaricom. Naravno da scena u kuhinji nije morala značiti ništa. Možda su
Stephane i ta djevojka nekoć bili u vezi pa su odlučili da to ne spominju pred
svima, a madame Dupree je osjetila njihovu napetost. Bila je pronicljiva stara
vještica. Dirk bi o tome ispitao Stephanea, ali nije htio upozoriti inženjera da mu
je sumnjiv. Njegov će odnos s tom djevojkom zasad morati ostati tajna.
Tajna pak nije bila činjenica da je Stephane Beaulieu očito dobro poznavao
generala Nicholasa Cravoisa. Osim ako Dirk nije pogriješio identitet muškarca,
onaj zagrljaj i to što Beaulieu zna najtajniju adresu u Parizu dokazali su njihovu
posebnu povezanost, što bi Dirku moglo biti od koristi kad dođe vrijeme za
pogodbu s Crnim Duhom. Dirk je svoju informaciju i Stephanea mogao prijaviti
satniku i pokupiti zasluge za najvažnije uhićenje u povijesti njemačke špijunaže,
ali nije ga bilo briga za to. Namjeravao je iskoristiti Stephanea da mu general
Cravois pomogne. Među ostalim zločinima protiv Trećeg Reicha zbog kojih je
Crni Duh bio tražen, general je vodio dobro organiziranu mrežu ruta za bijeg koje
su savezničkom ljudstvu, Zidovima i političkim disidentima pomogle da se
dokopaju slobode. Dirk se planirao ukrcati na tu vožnju za odlazak iz Francuske.
I ako je to moguće, želio je to učiniti tako da ne uključi Stephanea Beaulieua više
nego što je morao. Činio se čestitim, i Dirk nije bio pretjerano oduševljen idejom
da Francuza uhapse i isljeđuju čudovišta s kojima je radio, ali to će ovisiti o
njemu.
No mora paziti da ne djeluje prenaglo. Obuzdat će svoju nestrpljivost sve dok
ne prikupi dovoljno neosporivih podataka da ga Francuz ne odbije. Danas je bila
prva Dirkova slobodna subota u mjesec dana. Satnik i poručnik uskoro odlaze na
nogometnu utakmicu satnije, a ostatak će večeri provesti zabavljajući se s
igračima. On, naravno, nije bio pozvan da im se pridruži. Nema veze. Imao
je pametnija posla. Francuzov je kaput bio obješen o klin u hodniku. Ponio ga je
sa sobom kad se spustio na doručak. Dirk je odmah pojurio gore i vratio se s
torbom u kojoj su bili civilni kaput, šešir i šal kao kamuflaža koju će odjenuti
preko uniforme dok ga bude slijedio, objasnivši da se u vreći nalazi stara odjeća
koju će donirati Katoličkoj crkvi na uglu za njihovu rasprodaju rabljene robe.
Možda ga Francuz ponovno odvede do Nicholasa Cravoisa.

Dok je čekao da mu gosti dođu na ručak, general-bojnik Konrad March otvorio je

diplomatsku poštu koju mu je kurir upravo dostavio. Zapečaćena torba sadržavala
je depešu njegovog izravno nadređenog i mentora, admirala Wilhelma Canarisa,
vrhovnog zapovjednika Abwehra, sa sjedištem u Berlinu. Konrad je razočarano
pročitao da ga admiral sljedeće subote, 7. studenoga, planira posjetiti. Bio je to
162
 Knjige.Club Books

datum na koji je Konrad imao ulaznice za toliko iščekivanu premijeru Les

Visiteurs du Soir. Samo je nekolicina odabranih bila pozvana, a danas je
namjeravao pitati madame Gastain da mu bude pratnja. Budući da je pristala doći
k njemu na ručak, nadao se da će prihvatiti i poziv na večernji događaj, a možda
i večeru poslije toga. Možda bi mogao navesti admirala da se ranije povuče na
počinak.
Konrad je vrtio glavom čitajući šifriranu poruku. Wilhelm bi trebao biti
oprezniji sa sadržajem koji je odašiljao u svojoj diplomatskoj pošti. Unatoč
diplomatskoj carini, ovih dana nikakve poruke odaslane iz Njemačke nisu bile
sigurne. Admiralova je depeša navodno pripremala Konrada na njegov nadolazeći
posjet, no između šifriranih redaka jasno se mogla iščitati zgađenost njegovog
pretpostavljenog nepotrebnim pokoljem koji je proizišao iz Hitlerovog vođenja
ovog rata. Depeša je izvještavala da je 29. listopada, prema Hitlerovim
naređenjima, pobijeno šesnaest tisuća Zidova u Pinsku u Sovjetskom Savezu.
Samo su u listopadu, zbog rastuće nadmoći savezničkih pomorskih i zračnih
snaga, potopljene devedeset četiri njemačke podmornice.
Konrada nije prestalo iznenađivati što Führer još uvijek nije saznao za
admiralovu agitaciju. Njegov imenovani šef obavještajnog ogranka njemačke
vojske već je 1935. godine stajao iza nekih subverzivnih taktika koje su ga
potkopavale. U rujnu 1939., nakon što je već bio svjedokom divljanja njemačke
vojske nad poljskim civilima, kad su esesovske trupe zaključale dvjesto poljskih
Zidova u sinagogu u Będzinu u Poljskoj i zapalili je, admiralu se potpuno
zgadio Treći Reich. U strahu za budućnost svoje zemlje, ne bi li spriječio daljnji
pokolj, njegov je prijatelj tada sa savezničkim dužnosnicima bezuspješno pokušao
ispregovarati separatni mir.
Pred nosom uvijek budnog SS-a, zakletog neprijatelja Abwehra, Wilhelm je
organizirao spašavanje velikog broja Židova osuđenih na koncentracijske
logore, detaljno izvijestio Vatikan o nacističkim zvjerstvima u nadi da će Papa
intervenirati, te spriječio ubojstvo devetnaestorice zarobljenih francuskih časnika
u Tunisu. Konrada ne bi iznenadilo ni da je njegov zapovjednik bio umiješan u
neuspješne pokušaje puča atentatima na vođu kojeg je počeo prezirati. Konrad
nije znao kako svi ti činovi pobune nisu bili otkriveni, ali sreće će mu zasigurno
ponestati, a s njom možda i njegovom štićeniku u Francuskoj - krivom za
izdaju zbog prijateljstva.
Posjet njegova prijatelja značio je nevolju, a po prvi je put u puno vremena -
zapravo, od prije rata - Konrad zašao u razdoblje relativnog mira i zadovoljstva u
svom životu. Povukao je neprobojnu crtu između svog doma i radnog mjesta,
kojem je posvećivao sve manje i manje vremena. Bio je umoran od rata, borio se
u dva, i iscrpljen od svojih dužnosti koje su prečesto uključivale najprimitivnije
radnje protiv svoga bližnjega - a sve u ime ideologije i Führera u kojega više nije
vjerovao.

163
 Knjige.Club Books

Ribič iz susjedstva i nastavnik kojega je angažirao odigrali su važnu ulogu.

Konrad se sada vraćao kući sretnom djetetu koje nije bježalo u svoju sobu nakon
večere koju bi jedva okusio u tišini. Wilhelm sada nije mogao dočekati da svom
Vateru prepriča dan, stvari koje je naučio, ribe koje je ulovio, igre koje je igrao.
Njegovom je dječačiću porastao apetit, mišići i um, a Konrad je sve to dugovao
dvojici mladića koji su im ušli u život.
Današnji je ručak priredio prvenstveno zbog Barnarda i Clausa. To što će doći
i madame Gastain, bio je dodatan šlag na tortu. Mislio je da je nategnuto smatrati
da je prikladno pozvati madame Gastain s obzirom da je pozvao njezinog
podstanara, ali na njegovo zaprepaštenje i oduševljenje ona je prihvatila. Možda
je žena bila gladna, ili umorna od ribe.
No smatrao je da je itekako prikladno učiniti nešto čime bi izrazio zahvalnost
dvojici mladića koji su okrijepili život njegovu sinu. Kad je kući donio veliki
janjeći but zaplijenjen iz zalihe uhićenog francuskog preprodavača s crnog tržišta,
Konrad je odmah poželio podijeliti je s Barnardom i Clausom. Ionako je bilo
vrijeme da se njih dvojica upoznaju, budući da je bio uvjeren da su već toliko čuli
jedan o drugome od njegova sina.
Hans se pojavio na vratima njegove radne sobe. »Vaši gosti stižu, Herr
generale, a mladi Wilhelm ne može obuzdati svoje uzbuđenje.«
»I madame Gastain?«
»Da, generale.«
»Odmah dolazim.« Depeša mu je još bila u ruci. Nije bilo vremena da je
uništi. Najbliža je vatra gorjela u rešetki salona, zbog prisilne štednje drveta, čak
i za šefa Abwehra u Francuskoj. Admiralova će poruka biti na sigurnom na
njegovu stolu, dok je kasnije ne uspije uništiti s ostalima, rezerviranima za kamin
u njegovoj radnoj sobi. Sada kad se bolje upoznao s dečkom, njegova zabrinutost
da bi Barnard Wagner mogao biti kakav špijun bila je gotovo sramotna.

164
 Knjige.Club Books

ČETRDESET PRVO POGLAVLJE

U subotnjoj jutarnjoj tišini relativno praznog sjedišta Sicherheitsdiensta,

sigurnosne službe SS-a i Nacističke stranke, pukovnik Derrick Albrecht završio
je s čitanjem izvještaja o stvarnom identitetu Veronique Colbert.
Informacije su došle od naturaliziranog američkog državljanina rođenog u
Njemačkoj koji ih je s Long Islanda u New Yorku preko kratkovalnog radio
prijemnika emitirao Sicherheitsdienstu. Nijedna ga činjenica u izvještaju nije
iznenadila. Provevši u društvu mademoiselle Colbert tek kratko vrijeme i
bez trunke podataka o njezinoj istinskoj pozadini, mogao je i sam napisati ovaj
dosje. Victoria Grayson dolazila je iz loze engleskih predaka s titulom i s očeve i
s majčine strane, koja se protezala sve do baruna koji je engleskoga kralja Johna
prisilio da potpiše Magna Cartu, a s nestankom američke aristokracije obje su
strane mogle zahtijevati položaj. U objema granama obiteljskog stabla Victorije
Grayson sjedile su brojne važne političke figure, utjecajni suci, ugledni liječnici,
izumitelji, pedagozi i financijeri s Wall Streeta koji su dali svoj doprinos da se
njihovi potomci mogu ponositi. Činilo se da među svim tim generacijama nije bilo
crne ovce.
Preletio je pogledom po stranici. Obrazovanje: koledž William & Mary,
sestrinstvo Phi Beta Kappa, diploma frankofonih studija. A njezin je instruktor
mačevanja bio nitko drugi do akademski priznat majstor floreta, Tucker Jones.
Vidi, vidi. Pukovnik Albrecht posegnuo je preko stola i podignuo poklopac
kutije za cigare koja je nosila njegov obiteljski grb. Uzeo je Montecristo #2, iz
ladice izvukao rezač cigara i butanski upaljač pa se zavalio da izvede ritual nužan
za uživanje u najboljem »dimu« - kako bi to rekli Amerikanci - na svijetu, dok
razmatra što da misli o Victoriji Grayson. Ispravna priprema za pušenje kubanske
cigare zahtijevala je strpljenje i smirenost, savršen posao za poticanje jasnog
razmišljanja.
Kad je dim drvenaste, kožne arome lebdio u zraku, a on osjetio lagano,
ugodno peckanje na stražnjem dijelu nepca, došao je do zaključka u vezi s
varljivom Victorijom Grayson. Njegova prva pretpostavka, da joj je nakon

165
 Knjige.Club Books

njemačke objave rata Sjedinjenim Državama bilo prekasno napustiti Pariz, bila je
gotovo točna. Izvještaj je navodio da je u kasnom rujnu ove godine Victoria
Grayson nestala iz svoje zemlje. Njezini su roditelji stekli utisak da obavlja
nekakav tajni vladin posao za američki State Department. Koješta! Nakon što je
u dosjeu pročitao o njezinim zarukama s američkim pilotom RAF-a, koji je nakon
obaranja aviona tijekom bombardiranja pored Pariza smatran mrtvim, Derrick
Albrecht je bio uvjeren kako je njihova kći nekako pronašla način prošvercati se
u Francusku da sazna što se dogodilo s njim. To je bilo nešto što bi hrabrica poput
nje učinila.
Bio je gotovo uvjeren da je otkrila kako pilot nije preživio. Prethodne ju je
nedjelje dao pratiti do pansiona u Latinskoj četvrti u vlasništvu madame Dupree.
Njegov je tragač od povjerenja izvijestio da je mademoiselle Colbert ušla, a zatim
nakon pola sata izašla i hodala do crkvenog parka nekoliko ulica dalje, gdje joj se
nedugo potom pridružila sredovječna gospođa koja joj je nešto dala.
Nakon kratkog razgovora, pognula je glavu kao da plače. Žena se tada vratila u
pansion, a mademoiselle je pješačila do željezničke stanice. Njegov je čovjek
izvijestio da je čitavim putem do L’Ecole d’Escrime Français mademoiselle
Colbert sa svog sjedala gledala kroz prozor, a u svjetlima vlakova u prolazu na
licu joj je mogao vidjeti suze.
Izvještaj je objasnio njezinu potresenost kad se kasnije te iste nedjelje pojavila
u dvorani za mačevanje. Uporno je tvrdila da je sve u redu, no igrala je toliko
rastreseno da je nakon samo nekoliko minuta prekinuo dvoboj. Bila je zahvalna i
priznala mu, »Ne osjećam se dobro danas.« Izrazio je zabrinutost - iskrenu,
začuđujuće - i ponudio da je odveze kući, ali ona je to odbila. Nije inzistirao, no
dao ju je pratiti da se uvjeri da je sigurno stigla u svoj hotel. Sutradan joj je poslao
cvijeće koje je vjerojatno završilo u košu za smeće. Mogao je privesti madame
Dupree na ispitivanje, ali nije htio upozoriti Victoriju Grayson na svoju istragu,
niti je želio riskirati udaljavanje dok ne sazna sve o njoj. Ali sačuvat će ime
vlasnice pansiona u svojim spisima. Postao je... obuzet s mademoiselle Veronique
Colbert. Razmišljanje o njezinoj ljepoti obasjalo je najmračnije zakutke njegova
života, a ona je spadala u najizazovnije partnere u borbi s kojima se ikada susreo
na stazi.
»Herr pukovniče?« Karl, njegov ađutant i Katica za sve, prekinuo ga je u
razmišljanju s vrata njegova ureda. »Monsieur Beaumont Fournier vas želi
vidjeti.«
»Pisac?«
»Da. Veli da je hitno.«
»Mora biti, čim se pojavio u sjedištu Sicherheitsdiensta u subotu ujutro.
Mislio sam da će odmarati nakon sinoćnjeg koitusa s najnovijom ljubavnicom.«
Njegov se pomoćnik namrštio. »Ne sviđa mi se njegovo pisanje.«
»Ni meni, skoro u istoj mjeri u kojoj mi se ne sviđa ni on. Pošalji ga unutra,
Karl.«
166
 Knjige.Club Books

Kako bi izbjegao francusko pozdravljanje, kad je njegov gost ušao pukovnik

je ustao, ali nije se maknuo od svog stola. Pisac je shvatio poruku i široka
osmijeha ispružene prišao Derricku, pretjerano sladunjav kao i uvijek. »Vaša
milosti«, rekao je lagano pognuvši glavu. Derrick se trznuo iznutra. »Vaša
milosti« se odnosila na engleske vojvode i lordove. »Tako mi vas je drago vidjeti
ovdje.«
»No, da, ovdje me se najčešće može vidjeti«, rekao je pukovnik, rukujući se
s posjetiteljem.
»Da, najčešće, ali ne uvijek, zar ne? Vaš mi je sluga rekao da ću vas naći ovdje
ovog subotnjeg jutra.« Drhturio je u svom kaputu. »Nadajmo se da ovaj zadnji
listopadski dan nije vjesnik nadolazeće zime. Mogu li?« Pokazao je prema stolici
ispred stola.
Derrick je oprezno kimnuo. »Svakako. Što mogu učiniti za vas?«
»A, ne, ne - ne radi se o tome što vi možete učiniti za mene, nego što ja mogu
učiniti za vas. Osjećam li to miris Montecrista?« Pisac je iskosa pogledao prema
kutiji za cigare.
»Da«, rekao je Derrick, ignorirajući aluziju svoga gosta da mu ponudi jednu
iz blaga u kutiji. »Kako mi možete biti od pomoći?«
Pisac se zadovoljio umetanjem Gauloisesa u cigaršpic. »Imam informacije o
mladoj ženi koja živi u Parizu pod lažnim imenom i predstavlja se kao
Francuskinja, a znam da je Amerikanka. Odaziva se na ime Veronique Colbert,
no pravo joj je ime Victoria Grayson, a zaposlena je kao instruktorica mačevanja
u L’Ecole d’Escrime Français ovdje u Parizu.. Čini mi se da tamo mačujete?«
Derrick je osjetio kako mu se stežu mišići ramena. Ležerno je povukao dim
Montecrista. »Tako je. Otkud je poznajete?«
»Upoznao sam je u New Yorku. Radila je kao prevoditeljica francuskog u
izdavačkoj kući koja je kupila prava na moj međunarodni bestseler, Cathédrale
de Silence. Možda ste ga čitali?« Beaumont je prinio upaljač vrhu cigarete.
Pukovnik je nagnuo glavu. »Jesam.« Preletio na brzinu, pomislio je.
»Mačujete li vi?«
»Nikako.«
»Kako ste onda nabasali na mademoiselle Colbert?«
Pisac je otpuhnuo dim i zahihotao. »Hajde, Vaša milosti. Ne možete se
pretvarati da je ne poznajete. Vaš odnos s njom, kakav god bio, na sigurnom je
kad sam ja u pitanju. Razumijem važnost diskrecije. Vidio sam vas s Victorijom
Grayson u Ritzu na ručku jedne nedjelje prije nepunih mjesec dana. Bilo je
prilično lako saznati podatke o njezinom zaposlenju i vašoj povezanosti sa
školom. Zato sam ovdje. Htio sam vas upozoriti da pazite o čemu pričate
pred njom. Uvjeren sam da su je ovdje poslali da špijunira. Ne mogu se sjetiti
nijednog drugog razloga zbog kojeg bi u vrijeme rata s njezinom zemljom bila u
Parizu, možete li vi?«
167
 Knjige.Club Books

»Trenutno se ne mogu sjetiti nijednog, ne.«

Beaumont je okrenuo glavu u stranu da ispusti još jedan ležeran mlaz dima.
»Nadam se da će pukovnik znati cijeniti moju osjetljivost na neugodnosti koje bi
imao ako Gestapo sazna da je šef njihove bratske organizacije nesvjestan
opasnosti koju mademoiselle Colbert predstavlja sigurnosnoj službi
Reichsführera.«
Pukovnik je blago podignuo obrvu. »Planirate otići s ovim informacijama
Gestapu?«
»To mi je plan, da. Ponavljam, moj razlog je jednostavan. Želim poštedjeti
vojvodu... neugodnosti ispitivanja prekrasne žene, za koju bi bilo razumljivo da
gaji više od neobaveznog zanimanja. Ona ima izrazito plemenito držanje. Ne
sumnjam da negdje u lozi ima kraljevske krvi. To samo Europljanin može
vidjeti.«
»Uistinu. Čini se da znate puno o toj... mladoj ženi. Jeste li proveli vrijeme s
njom u New Yorku?«
»Tek nekoliko kratkih sati. Nije bilo puno vremena za... upoznavanje. Viza
mi je ubrzo istjecala.«
»Kakva neugodna prepreka za postizanje cilja koji ste imali na umu i koji
biste bez sumnje ostvarili.«
Plamičak u piščevim očima Derricku je potvrdio da sve vrijeme ovoga svijeta
ne bi bilo dovoljno da ostvari ono što mu je bilo na umu u vezi s Victorijom
Grayson. Beaumont Fournier došao ju je izdati zato što ga je odbila. »Da, vrlo
neugodna«, glatko je rekao.
»Pa, monsieur Fournier, jako je ljubazno što se brinete za moju dobrobit«,
rekao je Derrick. »Morate mi reći kako da vam se odužim.« Bacio je pogled na
zidni sat. »No prije negoli to učinite, navika mi je popiti šalicu kave u ovo doba
jutra. Možda biste mi se pridružili?« Kimnuo je prema kredencu. »Ima i svježih
kroasana.«
»Ne bih kroasane, sil vous plait, ali jako bih cijenio šalicu kave. Oporavljam
se od... naporne noći.«
Pukovnik je svom posjetitelju uzvratio muški zavjerenički osmijeh. »Nadam
se ne i previše stresne za uživanje.« Pritisnuo je dugme na svom stolu. »Karl«,
rekao je u interfon, »donesi nam dvije šalice kave, one koju serviramo posebnim
gostima.«
»Da, Herr pukovniče«, glasio je odgovor.
Deset minuta kasnije, autor Katedrale tišine ležao je raširen u svom stolcu
čekajući da ga se ukloni na uobičajen način. Oči su mu se izbuljile, a usta razjapila
u užasnutoj spoznaji vlastite neposredne smrti, a vojvoda nije bio raspoložen da
ih zatvori. Pisac je umro od trovanja cijanidom.

168
 Knjige.Club Books

ČETRDESET DRUGO POGLAVLJE

Nakon što je Dirku Drechsleru dao dovoljno vremena da ode, Bucky se uputio
prema metrou koji će ga odbaciti nekoliko ulica od mjesta gdje je mural. Odgodio
je svoj polazak dok narednik nije napustio pansion. Bucky nije htio riskirati da
mu se čovjek prikrpa ili, još gore, da ga slijedi. Izdajnik - Teksašanin, ni manje ni
više! Nije bilo zabune s tim naglaskom - se počeo uznemirujuće zanimati za
njega.
Isprva je pomislio da ta privlačnost mora imati nekakve veze s njegovom
čežnjom za prijateljem. Tip je bio dirljivo usamljen. Da ga nije prezirao, Buckyju
bi ga bilo žao. Njegova ga je nacistička kohorta tretirala kao prezrenog psa
lutalicu koji se uplašeno skrivao na stražnjem trijemu čekajući milostinju. Bucky
je prvo mislio da ga je, u očajničkoj potrebi za društvom, narednik izdvojio samo
zato što je trebao prijatelja, no nije mu pružio mogućnost za prijateljstvo. Bilo ga
je naporno izbjegavati, ali vjerovao je da je uspješno spriječio svaku mogućnost
da tip primijeti ikakvu naznaku ponašanja ili govora koji bi ga mogli odati kao
Amerikanca. Sada, međutim, više nije bio tako siguran u to.
Sumnja se rodila prije gotovo tri tjedna, onoga jutra nakon sastanka s
njegovim ocem u Honfleuru. Bucky je za doručkom osjetio primjetnu promjenu
u načinu na koji ga narednik promatra, a to se dodatno pojačalo prošle nedjelje
kad je svjedočio njegovoj šokiranoj reakciji što u kuhinji madame Dupree vidi
Jetrenjarku. Drechsler mu je dobacio pogled koji se čitao jednakom lakoćom
poput znaka ACHTUNG postavljenog na uglu svake ulice. Drechsler mu je
ostavio dojam ne pretjerano inteligentne, ali prilično instinktivne osobe, a pogled
koji mu je uputio prije dvije nedjelje izlazeći iz kuhinje Buckyju je osvijestio da
zna da su se on i Jetrenjarka prepoznali i zadržali to u tajnosti, pitanje zašto jasno
se ocrtavalo u Drechslerovim očima. Ne bi li prikrila taj trenutak, madame Dupree
je za večerom ležerno spomenula kako je njezina prijateljica mislila da vidi duha,
jer je bio toliko nalik pokojniku kojega je nekoć poznavala. Drechsler je izgledao
kao da uopće ne vjeruje u tu priču, i Bucky se uplašio da bi prebjeg mogao početi
njuškati oko inženjerovog posla u tvrtki koja se bavila osjetljivim nacističkim

169
 Knjige.Club Books

građevinskim projektima. Je li taj predosjećaj uključivao i sumnju da je Stephane

Beaulieu bio Amerikanac poput njega, Bucky nije imao pojma.
Moglo je, naravno, postojati i drago objašnjenje za pojačanu narednikovu
pažnju. Bilo je pomalo nategnuto, no možda je tip gajio romantičnu privlačnost
prema njemu. To nije bila pažnja koju je priželjkivao, ali takva bi mogućnost bila
sigurnija od svih ostalih. Možda je u prekrasnoj Jetrenjarki vidio konkurenciju.
Što god bilo iza pogleda tih sitnih, uskih očiju, radilo se o još jednoj situaciji
koju je Bucky trebao prijaviti bojniku, ali je to odgađao. Draga je bila njegov
kuhinjski susret s Jetrenjarkom. Njihov bi hendler obje situacije procijenio
temeljem za njihovo izvlačenje, ali Bucky nije bio spreman prekinuti misiju sad
kad se ukopao u svoj položaj. Bio je siguran da se i Jetrenjarka osjeća isto.
Dok ne primi naređenja iz sjedišta, neće reći ni učiniti ništa, a kladio se da
neće ni Jetrenjarka. Morat će samo biti dodatno oprezan u Drechslerovoj blizini.
S vremenom će tip sigurno razotkriti svoje namjere i Bucky će onda odlučiti o
svom sljedećem potezu.
Na putu prema Place Saint-Michelu da provjeri mural, miris i gnječenje s
putnicima u metrou navele su Buckyja da pribjegne sjećanju na svoj put u
Honfleur i susret s ocem. Bio je to trenutak i boli i radosti, nekoliko sati koji će
mu zauvijek ostati u sjećanju. Starica ga je odvela u sobu u kojoj je legenda
prekriženih nogu sjedila u naslonjaču ispred dobro zastrtog prozora. Bucky nikada
neće zaboraviti trenutak kad je prvi put ugledao Nicholasa Cravoisa, čuvenog
Crnog Duha - svoga oca. Imao je bradu i bio je koščatiji nego što je očekivao.
Okrutnost rata i gerilskog života iscrpila je i ogrubjela njegovu visoku figuru.
Samo je sin mogao pronaći njihovu sličnost, a vidio ju je u tjelesnoj građi njegova
oca i očima kameleonskih šarenica i gustih trepavica.
Zurili su na trenutak jedan u drugoga u tišini zadržavajući dah, a onda je
legenda ustala i raširila ruke. »Imaš stidljiv osmijeh svoje majke«, rekao je na
francuskom. »Ostatak svojatam. Zdravo, sine moj.«
»Hrabro je što si došao ovamo raditi to što radiš«, rekao mu je otac kasnije,
iako je naredio Buckyju da mu ne govori o svojoj misiji i radnom mjestu. Već je
bilo dovoljno opasno što zna sinovljevu adresu.
»Pa i ne baš. Došao sam samo zato da te pronađem. Ostalo je... usputno.«
»Ali jednako opasno i rizično.«
»Jabuka ne pada daleko od stabla.«
»Šteta«, rekao je s osmijehom u kojem su se ocrtavali i žaljenje i ponos. Otac
ga je ispitivao o domu, školovanju, sportovima koje voli. »Pričaj mi o svom
životu«, zamolio je.
I tako mu je, dok su prekaljeni muškarci opasani pištoljima stajali na straži
pred prozorima i vratima, a starica se u izblijedjeloj marami i pregači nečujno
ušuljala da im posluži gorki čaj, Bucky prepričao propuštene godine života u
Oklahomi.

170
 Knjige.Club Books

»Istinu o svojoj majci i meni saznao si kad si imao četrnaest, koliko sam
shvatio od tvoje tetke.«
»Da, gospodine. Slučajno.«
»Zna li tvoja majka da... ti znaš?«
»Ne, gospodine, a tetka Claire se zavjetovala da joj to nikada neće reći.«
Njegov je otac želio znati je li majka sretna. »Rekao bih da je zadovoljna«,
odgovorio je Bucky.
»Ah«, rekao je, kimajući s odobravanjem. »To je dobro. Sreća je najčešće
kratka vijeka. Zadovoljstvo je dugotrajnije.«
Otac ga je upitao zna li njegova obitelj gdje je i što radi u Francuskoj, a Bucky
mu je odvratio da im je rečeno samo da su ga povukli na tajni posao za
Ministarstvo rata i da ga se ne može kontaktirati. Tetka Claire je obećala da im
neće otkriti da je u Francuskoj.
»Tetka Claire je u posjedu informacije koje i nas i nju dovode u nesiguran
položaj. Uredio sam da je večeras izvedemo iz Pariza. Ako ikada budeš imao
potrebu stupiti u vezu sa mnom - ali samo u slučaju krajnje nužde«, upozorio je
njegov otac, »ostavi poruku u duplji platane u parku preko puta njezine vile. To
je ono drvo koje baca hlad na klupu uz potok. Ako ja budem trebao kontaktirati
tebe, s donje desne strane prve stepenice u tvom pansionu pronaći ćeš crnu
oznaku. Kuriri su prerizični. Idi do stabla.«
»Da, gospodine«, rekao je Bucky.
U protivnom, neće se ponovo sastati sve dok se rat ne završi. Bilo je
preopasno za obojicu. Kuća u Honfleuru bit će zatvorena i vila njegove tetke bit
će ispražnjena, osim kućepazitelja. Nicholas Cravois nestat će u planinama i
Bucky ga više neće vidjeti dok Francuska ne bude oslobođena. Onda će ga
kontaktirati i ponovo će se naći. »Međutim«, rekao je, gledajući netremice u oči
svoga sina, očima promjenjivih nijansi poput Buckyjevih, »ako ne
preživim, obećaj mi da tvoj američki otac nikada neće saznati istinu o
tvom porijeklu.«
»Obećajem«, rekao je Bucky.
Bio je zahvalan što će tetka Claire otići iz Pariza. Jedna briga manje da bi
mogao biti otkriven, pomislio je, sve dok se s Jetrenjarkinim neočekivanim
posjetom pansionu nije pojavila nova. Satnik Achterberg nije zamijetio njezin šok
što ga vidi, samo njenu ljepotu. »Nevjerojatno«, rekao je. »Pitam se tko je ona.«
»Nemam blagog pojma«, rekao je Bucky.
Približavao se samostanskom zidu. Unatoč ciči zimi, budući da ni u kućama i
stanovima ionako nije bilo ništa toplije, oko murala se okupila grupica ljudi, a
pristizali su i drugi. Čak je i na ovako ledenu subotu stajao uobičajeni policajac,
napuhan od samodopadnosti, čvrsto stisnutih usta i čeličnog pogleda ispod šilta
kape. Bucky se zaustavio iza muškarca koji ga je visinom i obujmom zaklanjao od
njegova nadzora i ugledao dijagonalnu oznaku povučenu kroz sredinu vilina
171
 Knjige.Club Books

konjica. Srce mu je poskočilo kad je na vrhu Sjevernjače zapazio blagu

zamućenost i suptilno tamnije sjene na ostalim kodnim simbolima.
Podignuta ovratnika i glave uvučene među ramena ne bi li se tobože ugrijao,
Bucky se brzo udaljio. Nije vidio nikoga od ostalih.
Sve dok se danas u četiri ne pojave u čajani, neće znati je li uopće itko od
članova Vilina konjica dobio Labradorovu poruku. Nisu osmislili šifru za »poruka
primljena«.

Inženjer ga nije primijetio, uvjeravao se Dirk zadovoljno, smještajući se u svoju

promatračnicu da pričeka Francuzov sljedeći potez. Šteta što nacistički kreteni,
koji su mu se na satovima osposobljavanja za nadzor podsmjehivali, nisu mogli
svjedočiti njegovim uličnim vještinama u izbjegavanju otkrivanja nakon vraški
dugog i zamornog dana praćenja njegove mete. Dirk se sjećao kako mu njegov
instruktor govori, »Herr Drechsler, vi biste u pčelinjaku bili neprimjetni
kao medvjed s pčelarskim šeširom s velom.« Pa, baš bi volio da je taj šupak
mogao vidjeti kako se danas snalazio u špijunaži. Uhođenje Beaulieua nije baš
bilo mačji kašalj. U stvari, činilo se da inženjer i sam ima ponešto znanja o
špijunskim trikovima. Svako malo bi se osvrnuo preko ramena ili zastao pred
izlogom neke trgovine, ne zbog izložene robe, nego da u odrazu stakla provjeri
ulične aktivnosti iza sebe. Zašto bi to činio? Da vidi prati li ga netko? Bila je to
još jedna nepoznanica koju je zabilježio u rubriku Stephane Beaulieu.
Bilo je petnaest minuta do četiri sata. Dirk je slijedio inženjera od pansiona
do metroa, preko Latinske četvrti koja je bila u suprotnom smjeru od Honfleura.
Tamo je hodao besciljno, bez ikakvog očitog odredišta. Bacio je pogled na sliku
na zidu samostana s mnoštvom drugih koji su stajali okolo diveći joj se. Bila je to
divota koju je na kamen nanio netko tko je želio donijeti malo sunca u ulicu -
sveci ga blagoslovili, rekla bi njegova luteranska majka. Francuz je potom
odlunjao prema dućanima i bistroima vijugavih ulica četrnaestog arondismana.
Nigdje se nije dugo zadržavao. Onda je inženjer pogledao na sat pa se odlučnije
negoli prije nekoliko minuta zaputio prema ulici iznad Gradske kosturnice i ušao
u malenu zabačenu čajanu s knjižarom.
Dirku je počelu lupati srce. Mjesto je izgledalo obećavajuće. Hoće li se
Stephane tamo sastati s Nicholasom Cravoisom?
Na ulici nije bilo zaštićenog mjesta za ulično nadgledanje, ali malo dalje
nalazio se zvonik koji je izgledao starije od štaglja njegova pradjeda i podjednako
vapio za obnovom. Čim je Stephane ušao u knjižaru, Dirk je požurio do njega i
na vratima zatekao hrđavu smijuriju od brave. Obio ju je s lakoćom i odškrinuo
vrata u maleno predvorje. Usko je stubište vodilo ka zvoniku i izgledalo
previše klimavo da izdrži njegovu težinu. Po kapeli je strateški bilo raspoređeno

172
 Knjige.Club Books

nekoliko otvora kroz koje je ulazio zrak i pružao se pogled na ulicu. Ptice su u
njima savile gnijezda. Dirk je raščistio onaj koji mu je omogućavao nesmetan
pogled na ulicu i lokal preko puta. Ako uspije izdržati hladnoću, štakorski izmet
pod nogama, skvičanje i topot sitnih nožica u zvoniku iznad, otvor će biti idealna
promatračnica.

173
 Knjige.Club Books

ČETRDESET TREĆE POGLAVLJE

Činilo se da se posljednjih tjedana ništa nije promijenilo. Prigušeno svjetlo i miris

starih knjiga, ustajali čajni listići i rezak dim cigareta bili su isti, samo je bilo
vlažnije i hladnije, a podna je grijalica raspršivala toplinu. Isti je gazda prebacio
krpu preko pulta u knjižari, ista je mušterija sjedila za stolom u kutu pored izloga
čajane čitajući i pušeći. Nitko drugi nije bio prisutan. Bucky je zauzeo istu
stolicu za istim stolom kao i prošli put, a strepnja mu je rasla. Uranio je,
ali očekivao je da će barem Labrador biti ovdje prije njega - naravno, ako je još
uvijek živa i ovaj sastanak nije zamka. Kao mjeru opreza za brzi izlazak i poticaj
Francuzu da ode, Bucky je ustao i prišao njegovu stolu. Pepeljara na rukohvatu
njegova naslonjača bila je ispunjena opušcima šest Gauloise cigareta.
»Ispričavam se, monsieur«, rekao je Bucky. »Bi li vam smetalo da otvorim
vrata?«
Francuz je duboko uvukao dim cigarete, ne podižući pogled sa štiva. »Ne«,
rekao je.
Dok je Bucky otvarao vrata prema dvorištu, u prostoriju se probila graja
dragih i poznatih glasova pa se okrenuo i ugledao kako ulazi Labrador, a za njom
i ostali, svi na broju. Raširili su se oko njega i nakon radosnih zagrljaja i
rukovanja, Bucky je zbog mušterije u kutu tihim glasom upitao Bridgette na
francuskom, »O čemu se ovdje radi?«
»Nemam pojma«, odgovorila je Bridgette. »Znam samo da mi je bojnik rekao
da vas sazovem.«
Francuz je zaklopio knjigu, ugasio cigaretu i taktički izvukao tijelo
pozamašnog obujma iz čvrstog stiska stola i stolice. »Ja vam mogu odgovoriti na
pitanje«, rekao je na engleskom s francuskim naglaskom i zatvorio izlazna vrata.
»Ovdje nema nikoga osim nas, a znak OTVORENO na prozoru preokrenut je na
ZATVORENO. Sami smo.«
Članovi Vilina konjica ukočeno su zurili u njega.
Francuz je svoje velike ruke podigao kao na predaju. »Ja sam veza bojnika
Alistaira Renaulta u Parizu. Zamolio me da se nađem s vama i dam vam ključne
174
 Knjige.Club Books

informacije koje se ne mogu prenijeti radijem. Došlo je do nekih nepredviđenih

događaja koji ugrožavaju vaše tajne identitete i predstavljaju opasnost po vaše
živote. Nakon što čujete ovo što sam vam poslan povjeriti, morate donijeti
odluku, ali svatko za sebe, ne kao odbor. Vaše se odluke neće stavljati... kako vi
to kažete u Americi?... na vijećanje.«
»Kako znamo da vam možemo vjerovati?« zahtijevala je Bridgette.
»Ne znate, draga moja, ali toplo bih vam savjetovao da to učinite.«
»Kako možemo znati da vas je bojnik Renault poslao?« upitala je Victoria.
Francuz joj je pružio list iz bloka ispunjen karakterističnim črčkarijama
Alistaira Renaulta, a jedna od njih bila je vilin konjic. »Ovako. Osim toga, bojnik
ima posebnu strast prema cigaretama Lucky Strike. Ja ih osobno ne mogu
podnijeti, preslabe su mi, ali svaki čovjek ima svoje poroke. Hoćemo li sjesti?«
Tim je izvukao stolice ne skidajući pogled s Francuza, a onda je Brad prešao
na stvar. »U redu, da čujemo. O kakvim je informacijama riječ?«
Francuz se nagnuo naprijed i isprepleo svoje debele prste na stolu. »Pokušat
ću vam prepričati jasno i detaljno kao što je bojnik Renault ispričao meni.
Vjerujem da razgovaram s Labradorom, Jetrenjarkom, Priljepkom, Sjevernjačom
i Vivkom, zar ne?« Kad nitko nije potvrdio njegov navod, Francuz je nastavio.
»Naravno, zbog vaše sigurnosti, ne trebam povezati lica s vašim kodnim
znakovima, tako da ću vam jednostavno izložiti detalje o svakoj pojedinačnoj
situaciji kao da su karte na stolu, a vi izaberite što vrijedi za vas. Predlažem da mi
ni komentarom, izrazom lica ili pogledom ne otkrijete tko je tko, ni koja se karta
odnosi na vas.«
Francuz je primijetio da su njihova zdrava, ružičasta američka lica počela
pokazivati znakove stresa i oskudnih životnih uvjeta. Šteta. Došli su kao tako
pobjednička ekipa. »Započet ćemo s kodnim imenom Jetrenjarka. Upoznali ste
jednog od najopasnijih nacista u Parizu, koji se izgleda zainteresirao za vas.
Morate znati da je proveo jednu godinu na postdiplomskom studiju na Sveučilištu
Harvard u Sjedinjenim državama, gdje je izbrusio već ionako tečnu
upotrebu engleskog. Magistrirao je lingvistiku, tečno govori brojne jezike
i poznat je po svojoj izvanrednoj sposobnosti prepoznavanja dijalekata i
naglasaka - što je ogromna prednost u njegovu poslu, bojnik Renault je tražio da
to naglasim.«
Sva su lica ostala kruto usredotočena na njega i nijedno nije problijedjelo, no
kad bi se od Francuza tražilo da pogodi, usudio bi se ovu kartu staviti na visoku,
veličanstvenu ljepoticu koja se najviše promijenila u periodu provedenom u
Parizu. Nestalo je sjaja u njezinoj rezerviranoj vanjštini, kao da se ugasilo svjetlo
koje je prodiralo kroz zastore otmjenog doma ostavljajući čovjeka da se zapita
o stanaru. Pukovnik Albrecht pripadao je jednoj od najstarijih aristokratskih loza
u Europi. Od svih u grupi, ona je bila jedina koja bi ga mogla zanimati.

175
 Knjige.Club Books

Prešao je na druga kodna imena, dok su ga slušatelji skamenjeno gledali.

»Sjevernjačo, ovo je vaša karta. Imate nekoliko problema koji prijete vašoj
sigurnosti. Pukim slučajem, Jetrenjarka je saznala vašu adresu, a pretpostavljam
da ste itekako svjesni da pod vašim krovom živi i narednik njemačke vojske,
rođen i odrastao u Americi. Radi za Abwehr ovdje u Parizu, služi kao tumač pri
isljeđivanju savezničkih zarobljenika. Nepotrebno je isticati da ova situacija i vas
i ostale dovodi u smrtnu opasnost.«
Nitko nije ni mrdnuo, ali Francuz je mogao osjetiti kako se prostorija
ispunjava napetošću. Rado bi zapalio još jednu cigaretu, ali to bi im moglo omesti
pozornost. »Ima još«, rekao je. »Ne samo da narednik Abwehra dijeli stan sa
Sjevernjačom, nego je slučajno iz Vivkova rodnog grada u Americi. Odrasli su
zajedno kao susjedi. Ime mu je Dirk Drechsler.«
Grupa je ovu informaciju dočekala s nijemim zaprepaštenjem članova odbora
koji gledaju kako se ručna bomba kotrlja po konferencijskoj sali. Francuz je
očekivao kako će na spomen imena Amerikanca jedno od njih reagirati, ali nije
nitko. Dobro obučena družina. »Bojim se da ima još«, rekao je. »General-bojnik
zadužen za Abwehr sprijateljio se s Priljepkom koji mu je prvi susjed. Igrom
slučaja, isti je general angažirao Vivka u svojstvu u kojem je vjerojatno da će se
susresti s Priljepkom. Bojnik Renault mi je naložio da kažem da će ono dvoje na
koje se ova informacija odnosi razumjeti posljedice ovakvog neočekivanog
razvoja događaja.«
Francuz je izbjegavao gledati u Bridgette, za koju bi se u svoju posljednju
kutiju Gauloisea kladio da je Labrador, Alistairova miljenica. »Posljednja se stvar
odnosi na Labradora«, rekao je. »Francuski policajac vas neprestano ima na oku.
Čovjek je primljen u Vichyjevu Miliciju koja postaje operativna u siječnju. Bojnik
Renault smatra da je ta informacija dovoljna da vam osvijesti opasnost
koju policajac predstavlja za vas i vaš zadatak.«
Henri je odriješio ruke i naslonio se. »A sada, dame i gospodo «, rekao je,
odišući zadovoljstvom glasnika koji je sigurno dostavio poruku, »stavio sam vam
sve karte na stol, kako biste vi to rekli. Na vama je da s njima učinite što želite.«
Sada je mogao pušiti. Izvukao je kutiju Gauloisea. Gnušao se te štetne
sklonosti, ali bio je ovisan. Svjetlo s prozora je nestalo i prostorija se ispunila
tamom. Hladnoća je prodirala unutra, prisilivši grupu da priljubi svoje kapute.
Prije nego što je zapalio, držao je šibicu nad fitiljem stolne svijeće zabijene u
vinsku bocu optočenu godinama nakapanog voska, zatim je prinio vrhu svog
Gauloisea, naslonio se i čekao. Tišina je bila gusta poput dima koji je
zamaglio prostoriju.
Bridgette je progovorila. »Kako da vas zovemo?«
Francuz je ispuhnuo spiralu dima i blago odgovorio, »Bez imena.«
»Pošteno. Znači Bezimeni. Dakle, koju to odluku moramo donijeti,
Bezimeni?«

176
 Knjige.Club Books

»Hoćete li ili nećete napustiti Francusku. Svi možete otići do svojih sigurnih
kuća, pričekati da dođu po vas i odletjeti iz Francuske prije zore. Dva Lysandera
čekaju u Engleskoj, napunjeni i spremni da pošaljem poruku bojniku Renaultu.
Naloženo mi je da vam kažem da već sutra možete uživati u krigli piva u... Kruni
i žezlu, čini mi se da je vaš bojnik tako nazvao pivnicu. Već sredinom tjedna
bit ćete u svojim gradovima, sjedinjeni sa svojim obiteljima taman na vrijeme za
proslavu Dana zahvalnosti.« Alistair mu je izričito rekao da naglasi ovo
posljednje. Bila je to mrkva kojom im je zamahnuo pred nosom i doista su se
izrazi nekih lica nakratko rasplamsali na njezin spomen.
Bilo je meškoljenja u stolicama, kašljanja, pročišćavanja grla. Čak ni sada,
oslobođeni naredbi, članovi tima nisu govorili niti gledali jedni druge. Napokon
je mišićavi tamnokosi mladić, za kojeg je Francuz vjerovao da je Priljepak,
podigao ruku. »Pitanje.«
»Svakako«, rekao je Henri Burrell.
»Jesu li se naše dojave pokazale vrijednima?«
Alistairov čovjek u Parizu je oklijevao, a onda nevoljko odgovorio, »Jesu.«
»Koliko vrijednima?«
»Neprocjenjivo.«
Podigla se još jedna ruka, ona malenog Labradora. Henri joj je kimnuo. »Ima
li bojnik zamjene za nas?«
Ponovo oklijevanje. Zatim, nerado: »Ne.«
Trenutak kasnije, Bridgette je pogledala grupu. »Onda, što kažete, trupo?«
Nije bilo trenutnog odgovora. Francuz je također bio vješt u tumačenju govora
tijela. Momak s poznatom linijom obrva i očima koje su ga podsjećale na nekoga
koga nije mogao smjestiti, protrljao je nos, sitna je glasnogovornica napućila usne,
a Vivak, uglađeni momak bez palca, bubnjao je po stolu jagodicama četiri prsta -
sve je to ukazivalo na pomno razmišljanje. Samo je rezervirana Jetrenjarka ostala
nepomična poput biste, što je bila poruka za sebe. Francuz je osjetio kako gubi
nadu za svog prijatelja Alistaira. Ta su djeca ustrajno ponosna poput lavova,
rekao mu je Alistair. Ti i ja znamo, Henri, kakva je snaga i izdržljivost ljudskih
veza stvorenih u ratnim vremenima. Bojim se da će, ako jedan ostane, iz nekakvog
nepromišljenog osjećaja odanosti jednih prema drugima ostati svi. Moraš ih
odvratiti od te gluposti, Henri. Moraš ih uvjeriti da ujedinjeni propadaju.
Podijeljeni, opstaju.
Poetično sročeno, ali potpuno točno, jer Henri je itekako bio svjestan groblja
na oba kontinenta zasutih mrtvima iz dva rata koji su pripadali klubu svi-za-
jednoga-jedan-za-sve. »Onda, prijatelji moji?« potaknuo ih je.
Bridgette je upitno podigla obrvu prema ostalima. Njihov je odgovor bio
složni muk. Okrenula se Francuzu. »Dajte nam malo vremena da promislimo i
raspravimo to, monsieur?«

177
 Knjige.Club Books

Henri je odmahnuo glavom. »Moram ponoviti: rasprava je protiv pravila.

Svatko od vas mora sam odlučiti što želi učiniti. Osim toga, što se tu ima
razmišljati i raspravljati?«
»Dali ste nam puno toga za probaviti«, rekao je Bucky.
Henri je zavrtio rukom kao da usmjerava avion pri rizičnom slijetanju. »Što
se tu ima probavljati?« upitao je u nevjerici. »Svi ste u opasnosti od otkrivanja!«
»Zapravo, nisam baš siguran da je to istina za mene«, rekao je Brad.
»Ni za mene isto«, napomenuo je Chris.
»Kakve to veze ima?« Henri je izgledao osupnuto. »Zar ne vidite o kakvoj se
piramidi od limuna ovdje radi? Svi znate previše jedni o drugima. Ako se jednog
izvuče iz hrpe, sve će se urušiti.« Demonstrirao je svoju poantu pokretom ruke
prema dolje i nagnuo se naprijed ozbiljnošću odvjetnika koji potiče svoje klijente
da se nagode. »Preklinjem vas da ne razmišljate o drugoj mogućnosti osim da
napustite Pariz. Bojnik Renault mi je naložio da vam priopćim kako je ovo možda
vaša jedina prilika da se izvučete. Mladi ste. Čitav je život pred vama, a svojoj ste
zemlji već služili hrabro i časno. Izvlačenje ne bi bilo sramota. I« - Henri je
udahnuo, - »mogu li vas podsjetiti što će vam se desiti ako vas uhvate? Kako ćete
se osjećati ako vas natjeraju da izdate ostale?«
Još jedna značajna tišina dočekala je ovaj vrlo realan užas. Kad nitko nije
progovorio, Bridgette se pristojno nakašljala, dajući do znanja da govori u ime
svih. »Malo vremena da razmislimo o tome - nasamo?« tiho je rekla.
Henri je zavrtio glavom i odgurnuo stolicu. Majko mila! pomislio je. Ovo nije
dobro, uopće nije dobro. »Kako želite. Pričekat ću u drugoj sobi, ali nemojte
predugo. Moram izvijestiti bojnika Renaulta u vezi s Lysanderima.«

178
 Knjige.Club Books

ČETRDESET ČETVRTO POGLAVLJE

Napeta tišina ispunila je prostoriju. Pogledi su bili spušteni, nitko nikoga nije
gledao. Svijeća je zlokobno gorjela, bacajući uokrug po stolu odraze lica
okupljenih na seansi. Konačno je Bridgette udahnula i progovorila. »Ljudi, kao
što je čovjek rekao, nemamo puno vremena. Tko želi započeti?«
»Predlažem da to budeš ti, Labradore«, rekao je Bucky. »Bez tebe se svi ostali
možemo pakirati.«
Svi su se složili kimanjem, čak i Victoria koja je kroz čitav postupak odsjedila
poput figure izlivene u mramoru.
»Isto vrijedi i za vas«, rekla je Bridgette. »Kad odete, moja je misija ovdje
gotova, ali ako ostaje samo jedno od vas, ostajem i ja.«
Šutjeli su, zadržavajući pažnju na njoj kao da očekuju da ona preuzme
vodstvo. »U redu«, rekla je, prihvativši njihov mig. »Čuli smo neke prilično
uznemirujuće vijesti, pa mogu li predložiti da glasamo dizanjem ruke? Tko, bez
pogovora, istoga časa želi izaći?«
Nijedna ruka se nije podigla.
»Pa«, rekla je, dok su nastavili buljiti u nju, »hoćemo li započeti od toga,
imajući na umu piramidu od limuna i vjerojatno jednokratnu ponudu? Sigurna
sam da se slažete da bi se svaka razumna osoba odlučila za kriglu piva u Kruni i
žezlu.« Bridgette je naglasila razumna, gledajući u Victoriju koja je sjedila pored
nje. Osim Sjevernjače, ona je od svih njih bila u najvećoj opasnosti. Ako bi
izoštreno uho najopasnijeg nacista u SS-u ulovilo samo jedan američki otklon u
gramatici, za nju bi sve bilo gotovo.
Svi su se mrmljajući složili.
»U tom slučaju, nemojmo se ustručavati biti đavolji odvjetnici u raspravi«,
rekla je Bridgette, bacivši još jedan brzi pogled prema Victoriji. »Netko bi mogao
ukazati na nešto što ne vidimo, a moglo bi utjecati na naše odluke. Jetrenjarko,
trebali bismo započeti s tobom, jer ste ti i Sjevernjača u najopasnijim
situacijama.«

179
 Knjige.Club Books

Victoria je pogledala preko stola u Sjevernjaču koji joj je uzvratio

namigivanjem i malim osmijehom. Očito ni on nije prijavio bojniku njihov
slučajni susret, iz istih razloga. Sigurno ih je prijavila madame Dupree. Tko bi je
mogao kriviti? »Isto kao Vivak i Priljepak«, rekla je, »ni ja ne vjerujem da sam u
tolikoj opasnosti od otkrivanja koliko se čini. Spomenuti nacist i ja ne
razgovaramo previše. Dođe jednom tjedno na par sati na moj posao i vidim
ga samo tada. Govorim besprijekoran francuski i sumnjam da bi čak i njegovo
uho moglo otkriti natruhe engleskog. Ako mu je sluh tako nepogrešiv, kako to da
me već nije uhapsio? Daleko je veći razlog za moj odlazak moguća opasnost koju
predstavljam Sjevernjači.« Obratila se Buckyju. »Sjevernjačo, ako želiš da odem,
otići ću.«
Bucky je odmahnuo glavom. »Ne napuštaj zabavu zbog mene. Nisi mi ništa
veća prijetnja nego svi ostali u ovoj sobi. Puno veći problem je onaj teksaški
prebjeg.«
Bridgette se nagnula bliže Victoriji i obratila joj se spuštenim glasom, »Nikad
ga nećeš pronaći. Već sam ti rekla, veće su ti šanse pronaći iglu u plastu sijena.«
»Pronašla sam iglu«, rekla je Victoria tiho.
Bridgette se povukla, a lice joj je preplavilo razumijevanje. »Oh, Jetrenjarko,
tako mi je žao.«
»Dakle, jasno ti je da trebam ostati i učiniti sve što je u mojoj moći kako bih
bila sigurna da igla nije uzalud sahranjena. Ne brini se za mene, chére amie. Sad
kad sam upozorena na tog čovjeka, pobrinut ću se da budem još pažljivija.«
Victoria je stisnula Bridgettinu ruku i okrenula se prema Buckyju, podižući glas
da uključi ostatak grupe. »Sjevernjača bi nas trebao brinuti.«
»Slažem se«, rekao je Brad, okrenuvši se Buckyju. »Živiš s američkim
izdajnikom. To je kao da spavaš s bombom ispod kreveta.«
»Je, ali narednik zasad nije bio sklon izvući osigurač.«
Oglasio se Chris, još uvijek šokiran viješću da Dirk Drechsler stvarno živi u
Parizu.
»Što to znači - da Dirk nije bio raspoložen predati te svojim kompanjonima,
ili da nije imao razloga za to? Bože...« Zavrtio je glavom u nevjerici.
»Jednostavno ne mogu vjerovati da je glupan stvarno to učinio... pridružio se
neprijatelju. Znao sam da je od kuće otišao s namjerom da se prijavi u njemačku
obavještajnu agenciju, ali mislio sam da samo baljezga - u svom uobičajenom stilu
psa koji laje, a ne grize. Očekivao sam da će se uplašiti i pritajiti negdje u Americi
dok rat ne završi, umjesto da se vrati kući i suoči s obitelji i zajednicom. Ne mogu
vjerovati da je stvarno u stanju biti dio organizacije koja isljeđuje... muči američke
zarobljenike...«
»Povjeruj«, rekao je Bucky, »no, za utjehu, mislim da se kaje i da bi iskoristio
prvu priliku da se okrene i vrati kući.« Promijenio je položaj sjedenja. »Ali moram

180
 Knjige.Club Books

biti iskren i priznati vam da mislim da jesam pobudio narednikove sumnje, tako
da ako netko treba izaći, onda sam to ja.«
»Zbog mene?« pitala je Victoria.
»Ne, Jetrenjarko. Možda si malo doprinijela njegovim sumnjama, ali prozreo
me prije nego što si se pojavila. Ne bih rekao da sumnja da sam Amerikanac. Nije
u pitanju moj govor. Njegov sluh nije tako fino podešen na francuski. Nešto je
drugo posrijedi, ali ne mogu dokučiti što. Samo znam da nije ništa poduzeo u vezi
s tim, a ja sam voljan preuzeti rizik da ni neće, no ako vi mislite da je preopasno
riskirati zbog vaše sigurnosti... pa, onda ću izaći.«
»Zašto misliš da te neće predati?« upitao je Brad.
»Zato što mislim da je postao malodušan u vezi s poslom. Jasno je da se
potpuno razočarao u Nacističku stranku i da žali što se priključio njemačkoj
vojsci. Vidno je jadan i vraški usamljen. Nadređeni se prema njemu odnose kao
prema blatnjavoj kokoši u zboru paunova, a čini mi se i svi ostali s kojima radi.
On je izopćenik. Čovjek bi rekao da će me predati samo zato da im se uliže, ali
stekao sam utisak da ga više uopće nije briga je li im u milosti ili nije. Samo želi
van.«
»To je pravi Dirk«, rekao je Chris. »Znam ga čitav život. Skoči bez gledanja,
kao ono jednom na školskom izletu kad nas je pokušao zadiviti skokom na glavu
u potok, ali prije toga nije provjerio dubinu pa se razbio i onesvijestio. Trebao
nam je školski autobus da ga izvuče odande.«
Prizor je izazvao kratku provalu nervoznog smijeha oko stola. »Onda, što
kažeš, Sjevernjačo?« Bridgette se obratila Buckyju. »Biraš li ostanak?«
»Samo ako se nitko ne protivi. Nije samo moja koža ovdje u pitanju. Hoćemo
li glasati?«
»Prije nego što to odvagnemo«, rekao je Brad gledajući Chrisa, »mislim da
trebamo čuti tebe, Vivče. Ti poznaješ tipa. Da si u Sjevernjačinoj situaciji, bi li
riskirao da te neće prijaviti?«
»Ne mogu zamisliti da to učini«, rekao je Chris. »Dirk je jedan od onih ljudi
koji otpišu nekoga kad izgube povjerenje. Nikad se nije pretvarao u takvim
slučajevima. Ako se razočarao u nacistički plan, neće baciti Sjevernjaču
vukovima, posebno ako on od toga nema ništa, a pogotovo ako sumnja da je
Amerikanac. Rekao bih da Sjevernjača može riskirati.«
Bridgette se obratila svima za stolom. »Je li glasanje potrebno?«
Odmahnuli su glavama.
Pogledala je Chrisa i Brada. »U redu, dečki, mikrofon je vaš. Objasnite nam
zašto ste uvjereni da ste u najmanjoj opasnosti. Niste li osuđeni na to da se sretnete
u vašem radu za generala?«
»Već jesmo«, odgovorio je Brad. »Sreli smo se danas na putu za ručak koji je
priredio u svom domu. Skoro sam pao sa stepenica kad je Vivak ležerno došetao,
ali dok je njegov pomoćnik otvorio vrata, već smo bili dva stranca koja su se srela
181
 Knjige.Club Books

i upoznala kao gosti. General nije ništa posumnjao.« Polako se nacerio. »Ionako
je bio previše zaokupljen mojom bujnom gazdaricom koju sam dopratio, da bi
obraćao pažnju na nas.«
Chris je dodao, »Ne vidimo kako nas naše međusobno saznanje o lažnim
imenima i radnim mjestima ugrožava više nego dosad. Bavimo se jednostavnim
zanimanjima koja ne privlače pažnju policijskih organizacija. Pogibelj nam može
prijetiti od generala, ako mu pobudimo sumnje da nismo oni za koje se izdajemo,
a ne vjerujem da postoji opasnost od toga.«
»Kako možeš biti tako siguran?« pitala je Victoria.
»Zato što nema razloga tražiti.«
»Drugim riječima, vjeruje nam«, ubacio se Brad. »Mi smo samo dva momka
koja su posve odvojeno postala dio života njegova sina. Prihvaćeni smo kao
pouzdani članovi osoblja. Nema nikakvih razloga sumnjati u nas.«
»Što znači da imamo pristup njegovoj kući, što pak znači da imamo mnoštvo
prilika za korištenje naših Minoxa«, rekao je Chris.
»Što me podsjetilo da moram tražiti bojnika da mi dogovori posrednika.
Moram mu dostaviti rolu filma«, Brad se obratio Bridgette.
»Pobrinut ću se za to«, rekla je. »Dakle, dečki, svi ovi što znači zapravo znače
da ostajete?«
»Ostajemo«, rekao je Chris, a Brad je kimnuo.
»U redu, onda.« Bridgette je podignula ramena i raširila dlanove. »Sad kad
smo čuli sve i odlučili da rizik ostanka nije ništa gori od onoga za koji smo se
pripremili, hoćemo li pozvati Francuza?«
»Ne još, Labradore.« Prekinula ju je Victoria. »Još nismo čuli tebe. Što je s
prijetnjom onog policajca?«
»Oh, on.« Bridgette je odmahnula rukom da odbaci njenu zabrinutost.
»Bezazlen je. On je samo mladi novak, previše zauzet pažnjom koju dobiva kako
čuvar murala da bi predstavljao prijetnju. Ionako će se maknuti odande kad bude
u Vichyjevoj Miliciji. Osim toga, sviđam mu se. Mogu se nositi s njim.« Ponovo
je pogledom obišla oko stola. »Dakle, ljudi, sad ili nikad. Učinimo to
službenim. Tko je za to da ostanemo, neka digne ruku.«
Sve su se ruke podigle.
»Dobro, ako nemamo ništa drugo za raspraviti...« Pogledala je Buckyja.
»Sjevernjačo, hoćeš li pozvati Francuza?«

182
 Knjige.Club Books

ČETRDESET PETO POGLAVLJE

U zvoniku, pred špijunkom, Dirk se uzbunio. Vrata čajane s knjižarom su se

otvorila. Čovjek u pregači, vjerojatno vlasnik, okretao je znak u izlogu u prethodni
položaj. Lokal je sada opet bio otvoren. Krupan, sredovječan čovjek širokih
ramena, očito Francuz, iskoračio je van. Pripalio je cigaretu, obuhvativši je
rukom, ali ne kao zaštitu od nepostojećeg vjetra.
Njegov mu je velik dlan pružio zaslon za panoramski pregled ulice. Prastari
manevar zakrivanja. Prividno zadovoljan što ulica ne pruža razloge za
zabrinutost, okrenuo se da ode, no onda se naglo zaustavio i usmjerio pozornost
ravno na špijunku. Iznenađen, Dirk je trznuo glavu u stranu i gotovo sletio
u štakorski izmet. Od pada se spasio brzim hvatanjem za truli baluster, ali to je
proizvelo nešto buke. Je li Francuz to čuo ? Je li primijetio kako mu oko proviruje
kroz prorez na zidu? Dirk je polako i pažljivo ponovo provirio. Vidio je kako
čovjekov pogled putuje prema zvoniku i na njemu se zaustavlja. Nakon nekoliko
trenutaka, očito uvjeren da ga ne nadgleda nikakvo nevidljivo oko, krenuo je
dalje. Ako je Dirku uopće trebao dokaz da se u La Petite Madeleine odvija nešto
tajnog karaktera u vezi sa Stephaneom Beaulieuom, dobio ga je u obliku natpisa
u izlogu i Francuzova ponašanja.
Uvjeren da je čovjek otišao, Dirk je vratio oko na špijunku i razjapio usta na
pojavu plavokose ljepotice iz pansiona madame Dupree. S njom je bila djevojka
njenih godina, patuljčica u odnosu na visinu plavuše, ali slatka kao šećer, dok je
ljepotica potpuno óbrala s nogu. Nakon što su pogledale gore-dolje po ulici i
kratko se zagrlile, krenule su u suprotnim smjerovima.
Zadržavajući dah, Dirk je pazio na ulazna vrata čajane u očekivanju izlaska
Stephanea Beaulieua i nekoliko je minuta kasnije bio nagrađen prizorom. Kao i
ostali, obavio je brzu inspekciju ulice koja je sada oživjela ljudima što su žurili
kući prije mraka. I njegov je pogled isto pao na zvonik. Ovoga je puta Dirk samo
pomaknuo glavu u stranu i ostao potpuno miran, dok mu je srce tuklo toliko
glasno da je privremeno oglušio na zvuk izvana. Mirno, rekao je samome sebi.
Prvi Francuz koji je izašao mogao je naprosto biti mušterija; Beaulieu i plavuša

183
 Knjige.Club Books

mogli su biti tajni ljubavnici, a čajana im je privatno sastajalište. U Francuskoj je

ovih dana bilo mudro svoj privatni život držati za sebe i nije bilo neobično da se
ljudi osvrću preko ramena tražeći žbire u ovoj zemlji u kojoj su se svi bojali
vlastite sjene.
Stephane se uputio prema metrou. Dirk će mu dati vremena da se udalji, a
onda će, sretan što je izašao doslovno iz štakorskog legla, poći u istom smjeru da
razmotri što će učiniti s ovim nepredviđenim novostečenim informacijama. Tek
toliko da se uvjeri da je vidio sve što je trebao, još je jednom vratio oko na
špijunku i istog trenutka ponovo ostao bez daha. Iz čajane je izašao, pa zastao da
pregleda ulicu, njegov najbolji prijatelj na cijelome svijetu, njegov drug iz
susjedstva kojeg je poznavao čitavog života, Christoph Brandt iz New Braunfelsa
u Teksasu.

General-bojnik Konrad March se pitao umišlja li da je došlo do neznatnog pomaka

pisma admirala Canarisa na njegovom stolu. Postaje li paranoidan kao toliko
njegovih drugova? Njegovo oko i um bili su obučeni uočiti najsitnije detalje koji
su mogli odati tajnu aktivnost, ali samo onda kada bi se posvetio pamćenju
njihovog izvornog poretka. Morao je priznati da mu pri Hansovoj najavi dolaska
madame Gastain um nije bio posvećen nikakvom redu, nego bujnim oblinama
tijela njegove susjede. I osim ako netko nije ušao kroz prozore, koji su zbog
hladnoće bili zatvoreni, jedine osobe koje su bile u kući nakon što je primio pismo
bili su Hans, Wilhelm i njegovi gosti. Hans ga nikada ne bi ni dotaknuo. Shvaćao
je da je za obojicu najsigurnije ostati gluh, nijem i slijep za poslovanje njegovog
pretpostavljenog. Osim toga, njegov pomoćnik za vrijeme ručka nijednom nije
napustio kuhinju, osim da ih posluži. Madame Gastain mu nijednom nije izašla iz
vidokruga, čak ni da ode do toaleta. Isto je bilo i s ostalima. Jedinu priliku da
pročitaju pismo imali su u vremenu kad je otpratio madame Gastain do njene kuće
i vraćao se nazad. Osjećao se pomalo ošamućeno što je ručak prošao tako dobro i
što mu je pristala biti gošća sljedeće subote na premijeri. Pozvala ga je unutra na
šalicu kave iz limenke koju joj je poslao uz poziv da mu se pridruži na ručku.
Popio je samo jednu šalicu. Uljudnost je nalagala da ne ostane predugo, unatoč
porivu da je zamoli da mu u salonu odsvira skladbu na svom Steinwayu,
grandiozno smještenom uza zid s neprocjenjivim slikama. Ribiča i učitelja ostavio
je s Wilhelmom u igri nogometa na svom stražnjem travnjaku, a tamo ih je
na povratku i zatekao kako završavaju s igrom. Oba su mladića odmah otišla.
Činilo se da njegovi gosti imaju kasne subotnje dogovore.
Samo bi izrazito paranoidan um mogao posumnjati da je učitelj njegova sina
pročitao pismo admirala Canarisa. Konrad ga je provjerio prije nego što ga je
angažirao. Dečko je u Parizu živio gotovo trapističko postojanje. U gradu nije
imao ni obitelji ni prijatelja, nije imao socijalne interakcije s kolegama (nije da ga
184
 Knjige.Club Books

je Konrad mogao kriviti zbog toga) i još uvijek nije pronašao djevojku, što je bilo
iznenađujuće s obzirom na to koliko je bio zgodan. Valjda je djevojke odbijao
nedostatak palca. Svakodnevno je istim putem Herr Bauer išao u školu i iz nje se
vraćao, bez ikakvog odstupanja od dnevne rutine, osim u danima kada je putovao
do generalove kuće. Nije mogao biti podmetnut, jer nije mogao znati da će biti
angažiran za podučavanje sina šefa Abwehra kad je prihvatio namještenje
u dječakovoj školi.
Ribič, možda. Postojao je trenutak sumnjičavosti oko njega, ali to je odavno
prošlo. Barnard Wagner nije mu pružio nikakav dodatni razlog da posumnja kako
je išta više od onoga što je bio - jednostavan mladić čija je ambicija bila loviti ribu
i uzdržavati se na vodi. Ipak - Konrad je uzdahnuo na uspomenu - otkrivao
je izdaju iza potpuno nevjerojatnih vanjština, a zahvalnost zbog ljubaznosti prema
njegovu sinu mogla ga je zaslijepiti za skrivene motive. Najbolje da istraži.
Hans je u ovo doba popodneva drijemao, a budući da je za ručkom nadmašio
samog sebe, Konrad ga nije htio uznemiravati pa je krenuo u potragu za
Wilhelmom. Pronašao ga je kako čita knjigu koju mu je donio Claus Bauer, jednu
od brojnih razbibriga kojima ga je snabdijevao da ispuni osamljeničke sate
njegova sina. Ne bi li zaokružio dječakovo školovanje, Konrad je angažirao još
jednu instruktoricu, sredovječnu, žustru poslovnu ženu koja je dolazila jutrima,
no njegov je sin ostatak dana bio sam. Wilhelm je ženu prilično volio, ali Herr
Bauera je potpuno obožavao.
Konrad je sjeo u podnožje njegove stolice. »Wilhelme, moram te nešto pitati.
Poslije ručka, kad si igrao nogomet s našim gostima, je li se Herr Wagner vratio
u kuću?«
S nosom u knjizi, Wilhelm je bez imalo razmišljanja odgovorio, »Ne,
gospodine.«
»Dobro onda«, Konrad je ustao zadovoljno. Razbarušio je dječakovu kosu.
»Nastavi s čitanjem.«
Već je gotovo izašao iz sobe kad je Wilhelm rekao, »Herr Bauer jest.«

Louis Mueller je svoj komplet glavnih ključeva Sorbone zaključao u ladicu svoga
stola, osjećajući uobičajenu frustraciju što je ostao praznih ruku. Završio je
subotnje runde njuškanja i ponovo nije pronašao ništa povjerljivo ni u uredu
Julesa Garniera, ni u odjeljku Clausa Bauera. Obojica su gotovo mjesec dana bila
pod posebnom prismotrom nakon što mu je pretraga njihovih stolova 2.
listopada pobudila sumnju, no osebujni jezični obrazac Clausa Bauera više
se nijednom nije pojavio u njegovim bilješkama. Rukopis mu je slijedio pravila
svojstvena njemačkoj sintaksi. U planeru Julesa Garniera više nije bilo spomena
o Clausu Bauern, kao ni bilo kakva bilješka tajanstvene naravi u njegovoj osobnoj

185
 Knjige.Club Books

dokumentaciji. Ipak, podsjetnik Herr Bauera u njegovom planu lekcija da ponese

sendvič za Wilhelma Marcha i zakukuljena fraza ravnatelja kadrovske CB na
mjestu, nisu ga prestajali kopkati. To je nešto značilo. Bio je siguran u to.
Volio bi pronaći dostatne dokaze da tu dvojicu prijavi Gestapu koji ne bi
prezao ni od čega da iz njih izvuče istinu, no bez čvršćeg dokaza protiv njih Louis
bi riskirao da i sam upadne u nevolju. Claus Bauer, onako unakažen, postao je
najpopularniji nastavnik među njegovim nastavnim kadrom. Roditelji - i to očevi,
najmoćniji nacistički i vichyjevski dužnosnici u Parizu - počeli su zahtijevati
Herr Bauera za nastavnika tjelesnog i matematike za svoje sinove. Osim toga,
Louis je saznao da ga je general-bojnik Konrad March unajmio da mu privatno
podučava sina, što ga je ogorčilo jer se moglo loše odraziti na njega samoga i na
njegov program.
Nije se Louis usuđivao ni uprijeti prst u čovjeka na položaju Julesa Garniera
samo na temelju obične slutnje koja bi se mogla pokazati kao gubljenje Gestapova
vremena. Garnier je s nacističkim vlastima bio jako kooperativan pri osnivanju
posebne škole za njihovu djecu, a Gestapo je imao pune ruke posla u hvatanju i
isljeđivanju stvarnih sumnjivaca. Organizacija nije blagonaklono gledala
na doušnike koji su sumnjivce prijavljivali iz osvete, ljubomore i osobne koristi.
A duboko u srcu, Louis je morao priznati sve troje.
Obuzet vlastitim mislima, Louis isprva nije čuo kako netko kuca na vanjska
vrata njegovog odjela. Kad je konačno registrirao zvuk, lupanje je postalo
agresivnije i glasnije, zahtijevajući ulazak. Tko dovraga...?
Louis je bijesno stisnuo zube i zgrabio pendrek. Koji bi mu idiot došao lupati
na vrata u subotu u šest uvečer po hladnoći i mraku? Pobrinut će se da požali što
mu je uopće palo na pamet. Odmarširao je do vrata i širom ih otvorio. »O, moj
Bože!«, izlanuo je, skrivajući pendrek iza leđa i salutirajući u nacistički pozdrav
prisutnosti gosta na svom pragu.
»Vaša mi je gazdarica rekla da bih vas mogao pronaći ovdje«, najavio se
general-bojnik Konrad March.

186
 Knjige.Club Books

ČETRDESET ŠESTO POGLAVLJE

Čovječe božji! Dirk je bezglasno opisao usnama. Christoph Brandt u Parizu?

Nema šanse. Nemoguće. Tip možda sliči Chrisu Brandtu, ali to ne može biti on.
Njegov prijatelj živi u Austinu u Teksasu, uživa u sigurnosti, miru i komforu u
zemlji roštilja i zapadnjačkog swinga. Ponovo je prikovao pogled kroz otvor na
zidu tornja i zavirio pažljivije. Krv mu je udarila u glavu. Bože dragi, to jest Chris.
Unatoč francuskoj odjeći, podignutom ovratniku i šalu i šilterici kape spuštenoj
tako da mu prikrije lice, nitko drugi nije stajao opuštenih udova, tako svojstveno
njegovom prijatelju, atletskoj zvijezdi srednje škole New Braunfels. Kad je
izvukao ruke iz džepova da navuče rukavice, Dirk je to znao sa sigurnošću. Prošli
su ga srsi, oštri poput teksaškog planinskog vjetra. Što je, dovraga, Christoph
Brandt radio preko pola svijeta u Francuskoj okupiranoj Nijemcima?
Prijatelj iz njegova rodnog grada također je provjerio oba smjera ulice,
zagledavši se u zvonik preko puta čajane. Dirk je zadržao oko na špijunki, napola
se nadajući da će ga Chris primijetiti i prijeći ulicu da istraži. Ugledao bi obijenu
bravu na vratima i provirio da provjeri, a onda...
Dirk nije znao. Bi li se zagrlili, tapšali jedan drugoga po leđima, plakali, a
Dirk bi se ispričao na svojoj luđačkoj, glupoj, smiješnoj vjeri u Hitlera i čitav taj
prokleti, usrani nacistički ratni stroj i rekao mu da želi ići kući? Kući, Chrise, čuješ
li me? Nazad u New Braunfels, u Teksas, dušo! Moraš pronaći način da me
izvučeš odavde, prijatelju, prije nego što poludim - ili me pošalju na ruski font i
ubiju. Jer, Dirk je znao, jednostavno je znao da Chris sprema neki tajni posao za
Saveznike, vjerojatno za američku obavještajnu agenciju. Nije bilo potrebno
previše logičkih skokova da se shvati kako bi se Chris, u očajničkoj želji da služi,
nakon što ga je vojska odbila obratio nekoj tajnoj službi i oni bi ga ugrabili. Ne bi
ih bilo briga za palac. Tečno je govorio njemački, bio je snažan kao drvosječa i
uma britka poput biča. I nekako je bio u savezu s plavušom i Stephaneom
Beaulieuom koji se činio blizak s Nicholasom Cravoisom. Svi su u tome
bili zajedno.

187
 Knjige.Club Books

Ili... bi li Chris uzmaknuo od njega, ne želeći imati ništa s njim, nazvao ga

izdajnikom, sramotom svoje obitelji i prijatelja i odbio mu pomoći ? Dirk ga je
intenzivno promatrao, nadajući se da će mu poslati poruku. Pogledaj me, Chrise.
Pogledaj svog starog druga! Tu sam preko u zvoniku, Chrise, dečko!
No njegov je prijatelj počeo odmicati, a prizor njemu svojstvenog blesavog
koraka bio je poput strelice u Dirkovo nostalgično srce. Što učiniti? Za nekoliko
minuta izgubit će ga u tami. Ginuo je potrčati za njim i zazvati ga: Chrise, Chrise,
to sam ja! Ali to bi mogao biti loš potez za obojicu. Ako je Chris bio na tajnom
zadatku - što bi uopće radio ovdje, ako nije? - njegov prijatelj ne bi želio biti
prepoznat, posebno ne od nekoga koga je smatrao neprijateljem. Odmaglio bi
poput rakete i bio bi izgubljen za njega u ovom milijunskom gradu. Dirk nikada
ne bi pronašao najboljeg prijatelja kojeg je imao u životu da izgladi stvari među
njima. Odlučio ga je slijediti. Zbog policijskog sata, Chris se vjerojatno uputio
prema svom boravištu. Zasad će biti dovoljno da sazna gdje može kontaktirati
svoga prijatelja, svoju sponu s domom.

Poziv Alistairovog čovjeka iz Pariza došao je u šest sati te večeri. Alistair je u

ustima imao okus pepeljare, a u želucu mlinac za kavu. Koš za smeće prepun
praznih kutija cigareta i prstenaste mrlje kave na njegovu stolu objašnjavali su
kakav je dan imao čekajući da zazvoni telefon. »Neće ti se svidjeti moj izvještaj«,
upozorio ga je Henri.
»Nisam ni očekivao da hoće«, rekao je Alistair
»Oni ostaju. Svi do jednog su odabrali ostati u Parizu. Dao sam sve od sebe
da ih uvjerim da odu, Alistaire.«
Alistair je prvo pomislio na sina Joanne Bukowski Hudson. Nikad mu ne bi
oprostila. Zatim na malu energičnu Bridgette Loring. Uplivala su i ostala njemu
draga lica i Alistair je sklopio oči uz rezignirani uzdah. »Siguran sam da jesi,
Henri«, rekao je. »Slutio sam da je tvoja misija uzaludna, ali vrijedilo je pokušati.
Reci mi ipak, molim te, da su odluke donijeli na temelju onoga što je najbolje za
njih ponaosob, a ne kao tim.«
»Nije mi bila dopuštena povlastica da čujem njihov razgovor, tako da ne
znam. Mogu ti samo reći da su željeli da te uvjerim kako je svatko od njih imao
valjan razlog za ostanak. Svi su se složili da su previše uložili i da su njihove
misije suviše važne da ih se sada napusti. Smatraju da im je prednost upozorenja
dovoljna zaštita.«
Alistair je umorno protrljao čelo. »Kakva naivnost. Jedna labava nit može
razmrsiti cijelo klupko konopa. Koliko sam im puta to rekao?« Posegnuo je za još
jednom cigaretom iz omota, porazmislio pa bijesnim pokretom ruke zavitlao

188
 Knjige.Club Books

paketić preko sobe. »Kako su izgledali?«, upitao je, rotirajući stolicu prema
prozoru s kojeg se pružao udaljeni pogled na snijegom prekrivene švicarske Alpe.
»Svima bi koristilo više hrane u želucima, ali sve u svemu, čini se da ti je tim
dobrog zdravlja. Izgleda da je visoka plavuša do sada prošla najgore, ne nužno
zbog nedostatka hrane. Izgledala je potpuno... prazna iznutra.«
»Pretrpjela je gubitak. Molim Boga da je to ne učini neopreznom«, rekao je
Alistair. »Najugroženija je od svih.«
»Svakako se tako čini«, složio se Henri. »Trebam te obavijestiti da moraš
organizirati posrednika za Vivka. Tvoj je dečko fotografirao važno pismo koje je
danas popodne pronašao na stolu general-bojnika Marcha. Film je pohranjen u
cijevi nalivpera.«
»Odmah ću se pobrinuti za to«, rekao je Alistair. »Još nešto?«
»Pa, postoji još jedna stvar...«
Alistair se uznemirio na Henrijevu stanku. »O čemu se radi?«
»Ovo možda ne znači ništa, ali pomislio sam da je moje zapažanje vrijedno
izvještavanja. Jedan od mladića... pa, bile su suptilne, ali nekoliko crta njegova
lica podsjetile su me na nekoga koga na sastanku nisam mogao smjestiti, ali sad
sam se sjetio imena.«
»Na koga?«
»Nicholasa Cravoisa.«
Alistair se okrenuo nazad prema stolu, a intuicija mu je proradila dok se
prisjećao tjeralice Nicholasa Cravoisa u spisima. Nikada nije sreo vođu Makije
znanog kao Crni Duh, ali poslao je brojne timove OSS-a da se povežu s njim u
planinskim predjelima južne Francuske. Od svih zapovjednika Otpora i ilegalnih
grupa koje su djelovale u okupiranim zemljama i teritorijima u Europi, taj
su general i njegovo rastuće udruženje Makije bili najveća i najopasnija prijetnja
nacističkom ratnom stroju. Glava mu je bila ucijenjena na milijun njemačkih
maraka.
»Alistaire?«
Prizvan natrag u razgovor, Alistair je upitao, »Koje crte?«
»Građa čela, ali najviše njegove oči. Poznavao sam generala prije nego što je
pustio bradu koja mu prikriva lice koje vidiš na njegovim tjeralicama.«
»Ako si u pravu, dao si mi djelić slagalice koji nedostaje.«
»Bi li mu mogao biti nećak, u srodstvu preko brata ili sestre jednog od
roditelja? Možda... čak i sin, mon ami?«
»Otac mu je Amerikanac. Majka je Francuskinja.« Sam Barton nije nimalo
sličio svom grubom ocu s teškim podbratkom, prisjetio se Alistair. Provjerio je
mladićev dom i vidio Horacea Bartona kako odlazi na posao onoga ponedjeljka
kad se sastao sa Samom u kavani u Oklahoma Cityju, ali njegova majka
Francuskinja...

189
 Knjige.Club Books

»Neizmjerno sam ti zahvalan kao i obično, Henri«, naglo je rekao Alistair.

Već je dovoljno dugo zadržao svoga prijatelja na telefonu. Bilo je nesigurno da
njegov čovjek u Parizu dulje razgovara. »Čuvaj se, prijatelju moj«, preporučio je
i prekinuo vezu.
Alistair je odmah otišao do kabineta i izvukao spis koji je sadržao tjeralicu
Nicholasa Cravoisa. Ako se dobro pogleda, iza brade, mogle su se vidjeti blage
sličnosti koje su potaknule Henrijevo opažanje. Alistair je nazvao sjedište OSS-a
i zatražio službenika da mu pročita stavke koji se odnose na roditelje i rođake
Samuela Bartona. Nije bilo podataka koji bi ukazivali na to da je bio išta drugo
doli sin Horacea Bartona. Njegova je majka imala samo jednu sestru koja nije
imala djece i još je uvijek živjela u Parizu, gdje je Samuelova majka, Monique,
živjela sve do udaje za Horacea Bartona. Narednik Barton je 1919., iste godine
kad je oženio Monique, bio stacioniran u Parizu kao pripadnik američkih
ekspedicijskih snaga. Alistair se naježio od trenutnog razumijevanja. Taj je
tajming sve objašnjavao. Nije bilo bitno je li njen američki suprug bio svjestan
njezine trudnoće kad ju je oženio. Sad je bilo jasno da je dobrovoljna prijava
za služenje u OSS-u Samuelu Bartonu poslužila kao sredstvo da dođe u Pariz
pronaći Nicholasa Cravoisa - svoga oca.

Sad je savršen trenutak, pomislio je Achim Fleischer. Sestre su upravo otišle u

kapelicu na večernju misu u pet sati i samostan je bio praktički prazan.
Mademoiselle Dufor - Bernadette, kako ju je počeo zvati - otišla se naći s
prijateljima na čaju u četiri i vjerojatno se neće vratiti do šest sati. Jednosatni
predah od njegovih stražarskih dužnosti bilo je sve što mu je trebalo da pretraži
sobu mademoiselle Dufor - Bernadette. Bila je smještena u potkrovlju, rekla mu
je.
Njegova želja da vidi gdje spava, jede, odijeva se i kupa, prerasla je u opsesiju.
Činilo se da nije u stanju kontrolirati svoju potrebu da dodiruje njezine osobne
stvari, da vidi koje knjige čita, da pregledava fotografije i modne skice, da
prekopava ladice, ormariće i ormare ne bi li otkrio više o njoj. Hoće li njezinu
sobu u potkrovlju zateći urednom ili razočaravajuće neurednom? Hoće li posuđe
biti oprano i uredno pospremljeno ili nagomilano u sudoperu, krevet pospremljen,
podovi pometeni, umivaonik i nužnik besprijekorno čisti? Hoće li hladnjak
zaudarati na trule ostatke i štednjak biti prljav od prskanja masnoće i hrane, iako
je u zadnje vrijeme hrana bila predragocjena da se pokvari ili rasipa, a nije bilo ni
ogrjeva za kuhanje. Hoće li imati zadovoljstvo pronaći opran donji veš i
ženske higijenske predmete obješene na štrik u kupaonici? Njezinu spavaćicu i
ogrtač koji mirišu po njoj kako vise s klina u ormaru? Bila su to pitanja koja si je
postavljao u svojim maštarijama dok mu je naklonost prema njoj rasla - a i njezina
se povećavala prema njemu, bio je uvjeren u to.
190
 Knjige.Club Books

Međutim, prije negoli je nastavi proganjati, mora vidjeti kako živi. I sam je
bio uredan čovjek, neki bi rekli i pretjerano uredan, a bez obzira na dubinu
divljenja prema ženi (nije, doduše, imao veze s mnogima - zapravo, ni s jednom)
bilo bi mu nemoguće da joj se posveti ako nije posjedovala njegovu strast prema
čistoći i redu.
Samostan je bio gotovo prazan. Sad je došlo vrijeme da testira svoja pitanja o
mademoiselle Bernadette Dufor. Ušuljao se stubama neprimijećen i ušao u njenu
sobu u potkrovlju.
Položila je ispit. Sve je bilo onako kako se Achim nadao, o čemu je sanjario.
Njegova naklonost i želja za neodoljivom, sitnom Bernadette Dufor rasla je iz
minute u minutu. Možda im, ako se budu vjenčali, samostan pristane pokloniti
antikni ormar uz zid kao vjenčani poklon. Bio je to krasan komad namještaja - iz
petnaestog stoljeća, pretpostavio je. Kut je malko stršao i privlačio mu
pogled. Ispravit će ga prije nego što krene prema požarnim ljestvama.
Na zidu iza ormara primijetio je pukotinu koja se protezala od poda do stropa
i isprva je pomislio da je škrinja tu postavljena kako bi prikrila pogled na nju.
Zatim je pažljivije pogledao, prisjetivši se onoga što je pročitao o tajnim
skrovištima koje su Englezi zvali »svećeničkim izbama«, sagrađenim u starim
manastirima i samostanima diljem Francuske kako bi se sakrilo pripadnike
aristokracije koju su htjeli izbjeći giljotinu tijekom Francuske revolucije.
Danas su se koristile za skrivanje odbjeglih Zidova. Imao je vremena na pretek.
Najbolje da pogleda. Odmaknuo je ormar od zida i pogurao ga ristom. Otvorila su
se vrata.
Sveta majko Kristova!
Bio je to doista pametno prikriven ulaz u svećeničku izbu. Nije se osjetio miris
ljudske prisutnosti iz nje. Znatiželjan, Achim je zakoračio unutra i u tami na stolu
ugledao predmet zbog kojeg se ukočio poput štapa. Stajao je tako sve dok do njega
nisu počeli dopirati glasovi odozdo. Jedva se natjeravši da otrgne pogled od
dokaza o izdaji mademoiselle Bernadette Dufor nad svim njegovim sanjarijama i
nadama, Achim je brzo ustuknuo, zatvorio vrata i vratio ormar točno u isti položaj
u kojem ga je zatekao, prije negoli je pobjegao van kroz požarne ljestve na tavanu.

191
 Knjige.Club Books

ČETRDESET SEDMO POGLAVLJE

Sljedećeg popodneva, pukovnik Derrick Albrecht dopustio je svom sobaru da mu

na rukav pričvrsti crveno-bijelo-crnu traku s munjama Schutzstaffela, posljednji
detalj uniforme koji je trebalo postaviti prije nego što krene prema L’Ecole
d’Escrime Français na svoj nedjeljni dvoboj s mademoiselle Colbert. Postariji
obiteljski sluga, koji se za njega brinuo još otkako je bio dječak, odmaknuo se i
zadivljeno ga promatrao. Dizajnirana da projicira autoritet i kultivira strah, ta je
esesovska uniforma često bila dovoljna da se istresu informacije iz nekoga tko je
doveden u sjedište SD-a čak i prije nego što bi nesretnika uopće trebalo otpratiti
do ćelija na zadnjem katu. »Ova je uniforma skrojena za vas, Herr pukovniče.«
»Molim?«
Sobar mu je pružio kapu od uniforme i ponovio, »Uniforma. Stopi se s vama.«
Naborane usnice starog sluge razvukle su se u široki osmijeh. »Razmišljate o
lijepoj mademoiselle s kojom ste sinoć bili, ja?«
»Vrlo si pronicljiv, Eduarde. Zapravo, doista sam mislio na lijepu ženu.«
»Onda, tko mi je konkurencija?« Ležerno i bez ogorčenosti upitala ga je
prošle noći Celeste, nakon njegove odsutne izvedbe. »Misli su ti negdje izvan
moga kreveta, mon ami.« Umetnula je cigaretu među zube i pripalila joj vrh
zlatnim Cartier upaljačem.
Derrick se pridigao i naslonio na satenom obloženo uzglavlje s monogramom
hotela Ritz pa povukao dim koji mu je ponudila. Celeste mu je bila ljubavnica.
Nije imala nikakve tajne planove s njim, osim prijateljskih i ljubavničkih.
Stanovala je u hotelu. »Netko koga moram zaštititi«, rekao je.
Razbarušila mu je kosu. »Zaštititi? Naslućujem li ja to zaljubljenog
muškarca? Ti - čovjek za kojeg bih posumnjala da će dati život za nekoga, ali
nikada i svoje srce?«
»Ljubav je iracionalna emocija u suprotnosti s ljudskom prirodom, Celeste.«
»Misliš, u suprotnosti sa samoodržanjem.«

192
 Knjige.Club Books

»Priznajem da se držim Kiplingovog pogleda na odnose, da svaki čovjek

može računati s tobom, ali nitko previše. I žene uključujem u tu filozofiju.«
Nasmijala se, preuzevši mu cigaretu. »To znači sve, dok se ne pojavi ona
prava.«
»Ne možeš biti zaljubljen u osobu koja te prezire, Celeste. Možeš joj se samo
diviti na dobrom ukusu.« Nagnuo se i poljubio joj golo rame. »Ne boj se, draga
moja. Često ću se vraćati u tvoj krevet.«
Derrick je sada prihvatio svježi bijeli rupčić od sobara i umetnuo ga u džep.
Rupčići su ponekad bili potrebni pri ispitivanju žena. Na kraju je navukao par
crnih kožnih rukavica. Konačan mu je pogled u ogledalo potvrdio da je doista
osoba koja izaziva strah.
Pompa njegova autoriteta nije imala previše utjecaja na mademoiselle
Colbert, ili je barem željela da on u to povjeruje. Jasno da ga se bojala. Žena bi u
njezinoj situaciji bila glupa da se ne boji čovjeka njegova položaja i moći, no ona
bi prije umrla nego mu odala mrvu preplašenosti. Njena nepristupačna
ravnodušnost bila je maska godinama oblikovana na mačevalačkoj stazi i stav,
inherentan pripadnicima njezine uzvišene krvne loze, da ljudi njihova statusa
ne otkrivaju svoj strah nasilnicima.
To je bio američki epitet koji bi mu mademoiselle Colbert - Victoria Grayson
- pripisala. Šteta, no takve su bile posljedice njegova posla. Bila mu je dužnost
štititi svoju zemlju od njenih neprijatelja, a on se nije ispričavao ni opravdavao
što to čini na način koji je smatrao prikladnim. Nije uživao u metodama koje je
njegov posao ponekad zahtijevao, ali netko je to morao raditi, a on je
imao sposobnosti, narav i vještinu da ga obavlja dobro. Nije mu, međutim, bila
dužnost hapsiti ljude za koje je znao da su nevini. Stoga je odlučio što učiniti s
Victorijom Grayson.
Jednostavno neće učiniti ništa.
Mademoiselle Colbert nije počinila nikakav zločin protiv Trećeg Reicha.
Samoodržanje nije bilo kazneno djelo. Bila je kriva samo zato što se našla na
pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme i zato ju je bilo potrebno osloboditi
prijetnje onog razvratnika Beaumonta Fourniera, tog pseta književnog svijeta.
Kako su francuski intelektualci mogli biti tako zavedeni njegovim pisanjem?
Njegova smrt neće predstavljati nikakav gubitak čitateljima dobrog ukusa, a on
je mademoiselle Colbert - Victoriju Grayson - morao držati podalje od
isljedničkih ćelija Gestapa.
Bilo je smiješno kako je taj razvratni Beaumont Fournier mogao vjerovati da
je Victoria Grayson kriva za špijunažu. Derricku je sad bilo žao što čovjeka nije
oslobodio zablude prije nego što ga je ubio. Victoria Grayson bila je špijunka
jednako kao što je on bio Mickey Mouse. Riskirala je vlastiti život i žrtvovala
značajnu udobnost svoga doma da dođe u neprijateljsku zemlju potražiti čovjeka
kojeg je voljela, hrabrog pilota RAF-a koji je i sam riskirao gubitak
američkog državljanstva pridruživanjem britanskom zrakoplovstvu. Derrick
193
 Knjige.Club Books

bi nadalje rekao piscu da čovjek poput njega nikada ne bi mogao shvatiti ni cijeniti
- a sasvim sigurno nikad nije ni nadahnuo - nesebičnost koja je motivirala hrabrost
gospođice, pa nije ni čudo što je tako apsurdno optužuje. No, šteta. Njegova ga je
zabluda koštala života.
Derrick je namjeravao zaštititi Victoriju Grayson. Volio je Amerikance.
Svidjele su mu se Sjedinjene Države. Na njihovim je obalama stekao neka od
najdražih sjećanja i prijateljstava i žalio je što je Hitler, tipično, smatrao
prikladnim objaviti rat jedinoj svjetskoj sili koja nije potpisala Versajski ugovor
jer su njezini čelnici prepoznali ozbiljnost njegovih nepoštenih uvjeta. Bez tog
ugovora, koji je bio osmišljen da sankcionira i upropasti Njemačku zbog Prvog
svjetskog rata, do drugoga rata nikada ne bi ni došlo. Treći se Reich nikada ne bi
uzdignuo iz pepela nastalog sankcijama iz tog dokumenta. Mein Kampf, Adolf
Hitler i njegov podanički čopor bili bi imena izgubljena u povijesti, da su
potpisnici bili milostiviji u pobjedi. Uskraćujući Njemačkoj glas u pregovorima,
pobjednici su izradili dokument koji je uništio njezino gospodarstvo i izgladnio
joj narod, Francuskoj i Engleskoj dodijelio zemlju za izgradnju njihovih vlastitih
carstava, reducirao joj vojsku do veličine koja ju je ostavila bez obrane i ranjivom
za preuzimanje, a zatim joj stavila sol na ranu ne dopustivši joj pridruživanje Ligi
naroda. Kao rezultat toga, Adolf Hitler, Austrijanac koji je prekinuo školovanje,
propali slikar akvarela, nitko i ništa, sada je bio Führer Nacističke stranke i
njemački kancelar, a zemlja, nekoć glorificirana zbog svoje kulture, književnosti,
glazbe i umjetnosti, najzloglasnija i najprezrenija nacija na planeti.
»Auto je stigao, Mein Herr.«
»Danke, Eduard«, rekao je Derrick. »Idi uživati u ostatku svoje nedjelje. U
kinu na uglu prikazuje se novi film. Neću te trebati večeras.«
Stari se sluga naklonio u odlasku. »Da, Mein Herr.«
Kad se stožerni auto otisnuo od njegova hotela u nedjeljnu tišinu puste
avenije, Derrick je uzdahnuo. Svakoga se tjedna veselio mačevalačkom dvoboju
s mademoiselle Colbert, ali danas je poželio da mogu odložiti florete na stranu i
razgovarati - na engleskom. Zamišljao je kako bi Victoria Grayson uživala
govoreći svoj materinji jezik, a on bi imao priliku vježbati njen jezik.
Žudio joj je reći kako zna istinu o njezinom identitetu i nacionalnosti, ali da
ga se nema razloga bojati. On joj nije neprijatelj. Razumio je razlog njezina
bivanja u Francuskoj i divio joj se zbog toga. Da je barem on toliki sretnik da
pridobije naklonost žene koja se spremna toliko žrtvovati u njegovo ime. Zatražio
bi je da mu priča o svom domu, svojoj obitelji, životu u Virginiji, a on bi njoj
ispričao o svom vremenu u Americi, iskustvima koja je imao, državama koje je
obišao, prijateljima koje je stekao. Je li kojim slučajem bila upoznata s radom
dvojice njegovih kolega s fakulteta - filmskim kritičarom Jamesom Ageejem koji
je pisao za The Nation, i Elliottom Čarterom koji se proslavio kao sjajan učitelj i
skladatelj na Juliardu? Jim je bio vrlo nadaren pisac koji je težio postati

194
 Knjige.Club Books

književnikom. Derrick se nadao da će njega i Elliotta posjetiti u Sjedinjenim

državama kad rat završi.
Mademoiselle Colbert nesumnjivo bi se podsmjehnula na ovaj idiotizam. Je
li doista vjerovao da je ponovno sjedinjenje s njegovim američkim prijateljima
moguće - on, nacist ? Za njih bi bio prezren.
I vjerojatno i bi. Još jedan žal, gotovo jednako snažan kao njegovo kajanje što
će zauvijek biti prezren za Victoriju Grayson. Da je neko drugo vrijeme, drugo
mjesto, možda bi imao priliku s njom. »Predodžba«, Celeste ju je nazvala sinoć,
podsjetivši ga da je jedva poznavao tu djevojku. »Zaljubljen si u predodžbu o
savršenoj ženi za tebe.«
Ljubav? Možda. Predodžba? Ne. Nije morao ući u um i srce Victorije Grayson
da zna da je ona žena njegovih snova. Imala je sve - svaku kvalitetu koju je želio
u supruzi, majci svoje djece, suputnici, ljubavnici. Znao je to iste sekunde kad ju
je ugledao.
Ali avaj...
Automobil se zaustavio pred vratima njihova odredišta. Derrick je ugledao
trak svjetlosti koji je dopirao daleko iz školske dvorane. Mademoiselle je stigla.
Monsieur Vogel, ravnatelj, danas je bio u posjetu svojoj kćeri i ove nedjelje neće
biti s njima, tako da će mačevati bez suca i pratnje. Ostavivši Karla da čita za
volanom stožernog automobila, Derrick je uzeo svoju torbu s opremom pa
zakoračio kroz otključani ulaz škole. Vrata podruma s desne strane bila
su odškrinuta i odozdo je mogao čuti glasove koje je prepoznao kao glas
mademoiselle Colbert i nekog muškarca koji je zvučao premlado da pripada
podvorniku. Čovjek je grubim tonom govorio na lošem francuskom. Tada je
uslijedio bolni urlik. Derrick je ispustio torbu i pojurio prema vratima podruma.

195
 Knjige.Club Books

ČETRDESET OSMO POGLAVLJE

Victoria je rano stigla u dvoranu. Njezin stan nije bio poticajan za dugo spavanje
i obavljanje uobičajenih kućanskih poslova rezerviranih za nedjelje. Oskudno
racioniranje ugljena u hotelu jedva je bilo dostatno da joj zagrije pola spavaće
sobe. Nije bilo tople vode ni sapuna da opere odjeću, ni čaja i malo hrane u ostavi.
Rezidencijalni hotel nekoć se mogao pohvaliti malenim, ali masovnim
restoranom koji je trajno zatvoren onoga tjedna kad se uselila. Njegovi su se
uglavnom stariji stanari sada bih prisiljeni hraniti vani, što je bila teška situacija
u surovom vremenu, ili kuhati svoje mršave obroke u čajnim kuhinjicama svojih
stanova. Izvori s crnog tržišta njezinih susjeda presušili su i Victoria se zabrinula
da su se dragi starci jutros zatekli u istom stanju kao ona, promrzli do kostiju i s
tupom boli od gladi.
Probudila se još i izmučena od košmara o hvatanju i mučenju, prošaranih
jednako okrutnim snovima o sretnim prošlim blagdanima Dana zahvalnosti
slavljenim u sigurnosti i obilju obitelji. Još je uvijek mogla osjetiti okus purice s
pitom od bundeve koju je spremala njihova stara kuharica, vidjeti kako njezin otac
ceremonijalno oštri nož za rezanje i Lawrence toči vino.
Trebala joj je toplina i mjesto na kojem će se otresti tih snova, a kotlovnica u
podrumu L’Ecole d’Escrime Français nudila je oboje. Za upotrebu osoblja,
prostorija je bila opremljena praonicom, vrućom vodom i sapunom, te užetom
za vješanje rublja kako bi se sušilo na toplini. Uz njenu tjednu odjeću, trebalo je
oprati i donje rublje, a kad je već tamo donijet će dolje i školske mačeve da izbrusi
hrđu koja se skupljala kad bi im se istrošili zaštitni premazi.
Za umivaonikom u praonici, toliko toploj da je mogla oprati rublje oslobođena
od kaputa i jakne, ostaci sinoćnje zbrke i dalje su joj kružili po rubu svijesti.
Victoria se pitala je li i ostatak ekipe koketirao s kajanjem zbog svojih jučerašnjih
odluka. Jesu li se probudili iz košmara o gestapovskom isljeđivanju i snova o
bogatoj trpezi i toploj postelji u dobrim starim Sjedinjenim Državama? U
jutarnjem svjetlu, gladni i promrzli u neudobnom okruženju siromašne i opasne

196
 Knjige.Club Books

zemlje u kojoj se ne nazire kraj nedaćama, s posljednjim avionom koji je odletio,

stvorenom za ovakve stvarnosti koje su izazivale sumnje.
Ne smije im se prepuštati. Svoju je jučerašnju odluku donijela potpuno
svjesna opasnosti i neugodnosti koje je za sobom povlačila. Nije se pokajala.
Mjesto joj je bilo ovdje, da obavlja svoju nezamjenjivu ulogu. Rat neće trajati
vječno i Saveznici će pobijediti. Ilegalna je štampa izvijestila da se u Sjevernoj
Africi predviđala pobjeda Britanaca. To bi slomilo Hitlerov plan zadobivanja
kontrole nad Sueskim kanalom i njegovim pristupom naftnim poljima Bliskog
istoka i sirovina iz Azije. Savezničko je zrakoplovstvo preuzimalo kontrolu nad
nebom, a golema opskrba američkim naoružanjem nadmašila je Njemačku koja
je bez njega ostajala. Morala je proći kroz ove povremene tunele depresije, ali
preživjet će da dođe na dogovor u glavnu čitaonicu Rose Javne knjižnice u New
Yorku.
Rublje je bilo obješeno, a dovršena hrpa izbrušenih i nauljenih oštrica stajala
je ručkama prislonjena uza zid stepeništa, kad je Victoria začula škripu otvaranja
vrata podruma. Zid je blokirao odmorište i pola stepenica, tako da nije mogla
vidjeti tko je ušao, ali vrata su ostala otvorena i posjetitelj je zastao kao da je na
trenutak dvojio oko silaska. Prožeo ju je lagani strah. Pukovnik Albrecht?
Uranio je - neobično za njega, jer je uvijek, tako njemački od njega, na njihov
sastanak dolazio točno na minutu. Osim toga, pukovnik bi s vrha stepenica
najavio svoju prisutnost prije nego što bi sišao. Mademoiselle Colbert? Jeste li
tamo? To sam ja, Derrick Albrecht. To je morao biti podvornik iz kasne smjene,
došao je ranije da se izvuče od hladnoće. Bio je drag, veseo starac i Victoria ga je
voljela. Cijenila bi njegovo društvo i rado bi ponovo čula priče o njegovoj
burnoj mladosti - bilo što da je odvrati od vlastitih joj misli.
»Monsieur Dubois?« zazvala je.
»Ne!« došao je odgovor. »Oberleutnant Peter Janssen.«
Victoria se ukočila. Bio je to student koji ju je salijetao i pokušavao provoditi
vrijeme s njom kad je tek stigla u školu. Prestao je pohađati nastavu nakon što je
majstoru mačevanja naređeno da ukloni njegovo ime s popisa i otvori mjesto za
drugog njemačkog studenta s većom vještinom i više prostora za napredak.
Poručnik je degradiranje loše podnio i bio je uvjeren da je ona zaslužna
za njegovo uklanjanje.
Čula ga je kako se počinje spuštati, s arogancijom u svakom promišljenom
koraku po betonskom stepeništu. Victoria je osjetila kako joj se usta suše.
Pukovnik Albrecht je trebao doći tek za petnaest minuta. Po prvi put bi joj laknulo
da ga vidi. Poručnik je sagnuo glavu kako bi s ruba stepeništa pogledao prema
njoj, a Victoria je svojim najzapovjednijim tonom zahtijevala znati, »Što vi radite
ovdje?«.
Poručnik se spustio na svjetlo podruma. U vojničkoj je uniformi i uglancanim
čizmama izgledao službenije nego u opremi za mačevanje, autoritativnije. Nosio
je časnički štap, drveni klip presvučen kožom, što je Victoria smatrala bijednim
197
 Knjige.Club Books

pokušajem da uveća svoj niski status. »Vidio sam upaljena svjetla u dvorani za
mačevanje i pomislio kako je to čudno, budući da je škola nedjeljom zatvorena«,
rekao je na nezgrapnom francuskom. »Odlučio sam istražiti.«
Laže, pomislila je Victoria. Odlučio je nazvati njezin hotel i zastrašiti
recepcionarku da mu kaže gdje je može pronaći. »Pa, kao što vidite, ovdje se nema
što istraživati.«
»Oh, ne bih rekao.« Pogled mu je pao na grudnjake i gaćice nanizane duž
užeta, s pohotnom prijetnjom u očima, a zatim trznuo prema mačevima
postavljenim uz stepenište. Polako i promišljeno položio je svoj časnički štap i
kapu na stol za rublje pa skinuo rukavice. »Ovdje perete odjeću?«
»Danas jesam.« Bilo je vrijeme da spomene imena. »Došla sam ranije prije
sastanka s pukovnikom Derrickom Albrechtom. Dvorana je otvorena jer se tu
nalazimo nedjeljom popodne na privatnim seansama mačevanja. Nedjelja je jedini
dan u tjednu kada je slobodan za takve aktivnosti. Možda ga znate? Sef
protuobavještajnog odjela SD-a? Očekujem ga svakog časa.«
Poručnik je počeo skidati svoj šinjel, a Victoriji je počelo pulsirati u grlu.
Sljedeći je na redu njegov sako. Mogla bi brzo završiti s njim kada bi uspjela doći
do mačeva, ali on je stajao između nje i hrpe naslonjene na stepenište iz njega.
»Pukovnik Derrick Albrecht? Čuveni njemački prvak u floretu?« rekao je. »Znam
za njega, naravno. A čemu biste vi to sa svojom vještinom mogli podučiti njega?«
»Nisam rekla da je student. Pukovnik je za održavanje svoje vještine tražio
partnera s iskustvom u floretu. Bit će ovdje svakoga trenutka. Upravo sam krenula
gore odjenuti se za sastanak s njim, pa ako me možete ispričati...«
Odbacivši šinjel, poručnik je zakoračio pred nju, blistavih očiju punih mržnje.
»Ne bih rekao, mademoiselle. Ne ovoga puta. Slučajno znam da član
pukovnikovog osoblja služi također i kao njegov partner u mačevanju. Već su
godinama tim i bore se u podrumu njegova hotela.«
Victoria se uspjela suzdržati da ne pokaže svoje iznenađenje. Trebala je
posumnjati na tako nešto. Pukovnik se poslužio smicalicom traženja partnera za
dvoboj ne bi li se upoznao s njom.
»Prilično ste me ponizili, mademoiselle Colbert, i platit ćete zbog toga«,
nastavio je poručnik. Brzo je zakoračio unatrag i posegnuo za jednim od mačeva
za dvoboje bez korica i gumenog vrška. Prinio je ogoljeni vršak rapira
Victorijinom grlu. »Skinite odjeću - odmah!«
»Molim?«
»Neću se ponavljati, mademoiselle Colbert. Skinite se!«
»Ne dolazi u obzir.«
Snažnije je pritisnuo vrh oštrice i Victoria je osjetila vrući ubod i kapljicu
tople krvi. »Mislim da dolazi.«
Victoria je uzmaknula. Zarobio ju je u uskom prolazu između perilica, stola
za rublje i opreme, a stepenice su bile iza njega. Pružila mu je zadovoljstvo da
198
 Knjige.Club Books

vidi njezin nervozni pogled preko ramena prema zidu s peći. Nacerio se. »Da,
vidim da ste ustanovili svoja tri izbora: moja oštrica na vašem grlu, vrući metal
na leđima, ili ugodno poslijepodne u kojem ćete me zadovoljavati na
podvornikovom kauču. Siguran sam da nećete razočarati.« Počeo je otkopčavati
svoj sako.
Victoria je pokušala izvući vrat izvan dosega rapira i osjetila paklenu vrelinu
peći. »Dakle, ovo je jedini način da dobijete ženu u krevet - upotrebom sile!«
Bijes, izmiješan sa sramotnom istinom, zacrvenio mu je lice. »Skidajte se,
rekao sam!«
»Kako očekujete da se skinem s rapirom pod grlom?«
Poručnik se odmaknuo, napravivši prostora Victoriji koja je jednom rukom
zavodljivo polako započela provlačiti gornje dugme svoje bluze kroz njegovu
rupicu, zatim i drugo pa treće, pogleda prikovanog za njegovo lice. Očekivano,
njegova je fascinacija otkrivanjem koje će uslijediti postala toliko intenzivna da
je imala prostora i vremena zgrabiti mačevalačku jaknu koja je visjela na dohvat
ruke i svom je snagom prebaciti preko mlitavo držane oštrice. Rapir je odskočio,
zazvečavši preko perilice rublja izvan dosega spašavanja prije negoli je zatečeni
poručnik uopće registrirao da mu nedostaje, nekoliko sekunda prekasno da
izbjegne opaki Victorijin udarac nogom u međunožje. Obuhvativši genitalije,
poručnik je pao na koljena uz riku krave koja se teli. »Ti kujo!« zaurlao je na nju,
podižući lice iskrivljeno od boli i bijesa i ponudio Victoriji savršenu metu da mu
zada još jedan udarac pod čeljust.
»Evo ti, odvratni mali crve!« rekla je dok se poručnik prevaljivao naprijed.
Victoria je projurila pored njega, stigavši do stepenica upravo u trenutku kad se
pukovnik Derrick Albrecht pojavio na odmorištu pored podrumskih vrata.

199
 Knjige.Club Books

ČETRDESET DEVETO POGLAVLJE

General-bojnik Konrad March sjedio je zamišljeno za stolom svoje

blagovaonice, jedva okusivši zalogaj sočne piletine s pikantnim nadjevom od
raženog kruha, gljiva, luka i oraha koju je Hans pripremio. Zdjela pirjanih slatkih
jabuka također je stajala netaknuta, a za desert se očekivala krema. General je
večerao sam. Odbio je zahtjev svoga sina da pozovu Herr Bauera i Herr Wagnera
da im se pridruže, a u naletu neslaganja s očevim odbijanjem Wilhelm je odbio
hranu i otrčao gore u svoju sobu, gdje je sada sjedio naduren i bez sumnje gladan.
General i Hans zaprepašteno su promatrali dječakov još nezabilježen čin
pobune. »Nikad ga nisam vidio ovakvog, Herr generale«, rekao je njegov
pomoćnik. »Ne znam što ga je spopalo.«
»Ja znam«, zamišljeno je rekao Konrad.
»Hoćete li... ga kazniti, generale?« upitao je Hans, zvučeći zabrinuto.
Konrad mu je uputio pogled pun simpatije. Naklonost njegova pomoćnika
prema njegovu sinu nije imala granica. »Ne, Hans. Ostavimo ga na miru neko
vrijeme, a onda mu odnesite tanjur.«
Naravno da neće kazniti svoga sina. Kako da otac disciplinira dijete zato što
je izrazilo želju podijeliti svoju hranu s gladnima? Wilhelm je sada bio u dobi kad
je primjećivao očajničku potrebu ljudi oko sebe. Vidio ju je na izgubljenim licima
djece i njihovih majki na igralištu kamo ga je Hans vodio na vožnju vrtuljkom,
vidio ju je u metrou kad je s njegovim pomoćnikom išao u kino, u prilikama kada
bi ulovio svoju jutarnju učiteljicu kako sprema čajno pecivo u džepove -»za moje
unuke«, objasnila bi mu s posramljenim osmijehom. Wilhelm je zasad prihvatio
da su Herr Bauer i Herr Wagner pothranjeni jer su siromašni. Siromaštvo koje je
Njemačka nanijela francuskom narodu bilo je svakodnevna sramota za Konrada,
a Wilhelma je želio što duže zadržati u neznanju o ulozi njegovog naroda u tome.
Ponosio se sinovljevom empatijom prema nesretnicima i njegovom željom da s
njima podijeli obilje u kojem je on svakodnevno uživao. Tu je osobinu naslijedio
od svoje majke.

200
 Knjige.Club Books

Konrad mu je objasnio da ne smije prisvajati vrijeme Herr Wagnera i Herr

Bauera. Nedjelje su im bile svetinja, a koliko god voljeli Wilhelma nisu željeli
svoj jedini dan bez obaveza provoditi s dječakom i starijim čovjekom s kojima su
večerali još jučer, a vidjet će ih kasnije tijekom tjedna. Njegov su učitelj i
nogometni partner bili mladi muškarci, zgodni i slobodni, i možda su svoju
nedjelju željeli provesti u društvu neke dame. Wilhelm je to razumio, zar ne?
Nije. »Ali gladni su«, izjavio je. »Znam da jesu. Čujem kako im krulji u
želucu kad god smo zajedno. Hrana je važnija od cure!«
»No, onda kad sljedeći put dođu, moraš zamoliti Hansa da im posluži čaj i
sendviče. A sad nećemo više o tome«, naredio je Konrad, strože nego što je
namjeravao.
Glavni razlog zbog kojeg je odbio sinovljev zahtjev ležao je u tome što u
poziv nije želio uključiti Herr Bauera. Wilhelm je o svom učitelju i nogometnom
partneru razmišljao u paru i isključivanje jednog od njih rezultiralo bi novim
ispadom, no Konrad je postao nepovjerljiv prema Herr Bauern.
Predugo je bio u obavještajnom poslu da ignorira miris dima, koliko god
slabašan bio. Čak je i dašak signalizirao da negdje gori, ili je barem to bio slučaj
s ovim koji je bio prisutan. Njegov jučerašnji odlazak u Wilhelmovu bivšu školu
povezao je nekoliko zbunjujućih sitnica nad kojima se vrijedilo zamisliti, no time
je nažalost Herr Bauera gurnuo bliže nišanu one svinje, Louisa Muellera. U školu
je otišao bezazleno zatražiti uvid u radni karton Herr Clausa, pretvarajući se da
traži adresu mladićevih roditelja kako bi im organizirao posjet iznenađenja sinu
kao božićni poklon.
No, na nesreću po Herr Bauera, Konradov je zahtjev omogućio Louisu
Muellera da lukavo zaključi kako njegov nedavno zaposlen nastavnik smjera
nešto više od podučavanja matematike i treniranja atletike. Što točno, to mu nije
znao reći, ali najbolje je da general bude na oprezu. Budući da se Mueller doimao
kao čovjek nepovjerljiv po prirodi i njegova je antipatija prema Herr Baueru
bila otvorena, Konrad bi njegove insinuacije zanemario, da nije imao i vlastitih
dvojbi.
»Na čemu temeljite svoje sumnje?«, upitao je, a Herr Mueller je otključao
vrata odjeljka Clausa Bauera i bez ustručavanja listao po njegovom dnevniku
lekcija, sve dok nije došao do stranice koju je tražio. Nedostajala je. Čovjekovo
je ružičasto lice problijedjelo u nijansu kuhanoga mesa, nesumnjivo uvjeren da će
general Konrad March misliti da ga pokušava zavarati.
»Ja - kunem se da je bilo tu«, zavapio je, ne shvaćajući da je nestala stranica
bila sumnjivija od onoga što je na njoj napisano. »Pogledajte, postoji rupa u
datumima!«
»Shvaćam«, rekao je Konrad.
Nešto se boje povratilo u ravnatelj evo lice kad je na sličan način otkriveno
da nedostaje i stranica iz osobnog planera kadrovskog ravnatelja Sorbone, za koju

201
 Knjige.Club Books

je Mueller tvrdio da je sadržavala CB na položaju. »Zar ne vidite koliko je

neobična ova slučajnost, ha, Herr generale?«, upitao je, a trijumfalna mu je iskra
zasvijetlila u svinjskim očima.
»Da, vidim«, rekao je Konrad. »Molim vas da ovaj posjet ostane među nama,
razumijete?«
»Svakako, Herr generale«, rekao je Louis uz urotničko namigivanje, koje ga
je zamalo koštalo šamara po jednom od mesnatih obraza.
»A sada biste mi možda mogli reći kako ste naletjeli na osobne zapise u
privatnim dnevnicima vašeg nastavnika i kadrovskog ravnatelja Sorbone?« pitao
ga je Konrad, tek toliko da vidi kako mu obrazi ponovo blijede.
Za svojim stolom u blagovaonici, Konrad je pozvonio na stolno zvonce.
Pojavio se Hans. »Generale?«
»Kao mirovna ponuda Wilhelmu, neka Herr Bauer ostane na večeri sutra
poslije njihove obuke.«
»Svakako, gospodine. Poslužit ću pečenu govedinu s krumpirima,
prokulicama i puno umaka. To bi Herr Baueru trebalo napuniti želudac. A... i Herr
Wagner, također?«, predložio je Hans, s nadom u glasu.
»Naravno. Pozovimo i njega isto. Zašto ne?«
»Mladi će gospodar biti jako zadovoljan. Reći ću mu kad mu odnesem
tanjur.«
Konrad je iskreno priželjkivao da i on također bude zadovoljan na kraju
sutrašnje večere, jer je Herr Baueru namjeravao postaviti zamku kojom će izvan
svake sumnje utvrditi učiteljevu nevinost ili krivnju.

Nedjeljna je popodneva Brad provodio vežući muhe i popravljajući i čisteći

dijelove ribarskih štapova za klijente kapetana Allarda. To mu je omogućilo da
skupi dodatan novac, odvojen od onog koji mu je osigurao OSS, ako ostane
dovoljno da vrati na kraju rata. Jednom kad sve bude gotovo, nadao se da će svoje
francuske franke promijeniti u dolare kako bi ih odvojio djeci za fakultet. Pod
»djecom« je mislio na Bobbyja i Margie. Kad se vrati kući, Bobby će već biti
u studentskoj dobi, a od Jareda Cramera, novog muža svoje majke, nije mogao
očekivati da plaća za njegovu udomljenu braću. Za Beatu, da. Kao Joannina kći,
ona je sada bila dio obitelji Jareda Cramera, ali ostali... oni su bili njegova
odgovornost.
Trudio se ne razmišljati previše o svom domu i obitelji, sjaju rijeke White s
kraja jeseni, prije nego što su planine zaspale pod svojim snježnim kapama i duge
se smjestile u svoja zimska staništa. Takve su misli bile jalove. Ovdje u Parizu
trebalo je obaviti ključan posao usko vezan za njegove zadatke, a on je bio jedini

202
 Knjige.Club Books

koji je to mogao učiniti. Bilo je nužno držati štap u vodi sve dok je riba grizla.
Kružile su glasine o savezničkoj invaziji koja će doći s obale, a to je kapetanovu
klijentelu činilo nervoznom. Počeli su neoprezno otkrivati povjerljive tajne pred
njemačkim ribolovnim vodičem, svojim sunarodnjakom koji se nije obazirao ni
na što osim na svoje pecanje. U petak je čuo za pošiljku volframa koja je iz
Španjolske stizala u nacističku tvornicu oružja, ali još nije saznao ime broda ni
luke u kojoj će biti iskrcana. Da je bilo više vremena, vjerovao je da bi mogao
izvući informacije iz čovjeka unajmljenog za navigaciju broda u luku. Volfram je
bio nužan za proizvodnju vojnog oružja, a isporuka bi bila savršena meta za
francuski Pokret otpora ili RAF.
Brad je začuo lake korake na stepenicama prema svom stanu i nasmiješio se.
Znao je kome su pripadali. Dječakov otac i Hans izgrdili bi ga što gnjavi ribara,
ali Brada je društvo obradovalo. Ustao je i otvorio vrata prije nego što je dječak
uspio pokucati. »Wilhelme, prijatelju moj! Što te dovodi u moj brlog?«
Dječak mu je pružio pladanj prekriven stolnom salvetom. »Za vas«, rekao je,
a velike plave oči bile su ispunjene nadom da će dar naići na dobar prijem. Brad
je uklonio salvetu. Na pladnju je stajao tanjur ohlađene pečene piletine s gljivama
i jabukama koje su mirisale na cimet i šećer. Pored je stajala i zdjelica s kremom.
»Hrana«, rekao je dječak, za slučaj da je Bradu trebalo objašnjenje.
»Vidim«, rekao je. »Izgleda i miriše jako ukusno.«
»Ali nemojte reći tati ili Hansu. To sam ja trebao pojesti, ali znam da ste vi
gladniji.«
Brada je ganula dječakova nesebičnost. To mu je oživjelo sjećanje na Bobbyja
u vrijeme kad je njega i njegovu sestru doveo kući. Evo, seko, uzmi dio moje
porcije. Mlađa si od mene i još rasteš.
»Obećavam da im neću reći«, rekao je Brad. »Jako je lijepo od tebe što ovo
radiš.«
»I pozivam vas sutra na večeru s Herr Bauerom.« Dječakovo se lice ozarilo.
»Imat ćemo zabavu!«
»Veselim se tome. Hvala ti puno.«
»Zbogom sada. Ne smijem vas gnjaviti«, rekao je dječak i odjurio niz
stepenice prije nego što ga je Brad stigao pozvati unutra.
S prozora na katu, Konrad je promatrao kako njegov sin trči preko susjednog
travnjaka prema kući, prije nego što se otkrije da ga nema. Odnio je ribaru svoju
vlastitu večeru i sad će na spavanje otići gladan. Bol i ponos ispunili su mu grudi.
Dječak nikada ne bi opstao u vojsci. Bio je previše ljubazan i drag, ali njegov otac
nije žalio zbog toga. Konrad je žalio samo zbog svijeta, za život u kojem je njegov
sin bio previše nježan, svijeta koji su on i njegova vrsta pomogli stvoriti i zbog
kojeg je bio sumnjičav prema mladićima poput Clausa Bauera i Barnarda
Wagnera. No njegovi su profesionalni radari sad bili u punoj pripravnosti.
Namirisao je taj dašak dima, a i ribar i učitelj bili su mu u domašaju. Svim se

203
 Knjige.Club Books

srcem nadao da će sutrašnja zamka dokazati da su njegove sumnje apsurdne, ali

neka Bog bude na pomoći tim mladićima ako otkrije da se ijedan od njih
sprijateljio s njegovim sinom samo zato da mu špijunira oca.

204
 Knjige.Club Books

PEDESETO POGLAVLJE

S vrha stepenica pukovnik Derrick Albrecht zahtijevao je znati, »Što se događa

tamo dolje?«, ali kratak pogled na Victorijinu otkopčanu bluzu, kapljicu krvi na
ovratniku i krvavu ogrebotinu na njezinu vratu dao mu je brz odgovor. Zurila je
gore prema njemu, iscrpljena od adrenalina, bez daha, snage i volje da mu objasni.
Začuvši glas i korake, Oberleutnant Peter Janssen zadihano se uzdignuo na
noge, dok mu je bijes zamijenilo iznenađenje što se lik u crnom kožnatom šinjelu
SS-a s činom Standartenfiihrera spušta niz stepenice. Oči su mu se još više
raširile kad je esesovski pukovnik ušao u podrum, a on je prepoznao da je časnik
doista pukovnik Derrick Albrecht.
Poručnik je odjednom uperio prst u Victoriju i povikao na njemačkom,
»Napala me, pukovniče! Ta me je francuska kuja dovabila ovdje dolje
pretvarajući se da joj treba pomoć oko perilice rublja, ali namjera joj je bila da me
ubije - da oslobodi Francusku još jednog Wehrmachtovog časnika, tako je rekla.
Napala me rapirom jednog od onih mačeva!« Zamahnuo je prstom prema hrpi
očišćenih i izbrušenih oštrica. »Bio bih mrtav da joj nisam izbio rapir iz
ruke. Tamo je!« Usmjerio je prst prema mjestu na koje je mač pao. »Hvala Bogu
što ste došli.«
»Da, svakako. Čini se da sam došao točno na vrijeme«, složio se Derrick.
»Jasno mi je što bi smrt časnika poput vas značila za njemački Wehrmacht.«
Prešao je pogledom preko Victorijinog donjeg rublja koje se sušilo na konopcu, a
zatim ga vratio na poručnikov napola otkopčan sako.
Poručnik ga je požurio zakopčati, crveneći u licu. »Ja - ja, bilo je tako vruće
ovdje, morao sam - sam...«
»...skinuti sako. Upravo tako. Potpuno mi je jasno.« Preusmjerio je pozornost
na Victoriju. »Krvarite, mademoiselle Colbert«, smireno je primijetio, prešavši s
njemačkog na francuski, pa joj pružio svoj bijeli rupčić.
Victoria ga je pritisnula na vrat. Pukovnik nije mogao pogrešno protumačiti
ono što se umalo dogodilo, ali hoće li vjerovati riječima časnika Wehrmachta
umjesto njenima? Pratila je dijalog između poručnika i pukovnika na njemačkom,
205
 Knjige.Club Books

ali rekla je na francuskom, »Ne razumijem što je rekao, pukovniče, ali ne zvuči
kao istina.«
Derrick se ponovo okrenuo poručniku i progovorio na njemačkom. »Kako se
zovete, Oberleutnant?«
Poručnik se prenuo i podigao ruku u oštar nacistički pozdrav. »Oberleutnant
Peter Janssen iz stožera bojnika Hartmanna u uredu Wehrmachtovih
komunikacija, Herr pukovniče!«
»Kako ste se u nedjelju našli u L’Ecole d’Escrime Français, Oberleutnant
Peter Janssen?«
»Ja - vidio sam svjetlo u dvorani. Probao sam otvoriti vrata i shvatio da su
otključana. Ja sam - pomislio sam da ću zateći nekoga od instruktora ili studenata
na vježbi koji bi se borili sa mnom.«
»Oh, vi dakle mačujete?«
»Ja... ovaj, da. Floret.« Poručnik je brzo pogledao Victoriju da vidi je li kojim
slučajem shvatila njegovu tvrdnju i hoće li je osporiti.
Derrick se nasmiješio. »Doista? Fino.«
Poručnikovim je licem zabljesnulo olakšanje zbog pukovnikove ljubaznosti,
shvaćajući je kao dokaz da je njegova priča prihvaćena. Izraz lica mu se
prometnuo u užas, kad je pukovnik zakoračio prema mačevima naslonjenim na
stepenište i izvukao dva floreta uhvativši ih za ručke.
»Mademoiselle Colbert«, blago je rekao Derrick, gledajući u poručnika,
»možda bi bilo najbolje da odete gore. Danas se nećemo boriti, ali bio bih vam
zahvalan da me pričekate. Također, mogu li vas zagnjaviti da zamolite mog
vozača da mi se pridruži u podrumu?«
Victoria se pokorila bez riječi, ali na vrhu stepeništa začula je zvuk šibanja
floreta testiranog u zraku i pukovnik je rekao, »En guarde!«
Nepunih petnaest minuta kasnije, hladnokrvan, ne pokazujući nikakve efekte
djela za koje je Victoria bila sigurna da je počinjeno u podrumu, pukovnik Derrick
Albrecht ponovno se pojavio u maloj konferencijskoj sobi dvorane, gdje je
čekajući drhturila u svojoj zakrvavljenoj svilenoj bluzi, još uvijek potresena.
Pukovnik je bio bez rukavica, ali nosio je svoj šinjel koji, pretpostavila je, nije
trebao ni skinuti za natjecanje u kotlovnici. Preko ruke je nosio njezin sako i
kaput. Optužujući ga je pogledala. »Na vrhovima tih floreta nije bilo zaštitnih
gumenih kapica«, rekla je.
»To je shvatio i Oberleutnant Peter Janssen.«
Unatoč preziru prema poručniku, Victoria je zatražila čuti, »Što ste mu
učinili?«
»Nisam olakšao Francusku za još jednog Wehrmachtovog časnika, ako se
brinete zbog toga«, rekao je. Rastvorio je njezin sako. »Samo sam ga poučio

206
 Knjige.Club Books

lekciji o manirama. Dođite, sigurno se smrzavate, i jesam li to ranije čuo kruljenje

u želucu? Kad ste zadnji put jeli?«
»Nije važno«, rekla je Victoria, kliznuvši u blaženu toplinu svog sakoa, pa
zatim i kaputa. »Dobro sam. Zahvalna sam na vašoj pomoći. Sve što mi je sada
potrebno jest da dođem do svog hotela.«
»Bez vašeg rublja? Pretpostavljam da su ono vaše gaćice obješene na
konopcu?«
»Ah, da, one su tamo. Samo ću otići po njih...«
»Nema potrebe. Karl ih upravo slaže. Suhe su. Oženjen je pa zna finese
potrebne za rukovanje takvim predmetima. On će ih odnijeti u auto.«
»Ne - ne, doista, pukovniče«, rekla je, shvaćajući što je mislio. »Ljubazni ste
što mi nudite vožnju i, ponavljam, jako sam vam zahvalna što ste se pojavili kad
jeste, ali sad sam već prilično dobro. Metro nije daleko, a šetnja će mi dobro doći.
Mogu sama doći do svog hotela.«
Pukovnik ju je uhvatio za lakat. »Niste trenutno u stanju gajiti takve zablude,
Victoria. Jesu li svi članovi obitelji Grayson tako tvrdoglavi, ili je ta osobina
ograničena samo na vas? Možete mi odgovoriti na putu do auta.«
Na nekoliko sekunda zastoja srca, Victoria je pomislila da joj se samo
pričinilo da ju je, protisnut kroz maglovite ostatke sinoćnjih mora, njezina umora,
gladi, nesanice i pokušaja silovanja, glas oslovio vlastitim imenom obrativši joj
se na engleskom. Onda se magla podigla. Nije imalo svrhe pokušati se izvući iz
ovoga blefiranjem. Pukovnik Albrecht nije bio čovjek kojega se moglo
zavaravati. Bila je glupa što je pomislila da bi mogla izmigoljiti njegovom
nepogrešivom uhu. Duboko je disala. U ovome trenutku, svjesna s čim je suočena,
smrt nije izgledala kao loša opcija. Njezina pilula cijanida bila je u podstavi
kaputa. Ako joj ruke ostanu slobodne, brzi potez povlačenja konca šava i bit će
mrtva prije negoli napuste dvoranu. Njezini će prijatelji iz Vilina konjica ostati
sigurni.
Ali on bi očekivao njeno poricanje. Dok ju je odvodio, progovorila je na
francuskom. »O čemu pričate? Ja sam mademoiselle Veronique Colbert.«
»Bojim se da niste. Vi ste Victoria Grayson iz Williamsburga u državi
Virginia u Sjedinjenim Američkim Državama. Diplomirali ste francuski jezik na
koledžu William and Mary, gdje ste 1940. na Olimpijadi bili američka nada za
osvajanje zlata u floretu. Vaš brat, poručnik Lawrence Grayson, pilot je u RAF-
u.«
Na njezin zanijemjeli muk, dodao je, »Sigurno se pitate kako sam svjestan
ovih podataka. Sicherheitsdienst ima izvore u Americi, ali od prvog trenutka kad
sam vas čuo kako govorite, znao sam da ste Amerikanka, Victoria.« Blago joj se
nasmiješio. »Pod cijenu da zazvučim hvalisavo, imam nepogrešivo uho za jezike,
ali moram priznati da mi je sluh za engleski pojačan godinom koju sam proveo
na Harvardskom sveučilištu. Sjajna zemlja, Amerika. Silno sam uživao u

207
 Knjige.Club Books

vremenu provedenom tamo. Pazite kako koračate«, rekao je kad su stigli do vrata.
»Prilično sam uznemiren vašim stanjem. Još ste više problijedjeli.«
»Kamo me vodite?« zatražila je da joj kaže. »Pretpostavljam u vaše
isljedničke ćelije u sjedištu Sicherheitsdiensta?«
Zastao je i zagledao se u nju, iskreno šokiran. »Ali zašto biste pretpostavili
takvo što? O vama već znam sve što trebam znati, uključujući i to zašto ste u
Francuskoj.«
»A to je?«
»Da otkrijete sudbinu svog zaručnika, Ralpha DuPonta, američkog pilota koji
je također letio za RAF sve dok u svibnju prošle godine nije oboren pored Pariza.
Sada ste na svoju duboku žalost otkrili da je doista izgubljen.«
Uzbunjena zbog gospođe Dupree, upitala je, »A kako ste saznali tu
informaciju? Nije mogla doći od vaših izvora u Americi.«
Otvorio je vrata dvorane i propustio je van. »Nisam bio siguran za vaše tužno
otkriće, sve dok mi ga upravo niste potvrdili. Pa zašto bih onda želio uhapsiti ženu
koja je došla u neprijateljsku zemlju samo kako bi uzaludno tragala za voljenim
muškarcem? Smatrate li me takvim zlotvorom?«
Zastao je, podignute obrve, da pričeka Victorijin odgovor. Kad je ostala tiha,
razočarano je uzdahnuo. »Takvoj ženi mogu samo izraziti sućut i zavidjeti
muškarcu koji je zaslužio takvu hrabrost i odanost. Hoćemo li?« Pokazao je prema
vratima stražnjeg sjedišta stožernog automobila koja je Karl držao otvorenima.
Victoria je kliznula unutra i pukovnik se smjestio pored nje. U vrtlogu
njenih emocija, bilo je i olakšanja što su ona i njen paravan zasad bili sigurni.
Mogla je pretpostaviti da je pukovnikovo kopanje po njenom osobnom životu
propustilo njen dodiplomski studij njemačkog jezika i detalje o dopustu kod G.P.
Putnams Sons u New Yorku - informacije koje bi u svakoj obavještajnoj agenciji
na svijetu bile označene kao upozoravajuće. Dakle, zasad nije bila osumnjičena
kao špijunka. Nacisti su ubijali špijune. Nisu ih slali u sabirne centre ili radne
logore; postrojili bi ih uza zid i strijeljali. Victoria je suspregnula navalu
histeričnog smijeha zbog te ironije. Ralphov neuspjeli let iznad Pariza spasio joj
je misiju, a njegova ju je smrt sačuvala od streljačkog voda.

208
 Knjige.Club Books

PEDESET PRVO POGLAVLJE

Nedjeljom se Achim Fleischer odmarao od svoje stražarske dužnosti, ali subotom

je ostajao sve do židovskog policijskog sata, kada ga je od dužnosti oslobađala
prisutnost njemačkih patrola u tom području. Bridgette je stoga bila iznenađena
kad ga u subotu, na povratku u samostan poslije sastanka u La Petite Madeleine,
nije zatekla na njegovoj poziciji, niti je tamo bio ovog ponedjeljka ujutro, 2.
studenoga, kad je kretala prema La Maison de Boucher. Dan je bio maglovit i
prognozirala se kiša ali, poput američkih poštara, Achim Fleischer dosad nije
dozvolio ni snijegu, ni kiši, vrućini ni mračnoj noći da ga ometaju u obavljanju
zaduženja. Je li se razbolio?
Blago zabrinuta, Bridgette je prešla pogledom po ulici u potrazi za naznakom
njegove opreme za kišu, bijele kape i kabanice koju su nosili komunalni policajci,
no u Rué des Soeurs de Charité nije bilo ni traga od njega. Bridgette je stajala
trenutak u gustoj magli i tišini. Njegova je odsutnost bila uznemirujuća. Ulica se
činila jezivo praznom bez njega. Postao je fiksno obilježje njezina jutra. Kada
nije bilo sumnjivaca koji su prijetili nestašlucima, odšetao bi s njom do ugla i
otpratio je do metroa poželjevši joj da uživa u danu.
Bridgette je sada bila uvjerenija nego ikada da Achim Fleischer nije
predstavljao prijetnju tajnim aktivnostima koje su mu se događale iza leđa. Fokus
uličnog psa čuvara bio je na zaštiti murala - i na njoj. Ako je uopće i zamijetio
četvorku Vilina konjica, pogotovo Victoriju, doživio ih je kao obične stanovnike
susjedstva koje su poslovi svakodnevno vodili pored susjedne kuće. Nema
opasnosti po tom pitanju.
Bridgette je shvatila da praznina koju je osjećala nema puno veze s Achimom
Fleischerom. On je bio tek još jedan upitnik u hladno, turobno jutro kad se pitala
hoće li i kada ponovno vidjeti svoje prijatelje.
Njezina prva misao nakon što je zazvonila budilica bila je o tome kako bi svi,
da su odabrali ukrcati se na one Lysandere, sada ušetali u sigurnost i toplinu
Milton Halla, pomalo mamurni nakon večeri u Kruni i Žezlu, želudaca još uvijek
punih hrskave ribe s krumpirićima iz puba. Za nekoliko bi se dana uputili
209
 Knjige.Club Books

kući, razmijenjenih adresa i s planovima da se sastanu prije onog datuma u New

Yorku.
Francuz je očito vjerovao - kao i bojnik - da neće preživjeti. Siroti je čovjek
bio zgrožen njihovom jednoglasnom odlukom da ostanu. Faca mu se na njihovu
odluku objesila više nego basetu. Kad su ustajali da odu, on je škripu njihovih
stolica čuo kao lupanje vratima zatvorskih ćelija i zatvaranje poklopaca ljesova.
»Vašem se hendleru ovo neće svidjeti«, rekao im je, na što mu je Jetrenjarka na
svoj smireni način odvratila, »Znamo.«
Premda iritantan poput kamenčića u cipeli, Achim Fleischer predstavljao je
bliskost i stabilnost. Njegova je odsutnost naprosto povećala njezinu samoću i
usamljenost, na dan koji nije nudio spas od njenog tmurnog raspoloženja. Silno
su joj nedostajali prijatelji. Jučerašnji kratki susret s njima bio je poput kapljice
vode na žednom jeziku, a danas bi joj Frau Helga Richter, vještica iz pakla,
trebala doći na mjerenje. Bila je supruga Sturmbannfuhrera Gottloba Richtera,
bojnika SS-a zaduženog za zloglasni nacistički tranzitni centar u Drancyju,
sjeveroistočnom predgrađu Pariza. Logor je bio sabirni centar za Židove do
njihovog transporta u koncentracijske logore poput Auschwitz-Birkenaua i
Treblinke, gdje će, govorkalo se, biti ugušeni plinom.
Procurile su jezive priče o brutalnosti čuvara i nehumanih životnih uvjeta pod
bičem bojnika Richtera pa je, po cijenu gubitka posla, osoblje kuće Boucher
upozoreno da ih se ne spominje njegovoj ženi.
Susret s tom ženom obeshrabrio bi i najodvažnije da ignoriraju upozorenje.
Ravna tamo gdje je trebala biti obla, obla gdje je trebala biti ravna, uz svoj ukus
pariške prostitutke i ćud morskog psa, žena je očekivala da joj modna čuda
poprave nepravdu kojom se priroda poigrala s njezinim tijelom. Bridgette je bila
ta od koje je očekivala da zamahne svojim čarobnim štapićem ili, u ovom slučaju,
da primijeni svoj crtaći pribor.
Čuvši užasne priče o Frau Richter, Bridgette je očekivala da će ju žena
dočekati u oholoj maniri ostalih klijentica koje bi je samo odmjerile i prezirno
rekle madame Boucher, »Želim da me podvori ostvareni dizajner haljina, a ne
dijete pripravnica.« No začudo, Frau Richter ju je samo pogledala i jednostavno
rekla, »Ubodi me pribadačom, patuljčice, i dobit ćeš šamar.« Dakle, nije bilo
problema s prihvaćanjem.
To je bila ta riječ - prihvaćanje - koju je Bridgette tražila da objasni svoju
povezanost s timom Vilina konjica i bojnikom Renaultom. Od samoga su je
početka prihvatili takvu kakva jest. Nije morala dokazivati svoje pravo na mjesto
koje je zaslužila. Nisu je odmah osudili i tretirali je mlađom od njezine dobi, ni
krhkom kao što je sugerirao njezin stas. Nitko joj se nije obraćao razdraženo,
dajući si za pravo da je glupavo etiketira kao mrvicu, malecku, ili juniorku. Nisu
joj ljubazno priskakali u pomoć tijekom obuke da joj pruže neželjenu ruku tamo
gdje su dominirali viši, snažniji, okretniji ljudi. Nisu joj popuštali, pregledavali
kroz prste, niti joj išta unaprijed poklanjali. Vjerovali su joj da će im biti
210
 Knjige.Club Books

ravnopravna u snazi, inteligenciji i sposobnostima. Kako ne bi osjećala

povezanost s takvim ljudima? Kako da ne osjeća da je... no, kao da je među
članovima obitelji?
No realística u njoj nije se mogla oduprijeti predviđanju prepreka koje staju
na put izdržljivosti najlojalnijih prijateljstava. Kao što je pokušala ukazati Gladys,
vrijeme je nagrizalo veze, uspomene su blijedjele, odanosti zastarijevale. Bile su
to životne činjenice.
Bridgette je pretpostavljala da je težina te mogućnosti bila odgovorna
za konkretnu depresiju koju je toga jutra osjećala, u tolikoj mjeri da se čak
radovala nasmiješenom licu i prijateljskom pozdravljanju Achima Fleischera.

211
 Knjige.Club Books

PEDESET DRUGO POGLAVLJE

Imate pismo, Herr Bauer«, rekao je Louis Mueller kad je Chris toga ponedjeljka
ujutro stigao na akademiju, pa mu je predao omotnicu od debelog pergamenta
veličine poruke. Čovjekov podsmijeh i nezapečaćeni poklopac poručivali su
Chrisu da je već pročitao njezin sadržaj.
»Čini se da je pismo već otvoreno«, rekao je Chris.
»Stiglo je ovakvo. Možda je odgovoran kurir Abwehra koji ga je dostavio.«
»Hmm«, odvratio je Chris. Odnio je poruku u svoj odjeljak, svjestan
sumnjičavog pogleda sportskog ravnatelja uprtog u njega sve dok nije zatvorio
vrata. Drhtaj nelagode prošao mu je između lopatica. Sumnjičavost Herr Muellera
kao da se povećala ovog ponedjeljka ujutro. Chris je bio itekako svjestan da je još
od svog dolaska pod lupom ovog čovjeka, pa je poduzeo mjere opreza istrgnuvši
iz svog dnevnika lekcija određene nepažljivo ispisane stranice i upozorio Julesa
Garniera da učini isto. Obojica su bila uvjerena da je netko zaposlen u školi poslije
radnog vremena njuškao uokolo, a Chris je bio siguran da se radi o ravnatelju
tjelesnog odgoja. Chris mu je ostavio malu zamku, poruku koja se ticala jednog
od učenika koju je dječak trebao dostaviti svom ocu.
Nastavnicima je bilo zabranjeno izravno kontaktirati roditelje. I doista, toga
je popodneva Louis zakazao sastanak kako bi svoj nastavni kadar podsjetio da ne
smiju komunicirati s roditeljima učenika. To je bio njegov i samo njegov posao,
jasno je rekao, uputivši Chrisu oštar pogled.
Poruka koju je kurir dostavio bila je od general-bojnika Konrada Marcha.
Molim Vas, učinite mome sinu i meni čast da nam se pridružite na večeri danas
poslije poduke. I Herr Wagner će nas također počastiti svojim dolaskom.
Bože moj, pomislio je Chris. Poruka je bila gotovo službena pozivnica. Možda
je general očekivao da će je Louis pročitati i takav je formalni jezik bio tu zbog
njega. Ali čemu uopće pisani poziv? Zašto ga Hans ne bi pozvao danas popodne
kad dođe kod generala? Je li to trebalo osigurati prisutnost učitelja njegova sina u
slučaju da ima druge planove?

212
 Knjige.Club Books

Možda su on i Priljepak pozvani na Wilhelmov nagovor, a pozivnica je

poslana ovako rano u danu samo kako bi se general osigurao da dječak ne bude
razočaran.
Ipak ga je nešto kopkalo u vezi s tom pozivnicom. Bila je to ona vrsta
izjedanja na koju ih je bojnik pozvao da posvete posebnu pozornost. Ako vam
nešto ne zrači kako treba (bojnik je bio sklon riječi zračenje), budite oprezni.
Postoji mogućnost da negdje u svemu tome nešto trulo. Vjerujte svojoj vlastitoj
prosudbi i pripazite.
Nije generalu dao nijedan razlog da sumnja u njega, a bio je siguran da nije
ni Priljepak. General nikako nije mogao znati da je Herr Bauer fotografirao pismo
admirala Canarisa. Ali čuvat će se, i upozoriti Priljepka da i on bude na oprezu.
Jučer je ustao iz kreveta bez trunke kajanja zbog svoje odluke da ostane u
Parizu, a nije ni bio iznenađen glasovima ostalih Vilinih konjica da ostanu.
Naprosto su bili takvi - sama petlja, bez očekivanja slave. Ipak, poželio je da su
oni otišli kući. Bilo bi utješno znati da su na sigurnom. Došao je na ideju oko koje
se nadao da će se svi složiti ako se dočepaju New Yorka. Predložit će im da odu
u salon za tetoviranje. Chris je bio siguran da je bilo koji umjetnik tetovaža morao
imati predložak vilina konjica u svojim katalozima.
U svakom slučaju, Chris u ovome trenutku nije mogao mirne savjesti napustiti
Pariz ni zbog čega. Nalazio se u poziciji u kojoj se mogao razuzdati poput Ušice
u kokošinjcu i nije mogao odustati od prilika za špijuniranje koje mu je omogućio
pristup Marchovoj kući. Zalio je samo što mora iskoristiti povjerenje oca i sina,
za koje su i on i Priljepak počeli mariti. No, podsjetio je sam sebe, u ovom je poslu
povjerenje bilo alat koji je otvarao zaključane sefove. Činilo je ljude neopreznima,
poput generala koji je pismo admirala Canarisa ostavio na stolu da ga bilo tko
može pročitati. I koliko je samo iznenađujuće bilo! Ako ga je Chris ispravno
preveo, šef njemačkog Abwehra bio je izdajnik nacističkog režima.

Dok je Bucky drhturio tijekom brijanja hladnom vodom, pogled kroz prozor
njegove sobe na katu upozorio ga je da je današnji dan zaslužio opis »tužnog
ponedjeljka«. Nebo je bilo oblačno, a gusta se magla zadržala u zraku. Bucky je
pomislio na ovo doba godine u Oklahoma Cityju, kad je vrijeme bilo najbolje -
svježi, suhi dani, plavo nebo, zlatni odsjaj preko svega, savršeno vrijeme za
nogomet. Potisnuo je tu sliku iz uma. Nema koristi od takvih misli. Bit će
još godina za uživanje u pravoj jeseni u svojoj rodnoj zemlji i tada će se prisjetiti
ovog vremena u Parizu u studenom 1942. godine.
Morao je glasati za ostanak u Parizu, bez ikakve dvojbe. Njegova je tvrtka
dobila ugovor za savjetovanje pri izgradnji tajnog planinskog objekta u
francuskim Alpama, gdje su nacisti planirali konstruirati oružje s cijevima

213
 Knjige.Club Books

sposobnim lansirati bombe preko La Manchea. Posao je trebao započeti u siječnju.

Kad bi se uspio dokopati nacrta, mogao bi se pobrinuti da se ta tvornica nikad ne
realizira.
Od subotnjeg sastanka, Bucky je dodatno pazio na Dirka Drechslern. Gledano
izvana, svakako ga se moglo smatrati nedetoniranom bombom. Utoliko je bojnik
imao razloga za uzbunu. Bilo je moguće da je narednik čekao da sazna više o
njemu prije nego što ga prijavi, ali Buckyju je bilo jasno da je momak prvo želio
nešto od njega, a što god to bilo presudit će njegovoj odluci da ga
razotkrije. Bucky je gotovo mogao čuti kako mu se kotačići bruse u toj
tustoj glavi. Sve dok narednik nije sumnjao da je Amerikanac, nije sumnjao ni da
je špijun. Ako ga privede zbog toga, Bucky je već imao spremnu priču, a njegov
će ga šef poduprijeti. Da, bio je Amerikanac kojega je francuska inženjerska tvrtka
angažirala prije rata i nije pobjegao prije nego što su granice bile potpuno
zatvorene. Budući da je pametan momak, zašto nema lažne dokumente da se
zaštiti?
Tim mu je vjerovao da će se kloniti nevolja, i hoće. Upozoren je na situaciju
i znat će se nositi s njome ako za to bude potrebe.
Horace Barton je običavao reći da ako vidiš da nešto nailazi, možeš to odbiti
ili se ukloniti s puta. Činilo se da je bojnik zaboravio da imaju svoje izlaze u
slučaju nužde. Osim ako njihove sigurne kuće nisu otkrivene, što bi Francuz
sigurno spomenuo, Sjevernjača će nastaviti sve dok ti nacrti ne budu u rukama
Saveznika. U međuvremenu je imao više razloga za brigu o sigurnosti ostalih.
Blagi Bože! Mala Labrador pod budnim okom tog kvislinškog policajca, prelijepa
Jetrenjarka pleše step sa šefom protuobavještajnog odjela SD-a, a Vivak i
Priljepak piju i jedu s glavešinom Abwehra u Francuskoj. I onda su oni zabrinuti
za njega? Kriste!
Dirk Drechsler je upravo oblačio šinjel, kad se Bucky spustio u prizemlje.
Njegovo mu je ponašanje ostavilo dojam da se narednik motao uokolo čekajući
ga. »Bonjour, gospodine Beaulieu«, rekao je. »Vidim da i vi također upravo
odlazite. Hoćemo li zajedno prošetati do metroa?«
Njegov je ponedjeljak upravo postao još depresivniji. »Naravno. Zašto ne?«
rekao je Bucky. Bilo je to samo deset minutna hoda. Izbjegavao je tipa cijelu
nedjelju pregledavajući štandove bouquinistesa, čuvenih pariških prodavača
knjiga poredanih u njihovim zelenim zelenim kućicama uz Seineu, jednu od
rijetkih preostalih čari Pariza još uvijek u funkciji.
»Kako ste proveli vikend?« Pitao je Dirk na svom ograničenom francuskom
kad su krenuli van. »Nismo vas vidjela u subotu.«
»Zato što ste bili na sajmu rabljene robe.« Alarm se oglasio u Bauckyjevoj
glavi. Zašto samo u subotu? Zašto ne i u nedjelju?
»Molim? Ah, da, rasprodaja.«
»Imali ste uspjeha, zar ne?«

214
 Knjige.Club Books

»Kakvog uspjeha?«
»Na sajmu.«
»O, da, puno. Moja stara odjeća je odmah otišla.«
»Kamo je otišla?«
»Što kamo je otišlo?«
»Pa vaša odjeća. Kad je otišla.«
»Ma to je samo moj američki način postavljanja stvari. Mislio sam da su je
odmah pokupili.«
»Pokupili? Otkuda? Možda je pala na pod?«
»Ne, htio sam reći da je... ma, zaboravite. Što ste radili u subotu?«
»Što sam radio? Prvo sam ustao iz kreveta, zatim sam otišao na zahod -«
»Ne! Ne!« Nestrpljivo ga je prekinuo Dirk. »Ono što sam mislila je što ste
radili, kamo ste išla da zauzmete svoje vrijeme za taj dan?«
Bucky je hinio ozlojeđen ton. »Zašto pitate, monsieur? Isljeđujete li vi to
mene?«
»Ne! Ne!« Dirk je podigao ruke, a lice mu se zarumenilo od isprike. »Nikako.
Ja... sam samo bila znatiželjan. To je... samo uvijek zanimljivo za nas Amerikance
da znamo kako Francuzi uživaju u svom slobodnom vremenu.«
»Nas? Mislite na sve vas?«
»Ne, ovaj, zapravo samo ja. Mislim, samo ja... kao vaš prijatelj... vaš ami.«
Stigli su na stanicu. »Monsieur, moj vlak je ovdje. Moram vas pozdraviti ili
ću zakasniti na posao. Želim vam ugodno jutro. Au revoir.«
Zbijenom u gužvi, oglasili su mu se novi alarmi zbog narednikovog interesa
za njegovo kretanje u subotu, no Bucky je osjetio opuštanje barem jednog izvora
napetosti. Dirk Drechsler nije ni najmanje sumnjao da je Amerikanac.

215
 Knjige.Club Books

PEDESET TREĆE POGLAVLJE

Upadljiv naslov jutarnjeg izdanja Le Tempsa, najvažnijih pariških dnevnih

novina, u ponedjeljak 2. studenoga glasio je: POZNATI PISAC PRONAĐEN UTOPLJEN
u RIJECI SEINE! Victoria je novine ugledala na pultu recepcije dok je na putu za
posao prolazila kroz lobi i, ponesena nekom iznenadnom slutnjom, zastala da na
brzinu pogleda ime pokojnika u članku koji se protezao preko cijele stranice.
Beaumont Fournier. Neki je ribar tijelo prekriveno vodenom travom izvukao
svojom mrežom. Digao joj se želudac. Smetnula je s uma da je pisac bio u Parizu,
sve dok njegovo ime sinoć nije spomenuto u sumnjivom društvu pukovnika
Derricka Albrechta. Nijedan preliminarni pregled lesa nije ukazivao na krvni
delikt, ali u tijeku je bila istraga kojom će se utvrditi točan razlog njegove
misteriozne smrti. Očekivalo se da će obdukcija otkriti aneurizmu, no član obitelji
preminuloga izjavio je kako nema pojma zašto se pisac nalazio tako blizu obali
Seine da u nju može upasti, budući da nije podnosio smrad rijeke i nije znao
plivati.
Victoria je polako, zamišljeno nastavila prema vratima. Beaumont Fournier...
Ne bi smjela osjećati olakšanje zbog njegove smrti, ali nije mogla poreći da lakše
diše znajući da nije prijetnja njezinom identitetu, kao što se opravdano uplašila
zbog sinoćnjeg razgovora s pukovnikom. Prolazeći kroz popis imena koja su
izrazila šok zbog piščeve prerane smrti, Victoria bi pretpostavila da su njegovi
poznanici bili iz redova suradnika Derricka Albrechta, a itekako je dobro znala
kako funkcionira skučeni svijet bogatih i dobro umreženih. Bilo bi samo pitanje
vremena kada će se mademoiselle Veronique Colbert, znana i kao Victoria
Grayson, suočiti s Beaumontom Fournierom. Čak i da se sjetila da je živio u
Parizu, bilo je malo vjerojatno da će naletjeti na njega, osim da je slučajno
primijeti na ulici, no sinoć je uz teletinu u vinu dobrovoljno pristala na ponudu
koja bi je na koncu dovela do njega.
Kad je sjela u stožerni automobil, nije imala pojma kamo je pukovnik vodi ni
što planira učiniti. Na njezinu je šutnju odgovorio šutnjom i bila je spremna
očekivati bilo što. To je mjesto bila malena kavana koja, stajalo je na natpisu
radnog vremena, nije radila nedjeljom.
216
 Knjige.Club Books

Kad su stigli, u velikom je kamenom kaminu plamsala vatra, a na stolu pred

njima bilo je postavljeno posuđe i pribor za jelo, košarica svježeg kruha i male
zemljane posude sa sirom i maslacem. Pored stola stajao je stalak s kantom za
vino i bocom burgundca s ubrusom svezanim oko grla. Francuski je vlasnik
pohitao iz sjene preuzeti Derrickove rukavice i šinjel. »I vaš također,
mademoiselle?« ponudio je.
»Ne«, odvratila je Victoria, odrješitije nego što je namjeravala. Nije se željela
odvajati od kapsule lagano ušivene u podstavu njenog kaputa.
»U redu. Mislio sam za početak juhu, monsieur?« obratio se Derricku dok je
izvlačio Victorijinu stolicu.
»Nešto hranjivo i krepko, nadam se, Emile?«
»Kao što ste zatražili, pukovniče.« Ugostitelj je odmotao ubrus kako bi ga
položio na Victorijino krilo, a ona je čeznutljivo pogledala u mirisni kruh netom
izašao iz pećnice. Pukovnik joj je dodao košaricu i s hinjenom je ravnodušnošću
uzela krišku tople pogače, odbijajući se prepustiti kruljenju u želucu, ili
pukovniku dati razlog da ju sažalijeva zbog gladi.
Ali nije ga zavarala. Odmah je pred nju gurnuo i zemljane zdjelice sa sirom i
maslacem, a kad je vlasnik otišao obratio joj se na engleskom, »Doista, gospođice
Grayson, nemojmo inzistirati na ceremoniji. Izgladnjeli ste, što me strahovito
boli. Na mogu podnijeti pomisao na to. Morate mi dopustiti da ublažim svoju bol
i ispravim najstrašnije zlo koje zamjeram Hitleru.«
Bili su jedini u prostoriji, ali Victoria se automatski osvrnula oko sebe kako
bi se uvjerila da su sami. Rekao je »Hitler«, a ne
»Mein Führer« kako su se nacistički dužnosnici servilno pozivali na
diktatora, a ovo naj je impliciralo da postoje i druga zla koja mu pukovnik
zamjera. Ta je izjava, izgovorena s prezirom, bila jako blizu buntu i bilo bi opasno
za njega ako bi je tko načuo. Je li to bio neoprezni lapsus, ili namjerni trik koji ju
je trebao uvjeriti da dijele gledište prema luđaku koji je svijet odveo u rat?
Pripadnici SD-a nisu bili poznati po ogrešivanju u neopreznim lapsusima.
»Bojim se da vam ne mogu pružiti tu utjehu, pukovniče.«
»Pa onda, ako već ne meni za utjehu, onda za moj osjećaj pravičnosti.
Moramo vas osnažiti.«
»Zašto?« oštro je upitala.
Uz lagani hihot, izvukao je bocu burgundca iz kante i natočio joj vino u čašu,
dok je krvavo crveni mlaz hvatao odsjaj vatre. »Uvjeravam vas, ne zbog razloga
koji nagađate. Hajde, mademoiselle Colbert, nakon što ste onako brzo riješili
poručnika, mislite li da bih bio toliko glup izazivati sudbinu koju biste njemu
namijenili da ste se uspjeli dokopati mačeva?«
»Zbog čega, onda?«
»Ne bih se osjećao dobro da u mačevanju pobijedim protivnika koji je na rubu
izgladnjelosti.«
217
 Knjige.Club Books

»Cijenim vašu brigu, pukovniče, ali nikada ne bih mogla napuniti želudac
znajući da su moji sustanari gladni.«
»Pa, i to moramo ispraviti.«
Tako su se jutros ona i devet stanara njezina hotela probudili i pred vratima
svojih soba zatekli odložene kutije s hranom. Priložen je bio i bon za meso, sir,
jaja i mlijeko, s podacima o broju za poziv za kućnu dostavu. Njezini su susjedi,
reagiravši na neobične zvukove koje su prije zore začuli u hodniku, u pidžamama
stajali na pragovima svojih vrata razjapljenih usta na pune kutije voća i povrća,
kruha, kave, čaja i konzervirane hrane, očito namijenjene njihovoj konzumaciji.
Kad je Victoria otvorila vrata svoje sobe, sve su se glave složno okrenule prema
njoj, a zbunjenost je nestajala pred tužnom svijesti o cijeni plaćenoj za takvu
blagodat. Prošle je večeri primijećena kako se u hotel vraća u njemačkom
stožernom automobilu, sjedeći pored zgodnog mladog pukovnika koji je
prepoznat kao pripadnik službe sigurnosti Reichsführera.
Kako je večer u kavani odmicala, pukovnik ju je počastio pričama o svojim
danima na Harvardu i putovanjima po Americi, govoreći engleski gotovo kao da
je rođeni Amerikanac i izmamljujući joj smijeh svojim oponašanjem teksaškog
zavlačenja. »Čak sam se i spustio do teksaške magistrale i neko kratko vrijeme
proveo u Fort Worthu. Bilo je pakleno vruće i suho kao presušeno korito
potoka«, rekao je.
Osjećala se nestvarno sjedeći s visokim časnikom u crnoj uniformi SS-a,
uvučena u raspravu o najnovijim filmovima i romanima objavljenima u
Sjedinjenim državama, o vjerojatnosti da Washington Redskins zaigraju s
Chicago Bearsima u utakmici NFL prvenstva i, od svih mogućih stvari, o
prednostima i nedostacima hotdoga u odnosu na hamburger. Pukovnik je
postavljao pitanja o njezinoj obitelji i regiji, na koja je odgovarala škrto, a on je
slobodno pričao o svojima. S iskrenim je poštovanjem govorio o svojim
roditeljima, još uvijek živima ali bolesnima, koji su mu bili na brizi, i
zaljubljeno o mlađoj sestri - »nadarenoj čelistici« - a Victoria mu je priznala svoju
tjeskobu zbog majčinog slabog srca. Bilo je to kao da sjedi u kafiću koledža
William and Mary razmjenjujući obiteljske priče i aktualne vijesti sa stranim
studentom na razmjeni.
Ime Beaumonta Fourniera iskrsnulo je kad ju je pukovnik pitao o njezinu
poslu prevoditeljice francuskog. Je li uživala u njemu?
Samo kad ne mora prevoditi djela francuskih autora koji joj se ne sviđaju,
rekla mu je.
»Kao na primjer?«
»Beaumont Fournier, pisac Katedrale tišine. Nadam se da vam nije prijatelj«,
rekla je.
»Samo poznanik«, odvratio je i promijenio temu.

218
 Knjige.Club Books

Prisjećajući se ovog ponedjeljka ujutro tog kratkog trenutka razgovora,

Victoria je bila sigurna da je u pukovnikovu izrazu lica vidjela jedva primjetnu
promjenu kad je spomenula piščevo ime, a onda se prekorila. Derrick Albrecht
već je bio kriv za dovoljno drugih zločina i bez sumnjičenja da je imao nekakve
veze s autorovim utapanjem.
Poslijepodne je jenjalo, smijenila ga je večer i stolna je svijeća obasjala sve
dublje sjene kavane kad je Victoria, puna želuca i omamljena vinom, odlučila
zaplesati s kobrom.
»Les Visiteurs du Soir premijerno se prikazuje u kinu Madeleine u subotu
navečer«, rekao je. »Dugo ga se iščekuje kao jednog od najboljih filmova godine.
Biste li voljeli ići?«
Victoria je čitala o nadolazećoj premijeri, otvorenoj samo za pripadnike
njemačkog Vrhovnog zapovjedništva i važne dužnosnike Vichyjeve vlade. Već je
bila na rubu da odbije, kad je odjednom shvatila da joj doslovno u lice zuri izvor
obavještajnih podataka jednak trezoru zlata - a sada se više ne mora ni brinuti
hoće li joj se omaknuti kakav američki slog. Pukovnik se družio s nacističkim
ratnim planerima, imao pristup u njihove salone, na primanja i večere gdje je
razmjena glasina i tračeva na visokoj razini, u pouzdanom bratstvu, bila normalna
kao i točenje šampanjca. Kretanjem po takvim okupljanjima, držeći pod ruku
pukovnika Derricka Albrechta, sigurno će načuti informacije koje bi Saveznicima
mogle biti od neprocjenjive vrijednosti.
Alistair Renault ne smije saznati za njezin plan. Apsolutno ne! Spavanje s
neprijateljem nadilazi granice vaše misije! Naredio bi joj izvlačenje, no kako da
okrene leđa prilici da obije bravu na ovakvoj škrinji s blagom?
Ali morala bi pametno odigrati svoje karte. Pukovnik bi očekivao tvrdoglavi
otpor. »Imam li izbora?« upitala je.
Izgledao je iskreno povrijeđeno. »Pa gospođice Grayson, zar vam odajem
dojam da bih vas svojim položajem prisilio na išta što smatrate neprikladnim?«
Hladno je rekla, »A niste li?«
»Mislio sam da prilično uživate u našim nedjeljnim dvobojima, ali s obzirom
na okolnosti, pretpostavljam da mogu shvatiti vašu pogrešnu predodžbu o mojim
namjerama. Međutim, uvjeravam vas da, iako vas smatram neizmjerno
privlačnom - bez premca - vaša su sumnje neopravdane. Samo tražim da mi
dopustite da vam to dokažem.«
»A kako bih to točno trebala učiniti?«
»Možda biste mi pružili zadovoljstvo da povremeno vježbam svoj engleski?
Ne bih želio uzurpirati vaše vrijeme, ali volio bih tu i tamo s vama podijeliti obrok,
otići u kino, možda vas odvesti na zabavu. Sigurno i vama i meni može koristiti
ugodan bijeg od četiri zida naših radnih mjesta i neveselih prebivališta.«
»Brzo bi vam dosadilo.«

219
 Knjige.Club Books

»Sumnjam. Hoćemo li našu malu vježbu dokazivanja tko je u pravu po ovom

pitanju započeti u subotu uvečer?«
»Ako želite.«
S nadom je podigao obrve. »Znači li to... da prihvaćate moj poziv?«
»Da, jako bih rado pogledala taj film.«
»Mademoiselle Colbert... gospođice Grayson... Victoria!« Uzeo joj je ruku i
prinio je svojim usnama. »Oduševljen sam.«
»Nemojte biti. Ne obećavam da ću biti dobro društvo.«
»Potpuno nepotrebno. Jednostavno ću uživati u vašoj ljepoti i prilikama da
privatno razgovaramo na engleskom.«
Naravno da se radilo o prisili, samo drugačije vrste od one koju su si muškarci
na njegovu položaju davali slobodu primjenjivati da nevoljku ženu odvuku u
krevet. Pao joj je na pamet Oberleutnant Peter Janssen, ali vjerovala je da se može
pouzdati u to da je pukovnik Derrick Albrecht nije imao namjeru prisiljavati.
Upotrijebit će svoj šarm, uljudnost i popriličnu mušku privlačnost da je
pridobije, ali bit će razočaran.
Ona neće spavati s neprijateljem, no bit će osuđivana kao da jest. Čak će se i
zbog najbezazlenije interakcije s njim u najboljem slučaju doimati kao
Francuskinja koja je voljna dijeliti postelju s visokopozicioniranim časnikom
prezrenog SS-a, a u najgorem kao kolaboracionistkinja. Sudeći po pogledu koji
joj je recepcionarka uputila dok je izlazila kroz hotelska vrata, stanari su već
počeli šuškati među sobom.

220
 Knjige.Club Books

PEDESET ČETVRTO POGLAVLJE

Dakle, Wilhelm nam se večeras neće pridružiti na večeri«, rekao je Chris kad je
došao na dječakovu poduku i saznao da ga je Hans odveo na nogometnu
utakmicu.
General-bojnik March objasnio je da je večera trebala biti iznenađenje za
njegovog sina, da je pozvao također i Barnarda, ali neočekivano je došao do
ulaznica i nije mogao odbiti sinovljevu molbu kad je saznao da ih ima. General se
ispričao što je okupirao njegovo i Bradovo vrijeme kad su prije samo dva dana on
i Wilhelm uživali u njihovu društvu, no mislio je da je već prekasno otkazati
večerašnju večeru. Hans im je ostavio hladno, ali slasno predjelo na
kredencu. Trebali su se sami poslužiti.
Chris je vijest saslušao s nelagodom. »A madame Gastain? Zar nam se i ona
neće pridružiti?«
»Večeras smo samo mi muškarci, iako ću skoknuti da je obiđem poslije
večere. Pozvala me na večernje piće.«
Kad je Brad ovo saznao, digla mu se obrva. Ulovivši njegov zbunjeni pogled,
Chris ga je tiho upitao nakon što ih je domaćin ostavio da ode u vinski podrum,
»Što je bilo? Izgledaš mi zbunjen onim što je general rekao.«
»Samo mislim da ga madame Gastain ne očekuje«, odvratio je Brad jednako
spuštena glasa i objasnio da njegova gazdarica nije spomenula večernje piće kad
je prije odlaska u generalovu kuću razgovarao s njom. Bila je u svom vrtu
odjevena toplo, kosa joj je provirivala ispod pletene kape, dok se pripremala
zaštititi biljke od jakog mraza koji se te noći očekivao. »Trebala bi jako potruditi
da se pripremi za generalov posjet«, rekao je Brad. »Njezin batler kaže da madame
Gastain provodi nebrojene sate u svom toaletu kad očekuje goste.«
Chris je upitao, »Misliš da je zaboravila?«
»Zar se ne bi sjetila kad sam joj rekao da odlazim večerati s generalom?«
Chris je iz džepa hlača izvukao generalovu pozivnicu.

221
 Knjige.Club Books

»I meni se čini da je u vezi s ovim večeras nešto sumnjivo. Ovo je

danas dostavio kurir.« Dodao je poruku Bradu. »Valjda mi je poslana prije nego
što je March dobio ulaznice.«
Brad se namrštio. »U protivnom, zašto te Hans ne bi pozvao da ostaneš na
večeri danas popodne kad si se pojavio na Wilhelmovoj poduci?«
»Upravo tako«, rekao je Chris. »Zato i mislim da nešto smrdi oko ovoga
večeras. Wilhelma odjednom nema. Madame ne zna, ili je zaboravila na svoj
dogovor za večernje piće. Jasno, moguće je da smo paranoični, što se prilično lako
dogodi kad u svakom trenu očekuješ da ti negativci iskoče iz grmlja.«
Brad je kimnuo. »Hans mi je rekao da je Wilhelm jučer imao problema sa
svojim tatom. Dragi je malac napravio ispad kad nas je general odbio pozvati na
svoju pileću večeru. Moguće je da nas je pozvao kako bi mu se iskupio za sinoć.
Ne čini mi se da je u pitanju nešto više od toga, osim ako mu nekako nismo dali
razloga da posumnja u nas.«
»Ne vidim kako bi to bilo moguće, osim ako Abwehr nema krticu na položaju
u Bernu«, rekao je Brad. »Ali da budemo sigurni, bolje je da večeras dobro
pripazimo.«
Nakon večere, general je pogledao na svoj ručni sat i rekao, »Madame Gastain
me uskoro očekuje. Moram otići prije nego što nogometna utakmica završi.«
Pogledao je Brada i Chrisa ispričavajući se. »Gospodo, mogu li vas zatražiti da
pričekate ovdje dok se Hans i Wilhelm ne vrate? Otkako je moja supruga umrla...
radije bih da mi sin ne dolazi u praznu kuću. Pucat će od želje da mi ispriča sve o
utakmici, ali siguran sam da bi to puno radije podijelio s vama.«
Brad je pogledao Chrisa koji je kimnuo. »Naravno, Herr generale. Bit će nam
zadovoljstvo«, rekao je.
Gledali su kako zabundani general izlazi iz kuće, a zatim se Chris okrenuo
prema Bradu. »Onda, što misliš?«
»Mislim da bi ovakva prilika za posjet generalovom radnom stolu mogla biti
predobra da se protrati.«
»Ili je to namještaljka.« Chris je pokazao prema stoliću u hodniku. »General
je zaboravio bocu porta koju je za madame Gastain donio iz podruma, što znači
da možda ipak ima dogovor s njom. Pretpostavljam da trebamo riskirati i pustiti
da karte padnu kamo trebaju. Idi i odradi to što moraš, a ja ću čuvati stražu za
slučaj da se vrati po porto. Reći ću mu da si na zahodu.«
General se nije vratio, a deset minuta kasnije Brad se pridružio Chrisu,
nemiran, ali uzbuđen. Minox kamera u njegovom džepu sadržavala je fotokopiju
popisa imena i adresa Abwehrovih tajnih agenata koji djeluju u Ujedinjenom
Kraljevstvu. Stigli su Hans i Wilhelm, pa je Brad morao pričekati da on i Chris
izađu kako bi mu priopćio za popis.
»Gdje si to našao?«

222
 Knjige.Club Books

»Na njegovom stolu, umetnuto u album s fotografijama ispod hrpe knjiga.

Pretpostavljam da ga je tutnuo tamo izvan vidokruga, prije nego što ga zaključa
na sigurno. Vratio sam popis u točan položaj u kojem sam ga pronašao, pa ako
general stvarno sumnja u nas i provjeri redoslijed knjiga, neće opaziti nijedan rub
koji nije usklađen. Osjetio sam da je vrijedno fotografiranja, Vivče. Ta bi imena
mogla biti pravo blago.«
»Slažem se«, rekao je Chris, »ali stvarno mi zaudara na namještaljku. General
nas ostavlja same navodno kako bi posjetio ženu koja ga navodno ne očekuje,
dajući nam sve vrijeme svijeta i priliku da se jednostavnom pretragom njegova
stola poslužimo jako tajnim popisom stranih agenata. Gotovo amaterski, kad
razmisliš o tome.« Priljubio je šal uz vrat kako bi se zaštitio od hladnog noćnog
zraka, no osjetio je kako mu se uvlači druga vrsta hladnoće.
»Priložit ću bilješku o našim sumnjama kad budem proslijedio popis
posredniku, pa pustiti bojnika da odluči je li previše rizično djelovati na temelju
tih podataka«, rekao je Brad. »Mislim da će trebati par dana da se provjeri njegova
legitimnost. Ako odluči riskirati s imenima i pokaže se da su lažna, znat ćemo sa
sigurnošću da nam je namješteno.«
»A ako su stvarna... i agenti su na okupu...«
»Onda će general znati da je informacija od nekud došla«, rekao je Brad, »no
vjerujem da će prvo posumnjati u svoje ljude, zato što su ta imena bila na
njegovom stolu, a ne pod ključem u njegovom sjedištu. Nitko ne vjeruje nikome
u njegovoj uniformi. U svakom slučaju, trebali bismo imati vremena da se
izvučemo. Rekao bih da imamo dva dana prije nego što saznamo trebamo li
prekinuti i bježati. Labrador će nam ostaviti signalni kod. Sjeti se da je to valovita
crta povučena negdje na našim simbolima.«
»A ako bojnik odluči da ne postupi na temelju tih podataka, na sigurnom
smo«, rekao je Chris. »Javit ću na posao da sam bolestan, budući da moramo
provjeravati mural svaki sat. Što je s tobom? Možeš li srediti kakav dopust?«
»Moj je raspored fleksibilan«, rekao je Brad. »Morat ćemo se pripaziti
komunalnog policajca...« Zašutio je i zagledao se, a Chris se osvrnuo da pogleda
što ga je to prekinulo u govoru. Vila madame Gastain bila je u potpunoj tami,
zatvorena za noć, nije bilo svjetla na prozoru njezina salona, niti u bilo kojem
drugom dijelu kuće koji su mogli vidjeti, ali nisu susreli generala pri povratku
kući.
»Možda mu se posrećilo pa su se povukli u njezinu spavaću sobu«, predložio
je Brad.
»Možda«, zamišljeno je rekao Chris, »ili možda nisu. Priljepče?«
»Da?«
»Moli se da smo paranoični.«
Te noći nijedan od njih nije mogao spavati i dio su proveli pripremajući se za
bijeg, osiguravajući svoje eksplozivne naprave i brz pristup pilulama cijanida.

223
 Knjige.Club Books

Chris nije žalio što je Brad riskirao. I sam bi učinio isto. Bio je to dio ovog posla.
Ako se pokaže da je popis njemačkih agenata pravi, vrijednost te dojave bila bi
zapanjujuća, ali bilo ga je prelako pronaći na generalovom stolu. Obojica su se
složila oko toga. Sef Abwehra može biti neoprezan jednom, ali ne i dvaput,
posebno kad planira biti izvan kuće dok su u njoj gosti. Nijedan njemački
špijunski glavešina ne bi bio toliko pun povjerenja prema ikome da ode i
povjerljivi dokument od takve važnosti ostavi nepromišljeno tutnut među listove
knjige na svom stolu. Ali djelo je učinjeno. Preostaje im samo pričekati da vide
što će se s tim dogoditi.

Kad se general-bojnik March te večeri vratio kući, odmah je krenuo stepenicama

prema Hansovoj sobi. Nije otišao k madame Gastain na večernju čašicu, već se
uputio u suprotnom smjeru. Ne bi udovici nametnuo svoje društvo nenajavljen, a
i vidjet će je u subotu navečer kad budu išli na premijeru. Hladna magla koja se
pretvarala u mraz navukla se oko njega poput ledenog pokrivača i radije bi bio
bilo gdje drugdje nego šetao mračnim, napuštenim ulicama nepoznate četvrti u
ovo doba noći, no morao je mišolovki dati vremena da se nategne. Iskreno, nije
mislio da će time dobiti išta osim uvjerenja da mu miševi slobodno ne trčkaraju
kućom.
»Jeste li odvojili vinske čaše i označili ih imenima?«, upitao je svog
pomoćnika.
»Jesam, generale. U vrećici su na vašem stolu.«
»Hvala vam, Hans.«
General March se spustio u svoju radnu sobu. Navukavši rukavice, pažljivo
je u vrećicu s vinskim čašama umetnuo dokument s popisom ubačenih
Abwehrovih agenata u Englesku, Škotsku i Irsku. Ujutro će ovo odnijeti u sjedište
Abwehra i otiske prstiju sa stakla dati usporediti s onima na dokumentu.

224
 Knjige.Club Books

PEDESET PETO POGLAVLJE

Mučna mu je bol ispunila grudi, isijavala niz ruke, pekla po zatiljku poput
grumena ugljena. Da nije bio svjestan izvora svoje boli, Achim bi pomislio da ima
srčani udar. Njegove nade, njegovi snovi, njegova je budućnost ležala slomljena
u onoj svećeničkoj izbi u stanu mademoiselle Dufor. Bernadette Dufor bila je
špijunka, podmukla, obmanjujuća, lažljiva špijunka, izdajica njegovih uvjerenja i
vjere u nju - u njih! - i u mural kao običnu sliku. Na prevaru je naveden da
zaštiti špijunski način komuniciranja s njezinom kohortom u francuskom Pokretu
otpora ili bilo kojom drugom pokvarenom organizacijom s kojom je surađivala.
Od početka je sumnjao da je slika bila tajno oruđe i trebao je zaobići prigovore
svog tvrdoglavog zapovjednika i otići sa svojim sumnjama ravno u Gestapo. Onda
bi bio pošteđen ove agonije koju je sada trpio.
Sok zbog njegova otkrića natjerao ga je u subotu u krevet. Napustio je svoj
položaj i oteturao kući da se zavuče pod svoj prošiveni prekrivač koji je njegova
voljena baka izradila u čast svom unuku, i pokrije se preko glave. Njegov su mu
krevet i poplun bili utočište od razočaranja i poljuljanog povjerenja još otkako je
bio dijete. U njemu je mogao nestati od okrutnosti svijeta - svoga oca i maćehe,
učitelja, nasilnika iz škole, djevojaka kojima se divio i koje su ga ismijavale,
od kojih se mademoiselle Bernadette Dufor pokazala najgorom. U tom mračnom,
tihom utočištu, toj čahuri, mogao je lizati rane i planirati osvetu. Trebali su mu
ostatak subote i čitava nedjelja i ponedjeljak prije nego što je izašao iz povoja
svoga skrovišta.
Sad je bio utorak ujutro. Bio je na svom položaju, pazeći da stigne nakon
odlaska mademoiselle Dufor na posao, i osmislio je plan.
Neće ju prijaviti Gestapu. Pričekat će dok nova paravojna policija Vichyjeve
vlade ne postane operativna 30. siječnja. Njegova je prijava u Miliciju već bila
odobrena pod uvjetom da se pokaže vrijedan pripadanja. To bi mogao postići
predajom mademoiselle Bernadette Dufor. Kakva ulaznica! Do tada će imati
vremena proširiti mrežu kako bi uhvatio i ostale uključene i saznao šifru murala.
To bi mu trebalo kupiti položaj u organizaciji - i to neki poprilično visok. Jedva

225
 Knjige.Club Books

je čekao vidjeti lice mademoiselle Dufor kad ona i ostali budu uhapšeni, a njezin
dragocjeni mural doslovno bude obrisan s lica zemlje. Bio je odgojen kao katolik,
nije mu se previše toga zadržalo, ali sjećao se Molitve svetog Franje za mir i
jednog stiha za koji su mu redovnice tupile da se prema njemu treba živjeti: Gdje
je mržnja, da donosim ljubav. Razmišljajući o Bernadette Dufor i svojim
nekadašnjim osjećajima prema njoj koji su mu sada ostavljali gorak okus u
ustima, revidirao ga je: Gdje je bila ljubav, on će sada donositi mržnju.

Monsieur Stephane Beaulieu nije bio na doručku. Nije odgovorio ni na Dirkovo

kuckanje po vratima njegove sobe, kad je prolazio pored njih na putu za prizemlje.
Madame Dupree mu je rekla da je inženjer pansion napustio ranije nego inače -
»odmah po ukidanju policijskog sata«, rekla je.
Dirk se uspaničio. Bože! Je li čovjek pobjegao iz grada? Je li njegov bijeg bio
tema tajnog subotnjeg dosluha u knjižari? Dirk je planirao jutros presresti
Francuza i ustrajati na razgovoru s njim. Rekao bi mu da nazove svoje nadređene
i kaže im da je bolestan, a Dirk bi svom satniku prodao istu priču za doručkom.
Bio je čak spreman prirediti predstavu sa želučanim tegobama, ako mu gad bude
nesklon dati slobodan dan. Nakon što je dobro razmislio o situaciji poslije svojih
otkrića u subotu, Dirk je odlučio pristupiti Francuzu i izložiti mu što zna. Bio je
spreman pokrenuti aktivnosti za izlazak iz ove paklene zemlje prije nego što se
zatvore planinske pruge i željezničke tračnice budu zatrpane snijegom, ili - neka
mu Bog pomogne! - uslijedi invazija prije nego što stigne izaći i bude strijeljan
kao izdajnik.
»Znate li kako se može doći do njega?« upitao je madame Dupree.
»Ne, monsieur naredniče.«
Laže, pomislio je Dirk i poželio je ošamariti. Vlasnica pansiona nema pri ruci
službeni broj telefona svojih stanara za slučaj nužde ? Koga je mislila nasamariti?
»Je li otišao na posao?«, pitao je Dirk.
»Pretpostavljam da je.«
»Gdje radi?«
»Ne znam, monsieur.«
Dirk je povisio glas. »Što, dovraga, uopće znate o svojim stanarima?«
Madame Dupree je odgovorila smireno, probadajući ga pogledom poput
zubarskog svrdla. »Otkako je njemačka vojska napala moju zemlju, monsieur, što
je manje moguće.«
Ostali su stanari na njegova pitanja odgovarali odmahujući glavom i sliježući
ramenima. Nitko nije znao gdje monsieur Stephane Beaulieu radi.

226
 Knjige.Club Books

Da, sigurno. Kako da ne. Od subote je Dirkova glava brujala neodgovorenim

pitanjima poput muha zarobljenih u staklenci. Zbog čega je bio sastanak u čajani?
Što su ti ljudi smjerali, pogotovo Chris? Što su planirali? Svoj bijeg? Je li Nicholas
Cravois prisustvovao pa zatim neopaženo klisnuo? Za koga je skupina
radila? Francuski Pokret otpora, OSS, SOE? Bi li mu bili voljni pomoći da se
izvuče u zamjenu za ono što je znao? Ne bi ni pomislio upletati Chrisa. Dirk bi
otišao a da njegov prijatelj nikad ne sazna da je bio ovdje, vidio ga i više-manje
shvatio suštinu onoga na što se obvezao. Možda jednoga dana, kad rat završi i
opet budu kod kuće... ali zasad je Francuz bio ključ izlaska. Bez njega bi sve bilo
izgubljeno.
»Madame Dupree, je li monsieur Beaulieu nosio torbu kad je otišao?«
»Nisam primijetila, monsieur.«
»Ne, jasno da niste.«
Predstava za doručkom nije bila potrebna. Satnik je odmah uslišio njegovu
molbu. »Naravno, naredniče. Svakako ćemo moći i bez vas.«
Imao je, dakle, čitav dan pred sobom, ali još uvijek nije bio bliže posjedu karte
za slobodu. Nikad nije bio od onih koji čekaju sporo dizalo. Uvijek bi išao
stepenicama, dolazio na svoj kat zadihan i osjećao se kao budala kad bi utvrdio
da je spora kabina stigla prije njega. Stoga je Dirk, nesposoban motati se uokolo
čekajući da se Francuz vrati, ulovio vlak za Honfleur u namjeri da se suoči s
Niholasom Cravoisom, legendarnim Crnim Duhom. Kako bi se osigurao da će se
vratiti živ, vođi Otpora će reći da je poduzeo mjere opreza ne bi li si zagarantirao
siguran povratak u Pariz, a zatim će mu ponuditi trgovinu: pomoć Crnog Duha da
se dokopa Švicarske, u zamjenu za Dirkovu šutnju o Stephaneu Beaulieu. Njihov
će dogovor ovisiti o tome što mu je i koliko Francuz značio.
Koljena su mu klecala pri pomisli na susret s tim moćnim muškarcem i Dirk
se pokolebao u odluci da hrabro odšeta do kuće i pokuca na ta vrata kroz koja ga
je vidio kako izlazi sa Stephenom Beaulieuom. Umjesto toga, sakrio se u crkveno
dvorište preko puta ulice i prikovao pogled kroz isti maleni otvor u zidu groblja,
no nije vidio nikoga da izlazi ili ulazi u kuću. Nakon sat vremena jalova nadzora,
umoran od stajanja, od pothlađenosti, pomislio je kvragu s tim i brzo se otputio
do kuće preko puta.
Vrata je otvorila žena koju je Dirk, sudeći po izblijedjeloj marami i pregači i
ostarjelom i iscrpljenom izgledu nekoga tko je čitav život ribao podove, procijenio
kao čistačicu. Držala je metlu i lecnula se vidjevši mu uniformu. Dirk je
pretpostavio da ju je prekinuo u metenju.
»Da, monsieur?«
Držeći olovku iznad lista papira presavijenog s unutrašnje strane do veličine
pisma, Dirk je na svom nezgrapnom francuskom službeno upitao, »Uzimam
imena stanovnika ulice, madame. Tko živi ovdje i koliko njih?«

227
 Knjige.Club Books

»Nitko sada, monsieur«, odvratila je žena. »Vlasnici su otišli u Švicarsku. Ne

znam im imena. Angažirana sam da čistim kuću u njihovoj odsutnosti.«
»Moram se osobno uvjeriti.« Dirk se progurao pored žene u hodnik okružen
s nekoliko soba. U zraku se zadržala ustajalost ispražnjene kuće. Bijele su plahte
prekrivale pokućstvo. Kuhinja nije odavala nikakve znakove i mirise nedavnog
kuhanja. Madraci su bili nepokriveni. Ormari prazni.
Spremačica ga je slijedila, još uvijek držeći metlu. Nakon brze pretrage,
okrenuo se prema njoj. »Danke, madame.« No kad je krenuo odlaziti, odlučio je
oprez baciti u vjetar. Odmotao je list papira da razotkrije lice na njemu. Bila je to
plakat tjeralice Nicholasa Cravoisa. »Jeste li ikada vidjeli ovog čovjeka?«
Žena je zaškiljila prema njemu, a potom odmahnula glavom. »Ne, monsieur.«
»Jeste li ikada čuli ime ili upoznali Stephanea Beaulieua?«
»Ne, monsieur.«
»Danke.«
Uputivši se kući, ne bi li se utješio zbog frustracije neuspješne misije, Dirk se
zaustavio u pekari u njemačkom vlasništvu i počastio se s nekoliko canelésa,
slasnih kremastih kolačića aromatiziranih rumom i vanilijom i zatvorenih u tanku,
karameliziranu ljusku. Da se osvrnuo preko ramena, vidio bi kako se spremačica,
bez marame, pregače i mede, užurbano uputila u suprotnom smjeru, tempom
koji se kosio s Dirkovim dojmom o njezinoj dobi i zanimanju.

228
 Knjige.Club Books

PEDESET ŠESTO POGLAVLJE

U utorak kasno ujutro, osoba u bijeloj kuti iz odjela za otiske prstiju u sjedištu
Abwehra položila je žutu omotnicu na stol general-bojnika Konrada Marcha.
»Izvještaj koji ste naručili, Herr generale«, rekao je. »Želite li da vam
rastumačim?«
»Nein danke. Dalje ču sam.«
Konrad je zurio u dokazni materijal koji će Barnarda Wagnera ili Clausa
Bauera osloboditi sumnje, ili inkriminirati za špijunažu. Ako se otkrije da jest
kriv, za koga, za koju organizaciju radi, Konrad će ubrzo saznati. Ne bi rekao da
je za francuski Pokret otpora. I učitelj i ribič bili su Nijemci. Francuska ilegala ne
bi uključila državljane neprijateljske zemlje, čak ni one koji su se izjasnili kao
antinacisti. Francuzi im ne bi vjerovali. Ne, mladići bi bili ubačeni po
nalogu strane službe poput OSS-a ili SOE, ili interno od strane SS-a ili SD-a da
istraže njegovu vlastitu lojalnost režimu.
Veći dio noći, nesposoban zaspati, Konrad se hrvao s pitanjem može li uopće
ijedan od tih muškaraca biti špijun. Je li lovio u prazno? Sir je još uvijek bio u
mišolovki kad je provjerio. Sve je izgledalo netaknuto, no dobro bi obučeni
obavještajni agenti znali ostaviti stvari točno onako kako su ih zatekli.
Logika je zagovarala nevinost mladića. Konrad se podsjetio da nijedan od njih
nije mogao predvidjeti da će biti pozvan u dom šefa njemačke vojne
obavještajne službe kao društvo njemu i njegovu sinu.
Dakako, ponekad su obavještajne prilike naprosto padale u krilo špijunu koji
je sudjelovao u drugoj operaciji. Misija Barnarda Wagnera mogla je biti
izvještavanje o njemačkoj vojnoj aktivnosti duž francuskih plovnih putova, a ona
Clausa Bauera prosljeđivanje informacija prikupljenih u opuštenom razgovoru s
njegovim nacističkim učenicima, o konverzacijama njihovih roditelja za vrijeme
večere - plitak teren za špijunažu po Konradovom mišljenju, ali tako se pod
ruševinama pronalazilo blago. Konrad je vjerovao da može isključiti usputnu
znatiželju. Nijedan se od mladića nije činio toliko znatiželjnim da njuška po
dokumentima svog domaćina, posebno onima visokopozicioniranog časnika

229
 Knjige.Club Books

Abwehra. Stara poslovica »radoznalost je ubila mačku« nikada nije bila istinitija
nego danas u nacistički okupiranom Parizu.
Konrad je udahnuo i otvorio omotnicu iz koje je izvukao dva izvještaja. Jedan
se odnosio na slike otisaka prstiju pronađenih na vinskoj čaši označenoj s A, a
drugi istoj takvoj čaši označenoj s B. Uz svaku su sliku bili otisci skinuti s liste
njemačkih agenata koji djeluju u Ujedinjenom kraljevstvu. Konrad je izdahnuo.
Otisci na popisu imena poklapali su se onima na vinskoj čaši B.
Barnard Wagner.
Konrad se srušio na stolicu. Njegov dobar prijatelj ribič, Kumpel njegovog
dječačića u nogometu, bio je špijun. Trebao je obratiti više pažnje na onu sumnju
u vjerodostojnost Herr Wagnera još u rujnu, kad je načuo njegov razgovor s
kapetanom Allardom na njegovu brodu: To ne bi bilo po planu, zar ne?... Što
manje znate, kapetane.
Za koga je, dakle, radio taj mladi Nijemac kojega je nekoć smatrao
jednostavnim, običnim ribolovcem - za Amerikance, Engleze ili naciste? Tko li
ga je ubacio u susjedstvo s njegovim ribolovnim priborom i muhama da upeca
svoj put generalovoj toploj dobrodošlici i srcu njegova sina? Konrad je naravno
mogao pritisnuti kapetana Allarda, ali zasad će ga ostaviti na miru.
Konrad je podignuo slušalicu svog telefona i nazvao privatni broj. Za slučaj
da netko u njegovu odjelu provjerava poziv, utvrdilo bi se da broj pripada
stvarnom primatelju, nekome koga bi šef Abwehra s vremena na vrijeme imao
razloga kontaktirati, unatoč neprijateljstvu njihovih organizacija. »Dobro jutro!«
Srdačno je rekao Konrad osobi na drugom kraju linije. »Imam onaj izvještaj
za tebe. Poslat ću ti ga uobičajenim kanalima.«
Dva sata kasnije, dovezavši se osobnim automobilom do šumovitog parka u
mirnom pariškom kvartu, praznom u ovo doba radnog tjedna, odjeven u civilnu
odjeću, Konrad je sjeo da pričeka osobu s kojom se šifrirano dogovorio za
sastanak. Uskoro ga je ugledao kako se pomalja kroz ogoljelu krošnju stabala koja
su poput stražara stajala uzduž puta. Konrad se prisjetio slike koju je nedavno
vidio. Posezanje sivih, golih grana drveća prema tmastom nebu i muškarac koji
pod njima hoda u svojoj crnoj esesovskoj uniformi s crvenom trakom na ruci
podsjetili su ga na umjetnički prikaz nagih Zidova koji u bolnoj molbi podižu ruke
prema nebu, s razbuktalim pećima u pozadini. Konrad je obuzdao prijetnju
mučninom i ustao, skidajući rukavicu.
»Derrick«, rekao je nasmiješeno i pružio ruku. »Baš lijepo od tebe što si se
našao sa mnom.«
Pukovnik Derrick Albrecht također je skinuo rukavicu i prihvatio njegovu
ruku. »Zadovoljstvo mije, Konrade. Što se dogodilo?«
Muškarci su sjeli na klupu i Konrad je iz termosice koju je donio natočio dvije
šalice vrele kave. »Otkrio sam da mi je prvi susjed špijun«, rekao je.
»Zaboga! Madame Gastain?«

230
 Knjige.Club Books

»Ne, hvala Bogu. Njezin stanar koji živi u stanu iznad garaže. Radi kao
ribolovni vodič za tvrtku koja se bavi vođenjem riječnih ribolovnih tura.
Zajednička nam je opsesija ribolov na muhu, a on i moj sin dijele strast prema
nogometu. Većinu popodneva zajedno igraju utakmice. Sin mi je lud za njim. I
meni je isto drag.«
»Eh«, rekao je, glasom punim razumijevanja. »Žalosna situacija.«
Konrad je smireno upitao, »Je li jedan od tvojih?«
»Ne.«
»Siguran si.«
»Siguran sam.«
»Waffen SS?«
»Znao bih za to.«
»Gestapo?«
»Ne bi se usudili upasti na moj teritorij.«
Pitanja su bila postavljana i odgovarana u prijateljskom duhu, što se kosilo s
ljudima koji rade kao glavešine obavještajnih službi koje su se međusobno
prezirale. Hitler je 1938. godine Sicherheitsdienst, odjel SS-a poznat kao SD,
imenovao vojnim obavještajnim ogrankom Nacističke stranke. Njegov je posao
bio pronalaziti i razotkrivati pripadnike njemačke vlade, intelektualne elite, klera
i vojne hijerarhije koji su se protivili nacističkom režimu, i eliminirati ih nužnim
sredstvima, kakva god ona bila. Kako bi izvršili ove naredbe, SD je špijune i
doušnike slao ne samo u odjele vladinih dužnosnika, nego i u odjele njemačke
vojske, da prikupljaju obavještajne podatke protiv onih koji se sumnjiče za izdaju.
Zadatak pronalaženja neprijatelja Trećeg Reicha među niže rangiranima pripao je
Gestapu.
Od njegova nastanka, porastao je sukob između Abwehra - najstarije
njemačke vojno obavještajne organizacije, s admiralom Wilhelmom Canarisom
na čelu - i arivističkog amatera Sicherheitsdiensta, upravljanim admiralovim
zakletim neprijateljem, Heinrichom Himmlerom. Abwehr, čija je svrha bila
zaštititi Njemačku od domaće i strane špijunaže, prezirao je misiju SD-a i metode
kojima se koristio. Nova je organizacija izvlačila materijale, resurse i radnu snagu
potrebnu Abwehru, potkopavao mu obavještajne izvještaje, ometao aktivnosti i
općenito mu gazio po prstima. Nedavno je Hitler naredio SD-u da istraži
nekolicinu Abwehrovih časnika osumnjičenih za umiješanost u protuhitlerovske
zavjere.
Po svemu sudeći, ista je nesklonost strujala između general-bojnika Konrada
Marcha i pukovnika Derricka Albrechta, ali izgled zna zavarati. Sef
protuobavještajne službe SD-a i glavešina Abwehra u Francuskoj bili su članovi
vrlo privatnog kluba braće po oružju i međusobno povezani iznimno tajnim
poslovima.

231
 Knjige.Club Books

»Hoćeš li ga privesti na ispitivanje?«, pitao je Derrick, nakon što mu je

Konrad objasnio na čemu se temelje njegove sumnje.
»Ne. Pustit ću srndaća da pase nesvjestan moga nišana, dok ne otkrijem za
koga ne radi. Brzo ću saznati. Onaj je popis imena autentičan. Ako napadnu i
pohapse moje ljude u Engleskoj, znat ću da njime upravlja SOE ili OSS. Ako ih
se ostavi na miru...« Konrad je slegnuo ramenima, ostavljajući neizgovorenim da
bi Barnard Wagner mogao biti u službi SS-a ili Gestapa, ili subjekt iz njegovih
redova koji protiv njega traži dokaze za podizanje optužnice za izdaju.
Derrick je kimnuo s odobravanjem. »Dobar potez. Na taj si način oslobodio
Reich od koliko - petnaest agenata? - na strateškim položajima da nanesu štetu
Saveznicima. Nadajmo se da je tvoj špijun s Britancima ili Amerikancima. Što
ćeš učiniti s njim ako jest?«
»Snabdijevati ga informacijama koje će njegove šefove raspametiti od
oduševljenja.«
»Budi oprezan, Konrade, molim te. Možda ga jesu podmetnuli Amerikanci ili
Englezi, ali to ne znači da se naše bratske organizacije ne zanimaju za tebe.«
Konrad im je dotočio kave u šalice. »Namjeravam biti vrlo oprezan.
Zaljubljen sam.«
Derrick je iznenađeno naherio glavu. »Oh, zaista? U koga?«
»Moju susjedu, lijepu madame Adeline Gastain.«
»Je li ona zaljubljena u tebe?«
»Imam tračak nade da bi jednog dana mogla biti. Vodim je na premijeru Les
Visiteurs du Soir u subotu navečer.«
»Vidimo se tamo!« rekao je Derrick. »Ja vodim lijepu mademoiselle
Veronique Colbert, moju partnericu u mačevanju iz L’Ecole d’Escrime Français.«
»Govoriš o njoj kao da si ti zaljubljen, mein Freund.«
»Lako bih mogao biti.«
Konrad je podigao obrvu. »A je li ona zaljubljena u tebe?«
Derrick je odmahnuo glavom. »Ne, nažalost, i nemam ni tračka nade da će
ikada biti.«

232
 Knjige.Club Books

PEDESET SEDMO POGLAVLJE

Vraćajući se u svoj pansion nakon posla u utorak, Bucky je osjetio da ga

»iznevjerava srce«, izraz kojim bi njegova draga, sada pokojna baka iz Oklahome
opisivala svoju reakciju na šok. Svakoga je dana, na odlasku i povratku u pansion,
Bucky tražio crnu oznaku na donjoj desnoj strani prve stepenice. Nije ga
iznenađivalo što je tamo nikad nije bilo. Nije očekivao da će se ponovo čuti s
ocem prije završetka rata.
No u utorak popodne, njegov je uobičajeni letimični pogled zapeo za crnu
oznaku kao da se za nju zalijepio, a očeve upute odzvanjale su mu u ušima. Ako
ja budem trebao kontaktirati tebe, s donje desne strane prve stepenice u tvom
pansionu pronaći ćeš crnu oznaku. Kuriri su prerizični. Idi do stabla.
Putovati do platane u Passy-Auteuil u ovo doba značilo bi riskirati hvatanje
nakon policijskog sata. Morao je pričekati, zarobljen, do sljedećeg jutra, pa je u
srijedu ustao i otišao iz pansiona čim je prestao policijski sat. Sunce još nije do
kraja izašlo kad je stigao do drveta preko puta tetkine vile i iz njegova skrovišta
izvukao poruku. Bila je kratka, ali jezgrovita. Poruka je upozoravala da je
Abwehrov narednik, koji se doima kao Amerikanac, u utorak pozvonio na vrata
kuće na obali u Honfleuru i kućepaziteljicu ispitivao o Nicholasu Cravoisu i
Stephaneu Beaulieu. Bucky se sjetio tihonoge žene u izblijedjeloj marami i
pregači, koja je njemu i ocu poslužila čaj. Nadao se da je dosad već odavno otišla.
Znoj mu je oblio lice. Kako je kvragu Dirk Drechsler, ta nesposobna
budaletina, otkrio kuću u Honfleuru? Jedino je objašnjenje bilo da je pratio
Buckyja do nje. Je li to značilo da ga je u subotu slijedio do čajane na
Montparnasseu? Je li to bio razlog njegova znatiželjnog raspitivanja o
Buckyjevom kretanju toga dana?
Bucky je sjeo na klupu u parku i korijenima dlanova pritisnuo sljepoočnice.
Od navale krvi zavrtjelo mu se u glavi. Zbog njegove glupe neopreznosti, Dirk
Drechsler je sada znao za njegovu vezu s Nicholasom Cravoisom i moguće za
povezanost s Jetrenjarkom i - o, Bože - momkovim prijateljem iz rodnog grada,
Vivkom! Što je sada trebao učinit? Nestati i pobjeći dok je imao priliku? Bio je

233
 Knjige.Club Books

hrabar i čvrst kao i drugi, ali kao što ih je bojnik mnogo puta upozorio, nitko ne
izdrži mučenje. Ako ga slome, postavili bi zamku njegovom ocu u duplji drveta,
a Vilinu konjicu u poštanskom sandučiću. Uhapsili bi madame Dupree...
Ali, čekaj malo! Mora razmisliti. Sada je bio 4. studenoga. Njegov se put u
Honfleur zbio u nedjelju 11. listopada, prije tri i pol tjedna, otprilike u vrijeme
kad se Dirk posebno zainteresirao za njega. Bucky je sada shvaćao zašto. Barem
je taj misterij bio riješen, ali zagonetka koju nije mogao odgonetnuti bila je
narednikov motiv da tu informaciju zadrži za sebe. Zarobljavanje Nicholasa
Cravoisa unaprijedilo bi ga u generala. Drechsler je mogao pojuriti iz Honfleura
natrag u Pariz i smjesta prijaviti svoj nalaz, ali očito to nije učinio. Čak ni kad se
sljedeće nedjelje Jetrenjarka pojavila u pansionu i dodatno mu pojačala sumnje,
on i dalje nije pokazao svoje karte. Ali zašto? Bucky je poželio da o tome može
razgovarati s Vivkom, da mu pomogne pročitati njegovog zbunjujućeg prijatelja
iz djetinjstva.
Bucky je ustao da povrati osjećaj u obamrlim nogama pa počeo hodati.
Hodanje mu je pomagalo misliti. Pritisak u glavi je popustio. Još je od te nedjelje
imao osjećaj da Drechsler želi nešto od njega i samo čeka pravi trenutak da mu to
priopći. Ako ga je slijedio do čajane, imao je neoboriv dokaz za Buckyjevo
hapšenje, ali prebjeg je šutio, tako da ipak neće otići ili prijaviti svoje nalaze i
sumnje bojniku. Bojnik Renault bi i njega i ostale povukao, bez ikakve rasprave o
tome. Bucky će otići natrag u pansion i riskirati da je percepcija njega i njegovih
kolega o Dirku Drechsleru točna. Momak je mrzio ljude i posao za koji se
prijavio, i nije se namjeravao miješati s klikom koja ih je mogla srušiti. Očajnički
je čekao kraj rata da se može vratiti kući, što prije to bolje. Narednika bi se čak
dalo okrenuti da radi za OSS, da bude krtica Abwehru pod nosom. Što god bilo
posrijedi, Bucky je svoju tabletu držao nadomak brzog gutanja. Za dobrobit svoga
oca i tima, neće ga odvesti živog.

U utorak popodne, Bridgette se vratila u samostan i utvrdila da se Achim vratio

na svoj položaj. Jutros kad je odlazila na posao imala je pomiješane emocije zbog
njegove kontinuirane odsutnosti. Počela se brinuti da mu se nešto dogodilo, ali
toga je jutra, odmah po ukidanju policijskog sata, na podu ispod poštanskog
otvora pronašla poruku od Priljepka, njihovog ribiča koji je tražio posrednika, i
njegov je zahtjev smjesta poslala bojniku.
Uzvratio je porukom: Dogovoreno. Uobičajeno vrijeme i mjesto, i Bridgette
je osjetila olakšanje što to može šifrirano prenijeti Priljepku bez Achimove budne
paske.
Dok je prilazila samostanu, Bridgette je mogla vidjeti da Achim zadubljeno
proučava mural i mršti se. Srce joj je poskočilo. Je li otkrio dodane detalje na

234
 Knjige.Club Books

Priljepkovom kodnom simbolu? Namjestila je sretan izraz lica. »Achime! Tako

vas je lijepo vidjeti! Bila sam zabrinuta za vas. Jeste li bili bolesni?«
»Moglo bi se tako reći«, rekao je tonom lišenim razdraganosti njegova
uobičajena pozdrava. Pendrekom je pokazao prema mekušcu. »Ovoga prije nije
bilo.«
Iznenađena njegovim osornim ponašanjem, Bridgette je rekla, »Oh, zaista
imate oko. Da, nadahnuće mi je došlo jutros. S vremena na vrijeme osjetim da
moram dodati neke detalje na mural zbog veće dubine. Sviđa li vam se što sam
napravila s priljepkom?«
»Ne osobito«, rekao je, vrludajući pogledom po muralu. »Nepotrebno
cifranje, ako mene pitate. Vidim da je nosna recka, kako ste ju nazvali -
dijagonalna crta - nestala.«
Bridgette je zadržala osmijeh unatoč jasnom prizvuku insinuacije da je oznaka
bila nešto više od bezazlene podvale. »Da, pronašla sam savršeno rješenje da je
uklonim kao da je nikad nije ni bilo«, rekla je.
»Niste je trebali dirati. Ubuduće, ako se pojave druge nosne recke, ostavite ih
dok to ne istražim, razumijete li?«
Bridgette je osjetila plamičak ozlojeđenosti. Što ga je, zaboga, spopalo da su
se vratili na početak njihova odnosa? »To je moj mural, Achime. Trebalo bi biti
na meni da odlučim što učiniti s takvim oznakama.«
Okrenuo se prema njoj, ledenog pogleda. »Sada je vlasništvo Pariza, jer se
pojavio na javnoj površini. Služim narodu, tako da je na meni da odlučim trebaju
li takve oznake biti obrisane. Mogle bi značiti rovarenje protiv vlasti.«
Bridgette se natjerala na smijeh, unatoč panici u prsima. »Rovarenje? Oh,
Achime, pa to je smiješno.«
»Smijete mi se, mademoiselle?« rekao je, a glas mu je bio visok od
ogorčenosti. »Nećete se smijati kad budem pripadnik Vichyjeve policije i na
položaju da prema ovakvoj drskosti postupam kako i zaslužuje.«
Bridgette je zinula u nevjerici. »Achime...« Spustila je glas do nježne molbe.
»Što se dogodilo? Niste isti. Jesam li učinila nešto čime sam vas uvrijedila?«
Prišla mu je bliže, ali on je odstupio kao da je dahom bljuvala zmajski plamen.
Na trenutak se njegov tvrdi pogled smekšao do nečega nalik tuzi, ali nestao je
brzinom ugašenog svjetla.
»Sasvim sam dobro«, hladno je rekao. »Sada se moram posvetiti svojoj
dužnosti. Laku noć, mademoiselle.«
Bridgette ga je promatrala kako odlazi preuzeti svoju »dužnost«, što se
sastojalo od hodanja nekoliko metara da bi se nasadio na pogled prema večernjoj
gužve iz metroa, ostavljajući je da sama otvara tešku dvorišnu kapiju, što je inače
rutinski uslužno izvodio svake večeri po njezinu povratku. Mogla bi biti neka
sitna, beznačajna stvar koja ga je okrenula protiv nje, rekla je Bridgette
samoj sebi. Achim Fleischer uskoro će biti primljen u Vichyjevu Miliciju, to
235
 Knjige.Club Books

krajnje omraženo tijelo francuske policije koje je obeshrabrivalo druženje s

ljudima u njihovoj jurisdikciji, pa je svoje prijateljstvo s mademoiselle Dufor
možda prepoznao kao neprimjereno. No nije bila uvjerena. Na licu mu je
plamtjela mržnja, od one vrste koja je proizlazila iz duboke izdaje, ali kada je to
ona izdala Achima Fleischern? Veću je zabrinutost izazvala njegova sumnja da je
mural nešto više od morskog krajolika. Bridgette će mu dati nekoliko dana.
Možda uspije iz njega izvući razlog promjene njegova ponašanja, prije nego što
odluči bojniku prijaviti njegov preokret.

Sat vremena nakon što je u poštanski otvor ubacio svoju potrebu za posrednikom,
Brad je ponovno prošao pored zida u nadi da je Labrador već djelovala na temelju
njegovog zahtjeva. Njegova je nada nagrađena pogledom na tamne paralelne crte
mudro povučene kao dio sjenčanja mekušca, pa se uputio na sastanak s
posrednikom da mu preda blago pronađeno u radnoj sobi general-bojnika
Marcha. Kratka primopredaja prošla je bez problema. Brad je očekivao da
će popis njemačkih agenata stići u Bern već danas. Kad mu imena dođu u ruke,
bojnik Renault će postupiti brzo, a onda će on i Vivak znati trebaju li zbrisati ili
ostati gdje jesu. Čekanje će biti mučno i zahtijevat će čest prolazak pored murala.
Policajac jutros i u ponedjeljak nije bio tamo i Brad se ponadao je zauvijek nestao.
Sredinom popodneva, za slučaj da će zateći poruku za njega i Vivka, ponovno
je požurio provjeriti zid. Jasan je signal trebao biti mali krug neprimjetno ucrtan
u detalje njihovih simbola. Kodna oznaka značila bi da su agenti legitimni. U tom
bi se slučaju trebali zabrinuti hoće li general osumnjičiti Barnarda Wagnera i
Clausa Bauera za curenje informacija. Brad je nekako bio uvjeren da neće. Neka
će druga sirota duša primiti udarac, no prosudba o tome hoće li se njega i Vivka
izvući iz Francuske ovisit će o bojniku. Ako je popis lažan, njihovo će izvlačenje
biti sigurna stvar. Valovita će im linija sve reći.
Nije bilo nikakve valovite linije na vidiku, ali policajac jest i na stražu se
vratio s obnovljenom predanošću svom poslu. Podignuta ovratnika mornarskog
ogrtača, spuštene beretke i ramena usukanih zbog hladnoće, Brad je projurio
pored njega i ne pogledavši mural, kao običan ribar koji nastoji pobjeći s ovog
vremena. Ali policajac je zamijetio Bradov hod, figuru i odjeću, one detalje prema
kojima je mogao identificirati tko jest, a tko nije pripadao u susjedstvo, i one koji
su se pojavljivali češće nego što su trebali. Ribar je spadao u one koje je nazivao
»poznatima«. Achimova se budnost sada izoštrila. Više neće tražiti nekoga ili
nešto neuobičajeno po ulici, već ono obično i uobičajeno, poznato.

236
 Knjige.Club Books

PEDESET OSMO POGLAVLJE

Popis njemačkih agenata našao se u Alistairovim rukama do kraja utorka, 3.

studenoga. Sumnjičav, ali oprezno ushićen, predao je informaciju ravnatelju MI5,
britanskoj domaćoj protuobjavještajnoj i sigurnosnoj agenciji sa sjedištem u
Thames House u Londonu. MI5 je smjesta pokrenuo prikupljanje ljudi
imenovanih na popisu. Tako je sljedećeg jutra poštanski službenik u Brightonu u
istočnom Sussexu bio iznenađen kad se odazvao na zvono na vratima i
našao okružen mnoštvom najboljih Njegova veličanstva. Isto se dogodilo i čuvaru
svjetionika koji je nadgledao obalu u Doveru, trgovačkom putniku koji je
prodavao usisivače za tvrtku u Whitbyju u sjevernom Yorkshireu, te umirovljenoj
nastavnici politologije u selu Southwold u Suffolku. U sljedećih nekoliko dana,
MI5 i ostali vladini obavještajni odjeli širom Ujedinjenog kraljevstva tiho su u
svoju mrežu ulovili i druge stanovnike gradova i obalnih i unutarnjih sela, sve dok
im sobe za isljeđivanje nisu bile krcate. Popis špijuna koji su u Velikoj Britaniji
radili za Nijemce bio je autentičan.
Potkraj tjedna, bojnik Renault je o tome preko posrednika poslao poruku
Bradu i Chrisu, ali im začudo nije naredio da napuste svoje položaje. Muškarci su
takvu naredbu očekivali jer ih je pristup radnom stolu general-bojnika Marcha
dovodio u neposrednu Abwehrovu sumnju. Do subote se na njihovim simbolima
nisu pojavile valovite linije, ali njihove su torbe za bijeg ostale spakirane.
Trebat će im još jedan tjedan prije negoli uspiju udahnuti punim plućima. Netom
nakon što je prikupljanje počelo, na drugom kraju grada general-bojnik Konrad
March i pukovnik Derrick Albrecht kucnuli su se čašama finog francuskog Merlo
ta u znak proslave uspješnog puča.
Do kraja tjedna, Achim je sastavio mentalne bilješke poznatih koji su pored
zida prolazili više od dvaput dnevno. Na vrhu liste onih na koje će budno paziti
nalazio se kršan mladić kojega je u ponedjeljak opazio usukanog u mornarski
kaput, popraćen još jednim poznatim iste građe i jednako umotanim, tim
plavokosim muškarcem otprilike iste dobi kao pomorac. Na svom ih je položaju
vlasti Achim u bilo kojem trenutku mogao zaustaviti, tražiti ih dokumente i
raspitati se koji se poslom nalaze u tom području, ali radije će pričekati još
237
 Knjige.Club Books

konopca kojim će ih uvući u isljedničku ćeliju - ne, naravno u uredu svog

okružnog zapovjednika, nego u siječnju u sjedištu Milicije u slobodnoj zoni
vichyjevske Francuske.
U srijedu je Dirk Drechsler čekao Buckyja kad se kasno popodne vratio u
pansion iz Honfleura. »Monsieur Beaulieu, možemo li razgovarati?« tiho je
upitao.
Tjeskoba je nešto snažnije izjedala Buckyjevu nutrinu, a prsti su mu se
sklopili oko kopče remena u kojem se nalazila pilula cijanida. »Naravno,
monsieur«, rekao je Bucky. »Gdje želite da popričamo?«
»Ne želim vas dovesti u nepriliku, Stephane«, rekao je Dirk kad su sjeli u
donekle ugrijanu narednikovu sobu. »Morate mi to vjerovati. Dopustite mi da
stavim sve svoje karte na stol...«
Do kraja razgovora, Dirk je potvrdio Buckyjevu pretpostavku oko razloga
zbog kojih se suzdržavao od prijave. Dečko je htio van i želio je da mu Nicholas
Cravois to organizira. »Do Dana zahvalnosti«, rekao je Dirk pun nade, ali nije mu
priprijetio s »ili...«. Kojeg datuma Amerikanci slave taj blagdan?, pitao je Bucky.
Četvrtog četvrtka u studenom, odvratio mu je Dirk. Ah, tako, nesigurno je rekao
Bucky. Monsieur sigurno razumije da general Cravois možda neće biti u prilici
tako brzo urediti njegov nestanak. Za takve je stvari potrebno vremena, pažljivog
planiranja, ali vidjet će što može učiniti. Dirk nije raspravljao tu pojedinost, niti
tražio nemoguće, ali Bucky je u sebi zaključio da bi narednik, ukoliko mu to ne
uspije urediti, mogao odabrati da svoju bijednu situaciju u Abwehru popravi tako
što će ga prijaviti. Svaki se držao svoje tajne. Dirk nije odao svoje prijateljstvo s
Christophom Brandtom, niti da je vidio njegovu prelijepu plavokosu prijateljicu
u čajani, a Bucky nije priznao ni da je Amerikanac, niti sin Nicholasa Cravoisa.

U subotu je admiral Wihelm Canaris stigao u goste svome štićeniku, ali ga je

odmah obavijestio da će se vratiti u Berlin noćnim letom, što je Konrada
oslobodilo straha od ometanja njegovog spoja s udovicom. Admiral je došao samo
kako bi svoga prijatelja upozorio na rastuće sumnje u njegove vlastite
antinacističke aktivnosti u Reichovom kancelarijatu. Htio je da Konrad pripremi
izlazni plan »za slučaj da, ako udare na mene, udare i na tebe.«
Konradu se zgrčila utroba od nervoze jer je, iza leđa svom nadređenom, bio
duboko upleten u zavjeru protiv Trećeg Reicha, kao i njegov zapovjednik.
Smatrao je da je najbolje ne uvlačiti admirala u svoje aktivnosti, budući da je imao
dovoljno vlastitih koje su ga okupirale, a što manje znaju o poslovima jedan
drugoga, to su sigurniji. No Konrad je imao jedan adut koji je njegovom
mentoru manjkao. Njegovo otkriće da je Barnard Wagner tajni agent koji radi za

238
 Knjige.Club Books

Engleze ili Amerikance donijelo je neočekivanu korist. Njemu i njegovu sinu

osiguralo je kanal za bijeg.
Na prijemu za publiku privatne izvedbe Les Visiteurs du Soir u subotu
navečer, razgovor je zastao na pojavu zgodnog pukovnika Derricka Albrechta i
očaravajuće ljepotice pod rukom, mademoiselle Veronique Colbert, instruktorice
floreta za koju se govorilo da mu parira na stazi. Victoria, u svojoj satenskoj
haljini boje slonovače, i Derrick, u crnom sakou i službenoj uniformi SS-a s
bijelim reverima, bili su doista zapanjujući par. Victorijina je ljepota zasjenila
čak i onu filmske zvijezde Arletty dok su, s koktelima u ruci, obilazili nacističku
elitu, a Victoria se osjećala kao da se u svečanoj toaleti kreće po zmijskom leglu.
Došlo je do napetog trenutka kad su ona i pukovnik susreli glavnog zapovjednika
Abwehra u Francuskoj, pod ruku s izrazito atraktivnom ženom koja je
predstavljena kao madame Adeline Gastain. Bilo je poznato da se njihove
organizacije mrze i muškarci bi ukrstili metaforičke mačeve da dame nisu srdačno
reagirale na međusobno predstavljanje, komplimentirale jadna drugoj na
haljinama i izrazile oduševljenje filmom.
Victoria se brinula kako će večer završiti. Hoće li se Derrick Albrecht pozvati
u njen stan da podijele jednu od onih boca bordoa dostavljenih s kutijama hrane?
Kako će se nositi s njim? No na ulazu u njezin hotel, pod pogledom recepcionarke
koja je sa svog mjesta provirivala kroz staklo, pukovnik Derrick Albrecht samo se
naklonio nad njezinom rukom, lupio petama i rekao, »Hvala vam, mademoiselle
Colbert, za najčarobniju večer u mom životu. Nažalost, bojim se da sutra moram
riješiti hitnu stvar i neću biti u mogućnosti održati naš zakazani susret. Veselit ću
se našem dvoboju u sljedeću nedjelju. Bonne nuit.«

U nedjelju u Bernu, bojnik Alistair Renault osjetio je posebnu potrebu provesti

dan u crkvi gdje bi mogao pronaći trenutak mira dok čeka da sazna sudbinu Vilina
konjica. Svakoga je dana očekivao da će primiti vijest kako je netko iz tima, ili
cijeli tim uhapšen. Henri ga je, sa svojim sveprisutnim očima i ušima po Parizu,
izvijestio da je Victoria viđena na filmskoj premijeri u pratnji pukovnika
Derricka Albrechta, i da mu je sestra Mary Frances dojavila da se ulični pozornik
okrenuo protiv Bridgette. Za povjerljivi popis koji mu je Brad prosijedio sa stola
Konrada Marcha, Alistair je sada sumnjao da je previše olako pao s neba.
»General je umoran.« Divlji Bili je ublažio Alistairovu sumnju da bi Brad i
Chris mogli biti pod nadzorom. »Umor nas čini aljkavima, što je već jednom i
pokazao. Ponekad čak i sam zanemarim s povjerljivim materijalima postupiti s
dužnom pažnjom.«
Glavni šef Abwehra u Francuskoj je neoprezan? Možda, a možda i nije. Divlji
Bili je bio oduševljen informacijama. U Milton Hallu SOE je otvorio šampanjac,

239
 Knjige.Club Books

ali Alistairov je nos, kao i njegov besprijekoran instinkt, ulovio dašak nečeg što
mu se u vezi s tim nije sviđalo.
I ostali mirisi koji su dopirali iz Pariza bili su jednako zabrinjavajući. Obilje
tajnog materijala kojim ih je Victoria opskrbljivala - kako je do njih došla?
Pukovnik Derrick Albrecht dosad je već morao načuti njezin materinji jezik. Zašto
nije bila uhapšena? Isto se odnosilo na Bridgette, ako je policajac zapazio tajne
aktivnosti koje su mu se odvijale iza leđa.
Alistair je propitivao zašto američki prebjeg nije potkazao Sama Bartona
svojim nadređenima, i zašto još nisu pokupili Brada i Chrisa. Ako je svjestan da
je na radnom stolu u svojoj kući ostavio strogo povjerljivi materijal, bilo bi
razumljivo da budu prvi na koje će general posumnjati za curenje informacija, no
nitko ih nije dirao. Zašto?
Ništa od toga nije imalo smisla starom špijunčini upoznatom s majstorijama
zavaravanja, iluzijama i trikovima u špijunskoj igri. Njegov nos i instinkt govorili
su mu da se ili s njegovom djecom poigravaju visokopozicionirani nacisti koji
rade protiv režima, ili su uvučeni u igru mačke i miša, u kojoj su oni bili miševi u
kavezu s ocelotima, a jedina im je obrana u toj igri bila njihova dovitljivost i
pamet.

240
Knjige.Club Books

IGRA
1942 – 1944

241
 Knjige.Club Books

PEDESET DEVETO POGLAVLJE

Tjedan u koji je pao 9. studenoga 1942. godine počeo je lijepo i mirno. Sunčani
dani i paperjasti oblaci što plove morem modrog neba pružili su predah od
prethodnih tmurnih tjedana curenja kiše. Dok je njemačka vojska, kršeći primirje
iz 1940. godine, proširila okupaciju zauzevši i Vichyjev dio Francuske, takozvanu
Slobodnu zonu zemlje, ostale su ratne vijesti održale trunku nade da Saveznici
napreduju protiv sila Osovine. U sjevernoj Africi, Nijemcima okupiran Alžir,
francusku koloniju, oslobodile su američke trupe uz pomoć grupe boraca
francuskog Pokreta otpora. Na Pacifiku su Amerikanci odnijeli odlučujuću
pobjedu protiv Japanca na tropskom otoku Gudalcanalu. U Libiji je britanska
Osma armija ponovno zauzela Tobruk, lučki grad na strateškom položaju za
njemački plan da uđu u Kairo i preuzmu Sueski kanal.
U Gradu Svjetlosti, dok je većina Parižana bila malodušna prema razvoju
događaja koji su se prenosili usmenom predajom i pabirčili iz ilegalnih novina i
skrivenih radio prijemnika podešenih na frekvenciju BBC-a, ekipa Vilina konjica
provela je svoj tjedan neprekidno se osvrćući preko ramena, budnih osjetila,
napetih živaca, a fraza »skakati na svaki šum« nikad im nije bila jasnija. Victorijin
letimičan pogled na naslovnicu Le Tempsa dok je u ponedjeljak brzala hotelskim
predvorjem na putu za posao, doveo je do toga da posrne i gotovo izgubi tlo pod
nogama. U pratećoj je vijesti stajalo da je smrt Beaumonta Fourniera proglašena
ubojstvom kalijevim cijanidom. Policija je pratila trag autorova kretanja kroz
tjedan pa sve do dana kad je posljednji put viđen, u subotu 31. listopada.
Prema njegovom batleru, ujutro je otišao iz svoje rezidencije posjetiti ured
pukovnika Derricka Albrechta, šefa protuobavještajne službe Sicherheitsdiensta
sa sjedištem u Avenue Foch 84, a potom u hotel Ritz, gdje je trebao ručati s
glumicom Michele Morgan. Prema izjavama obiju strana, Beaumont Fournier se
nije pojavio. Njihove su izjave posvjedočili pomoćnik pukovnika Albrechta i
glavni konobar hotelskog restorana. Kad su ga ispitivali o prirodi piščeva
posjeta, pukovnik Albrecht je izjavio kako nema pojma o tome, niti je znao da ga
uopće treba očekivati, budući da nikakav zakazan sastanak nije zaveden u
knjigama. Policija nastavlja s istragom.
242
 Knjige.Club Books

Victoria je osjetila kako se ježi zbog iste nelagode koja ju je uznemirila kad
prvi put čula vijest o njegovoj smrti. Otresla je iz uma sumnju da je Derrick
Albrecht nekako umiješan u smrt Beaumonta Fourniera. Ponovo si je rekla je
pukovnik već ionako bio odgovoran za dovoljno zločina i bez dodavanja ubojstva
pisca na taj popis. Zašto bi to učinio? Jedva je poznavao tog čovjeka.
Recepcionarka se pojavila iz svojih privatnih prostorija iza pulta recepcije s
posebnim osmijehom za prekrasnu mladu dobrotvorku. Victoria je stalno morala
imati na umu da joj ta žena nije ni prijatelj ni neprijatelj, nego borac za opstanak.
Prepustila bi se da je odnese bilo koja struja, samo da ostane živa i zadrži svoj
hotel. »I mislila sam da ću vas naći ovdje«, rekla je recepcionarka. Victoria je
uvijek bila prva u predvorju u ovo doba jutra i prva koja bi pogledom preletjela
novine, prije nego što bi ih ostali stanari proslijedili jedni drugima za vrijeme
svoje jutarnje kave u salonu.
Ženin je pogled pao na naslovnicu. »Vidim da ste čitali o ubojstvu
najistaknutijeg francuskog pisca i upletenosti vašeg pukovnika«, rekla je. »Pitam
se bi li u ova vremena netko na njegovom položaju odgovarao za zločin nad
Francuzom?« Žena je izgledala očito zabrinuto. Njezino je pitanje zapravo imalo
za cilj izvući iz Victorije hoće li se zaustaviti neograničen dotok hrane i grijanja
u slučaju da pukovnik bude uhapšen.
»On nije moj pukovnik, madame«, ispravila ju je Victoria, »i nigdje u članku
nisam pročitala da je pukovnik Albrecht osumnjičen za ubojstvo Beaumonta
Fourniera.«
»Oh, morate čitati između redova«, rekla je recepcionarka. »Sigurno je barem
osumnjičen. Zašto bi mu inače spominjali ime?«
To je pitanje bilo dovoljno da doprinese nespokoju koji ju je nagrizao od
subote, kad je na premijeri pukovnik spasio njezin kaput od pada na pod. Srce joj
je stalo kad je kaput uhvatio za podstavu u koju je sakrila kapsulu s cijanidom.
Njegov je osmijeh govorio da je sve u redu i ostatak večeri nije imala razloga
misliti drugačije, ali on je bio čovjek izvrdavanja, praktičar obmane, a šarm i
dopadljivost bili su mu maska. Je li rukom napipao pilulu? Čovjek njegova
iskustva u špijunskom poslu istog bi časa znao što je to i zašto je tamo.
Nelagoda joj se povećala kad je protekao čitav tjedan, a nije joj se javio.
Očekivala je da će joj nešto - poruka, čokolada, cvijeće, boca vina - biti
dostavljeno na vrata, s izražavanjem zahvalnosti za užitak u njezinu društvu u
subotu navečer, ali nikakav znak pažnje toga tipa nije stigao.
Svakoga je dana pratila otezanje istrage o misterioznoj smrti pisca, koju su
pretplatnici Le Tempsa doživljavali uzbudljivom promjenom od nacističke
propagande koja je inače punila naslovnice. Puno su iz tog ubojstva izvukli
izdavači, urednici, čitatelji, obožavatelji, pa i autorova obitelj i prijatelji. Činilo se
da su intervjuirani svi koji su makar pozdravili Beaumonta Fourniera, uključujući
i glumicu Michele Morgan, ali ime Derricka Albrechta više nije spomenuto.

243
 Knjige.Club Books

U nedjelju ujutro nakon premijere filma, Derrick je poslao kodiranu poruku svom
radio-operateru na tajnom zadatku na Long Islandu u New Yorku. U želji da svoju
istragu zadrži u privatnosti, osobno se pozabavio time, poslavši mladog narednika
SS-a s njegovog položaja elektroničkog komuniciranja po kavu kako bi sam
poslao svoj šifrirani tekst. Kad se narednik vratio, Derrick mu je dao striktnu
naredbu da dešifriranje povratne poruke prepusti njemu. Očekivao je da će mu se
njegov agent s Long Islanda javiti tek kasno u ponedjeljak. Zatražena je
informacija od njegova doušnika zahtijevala da otputuje u Williamsburg u
Virginiji i pažljivo osmisli strategiju prilaska službenici u referadi na koledžu
William and Mary.
U ponedjeljak, nakon što je prethodne noći spavao tek nekoliko sati i izdržao
besciljnu nedjelju ispunjavajući si vrijeme bez glavne okosnice, mačevanja s
mademoiselle Colbert, vratio se za svoj stol u sjedištu Sicherheitsdiensta ranije
nego obično da se smiri čekajući agentov izvještaj. Već je znao istinu koju će
sadržavati, ali želio ju je potvrditi. Bio je čovjek koji se volio osigurati da se dobro
pripremio prije nego što poduzme korake.
Odlažući jutarnju šalicu kave na stol ispred svoga šefa, Karl je primijetio,
»Danas niste svoji, mein Oberst.«
»Zapravo nisam svoj od subote navečer«, rekao je Derrick, pijuckajući kavu.
»Mademoiselle Colbert bi poljuljala svakog muškarca, ako smijem biti tako
odvažan da primijetim, Herr pukovniče.« Pomoćnik u subotu navečer je paru
služio kao vozač i pojava mademoiselle Colbert pri izlasku iz hotela u raskošnoj
večernjoj toaleti dovela je u kušnju njegovu vojničku utreniranost da gleda ravno
pred sebe.
»Bilo bi teško ne primijetiti ono očito«, rekao je Derrick. Vrlo teško, zaista,
što je prava šteta, pomislio je Derrick dok je Karl izlazio iz sobe.
Jedini element u neskladu s njezinom pojavom bio je kaput. Bio je to njen
svakodnevni kaput, neprikladno u kontrastu s njenom elegantnom satenskom
haljinom. Derrick je pomislio da bi trebala biti ogrnuta krznom. Kad je ponudio
da ga ostavi u garderobi, rekla je da će ga zadržati za slučaj da joj bude hladno.
Ukazao joj je da će rub samo skliznuti s naslona stolice na pod, a on će se pobrinuti
da temperatura sobe bude po njezinu ukusu. Predala mu ga je nevoljko, a shvatio
je i zašto kad se neki nespretni tikvan zabio u njega pa je kaput zgrabio s
unutrašnje strane da ne padne na pod. Trenutno prepoznavanje staklene kapsule u
postavi kaputa prostrijelilo ga je poput strujnog udara. Bio je to predmet koji se
rutinski tražio u odjeći koju su nosili neprijateljski agenti. Derrick nije mogao biti
posve siguran u njegov sadržaj i svrhu, ali ako to nije bila pilula cijanida, što
je radila skrivena u postavi kaputa mademoiselle Colbert - Victorije Grayson?

244
 Knjige.Club Books

Mogao je izvući samo jedan zaključak: zapanjujuće lijepa žena čiji je kaput držao
bila je špijunka.
Stajala je ni tri metra od njega privlačeći poglede, ali njezin je bio uprt ka
njemu. Svjedočila je nezgodi i njegovu spašavanju kaputa, a Derrickovo je
obučeno oko primijetilo da je lagano problijedjela i progutala knedlu, odajući
pitanje koje je zabljesnulo u njezinim sivozelenim očima. Je li otkrio pilulu?
Nasmiješio joj se samopouzdano - spas u zadnji čas! - čekajući svoj red da preda
kaput u garderobu.
Narednik s kojim je jučer razgovarao pojavio se kasno popodne pred
njegovim stolom. »Uskoro će vaša transmisija, Herr pukovniče.«
Derrick je žurno zauzeo mjesto ispred telegrafa i kodiranu poruku prebacio
na list koji je dešifrirao za svojim stolom. Informacije su bile onakve kakve je i
očekivao i bezbrižno ih propustio istražiti. Kopija fakultetskog kartona Victorije
Grayson, poznate kao Veronique Colbert, otkrila je da joj je druga studijska grupa
bila njemački jezik.

245
 Knjige.Club Books

ŠEZDESETO POGLAVLJE

I Chrisu je ponedjeljak 9. studenoga započeo u nelagodnoj atmosferi. Tijekom

pauze na satu tjelesnog, neki je učenik prišao Chrisu s leđa noseći šipku za
održavanje ravnoteže. Vidjevši njezinu sjenu na podu gimnastičke dvorane, Chris
je reagirao »kružnim«, naglom rotacijom tijela kako bi izbjegao napad s leđa,
jednim od manevara koje je u OSS-u naučio za vrijeme obuke o obrambenoj
taktici. Posramljen, ispričao se zatečenom učeniku koji je zamalo dobio nogom
u prepone. Louis Mueller je promatrao prizor i pojurio preko dvorane da ga
pozove na red. Chris je prijateljski potapšao dečka po ramenu i brzo ga otpremio,
prije nego što je Louis uspio doći do njega.
»Što je ovo bilo, pobogu? Mali se skoro usrao od straha!«
»Jedna od obrambenih taktika koje podučavam na nastavi«, improvizirao je
Chris.
»Otkad ste takve manevre uključili u svoj atletski program?«
»Ne odobravate podučavanje obrambene taktike našim mladim ratnicima,
Herr Mueller, posebno ako su nenaoružani, a protivnik im drži oružje na leđima?«
»Nije u tome stvar!«
»A u čemu je?«
U nedostatku odgovora, Louis je odbacio argument frustriranim
odmahivanjem ruke. »Primili ste poruku.«
Nervoza je prostrujala Chrisovim tijelom. Je li poruka bila od general-bojnika
Marcha? Ravnatelj se inače ne bi gnjavio dostavljanjem, možda mu je čak ne bi
ni predao. Generala nije vidio otkako je s njim večerao u ponedjeljak prije tjedan
dana - čudno, jer bi se čovjek uvijek po završetku sinovljeve poduke po brinuo
doći da se raspita kako je prošlo, a Priljepak ga nije sreo na obali rijeke
prošle nedjelje, na uobičajen dan kad je njegov susjed u divljem dijelu
svoga imanja zabacivao štap. Osim toga, jutros ga je sportski ravnatelj dočekao s
podrugljivim osmijehom i sjajem u očima, što ga je navelo na pomisao da je

246
 Knjige.Club Books

čovjek preko vikenda otkrio nešto što je trebao znati, a oko čega se njegov
nastavnik trebao brinuti.
»Što piše u njoj?« upitao je Chris.
Ravnateljevo se lice zacrvenjelo od bijesa zbog onoga što je implicirao.
»Došla je telefonom! General-bojnik Konrad March želi da večerate s njim i
njegovim sinom večeras nakon vaše poduke.«
»Kako ljubazno od njega. Koristit će mi dobar obrok.«
Kad je Chris zakoračio da prođe pored njega, Louis je rekao, »To što ste
upravo demonstrirali dječaku bio je vojni manevar. U vašem dosjeu nigdje ne piše
da ste prošli vojnu obuku. Gdje ste to naučili?«
»U školi borilačkih vještina, dok sam bio dijete. Morao sam se naučiti obraniti
zbog ovoga.« Chris je podigao ruku bez palca.
»I trebali ste«, zarežao je Louis.
Dok je odlazio, Chris se korio. Saberi se! Nervozan si kao crv u jastrebovom
gnijezdu! Louis Mueller će arhivirati taj blokadni manevar, zajedno sa svim
ostalim trunkama sumnje o njemu. Brinuo ga je onaj podmukli pogled od jutros
koji je implicirao neko tajno otkriće o Herr Baueru. No to bi mogao biti samo
način na koji je Louis Mueller održavao čelični stisak nad svojim odjelom -
navodeći osoblje na pomisao da im drži neki dokaz nad glavom za slučaj da
se otmu kontroli. Chris je znao da ga izluđuje čekanje. Dosad ni najmanje
mreškanje nije poremetilo relativno mirne vode njegovog svakodnevnog života,
a prema zadnjim informacijama nije ni Priljepkovog, premda su kodne oznake na
njihovim simbolima potvrdile da je popis njemačkih agenata autentičan. Chris je
uzeo u obzir da Abwehr možda naprosto još nije stigao ispitati generalovog
ribolovnog vodiča i sinovljevog tutora, jer su bili na kraju procesa eliminacije.
Chris će danas popodne saznati je li Priljepak još uvijek na sigurnom.
Vjerojatno je i on bio pozvan na večeru. Wilhelm bi na tome inzistirao. Prošloga
je petka, stigavši na poduku s dječakom, Chris vidio štap za pecanje naslonjen na
ogradu Priljepkova stajskog stana, signal koji je Priljepak predložio kad su se u
utorak slučajno sreli na autobusnoj stanici.
Stojeći rame uz rame, dok se Priljepak pretvarao da motri promet, krajičkom
usana je izgovorio, »Ostavit ću štap za pecanje pred vratima na dane kad dolaziš
podučavati. Ako ga nema, znat ćeš da su me odveli, pa bježi i spašavaj živu
glavu.«
S ogromnim je olakšanjem ugledao štap, naočigled naslonjen na ogradu
odmorišta. Susret na autobusnoj stanici, gdje je Priljepak spomenuo svoju
zabrinutost zbog generalova nepojavljivanja na obali rijeke u nedjelju, bio je
jedini kontakt koji je uspio imati sa svojim drugom.
Chris je imao svoj vlastiti razlog za zabrinutost. Generalova je praksa bila
pojaviti se barem dvaput tjedno na kraju lekcija iz matematike da sam procijeni
kako dječak napreduje, ali nije se pojavio. U takvim bi se prilikama Wilhelm pred

247
 Knjige.Club Books

ocem razmetao svojim znanjem zračeći zbog njegove hvale, i Chris je mislio da
je dječaku nedostajala njegova prisutnost protekloga tjedna. I Chrisu je, na neki
neobičan način na koji čovjeku nedostaje pripitomljen i krotak medvjed, kojeg je
zavolio unatoč svijesti o tome da se u bilo kojem trenutku može vratiti svojoj
normalnoj prirodi i okrenuti se protiv njega.
Da su mu vremenske prilike tijekom tjedna išle na ruku, Chris bi Wilhelmu
predložio rundu nogometa nakon poduke u koju bi uključili Priljepka, pa bi možda
saznao što se događa s generalom, ali tlo je bilo prevlažno za igru. Hans ga je na
dane poduke dočekivao bez ikakvih sumnjičavo oštrih pogleda, a Wilhelm je bio
uobičajeno vedro i brbljavo svoj, uvijek razdragan što ga vidi. Pokušao je iz
dječaka suptilno izvući gdje mu je otac, no Wilhelm je odgovarao da misli kako
je vrlo zauzet.
Čovjek je svakako bio zauzet, ali u ovom je času svako odstupanje od normale
bilo razlog za brigu. Večera s generalom večeras - ako je to zaista bio razlog
poziva - otkrit će jesu li njegovi strahovi bili neutemeljeni ili stvarni.

Iz svog ureda u sjedištu Abwehra, general-bojnik Konrad March uputio je poziv

protuobavještajnoj jedinici u sjedištu SD-a i zatražio razgovor s pukovnikom
Derrickom Albrechtom. Član osoblja koji je stavio dostavnicu na generalov stol
čuo je taj zahtjev dok je čekao potpis svoga nadređenog i nije obraćao previše
pažnje na to. Bio je svjestan da su dva zaraćena odjela povremeno surađivala oko
osjetljivih obavještajnih pitanja u interesu nacionalne sigurnosti. »Trebat ću vašu
pomoć oko smještaja jednog od naših gostiju«, obavijestio je general svog
obavještajnog pandana. »Ne reagira dobro na našu pažnju, a dali smo sve od sebe
da udovoljimo svakoj njegovoj potrebi. Što mislite o tome da vam ga možda
pošaljemo da iskuša vašu gostoljubivost ?«
Referent za nabavu se lecnuo. »Gost« je bio zatvorenik priveden prošloga
tjedna na ispitivanje - neki Abwehrov bojnik optužen za predaju u ruke
neprijatelju imena nekih od najboljih njemačkih špijuna u Velikoj Britaniji.
»Smještaj« se odnosio na smrdljivu ćeliju za isljeđivanje na trećem katu.
Činovnik uopće nije želio ni pomisliti na »gostoljubivost« SD-a.
»Svakako, Herr generale«, odvratio je Konrad. »Kada ga možemo očekivati?«
»Mogu vam ga smjesta poslati.«
»Čekat ćemo.«
General je prekinuo vezu i, na činovnikovo olakšanje, potpisao dostavnicu s
uzdahom nekoga tko je pokušao i nije uspio. »Dao sam čovjeku svaku priliku da
prizna. Njegov tretman više nije pod mojom kontrolom. Recite mom naredniku
da zatvorenika pripremi za transport.«

248
 Knjige.Club Books

»Jawohl, Herr generale!« Mladi je činovnik ščepao dostavnicu da se vrati u

svoj odjel. Nije dovoljno dugo bio na svom položaju u Abwehru da razvije
želudac za prizor odvlačenja okrvavljenog i prestravljenog nadređenog časnika iz
njegove ćelije u još užasniji pakao.
Te je večeri general-bojnik Konrad March bio uobičajeno odrješit, ali
gostoljubiv, ne odajući ni naznaku toga da možda naslućuje kako je jedan od
mladića koje je primio u svoj dom špijun. Od trgovca na crno zaplijenio je
luksuznu verziju američke društvene igre pod nazivom Monopoly, novu i njemu
i njegovu sinu. Ribar i učitelj su smjesta shvatili smisao igre i igrali su u četvero
do jedanaest sati kad je Hans pospanog Wilhelma odveo na spavanje. Njegovi su
gosti taman bili na odlasku, kad je u knjižnici zazvonio telefon. »Samo trenutak,
gospodo, ispratit ču vas«, naložio im je uvijek ispravan domaćin, izlazeći iz
prostorije kako bi se javio na telefon. Brad je na prstima otišao do pritvorenih
vrata i naćulio uho.
»... I imate neosporan dokaz da je bojnik izdao naše hrabre agente ? Žalostan
gubitak za nas, pukovniče. Bio sam siguran da ćete ga uvjeriti da progovori«, Brad
ga je čuo kako govori.
Brad se brzo pridružio Chrisu u predvorju prije negoli se general ponovo
pojavio obješena lica. »Loše vijesti?« upitao je Chris.
»Bojim se da jesu. Upravo sam saznao da je jedan od naših ljudi izdajnik naše
stvari. Otkrio je povjerljive informacije neprijateljskoj obavještajnoj agenciji. Pa,
laku noć, gospodo. Hvala što ste došli.«
Vani, izvan čujnog dometa vrata, Brad je progovorio tihim glasom, hrapavim
od krivnje. »Mučili su sirotog tipa dok nije priznao da je dao imena tih agenata
Saveznicima. Vjerojatno će ga smaknuti.«
»Što znači da smo se izvukli«, rekao je Chris, »ali blagi Bože...« Odvratio je
pogled, iskrivivši usta kao da je okusio nešto gorko. »Pitam se s kakvim ćemo još
grijesima morati živjeti i za što ćemo sve biti odgovorni prije nego što sve ovo
završi.«

249
 Knjige.Club Books

ŠEZDESET PRVO POGLAVLJE

I Bucky je nervozno iščekivao da prođe tjedan, zreo da iskoči iz svoje kože ako
mu netko samo stavi ruku na rame. Sada je bio ponedjeljak 9. studenoga, četiri
dana nakon što je ranije otišao s posla da u stablo u ulici Passy-Auteuil ubaci
poruku tražeći hitan sastanak. »U slučaju krajnje nužde«, rekao je njegov otac.
»Nužda« je bila karta koju Bucky nije htio protratiti. Želio ju je čuvati u rezervi
za prave krize, u što se nije ubrajalo spašavanje takvih poput Dirka Drechslera,
no nije mogao riskirati da ga taj izdajnik preda Abwehru. Druga je opcija bila da
jednog lijepog jutra ode iz pansiona i nikad se ne vrati, ostavljajući narednika da
uzaludno čeka njegov večernji povratak, ali ni izvlačenje nije bilo rješenje. Još se
morao dočepati onih nacrta pogona oružja koji se počeo graditi u francuskim
Alpama.
Iz očitih razloga, u poruci nije mogao objasniti svoju potrebu za sastankom.
Morat će je prenijeti licem u lice. Njegov će otac i jednostavnu poruku shvatiti
dovoljno hitnom. Ljubljeni, moramo se vidjeti što je prije moguće, kad god ti bude
zgodno. Bucky je na iglama nagađao koliko će vremena trebati da poruka bude
preuzeta i u kojem će ga se obliku kontaktirati. Poruku je ostavio 5. studenoga, tri
tjedna prije Dana zahvalnosti, roka koji mu je dao Dirk Drechsler. Vizualizirao je
kako netko svakodnevno provjerava duplju u drvetu - možda stari sluga njegove
tetke? - i brine se da dođe do pravog primatelja. Bucky je bio rastrgan. Nije imao
drugoga izbora nego ostaviti taj poziv, no bio je na mukama da bi odgovor
mogao izložiti Crnog Duha povećanoj opasnosti. Dirk Drechsler nije bio vrijedan
toga.
Buckyju je malo nedostajalo da mu to kaže prošloga četvrtka, kad ga je
izdajnik u pansionu stjerao u kut i, u blesavom pokušaju dá bude tajnovit, govorio
toliko mu se unoseći u lice, da mu je pijuckao po obrazu. Taj je idiot mislio da će
se izbavljenje od ropstva odmah ostvariti. »Ima li kakvih vijesti?«
»Non«, protisnuo je Bucky, odgurnuvši ga. »Morate biti strpljivi, monsieur.
Tek sam danas poduzeo prvi korak u ispunjenju vašeg zahtjeva. Za ovakve stvari
treba vremena.«

250
 Knjige.Club Books

»Pa, nemoj predugo čekati, amigo.«

Kontakt se uspostavio dan kasnije, u petak, u obliku izbijanja aktovke iz ruke
dok je u gužvi čekao metro. »Oprostite, gospodine«, promrmljao je čovjek,
sagnuvši se da podigne torbu. Dodavši je Buckyju, brzo se okrenuo i odbrzao prije
nego što mu je uspio vidjeti lice. Isprva je Bucky posumnjao da bi muškarac
mogao biti džeparoš - Pariz ih je bio krcat - i potapšao se po prsnom džepu u
potrazi za novčanikom s dokumentima, kad je ugledao krajičak poruke
kako proviruje ispod poklopca aktovke. Osvrnuo se uokolo i ustanovio da nitko u
smrknutoj gomili putnika zaokupljenih samima sobom nije pokazao ni najmanji
interes za komadić papira koji je zavukao u džep. Kad je vlak krenuo, pročitao je
da je sastanak bio ugovoren te večeri u šest sati u prikladnoj i pristupačnoj
bibliothéque publique, velikoj javnoj knjižnici udaljenoj samo ulicu od inženjerke
tvrtke u kojoj je radio. Lozinka koju može očekivati bila je Victor Hugo.
Mjesto je bilo inteligentan i logičan izbor. Bucky bi često nakon radnog
vremena odlazio tamo čitati u svojevrsnoj oazi mira i tišine. U poruci nisu stajale
upute o mjestu susreta s kontaktom u knjižnici. Za radnim stolom? U arhivu?
Odjeljcima za čitanje? Redovima između polica? Kojim? Bilo ih je desetak. Nije
očekivao Nicholasa Cravoisa osobno. Poslao bi posrednika, no je li Bucky trebao
očekivati muškarca ili ženu? Kako će ga ta osoba prepoznati? Je li trebao odjenuti
ili imati pri ruci kakvo identifikacijsko obilježje, poput šala ili neke određene
knjige? Bucky je pretpostavio da se treba samo pojaviti i sjesti na neko vidljivo
mjesto. Glasnik će mu se javiti. Nekoliko minuta prije šest sati zauzeo je sjedalo
za jednim od stolova u glavnoj prostoriji, okrenut prema vratima, osjećajući se
izloženo i razmišljajući o tome kako se trebao sakriti u neki zakutak gdje on
i njegov kontakt ne bi bili primijećeni.
U šest je sati stigao val ljudi odjevenih u ogrtače i izdišući smrznuti dah -
Bucky je iza svojih novina izbrojao njih petero - i raspršili su se po prostoriji s
usredotočenom namjerom redovnih posjetitelja koji polažu pravo na svoja mjesta
za čitanje. Nitko se nije uopće obazirao na njega.
Nekoliko minuta kasnije kroz vrata je, smijući se i čavrljajući, nagrnula grupa
veselih studenata, smjesta utihnuvši na strogo siktanje knjižničarke. Ni ne
pogledavši Buckyja, odabrali su stol u udaljenom kutu prostorije, gdje su se preko
svojih zadaća mogli hihotati i došaptavati izvan vidokruga stroge službenice za
posudbenim pultom. Bucky je čekao, svake minule minute postajući sve
nervozniji.
Promiljelo je sat vremena. Bližilo se doba zatvaranja knjižnice i morao je
uloviti vlak za Saint-Michel. Trebao je pješački do stanice, a ponekad je vlak
kasnio ili bio pun pa je morao pričekati idući. Zatim se trebalo uzeti u obzir i
vrijeme hoda do pansiona, što će ga približiti vremenu policijskog sata. Mora
također uračunati i vrijeme za sastanak - naravno, ako se njegov kontakt bude
pojavio.

251
 Knjige.Club Books

Ukazala se deset minuta kasnije. Iskoračila je između redova polica iza

posudbenog pulta, knjižničarka koja je nosila identifikacijsku pločicu i hrpu
knjiga koje je trebalo vratiti na police. Prošla je pored njegova stola i ispod glasa
izgovorila, »Victor Hugo.«
Bucky je ležerno presavio novine, uzeo aktovku i ustao. Pogledao je na sat -
Još imam vremena odabrati knjigu prije odlaska, to bi pokazalo svima koji bi ga
gledali. Da udovolji glavnoj knjižničarki, zauzetoj na svom zapovjednom
položaju, ali budno pazeći na područje sastanka, ležerno je pretraživao police sve
dok nije naišao na onu gdje je knjižničarka nestala.
Bila je mlada, donekle zgodna i sva poslovna. Bucky je pomislio kako će
naposljetku ostarjeti u sjedokosu usidjelicu stroga lica za posudbenim pultom,
stereotipnu knjižničarku koja bi na kraju dana išla mački u svoj jednosobni stan,
ako je knjižničarka uopće bila njegov kontakt. »Kako vam mogu pomoći«, upitala
je.
Bucky joj je objasnio. »Bit ćete kontaktiram«, rekla je.
I tako je čekao, dok je Dirk Drechsler obigravao oko njega i pušio.
Tračak nade ukazao se tog ponedjeljka ujutro. Pogled na donju stepenicu pri
izlasku iz pansiona na putu za posao, zahtijevao je put do drveta. Odmah se uputio
odgovoriti na poziv, a kasnije će objasniti kašnjenje svom nadređenom, suradniku
OSS-a koji će to razumjeti. U spremištu u parku pronašao je samo jedan nalog:
Čekaj na klupi.
Bucky je slijedio naredbu, pitajući se koliko će dugo morati čekati prije negoli
se netko pojavi. Nije se trebao dugo brinuti. Prije nego što su mu se noge počele
smrzavati, u park je noseći papirnatu vrećicu ušetao čovjek koji je prošao
sredovječnost, s očitom namjerom da podijeli klupu s Buckyjem. Zaključio je da
je čovjek s vrećicom redoviti posjetitelj toga mjesta, jer se činilo da ga je
jato golubova po ogoljelim granama drveća očekivalo.
Čovjek je Buckyjevu prisutnost potvrdio nehajnim kimanjem glavom
sjedajući na drugi kraj klupe i otvarajući vrećicu, očito signal koji je istoga časa
jato ptica s drveća privukao oko njegovih nogu. Bucky ga je ozlojeđeno promatrao
kako baca kruh, brinući se kako će njegov kontakt znati kome od njih pristupiti.
Zbog raskoši muškarčeva kaputa obloženog krznom i odgovarajuće šubare u
ruskom stilu, kao i bezobzirnog bacanja potrepštine u kojoj su ostali Parižani
oskudijevali, doživio ga je kao stanovnika bogate četvrti. Doista, sunčano je
vrijeme izvuklo iz kuća dobar broj imućnih pripadnika njegove generacije u šetnju
parkom ruku pod ruku.
Dok je Bucky razmišljao što učiniti, muškarac je rekao, »Victor Hugo je
običavao sjediti ovdje. Jeste li to znali, monsieur?«
Bucky je usrkao dah. Njegov kontakt! Pokušao je adekvatno odgovoriti.
»Victor Hugo. Nedavno sam čuo to ime.«

252
 Knjige.Club Books

Muškarac je dobacio koricu kruha prema golubovima koji su mahnito

kljucali. »Gdje?«
»U javnoj knjižnici nedaleko od Quai André-Citroena.«
»O, da. Naloženo mi je da vam predam ovo da proslijedite svom prijatelju.«
Dodao je Buckyju presavijenu poruku zaklamanu na krajevima. »Kažite mu da
slijedi upute otisnute u pismu. A sad mi recite što znate o tom čovjeku, što ste
primijetili o njegovom karakteru, osobnosti, temperamentu, fizičkom stanju,
sklonostima, sposobnosti da izdrži poteškoće. Slobodno izrazite svoje osobne
osjećaje u vezi s njim, monsieur. To je važno.«
Istresajući papirnatu vrećicu kako bi svojim pernatim prijateljima pokazao da
je prazna, muškarac ju je složio i spremio u džep kaputa - sve je vrijedilo čuvati u
zadnje vrijeme - pa se naslonio prekriženih ruku, poput kazališnog posjetitelja
koji strpljivo čeka da započne predstava. U međuvremenu, Bucky je razmatrao
svoje dojmove o Dirku Drechslern. Shvaćao je da je njegova procjena potrebna
da se odredi kakav će tip tereta prevoziti suradnici njegova oca. Put iz Francuske
do sigurnog teritorija bit će težak i podmukao, svakako ne za malodušne i
nepouzdane. Bit će uključeni i drugi ljudi, prijeko potrebni, hrabri ljudi koji će
riskirati svoje živote da američkog izdajnika vrate u njegovu domovinu. Buckyju
nije preostalo ništa drugo nego da Dirka Drechslera opiše kao čovjeka za kojeg
je zapazio da je - neodlučan, nesposoban, lakovjeran, samoživ, očajan, ali
intuitivan i pronicljiv.
»Volio bih da vam mogu nabrojati više pozitivnih osobina«, rekao je Bucky
kad je završio.
»Recite mi još jednu stvar«, rekao je muškarac dok je ustajao da ode. Nakon
što je očistilo tlo od mrvica, jato ga je napustilo i u jednom naletu odletjelo na
drveće. »Vjerujete li da bi taj čovjek predstavljao opasnost za vas, ako mu se
zahtjev ne ispuni?«
Bucky je oklijevao. »Ne vjerujem da bi želio biti, ali...« Slegnuo je ramenima.
»Ali takav je kakav je, zar ne?«
»Da. Zato i jest opasan.«

253
 Knjige.Club Books

ŠEZDESET DRUGO POGLAVLJE

Toga je jutra sestra Mary Frances nabasala na Bridgette koja se na odlasku prema
modnoj kući Boucher spuštala niz stepenice, pa rekla: »Ma chére, možemo li
razgovarati nasamo?«, i uz rezak zvuk žustrog pomicanja habita krenula prema
svom uredu prije nego što je Bridgette uspjela odgovoriti.
»Naravno, časna majko«, promrmljala je Bridgette. Naredba, dakle, a ne
molba, pomislila je i krenula za prilikom u crnoj halji niz hodnik u tamno
obloženu odaju po kojoj bi se čak i anđeli potrudili kročiti pažljivo. Što se, zaboga,
dešava? Nikada nije vidjela časnu majku tako smrknutu.
U »branič-kuli«, kako su redovnice bojažljivo, ali s ljubavlju nazivale ured
časne majke, njezina se čuvarica okrenula prema njoj. »Mademoiselle Dufor,
bojim se da imamo problem.«
Bridgette se obeshrabrila. Uh, uh. Mademoiselle Dufor, a ne mademoiselle
Bernadette. To je značilo nevolju. »Da?«
»Da. Najbolje da sjednete.«
Bridgette je sjela. Sestra Mary Frances raširila je nabore svoje halje na sjedalo
iza svog stola, sklopila ruke na stolu i obratila se Bridgette tonom koji je
podržavao njezinu uzvišenu titulu i reputaciju praktične osobe. »Mislim da vas je
Achim Fleischer otkrio.«
»Molim? Kako?«
»Neobjašnjivu promjenu u njegovom ponašanju prema vama proteklog tjedna
potkrijepila je prijava koju sam zaprimila rano jutros. Jedan je stanovnik ovog
kvarta napokon skupio hrabrosti istupiti.
Izgleda da je u subotu prije tjedan dana kasno popodne vidio kako se Achim
Fleischer požarnim stepenicama iskrada iz potkrovlja gdje je vaša soba, dok je
redovnička zajednica bila na večernjoj misi. Moj se doušnik nije želio petljati s
francuskom policijom, ali savjest mu nije dala mira pa je došao k meni. Vi ste u
to vrijeme bili odsutni, otišli ste se naći s prijateljima na čaju, koliko se sjećam.«

254
 Knjige.Club Books

Bilo je to one subote kad se Bridgette u čajani s knjižarom sastala s timom.

Zbunjeno je rekla, »Ali, što bi Achim radio u potkrovlju?«
Sestra Mary Frances nagnula je glavu i pogledala Bridgette kroz naočale.
»Doista, dijete drago, trebam li vam objašnjavati? Iskoristio je vašu odsutnost da
vam pretraži sobu. Možda je tragao za nečim zabranjenim, ali intuicija mi govori
da je želio saznati više privatnih detalja o vama kao ženi. To bi bilo tipično za
podlog učenika kojeg sam poznavala.«
Odjednom joj je bilo jasno. »I pronašao je radio-stanicu«, obamrlo je
prošaptala.
»Vjerujem da je tako. Jeste li u svojim odajama zamijetili nešto odškrinuto,
pomaknuto sa svog mjesta?«
Bridgette se prisjetila. »Da, spavaćica je pala s vješalice na pod. U tom
trenutku nisam tome pridavala značaj, ali bila sam iznenađena jer je uvijek vješam
za unutarnju omčicu.« Zgrožena onime što bi to moglo značiti, Bridgette je rekla,
»Ali, ako je otkrio radio, zašto me nije dao uhapsiti?«
»Pretpostavljam da čeka pravi trenutak, možda kad se priključi Vichyjevoj
Miliciji. Ili je to, ili nije imao srca to učiniti. Bez obzira, morate smjesta javiti
svome nadređenom o ovim promjenama događaja i potražiti drugo mjesto za
svoju operaciju. Čak mi je, ma chére, ali ne mogu dovoditi samostan u opasnost.«
Časna je majka ustala sa svoje stolice, poput tamnog, nepremostivog vala koji se
diže iz oceana. »Možda bi sad bio dobar čas da to učinite, što mislite?«
»Da, časna majko.« Bridgette je poslušano ustala na svoj otpust, sleđena do
srži, potpuno zaboravivši na dogovor s madame Richter za drugu probu njezine
balske haljine. O, Bože, poštanski sandučić, mural, njezin smještaj, idealno
mjesto za radio-stanicu... sve je trebalo zamijeniti. Odmah je otišla u svoju
tavansku sobu obavijestiti bojnika.

Od dugogodišnjeg vođenja tajnih operacija Alistair je postao imun na

neočekivane katastrofe, poput ove koju mu je Bridgette dojavila u svom radio-
prijenosu. Smireno, praktički istoga časa, bojnik Renault je kodirano uzvratio:
Ništa ne poduzimajte. Ostanite gdje jeste i čekajte. Odmah potom, uputio je SOS
poziv svom čovjeku u Parizu. »Pobrinut ću se za to«, rekao je Henri.
Na kraju svoje smjene toga popodneva, Achim Fleischer stajao je na platformi
metroa čekajući u mnoštvu ostalih putnika, odlučan da bude među prvima koji će
ući i zauzeti sjedalo. Na zvižduk nadolazećeg vlaka koji je jurio duž pruge,
oslonio se da će mu status uniforme omogućiti da se ogluši na službenika metroa
koji je upozoravao da se odmakne od ruba platforme. Odmah potom putnici su
nagrnuli naprijed prije negoli se vlak zaustavio, a zrak je proparala škripa kočnica
lokomotive, mahnito puhanje zviždaljke i ljudska vriska. Muškarac - uobraženi
255
 Knjige.Club Books

policajac, kako je Achima poslije opisao svjedok - pao je na put nadolazećem

vlaku. Smrt je kasnije proglašena nesrećom. Žrtvu je u smrt gurnula ravnodušna
gomila - lekcija iz osobne sigurnosti i moralnog ponašanja koju bi putnici
željeznice ubuduće trebali imati na umu, savjetovali su iz uprave metroa.
U ponedjeljak uvečer, u propisano vrijeme u osam sati, Bridgette je primila
poruku iz Berna: Sve je sređeno. Ostanite gdje jeste.
Kasnije iste večeri, sestra Mary Frances primila je posjetitelja, Francuza od
one vrste kakva je rijetko pozivana u samostan i nikada u njezine privatne odaje,
a pogotovo ne u to doba noći. Nakon što je saslušala vijest koju joj je došao
priopćiti, časna se majka prekrižila. »Neka se Bog smiluje njegovoj duši«, rekla
je, na što je čovjek odvratio, »Amen.«

Toga je popodneva u stražnjem hodniku pansiona Bucky proslijedio poruku

Dirku, koji ju je pročitao s osmijehom od uha do uha.
»Čovječe božji! Hvala, prijatelju«, rekao je Dirk. Zaigrano je udario Buckyja
u rame. »Izgleda da mi je prijevoz na putu! Znat ću više sutra popodne kad se
sastanem s nekim tko će me uputiti u postupak.«
»Pssst!« Upozorio ga je Bucky.
Dirk je stavio prst na usne. »Neću reći više ni riječi, amigo.«
Nisi trebao reći ni ovoliko, Bucky ga je prostrijelio pogledom i promatrao
kako se narednik šepureći odlazi pridružiti njemačkim stanarima koji su u salonu
pili rakiju, sa smiješkom toliko očitim kao poruga školarke na igralištu: Nja-nja-
nja, nja-nja-nja! Ja imam tajnu! Nakon nekoliko vrčeva piva, tko se ne bi okladio
da se debelom neće omaknuti hvala kako su mu dani među njegovim
mučiteljima odbrojeni? Bucky nije nimalo mario za posljedice koje bi mogle snaći
Dirka Drechslera, ali jest za živote očevih ljudi.
Bucky se nervirao zbog situacije, sve dok sljedeće večeri nije uspio privatno
razgovarati s prevrtljivcem da sazna detalje njegova prebjega. Za doručkom je
satnik primijetio sretno raspoloženje svoga narednika i raspitivao se što je razlog
toj nagloj promjeni u njegovoj energiji.
Bucky se trznuo kad mu je Dirk brzo namignuo preko stola i zastrašujuće
nepromišljeno odgovorio, »A voljeli biste znati, zar ne?«
Kapetan i poručnik vratili su se kobasici s jajima, očito nezainteresirani za
porijeklo crva u stražnjici narednika Drechslera, ali upravo je takav tip
nepromišljenosti natjerao Buckyja te večeri da vreba na prednjim prozorima
iščekujući njegov povratak. Što prije taj čovjek nestane odavde, to će biti sigurnije
za njega, njegova oca, tim i njegovu misiju. »Onda, monsieur?«, rekao je kad se
ovaj konačno pojavio.

256
 Knjige.Club Books

Narednikova namrštenost govorila je sama za sebe. »Ne idem«, rekao je, glasa
kiselog od razočaranja. »Preopasno je, preteško. Nikad ne bih uspio. Mogao bih
baš umrijeti i ovdje gdje mi je toplo i želudac mi je pun i donekle sam siguran,
umjesto od gladi i smrzavanja pokušavajući prijeći Pirineje zimi. Ne hvala.
Možda ću ponovo razmisliti o tome na proljeće, ali zasad ću riskirati povratak
kući nakon što rat završi.«
»Pa što ste mislili kako će ruta izgledati, monsieur?«, otresao se Bucky. »Da
će biti šetnja parkom, kako vi Amerikanci to volite reći?«
»Mislio sam da ćemo ići vlakom.«
Bucky je tada shvatio. Tim je iskoristio narednikove slabosti koje je nabrojao
čovjeku-ptici i upotrijebio ih kako bi ga odgovorio od pokušaja bijega. Drechslern
je podastrta potpuna slika o teškoćama, opasnosti i odricanju, i on se uplašio,
uštedjevši očevom spasilačkom timu vrijeme i trud u prijevozu Drechslera do
španjolske granice - osim ako mu, naravno, nisu odmah na početku namjeravali
dati metak u čelo da se poštede gnjavaže s njim. Ali kamo je to dovelo Buckyja,
sina Crnog Duha? Sada je bio još izloženiji opasnosti od narednikove jezičine.
Dva dana kasnije, Unterfeldwebel Dirk Drechsler, rođen i odgojen u Americi,
nestao je s ulica Pariza i više nikad nije viđen. Nije bilo njemačke odmazde.
Otipkano pismo na njegovu stolu u njegovoj jedinici Abwehra navodilo je da se
vraća u Sjedinjene Države i izjavljuje apsolutno gnušanje prema svom satniku,
poručniku, Trećem Reichu, Adolfu Hitleru i Nacističkoj stranci.

257
 Knjige.Club Books

ŠEZDESET TREĆE POGLAVLJE

Opet se pukovnik Derrick Albrecht našao u situaciji da mora odlučiti što učiniti
s Victorijom Grayson, sada dokazanom stranom tajnom agenticom za koju je bio
gotovo siguran da radi za OSS. Nije uspostavio kontakt s njom još od one večeri
premijere prije gotovo tjedan dana. Sigurno se pita što namjerava, što je planirao
s udvaranjem osim njihovih nedjeljnih borbi. Bio je petak, 13. studenoga, datum
u kalendaru koji je većina svijeta smatrala nesretnim. Loše su se stvari događale
kada bi petak pao na trinaesti dan u mjesecu. Njegova majka na taj dan nikada
nije izlazila iz kuće. U podupiranju tog uvjerenja da su to najopasnija dvadeset i
četiri sata u kalendaru, pozivala se na osobno iskustvo. Derrick se pitao je li
Victoria praznovjerna. Predosjećao je da bi ona ismijala takvu glupost.
Trebao bi ustati i otići, pomislio je, prepustiti Karla njegovoj vlastitoj zabavi
petkom uvečer i završiti s danom, kao što bi to običavali govoriti njegovi davni
prijatelji s Harvarda. Nije bilo ničega što je želio raditi, niti je igdje posebno žudio
biti, iako to zapravo nije bila istina. Otkazao je večer sa Celeste. Trebali su se naći
s njezinim prijateljima u popularnom kabareu, no on nije bio raspoložen
za grozničavu atmosferu zadimljene plesne dvorane krcate ljudima koji očajnički
žele zaboraviti da je rat. Celestini su prijatelji bili maloumna, zajedljiva plejada
umjetnika, pisaca, glazbenika i ljudi iz filmskog svijeta, plitki poput njihovih
talenata, i počeli su mu dodijavati.
Tako je ostao u svom uredu, obavijen mirisnim dimom Montecrista koji se
kovitlao pod svjetlošću jedne stolne lampe. Ovdje, u ovom hladnom, bezličnom
uredu, mogao je najjasnije i trezveno razmišljati o dužnostima svoga posla, bolje
nego u svom hotelskom stanu gdje su ga poznati predmeti činili nostalgičnim za
domom i obitelji.
Njegovo je kratko poznanstvo s Victorijom Grayson nekako uspjelo otvoriti
vrata uspomenama na bezbrižnog dječaka kakav je bio u to vrijeme, za razliku od
ovog muškarca u kasnijoj dobi.
Dakako, u to doba Njemačka nije bila u ratu.

258
 Knjige.Club Books

Veličanstvena Victoria... Što da radim s tobom, ljepoto moja? Trebalo mu je

gotovo tjedan dana da odluči, boreći se s iskušenjem da je nazove. Po otkrivanju
pilule cijanida, neposredna mu je misao bila da je izvuče iz Francuske prije negoli
joj ponestane sreće i netko drugi nabasa na otkriće. Vratio bi je raskrinkanu, ali
neozlijeđenu onom američkom genijalcu koji mu je smislio ubaciti savršenu ženu
u život. I koliko je samo genijalna spletka bila u pitanju!
I sam poznat po genijalnosti u igri manipulacije, Derrick je bio zapanjen
njezinom suptilnošću. Victorijin je hendler u L’Ecole d’Escrime Français ubacio
floretisticu, s uvjerenjem da će glas o njezinoj vještini s oštricom doprijeti do ušiju
pukovnika Derricka Albrechta, njemačkog šampiona u tom sportu. Znatiželja i
uzbuđenje izazova namamili bi ga da je pogleda i iskuša njezinu sposobnost, a
nakon te prve nedjelje... tko god da je vukao konce, naprosto je dopustio da
prirodna naklonjenost pukovnika Albrechta prema ženi Victorijine ljepote i
porijekla ide svojim tokom. Jedna bi stvar vodila drugoj, i ona bi završila kao
pukovnikova pratnja na nacističkim događanjima, a naposljetku i u njegovoj
postelji, ubirući informacije kao tratinčice na livadi.
No, kako čovjek koji je kontrolirao konce nije očekivao da će uvježbano uho
mete detektirati američki naglasak njegove marionete? Je li računao na to da će
Derrick Albrecht zažmiriti na njezinu nacionalnost iz ljubavi prema Americi i
svog poštovanja i fascinacije lijepom ženom? Ta ga je hrabra pretpostavka i
bezobzirno zanemarivanje života njegove operativke razbjesnila i Derrick je
pomislio da će mu, ako se ikada dočepa orkestratora, iščupati grkljan. Što bi da je
plan propao? Da je lutkar pogrešno procijenio pukovnikovu privlačnost prema
njegovoj ubačenoj lutki kad bude otkrivena? Već bi bila pred streljačkim vodom.
Postojao je također i drugi dio toga plana koji Derrick nikako nije uspijevao
povezati sa ženom koju je upoznao. Victoria nije imala nikakvu namjeru spavati
s njim. Nije pokazala ni naznaku toga da joj je imalo privlačan. Kako je njezinu
hendleru u postupku provjere promaklo da žena poput nje nikada ne bi pristala
zavesti muškarca kojeg prezire? Koliko je OSS znao, bio je ključni igrač u
najvećem zlu ikad počinjenom protiv čovječanstva. Njegova je zemlja
započela rat koji je ubio ljubav njezina života.
Zbog toga je preispitao svoja prvotna zapažanja i došao do uvjerenja da
Victoria Grayson nije bila postavljena ne bi li mu zapela za oko, te da je njezinom
kontroloru možda pripisao previše zasluga. Pukovnik Derrick Albrecht nije uopće
bio uključen u OSS-ov plan. Bio je samo neočekivani uljez na igralištu misije
Victorije Grayson u školi mačevanja.
Stoga je ponovo promislio o svom planu djelovanja. Ulog je bio veći od
njegovih osjećaja prema njoj. Mora misliti na svoju zemlju i učiniti sve što može
da je izvuče iz ovog suludog rata, pa joj je odlučio dopustiti da nastavi sa svojom
misijom vjerujući da je još uvijek neotkrivena. Poput dvojice Konradovih špijuna,
nesvjesnih da je on u prednosti, upotrijebit će Victoriju Grayson kao lijevak za

259
 Knjige.Club Books

usmjeravanje strogo povjerljivih informacija kako bi pomogao Saveznicima da

Hitlera bace na koljena.
No, da bi mogao zaštititi Victoriju, morao je biti još oprezniji u zaštiti
vlastitog položaja. Derrick je tu svoju namjeru provodio još od 1. rujna 1939.
godine, kada je Waffen SS u Bedzinu u Poljskoj masakrirao dvije stotine Židova,
a među njima i neke pripadnike plemstva koji su bili cjeloživotni prijatelji njegove
obitelji, uključujući i Derrickova voljenog kuma.
Derrickov je otac, zgađen njegovom promašenom, premda domoljubnom
odlukom da se priključi Waffen SS-u, izjavio, »Uspostavljanje tisućljetne
vladavine Nacističke stranke zabluda je pomahnitalog luđaka. Treći Reich nije
ništa drugo doli dvorac izgrađen u pijesku na pomolu nadolazeće plime. Ako se
ne poduzme nešto što će zaustaviti tog bezumnika, Njemačka je osuđena na
propast.«
Visoko odlikovani Derrick, kojemu je Hitler osobno dodijelio Viteški križ i
koji je bio jako cijenjen u vojnim krugovima, složio se s očevim gledištem, no
bilo je prekasno da se povuče iz Waffen SS-a, a da pritom ne pobudi sumnju u
svoju odanost Führeru. Ne samo da bi ga uhitili zbog izdaje, nego bi se i Himmler
namjerio na članove njegove obitelji, a titule ih ne bi mogle spasiti.
U početku, Derrick jedva da je razmišljao o svojoj odluci da se pridruži. SS
je bio formiran da čuva njemački narod od njegovih neprijatelja. Bila je to elitna
organizacija nacističkog režima. Odgajanom u svijetu elitizma, bilo mu je posve
prirodno zauzeti odgovarajuće mjesto u najvišim ešalonima njemačke vojske.
Koliko li je bio naivan! Izvučen iz redovne vojske Wehrmachta prije nego što
je uspio odslužiti vojni rok, nije bio indoktriniran u esesovski mentalni sklop. Bio
je pošteđen pohađanja Bad Tolza, škole za obuku SS časnika koja je zahtijevala
da se Hitlerova paravojna »elita« odrekne vjere u Boga, pobije svoje roditelje, ako
je potrebno, desenzibilizira na ljudsku patnju i nadiđe sve moralne inhibicije.
Ali on jest igrao svoju ulogu s najgorima od njih, i on će isto gorjeti u paklu
zbog zločina u kojima je sudjelovao, čak i ako ga prvo ne sustignu ljudski zakoni.
Do 1940. godine, Derrick je već bio željan pokajanja zbog svojih zločina i
voljan preuzeti tajni zadatak spašavanja njemačkih vojnih časnika, političkih
ličnosti i svećenstva, osumnjičenih za izdaju Trećeg Reicha, od mučenja,
zarobljeništva i smrti. Postizao je to tako što bi ih izvlačio iz isljedničkih ćelija
Abwehra i SD-a i sprovodio u tobožnje grobove, na lažna mjesta za ispitivanje,
koncentracijske logore i streljačke vodove. Oslobađanje tih ljudi uključivalo je
izrazito stresne i opasne makinacije. I najmanji je krivi potez mogao rezultirati
propašću pukovnika Derricka Albrechta, njegove obitelji, general-bojnika
Konrada Marcha i dvojice muškaraca iz njegovog osoblja u SD-u odanih cilju
oslobađanja Njemačke od Hitlerova ugnjetavanja.
Posljednji kandidat za spašavanje kojeg mu je Konrad poslao iz Abwehrovog
sjedišta, bojnik Wehrmachta, bio je jedan takav slučaj. Budući da ga je SS već
sumnjičio za izdaju, pristao je biti žrtvenim jarcem u slučaju curenja informacija
260
 Knjige.Club Books

o njemačkim agentima. Bio je uhićen, »saslušan« i njegovo je »truplo« prevezeno

iz Pariza. Čovjek je proizveo sitan zvuk u drvenom sanduku koji se koristio za
transport od ćelije do »odlagališta«, gdje će biti deponiran u prijateljske ruke.
Kaplar iz njegova osoblja uzviknuo je, »Čekajte!
Mislim da sam čuo zvuk koji dolazi iz lijesa. Da otvorimo poklopac i
provjerimo je li izdajnik još živ?«
»Baš šteta ako jest«, hladno je rekao Derrick. »Otkrit će da je znatno ugodnije
biti sahranjen mrtav, nego živ.«
Kaplar se nasmijao. »Jawohl, Herr pukovniče!«
Derrick je povukao zadnji dim cigare, prije nego što ju je zamišljeno ugasio
u mjedenoj pepeljari koja je nosila grb njegove obitelji. Victoria Grayson... Znao
je, naravno, točno svoje planove za nju, ali prvo je morao dobiti nepobitan dokaz
da je špijunka. Obavit će to u nedjelju u školi mačevanja.

261
 Knjige.Club Books

ŠEZDESET ČETVRTO POGLAVLJE

Da je Dirk Drechsler prebjegao, Bucky je čuo u srijedu uvečer 13. studenoga,

kad se na kraju radnog dana vratio u pansion. Madame Dupree ga je dočekala na
vratima prije nego što je uspio otrti cipele o otirač. »Dođite u kuhinju«, rekla je
ispod glasa. Slijedio ju je bez komentara, provukavši se neopaženo pored vrata
dnevne sobe u kojoj su ostali stanari živahno razgovarali. »Što se dogodilo?«
upitao je nakon što je madame Dupree čvrsto zatvorila vrata za njima.
»Vaš je američki prijatelj dezertirao i vraća se u Ameriku«, prošaptala je.
»Narednik je ostavio poruku o tome. Satnik Achterberg nas je upravo
obavijestio.« Usne njegove gazdarice razvukle su se u rijedak osmijeh. »Ne
moramo se više brinuti zbog njega, mon ami. Više nam se neće - kako vi to ono
kažete? - motati pod nogama.«
»Otišao je zauvijek?« Bucky nije mogao vjerovati.
»Barem ispod ovog krova. Ako ga pronađu prije nego što uspije izaći iz
Francuske, bit će strijeljan. Tragaju za njim.« Blaženo je uzdahnula. »Već lakše
dišem. I vi biste trebali, Stephane.«
»Da...«, skeptično je rekao Bucky. Pomisao od ranije, da bi spasilački tim
mogao upotrijebiti metak ne bi li se poštedio baktanja s američkim izdajnikom,
možda ipak nije bila neutemeljena. Pitao se jesu li njegov otac ili bojnik naredili
alternativni plan izvlačenja narednika iz Francuske.
S nemirnim mislima, Bucky se pridružio ostalima u dnevnoj sobi da čuje
izvještaj o Dirkovom dezerterstvu. »Neće daleko dospjeti«, govorio je satnik
svojim kolegama i znatiželjnim Francuzima. »Prokleti Amerikanac. Znao sam da
nikad ne treba vjerovati kvislingu. Ako ga uhvate, ne gine mu streljački vod.«
Neće ga uhvatiti, mogao im je reći Bucky, odjednom siguran u sudbinu Dirka
Drechslera. Sirota budala nikad nije trebala ni otići iz Teksasa. Morao je nekako
dojaviti Vivku da više ne mora strahovati da će naletjeti na svog najboljeg
prijatelja iz djetinjstva. Bucky je pretpostavio da će biti tužan, ali i on će moći
lakše disati.

262
 Knjige.Club Books

U utorak navečer, na dan kad je Le Temps objavio priču, Bridgette se obratila

sestri Mary Frances, »Vjerujete li da je to bila nesreća?«
»Što bi drugo moglo biti, ma chere amie? Platforma metroa u prometnoj špici
jedno je od najopasnijih mjesta u Parizu. Achim je stajao preblizu tračnicama,
nesumnjivo se htio progurati da se ukrca prvi. Bio je pravilno upozoren i odlučio
se oglušiti. Zbog svoje je vlastite naravi upoznao preuranjenu smrt.«
Preuranjenu, možeš misliti! pomislila je Bridgette, pozorno promatrajući
sestru Mary Frances. Achimova »nesreća«, samo nekoliko sati nakon što je
obavijestila bojnika o izvještaju časne majke, bila je toliko pravodobna da je
mogla "biti samo promišljena. Prošli su je srsi. Nije očekivala tako drastično i
trajno uklanjanje prijetnje svojoj sigurnosti.
Sestra Mary Frances položila je hladne prste na Bridgettin obraz. »Morate
nastaviti gdje ste stali, dijete moje. Borite se na pravoj strani - na strani Boga - da
svijet oslobodite od najvećeg zla. Opće dobro ponekad traži žrtve. Achim je bio
na krivoj strani.«
Bridgette je zurila u nju. Blagi Bože! Časna je majka nekako sudjelovala u
ovome. Redovnica je imala neku predodžbu o tome što se dogodilo Achimu
Fleischeru. »Živite u miru, dijete moje«, ljubazno joj je savjetovala žena. »Achim
je sada s Gospodinom. Molit ću se da mu ukaže milost.«
Proći će neko vrijeme prije negoli bude mogla živjela u miru, pod
pretpostavkom da će uopće moći, pomislila je Bridgette, potiskujući nalet
mučnine. Achim Fleischer bi je nesumnjivo prokazao francuskoj Miliciji. Njegovi
su nekadašnji osjećaji prema njoj bili mrtvi poput prešanoga cvijeta u knjizi, no
ipak... Bridgette je uzdahnula. Jedini mir, jedinu utjehu predstavljalo joj je
saznanje da Achim više nije bio prijetnja sigurnosti ni njoj ni njezinim
prijateljima.

Do subote su Brad i Chris osjetili popuštanje tjeskobe koja ih je danonoćno morila

čitavog tjedna, no nisu se mogli osloboditi krivnje zbog isljeđivanja nedužnog
časnika Abwehra okrivljenog za njihov zločin, bez obzira što je čovjek, zbog
svoje pripadnosti Abwehru, vjerojatno počinio zločine za koje jest bio kriv. Sada
su živjeli stvarnost na koju ih je bojnik upozorio: »Nitko svoju misiju ne završava
čiste savjesti. Mutež je dio ovog posla.«

263
 Knjige.Club Books

Ipak, bili su zahvalni što više ne moraju spavati na pola oka, niti se osvrtati
preko ramena pri svakom koraku. Sve je ukazivalo na to da general nikada nije ni
pomislio da bi Brad i Chris mogli biti upetljani u otkrivanje špijuna Abwehra.
Također u subotu, pukom srećom, Chris se uspio osloboditi tamnoga oblaka
pod kojim je živio. Jutro je provodio u Les Halles, središnjoj pariškoj zelenoj
tržnici, takozvanom »trbuhu Pariza«. Mogao je zamisliti kako je sajam izgledao
prije okupacije, vrveći subotnjom gužvom i raširenim kolicima i štandovima
krcatim svježim voćem i povrćem, sirevima, mesom, kruhovima i pecivima, i tako
već osam stotina godina. Još uvijek je bilo hrane za kupiti, ali u oskudnoj ponudi
po pretjeranim cijenama. Upravo je izašao iz jedne labirintske podzemne uličice
gdje se pogodio za jeftiniju bocu vina za generala i igru gatanja za Wilhelma, kad
je spazio Louisa Muellera u civilu s nekim nepoznatim mu čovjekom. Smijali su
se raspojasano, za što Chris nije mislio da je Louis uopće sposoban, ali nešto u
vezi s njihovom obuzetosti jedno drugim, premda suptilnom, navelo ga je da sam
sebi kaže, »Opa!«
Znatiželjan je li pogrešno shvatio, odlučio je slijediti par.
Prema turističkim vodičima, Les Halles je bilo omiljeno sastajalište
homoseksualaca i lezbijki još otkako je Francuska revolucija odbacila zakone koji
su istospolne odnose proglašavali kaznenim djelom. Iako bi njemački prekršitelji
zakona Trećeg Reicha protiv homoseksualnosti bili procesuirani, okupatorske su
vlasti praktički zažmirile na francuske prijestupnike. Vjerovali su da se
Francuze ionako više nije moglo spasiti od moralne izopačenosti. Slijedom toga,
među čestitijim lokalima bili su smješteni barovi, kavane, saloni i kupališta s
dugom tradicijom koji su usluživali isključivo takvu klijentelu. Činilo se da su se
Louis i njegov prijatelj uputili upravo prema jednom od takvih mjesta.
Chris ih je slijedio do malene ilegalne kavane u jednoj uličici i procijenio da
nakon nekoliko minuta može neopaženo ući. Bar je, očekivano, bio taman, s
prigušenim svjetlima i izmaglicom cigaretnog dima vječno postojanog u takvim
objektima, i počeo se puniti gužvom za ručak. Chris se uspio stopiti u gužvu,
nevidljiv svojoj meti, i manevrirati u dometu svoje Minox kamere. Nepunu
minutu kasnije, stigao je trenutak koji je očekivao. Uz kratak nalet
kajanja (čovjekov ljubavni život trebao bi biti samo njegova stvar, ali vlastiti mu
je život bio u opasnosti), uslikao je Louisa u zanesenom poljupcu s njegovim
ljubavnikom.
Uslikao je još nekoliko fotografija da osigura prizor koji će ukloniti Louisa iz
njegova života, pa se tiho iskrao van da ulovi autobus prema provjerenom
fotografskom studiju koji će mu bez suvišnih pitanja razviti film. Toga je
popodneva omotnica s fotografijama Louisa i njegova ljubavnika, zajedno s
popratnom anonimnom porukom objašnjenja, bila na putu prema sjedištu Gestapa
u Rué de Saussaies 11 u osmom arondismanu.

264
 Knjige.Club Books

ŠEZDESET PETO POGLAVLJE

Victoria je u nedjelju krenula prema L’Ecole d’Escrime Français iscrpljena od

besanih noći i živaca napetih poput struna violine. Još uvijek nije čula ni riječ od
pukovnika Derricka Albrechta. U prošlosti, kako bi je podsjetila na njezine
nedjeljne dogovore s pukovnikom, na recepciji ju je čekala poruka, no danas joj
nije bila dostavljena. Je li to značilo da se ne planira pojaviti? Pomisao da neće,
i strah ili nada koji su je pratili, odloženi su kad je skrenula iza ugla škole
mačevanja i ugledala pukovnikov stožerni automobil parkiran na uobičajenom
mjestu s Karlom za volanom. Derrick Albrecht stigao je rano. Je li to odstupanje
od njegove uobičajene rutine nešto značilo? Vidjevši je kroz svoj bočni prozor
kako dolazi, pukovnikov je vozač iskočio van da joj otvori vrata škole. »Dobar
dan, mademoiselle Colbert«, rekao je. »Krasan dan, za promjenu.«
»Da, jest.« Victoria se složila, preletjevši brzo preko njegova ravnodušna lica
i nije vidjela ništa što bi je upozorilo da u dvorani za mačevanje slijede nevolje.
»Merci«, rekla je.
»Uvijek mi je zadovoljstvo, mademoiselle.«
Pa, vidjet ćemo, pomislila je Victoria ulazeći u zgradu. Palo joj je na pamet
da ne zna Karlovo prezime pa ga mora oslovljavati samo s monsieur. »Herr Karl«
se činilo previše blisko, izvan okvira ljubaznosti u kojem se osjećala ugodno.
Zapazila je da je čovjek s mnogo funkcija u službi svog vojvode i gospodara -
vozač, ađutant, povjerenik, tjelesni čuvar, mučitelj, atentator - što god je dužnost
zahtijevala. Uvijek je bio savršeno učtiv prema njoj, čak i pažljiv. Poslije
premijere izvukao je pokrivač da je umota i zaštiti od hladnoće - njegova ideja, a
ne njegova šefa. Hvala ti na dalekovidnosti, Karl. Siguran sam da je mademoiselle
silno zahvalna, pohvalio ga je pukovnik na njemačkom.
Victoria se nevoljko uspela stepenicama na gornji kat škole mačevanja.
Nosila je svoj uobičajen kaput, nakon dugog premišljanja treba li ga zamijeniti
drugim u čiju će podstavu ušiti pilulu cijanida, ili ga nastaviti nositi nadajući se
da joj je briga neutemeljena. Da ju je pukovnik doista napipao i da je kapsula
nedostajala, a podstava je očigledno zašivana, to bi bio dokaz koji bi mu

265
 Knjige.Club Books

potkrijepio sumnje. U svakom slučaju, obje opcije bi je udesile ako on nastavi

istragu.
Dvorana je bila pusta. Victoria je očekivala da će ga zateći u bijelom kako
šiba po zraku svojim floretom.
»Dobar dan, mademoiselle Colbert«, zazvao ju je pukovnikov glas iz
konferencijske sobe. »Ovdje sam.«
Mademoiselle Colbert. Oprezno, Victoria je prišla otvorenim vratima
prostorije i zastala na ulazu. Pukovnik Derrick Albrecht bio je u civilu - tvid, samt,
koža - u onoj vrsti odjeće koju je lovačka gospoda iz Virginije nosila na svojim
seoskim imanjima. Kapa od tvida, poput one koju su nosili igrači golfa, ležala je
na stolu. »Uranili ste«, primijetila je.
»Htio sam doći prije nego što se odjenete za borbu.«
»Mislila sam da ćemo danas mačevati.«
»Dan je suviše lijep dan ga provedemo u zatvorenom, ne mislite li? Stoga, ne,
nećemo. Uzeo sam si slobodu da nam organiziram mali izlet.«
»Izlet?«
»Izlet. Pripremite se na iznenađenje.«
»Iznenađenje«, ponovila je Victoria. Ima raznih iznenađenja. Iznenađenje od
sumnjičavog pukovnika SS-a moglo je imati vrlo neugodne konotacije. »Kakvo
iznenađenje?«
»Pa ne bi bilo iznenađenje ako vam kažem, zar ne?« Ispružio je ruku.
»Hoćemo li krenuti?«
»Kamo?«
»To je dio iznenađenja.« S Karlom za volanom i spuštenim krovom stožernog
automobila kako bi osjetili sunce na licima,
Victoria je s rastućom nelagodom promatrala kako se Pariz provlači pored
njih. Bila je jedna stvar biti nevina Amerikanka uhvaćena iza neprijateljskih linija,
a nešto posve drugo biti uhvaćena kao američka špijunka. »Kamo nas Karl vozi?«
upitala je kad su zašli u prirodu. Hinila je opuštenu nezainteresiranost, ali nije
mogla čuti vjetar od bubnjanja vlastita srca u ušima.
»Dio iznenađenja. Uživajte u vožnji«, odvratio je.
Zato što će joj biti posljednja? Victoria je bacila pogled na njegov profil,
stoički, nemoguć za pročitati. Možda je bilo do civilne odjeće, no doimao se
drugačijom osobom od čovjeka kojeg je poznavala, čak i strancem. Bio joj je puno
draži u vojnoj uniformi, kao kobra na otvorenom, nego zvečarka kamuflirana u
grmlju. Glavu je lagano zabacio unatrag, lica izložena suncu, i nije govorio dok
je auto jurio, naoko zainteresiran samo za užitak u osunčanom danu.
Nakon desetak kilometara vožnje, srce joj je ubrzalo otkucaje kad je Karl kroz
par veličanstvenih stupova koji su okružili ulaz skrenuo na cestu koja je vrludala
kroz mračnu zimzelenu šumu. Nekoliko stotina metara kasnije, cesta se račvala

266
 Knjige.Club Books

prema dvorcu iz bajke na vrhu udaljenog brda, i prema kamenom paviljonu na

suprotnoj strani. Karl je krenuo cestom prema paviljonu.
Pukovnik je po prvi put progovorio. »Ladanje grofa Darolda Archambaulta.
On i njegova obitelj povukli su se u Švicarsku dok rat ne završi.«
Nisu li se svi? Pomislila je Victoria, obamrlo se pitajući je li ga vojvoda
konfiscirao za svoju osobnu upotrebu. Utvrde predaka, poput ove grofove, imale
su tamnice.
Prema Victorijinu iskustvu, paviljone su obično podizali ljudi koji su željeli
obznaniti da imaju novca za bacanje na gluposti. Ovaj je barem imao vrijednost u
tome što se uzdizao ponad nježno prostrtih hektara koji su je podsjećali na zelenu
raskoš engleskih padina. Bio je zatvoren, osim prednjeg i stražnjeg ulaza, i
opremljen kamenim stolom okruženim klupama sa svake strane i kaminom
napunjenim drvima.
»Karl, učinite nam čast«, na njemačkom ga je uputio pukovnik Albrecht
pokazujući prema prtljažniku, pa ponudio Victoriji ruku kako bi joj pomogao da
izađe sa stražnjeg sjedišta. »Savršeno mjesto za piknik, zar ne?« rekao je na
francuskom.
»Piknik?«
»Na američki način. Pripremio sam ga posebno za vas. Pržena piletina i
krumpir-salata. Za desert pita od jabuka, okus doma.«
»To je to iznenađenje?«
»Da. Jeste li zadovoljni? Izgledali ste... prestrašeno kad sam spomenuo
iznenađenje. Što ste mislili - da sam imao na umu nešto drugo podlije prirode? Pa
zašto biste uopće to pretpostavili?« Oči su mu svijetlile - zaigrano, ironično. Je li
se on to poigravao s njom? Victoria je osjetila novi nalet nelagode. Nešto se ovdje
definitivno događalo.
»Možete li mi zamjeriti? Nikad ne znam što mogu očekivati od vas, pukovniče
Albrecht.«
»Derrick, molim vas. Zar se nismo složili da ćemo se oslovljavati imenima, i
nisam li vas uvjerio da me se nemate razloga bojati? Dođite, prošećimo dok nam
Karl ne zapali vatru i pripremi stol.«
Pukovnik je krenuo prema snijegom prekrivenom grebenu koji je još zadržao
nešto zelenila unatoč zimi koja se bližila. Šuma, duboka i mračna, s vanjskim
granama drveća blistavim od snijega, stražarila je iza njega, dok se pred njim
prostirao komad otvorene zemlje kroz koju se provlačio vijugavi potok. Smrznuti
seoski zrak mirisao je svježe i oštro, pronoseći miris borova i čiste vode, i Victoria
je udahnula pa zadržala dah da umiri živce dok su šetali.
»Dah vam je zadrhtao«, komentirao je Derrick pa, prije negoli je uspjela
odgovoriti, zapazio, »Ovo je prilično prekrasno mjesto, zar ne? Moram vas
dovesti ovamo u toplije dane. Dolina je zasljepljujuće zelena u proljeće.«

267
 Knjige.Club Books

Victoria ga je pogledala. Govorio je o budućnosti, no bio je majstor

psiholoških manipulacija - Najbolji isljednik kojeg imamo, a koji ne pribjegava...
drugim metodama, jednom je primijetio njegov kolega iz SS-a. Nije komentirala.
Bilo je sigurnije šutjeti. Ako zna da sumnja kako joj je na tragu, svaki bi odgovor
zvučao usiljeno. Ako ga je pogrešno pročitala, nema brige. Znao je da od nje ne
može ništa očekivati.
Pukovnik je nije ni dotaknuo, osim kad bi je povremeno uhvatio za nadlakticu
da joj pomogne prijeći preko nekih neravnih mjesta na šljunčanom putu. Popodne
je još uvijek bilo hladno, ali i nekako blago nakon očajno hladnog i vlažnog
vremena posljednjih tjedana. U bilo koje drugo vrijeme, s bilo kim drugim,
Victoria bi uživala u pastoralnom bijegu od sumornog Pariza.
Na vrhu brda, zaustavili su se kako bi se divili pogledu koji se protezao pred
njima. »Ovo me mjesto podsjeća na dom mojih predaka u Njemačkoj, zato i
uživam dolaziti ovamo«, rekao je Derrick na engleskom. »Jeste li ikada bili u
Njemačkoj, Victoria?«
»Ne«, rekla je.
»Moj je dom u Franconiji u Bavarskoj, koju se smatra zemljom kobasica, piva
i hozntregera, ali je puno više od toga.« Govorio je s nostalgijom, snuždeno
gledajući u zadivljujući pogled koji se prostirao pred njima. »Ta je regija najljepša
u Njemačkoj, možda i u čitavoj Europi. To je područje gorja i jezera, zapanjujućih
dvoraca i visokih sedimentnih stjenjaka koji datiraju još iz jurskog
razdoblja. Naša ljupka seoca i vrtovi toliko su slikoviti, prave razglednice.«
»Zvučite nostalgično«, komentirala je Victoria.
»Nadam se da ću joj se vratiti nakon rata, možda zauvijek... na ovaj ili onaj
način.«
Victoria nije odoljela ne upitati, »Ne kanite ostati u SS-u i pomoći svom
Führeun da vitla bičem ne bi li osigurao tisućljetnu vladavinu Trećega Reicha?«
»Neće biti SS-a. Neće biti Führera. Neće biti Trećeg Reicha.« Okrenuo se
prema njoj blago nasmiješen. »Hoćemo li se vratiti? Vatra se dosad već trebala
razgorjeti.«
Nikada nije tako izravno govorio o svojim osjećajima prema budućnosti koju
je Hitler zamislio za Njemačku, iako je Victoria vjerovala da nije dijelio zabludu
toga manijaka. No, je li pukovnikovo otvoreno pobunjeno mišljenje imalo za
svrhu da je uspava? Na trenutak ga je proučavala u tišini, sve dok mir i tišinu nije
proparala tutnjava motora automobila koji je jurio prema paviljonu. Okrenuli su
se i, prelazeći pogledom uzduž granica živice, ugledali esesovski stožerni
automobil s crveno-crnom zastavom koja je vijorila iz antene i dvojicom
uniformiranih časnika na stražnjem sjedištu.
Victoria je pretrnula. Trebala je znati. Došli su po nju. Sve je ovo bila igra.
»Idemo«, odsječno je naredio pukovnik i zgrabio je za ruku. Jedan od putnika
iz auta, bojnik, žurno se iskrcao iz vozila i u svom kožnatom kaputu lepetajući

268
 Knjige.Club Books

krenuo prema njima. Našli su se na pola puta. Razmijenjeno je uobičajeno

salutiranje ukočenih ruku i Heil Hitler, a smrknuti je bojnik pogledao prema
Victoriji. Na njemačkom je upitao, »Mogu li otvoreno govoriti, Herr pukovniče?«
»Da, moja suputnica ne razumije njemački.«
Uslijedila je brza razmjena pitanja i odgovora, dok se Victoria, mlitava od
olakšanja, odmaknula kako bi se divila pogledu, ali u slušnom dometu razgovora
muškaraca, nesvjesnih da bilježi svaku riječ presudnih podataka koje su
spomenuli. Nakon nekog vremena, pukovnik se odvojio od bojnika i prišao
Victoriji. »Moje najdublje isprike, mademoiselle«, rekao je na francuskom, »ali
moramo se smjesta vratiti u Pariz. Pojavio se hitan slučaj.«
»Šteta«, rekla je. »Baš sam se veselila prženoj piletini.«

269
 Knjige.Club Books

ŠEZDESET ŠESTO POGLAVLJE

U ponedjeljak popodne sljedećeg tjedna, 16. studenoga, dok se Louis Mueller

pripremao za odlazak s posla, začuo je kako se s treskom otvaraju vanjska vrata
Sorbone i topot nogu koje brzaju prema ulazu u urede osoblja. Zatečen prije
negoli se stigao uplašiti, Louis je odskočio od svoga stola na pojavu trojice
muškaraca koji su nahrupili u školsku zgradu u šeširima velikih oboda i
gestapovskim, do gležnja dugačkim crnim kaputima od kravlje kože. Jedan je
opazio zaprepaštenog Louisa u njegovu staklenom uredu i poveo marš prema
vratima kako bi se suočio s ravnateljem tjelesnog odgoja koji je piljio u njih
razjapljenih usta. Glasnogovornik Gestapa u ruci je držao omotnicu.
»Herr Louis Mueller?«
Louis je progutao knedlu. »Da.«
»Uhapšeni ste zbog sodomije!«
Louisovo je lice poprimilo boju rajčice. »Molim?«
Chris i ostali nastavnici koji još nisu otišli kućama navirivali su se s dovrataka
svojih odjeljaka ne bi li utvrdili izvor meteža. Vođa čopora crnih kaputa bacio je
omotnicu na stol sportskog ravnatelja. »Jeste li vi čovjek na ovim fotografijama?«
Izbuljenih očiju, obraza pulsirajućih poput mjehova, Louis je podigao
omotnicu i polako izvukao mnoštvo fotografija. Krotko je kimnuo. »Da.«
»Pođite za mnom!«
Grube su ga ruke zgrabile i izvukle iz ureda pred zaprepaštenim pogledima
zadržanog osoblja i pristigle podvorničke ekipe.
Prije negoli je odvučen preko praga svoga carstva koje više nikada neće
vidjeti, Louis je dobacio divlji pogled Chrisu Bauern koji je promatrao s dovratka
svog odjeljka. Netremice su se gledali. Chrisov je pogled bio potpuno miran, bez
trunke podlosti, no Louisov je bljesnuo u šokiranom prepoznavanju svoga
potkazivača, dok su ga uz dreku odvlačili isti oni ljudi u čije je ruke planirao
isporučiti Clausa Bauera.

270
 Knjige.Club Books

Zgranuti je nastavnik pored Chrisa rekao, »Herr Mueller, peder? Tko bi to

mogao pretpostaviti?«
»Stvarno, tko bi rekao?« ustvrdio je Claus Bauer.

Derrick je dovršio sastavljanje poruke Victoriji Grayson i na preklop omotnice

utisnuo pečat svog obiteljskog grba. U njoj je stajala pismena isprika što su morali
prekinuti njihov jučerašnji piknik i pozivnica da joj se iskupi tako što će je odvesti
na novu vožnju kroz prirodu do malene gostionice koja je pružala spektakularan
pogled i posluživala najboljeg iverka u Francuskoj. Hoće li biti slobodna u petak,
20. studenoga? Priložen je i telefonski broj na koji ga se moglo dobiti. Nakon što
je pozvao Karla da organizira kurirsku dostavu poruke u školu mačevanja ovog
ponedjeljka ujutro, Derrick se zadovoljno smjestio da dovrši svoju kavu.
Victoria Grayson zagrizla je mamac i nesumnjivo dokazala da je špijunka.
Sada se nadao da će ga progutati i taj za koga je radila, tko god to bio. Čitava
dramatična scena kod paviljona bila je namještaljka kako bi je namamio da
uspostavi kontakt s tom osobom za koju je radila. Na povratku u Pariz,
ispričavajući se zbog hitnog problema, Derrick je naložio Karlu da ga odbaci do
njegovog stana prije negoli mademoiselle Colbert odveze do njezina hotela.
Potom je otišao u svoje odaje u Crillonu da pričeka izvještaj svog tragača, sada
raspoređenog da je slijedi čim napusti svoj hotel. Nitko nije bio vještiji u uhođenju
od njegova dugogodišnjeg istražitelja. Derricka nije iznenadilo što se čovjek
snuždio dok mu je davao upute. Iako je njemu i Karlu vjerovao više nego ikome,
ograničio je povjeravanje samo na stvari koje je bilo nužno znati. Nijedan od njih
nikada nije propitivao njegove naredbe ili tražio dodatne informacije od onih koje
su im date, no, kao i svi muškarci nakon što bi vidjeli Victoriju Grayson, njegov
je tragač bio rastužen što je tako lijepa žena pod sumnjom šefa protuobavještajne
službe Sicherheitsdiensta.
Sunce je zašlo i vatra je bila zapaljena, kad je njegov čovjek pokucao na vrata
njegova stana. Derrick ga je dočekao s viskijem. Njegov ga je tragač zahvalno
prihvatio. »Bili ste u pravu, pukovniče«, rekao je. »Mademoiselle Colbert
napustila je hotel gotovo odmah nakon povratka i podzemnom se željeznicom
uputila prema Saint-Michelu. Na kući u Rue des Soeurs de Charité, tik uz
samostan po kojem je ulica nazvana, vidio sam kako ubacuje poruku u poštanski
otvor, a potom se vratila u svoj hotel.«
Derrick je kimnuo. »Mrtvi poštanski sandučić. Još neka zapažanja?«
»Jedna neobična stvar. Neki je umjetnik naslikao zapanjujući mural na
samostanskom zidu uz kuću. Izgleda da je postao ulična atrakcija. Grupica
nedjeljnih šetača okupila se oko njega.«
»Kakav mural?«

271
 Knjige.Club Books

»Tropski prizor. Plava voda, morske ptice, lopoči i drugi vodeni elementi. Tu
je također i pas, a i neki vilini konjici lepršaju uokolo. Baš ljupko. Sasvim
smirujuće. Zadovoljstvo za gledati.«
»Sumnjam da je povezano jedno s drugim, no vrijedi pogledati. Smjesta ću
postaviti čovjeka u ulicu.« Derrick je pružio čašu viskija na zdravicu. »Dobar
posao.«
»Čast mi je služiti, moj pukovniče«, rekao je njegov tragač, a kristalni rubovi
odzvanjali su u vatrom osvijetljenoj prostoriji.
Derrick je sada trebao pričekati da Victorijin kontakt reagira na njezin
obavještajni izvještaj. Odabrao je metu kako bi uklonio svaka vjerojatnost da je
izvještavala nekoga u Nacističkoj stranci. Ako odabrana meta ostane neokrznuta,
Derrick će znati da je Victorijin kontakt pripadnik neke od savezničkih
obavještajnih agencija. Još uvijek se kladio na OSS. Bila je to organizacija koju
nije lako zavarati, a već je neko vrijeme sumnjao da su bili na tragu igrokaza
koji su on i Konrad izvodili protiv Trećeg Reicha.
Derrick je svoje sumnje u Victoriju Grayson odlučio ne podijeliti sa svojim
urotnikom. Zbog njezine sigurnosti, nije bilo potrebe da Konrad zna. Njegov je
prijatelj već bio u opasnosti zbog svoje povezanosti s admiralom Wilhelmom
Canarisom. Govorkalo se da su lešinari Heinricha Himmlera već počeli kružiti
nad admiralovom glavom, a Derrick se bojao da će, što god zadesilo Canarisa,
zadesiti i njegovog pulena. Ono što njegov prijatelj nije znao, nije mogao ni odati.
Zujanje interfona na radnom stolu prekinulo ga je u promišljanju. »Da, Karl?«
»Glavni istražitelj Maurice Corbett i suradnik kriminalističkog istražnog
odjela francuske Nacionalne policije žele vas vidjeti, pukovniče.«
Derrick se ukočio. Kojeg su se vraga vratili? Mislio je da su završili s
ispitivanjem. »Pošaljite ih unutra, Karl, ali jasno im dajte do znanja da im mogu
posvetiti tek nekoliko minuta.« Ustao je dok su ulazili, novopečeni detektiv i
njegov nadređeni, sredovječni policijski veteran čije je duboko izborano lice
izgledalo kao da je ponovo zašiveno nakon što se u nekom trenutku njegova života
raspalo.
Ovaj je stara iskusnjara, komentirao je Karl nakon čovjekova prethodnog
posjeta. I lukav kao lisica, procijenio je Derrick, čovjek kojeg se ne smije
podcjenjivati. Dok su prilazili stolu, muškarci su skinuli šešire, a oči mlađega
policajca nervozno su pregledavale ured.
»Čemu ponovno dugujem ovu čast, gospodo?« upitao je Derrick.
Glavni je detektiv Maurice Corbett izvukao nekoliko uvećanih fotografija iz
žute omotnice. »Čak nam je što vas opet gnjavimo, pukovniče Albrecht, no
zanima me biste li imali nešto protiv da nam identificirate ovu mladu ženu?«
Raširio je dvije fotografije na stolu. Prikazivale su Derricka i Victoriju Grayson
za stolom u Ritzu one prve nedjelje kad su se upoznali.

272
 Knjige.Club Books

Obuzela ga je jeza. Prisilio se na osmijeh i ležerno odgovorio, »Svakako, da,

mlada žena je mademoiselle Veronique Colbert. Instruktorica je mačevanja,
floretistica, u L’Ecole d’Escrime Français.«
»Odakle je poznajete?«
»Ona je moja partnerica u mačevanju.« Derrick je naoštrio glas. »Možete li
mi reći kako i gdje ste došli do ovoga?«
»Naravno. Pronašli smo ih u domu monsieura Fourniera, u skrivenoj mapi
koja sadrži i druge fotografije važnih osoba u kompromitirajućim situacijama.«
»Želite li reći da je čovjek bio ucjenjivač?«
»To je objašnjenje koje razmatramo u ovome trenutku.«
»Zašto bi, zaboga, uvrstio fotografije mademoiselle Colbert i mene? Jeli smo
u Ritzu nakon borbe«, rekao je Derrick, doimajući se iznerviranim. Ništa više nije
dodao. Kao obučeni isljednik, znao je da ne treba dobrovoljno davati više
podataka nego što je bilo potrebno da naglasi vlastitu nevinost, što je siguran
pokazatelj da nešto skriva.
»Doista ne znam. Nadali smo se da biste nam vi mogli reći.«
Derrick je hladno rekao, »Nema se što reći. Možda je monsieur Fournier
snimio fotografije da ih čuva za dan kada bi mu mogle zatrebati, ali ne mogu
zamisliti zašto. Razlog je očigledan, ali bezvrijedan. U vrijeme kad je fotografija
snimljena, ni mademoiselle Colbert ni ja nismo bili, a nismo ni sada, u vezi s
drugim ljudima.«
Osim ako su, pomislio je naglo Derrick, u mapi bile informacije o tome kako
je ta svinja uopće upoznala Victoriju Grayson. Dozvolio si je da mu usnama
preleti osmijeh, premda nije bilo smiješno. »Mogao bih dodati, detektive, da bi
pokušaj ucjene esesovskog šefa francuskog protuobavještajnog odjela u
sigurnosnoj službi Reichsführera bio vrlo opasan poduhvat.«
Stari je policajac vratio fotografije u omotnicu. »Točno tako sam i sam
zaključio, pukovniče«, rekao je, kratko se s poštovanjem naklonivši glavom.
»Nećemo vam više smetati. Ugodan dan.«
Nakon zatvaranja vrata, Derrick je stajao trenutak grizući usnu. Nije se usudio
otići u školu mačevanja i upozoriti Victoriju da se pripremi za policijski intervju.
Detektiv Corbette bi očekivao takav potez. Podigao je slušalicu i preko svoje
sigurne linije uputio poziv u L’Ecole d’Escrime Français.

273
 Knjige.Club Books

ŠEZDESET SEDMO POGLAVLJE

Alistair, širom OSS-ove stanice u Bernu poznat kao čovjek koji nikad ne spava,
ne jede i ne napušta svoj radni stol, primio je Victorijinu dojavu i djelovao prema
njoj takvom brzinom i pažnjom da je, usprkos tome što su cigarete iz dana u dan
bile sve teže nabavljive, pustio da mu Lucky Strike odložen u pepeljari sagori u
pepeo. Nacistički doušnik u Makiji dojavio je SD-u o planovima da se za dva dana
izvrši prepad na prijemnu radio stanicu smještenu na neupadljivoj farmi na
morskoj klisuri u Le Havreu. Taj je radio bio odgovoran za gubitak mnogih
zrakoplova RAF-a, kao i za rano upozoravanje Nijemaca na savezničke brodove
i avione koji su prilazili obali zapadne Europe. Zadatak pukovnika Derricka
Albrechta bio je organizirati SS-ov odbor za doček koji će spriječiti prepad i
okupiti diverzante. Alistairov je posao bio upozoriti Makiju na zamku.
Zadatak je sada obavljen. Borci Otpora bili su upozoreni, a SS će imati svoje
ljude na položajima da odbiju napad koji se neće dogoditi. Jetrenjarkina je dojava
spasila živote hrabrih partizana koji će preživjeti da napad izvrše neki drugi dan.
Alistair je trebao biti zahvalan za čudo uspješnog otklanjanja prijetnji otkrivanju
paravana Vilina konjica ovih posljednjih tjedana, što ga je poštedjelo
srčanog udara koji je očekivao doživjeti prije nego što ih izvuče. U tri su slučaja
sigurni rizici za njihovu sigurnost bili trajno uklonjeni, jedan njegovom zaslugom,
ostali na nepoznat način. Onaj policajac, Achim Fleischer, više nije predstavljao
opasnost za Bridgette, kao ni Dirk Drechsler za Buckyja, niti Louis Mueller za
Chrisa. Chris i Brad izbjegli su da se sumnja general-bojnika Marcha okrene
prema njima, kada je neki drugi siroti jado priznao krađu povjerljivog popisa
njemačkih agenata koji rade u Velikoj Britaniji. Tako su, barem zasad, njegovi
pilići mogli nastaviti slobodno trčkarati.
Međutim, bojnik Alistair Renault nije vjerovao u čuda.
»Zaboga, Alistaire, opusti se malo i počasti tu djecu nekom sitnom nagradom
za dobar rad«, naredio mu je Bill Donovan. »Bliži se Božić. Razmisli što bi
lijepoga mogao učiniti za njih.«

274
 Knjige.Club Books

Alistair je promislio i došao do savršenog dara. Dopustit će svojim

operativcima da pišu kući svojim obiteljima - pisma će im, naravno, cenzurirati
on - a Bridgette će zbirku ostaviti Herniju da ih pokupi u mrtvom poštanskom
sandučiću. Njegov će plan zahtijevati dva sastanka u čajani s knjižarom, ali
dizanje morala je bilo vrijedno rizika da grupa bude viđena zajedno. Jedan je bio
potreban da Bridgette obavijesti tim o njihovom iznenađenju i uputi ih da pisma
u poštanski otvor ubace neadresirana, a drugi kako bi im distribuirala odgovore
njihovih obitelji. S obzirom na zaobilazne i nepredvidive rute, korespondencija
između Francuske i savezničkih država morala je započeti odmah, pošti za
Ameriku i iz nje trebali su tjedni da prijeđe s kontinenta na kontinent, no pisma
njihovih obitelji trebala bi biti u rukama tima do Božića, u rukama svih osim
Bridgette koja je bila siroče. Morat će smisliti nešto posebno da joj to nadoknadi.

Pukovnik Derrick Albrecht telefonski ju je upozorio na skori posjet istražitelja za

ubojstva francuske Nacionalne policije, pa je Victoria bila spremna za poziv u
ured Jacquesa Vogela kasnije toga jutra. »Nemate se čega bojati«, uvjeravao ju je
pukovnik, nakon što joj je objasnio da je policija otkrila fotografije. »Jednostavno
se pretvarajte da nemate pojma zašto su bile u posjedu monsieura Fourniera.«
»Što ako je ostavio objašnjenje o tome tko sam i kako me poznaje?« upitala
je Victoria.
»Pitao sam se to, ali detektiv mi to nije spomenuo.«
»Ali mogao bi meni. Ja sam ta koju je Fournier namjeravao ucjenjivati.«
»Ili mene, zbog druženja s Amerikankom. Koliko je Fournier znao, mogao
sam biti potpuno nesvjestan vaše nacionalnosti.«
»Ili me je namjeravao prijaviti vama. Možda je to bio razlog što je čovjek na
dan nestanka bio na putu prema vašem uredu«, rekla je Victoria. Nastupila je
nagla, čudna tišina, kao da je rekla nešto neumjesno. »Barem tako tvrdi Le
Temps.«
»Ah, da. Čuo sam to. U svakom slučaju, čovjek nikada nije stigao, tako da će
njegova misija ostati misterij.«
Nakon policijskog razgovora s Victorijom koja je tvrdila da nikada nije srela
pisca i ne zna zašto je imao fotografije s njom i pukovnikom Derrickom
Albrechtom, mlađi je detektiv svome nadređenom iznio teoriju dok su odlazili iz
dvorane za mačevanje. »Mademoiselle Colbert je prekrasna žena, šefe. Ostavila
mi je dojam da je od one vrste koja tog ženskara ne bi udostojala ni
pljuvačkom, čak i da ju je pokušao ucijeniti, posebno ako onaj pukovnik SD-
a spava s njom. Taj je se nitkov ne bi usudio ni pogledati ispod oka.«

275
 Knjige.Club Books

»I imao bi na umu, naravno, koliko bi moglo biti opasno po njega da pokuša

ucijeniti pukovnika«, istaknuo je Maurice. »Ne, ako je toga dana doista posjetio
pukovnika Albrechta, imao je na umu drugi razlog.«
Mlađi ga je policajac iznenađeno pogledao. »Mislite da pukovnik laže?«
»Mislim da pukovnik štiti mademoiselle Veronique Colbert.«

Dok se novi tjedan koji je započeo 23. studenoga smrzavao pod metalno sivim
nebom, članovi Vilina konjica uživali su u relativnom smiraju koji im je ušao u
živote. Svjesni da je njihov mir bio kupljen uklanjanjem njihovih neprijatelja,
Bridgette, Bucky, Chris i Victoria obavljali su svoje poslove i tajne aktivnosti
osjećajući opuštenost oslobođenih, umjesto krivnje odgovornih. Informacije
su tekle, pojačavajući ratno racionaliziranje onoga »za opće dobro« kako bi se
opravdale žrtve. Brad je uspio saznati detalje o pošiljci volframa koji su RAF-u
omogućili da je raznesu na vodi, što je nacistima stvorilo neizmjerno kašnjenje u
proizvodnji oružja koje si njihov režim nije mogao priuštiti. Jednog je dana
pakosna madame Richter, supruga zloglasnog zapovjednika tranzitnog logora
Drancy u Parizu, pred Bridgette izlajala vijest da će njezin suprug pratiti konvoj
kamiona natovarenih kuglicama otrova ciklon B za plinske komore u Auschwitzu.
Bridgette je, klečeći na podu da pribadačama pričvrsti rub ženine najnovije
haljine, po običaju nevidljiva za madame Richter, slušala dok je ova objašnjavala
kako će se kuglice - »najbolja moguća stvar za istrebljenje Zidova« - pretvoriti
u smrtonosni plin kad se izlože zraku.
»Čuvari ubacuju kuglice kroz ventilacijske otvore i Židovi su mrtvi za
dvadeset minuta«, rekla je, obraćajući se jednako odurnoj supruzi drugog visoko
rangiranog njemačkog časnika. Nekoliko minuta nakon ženina odlaska, s mučnim
okusom u ustima, Bridgette je otišla u samostan da bojniku transmitirá tu
informaciju. Dvije večeri kasnije, uzvratio je: Otet konvoj kamiona. Skrenuo s
kursa.
Stephane Beaulieu u svojoj je konzultantskoj tvrtki postao toliko pouzdan i
omiljen, da ga je njemački inženjer zadužen za »Planinski projekt« pozvao u
obilazak objekta u francuskim Alpama gdje su izrađivani projektili za uništenje
obale Velike Britanije. Bucky se potrudio zapamtiti lokaciju i detalje te po
sjećanju nacrtao vlastit nacrt kako bi ga tutnuo posredniku OSS-a.
Victoria je potpuno slučajno saznala ime krtice koja radi za naciste u
Američkom veleposlanstvu u Bernu, a Chris je uspio proslijediti vojnu strategiju
kojom su Nijemci planirali obraniti francusku obalu od invazije.
Tijekom čitavog tjedna, mural je ostao neoštećen. Bridgette se brinula da će
bez Achimove zaštite zid predstavljati otvoreni poziv vandalima i amaterima no,
na njezino ushićeno iznenađenje, vatreni ponos kojim su stanovnici prigrlili sliku

276
 Knjige.Club Books

i njemačke patrole bili su dovoljni da ih odvrate. Međutim, u subotu ujutro 28.

studenoga, ulični su prolaznici zapazili dijagonalnu crtu povučenu preko
središnjeg vilina konjica. Ista ona osoba koja je već jednom prije slično označila
vilina konjica, u neko je doba noći ostavila svoju posjetnicu.

277
 Knjige.Club Books

ŠEZDESET OSMO POGLAVLJE

Kako je mjesec išao prema prosincu i godina se bližila kraju, u Parizu je počeo
padati gust snijeg, zaogrnuvši grad u nepreglednu bjelinu snovitog krajobraza,
oblikujući čak i smeće u žljebovima u fantastične skulpture umjetničkog
čarobnjaštva, a ledenjačka je tišina prekrivenih ulica bila toliko duboka da je i
običan kašalj zvučao poput male eksplozije.
Parižani bi ovo vilinsko carstvo snijegom obloženog drveća i spuštenih
krovova, sigama ukrašenih streha i čipkastih prozorskih okana nalazili prekrasnim
ambijentom za proslavu Božića, izuzev tutnjave njemačkih kamiona koji prevoze
oružje i vojsku i dodijavanja megafona koji trešte njemačku propagandu,
energičnu muziku i dnevne naredbe stanovništvu. Prisutnost Nijemaca bila
je poput zagađene magle koja se nadvila nad gradom, a mržnja prema okupatoru
rasla je svakim danom pooštravanja njihovih mjera protiv francuskih građana,
odmazde zbog akcija Pokreta otpora bile su sve češće, a potraga za hranom i
gorivom kako bi se izbjegle izgladnjelost i pothlađenost postajala je sve očajnija.
Samo je nužda izvlačila pokorene na ulicu iz dvojbene sigurnosti i topline
njihovih domova.
»I onda ovo!« Bjesnio je general-bojnik Konrad March, pljesnuvši po uličnom
plakatu javne obavijesti, pred svojom uobičajenom publikom u sastavu Brada,
Chrisa i madame Gastain, pozvanih da uz fondue i vino i udobnost razbuktale
vatrice uživaju u njegovoj kući. »Kad pomisliš da je ovakvo - ovakvo svetogrđe
protivno značenju Božića nametnuto djeci u Njemačkoj, a sada i u Francuskoj!«
Tijekom cijeloga dana, njemački su vojnici po gradu lijepili plakate i u ruke
pješaka tutkali letke kojima se branilo svako isticanje kršćanskih elemenata
povezanih s Božićem. Francuska je štampa već stala iza nacističkog proglasa kako
Božić nema nikakve veze s Kristovim rođenjem. Blagdan je izveden iz drevne
prakse slavljenja zimskog solsticija i ponovnog rođenja sunca. Djed Mraz bio je
kršćanska izmišljotina nadahnuta germanskim bogom Odinom. Plakat koji
je izazvao generalovu zgađenost prikazivao je sjedobradog Odina kako s vrećom

278
 Knjige.Club Books

punom darova na leđima jaše bijelog konja. Prizor jaslica s Marijom, Josipom
malim Isusom zamijenjen je vrtom s razasutim drvenim igračkama životinja.
»To nije sve«, rekla je madame Gastain. »Trgovinama je naređeno da svoje
uobičajene božićne igračke zamijene reprodukcijama tenkova, borbenih aviona i
mitraljeza. Danas sam u jednom dućanu vidjela da je zvijezda na vrhu božićnog
drvca zamijenjena svastikom.«
Chris je rekao, »Plakati su se danas pojavili i u školi. Osoblju je naređeno da
učenike uputi kako se Božić ne odnosi na dolazak Isusa, nego Hitlera, i da ga
imaju smatrati stvarnim spasiteljem svijeta. Mora ga se nazivati Spasitelj Führer.«
»Verdammt noch mali« (Prokleti biti!), eksplodirao je Konrad.
»Predugo sam živjela«, uzdahnula je madame Gastain.
Brad i Chris su primijetili da je generalov jezik u njihovoj blizini postao
nesputaniji, posebno nakon nekoliko čašica rakije. Premda ne baš potpuno
nehajan, nije više bio toliko oprezan s povjerljivim spisima koje je nosio kući,
onima koji su trebali ostati pod ključem u sjedištu Abwehra, vjerojatno zato što
nije imao povjerenja u svoje uredsko osoblje. Brad je izvijestio da je Konrad
također bio nešto otvoreniji u raspravama o vojnim pitanjima s kolegama
časnicima na brodu kapetana Allarda.
»Što ti misliš? Je li namjerno indiskretan?«, Brad je upitao Chrisa.
»Nisam siguran... koja mu je igra, ako jest.«
»Možda nam jednostavno vjeruje?«
»Rekao bih da je povjerenje izvučeno iz njega kao i nabori s njegove
uniforme.«
No nijedna od informacija koju su pokupili s radnog stola i na ribarskom
brodu nije se vratila da upre prst u njih, pa su dva mlada operativca nastavila.
Victoria je također pazila da ne prihvati previše spremno povjerenje
pukovnika Derricka Albrechta u nju. Nije mogla dokučiti tog muškarca. Kako je
čovjek takva intelekta, kulture i uljudnosti, znalac velike svjetske umjetnosti,
glazbe i književnosti, oličenje civiliziranog čovjeka, mogao pripadati tako
nečovječnoj organizaciji kakva je SS? O esesovskoj brutalnosti kružili su dnevni
izvještaji koji su ledili krv.
I sama je svjedočila kako je časnik SS-a izvukao pištolj i ustrijelio civila na
ulici, ostavivši ga da umre u lokvi krvi u snijegu samo zato što mu se nije uklonio
s puta. Ležerno se ubojstvo Victoriji toliko smučilo da je, nesposobna podnijeti
pogled na njegovu uniformu, otkazala večernji dogovor s pukovnikom.
Više ga nije viđala nasamo. Nakon njihova odlaska u prirodu kako bi
nadoknadili prekinuti piknik, pozivao ju je na vojna društvena primanja, večere s
kolegama časnicima, u kino ili na zabavu u restoranu, i ophođenje prema njoj
uvijek je bilo savršeno korektno, a njegovo društvo ugodno. Ježila se od
nacističkih primanja, ali posluživala su informacije na pladnju od kojih su,
Victoria je bila uvjerena, čak i ogorčenom bojniku Renaultu morale rasti zazubice.
279
 Knjige.Club Books

Ipak, mali ju je unutarnji glas upozoravao da se čuva. Ako je kobra uljuljkana

glazbom, ne znači da spava.
Bridgette nije imala takvih strahova. Oslobođena Achimova budnog oka, i
uvjerena kako nije prijavio njezin radio, uživala je u luksuzu koncentriranja na
mural kao umjetničko djelo, nezavisno od njegove svrhe kodne ploče.
U zatišjima između snježnih padalina, narastao je u proporcijama, dubini i
ljepoti i doveo do ugodnih poznanstava s lokalnim stanovništvom, pa čak i
vojnicima njemačkih uličnih ophodnji.
U samostanu se počela osjećati kao kod kuće. Uživala je u večernjim
obrocima i šahovskim partijama s redovnicama. Nekoliko se sestara milosrdnica,
bez ikakve naznake da znaju što smjera, dobrovoljno prijavilo držati stražu, kako
bi je upozorile na približavanje njemačkih radiogoniometara za vrijeme njezinih
boravaka u eteru.
Jedna od Bridgettinih manjih briga bila je ljubomora nekolicine dizajnerica
madame Boucher koje su bile poznate kolaboracionistkinje. Francuski su modni
svijet i njezine škole za dizajn bile maleno, zatvoreno društvo. Od njezina prvog
dana u toj modnoj kući, dizajnerice su prikriveno izražavale zbunjenost što
je madame uposlila pripravnicu nepoznatu u njihovim krugovima i pružila joj
poseban tretman i slobodu da dolazi i odlazi kako joj se prohtije.
»Uvijek nešto što te drži budnom«, uzdahnula je Bridgette časnoj majci,
povjerivši joj svoje dojmove o kolegicama.
»Molit ću se za vašu ravnotežu, ma chére amie, ali morate se pripaziti«,
upozorila je sestra Mary Frances.
Sada kad je Dirk otišao, i Bucky je mogao uživati u razmjerno sigurnom
kućnom i poslovnom okruženju. Najveća mu se i stalna briga ticala sigurnosti
njegova oca. Crni Duh je svakoga tjedna dospijevao na naslovnice ilegalne
štampe. Jednoga popodneva, kako se bližio Božić, Bucky je na povratku s posla
u pansion zatekao svježu crnu točku na donjem dijelu prve stepenice trijema. Grlo
mu se stisnulo od straha. Rano sljedećeg jutra, stigao je u park u kojemu još
nijedna stopa nije poremetila netaknuti snježni pokrov tla. Nije bilo ptica, ni
muškarca s papirnatom vrećicom. Bio je sam. Bucky je zavukao ruku u duplju
stabla i izvukao poruku. Voljeni moj, kod CB te očekuje božićni paket.
Bucky je odjurio preko ulice do kuće Claire Bellerose i pozvonio na vrata.
Odmah mu je otvorio butler i kućepazitelj njegove tetke, koji mu je bez riječi u
ruku tutnuo zamotani paket i zatvorio vrata. Odnijevši paket do klupe u parku,
Bucky ga je razmotao. Oči su mu se smjesta napunile suzama. U rukama je držao
epolete sa žutim resama koje je njegov otac nosio kao kadetski časnik i student na
Saint-Cyru, najistaknutijoj francuskoj vojnoj akademiji. »Sretan Božić, sine«,
glasila je popratna poruka.
Božićna pisma obiteljima bila su poslana i primljena, uzbudljiv događaj koji
je zahtijevao još jedan dijagonalni znak preko središnjeg vilina konjica. Dijeleći

280
 Knjige.Club Books

ih, Bridgette je ponovila naredbe bojnika Renaulta. »Pročitajte ih i uništite odmah

nakon čitanja«, rekla je.
Ali, naravno, nitko nije, ne odmah.
Na sastanku, za koji su, osim ako dođe do hitnog slučaja, očekivali da će im
biti posljednji za preostalo vrijeme trajanje misija,
Victoria je dala prijedlog. »Što kažete na to da sklopimo pakt za ponovno
okupljanje, upravo ovdje, u ovoj čajani, u četiri sata dvadeset trećeg rujna 1962.?«
Nastupila je tišina. Svi su shvaćali psihološku pozadinu tog prijedloga.
Jetrenjarka je tražila od njih da objave svoju vjeru u to da će preživjeti kako bi se
okupili na dvadesetoj godišnjici.
»No, zašto ne?« borila se, reagiravši na njihovu tišinu odlučnim isturanjem
brade. »Ne vraćaju li se vilini konjicu uvijek rijeci na kojoj su se izlegli?«
»U pravu si, Jetrenjarko, svakako to čine«, rekao je Brad. Posegnuo je
naprijed da položi dlan na stol, i svatko je stavio ruku na njega. »Za dvadeset treći
rujna 1962., upravo ovdje na ovom mjestu, u Parizu«, rekao je, i ostali su zborno
ponovili, »Za dvadeset treći rujna 1962., upravo ovdje na ovom mjestu, u Parizu.«

Victoria i Bridgette posljednje su napustile čajanu i izašle zajedno. »A što je s

tobom, Labradore?« upitala je Victoria nježnim glasom. »Zar kod kuće nije bio
nikoga tko bi ti pisao? Nitko od obitelji, prijatelja?«
»Moja obitelj i prijatelji su ovdje«, rekla je Bridgette.
Te večeri kad se vratila u svoje potkrovlje, čekao ju je paket umotan u božićni
papir. Na kartici unutra pisalo je, »Sretan Božić od A. Renaulta.« Bridgette se
nasmiješila. Dar je bila kutija u kojoj se nalazila jedna od najdražih joj stvari:
džemovi od višanja iz Michigana.
Tisuću devetsto četrdeset druga privodila se kraju. Do 31. prosinca ratne su
se vijesti činile trunku povoljnijima za Saveznike. Crvena armija opkolila je
Nijemce u Staljingradu, uspješno zaustavivši njihov daljnji prodor u Sovjetski
savez. Feldmaršal Erwin Rommel, zapovjednik njemačkog Afričkog korpusa, bio
je zarobljen u Tunisu, a Britanci su dobili stratešku pomorsku bitku na
Barentsovom moru protiv njemačkih brodova raspoređenih da unište četrnaest
trgovačkih brodova Njegova Veličanstva koji su prevozili ratni materijal u Rusiju.
Na Staru godinu u Bernu u Švicarskoj, trezvenjak bojnik Alistair Renault
prihvatio je čašu šampanjca na dočeku u stanici i podigao je da s uredskom ekipom
nazdravi svim savezničkim agentima koji rade na neprijateljskom tlu, pomolivši
se da se vrate živi i zdravi. Alistair je i dalje strahovao za svoj tim od pet mladih
operativaca, ali miševi su dosad izbjegli mačke, i Vilin je konjic još bio u igri.

281
 Knjige.Club Books

ŠEZDESET DEVETO POGLAVLJE

Herr generale, mogu li porazgovarati s vama nakratko?«, rekao je Hans,

pomažući Konradu da skine svoj šinjel.
»Naravno, Hans. Zvučite ozbiljno. Je li o Wilhelmu?«
»Ne, generale. Možemo li razgovarati u kuhinji?«
»Prije moje rakije?« rekao je Konrad, zamijetivši da je njegov pomoćnik
propustio otresti snijeg s naramenica šinjela prije negoli ga je objesio. Sam se
pobrinuo za to. »Djelujete rastreseno.«
»I jesam, neka mi general oprosti.«
»Hajdemo onda.«
Što je sada? pomislio je Konrad. Imao je očajan dan. Svi su mu dani
protekloga mjeseca bili očajni, a bio je tek početak veljače - još jedanaest mjeseci
jada kroz koji treba proći prije nego što sve bude gotovo, ako je sumorni početak
godine bio ikakav pokazatelj. Danas, 2. veljače, bitka za Staljingrad službeno je
proglašena završenom, što je, baš kao što su on i njegovi kolege očekivali,
završilo katastrofom za Njemačku. Jučer je saznao da je među četvrt
milijuna Wehrmachtovih trupa zarobljenih na ruskom tlu bio i njegov
dobar prijatelj, general-feldmaršal Friedrich Paulus. Hitler je očekivao da će
Friedrich prije zarobljavanja počiniti samoubojstvo, budući da se nijedan
njemački feldmaršal nikada nije predao, no njegov je prijatelj imao druge planove,
što je Hitlera toliko razjarilo da je umalo doživio kap. Konrad je čitav dan proveo
na sastancima s članovima Vrhovnog zapovjedništva. Svi su se brinuli da će
Sovjeti, nakon dvogodišnjeg povlačenja pred nacističkim snagama, početi
napredovati prema Njemačkoj. Još gore, što ako ruska pobjeda preokrene rat u
korist Saveznika?
Osim toga, danas je SS presreo i uhitio židovsku obitelj koja je trebala
prebjeći u Švicarsku s propusnicom Abwehra, koju je glavom i bradom potpisao
admiral Wilhelm Canaris osobno. Kad su ga ispitivali, njegov je vispreni mentor
objasnio da je otac obitelj obavještajni agent na misiji u Švicarskoj za njegov
odjel. Esesovci su njegovu priču još i mogli progutati kao donekle prihvatljivu,
282
 Knjige.Club Books

no što je sa ženom, djecom i bakom? Konrad je bio na iglama. Koliko će trebati

prije negoli bude otkriveno da šef njemačkih vojnih obavještajaca igra dvostruku
igru? Bože, kakav dan! Trebala mu je rakija i toplina vatre.
»Da, Hans?« rekao je kad su stupili na teritorij njegova pomoćnika.
Hans je spustio glas kao da zidovi imaju uši. »Radi se o Herr Wagneru i Herr
Baueru.«
»Što s njima?«
»Oni su Amerikanci.«
Konrad je zurio u njega. »Kako znate?«
»Načuo sam kako razgovaraju - na engleskom, s američkim naglaskom. Bio
sam iza živice ispred kuće, pokrivao sam cijevi za vodu kad je Herr Bauer došao
na poduku i sreo Herr Wagnera na ulici. Herr Wagner je unosio drva kod madame
Gastain. Nisu me vidjeli, a ulica je bila pusta, pa su mislili da je sigurno tiho
razgovarati na engleskom. Uši me nisu prevarile, moj generale. Kao što znate,
moja je majka nakon prošlog rata prihvatila na stan vojnike američkih
Ekspedicijskih snaga. Prepoznajem američki naglasak.«
»Jeste li uspjeli razumjeti što su govorili?«
»Nein, ali uspio sam razabrati nekoliko američkih riječi.«
»Kojih?«
»Riječi kao cik-cak, rasipanje, i Archie, što znači njemačka protuzrakoplovna
vatra.«
Konrad se na trenutak u tišini zamislio nad Hansovim otkrićem, a onda
položio ruku na rame svog pomoćnika. »Ova će informacija ostati među nama,
dok ne smislim što učiniti s tim. Jasno?«
»Kao i uvijek, moj generale«, rekao je, djelujući potišteno. »Čak mi je što sam
to morao prijaviti. Nikada ne bih pretpostavio da bi ta dva mladića bili... špijuni.
Prilično su mi dragi, i naravno Wilhelm...«
»Da, da, znam«, složio se Konrad i teško uzdahnuo. »Čini se da nema kraja
načinima na koje nas ljudi mogu razočarati, ha?« Umorno je odmahnuo glavom.
»Hvala, Hans. Nastavite.«
Izlazeći iz kuhinje, Konrad se nasmiješio sebi u brk. Amerikanci, dakle? Zašto
ga to nije začudilo? Mačići su zavarali starog lisca. Mislio je da su antinacistički
Nijemci koje je regrutirala SOE, ali ne, Amerikanci koji rade za OSS, što je još
bolje odgovaralo njegovim planovima. Konrad je natočio prvu večernju čašicu
rakije i smjestio se pred ugodnu toplinu svog kamina. Ispostavilo se da dan ipak
nije bio tako loš.

283
 Knjige.Club Books

Istražitelj Maurice Corbett imao je ideju, potaknutu prizorom francuskog

podvornika koji je nakon njegova prošlog posjeta usisavao sag u hodniku ispred
ureda pukovnika Derricka Albrechta. Šanse su bile male i bilo je opasno, ali
nakanio je to poduzeti bez pomoći svog kolege. Momak je bio dobar dečko u
svakom pogledu, ali nije ga poznavao, a Maurice je naučio da se u današnje
vrijeme ne može vjerovati većini nepoznatih Francuza. Neki bi izdali vlastite bake
za štrucu kruha.
Na ulici, preko puta nacističkim zastavama obloženog ulaza u sjedište SD-a,
čekao je da protuobvještajni šef izađe kroz vrata. Maurice je danima stajao na
straži u obližnjoj trgovini kako bi zabilježio rutinu odlaska pukovnika Derricka
Albrechta iz njegova ureda. Činilo se da je pukovniku bilo draže svoje podnevne
obroke jesti izvan zgrade. Tko bi mu mogao zamjeriti? Vriskovi koji su dopirali iz
Avenue Foch 84, ponekad su se mogli čuti na ulicu. Maurice je mogao zamisliti
njihov učinak na prazan želudac.
Njemački stožerni automobil dovezao se pred ulaz, a esesovski je stražar
otvorio vrata zgrade prije nego što je zakoračio unatrag i fokusiranom pažnjom
isturio ruku u ukočeni nacistički pozdrav.
Pukovnik Derrick Albrecht krupnim je koracima koračao naprijed, upečatljiv
primjerak Hitlerovog idealnog Arijevca, visok, zgodan, plavokos, samouvjeren,
fizički spreman, dozlaboga zastrašujući. Maurice je pričekao da se Mercedes-
Benz odveze i bude izvan vidokruga njegovih retrovizora, prije nego što je prešao
cestu i s papirima u ruci krenuo prema ulazu, izgledajući kao tek još jedan Francuz
koji dolazi izdati svoga sugrađanina. Pokazao je stražarima dokumente
i policijsku značku, pa se uputio niz hodnik prema sobi označenoj kao SLUŽBA
ODRŽAVANJA I KOTLOVNICA koju je zamijetio prilikom svog prethodnog posjeta.
Ponovno se podsjetio da je, pri provođenju stanovitog načina istrage o
ubojstvu Beaumonta Fourniera, dovodio u pitanje ne samo svoj položaj glavnog
istražitelja u odjelu za umorstva francuske Nacionalne policije, nego i svoj život.
Njegov mu je nadređeni zabranio svaki daljnji kontakt s pukovnikom Derrickom
Albrechtom. »Čovjek kaže da pisac nije došao na sastanak, i to je to«, rekao mu je.
»Zašto mu ne vjeruješ, Maurice?«
»Zato što je taksist rekao da je pisca ostavio kod sjedišta Sicherheitsdiensta,
a moj mi pandurski nos govori da pukovnik laže.«
»Tvoj bi nos mogao biti u krivu, a bilo tko se mogao dočepati pisca prije nego
što je zakoračio preko praga Sicherheitsdiensta. Čovjek baš i nije bio svetac.«
»Nitko osim njegova batlera nije znao da će biti tamo u to doba jutra. I ne bi
li stražari na ulazu nešto vidjeli, ako je bio kidnapiran na ulici?«
»Tako batler tvrdi, koliko je on znao. A stražari na ulazu i pukovnikov
pomoćnik potvrdili su da se pisac nije pojavio. Ja im vjerujem, a i ti bi trebao,
Maurice, za svoje dobro, bez obzira na svoj nos. Naređujem ti da ukloniš tog
čovjeka s liste osumnjičenih, ne samo zbog razloga koji bi ti trebali biti očiti, nego
zato što je to vjerojatno gubljenje vremena.«
284
 Knjige.Club Books

Ali Maurica nije prestajao kopkati njuh, kao ni njegova profesionalna savjest.
Netko je bio odgovoran za ubojstvo francuskog državljanina a, prema sporazumu
s okupatorskim vlastima, istrage i rješavanja francuskih zločina na francuskom tlu
bile su u nadležnosti francuske policije.
Maurice je pretpostavljao da je ključna riječ u sporazumu bila francuski. Nije
obuhvaćao Nijemce koji su ubijali francuske državljane.
Maurice je itekako bio svjestan da njegovo ponovno pojavljivanje u sjedištu
SD-a neće proći bez izvještaja, kao ni njegovo ispitivanje člana ekipe za čišćenje.
Kolika je vjerojatnost da će pronaći istog onog pogrbljenog starca koji čisti
podove ispred ureda pukovnika Albrechta? Tko bi se kladio da je isti podvornik
marljivo rukovao svojom metlom na isto ono jutro kad je Beaumont
Fournier navodno posjetio pukovnika Derricka Albrechta? I još važnije, tko bi
stavio ulog na to da će francuski radnik zaposlen u odjelu SS-a razgovarati s
inspektorom francuske policije?
No kad je Maurice otvorio vrata, starac je sjedio ondje grijući ruke ispred peći.
U prostoriji su bili i drugi podvornici. Maurice je svom ispitaniku diskretno
pokazao značku i doživio trenutak iznenađenja kad su starčeve mutne oči oživjele
nečim što se činilo kao razumijevanje razloga zbog kojeg je došao. Bez riječi,
podvornik je kimnuo glavom prema vratima i uz škripu ustao sa stolice.
Maurice je shvatio i pošao za njegovim geganjem prema izlazu iz sobe.
U hodniku se podvornik okrenuo prema njemu. »Oui, gospodine?« upitao je.
»Imam nekoliko pitanja. Jeste li voljni razgovarati s francuskom policijom?«
»Ovisi o pitanjima.«
»Jeste li radili ovdje u ovom hodniku u subotu ujutro trideset prvog
listopada?«
»Oui, gospodine.«
Maurice je podigao fotografiju. »Jeste li slučajno toga dana vidjeli ovog
čovjeka ovdje?«
»Oui, gospodine.«
Maurice je potisnuo drhtaj. »Jeste li ga vidjeli kako ulazi u ured pukovnika
Derricka Albrechta?«
»Oui.«
»Jeste li vidjeli da odlazi?«
»Non, gospodine.«
»Ne? Zato što ste možda bili negdje drugdje u zgradi kad je čovjek mogao
otići?«
»Non, gospodine.«
»Možda u kotlovnici?«
»Non, gospodine.« Njegove su umorne stare oči blistale od znanja koje nije
imao namjeru podijeliti. Podvornik je bio potpuno svjestan što se dogodilo na
285
 Knjige.Club Books

ovom katu ujutro 31. listopada, no njegovi su neobavezni odgovori jasno davali
do znanja da o toj temi neće reći ništa podrobnije.
»Bili ste u ovom hodniku čitavo vrijeme tijekom posjeta ovog čovjeka?«
ustrajao je Maurice.
»Oui, gospodine.«
»I vidjeli biste da čovjek odlazi?«
»Oui, gospodine.«
»Merci, Onde. Bonjour.«
Maurice je napustio zgradu užasa, s osjećajem da njezino zlo prožima vunu
njegova kaputa, poput duhanskog dima uhvaćenog u tkanje. Dakle, pukovnik
Derrick Albrecht jest lagao. Beaumont Fournier održao je taj sastanak sa šefom
francuskog protuobavještajnog odjela Sicherheitsdiensta, a on je sada, kao glavni
istražitelj u odjelu za umorstva francuske Nacionalne policije, morao saznati je li
pisac otišao kako je i prispio.

286
 Knjige.Club Books

SEDAMDESETO POGLAVLJE

Brad je znao da bi trebao poslušati naredbe i uništiti majčino pismo u kojem je

cijela obitelj, uključujući i njegovog novog očuha, pridonijela vijestima. Započelo
je racioniranje. Meeker u Coloradu je zbog novačenja praktički ostao bez svih
svojih mladića i drvna je tvrtka imala manjak radne snage. Nova je kuća bila u
izgradnji, Beata i Margie su pohađale satove stepa, a Bobby je popodnevima
punio police u trgovini Shreves. Svi su se molili za Bradovu sigurnost ma gdje
bio, i jako su ga voljeli.
Bobby je uključio i vlastitu, posebno dirljivu poruku, koju je vjerojatno
umetnuo a da je majka nije pročitala. Brad je mogao čuti dječakov glas koji se
trudio zvučati muževno: »Ovdje sam prema redoslijedu važnosti naveo stavke
koje mislim da bi trebao znati. Tvoja mama i sestra su dobro. To je broj 1. Broj 2
je da je Jared dobar tip. Vidi se da voli tvoju mamu, kako što je moj tata
volio moju. Sjećam se tog dijela iz starih vremena. Broj 3, prema Margie i meni
se odnosi jednako dobro kao i prema Beati, što puno govori. Ne moraš se brinuti
oko toga. Mislim da je to otprilike sve. Nedostaješ mi. Ovdje je prazno bez tebe.«
Brad je čitao to pismo iznova i iznova, cijedeći svaki detalj iz svakog retka
kako bi se uvjerio da ništa nije propustio. Očito je sve bilo u redu u kućanstvu
njegove obitelji u Meekeru u Coloradu. No, premda je pismo gotovo znao
napamet, nije se mogao natjerati da ga zapali, a u stanu nije bio sigurnih skrovišta.
Na kraju ga je odlučio jednostavno tutnuti u knjigu na vidljivom mjestu, što je
bilo najbolje skrovište kad ništa drugo nije dostupno. General bi mu dosad već
dao pretražiti stan prema uobičajenoj proceduri, a nitko drugi nije imao razloga
za to.

Dan poslije Hansova otkrića, ta je knjiga bila prvo mjesto koje je general pretražio
nakon što je Brad otišao na posao. Nije znao pročitati skriveno pismo, ali

287
 Knjige.Club Books

prepoznao je da je pisano na engleskom jeziku. Sada je imao dokaz da je njegov

mladi prijatelj američki špijun.

»Čini se, Herr Bauer«, rekao je Jules Garnier Chrisu, »da ste sada novi sportski
ravnatelj Akademije. Jutros sam primio naredbe.«
Chris je iznenađeno zurio u čovjeka. »Kako se to dogodilo ? Ja sam najmlađi
nastavnik ovdje!«
Jules se nasmiješio. »Dragi moj kolega, nacisti rijetko uzimaju u obzir rang i
staž - pravičnost - kad dijele promaknuća. Samo postignuća. Obavili ste svoj
posao bez zastrašivanja i maltretiranja, držeći se pritom stranačkog programa.
Roditelji učenika u vašem razredu vas hvale - i to očito u prave uši. Jutros sam
primio naredbu da vas postavim na mjesto Herr Muellera.« Julesove su oči
zaiskrile zavjereničkim odsjajem kada je rekao, »Možete očekivati više poziva na
večeru u domove dječaka.«
Chris je vijest primio pomiješanih osjećaja. Ovo je »promaknuće« moglo
značiti da bi general-bojnik March mogao ponovno upisati sina u školu, kao
priliku da se Wilhelm druži s dječacima uzrasta njegova sina. Vjerovao bi Chrisu
da neće indoktrinirati Wilhelma stranačkom ideologijom, ali ponovni bi upis
Chrisu dokinuo pristup njegovoj kući i ključnom izvoru informacija, kao i jedinu
priliku za druženje s Priljepkom. Oboje bi mu silno nedostajalo. Počeo je
na generalov dom gledati kao na utočište od svog mračnog stana, a Priljepka kao
bliskog prijatelja. U svemu su se slagali. Chrisu se sviđao ribičev mudri i
tolerantni stil. U njegovom božićnom pismu od roditelja nije bilo vijesti o
Dirkovom povratku u New Braunfles, i Chris je sada bio siguran da svog starog
prijatelja više nikada neće vidjeti u svom rodnom gradu. Bio je žrtvovan da se
zaštiti Sjevernjačin paravan. Chris je žalovao za njim, a Priljepak je to razumio,
unatoč tome što je Dirk bio izdajnik. »Kako ne bi tugovao zbog prijatelja koji
donose loše odluke?« rekao je.
Toga popodneva, kad je Chris objavio generalu svoj novi položaj, Konrad je
rekao, »Nadam se da vaš novi zadatak ne znači da više nećete biti na raspolaganju
podučavati Wilhelma.«
»Pretpostavljao sam da biste možda željeli ponovno upisati sina u školu, sad
kad je ravnatelj tjelesnog odgoja otišao, generale.«
General se nasmiješio. »Pogrešno ste pretpostavili, Clause. Moj je sin
zadovoljan stvarima kakve jesu i, sebično, ovom bi kućanstvu nedostajalo vaše
društvo. Možemo li računati na to da ćete nastaviti s nama?«
»Apsolutno, Herr generale.«

288
 Knjige.Club Books

Pukovnik Derrick Albrecht preuzeo je najnoviji izvještaj o aktivnostima u Rué

des Soeurs de Charité. Zahvalio je čovjeku kojeg je poslao da motri ulicu i
prekinuo daljnji nadzor. Nije imao potrebe za dodatnim informacijama.
Derrick ga je pročitao brzo i pomno, a zatim ga pohranio u ladicu s ostalim
skupljenima u posljednja tri mjeseca. Samo je jedno pitanje ostalo neodgovoreno:
Je li Victoria poznavala ostale urotnike, same muškarce, ili su radili odvojeno?
Nije bilo prijavljeno da je komunicirala, ili čak bila viđena s tim ljudima u
isto vrijeme. Bila su trojica: pomorac i dva druga muškarca neutvrđenih
zanimanja. Fotografije su ih prikazivale mladima, u ranim dvadesetima,
snažnima, zdravima i privlačnima. Rutinski su, ali zasebno, primijećeni kako
ubacuju poruke u poštanski otvor kuće pored samostana, sada pozadini
prekrasnog murala. Karl ga je odvezao da vidi kuću, unatoč riziku da bi prisutnost
stožernog automobila na ulici mogla upozoriti urotnike da im je tajno mjesto
kompromitirano. Mural je doista bio lijep prizor. Je li ovaj prikaz smirujućeg
prizora primorskog života imao ikakve veze s tajnom aktivnošću koja se odvijala
u susjedstvu?
Njegov je tragač također iskopao podatke o malenoj plavokosoj umjetnici.
Mademoiselle Bernadette Dufor bila je dizajnerica odjeće zaposlena u poznatoj
modnoj kući La Maison de Boucher. Celeste je bila klijentica tog mjesta. Derrick
bi je trebao pitati poznaje li je. Mučila su ga dva detalja. Prema istrazi njegova
čovjeka, zaposlena je otprilike u vrijeme kad je Victoria zaposlena u L’Ecole
d’Escrime Français, naizgled niotkuda, diplomirala je u Lyonu na osrednjoj školi
dizajna koja je sada zbog rata bila zatvorena. Nije joj prethodila nikakva
reputacija izvanrednih sposobnosti koja bi opravdala položaj u cijenjenoj modnoj
kući, ali kreatorica koja je posjedovala to mjesto očajnički je trebala zamijeniti
dizajnere koji su odbili raditi u kući koja je usluživala supruge nacističkih
osvajača.
Koincidencija? Derrick nije vjerovao u slučajnosti. Druga je stavka bila
njezino prebivalište. Stanovala je među debelim zidinama samostana, idealne
lokacije za postavljanje radio-prijemnika koji bi mogao raditi neotkriven. Derrick
bi volio saznati kako je došla živjeti u kuću časnih sestara rezerviranu samo za
njihov red, no njegov se tragač suzdržao postaviti to pitanje ženi koja upravlja tim
mjestom. »Katolik sam«, objasnio je, »i ne dovodim u pitanje časnu majku.« Ipak
je, međutim, ponudio mišljenje koje se kosilo s Derrickovim sumnjama. »Moje
motrenje mademoiselle Dufor nije otkrilo ništa što bi ukazivalo na to da je svjesna
namjene poštanskog otvora na susjednoj kući. Moje je mišljenje, pukovniče, da
umjetnica nije članica ćelije.«

289
 Knjige.Club Books

To se tek trebalo dokazati, no Derrick nije imao interesa izvlačiti pilića iz

kokošinjca. Neće pretražiti kuću s poštanskim sandučićem, niti privesti trojicu
muškaraca na ispitivanje. To se nije uklapalo u njegove planove. Ako se u Rue
des Soeurs de Charité izvodi operacija OSS-a, on će dopustiti da se odvija. Neće
se miješati u igru Victorije i njezinih kolega urotnika, sve dok mu budu išli na
ruku. Najveća mu je briga bila da će biti uhvaćeni. Morao bi poduzeti mjere kako
bi se pobrinuo da se to ne dogodi. Za obavljanje tog zadataka pozvat će
specijalizirani tim.

290
 Knjige.Club Books

SEDAMDESET PRVO POGLAVLJE

Tisuću devetsto četrdeset treća je odmicala. Saveznici su sustavno dobivali sile

Osovine na kopnu, moru i u zraku. Tijekom čitavog proljeća koje se u Europi
stopilo s vrelim, suhim ljetom, neprijateljski trendovi su se preokretali. Japanci su
bili istisnuti s Pacifičkih otoka; savezničke snage započele su uspješnu invaziju
na Italiju koja je u rujnu dovela do njezine bezuvjetne predaje; a
Sjevernoafrička kampanja završila je u svibnju. Pokreti otpora u cijeloj
okupiranoj Europi postajali su sve masovniji i uspješno su sabotirali
Wehrmachtovu mašineriju, industrijska postrojenja pod njemačkom
kontrolom, skladišta eksploziva, željezničke tračnice i komunikacijske veze,
preradu gume i čelika. U Francuskoj je Makija, neuhvatljiva grupa Crnog Duha
terorizirala njemačke patrole, konvoje i radio-stanice, i prisiljavala naciste da
formiraju zaštitne jedinice s vojnicima koje si nisu mogli priuštiti povući iz
njihovih redova. U svom uredu, u sjedištu Oblasne policije u Parizu, Maurice
Corbett pomno je pratio vijesti o savezničkom napredovanju i francuskim
pobjedama, te strpljivo čekao svoje vrijeme.
U kasnu jesen i tijekom ostatka godine, Vilin je konjic lebdio blizu voda koje
su vrvjele sve bjesnijim neprijateljem. Unatoč ekstremnim mjerama koje su
nacističke policijske organizacije poduzimale kako bi pronašle i kaznile
savezničke špijune i doušnike, Vilin konjic je sustavno pružao ključne
informacije bernskoj stanici, što je bio snažan argument za zadržavanje tima na
mjestu.
No Alistair se nije mogao otresti svog trajnog straha da je samo pitanje
vremena kad će njegovi vilini konjici uletjeti u neprijateljeva usta.
Kako je 1944. započela i odmicala, temelji za Alistairove strahove postali su
opipljivi. Na njegovom je stolu 19. veljače osvanuo izvještaj koji je izazvao tako
glasno psovanje, da su ga čuli svi u zgradi. Narednik za stolom ispred njegovih
vrata zaprepašteno je poskočio i požurio u Alistairov ured.
»Što se dogodilo, bojniče?«

291
 Knjige.Club Books

Alistair je sjedio prstima gnječeći sljepoočnice. »Jučer je Hitler razriješio

admirala Wilhelma Canarisa s dužnosti zapovjednika u Berlinu i ukinuo Abwehr.
Ta će se organizacija stopiti s SS-om.«
Zaprepašteni je službenik upitao, »Što će se dogoditi s general-bojnikom
Konradom Marchom?«
»Kako bih, dovraga, ja to znao?«
Alistair je smjesta uputio poziv Divljem Billu Donovanu, koji je bio
»nedostupan«. To je značilo da je negdje na tajnoj misiji. »Recite mu da mi se
javi što je prije moguće«, naredio je.
Alistair je hodao po sobi, intenzivno srčući cigaretu. U izvještaju nije pisalo
ništa o uhićenju admirala Canarisa, niti o razlozima njegova otpuštanja. Njegovo
je uklanjanje mirisalo na manipulaciju Heinricha Himmlera, koji je već neko
vrijeme bio sumnjičav prema Canarisu i upirao u namjeri da Abwehr stavi pod
kontrolu SS-a. Ako je otkriveno da je Canaris igrao dvostruku igru, što jest, tada
je njegovo hapšenje bilo sigurno, i kako će se to odraziti na admiralovog bliskog
prijatelja Konrada Marcha?
Alistair nikada nije bio siguran jesu li njih dvojica u toj igri bili zajedno ili
odvojeno, ali rano je počeo sumnjati da je general-bojnik koristio Brada i Chrisa
za prenošenje, uvijek istinitih, informacija OSS-u. Sigurno je dijelio admiralovo
uvjerenje da je Hitler luđak koji je Njemačku odveo putem uništenja.
Što bi drugo moglo objasniti konzistentan protok povjerljivih informacija u
uši i kamere njegovog ribolovnog vodiča i sinovljevog učitelja?
Ako je Alistair bio u pravu, uz Canarisovo uhićenje, general će biti sljedeći
koji će pasti, a zajedno s njim i Brad i Chris. Isto se odnosilo i na ostatak tima.
Alistair je znao da će ga njegov šef uputiti da pričeka i vidi hoće li njegovi strahovi
u vezi s Vilinim konjicom postati stvarni, pa ih tek onda povući. Dovraga s tim.
Alistair će njegove naredbe poslušati samo do određene mjere. Sam će
odlučiti kad će izvući svoj tim.

Esesovsko preuzimanje Abwelira u Parizu bilo je trenutno i brzo. Tek što je

admiral obaviješten da će biti razriješen dužnosti u Berlinu, tadašnji je
zapovjednik SD-a, Derrickov nadređeni, sa svojim zamjenikom umarširao u
Konradov ured u hotelu Lutetia. Dok je kontingent esesovaca vršio prepad na
ostatak Abwehrova sjedišta, zauzimajući urede i stolove, zapovjednik je SD-a
general-bojniku Konradu Marchu proglasio da je dekretom Führera Odjel
njemačke obavještajne službe u Francuskoj sada službeno ukinut i njegove su
dužnosti stavljene pod zapovjedništvo Schutzstaffela. Prepustit će pukovniku
Derricku Albrechtu, šefu protuobavještajnog odjela sigurnosne službe
Reichsfuhrera, da to objasni.
292
 Knjige.Club Books

Konradov prijatelj i suurotnik dobro je odigrao ulogu oholog osvajača.

Ledenim pogledom i tonom koji je odražavao godine mržnje između dviju
organizacija, Derrick mu je objavio da će generalov odjel pasti pod njegovu
nadležnost. General-bojnik March zadržat će svoj niži položaj ukoliko, jasno, ne
želi prijeći u drugi odjel Wermachta. Derrick će dužnosti general-bojnika
preuzeti odmah. Konrad je trebao predati ključeve svih vrata, ormarića za spise i
sefova, te se pobrinuti da svi osobni predmeti budu uklonjeni iz njegova ureda.
Pukovnik će raditi i iz vlastitog ureda u Avenue Foch 84 i iz general-bojnikova u
hotelu Lutetia.
Konradu je dodijeljen radni stol u drugoj prostoriji, u zgradi kojoj je
nedostajalo svega osim minimalne ventilacije i svjetla. Dužnost mu je trenutno
bila organizirati prekomandu svoga osoblja u druge odjele njemačke vojske i svog
novog nadređenog upoznati s Abwehrovim operacijama.
Konrad bi bio među protjeranima na položaj primjeren njegovu činu, da nije
bilo tajnih poslova koje je dijelio s čovjekom koji je sada zauzeo njegov ured.
Nekolicini Abwehrovih ljudi iz svog osoblja koji su sudjelovali u uroti ponudio
je izbor da ostanu ili se prebace u druge komande.
Svi do jednoga su se složili prihvatiti degradirane položaje u SS-u kako bi
nastavili s operacijama spašavanja. Derrick u svojoj organizaciji nije imao toliko
sreće da ima takve ljude u osoblju. Samo je jednom naredniku i mlađem
časniku mogao vjerovati da će mu pomoći pri tajnim aktivnostima.
S apsorpcijom Abwehra u SS, dva su viša načelnika sada morala biti izrazito
oprezna pri korištenju dekreta Nacht und Nebel koji je izdao Hitler, a koji je
obavještajnim organizacijama dopuštao da ignoriraju dogovore Ženevske
konvencije u postupanju sa zatvorenicima. U prijevodu, Nacht und Nebel značilo
je »noć i magla«, prikladno ime za dekret, s obzirom na to da su zatvorenici
pod okriljem tame odvoženi na tajne lokacije s kojih bi nestajali bez traga, a
njihove obitelji nikada neće saznati gdje su završili. Bila je to odvratna strategija
kojom se namjeravalo zastrašiti i pokoriti lokalno stanovništvo, no Konradu i
Derricku je pružala savršeno pokriće za organiziranje bijega određenih državnih
zatvorenika bez postavljanja pitanja. Međutim, u previše su navrata žrtve bile
odvezene preuranjeno, što je nerviralo druge organizacije koje su ih htjele ispitati
ili kazniti.
Na dan preuzimanja, Konrad je procjenjivao kada bi trebao pokrenuti stvari
da svoga sina izvuče iz Francuske prije nego što admiral Canaris bude uhićen.
Dugo je očekivao da će i sam potonuti skupa s admiralovim brodom. Za Wilhelma
je želio osigurati rutu za bijeg. Poslao je Hansa da zamoli Barnarda Wagnera da
ga sljedeće večeri posjeti kod kuće, te da telefonira Clausu Baueru u školu i
kaže mu da mora s njim razgovarati o nečemu hitnom.
Sljedeće je večeri Hans uveo Brada i Chrisa u radnu sobu svoga nadređenog,
a da Wilhelm nije znao da su u kući. Na stol nije iznesena hrana ni rakija. Konrad
je već sjedio za svojim stolom i rukom im pokazao da zauzmu mjesta ispred njega.
293
 Knjige.Club Books

Zamijetio je da su mu pokazali uobičajeno poštovanje, za razliku od zaokreta u

ponašanju koje su njegovi kolege i poznanici pokazivali sada kad je ostao
bez visokog položaja. Nacistička je štampa u Parizu brzo izvijestila o ukidanju
Abwehra i degradaciji njegova šefa.
Mladići su ga promatrali s iščekivanjem. Konrad je sklopio ruke na svom stolu
i svečano rekao, »Gospodo, svjestan sam da ste Amerikanci koji rade za
obavještajnu službu vaše zemlje, OSS.« Podigao je ruku kako ne bi progovorili.
»Ne pokušavajte poricati. Imam nepobitan dokaz, ali ne smijete se bojati.
Podržavam vaš cilj i moram vas zamoliti da mi učinite ogromnu uslugu.«

294
 Knjige.Club Books

SEDAMDESET DRUGO POGLAVLJE

Sljedećeg je jutra kroz poštanski utor Chris ubacio poruku za transmisiju kojom
je tražio hitan sastanak s Francuzom u čajani s knjižarom, toga dana u uobičajeno
vrijeme. On i Priljepak imaju informaciju koja se mora prenijeti oči u oči. U četiri
sata istog popodneva, Brad i Chris odvojeno su ušli u čajanu. U prozoru je visio
znak ZATVORENO. Njihov je Francuz sjedio u svom kutu čitajući i pušeći svoj
uobičajeni smrdljivi Gauloises. Kad su se mladi operativci smjestili, preselio se
za njihov stol i strpljivo slušao dok mu je Chris objašnjavao kako je general-
bojnik više od godinu dana znao da su Amerikanci obučeni kao OSS-ovi agenti.
Kako je čovjek došao do tih podataka, nije objasnio.
»Mon Dieu!« uzviknuo je Francuz. »I nije vas dao uhapsiti?«
»Čini se da želi pobjedu Saveznika jednako kao i mi, da sačuva Njemačku i
Francusku od uništenja«, rekao je Brad. »Isprva smo se Vivak i ja pitali ne
postavlja li nam zamku, ali kad se naša dojava pokazala autentičnom i nismo bili
uhapšeni, zaključili smo da je možda ipak samo bio neoprezan.«
»Dakle, general sada osjeća da, u slučaju Canarisova hapšenja zbog izdaje, i
njega očekuje isto«, dodao je Chris.
»Rekao bih da je u pravu«, rekao je Henri. »Imamo razloga vjerovati da je
čak i Erwin Rommel, omiljeni njemački general, pod sumnjom. Onda, što general
želi? Azil?«
»Samo za svoga sina«, rekao je Brad. »On ne može otići. Previše ljudi ovisi
o njemu, kaže. On je vojnik, i voli svoju domovinu. Ostat će i boriti se do samoga
kraja.«
»Nadajmo se da će doživjeti poraz Njemačke. Kamo general želi prebaciti
svoga sina?«
»U Švicarsku kod tetke, Helge Wolfe. General March je zamolio da koristimo
našu mašineriju za izvlačenje«, odvratio je Brad.
»Zašto ne uredi sinovljevo izvlačenje sam? Ne može biti bez resursa.«

295
 Knjige.Club Books

Brad je odmahnuo glavom. »Smatra da je preopasno sada kad je pod paskom

SS-a i u svakom trenutku može biti uhapšen. Vivak i ja smo uvjereni da je general
umiješan u više nego što daje naslutiti. Mislimo da je povezan s mrežom koja seže
daleko šire od pukog pružanja informacija nama. Ako je to zaista slučaj i on bude
uhapšen i natjeran da progovori, sigurne rute njegove organizacije bit
će kompromitirane. Želi vidjeti sina na sigurnom dok još ima vremena. I mi bismo
isto voljeli da se to dogodi.« Pogledao je Chrisa koji je potvrdno kimnuo.
»A što je s vama, mladi prijatelji? Ako vaš general padne, i vi ćete isto.«
»General će im imati što ispričati i bez uključivanja svog ribolovnog vodiča i
sinovljevog učitelja. Možemo mu vjerovati što se toga tiče. Imat ćemo vremena i
načina i sredstava za bijeg.«
Francuz je uzdahnuo. »Izvijestit ću bojnika.«

Tri dana kasnije, general je sjeo oči u oči sa svojim sinom i objasnio mu da ga na
neko vrijeme šalje kod tetke Helge u Švicarsku i da će mu se pridružiti kad bude
mogao. Hans je bio u prednjem hodniku, predavao je Wilhelmovu prtljagu.
»Zašto?«, upitao je dječak, očiju punih suza i uzdrhtale donje usne. »Ne želim
ići. Ne volim tetu Helgu ni svoje bratiće.«
Ne voli ni on, pomislio je očajno Konrad. Njegova je šogorica bila kuja i djeca
su joj bila okot iz pakla, no bila je jedina rođakinja koja je živjela izvan Njemačke
gdje će mu sin biti na sigurnom. »U Francuskoj više nije sigurno, a teta te očekuje.
Ne bi je želio razočarati, zar ne?«
»Ne bi mi smetalo«, rekao je Wilhelm drhtavim glasom.
Konrad je ispružio ruku i čvrsto privio svoje dijete na prsa. Ridao bi, ali nije
smio odati da je ovo možda posljednji put da grli svoga sina. »Volim te, sine moj.
Uvijek imaj na umu da će proći neko vrijeme prije negoli se ponovo vidimo.«
»Ali doći ćeš po mene, zar ne, tata?«
Hans ga je spasio odgovora. Ušavši u sobu, tiho je objavio, »Vozač je ovdje,
Herr generale.«
»Mogu li se oprostiti od Herr Wagnera?« upitao je Wilhelm.
»Nije ovdje, sine. Reći ću mu zbogom u tvoje ime. Sad moramo sići.«
Uhvativši Wilhelma za ruku, slijedeći Hansa, otac i sin su se spustili širokim
stepeništem. Na vratima se Hans, boreći se sa suzama, oprostio prije negoli je
Konrad kleknuo i ponovno čvrsto zagrlio sina. Pritisnuo je usne na dječakovo čelo
i rekao, »Auf Wiedersehen, sine. Neka te Bog čuva dok se opet ne sretnemo.«

296
 Knjige.Club Books

Te je noći, nepozvan, Brad pozvonio generalu na vrata. Kad je Hans otvorio, Brad
je po njegovim otečenim očima i obješenom licu odmah shvatio da je Wilhelm
otišao. Bojnik se iskazao. Nesposoban govoriti, Hans je samo kimnuo prema
radnoj sobi, gdje je Brad zatekao generala pogrbljenog u fotelji pored kamina, s
usijanom žeravicom koja je obasjavala njegov prazan, uplakani pogled i
praznu bocu rakije na stoliću pored njega.
»U mojoj zemlji postoji izreka da jad voli društvo«, rekao je Brad. »Želite li
moje?«
»Sjednite«, rekao je general.

Sljedećeg dana, 24. veljače, čovjek za nadzor pukovnika Derricka Albrechta

nazvao je pukovnikovo sjedište u hotelu Crillon da preda svoj najnoviji izvještaj.
Više od godinu dana on i njegova pomoćna ekipa koristili su lokaciju zatvorenog
bistroa preko puta Samostana sestara milosrdnica. Na zidu samostana nalazio se
mural, prekrasna slika za koju bi bilo tragično da se uništi. Zaštita toga murala
nije bila dio njegove dužnosti no, kad bi situacija dovela do toga, njegovo bi
očuvanje učinio svojim poslom, na žalost počinitelja.
Premda je njegov posao stručnjaka za nadzor povremeno bio dosadan, nikad
ga nije umarao. Bio je dobro plaćen da praktički ne radi ništa, a motrenje ljudi
bila je jedna od njegovih omiljenih zanimacija, zbog čega je i bio toliko dobar u
onome što radi. Ništa mu nije promicalo. Uživao je promatrati kako lijepa
umjetnica dodaje poteze svojoj slici i pozdravio je priliku da čita i uči francuski,
istovremeno pazeći da nikakvo kretanje po ulici ne izmakne njegovu nadzoru.
Zamišljene posljedice zbog propuštanja nečeg važnog što bi trebao prijaviti šefu
SD-ovog protuobavještajnog odjela u Francuskoj, nisu ostavljale prostora da
zakaže u svom poslu.
Na temelju njegova iskustva u nadzoru, vještina kojom su trojica muškaraca
i jedna žena redovito ubacivali poruke u poštanski žlijeb na kući pored samostana,
kao i oprez da to izgleda prirodno, potvrdili su bez ikakve sumnje da se radi o
članovima subverzivne skupine koja ga koristi kao mrtvi poštanski sandučić.
U svojim ih je izvještajima nazivao mornarom, grčkim bogom, aktovkom i
boginjom. Očekivao je da će ih pukovnik Albrecht dosad već pokupiti, ali i njemu
i njegovoj zamjeni naredio je da ostanu na svom položaju i smjesta prijave bilo
kakvu aktivnosti ili osobu koja im se učini kao prijetnja grupi.
Jedna se pojavila danas.

297
 Knjige.Club Books

Derrick ga je saslušao u tišini, sa žmarcima na vratu. »Citroen Traction

Avant?« Bio je to auto koji su vozili gestapovci, najzlokobniji prizor na ulicama
Pariza.
»Da, Herr pukovniče. Crn kao đavolje srce, s trojicom muškaraca unutra,
nedvojbeno Gestapo.«
»I zaustavili su se ispred murala?«
»Na dvadeset minuta. Svaki je izašao van i pogledao ga. Mislio sam da će ga
možda nekako uništiti, no nisu. Teško je reći što su mislili.«
»Rekli ste ‘pogledao’. Opušteno? Pažljivo?«
»Rekao bih pažljivo. Svaki je izgledao kao da ga pregledava.«
»I nije se činilo kao da auto krstari ulicom?«
»Ne, Herr pukovniče. Izgledalo je kao da im je mural odredište. Auto je
nastavio dalje, kad su sve sva trojica učinila zadovoljnima i vratila se unutra.«
»Ako primijetite daljnju aktivnost Gestapa u toj ulici, smjesta mi to prijavite,
jasno?«
»Unbedingt, Herr pukovniče.«
Kad je njegov čovjek za nadzor otišao, Derrick se zamislio nad izvještajem.
Sve veća draž murala morala je na kraju doprijeti do gestapovskih ušiju. Sve što
je bilo čudnovato i neobično, bilo da je nevino poput dječje igračke, ili bezazleno
poput umjetničkog djela, pobuđivalo im je sumnju. Danas su ga možda samo
namjeravali analizirati i utvrditi zaslužuje li pažnju Gestapa, a potom nastaviti
dalje, zadovoljni što je ne zaslužuje. Oslonit će se na budnu pozornost
svog specijalnog nadzornog tima da to utvrdi.

298
 Knjige.Club Books

SEDAMDESET TREĆE POGLAVLJE

Postupno, stvari su se počele odmotavati. U mjesecima prije nego što se nebo

potpuno smračilo, bilo je par tračaka sunca. U petak 25. veljače, Brad je
Wilhelmova oca mogao izvijestiti o njegovu sigurnom dolasku u Švicarsku.
General je pozvao svoje uobičajene goste da tu vijest proslave uz bocu šampanjca,
no malo je što moglo ublažiti grobnu tišinu u kući bez prisutnosti njegova sina.
Madame Gastain je ponudila ponešto utjehe: nakon što su Chrisu i Bradu poželjeli
laku noć i general ju je otišao otpratiti kući, nije se vratio. Njegova se susjeda
sažalila nad njim i pozvala ga da prenoći.
Brzo su se širile glasine o skorašnjoj savezničkoj invaziji, možda na sjevernu
obalu Francuske u proljeće, kad vremenske prilike budu povoljnije. U ožujku,
Buckyju je sreća išla na ruku i pozvan je da s inženjerskim timom provjeri
spremnost strukture masivnog Adantskog zida, osmišljenog da okupiranu
Francusku zaštiti od savezničkog napada s mora. Prizor obalnog obrambenog
sustava dugog 2688 kilometara, ostat će mu neizbrisivo utisnut u pamćenje dok
je živ. Od norveške, uzduž belgijske i francuske obale, pa sve do španjolske
granice protezali su se kilometri bodljikave žice i nepregledni lanci neosvojivih
bunkera iz kojih su Nijemci mogli pokositi desantne snage čim bi se iskrcali na
plaže, potpuno zaštićeni od uzvratne vatre. Na tisuće mina, pričvršćenih na
čelične i betonske konstrukcije namijenjene zaustavljanju tenkova, oklopnih
transportera i ostalih amfibijskih desantnih vozila na gusjenicama, razbacano je
uzduž obale. Za vrijeme plime, napadači bi se približili obali ne videći zamke, a
za oseke, strašan bi prizor masovne smrti pokolebao čak i najodlučnije snage od
pokretanja invazije s mora.
Silno uznemiren, zamišljajući sav užas takvog napada i stradanje hrabrili ljudi
koji bi to mogli pokušati, Bucky je u izvještaju toliko pedantno zabilježio detalje
neprijateljske obalne obrambene utvrde, da je savezničkim stratezima koji su
planirali invaziju poslužio kao jedan od glavnih izvora.
Dana 4. ožujka, admiral Wilhelm Canaris stavljen je u kućni pritvor, ali
prolazili su tjedni bez ikakve vijesti o njegovu potpunom zatvaranju. Konradovim

299
 Knjige.Club Books

je uredom kružila glasina da će njihovu bivšemu šefu biti dodijeljen beznačajan

vladin posao u Berlinu. No Konrad nije vjerovao Himmleru. Znao je kako operira
nacistički šef SS-a. Zavaraj ribu dok ne dođe trenutak da udica potone dublje,
a onda je trzajem izvuci iz vode. Stoga su Brad i Chris skovali plan zaštite
generalove sigurnosti u slučaju da dođe do najgoreg po admirala Canarisa.
Odlučili su da će, kada dođe vrijeme za bijeg, povesti generala sa sobom u
Švicarsku, gdje bi se pridružio Wilhelmu i ostao do kraja rata.
Do travnja su povjerljivi podaci padali timu u krilo. Zbog rastućih napetosti u
Vichyjevoj vladi i njemačkom Vrhovnom zapovjedništvu Chris je rjeđe dobivao
pozive u domove učenika akademije, jer se nije moglo računati s očevima da
stignu kući za večeru, no njihovi se sinovi nisu ustručavali ponavljati očeve izlike
zbog aktivnosti koje su ih udaljavale od obiteljskog stola.
U Kući Boucher, bezumne su supruge i ljubavnice otvoreno raspravljale o
vojnim strategijama svojih muževa i ljubavnika za suzbijanje nadolazeće mijene.
U Buckyjevoj inženjerskoj tvrtki, očajni su njemački inženjeri bez problema
pozivali Francuza na sastanke koji su se nekoć održavali u tajnosti, a Victoria je
jedva izlazila na kraj s protokom povjerljivih informacija koje su se širile školom
mačevanja i mrvicama koje je skupljala od pukovnika.
Rezultat toga bio je gotovo svakodnevni prolazak tima pored mrtvog
poštanskog sandučića.
Glavni je stručnjak pukovnika Albrechta za nadzor i dalje bdio u ulici Sestara
milosrdnica i nije zabilježio ništa što bi mu pobudilo sumnje, iako se pomalo
brinuo zbog čestog prolaženja svojih meta niz ulicu, što bi nekome drugom tko
promatra moglo uspostaviti zanimljiv obrazac. A onda se jednoga kasnog
svibanjskog jutra njegov nadzor pooštrio kad je slijepi prosjak u tamnim
naočalama zauzeo sjedeći položaj ispred zida, s limenom šalicom, štapom i
znakom na kojem je pisalo MOLIM VAS HRANU. Stražar ga je pozorno promatrao
cijeli dan, vidio kako kukavno moljaka prolaznike od kojih bi mu poneki ubacili
novčić u šalicu, a jedan mu je dao umotani paketić za koji se ispostavilo da je
kruh, koji je smjesta rastrgao i pojeo što je brže mogao. Stručnjak za nadzor uzeo
je svaku smjenu nakon toga i za nekoliko je dana i sam prošetao pored čovjeka ne
bi li ga provjerio. Odlučio je da je prosjak bezazlen. Zapravo, položaj pokraj
murala ispred samostana bio je pametno mjesto za prosjačenje, posebno otkako
se umjetnica koja živi u samostanu - tako dražesna slatkica, uvijek moderno
odjevena - sažalila nad njim i svakoga mu jutra pri odlasku na posao u ruke stavila
nešto za doručak. Veteran u zasjedama znao je da je svaka neobična pojava na
ulici, bila ona velika ili mala, vrijedna prijavljivanja. Nikad ne znaš, no ako prijavi
prosjaka, siroti će čovjek biti odvučen u sjedište SD-a, nemilosrdno ispitan i,
nakon što se pokaže bezazlenim, odbačen na ulicu uplašen i zbunjen i bez pomoći
da se vrati onome što naziva domom. Motritelj će ga toga poštedjeti.
Konrad je 4. lipnja donio dobre vijesti. Admiral je pušten iz kućnog pritvora
i dodijeljen mu je besmislen posao šefa Odjela za trgovinsko ratovanje i

300
 Knjige.Club Books

ekonomske borbene mjere. To je namještenje bilo uvreda njegovu činu i

prijašnjem položaju, no degradacija je značila da je slobodan. Te su večeri u
generalovoj kući iskakali čepovi šampanjca.
Ubrzo poslije toga, Vilin je konjic napravio svoju prvu skupu pogrešku.
Slučajan susret cijelog tima na ulici u isto vrijeme još se nije zbio u njihovoj
gotovo dvogodišnjoj misiji, ali na ovaj prvi lipanjski utorak, u kasno popodne
sivoplavog proljetnog dana, dogodilo se da su ulicom prošetali istovremeno.
Unatoč satu, na ulici nije bilo nikoga drugog osim prosjaka koji je revno jeo
pinjole iz vrećice koju mu je netko stavio u krilo.
Svi su se osvrnuli po ulici tražeći znakove aktivnosti, nisu vidjeli ništa i, kao
jedno tijelo, zagrlili su se i upustili u kratak razgovor.
Uh, ne, pomislio je čovjek u zasjedi iz svoje promatračnice, sada u posjedu
dokaza da se agenti međusobno poznaju, uključujući i umjetnicu. Ovo će, što se
pukovnika tiče, postaviti pitanje stvarne svrhe murala. Bilo je lakomisleno od njih
što razgovaraju u blizini prosjaka. U ovakvoj klimi, nije se moglo vjerovati čak ni
slijepcu koji prosi za hranu. Promatrao je kako se petorka brzo razdvaja, četvoro
da ubace poruke u poštanski prorez, a umjetnica je požurila u samostan. Ubrzo se
na vidiku pojavila patrola omražene francuske Milicije, objasnivši njihovo naglo
povlačenje. Promatrač je olabavio pozornost da zapiše svoja zapažanja, a kada je
ponovno podigao pogled prosjaka više nije bilo, a njegova šalica, štap i vrećica
pinjola bili su razbacani tamo gdje je sjedio. Razbješnjen, spremio je penkalu i
bilježnicu i uputio se prema sjedištu SD-a.
Bio je prisiljen otići na metro, koji je po običaju iritantno kasnio. Nestrpljivo
čekajući, pokušao se umiriti racionalizacijom kako Milicija, grupa nasilnika koja
se okrenula protiv vlastitih zemljaka, jednostavno pribjegava svojim uobičajenim
taktikama vrebanja nemoćnih i slabih. U samo nekoliko minuta koliko je
pisao svoj izvještaj, odvukli su prosjaka, ne obazirući se na njegovu svojinu, samo
da bi ga mučili iz zadovoljstva i zabave. Možda su čak zaključili da je prosjakova
prisutnost bila nagrđivanje murala, ako su bili sposobni za takvu tankoćutnost, no
motriteljevo je iskustvo pobijalo nadu. Slijepi je čovjek, sada je to shvaćao, vidio
dobro kao i svi ostali i postavio ga je Gestapo. Pao je na smicalicu koja je bila stara
koliko i njegova profesija. Pukovnik će mu zbog ove pogreške nabiti glavu na
kolac, no što je još važnije, ako ne bude djelovao, ti će mladi ljudi do večeri biti
u rukama Gestapa.
Kad je napokon stigao u sjedište SD-a i zatražio razgovor s pukovnikom
Derrickom Albrechtom, činovnik na prijamu mu je rekao da je pukovnik na
sastanku i da ga ni u kojem slučaju neće uznemiravati. Nagla gungula aktivnosti
i zvuci zvonjave telefona, tipkanja teleprintera, kuckanja po pisaćim strojevima i
napeta lica osoblja SD-a, motritelju je govorila da se dogodilo nešto ozbiljno. U
metrou je bio svjestan atmosfere potisnutog uzbuđenja. Činilo se da su putnici
nemirniji nego inače, ali bio je previše zaokupljen mnoštvom vlastitih briga da bi

301
 Knjige.Club Books

se upitao zašto, a i dovoljno pametan da to pitanje ne postavi naredniku na

prijamu. »Molim vas, hitno je.«
»Neću riskirati svoju glavu zbog vaše, tko god da ste«, zarežao je narednik.
»Ostavite svoju poruku. Predat ću je pukovniku kad završi sastanak.«
Promatrač mu je predao izvještaj. »Morate mu ovo dati što je prije moguće«,
rekao je. »inače će vaš vrat biti u omči.«
Bio je šesti lipnja 1944. godine. Toga su jutra, u tami prije svitanja, američke,
britanske i kanadske snage simultanim amfibijskim napadima prispjele na pet
odvojenih plaža duž obale Normandije. Saveznička invazija na Francusku je
započela.

302
 Knjige.Club Books

SEDAMDESET ČETVRTO POGLAVLJE

Iskrcavanje Saveznika na obali Normandije iznenadilo je Nijemce koji su

vjerovali da će loši vremenski uvjeti odgoditi invaziju. Toga je dana trupama bilo
dopušteno odmoriti se od stražarskih dužnosti duž Atlantskog zida i ostalih
obrambenih crta bojišta, brojni se viši časnici nisu vratili sa svojih vikenda, a
mnoge njemačke topničke postrojbe i njihovi zapovjednici bili su na vojnim
vježbama daleko od svojih položaja. Čak si je i feldmaršal Erwin Rommel
priuštio nekoliko dana dopusta, kako bi prisustvovao rođendanskoj proslavi svoje
supruge. Parižani su o iskrcavanju saznali kad su vijesti u njihov grad dospjele
putem ilegalne štampe, skrivenih radija podešenih na BBC i letaka koje je tajno
distribuirao francuski Pokret otpora. Francuski građani su likovali. Oslobođenje
je bilo nadomak.
U utorak navečer, Bridgette je spavala u svom malom krevetu privučenom uz
ormar, za slučaj da je bojnik kontaktira izvan vremena njihovih uobičajenih
transmisija. Činilo se da on nikada ne ide spavati. I doista, prije zore 7. lipnja,
probudio ju je zvuk kuckanja dolazne poruke i iskočila je iz kreveta da je
transliterira. Bilo je to upozorenje od bojnika Renaulta.
Toga jutra, taman kad je blijedo praskozorje pustilo dovoljno svjetla da vidi,
Bridgette je prekršila policijski sat da se sa svojim kistom iskrade iz samostana i
povuče kodni signal na biljci jetrenjarke, kako bi upozorila Victoriju da je njezina
sigurna kuća razotkrivena. Djevojka se sad nije imala kamo skloniti, ako se desi
da mora bježati.
Prošla su tri dana prije nego što se činovnik kojemu je čovjek u zasjedi
povjerio svoju poruku sjetio predati je pukovniku Derricku Albrechtu u petak
ujutro, 9. lipnja. »Za vas, Herr pukovniče«, rekao je. »Dostavio ju je neki čovjek
s ceste koji je rekao da je važna. Bili ste na sastanku i nisam vas želio ometati.«
Kad je Derrick pročitao poruku, već tjeskobni činovnik s recepcije problijedio
je kad je ugledao kako se pukovnikova čeljust steže i iz očiju mu vrcaju iskre kad
je podigao pogled s izvještaja. »Kad je ovo stiglo?«

303
 Knjige.Club Books

»Pa, ovaj, u utorak u podne, šestog lipnja, ako se ne varam, Herr pukovniče,
i, ovaj, još je jedna poruka stigla za vas... jučer... od bojnika Schultza iz sjedišta
Gestapa. I tada ste isto bili na sastanku, i naredili ste da vas se ne ometa.«
»Idiote!« zagrmio je njegov nadređeni. »Trebao bih te dati strijeljati!«
Zaurlao je prema Karlu koji je dotrčao. »Brzo me odvezite u sjedište Gestapa!«,
naredio je Derrick.
Dotad su već četiri člana Vilina konjica bila uhićena i odvedena na
zastrašujuću adresu u Rué de Saussaies 11 u osmom arondismanu, koju su borci
Otpora nazivali »ulicom strahota«. Skupljanje članova tima počelo je 7. lipnja.
Kad se te večeri Bridgette vratila u samostan, prosjak se već vratio na svoje
mjesto. Što se dogodilo? pitala ga je. Kamo je otišao? Zabrinula se kad je vidjela
da njega nema, a šalica, štap i vrećica pinjola razbacani su po ulici. Prosjak je
pljunuo u žlijeb i odvratio da ga je odvela prljava Milicija, koja je dovodila
u pitanje njegovu sljepoću i optužila ga da ju je lažirao kako bi došao do novca i
hrane. Pustili su kad su shvatili da su pogriješili i čak su ga dovezli nazad da
pokupi svoj štap i šalicu. Netko je ukrao njegovu vrećicu pinjola i pobjegao.
Čovjek je toga dana, ni sutradan, nije prokazao najamniku u pregači koji je
meo stepenice ispred trgovine nekoliko izloga niže. Čuvat će je za drugu
policijsku jedinicu od koje će dobiti nagradu koja će, kad se pribroji novcu od
Gestapa, iznositi više nego što bi mu platiti za svih petero zajedno.
Victoria je bila prva koja je pala pod vrh njegova štapa, dogovoreni signal
koji je doveo trojicu u crnim kaputima i šeširima širokih oboda, koji su iz trgovine
dotrčali poput štakora koji hitaju prema siru. Prišli su joj dok je proučavala svoju
kodnu oznaku, povukli joj ruke na leđa i sputali prije nego što je uspjela povući
konac i doći do svoje pilule cijanida. Dok su je odvlačili, bacila je pogled na
slijepog prosjaka koji se pridigao uza zid kao da pokušava odrediti čemu sve to
komešanje.
To si bio ti, pomislila je Victoria, ozlojeđena zbog sljepoće tima koji nije vidio
da je tog čovjeka mogao podmetnuti Gestapo. Bilo je samo pitanje vremena kad
će ih sve pokupiti.
U sjedištu Gestapa, s nedokučivim izrazom lica, ali toliko snažno uzlupana
srca da je pomislila da će joj prsnuti u prsima, natjerali su je da sjedne ispred stola
glavnog bojnika Gestapa. »Vi ste mademoiselle Veronique Colbert, instruktorica
floreta u L’Ecole d’Escrime Français, zar ne?« obratio joj se na francuskom.
»Jesam.«
»I mislio sam.« Kimnuo je glavom prema stražaru koji je Victoriju naglo
povukao na noge i odveo je u prljavu zatvorsku ćeliju, gdje je bila vezana za
stolicu ispod vruće stropne lampe. Kroz zidove, obilježene škrabotinama straha,
prkosa i posljednjih nježnosti voljenima - Nikada nemoj priznati! Bojim se. Nemoj
progovoriti. Ne gubi vjeru. Simone, volim te - mogla je čuti jauke mučenja u
susjednoj prostoriji. Koliko će vremena trebati da dođu po nju, pitala se, dok joj
se grčilo u utrobi pri pomisli na sebe golu pred isljednicima koji će je obrađivati.
304
 Knjige.Club Books

Ona i Labrador su upozorene da to mogu očekivati. Bojnik Renault im je rekao

da je svlačenje žene do gola bila tehnika gestapovskog mučenja, osmišljena da
ponizi i demoralizira žrtvu i učini je što ranjivijom. Budite spremne na to
poniženje, ako vas uhvate, rekao je, no ona i Labrador su se složile da se nikako
ne mogu pripremiti za takvu vrstu nasilja. Izdržat će koliko god bude mogla. Jesu
li i ostali bili uhićeni? Koliko će trebati da ih se slomi? Morali su održati
Labradora na sigurnom.
Prošlo je sat vremena. Žeđ je otežavala gutanje, a od vrućine lampe u sobi bez
zraka izbio joj je znoj. Victorijin mjehur se počeo puniti. Udovi su je boljeli od
položaja u kojima su bili sputani, a sluh joj je otupio od neprekidnog lupanja
vlastita srca i vapaja patnje. Vježbe disanja i uma za umirivanje živaca, naučene
na obuci, pokazale su se beskorisnima. Nakon nekog vremena, Victorijine oči su
se zatvorile i glava joj je pala naprijed dok je čekala da se vrata ćelije otvore uz
tresak.
Napokon je stigao dan i čas i dva su muškarca ušla unutra, jedan pukovnik u
Sicherheitsdienstu, a drugi bojnik koji ju je ispitivao. Victoria je zaprepašteno
zinula. Gestapovac je pokazao na nju. »Je li to ona?«
»Da!« otresao se pukovnik Derrick Albrecht. »To je moja partnerica za borbu
u L’Ecole d’Escrime Français.«
Bojnik je rekao, »Kad sam saznao da je žena, koja je povezana s trojicom koju
smo isto pokupili, vaša partnerica u mačevanju i... vaša posebna družica, pomislio
sam da je mudro ne započinjati ispitivanje ijednog od njih, dok vas ne obavijestim
o njihovom hapšenju. Bio sam siguran da biste sami voljeli provesti ispitivanje.
Svi su suurotnici za koje vjerujemo da su američki agenti, vjerojatno OSS-ovi,
kamuflirani kao francuski i njemački državljani. Oduzete su im pilule cijanida.«
Bojnikov je ponosni ton tražio tapšanje po leđima zbog njegove odluke da se javi
šefu protuobavještajaca SD-a kojeg je potajno prezirao. Peklo ga je što je Gestapo,
na glasu kao sastavljen od slabije obrazovanog i poželjnog dijela njemačkog
društva, podređen profinjenijim i kulturnijim esesovcima.
»Vaša je mudrost za pohvalu, bojniče Schultz«, rekao je Derrick, netremice
zureći u Victoriju. »Ovu trojicu u vašim ćelijama moj je ured motrio neko vrijeme,
dok nismo uspjeli okupiti cijelu grupu. Vaš doušnik, slijepi prosjak, kasno je ušao
u igru.« Došetao je i stao pred Victoriju, skidajući rukavicu. »Ali za ovu ovdje
nisam znao.« Zamahnuo je rukom i snažno je ošamario preko lica. Krv joj je
navrla iz usne. »Prevarantica! Špijunka! Kad završim s tobom, bit će ti žao što su
nam se mačevi ikad ukrstili! Bojniče, neka vaši ljudi dovedu cijelu skupinu i
ukrcaju ih u kombi koji čeka«, naložio je Derrick. »U hotelu Lutetia imam
spremnu posebnu ćeliju baš za ovakve.« Ne pogledavši ponovno prema Victoriji,
izašao je iz prostorije, a šef Gestapa ga je slijedio.
»Što kanite učiniti s njima, Herr pukovniče?«, upitao je.
»Ako prežive ispitivanje, muškarci će biti deportirani u radne logore, a žene
će pred streljački vod.«
305
 Knjige.Club Books

»Ah!« Bojniku su zasvijetlile oči. »U tom slučaju, uz vaše dopuštenje, ja i

moji ljudi bismo voljeli svjedočiti pogubljenju, ako biste bili tako ljubazni da mi
javite vrijeme i mjesto.«
Derrick je zastao navlačeći rukavicu. Uputivši bojniku hladan pogled, rekao
je, »Esesovska se pogubljenja održavaju privatno, bojniče Schultz. Nisu javna
predstava, osim kada služe postavljanju primjera.«
Bojnik je odgovorio s natruhom osmijeha. »Zasigurno ne smatrate Gestapo
javnošću, Herr pukovniče, i ja sam o tom pogubljenju razmišljao više kao o
podizanju morala meni i mojim ljudima, ne kao o ‘primjeru, ili, ako ništa drugo,
kao o nagradi za uspjeh moga ureda u privođenju agenata.«
Nakon još jednog trenutka tihog promatranja bojnika, Derrick je pristao s
ravnodušnim slijeganjem ramena. »U redu onda. Ako želite.«
»Dakle, svakako nas obavijestite o vremenu i mjestu«, ustrajao je bojnik. »Bit
će jako dobro za moje ljude da svjedoče rezultatima svoga rada.«
Neumoljiva pogleda, Derrick je rekao, »Bit ćete obaviješteni, bojniče. A sada
neka vaši ljudi puste zatvorenike u nadležnost SS-a.«

306
 Knjige.Club Books

SEDAMDESET PETO POGLAVLJE

Ispomoć njemačkom Gestapu u Parizu bila je pomoćna policijska organizacija

imena Carlingue, ali prezrivo i u strahu nazivana »francuskim Gestapom«. Njezini
su pripadnici bili regrutirani iz redova francuskog kriminalnog podzemlja i nosili
su istu crnu uniformu s preinakama kao i specijalne jedinice SS-a. Kad god bi
netko od tih ljudi ušetao u kakvu civilnu ustanovu, srca su preskakala i
zaustavljalo se disanje. Tako je bilo i kada je madame Jeanne Boucher,
prvorazredna modna kreatorica iz Kuće Boucher, ugledala kako par uniformiranih
muškaraca iz Carlinguea ulazi u svlačionicu, gdje su haljine na poluodjevenim
modelima bile u posljednjim fazama priprema za modnu reviju zakazanu za
sljedeću subotu, 17. lipnja. Takve smetnje poput savezničke invazije na
Francusku madame Boucher nisu bile razlog za otkazivanje jesenske revije koja
je već godinu dana bila u fazi priprema.
Unatoč tahikardiji, kreatorica je domarširala do ljudi u crnom i obratila im se
ravno u lica, uspješno ometajući njihovu zablenutu pažnju manekenkama
odjevenim u donje rublje, zahtijevajući razlog njihova upada. Dvojac je imao
najniži čin u svojoj organizaciji - dječaci, zapravo, netom izašli iz bubuljičave
faze. Jeanne Boucher ih je prepoznala kao okorjele kriminalce, ništa manje opasne
zbog svoje mladosti, ali očigledno nesigurne u sebe na mjestu takve zastrašujuće
raskoši. Kaplar, stariji od njih dvojice, odgovorio je glasom koji je morao
pročistiti nervoznim kašljem. »Trebamo mademoiselle Bernadette Dufor«, rekao
je. »Mora poći s nama.«
»Po čijem nalogu?«
»Našem«, zarežao je onaj mlađi i hrabriji, ne dopuštajući da ga obeshrabre
gospođa oholih manira i veličanstveno okruženje.
»Bojim se da to neće moći. Dajte mi da vidim dokumente koji ovlašćuju vaše
naredbe. Mademoiselle Dufor dizajnerica je supruge vašeg nadređenog. Danas bi
trebala doći na probu haljine. Madame neće biti zadovoljna ako njezina
dizajnerica ne bude ovdje.« Jeanneina je ušiljena obrva dopustila očitome da
govori za sebe. Nije imala pojma kako se zove nadređeni ovih dječaka. Njezina je

307
 Knjige.Club Books

izjava bila laž koja je te male propalice trebala zavlačiti dovoljno dugo
da Bernadette Dufor šmugne iz sobe i odmagli.
Bridgette se polako i oprezno pomaknula prema vratima, a kaplar je, djelujući
nesigurno, odsječno rekao, »U redu. Vratit ćemo se s pismenim ovlaštenjem i
mademoiselle Dufor bolje da bude ovdje.«
Okrenuli su se da odu, kad je jedna od dizajnerica pokazala na Bridgette i
rekla, »Ona je ovdje.«
Muškarci su se okrenuli i spazili Bridgette gotovo na vratima. Kaplar je
povisio glas. »Poći ćete s nama, mademoiselle. Ako se budete odupirali, bit ćete
ustrijeljeni.« Držao je ruku na pištolju u futroli dok su se obojica kretala prema
Bridgette i brzo je zgrabili za ruke.
»Mogu li pitati zašto sam uhapšena?« upitala je.
»Niste uhapšeni. Imamo naredbu da vas privedemo na ispitivanje.«
»Zašto?«
»Prijavljeni ste.«
»Zbog čega?« Bridgette je pogledala prema dizajnerici koja je uperila prst
prema njoj, žena je izgledala uplašeno dok su se hladni pogledi ostalih okretali
prema njoj.
»Bit će vam rečeno!«
Svi su stajali i ukočenih lica promatrali kako Bridgette izlazi, a onda se
madame Boucher okrenula prema dizajnerici koja ju je odala. »Ti kurvo!«
dreknula je i ošamarila prestravljenu ženu. »Pokupi svoje stvari i gubi se!
Otpuštena si! A kad Francuska bude oslobođena, pobrinut ću se da te ulove i
pospu katranom i perjem kao kvislinga!«
»Ne! Ne! Morate mi vjerovati, madame. Ja nisam kvisling! Nisam odgovorna
za hapšenje mademoiselle Dufor. Kajem se što sam je pokazala...«
Jeanne je ponovno zamahnula rukom i dizajnerica je izjurila iz prostorije,
ispraćena siktanjem i izviždavanjem svojih kolegica.
Bridgette je odvedena u Rue Lauriston, tihu uličicu u neupadljivom kvartu
šesnaestog arondismana, u kojoj se nalazio zvučno izolirani treći kat gdje je
francuski Gestapo odvodio francuske Zidove, borce Pokreta otpora i razne druge
neprijatelje Trećeg Reicha i podvrgavao ih najbrutalnijim isljeđivanjima od svih
njihovih bratskih policijskih organizacija. Bridgette je svaljena i sputana za
stolicu na prvom katu trokatnice.
Tu i tamo, kada bi se otvorila vrata na vrhu najvišeg odmorišta između katova,
mogla je čuti kako odozgo dopiru slabašni krikovi mučenja. Kako su je
podučavali, polako je udisala i izdisala pokušavajući ostati smirena i objektivna
dok razmatra realnost situacije u kojoj se našla.
Tipično su uhićenja te organizacije tako dramatično izvodili muškarci viših
činova, ne beznačajnici poput ovih koji su poslani po nju. Izgleda da im ona nije

308
 Knjige.Club Books

tako važan ulov. Isprva je pomislila na mogućnost da je netko iz tima uhvaćen i

natjeran da progovori, ali da je tako sada bi bila gore s ostatkom mučenih i
prokletih, pa je pokušala umiriti zabrinutost zbog toga. Njezin je optužitelj
vjerojatno bila ona dizajnerica koja ju je prokazala iz ljubomore bez ikakvog
stvarnog dokaza njezine krivnje. Nije službeno uhićena, već je samo privedena na
ispitivanje. Držala se te male razlike kao razloga za nadu.
Sjedila je sat vremena dok su članovi osoblja Carlinguea, noseći papire,
djelujući zaposleno i opterećeno, prolazili tamo-amo pored njezine stolice, ne
obazirući se na nju. Trebali bi izgledati zabrinuto, pomislila je Bridgette. Toga je
jutra, 9. lipnja, madame Boucher izvijestila da su Saveznici osvojili plažu u
Normandiji. Kreatorica je procijenila da će u roku od dva mjeseca biti u Parizu.
Napokon su se otvorila vrata ureda preko puta hodnika i izašao je satnik, znatno
stariji od ostalih njegova ranga. Izgledao je poput nečijeg djeda, pogrbljen,
umoran i prezaposlen. Mršteći se nad prijavom, odsutno, bez ijednog pogleda
prema njoj, naredio je stražaru iz hodnika da joj oslobodi ruke. Oslobođenu,
stražar ju je gurnuo naprijed da slijedi satnika u njegov ured. Na pločici na vratima
pisalo je CAPITAINE AXEL GUERIN CHARGE D’AFFAIRES. »Sjednite«, neodređeno
je rekao satnik, kao da je ona najmanje važna točka na njegovom prepunom
dnevnom redu.
Bridgette se molila da je ispravno pročitala njegovu nezainteresiranost i da je
njegova djedovska manira sugerirala suosjećanje s mladom djevojkom
dovedenom pod izmišljenom optužbom. Uspravila se na stolici i namjestila izraz
lica zbunjene nevinosti. Satnik je odložio prijavu i posegnuo za listom papira koji
je brzo preletio. »Ovdje piše da ste vi umjetnica odgovorna za crtanje murala
na zidu samostana Sestara milosrdnica. Je li to točno?«
»Da«, odgovorila je Bridgette drhtavim glasom, pitajući se kako bi to mogla
znati dizajnerica koja ju je možda izdala. »Nisam mislila da radim nešto loše.
Imala sam dozvolu časne majke. Pomislila sam da bi... slika donijela zadovoljstvo
ljudima u susjedstvu.«
Satnik je podigao pogled i u umornom mu je pogledu bljesnulo iznenađenje
kao da je upravo zatekao ovu mladu ženu pred svojim stolom, tek djevojčicu
odjevenu u modernu odjeću za odrasle. »Prijavljeni ste da ste razgovarali na
engleskom s nekoliko prolaznika poznatih u tom kraju, koji su, izgleda, isto znali
engleski. Kako ste naučili engleski jezik, mademoiselle...«, satnik je konzultirao
list papira, »...Bernadette Dufor?«
Bridgette je osjetila kako joj postaje vruće. Je li to značilo i da je ostatak tim
bio uhićen? Jesu li ovdje? Jesu li to oni bili mučeni u sobi iznad? Prešla je jezikom
preko suhih usana. O, Bože! Slijepi prosjak! On je taj doušnik.
»Ja... moja tetka«, rekla je Bridgette, improvizirajući u hodu. »Udala se za
američkog vojnika nakon Prvog svjetskog rata. On ju je naučio engleski, a ona -
ona je mene naučila ponešto toga jezika.«
»Vaša tetka i američki vojnik... skrasili su se ovdje u Francuskoj?«
309
 Knjige.Club Books

»Ne, otišli su u Ameriku.«

»Kako ste onda vi naučili američki jezik? Jeste li i vi isto živjeli tamo?«
Bridgette je ponovno navlažila usne. »Ne, oni - razveli su se i ona se vratila u
Francusku. Tada me je naučila. Ona - ona je sad mrtva. Poginula je u savezničkom
bombardiranju Saint-Nazairea u studenom 1942. godine.«
»To je tužno, sudbina mnogobrojnih«, rekao je satnik, a njegova je sućut
zvučala iskreno. »Tko su bili prolaznici s kojima ste razgovarali na engleskom?«
Bridgette si je uzela nekoliko sekunda da razmisli. Ako je satnik morao pitati
tko su, nisu bili u sobi iznad. Ili to, ili nisu govorili. Možda su uspjeli umaknuti
raciji. Ili su možda ovdje, a satnik pokušava iščačkati informacije. U svakom
slučaju, bila je stjerana u kut i sve što je mogla učiniti bilo je odugovlačenje
neizbježnog.
»Ja - stvarno ne znam njihova imena. Znam samo da su njemački i francuski
stanovnici susjedstva i da često prolaze pored murala. Jako su mu se divili. Ja...
čula sam ih kako govore engleski, ne baš najbolje, i jednostavno sam mislila da
su ga sami pokupili, poput mene, i da bih mogla vježbati svoj govor.«
Satnik ju je ozlojeđeno djedovski pogledao preko ruba svojih naočala. »Niste
li shvatili, mlada damo, da vas u ovakvim vremenima može dovesti u nepriliku
ako takve razgovore načuju krivi ljudi, što se očito i dogodio. Ti stanovnici koji
govore engleski - muškarci ili žene?«
»Tri muškarca, jedna žena.«
»Znate li gdje stanuju?«
»Ne, gospodine.«
Satnik je ponovo konzultirao list papira. »Sumnja se da mural nije samo lijepa
slika. To je sredstvo komunikacije s francuskim Pokretom otpora.«
»Oh, ne gospodine!« Rekla je Bridgette, odmahujući svojim malenim,
nježnim rukama u znak protesta. »Uvjeravam vas da nije ništa slično. Ja - ja sam
umjetnica, znate, i ja - samo sam trebala kreativni odušak, a zid je bio tamo i časna
majka je rekla da mogu crtati po njemu, a ja sam pomislila da bi mural mogao
pružiti olakšanje od ružnoće rata i...«
»Da, da, shvatio sam«, rekao je satnik, prekinuvši bujicu njezinih riječi. »I
uspijeva u tome, vaš mural. Vidio sam ga.« Ponovno je pogledao papir. »Znači,
živite u samostanu?«
»Da, satnice, sestre su bile toliko ljubazne da mi iznajme sobu.«
»Ah«, rekao je satnik. »I ja poznajem to mjesto. Prilično čvrsta gradnja.
Debeli zidovi.« Odjednom mu se pogled iza naočala nabrusio i nestalo je svakog
traga djedovske blagosti.
»Pa, mademoiselle Bernadette Dufor, naredit ču pretres vaše sobe u
samostanu u potrazi za bilo čime tajne naravi. Moji ljudi vjerojatno neće pronaći
nešto takvo, zar ne?«

310
 Knjige.Club Books

Bridgette je zastao dah. Ne smije odati da je uspaničena. »Naravno da neće,

satniče.«
»Dobro.« Pozvao je stražara za stolom ispred svog ureda. »Vratite
mademoiselle na njezinu stolicu u hodniku dok je ne pozovem.« Bridgette je
rekao, »Ostat ćete tamo dok se vaša priča ne potvrdi, a onda ćemo vidjeti hoćemo
li vas pustiti.«

311
 Knjige.Club Books

SEDAMDESET ŠESTO POGLAVLJE

Karlovo je vojničko držanje olabavilo kad je ugledao kako lijepu mademoiselle

Colbert izvode iz sjedišta Gestapa ruku zavezanih na leđima. Grubo naguravani,
zajedno s njom bila su još trojica, jednako sputanih, njemu nepoznatih muškaraca.
Dva gestapovca nisu previše nježno gurnuli četvero zarobljenih u stražnji dio
kombija, posebno opremljenog za prijevoz sumnjivaca na razne lokacije
za isljeđivanje. Karl se morao spriječiti da ne priskoči u pomoć mademoiselle
Colbert, a taj se impuls povukao kad je vidio pukovnika Albrechta kako silazi niz
stepenice s izrazom lica koji je i predobro poznavao - čvrsto, nesmiljeno,
nepopustljivo.
»Vozite nas u Boulevard Raspail 45«, naložio je.
Karl je reagirao iznenađeno. »Ne u Avenue Foch 84?« Bulevard Raspail bila
je lokacija hotela Lutetia, bivšeg sjedišta Abwehra. Ćelije su u sjedištu SD-a
sadržavale sredstva za navođenje zatvorenika da progovore, dok sobe za
ispitivanje u Abwehru nisu, osim jedne, poznate kao Zatvorski blok B, koja je bila
preuređena kako bi zadovoljila standarde SS-a.
»U Boulevard Raspail, Karl«, odsječno je ponovio Derrick.
»Da, Herr pukovniče!« U Karlovim je grudima niknula nada za mademoiselle
Colbert.
U hotelu Lutetita Karl je ostao uz kombi, ne usuđujući se provjeriti
zatvorenike, dok je Derrick uletio kroz nadsvođeni ulaz. Ne prekidajući korak,
izderao se činovniku na ulazu da smjesta želi vidjeti general-bojnika Konrada
Marcha u svom uredu. Činovnik je bivšeg šefa Abwehra doveo u roku od dvije
minute.
»Loše je raspoložen, Herr generale«, upozorio je Konrada dok je kucao na
vrata ureda svog nadređenog, a Derrickova je oštra naredba, »Komm herein!« to
potvrdila. Pukovnik je baš palio cigaretu. Narednik se hitro povukao, zatvorivši
vrata brzo i tiho, a Konrad je rekao, »Mislio sam da si se ostavio toga.«
»Određene situacije zahtijevaju obnavljanje određenih nadvladanih loših
navika.« Ponudio je Konradu svoju zlatnu tabakeru s američkim Chesterfieldom.
312
 Knjige.Club Books

Konrad je odbio. »Što se dogodilo?«

»Imam tvog ribiča i sinovljevog učitelja vani u kombiju, Barnarda Wagnera i
Clausa Bauera.« Predao je Konradu osobne dokumente trojice zarobljenika.
»Bojnik Schultz iz sjedišta Gestapa dao ih je pokupiti za ispitivanje. Načulo ih se
kako međusobno razgovaraju na engleskom, a Gestapu ih je prijavio jedan od
njihovih doušnika koji izigrava slijepog prosjaka.«
Konrad je potražio stolicu da sjedne. »Kako su završili u tvojim rukama?«
Nije znao što bi rekao.
Derrick je privukao stolicu bliže generalovoj kako bi mogli tiho razgovarati.
»Oni su Amerikanci, članovi iste ćelije koji rade za OSS, Konrade. Tvoj su se
ribič i sinovljev učitelj poznavali prije nego što su se upoznali u tvojoj kući.
Možda si to shvatio.«
Konrad je bio iskreno iznenađen. Mislio je da su se momci naprosto
prepoznali kao Amerikanci i shvatili da igraju za isti tim nakon što su ih poslali
da samostalno prikupljaju obavještajne podatke, Barnard na svom ribarskom
brodu, Claus u svojoj učionici. To je objasnio Derricku, dodavši dok je u nevjerici
trljao čelo, »Gott! Kako sam mogao pomisliti da je puka slučajnost što su se
njihovi putevi ukrstili s mojim?«
»Nemoj se sekirati, Konrade. I ja sam bio zaslijepljen. Mademoiselle
Veronique Colbert je jedna od njih, dio iste ćelije. I ona je također Amerikanka.
Zove se Victoria Grayson, iz Williamsburga je u Virginiji.«
Konrad je razjapio usta.
»Da«, potvrdio je Derrick. »Od početka znam za njezinu nacionalnost, ali ne
i da je špijunka. Do tog sam otkrića došao posve slučajno, one večeri kad je bila
premijera, i koristim je za usmjeravanje informacija njezinim izvorima u OSS-u,
kao što ti radiš s Herr Wagnerom i Herr Bauerom.«
»I nisi mi rekao!«, optužio je Konrad.
»Hajde, generale. Znaš zašto nisam mogao riskirati da posjeduješ te
informacije, kao što ti nisi meni mogao reći da su tvoji prijatelji Amerikanci i da
je učitelj tvoga sina također špijun.«
»Da, da, naravno«, rekao je Konrad, smekšan. »Potpuno razumijem. Molim
te, nastavi.«
»O trećem mladiću malo znam. Pseudonim mu je Stephane Beaulieu, inženjer
je zaposlen u Konzultantskoj tvrtki građevinskih inženjera Barousse u blizini
Eiffelovog tornja, također Amerikanac, Sumnjam da je uključen i peti član -
umjetnica odgovorna za mural na zidu samostana smještenog u Latinskoj Četvrti.
Zid je pored kuće s poštanskim odlagalištem u vratima, koji im služi kao mrtvi
poštanski sandučić. Vjerujem da je mural sredstvo za kodno komuniciranje.«
»Kako znaš sve ovo?«
»Već neko vrijeme držim ćeliju pod nadzorom«, rekao je Derrick i kratko ga
uputio u način na koji je došao do svojih otkrića. »Nisam znao tko su vaši mladi
313
 Knjige.Club Books

prijatelji, sve dok nisam vidio imena na njihovim osobnim dokumentima«,

zaključio je.
»Zašto je bojnik Schultz nazvao tebe?«
Derrick je otpuhnuo posljednji mlaz dima i zdrobio opušak Chesterfielda u
pepeljari na svom stolu. »Jer je bojnik znao da se mademoiselle Colbert i ja dobro
poznajemo.«
»Jasno«, rekao je Konrad, savršeno razumijevajući. »I imaš ih sve u kombiju?
Hoćemo li pokrenuti Nacht i Nebel plan?«
»S jednom iznimkom. Mademoiselle Colbert će biti pogubljena.«
Konradov je rumeni ten problijedio do nijanse kuhanog krumpira. »Zaboga,
Derrick, zašto?«
Derrick je zapalio novu cigaretu. »Jer sam pogriješio rekavši da je
namjeravam postaviti pred streljački vod zato što me napravila budalom. Bojnik
Schultz je pitao mogu li on i njegove gestapovske svinje gledati smaknuće. Dobro
je za moral njegovih ljudi da svjedoče rezultatima vlastita rada, tako je rekao. Bio
sam prisiljen pristati na njegov zahtjev.«
»Ta svinja«, rekao je Konrad. »Ali naravno da to nećeš učiniti?«
»Moram. Inače bi me mogli optužiti da sam mek prema neprijateljskom
špijunu. Hitler je poludio. Naredio je Himmleru da drži na oku sve odjele pod
svojom komandom, uvjeren da bi neki od nas, kako rat ide, mogli biti skloni
promijeniti lojalnost. Moram poduzeti taj korak kako bih izbjegao sumnju.«
»Ali, moj Bože, Derrick, ti... ti gajiš osjećaje prema toj ženi!«
»Razlog više zašto je njezina smrt nužna, Konrade. Moja je privlačnost prema
njoj dobro poznata i zabilježena. Smaknuće prekrasne žene do koje mi je stalo ići
će mi u korist kod Himmlera i dokazati moju odanost Hitleru. Vaši mladi prijatelji
i inženjer jednostavno će nestati i nitko neće podići obrvu, ali ako je ne pogubim,
ja bih mogao biti taj koji će završiti pred streljačkim vodom i naša bi
cijela operacija bila upropaštena. Planiram to organizirati za prekosutra i trebam
tvoju pomoć.«
Premetačina Bridgetteine sobe završila je za manje od pola sata. Dvojica su
francuskih gestapovaca znala koje skrivene šupljine trebaju tražiti. Spustili su se
s tavana noseći bežični radio skriven u kovčegu, a časna je majka u svojoj crnoj
halji zabrinuto kružila u podnožju stepenica.
Jedan od muškaraca spustio je kovčeg na trpezarijski stol i otvorio ga. »Jeste
li znali za ovo, časna majko?« zahtijevao je.
Sestra Mary Frances gradila se šokiranom i odmahnula glavom u velu. »Ne,
nisam. O mademoiselle Dufor znam samo da je zaposlena kao modna dizajnerica
u Kući Boucher. Što joj se dogodilo?«
»Privedena je pod sumnjom da je neprijateljska špijunka.« Muškarac je naglo
i bučno zatvorio kovčeg. »Ovo je dokaz.«

314
 Knjige.Club Books

Sestra Mary Frances se prekrižila. »Oh, Bože. Kamo je odvedena?«

»U naše sjedište u Rue de Saussaies, gdje će biti ispitana.« Ispitivao bi časnu
majku i dalje da utvrdi njezinu umiješanost, ali u Francuskoj je, osim iz opravdana
razloga, Katolička je Crkva bila zabranjena zona za francuski Gestapo, čija je
većina članova odgajana u njoj.
Čim su dvojica muškaraca otišla, sestra Mary Franes je nazvala bradatog
Francuza čije ime nije znala, ali joj je ostavio broj da ga nazove za slučaj nužde u
vezi s mademoiselle Bernadette Dufor. Položila je ruku na srce kako bi umirila
strah da ga možda neće dobiti, no javio se na drugo zvono. »Priveli su
mademoiselle Bernadette Dufor«, obavijestila ga je bez uvoda.
»Tko?«
»Francuski Gestapo. Upravo su bili ovdje i pronašli radio. Odvedena je u
njihovo sjedište u Rue de Saussaies 11.«
»Merci, časna majko«, rekao je Francuz.
Sestra Mary Frances je poklopila slušalicu, drhtureći. Ako je ikada vjerovala
u čuda, morala je vjerovati sada. Bit će potrebno jedno da dragu mademoiselle
Dufor izbavi iz pakla u koji je upala. Izašla je iz svog ureda i uputila se niz hodnik,
objavivši redovnicama da je ne ometaju, da večeras neće biti dostupna. Kad se
našla među zidinama samostanske kapelice, kleknula je na crkvenu klupu,
sklopila dlanove i počela moliti.

U La Maison de Boucher, madame Jeanne Boucher je začula, »Madame

Boucher!«
Ovaj se nasrtaj na njezine uši mogao pobrkati s rikom vola. Jeanne je požurila
u salon.
»Da, madame Richter?«
U groznom sivom ogrtaču s mnoštvom faldi, nepoznatog kreatora, madame
Richter doplovila je prema njoj smjernošću piratske fregate spremne za
preuzimanje nezaštićenog broda. Jeanne bi se zaklela da je žena na svakoj probi
bila sve ružnija, njezin je neugledan izgled i figuru pogoršavala zloća koja joj se
cijedila iz utrobe. »Gdje je, za ime Boga, mademoiselle Dufor? Treba me danas
prilagođavati.«
Igrajući ulogu tolikih svojih ravnodušnih sunarodnjaka, madame Boucher
podigla je ramena i pokazala dlanove u tipičnom francuskom stilu.
»Pretpostavljam u sjedištu francuskog Gestapa. Jutros su je privela dvojica iz
njihove organizacije.«
»Mademoiselle Dufor?« žena je vrisnula u nevjerici. »Ta zašto, zaboga?«

315
 Knjige.Club Books

»Oh, jedna ju je od naših dizajnerica prokazala bez ikakva razloga, samo zato
što je bila ljubomorna na nju od prvog dana kad se zaposlila ovdje.«
»Kuju treba otpustiti. Što da radim sada?«
»Otpustila sam je, ali ne bojte se. Sigurna sam da će vam neka od naših
dizajnerica rado pomoći na svaki mogući način.«
»Vraga hoće! Želim mademoiselle Dufor!«
»Bojim se da je to nemoguće, madame. Ruke su mi vezane.«
»Moje nisu. Moj muž ima vlast nad tim imbecilima u francuskom Gestapu.
Mademoiselle Dufor će biti ovdje danas popodne. Pripremite moju haljinu za
probu.« I s tim je riječima madame Richter isplovila van, ostavivši Jeanne da
zapanjeno bulji za njom. Bernadette će spasiti posljednja osoba na planeti od koje
bi to očekivala.

316
 Knjige.Club Books

SEDAMDESET SEDMO POGLAVLJE

Kod kombija je pukovnik Derrick Albrecht naredio da se mademoiselle Colbert

uvede u bivše sjedište Abwehra, dok je Karl trebao odvesti ostale na isljeđivanje
zatvorenika na alternativnu lokaciju. »Smjestite ih u ćeliju s prozorom koji gleda
na dvorište«, naložio je Derrick.
»A mademoiselle Colbert?« usudio se upitati Karl.
»Ona će ostati ovdje.« Derrick se okrenuo na peti i ponovno odbrzao prema
svom uredu, dok su esesovci povlačili Victoriju iz stražnjeg dijela kombija pod
zabrinutim pogledom Karla, nesposobnog spriječiti grubo postupanje prema njoj.
Victoria je uspjela razmijeniti tek kratak pogled sa svojom trojicom suigrača, prije
nego što su je izvukli van i vrata kombija se zalupila.
Odmah nakon što su je odvezali da joj skinu kaput i omoguće odlazak na
zahod, ruke su joj opet sputane, a zatim je odvedena u sobu za ispitivanje gdje su
je ponovno ostavili pod vrućim, zasljepljujućim svjetlom. Gutajući mučninu iz
suhih usta, Victoria se pitala hoće li je ovdje natjerati da se svuče. Pukovnik ju je
ionako samo želio vidjeti golu. Ubrzo je ušao s esesovskom razvodnicom. Nosio
je komplet pribora koji je izgledao poput vodoinstalaterske kutije s ugraviranom
svastikom na poklopcu. Victoria mu na licu i u ponašanju nije vidjela ništa što bi
ukazivalo da se radi o učtivom i ljubaznom čovjeku kojeg je poznavala. Ignorirao
ju je dok je odlagao kutiju na stol.
»Razvodnice, odvedite zatvorenicu nazad do zahoda«, naredio je. »Ne želim
nered ovdje, ali neka joj ruke ostanu vezane sve dok ne uđe u kabinu, onda je
ponovno zavežite kad izađe, a kad je vratite ovamo, pobrinite se da nas ne
ometaju.«
»Jawohl, Herr pukovniče!«
Razvodnica, hrast od žene, dobila je prekomandu iz Avenue Foch 84 u
sjedište Abwehra na pukovnikov zahtjev i bila je upoznata sa sadržajem crne
kutije. Dok je usmjeravala zatvorenicu prema zahodu, proučavala je Victorijino
lice i razrezanu usnu, pa krnjim francuskim, odvezujući Victorijine ruke, rekla,

317
 Knjige.Club Books

»Bolje dobro pogledaj to svoje lijepo Gesicht u ogledalu dok si ovdje, gospođice.
Bit će ti to zadnji put što ćeš ga vidjeti takvo kakvo je sada.«
Kada je, ponovno sputana, sjedila u stolici pod žestokim stropnim svjetlom,
pukovnik je otpustio razvodnicu i zaključao vrata za njom. Pogled mu je pao na
njezinu razrezanu usnu koja je još uvijek krvarila i Victoria je, zureći u njega,
očekivala da će joj pružiti još jedan bijeli rupčić, no zaobišao je njezinu stolicu.
Žacnula se, očekujući udarac u glavu, ali samo je provjerio njezine poveze. Zatim
je privukao stolicu točno ispred nje i nagnuo se blizu. »Slušaj me jako pažljivo,
Victoria. Znam da si OSS-ova špijunka. Sumnjao sam da jesi kad sam pronašao
kapsulu cijanida u podstavi tvog kaputa, a sa sigurnošću znao onoga dana kad smo
imali piknik i kad si progutala bojnikov izvještaj skupa s udicom, flaksom i
utegom, da posudim tu frazu iz američkog slenga. Znam za tvoje suigrače u
kombiju, za mrtvi poštanski sandučić, slikaricu. Paravani su vam razotkriveni.
SS strijelja neprijateljske špijune. Stoga sada moraš učiniti točno ono što ti kažem,
razumiješ? Tvoje je smaknuće zakazano za prekosutra i moram te pripremiti za
njega.« Otvorio je crnu kutiju.

Nakon što je Herniju dao upute da kuću s poštanskim utorom očisti od svih dokaza
koji je identificiraju kao mrtvi poštanski sandučić, Alistair je svog službenika za
dešifriranje obavijestio o Labradorovu kompromitiranom signalu za transmisiju.
Svaku informaciju koja dolazi s te lokacije treba se zanemariti.
Trebao je biti obaviješten kad stigne prvi lažni prijenos, dokaz da je njegova
radio-operaterka privedena i natjerana da progovori. Alistair se vratio za svoj stol
s glavom koja samo što nije eksplodirala. Čaša s vodom za kojom je posegnuo
tresla mu se u ruci, a kapi koje je progutao prešle su preko jezika obloženog
duhanom poput kiseline, opekavši mu ždrijelo na putu prema dolje.
Bridgette je priveo francuski Gestapo, najokrutnija od svih nacističkih
policijskih organizacija. Bilo je samo pitanje vremena kad će je slomiti, to mače
lavlja srca. Ostali će biti uhvaćeni kod poštanskog otvora, osim ako im njihovi
posrednici to ne dojave dovoljno brzo da se spase. Alistair se strovalio za svoj
stol, sklopio ruke i čvrsto zatvorio oči. Nije bio duhovan čovjek unatoč svoj svojoj
ljubavi prema liturgijskoj glazbi, ali je počeo činiti jedino što je sada znao. Molio
se.

»Pa, mademoiselle Dufor, čini se da niste baš tako nevini kao što zvučite, a
svakako ni tako nedužni kao što izgledate. Bežični je odašiljač pronađen u
skrivenom ormaru u vašoj sobi u samostanu Sestara milosrdnica.«
318
 Knjige.Club Books

Satnik se obratio Bridgette u kasnim popodnevnim satima, nakon što je tri

sata sjedila prikovana za svoju stolicu u hodniku. Još je nisu odvukli na treći kat
kao nekoliko drugih zatvorenika koji su se otimali dok su ih gurali kroz ulaz u
sjedište francuskog Gestapa, ali pretrpjela je vlastitu vrstu mučenja čekajući
trenutak u kojem će im se pridružiti. Napokon ju je satnik ponovno dao dopremiti
pred svoj stol, gdje ju je strogo i dugo promatrao, kao da je tražio nešto što mu je
prije promaklo.
»Možete li objasniti njegovu prisutnost tamo?« upitao je.
Satnik se nadao da će njegov nemilosrdni pogled i njezin strah od ćelija iznad
biti dovoljni da joj se razveže jezik, pa da mogu završiti s tim. Bio je umoran i
želio je ići kući. Djevojka ga je možda zavarala, ali bio je sklon vjerovati svom
prvom dojmu o njoj. Vjerojatno je bila vrlo dobra dizajnerica haljina i očito je
imala slikarskoga dara, ali ta je plava glavica bila previše nevina da bi se brinula
o bežičnim radijima, kodiranim muralima i tajnim porukama koje su se prenosile
kradomice. Nikakva pretraga nije otkrila blok za šifriranje pomoću koje bi se
provjerio njezin rukopis, a časna majka samostana izjavila je da bi sigurno znala
da je njezina stanarka primala i slala poruke. Ništa se od onoga što je Carlingueu
donio doušnik koji je izigravao slijepca i prosjaka nije pokazalo točnim.
Doušnikova tvrdnja da je prorez za poštu na kući pored samostana mrtvi poštanski
sandučić pokazala se lažnom. Bilo je to skladište s materijalima za šivanje, u
skladu s poslom mademoiselle Dufor, a provjera murala nije pronašla ništa što bi
ukazivalo da se radi o kodiranoj slici, ništa više od popisa namirnica njegove
supruge. Slika u kamenu bila je čudesan umjetnički rad. Njezino bi uništavanje u
toj četvrti izazvalo veće probleme nego što je policija u ovom razornom vremenu
bila sposobna riješiti. Satnik je također vjerovao i njezinoj priči o razvedenoj tetki,
a francuski tumač s engleskog nije uspio pronaći ni traga američkom naglasku u
njezinu izgovoru francuskoga. Prokleti ju je doušnik pogrešno pročitao.
No trebalo je još objasniti i stavku bežičnog radija. »Onda?« zahtijevao je
odgovor.
Bridgette je imala spremnu priču. »Ja... prišla su mi dvojica iz francuskog
Pokreta otpora zahtijevajući da moju sobu koriste za upravljanje svojim bežičnim
uređajem. Oni bi svoje poruke prenosili dok sam ja na poslu i tijekom vremena
kad su redovnice izvan samostana«, rekla je Bridgette, srnećim pogledom
preklinjući satnika da joj povjeruje. »Htjeli su samostan, jer im njegove debele
zidine pružaju zaštitu od njemačkih tragača signala. Nisu prihvaćali ne
kao odgovor.«
»Kako su znali za vašu sobu i skrivenu izbu?«
»Rekli su da im je ispričala bivša časna sestra koja je napustila red.«
Satnik je čuo za mladu redovnicu koja se pridružila partizanima, na glasu kao
vrhunska streljačka. »Kako su vas prisilili da im dozvolite korištenje vaše sobe?«
»Oni... prijetili su da će ubiti mene i časnu majku. Kad sam odbila, francuskog
su policajca, koji je u susjedstvu bio poznat kao čuvar zida i zaštitnik murala -
319
 Knjige.Club Books

najmiliji čovjek na svijetu - gurnuli na put nadolazećeg vlaka, kao dokaz da misle
ono što su rekli.«
Satnik je u novinama čitao o policajčevoj smrti. Šokantno.
»A kako bi imali neprimjetan prilaz vašoj sobi?«
»Ulazili su požarnim stepenicama kad sam ja bila u modnoj kući. Ja... trebala
sam ostaviti pritvoren prozor u potkrovlju i otključanu sobu.«
»Što je s njihovim imenima? Kako su izgledali?«
»To ne znam, ali prepoznala bih ih ponovo, to je sigurno.«
Satnik je nešto zabilježio. »Jeste li ikada saznali njihov pozivni signal?«
»Njihov što?«
»Nema veze. Je li netko drugi u samostanu znao što se događa?«
»Ne, satniče, nitko.« Glas joj je posrnuo do preplašenog šapata.
Satnik joj je vjerovao. Svaka se točka njezina iskaza potvrdila kao istinita.
Trebao ju je uhititi zbog suradnje s Otporom, ali djevojka nije imala izbora. Očito
je bila nevina u tajnim aktivnostima. »U redu, mademoiselle Dufor«, rekao je,
premećući neke papire kako bi se doimao službeno, »Ne vidim razloga da vas
dulje zadržavam...«
Odjednom su se naglo otvorila vrata i njemački esesovski zapovjednik
internacijskog logora Drancy u pratnji neke žene i nekoliko drugih esesovaca,
napunili su prostoriju. Satnikov je tajnik iza njih podigao ramena i raširio ruke u
prestrašenu ispriku zbog ovog upada.
Satnik je skočio na noge. »Kako vam mogu pomoći, Herr zapovjedniče?«
»To je ona«, rekla je žena, pokazujući na Bridgette. »To je moja dizajnerica.«
»Ona ide s nama, satniče. Madame Richter treba njezine usluge«, naredio je
njezin suprug.
Satnik ni u snu ne bi prosvjedovao. Osim što je imao viši čin, zapovjednik je
bio pripadnik SS-a. Francuski je satnik pristao je velikodušno i brzo, sretan što će
se riješiti problema mademoiselle Bernadette Dufor. »Prepuštam vam je, Herr
zapovjedniče«, rekao je.

320
 Knjige.Club Books

SEDAMDESET OSMO POGLAVLJE

U subotu 10. lipnja 1944., madame Gabrielle Dupree iz skrovišta ispod podnice
izvukla je svoj derringer revolver i gurnula ga u džep pregače. Ako ga otkriju kod
nje, tvrdit će da joj služi za samoobranu od rastućeg nemira na ulicama sada kad
je saveznička invazija bila u tijeku. Ljudima se u kuće provaljivalo nekažnjeno,
jer francuskoj policiji domaće provale nisu bile visoko na listi prioriteta.
Ova je subota bila četvrti dan kako se monsieur Stephane Beaulieu nije vratio
u pansion. Nije se pojavio otkako je u srijedu ujutro, 7. lipnja, otišao iz kuće u
svoju inženjersku tvrtku. Potražila ga je to popodne jer je imala poslasticu za
njega - jabuku, jednu od nekoliko koje joj je ljubazno dao prijatelj udovac,
romantično zainteresiran za nju. Intuicija joj je govorila da je Stephane bio uhićen;
inače bi joj javio da će biti odsutan, što je posao povremeno tražio od njega. Očito
nije progovorio, ili barem nije uključio nju i pansion, ali Gabrielle je bila spremna
za slučaj da dođu po nju. Nije imala za što živjeti i nije se bojala umiranja.
Vjerovala je u milosrdnoga Boga. Nije imala preživjele djece i nikakve obitelji,
čak ni kućnog ljubimca, nikakvih bliskih prijatelja za spomenuti, i konačno je
odustala od pokušaja prebolijevanja suprugove smrti.
Neke boli vrijeme nije liječilo. Vrijeme ih je samo pogoršavalo. Njezin se
muž mogao izdići iznad tuge, utješen i zahvalan na sjećanju, ali ona je bila cinik
u srcu i za Gabrielle je sjećanje bilo samo podrugljivi podsjetnik na ono što je
izgubila. Nedostajao joj je Stephane Beaulieu, jedina osoba koja joj je zagrijala
mjesto u srcu otkako su joj muž i sin ubijeni, a sada više nije bilo ni njega. Molit
će se i zapaliti svijeću u crkvi Saint Mary da ga što prije oslobodi agonije.

Madame Jeanne Boucher apatično je slušala dok je jedna od njezinih dizajnerica

cvilila zbog nesuradljivosti jedne od manekenki s revije. »Iskorištava izvanrednu
situaciju u kojoj smo se našli i prijeti odlaskom s revije ako joj ne dopustimo da

321
 Knjige.Club Books

nosi cipele koje ona želi, madame. Morate nešto reći toj maloj vještici. Te će
cipele upropastiti cijeli izgled!«
»Neka nosi te cipele«, rekla je Jeanne, umorno je otpremivši mahanjem ruke.
Još do jučer, nikada ne bi pristala na prohtjeve modela, premda su modne
manekenke u Parizu bile rijetke otkako je počeo rat. Jeanne bi iz ureda izletjela
razbješnjeno, smaknula bi tu drsku malu skorojevićku na licu mjesta i umjesto nje
odjenula Isolde iz računovodstva. Isolde je bila savršenih proporcija za pistu i uz
nešto treninga bila bi spremna za svoj debi do večeri revije sedamnaestoga lipnja.
Modistica iz La Maison de Boucher već je i prije činila takva čuda. No danas, u
subotu 10. lipnja, nije mogla misliti ni na što drugo, osim na slutnju da više nikada
neće vidjeti mademoiselle Dufor. Madame Richter jučer nije vratila Bernadette za
probu, kao što se grozila. Jeanne se otad nije čula sa ženom, a harpija
nije odgovarala na poruke koje je modistica ostavila njezinoj sluškinji.
Što se dogodilo? Je li žena bila nesposobna uvjeriti francuski Gestapo da pusti
Bernadette na slobodu? Je li podbacila u spašavanju tog djeteta iz tamnica u Rue
Lauriston 93? Hoće li gestapovski gadovi doći po Jeanne Boucher kao
pomagačicu američkog OSS-a? Ili...?
Madame Jeanne Boucher samu je sebe nazvala budalom što od početka nije
pomislila na drugu mogućnost. Sumnjala je da je čak i madame Richter u to
vrijeme razmišljala o tome. Ali sada, svjesna za koliko je zlo ta žena bila
sposobna, Jeanne je bila uvjerena da joj neće vratiti njezinu dizajnericu za probu.
U stvari, više nikada neće vidjeti madame Richter u Kući Boucher. To je bio
blagoslov na kojemu bi Jeanne trebala bit zahvalna, ali ne i na prokletstvu koje bi
to značilo za hrabru malu Bernadette Dufor.
Sok njezina novog kuta promišljanja natjerao je Jeanne da otključa ladicu,
izvadi bocu gina i potegne dugi gutljaj. Onda je stajala i ravnala nabore oko struka
na svojoj košulji. Nije bila raspoložena za drskost od žgoljave vješalice za odjeću,
koja bi još uvijek bila konobarica da nije bilo pomanjkanja manekenki koje
su početkom rata pobjegle iz Pariza. Jeanne se predomislila. Cura će nositi
odgovarajuće cipele, ili će biti posljedica.

Karl je bio u stanju tihog gnjeva. Diplomirao na vojnoj akademiji, doduše kao
prosječan, bio je discipliniran da se pokorava i nikad ne propituje naredbe svoga
nadređenog. Ova osnova poslušnosti pojačana je službom u Waffen SS-u, prije
negoli ga je pukovnik Derrick Albrecht iščupao iz njihovih redova kako bi služio
njemu u Sicherheitsdienstu, prvenstveno kao vozač, ali podrazumijevajući da će
postati njegov čovjek za sve svrhe. Karl je rado prihvatio zadatak. Služiti časniku
kalibra pukovnika Derricka Albrechta bila je čast, bez obzira za što ga je zvao da

322
 Knjige.Club Books

odradi. Nikada nije došao u napast da neposlušno preispituje pukovnikove odluke,

motive i metode.
Sve dosad.
Karl je primijetio krvavu razrezotinu na usni mademoiselle Colbert u petak
kad je mislio da ju je pukovnik izbavio iz sjedišta Gestapa. Nije preispitivao svog
nadređenog čak ni kad je vidio da su joj ruke sputane kao i ostalim zatvorenicima
i da ju tretiraju grubo pred očima njegova idola. Ukrcana je u kombi s ostalim
zatvorenicima i nasilno odvedena u hotel Lutetia.
Karl nije vidio pukovnika otkako se sat vremena poslije toga vratio do
kombija s naredbom da trojicu zarobljenika odveze na esesovsku lokaciju u
zabačenom području Pariza, posebno pripremljenu za određene vrste isljeđivanja
i tajnih egzekucija. Kad je čuo da će mademoiselle Colbert ostati, Karl je blago
odahnuo zbog lijepe žene. Sudbina muškaraca u kombiju bila je zapečaćena. Iz
specijalnog logora neće otići živi.
No što je sa sudbinom mademoiselle Colbert? Karlu se nije svidio bijesni
izraz na pukovnikovu licu kad ga je zadnji put vidio. »Mademoiselle Colbert... je
li dobro?« drznuo se upitati.
»Bolje je sada nego što će biti«, rekao mu je.
Karl je bio preneražen.
Na tom se putu dogodilo još nekoliko neobičnih stvari. U kampu iz kojeg se
nijedan zarobljenik nije vratio, očekivao je da će ga dočekati esesovac čija je
organizacija kontrolirala centar za smaknuća, pa je bio iznenađen što vidi kako
dvojica vojnika Abwehra izlaze van preuzeti zatvorenike, bez ikakve prisutnosti
Schutzstaffela uokolo. Karl je zanemario ljudstvo logora kao dio esesovskog
pokušaja asimilacije Abwehra u neke njihove ekstremnije operacije, a logor
je bila jedna od njih.
Zatim je Karl pomagao pri iskrcavanju ljudi i odvođenju u prostoriju s
rešetkama bez stakla, s pogledom na umrljani izrešetani stup za strijeljanje u
dvorištu opasanom zidom prekrivenim dokazima o onome što se tamo događalo.
Pogled je bio jeziv, ali Abwehrovi su vježbenici očito krivo shvatili svoje naredbe,
jer su trojicu zatvorenika planirali zatočiti u istoj prostoriji. Bilo je utjehe u
zajedničkom jadu, pa kakva je bila korist od ovakve taktike za njihove
isljednike? Zatvorenici će moći uskladiti svoje priče, raspraviti strategije,
međusobno se hrabriti. Bilo je to kršenje procedure, ali neznanje vježbenika nije
bilo njegova briga.
Vrativši se u Boulevard Raspail 45, dok je čekao daljnje naredbe, Karl je
uhvatio člana pukovnikova osoblja da se raspita što se dogodilo s lijepom
francuskom zatvorenicom koja je ranije dovedena, a nada za mademoiselle
Colbert i vjera da će je pukovnik zaštititi, strmoglavile su se.
»Odvedena je u Zatvorski blok B«, odgovorio mu je. »Pukovnik Albrecht je
već započeo s ispitivanjem. Šteta. Takva žena...« Zavrtio je glavom.

323
 Knjige.Club Books

Karl je ostao bez riječi. Ne, pukovnik Albrecht ne bi mademoiselle podvrgnuo

postupku koji se obavljao na tom mjestu, ne ženu kojoj se duboko divio i prema
kojoj je razvio iznimnu naklonost - čak i ljubav, ako Karla nisu varala vlastita
opažanja. No hotelom su se širile glasine da je doista odvedena u Zatvorski blok
B. Iz zaključane sobe čuli su se jezivi zvuci njezina mučenja. Karl nije mogao
povjerovati da je to čovjek kojeg je poznavao i poštovao. Kad je napokon dočekao
da netko donese poruku od pukovnika u kojoj mu nalaže da ide kući, Karl ju je
dočekao s pomiješanim olakšanjem. Neće ga trebati do 05:00 sati - pet sati - u
nedjelju ujutro. Njegov će pomoćnik dotad biti pošteđen gledanja u svog moralno
posrnulog heroja.

324
 Knjige.Club Books

SEDAMDESET DEVETO POGLAVLJE

Prije svitanja u nedjelju 11. lipnja 1944. godine, samo se nekoliko pripadnika
Abwehra i SS-a okupilo u hotelu Lutetia da u svečanoj tišini svjedoče kako
zatvorenicu iz Zatvorskog bloka B, ruku sputanih na leđima, dvojica esesovaca
sprovode iz njezine ćelije kroz predvorje s čvrstim stiskom na svakoj ruci. Dvije
su čistačice zatomile uzdah na stanje njezina natučenog i krvavog lica, odrezane,
od znoja potamnjele kose, umrljane odjeće i glave klonule naprijed, poput lutke
slomljena vrata. »Odvedite je do kombija«, naredio je Derrick.
Karlu se objesila vilica kad je ugledao kako mademoiselle Colbert vuku kroz
vrata hotela. Dva su esesovca izašla da stanu pokraj stražnjih vrata kombija, koja
su odmah otvorili da zatvorenicu što brže uguraju s ulice unutra. Karl je iskoračio
s protestnom molbom koju nije mogao suspregnuti. »Herr pukovniče...«
Derrick je podigao ruku da ga zaustavi. »Dosta, Karl.«
Karl je uzmaknuo, svjestan ranga čovjeka kojemu se obratio, i osjetio kako
mu srce puca. Znao je odredište kombija. »Kako vi kažete, Herr pukovniče.«
Farovi su bušili maglu i tamu. Karl je Derrickov stožerni automobil vozio iza
kombija kojim je upravljao član nedavno asimiliranog Abwehra. Uz slomljenu
zatvorenicu, u njemu su bila četiri druga pripadnike te bivše njemačke
obavještajne agencije. Karl ih je prepoznao kao članove specijalne vojne jedinice
koji će jutros, s prvim svjetlom, na zapovijed njegova pukovnika, svojim
puškama pucati u mademoiselle Veronique Colbert.

Bucky je začuo čizme na podu ispred vrata njihove ćelije i prvi je iskočio iz vreće
za spavanje. »Događa li se napokon?« upitao je Chris, brzo izlazeći iz svoje.
Otkako su u petak popodne bili pod ključem, pitali su se što se dovraga događa.
Očekivali su da će ih dosad već vezati za stolicu i pritisnuti. Umjesto toga, uklonili
su im poveze s očiju, a ruke su im bile odvezane i mogli su se slobodno kretati po

325
 Knjige.Club Books

prostoriji. Tijekom ostatka petka i u subotu, pod nišanom Abwehrovih pušaka,

bilo im je dopušteno da jedan po jedan odlaze u vanjski zahod, dobili su vode,
deke, tople obroke, a noću čak i mješinu burgundca. Vreće za spavanje donošene
su preko noći i uklanjane sljedećeg jutra.
U međuvremenu, bili su svjesni prozora s rešetkama i njegovog potpunog
pogleda na ubilačko dvorište koje ih je gutalo pogledom poput neugodna urokljiva
oka, čak i noću kad su im zvijezde podrugljivo namigivale iz svojih udaljenih
sfera. Muškarci su pokušali pitati stražare, no naređeno im je, »Sprich nicht!«
(Bez priče!) Zgrada je utihnula. Kroz zidove se nisu mogli čuti nikakvi zvučni
dokazi mučenja. Što se, zaboga, zbiva? Gdje je Jetrenjarka? Što joj se dogodilo?
Je li Labrador upozorena na slijepog prosjaka i pobjegla u svoju sigurnu kuću?
»Da, vjerujem da su napokon došli po nas«, Bucky je odgovorio Chrisu,
nastojeći ostati smiren. »Ovu posljednji dani služili su samo da nas omekšaju za
posao koji dolazi. Sretno, momci.«
»I tebi isto«, rekao je Brad, gutajući tvrdu gvalju straha koja mu se stvorila u
grlu. Chris je kimnuo, a na čelu su mu iskočile graške znoja. U napetoj su tišini
čekali da se vrata naglo otvore. Minute su prolazile. Namirisali su kavu i čuli
zvukove sve veće muške aktivnosti - njemačke - a zatim u grlenoj galami, glas
jedne žene, plačan, uplašen, poznat, kako govori na francuskom. Tri su
zatvorenika šokirano hvatala zrak. »Jetrenjarka!«, unisono su izgovorili.
Pojurili su prema vratima i Chris je podigao šaku da udari po njima, ali Bucky
mu je zadržao ruku i tužno prošaptao, »Ne možemo joj pomoći, Vivče. Ona to ne
bi htjela.«
»U pravu je«, tiho se složio Brad. »Umlatili bi nas u kašu pred njezinim
očima. Poštedimo je toga.«
Chris je kimnuo i Bucky mu je pustio ruku. U shrvanoj tišini osluškivali su
njezine daljnje riječi, ali više ništa nisu čuli od Jetrenjarke. Brad je stavio uho na
vrata. »Oni odlaze, idu van.«
Upitno su se pogledavali. Što se zbiva? Iz dvorišta se prolomio žamor na
njemačkom i pojurili su prema prozoru s rešetkama, naguravajući se za prostor za
promatranje. Grupa gestapovaca i esesovaca, mnogi sa šalicama kave u ruci,
okupila se oko oboda dvorišnog zida gdje su nastavili razgovarati i šaliti se, poput
gledatelja na nogometnoj utakmici. Fotograf u civilu podešavao je objektiv na
svom fotoaparatu.
»O, Bože!« Zastenjao je Chris kad je jedinica od četvero Abwehrovih ljudi s
puškama umarširala kroz dvorišni ulaz i zauzela svoje položaje uzduž linije
paljbe. S kundacima na tlu, stajali su svečano mirno, u raskoraku, s jednom rukom
na cijevi puške, a drugom na leđima.
»Oni su streljački vod!«, zadahtao je Brad. »Smaknut će Jetrenjarku!«
Za koji trenutak, dok je zora osvjetljavala grozan prizor, časnik s crvenom
nacističkom trakom oko ruke i u crnoj uniformi sigurnosne službe Reichsfuhrera,

326
 Knjige.Club Books

ušetao je u dvorište, blistavo ulaštenih čizama, i zauzeo svoj položaj da naredi

paljbu. Napete su oči s prozora prepoznale pukovnika SD-a koji je Jetrenjarku
uzeo pod svoje, dok je njima odredio ovo jezivo mjesto. Uskoro su, uz pljesak i
navijanje gledatelja, dvojica Abwehrovih ljudi dovukla premlaćenu zatvorenicu u
dvorište, do stupa postavljenog u njegovu središtu.
»O, moj Bože!« Brad je zajecao na prizor njihove gotovo neprepoznatljive
prijateljice.
»Što su joj učinili s kosom?«, uzviknuo je Chris.
»Isuse!« progrgljao je Bucky. »Što su učini s njom?.«
Stežući rešetke, očiju i usta razjapljenih u užasnutoj nevjerici, muškarci su
gledali kako Abwehrov vojnik veže Victorijine ruke iza stupa. Fotograf je
postavio svoj stativ i sručila se tišina dok je drugi vojnik hodao prema žrtvi noseći
crnu kukuljicu. Pukovnik je streljačkom vodu zaurlao da se pripreme, dok je
vojnik svečano navukao žrtvi kukuljicu preko glave, a zatim je časnik SD-a dao
znak ljudima da podignu svoje puške u položaj za paljbu. Instinktivno, trojica su
zatvorenika na prozoru, kao da mogu iščupati Victoriju na sigurno, ispružila ruke
kroz prozorske rešetke koliko god su mogli i jednoglasno povikali »Ne!« baš kad
je pukovnik naredio »Paljba!«.
Suznih očiju, Brad i Chris su se odmaknuli od prozora spuštenih ramena i
pognutih glava, ne mogavši podnijeti pogled na Victorijino izrešetano tijelo kako
opušteno i mlitavo visi sa stupa. Samo je Bucky, zamagljenih očiju i vrela grla,
svjedočio kako je pogrebni tim izjurio van da joj odveže tijelo i umota ga u
pokrivač. Brad i Chris podigli su glave na vrijeme da vide kako ga tegle poput
smotanog tepiha, dok su se gledatelji osipali i u koloni prolazili pored pukovnika
SD-a da mu stisnu ruku i čestitaju. Još su uvijek buljili, s tugom koja je kiptjela u
bijes, kad se u ispražnjenom dvorištu čovjek okrenuo prema prozoru. Zatočenici
su mu smjesta počeli dobacivati uvrede, ne obazirući se na kaznu koju će dobiti
za vrijeđanje, no pukovnik im se samo blago osmjehnuo i otišao.

Karl je vozio oprezno i polako, kako bi izbjegao kotrljanje omotanog tijela

mademoiselle Colbert u stražnjem dijelu poskakujućeg kombija. Još uvijek nije
mogao vjerovati. Pukovnik Albrecht naredio je smaknuće veličanstvene žene, za
koju je Karl smatrao da je napokon osvojila njegovo srce. Karl je mislio da će se
sigurno predomisliti u zadnji čas, ali ipak se pokazao ponajprije indoktriniranim
časnikom i sinom Schutzstaffela. Kad je mademoiselle Colbert predana u
ruke istih onih vojnika Abwehra koji su preuzeli nadzor nad ostalom trojicom
zatvorenika, pukovnik mu je naredio da kombi parkira malo dalje od logora i
ostane uz njega. Karl nije morao propitivati razlog za to. Njegov ga je nadređeni
želio što dalje moguće od prizora smaknuća, no nije mogao učiniti ništa po pitanju

327
 Knjige.Club Books

zvuka salve hitaca. Na prasak pušaka, mutnih se očiju bezglavo posrćući uputio
do obale rijeke da povrati svoj doručak u vodu.
Prilagodio je izraz lica da ne otkrije bijes i razočaranost, kad mu je pukovnik
dao znak da doveze kombi kako bi pokupio umotano tijelo mademoiselle Colbert,
iz kojeg je već počela curiti krv. Očekivao je da će mu biti naloženo da ga odveze
do uobičajenog ukopnog polja gdje su poslužitelji čekali s lopatama i grabljama,
no njegov ga je nadređeni ponovno iznenadio.
»Odvest ćete tijelo mademoiselle Colbert u ladanjski dvorac grofa Darolda
Archambaulta, gdje vas očekuju, a onda ste slobodni uživati u ostatku nedjelje,
Karl«, rekao je.
Nehaj kojim je pukovnik mogao svom vozaču poželjeti ugodnu nedjelju
nakon onoga što se upravo zbilo, bila je kap koja je prelila čašu. U ponedjeljak,
Karl će tražiti premještaj natrag u Waffen SS, s molbom da bude dodijeljen
medicinskoj ekipi kao vozač za evakuaciju ranjenika. Rat je ionako bio skoro
gotov, a Saveznici su pobjeđivali - stav koji je vjerovao da dijeli s pukovnikom,
no sada više nije bio siguran u nazore svog nadređenog. Čovjek je makar
imao toliko pristojnosti da mademoiselle sahrani na ugodnom mjestu. Bila je
oduševljena ovim odredištem na dan piknika koji se nije dogodio. Na
pukovnikovo inzistiranje, Karl je prženu piletinu i pitu od jabuka odnio kući kako
bi ih podijelio sa svojom suprugom.
Nakon nekoliko sati obamrle vožnje, Karl je skrenuo vozilom na cestu koja
je vodila do ladanjskog imanja grofa Archambaulta i na račvanju se uputio u
smjeru dvorca. Tek što se zaustavio pred masivnim glavnim ulazom, dvostruka
vrata su se otvorila i mademoiselle Celeste, ljubavnica njegovog nadređenog,
stajala je u njihovom širokom hrastovom okviru, kao uvijek odjevena elegantno,
s uobičajenom cigaretom u ruci koja je dogorijevala u dugačkoj, tankoj muštikli.
Nasmiješila se Karlu i prišla naprijed s nekoliko sluga koji su požurili prema
stražnjem dijelu kombija. Tada, poput signalne rakete koja u noći osvijetli bitkom
razoreno do, kao ošinut gromom, Karl je shvatio.

328
 Knjige.Club Books

OSAMDESETO POGLAVLJE

U ponedjeljak, slušajući najnovije vijesti svoga čovjeka iz Pariza, Alistair je

izgubio svaku nadu za Vilina konjica. Tim je bio izgubljen. Njegovi su pomagači
dostavljali izvještaje - madame Dupree, Jules Garnier, Jacques Vogel u školi
mačevanja, i kapetan Ballard. Bucky u pansionu nije viđen od srijede. Chris se
nije pojavio na akademiji, kao ni Brad na kapetanovom ribarskom brodu.
Govorkalo se da je Victoria možda već bila pogubljena, a Bridgette će biti
ustrijeljena kad je potpuno iscijede. Zasad, barem, malena tigrica nije odala
svoj pozivni signal. Njezin je radio i dalje šutio. Boreći se protiv navale žuči po
cijeni njezine tvrdoglavosti, Alistair je uputio poziv Divljem Billu Donovanu.

Ostatak nedjelje, s trojicom su zarobljenika postupali jednako pažljivo kao i

ostalih dana zatočenja, ali u boli zbog Jetrenjarke nisu mogli ni jesti ni spavati, pa
su u zoru u ponedjeljak već bili budni kad su se vrata njihove ćelije naglo otvorila,
a četvorica ih stražara Abwehra iz toplih gnijezda povukla na noge. Prije negoli
su uspjeli doći do daha, ruke su im bile vezane na leđima, a preko glava navučene
crne kukuljice.
»Što se dešava?« na njemačkom je upitao Chris. »Kamo nas vodite?«
»Sprich nicht!«
»Na položaj u dvorište, kamo bi drugdje?« rekao je Bucky.
»Molim? Zar prije prvog čina?« rekao je Brad.
»Sprich nicht!«
Grubo su ih, zbog kukuljica nesvjesnih svoje okoline, izgurali iz prostorije i
zgrade i puščanim cijevima gurkali naprijed preko dvorišta koje je još mirisalo na
barut, u dugom teturajućem pješačenju, sve dok im nije naređeno da se zaustave
na mjestu koje je jako mirisalo na automobilsko gorivo. Jedan po jedan, uz pomoć
čovjek stacioniranog unutra, podizani su u transporter za koji su ubrzo shvatili

329
 Knjige.Club Books

da je zatvorski kombi. Kad ih je sručio na red sjedala, čuli su ga kako iskače van,
s treskom zatvara vrata, zaključava ih pa lupkanjem daje znak vozaču da je sve
spremno, i krenuli su, Bog zna kamo.
Bucky je imao slutnju, ali nije je se usudio izreći. Kladio bi se da je ovo
putovanje bila operacija »noć i magla«, osmišljena kao način rješavanja ljudi bez
suvišnih pitanja. Odvest će ih do duboke, već iskopane rake na nekom udaljenom,
nepoznatom mjestu, i naložiti da kleknu uz njezin rub kako bi se, nakon pucanja
u potiljak, prevrnuli naprijed i njihov bi se pokop sveo na jednostavno zatrpavanje
zemlje preko njihovih tijela. Krasna njemačka učinkovitost. Neće se podnositi
izvještaj o njihovim imenima i smrti. On i ostali nestat će s lica zemlje poput
izumrle vrste kralješnjaka. Njegova obitelj u Oklahomi, njegov otac Francuz i
obitelji njegovih drugova Vilinih konjica zauvijek će se pitati gdje su i što im se
dogodilo.
»Što mislite, zašto su tako dobro postupali s nama, ako će nas ubiti?« upitao
je Brad.
»Drugi oblik mučenja, kao što je Sjevernjača ustvrdio za naš dobar tretman.
Da nas podmažu prije negoli nas stave na roštilj«, rekao je Chris.
»Htjeli su da svjedočimo smaknuću«, tiho je rekao Bucky. »I to je isto bio dio
mučenja.«
»Zašto nas onda nakon toga nisu ispitivali?« upitao je Chris.
»Zato što su već od Jetrenjarke dobili sve što im je trebalo. Čemu gubiti
vrijeme na nas? Ćelija Vilina konjica je razbijena i više im ne predstavlja
opasnost«, rekao je Brad.
Chris je zastenjao. »O, Bože, to znači da imaju i Labradora. Pa kamo sada
idemo?«
»Probaj pogoditi«, rekao je Bucky.
Nakon trenutka tišine, Brad je kimnuo. »Imaš pravo.«
Nakon naizgled beskrajne vožnje, kad im je već znoj ulazio u oči pod
kukuljicama, glasno brujanje pješaka i prometa signaliziralo im je da su ušli u
veliki grad. Bucky je bio iznenađen. Osluškivao je očekujući zvukove sela, poput
poljskih strojeva, kravljih zvona i žubora potočne vode. Možda su samo prolazili
kroz Pariz na putu do krajnjeg odredišta, no kombi je naposljetku iz urbane buke
skrenuo prema području čiji su mir remetili samo dječji glasovi, smijeh i udarci
gumene lopte koji su ukazivali da se igra nogometna utakmica.
»Gdje smo, zaboga?« upitao je Brad.
Vozilo se ubrzo zaustavilo. Zatvorenicima se ubrzao puls kad su se vrata
kombija otvorila i u unutrašnjost je uplovio svježi zrak. Neki čovjek je ušao i
pomogao ih usmjeriti drugom paru ruku koje su im pomogle da se održe na
čvrstom tlu. »Brzo sada«, rekao im je jedan od njih i, još uvijek vezane i
prekrivenih glava, usmjeravao uz stepenice. Začuli su zvonce i zvuk otvaranja

330
 Knjige.Club Books

vrata. »Uđite unutra«, naređeno im je i Brad i Chris su preko kukuljica nanjušili

poznati miris. Približavali su se teški koraci.
»Gospodo«, tiho je rekao general-bojnik Konrad March. »Sad im možete
skinuti kukuljice i osloboditi ruke.«

331
 Knjige.Club Books

OSAMDESET PRVO POGLAVLJE

Bridgette je začula gungulu koja je dolazila kroz prozor njezine šivaće sobe i
pomislila kako joj zna povod i prije negoli je ustala od krojačkog stola da proviri
kroz stakleni kvadratić. Druga zatočenica, koja joj je sinoć donijela večeru,
upozorila ju je da to očekuje.
»Ne gledaj«, savjetovala joj je. »Prizor će ti samo pojačati košmare.« No
Bridgette je odlučila zabilježiti svaki ispad brutalnosti svojih otmičara ovdje u
sabirnom logoru pod kontrolom SS-a i jednoga će dana, ako preživi, svjedočiti o
njima pred njihovim sucima i porotom. Njezin će dnevnik biti bala muslina na
koju je bilježila datume, vremena i imena odgovornih za čudovišna djela protiv
ljudskih bića, koja su se odvijala iza ograde od električne žice gdje su držali
Zidove do njihovog transporta u logore smrti u Francuskoj i Njemačkoj. Njezina
bala tkanine bila je možda jedini preostali dokument o užasu koji se događa.
Prizor bi bilo nemoguće detaljno opisati na tkanini. Pod kišom udaraca i
šutanja nogom, pendrecima, bičevima i kundacima pušaka, usred krikova i jauka
protesta i boli jogunastih i pobunjenih razdvojenih obitelji, na stotine je židovskih
muškaraca, žena i djece svih dobi ukrcavano u gradske autobuse mobilizirane iz
pariškog sustava javnog prijevoza.
Autobusi su se uputili prema željezničkom kolodvoru, gdje će se najnoviji
zatočenici odabrani za otpad ukrcati u vagone na putu za spalionicu.
Bridgette se odmaknula od prozora, drhtureći, a od kuknjave ljudske patnje
prevrtalo joj se u želucu i zvonilo u ušima. Madame Richter objasnila joj je proces
deportacije čim je jučer stigla ovamo.
Samo da vam razjasnim jednu stvar, mademoiselle Dufor, rekla joj je. Iz
Drancyja nema bježanja i ako ne učinite ono što vam se kaže - kad vam se kaže,
naći ćete se u jednom od onih francuskih zeleno-bijelih autobusa koje ćete sutra
vidjeti kako odlaze odavde, čim plinske komore budu spremne prihvatiti novi
tovar Zidova. Dokle ste mi god korisni, živjet ćete. U protivnom, nećete.
Razumijete li?

332
 Knjige.Club Books

Bridgette je razumjela. Pod »korisna« se podrazumijevalo da dizajnira i šije

odjeću za madame Richter. Trebat će joj mnogo oprava za razne prilike - da ih
nosim kad moj muži ja budemo na sigurnom u Južnoj Americi, rekla joj je, gdje
ćemo boraviti ako se saveznička invazija pokaže uspješnom. U krugovima gdje
ćemo se preseliti odijevaju se dobro, i ja neću biti zasjenjena.
To je izrazila tijekom obilaska bijednih objekata. Madame Richter uvjeravala
je Bridgette da će u slučaju neposluha to biti njezina sudbina. Zadnjih je nekoliko
mjeseci Bridgette čula površne priče koje je francuski Crveni križ širio o
zapuštenim uvjetima u logoru i bijedi zatvorenika, ali vlastitim očima vidjeti
dokaze o njima prkosilo je zamišljenom. Obilazak je obuhvaćao barake koje su
bile projektirane za dvije osobe, ali su smještale po dvadesetak zatvorenika.
Spavali su na metalnim krevetima bez madraca i pokrivača, i živjeli bez tekuće
vode, ispravnih sanitarija i dovoljno svjetla. Bridgette se digao želudac od smrada
koji se nadvio nad dvorištem ispunjenim kantama za skupljanje kišnice za piće.
Muhe su se rojile oko otvorenih zahoda, stolova za hranjenje i odjeće koja se
obješena provjetravala zbog nestašice vode za pranje.
»Jeste li vidjeli dovoljno?« Madame Richter je pitala Bridgette, spustivši
pogled da ne gleda u čovjeka čije je iznureno lice bilo prekriveno čirevima.
»Oui«, rekla je.
Dobila je malu sobu u stražnjem dijelu prostrane kuće zapovjednika logora,
uz upotrebu sanitarnog čvora za sluge u tom dijelu kuće. Bila je to zagušljiva
kabina s rupom za vršenje nužde u drvetu, i nije imala ni kadu ni tuš. Uz njezin se
maleni životni prostor nalazila veća prostorija opremljena stolom, stolicom i
šivaćim strojem marke Bernina, proizvedenim u Švicarskoj. U kutu su bili
nagomilani materijali za šivanje i nebrojene bale svih mogućih tkanina -
ugrabljene, Bridgette je u to bila uvjerena, iz francuskih skladišta tekstila.
Bridgette je znala da je madame Richter u pravu. Nije bilo bijega s ovog
mjesta ograđenog bodljikavom žicom, nadgledanog s karaula i patrolama stražara
sa strojnicama i psima čuvarima. Bila je ovdje za vrijeme njemačke okupacije, a
da nije bilo odugovlačenja od svega nekoliko minuta - od okrutnosti te sudbine,
gotovo joj je pozlilo - mogla je biti puštena na slobodu i na putu prema
sigurnoj kući.

333
 Knjige.Club Books

OSAMDESET DRUGO POGLAVLJE

Nakon tihog kucanja, Brad je te noći u ponedjeljak kroz vrata gostinjske sobe u
kući general-bojnika Marcha, začuo tiho obraćanje. »Herr Wagner, mogu li
razgovarati s vama na trenutak?«
Prepoznavši glas, Brad je zbacio pokrivač. Još nije bilo svanulo, ali bio je
budan od ponoći, previše napet da spava zbog svib dramatičnih promjena u
posljednjih četrdeset osam sati. Otvorio je vrata i zatekao Hansa u vojničkom
vunenom kućnom ogrtaču i noćnoj kapici. Brad je bio u pidžami koju je uz
nekoliko drugih stvari spakirao iz svoje sobe iznad staja madame Gastain. »Je li
moj prijevoz već stigao?«, upitao je. On, Sjevernjača i Vivak u neko će doba
poslije policijskog sata različitim vozilima biti otpremljeni u svoje sigurne kuće.
»Ne, Herr Wagner. Došao sam zbog nečeg drugog.«
Brad ga je pozvao unutra i Karl je prije ulaska bacio pogled na drugi kraj
hodnika, prema sobi general-bojnika Marcha. »Čak mi je što sam vam poremetio
san«, rekao je ađutant, govoreći tiho, »no prije nego što se kućanstvo probudi,
došao sam s ozbiljnim prijedlogom koji ćete, nadam se, prihvatiti. Radi se o
generalovoj brizi za sigurnost njegova sina.«
Iznenađen, Brad je rekao, »Nije li Wilhelm siguran kod svoje tetke u
Zürichu?«
»Zasad jest, ali general i ja se bojimo da će doći dan kad će ga uhapsiti. Ako
se to dogodi i on odbije surađivati na ispitivanju, nova je politika Reichsfuhrera
Himmlera zatvaranje članova obitelji zatvorenika, kao poluga da ih se natjera da
progovore. Wilhelm neće biti siguran čak ni u Zürichu. Otet će ga i vratiti ovamo
da dijeli istu ćeliju sa svojim ocem. Osim toga, general misli da, ako mu se
nešto desi, bez njegove zaštite i ako novac presuši, ne može biti siguran da će se
teta ljubazno ponašati prema Wilhelmu.«
»Što mogu učiniti da pomognem?« upitao je Brad.
»Došao sam vam predložiti da povedete Wilhelma sa sobom u Ameriku.«

334
 Knjige.Club Books

Zapanjen, Brad je promucao, »Hanse, volio bih, ali ja - ja ne mogu obećati da

će sa mnom biti išta sigurniji. Nemam pojma o ruti za bijeg i njezinim
opasnostima. Možda se neću uspjeti izvući iz Francuske.«
Kojom će metodom on i ostali biti izvučeni, Brad nije mogao ni pretpostaviti
- automobilom, vlakom, avionom, brodom ili pješice? Hoće li njihovo izvlačenje
trajati satima, danima, tjednima? Kamo će se uputiti - u Španjolsku, Švicarsku,
Gibraltar? Odgovore na ova pitanja neće dobiti dok ne dođu do svojih
sigurnih kuća i uspostave kontakt s bojnikom Renaultom.
»S ovim ćete biti sigurni.« Hans je pružio Bradu esesovsku putnu propusnicu
s njegovim pseudonimom, zanimanjem i svim službenim potpisima i pečatima.
»Herr general je isposlovao po jednu za vas i vaše drugove, da je nosite sa svojim
dokumentima kako bi vam omogućio neupitan prolaz do vašeg konačnog
odredišta. On... ne zna da sam uzeo ovu da vam je pokažem. Moram je vratiti
na njegov stol prije nego što otkrije da nedostaje.«
Brad je piljio u propusnicu, jedva vjerujući vlastitim očima. S ovako
impresivnom autorizacijom, on i njegovi suborci mogu doći do sigurnog teritorija
bez problema. Njemački su dužnosnici pojačali nadzor nad krivotvorenim
propusnicama, ali čak ni najoštrije istrenirano oko nije moglo sumnjati u
vjerodostojnost ovog dokumenta.
»Hoćete li učiniti to?« upitao je Hans. »Možda ste jedina Wilhelmova šansa
za preživljavanje.«
Brad je pomislio na dvoje odrpane, prestrašene i izgladnjele djece na obali
rijeke White u Meekeru u Coloradu u rujnu 1938. godine. Kvragu sve. Kako bi
mogao odbiti? Gotovo bez trena razmišljanja, Brad je rekao, »Učinit ću to.«
Hans je zgrabio Brada u medvjeđi zagrljaj, vlažnih očiju. »Danke, Herr
Wagner«, rekao je. »Iz sveg vam srca zahvaljujem.«
Pribravši se, pustio je Brada i uzeo propusnicu. »Moram ovo sada vratiti dolje.
General će se uskoro probuditi. Ne spava dugo ovih dana. Kad se spusti, morate
mu iznijeti moj prijedlog, ali ne i da je došao od mene.«
Kad se okrenuo da ode, Brad je rekao, »Čekajte malo, Hanse! A što je s vama
i generalom? Budući da vjeruje da će biti uhapšen, zašto obojica ne pođete sa
mnom, pa preuzmete Wilhelma i pritajite se u Švicarskoj dok sve ovo ne završi?«
Hans je tiho rekao, »Mein General je pod stalnim nadzorom. Ne bi dospio
daleko prije nego se otkrije da ga nema. Osim toga, moj nadređeni je profesionalni
vojnik i general, Herr Wagner. Ne bi ni pomislio napustiti svoje radno mjesto i
odgovornosti koje su mu na plećima. A što se mene tiče, moram ostati s njim.«
»Ali, ako se ne izvuče, bi li imao povjerenja u mene da njegovog sina, jedino
dijete, odvedem u stranu zemlju da ga podignu stranci?«
»Ja«, odvratio je Hans. »Zna da ste dobar čovjek i da ćete se brinuti za
njegovog dječaka. Auf Wiedersehen, Herr Wagner. Gott sei mit dir.« Ispružio je
ruku.

335
 Knjige.Club Books

Brad ju je čvrsto stisnuo. »Neka Bog bude i s vama i generalom, također,

Hanse. Nadam se da ćemo se opet sresti. Jako bih rado vas i generala ugostio u
svom rodnom gradu u planinama Colorada. To je područje raj za ribiče.«
Hansovo je rezignirano slijeganje ramenima izrazilo tugu što se takvo
zadovoljstvo najvjerojatnije neće dogoditi. »Mali Wilhelm jako voli planine«,
rekao je.
Kad je pomoćnik otišao, Brad se žurno odjenuo. Esesovske propusnice trebale
bi uvjeriti Sjevernjaču u pouzdanost general-bojnika Marcha. Jučer kad su se
skinule kukuljice i general Barnarda Wagnera i Clausa Bauera pozdravio kao stare
prijatelje, ostao je zbunjen. Što se događa? Naravno da su Brad i Vivak odmah
shvatili da je general saznao za njihovo uhićenje i orkestrirao njihovo
spašavanje. Sjevernjaču je trebalo uvjeriti. »Možeš mu vjerovati«, uvjeravao ga je
Chris. »Ako i kada izađemo iz ovog nereda, prosvijetlit ćemo te na našem
ponovno okupljanju u New Yorku. Dotad, što manje znaš o njemu, sigurniji je.«
Sinoć uz rakiju, general im nije pružio nikakvu informaciju o tome kako to da
sjede u njegovoj kući, umjesto u gestapovskoj ili esesovskoj ćeliji, ali Sjevernjača
nije mogao odoljeti da upita, »Žena koju su vaši ljudi pogubili - niste li mogli
urediti i njezin bijeg?«
»Bila je jedna od vas?« upitao je general.
»Da«, rekao je Sjevernjača. »Definitivno je bila jedna od nas.«
»Žao mi je, nisam znao. Ali ionako joj nisam mogao pomoći. Bilo kakva moja
pomoć u njezino ime izazvala bi sumnju kod SS-a. Ta je žena bila... specijalan
projekt časnika SD-a zaduženog za njezino ispitivanje i... smaknuće.«
Brad i ostali su razmijenili poglede. Esesovski je pukovnik morao biti onaj
lingvistički ekspert za kojeg je bojnik strahovao da će razotkriti Jetrenjarku.
Njihova je prijateljica trebala slušati, a sada je bilo prekasno.
Sunce je izašlo, a do ukidanja policijskog sata ostalo je još samo sat vremena,
kad se Brad spustio niz stepenice da pričeka generala. Nekoliko se minuta kasnije
pojavio na vrhu stepeništa i spustio se zakopčavajući manžete na košulji svoje
uniforme. »Jeste li dobro spavali?« upitao je.
»Kao što se moglo i očekivati« odvratio je Brad.
»Pođimo u moju radnu sobu«, rekao je Konrad. »Imam nešto što želim dati
vama i vašim drugovima kad nam se pridruže, kao mali dar za rastanak koji će
vam osigurati siguran dolazak na vaša odredišta.«
U sobi je bila naložena vatra, ugodna i poznata, ali Bradu neće biti žao
napustiti ovo mjesto koje je počeo doživljavati nesigurnim utočištem u oluji.
General mu je predao propusnicu koju je izdala sigurnosna služba Reichsfiihrera
i potpisao pukovnik Derrick Albrecht. Brad se gradio iznenađenim i rekao, »Sada
bih i ja vama želio nešto dati, ako ste voljni to prihvatiti, generale. Znam da
niste zadovoljni aranžmanom koji ste dogovorili za Wilhelma. Biste li razmotrili
da mi dozvolite da ga povedem sa sobom u Ameriku dok ne dođete po njega?«

336
 Knjige.Club Books

Konrad je trepnuo kao da Brada nije dobro čuo. »Vi biste to učinili - poveli
Wilhelma sa sobom u Ameriku?«
»Da, ako se slažete.«
Nada je nakratko bljesnula u generalovim očima, a potom zgasnula. Zavrtio
je glavom. »Ali vi ne shvaćate, prijatelju. Možda neću moći doći po njega. Ja...
vidite, ne očekujem da ću preživjeti ovaj rat. Što će biti s mojim sinom u Americi
ako ja skončam?«
Brad je odvratio, »Onda će jednostavno postati članom moje obitelji, ali vi ste
mu otac. On to nikada neće zaboraviti, a neću ni ja. Imat će dobar život. To vam
mogu obećati.«
»Mladi moj prijatelju...«, započeo je Konrad, ali glas mu je zapeo, a umorne
se oči ispunile suzama. Zadovoljio se čvrstim stiskom Bradove ruke. »Moja je
zahvalnost beskrajna.«
»Shvatit ću to kao pristanak«, rekao je Brad. »Sada moramo požuriti,
generale. Nemamo puno vremena. Trebat ću dokumente, Wilhelmov rodni i krsni
list, putovnicu, sve što imate, da se utvrdi tko je, kao i pismo njegovoj tetki kojim
me ovlašćujete da povedem Wilhelma sa sobom. Ostavit ću vam svoju adresu da
me možete pronaći kad završi rat.«

337
 Knjige.Club Books

OSAMDESET TREĆE POGLAVLJE

Ona čeka«, rekla je Celeste. »U salonu. Jako se lijepo uredila, ustala je iz kupke
poput feniksa iz pepela. Vještina prikaza njezine smrti bila je nevjerojatna i, da
nisam bila svjesna varke, zavarala bi me. Šteta za njezinu kosu, ali prepravila sam
je i nakovrčala, i povratit će stari sjaj.«
»Za razliku od toliko drugih stvari koje neće«, rekao je Derrick.
»Da«, složila se Celeste.
U hodniku su pored vrata stajale spakirane torbe njegove bivše ljubavnice,
čekajući da ih stari čuvar dvorca odnese Karlu koji će Celeste odvesti natrag u
Pariz. Derrick se sagnuo da je poljubi u obraz. »Hvala ti, ma chérie - na svemu.«
»Rekla bih ti da to nije ništa, ali to ne bi bila istina, Derrick. Nedostajat ćeš
mi.« Nježno mu je rukom obuhvatila čeljust, pogled joj je bio blag od naklonosti
i sažaljenja. »Jadni moj bien-aimé, shvaćam privlačnost njezina šarma za
muškarca poput tebe.«
Derrick joj je uhvatio ruku i prislonio je na svoje usne. »Ali žudim za
zvijezdom koja mi je predaleka. Je li to ono što čitam u ovim mudrim i lijepim
očima? Da, znam. Bit ćeš u opasnosti od Otpora kad rat završi. Ja te neću moći
zaštititi. Kamo ćeš otići?«
Celeste se nasmijala. »Čovjeku kojeg sam ostavila u Španjolskoj, a koji me
još uvijek voli i svakog mi tjedna šalje cvijeće. Kamo drugdje?« Izvukla je ruku.
»Ja se za tebe bojim, mon chéri. Molim te, čuvaj se.«
»Najbolje što mogu«, rekao je i ponovno je poljubio u obraz.
Napustila ga je, ostavljajući za sobom lagani miris, ali na otvorenim se
vratima osvrnula, »Pozdravi je od mene, hoćeš li? Znaš, jako mi se svidjela.«
Derrick je kimnuo. »Au revoir, Celeste.« Stajao je gledajući je, sve dok stari
čuvar dvorca nije zatvorio vrata za njom, zatvorivši time jedno poglavlje u
njegovu životu. Zatim je otišao u salon. Bio je utorak, 13. lipnja 1944. godine.

Istoga popodneva, u svom uredu u sjedištu oblasne policije, glavni istražitelj

Maurice Corbett ustao je od stola da pozdravi ženu koju su mu uveli u ured i

338
 Knjige.Club Books

predstavili kao madame Florence Bisset. Procijenio je da je u srednjim

četrdesetima, ali radnički život čistačice, te godine gladi i brige postarali su je za
desetljeće. Mauriceu se skvrčilo srce zbog nje. Pozvao ju je da sjedne. »Kako vam
mogu pomoći, madame?«
Njegov mu je pomoćnik već rekao da je zaposlena kao čistačica u uredima
sjedišta SS-a u Avenue Foch 84, zbog čega ju je Maurice i pristao vidjeti. Nije ju
mogao smjestiti među onih nekoliko članova osoblja za održavanje koje je prošle
veljače nakratko pogledao ispitujući domara u hodniku, ali većina je bezličnih
žena izgledala slično.
Prije nego što je odgovorila, pogled joj je bojažljivo preletio sobu, kao da se
boji da zidovi slušaju. »Možete slobodno govoriti, madame«, ohrabrio ju je
Maurice. »Ovdje smo samo vi i ja.«
Nervozno pipajući raspelo oko vrata, žene je progovorila gotovo šapatom.
»Nisam znala trebam li doći... ali moj svećenik mi je rekao da vam moram
priznati, ako želim zaslužiti Božji oprost.«
Maurice je osjetio žmarce uzduž kičme. Madame Bisset zna nešto o ubojstvu
monsieura Beaumonta Fourniera. »Što mi morate reći?« ljubazno je nagovarao.
Posramljenim glasom, Florence Bisset je priznala. U subotu ujutro, 31.
listopada 1942. godine, slučajno je vidjela kako ađutant pukovnika Derricka
Albrechta napušta svoj stol ispred pukovnikova ureda i odlazi niz hodnik u muški
zahod. Nagnana iznenadnim impulsom, potaknutim glađu, tiho je pokucala na
pukovnikova vrata pa ih, ne začuvši odgovor, otvorila i zatekla praznu prostoriju.
Čistačicama nije bilo dopušteno ulaziti u esesovske urede, osim u prisutnosti
njihovih vlasnika. No svakoga su jutra u te sobe dostavljani svježi kroasani kako
bi časnici mogli uživati u njima uz kavu, a pukovnik svoje obično ne bi pojeo i
davao je čistačici da ih na kraju dana ponese kući svojoj obitelji. Florence Bisset
se ušuljala unutra i uzela ih nekoliko da nahrani svoju gladnu obitelj. Baš je
napunila džepove pregače, kad je začula kako pukovnik Albrecht pred
vratima razgovara sa svojim ađutantom koji se vratio za stol. Uvukla se u ormar
s opremom za čišćenje jer nije bilo drugog mjesta za skrivanje, i ostala tamo sve
do - do...
»Do kada, madame Bisset?«, poticao ju je Maurice nestrpljivo - čekao je na
ovo gotovo dvije godine - i ostatak priče je prosukljao.
Nešto kasnije, zabrinuta da će ostatak dana morati provesti u ormaru, čula je
kako ulazi pukovnikov ađutant i najavljuje ime posjetitelja.
Prepoznala ga je. Bilo je to ime čuvenog francuskog književnika, monsieura
Beaumonta Fourniera. Došao je s vijestima o nekome na koga je želio upozoriti
pukovnika, nekoj ženi. Madame Bisset nije zapamtila ime. Nije joj bilo poznato.
Čula je kako mu pukovnik nudi kavu. Sljedeće čega se sjećala bila je rasprava
između pukovnika i njegovog ađutanta o planovima za uklanjanje tijela. Prema
onome što je uspjela shvatiti, bilo je to tijelo pisca. Umro je na stolici. Bila je
prestravljena da će ga smjestiti u ormar za čišćenje, ali Bog ju je poštedio u svojoj
339
 Knjige.Club Books

milosti. Čula je kako je pukovnik uputio ađutanta da se vrati s nečim velikim u

što će umotati tijelo, a oni će ga iznijeti koristeći pukovnikov privatni izlaz, što su
i učinili, i tada je ona pobjegla. Pitala se zašto pukovnik nije prijavio smrt
ovlaštenima i prepustio im da preuzmu nadležnost nad njim, ali onda je u
novinama pročitala da je pronađen u rijeci Seine i da je policija njegovu smrt
proglasila ubojstvom...
Maurice nije pitao ženu zašto nije prije prijavila svoju priču. Razlog je bio
očit. Zahvalio joj je, uvjeravajući je da joj oprašta, kao i Bog. Ne smije nikome
ispričati svoju priču. Zadržat će je između njih dvoje, svećenika i Boga, ali kad
završi rat i Nijemce se bude moglo izvesti pred lice pravde, bit će pozvana da
svjedoči protiv pukovnika Derneka Albrechta i njegova ađutanta, Karla Brunnera.
Bi li se zaklela pred Bogom da će svjedočiti na sudu o onome što je čula i znala
da je istina, jer samo će tako biti apsolutno sigurna u potpuno razrješenje svoga
grijeha šutnje.
»Kunem se«, zavjetovala se Florence Bisset.
»Vi ste hrabra žena«, odvratio je Maurice. »Sad mi dajte svoje puno ime i
adresu, i sve detalje vaše izjave.«

340
 Knjige.Club Books

OSAMDESET ČETVRTO POGLAVLJE

Victoria je u hodniku začula glas Derricka Albrechta i ustala od kamina da se

suoči s njim, dok je jedini sluga u kući otvarao vrata salona da ga uvede unutra.
Što se imalo reći prije nego što se uvjeri u njegove motive da je dovede ovamo?
Što je želio? Zašto je nju i ostale spasio od smrti i to na tako riskantan, ekstreman
i ekstravagantan način? Je li je spasio za sebe? Je li ovdje bila zatvorenica? Ali
zašto je onda oslobodio ostale - ili možda nije? Nije imala pojma što da misli o
njemu. Bio je enigma, stalna mijena, neprestano iznenađenje, nepojmljiv poput
hodajuće sjene koju ne baca nikakvo tijelo. Brutalan šamar preko njezina lica u
sjedištu Gestapa uvjerio ju je da je igra završila za sve njih. Pretpostavljala je da
bi joj mogao puno toga oprostiti, možda čak i šok i razočaranje spoznajom da je
neprijateljska špijunka, ali ne i uvredu što ga koristi za izvlačenje
informacija. Njegov mu plemićki ponos to nije dopuštao.
Pružio je rukavice i kapu poslužitelju. »Bocu Cuveea iz 1943., sil vous plait,
Alois«, rekao je. Nakon što se sluga naklonio i zatvorio vrata, okrenuo se prema
njoj. »Dobro jutro«, rekao je. »Vidim da si se lijepo oporavila.«
Izgledao je umorno, ali dok se približavao kaminu Victoria je ispod površine
njegovih očiju spazila nešto drugo, nešto više od umora.
»Zuriš«, rekao je.
Nije bio dobar čovjek. Nijedan dobar čovjek ne bi nosio tu uniformu, no ipak
joj je srce tištao osjećaj koji nije razumjela. »Ostali - gdje su?«
»Nemam pojma. Jučer su ih odvezli do kuće kolege koji je u ovoj varci. Ako
je sve prošlo po planu, dosad bi već trebali biti na putu prema prijateljskom
teritoriju.«
»Kako znam da ti mogu vjerovati?«
»Ne znaš, ali ne mogu ti pružiti daljnja jamstva.« Zastao je da joj pogleda
haljinu. »Usput, divno izgledaš. Celeste je dobro odabrala.«
»Očito zna tvoj ukus.«

341
 Knjige.Club Books

»Ne, nego je naslutila tvoj. Napustila je dvorac s uputom da te pozdravim od

nje. Svidjela si joj se.«
»I ona se meni svidjela.«
»I mislio sam da ćete se vas dvije složiti. Molim te, pomakni se. Želim ugrijati
ruke. Lipanj je tako nepredvidiv u Europi. Ima li i u tvojoj državi Virginiji
ovakvih padova temperature u lipnju?« Raširio je dlanove, lijepe i uredne poput
violinista ili kirurga, bez krvavih mrlja na njima.
Victoria je ignorirala pitanje. »Dakle, molim te, Derrick, objasni. Zašto si to
učinio - spasio nam živote? Puno si riskirao zbog mene i mojih prijatelja po cijenu
vlastitog rizika.«
Za vrijeme njegove orkestracije zvukova njezinog lažnog mučenja u
Zatvorskom bloku B - šamaranja i udaraca, stenjanja i jaukanja - i vještog
nanošenja lažnih modrica, posjekotina i svinjske krvi, odbio je objasniti što radi.
Sve u svoje vrijeme, rekao je Derrick na Victorijino uporno ispitivanje. U
međuvremenu, ako ti i tvoji prijatelji želite živjeti, vjerovat ćeš mi i sudjelovati u
ovoj farsi.
Derrick je prčkao po vatri. »Na to se pitanje najbolje može odgovoriti uz čašu
prvog tiještenja grožđa«, rekao je, misleći na bocu Cuveea iz 1943., jednog od
najskupljih vina proizvedenih u Francuskoj. Victoria se pitala je li grofov vinski
podrum također bio na raspolaganju vojvodi. »Nikad nije prerano u danu za
šampanjac, posebno u ovim vremenima. Oh, evo i Aloisa«, rekao je kad je ura na
kaminu otkucala deset sati.
Sjeli su na suprotne kauče, dok im je sluga točio vino, ostavivši bocu u kanti
s ledom na stolu između njih, a kad su ostali sami, Derrick je podigao čašu da
nazdravi Victoriji. »Za tvoj siguran povratak u Ameriku i sretan i uspješan život,
Victoria Grayson. To bi ti trebalo odgovoriti na pitanje zašto si dovedena ovamo.«
Piljila je u njega. »To je jedini razlog?«
»Jedan jedini. Što bi drugo moglo biti?«
Lice joj se zagrijalo, ali pogled joj je ostao smiren. »Vrlo dobro znaš,
pukovniče? Ili sam si možda laskala?«
Odložio je svoju šampanjsku čašu. »Ne, nisi si laskala, ali od početka sam
prihvatio da neke nade, snovi, čežnje, kojom god riječju čovjek želio opisati
žudnju, nikada neće biti ispunjeni. Samo da se zna, dok nastavljaš tumačiti moj
interes, moja je žudnja nadišla puku strast. Uskomešala si neke druge vrste čežnje,
na čišćem i višem nivou. Nema potrebe ulaziti u to. Zadovoljava me vjerovati da
je u neko drugo, dobroćudnije vrijeme, nešto moglo biti.« Podigao je obrvu prema
njoj. »Poričeš li to?«
Victoria se prisilila pogledati ga u oči. Dugovala mu je izravan pogled i
izravan odgovor. To je bila istina. Nakon Ralpha, da su se sreli u svijetu u miru...
»Ne, ne mogu to poreći«, rekla je. Oči su je pekle. »Kako čovjek kao ti postane
dijelom organizacije poput SS-a, Derrick?«

342
 Knjige.Club Books

Uzdahnuo je. »U to vrijeme, pridružio sam se radi svoje zemlje. Budalasto

sam vjerovao u Hitlera i njegovu misiju da Njemačkoj povrati stari sjaj. U
trenutku kada sam shvatio da će moj posao biti izvršavati njegovo ludilo, bilo je
prekasno da se povučem, a da ne pobudim sumnju na svoju odanost i ugrozim
svoju obitelj. Ali barem sam ostankom u SS-u pomogao spasiti živote nekih svojih
sunarodnjaka.«
Derrick je ponovno uzeo čašu. »A što se tiče teatralne varke«, nastavio je, »ne
bi bila potrebna da šef Gestapa nije tražio svjedočiti tvom pogubljenju i povesti
sa sobom svoje podređene. Tako da nisam imao drugog izbora nego tvoje mučenje
i smaknuće učiniti stvarnim, kako bih zaštitio vlastiti kredibilitet i sigurnost.«
Otpio je gutljaj šampanjca i sarkastično dodao, »U nekim područjima, onima
s iskrivljenim pogledom na herojstvo, ja sam zapravo ispao junak našeg doba.
Moja mi je osobna žrtva za opće dobro donijela naklonost na visokim mjestima.
Sasvim sigurno, tvoje pogubljenje onima koji su sumnjali nije ostavilo prostora
za preispitivanje moje vjernosti Trećem Reichu. Naklonjenost prema mojoj
partnerici u mačevanju nije bila nikakva tajna za one koje zanimaju poslovi
pukovnika Derricka Albrechta.«
»Ti... nisi onaj za kojega se izdaješ, zar ne?« rekla je Victoria, počinjući
shvaćati opasnu igru koju je igrao. »Jesi li dvostruki agent?«
Kratko se nasmijao. »Ne baš. Dvostruki agent igra na dvije strane. Ja sam
samo na jednoj strani, a to je ona koja je najbolja za Njemačku. Pripadam tajnoj
grupi koja je osnovana da se suprotstavi Hitleru i njegovu režimu. Moja je misija
zemljake istomišljenike optužene za izdaju spasiti od sudbine gore od smrti,
istovremeno izvršavajući svoje neugodne dužnosti. Upala si mi u život kao
neočekivano sredstvo da proširim svoj spektar djelovanja. Nadao sam se da ću
kroz tebe kanalizirati klasificirane materijale koji će spasiti živote obiju strana i
dovesti do ranijeg završetka ovog rata.« Posegnuo je naprijed da ponovno napuni
čašu šampanjcem.
Victoria je ostala ravnodušna. »Znači drama onoga dana kod paviljona bila je
namještaljka.«
Derrick je nagnuo čašu prema njoj. »Ispričao bih se zbog prevare da sam to
mislio.«
Zapanjena, Victoria je zavrtjela glavom, a grlo joj se stegnulo. Svoju je
budućnost mogao zaštititi prolazeći kroz stvarno mučenje i smaknuće, i poštedjeti
se golemog poduhvata izvođenja nevjerojatne varke da spasi nju i ostale, ali nije.
Zbog nje je ugrozio sebe, svoju organizaciju, pa čak i svoju obitelj. Kako da žena
pomiri svoje osjećaje prema takvom muškarcu?
»Stavio si svoj život na kocku zbog mene«, rekla je.
»Moj je život već bio na kocki.«
»Zahvalna sam, Derrick.«

343
 Knjige.Club Books

»Izjasnio sam se što želim zauzvrat - da živiš ispunjen i sretan život. To je

postignuće obično nedostižno većini ljudi, ali volio bih da mi obećaš da ćeš barem
pokušati udovoljiti mom zahtjevu. Imam li tvoje obećanje?«
Suze su konačno potekle. Taj je čovjek u njoj izazivao osjećaje koji su
poskakivali uokolo poput ping-pong loptica. Kroz zamagljen je pogled vidjela
kako stoji i pruža joj bijeli rupčić. »Nikad nisam ni pomislio da ću ih vidjeti zbog
sebe«, rekao je.
Prihvatila je rupčić i obrisala suze. »Pa, evo jesi.«
»Obećavaš li?«
Rekla je, »Obećavam.«
»Izvrsno. Sad moramo razgovarati o sljedećem koraku odavde. Otići ćeš
ujutro u zoru. Karl će te odvesti u tvoju sigurnu kuću, gdje će te predati vašim
kontaktima...« Na njezin sleđen pogled, rekao je, »Što nije u redu?«
»Moja sigurna kuća. Ugrožena je.«
»Kako znaš?«
»Dojavljeno mi je netom prije negoli sam uhapšena i prije nego što su se stigli
osmisliti planovi izvlačenja.«
»Čak ako ti sigurna kuća i jest ugrožena, nemaš li druge načine za izlazak iz
Francuske?«
Victoria je odmahnula glavom, pokušavajući razmisliti. Njezino ga je otkriće
očigledno uznemirilo. Zašto ne ponudi vlastitu metodu da je izvuče iz Francuske?
»Naša radio-operaterka je posrednik s našim hendlerom«, rekla je. »Ne znam što
joj se dogodilo, je li izbjegla privođenje ili nije. Ne znam njezinu adresu, gdje
radi, ni pod kojim se imenom predstavlja. Postoji samo mural...«
»Onaj vodeni krajolik na dvorišnom zidu samostana?«
»Da. Koji je problem da me izvedeš na siguran teritorij svojim vlastitim
kanalima, Derrick?«
»Rizik je prevelik iz dva razloga«, rekao je Derrick. Ustao je s kauča,
izgledajući zabrinuto, zaboravivši na šampanjac, i okrenuo se prema vatri. »Naša
se utočišta nalaze u Francuskoj i Njemačkoj. Nemamo načina da te odvedemo
izvan njihovih granica. Osim toga, Gestapo se pobrinuo da Pariz bruji o tvom
smaknuću, o ljubavnici šefa protuobavještajne službe SD-a i glavnoj instruktorici
floreta u L’Ecole d’Escrime Français. Trube o tome kao o trijumfu svog
otkrivanja i upozorenju drugima. Tvoja je fotografija završila na naslovnici Le
Tempsa. Mnogi te znaju: tvoji studenti, moji suradnici, stanovnici u hotelu. Mnogi
su svjedočili tvom padu pred streljačkim vodom. Trebala bi biti mrtva. Slučajno
prepoznavanje, bez obzira koliko biste dobro bila maskirana, dovelo bi tebe, mene
i cijelu moju organizaciju u opasnost. Tvoje izvlačenje mora obaviti OSS. Postoji
li neki način da radio-operaterku obavijestiš da si još uvijek živa i trebaš pomoć?«

344
 Knjige.Club Books

»Da! « rekla je Victoria. »Dijagonalna crta povučena preko jetrenjarke, mog

kodnog simbola na muralu. To označava sastanak u čajani s knjižarom u četiri
sata na dan kad se pojavi - u La Petite Madeleine, u blizini Katakombi. Ako naša
radio-operaterka nije izvučena ili uhapšena, vidjet će oznaku i znat će što znači.
Znat će da sam to ja ostavila i bit će u čajani, osim ako ne nanjuši zamku. Reci
onome koga ćete poslati da spomene glavnu čitaonicu Rose u njujorškoj Javnoj
knjižnici. Onda će znati da mu može vjerovati.«
»Glavna čitaonica Rose njujorške Javne knjižnice«, ponovio je Derrick.
»Dobro znam to mjesto. Jednom su me tamo upoznali s T.S. Eliotom.«
»Još jedna stvar. Ako vidite V u labradorovom uhu, to znači da je ugrožena i
da je napustila Pariz. Hoćeš li poslati Karla?«
»Ne. Ja ću ići«, rekao je Derrick.

345
 Knjige.Club Books

DOM
lipanj 1944. - rujan 1962.

346
 Knjige.Club Books

OSAMDESET PETO POGLAVLJE

Primjerak Le Tempsa, tiskan u ponedjeljak, nalazio se na Alistairovom radnom

stolu u stanici u Bernu kad je stigao u utorak, 13. lipnja. Naslov je vrištao
POGUBLJENA JE FRANCUSKINJA KOJA JE RADILA KAO ŠPIJUNKA ZA OSS! Nekoliko
Victorijinih fotografija, jedna s okrvavljenim licem i druga na kojoj je klonule
glave u kukuljici vezana za stup za strijeljanje, popraćeno je detaljnim
člankom koji opisuje nju i ceremoniju smaknuća. Sadržavao je i ime i
položaj pukovnika SS-a koji je osobno dao naredbu za paljbu. Gestapo i
SD obično su svoja smaknuća držali u tajnosti, ne stavljajući ih na naslovnicu
najutjecajnijih novina okupirane zemlje da ih vidi čitav svijet. Publicitet
Victorijina ubojstva trebao je zaplašiti i zaprijetiti rastućoj pobunjenosti francuske
populacije protiv njemačkih osvajača.
Alistair se trudio ne razmišljati o Victorijinu mučenju u rukama Derricka
Albrechta kad je saznao da je špijunka, ali, zapanjujuće, budući da je Le Temps
nije spominjao kao Amerikanku, nekako mu je uspjela prešutjeti taj podatak.
Preplavio ga je val tuge. Također se nigdje nisu spominjali ostali uhvaćeni u
mrežu. Do sada su najvjerojatnije i oni dočekali istu sudbinu. Nisu bili toliko
vrijedni vijesti kao Victoria, poznata instruktorica mačevanja i ljubavnica jednog
od najopasnijih nacista u Parizu.
U tri mu je sata toga popodneva zazvonila sigurna linija. Zvao je Henri.
»Imam vijest, možda optimističnu«, rekao je. »Na muralu se pojavila oznaka.
Prolazim pored zida svakoga dana i jučer je nije bilo. Ne izgleda kao djelo
vandala, jer nijedan drugi dio slike nije dotaknut. Može li to nešto značiti?«
Alistair je pritisnuo slušalicu na uho. »Kako izgleda - ta oznaka?«
»Dijagonalna crta povučena preko jetrenjarke.«
»Molim? To je nemoguće! Ta je oznaka Jetrenjarkin signal mojoj radio-
operaterki da se sastanu u La Petite Madeleine danas u četiri sata!«
»I... pretpostavljam da je to nemoguće?«

347
 Knjige.Club Books

»Da«, rekao je Alistair jednostavno. Henri će shvatiti da je Jetrenjarka bila

francuska špijunka OSS-a za koju je u današnjem Le Tempsu izvješteno da je
pogubljena, te da je njegova radio-operaterka Bernadette Dufor.
»Je li moguće da je neki od tvojih ostalih operativaca u ispitivanju odao kodni
znak i da se oznakom namjerava postaviti zamka, što bi značilo...«
Alistair je pokušao obuzdati erupciju uzbuđenja, »...da je netko iz tima još
uvijek živ i na slobodi. Postoji samo jedan način da se to sazna. Znaš što ti je
činiti, prijatelju.«
»Oui«, rekao je Henri.

Deset minuta prije četiri sata toga popodneva, Derrick je ušao u čajanu s
knjižarom. Za pultom je bio prisutan samo vlasnik - ili čovjek za kojeg je
pretpostavljao da je vlasnik lokala. Posao se nije činio dovoljno uspješnim da bi
mogao uposliti ispomoć, a njegova je pregača implicirala da je obavljao dvostruku
dužnost konobara i prodavača knjiga. Promotrio je Derrickov izgled više sa
znatiželjom nego sa sumnjom. Što je čovjek odjeven kao bogati plemić radio
u lokalu poput njegovog?
»Dobar dan«, rekao je Derrick na besprijekornom francuskom. »Čaj?«
»U stražnjoj prostoriji, monsieur. Dopustite mi.« Muškarac je hitro izašao iza
pulta i poveo Derricka do stola u čajani. »Sjest ću ovdje«, rekao je Derrick,
odabravši stolicu koja je gledala prema ulazu u čajanu, umjesto one s tmurnim
pogledom na dvorište koju je ponudio vlasnik.
»Svakako, monsieur. Bojim se da je naša ponuda čaja i peciva danas
ograničena.«
»Uzet ću ono što imate.«
Naklonivši se na odlasku, vlasnik je bacio pogled na Francuza u kutu. Henri
je nastavio čitati, ne pokazujući zanimanje za čovjeka koji je ušao, ali nedvojbeno
ga je prepoznao. Nikakav razgovor na besprijekornom francuskom, ni englesko
odijelo krojeno po mjeri, nije moglo prikriti esesovskog šefa protuobavještajnog
odjela SD-a u Francuskoj.
Živac je pulsirao na Henrijevoj sljepoočnici. Pojavljivanje ovog čovjeka
moglo je značiti samo jednu stvar: ime ovog lokala odano je kao sastajalište
Alistairovih operativaca, a šef SD-a došao je osobno uloviti plijen u zamku.
Njegova je prisutnost doista implicirala da je barem jedan od Alistairovih vilinih
konjica još uvijek živ, ili je bio jučer.
Vlasnik je donio čaj. »Očekujem nekoga«, Henri je čuo kako mu esesovac
govori. »Sitna, plavokosa žena. Možete li je, molim vas, poslati unutra? Možda
ću trebati još jednu šalicu.«

348
 Knjige.Club Books

Henrijev se suučesnik naklonio. »Sa zadovoljstvom, monsieur«, rekao je.

Mon Dieu! pomislio je Henri. Čovjek je očekivao operativku za koju je Henri
pretpostavio da je Labrador, čiji je pseudonim bio mademoiselle Bernadette
Dufor, Alistairovu radio-operaterku. Zar nije znao da ju je uhitio francuski
Gestapo? Bilo je općepoznato da ta skupina nije razgovarala s onom drugom. Je
li došao osobno privesti mademoiselle Dufor?
Vrijeme je prolazilo. Zamka je bila postavljena, ali činilo se da nitko nije
zakročio u nju. Nakon sat vremena, Henri je izmigoljio svoje tijelo između stolice
i stola, kao da se zamorio od sjedenja i ispijanja vodnjikavog čaja. Ostavio je
nekoliko céntima vlasniku i ležerno prošao pokraj čovjeka za drugim stolom da
požuri izvijestiti Alistaira.

Derrick je sjedio dva sata, uz jedva dotaknut čaj i nepojedeno neidentificirano

pecivo, prije nego što je odlučio otići. Radio-operaterka neće doći. Victoria je
sada bila bez kontakta koji bi joj uredio izvlačenje, osim ako se on ne uspije
domisliti drugog načina. Pala mu je na pamet mogućnost da se obrati švicarskim
vlastima da kontaktiraju OSS, no odbacio je tu ideju. Nije poznavao osobno
nikoga kome bi mogao vjerovati ni tko bi mogao vjerovati njemu, čovjeku koji je
naredio smaknuće mademoiselle Veronique Colbert. Victoria će morati ostati u
dvorcu dok ne odluči što učiniti. Nije znao ni za jedno drugo sigurno mjesto za
nju.

Alistair se bacio na telefon istog časa kad je zazvonio toga popodneva nekoliko
minuta poslije pet sat. »Loše vijesti«, odmah je rekao Henri i prenio svoj izvještaj.
»Francuski Gestapo i SD očigledno ne komuniciraju.«
»Samo je pitanje vremena kad će se vijest da je u rukama Carlinguea probiti
do SD-a«, rekao je Alistair, »i to će biti kraj prikupljanja.«
»Je li već odala svoj pozivni signal?«
»Ne. Niti je bilo prijenosa. Ili je nisu slomili, ili je mrtva.«
»Sve je to jako zagonetno, Alistaire.«
»Zar ne?«
»I što je najvažnije...« Henri je zastao. Alistair je ostao bez daha.
»Nastavi.«

349
 Knjige.Club Books

»Ne misliš li da je čudno, mon ami, da bi šef SD-a odvojio vrijeme i potrudio
se pojaviti osobno u civilu da nekoga privede, čak i ako je važno? Čovjek bi
pomislio da esesovci imaju ljudstvo koje će se skrivati u čajani.«
Alistair je promislio pa upitao. »Jesi li primijetio ikakav znak esesovske
prisutnosti na ulici kad si napustio lokal?«
»Ne, i još jedna čudna stvar. Prema Phillipeu, pukovnik Albrecht je puna dva
sata sjedio čekajući tvoju agenticu prije nego što je otišao. Pa zašto bi časnik
njegova statusa to učinio?«
Alistair je piljio u prazno. Henri je bio u pravu. Stvari se nisu poklapale. »Ne
znam odgovor na to, Henri.«
Prekinuvši vezu, Alistair je pogledao svoju nažvrljanu kolekciju vilinih
konjica na radnom stolu. Prije Henrijeva poziva, Alistair je u naletu očaja
razmišljao da ih sve baci u koš za smeće, ali nekako je, unatoč tome što više nije
očekivao preživljavanje Vilina konjica, osjetio sićušan treptaj nade i umjesto toga
odlučio pomesti svoje crteže u ladicu stola.

350
 Knjige.Club Books

OSAMDESET ŠESTO POGLAVLJE

Navečer 13. lipnja, Derrick se vratio u dvorac i zatekao Victoriju kako zabrinuto
čeka. Iz njegova je izraza lica mogla iščitati da je misija propala. »Nije došla, zar
ne?« upitala je.
Derrick je umorno predao šešir i rukavice Aloisu i uputio se prema stoliću s
pićem. »Nažalost, moram reći da nije. Nisam vidio nikakvo V u uhu psa. Čekao
sam više od dva sata i nitko se nije pojavio. Danas sam se raspitao i uspio saznati
zašto.« Pogledao je Victoriju, pribojavajući se priopćiti joj vijest. »Bolje da
popiješ nešto. Nije dobro.«
»Reci mi«, prošaptala je.
»Ispitao sam njezinu poslodavku, modisticu, madame Boucher. Zadnji je put
vidjela tvoju prijateljicu devetog lipnja, kad su je odvela dvojica muškaraca iz
francuskog Gestapa. Njihov zapovjednik nije prepoznao ime kad sam ga pitao, ali
nisam mu povjerovao. Prilično sam iskusan u detektiranju lažljivaca. Sat vremena
kasnije, nazvao je da izvijesti kako njegov ured doista jest priveo tvoju
prijateljicu, ali da je onda 10. lipnja poslana u sabirni logor Drancy.«
»Pa zar ne možeš iskoristiti svoj utjecaj da je izvučeš odande?«
Derrick je obzirno rekao, »Prije dva dana je zbog prenatrpanosti deportirana
u koncentracijski logor Dachau.«
»O, Bože...« Victoria je potonula na kauč, a Derrick je stavio čašu viskija na
stol pred nju. »Dachau... logor sa spalionicom...«
Derrick se okrenuo da natoči svoju čašu, osjetivši kako mu vreli sram migolji
po zatiljku. »Ne znači da će biti ubijena, Victoria. Nije Židovka, a očito je nekako
uspjela izbjeći otkrivanje da je američka agentica OSS-a. U protivnom bi bila
strijeljana.«
Victoria je pritisnula dlanove na obraze. »Prvo u rukama francuskog Gestapa,
sad Dachau. Nikada neće biti sposobna izdržati ono što čine ljudima u tim
logorima.«

351
 Knjige.Club Books

»Možda i hoće, Victoria. Koliko sam shvatio, ona je snažna mlada žena.« No
Derrick je vidio da nije vjerovala u ono što ni on sam nije mogao povjerovati.
Dachau je bio poligon za obuku esesovskih zapovjednika koncentracijskih logora,
a zatvorenici su bili korišteni kao objekti za uvježbavanje tehnika uvjeravanja.
Najgore od svega, logor je bio uspostavljen kako laboratorij za provođenje
medicinskih eksperimenata, a logoraše se koristilo kao pokusne kuniće.
»Ja ću, naravno, nastaviti istraživati i koristiti svoj utjecaj da učinim što
mogu«, rekao je. »Ako uspije izdržati do kraja rata, koji ne može još dugo trajati,
izvući će se. Saveznici su se uspjeli ukopati i drže brojne plaže duž francuske
obale, unatoč silnom njemačkom otporu, i očekujem da će do kolovoza biti u
Parizu. Francuska će biti u potpunosti oslobođena prije zime.«
»Oslobođenje Francuske neće pretjerano koristiti Labradoru«, rekla je
Victoria tupo, neutješno. »Još se i Njemačku treba napasti...«
Derrick je sjeo na kauč pokraj nje i uhvatio je za mlitavu ruku.
»Victoria, žao mi je zbog tvoje prijateljice, ali sada moramo razgovarati o
tebi. Nije nam preostalo više mogućnosti da te izvučemo iz Francuske. To znači
da moraš ostati ovdje u dvorcu dok ne bude sigurno da odeš. Ne možeš si priuštiti
da te vidi itko osim Aloisa. Slučajan pogled dostavljača, najamne ispomoći,
zemljoposjednika, seljaka ih lovca na padinama gdje voliš šetati, i možeš biti
prijavljena. Jednom kad Parižani budu slobodni tražiti svoju odmazdu, sručit će
se na ovo mjesto kao anđeli osvetnici. Neće biti od pomoći što dvorac pripada
grofu koji je napustio Francusku prije nego što je stigao prvi Nijemac. Izvući će
te van i razvući kao primjer francuske kolaboracionistkinje, ili još gore, ljubavnice
pukovnika SS-a u omraženom Sicherheitsdienstu.«
»Pa, ako moram ostati, onda moram, a kad dođu Saveznici otići ću u Pariz i
stupiti u vezu s američkom vojskom...«
»Ne, Victoria! Ne razumiješ«, rekao je Derrick. »Grad neće biti siguran za
tebe čak ni kada bude oslobođen - pogotovo tada. Parižani će tražiti krv. Jedan
pogled na lijepu francusku instruktoricu floreta - onu koja je izazvala takvo
divljenje i suosjećanje svojih sunarodnjaka kad su vjerovali da su je nacisti
pogubili - i stuštit će se na tebe poput čopora šakala. Francuzi ne vole biti
prevareni.«
Smetena, Victoria je povukla ruku. »Što bih onda trebala učiniti, Derrick? Ne
mogu ostati ovdje zauvijek!«
»Ne, naravno da ne! Kažem da trebaš ostati ovdje dok se osobno ne obratim
vašoj vojsci da pošalju nekoga po tebe. Bit ćeš sigurna samo pod njihovom
zaštitom.«
»Kako planiraš to učiniti - kontaktirati američku vojsku?«
»Prepusti to meni. Javit ću ti se čim to uspijem organizirati.« Jednim je
gutljajem ispio piće i ustao. »Sada moram ići.«

352
 Knjige.Club Books

Victoria je također ustala, pogođena iznenadnom spoznajom. »Derrick... kada

ću te opet vidjeti?«
Uhvatio ju je za ruke. »Draga moja Victoria Grayson iz Williamsburga u
Virginiji. Ne očekujem zadovoljstvo našeg ponovnog susreta.«
»Derrick, ja...«
»Šuti«, rekao je, privukavši je u lagani zagrljaj i prelazeći joj usnama po kosi.
»Nema potrebe da išta govoriš. Ostavljaš me s uspomenama koje ću čuvati dok
budem živ. Tražim samo da me se sjećaš s nježnošću i pridržavaš se obećanja koje
si mi dala.« Pustio je ruke i odmaknuo se, a dugim pogledom u njezine oči
sačuvao je posljednji pogled na nju. »Au revoir, mademoiselle Colbert.
Ne zaboravi očekivati moj poziv.«
Zapanjena njegovim iznenadnim odlaskom iz svog života, s grudima koje su
se nadimale od boli koju nije mogla razumjeti, Victoria ga je nijemo promatrala
dok je uzimao svoj šešir i rukavice pa, kimnuvši glavom i pogledavši je posljednji
put, zakoračio kroz vrata i otišao.

353
 Knjige.Club Books

OSAMDESET SEDMO POGLAVLJE

Alistair je 19. lipnja bio za svojim stolom, kad mu je član osoblja predao prijenos
od žene koja je vodila sigurnu kuću u Barceloni.
SJEVERNJAČA JE STIGAO I SPREMAN JE ZA PREUZIMANJE, glasila je šifrirana
poruka.
Šokiran, u nevjerici, Alistair je tako naglo skočio sa stolice da mu se zavrtjelo
u glavi. »O, moj Bože«, rekao je i sručio se natrag u sjedalo, previše ošamućen da
bi mogao stajati.
Bio je na pisti kad je zrakoplov švicarskog Crvenog križa dopremio Buckyja
na asfalt. Alistairove su se oči napunile suzama kad je dugonogi Oklahomac sišao
niz avionsku rampu. Kad su se zagrlili, primijetio je osute sjedine u mladićevoj
smeđoj kosi i bore na čelu i oko očiju kojih prije tamo nije bilo. Tek je navršio
dvadeset pet.
U uredu aerodroma, Bucky je opisao užas Jetrenjarkina pogubljenja i
prepričao zapanjujuće događaje koji su njega, Vivka i Priljepka spasili od muke
istog takvog postupanja i smrti. Alistaira je zaboljelo srce. Što je s Labradorom?
Bucky je želio znati. Alistair mu je morao reći da ju je nedugo nakon njihovih
uhićenja odveo francuski Gestapo. Otad nije bilo ni riječi o njoj.
»Mislite da je mrtva?«
»Nemam nade za nju.«
Bucky je skrenuo pogled, suznih očiju. »Kvragu!«
»Imam nešto za vas, Same«, rekao je Alistair i stavio kutiju na stol. »Madame
Dupree mi je, misleći da ste mrtvi, poslala nešto vaših osobnih stvari kako bi se
pobrinuo da dođu do vaših roditelja.«
Dečkovo je snuždeno lice zaiskrilo od iznenađenja kad je otvorio kutiju, a
Alistair je razabrao zašto. U kutiji se nalazio par vojničkih kadetskih epoleta. Nije
trebalo puno nagađati da se pogodi da su pripadale njegovu slavnom ocu, Crnom
Duhu. Kako su došle u Samovo vlasništvo, Alistair to nikada ne bi pitao.

354
 Knjige.Club Books

Dozvolit će da osobni razlozi njegova agenta za pridruživanje OSS-u ostanu

njegova privatna stvar. Važno je da je njegova potraga bila uspješna.
»Dobro došao natrag, Same«, rekao je Alistair, a oči su mu se ponovno
zamaglile. »Nakon potpunog raporta, stavit ćemo vas na prvi avion za
Oklahomu.«
Chris je stigao sljedeći. Prije odlaska iz kuće general-bojnika Marcha 13.
lipnja, kako bi se ukrcali u vozila koje će ih prevesti do njihovih sigurnih kuća,
muškarci Vilina konjica stisnuli su si ruke kao drugovi koji su zajedno vodili dugu
bitku, ali se sada moraju razdvojiti da sami završe konačnu misiju: sigurno izađu
iz zemlje. Chris je pomislio da je njegov pokušaj sigurno propao, kad se u Lyonu
u vlak ukrcao bojnik SS-a i zahtijevao vidjeti isprave svakog putnika. Bacio je
jedan pogled na Chrisa, istrgnuo mu papire iz ruke i naredio da ustane. Chris je
opušteno ustao s pretrpanog sjedišta, dok ga je muškarac proučavao strogim
pogledom, očito se pitajući zašto ovaj nabijeni njemački mladić od metar i
devedeset nije u uniformi. Kad mu se pogled spustio na SS-ovu putnu propusnicu,
Chris je vidio kako mu preko lica prelazi blagi bljesak iznenađenja, ali budući
da si je zamislio da se ovaj vrpolji, naredio je, »Ostani tu!«, i napustio vlak s
Chrisovim ispravama u ruci.
»Provjerit će jeste li onaj za kojega se izdajete«, prošaptao je putnik sa sjedala
iza njega.
Otegnuo se čitav sat, a putnici su postajali sve uskomešaniji zbog Chrisa koji
je uzrokovao kašnjenje, prije negoli se časnik vratio. »Sve je u redu!« rekao je
vraćajući Chrisove isprave, uz naklon s poštovanjem i vojničkim lupkanjem
petama. Chris je ispustio dah koji mu je zapeo u plućima. Očito je pukovnik
Derrick Albrecht, potpisnik na njegovoj putnoj propusnici, ili netko u njegovu
uredu, jamčio za njega.
Brad je posljednji zakoračio na sigurno tlo. Zbog ključne promjene u planu
bijega na kojoj je inzistirao, došlo je do kašnjenja u odlasku iz Francuske. Nakon
mnogo rasprave i nagovaranja, oni koji su bili zaduženi za njegovu spasilačku
akciju konačno su bili uvjereni da promijene njegovu rutu od Gibraltara na vršku
Španjolske, koji je bio pod engleskim nadzorom, do Švicarske, gdje je mogao
potražiti Wilhelmovu tetku. Sudeći prema opisu general-bojnika Marcha, žena
kisela lica koja je otvorila vrata svoje odbojne kuće morala je biti Helga Wölfe.
Kad je otvorila vrata, povišeni glasovi dječaka i djevojčice u ružnoj svađi obavili
su je poput zagađena zraka. »Da?« rekla je razdraženim glasom očajne žene na
rubu strpljenja.
Brad je izvukao pismo. »Ja sam Barnard Wagner, dolazim u ime oca vašeg
nećaka, general-bojnika Konrada Marcha.«
»Herr Wagner!« začuo je Brad i iz sobe je iznenada preko hodnika doletio
Wilhelm, a Brad se, vidjevši njegovu nakanu, sagnuo da podigne dječačića koji je
protrčao pored svoje tetke i skočio mu u naručje. »Došli ste! Došli ste!« jecao je,
stežući noge i ruke oko Brada toliko čvrsto da je jedva disao.
355
 Knjige.Club Books

Bradu je situacija je bila jasna poput potoka na Stjenjaku. Zadržao je

Wilhelma još malo, djetetovo je srce snažno kucalo o njegova prsa, a potom ga
spustio i uhvatio za ruku. »Naravno da jesam, prijatelju«, rekao je. Mrzovoljni
dječak i djevojčica, nekoliko godina stariji od Wilhelma, pojavili se kako bi se
objesili za svoju majku na vratima. Nasilnici do srži, sumirao ih je Brad. Wilhelm
u tom kućanstvu ne bi imao šanse opstati. Obratio se Helgi Wolfe, »Pokažite
mi Wilhelmovu sobu i ja ću spakirati njegove stvari.«
Bilo je gotovo za deset minuta, s Wilhelmom koji se čvrsto prilijepio za njega.
Njegova je tetka ostala u prizemlju. Djeca su kružila oko vrata Wilhelmove
sobice, a njihove su zlobne sitne oči svijetlile od znatiželje. »Kamo ga vodiš?«
upitao je dječak.
»Što dalje od vas«, odgovorio je Brad.
Dok su bili u metrou, na putu prema američkom veleposlanstvu kako bi se
predstavili, Bradu je palo na pamet da Helga Wölfe nije ni pogledala pismo svoga
šogora. Bacio je pogled na Wilhelma ušuškanog pored njega poput zlostavljanog
psića koji je pronašao sigurno utočište. Brad ga je obgrlio i privukao bliže sebi.
S trojicom momaka i malim Wilhelmom koji su sada bili na sigurnom, Alistair
je osjetio blaženo olakšanje koje je mogao razumjeti samo šef operacije i hendler
stranih operativaca kad mu se agenti vrate kući s neprijateljskog teritorija u
jednom komadu. Svaki se od njih oslanjao na njega, ali neki su od tih sigurnih
povrataka izazvali posebnu emociju u njegovu srcu. Isto je važilo i za
njihove gubitke. Pogubljenje Victorije Grayson i vjerojatna smrt Bridgette Loring
ostat će trajna bol. Trag njegove radio-operaterke gubio se u Rue Lauriston 93 u
šesnaestom arondismanu, u sjedištu francuskog Gestapa. Henri se uspio dodvoriti
službenici zaposlenoj u toj zgradi koja je bila spremna ispričati ono malo što je
znala o sitnoj plavuši koja je satima sjedila u hodniku čekajući ispitivanje, ali više
od toga nije znala. Ime mademoiselle Bernadette Dufor nije bilo navedeno u
Carlingueovoj evidenciji mrtvih ili zatvorenih osoba. Ispitivanje isljednika te
organizacije nije polučilo rezultate. Nitko od suradnika nije prepoznao ime
Bernadette Dufor. Žena je jednostavno iščeznula.

356
 Knjige.Club Books

OSAMDESET OSMO POGLAVLJE

Alistair je sjedio za svojim radnim stolom u Bernu i črčkao. Izvještaj OSS-ovih

istraga o povratku momaka u Sjedinjene Države vratio se s informacijom da su
sigurno stigli svojim kućama, a Alistair je očekivao da su do sada, ovog
posljednjeg dana srpnja 1944. godine, već nastavili sa svojim starim životima.
Christopher Brandt izrazio je želju nastaviti sa svojom profesijom kao
nastavnik matematike i trener atletike, radeći paralelno na svom doktoratu. Činilo
se da ga pronalazak posla nije zabrinjavao. Muški su učitelji bili traženi, otkako
je rat mobilizirao radno sposobne njegova spola. Sam Barton - Bucky - planirao
se priključiti inženjerskoj tvrtki u Oklahoma Cityju koja mu je čuvala otvorenu
poziciju, a sin Joanne Bukowski Hudson očekivao je da će se vratiti na svoj posao
u očuhovoj pilani.
Otada nije čuo ništa o tim ljudima, ali mogao je zamisliti njihove sretne
povratke kući, pogoditi pitanja na koja nisu mogli odgovoriti, pojmiti trag
misterije koji će ih pratiti sve dok za pet godina ne budu oslobođeni obveze
čuvanja službene OSS-ove verzije prema Zakonu o tajnim službama. Alistair je
očekivao da će čak i tada biti neskloni razjasniti nagađanja i zablude susjeda,
prijatelja i rođaka o tome što su učinili za Ujaka Sama tih godina kad su
bili odsutni, nerado razgovarajući o toj temi čak i sa ženama koje će oženiti.
Njihova djeca najvjerojatnije nikada neće čuti za ono što je tata radio u ratu.
Kuckanje po vratima prenulo je Alistaira iz razmišljanja. Njegov je tajnik
provirio glavom i zaškiljio. Prozor iza Alistairova radnog stola reflektirao je
obilno sunce kasnoga ljeta, pa je posjetitelj pri ulasku u ured vidio samo siluetu
Alistairove glave i torza. Onima koji bi prilazili njegovu stolu smetalo je što im
je vid zaslijepljen i prisiljeni su razgovarati sa zamračenim licem. Do kasnog bi
se popodneva sunce pomaknulo, no sada je njegov narednik, došavši ga
obavijestiti da je stigao pukovnik William Donovan, pomislio kako je razborito
da mu predloži, »Konferencijska soba je slobodna, bojniče.«
»Nije za naš kratak sastanak«, rekao je Alistair, nastavljajući črčkati.
»Uvedite ga, Roberte.«

357
 Knjige.Club Books

»Da, gospodine«, rekao je narednik, okrenuvši se s uzdahom i ubrzanim

treptanjem očiju.
»Za Boga miloga, Alistaire, odmakni se od tog prozora prije nego što me
oslijepi«, požalio se Bill Donovan, ulazeći poput sile koju je dopuhao snažan
vjetar, rukom štiteći oči.
»Zdravo i tebi isto, pukovniče«, rekao je Alistair. »Izgledaš čilo i zdravo.«
»Ne mogu reći isto i za tebe. Izgledaš čilo i zdravo otprilike kao talog kave
star tjedan dana. Koji je ovo vrag?« Divlji je Bili ispred stola zamahnuo
Alistairovom ostavkom, koja stupa na snagu nakon oslobođenja Pariza.
»Ono što vidiš.« Alistair je mahnuo naredniku da donese kavu i ustao da se
preseli na jednu od stolica za posjetitelje. »Dobro si putovao?«
»Podnošljivo, ali dosta o meni«, rekao je Bill Donovan. Bacio je Alistairovu
ostavku na stol. »Razgovarajmo o ovome. Znam što je u pozadini toga. Nije ti se
sva janjad uspjela vratiti kući u svoje stado, pa umjesto da čašu vidiš napola
punom jer ih je troje stiglo, ti je radije smatraš napola praznom jer dvoje nije. E
pa, ne prihvaćam tvoju ostavku, ne prije nego što me saslušaš. Nakon toga ćeš
je možda željeti poderati.«
Alistair je umorno uzdahnuo. »Sumnjam, ali što ti je na umu?«
»Čestitke, eto što, premda znam da će se moje pohvale odbiti o tebe kao
streljivo zračnice o Shermanov tenk, ali svejedno ću ti ih dati. Napravio si vraški
posao vodeći ovu stanicu, Alistaire, i tvoj je genij isplatio neizmjerne dividende.
Predsjednik želi da ti izrazim njegovu zahvalnost.«
»U redu, prihvaćeno«, rekao je Alistair. »Sljedeće.«
Divlji Bili je zagunđao kao da je ta reakcija bila očekivana. »Došao sam ti
ponuditi drugi posao. Njemačka obrana cijele fronte u Normandiji propada upravo
u ovom času dok razgovaramo, a Saveznici sustavno ulaze u Francusku. Uskoro
će se tenkovi američke vojske kotrljati niz pariški Champs Elysées. Savezničke
snage predviđaju da će Francuska biti oslobođena do kraja kolovoza,
pa prihvaćam da je tvoj posao ovdje završen. Sada želim da se vratiš kući sa
mnom, Alistaire - to jest, u Washington D.C. Trebaš mi da mi pomogneš
upravljati OSS-om kad rat završi, jer neće ni blizu biti gotovo. Naš će sljedeći
neprijatelj biti Rusija. Možemo se okladiti da će Staljin natjerati okupirane zemlje
koje je oslobodila njihova vojska da postanu ruski sateliti. Zemlje istočne Europe
jednostavno će zamijeniti jedan jaram drugim, a govorka se da će čak i Berlin
biti podijeljen na istočni i zapadni sektor. Zapad i njegovi saveznici bit će suočeni
s još jednom prijetnjom svjetske dominacije, a OSS se mora reorganizirati kako
bi se suočio s tim.«
»I ti misliš da sam ja čovjek koji će ti pomoći to učiniti.«
»Apsolutno, u svakom smislu.« Donovan je zastao i zabrinuto promatrao
Alistaira dok su im donosili kavu. »Samo si premoren, dragi prijatelju, ogorčen si
i osjećaš posljedice svog narušenog zdravlja. U ovome si duže od bilo kojeg

358
 Knjige.Club Books

drugog časnika na terenu, Alistaire. Ne želiš sada odustati. Sve što ti treba jest
promjena scenografije i mjesta događanja. Posao koji ti ne ždere živce, tri obroka
na dan i meki krevet na kojem ćeš se noću ispružiti, uz mogućnost da odspavaš
punih osam sati.« Sef OSS-a bacio je pogled na zgužvani ležaj u kutu Alistairova
ureda.
Alistair je zamišljeno protrljao vrat, u nedoumici je li snaga uvjeravanja
učinila da ponuda njegova šefa zazvuči dobro, ili su ga duha i motivacije lišili
umor, nedostatak sna i hrane, briga i tjeskoba, previše kofeina i cigareta te mučni
gubitak Jetrenjarke i Labradora, no nije se htio zavaravati. Zapravo nije htio dati
otkaz. Samo je bio u krizi, a Bili je nudio izlaz iz nje, još jednu priliku da služi
svojoj zemlji, jedinoj ljubavnici do koje mu je bilo stalo u životu. Odlučio je bez
dodatnog promišljanja o ponudi svoga šefa.
»Što ako sve dovršim u sljedećih nekoliko dana?«, upitao je. »Imam
kompetentnog čovjeka kojem ću prepustiti vodstvo i moji će operativci u
Francuskoj biti u dobrim rukama.«
Bill Donovan je posegnuo za Alistairovom ostavkom i poderao je na pola.
»Zadržat ću ti avion«, rekao je.

359
 Knjige.Club Books

OSAMDESET DEVETO POGLAVLJE

Prije svanuća 15. kolovoza 1944. godine, Bridgette se probudila u svom krevetu
natopljenom znojem i osjetila miris dima koji je prodirao kroz krpu obješenu
preko njezinog otvorenog prozora. Pogledala je van i ugledala, osvijetljene
snažnim snopovima reflektora, članove osoblja Sturmbannfiihrera Gotdoba
Richtera, zapovjednika sabirnog logora Drancy, kako nadgledaju zatvorenike dok
iz kutija dosjea vade papire i bacaju ih u plamteće lomače podignute u dvorištu,
stvarajući sumaglicu koja se poput guste magle nadvila u zasićenoj vlazi. Dim i
vrelina vatre natjerali su Bridgette da zatvori jedini prozor sobe koji je pružao
malo zraka i ublažavao nesnosnu sparinu nemilosrdne pariške ljetne pripeke.
»Mademoiselle!« Bridgette je kroz tanka vrata svoje sobe začula vječno
zabrinuti glas Nicoline Arquette, još jedne zatočenice i kuharice i kućne
pomoćnice Richterovih. Potom se začuo zvuk ključa koji se okreće u bravi. Noću
su ona i Nicoline bile zaključane u svoje sobe, a na slobodu ih je puštala madame
Richter vlastoručno i to samo kad bi gospodarici kuće i čuvarici ključeva trebale
njihove usluge. Brava se otvorila i Nicoline je, bez pratnje madame Richter, brzo
ušla i zatvorila vrata za sobom. Oči su joj izgledale kao da će izletjeti iz dupalja.
»Što je?« upitala je Bridgette, strahujući od odgovora. »Kako si došla do
ključeva madame Richter?«
»Zaboravila ih je ponijeti sa sobom nakon što te je sinoć zaključala«, rekla je
Nicoline na brzom francuskom. »Sinoć sam prala posuđe kad je njezin muž, sav
uzbuđen, upao u kuću i zatvorili su se u salon gdje ih nisam mogla čuti. Onda je
izjurio van, pretpostavljam natrag u svoj ured, a onda je otišla u svoju sobu i
zatvorila vrata. Kad sam završila s čišćenjem kuhinje, još uvijek nije bila
izašla van. Otišla sam u svoju sobu i čekala, ali uopće me nije došla zaključati.
Čitavu sam noć čula ljude koji dolaze i odlaze iz njezine sobe i madame kako
izvikuje naredbe. Oko ponoći sam provirila van. Vrata njezine sobe su bila
otvorena i vidjela sam kako zatvorenici mahnito pakiraju i iznose kutije, kovčege
i prtljagu. Madame je izgledala uplašeno i usplahireno, a na sebi je još imala
odjeću koju je nosila dan ranije. Uvukla sam glavu prije negoli me uhvati i nakon

360
 Knjige.Club Books

nekoliko sati sve je utihnulo. Prije pola sata sa opet sam pogledala van, ali nije
bilo nikoga uokolo. Mislim da zapovjednik noćas nije došao kući. Vrata sobe su
mu bila otvorena, a krevet netaknut, nitko nije spavao u njemu. Tada sam se
iskrala van do salona, gdje sam pronašla gospođine ključeve.«
»Što misliš da se događa?« uspjela se ubaciti Bridgette, kad se Nicoline
zaustavila da udahne.
»Mislim da je otišla!« uskliknula je Nicoline. »Kad sam bila u salonu, vidjela
sam kombi kako odmiče od kuće i sigurna sam da je madame bila unutra! Nije se
javila kad sam joj pokucala na vrata.«
»Hajdemo vidjeti«, rekla je Bridgette.
Nicoline, znatno viša i krupnija od Bridgette, ali obeshrabrena godinama
zatočeništva i zlostavljanja, slijedila je svoju pouzdanu zaštitnicu do sobe madame
Richter. Bridgette je jednom pokucala, pričekala nekoliko minuta, pa zatim
gurnula vrata. Soba je bila potpuno ispražnjena. Otvorenih su usta piljile u
razjapljena vrata praznih ormara i ladica, nekoć pretrpanih sadržajem.
»Sva ta odjeća koju si joj sašila...«, rekla je Nicoline glasom punim
strahopoštovanja. »Nema je. To su joj zatvorenici pakirali.«
Smrad paljevine počeo je prodirati u sobu. Bridgette je prišla prozoru da
ponovno pogleda van u sve te buntove i kutije papira koje su zatvorenici bacali u
vatru u sistematičnom ritmu lančano organiziranih ljudi. Kroz dimni veo mogla
je pročitati krupni tisak na nekim kutijama: DACHAU, RAVENSBRÜCK,
AUSCHWITZ... Bože moj! pomislila je. Nijemci su uništavali dosjee žrtava koje su
deportirali u koncentracijske logore!
»Kakav je to miris?« nervozno je pitala Nicoline.
»Dođi vidjeti«, rekla je Bridgette.
Nicoline je provirila van. Njezina soba nije bila s one strane kuće koja je imala
pogled na dvorište. »Sainte Mere de Dieu! Što to oni rade?«
»Nijemci pale dokaze o svojim zlodjelima u logoru prije nego što bude
oslobođen.«
Nicoline je buljila u nju. »Oslobođen?«
»Mislim da se bliži oslobađanje logora, Nicoline, i ta čudovišta to znaju«,
rekla je Bridgette, pokušavajući se ne uzbuđivati. »Nagli odlazak madame i ovaj
prizor vani to potvrđuju. Zapovjednik i njegovi časnici ne žele da postoji
evidencija o ovdje počinjenim zločinima zbog kojih bi mogli odgovarati.«
»Ali Bernadette, što će u međuvremenu učiniti s nama, zatvorenicima?« Novi
užas u njezinim očima, zadihala se, »Nismo li i mi isto dokazi njihovih zločina?
Hoće li nas postrojiti i strijeljati da ne možemo svjedočiti protiv njih?«
Bridgette je posegnula gore i uklonila pramen masne kose zalijepljen za
Nicolinin vlažni obraz. Njezina je supatnica imala trideset godina i upečatljivu
strukturu kostiju. Nekoć je sigurno bila lijepa i možda će opet biti, no nakon

361
 Knjige.Club Books

gotovo četiri godine zatočeništva u Drancyju pod stegom Richterovih, duh koji je
oživljavao njezinu ljepotu možda nikada neće biti obnovljen. Iako nije imala ni
kap židovske krvi, uhapšena je pri posjetu nekoj židovskoj obitelji tijekom prvog
skupljanja Zidova 1941. i internirana u logor. Bila bi puštena, da je madame
Richter nije prepoznala kao jednu od kuharica u njihovom omiljenom restoranu.
Dok je Bridgette bila regrutirana zbog svojih vještina, Nicoline je bila prinuđena
služiti Richtere zbog svoga kulinarskog dara.
Apetiti Sturmbannfuhrera Richtera sezali su dalje od štovanja Nicolinina
kulinarstva, i on ih je neobuzdanom proždrljivošću tažio onih noći kada madame
Richter ne bi zaključala njezina vrata da svom suprugu omogući pristup. Jutrima
nakon što bi čula prigušene krikove koji su dopirali iz Nicolinine sobe, Bridgette
se kvrčilo srce pri pogledu na djevojčino nekoć ljupko lice, opustošeno gubitkom
dostojanstva i vrijednosti. Kad je madame Richter uhvatila zapovjednika kako
pokušava silovati Bridgette i vidjela krv na plahtama, povukla ga je s nje u
neobjašnjivom činu ljudskosti i zaprijetila mu da će jednom za svagda utrnuti
njegovu petardu ako je ponovno dotakne. Očito je, po njezinoj logici, bila jedna
stvar obeščastiti ženu već iskusnu u seksu, a silovati djevicu nešto posve drugo.
»Ne vjerujem da se moramo brinuti«, rekla je Bridgette da umiri Nicolininu
zabrinutost. »Znaju da im je Otpor na vratima i ne bi se bili sposobni riješiti tolikih
tijela u tako kratkom vremenu. Uskoro ćemo biti slobodne, Nicoline. Moramo se
samo strpjeti i sačuvati živce dok ne dođe pomoć.«
No Nicoline se nije dala umiriti. »A što ako se zapovjednik vrati i odluči nas
strijeljati da ne svjedočimo protiv njega i njegove žene zbog njihova postupanja
prema nama?«
Nicoline je ukazala na nešto što Bridgette nije uzela u obzir, a bilo je
zastrašujuće smisleno. Kao francuske državljanke, bile su zatočene ilegalno bez
optužnice, iskorištene za prisilni rad, izgladnjivane, pretučene, a Nicoline je bila
višestruko silovana. Zapovjednik bi ih se želio riješiti prije nego što uspiju iznijeti
svoje optužbe.
»Daj mi ključeve«, rekla je Bridgette. »Jedan od njih mora otvarati gadovo
privatno skrovište oružja.«
Pronašle su oružje gotovo odmah, skupa sa zalihom francuskih franaka i
njemačkih maraka zaključane u ormariću spavaće sobe Sturmbannführera
Richtera. Nakon provjere spremnika u potrazi za punim šaržerom metaka, žene su
se poslužile s dva Lugera P08, kao i s gotovinom, nadajući se da će zapovjednik
kada shvati da nedostaju vjerovati da ih je uzela njegova supruga. Žene će trebati
novac kad budu slobodne.
Paljenje se protegnulo kroz cijeli sljedeći dan, 16. kolovoza. Sturmbannführer
Richter vratio se kući u neko kasno doba noći. Žene su se dogovorile da će
Bridgette zaključati Nicoline u njezinu sobu i ključ zadržati kod sebe. »Ali... ako
moja vrata zatekne zaključanima, doći će po tebe, Bernadette«, rekla je Nicoline.

362
 Knjige.Club Books

»Ne brini se. Spavam s pola oka. Čut ću kako ulazi u kuću. Čim njegove
cokule krenu prema vratima moje sobe, dočekat ću ga tako da neće stići shvatiti
što ga je snašlo.«
Cijele je noći Bridgette čekala da čuje bat koraka Sturmbannführera Richtera,
ali kad je svanulo i ona je promolila glavu iz svoje sobe, nije vidjela ni traga od
zapovjednika logora. Došao je i otišao poput sjene, uzevši sa sobom spakiranu
torbu s kreveta i ostavivši otvorena vrata ormarića ispražnjena od preostalog
sadržaja. Bridgette je pokucala na Nicolinina vrata, zveckajući ključevima.
»Nicoline, ja sam«, glasno je rekla, stojeći na sigurnoj udaljenosti od
njezinih vrata. »Izgleda da je Richter otišao. Sada ću otključati tvoja vrata.«
Kad je okrenula ključ i otvorila vrata, Bridgette je zatekla Nicoline kako stoji
s pištoljem uperenim prema vratima. Ugledavši Bridgette samu, mlitavo je
spustila pištolj uz bok. »Otišao?«
»Čini se zauvijek.« Bridgette je obgrlila drhtavo tijelo krhke žene. »Mislim
da smo sigurne, Nicoline. Pogledaj van.«
S prozora su mogle vidjeti časnike SS-a i njemačke stražare kako se užurbano
u ukrcavaju u konvoj natovarenih džipova i kamiona i započinju egzodus prema
ulaznoj kapiji logora. Neki su automobili, sada bez vijorenja nacističkih zastava,
protutnjali pored kolone ne čekajući svoj red, a putnici su im bili odjeveni u
civilnu odjeću. »Štakori napuštaju brod koji tone«, s gađenjem je primijetila
Bridgette.
»Misliš... da oni zaista odlaze?«
»Prije nego što dođu osloboditelji i strijeljaju ih, ili gore«, rekla je Bridgette,
uzimajući je za ruku. »Hoćemo li riskirati izlazak van?«
Nijedna od žena nije zakoračila na tlo, niti osjetila sunce na koži otkako su
bile zatočene u Richterovoj kući i zabranjen im je izlazak pod prijetnjom
bičevanja. Za Nicoline, posljednji dan kad je osjetila sunce kakvo je bilo u
Drancyju, bio je 17. srpnja 1941.; za Bridgette, 10. lipnja 1944. godine.
Dvorište u kojemu su se još pušile lomače izgledalo je napušteno čak i od
njemačkih stražara koji su za vrijeme evakuacije patrolirali područjem s
obješenim puškama i psima na opuštenim uzicama. Zatvorenici su još bili u
svojim nastambama, što im je naređeno kako ne bi svjedočili dezertiranju koje bi
značilo da je oslobađanje logora nadomak.
»Što ćemo sada?« upitala je Nicoline.
»Čekat ćemo dok ne dođe pomoć«, rekla je Bridgette. Zazveckala je
ključevima koji su joj još bili u ruci. »U međuvremenu idemo otključati ormariće
i pojesti nešto.« Bila je to večer uoči službenog oslobođenja logora od strane
francuskog Pokreta otpora 17. kolovoza 1944. godine.

363
 Knjige.Club Books

DEVEDESETO POGLAVLJE

Nakon trijumfalno proširene vijesti da je sabirni logor Drancy oslobođen, mase

su pohrlile da budu pri ruci i pokupe svoje najmilije kad se vrata otvore, što je
odgođeno kad je švedski diplomatski zbor bez odgode, predviđajući kaos i
stampedo pri ulazu i izlazu iz zatvora, uz pomoć pariške policije i francuskog
Crvenog križa preuzeo kontrolu nad objektom.
Pariška je policija kontrolirala sve dulje redove koji su se stvorili pred ulazom
u zatvor, s uvis podignutim fotografijama, zastavama i transparentima s imenima
zatočenih, dok su unutra diplomatski zbor i volonteri upravljali urednim
otpuštanjem približno 1500 preživjelih logoraša, a francuski je Crveni
križ pomagao bolesnima i nemoćnima. Iako su svi bili slobodni otići i nitko nije
držan protiv svoje volje, egzodus se morao provesti sistematično i korektno. Zbog
kratkog boravka, Bridgette je bila među posljednjima koji su prekriženi s popisa
zatvorenika. Nicoline je, nakon rastanka u suzama, bila puštena prvoga dana u
skrbništvo svoga brata, izrazivši nadu da će se jednoga dana ponovo sresti,
no obje su znale da neće nikada. Bile bi jedna drugoj previše bolan podsjetnik na
vrijeme koje su željele zaboraviti. Datum Bridgettina oslobađanja zabilježen u
analima zloglasne povijesti sabirnog logora Drancy bio je 21. kolovoza 1944.
godine.
Ispred logora okupili su se civilni dobrovoljci s vozilima, kako bi pomogli
odvesti sve do posljednjeg zatočenika na njihova odredišta. Noseći samo svoju
balu muslina, Bridgette je odabrala zaprežna kola koja će je odvesti do njezine
sigurne kuće, ako je još uopće postojala, i taman se spremala ukrcati kad je
odjeknulo jasno i glasno
»Mademoiselle Dufor!«. Okrenula se prema uskliku i ugledala madame
Boucher, elegantnu u crvenom, kako mahnito maše znakom s natpisom
BERNADETTE DUFOR oko prepreke u vidu francuskog policajca, zaduženog za
zadržavanje pješaka.
»Merci, gospodine, ali mislim da vas ipak neću morati gnjaviti«, rekla je
Bridgette vozaču kola, gostovo se onesvijestivši od sreće i olakšanja što vidi

364
 Knjige.Club Books

modnu kreatoricu. Suze su slijevale u široke osmijehe dok je Bridgette, sa svojih

četrdesetak kilograma, bila progutana u zagrljaju crvenog lana i izmaglici
francuskog parfema. Još od oslobođenja, njezina je pomagačica OSS-a čekala
pred ulazom od jutra do mraka u nadi da će je pronaći među preživjelima.
»Kako ste znali da sam u Drancyju?« upitala je Bridgette kad su bile na putu
prema samostanu Sestara milosrdnica, kamo je sestra Mary Frances »naredila« da
je dovedu ako bude pronađena. Sutra će se javiti u svoju sigurnu kuću, ali zasad
je samo žudjela ponovno vidjeti sestru Mary Frances i ostale redovnice, potonuti
u kadu s vrućom, pjenušavom vodom, spavati u čistoj posteljini i baciti haljinu
koju je svakodnevno nosila više od dva mjeseca. Bit će predivno ponovno osjetiti
dodir čiste tkanine na koži, premda će to značiti odgodu kontaktiranja bojnika
Renaulta ne bi li ga oslobodila brige da je umrla u ćeliji francuskog Gestapa. Nije
se htjela susresti s njim izgledajući ovako kao sada.
»Znala sam što je ta štriga nakanila s vama, čim se nije vratila u salon«,
objasnila je Jeanne. »Nikad je više nismo vidjeli. Bila sam sigurna da vas je
zatočila u Drancyju, ali naravno nisam imala dokaza, ne dovoljno da svoju sumnju
prijavim svom kontaktu u OSS-u i raspirim nadu vaših ljudi da ste možda imali
šansu ostati živi. Zadnje što sam mogla izvijestiti jest da vas je uhapsio francuski
Gestapo. Pokušavala sam pronaći dokaz za svoje sumnje. Znam doktora kojem je
dopušteno raditi u zatvoru i pokazala sam mu vašu sliku, no rekao je da vas nikad
nije vidio.«
»Ne, nije me ni mogao vidjeti«, rekla je Bridgette. »Nije mi bilo dopušteno
izlaziti van.«
»Svih tih mjeseci koliko ste bili zatočeni?«, zgroženo je upitala Jeanne.
»Za Nicoline, kuharicu i kućnu pomoćnicu madame Richter, to je trajalo
gotovo četiri godine.«
»Ta beskrupulozna kuja!« Jeanne je bijesno odvratila pogled kroz prozor.
Čula je kako se madame Richter smije i prenosi svoju filozofiju u pogledu sluga,
što se konja jače šiba, on brže trči, pa nije nastavila ispitivati Bernadette o njezinu
tretmanu u rukama te žene. Odgovor je sjedio pored nje u prljavoj haljini, kost i
koža bez mesa, otete mladenačke energije, uškopljen - nije bilo druge riječi za to
- i vonjajući na uskraćivanje najosnovnijih ljudskih potreba. Meso će se popuniti,
ožiljci izblijedjeti, srce se obnoviti, ali um će pamtiti... zauvijek. Te je apsolutne
istine Jeanne znala iz vlastita iskustva kurirke za francusku vojsku, kad su je
tijekom Prvog svjetskog rata Nijemci uhvatili i zatočili. Primijetila je da je
jagodica Bernadetteina prsta natekla do veličine trešnje boje šljive, žuljevita do
tvrdoće koštice.
»Što se događa?« upitala je Bridgette kad je Jeannein Mercedes bio prisiljen
voziti polako kako bi se izbjegli udari sve većeg broja pješaka koji se okupljao na
ulicama.
»Oslobođenje Pariza!« uzbuđeno je odvratila Jeanne. »Pokret otpora uspješno
drži pod opsadom njemački garnizon, a Amerikanci napreduju prema predgrađu
365
 Knjige.Club Books

grada. Mnogi su Nijemci pobjegli i ljudi se osjećaju sigurni izaći iz svojih

domova.«
Bridgette je netremice gledala kavane na pločnicima, gdje su nekoć njemački
vojnici plazili u svojim čizmama, sada krcate Parižanima čiji se trijumf valjao
ulicama poput podizanja zastora guste magle. Pariz oslobođen... Sada je mogla
otići kući, natrag u svoju kućicu u Ulici brijestova u Traverse Cityju u Michiganu,
natrag njezinoj dosadi i uspavanosti, skromnosti i rutini, miru i tišini...
Jeanne ju je potapšala po ruci. »I Francuska će uskoro biti slobodna,
zahvaljujući hrabrim ljudima poput vas i sestre Mary Frances.«
»I vama također, madame Boucher«, podsjetila ju je Bridgette i u sebi dodala,
i Jetrenjarki, Sjevernjači, Priljepku i Vivku. Zamislila je kako sjedi u Glavnoj
čitaonici Rose u njujorškoj Javnoj knjižnici, pogledavajući prema vratima u
iščekivanju dolazaka koji se neće dogoditi. Trepnula je da odagna tu predodžbu.
»Kako ste upoznali sestru Mary Frances?« Jeanne je objasnila da su se susrele
zbog brige oko svoje male Bernadette Dufor i sprijateljile se kad su se dogovorile
ostati u vezi da razmjenjuju nove informacije o njoj. Sestra Mary Frances ponekad
ju je pozivala na čaj u samostan.
»Onda ste sigurno vidjeli mural na zidu?« rekla je Bridgette.
»O, da. Prekrasno umjetnički rad - vaših ruku djelo, koliko sam shvatila.«
»Je li još ondje?«
»Naravno da je. Redovnice i stanovnici četvrti žestoko su se pobrinuli za
njegovu zaštitu. Samo se jedan prijestupnik drznuo ohrabriti i biti nestašan prema
njemu, ali to zapravo nije bilo ništa, obična crta preko jedne od onih vrpčastih
biljaka...« Jeanne se prekinula, ugledavši iznenadnu promjenu na Bridgetteinu
licu. »Nema razloga za uznemirenost, ma chérie«, brzo je rekla. »Napravljena
je sredstvom koje je kiša gotovo isprala.«
»Znate li kada se pojavila?«
»Mislim da je ubrzo nakon što su vas priveli u lipnju.«
Bridgette je proučavala izblijedjelu oznaku dok su čekali da ih puste kroz
dvorišnu kapiju koja se sada, zbog rastućih nemira na ulicama, zaključavala čak i
tijekom dana.
Je li je Jetrenjarka pokušala kontaktirati ne znajući da je uhićena? Znači li to
da je još uvijek živa? Bojnik će joj to moći rasvijetliti, kao i sudbine ostalih.
Nada, koju dugo nije osjetila, odjednom je procvjetala poput uspavana cvijeta. Što
ako su se svi izvukli? Što ako ipak uspiju održati onaj sastanak u njujorškoj Javnoj
knjižnici?
Čula je kako se prebacuje zasun i sestra Mary Frances provukla se kroz
dvorišna vrata da je ovoga puta udavi masom crnog pamuka i zadahom fenolnoga
sapuna.
Nakon što je Bridgette poslala na kupanje i presvlačenje, časna je majka
uputila telefonski poziv na broj zaključan u njezinim privatnim spisima. Kad se
366
 Knjige.Club Books

primatelj javio, rekla je, »Mademoiselle Bernadette Dufor je ovdje u samostanu

Sestara milosrdnica, monsieur. Upravo je puštena iz Drancyja, gdje je bila
zatvorena od sredine lipnja.«
Sestra Mary Frances bila je posve sigurna da je muškarac, kojeg je srela samo
jednom i kojemu nije ni ime znala, bio toliko šokiran da je gotovo ispustio
slušalicu. »Mon Dieu!«, uskliknuo je. »Mislio je da je mrtva!«
Nije bilo na njoj da preispituje tko je »on«, pa je sestra Mary Frances samo
rekla, »Uvjeravam vas da je mademoiselle Dufor ovdje, živa i glavom, bradom i
tijelom... barem onim što je od njega ostalo.«
»Obavit ću nekoliko telefonskih poziva i zatim odmah dolazim k vama«,
rekao je Henri.
Bridgette je završila s kupanjem i presvlačenjem u jednu od svojih haljina,
koja joj je sada stajala kao da ju je posudila od tri broja krupnije žene, kad joj je
na vrata pokucala redovnica kako bi je obavijestila da ju je jedan posjetitelj
pozvao da se spusti u prizemlje. Čekao je u uredu časne majke.
»Tko?« upitala je uznemireno. Nitko nije znao da je ovdje.
»Ne znam, mademoiselle. Francuz.«
Ah, Bezimeni, pomislila je Bridgette s olakšanjem. »Odmah ću sići«, rekla je.
Bridgette je čula kako je Francuz oštro uzdahnuo kad je ušla u ured časne
majke, no pribrao se i galantno ustao da joj poljubi ruku. »Mademoiselle«, rekao
je, »ne mogu vam opisati koliko mi je zadovoljstvo što vas vidim. Došao sam vam
ponuditi svoju pomoć da vas prebacimo u stanicu OSS-a za francuske poslove u
Bernu, gdje su u tijeku dogovori za vaš povratak u Sjedinjene Države.«
»Gdje me, pretpostavljam, čeka bojnik Renault«, rekla je.
»Ne, mademoiselle. Bojnik Renault se u srpnju vratio u Ameriku da nastavi
obavljati svoje dužnosti u svom uredu u Washingtons Došao sam u ime njegova
zamjenika u Bernu.« Vidjevši kako se Bridgetteino ispijeno lice snuždilo, Henri
je brzo dodao, »Ali ne smijete očajavati. Bit će informiran o vašem preživljavanju.
Zatražio sam da ga njegov zamjenik obavijesti i bojnik će biti presretan
zbog vašeg povratka. Troje se od vas petero već vratilo i sada su sigurno smješteni
u svojim domovima u Americi.«
»Troje? Tko?«
»Vaši muški kolege.«
»A... moja ženska kolegica...?«
Henrijevo se vlastito lice sada snuždilo. »Nažalost vas moram obavijestiti da
je pogubljena pred streljačkim vodom jedanaestoga lipnja.«

367
 Knjige.Club Books

DEVEDESET PRVO POGLAVLJE

U subotu 26. kolovoza glavni istražitelj Maurice Corbett i njegov suradnik

potražili su madame Florence Bisset u njezinu stanu, u gradu poludjelom od sreće
zbog tek proglašenog oslobođenja od nacističkog terora. Policajci su strahovali da
će madame Bisset biti među slavljenicima koje je teško pronaći u rasulu, a dok je
pronađu, pukovnik Derrick Albrecht već bi mogao otperjati kao toliko esesovskih
časnika kad je postalo kristalno jasno da je vuk na vratima kokošinjca. Njemački
je garnizon prethodne noći predao glavni grad generalu Phillipeu Leclercu,
zapovjedniku francuske Druge oklopne divizije. Grad Svjetlosti vratio se u
francuske ruke.
No pukovnik Derrick Albrecht nije pobjegao. Policijsko ljudstvo koje je
Maurice postavio unutar i izvan hotela Crillon izvijestilo je da je čovjek još bio u
svojim sobama, budući da ga francuske ili američke vlasti još nisu privele -
ugodno iznenađenje, no Maurice će morati požuriti. Želio je doći do njega prije
nego što ga se dočepa vojska.
Ushićenje Pariza zbog njegova oslobođenja bilo je zaglušujuće i emocionalno
zbunjujuće. Zvonila su sva crkvena zvona u gradu i činilo se da je svaki Francuz,
žena i dijete koji je mogao hodati, ili se i bez udova snalazio na štakama, bio vani
da iz sve snage i što glasnije pozdravi osloboditelje.
Mašući zastavama uz kakofoniju uzvika, pjesme, jecaja, ovacija i pljeska,
oduševljena je svjetina vojnike u njihovim oklopnim vozilima i mimohodu
obasipala cvijećem, poljupcima i vinom - bilo čime što su mogli odvojiti da izraze
zahvalnost spasiteljima Pariza.
Madame Florence Bisset nije bila jedna od njih. Njezina je gazdarica uputila
dvojicu policajaca u katoličku crkvu u blizini, gdje su je zatekli kako moli krunicu
klečeći na klupi za molitvu s ostalima koji su očito vjerovali da je bogomolja
pravo mjesto za provesti takvu radosnu prigodu. Zapazivši je iz pozadine crkve,
Maurice je svom pomoćniku prišapnuo da pričeka, dok je on zauzeo mjesto u
klupi iza nje i nježno je potapšao po ramenu. Prepoznavši ga, kimnula je kad je
tiho rekao, »Madame Bisset, možete li poći s nama?«

368
 Knjige.Club Books

Odveli su je u Mauriceov ured u sjedištu oblasne policije, smještenom na adi

na rijeci Seine, tihom nakon kaosa prethodnoga dana.
Nakon što se madame Bisset smjestila u stolicu s koje je najbolje osjetila
ugodu rotirajućeg podnog ventilatora, te joj je poslužena čaša ledene limunade od
limuna zaplijenjenih od uhićenog preprodavača s crnog tržišta, Maurice je rekao,
»Madame Bisset, hoćete li i dalje svjedočiti na sudu o onome što ste vidjeli i čuli
u uredu pukovnika Albrechta trideset prvog listopada 1942. godine?«
»O onome što sam čula, ne vidjela«, ispravila ga je madame Bisset.
»Ali nemate nikakvih dvojbi da je glas koji ste čuli pripadao pukovniku
Derricku Albrechtu i njegovom ađutantu, Karlu Brunneru?«
»Ne.«
Maurice je pogurao olovku i papir preko svoga stola. »Hoćete li, molim vas,
napisati vašu izjavu u svrhu osiguranja sudskog naloga za uhićenje
Standartenführera Derricka Albrechta?«
Nakon što su uredili da madame Bisset vrate u njezin stan i osigurali nalog,
Maurice i njegov pomoćnik odvezli su se kroz svjetinu do hotela Crillon.
Nacistički transparenti, nekoć bahato ovješeni na njegovu fasadu, i crvene zastave
s bijelim krugovima i crnim svastikama što su se vijorile uzduž Avenue Foch bile
su skinute i zapaljene na hrpama na ulici. Maurice je uzvratio salutiranje
pripadnicima policijskih snaga stacioniranim u objektu, naložio im da pođu s
njim i stepeništem se uputio prema apartmanu Derricka Albrechta.

Kroz jedan od otvorenih prozora mansarde hotelskoga apartmana s pogledom na

Place de la Concorde, Derrick je promatrao gomile Parižana koji su ruku pod ruku
kročili cijelom širinom avenije pjevajući Marseljezu, francusku nacionalnu
himnu, ne obazirući se na simbole Trećeg Reicha koji su im tinjali pod nogama,
osim da bi ih ugazili u još dublje ništavilo. Stropni su ventilatori pri punoj brzini
donosili u njegovu sobu ponešto olakšanja od sparne žege i zraka zasićenog
dimom koji se miješao s bogatom aromom njegove Montecristo cigare.
Bez sakoa, podvrnutih rukava na košulji, Karl je gotovo završio s pakiranjem
posljednjih tajnih materijala. Pretpostavljao je da su potajno dovezeni iz dvaju
Derrickovih ureda kako ne bi pali u savezničke ruke, no njegov je pomoćnik očito
bio u zabludi jer pukovnikov apartman nije bio ništa sigurnije mjesto za njihovu
pohranu. Zapravo, što Karl nije znao, Derrick je kutije u potpunosti namjeravao
predati nadležnim Amerikancima, poslanima da ga privedu. Svakoga je trenutka
očekivao da mu pokucaju na vrata.
Sredinom lipnja upustio se u planiranje da Victoriju sigurno izvuče iz Pariza
i prepusti u savezničke ruke. Uspostavio je kontakt s obavještajnim časnikom pri
Četvrtoj pješadijskoj diviziji američke vojske i ponudio samoga sebe kao
369
 Knjige.Club Books

neprijateljski plijen po njihovu dolasku u Pariz. Esesovski pukovnik u

Sicherheitsdienstu s pristupom izuzetno osjetljivim materijalima smatrao bi se
postignućem čija bi vrijednost nadišla sve ostale zapljene. Njegov je prijedlog
smjesta prihvaćen. Bit će u hotelu Crillon s povjerljivim dokumentima, rekao
je časniku.
Derrick je odbacio početni poriv da svoju ponudu uvjetuje spašavanjem
Victorije iz grofova dvorca, zaključivši da bi u trenutnoj klimi preuranjena
evakuacija mogla biti zabrljana ili, još vjerojatnije, prihvaćena pa zanemarena,
budući da nije bila glavni prioritet vojske u nadiranju. Stoga će pričekati da se
nađe oči u oči s predstavnikom američke vojske, kako bi otkrio da Amerikanka i
OSS-ova agentica očekuje izvlačenje iz dvorca na francuskom ladanju. Derrick je
toga jutra pokušao nazvati Victoriju, ali na vezi s izrazito lošim prijemom dobio
je samo Aloisa. Razabrao je da je mademoiselle Colbert u svojoj sobi i da ne može
do telefona. Sobarice su čistile dvorac za povratak grofa i njegove supruge
najavljen za početak rujna. Želi li pukovnik ostaviti poruku? Derrick je izvikivao
upute da treba ostati u dvorcu sve dok po nju ne stigne vozilo američke vojske.
Spustio je slušalicu duboko razočaran. Taj je poziv trebala biti posljednja prilika
da čuje Victorijin glas. Imao je možda i dobre vijesti za nju, no veza je zamrla
prije nego što ih je uspio prenijeti. Njezina prijateljica mademoiselle Dufor nije
bila u Dachauu. Barem njezino ime nije bilo na popisu logoraša. Prema
zapovjedniku Drancyja, deportirana je u lipnju. Postojala je nada da je žena
uspjela pobjeći.
Promatrajući svoga ađutanta, Derrick je osjetio kako ga preplavljuje
naklonost prema čovjeku koji mu je odano služio šest godina. Ponudio bi mu
Montecristo, ali Karl nije ni pušio ni pio. Narednik i on uskoro su se trebali rastati.
U najboljem slučaju, Derrick je vjerovao da bi mogao nagovoriti uhidbene vlasti
da ga puste kući u Njemačku, ne bi li tamo pričekao rat kao mnogi drugi
njemački vojnici koji su već napustili bazu. U najgorem, mogao ih je natjerati da
pristanu njegovog ađutanta poslati u američki logor za ratne zarobljenike dok rat
ne završi, što je po njegovoj procjeni trebalo biti za manje od godinu dana. Nadao
se da ga Karl neće smatrati izdajnikom.
Za njegovo dobro, tijekom njihove suradnje držao je svog ađutanta u mraku
oko svojih aktivnosti. Derrick je mislio da je Karl možda potajno gajio neke od
njegovih pogleda na Treći Reich i, poput njega, osjećao se jednako izdanim od
svog vođe kao i nadređeni časnik kojem je služio. U svakom slučaju, Derricku će
nedostajati i sjećat će ga se kao vrhunskog vojnika i časnog čovjeka.
Žacnuo se kada je začuo kucanje na vratima.
»Da otvorim, pukovniče?«
»Ne, Karl. Ja ću«, rekao je Derrick.

370
 Knjige.Club Books

Dokle god bude živ, Maurice Corbett neće zaboraviti izraz lica pukovnika
Derricka Albrechta na pojavu dvojice francuskih policajaca za koje je mislio da
ih više nikada neće vidjeti.
Hladan kao špricer, pukovnik je povukao dim cigare, bogat i mirisan, pa ga
izbacio kroz svoje fino oblikovane nozdrve prije negoli je progovorio. »Molim
vas, uđite«, rekao je na svom savršenom francuskom. »Morate mi oprostiti moje
iznenađenje. Očekivao sam... druge goste.«
»I mi smo iznenađeni što vas vidimo, pukovniče. Mislili smo da ste odavno
otišli sa svojim drugovima.«
»Imao sam obaveze zbog kojih sam morao ostati.«
»Poput uništavanja osjetljivih spisa o radu vaše organizacije ovdje u Parizu?«
»Tako nekako. Zašto ste ovdje, detektive? Odgovorio sam na sva vaša pitanja
najbolje što sam znao, a u stisci sam s vremenom.«
»Ovo neće dugo trajati.« Maurice je pogledao pukovnikovog ađutanta koji je
prestao pakirati i zatečeno piljio u njega. »Vi ste narednik Karl Brunner, ako se
ne varam?«
»Točno.«
Maurice se uspravio, sav služben. »Pukovniče Derrick Albrecht i naredniče
Karl Brunner, došli smo vas uhititi zbog ubojstva Beaumonta Fourniera. Imate
pravo na odvjetnika, obavijestiti rođaka i poslodavca...«
Pukovnik je odbacio optužbu odmahujući cigarom. »Ne budite smiješni. S
kojim dokazom?«
»Javio se svjedok koji će posvjedočiti da ste vi i vaš pobočnik otrovali žrtvu,
a mi ćemo pozvati ostale koji su vidjeli monsieura Fourniera u vašem uredu na
dan njegova ubojstva, kad ste tvrdili da se nije pojavio.«
Derrick je ugasio cigaru. »Pa, detektive, bojim se da vas moram razočarati,
ali predstavnici američke vojske bit će ovdje svakoga časa da me odvedu na
ispitivanje, a bojim se da njihov pritvor ima prednost nad vašim.«
»Bojim se da ja moram razočarati vas, pukovniče«, rekao je Maurice i pružio
mu nalog za uhićenje. »Prema međunarodnom pravu, kada pripadnik okupatorske
vojske zločin nad civilom neke zemlje ne počini u skladu sa svojim vojnim
dužnostima ili naredbama, jurisdikcija te zemlje ima prednost pred svim drugim
razmatranjima. Sve informacije o tome su tamo u nalogu. Stoga vas,
gospodo, moram zamoliti da pođete s nama. Pred vašim vratima imam policajce,
ako odlučite ovo otežati.«
Maurice začudo nije osjetio očekivano zadovoljstvo vidjevši kako zgodno lice
eseovskog pukovnika blijedi za jednu nijansu. Bez obzira na njegovu ulogu u

371
 Knjige.Club Books

odvratnoj organizaciji kojoj je služio, nešto ga je u vezi s ovim muškarcem vraški

impresioniralo, što se ne bi moglo reći za njegovo viđenje Beaumonta Fourniera.
»Nema potrebe za tim, inspektore«, rekao je Derrick, zakopčavajući sako i
popravljajući kravatu, »ali imam vrlo važan zahtjev koji sam namjeravao uputiti
američkom nadležnom tijelu koje je na putu ovamo. Radi se o oslobađanju mlade
žene, američke državljanke i pripadnice američkog OSS-a, iz dvorca na ladanju.
Zatvorena je od jedanaestoga lipnja. I griješite što privodite narednika Brunnera.
Što god mislite da možete dokazati protiv mene, on u tome nije sudjelovao. Iako
sam svih ovih godina narednika smatrao primjernim pobočnikom u vojnim
pitanjima, nikada ga nisam uključivao u svoje privatne poslove, navodne ili bilo
kakve druge.«
Ađutant je iznenađeno zagunđao, je li na vijest o američkoj državljanki u
dvorcu ili na pukovnikovu obranu, Maurice nije mogao procijeniti, možda na
oboje. »To tek treba razmotriti, pukovniče«, rekao je Maurice. »Narednik Brunner
će poći s nama, a pretpostavljam da govorite o mademoiselle Veronique Colbert.«
»Upravo o njoj.«
»Siguran sam da se za to najbrže možemo pobrinuti iz našeg sjedišta.«
Otvorio je vrata da pusti muškarce koji su čekali u hodniku. »Gospodo, molim
vas«, rekao je, kimnuvši prema Derricku i Karlu.

372
 Knjige.Club Books

DEVEDESET DRUGO POGLAVLJE

Victoria je postala gotovo izbezumljena. Sada je bio 30. kolovoza, prošlo je šest
dana otkako je Derrick ostavio poruku Aloisu s uputom da ostane u dvorcu dok je
ne dođe preuzeti vozilo američke vojske. Victoria je pretpostavljala da će doći u
roku od nekoliko dana od poziva. Spakirala je nekoliko osnovnih stvari i nervozno
hodala po dvorcu, neprestano pogledavajući kroz prednje prozore, očekujući na
parkiralištu ugledati svoj maslinasto-sivi prijevoz s bijelom zvijezdom
petokrakom na boku. Nije došao.
A sada su se grof i njegova obitelj trebali vratiti u dvorac za dva dana. Oni
nisu znali da je ona ovdje i koristi njihov dom kao skrovište. Čak i ako joj budu
spremni dopustiti da ostane, što onda? Nije mogla ostati u nedogled, a bilo bi
nesigurno da se sama pokuša izvući iz grada. Od večeri 21. kolovoza, radio
stanica Pokreta otpora u Parizu vratila se u eter i svakodnevno su pristizale vijesti
o brutalnom tretmanu javnosti i ponižavanju žena optuženih za kolaboraciju s
Nijemcima. Izvještaji o premlaćivanju i brijanju glave, čak i smaknućima, te o
ženama koje su gole vozili po ulicama bili su česta pojava. Jednu su ženu
prepoznali i izvukli iz auta u pogrebnoj povorci pa je natjerali da legne u kanal,
dok je rulja po njoj bacala fekalije i urinirala. Derrick ju je upozorio upravo na
ovakvu odmazdu i ne bi je ostavio na cjedilu. Bila je sigurna u to, ali što se
dogodilo da omete njegov plan za nju? Jesu li ga oslobodilačke snage uhitile
prije nego što je uspio pokrenuti stvari?
Cijelo joj je biće obamrlo na tu mogućnost. Alois, jedino ljudsko biće osim
Derricka s kojim je od 11. lipnja bila u kontaktu, jasno joj je opisao što bi njemački
okupatori njegove zemlje, a posebno časnici SS-a i Gestapa, mogli očekivati ako
ih uhvate oslobodilačke vlasti. Na njezino pitanje što bi se moglo dogoditi
Derricku ako padne u njihove ruke, Alois je odvratio, »Uslijedit će vojni sud kad
završi rat. Ako mu budu sudili Francuzi i proglase ga krivim za krivična djela
protiv francuskoga naroda, bit će giljotiniran. Ako to budu saveznički
osloboditelji, bit će obješen.«

373
 Knjige.Club Books

Victoria je šokirano slušala. Giljotiniran? Obješen? Derrick Albrecht se

ogriješio o francuski narod, to svakako, ali je i pod velikim rizikom za vlastiti
život spasio nebrojene živote, uključujući i njen i njezinih kolega vilinih konjica.
Nije zaslužio umrijeti na takav način. »Jesu li francuski vojni sudovi uopće
otvoreni za saslušanja molbi za milost prema osuđenicima?« upitala je.
»Ako postoji razlog za pomilovanje, oui, ali...«, Alois je slegnuo ramenima i
podignuo dlanove, »...oni rijetko slušaju. S druge strane, američki i britanski
sudovi slove kao tolerantniji.«
Victoria je vjerovala da stari smežurani sluga zna o čemu priča. Bio je
zapanjujući izvor informacija, utjeha i spas u mjesecima njezina zatočeništva.
Samouk unatoč statusu sluge, čovjek bi ukazao čast mnogobrojnim disciplinama
koje su se predavale na Sorboni. Iznenadilo ju je i to da je Alois posjedovao
skriveni radio podešen na BBC, oko kojega bi se svake večeri okupili da čuju
ratne vijesti. Potražila ga je u kuhinji jednoga jutra kad se počela osjećati
klaustrofobično. Željela ga je pitati o povijesti dvorca i grofu i njegovoj obitelji.
Ubrzo su svakoga jutra zajedno doručkovali, a uvečer se sastajali uz čašu vina.
Pomagala mu je kuhati obroke, učeći njegove kulinarske tajne, i radila s njim u
vrtu.
Koji god vojni sud bude sudio Derricku, Victoria se zarekla da će se vratiti u
Francusku svjedočiti u njegovu obranu. Natjerat će dječake da se založe za njega
i bojnika Renaulta da predstavi obavještajne dokumente kao dokaz njegove
pomoći OSS-u. Objavljivat će oglase u novinama s molbom onima kojima je
pomogao pobjeći da se jave i svjedoče u njegovu obranu, čak će i angažirati
brojne odvjetnike iz vlastite obitelji, ako bude potrebno. Nije mogla - neće -
dopustiti da umre. Zatvor da, ali ne i smrt.
Kasno toga popodneva, na zvuk škripanja automobilskih guma koje skreću na
parkiralište, provirila je kroz prozor i smjesta poletjela u svoju sobu. Nekoliko
minuta kasnije, Alois ju je pozvao da izađe iz skrovišta, najavivši da je došao
francuski policajac koji je zvao u dvorac i inzistirao da razgovara s njom. »Stvar
je od iznimne važnosti«, rekao je.
Victoria se preplašeno odazvala pozivu. Istražitelj pomirljiva izraza lica i
oštrih očiju, koji ju je posjetio u L’Ecole d’Escrime Français, stajao je nestrpljivo,
kao da nema vremena za posjet, kad mu se pridružila u salonu. »Ah, mademoiselle
Colbert, drago mi je da vas opet vidim«, rekao je.
»Nisam sigurna mogu li vam uzvratiti osjećaj, detektive. Zašto ste ovdje?«
»Došao sam na zahtjev pukovnika SS-a, Derricka Albrechta«, rekao je.
»Zamolio je francusku policiju da vam pruži pratnju, kako biste bili sigurno
prebačeni na vojnu skrb vaših sunarodnjaka. Vi ste Amerikanka, koliko znam.
Vojvoda nam je rekao sve o vama.«
»Vi ste došli? Ali... ne razumijem. Rekao mi je da očekujem pratnju američke
vojske.«

374
 Knjige.Club Books

»Došlo je do promjene planova. Ispričavam se na vremenu koje je bilo

potrebno za organizaciju vašeg odlaska iz moje zemlje, ali...«, uzdah i kolutanje
očima, »...morao sam se posavjetovati sa svojim nadređenim, koji je s tom stvari
morao otići generalu Leclercu, koji se pak morao posavjetovati s američkim
vlastima prije negoli mi je dopušteno da izvršim vojvodin zahtjev. Sada sam
ovlašten da vas otpratim do uzletišta, gdje vas čeka vojni zrakoplov da vas
odveze u Ameriku.«
»Ali i dalje ne razumijem. Pretpostavljala sam da je pukovnik Albrecht
kontaktirao američku vojsku za moje izvlačenje. Kako se uključila francuska
nacionalna policija?«
»Pukovnik Albrecht je sada u pritvoru oblasne policije. Ja sam ga uhitio.«
Victoria je mislila da ga krivo čula - željela ga je krivo čuti. Derrick u pritvoru
francuske policije, ne oslobodilačkih ili američkih vojnih vlasti, i uhitio ga je ovaj
čovjek? To je moglo značiti samo jedno. O, Bože. Iznenada je osjetila malaksalost.
»Pukovnika Albrechta uhitila je francuska policija? Zbog čega? Pod kojom
optužbom?«
»Zbog ubojstva francuskog državljanina, monsieura Beaumonta Fourniera.«
Prije nego što mu je Victoria stigla postaviti još pitanja, rekao je, »Čak mi je,
mademoiselle, ali moramo odmah krenuti na vaš avion.«
U vožnji službenim automobilom oblasne policije, očajno je upitala, »Zašto
je to učinio? Koji mu je bio motiv?«
»Da bi zaštito vas, mademoiselle Colbert. Monsieur Fournier vas je
namjeravao predati Gestapu - monstruoznost, rekao je pukovnik, koju nije mogao
dopustiti. Moram priznati da poprilično razumijem njegovu motivaciju, premda
ne odobravam njegovo rješenje tog problema.«
Klonulo, osjećajući mučninu, Victoria je upitala, »Što će biti s njim?«
»Sudit će mu se za ubojstvo.«
»A ako ga proglase krivim?«
»Francuski sudovi nisu raspoloženi za milosrđe u slučaju hotimičnog ubojstva
jednog od svojih, posebno ako je optuženi pripadnik njemačkog Schutzstaffela.
Međutim, vojvoda potječe iz važne plemićke obitelji u Njemačkoj, s mnogim
moćnim vezama među francuskom elitom, pa će njihov utjecaj možda imati
prevagu pri kažnjavanju.«
»Moram ga vidjeti«, izjavila je Victoria.
»Bojim se da je to nemoguće.«
»Zašto? Vi ste glavni.«
»Zato što pukovnik Albrecht ne želi vidjeti vas. Vaše pojavljivanje u Parizu...
to bi vas dovelo u smrtnu opasnost. Bio je prilično ustrajan oko toga, a u svakom
slučaju vrijeme nam ne dopušta posjet oblasnoj policiji. Čak mi je, mademoiselle,
ali moramo požuriti. Objasnili su mi da je avion pod strogim planom leta.«

375
 Knjige.Club Books

Na uzletištu, u sjeni krila ogromnog transportnog aviona američke vojske,

Maurice je Victoriji pružio poruku dok se pripremala za ukrcaj. »Od pukovnika
Albrechta«, rekao je. »Rečeno mi je da vam je dam kod aviona netom prije
polijetanja. Au revoir, mademoiselle Veronique Colbert. Siguran put kući vam
želim.«
Sa svoga prozora, Victoria je promatrala kako istražitelj prkosi šibanju
polijetanja C-47, skinuvši šešir, kako bi se uvjerio da je na putu, prije negoli se
okrenuo i vratio do svog policijskog auta. Kad su bili u zraku, Victoria je rastrgala
omotnicu. »Sjeti se što si mi obećala. Zauvijek tvoj, Derrick Albrecht.«

376
 Knjige.Club Books

DEVEDESET TREĆE POGLAVLJE

Životi Vilinih konjica, jedan po jedan, sjeli su na svoje mjesto dok je u Europi
bjesnio rat. Svima im je, osim Victoriji čiji povratak u Sjedinjene Države nije bio
dokumentiran, izdano pismo s pečatom američkog State Departmenta koje je
poslodavcima trebalo objasniti dvogodišnje izbivanje kandidata kao »period u
kojem su služili u nacionalnom interesu države«.
Bucky je otišao raditi u građevinsku tvrtku u Tulsi u Oklahomi, na sat i pol
vožnje od svog rodnog grada. Pri presjedanju na povratku kući iz Francuske,
nazvao je roditelje kako bi ih obavijestio da je na putu, a očev radosni urlik i
majčin vrisak »Oh Dieu merci!« zvonili su mu u uhu cijelim putem do Oklahoma
Cityja. Kad se vlak Santa Fe pod parom zaustavio na kolodvoru, stajali su
izgledajući kao da su cijelu noć proveli na platformi da im slučajno ne promakne.

Tri dana kasnije, pomažući Wilhelmu da siđe, Brad je zakoračio na platformu

kolodvora u Glenwood Springsu. »Je li to selo u kojem živiš?« upitao je Wilhelm
začuđenim glasom i čvršće stisnuo Bradovu ruku.
»Ne, prijatelju«, rekao je Brad na njemačkom, »sjeti se da sam ti rekao da
živim u Meekeru, sat vremena odavde.« Pretražio je pogledom platformu u
potrazi za svojom obitelji, uznemiren i nemalo razočaran izostankom odbora za
doček. Iz Washingtona D.C. telefonirao je na svoj kućni broj i saznao da je
isključen. Shvatio je da je broj vjerojatno promijenjen, budući da se obitelj
preselila u novu kuću, ali operaterka mu je rekla da nema broja koji je glasio na
Jareda Cramera i objasnila da su za instaliranje telefonskih priključaka u novim
rezidencijama trebali tjedni, ako ne i mjeseci, zbog nedostatka tehničara i
materijala. Brad je tada nazvao pilanu i zatražio razgovor s Jaredom.
»Nema ga«, rekla je mlada žena čiji glas Brad nije prepoznao.
Može li ostaviti poruku? pitao je Brad.

377
 Knjige.Club Books

»Naravno, pričekajte da pronađem olovku. Ima jedna tu negdje.«

Gdje li ju je samo, zaboga, Jared iskopao? Brad se čudio. Tajnica bez olovke
pri ruci? Je li je omeo u lakiranju noktiju? »U redu, našla sam jednu«, rekla je.
»Koja je poruka?«
Brad je objasnio tko je i dao joj približno vrijeme dolaska u Glenwood
Springs, kao i to da njegova obitelj može očekivati gosta.
»U redu, zapisala«, rekla je djevojka i spustila slušalicu.
Očito djevojka nije zapisala, ili se nije potrudila dati je Jaredu, razdraženo je
pomislio Brad. Prokleta bila! Sad moraju pronaći prijevoz do Meekera, ne znajući
adresu nove kuće. Morao se zadovoljiti time da ih ostave kod pilane. Kakav
povratak kući! Sumrak se spustio zajedno s temperaturom. Bili su gladni i žedni,
a Wilhelm je drhturio u svojoj tankoj jakni.
Brad ga je podigao u privio u zagrljaj. Sef stanice je pristao na njegovu molbu
za prijevoz, zaduživši svoga nećaka da ga odveze do Cramerove pilane.
»Izgleda da nema nikoga«, rekao je Brad dok su se penjali u sablasno tiho
dvorište krcato snopovima rezanog i obrađenog drveta. Gdje su svi? Bio je radni
dan, ali uokolo nije bilo ni žive duše. Čak se ni pile nisu čule, a uredska se zgrada
činila napuštenom, čak ni svjetla nije bilo na prozorima.
Wilhelm je ponovno drhtao, ali ne samo od hladnoće. »Dođi, Wilhelme «,
rekao je Brad, krenuvši prema uredskoj zgradi. »Idemo vidjeti što se događa.«
Zatekao je vrata otključanima i gurnuo ih. Soba se odmah ispunila svjetlošću,
a valovi topline i miris kave i ukusne hrane razlili su se da ih pozdrave, uz zborno
odzvanjanje »Dobro došli kući, Brade i Wilhelme!«.
Brad je zabezeknuto stajao dok su njegova majka i sestra, Boby i Margie grlili
njega i Wilhelma, a čitava je ekipa pilane pohrlila da im se u tome pridruži. Samo
je djevojka za koju je Brad pretpostavio da je primila njegovu telefonsku poruku,
lijepa poput planinskog božura, kako se ispostavilo, ostala ispod velikog
natpisa DOBRO DOŠLI KUĆI, ali njezin je osmijeh govorio Bradu da je glumatanje
bedaste tajnice bilo samo dio tajnog plana da ga iznenade.
Kasnije, kad je gungula završila, njegova mu je majka objasnila da joj je
dužnosnik State Departmenta rekao da svakoga časa može očekivati njega i
Wilhelma, pa je rekla Lauri, Jaredovoj novoj tajnici, da ih obavijesti kad nazove,
jer je bilo logično da će se javiti u pilanu.
Brad nije mogao imati dirljiviji povratak kući. Njegova je porodica, sada s
Jaredom kao glavom obitelji, sačuvala mjesto za njega u prostranoj novoj kući.
Odvojili su spavaću sobu za njega, uključivši njegove stvari iz stare kuće među
novi namještaj. True Blue je bio u garaži, a neki su mu dijelovi i svi kotači bili
zamijenjeni novima. Za kuhinjskim ga je stolom čekala rezervirana stolica u kojoj
nitko nikada nije sjedio.
Srce ga je boljelo zbog nekih promjena koje je donijelo vrijeme, ali bio je
sretan zbog novopronađenog mira i sigurnosti svoje obitelji. Na kaminu je stajao
378
 Knjige.Club Books

vjenčani portret njegove majke i Jareda, na istom mjestu gdje je u njegovu starom
domu nekoć bio izložen očev. Više nikada neće vidjeti Beatu s fotografije koju je
nosio u novčaniku i zbog koje je stariji brat, zaboravivši da sestrice rastu, za nju i
Margie kući donio francuske lutke. Odavno je prošla fazu igranja mame i kolica
za bebe.
Bobby je završio srednju školu i s osamnaest godina sada bio već odrastao,
ali Brada je rastuživao gubitak borbenog djeteta koje je ostavio za sobom. Upisao
se na Rudarski fakultet u Goldenu u Coloradu, gdje je planirao studirati
strojarstvo. Torbe su mu bile spakirane gotovo prije nego što je Brad uspio
raspakirati svoje. »Želim dizajnirati stvari koje proizvode energiju«, rekao je.
Jared... U Bradovoj odsutnosti preuzeo je njegovu obitelj, protiv čega Brad
nije imao ništa, no ostao mu je osjećaj da više nije potreban nikome osim
Wilhelmu, nad kojim je njegova majka također u sekundi preuzela kontrolu. To
je bio najdirljiviji trenutak kada je, u kaosu njegova dočeka, čučnula pred
Wilhelmom, dok se dječačić povlačio iza Bradovih nogu, i stavila mu ruke na
ramena. Svi su utihnuli i njegova je majka nježno na njemačkom rekla,
»Dobro došao u moje srce, Wilhelme«, a dječačić je, kao da je prepoznao utočište
koje je dugo tražio, jednostavno navukao ruke oko vrata Joanne Bukowski
Hudson Cramer i dopustio joj da ga privuče u svoj zagrljaj.
Stoga je Brad mislio da će nakon dobrog obiteljskog posjeta krenuti dalje,
zaposliti se negdje na nekom ribarskom brodu, sve dok mu Jared nije ponudio
posao koji nije mogao odbiti. »Razmišljam o tome da radim skraćeno kako bih
što više vremena provodio s tvojom majkom i obitelji, nešto na što sam čekao dok
se ti ne vratiš kući«, rekao je. »Volio bih da mi pomogneš da vodim tvrtku,
Brade, a kad se ja umirovim da potpuno preuzmeš posao, ako si voljan.«
Brad je bio voljan.

379
 Knjige.Club Books

DEVEDESET ČETVRTO POGLAVLJE

Bridgette se vratila kući u dvorište zelene njegovane trave i urednih cvjetnjaka

prepunih božura i dalija, orezanih bakinih cijenjenih ruža penjačica i ošišane
živice. Prepala se izgleda travnjaka nakon dvogodišnjeg odsustva. Gladys!
pomislila je.
U kući je također sve bilo u savršenom redu: posteljina na krevetu, ručnici u
kupaonici, osnovna hrana u hladnjaku i ostavi, uključenih komunalija. Čak je i
telefon bio ponovno spojen. Bridgette je odložila svoju prtljagu i podigla
slušalicu. Bila je zahvalna i dirnuta, ali ona i Gladys nažalost više nikada nisu
mogle biti najbolje prijateljice.
»Gladys nije ovdje«, rekla je gospođa Bradbury. »Prošlo je već neko vrijeme
otkako je bila kod kuće.«
»Stvarno?« iznenađeno je rekla Bridgette. »Znači, živi u Detroitu? Sigurno je
prihvatila učiteljski posao u osnovnoj školi tamo?«
»Ne, živi u Fort Worthu u Teksasu, matičnoj bazi American Airlinesa. Naša
je Gladys stjuardesa u toj kompaniji, možeš li to povjerovati? Odmah nakon... što
je napustila koledž, odlučila je ostaviti podučavanje i pokušati raširiti krila prema
nečemu drugom, doslovno.« Gospođa Bradbury se nasmijala. »Radi za njih sad
već dvije godine.«
Zaprepaštena - Gladys, stjuardesa American Airlinesa? - Bridgette je upitala,
»Ali... tko je onda odgovoran za brigu o kući moje bake dok me nije bilo?«
»Oh, to sam bila ja. Jednostavno nisam mogla podnijeti ostaviti Angeliqueinu
besprijekornu kućicu na milost i nemilost glodavcima i kukcima nakon što si
otišla, pa sam angažirala vrtlara i službu za čišćenje da stvari održavaju kako bi
ona voljela. Kad sam od menadžera elektre u Traverse Cityju saznala da te se
očekuje, sve sam ih upregnula da se pobrinu da struja bude uključena i sve
stvari spremne za tvoj povratak.«
»To je izuzetno pažljivo od vas, gospođo Bradbury, ali morate mi dopustiti
da vam platim te usluge.«

380
 Knjige.Club Books

»Ne, Bridgette«, nježno je odbila gospođa Bradbury. »To je najmanje što je

moja obitelj mogla učiniti nakon... onoga što se desilo, ali ne samo zato, zbog toga
je moja kći konačno svojevoljno prerezala pupčanu vrpcu i otkrila svijet izvan
maternice. Rekla je da to ono što bi ti željela da učini, i da je to jedini način da se
iskupi za ono što je napravila. Dakle, sada je po prvi puta u životu, zbog tebe,
moja kći neovisna, samopouzdana, istinski sretna i krajnje oduševljena samom
sobom.«
»Gospođo Bradbury, ne znam što bih rekla...«
»Nema potreba da išta kažeš, draga. Dobro došla kući, na koliko god dugo to
bilo. Reći ću Gladys da si zvala.«
U roku od tjedan dana od povratka u kućicu u Ulici brijestova, Bridgette je
kontaktirala šeficu odsjeka u koledžu Stephens ne bi li se raspitala za radna mjesta
dizajnera u modnoj industriji. Nepuna dva dana kasnije, nazvala ju je Edith Head
iz studija Paramount i pozvala je da dođe u Kaliforniju na razgovor za posao.
Uhvatila je prvi let iz Detroita za Los Angeles sljedećeg jutra, našla se s
čuvenom kostimografkinjom istoga popodneva i prije večere potpisala
probni ugovor o radu sa studijem.

Želeći se povući iz sulude gužve New Yorka, Victoria je prihvatila posao

francuske prevoditeljice za malenu izdavačku kuću u Torontu u Ontariju, s
pristupom privatnom avionu s pilotom koji joj je omogućavao da leti u
Williamsburg i vikende provodi s ocem i bolesnom majkom. U Austinu u
Teksasu, Chris se skrasio u akademskoj rutini Sveučilišta u Teksasu, postao
objektom potajne zanesenosti studentica i većinu večeri provodio na trkaćoj stazi.
No dani im nisu prolazili bez trenutaka naglog zaustavljanja u njihovim
aktivnostima, koji su privukli pozornost njihovih najmilijih i suradnika. Nad
crtaćim stolom, Bucky bi ponekad podigao pogled sa svojih nacrta u nepomičnom
i dubokom razmišljanju koje nije imalo veze s njegovim poslom, a Bridgette je
povremeno zastajala usred razgovora, kao da ju je prekinuo glas u njezinoj
glavi. »O čemu razmišljaš?« upitala bi lijepa tajnica tvrtke Brada na njihovim
rendesima kada se činio odsutnim, a on bi odgovarao: »Ne razmišljam, prisjećam
se.« Chris, ta poezija u pokretu dok je trčao, zapažen je kako usporava kao da ga
zaustavlja neka nevidljiva sila na stazi, a Victoria je s vremena na vrijeme bila
primijećena za svojim stolom naherene glave kao da sluša, poput osobe koja
sudjeluje u dijalogu s posjetiteljem kojega samo ona može čuti.

381
 Knjige.Club Books

Sredinom kolovoza u godini njihova povratka, Bucky se iz Tulse vratio kući i

zatekao majku u svojoj sobi. Još se nije bio prilagodio tom gradu, niti se vezao za
svoj stan. Vikende je radije provodio u društvu svojih roditelja, u spokoju i tišini
njihova doma u Oklahoma Cityju.
Majka se okrenula prema njemu, suznih očiju. »Odakle ti ovo?« upitala je,
držeći zlatne kadetske epolete njegova oca, koje je pronašla dok je spremala
složeno rublje u njegovu ladicu. Bucky je ramene ukrase, svoju najdragocjeniju
imovinu, spremio tamo na čuvanje, misleći da bi njegov stan mogao biti podložan
pljački. Njegov američki otac nije bio kod kuće.
Kad joj nije odgovorio, njegova je majka rekla, »Ti znaš, zar ne?«
»Da, gospođo. Već neko vrijeme.«
»Kako si saznao?«
Bucky joj je ispričao.
»I otišao si u Francusku da ga pronađeš, zar ne? Tamo si bio?«
»Da, gospođo«, rekao je Bucky.
Njegova je majka pritisnula epolete na srce. »Kako si došao do ovoga, mon
fils?«
»Poklonio mi ih je za Božić.«
»Znači da si ga pronašao?«
»Da, gospođo, pronašao sam ga.«
»Moraš mi sve ispričati, mon fils.«
Bucky je oklijevao, ali samo na trenutak, koliko mu je trebalo da u glavi utiša
podsjetnik na službeni Zakon o tajnim službama. Zašto bi to uopće više bilo
važno? »Oui, Mere«, rekao je.

Sljedećeg vikenda, ugniježđen u svoj naslonjač u kojemu je svake večeri poslije

objeda čitao novine i supruzi i sinu podastirao svoja mišljenja o njihovu sadržaju,
Horace Barton je komentirao, »Gadna stvar preko u Francuskoj. Pronašli su
izmučeno tijelo čuvenog vođe francuskog Pokreta otpora zvanog Crni Dub, onog
koji je tako često završavao u našim vijestima.« Kolovoški mjesec zasjao je kroz
prozore dnevnog boravka preko kojih još nisu bile navučene zavjese za noć. Na
radiju je svirala emisija The Bell Telephone Hour, Bucky je sjedio čitajući pod
svjetlošću lampe, a Monique vezla džep na pregači čvrsto zategnutoj preko
okruglog obruča. »Pretpostavljam da su ga nacistički gadovi napokon uhvatili«,
nastavio je Horace, »no vjeruje se da im nije odao nikakvu informaciju. Za jednog
Francuzića, taj je bio vraška muškarčina. Kažu ovdje da je potekao iz bogate
obitelji i bio maršal u francuskoj vojsci, ali sve je odbacio ne bi li otišao u planine
kao starješina gerilske grupe u borbi protiv Švaba. Jesi li ga ikada upoznala ili
382
 Knjige.Club Books

čula za njega, Monique?« Horace je bacio pogled na svoju suprugu. »Zove se

Nicholas Cravois.«
Činilo se da Monique ima poteškoća s provlačenjem igle kroz tkaninu i nije
ga slušala. Ni njegov sin nije čuo ni riječ. Gladio se po čelu onako kako je to činio
kada bi se jako koncentrirao na knjigu i isključio svijet. Rijetko su obraćali pažnju
na njegove poglede na vijesti, ali njemu to nije smetalo. Horace je bio zadovoljan
već samo time što mu obitelj oko njega da mu može čuti glas navečer dok tiho
svira radio, a soba je ugodna i smirujuća. Bez obzira na to što se dogodilo u
svijetu, u njegovu je sve bilo u redu.

Victoriju su u rujnu tražili da sudjeluje u gradskom turniru u mačevanju. Odjevena

u bijelo, sa zaštitnom maskom pod rukom i floretom u ruci, prišla je podlozi kad
je došao njezin red i nakon pozdrava zauzela položaj na liniji za en garde.
Odjednom ju je preplavila poplava uspomena, zatekavši je, a floret joj je u ruci
gorio poput ognja.
Ispustila je oštricu, strgnula masku te, na zaprepaštenje protivnika i gledatelja,
otišla s podloge u svlačionicu i nikada više nije bilo poznato da je uzela mač u
ruku.

383
 Knjige.Club Books

DEVEDESET PETO POGLAVLJE

Te je jeseni Chris pronašao Ernsta Dreschlera tamo gdje je očekivao. »Ernst

povremeno odluta i ne znam kamo ode, ali uvijek se vrati«, rekla je njegova
supruga Chrisu toga jutra kad je prvi put nazvao otkako se vratio u Teksas. »Ne
mogu ti reći koliko dugo ga neće biti, inače bih te pozvala da dođeš i pričekaš. Bi
li svejedno došao, Christophe? Samo što nisam izvadila kolače iz pećnice.«
»Neki drugi dan, gospođo Drechsler, kad budem imao više vremena«, rekao
je Chris. »Trenutno bih samo htio pozdraviti vašeg muža prije nego što se
odvezem nazad u Austin. Mislim da znam gdje ću ga naći.«
Gospođa Drechsler je, kao i svi ostali u gradu, samo htjela izvući iz Chrisa
gdje je bio i što je radio protekle dvije godine koliko nije primirisao New
Braunfelsu, niti kontaktirao svoje roditelje. Objašnjenje Brandtovih da je bio na
nekakvom tajnom zadatku za State Department bilo je općenito prihvaćeno i
vjerovalo mu se, no sada, kad se Chris vratio kući, bilo bi razumno da potvrdi
svoje aktivnosti. Budući da to nije bilo na pomolu, slovio je po gradu pomalo
kao tajanstveni čovjek.
Njegov povratak kući nije bio onakav kakvog je Chris očekivao. Majka mu je
ogorčeno zamjerala »napuštanje«, a njegov je otac, ne bi li je umirio, stao na
njezinu stranu. Traže li roditelji previše kad očekuju telefonske pozive ili pisma
od svoga sina i jedinog djeteta kojeg su othranili i odgojili? Jedno bi bilo da je bio
tamo preko na vatrenoj liniji, ali kakav je god posao obavljao za State
Department nije ga mogao spriječiti da se s vremena na vrijeme javi obitelji i
poštedi ih agonije brige. Jad koji im je priuštio tijekom dvije godine bio je teško
oprostiv.
Chris je bio povrijeđen i razočaran, što je i bio razlog njegova brzog povratka
u Austin i upisa na Sveučilište u Teksasu kako bi započeo doktorski studij iz
odgojno-obrazovnih znanosti. Imao je novca za to, a da nije morao raditi, jer ga
je na bankovnom računu dočekao iznos dvogodišnjih nepotrošenih plaća kad je
razriješen iz OSS-a. Njegovi roditelji nisu odobravali ni tu odluku. U njemačkom
priručniku za odgoj djece, odstupanje od roditeljskih očekivanja smatralo se

384
 Knjige.Club Books

izdajom koja nanosi trajnu bol i više se nikada ne može izgladiti. Chris ih je
nerado uspoređivao s Ernstom Drechslerom i njegovom suprugom koji bi
prihvatili Dirka bez obzira na narušenu reputaciju.
Chris je sve dosad izbjegavao Drechslere, no vratio se prije više od tri mjeseca
i bilo je vrijeme da im se javi. Bio je zabrinut za gospodina Drechslera. »Nije isti
otkako je Dirk otišao«, bio je uobičajen komentar koji bi čuo kada bi pitao za
njega, i savjest ga je ponukala da ga potraži prije negoli napusti New Braunfels,
ne planirajući se doskora vraćati.
Kao što je i očekivao, Chris je postarijeg muškarca pronašao kako peca iz
svoje sklopive stolice, na mjestu na rijeci Guadalupe gdje je odrastajući proveo s
njim i Dirkom većinu ljetnih dana. Zbog njegova starog ribarskog šešira s
trofejima muha prikvačenim oko krune bilo ga je lako uočiti. Flaks mu je mlohavo
visio u vodi i piljio je u prazno kao da je zaboravio na štap u svojoj ruci. Chris mu
je prišao tiho da ga ne prepadne.
»Gospodine Drechsler?« blago je rekao.
»Ma jesi li to ti, Christophe?« upitao je Ernst ne osvrnuvši se.
»Da, gospodine. Mogu li sjesti s vama?«
»Bilo bi mi zadovoljstvo«, rekao je i posegnuo u džep. »Ima još jedna stolica
u prtljažniku«, rekao je i pružio mu ključ od auta preko ramena. Chris ga je uzeo
i rekao da se odmah vraća. Kod auta, parkiranog pod istim drvećem kao i uvijek,
zastao je kad je uzimao dodatnu sklopivu stolicu. Za Dirka? pitao se.
»Danas nema puno akcije«, rekao je postariji muškarac kad mu se Chris
pridružio.
»Vidim«, rekao je Chris. »Kako ste, gospodine Drechsler?«
»Otprilike uvijek isto otkako je Dirk otišao. Samo čekam da rat završi da mi
se moj dečko vrati kući. Pretpostavljam da je sada spreman, da je spreman već
dugo. Siguran sam da je shvatio da je pogriješio, ali ostavit ćemo to iza nas i
nastaviti kao da se ništa nije dogodilo. Preselit ćemo se kad se on vrati i to će
pomoći.«
»Ma dajte? Kamo?« nervozno je upitao Chris.
»Posjetili smo Oregon prije nekog vremena, moja žena i ja, i jako nam se
svidjelo. Podsjetio nas je na Njemačku - mnogo šuma, planina i jezera, lijepih
farmi. Dobro se peca tamo. Godit će nam promjena okoline tamo gdje nas nitko
ne zna.«
»Jeste li... već poduzeli nešto u vezi s tim? Kupili neko zemljište tamo?«
upitao je Chris.
»Ne. Moramo vidjeti što Dirk misli o tome.«
»To je dobro«, rekao je Chris. »Vrlo mudro.«
»I ja tako mislim.« Ernst je zabacio flaks dalje uzvodno. »Naravno, ako se ne
vrati kući, ostat ćemo ovdje gdje su uspomene... gdje si ti, Christophe.«

385
 Knjige.Club Books

Chris je progutao gvalju nakupljenih osjećaja u grlu. Dirk se nikada neće

vratiti kući. To je potvrdio Sjevernjača, ali Chris nikada ne bi - neće - tu činjenicu
otkriti Dirkovoj majci i ocu. Bila je to jedna od mnogih ratnih rana s kojom će
morati živjeti - sukob između razaranja roditeljske nade za povratak njihova sina,
ili očuvanje njihove vjere da će se jednom pojaviti na vratima.
»Znate što, gospodine Drechsler«, rekao je. »Hajde da vi i ja dogovorimo
vrijeme da se svake prve subote u mjesecu nađemo točno na ovome mjestu da
malo pecamo tijekom sezone? Što kažete?«
»Kažem da si jako velikodušan sa svojim vremenom, Christophe. Jako bih to
volio.«
»U redu, onda smo se dogovorili.« Rukovali su se. »Hajdemo vas sada odvesti
kući. Danas ništa ne grize, a vaša mi je supruga rekla da je upravo ispekla kolače.«
»Riba danas ne grize, ali uvijek postoji mogućnost da će sutra navaliti, zar ne,
Christophe?«
»Tako je, gospodine Drechsler.«

386
 Knjige.Club Books

DEVEDESET ŠESTO POGLAVLJE

Za Amerikance je tisuću devetsto četrdeset i peta započela predviđanjem da će

rat biti gotov do proljeća. U svojim su udaljenim krajevima članovi tima Vilin
konjic s nestrpljivim iščekivanjem obilježili 23. rujna na svojim novim
kalendarima, pripremajući se za ponovno okupljanje za devet mjeseci. Do veljače,
Bridgette je rezervirala hotelsku sobu u blizini Bryant Parka u blizini njujorške
Javne knjižnice, a Victoria je za večer okupljanja s dostavljačem hrane
dogovorila opskrbu grupe hranom i pićem u stanu svoga ujaka na Petoj aveniji. U
ožujku, Bucky je rezervirao let za New York, a Brad je zamolio Jareda za dopust.
Oba su zahtjeva rezultirala iznenađenjem za Buckyja i šokom za Brada.
»Reci mi opet zašto ideš u New York«, pitao je Horace Buckyja.
»Posjetiti prijatelje, tata«, rekao je Bucky, ne prvi put. Kad je obavijestio
roditelje da će za vikend 23. rujna biti odsutan, njegov je američki otac
pretpostavio da se put u New York ticao posla. Daljnje je uporno ispitivanje
otkrilo da ne, on se odlazi naći s nekim ljudima iz osobnog zadovoljstva.
»Osobno, ha? Jesmo li tvoja majka i ja nekad upoznali te prijatelje s kojima
se nalaziš iz osobnog zadovoljstva?«
»Ne, tata.«
»Bismo li ih znali po imenima?«
»Ne, gospodine.«
»Pa... kako ih onda poznaješ?«
Pogled njegove supruge prekinuo je istragu. Bio je to jedan od onih trenutaka
kad bi ga suprugin pogled i sinovljev ton upozorili da ne postavlja suvišna pitanja.
Horace se osjećao izostavljenim. Znali su nešto što su odlučili ne podijeliti s njim,
no nije ga to vrijeđalo. Zaključio je da su ga isključili kako bi ga zaštitili. Znao je
to duboko u sebi, baš kao što je bio uvjeren da je njegov dječak tijekom rata bio
umiješan u nešto puno opasnije od dvogodišnjeg sjedenja za inženjerskim crtaćim
stolom u nekom tajnom vladinom objektu. Njegova je majka to intuitivno znala

387
 Knjige.Club Books

kad je 1942. otišao u Washington, što je bilo potkrijepljeno činjenicom da se sve

vrijeme njegove odsutnosti nisu čuli s njim, osim jednom.
Koji bi to mirnodopski posao držao čovjeka podalje od njegove obitelji toliko
vremena? No sada je njegova supruga baratala nečim više od intuicije. Znala
je nešto što njezin suprug nije imao pravo znati.
No nije ni trebao znati. I sam je služio u ratu, zaboga, i znao je da najhrabriji
ljudi nisu uvijek nosili uniforme. Pogled koji je ponekad nazirao u očima svoga
sina bio je onaj isti prazan pogled ratnih veterana posvuda, stoga je bilo vrijeme
da Buckyja - Sama, svoga sina - informira da on zna.
Iz svoga naslonjača za čitanje, bacio je pogled na suprugu koja je vezla u
svome. »Monique, dušo«, rekao je, »možeš li nakratko ostaviti nas muškarce
nasamo?«
Monique je iznenađeno pogledala svoga supruga. Nikada je nije tražio da
izađe iz sobe zbog privatnog razgovora s njezinim sinom, a nije ni rekao molim
te. Od nje se očekivalo da ode. »Naravno«, rekla je.
Kad je otišla, Horace je pogledao Buckyja koji je zbunjeno zurio u njega.
»Gospodine?« rekao je.
»Ne znam čemu to putovanje, sine. Znam samo da imaš moj blagoslov i želim
da odeš znajući da sam jako, jako ponosan na tebe. Molio bih te da mi oprostiš
ako sam ti dao razlog da misliš drugačije. Nijedan otac na svijetu ne može biti
ponosniji na svoga sina. Shvaćaš li što ti govorim?«
»Da, tata, shvaćam.«
»Pa, sada kad smo to izgladili, pozovimo tvoju majku da se vrati.«
Joanna je rekla Bradu, »Moraš imati novu odjeću za put u New York, Sohn.
Ne možemo te poslati kao odrpanca među te ljude s kojima se nalaziš.«
Brad se nije uspio dosjetiti nijednog uvjerljivog izgovora za odlazak u New
York. Kad je od Jareda zatražio dopust, rekao mu je da mu ne može dati konkretan
razlog, ali da mu vjeruje da je važno. Zabrinutost njegove majke oko odjeće bio
je samo još jedan način da ispipa informacije iz njega. »U redu je, Mutter. Ljudi
s kojima ću se naći ne oblače se dobro.«
Joanna je podigla obrvu. »Onda je jedan od njih zasigurno Alistair Renault.«
Oči su ga izdale. Nikada nije bio dobar u izbjegavanju istine. »I mislila sam
da je tako«, rekla je Joanna, okrenuvši se. »Kao da nije bilo dovoljno što me je taj
čovjek okrao, morao mi je i sina oduzeti na dvije godine moga života. Što sada
hoće? Moraš mi reći.«
Iznenađen, Brad je rekao, »Što... ti je ukrao?«
»Srce. Ukrao mi je srce, Sohn, i nikada ga nisam u potpunosti vratila. On
nikada nije saznao.«
»Molim? Ali mislio sam da ste ti i Vater...«

388
 Knjige.Club Books

Joanna se okrenula prema njemu. »Ne, tvoj je otac bio moja druga ljubav... i
izbor. Ponavljam ti, Alistair nikada nije saznao, a nije ni tvoj otac.«
Brad nije bio siguran da želi čuti ova razotkrivanja ovako kasno. Je li mu to
njegova majka govorila da... Lice mu je zasigurno pocrvenjelo na ovu šokantnu
pomisao, jer ga je potapšala po obrazu. »Ne, Sohn, nije ono što misliš. Pogledaj
očevu sliku. Vas dvojica ste preslikani.«
»Zašto mi onda ovo govoriš?« zahtijevao je Brad.
»Zato da shvatiš zašto ne želim da mi se vrati u život, u moj dom, moju obitelj.
Moj je život... zadovoljna sam i ne želim da mi on to...«, naprezala se pronaći
američku riječ, »...zabrlja. Neće više dolaziti ovamo dok sam ja ovdje, jasno?«
Brad joj se zagledao u oči. Nije mogao vjerovati. Bože dragi, nakon svih tih
godina i dvojice muškaraca koje je voljela i koji su voljeli nju, u srcu Joanne
Bukowski Hudson Cramer još je gorio plamen za muškarca u smeđem, a Alistair
Renault, koji je još uvijek potajno volio njegovu majku, nikada to nije saznao.

Ni nakon brojnih frustrirajućih pokušaja i nepotrebnih birokratskih zavrzlama,

Bridgette nije uspjela stupiti u kontakt s bojnikom Alistairom Renaultom u
sjedištu OSS-a u Washingtons prije nego što je u listopadu 1945. godine ta
institucija bila ukinuta. Telefonski broj s inicijalnog pisma vrbovanja bio je
onesposobljen. Službenik s kojom je razgovarala uputio ju je na druge odjele, s
kojih su je uputili na ured prvobitnog upita. Pomislila je da će, ako još
jednom čuje izgovore povjerljivo i u ime nacionalnog interesa kojima su
joj uskraćivali pristup njezinu bivšem hendlera, uskočiti kroz telefonsku liniju i
zadaviti osobu na drugom kraju. Sada je bila potpuno uvjerena da bojnik Renault
nikada nije bio informiran o njezinu puštanju iz Drancyja. Inače bi stupio u
kontakt s njom. Nakon što je njezina kuća stavljena na prodaju i prodana u roku
od tjedan dana, telefonski broj u Traverse Cityju bio je isključen, no ostavila je
podatke za prosljeđivanje na svoju novu adresu u Los Angelesu, a i bojnik je imao
beskrajne resurse za pronalaženje nestalih osoba.
Nikada neće oprostiti nadležnom agentu u Bernu što nije obavijestio bojnika
da je još uvijek živa. Prije nego što je zrakoplovom prebačena u Milton Hall,
protokol je zahtijevao da se Bridgette s bojnikovim zamjenikom nađe na
neformalnom i nepotrebnom raportu, no saznala je da je nekamo pozvan zbog
hitnog slučaja.
Njegov pak zamjenik nije prepoznao ime Labrador ni Vilin konjic. U stanici
je vladala atmosfera velike tjeskobe i previranja zbog dolazne informacije o izdaji
legendarnog i važnog vođe Makije Gestapu i to od člana njegove vlastite gerilske
skupine. Nadležni je agent imao malo vremena za nju, ali zahvalio joj je na
njezinu radu i žrtvovanju, te rekao da će obavijestiti svoga šefa da je svratila. Prije

389
 Knjige.Club Books

negoli su je izgurali kroz vrata, Bridgette je uspjela naglasiti koliko je važno

da bojnik Renault sazna da je preživjela Drancy, no očito je nisu slušali.
I Victoria je također željela što hitnije obavijestiti svoga hendlera da je živa i
zdrava, barem tijelom, ako već ne i duhom, no pretpostavila je da je još uvijek u
Francuskoj i da će morati pričekati do njihova ponovnog susreta da mu se ukaže
uživo. Nakon što se Labrador nije pojavila na sastanku s Derrickom, Victoria više
nije imala načina da bojnika obavijesti o varci sa streljačkim vodom. Koliko su on
i dječaci znali, bila je pokopana negdje u Francuskoj. Victoria se nadala da nikoga
od njih neće izdati srce kad živa i zdrava ušeta u glavnu čitaonicu Rose u
njujorškoj Javnoj knjižnici.
I Alistair je obilježio svoj kalendar. Prema njegovu proračunu savezničkog
napredovanja u Europi i na Pacifiku, rujanski će se datum, koji je Vilin konjic
odabrao za njihovo ponovno okupljanje, dogoditi ove godine. Planirao se pojaviti
bez obzira na to hoće li i preostali preživjeli članovi to učiniti ili ne. Znalo se
dogoditi da se najzdušnije namjere onih ljudi koji su u jeku najopasnijih bitaka
bili poput prsta i nokta, nakon bitke, kad se sve slegne, izjalove u miru i tišini
doma. Nije to očekivao od trojice preostalih muškaraca Vilina konjica, no moglo
bi se dogoditi. Vidjet će.
U međuvremenu, na svom je novom poslu bio zaokupljen suočavanjem s
izazovima koje je Sovjetski savez trebao predstaviti Americi i njezinim
demokratskom saveznicima nakon pobjede u Europi. Trenutno je zauzimao drugi
stol u drugom uredu, pod drugom titulom - sve vrlo tajne stvari, budući da je
njegov šef bio praktički usamljen u predviđanju opasnosti koju je patološki
sumnjičavo raspoložen Josif Staljin predstavljao slobodnom svijetu.
Ali rat je u Europi i dalje uporno trajao, i u rano je proljeće Alistair primio
izvještaj od kojega je problijedio. Admiral Wilhelm Canaris, osuđen na smrt zbog
urotničkog planiranja neuspjelog atentata na Hitlera 1944. godine, kao i njegov
štićenik general Konrad March koji je navodno u njemu sudjelovao, u ranim su
jutarnjim satima 9. travnja goli odvedeni do vješala u koncentracijskom
logoru Flossenbürg. O brutalnim će detaljima njihova vješanja klavirskom žicom
zasigurno izvijestiti štampa, no prije nego što ih Brad uspije pročitati, Alistair ga
je nazvao u Cramerovu pilanu u Meekeru u Coloradu, nadajući se da će ga zateći
tamo, a ne kod kuće. Imao je sreće. Alistair nije želio riskirati da čuje Joannin
glas.
Te je večeri Brad pozvao Wilhelma u šetnju nakon večere. Vratili su se sat
kasnije, Wilhelm natečenih crvenih očiju. Nakon što je Brad dječaka odveo na
spavanje, obitelj se okupila oko njega. »Što se dogodilo?«, upitala je Joanna.
»Nacisti su mu objesili oca.«
Poslije očekivanih reakcija na tu vijest, Bobby, koji se vratio s koledža za
vikend, je upitao, »Znači li to da ga možemo zadržati?«
Brad ga je pogledao tako ganuto da je jedva uspio progovoriti. »Da«, rekao
je. »Možemo ga zadržati.«
390
 Knjige.Club Books

Dva tjedna kasnije, 23. travnja, američke su trupe oslobodile koncentracijski

logor Flossenbiirg, a 8. svibnja 1945. godine u Europi je završio Drugi svjetski
rat.

391
 Knjige.Club Books

DEVEDESET SEDMO POGLAVLJE

23. rujna 1945. godine pao je u nedjelju. U dva sata toga poslijepodneva, dok su
joj se suze tiho slijevale niz lice, Victoria je sjedila uz majčin bolnički krevet i
držala je za ruku dok ju je život polako napuštao. Otac i brat stajali su iza nje,
svaki s utješnom rukom na njezinom ramenu, iznenađeni emocionalnom žestinom
njezine tuge. Njezina smrt nije bila neočekivana i obitelj se prije nekog
vremena već oprostila od supruge i majke. Elisabeth Grayson godinama je patila
od srčanih problema, zajedno s brzim i razornim početkom Alzheimerove bolesti
otkrivene nedugo nakon Victorijina odlaska. Do vremena njezina povratka, majke
koju je poznavala i voljela više nije bilo. Njezin posljednji srčani udar dogodio se
toga jutra u četiri sata.
Njezin se brat sagnuo da joj prišapne. »Ponekad se stvari moraju pustiti, seko.
Tako je najbolje.«
Victoria je odmahnula glavom. »Ne, ovaj put ne«, rekla je njegova sestra,
lijući suze zbog onih koje nije mogla pustiti.
Victoriju su pozvali da dođe kući iz ujakovog stana u New Yorku, kamo je
dan ranije došla ne bi li dovršila planove s dostavljačem hrane. Na putu prema
lokalnom aerodromu, taksi ju je odvezao do njujorške Javne knjižnice prije
otvaranja, kako bi ostavila u poštanski prorez ubacila omotnicu.
Bila je adresirana na bojnika Alistaira Renaulta s uputama knjižničarki da će
se u dva sata sastati s trojicom muških suradnika u glavnoj čitaonici Rose.
Priloženo je pismo sadržavalo njezino puno ime, adresu i telefonski broj, te
objašnjavalo okolnosti njezina preživljavanja. Taksist je vidio kako je zastala s
rukom nad poštanskim prorezom nakon što je ubacila pismo i pognula glavu u
potištenosti, ili možda u molitvi da stigne na svoje odredište.
Knjižničarka kojoj je uručeno revno je slijedila upute, no nije vidjela da je u
knjižnicu ušao ikakav muškarac u vojnoj uniformi s činom bojnika - nikakav
vojnik, točka. Održavali su se brojni sastanci, jedna je grupa studenata zajedno
učila, skup trojice muškaraca koji su joj djelovali kao istraživači, još jedno
okupljanje postarijih osobenjaka koji su knjižnicu koristili kao mjesto za druženje,

392
 Knjige.Club Books

a u udaljenom kutu neka vrsta veselog okupljanja koje se sastojalo od četvorice

muškaraca, jednog znatno starijeg i otrcanije odjevenog od ostalih, koji nije
nimalo izgledao kao vojni časnik, i jedne žene, jako lijepe mlade dame odjevene
po posljednjoj modi.
Toga poslijepodneva prije odlaska s posla, knjižničarka je vagala što učiniti s
omotnicom. Da se radilo o njoj, voljela bi znati da nije bila isporučena. Odlučila
ju je otvoriti nadajući se da će pronaći povratnu adresu. Kad je završila s čitanjem
sadržaja, ostala je bez daha. Kakva tragedija što pismo nije bilo dostavljeno, ali
pošiljatelj će barem znati da je njujorška Javna knjižnica izvršila svoju dužnosti.
Napisala je poruku kojom je to izrazila i priložila je uz pismo u drugu omotnicu
adresiranu na pošiljateljicu, pa je na izlasku ubacila u poštanski sandučić.

393
 Knjige.Club Books

DEVEDESET OSMO POGLAVLJE

RUJAN, 1962.

Alistair je sjedio črčkajući, mislima daleko od rukopisa na kojemu je radio otkako

je ponovno otvorio dosjee Vilina konjica. Ipak je odlučio napisati tu knjigu, koja
još nije imala naslov, ali nešto će mu već doći. Bilo je vrijeme za duboko
razmišljanje. Za manje od dva dana vratit će se u Francusku, prvi put nakon što je
u srpnju 1944. otišao u Washington D.C.. Odlazi u Pariz ranije i odsjest će malom
hotelu koji mu je bio omiljen prije okupacije, kad je u taj grad odlazio ugovoriti
sigurne kuće, sredstva i pomagače u pripremi za nadolazeći rat. U subotu 22. rujna
pridružit će se ostalima u hotelu u Latinskoj četvrti koji im je Bridgette uspjela
rezervirati u tako kratkom roku. »Mirno mjesto bez turista, daleko od izluđujuće
gužve«, rekla im je. Večerat će zajedno u subotu navečer, u nedjelju 23. rujna
grupno će posjetiti ono što je preostalo od murala i otamo nastaviti prema
La Petite Madeleine da stignu do četiri popodne. Čajana s knjižarom i dalje je bila
ondje, otvorena nedjeljom i očito uspješna, izvijestila ih je. Provjerila je. Nije
znala je li izvorni vlasnik još bio tamo, budući da tim nikada nije saznao njegovo
ime, a Alistair im ga nije dao.
Otići u Pariz ili ne bila je tema razgovora prije dvije godine kad se datum
dvadesete godišnjice okupljanja počeo bližiti. Bez Jetrenjarke, kakvog je to smisla
imalo? Nitko osim supruga muških članova Vilina konjica nije želio ići u
obnovljeni Grad Svjetlosti, a bilo je i drugih, jeftinijih mjesta bliže kući na koja
su mogli povesti i svoje pubertetlije. Odluku su odgađali do početka godine, kada
je Bridgette predložila da, umjesto za vikend dvadeset trećeg, odu na američki
Dan rada, 6. rujna, u odmaralište na otoku Hilton Head u Južnoj Karolini - zašto
bi, uostalom, taj datum sada bio važan? Tako su napravili plan i rezervirali
smještaj.
Svi su se složili oko Labradorovog prijedloga, uključujući i Alistaira. Još
uvijek sitna, ali nikad snažnijih organizacijskih vještina, ostala je neprikosnoveni
vođa grupe, preuzimajući organizaciju svih njihovih druženja i služeći momcima
kao izvor razboritih savjeta čak i kad su se približili sredovječnosti. Alistair bi
očekivao da će im supruge zamjerati ovisnost o njoj, ali one su je obožavale, kao

394
 Knjige.Club Books

i njihova djeca. Bila je jedini razvedeni vilin konjic bez djece u grupi, ali uživjela
se u ulogu tetke potomcima dječaka.
Upravo je ona, dakle, prije nekoliko dana obznanila da smatra kako bi ipak
trebali otići u Pariz na godišnjicu okupljanja, »Za slučaj da ima nešto u priči Johna
Petersona.« Čak je i nakon svih tih godina još uvijek gajila tračak nade da je
blijeda dijagonalna crta, koju je netko na muralu prekasno povukao preko
jetrenjarke, mogla imati neko značenje. Ako je Jetrenjarka živa, bit će tamo,
uporno je tvrdila. Ne bi zaboravila mjesto, datum i vrijeme sastanka i pojavila bi
se u čajani s knjižarom 23. rujna 1962. u četiri sata, bez obzira na sve. Na to su
mogli računati.
Ako odluče otići, ići će samo četvero vilinih konjica i bojnik, svi su se složili.
Ta prigoda nije bila za obiteljski odmor u gradu koji je nosio toliko uspomena da
bi ih svatko od njih najradije zaboravio. Hoće li se današnji Pariz pokazati
katarzičnim, načinom da se otresu otrovne paučine koja ih je još uvijek pratila, ili
će posjet oživjeti košmare, odavno rastjerane radošću preživljavanja? Kako
se putovanje ne bi pretvorilo u potpunu propast za slučaj da se Jetrenjarka -
Victoria Grayson - ne pojavi, svi će, osim Bridgette, doći nekoliko dana ranije i
odsjesti u smještaju prema vlastitom odabiru, dok se ne sastanu u hotelu La Rose.
Ostali su imali ljude iz godina okupacije koje su željeli potražiti jer su, poput
Alistaira, napustili Francusku ne dogovorivši način da ostanu u vezi.
Za njega je to bio Henri Burrell, njegov čovjek u Parizu, ali Bridgette je kroz
francuske modne izvore saznala da su njezini bliski kontakti - madame
Jeanne Boucher i sestra Mary Frances - umrli prije nekoliko godina.
No Alistair je imao i drugu misiju. U roku od tri dana nakon što je kontaktirao
svog bivšeg kolegu u sjedištu CIA-e u Langleyju, primio je izvještaj o Johnu
Petersonu. Čovjek je preminuo, ali njegova je izvanbračna supruga još bila živa.
Zvala se Raina Desjardins i živjela je u francuskom selu u Normandiji zvanom
Lion-sur-Mer.
Otkako je pročitao posljednje poglavlje činjenica ili izmišljotina Johna
Petersona, Alistair je puno razmišljao. Črčkarije na njegovu stolu to su
potvrđivale. Ukoliko je smaknuće doista bila varka osmišljena da zavara SS,
jedina zapovjedna osoba koja je to mogla izvesti bilo je šef protuobavještajnog
odjela SD-a, nitko drugi do zloglasni pukovnik Derrick Albrecht.
Je li se zaljubio u Victoriju Grayson i orkestrirao njezinu lažnu smrt kako bi
joj spasio život? Svijet nikada neće saznati. John Peterson u knjizi nije spomenuo
ime njezinog spasitelja, a pukovniku Derricku Albrechtu sudilo se na
francuskom sudu zbog ubojstva francuskog kandidata za Nobelovu nagradu
za književnost i giljotiniran je krajem 1945. godine.

395
 Knjige.Club Books

Preko svojih štapova, kotura i flaksova zavitlanih u rijeku White, Bucky, Chris i
Brad sastali su se kako bi raspravili valjanost tvrdnji Johna Petersona i razmotrili
Bridgettin prijedlog da odu u Pariz. S Alistairom su se tijekom sezone pastrve
rutinski okupljali preko vikenda u Meekeru, taj je datum u njihovim kalendarima
bio označen mjesecima unaprijed, no ovaj je sastanak uletio neplanirano jer
je Bridgette trebala znati njihovu odluku kako bi napravila odgovarajuće
rezervacije. Alistair, s plućima koja više nisu mogla podnijeti velike nadmorske
visine, nije mogao biti s njima. Dolazio je u Meeker na okupljanja grupe otkako
su Joanna i Jared, sada u svojim šezdesetima, preselili na Floridu da si olakšaju
artritis i Bradu prepustili tvrtku i novu kuću.
Supruge i djeca jako su im prigovarali što uopće razmatraju odlazak u Pariz,
pogotovo bez njih. To bi putovanje značilo otkazivanje planova za Hilton Head,
a nije bilo ni prikladno vrijeme da muškarci toliko dugo izbivaju sa svojih
poslova. Brad bi morao otkazati put u istočni Teksas gdje je trebao nadzirati
ključni proces sječe drveta. Bucky je imao rok za inženjerski projekt koji bi, ako
bude uspješan, njegovoj kompaniji mogao donijeti veliku dobit, a Chris je imao
dogovorene sastanke s kandidatima za diplomu magistra, kojima bi odgoda
rasprave o njihovim tezama jako utjecala na dovršavanje magisterija.
Drugim riječima, mnogi će ljudi biti bijesni ako odu u Pariz. Jesu se li ta
žrtvovanja isplatila zbog minimalne šanse da će se žena, koju nisu vidjeli
osamnaest godina i koja je najvjerojatnije bila mrtva, držati dogovora zakazanog
prije dvadeset godina? Bi li ga se nakon svih tih godina uopće sjećala - ili njih,
kad smo kod toga - iako je njezina slika, poput rezbarije u kamenu, bila
neizbrisivo utisnuta u njihovo pamćenje?
Na prvom ih je okupljanju bojnik uputio o Victoriji Grayson i kako se
upoznala s čovjekom koji je naredio njezino smaknuće, pukovnikom SS-a
Derrickom Albrechtom. Pa ipak, bio je to čovjek koji je potpisao njihove
esesovske propusnice za izlazak iz Francuske koje su zadržali, njegov je potpis
bio jasan. Chris se prisjetio lica nadmenog bojnika SS-a kad se vratio u vlak nakon
što je provjerio ime na njegovoj propusnici. Nije imalo smisla da bi esesovski
časnik koji je naredio Victorijino smaknuće, njima potpiše sredstvo za bijeg od
mučenja i smrti koju je namijenio njoj. Bila je to još jedna zagonetka koja je
podupirala teoriju o varci. »Sjetite se da je Jetrenjarka - Victoria - bila ta koja je
predložila vrijeme, datum i mjesto«, podsjetio ih je Chris.
»Bila je nepopustljiva«, rekao je Brad. »Od svih nas, ona je najviše željela
ostati u vezi.«
»Možda je to samo moja fantazija jer je smaknuće izgledalo vrlo stvarno, ali
imam snažan osjećaj da ima neke istine u Petersonovoj priči«, rekao je Brad.
»Previše je točnih činjenica.«
»Ako je taj pukovnik SS-a uredio njezin bijeg, ne bi li imalo smisla da je i ona
bila uključena u tu varku?«
»Pa, postoji samo jedan način da saznamo«, rekao je Brad. »Idemo je pitati.«
396
 Knjige.Club Books

Odlučivši to, muškarci su spakirali štapove i koture pa krenuli kući dogovoriti

planove leta. Vilin konjic je imao davno zakazan sastanak u Parizu kojem moraju
prisustvovati.

397
 Knjige.Club Books

DEVEDESET DEVETO POGLAVLJE

Dva dana prije odlaska u Pariz, Bridgette je telefonirala svom najboljem

prijatelju. Živio je u Kaliforniji, na suprotnom kraju zemlje od njezina doma u
New Yorku. Iznenadila se što ga je tako brzo dobila, budući da je bio glavni
istražitelj za ubojstva u policiji Los Angelesa i često se nalazio vani na zadatku.
Čak i kada je bio za svojim stolom, ako je bio zauzet tražio je dispečera da
preuzme ime i broj telefona stranke pa će im se javiti, ali uvijek bi se javio ako
je zvala Bridgette.
Odmah je podigao slušalicu. »Hej, Kloferu, drago mi je što te čujem. Što
ima?«
Bridgette je već odavno prestao nervirati nadimak koji joj je nadjenuo njezin
bivši suprug. Shvatila je da je onda, sada i zauvijek Bridgette Loring bila ljubav
njegova života. Njihov je brak bio pogreška u koju je ušla jer se, pri pogledu na
čvrstog, stabilnog i postojanog Stevea Hammetta, podsjetnika na njezino čisto
djetinjstvo, koji je ušetao u njezin ured u Paramount Picturesu s gomilom medalja
i vrpci na prsima, trakom glavnog narednika na rukavu, te zlatnim amblemom
Četrdeset pete pješačke divizije Thunderbird na lijevom rukavu uniforme,
zaljubila u njega.
»Hej, Kloferu, sjećaš li me se?« rekao joj je.
Okrenula se od svog krojačkog stola s uzvikom nevjerice i sve što je uspjela
reći bilo je, »Nosiš li još uvijek moju sliku iz godišnjaka u novčaniku?«
»Da, gospođo«, rekao je. »Ovdje je.« I izvukao je fotografiju, razmekšalu i
izblijedjelu, da joj pokaže. »I tvoje pismo, također, poslano iz koledža Stephens.«
Pitala ga je kako je znao gdje će je pronaći.
»Rekla mi je tvoja prijateljica Gladys ovaj tjedan kad sam bio na dopustu u
Traverse Cityju. Slučajno je bila kod kuće. Zamisli, posesivna, nesigurna,
razmažena mamina i tatina curica Gladys Bradbury je stjuardesa American
Airwaysa koja putuje svijetom.«

398
 Knjige.Club Books

»Da, zamisli to«, rekla je Bridgette. »I doletio si skroz do Kalifornije da...

vidiš mene?«
»Koga drugoga? Morao sam se uvjeriti sa si dobro.« Pogledom joj je ispitivao
lice. »Jesi li dobro?«
»Sad jesam«, rekla je.
Još je uvijek posjedovala pismo koje joj je Steve poslao na Stephens
obavještavajući je o svom raspoređivanju u inozemstvo s Četrdeset petom
pješačkom divizijom. Njegova je jedinica bila prva na terenu pri oslobađanju
koncentracijskog logora Dachau u travnju, pa kad je prekršila naredbu, kako bi
mu objasnila razlog svojih košmara i nesklonosti seksu, i ispričala mu da je bila
zatvorena u Drancyju, on je razumio.
Ljubav, na kraju, ipak nije bila dovoljna. On je imao svoje potrebe, a ona
svoje. Svjetovi su im se sudarili. Steve je volio Kaliforniju pa se nakon otpusta iz
vojske prijavio i bio primljen na Policijsku akademiju u Los Angelesu. Nakon
godine dana braka Bridgette je dobila ponudu za posao u New Yorku, da radi za
naširoko priznatog modnog kreatora Normana Norella, prvog dizajnera njegova
kalibra koji je uočio potrebu za linijom odjeće kreirane za sitnu ženu.
Razveli su se nakon osamnaest mjeseci, rastajući se u tuzi i suznim
zagrljajima na stepenicama suda, ali ujedinjeni u prijateljstvu koje je odoljelo
eroziji vremena i razdaljine, drugih ljubavi i gubitaka i nespojivosti njihovih
interesa, ukusa i potraga.
Tako je njezin bivši suprug i najbolji prijatelj sa zebnjom u srcu slušao kad
mu je rekla da sljedećeg dana leti u Pariz, grad njezinih košmara i prekinute
mladosti. Nije željela da se zabrine kada za vikend bude propustila njihov
nedjeljni telefonski razgovor. Tijekom braka mu je spomenula svoju posebnu
prijateljicu koja se vodila kao pogubljena. Bila je dio OSS-ove grupe u kojoj je
Bridgette služila, ali nikada o tome nije detaljnije govorila. On i Bridgette su već
bili u braku kad se s njihova okupljanja u New Yorku vratila s malom tetovažom
vilina konjica iznad srca. »Ne pitaj«, rekla mu je, i nikad je nije pitao. Shvatio je
da tetovaža ima nekakve veze s »dječacima« i starcem kojeg je zvala »bojnikom«,
s kojima se otišla sastati. Steve je odobravao njihovu blisku i trajnu povezanost.
Bridgette je trebala obitelj.
»Pa čak i ako je živa, što ako se žena kakve se sjećaš promijenila i... nakon
svih tih godina ne bude više srdačna prema tebi?« rekao je.
»Onda se neće pojaviti u čajani«, rekla je Bridgette.
Ima smisla, pomislio je Steve. Oduvijek je bila korak ispred njega u logičkom
promišljanju, no svejedno nije želio da ode. »Da, ali da se vratiš u taj grad,
Bridge... Jesi li svjesna koliko riskiraš?«
»Jesam«, rekla je.
»Ako je još uvijek živa, ne bi li ti dječaci mogli dostaviti podatke koji će te
ponovno povezati s njom, bilo gdje osim u Parizu?«

399
 Knjige.Club Books

»Mogli bi, da.«

»Pa zašto onda ideš, dovraga?«
»Da bi krenuo naprijed, Steve, ponekad se moraš vratiti natrag«, rekla je.

400
 Knjige.Club Books

STOTO POGLAVLJE

Pariz u rujnu. Topli dani, hladne noći, veličanstveno osunčano nebo.

Bio je to Pariz iz vremena njegove majke - moderniji, jasno, ali vraćena mu
je magija koju je grad imao u vremenu odrastanja Monique Barton. Bucky je
posebno zamijetio cvijeće. Vratilo se u parkove, na ulične uglove i balkone,
biciklističke košare i mrežaste vrećice kupaca, eksplozija kaleidoskopskih boja
japanskih anemona, dalija i posljednjih sezonskih ruža, u otpornom krajoliku oko
kojega se kovitlala obnovljena, kaotična, veličanstvena energija Pariza.
Usredotočen na svoju misiju i odredište, Bucky je razlike između Pariza koji
je ostavio i grada koji je zatekao na povratku doživio tek s površnim zanimanjem.
I sada je, kao i nekoć, želio pronaći svoga oca. Nakon što se smjestio u hotel u
Passy-Auteuilu, prva mu je stanica bila vila njegove tetke. Kasnije će posjetiti i
madame Dupree i njezin pansion, ako su još postojali. Ni sada, kao ni onda,
tetka Claire nije znala da je u Parizu. Zapravo, Bucky je osjetio da se ni on sam
nije pretjerano promijenio otkako je posljednji put pritisnuo zvonce na njezinoj
kući.
Sluškinja je otvorila vrata i Bucky se predstavio onako kako je uvježbao 1942.
godine. Uvela ga je u ugodno osunčanu sobu koju je pamtio i on je sjeo u jedan
od njezinih raskošno tapeciranih naslonjača. Njegova tetka, osijedjela, ali još
uvijek jednako vitka i elegantna u svojoj šezdeset drugoj godini, uletjela je u sobu
nekoliko minuta kasnije, na zvonkom francuskom izražavajući radost i
iznenađenje što ga vidi, a milozvučni joj se glas uozbiljio kad je odgovorila na
pitanje koje joj je njezin nećak došao postaviti: Gdje je sahranjen njegov otac?
»Odvest ću te tamo«, rekla je.
Prvo mora učiniti još jednu stvar, rekao joj je Bucky i objasnio što.
Prešao je preko ulice do parka u kojem je upoznao čovjeka koji je te hladne
zime hranio golubove i uputio se prema platani pokraj potoka. Rupa u deblu je još
bila tamo i Bucky je, riskirajući da nije prebivalište nekog bića kojem se ne bi
svidjelo ometanje, gurnuo ruku u nju. Prsti su mu napipali nešto nalik na plastiku
ukrućenu od starosti. Oprezno je izvukao predmet i srce mu je počelo lupati dok
401
 Knjige.Club Books

je odmatao vodootporni pokrov omotnice. Otvorio je preklop i izvukao pismo

datirano 17. kolovoza 1944. godine. »Dragi sine«, započinjalo je.

Alistair je brzo pronašao kuću Raine Desjardins u Lion-sur-Meru, konzultirajući

vrelo svih informacija u selu, lokalnog svećenika. Odlučio je prethodno ne
telefonirati, za slučaj da ga žena odbije. Utvrdio je da je najbolji pristup
jednostavno pokucati na njezina vrata s knjigom Johna Petersona u ruci - dar
njegove lokalne knjižnice, budući da ju je samo jedna osoba posudila, a Alistair
je bio izdašan prilikom prikupljanja sredstava. Pronašao ju je kod kuće, iz koje
je rijetko izlazila osim da se pobrine za vrt, prema riječima svećenika. »Pomalo je
povučena i nedostupna otkako joj je umro ljubavnik«, rekao mu je. »Mi u župi
pazimo na nju, koliko nam dopusti.«
No Raina Desjardins ga je pozvala unutra gotovo gorljivo, kad joj je Alistair
slatkorječivim glasom na francuskom objasnio da je obožavatelj djela pokojnog
Johna Petersona, koji je došao iz Amerike da s njom porazgovara o njemu, ako bi
bila toliko ljubazna. Procijenio je da u kasnim sedamdesetima, a kuća joj je
zaudarala na ukorijenjeni mačji urin, no prijestupnika, Bogu hvala, nije bilo
na vidiku, pomislio je Alistair smještajući se u njezinom pretrpanom dnevnom
boravku. Psi su bili njegov izbor, ako bi već morao dijeliti stan s četveronožnim
stvorenjem. Odbio je ponuđeni čaj i odmah prešao na stvar, osmišljen da laska
autorovoj učenosti i osobitoj posvećenosti detaljima. Raina Desjardins šepurila se
zbog pohvala i rekla da će mu pomoći koliko može.
Alistair je rekao da ga posebno zanima izvor kojeg je John Peterson
konzultirao za posljednje poglavlje svoje knjige. Misli da ga možda poznaje i
volio bi ga kontaktirati dok je u Francuskoj.
Žena je morala uzeti naočale kako bi osvježila sjećanje na posljednje
poglavlje. »Ah, da«, rekla je, tapkajući prstom po zadnjoj stranici. »Dobro se
sjećam kako mi Jean govori o čovjeku koji mu je ispričao ovu priču. Nije mogao
vjerovati svojoj sreći da ga je sreo. Ostala su poglavlja izmišljena, znate, plod
Jeanove mašte, ali ovo je istinito. Oduvijek je želio pisati o špijunima i razgovor
s tim čovjekom dao mu je ideju za temu i naslov knjige. Sreli su se u nekom baru
u Njemačkoj.«
»Znate li njegovo ime?«
»Ne. Davno je to bilo, ali...« Raina Desjardins se ozarila. »Još uvijek imam
Jeanov dnevnik s bilješkama za knjigu«, rekla je. »Možda je ime unutra. Biste li
ga željeli vidjeti?«
»Da, jako bih rado vidio dnevnik gospodina Petersona«, rekao je. »Silno me
fascinira rad moga sunarodnjaka.«

402
 Knjige.Club Books

Alistair je naposljetku ipak prihvatio šalicu čaja, a njegova ga je domaćica

ostavila da čita u miru dok je ona izašla provjeriti svoj vrt. Dnevnik je bio u kaosu.
Trebat će strpljenja da se prođe kroz njegove žvrljotine, ali polagao je nade u
ženin spomen muškarca u baru, a i dugovao je Vilinu konjicu da se maksimalno
potrudi pronaći istinu.
Svi su počeli vjerovati da sigurno ima nešto u Petersonovoj priči. Čak i ako
se Victoria ne pojavi u čajani, Alistair je bio sklon vjerovati da to i dalje ne znači
da više nije živa. Ako postoji šansa da pronađe ime, mrvicu informacije koja bi
mogla voditi do njezinog trenutnog boravišta, njegovo je vrijeme i trud u kući
koja je zaudarala na mačji zahod bilo vrijedno toga.
Pronašao ga je negdje na polovici autorovih bilješki. Pluća su mu se pobunila
zbog uzbuđenja i natjerala ga na hroptanje. Izvor je bio Karl Brunner. Tvrdio je
da je za vrijeme njemačke okupacije bio vozač važnog pukovnika SS-a u
Francuskoj. Autoru nije ponudio nikakve daljnje podatke o sebi, osobama ni
službenim položajima, no Alistairu nisu ni trebali. Prepoznao je govornika
kao vozača pukovnika Derricka Albrechta i znao je identitet žene koju je
pukovnik spasio od smaknuća. Čitav je razgovor između Johna Petersona i
pijanog njemačkog narednika bio iznesen crno na bijelo na stranicama autorova
dnevnika. Govorio je o poštovanju i divljenju koje je vozač gajio prema svom
nadređenom i o pukovnikovoj ljubavi prema prekrasnoj francuskoj mačevalačkoj
partnerici, floretistici, koja mu nije uzvraćala naklonost. Kad je njegov nadređeni
otkrio da je saveznička špijunka, smislio je intrigu da je spasi od streljačkog voda,
plan koji se gotovo od riječi do riječi podudarao s tekstom posljednjeg poglavlja
priče Johna Petersona. U svom je dnevniku, iako ne i u knjizi kako bi zaštitio
vozača, autor čak uključio i odlomak vlastitim riječima Karla Brunnera: Volio ju
je. Sve bi učinio za nju. Čak je i ubio zbog nje. Otrovao je poznatog francuskog
pisca da je spasi od Gestapa, čin u kojem sam i sam sudjelovao, ali on me je do
samoga kraja odbijao uplesti pred francuskim vlastima. Pušten sam na slobodu,
ali on je otišao u zatvor i Francuzi su mu na kraju odrubili glavu. Nakon njegova
pogubljenja, počeo sam piti kad bi sjećanja postala presnažna.
John Peterson nije spomenuo da je žena koju je pukovnik spasio od
streljačkog voda bila Amerikanka, pa je Alistair pretpostavio da je, kao i vozač,
vjerovao kako je Victoria bila Francuskinja, što je i razlog zašto je tvrdio da živi
negdje u Europi.
Alistair je uspio duboko udahnuti, ne mareći za smrad u sobi. »Čovječe
božji!« rekao je. »Čovječe božji.«

Brad i Chris su stajali ispred impozantne vile u kojoj je nekoć stanovao general-
bojnik Konrad March. »Izgleda isto, zar ne?« rekao je Brad.

403
 Knjige.Club Books

»Baš kao što je se i sjećam«, složio se Chris. »Pitam se jesu li ljudi koji sada
u njoj žive izvorni židovski stanari, ili njihova djeca.«
»Mogli bi biti vlasnici, ako su uspjeli izaći iz Pariza prije nego što su ih
uhapsili.«
»General March se nije činio kao tip čovjeka koji bi živio u kući konfisciranoj
od obitelji koja je protjerana stočnim vagonima«, rekao je Chris.
»Madame Gastain će znati.« Brad je pokazao prema susjednoj vili. To im je
bila sljedeća stanica, druga za obojicu. Brad je prvo posjetio kapetana Clauda
Allarda, svog pomagača OSS-a i vlasnika ribarsko-turističke tvrtke u koju je bio
ubačen. Stari je kapetan razjapio usta kad je slučajno pogledao kroz prozor svog
ureda i ugledao Brada kako šeće po prilazu prema njegovom brodu da se prijavi
kao što je običavao. Gurnuo je vrata i dočekao ga na pola puta, pozdravljajući ga
širom raširenih ruku, uzvikujući na francuskom, »Moj dječače, moj dječače!
Mislili smo da si mrtav!«
Chris je primio jednako šokiranu, toplu dobrodošlicu kad je posjetio dom
Julesa Garniera, umirovljenog ravnatelja kadrovske službe na Sorboni. Njegova
ga je žena uvela u vrt gdje je obrezivao ruže. »Gle tko je ovdje«, rekla je i Jules
se okrenuo prema njezinu glasu da očima zamagljenim od mrene zaškilji prema
Chrisu. »Sveta majko božja«, izustio je. »Jesu li me to oči konačno izdale? Može
li to biti istina? Herr Bauer, jeste li to vi? Zar ste zaista živi?«
Brad je pritisnuo zvonce madame Gastain, a on i Chris su se naglas upitali
hoće li im otvoriti njezin stari batler. Prastar već onda kad su ga poznavali u 1942.,
dugogodišnji je sluga obitelji zasigurno otišao u vječna lovišta. Nijedan od njih
nije bio spreman kad je vrata otvorio Hans Falk. Nakon nekoliko sekundi
uzajamnog šoka zbog prepoznavanja, Hans je uz svoj uobičajeno ukočeni blagi
naklon rekao, »Gospodo, kako je lijepo vidjeti vas opet i tako sjajno izgledate. Da
obavijestim madame Gastain da ste je došli posjetiti?«
Amerikanci se nisu držali ceremonija kad su prigode zahtijevale
manifestiranje emocija. Brad i Chris su ga zagrlili i on je suznih očiju uzvratio
njihov srdačan zagrljaj. Ušli su u salon kojeg se Brad dobro sjećao i jedni drugima
popunjavali praznine čekajući da uđe madame Gastain. Hans je krenuo prvi. Kad
je general saznao da će uskoro biti uhićen, smjestio je svog ađutanta u svećeničku
izbu u kući svoje susjede. Nije svjedočio uhićenju general-bojnika Marcha
i zauvijek će se kajati što nije bio uz njega, ali to nije bilo ono što je general želio.
Kad je stari batler njegove ljubavnice umro 1945., ostao je kao njegova zamjena.
Nije se želio vratiti u zemlju koja je pogubila jednog od svojih najboljih i
najposvećenijih vojnika i visokih časnika. Madame Gastain je bila dobro, osim
povremenih napada artritisa. Vidjet će da je šarmantna kao i uvijek. Morala je
prodati većinu djela starih majstora, ali donijeli su joj dovoljno novca da održava
vilu gotovo u stilu na koji je nekoć bila navikla. Hans je sada želio čuti o
Wilhelmu. Je li dječak bio sretan? Snalazi li se dobro u Americi? Koliko mu je
sada godina?
404
 Knjige.Club Books

Na Hansova je pitanja Brad odgovorio s da, da i dvadeset šest. Diplomirao je

na Sveučilištu Regis, prestižnoj katoličkoj instituciji u Coloradu i školovao se za
svećenika. Suze su ponovno zamaglile Hansove oči. »Njegov bi otac bio
ponosan«, rekao je.

405
 Knjige.Club Books

STO PRVO POGLAVLJE

Jesmo li spremni?«
»Spremni smo.«
»Hajdemo onda«, rekla je Bridgette.
Bilo je nedjeljno popodne dvadeset trećeg rujna 1962. godine. Alistair i tim
Vilina konjica tijekom subote prijavili su se u hotel La Rose i navečer se okupili
na večeri. Bio je to ozbiljan sastanak koji su razvedrili izvještaji Brada, Chrisa i
Buckyja o njihovim ponovnim susretima s ljudima zbog kojih su doletjeli ranije
ne bi li ih obišli. Chris je čak uspio pronaći farmu čiji su ga vlasnici sakrili od
Nijemaca po cijenu svojih vlastitih života one noći kad je sletio u Francusku. Par
je bio mrtav i farmu je sada vodio njihov sin koji je, tada pubertetlija, sudjelovao
u skrivanju u sjeniku, ali odrasli se čovjek jako dobro sjećao tog dječačkog
iskustva.
Bucky je posjetio madame Dupree koja je još vodila svoj pansion, ali imanje
je bilo na prodaju. »Previše sam iscrpljena i nemam ga više strpljenja voditi«,
rekla mu je. »Muškarci ove nove generacije... nisu sazdani od istog materijala kao
muškarci vaše mladosti.« Kad mu je otvorila vrata, njezino hrabro, izmučeno lice
koje se rijetko smijalo, barem u ono doba kad ju je Bucky poznavao, odalo je
takvu eksploziju prepoznavanja da se činilo kao da je sunce naglo izbilo iznad
tmastog krajolika. Uskliknula je njegovo ime i obuhvatila mu obraze dlanovima.
»Moram se uvjeriti da ste stvarni«, rekla je. »Ruke će mi potvrditi ono u što oči
ne mogu povjerovati.«
Bridgette je pridodala vlastiti dirljiv izvještaj. Dan ranije posjetila je Kuću
Boucher i primijetila ju je jedna od kreatorica koja je još uvijek tamo radila.
Bridgette se nije namjeravala obznaniti, ali kreatorici je bilo iskreno drago što je
vidi i inzistirala je da je odvede u salon. Izložene na zidu, pod staklom da svi mogu
vidjeti, stajale su skice Bridgettinih modnih kreacija, uključujući i one kojima
je činila čuda s kvrgavim tijelom madame Richter. »Madame Boucher je željela
da crteži ostanu tamo zauvijek, kao trajna počast vašem talentu i hrabrosti,
mademoiselle Dufor«, rekla je.

406
 Knjige.Club Books

Bridgette nije spomenula svoj posjet Drancyju. Unatoč svojim namjerama,

toga je jutra skupila hrabrost i ukrcala se na podzemnu željeznicu do kompleksa
u obliku slova U smještenom u sjeveroistočnom predgrađu Pariza. Odavno se
oslobodila fizičkog podsjetnika na svoje vrijeme u Drancyju, darovavši svoju balu
muslina Muzeju Holokausta u Jeruzalemu. Na otvorenim vratima nije ušla, već je
stajala gledajući unutra. Kako vrijeme mijenja stvari, pomislila je gledajući
zgradu koja je sada bila vraćena svojoj prvobitnoj namjeni, javnom stanovanju.
Promatrala je kako ljudi o svojim svakodnevnim poslovima ulaze i izlaze iz
dvorišta u kojem su tisuće patile i pogibale, vidjela je djecu koja se igraju, žene
koje ogovaraju, parkirane bicikle i igračke vozila rasute pred vratima stanova,
žardinjere prepune cvijeća na prozorima. Očekivala je da će duhovi prošlosti
pohrliti prema njoj, uši joj ispuniti patnički glasovi i koža joj se naježiti pri
samoj pomisli na Richtere, ali to mjesto nije imalo moć nad njom. Disanje joj je
ostalo ravnomjerno, a otkucaji srca smireni. Steve bi bio ponosan na nju. Bilo joj
je drago što je došla.
Alistair nije otkrio svoje vijesti. Ako se Victoria pojavi u čajani u četiri sata,
njegova će informacija ionako biti izlišna, a ako ne, pričekat će da se vrate kući i
da njegovi izvori u sjedištu CIA-e nekako potvrde postojanje Victorije Grayson u
Sjedinjenim Državama prije negoli im obznani sadržaj bilježaka Johna Petersona,
no zasad je smatrao da je najbolje da im ne budi lažnu nadu. Imao je,
međutim, iznenađenje za grupu. Henri Burell, njegov čovjek u Parizu, pridružit će
im se u La Petite Madeleine.
Na posljednju etapu svoga putovanja krenuli su unajmljenim kombijem. Sutra
će svi letjeti kući, natrag svojim životima i najmilijima koje su ostavili. No prvo
moraju do ulice Sestara milosrdnica da obiđu mural na zidu samostana koji
Alistair nikada nije vidio.
»O, moj Bože!« uskliknuo je Brad kad su se dovezli do slike.
Polagano, s licima stisnutim od osjećaja, članovi su Vilina konjica izašli iz
kombija i prišli vodenom krajobrazu. Čovjek u prolazu doživio ih je kao turiste.
Živio je u tom kraju i bio naviknut na pijetet koji su posjetitelji pokazivali glavnoj
atrakciji njegova susjedstva, spomen obilježju iz Drugog svjetskog rata. Mural,
blago izblijedio no i dalje jasnih detalja, u stvarnosti je bio ljepši nego što je
Alistair uopće mogao zamisliti. Oduzeo mu je dah. Bio je sačuvan pod slojem
pleksiglasa i pored njega je, vijkom pričvršćena o kameni zid, stajala brončana
ploča na francuskom: OVAJ JE MURAL NASLIKAN ZA LJUDE IZ RUE DE CHARITÉ KAO
SIMBOL LJEPOTE USPKROS RUŽNOĆI RATA. STVORENO U RUJNU 1942. UMJETNIK
NEPOZNAT.
Nije bilo ni traga od oskvrnuća njezine plastične površine, osim jedne crte
povučene kredom preko plosnatog tijela jetrenjarke, koja se lako dala obrisati.
Alistair i četiri člana Vilina konjica nepomično su stajali pred šifriranim znakom,
a zatim se okrenuli da u nijemom čuđenju pogledaju jedni druge. Napokon je
Bridgette rekla, »Bolje da se pokrenemo, dječaci. Jetrenjarka nas čeka.«

407
 Knjige.Club Books

Pronašli su je okrenutu prema vratima na njezinom uobičajenom mjestu u

čajani, s jednakim izrazom iščekivanja, nade i straha na njezinu prekrasnom licu
koji je imala i prije toliko godina kada je mislila da ih je zauvijek izgubila.
»Zdravo, ljudi«, rekla je, ustajući, dok su joj se oči punile suzama.

Subotnja večer u New Yorku. Westminsterska zvona stojećih satova Waterbury

poredanih u hodniku otkucala su šest sati, dok se rujansko sunce spuštalo nad
krošnje Central Parka. U Parizu je već jedan sat bila nedjelja. Otmjeni je muškarac
sjedio nad telefonom u svom stanu u Park Aveniji i cijeli dan čekao da aparat
zazvoni, premda je znao da poziv ne treba očekivati prije negoli u Francuskoj
prođe četiri sata popodne. Bilo je to vrijeme u koje je njegova supruga trebala doći
u čajanu u Parizu, na sastanak s prijateljima koje nije vidjela osamnaest godina.
Trebala mu je javiti jesu li se pojavili.
Ili nisu.
Ovo »ili nisu« najviše ga je brinulo, no njegova će supruga barem dobiti
nekakav odgovor na pitanje koje joj se godinama motalo po glavi: Jesu li njezini
prijatelji iz ratnih godina još uvijek živi? O okolnostima koje su stajale iza tog
pitanja znao je vrlo malo. Victoria mu je iz svoje, inače nekomplicirane, prošlosti
dopustila tek nekoliko uvida u to dvogodišnje razdoblje. Sve što je zapravo znao
bilo je da su te dvije godine ona i određeni prijatelji, svi Amerikanci - tri muškarca
i jedna žena - zajedno služili u OSS-ovoj grupi u Parizu tijekom rata. Nakon svih
ovih godina, nije se uspjela osloboditi nade da su preživjeli. On je prihvatio, ali
nije bio u stanju shvatiti njezinu trajnu privrženost četvoro ljudi kojima nije znala
prava imena, niti odakle potječu, čime su se u životu bavili, ili bilo kakav detalj o
njihovim životima. »Teško je to objasniti«, rekla mu je.
Stoga je ovo putovanje potpuno podržavao i blagoslovio ga vlastitom nadom
da će njegovoj supruzi pružiti neku vrstu oslobođenja od toga vremena. Možda bi
mu se tada otvorila, ispričala mu o muškarcima iz toga vremena za koje je
sumnjao da su joj još bili u mislima. Za jednoga od njih je znao. Njezin mu je brat,
Lawrence, povjerio da je bila ludo zaljubljena u čovjeka kojeg je poznavala
od djetinjstva, pilota RAF-a koji je oboren iznad Francuske. »Seka je nekako
pronašla njegov grob izvan Pariza i donijela njegovo tijelo za sahranu u
Williamsburgu, a nakon toga ga je pustila, Richarde«, rekao mu je Lawrence.
»Ralph je tako želio.« Drugi je muškarac bio nepoznat, ali Richard je slutio da je
u pitanju netko koga je poznavala u Parizu i tko je također bio mrtav, žrtva toga
vremena.
Sitnice su ga natjerale da pomisli kako se utjecaj toga čovjeka još uvijek
održao. »Više ne mačuješ. Zašto?« pitao ju je kad je u obiteljskom albumu vidio
na desetke njezinih fotografija u potpunoj opremi za mačevanje, uz izreske iz

408
 Knjige.Club Books

novina o njezinim nagradama i pobjedama u floretu. Uzela mu je album iz ruke.

»Prestalo je biti zabavno«, rekla je. Kasnije mu je njezin otac povjerio da mu
kći ne mačuje otkako se vratila od »tamo preko« - njegovo ime za Francusku i
njezino razdoblje u Parizu.
Dok su još hodali, jednom je gadno pala i izgrebla obraz. Izvukao je rupčić
da joj obriše krv, ali ona je trznula glavu u stranu, s čudnim pogledom u očima.
»Što nije u redu?« upitao je, uznemiren što je pogrešno protumačila njegovu
nakanu.
»Ništa«, rekla je. »Samo sam... imala déjà-vu.«
Bilo je i mrmljanja u snu, nerazaznatljivog ali prožetog patosom savjesti koji
je mogao proizaći samo iz dubokog kajanja. Što se, pobogu, dogodilo »tamo
preko«? Mrmljanje se nakon nekog vremena povuklo, pogotovo nakon što su
dobili djecu. Jednog ju je dana upitao, »Victoria, jesi li sretna?«
»Naravno da jesam, kao što sam i obećala.«
»Kome?«
Poljubila gaje. »Prijatelju kojeg sam stekla u Francuskoj«, rekla mu je.
A onda je bio i onaj dan kad joj je vilin konjic sletio na ruku. Imali su piknik
s curicama pored jezera u Central Parku, i ona je bila fascinirana rojem vilinih
konjica koji su se igrali u blizini površine vode, kad se jedan od tih malih
vražićaka izdvojio iz grupe i uputio se ravno prema Victorijinoj ruci. Djevojčice
su zaskvičale, ali njegova je žena zurila u njega s pogledom i osmijehom koje
nikada neće zaboraviti. Nakon nekoliko je trenutaka odletio dalje, a ona je
rekla, »Richarde, vjeruješ li u... znakove?«
»Vjeruješ li ti?« uzvratio je, instinktivno znajući da je vilin konjic imao
nekakve veze s »tamo preko«.
»Da. I vjerujem da mi je jedan upravo sletio na ruku.«
»Onda takvo što mora postojati«, bio joj je rekao i primijetio kako se u
godinama koje su uslijedile činila pomirenija sa svojom prošlošću.
Telefon je zazvonio, iznenadna eksplozija zvuka proparala je tišinu sobe. Bio
je sam u stanu večeras. Otpustio je poslugu preko noći; kuharica mu je ostavila
večeru u pećnici, a njegove su kćeri, petogodišnjakinja i sedmogodišnjakinja, za
vikend bile u Connecticutu u kući bake i djeda. »Zdravo«, rekao je sa zadrškom u
glasu.
»Richarde, ljubavi moja, žao mi je što zovem ovako kasno. Ja... bila sam
zaokupljena.«
Richarde, ljubavi moja. Nikada ga nije tako nazvala, a u njezinu je glasu bilo
topline kakvu dosad nije čuo.
»Je li tvoje putovanje prošlo uspješno?« pitao je, smirena srca. »Jako. Sutra
dolazim kući. Moram ti toliko toga ispričati, podijeliti s tobom. Vrijeme je,
Richarde.«

409
 Knjige.Club Books

»Čekam te«, rekao je.

Dvije godine kasnije, na popisu najprodavanijih naslova New York Timesa

pojavila se nefikcionalna knjiga nepoznatog autora, ali velike legende u području
o kojem je pisao. Intrigantan je naslov zaokupio pozornost nacije, kao i upečatljiv
omot njezinih korica. Na njemu se nalazio mural zapanjujućeg morskog krajolika
naslikan na prastarom zidu samostana, a iznad njega reljefnim je slovima,
prigodno naslovljeno iz sadržaja i oduševljenih kritika, stajalo Trag na zidu.

410
 Knjige.Club Books

ZAHVALE

Nakon što je objavljen moj prvi roman Ruže, bliski prijatelj Terry Jo Gough
uručio mi je poklon. Bio je to uglančani sivi kameni blok na kojemu je stajalo:
»Povremeno, usred običnog života... ljubav ti donese bajku.« Osvojio me, poput
svih T.J.-evih darova, i danas zauzima posebnu policu u mome uredu na koju mi
padne pogled dok pijem svoju jutarnju kavu. Podsjetnik je to da je ovo moje
spisateljsko putovanje doista bilo satkano od bajki koje je oživjela ljubav moje
obitelji, dugogodišnjih prijatelja, obožavatelja i čitatelja. Bez vašeg zanimanja i
povjerenja u moja književna nastojanja, možda se ne bih zadržala na pravom putu.
Stoga vam zahvaljujem, svima redom. Imate važno mjesto u običnom životu ove
spisateljice.
Osim toga, dugujem svoju zahvalu nekolicini gospode na njihovu doprinosu
najizazovnijem romanu koji sam dosad napisala i za koji preuzimam punu
odgovornost za sve pogreške u prijevodu. Moja neizmjerna zahvalnost ide
Danielu Josephu Bryantu, čije mi je široko znanje o hijerarhijskoj strukturi
Njemačke vojske i SS-a postavilo čvrste temelje na nesigurnom terenu u više
navrata nego što mu imam daha zahvaliti na tome. Bez tvoga bi se vodstva i
pomoći, Daniele, Vilin konjic koprcao u glibu besplodnih istraživanja. Zauvijek
ću biti zahvalna na božanskoj intervenciji tvoje elektronske pošte.
Zadužio me i velečasni dr. Richard O. Knot Jr., koji je nadahnuo lik Brada
nakon što sam čula jednu od njegovih veličanstvenih propovijedi koja se temeljila
na mušičarenju. Richard je sa mnom podijelio vlastita iskustva strastvenog ribiča
mušičara i opskrbio me knjigama o vještini, magiji i ljepoti zabacivanja udice u
tokovima divlje ribe. Hvala ti, Richarde, za uvid u svijet koji nikada ne bih
upoznala.
Ovom je romanu također doprinijela Jackie K. Cooper, kolega pisac i
nekadašnji filmski i književni recenzent Huffington Posta. Jackie je od samog
početka bio gorljiv pobornik mojih knjiga, ali posebno cijenim njegovu vjeru u
ovaj roman jer me držala na zadatku i na pravom putu u vremenima kad me je

411
 Knjige.Club Books

bolest mogla spriječiti da ga dovršim. Hvala ti, Jackie, prijatelju moj, uvijek i
zauvijek.
Također, nemam pravih riječi da izrazim zahvalnost Johanni Castillo iz
Writers House što je Vitina konjica vodila kroz postupak objavljivanja, kao i
Millicent Bennett, izvršnoj urednici Grand Central Publishing, koja je roman
primila k srcu. Johanna i Millicent... koliko ste samo sjajne.
I hvala tebi, Arthure Richardu Meachame III, moja ljubavi već pedeset dvije
godine i najbolja bajko koja se ostvarila u mom inače običnom životu.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

412