Knjige.

Club Books

1
 Knjige.Club Books

Naslov izvornika
The Rose Code

KATE QUINN

Prevela s engleskoga
Sandra Nikoletić

Zagreb, 2021.

2
 Knjige.Club Books

Za veterane Bletchley Parka - vi ste promijenili svijet

3
 Knjige.Club Books

UVOD

U jesen 1939. Hitlerovo nadiranje činilo se nezaustavljivim.

Njemačke vojne komunikacije obavljale su se pomoću ručnog

šifriranja, teleprinterskih kodova, a prije svega, pomoću
Enigmi - prenosivih uređaja za šifriranje koji su premetali
tekstove zapovijedi u besmisleni niz slova kako bi ih mogli
slati Morseovim kodom putem radioodašiljača, a zatim na
terenu dešifrirati.

Čak i kada su Saveznici uspijevali presresti šifrirane poruke,

nitko nije umio razbiti šifru. Njemačka je smatrala da
Enigmu nije moguće razbiti.

Bili su u krivu.

4
 Knjige.Club Books

Prolog

8. studenoga 1947.
London

agonetka je stigla u poslijepodnevnoj pošti zapečaćena, umrljana i šokantna.

Z Osla Kendall, tamnokosa dvadesetšestogodišnjakinja s jamicama na
obrazima, stajala je namrštena nasred majušnoga stana u Knightsbridgeu, koji je
izgledao kao da su ga bombardirali Junkersi. Na sebi je imala samo kombine od
francuske čipke dok je neraspoloženo gledala u hrpe svile i satena koje su, kao
nakon eksplozije, bile razbacane svud uokolo. Još dvanaest dana do vjenčanja
stoljeća! pompozno je toga jutra najavljivao Tatler. Osla je radila za Tatler pa je
morala napisati cijelu tu vražju rubriku. A što ćeš TI odjenuti?
Podigne ružičastu satensku haljinu posutu kristalnim perlama. »Možda tebe?«
upita je. »Poručuješ li ‘Izgledam baš fantastično i baš me briga što će se on oženiti
drugom’?« Na satovima bontona u školi za fine djevojke nisu ih učili što se radi u
takvim prigodama. Ali kakva god bila haljina, svi okupljeni na vjenčanju znat će
da su prije nego što se pojavila mladenka, Osla i mladoženja bili...
Začuje se kucanje. Osla nabaci ogrtač i pođe otvoriti vrata. Stan je bio malen,
a s plaćom koju je dobivala u Tatleru drugo si nije mogla priuštiti ako je željela
živjeti sama i biti blizu središta zbivanja.
»Draga, nemaš sluškinju? Nemaš vratara?« Njezina majka bila je zgrožena.
»Preseli se k meni dok ne pronađeš muža. Tebi posao doista nije potreban.« Ali
nakon što je cijeli rat dijelila spavaću sobe s cimericama, Osla bi pristala
stanovati i u ormaru za cipele, dokle god je samo njezin.
»Stigla je pošta, gospođice Kendall.« Prištava gazdaričina kći stajala je pred
vratima, a pogled joj smjesta odluta na ružičastu opravu prebačenu preko Osline
ruke. »Oho, to ćete odjenuti na kraljevsko vjenčanje? U ružičastom izgledate baš
dražesno!«
Nije dovoljno izgledati dražesno, pomisli Osla, uzimajući svežanj pisama.
Želim zasjeniti princezu, pravu pravcatu princezu, rođenu da nosi tijaru. A
činjenica je da ne mogu.
»Prestani«, reče samoj sebi čim je zatvorila vrata pred nosom gazdaričine
kćeri. »Nemoj očajavati, Osla Kendall.« Diljem Britanije žene su smišljale što će
odjenuti za najsvečaniju prigodu još od Dana pobjede. Londonci će satima stajati

5
 Knjige.Club Books

u redu ne bi li vidjeli kako se kotrljaju svatovske kočije ukrašene cvijećem - a

Osla je čak imala pozivnicu za Westminstersku opatiju.
Kada ne bi bila zahvalna na tome, bila bi poput svih onih groznih mayfairskih
naricatelja koji su samo gunđali koliko je zamorno nazočiti najvećem društvenom
događanju stoljeća; kako je naporno ići u banku po dijamante, oh jao meni, kako
je teško biti privilegiran.
»Bit će sjajno«, procijedi Osla kroz stisnute zube, vrati se u sobu i baci
ružičastu haljinu preko svjetiljke. »Baš sjajno.« Vidjeti London kako se bezbrižno
šepuri prekriven transparentima i konfetima, dok groznica oko vjenčanja u
studenome rastjeruje hladnoću i poslijeratno sivilo...
Bajkovito sjedinjenje princeze Elizabeth Alexandre Mary i njezina naočitog
poručnika Philipa Mountbattena (nekadašnjeg princa Philipa od Grčke) trebalo
je označiti zoru novog doba, s nadom da će zakoni o racioniranju napokon biti
ukinuti pa će se maslac moći mazati na pecivo do mile volje. Osla je zdušno bila
za to da se novo doba dočeka raskošnom proslavom - naposljetku, i sama je, po
ženskim standardima, uspjela ostvariti svoje savršene, romantične snove. Tijekom
rata časno je radila svoj posao, premda nikada, ali nikada neće smjeti govoriti o
njemu; imala je stan u Knightsbridgeu koji je sama plaćala; imala je ormar prepun
najmodernijih oprava; posao joj je bio pisanje zabavnih tričarija za Tatler. A ne
zaboravimo ni zaručnika koji joj je stavio blistavi smaragd na prst. Ne, Osla
Kendall nije imala izgovor da bude potištena. Na kraju krajeva, ta priča s Philipom
dogodila se prije puno godina. Međutim, kada bi mogla smisliti izgovor da se
makne iz Londona, pronaći način da zemljopisno bude negdje drugdje (u Sahari,
u pustopoljinama Sjevernoga pola, ma bilo gdje) u trenutku kada Philip pogne
svoju zlaćanu glavu i zavjetuje se budućoj kraljici Engleske, Osla bi to smjesta
učinila.
Prolazila je rukom kroz razbarušene tamne kovrče i prelistavala poštu.
Pozivnice, računi... i jedna četvrtasta, umrljana omotnica. Unutra nije bilo pismo,
samo poderani list papira s nizom nažvrljanih slova bez značenja.
Svijet kao da je na trenutak stao i Osla se vrati u prošlost: kao da je ponovno
u zraku osjetila vonj peći na ugljen i mokrih vunenih džempera, umjesto mirisa
sredstva za laštenje namještaja i papirnatih rupčića; čula je zvuk grebanja olovaka
po papiru umjesto šuma londonskoga prometa. Što znači Klappenschrank, Os?
Kod koga je njemački rječnik?
Osla nije zastala kako bi razmislila tko je mogao poslati cedulju - stare dobre
vijuge u njezinome mozgu, one koje su govorile Ne postavljaj pitanja, samo se
baci na posao, nepogrešivo su proradile. Već je prelazila prstima preko matrice s
nažvrljanim slovima. Vigenèreova šifra, tihi ženski glas izroni joj iz sjećanja. Evo
kako je možeš razbiti pomoću ključa. Premda, može se i bez...
»Bez ključa ne umijem«, promrmljala je Osla. Ona nije bila jedna od onih
učenih glava koje su umjele razbiti šifru pomoću olovke i malo razmišljanja izvan
okvira.
6
 Knjige.Club Books

Na omotnici je bio otisnut poštanski žig njoj nepoznatog mjesta. Nije bilo
potpisa, nije bilo adrese. Slova šifrirane poruke bila su napisana u žurbi pa je
rukopis mogao biti bilo čiji. Osla okrene komadić papira na drugu stranu i ugleda
zaglavlje pisma. Izgledalo je kao da je stranica otrgnuta iz bloka.

SANATORIJ CLOCKWELL

»Ne,« šapne Osla, »ne...« ali već je u najbližoj ladici tražila olovku. Još jedno
sjećanje, glas koji radosno recitira: Navijestile su vaš pad i propast, no daleko su
vam uši bile - dok šuškale su papirima engleske djeve, a u Bletchleyju kiše lile.
Osla shvati da je ključ DJEVE.
Nagne se nad papir. Čulo se samo grebanje olovke, dok je kriptogram polako
odavao svoje tajne.

»STONEGROVE 7602«.
Osla udahne dok su iz udaljenog Yorkshirea riječi krčale telefonskom linijom.
Nevjerojatno kako se nečiji glas mogao prepoznati nakon samo dvije izgovorene
riječi, čak i ako ga godinama niste čuli. »Ja sam«, napokon izusti Osla. »Jesi li
ga dobila?«
Stanka. »Zbogom, Osla«, odgovori joj njezina stara prijateljica hladno. Bez
Tko je to? - i ona je odmah znala tko zove.
»Nemoj mi spustiti slušalicu, gospođo - pa, kako god se sada prezivaš.«
»Samo mirno, Os. Malo si neraspoložena, možda zato što nisi ta koja će se za
dva tjedna udati za princa?«
Osla se ugrize za usnu prije nego što je stigla planuti. »Ne želim se
nadmudrivati. Jesi li dobila pismo ili nisi?«
»Jesam li dobila što?«
»Vigenère. Spominješ se u mojoj poruci.«
»Upravo sam se vratila s vikenda na moru. Nisam još pregledala poštu.«
Začuje se udaljeno šuškanje papira. »Čuj, zašto si me nazvala? Ja ne—«
»To je ona, poslala, shvaćaš li? Iz psihijatrijske bolnice.«
Nastane zaprepašteni muk.
»To nije moguće«, napokon stigne odgovor. Osla je znala da obje razmišljaju
o njihovoj nekadašnjoj prijateljici. Trećem članu njihova sjajnog ratnog trija.
Nešto zašušti, zvuk trganja papira, a zatim Osla začuje uzdah. Znala je da je
daleko u Yorkshireu još jedna šifrirana poruka izvađena iz omotnice. »Dešifriraj
je onako kako nas je ona učila. Ključ je djeve.«
»Dok su šuškale papirima engleske djeve, a u...« Zastane prije sljedeće riječi.
Tajnost im je objema prešla u naviku, čak ih je i sada priječila da išta važno

7
 Knjige.Club Books

spomenu preko telefonske linije. Kada sedam godina živiš sa Zakonom o

službenim tajnama kao s omčom oko vrata, naučiš se prilagođavati svaku riječ i
misao. Osla je slušala zvuk olovke na drugoj strani pa počne hodati tamo-amo, tri
koraka do kraja sobe, tri koraka natrag. Gomile haljina razbacanih posvuda
izgledale su poput jeftinoga gusarskog plijena, kitnjaste i drečave, napola zatrpane
mekim papirom i kartonom, sjećanjima i vremenom. Tri djevojke, smiju se
dok jedna drugoj zakapčaju gumbe u tijesnoj gostinskoj sobi: Jesi li čula da će
biti ples u Bedfordu? Svirat će big band, sve najnovije melodije Glenna Millera...
Napokon se iz Yorkshirea začuje glas, uznemiren i tvrdoglav. »Ne znamo da
je to ona.«
»Ma ne budi smiješna, naravno da je ona. Papir na kojem je poruka napisana
ima logotip mjesta gdje je...« Osla je pomno birala riječi. »Tko bi drugi tražio
našu pomoć?«
Uslijedile su riječi pune bijesa. »Ja joj nisam prokleto ništa dužna.«
»Ona očito misli drukčije.«
»Tko zna što ona misli? Ona je luda, zar si zaboravila?«
»Imala je slom živaca. To ne znači da je poludjela.«
»U umobolnici je već gotovo tri i pol godine«, odgovori joj hladno glas iz
slušalice. »Mi nemamo pojma kakvo je njezino trenutačno stanje. Svakako djeluje
suludo - sve te stvari koje insinuira...«
Nije bilo šanse da naglas, putem telefona, izreknu ono što je njihova
nekadašnja prijateljica tvrdila.
Osla vršcima prstiju pritisne oči. »Moramo se naći. Nema drugog načina da
ovo raspravimo.«
Glas njezine nekadašnje prijateljice bio je oštar. »Idi kvragu, Osla Kendal.«
»Zajedno smo služile, sjećaš se?«
Na drugom kraju Britanije slušalica tresne. Osla svoju spusti drhtavo, ali
mirno. Tri djevojke tijekom rata, pomisli. Nekoć najbolje prijateljice.
Sve do dana iskrcavanja Saveznika u Normandiji, kada su se razdvojile i
postale dvije djevojke koje ne mogu smisliti jedna drugu, dok se trećoj zameće
trag u umobolnici.

U SATU1

Daleko odatle, mršava je žena piljila kroz prozor svoje sobe i molila se da joj
netko povjeruje. Nije se odviše nadala. Živjela je u kući ludih, gdje se istina
pretvarala u ludost, a ludost u istinu.

1
engl. Inside the Clock. Igra riječi - U Clockwellu.

8
 Knjige.Club Books

Dobrodošli u Clockwell.
Ondje je život bio poput zagonetke - zagonetke koju je čula za vrijeme rata u
zemlji čudesa zvanoj Bletchley Park: »Kada bih te pitao u kojem se smjeru okreću
kazaljke na satu, što bi mi odgovorila?«
»Pa,« rekla je zbunjeno, »u smjeru kazaljki na satu?«
»Ne ako se nalaziš u samome satu.«
Sada sam u satu, pomisli. Gdje sve teče unatrag i nitko nikada neće
povjerovati ni u jednu moju riječ.
Osim - možda - dviju žena koje je izdala i koje su izdale nju, a koje su nekoć
bile njezine prijateljice.
Molim vas, molila se žena u umobolnici gledajući na jug, kamo su poput
krhkih papirnatih ptica odletjele njezine šifrirane poruke. Vjerujte mi.

9
 Knjige.Club Books

OSAM GODINA PRIJE

Prosinac 1939.

10
 Knjige.Club Books

1. poglavlje

oljela bih da sam žena od kojih trideset šest godina, odjevena u crni saten, s
V niskom bisera oko vrata«, pročitala je Mab Churt glasno. »To je prva
pametna stvar koju si rekla, ti blesava tuko.«
»Što to čitaš?«, upita je njezina majka listajući stari časopis. »Rebbecu,
Daphne du Maurier.« Mab okrene stranicu. Malo se odmarala od knjiga sa
svojega popisa »100 klasičnih književnih djela za načitanu damu«. Iako Mab nije
bila ni dama, a niti posebno načitana, odlučila je postati i jedno i drugo. Nakon
što je uspjela savladati broj 56 - Povratak domoroca (uf, Thomas Hardy) - Mab
je zaključila da je zaslužila uroniti u nešto u čemu bi mogla uživati, poput
Rebecce. »Junakinja je beskarakterna i dosadna, a junak je jedan od onih
zamišljenih, mračnih muškaraca koji te kinje i to bi kao trebalo biti dopadljivo.
Ipak, nikako da prestanem čitati.« Možda upravo zato što je Mab zamišljala da će
u trideset šestoj i ona zasigurno nositi crni saten i bisere.
U toj je maštariji labrador ležao pokraj njezinih nogu, imala je sobu punu
vlastitih knjiga, a ne onih posuđenih iz knjižnice s ‘ušima’. I Lucy je bila u tom
snu, sva rumena u ljubičastoj tunici s naramenicama kakve su nosile djevojke
koje su pohađale skupocjene dnevne škole i jahale ponije.
Mab digne pogled s Rebecce i pogleda svoju mlađu sestru koja je micala
prstima kao da u galopu preskače zamišljene ograde. Lucy je imala gotovo četiri
godine, po Mabinu mišljenju bila je premršava, a na sebi je imala neuredni
džemper i suknju, i vječito je skidala čarape.
»Lucy, prestani.« Navuče čarapu preko Lucyna stopala. »Prehladno je da
trčkaraš okolo bosonoga poput Dickensova siročeta.«
Mab je Dickensa čitala lani, brojevi 26 do 33, s mukom savladavajući
poglavlja tijekom stanki na poslu. Martin Chuzzlewit - grozota.
»Poniji ne nose čarape«, odbrusi joj Lucy ljutito. Bila je luda za konjima.
Svake nedjelje Mab ju je vodila u Hyde Park da gleda jahače. Kako su samo
izgledale Lucyne oči kada bi ugledala dotjerane malene djevojčice koje su
prolazile na konjima u kasu, u jahaćim hlačama i čizmama. Mab je čeznula za tim
da jednoga dana vidi Lucy kako sjedi na dobro timarenom shetlandskom poniju.
»Poniji ne nose čarape, ali malene ih djevojčice nose«, odgovori joj. »Jer se
inače prehlade.«
»Ti si se cijeli život igrala bosonoga i nikada se nisi prehladila.«

11
 Knjige.Club Books

Mabina majka odmahne glavom. Mab je naslijedila njezinu visinu, gotovo

metar osamdeset, ali držala se uspravno, podignute brade, ispravljenih ramena,
dok je gospođa Churt uvijek bila pogrbljena. Cigareta koju je pridržavala usnama
micala se dok je glasno frfljala čitajući iz staroga izdanja časopisa Bystander.
»Dvije debitantice sezone 1939., Osla Kendall i plemenita Guinevere Brodrick
imale su priliku između utrka čavrljati s Ianom Farqharom. Gle ti kakav samo
krzneni kaput ima ta Kendallica...«
Mab baci pogled na stranicu. Njezinoj je majci sve to bilo očaravajuće - koja
je kći lorda X pozdravila kniksom kraljicu, koja se sestra lady Y pojavila u Ascotu
u ljubičastom taftu - ali Mab je radije proučavala stranice društvene kronike kao
da su upute za uporabu: koje se odjevne kombinacije mogu kopirati s primanjima
prodavačice? »Pitam se hoće li i dogodine biti debitantske sezone, budući da je
rat.«
»Pretpostavljam da će se većina debitantica prijaviti u WREN2. Za ljude poput
nas je WLA3 ili ATS4, ali fine djevojke nastojat će upasti u Ženske pomoćne
jedinice. Kažu da im je odore dizajnirao Molyneux, onaj koji odijeva Gretu Garbo
i vojvotkinju od Kenta...«
Mab se namršti. Tih dana posvuda je bilo ljudi u odorama - što je zasad bio
jedini znak da je rat uopće počeo. Stajala je tog dana u tom istom stanu u
istočnome Londonu pokraj svoje majke i napeto pušila dok su na radiju slušale
objavu iz Downing Streeta, osjećajući hladnoću i nelagodu dok je odzvanjao
umoran Chamberlainov glas: »Ova zemlja je u ratu s Njemačkom.« Ali odonda
praktički nije bilo ni traga ni glasa od Švaba.
Njezina majka nastavi naglas čitati. »Uvažena Deborah Milford na konjskim
utrkama s lordom Andrewom Cavendishem. Gle ti tu čipku, Mabel...«
»Mab, mama.« Kad je već zaglavila s prezimenom Churt, neće kvragu
dopustiti da još bude i Mabel. Dok se mučila čitajući Romea i Juliju (broj 23 na
njezinu popisu), Mab je naišla na Merkuzijevu repliku: »Vidim da i tebe posjetila
je vilinska kraljica Mab!« I smjesta je odlučila. »Kraljica Mab.« To je
zvučalo poput imena djevojke koja nosi bisere, kupuje svojoj mlađoj sestri ponija
i udaje se za džentlmena.
Mab nije sanjarila da će naići kakav prerušeni vojvoda ili milijunaš s jahtom
na Mediteranu - život nije bio roman poput Rebecce. Nije bilo misterioznog
bogataša koji će se udvarati djevojci iz Shoreditcha, koliko god načitana bila.
Ali džentlmen, neki fin, uglađen muškarac s pristojnim obrazovanjem i
dobrom profesijom - da, takav je muž bio na dohvat ruke. Tamo negdje. Mab ga
je samo trebala upoznati.

2
Womens Royal Naval Service - Ženske pomoćne jedinice pri Kraljevskoj mornarici.
3
Womens Land army - Ženska kopnena vojska.
4
Pomoćna teritorijalna služba.

12
 Knjige.Club Books

»Mab!« Majka, koju je sve to dobro zabavljalo, odmahne glavom. »Što si

umislila, tko si ti?«
»Netko tko može postići više od Mabel.«
»Ti i to tvoje više. Ono što je dobro za nas ostale, nije dovoljno dobro i za
tebe?«
Nije, pomisli Mab, znajući da je pametnije da to ne izgovori. Naučila je da
ljudi ne vole kada netko želi više od onoga što ima. Rasla je kao peto od šestero
djece natiskane u tome malenom stanu koji je mirisao po prženom luku i kajanju,
i imao zahod koji su morali dijeliti s još dvije obitelji - prokleta bila ako se ikada
toga bude sramila, ali dvostruko prokleta ako se time zadovolji. Je li bilo tako
grozno željeti do udaje raditi negdje drugdje osim u tvornici? Željeti da muž ne
bude tek jedan od lokalnih tvorničkih radnika koji će najvjerojatnije previše piti
i jednoga je dana napustiti, kao Mabin otac njezinu majku? Mab se nikada nije
trudila dokazivati svojoj obitelji da oni mogu bolje niti ju je smetalo što su bili
zadovoljni onime što imaju. No zašto je onda nisu mogli pustiti na miru?
»Ti znači smatraš da si previše fina da bi išla raditi?« zahtijevala je odgovor
majka kada se Mab pobunila, ne želeći prekinuti školovanje s četrnaest godina.
»Pogledaj svu tu djecu oko sebe, a tvojeg oca nema—«
»Ne, nisam previše fina za rad«, brzo je odgovorila Mab. »Ali voljela bih
raditi s nekim ciljem.« Već je s četrnaest godina, radeći u trgovini mješovite robe
i izbjegavajući trgovce koji su je štipali za stražnjicu, gledala u budućnost.
Napredovala je do prodavačice, proučavala kako otmjeniji kupci razgovaraju,
kako se odijevaju. Naučila je kako se treba držati i gledati ljude u oči. Nakon što
je godinu dana pomno promatrala djevojke zaposlene za pultovima u Selfridgesu,
ušla je kroz njihova dvostruka vrata u Oxford Streetu u jeftinome kostimu i
dobrim cipelama, koje su je stajale polugodišnje plaće, i uspjela dobiti posao
prodavačice pudera i parfema. »Baš ti se posrećilo«, rekla joj je tada majka, kao
da je to postigla bez ikakva truda.
Međutim, to je bilo još daleko od onoga što si je Mab zacrtala. Upravo je bila
završila tečaj za tajnice za koji je dugo štedjela. Isplanirala je da će do svojeg
dvadeset drugog rođendana, početkom iduće godine, sjediti za nekim ulaštenim
pisaćim stolom i zapisivati što joj budu diktirali, okružena ljudima koji govore
»Dobro jutro, gospođice Churt«, a ne »Hej, Mabel!«
»I, što ćeš sa svim tim što si zamislila?« pitala ju je majka. »Ulovit ćeš kakvog
otmjenog dečka koji će te častiti s nekoliko večera?«
»Ne zanimaju me otmjeni dečki.« Ako se pitalo Mab, ljubavne priče događale
su se u romanima. Smisao nije bio pronaći ljubav, pa čak ni udati se. Dobar muž
mogao je pomoći da se najbrže postigne sigurnost i blagostanje, ali to nije bio
jedini način. Bolje živjeti kao stara cura za ulaštenim pisaćim stolom i s
ušteđevinom u banci, ponosno zarađenom vlastitim znojem i zalaganjem, nego se
razočarati i prerano ostarjeti zbog dugih sati rada u tvornici i prečestih porođaja.

13
 Knjige.Club Books

Sve je bilo bolje od toga.

Mab baci pogled na sat. Bilo je vrijeme da krene na posao. »Daj mi poljubac,
Luce. Kako tvoj prst?« Mab pogleda ispruženi sestrin prst koji je prethodnoga
dana Lucy ozlijedila špranjom. »Kao nov. Bože, kako si musava...«
Obriše Lucyne obraze čistim rupčićem.
»Malo prljavštine nikada nikome nije naškodilo«, javi se gospođa Churt.
»Pripremit ću ti kupku kad se vratim kući.« Mab poljubi Lucy, boreći se da
ne plane na majku. Umorna je, to je sve. Mab bi se svaki put lecnula pri pomisli
na majčinu ljutnju zbog tako kasne prinove u obitelji u kojoj je već bilo petero
djece. »Prestara sam da trčim za malom djecom«, uzdisala je majka gledajući
kako Lucy poput raka puže po podu. Ipak, nije im preostalo drugo nego da se
snađu.
Barem još malo, pomisli Mab. Kada bi uspjela uloviti dobroga muža, svojski
bi se potrudila da on pomogne i njezinoj sestri, kako Lucy s četrnaest godina ne
bi morala napustiti školu i zaposliti se. Kada bi joj ispunio tu želju, Mab ga više
nikada ne bi ništa tražila.
Studen joj je ošinula lice dok je užurbano izlazila iz stana na ulicu. Pet dana
do Božića, a još ništa od snijega. Dvije djevojke u odorama Pomoćne teritorijalne
službe brzim su korakom prošle pokraj nje i Mab se zapita kamo bi se ona prijavila
kada bi vojna služba postala obavezna...
»Hoćemo li u šetnju, dušo?« Neki tip u odori RAF-a5 pridruži joj se u hodu.
»Na dopustu sam. Pokaži momku što je dobar provod.«
Mab ga ošine pogledom ispod strogih, vrlo crnih obrva, koji je usavršila još s
četrnaest godina i ubrza korak. Mogla bih se učlaniti u WAAF6, pomisli jer ju je
odora tog momka podsjetila da Kraljevsko zrakoplovstvo ima Pomoćni ženski
ogranak. Bolje to nego kopnena vojska, pa da zaglavi lopatajući kravlje gnojivo u
Yorkshires
»Hej, tako se ne ponaša s čovjekom koji ide u rat. Daj mi poljubac...«
Obgrli je oko pasa i stisne. Mab osjeti njegov smrad, po pivu i pomadi za
kosu. Jedna ružna uspomena nakratko ispliva na površinu i ona je pokuša
potisnuti, a glas joj je nehotice zazvučao kao režanje.
»Goni se...« Snažno i precizno šutne pilota u potkoljenicu. On jaukne i
zatetura na smrznutome makadamu. Mab odgurne njegovu ruku sa svojeg bedra i
krene prema podzemnoj željeznici, ne obraćajući pažnju na riječi koje je vikao za
njom, otresajući staru uspomenu iz misli. Srećom, u svakome je zlu bilo i nečeg
dobrog - ulice možda jesu bile pune vojnika koji su voljeli pipkati djevojke, ali
bilo je i dosta onih koji su ih željeli odvesti do oltara, a ne samo u krevet. Ako

5
Royal Air Force - Kraljevske zračne snage.
6
Womens Auxiliary Air Force - Žensko pomoćno zrakoplovstvo.

14
 Knjige.Club Books

je rat išta donio, onda su to bila vjenčanja na brzinu. Mab je to već vidjela u
Shoreditchu: mladenke koje izgovaraju zavjete i ne trudeći se nabaviti makar
rabljenu vjenčanicu, sve samo da im se na ruci pojavi prsten prije nego što
zaručnik ode u rat. A i obrazovani džentlmeni jednakom su brzinom hitali u rat
kao i muškarci iz Shoreditcha. Mab sigurno ne bi opisala rat kao nešto dobro -
dovoljno se načitala Wilfreda Owena i Francisa Graya, iako se smatralo da ratna
poezija nije prikladna za »100 klasičnih književnih djela za načitanu damu«. Ali
morala bi biti krajnje naivna da ne shvati kako će rat promijeniti njezin svijet do
neprepoznatljivosti.
Možda ipak neće morati tražiti posao tajnice. Možda negdje u Londonu
postoji posao za djevojku koja je s uspjehom završila tečaj tipkanja i stenografije,
radno mjesto na kojem bi Mab mogla izvršiti svoju dužnost prema kralju i
domovini, upoznati kakvog finog muškarca i brinuti se o svojoj obitelji?
Negdje se širom otvore vrata trgovine i na trenutak se s radija začuju taktovi
»Božikovine i bršljana«. Do Božića 1940., pomisli Mab, možda sve bude potpuno
drukčije. U novoj godini mnogo se toga moralo promijeniti.
Rat je značio promjenu.

15
 Knjige.Club Books

2. poglavlje

T reba mi posao. Bila je to prva Oslina pomisao kada se vratila u Englesku

potkraj ’39.
»Draga, zar nisi trebala biti u Montrealu?« uskliknula je njezina prijateljica
Sally Norton. Osla i Sarah plemenita Norton imale su istoga krsnog kuma, a na
dvoru su predstavljene u razmaku od godine dana. Sally je bila prva osoba koju je
Osla nazvala čim je ponovno kročila na englesko tlo. »Mislila sam da te je majka
otpravila rođacima kada je izbio rat.«
»Sal, zar doista misliš da me je išta moglo spriječiti u naumu da se vratim
kući?« Nakon što ju je majka poslala u Montreal, Osla je kipjela od bijesa. Trebalo
joj je šest tjedana da isplanira bijeg. Malo bestidnog koketiranja s nekoliko
utjecajnih muškaraca kako bi dobila putne dozvole, malo kreativnih izmišljotina
za kanadske rođake, sićušna prevara - avionska karta iz Montreala za Lisabon
ionako je više koristila Osli nego originalnom vlasniku - zatim vožnja brodom iz
Portugala i - voilá. »Zbogom, Kanado!« Osla je pjevušila dok je ubacivala
putnu torbu u taksi. Premda rođena u Montrealu, Osla se nije sjećala prvih četiriju
godina provedenih ondje; stigla je u Englesku s netom rastavljenom majkom,
praćenom kovčezima i skandalom. Kanada je bila prelijepa, ali Engleska je bila
dom. Bolje da je bombardiraju kod kuće, među prijateljima, nego da je na
sigurnom i trune u izgnanstvu.
»Treba mi posao«, rekla je prijateljici Sally. »Zapravo, prvo mi treba frizer,
jer sam na onom užasnom brodu iz Lisabona pokupila uši, pa izgledam kao
olinjalo pseto. Nakon toga trebam posao. Majka je toliko ljuta da mi je ukinula
džeparac, za što je ne krivim. Uostalom, kako kažu Jenkiji, moramo biti snažni i
u ovo ratno doba pomoći koliko možemo.« Tom drevnom otoku pod žezlom, u
trenutku kada mu je najpotrebnije i tako dalje. Netko tko je izbačen iz internata
toliko puta kao Osla Kendall morao je poznavati Shakespeareova djela.
»Imaš WREN...«
»Ne govori gluposti, Sal, svi očekuju da djevojke poput nas budu Wrenice.«
Oslu su više puta nazvali bedastom debitanticom i to joj je smetalo - brbljava
ljepotica, vjetropirasta, šupljoglava slatkica iz Mayfaira. E pa, ova slatkica iz
Mayfaira svima će pokazati da djevojka iz visokoga društva umije zasukati
rukave. »Hajdemo se prijaviti u Kopnenu vojsku ili u tvornicu zrakoplova, kako
ti se čini?«

16
 Knjige.Club Books

»Znate li išta o izradi aviona?« Sally se smijala ponavljajući poput jeke

pitanje sumnjičava nadzornika u tvornici Hawker Siddeley u Colnbrooku, gdje su
se nekoliko dana poslije prijavile za posao.
»Umijem skinuti razvodnu kapu s motora automobila kako ga Švabe ne bi
mogli ukrasti dođe li do invazije«, odgovorila je Osla odvažno. I tako se učas
našla u radnome kombinezonu i osam sati dnevno bušila rupe u tvorničkoj
radionici, zajedno s još petnaestak djevojaka. Posao je možda i bio dosadan, ali
zarađivala je nadnicu i prvi put u životu živjela samostalno.
»Mislila sam da ćemo izrađivati avione Spitfire i očijukati s pilotima«, požali
se Sally za stolom u radionici. Bilo je Silvestrovo. »A kad ono, samo bušenje,
bušenje, bušenje.«
»Bez gunđanja«, upozori ih instruktor koji je čuo njezine riječi. »Rat je, ako
niste znali!«
Svi su to sada ponavljali, primijeti Osla. Nestalo je mlijeka? Rat je! Otišla je
očica na najlonki? Rat je!
»Nemoj mi reći da ti ovo ne ide na živce«, promrmlja Sally, udarajući po
duraluminijskom limu, dok je Osla svoj gledala s gnušanjem. Od duraluminija se
izrađivala oplata Hurricanea za eskadrile Kraljevskoga zrakoplovstva (ako su
uopće eskadrile RAF-a letjele na bilo kakve zadatke u tom ratu u kojemu se
još uvijek ništa nije događalo), a Osla je posljednja dva mjeseca provela učeći
kako bušiti lim, brusiti ga i stavljati na njega zakovice. Metal se nije lako
predavao, ispuštajući strugotine koje su joj u debelom sloju prekrivale kosu i
ulazile u nosnice pa je voda u kadi nakon kupanja bila siva. Dotad nije znala da je
moguće tako strastveno mrziti metalnu slitinu, ali eto, što je tu je.
»Bilo bi ti bolje da spasiš život nekom zgodnom pilotu RAF-a kada te
napokon učvrste na trup Hurricanea«, rekla je limu ispruživši bušilicu prema
njemu, kao revolveraš u vesternu.
»Hvala Bogu da večeras, na Staru godinu, imamo slobodno«, rekla je Sally
kada su kazaljke na satu napokon otkucale šest sati poslijepodne. Svi krenuše
prema vratima. »Koju si haljinu ponijela?«
»Zelenu, satensku. Mogu se na brzinu presvući u majčinom apartmanu u
Claridgeʼsu.«
»Oprostila ti je što si pobjegla iz Montreala?«
»Manje-više. Ovih je dana sa svime zadovoljna jer ima novog dečka.« Osla
se samo nadala da to neće biti očuh broj četiri.
»Kad smo već kod udvarača, znam jednoga krasnog momka. Obećala sam mu
da ću vas upoznati.« Sally nestašno pogleda Oslu. »Pravi ulov.«
»Samo da je tamnokos. Plavokosim muškarcima jednostavno ne možeš
vjerovati.«
Protrčale su kroz glavna vrata tvornice prema cesti smijući se. Budući da su
svakih osam dana imale samo dvadeset četiri sata slobodno, nije imalo smisla
17
 Knjige.Club Books

trošiti ijednu dragocjenu minutu na povratak u stan. Odvezle su se ravno u centar

Londona s dvojicom već prilično pripitih poručnika u prastarom Alvisu, čija
su prednja svjetla bila prekrivena posebnim maskama s prorezima, sukladno
odredbama naredbe o zamračenju. U trenutku kad se Alvis zaustavio ispred
Claridge sa, svi su pjevali »Anything Goes«. Sally se zadržala da još malo očijuka
s njima, a Osla je preskačući stube krenula prema portiru, koji joj je godinama
bio neka vrsta batlera, ujaka i tajnika. »Pozdrav, gospodine Gibbs.«
»Dobra večer, gospođice Kendall. Došli ste s gospođicom Norton? Lord
Hartington raspitivao se je li već stigla.«
»Sally me želi upoznati s nekim. Je li vam natuknula o komu je riječ?« upita
ga Osla tiho.
»Da, naravno. On je unutra - u glavnome salonu. U odori kadeta Kraljevske
mornarice. Da mu kažem da ćete sići za sat vremena, nakon što se presvučete?«
razborito predloži gospodin Gibbs.
»Ako mu se ne svidim u radnome kombinezonu, onda nije ni zaslužio da se
dotjerujem za njega.«
Sally doleprša uza stube i počne ispitivati Gibbsa o Billyju Hartingtonu pa
Osla ušeta u salon. Prilično su je zabavljali uštogljeni pogledi muškaraca
u smokinzima i žena u satenskim haljinama dok je u umrljanom kombinezonu
lepršala preko art deco podova. Pogledajte me! željela je viknuti. Upravo sam
odradila osmosatnu smjenu u tvornici aviona, a sada idem plesati kongu u Café
de Paris do zore. Pogledajte me. Zovem se Osla Kendall, imam osamnaest
godina i napokon radim nešto korisno.
Ugledala ga je za šankom, u odori kadeta. Bio je okrenut na drugu stranu pa
mu nije mogla vidjeti lice. »Imam li možda spoj s vama?« Osla se obrati prilično
impresivnim ramenima.
»Gospodin Gibbs kaže da imam, a tko god je ikada bio u Claridgeʼsu, zna da
gospodin Gibbs nikada ne griješi.«
On se okrene. Oslina prva pomisao bila je: Sally, ti bezobraznice, baš si me
mogla upozoriti! Zapravo, to joj je bila druga pomisao. Prva je pomisao bila da,
premda ga nikada nije upoznala, točno zna tko je on. Vidjela je njegovo ime u
Tatleru i Bystanderu; znala je što predstavlja njegova obitelj i u kakvim je točno
rodbinskim vezama s kraljem. Znala je da su vršnjaci, da je kadet u Darthmouthu
te da se na kraljev zahtjev vratio iz Atene nakon što je izbio rat.
»Osla Kendall, ako se ne varam«, reče joj princ Philip od Grčke.
»A što ako se varate?« Svladala se da ne popravi frizuru. Da je znala s kim
ima spoj, barem bi iščetkala strugotine od duraluminija iz lokni.
»Pa, gospodin Gibbs rekao je da ćete stići upravo u ovo vrijeme, a gospodin
Gibbs nikad ne griješi.« Princ zlaćano preplanula tena, kose koja je blistala poput
novčića i vrlo plavih prodornih očiju nasloni se na šank. Odmjeri njezin
prljavi kombinezon i blago se nasmiješi. O, Bože, pomisli Osla. Kakav osmijeh.

18
 Knjige.Club Books

»Apsolutno prekrasan odjevni predmet«, nastavi. »To je ono što djevojke nose
ove sezone?«
»To je ono što Osla Kendall nosi ove sezone.« Napravi pozu kao iz časopisa,
nastojeći ne žaliti što nije u zelenoj satenskoj haljini koja je bila u njezinoj torbi.
»Mene se ne može ograničiti unutar krhke ograde običaja neke zemlje7—«
»Henrik V«, prekine je on.
»Opa, dobar poznavatelj Shakespearea.«
»Uspjeli su mi ponešto utuviti u glavu u Gordonstounu.« Kimne barmenu i
pokraj Oslina lakta stvori se čaša široka oboda u kojoj se pjenio šampanjac. »U
stankama između sveg onog silnog planinarenja i jedrenja.«
»Naravno da jedriš...«
»Zašto naravno?«
»Izgledaš poput Vikinga; vjerojatno si dosta veslao. Imaš li možda kakav
vikinški brod usidren nedaleko odavde?«
»Žao mi je. Samo Vauxhall mog ujaka Dickieja.«
»Vidim da se vas dvoje lijepo slažete«, ubaci se Sally smijući se i sjedne
pokraj njih. »Os, naš kum« - Lord Mountbatten - »Philov je ujak, eto odakle se
znamo. Ujak Dickie rekao je da Phil ne poznaje nikoga u Londonu pa me pitao
znam li neku dragu djevojku koja bi mu mogla praviti društvo u izlascima—«
»Dragu djevojku«, zastenje Osla i otpije popriličan gutljaj šampanjca. »Nema
goreg nego kada te smatraju dragom.«
»Ja te ne smatram dragom«, odgovori princ.
»Molim te, nemoj mi toliko laskati«, nastavi ona i zabaci glavu unatrag.
»Kakva sam onda?«
»Najljepše stvorenje u radnome kombinezonu koje sam ikada vidio.«
»Trebao bi me vidjeti kako zakovicama spajam dva komada lima.«
»Kad god želiš, princezo.«
»Idemo li onda na ples?« progunđa Sally. »Idi gore i presvući se, Os!«
Princ Philip je odmjeri. »Kada bih se s tobom kladio...«
»Oprez«, upozori ga Osla. »Ja od oklada ne odustajem.«
»Poznata je po tome«, složi se Sally. »U školi gospođice Fenton, djevojke iz
višeg razreda kladile su se da se neće usuditi usuti prašak koji izaziva svrbež u
ravnateljičine gaćice.«
Philip pogleda Oslu s visine od metar osamdeset i ponovno se naceri. »I, jesi
li to učinila?«

7
HENRIK PETI. Sabrana djela Williama Shakespearea, Knjiga prva, Historije, Matica
Hrvatska, Zagreb MMVI. Prijevod Mate Maras.

19
 Knjige.Club Books

»Naravno da jesam. Zatim sam joj ukrala halter, popela se na krov kapelice i
objesila ga na križ. Digla je popriličnu dreku zbog toga. Kakav ti izazov imaš za
mene?«
»Pođi na ples u ovome u čemu si sada«, predloži joj princ. »Nemoj se presvući
u to nešto satensko što imaš u torbi.«
»Može.« Osla ispije šampanjac i oni smijući se krenu iz glavnoga salona.
Gospodin Gibbs namigne Osli dok je otvarao vrata. Ona je upijala studenu,
zvjezdanu noć pred sobom - na nebu nad Londonom zbog zamračenja mogle su
se vidjeti zvijezde - zatim pogleda princa Philipa preko ramena. I on je zastao
i podigao glavu. Osjećajući kako joj se šampanjac pjenuša u venama, gurne ruku
u torbu. »Smijem li barem obuti ovo?« Izvuče par cipela za ples: zelene satenske
sandale s blještavim kristalima. »Princeza ne može plesati kongu bez svojih
staklenih cipelica.«
»Smiješ.« Princ Philip uzme sandale pa njezinu ruku stavi na svoje rame.
»Drži se čvrsto...« Klekne na stubama Claridgeʼsa i otkopča Osline čizme, pričeka
da ih ona izuje pa joj skine vunene čarape. Nazuje joj satenske sandale. Imao
je preplanule prste koji su na slaboj mjesečini izgledali još tamniji u odnosu na
njezine bijele gležnjeve. Podigne pogled, oči su mu bile u sjeni.
»Ti to ozbiljno?« Osla se nasmije. »S koliko si cura ovo pokušao, mornaru?«
I on se nasmije, nemoćan zadržati ozbiljan izraz lica. Počeo se tako jako
smijati da je gotovo pao preko nje, čelom na trenutak dotičući Oslino koljeno, a
ona njegovu svijetlu kosu. Njegovi prsti, topli u hladnoj noći, i dalje su bili
obavijeni oko njezina gležnja. Primijeti kako prolaznici pilje u djevojku u radnom
kombinezonu na stubama najfinijeg hotela u Mayfairu, dok muškarac u
mornaričkoj odori kleči pred njom na jednom koljenu, pa zaigrano udari Philipa
po ramenu. »Dosta je bilo upucavanja.«
On ustane. »Kako želiš.«
Njišući se u ritmu glazbe, spustili su se raskošnim stubištem prekrivenim
tepihom u podzemni dio kluba Café de Paris i ondje dočekali Novu godinu
plešući. »Nisam znala da u Grčkoj plešu fokstrot!« viknula je Osla kako bi
nadglasala prodoran zvuk trombona dok se vrtjela u Philipovu zagrljaju. On je
plesao brzo i spretno.
»Ja nisam Grk...« Zavrtio ju je pa Osla sva zadihana nije mogla govoriti, sve
dok glazba nije usporila i prešla u sanjivi valcer. I Philip je usporio, popravio
raskuštranu kosu i primio Oslu oko struka. Osla spusti svoju ruku u njegovu pa
lagano uhvate ritam.
»Kako to misliš - nisi Grk?« Upitala je dok su se parovi oko njih sudarali i
smijali. Café de Paris imao je toplu intimnu atmosferu s kojom se nijedan drugi
noćni klub u Londonu nije mogao mjeriti, možda zato što je bio otprilike šest
metara pod zemljom. Činilo se da je u njemu glazba uvijek glasnija, šampanjac
hladniji, krv vrelija, šapat prisniji.

20
 Knjige.Club Books

Philip slegne ramenima. »Odnijeli su me s Krfa u kutiji Za voće dok mi još

nije bila ni godina dana, malo prije negoli je nahrupila horda revolucionara.
Nisam proveo puno vremena ondje, ne govorim najbolje taj jezik, niti imam
razloga za to.«
Drugim riječima, neće biti kralj, znala je Osla. Bilo joj je poznato da se grčka
kraljevska obitelj uspjela vratiti na vlast, ali Philip je bio daleko u nasljednom
redu, a zbog engleskog djeda i engleskog ujaka izgledao je i zvučao poput bilo
kojeg od kraljevih nećaka. »Zvučiš više engleski nego ja.«
»Ti si Kanađanka...«
»... i nijedna od djevojaka s kojima sam se predstavila na dvoru nikada neće
dopustiti da to zaboravim. Ali sve do svoje desete godine imala sam njemački
naglasak.«
»Da nisi švapski špijun?« Podigne obrvu. »Ja ne znam nijednu vojnu tajnu
zbog koje bi ti se isplatilo zavesti me, no nadam se da zbog toga nećeš odustati.«
»Jako si nevaljao za princa. Prava napast.«
»Svi najbolji su takvi. Zašto si imala njemački naglasak?«
»Majka se rastala od oca i vratila u Englesku kada sam bila mala.« Osla se
zavrti ispod njegove ruke pa mu se vrati u naručje. »Poslala me na seosko imanje
s njemačkom guvernantom, gdje sam ponedjeljkom, srijedom i petkom govorila
isključivo na njemačkom, a utorkom, četvrtkom i subotom na francuskom. Sve
dok nisam krenula u internat, na engleskom sam govorila samo jedan dan u tjednu
i to s njemačkim naglaskom.«
»Kanađanka koja zvuči poput Njemice i živi u Engleskoj.« Philip prijeđe na
njemački. »A koja od tih zemalja može doista pretendirati na srce Osle Kendall?«
»England für immer, mein Prinz8«, odgovori Osla i prijeđe ponovno na
engleski, prije negoli ih netko doista optuži da su njemački špijuni u toj sobi punoj
pripitih, domoljubnih Londonaca. »Izvrsno govoriš njemački. Jesi li ga govorio i
doma?«
On se nasmije, ali pomalo resko. »Što podrazumijevaš pod ‘dom’? Ovih dana
spavam na krevetu na rasklapanje u blagovaonici kod ujaka Dickieja. Dom je
mjesto kamo me pozovu u goste ili gdje imam rođake.«
»To mi je poznato.«
Sumnjičavo ju je pogledao.
»Trenutačno dijelim stan sa Sally. Prije toga živjela sam s nekim groznim
rođacima u Montrealu kojima to nije bilo posebno drago, a još prije toga djed je
dopuštao da stanujem kod njega tijekom sezone balova.« Osla slegne ramenima.
»Moja majka ima dugoročno unajmljen apartman u Claridge’su, ali ondje nisam
dobrodošla dulje od jedne noći, a otac je umro prije dosta godina. Ne bih ti mogla

8
Engleska zauvijek, moj prinče.

21
 Knjige.Club Books

reći gdje je moj dom.« Usne joj se razvuku u blistavi osmijeh. »Ali sigurno se
neću uzbuđivati zbog toga! Svi moji prijatelji koji još uvijek žive u
roditeljskome domu dali bi sve da se odsele, e pa onda, kome se tu posrećilo?«
»U ovome trenutku?« Philip je obgrli oko struka. »Meni.«
Neko su vrijeme u tišini plesali valcer, dok su im se tijela s lakoćom njihala.
Plesni podij bio je ljepljiv od prolivenoga šampanjca; orkestar nije prestajao
svirati. Bila su skoro četiri sata izjutra, ali podij je još uvijek bio krcat. Nitko nije
želio stati, uključujući Oslu. Pogledala je preko Philipova ramena i na
zidu ugledala plakat. Sličnih plakata koji su navješćivali pobjedu bilo je posvuda,
nicali su po Londonu kao gljive poslije kiše: JEDNOM SMO IH VEĆ
POBIJEDILI, POBIJEDIT ĆEMO IH OPET!
»Da barem napokon počne«, reče Osla. »Ovo čekanje... znamo da će nas
napasti. Dio mene želi da to jednostavno učine. Što prije rat počne, prije će se
završiti.«
»Valjda je tako«, odgovori on kratko i pomakne obraz, tako da se naslanjao
na njezinu kosu i više se nisu gledali u oči. Osla zažali što je to rekla. Lako je njoj
bilo govoriti kako želi da rat što prije počne kada ona, kao predstavnica nježnijeg
spola, neće ratovati. Osla je smatrala da se svi moraju boriti za kralja i domovinu,
ali je također bila svjesna da je iz ženskoga kuta to bilo čisto teoretiziranje.
»Ja se doista želim boriti«, reče Philip u Oslinu kosu, kao da joj čita misli.
»Isploviti na pučinu, dati svoj doprinos. Uglavnom kako bi se ljudi prestali pitati
jesam li potajno Švabo.«
»Molim?«
»Tri moje sestre udale su se za naciste. Mislim, oni nisu bili nacisti tada...
Zato bih volio začepiti usta onima koji misle da sam i ja pomalo sumnjiv zbog
onoga što simpatiziraju članovi moje obitelj.«
»Ja bih voljela začepiti usta svima koji smatraju da šašava debitantica nije u
stanju raditi bilo što korisno. Hoćeš li uskoro isploviti?«
»Ne znam. Da se mene pita, već bih sutra bio na bojnom brodu. Ujak Dickie
mi pokušava pomoći u tome. Možda se ostvari idući tjedan, možda tek za godinu
dana.«
Neka bude za godinu dana, pomisli Osla osjećajući njegovo čvrsto koščato
rame pod rukom. »Znači, bit ćeš na pučini, lovit ćeš njemačke podmornice, a ja
ću zakivati limove u Sloughu nije loše za bedastu pripadnicu visokog društva i
pomalo sumnjivog princa.«
»Ti možeš učiniti puno više od zakivanja Umova.« Privije ju k sebi, ne
skidajući obraz s njezine kose. »Jesi li pitala ujaka Dickieja ima li išta u
Ministarstvu rata što može raditi djevojka s tvojim znanjem jezika?«
»Radije ću izrađivati avione Hurricane, naporno fizički raditi. Činiti nešto
važnije za našu borbu nego udarati po tipkama pisaće mašine.«
»Ta borba - jesi li se zbog nje toliko trudila vratiti iz Montreala?«
22
 Knjige.Club Books

»Kada je tvoja zemlja u opasnosti, a ti imaš dovoljno godina da je možeš

braniti, onda to i učiniš«, odgovori Osla odlučno. »Ne izgovaraš se na kanadsku
putovnicu...«
»Ili na grčku putovnicu...«
»... i pobjegneš na neko sigurnije mjesto. To jednostavno ne dolazi u obzir.«
»Potpuno se slažem.«
Valcer završi. Osla zakorači unatrag i pogleda princa. »Trebala bih se vratiti
kući«, reče sa žaljenjem. »Mrtva sam umorna.«
Philip odveze Oslu i Sally koja je zijevala u Old Windsor, vozeći isto onako
energično kao što je i plesao. Pomogne Sally da se izvuče sa stražnjeg sjedala;
ona ga sneno ovlaš poljubi u obraz i polako krene na drugu stranu mračne ulice.
Osla začuje pljeskanje vode, uzvik, pa Sallyn ogorčeni glas: »Čuvaj cipele, Osla,
pred našim vratima je jezero...«
»Najbolje da ponovno obujem čizme«, nasmije se Osla i ispruži ruku prema
kopči od štrasa, ali Philip je podigne u naručje.
»Ne smijemo dopustiti da se unište staklene cipelice, princezo.«
»Ma, molim te«, otpuhne Osla i obavije ruke oko njegova vrata. »Imaš li još
koju smicalicu, mornaru?«
Gotovo je osjetila kako se on smiješi dok ju je nosio kroz mrak. Osline čizme
i torba, prebačene preko njezina lakta, njihale su se iza njegovih leđa. Mirisao je
na kolonjsku vodu i šampanjac. Philipova kosa, raskuštrana i vlažna od plesanja,
blago se kovrčala na njegovu vratu, na mjestu na kojem je ona ispreplela ruke.
Gacao je kroz lokvu, i prije nego što je stigao spustiti Oslu na stube, ona svojim
usnama okrzne njegove.
»Da i to maknemo s dnevnog reda«, reče drsko. »Kako ne bi bilo one grozne
hoćemo li-nećemo atmosfere na stubama.«.
»Još me nikada nije poljubila djevojka samo zato da to makne s dnevnog
reda.« Njegove usne, gotovo naslonjene na njezine, smiješile su se. »Hajdemo
onda to napraviti kako se spada...«
Ljubio ju je bez žurbe, opušteno, ne ispuštajući je iz naručja. Njegov je
poljubac imao okus modrog, suncem zagrijanog mora i Osla u jednom trenutku
ispusti čizme koje padnu u lokvu.
Naposljetku je spusti pa su trenutak stajali u tami, dok je Osla dolazila do
daha.
»Ne znam kada ću isploviti«, oglasi se on napokon. »Ali prije nego što odem
volio bih te ponovno vidjeti.«
»S nama baš i nije zabavno. Kada ne zakivamo duraluminij, Sal i ja jedemo
kašu i zafrkavamo se uz gramofonske ploče. Prava dosada.«
»Cisto sumnjam da s tobom može biti dosadno. Zapravo, kladim se u
suprotno. Siguran sam da te je teško zaboraviti, Osla Kendall.«

23
 Knjige.Club Books

Na pamet joj je pao čitav niz lepršavih, koketnih odgovora. Cijeli svoj život
očijukala je instinktivno, u samoobrani. I ti igraš istu igru, pomislila je gledajući
Philipa. Šarmantan si prema svima kako se ni s kim ne bi previše zbližio. Uvijek
je bilo ljudi koji su se nastojali zbližiti s lijepom brinetom čiji je kum bio lord
Mountbatten i kojoj je otac ostavio u nasljedstvo pozamašnu količinu dionica
Kanadske nacionalne željeznice. Osla se mogla kladiti da je bilo još više onih koji
su se trudili zbližiti s naočitim princem, unatoč ukaljanom ugledu zbog šurjaka
nacista.
»Dođi mi u posjet koju god večer želiš, Philipe«, reče Osla jednostavno, ne
igrajući nikakve igrice. Osjetila je kako joj srce snažno tuče kada je on dotaknuo
prstima svoj šešir i krenuo natrag prema Vauxhallu. Bio je osvit 1940. Novu je
godinu dočekala u društvu princa, plešući u radnome kombinezonu i satenskim
sandalama. Zapitala se što će joj ta godina još donijeti.

24
 Knjige.Club Books

3. poglavlje

Lipanj 1940.

ab se svojski trudila zadubiti u primjerak Sajma taštine posuđenog iz

M knjižnice, ali čak ni scena u kojoj Becky Sharp baca rječnik kroz prozor
kočije nije mogla zaokupiti njezinu pažnju u prepunom vlaku iz Londona, kad se
muškarac u sjedalu preko puta nje počeo dirati kroz džep hlača.
»Kako se zoveš?« promrmljao je umilno još dok je Mab dovlačila svoj smeđi
kartonski kofer u vagon. Dobacila mu je svoj najledeniji pogled. Bio je primoran
pomaknuti se u stranu kada se odjeljak ispunio muškarcima u odorama koji su s
nadom slijedili prekrasnu brinetu u kaputu obrubljenom krznom. Ali dok je vlak
brekćući vozio iz Londona na sjever, iz odjeljka je na svakoj od postaja netko od
vojnika izašao. Kada su ostali samo Mab i brineta, onaj je tip nastavio mrmljati.
»Daj se nasmiješi, mala!« Mab ga je ignorirala. Na podu odjeljka ležale su
novine umrljane blatnjavim otiscima čizama, pa je i njih pokušavala ignorirati -
naslov je vrištao o Dunkirku i katastrofi.
»Mi smo sljedeći«, rekla je Mabina majka nakon što su jedna za drugom pale
Danska, Norveška, Belgija, Nizozemska, otkotrljale se kao kamene gromade
preko ruba litice. Zatim je čak i vražja Francuska pala pa je gospođa Churt još
turobnije odmahivala glavom. »Mi smo sljedeći«, govorila je svima koji su željeli
slušati pa je Mab poludjela na nju. Mama, možeš li molim te prestati govoriti o
švapskim ubojicama i silovateljima i o svemu onome što bi nam mogli napraviti?
Bila je to grozna svađa, prva od mnogih otkako je Mab počela nagovarati majku
da napusti London zajedno s Lucy. Samo nakratko, rekla je, a majka
je odgovorila: Iz Shoreditcha odlazim samo s nogama naprijed, u lijesu.
Ta je svađa bila toliko strašna pa je bilo dobro što je Mab prije tjedan dana
dobila neobičan poziv u vezi namještenja u Buckinghamshireu. Lucy nije
shvaćala da ona odlazi; kada ju je toga jutra prije polaska Mab čvrsto zagrlila,
samo je nakrenula glavu na jednu stranu i rekla »Večer!«, što je značilo Vidimo
se navečer!
Nećemo se vidjeti večeras, Luce. Mab nije provela nijednu noć daleko od
Luce, baš nijednu.
No dobro, ponovno će vlakom u London čim dobije prvi slobodan dan. Kakav
god bio taj posao, moralo je biti slobodnih dana, pa čak i u vrijeme rata. Možda
uvjeti stanovanja u - kako se ono zvao gradić? - budu dovoljno pristojni pa uspije
25
 Knjige.Club Books

preseliti svoju obitelj onamo. Bolje da žive u nekoj zabiti okruženi zelenim
poljima, nego u Londonu kojemu je prijetilo bombardiranje... Mab se sva stresla
pa nastavila čitati Sajam taštine u kojem je Becky Sharp zbog novog posla također
putovala na selo, ali ne previše zabrinuta mogućnošću napada na njezinu
domovinu. U Beckyno doba mogao ih je napasti samo Napokon, ali Napokon nije
imao proklete Messerschmitte, zar ne?
»Kako se ti zoveš, ljepotice?« Ljigavac prebaci pažnju na sićušnu brinetu u
kaputu s krznom, koja je osim njih dvoje bila jedina preostala putnica u odjeljku.
Ponovno je počeo micati ruku u džepu. »Samo jedan osmijeh, krasotice...«
Brineta digne pogled sa svoje knjige i porumeni pa se Mab zapita hoće li ona
morati intervenirati. Obično se pridržavala strogoga pravila svih Londonaca da ne
gura nos u tuda posla, ali brineta je izgledala poput janjeta u šumi. Pripadala je
onoj vrsti žena koje je Mab istovremeno pomalo prezirala i zavidjela im - skupo
odjevena, njegovane kože kakvu bi u sentimentalnim romanima opisali kao
porculansku, sićušne figure kakvu su sve žene priželjkivale imati, a svaki
muškarac priželjkivao doticati. Ukratko, uobičajena bedasta debitantica koja je
odrasla jašući ponije, a neće morati ni prstom mrdnuti da upeca imućnog
i obrazovanog muža. Sve u svemu, potpuno beskorisna. Bilo koja djevojka iz
Shoreditcha bez problema se mogla nositi sa zavodnikom iz vlaka, ali ovoj mrvici
nije bilo spasa.
Mab spusti Sajam taštine na sjedalo, iziritirana ljigavcem, ali poprilično ljuta
i na brinetu, jer ju je trebalo spašavati. Ali prije nego što je stigla prasnuti Čuj, ti...
brineta progovori.
»Bože moj, gle koliki šator u tvojim hlačama. Ne mogu reći da sam ikada
vidjela nešto tako očito. Većina frajera dosad bi već na neki nevjerojatno
kreativan način upotrijebila svoj šešir.«
Muškarčeva ruka se smrzla. Brineta nagne glavu u stranu, a oči joj se naivno
rašire. »Je li sve u redu? Patiš li? U ovakvim situacijama frajeri obično izgledaju
kao da ih jako boli, uvijek sam se pitala zašto...«
Tip je, primijeti Mab, pocrvenio poput cikle i izvukao ruku iz džepa.
»... Ne, ozbiljno, trebaš li liječnika? Ne izgledaš baš najbolje.«
Muškarac pobjegne iz odjeljka mrmljajući. »Želim ti što skoriji oporavak!«
vikne sićušna brineta za njim, a zatim sjajnih očiju pogleda Mab. »Dobro sam ga
sredila.« S očitim zadovoljstvom prekriži noge u svilenim čarapama.
»Jako dobro!« nije mogla ne priznati Mab. Ispostavilo se da je ‘mrvica’ ipak
tvrd orah, iako nije izgledala ni dana starije od osamnaest godina. »Kada se ja
želim riješiti takvoga tipa, oslonim se na ledeni pogled i udarac u potkoljenicu.«
»Ja, pak, da mi život o tome ovisi, ne bih bila u stanju nekome uputiti takav
pogled. Ovo se lice jednostavno odbija mrštiti. Čak i kada se potrudim, mladići
mi kažu da izgledam baš slatko. Nema ničega što me može tako razljutiti kao kada
mi kažu da izgledam slatko, a ja kipim u sebi. S druge strane, ti si visoka i imaš

26
 Knjige.Club Books

obrve poput carice pa ti je i pogled vjerojatno ubojit?« Nagnula je glavu u stranu

kao da očekuje demonstraciju.
Mab se spremala nastaviti čitati knjigu, ali nije mogla odoljeti. Podigne obrvu,
pogleda je svisoka i izvije usnu.
»E to je pogled od kojega se čovjek smrzne!« Brineta ispruži ruku. »Osla
Kendall.«
Mab je prihvati, iznenadivši se kada je osjetila da brineta ima žuljeve. »Mab
Churt.«
»Mab, sjajno.« Osli se svidjelo. »Da sam morala pogađati, rekla bih Boadicea
ili Scarlett O’Hara; netko tko bi umio upravljati kočijom s oštricama na kotačima
ili pucati u Jenkija na stubištu svoje kuće. Meni je dopalo ime Osla jer je moja
majka nakon posjeta Oslu govorila kako je to prekrasan grad. Pod time je zapravo
mislila da sam začeta ondje. I tako ja nosim ime grada po kojem su se sada
razmiljeli Nijemci, pa pokušavam na to ne gledati kao na pretkazanje.«
»Moglo je biti i gore. Zamisli da si začeta u Birminghamu?« Mab je i dalje
pokušavala shvatiti zašto djevojka s otmjenim mayfairskim naglaskom ima ruke
ogrubjele od rada. »Pretpostavljam da žuljeve nisi dobila u internatu.«
»Radila sam na izradi Hurricanea u tvornici Hawker Siddeley u
Colnbrooku.« Osla salutira. »Tko zna što ću sada raditi. Pozvali su me na
razgovor za posao u Londonu, nakon kojega sam dobila vrlo neobičan poziv da
pođem u postaju Bletchley—«
»Ali i ja idem onamo«, reče Mab iznenađeno i iz torbice izvuče pismo koje ju
je zbunilo kada je stiglo u Shoreditch.
Pogleda u stranu i u Oslinoj ruci ugleda istovjetnu omotnicu. Ispruže listove
jedan pokraj drugoga. U Oslinom je pismu pisalo:

Molimo javite se u Postaju X u Bletchleyju u

Buckinghamshireu za sedam dana.
Vaša poštanska adresa bit će Pretinac 111, na
ime Ministarstvo vanjskih poslova. To je sve što
trebate znati.

Zapovjednik Denniston

Mabino pismo imalo je službeniji ton - Po nalogu Šefa tajništva obavještavam

vas da ste odabrani na mjesto privremene službenice... na novu dužnost trebate
se javiti za četiri dana, tako što ćete putovati vlakom koji polazi sa željezničkog
kolodvora Euston (London) u 10:40 do treće postaje (Bletchley) - ali odredište je
očito bilo isto.

27
 Knjige.Club Books

»Sve čudnije i čudnije.« Osla je izgledala zamišljeno. »Predajem se. Nikad u

životu nisam čula za Bletchley, a još manje za Postaju X.«
»Ni ja nisam«, reče Mab, i zažali što nije rekla »Nisam ni ja.« Zbog Oslina
uglađena glasa i neusiljena govora osjećala se pomalo nelagodno. »I ja sam u
Londonu bila na razgovoru za posao. Zanimalo ih je kako tipkam i stenografiram.
Vjerojatno su moje ime dobili od škole u kojoj sam lani pohađala tečaj za tajnice.«
»Mene nisu ništa pitali u vezi s tipkanjem. Jedna vrlo stroga gospođa
provjerila je kako govorim njemački i francuski, a zatim mi rekla da sam
slobodna. Otprilike nakon dva tjedna stiglo je ovo.« Osla prstom kucne o pismo.
»Baš me zanima za što im trebamo.«
Mab slegne ramenima. »Rat je. Dat ću sve od sebe da pomognem, radit ću što
god budu tražili. Međutim, meni je najvažnije da zarađujem plaću koju mogu slati
kući i da sam dovoljno blizu Londona, da mogu posjetiti obitelj svaki put
kada imam slobodan dan.«
»Ma daj, ne budi tako prozaična! Možda uletimo u vlastiti krimić, poput onih
Agathe Christie, Zagonetka. Postaje X...«
Mab je obožavala Agathu Christie. »Ubojstvo u Postaji X: slučaj Herculea
Poirota...«
»Meni se više sviđa gospođica Marple«, reče Osla odlučno. »Slika i prilika
svih mojih guvernanti usidjelica. Samo što ona ima posla s arsenom, a ne
kredom.«
»Meni je Poirot drag.« Mab prekriži noge, svjesna da su njezine cipele, koliko
god ih pažljivo laštila, izgledale jeftino prema Oslinim ručno rađenim salonkama.
Barem nemam lošije noge od njezinih, proleti Mab kroz glavu. Ma čak i bolje.
Takvo razmišljanje bilo je sitničavo i zlobno, ali Osla Kendall očito je bila
djevojka koja ima sve... »Hercule Poirot nepristrano bi saslušao djevojku poput
mene«, nastavi. »Dok sve gospođice Marple ovoga svijeta bace jedan pogled na
mene i zaključe da sam namiguša.«
Kada je vlak napokon stao na trećoj postaji, Osla uzbuđeno uzvikne »Evo
nas!«, ali Mabin entuzijazam ubrzo splasne.
S turobne i prepune postaje teglile su svoje kofere gotovo kilometar do
željezne ograde visoke barem dva i pol metra, s bodljikavom žicom na vrhu. Na
ulaznim vratima stajala su dva stražara i izgledali kao da se dosađuju. »Ne smijete
ući«, reče jedan od njih dok je Mab kopala po torbici tražeći isprave. »Nemate
propusnicu.«
Mab odmakne pramen kose s lica. Toga je jutra pomoću ukosnica napravila
savršenu valovitu frizuru, a sada je bila sva znojna i iznervirana, a valoviti
pramenovi ispadali su na sve strane. »Čujte, mi ne znamo što nam je činiti dalje...«
»Onda ste došle na pravo mjesto«, prekine je stražar provincijalnim
naglaskom koji je jedva razumjela. »Većina ljudi ovdje izgleda kao da ne znaju
ni gdje su ni što rade.«

28
 Knjige.Club Books

Mab ga hladno pogleda, ali Osla stupi naprijed razrogačenih očiju i drhtavih
usana pa se stariji stražar smilovao. »Otpratit ću vas do glavne zgrade. Ako baš
želite znati kamo ste došle,« dodao je, »ovo je Bletchley Park.«
»Što je to?« zahtijevala je odgovor Mab.
Mlađi stražar se smijuljio. »To je najveća vražja ludnica u Britaniji.«

IZ REZIDENCIJE OKRUŽENE zelenilom pucao je pogled na travnjak i maleno jezero.

Viktorijanska građevina od crvene opeke imala je veliku bakrenu kupolu i bila
načičkana prozorima i zabatima poput kuglofa kandiranim voćem. »Gotički
kič«, stresla se Osla, ali Mab je sve to očarano gledala i ne mogavši odoljeti,
skrenula je s puteljka prema jezeru. Prava vlastelinska kuća i imanje poput
Thornfield Halla ili Manderleyja, onakva u kakvoj su u romanima živjeli prikladni
neženje. Ali čak je i ovdje rat uspio čvrsto zagaziti svojom ružnom čizmom,
ostaviti trag i na imanju i na ljudima. Ružne montažne barake posvuda, ljudi koji
naoko nasumce jure stazama, manje muškaraca u odorama nego što je Mab bila
naviknuta viđati u Londonu, i svakako više žena nego što je očekivala. Užurbano
su hodale između baraka i glavne kuće, odjevene u tvid i vunu, s odsutnim
izrazima lica.
»Izgledaju kao da su zalutali u labirint bez izlaza«, primijeti Osla dok je
slijedila Mab prema jezeru, a stražar ih nestrpljivo čekao na stazi.
»Upravo tako. Što misliš, kamo smo to mi...«
Obje zastanu. Iz jezera je bauljao gol muškarac, oblijepljen travom, s kojega
se slijevala voda. U ruci je čvrsto stiskao šalicu za čaj.
»O, zdravo!« vikne veselo. »Novakinje? Već je i bilo vrijeme, kvragu!
Slobodno možeš ići, Davide«, obrati se stražaru koji je čekao. »Ja ću ih povesti u
glavnu kuću.«
Mab s olakšanjem primijeti da muškarac nije sasvim gol, već na sebi ima gaće.
Prsa su mu bila pjegava, udubljena, lice poput dobroćudnoga zmaja, potpuno
mokra kosa imala je crvenu boju telefonske govornice. »Ja sam Talbot, Giles
Talbot«, rekao je službeno dok je išao prema gomili odjeće na obali; Osla i
Mab promrmljaju svoja imena trudeći se da ne pilje u njega. »Skočio sam u jezero
po šalicu za čaj Josha Coopera. Bacio ju je u rogoz dok je pokušavao riješiti neki
zadatak. Hlače...« Giles Talbot mrmljao je dok je protresao odjeću. »Ako su mi
ih one hulje iz barake 4 ponovno sakrile...«
»Možete li nam reći kamo trebamo ići?« prekine ga uzrujana Mab. »Sigurno
postoji netko tko upravlja ovom ludnicom.«
»Da, čovjek bi mogao pomisliti da je tako.« Giles Talbot zakopča košulju i
navuče stari karirani sako. »Zapovjednik Denniston je nešto kao upravitelj. No
dobro, slijedite me.«
Krenuo je prema glavnoj zgradi skakućući prvo na jednoj pa na drugoj nozi
dok je na bose noge nazuvao cipele. Rubovi košulje mlatarali su mu po mokrim
29
 Knjige.Club Books

gaćama i golim bijelim nogama. Mab i Osla se pogledaju. »To je samo paravan«,
šapne Osla. »Čim kročimo u tu nelijepu kuću drogirat će nas, zatočiti i baciti
ključ, vidjet ćeš.«
»Ako nas pokušavaju namamiti unutra, valjda bi poslali nekoga privlačnijeg
od polugole rode«, reče Mab. »Uostalom, što će im ratni zarobljenici...«
Prostrani ulazni hodnik kuće bio je obložen hrastovinom i okružen sobama
slijeva i zdesna. Bila je tu i oglasna ploča s primjerkom londonskoga Timesa,
salon uređen u gotičkom, stilu, mramorna arkada kroz koju se vidjelo glavno
stubište... Giles ih povede u radni kabinet, prostoriju koja je očito nekoć
bila spavaća soba s ostakljenom nišom, u kojoj je krevet zamijenjen ormarićima i
koja je sada smrdjela po cigaretama. Oniži muškarac izmučenog izgleda i visokog
čela digne pogled od stola. Nije negodovao ugledavši Gilesove gole noge, samo
primijeti: »Vidim, pronašao si Cooperovu šalicu za čaj.«
»I još nekoliko novakinja, tek pristiglih vlakom iz Londona. Zar nisu sve
ljepše i ljepše? Dovoljno je da gospođica Kendall zatrepće očima i momci padaju
kao zrele kruške.« Giles je ozareno gledao u Oslu, zatim podigao pogled prema
Mab, koja je bila za pola glave viša od njega. »Bože, što volim visoke žene.
Nadam se da ne venete za nekim pilotom Kraljevskoga zrakoplovstva. Ne lomite
mi srce!«
Mab se premišljala bi li ga ledeno odmjerila, ali se predomisli. Cijela ta
situacija bila je toliko neobična da bi bila uvredljiva.
»Pravi se javlja da govori o nečijem izgledu, Talbote. U životu nisam vidio
nešto tako neprivlačno kao tu tvoju ekipu mršavih štrebera s Cambridgea.«
Zapovjednik Denniston - Mab pretpostavi da bi to mogao biti on - odmahivao je
glavom gledajući Gilesove gole bijele noge, zatim pregleda Osline i Mabine
isprave i pisma. »Kendall... Churt...«
»Mislim da me je preporučio moj krsni kum«, objasni Osla. »Lord
Mountbatten.«
Denniston se razvedri. »Znači, gospođica Churt je s londonskoga popisa
tajnica.« Vrati im isprave i ustane. »Dobro. Obje ste unovačene u Bletchley Park,
glavno sjedište VSKS-a9.«
Što li je to, zapita se Mab.
Kao da joj čita misli, Giles odgovori: »Viša škola za kriket i šah.«
Zapovjednik Denniston izgledao je pomalo iziritirano, ali nastavi.
»Bit ćete raspoređene u neku od baraka, a njezin voditelj upoznat će vas s
vašim radnim zadacima. Prije nego što se to dogodi, na meni je da vam objasnim
da ćete raditi na najtajnijem mjestu u Britaniji i da su sve ovdašnje aktivnosti od
presudnoga značaja za ishod rata.«

9
GC & CS - Government Code and Cypher School - Vladina škola za kodove i šifre.

30
 Knjige.Club Books

Zastane. Mab je ukočeno stajala, osjećajući da se ni Osla pokraj nje ne miče.

Kvragu, pomisli Mab. Kakvo je ovo mjesto?
On nastavi. »Posao koji ovdje obavljamo toliko je tajan da ćemo vam reći
samo ono što trebate znati, a vi nikada nećete pokušavati saznati više. Osim što
ćete čuvati tajnost unutar ovih zidina, pazit ćete što govorite i izvan njih. Naziv
ovoga mjesta nikada nećete spominjati ni obitelji ni prijateljima. Kao što ćete
primijetiti, vaši kolege ga nazivaju BP pa ćete i vi činiti isto. Najvažnije od svega,
nikada nećete odati bilo kome prirodu svog posla. Kada biste samo natuknuli o
čemu je riječ, to bi nas moglo ugroziti i preokrenuti tijek rata.«
Opet nastupi muk. Hoće li nas obučavati da budemo špijuni? Pomisli Mab
začuđeno.
»Ako vas itko pita, recite da obavljate uobičajene administrativne poslove.
Učinite da zvuči dosadno. Što dosadnije to bolje.«
»Kakav ćemo posao doista obavljati, gospodine?« iznenada upita Osla.
»Za Boga miloga, djevojko, jeste li vi uopće slušali što ja govorim?« U
Dennistonovu se glasu čulo nestrpljenje. »Ne znam što ćete vi konkretno raditi, a
ne želim ni znati pojedinosti.« Otvori jednu od ladica pisaćeg stola, izvadi dva
lista žućkastoga papira i po jedan položi ispred svake. »Ovo je Zakon o službenim
tajnama. U njemu jasno piše da ako učinite išta od onoga što sam upozorio da ne
činite, ako otkrijete i najmanju informaciju koja bi mogla biti od koristi
neprijatelju, bit ćete krive za izdaju.«
Zavlada potpuna tišina.
»A u slučaju izdaje,« nastavi blago zapovjednik Denniston, »podliježete
najstrožim zakonskim kaznama. Nisam siguran je li to u ovome trenutku vješanje
ili strijeljanje.«
Nije moglo biti tiše, ali Mab osjeti kako se i tišina smrznula. Duboko udahne.
»Smijemo li... odbiti ovu dužnost, gospodine?«
Djelovao je zatečeno. »Mi vas ni na što ne prisiljavamo; nije ovo Berlin.
Odbijete li, jednostavno ćemo vas ispratiti odavde sa strogim naputcima da nikada
ne spominjete ovo mjesto.«
... Ali onda, nikada neću saznati što se ovdje doista događa, pomisli Mab.
Spustio je pred njih dva nalivpera. »Potpišite, molim. Ili nemojte.«
Mab još jedanput udahne i potpiše se pri dnu lista. Vidjela je da Osla čini isto.
»Dobrodošle u BP«, nastavi zapovjednik Denniston i prvi im se put osmjehne.
Time je razgovor za posao bio gotov. Giles Talbot ih povede u predvorje, dok su
oko njega i dalje mlatarah vlažni rubovi košulje. Čim su se za njima zatvorila
vrata, Osla zgrabi Mab za ruku, a ni Mab se nije libila uzvratiti stisak.
»Na vašem mjestu ne bih sve to shvaćao preozbiljno.« Nevjerojatno, ali Giles
se smijuljio. »Kada ga čuješ prvi put, od tog ti govora klecaju koljena. Denniston
je bio odsutan kada sam ja došao na red pa mi je cijelu tiradu održao jedan

31
 Knjige.Club Books

pukovnik zračnih snaga koji je iz ladice izvukao pištolj i rekao da će me ustrijeliti

ako prekršim svetu tajnost i tako dalje i tako dalje. Ali naviknete se na to. Slijedite
me, hajdemo vidjeti gdje ćete stanovati...«
Mab zastane kod stubišta i prekriži ruke. »Čekaj malo, zar nam ne možeš dati
čak ni natuknicu što radite ovdje?«
»Zar nije očigledno?« Djelovao je iznenađeno. »VŠKŠ - mi je zovemo Viša
škola za kriket i šah, jer je mjesto krcato oksfordskim profesorima i šahovskim
majstorima s Cambridgea, ali pravo značenje kratice je Vladina škola za kodove
i šifre.«
Čini se da su Mab i Osla izgledale zbunjeno, jer se on naceri.
»Ovdje razbijamo njemačke kodove.«

32
 Knjige.Club Books

4. poglavlje

noga dana kada su trebale stići podstanarke iz Bletchley Parka, Beth Finch
O provela je pola sata gledajući u središte ruže.
»Ma molim te, Bethan, zovem te i zovem. Koliko već dugo njuškaš taj
cvijet?«
Nisam ga njušila, pomisli Beth, ali nije ispravila majku. Njuškanje ruže je
barem normalna stvar - ruže lijepo mirišu, svi su se slagali oko toga. Ali bilo je
onih koji nisu bili očarani ružom samo zbog njezina mirisa, već i zbog njezina
pravilna oblika, načina na koji se latice preklapaju jedna preko druge, poput stuba
koje vijugaju prema unutra... sve dublje i dublje... Znala je nježno prelaziti prstom
po toj spirali prema središtu, samo u njezinim mislima ondje nisu bili prašnici,
već spirala koja se nastavljala u beskonačnost. Zvučalo je vrlo poetično - »Što to
leži u središtu ruže?« - ali Beth nisu očaravali poetičnost ili miris. Radilo se o
njezinoj pravilnoj strukturi koja se ponavljala.
Upravo joj je zato neprimjetno proletjelo pola sata, pa njezina majka ljutito
zastane pokraj nje.
»Tek što nisu stigle, a pogledaj na što sliči ova soba!« Gospođa Finch uzme
iz Bethinih ruku vazu s cvijetom i spusti je na okvir kamina. »Smjesta obriši
zrcalo. Tko god bile te djevojke, u ovoj kući neće se imati oko čega žaliti. Premda,
pitanje je kakve su uopće, ako dolaze živjeti u podstanarstvo daleko od kuće?
Ostaviti tako obitelj radi posla...«
»Rat je«, promrmlja Beth, ali gospođa Finch bila je izvan sebe otkako su
obaviješteni da će, budući da imaju gostinsku sobu s dvama uskim krevetima,
morati primiti na stan dvije ženske osobe koje će raditi u obližnjem Bletchley
Parku.
»Nemoj mi samo govoriti da je to zbog rata. Vjetropiraste djevojke iskoristit
će bilo kakvu izliku da pobjegnu od obitelji i uvale se u nevolje.« Gospođa Finch
sitnim je i užurbanim koracima obilazila prostoriju, popravljala tabletiće na
noćnom ormariću, namještala jastučnice. Ona i Beth imale su jednaku svijetlu,
pepeljastoplavu kosu, jednake gotovo nevidljive obrve i trepavice, ali Beth je bila
mršava i držala se pogrbljeno, dok je njezina majka bila stamena, zgodna žena, s
grudima istaknutim kao pramac. »Baš me zanima kakve će to ratne poslove
obavljati usred Bletchleyja?«
»Tko zna?« Rat je prodrmao i njihovo uspavano mjestašce: obavljale su se
pripreme za zamračenje, pozivali su se ljudi da se prijave za dužnost nadzornika
33
 Knjige.Club Books

u službi za zaštitu od zračnih napada. Bletchley Park, koji se nalazio malo dalje
niz cestu, odjednom je postao središte tajanstvenih aktivnosti... svi su se pitali što
se ondje događa, pogotovo zbog priljeva žena, koje su kao i muškarci dolazile
onamo raditi. Prema pisanju novina, žene su se tih dana prihvaćale najrazličitijih
poslova - prijavljivale su se u FANY10 ili su kao pripadnice WREN-a u sklopu
Kraljevske mornarice odlazile izvan granica zemlje. Svaki put kada bi se Beth
patriotski pokušala zamisliti u nekoj od tih uloga, oblio bi je hladan znoj. Znala je
da će se i od nje očekivati da pomogne, ali ona bi se radije prijavila za nešto u
pozadini, što čak ni potpuni idiot ne bi mogao uprskati. Prva pomoć u sklopu
civilne zaštite, motanje zavoja i kuhanje čaja. Beth je za većinu poslova bila
nesposobna. To su joj govorili cijeli njezin život, i to je bila istina.
»Očekujem da podstanarke budu pristojne djevojke«, uzrujano nastavi
gospođa Finch. »Što ako nam dopadnu dvije šmizle iz Wappinga?«
»Uvjerena sam da neće«, umirivala ju je Beth. Ona čak nije bila sigurna što
točno znači šmizla; tim kritičkim izrazom njezina je majka častila sve žene koje
su nosile ruž, mirisale po francuskome parfemu ili čitale romane... S osjećajem
krivnje Beth je u džepu osjećala težinu najnovijeg romana u mekom uvezu koji je
posudila iz knjižnice. Sajam taštine.
»Otrči do pošte, Bethan.« Gospođa Finch bila je jedina koja je Beth zvala
punim imenom. »Osjećam kako počinje jedna od mojih glavobolja...« Masirala je
sljepoočnice. »Navlaži mi krpu prije nego što pođeš. Nakon pošte svrati u
trgovinu.«
»Da, majko.«
Gospođa Finch nježno je potapše po ramenu. »Majčina malena pomoćnica.«
Beth je to slušala čitav život. »Bethan je od velike pomoći«, voljela je govoriti
gospođa Finch svojim prijateljicama. »Utješno je znati da će biti uz mene kad
ostarim.«
»Možda se ipak uda«, rekla je na posljednjem sastanku Udruge žena udovica
koja je stanovala niz ulicu. Beth je u kuhinji pripremala čaj, ali staričin šapat dosta
se dobro čuo. »Dvadeset četiri godine - to još uvijek nije posve beznadno. Jedva
je u stanju progovoriti koju riječ s bilo kime, ali to većini muškaraca ne smeta.
Možda ti je ipak netko skine s vrata, Muriel.«
»Ja ne želim da mi je netko skine s vrata«, rekla je gospođa Finch odsječno,
kao da je već sve unaprijed određeno.
Barem nikome nisam teret, podsjeti Beth samu sebe. Većina usidjelica bila je
svojim obiteljima poput utega. Ona je bila utjeha, imala je svoju ulogu, bila je
malena majčina pomoćnica. Posrećilo joj se.

10
Udruga medicinskih sestara osnovana 1907., čije su se članice tijekom rata bavile
sestrinstvom, ali i obavještajnim radom.

34
 Knjige.Club Books

Cupkajući tanku pepeljastu pletenicu koja joj je visjela preko ramena, Beth je
pošla pristaviti čajnik, a zatim namočila krpu u hladnoj vodi i iscijedila je onako
kako majka voli. Odnese je gore pa pojuri obaviti preostale poslove. Sve su se
Bethine sestre nakon udaje skrasile izvan njihova mjesta, ali nije moglo proći niti
jedno poslijepodne da Beth ne dobije zadatak odlaska na poštu kako bi poslala
pismo puno majčinskih savjeta ili paketić s kakvim vezenim naputkom. Toga je
dana Beth najstarijoj sestri koja je upravo rodila poštom poslala četvrtasti paketić:
u njemu je bila jedna od majčinih ukrasnih zidnih krpa, a na njoj vijenac ružičastih
ruža oko izreke Sve ima svoje mjesto i sve je na svome mjestu. Jedna takva ukrasna
krpa visjela je i iznad Bethina kreveta, kao i iznad kreveta svakog novorođenčeta
obitelji Finch. Nikad nije prerano, govorila je majka, da se usade ispravne ideje o
tome gdje je komu mjesto.
»Jesu li stigli vaši podstanari?« upitao ju je upravitelj pošte. »Čudni ljudi, neki
od njih. Kod gospođe Bowden u svratištu Shoulder of Mutton odsjela je gomila
profesora s Cambridgea koji dolaze i odlaze u svako doba dana i noći! To se ne
bi svidjelo tvojoj majci, zar ne?« Čekao je odgovor, ali Beth je samo kimnula, kao
da je nijema. »Nešto nije u redu s tom najmlađom djevojkom Finchovih«, šapnuo
je upravitelj pošte službenici kada se Beth okrenula, a Beth je osjetila kako crveni
kao rak. Zašto nije bila u stanju čavrljati s ljudima? Zar nije bilo dovoljno to što
nije bila od pametnijih (a Beth je toga bila svjesna), već je usto morala biti još i
tako zbunjena i nespretna? Činilo se da su druge djevojke, čak i one prilično glupe,
u stanju gledati ljude u oči kada im se obraćaju. Jedna je stvar bila biti tih, a posve
druga smrznuti se poput prestrašena zeca prilikom svake socijalne interakcije. Ali
Beth si nije mogla pomoći.
Dotrčala je kući baš na vrijeme da makne čajnik s vatre. Ako ništa drugo,
obitelj Finch dobila je jamstvo da će imati podstanarke, a ne podstanare. Kada bi
život bio roman, tajanstveni podstanari bili bi galantni mladi neženje koji bi se
učas počeli natjecati tko će osvojiti njezinu ruku, a Beth nije mogla zamisliti ništa
strašnije.
»Beth«, zazove ju gospodin Finch odsutnim glasom iz naslonjača u kojem je
rješavao križaljku. »‘Slatkovodna riba iz porodice šarana’, šest slova.« Beth
prebaci pletenicu preko ramena i krene postavljati pribor za čaj na stol. »Vitica.«
»Mislio sam da je litica«
»Ako upišeš litica, onda ćeš u sedamnaest dolje imati slovo L.« Beth posegne
za čajnikom dok je pred očima jasno vidjela križaljku koju je jutros preletjela
pogledom kada je odlagala novine pokraj očeva tanjura s doručkom. »A
sedamnaest dolje je kodificirati.«
»Sedamnaest dolje - ‘sistematizirati pravila i zakone koji reguliraju neko
područje društvenoga života’, dvanaest slova - točno, kodificirati.« Otac se
nasmiješi. »Ne razumijem kako ti to uspijeva.«

35
 Knjige.Club Books

Moj jedini talent, pomisli Beth tužno. Nije umjela kuhati, nije umjela štrikati,
nije umjela razgovarati s ljudima, ali bogami, umjela je riješiti nedjeljnu križaljku
za točno osam minuta, bez ijedne greške!
»‘Jadan ili zlog usuda’, osam slova...« Započne Bethin otac, ali prije nego što
je ona stigla odgovoriti nesretan, izvana se začuju koraci i njihove podstanarke uz
lupu kofera uđu u kuću. Gospodin Finch pridrži vrata, a gospođa Finch stušti se u
prizemlje poput lasice u kokošinjac. Dok je Beth pripremala čaj, upoznavanje je
počelo. Dvije djevojke, očito mlađe od Beth, ušle su u besprijekorno čistu kuhinju
i sva se pažnja usmjerila na njih. Obje su bile brinete, ali tu se završavala sva
sličnost. Prva, umotana u kaput obrubljen krznom i s jamicama na obrazima, bila
je lijepa i imala je vrlo otmjen naglasak. Druga je bila visoka otprilike metar
osamdeset, strogih crta lica i savršeno našminkana, s crvenim ružem i crnim
obrvama zaobljenim poput sablji. Bethino srce spusti se u pete. Bile su to upravo
onakve djevojke u čijem se društvu osjećala nespretnom, tupavom i, da,
nesretnom.
»Drago mi je«, uspije procijediti gospođa Finch kroz stisnute usne, »što vam
mogu poželjeti dobrodošlicu u svojoj kući.« Pogledom je od glave do pete
odmjeravala višu brinetu, koja joj uzvrati hladnim pogledom. Šmizla, Beth je
znala da je majka zaključila. Tko zna što misli o djevojci s jamicama na obrazima,
ali ova s obrvama bez sumnje je bila svrstana u lake ženske prije nego što je
progovorila ijednu riječ.
»I nama je tako drago što su nas poslali ovamo«, oduševljeno je rekla djevojka
s jamicama na obrazima, dok je ubrzano treptala uvijenim trepavicama. »Fine
ljude čovjek lako prepozna, zar ne? Sve mi je bilo jasno čim sam ugledala vaš
apsolutno savršeni povrtnjak...«
Beth primijeti kako se njezina majka polako topi slušajući uglađeni
mayfairski naglasak. »Doista se nadam da će vam ovdje biti komforno«, odgovori
majka, trudeći se oko vlastita izražavanja. »Dijelit ćete sobu na prvome katu,
odmah do moje kćeri. Zahod - mislim, toalet - nalazi se u dnu vrta.«
»Vani?« Niža brineta izgledala je zatečeno. Viša je pogleda, vidjelo se da je
sve to zabavlja.
»Naviknut ćeš se, Osla Kendall. Ja nikad nisam živjela u stanu sa zahodom.«
»Ma daj šuti, kraljice Mab!«
Gospođa Finch se namršti. »I, što ćete vi mlade dame raditi u Bletchley
Parku?«
»Administrativne poslove«, odgovori Osla neusiljeno. »Kakva dosada.«
Nakon još malo mrštenja Bethina majka odluči zasad ne inzistirati. »Svjetla
gasimo u deset. Topla kupka svaki ponedjeljak, bez nepotrebna brčkanja u kadi.
»Imamo telefon,« doda ponosno - malo kuća u mjestu ga je imalo - »ali koristimo
ga samo za važne pozive. Molim vas, slijedite me gore...«

36
 Knjige.Club Books

Činilo se da kuhinja odzvanja tišinom nakon što su najnoviji članovi

kućanstva izašli. Otac, koji nakon rukovanja nije prozborio ni riječ, ponovno
sjedne i nastavi čitati novine. Beth se zagleda u pladanj s čajem, trljajući ruke
gore-dolje po pregači.
»Bethan...« Gospođa Finch vrati se u kuhinju. »Zašto stojiš? Odnesi čaj gore.«
Beth brže-bolje pobjegne, sretna što neće biti primorana slušati majčinu
analizu dviju podstanarki koja je neminovno slijedila. Zastane ispred gostinske
sobe, skupljajući hrabrost da pokuca, i začuje šuškanje dok su raspakiravale
kofere.
»... jedna topla kupka tjedno?« Mabin glas zvučao je oštro i prezrivo. »Ja to
zovem škrtošću. Ne zahtijevam vruću vodu; nemam ništa protiv pranja spužvom
i hladnom vodom, ali kako god bilo, želim imati čistu kosu.«
»Barem imamo toaletni stolić s umivaonikom... pozdrav još jedanput!«
uzvikne Osla Kendall kad je Beth ušla. »Čaj, divno. Baš si draga.«
Beth se nije mogla sjetiti da joj je itko ikada rekao da je draga. »Ostavljam
vas...« promrmlja, ali kada je ugledala da vade primjerak Sajma taštine iz jedne
od torbi, nehotice usklikne: »O! Ta je dobra.«
»Pročitala si je?«
Beth pocrveni do korijena kose. »Nemojte reći mojoj majci.«
»Ni u snu!« Osla uzme kolačić s porculanskoga tanjurića gospođe Finch.
»Nitko ne bi trebao govoriti svojoj majci više od trećine onoga što radi u životu.
Dođi, sjedni pokraj nas da čavrljamo...«
Beth ni sama nije bila svjesna da je sjela na rub Oslina kreveta. Nije
sudjelovala u razgovoru; jedva je prozborila koju riječ dok su djevojke
izmjenjivale mišljenja o Thackerayju i o tome trebaju li osnovati čitateljski klub,
ali obje bi joj se povremeno nasmiješile, ohrabrujući je pogledima da se i ona
uključi.
Možda ipak nisu bile toliko zastrašujuće.
Zar ne postoje u životu svakoga čovjeka kratka poglavlja, naoko nevažna,
pročitala je Beth u Sajmu taštine upravo toga jutra, koja ipak utječu na daljnji tijek
događaja?
Bilo je prerano za reći... ali možda se upravo ovo pokaže kao jedno od njih.

37
 Knjige.Club Books

DVANAEST DANA
DO KRALJEVSKOGA
VJENČANJA
8. studenoga 1947.

38
 Knjige.Club Books

5. poglavlje

U SATU

ri djevojke i knjiga - tako je sve počelo.

T Barem se tako činilo ženi u psihijatrijskoj bolnici, dok je ležala u svojoj
sobi boreći se s koktelom letargije koji su joj ubrizgali u vene.
»Naša institucija vrlo je progresivna«, rekao joj je proćelavi liječnik kada je
prvi put stigla u sanatorij Clockwell, pljujući i otimajući se. Prije gotovo tri i pol
godine, 6. lipnja, na dan iskrcavanja Saveznika u Normandiji, na dan kada je
počelo oslobađanje Europe i njezino zatočeništvo. »Možda ste čuli jezive priče o
pacijentima koje lancima vezuju za zid, polijevaju hladnom vodom iz šmrka i tako
dalje. Mi ovdje vjerujemo u nježno ophođenje, umjerenu fizičku aktivnost, u
sedative za smirenje živaca, gospođice Liddell.«
»To nije moje ime«, zarežala je.
On ju je ignorirao. »Budite dobra djevojka, pijte tablete.« Tablete ujutro,
tablete uvečer, tablete zbog kojih joj se činilo da magla putuje njezinim venama u
lubanju i ona gubi dodir sa stvarnošću - kome je u takvom stanju bilo do umjerenih
aktivnosti? Bilo je tupih alatki za rad u ružičnjaku oko velike sive kamenite kuće;
mogle su se plesti košare u zajedničkom boravku; bilo je romana kojima su
nedostajale stranice - ali rijetki su pacijenti koristili nešto od toga. Štićenici
Clockwella drijemali su u naslonjačima ili su sjedili vani i žmirkali gledajući u
sunce, tupili i pospanih pogleda, omamljeni tabletama koje su gutali svakoga
jutra.
Progresivna terapija. Ovome mjestu nisu bili potrebni lanci ili elektrošokovi;
nije bilo potrebno tući pacijente ili ih zalijevati ledenom vodom. Svejedno, to je
mjesto proždiralo dušu i u njemu su ljudi polagano umirali.
Tijekom prvoga tjedna odbijala je piti ono što su joj liječnici propisali. Stoga
bi joj dali injekciju, dok su je bolničari držali kako bi je uopće mogli ubosti.
Nakon toga oteturala bi natrag u svoju ćeliju - oni su je mogli zvati sobom, ali
svaka prostorija s bravom samo s vanjske strane bila je ćelija: na prozorima
rešetke, krevet pričvršćen vijcima za pod, visok strop kako ne bi mogla doseći
svjetiljku i objesiti se.
Razmišljala je o tome da se objesi tijekom toga prvog tjedna. Ali to bi značilo
da se predala.

39
 Knjige.Club Books

»Dobro izgledate danas!« rekao je liječnik sav ozaren tijekom dnevne vizite.
»Još uvijek malo kašljete od one proljetne upale pluća, gospođice Liddell?«
Žena upisana pod imenom Alice Liddell više ga se nije ni trudila ispravljati.
Poslušno je gutala tablete, a čim bi on napustio prostoriju, otišla bi do plastične
kante koja je služila kao noćna posuda, gurnula prste u grlo i u nju povratila tablete
i žuč. Zatim bi odsutno gurnula prst u tu masu i sve dobro promiješala,
kako medicinske sestre ne bi ništa primijetile. Dosta je toga naučila u te tri i pol
godine. Kako povratiti lijekove. Kako zavarati liječnike. Kako izbjegavati
pakosne, a kako se dodvoriti ljubaznim bolničarima. Kako ne izgubiti razum
okružena ludilom... jer bilo bi lako, tako lako doista poludjeti na tom mjestu.
Ali ne ja, pomisli žena iz Bletchley Parka. Možda je sva siva u licu sjedila u
ćeliji umobolnice i kašljala, ali nije uvijek bila ovo.
Preživjet ću. Otići ću odavde.
Ali to neće biti lagano. Zidovi oko Clockvvella bili su visoki, opasani
bodljikavom žicom; obišla ih je tisuću puta. Svaki ulaz - velika vrtna vrata s
prednje strane, manji sporedni ulaz koji je koristilo osoblje - zaključavan je, a
ključeve su držali na sigurnom. Čak i kada bi mogla preko zida, najbliži grad bio
je kilometrima daleko, s one strane golih jorkširskih vrijesišta. Žena u papučama
i bolničkoj odjeći nije imala šanse; jedva bi uspjela proći bodljikavo grmlje i već
bi je uhvatili.
Već od drugoga tjedna ondje znala je da će, ako želi odatle, morati pronaći
nekoga da joj pomogne.
Prošli tjedan uspjela je prošvercati šifrirane poruke. Dva očajnička pisma,
poput poruka u boci, poslana su dvjema ženama koje nisu imale nikakva razloga
da joj pomognu.
Izdale su me, šapnula je misao.
Ti si izdala njih, uzvratila je druga.
Jesu li već dobile pisma?
Ako jesu, hoće li se odazvati?

LONDON

OSLA JE STAJALA u čipkastom kombineu i kućnom ogrtaču, i proučavala poruku

koja joj je poremetila dan. Zvuk bijesno zalupljene slušalice na drugom kraju
veze, u Yorkshireu, još uvijek joj je odzvanjao u ušima, kao i uzrujani glas
nekadašnje prijateljice. Idi kvragu, Osla Kendall.
U kutu je kucao sat, a s hrpe odjeće na krevetu sklizne plava satenska haljina
i padne na pod. Briga oko toga što će odjenuti kako bi gledala dok se princeza
Elizabeth udaje za njezina bivšeg dečka sada se činila najvećom mogućom
gluposti. Osla je odbacila šifriranu poruku. Sunčeve zrake odbile su se od

40
 Knjige.Club Books

velikog smaragda koji joj je zaručnik stavio na prst prije četiri mjeseca i bacile
zelene iskrice preko kodiranih redaka.
Da je bilo koja druga žena, razmišljala je Osla, dobila prijeteće pismo od
štićenice umobolnice, smjesta bi otrčala svojem budućem mužu. Bile su to stvari
koje zaručnici vjerojatno žele znati, primjerice, da ženi koju vole prijeti luđakinja.
Ali Osla je znala da neće nikome reći ni riječi. Nekoliko godina u Bletchley Parku
pretvaralo je svaku ženu u čvrsto zatvorenu školjku.
Osla se ponekad pitala koliko je u Britaniji bilo žena poput nje, koje su iz dana
u dan lagale svojim obiteljima o tome što su radile za vrijeme rata. Koje nikada
nisu izustile Možda sada i jesam domaćica, ali nekoć sam razbijala njemačke šifre
u baraci broj 6 ili Možda izgledam kao šupljoglava pripadnica visokoga društva,
ali ja sam prevodila vojne zapovijedi u baraci 4. Toliko njih... Potkraj rata u
Europi, u Bletchley Parku i njegovim podružnicama na svakoga muškarca bile su
četiri žene, ili se barem tako činilo po moru haljina i victory-rolls frizura koje
su na kraju svake smjene izlazile iz baraka. Gdje su sve one sada? Koliko li je
muškaraca koji su sudjelovali u ratu sada mirno sjedilo za doručkom i čitalo
novine, ne sluteći da se žena koja sjedi nasuprot njih za stolom također borila?
Možda ženama iz BP-a nisu prijetili meci i bombe, ali one su se itekako borile -
o, da, još kako su se borile. A sada su bile tek kućanice, učiteljice ili bedaste
debitantice i, kao Osla, vjerojatno su šutjele i skrivale svoje rane. Jer žene iz BP-
a bez sumnje su podnijele svoj dio ratnih žrtvi.
Žena koja je Osli poslala Vigenèreovu šifru nije bila jedina koja se pod
pritiskom slomila i završila u umobolnici, blebećući gluposti.
Vadite me odavde, pisalo je u šifriranoj poruci. Dugujete mi to.
U poruci je pisalo još mnogo toga...
Telefon prodorno zazvoni i Osla gotovo iskoči iz kože. Zgrabi slušalicu i
protisne. »Onda, hoćemo li se ipak naći?« Iznenadi je osjećaj olakšanja koji ju je
preplavio. Između nje i stare prijateljice više nije bilo toplih osjećaja, ali barem bi
imala nekoga s kime bi se zajedno suočila s tim problemom...
»S kime ćete se to naći, gospođice Kendall?« Muški glas, ljigav poput
briljantina u kosi trgovca cipelama iz Cheapsidea pokušavao je nešto iskopati,
podmetnuti. »Kamo ste krenuli? Možda na tajni sastanak s princezinim
zaručnikom?«
Osla se uspravi. Napetost je zamijenio osjećaj gnušanja. »Ne sjećam se za koji
tabloid pišete, ali prestanite govoriti gluposti i idite dovraga.« Tresne slušalicom.
Otkako su objavljene kraljevske zaruke, ti nazovi-novinari vrebali su pred
njezinim pragom u potrazi za tračevima. Nije im bilo važno što se nije imalo što
pronaći; oni su željeli pikanterije. Prije sat vremena tražila je bilo kakav izgovor
da pobjegne od njih, od cijele te histerije oko vjenčanja, daleko od Londona...
Ponovno se sjeti ljutita glasa s druge strane veze: Idi kvragu, Osla Kendall.

41
 Knjige.Club Books

»Ma neka sve ide kvragu«, reče glasno, iznenada odlučivši. »Dolazim
razgovarati s tobom, sviđalo se to tebi ili ne.«
Jer ni o čemu u vezi sa ženom u umobolnici nije se smjelo raspravljati putem
telefona, a jedina osoba s kojom je mogla razgovarati o tome živjela je u Yorku,
daleko, jako daleko od Londona.
Dakle, dvije muhe jednim udarcem.

42
 Knjige.Club Books

SEDAM GODINA PRIJE

Lipanj 1940.

43
 Knjige.Club Books

6. poglavlje

ragi Philipe: radim u prokletoj ludnici, zamišljala je Osla kako piše svojem
D svjetlokosom princu - naravno, u pismima koje je slala na Philipov brod nije
smjela opisivati pojedinosti svojeg novog posla, ali joj je prešlo u naviku da u sebi
razgovara s njim, pretvarajući svakodnevna događanja u zabavne anegdote. To ti
je mala ludnica unutar veće. Velika je Bletchley Park, mala je baraka 4. Baraku
4 jednostavno je nemoguće opisati.
Na početak svoje prve smjene stigla je točno u devet ujutro, dan nakon što je
potpisala Zakon o službenim tajnama, oduševljena što će raditi nešto puno važnije
od spajanja limova zakovicama. Sve što je željela u životu bilo je da se dokaže,
da jednom za svagda pokaže kako se bezbrižna djevojka iz Mayfaira, koja
je predstavljena kralju u opravi s biserima i perjem, može uozbiljiti i u ratno doba
služiti svojoj domovini kao i svi ostali. Da čak može raditi nešto važno...
Spajanje limova na Hurricaneima bez daljnjega je bilo korisno, ali ovo je bilo
na sasvim drugoj razini. Osla se samoj sebi zaklela da će izdržati, ma koliko teško
bilo. Jedino joj je bilo žao što ona i Mab neće raditi zajedno. Dragi Philipe:
djevojka s kojom dijelim sobu jednostavno je božanstvena pa ti zabranjujem da je
ikada upoznaš, jer bi se najvjerojatnije toga časa u nju zaljubio, a ja bih je onda
morala zamrziti. Tebe ne - jer ti si ne bi mogao pomoći; Mab bi značajno podigla
obrvu i to bi bilo to - ali ja si ne mogu priuštiti da je mrzim, jer je očito da ću
trebati saveznike ako mislim preživjeti u kući strašne gospođe Finch. Više o njoj
kasnije.
I tako su se Osla i Mab u vedro lipanjsko jutro odšetale do ulaza u Bletchley
Park, gdje je Mab raspoređena u baraku 6, a Osla u baraku 4. »Dobro...« Mab je
nakrivila svoj maleni slamnati šešir pod oštrim, elegantnim kutom. »Bude li u
tebi barem jedan prikladan neženja, barako broj 6, ti i ja ćemo se odlično slagati.«
Osla se nadala da je Mab dočekao privlačniji primjerak od onoga koji je
odgovorio na njezino kucanje: zdepasti proćelavi muškarac u šarenom vunenom
džemperu. »Pomorski odjel njemačke ratne mornarice«, rekao je umjesto
pozdrava dok je Osla ulazila u duguljastu zelenu zgradu, nalik na žabu koja
čuči pokraj glavne kuće. »Onda, znate li ga?«
»Znam li nekog njemačkog mornara?« pokušala se našaliti Osla. »Ne bih
rekla, dušo.«
On ju je upitno pogledao. Uzdahnula je i svojim besprijekornim Hochdeutsch
izgovorom izrecitirala malo Schillera. Mahnuo joj je da stane.
44
 Knjige.Club Books

»Dobro, dobro. Pomagat ćete s upisom u registre, sortiranjem brzojava,

teleprinterskim porukama...« Pokazao joj je da uđe i proveo je kroz baraku.
Između dviju velikih prostorija bila su vrata, u dnu malena soba, zatim još jedna
manja. Dugački stolovi pretrpani papirima i kartama, okretne stolice, ormari s
pretincima, zeleni metalni ormarići za spise... bilo je zagušljivo vruće, muškarci
nisu nosili sakoe, žene su rupčićima tapkale oznojena lica. S odsutnim »Možete
započeti!« prepustio je Oslu sredovječnoj ženi majčinska izgleda, koja je očitu
zbunjenost novakinje dočekala s osmijehom.
»Ne bi ti bilo jasnije ni da ti je pokušao objasniti. Ti tipovi iz Oxbridgea
beznadni su u objašnjavanju bilo čega.«
Dragi Philipe: cijeli uvod u neobičan novi posao bio je »Možete započeti!«
Sredovječna žena koja se predstavila kao gospođica Senyard upoznala ju je s
ostalima - s nekoliko cura poput Osle, s mayfairskom dikcijom i biserima oko
vrata, kao i s nekoliko očito fakultetski obrazovanih djevojaka, koje su
profesionalno i ljubazno pokazale novakinji što treba raditi. Neke su sortirale
telegrafske poruke, druge su izdvajale nepoznate njemačke pomorske šifre i
olovkom obilježavale pozivne oznake i frekvencije. Osli su dali pozamašnu hrpu
papira i perforator. »Draga, složi ove pozivne oznake po redu. To je stari promet
poruka s pomorske Enigme; ormari jadnoga gospodina Bircha prepuni su tih
papira pa je krajnje vrijeme da ih arhiviramo.«
Osla je proučavala tekst na jednom od listova: izvješće prevedeno s
njemačkog bilo je mjestimice isprekidano, kao da nisu ulovljeni čitavi dijelovi
rečenica. »Zašto je ovo na njemačkom, a ovo nije?« upitala je djevojku pokraj
sebe, kimnuvši prema karticama s ključevima za šifre i pozivnim oznakama na
kojima su tekstovi bili gotovo nerazumljivi.
»To su nedešifrirane poruke. Mi ih upišemo, uvedemo u registar, zatim
šaljemo dešifrantima iz Pomorskog odjela da ih oni razbiju. Ti su dečki stvarno
pametni«, rekla je s divljenjem. »Tko zna što i kako to rade, ali nama se ti
nedešifrirani dijelovi vraćaju na razumljivom njemačkom.«
»Aha, tako.« Znači, ondje su se obavljali važni poslovi. Osla se primila
perforatora, boreći se s osjećajem potištenosti. Bušenje rupica, slaganje papira u
registratore, spremanje registratora u ormariće - je li to doista bio najbolji način
da se iskoristi njezino znanje jezika? Valjda je uspjela ponovno doći na
mjesto gdje pravi posao obavljaju drugi. Nije se imala namjeru živcirati i nije bilo
važno da se ona istakne, samo je željela da što bolje iskoriste njezina znanja...
Nema veze, prekorila je samu sebe. Sve je važno. Uostalom, ovo je tek prvi
dan. »Što zatim radimo sa svim tim izvješćima i pozivnim oznakama, nakon što
ih vrate dešifrirane i na njemačkom?«
»Prevodimo ih, upisujemo, analiziramo. U registratorima gospođice Senyard
čuvaju se kopije svih poruka njemačke mornarice. Povremeno netko naiđe i žurno
traži kopiju nekog izvješća. Također šaljemo još neuređene dešifrirane poruke u
Admiralitet, te im raportiramo i telefonom. Imamo izravnu liniju s njima; obično
45
 Knjige.Club Books

ih zove Hinsley, jer je on časnik za vezu, ali njega znaju ignorirati pa on nakon
toga sat vremena mrmlja uvrede sebi u bradu.«
»Zašto ga ignoriraju?«
»Bi li ti povjerovala da te iz neke zabiti nazove student piskutava glasa s
Cambridgea i kaže ti gdje se nalaze njemačke podmornice u ‘vučjim čoporima’?
A kada ga pitaš odakle mu te informacije, on odgovori: Ne trebate znati.«
Dragi Philipe: u ovome trenutku Admiralitet donosi odluke o tvojoj ljubljenoj
mornarici i premještanju brodova na temelju slijeganja ramenima, podataka koji
su arhivirani u kutijama za cipele i neznanja. Vode li ovaj rat potpuni idioti? To
bi objasnilo zašto smo na pragu invazije.
Naravno da nikada ne bi napisala Philipu nešto tako malodušno. Osla se
trudila da njezina pisma budu vedra; posljednje što je čovjeku u ratu potrebno
jesu sumorne vijesti od kuće. No smjela je biti pesimistična sama sa sobom. Bilo
je sve teže zadržati dobro raspoloženje. Neprekidno je zamišljala kako bi mogao
izgledati London nakon što Švabe objese njemačke nazive ulica preko znakova za
Piccadilly i St. Johns Wood. Nitko nije o tome javno govorio, ali svi su bili jako
zabrinuti da to nije samo mogućnost, već da će se doista dogoditi.
Amerikanci nisu stizali u pomoć. Veći dio Europe bio je pod Nijemcima.
Engleska je bila sljedeća. To je bila sumorna stvarnost.
Možda ja ovdje prva ugledam tu vijest, pomisli Osla i posegne za još jednim
izvješćem. Možda će saznati prije bilo koga drugoga u zemlji - prije Churchilla,
prije kralja - kada će početi invazija, jer možda već sljedeća dekodirana njemačka
poruka bude zapovijed gomili razarača da zaplove prema Doveru. To što su
pametni dečki umjeli dešifrirati ono što Nijemci poručuju jedni drugima nije
značilo da to mogu zaustaviti.
Ne znam što radite ondje, pomisli Osla obraćajući se genijalcima koji su
razbijali kodove podmornica koje su plovile u »vučjim čoporima« i lovile brodove
poput Philipova, ali radite to brže.
Zamisli se, a onda upita: »Budući da je ovo Pomorski odjel, smijemo li u
dešifriranim izvješćima potražiti naše brodove? Vidjeti spominju li ih Nijemci u
svojim radiokomunikacijama?« Primjerice, brod Kraljevske ratne mornarice
Kent, na kojem je u tom trenutku prema Bombayu plovio izvjesni svjetlokosi
kadet... »Smijemo li uopće pitati tako nešto?« Zapovijed je bila da Bletchley ne
smiju spominjati nikome izvan njega, a o svojem poslu nisu smjeli razgovarati ni
izvan ni u samome Bletchleyju, ali ti su naputci imali dosta sivih zona. Osla nije
imala namjeru prekršiti Zakon o službenim tajnama već prvoga dana na
poslu. Dragi Philipe: objesit će me zbog veleizdaje. Ili će me možda strijeljati.
»U baraci svi razgovaramo među sobom«, stigao je umirujući odgovor. »Sve
je u redu dokle god ono što saznaš ostane unutar zidina barake. Možeš pokušati
potražiti brod ako na njemu imaš dečka, ali ne smiješ proslijediti informacije o
tome njegovoj majci.«

46
 Knjige.Club Books

To uopće neće biti problem, pomisli Osla. Philip nikada nije spominjao svoju
majku. Pričao je o sestrama, onima koje su se udale za naciste i s kojima se više
nije smio dopisivati; pričao je o sestri koja je sa cijelom svojom obitelji prije
nekoliko godina stradala u avionskoj nesreći; čak je spominjao i oca, s kojim
već dugo nije bio u bliskim odnosima - ali majku nije nikad spominjao.
»I, taj tvoj prijatelj na brodu—«
Osjeti lagano gurkanje laktom. »Zaručnik?«
»Ma ne, samo dečko«, promrmljala je Osla i nastavila perforatorom bušiti
rupice. Hodala je s dečkima od svoje šesnaeste godine, bile su to tek simpatije s
kojima je plesala do kasno u noć, nekoliko se puta čak i poljubila na stražnjem
sjedalu taksija. Ništa ozbiljno. Philip je isplovio u veljači; poznavali su se
jedva šest tjedana - odlazili su plesati u Café de Paris kada bi Osla u tvornici
Hurricanes dobila slobodnu večer; ponekad bi se on dovezao do stana koji je
dijelila s prijateljicom, ležao bi s glavom na njezinome krilu, slušali bi
gramofonske ploče i brbljali do sitnih noćnih sati. »Jesi li se zaljubila u svojeg
zgodnog princa?« zafrkavala ju je jedne večeri Sally Norton, nakon što je
iza ponoći Philip, ne žureći se, otišao.
»On nije moj princ«, odvratila je Osla. »Njemu samo treba djevojka s kojom
će se lijepo provoditi prije odlaska u rat, to je sve. Ja na njega gledam tek kao na
još jednog dečka.«
S tom razlikom što je Philip bio jedini dečko zbog kojega je sva treperila,
njegovi poljupci bili su prvi poljupci u njezinu životu koji su djelovali opasno.
Noć prije nego što je isplovio stisnuo joj je ruku jače nego inače i iznenada rekao:
»Hoćeš li mi pisati, Os? Budeš li mi pisala, pisat ću i ja tebi. Ako ćemo pravo,
nemam kome drugome pisati.«
»Pisat ću ti«, rekla je Osla ozbiljno, bez zafrkavanja.
On se nagnuo i poljubio je; bio je to jedan od onih dugih, vrućih poljubaca na
rastanku koji su trajali vječnost. Rukama joj je milovao leđa, dok je ona prstima
prolazila kroz njegovu kosu. Prije nego što se odmaknuo, spustio joj je nešto na
dlan pa se nagnuo i čvrsto pritisnuo usne na njezine stisnute prste. »Doviđenja,
princezo.«
Rastvorila je dlan i vidjela hladan odsjaj njegove mornaričke značke, nalik na
maleni broš s draguljima. Dok ju je pričvršćivala na rever, upozorila je samu sebe:
Oprez. Njezina majka vječito je radila budalu od sebe zbog pogrešnih muškaraca
i Osla je odlučila biti ona jabuka koja je pala daleko od stabla.
Oslina razmišljanja prekinuo je dolazak muškarca u isparenom džemperu,
jedan od onih učenjačkih tipova. »Možete li mi pomoći, djevojke? Treba mi ovo
izvješće...« Izdiktirao je niz brojeva.
»Napravi mu kopiju, dušo«, rekla je gospođica Senyard kad je pronašla
izvješće.

47
 Knjige.Club Books

Osla to i učini, dok je muškarac gotovo cupkao na prstima od nestrpljenja.

Osla se sjetila da je crvenokosi Giles rekao kako je Park pun profesora s Oxforda
i šahovskih majstora s Cambridgea pa se zapita gdje pak on radi - je li jedan od
onih genijalaca koji rade na srednjoj fazi procesa. Oni su nastojali razbiti šifrirane
njemačke radioporuke koje su djevojke upisale i uvele u registar, kako bi dobili
razumljiv tekst koji se mogao čitati, prevoditi, analizirati i na kraju arhivirati u
odsjecima kao što je Oslin.
»Hvala.« Muškarac otrči s kopijom izvješća, a Osla istovremeno osjeti i
zadovoljstvo i potištenost. Nastavila je uvezivati i arhivirati pozivne oznake. Nije
imala pojma što se upravo dogodilo, zašto je to jedno izvješće bilo potrebno. I
očito nikada neće ni saznati. Nema veze, nekome je to bilo važno, ona je
obavila svoj dio... međutim, bilo je jasno da je njezin posao puno jednostavniji
nego što se nadala. Tempo rada je možda bio mahnit, ali bilo tko s imalo mozga i
osjećajem za detalje mogao je uvezivati i arhivirati..
Dragi Philipe: jesam li ja jedna nezahvalna koza, jer sam prvo poželjela u
ovome ratu učiniti nešto više od bušenja duraluminijskih limova, a sada želim
učiniti nešto više od bušenja rupa perforatorom?
»Moj posao je strahovito dosadan. Hajde, ispričaj mi što ti radiš«, rekla je
Osla svojoj cimerici te večeri. Mab se upravo vratila iz poljskog zahoda. Osla je
u negližeu i gaćicama ležala na svojem uskom krevetu, nastojeći pročitati još
jedno poglavlje Sajma taštine prije gašenja svjetala. »Prvi dan - kako je bilo?«
»Nije bilo loše.« Mab je skinula kućni ogrtač koji je nosila kada je išla u
prizemlje pa je i ona ostala u negližeu i gaćicama. »Znaš da ti ne mogu reći više
od toga, zar ne? Sva ta tajnovitost; smijemo li uopće pitati jedna drugu kako je
bilo na poslu?« Mabin negliže bio je od najlona i prilično iznošen. Osla, u
svili boje breskve s umecima od francuske čipke, sjetila se hihotanja nekih
djevojaka tijekom njezine debitantske sezone koje su komentirale sirotice, misleći
pritom na debitantice koje bi dvaput u tjedan dana nosile istu odjeću... Kada je
Mab iz kofera izvadila samo četiri savršeno ispeglane haljine i objesila ih u
zajednički ormar, ona se osjećala nelagodno dok je raspakiravala svoje haljine,
kojih je u svakom slučaju bilo više od četiri.
»Znaš«, nastavila je Mab i uzela četku za kosu. »Čini mi se da naša radoznala
gazdarica ne mari puno za čuvanje tajnosti. Jesi li vidjela kako je tijekom večere
stisnula usnice kada nismo htjele odgovoriti na svako pitanje?«
»A sretno onome tko pokraj nje uspije protisnuti koju riječ.« Osla je pokušala
nešto pitati blijedu kćer umornog izgleda, ali jadna mišica nije uspjela ni pisnuti
od rafala pitanja njezine majke. Osla još uvijek nije bila sigurna zove li se
djevojka Beth ili Bess. Pitala se hoće li proći ako je tijekom cijeloga rata bude
oslovljavala s draga.
»Ono što ti mogu reći u vezi moje barake jest...« Mabina je kosa pucketala:
dok je energično prolazila četkom kroz nju. »... da je negdje u njoj moj budući
muž. Nikada u životu nisam vidjela toliko prikladnih neženja.«
48
 Knjige.Club Books

»Opa! Glamurozni dečki?«

»Rekla sam prikladni, a ne glamurozni.«
Mab se nasmijala onim svojim osmijehom koji je znao razbiti hladan oprezan
izraz na njezinu prilično strogom licu, pa je izgledala poput gusara koji je na
horizontu ugledao španjolsku galiju s blagom. Brod Njegova Veličanstva
‘Kraljica Mab’ u lovu na neženje Bletchley Parka, koji i ne slute što ih čeka,
pomisli Osla. »Je li tebi netko iz tvoje barake zapeo za oko?«
»Ali ja ne tražim dečka«, odgovori Osla neusiljeno.
Dragi Philipe: Tu je prava ludnica. I možda moj posao nije najzahtjevniji...
ali mislim da mi se sviđa ovdje...

49
 Knjige.Club Books

7. poglavlje

Lipanj 1940.

ada bi Bletchley Park imao moto, pomisli Mab, on bi bio Ne trebaš znati.
K »Izgledaju li i druge barake kao ova?« upita Mab dok su je vodili kroz
središnji hodnik barake 6.
»Ne trebate znati«, odgovori odrješito i sa škotskim naglaskom sredovječna
žena, njezina nova nadzornica. »Raspoređeni ste u Sobu za dešifriranje...« Uvela
je Mab u prostoriju s linoleumom na podu i zamračenim prozorima, u kojoj su bili
ormari za spise i drveni stolovi s nogarima. Ali Mabinu pažnju zaokupila su dva
uređaja u koja se netremice zagleda: na neobičnim napravama, sastavljenim od
različitih elemenata, isticala su se tri reda tipki, set rotora s jedne strane i nekako
pričvršćeni veliki koluti s namotanim vrpcama. Mab zaključi da izgledaju kao
kombinacija pisaće mašine, blagajne i telefonske centrale. Neka je žena sjedila i
tipkala na jednom od uređaja, pogrbljena poput Quasimoda (Zvonar crkve Notre-
Dame bio je na broju 34 popisa »100 klasičnih književnih djela za načitanu
damu«).
»Gospođica Churt, ako se ne varam?« Škotkinja povede Mab do slobodnog
uređaja. »Većina naših djevojaka je s Newnham ili Girton koledža. Na kojem ste
vi diplomirali?«
»Na Claybourn tečaju za tajnice, kao jedna od najboljih polaznica.« Pa si ti
misli, Girton koledžu. Mab nije imala namjeru dopustiti da je posrame zbog
nedostatka obrazovanja, kao što nije imala namjeru osjećati stid zbog svojeg
sintetičkog donjeg rublja, u usporedbi s Oslinim kombineima s francuskom
čipkom.
»Pretpostavljam da to neće biti problem«, nastavi Škotkinja sumnjičavo.
»Ovo je vaš Typex. Uređaj se koristi za dešifriranje poruka koje Nijemci
radiouređajima šalju svojim časnicima na terenu. Svaki rod njemačke vojske šalje
poruke koristeći vlastite ključeve i vlastitu komunikacijsku mrežu, a ključevi se
mijenjaju svaki dan. Naše postaje za presretanje love te poruke diljem Britanije i
u inozemstvu, zapisuju ih i šalju u BP. U Sobu za dešifriranje stižu vam kao
kodirane poruke.« Podigne jedan prst. »Dobit ćete postavke, različitu postavku za
svaki ključ.« Podigne drugi prst. »Namjestit ćete uređaj prema tim
postavkama.« Treći prst. »Zatim ćete utipkati kodiranu poruku u uređaj kako bi
se mogla dešifrirati na njemački. Jeste li razumjeli?«
50
 Knjige.Club Books

Ne baš. »Da, naravno.«

»Imat ćete sat vremena u podne za ručak, zahodi su vani u zasebnoj zgradi. U
ovoj baraci se radi non-stop, gospođice Churt. Četrnaest dana od devet do četiri,
zatim četrnaest dana od četiri do ponoći, zatim dvanaest dana od ponoći do
devet.«
Škotkinja je zatim žurno otišla u neki drugi odjeljak barake 6. Kada je Mab
sjela na svoje mjesto, djevojka u debelom vunenom džemperu, koja je pognuta
radila za drugim Typexom, premjesti hrpu papira bliže njoj. »To je ostatak
današnjih ‘crvenih’ poruka«, rekla je bez uvoda. »Malo kasnimo. Dečki u baraci 3
postanu razdražljivi ako im to ne vratimo do doručka. Ovo je postavka.« Pokazala
je Mab kako da namjesti Typex za dešifriranje ‘crvenih’ poruka: položaj triju
rotora, zatim nešto što je nazvala Ringstellung11, te je brzo izdiktirala brojeve od
kojih je svaki odgovarao jednome slovu abecede... Mab je pažljivo pratila
izlaganje dok joj se u glavi vrtjelo. »Slijedi provjera, kako bi bila sigurna da je
sve dobro namješteno. Podesi sva tri rotora na A pa otipkaj cijelu abecedu. Ako
svaka tipka odgovara otipkanom slovu, možeš početi. Razumiješ?«
Ne baš. »Da, naravno.«
»Zatim tipkaj svaku poruku najbrže što možeš.« Pokaže na velike kolute s
vrpcom koji su bili pričvršćeni na Typex. »Šifrirani tekst ispisivat će se kao
izvorni tekst. Ako sliči na njemački, šalji dalje. Ako izgleda nesuvislo, ostavi sa
strane pa će neka od iskusnijih djevojaka pokušati još jedanput.«
»Ali ja ne govorim njemački—«
»I ne moraš. Samo ga trebaš znati prepoznati. Najteže je u svemu ovome
promatrati tekst iz šire perspektive, a ne samo kao nizove od po pet slova, ali ući
ćeš u štos.«
Mab je netremice gledala u hrpu papira. »Nema šanse da stignemo sve ovo
obraditi.«
»Otkako je Francuska pregažena, stižemo riješiti i do tisuću ‘crvenih’ poruka
dnevno«, odgovori djevojka, ali od toga Mab nije bilo ništa lakše. Polako uzme
prvu poruku. Sastojala se od nizova slova: ACDOU LMNRS TDOPS - i tako
cijela stranica. Mab pogleda kolegicu, pogrbljenu nad jednakim takvim listom
papira ispunjenim nizovima od po pet slova bez ikakva značenja, pa se zapita što
Lucy radi. Nisam te smjela ostaviti zbog ovoga, Luce. Sama si s mamom u gradu
koji svakog trena mogu bombardirati, a ja sam zaglavila u nekakvoj tamo baraci
i tipkam vražje gluposti.
Ali nije imalo smisla jadikovati zbog toga. Zato Mab izravna ramena, utipka
nekoliko nizova slova za koje je njezina kolegica rekla da su uvod i signatura, pa
nastavi tipkati poruku: ACDOU LMNRS TDOPS FCQPN YHXPZ... Na njezino

11
Ringstellung - postavka za prstenove

51
 Knjige.Club Books

iznenađenje, otipkana slova bila su posve drukčija: KEINE BESON DEREN

EREIG NISSE.
»Keine besonderen Ereignisse«, reče djevojka s njezine lijeve strane.
»Povremeno ćeš nailaziti na taj tekst. Dosad sam uspjela naučiti nešto njemačkog
- to znači ‘nema posebnih događaja’.«
Mab je piljila u poruku. Nema posebnih događaja. Znači, ta poruka nije bila
osobito važna... a možda je i bila. Možda je stigla iz područja u kojem se očekuje
da se nešto događa. Možda je to bila iznimno važna vijest. Nastavila je tipkati,
uređaj je nastavio izbacivati nizove od po pet slova na njemačkom, sve dok nije
stigla do posljednjeg niza. »Što kada dođemo do—«
»Upiši posljednji položaj rotora ispod postavke koja je korištena, potpiši se,
prilijepi na to dešifriranu poruku i stavi u onu ladicu za spise. Nastavi tipkati
poruke s hrpe - kasnije će biti manje posla, ali sada se žurimo da što prije
dešifriramo sve ‘crvene’.«
»Što znači ‘crvene’? Ako smijem pitati?«
»‘Crvena’ je oznaka za mrežu koju koristi njemačko ratno zrakoplovstvo.«
»Zašto baš ‘crvena’?« upita Mab fascinirano.
Djevojka slegne ramenima. »Prema boji olovke koju su dešifranti koristili
kada su pokušavali razbiti tu mrežu. Imamo još i ‘zelenu’, ‘plavu’, ‘žutu’ -
različiti ključevi za poruke između različitih mreža.«
»Tko su ti dešifranti?«
»Maheri i genijalci, naši pametni dečki koji razbijaju šifre i umiju otkriti
postavke rotora - bez toga mi ne bismo znali kako treba namjestiti uređaje, tako
da mogu dešifrirati poruke«, odgovori, tapšući tri rotora Typexa. »Švabe
mijenjaju postavke svaki dan pa dečki u noćnoj smjeni, čim prođe ponoć, kreću
iz početka i nastoje otkriti nove postavke i ključ za svaku poruku.«
»Kako?«
»Tko zna? Kako god to radili, mi zatim dešifriramo te poruke pa ih šaljemo u
baraku 3 na prijevod i analizu.«
Mab zaključi da to rade djevojke poput Osle, koje znaju njemački: pretvarale
su neobrađene nizove od po pet slova na njemačkom jeziku u čitka izvješća na
engleskom. Komunikaciju pripadnika njemačkih zračnih i kopnenih snaga lovili
su u udaljenim postajama za presretanje (što god one bile - Mab je zamišljala
muškarce sa slušalicama na ušima koji su prisluškivali njemačke radio veze i
bjesomučno zapisivali Morseove znakove), zatim su te poruke prolazile kroz
nekoliko baraka u Bletchleyju u kojima su ih maheri sa sveučilišta razbijali,
daktilografkinje poput Mab tipkale su tekst na uređaju za dešifriranje, a
djevojke poput Osle, s izvrsnim znanjem jezika, prevodile. Poput pokretne trake
u tvornici. Mi čitamo vaše poruke, pomisli Mab dok je uzimala sljedeće izvješće.
Eto ti ga na, Herr Hitler.

52
 Knjige.Club Books

Otipkala je još jednu poruku na Typexu, zalijepila, upisala, odložila i uzela

sljedeću. Do podneva se već izvještila u pregledavanju nizova od pet slova,
razlikujući ona bez značenja od onih na njemačkom jeziku. Leđa su je boljela jer
je radila pogrbljeno, prsti su joj trnuli od udaranja u tipke, ali na licu joj je bio
osmijeh. Gle ti mene, pomisli. Mabel iz Shoreditcha pomaže dešifrirati strogo
povjerljive podatke vražjih nacista. Mama joj nikad ne bi povjerovala, čak ni kada
bi joj Mab smjela to ispričati.
Prošla su još dva dana prije nego što je Mab napokon imala priliku vidjeti
muškarce koje je njezina kolegica zvala maherima i dešifrantima.
»Ova kutija olovaka i drugog uredskog materijala je za dečke u susjednoj sobi.
Gospođice Churt, odnesite im to.« Mab je posluša, jedva čekajući da vidi tko još
radi u baraci 6.
Pokuca, a štrkljasti crvenokosi Giles Talbot otvori joj vrata.
»O, to ste vi! Predivna visoka božice—«
»Tennyson«, prekine ga, zadovoljna jer je prepoznala citat.
On ju je gledao sa smiješkom. »Nemojte mi reći da ste završili u našem krugu
Pakla, gospođice Churt?«
»U Sobi za dešifriranje«, odgovori Mab, razmišljajući kako je neobično
gledati Gilesa u hlačama, a ne u one njegove bijele noge oblijepljene vodenim
raslinjem. »Može samo Mab, bez gospođica Churt.«
»Samo ako me ti budeš zvala Giles. O vilinska kraljice—«
»Spenser! Da, može.« Mabinu preda kutiju s uredskim potrepštinama i
pogleda uokolo. Još jedna zagušljiva prostorija puna muškaraca pogrbljenih nad
radnim stolovima. Sve površine bile su pretrpane komadićima papira, olovkama i
ispremiješanim kartonskim trakama sa slovima. Koncentracija se mogla
rezati nožem, baš kao i gusti duhanski dim, dok su muškarci nešto mrmljali i
škrabali olovkama. Izgledali su kao da su na izmaku snaga, kao da su pali s
drugoga planeta. Ali Mab je mogla dati ruku u vatru da su to upravo oni pametni
dečki koji razbijaju šifre... kladila bi se da su svi s Cambridgea ili Oxforda.
Ponovno joj se probudi nada. U Shoreditchu baš i nije bilo puno fakultetski
obrazovanih muškaraca.
Naravno, diploma dobrog sveučilišta nije uvijek značila i da je čovjek dobar.
Mab je toga itekako bila svjesna. Duboko je potisnula tu uspomenu, prije nego što
joj se želudac stigao zgrčiti u ledenu kuglu. Odlazi, prokleta bila, odlazi od mene
- pa se nasmiješi sobi punoj potencijalnih muževa. Neka barem jedan od vas bude
i drag, a ne samo obrazovan i profinjen, a ja ću mu biti najbolja žena, o kakvoj
može samo sanjati.
»Gdje se djevojka ovdje može zabaviti nakon završetka smjene?« upita Gilesa
i uputi mu blistav osmijeh.
»Imamo raznih rekreacijskih klubova, više nego što možeš zamisliti. Škotski
ples, šah...«
53
 Knjige.Club Books

»Ja baš i nisam tip za grupne plesove i društvene igre. Voliš li knjige? Osla
Kendall i ja namjeravamo osnovati čitateljski klub.«
»Obožavam dobro štivo. Možeš računati na mene.«
Možda i mogu, pomisli Mab, koja je toga časa izmislila čitateljski klub.
Pomoću njega svakako ne bi zavodila dečke iz svojega kraja, ali ova skupina...
»Prvi sastanak je sljedeće nedjelje. Povedi i dečke.« S osmijehom preleti
pogledom po prostoriji pa se vrati svojem Typexu.
»Umorna sam kao pas«, požalila joj se Osla kada je napokon osvanula
nedjelja. »Posao nije težak, ali čini mi se kao da se iz dana u dan tempo
udvostručuje.«
»U mojoj je baraci ista stvar.« U vrijeme mira takav užurbani tempo rada
natjerao bi Mab da razmisli o premještaju na drugi posao, ali u ratno doba čovjek
je mogao samo stisnuti zube. Rukama našušuri kosu. »Zaboravi posao barem
jednu večer. Vrijeme je za zabavu.« U svratištu Shoulder of Mutton trebao
se održati prvi sastanak Čitateljskog kluba Bletchley Parka. Giles je rekao da
svakako moraju probati ribu i krumpiriće, a nakon teških variva gospođe Finch
taj je prijedlog zvučao božanstveno.
»Ulovila sam jednog momka za večerašnji sastanak - samo da znaš, baš je za
tebe.« Osla je također zvučala odlučno u namjeri da ostavi iza sebe cijeli taj dugi
tjedan, rat i sve neugodno. »Radi u baraci 8 i jako je zgodan. Najviši muškarac
kojega si ikada srela; kao stvoren za suprugu visoku metar osamdeset. Nećeš
morati cijeli život nositi ravne cipele.«
»Nemam ništa protiv muškaraca koji su niži od mene. Jedino mi se ne sviđa
kada to njima smeta.«
»Što kažeš na Gilesa? On je preveliki šaljivac da bi se uzbuđivao oko bilo
čega, a najmanje oko visokih žena.«
»Nekako mi se čini kao tipični neženja... vidjet ćemo nakon večeras.« Mab se
nasmije. »Ovdje je najbolje to što muškarci prilikom upoznavanja ne mogu bez
kraja i konca govoriti o svojem poslu. Doista će morati govoriti o knjigama ili o
vremenu...«
»Ili će, ne daj Bože, i nama curama postaviti koje pitanje.« Osla se također
nasmije, njišući na ruci torbicu od krokodilske kože. »Hoćeš li prvo svratiti do
chez Finch da se presvučeš?«
»Da, u crvenu haljinu s uzorkom.«
»Izgledat ćeš odlično u njoj. Mislim da se ja neću zamarati s presvlačenjem.
Otići ću ravno onamo, ovako neuredna, s mrljama od tinte, pa nitko neće pogledati
mene kada ti nonšalantno ušećeš u prostoriju.«
Da se Osla uvalja u blato, svejedno bi se svi zagledali u nju, pomisli Mab.
Čak i potkraj vrlo dugačke smjene izgledala je izgužvano, ali dražesno, a ne
ižvakano i izmučeno. Trebalo je biti lako ne voljeti Oslu, ali Mab to jednostavno

54
 Knjige.Club Books

nije uspijevalo. Kako išta zamjerati djevojci koja drugoj curi traži muškarce
više od metar osamdeset, potencijalne kandidate za muža?
»A evo i vas«, reče gospođa Finch umjesto pozdrava, kada je Mab ušla u
besprijekorno čistu kuhinju. »Vidim, radite i u nedjelju.«
»Nema odmora dok traje rat, gospođo F.« Mab pokuša proći pokraj nje, no
gospođa Finch joj prepriječi put.
»Zašto ne želite barem natuknuti čime se bavite?« upita je sa smiješkom.
»Bože moj, što li svi vi radite iza onih zidina...«
»Vjerujte, toliko je dosadno da nije vrijedno spomena.«
»Meni možete vjerovati!« Gospođa Finch nije se imala namjeru predati. Glas
joj je bio umilan, ali u oku je imala neki neobičan sjaj. »Ma samo natuknicu. Dat
ću vam nešto više šećera iz zaliha.«
»Nije potrebno, hvala«, odgovori Mab hladno.
»Baš ste oprezni.« Gospođa Finch potapša je po nadlaktici, a sjaj u njezinu
oku ugasne. Ipak, makne joj se s puta. Mab zakoluta očima iza njezinih leđa. Tek
kada se javio jedva čujan glas, shvati da neugledna kći gospođe Finch sjedi u kutu
kuhinje i čisti grašak.
»Trebala bi majci reći bilo što. Ona neće odustati dok nešto ne sazna.«
Mab pogleda djevojku. Zapravo, više i nije bila djevojka: imala je dvadeset
četiri godine, volontirala je u Ženskoj dragovoljnoj službi kad god je majka ne bi
zatrpala poslom - ali s tom svojom bezbojnom kožom na kojoj se vidjela svaka
promjena raspoloženja i očima koje su vječito gledale u pod, ostavljala je dojam
djevojčice. Mab nije mogla svladati ljutnju. »Ja nisam došla ovamo kako bih
zadovoljila radoznalost tvoje majke, Bess.«
Djevojčino lice postane grimizno. »Beth«, prošapće gotovo nečujno. Sjedila
je pognutih ramena, poput šteneta koje svojom plahošću kod određene vrste ljudi
može izazvati poriv da ga šutnu. Dok je nosila očišćeni grašak na radnu površinu,
Mab primijeti obrise knjige mekih korica, skrivene u džepu njezine suknje.
»Jesi li pročitala Vanity Fair do kraja?«
Beth se trgne i počne frkati tanke pramenove na kraju pletenice. »Nisi rekla
majci, zar ne?«
»Za ime—«
Mab proguta nekoliko ne baš pristojnih riječi. Dvadesetčetverogodišnja žena
ne bi se trebala ispričavati majci jer posuđuje knjige iz knjižnice. Uspravi se i
digni glavu, htjela joj je reći Mab. Usput isperi tu kosu limunovim sokom i pokušaj
gledati ljude u oči. Ako je postojalo nešto što Mab nije mogla podnijeti, onda su
to bile slabe žene. U njezinoj su obitelji žene bile daleko od savršenstva - zapravo,
većina njih bile su nemilosrdne glupače - ali barem nisu bile slabe.
Beth sjedne natrag za kuhinjski stol. Vjerojatno će sjediti ondje do kraja
večeri, sve dok joj majka ne kaže da ode u krevet.

55
 Knjige.Club Books

»Idi po kaput, Beth.« reče joj iznenada Mab.

»M-molim?«
»Idi po kaput dok se ja presvučem. Ideš sa mnom na prvi sastanak Čitateljskog
kluba Bletchley Parka.«

56
 Knjige.Club Books

8. poglavlje

houlder of Mutton, svratište sa slamnatim krovom na križanju cesta

S Buckingham i Newton, imalo je ugodan i svijetao bar te lijepu zasebnu
prostoriju spuštena stropa s drvenim gredama. A unutra je Beth zatekla sve ono
čega se bojala kod društvenih okupljanja: skučen prostor, glasni zvuci, dim
cigareta, brza razmjena mišljenja, nepoznati ljudi i muškarci. Od tjeskobe joj se
steglo u grlu i nikako se nije mogla prestati igrati s krajem pletenice, kao da joj
život ovisi o tome.
»Ti ovdje stanuješ, Giles?« netko je upitao mršava crvenokosa muškarca.
»Baš ti se posrećilo.«
»Da, znam. Gospođa Bowden je pravi dragulj. Ne mari baš za racioniranje;
zakleo bih se da je kraljica mjesnoga crnog tržišta. Sastanak ćemo imati u zasebnoj
prostoriji, naručite piće...«
Beth je odjednom u ruci čvrsto držala čašicu šerija koji se nije usudila ni
liznuti. Što ako majka u njezinu dahu nanjuši alkohol?
»Hajde, eksaj to«, savjetovala joj je Mab.
»M-molim?« Beth je promatrala skupinu koja se gurkala oko stola. Osla se
smijala dok joj je neki poručnik pripaljivao cigaretu... Bilo je tu i nekoliko
nezgrapnih knjiških moljaca, koji su poput štenadi otvorenih usta piljili u Mab...
Crvenokosi Giles i vrlo krupan crnokosi muškarac koji se morao sagnuti kako
bi prošao ispod grede... Svi oni radili su u tajanstvenom Bletchley Parku. Zašto je
onda Beth bila ondje? Nije znala što da misli o njima - neki su izgledali tako
odrpano u sakoima od tvida, sa zakrpama, da bi njezina majka vjerojatno
zaključila da su skitnice, ali po njihovu govoru bilo je jasno da su vrlo obrazovani
i ona ih je jedva razumjela.
»Opusti se«, reče joj Mab, elegantno i ležerno prekriženih nogu, s čašom piva
u ruci. »Okupili smo se kako bismo pričali o knjigama, ništa više.«
»Ja ne bih smjela biti ovdje«, prošapće Beth.
»Ovo je čitateljski klub, a ne bordel.«
»Ne mogu ostati ovdje.« Beth odloži čašicu šerija. »Majka će poludjeti.«
»Pa?«
»Njezina kuća, njezina pravila, a ja...«
»Ono je i tvoja kuća. Kuća tvojeg oca, zapravo!«

57
 Knjige.Club Books

Beth nije znala što bi na to rekla. Bilo je nemoguće objasniti koliko je

beznačajna prisutnost njezina oca u kući Finchevih. Nikad nije zahtijevao da bude
po njegovom. On nije bio takva vrsta muža, takva vrsta oca. Predivan čovjek,
govorila je Bethina majka samozadovoljno kada su se druge žene u mjestu žalile
na svoje dominantne muževe.
»Ne mogu ostati«, ponovi Beth.
»Najveći tirani nad ženama jesu žene same«, citirala je Mab. »Jesi li došla do
tog dijela u Sajmu taštine?« Podigne obrvu pa se obrati muškarcima s druge strane
stola. »I, hoćemo li jednom mjesečno birati knjigu? Kako ćemo se dogovoriti—«
»Glasat ćemo«, oglasi se jedan od mršavih fakultetlija. »U suprotnome, dame
će nas tjerati da čitamo neke romantične gluposti...«
»Romantične gluposti?« s nevjericom ponovi Osla i progura se s Bethine
lijeve strane. »Posljednje što sam čitala je Sajam taštine!«
»Pa to i jest o djevojkama, nije li?« prigovori Giles.
»Ali pisac je muškarac, pa je valjda u redu«, odbrusi Mab zajedljivo.
»Zašto se svi vi muškarci tako uzrujate kad morate čitati nešto što je napisala
žena?« zanimalo je Oslu. »Pa zar nije prošlo već cijelo stoljeće otkako se jadna
Charlotte Bronte morala potpisivati kao Currer Bell kako bi joj objavljivali
romane?«
Stigla je riba i prženi krumpirići s kojih je curila mast. Beth se nije usudila
pipnuti ni hranu ni šeri. Fine djevojke nisu jele u svratištima; fine djevojke nisu
pušile, pile ili raspravljale s muškarcima...
Osla je fina djevojka, pomisli Beth, smišljajući argumente za poslije. Što god
Mab napravila, gospođi Finch neće se svidjeti, ali Osla je bila druga priča.
Predstavljena je na dvoru; ne može se reći da nije dama, majko! Kad ono, Osla
je žvakala komade prženoga bakalara, trusila šerije i diskutirala s Gilesom o
Alice s one strane zrcala Lewisa Carrolla, očito se sjajno zabavljajući.
Beth zaključi da taj argument ipak neće upaliti kod njezine majke. Gospođi
Finch ništa neće biti važno, osim činjenice da je Beth izašla bez dopuštenja.
»Ja glasam za Conana Doylea«, dometne krupni tamnokosi muškarac s
Bethine desne strane. »Postoji li itko tko ne voli Sherlocka Holmesa?«
»Već si pročitao sve što je Doyle napisao, Harry...«
Ne izgleda kao Harry, pomisli Beth pokušavajući ne piljiti u njega. On ne
samo da je bio ogroman - za glavu viši čak i od Mab, i toliko širok da je postrance
morao ući kroz vrata - već je bio i crnomanjast, gotovo tamnoput. Beth je mogla
zamisliti seoske gospođe kako šapuću »Je li ovaj Cigo ili Digić?«, iako nije
zvučao kao stranac. Imao je isti onaj uglađeni naglasak kao i njegovi kolege sa
sveučilišta.
»Maltežanin, Arapin i Egipćanin«, nastavi, ulovivši Bethin pogled.
Ona se trgne. »Molim?«

58
 Knjige.Club Books

»Obitelj mojeg oca podrijetlom je s Malte, majka je rođena u obitelji

egipatskog diplomata i kćeri bankara iz Bagdada.« Nasmiješi se. »Ne morate se
osjećati nelagodno; svi žele znati. Inače, zovem se Harry Zarb.«
»Odlično govorite engleski«, uspjela je nekako odgovoriti.
»Moja obitelj već tri generacije živi u Londonu, kršten sam u Engleskoj crkvi,
a diplomirao sam na Cambridgeu, kao moj otac i moj djed prije njega. Uzevši sve
to u obzir, bilo bi prilično sramotno da ne znam dobro govoriti engleski.«
»Ja... jako mi je žao«, prošapće Beth postiđeno.
»Kada izgledate kao ja, svi misle da ste rođeni u šatoru ili na pješčanoj dini.«
Slegne ramenima, ali Beth je bilo previše nelagodno da bilo što kaže. Isključila se
iz razgovora, uzela novine koje je netko ostavio za susjednim stolom i
potražila križaljku. Bila je puna masnih mrlja i napola izbrisana, ali ona se bacila
na nju sva sretna, s olovkom u ruci.
»Riješila si to kao od šale«, primijeti Osla smijući se, no Beth je gledala u
svoja stopala. Hoće li se ova večer ikada završiti?

JEDAN POGLED NA majku koja je sjedila za kuhinjskim stolom s Biblijom, dok su

joj se na obrazima ocrtavale dvije rumene mrlje, bio je dovoljan da se Beth smrzne
do kostiju. »Nemojte se uzrujavati, gospođo F.«, pokušala je Osla, nabacivši svoj
neodoljivi osmijeh dok su ulazile u kuhinju. »Nije Beth kriva—«
»Mi smo je odvukle van«, dodala je Mab. »Doista—«
»Ne mislite li da bi najbolje bilo da pođete u krevet, djevojke?« Gospođa
Finch pogleda na kuhinjski sat. »Svjetla se gase za dvadeset minuta.«
Njima dvjema nije preostalo drugo nego da pođu na kat. Nos gospođe Finch
trzao se na miris duhanskoga dima, piva, serija. »Majko, oprosti...« počela je
Beth, ali više od toga nije uspjela reći, jer ju je majka zgrabila za nadlakticu.
»Cijelo će selo pričati. Jesi li razmišljala o tome?« Gospođa Finch nije vikala,
njezin je glas zvučao tugaljivo. Zato je cijela situacija bilo još i gora. »Kakva
nezahvalnost, Bethan. Kakva sramota.« Ispruži Bibliju, otvorenu na Ponovljenom
zakonu. »Ako netko ima razuzdana i nepokorna sina koji ne sluša ni oca ni majke
- pa ni onda pošto ga kazne—«
»Majko—«
»Jesi li mislila da se to ne odnosi i na kćeri?... i neka kažu gradskim
starješinama: Ova naša kći razuzdana je i nepokorna; neće da nas sluša; izjelica
je i pijanica—«
»Nisam popila ni kapi—«
Gospođa Finch tužno odmahne glavom i pruži joj Bibliju. Beth uzme tešku
knjigu. Držala ju je ispruženu pred sobom, dok je očiju zamagljenih od suza
netremice gledala u stranicu s Ponovljenim zakonom. Najdulje što ju je dosad

59
 Knjige.Club Books

morala držati bilo je trideset mučnih minuta. Budući da je bilo kasno, neće valjda
majka—
»Razočarala si me, Bethan.« Žestoko uštipne Beth za unutarnju stranu
nadlaktice čim se Biblija počela spuštati i nastavi tiho prigovarati. Beth se ponijela
besramno. Osramotila je majku koja se brinula o njoj, tako tupavoj, s glavom u
oblacima, nesposobnoj da se brine sama o sebi. Beth treba biti sretna što se nikada
neće udati i imati djecu pa neće saznati kako izgleda kada čovjeku slome srce...
Petnaest minuta kasnije Beth je jecala i štucala, suze su joj curile niz užarene
obraze, ruke drhtale i pekle je od napora jer je knjigu morala držati u visini očiju.
»Naravno da ti opraštam, Bethan. Smiješ spustiti Bibliju.« Kada je Beth
spustila knjigu, nije ju uštipnula, samo potapšala. »Osjećam da će me zbog ovoga
zaboljeti glava...«
Beth je suznih očiju skočila po vlažnu krpu i stoličicu za noge. Prošlo je još
pola sata prije nego što je dobila dopuštenje da pođe u krevet. Ruke su joj visjele
obješene kao rezanci, mišići gorjeli. Napokon se usudila izmasirati osjetljivu kožu
s unutarnje strane lakta - gospođa Finch imala je snažne prste, znali su tako jako
uštipnuti. Kada je Beth stigla do prvog odmorišta čula je glasove kroz vrata Osline
i Mabine sobe.
»... jadna Beth«, govorila je Osla.
»Baš bi joj se mogla suprotstaviti«, rekla je Mab oštro. »Da mene u mojim
godinama majka tako napadne, vratila bih joj istom mjerom.«
»Ona nije ti, kraljice Mab. Nikad u životu nisam vidjela nekog sličnijeg Fanny
Price.« Na Mabino upitno ha?, Osla pojasni. »To ti je ona bespomoćna junakinja
Mansfield Parka, koja izgleda ubogo i svima kvari veselje. Nemoj mi reći da nisi
čitala Jane Austen...«
Beth nije željela više slušati. Suze su ponovno potekle, obrazi gorjeli od
poniženja dok je teturala prema svojoj sobi. Kako glupo, kako patetično uopće
misliti da se svidjela djevojkama iz Bletchley Parka samo zato što su joj dobacile
koju lijepu riječ, kao kost psu. Gluplje i patetičnije bilo je zamišljati da će se išta u
njezinu životu promijeniti zato što je velika kuća od crvene opeke niz cestu zbog
rata postala centar užurbanih aktivnosti.
Ništa se u Bethinu životu neće promijeniti, nikad.

60
 Knjige.Club Books

9. poglavlje

rpanj je smijenio lipanj i Osla je žudjela za nekim projektom. U Pomorskom

S odjelu radilo se suludim tempom, ali posao je bio intelektualno zahtjevan
otprilike kao igranje križića kružića. Potreban mi je izazov, pomisli Osla
zijevajući, dok je pomagala gospođici Senyard upisivati nepoznate njemačke
kodove, koje su zatim slale dalje na identifikaciju. U svakom slučaju, trebat će mi
izazov kada ponovno budem radila danju... Smjena od devet do četiri
poslijepodne nije bila loša, ali kada je prešla u onu od četiri do ponoći, Osla se
morala truditi da ne klone duhom. Jedno je bilo vraćati se kući nakon ponoći i
dobrog provoda u klubu Café de Paris, a posve drugo srušiti se na krevet u
jedan sat noću, nakon večeri provedene u pripremama za obranu od neprijateljske
invazije.
»Postoje planovi da se organizira pokretni odjel Vladine škole za kodove i
šifre«, rekla je djevojkama ležerno gospođica Senyard. »Odabrani članovi
Pomorskog odjela dobit će posebne isprave kako bi bili spremni za brzi odlazak.«
Kako bi se mogli utaboriti negdje u brdima i nastaviti se boriti kada nas
Nijemci okupiraju, pomisli Osla s grčem u želucu. Dotad je na invaziju svoje
domovine gledala kao na nešto apstraktno, kao na crni oblak na horizontu - ali
sada, kada je gledala kako se rade stvarne pripreme za dan kada njemački tenkovi
budu tutnjali kroz Bletchley...
Da je objava gospođice Senyard izrečena tijekom dnevne smjene, Osla bi
možda bila u stanju prkosno zabaciti glavu i reći: Nikada neće biti potrebno da
pokretni odjel Vladine škole za kodove i šifre bježi u brda, jer nas vi, Herr Hitler,
nikada nećete uspjeti pokoriti. Prvo ćete svojim tenkovima morati prijeći
preko mojeg mrtvog tijela i preko mrtvih tijela svih ljudi u Britaniji.
Ali u sablasnoj, zagušljivoj noćnoj tami riječi gospođice Senyard i sve što su
one podrazumijevale uvuklo se u Osline kosti poput otrova. Ako su izdavali
isprave i zapovijedi, bilo je prilično očito da će ih Njemačka uskoro napasti.
Dragi Philipe: ako prestaneš dobivati moja pisma....
»Barem još uvijek ne radimo u noćnoj smjeni«, reče zijevajući jedna od
njezinih kolegica, primijetivši Oslinu dugu šutnju. »Pametni dečki rade od ponoći
do devet ujutro, jer Švabe u ponoć mijenjaju postavke na uređaju za šifriranje.«
»Baš me zanima kako to rade - kako razbijaju šifre.« Osla se pitala bi li i ona
mogla to naučiti, prebaciti se iz odjela za uvezivanje i arhiviranje na neko
zahtjevnije mjesto, gdje ne bi imala vremena razmišljati o invaziji. »Neću
61
 Knjige.Club Books

pokušati saznati, naravno, jer bi me zapovjednik Denniston dao odvući iza glavne
zgrade i strijeljati. Ali ne možeš se ne zapitati. Sigurno su nevjerojatno pametni ti
momci.«
»Nisu samo momci.« To iznenadi Oslu. »U Knoxovom odjelu je gomila
djevojaka. Znaš onu malenu sporednu zgradu pokraj konjušnice? Zovu je Harem,
jer Knox novači samo žene.«
»Daj da pogodim - sve su jako zgodne i nijedna nije starija od dvadeset
godina.« Koliko god željela raditi nešto korisno, za takvim premještajem Osla nije
žudjela.
»Ma ne, ni slično. Hinsley je prije mjesec dana pošizio kada mu je Knox pred
nosom oteo djevojku koja govori njemački. On ju je htio za naš odjel. Zove se
Jane - pa, vidjela sam Jane i ona ima kljuku k’o patka. Netko tko pokušava
napuniti odjel komadima nikad ne bi izabrao nju. Djevojka je stvarno pametna, a
takve idu kod Dillyja Knoxa. Nemam pojma što ondje rade.«
Tako je to bilo u Parku; glasine su slobodno kolale naokolo, ali nitko nije sa
sigurnošću ništa znao.
Stigla je i ponoć, mračna i bez oblaka. Osla je zijevajući izašla iz barake 4.
Dešifranti i lingvisti hrlili su kući u krevet, dok je rijeka izgužvanih fakultetlija i
djevojaka u haljinama od krepa, koji su već izgledali potpuno iscrpljeni,
preuzimala nevoljenu noćnu smjenu. »Ako gospođa F. ponovno pokuca na
naša vrata u šest izjutra ja ću poludjeti«, Mab je gunđala sustižući Oslu. »Noćas
se moram naspavati. Sutra prije smjene idem na ručak s Andrewom Kemptonom.«
»Je li to već treći muškarac koji te pozvao na spoj, kraljice Mab?«
»Četvrti.« Mab odgovori neusiljeno. Nije zvučala samodopadno. »Rođen je u
Whitstableu, studirao je njemačku filozofiju na Cambridgeu, roditelji su
preminuli—«
»Ne zaboravi provjeriti dužinu sapi i zube. Jesi li bacila oko i na privlačnog
Harryja Zarba?«
»On je oženjen«, odgovori Mab sa žaljenjem. »Barem je to odmah objavio.
Većina muškaraca prizna tek nakon što pokuša dobiti znaš već što.«
»Oženjen, kakva šteta. Vas dvoje biste imali najvišu djecu na svijetu.«
Razgovor o braku Oslu podsjeti na beznadnu usidjelicu u kući Finchovih pa se
nakon noćašnje zabrinutosti i straha zbog njemačke invazije kod nje ponovno javi
želja za nekim projektom. »Moramo poduzeti nešto u vezi s Beth. Strašna
gospođa Finch čvrsto je drži u svojim pandžama.«
»Ne možeš pomoći onima koji ne žele pomoći sami sebi. Još od sastanka
čitateljskog kluba ne želi nas ni pogledati u oči.«
Osla je bila sigurna da je nakon one noći prije dva tjedna vidjela modrice po
cijeloj Bethinoj ruci. Onakve kakve nastaju kada snažni prsti uštipnu nježnu kožu
unutarnje strane nadlaktice, poput ptice koja kljuca najmekši dio šljive. Zato je

62
 Knjige.Club Books

unošenje malo uzbuđenja i zabave u Bethin život, bez izazivanja uznemirenosti

kod njezine majke, bio projekt kojem se itekako vrijedilo posvetiti.
Osla i Mab hodale su kroz Bletchley držeći se sredine ceste, izbjegavajući
blatnjave kolotečine uz njezin rub. Upravo su ulazile u zavoj kada su iznenada iza
njih bljesnula svjetla automobila. Osla vrisne i skoči u grm, a Mab zatetura i padne
u duboku brazdu. Automobil se naglo zaustavi i vozačeva se vrata širom otvore.
»Jeste li dobro?« Oniži muškarac širokih ramena i bez šešira obiđe prednji dio
automobila. Obasjan prednjim svjetlima, s lakoćom podigne Oslu iz grma.
»Nisam vas vidio sve dok nisam skrenuo u zavoj.«
»Djelomice smo i mi krive«, reče Osla dolazeći do daha. »Mab—«
Njezina se prijateljica polako pridigla. Osla se lecne. Čak i na slaboj svjetlosti
koja je dopirala kroz proreze maske na prednjim svjetlima mogla je vidjeti da je
Mabina savršeno uredna pamučna haljina s uzorkom sada bila blatnjava od
ovratnika do ruba suknje. Mab ispruži ruku, izuje lijevu cipelu i počne proučavati
slomljenu potpeticu. Osla primijeti kako joj se u sjeni lice snuždilo. Svake je
večeri gledala kako Mab prije spavanja, koliko god umorna bila, lašti te jeftine
cipele kako bi imale otmjeni sjaj, kao da su s Bond Streeta.
»Sigurna sam da se mogu popraviti«, zausti Osla, ali s Mabina je lica nestao
nesretan izraz. Zamahne rukom i baci uništenu cipelu ravno u prsa muškarcu koji
ih je umalo pregazio.
»Prokleti kretenu, što vam je da tako brzo ulijećete u zavoj!« zadere se. »Jeste
li slijepi, glupi idiote?«
»Očito jesam«, odgovori muškarac jedva ulovivši cipelu. Bio je za pola glave
niži od Mab. Preko čela mu je padao svijetlosmeđi pramen kose dok je rukom
zaklanjao oči kako bi je bolje vidio. »Ispričavam se.«
»Istina je da smo hodale posred ceste«, ponovi Osla, no Mab je stajala u blatu
na jednoj obuvenoj nozi i nastavila častiti neznanca svime što ga ide. On je
strpljivo pustio da ga psuje, a po izrazu lica vidjelo se da je više zadivljen nego
užasnut.
»Pukla vam je guma«, završi Mab i ubojito ga pogleda. »Čini se da ćete morati
zagaziti u blato i promijeniti je.«
»Bih da mogu«, odgovori on. »Ostavit ću automobil ovdje i poći do
željezničke postaje. Voze li vlakovi ovako kasno?«
Mab prekriži ruke, obraza još uvijek grimiznih od gnjeva. »Lakše je
promijeniti gumu ako imate alat.«
»Nemam pojma kako se to radi.«
Mab izuje drugu cipelu i baci mu je u naručje, u najlonkama gazeći kroz blato.
Ode do prtljažnika i odlučno ga otvori. »Dajte popraviti moje cipele kako se
spada, a ja ću promijeniti vašu prokletu gumu.«
»Dogovoreno.« Promatrao je Mab s osmijehom dok je ona vadila alat.

63
 Knjige.Club Books

»Odakle znaš kako se mijenja vražja guma?« začudi se Osla. »Ja nemam
pojma kako se to radi.«
»Brat mi je automehaničar.« Mab podigne suknju u struku i smota je kako se
rub ne bi povlačio po blatu. Njezin neumoljiv pogled jasno je govorio da stranca
čeka polagana i bolna smrt ako joj bude odmjeravao noge. »Imate li svjetiljku?
Posvijetlite ovamo, da vidim što radim.«
On odloži Mabine uništene cipele na poklopac motora i uključi svjetiljku, i
dalje se smijuljeći. »Vas dvije radite u BP-u?«
Osla se pristojno nasmiješi. Nije imala namjeru odgovoriti na takvo pitanje
nasred ceste. »A vi, gospodine...?«
»Gray. Ne, ja ne radim ondje. Ja sam u jednom od londonskih ureda.«
Obavještajna služba, pomisli Osla, odobravajući njegov neodređen odgovor.
Možda Ministarstvo vanjskih poslova. »Šef me poslao da osobno odnesem neke
podatke zapovjedniku Dennistonu. Malo je potrajalo dok nisam dobio njegov
odgovor, zato se i vozim u ponoć.«
Osla mu pruži ruku i on je stisne iznad snopa svjetla džepne svjetiljke. »Osla
Kendall. Ona što psuje kod vašeg kotača je Mab Churt.«
»Trebat će mi pomoć s dizalicom«, začuje se Mabin ljutiti glas. »Ne tvoja,
Os. Nema smisla da obje uništimo čarape.« Osla je gledala dok je gospodin Gray
pomagao. Kroz tamu je dovukao rezervnu gumu i dodao Mab nekoliko alatki, sve
dok se ona nije obrecnula na njega: »Sad mi smetate; samo držite svjetiljku.«
»Šteta što radite u Londonu, a ne u BP-u, gospodine Gray«, reče Osla kada se
on uspravio. Bilo je teško ocijeniti u mraku, ali izgledao je kao da ima trideset
šest ili trideset sedam godina. Lice mu je bilo široko i spokojno, s borama od
smijeha. »Trebamo više muškaraca u našem čitateljskom klubu.«
»Čitateljskom klubu?« Njegov glas, mekani izgovor samoglasnika, odavao je
da je iz središnje Engleske. Razgovarao je s Oslom, ali je gledao kako Mab
iznimno vješto barata s rezervnom gumom. »Mislio sam da ste vi djevojke iz BP-
a uglavnom nadarene za matematiku i križaljke.«
Osli je iznenada nešto sinulo, povezano s križaljkama...
»Gotovo.« Mab se uspravi i makne kosu s blatnog obraza. »Vjerujem da ćete
uspjeti stići do Londona, gospodine Gray, a ondje možete zakrpati drugu gumu.«
Podigne obrve. »Očekujem da moje cipele budu kao nove kada mi ih vratite.«
»Dajem vam svoju riječ, gospođice Churt.« On podigne puknutu gumu na
rame i odnese je u prtljažnik. »Ne želim da me pronađu mrtvog u nekom jarku.«
Mab nevoljko kimne i okrene se prema Osli. »Hoćemo li, Os?«
»Samo ti idi«, rekla je Osla dok im je gospodin Gray u tami kimao u znak
pozdrava i sjedao u auto. Ono o križaljkama napokon je kliknulo u njezinoj glavi.
»Pala mi je na pamet apsolutno fantastična zamisao.«

64
 Knjige.Club Books

Još od prvoga dana nije bila u glavnoj zgradi; ondje je čak i u ponoć vrvjelo
kao u košnici prepunoj premorenih muškaraca u košuljama bez sakoa. Nisu je
pustili k zapovjedniku Dennistonu, ali crvenokosi Giles bio je u zimskome vrtu i
očijukao s daktilografkinjom. Osla ga uhvati ispod ruke. »Giles, znaš li prima
li Denniston još uvijek novakinje?«
»Da, naravno. Tempom kojim posao raste ne stižu dovoljno brzo napraviti
sigurnosne provjere.«
»Sjetila sam se da je netko spominjao križaljke...«
»Postoji teorija da su ljudi koji imaju smisla za križaljke, matematiku i šah
dobri u poslu koji mi radimo. Osobno mislim da su to gluposti. Ja, naprimjer, ne
razlikujem topa od lovca—«
Osla ga prekine. »Kći moje gazdarice je čarobnjakinja u rješavanju križaljki.«
»Ono plaho stvorenjce koje si dovela u Shoulder of Mutton? Jesi li poludjela,
ti budalasta debitantice?«
»Ime joj je Beth Finch. I nemoj me tako zvati.« Osla se sjećala kojom je
brzinom Beth u svratištu riješila novinsku križaljku. Osla. Kendall, ti ne samo da
nisi budalasta debitantica, već si genijalka. Možda je upravo to bilo potrebno
Beth - blajh peroksidom, nova moderna haljina i spoj s dva-tri zrakoplovca, ali od
toga neće biti ništa ako uopće ne bude izlazila iz kuće. Čak i sjedenje za pisaćom
mašinom ili uvezivanje listića s pozivnim oznakama u noćnoj smjeni mora biti
bolje od rintanja za strašnu gospođu Finch, dok nacisti paradnim korakom ne
umarširaju u Bletchley. »Budi tako drag, Giles, i zauzmi se za nju kod Dennistona.
Beth će se sjajno uklopiti u Bletchley Park.«

65
 Knjige.Club Books

10. poglavlje

Kolovoz 1940.

P rimljeni ste.«
Beth je piljila u njega, potpuno užasnuta.
»Jeste li bili zabrinuti da nećete, gospođice Finch?« Muškarac umorna
izgleda - predstavio se kao šef uprave Bradshaw, na početku Bethina razgovora
za posao - udari nekakav pečat u dosje pred njom. »Znate, mi ne primamo samo
diplomce s Oxforda. Vaš životopis je čist kao suza, a budući da ste odavde, ne
moramo vam pronalaziti smještaj. Počinjete raditi sutra; bit ćete u dnevnoj smjeni.
Morat ćete još ovo potpisati...«
Beth je prečula čak i strašne odredbe Zakona o službenim tajnama koje joj je
odverglao. Nisu me trebali primiti, pomisli obuzeta panikom. Nikada joj ne bi
palo na pamet da bi je Bletchley Park ikada htio zaposliti, čak ni kada je stigao
poziv prije tjedan dana. »Samo piše da se javim na razgovor«, umirivala je Beth
majku, koja je otvorila njezino pismo čim je stiglo i zahtijevala objašnjenje. Javit
će se po pozivu, ali Parku neće biti ni od kakve koristi. Previše sam glupa,
pomislila je, pitajući se kako su je uopće pronašli. A i sam intervju u zagušljivoj
sporednoj prostoriji ispod stubišta vlastelinske kuće od opeke djelovao je rutinski:
pitanja o tipkanju i arhiviranju, što Beth ionako nije umjela raditi; o obrazovanju,
koje Beth nije stekla; o stranim jezicima, koje Beth nije govorila. Na pitanja je
odgovarala šapatom, uglavnom jednom riječju, istovremeno razmišljajući o svim
neobičnim stvarima koje je vidjela dok se polako uspinjala prema rezidenciji: neki
muškarac provezao se kroz željezna vrata imanja na biciklu i s gas-maskom na
glavi, kao da svakoga trenutka očekuje napad; četvorica muškaraca i dvije žene
na travnjaku igrali su rounders12... Još dok je hodala puteljkom, Beth je laknulo
pri pomisli da će uskoro poći kući i reći majci da je sve gotovo.
A onda iznenada: Primljeni ste.
»S-sigurno je neka greška«, uspije promucati.
No gospodin Bradshaw već joj je pružao nalivpero. »Potpišite Zakon,
molim.«

12
Rounders - igra palicom i loptom koju igraju dvije momčadi, slična bejzbolu.

66
 Knjige.Club Books

Ošamućena Beth potpiše.

»Izvrsno, gospođice Finch. Sada ćemo se pozabaviti vašom trajnom
propusnicom...« Gospodin Bradshaw zastane na zvuk komešanja izvana. »Dragi
Bože, ovi su dešifranti gori od mačaka kad se svađaju.«
Izašao je iz prostorije, a Beth je samo treptala. »Dešifranti?!«
Krene za njim prema izlazu i ugleda gospodina umornog izgleda, u košulji
bez sakoa, kako se obraća prosijedom muškarcu koji je sličio nekom profesoru i
šepao amo-tamo predvorjem obloženim hrastovinom. »Dilly, stari, molim te
prestani urlikali.«
»Ne, neću«, vikao je šepavi muškarac. Beth se učinilo da sliči Bijelome vitezu
iz Alice s one strane zrcala, koju su Osla i Mab čitale za sljedeći sastanak
čitateljskog kluba: bio je neuobičajeno visok, vretenaste građe i pomalo smiješna
izgleda, dok je žmirkao očima iza rožnatih okvira. »Dennistone, neću dopustiti da
se moj rad šalje dalje napola dovršen—«
»Dilly, nemaš dovoljno ljudi, a stalno odbijaš novake koje ti šaljem.«
»Ne želim gomilu Wrenica koje sve izgledaju jednako...«
»Nemamo nijednu pripadnicu WREN-a na raspolaganju—«
»... ne želim ni debitantice s biserima oko vrata, koje je tatica ugurao u BP jer
poznaje nekoga u Admiralitetu—«
»Možda će ti ova odgovarati, Dilly«, gospodin Bradshaw ga prekine i Beth se
stisne kada su se svi pogledi u predvorju okrenuli prema njoj. »Htio sam je staviti
u administraciju, ali možda bi je ti mogao uzeti na probni rok, ako ti već
nedostaje osoblja.«
»A?« Bijeli vitez okrene se prema njoj, strogo je gledajući. Njegove oči iza
stakala neumoljivo su proučavale Beth i ona se ukipi. »Govorite li strane jezike?«
»Ne.« Beth se nikada u životu nije osjećala tako sramežljivo, usporeno,
bespomoćno i ukočeno. Zahvalni pogled zapovjednika Dennistona upućen
Bradshawu jasno joj je govorio da je riječ o diverziji - gurnuli su je između dvije
vatre kako bi izbjegli daljnju viku. Lice joj je gorjelo.
»Imate li znanja iz lingvistike? Književnosti?« nastavi nabrajati Bijeli vitez.
»Matematike?«
»Nemam.« A onda je iz nekog razloga Beth šapnula, »J-ja umijem rješavati
križaljke.«
»Križaljke, kažete? Zanimljivo.« Gurne naočale prema gore. »Krenite za
mnom.«
»Gospođica Finch još uvijek nije dobila službenu propusnicu.«
»Je li potpisala Zakon? Pustite je da počne raditi. Dokle god je imate pravo
strijeljati ako nešto izbrblja, koga briga za propusnicu?« Beth se umalo
onesvijestila. Ja sam Dilly Knox.

67
 Knjige.Club Books

Pođite za mnom«, dobaci Bijeli vitez preko ramena i povede je sa sobom kroz
zrcalo.
Kakvo je to mjesto? Dok je slijedila gospodina Knoxa koji je šepajući izašao
iz kuće i krenuo prema negdašnjoj konjušnici, Beth nije mogla spriječiti misli o
Lewisu Carrollu koje su joj se množile u ošamućenoj glavi. Njezin je mozak to
katkad radio; povezivao bi pojave jednu s drugom sve dok se ne bi
stvorio obrazac. Kada je digla pogled prema brončanom satu na tornju s
intarzijama od drveta, uopće je ne bi iznenadilo da je vidjela kako se kazaljke
kreću unatrag. Zašto je Osla i Mab nisu upozorile? Ali ni one nisu smjele ništa
reći; potpisale su prisegu... a sada ju je potpisala i Beth. Što god da se ovdje
dogodi, ona to neće smjeti ispričati majci.
Želudac joj se okrene. Majka će biti bijesna.
Iza starog dvorišta konjušnice nalazio se blok jednokatnica: tri spojene zgrade
od opeke, s dvama vratima koja su bila izbijeljena vapnom. Gospodin Knox gurne
desna vrata. »Evo gdje mi radimo«, rekao je vodeći Beth kroz hodnik. »Ostatak
BP-a je poput velike tvornice. Ovdje se bavimo pravom kriptografijom.«
Kriptografijom, pomisli Beth. Ja se sada bavim kriptografijom.
Prostorija u koju ju je uveo, natrpana radnim stolovima i puna prašine od
krede, nije bila Zemlja čudesa. Ondje je sjedilo tek pet-šest vrlo zaposlenih žena
u džemperima i suknjama - niskih i visokih, lijepih i neuglednih. Neke su naoko
bile vrlo mlade, osamnaestak godina, a druge starije, od kojih trideset pet. Nijedna
nije digla pogled. »Jesi li se ponovno derao na Dennistona, Dilly?« upita ga starija
žena svijetle slamnate kose.
»Bio sam dobar kʼo janje. Još sam mu prošli tjedan rekao da ne smije—«
»Dilly, dragi, nisi.« Žena je slagala niz kartonskih traka u oblik čiji obrazac
Beth nije shvaćala. »Prošli tjedan nisi ništa rekao Dennistonu.«
»Doista?« On se počeše po glavi, a sav njegov prijašnji bijes kao da se
raspršio. »Bio sam uvjeren da sam još prošli tjedan rekao što ih ide...«
»Ne, nisi im rekao sve do danas. S Dennistonom razgovarao dva tjedna.« Žena
slamnate kose i mlađe djevojke nasmiješe se jedne drugima.
»Sad mi je jasno zašto je izgledao tako zbunjeno.« Gospodin Knox slegne
ramenima i ponovno se okrene prema Beth. »Upoznajte se s mojim damama.«
Mahne prema prostoriji. »Dillyjeve ždrebice, tako ih zovu u glavnoj zgradi.
Glupost, ali ako se ovdje nekome učini da je naziv duhovit, onda se brzo primi.
Dame, upoznajte...« Pogleda Beth. »Jeste li mi rekli kako se zovete?«
»Beth Finch.«
»Moje dame, Beth Finch. Ona je...« Nije dovršio misao već je počeo lupkati
dlanovima po džepovima. »Gdje su mi naočale?«
»Na glavi«, odgovore mu barem tri žene, ne dižući pogled.

68
 Knjige.Club Books

Pronađe naočale i spusti ih na nos. »Pronađite si mjesto za nekim od stolova«,

promrmlja mahnuvši prema Beth. »Imate li olovku? Mi razbijamo kodove.«
Sjeo je za stol pokraj prozora i počeo tražiti limenku s duhanom. Činilo se kao
da je potpuno zaboravio da Beth postoji. Većina djevojaka nastavila je raditi, kao
da se ništa nije dogodilo, samo je niska žena svijetle slamnate kose ustala i pružila
ruku.
»Peggy Rock.« Bila je jedna od starijih žena ondje, u srednjim tridesetima,
obična lica koje je zračilo inteligencijom. »Objasnit ću vam što ovdje radimo. Ono
je Dillwyn Alfred Knox«, reče pokazujući rukom na Bijeloga viteza. »On je
razbijao njemačke kodove još u prošlom ratu, između 1914. i 1918. Dillyjev tim
istražuje one stvari koje se moraju temeljito proučiti, a ne riješiti na brzinu, kao
na pokretnoj traci kroz ostale barake. U ovome trenutku pokušavamo razbiti
talijansku pomorsku Enigmu.«
»Što je to Enigma?.« upita Beth potpuno zbunjena.
»Uređaj koji neprijatelj koristi za šifriranje većine vojnih radioporuka«,
odgovori Peggy. »Talijani i Nijemci, pomorski radiopromet, kao i radiopromet
zrakoplovstva i kopnenih snaga imaju svoje šifre, a svaka šifra različite postavke.
Ovaj uređaj ima, recimo to tako, vrtoglavo velik broj kombinacija
postavki. Postavke se mijenjaju svaki dan pa bi ono što šifriraju pomoću Enigme
trebalo biti nemoguće razbiti.« Blago se nasmiješi. »Tako barem oni misle.«
Je li Osla sve to znala? pitala se Beth. Je li Mab znala?
»Mi se ovdje, za razliku od ostalih u BP-u, trudimo sagledati cjelovitu sliku«,
doda Peggy, kao da joj čita misli. »Pristup informacijama u ostatku BP-a
ograničen je po odjelima - zato većina njih vidi samo ono što dobiju na stol.
Povremeno možda uspiju nešto povezati na temelju podataka koji iscure iz
različitih baraka, ali to je sve...«
»Kakve gluposti«, začulo se iz smjera Dillyjeva stola. »Ja želim da moje
djevojke imaju neometan pristup informacijama. Korisno je kada vidite cjelovitu
sliku, a ne samo njezine dijelove.«
»Zašto?« upita Beth.
»Jer mi radimo onaj zeznuti dio.« Peggy Rock raširi ruke. »Poruke se bilježe
i upisuju, a nakon što se dešifriraju, prevode se i analiziraju - mi smo zaduženi za
važan srednji dio. Mi dešifriramo poruke, jednu po jednu. Koristimo postupak
koji se zove rodding13 kako bismo utvrdili poredak rotora, kao i njihov početni
položaj za šifriranu poruku. Daj da ti pokažem.«

13
Rodding - postupak koji se koristio za razbijanje poruka šifriranih Enigmom pomoću uskih i
dugačkih kartonskih traka nazvanih ‘rods’. Na njih su se ispisivali redovi iz tablica (kataloga)
koje su izrađivali dešifranti kako bi prikazali put kojim struja prolazi kroz rotore u Enigmi.
Pomoću tih traka dešifrant je mogao odrediti poredak rotora u Enigmi, kao i početni položaj
rotora za poruku koja se pokušavala dešifrirati. Nakon što bi se to postiglo, bilo je moguće
dešifrirati sve poruke koje su bile poslane toga dana.
69
 Knjige.Club Books

»Ja to neću razumjeti«, ispali Beth. »Znate, ja nisam pretjerano pametna. Ja

neću biti u stanju...« Dešifrirati pomoću kartonskih traka. Razumjeti kriptografiju.
Sve to. U prsima je nešto stisne; ubrzano je disala; zidovi oko nje kao da su
pulsirali. Obično bi je svako pa i najmanje odstupanje od njezine uobičajene rutine
paraliziralo, a sada se našla u jednom potpuno drukčijem svijetu. Napadaj panike
tek što nije počeo. »Samo ću vas sputavati«, procijedi, na rubu suza. »Preglupa
sam.«
»Stvarno?« Peggy Rock mirno ju je pogledala i raširila one neobične
kartonske trake poput lepeze, kao da drži pobjedničku kombinaciju karata. »Tko
ti je to rekao?«

70
 Knjige.Club Books

11. poglavlje

Nedostaješ mi, Os. Ako ćemo iskreno, jako mi nedostaješ.

hilipov je rukopis bio čist, nimalo kitnjast. Svaki put kada bi ga Osla ugledala
P srce bi joj zakucalo jače. Mir, srce moje, ukori ga.
»Gospođa F. uopće se ne ustručava.« Mab je povirila na mračno odmorište i
bez trunke srama prisluškivala što se događa u prizemlju. Bethina prva smjena u
Bletchley Parku uslijedila je odmah nakon razgovora za posao, pa je gospođa
Finch bila sva na iglama. Beth se izgleda bila vratila kući, ali nju nisu
čule. Odzvanjao je samo ustrajan glas njezine majke koja je iz Biblije citirala
nešto o sinovima koji obeščašćuju oca i kćerima koje ustaju protiv svoje majke—
»Da odemo dolje?« Osla digne pogled s kreveta na kojem je sklupčana čitala
stara Philipova pisma. »Da je prekinemo s kojom patriotskom primjedbom, poput
Pusti kćer da radi, ti nametljiva kravo, rat je?«
»Samo ćemo pogoršati stvari«, odgovori joj Mab. »Gospođa F. upravo je
prešla na knjigu Ezekijela.«
Grizući usnu, Osla se vrati Philipovu svibanjskom pismu umrljanom
morskom solju. Prebacuju me na Kent baš kada sam se naviknuo na Ramillies;
pomalo sam razočaran. Dočasnici baš nisu oduševljeni kada imaju članove
kraljevske obitelji na brodu, čak ni ovako trećerazredne kao što sam ja. Trebala
si samo vidjeti kako su kolutali očima kada sam se prvi put pojavio na
palubi. Šuška se da ćemo uskoro u akciju. Ne brini, draga djevojko...
Dok je bio na Kentu nije bilo nikakvih bojnih operacija, ali sada su ga
ponovno premještali, i to na sestrinski brod - tko zna kamo će na njemu otploviti?
Osla zadrhti. Njemačke podmornice u ‘vučjim čoporima’ vrebale su posvuda, a
on se unatoč opasnosti želio boriti...
»Evo je, ide«, šapne Mab kada su se začuli Bethini koraci dok se uspinjala
stubama. Osla ubaci Philipovo pismo u Alice s one strane zrcala i ustane s
kreveta. Kada se Beth pojavila na odmorištu, Osla i Mab brzo su je uvukle u
njihovu sobu i zatvorile vrata.
»Da vidim.« Osla pregleda Bethine nadlaktice - nije bilo modrica, Bogu
hvala.
»Tvoja majka ne može ti zabraniti da radiš! Znaš, kada sam te predložila,
mislila sam da će dulje trajati. Ponekad im na sigurnosnu provjeru odu tjedni...«

71
 Knjige.Club Books

»Znači, ipak si me ti preporučila.« Bethin glas zvučao je ravnodušno.

»Jesam.« Osla se nasmije. »Mislila sam da ti treba neki izgovor da izađeš iz
kuće—«
»Ti si mislila.« Osla nikad prije nije čula da Beth nekoga prekida, ali to se
upravo dogodilo. Grimizni su joj obrazi plamtjeli. »A znaš li što ja mislim? Ja
mislim da sam htjela da me se pusti na miru. Mislim kako ne želim da moja majka
bude ljuta na mene, da me tjera da dvadeset minuta pred sobom držim Bibliju,
visoko u zraku. Ne želim raditi posao koji ne razumijem, s meni nepoznatim
ljudima.«
»I mi smo se osjećale jednako izgubljeno prvih nekoliko tjedana«, pokuša joj
objasniti Mab. »Već ćeš se uhodati. Samo smo htjele—«
»Da joj se napokon suprotstavim.« Bethina imitacija Mabina glasa zvučala je
nestvarno. »Vas dvije niste zastale i pomislile da bi možda netko kao ja - osoba
posve bespomoćna, poput Fanny Price - bila sretnija da može ostati kod kuće, gdje
i pripada.«
Izjuri iz sobe. Trenutak kasnije čulo se kako je zalupila vratima spavače sobe.
Mab i Osla zapanjeno se pogledaše.
»Trebala sam je pitati prije nego što sam je preporučila.« Osla se spusti na
krevet. »Nisam smjela zabadati nos gdje mu nije mjesto.«
»Nisi je htjela...«
»... muštrati, onako kako je muštra njezina majka?«
Mab uzdahne.
Dragi Philipe, pomisli Osla. Upravo sam, oprosti mi na izrazu, kraljevski
usrala motku.

72
 Knjige.Club Books

12. poglavlje

Rujan 1940.

P ozdrav, je li slobodno?«
Prije dva tjedna Beth bi iskočila iz vlastite kože. Sada se osjećala iscrpljeno
i potišteno pa je samo kimnula dvojici mladića koji su joj se pridružili za stolom
u blagovaonici u glavnoj zgradi.
»Mi se znamo.« Krupni muškarac crne kose zastane dok je spuštao pladanj.
»Bili ste na prvom sastanku Ludih klobučara.«
»Koga?«
»Čitateljskog kluba. Diskutirali smo o Alice s one strane zrcala. Giles je na
drugi sastanak donio kruh i margarin, žaleći se da su Alice na čaju kod Ludoga
klobučara barem ponudili maslac. Odonda se naši sastanci zovu Čajanke kod
Ludoga klobučara. Nije tako razmetljivo kao Čitateljski klub BP-a.« Crnokosi
muškarac pucne prstima. »Vi ste bili samo na prvom sastanku, zar ne? Nemojte
mi reći... Beth Finch.« Nasmiješi se. »Dobro pamtim imena.«
Beth se nekako uspjela nasmiješiti, gurkajući hranu po tanjuru. Bila su dva
sata i trideset minuta iza ponoći, sredina noćne smjene, a u glavnoj zgradi, u
prostoriji koja je pretvorena u blagovaonicu, miješali su se mirisi briljantina,
ustajale masnoće i prženih bubrega na prepečencu. Svud oko njih radnici
noćne smjene zauzimali su svoja mjesta, neki su napola spavali, dok su se ostali
potpuno budni i bodri šalili, kao da su na podnevnoj stanci u nekoj posve
normalnoj tvrtki. Bethin želudac još uvijek nije bio naviknut na menzašku hranu,
a nakon mjesec dana bilo je krajnje vrijeme da se prestane ježiti u društvu
stranaca, no to joj jednostavno nije uspijevalo. »Gospodin - Zarb?« uspjela
je protisnuti kada su on i njegovi prijatelji sjeli s druge strane stola.
»Zovi me Harry. Ovo je Alan«, pokaže prema mladiću pokraj njega, koji je
piljio u strop dok je žvakao. »Alan Turing. Zovemo ga Prof, jer je vraški
pametan.«
Ondje su se izgleda svi oslovljavali nadimkom ih samo imenom, svi su
izgledali pomalo ekscentrično - primjerice, gospodin Turing (Beth se nije mogla
natjerati da nekoga koga je tek upoznala oslovljava s Alan ili Prof). Oko pasa je
imao staru kravatu umjesto remena, koja mu je držala flanelske hlače da ne padnu.

73
 Knjige.Club Books

»Ovi bubrezi su grozni«, nastavi Harry Zarb veselo. »Ne bih ih dao ni psu.
Da je moj sin ovdje, rekao bi da moramo nabaviti psa da se bubrezi ne bace. Svi
razgovori na kraju se svedu na molbu o nabavi šteneta, barem je tako u mojoj
kući.«
Beth je oduvijek željela psa, ali majka nije htjela ni čuti. Buhe...
»Vidio sam te jučer kada si išla u Kolibu«, nastavi Harry, obraćajući se Beth.
»Knoxov odjel? Sigurno si jako pametna. Dilly odabire samo takve cure za svoj
harem...«
Beth brizne u plač.
»Smiri se...« Harry je tražio rupčić. »Oprosti, nisam trebao reći harem. Nitko
time ne misli ništa loše. Dilly je dobar čovjek—«
»Ispričajte me.« Beth jecajući istrči iz prostorije.
Bletchley Park noću je izgledao poput tamne strane Mjeseca: svi prozori na
barakama bili su zatamnjeni kako se ne bi vidio ni tračak svjetla. Beth je polako
hodala travnjakom, ali se ipak spotakne o drvenu palicu koju je netko zaboravio
nakon poslijepodnevne igre roundersa i napokon iscrpljena zastane.
Bilo je naporno po cijeli dan biti glup. Više od tri tjedna radila je u Kolibi:
piljila je u šifrirane poruke s Enigme, nastojala se služiti kartonskim trakama
onako kako su joj pokazali, pokušavala besmisleno pretvoriti u smisleno. Sat za
satom, dan za danom. Beth je znala da je tupava, no nadala se da će nakon
tri tjedna stalne koncentracije ipak uspjeti nešto postići. Kod je bio poput zastora
iza kojega se nešto krilo, osjećala je to, ali nije uspijevala prodrijeti onamo.
Potpuno je zablokirala. Kao ižmikana krpa, draga, rekla bi Osla otežući svojim
otmjenim naglaskom. Mrtva umorna. Izmoždena.
»Previše se opterećuješ«, rekla joj je Peggy Rock. »Gledaj na to kao na igru
riječima.«
»Ja to ne razumijem.«
»I ne moraš razumjeti. Raditi ovaj posao pomalo je kao voziti automobil, a
nemati predodžbu o tome što je pod poklopcem motora. Pokušavaj i dalje.«
Peggy ju je stalno bodrila, baš kao i ostale djevojke. Ali sve su imale posla
preko glave i nijedna od njih nije mogla cijeli dan nadzirati što Beth radi. Sjedile
su sa svojim tablicama s ‘pretpostavkama’ i talijanskim rječnicima, pomicale su
kartonske trake i povremeno bi neka od njih rekla nešto posve nejasno:
»Pronašla sam bubu...«, a druga bi dometnula »Ja imam morsku zvijezdu«, pa bi
Beth još jače potonula u očaj.
»Meni sve to izgleda kao da je na grčkome«, ispalila je još prvoga tjedna, na
što se Dilly Knox grleno nasmijao. »Draga moja, da je barem tako!«
»On je ugledan znanstvenik, specijaliziran za starogrčki jezik«, šapnula joj je
Peggy, također se smijući, dok se Beth sva stisnula na svojem stolcu. Dilly je bio
jako ljubazan, ali on se znao tako unijeti u svoj posao pa se činilo da ni sam ne
zna gdje je, a kamoli gdje su ostali. Beth se činilo da je jedini razlog zbog kojega
74
 Knjige.Club Books

je već nisu otpustili to što su svi bili previše zauzeti da shvate kako je ona jadan
promašaj.
A tek povratak kući svakoga božjeg dana, suočavanje s majkom koja je bila
toliko povrijeđena da nije željela ni razgovarati s Beth, čak ni kada joj je Beth iz
Bletchley Parka donijela cijelu plaću, kako je majka inzistirala... »Ti nemaš pojma
što joj činiš«, rekao joj je otac jučer, odmahujući glavom. Osla i Mab zaobilazile
su Beth u širokom luku; Beth bi se trgnula svaki put kada bi se sjetila kako je
siktala na njih, ali nije joj bilo žao. Osla se nije trebala uplitati. Beth Finch nije
pripadala ondje i to je bila činjenica.
Predajem se, pomisli. Već sutra. Prije tri tjedna ne bi joj palo na pamet da
umaršira u impozantnu kuću s fasadom poput božićnoga kolača i da otkaz, ali sada
je bila uvjerena da će uspjeti skupiti snage i to učiniti.
Samo je nekoliko djevojaka bilo u Kolibi kada se Beth tiho vratila - većina ih
je radila po danu, zajedno s Dillyjem. Beth skine vestu i sjedne za svoj radni stol,
gledajući razbacane listiće papira.
»Kod Enigme je važno to«, rekla joj je Peggy (iako Beth nikada nije vidjela
taj uređaj), »što postoji kvaka koju možemo iskoristiti. Nakon što se na tipkovnici
pritisne tipka A, od nje kroz sva tri rotora teče struja do reflektora, a zatim se
vraća natrag kroz rotore pa se na zaslonu upali žaruljica s nekim drugim slovom
abecede - A je šifrirano kao recimo F. Kada sljedeći put pritisneš tipku A, kroz
uređaj ponovno prolazi struja i ovoga se puta šifrira kao Y. Nema izravnog
ekvivalenta. A neće uvijek biti F i na zaslonu će uvijek zasvijetliti kao neko drugo
slovo; zato je tako teško razbiti Enigmu. Ali, hvala nebesima, postoji jedan detalj.
Uređaj ne dopušta da se A ikada šifrira kao A. Nijedno slovo ne može biti šifrirano
kao to isto slovo.«
»A ta kvaka je...« upitala je Beth potpuno izgubljena.
»Velika poput Engleskog kanala, draga. Pogledaj bilo koji niz šifriranih slova:
ADIPQ. Znaš da je A bilo koje slovo, samo ne A, D je bilo koje slovo, samo ne
D...« Peggy je zastala i zapalila cigaretu. »Većina šifriranih poruka obično sadrže
opće fraze ili riječi - zovemo ih ‘pretpostavke’14. Na početku većine poruka koje
se šalju s talijanske Enigme obično je navedeno kojem su časniku namijenjene:
Per Comandante. Znači, treba pregledati svaki niz slova i potražiti onaj u kojemu
se nijedno slovo ne poklapa s P-E-R-X-C-O-M-A-N-D-A-N-T-E - X označava
razmak između riječi - i to je to; pronašla si je. Ne kažem da je lagano«, dodala
je. »Već se mjesecima bezuspješno mučimo s talijanskom Enigmom.
Pokušavamo shvatiti je li riječ o istom uređaju koji je tridesetih godina korišten u
Španjolskoj, jer je Dilly i tada uspio razbiti kôd. Bilo kako bilo, ovako se to radi
- tako ćeš pronaći ulaz.« Peggy je primijetila Bethin pogled pun očaja. »Gle, to ti
je pomalo kao da igraš igru vješala na stranom jeziku. Imaš frazu koja se sastoji

14
Pretpostavka - engl. crib, pretpostavljeni dio originalne poruke

75
 Knjige.Club Books

od crtica. Pogađaš koje bi se slovo moglo pojavljivati u većini riječi, pa možda

uspiješ popuniti jednu ili dvije crtice. Zatim pogađaš sljedeće slovo - i što ih
više imaš, to bolje vidiš cijelu frazu.« Nasmiješila se. »Drugim riječima, prestani
se opterećivati i dopusti svojem umu da se poigra.«
Poruka koju je Beth imala pred sobom počinjala je s WIQKO QOPBG
JEXLO; zatim su se jedan za drugim redali nizovi od po pet slova. Pogleda na sat.
Tri iza ponoći.
Bez trunke nade krenula je s PERXCOMANDANTE i s desnim rotorom
uređaja te počela isprobavati različite pozicije - Peggy je to nazivala rodding zbog
uskih kartonskih traka sa slovima koja su istim redom bila ispisana i na ožičenim
rotorima Enigme. Peggy joj je pokazala kako ih treba pomicati ispod kodiranoga
teksta, kako bi se pronašlo mjesto na kojem u tekstu počinju te tako važne
uobičajene fraze. Pretpostavke, samu sebe podsjeti Beth, a ne fraze. Ovdje sve
ima svoj poseban naziv. Zvučalo je jednostavno, tražiti mjesta gdje se slova ne
poklapaju, ali trebalo je provjeriti sedamdeset osam kombinacija kako bi se
pokrilo svih dvadeset šest mogućih položaja svakog od triju rotora uređaja...
Oči su je već boljele kada je napokon uspjela nešto pronaći. Prva tri slova
sparila su se s onima na kartonskoj traci: P-E-R... ali četvrto slovo bilo je S, a ne
X. Malo je nedostajalo da prijeđe preko toga, ali ipak zastane.
Postoji li još neka ‘pretpostavkaʼ koja počinje s PERS?
Na trenutak se kolebala, ali ipak zgrabi Dillyjev talijanski rječnik i potraži
slovo P. Persona... personale...
»Jean,« obrati se najbližoj djevojci, »može li personale biti ‘pretpostavka’?«
Prvi se put obratila nekome u Kolibi.
»Možda...« dobila je odsutan odgovor. Beth se okrene u stolcu i zabaci
pletenicu preko ramena. »Personale«, promrmlja. Značenje »Osobno za«.
Talijanska mornarica sigurno je imala razlog označiti neku poruku kao: Osobno
za _________. Pojavilo se još pet parova slova: imala je P-E-R-S; sad joj je
preostalo provjeriti O-N-A-L-E.
Kliknulo je. Tjednima je slušala kako tu i tamo djevojke to uzvikuju, a sada,
kada su se pred njom slova počela sparivati na kartonskim trakama, shvatila je i
zašto. Izravan klik bio je kada bi se dva slova iz ‘pretpostavke’ pojavila jedno uz
drugo na istoj traci; Dilly ih je zbog nečega zvao bube.
Bilo je i unakrsnih pogodaka, kada bi se ‘pretpostavljeno’ slovo sparilo sa
slovom na jednoj traci, a drugo sa slovom na drugoj traci; njih je Dilly
zvao morske zvijezde. Beth je zastao dah kada je shvatila da je ‘ulovila’ jednu.
Prije nije bila u stanju to vidjeti, jer nije imalo nikakva smisla, ali iznenada kao da
je djelić teksta pred njom isplivao iz redaka slova.
Stoga, ako je bilo »osobno za«, moglo se razumno pretpostaviti da slijedi ime,
čin, titula... Odabrala je dva slova, N-O. Odložila je trake pa krenula ponovno
tražiti ‘pretpostavke’. Signori. S naporom je iz gomile slova uspjela izdvojiti S-I-

76
 Knjige.Club Books

G, zatim R, nakon čega je slijedio nejasan niz, vjerojatno ime nekog muškarca.
Ali već joj je i to bilo dovoljno. Sada je mogla pokušati pronaći slova koja
nedostaju... Pletenica joj je ponovno skliznula naprijed i zasmetala je, pa je
zamota u punđu i pričvrsti olovkom na potiljku. Još jedan klik...
»Beth«, rekla joj je jedna od djevojaka. »Idi kući, tvoja smjena je gotova.«
Beth je nije čula. Nosom je gotovo dodirivala list papira pred sobom dok su se
slova postrojavala u ravnu crtu iznad kartonskih traka, ali negdje u mislima mogla
je vidjeti kako se spiralno nižu poput ružinih latica, kako se otvaraju i lebde,
stvarajući smisao iz besmisla. Radila je brzo, pomičući trake lijevom rukom i
laktom držeći talijanski rječnik otvorenim. Potrošila je pola sata na pretpostavku
koja nije odgovarala, zatim pokušala s još jednom. Ta je bila bolja, klikovi su se
smjesta počeli nizati...
Uđe Dilly Knox. Već je izgledao iscrpljeno. »Je li itko vidio moj duhan?«
Djevojke iz sljedeće smjene krenule su u uobičajenu potragu za njegovom
limenkom s duhanom. »Što radite ovdje, gospođice... kako se ono zovete? Mislio
sam da ste u noćnoj smjeni.«
Beth mu je šutke predala poruku koju je uspjela riješiti i čekala, dok joj je bilo
tuklo kao ludo. Nikad u životu nije se tako osjećala, vrlo laganom i udaljenom,
kao da se nije sasvim vratila u stvarnost. Radila je punih šest sati bez prekida.
Poruka se i dalje sastojala od dijelova bez značenja, ali uspjela ju je razbiti i dobiti
čitave redove na talijanskom.
Ugleda šefov osmijeh i srce joj poskoči. »Jako dobro!« gotovo je zapjevao.
»Jako dobro, Bess!«
»Beth«, ispravi ga, osjećajući kako joj se lice razvlači u osmijeh. »Što... što
ondje piše?«
Dilly doda list papira djevojci koja je govorila talijanski. »Vjerojatno je
obična prognoza vremena ili nešto slično.«
»Aha.« Bethino zadovoljstvo, koje se tek oprezno počelo rađati, naglo
splasne.
»Draga djevojko, nije važno što piše. Važno je da si razbila poruku. Imamo
velikih problema s dešifriranjem poruka s talijanske Enigme, još otkako su ušli u
rat. Ovakav uspjeh nismo odavno imali.«
»... Stvarno?« Beth pogleda naokolo, pitajući se hoće li oni misliti da se pravi
važna. Ali svi su imali osmijehe od uha do uha, a Peggy je zapljeskala. »Ali to se
dogodilo slučajno—«
»Nema veze. Upravo se tako i događa. Sada kad imamo ovo, ostalo ćemo
moći brže dešifrirati. Sve dok Digići nešto ne promijene.« Ocjenjivački je
odmjeri. »Potreban vam je doručak, i to pravi. Pođite sa mnom.«

.DILLY PROJURI SVOJIM Baby Austinom kroz kolni ulaz Bletchley Parka kao da ih
progone četiri jahača Apokalipse. Već u sljedećem trenutku jurio je ulicom
77
 Knjige.Club Books

Watling, ne mareći ni za protutenkovske prepreke ni za ostale sudionike u

prometu. U nekoj drugoj prilici, Beth bi bila sigurna da je smrt u jarku
neizbježna, ali umjesto da se grčevito primi za vrata cvileći, sjedila je mirno poput
kipa na suvozačevu sjedalu. Još uvijek se vraćala s onoga drugog svijeta,
uzbudljivog i dalekog, u kojem su se ispod njezinih kapaka lijeno okretale spirale
od slova.
Čini se da Dilly nije očekivao razgovor. Rukama je tek povremeno doticao
upravljač. Prilikom skretanja u uličicu Clappins automobil se malo nagnuo u
stranu, a zatim su nastavili dugačkom cestom kroz šumu i napokon se zaustavili
ispred dražesne vlastelinske kuće sa zabatima. »Courns Wood«, rekao je izlazeći
iz automobila. »Zovem ga domom, iako rijetko boravim u njemu otkako je počeo
rat. Olive!« zazove, ulazeći u mračno predvorje obloženo drvetom.
Odnekud se pojavi punašna prosijeda žena koja je brisala brašno s ruku.
»Moja supruga«, predstavi je Dilly, pomalo nepotrebno. »Olive, ovo je Beth -
kriptoanalitičarka koja puno obećava i koju je potrebno pod hitno nahraniti.«
»Dobar dan, dušo«, gospođa Knox je mirno pozdravi, kao da je uopće nije
iznenadio prizor mlade žene u zgužvanoj odjeći koja se pojavila na vratima s
njezinim mužem, nakon očito duge radne noći. Možda je osoba udana za Dillyja
Knoxa bila naviknuta vječno živjeti u Zemlji čudesa. »Jeste li za omlet?« upita je,
pa sama odgovori na pitanje, primijetivši da Beth nije u stanju govoriti. »Donijet
ću vam dva. Dragi moji, pođite u knjižnicu...«
Beth se iznenada našla u neurednoj radnoj sobi prepunoj knjiga koju je grijala
rasplamsala vatra kamina na drva, s džin tonikom u ruci. »Popijte to naiskap«,
reče joj Dilly dok je sebi točio piće i sjedao u kožnati naslonjač nasuprot njoj.
»Nema ničeg boljeg od džina nakon napornoga noćnog rada s trakama i
‘pretpostavkama’.«
Beth nije čak ni zastala da pomisli A što će majka na to reći? Prinese čašu
usnama i ispije polovicu pića. Mjehurići su svjetlucali kao obasjani suncem,
mirišući na limun.
»Živjeli.« Njezin šef podigne svoju čašu, a oči su mu blistale. »Smatram da
ćete biti dobro pojačanje za Kolibu, draga moja.«
»Mislila sam da ćete me otpustiti.«
»Gluposti.« On se zahihoće. »Recite mi, što ste radili prije nego što ste došli
u BP?«
Ništa. »Bila sam samo - kći koja je ostala kod kuće.«
»Fakultet?« Beth odmahne glavom. »Šteta. Kakvi su vam planovi?«
»Planovi?«
»Poslije rata, naravno!«
Uzduž cijele ulice Watling bile su raspoređene protutenkovske prepreke, a svi
novinski naslovi brujali su o njemačkim Messerschmittima koji tek što nisu

78
 Knjige.Club Books

promolili svoja rila iznad njihovih obala. »Hoće li nam Nijemci dopustiti da bude
poslije rata?« čula je Beth samu sebe kako postavlja pitanje.
Bile su to misli koje nitko nije izgovarao naglas, ali Dilly je nije prekorio jer
je na trenutak klonula duhom. »Uvijek postoji poslije. Pitanje je samo kako će
izgledati. Popijte piće, puno ćete se bolje osjećati.«
Beth ponovno podigne čašu pa zastane. Iznenada se vratio oprez i ona se
zapita kako ta cijela situacija izgleda: dvadesetčetverogodišnja djevojka pije džin
u deset sati ujutro s muškarcem u pedesetima, nasamo s njim, u njegovoj privatnoj
knjižnici. Što će ljudi misliti?
On kao da je znao kakve joj se misli motaju glavom. »Znate li zašto želim
samo djevojke u svojem timu?« upita je, a pogled iza stakala naočala više nije
djelovao odsutno. »Ne zato što se želim okružiti lijepim licima, premda sam Bog
zna da su žene oku mnogo ugodnije od većine onih sveučilišnih tipova s konjskim
zubima i prhuti u kosi. Ne, ja novačim djevojke jer su prema mojem iskustvu puno
bolje u ovoj vrsti posla.«
Beth trepne. Nitko joj nikada nije rekao da mlade dame mogu biti bolje u
nekom poslu od muškaraca, osim ako nije bila riječ o kuhanju ili šivanju.
»Ti mladi matematičari i šahisti u drugim barakama rade posao sličan našem,
s trakama i ‘pretpostavkama’, ali oni u njega unose i svoj ego. Natječu se, prave
se važni, čak se i ne trude raditi onako kako sam im predložio, već odmah imaju
ideju kako se to može raditi bolje. Mi nemamo vremena za takve stvari, rat je. A
ja ovo radim još od onoga prošlog rata - pomogao sam dešifrirati Zimmermannov
brzojav, za Boga miloga.«
»Što je to?«
»Nema veze. Samo želim reći da mi ne treba gomila mladih pjetlića koji se
šepure i nadmeću među sobom. Žene su«, Dilly prstom pokaže prema njoj,
»fleksibilnije, manje kompetitivne i sklonije prionuti na posao koji im je zadan.
Posvećuju više pažnje detaljima, vjerojatno zato što cijeli život pažljivo pletu
i stalno nešto važu u kuhinji. Čuju što im se govori. Eto zato više volim ždrebice
od ždrebadi, draga moja, a ne zato što želim imati harem. Hajde, popijte džin.«
Beth ga je poslušala. Gospođa Knox donese doručak i povuče se uz još jedan
blaženi osmijeh. Beth se umalo onesvijestila kad je shvatila koliko je gladna. »Ali
ja ne znam hoću li to moći ponoviti«, priznala je, pazeći da joj tanjur ne padne s
krila. Nikad nijedno jelo nije imalo tako dobar okus.
»Naravno da hoćete. Vježbom se dolazi do savršenstva. Toliko sam školarki
pretvorio u prvoklasne dešifrantice, više nego što mogu nabrojiti.«
»Nisam imala posebnu obuku kada sam to počela raditi.«
Dilly je imao puna usta omleta. »To je zato što želim da imate svjež i kreativan
pristup, a ne da drilom iz vas izbiju svaki instinkt i poticaj. Upotrijebi maštu, tako
se zove ova igra.«

79
 Knjige.Club Books

»To nije igra.« Beth se nikada u životu nije suprotstavila nadređenoj osobi,
ali u toj udobnoj knjižnici iz koje se vidio vrt obrastao raznolikim raslinjem, činilo
se da uobičajena pravila ne vrijede. »To je rat.«
»Svejedno je igra. Najvažnija od svih. Još uvijek niste vidjeli uređaj, Enigmu,
zar ne? Monstruozna stvarčica. Ona koju koriste zrakoplovstvo i mornarica može
imati čak pet rotora, što znači šezdeset mogućih poredaka rotora, ovisno o tomu
koja su tri odabrana za taj dan. Svaki rotor ima dvadeset šest mogućih početnih
položaja, a prespojna ploča iza njih ima dvadeset šest priključaka, što znači sto
pedeset milijuna, milijuna milijuna početnih položaja... A onda Švabe promijene
postavke svaka dvadeset četiri sata pa svaki dan u ponoć moramo krenuti
ispočetka. Eto s čime se mi moramo boriti. Talijanska Enigma nije takva zvijer -
nema prespojnu ploču - ali je također prilično strašna.« Dilly joj nazdravi i sjetno
se nasmiješi. »Naši izgledi za uspjeh su takvi da se čovjek rasplače, zato moramo
na to gledati kao na igru. Činiti drukčije bilo bi čisto ludilo.«
Beth je pokušavala dokučiti koliko je bilo nula u sto pedeset milijuna milijuna
milijuna, ali bezuspješno. U mislima su joj se množili nizovi od po pet nula, 00000
00000 00000 i spiralno se spuštali u srce ruže. »Ako su nam izgledi tako loši,
nikada nećemo uspjeti.«
»Itekako hoćemo. Poljski kriptoanalitičari čitali su poruke s njemačke Enigme
još početkom tridesetih godina, uspijevajući ih razbiti nakon svake promjene sve
do 1938. - bez njihovih otkrića tapkali bismo u mraku, a sada mi nastavljamo gdje
su oni stali.« Uslijedi tiha zdravica za Poljake. »Mukotrpno rješavamo dio po
dio.«
»Zar Nijemci doista ništa ne sumnjaju?«
»Ni najmanje. Naši momci na najvišim razinama vrlo su oprezni u korištenju
dešifriranih informacija koje od nas dobiju. Koliko znam, ovdje imamo čitave
sobe pune obavještajaca koji se bave isključivo smišljanjem vjerodostojnih
objašnjenja kako smo došli do informacija, a da nije razbijanje Enigme.«
Dilly odmahne rukom. »Uostalom, taj dio posla nije naša briga, ali oni ga očito
dobro obavljaju, jer Švabe nisu shvatili da im čitamo poštu. Eto što ti je njemačka
arogancija - imaju savršen uređaj, sustav koji je nemoguće razbiti, pa misle kako
nema šanse da netko u njega može prodrijeti. A pogotovo ne gomila žgoljavih
engleskih mladića i djevojaka koji u nekoj seoskoj zabiti marljivo rade, koristeći
samo olovke i malo kreativnoga razmišljanja.«
»Kreativnoga razmišljanja?«
»Sagledavanja stvari iz različitih kutova. Sa strane, naopačke, iznutra.« Dilly
odloži prazan tanjur. »Kada bih vas pitao u kojem se smjeru okreću kazaljke na
satu, što biste mi odgovorili?«
»Ovaj...« Beth je gužvala salvetu. »Od vrha udesno?«
»Ne ako ste u satu.« Zastane. »Jeste li shvatili?« Nasmiješi se.
»... Jesam«, odgovori mu Beth Finch.

80
 Knjige.Club Books

***
SLJEDEĆEGA DANA DOŠLA je opet u svoju smjenu, ali više nije bilo osmijeha. Dilly
je izgledao zabrinuto kada je donio Beth nove tablice s ‘pretpostavkama’. »Danas
se nećemo baviti talijanskom Enigmom. Dečki iz barake 6 trebaju našu pomoć s
ovim porukama; nagomilale su se, a važne su. S njemačke Enigme, uglavnom
‘crvene’...«
Beth je automatski savila pletenicu u punđu i zakvačila je olovkom na
potiljku, kako bi je maknula s vrata. Čekala je kada će joj proraditi živci, kao
svakoga dana u posljednjih nekoliko tjedana. Čekala je kada će se pojaviti jezivi
strah od neuspjeha, osjećaj da je glupa, beskorisna i da samo svima trati vrijeme.
Pojavili su se i strah i briga, proradili su živci - ali bitno slabije. Beth je u tom
trenutku uglavnom osjećala glad. Molim te, Bože, dopusti da mi ponovno uspije.

81
 Knjige.Club Books

13. poglavlje

Rujan 1940.

Ispostavilo se da vaše cipele, gospođice Churt, ipak nije bilo moguće

popraviti. Nadam se da ćete mi dopustiti da ih zamijenim drugima. Uz
ispriku što sam uništio prethodne. - F. Gray

ab je usporavala korak dok je ulazila u gradić Bletchley i samo je

M iznenađeno promrmljala hmmm. Paket je stigao s njezinom poštom, koju
je kao i svi ostali u Bletchley Parku dobivala preusmjerenu iz poštanskoga
pretinca u Londonu. Prvo su je sortirali i onda slali po odjelima kako bi je
zaposlenici mogli preuzeti nakon kraja smjene.
Mab je prvo otvorila omotnicu koju je dobila od Lucy (još jedan crtež konja
nacrtan pastelima, ovaj, pak, s ljubičastom grivom), zatim se posvetila paketu i
kratkoj poruci. Zastao joj je dah kada je iz kutije izvadila par cipela: nimalo loša
zamjena za njezine nepovratno uništene praktične salonke. Lakirane kožnate
cipele imale su otvorene pete i pompadour potpetice. Savršeno prekrasne i
umjereno elegantne, a mogle su se nositi i danju.
»Isprika prihvaćena, gospodine Gray.« Mab se smiješila gledajući cipele.
»Šteta što vas nisam imala sinoć, ljepotice.« Bila je na večeri s Andrewom
Kemptonom iz barake 3; drag mladić, pomalo dosadan, vidjelo se da se zagrijao
za nju. Mab je zaključila da bi bio vrlo pristojan muž, od onih koji nose uštirkane
pidžame i za vrijeme nedjeljnog ručka pričaju uvijek jedne te iste viceve.
Dopustila mu je da je nakon večere poljubi za laku noć, a ako stvari budu
dobro napredovale, možda mu dopusti da joj otkopča gumb na bluzi... Ne više od
jednoga, dok ne bude sigurna da misli ozbiljno. Djevojka si nije mogla dopustiti
da je u žaru trenutka ponesu osjećaji - muškarci su si to dopuštali, nisu imali što
izgubiti.
Mab je ušla u kuću pjevušeći pjesmu Binga Crosbyja ‘Samo zauvijek’. Iz
dnevne sobe dopirao je zvuk radija - svi su bili okupljeni oko njega, a gospođa
Finch je namještala stanicu. Glas Toma Chalmersa s BBC-ja ispunio je prostoriju.
»... pred sobom vidim cijeli London. I da nije tako zastrašujuće...«
Osla je stajala razrogačenih očiju i rukama obgrlila svoj struk. Beth se
naslonila na majku, koja ju je za promjenu čvrsto držala za ruku. Nije ju gurala

82
 Knjige.Club Books

od sebe, kao što je radila u posljednje vrijeme ne bi li je kaznila zato što se

zaposlila. Mab napravi još jedan korak piljeći u radio.
»Cijela linija horizonta na jugu plamti crvenim sjajem, gotovo kao svitanje
ili suton—«
»Nijemci bombardiraju London«, obavijesti je Osla monotonim glasom.

S RADIJA SE čuo dubok i nepokolebljiv glas premijera.

»Ne smijemo zatvoriti oči pred činjenicom da se na ovaj otok, tipičnom
njemačkom temeljitošću i metodičnošću, priprema odlučna i sveobuhvatna
invazija...«
Churchill zvuči tako staloženo, pomislila je Mab. Kako samo može? Željezni
malj Luftwaffea odustao je od napada na uzletišta Kraljevskoga zrakoplovstva i
odlučio se okomiti na London, udariti po njemu i pretvoriti ga u ruševine. Mab je
kao oduzeta slušala dok su na radiju opisivali kako gore buktinje, kako se ruše
zgrade, kako se na nebu, val za valom, smjenjuju njemački bombarderi i bacaju
zapaljive bombe na dokove East Enda, od Londonskoga mosta do Woolwicha.
Ondje nije bilo baš nikakvih vojnih objekata.
Samo stanovnici Londona.
Kakva čudovišta, pomisli Mab. Kakva čudovišta.
Churchillov odlučan glas nastavi odzvanjati: »Stoga će se svaki muškarac i
svaka žena pripremiti za izvršavanje svoje dužnosti...«
Dužnosti Zamisli se Mab. Izvješća su govorila o više od četiristo poginulih
nakon tog prvog jutarnjeg zračnog napada. Koljena su joj zaklecala kada je
napokon uspjela dobiti vezu i čuti kako Lucy veselo brblja. »Bilo je jako glasno!
Mama i ja smo otrčale u podrum—«
»Stvarno?« Mab je skliznula na pod u hodniku, naslonjena leđima o zid. O,
Lucy, zašto te nisam povela sa sobom? Zašto nisam natjerala mamu da ode
odande?
Nekoliko dana poslije Churchill se svima obratio riječima: »Nastupilo je
vrijeme kada moramo stajati svi kao jedan i biti čvrsti...«
Ma kvragu s tim, pomisli Mab.
»Ne može«, rekao joj je voditelj odjela barake 6 čim mu se Mab obratila.
»Neću vam odobriti slobodan dan kako biste išli u London provjeriti je li vam
dečko na sigurnom.«
»Riječ je o mojoj majci i sestri, a ne o dečku. I ne treba mi cijeli dan. Samo
pola.«
»Mislite li da svi ostali ne traže isto? Vratite se na posao, mlada damo.«
»Ako se nadaš da će viši stožerni časnik poništiti odluku zapovjednika tvoje
barake i odobriti dopust, varaš se«, rekao joj je Harry Zarb kada ju je ugledao
kako odlučnim korakom maršira prema glavnoj zgradi.
83
 Knjige.Club Books

»A ti čitaš misli?« obrecne se Mab.

»Samo nagađam.« Harry je stajao ispred glavne zgrade, zagledan u travnjak,
držeći krupnim prstima cigaretu koja je tinjala. »Već neko vrijeme stojim ovdje,
popušio sam gotovo cijelu kutiju, a ljudi se samo smjenjuju. Ulaze puni nade,
izlaze psujući.«
Mabina ljutnja splasne. Harry joj se sviđao - bio je sarkastičan i duhovit,
redovito je dolazio na Čajanke kod Ludoga klobučara. »Daš mi jednu?« Kimne
prema njegovoj kutiji.
On joj pruži cigaretu. Mab se sjetila da je sa šesnaest godina išla u kino
proučavati kako puše američke zvijezde - kako treba zadržati ruku nešto dulje na
muškarčevoj, dok on pali šibicu i pripaljuje ti cigaretu. Bio je to još jedan detalj
njezina metodičnog samousavršavanja, poput popisa knjiga koje je trebalo
pročitati i poboljšanja dikcije. Kako se sada sve to činilo smiješnim. Mab se nije
ni potrudila dotaknuti Harryjevu ruku dok joj je pripaljivao cigaretu, samo je
žustro povukla dim, poput muškarca koji je upravo završio napornu smjenu.
»Imaš sreće«, reče joj napokon Harry.
Njezina ljutnja ponovno se rasplamsala. »Imam sestru i majku u East Endu,
koji Heinkeli pokušavaju sravniti sa zemljom. Rekao si da imaš ženu - je li ona, u
Londonu? Imaš li obitelj u nekom njegovom dijelu koji u ovome trenutku
bombardiraju?«
»Ne, kada sam stigao u BP dodijelili su mi kuću nedaleko odavde. Sheila je u
Stony Stratfordu s Christopherom.« U njegovu se glasu čuo ponos. »To je naš
sinčić.«
»Oni su na sigurnom na selu i drago mi je zbog toga. Ali moja obitelj nije na
sigurnom. Tako da... ne. Ne mislim da imam sreće.«
Nastane napeta stanka. »Upravo sam pokušavao dati otkaz kako bih se
prijavio u vojsku«, napokon prizna Harry. »Denniston me glatko odbio, a Giles
mi je objasnio zašto. Nijedan od nas nikad se neće smjeti prijaviti. Niti jedan,
koliko god velika bila potreba za vojnicima. Jer, što ako nas zarobe, a mi
znamo što se ovdje radi?« Pokaže rukom na spokojno jezero po kojem su plivale
patke i na ružne barake pune tajni. »Zato moram biti ovdje koliko god bude
potrebno.« Harry preko svojeg širokog ramena pogleda Mab. »Znaš li što ljudi
misle kada vide visokog i snažnog muškarca poput mene, koji nije u vojničkoj
odori? O tebi barem nitko ne misli ništa loše zato što si ovdje.«
Mab se već bila navikla na njegov ogroman stas, ali sada, kada je ponovno
odmjerila njegove duge ruke i noge, široka prsa i krupno tijelo koje je jedva
prolazilo kroz vrata, mogla je zamisliti kako ga drugi gledaju: Harry Zarb bio je
kao stvoren za odoru. »Ali ovaj posao nije manje vrijedan«, dometne ona vedrije.
»A i tvojem malom Christopheru sigurno je draže što mu je tata kod kuće, a ne na
bojištu.«

84
 Knjige.Club Books

»Reći ću mu to sljedeći put kad me neka bakica pljune u parku kamo ga vodim
da gleda avione.« Harry baci opušak i pokuša se nasmiješiti. »Čuj me samo kako
jadikujem - bolje da se vratim u svoju baraku. Vidimo se na sljedećoj čajanki,
Mab. Drži se. Dobro?«
»Drži se«, ponovi Mab. Vražji Churchill. U polumraku sutona dopušila je
cigaretu, dotičući prstima najnoviji Lucyn crtež u svome džepu. Konj s
ljubičastom grivom. Drži se.
Izdržala je gotovo cijeli tjedan.
Bližilo se deset navečer. Osla je stajala pred zrcalom i češljala se, a Mab je
ležala i prelistavala Oslin primjerak Alice s one strane zrcala. Ludi klobučari sada
su čitali Baskervilskog psa, ali Mab još uvijek nije stigla dočitati Carrollovo djelo.
»Mrzim ovu knjigu«, izleti joj nehotice, ljutito. »U njoj je sve naopako, kao u
strašnom snu, ma tko piše ovakve knjige? Cijeli prokleti svijet je sada takav!«
Glas joj zadrhti. Jučer se na telefonu strahovito posvađala s majkom. Prvo ju je
preklinjala, zatim je vikala na nju da ukrca Lucy na prvi vlak koji je evakuirao
ljude iz Londona, bilo kamo iz Londona. Gospođa Churt nije željela ni čuti;
ustrajala je na tome da je Švabe neće natjerati da se makne iz vlastite kuće, a neće
maknuti ni Lucy. Takav je stav bio predivan za očuvanje pobjedničkog morala,
ali Lucy je bila dijete. Pričalo se da je samo tijekom onog prvog jezivog zračnog
napada u Londonu poginulo više od stotinu djece.
Baci S one strane zrcala, koja preko cijele sobe odleti u hodnik. »Ma gonite
se, gospodine Carroll. Gonite se i vi i vaš Jabberwocky15.«
Glas ju je izdao. Mab nije plakala još od one strašne noći kada joj je bilo
sedamnaest godina, noći koju je zakopala veoma duboko u svojim sjećanjima, ali
sada se sklupčala na krevetu tresući se od jecaja.
Osla sjedne pokraj Mab i zagrli je oko ramena. Kroz oči pune suza Mab
ugleda Beth u nelijepoj flanelskoj spavaćici, kako s nelagodom stoji na otvorenim
vratima. »Tvoja knjiga«, rekla je i pružila joj S one strane zrcala. Nije znala treba
li otići ili pak prići Mab i zagrliti je. Zato zatvori vrata i stane pokraj
Mabina kreveta.
Mab nije mogla prestati jecati. Sva napetost i sav strah koji su se taložili
otkako je objavljen rat eksplodirali su u žestokom naletu plača. Digla je pogled
dok su suze tekle. Osla ju je držala za ramena, a Beth se prebacivala s noge na
nogu. »Koliko još?« reče nemilosrdno, ne mareći što zvuči malodušno. »Koliko je
još vremena preostalo do trenutka kada će Panzeri tutnjati Piccadillyjem?« Jer
čak i ako su bombe promašile mamu i Lucy u Shoreditchu, invazija koja tek što
nije počela neće ih zaobići.
»Možda do toga ne dođe«, Osla se javi s očajem u glasu. »Invazija ne može
početi ako razina mora nije...«

15
Besmislena pjesma Lewisa Carrolla iz knjige Alice s one strane zrcala.

85
 Knjige.Club Books

»Invazija je odgođena.«
Riječi su izletjele iz Beth kao iz puške. Mab i Osla se zagledaše u nju, u
neuglednu i usiljenu Beth u spavaćici zakopčanoj do grla, koja je u tom trenutku
tako pocrvenjela da se gotovo sjajila.
»Beth...« Mab su kroz misli prostrujala sva pitanja koja je htjela, ali koja nije
smjela pitati, znajući da su već prekoračile sve granice. »Odakle znaš...« Nije se
mogla natjerati da završi rečenicu, ali niti da ne postavi to pitanje. Srce joj je tuklo
kao ludo, a u sobi je bilo tako tiho, pa joj se činilo da može čuti kako i Bethino i
Oslino srce snažno tuku.
Najednom se sva svjetla ugasiše - gospođa Finch isključila je glavni prekidač,
odlučna u namjeri da nikome ne dopusti upaljena svjetla nakon vremena koje je
ona odredila. Mab se prestrašila kada ih je iznenada obavila tama. Trenutak
poslije, Bethina mala hladna ruka pronađe njezino zapešće, a činilo se i Oslino,
jer ih je u mrkloj tami privukla tako blizu sebi da su im se čela gotovo dodirivala.
»Invazija je odgođena«, ponovi Beth gotovo nečujnim šapatom. »Barem mi
se tako čini. Nekoliko djevojaka iz odjela poslali su u baraku 6 da pomognemo
riješiti nagomilane poruke njemačkoga ratnog zrakoplovstva. Jedna od tih poruka
dešifrirana je za stolom pokraj mojeg - u njoj se spominjala demontaža opreme za
zrakoplovstvo na nizozemskim aerodromima. Bilo je još toga, ne znam točno što,
ali način na koji je voditelj barake reagirao...«
»Ako su demontirali opremu za utovar, to znači da je invazija odgođena«,
ispali Osla. Bethino priznanje kao da je srušilo branu. »To bi moglo objasniti
poruke koje sam vidjela u Pomorskom odjelu, a koje su Nijemci slali preko
komunikacijskih mreža.«
»Ali u mojem odjelu još uvijek dobivamo poruke o gomilanju vojske«, doda
Mab, osjećajući kako se i njezina brana slama. »Vjerojatno se radi o odgodi, a ne
o otkazivanju...«
»Znači, bit će najranije idućeg proljeća«, zaključi Osla. »S onakvim osekama
i plimama nikome ne pada na pamet slati teglenice ovamo usred zime.«
Napeto su razmišljale o tome, nepomične, spojenih čela u mraku. »Tko još
zna za ovo?« šapne Mab napokon.
»Nekoliko voditelja baraka. Gospodin Churchill zasigurno - ali on to ne smije
obznaniti. Vjerojatno neće isključiti mogućnost invazije ove godine dok ne bude
sasvim siguran. On i ljudi na najvišim položajima - oni znaju.« Osla proguta
knedlu. »I mi.«
Evo zašto ne žele da razgovaramo medu sobom, pomisli Mab sjetivši se
strogih naputaka zapovjednika Dennistona. Mi vidimo samo dio zagonetke, ali
ako budemo razgovarali jedni s drugima, mogli bismo početi povezivati stvari...
»Ne smijete nikome reći«, govorila je Beth ubrzano. »Ne smijete nikome reći
da smo sigurni do proljeća, koliko god ljudi bili ustrašeni. Nisam vam trebala reći.
Ja...« Dah joj zastane. »Denniston bi nas mogao otpustiti, strpati u zatvor—«

86
 Knjige.Club Books

»Neće ništa saznati. Uostalom, unatoč svim prijetnjama, ne vjerujem da smo

mi prve koje uspoređuju bilješke.«
»Znate li koliko me je samo cura zamolilo da provjerim što je s brodom na
kojem je njihov dečko ili brat, zato što sam u Pomorskom odjelu?« prizna Osla
tiho. »Ne bi smjele, ali ipak pitaju.«
Invazija je bila odgođena. To nije značilo da su spašeni od bombardiranja; to
nije značilo da neće biti u opasnosti idućeg proljeća... ali prošlo je toliko vremena
otkako su čule bilo kakve dobre vijesti pa se činilo da je olakšanje veće nego što
je doista bilo. Da, bit će zračnih napada. Da, Nijemci možda prijeđu kanal iduće
godine, ali tko zna gdje će bilo tko od njih tada biti. U ratno doba moglo se
razmišljati samo o današnjem danu, o ovome tjednu. Tjednu u kojem njemačke
teglenice neće pristati u Doveru. Znajući to, Mab zaključi da će biti u stanju vratiti
se na posao i držati se čvrsto. »Evo zaklinjem ti se«, Mab prošapće, »da neću reći
ni riječ svojoj majci, ni bilo kome drugome izvan ove prostorije. Nitko od vas
neće imati problema s Dennistonom zbog mene.«
»Ipak nisam trebala ništa reći.« Po Bethinu glasu čulo se koliko je to muči i
koliko ju je sram.
Mab iznenadi samu sebe i čvrsto zagrli Beth. »Hvala ti«, promrmlja. »Znam
da to više nikada nećeš učiniti, ali... hvala ti.« Djevojka koja je u stanju prekršiti
mjere nacionalne sigurnosti kako bi utješila osobu čija je obitelj na ruti
predstojeće invazije - to se zove prijateljicom.

87
 Knjige.Club Books

JEDANAEST DANA
DO KRALJEVSKOGA
VJENČANJA
9. studenoga 1947.

88
 Knjige.Club Books

14. poglavlje

London

daj se iz prijateljstva, a ne iz ljubavi«, sjetila se Osla oštroumne majčine

U dosjetke. »Prijatelji su spremni saslušati, bolje od ljubavnika!« I što je sada
trebala misliti kada se zaručila za prijatelja koji uopće nije slušao što ona govori?
»Dragi«, reče Osla, pokušavajući zadržati miran ton. »Zamolila sam te više
puta da me ne zoveš mačkice. Prvo sam ti na lijep način objasnila da mi se to ne
sviđa. Rekla sam ti odlučno da to prezirem, a sada ti kažem da taj nadimak
mrzim najviše na svijetu.« Mrzila ga je više nego kada su je nazivali bedastom
debitanticom.
»Uvuci pandže, mačkice!« Iz slušalice je dopiralo njegovo cerekanje. Sudeći
po glasu, još je uvijek bio u krevetu. »Čemu ovaj rani poziv?«
Osla staloženo uzdahne. »Putujem na nekoliko dana. Stara prijateljica ima
nekih problema.«
»Mislio sam da ćeš svratiti večeras.« Zatim tiše doda. »I ostati do sutra.«
Uopće ne sumnjam da ćeš uspjeti pronaći nekoga da ti grije plahte dok mene
nema, pomisli Osla. Ni nakon što su se zaručili, on se nije odrekao drugih žena, a
Osla je zaključila da to i nije važno. Vezao ih je dogovor, a ne velika ljubav.
Pokušajmo, Os, tako ju je zaprosio. Romantična je ljubav za loše romane, a brak
je za prijatelje - prijatelje kao što smo ti i ja.
Zašto sam pristala? znala se zapitati dok je proučavala smaragd na svojem
prstu, ali čim bi se ta misao pojavila ljutito bi prekorila samu sebe. Dobro ti znaš
zašto. Zato što je bio srpanj, svi su bili oduševljeni nedavnom objavom zaruka
princeze Elizabeth i Philipa, a Philipova cura iz ratnih dana postala je predmetom
sažaljenja. Odjednom više nije bilo važno što Osla piše za Tatler, što voli svoj
posao i što se svake subote sjajno provodi u Savoyu s drugim udvaračem - nakon
objave kraljevskih zaruka bilo je važno samo to da je ona jadna, mala i neudana
bivša debitantica koju je ostavio budući princezin muž. Tjedan dana sažaljivih
pogleda i novinara željnih senzacija, i Osla je gotovo doživjela živčani slom. Na
sljedeću zabavu otišla je odjevena u crnu satensku haljinu, s izrezom praktički do
struka, spremna reći ‘da’ prvom napola prikladnom muškarcu koji joj se
počne udvarati. I tako se odnekud pojavio stari prijatelj i rekao Pokušajmo.

89
 Knjige.Club Books

Uostalom, sve će biti u redu. Njih dvoje neće biti poput onih dosadnih
staromodnih parova koji ne daju jedno drugome disati. Nisu bili zaljubljeni, no
kome je to uopće trebalo? Bila je 1947., dušo, ne 1900. Bolje je udati se za
prijatelja, pa makar za onog koji te zove mačkice, nego očekivati veliku ljubavnu
priču. Prijatelja čija će nazočnost na kraljevskome vjenčanju svim radoznalcima
pokazati da je Osla Kendall ozarena zaručnica, a ne ogorčena stara usidjelica.
»Oprosti što sam ti pokvarila planove, dragi. Vratit ću se prije nego što me se
stigneš zaželjeti.« Osla spusti slušalicu i s putnom torbom u ruci pojuri u
prizemlje. Taksi se zaustavi uz škripu guma i uskoro je Knightsbridge bio iza nje.
Misli o zaručniku zamijenila su sjećanja na ozbiljan pogled plavih očiju - očiju
žene koja je prije tri i pol godine nestala u Clockwellu. Sjeti se kada ih je
posljednji put vidjela. Bile su razrogačene i crvene dok se žena istovremeno
smijala i plakala, njišući se naprijed-natrag na podu. Izgledala je kao da je na
izmaku snaga, kao osoba kojoj je mjesto u psihijatrijskoj bolnici.
Šifrirana poruka šuškala je u Oslinu džepu. Dugujete mi to.
Možda ti dugujem, pomisli Osla, ali to ne znači da ti vjerujem. Da vjeruje
svemu ostalome u toj poruci nažvrljanoj u očaju, pogotovo prvoj rečenici koju je
šokirana Osla pročitala nekoliko puta.
Sjeti se onih plavih očiju, tako bolno iskrenih. Očiju koje nikada nisu lagale.
Što ti se dogodilo? Zapita se Osla po tisućiti put. Što ti se dogodilo Beth
Finch?

U SATU

»POĐITE U VRT, gospođice Liddell! Želimo malo vježbati, zar ne?«

Beth se ponovno njihala naprijed-natrag na klupi, dok se pitala što se događa
u vanjskome svijetu. U BP-u je bila informirana bolje od bilo koga izvan
Churchillova kabineta. Ali živeći u tom maglicom obavijenome neznanju...
Beth se nekako uspjela smiriti. Samo su se luđakinje njihale naprijed-natrag.
Ona nije bila luda.
Još nije.
»Gospođice Liddell—« Kada su se liječnici odmakli dovoljno daleko da je ne
mogu čuti, glavna sestra je povuče na noge i tihim glasom, koji se iz sladunjavoga
pretvorio u strog, procijedi: »Goni se van, lijena kučko.«
Beth je ovdje najviše mrzila to što ju je bilo tko mogao doticati, kad god je
htio. Ona nikada nije voljela da je se dira, osim ako sama ne bi to dopustila, a sada
su svakoga dana na njoj bile tuđe ruke: hvatale su je za nadlaktice, usmjeravale je
kamo da ide, držale je za bradu kako bi joj otvorile usta, dirale, dirale, dirale.
Vlastito joj tijelo više nije pripadalo. Ipak, izašla je u vrt, jer da nije - odvukli bi
je onamo.

90
 Knjige.Club Books

»Od te Liddellice me hvata jeza«, Beth je čula glavnu sestru sat kasnije, dok
je pušila u ružičnjaku s još jednom sestrom i tiho mrmljala. »Ispod tog praznog
pogleda kao da razmišlja kako da raskomada čovjeka.«
Točno, pomisli Beth, zadržavajući prazan pogled dok je šetala među ružama.
»Koga briga što misle, dokle god su tihi?« Sestra slegne ramenima. »Barem
nemamo onih opasnih, kao u Broadwellu ili Ramptonu. Ovi su poslušni.«
»Da, još kako su poslušni.« Glavna sestra ispruži ruku prema starici praznoga
pogleda koju su u kolicima izgurali u vrt, pa strese vrući žar cigarete na njezin
ručni zglob. Nije bilo reakcije pa se obje sestre zahihoću.
Izdrži. Kada su se njih dvije udaljile, Beth podigne odbačenu, dopola
popušenu cigaretu i željno povuče dim. Samo izdrži.
Izašla je iz ružičnjaka i odšetala do visokoga vanjskog zida ispred kojega su
posjekli drveće i grmlje, sve na što se moglo popeti. Tri snažna bolničara svakih
su sat vremena išli u obilazak i provjeravali vise li preko zida plahte ili
improvizirana užad. Nisu se previše trudili; već godinama nitko nije pokušao
pobjeći. Ja imam namjeru biti sljedeća, pomisli Beth. A zatim ću potražiti osobu
koja me je strpala ovamo.
Tri i pol godine, a ona još uvijek nije bila posve sigurna tko je bila ta osoba.
To je napisala nekadašnjim prijateljicama u šifriranoj poruci:

Osla i Mab—
Imali smo izdajnika u Bletchley Parku koji je tijekom rata prodavao
informacije.
Ne znam tko je ta osoba, ali znam što je radila. Pronašla sam dokaz
da je iz mojeg odjela - i tko god bila, dala me je zaključati ovamo prije
nego što sam je stigla prijaviti.
Možda me mrzite, ali i vi ste položile istu prisegu kao i ja: da ćete
štititi BP i Britaniju. Ta je prisega važnija od svih nas. Vadite me iz ove
umobolnice i pomozite mi uhvatiti izdajnika.
Vadite me odavde.
Dugujete mi to.

»Svi unutra, smjesta! Dosta je bilo vježbanja«, viknula je nestrpljivo svima u

vrtu ista ona sestra stroga lica. »Ubrzaj kad ti se kaže, Liddell.« Zgrabi Beth za
ruku dok je prolazila pokraj nje i zavrne je.
Beth na ruku glavne sestre prisloni cigaretu koju je uspjela sakriti među
prstima i koja je još uvijek tinjala. »To. Nije. Moje. Ime.«
Dvojica bolničara odvuku je u njezinu sobu, lice joj je bridjelo od šamara.
Beth se cijelim putem opirala, grebala ih je i pljuvala dok su je pokušavali zavezati
u luđačku košulju. Pokušala je ne reagirati, doista se trudila, ali bilo je trenutaka
91
 Knjige.Club Books

kada si nije mogla pomoći. Zarežala je na ubod igle i osjetila kako se izmaglica
razlijeva njezinim venama, kako je poput bale sijena bacaju na krevet. Razjarena
glavna sestra čekala je da svi odu pa pljune Beth u lice. Pljuvačka će se osušiti pa
će drugi zaključiti da joj je curila iz usta, znala je Beth. »Eto ti sad, kravetino,
leži tako dok se ne upišaš u te plahte. A onda nastavi ležati na njima još neko
vrijeme.«
Ma idi kvragu, ti uštirkana zlostavljačice, pokuša reći Beth, no spriječi je
napad jakoga kašlja, a kada je prestala kašljati, već je bila sama. Sama, u luđačkoj
košulji, potpuno omamljena i jedino o čemu je mogla razmišljati bio je izdajnik
iz Bletchley Parka.
Mab i Osla sigurno su već dobile pisma, pomisli ošamućena Beth. Pitanje je
bilo, hoće li zaključiti da je njezina optužba tek paranoja luđakinje?
Ili će povjerovati da je nevjerojatno moguće: da je u Bletchley Parku radio
izdajnik koji je slao informacije njihovom neprijatelju?

92
 Knjige.Club Books

ŠEST GODINA PRIJE

Ožujak 1941.

93
 Knjige.Club Books

BLETCHLEYJSKE BRBLJARIJE
NOVI TJEDNIK BP-a:
SVE ŠTO NE TREBAMO ZNATI!

Ožujak 1941.
___________________________________________________________

B letchleyske brbljarije saznale su iz pouzdanih izvora da je neimenovani

šaljivac tijekom noćne smjene džemom od jagoda namazao fotelju
zapovjednika Dennistona. Koja šteta dobrog džema, kaže BB!
Ovoga će se mjeseca na Čajanki kod Ludoga klobučara raspravljati o Velikom
Gatsbyju. Službeno je red na Gilesun Talbotu da donese - za sve vas veseljake koji
još niste vidjeli tu strahotu, zamislite si visoki šešir iz Dickensova doba
okićen umjetnim cvijećem, starim medaljama iz Burskoga rata, perjem iz Ascota
itd. Šešir će za kaznu morati nositi ludi klobučar koji predloži da knjiga mjeseca
bude Principia Mathematica (mislim na tebe, Harry Zarb), onaj koji počinje svaku
rečenicu s »ispričavam se« (hm... Beth Finch) ili na bilo koji drugi način ostalima
kvari raspoloženje. BB smatra da slični šeširi u dogledno vrijeme ipak neće
osvanuti na stranicama Voguea...
Kad smo već kod trendova, u Londonu su u modi klasične kombinacije iz
1941. - oštećene zgrade i krateri od bombi, poškropljeni mirisom eau de
Messerschmitt, oko kojih se elegantno uvija dim. Samo vi bombardirajte, Švabe
- dešifranti i debitantice BP-a i dalje će dolaziti u London kad god budu
imali slobodnu večer i prkosno će plesati među ruševinama. Jer rat je i sutra
možemo biti mrtvi!

Anonim

94
 Knjige.Club Books

15. poglavlje

O sla je puzala po podu zaslijepljena krvlju.

»Daisy Buchanan jedna je od onih cura koje se pretvaraju da su vrlo krhke,«
izjavila je Mab, »a zapravo su čvrste kao stijena.«
»Meni se ona učinila pomalo tužnom« usudila se reći Beth. »Ispričavam se,
nisam imala namjeru—«
»Beth je ponovno rekla ispričavam se!« Ludi klobučari prasnuli su u smijeh i
dobacili prastari kitnjasti šešir Beth...
Nešto nije u redu, pomisli Osla kao kroz maglu, osjećajući kako joj se krv
razlijeva po kosi. Ona više nije bila na čajanki Ludoga klobučara. Čajanka je bila
tog poslijepodneva. Okupili su se na obali jezera umotani u tople kapute i obasjani
suncem prkosili ožujskoj hladnoći, odlučni u namjeri da raspravljaju o Velikom
Gatsbyju. Mab je elegantno prekrižila noge, Harry se nalakćen ispružio na travi,
Beth je sjedila uspravno sa šalicom čaja u ruci.
»Baš si se lijepo danas dotjerala, Os«, rekao je Harry, spremajući šešir i
knjige nakon što je čajanka završila. »Dopust?«
»Večernjim vlakom idem u London.« Osla je potapšala svoju torbu, u koju je
spakirala najdražu Hartnellovu večernju haljinu od smaragdnozelenog satena.
»Stari prijatelj, koji je na brodu, dobio je dopust pa se idemo malo provesti u Café
de Paris.«
Café de Paris... Osla pogledala uokolo, pokušavajući treptanjem ukloniti krv
s trepavica, ali u polutami nije mogla razabrati ništa osim ruševina i prevrnutih
stolova. Svud po podu bili su obrisi nečega što su njezine oči odbijale prepoznati.
Napokon ugleda poznate stube noćnoga kluba koje su s ulice vodile do otmjenoga
podzemnog prostora gdje se za malenim okruglim stolovima pio šampanjac i
zabavljalo. Osla se pokuša primiti za rukohvat i ustati, ali spotakne se preko
nečega. Pogleda dolje i ugleda žensku ruku, na čijem je nježnom zapešću još
uvijek bila dijamantna narukvica.
Djevojčino tijelo u plavoj haljini od šifona bilo je za najbližim stolom,
presavijeno i bez ruke.
»Oh«, prošapće Osla i povrati. Misli su joj bile pune razbijenog stakla, u
ušima su joj odzvanjali zvuci sirena i odjednom joj se sjećanje počelo vraćati.
Osvrne se oko sebe i ugleda masakr na mjestu na kojem je do prije nekoliko
minuta bio najglamurozniji londonski noćni klub - najsigurniji u gradu, kako je

95
 Knjige.Club Books

tvrdio njegov upravitelj. Blitz vam ovdje ne može ništa, dvadeset stopa pod
zemljom, tako da slobodno plešite do duboko u noć.
»Philipe«, čula je samu sebe kako šapuće. »Philipe...«
Ken »Snakehips« Johnson i njegov orkestar privukli su mnoštvo plesača,
podij kluba bio je dupkom pun dok su treštale trube. Čak i kada su na nadzemne
dijelove grada između Piccadillyja i Leicestera padale bombe iz njemačkih
aviona, ovdje ste mogli zaboraviti na zračne uzbune. Ovdje ste bili na
sigurnom. Možda se činilo bešćutnim ili nesmotreno odvažnim plesati dok je
svijet iznad gorio, ali postojalo je vrijeme kada se moglo ili plesati ih plakati - pa
je Osla odlučila plesati. Dlan je položila na njegovu preplanulu snažnu ruku, dok
ju je on odjeven u mornaričku odoru čvrsto držao iznad struka.
»Udaj se za mene, Os«, šapnuo joj je na uho i zavrtio je u ritmu tanga. »Prije
nego što se završi moj dopust.«
»Ne govori gluposti, Charlie.« Izvela je efektan okret, smiješeći se. »Ti me
uvijek prosiš samo kada si napola pripit.« Osla je poželjela da te večeri može
plesati tango s Philipom, ali on je još uvijek plovio morem. Charlie je bio njezin
stari prijatelj iz debitantskih dana, mladi časnik koji je uskoro trebao
zaploviti opasnim Atlantikom. »Dosta s prosidbama, ne šalim se!«
»To tvoje kanadsko srce smrznuto je kao led.«
Snakehips i bend zasvirali su »Oh, Johnny, Oh, Johnny, Oh!«, a Osla je
zabacila glavu i zapjevala. Zima se završila i toplina se polako počela vraćati u
Britaniju; vlada je još uvijek bila u stanju pripravnosti zbog njemačke invazije, ali
Osla nije čula ni riječi u BP-u da se sprema neka slična operacija.
Novinski naslovi možda i jesu bili turobni, možda je Osli i dalje bilo smrtno
dosadno uvezivati i arhivirati u baraci 4 - zapravo ne samo dosadno, već ju je
zaboljelo kada je načula usputni komentar o jatu bedastih debitantica gospođice
Senyard, nakinđurenih biserima - ali sve u svemu u osvit proljeća 1941. bilo je
puno više razloga za pjesmu, nego što je bilo u jesen 1940.
Tamnoputi Snakehips, vitak i u bijelome sakou, pjevao je i graciozno plesao,
zbog čega je i dobio svoj nadimak. »Pjeva bolje od sestara Andrews«, morala je
viknuti Osla da nadjača glazbu, plešući jitterbug u zelenoj satenskoj plisiranoj
haljini. Nije ni čula kada su dvije bombe pogodile zgradu te se zveckajući spustile
k njima kroz ventilaciju. Samo je ugledala plavičasti bljesak eksplozije ispred
pozornice i u trenutku prije nego što je sve nestalo, vidjela je kako je glava
Snakehips Johnsona odletjela s njegovih ramena.
Sada je sjedila na podu i njihala se naprijed-natrag u večernjoj haljini
prekrivenoj krvlju.
Bilo je nešto više svjetla, baterijske svjetiljke žmirkale su dok su se preživjeli
dizali s poda. Muškarac u odori Kraljevskih zračnih snaga pokušavao je ustati
iako mu je jedna noga bila otrgnuta od koljena... neki mladić, naoko jedva
dovoljno star da se brije, pokušavao je podići s poda plesnu partnericu koja je

96
 Knjige.Club Books

jaukala... žena u haljini sa šljokicama puzala je po ruševinama... Charlie, pomisli

Osla - ležao je licem prema gore na plesnom podiju. Pluća su mu se od eksplozije
rasula po prednjem dijelu mornaričke odore. Zašto su bombe ubile njega, a nju
samo odbacile u stranu? Nije imalo nikakvog smisla. Pokušala je ustati, ali noge
je nisu slušale.
Netko se sjurio niza stube vičući; iznenada su jače zaplesale baterijske
svjetiljke, čuli su se užurbani koraci. »Molim vas«, pokušala se obratiti muškarcu
koji je protrčao pokraj nje i koji je išao od tijela do tijela. »Možete li mi pomoći...«
Ali muškarac nije bio ondje kako bi pomogao; on je čupao narukvice s
okrvavljene ruke neke žene, zatim je prešao na raskomadano tijelo pokraj podija
i počeo kopati po džepovima tražeći novčanike.
Trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati što se zapravo događa. Pljačka. On
ih je pljačkao - muškarac je ušao u prostoriju punu mrtvih i ranjenih ljudi da
ukrade njihov nakit.
»Ti...« Osla se s naporom pokušala pridići, osjećajući bijes koji ju je probadao
kao komadići stakla u ustima. »Ti... prestani...«
»Daj mi to.« Mladić kose boje pijeska pruži ruku i Osla osjeti kako ju je uzduž
kralješnice proparala bol kada joj je otrgnuo naušnicu. »I ovo mi daj«, rekao je i
ščepao Philipovu mornaričku značku s draguljima.
»To ti ne dam«, viknula je Osla, ali njezini udovi samo su se nesigurno trzali;
čula je kako joj se dere naramenica.
Uto netko zareži »Smjesta se miči s nje« i na treperavom svjetlu zamahne
bocom šampanjca. Čuo se zvuk kao da je porculanski tanjur udario u zid od opeke
i Oslin napadač sruši se na mjestu. Osjeti nježnu ruku na nadlaktici. »Jeste li
dobro, gospođice?«
»Philipe«, prošapće. U šaci je još uvijek imala mornaričku značku i tako je
čvrsto stiskala da je osjećala kako joj se rubovi urezuju u kožu.
»Ja nisam Philip, dušo. Kako se zoveš?«
»Os—« zausti, ali zubi su joj tako jako cvokotali da nije mogla izreći vlastito
ime do kraja.
»Kao Ozma iz Oza?« Muškarčev glas bio je blag, umirujući. »Sjedni, Ozma,
daj da vidim jesi li ozlijeđena. Zatim ćemo te zdravu i čitavu vratiti u Smaragdni
grad.« Imao je baterijsku svjetiljku; poveo ju je do najbližeg stolca. Toliko joj se
maglilo pred očima da nije mogla razabrati kako muškarac izgleda. Učinilo joj se
da je visok i vitak, tamnokos, odjeven u vojničku odoru i šinjel. Tko je Ozma iz
Oza?
Muškarac koji ju je napao ležao je nepomično na ruševinama. »Je li... mrtav?«
Osla se trgne.
»Nije me briga. Isuse, koliko krvi u kosi... ne vidim imaš li ispod nje ranu.«
Uzeo je bocu kojom je pogodio pljačkaša u glavu, otvorio čep i nježno počeo

97
 Knjige.Club Books

lijevati šampanjac po Oslinoj kosi. Ledeni ružičasti mjehurići pića koje se još
nedavno hladilo u posudi s ledom slijevali su se niz njezin vrat.
Zadrhtala je i počela plakati. »Philipe...«
»On je tvoj dečko, Ozma?« Muškarac joj je pregledavao zatiljak, razmičući
šampanjcem natopljene lokne. »Čini se da ovo nije tvoja krv. Samo sjedi mirno,
pomoć uskoro stiže.«
»Philipe«, plakala je Osla. Mislila je na jadnoga Charlieja, ali nije uspijevala
izgovoriti njegovo ime. Pokušala je ustati - trebala bi pomoći, pronaći zavoje za
ostale, učiniti nešto - ali njezine noge i dalje se nisu željele pomaknuti.
»Samo mirno, dušo. U šoku si.« Tamnokosi muškarac skine šinjel i prebaci
ga preko njezinih ramena. »Pokušat ću pronaći Philipa.«
On nije ovdje, pomisli Osla. On je negdje na Sredozemnome moru, gdje na
njega pucaju Talijani. Ali dobri Samaritanac nestao je prije nego što mu je to
stigla reći i već je klečao pokraj kapetana Kraljevskih zračnih snaga koji je ležao
uza zid. Tamnokosi muškarac zgrabio je stolnjak s najbližeg stola i pritiskao njime
rane mladića, ali više ga nije mogla vidjeti kada su onuda protrčale uplakane
plesačice u perju i šljokicama - čini se da su bile zaklonjene iza pozornice kada su
eksplodirale bombe...
Osla je izgubila dodir s vremenom. Iznenada je bila na nosilima, još uvijek
ogrnuta šinjelom. Spasioci iz službe spašavanja iznosili su je uza stube na ulicu,
gdje ju je netko ponovno pregledao.
»Možemo vas odvesti liječniku, gospođice, ali čekat ćete satima dok oni prvo
pregledaju kritične slučajeve. Moj vam je savjet da pođete kući, da se okupate i
presvučete, i ujutro obratite svojem liječniku. Čeka li vas netko doma?«
Što podrazumijevaš pod ‘domom’? pitao ju je Philip u klubu Café de Paris na
Silvestrovo. Dom je mjesto kamo me pozovu u goste ili gdje imam rođake. Osla je
stajala na ulici, posred ruševina, u plesnim cipelama poprskanima krvlju i nije
imala pojma gdje je njezin dom. Bila je Kanađanka koja je živjela u
Velikoj Britaniji; njezin otac bio je pod zemljom, majka na kućnoj zabavi u
Kentu; živjela je s cimericama u sobi u Bletchleyju i imala tisuću prijatelja koji bi
joj ponudili slobodan krevet, ali dom? Ne. Nije ga imala.
»Claridge’s«, uspjela je nekako promrmljati, jer ondje je barem mogla uroniti
u toplu kupelj u majčinu praznom apartmanu. Morat će uloviti vlak u zoru kako
bi se na vrijeme vratila u Bletchley na početak svoje smjene.
Nakon što je stigla u hotel trebalo joj je dosta vremena da se počne
razodijevati. Nije se mogla natjerati da dotakne okrvavljene kopče svoje najdraže,
a sada potpuno uništene haljine, nije se mogla natjerati da skine šinjel koji ju je
mekan i iznošen obavio svojim toplim rukavima. Nije čak znala ime dobroga
Samaritanca, a nije ni on znao njezino. Sjedi, Ozma... zatim ćemo te zdravu i čitavu
vratiti u Smaragdni grad...

98
 Knjige.Club Books

»Čije je ovo, gospođice Kendall?« upitala je gospođa Finch sutradan. Obično

bi zaskočila Beth nakon smjene, govorila joj prijekorno da se posveti laštenju
žlica ako je napokon završila sa svojim jako važnim poslom - ali toga dana baš se
namjerila na Oslu, držeći u rukama šinjel koji je Osla donijela sa sobom i objesila
na vješalicu. Gospođa Finch žmirkajući je proučavala ime na unutarnjoj strani
ovratnika. »J. P. E. C. Cornwell - tko je on?«
»Ne bih znala«, odgovori Osla, uzme šinjel i krene uza stube gegajući se poput
osamdesetogodišnjakinje. Boljela ju je svaka koščica. Nije oka sklopila cijelu noć,
a čim je stigla iz Londona krenula je u dnevnu smjenu. Još uvijek je u nosnicama
osjećala miris krvi i šampanjca.
»Što se dogodilo?« upita je Mab, koja je išla za njom i skidala cipele. »Čudno
hodaš.«
Osla nije imala snage objašnjavati. Promrmljala je ispriku i legla na svoj uzak
krevet, drhteći duboko u sebi i stišćući šinjel koji je mirisao na vrijesak i dim.
Želim doma, očajnički pomisli. Više nije bilo dovoljno samo boriti se, dati svoj
doprinos za zemlju koju je toliko voljela i pronalaziti zabavu gdje god može. Osla
Kendall bila je iscrpljena i prestrašena, žudjela je za vratima kroz koja bi mogla
proći - vratima iza kojih bi je čekao zagrljaj dobrodošlice.
Željela je dom, ali nije znala gdje bi ga pronašla.

99
 Knjige.Club Books

16. poglavlje

BLETCHLEYJSKE BRBLJARIJE, OŽUJAK 1941.

____________________________________________________

M omci iz BP-a - ako istovremeno izlazite s dvije djevojke, a pokušavate

spriječiti da one to saznaju, budite vrlo oprezni. Drugim riječima, nemojte
voditi plavokosu tajnicu u Bletchley Odeon, ako onamo vodite i smeđokosu
amazonku koju ste tijekom stanke upoznali pokraj jezera, jer bi vam dotična
amazonka mogla pomrsiti račune...

oji - mali - ljigavac«, promrmlja Mab žestoko udarajući tipke na svojem

K Typexu. Mjesecima je odlazila u kino i na večere s Andrewom Kemptonom,
trudeći se zainteresirano ga gledati dok je on pričao o sluznici svojeg želuca i
svojim ozeblinama. Možda je bio malo dosadan, ali zaključila je da je
ljubazan, razborit i pošten. Netko tko je mogao pružiti zadovoljstvo i stabilnost.
Rekao je da se ne viđa ni s jednom drugom; natuknuo je da bi je volio upoznati sa
svojim roditeljima. A cijelo to vrijeme viđao se s daktilografkinjom iz glavne
zgrade!
Toliko o iskrenosti. Očito je smatrao da je Mab samo djevojka za provod.
Svi muškarci misle tako o tebi, odzvanjao je otrovan šapat u njezinim
mislima... Jeftina glupa droljo.
Na trenutak kao da je osjetila njegov dah na uhu, dah muškarca koji joj je to
rekao. Zatim ga odgurne duboko u mračan kut, kamo je i pripadao, ponovno se
nagne nad svoj Typex i namjesti rotore na konfiguraciju za ‘crvene’ poruke za taj
dan. Mab je još uvijek imala dosta kandidata na svojem popisu potencijalnih
ženika, muškaraca koji bi doista mogli biti i ljubazni i razumni i pošteni, koji ne
glume da su takvi.
Završi s porukom, zalijepi vrpcu za originalni tekst i zastane pušući u šake. U
baraci je bilo arktički hladno; sve žene u Sobi za dešifriranje bile su nagnute nad
svojim Typexima u kaputima i šalovima - sada su imali još nekoliko uređaja, za
razliku od prije kada su bila samo dva. Bogu hvala pa više nisu morale trčati van
kako bi predale dešifrirane poruke na prijevod i analizu; taj posao sada se obavljao
u susjednoj baraci, a dešifranti su brzo smislili način kako da prečacem šalju
materijal između baraka. Mab uzme metlu naslonjenu na pisači stol, žustro njome

100
 Knjige.Club Books

udari po drvenim vratašcima na zidu, zatim ih otvori i vikne u tunel: »Hej, vi

tamo, buđenje!« Na drugome kraju tunela u baraci 3 netko vikne: »Idi kvragu«.
Začuje se kloparanje nakon kojeg stigne drvena ladica i ona je uvuče u prostoriju.
Ubaci u nju svoju hrpu papira i potegne žicu kako bi je povukli natrag, pa se vrati
svojem Typexu.
Otipka sljedeće izvješće i u sredini primijeti gomilu ispremetanih slova bez
značenja, ali davno je prošlo vrijeme kada je Mab morala takve poruke prepuštati
nekome s više iskustva. »Greška na uređaju ili slabiji radiosignal tijekom
presretanja poruka...« Poslala je zahtjev u Sobu za registraciju da provjere registre
prometa - ako je poruka dvaput uhvaćena i zapisana, često su se nedostajuće
skupine kodiranih slova mogle pronaći u drugome zapisu...
U Sobu za dešifriranje uleti muškarac u vunenome džemperu sa šarenim
uzorkom. Izgledao je zabrinuto. »Treba mi vaša najviša djevojka«, rekao je bez
uvoda. »Za novi posao u baraci 11 - poslali su nam sedam Wrenica da rade kao
operateri, ali trebamo osmu i ona ne smije biti niža od metar sedamdeset pet. Tko
je najviši ovdje?«
Svi se pogledi okrenuše prema Mab koja se uspravila do svojih metar
osamdeset.
»Prekrasno. Uzmite svoje stvari.«
»Je li to privremeni premještaj ili—«
»Ma tko to zna u ovoj ludnici? Hajdemo, brzo.«
Mab se mrštila skupljajući svoje stvari. Nije bila sigurna da želi otići iz barake
6 i Sobe za dešifriranje. Tempo rada bio je ubitačan, ali nakon gotovo devet
mjeseci dobro je radila svoj posao. S vremenom je uvidjela da su ona i njezine
kolegice bile mnogo više od običnih daktilografkinja - bila je potrebna mašta i
vještina kako bi se isprobavanjem različitih postavki rotora dekodirala nečitljiva
poruka ili kako bi se u njoj pronašla greška nastala netočno zapisanim Morseovim
kodom. Osjećala je zadovoljstvo dok je gledala kako se pod njezinim prstima
besmislene skupine od pet slova pretvaraju u uredne skupine riječi na
njemačkome.
Ipak, nije bilo važno što njoj pričinjava zadovoljstvo. Radit će što god joj se
kaže. Požuri šljunčanom stazom u baraku 11, žmirkajući na blijedome proljetnom
suncu. Uskoro će Lucyn rođendan; uspjela je isposlovati slobodan dan pa joj je
planirala odnijeti tortu u Sheffield gdje je, srećom, Lucy sada živjela s njihovom
tetom dok je Luftwaffe uporno bombardirao London. Jadnoj Luce nije se sviđao
ni Sheffield ni njihova teta koja je imala četvero djece i nije željela preuzeti brigu
o petom djetetu (sve dok joj Mab nije obećala svaki tjedan slati dio svoje
plaće). Iako se Lucy osjećala osamljeno, bila je na sigurnom. Mama se odbila
preseliti iz Shoreditcha i Mab se svakoga jutra budila s mišlju da će možda upravo
toga dana saznati da je majčina zgrada u bombardiranju sravnjena sa zemljom.

101
 Knjige.Club Books

»Izvrsno, zamjena.« Mab je u baraku 11 uveo tip kojega je prepoznala iz reda

za čaj kod kioska Instituta mornarice, vojske i zračnih snaga - Harold Nešto.
U baraci 11 bilo je zagušljivo i hladno, bila je manja od barake 6 i nije bila
podijeljena na manje sobe, ali je velika prostorija istovremeno djelovala i
prostrano i klaustrofobično. Uzduž jednoga zida poredale su se Wrenice i piljile
u monstruozne uređaje na sredini prostorije.
»Moje dame,« rekao je Harold Kako-god-se-preziva, »ovo su uređaji
‘bombe’.«
Bili su to masivni ormari brončane boje, visoki najmanje metar osamdeset.
Na prednjoj strani, u više redova, stajali su bubnjevi promjera otprilike 12
centimetara, a na obodu svakoga bubnja bila su napisana slova abecede. U
mračnoj baraci djelovah su zastrašujuće, poput trolova koji vrebaju ispod mosta,
divova koje je sunčeva svjetlost pretvorila u kamen. Mab ih je promatrala kao
hipnotizirana, a Harold je nastavio.
»Ovdje ste kako biste pomogle razbiti njemačke kodove, moje dame, a uređaji
‘bombe’ osmislili su neki od naših najpametnijih momaka kako bi se taj proces
ubrzao. Bit će naporno rukovati ovim zvijerima, preciznost će biti najvažnija, zato
sam ovlašten podijeliti s vama nešto više informacija o tome što ovi uređaji rade.«
Potapšao je jedan od glomaznih ormara kao da je pas. »Svaka šifra ima veliki broj
mogućih postavki bez kojih ne možemo daleko dogurati u dešifriranju i do kojih
se dolazi na vrlo mukotrpan način. Ove zvijeri pomoći će nam da sve ubrzamo, i
tu ste nam potrebne vi, dame. Naši pametni dečki poslat će vam nešto poput
ovoga.« Harold podigne komplicirani dijagram s brojevima i slovima, kakav Mab
nikad nije vidjela u baraci 6. »Zovu se izbornici—«
»Zašto se tako zovu, gospodine?« upita jedna od Wrenica.
»Vjerojatno zato što izbornik zvuči bolje od pogađanja.« Harold popravi
naočale. »Prema izborniku ćete pripremiti uređaj - spojne žice na poleđini trebaju
biti postavljene onako kako je navedeno u izborniku. Zatim uključite uređaj i
pustite ga da radi. Svaki rotor ‘bombe’«, pokaže na najbliži uređaj, »provjerava
tisuće mogućih postavki, brže nego što bi itko mogao napraviti ručno. Uređaj
otkriva kako su povezane žice unutar rotora i postavke prstenova, kao i slovo koje
se eventualno podudara sa slovom na prespojnoj ploči. Ostaje nam još milijun
milijuna mogućih postavki kako bi se provjerile kombinacije na prespojnoj ploči.
Nakon što uređaj napokon stane, koristit čete uređaj za provjeru kako biste se
uvjerili da je završni položaj isti kao onaj koji pokazuje ‘bomba’ te da niste dobili
lažno pozitivan rezultat. Pod pretpostavkom da je sve u redu, obavijestit ćete
naše dešifrante da su postavke za taj ključ razbijene, ponovno ćete namjestiti
uređaj koristeći sljedeći izbornik i prijeći na sljedeći ključ. Ima li pitanja?«
Pa, nekih tisuću, pomisli Mab. Ali ovdje se to nije tako radilo: u BP-u su
preskakali pitanja i bacali se na posao.
»Gospođice Churt i Wrenice Stevens, vi ćete raditi na ovoj ljepotici. Netko ju
je nazvao Agnus Dei, ili možda samo Agnus...«
102
 Knjige.Club Books

Aggie, pomisli Mab, kojoj se uređaj već nije sviđao. Stražnji dio izgledao je
kao križanac košare za pletenje i telefonske centrale - ondje je poput zamršenih
vunenih niti visjela gomila utičnica i snopovi isprepletenih tamnocrvenih
električnih žica, spuštajući se kroz redove slova i brojki. Wrenica Stevens
također je izgledala zbunjeno. »Mislila sam da ću, prijavim li se u mornaricu,
otploviti na neko glamurozno mjesto«, šapnula je Mab dok im je Harold
pokazivao kako treba razdvajati žice pomoću pincete. »Na Maltu ili Cejlon, gdje
će mi pića točiti poručnici, a ne da ću se zakopati posred Buckinghamshirea i
rasplitati žičice!«
»Sretno ti bilo s izvlačenjem odavde«, prokomentirala je Mab ne skidajući
pogled s Aggie. »Nitko ne može dobiti premještaj iz BP-a, osim ako ne ostane u
drugom stanju ili ne poludi, pa ti odaberi.«
Pripremati Aggie za rad bilo je poput dvorenja nekog hirovitog mehaničkog
božanstva. Nakon sat vremena premještanja teških bubnjeva u odgovarajuće
utore, Mab su zaboljele ruke; prsti su joj bili crveni od namještanja teških stezaljki
pomoću kojih su se fiksirali bubnjevi. Prespajanje kabela sa stražnje strane bio je
jeziv posao: trebalo se izboriti s gomilom žica i spojnica te istovremeno paziti da
se ne izazove iskrenje. Pritom je bilo potrebno detaljno proučavati izbornik koji
je izgledao poput zagonetne vježbe dijagramiranja, a možda je bio i obred za
oživljavanje mrtvih. Mab poskoči. Prsti su joj bridjeli nakon što ju je već četvrti
put stresla struja. Uključi uređaj mrmljajući psovku. Budući da su sve ‘bombe’
radile punom parom, buka u baraci 11 bila je nevjerojatna - odzvanjala je u ušima
poput udaraca čekićem.
»Dok čekate da uređaj stane, možete namještati druge bubnjeve«, viknuo je
Harold pokušavajući nadglasati buku.
Mab otvori bubnjeve i u njima ugleda zapletene žice. Pincetom ih je
razdvajala, trudeći se da se ne dotiču i ne izazovu kratak spoj. Nije prošlo ni sat
vremena, a oči su je pekle koliko se bila usredotočila na posao; prsti su
pocrvenjeli, izbodeni bakrenom žicom.
»Što će se dogoditi ako se žice dotaknu?« viknula je kako bi nadglasala buku.
»Nemojte dopustiti da do toga dođe«, jednostavno je odgovorio Harold.
Mab nastavi raditi. Znoj joj se skupljao između bolnih lopatica, manžete i
ručni zglobovi bili su joj zamašćeni sitnim kapljicama ulja iz ‘bombe’. Sklanjala
je obješene, oznojene pramenove kose sa čela kada se Aggie iznenada isključila,
a svi njezini bubnjevi zaustavili. »Jesmo li je slomili?« upita Mab dok su ostali
uređaji zujali.
»Niste. Uređaj vam govori kako je vrijeme da provjerite dobivene rezultate.«
Harold je Wrenici Stevens pokazao kako da očita rezultate s druge strane ‘bombe’
i unese ih u uređaj za provjeru. »Agnus je pronašao postavke. Posao je obavljen.
Skidajte sve i namjestite nove bubnjeve, prema sljedećem izborniku. Dobro
odrađeno.«

103
 Knjige.Club Books

Tutne Mab u ruku još jedan dijagram. Shvatila je da je to ključ za šifru kojom
su se služile njemačke kopnene snage jer je na Typexu u svojoj baraci 6 na
izvješćima viđala taj naziv, ali sve ostalo na izborniku bilo joj je nepoznato. Bio
je to početni dio informacijske petlje BP-a kakve je bila naviknuta viđati - onaj dio
koji je pomagao da žene u Sobi za dešifriranje dobiju izvješća s nizovima od po
pet slova.
Mab nehotice zadrhti. Posao u Sobi za dešifriranje prema ovome se činio
nekako normalnim; prostorija puna žena koje tipkaju na Typex uređajima nije se
puno razlikovala od prostorije pune tajnica u nekom uredu, koje ležerno
komentiraju kako je film Zameo ih vjetar sjajan i raspituju se tko ga još nije
pogledao. Ovdje pak galama nije dopuštala čavrljanje; ovdje se nitko neće diviti
tuđim haljinama dok s njih kaplje znoj, u prostoriji bez prozora ispunjenoj
strojarskim uljem. Mab je radila od svoje četrnaeste godine pa je znala da na
svijetu ne postoji posao prema kojem bi ovaj mogao djelovati normalno. Završila
je s prespajanjem Aggie i zakoračila unatrag. »Pokrenite je.«

»VRIJEME JE ZA stanku«, vikne Harold nešto kasnije, što se odnosilo na polovicu

djevojaka. »Zamijenit ćete se sa svojim partnericama za jedan sat.«
Mab nije željela hranu, bio joj je potreban zrak. Wrenice su krenule prema
kiosku NAAFI-ja po čaj, a Mab se bacila na travnatu obalu jezera. U ušima joj je
odzvanjalo od četiri sata koje je provela s Aggie; u bolnim je prstima osjećala
trnce. Popušila je cigaretu, počela čitati najnoviju knjigu i odustala nakon pet
minuta. Toga su mjeseca Ludi klobučari odabrali zbirku poezije - zvala se kratko
i zloslutno U blatu. Bila je to knjiga poezije o bojišnicama Prvoga svjetskog rata
- njezin ritmički jampski pentametar imao je isti klik-klak ritam kao i bubnjevi
‘bombe’. »Ne, hvala«, reče naglas i baci knjigu na travu.
»Ni meni nije pretjerano draga«, začuje muški glas iza sebe.
Zabaci glavu i ugleda izgužvano odijelo i široko lice izbrazdano linijama
smijeha. Kao da ga je poznavala odnekud...
»Bilo je prilično mračno kada smo se prvi put sreli«, rekao je smiješeći se.
»Promijenili ste mi gumu na cesti jedne noći. Jesu li vam cipele pristajale?«
»Jesu, savršeno, hvala.« Mab mu se nasmiješi, sjetivši se njegova lica, ali ne
i imena. »Niste se morali toliko truditi.«
»Bilo mi je zadovoljstvo.«
»Imate li možda cigaretu?« Mab je preostala još samo jedna, a slutila je da će
joj itekako trebati nakon kraja smjene. Izvadio je tabakeru. »Mislila sam da ne
radite u BP-u.«
»Ne, radim u Londonu. Poslali su me ovamo zbog nekog posla.«
Ministarstvo vanjskih poslova? MI-5? Iz Londona su im stalno dolazili
neimenovani ljudi s torbama za spise i posebnim kuponima za benzin. Mab
odmjeri muškarca kestenjaste kose koji je u tišini gledao jezero. Dobre cipele,
104
 Knjige.Club Books

srebrna tabakera, prilično ugodan osmijeh. Kako se ono zvao? Nije željela priznati
da je zaboravila. »Ne volite poeziju?« upitala je kimnuvši prema odbačenoj knjizi.
On slegne ramenima.
»Francis Gray nije tako loš.« Obrazovanim Londoncima sviđale su se
djevojke koje su umjele razgovarati o metaforama i poredbama - samo su morale
biti malo manje upućene u to od muškaraca. »Obzor posut zvijezdama od zahrđale
žice - nije loše, ali nije li nekako previše očito? Mislim, to izjednačavanje rova u
ratno doba sa žrtvenim oltarom nije baš najoriginalnije, zar ne?«
»Otrcano«, složi se on i zašuti.
»To je knjiga koju Ludi klobučari analiziraju ovaj mjesec«, pokuša Mab
ponovno. »Čitateljski klub BP-a.« On joj uputi još jedan lijep osmijeh, ali nije
komentirao. Zar ovaj uopće ne govori? Odlučila se povući pa je ugasila cigaretu.
»Kraj moje stanke, bojim se.«
»Doista vam se ne sviđa Grayeva poezija?« upita je muškarac kestenjaste
kose. »Ili me zafrkavate?«
»Ne mogu reći da mi se ne sviđa, ali nije Wilfred Owen. Nije on kriv - zar
nije bio gotovo dijete kada je ovo pisao?« Jedan od onih mladića koji je slagao
koliko ima godina, prijavio se u vojsku premlad, sjećala se maglovito Mab,
pospremajući knjigu u torbu dok je ustajala. »Ja nisam imala pojma o poeziji sa
sedamnaest godina.«
»Šesnaest.«
»Molim?«
»Imao je šesnaest godina. Čujte, što mislite o tome da odemo na curry idući
put kada budete imali slobodan dan? Znam prilično dobar indijski restoran u
Londonu.«
»Može. Pa tko ne voli curry?« Nikada ga nije probala.
Stajao je i gledao je dignute glave blago se smiješeći; očito mu nije smetalo
što je za pola glave viša od njega. Baš neuobičajeno za nižeg muškarca. »Kada
ćete imati slobodan dan, gospođice Churt?«
»Sljedeći ponedjeljak. Neugodno mi je priznati, ali ja se vašeg imena ne
sjećam.« Mab se zbog toga doista sramila.
»Francis Gray.« Podigne šešir. »Službenik Ministarstva vanjskih poslova i
osrednji pjesnik, vama na usluzi.«

105
 Knjige.Club Books

17. poglavlje

BLETCHLEYJSKE BRBLJARIJE, OŽUJAK 1941.

_____________________________________________________

BB se ne usudi pisnuti o najnovijim šuškanjima o operacijama na

Sredozemlju, zato je vijest tjedna žohar pronađen u desertu posluženom
tijekom noćne smjene u blagovaonici...

ajko, doći ću kasno—«

M »Budi dobra i ižmiči još jednu krpu za moje čelo... Kao da mi se šiljak
zabada u sljepoočnice.« Oči gospođe Finch bile su čvrsto zatvorene dok je ležala
u zamračenoj spavaonici.
Beth otrči po krpu. »Doista moram smjesta poći—«
»Znam da se trudiš najbolje što možeš, Bethan«, reče majka slabašnim
glasom. »I razumijem da nemaš vremena za svoju majku, ali tako je teško kada te
napuste...«
Beth je gotovo zaplakala od muke što joj je toliko vremena trebalo da se
oslobodi. Otac je odmahivao glavom dok je odijevala vestu. »Tko će pripremiti
tvojoj majci finu šalicu čaja dok si ti na poslu?«
Mogao bi i ti zakuhati vodu u čajniku, tata, pomisli Beth izlazeći iz kuće.
Kada je napokon uletjela u Kolibu s »Ispričavam se što kasnim, ispričavam se...«
frustracija i ljutnja već su iščezli, više ništa nije opterećivalo njezine misli. Sada
se to događalo jako brzo: dovoljno je bilo da od praga svoga doma dotrči do praga
Kolibe i Bethin um zatvorio bi vrata pred svime što se događalo kod kuće,
ostavljajući to za poslije.
»Do ponoći će nas biti manje nego obično«, rekla je Peggy sa susjednog stola.
»Jean je ostala kod kuće jer ima gripu, Dilly se opet svađa s Dennistonom, tako
da slobodno navali.«
Beth uzme svoju tablicu s ‘pretpostavkama’ i džepni rječnik talijanskog,
igrajući se s krajevima pletenice. Nešto se događalo u Sredozemnome moru,
možda nešto važno. Kada barem te poruke talijanske mornarice ne bi bile tako
zeznute - ionako ih je bilo malo; jedva su imali s čime raditi... Namještajući
kartonske trake, Beth uspije brzo razbiti nekoliko poruka, ali zastenje kada je iz
košare izvukla sljedeću. Bila je kratka - a kratke je uvijek bilo najteže riješiti. Tek
106
 Knjige.Club Books

je u deset navečer uspjela dobiti nešto suvislo. Obično joj te poruke nisu ništa
značile, tek talijanski tekst koji nije umjela pročitati, ali ovu je poruku
razumjela. »Peggy«, šapne Beth iznenada protrnuvši.
Peggy joj priđe. I ona se smrzla kada je pročitala riječi koje je Beth nažvrljala
olovkom, prevedene s talijanskog.
»Danas, 25. ožujka 1941., je dan minus tri.«
Te riječi kao da su opekle Bethine usne. Beth pogleda Peggy. »Što će se
dogoditi za tri dana?«

»PRETRPANI SMO PORUKAMA koje treba hitno riješiti.« Beth je morala natjerati
samu sebe da gleda voditelja barake 8 u oči. »Dajte nam koga god možete.« Peggy
je iz Kolibe pokušavala dobiti Dillyja na telefon, unatoč gripi nazvala je i Jean da
dođe, pozvala je cijeli njihov tim i poslala Beth preko puta u baraku 8 da izmoli
pojačanje. I oni su znali posuđivati naše cure, sada je vrijeme da uzvrate uslugu.
U normalnim okolnostima Beth bi pogrbljeno stajala i sramežljivo cijedila riječi
iz sebe, ali zbog šifre je još uvijek bila u onom svojem posebnom stanju, zbog
kojega je mogla prevladati svoje inače neobično ponašanje. »Molim vas?«
»O, za ime...« Voditelj barake proguta nekoliko nepristojnih riječi. »Evo vam
Harryja Zarba. Više vam nikoga ne mogu dati.«
Beth kimne, obgrli se rukama u prohladnoj proljetnoj noći, čekajući dok se
Harry nije progurao kroz vrata samo u košulji. »Pozdrav«, reče veselo. »Trebate
pomoć s digićkim porukama? Ja smijem reći Digić«, rekao je kada je primijetio
kako se Beth namrštila. »Mene često zovu Digić, nekad čak i Cigo. To ti
je neizbježna sudbina ako si u dobroj staroj Engleskoj malo tamniji od mlijeka.
Čekaj...« Upravo se spremao obući izgužvani sako, ali ga umjesto toga prebaci
preko Bethinih ramena. Ona se počela buniti, ali on je samo odmahnuo rukom.
»Kakva je to žurba u Dillyjevu odjelu?«
Beth mu je ispričala o čemu se radi dok su hodali mračnim imanjem.
Naviknula se na Harryja kojega je viđala među Ludim klobučarima. Ondje je bio
duhovit i opušten, dok je pokraj jezera ležao na vlažnoj travi oslonjen na laktove
ili dok su mu po knjizi padale mrvice od prepečenca. Ali bio je drugi čovjek dok je
radio, usredotočen na ono što mu se govorilo, samo je micao obrvama dok je
slušao. Zazviždao je na Danas je dan minus tri i ubrzao korak, pa je Beth morala
požuriti da ga stigne. Kada se Harry sagnuo i ušao u Kolibu, Peggy je vikala u
telefonsku slušalicu: »... ne zanima me curi li ti iz nosa kao iz pipe, smjesta dolazi
ovamo...«
»Znači, ovo je znameniti harem?« Harry se osvrne oko sebe, onako krupan i
zgužvan, u skučenom prostoru pretrpanom pisaćim stolovima. »Hugh Aleksander
dužan mi je dva penija; kladio se da ovdje imate ogledala i toalet. Gdje mogu
raditi? Čini se da će ovdje uskoro biti krcato.«

107
 Knjige.Club Books

»Možeš za mojim stolom.« Hvala Bogu da im je baraka 8 dala nekog njoj

poznatog, pomisli Beth, a ne stranca koji bi zadirao u njezin prostor, učinio je
živčanom i sputanom.
Privukao je stolac na drugi kraj Bethina pisaćeg stola i uzeo olovke koje su u
njegovoj ogromnoj šaci izgledale poput grančica. »‘Pretpostavke’?«
Beth mu doda tablicu. »Talijanski izrazi za engleska, krstarica, podmornica.
Evo i traka—«
»Inglese, incrociatore, sommergibili«, pročita s papirića. »Isuse, kako
masakriramo jadan talijanski jezik...«
Istovremeno su posegnuli za porukama s hrpe i bacili se na posao.

»DANAS JE DAN minus tri.« Svaki put kada bi netko ustao od stola, svi su to uglas
izvikivali. »Danas je dan minus dva«, a još nitko iz Dillyjeva tima nije napuštao
Kolibu, čak ni da skokne po šalicu mlijeka s Ovaltineom.
»Donijela sam ti nešto odjeće.« Osla je na vratima Beth pružila paket i
ugledala Peggy, koja je silazila niza stube zijevajući. »Vi svi spavate ovdje?«
Smjenjujemo se na poljskom krevetu na tavanu, ako uopće stignemo spavati.
Beth se punih deset sati nije micala sa svojega stolca, a to se onda pretvorilo u
petnaest pa u osamnaest - jedva je vidjela Oslu, lijepu i zabrinutu. Beth promrmlja
hvala i ode u WC presvući bluzu i donje rublje, zatim otetura ravno natrag za svoj
pisaći stol gdje joj Harry pruži šalicu kave od cikorije i njezine kartonske trake.
Događalo se nešto važno. Svi su toga bili svjesni, a devet od osamnaest žena
iz Kolibe koje su bile u to upućene radile su kao lude. Dilly se tako zadubio u
svoje trake da je jedva bio svjestan što se oko njega događa. Beth je primijetila
kako pokušava nagurati pola sendviča sa sirom u lulu umjesto duhana, dok je
gunđao pokušavajući dešifrirati novu poruku. Uzela mu je lulu iz ruke, iščeprkala
natiskani sendvič, položila mu duhan na dlan i vratila se za svoj pisaći stol. Jean
je u međuvremenu dobila temperaturu, nemilice je trošila maramice, ali nije
prestajala raditi s trakama. Povremeno bi neka od cura zaspala za pisaćim stolom,
druga bi joj prebacila pokrivač preko ramena i pustila je da odrijema desetak
minuta, a zatim bi je nježno prodrmala i podsjetila je: »Danas je dan minus jedan.«
»Tko zapovijeda našom mornaricom na Sredozemlju?« upita jedna od
djevojaka.
»Admiral Sir Andrew Cunningham«, odgovori Peggy. »Dilly je rekao kako
je obaviješten da se ondje nešto sprema.«
Ako uspijemo saznati što. Beth uzme sljedeću hrpu poruka i dotakne dno
žičane košare. Dillyjeve ždrebice nemirno su hodale uokolo poput trkaćih konja
pred utrku, čekajući zvuk kotača u dvorištu koji je označavao dolazak kurira s
torbama punim novih poruka, napisanih Morseovim kodom koje je trebalo
dešifrirati.

108
 Knjige.Club Books

»Beth?« Harry joj dotakne ruku i ona zatrepće - toliko se navikla na njegovu
prisutnost na drugoj polovici pisaćeg stola pa je jedva primjećivala da je ondje.
»Žao mi je, ali moram poći - moj sin ne osjeća se najbolje, idem pomoći supruzi.
Samo nekoliko sati—«
Beth kimne grickajući nokat na palcu, a misli su joj bile zaokupljene nizovima
slova s Enigme. Je li ikada nešto tako prikladno nazvano...
»Dobro ti ovo ide.« Harry navuče sako. »Jako dobro. Ja moram ubrzati kako
bih te stigao.«
Ona ponovno zatrepće. Otkako je shvatila da ne radi tako loše i da je neće
otpustiti, nije joj palo na pamet da zastane i razmisli je li možda dobra u svom
poslu. Nikad u životu nije bila dobra ni u čemu. »Sviđa mi se«, čula je samu sebe
kako govori glasom promuklim od dugih sati šutnje. »Ja... ja to razumijem.«
»I ja.« Harry je imao podočnjake i odsutan, zabrinut izraz lica. Beth zaključi
da ni on nju ne vidi baš jasno, kao što ni ona ne vidi njega. »Mogao bih ovo raditi
cijeli dan i osjećati se bodro na kraju radnog vremena. Ali ovo naše smrtno tijelo
to nam ne dopušta. Šteta što nismo strojevi, poput onih koji su navodno u baraci
11.«
Beth kimne. Fiziološke potrebe, koje su joj u protekla dva dana smetale u
obavljanju posla, i nju su ljutile - potreba za šalicom čaja, za rastezanjem bolnih
leđa. Iznervirala se kada je shvatila da umire od gladi. »I ja bih mogla ovo raditi
cijeli dan«, priznala je. »Cijeli dan i cijelu noć.«
»Dobro je što možemo. To je najvrjednije što imamo, zar ne?«
»Što? Kodovi?«
»Ono što kodovi štite: informacije. Jer, nevažno je ratuješ li mačevima,
bombarderima ili palicama i kamenjem - oružje ničemu ne služi ako ne znaš kada
i na što ga treba naciljati.«
I tu mi stupamo na scenu. Beth se nasmiješi.
Harry baci pogled na sat, vidjelo se da mu nije lako. »Vratit ću se za nekoliko
sati, ali voditelj moje barake želi da nastavim raditi svoj uobičajeni posao, a ne
ovo. Tako mi je žao što neću sudjelovati u ovome do kraja...«
Beth je na trenutak s naporom skrenula misli s kodova. »Javit ćemo ti ako
nam ponovno budeš potreban. Zasad pođi kući.«
»Idem samo izmjeriti Christopheru temperaturu, okupati ga i još mu jednom
objasniti zašto ne može dobiti štene.« Harry se namršti. »Jadan mali, mrzim što
ga moram razočarati. Koji otac ne želi pokloniti sinu štene? Ali ja sam neprekidno
u noćnoj smjeni, mama mu radi u kantini Ženske dobrovoljne službe
pa jednostavno nije izvedivo.«
»Uvijek sam željela imati—«
Iz dvorišta konjušnice začuo se zvuk motora i Beth zastane. Ona i ostale
djevojke smjesta su bile na nogama i gurale se prema vratima, a njihove umorne

109
 Knjige.Club Books

oči iznenada su bile širom otvorene. Gotovo su rastrgale torbe kako bi uzele nove
poruke, dok su se kuriri smijali. »Dame, prvo ih morate upisati u registar...«
Kada su se vratile za stolove, Harryja više nije bilo, a žičane košare ponovno su
se punile.
Među novopridošlim porukama bila je i jedna vrlo duga, toliko duga da su svi
netremice gledali dok su je rasprostirali po Dillyjevu pisačem stolu. »Planovi za
bitku«, tiho je rekao. »Kladim se u lulu da je tako.«
Devet iscrpljenih žena s prstima umrljanim tintom i izgriženim noktima
pogledale su jedna drugu. Svaka je uzela dio poruke i vratila se za svoj stol, a Beth
se učini da su nakon toga svi pomalo poludjeli. Nije se sjećala sljedećeg dana i
sljedeće noći, ničega. Postojale su samo trake koje je premještala naprijed-natrag
i njezine misli koje su nastojale sve suvislo složiti. Digla bi pogled i primijetila da
je sunce već na zalasku ili je zašlo, pa bi se vratila trakama i porukama. Bilo je
gotovo jedanaest uvečer kada je Dilly rekao da stanu. »Pokažite mi što imate,
dame. Nemamo više vremena.«
Beth uznemireno pogleda Peggy. Peggy joj uzvrati jednakim pogledom. Više
nije bilo vremena?
U jezivoj tišini ponovno su se okupile oko Dillyjeva stola i počele slagati
djeliće poruke u jednu. Djevojka kovrčave kose po imenu Phyllida zaplače. »Ima
jedan dio koji nikako nisam mogla razbiti, ništa nije odgovaralo.« Peggy je zagrli.
Dillyjeva ruka brzo je prelazila preko teksta dok je prevodio dešifrirane retke
s talijanskog na engleski - Beth je sada pred sobom imala nekadašnjeg lingvista i
profesora, iz dana kada je prevodio starogrčke tekstove, a ne vojne tajne. Napokon
digne pogled. »Obično vam ne govorimo pojedinosti,« rekao je mirno, »ali
uzimajući u obzir koliko ste se naradile... talijanska flota na Sredozemlju planira
veliki napad na britanske konvoje s vojnicima.«
Zavlada potpuna tišina. Beth pogleda u svoje prste umrljane grafitom. Drhtali
su.
»Krstarice, podmornice, ciljevi, vrijeme napada...« Dilly baci nalivpero na
stol, odmahujući glavom. »Imamo gotovo cijeli plan napada. Uspjele ste, moje
dame. Uspjele ste.«
Peggy rukom prekrije oči. Phyllida je nastavila plakati, ali sada od umora i
olakšanja. Beth je samo treptala, usta su joj bila suha, nije bila sigurna kako treba
reagirati. Uspjele ste. Još uvijek joj nije dopiralo do svijesti.
Naša Beth nije pretjerano pametna... Šteta što ona mala Finchova nije baš
bistra...
»Odnijet ću ovo prijeko.« Dilly je zateturao dok je ustajao pa su sve ispružile
ruke da ga pridrže. Izgleda iscrpljeno, primijeti Beth, ovako neobrijan i malaksao
nakon tolikih sati provedenih na poslu. Ne samo iscrpljeno - izgleda bolesno.
»Ja ću odnijeti«, reče Beth.

110
 Knjige.Club Books

»Ovo moraju smjesta poslati teleprinterom Admiraliteta«, vikne Dilly za

njom. »Mili Bože, samo da Cunningham nešto ne zezne...«
Beth izađe u mrak i tek kada je osjetila nešto vlažno na licu, shvati da pljušti.
Nije osjećala ni hladnoću ni kišne kapi; njezine su noge letjele dok je s planom
napada trčala stazom ispod tornja sa satom.
Nije znala gdje se nalazi teleprinter Admiraliteta pa je potrčala prema glavnoj
zgradi i objema rukama otvorila dvokrilna vrata. Noćna smjena podigla je poglede
kada je Beth Finch s naletom kiše uletjela u predvorje, kose zalijepljene za
lice, smrtno ozbiljna, držeći u ruci dragocjene rezultate rada Kolibe. Njezina rada.
»Pozovite dežurnog«, reče Beth. Bila je to prva izravna zapovijed u njezinu
životu. »Pozovite dežurnog, smjesta.«

NIJE SE VRATILA u Kolibu po kaput i torbicu. Imala je svoju BP propusnicu u džepu

pa je iz glavne zgrade oteturala ravno prema kolnom ulazu, izašla na cestu i
krenula njome po mrklome mraku i kiši. Iscrpljenost ju je lomila u valovima,
poput moćnih nepreglednih valova koji su se valjali Sredozemnim morem, noseći
kroz noć talijanske podmornice i krstarice prema onim dragocjenim britanskim
brodovima... ali razmišljati o njima sada je bio tuđi posao. Onog admirala, kako
god se ono zvao. Nije mu se mogla sjetiti imena. Nije se mogla sjetiti bilo čega,
što nije imalo oblik nizova od po pet slova.
Kroz tamu se začuo tihi cvilež. Beth ga je jedva čula, ali njezine noge na
trenutak zastanu. Polako je po kiši nastavila prema ljekarni, koja je naravno već
odavno bila zatvorena; vjerojatno je bilo negdje oko ponoći. Ponovno začuje
cvilež, dolazio je iz smjera ljekarne. Čučne ispred stuba i, gledajući kroz
mokre pramenove, shvati da je maleni smotuljak zapravo pas.
Iscrpljena, Beth je samo piljila u njega. Pas joj je uzvratio ljutitim pogledom;
drhturio je i slabašno režao.
Pokušavao ju je ugristi kada mu je naglo prišla i podigla ga u naručje. Beth se
na to nije obazirala, osjećajući podrhtavanje mršavih rebara životinje na svojoj
ruci. Kiša je padala sve jače i ona nastavi gacati mračnom cestom preostalih
tristotinjak metara do kuće.
U kuhinji Finchevih gorilo je svjetlo. Bethina majka sjedila je za stolom u
kućnoj haljini, stišćući rukama šalicu Ovaltinea, s Biblijom pokraj sebe. Kada je
Beth šljapkajući ušla u kuhinju, gospođa Finch zaplače. »Evo te napokon - tri dana
od tebe ni glasa! Ja—« Zastane, ugledavši smotuljak u Bethinu naručju. »Što je
to?«
Beth, još uvijek kao u transu, izvuče hrpu besprijekorno čistih krpa iz ladice i
počne brisati psa. šnaucer, primijeti, kada su se počeli dizati suhi, sivi čuperci
osušena krzna.
»Moje fine krpe - ta stvar sigurno ima buhe—« Gospođa Finch na trenutak
zastane, ne znajući što da kaže. »Makni to odavde!«

111
 Knjige.Club Books

Beth otvori hladnjak. Pronađe tanjur na kojem je bio komad wooltonske pite,
vjerojatno njezina večera. Spusti ga na pod, odsutno gledajući kako se izgladnjeli
šnaucer baca na hranu. Imao je malenu četvrtastu glavu i tanku bradicu, poput
sićušna kajzera. Neprekidno se osvrtao oko sebe dok je proždirao pitu.
»Ne dopuštam da ta životinja jede s našeg gotovo najboljeg porculana!« Beth
nikad u životu nije vidjela gospođu Finch tako šokiranu. Primila je Bibliju kao da
joj o tome ovisi život. »Kakav manjak poštovanja, Bethan - Oko koje se ruga ocu
i odriče posluh majci...«
Mudre izreke, pomisli Beth. Gospođa Finch ispruži knjigu, ali prvi put u
životu Beth je nije uzela. Bila je previše umorna da je drži pred sobom sve dok joj
ruke ne zadrhte, a bijes njezine majke ne popusti. Jednostavno nije mogla. Rukom
ravnodušno odgurne knjigu. Stajala je i gledala dok pas nije pojeo sve s tanjura.
Gospođa Finch je otvarala pa zatvarala usta, nešto je rekla, ali Beth je nije imala
snage slušati. Majčina poslušna mala pomoćnica još uvijek nije bila prisutna, još
uvijek se nije vratila iz svijeta Enigme u koji je bila uronjena protekla tri dana.
Sutra će se ispričati.
A možda i neće.
»... i taj pas neće u kuću!« bjesnjela je njezina majka, jedva savladavajući krik.
»Smjesta ga odnesi van!«
»Neću«, odgovori Beth.
Uzela je u naručje šnaucera, čija zahvalnost baš i nije bila očita, pa ga ponese
uza stube. Na putu do spavaće sobe prođe pokraj Osle i Mab koje su razrogačenih
očiju prisluškivale na odmorištu. Složila je ukrug plahte za psa, ravnodušno
primijetivši da doista ima buhe. Zatim su Beth i njezin pas zaspali i spavali kao
mrtvi.

112
 Knjige.Club Books

JEDANAEST DANA
DO KRALJEVSKOGA
VJENČANJA
9. studenoga 1947.

113
 Knjige.Club Books

18. poglavlje

U SATU

lockwell je mjesto živih mrtvaca, pomisli Beth. Liječnike je možda

C zabavljalo smišljati rekreacijske terapije i liječenje hipnozom, ali pacijentice
ženskog odjela rijetko su se oporavljale i vraćale kući. Ostajale su ondje: poslušne
i omamljene lijekovima, gubeći snagu dok ne bi propale. U Bletchley Parku
razbijah su njemačke kodove, a u toj umobolnici razbijali su ljudske duše.
Neke pacijentice doista su bile lude; neke su imale tako nagle promjene
raspoloženja zbog kojih se nisu mogle nositi s vanjskim svijetom... ali, kako je
otkrila Beth u proteklih nekoliko godina, bilo je svakojakih slučajeva. Recimo,
slučaj žene koja je trebala dobiti nasljedstvo za kojim je čeznuo njezin brat. Dao ju
je zatvoriti u umobolnicu prije nego što je postala punoljetna, kako ga ne bi mogla
dobiti... Ili žena koju su proglasili nimfomankom jer je nedugo nakon vjenčanja
mužu priznala da je prije braka imala nekoliko ljubavnika... Tu je bila i šutljiva
žena koja je po cijele dane igrala društvene igre - trik-trak, go, šah s okrnjenim
kraljicama i topovima. Prije dolaska u Clockwell Beth nije igrala nijednu od tih
igara, ali brzo je naučila pod paskom žene hitra pogleda koja je igrala kao
velemajstor.
»Znači Li vam išta kratica BP?« upitala ju je Beth jednom prilikom dok su
igrale šah. Bletchley Park novačio je mnoge igrače šaha. Ali žena ju je matirala
ne odgovorivši.
Toga poslijepodneva u zajedničkoj su prostoriji igrale go. Beth se ta igra činila
zakučastijom i zanimljivijom od šaha. Dok su brzo i nemilosrdno povlačile
poteze, Beth se pitala tko bi mogao biti izdajnik u Bletchley Parku. Godine koje
je provela razmišljajući o tome trebale su otupjeti njezinu tjeskobu, ali
nisu. Napokon, radilo se o nekome iz Dillyjeva odjela, znači - izdao ju je netko s
kime je bila u prijateljskim odnosima.
Tko? Beth je proučavala ploču za go, punu crnih i bijelih kamenčića. Tri i pol
godine razmišljala je o tome, ali još uvijek nije bila sigurna tko je u Knoxovu timu
bio crni kamenčić među bijelima. Nije bila ona i nije bio Dilly - svi su ostali bik
sumnjivi.
»Vrijeme je za pregled, gospođice Liddell. Pođite za mnom.«

114
 Knjige.Club Books

Beth je iz boravka zbunjeno krenula za medicinskom sestrom. Toga dana nije

imala ništa zakazano. »O čemu je riječ?« upitala je liječnika dok je pregledavao
njezinu lubanju, ali on se samo prigušeno nasmijao.
»O nečemu nakon čega ćete se osjećati puno bolje! Taj vaš um pretjerano je
aktivan, draga moja. Potreban vam je miran, neopterećen mozak, ako se želite
oporaviti.«
Neopterećen? Malo je nedostajalo da ga Beth pljune. Živjela je s
neopterećenim mozgom prvih dvadeset pet godina svojega života, sumorno, kao
u crno-bijelome filmu. Nije željela miran i uljuljkan um; željela je obavljati
nemoguć posao koji je njezin mozak pretvarao u moguć i pritom, ako je potrebno,
izokrenuti ga iznutra prema van, sve dok posao ne bude obavljen. Svaki
dan tijekom četiri godine tjerala je svoj mozak da radi do granice izdržljivosti i
živjela život prepun predivnih boja.
»Kako to mislite neopterećeni« upita liječnika. On se samo nasmiješio, ali
kada su je pustili da se vrati u boravak, do Beth je doprla šapatom izgovorena
primjedba.
»... bit će mi drago kada joj obave taj zahvat«, frknula je glavna sestra, čiju je
ruku Beth spalila cigaretom. »Obično prestanu biti problematični nakon
lobotomije...« Ostatak se nije čuo jer je žena produžila dalje. Prvi put u nekoliko
tjedana pomisao na izdajnika u Bletchley Parku potpuno je iščezla iz Bethinih
misli. Polagano je sjela natrag za go ploču, a njezina suparnica gurnula je crni
kamenčić naprijed, kao da Beth nije nikamo ni otišla.
»Znate li što je to lobotomija?« upitala ju je Beth, mučeći se s izgovorom
nepoznate riječi, dok joj se koža ježila od nelagode.
Nije očekivala odgovor, ali žena s druge strane ploče za go pogledala ju je
svojim malim bistrim očima i prešla prstom preko sljepoočnice kao skalpelom.

YORK

MAB JE MASIRALA čelo dok je poznati, visoki glas dopirao kroz slušalicu.
Samoglasnici ispolirani u najfinijim privatnim školama parali su joj uši poput
kristalnih šiljaka. »Kako to misliš, ovdje si?«
»Upravo sam doprašila iz Londona«, odgovori joj Osla. »Stigla sam u York
prije sat vremena.«
Mab spusti ruku uz tamnocrvene nabore svoje suknje i stisne je u šaku. »Još
jučer, kada si zvala, rekla sam ti da ne želim da se nađemo.« Oslin glas kao grom
iz vedra neba i poruka šifrirana Vigenèreovom šifrom poprilično su je uznemirili.
Spalila je poruku iz ludnice, rekla samoj sebi da je zaboravi i posvetila se
sređivanju dvoje razigrane djece pune pijeska koja su cijeli vikend trčala po plaži
podno dvorca Bamburgh.

115
 Knjige.Club Books

»Ovdje sam«, bila je neumoljiva Osla. »Znam da nisi sretna zbog toga, ali
mogle bismo se naći.«
»Previše sam zauzeta«, slagala je Mab. »Upravo pripremam večeru.«
Zapravo, bila je u blagovaonici i namjerno uopće nije razmišljala o šifriranoj
poruci Beth Finch, već je planirala zabavu u čast kraljevskoga vjenčanja. U goste
će im doći dvanaest prijatelja odjevenih u najsvečaniju odjeću. Svi su iz svojih
sljedovanja maslaca i šećera izdvojili dio kako bi mogli jesti kolače i bakewellsku
pitu dok slušaju prijenos na BBC-ju. Mab je znala da će se njezin muž smijati
cijeloj toj euforiji oko vjenčanja, ali i on će kao i ostali muškarci pozorno pratiti
prijenos, praveći se da ih ne zanima. Planiranje zabave nije uspjelo sasvim
skrenuti Mabine misli s brige zato što je nakon toliko godina ponovno čula
Bethino ime. Ipak, dovoljno se opustila i cijenila što može provesti tako opušteno
jutro, nakon svega što je proživjela u ratu tijekom kojeg su zabave uvijek imale
neko napeto ozračje.
A sada je poslijepodnevni mir bio narušen.
»Gle, nisam potegnula tako daleko na sjever da me se tretira s takvim
prezirom, kao skromnu haljinu iz ratnoga doba u članku o New Looku u Vogueu«,
rekla je Osla. »Odsjela sam u Grandu—«
»Naravno da si u najotmjenijem hotelu u Yorku.«
»Pa, nisam čula da uz spontane uzvike dobrodošlice predlažeš svoju gostinsku
sobu kako bismo navečer mogle jedna drugoj plesti pletenice i pričati tajne.«
Nastala je neugodna tišina. Mab je odjednom postala svjesna da se pridržava
za stolić u hodniku kako bi ostala u uspravnom položaju. Znala je da pretjeruje,
ali nije mogla spriječiti osjećaj panike koji je u njoj rastao. Kvragu, temeljito je
zakopala sve što se dogodilo u Parku. Čim se rat završio, u mislima je podigla zid
iza kojega je pospremila sve ondje proživljeno. No sada je Osla bila s druge strane
veze, a Beth se vratila svojim kriptogramom.
Nikada u životu nisi uzmicala pred problemima, podsjeti Mab samu sebe. Ne
počinji sada. Pogleda se u zrcalu s pozlaćenim okvirom koje je visilo iznad
telefona, zamišljajući da gleda Oslu u oči. »Ne znam što si mislila postići svojim
dolaskom ovamo.«
»Draga, nije li ovo malo nerazumno? Dobro znaš da o Beth možemo
razgovarati samo oči u oči.« Zastane. »Što ako su je onamo stvarno strpali ni krivu
ni dužnu?«
»Da je s njom sve u redu, liječnici bi je već bili otpustili.«
»Liječnici koji smatraju da su normalne žene trknute jer imaju mjesečnicu?
Kada ti je posljednji put liječnik propisao nešto jače od aspirina bez pisane
zamolbe tvojega muža?«
Mab se sjeti kako je usred njezinih trudova, dok je rađala sina, liječnik rekao
da pretjeruje te tvrdio kako je znanstveno dokazano da se porođajni bolovi mogu

116
 Knjige.Club Books

u potpunosti kontrolirati ispravnim disanjem. Mab je bila u prevelikoj agoniji da

mu iščupa uši i kaže da kontrolira tu bol ispravnim disanjem.
»Bilo kako bilo,« nastavi Osla, »ako je nakon svega što se dogodilo zamolila
za našu pomoć, to znači da je na izmaku snaga i da nema nikog drugog kome bi
se mogla obratiti.«
Mabina usta bila su suha. »Ali ja sada imam obitelj. Ne želim je dovesti u
opasnost zbog žene koja me je izdala.«
»Ona tvrdi da smo i mi izdale nju. I nije sasvim u krivu.«
Dugujete mi to.
»Što kažeš na ostatak pisma?« presjekla je Mab. »Vjeruješ li što piše?«
Vjeruješ li da smo imali izdajnika u BP-u? Neizrečeno pitanje ostane visjeti
u zraku.
»Bettyna čajana«, reče Osla nakon duge šutnje. »Sutra u dva. Ondje ćemo
popričati.«

117
 Knjige.Club Books

ŠEST GODINA PRIJE

Travanj 1941.

118
 Knjige.Club Books

19. poglavlje

BLETCHLEYJSKE BRBLJARIJE, TRAVANJ 1941.

___________________________________________________

O čemu se još uopće može pričati, osim o našoj fantastičnoj pobjedi na

Sredozemlju? Otkako su naši dečki slomili talijansku mornaricu kod rta
Matapan, netko među nam ima razloga biti zadovoljan kao mačak kad omasti brk
Budući da nikada nećemo saznati tko, hajdemo radije nagađati hoće li u
večernjoj smjeni na jelovniku kantine ponovno biti meso kita, i koja to atraktivna
BP amazonka ide u London na večeru s autorom ratne poezije.

M ab je pred sam kraj smjene bacila najnoviji nastavak Bletchleyjskih

brbljarija u koš za smeće. Tko to uopće piše? Čak ni službenik u
kadrovskom odjelu nije znao tko je autor tjednoga tračerskog izvješća koje su
svakoga petka vješali na oglasnoj ploči u glavnoj zgradi. Osla se kladila da je to
bio Giles, a i Mab je bila sklona tom mišljenju. »Budeš li ikada više pisao o meni
u svojoj anonimnoj trač-kolumni, oderat ću te živog«, upozorila ga je izjurivši
kroz glavni ulaz imanja.
»Tko, ja?« Giles se cerio. »Obori ga s nogu, kraljice Mab.«
Mab se nasmiješila. Ispeglala je svaki nabor na svojoj bordo haljini od krepa,
obula kožnate cipele s otvorenom petom koje je dobila od Francisa Graya, a Osla
joj je posudila predivan šal od kašmira. Znala je da sjajno izgleda dok je jurila na
vlak. Mabel Churt iz Shoreditcha išla je na večeru s prilično poznatim piscem
ratne poezije - kakva novost za ispričati majci.
Kada ga je ugledala na peronu u Londonu, nije joj djelovao poput pisca ratne
poezije. Francis Gray izgledao je kao stanovnik kakvoga provincijskog mjestašca
koji je stigao u godišnji posjet glavnome gradu, zdepast i povučen u sivome
civilnom odijelu, pohabanom homburg šeširu u širokoj šaci, nimalo nalik
na profinjenoga književnika. Ipak, tiho je umjesto pozdrava rekao »Izgledate baš
ljupko«, odmjeravajući je od glave do pete.
»Hvala.« Muškarac koji umije dati kompliment bez zamuckivanja i petljanja
- kako osvježavajuće nakon što je mjesecima izlazila s nespretnim
sveučilištarcima. Mabino srce malo zatreperi kada ga je primila ispod ruke. Oko
njih je vrludala rijeka ljudi u odorama, svi su nekamo užurbano išli: Ack-

119
 Knjige.Club Books

Ack djevojke16 preuzeti smjenu u protuzračnoj obrani, vatrogasni redari na noćnu

stražu kod katedrale svetoga Pavla. Kao da su svi nekako bili angažirani oko
obrane... ali ne i Mab, ne večeras. Ušla je u taksi s muškarcem koji je smatrao da
ona lijepo izgleda. Rekao je vozaču da ih odveze u Veeraswamy u ulici Regent -
u indijski restoran, zamisli ti to, s konobarima u bijelim turbanima i zlatnim i
crvenim ukrasima posvuda. Prvi put u nekoliko dana Mab je bila u stanju skrenuti
misli s ‘bomba’ i njihova bučnog klak-klak-klaka. Ovo je bila večer u kojoj će
uživati.
Barem će pokušati. To nije bilo jednostavno, jer je iz Francisa Graya bilo
prokleto teško iščupati koju riječ.
»Pričajte mi o svojoj poeziji«, započela je nakon što je konobar uzeo
narudžbu. »Ja jako volim čitati, ali ne znam što je potrebno kako bi čovjek počeo
pisati.« Naslonila je bradu na ruku s očaranim izrazom lica, spremna na njegovo
dugačko izlaganje.
»Ni ja ne znam«, odgovorio je sa smiješkom.
Ona je čekala, ali on izgleda nije imao namjeru reći još nešto o toj temi.
»Znam da ste objavili U blatu nakon Prvoga svjetskog rata.« Na stražnjim
koricama tanke knjige poezije bilo je malo podataka o njemu, ali prikupila je
koliko je mogla. »Napisali ste ih dok ste bili u Francuskoj?«
On je vrtio čašu u ruci. »Poslije.«
»Bože moj, svejedno ste bili jako mladi.« Prijavio se u vojsku sa šesnaest
godina, šest mjeseci prije kraja rata, znači da je sada imao trideset devet. »Znam
da je puno mladića iz mojega kvarta lagalo o svojim godinama kako bi mogli ići
u rat. Pretpostavljam da je normalno imati želju služiti, čak i ako ostatak svijeta
smatra da nisi tome dorastao.«
On odmahne glavom. »Naučit će sami.«
»Pitam se hoće li i oni postati pjesnici.«
»Nadam se da neće. Na svijetu ima previše loših pjesnika.«
»Vi niste jedan od njih.«
»Koliko čujem, neke od mojih aluzija pomalo su očite.«
Mab se uspjela savladati da ne pocrveni, sjetivši se njihova posljednjeg
susreta. Scena kao iz loše farse. Kritizirala je autorovo djelo nesvjesna da on stoji
pred njom. Ipak, nije imala namjeru odstupiti od svog mišljenja i povlađivati mu;
pozvao ju je na spoj nakon što je sasjekla njegov jampski pentametar. Znači, nije
tražio da mu se dodvorava i divi. »Tematski, nisu najoriginalniji stihovi koje sam
u životu pročitala,« rekla je i s iskrom u oku dodala, »ali vaš je izričaj vrlo lijep.«
To nije rekla samo da mu polaska.
»Vjerovat ću vam na riječ«, prizna joj pjesnik. »Nisam ih čitao godinama.«

16
Ack Ack ili anti-aircraft warfare - protuzračna obrana

120
 Knjige.Club Books

Konobar je donio prvi slijed. Juha Mulligatawny, što god to bilo - toliko žuta
da je gotovo svijetlila. Mab oprezno podigne žlicu. »Čula sam da ste na desetoj
obljetnici sklapanja mira bili pozvani na prijem kod kralja.«
»Da.«
»Kako vam se svidio?«
Još jedan osmijeh. »Kraljevski.«
Mab potisne ljutnju. Zašto nije htio govoriti? Obično muškarci s kojima je
izlazila nisu znali ušutjeti: postavila bi im jedno ili dva pitanje i razglabanje bi
počelo.
»Budući da ste sudjelovali u jednom ratu,« pokuša ponovno, »vjerojatno ste
iznenađeni što ste se ponovno do grla uvalili u još jedan.« Juha je bila začinjena,
ljuta. Kako će joj mirisati dah i što ako je pokuša poljubiti za laku noć?
»Ratovi su ciklični«, odgovori joj s blagom gorčinom. »Nikoga ne bi trebalo
iznenaditi kada se ponovno dogode.«
»Kako vam se čini, što je drukčije ovaj put?«
»Ja sam stariji.«
U redu, nije želio pričati ni o ovome ratu, ni o prošlom - pošteno. »Pričajte mi
o svojem poslu u Londonu - mislim, ono što smijete reći.«
»Dosadan je. Krajnje.«
Za Isusa Boga, pomisli Mab. Doista nije bilo u redu da na spoju samo jedna
osoba govori. Zašto vi ne postavite koje pitanje, gospodine Gray?
Ali on očito nije imao namjeru, zato je pokušala još jedanput.
»Gdje živite kada niste u Londonu?«
»U Coventryju.«
»Znači, možete reći da ste u izgnanstvu kad idete kući«, našali se ona.
On se nasmiješi.
»Pretpostavljam da ste čuli sve viceve o slanju u Coventry17.«
Još jedan smiješak bez odgovora.
Juha je nestala, a na njezino mjesto stiglo je nešto po imenu piletina Madras.
Mab se zapilji u tanjur. Jelo je bilo svijetlonarančaste boje. Jedem narančastu
hranu s nijemom osobom, pomisli.
Matapan. Vjerojatno smije govoriti o nedavnoj bitci kod rta Matapan. Nema
osobe koja ne bi mogla raspredati o najvećoj pomorskoj pobjedi nakon Trafalgara.
»Zar nisu divne vijesti o Matapanu?«
»Ne znam, jesu li?«

17
Poslati nekoga u Coventry - engleski idiom, ignorirati nekoga ili osuditi na progonstvo.

121
 Knjige.Club Books

»Potopljene su tri njihove teške krstarice i dva razarača, nijedan naš«, citirala
je Mab novine koje je na kiosku NAAFI-ja za vrijeme stanke halapljivo pročitala,
dok je halapljivo jela pločicu čokolade iz robnih zaliha. »Nekoliko tisuća
Mussolinijevih momaka ubijeno je, nijedan naš. Rekla bih da je to sjajno.«
On slegne ramenima. »Da, osim ako niste jedan od onih nekoliko tisuća
Mussolinijevih.«
Još jedna potonula tema, kao i one talijanske krstarice. Mab je pomalo
malodušno progutala zalogaj piletine. Usta joj se ispuniše vatrom. Odloži vilicu,
pokušavajući se ne zagrcnuti.
»Previše ljuto?« upita je.
»Ni najmanje«, uspije protisnuti. Radije bi umrla nego posegnula za čašom
vode.
On je pojeo punu vilicu piletine bez ikakve naznake da mu nešto smeta.
Dobro, pomisli Mab.
Malo se odmaknula, prebacila nogu preko noge i razvukla usne - koje su
gorjele - u osmijeh. Uzvratio je osmijehom i nastavio jesti. Čuli su se zvuci sitara.
Konobar je odnio Mabinu paprenu narančastu piletinu. Stiglo je i završno jelo,
nešto po imenu halva, što ni po čemu nije podsjećalo na klasičan desert, ali barem
joj u ustima nije gorjelo. Pojela ga je, odložila vilicu i ponovno se nasmiješila.
»Ne djelujete mi pretjerano sramežljivo«, nastavi ona napokon. »O čemu se
onda radi?«
On zastane s jelom. »Molim?«
»Većina šutljivih muškaraca ne govori puno zato što su sramežljivi, ali ja ne
mislim da ste vi takvi, gospodine Gray. Zato me zanima, ima li neki određeni
razlog zbog kojega sudjelujete u razgovoru samo jednosložnim riječima?«
»Ne uživam baš govoriti o sebi, gospođice Churt.«
»U redu. To razumijem, posebno kada osoba ima posao o kojem ne smije
pričati. Ali znate, mogli ste mene pitati da kažem nešto o sebi ili reći koju riječ o
vremenu, prokomentirati hranu. Jer, iskreno, prilično je nepristojno samo sjediti i
očekivati da ja budem zadužena za konverzaciju. Zašto ja moram zabavljati vas
cijelu večer, a vi zbog nečega smatrate da ne morate uzvratiti istim?«
»Nisam tražio da me zabavljate«, odgovorio je mirno.
»To se u neku ruku očekuje, gospodine Gray. Kada džentlmen pozove damu
na večeru i ona pristane, onda se oni trude zabaviti jedno drugo. Vjerujte mi,
prilično sam zabavna kada me se barem malo potakne. Umijem imitirati
Churchilla bolje od njega samoga, imam pun rukav viceva, od bedastih do
prostih, pročitala sam sve od prve do osamdeset treće knjige s popisa
‘Sto klasičnih književnih djela’ za načitanu ‘damu’ i imam mišljenje o svakoj od
njih.« Mab odgurne stolac i ustane. »Molim vas, ispričajte me, idem u toalet. Kada
se vratim, ne bih imala ništa protiv normalnog razgovora. Vi izaberite temu, a ja
ću se potruditi da budem dostojan sugovornik.«
122
 Knjige.Club Books

Gotovo da je očekivala još jedno slijeganje ramenima, ali on se neočekivano

nasmiješi.
»Trebali biste nositi potpetice od petnaest centimetara«, reče joj Francis Gray.
»Tada biste bili visoki gotovo dva metra i još više biste zvučali kao kraljica koja
izdaje proglas.«
»Niži muškarci ne vole visoke potpetice«, parirala je ona.
»Ja recimo volim amazonke.« Prošao je rukom kroz svoju kestenjastu kosu
oklijevajući. »Ne volim pričati o sebi, gospođice Churt, zato mislim da ne vole ni
drugi. Volim tišinu pa zaboravljam da mnogi zbog nje osjećaju nelagodu. Iskreno
se ispričavam. Kada se vratite iz toaleta, potrudit ću se da ne budem poput stupa
od soli.«
Ona se nasmiješi i ode popraviti ruž. Kada se vratila i sjela, imala je blagi
osjećaj da ponovno osjeća onu toplinu oko srca s početka večeri. »Zašto ne volite
pričati o sebi?«
On se namršti. »Jer ljudi svašta umišljaju kad čuju riječ pjesnik.«
»A što, zar niste pjesnik?«
»Bio sam šesnaestogodišnja budala koja je otrčala u rat, jer sam mislio da će
to biti sjajna avantura. Kada sam shvatio da nije, umjesto da strpam revolver u
usta i povučem okidač, napisao sam mlake, djetinjaste stihove o vremenu
provedenom u rovovima. Odonda nisam napisao ni limerik.« Izvadi tabakeru. »Ja
nisam vražji pjesnik, oprostite na izrazu. Ja sam običan tip koji radi u uredu i voli
tišinu.«
Ona rukom podboči bradu. »U redu.«
Razgovarali su o kući njegova djetinjstva u Coventryju, lijepom malenom
gradu koji su njemačke bombe gotovo sravnile sa zemljom. Mab je ispričala
nekoliko anegdota o svojim cimericama: »Miš u ljudskom obliku, nije u stanju
prozboriti dvije riječi ni sa kime, ali radi s najpametnijim ljudima koje imamo, i
debitantica iz Kanade koja će ti iz šale pospremiti krevet naopako ili objesiti rublje
vani usred zime da ti se smrzne...« Pričali su i o tome hoće li Amerika ući u rat i
jesu li Talijani na Sredozemlju definitivno poraženi. I dalje je uglavnom Mab
govorila, ali on je barem postavljao pitanja i slušao odgovore. Kada bi
nastupila tišina, Mab je puštala da se oduži i gledala kako se uvija dim cigarete
koju je on držao između svojih zdepastih prstiju. »Ne zamjerite, ali moram vas
pitati, zašto ste me pozvali na večeru, gospodine Gray? Lijepo smo se proveli, ali
očito je da mi se ne udvarate, a da ste htjeli nešto drugo, već biste mi i prije nego
što smo naručili juhu stavili ruku na koljeno.«
»Nemam nikakvih očekivanja, ako se toga plašite.« Blago se nasmiješi.
»Malo ste premladi i previše živahni za ovakvu podrtinu kao što sam ja.«
»Vi niste prestari, ako ste to mislili. Muškarci mojih godina su nezreli i
dosadni.« Stariji muškarci voljeli su čuti takve stvari. Uostalom, to je često bila
istina. S druge strane, bilo je puno starijih muškaraca koji su također bili nezreli i

123
 Knjige.Club Books

dosadni, ali to nisu željeli čuti. »Zašto ste me pozvali na spoj, ako niste
očekivali zabavu ili romansu?« Doista ju je zanimalo.
»Da se podsjetim kako izgleda civiliziran život...« Nije dovršio misao.
»Gospođice Churt, doživio sam dva rata. Ako imam priliku sjediti u finom
restoranu, jesti dobar curry, gledati pritom lijepu ženu - to je poput predaha. Poput
lijepe male iluzije.«
»Civiliziran život nije iluzija.«
»O, još kako jest. Stvarni su užasi koji se događaju. Sve ovo«, mahnuo je
rukom naokolo, »tek je tlapnja.«
Mab je ostala zatečena. »Kakva grozna pomisao.«
»Zašto? Iluzije su baš lijepe dok traju.« Ponudio ju je cigaretom. »Što kažete
na to da naručimo kavu pa mi možete još malo pričati o vašoj svakodnevici?«
Skretao je s teme i Mab je odlučila na to pristati. »Moja stanodavka se ponaša
kao lik iz Dickensa ili knjige Brama Stokera. Njezina sramežljiva kći odlučila je
spasiti psa lutalicu. Koliko je samo suza zbog toga proliveno. Pas čak nije
simpatičan; ima buhe i grize. Ali ja sam na njegovoj strani, ako ništa drugo,
samo kako bih mogla gledati tu uštogljenu staru kozu kako dobiva napadaje svaki
put kada pas zaluta u boravak. Ne daj Bože da se linja po njezinom groznom
uštogljenom namještaju.« Mab prisloni drhtavu ruku na sljepoočnice, nastojeći
izvesti svoju najbolju parodiju gospođe Finch.
Linije smijeha oko njegovih očiju još se više prodube.
»Rekla sam vam da umijem imitirati Churchilla, zar ne?« Mab prstima pokaže
slovo V, znak pobjede, i nastavi dubokim glasom: Stoga će se svaki muškarac i
svaka žena pripremiti za izvršenje svoje dužnosti...
»Nevjerojatno«, reče Francis Gray.
»A ovako zvuči moja mlađa sestra Lucy kada moli da joj se kupi poni...«

124
 Knjige.Club Books

20. poglavlje

Za gospodina J. P. E. C. Cornwella,

oprostite što ne znam kako da Vam se ispravno obratim - nakon što

je bombardiran Café de Paris Vi ste nokautirali muškarca koji me je
pokušao orobiti, zatim ste mi isprali kosu šampanjcem i posudili mi svoj
šinjel. Krajnje potresena, nisam bila u stanju pitati ni kako se zovete.
Budući da na Vašem šinjelu piše J. P. E. C. Cornwell, uspjela sam
pronaći adresu J. Cornwella u Londonu - ali kada sam Vam ga pokušala
poslati poštom paket se vratio s porukom. Izgleda da ste prekomandirani
u inozemstvo ubrzo nakon našeg kratkog susreta. Ako ovo pisamce ipak
stigne do Vas - šaljem ga osobi za koju pretpostavljam da je Vaša
stanodavka - želim Vam puno sreće u predstojećim okršajima.
Sljedeći put kada ponovno budete u Engleskoj, slobodno se javite Osli
Kendall...

sla je tu zastala, ne znajući kako da završi pismo. Nije željela da njezin dobri
O Samaritanac pomisli kako pokušava s njim dogovoriti spoj - jedva se ičega
sjećala u vezi s njim, tek njegova šinjela, njegove odore, njegova spokojnog glasa
- ali doista mu je željela stisnuti ruku zbog pomoći koju joj je pružio.

... Rado bih Vam vratila šinjel i osobno Vam zahvalila.

»VOLJELA BIH PREMJEŠTAJ, gospođice Senyard.« Osla odvažno pogleda stariju

ženu u oči. »Moje znanje jezika uzalud propada dok ja uvezujem izvješća i
spremam kartice u kutije.«
Gospođica Senyard cokne jezikom. »Posao koji radimo možda se ne čini
korisnim, ali iznimno je važan.«
»Odlično vladam njemačkim jezikom, uključujući i stručne izraze. Sigurno
postoje drugi poslovi u ovom našem Odjelu njemačke mornarice koje bih mogla
obavljati.« Osla se nasmiješi svojim razoružavajućim osmijehom.
Još od prvoga dana njezin joj je posao bio dosadan, ali nakon što je preživjela
bombardiranje, iznenada joj je svega bilo dosta. Umalo da nije poginula u
klubu. Nakon što je doteturala natrag u BP, nije imala namjeru trošiti znanja koja
125
 Knjige.Club Books

je stekla napornim radom na nešto što je mogla raditi svaka školarka s malo
iskustva u arhiviranju. Budući da je preživjela, željela je bolje iskoristiti svoj život
- ako ništa drugo, da se još jače bori protiv čudovišta koji su bacali bombe.
»Znate li da ima onih koji naš odjel nazivaju Gnijezdom debitantica?« upitala je
gospođicu Senyard. »Dopustite mi da im dokažem kako nisam samo blentava
pripadnica visokoga društva, gospođice S.«
»Ne želim da odeš, Osla«, uzdahne gospođica Senyard. »Ali budući da znaš
stručne izraze, pretpostavljam da bi mogla raditi u Odjelu za prijevod s
njemačkoga. Porazgovarat ću s gospodinom Birchom.«
»Hvala najljepša! Mogli biste prebaciti i Sally Norton u taj odjel; njezin
njemački nije ništa lošiji od mojeg.« Sally su na Oslino oduševljenje unovačili u
Bletchley Park toga proljeća, baš kod gospođice Senyard.
»Ima li još kakvih kadrovskih promjena koje biste željeli napraviti?« upita je
šefica s osmijehom.
»Ne, gospođo.«
Osla je ubrzo prebačena u drugi odjel barake 4, u kojem je bila gomila
muškaraca u odijelima od tvida koji su studirali njemački i skupina žena u tankim
vunenim kompletima koje su završile škole u Münchenu i Beču; sjedili su za
dugačkim stolom i prevodili poruke. Radosno su je pozdravili, pomaknuli u stranu
hrpu dešifriranih poruka i napravili mjesto za nju. »Svježe dešifrirane, netom
izašle iz Typex uređaja; treba ih prevesti na engleski.«
U baraci je bilo hladno i Osla se jače ogrne svojim ružičastim kaputićem.
Zelenim zidovima od tankih drvenih letvica trebalo je dosta vremena da se zagriju
na blijedom proljetnom suncu. Počela je prevoditi prvu dešifriranu poruku.
Pojedinosti o ‘vučjem čoporu’, skupini njemačkih podmornica, poslane
Morseovim kodom koje su, sudeći po oznakama, ulovili operateri u prislušnoj
postaji u Scarboroughu. »Što radimo ako nešto nedostaje?« Čitavi dijelovi
paragrafa imali su praznine.
»Ako je moguće, popunimo ih prema kontekstu. Ne uspijemo uvijek sve
riješiti - što je tu je.«
Što ako je baš taj dio kljucan? zapitala se Osla i zagledala u prazninu u poruci.
Što ako je to dio koji će spasiti živote? Željela je teži posao, važniji posao - e pa
dobila ga je. Uzela je olovku i otvorila njemački rječnik. Die Klappenschrank, što
li je to...
»Trebala si tražiti premještaj potkraj ožujka«, rekla je djevojka s druge strane
stola, nakon što je Osla završila prvu poruku. »Stvarno uzbudljivo štivo - sve te
poruke koje su stizale s Matapana!«
Moj dečko je bio kod Matapana, umalo je rekla Osla. Zato što je dobio
premještaj na Valiant. Tek nakon što su mi u odjelu gospođice Senyard kroz ruke
prošle informacije o bitci, shvatila sam da i Valiant u njoj sudjeluje... i odonda ne
znam ništa o njemu.

126
 Knjige.Club Books

Potisnula je strah prije nego što počne bujati. Philip joj nije pisao jer je bio
zauzet, za ime Boga. Možda je sasvim zaboravio na nju, dao joj košaricu. Nema
problema - u tom trenutku samo je željela znati da je na sigurnom. Poslije će se
brinuti je li ju ostavio ili nije.
Uostalom, s njim je vjerojatno sve bilo u redu. U malome kinu koje je
postojalo u Bletchleyju protrnula je dok je gledala filmski žurnal i čula glas
spikera praćen taktovima pobjedničke glazbe: Ovo su neki od brodova koji su
uništili najmanje tri talijanske krstarice i tri razarača, oštetili i najvjerojatnije
potopili bojni brod, bez vlastitih žrtava i oštećenja! »Bez vlastitih žrtava...« Pa
ipak, Osla je bila svjesna koliko su blesavo optimistični znali biti filmski žurnali.
Vojnici su ginuli čak i tijekom velikih pobjeda, jer pobjeda ima svoju cijenu. Osla
je cijenu pobjede svakoga dana spremala u registratore i odlagala u kutije za
cipele.
Ovo je top koji je jednim plotunom uništio potpuno novu krstaricu... Čulo se
u nastavku filmskoga žurnala, a ona se borila s napadajem mučnine pri pomisli
što sve takvo streljivo može učiniti snažnom tijelu i zlaćanoj koži muškarca,
njegovome pametnom mozgu u krhkoj lubanji. Ovo nije bila bajka; prinčevi su
mogli poginuti jednako Iako kao i drugi muškarci.
Ali da je mrtav, o tome bi sigurno izvijestili. Smrt princa na bojišnici bila bi
vijest. Osim ako priopćenje još nije stiglo...
Taj stalni strah, koji ju je zbog Philipa izjedao, bila je kap koja je prelila čašu
i potaknula Oslu da zamoli za hitniji posao od izrađivanja kopija, uvezivanja i
arhiviranja. Ako je već trebala toliko patiti i biti toliko ustrašena, onda će kvragu
barem raditi nešto mnogo važnije.
»Nije li bilo grozno u filmskome žurnalu gledati sve one talijanske
zarobljenike?« reče Osla. »One koje su iz mora izvukli na naše brodove. Ne
prestajem se pitati koliko ih se utopilo.«
Svi su je iznenađeno pogledali. »Pa to su Digići«, rekla je djevojka s uvojcima
à la Veronica Lake. »Ako nisu željeli da ih potopi britanski razarač, nisu trebali
podržavati Mussolinija.«
»Vjerojatno je tako, ali...« Osla zastane nemoćno. Izgleda da je u eksploziji u
klubu Café de Paris stradao sloj njezina dobro ispoliranog oklopa pa više nije bila
imuna na strah, ali ni na porive suosjećanja. Turobna lica Talijana u filmskome
žurnalu umalo su je rasplakala jer je znala da su na svakog čovjeka izvučenog iz
mora dolazila dvojica ili trojica koji su izgorjeli ili se utopili. Koliko li ih je samo
svakoga dana pogibalo širom svijeta. Osla nije mogla prestati razmišljati o njima:
Englezi, Francuzi, njezini zemljaci Kanađani, Australci, Poljaci... i da, čak i
Nijemci i Talijani. Bih su neprijatelji, ali i oni su krvarili. I oni su umirali. Kad će
sve to dovraga prestati?
Ona će to vjerojatno znati prije nego što dospije u filmski žurnal, čim joj
stigne na stol na prijevod. Osjećala je barem neku utjehu - uspjela se izboriti za

127
 Knjige.Club Books

važnije mjesto unutar BP-a, na kojem će možda prva saznati da je rat gotov, pa
makar to bilo nekoliko minuta prije svih.

»UĐITE.« ŽENA U starom zelenom džemperu, koja je na Oslino kucanje otvorila

vrata, djelovala je zabrinuto. »Sheila Zarb, drago mi je...« Harryjeva supruga
ponovno se žurno udaljila prije nego što je itko stigao zahvaliti domaćici
večerašnje Čajanke. Dok je ulazila u malu otrcanu kuću, Osla osjeti miris
krepkoga čaja. U susjednoj je sobi galamilo neko dijete.
»Ah, taj obiteljski život«, prokomentirao je Giles koji je ušao nakon Osle.
»Čemu čekati smrt?«
»Ne budi bezobrazan«, odgovori mu Osla, pomalo ljuta i na sebe, jer je
primijetila da Harryjeva žena nema tako otmjen izgovor kao on. Nemoj ni ti biti
takva, ukorila je samu sebe kada su ona i Giles krenuli niz uzak hodnik. A onda
se Osla doista osjetila kao crv kada se Sheila Zarb ponovno pojavila noseći
na rukama sina koji je glasno plakao. Njegove tanke nožice visjele su joj niz bok,
okovane metalnim ortozama nalik na naprave za mučenje. Dječja paraliza, bez
sumnje - Osla je išla u internat s djevojčicom koja je imala slična pomagala.
»Dobrodošli u ludnicu.« Harry se pojavi u hodniku iza svoje žene i uzme joj
dijete iz naručja. »Uđite, dnevni boravak je malo dalje. Cristophere, momče, znam
da mrziš ortoze, ali moraš ih nositi.«
Harryjev sin napola je spustio kapke, gledajući ga prkosno, i nastavio ridati.
»Kakav slatkiš«, rekla je Osla, pokušavajući nadglasati buku. »Koliko ima
godina?«
»Navršio je tri u siječnju.«
Dječak koji je trebao biti snažan i razigran, onako mršav i slabašan izgledao
je premalen za tri godine. Imao je Harryjevu kosu i oči, crne kao ugljen, ali je
zbog bolesti bio blijed.
»Znam ja što ovome mališanu treba.« Mab izađe iz boravka i provuče se
pokraj Harryja, držeći čašicu šerija u jednoj ruci i okićeni visoki šešir u drugoj.
Neusiljeno se obrati Christopheru. »Želiš li nositi šešir Ludog klobučara? Čaroban
je, samo da znaš.«
Maleni Christopher prestane vikati. Vidjelo se da razmišlja o ponudi. Mab mu
tutne šešir na glavu, a Harry je zahvalno pogleda pa se svi prebace u boravak u
kojemu su ostali Ludi klobučari jeli prepečenac i raspravljali o knjizi U blatu:
stihovi s bojišnice Francisa Graya. »Meni se više sviđa Siegfried Sassoon«, žalio
se netko.
»Oltar mi je najdraži Grayev sonet, iako je prilično jeziv...«
»Ma koga briga za njegovu poeziju? Ja želim čuti tračeve o pjesniku.« Giles
se okrene prema Mab i anđeoski se nasmiješi. »Da čujemo, vilinska kraljice.
Večerala si s njim, a u Bletchleyjskim brbljarijama piše da te idući tjedan ponovno
vodi van—«
128
 Knjige.Club Books

»Na koncert, radoznalče—«

»Ispričavam se!« Beth je kasnila i sad je tiho ušla, sva crvena u licu. »Morala
sam izvesti psa. Dogodi li se kakva nezgoda u kući, mama se zaklela da će ga se
riješiti.«
»Beth!« Harry se onako krupan uspio ugurati na najbliži stolac, vješto na
koljenu balansirajući Christophera s njegovim ortozama. »Nisam te vidio još od,
znaš čega.« Nasmiješi se i Beth pocrveni, zagledana u šalicu u koju je Harry
jednom rukom točio čaj.
»Vidi, vidi«, šapnuo je zafrkantski Giles Osli na uho. »Je li se to naša
sramežljiva prijateljica zatreskala?«
»Ne govori gluposti«, obrecne se Osla, premda se zapitala to isto.
»Možda se i on zatreskao.« Gil je još više spustio glas pa ga je zbog žamora
čula samo Osla. »Naša Beth je pametna cura, a nekako mi se čini da Harry baš i
ne vodi intelektualne razgovore s gospođom.«
»Koji si ti vražji snob...«
Sheila se ponovno pojavi s pregačom ispod ruke. »Žao mi je što ti moram
prepustiti i kupanje i stavljanje u krevet«, tiho je rekla svojem mužu dok su Ludi
klobučari dodavali jedan drugome čajnik. »Sef kantine inzistira da preuzmem
smjenu.«
»Samo ti idi.« Harry prijeđe rukom preko crne kose svojega sina. »Držim sve
pod kontrolom.«
Sheila se sagne i utisne poljubac na Christopherov obraz. Osla se trudila
zadržati suze dok je gledala s koliko su se nježnosti odnosili prema tom malenom
biću koje se s potpunim povjerenjem sklupčalo ocu u naručju. Dala bi obje noge
za djetinjstvo u domu u kojem ima toplih zagrljaja i poljubaca u obraz
prije spavanja - ma za bilo kakav dom. One noći kada je uništen Café de Paris
naučila je još nešto - ona zapravo nije imala dom.
Pa što? rekla je sama sebi odrješito. Imaš puno drugih stvari. Naposljetku,
imaš i posao koji je važan. U svijetu zahvaćenom ratom bilo je pohlepno željeti
oboje - i takav posao i dom u kojem te dočekuju s dobrodošlicom.
Zato Osla nabaci osmijeh dok je diskusija odmicala. Pronađe komadić papira
i počne nabacivati misli za sljedeće Bletchleyjske brbljarije koje je tipkala svake
srijede. Živahna diskusija o stihovima s bojišnice Francisa Graya. Ipak, BB se
pita je li ratna poezija prava stvar za podizanje morala. Kada završite
smjenu prevodeći, primjerice, popis žrtava njemačke podmornice, želite li doista
raspravljati o slomljenom idealizmu izgubljenoga pokoljenja ugušenog u blatu
Flandrije, opisanoga jampskim pentametrom koji razdire dušu? Ili biste radije
čitali Jeevesa & Woostera?
Kao i obično, primjerci BB-a. do petka će letjeti od barake do barake u
Bletchley Parku, praćeni gromoglasnim smijehom. Osla se tih dana nije mogla

129
 Knjige.Club Books

natjerati na smijeh, ali tako joj Boga, bila je u stanju napisati tjednu tračersku
kolumnu o kojoj je cijeli Park brujao.

130
 Knjige.Club Books

21. poglavlje

BLETCHLEYJSKE BRBLJARIJE, SVIBANJ 1941.

__________________________________________________

I z Knoxova odjela nedavno se čula pjesma - prema procjeni BB-a, pjevači su

zvučali ‘veselo’...

ijedna od vas ždrebica ne umije pjevati,« rekao je Dilly, »ali Bogu hvala
N umijete razbijati kodove.« Dirigirao je svojom lulom i one su nastavile
glasno pjevati sljedeću kiticu njegove pjesme, napisane posebno za tu prigodu:

Cunningham je pobijedio kod Matapana

Božjom milošću i milošću MARGARETE -
Zahvaljujući baš toj djevojci, rekao je admiral,
Naši avioni pogodili su mete!

Peggy Rock odmahivala je glavom smijući se, dok su Beth i ostali izvikivali
njezino ime. Svakoj ženi u Kolibi bio je posvećen jedan stih.

Cunningham je pobijedio kod Matapana

Božjom milošću i milošću BETH -
Djevojke koja je pronašla njihove avione
Da nijedan naš brod svojim bombama ne potope!

»Ali nisam ja pronašla te avione«, pobuni se Beth. »Ja sam pronašla

koordinate...«
»Pokušaj rimovati koordinate s bilo čime!« rekla je Peggy.
»Preračunate«, ispali Beth. »Razgranate. Eksponate...«
Peggy baci čep od vinske boce na nju. Bila je to prva prava prilika koja im se
ukazala da proslave svoj trijumf. U danima nakon pobjede bili su opijeni
131
 Knjige.Club Books

uzbuđenjem, ali bilo je i drugog posla. Međutim, toga dana Dilly je poslao Beth i
Peggy u pub Eight Bells da donesu vina, koliko god mogu nositi. Admiral
sir Andrew Cunningham, junak Matapana, trebao je doći u Bletchley Park kako
bi osobno zahvalio Dillyju i njegovu timu.
Kada su završile s pjesmom, podigle su čaše u čast svojega šefa. »Za Dillyja
Knoxa«, nazdravi Peggy. »Zbog njega smo sve ovdje.«
Dilly skine naočale i zatrepće. »Hajde, hajde«, procijedi.
Pritrčale su mu i okružile ga. Beth, koja nije voljela da je dodiruju, zatomila
je taj osjećaj kako bi mogla zagrliti svakoga tko joj je bio u blizini. Od siline
emocija grlo joj se stisnulo pa je jedva disala.
»Mili Bože«, netko je panično uzviknuo. »Je li ono admiral? Zaklela bih se
da sam čula zvuk automobila...«
Postrojile su se ispred Kolibe, ozbiljne i lijepo počešljane (i pomalo pripite od
lošeg chablisa), kada je odlučnim hodom stigao admiral Cunningham u odori sa
zlatnim epoletama i vrpcama, u pratnji nasmijanog zapovjednika Dennistona.
Beth se jedva natjerala da gleda velikoga čovjeka u lice dok je išao od jedne do
druge i rukovao se. »Izvojevali smo veliku pobjedu na Sredozemlju«, rekao je na
kraju, držeći čašu onoga gadnog vina, koju mu je netko uspio tutnuti u ruku. »I to
uglavnom zahvaljujući Dillyju Knoxu i njegovim djevojkama.«
Taj vrlo svečan trenutak prekinut je kada se admiral okrenuo. Beth ugleda
bijele mrlje na njegovoj besprijekorno čistoj, tamnoj odori.
»Koliba je nedavno obojena vapnom«, smijuljile su se dvije mlađe djevojke.
»Uspjele smo ga navesti da okrzne zid.«
»Ne smijete se tako ponašati prema jednom admiralu!«
No Beth osjeti kako smijeh pršti u njoj poput zlatnih mjehurića. Uspjeh i piće
na koje nije bila naviknuta udarili su joj u glavu, pa kada je junak Sredozemlja
primijetio što se dogodilo i sa zbunjenim smiješkom odmahnuo glavom, Dillyjev
cijeli tim prasnuo je u glasan smijeh.
Beth se još uvijek smiješila kada je ulazila u kuću. »Iz moje perspektive ne
vidim puno razloga za smijeh«, uzdahnula je njezina majka. »Imat ćemo kuhane
tripice i jetrica za večeru, ako uspijem nabaviti barem glavicu luka u trgovini. Uz
to, imam punu košaru čarapa koje treba zaštopati!«
»Daj meni, ja ću.« Beth poljubi majku u obraz. Danas sam se upoznala s
admiralom, majko. Rekao je da je njegova pobjeda bila moguća uglavnom
zahvaljujući meni i ljudima s kojima radim. Tako joj je željela to reći. Željela je
da se majka njome ponosi.
Međutim, jedino što je mogla učiniti bilo je da se ponudi da zaštopa čarape.
»Odvedi to pseto van«, upozori je gospođa Finch uzimajući ceker. »Kunem
se da samo čeka da mu okrenem leđa kako bi napravio nered...«

132
 Knjige.Club Books

Beth još uvijek nije mogla vjerovati da je pobijedila po pitanju psa. Da nije
bilo onog neobičnog umora i ushićenja koje ju je obuzelo nakon razbijanja poruka
s talijanskim planom napada... majka joj čak sljedećeg dana nije citirala ništa iz
Ponovljena zakona. Čini se da ni Ponovljeni zakon nije imao nikakvih izreka o
kćerima koje rade tri dana i tri noći bez prestanka. Čini se da je pas bio samo još
jedna kap u čaši vode.
»Znate, pas vas čuva od lopova«, rekla je Mab gospođi Finch zabrinuto, kao
da vrebaju horde provalnika, a Osla je nadugačko i naširoko ispričala anegdotu o
tome kako »princeza Margaret ima slatkoga malog psa baš kao što je njihov, jeste
li ga vidjeli u Tatleru...« I tako je pas smio ostati. Beth ga je odnijela van zajedno
s košarom s čarapama, kako bi ih mogla štopati na sunčanim stubama pred ulazom
u kuću.
»Kakav smiješan pas«, rekao je prvi susjed dok je šnaucer ljutito gacao po
besprijekornom povrtnjaku gospođe Finch. »Kako se zove?«
»Boots.« Ime je dobio slučajno.
Mab ju je upitala »Kako ćeš ga nazvati?«, a Beth, još uvijek iscrpljena od
razbijanja šifre, očekujući pitanje Gdje si ga pronašla?, promrmljala je Boots,
jer ga je pokupila ispred ljekarne.
Osla i Mab, u kaputima svjetloružičaste i tamnoplave boje, ušetale su se kroz
vrtna vrata i prošle pokraj gospođe Finch koja je upravo kretala u trgovinu. »Nije
li blaženo ovo sunčano vrijeme?« Mab je sjela na prvu stubu pokraj Beth. »Jesi li
čula da će biti ples u Bedfordu? Svirat će američki big band, sve
najnovije melodije Glenna Millera.«
»Koga?« upitala je Beth tražeći odgovarajući konac.
»Rekla sam ti da neće znati tko je to.« Osla se nasmijala i sjela s druge strane
pokraj Beth. »Um kao što je njezin previše je zaokupljen genijalnim stvarima da
bi se uopće zamarao najnovijim melodijama!«
»Za ono što ja radim nije potrebna genijalnost. Samo treba razmišljati izvan
okvira. Ovako...« Beth na trenutak zastane, ogledavajući se oko sebe. Nikoga nije
bilo dovoljno blizu da je čuje. Gurnula je košaru s čarapama u stranu, odnekud
izvukla komadić papira i brzo nešto nažvrljala. »Ovo je Vigenèreova šifra. Dilly
mi je dao u zadatak da ih rješavam u slobodno vrijeme - to je prastara vježba za
razbijanje šifri, nebo i zemlja prema ovome što radimo danas, pa nije nešto što ne
biste smjele znati. Naučit ću vas kako da za dvadeset minuta riješite šifru.« Još
uvijek uzbuđena od proslave u Kolibi, od vina i rukovanja s admiralom, Beth je
osjetila neuobičajen poriv da s njima podijeli ono što je umjela raditi. »Evo kako
se razbija pomoću ključa. Iako, može i bez njega...« Pokazala im je kako se to
radi. Zatim su je Mab i Osla pokušale riješiti, zadivljeno se smješkajući. Trebalo
im je dulje od dvadeset minuta, ali na kraju su obje uspjele. »Vidite? Nije teško.«
»Baš bih voljela ovo pokazati svim onim frajerima koji se šale na račun
‘Gnijezda debitantica’.« Osla pogleda svoju poruku pisanu Vigenèreovom šifrom.

133
 Knjige.Club Books

»Hitler bi dobio živčani slom kada bi znao da djevojke u Bletchleyju samo uz

pomoć olovke mijenjaju tijek ovog rata.«
»Navijestile su vaš pad i propast, no daleko su vam uši bile...« citirala je Beth
jedan od Dillyjevih prkosnih stihova. »... dok šuškale su papirima engleske djeve,
a u Betchleyju kiše lile.«
»E pa ove djeve idu na ples u Bedford«, objavi Mab. »Zaslužile smo malo
zabave - zaslužila si i ti, Beth.«
»Dobro znaš da neće ići.« Osla se nasmije. »Nema šanse, draga!«
Beth je iznenadila samu sebe kada je rekla: »Ići ću.«

NIJE PROŠLO NI sat vremena, a ona je već žalila zbog svoje odluke.
»Nemaš pojma koliko dugo već želim to učiniti«, rekla je Osla koja je
pincetom sređivala Bethine obrve.
»Joj—«.
»Prestani se opirati, Beth, moraš malo patiti za ljepotu...«
Mab, koja je istjerala Bootsa s kreveta i na njega pobacala sve Bethine haljine,
izabrala je jednu od modroga krepa. »Ova. To je jedina koju imaš, a nije smeđa,
bež ili boje hrđe. To su boje koje nikada ne bi smjela nositi, Beth, jer u njima
izgledaš kao kauč. Što bih dala da te mogu odjenuti u nešto jarko...«
»Posudit ćemo joj moju satensku haljinu boje lavande«, predloži Osla
nemilosrdno cupkajući.
»Bit će joj premala...«
»A tvoja krep haljina boje maline?«
»Prevelika.« Mab znalački protrese tamnoplavu haljinu. »Posudit ću ti svoju
crvenu maramu, to će je podići...«
Beth jaukne kad joj je Osla iščupala još jednu dlaku. Cijeli život mrzila je
kada bi je gledali, trzala se na tuđi dodir, a sada su je pipkali i pažljivo
odmjeravali, kao junicu u staji. Unatoč tomu, bila je fascinirana cijelim procesom.
Sumnjičavo je pogledala vlastiti odraz u zrcalu preko Oslina ramena. Hoće li
Osla i Mab uspjeti napraviti značajniju promjenu od onoga što je u njemu vidjela?
»Predivan ten, ali nedostaje mu boje«, ocijenila je Osla. »Malo Max Factor
kompaktnog pudera i Elizabeth Arden Victory Red ruža...«
»Majka kaže da samo namiguše koriste ruž za usne.«
»Potpuno je u pravu! Bit ćeš prekrasna namiguša.«
»Dobro, na redu je kosa.« Mab rasplete Bethinu dugu pletenicu i prođe
prstima kroz tanke pepeljastoplave uvojke. »Ako skratimo za petnaestak
centimetara - nemoj se mrštiti, ja redovito šišam svoju sestru...«
»Majka će me ubiti!«

134
 Knjige.Club Books

»Beth,« reče Osla strogo, »ako još jedanput kažeš majka, tako ću te ćušnuti
da će odzvanjati. Daj se trgni! Pokaži zube! Namaži ruž na usne!«
»Predomislila sam se«, Beth pokuša ustati. »Ne želim ići.« Ali bilo je
prekasno. Njezine prijateljice imale su identičan, pomalo suludi sjaj u očima i bile
su nepokolebljive. Trenutak pobune je prošao i ona je, htjela - ne htjela, ponovno
bila kao očarana dok su je razodijevali i okretali, zatezali i zakapčali. Petnaestak
centimetara kose nestalo je nakon nekoliko poteza škarama, zatim je Osla uvila
Bethine mlitave lokne i zakvačila ih ukosnicama, dok je Mab porubljivala Bethinu
tamnoplavu haljinu. »Prekratka je«, zavapi Beth.
»Glupost«, ukorila ju je Mab i nastavila s porubljivanjem. »Imaš dobre noge,
Beth! Malo si ravna u gornjem dijelu i nemaš neke bokove, ali imaš lijepe noge i
večeras ćeš ih pokazati.«
»Neću!«
»Hoćeš«, odgovori joj prijateljica nemilosrdno. Kada su završile, tamnoplava
haljina bila je neprepoznatljiva: rub malo ispod- Bethinih koljena, ovratnik
uokviren Mabinom crvenom maramom, suknja napuhana Oslinom crvenom
svilenom podsuknjom (»Ljuljat će se i omotavati oko tih skladnih nogu dok budeš
hodala!«). Beth je netremice gledala u svoj odraz. Preobrazba baš i nije bila iz
pačeta u labuda - nema tog čupkanja, novih krojeva i svilenih volana zbog kojih
bi imala Mabinu figuru ili blistala kao Osla - ali nije izgledala tako grozno kao što
se pribojavala.
»Još ćemo ti napraviti frizuru à la Veronica Lake«, odlučno je rekla Mab i
izvadila ukosnice iz njezine kose. »Uvijek spustiš glavu kada se upoznaješ s
nepoznatim ljudima - ovako, s valovitim pramenom preko jednog oka, iza kojega
se možeš sakriti, djelovat ćeš tajanstveno, a ne sramežljivo.« Nastavila ju je
češljati i tapirati, pramen po pramen. »Kako ti se čini?«
Mojoj majci neće se ni najmanje svidjeti, pomisli Beth. Ali možda ipak nije
bilo tako loše... Druge dvije djevojke zatim su odjenule svoje haljine, Mab jarku
plavoljubičastu, koja se omotala oko njezine visoke figure poput munje.
»Sašivena je od zavjese za zamračivanje koju sam pronašla u majčinoj vreći sa
starim tkaninama, kada sam posljednji put bila u Londonu. Izdržat će otprilike tri
pranja.«
»Draga, samo ti i Scarlett O’Hara možete se odjenuti u zavjesu i svejedno
izgledati tako privlačno.« Osla pričvrsti čarape za haltere. »Ja se neću zamarati s
odabirom, samo mi dodaj onu haljinu s ružičastim uzorkom. A ti, Beth - dok Mab
i ja budemo odvraćale pažnju tvoje majke - istrči kroz stražnja vrata. Mi ćemo joj
reći da si legla jer imaš glavobolju.«
Završit ću u paklu, pomislila je Beth dok su prolazile kroz oblak Oslina
parfema Soir de Paris koji je pošpricala ispred njih. Ali ta misao nije ju spriječila
da na odlasku poljubi Bootsa i zgrabi kaput.

135
 Knjige.Club Books

»Krećemo!« rekao je Giles kada su po mrklome mraku ušle u njegov

automobil. »Ne mogu vjerovati, je li to naša Beth? Sačuvaj ples za mene,
ljepotice!«
»Ja ne umijem plesati«, odgovori mu Beth. »Ali čak i da umijem, vjerojatno
mi se ne bi sviđalo.« Na plesu je bilo točno onako kako se bojala da će biti, bučno
i puno ljudi. Velika prostorija dupkom puna vojnika i lokalnih djevojaka. Beth je
jedva mogla vidjeti pozornicu na kojoj je orkestar svirao »Tuxedo Junction«.
Giles i Mab odjurili su na plesni podij, a kada je Beth primijetila da Osla lupka u
ritmu svojim cipelicama optočenim štrasom, rekla joj je: »Idi plesati.« Pomisao
da će sjediti sama bila je zastrašujuća, ali to je bilo manje neugodno nego
tjerati prijatelje da se njome bave cijelu večer.
Čim je Osla otišla, Beth je sa strane pronašla stolac. Plavokosi mladić nagnuo
se prema njoj, a dah mu je smrdio po džinu. »Hoćemo li zaplesati, Veronica
Lake?«
»Ne, hvala.« Beth nije osobito uživala biti usred gužve, ali shvatila je da joj
ne smeta sjediti u mekoj svilenoj podsuknji koja je divno šuštala oko njezinih
koljena i pogledom pratiti plesače dok svira glazba. Ženske suknje širile su se
poput cvjetnih latica, na muškim odorama blistala je dugmad... činilo joj se kao
da u svemu vidi obrasce, poput spiralnoga rasporeda ružinih latica ili načina na
koji je opeka bila složena u zidu.
»Zdravo.« Harry, onako krupan, veseo i raščupane kose sjedne na stolac do
njezina. Nije izgledao iznenađen promjenom Bethina izgleda, kao da je uopće nije
primijetio. Ona se nasmiješi, shvativši da joj se to sviđa.
Gilesovo čuđenje i komplimenti bili su pomalo uvredljivi - zar je obično
izgledala tako strašno? Očito jesam. Ali ako je tako, Harry to nije primijetio, što
joj je bilo drago. »Nisam mislio da ću te ovdje sresti«, rekao je i prebacio lakat
preko naslona svojega stolca.
»Zašto ne? Zar sam tako dosadna?«
»Nisi, ali znam da mrziš gužvu.«
»Osla i Mab su me izvukle iz kuće.« Beth je kroz svoj novi valoviti pramen
krišom pogledala Harryja i poželjela da ga smije pitati koja je razlika između
talijanske pomorske Enigme i njemačke pomorske Enigme, kojima su se bavili u
njegovoj baraci. Ali nisu smjeli razgovarati o dešifriranju poruka u
prostoriji punoj nepoznatih ljudi, pa je Beth pokušala čavrljati o svakodnevnim
temama. »Je li i tvoja supruga došla večeras?«
»Sheila je kod kuće s Christopherom. Sinoć je išla na neki koncert pa me
danas potjerala iz kuće i rekla da uživam.«
Govorio je bez trunke samosažaljenja, a Beth je šutjela, ne znajući kako
izraziti suosjećanje. Imati tako slabašno dijete nad kojim uvijek mora netko
bdjeti... »Ovaj, što misliš, hoće li Amerikanci ući u rat?« Beth je odlučila prijeći
na nešto manje osobno.

136
 Knjige.Club Books

»Bilo bi dobro.« Izraz lica mu se smračio. »‘Vučji čopori’ nas uništavaju.«

Još je jedna tema završila u slijepoj ulici. Beth je mogla po cijele dane pričati
o kodovima i dešifriranju, ali čavrljati o običnim stvarima, za nju je bilo kao
plivanje uzvodno. Pretpostavljam da je i to bolje nego prije, kada sam svaki
razgovor tako doživljavala.
Orkestar je zasvirao ‘In the Mood’.
Dvoranom se razlijegao uvodni saksofonski rif. »Dobro sviraju«, primijeti
Beth, ne znajući što bi drugo rekla.
»Nije loše, ali ja više volim glazbu koja ima nešto složeniju strukturu.
Pravilne ritmičke obrasce.« Harry se nasmiješio kada je vidio njezin iznenađeni
pogled. »I ti? Imao sam osjećaj da je tako. Ne znam je li to zbog načina na koji
nam mozak radi ili nam je prešlo u naviku zbog posla koji radimo po cijele
dane. Radije bih slušao Bacha. Preludiji i fuge u Das Wohltemperierte Klavier
pune su ujednačenih obrazaca.«
»Nikada to nisam čula.«
»U Cambridgeu sam radio u glazbenoj trgovini - kada nisam posluživao
kupce, slušao sam glazbu sa slušalicama na glavi. Ljutilo me kada bi netko naišao
usred simfonije.«
»Nikad nisam bila u Cambridgeu.« Nikad nisam bila nigdje.
‘In the Mood’ je završio i plesni parovi se razdvojiše. Neki su se pomaknuli
u stranu, neki su pronašli nove partnere kada su krenuh taktovi pjesme ‘Moonlight
Serenade’. Harry je nagnuo glavu u stranu. »Hoćemo li zaplesati?«
»Radije ne bih«, priznala je Beth. »Sada bih radije bila na poslu.«
»I ja. Ljudi poput tebe i mene veći su ovisnici od strasnih uživalaca opijuma.«
Osmjehnuli su se jedno drugome sjetno, bespomoćno. Njoj je bilo jasno da oboje
gorljivo žele razgovarati o stvarima o kojima ne bi smjeli. »Hajdemo ipak«, reče
Harry iznenada.
Odveo je Beth na plesni podij, žustro je privukao k sebi obgrlivši je rukom
oko struka i stisnuo njezinu malenu ruku svojom velikom, pa se počeše okretati
uz taktove polagane, romantične melodije. »Nitko nas neće čuti ako budemo
ovako razgovarali.« Spustio je glavu bliže njezinoj, a glas koji je čula u uhu bio
je nestašan i prijateljski. »Znam nove trikove kako raditi s trakama, nije previše
specifično za Pomorski odjel. Želiš čuti?«
Beth je oklijevala, ali svi ostali parovi oko njih njihali su se zatvorenih očiju,
a on joj je šaptao na uho - čak i da je netko jako želio prisluškivati, nije mogao
ništa čuti od glazbe. »Da, molim«, šapnula je, pa se i ona nasmiješila i opustila u
njegovu naručju.
»I tako, radim na uređaju s četirima rotorima...«
Beth je slušala; obrasci koje su tvorile vesele glazbene dionice odsvirane na
puhačkim instrumentima lebdjeli su nad obrascima koje su ispredale Harryjeve

137
 Knjige.Club Books

riječi. Gotovo ih je mogla vidjeti kada bi zatvorila oči. »Dilly mi je dao da

rješavam Vigenèreove kvadrate.«
»To sam već radio. Možeš li ih razbiti bez ključa?«
»Bez problema.«
»Kriste, stvarno si talentirana. A što kažeš na—«
»Gle njih dvoje kako se došaptavaju.« Giles potapše Harryja po ruci. »Smijem
li uskočiti?«
»Ne, hvala«, odlučno odgovori Beth. Ponovno se nasloni na Harryjevo rame,
želeći nastaviti s analizom Vigenèreovih kvadrata i Enigme s četirima rotorima.
Jedva je čula Gilesa koji je na odlasku uz smijeh govorio: »No dobro, imajte vi
svoje tajne...«

138
 Knjige.Club Books

JEDANAEST DANA
DO KRALJEVSKOGA
VJENČANJA
9. studenoga 1947.

139
 Knjige.Club Books

22. poglavlje

U SATU

edan od bolničara imao je crvenu kosu, kao Giles. Beth ga je gledala kako
J obavlja uobičajene večernje poslove, obnavlja zalihe u ostavama, skuplja
prljavu posteljinu, smije se u društvu prijatelja. Beth se sjetila Gilesova glasa:
Imajte vi svoje tajne...
Jesi li ti taj koji je imao tajne? zapitala se po tisućiti put. Uvijek srdačni Giles,
vječiti tračer, kojega su nakon nekog vremena prebacili iz barake 6 u Knoxov
odjel. Giles, najveći zafrkant od svih Ludih klobučara.
Nije željela da to bude on. Ali nije željela ni da to bude bilo tko od njezinih
prijatelja.
Crvenokosi poslužitelj izašao je iz zajedničkog boravka i Beth se iskrade za
njim. »Što želiš, Liddell?« upitao ju je tiho. »Cigarete? Parfem? To će te koštati.«
Još jedna stvar koju je Beth naučila tijekom godina provedenih ondje. Znala
je koji su poslužitelji i medicinske sestre bili spremni kradomice trgovati s
pacijentima. Za zalihu krišom nepopijenih lijekova moglo se dobiti piće,
kozmetika... moglo se nešto saznati.
»Potrebne su mi informacije.« Beth proguta knedlu, vlažnim dlanovima
trljajući haljinu. »Što je to lobotomija!«
Podigao je obrve. »Zašto pitaš?«
Naručena sam na taj zahvat, a ne znam što je to. Cijelu večer osjećala je
nelagodu, još otkako je čula dio razgovora medicinskih sestara koje su se
došaptavale. Nijedna žena na odjelu nije znala činjenice, samo su nagađale. »Reci
mi.«
»To nije bilo kakva informacija.« Nagnuo se prema njoj i Beth osjeti miris
znoja i sredstva za dezinfekciju. »Što mi možeš ponuditi?«
Ponovno je progutala knedlu, ovoga puta osjeti žuč u ustima, dok ga je
povlačila prema najbližoj ostavi za rublje. »Uđi ovamo pa ću ti pokazati.«
I to je ondje naučila. Koji su bolničari zavlačili štićenicama ruku pod haljinu
kada nitko nije gledao; kako izbjeći njih i njihove pohotne ruke; kako ih gristi i
udarati nogom ako vas uspiju uloviti nasamo... i koji bolničari nisu radili ništa na
silu, ali nisu odbijali ako im se štogod ponudi. Ponekad, ako se time moglo dobiti

140
 Knjige.Club Books

ono što trebate, onda ste nudili. To nije bio prvi put da se Beth spustila na koljena
u ostavi za rublje, ali želudac joj se svejedno okretao od nemoći i bijesa, kao i tad.
»Što je to lobotomija?« zastala je i upitala promuklim glasom.
»Operacija glave«, odgovorio je bolničar, zatvorio oči i provukao joj prste
kroz kosu. »Koliko sam čuo, samo se napravi maleni otvor na lubanji. U Americi
je često izvode... da, tako, samo nastavi...«
Beth je zastala i počela se odmicati. »Čemu služi ta operacija?«
»Daj nastavi...«
»Neću, sve dok mi ne kažeš koja je svrha te operacije.«
»Koja je svrha bilo čega što ovdje rade? Da ti bude bolje, da se izliječiš. Ne
brini, Liddell«, dodao je zvučeći iskreno. »Nije previše invazivno, kažu. Nije ni
približno strašno kao ono liječenje strujom o kojem se priča.«
Beth je bila uporna, nastavila je postavljati pitanja, ali on očito više ništa nije
znao. Zatvorila je oči i dovršila što je radila, razmišljajući o tome kako je žena s
kojom je igrala go prošla prstom preko lubanje kao skalpelom.
»Dobra djevojka.« Zakopčao je hlače i promrsio joj kosu. »A sada se vrati u
svoju sobu.«
Beth je čučnula dok je on izlazio iz ostave; kod vrata je na trenutak svjetlo
bljesnulo na njegovoj crvenoj kosi. Pokušala je ne povratiti, najednom obuzeta
strahom dok je osjećala miris izbjeljivača sa složene posteljine svud oko sebe. Sad
se morala nositi ne samo s izdajnikom već i s operacijom, a nije imala pojma ni o
komu ni o čemu se radi, niti hoće li imati ikakve pomoći u borbi protiv oboje.
Osla, Mab, gdje ste?

YORK

BETTYNA ČAJANA, REKLA je Osla preko telefona. Sutra u dva. Popričat ćemo.
Hoćemo vraga, rekla joj je Mab, tresnula slušalicom i pošla provjeriti kako su
djeca.
Mab osjeti toplinu Eddiejeva tjelešca kada ga je iz krevetića podigla na prsa.
Bio je nemiran nakon spavanja, ali se brzo umirio. Udisala je miris pudera i
malenoga dječaka, pitajući se je li on još teži od prošle večeri - tako je brzo rastao,
s osamnaest mjeseci već je bio krupniji od većine dvogodišnjaka. Sigurno će biti
viši od metar osamdeset. Mab na prstima izađe iz dječje sobe, usput pogladivši
Lucynu tamnu kosu. Luce je nemirno spavala, otkrila se i mrmljala nešto u snu,
no smirila se kada je osjetila dodir Mabine ruke na svojoj kosi.
Mab u prizemlju nahrani Eddieja, izbjegavajući grašak koji je on pokušavao
ispljunuti na njezinu bež lanenu bluzu, ali kada ga je poslije spustila na pod da se
igra s vlakićem koji mu je otac napravio, nije se mogla smiriti. Stajala je i među

141
 Knjige.Club Books

prstima okretala nezapaljenu cigaretu - pokušavala je prestati pušiti. Želudac

joj se stiskao dok je Bethina šifrirana poruka odzvanjala u njezinim mislima.
Nije moguće da su imali izdajnika u Bletchley Parku. Svi su kandidati
prolazili sigurnosne provjere prije nego što su uopće bili pozvani na razgovor;
nakon što se prebacila s ‘bomba’ uređaja u glavnu zgradu, Mab je čula da u baraci
9 postoji gomila kutija MI-5, s dosjeima. Ako je čak i postojao izdajnik, kome
je prodavao informacije? BP je bio siguran, tajan i uspješan tijekom cijeloga rata,
što znači da Nijemci nisu nikad saznali da postoji.
Ne. Optužba u šifriranoj poruci bila je ili paranoidna maštarija luđakinje ili
laž očajne žene koja je bila u stanju reći bilo što samo da izađe na slobodu. Bilo
kako bilo, što će se dogoditi sa mnom ako joj pomognem? pitala se Mab.
Beth su zatvorili po nalogu vlade; bilo kakva komunikacija s njom mogla se
smatrati kršenjem Mabine prisege. »Dobivanje i širenje tajnih informacija putem
veza koje nisu sigurnosno provjerene« ili kako god to oni sročili, moglo je završiti
zatvorom.
Mab prijeđe pogledom po svojoj tihoj dnevnoj sobi. Takav dom, takva obitelj,
takav život, bilo je sve o čemu je mlada Mabel Churt iz Shoreditcha ikada sanjala.
O vlastitoj kući trokatnici od žućkastoga jorkširskog kamena, okruženoj vrtom s
grmovima divljih ruža. O vlastitoj kupaonici punoj bočica parfema i kozmetike,
umjesto zajedničkoga zahoda u dnu hodnika. O vlastitom računu u banci, čije
stanje više nije kompulzivno provjeravala da se uvjeri kako na njemu ima
dovoljno novca da plati račun za struju, Eddiejeve nove cipele ili, jednoga dana,
Lucyno obrazovanje. O suprugu.
Riskirati sve to, riskirati svoju obitelj, riskirati mrvicu svega toga - radi Beth,
koja ju je izdala za vrijeme rata?
A što je ona riskirala kako bi te mogla zamoliti za pomoć? glavom joj proleti
tiha misao. Što riskira u ovome trenutku?

142
 Knjige.Club Books

ŠEST GODINA PRIJE

Svibanj 1941.

143
 Knjige.Club Books

23. poglavlje

a čujemo, Beth«, reče Mab.

D Beth trepne, držeći u rukama svilenu podsuknju koju je na prstima došla
vratiti. Trepnula je i Osla koja je uz svjetlost svijeće sređivala nokte. Njih tri
upravo su se došuljale natrag s plesa, mrtve umorne, dugo nakon vremena koje je
gospođa Finch odredila za gašenje svjetala. Osla je već u mislima sastavljala
nove Bletchleyjske brbljarije. Koja se to sramežljiva ždrebica prošloga vikenda
fantastično provela na plesu u Bedfordu? Čak i najblistavijem umu treba malo
Glenna Millera kako bi potaknuo sivu tvar na rad, a dešifranti iz BP-a svakako
su to primijetili...
»Pet puta si plesala s Harryjem, Beth.« Mab se okrene od zrcala pred kojim
je četkala kosu i strogo pogleda Beth. »I to baš kada su svirale lagane, romantične
melodije.«
Beth zatvori vrata spavaće sobe nakon što je Boots ušao za njom. »Pričali smo
o poslu. Znaš, o...« Razbijanju šifri. Osla je znala na što misli, ali nije to željela
izgovoriti čak ni kada su bile same.
»Obraz uz obraz?« nije mogla odoljeti Osla.
Beth je izgledala zbunjeno. »Da. Kako nas nitko ne bi mogao čuti.« U
spavaćici zakopčanoj do grla i raščešljanim loknama ponovno je izgledala kao
onaj blijedi cvijetak koji nikada u životu nije bio na spoju.
Osla uzdahne. »Nemoj mi reći da si se zatreskala u Harryja Zarba.«
Beth je djelovala preneraženo. »Već smo prije surađivali, to je sve. On je
dobar u onome što radi, a ja u onome što ja radim, s njime je lako razgovarati...«
Osla i Mab se pogledaše.
»To se zove biti zatreskan.« Mab odloži četku. »Krajnje je vrijeme da si nađeš
dečka, Beth, ali nemoj pasti na oženjenoga muškarca koji ti priča pričice.«
»Nije bilo nikakvih pričica..« Beth posegne za krajem pletenice da je počne
čupkati, ali više je nije bilo. »On nije... nije ništa pokušao. Zamolio me za ples
samo kako bismo mogli u miru razgovarati, a da nas nitko ne čuje.«
»Dakle, ovako nešto moguće je samo u BP-u.« Mab sjedne na krevet, u
najlonskome kombineu. »Znači, nije bilo ‘Daj da ti na uho šapćem slatke riječi’,
već ‘Daj da ti na uho šapćem o šiframa’. To ne znači da ti se nije udvarao, Beth.«
Osla nije bila tako sigurna. Je li Harry doista bio tip muškarca koji bi se
zabavljao okolo s drugim ženama, dok se ljupka Sheila umornog izgleda kod kuće
144
 Knjige.Club Books

brinula o njihovu slabašnom sinu s nogama u ortozama? Nije se brinula da će on

nešto pokušati s Beth - više ju je brinulo da će se Beth zaljubiti u prvog muškarca
koji bude očijukao s njom uz ‘Moonlight Serenade’, ne misleći pritom ništa
ozbiljno.
»Nikad ne možeš predvidjeti koji će muškarac prevariti svoju suprugu«,
nastavi Mab, kao da Osli čita misli. »Zato se držiš podalje od svih oženjenih
muškaraca. Sve počne kao bezazleno prijateljstvo, a onda ti kažu da ih supruga ne
razumije, da će je uskoro ostaviti, i eto vas kako se skrivate od nje sve dok se
stvari ne srede, a to se ne dogodi nikad. Same gluposti. Ja se nikada nisam uvalila
u takvu situaciju«, doda, vidjevši izraz na njihovim licima. »Ali poznavala sam
djevojke koje jesu i njihove priče sve su na kraju završile isto - ne pred oltarom.
Jer muškarci su samo htjeli malo znate-već-čega.«
»Malo čega?« upita Beth koja je sjedila na rubu Oslina kreveta.
»Pa znaš.« Mab je pogleda. »Zar ne?«
»Ne...«
Osla se zapilji u svoje ruke. »Zapravo,« čula je samu sebe kako govori, »ne
znam ni ja. O... onome.« Jedva je to izgovorila, ali nije mogla lagati. Ne u toj
spavaćoj sobi s navučenim zavjesama za zamračivanje i dvjema djevojkama s
kojima je u proteklih godinu dana radila i plakala i dijelila neopisive strahove.
»Ma daj!« frkne Mab smijući se. »Ali mogu povjerovati da naša Beth nikada
nije učila o ‘onim stvarima’ od gospođe Finch - zar ti sestre nisu ništa ispričale
nakon što su se udale?« htjela je znati.
Beth je izgledala kao da ništa ne razumije. »Rekle su mi da nikada ne
dopustim dečku da me poljubi prije zaruka, pa sam mislila da se možda
ljubljenjem ostaje u drugom stanju.«
»Metodisti«, promrmlja Mab i pogleda Oslu. »Dobro, Beth mogu vjerovati.
Ali Osla, ne razumijem kako je uopće moguće da ste u istoj situaciji, uzimajući u
obzir onu tvoju zavodljivu majku, ti šašava debitantice.«
»Nemoj me tako zvati.« Osla plane. Znala je da je previše osjetljiva, iako joj
nije bilo osobito stalo. Bila je umorna, umorna, umorna od penjanja po
beskonačnim ljestvama, i kada je mislila da je napokon dosegnula prečku nakon
koje je više nikada neće nazivati šašavom debitanticom ili bedastom pripadnicom
visokoga društva, shvatila bi da ti izrazi i dalje odzvanjaju u njezinim ušima,
opisujući je kao tupavu, nevažnu neznalicu. Međutim, o toj temi doista ništa nije
znala. Mogla je po cijele dane prevoditi Hitlerove osobne brzojave, a ipak biti
potpuna neznalica u drugim područjima. »Misliš li da mi je moja zavodljiva majka
ikad išta govorila Mab? Odrasla sam okružena poslugom. Od dadilja sam učila
kako se što radi; u internatu sam naučila njemačku gramatiku; u školi za fine dame
učila sam kako se ispravno klanjati na dvoru. Moja majka bila je previše zauzeta
udajom, rastavom, preudajom; kako bi uopće primijetila da postojim, a kamoli da
me poduči ‘onim stvarima’. Zato ne znam ništa o tome, a ne znaju ni djevojke s

145
 Knjige.Club Books

kojima sam išla u školu, jer su naše majke bile previše fine da spomenu išta o tako
nepristojnoj temi.«
Mab je i dalje izgledala sumnjičavo. »Onoga dana kada smo se upoznale,
posramila si pervertira u vlaku. Rekla si mu da bi baš i mogao sakriti onaj šator
na hlačama...«
»Misliš li da sam imala pojma o čemu pričam? Draga, to se ja samo pravim
da sam vrlo sofisticirana, ali to je varka.« Osla ponovno spusti pogled na svoje
ruke. »Prošle godine u Savoyu rekla sam prijateljici da bih voljela da moj dečko
ne nosi baterijsku svjetiljku u prednjem džepu dok plešemo, a starija udovica
za susjednim stolom naglo se okrenula prema meni i sikćući rekla: ‘Bedasta
glupačice, zar ne znaš što je to erekcija?’ Nasmijala sam se kao da znam, ali nisam
imala pojma. A sada imam dvadeset godina, zaljubljena sam još uvijek nemam
pojma kako se ono radi.« Ostala je bez daha i napokon digla pogled. »Mrzim
što sam takva - bedasta debitantica. Možeš li me, molim te, prosvijetliti?«
»Zašto misliš da ja znam sve o tome?« Mab je djelovala nekako čudno
ukočena, obasjana svjetlošću svijeće. »Zato što su djevojke iz Shoreditcha lake
ženske?«
»Ne, već zato što nisi odrastala pod staklenim zvonom.« Osla shvati da je
potpuno skrenula razgovor s Beth i Harryja i neobjašnjiva ponašanja oženjenih
muškaraca, ali tko je znao kada će se ponovno pojaviti ovakva prilika. »Što se
događa kad...?«
Nastala je kratka, nelagodna stanka. Boots ju je prekinuo kratkim lavežom,
jer je Beth, grimiznocrvena u licu, prstima stiskala njegovu ogrlicu. Mab je
pogledala Oslu, a zatim i Beth, pa odmahne glavom. »Za ovo nam je potrebno
piće.«
»Gdje si to pronašla?« ispali Beth kada je Mab nakon kopanja po torbici
izvukla srebrnu plosku.
»Maznula sam je Gilu. Neće ni primijetiti da je nema.« Mab otpije gutljaj,
Osla otpije gutljaj. Beth je oklijevala, ali čim je Mab rekla: »Ovako, kada
muškarac skine hlače...« posegnula je za ploskom i potegnula dok se nije
zagrcnula. Osla je udari po leđima, a zatim poslušaše Mabino kratko i neuvijeno
predavanje, vrpoljeći se od nelagode.
»Svačega ćete se naslušati«, rekla je Mab na kraju. »Tko god vam kaže da se
ne može ostati u drugom stanju nakon prvoga puta - griješi. Tko god vam kaže da
nećete zanijeti ako se muškarac povuče malo prije kraja - također griješi. Jedino
što će spriječiti trudnoću je ako muškarac nosi kondom.« Uslijedilo je kratko
objašnjenje što je to, dok su se Osla i Beth mrštile. »Ili ako uspijete od liječnika
dobiti malenu gumenu stvarčicu koju gurnete unutra.« Mab slegne ramenima.
»Ali nijedan liječnik vam je neće dati ako niste udane ili barem zaručene, jer su
liječnici muškarci. A ako muškarac obeća da će se oženiti vama ako ’to’ napravite
s njim, to je laž koju govore još od pamtivijeka.«

146
 Knjige.Club Books

»Pa,« prozbori Osla napokon, »nisam sigurna da sad imam želju uopće
pokušati.« Sve je zvučalo prilično grozno.
»Je li... lijepo?« upita Beth gotovo nečujno od srama.
»Meni se svidjelo.« Mab je rekla oprezno. »Bilo je jako lijepo. Ali imala sam
tek sedamnaest godina i nikakva iskustva.«
»Tko je on bio?« upita je Osla.
»Neki tip kojemu nisam smjela vjerovati.« Mab otpije još gutljaj Gilesova
džina. »Jesi li toliko radoznala zbog svog Philipa? Ili te netko novi želi odvesti u
krevet?«
»Muškarci koje ja poznajem i ne pokušavaju takve stvari. Možda nakon
izlaska izmame koji poljubac u taksiju, ali to je sve, jer ih inače stavim na popis
OUT.«
»OUT?« upita Beth.
»Opasni u taksiju.«
»Ali postoji razlog zbog kojeg želiš znati.« Mab se nije dala smesti. »Hajde,
Os. Već si nam ispričala da je tvoj Philip na Valiantu, da ima plavosive oči od
kojih ti se zavrti u glavi - sad želimo pikanterije!«
To je uspjelo razbiti napetost - Osla se počela smijati, Mab se nacerila, a
potkrao se i gotovo nevidljivi osmijeh na Bethinu licu. »Ja Philipa obožavam,«
priznala je Osla, »ali nemam nikakvih vijesti o njemu još od Matapana pa... što se
dogodilo?« zastane kad je vidjela da se Beth ukočila na riječ Matapan.
»Ništa.« Beth otpije još jedan gutljaj iz ploske, nastojeći zadržati neutralan
izraz lica.
»A kada se vrati s Matapana, misliš li da ćeš dobiti ponudu da postaneš
supruga Philipa...« Mab zastane. »Znaš, mislim da nam nisi rekla kako se
preziva.«
»To je zato što on zapravo nema prezime.« Osla se nakašlje. »On je... ovaj,
on je princ Philip od Grčke.«
Digne pogled. Mabine obrve skočile su gotovo do vrha njezina čela, a ploska
u Bethinoj ruci zastala je na pola puta.
»Vražji princ«, Mab se obrati Beth. »Naravno. Još i strani princ!«
»Ne sasvim. Napola je Danac, napola Nijemac, školovao se u Škotskoj, a ujak
mu je Lord Mountbatten... malo je komplicirano. Njegova obitelj napustila je
Grčku još dok je bio malo dijete. On nije prijestolonasljednik.«
»Onda dobro,« otegnuto će Mab, »jer baš bi bilo smiješno kada bi se
ispostavilo da sam upravo budućoj kraljici Osli objasnila kako se rade ‘one
stvari’.«
»Ma daj, šuti!« Osla je udari jastukom. »Baš zato nisam ništa govorila, znala
sam da ćeš komentirati njegov visoki položaj, ali on nije takav. On je jednostavno
moj Philip.«
147
 Knjige.Club Books

Mab uzme plosku od Beth i okrene je naopačke. »Ni približno dovoljno džina
za ovaj razgovor.«
Beth se čak glasno nasmijala. Njezini obrazi više nisu bili jarko crveni od
srama, već ružičasti. Izgledala je lijepo. Osla se zapita misli li i Harry isto. »Gle,
Beth, što se Harryja tiče. On mi se sviđa i želim vjerovati da te nije pokušavao
zavesti. Ali budi oprezna.«
Beth nabere nos. »S nekim oženjenim - ne bih mogla.« Baci pogled prema
svijeći; preostao je jedva centimetar i pol voska. »Bilo bi najbolje da pođem u
krevet.«
Uzela je Bootsa pod ruku i polako krenula van. Mab pogleda Oslu, čekajući
da čuju zatvaranje vrata druge spavaće sobe. »Brinem se za Beth«, rekla je
otvoreno. »Sramežljive djevojke poput nje završavaju upravo u naručju krivih
muškaraca i uvale se u nevolju.«
»Mislim da je privlačnost nekoga kao što je Harry upravo u tome što nije
slobodan«, mozgala je Osla i legla među plahte. »Idealan predmet čežnje za
djevojku koja zapravo ne želi izaći iz sjene. Mogu zamisliti Beth kao
devedesetogodišnju djevicu koja razbija kodove i živi sama sa svojim psom,
sretna kao malo dijete. Ljubavnik ili muž samo bi kvarili tu idilu.«
»Pokvarit će je kraj rata. Kome će tada trebati Beth da razbija šifre? Ponovno
će biti samo usidjelica u roditeljskom domu.« Mab ugasi svijeću. »Bog joj
pomogao.«
»Stvari će se promijeniti nakon rata.« Osla je piljila u tamu iznad svojeg
kreveta. »Moraju. Inače, čemu sve ovo?«
»Neke stvari nikada se ne mijenjaju.« Kroz tamu je dopirao Mabin odjednom
ozbiljan glas. »Slušaj, Os... sada možda znaš malo više o biologiji, ali to ne znači
da znaš i o drugim stvarima.«
Osla se ukoči. »Kako to misliš?«
»Ne znaš da muškarci ponekad iskorištavaju žene.« Uslijedio je dugačak
uzdah. »Iskorištavaju i ostavljaju žene koje nikada nisu imali namjeru oženiti. To
rade fini mladići. To rade džentlmeni. Pa čak i prinčevi.«

148
 Knjige.Club Books

24. poglavlje

BLETCHLEYJSKE BRBLJARIJE, SVIBANJ 1941.

__________________________________________________

N evjerojatno, tko bi rekao da je šef Pomorskog odjela nekoć na kazališnim

daskama u Londonu glumio u glazbenim komedijama? Navodno je u ulozi
udovice Twankey bio pravi hit. Što sve muškarci od nas ne skrivaju; kako da
ih ikada istinski upoznamo...

ospođice Churt.« Topao, uljudan glas Francisa Graya čuo se preko telefonske
G linije koja je pucketala. »Pomislio sam da bi vam se možda svidjelo večerati
u Savoyu sljedeći put kada budete imali slobodnu večer.«
Mab se nasmiješi i mahne Osli da slobodno ide - obje su upravo kretale u
noćnu smjenu. »Hoće li hrana biti neonski žuta?«
»Garantiram da će na jelovniku biti doverski list. Fina bijela hrana, potpuno
bez okusa. Vrlo engleski.«
»Idući utorak imam slobodan dan - ići ću u Sheffield posjetiti sestru, a poslije
mogu do Londona večernjim vlakom.«
»Veselim se susretu, gospođice Churt. Imajte na sebi cipele s vrtoglavo
visokim potpeticama.«
Prekinuo je vezu, a Mabin osmijeh pretvori se u zamišljeno mrštenje. Ovo će
biti njezin treći spoj s pjesnikom – nakon indijske večere u Veeraswamyju, pozvao
ju je u Nacionalnu galeriju na dnevni koncert, gdje je slušala vrlo neuobičajenu
glazbu - ali on ju je još uvijek prilično zbunjivao. Gotovo da nije govorio, no
pažljivo je slušao; često se smiješio, ali nikad smijao. Nije tražio da pređu na ‘ti’
- istini za volju, ništa nije tražio. Francis Gray za Mab je bio nepoznanica.
»Je li ušao u uži izbor?« upitao ju je Giles nakon što su Ludi klobučari
raspravili Francisovu uznemirujuću ratnu poeziju.
»Ne bih rekla.« Mab je osjećala kada je muškarac zainteresiran, a čini se da
Francis Gray nije bio. Zračna uzbuna, tanjur Mulligatawny juhe, Mab u haljini
boje maline - na sve je reagirao jednako ljubazno, ali odsutno, kao da sjedi
odvojen iza nevidljiva zastora. Nekoliko je puta od korica do korica pročitala U
blatu ne bi li shvatila kako njegov um radi, ali poezija joj je rekla samo to da je

149
 Knjige.Club Books

nekoć bio prestrašeni dječak koji se pokušao osloboditi noćnih mora o rovovima
pišući o njima stihove. Više nije bio taj dječak, no tko je onda bio?
»Stavi ga na popis, i to visoko«, savjetovao joj je Giles. »Tip je pravi ulov.
Roditelji su preminuli, tako da neće biti svekrve koja se u sve miješa. Ima prilično
veliku kuću u Coventryju. Nije milijunaš - nitko se nije obogatio pišući poeziju -
ali otac mu je patentirao neki lijek protiv kašlja koji se dobro prodaje. Više nego
dovoljno za svilene čarape koje poželiš i ponije za tvoju sestru.«
»Znam sve to.« Mab se uvijek pomno trudila da sazna sve o osobi s kojom se
viđa. »Ali moj cilj nisu samo svilene čarape i poniji, Giles.«
»Stvarno?«
»Želim osobu s kojom ću osjećati životno zadovoljstvo.« Nije tražila veliku
ljubavnu priču, ali željela se osjećati zadovoljnom... a Mab se činilo da netko tako
nezainteresiran životom, kao što je bio Francis Gray, ne posjeduje ono što je
potrebno da bude zadovoljan. Da, bio je zagonetka; njezina vlastita enigma u
parku koji je obilovao zagonetkama.
»Ja doista ne odobravam kada zovu muškarci.« Gospođa Finch pojavila se u
hodniku istoga trena kada je Mab spustila telefonsku slušalicu. »Osim ako nisu
obitelj.«
»To je bio moj bratić.«
»Čini se da imate puno bratića.«
»Velika obitelj! Ispričajte me, preda mnom je duga noćna smjena—«
»U kojoj radite što? Počele ste dolaziti kući s manžetama uprljanim
kapljicama ulja...« Gospođa Finch se nasmiješi, no u oku joj je bio neki sjaj. »Uz
to, stalno pronalazim ovakve stvari. Što za ime Boga—«
Mab pogleda kvadrat s brojevima, nažvrljan njezinim rukopisom. »Ne bih
znala.« Još otkako je Beth naučila nju i Oslu kako riješiti Vigenèreov kvadrat,
ostavljale su jedna drugoj šifrirane poruke. Možda se nisu trebale toliko truditi,
ali nijedna od njih nije mogla odoljeti: napokon su pronašle način da
spriječe radoznalu stanodavku da im se petlja u život i da je pritom izlude! Ključ
je uvijek bio DJEVE.
»To je vaš rukopis«, nije odustajala gospođa Finch, mašući papirićem.
»Moram ići, gospođo F.!«
Kasno poslijepodne bilo je mirisno i prelijepo. Kada joj završi smjena, na
tamnome nebu bit će polumjesec. Imali su sreću tu na selu, nije bilo
bombardiranja prošloga tjedna London je pretrpio najteži napad od početka rata.
Čak i vječito optimistični tisak nije mogao zadržati vedar ton nakon što je
razrušen Donji dom britanskoga Parlamenta.
Mab prođe kroz glavna vrata BP-a i krene prema svojoj baraci, ali je kod
ulaznih vrata morala zastati kako bi skupila snagu da se suoči s onim siktavim,
zagonetnim uređajima. Zašto nisam tražila premještaj? Pojavilo se još nekoliko

150
 Knjige.Club Books

Wrenica koje su rukovale ‘bombama’; Mab je i dalje bila jedini civil koji je
ondje radio. Vjerojatno su zaboravili na nju. Ako ih podsjeti, već će idućega
tjedna biti ponovno na Typexu.
Ipak, bilo joj je mrsko tražiti premještaj s posla koji je trebalo obavljati. Čak
i ako ga je mrzila - a prokleto je mrzila ‘bombe’.
Dnevna smjena nije bila tako loša; čovjek je mogao izaći na blagodatno sunce,
udahnuti u pluća malo života. Ali tijekom noćne smjene baraka je bila poput
kapsule bez zraka u tamnom oceanu - usisavala je sav zrak i veselje poput
pijavice.
»Jesi li bila na plesu u Bedfordu?« upita je Wrenica Stevens nakon što su ona
i Mab dobile prvi izbornik i počele ukapčati Aggie.
»Jesam.« Mab je morala stati na prste da dosegne utičnicu pri vrhu. Večeras
je bio njezin red da radi stojeći, dok je Stevens sjedila kod uređaja i provjeravala
postavke za Aggie. Kako će je samo prsti boljeti ujutro.
»Ja sam išla s nekim tipom iz barake 7«, nastavi Stevens. »Uf, počeo me
pipkati čim smo se našli na plesnom podiju.«
Muškarci koje ja poznajem i ne pokušavaju takve stvari.
Mab kao da je čula Oslin samouvjeren glas. Dražesna, naivna Osla koja je
mislila da se s džentlmenom možeš osjećati sigurnom.
Džentlmeni ne pokušavaju odvući u krevet djevojke kao što je Osla, pomisli
Mab i uključi Aggie koja je zaglušno zagrmjela. Ali s djevojkama poput mene ne
ponašaju se baš džentlmenski. Ni zaštitnički.
Aggie zazveči, a Mab se učini da čuje zvonce blagajne u Selfridgesu dok mu
je naplaćivala robu...
zvao se Geoffrey Irving. Studirao je francusku književnost na Christ’s
Collegeu i u Selfridges je došao kupiti dar za majku. Sedamnaestogodišnja Mab,
za pultom i u crnoj haljini kakve su nosile prodavačice, prodala mu je svilenu
maramu. On je njoj prodao gomilu gluposti o tome kako je lijepa.
Nisam bila lijepa, pomislila je prisjećajući se nespretne djevojke koja tek što
je izrasla do metar osamdeset i još uvijek nije poradila na naglasku po kojem se
čulo da je iz Shoreditcha. Bila sam pristupačna i oduševljena što imam spoj s
dečkom koji pohađa fakultet. Odveo ju je u kino. Počeli su se ljubiti prije nego
što je završio filmski žurnal, a deset minuta poslije njegova je ruka već bila ispod
njezine bluze. S Oslom on tako nešto ne bi ni pokušao. Pa koji bi dečko s
Cambridgea želio medu londonskim debitanticama biti na glasu kao netko s kime
se nije sigurno voziti u taksiju?
Međutim, s Mab nije oklijevao, a ona ga nije zaustavila. Tri tjedna nakon što
su se počeli viđati, uspio joj je skinuti gaćice na kožnatom sjedalu svojeg Bentley
kabrioleta i bilo je čudesno; toliko o svim onim pričama o boli i krvi nakon prvog
puta.

151
 Knjige.Club Books

»Divna si«, dahtao je poslije. »Divna, Mabel...« Pa su nastavili gotovo bez

stanke, dok je Mab bila blaženo uvjerena da je zaljubljena. Blaženo uvjerena da
je to početak nečega posebnog, nečega trajnog.
Pogotovo kada ju je pozvao van i rekao da će im se pridružiti i njegovi
prijatelji.
Stani, pomislila je dok je automatskim kretnjama otvarala bubanj i vrlo
pažljivo pincetom razdvajala dvije žice. Samostani.
Ali bilo je teško stati usred noćne smjene u prostoriji bez zraka. Upravo su
tijekom noćne smjene Mab najviše progonile sjene prošlosti.
Još uvijek se sjećala haljine koju je kupila za izlazak na kojem se trebala
upoznati s Geoffreyjevim prijateljima sa sveučilišta. Bila je od jarkožutog rajona
s velikom crvenom svilenom ružom na ramenu. Na nju je potrošila polovicu svoje
ušteđevine, uvjerena da je to najelegantnija stvar koju je ikada imala. »Jako
lijepo«, rekao je Geoffrey kada je lagana koraka izašla pred Bentley, a njegova
dvojica prijatelja ponovili su isto svojim kembričkim naglascima. »Što kažeš na
ugodnu vožnju prije zabave?« Uskočila je u automobil, a oni su si već među
sobom dodavali plosku.
Blesava djevojko, pomislila je Mab dok je mijenjala poredak rotora na
bubnjevima. Nije bilo nikakve zabave. Zabava si bila ti.
Sedamnaestogodišnja Mab odmah bi nanjušila što se sprema da su to bili
mladići iz Shoreditcha, koji su još od njezine dvanaeste godine fućkali za njom,
diveći se njezinim nogama. Ali sedamnaestogodišnja Mab koja je bila preko ušiju
zaljubljena u Geoffreyja pretpostavljala je da su mladići koji studiraju književnost
na Cambridgeu džentlmeni.
Blesava djevojka.
Ona i Geoffrey ljubili su se na stražnjem sjedalu. Njegove usne imale su okus
po brendiju.
Uto se Bentley zanio i zaustavio, a jedan od njegovih prijatelja gurnuo joj je
ruku pod suknju. Ona se odmaknula, udarila ga i s negodovanjem viknula »Hej—
«. Geoffrey se samo nasmijao. »Čekaj svoj red«, nonšalantno je rekao prijatelju,
povukao Mabin rukav i počeo joj grickati rame. »Ja sam je doveo, ja idem prvi.«
Blesava, možda, pomislila je Mab, bez razmišljanja vješto razdvajajući žice
na sljedećem bubnju. Ali ne i glupa. Na trenutak se smrzla ne shvaćajući,
gledajući mladića u kojega se zaljubila - ali samo na trenutak. Odgurnula ga je
svom snagom, ali tuđe ruke hvatale su je po leđima i grudima. Čula ih je kako se
smiju. »Nisi nam rekao da je tako vatrena!«
Možda su mislili da će ići glatko, da će se smjenjivati na stražnjem sjedalu
dok druga dvojica čekaju svoj red i puše kraj auta. No bili su pijani, a Mab je bila
viša od svih, pa se prestrašena i ljutita žestoko opirala. Geoffrey je na oba obraza
imao po tri ogrebotine, njegov se prijatelj previjao držeći se za međunožje i
gotovo nečujno stenjao; treći se prijatelj okrenuo kako bi im pomogao s prednjeg

152
 Knjige.Club Books

sjedala, ali Mab ga je tako snažno povukla za kosu da je iščupala punu šaku
kratkih pramenova. Cijelo je vrijeme bijesna i prestravljena vrištala, psovala i
režala. Sva trojica morala su se dobro potruditi da je izbace iz automobila, dok je
ona mlatarala rukama i grebala ih. Još jedanput je noktima uspjela zaparati po
Geoffreyjevu vratu, prije nego što su je gurnuli van.
Mab se munjevito digla, bolnih i izgrebenih koljena, izula cipelu i čvrsto
primila oštru potpeticu drhtavom rukom. »Dotakneš li me,« rekla je promuklim
glasom, tresući se tako jako da je jedva stajala, »zabit ću ti ovo u jebeno oko.«
»Goni svoju prostačku malu guzicu u toj prostačkoj rajonskoj haljinici natrag
u Shoreditch, ti glupa jeftina droljo«, dobacio je Geoffrey onim svojim otmjenim
naglaskom, od kojega bi joj uvijek zaklecala koljena, nakon čega je Bentley naglo
skrenuo na cestu obasjan svjetlima drugih vozila.
»Idi kvragu, i ti i tvoja patetična nazovi muškost od osam centimetara...«,
vrisnula je Mab za njima i na trenutak ugledala blijedo šokirano Geoffreyjevo lice
prije nego što je automobil nestao. Stajala je tako pokraj ceste usred noći negdje
u predgrađu Londona, bez torbice i bez novca, s jednom cipelom u ruci, dok drugu
nije mogla pronaći, u žutoj haljini poderanoj sve do pojasa. Tresla se od jecaja i
poniženja.
Trebala su joj četiri sata da šepajući ulicama bosa stigne kući. Sa svakim
korakom, mislima su joj odzvanjale tri riječi. Glupa jeftina droljo. Glupa jeftina
droljo.
Ušla je u kuhinju okrvavljenih stopala. Sve su suze već bile isplakane i odavno
se osušile na njezinu licu. Bila je zahvalna svojoj sretnoj zvijezdi što mama spava.
Skinula je poderane čarape, kombine i haljinu za koju je mislila da je tako lijepa,
i sve bacila u kantu za smeće. Stajala je uspravna i gola u kuhinji, a onda je zapalila
cigaretu i popušila je, smrtno ozbiljna lica.
Tada je odlučila da više neće biti Mabel. Mabel je bila mlada i tupava, lako ju
je bilo prevariti. Bit će Mab. Hladna, snažna i nedodirljiva kraljica Mab.

153
 Knjige.Club Books

25. poglavlje

BLETCHLEYJSKE BRBLJARIJE, LIPANJ 1941.

_____________________________________________________

BB je primijetio da je Dilly Knox ponovno došao na posao u pidžami. Dame

u njegovom odjelu previše su genijalne da bi uopće obraćale pozornost
na šefovu garderobu. Vjerojatno ima dosta modnih kreatora koji sada sjede
besposleno - ako gospodin Hartnell i gospodin Molyneux mogu odijevati
plemstvo i pripadnice WREN-a, zar ih se ne može angažirati da odijevaju i Dillyja
Knoxa? Rat je, pobogu!

M oje dame, imate novi zadatak.«

Beth je nestala u zečjoj rupi rješavajući novu poruku pa nije ni digla glavu
na Dillyjeve riječi, sve dok se Peggy nije nagnula prema njoj i uzela joj olovku iz
ruke. »Radiokomunikacije talijanske mornarice preusmjeravat će se u drugi
odsjek,« nastavi Dilly, čupkajući remen kućnog ogrtača koji mu je držao hlače,
»jer više nema toliko poruka...«
»Kako bi ih i bilo kada više nemaju mornaricu«, posprdno se nasmiješi Peggy.
Beth uzvrati jednakim osmijehom, premda je na pobjedu kod Matapana sada
gledala drukčije, kada je znala da je Oslin lijepi kraljević sudjelovao u toj bitci.
Beth je često zaboravljala da je posao rješavanja zagonetki, koji je toliko
voljela, trupama značio nešto konkretno - bio je od presudnoga značaja posadama
na blistavom plavom moru. Bilo joj je drago što to nije morala reći Osli. Upravo
je ono na čemu sam radila gurnulo brod tvoga dečka u središte jedne od najvećih
pomorskih bitaka još od Trafalgara. Jesam li ja kriva, barem malo, što ti ne znaš
je li on živ ili mrtav?
»Dobili smo novu zagonetku«, nastavi Dilly, dijeleći im poruke i kartonske
trake. »Upozoravam vas, ovakvu zbrku nikad niste vidjele.«
Beth je prelistala poruke. Nešto je izgledalo drukčije...
»Abwehrova Enigma.« Dilly je primijetio začuđene poglede djevojaka poput
Beth koje su umjele raditi s ‘pretpostavkama’ na njemačkome, ali nisu govorile
taj jezik. »To je Enigma koju koristi njemačka vojna obavještajna služba. Zvat
ćemo je samo špijunska Enigma. Naši obavještajci uspijevaju pronaći njemačke

154
 Knjige.Club Books

špijune na našem tlu i podvaliti im lažne informacije, ali mi ne znamo vjeruju li

im časnici Abwehra koji rukovode svime u Berlinu.«
»Cime se njihova Enigma razlikuje?« Peggy se namršti.
»Oni koriste uređaj s četirima rotorima. Znači, umjesto za tri, treba pronaći
postavke za četiri rotora koje se okreću puno češće. Uređaj je zvijer«, zaključi
Dilly i prođe rukom kroz kosu, koja se još više prorijedila otkako ga je Beth prvi
put vidjela. »Budući da je dečki iz njegove barake ne mogu razbiti, Welchman
misli da nitko ne može. Hajdemo dokazati da nije u pravu.«
Beth je na tome radila šest sati i jedino što je dobila bila je glavobolja.
Osjećala se kao prvih nekoliko tjedana u Kolibi, kada je tumarala u mraku, a i kod
ostalih je primijetila slično malodušje. No Dilly je bio pun optimizma. »Sutra se
vratite odmorne pa krećemo ispočetka. Uspjet ćemo - kvragu, gdje mi je lula?«
Beth ju je pronašla ispod njemačkoga rječnika, dodala mu je i potišteno pošla
kući.
Još uvijek je u mislima lutala među četveroslovnim indikatorima dok je
stavljala Bootsu povodac i krenula obavljati poslove koje joj je zadala majka -
pokupiti poštu, putem otići do ljekarne. Majčina mala pomoćnica... samo što
majčina mala pomoćnica više nije bila toliko zadovoljna tom ulogom.
Majčina mala pomoćnica sada je provodila vrijeme brojeći sate do početka
nove smjene.
Beth uzdahne i povuče Bootsa prema ljekarni, ispred koje je morala zaobići
par ogromnih stopala u čizmama. »Harry?« Trepnula je.
On naglo digne glavu. Očito je zaspao na klupi pred ljekarnom, naslonjen na
zid. »Oprosti. Čekam da ljekarnik nešto smućka, a tjedan proveden u noćnoj
smjeni učinio je svoje.« Imao je kao smola tamne krugove oko očiju, a ovratnik
mu je bio izgužvan. Beth je znala da baraka 8 danonoćno radi kako bi dešifrirala
poruke s njemačkih podmornica - nije bila tajna da su od ožujka do lipnja ‘vučji
čopori’ potapali otprilike stotinu savezničkih brodova mjesečno. Harry zatrepće i
kroz trepavice pogleda Beth. »Nismo se vidjeli još od plesa, zar ne?«
Na kojem smo plesali i razgovarali o tehnikama pomoću kojih se mogu razbiti
kodovi pa su ljudi čini se zaključili da smo mi... Beth osjeti kako joj obraze
oblijeva rumenilo. Bila je zgrožena što su Osla i Mab pomislile da se između njih
možda razvija romansa. Osjećala je stid, pitajući se je li možda Harry nešto krivo
shvatio. I da, osjećala se posramljeno jer je shvatila da se možda doista pomalo
zagrijala za svojeg najdražeg kolegu u BP-u i tek sada to uvidjela.
Bilo kako bilo, odlučila je da će se ubuduće držati podalje od Harryja. »Došla
sam po četkicu za zube za svojeg oca«, promrmljala je i krenula, u želji da ga
zaobiđe, ali Boots je zastao ponjušiti Harryjevu ispruženu ruku.
»A ja sam došao po tinkturu za Christophera.« Počešao je Bootsa ispod brade.
»Ne znam hoće li mu pomoći, ali liječnik vjeruje u nju.«
Beth ipak zastane. »Koliko je dugo... mislim, kada je dobio dječju paralizu?«

155
 Knjige.Club Books

»S osamnaest mjeseci.« Njegov glas nije odavao osjećaje. »Trčkarao je

naokolo vrtom i odjednom počeo vriskati. Ujutro više nije mogao stajati... uvečer
je već bio u bolnici gdje su ga položili u željezna pluća.«
Harry digne pogled. »Jesi li ikada vidjela kako izgleda ta prokleta komora za
mučenje? Ogroman metalni cilindar iz kojega viri samo njegova majušna glava...
čak i kada su ga premjestili na drugi odjel, morao je ležati u sterilnom krevetiću u
kojem je plakao i plakao, a mi smo stajali s druge strane debeloga stakla i zbog
karantene nismo mu smjeli ni blizu. Prošlo je još pet mjeseci prije nego što smo
ga smjeli odvesti kući.« Harryjeva velika šaka nepomično je počivala
na Bootsovoj glavi. »Imamo sreću što se barem može služiti rukama. Imamo
sreću. To si stalno ponavljam. Ali on svako malo mora u bolnicu. Kada za to dođe
vrijeme, morat će mu operirati gležanj kako bi se stabiliziralo stopalo. A on je
tako živahan dječarac, zaplače od bijesa svaki put kad mu stave gips...«
Ljekarnik poviri van. »Vaša je tinktura spremna, gospodine Zarb.«
Harry je ustajući još jedanput počešao Bootsa.
Beth je krenula za njim u ljekarnu, uzela četkicu za zube sa stalka i prišla
blagajni upravo u trenutku kada je Harry spuštao kovanice na pult. Ljekarnikova
žena gledala ga je s neodobravanjem; odmjerila je njegov golemi stas i pohabani
sako od tvida na kojem je nedostajao gumb.
»Nisam sigurna da bih vas trebala poslužiti.« Vrškom prsta odgurne kovanice
preko pulta. »Snažan mladi muškarac, a nije u odori. Sramite se. Rat je, ako niste
znali!«
Harry zastane i pogledao je. »Znam«, mirno joj odgovori. »Znam.« Naginjao
se naprijed sve dok mu nos nije gotovo dodirivao njezin, a ona se povuče unatrag
raširenih očiju. »ZNAM.«
Tako je snažno bacio kovanice natrag prema njoj da su poletjele. Neke su je
pogodile, a neke su pale na pod. Zgrabio je bočicu s tinkturom i pojurio van,
otvorivši vrata tako jako da su udarila o zid. Beth tutne točan iznos za četkicu za
zube pred ljekarnikovu ženu razrogačenih očiju i krene za njim.
»Harry« viknula je pa zastala. Nije imala pojma što se govori ljudima kada su
ljutiti ili neraspoloženi. On je nešto petljao oko svojeg starog bicikla naslonjenog
o stup ulične rasvjete; grubim pokretima ruku nikako nije uspijevao skinuti lanac.
Nije dizao pogled.
»Trebam pomoć u vezi s jednim problemom«, reče Beth napokon. Nisu to
bile baš utješne riječi, no njima je posao bio svojevrsna utjeha. Možda ne utjeha,
već droga. Barem je ona imala taj osjećaj. Droga koja je činila da čovjek sve
zaboravi - barem nakratko. Čak i užas zato što mora gledati dijete u bolovima.
»Kojim problemom?« Digao je pogled trepćući kao da ga peku oči i sav
Bethin stid i odlučnost da se mora držati podalje od njega, istoga se časa istopiše.
On joj nije pričao pričice na plesu, unatoč svemu što je Mab cinično ispričala o

156
 Knjige.Club Books

oženjenim muškarcima koji traže zabavu. On neće ništa pokušati i Beth to nije ni
željela, premda joj se sviđao. Prvo i osnovno, Harry je uvijek bio prijatelj.
»Što mi možeš reći o rješavanju sustava četveroslovnih indikatora?« upita ga
nakon što se uvjerila da ih nitko ne može čuti.
Njegov pogled u trenu je od ljutitog postao zamišljen. »Četiri rotora?« Ona
kimne. Harry skine lanac i, umjesto da sjedne na bicikl, počne ga gurati pa mu se
Beth pridruži s druge strane. »Enigma K ima četiri rotora«, rekao je Harry kada
su izašli iz mjesta. Seoska cesta bila je prazna, zakriljena krošnjama brijestova.
Crvendaći su cvrkutali. »Radio sam kratko na tome. To što ima četveroslovni
indikator znači da postoji pomični Umkehrwalze18...«
»Teško je.« Beth je osjećala kako im oboma misli jure poput dva hrta koji
istom stazom trče sve brže i brže. »Jer nemamo puno pretpostavljenih dijelova
teksta.«
»Možda bih ti mogao pomoći. Imaš li komadić papira?«

18
reflektor

157
 Knjige.Club Books

26. poglavlje

Zdravo, princezo - evo me natrag u Engleskoj. Je li moje pismo nakon

Matapana nekamo nestalo? Sve je u takvom kaosu. Došao sam pohađati
tečaj za potporučnika i polagati ispite; trenutačno stanujem kod
Mountbattenovih. Reci mi da možeš doći u London sljedeće subote. -
Philip

repustit ćeš sljedeću Čajanku.« Beth je sjedila na tepihu i četkala Bootsa.

P Podigne pogled prema njoj. »Raspravljat ćemo o Samo naprijed, Jeevese.«
»Tko šljivi Jeevesa. Philip je živ!« Sada kad je Osla imala dokaz za to, napisan
njegovom rukom, mogla se smijati svojim strahovima. Ali poput djeteta koje se
plaši čudovišta u ormaru, mogla se smijati samo kada je svjetlo bilo upaljeno.
»Ovu?« Osla iz ormara izvuče haljinu. »Tako se sada nosi - kako izgledam?«
»Nervozno«, odgovori joj Mab s kreveta. »Poput nekoga od Borgija tko se
iznenada sjetio da nije stavio cijanid u juhu, a zvono za večeru tek što se nije
oglasilo.« Osla je znakovito pogleda. Mab podigne knjigu Samo naprijed,
Jeevese. »Za razliku od tebe, ja je čitam.«
»Ma idi kvragu, kraljice Mab. Ne, čekaj, hoćeš li mi prvo napraviti onu krasnu
valovitu frizuru...«
Željeznički kolodvor Euston u subotu je navečer bio pun užurbanih žena i
vojnika koji su se proguravali da što prije prođu, ali Osla je jedva primjećivala
svu tu vrevu dok je trčala prema Velikoj dvorani.
Kao djevojčica koja je često išla amo-tamo između Londona i najnovijeg
internata, Osla je bezbroj puta jurila pod kasetiranim stropom dvorane, trčeći pred
prtljagom u žurbi da što prije izađe na svjetlo dana, što je značilo početak ljetnih
praznika - no toga se dana ukipila usred gužve i nije joj bilo važno hoće li ikada
više vidjeti sunčevu svjetlost. Jer on je stajao u podnožju širokoga dvostrukog
stubišta: muškarac u mornaričkoj odori i šinjelu, s kapom na plavoj kosi, širokih
ramena, lagano nagnut nad pismom. Od tog prizora Osli je srce zamalo stalo.
Philip digne glavu, kao da je osjetio njezin pogled. Više nego ikad izgledao
je poput Vikinga: zlaćan, snažan, preplanuo od mediteranskoga sunca. Pogledom
ju je odmjeravao pomalo nesigurno, kao da pokušava spojiti sliku one drske Osle
u radnome kombinezonu koju je upoznao u Claridge’su s ovom Oslom, njezinim
ozbiljnim licem, blijedoružičastom haljinom od krepa i šeširićem boje fuksije,

158
 Knjige.Club Books

nakrivljenim nad jednim okom. Oslom, koja je provodila dane prevodeći tajne
poruke njemačke ratne mornarice, premda on to nije znao.
»Os...«, rekao je i zastao.
»Philipe.« I ona se odjednom zbunila. »Smjena mi počinje sutra ujutro - imam
slobodnu samo ovu večer, a onda moram uhvatiti vlak za natrag.« Očajnički
nastojeći opustiti atmosferu, pokaže rukom oko njih po Velikoj dvorani. »Euston
baš i nije neka ljepota, zar ne? Kad sam bila mala uvijek sam više voljela dolaziti
na Paddington, zbog kipa Neznana junaka - znaš onog koji stoji u svojem
brončanom šinjelu i čita pismo koje je dobio od kuće? Uvijek sam ga željela pitati
tko je napisao to pismo. Je li ona lijepa, je li joj se vratio, je li ga voljela...«
»Je li ti ikad odgovorio?« Philipove oči proučavale su njezino lice, kao da je
se ne sjeća dobro. Nisu se vidjeli više od godinu dana, pomisli Osla. Nije se ni
ona njega dobro sjećala - njegove oči nisu bile sivoplave, već samo plave. Tako
jarko plave.
Prišla je korak bliže. »Ne, nikad mi nije odgovorio. Ipak je od bronce.«
»Možda bih ja mogao odgovoriti umjesto njega.« Philip podigne pismo koje
je držao u ruci i ona prepozna svoj rukopis. »Djevojka koja ga je napisala bez
svake je sumnje lijepa. A on je bez svake sumnje preživio i vratio joj se...«
Philip zastane prije trećeg pitanja. Je li ga voljela? Je li on uopće želio
odgovor?
Osla je znala da bi se razgovor bez problema mogao skrenuti na neutralnije
teme. Uostalom, nisu se dugo ni družili, a otad je prošlo više od godine dana.
Mogla je odglumiti koketnu prijateljicu i cvrkutati: »Dragi Phile, kako se dugo
nismo vidjeli!«, te poći s njime u Savoy i sjajno se provesti, rastati se lako, bez
velike tuge, poput prijatelja nakon zabavne večeri. To bi vjerojatno
bilo najpametnije, pomisli Osla, sjetivši se one noći i Mabina upozorenja o
prinčevima i djevojkama koje nemaju namjeru oženiti.
Ali treće pitanje.
Je li ga voljela?
Osla napravi još dva koraka, obavije ruke oko Philipova vrata i pritisne svoje
usne na njegove. On je snažno privije k sebi, tako da je morala stati na prste. Bila
je previše zaokupljena njegovim poljupcima pa nije ni primijetila da su se svjetla
na kolodvoru Euston ugasila.

»MISLIM DA SMO zaglavili ovdje, princezo.«

»Prava tragedija, mornaru.«
U daljini su se još uvijek čule sirene za zračni napad, ali Osla nije čula zujanje
aviona - ako su bombe padale, bilo je to u drugome dijelu Londona. Svjetla na
kolodvoru ponovno su se upalila, ali samo djelomice; njihova strana bila je u sjeni.
Philip je sjedio leđima naslonjen na zid, a Osla se skutrila na njegovu krilu. Šinjel

159
 Knjige.Club Books

je prebacio preko njezinih ramena i držao je tako u naručju. Njegova kapa bila je
na podu, a na njoj Oslina tokica boje fuksije i njezina torbica. Nitko od ljudi koji
su se također zatekli na kolodvoru nije obraćao pažnju na vezista i njegovu curu,
skrivene u sjeni dvorane i čvrsto zagrljene, kao da će se stopiti jedno s drugim.
Nešto je vani zaštektalo i Philip digne lice s Oslina vrata; osjetila je kako mu
se ukočio svaki mišić. »To su samo protuzračni topovi«, promrmljala je i privukla
njegovu glavu natrag k svojoj. »To su naši. Naviknut ćeš se na taj zvuk.« Bila je
opijena njime, svaki je živac u njezinu tijelu treperio. I prije su se ljubili, ali
nekako oprezno, na pragu stana, gdje nije bilo opasnosti da odu predaleko. Ne kao
sada; duboki poljupci puni žudnje, ruke koje su milovale ispod rukava i ovratnika,
njezina koža koja bridi.
»Tako si mirna kad govoriš o zračnim napadima«, šaptao je Philip tik uz
njezine usne.
»Londonci su postali nevjerojatno ravnodušni kad je o Blitzu riječ.« Putnici
koji su zapeli na kolodvoru mirno su čekali prestanak uzbune, raspakiravali su
sendviče i razgovarali sa susjedima. »Euston je pogođen prošle godine, ali je i
dalje tu.«
»Bogu hvala da si ti usred Buckinghamshirea, daleko od sve te strahote.«
Poljubio ju je u bradu i prstima prešao po koži malo ispod ruba ovratnika - osjetila
je na obrazu da se smiješi kada je napipao maleni tvrdi predmet, svoju mornaričku
značku, prikvačenu za grudnjak između njezinih grudi. »Još uvijek je imaš.«
»Zamalo su mi je ukrali.« Osla gurne lice u udubinu na njegovu vratu i nasloni
se, osjećajući da mu je koža slana. »Imala sam slobodnu večer pa sam otišla u
Café de Paris. Mladić s kojim sam plesala, on...« Zatvorila je oči i vidjela jadnog
Charlieja kojemu su se pluća rasula po prednjici odore. »Klub je bombardiran, a
pljačkaš mi je pokušao ukrasti nakit. Neki stranac ga je spriječio u tome i pomogao
mi.« J. P. E. C. Cornwell, tko god to bio... Osla još uvijek nije dobila odgovor na
svoje pismo. »Cijelo vrijeme sam ga zvala Philip.«
Ja nisam Philip, dušo. Kako se ti zoveš?
Philip je sada bio ovdje, čvrsto je držeći u zagrljaju. Jednom joj je rukom
milovao golo rame s kojega je spuznuo rukav, a drugom rukom prelazio je preko
njezina lista u svilenim čarapama. Osla se nije mogla sjetiti kada je posljednji put
osjećala da se može nositi sa svime što se događa u svijetu, samo zato što je netko
drži u naručju. Vrtjelo joj se u glavi od mješavine jednostavne utjehe i sirove želje.
»Žao mi je što nisam bio ondje«, rekao je Philip tiho.
»Tada si upravo krenuo u bitku kod rta Matapan.« A mislim da je jedna od
mojih cimerica znala za zapovijedi zbog kojih si se ondje našao.
»Nisam bio u opasnosti, Os. Te smo noći navalili na njih poput lisica u
kokošinjcu.« Njegove usne dotakle su joj kosu, no osjetila je kako se iznenada
ukočio. »Bio sam za brodskim reflektorom Valianta. Uključio bih ga, pronašao
neprijateljsku krstaricu, pa bi je naši topovi zasuli paljbom. Zatim bi topnički

160
 Knjige.Club Books

časnik viknuo usmjeri ulijevo ili usmjeri udesno i čim bih ja osvijetlio sljedeće
plovilo, izrešetali bi ga od pramca do krme. U pet minuta potonule su dvije
talijanske krstarice s topovima kalibra dvjesto milimetara. Ako se nešto može
nazvati ubojstvom u vrijeme rata, onda je to bilo to. Krstarice su se
jednostavno pretvorile u ogromne buktinje.« Osjetila je njegov dah u svojoj kosi.
»Sanjam ih.«
»Ja sanjam o klubu Café de Paris. Probudim se i čini mi se da osjećam miris
dima, pa mi se na trenutak čini da sam poludjela.«
»Nemoj to govoriti, Os.« Već je bio napet, a sada se potpuno ukočio. »Nemoj
nikad.«
Ona se odmakne i pogleda ga u polutami.
»To mi je bolna tema.« Slegnuo je ramenima. »Moja... moja majka je
poludjela.«
Alice od Battenberga, pripadnica jedne od njemačkih plemićkih obitelji.
»Gotovo je nikad ne spominješ.«
»Imala je živčani slom kada mi je bilo osam ili devet godina. Toliko liječnika,
a nisu mogli odlučiti je li neuroza ili paranoidna shizofrenija ili...« Nastupi
dugačka stanka. Netremice je gledao nekamo iza Oslina ramena. »Nisam bio
prisutan kada su je odveli. Nas djecu poslali su nekamo na cijeli dan, ali
poslije sam saznao da je pokušala pobjeći. Morali su je zavezati i dati joj injekciju
sa sedativom prije nego što su je uspjeli ugurati u automobil i odvesti u Bellevue
u Švicarskoj.«
Osla je osjećala njegov neujednačeni dah na svojoj koži. »Bio si još tako
malen.«
»Tada je naša obitelj posljednji put živjela zajedno. Nakon nekog vremena
otpustili su je iz sanatorija, ali tada je otac već živio u Francuskoj, moje su sestre
bile udane, ja sam bio u Engleskoj...«
Osla ga čvršće obgrli oko vrata.
»Eto, tako je bilo«, rekao je odsječno. »Ona je poludjela. Obitelj se raspala.
Ja sam se morao pomiriti s time, jednostavno sam morao nastaviti živjeti dalje.
To se očekuje. Uostalom, stanje joj se popravilo. Izašla je iz psihijatrijske bolnice,
vratila se u Atenu... još uvijek je ondje. Živi povučeno.«
A otkako su je odveli, ti nisi imao pravi dom, pomisli Osla. »Kako joj je
uspjelo? Kako se oporavila?«
»Željezna volja? Ne znam.« Philip je privuče bliže na svoje grudi. »Zato, o
tome da ćeš poludjeti nemoj govoriti čak ni u šali, Os.«
»Neću.« Prihvatila je njegovu tajnu kao dar, bolan i dragocjen. »I prije nego
što pitaš, nikome neću reći. Nikada.«
»Znam. Ne vjerujem mnogim ljudima, ali znam kome smijem vjerovati.«
Zagnjuri nos u njezinu kosu i udahne. »Tako fino mirišeš. Ja živim u metalnoj

161
 Knjige.Club Books

konzervi sa stotinu momaka, nemaš pojma kako to izgleda. Mirišeš na... božure.
Earl Grey. Med...«
Ljubili su se, razgovarali, pa se još malo ljubili zaklonjeni njegovim šinjelom,
dugo nakon što je prošla uzbuna. Na njihovom dijelu kolodvora svjetla su ostala
pogašena čak i kada su ponovno počeli pristizati vlakovi i potekle rijeke
užurbanih putnika. Osla je drijemala na Philipovoj ruci kada se on pomaknuo i
usnama joj dotaknuo sljepoočnicu. »Tvoj vlak stiže za petnaest minuta, princezo.
Nismo uspjeli ni izaći iz kolodvora, a već je vrijeme da pođeš kući.«
»Kada ponovno isplovljavaš?« Nastojala je da joj glas zvuči bezbrižno, ali od
straha joj se stisnuo želudac. Tek si mi se vratio.
»Za nekoliko mjeseci. Moram učiti za poručnički ispit.« Pod zaklonom
njegova šinjela pomogao joj je da zakopča gumbe. Osla se nasmiješila dok je
popravljala ovratnik njegove odore, koji se raskopčao kada mu je milovala prsa.
Što se sve moglo raditi pod šinjelom, na slabašnome svjetlu tijekom uzbune za
zračni napad! Da nisu bili na javnome mjestu, tko zna što se moglo dogoditi...
Philip joj je pomogao da ustane. Više nije bio tako rumen i izgužvan kad je
stavio kapu na glavu. Možda neka neobična alkemija plave krvi - ta sposobnost
da se u trenu pribere za javnost. Ali on nije samo princ, pomisli Osla. On je moj
Philip. Nasmiješila se kada je na brzinu zakopčao šinjel, jer sada je imala mnogo
bolju predodžbu (hvala, Mab!) u kakvome se stanju može nalaziti muškarac
nakon nekoliko sati maženja. »Dobro došao natrag, mornaru«, rekla je tiho.
»Ja se nisam samo vratio.« Povukao ju je prema sebi i naslonio bradu na vrh
njezine glave. »Došao sam doma.«
Dom, pomisli Osla. Jedna od dviju blistavih zvijezda vodilja prema kojima je
nastojala ravnati svoj život: posao koji vrijedi raditi i vlastiti dom u koji se uvijek
želi vratiti.
Je li napokon, napokon, imala oboje?
I tako je ostatak lipnja, sve do zlaćane jeseni, Osla radosna i sjajnih očiju
treperila između to dvoje - nakon napornih sati provedenih u baraci 4 na
prijevodima, žurila u London da se baci u Philipovo naručje. Jedva je primjećivala
- od zvijezda u očima - bilo što oko sebe dok se vozila između Bletchleyja
i željezničkoga kolodvora Euston.

162
 Knjige.Club Books

27. poglavlje

BLETCHLEYJSKE BRBLJARIJE, RUJAN 1941.

___________________________________________________

O vdje više nikoga ništa ne može iznenaditi. Wrenice koje su pjevale madrigale
pokraj jezera napali su najzločestiji labudovi u Buckinghamshireu? Stara
vijest. Skupina mladića iz Pomorskog odjela sunčala se gola na tratini, a žene su
vrišteći bježale čim bi ugledale svu tu blijedu kožu. Još starija. General
Montgomery viđen kako u kantini u tri sata ujutro nabada po tanjuru usoljene
govedine sa suhim šljivama? Dodajte malo soli, generale.
Ali iskreno, BB je ipak s nogu oborio naš sljedeći posjetitelj...

ab je bila na stanci, odmarajući se od ‘bombi’, dok je skupina dešifranata

M raspravljala usred igre roundersa na travnjaku. »Cantwell nije ispao. Uspio
je dotrčati do iza četinjača...«
»Ne, ono je listopadno drveće...«
Giles maline Mab. »Pridruži nam se, naša kraljice. Ovoj ekipi gegavaca
potreban je netko dugih nogu.«
Ideja da protegne noge zvučala je sjajno. Objesila je svoj novi šešir na granu
najbližeg drveta, pa zadigla suknju i uzela štap koji su koristili u nedostatku
palice.
Deset minuta kasnije snažno je štapom udarila loptu i potrčala prema drvetu.
»Jedan krug - dva kruga—« Iznenada je zastala i u čudu zinula gotovo do poda,
jer je skupina ljudi u tamnim odijelima poput malene flote grabila prema glavnoj
zgradi, predvođena zapovjednikom Dennistonom, koji je nešto objašnjavao
muškarcu s figurom kao u buldoga - figurom koju je Mab prepoznala.
Winston Churchill prošao je tako blizu da su ga gotovo mogli dotaknuti i
kimnuo igračima.
I Giles je zinuo. »Je li to bio...«
Premijer uopće nije izgledao onako kako je Mab zamišljala. Bio je niži, jako
je šepao i imao rijetku kosu, odjeven u odijelo s tankim prugama. Ni traga njegovu
znamenitom šeširu i cigari. Mab je uvijek zamišljala da je bučno razmetljiv, ali
on je tiho hodao i pažljivo odmjeravao sve oko sebe.

163
 Knjige.Club Books

»To je on došao u obilazak?« šapnula je. »Mili Bože...« Pojurila je prema

svojoj baraci, zaobišavši visoko izaslanstvo kada su skrenuli prema baraci 7. Bila
je na svojem mjestu pokraj uređaja, spuštene suknje i počešljana, u trenutku kada
su se vrata otvorila i Churchill ušao. Wrenice su stale u stav mirno i salutirale.
Mab je salutirala s njima. Ona je bila civil, ali pred njom je, na podu poprskanom
uljem, stajao premijer i proučavao uređaje koje je ona toliko mrzila.
»Wrenice Stevens«, rekao je zapovjednik Denniston. »Molim vas pokažite
kako uređaj radi.«
Stevens je ukočeno stajala.
»Uređaj se zove Agnus Dei, premijeru«, rekla je Mab, kada je postalo jasno
da njezina kolegica nije u stanju prozboriti ni riječ. Odlučno i stručno prikazala je
postupak: kako se na poleđini u skladu s izbornikom utiču kablovi, kako se
montiraju bubnjevi, kako se pincetom razdvajaju tanke žičice. On je postavljao
pitanje za pitanjem, želeći što više znati - ona je odgovarala najbolje što je umjela.
Napokon je istupila i Wrenica Stevens i počela odgovarati na pitanja. Premijer je
zazviždao, impresioniran bukom koju su Aggie i ostale ‘bombe’ proizvodile kada
ih se pokrenulo. Do kraja rada uređaja mogli su proteći sati, zato je Mab naložila
da ih zaustave i objasnila što znači kada ‘bombe’ utihnu.
Dok im je Churchill zahvaljivao osjetila je snažan zaštitnički instinkt.
Izgledao je tako umorno, s tamnim krugovima oko očiju, pognutih ramena - pa
zar se nitko nije brinuo o njemu dok se on brinuo o cijeloj naciji? Željela mu je
pripremiti fino meko kuhano jaje i stajati uz njega sve dok ne pojede i
posljednji zalogaj; željela mu je reći da se mirno naspava i ne zamara time kako
rade ‘bombe’; željela mu je reći da će one raditi svoj posao, bez brige, kako bi on
mogao poći kući i odmoriti se prije nego što padne mrtav od umora. Morala je
čvrsto stisnuti ruke kako ne bi popravila njegov ovratnik dok se on okretao da
pođe.
Možda se briga čitala u njezinim očima, jer je Churchill - najmoćniji čovjek
zapadnoga svijeta, najveći protivnik Adolfa Hitlera - spustio svoj težak kapak i
namignuo joj. Mab je rukom prekrila usta, ali nije mogla prigušiti smijeh. Wrenica
Stevens izgledala je zgroženo, no premijer je kimnuo i veselo rekao: »Sada bih
morao poći čestitati momcima koji su napravili ove nevjerojatne uređaje...«
Kada su se vrata za njim zalupila, samo su se gledale nastojeći doći do daha.
»Uređaji su zaustavljeni«, netko je rekao. »Ionako više nitko neće raditi dok je on
tu...«
Sve su izjurile van i diskretno slijedile visoke goste. Churchill je sa svojom
svitom nestao u baraci 8, a Mab je na svoje iznenađenje primijetila da je jedan od
muškaraca koji su ostali vani bio Francis Gray.
»Što radiš ovdje?« upitala je tiho kada joj se pridružio kod teniskoga terena.
»Nisam znala da radiš u Downing Streetu.«

164
 Knjige.Club Books

»Ne radim. Ja sam u Ministarstvu vanjskih poslova.« Nasmiješio se, dok mu

je kaput lelujao oko koljena. »Jutros su zvali iz Downing Streeta - nedostajao im
je vozač. Tražili su nekoga tko je već bio u BP-u, nisu htjeli običnog vozača koji
nije prošao sigurnosnu provjeru za ovu razinu. Mene nisu trebali u Ministarstvu i
evo me.«
»Nismo se vidjeli još od večere u Savoyu«, primijeti Mab. »Kada je to bilo?
U svibnju?«
»Imali smo dosta posla nakon što se Rusija pridružila Saveznicima.«
»Nadajmo se da će se i Jenkiji dići sa svojih guzica i slijediti primjer ‘ujaka
Joea’19.« Namjerno je rekla guzica, nadajući se da će se on nasmijati. Koliko se
mogla sjetiti, Francis Gray još se nijedanput nije glasno smijao. Ali on joj je samo,
kao i obično, odgovorio blagim toplim smiješkom.
Premijer je obišao baraku 8 pa baraku 6, a kada je izašao, vani je stajala
gomila ljudi. Mab je s druge strane ugledala Oslu i bila sretna što čak i njezina
kozmopolitska prijateljica širom otvorenih očiju zadivljeno gleda Churchilla.
Mab je mislila da će premijer krenuti prema svojem automobilu, ali on je
zastao, pogledao oko sebe i popeo se na hrpu šute. Mab je nešto stisnulo u grlu
dok mu je s ostalima prilazila bliže.
On je trenutak samo stajao, s rukom zataknutom u džep prsluka.
»Ovako kada vas čovjek gleda, ne bi rekao da skrivate toliko tajni«, rekao je
neusiljenim tonom. »Ali ja to znam i ponosan sam na vas. Svaki dan tako
samoprijegorno radite... i ja sam vam svima na tome zahvalan.« Zastao je i spustio
pogled. Mab je puno puta čula njegove govore na radiju, osjećajući njegovu
samouvjerenost i snažnu volju, ali sada je pred njima na hrpi cigli stajao tek oniži
muškarac koji obuzet osjećajima govori s knedlom u grlu i ona osjeti kako joj se
oči pune suzama. »Znajte, ovo što vi radite, vaše vještine, iznimno su važne za
naša ratna nastojanja«, nastavio je. »Nema ničeg važnijeg, unatoč tome što tako
malo ljudi u Britaniji zna što radite.« Iznenada se pojavio onaj njegov osmijeh
pun optimizma i Mab je protrnula sve do vršaka prstiju. »Znate, vi ste moje zlatne
guske. Guske koje nesu dragocjena zlatna jaja, ali nikada ne gaču!«
Iz gomile se prolomi oduševljeno klicanje. Mab shvati da i ona viče i snažno
plješće dlanovima. Da se u tom trenutku na nebu pojavila eskadrila njemačkih
bombardera s namjerom da u niskome letu razori Bletchley Park, ne bi bilo osobe
koja se ne bi bacila na premijera i zaštitila ga svojim tijelom. Mab bi bila među
prvima koji bi potrčali.
On im je još jedanput mahnuo i krenuo u smjeru glavne zgrade, okružen
dužnosnicima. Okupljena gomila ljudi još se neko vrijeme nije razilazila.
Uzbuđeno su među sobom razgovarali sve dok im voditelji baraka nisu počeli
mahati da se vrate na posao. Mab se sjeti da je usred igre roundersa objesila

19
Uncle Joe - Roosevelt je tako nazivao Josifa Visarionoviča Staljina (Joe kao Josif).

165
 Knjige.Club Books

šešir na granu. Odjuri po njega pa ugleda Francisa kako stoji ispred glavne zgrade
i puši Woodbine cigarete. »Čekaš premijera?« viknula je uzimajući šešir.
»Znaš li što sam čuo da je rekao Dennistonu kada su ulazili?« Nasmiješio se.
»Znam da sam vam rekao da prevrnete nebo i zemlju i pronađete novake za ovo
mjesto, ali nisam znao da ćete me baš tako ozbiljno shvatiti.«
Mab se počela smijati. »Ima nas ovdje svakakvih, bez sumnje. O, ne...«
Francis podigne obrve.
»Rub se izgužvao.« Mab podigne novi šešir - crni, s efektnim obrubom,
stiliziran poput fedore sa svilenom vrpcom boje šipka. Mab je znala da u njemu
izgleda poput križanca Snjeguljice i Zle kraljice, i da si tako lijepu stvar neće moći
priuštiti još mjesecima. »Nemaš pojma koliko su ženama šeširi važni.«
»Prosvijetli me.«
»Šeširi nisu racionirani, barem ne još. Većinu ovogodišnjih kupona za odjeću
poslala sam teti u Sheffield - ona se brine o mojoj sestri. Radi to nevoljko pa je
nastojim odobrovoljiti time što joj povremeno šaljem kupone poštom. Ona će si
kupiti novi kaput, a ja ću se snaći do iduće godine. Ako ništa drugo, mogu si
barem kupiti novi šešir.« Mab se odšeta do najbližeg prozora i namjesti šešir na
glavu. Znala je da brblja gluposti - zašto je u društvu tog muškarca imala potrebu
ispuniti tišinu? »Mi cure štedimo, snalazimo se tako što štopamo čarape,
koristimo pastu za cipele umjesto olovke za oči, ali barem lijepim šeširom
možemo podići iznošenu odjevnu kombinaciju. To je u ratno vrijeme odlično za
moral.«
Glas mu je zvučao čudno. »Doista?«
»Naravno.« Mab namjesti obod šešira dijagonalno preko čela i promotri svoj
mutan odraz u prozorskome staklu. »Ne možemo učiniti ništa u vezi s duljinom
radnoga vremena, rotacijama smjena ili barakama u kojima nema zraka, ali
možemo izgledati lijepo svakoga dana kada krećemo u borbu. Kazališna družina
Bletchley Parka priprema pjesmu o tome za ovogodišnju Božićnu reviju - već sam
ih čula kako je uvježbavaju.« Okrenula se i s rukama na bokovima zapjevala:

Sofisticirana crna mode je hir

No vapaj ženina srca jest šik šešir!

Malo je improvizirala s krajem melodije, svjesna da ne umije pjevati. On je

šutio, cigareta je dogorijevala među njegovim nepomičnim prstima, pa njezin
osmijeh izblijedi.
Gospodine Gray, ja službeno odustajem od pokušaja da vas shvatim.
Razgovor sa mnom za vas je očito mučenje. Pogledala je na sat. »Pa, morala bih
natrag...«
»Udaj se za mene.«

166
 Knjige.Club Books

Ona trepne. »Molim?«

Nije ponovio. Stajao je na hladnome povjetarcu koji mu je mrsio kestenjastu
kosu i samo ju je gledao, ali ne više kao da ga sve to blago zabavlja. Kao da mu
je pao neki veo s očiju, pomisli Mab. Blistale su poput baklje.
Pokušala se osmjehnuti. »Šališ se sa mnom?« To se činilo vjerojatnijim od
ženidbene ponude muškarca kojega je jedva poznavala.
»Ne«, rekao je i bacio cigaretu. U glasu mu se čula neka neobična nota, kao
da je i sam bio zbunjen svojim prijedlogom. »Udaj se za mene.« Unatoč maloj
zbunjenosti u tonu, pogled mu je bio nepokolebljiv.
»Ja—« Koliko je samo sanjala o ovome trenutku, kada je zaprosi džentlmen
čije cipele Geoff Irving i njegovi ogavni prijatelji nisu bili dostojni ni polizati.
Međutim, mislila je da će ona upravljati situacijom, da će sigurnom rukom
usmjeravati svojega udvarača od jedne do druge ključne točke, sve dok ga ne
dovede do trenutka kada on pomisli da je sve bila njegova zamisao. S Francisom
Grayem jedva se pomakla s početne točke. Imali su tri spoja i Mab je sva tri puta
govorila devedeset posto vremena. »Gospodine Gray... malo ste me zatekli.«
»Da, doista suludo s moje strane«, odgovori joj. »Uvjeren sam da ima puno
mlađih i puno zabavnijih mladića koji ti se nude. Ipak, odlučio sam i ja okušati
sreću.«
»Zašto?« začuđeno upita Mab. »Ne poznaješ me.« No poznavao ju je, ispravi
samu sebe. Koliko je samo pričala, a on je slušao. Zapravo, ona nije poznavala
njega, koliko god se trudila.
Šutio je gotovo minutu i gledao je, kao da vidi kroz nju. Zaustio je nešto reći,
no predomisli se. Ispružio je ruku, dotaknuo rub njezine obrve, dotaknuo joj
jagodicu, dotaknuo joj usne. »Poznajem te.« Omotao je pramen njezine kose oko
svojeg prsta, privukao je bliže k sebi. Mogla se odmaknuti, no umjesto toga
prepustila se i naslonila na njega. Vrlo lagan poljubac bio je dovoljan da je prikuje
na mjestu.
»Udaj se za mene«, rekao je, dok su mu usne jedva dodirivale njezine.
»Da«, čula je samu sebe kako šapuće njegovim usnama. Srce joj nije treperilo
u grudima kao što je mislila da će treperiti; tuklo je polako i snažno, kao da je i
ono previše zapanjeno da ubrza. Francis Gray, pisac ratne poezije, službenik
Ministarstva vanjskih poslova zaprosio ju je. Ona je rekla da.
Pokušala je doći do daha, sabrati misli. Tko zna što je uopće maknulo te
zastore uljudne suzdržanosti s njegovih očiju i nagnalo ga da je iznenada zaprosi.
Ali koga briga? Po cijeloj Britaniji brakovi su se sklapali na brzinu. Bila bi
apsolutna budala da ga odbije; on je posjedovao sve ono čemu se nadala da će muž
imati, i više. Bio je dobar, uljudan, obrazovan, s karijerom... možda je bio nešto
stariji, ali to je samo značilo da je iskusan, da se dokazao u životu, nije bio nezreo
mladić. Možda ga nije dobro poznavala, ali imat će cijeli život da ga upozna.
Bilo je to više nego što se nadala.

167
 Knjige.Club Books

Otpetljao je prste iz njezine kose i primio je za ruku. Okrenuo ju je i gledao

njezine dugačke prste naslonjene na svoj široki dlan. »Tajming mi baš nije
najbolji«, rekao je i kratko se nasmijao. »Šalju me u Ameriku idući tjedan.«
Mab trepne. »Ameriku?«
»U Washington. Bojim se da više od toga ne smijem reći. Bit ću ondje
nekoliko mjeseci.«
Oklijevao je, a Mab je znala da ne bi bio problem vjenčati se u tih tjedan dana
prije nego što otputuje. Dovoljno je bilo reći Hajdemo časkom do Londona to
obaviti! Vojnici i njihove cure tako su radili - ugurali bi vjenčanje u dvodnevni
dopust. Mab je to zamalo predložila, ali se ugrizla za jezik. Nije imala
namjeru brzati do oltara prije nego što oprezno provjeri nekoliko stvari; znala je
previše djevojaka iz Shoreditcha koje su se na brzinu udale pa poslije dugo žalile
zbog toga. »Učinit ćemo to kada se vratiš«, rekla je i stisnula mu ruke. »Samo
obećaj da ćeš se, prije nego što kreneš na put, upoznati s mojom majkom i
sestrom.«
Nadala se da će dovesti Lucy u svoj dom nakon udaje, pa je morala saznati
što Francis misli o tome i kako se slaže s Lucy. Ako se on usprotivi, ništa od toga.
Ali nije mislila da hoće. On će voljeti Lucy, a ona će imati sve što poželi:
snježnobijele čarape, fine školske jakne, ponija...
»Kvragu.« Francis pogleda preko ramena. Na vratima glavne zgrade počeli
su se pojavljivati ljudi. Visoko izaslanstvo krenulo je van. »Još deset minuta,
samo mi toliko treba.« Pogledao ju je. »Morat ćeš me čekati neko vrijeme. Uz to,
u slučaju ovakvih poslovnih putovanja u inozemstvo, ne znam koliko ću često
moći pisati.«
»Samo mi javi da si sretno stigao«, rekla je tiho. Od brige joj se već počeo
stezati želudac. Diplomati su zasigurno stalno putovali amo-tamo preko
Atlantika; sasvim drugo bili su konvoji koje su lovili njemački ‘vučji čopori’. On
će biti na sigurnom, govorila je samoj sebi. Vjenčat će se čim se vrati. Taj
muškarac bit će njezin muž, a ona će biti najbolja supruga u Britaniji.
»Onda dobro, vidimo se na čaju s tvojom obitelji idući tjedan, prije nego što
otputujem.« Francis prijeđe palcem preko njezinih prstiju. »Želiš li prsten?«
»Da«, nasmijala se. »Želim prsten.«
»Nadam se da u Londonu postoji rubin boje tvojih usana.« Pustio joj je ruku
i krenuo prema automobilima. Premijer je već bio u svojem automobilu i njegov
je vozač pokrenuo motor; pomoćnici su stajali kod susjednog automobila i
čekali vozača. Francis još jedanput pogleda Mab. Zastor se još uvijek nije
zatvorio pred njegovim pronicljivim očima. Nitko je nikad nije tako gledao.
Njezin zaručnik uđe u automobil. Krenuli su, a Mab je još uvijek kao
ošamućena hodala natrag prema svojoj baraci. Mab Gray, prolazilo joj je mislima.
Gospođa Gray.

168
 Knjige.Club Books

Mab primijeti da Winston Churchill gleda kroz prozor prvog automobila koji
se puteljkom vozio prema vratima posjeda. Podigla je ruku i s dva prsta pokazala
V, njegov poznati znak. V kao victory. Jer danas je ona, kvragu, pobijedila. Ona
je pobijedila.
Premijer pruži ruku kroz prozor i uzvrati joj s V.

169
 Knjige.Club Books

28. poglavlje

BLETCHLEYJSKE BRBLJARIJE, LISTOPAD 1941

____________________________________________________

Z aokupljen« - pridjev, u znanju »zadubljen u mislima«. Zaposlenici BP-a podigli

su taj pojam na jednu sasvim novu razinu. Često su toliko zaokupljeni nečim
pa ne primjećuju jesu li obukli donje rublje naopako, je li premijer svratio na čaj
ili je možda cijeli svijet u plamenu. Bitno im je samo da olovka u njihovoj ruci ne
gori.

T e je jeseni Beth sve propustila. Churchillov posjet, Mabine zaruke - sve je to

prošlo mimo Beth kao u nekakvoj izmaglici. »Hajde priznaj, kamo vi
djevojke iz Kolibe odlutate?« htjela je znati Osla. »Na vražji mjeseci«
Beth ju je samo iscrpljeno gledala. Loše je spavala - noću joj je mozak bio
toliko zaokupljen skupinama od po pet slova i kvartetima rotora, pa je bila sretna
kada bi uspjela odspavati barem nekoliko sati, okrećući se i bacakajući po krevetu.
Boots je odustao od spavanja na njezinim nogama i s gnušanjem se povukao u
košaru na podu.
»MI-5 upravlja njemačkim špijunima koje ima pod kontrolom«, razmišljao je
na početku Dilly naglas, u potpunosti zanemarujući paranoju Bletchley Parka o
tome kako zaposlenicima ne treba ništa govoriti. »MI-5 ih tjera da šalju lažne
podatke pomoću vlastitih radijskih odašiljača. Prema uputama naših agenata,
koriste šifre koje su im dali Nijemci. Njihovi njemački kontrolori obično su u
Lisabonu, Madridu ili Parizu; oni analiziraju sve poruke prije nego što ih pošalju
u Berlin. Mi samo trebamo razbiti šifru koju oni koriste, kako bismo bili sigurni
da u Berlinu vjeruju u točnost dobivenih...«
Ali to ‘samo’ još se nije dogodilo, iako je cijeli Dillyjev odjel mukotrpno radio
na tome već tri mjeseca. Ovo nije bilo kao onaj trodnevni sprint kada su se svi
bacili na razbijanje poruka s planovima za bitku kod Matapana - krajnje teško, ali
imali su rok. Ovo je bio beskrajan, iscrpljujući rad bez rezultata. Krenuh bi u
obećavajućem smjeru i na kraju završili u slijepoj ulici, nakon čega bi počeli
iznova. Bez imalo vremena za oporavak i odmor.
»Nakon što proanaliziram ručno šifrirane poruke s pojedinačne mreže, trebali
bismo dobiti valjane ‘pretpostavke’«, mrmljao je Dilly. Cijelo se to vrijeme

170
 Knjige.Club Books

upravo time i bavio, ali nije pronašao ništa korisno. Kada su razbijali poruke s
talijanske pomorske Enigme, pomoću pretpostavljenih sadržaja mogli su barem
pokušati dobiti rješenje. Sada nisu imali ništa. Sve zbog prokleta četiri rotora
Abwehrove Enigme koji su se okretali mnogo češće, bez predvidljiva obrasca.
Moram je razbiti, moram je razbiti. Tijelo joj je bilo napeto poput strune i
toliko je duboko upala u zečju rupu da joj se vrištalo. A da je vrištala, njezini
vrisci vjerojatno bi se sastojali od skupina od po pet slova. Moram je razbiti.
Beth nije išla nikamo osim u Kolibu, gdje je ostajala dugo nakon kraja smjene
pa je jedva stizala kući na vrijeme da izvede Bootsa prije nego što bi morala u
kuhinju. Ondje bi stajala nad štednjakom i dok bi na vatri miješala rižu na mlijeku,
u mislima je vidjela kako se smjenjuju nizovi sparenih slova sve dok je majka ne
bi primila za lakat i protresla. »Bethan, zagorjelo ti je—«
Pet minuta poslije Beth bi shvatila da je ponovno odlutala u mislima, pa ne bi
čula ni riječ prodike.
Ponekad je uspijevala promrmljati: »Oprosti, majko, što si rekla?«
Gospođa Finch udaljila bi se drhteći od bijesa, govoreći: »Ja mislim da ti
gubiš razum, uvjerena sam u to!«
I ja to mislim, zaključila bi ponekad Beth.
Dilly je upao u Kolibu tijekom jedne beskonačne noćne smjene mašući
naočalama. »Jastozi!«
Beth je pogledala Phyllidu za susjednim stolom. »Jastozi?« Kada bi Dillyja
obuzelo jedno od njegovih entuzijastičnih raspoloženja, ideje su frcale na sve
strane poput iskri pa je bilo najbolje strpljivo postavljati pitanja sve dok ono što
je govorio ne bi počelo dobivati neki smisao. Peggy je u tome bila vještija od
Beth, koja je bila svjesna da u posljednje vrijeme ni sama nije pribrana. Tek je
jučer primijetila veliki rubin koji je blistao na Mabinoj ruci i upitala: »Koliko ga
dugo već imaš?« Mab ju je čudno pogledala i odgovorila: »Mjesec dana, Beth.
Dobila sam ga od Francisa prije nego što je otputovao u inozemstvo. Nakon što
sam ga upoznala s mamom i Lucy.«
»A tek bura u čaši vode koja se digla u BP-u zbog nove knjige Agathe
Christie.« Osla je primijetila Bethin začuđeni pogled i nastavila: »Nemoj mi reći
da si i to zaboravila!«
Očito jest. A sada su od nje tražili da razmišlja o jastozima. »Trenutak kada
se sva četiri rotora simultano okrenu između prve i druge pozicije, a zatim još
jedanput kada se nađu između pozicija pet i šest - zamislite da je to rak.« Dilly
je micao četirima prstima kao da su četiri rakove nožice koje se istovremeno
pomiču.
»To nije način da se uđe u šifru.« Beth natoči hladnu kavu u šalicu i tutne mu
je u ruku.
»Ali ako imamo i druge pozicije na kojima se sva četiri rotora mogu
istovremeno okretati, ali se okret ponovno ne dogodi četiri pozicije nakon toga,
171
 Knjige.Club Books

onda imamo jastoga...« Pomicao je prste kao jastog kliješta, prolijevao kavu, nešto
mrmljao, a Beth je slušala. Ništa nije imalo smisla, ali već se bila navikla na
njegovu Lewis Carroll logiku pa je njezin mozak krenuo razmišljati u onome
smjeru koji je Dilly upravo predložio.
»Ako pronađemo tog vašeg jastoga«, rekla je polako, »i dugi niz slova nakon
njega, možda ćemo imati više sreće s pronalaženjem indikatora i postavki za
poruku...« Još uvijek ni sama nije znala kamo će je to odvesti, ali najbolji način
da to shvati bio je da pokuša, kako je Dilly uvijek govorio. Beth iz kose
izvuče olovku koja joj je pridržavala punđu. »Hajdemo onda u lov na jastoge.«
Trebala su joj četiri dana da pomoću odgovarajućih okretnih točaka pronađe
poruku, ali čim joj je uspjelo, brojevi su se počeli nizati i ulančavati. »Imam ga«,
viknula je usred dnevne smjene. »Dajte mi sparena slova na prvoj poziciji, a ja ću
pokušati odgonetnuti ostale parove...« Riječi su kao brzac tekle iz nje. »Zar ne
shvaćate?« rekla je uzbuđeno, dok joj je krv ključala.
Phyllida protrlja nos. »Otprilike.«
Peggy se nagne bliže. »Pokaži mi.«
»Gdje je Dilly?« Beth pogleda oko sebe. »Je li otišao kući?«
»Da, otišao je.« Na Peggynu licu vidjelo se da je iscrpljena. »I nećemo ga
smetati. Pokaži mi...«
Prošao je cijeli listopad, drveće oko jezera plamtjelo je žutim i narančastim
bojama, dok Beth napokon nije bila u stanju razbiti postavke jednoga rotora. Tek
kada je mraz u studenome već stisnuo, djevojke u Kolibi počele su raspravljati
koliko se često njemački operateri, nakon što odaberu četveroslovne skupine
slova i postavke poruke za taj dan, ponovno vraćaju određenim riječima: NEIN,
WEIN, NEUN... »Treba uzeti u obzir i imena od četiriju slova«, mozgala je
Peggy.
Zatim je Beth uspjela razbiti postavke rotora za poruke koje su slane s
područja Balkana, tako što je pronašla S-A za dva desna rotora, nagađajući
pospanih očiju u zoru da operater na Balkanu ima curu koja se zove ROSA.
Namjestivši R i O na odgovarajuću poziciju sve je sjelo na svoje mjesto;
dobivene skupine slova, šifriranih i nešifriranih, sada je bilo moguće spariti pa su
uskoro čitavi popisi njemačkih četveroslovnih imena i riječi visjeli po zidovima
Kolibe.
»Još malo i uspjeli smo«, ohrabrivao ih je Dilly dok je njegov duhan padao
po Bethinim papirima. »Napredujemo, dame.«
Početkom prosinca stigao je i taj trenutak. Svi su se okupili oko Bethina stola,
jedva dišući, dok je ona iz cijelog tog kaosa izvlačila skupine slova na
njemačkome. Napokon su imali dešifriranu poruku - djevojke koje su govorile
njemački potvrdile su da je tekst čitak. Beth nije pitala niti joj je bilo stalo što
piše. Prinijela je šaku usnama i snažno zagrizla dok su djelići koda plesali pred
njezinim očima. Odjednom je osjetila glad; nije se mogla sjetiti kad je zadnji put

172
 Knjige.Club Books

jela, nije znala kad je zadnji put bila kod kuće niti koji je dan. Nije znala ništa
osim činjenice da je uspjela. Sve su uspjele. Razbile su špijunsku Enigmu.
Peggy se zaljuljala dok je stajala pokraj Bethina ramena. Rukama je pokrila
lice i odjednom je tišina bila razbijena. Phyllida je zagrlila začuđenu gospođu koja
je upravo bila ušla sa svježe pripremljenom kavom od cikorije. Nekoliko
djevojaka smijalo se kao da su pripite, a neke su plakale, sve na granici između
ushita i iscrpljenosti pa nisu mogle prozboriti nijednu suvislu riječ.
Peggy je napokon maknula ruke s lica, izgledajući kao da je isplivala iz
duboke vode. Rekla je: »Nazvat ću Dillyja, a zatim obavijestiti zapovjednika
Dennistona.« Uzela je poruku s Bethina stola i čvrsto joj stisnula rame.
Netko je pregledavao raspored i prozivao djevojke koje su trebale raditi do
ponoći. »Beth, sutra imaš slobodan dan. Idi kući prije nego što se srušiš.«
Beth je obukla kaput i oteturala van, gdje ju je studen ošinula po obrazima.
Bio je mrkli mrak, ali nije imala pojma je li šest sati ili ponoć. Dok je izlazila iz
dvorišta konjušnice, u ušima je čula brujanje i trebao joj je jedan zbunjeni trenutak
da shvati kako galama nije u njezinoj glavi - dolazila je iz smjera glavne zgrade.
Muškarci i žene izlazili su kroz prednja vrata vičući, smijući se, dovikujući jedni
drugima: »Jeste li čuli...«, »Jesam!« i »Već je kvragu i bilo vrijeme...«
»Što je?« viknula je Beth, kojoj je ususret dolazila gomila oduševljenih
dešifranata. »Što se dogodilo?« Ugledala je poznati šešir s crvenom vrpcom i
kosim obodom. Uhvatila je Mab za lakat. »Što se događa?«
Mab, čija je uobičajena hladna pribranost sasvim nestala, zagrlila je Beth.
»Uključili su se, Beth! Amerikanci su u ratu! Japanci su napali jednu od njihovih
baza...«
»Stvarno?«
»Nemoj mi reći da si i to propustila. Pearl Harbor?« Mab je duboko udahnula.
»Čekali smo objavu, znali smo da će biti svakoga časa. Natiskali smo se oko radija
u glavnoj zgradi. Nema ni sat vremena kako je predsjednik Roosevelt održao
govor. Jenkiji su u ratu!«
Amerika je u ratu i Abuehrova Enigma je razbijena - nakon toliko mjeseci
nadanja i čekanja oboje se dogodilo istovremeno. Beth je drhtavo udahnula i
zaplakala. Stajala je tako dok su joj se suze slijevale niz obraze, potpuno iscrpljena
i jako, jako sretna.
Mab joj je prebacila ruku preko ramena i stisnula je. Bljesak svjetla iz glavne
zgrade obasjao je njezin prsten s rubinom koji je zablistao crvenim iskrama.
»Plači koliko god trebaš, neću nikome reći. Imaš li i ti sutra slobodan dan kao
Osla i ja? Trebamo se dobro naspavati...«
Beth se isplakala i tiho je jecala na Mabinu ramenu, opuštena poput krpe, kada
ih je Osla pronašla. »Drage moje, pa nije li to sjajno!« Ona i Mab, s Beth u sredini,
krenule su kući uzbuđeno brbljajući. Svijet se pred Bethinim očima počeo

173
 Knjige.Club Books

ponovno raskrivati u uobičajenim oblicima kada su ušli u kuću. Otkopčavajući

kaput, ushićeno je viknula: »Jesi li čuo, tata? Je li ti radio upaljen?«
»Čuli smo.« Bethin otac ušao je u hodnik smiješeći se. »Prekrasne vijesti,
prekrasne - rat će začas biti gotov! Mabel, zvao je vaš zaručnik. Vratio se iz
Amerike prije nego što je očekivao.«
Mab je problijedjela. »Bože moj, pa zar je plovio baš kada je...«
»Nije, vratio se prekjučer. Rekao je da ga je, kao i nas, Pearl Harbor iznenadio.
On je u svojem londonskom stanu, ako ga želite nazvati.« Bethin otac dobrohotno
se nasmiješio kada je Mab pohitala prema telefonu, ali osmijeh je nestao kada
je ponovno pogledao Beth. »Tvoja majka je u kuhinji. Imala je jako težak dan...«
Beth poljubi oca u obraz, uleti u kuhinju i obgrli majku koja je stajala kod
štednjaka. »Zar to nisu divne vijesti? Daj da ja preuzmem. Znam da me dugo nije
bilo, ali ne bi vjerovala koliko smo posla imali.« Sav umor i sva frustracija koju
je osjećala prethodnih mjeseci blijedjeli su kao neki san. Razbili su prvu poruku;
razbit će ih još. Ja ih mogu sve razbiti, pomislila je Beth smiješeći se. Dajte mi
olovku i ‘pretpostavku', i sve šifre na ovome svijetu su moje.
Uzela je pregaču, osvrćući se oko sebe. »Gdje je Boots?« Već je nekoliko sati
kasnila s njegovom šetnjom.
»Hajde, postavi stol.« Njezina majka nastavi miješati. »Da, divne vijesti. Iako,
kad pomislim na one jadne ljude u Pearl Harboru...«
»Daj da prvo izvedem Bootsa, a onda ću postaviti stol.« Beth je zazviždala,
ali ništa čupavo i sivo nije ljutito uletjelo u prostoriju.
»Govorila sam ti, Bethan.« Njezina majka sa spokojnim osmijehom digne
pogled s lonca u kojem je nešto miješala. »Rekla sam ti da taj pas leti van ako
ikada napravi nered u kući. Govorila si da ćeš uvijek stići na vrijeme da ga
izvedeš. Rekla sam ti—«
Beth zakorači naprijed i protrne. »Što si učinila?«

»BOOTS!«
Beth se spotaknuta na kamen. Poslije zalaska sunca, u Bletchleyju je bilo
mračno kao u rogu, svako pa i najmanje svjetlo bilo je skriveno iza prozorskih
kapaka. Imala je baterijsku svjetiljku, ali ona je bila obložena posebnim papirom
zbog zamračenja, pa je snop svjetla bio prigušen. Mjesto po kojem je hodala cijeli
svoj život odjednom je postalo poput nepoznata krajolika.
»Boots!«
Njezin pas napravio je lokvicu u primaćoj sobi jer je Beth kasnila s povratkom
kući, pa ga je njezina majka zgrabila za ovratnik, izbacila na mračnu ulicu i
zalupila vratima.
»Gle, Beth«, rekao je otac nastojeći je umiriti. »Pokušaj shvatiti kako je
majci—« No Beth je zgrabila baterijsku svjetiljku i istrčala na ulicu, ne

174
 Knjige.Club Books

razmišljajući ni o čemu osim o svojem psu koji je lutao naokolo sam u zimskoj
noći.
Ponovno se spotaknuta i duboko udahnula, jecajući. »Boots!«
U dnu ulice bljesnulo je svjetlo kada su se otvorila neka vrata. Nejasno se
začuo Oslin glas: »Oprostite, jeste li vidjeli...«
Mab je uzela drugu baterijsku svjetiljku i krenula tražiti u suprotnome smjeru.
Krenuli su za Beth ne oklijevajući ni trenutka, dok je njezina majka stajala
prekriženih ruku, odmahujući glavom više tužno nego ljutito. »Rekla sam ti što
će se dogoditi, Bethan. Ne možeš kriviti mene.«
Da, mogu, pomislila je Beth. Ali nije se mogla usredotočiti na plamteći bijes;
nadvladao ga je očaj. Kako će pronaći malenoga psa usred noći? Nestao je pas za
kojim je tako dugo čeznula, za kojega se uspjela izboriti nevjerojatnom
odlučnošću, kakvu nikada prije u životu nije pokazala. Nestao je i ona ga
nikada neće pronaći. Možda pronađe samo njegovo tijelo koja su napola pojele
lisice ili pregazio automobil jureći njihovim mjestom na putu za London...
Vikala je u mrak, strgnuvši papir s baterijske svjetiljke. »Boots!«
»Beth!« Bio je to Mabin glas. Beth se okrenula i zateturala prema snopu
svjetla koji je poskakivao s Mabine svjetiljke. Srce joj je iznenada snažno počelo
bubnjati u grudima. U tami je raspoznala Mabinu visoku figuru koja je čvrsto
držala maleni drhtavi smotuljak.
»Pronašla sam ga ispod grma, četiri kuće niže«, rekla je Mab. »Nije daleko
odlutao - prestani škljocati zubima na mene, ti mala huljo, ja sam na tvojoj strani.«
Beth je uzela psa u naručje i drugi put toga dana zaplakala na Mabinu ramenu.
Šnaucer je bio mokar, vonjao je i tresao se od hladnoće, zakašljavši poput ljutita
starca kada ga je prejako zagrlila. Beth nije bila sigurna hoće li ga ikada biti u
stanju pustiti.
»Nadam se da postoji dobar razlog zbog kojega vi djevojke dižete galamu«,
rekao je netko s neodobravanjem. Bio je to nadzornik, pripadnik civilne zaštite;
njuškala svi od reda. »Svjetla bez štitnika, unatoč propisima o zamračenju...«
Mab isključi baterijsku svjetiljku. Pristigla je i Osla i počela mu se
dodvoravati. Napokon su ga se riješile i krenuli kući, hodajući s Beth u sredini.
Sada kada je Boots bio na sigurnom, nešto se usijano, tvrdo kao dijamant,
zaglavilo u Bethinu grlu i sa svakim korakom prema kući sve je više raslo.
»Hoće li ti majka dopustiti—« započela je Osla i stala.
Beth je ušla u kuću, strgnula majčin džemper s vješalice i njime počela trljati
i sušiti Bootsa u predvorju. Vidjela je cipele gospođe Finch na kukičanom tepihu,
ali nije željela dići pogled. Osla i Mab stale su iza nje i živahno komentirale kako
je vani hladno, ali unatoč njihovu vedrome tonu prevladala je ledena tišina. Beth
je digla pogled tek kada je Boots bio suh i prestao drhtati. Zatim je ustala i
bezizražajno pogledala majku u oči.

175
 Knjige.Club Books

Gospođa Finch blago je uzdahnula, kao da se miri sa sudbinom. »Smije ostati

još jednu noć, Bethan. Sutra bi mu mogla pronaći neko drugo mjesto gdje će—«
Beth to nije planirala, nije razmišljala o tome, nije bila ni svjesna što se
događa kada joj je ruka poletjela i udarila majku preko lica.
Nikada u životu nikoga nije udarila. Vjerojatno je nju više boljela ruka nego
mjesto koje je ta ruka pogodila, ali gospođa Finch zateturala je unatrag u šoku,
pritišćući vršcima prstiju obraz. I Beth je užasnuta ustuknula korak unatrag.
Nisam htjela, umalo je rekla - no htjela je. Žao mi je, umalo je rekla - no nije joj
bilo žao. Ona dijamantna iskra bijesa u grlu još uvijek je gorjela, sve veća i veća.
Nije znala što bi rekla, pa joj je samo izletjelo: »Kako se usuđuješ?«
Crvena u licu, gospođa Finch posegnula je za Biblijom. »Tko udari svoga oca
ili svoju majku, neka se kazni...«
Beth nije čekala da ona završi citirati Izlazak 21:15 ili da joj pruži knjigu i
zapovjedi joj da je drži ispred sebe dok je ruke ne počnu peći. »Ne.«
»Što si to rekla?«
Iz puke navike, Beth je zamalo spustila pogled i počela se igrati krajem
pletenice. Ali kad je prstima posegnula za tankim krajem dugačkoga pramena, za
koji se cijeli život držala kao za pojas za spašavanje kako ne bi morala nikoga
gledati u oči, nije ga bilo. Sada je imala lijepu valovitu kosu do ramena, imala je
i psa i krug prijatelja i posao na kojem je razbijala njemačke šifre.
Zato je Beth vrlo tiho rekla: »Neću držati Bibliju sljedećih pola sata dok mi ti
držiš prodike. I nećeš izbaciti mojega psa.«
»Raspravit ćemo to sutra.« Bethin otac rekao je to prilično glasno pa su se sve
trgnule. »Svi smo previše uzbuđeni zbog ove vijesti o Amerikancima—«
Ali gospođa Finch, očiju punih suza, odlučila ga je ignorirati. »Zašto se tako
ponašaš, Bethan? Zašto? Promijenila si se otkako si počela raditi.«
»Kakve to veze ima s mojim poslom?« Beth je morala povisiti ton kako bi je
se čulo. »Izbacila si mojeg psa na ulicu! Kakva je osoba u stanju to—«
»Nisi morala prihvatiti taj posao. Oni tebe ne trebaju!«
»Trebaju me.« Beth zabaci glavu. »Nemaju nikoga tko umije raditi to što ja
radim.«
»A što ti zapravo radiš?« Gospođa Finch podigne ton. »Ako je to tako važno,
reci mi. Smjesta mi reci.«
Beth joj nije dopustila da razgovor skrene u tom smjeru. »Nemam se namjeru
ispričavati zato što sam se zaposlila u BP-u.« Otkako je počela raditi, neprekidno
se kod kuće morala zbog toga ispričavati. Dosta je bilo.
»Tvoj posao je ovdje! Ti si moja mala pomoćnica. Kako ću ja sama bez
dodatnoga para ruku kod kuće?«
»Pomažem ti svake minute koju provodim ovdje. Rado to radim. A ti si
svejedno izbacila mojega psa na prokletu ulicu—«
176
 Knjige.Club Books

»Tebi je više stalo do psa i posla nego do vlastite majke.« Gospođa Finch
pritisne rukom sljepoočnicu. »Do vlastite majke koja se ne osjeća dobro—«
Iza Bethinih leđa začuo se Mabin glas, podsmješljiv i prezriv. »Evo stiže i
glavobolja.«
»Točno po rasporedu«, bila je suglasna Osla.
»Da se niste usudile tako razgovarati sa mnom, vas dvije namiguše«, istresla
se gospođa Finch. »Ohrabrujete moju Bethan da se ponaša kao obična—«
»Obična što?« Odjednom su iz Beth potekle riječi. »Majko, svojim poslom ja
dajem doprinos našoj obrani. S prijateljima s kojima se sastajem razgovaram o
knjigama. Povremeno popijem čašicu šerija. Što me od toga čini lakom
ženskom?«
Gospođa Finch pruži Bibliju prema Beth. »Ne obeščašćuj svoje kćeri dajući
je za javnu bludnicu...«
Beth udari knjigu u njezinim rukama i ona padne na pod. »Ne radim ništa
krivo i ti to prokleto dobro znaš. Zašto ti onda smeta?«
»Nisam ti dala dopuštenje da—«
»Imam dvadeset pet godina!«
»Ovo je moja kuća i u njoj će se poštovati moja pravila—«
»BP mi plaća sto pedeset funti godišnje i sve ih dajem tebi! Zaslužila sam
pravo da—«
Gospođa Finch zgrabi Beth za ruku. Prvi put u životu Beth je majku uhvatila
za ramena i odgurnula je. Boljela ju je koža s unutarnje strane nadlaktice i ona
shvati kako su samo majčini snažni prsti uvijek znali nepogrešivo pronaći
najosjetljivije mjesto. Nije se mogla sjetiti kada joj posljednji put njezine ruke
nisu ostavile modrice na koži. »Molim vas.« Bethin otac stajao je i kršio ruke.
»Možemo li svi popiti čaj i—«
»A gdje si ti bio kada je izbacila mojega psa?« Beth se iznenada ljutito okrene
prema njemu. Ona iskra bijesa sada je nabujala u njezinu grlu, gušeći je. »Zašto
je nisi zaustavio? Ili zašto nisi ustao iz svojega naslonjača i sam ga izveo kada si
vidio da radim dokasna, kako ne bi napravio nered?«
»Pa...« Gospodin Finch s nelagodom se prebacivao s noge na nogu. »Ona je
rekla da ne bih trebao—«
»Ovo je i tvoja kuća!« zavapi Beth. »Ali ti joj se nikada nisi bio u stanju
usprotiviti. Učini to, tata. Reci joj da smijem zadržati psa. Reci joj da me prestane
maltretirati. Reci joj da prestane.«
Gospođa Finch čvrsto je prekrižila ruke, na objema jagodicama gorjele su joj
crvene mrlje. »Zahtijevam da taj pas nestane odavde, i to je to.«
Nastupi tajac. Boots je cvilio pokraj Bethinih nogu. Ona osjeti da Osla i Mab
stoje iza nje poput stražara. Gospodin Finch se nakašljao, zaustivši da nešto kaže.
Ali brzo zatvori usta.

177
 Knjige.Club Books

Gospođa Finch odrješito je kimnula glavom, svrdlajući Beth pogledom. »I,

što još imaš za reći, gospođice?«
»Ako pas mora odavde, idem i ja«, rekla je Beth i duboko uzdahnula. »A
sljedeći put kad dobiješ glavobolju, možeš si sama žmikati krpu, ti zlostavljačice
s Biblijom...«
Ovoga puta poletjela je ruka gospođe Finch. Beth se povukla unatrag i udarac
je promaši. Gospodin Finch zgrabio je ženinu ruku prije nego što je uspjela
ponovno zamahnuti. »Muriel... Beth... hajdemo sjesti—«
»Ne.« Beth se okrenula i obukla kaput, tresući se i u šoku. »Odlazim.«
»Kao i mi.« Mab je prošla pokraj gospođe Finch, a Osla je odlučno stupala za
njom. Trenutak kasnije Beth začuje njihove korake na škripavom stubištu. Čula
je kako se otvaraju vrata spavaće sobe i zvuk izvlačenja kofera ispod kreveta.
Gospođi Finch iskočile su crvene mrlje po licu, usne su joj bile čvrsto stisnute
u tanku crtu. Beth ju je gledala još jedan dugačak, jezivi trenutak, zatim se
okrenula, uzela torbicu i Bootsov povodac. Znala je da bi trebala poći gore i uzeti
nešto stvari, ali nije se mogla natjerati da zakorači makar jedan korak dublje u
kuću. Jeziva se tišina razvukla.
Ubrzo su Mab i Osla sišle u prizemlje, kloparajući ne samo svojim pretrpanim
koferima u koje su na brzinu nabacale kombinezone i bluze, već i s Bethinim.
»Put kojim si krenula vodi u pakao«, rekla je gospođa Finch blijeda od bijesa.
»Barem tebe neće biti ondje«, odbrusi joj Beth.
Pa sve tri izađu iz kuće u kojoj je Beth živjela cijeli svoj život, dok je Boots
trčkarao kraj njihovih nogu. Zalupile su vrata za sobom.

178
 Knjige.Club Books

29. poglavlje

oliko je Mab bila upućena, prinčevi su se ženili princezama, a ne kanadskim

K pučankama - dakle, princ Philip od Grčke nije trebao dopustiti da se Osla
zaljubi u njega. Zato ga Mab nije bila spremna s oduševljenjem prihvatiti. Ipak,
morala je priznati da je onako plav i raščupan jako zgodan. Pokupio ih je na
kolodvoru Euston u svojem malenom kicoškom Vauxhallu. »Zdravo, princezo«,
pozdravio je Oslu i njegov je osmijeh učinio da čak i Mabino nezainteresirano
bilo zatreperi. »Ako sam dobro shvatio - vi, moje dame, tražite spas.«
»Nemoj se šaliti, Philipe, jedva smo izvukle živu glavu.« Osla se nagnula
preko vrata Vauxhalla i poljubila ga. Poljubac je bio kratak, ali strastven, pa se
Mab zapita je li se ponoćni razgovor o ‘onim stvarima’ dogodio u pravome
trenutku. »Philipe, ovo su Mab Churt i Beth Finch«, nastavila je Osla. »Mi smo tri
totalno iscrpljene beskućnice. Zasad.«
Philip iskoči iz automobila i pruži im ruku. Mab se svojski trudila da ostavi
dojam kao da svakoga dana upoznaje prinčeve, a Beth je progovorila prvi put
otkako su napustile Bletchley vlakom na koji su jedva stigle. »Imate li što za
popiti?«
»Šampanjac stiže.« Philipove su oči svjetlucale dok je ubacivao torbe u
prtljažnik. »Čemu taj SOS tako kasno noću? Osjećam da iza toga stoji neka
priča.«
Osla slegne ramenima. »Bethina majka je prolupala...«
»Kuja«, Mab promrmlja, ne mogavši se savladati. »Oprosti, Beth, ali doista
je tako.«
»Da, tako je«, složi se Beth. Premda je bila blijeda i izgledala izmoždeno dok
se smještala na stražnje sjedalo s Bootsom, Mab se učini da se nešto u Beth
promijenilo. Sve ju je to potreslo, ali i probudilo prkos; njezina su ramena bila
ispravljena kao nikada prije. Bravo, Beth, pomisli Mab osjećajući ponos, dok
je Vauxhall kretao u noć. Gdje god ih BP smjesti, ne može biti gore nego kod
gospođe Finch. Više neće biti nametljivih pitanja, gumastih wooltonskih pita...
»Idemo u Claridge’s, dragi«, Osla obavijesti Philipa. »Moja majka je na
zabavi u dvorcu Kelburn pa je njezin apartman slobodan...«
Portir na ulazu Claridge’sa pozdravio je Oslu kao nećakinju koju odavno nije
vidio, a Mab i Beth kao plemstvo. »Unutra vas čeka jedan gospodin, gospođice
Churt. Gospodin Gray—«

179
 Knjige.Club Books

Mab poleti. Predvorje uređeno u art deco stilu, s blistavim lusterom i crno-
bijelim pločicama, bilo je prepuno žena u satenu i muškaraca u odorama. Čulo se
otvaranje boca šampanjca, slavio se ulazak Amerikanaca u rat. Mab se već činilo
kao da se to dogodilo prije godinu dana. Istegnula je vrat i ugledala Francisa kako
stoji s rukama u džepovima i promatra zabavu, uživajući sa strane. Izgledao je
bljeđe - očito nije provodio puno vremena na suncu ta dva mjeseca u Americi -
ali osmijeh je bio isti.
»Francis«, zazvala ga je. Na trenutak su zastali oklijevajući. Bilo je očito da
se oboje pitaju trebaju li se zagrliti ih rukovati. Iako su bili zaručeni još od rujna,
još uvijek nisu znali kako se trebaju ponašati u toj situaciji - zapravo, u bilo kojoj
situaciji. Mab naposljetku zakorači naprijed i poljubi ga u obraz. Mirisao je po
sandalovini, kosa mu je djelovala tako meko da je poželjela prstima proći kroz
nju, ali nije se usudila. »Budući da sam zvala u zadnji čas, nisam mislila da ćeš
moći doći.« Mab ga je uspjela nazvati sa željezničke postaje u Bletchleyju. Kakav
način da se ponovno sastanu nakon gotovo tri mjeseca!
»Dobro izgledaš.« Odmjerio ju je onim svojim pogledom, od kojega joj se
činilo da je gola. »Jesu li i tvoji dobro?«
»Jesu. Sada kada su se bombardiranja prorijedila, Lucy je ponovno u Londonu
s mamom.« Francis ih je obje upoznao dva dana prije puta u Ameriku - Mabina
majka bila je sva usplahirena zbog otmjene čajane u kojoj su se našli, a Lucy
zabrinuta i nepovjerljiva prema strancu koji je možda kanio odvesti Mab dalje od
njih, još dalje nego što je već bila... no Francis se ponašao ljubazno i smireno, nije
ni obrvu podigao kada je Mab predložila da Lucy živi s njima. Mab je nakon toga
mogla odahnuti i napokon odagnati sav oprez. Sve će biti u redu.
Ponovno je nastupila tišina.
»Žao mi je što se nismo mogli više dopisivati.« Mab se trudila da ne zvuči
kao da mu predbacuje. U inozemstvu nisi mogao računati na poštu, a telefonski
pozivi bili su strahovito skupi. Francis joj je poslao brzojav kada je stigao u
Washington, a nakon toga uslijedilo je samo nekoliko razglednica. Bilo je teško
ne zapitati se kaje li se on zbog svoje ponude. Je li se možda vratio pitajući se o
čemu je uopće razmišljao kada joj je spustio onaj prsten s velikim rubinom na
dlan... »Ne mogu vjerovati da su prošla gotovo tri mjeseca!« rekla je vedro.
»Dva mjeseca, jedan tjedan i četiri dana«, on je ispravi, a grč u Mabinu želucu
popusti. Ako je muškarac brojio dane, sigurno to nije činio zato jer želi da mu se
vrati prsten.
»Kako je bilo u Washingtonu?«
»Bojim se da ti ne mogu puno reći. Dosta posla. Hladno. Previše
Amerikanaca. Tvoj posao?«
»Bojim se da ti ne mogu puno reći. Dosta posla. Vruće. Previše uređaja.«
Ponovno su razmijenili osmijehe, ponovno se zapitali trebaju li se primiti za
ruke ili ponovno poljubiti ili... Nakon što se vjenčamo, sigurno ćemo se naučiti

180
 Knjige.Club Books

razgovarati jedno s drugim, pomisli Mab. I ne razgovarati u postelji. Mab je

željela da i do toga dođe - kravata mu je bila nakrivljena, a u njoj je rastao
neki osjećaj zbog kojega ju je željela strgnuti...
Nemoj ništa davati za badava, govorio je odlučan glas negdje iz podsvijesti.
Glas koji joj je dao snage da izdrži nakon što su je Geoffrey Irving i njegovi
prijatelji ostavili uz rub ceste. Nemoj ništa davati za badava. Do posljednjega
časa.
U tome trenutku i ostali se uspješe progurati kroz gomilu slavljenika. Krenulo
je upoznavanje. Osla je nakitila njihovu priču o odlasku - »Beth je bila čvrsta kao
stijena!« - a Philip je otišao naručiti Bollinger i vratio se s punim čašama. Beth
je iznenađujućom brzinom iskapila svoju.
»Polako—« rekao je kada je popila i drugu čašu, koju je on jedva uspio
napuniti do pola.
»Upravo sam rekla majci da je zlostavljačica s Biblijom«, objasni mu Beth.
»Samo ti pij.« Napunio joj je čašu još jedanput i okrenuo se prema Francisu.
»Pravi ste sretnik, gospodine Gray. Kada je svečani dan?«
Francis pogleda Mab jednim od onih svojih mirnih pogleda, u čijoj je dubini
nešto gorjelo. »Prekosutra moram ponovno napustiti London«, rekao je.
»Nemamo vremena organizirati pravo vjenčanje i medeni mjesec sve dok se ne
vratim. Još tri tjedna—«
»Ili možemo do matičara«, iznenada će Mab. »Što misliš o sutra?«

»GOSPODINE GIBBS«, OBRATI se Osla portiru, uz očaravajući osmijeh. »Moja

prijateljica sutra se udaje pa je potrebno organizirati krasnu svadbenu zabavu.
Možete li mi pomoći?«
»Da, gospođice Kendall«, odgovorio je ne trepnuvši.
»Dobro. Dovoljno Bollingera da oborimo cijeli London s nogu i najbolji
svadbeni doručak koji se može prirediti, uzimajući u obzir racioniranje. Koliko
jaja možete nabaviti? Guščju paštetu? Ima li beluge? Sve stavite na račun moje
majke. Trebat će mi brojevi soba svih gostiju u hotelu, a koji imaju kćer staru...«
Osla se okrene prema Mab. »Koliko godina ima Lucy?«
»Skoro šest.« Mab se zagrcne, nije se mogla prestati smijati. »Između pet i
sedam godina«, dovrši Osla obraćajući se Gibbsu. »Molim vas, pošaljite pisamce
njihovim roditeljima s molbom da hitno, za sutra ujutro, trebamo posuditi
najbolju opravu njihove kćeri. Sići ću točno u devet i pregledati ponuđeno.«
»Nisam siguran da—«
»Nemojte me iznevjeriti, gospodine Gibbs.« Osla tutne snop novčanica na
njegov dlan i okrene se s rukama na bokovima, poput generala koji pregledava
postrojbe. »Francis, tebe šaljem kući kako bi se tvoja nevjesta stigla naspavati, da
bude lijepa. Vrati se sutra u jedanaest, u svojem najboljem odijelu, s prstenjem i

181
 Knjige.Club Books

dokumentima potrebnim za dobivanje dozvole za vjenčanje. Philipe, ako možeš,

pođi sutra ujutro u devet po Mabinu majku i sestru, i dovezi ih u salon Cyclax, tu
odmah iza ugla, gdje ćemo se sve urediti. Koja je adresa tvoje majke, Mab?«
Mab ju je izdiktirala hihoćući se. Mama, će se onesvijestiti. Na moje vjenčanje
dovest će je princ!
»U redu«, Philip se naceri. Očito mu se činilo da je baš dobar štos potrošiti
dragocjene kupone za benzin na vožnju preko cijeloga Londona kako bi dovezao
nevjestinu majku iz Shoreditcha. Mabin poriv da mu ne vjeruje istopio se.
»Hajdemo, stari.« Princ pljesne Francisa po ramenu. »Odvest ću te kući.
Poznajem jednog tipa koji bi nam mogao pomoći da u matičnom uredu sve prođe
glatko...«
»Odlično. Sutra u jedanaest nalazimo se ovdje, a vi, zabušanti, pazite da
slučajno ne zakasnite! Pozdravi se sa svojim zaručnikom, Mab, jer ti i ja sada
moramo pretresti ormar.« Zgrabivši bocu Bollingera i tri čaše, Osla krene prema
stubama. Beth i Boots su je slijedili, a nakon brzoga poljupca Francisu, dolepršala
je i Mab, smijući se i dalje. »Apartman moje majke«, rekla je Osla i pokazala im
da uđu u raskošne prostorije, spavaonicu s ogromnom posteljom i kupaonicu s
velikom kadom i blistavim zrcalima. »Prepuštam ti ga nakon vjenčanja, tebi
i Francisu - gospodin Gibbs će meni i Beth pronaći neku sobu.«
»Može«, Mab se smjesta suglasila. Bila je spremna provesti prvu bračnu noć
u Francisovoj samačkoj sobi prije nego što on otputuje iz Londona, a ona se vrati
u Bletchley, ali Bože moj, rado će prihvatiti ponudu da tu noć provede u raskoši.
Ne samo zato što nikada prije nije odsjela u luksuznome hotelu, već zato što će
zasigurno biti lakše bolje upoznati novopečenog i šutljivog muža dok su okruženi
satenskim plahtama, šampanjcem, posudama s ledom... Mab otpije gutljaj, prvi
put osjećajući nervozu pred vjenčanje. Bila je nevjesta. Sutradan se trebala udati.
Za muškarca s kojim se dotad vidjela šest puta...
»Beth, pripazi da su čaše pune šampanjca.« Osla otvori majčin ormar i počne
iz njega vaditi haljine te ih bacati naokolo. »Treba nam nešto lijepo što će proći
kao vjenčanica...«
»Tvoja majka će primijetiti ako uzmem neku od njezinih Hartnellovih
kreacija!« zavapi Mab.
»Neće ni primijetiti da joj jedna nedostaje. Uostalom, nema šanse da se udaš
u svojoj plavoj haljini od zastora, Scarlett O’Hara.« Osla podigne jednu haljinu:
dugački rukavi, uzak struk, saten krem boje s idealno plisiranim naborima koji su
se spuštali od struka. »Ova.«
Mab je toliko žudjela za takvom haljinom da je gotovo prestala disati. »Ne
mogu...«
Osla uopće nije obraćala pažnju na nju, Bog je blagoslovio. »Kada je ti
odjeneš, neće dopirati do poda jer je mama puno niža, zato ćemo je porubiti da
bude do koljena. Uostalom, ta je dužina bolja za podnevno vjenčanje. Da vidimo

182
 Knjige.Club Books

što ćemo izabrati za Beth... nas dvije bit ćemo tvoje djeveruše, naravno. Ovaj
sifon boje plavičastoga dima izgledat će sjajno uz dodatak marame...«
»Ovo je jedna jako neobična noć«, rekla je Beth, a onda je sjela na krevet i
počela piti šampanjac ravno iz boce. Izgledala je pripito i umorno, ali kutovi usana
bili su joj izvijeni u osmijeh. »Jako neobična noć«, ponovila je gledajući Bootsa
koji se udobno smjestio na najbliži jastuk ispunjen perjem i hrkao.
Osla podigne čašu. Njezino prelijepo lice, bijelo kao alabaster, sada je bilo
ružičasto. »Za gospođu Gray.«
»I za tebe, Os.« Mab podigne čašu. »I za Beth...« Željela je reći nešto o tome
koliko joj njih dvije znače. Kako nikada u životu nije imala takve prijateljice. Ali
nije pronalazila odgovarajuće riječi kako bi opisala nabujale osjećaje, zato je samo
stisnuta grla podigla čašu šampanjca. »Za Bletchley Park.«

183
 Knjige.Club Books

DESET DANA
DO KRALJEVSKOGA
VJENČANJA
10. studenoga 1947.

184
 Knjige.Club Books

30. poglavlje

YORK

sla je osjećala kako konobar u Bettynoj čajani nestrpljivo čeka, nezadovoljan

O što žena u grimiznome New Look kaputu i elegantnoj crnoj tokici još nije
naručila. Osla je gledala kroz prozor koji se protezao od stropa do poda ne bi li
ugledala Mabinu visoku figuru kako žurnim korakom grabi trgom,
ali istovremeno nije mogla prestati piljiti u naziv trgovine u izlogu. Bettys,
umjesto Betty’s. Izluđivale su je nepravilno napisane riječi i nedostatak apostrofa.
Zašto, za Boga miloga, ljudi ne umiju ispravno napisati barem javne natpise?
Mab se iznenada pojavila na vratima. Bila je odjevena po najnovijoj modi:
tamnoplavi kaput sa zvonolikim donjim dijelom, maleni šešir boje safira,
nakrenut pod nemogućim kutom preko jednog oka, crni biseri na ušima i oko
vrata. Pogledom je ošinula Oslu s drugoga kraja prostorije, kao pucnjem iz puške.
Ako pusti pandže, nemoj se spuštati na njezinu razinu, govorila je Osla samoj sebi,
uzvrativši pogled bez osmijeha. Drži se razloga zbog kojega si došla.
»Čaj?« priskočio je konobar kada je Mab, zaobilazeći malene stolove i
elegantno odjevene žene, sjela za stol koji je Osla izabrala - u izdvojenoj niši
pokraj prozora kako nitko ne bi mogao čuti njihov razgovor ako budu šaptale.
»Earl Gray«, naruči Mab, a Osla doda: »I pogačice, molim.« Konobar se
udaljio, a Mab podigne svoje kao sablje zaobljene obrve. »Pogačice? Mislila sam
da ćeš zbog kraljevskoga vjenčanja paziti na liniju.«
Toliko o odluci da se ne spušta na njezinu razinu ili razlogu zbog kojega su
se našle.
»Prava gnjavaža«, odvrati Osla neusiljeno. »Ne mogu vjerovati da moram
nabaciti mamine dijamante samo kako bih sjedila u onoj gomili staroga kamenja,
s prekrasnim pogledom na stup i ništa drugo.«
Mab skine rukavice boje tinte. »Spominju te u novinama, čak i ovako daleko
na sjeveru. Ako ništa drugo, u onima koje piskaraju o skandalima. Nagađaju hoće
li izvjesna tamnokosa kanadska ljepotica biti nazočna na momačkoj večeri princa
Philipa.«
»Znaš i sama što sve pišu takve novine.« Osla je skinula rukavice kako bi
Mab mogla vidjeti njezin smaragd. »Hvala nebesima, moj zaručnik ne vjeruje
svim tim tračerskim rubrikama.«

185
 Knjige.Club Books

Mab je s divljenjem odmjerila prsten. »Šteta što ti zelena boja ne stoji... Zna
li tvoj zaručnik razlog ovoga kratkog izleta?«
»Naravno da ne zna, draga. Kladim se da ni tvoj muž ne zna. Kao što ne zna
da si ga izabrala ne toliko zbog lijepog osmijeha koliko zbog njegova imetka.«
»Ja sam praktična žena, Os. Ti si ta koja za Tatler piše sladunjave priče.
Bajke... Samo, zar u njima djevojka ne osvoji princa na kraju?«
Konobar se upravo u tom trenutku vratio s čajem i pogačicama. Minton šalice
i tanjurići cvjetnog uzorka zveckali su u napetoj tišini. Pijuckale su čaj i ljutito
gledale jedna drugu.
»Gle, hajdemo prestati s glupostima«, rekla je napokon Osla. »Koliko god bih
voljela sjediti ovdje i izmjenjivati uvrede, trebale bismo ipak donijeti odluku.«
Činilo se kao da je i Beth prisutna za stolom. Mabin podrugljiv izraz lica
nestane, a glas joj istoga trena prijeđe u šapat koji nije mogao čuti nitko osim Osle.
»Malo mi je teško povjerovati u te gluposti o izdajniku. Da je netko prodavao
informacije Nijemcima, Luftwaffe bi nas sravnio sa zemljom. Činjenica što nas
tijekom cijeloga rata nisu bombardirali, dokazuje da oni nikada nisu saznali da
čitamo njihovu vražju korespondenciju.«
I Osla je došla do tog zaključka. »Možda se radilo o kontrašpijunaži. Slali su
nam lažne informacije kako bi nas zavarali.«
»Onda oni ne bi izgubili.«
»Možda izdajnik nije prodavao informacije Švabama.«
»Ali rat je završio. Zašto je to još uvijek tako važno?«
»Šta se praviš blesava; izdaja ne poznaje zastaru. U svojoj poruci ona piše da
izdajnik još uvijek predstavlja prijetnju...«
»Meni to zvuči kao paranoja luđakinje«, zaključi Mab.
»Paranoja ih samo razmišljanje nekoga tko je radio u BP-u? Pogledaj nas
dvije.« Osla mahne rukom prema čajani punoj blistava kristala i srebra, s
brokatnim zastorima. »Izabrale smo stol najudaljeniji od svih, pa ipak šapćemo i
prestajemo govoriti svaki put kada netko prođe blizu nas. Prošle godine, kada
su mi popravljali zub, toliko sam se brinula da ću pod utjecajem kloroforma
izbrbljati neku tajnu pa sam tražila da cijeli zahvat obave bez njega. Bilo je to
mučenje.«
Nastupi dulja stanka. »A ja tijekom poroda nisam htjela uzeti ništa protiv
bolova.« Mab je miješala čaj s izrazom na licu koji je govorio da je ubija to što se
u nečemu morala složiti s Oslom. »Iz istoga razloga.«
»Vidiš? Sve smo paranoične. To nam je prešlo u naviku. Beth je oprezna, to
ne znači da laže.«
»Možda ona vjeruje u svoju priču. Umno poremećeni ljudi imaju tu sklonost.«
Osla napokon uzme pogačicu. »Ako je umno poremećena.«
»Sjećaš li se kako se histerično tada ponašala? Obje smo mislile—«
186
 Knjige.Club Books

»Znam«, prizna Osla. »Ali sada kad se toga sjetim... je li ona poludjela ili je
samo gurnuta do ruba ludila? Tada smo svi bili strahovito napeti. Ja sam bila na
izmaku snaga, ti si se opijala svaku večer—«
»To nije istina.«
»Bila si u jako lošem stanju i svi su to znali.«
Mab je prekrižila noge pod naborima plave široke suknje, boje noćnoga neba,
ljutito je gledajući. »Znači, ti misliš da je Beth pri zdravome razumu?«
Osla se zagleda u pogačicu koju je izmrvila u malenu hrpu. »Sve do onoga
dana kada su je odveli, bila bih se kladila da je Beth Finch posljednja osoba u BP-
u koja bi mogla pošandrcati. Bila je poput savršenoga stroja. A čak i da je imala
slom živaca, možda se oporavila. Postoje ljudi kojima to uspije.« Osla se sjetila
da joj je Philip pričao o majci koja je otpuštena iz Bellevuea nakon što se oporavila
od sloma živaca. Željezna volja, nagađao je on. Ako je netko imao željeznu volju,
to je bila Beth.
Mab je pogleda. Istovremeno otpiju gutljaj Earl Graya, a Osla je imala osjećaj
da obje žale što to nije džin. Možda su se trebale naći u pubu, a ne u čajani.
»Čak i ako nije luda,« odgovori Mab napokon, »ja jednostavno ne mogu
povjerovati da je netko od Bethinih prijatelja iz Knoxova odjela bio krtica. Ondje
su radili najbolji od najboljih. Tko bi to pobogu mogao biti?«
»To moramo pitati Beth.« Osla je pogleda ravno u oči. »Zato idemo u
Clockwell.«

U SATU

U PSIHIJATRIJSKOJ BOLNICI medicinske sestre nisu razgovarale ni o čemu drugom

nego o kraljevskome vjenčanju.
»Osam djeveruša, sve odjevene u Hartnellove kreacije. Princeza Margaret,
naravno...«
Ušutite više o vjenčanju, željela je viknuti Beth iz svoje sobe. Govorite radije
o operaciji koju novi liječnik tako gorljivo zastupa, o lobotomiji. »Princeza
Alexandra od Kenta, ledi Caroline Montagu-Douglas-Scott...«
Beth se okrene u krevetu. Pokušavala je čuti što govore, potiskujući mokri
kašalj koji se vukao još od upale pluća proljetos. Tog je poslijepodneva
pokušavala i malo odrijemati - prošla noć besano se otegla, dok joj se neumoljiva
hladnoća uvlačila u kosti, a u misli se vraćala gorka sjećanja na minute provedene
na koljenima pred crvenokosim bolničarom.
»... i princeza je za vjenčanicu, poput svake druge mladenke, morala koristiti
kupone za odjeću. Sjećam se sestrinoga vjenčanja za vrijeme rata, ona si je sašila
veo od kukičanih tabletića...«

187
 Knjige.Club Books

Beth se sjetila Mabina vjenčanja u Londonu. Odlaska u matični ured, Mab u

plisiranome satenu boje slonove kosti, svadbenoga doručka u Claridge’su: salata
sa šunkom i šampanjac, a nakon toga torta bez jaja. Malena Lucy vrtjela se oko
sebe u posuđenoj haljini od blijedoružičaste čipke, dok su Mab i Francisa
praktički odnijeli na kat u svadbeni apartman...
Kakav je to bio predivan dan, pomisli Beth prigušujući kašalj. Nikakva
pompozna ceremonija u Westminsterskoj opatiji nije ga mogla nadmašiti.
Najveća ironija bila je u tome što je Oslin pratilac na Mabinoj svadbi bio
mladoženja na predstojećem kraljevskom vjenčanju.
»Jeste li vidjele fotografiju princa Philipa?« Izvana se začuo uzdah jedne od
sestara. »Tako je zgodan.«
»Jedino što je Nijemac. Zar si naša princeza nije mogla pronaći nekog boljeg
od Švabe.«
»Mislila sam da je Grk...«
»On se borio na našoj strani. Uostalom, Nijemci nam više nisu neprijatelji.
Više bih se brinula da je Rus...«
Rusija - novi neprijatelj. Kada nije prebirala po dokazima pohranjenima u
sjećanju, o tome tko bi mogao biti izdajnik iz Bletchley Parka, Beth se pitala za
koga je izdajnik radio. Bila je prilično sigurna da nije za Njemačku - dokazi koje
je ona dešifrirala potjecali su od Sovjeta, a ne od Nijemaca. Uostalom, da su
nacisti imali pristup informacijama koje su prolazile kroz Dillyjev odjel, oni bi
sigurno napali Bletchley.
Vani je nastupila tišina. Sestre su nekamo otišle. Beth se sada mogla
nakašljati; zvuk iz njezinih pluća bio je mokar i gadan. Upala pluća vratit će se
ove zime, pomislila je kašljući u jastuk. I ovoga me puta možda ubije.
Ako to ne učini lobotomija, što god to bilo... ali Beth je odagnala tu misao.
Činilo joj se da je iskašljala pola plućnoga krila. Napokon se uspjela okrenuti i
misli su se ponovno lijeno zavrtjele starim, istrošenim krugovima. Osla i Mab,
kriptogrami i izdajnici, Njemačka i Rusija... izdajnik je sigurno radio za Sovjete.
SSSR i Britanija nekoć su bili saveznici, ali to nije značilo da im je Churchill
vjerovao - Beth je mogla pretpostaviti da je »ujak Joe« pokušavao doći do više
informacija od onih koje su kolege bile spremne s njime podijeliti. A BP je
uvijek imao određeni broj ljudi koji su simpatizirali marksiste - političke diletante
s Cambridgea i Oxforda koji su citirali Lenjina i govorili o proletarijatu.
Tko je od mojih prijatelja simpatizirao Ruse? pitala se sada. Po tisućiti je put
požalila što je bila toliko izgubljena u spiralama svojih misli dok je radila, pa je
propustila da čuje razgovore koji su se oko nje vodili u Knoxovu odjelu.
Rat protiv Njemačke bio je gotov, ali borba protiv Sovjetskoga Saveza tek je
počinjala, pa se Beth - presavijajući se od još jednog napada kašlja - nije mogla
ne zapitati je li izdajnik koji ju je smjestio ovamo još uvijek slao informacije
SSSR-u.

188
 Knjige.Club Books

PET GODINA PRIJE

Veljača 1942.

189
 Knjige.Club Books

31. poglavlje

BLETCHLEYJSKE BRBLJARIJE, VELJAČA 1948.

_____________________________________________________

L udnica ima novog upravitelja! Zapovjednik Travis preuzeo je uzde od

Dennistona, barem što se tiče obavještajne službe. Sretno mu bilo u
upravljanju štićenicima...

N e vi, opet«, rekao je zapovjednik Travis zloslutno.

»Zar tako dočekujete svoju najdražu prevoditeljicu iz Pomorskog odjela,
gospodine?« Osla se nakesi.
Ostali muškarci u Travisovu uredu - tipovi u odijelima, vjerojatno
obavještajci iz Londona - s negodovanjem su se namrštili, ali Travis je samo
uzdahnuo. »Sto je ovaj put? Prošvercali ste električno kuhalo i sakrili ga u ormarić
gdje pohranjujete pozivne oznake kako biste u noćnoj smjeni mogli peći tost?«
»To je bilo prošli tjedan«, odgovori Osla.
»Ušuljali ste se u novu tek dovršenu zgradu, vozili se niz hodnik u košari za
rublje na kotačima i završili ravno u zahodu za gospodu?«
»To je bilo prije dva tjedna.«
Travis ponovno uzdahne, gledajući kroz prozor kako se u daljini dešifranti na
stanci skližu na zamrznutom jezeru. »Onda me prosvijetlite.«
»Ovaj put nije riječ o neslanoj šali, gospodine.« Iako Osla nije vidjela ništa
loše u tome da se povremeno priredi kakva psina. BP-u je bilo potrebno malo
smijeha kako ne bi oslabio borbeni moral - nakon slavlja u prosincu, kada su svi
bili opijeni radošću zbog ulaska Amerikanaca u rat, nova godina nije počela tako
sjajno. Istina, Jenkiji su se pridružili borbi, ali još uvijek su bili daleko, a
prošlotjedni pad Singapura, nakon kojeg je više od šezdeset tisuća britanskih,
indijskih i australskih vojnika završilo u japanskim logorima za ratne
zarobljenike, snuždio je čitav Park. Nešto loše događalo se i u baraci 8, u vezi s
kodiranim porukama njemačke ratne mornarice. Osla nije imala pojma što, ali
Harry i ostali u njegovom odjelu izgledali su potpuno iscrpljeno. »Ovdje sam
zapravo kako bih vam na nešto obratila pažnju, zapovjedniče Travis«, rekla je,
vrativši se razlogu zbog kojega je došla.

190
 Knjige.Club Books

Travis i muškarci iza njega prvo su Oslu gledali zbunjeno pa s nelagodom pa

uznemireno, dok je ona diskretno vadila presavijene papiriće. Prvi je papirić
izvadila iz pojasa suknje, drugi ispod ruba čarape, a treći iz cipele s remenom u
obliku slova T. Sva tri papirića stavila je na Travisov radni stol. »Nitko nije
primijetio da sam ovo prošvercala iz barake 4, gospodine.«
Njegov je glas od umornog postao hladan. »Što ste htjeli postići time kad ste
s radnoga mjesta krišom iznijeli dešifrirane, strogo povjerljive podatke?«
»Ovo su samo prazni komadići papira.« Osla ih je rastvorila i pokazala mu.
Nije bila toliko blesava da mu ide nešto dokazivati koristeći prave kriptograme.
»Samo vam želim pokazati da nije nikakav problem iznijeti komadiće papira iz
barake. Otkako radim kao prevoditeljica, počela sam primjećivati kako bi
lako bilo prošvercati poruke iz BP-a. Mislila sam vam na to obratiti pozornost
jer—«
»Ovdje nema osobe kojoj bi zbog nečega palo na pamet krasti povjerljive
informacije, gospođice Kendall. Naši ljudi prošli su detaljne sigurnosne
provjere.«
»Ne kažem da možda imamo špijuna u BP-u, gospodine. Ali kada bi ucijenili
pogrešnu osobu ili joj priprijetili kako bi dobili informacije, ona bi ih mogla
iznijeti bez problema, ovisno o tome gdje radi - ničeg lakšeg nego strpati komadić
papira u grudnjak dok svi zijevaju u noćnoj smjeni.« Muškarci su se
svi uzvrpoljili na riječ grudnjak i Osli je malo nedostajalo da zakoluta očima.
Ukažete im na sigurnosni rizik, a oni sliježu ramenima; spomenete komad
ženskog donjeg rublja i svi se uznemire. »Ja mogu govoriti samo o Pomorskom
odjelu, ali bilo bi logično bolje osigurati sve službe slične mojoj. Ondje gdje
informacije vide i mogu razumjeti prevoditelji—«
»Mislim da nam nisu potrebni savjeti bedaste debitantice o tome kako da
štitimo tajne podatke«, rekao je prilično bezobrazno jedan od obavještajaca iza
Travisa.
»Nečiji vam očito jesu«, Osla uzvrati.
»Gospođice Kendall, vjerujem u vaše dobre namjere, ali mi smo to pitanje
već razmotrili. Držite se svojega posla«, rekao je Travis strogo, »i pisanja svoje
isprazne tračerske rubrike.«
Osla ga nije htjela pitati odakle zna da ona piše Bletchleyjske brbljarije. Ovo
je ipak bila obavještajna ustanova. »Samo zato što pišem ispraznu tračersku
kolumnu,« uostalom, što je za ime Boga u tome bilo loše, barem su tračevi tijekom
rata nasmijavali ljude, »ne znači da nemam ništa između ušiju.«
»Vaša zabrinutost u vezi sa sigurnošću naših podataka primljena je k znanju,
ali bilo je vrlo budalasto kriomice iznositi bilo što iz vaše barake, pa makar to bili
prazni komadići papira. Vratite se u svoj odjel i više ne izvodite takve trikove.«
Osla ljutite izjuri van. »Dobila si po nosu?« rekao je Giles umjesto pozdrava,
naslonjen na jednog od kamenih grifona pred ulaznim vratima glavne zgrade.

191
 Knjige.Club Books

»Jesam, ali ovaj put to nisam zaslužila.« Što je morala učiniti da je napokon
počnu shvaćati ozbiljno? Osla je znala da je najbolja prevoditeljica u svojem
odjelu; radila je punom parom i još stizala napisati zabavni tjedni članak zbog
kojeg se čitav Park tresao od smijeha; nadređenima se obratila s legitimnom i
mogućom sigurnosnom prijetnjom - ali za njih je i dalje bila tek zgodan komad iz
Mayfaira. »Zašto ti nikada ne dobiješ po nosu, Giles? Često uzimaš stanku za
cigaretu, čudi me kako uopće stigneš išta napraviti.«
»Ovaj put nisam na stanci.« Giles otpuhne oblak mirisnog dima. Nije želio
pušiti druge cigarete osim Gitanesa; tko zna koliko ih je plaćao na crnome tržištu.
»Voditelj moje barake rekao je da izađem na dvadesetak minuta, ako ne želim da
mi otkine glavu.«
Osla trepne. »Zašto?«
»Čekao sam na čaj kod kioska NAAFI-ja, kada sam čuo Harryja da govori
kako smatra da bi se Rusi puno bolje nosili s Operacijom Barbarossa da smo s
njima podijelili više informacija. ‘Ujak Joe’ je ipak naš saveznik.«
»Kako ti ili Harry znate da ih s njima ne dijelimo?«
»Da Rusi vide pola onoga što prolazi kroz moju baraku, ne bi ih tako lako
gazili na Istočnome bojištu.« Giles ponudi Oslu cigaretom. »Harry se dosta
uzbudio oko toga.«
»Možda oni ne umiju iskoristiti informacije koje im dajemo.«
»Ne, meni se čini da naš premijer ne želi pokazati sve karte. Ne vjeruje ‘ujaku
Joeuʼ.«
»Mi tu ionako ništa ne možemo učiniti.«
»To sam i ja rekao Harryju, ali on se uzrujao, nije prestajao govoriti o tome
pa je voditelj barake zaključio da su to nekakve komunističke spike. Harry je
rekao da ne moraš biti komunist ako želiš pomoći savezniku. Ja sam ga podržao,
na što mi je voditelj barake rekao da uzmem stanku od dvadeset minuta, ako ne
želim da me udari.« Giles zakoluta očima. »Ali Harry je o tome ljutito trubio, a
ne ja!«
»Da, ali Harry je ogroman. Njemu nitko neće prijetiti da će ga udariti.« Da
sam ja onolika koliki je Harry i da sam muškarac, oni bi me u uredu shvatili
ozbiljno... Osla povuče dugačak dim, još uvijek ljuta zbog prezirne primjedbe
obavještajca o bedastoj debitantici. »Stvarno ne podnosim one tipove iz MI-
5.« Dobro će ih opatrnuti u sljedećem izdanju BB-a..
»Osjećaj je uzajaman, uvjeravam te«, reče Giles ležerno. »Obavještajci ne
podnose činjenicu da informacije na koje se oni oslanjaju dolaze od one vrste ljudi
kakve su običavali maltretirati u školi. Uglavnom su to bile žene, homići i
nespretni, žgoljavi dečki koji su bili bolji u matematici nego u sportu.«
»Tko je ovdje homić?« upita Osla znatiželjno.
»Angus Wilson, primjerice. Svašta se priča i o Turingu.«

192
 Knjige.Club Books

»Za Boga miloga, tko bi rekao?«

»Ja, jer ja sam sveznajuć.«
»Ti nisi sveznajuć, ti si na sve-moguće-načine-iritantan«, obavijesti ga Osla.
»Priznajem. Ali svejedno me voliš.«
»Ma stvarno?«
»Zato što ti se ne upucavam, jer djevojke poput tebe naviknute su da svi za
njima sline pa obožavaju svakog tipa koji im želi biti samo prijatelj.«
Osla se naceri. »Baš si pronicljiv.«
»Dovoljno da znam kako nitko neće nadmašiti tvoga prekrasnog princa. Moj
ti je savjet, ne gubi vrijeme i ne puštaj ga. Predugo sam oklijevao i ostao bez
djevojke svojih snova.«
»Stvarno, Giles? Tko je ona? Možda još nije prekasno da pokušaš.«
»Ne, prekasno je. Tinta tek što se osušila na vjenčanome listu kraljice Mab.«
Giles melodramatski prisloni ruku na srce. »Topio sam se pokraj nje. Bio lud od
ljubavi. Ali kada sam napokon skupio snage da nešto poduzmem, uletio je
gospodin Sjetni Prokleti Pisac Ratne Poezije.«
»Ne izgledaš mi baš kao da ti je srce slomljeno, Giles. Koliko te poznajem,
utješit ćeš se Wrenicom, i to ne jednom.«
Giles frkne s negodovanjem. Osla ugasi cigaretu pa krenuše svatko na svoju
stranu. »Rekla sam ti da ćeš dobiti jezikovu juhu od Travisa!« dovikne joj Sally
Norton kada se vratila u baraku 4.
»Već mi nedostaje Denniston«, gunđala je Osla dok se uguravala za pretrpani
stol pun prevoditelja. To što su bili natiskani nije im pomagalo da se zagriju; svi
su sjedili drhtureći nad svojim hrpama izvješća, omotani šalovima i u vunenim
rukavicama ne bi li se zaštitili od arktičke hladnoće u baraci. Osla se ušuškala u
golemi vuneni šinjel, vlasništvo dobroga Samaritanca iz kluba Café de Paris,
gospodina J. P. E. C. Cornwella - nije bilo važno što je izgledala kao da je odjenula
cirkuski šator; bio je topao i još uvijek je mirisao po njemu, po nekoj mješavini
dima i vrijeska... Iako mu nije znala ime, po kaputu je znala da ima izvrstan ukus
za kolonjsku vodu i ramena poput Alpa.
Puhnula je u šake pripremajući se da nastavi rad na napola dovršenom
prijevodu: čitava stranica dokonih razgovora između njemačkih radiooperatera
koji su trebali biti discipliniraniji prilikom slanja poruka, ali prislušne postaje
transkribirale su i dokone razgovore i službene poruke... a ovi muškarci
raspravljali su o glasinama da njemačka vojska na Istočnome bojištu ubija Zidove.
Poredali bi ih uz rubove jama i strijeljali.
To je neprovjerena informacija, tješila se Osla. Tek okrutna naklapanja
dvojice muškaraca kojima je bilo dosadno. Ali čak i iz tog nepotpunog transkripta
kojem su nedostajale neke riječi, ona nije mogla ne osjetiti njihovu bezbrižnost,

193
 Knjige.Club Books

činjenicu da su se radiooperateri u vezi s tim šalili. Čak i ako to nije bila istina, oni
su smatrali da zamisao uopće nije loša.
Bože moj, želim biti Mab ili Beth. Ponekad je to doista željela. Nije željela
odustati od posla za koji se s mukom izborila - bio je previše važan - ali ni Mab
ni Beth nisu govorile njemački pa nisu bile opterećene informacijama koje bi im
došle na stol. Osla je noću sanjala o onome što je prevodila i ti su se snovi
neizbježno miješali s eksplozijom u klubu Café de Paris. Ponekad bi se uspjela na
vrijeme probuditi pa nije morala gledati kako je Snakehips Johnsonu raznesena
glava, ali češće bi ostala zarobljena u tom sjećanju do stravičnoga kraja. Samo što
kraj nikako nije dolazio; ona bi se u krvavim ruševinama nastavila tresti i plakati,
i nitko je ne bi zaogrnuo kaputom koji je mirisao na dim i vrijesak i zvao je Ozma
iz Oza.
Sjedni, Ozma, daj da vidim jesi li ozlijeđena...
»Tko je Ozma iz Oza?« razmišljala je naglas kada se našla s Mab i Beth nakon
smjene.
»Što?« upitala je Mab zakopčavajući kaput.
»Nema veze. Je li to što viri iz tvojega džepa još jedno Francisovo pismo,
gospođo Gray?« Ušle su u autobus - to je bio jedini minus njihova novog
smještaja udaljenog dvanaestak kilometara, za razliku od nekadašnje petominutne
lagane šetnje do Parka. Ali isplatilo se svaki dan voziti autobusom, samo da ne
moraju imati posla sa strašnom gospođom Finch. »Ideš li napokon na pravi
medeni mjesec?«
»Francis me vodi u Lake District.«
»Bilo je krajnje vrijeme. Jeste li u posljednja dva mjeseca otkako ste se
vjenčali uspjeli provesti barem jednu noć zajedno?«
»S rasporedima koji se nikako ne daju uskladiti - ne, nismo. Tu i tamo smo
između smjena uspjeli večerati ili popiti čaj u zalogajnici na željezničkoj postaji.«
Mabino lice nije se osobito raznježilo na spomen supruga - kraljica Mab nije
bila od onih koji se tope u takvim prilikama - ali zadovoljno je zavrtjela vjenčani
prsten pa je Osla osjetila ubod ljubomore koji nije mogla zanijekati.
Nazvala je London čim je stigla kući. »Pozdrav, mornaru.«
»Pozdrav, princezo.«
Philipov glas zvučao je srdačno. Odsjeo je kod lorda Mountbattena dok ne
položi ispite za poručnika - Osla je čula kako šuška papirima. »Učiš dokasna?«
»Zapravo, pišem pismo.«
»Šalješ ljubavne poruke nekoj namiguši?« Osla ga je zadirkivala. »Uopće ne
sumnjam da si bio u naručju kakve cure, svaki put kad bi tvoj brod pristao u neku
luku.«

194
 Knjige.Club Books

»Draga, to je nešto o čemu džentlmen ne priča.« Što je naravno značilo da su

se takve stvari događale. Žene su morale biti smjerne, ali ne i muškarci koji su
otplovili na drugi kraj zemaljske kugle. Nije fer, ali što se može.
»Dokle god su te cure na drugom kraju svijeta, neka ih«, odlučila je Osla.
»Kome pišeš?«
»Rođakinji Lilibet. Ona je još uvijek školarka, zato nemoj imati napadaje
ljubomore.«
»Princezi Elizabeth? Na tu rođakinju misliš?«
Gotovo se moglo čuti kako on sliježe ramenima. »Počela mi je pisati kada je
imala trinaest godina. Ja joj s vremena na vrijeme napišem koji redak. Draga
cura.«
Svako toliko Osla bi se sjetila da je njezin Philip doista princ. Znala je da je
potomak kraljice Viktorije; znala je da ponekad posjećuje dvorac Windsor - a
očito se dopisivao i s budućom engleskom kraljicom, koju je smio zvati Lilibet.
Ipak, bilo je teško spojiti njegovu titulu s lakomislenim, raskuštranim pomorskim
časnikom koji je vozio prebrzo i strasno je ljubio.
»O čemu razmišljaš, Os?«
O toliko stvari. O ljutnji i nemoći zbog toga što su je izbacili iz Travisova
ureda nakon što nisu htjeli slušati što im govori; o zabrinutosti da bi netko doista
mogao prošvercati dešifrirana izvješća iz BP-a. O noćnim morama o klubu Café
de Paris; o užasu koji je osjetila kada je čula da u istočnoj Europi ubijaju Zidove...
kada bi samo sve to smjela reći naglas. Philip joj je toliko toga ispričao: o majci,
o svojim snovima nakon rta Matapan, o tuzi jer su bile prekinute sve veze sa
sestrama u Njemačkoj. A što mu je ona smjela reći? Apsolutno ništa.
Kako se mogla nadati da će izgraditi bilo kakav odnos s muškarcem, ako je
većina onoga što mu je govorila bila laž?
»Ni o čemu«, odgovorila je veselo. »Ovdje mi je tako dosadno da mi se
plače!«
»Bolje da ti je dosadno nego da si u opasnosti. Nemaš pojma koliko mi je
drago što si na sigurnom u starom, dosadnom Buckinghamshireu.« Nakratko
utihne. »Znaš, ja te volim.«
Osli je zastao dah. Nikad joj to prije nije rekao, ne naglas. Nije ni ona njemu.
»I ja tebe volim«, uzvratila je šapatom.
Hajdemo onda ozakoniti našu vezu, Philipe. Te su joj riječi treperile na vrhu
jezika. Hajdemo otrčati do matičara, poput Mab i Francisa, učiniti da nam
hotelske sobe budu dom svaki put kada dobiješ dopust. Zašto ne?
»Zato što se prinčevi ne žene pučankama«, rekla bi joj Mab. Ponekad je Osla
mislila da je ona u pravu - da za nju i Philipa nema budućnosti, unatoč tomu što
su bili zajedno već više od dvije godine. S druge strane, bila je spremna stisnuti
zube i uhvatiti se u koštac sa svime što im je stajalo na putu. Philip nije imao
kraljevstvo kojim je trebao vladati; i on je kao i Osla izabrao da Engleska bude
195
 Knjige.Club Books

njegov dom; i on se kao i Osla borio za Englesku. Nije postojao razlog zbog kojeg
ne bi učinio kako mu drago i oženio se osobom koju sam odabere. Pa nije
gospođica Osla Kendall bila tamo neka namiguša koja pleše na šanku
u podvezicama - predstavih su je kralju i kraljici; imala je dohodak koji će
naslijediti od pokojnog oca s trideset godina ili kada se uda, što god se dogodi
prvo. Imala je važan posao - pomagala je spašavati živote - i prokleto ga je dobro
radila. Dovoljno sam dobra za Philipa od Grčke, pomisli Osla prkosno. Dovoljno
sam dobra za bilo koga.
»Jesi li sigurna da te ništa ne muči, princezo?«
»Ma samo neke bezvezarije, dragi. Znaš ti mene.« Ako na kraju ovoga rata
još uvijek bude postojao svijet, bit će dovoljno vremena da ona i Philip shvate
svoje mogućnosti u njemu. U ovom je trenutku postojala samo sadašnjost i ona je
nije imala namjeru uzalud trošiti, brinući se o tome što donosi budućnost. »Želiš
li pozvati ovu lakomislenu debitanticu na ples?«
»Ti si puno više od lakomislene debitantice.«
»Drago mi je što barem netko tako misli.«

196
 Knjige.Club Books

32. poglavlje

BLETCHLEYJSKE BRBLJARIJE, VELJAČA 1942.

____________________________________________________

M uškarci koji dogmižu ovamo iz Londona, znate ih, to su oni u odijelima s

tankim prugama s aluzijama na sve tajne koje znaju... zašto su svi grozni
dosadnjakovići? Ian Fleming iz Admiraliteta (poznat kao Flegma među mnogim
ženama BP-a kojima se uporno udvarao) klasičan je primjer koji to
dokazuje: vlažni dlanovi, isparenja džina oko njega, šulja se uokolo kao lik iz
kakva jeftinoga, špijunskog romana. BB se pita jesu li ljudi iz te branše u
Berlinu isti kao i on...

ab je nešto ljutito promrmljala kada se oglasila njihova budilica, Osla je

M zabila glavu pod jastuk stenjući, ali Beth je kao i obično smjesta iskočila iz
kreveta dok joj je krv veselo kolala venama.
»Nadam se da vas tri nemate ništa protiv što ćete morati dijeliti sobu na
posljednjem katu«, rekla im je njihova nova stanodavka i zaželjela im
dobrodošlicu u kuću od crvene opeke u stilu kraljice Anne koja se nalazila u
Aspley Guiseu. »Znam da djevojke poput vas vole privatnost, ali već imam na
stanu profesora filozofije u drugoj gostinskoj sobi.«
»Ne brinite, bit će nam vrio ugodno«, uvjeravala ju je Osla dok je Beth stajala
posred njihove nove sobe i pucala od sreće. Velika svijetla prostorija imala je dva
kreveta i široki kauč za treću osobu; imale su i svoju kupaonicu - zbogom
poljski zahode! - i zarasli travnjak iza kuće u koji je stanodavka obećala voditi
Bootsa svaki dan ako treba, bude li Beth radila dokasna, jer ona voli pse. Isprva
se činilo kako nema nade da nađu pristojan smještaj koji bi sve tri mogle dijeliti.
Beth je bila prestravljena da će joj dodijeliti nove cimerice - nepoznate djevojke
koje će je smatrati čudnom, smijati se njezinoj rasijanosti, kuckati prstom po
sljepoočnici kada Beth kaže nešto što nema smisla, zato što razmišlja o
Abwehrovoj Enigmi.
Giles je iskoristio neke svoje veze i isposlovao da njih tri dobiju zajednički
smještaj. »Mjesto je krasno«, rekao je o ljupkom, druželjubivom Aspley Guiseu.
»Rado ću prihvatiti fizičku demonstraciju vaše zahvalnosti...« Mab i Osla smjesta
su ga poljubile u obraze, čak ga je i Beth nekako uspjela zagrliti.

197
 Knjige.Club Books

Ali nije bila riječ samo o kući. Ne moram gledati majku. Ne moram je ni
gledati ni slušati ni osjećati njezine nokte, zarivene u mojoj ruci. Uz to, Beth je
imala i svoj posao - posao u kojem je bila sve bolja. Početkom mjeseca pojavila
se nova mreža, poruke s kompliciranoga novog uređaja. Dilly ga je nazvao GGG,
prema pozivnoj oznaci koji je ured Abwehra u Algecirasu neprestano koristio.
»Neka Beth na tome radi«, rekao je i naglo ustao, pa se morao primiti rukom za
radni stol kako bi održao ravnotežu. »Dajte joj polugu, dlijeto i dovoljno kave, a
ona će prevrtati i kuckati sve dok ih ne riješi. To je sav njihov promet poruka
s Enigme s područja Gibraltara, a sam Bog zna da ne smijemo dopustiti da njihovi
špijuni petljaju s time...«
Beth nije zanimalo ni kako ta GGG Enigma radi niti kakve informacije
prenosi. Pred njom je bila tek nova zagonetka. »Poruke šalju svaki tjedan?«
Jednom je rukom uzela hrpu papira od Dillyja, drugom mu je rukom s nosa skinula
naočale koje je bio stavio naopako i okrenula ih na pravu stranu.
»Šalju ih gotovo svaki dan iz ureda Abwehra u Tetuánu, Ceuti i Algecirasu u
Madrid. Vjerojatno sadrže podatke o kretanju brodova i zrakoplova u blizini ulaza
u Sredozemlje. Zatim ih prosljeđuju u Berlin, koristeći se standardnim
Abwehrovim uređajem, ali ovaj lokalni je posebna zvjerčica.«
Beth je sada već umjela prepoznati zvijer. Ti si tek još jedno malo ružno jaje
s četirima rotorima koje samo čeka da ga se razbije, rekla je hrpi poruka i izvukla
olovku iz punđe. Imala je osjećaj za to kako rade uređaji s četiri rotora; bolje to
nije mogla opisati. Daleko od toga da taj posao nije bio težak i mukotrpan,
naravno da je bio, ali imala je osjećaj da zna što traži, da zna koja poruka može
pomoći da se šifra razbije. Pokušavali su prije svega spariti poruku s GGG
Enigme s porukom koja je poslana s običnog uređaja... »Trebam GGG poruku
koja po vremenu slanja i dužini može pomoći da otkrijem poruku jednakog
sadržaja sa što manje dodatnog teksta...« Kada je jedna takva poruka završila na
njezinu stolu, pobjedonosno je viknula: »Evo te, napokon—«
Beth su trebala još dva tjedna da je riješi. Silno je željela da i Harry može
raditi s njom - barem ne bi bilo tako frustrirajuće - ali kada se napokon iz gomile
slova počeo iščitavati način ožičenja rotora, uzviknula je »Imam ga!« i počela se
ogledavati po sobi. »Ako znamo položaj desnoga rotora, standardnom metodom
pomoću traka i tablica uspjet ćemo razbiti ostatak.« Počela si je masirati vrat jer
je tek u tom trenutku shvatila da je boli kao da je stisnut u škripcu. »Gdje je
Dilly?« Jedva je čekala da mu ispriča što je otkrila.
Phyllida i Jean pomalo su je čudno gledale. »Misliš Peter?«
»Koji Peter?«
»Peter Twinn. Iz barake 8. On sada vodi naš odjel.«
»Molim?«
»Za ime Boga, Beth. On je u drugoj smjeni, ali predstavio se cijelom odjelu
prije nekoliko tjedana. Kad nas je preuzeo od Dillyja.«

198
 Knjige.Club Books

»Dobro, da, ali to je valjda samo privremeno...?« Beth je i sama osjetila da

rečenica završava upitnikom. Sjetila se da je netko držao govor. Pozdrav, odsada
ću ja biti vaš voditelj... Ali tada je nakon jedanaest sati rada već bila dobrano
zagazila u novu smjenu pa je jedva slušala, izgubljena u mislima, dok se spuštala
po spirali za skupinama znakova. »Mislila sam da će Peter zamjenjivati Dillyja
dok se on ne oporavi.« Nije moguće da je otišao zauvijek. Pa odjel se sada zvao
po njemu: Illicit Services Knox20 - što je ISK bez Dillyja?
»Dillyju više nikad neće biti bolje. Zar ti doista ne vidiš dalje od tih traka i
jastoga?« Phyllida uvuče zrak. »On umire.«

»ZDRAVO, DRAGA.« GOSPOĐA Knox pozdravila je Beth na vratima Courns Wooda.

Nije izgledala nimalo iznenađeno što je vidi ondje onako blijedu u licu, kako krši
ruke. »Je li te dovezao jedan od vozača iz BP-a?«
»Donijela sam neke dokumente za Dillyja.« Obično su to činili kuriri, ali toga
dana Beth je spremno ugrabila priliku da to učini. »Smijem li ga vidjeti?«
»Naravno, draga. Bit će sretan da te vidi; tako te često spominje. Peggy Rock
dolazi kad god stigne...«
Beth se sva skupila od srama dok je hodnikom išla za gospođom Knox. Peggy
je dolazila u posjet. Peggy je znala da Dilly još od jeseni sve manje radi u BP-u,
a znala je i zašto. Beth nije čak ni primijetila da on sve rjeđe dolazi na posao, a
kamoli da se uopće zapitala zašto. Ona zapravo već mjesecima nije primjećivala
ništa što nije izgledalo kao kriptogram koji treba dešifrirati.
Dilly je digao pogled kad su se vrata knjižnice otvorila. Naočale su mu bile
navrh glave. Sjedio je u svojem kožnatom naslonjaču, zagledan u terasu, a u krilu
mu je ležalo mnoštvo poruka i traka. »O, zdravo, Beth«, rekao je rastreseno. »Jesi
li vidjela moje naočale?«
Beth nakratko nije mogla progovoriti. Željela je zaplakati, jer sada - kada ga
je napokon vidjela - primijetila je koliko je mršav i kako mu je kosa, nekoć
uglavnom tamna, počela sijedjeti. Prešla je na drugi kraj sobe i drhtavom rukom
podigla naočale s vrha njegove glave. »Evo tu su, Dilly.«
On namjesti naočale na nos i pogleda je. »Vidim da se priča naokolo«, kratko
je rekao. »Bilo bi najbolje da popijemo piće.«
Odložio je papire u stranu, ukočeno se digao i otišao po dekanter. Pomiješao
je džin i tonik, kao onoga dana kada je Beth prvi put razbila Enigmu. »Popij to.
Radila si cijelu noć, ako se ne varam?«
»Jesam«, Beth uspije protisnuti. »Razbila sam GGG Enigmu.«

20
Intelligence Services Knox (Knoxova obavještajna služba ili u šali - Nezakonite usluge
Knox).

199
 Knjige.Club Books

»Bravo!« Zasjao je od zadovoljstva. »Najbolja od mojih ždrebica. Ti i Peggy,

a ti si možda čak za dlaku čvršća od Peggy.«
»Je li s njom sve u redu?« Sada kad je Beth razmislila o nekoliko proteklih
mjeseci, o svim stvarima koje je potpuno ignorirala, shvatila je da na poslu neko
vrijeme nije viđala ni Peggy. »Mislila sam da je prešla u drugu smjenu...«
Ne, reče Beth samoj sebi nemilosrdno. Nisi to mislila. Nije čak ni primijetila
da njezine najdraže kolegice, žene koju je smatrala prijateljicom, nema.
»Peggy se malo premorila.« Dilly se polako spusti u svoj naslonjač, a Beth
nije promaknuo bolan grč koji je preletio njegovim licem. »Upala plućne
maramice, ali nije samo to, već i psihička iscrpljenost. Poslali su je kući, propisali
mirovanje.«
Psihička iscrpljenost. Živčana slabost. U BP-u je bilo stotinu eufemizama za
to stanje, ali svi su znali što to znači. To je značilo da je čovjek ciknuo, pukao,
slomio se. Peggy Rock, koja je bila čvrsta kao i njezino prezime, naprosto se
slomila. Beth je sjedila stišćući čašu. Što će joj još ovaj dan donijeti?
»Vratit će se ona.« Dilly je djelovao posve uvjereno. »To se događa, znaš.
Napetost i naprezanje. Ne zaobilazi ni najbolje mozgove u ovome poslu. Ponekad
upravo oni najbolji najviše i stradaju.«
Sjedili su u tišini i pijuckali.
»Kako se Peter Twinn snalazi?« upita Dilly napokon. »Matematičar, ali dobar
momak. Obećao je da će pustiti moje djevojke da rade onako kako su navikle.«
»Jeste li doista prestali raditi? Ovo ne izgleda...« Beth mahne prema
porukama i trakama koje je odložio sa strane.
»Ne, nisam ispao iz igre. Twinn upravlja svakodnevnim poslovima odjela, ali
i ja dajem svoj doprinos radeći od kuće, gdje me Olive može držati na oku. Radit
ću na porukama i šiframa sve dok me ne iznesu u sanduku.«
Nasmijao se, ali Beth se trgnula kao da ju je netko udario. »Nemojte to
govoriti. Vjerojatno nije tako ozbiljno—«
»Rak limfnog sustava, draga moja. Prvi sam put operiran ’39., malo prije
susreta s poljskim kriptoanalitičarima, dogovorenim kako bismo razmijenili
znanja o Enigmi.« Nasmiješio se. »Čemu takvo tužno lice! Malo odmora,
krstarenje i bit će mi bolje, uvjeren sam.«
Beth nije bila uvjerena. Izgledao je tako bolesno... Kako neprimjereno da
usred rata koji je zahvatio cijeli svijet i u kojemu je toliko njih stradavalo u
bombardiranjima i na bojišnicama, ljudi pate od uobičajenih bolesti. Možda je
također bilo neprimjereno biti toliko pogođen smrtnošću jedne osobe, dok su
svakoga dana umirali mnogi, ali nije si mogla pomoći. Oteo joj se tihi jecaj prije
nego što ga je uspjela zadržati.
Dilly joj pruži maramicu, zatim uzme hrpu poruka i dešifriranih tekstova te
ode do zida knjižnice, očito joj želeći dati malo vremena da se sabere. Pritisne
ploču od hrastovine i ona se otvori - iza nje je bio maleni zidni sef. »Dokle god
200
 Knjige.Club Books

poduzimam potrebne mjere opreza, Travis mi dopušta da nosim kući što god
želim. Poruke koje se prenose mrežama i za koje nitko nema vremena osim
mene.« Spremio je hrpu papira u sef i počeo zatvarati vratašca, a onda je još
jedanput pogledao unutra i iz sefa izvadio lulu mrmljajući: »A tu si se skrivala.«
Zatim je sef zaključao ključem koji je nosio na lancu za džepni sat i zatvorio zidnu
ploču. »Ne smijemo povjerljive podatke ostavljati svud naokolo, čak ni usred
Buckinghamshirea! A sada mi ispričaj kako si razbila GGG.«

201
 Knjige.Club Books

33. poglavlje

BLETCHLEYJSKE BRBLJARIJE, VELJAČA 1942.

_______________________________________________________

K oja nedavno udata BP amazonka u ovome trenutku žuri na sjever u Lake

District, na romantičan vikend sa svojim mužem, piscem ratne poezije?
Spremite svoje primjerke Wordswortha, samo vam BB može savjetovati misli li
još netko da su svi on jezerski pjesnici radije treba naći posao, umjesto da
naklapaju o narcisima...

ab Gray. Zvučalo je poput imena junakinje iz romana sestara Bronte, žene

M koja odvažno korača vrhovima brežuljaka. Jednoga dana, pomislila je Mab,
i ona će koračati brdima; Francis je rekao da od njegove kuće u Coventryju nije
daleko do prirode. Mab je zamišljala kako šeću sunčanom livadom, košara za
piknik njiše se između njih, a Lucy trči oko grmova zlaćanoga bodljikava
štipavca. Što je uopće štipavac? pitala se Mab, djevojka odrasla na londonskom
asfaltu. Bilo kako bilo, zvučalo je živopisno. Odjeljak je bio hladan, pun vojnika
koji su je cijelo vrijeme gnjavili pozivima na piće. Po prozorima vlaka bubnjala
je ledena siva kiša i Mab se pitala je li u Lake Districtu uvijek tako vlažno.
Predložila je da se nađu u Coventryju, ali njezin novopečeni muž bio je pristojno
odlučan. »Radije te ne bih vodio u našu kuću prije nego što se budemo mogli
preseliti onamo za stalno«, rekao joj je prošli tjedan telefonom, kada su uvidjeli
da će potkraj mjeseca moći zajedno provesti punih trideset šest sati. »Kako ti se
čini Keswick? To je maleno mjesto u Lake Districtu.«
Mab je vrtjela zlatni vjenčani prsten oko prstenjaka, još uvijek žaleći što ne
putuje u Coventry. Kada bi imala priliku proći kroz kuću koja će jednoga dana
biti njihov dom, možda bi se osjećala više... udanom.
Bio je tako neobičan, taj limb u kojem su živjeli. Ono impulzivno vjenčanje
u Londonu, rastanak na brzinu sljedeći dan na kolodvoru Euston odakle je Mab
vlakom otputovala natrag u Bletchley s Oslom i Beth, a Francis krenuo na još
jedno putovanje na koje ga je poslalo Ministarstvo vanjskih poslova. Dogovorili
su se da će biti najbolje za nju da se ne seli u London u njegovu unajmljenu
samačku sobu - on je gotovo neprekidno bio u uredu ili na putu, a i Mab je radila
važan posao. »Ionako mi je puno draže da si na sigurnom u Buckinghamshireu

202
 Knjige.Club Books

nego da si u Londonu«, rekao je Francis. »Bombardiranja su sve rjeđa, ali nema

garancije da se Luftwaffe neće ponovno obrušiti na grad.«
Od svadbene noći u Claridge’su nijednu noć nisu proveli zajedno - samo bi
se povremeno našli na čaju ili na ranoj večeri negdje u londonskome predgrađu
ili u zalogajnici na željezničkoj postaji. Mab nikad nije zamišljala da će život
nakon vjenčanja biti manje-više isti kao i prije.
Nimalo neuobičajena situacija, podsjetila je samu sebe. Supružnici diljem
Britanije bili su u istom škripcu: muškarci na bojišnici, žene do grla u poslu
pomažući u obrani zemlje; kad god bi netko dobio dopust, ugrabili bi koji
zajednički vikend. Francis barem nije bio na bojišnici, kao mlađi muškarci -
provodio je dane u uredu i Mab se nije morala brinuti kao Osla, čiji je princ bio
meta njemačkih podmornica na pučini. Samo se moramo strpjeti do kraja rata, a
onda naš bračni život može početi. Tada će živjeti pod istim krovom, Mab će
svojemu mužu ujutro mazati maslac na prepečenac, stvorit će dom u kojem će se
on osjećati ugodno, potrudit će se da bude supruga kojom će se on ponositi.
Kako se to moglo postići na daljinu?
Pisanjem pisama, zaključila je Mab. Veselih, ne predugačkih pisama -
muškarci nisu željeli da ih se preplavi informacijama, samo su htjeli znati da
nekome nedostaju. A on je njoj doista nedostajao. Zato je prvo pismo složila kao
kroj za haljinu: pažljivo, nježno, kao prava supruga, ne očekujući dugačak
odgovor. Bilo je općepoznato da muškarci mrze pisati pisma, a Francis bi jedva
iscijedio iz sebe dvije riječi kada su bili zajedno. Zato je Mab bila zaprepaštena
kada su iz Londona počele stizati debele omotnice.

Draga djevojko, evo da ti tijekom stanke za čaj na brzinu napišem koji

redak. Čaj je ovdje odvratan: sluzav, siv poput vode od pranja suđa u
koju je netko na trenutak umočio uveli list čaja. Ti bi samo podigla svoje
kraljevske obrve na taj prizor i tekućina bi zbrisala iz šalice, i nitko je
više nikad ne bi vidio. Meni nedostaje tvoja hrabrost da se borim
protiv tog hladnog mulja u svojoj šalici pa ga popijem tek
neznatno gunđajući. Nedostaju mi tvoje kraljevske obrve...

Ili: Draga moja vilinska kraljice, kakav dan. Možeš li učiniti da ne sanjam
o njemu? Uvjeren sam da možeš. Kraljica Mab je gospodarica snova, ako
možemo vjerovati Shakespeareu (a komu inače u životu da vjerujemo, ako
ne njemu?). Projuri ove noći mojim usnulim mozgom u svojoj kočiji koju
su napravile vjeverice i učini da snivam o ljubavi. Iako Shakespeare svoju
Mab zove vješticom, to mi se ne čini primjerenom metaforom koju treba
koristiti jedan muž. A možda ti nisi vilinska Mab, već Y Mab Darogan iz
velških legendi - predodređena da poput Sina sudbine protjeraš Engleze
s otoka. Mogu te zamisliti kako visoko podignuta mača predvodiš vojske,
lica prošarana plavom bojom, neustrašiva...
203
 Knjige.Club Books

***
Mab nije znala što da misli. Kako je muškarac koji je govorio kao da mu je
rječnik ograničen poput količine kupona koje su dobivali za kupnju mesa, mogao
pisati tako opširna pisma? Ne samo da je sipao riječi, već je bio duhovit, ironično
zabavan, ćudljiv, nježan... ipak, ona nije bila sigurna da ga razumije išta više nego
prije. Ništa od onoga što je pisao nije se ticalo njega, iako je iz Londona omotnica
stizala skoro svaki drugi dan. Što mu je ona mogla otpisati? Da je nova soba jako
lijepa, nova stanodavka ljubazna, a vrijeme prilično ugodno? O poslu mu
nije smjela pisati, a nije bila darovita poput svojega muža da ispisuje cijele
stranice o svakodnevnim sitnicama. Pokušaj razgovora s Francisom bio je osuđen
da bude jednostran - ali dok je on prilikom susreta bio šutljiv, u razmjeni pisama
ona se osjećala poput mutavca.
Bit će drukčije, govorila je samoj sebi, poslije rata. Kada ne budu pokušavali
biti u braku gotovo isključivo putem pošte.
On ju je čekao na peronu kad je izašla iz vlaka. Stajao je bez šešira, pod
kišobranom s čijeg je ruba tekla kiša. »Nije baš vrijeme kakvom sam se nadao«,
rekao je i poljubio joj nadlanicu u rukavici.
»Znači, ništa od šetnji oko jezera i piknika kraj vode? Pitam se što bismo
mogli raditi?« On se nasmiješio, polako i pažljivo je odmjerivši. Mab se nasmijala
i dotaknula si kosu. »Nadam se da ne izgledam grozno?«
»Ne.« Uzeo je njezin mali putni kofer. »Događa mi se da pomalo zaboravim
kako izgledaš, a onda se svaki put zapanjim kada te ponovno ugledam.«
»I meni je drago - vidjeti te opet«, odgovori mu Mab nemušto. »Ja, ovaj...
dobila sam tvoja pisma.«
»Pišem koješta. Loša navika.«
»Ne, meni se sviđaju... moja su pisma dosadna.«
Hotel je bio u uskoj edvardijanskoj građevini koja je gledala na prostrano
jezero Derwentwater, šibano kišom. Da je bilo sunčano, njihova bi soba djelovala
vedro, ali sada je izgledala sivo i namreškano, kao da je pod vodom. »Možemo
nešto pojesti dolje ako si gladna«, počeo je Francis nakon što su se vrata
zatvorila, ali riječi su nestale napola izgovorene kada je kofer s treskom pao na
pod, a oni pali u čvrst zagrljaj, privučeni jedno drugome poput magneta.
One noći kad su se vjenčali, Mabin novopečeni muž u ustupljenom apartmanu
u Claridge’su upravo je otvarao malu bocu šampanjca kada se ona pojavila u
negližeu. Tako se ukočio da je izgledao kao da je od voska. Jedino je njegovim
širokim i spokojnim licem - koje se po ničemu nije izdvajalo - nešto preletjelo,
neki izraz kratak i neulovljiv, zbog kojega je to lice djelovalo gotovo naočito.
»Dođi ovamo...«, prošaptao je, ispustivši neotvoreni šampanjac iz ruke. Mab mu
se predala cijelim srcem, trudeći se biti topla i nježna pod izgužvanim
plahtama. Dopusti da te usrećim.

204
 Knjige.Club Books

»Pretpostavljam da ti je jasno - da sam ovo radila i prije?« rekla mu je kasnije,

oklijevajući. Mnoge je besane noći provela razmišljajući kako da mu priopći da
nije naivna školarka. Osjećala se krivom što mu to nije rekla prije vjenčanja, ali
strahovito se plašila da će time sve pokvariti. Možda se to još i dogodi - ako je on
krene prekorijevati, govoriti o oštećenoj robi, ona će jednostavno umrijeti. »Ja
nisam laka ženska, Francise. Bila sam samo s jednim—«
»O, draga djevojko. To uopće nije važno«, rekao je pospano, i Mab je zaspala
potpuno se opustivši od olakšanja. Posljednja prepreka bila je savladana... Kasnije
te noći Mab se probudila i ugledala Francisa kako sjedi pokraj prozora u napola
otkopčanoj košulji - jedno okno bilo je otvoreno, noć zimska, ledena, a iz cigarete
među njegovim nepomičnim prstima uzdizao se dim. Dok je gledao u mračne
londonske ulice, njegovo lice izgledalo je toliko odsutno da se Mab istoga časa
uspravila u krevetu, napola snena, napola prestrašena.
»Francise?«
On je polako okrenuo pogled prema njoj i blago se osmjehnuo onim svojim
zagonetnim, pristojnim osmijehom. »Nastavi spavati, prekrasna Mab.«
Njezine pospane uši osluškivale su ne bi li čule sirene za zračnu uzbunu dok
je ponovno tonula u zemlju snova. »Je li sve u redu?«
»Jest, samo svijet nije«, učinilo joj se da je rekao.
Jesi li to doista rekao? pitala se Mab sada, ispreplevši ruke oko njegova vrata.
Poznajem li ja tebe uopće?
Pa, ovo je sigurno dobar način da ga bolje upozna. Počela ga je voditi prema
postelji, kao tada u Claridge’su, ali Francis je ovoga puta zaustavi. Primio ju je za
ruke i okrenuo joj dlanove prema gore, kao da nikad nije vidio ništa ljepše.
Podigao ih je, spustio glavu, poljubio jedan pa drugi dlan, zatim je rukama primio
njezino lice i uputio joj jedan od onih dugih pogleda koji je prodirao gotovo do
srži njezinih kostiju. Mab ga nije mogla izdržati; pogledala je u stranu i spustila
svoje usne na njegove kako bi on zatvorio oči. Ljubio ju je i prolazio prstima
kroz njezinu kosu, preko njezinih ramena, pokretima laganim poput pera polako
joj je milovao kralježnicu, pronalazeći i druga mjesta osim njezinih usana na koje
je utiskivao poljupce dok su skidali sa sebe odjeću. Očito nije osjećao nelagodu
što ona mora sagnuti glavu kako bi ga poljubila.
»Savršene si visine«, mrmljao je u njezine grudi. Mutna svjetlost prelila se
preko njegovih širokih ramena kada mu je košulja skliznula na njezinu haljinu na
podu, a za njom i njezini kombine i najlonke, pa njegove naramenice i hlače.
»Pričekaj samo trenutak—« Mab se iznenada sjetila. Odmaknula se od njega
i posegnula za torbicom. »Prvo moram nešto učiniti.«
Bez daljnjih objašnjenja pokazala mu je svoju malenu vrećicu u kojoj je bila
gumena kapica koja je štitila od trudnoće. Osjetila je da je porumenjela. Tijekom
prve bračne noći namjestila ju je nakon što je skinula vjenčanicu; nešto kasnije -
dok je on u novčaniku tražio paketić kondoma - ona je samo promrmljala: Nema,

205
 Knjige.Club Books

potrebe, bila sam kod liječnika i on mi je dao, ma znaš... On se tada nasmiješio,

odložio novčanik i to je bilo to. Ali sada se ona morala odvojiti od njega,
ponijeti torbicu u kupaonicu i petljati s kapicom dok je sat u sobi otkucavao. Kako
je to samo bilo nezgodno! Vratila se u sobu gola, pomalo posramljena, svjesna da
je crvena u licu.
»Predivna Mab.« Njezin muž uopće nije djelovao kao da mu je nelagodno
dok ju je ponovno, ne žureći se, zagrlio. Bio je snažan, tamnoput, krupan -
izgledao je poput muškaraca koji rade na farmi, nimalo nalik na one koji šeću
hodnicima Ministarstva vanjskih poslova. Nasmiješio se i prešao rukom po
njezinoj dugačkoj, blijedoj nozi. »Kako je jedan ovakav velški poni poput mene
uspio osvojiti ovako rasnu dugonogu ždrebicu?« rekao je ljubeći joj ramena.
Mab je uvijek mislila da muževi žele da sve bude ćudoredno - da se obavlja u
mraku, pod pokrivačem; sjećala se ritmičnog stenjanja koje je noću dopiralo kroz
tanke zidove dok je njezin otac još uvijek bio kod kuće. Nakon vjenčanja,
apartman u Claridge’su bio je pun sjena, okupan svjetlošću svijeća, i Francis se
nije pobunio kada se Mab uvukla pod plahte; on joj se pridružio i bez riječi je
privukao k sebi. Sada je ispružio ruku i upalio svjetlo, a kada se Mab uvukla pod
plahte, on ih je odmaknuo. »Daj da te gledam«, prošaptao je.
Ne, gotovo je rekla Mab. Nije znala zašto je zbog toga osjećala nelagodu; sva
se naježila, željela se sakriti, privući ga bliže i nastaviti što su počeli. Nije voljela
biti naga, nije voljela da je netko gleda. Možda je djelić tih misli bljesnuo u
njezinu pogledu jer se on, umjesto da legne preko nje, okrenuo na bok i privukao
je k sebi, tako da je leđima bila čvrsto naslonjena na njegova prsa. »... Zar tako?«
Mab je zatečeno upitala. Sinulo joj je da, kao netko tko je cimericama objašnjavao
o onim stvarima, zapravo dosta toga ni sama ne zna.
Francis poljubi udubinu između njezinih lopatica. »Da, tako.« Lagano je
rukom prelazio preko njezinih leđa, očito osjećajući da se Mab ne uspijeva opustiti
jer ga nije mogla vidjeti. »Vjeruj mi«, rekao je.
Ja zapravo ne vjerujem nikome, pomislila je Mab nevoljko. Kakva hladna,
mrska misao dok leži u postelji s vlastitim mužem koji joj nikada nije dao povoda
da s njim bude na oprezu. Ali nije si mogla pomoći. Osjetila je kako se ukočila u
njegovu naručju, nije to mogla spriječiti, ali on je samo usporio i naslonio usne na
udubinu iza njezina uha. Jednom ju je širokom rukom privijao uz prsa, a drugom
je polako milovao po cijelome tijelu. Nije prestao sve dok joj se napeti mišići nisu
opustih, a zatim ju je milovao još polaganije sve dok joj se mišići nisu počeli
ponovno zatezati, ali sada iz posve drugog razloga. Mab se ugrizla za usnu kada
je njegova ruka prešla preko njezina trbuha. »Vjeruj mi«, šapnuo joj je ponovno
na uho. Mab je vidjela kako se niz prozorsko staklo slijeva kiša i baca mreškaste
sjene na njegovu ruku koja je klizila prema dolje. Još niže. »Opusti se...«
Milovao ju je polako i ona se svakim dodirom sve više prepuštala. Snažno je izvila
leđa prema njemu, čvrsto zatvorila oči, a on ju je još jače privio na svoja prsa,
prikovao za postelju, sputavši je nevidljivim sponama.

206
 Knjige.Club Books

»Držim te«, šapnuo je dok su joj drhtaji prolazili tijelom. Osjećala je njegove
usne na potiljku. Otvorila je oči, mlitava i ošamućena, pokušavajući se okrenuti,
povući ga na sebe, ali on ju je samo čvršće zagrlio. Koljena su mu bila u
udubinama njezinih koljena, ramena naslonjena na njezina ramena - kada je
svaki djelić njezina tijela bio prislonjen uz njegovo, ušao je u nju. Mab je nejasno
čula kako bubnja kiša dok su se pripijeni kao žlica uz žlicu njihali u istome ritmu.
Čvrsto ga je uhvatila za ruke, kao da joj od toga život ovisi. Odgovorio je stiskom
prstiju dok su im se tijela stapala. Poslije se nije odmaknuo od nje, samo
je oslobodio jednu ruku kako bi ih pokrio, omatajući rub toploga pokrivača oko
njezinih ramena. Mab je zaustila da nešto kaže, ah nije bila sigurna što - Što misliš,
jesmo li propustili večeru? Bože, kako pada kiša! - ali na svoj užas, odjednom je
briznula u plač. Ni sama nije znala zašto.
Francis joj je prošao rukom kroz kosu, okrenuo joj glavu i naslonio je na svoje
rame. Poljubio joj je mokre vjeđe, jednu za drugom. »Možeš mi vjerovati, Mab«,
rekao je vrlo tiho.
Ležala je nijema, mlitava tijela, kao bez kostiju. Suze su joj se i dalje slijevale
niz lice, i ona pomisli: Možda bih mogla.
Ali kada se probudila u tri u noći, u gluhoj tami, njegova polovica postelje
bila je prazna. Ponovno je sjedio pokraj prozora u razdrljenoj košulji, zagledan u
noć.

KADA SE UJUTRO probudila, na jastuku pokraj sebe pronašla je poruku.

Najdraža Mab, napisao je Francis. U zoru sam otišao u šetnju. Da, po kiši -
već vidim kako dižeš obrve. Doista ih je podigla. Uvijek mi treba šetnja kad se
završi noć, kakvo god bilo vrijeme, a ti si spavala tako čvrsto da te nisam imao
srca buditi. Usput budi rečeno - hrčeš. Tako dražesno. Napuni kadu i uživaj, a ja
ću odozdo donijeti tost. - F.
U post scriptumu je pisalo: Ako ne želiš, neću te pitati kako se on zove, ali
pretpostavljam da te je nekako povrijedio.
Mab je oklijevala, pokušala se othrvati impulzivnoj želji da sve zaniječe i tu
temu ostavi zakopanu duboko u sebi. Nikad i ni s kim nije razgovarala o Geoffu
Irvingu, o njegovim groznim prijateljima ili o onoj strašnoj noći. Je li bilo tako
očito da je netko...
Da, možda je bilo. Muškarcu kojemu je bilo dovoljno stalo i koji je imao želju
to vidjeti.
Ipak, nije bila sigurna da je u stanju to prevaliti preko usana.
Možda neću morati, pomislila je gledajući u hrpu papira s hotelskim logom.
Dragi Francise - još uvijek se nije usudila napisati mili; nije joj se činilo
prirodnim. Dugo je oklijevala i napokon napisala:

207
 Knjige.Club Books

Da, povrijedio me je.

I ne hrčem. - M.

Upravo je prala kosu u kupaonici kada je kroz zatvorena vrata čula da se

vratio. Po šuškanju papira shvatila je da otvara poruku; sjedila je u kadi obgrlivši
koljena, dok joj se voda slijevala niz gola leđa.
Trenutak kasnije gurnuo je presavijeni komadić papira ispod kupaonskih
vrata. Ispružila je ruku preko okrnjenih crno-bijelih pločica i dohvatila poruku.

To sam si i mislio. Neću to više spominjati ako ne želiš.

Da, hrčeš. Ali vrlo damski. Tako bi hrkala Jane Eyre. - F.

Mab se nasmiješi. Izašla je iz kade i omotala se ručnikom. - Obrisala je ruke,

prekopala po toaletnoj torbici i pronašla olovku za obrve. Kozmetika je bila
previše dragocjena da bi je se olako trošilo, ali nije mogla odoljeti da mu ne napiše
odgovor i gurne ga ispod vrata, dok joj je srce tuklo kao ludo.

Sada me još pokušavaš impresionirati knjigama koje nisi

pročitao.
Nikad u životu nisam srela muškarca koji je pročitao roman neke
od sestara Bronte.

Ne bi vjerovao kako dečki iz Ludoga klobučara gunđaju u vezi s

Jane Eyre. - M.

Čula je kako je otpuhnuo s druge strane vrata. Polako je ručnikom osušila

kosu i ponovno namjestila svoje maleno kontracepcijske pomagalo. Srce joj je
poskočilo kad se pojavio komad papira.

Doista sam pročitao Jane Eyre. Želiš li jednoga dana imati psa
po imenu Pilot, kao gospodin Rochester? - F.

Da. - M.

Izašla je iz kupaonice omotana ručnikom. Francis je bio nagnut nad pisaćim

stolom i nešto pisao pokraj pladnja s tostom koji se hladio. Ovratnik mu je bio
otkopčan, a kapljice kiše blistale su mu u kosi. Digao je pogled, nasmiješio se i
ispustio nalivpero u isto vrijeme kad je Mab pustila ručnik da padne na pod.
Ponovno su se našli u zagrljaju. Još uvijek su se ljubili kada ju je on podigao na

208
 Knjige.Club Books

rub stola - Mab je nešto progunđala, osjećajući se nezgrapno i nesigurno tako

daleko od postelje. Morala se čvrsto primiti za njega rukama oko vrata, dok mu je
ovijala noge oko pasa.
»Držim te,« šaputao joj je na uho, »pomiči se koliko želiš, neću dopustiti da
padneš.« Mab se čvrsto priljubila uz njega, ispreplevši svoje udove oko njegovih
poput loze. On ju je čvrsto držao ispod bokova i na kraju je toliko drhtala da je
jedva mogla stajati na nogama. Francis je djelovao pokajnički, dodirujući crvenu
mrlju na njezinim grudima. Protrljao je svoju jednodnevnu bradu i rekao: »Nisam
se brijao jutros. Navika neoženjena muškarca - morat ću se bolje potruditi.«
Stajao je u kupaonici nagnut nad umivaonikom, bosonog, u hlačama koje su
pridržavale naramenice, i sapunao lice. Mab je zatvorila vrata samo kako bi mogla
gurnuti cedulju ispod njih. Čula ga je kako ju otvara.

Ručak?

Prvi put otkako je upoznala Francisa Graya čula ga je kako se smije.

SLJEDEĆI DAN PONOVNO je bila u vlaku. Kiša je padala cijeli vikend i Mab nije
nogom kročila iz sobe. Jela je obroke koje je pripremala povučena gazdarica i
koje je Francis odozdo donosio na pladnju, pročitala je polovicu knjige Kome
zvono zvoni (štivo koje su sljedeći tjedan odabrali za čajanku, jer nitko od
muškaraca - osim, čini se, njezina muža - nije želio čitati Jane Eyre) dok je Francis
bio u jutarnjoj šetnji, vodila je ljubav s njim čim bi se vratio, nakon čega su si
dodavali ceduljice kao da se natječu tko će izgovoriti manje i napisati što više
riječi, a onda bi ponovno vodili ljubav. On je na peronu šutio. Samo je na kraju
podigao njezine ruke, okrenuo ih i poljubio oba dlana.
»Ne vraćaš se u London?« napokon je upitala Mab.
»Imam prvo nekog posla u Leedsu.« Nasmiješi se, jedva primjetno. »Vidjet
ćemo se kada se zvijezde poklope za još jedan vikend, dražesna djevojko.« Tko
zna kada će to ponovno biti. Mab ga je strastveno poljubila, ne shvaćajući osjeća
li olakšanje ili uznemirenost. Nikada prije nije se osjećala tako ogoljeno - dio nje
veselio se pri pomisli na frenetičan radni ritam BP-a, na ponoćne šalice Ovaltinea;
ondje nije bilo ničeg neočekivanog što ju je moglo izbaciti iz tračnica. No dio nje
želio je ostati s tihim mužem i vidjeti kamo to vodi.
Tek kada se smjestila u odjeljku, pronašla je pismo koje joj je Francis
neprimjetno ubacio u džep kaputa.

Najdraža djevojko, ti spavaš dok ja ovo pišem. Pitaš se zašto ja svake noći
sjedim i pušim zagledan kroz prozor, zar ne? Istina je da nisam spavao
dulje od četiri sata u komadu otkako sam se ‘19. vratio iz rovova. Znao
sam se bacakati i vikati, imao sam halucinacije, košmare - no tijekom
209
 Knjige.Club Books

godina otkrio sam da mi cigareta i otvoren prozor najviše pomažu, a

zatim i šetnja kako bih razbistrio misli. To me ne uspijeva sasvim smiriti,
jer za to sam previše načet, ali barem sam dovoljno pribran da izguram
dan i ne puknem po šavovima.
Eto - sada znaš. To te je mučilo, zar ne? - F.

Mab nasloni glavu na sjedalo, trepćući, pitajući se poznaje li ikojeg drugog

muškarca koji bi jednostavno priznao tako nešto. Prema njezinu iskustvu,
muškarci su ili poricali takve stvari ili bi, ako su već bili primorani, govorili o
njima grubo se šaleći ili sliježući ramenima.
Gledala je kako pljušti kiša i šiba tračnice na dugačkome zavoju ispred. Još
uvijek je imala osjećaj da je naga, premda je bila umotana u kaput s rukavicama
na rukama i daleko od njega. Prije nego što je taj osjećaj izblijedio i njezin je
zaštitni zid ponovno opasao, dohvatila je nalivpero iz torbice.
Njegovo ime nije važno, napisala je na komadiću papira. Usta su joj bila
potpuno suha. Mislila sam da ga volim. Opisala je cijelu priču s Geoffreyjem
Irvingom i njegovim prijateljima, sa svim ružnim detaljima. Stavila je list papira
u omotnicu, adresirala pismo na Francisov londonski pansion i zalijepila ga
prije nego što se stigla predomisliti.
Možeš mi vjerovati, Mab.
Nadam se. Ubacila je pismo u najbliži sandučić kad je presjedala u drugi vlak,
dok joj je srce tuklo kao ludo. Nemoj me više pitati o mojim tajnama, Francise.
Jer posljednju tajnu ti ne mogu reći.

210
 Knjige.Club Books

34. poglavlje

BLETCHLEYJSKE BRBLJARIJE, OŽUJAK 1942.

____________________________________________________

N e viđamo svakoga dana viceadmirala u BP-u, ali načelnik stožera združenih

operacija iznenada se pojavio u obilasku. Zar nije smisao ovakvog objekta
upravo u tome da članovi vrhovnoga zapovjedništva ne mogu svratiti kad god im
se prohtije? Zapovjednik Travis izgledao je kao da je progutao moljca...

jače Dickie, što ćeš ti ovdje?« ispalila je Osla i naglo ustala od stola za
U prevoditelje. Nije došao samo ujak Dickie, već i cijela pratnja u kojoj je bilo
više pripadnika pomorskih snaga i nekoliko očito napetih zaposlenika BP-a koji
su se za njim nagurali u prostoriju.
»Znao sam da ću tu pronaći svoja dva najdraža kumčeta.« Viceadmiral je sav
ozaren gledao Oslu i Sally Norton, koje su stajale jednako ukočeno kao i svi ostali,
ali ne toliko da zaborave žurno okrenuti papire koje su imale pred sobom. »Mislio
sam provjeriti kako ste. Možda mi usput pokažete registar s unakrsnim
referencama...«
Osla je iza svojega krsnog kuma primijetila stroge, ljutite poglede službenika
BP-a. Ma krasno; zapovjednik Travis totalno će poludjeti. Pokušala se diskretno
udaljiti kad je Sally lordu Mountbattenu krenula pokazati odjel gospođice
Senyard, ali krsni kum je primi za ruku kad je svita krenula dalje kroz baraku 4.
»Samo nastavi paziti na onoga mog nestašnog nećaka! Philip se uvali u
svakojake nevolje kad mu nisi blizu. Prošli je vikend razbio moj Vauxhall
utrkujući se s Davidom Milfordom Havenom. Momak oplovi cijelo Sredozemlje
gdje po njemu pucaju, a onda prvu ranu zadobije u Londonu tijekom
zamračenja...«
Osla se poslušno smješkala dok je pomorsko izaslanstvo razgledavalo njihove
prostorije, a onda polako krenuše van. Razvedrilo se nakon što je kiša koja je
padala od jutra prestala, pa je puno radoznalih dešifranata na trenutak izašlo van
da vide posjetitelja u odori sa zlatnim epoletama i vrpcama. »Iako, nakon
Churchilla, koliko čovjek može biti uzbuđen zbog posjeta običnog admirala?«
čula je Gilesa kako govori dok se polako približavao iz smjera barake 6.

211
 Knjige.Club Books

»Sad smo gotove«, rekla je Sally tiho, stojeći pokraj Osle. »Travis će dati da
nas objese, da nam izvade utrobu i raščetvore nas.«
»Ne govori gluposti. Nismo krive što se ujak Dickie pojavio nenajavljeno.«
»Ne smiju vikati na viceadmirala pa će vikati na nas, vidjet ćeš.«
»Nemam namjeru čekati da se to dogodi. Imam posla.« Osla je otpratila
svojega krsnog kuma do glavne zgrade pa se kroz gomile ljudi koji su se uokolo
vrzmali probila do barake 4. Bože, u Parku je bilo sve više ljudi, svaki tjedan sve
više novaka. Dečki iz Oxforda, tajnice, prodavačice, pripadnici oružanih snaga
koji su zbog ranjavanja udaljeni iz aktivne službe...
Baraka 4 bila je gotovo prazna. Osoblje se tek trebalo vratiti nakon što ih je
pomorsko izaslanstvo prekinulo u poslu. Osla je ušla u mračnu baraku, još uvijek
zaslijepljena jarkim suncem koje je vani sjalo. Kada je podigla ruku iznad očiju,
na trenutak joj se učinilo da vidi kako se nešto miče - nečiji sako ili suknja brzo su
nestali iz prostorije.
»Ima li koga?« zbunjeno je viknula. U baraci su ljudi neprekidno hodali
između prostorija, ali obično bi nešto gunđali, zveckali šalicama za čaj, nisu se
šuljali. Nisu pokušavali neopaženo skliznuti van, kao da se trude da ih nitko ne
vidi.
Osla je krenula pogledati ima li koga i ušla u prostoriju koju su od šale zvali
Gnijezdom debitantica. Ono što su nekoć bile uredne police gospođice Senyard,
s kutijama punim spisa, sada je pretvoreno u pravu arhivu s redovima kutija
naslaganih u visinu, u kojima je sve bilo zapisano, svi podaci do najsitnijih
pojedinosti unakrsno korelirani... ali na dvjema kutijama s indeksiranim
izvješćima poklopci nisu bili do kraja zatvoreni, kao da je netko u žurbi kopao po
njima. Vjerojatno osoba koja je službenim putem tražila pristup informacijama,
rekla je samoj sebi. Svejedno je pošla provjeriti ima li koga u ostalim sobama. U
njezinu odjelu sve je bilo na svome mjestu; ured gospodina Bircha bio je
zaključan... A onda joj se učinilo da čuje kako je netko zakoračio - tiho škriputanje
kožnate cipele na linoleumu - pa se vratila natrag kroz cijelu baraku.
Izlazna vrata još su se uvijek lagano njihala. Osla je izašla van i naglo zastala.
Na puteljku između barake 4 i glavne zgrade i dalje je bilo mnoštvo ljudi, ne samo
dešifranata već i pomoćnika u pratnji ujaka Dickieja. Tko god se upravo iskrao iz
barake, već je mogao biti bilo gdje u toj gomili. A ona nije imala predodžbu koga
traži i je li rub nečije odjeće koji je nakratko ugledala bila suknja ili muški sako.
Vjerojatno se nije radilo ni o čemu zloslutnom, zaključi Osla nakon kraćega
razmišljanja. Možda je neka djevojka iz arhive otrčala baciti pogled na visoke
dužnosnike i u žurbi ostavila kutije otvorene. Osla se polako vratila unutra i
pregledala kutije na kojima su poklopci stajali ukoso. Stotine kartica s bilješkama;
bilo je nemoguće procijeniti nedostaje li nešto. Vjerojatno je sve bilo na svojemu
mjestu.

212
 Knjige.Club Books

Ali sjetila se vlastitih riječi od prije svega nekoliko tjedana kada je pokušavala
dokazati Travisu: Kako bi lako bilo prošvercati poruke iz BP-a... ništa lakše nego
strpati komadić papira u grudnjak dok svi zijevaju u noćnoj smjeni.
Ili im je pažnja zaokupljena visokim gostima iz Admiraliteta.
Netko je bio ondje. Osla je duboko udahnula da se smiri, osjećajući kako joj
trnci prolaze potiljkom. Osjetila je miris koji joj je škakljao sjećanje, poznat ali
neuhvatljiv. Nečija kolonjska voda, parfem? Ponovno je udahnula, ali prostorija
je bila zasićena mirisom peći na ugljen koji se miješao s mirisom jutrošnje kiše
i Odo-Ro-No dezodoransa koji je neka od djevojaka nanijela ispod pazuha toga
jutra. Kakav god miris bio zbog kojega se Osla naježila, više se nije osjećao.
Umišljaš koješta, rekla je samoj sebi. Ali čim se službeni automobil s ujakom
Dickiejem udaljio, tiho predući, otišla je do zapovjednika Travisa. Pred njegovim
je radnim stolom zatekla Sally koja se u suzama zaklinjala da svojemu krsnom
kumu nikada nije rekla ni riječi o Pomorskom odjelu.
Prije nego što je Osla uspjela spomenuti da je netko možda kopao po kutijama
u arhivi, i ona je dobila ljutitu opomenu. »Lord Mountbatten možda je i upoznat
s određenim informacijama o Bletchley Parku, ali ako ste mu vi ili gospođica
Norton odale bilo kakve pojedinosti o vašem radu—«
»Nismo.« Na trenutak se Osli učinilo da postoji opasnost da je otpuste, i to s
posla koji se toliko trudila dobiti. Sally je ridala, a Osla se jedva suzdržavala da i
ona ne zaplače.
»Dobro.« Travis je zvučao osorno, ali ponudi rupčić Sally. »Vjerujem vam,
mlade dame. Smjesta obrišite suze.«
»Gospodine, ako smijem, prijavila bih još jednu stvar...« počela je Osla i
zastala. Što je zapravo vidjela? Rub nečije suknje ili sakoa, kutiju koju netko nije
dobro zatvorio... Možda joj se samo učinilo da je osjetila poznati miris... a Travis
je već bio uzrujan. Želiš li izgledati kao bedasta djevojka podložna histeriji?
»Gospođice Kendall?«
»Nema veze, gospodine. Ništa važno.«

213
 Knjige.Club Books

35. poglavlje

BLETCHLEYJSKE BRBLJARIJE, TRAVANJ 1942.

_______________________________________________

B araka 8, u čemu je pobogu problem? Svi izgledate kao da niste spavali još
otkako su Jenkiji bili »oni vražji kolonijalni izrabljivači«, a ne saveznici. BB
naravno nema pojma što se ondje kod vas događa, ali izađite malo na sunce i
popijte koji džin prije nego što se svi srušite.

udi klobučari već su gotovo dvije godine jednom mjesečno održavali čajanke,
L ali, koliko se Beth mogla sjetiti, bio je to prvi put da je zamalo došlo do
tučnjave.
»Zameo ih vjetar je bezvezna knjiga«, ispalio je Harry.
»Kako se usuđuješ?« Osla se počela smijati. »Ta je knjiga apsolutno
fantastična.«
»Preduga je«, požalio se Giles. Izležavao se, a glavu mu je skrivao pretjerano
ukrašeni šešir. »Osamsto stranica...«
Stigao je i travanj, blag i ugodan, pa su sastanak odlučili održati vani, na
travnjaku ispred glavne zgrade. Djevojke su sjedile na svojim kaputima, a
muškarci su ležali na travi, oslonjeni na laktove. Beth je stigla nešto kasnije,
nakon posjete Dillyju, i uskoro požalila što je uopće došla - Harry je bio svadljiv
i njegovo se neraspoloženje počelo širiti i među drugima.
»Kakvo smeće.« Bacio je knjigu posred kruga u kojem su se okupili.
»Sve te gluposti o sretnim i zahvalnim robovima - vjeruje li itko u to?«
»Scarlett vjeruje jer je tako odgojena«, istaknula je Mab. »A mi uglavnom
dobivamo njezinu točku gledišta; ne možemo vidjeti ono što ona ne vidi.«
Harry odlomi komadić kruha s tanjura. Smršavio je, primijeti Beth, njegove
velike šake lagano su se tresle. Trudila se više obraćati pažnju na svoje prijatelje
otkako je shvatila koliko je pogriješila ne primijetivši da se Dillyju zdravlje
pogoršalo. »Scarlett ne zaslužuje biti junakinja«, nastavio je Harry. »Ona je jedna
sebična krava.«
»Suglasan sam«, zijevnuo je Giles. »Potpuno je nemilosrdna.«

214
 Knjige.Club Books

Mab je zakolutala očima. »Sačuvaj Bože da žene u romanima ne budu plahe

kao srne—«
»Sačuvaj Bože da žene u stvarnome životu ne budu plahe kao srne.« Osline
tamne kovrče mrsio je vjetar. »Život u ratom zahvaćenome području nije mačji
kašalj. Svi smo puno čvršći nego prije nekoliko godina, a Nijemci nisu zapalili
naše kuće kao što su Jenkiji zapalili Taru. Zašto Scarlett ne bi bila nemilosrdna?«
»Navodno obožava Mammy, ali nijedanput ju nije nazvala imenom, možda
čak ni ne zna da ona ima ime«, počeo je Harry.
»Ti to nekako previše uzimaš k srcu, rekao bih«, dometnuo je Giles razvlačeći
riječi.
»Možda bi i ti to shvatio pomalo osobno, da te punac u lice pita imaš li crnačke
krvi«, odbrusio mu je Harry.
»Knjiga ima mana«, pokušala je Beth pronaći neku sredinu. »Ali meni se
Scarlett sviđa. Ne sjećam se kada je junakinja nekoga romana bila dobra u
matematici, znala s brojevima...«
Ali Harry i Giles i dalje su se prepirali, ne obraćajući pažnju na ono što su
govorili ostali. »Malo si osjetljiv, zar ne?« rekao je Giles. »Nauči se smijati,
Harry. Osim što ti je koža tamna, mogla bi biti i malo deblja.«
Harry je u tren oka zgrabio Gilesa za ovratnik i gotovo ga sasvim podignuo s
trave. Beth se ukočila kada je vidjela kako mu se prsti stežu u šaku, ali Mab ga je
zgrabila za lakat prije nego što je uspio uputiti udarac. »Ne ovdje, gdje vas može
vidjeti zapovjednik Travis«, rekla je oštro. »On nema milosti ni prema kome,
otkako su ona dva dešifrirana teksta nestala iz barake 3. Otpustio je dvije žene iz
Sobe za dešifriranje samo zato što su na postaji prepričavale tračeve o BP-u, a
sada ćete se vas dvojica potući ovdje, gdje vas on može vidjeti iz svojega ureda?«
Harry spusti ruku. Po ukočenom izrazu njegova lica vidjelo se da je bijesan.
Giles je pak izgledao skrušeno. »Oprosti, stari. Nisam mislio ništa loše.«
Ispružio je kutiju Gitanesa i ponudio ga cigaretom. »Mir?«
»Jebi se«, rekao je odlučno Harry. Ljutito je skočio na noge i odjurio niz
obalu.
»Očito je da za idući mjesec trebamo izabrati neku manje kontroverznu
knjigu«, rekla je Osla, pokušavajući popraviti atmosferu. »Kako vam se čini
Malena princeza?«
Mab se okrenula prema Gilesu i žestoko ga napala. Pridružilo joj se još
nekoliko kolega, neki su ga branili, a neki se raspravljali s njim. Beth je ustala i
krenula za Harryjem.
On se spustio do jezera i sjedio s laktovima na koljenima. Kratko je pogledao
Beth kada je sjela pokraj njega, a zatim je pogled skrenuo u stranu.
»Žao mi je što ga nisam udario«, rekao je.

215
 Knjige.Club Books

»Znam da nije riječ samo o onome što je Giles rekao«, odgovori mu Beth.
Nije bila vješta u tješenju ljudi, ali Harryja je razumjela nešto bolje nego ostali,
zato je osjećala da mora pokušati. Kad s nekim dijeliš radni stol četrdeset osam
sati, dešifrirajući bojne planove, uspiješ ga upoznati. »Problemi na poslu? Ili se
nešto događa kod kuće?«
»Šezdeset četiri dana«, rekao je Harry.
»Što?«
»Šezdeset četiri jebena dana ne uspijevamo dešifrirati poruke njemačkih
podmornica.« Harry je pogleda umornim očima. »Admiral Dönitz naredio je da
se promijeni ključ za šifru kojom se služe podmornice, druga plovila zadržala su
stare ključeve, i...« pucnuo je prstima, »... mi otada tapkamo u mraku.«
»Ne bi mi smio to govoriti...« Ona se lecnula.
»Ti ne znaš o kojim je ključevima riječ, ne znaš pojedinosti. Uostalom, pola
BP-a vjerojatno je već shvatilo što se događa. Dovoljno je baciti jedan pogled na
proklete novine i svi mogu vidjeti koliko je brodova potopljeno u posljednja
šezdeset četiri dana.«
Harry je bijesno čupao cijele rukoveti trave. »Odsječeni smo, a ja nemam
pojma kako da se vratimo u igru.«
»Već ćeš ti to uspjeti savladati.« Sjetila se kako je sve one mjesece razbijala
glavu zbog Abwehrove Enigme. »Trebalo mi je pola godine da razbijem ovu
posljednju šifru.«
»Ali nemamo niti jednu ‘pretpostavku’. S promjenom ključa ostali smo
praznih ruku. Samo sjedimo ondje, iz dana u dan, iz noći u noć, pokušavajući
barem odškrinuti vrata, ali bezuspješno. Šezdeset četiri prokleta dana bez
rezultata, - gubim razum zbog toga, Beth. Izluđuje me kada vidim kako
pristižu sve te poruke, ti vražji nizovi od po pet slova, noć-dan, noć-dan, noć-dan.
Nikad ne prestaje. Čak i dok spavam, samo se nižu...« Glas mu je zadrhtao.
Ovo će ga slomiti, pomislila je sa zebnjom Beth. Propustila je to primijetiti
kada se događalo s Peggy, ali u ovome slučaju bilo je tako očigledno. Harry je bio
na rubu da pukne, a Beth nije imala pojma što da učini. Dopusti mi da ti
pomognem, željela mu je reći - možda bi je ISK mogao poslati kao ispomoć u
baraku 8, kao što su oni poslali Harryja da im pomogne tijekom Matapanske krize.
Ali ISK si to nije mogao priuštiti jer više nije bilo Dillyja, a ni Peggy se još
nije bila oporavila od upale plućne maramice. Nitko nije umio tako brzo razbijati
poruke Abwehra kao Beth. »Samo tako nastavi«, rekao joj je Dilly onoga
poslijepodneva. »Obavijestili su me da su pomoću informacije koje smo dobili
dešifrirajući poruke sa špijunske Enigme, uspjeli dobiti izvrstan uvid u operacije
Abwehra,, a MI-5 ima pod kontrolom sve njemačke špijune koji djeluju u
Britaniji.« Ne bi mogli nastaviti biti tako uspješni kada Dillyjev odjel ne bi stizao
tom brzinom dešifrirati poruke Abwehra.
»Voljela bih da mogu pomoći«, rekla mu je naposljetku. »Žao mi je.«

216
 Knjige.Club Books

»Ne znam što bih dao da možemo raditi zajedno, ali ni to ne bi pomoglo.
Nama ne treba više mozgova, već informacija kako da prodremo unutra. Jedan
pogled na šifrarnik za vremenske izvještaje kojim se služe njemačke podmornice,
da vidimo kako su promijenili metode...« Naglo je udahnuo i Beth primijeti da mu
se ona ogromna ramena tresu. »Treba nam vražje čudo, Beth, jer konvoji bi trebali
početi stizati iz Amerike, dovoziti pomoć kojoj se tako prokleto veselimo još
otkako su u prosincu ušli u rat. Kako sada stvari stoje, ti će brodovi biti lake mete.
Tisuće i tisuće—«
Ramena su mu se ponovno tresla. Naglo se okrenuo na drugu stranu, legao na
travu i prekrio laktom oči; prsni mu se koš nadimao i spuštao poput mijeha. Beth
je nepomično sjedila, očajnički razmišljajući što da mu kaže.
»Jesam li ti ikad pričala«, napokon je počela, »o najsmješnijoj poruci s
Enigme koju sam razbila?«
»Ne.« Glas mu je zvučao promuklo. »Ispričaj mi, molim te.«
»Talijanska pomorska Enigma... stari podaci, ništa što ne bi smio čuti.« I Beth
je legla na travu, naslonivši se ramenom na Harryjevo rame. Gledala je u
beskrajno nebo, ne u njega. »Čim sam uzela poruku, bilo mi je jasno da je nešto
čudno. Trenutak kasnije već sam shvatila na čitavoj stranici nije bilo niti
jednog slova L. Sva ostala slova abecede bila su tu, samo ne L. Budući da uređaj
ne može šifrirati slovo u to isto slovo...«
Čekala je. On je podigao lakat i ruku spustio na travu.
»Točno«, rekla je, kao da je on nešto prokomentirao.
»Operateru su očito rekli da pošalje lažnu poruku, onako kako su običavali
raditi nakon promjene rasporeda spojeva. Neke nevažne gluposti. Ali on se čak
nije ni potrudio nešto izmisliti. Samo je ispisao cijelu stranicu pritišćući tipku sa
slovom L, a uređaj je izbacio poruku u kojoj su bila sva slova, osim L. I tako
sam dobila najduži i najbolji pretpostavljeni sadržaj o kakvom čovjek može samo
sanjati. Cijelu stranicu ispunjenu samo slovom L.«
»Isuse.« Harryjev glas i dalje je bio promukao, ali ramena mu se više nisu
tresla. »Koja budala. Vjerojatno je kasno noću zapalio cigaretu i pomislio: Ma
kvragu i pravila.«
»Stiskao je jedno L za drugim, vjerojatno razmišljajući o svojoj djevojci«,
složila se Beth. »Ponekad uspijem pronaći i postavke rotora pomoću imena
njihovih djevojaka. Jedan operater na Balkanu više je puta namještao uređaj s
četiri rotora koristeći se kombinacijom R-O-S-A. Drugi operater u
istome području također je koristio R-O-S-A. Stalno smo se u odjelu pitali je li
riječ o istoj Rosi.«
»Nije baš pristojno od nje što ih je vukla za nos.«
»Ženi čija je jedina opcija da bira između dvojice fašističkih radiooperatera
negdje na Balkanu, nedostatak pristojnosti nije jedini problem.«
»Istina.« Harry okrene glavu i pogleda Beth.
217
 Knjige.Club Books

Beth mu uzvrati pogled. »Pronaći ćeš i ti svoje slovo L«, utješno će ona.
»Kad-tad.«
»Ako ga ne pronađem, gotovi smo.« Rekao je to vrlo tiho. »Te poruke važnije
su od svega. Bez njih ne samo da ne možemo štititi Amerikance od opasnosti, bez
njih nema konvoja punih zaliha. Bez njih nećemo jesti. Bez njih nećemo
pobijediti. A ja nikako da pronađem način da ih razbijem. Nikako.«
»Već ćeš ga pronaći.«
Pridigao se na lakat, sagnuo glavu prema Beth i kratko i žestoko je poljubio.
Njegove usne imale su okus krepkoga čaja i krajnjeg očaja. Povukao se prije nego
što je ona stigla bilo kako reagirati. Ustao je i otresao travu s rukava. Beth je naglo
sjela, osjećajući kako joj se lice usijalo. Usne su joj gorjele.
»Ne brini.« Stajao je obasjan suncem, onako krupan, s bezizražajnim izrazom
lica i raščupane kose. Ruke je zabio u džepove, kao da ih želi spriječiti da se ne
ispruže prema njoj. »Neću to više nikada učiniti. Samo sam htio... samo ovaj
jedan jedini put, to je sve.«
Beth je panično pogledala lijevo i desno niz obalu. Nikoga nije bilo na vidiku,
ali ona ipak prošapće: »Ti si oženjen.«
»Nisam... hoću reći, moja supruga i ja nemamo takav brak—« Na trenutak je
zašutio, odmahujući glavom. »Nema veze. Neću se opravdavati. Radi se o
sljedećem: želim tebe, ne mogu te imati i na trenutak sam to zaboravio. Oprosti.«
»Tražiš samo malo zabave sa strane?« ljutito je upitala Beth. Možda je osjetio
da joj se on sviđa, primijetio kako se spontano nasmiješi svaki put kada ga vidi.
Beth, draga! Riječi koje su proletjele njezinim mislima kao da su izgovorene
Oslinim otmjenim mayfairskim naglaskom, samo što Osla nikada ne bi bila tako
okrutna. Kako si jadna! Beth bi najradije nestala u jezeru.
»Ne, ja... Kriste.«
Harry ju je pogledao u oči. »Ti si toliko nevjerojatno genijalna da mi
oduzimaš dah. Još otkako sam te gledao kako razbijaš talijansku Enigmu, jedva
dišem kad sam u tvojem društvu.«
Beth nije znala što bi mu na to rekla. Imala je dvadeset šest godina i još nikada
nije bila ni blizu tome da je netko poljubi. Nitko u BP-u ni u njezinu mjestu nije
na taj način doživljavao sramežljivu, ne odviše pametnu Beth. Ali gledali bi te
drukčije, rekla je Mab kad joj je posljednji put skraćivala kosu, da i dalje bude
valovita kao kod Veronice Lake, da se ne trudiš toliko stopiti s pozadinom.
Alija volim biti neprimjetna, odgovorila joj je Beth. Odlazak u kino ili
nekoliko poljubaca nisu bili vrijedni mučnih pokušaja razgovora sa strancem na
spoju. Već je imala sve što joj treba: dom daleko od majke; posao koji je voljela
više od života; Dillyja Knoxa i divne prijatelje, psa koji bi se noću sklupčao na
njezinim nogama. Beth nije palo na pamet poželjeti više.
Svakako joj nije palo na pamet da je netko želi.

218
 Knjige.Club Books

Usne su joj i dalje gorjele. Poljubac je bio božanstven i upravo ju je to ispunilo

ljutnjom. Bilo je bezopasno imati simpatiju, uživati u tom osjećaju za koji nitko
nije znao. Sada je on sve pokvario.
»Ne bi se smio s tim igrati«, jedva je izgovorila, svjesna da je još uvijek sva
crvena u licu, posramljena zbog toga. »Nije lijepo nekome mahati pred nosom
onime što nikada neće moći imati.«
»Ja te ne zadirkujem. Tvoj sam ako me želiš.« Harry je zvučao mrtvo umorno.
»Ne znam samo zašto bi me htjela. Od mene više nije puno preostalo, Beth. Ali
ono što jest, pripada tebi.« Piljio je u barake s druge strane jezera i ona shvati da
ga nizovi od pet slova ponovno okružuju, koče mu ramena sve dok nisu izgledala
poput kamenih zidova. »I taj ostatak mene radije bi umro nego da te povrijedi.«
Krenuo je natrag prema svojem radnom mjestu kao da ide na stratište.

219
 Knjige.Club Books

36. poglavlje

raga djevojko, naškrabao je na brzinu Francis na memorandumu

D Ministarstva vanjskih poslova,

morat ću ostati u uredu sve do večeri. Svrati do svoje obitelji, zatim se

vrati u moj stan i raskomoti se, kao da si kod kuće. Potrudit ću se doći
čim prije - nadam se da neće biti prekasno i da ću te uspjeti zatočiti na
svojem vrlo uskom krevetu te činiti s tobom cijeli niz grešnih stvari o
kojima sam, krajnje neprikladno, maštao tijekom radnoga vremena. - F.

Mab se savladala da ne opsuje. Nije bilo sumnje da bi time šokirala gazdaricu

svojega muža koja je izgledala kao draga bakica. Ona joj je uručila pisamce i sada
je s izrazom suosjećanja na licu stajala u otrcanom, ali elegantnom hodniku kuće.
»Poslao ga je prije nekih sat vremena, dušice. Zamolio me je da dadem ključ sobe
njegovoj ljupkoj supruzi, ako ga ondje želi pričekati.«
Ne želim čekati, htjela je viknuti Mab. Želim njega ovdje! Već je prošao i
svibanj, a od Lake Districta ona jedva da je uopće vidjela svojega muža.
Jednostavno nisu imali sreće s tajmingom. Prvo su Francisa poslali u Škotsku na
gotovo pet tjedana, gdje je bio potpuno nedostupan. Kada se vratio odande i kada
su se uspjeli uskladiti za još jedan vikend - Mab je skupljala slobodne dane i radila
dvanaest dana u komadu kako bi dobila dopust od četrdeset osam sati - sve je palo
u vodu kada je Wrenica Stevens došla plačući i preklinjala Mab da preuzme
njezinu smjenu. »Jimmy isplovljava za Cejlon, ovo mi je posljednja prilika da
ga vidim!« I što je Mab trebala odgovoriti? Da je onako bešćutna kakvom su je
neki smatrali, mogla je reći ne, ali nije ju imala srca odbiti. Francis nije trebao
putovati na neko opasno mjesto; jednom kad se rat završi imat će sve vrijeme
ovoga svijeta - no tko je znao hoće li se zaručnik jadne plačljive Stevens
uopće vratiti živ?
Jedino mjesto gdje su se u posljednjih nekoliko mjeseci Mab i Francis uspjeli
naći i provesti malo vremena zajedno bio je kafić na željezničkoj postaji negdje
između Londona i Bletchleyja, okruženi razdražljivim konobaricama i dječjom
drekom. Jedva su čuli jedno drugo od sve te graje; razgovor je potpuno
zamro nakon nekoliko bezuspješnih pokušaja. Preostalo im je samo da se preko
rasklimanoga stola drže za ruke i smješkaju u tišini, žalosno svjesni položaja u

220
 Knjige.Club Books

kojem se nalaze. Mab ga nije mogla usred bučnoga kafića pitati: Što kažeš na ono
pismo?
Iskreno je istresla iz sebe sve što joj je ležalo na duši, na što je njezin muž
kratko odgovorio: Mab, mislim da si hrabra i prelijepa. I neću više nikada
spominjati ni taj događaj ni tog muškarca - premda on nije zaslužio da ga se tako
zove - osim ako ti ne poželiš o tome razgovarati. Dok je čitala odgovor Mab su
zaklecala koljena od olakšanja, ali ipak se pitala hoće li se možda promijeniti
Francisovo mišljenje o njoj. Učinilo joj se da nije, ali kako je mogla biti sigurna
nakon što je provela s njime dvadeset pet minuta u krcatome kafiću?
Sada su trebali provesti cijelo jedno poslijepodne, noć i jutro zajedno, prije
nego što se Mab vrati u Bletchley, a Francis je zaglavio u uredu. Mab je u sebi
vrištala sve psovke londonske sirotinje koje je znala.
Gazdarica je još uvijek nešto brbljala. »... Bilo mi je neobično drago što se
gospodin Francis oženio! Tako divan čovjek, jedan od mojih najboljih gostiju.
Želite li ga pričekati gore, draga?«
»Svratit ću prvo do svoje obitelji.«
Lucy ju je u Shoreditchu dočekala urlajući. »Nacrtala sam crtež! Mogu ti ga
pokazati? Mama priprema čaj, ona je prezauzeta da pogleda...«
»Predivno«, rekla je Mab dok se u pozadini čulo zveckanje suda, diveći se
Lucynu najnovijem crtežu na poleđini stare omotnice - konj sa zelenom grivom i
žutim kopitima. Lucy je i dalje najviše na svijetu željela ponija.
»Ne mogu ti nabaviti ponija, Luce, ali donijela sam ti hrpu papira. Sada ćeš
moći mjesecima crtati ponije.«
Lucy ju je ovlaš poljubila i počela slagati listove papira koje je Mab donijela
iz Bletchley Parka. Lucy je sada imala već šest godina i neukrotive tamne kovrče,
živahna kao majmunčić. Mab se namrštila i viknula u smjeru kuhinje. »Mama,
Lucy ne bi trebala trčkarati po kući samo u donjem rublju.« U stanu je
bilo zagušljivo, čak ni kišni svibanjski dan nije donio osvježenje, ali Mab je
željela vidjeti Lucy u nečemu boljem od zamrljanih potkošulja i gaćica.
»Ti si tako hodala okolo do svoje osme godine.« Mabina majka ušla je u sobu
noseći šalice za čaj, a u kutu usana visjela joj je cigareta. »I gle kako si ispala,
gospođice Fina i Otmjena.«
Kad god se obraćala Mab, u glasu gospođe Churt sada se, htjela to ona ili ne,
čulo divljenje. Na vjenčanje u otmjenome londonskom hotelu dovezao ju je grčki
princ; za tu je priliku na sebi imala posuđenu svilenu haljinu u kojoj je gledala
kako njezina kći, odjevena u Hartnellovu kreaciju, izgovara vjenčani zavjet
džentlmenu u odijelu skrojenom po mjeri u ulici Savile Row - i to ju je oborilo s
nogu. »Zašto moje ostale cure nisu mogle biti više kao Mabel?« Čula je Mab kako
majka govori jednoj od susjeda. »One su se zadovoljile muškarcima koji rade na
dokovima i u tvornicama, dok si je ona bez pola muke pronašla pravoga pravcatog
džentlmena!«

221
 Knjige.Club Books

»Možeš li mi dati i koju funtu?« upitala je kad joj je Mab predala sve svoje
preostale kupone za odjeću za Lucy.
»Mama, to je gotovo moja tjedna plaća—«
»Zar ti onaj tvoj muž ne daje novac za sitne troškove?«
Francis je ponudio, ali budući da su joj stan i hrana bili plaćeni, to bi ispalo
nekako gramzivo. Nije željela da on pomisli kako je jedna od onih žena koje
vječito drže ispruženu ruku. »Još uvijek se ne brinem o njegovu kućanstvu pa to
nije potrebno.« Mab je gurnula nekoliko novčanica od jedne funte preko stola,
obukla Lucy i povela je u park. »Želiš li poslije rata živjeti u Coventryju, Luce?
To je točno posred Engleske. Ima ondje jedna kuća koja će biti moja, a mogla bi
i učiti jahati.«
»Ne želim učiti jahati poslije. Želim učiti sada.«
»U potpunosti te razumijem.« Mab ju je primila za ruku dok su prelazile preko
ceste Rotten Row. »Ima puno stvari koje i ja želim sada, ali rat je.«
»Zašto svi to govore?« ljutito je upitala Lucy. Ona se vjerojatno nije ni sjećala
vremena kada nije bilo rata.
U suton se Mab uputila u Francisov stan s nadom da... ali gazdarica je
odmahnula glavom. »Još se nije vratio, dušice. Želite li ga pričekati u njegovoj
sobi? Obično prije nego što pustim mladu damu u prostorije nekog muškarca koji
stanuje pod ovim krovom, inzistiram da pokaže bračni list, ali gospodin Francis
je tako fini džentlmen...«
Nije baš tako fin, pomislila je Mab s vragolastim osmijehom dok se uspinjala
stubama pokrivenim tepihom. Francis je svojim vrlo neusiljenim stilom umio
napisati potpuno bestidno pismo. Bila je to još jedna stvar koju je o njemu naučila
otkako su bili u Lake Districtu.

Sjedim u košulji za radnim stolom pod nelijepim svjetlom plinske

svjetiljke, prsti su mi umrljani olovkom, i sanjam o duguljastome
zemljovidu tvojega tijela rasprostrtom na mojemu nenamještenom
krevetu. Zemljovidu koji još ni približno nisam proučio, iako poznajem
nekoliko orijentira, dovoljno dobro da o njima mogu sanjariti. Tvoji
brijezi i dolovi, tvoje udoline i humci, tvoj opaki pogled. Tvoje je tijelo
poput beskrajnih zavojitih stuba koje vode u Raj. Volio bi omotati tvojom
kosom svoje ruke i penjati se po tom tijelu kao po onoj znamenitoj planini
u Nepalu na kojoj je bezbroj istraživača umrlo u ekstazi tražeći vrhunac.
Užasno brkam sve metafore, ali eto što žudnja čini muškarcu, uostalom,
ti već znaš da sam grozan pjesnik. Izabrao bih nekog boljeg i
podmetnuo njegove stihove kao svoje, ali ti si toliko toga pročitala pa
mi ne bi uspjelo. »Dopusti rukama nemirnim mojim da idu naprijed,
između, iznad, ispod...« O, moja Mab, moja novopronađena zemljo! Je li
John Donne na tvojemu popisu klasične književnosti? Njega vjerojatno

222
 Knjige.Club Books

smatraju previše nepristojnim za žene. On svakako ne pomaže ni

muškarcu da pronađe spokoj, pogotovo kada sanja o tebi, moja
divna neistražena zemljo, moje još do kraja neosvojene stube...

Francisova soba bila je na posljednjem katu kuće. Mab je u nju ušla, shvativši
da nema pojma kako on živi - ni u jednom od svih onih silnih pisama nije ju
opisao. Prešla je pogledom preko uredne sobe koja je mogla biti bilo čija. Ništa u
njoj nije zračilo Francisom; bila je natrpana heklanim tabletićima i svilenim
cvijećem njegove viktorijanske gazdarice. Ništa nije mirisalo po njemu, po
njegovu toniku za kosu, njegovim košuljama ili njegovom sapunu.
Raskomoti se, kao da si kod kuće, pisalo je u njegovoj poruci. Nije željela
zabadati nos u njegove osobne stvari, ali bila je strahovito radoznala. Pokrivač na
krevetu bio je tako zategnut da bi s njega odskočio novčić - očito da se nikada nije
oslobodio vojničkih navika iz prošloga rata. Na stolu osim nalivpera, bugačice i
papira za pisma nije bilo ničega. Jedna fotografija u izlizanom okviru bila je
okrenuta licem prema dolje... Mab ju je okrenula i ugledala četiri mladića u odori.
Osjetila je kao da ju je netko ubo bajunetom u želudac, kada je shvatila da je
najniži od njih Francis - odora mu je bila prevelika, toliko da su mu se hlače
naborale oko gležnjeva. Stajao je stišćući oružje sa širokim osmijehom na licu,
kao da je krenuo u najveću pustolovinu na svijetu. Trojica muškaraca oko njega
nisu izgledali tako vedro, njihovi osmijesi bili su ciničniji, ili je ona previše
umišljala gledajući ta neizoštrena, nepoznata lica? U kutu je bio nažvrljan datum:
travanj 1918.
»Jadniče moj«, rekla je tiho, dodirujući mlado lice svojega muža. Nikada na
Francisovu licu nije vidjela tako širok osmijeh - pitala se je li se ikada tako
nasmiješio nakon travnja 1918. Ispod muškaraca koji su ga okruživali nisu bila
napisana imena. Nisu preživjeli, pomislila je Mab i vratila fotografiju onamo
gdje ju je i pronašla. Kladim se u svoj život.
Nije bilo drugih fotografija, ni slika roditelja ni njezinih fotografija. Ona nije
imala nijednu koju bi mu mogla poslati - morat će nešto poduzeti po tom pitanju
- a na vjenčanju se nisu slikali.
Osla nije uspjela pronaći fotoaparat u tako kratkom roku. Mab je otišla do
police s knjigama - nije bilo poezije, uglavnom traktati o davnoj prošlosti,
davnašnjim kineskim dinastijama i rimskim carevima. Čini se kako je volio da ga
štivo koje čita odvede što dalje od dvadesetoga stoljeća. Na samome kraju police,
uguran gotovo tako, da se ne vidi, Mab je pronašla primjerak knjige U blatu:
stihovi s bojišnice iz 1919. godine - očito prvo izdanje.
Hrbat knjige krčkao je kao da je nitko godinama nije otvarao, ali svud po
stranicama bili su nažvrljani ljutiti komentari, gotovo ih je svaka pjesma imala.
Isječak iz ‘Oltara’, njegove najpoznatije pjesme:

223
 Knjige.Club Books

Gdje smradno se rasprostire blato

širine kakve crkvene lađe
Gdje mrmlja se u zatišju
molitva mnoga
I odzvanja tišina
trula poput groba.

Po ušima čekićanim granatama

u lubanjama krhkim.
Obzor paraju
zvijezde od zahrđale žice
U šakama što drhte
cigarete iskre
Ispijena, ispružena mlitava je ruka
onoga kojeg više nema
Tolika lica, tako mlada, a usud zlo im sprema.
Žuti oblak nosi trulež i sljepoću
Rame uz rame u prevelikim prašinarskim čizmama
ovce stoje
U luku kao iz fontane grimiz graciozno šiklja
A brzojavi sa strašnim vijestima samo se množe.
Dok umirahu u blatu
izgažene tratinčice,
I ti si prokleto Žica je zarobila sve
trebao umrijeti ondje razapete ovčice.

Mab odloži knjigu, osjećajući se ogoljenom do srži. Sva ta pisma koja joj je
napisao, a nijedne riječi o svemu ovome. A zašto bi to uopće i spominjao? Nitko
ne govori o svojem ratu, jednom kad se on završi. Mab je iznenada u dubini duše
znala da, ako ikad dođe dan Hitlerova poraza i Bletchley Park se zauvijek zatvori,
neće biti potreban nikakav Zakon o službenim tajnama da ih podsjeti da sve
izbrišu iz svojih misli. Oni će to sami učiniti. To su učinili i Francis i njegovi
preživjeli prijatelji nakon posljednjega rata; vjerojatno su tako postupali i rimski
i kineski vojnici iz njegovih povijesnih knjiga, nakon njihovih ratova, nekoć
davno.
U gornjoj ladici njegova pisaćeg stola pronašla je svežanj svojih pisama.
Prelistala ih je, primijetivši po njima da su vjerojatno otvarana i čitana više puta,
224
 Knjige.Club Books

počevši od one prve poruke koju mu je napisala nakon što su se zaručili - tek
nekoliko redaka, prijedlog datuma kada bi se on mogao upoznati s
njezinom obitelji. Ispod njezina potpisa nažvrljao je olovkom:

Djevojka sa šeširom!

Začulo se kucanje i Mab se prestrašeno trgnula. Držeći i dalje svežanj pisama

u ruci, ustala je i pošla otvoriti.
»Gospodin Gray je upravo zvao, dušice. Večeras nikako neće moći otići s
posla - možda se oslobodi tek pred jutro. Jako mu je žao - ima nekih neodložnih
poslova i nikako se ne može izvući.«
Mab je osjetila tugu i razočaranje.
»Želite li večerati? Imam samo lažnu pačetinu i salatu od listova repe, ali od
mojega stola nitko se ne diže gladan, čak ni za vrijeme rata.«
Mab je pristojno odbila, zatvorila vrata i preletjela pogledom malenu sobu.
Možda nije izgledala kao da je Francisova - nije mirisala po njemu, u njezinim
sjenama nije bilo njegova obrisa - ali u tom trenutku mogla se zakleti da gotovo
osjeća njegov dah na svojem ramenu. Prije nego što je taj osjećaj iščeznuo, sjela
je na njegov stolac i poslužila se njegovim nalivperom i papirom.

Dragi Francise, dok sjedim u tvojoj sobi bez tebe u njoj, u meni se roje
svakojaka pitanja. Znam na koju stranu nakosiš šešir nakon što ga jednom
rukom staviš na glavu. Znam da piješ čaj bez šećera, čak i onda kada
šećer nije racioniran. Znam za ono mjesto na tvojem pasu koje je
škakljivo i znam koju pjesmu pjevušiš dok se kriješ (»I’m Always
Chasing Rainbows«). Ali nekad imam osjećaj da te uopće ne poznajem...
a čini se da ti mene poznaješ tako dobro.
Voljela bih da sam poznavala onoga dječaka kojega sam vidjela na
fotografiji na tvom stolu, onoga s osmijehom od uha do uha. Voljela bih
znati tko su bili njegovi prijatelji. Voljela bih znati zašto si me nazvao
»djevojka sa šeširom«.
Voljela bih da si ovdje. - M.

Najdraža Mab, jutros smo se mimoišli za osam prokletih minuta. Trčao

sam cijelim putem kući, bez stida odgurujući malenu djecu u jarke i
starije gospođe na prometne ulice. Tvoj parfem još uvijek se osjećao u
zraku kada sam nahrupio kroz vrata. Tada sam izgovorio podosta riječi
koje moja gazdarica ne odobrava. Proklet bio moj posao, prokleto bilo
Ministarstvo vanjskih poslova, proklet bio rat.

225
 Knjige.Club Books

Neka ti nikada ne bude žao što nisi upoznala onoga dječaka na

fotografiji. On je bio budala. U tvojem prisustvu on se ne bi usudio
progovoriti ni riječ i ti bi cijelu večer provela razgovarajući s njegova tri
prijatelja koji bi te očarali. Svi su oni bili puno bolji ljudi od vojnika F.
C. Graya. (C. je Charles. Jesi li to znala? Sasvim je moguće da ti nikada
nisam rekao.)
Što se tiče djevojke sa šeširom, ona je ti. Zapravo, ona je postala ti.
Imao sam šesnaest godina. Proveo sam četiri mjeseca u rovovima,
dovoljno dugo da izgubim svaki ideal koji sam imao. Pročitala si onu
jadnu poeziju pa neću više otrcano komentirati bodljikavu žicu ili metke
koji su fijukali uokolo. Dobili smo dopust od četrdeset osam sati, ja i moj
prijatelj Kit - to je onaj plavokosi skraja na fotografiji. Ostala dvojica već
su bili stradali, Arthur dva tjedna prije od upale trbušne maramice, a
George tri tjedna prije njega od površne rane koja se zagnojila. Ostali
smo samo Kit i ja, i on je htio da pođem s njim u Pariz kad sljedeći put
dobijemo dopust. No stradao je šest sati prije puta, upucan tijekom
nekakva besmislenog okršaja. Slušao sam ga kako vrišti sat vremena, a
onda mu je naš snajperist skratio muke. I tako sam u Pariz otišao sam.
Eiffelov toranj, bazilika Sacré-Coeur... lutao sam naokolo kao u
transu, išao na sva ona mjesta koja smo planirali zajedno obići, ali ja se
ničega ne sjećam. Kao da se spustio neki veo preko cijeloga svijeta, a ja
sam teturao iza njega i virio kroz maglu. Cijeli svijet jednostavno je
posivio.
U Rue de la Paix naišao sam na jedan dućan sa šeširima i zbog
nečega sam zastao pred njim. Nisam gledao šešire u izlogu, nisam gledao
ni u što. Nisam razmišljao ni o čemu. Polako sam postao svjestan da
unutra neka djevojka isprobava šešire.
Ne sjećam se kako je izgledala. Znam da je bila visoka i da je na sebi
imala blijedoplavu haljinu. Izgledala je prilično ubogo za Rue de la Paix.
Očito je štedjela kako bi u tako skupome dućanu mogla kupiti šešir i nije
namjeravala dopustiti da je u tome osujete podignuti nosovi pomno
počešljanih prodavačica.
Pažljivo je odmjeravala šešire, kao Napoleon koji pregledava svoje
topništvo. Čini se da je o savršenome šeširu nekako ovisila i njezina
sudbina, pa je bila odlučna u namjeri da ga pronađe. Stajao sam ondje i
tupo gledao kroz staklo izloga dok je ona isprobavala jedan šešir za
drugim, sve dok nije pronašla onaj pravi.
Sjećam se da je bio od svijetle slame, s vrpcom plavom poput različka
i nekakvom gotovo prozračnom mrežicom. Stajala je pred zrcalom,
smiješila se i meni se učinilo da je vidim okupanu jarkom svjetlošću - kao
da je zakoračila ispred onog vela zbog kojega su sve boje na svijetu
djelovale blijedo. Lijepa djevojka s lijepim šeširom usred ružnoga rata.
226
 Knjige.Club Books

Zamalo sam se rasplakao. Stajao sam kao opčinjen. Mogao sam je tako
gledati zauvijek.
Kupila je šešir s plavom vrpcom i izašla iz dućana veselo mašući
kutijom s njim unutra. Nisam je slijedio. Bit nije bila u tome da pokušam
saznati njezino ime ili gdje stanuje. Niti u tome da se zaljubim u nju, tko
god ona bila. Bio je to jedan svijetao, prekrasan trenutak usred gnusnoga
svijeta. Kad sam se vratio u rovove, izvukao bih ga svake večeri iz
sjećanja i tonuo s njim u san, sve dok se rat nije završio. Djevojka
sa šeširom na glavi, u trenutku svoje najveće radosti.
Onaj veo uglavnom je ostao spušten preko mene, Mab - i nikad se nije
sasvim podigao. Nisam vidio svijet u svim njegovim jarkim bojama još od
svoje šesnaeste godine. Ostao je zakopan u blatu na bojišnici. S toga
strašnog mjesta vratio sam se sa svim udovima i većim dijelom razuma,
ali ne mogu reći da sam se sasvim vratio ljudskome rodu. Nikad se
nisam mogao oteti dojmu da stojim sa strane i gledam predstavu,
od pozornice odvojenu zastorom.
Tek se ponekad, tu i tamo, zastor malo odmakne i ja sve vidim u
jarkim bojama - nešto me izvuče na tu pozornicu i ja zaslijepljen trepćem
i osjećam.
U jednome trenutku u Bletchley Parku, tijekom premijerova posjeta,
stavila si svoj novi šešir na glavu i zapjevala neku pjesmu o tome kako je
lijep šešir vapaj srca svake žene. U tom trenutku postala si Djevojka sa
šeširom.
I prije toga uživao sam u tvojem društvu jer si bila dražesna i
zabavna. Ugodna pratnja za večernji izlazak muškarcu koji se povremeno
pokušava prisjetiti da svijet nudi i civilizirane stvari, a ne same strahote.
Ali ondje, na travnjaku, ti si me očarala. S nevjerojatnom strašću odnosiš
se prema onome što želiš - s nevjerojatnom odlučnošću želiš iskovati
vlastitu sudbinu, kvragu i sve strahote ovoga svijeta, ne plašeći se
svega onoga što bi ti moglo stati na put. Ti ćeš jednostavno na
glavu staviti lijepi šešir i osvojiti svijet. I u tom sam te trenutku zavolio.
Ne mogu reći da je veo nestao s mojih očiju samo zato što si ti došla
u moj život. Uglavnom je još ondje i zato mi je teško doprijeti do tebe.
Desetljećima se nisam ni trudio doprijeti do bilo koga, ali sada se taj veo
razmiče češće nego prije. Kad skeptično digneš obrvu. Kad utonem u tebe
i osjetim kako se izvijaš prema meni. Kad te gledam kako namještaš šešir.
Najmilija Mab, ti si Djevojka sa šeširom i uvijek ćeš to biti. Djevojka
zbog koje vrijedi živjeti.
- F.

***

227
 Knjige.Club Books

Mab je ponijela pismo u poslijepodnevnu smjenu i čitala ga dok je stajala kod

uređaja za provjeru, čekajući da Aggie prestane s radom. Pročitala ga je triput, a
zatim ga je odložila drhtavih ruku. Francis nije morao biti u istoj postelji s njom
ili u istoj sobi, čak ni u istome gradu, da izazove kod nje taj osjećaj ogoljenosti,
kao pile koje se tek izleglo iz jajeta. Željela je plakati, željela se smijati, željela je
plesati i željela se crvenjeti.
Njezin pomno smišljen životni plan uvijek je podrazumijevao da će se udati,
ali u njemu nije bilo ni riječi o tome da će biti voljena - jer ljubav se događa u
romanima, a ne u stvarnome životu.
Pa ipak...
Nasmiješila se i ponovno pročitala pismo.

228
 Knjige.Club Books

37. poglavlje

BLETCHLEYJSKE BRBLJARIJE, SVIBANJ 1942.

_______________________________________________________

U vriježeno je mišljenje da li su povučeni znanstvenici prava naivna

nevinašca, ali ono što se u BP-u događa među pripadnicima toga živahnog
društvanca natjeralo bi mornara da pocrveni. Partneri se mijenjaju kao čarape,
ima dovoljno preljuba za desetak kazališnih predstava Oscara Vildea - ne biste
vjerovali što sve ti sramežljivi učenjaci rade nakon što se završi njihova smjena!
Kad bi BB samo smio navesti imena...

spričavam se... jeste li vi možda Beth? Beth koja radi u Bletchley Parku?«
I Beth je digla pogled dok je smještala Bootsa u košaru na svojem biciklu. Žena
umornog izgleda, u zelenoj vesti i s košarom za kupovinu u ruci, djelovala je
nekoliko godina starije od Beth. »Vi radite u BP-u?« upita Beth oprezno,
gledajući u plakat malo iza ženina ramena: Prazne priče i glasine, gubitak rata
nam ne gine! Beth je osjećala kako joj podrhtavaju noge od duge vožnje biciklom
iz Courns Wooda, kamo je išla obavijestiti Dillyja da se Peggy uskoro vraća u
ISK. Već je gotovo pao mrak, a ona je zastala samo kako bi pustila svoga
čangrizavog psa da izvrši nuždu kod stupa. Nije joj se baš razgovaralo s nekom
znatiželjnom neznankom.
»Ne, ne radim u BP-u«, nastavila je žena, odmjeravajući Beth od valovite
kose koja joj je padala preko jednog oka, do crvene pamučne haljine na cvjetiće
koju je Beth sada mogla nositi ne razmišljajući o unjkavom majčinom Samo lake
žene nose crveno! »Ali moj muž ondje radi.«
»Žao mi je, ali ne smijem razgovarati o poslu.« Beth je sada već bila u stanju
izgovoriti tu rečenicu a da ne pocrveni ili odvrati pogled, čak i kada je to morala
reći nepoznatim ljudima. Iako, žena joj je djelovala poznato...
»Mama!« Maleni dječak iznenada je izašao iz trgovine, pomalo teturajući, i
primio ženu za suknju. »Možemo li kući?« Teturao je zato što je na nogama imao
nezgrapne ortoze i tada Beth shvati tko je zapravo njegova majka.
»Sheila Zarb«, predstavila se. »Harryjeva supruga. Jedanput ste bili kod nas
na sastanku čitateljskoga kluba. Upoznala sam tada puno novih ljudi pa se nisam
mogla sjetiti tko je od njih Beth.«
229
 Knjige.Club Books

Beth osjeti kako joj se žarko crvenilo penje od ovratnika haljine prema licu.
Stajala je ondje poput rajčice s ušima, sjetivši se točno kako se osjećala kada ju je
poljubio suprug te žene.
»Da, vi ste bez sumnje Beth.« Sheila kimne glavom. »Jeste li za piće? Olakšat
će stvari.«

BAR U SVRATIŠTU Shoulder of Mutton bio je ugodan i jarko osvijetljen. Isplati se

do njega prošetati kako bi čovjek imao malo privatnosti, rekla je Sheila Zarb,
noseći sina dok je Beth hodala pokraj njih gurajući svoj bicikl. Sheila je upitala
konobaricu mogu li sjesti u zasebnu prostoriju, a zatim je pošla iza šanka i vješto
natočila dvije velike krigle piva. »Povremeno odradim koju smjenu ovdje«,
objasnila je, dok je Beth tiho stajala čvrsto stišćući povodac svojega psa. Nije
imala pojma hoće li dobiti šamar ili će ta žena na nju vikati, jer nije imala pojma
što je Harry rekao svojoj supruzi. Osjećala je kako se sva stisnula. Ništa nisam
učinila, uvjeravao ju je njezin razum. Nisam ga tražila da me poljubi.
Ali si svakako uživala, dometnuo je drugi unutarnji glas nimalo ne pomažući.
Harryjeva žena odnijela je krigle u zasebnu prostoriju, rukom mahnula Beth
da je slijedi i zatvorila vrata nogom. »Možete se prestati crvenjeti. Neću vas
pojesti. Smije li se Christopher igrati s vašim psom?«
Beth je pustila Bootsa koji je polako krenuo prema oduševljenom dječarcu.
Čvrsto stišćući kriglu, Beth je sjela za stol prekoputa Harryjeve žene koja ju je
radoznalo odmjeravala. Beth je učinila isto. Harryjeva supruga bila je visoka
koščata žena kose boje pijeska, a lice joj nije bilo toliko lijepo koliko je bilo
privlačno.
»Gospođo Zarb...« počela je Beth.
»Ako si ti ta zbog koje je moj muž izgubio glavu, možeš me zvati Sheila.«
Bethino lice ponovno se užarilo. Bacila je pogled na Harryjeva sina, ali on se
bezbrižno igrao s Bootsom na drugom kraju dugačke prostorije, a zvuk glasovira
koji je netko svirao u baru omogućavao je da slobodno razgovaraju. »Što... što
vam je rekao?« upitala je Beth.
»Gotovo ništa. Harry šuti kao zaliven. Ali neku večer se napio - što mu nimalo
ne sliči - i mrmljao da je na zadnjoj čajanki poljubio Beth. Nije prestajao o tome
kako ćeš ti sada misliti da je običan pokvarenjak.«
Beth nije nikome pričala o tom događaju. Osla bi je zasula uznemirujućim
upozorenjima, a Mab bi trubila: »Naravno da će ti reći da nešto ne štima s
njegovim brakom. Svi oni to kažu!« Zato je Beth bez milosti odlučila potisnuti u
zaborav taj poslijepodnevni poljubac i usredotočiti se na posao kojega je bilo sve
više. Tijekom smjene sve je bilo u redu. Ali kada bi nakon posla - umornim očima
koje su je pekle - piljila u strop iznad svojeg kreveta i polako se vraćala iz svijeta
šifri, pitala se što bi se dogodilo da je Harryju dopustila da je nastavi ljubiti. Što

230
 Knjige.Club Books

bi uslijedilo, kakav bi to osjećaj bio. Jedan poljubac bio je dovoljan da probudi

njezinu radoznalost - i sada je željela znati.
»Sviđa ti se?« upitala je Sheila otvoreno.
Beth je spustila pogled i protiv svoje volje počela razmišljati koliko je uživala
radeći s Harryjem - dodavali su si kartonske trake, šalice kave, rječnike
talijanskog dok su u tišini nestrpljivo čekali da kuriri donesu nove poruke, a onda
bi se kratko nasmiješili jedno drugome kada bi čuli da stižu automobili...
Još otkako sam te gledao kako razbijaš talijansku Enigmu, jedva dišem kad
sam u tvojem društvu.
»Shvatit ću to kao da«, nastavila je Sheila.
»Nema veze.« Protisnula je Beth i digla pogled. »Ja ne bih... ništa poduzela.
Jer, on je tvoj muž.«
»Zbog toga se ustručavaš?« Sheila je otpila veći gutljaj piva. »Gle, ja imam
nekoga. Harry to zna; ne smeta mu ni najmanje. Ostali smo u braku zbog ovoga
mališana.« Kimnula je prema sinu koji je na drugome kraju sobe ležao na podu,
prislonivši nos o Bootsov, i izraz lica joj se smekša. »On je pravo čudo, dala bih
život za njega. Oboje bismo. Naš je sin jedino što nas spaja, fakultetski
obrazovanog Henryja Omara Dariusa Zarba, iz otmjene obitelji diplomata i
londonskih bankara, i Sheilu Jean McGee, bivšu konobaricu gostionice Eagle u
Cambridgeu gdje je on običavao učiti uz kriglu piva. Nije to nikada bila neka
velika romansa. Ja sam se njemu svidjela jer ga nisam zvala pogrdnim imenima
poput ‘kmica’, a on meni jer je izgledao kao šeik iz filma. Kada sam shvatila da
Christopher stiže, postupio je prema meni časno. Predivan je otac, ali ima
trenutaka kad me izluđuje. On, njegove jednadžbe i činjenica da nije u stanju dići
s poda svoje vražje čarape, ni da mu život o tome ovisi.« U njezinu glasu miješali
su se nježnost i ljutnja; zvučala je poput starije sestre, a ne kao supruga. »Ali
prilično se dobro slažemo, a ako on želi avanturu s nekim kao što si ti - i ako ti to
želiš - samo naprijed.«
Beth ju je netremice gledala. Prinijela je čašu usnama i otpila gotovo pola
njezina sadržaja. »To bi bilo nemoralno«, rekla je, zvučeći poput vlastite majke.
»Zašto bi bilo nemoralno ako nikome ne nanosi bol?« Sheila slegne
ramenima. »Trudimo se biti diskretni kako to ne bi utjecalo na Christophera, a
inače puštamo jedno drugo na miru. Voljela bih vidjeti Harryja sretnog. On je
najbolji prijatelj kojeg imam i dopušta mi da budemo sretni - moj dragi i ja. Nema
puno muškaraca koji bi tako postupili. Ti si pametna, kao Harry. Ne znam što
radite u tom BP-u, ali očito je važno. Vjerujem da bi volio biti sa ženom s kojom
može razgovarati o jednadžbama ili o čemu god vi likovi s Cambridgea šapućete
na jastuku.«
»Ja nisam studirala.«
»Ipak, ista si kao on. Taj neki zamišljeni pogled u daljinu koji sam primijetila
kod tebe dok si stajala ispred dućana - i Harry ga ima.« Sheila odmahne glavom.

231
 Knjige.Club Books

»Ne znam radite li oboje na istim poslovima u BP-u, ali on je u posljednje

vrijeme napet kao struna...«
Sad će biti već više od osamdeset dana kako ne uspijevaju čitati poruke s
podmornica, pomisli Beth. Shvatila je to čim je prošla pokraj Harryja u
novoizgrađenoj kantini, po njegovim obješenim ramenima i ispijenome licu dok
je sjedio pognut nad pladnjem s večerom. Još uvijek nisu razbili šifru.
»... A kada sam te ugledala danas i zapitala se jesi li ti ta koja mu se sviđa,
pomislila sam da ne bi naškodilo ako ti kažem kako stvari stoje.«
»Ja nisam djevojka za usputnu vezu«, provalilo je iz Beth. »Ako želi nešto
takvo, može pokupiti neku žensku u kinu.«
»Vjerojatno to i čini povremeno. Ne bih znala.« Beth se pitala kako Sheila
uspijeva zvučati tako spokojno. Već i sama pomisao da je Harry s nekom drugom
ženom, u Beth je izazivala mučninu. »Muškarcima je potrebno malo znaš već
čega,« nastavila je Sheila, »a Harry i ja to više ne radimo, ne otkako sam upoznala
svojeg Jacka. Zato mislim da je možda imao koju avanturu kako bi se riješio
napetosti. Možda i nije, ali jedno znam - dosad se ni u koga nije zaljubio osim u
tebe. Samo tvoje ime mrmlja kad je pijan, ničije drugo.«
Beth je ponovno ostala bez riječi.
»Gle...« Sheila je ispila pivo i odgurnula čašu u stranu. »Ja vas ne nastojim
pošto-poto spojiti. Ako se želiš držati podalje od oženjenih muškaraca, to je u
redu. Vjerojatno je i pametno, jer Harry nikada neće napustiti Christophera i
mene. Zbog nas je prekinuo sve odnose sa svojom otmjenom obitelji, nakon što je
njegov otac sve pokušao riješiti tako da mene isplati. Harry nije htio ni čuti, pa ga
je otac ostavio bez prebijena groša. To je razlog zašto netko kao Henry Omar
Darius Zarb, koji je s počastima diplomirao na Cambridgeu, stanuje u
unajmljenoj kući i ima rupe na laktovima sakoa. U jednome trenutku, kada smo
shvatili da između nas nikada neće biti ljubavi, počeli smo planirati odvojeni
život, želeći se potiho razvesti - ali onda se naš dječarac razbolio i to je bilo to.
Christopher nas treba oboje i uvijek će nas trebati, što znači da Harry i ja ostajemo
zajedno. Svojega Jacka moći ću viđati samo povremeno, koju slobodnu večer dok
u RAF-u dobije dopust, a Harryju nitko, ni ti niti bilo koja druga žena, neće biti
važniji od Christophera.« Zastala je na trenutak. »Ali ako unatoč svemu ipak
uspije pronaći malo sreće, zaslužio ju je. Ako osjećaš da si upravo ti ta žena koja
će mu je moći pružiti i spremna si ne govoriti nikome o tome, imaš moj
blagoslov.«
Ustala je i ispružila ruke prema Christopheru. »Dođi ovamo i zagrli me,
momče. Što kažeš na to da uzmemo kući malo pržene ribe i krumpirića za večeru?
Tvojem će se tati to svidjeti.« Pomogla mu je zakopčati ortoze, a onda je uzela
košaru i otišla prije nego što je Beth stigla nešto reći. Uspjela je procijediti
samo zbunjeni pozdrav.
Beth je sjedila i gledala u svoje napola popijeno piće. A što ti želiš? začuje
šapat vlastitih misli.
232
 Knjige.Club Books

Odgovora nije bilo. Uzdahnula je, otišla po Bootsa i krenula van iz gostionice.
Nije pazila na izlasku pa se sudarila sa stasitom ženom u cvjetnoj kućnoj haljini.
Prije nego što je uspjela čuti usklik zgražanja, Beth shvati tko je to. »Zdravo,
majko.«
»Bethan!« Gospođa Finch pogledom je preletjela preko Bethine crvene
haljine, njezine valovite kose do ramena i crvenih cipela s remenčićima u obliku
slova T koje je posudila od Osle. »Što radiš u gostionici?«
»Bila sam na pivu.« I raspravljala o finesama preljuba, doda u sebi, skrivajući
osmijeh.
»Bethan—« Gospođa Finch vidno se pokušavala pribrati stišćući torbicu.
»Doista je vrijeme da prestaneš s tim sramotnim ponašanjem. Baš jučer...« Beth
ju je pustila da sve istrese iz sebe i nagnula se da pomiluje Bootsa. On je kroz
svoje raščupane obrve hladno gledao gospođu Finch. »... znaš li što sve ljudi
iz naše crkve govore o tebi?« napokon je završila Bethina majka.
»Ne puno toga«, odgovori joj Beth. »Svi mi se smješkaju jednako kao i prije.
Sada i ja više uživam odlaziti na bogoslužje, kad ne moram po povratku kući
ispruženih ruku petnaest minuta pred sobom držati Bibliju jer su mi tijekom
propovijedi misli nekamo odlutale.« U posljednje vrijeme Beth bi sjedila u crkvi
i razmišljala o Abwehrovoj Enigmi, dok su oko nje lebdjeli zvuci crkvenih
pjesama, uvjerena da Bogu to ne smeta ni najmanje. Zaključila je da Bog nije bio
ni približno onako strog kakvim ga je njezina majka pokušavala prikazati.
Gospođa Finch drhtavo udahne. »Sve će ti biti oprošteno ako se vratiš kući.
Razmetnu kćer čeka dobrodošlica, obećavam ti. Smiješ čak i psa zadržati. Zar to
nije ono što želiš?«
»Ja zapravo želim puno više od toga«, odbrusi joj Beth. Jednom je rukom
dotakla usne i nasmiješila se. »Zbogom, majko.«

233
 Knjige.Club Books

38. poglavlje

BLETCHLEYJSKE BRBLJARIJE, LIPANJ 1942.

___________________________________________________

BB se već prije tužio na one tipove u odijelima s tankim prugama koji

dogmižu iz Londona obaviti neki tajni zadatak, ali oni su doista obične
zmijurine. Napuhani, bahati ljigavci i kreteni u homburg šeširima koji samo
sikću uokolo i njuškaju, ništa neće pomoći da BB o njima promijeni svoje
mišljenje.

a Boga miloga.« Osla je progovorila prva, prije nego što je zapovjednik

Z Travis - koji je sjedio za svojim pisaćim stolom - uspio bilo što izustiti. »Ne
znam tko je ovoga puta kriv, ali ja nisam.« Zar će svaki prokleti put nju unakrsno
ispitivati kada nešto pođe po zlu u BP-u?
»Prošlog utorka viđeni ste u baraci 3.« Glas zapovjednika Travisa bio je
hladan, a izraz lica debeljuškastoga rumenog muškarca u prugastom odijelu,
naslonjenog na zid iza njega, bio je jednako leden. »Zašto?«
Osla je zastala kako bi razmislila. »Gospodin Birch me je poslao onamo s
porukom. Čekala sam odgovor.«
»Jeste li sami ušli unutra, bez poziva?«
»Nisam išla dalje od hodnika. Vani je lijevala kiša—«
»Vi ne biste smjeli napraviti ni korak preko praga bilo koje barake u kojoj ne
radite. Postoji razlog zbog kojeg ste svi tako odvojeni jedni od drugih.«
»Ja—«
»I ne, niste čekali u hodniku. Vidjeli su vas u jednoj od soba.«
»Mahnula mi je djevojka koju poznajem iz kantine. Povirila sam unutra i
mahnula ja njoj, ali nisam ušla u prostoriju.« Osla pogleda jednog pa drugog. »O
čemu je riječ?«
»Jeste li uzeli nešto iz barake 3, gospođice Kendall? Kakve spise, možda?«
»Naravno da nisam. Nešto je nestalo?«
Nisu joj odgovorili. Nisu ni morali. Osla se sjetila kutija sa spisima i svoje
sumnje da je netko možda kopao po njima onoga dana kada je u posjetu bio njezin
krsni kum - ali Travis je spomenuo baraku 3, a ne 4. »Nisam ništa uzela«,
234
 Knjige.Club Books

ponovila je, pokušavajući smiriti uzavrele misli. Gotovo je uspjela uvjeriti samu
sebe da je umislila kako je na trenutak vidjela da se ondje netko šulja, onoga dana
kada je kod njih bio ujak Dickie. Sada su se sumnje vratile. Upravo se spremala
sve to ispričati Travisu kada je on ponovno progovorio još ledenijim glasom.
»Već ste i prije iznosili stvari iz svog odjela.«
»Vi to ozbiljno? Prošvercala sam nekoliko praznih papirića da pokušam
dokazati kako se lako to može učiniti.«
»Jeste li ponovno pokušavali nešto dokazati?«
»Nisam. Ubijte me ako znam što se dogodilo u baraci 3.« Premda, Oslu ne bi
iznenadilo da je još netko osim nje zaključio da bi bilo vrlo lagano odnijeti spis.
Nikad u životu nije imala toliku želju izgovoriti Jesam li vam rekla?
Muškarac rumena lica u prugastom odijelu - iz MI-5 ili MI-6, čega je iznenada
i s nelagodom Osla postala svjesna - nakašljao se i otvorio spis koji je dotad
stiskao pod rukom. »Ako sam dobro razumio, vi ste u vezi s izvjesnim
princem Philipom od Grčke.«
Osla trepne. »Kakve to veze ima s bilo čime?«
»Odgovorite na moje pitanje.«
»To nije bilo pitanje, već tvrdnja.« Tvrdnja, koja na pomalo gnusan način
naglašava riječ veza, rekla bih. Ali ovo nije bio muškarac prema kojem se smjela
ponašati osorno. »Da, princ Philip je moj dečko.«
»Vas dvoje ste prošli četvrtak išli u kino.«
»Na Lady Hamilton. Nije baš neki film.« Philip je urlao od smijeha zbog toga
kako je prikazana Bitka kod Trafalgara.
»Jeste li možda... nešto dali svojem dečku te večeri?«
»Što zaboga pod time mislite?« upitala je Osla ledeno.
»Znate li da su neki od njegovih šurjaka članovi Nacionalsocijalističke
stranke?« Muškarčev glas bio je ohol. Kao da je ona preglupa da shvati. »On je u
krvnome srodstvu s osobama koje su brakom povezane s gomilom nacista.«
»Isto kao i kralj George«, uzvratila je. »Ne vidim da on zbog toga ima
problema.«
»Ne budite tako drski.«
»Philip nije birao svojtu niti ima bilo kakve veze s njima.« Osjećala je kako
joj od bijesa ponestaje daha. »On se gnuša te povezanosti svoje obitelji s Trećim
Reichom. Upravo je položio ispit i postao poručnik Kraljevske mornarice. Ako ga
je kraljevska obitelj prihvatila do te mjere da mu dopuštaju da se dopisuje s
budućom engleskom kraljicom, kako se onda može sumnjati u njega?« Muškarac
u prugastom odijelu djelovao je ljutito. Nije želio pokazati slabost i popustiti,
shvatila je Osla, ali nije smio reći ni da je kralj nasamaren. Prekrižila je ruke.
»Sada ste vi taj koji nije odgovorio na moje pitanje.«

235
 Knjige.Club Books

Odlučio je promijeniti taktiku. »Jeste li posve sigurni da se on ne dopisuje sa

sestrama koje su iza neprijateljskih linija? Tko zna što bi im sve mogao priopćiti.
Pogotovo kad uzmemo u obzir da njegova djevojka ima pristup mnogim
povjerljivim informacijama od presudne važnosti.«
»Ne govorite koješta, gospodine.« Osli se učinilo da rukom dodiruje
Philipovu razbarušenu kosu, da je osjeća pod prstima kao i hrapavu crvenkastu
bradu koju je pustio da raste dok je na dopustu. »On se ne dopisuje sa svojom
njemačkom rodbinom. Ali čak i da im piše, on nema pojma da ja imam pristup
važnim informacijama. Misli da ja radim neki dosadan uredski posao.«
»Ma dajte, gospođice Kendall. Niste mu odali nijednu malu slatku tajnu dok
ste mu šaputali na jastuku?«
Oslin glas bio je leden. »Nema tu nikakva jastuka.«
»To baš i nije primjereno«, rekao mu je Travis istoga trena, prilično zgrožen.
Muškarac u prugastom odijelu slegnuo je ramenima; nije se imao namjeru
ispričavati. »Morate priznati da sve to ne izgleda najbolje. Ona se prema pravilima
odnosi lakomisleno, umije prošvercati informacije, zna se izlanuti pred krsnim
kumom—«
»Nisam—«
»... spetljala se s nekim vražjim strancem kojemu je obiteljsko stablo puno
nacista. Prijavili su je nama jer je bila u baraci 3, gdje nije smjela biti...«
Netko me je prijavio? zapita se Osla osjećajući mučninu. Tko bi učinio tako
nešto?
»... a uz to je i Kanađanka.«
»Poput svih onih Kanađana koji se u ovome trenutku bore za Englesku?« Osla
povisi ton. »Na te Kanađane mislite?«
»Tiše malo.«
»Nema šanse. Napustila sam Montreal i vratila se u Britaniju kako bih se
borila za ovu zemlju. Lažem svima koje volim, uključujući i Philipa, kako ne bih
prekršila Zakon o službenim tajnama. Neću dopustiti da me se etiketira kao
autsajdera i optužuje da sam nepouzdana osoba.« Osla raširi ruke. »Nikad ne bih
suprotno pravilima i propisima uzela spis s izvješćima. Ovako opreznu i umješnu
osobu vjerojatno nikada niste zaposlili u Bletchley Parku.«
Djelovali su sumnjičavo. Za njih je ona bila vjetropirasta djevojka koja je
razmišljala samo o dobroj zabavi i zgodnim prinčevima - tko će njoj vjerovati?
»Ako želite dokazati svoju lojalnost,« rekao je napokon tip u prugastom
odijelu, »uvjeren sam da nećete imati ništa protiv da nam predate svu svoju
prepisku s princem Philipom.«
Osla je na trenutak ostala bez teksta. Jesu li zbog prisege koju je dala mogli
tražiti tako nešto?
Očito jesu. Odrješito je kimnula, osjećajući u ustima okus žuči.

236
 Knjige.Club Books

Muškarac u prugastom odijelu izgledao je zadovoljno, no Travis je podignuo

ruku. »Za BP bi bilo najbolje kada biste sasvim prekinuli s tim mladićem«, rekao
je bez okolišanja. »Jer djevojka kao vi, koja ima pristup povjerljivim podacima,
ne smije imati nikakve veze s nacistima, koliko god one neizravne bile.« -
Osli se želudac prevrne. Uzmite sve, pomislila je. Ma sve mi uzmite, zašto ne.
Dvije stvari koje su je veselile nakon onoga jezivog događaja u klubu Café de
Paris bile su Philip, u čijem je naručju pronašla nešto nalik na dom, i ponos koji
je osjećala radeći svoj posao. Toliko o njezinoj svijetloj nadi da će je, nakon što
je prebačena na prevodilačke poslove, napokon početi shvaćati ozbiljno. Njezina
časna riječ ovdje očito nije značila ništa. Djevojci poput nje nisu željeli vjerovati
da može držati jezik za zubima kada je s dečkom, zato prekini s njim, ti bedasta
pripadnice visokoga društva. Željela im je svašta reći i bijesno lupati po stolu.
»Razumijem, gospodine«, procijedila je.
Što je drugo mogla reći?

PHILIPOV GLAS NA drugom kraju telefonske linije bio je pun ushita. »Raspoređen
sam na dužnost, Os. Bit ću potporučnik na Wallaceu. To je stari razarač klase
Shakespeare, ali moćan.«
»Divno«, uspjela je reći Osla. Nije joj naravno rekao gdje će njegov brod
patrolirati, ali nakon što je prevela tolika izvješća o djelovanju mornarice, imala
je neku predodžbu. Vjerojatno će patrolirati u E-boat Alleyju, opasnome koridoru
između ušća Firth of Forth i Sheernessa21...
»Isplovljavam za dva dana. Ima li šanse da dođeš u London, da izađemo još
jedanput prije mog odlaska?«
Osla čvrsto zatvori oči. Morala je dvaput progutati, ali kada je progovorila
glas joj je zvučao vedro i bezbrižno. »Dragi, totalno sam iscrpljena. Možda nekom
drugom prilikom?«
Zatim je spustila slušalicu i pošla gore u sobu sakupiti sva njegova pisma.
Osjetila je mučninu pri pomisli da će netko pregledavati njihovu prepisku, ali što
prije tip u prugastom odijelu vidi da je posve bezazlena, to bolje. Predat će pisma,
a zatim će biti najbolje da počne obeshrabrivati Philipa da joj piše. Njegov prisan
odnos s prevoditeljicom iz Bletchley Parka očito je uznemirilo londonske
obavještajce koji su počeli dovoditi u pitanje njegovu lojalnost - to je bilo
apsurdno, ali Osla je vrlo dobro znala kako paranoičan MI-5 zna biti. Čula je sve
o galami koju su digli prošle godine, i to zbog knjige Agathe Christie, za ime
Boga, samo zato što je autorica kriminalističkih romana lik špijuna nazvala
pukovnik Bletchley...

21
Brod Wallace pratio je konvoje i štitio ih od njemačkih brzih desantnih brodova (E-boats),
koji su vrebali trgovačke brodove tijekom plovidbe između ušća Firth of Forth i Sheernessa.

237
 Knjige.Club Books

Osli se zamagliše oči kad je Philipova pisma zavezala u snop, ali nije željela
dopustiti suzama da poteku. Junakinja iz knjiga Agathe Christie, koja iole vrijedi,
stisnula bi zube i učinila ono što se mora. Čak i ako je to značilo da će time
slomiti vlastito srce.
Da je na Oslinu mjestu, junakinja iz knjiga Agathe Christie možda bi malo
istražila, potražila one nestale spise, jer to su bili već drugi dokumenti koje je
netko ili pregledavao ili otuđio, pa se Osla s nelagodom morala zapitati krade li
netko informacije.

238
 Knjige.Club Books

DESET DANA
DO KRALJEVSKOGA
VJENČANJA
10. studenoga 1947.

239
 Knjige.Club Books

39. poglavlje

U SATU

onovno je bila u luđačkoj košulji. Čini se da je jedna od sestara prijavila da je

P Beth povratila jutarnju terapiju.
»Samo dok se ne smirite«, rekao je liječnik dok su je vezali.
»Kad popijem te vražje tablete, kao da tonem u komu«, režala je Beth
bacakajući se. »Koliko mirna trebam biti, ti šarlatanu koji samo znaš kljukati
tabletama?«
»Treba li dodatna doza, doktore?« ljubazno je predložila glavna sestra, ista
ona čiju je ruku Beth opekla cigaretom. »Liddell se u posljednje vrijeme ponaša
vrlo nedolično. Jedan od bolničara požalio se da mu je u ostavi za rublje
predlagala neke nepristojne stvari. Ta sklonost nimfomaniji...«
Oči su joj zlobno zasjale. Beth se pridigla i pljunula na njezinu pregaču.
Osjeti ubod igle. »Čekaj samo, ti mala ništarijo« rekla je sestra čim je doktor
otišao. »Kada dođeš pod skalpel—«
»Kada?« zasiktala je Beth, ali sestra je već bila otišla, a ona je tonula u
sumaglicu i omamljenost. Imala je osjećaj da su joj vene nečiste, kao da u njima
ima ulja. U jednome trenutku shvatila je da plače, pa se natjerala da prestane. Suze
će joj izmožditi um poput vode koja ispire kamen, a um je bilo jedino što je
još imala.
Ja razbijam šifre. Ja jedem tajne. Enigma mi nije bila ravna - nije ni ovo
mjesto.
Treba udahnuti i izdahnuti. Ignorirati utrnulost sputanih ruku. Razmišljati o
nečemu drugom, a ne samo o skalpelima, pakosnim sestrama, doktorima koji ne
vide dalje od nosa i njihovim nepravednim kaznama.
Nepravedno kažnjena... Bethino lijekovima omamljeno sjećanje prizvalo je
nešto davno zaboravljeno: Oslu je u BP-u ljutito pozvao na red zapovjednik
Travis zbog nacističke rodbine princa Philipa te je ispitivao, barem je tako
nagađala Osla, u vezi s nekim dešifriranim porukama koje su nestale iz barake
3. Kada je to bilo? U lipnju ‘42? Ako je netko ukrao spise, možda je prijavio lijepu
i vrlo zamjetnu Oslu koja se došetala iz barake 4 obavljajući neki rutinski posao,
i tako skrenuo pozornost s pravog izdajnika.

240
 Knjige.Club Books

Ali tko? pitala se Beth. Stalno se vraćala na jedno te isto. Prevrtala je stare
uspomene u nadi da će isplivati nešto novo - ali nijedna od njezinih kolegica iz
ISK-a nikada nije radila u baraci 3.
Znači, nemoj se fokusirati na gdje, samoj je sebi govorila Beth. Fokusiraj se
na kada. Lipanj ‘42...
Peggy Rock tog se mjeseca oporavila i vratila u Bletchley Park. Peggy,
najpametnija žena koju je Beth ikad upoznala. Je li doista imala slom živaca? Ih
je bila... negdje drugdje? Što ako se našla s nekim i prenosila informacije?
Beth je i prije odvagivala je li to možda bila Peggy, čije se ime nalazilo na
njezinu popisu sumnjivaca, ali svaki put od te bi se pomisli s nelagodom naježila.
Peggy izdajnica? Svjetlokosa, genijalna Peggy koja joj je pokazala kako se
pomoću kartonskih traka dekodiraju poruke?
No Peggy je radila u ISK-u. Nestala je i nije je bilo nekoliko mjeseci. Vratila
se na posao, Dillyjeva najbolja dešifrantica, uz Beth. Žena pametna poput Peggy
vjerojatno bi znala pronaći način kako da uđe u baraku 3 i izađe odande sa spisom.
Pogotovo u trenutku kada više nije bilo Dillyja koji je svakodnevno pratio što se
događa u njegovu odjelu...
Peggy. Da, možda je to bila ona.
Ili bilo tko iz Dillyjeva tima. Sve dragi prijatelji, jer Beth je isključivo sklapala
prijateljstva unutar Knoxova odjela. Osim Osle i Mab, koje su je sada mrzile.
Kakav okrutni obrat sudbine. Svi njezini prijatelji bili su pod sumnjom, a
njezini neprijatelji bili su jedini kojima je vjerovala.
Dajte, vas dvije, razmišljala je Beth cijelo to beskrajno poslijepodne,
zavezana i bespomoćna. Opravdajte to povjerenje.

YORK

MAB ISPUSTI ŽLIČICU. »Kamo želiš da idemo?«

»U Clockwell, posjetiti Beth.« Osla je primijetila da ih pogledavaju drugi
gosti Bettyne čajane, što nije bilo ni čudo. Dvije dotjerane žene u lepršavim,
širokim New Look suknjama već pola sata bijesno su se gledale preko šalica i
prepirale. »Možeš li pokušati ne izgledati tako ljutito? Privlačimo pažnju.«
Mab se iskesila pokazujući zube, žustro miješajući čaj. »Ja u ludnicu ne
idem.«
»Spremna si je ostaviti ondje zato što se bojiš?« upita je Osla, trudeći se
ponovno govoriti šapatom, nakon što se uvjerila da nitko ne prolazi blizu njih.
»Iako je ona možda potpuno psihički zdrava, a potencijalni izdajnik koji je
iznevjerio Bletchley Park - koji je iznevjerio sve nas koji smo ondje radili - i dalje
je na slobodi? Stvarno si nadmašila samu sebe, draga.« Pogledala je Mab s

241
 Knjige.Club Books

negodovanjem. »Znala sam da si nemilosrdna krava, ali nisam mislila da ćeš

postati kukavica.«
»Ne bojim te se, ti obično piskaralo tračeva.« Sada je i Mab šaputala. »Samo
sam željela istaknuti da ćemo možda prekršiti zakon ako je uopće kontaktiramo.«
»Također ćemo prekršiti zakon ako dopustimo da se ugrozi tajnost našega
posla.« Osla se nagne naprijed. »Možda sada i jesam obično piskaralo tračerskih
članaka, ali svoju prisegu shvaćam ozbiljno.«
»Ali kako uopće možeš vjerovati da je netko u BP-u—«
»Mogu. Sjećaš se kada su me pozvali u Travisov ured i optužili da sam uzela
spise iz barake 3? Zalila sam se i tebi i Beth u vezi s tim.« Netko je kopao i po
kutijama u baraci 4...
Mab je prebirala po svojoj niski crnih bisera. »Hajdemo onda sve prijaviti
nekome na višem položaju. Nekome tko nije bio povezan s Bethinim odjelom.«
»Nitko nas neće shvatiti ozbiljno, jer misle da je Beth skrenula. Ali mi smo
živjele s njom godinama i znamo je bolje od ikoga. Ako se nađemo s njom osobno
i same joj postavimo pitanja,« kako god to uspjele postići, pomisli Osla, »znat
ćemo je li luda ili nije. Znat ćemo laže li.«
»A što ako zaključimo da ne laže?« rekla je Mab još tiše.
Nastupi duga tišina.
»Smislit ćemo nešto.« Osla odgurne šalicu za čaj. »Možda moj krsni kum
može nešto učiniti. Potegnuti veze—«
»Ili bi mogla nazvati Philipa«, predloži Mab. »Vjerujem da je zgodno u
svojem imeniku imati broj zaručnika buduće kraljice. Možda bi ga mogla pitati
da ti pomogne, kad te već nije pitao da mu ti postaneš zaručnica ili supruga.«
»Spomeneš li Philipa još jedanput,« prasne Osla, »nabit ću ti te bisere u nos
tako da ćeš kihati sedef, kraljice Mab.«
»Iako želiš da ti pomognem, ne trudiš se baš biti ljubazna prema meni.«
»Ne želim tvoju pomoć, ti glupava brbljava kučko. Trebam je. Treba mi još
jedan par očiju koji će procijeniti govori li Beth istinu ili izmišlja.« Osla počne
navlačiti rukavice. »Vlak kreće sutra ujutro u jedanaest i pet, i staje tri kilometra
od Clockwella. Planiram biti u njemu.«
»Ne računaj da ću ti se pridružiti.« Mab više nije mogla izdržati. Uzela je
pogačicu i posegnula za posudicom s maslacem.
»S tobom nitko nije mogao računati za bilo što, Mab. Mogla bi barem jednom
u životu odstupiti od tih svojih pravila.« Osla ustane, milo se smiješeći. »Ne
pretjeruj s maslacem, draga. Čuvaj taj struk! U ovome trenutku to je tvoj jedini
adut.«

242
 Knjige.Club Books

PET GODINA PRIJE

Lipanj 1942.

243
 Knjige.Club Books

40. poglavlje

BLETCHLEYJSKE BRBLJARIJE, LIPANJ 1942.

__________________________________________________

U čene glave i gospodo, prestanite viriti u baraku iz koje se čuje sva ona
buka strojeva. To je samo glasina da se Wrenice ponekad skinu i rade u
donjem rublju.

P osao je obavljen!«
Kakav je to trenutak, pomislila je Mab, kada se neka od ‘bombi’ napokon
zaustavi i kada sve provjere potvrde da se bubnjevi nisu prestali vrtjeti zbog neke
greške već zato što je posao dobro obavljen. Tko zna kakve će im sve podatke dati
najnoviji ‘bombin’ uspjeh?
Možda budu toliko važni pa završe ravno na Churchillovu stolu. Mab je još
od njegova posjeta osjećala izvjesnu posesivnost prema premijeru. On nije bio
samo britanski premijer, on je bio njezin premijer.
»Skidaj sve«, uzdahnula je Wrenica Stevens dok su ona i Mab odspajale žice
na ogromnoj poleđini uređaja. »Voljela bih kada bismo se i mi mogle skinuti.«
Napokon su se preselile iz klaustrofobične barake 11 bez prozora u novoizgrađenu
baraku 11A, koja je imala klimauređaj - ali on se neprestano kvario pa je ljetna
vrućina u baraci bila nepodnošljiva. Mab je osjećala kako joj niz leđa curi znoj, a
Wrenicama u njihovim elegantnim odorama zakopčanima do grla mjedenim
gumbima vjerojatno je bilo još gore.
»Pa zašto to ne bismo učinile?« reče Mab s osmijehom. »Tko će nas vidjeti?«
Wrenice su se neodlučno nasmijale, no Mab se osjećala bodro, bezbrižno i sretno.
Sutradan se trebala naći s Francisom i tri dana provesti s njim u Keswicku.
»Hajdemo biti malo nestašne!« Skinula je preko glave haljinu natopljenu znojem
i ljepljivi kombine. Objesi ih na čavao. Stajala je u gaćicama i grudnjaku,
ispruženih ruku. »Puno bolje.«
»Da, imaš pravo.« Stevens je počela otkopčavati odoru, a uskoro su i ostale
učinile isto pa nastavile rukovati svojim uređajima u donjem rublju. Mab je
pažljivo pincetom razdvojila žičice na malenome bubnju, ukopčala sve na
poleđini prema novom izborniku i potapšala Aggie.

244
 Knjige.Club Books

»Jesi li spremna za rad, ti ćudljiva ovčice?« Uključila ju je i prvi joj put nije
zasmetalo stalno kloparanje. Sada je ‘bombi’ bilo mnogo više na raznim mjestima
- njihove ionako ne bi stizale obraditi svu tu silnu količinu poruka koje su
pristizale u BP. Uostalom, bilo je opasno imati sve uređaje na istome mjestu, jer
je Luftwaffe jednim udarcem mogao uništiti cjelokupni kapacitet Britanije u
dešifriranju poruka. Wrenice su rekle da je uređaja već bilo i u postajama
u Adstock Manoru, Wavendonu i Gayhurstu - Mab se pitala jesu li i u tim
postajama Wrenice radile samo u donjem rublju.
Smjena se bližila kraju i operaterke su se već počele odijevati kada je ušla
jedna mlada Wrenica. Izgledala je nesretno. »Čemu taj izraz lica?« upita je Mab.
»Poznaje li neka od vas Wrenicu Bishop?« reče djevojka. »Stacioniranu u
zrakoplovnoj bazi Chicksands?«
»Ja je poznajem iz vremena kada smo bile na obuci u Dunbartonshireu«, javi
se jedna od Wrenica.
»Šalju je kući. Nešto strašno.« Wrenica nastavi tiše. »Spominje se dijete. Bila
je u vezi s američkim časnikom... navodno je bila šest mjeseci trudna, pokušavala
je to sakriti. Sve do prošle noći. Sinoć je - rodila. Ili se nešto dogodilo. Dijete je
bilo mrtvo, a ona ga je pokušala sakriti u la... ladici. Časnike od kojih sam sve
načula to uopće nije dirnulo. Samo su komentirali labavi moral—«
Briznula je u plač. Dvije je djevojke zagrliše. Mab se obgrli rukama, iznenada
osjetivši da joj je unatoč nesnosnoj vrućini hladno.
»Prokleti muškarci«, ljutito je rekla jedna od Wrenica. »Nju će izbaciti iz
WRNS-a, a što će se dogoditi s tim tipom koji ju je uvalio u nevolje?«
»On će već idući tjedan nekoj drugoj djevojci pričati iste bajke.« Mab je
citirala stihove: »Isti stari Jenki, ista stara pjesma.«
Ona nije poznavala Wrenicu Bishop, ali te su vijesti bacile sjenu na njezino
dobro raspoloženje. Nije se uspjela nasmiješiti ni tijekom vožnje vlakom na sjever
idućeg jutra, sve dok nije stigla u maglicom i sitnom kišom obavijeni Lake
District i ugledala Francisa. Bio je naslonjen na zid postaje, rub šešira bio mu
je nakošen preko obrve, a kada je digao pogled i ugledao je - potpuno se ukočio.
Mab je zastala i pustila ga da je gleda, pustila da ostali putnici prolaze oko nje.
Prošla je cijeli London u potrazi za tim šeširom - od svijetle slame, s vrpcom boje
različka i svilenkastim mrežastim velom. Najsličniji onome šeširu koji je
nekoć, davne 1918., isprobavala jedna djevojka u pariškome dućanu i koji joj je
on opisao u pismu koje je Mab pročitala tristotinjak puta. Potrošila je šokantan
iznos na taj šešir, ali nije ju bilo briga. Mab podigne bradu i popravi šešir kao da
stoji pred zamišljenim zrcalom, a onda digne obrve.
Kad ju je napokon prestao ljubiti, primijetili su da je šešir koji joj je u
međuvremenu pao s glave, vjetar otpuhao na drugu stranu postaje. »Tako se ne
postupa s poetskom inspiracijom«, izgrdila ga je Mab i pošla po šešir.

245
 Knjige.Club Books

»Kako si ga samo uspjela pronaći? Isti je kao onaj.« Nježno ga je spustio

natrag na njezinu kosu.
»Tako što sam otrpjela kolutanje očima svakoga trgovca u Londonu, nakon
što bi čuli da tražim nekakvu ‘gotovo prozračnu mrežicuʼ. Nisi li mogao biti malo
precizniji s detaljima, kada si već odlučio to sjećanje zauvijek pohraniti u svojim
mislima?« Mab ga uhvati ispod ruke. »Puno bi više pomoglo da si zapamtio
‘mrežica s točkicama’ ili ‘gušća mrežica’.«
»Ostajem pri ‘gotovo prozračna’. Ja se uopće ne razumijem u žensku odjeću.
Hajdemo u hotel da te mogu skinuti iz tvoje.«
Ja ovo ne zaslužujem, pomislila je Mab kada su se bacili na krevet. zaslužujem
njega. Uvijek je mislila da dobra supruga znači ženu koja kuću održava urednom,
lijepo postavlja stol, grije postelju u kojoj rado dočekuje svoga muža... ali kako
uzvratiti ovome? Toj tihoj, srcedrapajućoj plimi privrženosti? Kako se ona može
zaslužiti?
»Mab?« rekao je Francis zapanjeno, navlačeći čizme za pješačenje, kada ju je
vidio kako se pod ružičastim svjetlom zore izvlači iz kreveta. »Ne moraš ići sa
mnom u jutarnju šetnju. Ti mrziš ustajati rano, mrziš kada ti se smoči kosa—«
»Vrijeme je da naučim biti seoska djevojka«, odgovori mu Mab odlučno.
»Duge šetnje u šumi, udobne cipele. Jako će mi se svidjeti!«
Psovala je u sebi još prije nego što su izašli iz Keswicka. »Ima divan
vidikovac gore uz brdo, prilično blizu«, rekao je Francis. Prilično blizu, čini se,
značilo je osam kilometara. On je koračao s lakoćom, s rukama u džepovima,
otresajući sjećanja na rat koja su ga opsjedala noću. Mab se trudila patiti u tišini
dok joj je lagana kišica sve više lijepila kosu uz glavu.
Bila je previše zadihana da uživa u pogledu, kad su naposljetku stigli na vrh.
Tada je ionako već lijevalo kao iz kabla pa se nije vidjelo ništa osim sivih naleta
kiše koji su šibali jezero Derwentwater. Francis je zazviždao kroz zube kada je
pogledao preko kamenite stijene prema vodi. Vražji čovjek nije se ni uspuhao.
»Pa, obično je odavde divan pogled«, rekao je.
»Ma prekrasan«, dobaci Mab, masirajući bolna stopala.
»Priznaj, seoska djevojko.« Francis se naceri. »Koliko ti se ovo nije
svidjelo?«
»Kada ugledam ovakav prizor,« odgovori Mab i mahne rukom prema vodi,
drveću i oblacima, »poželim vidjeti nešto popločano.«
»To je moja gradska djevojka.« Rukom joj obgrli struk. »Možda da sutra
ujutro oboje ostanemo u krevetu. Preskočimo pješačenje.«
»Barem nije vruće.« Mab se lagano nasmiješi. »Ne bi vjerovao u kakvu se
saunu moja baraka pretvorila.« Ispričala mu je kako su se Wrenice razodjenule i
radile u donjem rublju, sretna što mu barem malo smije pričati o svojem poslu.
Ne bi voljela da kao Osla uvijek o tome mora šutjeti pred svojim udvaračem plave

246
 Knjige.Club Books

krvi. Mab je završila, a Francis se počeo smijati. Ona osjeti veliko zadovoljstvo.
Još uvijek se nije često smijao.
»Kad se to pročuje, svaki će momak u Bletchley Parku doći poviriti. A tek
kada stignu Jenkiji...«
Mabin osmijeh izblijedi kad se sjetila Jenkija koji je navodno uvalio Wrenicu
Bishop u nevolje.
»O čemu sada razmišljaš?« Francis je ulovio sjenu koja je preletjela njezinim
licem.
»O Wrenici o kojoj sam nešto načula u BP-u.« Naslonjena na najbližu stijenu,
s ramenom tik uz Francisovo, Mab je iznenadila samu sebe što mu je ispričala tu
priču. Nikad nije mogla zamisliti da s mužem razgovara o takvim stvarima.
»Jadna djevojka.« Odmahivao je glavom. »To je baš... ružno.«
»Stara priča«, reče Mab. »Žena se uvali u nevolju, a ako je muškarac ne želi
oženiti, ima samo nekoliko rješenja. Može se nadati da će pobaciti«, ili može
učiniti nešto da tomu potpomogne, nešto što je može ubiti, »ili može nekamo
otputovati, roditi dijete i dati ga na posvajanje.«
»Ili može otputovati s majkom nekamo gdje je nitko ne poznaje, prijaviti se u
bolnici pod majčinim imenom, a ne pod svojim«, rekao je mirno Francis. »Zatim
se vratiti kući i prijateljima i obitelji reći da je majka rodila i da ima sestricu.«
Mab se ukočila. Na trenutak joj se učinilo da joj je srce stalo.
»Oh.« On se okrene prema njoj s rukama u džepovima. Izgledao je pomalo
iznenađeno. »Nisam te htio šokirati... mislio sam da si dosad shvatila da ja znam.«
Mab još uvijek nije bila sigurna kuca li joj srce. »Kako—«, uspjela je
protisnuti prije nego što joj se stisnulo grlo.
»Prvi put kada sam te vidio s Lucy. Način na koji si je gledala - nešto bi
nakratko bljesnulo u tvom oku kada bi joj dotaknula kosu.«
Sama sam se odala, pomisli Mab. Tolike godine opsesivno je pazila da to drži
u tajnosti, a bilo je dovoljno da netko kome je stalo primijeti samo jedan pogrešan
pogled.
»To me nije šokiralo, Mab. Čuo sam i prije za takve stvari.«
Tek nekoliko tjedana nakon one strašne noći kada su je ostavili uz rub ceste,
ona je shvatila da Lucy stiže. U tome trenutku radije bi dala da je rastrgaju psi
nego da ikad, ikad u životu ponovno kontaktira Geoffreyja Irvinga.
»To je prvo što si me pitala - što mislim o tome da Lucy dođe živjeti s nama«,
nastavi Francis. »Shvatio sam zašto ti je to toliko važno.«
»Moja majka... nije baš najbolja majka.«
Mab je s teškoćom pronalazila odgovarajuće riječi i s mukom ih je protisnula
kroz zube. »Ne usteže se kada treba udariti, ne smeta joj ako djeca trče po kući u
poderanim gaćama, a čim bude moguće - ispisat će Lucy iz škole i naći joj posao.
Tako je napravila sa svom svojom djecom. Ona nije loša žena, samo je umorna
247
 Knjige.Club Books

od svega. I nestrpljiva je. Ali tko sam ja da joj držim prodike? Pristala je odgajati
moju...« Mab je šutjela gotovo cijelu minutu. Nikada prije nije izgovorila te dvije
riječi naglas, jedva da ih je izgovarala u mislima. Još od onoga dana kada je rodila
u jednoj ubožnici i vidjela dijete koje su joj donijeli zamotano u dekicu, sama je
sebi ponavljala: To mi je sestra. To je moja sestra Lucy.
»... pristala je odgajati moju kćer umjesto mene«, šapnula je Mab i osjetila
kako joj suze teku niz lice. »Mama to nije morala učiniti. Mogla me je izbaciti iz
kuće. Mogla mi je dati koju funtu i reći mi da se riješim djeteta. Mogla je
rastrubiti po cijelome susjedstvu da sam drolja. Puno me je puta tako nazvala,
šamarala me dok nisam bila sva plava, ali je rekla kako ne želi da njezino najmlađe
dijete umre u nekoj stražnjoj uličici uz bocu džina, nakon neuspjelog abortusa
žičanom vješalicom. A onda je izjavila da se čini kako ipak neću biti njezino
najmlađe dijete. Ubrzo je krenula priča kako su ona i moj otac, kada je on
posljednji put bio u gradu, proveli vikend zajedno, prije nego što ga je zauvijek
izbacila iz kuće. Odlučila je ipak otputovati sa mnom k njemu na sjever, vidjeti
mogu li se pomiriti. Nitko nije bio posebno iznenađen kada se poslije šest mjeseci
vratila s djetetom... Naravno, neki su ljudi shvatili, ali postojalo je dolično
objašnjenje.« Mab je obrisala obraze. »Zato nemam pravo govoriti da se mama
baš i ne snalazi s Lucynim odgojem. Ona je uopće nije ni morala odgajati.«
»Ali ti želiš više za Lucy.« Francis ju je krajnje usredotočeno slušao naslonjen
na stijenu, dok su im se ramena dodirivala.
»Za sve što sam postigla morala sam se izboriti. Knjige, odjeća, tečaj za
tajnice, za sve, dok su mama i svi ostali govorili da sam umišljena kuja. Ne želim
to za Luce. Želim da se školuje u finoj školi u kojoj će igrati hokej na travi u čistoj
sportskoj odjeći i učiti matematiku. Želim da ima onakav izgovor kakvome sam
se ja sama morala učiti prisluškujući studente. Želim da ima malene ulaštene
čizme za jahanje i ponija.«
Francis je zagrli. Mab je, nikad ranjivija, klonula u njegovu naručju. »Molim
te«, čula je samu sebe kako preklinje jer je čvrstoj Mabel iz Shoreditcha, koja
nikada i nikoga ni za što nije molila, sada trebala utjeha, i to više od zraka. »Molim
te, reci mi o čemu razmišljaš.« Molim te, reci mi da te neću izgubiti zbog ovoga.
»Razmišljam o tome«, malo se odmaknuo i uklonio pramen mokre kose s
njezina obraza, »da me moj vražji ured šalje u Škotsku na nekoliko mjeseci, ali
kada se vratim, ti bi trebala povesti Lucy u Coventry kako bismo joj mogli
pokazati njezin budući dom. Uključujući i mjesto gdje će biti poni.«
Zatim ju je u tišini držao u naručju, dok se ona čvrsto privijala uz njega.
Žmirkajući preko njegova ramena, primijetila je da su se kišni oblaci povukli s
Derwentwatera. Jezero je odjednom poprimilo veličanstvenu plavu boju, a polja
oko njega bljesnula su, zelena i zlatna, okupana suncem. »Imaš pravo«, dah joj
je zastao u grlu. »Pogled je predivan.«

248
 Knjige.Club Books

41. poglavlje

BLETCHLEYJSKE BRBLJARIJE, LIPANJ 1942.

______________________________________________________

O vo lijepo ljetno vrijeme znači da će biti romansi, sudeći po broju zaruka o

kojima se šuška u BP-u! Ono što su barake i noćne smjene spojile, čovjek
neka ne rastavlja...

D va tjedna nakon razgovora sa Sheilom Zarb, Beth je postala lopov. »Beth

Finch.« Gilesov glas zvučao je istovremeno i veselo i uvrijeđeno. »Jesi li to
ti upravo kopala po mojem novčaniku?«
»Ne. Da.« Beth je imala osjećaj da joj ono što je uzela gotovo progorijeva
rupu u džepu. Uspjela je vratiti Gilesov novčanik u sako koji je visio na naslonu
njegova stolca - puno je lakše to bilo obaviti u prostranoj, novoizgrađenoj, krcatoj
kantini nego u staroj blagovaonici u glavnoj zgradi - ali on se s pladnjem vratio
brže nego što je očekivala. »Trebalo mi je nešto... nisam to ukrala! U zamjenu
sam ti ostavila dva šilinga.«
»Nisam baš oduševljen kada netko drugi kopa po mojem novčaniku.« Spustio
je pladanj na stol. »Sto ti je tako hitno trebalo?«
»Ja—« Beth nije bila u stanju progovoriti ni riječi. Bila su četiri sata izjutra i
kantina je bila puna umornih ljudi koji su se gužvali u redu za usoljenu govedinu
sa suhim šljivama. Spusti glavu, izbjegavajući njegov pogled. »Ja... ne mogu ti
reći.«
Giles pogleda u novčanik i podigne obrve. »Dobro. Imam dva šilinga viška, a
nedostaju dva—«
»Ne izgovaraj to, molim te.« Beth je s nelagodom čvrsto stisnula oči. »Molim
te, Giles.«
On se zavali u stolcu, cereći se. »Ne bih ni u snu...«
Pobjegla je prije nego što ju je nastavio zadirkivati.
»Beth?« Pet sati kasnije Harry je iznenađeno zastao izlazeći iz barake 8. Beth
se pitala što joj je činiti ako on radi dvostruku smjenu, ali odjednom je bio pred
njom i odijevao sako, sav zgužvan i umoran.

249
 Knjige.Club Books

»Gotova ti je smjena?« Naravno da mu je bila gotova, bilo je točno devet sati

i ljudi su se u to jasno ljetno jutro slijevali prema izlazu. Koliko se samo običnih
razgovora vrtjelo oko toga da se kaže ono što je očito. Kako su to ljudi podnosili?
»Kamo si krenuo?«
Očekivala je da će reći »kući« pa je na to imala pripremljen odgovor, ali on
ju je iznenadio. »Na vlak, u Cambridge na cijeli dan. Sheila je već ondje s
Christopherom, u posjetu kod roditelja. Bolje je kad ja ne idem s njima, zato ću
lunjati gradom do poslijepodneva pa se vratiti s njima kući.«
»Zašto i ti ne možeš posjetiti njezine roditelje?«
Netko se provukao pokraj Harryja, a on se pomakne u stranu, bliže zidu od
opeke, izgrađenom kako bi štitio baraku od zračnih napada. »Nakon što popije
dvije velike krigle piva, njezin će me otac početi podbadati, a njezina majka stalno
prigovara što je Christopher ispao tako tamnoput i svađa se sa mnom jer ga učim
arapski.« Harryjevo lice bilo je napeto.
»Ne mogu zamisliti da bi Sheila to mogla trpjeti.«
»Ona se ljuti i viče na njih, ali onda Christopher počne plakati i—« Harry
zastane. »Odakle znaš što bi Sheila mogla, a što ne bi mogla trpjeti?«
»Ponovno smo se srele prije nekoliko tjedana«, Beth pogleda prema svojoj
torbici. »I razgovarale.«
»O čemu?«
Beth nije znala što da mu odgovori. »Rekao si da ideš na željezničku
postaju?«
»Da.«
Duboko je udahnula. A zatim izdahnula. »Ja nikada nisam bila u
Cambridgeu.«
Bio je umoran, ali ju je pogledao i ne okolišajući upitao: »Želiš li poći sa
mnom?«

NA PERONU NISU razgovarali, a ni u vlaku. Harry je okrenuo svoje krupno tijelo

tako da u gomili ljudi koja ih je pritiskala napravi malo mjesta za Beth. Zatim je
stajao u tišini, s odsutnim izrazom na licu. Beth je znala što taj izraz znači, često
ga je viđala u vlastitom zrcalu.
I sama se još uvijek pokušavala osloboditi hipnotičkog stiska koda iz
prethodne smjene koja je bila uspješna i u kojoj je njezina napeta usredotočenost
urodila jasnim, dešifriranim tekstom. Nije provela sate lupajući glavom o
neprobojan zid. U skučenom prostoru između njih podigla je ruku i počela brzo
stiskati i otvarati prste, kao peteroslovne skupine koje su u nizu stizale s Enigme.
Zatim je zavrtjela prstima kao da nestaju u vrtlogu i pogledala u križ. Harry je
kimnuo, a kapci su mu se nakratko jače podigli dok se smiješio. Spustila je ruku

250
 Knjige.Club Books

niz tijelo i prsti su im se lagano dotakli stražnjom stranom kada se vlak zanjihao.
Beth je stajala u tišini, usredotočena na te slučajne dodire.
Sišli su u Cambridgeu. Harry ju je spontano primio za ruku, vodeći je kroz
gužvu na platformi. Poslije je nije ispustio, a ona je nije povukla. Vidjela je
tornjeve i zgrade od zlaćanoga kamena; srednjovjekovni grad potpuno netaknut
bombardiranjem. Zapanjeno se ogledala oko sebe.
»Cambridge je ljepši od Oxforda«, rekao je Harry. »Ne dopusti da te neki od
onih oksfordskih momaka uvjeravaju u suprotno.«
Beth nije mogla zamisliti kako nešto može biti ljepše od ovoga. Polako su
vrludali ulicama, a Harry joj je pokazivao svoja najdraža mjesta: »Ono je Eagle,
najbolja pivnica u gradu; uvečer sam u njoj uz kriglu piva običavao izvoditi
matematičke dokaze... Ondje kod tornja je Caius College - moj rođak Maurice
izazvao me je da se noću popnem na krov i preskočim preko uličice na Senate
House. Znaš, i Mauricea su unovačili u BP - nisam imao pojma sve dok ga nisam
vidio kako pokazuje svoju propusnicu na porti...« Cambridge nije bio tako
zastrašujuć kao London, ali je bio puno veći od Bletchleyja. I ovdje me nitko ne
poznaje. Cijeli svoj život Beth je živjela kao u akvariju, u kojem nije mogla
ni cestu prijeći a da ne sretne petero ljudi koji bi je zazvali.
Harry je kupio pakiranje sendviča s pastom od lažnoga mesa pa su jeli na travi
kod zavoja rijeke. On je sjedio s podignutim koljenima, a ramena bi mu se svako
malo trgnula pa bi kroz Beth prostrujio stari strah - živčani slom. Kao kod jadne
Peggy, koja se s kućnoga liječenja vratila blijeda i izbjegavala govoriti o tome.
»Ti ne gubiš razum, Harry«, rekla je Beth bez okolišanja.
»Ali tako se osjećam.« Pogledao ju je i odgovorio jednako otvoreno. »Što ti
je Sheila ispričala?«
Beth se nadala da će moći odgovoriti bez crvenjenja, ali to je bilo kao da se
nada kako će joj netko skinuti zvijezdu s neba. »Rekla je da se viđa s nekim... i da
ti nemaš ništa protiv.«
»Nikad ga nisam upoznao.« Harry baci koricu u rijeku. »No nadam se da je
ludo zaljubljen u nju.«
»I tebi... to doista ne smeta?«
»Ona bi trebala biti sretna dok još može.« Harry odmahne glavom. »Zaljubila
se u letača.... ako preživi do kraja rata bit će pravo čudo.«
»Znači...« Beth nije mogla ni dovršiti rečenicu ni nastaviti jesti sendvič.
Pogledao ju je u oči. »Ovo je sve što ti mogu ponuditi: poslijepodne s vremena
na vrijeme. Jer neću napustiti ni Sheilu ni svojega sina. Zar ne bi radije bila s
nekim mladićem koji će te upoznati sa svojim roditeljima i jednoga ti dana dati
prsten?«
»Ne.« Činilo se da Mab voli biti u braku, Osla se očito željela udati, ali Beth
nije osjećala da je to privlači. Tek što je uspjela otići od kuće u kojoj se osjećala
kao u zatvoru - imala je želju vrištati pri pomisli na vezu s muškarcem koji bi je
251
 Knjige.Club Books

jednoga dana mogao zarobiti u nekom drugom kućanstvu. Beth je željela onakav
život kakav je sada imala, samo—
»Zašto si onda ovdje?« upita je Harry tiho.
Zato što ne znam jesi li moj jedini prijatelj, koji radi isto što i ja i voli isto što
i ja - ili si nešto više, pomisli Beth. Želim saznati. Jer mi se zbog tebe vrti u glavi.
Nije znala kako bi mu to rekla, pa ga je upitala: »Zašto si me danas pozvao da
pođem s tobom?«
»Zato što imaš velik, prekrasan, sjajan um koji vrvi jastozima, rotorima i
ružama«, odgovori joj Harry. »A ja bih se u njemu mogao izgubiti na cijelu noć.«
Ti si to bolje rekao, pomisli Beth uzbuđeno. Progovorila je prije nego što je
stigla zastati i razmisliti, prije nego što je mogla pronaći izgovor da se povuče
natrag u sjenu.
»Možemo li poći nekamo?«
Harry se nasmiješi. I dalje je izgledao iscrpljeno, ali taj ga je osmijeh ozario
pa je izgledao kao da lebdi iznad trave, a ne da je zabijen u nju kao komad stijene.
Pružio joj je ruku i isprepleo svoje prste s njezinima. »Voliš li glazbu?«

NA ZNAKU IZNAD vrata pisalo je Scopellijev glazbeni dućan. Prozore su prekrivali

kapci, dućan je bio zatvoren - bila je nedjelja prijepodne, shvati Beth; svi su bili
ili u crkvi ili kod kuće. I ona je u tom trenutku mogla biti na bogoslužju, ne
obraćajući pažnju na majčine prijekorne poglede - umjesto toga, držala se za
ruku s oženjenim muškarcem i razmišljala o...
Pa, o stvarima o kojima nije bilo primjereno razmišljati tijekom bogoslužja.
»Radio sam ovdje dok sam bio na posljednjoj godini u Kings Collegeu.«
Harry je otključa vrata. Ušli su i on je počeo paliti svjetla. »Stari gospodin
Scopelli dopustio mi je da zadržim ključ kako bih mogao dolaziti slušati glazbu
kad imam slobodno poslijepodne.«
Veći dio dućana bio je u sjeni, no Beth je vidjela nekoliko separea sa stolcima
i slušalicama. »Što voliš slušati?« Ona je dotad čula tako malo glazbe, samo ono
što su puštali na radiju i što je gospođa Finch smatrala prikladnim. U Aspley
Guiseu nisu uopće imale radio.
Harry je pošao do zida punog ploča i prstima prešao preko gornje police.
»Otkako ne možemo čitati poruke s njemačkih podmornica, slušam Bacha.«
»Jednom si rekao da je njegova glazba predivno simetrična«, prisjeti se Beth.
»Prepuna obrazaca.«
»Možda se zato volim izgubiti u njoj. Pokušavam pronaći ključeve koje
koriste njemačke podmornice u Das Wohltemperierte Klavier - barem nešto što
još nismo pokušali na poslu.« Na trenutak mu je preko lica preletjela sjena pa je
snažno odmahnuo glavom, kao da i baraku 8 i sve u vezi s njom želi gurnuti natrag
u rupu iz koje je izašlo. Izvukao je ploču. »Evo ga...« Kimnuo je prema separeu u

252
 Knjige.Club Books

dnu dućana. Beth sjedne, a Harry se spusti na stolac pokraj nje. Odložio je ploču
i počeo namještati gumbe na gramofonu. Skinuo je sako i podvrnuo rukave.
»Ovako ćemo oboje moći slušati«, rekao je, uzeo dva para slušalica i jedan stavio
Beth na uši. Iznenadila ju je brzina kojom je vanjski svijet nestao i ona poželi da
u ISK-u ima takve slušalice - tada bi se doista mogla usredotočiti. Pažnju joj ne
bi odvlačilo Phyllidino nakašljavanje ili Jeanino tiho pjevušenje...
Pogledala ga je u toj umjetno nastaloj tišini, omotala prste oko njegova ručnog
zgloba i povukla ga prema sebi. On je spustio svoju krupnu šaku na njezin potiljak,
a drugom joj je rukom dotaknuo kosu i polako je počeo mrsiti. Tišina se počela
ispunjavati dok ju je ljubio. Ne zvucima, pomislila je Beth čvrsto ga primivši za
otkopčani ovratnik i privlačeći ga k sebi, već bojama. Medeno žuta i zlaćana, kao
sunčeva svjetlost, preplavile su je do same srži, u toj potpunoj tišini.
Odmaknuo se. Njegova topla ruka i dalje je počivala na njezinu vratu. Upitno
ju je pogledao. Ona se nasmiješila.
Spustio je glavu, poljubio udubinu iznad njezine prsne kosti pa se odmaknuo
i izvukao ploču iz omota. Beth je vidjela da na njoj piše Bach: Partita br. 2 u c-
molu. Spustio je iglu i začuo se zvuk klavira.
Ritmički obrasci - Beth ih je mogla čuti kako se nižu, kao da se odmotavaju s
klupka - zlatne horizontalne crte na koje se nadovezuju nove melodije,
ispreplićući se s osnovnom. Motivi koji se miješaju, odsvirani lijevom i desnom
rukom. Obrasci koje nije morala riješiti već im se jednostavno mogla diviti. Harry
ju je ponovno poljubio. Beth je zatvorila oči, prateći motiv izveden lijevom rukom
koji je ubrzavao, kao i bilo na Harryjevu vratu pod njezinim prstima. Uz zvuke
glazbe slijedila je rukom liniju preko snažnih obrisa njegova grla sve do ispod
ovratnika, a onda je usne prislonila na njegov vrat. Osjetila je kako guta, osjetila
je kako je stisnuo šaku u njezinoj kosi i bol je bila predivna. Nikada nije voljela
da je se dira, ali sada mu je željela biti još bliže. Harry je obično sjedio pogrbljen,
kao da se trudio da svojim golemim tijelom ne djeluje prijeteće, ali ona je u tom
trenutku imala osjećaj kao da je u svoja njedra privlači granitna stijena.
Svojim golemim šakama mogao ju je slomiti poput čačkalice, ali to je nije ni
najmanje strašilo - Beth je zapravo osjećala žestoku navalu užitka, jer on je gotovo
drhtao od napora da zadrži svu tu snagu, dopuštajući joj da ona učini prvi korak.
Svijet kao da se protresao kada joj je skinuo slušalice. »... morali bismo
prestati«, rekao je.
»Zašto?« Sve je bilo preglasno. Beth je bila sklupčana na njegovu krilu.
Njezina bluza i grudnjak bili su na podu, a Harryjeva košulja raskopčana; oboje
su ubrzano disali. Iz odbačenih slušalica tiho je dopirala glazba.
»Ne želim te uvaliti u nevolje.« Harry je pretražio džepove i promrmljao
psovku. »Nisam ponio ono što treba - nisam mogao pretpostaviti da bi se danas
moglo tako nešto dogoditi.«
Beth je dohvatila torbicu i pokazala mu što je uzela od Gilesa. »Ja jesam.«

253
 Knjige.Club Books

Harry je prasnuo u smijeh. »Nemoj mi reći da si umarširala u dućan i

tražila...«
»Kao da bi mi ih prodali!« Osjetila je kako se crveni. »Uzela sam ih Gilesu.«
»Kriste, Beth.« Svoje čelo naslonio je na njezino i počeo se grohotom smijati.
Zvučao je kao da se mjesecima nije smijao.
»Jesam li zbog toga...« Beth je oklijevala. »Mislila sam da trebam biti
spremna. Za svaki slučaj.«
»Ti si vražja genijalka.« Uzeo je dva paketića iz njezine ruke. »Gospodin
Scopelli preuredio je stražnju sobu u sklonište - unutra ima poljski krevet i
plahte...« Harry je zastao i odmjerio je od glave do pete pogledom koji je pržio
poput žeravice. »Isuse, Beth, čak ti se i bradavice rumene.«
»Daj šuti.« Beth je posegnula za slušalicama. »Želim čuti kraj partite—«
On ju je podigao iz krila, držeći je čvrsto u naručju, očiju tamnih i punih
žudnje. »Tko šljivi partitu.«

254
 Knjige.Club Books

42. poglavlje

O slino pismo njezinu dobrom Samaritancu iz kluba Café de Paris, poslano na

adresu njegove londonske stanodavke

Ne znam zašto vam pišem - na moje prvo pismo nakon susreta u klubu
Café de Paris nije bilo odgovora. Jeste li još uvijek u inozemstvu? Jeste
li uopće živi? Nadam se da jeste. Pružili ste mi utjehu u jednom od
najgorih trenutaka u mojem životu i time ste mi nekako postali važni.
Možda je to blesavo... pretpostavljam da vam pišem i zato što više
ne smijem pisati svojem dečku (nemojmo ulaziti u razloge zastoj, a
ponekad mi je potrebno izvrištati sve na list papira. Ovaj prokleti rat tako
je grozan i pomalo sam umorna od toga što se trudim nasmijati sve oko
sebe...

»Sve je na svome mjestu.« Gospođica Senyard spustila je poklopac na

posljednjoj kutiji sa spisima. »Hoćeš li se sada napokon smiriti, Osla?«
Osla je grickala nokat. Trebalo joj je nekoliko mjeseci da pregleda sve kutije
po kojima je možda netko kopao. Rekla je gospođici Senyard da je zabrinuta jer
možda nedostaju neki spisi. Starija žena bila je sumnjičava, ali nitko je nije mogao
optužiti da nije oprezna: ona i njezine djevojke (kao i Osla, koja bi im se pridružila
najmanje jedan sat nakon svake smjene) pregledale su sve kutije i ormarić u kojem
su se čuvale pozivne oznake, izvješća i njihove kopije. Hrpe izvješća sada su
zauzimale sve zidove, nakon što je Pomorski odjel konsolidiran. »Kvragu«, rekao
je američki pukovnik, koji je došao u obilazak prošloga tjedna, i zazviždao. »Da
je ovo Pentagon, nizali bi se redovi ulaštenih ormarića za spise, potpuno praznih,
a vi sve ovo spremate u vražje kutije za cipele.«
Pa, Osla se potrudila da svaka od njih bude provjerena i svi podaci uspoređeni,
a sada joj ništa nije bilo jasno: činilo se da je sve na svome mjestu. Možda je osoba
koja je kopala po papirima samo prepisala ono što je zanima, prije nego što je
nestala, zaključila je. No ako je i postojao način da to provjeri, njoj je bio
nepoznat.
»Najljepša vam hvala«, rekla je gospođici Senyard. »Znam da vam je drago
što je ovaj moj projekt napokon priveden kraju.« Raspitivala se i o spisima koji
su nedostajali iz barake 3 (onima za koje Travis nije želio potvrditi jesu su uistinu
nestali), ali je naišla na nepokolebljiv odgovor: Ne trebaš znati. Iz glavne zgrade
255
 Knjige.Club Books

više nisu dizali galamu u vezi s time niti su radili dodatna ispitivanja. Nitko nije
otpušten iz BP-a zbog nemara - znalo bi se, takve vijesti brzo se šire Parkom.
Možda su nestali spisi ipak negdje pronađeni, ali to se nije objavilo na velika
zvona. Možda su jednostavno bili pospremljeni na krivo mjesto. Po BP-u
je kružilo tisuće izvješća, vjerojatno je s vremena na vrijeme koja hrpa papira
znala završiti u pogrešnoj ladici.
Zato, pusti to, govorio joj je zdrav razum dok se vraćala u Aspley Guise, ali
Osla nije htjela pustiti. Barem joj je taj misterij zaokupio pažnju, jer u posljednje
vrijeme nije imala puno svijetlih trenutaka. Više nisu radili u baraci 4. Nakon
selidbe u veliki, bezlični novi blok zgrada, manje su se šalili, a okruživalo ih je
sve više nepoznatih lica. Nije više bilo Philipa da joj popravi raspoloženje; on je
bio negdje na pučini. Osla nije imala od koga potražiti utjehu, nakon što je u
srpnju prevela razdragana nacistička izvješća o tome kako su pronašli konvoj
PQ17 i potopili dvadeset četiri od trideset brodova...
A kada bi noću zaklopila oči, nisu je prestajale mučiti noćne more. Osla je o
njima pisala svojem dobrom Samaritancu, umotana u njegov stari šinjel koji je još
uvijek mirisao po vrijesku i dimu, jer nije znala kome bi drugome to mogla reći.
Ponekad je znala i spavati u njemu. Mirisao je na muškarca, pa iako to nije bio
Philip, ona je zamišljala da je spustila glavu na njegovo rame i da ne leži sama u
mraku na svojem uskom krevetu, umirući od usamljenosti.
»Hajdemo na krov«, predložila joj je Mab kad se vratila u Aspley Guise.
»Nećemo više imati ovako toplih dana sve do proljeća, a ti izgledaš iznureno.«
»To je zbog novog bloka.« Još uvijek se smatrao novim, iako se Pomorski
odjel preselio još u kolovozu. »Nisam mogla ni pretpostaviti da će mi nedostajati
škripava stara baraka, ali ti veliki blokovi imaju šarma otprilike kao sanatorij za
tuberkulozu. Transportne trake, pneumatske cijevi, kuriri koji ulijeću i izlijeću...«
Osla je ipak stresla sa sebe sjetno raspoloženje, odjenula kupaći kostim
(dvodijelni, bijeli s crvenim trešnjama) i krenula za Mab uz tavanske stube na
krov koji je bio ravan i udaljen od svega - idealan za sunčanje. Osla je prostrla
svoj ručnik dok je Mab skidala odjeću i ostala u donjem rublju; ondje ih
ionako nitko nije mogao vidjeti. Dan je bio topao, kao da je ljeto. Činilo se da je
lipanj, a ne listopad - Osla je gledala kako Hurricane iz najbliže baze za obuku
leti nad njihovim glavama i počela smišljati šaljivu vremensku prognozu za
Bletchleyjske brbljarije. Toplo i maglovito, s Messerschmittima, umjereno do
pretežno moguće! Osline je dane u posljednje vrijeme jedino pisanje BB-a
činilo uzbudljivima.
»Dobila sam tvoju Vigenère poruku«, začuo se Bethin glas iza njih. Iako nije
bilo strašne gospođe Finch koja je njuškala uokolo, nastavile su jedna drugoj
pisati šifrirane poruke. Na krovu smo, odjeni kupaći kostim! napisala je pomoću
šifre Osla, prije nego što je otrčala gore slijedeći Mab.
»Obje ste dobile pismo«, nastavila je Beth, kojoj je vjetar zamrsio plavu kosu
kad je izašla na krov. Osla se već i prije divila promjeni kod svoje tihe cimerice -

256
 Knjige.Club Books

osim Bethine nove frizure i ruža za usne, još je nešto bilo drukčije. Kao da je
vječito bila odsutna, osim kada je išla u BP, tada je izgledala poput hrta koji hita
u lov. Dok nije radila, činilo se da uopće nije prisutna. Ne u smislu ‘molim vas
nemojte me gledati, vapaja one potlačene, tihe djevojke koju je Osla nekoć
upoznala. Kao da je zapravo nije zanimalo što se događa izvan Knoxova odjela.
Ili bi svakodnevno odlazila u Cambridge slušati glazbu - bilo je to još nešto što
stara Beth nikada ne bi radila, pa je Osla zaključila da je ipak riječ o napretku...
Ipak, nešto u zabrinutom pogledu njezine cimerice, Osli u posljednje vrijeme nije
davalo mira.
»Za tebe i za tebe - stiglo je ovamo, a ne na poštanski pretinac u Londonu.«
Beth im je predala pisma, sjela na pod i digla lice prema nebu. »Onaj zrakoplov
radi još jedan krug.«
»Hurricane. Nekoć sam radila u tvornici koja ih je izrađivala.«
»Stvarno?« upita Beth odsutno.
»Da.« Osla osjeti kako joj glas postaje zajedljiv. »I tu si priču čula već
nekoliko puta. Možeš li se barem praviti da ti je stalo do ičega što nije šifrirano?«
Beth je djelovala zbunjeno. Osla je uzdahnula, razderala omotnicu i osjetila
poznatu radost kad je prepoznala Philipov rukopis.

Najdraža Os, već dugo nisam od tebe dobio pismo. Jesam li te nečim
uvrijedio? Nemoj mi reći da imaš nekog drugog, jer ako je tako, dobit će
od mene po nosu.

Za radošću je uslijedila bol jer nije smjela reći Philipu zašto mu je prestala
pisati. Možda ćeš patiti neko vrijeme, rekla mu je u sebi, ali ja te čuvam. Njezin
zapovjednik bio je jasan - ne bude li držala Philipa na distanci, a dogodi se još
jedno narušavanje sigurnosti, neće samo Oslu pozvati na red već i Philipa, a on je
imao više za izgubiti.
Sjajan novi čin, ponos što služi na moru, naklonost kraljevske obitelji, važnu
nekome tko jedva da je imao vlastitu... sve to moglo bi nestati u slučaju sumnje
na izdaju.
On se nikada ne bi oporavio od tog udarca. Čak je i muškarac hrabar poput
Philipa imao svoju Ahilovu petu.
Ja ću štititi tvoju, pomislila je Osla i spremila pismo. Čak i ako ti to nikada
ne saznaš.
U ušima joj je zazvonilo od Mabina krika. »On se vraća kući! Francis se
vraća kući!«
»Iz Invernessa?« upitala je Osla, na što je Beth rekla: »Odakle?«

257
 Knjige.Club Books

»Mislila sam da ga nikad neće pustiti odande.« Mab je nastavila čitati listajući
stranice - njezin joj je muž svaki put pisao debela pisma i ona mu je cijelo ljeto
uzvraćala istim.
Iako je osjetila kako zavist poput vitice polako raste u njoj, Osla ju je odlučila
zgaziti. »Koliko je vremena prošlo?«
»Četiri mjeseca, puno dulje nego što je u početku mislio...« Mab obgrli
koljena. »Imat će tri slobodna dana, od osmog do desetog studenoga. Kako da
izdržim još mjesec dana? On želi da vlakom dođem u Coventry i povedem Lucy
sa sobom.« Zaneseno se nasmiješila. »Pokazat će nam svoju kuću - kuću u
kojoj ćemo svi zajedno živjeti poslije rata.«
Oslina zavist ponovno je pomaljala glavu pa ju je ona još jedanput
nemilosrdno zgazila. »Pa to je sjajno!«
»Pođi sa mnom«, predloži Mab. »Trebat će mi netko da pričuva Lucy.«
»Kako biste se ti i tvoj muž svake noći mogli ševiti do besvijesti?« upita Beth.
Osla i Mab istoga su se časa okrenule i zapiljile u nju. »Gdje li si samo naučila
taj izraz, gospođice Finch?« Mab se nasmije. »Očito je da si upala u loše društvo.«
»Beth, je li se ti to potajno viđaš s nekim momkom?« uzvikne Osla, praveći
se da je užasnuta. »Sve te nedjelje provedene u Cambridgeu...«
Ona se šalila, ali Beth je pogledala prema gore, izbjegavajući je gledati u oči.
»Onaj Hurricane se vratio.«
Osla je osjetila da se nešto događa. Možda je postojao još neki razlog osim
preopterećenosti poslom zbog kojega je Beth djelovala odsutno u posljednje
vrijeme. »Ne moraš se uzrujavati, reci mi—«
»Vratimo se na Coventry - može li onda jedna od vas dvije sa mnom?« molila
je Mab.
Zbog njezinih rumenih obraza Osla zaboravi na Beth. Mab je sva blistala, ne
zbog one hladne nemilosrdne odlučnosti kojom je zračila još od dana kada su se
upoznale, već od čiste radosti. Zaljubljena je, pomisli Osla. Možda se i udala za
Francisa iz praktičnih razloga, ali sada je zaljubljena preko ušiju.
»Pa, onda je najbolje da i ja pođem, kako biste vi imali svoju idilu«, reče Osla
bezbrižno. Iako, tri dana uz muža i ženu koji pršte od uzajamnog obožavanja,
zahtijevat će od nje da puno toga zatomi i zgazi u mislima. Ali Osla nije mogla
odbiti, posebno jer je Mab tako naočigled zgrabila svoju sreću i čvrsto je držala,
kao da je najskupocjenija vaza. »Ako povedeš Beth, ona će se zamisliti i
zagledana u ružu isključiti na sat vremena, pa ćete sljedeći put vidjeti Lucy u
Timbuktuu.«
Hurricane napravi još jedan krug, ovoga puta još niže. Mab se nasmiješila,
oči su joj blistale. »Hajdemo mu upriličiti prizor za pamćenje, dame.«
Skinula je grudnjak i počela njime mahati iznad glave dok je avion prolazio
nad njima. Osla je skinula gornji dio kupaćeg kostima i učinila isto, smijući se.

258
 Knjige.Club Books

»Ne, hvala«, rekla je Beth ne otkopčavajući bluzu, ali je mahnula. Hurricane je

zauzvrat mahnuo krilima i Mab mu je poslala zračni poljubac. »Znaš što, pilotu!«
viknula je prema gore. »Moj muž se vraća, kući!«

259
 Knjige.Club Books

43. poglavlje

BLETCHLEYJSKE BRBLJARIJE, STUDENI 1942.

__________________________________________________
to će sada, pobogu, raditi lokalna eskadrila RAF-a kada je postalo previše
Š hladno da se djevojke iz BP-a, koje stanuju u Woburn Abbeyju i Aspley Guiseu,
sunčaju na krovu u donjem rublju? Idite nadlijetati frajle u Berlin, dečki. A dok
ste ondje, bacite koju bombu...

S vaka osmosatna smjena imala je stanku od sat vremena. Ponekad su Beth i

Harry bili previše iscrpljeni za bilo što, osim da jedno pokraj drugoga na
brzinu pojedu sendvič u kantini, nakon čega bi se vratili svaki u svoju zgradu. No
često su znali izmijeniti pogled bez riječi pa odvojeno poći u prazno
zračno sklonište Parka, gdje bi se bacili jedno drugome u naručje. Ondje, tijekom
smjene u BP-u, to nije bilo vođenje ljubavi; bio je to tek način postizanja brzog,
toliko potrebnog oslobođenja od napetosti. U Cambridgeu, kada su imali slobodan
dan, mogli su se izležavati na poljskom krevetu u Scopellijevu dućanu,
razgovarati, smijati se - ali usred smjene oboje su bili toliko zaokupljeni
Enigmom, nemoćni da je se u potpunosti oslobode. Beth je tjednima razbijala
glavu zbog špijunske Enigme; kada bi se tijekom stanke našla u Harryjevu
naručju, željela je samo prestati razmišljati, barem nekoliko minuta. Harry već
devet mjeseci nije mogao pročitati nijednu poruku s njemačkih podmornica;
nakon četiri sata jalova posla uletio bi u podrumsko sklonište mišića napetih poput
struna, balansirajući kao na oštrici noža između frustracije i bijesa. Bilo mu je
potrebno samo jedno - odušak - nešto što je Beth savršeno dobro razumjela.
Svojim bi tijelima u nekoliko tihih grubih minuta sve iskalili, a zatim bez riječi
izmijenili nekoliko nježnih poljubaca pa se vratili šifri.
Šifra i Harry - Beth nije znala što bi učinila da nema to dvoje. Kada dobijemo
rat, počeli su govoriti ljudi s rastućim optimizmom jer se počelo činiti da ga je
doista moguće dobiti: američke trupe i zalihe stizale su preko Atlantika, unatoč
tomu što nisu uspijevali čitati poruke s njemačkih podmornica.
Hitlerovo napredovanje na istok zapelo je u neumoljivome ledu Sovjetskoga
Saveza, a nešto nevjerojatno tajno pripremalo se kako bi se suprotstavili
Rommelu u pustinji. Većina ljudi bila je oprezno ushićena - ali kada je Beth čula

260
 Knjige.Club Books

riječi Kada dobijemo rat, morala je zatomiti napadaj panike. Bez rata ona neće
imati ovaj posao. Bez rata neće imati izgovor da viđa Harryja. Hoće li bez rata
biti nezaposlena usidjelica sa psom, koja će se morati vratiti kući jer više neće
imati plaćen stan, hranu i redovita primanja?
Osjećam se kao da pucam po šavovima, znao je ponekad šapnuti Harry u
njezinu kosu kada su bili sami. Ali jedino što je kod Beth izazivalo tjeskobu bila
je pomisao da će sve to izgubiti. Mogla je podnijeti radno vrijeme, mogla je
podnijeti to što su sve morali čuvati u tajnosti, mogla je podnijeti iscrpljujući
tempo, ali nije mogla podnijeti pomisao da će sve to jednoga dana nestati.
»Gdje je Jumbo?« viknuo je netko kada se vratila u svoj odjel nakon stanke.
Preselili su se iz Kolibe u školsku zgradu, gotičku građevinu od crvene opeke.
Beth je nedostajala obijeljena koliba nedaleko od dvorišta konjušnice, koja je sada
postala premalena, uz toliko novog osoblja u ISK-u. Ne samo žena, već i
muškaraca. (»Muškarci u mojem haremu«, uzdahnuo je Dilly prilikom jedne od
svojih rijetkih posjeta odjelu.) Nije bilo važno gdje je ISK bio smješten niti koliko
je novih ljudi imao; žene koje su zajedno dešifrirale poruke u vezi s Matapanom
i dalje su bile srce operacije. »Gdje je Jumbo?« ponovila je Jean uzrujano.
»Evo ga.« Beth je sa svojega stolca podigla plišanog slona i pružila joj ga na
ceremonijalno trljanje ušiju. Slona su dobili od Dillyja. Mirno je prebivao u
ormaru sve dok se nisu našli usred jumbo gužve koja je nesmiljeno trajala cijeli
listopad i nastavila se i početkom studenoga. Počeli su dobivati gomile poruka
s Abwehrove Enigme o nečemu što se zvalo Operacija Baklja (što god to bilo),
koja tek što nije započela.
»Kladim se da su u njima potvrde«, spekulirao je Giles, koji je prebačen u
ISK prije nekoliko tjedana. Beth je i dalje bilo neobično vidjeti ga kako radi za
stolom do njezina. »Ako je doista istina da imamo pod kontrolom sve njemačke
dvostruke agente, upotrijebit ćemo ih da pošaljemo lažne informacije kao dimnu
zavjesu za Baklju. Nema smisla planirati veliki prodor bez odvraćanja pozornosti.
Treba uvjeriti Švabe da su saveznički konvoji krenuli na jednu stranu, dok oni
zapravo idu na drugu... sve te poruke s Abwehrove Enigme reći će nam jesu li
nasjeli na ono što im podvaljujemo.«
»Možda.« Beth je brzo, automatski, pomoću kartonskih traka tražila položaj
desnog rotora.
»Zar te doista ne zanima?«
»Ne.«
»Ne mogu odlučiti jesi li ti doista potpuno lišena radoznalosti ili si
najblistaviji vražji um koji sam ikada upoznao.« Giles je isprepleo prste na zatiljku
proučavajući je kao da je rijedak znanstveni primjerak. »Hitlerovi privatni
brzojavi ili nedjeljna križaljka - tebi je sve to jedno te isto.«

261
 Knjige.Club Books

»Ja razbijam poruke. Ne tumačim ih.« Beth makne kosu s lica. »Ne zanima
me što u njima piše. Čemu komplicirati stvari kad u danu ionako imamo premalo
sati?«
»Pogotovo ako radiš mojim tempom.« Giles napravi grimasu. On nije bio loš
kriptoanalitičar, ali u svojoj je staroj baraci bio naviknut raditi s trima rotorima pa
mu je trebala čitava vječnost da se snađe s materijalima koji su stizali s
Abwehrove Enigme koja ih je imala četiri.
»Postaješ sve brži«, dometne Beth dobrodušno.
»Ali nikad neću biti brz kao ti«, odgovori joj on bez gorčine. Beth je to
cijenila. Neki od muškaraca iz barake 6 bili su sumnjičavi u pogledu
nekonvencionalnih metoda kojima se služio Dillyjev tim. To se tako ne radi,
rekao je jedan od novih matematičara tijekom prvoga tjedna, pa ga je Giles
pogodio zgužvanim komadićem papira u čelo i rekao: Razbiješ li samostalno ključ
špijunske Enigme, Geralde, radit ću to na tvoj način. Dotad ću to raditi na Bethin
način.
Beth je riješila cijelu hrpu poruka, digla pogled i protegnula vrat. »Što još
imamo?« upitala je i protrljala Jumbove uši.
Peggy je donijela svježu kavu od cikorije. »Noćna smjena je završila, Beth.
Idi kući.«
»Ovo me smiruje.« Osla i Mab toga su jutra trebale krenuti u Coventry - u
Aspley Guiseu bit će dosadno bez njih pa je Beth radije željela raditi i dnevnu
smjenu. »Ako nema ničega drugog, daj mi neriješene poruke iz barake 6.«
Peggy gurne hrpu papira prema njoj. »Još mogućih mjesta koje planiraju
bombardirati - Giles ima popis kodnih naziva gradova.«
»Loge je London, Paula je Pariz...« nabrajao je Giles. Beth je uzela listove s
‘pretpostavkama’ i kartonske trake. Počela je raditi. Premda više nije bilo ni
približno onoliko zračnih napada kao početkom rata, njemački bombarderi mogli
su se iznenada pojaviti poput lutka koji iskače iz kutije.
»Giles«, Beth je odsutno zazvala nekoliko sati kasnije. »Koji grad ima kodno
ime Korn?«
»Korn... Korn...« Ispustio je olovku masirajući prste. »Coventry. Nemoj mi
reći da će jadni mali Coventry ponovno biti napadnut.«
»Već su ga i prije bombardirali?«
»Gdje ti živiš? Gotovo su ga sravnili sa zemljom prije dvije godine.«
Beth je piljila u riječi na njemačkom koje su se pojavljivale iz poruke pred
njom. Još uvijek nije govorila njemački, ali bilo je izraza koje je viđala dovoljno
često da ih prepozna. U poruci je vidjela Korn i brojeve, možda koordinate... a
onda joj je za pogled zapeo datum zračnog napada. 8. studenoga.
»Giles,« rekla je polako, »koji je danas dan?«

262
 Knjige.Club Books

44. poglavlje

ab je bila naviknuta na ruševine nakon bombardiranja, ali tek je u

M Coventryju shvatila koliko je veličina Londona umanjivala dojam razmjera
razaranja. Ondje, kada biste vidjeli da nedostaje kuća, sa svake su strane stajale
još barem druge dvije; oko kratera od bombi ulicom su užurbano vozili
automobili. Coventry, mnogo manji i kompaktniji, bio je prilično razrušen. Mab
je jedva mogla pronaći jednu zgradu od tri koja nije bila pretvorena u ruševinu ili
koja nije imala daske na prozorima. Drevna katedrala bila je izložena vremenskim
prilikama, njezin kameni pod bio je posut tankim slojem snijega, srednjovjekovni
prozori oštećeni požarom, s ogoljenim kamenim rozetama, isticali su se na
pozadini sivoga neba. »Ko prazni kor22« citirala je Mab. Ludi klobučari toga su
mjeseca čitali Shakespeareove sonete.
»Veliki zračni napad dogodio se u studenome ’40.«, rekao je Francis, također
zagledan u katedralu. »Poginulo je više od petsto ljudi. Nisam tada bio u gradu,
ali poznavao sam mnoge koji su poginuli. Odonda su bila još dva zračna napada,
ali ni približno jaka kao onaj prvi.« Prošao je rukom kroz svoju kestenjastu kosu.
»Sve je u otužnome stanju, ali nadam se da možeš nazrijeti kako će Coventry
ponovno izgledati poslije rata.«
Rekao je to tiho kako ga Lucy, koja je trčala preko lokve ispred njih, ne bi
čula. »Vrati se, Luce!« zazvala je Osla, koja se opušteno šetala iza nje u svojem
blijedoružičastom kaputu. Ona i Mab jutros su se u kantini BP-a pozdravile s Beth
i otišle po Lucy, koja je pod paskom konduktera vlakom stigla u Bletchley, pa su
zajedno krenule u Coventry. Francis ih je dočekao na kolodvoru s duguljastom
kutijom pod rukom, ne objašnjavajući još što je u njoj. Lucy je stajala iza Mab i
sumnjičavo ga gledala ispod ruba šiški. »Zdravo, Lucy«, rekao je opušteno. »Što
kažeš na šetnju gradom?«
»Ne«, odgovorila je Lucy. »Radije bih gledala ponije nego se šetala. Ima li
ovdje ponija?«
»Hajdemo vidjeti ima li ovdje ponija.« I tako su krenuli svi četvero umotani
u kapute i šalove. Mab je bila zahvalna na Oslinu bezbrižnom čavrljanju koje je
podiglo atmosferu, Francisovu uobičajenu šutnju i Lucyne oprezne poglede.

22
Ko prazni kor - Misli se na povišeno mjesto u crkvi gdje se nalazi zbor pjevača. Shakespeare
s njim uspoređuje jesenja ogoljena stabla bez ptica pjevica. Prijevod i tumačenje: Luko Paljetak,
Shakespeare, William, Soneti, Matica hrvatska - Ogranak Dubrovnik, Dubrovnik, 2009.

263
 Knjige.Club Books

Čekajte samo da vidimo naš budući dom, obećala je Mab svojoj obitelji u
sebi. Kada svi troje budu živjeli ondje, Lucy će se opustiti, Francis će se više
smijati, a katedrala u Coventryju ponovno će imati krov. Bilo je potrebno samo
da nastupi mir.
»Grad je prekrasan«, rekla je Mab kada su se okrenuli od katedrale.
Francis se blago nasmiješio. Bio je tiši nego obično, a lice mu je bilo blijedo
nakon mjeseci provedenih pod sivim škotskim nebom. Mab se pitala što je ondje
radio. Možda će nakon četrdesetak godina braka, kada nijedna od tih tajni više ne
bude važna, moći jedno drugome sve ispričati.
»I...« Francis joj je ponudio ruku. »Želiš li vidjeti kuću?«
Bila je visoka, od žućkastoga kamena, okružena vrtom s bujnim raslinjem
zaprašenim snijegom. Mab je već u njemu mogla zamisliti ruže umjesto
povrtnjaka, prijeko potrebnog u to ratno doba. Kad se rat završi, povrće će
jednostavno kupovati u trgovini. Ulazna vrata ugodno su zaškripala u znak
dobrodošlice kad ih je otključao.
Mab je ušla gotovo na prstima. Ulaz popločan kamenom, u dnu hodnika
otkucavao je veliki stojeći sat... očarana Lucy pokušala se zavući u njega. Mab je
povirila u primaću sobu u kojoj je bilo visoko kameno ognjište - već je zamišljala
kako u njemu uvečer plešu vatreni jezičci - tu je bila i blagovaonica za nedjeljne
objede u budućnosti, u kojoj pečenke i maslac više neće biti racionirani...
Francis je počeo micati zavjese za zamračivanje i Mab je primijetila koliko su
prozori veliki te kako će kuća ljeti biti okupana sunčevom svjetlošću. »Jednom
tjedno domaćica provjetri i obriše prašinu«, rekao je. »Pripremila nam je nareske.
Idem postaviti stol, a vi, moje dame, razgledajte naokolo.«
»Po njemu se može lijepo spuštati dolje«, rekla je Lucy prelazeći rukom preko
ulaštena rukohvata od hrastovine na stubištu.
»Da, jako lijepo«, složila se Mab slijedeći je gore po stubama. U spavaćoj
sobi stajao je ogroman krevet s baldahinom; a na katu su bile još tri spavaće sobe.
Vidjela je da je Lucy zastala kod one s tapeciranim prozorskim sjedalom. »Ova
može biti tvoja«, rekla je Mab i zadržala dah.
Lucy se namršti. »Mama neće imati ništa protiv?«
»Neće.« Mabina majka nije mogla sakriti olakšanje kad je čula da neće morati
odgajati još jedno dijete do punoljetnosti. Jesi luda? Ne, nemam ništa protiv ako
je ti preuzmeš. Mab nije sumnjala da majka voli Lucy na neki svoj grubi način,
ali prevalila je pedesetu i bila je već umorna. Više joj se doista nije dalo šišati
šiške i štedjeti za cipele. »Mama neće imati ništa protiv«, uvjeravala ju je sada
Mab. »Ići ćemo joj u posjet svaki tjedan, ali ti ćeš živjeti ovdje sa mnom.«
»Sada?«
»Poslije rata.«
»Hoće li i on ovdje živjeti?« Pogledala je kroz vrata, prema dolje, gdje je
Francis u kuhinji zveketao posuđem.
264
 Knjige.Club Books

»Da, hoće.«
Lucy se namršti. Bila je nepovjerljiva prema svim nepoznatim muškarcima i
Mab se s naletom gorčine zapita je li ona to nesvjesno prenijela na kćer. »On je
jako dobar čovjek, Luce. Svidjet će ti se ovdje.«
»Ovo nije London...« U njezinu kratkom životu Lucy su sklonili iz Londona
u Sheffield, pa je zatim seljakali između tih dvaju gradova, ovisno o učestalosti
njemačkih zračnih napada - Mab je primijetila da njezina kćer nije bila
oduševljena idejom o još jednoj takvoj promjeni. Ali Lucy nije prestajala gledati
prozorsko sjedalo, točno odgovarajuće veličine za malenu djevojčicu da se ondje
sklupča dok crta.
»Neka ovo bude tvoja soba«, rekla je Mab i povela Lucy u prizemlje.
Francis i Osla u kuhinji su postavili stol za ručak - čajnik, sendviče, biskvit
bez jaja s džemom od malina. Osla, blagoslovljena bila, ležerno je brbljala dok im
je Francis tiho točio čaj. Poslužio je i Lucy pravom šalicom čaja, ne samo toplim
mlijekom, a na njezinoj stolici Mab ugleda duguljastu kutiju koju je vidjela ranije.
»Ovo je za tebe, Lucy«, rekao je Francis pijuckajući čaj.
Lucy otvori poklopac i pogleda u kutiju punu mekoga papira... lice joj se
zarumenjelo. Nikada u životu Mab nije vidjela tako sretno dijete. »Oh«, samo je
uzdahnula i izvadila iz kutije par malenih, sjajnih čizama za jahanje.
»Da ih imaš kad započneš sa satovima jahanja«, objasni Francis. Koliko li je
samo kupona za odjeću potrošio i usluga morao učiniti za ovakav dar! »Nedaleko
odavde je škola jahanja.«
»Stvarno?«
»Stvarno.«
Mab je pogledala kćer koja je obgrlila svoje nove čizme i sjala poput sunašca,
dok je šaputala sramežljivo, ushićeno hvala. Osjeti kako joj se srce slama. Volim
te, pomislila je, gledajući preko stola u svojega muža. Koliko te samo volim,
Francise Gray.

265
 Knjige.Club Books

45. poglavlje

irena za zračni napad oglasila se nekoliko sati nakon ponoći.

S Osla se trgnula iz sna. Bio je potreban trenutak da se sjeti kako s Lucy dijeli
jednu od spavaćih soba u prizemlju Francisove kuće u Coventryju. Igrali su
backgammon i pantomimu, zatim su uključili radio i bez daha slušali izvješća o
iskrcavanju Saveznika u Sjevernoj Africi. Kada je Lucy počela drijemati, a Mab i
Francis izgledali kao da će eksplodirati ako ne ostanu nasamo, Osla je predložila
da pođu u krevet.
Sada su vani zavijale sirene za zračni napad.
»Probudi se, Lucy—« Malena djevojčica još uvijek je čvrsto spavala na svojoj
strani kreveta. Koliko li je samo sirena za zračni napad čulo dijete iz East Enda
do 1942.? Lucy se vjerojatno nije ni budila, osim ako joj nad glavom nije bilo
petstotinjak Junkersa. Ali Osla nije bila izložena tako silovitom zračnom napadu
još otkako se oko nje urušio Café de Paris pa joj je stravičan strah stisnuo grlo dok
je grozničavo tražila cipele i odijevala kaput preko spavaćice. Ne paničari,
govorila je samoj sebi dok je podizala usnulu Lucy u naručje. Izašla je spotičući
se u mračan hodnik.
»Mab?« viknula je Osla. Odozgo se čulo jako brujanje aviona - zar su
bombarderi već bili ondje? Osla je pipajući stigla do ulaznih vrata i širom ih
otvorila. Vani je mrak bio toliko gust da se moglo utonuti u njega, presijecan samo
svjetlima reflektora koji su pretraživali oblačno, crveno nebo. Osla je u snopu
svjetla jednog od reflektora ugledala metalni bljesak - avion. Njemački bombarder
kojim je upravljao kakav mlađahan pilot Luftwaffea i koji se u tom trenutku
svojski trudio pretvoriti Oslu, Lucy i ostatak Coventryja u pepeo. Osjetila je
snažan ubod mržnje od kojega je gotovo zateturala. Uto začuje korake na stubištu.
Francis je bio u hlačama i košulji, a Mab umotana u njegov kaput.
»Sklonište je nekih četiristotinjak metara niz cestu«, rekao je Francis blaženo
mimo, pa se Oslin puls ujednačio. »Sigurnije je od podruma...« Krenuli su van,
probijajući se kroz obrastao vrt. Francis je odjenuo kaput dok je Mab pokušavala
preuzeti Lucy, ali usnula djevojčica držala se za Oslu poput priljepka.
»Pusti«, reče Osla zadihano. »Barem je mirna.« Mab snažno i s puno ljubavi
obgrli Oslu. Pridružile su se rijeci ljudi koji su se naguravali na zaleđenoj cesti:
djetetu koje je za sobom vuklo uspaničenoga psa, ženi s maramom preko krpenih
uvijača, muškarcu čiji je donji dio pidžame bio uguran u gumene čizme. Još
uvijek nije bilo galame; čulo se otežano disanje, zvuk koraka, prigušene psovke i
266
 Knjige.Club Books

brujanje motora. Oslini bosi nožni prsti grebli su unutrašnjost njezinih cipela; ruke
su je boljele od držanja Lucyna toplog opuštenog tijela. Vidjela je kako iz aviona
polako padaju svijetleće rakete, poput krijesnica, i osvjetljavaju tlo pa se sjetila
Philipa koji je kod Rta Matapan osvjetljavao neprijateljske krstarice za napad s
mora. Ako se nešto može nazvati ubojstvom u vrijeme rata...
Lucy se bunovno promeškoljila, ali Osla joj je navukla pokrivač preko glave.
»Igramo jednu igricu, dušice. Evo kako se igra: moraš biti tiha kao miš...«
»Još malo i stigli smo«, objavi Francis dok se oko njih gužvalo sve više ljudi.
Jednom je rakom zagrlio Mab, a drugom je držao Oslu za rame, miran i pouzdan.
Osla je čvrsto stisnula zube, držeći paniku pod kontrolom. U njezinim je
mislima sklonište svjetlucalo poput svjetionika: bit će to udobno mjesto pod
zemljom gdje će se ljudi zajedno pokrivati dekama, netko će imati plosku viskija,
a možda i zapjevaju »Could You Please Oblige Us with a Bren Gun?« dok se ne
oglasi sirena za prestanak uzbune. Neće biti ni slično onome u londonskome
klubu. Francisova ruka iznenada se otrgnula s Oslina ramena, kada se gomila
mladića trčeći probila kroz gomilu. Odgurnuli su i Oslu koja je promašila ivičnjak
i iskrenula stopalo. Bol ju je proparao do koljena. Pala je, ali se uspjela nekako
iskrenuti u stranu, kako ne bi zdrobila Lucy kad su obje pale na tlo. Treslo joj
se cijelo tijelo, kao da je proletjela kroz vjetrobran automobila. Lucy je zacviljela
pokušavajući se osloboditi pokrivača.
»Lucy!« Mabin glas bio je piskutav, pun panike. Osla nije mogla vidjeti svoju
prijateljicu. Noć je bila crna i crvena, a ljudi su se kretali u svim smjerovima.
»Lucy, ovamo—« Svijet oko nje kao da se zavrtio, ali Osla se pridigla i
skočila da zgrabi malenu djevojčicu. Prstima je čvrsto obuhvatila njezin majušni
ručni zglob. »Ne udaljavaj se od mene, dušo—«
Prolomi se snažan prasak i Osla začuje kako se od eksplozije razbijaju stakla
na prozorima. Na trenutak je ugledala plavi bljesak eksplozije koja je razorila Café
de Paris i iz grudiju iščupala pluća njezinu plesnom partneru. Lecnula se, a njezina
se šaka rastvori.
U tom se trenutku Lucy otrgla od nje i pobjegla u noć.

267
 Knjige.Club Books

46. poglavlje

L ucy!« Mab je promukla od silnoga dozivanja. Umalo je pala preko cigle koja
je ležala na ulici, zateturala se, uspravila i sudarila sa ženom koja je prema
skloništu vukla djecu koja su jedno za drugim hodala držeći se za ruke. Graja je
bila zaglušujuća; bombe su padale, dim je kuljao, odzvanjali su krici, ali Mab nije
čula ništa, nije primjećivala ništa, samo je tražila Lucy. Kako je dijete okruženo
trima odraslim ljudima moglo nestati u trenu? Njezina kći izgubila se u tom
metežu ispunjenom panikom i bombama. Jednostavno je nestala, kao ribica
odnesena brzacem. »Lucy!«
»Mab...« Francisova ruka bila je poput metalnog obruča oko njezine ruke.
»Idi u sklonište, dopusti da je ja potražim.«
Nije mu odgovorila, samo se otela i krenula dalje ulicom dok je u njoj bujala
panika i parala joj grudi. Osla ispruži drhtavu ruku prema njoj, dok je drugu držala
na licu, izgrebenom do krvi od pada na cestu. »Mab...« Krv joj je curila kroz
prste. »Pronaći ćemo je, obećavam ti, pronaći ćemo je—«
»Zašto je nisi držala?« zareži Mab. Udarila bi Oslu da je Francis nije ponovno
zgrabio.
»Vas dvije tražite ondje, ja ću pogledati je li krenula prema kući.«
Mab je kao kroz maglu uspjela shvatiti da to ima smisla pa je oprezno krenula
svojom stranom ulice, Osla je oteturala na drugu stranu, a Francis je krenuo putem
kojim su došli. Mab je na trenutak ugledala odsjaj crvenoga snopa svjetlosti na
njegovoj kosi, a onda je nestao. Pohitala je prema vratima najbliže kuće čiji su
kapci za zamračivanje bili razneseni na komadiće. »Jeste li vidjeli dijete—«
Uzalud. Buka je bila zaglušujuća, odjekivale su eksplozije, drvene grede su
se rušile, iz sekunde u sekundu vatra se sve više širila. Svi su trčali ne bi li pronašli
utočište u skloništu ili podrumu. Noć je gušila, stravična i mračna, a od Lucy nije
bilo ni traga. Mab je ridala, teturala od kuće do kuće, lupala po vratima, tražila iza
žardinjera i stupova ulične rasvjete - posvuda gdje se maleno dijete moglo
sklupčati, zavući poput kukca. Nejasno je vidjela da Osla traži s druge strane
ulice. Začula se zaglušujuća lomljava kad se jedna kuća urušila i Mab osjeti kako
joj iverak, oštar poput noža, para ruku.
»Lucy!«
Nije bilo odgovora. Odozgo se čula buka avionskih motora koji su tutnjali nad
njima. Reflektori su parali nebo, pokušavajući ih uloviti kako bi ih protuzračna

268
 Knjige.Club Books

obrana mogla naciljati. Srušite ih, željela je vrisnuti Mab, sve ih srušite da mogu
pronaći svoje dijete, ali bombarderi su neokrznuti nastavljali letjeti i nestajali
u oblacima dima. Još se jedna kuća urušila, ruke su zgrabile Mab povlačeći je na
tlo. »Sagni se,« vikala je Osla, »sagni se—«
Neću, željela je zavikati Mab, ali Osla ju je gotovo gurnula na tlo u sjeni velike
gomile cigli i pokrila joj glavu svojim rukama. Sada su posvuda oko njih bile
eksplozije, pucao je makadam i cigle, odskakujući na sve strane poput kapljica
ulja iz vruće tave. Pokušala je ustati, ali ju je nalet dima natjerao da se
ponovno sagne, gušeći je. Mab nije znala gdje je nebo; to je bio njezin prvi zračni
napad, svijet je bio ispunjen crnim dimom i škripom metala. Osjetila je kako Osla
drhti, napeta od straha, pa se primila za nju kao da joj život ovisi o tome. Čim je
zaglušujući val buke iznad njihovih glava prestao, Mab je ponovno bila
na nogama i probijala se niz ulicu, zazivajući ime svoje kćeri. Vikala je sve dok
je grlo nije zaboljelo.
»Mab!« Osla joj je vrištala ravno u lice. U Mabinim ušima toliko je zvonilo
da ju je jedva čula. »Mab, ovo prestaje!«
Mab je zateturala i duboko udahnula zrak koji je imao okus po pepelu.
Pogledala je u nebo - u snopovima reflektora više se nisu vidjeli srebrni odsjaji
bombardera. Još uvijek je pucketala gladna vatra, ali učinilo joj se da čuje povike
vatrogasaca i šištanje vode koja je šikljala iz šmrkova. »Prestaje«, ponovi Osla.
Mab nikada nije vidjela svoju lijepu, elegantnu cimericu u takvome stanju. Lokne
pune pepela bile su joj zalijepljene za vrat, lice crno od dima.
»Prestaje«, ponovi i Mab drhtavim glasom. Osjećala je kako joj iz ušiju
oštećenih eksplozijama curi krv. »Lucy će sada izaći iz svojeg skrovišta.« Ona se
samo sakrila; sve je bilo u redu.
Ljudi su počeli izlaziti čak i prije nego što se oglasila sirena za kraj zračne
opasnosti, oprezno su provirivali iza vrata, penjali su se stubama iz podruma,
jedan za drugim. Mab je užurbana prilazila svakoj osobi koju bi ugledala. »Jeste
li vidjeli malenu djevojčicu, šest joj je godina, ima tamnu kosu?« Ljudi bi
zastali, više se nisu gurali u panici; zastali bi i slušali što im govori.
Nitko je nije vidio.
»Mab«, zausti Osla, glas joj je drhtao, ali Mab je odgurne i potrči niz ulicu
prema Francisovoj kući.
Izgubila se u mračnim, isprepletenim, nepoznatim ulicama. Potpuno se
uspravila tek kada se napokon oglasila sirena za prestanak opasnosti. Nebo je
poprimilo svjetliju, sivu boju, otupjelo primijeti Mab - koliko je dugo napad
trajao? Činilo se čitavu vječnost. Oteo joj se prigušeni uzvik. Kuća pokraj
Francisove bila je gotovo prepolovljena - prednja fasada potpuno se urušila, a
unutrašnjost je zjapila otvorena. Umivaonik je visio u zraku iznad vrta, a vanjski
zid primaknuo se gotovo do Francisova dimnjaka. Bio je nakrenut prema van, kao
da će se svakoga trena srušiti. Ali kuća od žućkastoga kamena u koju je Mab jučer
poslijepodne dovela Lucy, u kojoj su jeli biskvit s džemom i u kojoj je
269
 Knjige.Club Books

Mab maštala o božićnim večerama poslije rata, u kojoj je Lucy izabrala svoju
sobu i u kojoj je u ponoć Francis polagano vodio ljubav s Mab - bila je netaknuta.
Ulazna vrata otvoriše se uz škripu, kao da je sasvim običan dan.
Mab se primila za vrtna vrata u trenutku kad je Francis izašao iz kuće i sišao
niza stube, s Lucy udobno smještenom u njegovu naručju. Bio je u košulji,
njegova kestenjastosmeđa kosa blistala je obasjana svjetlom zore, a kaput mu je
bio omotan oko Lucy koja ga je obgrlila rukom oko vrata. Drugom rukom
privijala je svoje nove jahaće čizme na malena prsa.
»Vratila se po svoje čizme«, viknuo je Francis potpuno miran i Mab stisne u
grlu, što od jecaja, što od smijeha. Lucy je veselo mahala Mab, kao da grad nije
bio obavijen vihorom pepela i strave.
Mab je čula kako Osla iza nje plače od olakšanja. »Sve je u redu, Os«, uspjela
je reći i stisnula prijateljičinu ruku. »Oni su dobro.«
Francis je digao pogled prema susjednoj kući s koje je bio strgnut prednji dio.
Od eksplozije je kada na nogarima nalik na pandže izletjela iz kupaonice na
prvome katu i završila na prilazu njegove kuće.
»Hajdemo radije izaći preko bočne ograde, malena Lucy«, rekao je, poprativši
to jednim od svojih rijetkih osmijeha, obilazeći hrpu keramičkih krhotina.
»Budući da je sada u našem prednjem dvorištu kada.«
Lucy se počela grleno smijati. Mab se nasmiješila dok je Francis prebacivao
njezinu kćer preko ograde - i tada se dogodilo.
Dogodilo se tako brzo.
Upravo kada je Mab s olakšanjem pružala ruke prema Lucy, nakošeni vanjski
zid trokatnice stradale u bombardiranju iznenada se srušio prema van i uz tresak
cigli i greda pao ravno na ograđeni vrt.
Francis je stigao samo pogledati prema gore.
Lucy je stigla tek kratko i prestrašeno viknuti.
A onda su nestali, zakopani pod hrpom kamenja.

—JA NE BIH kopao da sam na vašem mjestu, gospođo—

—Moja kći je tamo ispod, ne može disati—
—Gospođo, vaša kći je—

—MAB, MAKNI SE odatle. Molim te, makni se—

—Pusti me, Os—

—KRISTE, POGLEDAJTE JOJ ruke - gospođo, prestanite razgrtati ruševine—

—Mab, prestani. Prestani, oni su mrtvi—
—Idi kvragu, Osla Kendall—
270
 Knjige.Club Books

—NEMOJTE GLEDATI, GOSPOĐO. Ne želite ih se tako sjećati—

—Hoće li netko odvesti vražju ženu odavde—
—Gospođo Gray—

—REKAO SAM VAM da ne gledate, gospođo...

—Rekao sam vam da ne gledate.

NETKO JE VRIŠTAO...
Neka je žena brisala krv i vadila iverje ispod noktiju—
Neka je žena s rukava brisala sivu, mokru masu, kamenu prašinu i komadiće
mozga—
Mab shvati da je to ona.

271
 Knjige.Club Books

47. poglavlje

BLETCHLEYJSKE BRBLJARIJE, PROSINAC 1942.

___________________________________________________

P osljednji stih »Iskre«, soneta iz knjige U blatu: Pjesme i s bojišnice Francisa

Graya:
Iskra se ugasila— za njome još jedna— Jer da plamte bijahu previše nježne
pod teretom tolike boli i čežnje.
Dvije su se iskre ugasile, i Bletchley Park žaluje zajedno s jednom od svojih
djevojaka.

a sprovodu je bilo više ljudi nego što je Osla očekivala - skupina Francisovih
N kolega iz Ministarstva vanjskih poslova, nekoliko prijatelja iz Coventryja,
njegov londonski izdavač, nekolicina štovatelja njegove književnosti... i Mab.
Obudovjela gospođa Gray sjedila je u prednjem redu crkve u Keswicku
sa savršeno nanesenim crvenim ružem, u crnoj haljini od koje je odudarao
slamnati šešir s plavom vrpcom, neobično neprikladan za tu priliku.
»Zašto ga je Mab odlučila ovdje pokopati?« šapnuo je Giles kad se misa
završila, a ožalošćeni krenuli prema groblju.
»Zato što su ona i Francis ovdje bili sretni.« Osla nije plakala tijekom mise,
ali suze su zamalo potekle kad se sjetila Mabina sretnog lica svaki put nakon što
bi se vratila s vikenda u Lake Districtu.
»Ali zar nije bilo logično očekivati da će to učiniti u Coventryju, gdje je
umro«, upita Beth.
»Zašto bi se ikada željela vratiti onamo? Za ime Boga...«
Bethino lice bilo je zagasito crveno iznad ružne crne haljine. »Nije kriv grad.
Nisu znali da se sprema zračni napad. Čak i da jesu, ne bi vas stigli evakuirati na
vrijeme.«
Osla je savladala poriv da vrisne. Rekla si to već jedno osam puta, Beth. Kakve
veze ima što se mještani ne bi stigli evakuirati da su znali? Nitko nije znao da će
jedan od najvećih zračnih napada te godine ponovno biti usmjeren na jadan mali
Coventry.

272
 Knjige.Club Books

»Čak i da su im javili, grad se ne bi stigao isprazniti na vrijeme«, bila je uporna

Beth, kao da je nekoga morala u to uvjeriti.
»To više nije važno. Mab nije htjela sahraniti Francisa u Coventryju, on nema
obitelji koja bi to tražila, pa zašto onda ne bi učinila kako ona želi?«
Mab nije razgovarala ni sa jednom od svojih cimerica još od napada na
Coventry. Otputovala je ravno u London i odbijala se javiti na telefon kada su je
zvale. Gospođa Churt je bila ta koja je promuklim glasom priopćila Osli da je
Lucy već sahranjena. Ovdje, gdje je mogla prisustvovati cijela naša obitelj. Mabel
je zatim otputovala u Keswick da sahrani svojeg čovjeka.
Ožalošćeni su se okupili oko groba dok su spuštali lijes i Osla je poželjela da
su i Ludi klobučari mogli doći. No Mab se nije javljala nikome od njih, a samo su
Osla, Beth i Giles uspjeli u zadnji čas dobiti dopust.
Gledali su kako Mab baca prvi grumen zemlje u grob. Njezino lice izgledalo
je poput blijede maske, iste one maske koju je Osla vidjela kada su je uspjeh
odvući s grozne hrpe ruševina u vrtu u Coventryju. Njezini su srcedrapajući krici
prestali, kao da je netko isključio prekidač. O, Mab, vrati se, preklinjala je Osla u
sebi, gledajući prijateljičin prazan izraz lica.
Hoće li se Mab vratiti - ne samo u prijašnje stanje, već i u Buckinghamshire?
Kako će Bletchley Park izgledati bez Mab?
Završio se i obred uz grob, ožalošćeni su se počeli razilaziti dok im je
sredovječna žena u odjeći od crnoga krepa ljubazno davala naputke kamo da idu.
»Pripremila sam zakusku u salonu«, rekla je Osli. »Svakako svratite nešto pojesti,
draga. Odakle ste poznavali gospodina Graya? Tako fin čovjek...«
Osla je gledala kako Mab u svojem svijetlom šeširu izlazi s groblja. »Da, bio
je.«
Beth je još uvijek gledala u grob. »Nije bilo moguće evakuirati Coventry«,
šapnula je kada se sredovječna žena žurno udaljila.
»Daj zašuti!« prasnula je Osla.
Beth se trgnula kao da je ošamarena. Giles ju je zagrlio tješeći je, a Osla je
pogledala na drugu stranu čvrsto stišćući svoj rupčić s crnim obrubom. Znala je
da se mora ispričati, ali nije imala snage. Pred očima su joj neprekidno bili vlastiti
prsti koji puštaju Lucyno maleno zapešće - tiha, užasna hrpa kamenja i greda -
Mab na koljenima u ruševinama kako u naručju stišće malenu jahaću čizmu i
jezivo, prigušeno vrišti...
U hotelskom salonu Mab je nekako uspjela prihvatiti čvrst Gilesov zagrljaj
prije nego što su je okružili muškarci u odijelima, izražavajući sućut.
Osla i Beth stajale su držeći tanjure s netaknutim kolačem od suhih šljiva i
čekale priliku da razgovaraju s njom, ali ona se nije ukazala. U jednome trenutku
gužva se raščistila, a nje jednostavno nije bilo.
»Otišla je u šetnju«, rekla je vlasnica hotela skupljajući tanjure. »Oko
Derwentwatera, do vidikovca. Odande se pruža prekrasan pogled.«
273
 Knjige.Club Books

Osla i Beth razmijeniše poglede s Gilom, a Osla je znala da svi razmišljaju o

istome.
Mab se ne bi bacila odande... zar ne?
Ne, zaključila je Osla. Mab ne bi.
Ali želudac joj se iznenada stisnuo od užasa, u mislima joj je bljesnuo
stravično jasan prizor Lucyna malena tijela izvučenog iz ruševina. Ti si kriva,
proletjelo joj je tiho mislima. Ti si pustila Lucynu ruku, a ako se nešto dogodi
Mab, i to će biti tvoja krivnja.
»Idite«, reče Giles i udalji se da odvrati pažnju nekolicini ljudi koji su željeli
malo tračati. »U ovome trenutku potrebne ste joj obje.«

274
 Knjige.Club Books

48. poglavlje

osljednji se put Mab šetala tim puteljkom s Francisom.

P Dovest ćemo i Lucy ovamo, mislila je tada, glave naslonjene na njegovo rame
dok su gledali u jezero. Sada se prepustila tom snu: Francis joj pokazuje cvjetove
koje nije znala prepoznati; Lucy trči za leptirima; Mab je slijedi, s ljetnim
slamnatim šeširom na glavi. Francis bi vjerojatno nosio Lucy preko strmih
dijelova uspona Lucy bi to dopustila. Pred sam kraj, u Coventryju, dopustila mu je
da je uzme u naručje. Učila se vjerovati mu. Dopustila bi mu da je nosi do samoga
vrha, do vidikovca.
Ali više neće, nikada više.
Zašto. Ta je riječ odzvanjala Mabinim mislima već tri tjedna. U vezi sa svime.
Zašto. Zašto. ZAŠTO.
Zašto se nisi odmah udala, za njega, umjesto što si čekala da se uvjeriš kako
je dobra prilika?
Zašto nisi prestala raditi u Bletchley Parku i odmah stvorila dom njemu i
Lucy?
Zašto si toliko pazila da ne zatrudniš?
Zašto i da. Dvije najbolnije riječi koje postoje. Da se udala za Francisa Graya
onoga tjedna kada ju je zaprosio, imali bi tri dodatna mjeseca braka. Da je dala
otkaz u BP-u, svake bi večeri po Lucynu povratku iz škole i Francisovu povratku
s posla njezina obitelj bila zajedno, a ne raštrkana naokolo u iščekivanju, zato što
se njihov posao u to ratno doba činio nekako važnijim. Da nije bila tako oprezna
i izbjegavala trudnoću, možda bi sada imala još nešto Francisovo osim svežnja
ljubavnih pisama.
Imaš puno više od toga, podsjetila se s gorčinom. Imaš sve o čemu si oduvijek
maštala, Mab Gray. Željela je odbaciti prezime Churt i postati dobrostojeća dama
nad kojom ne lebdi ni dašak skandala da je ikada bila jeftina drolja iz East Enda
koja je rodila izvanbračno dijete.
Eto, sada je bila gospođa Gray i svakako je bila dobrostojeća dama - prema
Francisovoj oporuci, bila je jedina nasljednica njegovih skromnih tantijema i ne
tako skromnih bankovnih računa. Mogla si je priuštiti sve fine šešire i sve u kožu
uvezane knjige koje želi, i nitko nikada neće znati da je rodila izvan braka jer je
njezino dijete mrtvo.

275
 Knjige.Club Books

Postala je svjesna toga da trga svoj šešir s plavom vrpcom i da komadiće baca
s vidikovca. Vrpca je lebdjela niz liticu, plava poput površine Derwentwatera, a
za njom slamnati obod pa proziran veo. U Francisovu novčaniku koji su joj vratili
zajedno s njegovim stvarima, pronašla je presavijeni list papira na kojem je
njegovim rukopisom bilo nažvrljano nekoliko redaka:

Djevojka sa šeširom
sonet Francisa Graya

U zrcalu odraz vilinske kraljice u crvenome

Ona pozira, okreće se, osmijehom vabi
Nakrenula je na glavi šešir od slame

Bilo je još nekoliko redaka, prerađenih, prekriženih pa ponovno prerađenih, a

pri samome dnu ugurao je zabilješku: Da dodam Lucy u metaforu? Da bude
Titanijina vila Graša? Ili je Luce više poput Gorušice...
Bol ju je zaparala poput kakve gladne zvijeri i ona se presavije u struku.
Uvijek je dolazila kada je najmanje očekivala - na Lucynu sprovodu u Londonu
bila je potpuno otupjela, kao i na Francisovu toga dana. Ponekad bi se bol prikrala
noću i ona bi se rasplakala, ili bi je preplavila kada bi si natočila brendi, pitajući se
hoće li spavati ako popije cijelu bocu. Nikada nije znala kada će je zaskočiti, znala
je samo da nikada neće prestati. Imala je dvadeset četiri godine; šest je godina bila
majka, supruga manje od godine dana i bol nikada neće prestati.
Uto se okrenula i ugledala Oslu i Beth kako se stazom uspinju na vidikovac.
Mab nije čekala da ijedna od njih progovori. Zabacila je glavu i pljunula Oslu,
pogodivši je u rub crnoga kašmirskog kaputa. »Kako se usuđuješ doći na njegov
sprovod, Osla Kendall. Kako se samo usuđuješ.«
»Došla sam zbog tebe«, šapnula je Osla. »Ja sam tvoja prijateljica.«
»Ti si ih ubila«, siktala je Mab. »Ti si pustila Lucynu ruku - pustila si je da
ode, a Francis je pohitao za njom—«
»Da.« Osla je stajala i blijeda poput krpe drhtala, ali nije se trznula na optužbu.
»Kriva sam.«
»Samo si je trebala držati, a ti si je pustila.« Mab je čula kako joj glas postaje
piskutav pa je zašutjela. Da se rasplakala - pred njima, ubila bi i Oslu i Beth istoga
trena. »Mi... da smo uspjeli doći do prokletog skloništa—«
»Ne možeš kriviti Oslu«, šapnula je Beth.
»Da, mogu.« Mab je osjetila kako se neveselo smije. Taj ju je osmijeh zabolio.
Bol je bila dobrodošla i ona ju je čvrsto zgrabila, objeručke. »Mogu kriviti sve i
276
 Knjige.Club Books

svakoga.« Luftwaffe jer je bombardirao Coventry. Samu sebe jer je inzistirala da

ih Francis odvede onamo. Francisa jer je zakoračio ulijevo umjesto udesno kako
bi izašao iz vrta. »Jedino što je Osla morala učiniti bilo je da drži Lucy za ruku, a
ona ju je jebeno pustila.«
»Da, jesam.« Osline oči napunile su se suzama i one potekoše, ostavljajući
crne tragove na njezinim obrazima.
»Ona je bila moja kći«, šapnula je Mab. »Ubila si moju kćer.«
»Ona je bila tvoja sest—«, zaustila je Beth, shvaćajući sve doslovno kao i
obično, a zatim je čak i ona zastala, dok su joj se oči s užasom širile.
Osla je drhtala. »O, Mab—«
»Umukni.« Sada je i Mab drhtala. »Da mi više nikada nisi uputila nijednu
prokletu riječ, Osla Kendall. Da se nisi usudila.«

277
 Knjige.Club Books

49. poglavlje

M aleno jezero u Bletchley Parku znalo je zimi biti prekriveno debelim slojem
leda pa se na njemu moglo klizati. Nekolicina dešifranata toga je dana u
slobodno vrijeme igrala hokej, udarajući palicama po ledu, ali Beth na njih nije
obraćala pažnju. Stajala je na obali, gledala u olovnosivo nebo i razmišljala
o Coventryju. O Francisu i Lucy - Mabinoj kćeri. O Osli i Mab...
Ne smijem im reći, pomislila je Beth isprekidano dišući. Nikada.
Nije im smjela reći kakva je strka nastala u ISK-u, što je odvratilo Bethinu
pozornost s poruke o napadu na Coventry koju je dešifrirala... netko je nešto vikao
o Savezničkim snagama i Sjevernoj Africi. Iznenada su se svi okupili oko
radija, bez daha od uzbuđenja. Bila je to prekretnica zbog koje su sve one
dvostruke smjene imale smisla, pomislila je Beth - trenutak kada su napokon
shvatili na čemu su radili sve te silne mjesece. »Znači, to je Operacija Baklja«, s
uzbuđenjem je razmišljala kad je čula za iskrcavanja Saveznika u Tunisu, Maroku
i Alžiru. Sve Dillyjeve djevojke veselo su klicale jer su sada shvatile čemu
onaj užurbani rad u listopadu i što je njime postignuto. One su razbile špijunsku
Enigmu, zbog čega su njemački agenti bili primorani slati netočne informacije o
smjeru kretanja konvoja u Operaciji Baklja. Zahvaljujući ISK-u, Operacija Baklja
udarila je kao grom iz vedra neba, pa Rommelu u njegovu pustinjskom sjedištu
nije bilo nimalo lako.
Beth se poruci o zračnome napadu na Coventry nije vratila satima, a kada
napokon jest, njezina dužnost činila joj se prilično jasnom. Upravo je iz prve ruke
svjedočila tomu koliko je tajnost važna - čak je i najmanje curenje informacija
izvan zidina Parka moglo Operaciju Baklja pretvoriti u pokolj. Ne smiješ reći
Osli ili Mab, pomislila je arhivirajući poruku o Coventryju. Dala si prisegu. Zato
toga jutra, dok se pozdravljala s njima u kantini znajući da kreću na vlak za
Coventry, više gotovo da nije dvojila. Napokon, kakve su uopće šanse da će u
gradu, u kojem su stanovnici bili naviknuti bježati u skloništa na prvi zvuk
sirene, njezine prijateljice biti ozlijeđene?
Pogriješila si, pomislila je Beth, jedva dolazeći do daha.
Ali to više nije bilo važno. Kakvoga bi smisla imalo reći bilo što sada, kada
je šteta već učinjena?
Stoga je duboko udahnula i pospremila tu tajnu u svojim mislima, dok je
stajala pokraj zaleđenoga jezera. Postajalo joj je sve lakše dijeliti svoj život po

278
 Knjige.Club Books

pretincima. U jednome je bila šifra i sve povezano s njome. U ostalima - njezini

prijatelji, njezina obitelj, Harry, tko god. I svi su oni bili na drugome mjestu.
Na prvome je bila šifra.
Kada su Coventry i sva s njime povezana stradanja bili uredno pospremljeni,
Beth je mahnula hokejašima i oprezno krenula zaleđenom stazom oko jezera.
Zastala je nasred puta kada je vidjela kako iz barake 8 na travnjak izlazi gomila
kriptoanalitičara. Veselo su uzvikivali na sav glas. Genijalna Joan Clarke, koju je
Dilly želio preoteti za svoj odjel; Rolf Noskwith, koji je pio ravno iz vinske boce
- i Harry, koji se udaljio od njih, prišao Beth, podigao je u zagrljaj i zavrtio je
preko zaleđene trave.
»Uspjeli smo, prokleto smo uspjeli! Razbili smo djelić poruke s U-559 -
ponovno smo u igri. Ponovno čitamo vražje poruke s njemačkih podmornica!«
»Harry!« Oduševljeno ga je poljubila, dok su sve brige koje su je mučile
nestajale. »Znala sam da ćete uspjeti.«
Kako se vijest širila, ljudi su izlazili iz baraka i blokova zgrada i ushićeno
klicali. Jako dugo nisu mogli razbiti šifre njemačkih podmornica pa su u BP-u to
svi znali, iako nitko izvan barake 8 nije znao pojedinosti. »Kriste, Beth«, šaptao
je Harry u njezinu kosu ne ispuštajući je iz zagrljaja, kao da se drži za pojas za
spašavanje. »Volio bih da ti mogu reći kako smo uspjeli. Volio bih da si bila
ondje.«
»Sve je u redu, ne smiješ mi ništa reći. Nije mi važno—«
Ponovno ju je poljubio, prolazeći rukama kroz njezinu kosu, i Beth je čula
komešanje ljudi oko njih. Za nekoliko sati znat će cijeli Bletchley Park: mala Beth
Finch i Harry Zarb koji je imao ženu i dijete. Nije joj bilo stalo do toga što ljudi
misle. To nije bila važna tajna.
Ne kao ona koju je upravo zakopala.

279
 Knjige.Club Books

DESET DANA
DO KRALJEVSKOGA
VJENČANJA
10. studenoga 1947.

280
 Knjige.Club Books

50. poglavlje

U SATU

eth su držali u luđačkoj košulji sve do iza večere. Trljajući obamrle ruke,
B boreći se s mamurnošću nakon lijekova, ušla je u zajednički boravak u
potrazi za partijom goa i svojom protivnicom. Ali kod ploče nije bilo nikoga, žene
pronicljiva pogleda nigdje na vidiku. »Zar ne znaš?« rekla je jedna od žena
ondje. »Odveli su je danas poslijepodne. Na operaciju.«
Beth se opirala navali nelagode. »Kakvu operaciju?«
Žena slegne ramenima. Beth sjedne za stol s pločom za igru boreći se s
osjećajem uznemirenosti. Jedna od sestara ušla je s popisom sutrašnjih posjeta, ali
Beth na nju nije obraćala pozornost. U tri i pol godine imala je samo jednog
posjetitelja.
Zato joj je i trebalo toliko vremena da prokrijumčari svoja šifrirana pisma Osli
i Mab.
Sve bez uspjeha... Pokušala ih je krišom poslati zajedno s poštom umobolnice.
Pokušala je podmititi bolničara da ih pošalje s nekog drugog mjesta. Nagovarala
je druge štićenike da ubace pismo u kuvertu sa svojim. Svaki put je odbijena ili
uhvaćena - Gospođice Liddell, vi ne smijete ni primati ni slati pisma! Kad su je
poslali ovamo, naputci MI-5 očito su bili strogi: štićenica kao što je Beth, s
glavom punom tajnih informacija, nije smjela razmjenjivati novosti s vanjskim
svijetom. Tek je prije nekoliko tjedana napokon uspjela poslati svoje šifrirane
poruke s pozivom u pomoć.
»Posjetitelj, gospođice Liddell!« pjevnim je glasom viknula sestra. Beth je od
šoka ostala bez riječi. Tri i pol godine nije ju posjetio nitko iz vanjskoga svijeta...
Harry? pomislila je dok joj se puls ubrzavao na putu do sobe za posjete.
»Bethan.« Njezin otac stajao je nasred prostorije vrlo slične majčinoj
primaćoj sobi, samo što su ovdje mnoge stvari bile pričvršćene za podlogu kako
ih histerični štićenici ne bi mogli bacati na voljene osobe koje su im došle u posjet.
Primijetivši koliko je otac užasnut njezinom odrezanom kosom i upalim
obrazima, Beth bi ga rado bila gađala s vazom ili dvije. »Jesi li... dobro?« odvažio
se upitati nakon što su ih bolničari ostavili nasamo.
»Izgledam li kao da sam dobro?« odgovorila je Beth hladno.
»Izgledaš...« Nije dovršio. »Je li ti bolje? Volio bih da se vratiš kući.«
281
 Knjige.Club Books

»Zašto? Majka ne bi.«

»Naravno da bi! Mislim, nije to rekla - ona ne zna da sam ovdje.« Kakvo
nepotrebno objašnjenje, pomislila je Beth. »U posjetu je kod tvoje tete u
Bournemouthu, pa sam mislio da bih se—«
»Mogao iskrasti, doći ovamo bez njezina znanja?« Grlo joj je neprekidno
gorjelo jer je povraćala tablete dvaput dnevno; gledala je oca s osjećajem da
zajedno s riječima iskašljava užareni ugljen. »Više od tri godine, tata. Niti jedan
posjet.«
»Tvoja majka je mislila da... hoću reći, odlučili smo ti dati vremena da se
izliječiš.« Pogledom je preletio preko njezine kute, njezinih ispucalih usana.
»Rekli su nam da je ovo dobro mjesto.«
»Uopće ne sumnjam da je majka spremno u to povjerovala. Mjesto u kojem
sam daleko od svih i ne sramotim je.« Beth se natjerala da ušuti. Mogla je nastaviti
iskaljivati bijes na oca, ali time bi ga samo otjerala od sebe. Nemoj upropastiti ovu
priliku.
»Hvala ti što si došao«, rekla je trudeći se da joj glas bude nježniji.
On se tada opustio, počeo joj je pričati što ima novoga u obitelji, odgovarati
na pitanja za koja se ona trudila da budu nenametljiva. Ne, nije znao što se
dogodilo s Bootsom... Beth je potisnula ogorčenje i razočaranost, i nastavila
kimati.
»Ja bih te izvukao odavde da mogu«, rekao je njezin otac napokon,
oklijevajući. »Ali ljudi iz Bletchleyja rekli su da roditeljska prava u ovome slučaju
nemaju nikakva utjecaja. Smještena si ovamo kao vladina zaposlenica po njezinu
nalogu, za vlastito dobro i iz sigurnosnih razloga.«
»Znam.« Možda bi odgovarajuća osoba mogla dići dovoljno galame, učiniti
da se njezin slučaj preispita, ali njezin otac nije bio sposoban poći u London i
zauzeti se za nju. On je jedva skupio dovoljno hrabrosti da je posjeti bez ženina
znanja. Prezir ju je gotovo ugušio, ali istovremeno je željela zaplakati, sjetivši
se kako joj je dopuštao da mu pomogne oko križaljke kada je bila mala. O, tata...
A zatim se sjetila kako se cijeli njezin život nije miješao dok ju je majka
maltretirala.
»Tata, zamolila bih te da učiniš nešto za mene.«
»Bethan, ne smijem—«
Njezin glas zazvučao je prostorijom poput biča. »To mi duguješ.«
I tako je on izašao odande s dvije nažvrljane šifrirane poruke u džepu,
obećavši da će ih poslati Mab i Osli, ma gdje one sada živjele.
Obećao je da će to učiniti, sjetila se sada, dva tjedna kasnije, dok je gledala u
praznu ploču za igru. Obećao je.
Ali nitko nije došao.

282
 Knjige.Club Books

YORK

MAB NIJE MOGLA spavati.

Ići u Clockwell ili ne?
Bližila se ponoć kada se iskrala iz kreveta, na prstima spustila u prizemlje i
sjela pokraj velikoga prozora u blagovaonici. Na stolu su bili naslagani ubrusi od
damasta - Mab ih je pripremila za glačanje kako bi bili spremni za njezinu zabavu
na kojoj su trebali slušati radioprijenos kraljevskoga vjenčanja. Bilo je prilično
zabavno kada ju je muž zatekao kako vježba savijanje ubrusa u obliku labudova.
Nekoć sam dekodirala nacističke bojne zapovijedi, pomislila je Mab, a sada
od ubrusa radim labudove.
Promjena koja se dogodila u njezinu životu ponekad ju je znala zapanjiti.
Hodala bi tržnicom, stiskala kruške da provjeri jesu li zrele ili bi razmijenila
pokoji trač sa susjedom, a onda bi se iznenada sjetila: prije tek nekoliko godina
bila je okružena bučnim uređajima, premorena i umrljana uljem, dovedena
do krajnjih granica izdržljivosti, ali je barem radila nešto što je bilo važno. Sada
je imala mir, blagostanje, sve ono o čemu je maštala tijekom ratnih godina, ali
ponekad se osjećala tako...
Mab je tražila riječ, ali ona nije postojala. Nije se radilo o tome da njezin
sadašnji život nije imao nekog smisla - tako joj Boga, imao je. Imati mogućnost
odgajati djecu u miru, moliti se da taj mir potraje, bio je dar koji nikada neće
prestati cijeniti. Gledajući u hrpu salveta pitala se je li joj nedostajao neki cilj;
ruke su savijale labudove od damasta, no ipak su čeznule za onim uređajima iz
doba rata... Podigla je pogled prema katu gdje je spavao njezin muž i zapitala se
je li i on ikada osjećao sličan nemir zato što je vještine iz rata morao zamijeniti
vještinama koje su potrebne u mirno doba. Ako i jest, nikada joj nije o
tome govorio. Čini se da nitko nije. Jednostavno su rat ostavili iza sebe i nastavili
živjeti svoje živote.
I je li to tako loše? grdila je Mab samu sebe. Možda život više nije bio tako
uzbudljiv; više nije bilo velikih strasti, njezini dani nisu bili ispunjeni velikim
ciljevima, ali nije bilo ni bok ni stresa. Avantura, uzbuđenje, strast; sve tako
nepostojano. Godine provedene u Bletchley Parku nudile su sve to: ljubav i
promjene i prijateljstva koja mogu sve nadvladati, ili se barem tako činilo - ali sve
se to srušilo i Mab je na ruševinama izgradila novi život, mukotrpno slažući
kamen po kamen. Zašto bi onda pobogu riskirala sve to zbog žene koju je mrzila?
Ali...
Možda me mrzite, napisala je Beth, ali i vi ste položile istu prisegu kao i ja.
Bez obzira je li Beth bila luda ili prepredena, puno je riskirala u pokušaju da
pronađe pomoć izvan zidina umobolnice.
Mab se ljutito namrštila i donijela odluku.

283
 Knjige.Club Books

ČETIRI GODINE PRIJE

Listopad 1943.

284
 Knjige.Club Books

51. poglavlje

BLETCHLEYJSKE BRBLJARIJE, LISTOPAD 1943.

__________________________________________________

B letchley Park je pod najezdom - ne miševa, već Jenkija. Pestus Americanus

prepoznat ćete po neprirodno bijelim zubima i Camel cigaretama...

ab se raspala na komadiće točno tristo četrdeset četiri dana nakon Lucyne i

M Francisove smrti. Izračunala je to dok je ležala na krevetu u ambulanti i
piljila u strop.
Pozvali su je da u baraci 11A demonstrira kako radi jedini preostali ‘bomba’
uređaj. Svi ostali premješteni su u druge postaje izvan BP-a, zajedno s Wrenicama
koje su rukovale njima, ali s vremena na vrijeme bilo je potrebno prikazati način
rada pa je sada skupina Amerikanaca čekala demonstraciju. »Ovako pokrećemo
bombu«, rekla je Mab ravnodušnim tonom nadglasavajući buku uređaja.
»Vrlo pipkav posao«, rekao je poručnik koji se motao oko nje. Imao je svijetlu
kosu, opušteno se smiješio i vjerojatno je samo pokušavao biti druželjubiv, ali
Mab je jedva mogla podnijeti da ga uopće gleda. Nije željela biti druželjubiva.
Jedini razlog zbog kojega se vratila u Bletchley Park bio je taj što je mogla
ili raditi ondje ili služiti negdje drugdje; jer raditi u BP-u značilo je da može
pomoći zaustaviti njemačke gadove koji su pobili njezinu obitelj - i napokon, jer
bi Francis bio razočaran da se sklupčala u krevetu nakon sprovoda i pustila da je
smlavi tuga. On bi joj rekao da se nastavi boriti.
I tako se na opće čuđenje Mab vratila u BP već dva dana nakon Francisova
pogreba - znala je da ljudi štošta šapuću - i otada nije propustila nijednu smjenu.
Potpuno se posvetila svojemu poslu, a zašto ne bi? Francis i Lucy bili su mrtvi i
to je bila činjenica. Nije mogla, kao kod ‘bombe’ kad dođe do lažnoga zastoja,
prespojiti sve žice i nastaviti kao da se ništa nije dogodilo. Sada je sve doista stalo.
»Kakve sam samo nevjerojatne uređaje vidio ovdje«, nastavio je brbljati
Amer, nesvjestan što se njoj mota po glavi. »A tek koliko zgodnih dama. Ako se
ne varam, uređaje je napravio British Tabulating Machine Company, a dame sam
Bog!«
Počeo se glasno smijati. Mab ga je pogledala. Nije spustila obrve kao nekoć
kada se ljutila, samo je ravnodušno piljila u njega sve dok mu osmijeh nije

285
 Knjige.Club Books

iščeznuo s usana. Mab nije znala što je to u njezinu pogledu u posljednje vrijeme,
ali malo ga je ljudi željelo sresti.
Završila je s namještanjem bubnjeva, promijenila raspored rotora, provjerila
žice na novim rotorima. Usne su joj bile suhe i ispucale od suhog zraka u baraci;
Mab je posegnula u džep za zrcalom, postavila ga iznad ‘bombinih’ kablova i
izvadila ruž za usne. U tubi je preostalo još malo Elizabeth Arden Victory
Red ruža - iznenada joj je mislima proletjela uspomena kako je jednom Lucy
kopala po njezinoj kozmetici i potrošila pola tube na šaranje lica ratničkim
bojama. Izderala, sam se na nju. Zašto sam to učinila? Mabina je ruka drhtala dok
je prinosila ruž usnama. Drugom rukom je namještala zrcalo kada ju je s kablova
i preko zrcala pogodio električni udar koji je osjetila u prstima. Protrnula je i
okrenula se. Amerikanac je iznenađeno viknuo, pokazujući na njezino grlo. Mab
je podigla ruku i prstima koji su je pekli dotakla nešto ljepljivo, od čega su joj
vršci prstiju ostali crveni.
Mrtva, sam, pomislila je mirno, pogledala u zrcalo i ugledala crvenu crtu
preko dušnika. Ali na prstima nije nanjušila krv već ruž za usne. Od udara struje
ruka joj se trznula pa je razmazala ruž preko vrata; očito je izgledalo kao da si je
prerezala grkljan.
Nisam mrtva, pokušala je reći, gledajući u Jenkije čija su lica sada bila
sivkasta i blijeda. Umjesto toga, počela se prodorno smijati, smijati i drhtati pokraj
‘bombe’, koja je i dalje užasno, monotono zujala.
Mab se pokušala uspraviti, ali je umjesto toga nekako pala na koljena na
mastan pod smijući se i razmazujući crvenu crtu na vratu.
Nečije su je ruke podigle i odvukle od ‘bombe’. »Odvedite je u ambulantu.«
Kada se Mab pribrala, stajala je njišući se, blijeda, pred naoko strogom
medicinskom sestrom u prostoriji u koju nikada prije nije kročila nogom.
»I, što je s vama?«
»Ne znam«, odgovorila je Mab ošamućeno. »Koji je sada mjesec?«
Žena ju je nekoliko trenutaka promatrala. »Listopad, dušo. Četrdeset treća.«
Deset mjeseci otkako je sahranila Francisa i Lucy. Deset mjeseci. Uskoro će
biti godina dana. Kamo su nestali ti dani? Mab se nije mogla sjetiti kako je tog
jutra ustala iz kreveta ili kako je autobusom stigla ovamo. Nije znala je li u
dnevnoj, poslijepodnevnoj ili noćnoj smjeni. Njezini osjećaji kao da su mjesecima
bili omotani vatom koja je onemogućavala da se osjećaji probude i ona je sada
posegnula za tim zaštitnim omotačem, ali vata se s vremenom istanjila i napokon
razderala, spržena strujom. Mab je zaplakala grčevito jecajući.
Nije plakala još od Coventryja.
»Sve je u redu, dušo.«
Sestra ju je povela do uskoga bijelog kreveta iza paravana. »Čini mi se da ste
se pomalo psihički iscrpili. Četiri dana mirovanja—«

286
 Knjige.Club Books

»Moj muž je mrtav«, uspjela je protisnuti Mab. Htjela je dodati moja kćer je
mrtva, ali nije željela da ljudi misle kako je Lucy bila kopile, a nije imala snage
reći ni moja sestra, iako je uvijek to govorila. Zato samo— »Moj muž je mrtav.«
»Za to nemam lijek, dušo. Voljela bih da imam.« Stisnula je Mabino rame.
»Ali puno sna i puno vode može pomoći. Skinite se i ležite—«
»Posao je obavljen«, šapnula je Mab. »Posao je obavljen, skidaj sve...«
Svukla je haljinu od crnoga krepa, zavukla se među plahte i spavala kao mrtva
gotovo tri dana.
Kada se probudila, nejasno je vidjela dvije muške figure pokraj kreveta, jednu
krupnu i tamnu, drugu mršavu i riđu. Ponekad bi je zaboljelo kada bi ugledala bilo
kojeg muškarca koji nije bio Francis, ali Harry i Giles bili su utješno drukčiji
u svakom smislu, pa se ne bi prenula kada bi njih spazila.
»Uspavana ljepotica se probudila«, rekao je Giles. »Ludi klobučari zalazili su
ovamo između smjena ne bi li te ulovili kad ne hrčeš.«
Hrčeš... Francisov glas. Ali vrlo damski...
»Donijeli smo ti šešir Ludoga klobučara«, brbljao je Giles. »Pomislili smo da
bi ti to moglo pomoći.« Spustio joj je neobičan predmet na ruke i Mab je počela
gladiti svileno cvijeće, pokušavajući se sjetiti kada je posljednji put bila na
čajanki. Nije se mogla sjetiti ni kada je posljednji put pročitala knjigu.
Pomalo sam poludjela, zaključila je klonulo, poludjela kao Ludi klobučar. Znala
je da ovo nije gotovo. Sada kad više nije bilo zaštitne vate, krhotine njezinih
osjećaja bole su je iznutra.
»Beth je malo prije otišla«, govorio je Harry. Sklopio je svoje velike šake
među koljenima. »Morala je stići na početak smjene. Uostalom, ona ionako nije
sigurna kako se treba ponašati kod bolesničke postelje. Ti nisi redak šifriranih
slova pa je zbunjena.«
Ti i Beth? zapitala se Mab gledajući ga. Bilo je nešto u pogledu muškarca koji
je zaljubljen, neka nježnost koja bi ga smekšala - primijetila je to kod Francisa.
Iznenada je poželjela da Harry ode. Nije željela gledati u zaljubljenoga muškarca
sada, kad je ona izgubila svojeg. Mab se sjetila da je pročitala neku glupost o tome
kako tuga oplemenjuje... kakvo smeće. Tuga nije činila čovjeka plemenitim.
Činila ga je sebičnim i mrskim. Natjerala se da se osmjehne Harryju, ali bilo joj
je drago kad je otišao.
Giles je ostao. Izgledao je poput mršave čaplje dok je sjedio na svojem
preniskom stolcu. »Imaš želju vrištati,« rekao je, »zar ne?«
»Da.« Ruku je pomaknula sa šešira Ludoga klobučara i polako je spustila na
vrat, na kojem je crta od ruža izgledala poput reza nožem. Voljela bih da je bio
rez.
»Ono što tebi treba«, rekao je Giles, »jest premještaj.«
»Kamo?« Kada su premjestili ‘bombe’, a s njima i Wrenice, Mab je ponovno
zaglavila u baraci 6, prvo na Typexu, a u posljednje vrijeme u Strojarnici, gdje je
287
 Knjige.Club Books

mehanički sortirala i testirala izbornike za ‘bombe’. »Ja nisam genijalna poput

Beth ili Harryja. Ne govorim njemački; nema me smisla gurati sa ženama kao što
je—«
Osla. To joj je ime zapelo u grlu poput komadića leda. Možda nije prezirala
Oslu, možda više nije osjećala onu duboku mržnju koja ju je obuzela nakon
sprovoda, ali neki glasić u njoj neumoljivo je šaputao: Da nisi pustila Lucynu
ruku...
To nije bilo fer. Mab je znala da nije fer. Znala je da bi ti osjećaji bili puno
kompleksniji od obične mržnje kada bi pomno preispitala svoju ljutnju. Ali nije
imala snage, a svakoga se dana jaz između njih povećavao pa je Mab jednostavno
odlučila izbjegavati svoju staru prijateljicu. Mrziti Oslu bilo je manje
komplicirano, više utješno - izbjegavanje je bilo poput dječje igre. Nije bilo teško
držati se podalje od nekoga u BP-u, ako niste radili u istoj baraci ili imali jednak
raspored smjena. Mab se odselila iz sobe koju su dijelile, u primaću sobu s
krevetom, pa iako su stanovale pod istim krovom, gotovo nikada nije sretala Oslu.
»Ovdje postoje svakojaka radna mjesta«, nastavio je Giles. »Nisi vezana za
baraku 6 - daj da vidim mogu li te prebaciti u glavnu zgradu. U Travisov tim
možda... potegnut ću svoje veze.«
»Hvala ti«, uspjela je protisnuti Mab.
Činilo se da on shvaća koliko joj je sve to naporno. »Ova godina dana bila je
prilično teška za tebe. Žao mi je.«
Zao. Svi su joj govorili da im je žao. Zašto joj umjesto toga nisu govorili kako
da živi dalje? Kako da izdrži dan za danom, a uskoro će biti godina dana kako je
sahranila Lucy i Francisa - zatim dvije godine - pa tri...
Zašto joj nitko nije rekao kako da nastavi živjeti?

288
 Knjige.Club Books

52. poglavlje

BLETCHLEYJSKE BRBLJARIJE, STUDENI 1943.

____________________________________________________

A meričkim časnicima, koji su snishodljivo damama iz Khoxova odjela

pokušali objasniti kako da rade svoj posao - jedino što im BB može poručiti
jest: Ma dajte, gospodo! Zar doista niste primijetili na zidu njihova odjela visoko
državno odlikovanje? Ne dobiva se Red svetoga Mihaela i svetoga Jurja za uzgoj
najboljih rotkvica...

ajljepšoj od svih stabala, trešnji, grane sad su pune pupoljaka... Odzvanjao

N je Dillyjev sretan i bezbrižan glas.
»Ali sada je prekrivena snijegom«, odgovorila je naglas Beth, gledajući u
krošnju koja se nad njome nadvila. Ranije te godine, zbog tople zime, sve je
počelo cvasti neuobičajeno brzo. Beth i Peggy naizmjence su svraćala u Courns
Wood donoseći poruke s Abwehrove Enigme. Ona i Dilly rasprostrli bi deku
u njegovu vrtu, sjeli na nju i radili služeći se kartonskim trakama, dok su po njima
padale bijele latice. Sada zima tek što nije počela i trešnjino stablo bilo je golo.
A Dilly Knox bio je mrtav.
Beth je stajala sama pod drvetom - ali zapravo nije bila sama. Okrenula je
glavu i pokraj sebe jasno mogla vidjeti Dillyja kako puši svoju lulu; više nije bio
ispijen i sijed jer je u njezinoj mašti ponovno bio zdrav. Kad je dolazila u taj vrt,
znala je ponavljati razgovore koje su vodili prije njegove smrti, pričati mu što se
odonda dogodilo, zamišljati njegove odgovore... ponekad bi na poslu zamislila da
on sjedi za susjednim radnim stolom, kako bi ga mogla pitati za savjet u vezi s
nekom kompliciranom ’pretpostavkom’.
»Sva se naježim kada to radiš«, rekla je Phyllida i stresla se. »Ti tvoji
razgovori s mrtvim čovjekom zvuče potpuno suludo.«
»Pomažu mi u radu.« I da se lakše nosim sa svime.
»Trešnja prekrivena snijegom spominje se u trećem stihu pjesme«, nastavio
je u Bethinoj mašti Dilly. »Trebala bi češće čitati poeziju, draga moja.«
»Kada?« upitala je Beth mrtvog čovjeka. Bacila je štap, ali Boots na njega
nije obraćao pažnju dok je polako hodao preko smrznuta tla. U kaputiću od tartana

289
 Knjige.Club Books

koji mu je od stare deke sašila Mab, njezin mrzovoljni pas izgledao je kao limena
kutija škotskih keksa. Mab... no Beth otjera od sebe taj dobro poznati osjećaj
krivnje. »Pokušavam ponovno razbiti poruke s KK uređaja, Dilly.« Tijekom
Operacije Baklja uspjeli su zaplijeniti Abwehrov uređaj s višestrukim utorima na
rotorima. Žice na uređaju bile su prespojene pa je korišten za šifru koju dotad
nisu uspjeli kriptografski razbiti. »Dešifrirano je šest tjedana radijskoga prometa,
ali nakon toga ne uspijevamo se probiti unutra. Odakle mi vrijeme da čitam
poeziju?«
»U našem poslu stihovi mogu biti od koristi. Razbio sam dosta ključeva koji
su zapravo bili citati Goethea. Operateri bi trebali birati slova bez nekoga
određenog redoslijeda, ali oni to ne rade. Nije u ljudskoj prirodi raditi stvari
nasumce.« Glas mu je zvučao nježno dok je govorio o toj univerzalnoj mani.
»Zato ponekad odaberu kakav ulomak iz poezije koju koriste kao ključ.«
»Ili psovke«, rekla je Beth. »Dešifrirala sam mnogo više poruka za koje ključ
nisu bili Schillerovi stihovi već proste riječi.«
»Moj Bože. Zar su moje dobro odgojene cure izložene švapskim psovkama?«
»Scheisse«, rekla je Beth i Dilly se toliko smijao da se zagrcnuo. »Kako
napreduje ona nova šifra na kojoj radite?« upitala je. Dilly joj je pričao o njoj
prilikom njezina posljednjeg posjeta: Vrlo zeznuta stvar. Podsjeća me na ružu
kojoj se latice preklapaju jedna preko druge prema samome središtu. Rukama
je slabašno mahnuo iznad kreveta kao da se pupoljak otvara - tada je već bio
preslab da se digne. Travis nije imao ništa protiv da to uzmem kući i pokušam
riješiti, ali nisam daleko dogurao...
Beth je poželjela da je pokraj nje i da joj može ispričati nešto više o tome.
»Nedostajete mi«, prošaptala je.
Više ništa nije bilo kao prije. Njezine cimerice izbjegavale su jedna drugu pa
je Beth ostala zarobljena u sredini, namjerno ne razmišljajući o uzroku zbog kojeg
su prekinule odnose i je li možda ona bila djelomice kriva. Bletchley Park, sa svim
onim novim blokovima zgrada i novacima, više nije bio utočište kao prije; Beth
je osjećala nalete one stare paralizirajuće sramežljivosti svaki put kada bi se nakon
smjene našla okružena gomilom ljudi. Ipak, morala je priznati da su stvari kretale
nabolje, za razliku od vremena kada su još bili u Kolibi.
Njemačke podmorničke operacije na Atlantiku obustavljene su pa su američki
vojnici i opskrba redovito stizali; njemačke i talijanske trupe u Sjevernoj Africi
povlačile su se i predavale; opsežna invazija Sicilije otvorila je vrata prema
ostatku Italije i Saveznici su već slavili u Napulju. U pivnicama i čajanama
govorilo se o još jednom iskrcavanju saveznika na francusku obalu kao o nečemu
što će se neminovno dogoditi, nisu to više bila samo pusta nadanja. Situacija je
bila bolja.
Ali...

290
 Knjige.Club Books

»Nedostaju mi moje cure«, rekao je sjetno Dilly iz njezine mašte. Gdje god
da je sada bio, Beth je bila uvjerena da mu nedostaju. »Volio bih da sam bio ondje
kada ste Jenkijima pokazale gdje im je mjesto.«
»Malo su se stišali nakon što su ugledali vaše odličje.« Bio je siječanj kada je
stigla vijest da će Dilly Knox u znak priznanja za svoja postignuća tijekom rata
biti odlikovan Redom svetoga Mihaela i svetoga Jurja. Dilly je tada već bio
previše bolestan da putuje u London na ceremoniju, ali je primio dvorskog
izaslanika - u Courns Woodu gdje mu je odličje uručeno... zadržao ga je cijelih
deset minuta, a zatim ga je otpremio automobilom u ISK, s porukom:

Ovakvo odličje u potpunosti ovisi o podršci kolega i suradnika. Zato ga

bez odlaganja prosljeđujem vama!
Također, plašim se da je došlo vrijeme da kažem zbogom.

Dillyjev cijeli odjel je plakao.

On nije dugo poživio nakon toga.
Beth je shvatila da plače, s brade su joj kapale suze. Uzela je Bootsov
povodac, više nije rekla ni riječ, i polako krenula kući. Nije se morala okrenuti da
ga vidi kako sjedi ondje umotan u stari sveučilišni šal i razmišlja o stihovima A.
E. Housmana i neobičnim šiframa koje se svijaju u sebe.
Gospođa Knox izađe iz kuhinje, otirući mokre ruke o pregaču. »Beth, možeš
li molim te odnijeti jedan svežanj papira natrag u Bletchley? Zapovjednik Travis
dopustio je Dillyju da ih čuva u svojoj knjižnici dok je radio, ali sada...«
Nije dovršila rečenicu. Oči su joj bile crvene i Beth se nije usudila gledati
ravno u njih. Bilo je previše boli.
Gospođa Knox se pribere i dovrši misao. »Trebalo bi ih vratiti onamo gdje će
biti na sigurnom. Trebala sam se toga sjetiti još prije nekoliko mjeseci, ali nitko
nije došao po njih, a ja nisam bila baš u najboljem stanju. Budući da ih dosad nitko
nije tražio, ne vjerujem da je riječ o nečemu posebno važnom, ali ipak ne
bi trebalo ostavljati takve stvari uokolo.«
»Naravno, odnijet ću ih.« Beth je krenula za njom u knjižnicu. Čekala je da
otključa maleni Dillyjev sef iza ploče na zidu i izvadi fascikl s porukama. Beth je
došla u iskušenje da zaviri u njega, da pogleda je li riječ o šifri koju je Dilly
usporedio s ružom, ali spremila ga je neotvorenog pod kaput. Pitat će smije
li raditi na tim porukama u slobodno vrijeme, ako ga uopće bude imala. Ponovno
će biti velika gužva, čim budu definirani planovi invazije, koja će sigurno biti u
novoj godini. Još posla za Knoxov odjel, slanje lažnih informacija preko
dvostrukih agenata, razbijanje poruka Abtuehra kako bi se uvjerili da je Berlin u
njih povjerovao...
Beth je nazvala službu prijevoza. Uranit će na svoju smjenu, ali fascikl s
porukama s Enigme valjalo je prevesti službenim BP vozilom, i to smjesta. Kada
291
 Knjige.Club Books

je gotovo sat poslije stigla do glavnog ulaza, Beth se iznenadila ugledavši poznati
joj lik kako se prepire s jednim od stražara.
»Zaustavite ovdje«, rekla je Beth vozaču i izletjela iz vozila. »Tata?«
On se okrenuo, ljutit i crven u licu. »Ovi momci me ne puštaju unutra.«
»Ne puštaju nikoga bez propusnice.« Odvukla ga je u stranu, dalje od glavnih
vrata. »Što se dogodilo?«
»Tvoja majka je izvan sebe. Da samo znaš što je sve čula o tebi...«
Posljednji put kad je Beth kao poslušna kći otišla posjetiti roditelje, majka ju
je nazvala lakom ženom i nezahvalnim djetetom pa se Beth istoga časa okrenula
i izašla iz kuće. Odonda nije znala što se događa s njezinom obitelji. »Zbog čega
sad šizi?«
»Priča se naokolo, Bethan, da si se spetljala s nekim tamnoputim momkom.
Pastorova supruga vidjela te je u Cambridgeu kako se šećeš s nekim tipom za koga
je tvrdila da je barem napola crnac—«
»On nije crnac«, rekla je Beth.
»Pa, drago mi je to čuti—«
»On je malteškog, egipatskog i arapskog podrijetla. Da ga dovedem na čaj?«
Beth nije mogla odoljeti.
»Ti se zasigurno šališ. Krivovjerca?«
»On je pripadnik Engleske crkve, kao i čitava njegova obitelj.« Iako, Beth je
mislila da Harry više vjeruje u matematiku nego u Boga; imali su nekoliko žustrih
teoloških rasprava na tu temu. »Zove se Harry Zarb. Govori arapski jednako
dobro kao i engleski; to je jedan divan jezik. O, da, oženjen je! Ali je apsolutno
divan, tata!«
»Bethan,« rekao je otac molećivo, »samo se vrati kući.«
»Neću«, odgovorila je Beth mirno ali odlučno i pozvala Bootsa k nozi. »Rado
ću vas posjetiti ako majka može izdržati da ne napravi ispad, ali se više nikada
neću vratiti živjeti s vama.«
»Ja sam tvoj otac i imam ti pravo—«
»Ne, nemaš.« Beth ga je pogledala u oči. »Nisi je spriječio da me izbaci iz
kuće. Nikada me nisi branio. Nikada mi nisi rekao da sam pametna, iako znam
riješiti nedjeljnu križaljku deset puta brže od tebe. Nikada mi nisi rekao nešto
pohvalno.« Sjetila se kako joj je Dilly Knox, krhak ali bistra uma, rekao da je ona
najbolja od njegovih ždrebica. »Moram ići raditi.«
»Bethan—«
»Nemoj me tako zvati«, rekla je ne okrećući se. »To više nisam ja.«
Kad se uvjerila da je Dillyjev fascikl propisno zaveden, odnijela ga je u ISK
(koji se preselio u jedan od novih blokova), gdje nitko nije bio siguran kamo ga
treba arhivirati. »Što je to?« upitala je Peggy kad je Beth otvorila fascikl. »A što
je ovo?« rekla je gledajući u Bootsa.
292
 Knjige.Club Books

»To je šnaucer. A ovo je nešto na čemu je Dilly radio.«

»Što će ISK-u šnaucer? Ameri zbog Jumba već ionako misle da smo trknuti.«
Beth je pod pisaćim stolom savila svoj kaput u gnijezdo za Bootsa. »Bit će tih
kao bubica. Zbog ovoga što sam donijela nisam ga mogla ići vratiti u stan.
Prepoznaješ li šifru? Dilly je radio na tome.«
»Baš je neobična...«, Peggy se namršti. »Meni je rekao da radi na sovjetskim
šiframa.«
»Ali Rusi ne koriste Enigme, a ovo su bez sumnje poruke s Enigme.«
»To ne znači da tijekom bitaka na Istočnome bojištu nisu uspjeh od Nijemaca
zaplijeniti koji uređaj.« Peggy prelista papire. »Možda eksperimentiraju s njime.«
»Čak i ako to rade, zašto su ove poruke izdvojene? Rusi su naši saveznici. Mi
ne čitamo njihovu korespondenciju.«
»Zaboga, odakle ti ta ideja?« Peggy joj vrati fascikl. »Stavi ih na hrpu
neriješenih poruka pa neka ih netko s malo slobodnoga vremena pokuša razbiti.«
Beth je odložila fascikl u stranu, uzela Abwehrove poruke od toga dana i učas
zaboravila Dillyjev ruski projekt.
Poslije se znala sjetiti tog trenutka, želeći da se može vratiti u prošlost i sama
sebi zavrištati u uho. Ne zanemaruj taj fascikl. Smjesta ga uzmi, Beth Finch! Uzmi
ga!

293
 Knjige.Club Books

53. poglavlje

BLETCHLEYJSKE BRBLJARIJE, STUDENI 1943.

_________________________________________________

O braćamo se ljubavnome paru koji je, pretpostavljam nakon randevua,

na obali jezera zaboravio gaćice s volančićima - nabavite si lažnu bračnu
ispravu i idite u hotel, zaboga!

onovno«, Mab je podučavala Beth.

P »Moj zaručnik je pilot stacioniran u Kentu«, recitirala je Beth stojeći na
ledenoj ulici, pred uskim pročeljem ginekološke ordinacije. Ljudi su se oko njih
gurkali i užurbano prolazili. »Dali su mu četrdeset osam sati dopusta da se
vjenčamo prije Božića. Ja bih željela imati djecu, ali tek nakon rata—«
»Reci da tako želi tvoj zaručnik«, ispravila ju je Mab. Većina liječnika davala
je kontracepcijska sredstva samo udanim ženama, ali su zbog rata neki znali izaći
ususret i zaručenim djevojkama. Mab je bila u toj istoj ordinaciji prije gotovo
dvije godine, uoči svoga vjenčanja. Nemoj razmišljati o tome. »Ako kažeš da si ti
ta koja još uvijek ne želi djecu, dobit ćeš samo predavanje.«
»U redu.« Beth je izgledala odlučno. Jedva da se zarumenila kada ju je Mab
zaskočila nedugo nakon što se vratila iz bolnice i otvoreno joj rekla: Znam da ste
ti i Harry zajedno.
Mislim da si budala, ali molim te reci mi da koristiš zaštitu. Beth je nešto
promrmljala o kondomima, a Mab je samo uzdahnula. Postoje i sigurnije opcije.
Tko je mogao pomisliti da će i sramežljiva Beth postati dio razuzdane BP ekipe i
dešifranata koji su se bez ustezanja po mračnim kutovima rješavali stresa s bilo
kime, ne birajući partnera. Međutim, činilo se da se Beth nije iskradala u mračne
kutove s bilo kime, već samo s Harryjem. Mab ju je natjerala da još jedanput
ponovi svoju priču, a onda je skinula lijevu rukavicu. »Najbolje bi bilo - da ti
posudim ovo. Liječnik ti neće vjerovati ako nemaš prsten.«
Bilo je bolno skinuti Francisov rubin. Beth ga je stavila na prst; činilo se da
shvaća koliko to teško pada Mab. »Hvala ti. Znam da ne odobravaš—«
»To nije važno«, presjekla ju je Mab. »Spetljala si se s oženjenim muškarcem,
moje mišljenje o tome već znaš.«
»Nije me sram.« Beth je podigla bradu. »I nikome ne činim zlo.«
294
 Knjige.Club Books

»Samo sebi, ako misliš da će to završiti crkvenim zvonima.«

»Ne trebaju mi crkvena zvona.«
Beth je doista bila najčudnija osoba s kojom se Mab ikada sprijateljila. A sada
je i jedina prijateljica koju imam. Nije više imala Oslu, Wrenice... čini se da
većina žena u BP-u više nije znala kako komunicirati s Mab. One poput nje - koje
su ostale bez muža, zaručnika, dečka - i same su patile pa ih je Mab izbjegavala.
Žene koje nisu iskusile takav gubitak, suočene s boli koju Mab nije bila u stanju
sakriti, ponašale su se čudno ili bi se lecnule na njezinu crninu jer su se plašile za
svoje voljene. Nastojale su je izbjegavati, misleći ili da Mab donosi nesreću ili da
nije ugodno društvo. Sve osim Beth, koja je sada gledala u vrata liječničke
ordinacije.
»Štiti li ta kapica doista? Bolje od... znaš već čega.« Pocrvenjela je.
»Da, štiti«, odgovorila je odsječno Mab. U posljednje vrijeme sanjala je djecu
- nikad djevojčice, sve su malene djevojčice bile Lucy, već dječake. Malene
dječake s Francisovom kestenjastom kosom; desetogodišnje dječake Francisove
krupne građe, kako trče naokolo s palicama za kriket... dječake koji su se doimali
tako stvarnima da je imala osjećaj kako ih može dotaknuti, samo ako ispruži ruku,
prije nego što nestanu u izmaglici njezinih snova. Probudila bi se grcajući od
čežnje.
Beth je ušla u ordinaciju, a Mab se otputila na trg Trafalgar. I ona je imala
dogovoren sastanak. Unatoč hladnome zimskom danu, trg je bio prepun: ljubavni
parovi sastajali su se ispod Nelsonova spomenika, djeca su bacala komadiće kruha
golubovima.
»Pričajte mi o vašem mužu, gospođo Gray.« S novinarom se našla u podnožju
velikoga brončanog lava s južne strane Nelsonova spomenika. Odmah nakon
predstavljanja i nekoliko ljubaznih fraza, izvadio je svoj notes. On je prilično
poznat dopisnik, objasnio je Francisov izdavač preko telefona. Piše članak
o Francisu. Možda biste bili voljni odgovoriti na nekoliko pitanja kada sljedeći
put budete u Londonu? Mab bi radije žvakala staklo nego prekapala po svojim
uspomenama pred strancem, ali budući da Francisu nije dala nasljednika
kestenjaste kose, natjerat će samu sebe da barem govori o njegovoj poeziji.
»Što vas zanima, gospodine...« Njegovo ime već je iščeznulo iz njezina
sjećanja. U posljednje joj se vrijeme činilo da nije u stanju bilo što zapamtiti.
»Graham. Ian Graham.« Visoki, mršavi muškarac u izgužvanome kaputu i
starome fedora šeširu govorio je prekrasnim baritonom; njegov izgovor odavao je
učenika privatnih internata. »Pišem seriju članaka o ulozi umjetnosti u doba rata.
Prvi je članak bio o Dame Myri Hess i dnevnim koncertima u Nacionalnoj
galeriji... je li sve u redu?«
»Muž me je vodio na jedan od tih koncerata.« Mab se čvršće omotala svojim
crnim kaputom. »Bio je to naš drugi spoj.« Tijekom cijeloga koncerta ona je
odmjeravala odjeću drugih žena u publici, dok je Francis sjedio začaran glazbom.

295
 Knjige.Club Books

Ovo je bilo predivno, rekao je poslije. Znaš li kako su uopće nastali ovi
koncerti? Umjetnička djela iz galerije pohranjena su na sigurno, a onda je Dame
Myra pozvala najpoznatije britanske glazbenike da okruženi praznim okvirima
slika sviraju publici, kako bi zamračeni London mogao slušati nešto prekrasno.
Čudesno, rekla je Mab, gledajući svilenu haljinu s uzorkom bršljana u
susjednome redu.
»To neće biti beznačajan sladunjavi članak, gospođo Gray.« Ian Graham očito
je zaključio da njezina šutnja označava nepovjerenje. »Poezija Francisa Graya
pomogla je dočarati rovovsko ratovanje naraštaju koji o tome nije imao pojma. U
doba rata umjetnost je poput melema.«
»Pitajte me onda što vas zanima«, rekla je Mab odsječno.
»Prvo više o vama, ako sam dobro shvatio, živite i radite u Buckinghamshireu
na poslovima koji podupiru ratne napore.«
»Da, radim u uredu, ali taj posao je toliko dosadan da nije vrijedan spomena.«
Više nije morala izmišljati. Giles joj je u glavnoj zgradi pronašao radno mjesto na
kojem je tipkala i arhivi rala; toliko tih i dosadan posao da se Mab činilo kako
ga može obavljati zauvijek.
»Gdje točno u Buckinghamshireu?« Olovka je bilježila.
»U malenome gradu, jedva da ima željezničku postaju.«
»Zanimljivo... Vi niste prva osoba koju sam sreo, a koja radi nešto strahovito
dosadno i neodređeno gore u Buckinghamshireu u malenome gradu koji ima tek
željezničku postaju.«
»Stvarno?«
»Da. Ovi ostali bili su - kako da to opišem? Tipovi koji izgledaju kao da rade
u Whitehallu, u Ministarstvu vanjskih poslova. O svojem poslu spremno su
govorili, posebno nakon što bi strusili koji škotski viski, ali svi bi zašutjeli čim bi
se spomenuo Buckinghamshire.«
Mab ga je pogledala praznim pogledom. »Ne znam o čemu govorite.«
Ian Graham se kratko i vedro nacerio. »Dobro«, rekao je i promijenio temu.
Krenula su rutinska pitanja: koliko su dugo ona i Francis bili u braku, gdje su se
upoznali. Mabini nokti bili su zariveni u njezine dlanove dok se prisiljavala
prepričavati njihove spojeve, vjenčanje na brzinu...
»Vaš muž je uživao u glazbi - što je s likovnom umjetnošću? Slikarstvom,
kiparstvom?«
»Ja... ne znam.«
»Je li ikada pričao o svojem ratu, gospođo Gray?«
»Nije.«
»Poznato je da je 1919. krenuo u obilazak bojišnica, s kojih je uzimao zemlju
i nosio ih obiteljima koje nisu mogle sahraniti svoje dečke. Njegovo pismo o tome
bilo je objavljeno u Timesu. Je li on—«
296
 Knjige.Club Books

»Ja... nije mi pričao o tome.« Mab se trgnula.

Graham je promijenio taktiku. »Ne želim zabadati nos gdje mu nije mjesto,
gospođo Gray, samo... Vi ste bili supruga Francisa Graya - njegovi izdavači i
njegovi čitatelji mogu govoriti o njegovoj poeziji, ali vi mi možete ispričati nešto
o tome kakav je bio čovjek. Neku anegdotu iz njegova osobnog života možda?«
Osobnog života. Iznenada Mab više nije mogla disati. Ovo nije bilo poput
histerije koja ju je obuzela tijekom demonstracije rada ‘bombe’. Sada je osjećala
bijes i očaj koji su jarko gorjeli, crveno i crno. Okrenula se i zgrabila
iznenađenoga novinara za rukav. »Treba mi piće.«
Počastio ju je pićem u najbližem pubu, ne trepnuvši kada ga je ispila u
jednome gutljaju. Idealno mjesto, mračno i prljavo, puno gostiju koji su pili, ne
želeći da ih pritom itko smeta. Nitko nije digao pogled kada su iz Mab potekle
prigušene riječi.
»Želite anegdotu iz osobnog života, gospodine Graham?« Podigla je svoje
drugo piče i okrenula se prema novinaru. »Istina je da ne znam ni jednu. Francis
Gray bio je najbolji čovjek kojega sam ikada poznavala, a bila sam udana za njega
manje od godine dana. Znate li koliko smo se puta vidjeli? Četrnaest. On je stalno
bio na putu, a ja sam imala posao za koji smo se složili da je važan, pa smo se
nekako snalazili. Naše vjenčanje i medeni mjesec trajali su četrdeset osam sati.
Proveli smo dva vikenda u Lake Districtu. Povremeno bismo pojeli nešto u
zalogajnici na željezničkoj postaji. Vodili smo ljubav ukupno petnaest puta.« Nije
je bilo briga što je možda nepristojna. Nije ju bilo briga što to govori novinaru.
Nakon silnih noći provedenih razmišljajući o tome, morala je nekome reći ili će
eksplodirati. Ian Graham slušao ju je ne prekidajući i samo je to bilo važno.
»Zavoljeli smo se takoreći preko posrednika, gospodine Graham. On je
mene zavolio jer sam ga podsjećala na djevojku koju je jedanput vidio u Parizu
1918., a ja njega preko njegovih pisama. Ali zajedno smo proveli vrlo malo
vremena. Ne znam nikakve anegdote iz privatnog života svojega muža. Nismo ih
imali vremena stvoriti.«
Glas joj je zadrhtao. Ispila je polovicu džina.
»Znam da je volio curry i šetnje u zoru. Znam da je mrzio vlastitu poeziju i
znam da nakon onoga što je vidio u rovovima više nikada nije bio u stanju
prespavati cijelu noć. Ali nisam poznavala njega. Morate živjeti s nekim da ga
upoznate. Živjela sam sa svojim cimericama tri i pol godine; znam ih u
tančine. Voljela sam Francisa Graya i ako mene pitate - bio je savršen - što je
dokaz da ga uopće nisam poznavala. Nikad nisam stigla shvatiti po čemu nije
savršen. Nisam uspjela doseći trenutak kada me pjesma koju on fućka dok se brije
počinje izluđivati ili shvatiti da ga kišni dani čine razdražljivim. On nikada nije
stigao uvidjeti da ja nisam neka velika ljubav rođena u ratno doba, već obična
plitka krava koja živi za lijepe cipele i romane iz knjižnice. Nikada se nismo stigli
posvađati oko novca za kućne potrepštine ili toga hoćemo li kupiti džem ili
marmeladu od jagoda...«

297
 Knjige.Club Books

Upravo je to svake noći ubijalo Mab. Kad je oplakivala Lucy, žalila je zbog
svega što ona nikada neće biti - mlada maturantica koja polaže ispite, razigrana
studentica koja odlazi na fakultet - ali barem je poznavala šestogodišnju Lucy u
dušu, u studenome 1942. Toliko toga u vezi s Francisom bilo je poput još
neistraženoga kontinenta, bio je to muškarac kojega je tek počela uistinu
upoznavati.
Ni on nije poznavao mene, pomislila je, jer me inače ne bi toliko volio. Shvatio
bi da sam obična drolja koja se pokušava popeti po društvenoj ljestvici i koja bi
se udala za dobrog čovjeka kao on samo da joj to uspije. Shvatio bi da zaslužuje
bolju ženu nego što sam ja.
»Nemam ni jednu jedinu zajedničku fotografiju.« Mab je piljila u svoju čašu.
»Niti jednu. U žurbi nismo stigli nabaviti fotoaparat na dan vjenčanja, a poslije
smo bili više zaokupljeni time kako da organiziramo malo vremena zajedno, a ne
da idemo pozirati fotografu. I tako je prošao čitav brak bez ijedne fotografije u
znak sjećanja.«
Pogledala je u ozbiljno lice novinara. »A evo jedne pikanterije za vaš članak«,
rekla je s podsmijehom. »Pijana cura iz Shoreditcha, udovica Francisa Graya,
prolijeva džin po vama u pubu. Nije me briga ako to objavite. Svejedno mi je što
ćete napisati o meni...«
»Ja sam novinar, nisam čudovište«, rekao je Ian Graham.
»... ali stalo mi je do toga što ćete napisati o Francisu. Budite fer, prikažite ga
kakav je doista bio: dobar pjesnik i veliki čovjek.« Ispila je ostatak džina u
jednome gutljaju.
»Mogu li vam ikako pomoći?« upitao je tiho novinar.
Mab se naglo okrenula i zamalo pala s barskog stolca. On ju je uhvatio za
ruku da ne padne i Mab se naježila. O, Bože, kako su joj samo nedostajale
Francisove ruke. Njegovi prsti isprepleteni s njezinima, njegov dlan na njezinome
struku. Njezina se neosjetljivost gotovo sasvim istopila tijekom vremena
provedenog u bolnici, pa je sada noću ležala budna, omotana vlastitim rukama,
zamišljajući da su Francisove, čeznući da je ponovno drži u naručju.
Ne ostavljaj me, zaustila je reći. U trenutku očaja osjetila je poriv da odvede
toga nepoznatog muškarca u kakvu iznajmljenu sobu i dopusti mu da radi s njom
što god želi, dokle god se ona zatvorenih očiju mogla pretvarati da je on Francis.
Odagnala je tu misao, gotovo povrativši od stida.
Ian Graham zatraži od barmena čašu vode s limunom i gurne je prema njoj.
»Iskapite ovo.« Čekao je da popije, a zatim ustane. »Imam sve što mi treba. Mogu
li vas otpratiti na vlak, gospođo Gray?«
»Trebam se naći s prijateljicom, zajedno ćemo se vratiti u Buckinghamshire.«
Oklijevao je, očito je ne želeći ostaviti samu, ali Mab je ispružila ruku.
»Zbogom, gospodine Graham. Jedva čekam vaš članak.«

298
 Knjige.Club Books

Pridigao je šešir u znak pozdrava i otišao. Ona se zapitala kamo će ga poslati

dalje, o kojoj će krvlju natopljenoj plaži ili bombama razorenom gradu
izvještavati. Zatim je naručila još jedan džin i razmišljala samo o Francisu i o
Lucy.
Nakon tri pića teturala je prema liječničkoj ordinaciji. Jedva ju je pronašla i
Beth ju je morala gotovo nositi do vlaka.

299
 Knjige.Club Books

54. poglavlje

O slino pismo njezinu dobrom Samaritancu iz kluba Café de Paris

Pitam se zašto vam uopće pišem. Zašto šaljem sva ta pisma (pet dosad?
šest?) u nepoznato, zapravo vašoj gazdarici... pomalo mi se čini kao da
stavljam poruke u boce pa ih bacam u more: nikad ne znaš tko će ih
pročitati, niti hoće li uopće. Možda je najbolje da ih nitko ne pročita, zbog
svega onoga što sam istresla iz duše.
Sretan vam Božić, gospodine Cornwell, ma gdje bili.
Ozma iz Oza

sla je za promjenu bila dobro raspoložena kad je ušetala kroz vrata

O Claridge’sa oivičena bršljanom. Posljednji dešifrirani tekst koji je prevela u
smjeni, prije nego što je otrčala uhvatiti vlak, bila je radijska poruka poslana
njemačkome razaraču u vodama oko Norveške: »Molimo, obavijestite
Oberleutnanta W. Breisbacha da je njegova supruga na svijet donijela sina.«
Čestitam, Oherleutnante, pomislila je Osla smješkajući se. Nadam se da ćete
preživjeti kako biste mogli gledati sina kako raste. Pretpostavila je da se za Božić
i neprijatelju smjelo poželjeti svako dobro, kao ljudskome biću. Osla je poželjela
da Oberleutnant Breisbach odgoji sina u svijetu u kojem taj sin neće morati postati
članom Hitlerove mladeži, s nadom da ta želja nije tako neostvariva. Bili su na
pragu 1944. - zasigurno su se sada mogli nadati da će nastupiti početak kraja.
»Dopustite da vam čestitam, gospođice Kendall«, rekao je portir, gospodin
Gibbs, pozdravljajući je. »Čuo sam za sretne vijesti vaše majke.«
Očuh broj četiri, kakvo iznenađenje. »Je li ona ovdje večeras?«
»Bojim se da nije. Božićni igrokaz u Windsoru...«
Osla je uzdahnula. »Gospodine Gibbs, biste li mi ikako mogli pronaći
odgovarajućeg pratioca za njezino vjenčanje sljedećeg mjeseca?« Nekoć bi Osla
povela Mab. Mab bi bila savršena pratilja na razmetljivome londonskom
vjenčanju. Kritički bi odmjerila svaku haljinu, rugala se svakom nelijepom
šeširu... ali već godinu dana ona gotovo nije ni vidjela Mab, osim na drugom kraju
kantine. Osmijeh joj je nestao s lica kad se sjetila još jednog vjenčanja: Mab i

300
 Knjige.Club Books

Francis u tom istom hotelu. Izgledali su tako sretni da su se ljudi zaustavljali kada
bi ih ugledali.
Nedostaje mi moja prijateljica.
»Zar neće princ Philip ići s vama, gospođice Kendall?«
»Ne vjerujem.«
Philip joj je prije nekog vremena prestao pisati... Pokušavajući vratiti
praznično raspoloženje, Osla poželi gospodinu Gibbsu laku noć i opušteno krene
gore. Ako već mama nije bila ondje, barem je mogla prenoćiti u njezinu
apartmanu i osmisliti sljedeći prilog za BB. Još od Coventryja nikako nije
uspijevala postići onaj lepršavi ton BB-a. Bila je u stanju smisliti šale, ali sada su
bile nekako reske. Možda je to bilo u redu; humor je mogao istovremeno i pecnuti
i nasmijati ljude. Možda, kada se rat završi, Osla Kendall pokuša postati veliki
satiričar.
Ma koga je to ona zavaravala? Kad je muškarac pisao šaljive anegdote iz
svakodnevnoga života, zvali su to satirom. Kad je to isto pisala žena, zvali su to
bezvrijednim tričarijama.
Osla je mršteći se izašla iz dizala, zašla za ugao - i sudarila se s Philipom.
»O! Ovaj—«
»Ispričavam se... Os, jesi li to ti?«
Oboje su zastali. Moj Bože, koliko je vremena prošlo, pomislila je Osla,
pokušavajući ne piljiti u njega, pokušavajući ne prasnuti u smijeh. Philip je stajao
pred njom, visok i preplanuo, izgledajući više nego ikad poput Vikinga... ali bio
je u kućnom ogrtaču i papučama, a nikada nijedan Viking nije izgledao opušteno
kada bi ga zatekli u kućnoj odjeći. Gurnuo je ruke u džepove, s očitom nelagodom.
»Dobro izgledaš, princezo.«
»Nisam znala da se Wallace vratio.«
»Da, jest... stanovat ću kod Mountbattenovih, ali trenutačno im je zbog Božića
kuća puna gostiju.«
Još su se malo odmjeravali. Philip nije djelovao sasvim srdačno; izraz njegova
lica bio je pomalo hladan, kao onih nekoliko puta kada ga je Osla vidjela ljutitog.
Imaš se pravo ljutiti, pomislila je. Ostavila sam te - imala sam dobar razlog, ali
ti to ne znaš. Nije mu to smjela reći, zato je počela brbljati.
»Svratila sam večeras iznenaditi majku. Ona, naravno, nije kod kuće - a kada
samo pomislim da sam mogla biti u kinu s blizankama Glassborow. Oduvijek sam
željela sestru blizanku, ali kad se sjetim koliko se te cure uglas hihoću, vjerojatno
ne bih čula ni riječ iz filma.« Osla je ostala bez daha. »Kako si?«
»Oporavljam se od gripe.« Pažljivije ga je pogledala i primijetila da mu je pod
brončanom bojom lice crveno, a čelo sjajno od znoja. »Povirio sam iz sobe
potražiti rupčiće koje mi je donio sobar.«

301
 Knjige.Club Books

Philip podigne paketić s praga i Osla primijeti da se zanjihao. »Polako,

mornaru.« Stavila je ruke na njegova ramena da ga pridrži, a njegove ruke
refleksno su je obujmile oko struka. Počeli su se primicati jedno drugome i oboje
zastali. Gotovo se vidjelo kako on razmišlja Ne želim da se i ti razboliš. Osli nije
bilo važno. Privukla je njegovu glavu svojoj. Počeli su se ljubiti naslonjeni na
vrata. Njegov poljubac bio je grub i ljutit, ali ruke na njezinim leđima bile su
nježne, kao da nije mogao odoljeti da se ne stopi s njom. Bio je topao od groznice.
»Još uvijek si bolestan«, rekla je prekidajući poljubac.
»Ne toliko da ne primijetim kako dobro mirišeš.« Činilo se da mu je to
nenamjerno izletjelo, pa se namrštio i odmaknuo, kao i Osla kada su shvatili gdje
se nalaze. Nijedan hotel u Londonu nije dopuštao da djevojka pođe s mladićem u
sobu prije nego što pokažu vjenčani list... ali oni su već stajali ondje, soba je bila
iza njegovih leđa i nije bilo nikoga da ih vidi.
»Trebao bih večeras poći u Windsor gdje će se održati kraljevska predstava«,
promrmljao je. »Aladin - princeze glume u njoj.«
»Ne ideš ti nikamo.« Osla prisloni ruku na njegovo čelo. »Ulazi.« Gurnula je
vrata i krenula za njim. Skromna soba po mjerilu Claridge’sa, nimalo nalik na
majčin apartman. Philipova vojnička torba ležala je u kutu; posteljina je bila
razbacana kao da je nemirno spavao. »U krevet«, naredila je Osla i skinula cipele.
»Ja ću te njegovati.«

»TI SI GROZNA medicinska sestra, princezo.«

»A ti si grozan pacijent, mornaru. Stavi taj toplomjer pod jezik—«
»Ti uživaš u ovome«, optužio ju je. Izgledao je kao da se sprema pregristi
toplomjer napola.
»Potpuno si u pravu.« Osla je sjela u podnožje kreveta i stavila njegova
stopala na svoje krilo. Imao je dugačke koščate nožne prste koji su joj se neobično
svidjeli.
»To je obična groznica—«
»Ti si jedan od onih koji govore da su samo uganuli nogu, iako im kost viri
kroz kožu, zar ne?«
Izgledao je uvrijeđeno. »Otkud ti to?«
»Jednostavno znam!«
Philip je piljio u strop, s toplomjerom koji mu je stršio iz usta. »Nikada se
nitko nije brinuo o meni dok sam bio bolestan. Ne ovako...«
»Misliš, nitko osim posluge ili medicinskih sestara u internatima koje uvijek
imaju ledene ruke?« Osla je zastala. »Nije ni o meni.«
Otišla mu je po čašu vode. Uživam u ovome. Možda zbog osjećaja obiteljske
prisnosti, tako običnog a tako nepoznatog. Iz njezina iskustva dotad, izlasci s
mladićima podrazumijevali su izlaske: vožnju, ples, kino.

302
 Knjige.Club Books

Ali uobičajene, svakodnevne stvari kao što je to da Philipovom sobom može

hodati bosonoga, raskomotiti se kao da je kod kuće...
»Lezi«, naredila je i ponovno ga gurnula na leđa kad se pokušao pridići.
»Zlostavljačice«, rekao je i ispljunuo toplomjer.
»Da, ta sam, dušo, i dobro mi ide - temperatura ti je pala. Nisi baš bio dobar,
ali vjerujem da ipak možemo otvoriti pjenušac.« Rekla mu je da naruči bocu
šampanjca i pileću juhu. Mjehurići su bili dobri za brži oporavak, svi su to znali.
»Već si nekoliko dana u gradu?« upitala je otvarajući bocu.
On ju je netremice gledao. »Hoćeš li me sada pitati zašto te nisam zvao?«
Natočila je piće u dvije šalice za čaj. »... Znam zašto mi se nisi javio.«
Nastupila je neugodna tišina.
S mukom se uspravio i podbočio laktom. »Jesi li upoznala nekoga, Os? Jesi
li mi zato prestala pisati?«
»Ne, nisam nikoga upoznala. Ne govori gluposti.«
»Zašto si onda postala hladna prema meni?«
Štitila sam te.
»Mislio sam da se povlačiš«, rekao je napokon. »Da puštaš da osjećaji
izblijede. Ne mogu reći da mi se to svidjelo, ali možda je tako najbolje.«
»Zašto?« Osla ga je pogledala, ali on je samo slegnuo ramenima. »Nisam se
povlačila... godina je bila jeziva, Philipe. Muž i sestra moje najbolje prijateljice
poginuli su nakon jednog od zračnih napada, meni pred očima. Ona djelomice
krivi mene.« I Osla je još uvijek krivila sebe zato što je pustila Lucynu
ruku. »Tako sam ostala i bez nje. A onda sam svakoga dana na poslu tipkala
izvješća o događanjima na bojišnicama i pojedinosti su znale biti užasavajuće.«
Eto, priča nije imala puno laži. Nekoliko je stvari prešutjela, poput uzaludne
višemjesečne potrage za spisima koji su nestali pa se ispostavilo da ipak nisu. Za
kradljivcem ili uhodom koji je možda postojao, a možda i nije... Osla još uvijek
nije bila sigurna. Preostalo, joj je samo da oči drži širom otvorene; zasad se činilo
da više ništa nije nestalo.
»Bilo kako bilo,« dovršila je, »bila sam u prilično depresivnom raspoloženju,
nisam ti željela pisati jer nisam imala ničeg veselog za ispričati, a što je tišina
među nama dulje trajala to mi je bilo teže da ti se obratim.« Osla mu dotakne ruku.
»Možeš li mi oprostiti?«
»I ja sam imao lošu godinu«, odgovori joj tiho.
Osla je oklijevala. Drži se na distanci. Za njega je tako najbolje. Ali nije
mogla tek tako ostaviti Philipa, ne dok je imao groznicu i bio sam u bezličnoj
hotelskoj sobi u vrijeme Božića. Osim toga, otkako je donijela odluku da se udalji
od Philipa, vidjela je što se dogodilo kad je Mab izgubila Francisa - vidjela je
njezin gnjev i tugu zato što nisu imali više vremena zajedno, više ljubavi, više
svega...

303
 Knjige.Club Books

Osla se ispružila na krevetu pokraj Philipa i ispreplela svoja stopala u

čarapama s njegovim koščatim stopalima. »Ispričaj mi.«
Govorio je polako, započeo bi pa zastao, dok su pijuckali pjenušac. Plovio je
na onu stranu Atlantika, vratio se natrag s konvojem; kada su prilikom invazije
Sicilije poslali Wallace da pomogne, po cijelome Mediteranu na njih su se
obrušavale Štuke i bombardirale ih. »Jedne noći u srpnju,« pričao je Philip,
»mjesečina je bila tako sjajna da se činilo kao da je dan. Ostavljali smo za sobom
trag koji je sjao poput puta od žute opeke. Brod je već bio pogođen, svi smo znali
da će se vratiti da nas dokrajče. Morali smo brzo nešto smisliti - ne znam zašto,
ali kapetan je poslušao moj prijedlog. Od sanduka i letvi sklepali smo
veliku splav, nabacali glomazan otpad na nju, pričvrstili dimne kutije na krajeve
i porinuli je dalje od našeg broda - otplovili smo što smo brže mogli u suprotnome
smjeru, ugasili Wallaceove motore, svjetla, sve. Sjedili smo u mraku nadajući se
da će Švabe zaključiti kako smo potonuli, a da je splav s otpadom i dim jedino
što je od nas ostalo...«
»Očito su nasjeli«, rekla je Osla kad je zašutio. »Inače ti ne bi bio ovdje.«
»Da, nasjeli su. Čuli smo kako bombarderi fijuču iznad naših glava i gađaju
splav kako bi je potopili. Ti gadovi mislili su da gađaju mornare koji se drže za
ostatke broda...«
»Ali nisu. Čini mi se da si spasio svoje mornare, poručniče.«
Ponovno je slegnuo ramenima. »Kunem ti se da sam te noći ostario pet
godina, Os.«
»Pet godina...« Osla se okrene, a on je privije na grudi i pokrije ih oboje. »Zar
se nismo upoznali prije pet godina?«
»Četiri.«
»Samo?«
»Potkraj ‘39., dolje u baru. Ti si bila u radnome kombinezonu. Izgledala si
poput Winstona Churchilla, ali mnogo dražesnije.«
»Moj Bože, bila sam pravo dijete.«
»I ja sam bio takav. Mislio sam da će rat biti bezazlena pustolovina.«
Ležali su u tišini isprepletenih stopala, jedno uz drugo u polumračnoj sobi.
Osli, koja je tonula u san, ponovno se činilo da je kod kuće.

U NEKOM TRENUTKU tijekom noći nešto ju je probudilo. Philipove tople grudi više
nisu bile naslonjene na njezina leđa, a umjesto njih ondje je bilo nešto mekano i
pahuljasto. »Zašto si nagurao jastuk između nas?« zijevnula je.
»Nisam imao mač«, promrmljao je u polusnu.
»Molim?«

304
 Knjige.Club Books

»Mač... to je stara priča. Vitez je u krevet između sebe i svoje dame stavljao
mač ako je morao spavati pokraj nje. Tako je ona znala da on neće prijeći tu
granicu.«
»A što ako ona želi da on to učini?«
Nije bilo odgovora.
Osla je ustala iz kreveta i počela otkopčavati svoju sivu vunenu haljinu.
Zastori za zamračenje nisu bili navučeni pa je mjesečina srebrnom svjetlošću
blago obasjavala mračnu sobu. Vidjela je da je Philip sjeo u krevetu - čini se da
je u snu ponovno dobio groznicu, jer je skinuo košulju i otkrio se. Pokrivač mu je
bio omotan oko podignutih koljena. To je bio prvi put da ga vidi bez košulje.
Dragi Bože, kakav je to prizor bio.
»Os«, rekao je pospano dok je ona skidala čarape. »Najbolje bi bilo da odem
spavati na kauč.«
»Nema šanse, mornaru. Još uvijek imaš blago povišenu temperaturu.«
»Znaš, ja nisam napravljen od kamena.« Mahnuo je rukom prema njezinom
satenskom kombineu. »Jastuk tu ne može puno pomoći...«
»Ali ja nemam namjeru spavati u vunenoj haljini, a niti na vražjem kauču.«
Ponovno je legla u krevet s njegove strane, osjećajući kako joj srce tuče kao ludo.
»Pravi si vražićak«, rekao je posegnuvši za njom u mraku. Koža mu je još
uvijek bila vruća od groznice i Oslu je zahvatio taj plamen. Izgubila je dah, a on
za njom dok su se kotrljali preko plahti. »Ne puštaj me«, rekao je on u jednome
trenutku, dok je rukama i usnama prelazio rubom njezina kombinea. Počeo je
raditi nešto što Osla nije umjela imenovati, nešto što nije ni znala da ljudi rade,
nakon čega je osjetila malaksalost i ostala bez daha, grčevito se držeći za njegova
široka ramena kao da visi iznad litice s koje bi mogla pasti. Na koži je osjećala
Philipov osmijeh. »Napokon komuniciraš sa mnom, princezo.«
»Komunikacija bi trebala biti dvosmjerna, čini mi se«, uspjela je izgovoriti,
shvativši kako bi to mogla postići, puštajući da je navode njegove ruke i prigušeno
mrmljanje. Zastali su čvrsto zagrljeni, ubrzano dišući, njihova tijela jedno uz
drugo cijelom dužinom, čelo o čelo. Kada je džentlmen bio s djevojkom, on
nikada nije inzistirao da prijeđu određenu crtu, osim ako već nisu imali dogovor
da će njihov odnos uskoro postati trajan. Prije, kadgod bi se našli u sličnoj
situaciji, Philip nikada nije navaljivao... ali prije nikada nisu ni imali priliku biti
nasamo kao sada. Mogli su raditi što su htjeli. Ovoga puta Osla je osjećala da bi
mogla biti u stanju učiniti da Philip zaboravi na neke norme. Te je noći on bio
napola u bunilu, dovoljno da se ponaša nepromišljeno, posebno ako ona bude
dovoljno odlučna da ga na to potakne.
Ali on ne bi navaljivao da je ona ta koja ima temperaturu i ne vlada situacijom.
»Os«, rekao je Philip promuklo. »Bilo bi najbolje da vratimo onaj jastuk na
mjesto.«

305
 Knjige.Club Books

Osla je spustila glavu, nježno naslonivši čelo na njegovo rame. »Mrzim što
moram postupiti časno.«
»I ja«, promumljao je. Uspjeli su se razdvojiti, udovi su sada bili manje-više
na pristojnoj udaljenosti, a jastuk zaguran između njih točno gdje treba. Oslina
glava ostala je na njegovu ramenu. »Znaš, mogli bismo to učiniti kad god
poželimo«, rekla je Osla u mrak. »Ništa nas ne sprečava da budemo nešto... više.«
Nikad nije bila bliže da mu to kaže, ili barem nagovijesti. Prestani me zvati
princezo, jer ja to nisam - ali mogla bih biti. Ako ti to želiš.
Ali on je već utonuo u svijet snova.
Spavali su dokasna. Do podneva vrućica se potpuno povukla i on se uspravio
u krevetu te izrazio želju za tostom. Naručili su ga iz hotelske kuhinje, jeli u
krevetu... Osla je pogledala na sat i uzdahnula. »Za sat vremena moram na vlak.«
»A ja više nemam izgovor da ne odem u Windsor na božićnu predstavu.«
Prstima je maknula mrvicu s njegovih usana. »Ne mogu te zamisliti na dječjoj
predstavi.«
»To nije samo dječja predstava. Princeze je izvode svake godine pred
odabranom publikom, kako bi se prikupio novac za vojnike na bojišnicama.«
Nasmiješio se. »Lilibet uvijek dopadnu muške uloge jer Margaret mora glumiti
princezu.«
»Ali ona je već princeza. Zar ne može bar jednu večer glumiti nekog drugog?«
»Ne poznaješ Margaret.« Philip je pogledao u tanjur i razmrvio posljednji
komad tosta. »Os... sinoć nisi odgovorila na moje pitanje.« Podigao je pogled.
»Zašto si mi prestala pisati.«
»Rekla sam ti—«
»... puno neodređenih stvari o tome kako je godina bila grozna. To nije
odgovor.« Gledao ju je s iščekivanjem. »Poznajem te. Grozna godina ili ne, Osla
Kendall drži glavu visoko podignutu i gura dalje tako da se sve praši. Što se
dogodilo?«
Nije ga imala snage pogledati. »Morat ćeš mi vjerovati, Philipe.«
»Hoćeš li mi pisati kada ponovno isplovim? Ili izaći sa mnom kada budem u
gradu?«
Nisam sigurna da je to pametno, pomislila je Osla. Ovaj je susret bio slučajan.
Ako ih ponovno počnu viđati zajedno po gradu, možda je pozovu na razgovor,
možda počnu postavljati pitanja. Predajte nam njegova pisma. Recite nam ako
stupi u kontakt sa svojim rođacima. Otkrijte nam što vam šapuće na jastuku... A
njezina prisega obvezivala ju je da mora odgovoriti.
Philipovo lice snuždilo se nakon što nije bilo odgovora. »Hvala ti što si se
igrala medicinske sestre, princezo.«

»ZAKLJUČIO SAM DA bi to trebala čuti od prijatelja«, rekao je glas iz slušalice.

306
 Knjige.Club Books

»Davide, o čemu pobogu pričaš?« Bilo je Silvestrovo; Osla je upravo

pripremala prilog za BB za taj tjedan, u kojem je nemilosrdno kritizirala božićnu
reviju dramske sekcije Bletchley Parka, kada ju je njezina gazdarica pozvala na
telefon. Osla se začudila kada je shvatila da je na drugom kraju linije
Philipov dobar prijatelj David Milford Haven. »Znam da je nakon predstave
Philip bio u Windsoru za Božić. Bilo je u novinama.«
»Ono čega nije bilo u novinama jest da su između njega i princeze Elizabeth
letjele iskre. On i njezina obitelj igrali su se pantomime nakon večere na Štefanje,
plesao je s njom uz glazbu s gramofona...«
»Pa? Philip i Lilibet odavno se dopisuju. Pantomima - to je nešto što igraš sa
svojom mlađom sestrom.«
»Nije više tako mlada - u travnju iduće godine puni osamnaest. Vrlo je
ozbiljna, želi se priključiti Pomoćnoj teritorijalnoj službi, plavooka, ima lijepe
noge. Philip ih se nagledao dok je tijekom predstave skakutala pozornicom u
tajicama.«
»Moraš li se baš tako glasno diviti?« Osla je namreškala nos.
»Ne šalim se, Os. Tijekom božićnih praznika naša je princeza gledala u
Philipa kao da je božanstvo, a ni on nije odvraćao pogled. Uskoro će krenuti
tračevi pa sam pomislio da bi ti to radije voljela prvo čuti od mene.«
»Koja si ti dobra dušica. Baš lijepo od tebe.«
»Jesi li za piće u klubu 4001 Samo ti i ja—«
Osla spusti slušalicu. Nekoliko je trenutaka stajala u hodniku, proučavajući
svoje noge koje su bile prilično jake i vjerojatno ne bi bile neki prizor u tajicama.
Princeza Elizabeth. Buduća kraljica Engleske. I Philip?
On je zove rođakinja Lilibet. U njegovim očima ona je još dijete.
»Osla!« začuo se Bethin glas iz smjera vrtnih vrata. »Autobus—«
»Stižem!« Osla je izletjela iz kuće i krenula na posao gdje se cijeli dan trudila
ne razmišljati o princezi velikih plavih očiju.

307
 Knjige.Club Books

55. poglavlje

BLETCHLEYJSKE BRBLJARIJE, SIJEČANJ 1944.

__________________________________________________
to najteže pada djelatnicima BP-a u vezi s obavezom čuvanja tajnosti
Š podataka? Briga da će nešto odati kod zubara dok su pod anestezijom, pritisak
pod kojim se nalaze jer moraju lagati prijateljima? Ne, suglasno neslužbenoj
anketi BB-a, najteže im pada to što moraju držati jezik za zubima kada rođakinja
Betty, dok jedu božićnu pečenku, ponovno zacvrkuće: »Moj muž/ brat/otac je za
razliku od tvojeg u odori!«

eth je sjedila u jednom od separea kod Scopellija, sa slušalicama na ušima i

B s bradom naslonjenom na prekrižene ruke. Harry nije mogao doći; toga je
dana gomila šestogodišnjaka bila pozvana na Christopherov rođendan pa joj je
dao ključ od glazbenog dućana. Bachova višeglasja slijevala su se u njezine
uši, žamorila su jasno i odmjereno i Beth je iza zatvorenih kapaka vidjela novu
šifru. Šifru koju je Dilly pokušavao razbiti prije nego što je umro. Tko zna što su
Sovjeti slali sa zaplijenjene Enigme ili zašto su to slali - Beth je znala da su te
poruke vjerojatno probne, no fascinirala ju je sama šifra. Činilo se da je poslana
s Enigme njemačkih kopnenih snaga, s trima rotorima, ali bila je nekako drukčija
od ostalih koje je dotad vidjela. Dilly je bio u pravu, spiralno se uvijala prema
unutra, ali jednostavno se nije dala razbiti.
»Zašto gubiš vrijeme na to?« pitala ju je Peggy jedne noći kad nije bilo puno
posla, na samom početku godine. »Ako ti je dosadno, imamo hrpe novijih poruka
koje ne možemo razbiti.« Još otkako je Beth počela radila u Knoxovu odjelu,
uvijek je postojala košara puna poruka koje nije bilo moguće dešifrirati - na njima
su radili kad su imali malo praznoga hoda, ali sada, kad je bilo naznaka da bi se
uskoro moglo dogoditi invazija Saveznika na Francusku, više nitko nije imao
puno slobodnog vremena. »Čemu trošiti vrijeme na Dillyjeve stare poruke?«
»Jer je to bilo posljednje što je radio.« Otkako je donijela te poruke iz Courns
Wooda, posvetila bi im se kad god je imala malo slobodnoga vremena, strpljivo
pokušavajući primijeniti sve metode koje je znala. Nije bilo rezultata, ali to što je
tapkala u mjestu nije ju frustriralo onako strašno kao Harryja kada nije mogao
razbiti poruke s podmornica. Možda zato što poruke koje su bile kod Dillyja nisu

308
 Knjige.Club Books

smatrane važnima - nitko nije umirao u hladnim vodama Atlantika zato što Beth
nije umjela razbiti tu šifru; to je jednostavno bila samo zagonetka. Pojavili su se
snovi u kojima bi se ruža rascvala u nizove slova s Enigme koji bi se zatim
presavili, kao da pupoljak cvjeta unatrag.
Upravo je okretala ploču kada su se vrata dućana s treskom otvorila. Harry je
dojurio kao uragan, šake su mu bile čvrsto stisnute.
Ona skine slušalice. »Je li s Christopherom sve u redu? S njegovom
zabavom—«
Harry je zalupio vrata tako snažno da se okvir zatresao. »Odlučili su me ipak
ne pozvati.«
»Molim?«
»Christopher me je zamolio da ne budem ondje. Rekao je da će ga prijatelji
zafrkavati, jer samo njegov otac nije u odori.«
To malo derište, Beth se jedva savladala da ne izgovori. Nadala se da ga je
Sheila isprašila zbog toga.
»Sheila ga je ukorila«, rekao je Harry, kao da joj čita misli.
»I dobro da je«, rekla je Beth. »Svejedno si trebao ostati.«
»Rođendan mu je.« Harry je počeo hodati tamo-amo. »Nije se durio ili želio
biti okrutan. Dječaci u tim godinama, dječaci s kojima ide u školu... oni se igraju
rata, hvale se čiji će otac ubiti najviše nacista. Christopher je već označen kao
kmica i invalid,« ljutito je ispljunuo, »i kao takav je meta svakoga zlostavljača
koji se želi malo zabaviti. Povrh svega, čak nema oca s kojim bi se mogao
ponositi.«
»Još kako ima«, rekla je Beth.
»On nema pojma što ja radim.«
»Nema ni Sheila, ali zna da je važno.«
»Christopher ima šest godina i zna samo to da ga ostali dječaci ismijavaju jer
mu je otac kukavica, a ja ga ne mogu zaštititi. A kada me pita zašto se ne borim,
ne znam što bih mu odgovorio.« Sjedne na stolac preko puta Beth s neveselim
izrazom lica. »Žene koje rade u BP-u nitko ne gleda zajedljivo zato što nisu u
odori. Ne zaustavljaju vas nepoznate osobe na ulici i ne pitaju vas kako se usudite
držati glavu uspravnom dok mladi i zdravi muškarci umiru. Ne guraju vas na ulici
uz riječi Ti ionako ne pripadaš ovamo, a još se i ne želiš boriti za ovu zemlju.«
»Meni je dopušteno raditi ovaj posao samo zato što je rat,« dometne Beth,
»ali svejedno mi ne plaćaju onoliko koliko plaćaju tebi, Harry. Nemoj mi govoriti
da je meni lako.«
»Ne govorim«, prasnuo je dok mu je u očima gorjelo. Ona nije odvratila
pogled, nije se povukla i on je ispružio ruku preko stola i primio njezinu ruku
svojom velikom šakom. »Oprosti. Ne bih smio ovako kukati.«
Ona ga je pažljivo odmjerila. »Nije riječ samo o Christopheru, zar ne?«

309
 Knjige.Club Books

Harry je spustio pogled na njihove ruke i raširio njezine prste kao lepezu. »Da
sam znao da se zbog posla u Bletchley Parku neću moći boriti - da se nitko od nas
momaka iz BP-a nikada neće smjeti prijaviti u vojsku jer ne smijemo riskirati
da budemo zarobljeni - nisam siguran da bih ikada došao ovamo. Nisam jedini
koji tako misli.«
»Žališ što se nisi prijavio u Kraljevske zračne snage i što nisi poginuo negdje
iznad Kenta trideset devete?« upitala je Beth s nevjericom. »Ili što nisi kao topnik
zarobljen kod Dunkirka? Tako bi tvoj mozak bio bolje iskorišten?«
»Moja me pamet ne bi trebala automatski osloboditi opasnosti. Ne kažem da
oni nisu u pravu što mi ne daju da se sada prijavim u vojsku - važnije je čuvati
Park u tajnosti. Ali volio bih da sam imao priliku učiniti više.«
»Želiš reći da nisi ničime pridonio u ovome ratu? Izračunaj koliko je konvoja
sigurno preplovilo ocean zato što si ti uspio dekodirati poruke s njemačkih
podmornica.« Zastala je. »Svatko može biti topovsko meso, ali samo nekolicina
umije razbiti najteže šifre. U ovome ratu potrebno je da tvoja lubanja
ostane čitava. Neka raznesu nekog drugog - bolje njih nego tebe.«
»Ne želiš valjda reći da smo mi bolji od tih mladića koje raznesu—«
»Od mnogih, da. Ti si bolji. Mi smo bolji. Naše duše ne vrijede više Bogu, ali
naši mozgovi vrijede više Britaniji.«
Harry ju je gledao nekoliko trenutaka. »Sam Bog zna da te volim, Beth«,
rekao je. »Ali ponekad nisam siguran da mi se sviđaš.«
»Molim?« Osjećala se kao da ju je pljusnuo.
»Naši mozgovi rade na određeni način - način zbog kojega smo korisni. I da,
mi spašavamo živote, ali prokleto je arogantno gledati s visine na živote koje
spašavamo zato što njihovi mozgovi ne rade kao naši.«
»Nije arogantno biti svjestan toga koliko vrijedimo, Harry. A posebno je
smiješno misliti da je pucati na naše neprijatelje plemenitiji ili učinkovitiji način
borbe od dešifriranja njihovih planova bitki. Da, mi se borimo papirom i olovkom,
ali to ne znači da je naša borba manje vrijedna.«
»Ja to znam. Znam koliko je vrijedna, ali znala me je toliko iscrpiti da sam
mislio kako ću završiti na psihijatriji, u sobi za izolaciju. Zbog tog posla moj sin
ima metu na leđima i neka sam proklet ako ću se pretvarati da mi nije žao zbog
mnogih stvari.« Odmaknuo se, ustao i nastavio hodati tamo-amo.
»Ja ne bih imala tebe da nemam ovaj posao«, rekla je Beth osjećajući da joj
postaje hladno. »Žališ li i zbog toga?«
Harry zastane. »Ne«, tiho odgovori.
Ali...? Pomisli Beth.
»Ponekad ti zavidim.« Harry se okrenuo i naslonio laktom na dovratak. »Kako
ploviš kroz svaki dan, potpuno nesvjesna svega što se oko tebe događa, osim
posla. Nikako da shvatim nešto. Stvarno ti nije stalo ih ti je stalo, ali si toliko

310
 Knjige.Club Books

usredotočena na posao da sve prestaje postojati čim upadneš u to svoje posebno

stanje?«
»Stalo? Stalo do čega?«
»Rata, onog koji se odvija izvan hrpe šifri. I prijatelja, koje znam da voliš, ali
na njih ne obraćaš pažnju—«
»Obraćam—«
»Mab se opija do besvijesti nakon svake smjene, u baraci za rekreaciju. Samo
što nije pukla. Kvragu, zar nisi primijetila?«
»... Ne.« Mab je bila nesretna, naravno da je bila, ali baš toliko da će puknuti?
Mab, koja je i dalje svaki mjesec šišala Bethinu kosu kako bi imala valovitu
frizuru poput Veronice Lake, koja ju je odvela u London kako bi dobila
kontracepcijsko pomagalo. »Ne, nisam primijetila«, odgovori Beth gotovo
nečujno.
»A malo prije sam ti rekao da te volim i ti nisi ni trepnula.« Prekrižio je ruke
na grudima. »Voliš li ti mene, Beth?«
»Također si rekao da ti se baš i ne sviđam uvijek«, Beth ga prekori. »Možda
me je to malo više pogodilo.«
»Kad radiš bez prestanka, poput automata, potpuno nesvjesna svega oko sebe,
da, to mi se baš ne sviđa. To ne znači da te ne volim. Volim te i protiv toga nema
lijeka.«
Beth spusti pogled igrajući se sa slušalicama na stolu, osjećajući kako joj lice
oblijeva crvenilo. »Ne znam... što bih na to rekla«, izgovori napokon. »Niti što da
radim s time. Mi ne možemo ništa promijeniti. Ja ne želim ništa mijenjati.
Zašto onda moramo o tome razgovarati?«
Harry joj priđe, podigne joj glavu i nježno je poljubi. »Beth,« reče, »ti ne znaš
što bi s time jer nije u obliku nizova od po pet slova.«

311
 Knjige.Club Books

56. poglavlje

BLETCHLEYJSKE BRBLJARIJE, VELJAČA 1944.

__________________________________________________

N izozemski džin, onako kako ga poslužuju u baraci za rekreaciju,

nema nikakve veze ni s Nizozemskom ni s džinom. Može ga se piti samo
nakon što proživite jedan od najgorih dana u životu. Primjerice, dan kakav je
imao BB nakon što je radeći svoj posao naišao na frazu zur Endlösung. Korištena
je u kontekstu prijevoza Židova i znači »konačno rješenje«. BB nikada prije nije
nailazio na tu konkretnu frazu, ali ne morate imati bujnu maštu da zamislite o
čemu je riječ, zar ne? [Ovaj nacrt je uništen, nitko osim autora nije ga
pročitao, zamijenjen Je šaljivim prilogom o šahovskom turniru u BP-u]

Č etiri mjeseca? Bog nam pomogao.«

»Pripreme su već odavno u tijeku.«
»Nadajmo se...«
Razgovor u uredu zapovjednika Travisa više se nije čuo nakon što je Mab
pokupila pladanj s priborom za čaj, hrpu izvješća i zatvorila vrata za sobom. Od
početka godine svi su samo o tome govorili - kako je Mab upravo saznala,
saveznička invazija na Francusku planirala se otprilike za lipanj. Također je
znala točan broj Lancaster bombardera i letećih tvrđava, koje su trebale uništiti
njemačke aerodrome u sklopu dugotrajnih priprema za invaziju. Mab je
ravnodušno pomislila da je bolje informirana o britanskim ratnim planovima od
Kabineta ministra.
Odložila je pladanj i pošla zaključati izvješća koja je upravo pokupila. Sve
važno moralo je biti pod ključem i nije smjelo biti ostavljeno bez nadzora, čak ni
na trenutak - Mab je znala da su u jednom od ormarića bila izvješća o pokušajima
ubojstva Hitlera, ali i izvješća o novim i usavršenim računalnim strojevima u BP-
u, koji će navodno razbijati poruke s Enigme još brže od bombi. No ona nije
razmišljala o tim stvarima. Za novi posao koji je obavljala nije bilo potrebno
mozganje. Sada je radila u administraciji; sređivala je kartoteku, tipkala,
arhivirala. Cisti tajnički posao; nešto zbog čega se svakoga jutra morala dići
iz kreveta, ali nije zahtijevalo puno dubokog razmišljanja ili fokusiranja na posao.

312
 Knjige.Club Books

Mab je napokon odradila smjenu. Već deset minuta poslije, pred njom je u
baraci za rekreaciju bilo prvo piće. Iskapila je dva nizozemska džina jedan za
drugim, zatim je naručila veliku kriglu piva i počela ga pijuckati. Dva brza, jedno
dugo, u tome je bio trik. Ako se prebrzo napije počet će plakati u čašu; ako bude
previše polako, neće otupjeti koliko treba kako bi mogla spavati. Dva brza, jedno
dugo piće - ponavljala bi to četiri sata sve dok ne bi došlo vrijeme da se doklati
do autobusa. Ona je bila dobro. Sve je bilo u redu.
Kroz napola sklopljene kapke tražila je u torbici cigaretu i naišla na kolut s
ključevima od ormarića u koje je toga dana pospremala spise - zaboravila ih je
ostaviti kod noćnoga čuvara u predvorju. On je, hvala nebesima, imao rezervne
ključeve pa će skoknuti onamo kad bude kretala kući i vratiti ih. Sve je bilo u redu
dokle god su ključevi bili na teritoriju Parka. Ni na trenutak nisu smjeli biti
ostavljeni bez nadzora.
»Kraljice Mab, ti prekrasni stvore. Smijem li te počastiti pićem?« odjednom
se pokraj nje stvori Giles, čije lice nije mogla najbolje fokusirati. »Znaš li koji
dobar trač?« A zatim je nastavio tiše, gotovo šapćući, dok ih je okruživala vesela
graja dešifranata koji su nakon smjene pili, igrali stolni tenis i kartali bridž. »Je li
se Travis već mašio boce, od stresa zbog predstojeće invazije?«
»O poslu ti neću reći ni riječi, Giles.« Čak ni nakon tri pića - dok se gušila u
svojoj tuzi, na sigurnome, u samome srcu BP-a - refleksi su joj dobro radili.
»Draga djevojko, želim tračeve, a ne vojne tajne. Ovih dana Bletchleyjske
brbljarije više nisu tako duhovite - malo su se ispuhale. Zato, reci mi, čiji su živci
počeli popuštati zbog odabira datuma invazije; reci mi vrišti li doista premijer
svaki drugi dan na telefon zbog Montgomeryja. Ne smijemo o tajnama, ali
smijemo o ljudima. Nemaš ništa? Zato ja imam dosta toga za tebe. Blizanke
Glassborow pridružile su se Ludim klobučarima - znaš one brinete iz barake 16?
Bože, kako su samo iritantne. Stalno hihoću. Ako će takva biti buduća mladež,
bolje da se predamo i prepustimo imperij Hitleru. Uzgred budi rečeno, ovaj
mjesec čitamo Sumornu kuću. Poštedjet ću te, da ne moraš čitati petsto stranica:
sumorna je.«
Mab se sjećala da je pročitala većinu Dickensovih knjiga s popisa »100
klasičnih književnih djela za načitanu damu«. Je li uspjela pročitati sve s popisa?
To sad više nije bilo važno.
»Nedostaješ nam na čajankama, Mab. Ludi klobučari bez tebe više nisu to što
su bili. Osla je u posljednje vrijeme previše smrknuta da napravi dobru atmosferu
- jesi li čula što se šuška o onome njezinom princu? A draga Beth možda jest
genijalna, ali nije osoba s kojom se možeš dobro zezati. Iako, moram priznati da
je pomalo zabavno gledati nju i Harryja dok sjede jedno preko puta drugoga i
prave se da se nisu upravo ševili kao zečevi, u skloništu. Koga to dvoje misle
zavarati, nemam pojma...«
Mab je ispila piće i naručila sljedeće. Osjećala je neku lakoću u glavi.
Pogledala je iza Gilesa i naglo se uspravila. Francis je sjedio u udaljenom kutu
313
 Knjige.Club Books

barake za rekreaciju - bio je okrenut leđima, ali to su bez sumnje bila njegova
snažna ramena, njegova kosa s pokojom sijedom... sišla je sa stolca tako brzo da
je umalo pala i progurala se pokraj četvorice za partijom bridža. »Ispričavam se—
« To je bio Francis, bio je živ, okrenut će se smiješeći se i reći joj da Lucy spava
u dječjoj sobi.
Spustila je ruku na njegovo rame. Muškarac je okrenuo glavu, ali to nije bio
Francis. Naravno da nije. Samo krupan, niži muškarac crvena lica, nimalo nalik
na Francisa. Mab se zamalo rasplakala. Okrenula se i oteturala natrag do barskoga
stolca na koji je bezuspješno pokušala ponovno sjesti.
»Polako.« Giles spusti ruku na njezino rame. »Ne djeluješ baš stabilno na
nogama.«
Još od Božića Mab je pratilo to prokletstvo - posvuda je viđala Francisa i
Lucy. Ali zapravo nije vidjela njih. Svaka djevojčica tankih nogu koja se igrala s
loptom pretvorila bi se u Lucy; svaki muškarac s kestenjastim sjajem u kosi bio
je Francis. Mab je znala da se to njezin um poigrava s njom, ali nije se
mogla zaustaviti pa bi pritrčala nepoznatim ljudima nadajući se, unatoč zdravome
razumu. Okrutan, ludi um. Još okrutniji, luđi svijet. Isključi ga...
Progutala je ono malo preostaloga piva, pogledala Gilesa i razvukla usne u
osmijeh. »Što si ono govorio?« Nije slušala odgovor, samo je kimala i nastavila
piti, sve dok se svijet nije pretvorio u mjehuriće i iskrice. Kad se probudila, oči su
joj bile obasjane sunčevim zrakama.
Sjela je u krevetu i pogledala uokolo po nepoznatoj sobi. S njezina golog tijela
skliznuo je pokrivač, glava joj je pucala od boli i ona shvati da Giles leži u krevetu
pokraj nje.

»NE MORAŠ OTRČATI odavde kao da pokušavaš stići na posljednji čamac za

spašavanje s Titanica.«
Mab je ustala i osjetila mučninu u želucu dok je sakupljala odjeću koja je bila
razbacana posvuda. Očito se nalazila u Gilesovoj sobi. On je bio jedan od sretnika
koje su smjestili u svratiste Shoulder of Mutton. Sjedio je u krevetu, s
pokrivačem navučenim do pasa, a ona njegova crvena kosa bila je raskuštrana.
Mabin želudac ponovno se okrene. »Jesam li zakasnila na početak smjene?«
Možda je bilo patetično koliko se time ponosila, ali nijedanput, koliko god je puta
polupijana doteturala kući u krevet, nije dopustila da zbog toga sljedeći dan
zakasni na posao. Iznevjerila je sva obećanja koja je dala Lucy, iznevjerila je
sva obećanja koja je dala Francisu, ali nije iznevjerila prisegu koju je dala svojoj
domovini. »Giles—«
»Još nema ni šest sati.« Ispružio je ruku i s noćnoga stolića uzeo kutiju
Gitanesa.
Gotovo joj je laknulo. Međutim, to je bila tek prva briga zbog koje joj se
stisnuo želudac. »Jesmo li...« počela je, čvrsto pritišćući odjeću na golo tijelo.

314
 Knjige.Club Books

Čini se da Giles na sebi ima donji veš, ali ona nije imala snage pogledati. »Jesmo
li mi...« Posljednje čega se sjećala bilo je da joj je netko pomagao da izađe
kroz glavna vrata BP-a.
»Nismo.« Zapalio je šibicu. »Pokušaj ne djelovati tako iznenađeno, molim te.
Sinoć si jasno pokazala da to želiš, moram priznati da sam i ja želio, ali zaspala si
onoga trena kada su tvoja leđa dotakla madrac. Nisu mi potrebna zaklinjanja na
vječnu ljubav od žena koje odvedem u krevet, ali tražim da barem budu pri
svijesti. Pokrio sam te, a onda sam i ja legao na krevet kako bih se naspavao. Bio
bih kao pravi džentlmen spavao na kauču, ali kao što vidiš,« pokaže rukom po
malenoj sobi, »nemam ga.«
»Hva— hvala ti. Oprosti što sam ti smetala, ja—« Mab je nekako uspjela
navući kombine. Ponovno je osjetila mučninu. Što li sam još učinila? Jesam li
radila ruglo od sebe? Koliko god sati provela pijući u baraci za rekreaciju, ovako
nešto još se nikada nije dogodilo. Kako se uspjela napiti i baciti u naručje baš
Gilesu od svih ljudi?
Obuzela ju je posve drukčija panika kada se sjetila koluta s ključevima iz
glavne zgrade. Zgrabila je svoju torbicu. »Giles, moji ključevi—«
»Samo mirno, draga. Inzistirala si da ih odnesemo u glavnu zgradu noćnome
čuvaru, prije nego što smo došli ovamo. Možda si bila totalno pijana, ali
neodgovorna? Nikad.«
Mab je odahnula. »Smijem li se umiti na tvojem umivaoniku?«
Giles je otpuhnuo dim. »Samo naprijed.«
Voda je bila ledena. Otpila je pola čaše, s ostatkom je oprala lice i vrat.
Trgnula se kad se uspravila i pogledala u zrcalu. Crnilo kojim je umjesto maskare
tako pažljivo bojila trepavice sada je curilo njezinim obrazima poput crnih suza,
a kosa joj je izgledala kao ptičje gnijezdo. Nije bila nimalo nalik na elegantnu
suprugu Francisa Graya, s njezinim šik šeširima i savršeno ulaštenim cipelama.
Nije čak izgledala ni kao Mab Churt, ratoborna cura iz Shoreditcha u haljini od
rajona, odlučna u namjeri da izvuče Lucy iz rupe u kojoj su obje rođene.
»Plačeš u snu«, rekao je Giles tiho iza nje.
Mab je zaplakala i sada, presavijena preko lavora.
»Nije ti bilo lako u posljednje vrijeme, zar ne?« Giles ispruži blijedu ruku,
prekrivenu pjegama. »Neka te ne bude sram. Prošle si noći utapala svoju tugu, a
iskreno, činio sam to i ja.«
Mab se ponovno zavukla u krevet pokraj njega i legla ispod njegove ruke.
Tresla se od jecaja. Giles joj je dodao rupčić i tiho počeo govoriti, ne očekujući
da mu ona odgovori.
»Znaš, nekoć sam bio jako zagrijan za tebe. Prebolio sam te kad si se udala
za pisca ratne poezije. Ne mogu reći da mi se nakon toga posrećilo, jer sam se
ubrzo beznadno zaljubio u još jednu ženu koju ne mogu imati. Zato sam sinoć
zaključio da bi možda bila dobra ideja pokušati nju zaboraviti u tvojem
315
 Knjige.Club Books

naručju, ali ti si ta kojoj je sada potreban zagrljaj. Jadna Mab...« Stisnuo joj je
ramena. Mabini jecaji postajali su sve slabiji, premda joj je u glavi i dalje
pulsiralo. »Pomalo ti zavidim«, nastavio je Giles. »Tvoj te je Francis barem volio.
Ja se čak ne mogu ni nadati da će Beth pogledati u mojem smjeru.«
Znala je da on ne izjednačava svoje neuzvraćene simpatije s Francisovom
smrću. Samo joj je pokušavao odvratiti pažnju na nešto drugo i ona mu je na tome
bila zahvalna. »Nemoj mi reći da si beznadno zaljubljen u Beth, Giles.« Mab je
dlanovima pritisnula oči.
»Još otkako sam prešao u ISK. U BP-u istinski upoznaš osobu tek kad vidiš
kako radi. Dok nisam stigao onamo nisam imao pojma što Beth radi.« Giles je
zazviždao. »Kad se zadubi u posao, imaš osjećaj da svjetluca. Prije sam za sebe
mislio da sam prilično pametan, ali ovdje su svi završili Oxford s počastima
ili umiju prevoditi egipatske papiruse. Mozak poput mojeg je poput bakrenoga
novčića u usporedbi s Bethinim zlatnim dukatom. Harry pak, on je poput čistoga
srebrnjaka. Nije ni čudo što mene nije ni pogledala i ugrabila njega.«
»Žao mi je«, nekako je uspjela protisnuti Mab.
»Preživjet ću.« Slegnuo je ramenima. »Uostalom, ako malo pričekam, Harry
možda otperja natrag svojoj ženi pa Beth napokon obrati pažnju na mene. Momak
se smije nadati, zar ne? Dotad...« Giles odloži ostatak cigarete na tanjurić
na noćnom ormariću i spusti ruku na njezin obraz. »Ti želiš nekoga zaboraviti,
kao i ja. Sada kad smo oboje trijezni, što kažeš da pokušamo?«
Dio nje je želio, samo kako bi pobjegla iz vlastite jadne bolne glave. Ali to je
bio Giles, jedan od rijetkih prijatelja koje je još imala, a on nije zaslužio ženu koja
će zatvoriti oči i maštati da je on netko drugi. »Ne mogu, Giles.«
On se nasmiješi i makne ruku. »U tom slučaju, što kažeš na doručak, moja
kraljice?«

316
 Knjige.Club Books

57. poglavlje

BLETCHLEYJSKE BRBLJARIJE, OŽUJAK 1944.

___________________________________________________

V lakovi i željeznički kolodvori - kakav su samo značaj dobili u vrijeme rata.

Koliko smo samo rastanaka, koliko povrataka kući, ushita i agonija iskusili
truckajući se u vagonima, tiskajući se u gužvama na perom s kartom u oznojenoj
stisnutoj šaci?

voga puta Osla je čekala na peronu željezničkoga kolodvora Euston.

O Ugleda sjajnu pepeljastozlatnu kosu - Philip je stigao točno na vrijeme,
probijajući se kroz gomilu dugim koracima. Nije joj pisao još od Božića, niti ju je
zvao da se nađu, sve do toga dana. Rekao je da je bio u velikoj gužvi, da je
premješten na novi razarač klase blizu gradića Newcastle upon Tyne...
Potpuno razumljivo objašnjenje, zaključila je Osla dok je gledala kako joj
prilazi. I ona je imala posla preko glave; sat je odbrojavao vrijeme do lipnja i
planirane invazije, pa su prevoditelji iz barake 4 bili zatrpani poslom. Uvjeravala
je samu sebe da je sve u redu, premda nije mogla sasvim zaboraviti Philipov
hladan ton u Claridgesu: Sinoć nisi odgovorila na moje pitanje. Zašto si mi
prestala pisati, kao ni glas Philipova prijatelja Davida: između njega i princeze
Elizabeth letjele su iskre...
Philip je zastao pred njom. »Zdravo, princezo.« Pogledom je prelazio preko
njezine pastelnoružičaste haljine - iste one koju je nosila prvi put kada su se našli
upravo na tom mjestu. Pogled mu se zaustavio na mornaričkoj znački koja je bila
prikvačena na njezinim grudima. Nasmiješio se i protiv svoje volje, prinio njezinu
ruku svojim usnama i poljubio je. »U gradu sam samo jednu noć. Sutra moram
natrag u Newcastle - imam puno posla, nadgledam posljednje pripreme Whelpa.«
»Whelp - kakav naziv za bojni brod.«
»Lijepo, brzo plovilo...« Počeo je govoriti o njegovim tehničkim
karakteristikama mašući rukama. Želio je ponovno biti na pučini, znala je Osla.
Muškarac poput Philipa bio je stvoren da plovi uzburkanim morem, da izbjegava
neprijateljsku vatru, a ne da bude pratnja damama po Londonu.
»A ti?« Provukao je njezinu ruku ispod svoje i povukao je u zaklon prema
zidu. U postaju je upravo stigao vlak iz kojega su izlazili vojnici s torbama i
317
 Knjige.Club Books

užurbane umorne žene koje su grdile djecu. »Što ima novoga na tom tvom
dosadnom poslu, Os?«
Jučer smo se moja kolegica prevoditeljica i ja dobro nasmijale na račun Herr
Hitlera, pomislila je Osla. Führer je čini se odbacio ideju da će saveznička
invazija početi preko Francuske.
On misli da je riječ o Norveškoj; zar to nije urnebesno, Philipe? Doista
se moraš zapitati što s njim nije u redu - ako čak i gomila ‘vjetropirastih’
debitantica razumije kako nema šanse da se amfibijska operacija izvrši preko
nemirnoga Sjevernog mora i stjenovitih uvučenih obala, kako onda vrhovni vođa
Reicha, koji će navodno trajati tisuću godina, nije u stanju to shvatiti. Ali on ipak
nije shvatio, pa se baraka puna žena smijala do suza na njegov račun. Eto,
ukratko, kako je protekao moj tjedan! Zar nije zabavno?
»Apsolutno ničega novog. Nemam ti što ispričati!« Osla mu stisne ruku. »Ali
ako je vjerovati tvom prijatelju Davidu, ti imaš novosti. Nazvao me je iza Božića
i rekao da se sirota Lilibet zatreskala u tebe. Nadam se da našoj princezi nisi
slomio srce.«
Trudila se da joj glas bude topao i zafrkantski, pokušavala je navesti i njega
na smijeh. Ali Philip ju je samo pogledao, a izraz lica na trenutak mu se izmijeni.
»Baš sam se pitao jesi li nešto čula.«
»A ima li se što za čuti?«
»Ne, nema.«
»U čemu je onda...« Osla nije znala kako da nastavi pa je jednostavno
zašutjela. Stajali su na peronu u tišini. Koliko su vremena proveli na njemu
čekajući jedno drugo? »Philipe, ja nisam ljubomorna. Iako, mislim da je David
htio postići da budem - zašto bi inače nazvao curu svog prijatelja i rekao joj da je
na Božić s njim očijukala sedamnaestogodišnjakinja koja je u tajicama glumila u
predstavi?«
»Elizabeth je premlada da se počnu kovati planovi za njezino vjenčanje«,
rekao je Philip odsječno.
»Planovi za vjenčanje?« Oslino srce nemirno je zakucalo. »A tko to radi?«
Nastupila je stanka. »Radije ne bih više o tome, Os.«
»Ja ne pokušavam zabadati nos u... poslove kraljevske obitelji«, uspjela je
protisnuti. »Ali ti si mi ovo dao«, dodirnula je mornaričku značku, »i u protekle
četiri godine nekoliko si mi puta rekao da me voliš. Čak i ako je naš odnos u
posljednje vrijeme bio zategnut, mislim da imam pravo znati spominje li se tvoje
ime u kontekstu planova za vjenčanje s nekim drugim.«
»Ne spominje se«, odgovori joj. »Još je prerano za tako nešto.«
»Ma baš prekrasno.« Znači, doista je bilo nečega. Nisu to bile samo isprazne
glasine. Osla polako uzdahne. »Da pričekam godinu-dvije, pa da te ponovno
pitam? Hoće li i tada biti prerano? Ili će biti prekasno?«

318
 Knjige.Club Books

»Osla, nemojmo više o tome. Hajdemo u Savoy na doverski list i šampanjac.«

»Izgubila sam apetit.«
Stajali su i gledali se. Peron je sada bio gotovo prazan; gomila ljudi iz
posljednjeg vlaka već se razišla, a putnici za sljedeći još se nisu počeli okupljati.
»Ne želim ovdje o tome razgovarati«, rekao je Philip napokon. Osla je jasno čula
oštru notu kraljevske nadmenosti i prezira prema razgovoru o bilo čemu osobnom
u javnosti, tako rijetko zamjetne u njegovu govoru.
»Veću privatnost od ove nećemo imati, Vaša Visosti, s obzirom da nam sada
nije na raspolaganju soba u Claridge’su. Zato bih voljela čuti što se događa s vama
i dragom rođakinjom Lilibet.«
Gurnuo je ruke u džepove. »Sviđam joj se«, rekao je napokon. »Još od njezine
trinaeste godine.«
»Zaljubljenost lakomislene djevojčice.«
»Ona nije lakomislena. Zapravo, vrlo je ozbiljna. Zna što želi.«
»A želi tebe. I sada, kad ima gotovo osamnaest godina,« toliko sam ja imala
kada sam te upoznala, pomisli u sebi, »ljudi su počeli razmišljati o tome za koga
bi se jednoga dana mogla udati.«
»Da, čini se da je tako.« Djelovao je nemirno. »Nisam nikada o tome
razmišljao, Os. Još uvijek ne razmišljam. Imam brod o kojemu moram misliti.
Krećem u borbu - o tome razmišljam. Rat je.«
Znam da je rat, željela je vrisnuti Osla. Znam! Znam! Ali dok je trajao rat,
istovremeno se događalo još nešto: život. Tekao je sve do trenutka dok ne bi stao,
a njezin se sada jedva vukao, kao konj koji je iznenada počeo šepati, samo zato
što je netko na njezin put bacio prepreku zvanu Lilibet.
»Znači, ona razmišlja o tebi, ali ti ne razmišljaš o njoj.« Pazila je da joj glas
zvuči mirno. »Zašto si onda tako napet? I zašto me izbjegavaš još od Božića?«
»Nisam te—«
»Da, jesi.«
Nastupi dugačka stanka.
»Moja se obitelj zagrijala za tu ideju«, rekao je napokon. »Neki su gosti na
Božić primijetili što se događa - mislim, s Lilibet - pa je tako saznao i moj rođak
George.« Pod George je mislio na grčkoga kralja koji je trenutačno bio u egzilu,
bez prava na svoje prijestolje. »Iznenada se cijela obitelj uskomešala. Ujaku
Dickieju ta se ideja jako sviđa, rođakinja Marina ne želi prestati o tome - pisala je
i mojoj majci. Svi samo raspredaju o mogućnosti da...«
»Pa?« Osla prekriži ruke. »Ne mogu te natjerati pred oltar, samo zato što oni
žele taj savez, Philipe. Nismo u srednjem vijeku.«
»Ja imam obaveze.« Nije ju mogao pogledati u oči. »Oni su moja obitelj.«
»Tko točno? Oni koji su u progonstvu izvan svoje domovine? Ili oni koji
podržavaju Hitlera? Godinama si mi pričao da ti se čini kako uopće nemaš obitelj,
319
 Knjige.Club Books

a sada kad postoji mogućnost da ti i buduća engleska kraljica postanete par,

odjednom su njihove želje iznad svega?«
»Imam obaveze«, monotono je ponovio.
»Kao što si već istaknuo, sada imaš važnijih obaveza. Rat je, poručnice, treba
se boriti protiv fašista. Ali što ako i nakon završetka rata tvoja ozbiljna, odlučna
princeza bude još uvijek zainteresirana za tebe?«
Opet nastupi muk. »Onda će moja obitelj očekivati da ispunim svoju
dužnost.«
Osla spusti ruke i stisne šake, kako ne bi drhtale. »I što ćeš ti učiniti?«
On ništa ne odgovori. Osla se okrene i sjedne pokraj zida, sjetivši se kako su
ona i Philip tijekom zamračenja sjedili ondje cijelu noć i ljubili se. Nekoliko je
puta duboko udahnula, čekajući da stisak u njezinu grlu popusti. »Je li ovo sa
mnom bilo samo neobavezno zabavljanje u iščekivanju nečeg važnijeg?«
»Dobro znaš da je više od toga!«
»Je li doista? Voliš me. Znam to. Ali jesi li ikada želio da ovo naše potraje?«
Sjetno se nasmiješila. »Nisi, zar ne? Što si mi rekao one večeri kad smo se
upoznali: Siguran sam da je tebe teško zaboraviti.«
»Nikad ti nisam obećao da će naša veza potrajati.« Sjeo je pokraj nje i
isprepleo prste među koljenima. »Ti si previše dobra za mene—«
»To je gomila prokletih, fino upakiranih gluposti. Drugi način za reći ‘nisi
dovoljno dobra’. Ali ja jesam, Philipe. Punoljetna sam, imam svoj novac, krećem
se u istim krugovima kao ti i uvijek sam bila dovoljno dobra za tebe. Ipak, ja sam
samo ta koju nazoveš i pozoveš u večernji izlazak.« Podigla je bradu, ne
želeći odvratiti pogled. »Prošle su četiri godine. Zašto nisi nikad—«
»Nemoj tako. Nikad nisam dopustio da sve ode predaleko i time ti dao razlog
da imaš neka očekivanja.«
»Hoćeš reći da si time što me nikada nisi odveo u krevet oslobođen svake
odgovornosti? Pa—«
»Tiše, molim te!«
»... postoje i drugi načini da povećaš nečija očekivanja, Philipe.«
Oboje su se tresli. Osli se učinilo da Philip izgleda kao da bi je najradije
pljusnuo. Ona mu je željela izgrepsti lice do krvi. Ali ne bi im puno trebalo ni da
jedno drugome padnu u zagrljaj. Uvijek je tako bilo. Odvratila je pogled i
zagledala se u tračnice po kojima je stizao još jedan vlak. Oboje su sjedili i čekali
dok se još jedna gomila putnika užurbano udaljavala prema stubištu. Čekali su da
vlak krene i da peron ponovno bude prazan.
»Možda bi trebala poći kući.« Philipov glas ponovno je bio miran. »Možemo
razgovarati kada dobijem više od jedne noći dopusta s Whelpa.«
»I da sve bude kao nekad. To predlažeš?«

320
 Knjige.Club Books

»Da bude kao što je sad, Os. Ti znaš što osjećam prema tebi. Ništa se nije
promijenilo.«
»Oprosti, Philipe. Već sam ti dala četiri godine pa nemam neku osobitu želju
i dalje venuti za tobom«, rekla je hrapavim glasom, kao da iz grla čupa slomljeno
staklo. »Pogotovo kad znam da si spreman početi mahati kraljevskim zastavicama
onoga časa kad rođakinja Lilibet stane na startnu poziciju.«
»Nemoj govoriti o njoj kao da je trkaći konj«, uzrujano je rekao. »Ona ima
osjećaje, znaš.«
»Imam ih i ja.« Osla je pokušala progutati knedlu u grlu. »Voliš li je?«
»Sjećaš se kako sam te držao u naručju onda u svojoj sobi - zar misliš da bih
se nakon toga tek tako zaljubio u djevojku koja jedva da je izašla iz školskih
klupa?«
»Ne znam. Što bi tvoja obitelj očekivala?« Zastane. »Bi li je mogao voljeti?«
Muk je trajao strašno dugo. Oslino se srce stisnulo, kao da se povlači od njega.
»Čini mi se da bi to moglo biti da«, uspjela je protisnuti.
On je gledao u tlo između svojih nogu, kao da ondje vidi nešto drugo. »Svijet
u kojem ona živi... na Božić sam ih imao prilike malo više promatrati u privatnom
okruženju. Njezina obitelj nije poput moje, raštrkana i posvađana. Nas četvero,
ponosno ponavlja kralj. Tek običan muškarac sa suprugom i dvjema kćerima - to
su oni kada su sami. Nema ničega pompoznog.«
»Ničega pompoznog? Obitelj koja ima barem deset palača?«
»Znaš li što rade u tim palačama? Piju čaj i slušaju gramofon, smiju se dok se
psi svima bacaju po cipelama. Margaret čita časopis dok njezina majka priča o
konjima, a Lilibet i njezin otac idu u šetnje... ja bih mogao biti dijelom toga«,
zaključio je Philip tiho.
Eto što ga je privuklo, pomisli Osla neveselo. Ne samo princeza koja je dobra
partija za princa... ne čak ni činjenica da njegovi rođaci to odobravaju. Princeza
Elizabeth pružala je ono čemu nitko bez doma nije mogao odoljeti, ono za čime
je i Osla očajnički čeznula. Lilibet je dolazila u paketu s obitelji u kojoj su svi bili
usko povezani i puni ljubavi. Skladne obitelji u kojoj je šlag na torti bila buduća
engleska kraljica, ozbiljna djevojka, a ne neka bedasta debitantica. Oaza u
pustinji, bez sumnje, za mladića koji nije odrastao u vlastitome domu. Mladića
koji je izrastao u ambicioznoga muškarca... Osla je tako dobro poznavala Philipa;
naravno da je bio ambiciozan. Koji bi muškarac u takvoj situaciji, osamljen i
skromnih prihoda, odbacio takvu priliku - status, bogatstvo, moć, povezanost s
obitelji koja je puna ljubavi i djevojku koju je mislio da može zavoljeti?
Nijedan, zaključi Osla.
»Nisam u stanju u ovome trenutku razmišljati o tome«, nastavio je Philip.
»Sve dok se ne završi rat. U mojem životu za to nema mjesta. Lilibet je rekla da
će mi pisati. Nikad nije prestala.« Pogledao je Oslu. »Ti jesi.«

321
 Knjige.Club Books

Osla je ostala bez daha, kao da ju je netko udario.

»Pričao sam ti o stvarima o kojima nikome nisam, Os. O rtu Matapan, kako
sam tražio mete u mraku i gledao ih kako tonu. A kada sam se ponovno vratio na
brod, ti si mi prestala pisati. Pomislio sam da su tvoji osjećaji usahnuli, da se
povlačiš i da te moram pustiti jer si u pravu - naš odnos nije postao ozbiljniji jer
nisam mislio da je to nešto trajno. Dakle, mislio sam kako je pošteno da te pustim
ako želiš prekinuti. Ali kada sam došao na dopust za Božić, završila si u mojem
naručju kao da se ništa nije dogodilo. Ponovno si me očarala, no nisi mi
željela reći zašto si me izbjegavala niti obećati da ćeš mi pisati... možda sam te
naveo na krivi zaključak, ali tu se ne razlikujemo puno. I ti si mene.«
To nije moja krivnja, željela je zarežati Osla. Ja sam te štitila, držala sam se
podalje kako se obavještajci iz Londona ne bi bavili tobom - ali to mu nije smjela
reći. On je očekivao objašnjenje, no Zakon o službenim tajnama bio je poput
olovne ogrlice oko njezina vrata.
»S Lilibet«, rekao je napokon, »barem znam na čemu sam.«
»Znaš li tko si kad si s njom?« Osla mu je odbrusila. »Sa mnom bi jednostavno
bio Philip. S njom ćeš uvijek biti kraljičin muž. Misliš li da si u stanju biti ono što
je Albert bio Victoriji? Mislim da nisi. Umrijet ćeš od dosade za tri godine.«
Sada je on izgledao kao da ga je netko udario.
Tišina se produljila, beskonačna, napeta, jeziva. Negdje u daljini zvonio je
sat. Osla je napokon ustala, otkvačila mornaričku značku s haljine i položila je na
njegov dlan. »Sretno na Whelpu.« Izbjegavajući njegov povrijeđeni pogled,
polako se otputila peronom, korak po korak, prema blagajni, da sazna kada kreće
sljedeći vlak za Bletchley. Dio Osle nadao se da će Philip krenuti za njom - da će
uzajamna privlačnost biti jača od mogućnosti da postane dio obitelji, i to
kraljevske. No znala je da neće.
Znala je još nešto. Ako ne zastane, ako nastavi tako korak po korak, uspjet će
doći - do blagajne, do Bletchleyja, do ostatka svojega života - a da se ne raspadne
na komadiće. U cjelini gledano, u svijetu u kojem se planirala invazija na Europu
i u kojem su umirali milijuni ljudi, gubitak Philipa nije bio nešto važno. Nije bilo
važno ni to što se ona osjećala kao da joj netko čupa utrobu usijanim kliještima.
Preboljet ćeš to, govorila je Osla samoj sebi. Rat je.
Iza sebe je začula Philipov tihi glas. »Daj da te barem odvezem kući,
princezo—«
Osla se trgnula kao da ju je netko udario bičem po leđima. Okrenula se
dovoljno brzo da vidi kako se Philip ukočio usred rečenice, kad je shvatio koliko
je pogriješio s tim nazivom od milja. Ona je uspravno stajala, želeći da on dobro
vidi bijes u njezinim očima.
»Ja nisam princeza, Philipe«, rekla je napokon. »Ti već imaš jednu.«

322
 Knjige.Club Books

58. poglavlje

BLETCHLEYJSKE BRBLJARIJE, TRAVANJ 1944.

_____________________________________________________

BB je svjestan da je ideja radikalna, ali što kažete, dešifranti i debitantice -

možemo li iz naših, rječnika izbaciti riječ kmica? Baš zabavan izraz, kakav
vic, kakav naivan žargonski izraz kojim se ljudi nabacuju u trenucima zabave ipak,
BB ne smatra taj izraz posebno zabavnim, a ni oni kojima je upućen, ako
ćemo suditi po izrazu na njihovim licima kada ga čuju.

aknite se s njega...« Beth se ubacila među djecu koja su se naguravala i

M zgrabila jednoga plavokosog i jednoga riđokosog dječaka. Christopher
Zarb ležao je na tlu u svome dvorištu dok su ga oni gađali blatom.
»Ne želi se boriti«, rugao se riđokosi dječak. »Baš kao ni njegov otac—«
Beth ga je odvukla u stranu i pljesnula po zatiljku. »Marš odavde.«
Dječaci su otrčali. »Moja mama kaže da oni koji se ne žele boriti za Englesku
nisu zaslužili u njoj živjeti«, viknuo je jedan od njih preko ramena. »Glupe
kmice...«
Christopher je sjedio na zemlji, pokušavajući se ne rasplakati, i otirao blato sa
svojih ortoza. Bethino se srce stisnulo. »Ne slušaj što govore.« Pružila je ruku,
pomalo smušeno, sinu svojega ljubavnika. »Dođi, idemo unutra da se opereš.«
Sheila je bila u kući i upravo je stavljala na stol margarin i kruh za mjesečnu
čajanku. Smjesta je zgrabila u naručje svoga blatnjavog sina. »Je li to opet bio
Robbie Blaine? Kakav mali divljak...«
»Ti se pobrini za Christophera,« rekla je Beth, »a ja ću ovdje dovršiti što
treba.« Uranila je pa je stigla prije svih. Harry je ušao upravo kad je pristavila
čajnik. Mrgodio se dok mu je Beth pričala što se dogodilo.
»Ta mala kopilad progoni ga mjesecima. Kad ih isprašim, napadnu me njihovi
očevi.« Harry joj doda kuhinjsku krpu. »Ako nam se posreći, prestat će do idućeg
tjedna.«
»Što će se tada dogoditi?«
Harry zastane. »Odlazim.« Pogledao ju je u oči. »Prijavio sam se u vojsku,
Beth.«

323
 Knjige.Club Books

Na trenutak kao da je sve stalo, dok su stajali u toj skučenoj kuhinji. Zatim se
Beth kratko i s nevjericom nasmijala. »Ti to ne smiješ.«
»Smijem ako se prijavim u Flotno zrakoplovstvo«, objasni Harry tiho. »U
sklopu Ratne mornarice. Tko god bude srušen, padne u more - ne postoji opasnost
da bude zarobljen, ne predstavlja opasnost po BP.«
»Zapovjednik Travis ne bi—«
»Travis je to dopustio Keithu Bateyju iz barake 6 još u lipnju četrdeset druge.
I sada meni. Htio sam ti reći nakon čajanke, ali —« Harry duboko udahne. »Učinio
sam to, Beth.«
»Ne.« Izletjelo je iz njezina grla nehotice, kao da je zacviljela. Stajala je,
grčevito stišćući kuhinjsku krpu u ruci, iznenada prestravljena.
»Vidim, rekao si joj.« Sheila je uletjela u kuhinju namještajući pramen natrag
u mrežicu za kosu. »Razgovaraj s njime, Beth. Ja sam već ostala bez glasa. Možda
će poslušati svoju vražju ljubavnicu, kad već ne želi poslušati svoju vražju
suprugu.« Ljutito je gledala Harryja.
»Nemoj tako«, rekao je pokušavajući se našaliti. »Kad se kaže ljubavnica,
obično se misli na ženu koja se mora držati u tajnosti od supruge, ali Beth je ta
koja raskriva sve tajne.«
To nikome nije bilo smiješno. Sheila se okrenula i počela žustro slagati šalice,
glasno zveckajući njima. Napad je prepustila Beth, koja prekriži ruke
pokušavajući odagnati strah. »Koliko dugo ovo planiraš?«
»Od siječnja.«
Upravo su se tada Harry i ona porječkali oko toga koja je borba bila vrjednija
- ona s oružjem ili s olovkom u ruci. Nijedno od njih nije odonda spomenulo tu
prepirku. Harry je bio nježan. Svaki put kada su bili zajedno, privukao bi je u
zagrljaj u koji bi ona zahvalno utonula, sretna što ne moraju ponovno
raspravljati o toj temi. Ona je bila zahvalna, dok je on to čitavo vrijeme planirao.
Beth je duboko udahnula, a sa zrakom je došao i bijes.
»Idiote«, rekla je Harryju. »Potreban si svom odjelu.«
»Ako hoćeš iskreno, nisam. Sada nije četrdeset prva, kad nije bilo dovoljno
ljudi i kad smo se snalazili kako smo znali i umjeli. Nije čak ni četrdeset druga,
kad smo bili odsječeni i nismo mogli prodrijeti u njihove komunikacije. Znaš li
koliki je sada moj odjel? BP se pretvorio u dobro nauljen uređaj u kojem tisuće
zupčanika obavljaju svoj posao. Zupčanik više ili manje ne čini razliku.«
»Ti nisi zupčanik. Oni mogu pronaći još šahista i studenata matematike, ali
još jednoga Harryja Zarba sigurno ne.« Molila je, uvjeravala. »Tebe ne mogu
zamijeniti.«
»Da, mogu.« Glas mu je bio blag i ona je to mrzila.
»Ja nisam poseban, Beth. Ti bi mogla raditi moj posao bolje od mene. Mogle
bi i žene poput Joan Clarke, koja ima jedan od najsjajnijih umova u mojem

324
 Knjige.Club Books

odsjeku. Tim sam argumentom pridobio Travisa - žene koje ovdje rade dokazale
su da su u potpunosti sposobne obavljati taj posao. Zato im ga treba prepustiti i
muškarce koji to žele pustiti da odu na bojišnicu, dok još mogu.« Zastao je.
»Uskoro će doći do velikih promjena. Znaš da je tako.«
Saveznička invazija. Svi su znali da se sprema.
»Nemoj mi govoriti da još jedan vojnik u toj borbi neće biti važan«, nastavio
je istim blagim tonom. »Svi će biti važni. Moj posao može obavljati svaka žena
kvalificirana za taj posao. No te žene ne mogu se prijaviti u Flotno zrakoplovstvo.
Ja mogu, a zrakoplovstvu nedostaje ljudstva.«
»Ne trebaju baš tebe.« Ali taj argument nije pomagao pa je Beth odlučila
promijeniti taktiku. »Što će biti s tvojim sinom? Oboje ste mu potrebni—«
»Sheilini roditelji pristali su pomoći.«
»Da, baš se veselim«, promrmljala je Sheila koja je kod sudopera još uvijek
lupkala šalicama. »Ti ćeš se nad Atlantikom boriti protiv Švaba, dok ću ja morati
slušati svoju majku kako prigovara da sam naopako pričvrstila Christopherove
ortoze—«
»Ako tvoj avion padne usred oceana, on će biti dijete bez oca. Ona će biti
udovica.« Beth je mahnula prema Sheili. »Zar si tako sebičan, Harry?«
»Nisam.« Glas mu je bio nepokolebljiv. »Sebično je nastaviti raditi ovdje u
Buckinghamshireu, na udobnome bezopasnom mjestu, dok se očekuje da svi
drugi vojno sposobni muškarci stave svoj život na kocku. I oni imaju žene i djecu
- to ih ne oslobađa od opasne dužnosti. Nemam se pravo čuvati zbog svoje obitelji,
kad oni ne mogu učiniti isto i lako se izvući, samo zato što nisu završili fakultet.«
»Moraš li biti baš tako plemenit«, zarežala je Beth, a Sheila se obrecnula
riječima: »Kriste, koja si ti budala.«
Harry ih je samo mirno gledao dok je stajao poput granitnoga stupa posred
skučene kuhinje. »Kako god, ja odlazim«, rekao je kad su njih dvije ušutjele.
»Volim tog dječaka gore na katu više od svega, volim vas dvije, ali odlazim.«
Na vlastiti užas, Beth se zaletjela na njega i počela ga udarati gdje god je
stigla. Nije se mogla zaustaviti. Panika se koprcala u njoj poput zarobljene ptice.
»Kučkin sine«, trgnula se, shvativši da je na rubu suza, ali nastavila ga je udarati
šakama. »Kučkin sine—« Harry je stajao bez riječi i primao udarce. Sheila je
bila ta koja ju je povukla natrag.
»Prestani. Ljudi gledaju.«
Beth je ugledala gomilu tek pridošlih Ludih klobučara koji su oklijevajući
čekali na vratima - Giles i Mab, blizanke Glassborow razrogačenih očiju. Beth se
okrenula kako bi sakrila lice dok je Harry smeteno zaželio dobrodošlicu svima.
Željela ga je nastaviti udarati dok ne prokrvari. Obgrlila se rukama i
pognula ramena, posramljena jer je potpuno izgubila kontrolu.
»Zašto su se svađali?« začula je kako Valerie Glassborow šapće svojoj sestri
blizanki dok su išle prema primaćoj sobi.
325
 Knjige.Club Books

»Zar ti stvarno netko mora objašnjavati što je to menage à trois, dijete?«

upitao je Giles koji je čuo što je rekla. »To neću biti ja...«
Beth je zgrabila svoj kaput. »Odlazim.«
Harry ju je slijedio van u proljetni sumrak. »Beth—«
»Ti si vražji matematičar, a ne letač.« Izmaknula se prije nego što joj je uspio
dotaknuti ruku. »Ti možeš još toliko toga napraviti u BP-u, a ipak ćeš otići odavde
iz nekog svog iskrivljenog osjećaja dužnosti. A onda ćeš poginuti usred
Atlantika—«
Beth je osjetila kako joj naviru suze na pomisao kako Harry nestaje ispod
površine blistavoga mora, u avionu izrešetanom mecima Luftwaffea. Njegov
složen, radoznao um pretvorit će se u sivu kašu i više nikada neće pronalaziti
postavke poruka ili izvoditi matematičke dokaze. Rat je uništio toliko
muškaraca; zašto je morao uništiti njezinoga lijepog, genijalnog Harryja?
Voliš li me? upitao ju je Harry u siječnju, a ona nije znala što da mu odgovori.
Je li ovo bio njegov način da to pokuša otkriti?
»Mrzim te«, prošaptala je, svjesna da zvuči poput djeteta, ali bila je toliko
potresena da joj uopće nije bilo stalo. »Da mi se nisi usudio pisati kad odeš, ti
glupi hodajući mrtvače. Da se nisi usudio.«

326
 Knjige.Club Books

DEVET DANA
DO KRALJEVSKOGA
VJENČANJA
11. studenoga 1947.

327
 Knjige.Club Books

59. poglavlje

U SATU

amo tijekom najmračnijega i najsumornijega sata, točno pred svitanje, Beth

S se mogla natjerati da razmišlja o posljednjem imenu na njezinu popisu
mogućeg izdajnika iz Bletchley Parka.
Giles, možda. Peggy, još jedna mogućnost. Ostali iz Dillyjeva odjela, svi su
odreda bili sumnjivci.
I napokon... Harry.
Beth je stisnula kapke u mrklome mraku, potiskujući napad kašlja. Ne Harry.
Ali on je s vremena na vrijeme, kad su trebali ispomoć, radio u Knoxovu
odjelu. Čak se sjećala kako je zastupao mišljenje da treba više pomagati
Sovjetima, u doba kada su gubili milijune ljudi tijekom Hitlerova prodora na
istok.
Harry, izdajnik.
To nije mogao biti Harry, zaključila je Beth, braneći ga kao što je činila tisuću
puta dotad. Nije se radilo samo o njezinu vapaju On to ne bi učinio meni. Harry
je bio u flotnom mornaričkom zrakoplovstvu kada je izdajnik uništio Bethin život.
Ali što ako se nije priključio zrakoplovstvu? Što ako je to bio samo izgovor,
a on otišao... nekamo drugamo? Ako je nekako nadgledao što se događa u ISK-u
ili je imao nekoga tko je to radio umjesto njega, kada je Beth napokon razbila
Dillyjevu zanemarenu šifru i pročitala kobnu poruku?
Pomalo nategnuto... ali u tri i pol godine Harry nijednom nije došao u
Clockwell. Nakon što je rat završio nadala se da će ga ugledati kako korača kroz
njegova željezna vrata. Možda nije mogao napustiti svoju pukovniju dok su borbe
još trajale, ali Harry bi zasigurno došao po nju nakon završetka rata. Unatoč tomu
što su se posvađali prije nego što je otišao, ništa ga ne bi spriječilo da dođe, ako
je znao da je ona ovdje.
Oni će me operirati, Harry. Beth se sjetila tihe žene s kojom je igrala £»,
njezine jedine prijateljice, koju su odveli na operaciju i koja se još uvijek nije
vratila. Jesu li i njoj radili lobotomiju, kao što su planirali za Beth? Tko zna?
Napravit će mi rez, a što će biti nakon toga, nitko ne zna. Dođi po mene prije nego
što...

328
 Knjige.Club Books

Ali on neće doći.

I tako... jedna krajnost bila je da je on mrtav i da nikada nije saznao što se
dogodilo s Beth. Druga je bila da je on izdajnik koji ju je strpao na ovo mjesto i
nije mu bilo važno ako ona ovdje i umre.
Beth gurne glavu u jastuk i zaplače.

YORK

»JE LI RIJEČ o mojem članku o šeširima u Ascotu?« Osla je pridržavala slušalicu

između uha i ramena dok je pričvršćivala čarape za halter. Nije očekivala da će je
njezin šef iz Tatlera zvati u York. »Ostavila sam ga na vašem stolu prije nego što
sam otputovala iz Londona.«
»Da, vidio sam—«
»Smijem li ga pokušati prepraviti u neku vrstu satire na račun visokoga
društva? Bit će jako smiješno—«
»Ne, neka ostane kako jest. Ali nije riječ o vašem članku, gospođice Kendall.«
Osla baci pogled na sat. Propustit će jutarnji vlak za Clockwell ako zakasni s
odjavljivanjem iz hotela.
»Zamolili ste nekoliko slobodnih dana, ali bilo bi najbolje da produljimo vaše
odsustvo na neodređeno, do iza kraljevskoga vjenčanja.«
Osjetila je kako joj se vilica ukočila. »Znači, tračerski časopisi još uvijek ne
odustaju?«
»Zovu dan i noć i traže vas. Uzmite dopust sve dok se malo ne slegne prašina.
Neće svijet propasti ako ne objavimo nekoliko članaka o šeširima u Ascotu.«
Osla udahne kroz nos. »Kada se mogu vratiti?«
»Pa... uskoro se udajete pa—«
»Kakve to veze ima?« Čini se da nitko nije vjerovao kako Osla doista želi
raditi. Možda lepršavi smiješni prilozi o šeširima koji su se nosili u Ascotu nisu
mijenjali svijet, ali nakon što je prevela toliko toga tragičnog u BP-u, Osla je
smatrala da svijetu treba malo razbibrige i veselja. Kvragu, voljela je svoj
posao. »Nemam namjeru prestati raditi nakon vjenčanja.«
»Je li vaš odabranik suglasan s time?«
Koga briga? pomisli Osla i dohvati cipele. Ja ne dižem galamu oko toga s kim
on gužva plahte meni iza leđa, pa neće ni on dizati galamu u vezi s mojim poslom.
Još je malo uvjeravala šefa, a onda je završila razgovor i nazvala svoga zaručnika.
Nije se javio pa je spustila slušalicu, osjećajući krivnju zbog olakšanja što ne mora
razgovarati s njim, izmišljati kojekakve priče...
»Mogla bi si pronaći nekoga boljeg, draga«, rekla je njezina majka nakon što
je upoznala Oslina budućeg muža. »Doista bi mogla.«

329
 Knjige.Club Books

Ne, ne bih, pomisli Osla sada, prelazeći prstom preko smaragdnoga prstena.
Ako ju je Philip nečemu naučio, onda je to bilo da ne vjeruje u strast. Puno je
bolje zadovoljiti se nečim stvarnim: poslom koji voli i prijateljem koji joj se sviđa,
čak i ako ju je zvao mačkicom i vjerojatno upravo sad uživa u vikendu s nekom
fuficom iz Whitstablea.
Otegli svoj kofer u prizemlje i pozove vratara.
»Budite tako dobri i pozovite mi taksi—«
Zastala je. Naslonjena na stari, dobro održavani Bentley parkiran s druge
strane ulice, stajala je Mab. Izgledala je vrlo šik u crnim hlačama, ogromnim
sunčanim naočalama i šeširu široka oboda.

330
 Knjige.Club Books

TRI GODINE PRIJE

Svibanj 1944.

331
 Knjige.Club Books

60. poglavlje

O slino pismo njezinu dobrom Samaritancu iz kluba Café de Paris

Molim vas, recite mi da se od slomljena srca ne umire. Molim vas, recite

mi da me ovo kako se sada osjećam neće ubiti. U ovome trenutku zapravo
bih voljela da me ubije. Pošaljite mi pismo u boci, gospodine Cornwell,
napišite mi da će sve biti u redu...

Moglo se osjetiti, pomislila je Osla, kada se događalo nešto važno u Bletchley

Parku. Iako ljudi nisu govorili što točno rade, u kantini se jasno osjećala neka
napetost i grozničavo uzbuđenje kada bi onamo utrčala gomila kriptoanalitičara.
Progutali bi bez prigovaranja pune tanjure odvratnoga sira s povrćem u umaku od
gorušice, pa otrčali natrag na posao s olovkom u ruci. Osjećalo se. Temperatura u
BP-u rasla je poput žive u termometru.
Bližila se invazija.
Ali znali su se pojaviti i upiti druge vrste.
»Osla, vidiš li u svojem odjelu poruke koje se tiču Flotnoga zrakoplovstva?«
Beth je iznenada sjela pokraj Osle u kantini, govoreći ubrzano i tiho. »Moram
znati koji su avioni srušeni, koliko ima stradalih.«
»O, Beth.« Osla pogleda svoju cimericu koja je odrađivala više smjena nego
ikad, otkako je Harry otišao na obuku. Bila je siva u licu. Gurne svoj tanjur prema
njoj. »Pojedi moju haringu. Mršava si kao prut.«
»Samo mi daj podatke!«
Osla zatakne loknu za uho. Glava ju je boljela, ruke su joj bile žute od pudera
kojim je mazala noge nakon što je poderala svoj posljednji par čarapa i, da, još
uvijek se svakoga jutra budila i prvo pomislila Philip pa čekala da počne patnja.
Njezin plan da potpuno ignorira slomljeno srce, rukovodeći se teorijom da to nije
važno jer je rat, nije baš najbolje uspio.
»Da, vidim nešto poruka u vezi mornaričkoga zrakoplovstva«, odgovori Osla.
Beth je izgledala mrtva iznutra, upravo onako kako se i Osla osjećala.
»Jesu li im šanse jednako loše kao onima u RAF-u?«
Osla je pažljivo birala riječi. »Kada ih sruše, oni... puno je gore nego u RAF-
u jer nema kopna na vidiku, pa se ne mogu pokušati vratiti kući.«

332
 Knjige.Club Books

»Reci mi ako vidiš išta o—«

»To nije dopušteno, Beth. Ne smijem.«
»Da, smiješ«, rekla je Beth glasnije. »Nismo na otvorenoj telefonskoj liniji,
same smo nas dvije. U BP-u smo. Možeš mi reći.«
»Nije na tebi da—«
»Osla.« Kantina je bila prepuna i nekoliko ljudi svrne pogled prema Beth koja
se nagnula prema Osli kao da cijelim tijelom govori molim te.
Nakon nekoliko trenutaka tišine Osla naposljetku ipak kimne. »Pogledat ću
najnovije poruke.« Bilo je to manje kršenje tajnosti, nešto zbog čega nisu dizali
galamu - barake su bile pune žena koje su zabrinuto pratile što se događa s
njihovim muževima i braćom na bojišnici, pa je bilo za očekivati da će diskretno
razmjenjivati informacije. Osla nije mogla odoljeti da ne provjeri što je s Whelpom
nakon što je isplovio prema Tihom oceanu, koliko god puta uvjeravala samu sebe
da se to nje više ne tiče. Zašto se srce nije moglo jednostavno resetirati, vratiti
na onu poziciju kada se osjeća tek uobičajeno suosjećanje, kao prema bilo kojem
muškarcu koji ide u rat? Gledajući u Bethine crvene oči, Osla je pomislila da se
njezina cimerica možda pita to isto. »Hvala ti«, reče Beth tiho. »Oprosti što te
uopće to pitam.«
»Ma nema veze. Ako ne mogu barem malo prekršiti pravila, i to za tebe od
svih ljudi, kakva je korist od mene?« Osla osjeti kako je iznenada preplavljuju
osjećaji. Da, nije više imala Philipa, ali imala je prijatelje. Ne samo površna
prijateljstva, kao ono sa Sally Norton i drugim prevoditeljicama; imala je
prijateljicu kao što je Beth, koju nikada ne bi upoznala da nije bilo rata. Čudna,
otkvačena, briljantna Beth, koja joj je nedavno tijekom jednog iskrenog ponoćnog
razgovora priznala da se smrtno boji kako poslije rata više neće moći raditi sličan
posao.
»Moram se vratiti u svoj odjel«, rekla je Beth i već je u sljedećem trenutku
bila pribrana i mirna. Sada kada su se obavljale posljednje pripreme za invaziju,
količina posla ubijala je sve osim Beth koja kao da je živnula. Osla joj je zavidjela.
Pripremila je tjedno izdanje Bletchleyjskih brbljarija, ali čim se vratila u svoj
odjel shvatila je da će morati pisati ispočetka. Bilo je važnijih vijesti od šala na
račun kluba škotskoga plesa.
»Datum je određen«, rekao je njihov voditelj gledajući okupljene pripadnike
Pomorskog odjela. »Šesti lipnja. Posljednji sati petoga, ako nam vrijeme dopusti.«
Osla je osjetila kako joj se nokti zabadaju u dlanove.
»Otkazani su svi dopusti«, nastavio je. »Sada se moramo usredotočiti na
uhvaćene poruke koje se tiču položaja njemačkih mina u Kanalu. Želim vam
uspješan lov, moje dame.«
Osla je polako izdahnula zrak. Možda je ovo bio cilj prema kojem je išla
tijekom cijeloga rata, vrijeme i mjesto kada će se napokon dokazati. Već za tri
tjedna amfibijska plovila probijat Će se preko voda Kanala prema Normandiji.
333
 Knjige.Club Books

Hajdemo im očistiti put.

Posegnula je za njemačkim rječnikom. Mine, polaganje mina, minopolagač...
Vrijeme je da se ozbiljno prime posla.

334
 Knjige.Club Books

61. poglavlje

BLETCHLEYJSKE BRBLJARIJE, LIPANJ 1944.

________________________________________________

O tkažite dopust, otkažite obroke, otkažite spavanje.

an je određen. Malo po malo, i Beth je uspjela otvoriti ružu.

D »Problem je u tome što su fraze tako kratke«, rekla je Dillyju. Zamislila ga
je kako stoji naslonjen na radni stol preko puta njezina i čisti lulu. »Nemam se za
što primiti. Vjerojatno zato što su Sovjeti slali samo besmislene probne poruke.«
Kimnuo je. »I?«
»Treba mi duža poruka.« Beth je grizla usnu, ne obraćajući pažnju na čudne
poglede kolega za susjednim stolom. »Je li postaja za presretanje uspjela uloviti
još neku poruku na toj frekvenciji?«
Oči su mu zablistale. »Zašto ne provjeriš?«
Beth je predala zahtjev i odložila u stranu spiralnu šifru koju je počela zvati
Ruža. Šifre i ključevi dobivali su imena po bojama, životinjama - zašto ne bi po
cvijeću? Morski pas23 i Dupin24 bile su pomorske šifre, tako je barem načula od
nekih mladića iz barake 8 koji su o tome neoprezno brbljali, ne pazeći sluša li
itko... pokušala je ne razmišljati o tome jer ju je baraka 8 asocirala na Harryja, a
pomisao na njega još uvijek je bolno probadala Beth; jedino što je mogla bilo je
da pokuša ne produbljivati ranu.
Posvetila se porukama Abwehra čim su stigle. Do invazije je preostalo svega
nekoliko dana; atmosfera u Bletchley Parku bila je krajnje napeta. Svi su dolazili
na posao ranije i odlazili kući kasno. »Oni će vas nasmrt iznuriti radom,
djevojke!« uzviknula je njihova gazdarica u Aspley Guiseu.
Isplatit će se, pomislila je Beth, ako uspijemo stvoriti uporišta na tim plažama.
Bethin doprinos Operaciji Overlord bio je razbijanje poruka koje su se ticale
protuobavještajnih varki i lažnih informacija. Najpouzdaniji dvostruki agenti koji
23
engl. Shark
24
engl. Dolphin

335
 Knjige.Club Books

su otkriveni preko Abwehrovih poruka i vrbovani da rade protiv Trećeg Reicha

sada su Berlinu prenosili istu priču: invazija će početi u području Pas-de-Calaisa.
Zasad je svaka poruka Abwhra koju je Beth razbila govorila da je Berlin
povjerovao u tu priču.
»Kako vi djevojke uspijevate raditi ovim tempom?« zastenjao je Giles koji je
raširenih ruku sjedio za svojim radnim stolom. »To što radite je nadljudski.«
Peggy i Beth se pogledaše i slegnuše ramenima. Ovo će biti kao još jedan
Matapan. Tada su uspjele; uspjet će ponovno.
Ali uvijek je bilo tih nekoliko sati prije ponoći kada bi se sve usporilo, pa se
Beth svake noći vraćala Ružinim zavijutcima i stranputicama. Dobila je odgovor
na svoj zahtjev u vezi s porukama koje je Dilly tada izdvojio i frekvencijama
povezanima s njima. »Bile su arhivirane s oznakom nizak prioritet«, rekao
je službenik.
»Preuzet ću ih.« Cijela predivna stranica koju je mogla proučavati, a ne samo
frustrirajući djelići teksta. »Ako je tip indikatora na ovome uređaju isti kao i na
običnoj Enigmi,« mrmljala je dok joj je olovka letjela preko stranice, »izgledat
će jednako, ali možda...«
Uspjela je odškrinuti vrata.
Bio je peti lipnja.

»VRIJEME JE DA pođete kući i malo odspavate« rekao im je Peter Twinn u sumrak.

»U ponoć svi moraju biti ovdje.«
Većina ljudi ISK-a krenula je prema vratima, no Beth se vratila za svoj radni
stol. Poslije ponoći bit će važna samo korespondencija povezana s invazijom, pa
se odlučila radije posvetiti Ruži nego ugrabiti nekoliko sati nemirnoga sna ili
pokušavati ne razmišljati je li Harry već u avionu, na putu za Kanal.
Najvjerojatnije mu još nije završila obuka, ali čula je zastrašujuće priče o pilotima
koje su gurnuli u kokpit nakon samo nekoliko sati leta...
Odlučno je trepnula, otjerala Harryja iz misli i uzela dugačku poruku šifriranu
Ružom. Uspjela je odrediti početni položaj jednoga rotora, slovo R, a nakon što
je provjerila vrtoglavo velik broj mogućih kombinacija, uspjela je dobiti položaj
drugoga rotora i slovo Z. Neko je vrijeme samo u to gledala pitajući se je li poruka
šifrirana ključem C-Z-R, kao czar. Navodno su tu uhvaćenu poruku poslali Rusi...
Povirila je u susjednu prostoriju u kojoj je ISK sada držao Typexe spremne
za rad. Svi dešifranti već su bili otišli. Beth je trenutak oklijevala, a zatim je prišla
najbližem uređaju. Trebalo joj je neko vrijeme da shvati kako radi, ali napokon je
uspjela namjestiti rotore u početni položaj CZR. Sjela je i počela polako i pažljivo
utipkavati šifriranu poruku.
»Što je to?« Začuo se Peggyn glas iza nje, no Beth se nije okrenula.
»Odlazi.«

336
 Knjige.Club Books

»Čekaj malo, daj da vidim...«

»Makni se, Peggy.«
Uvrijeđeno je otišla i dok su njezine potpetice odzvanjale, polako se počeo
pojavljivati dešifrirani tekst. »Hajde više.« Beth je samo htjela provjeriti
pojavljuje li se jasan tekst; nije joj bilo važno što piše - vjerojatno su to doista bile
probne poruke, Rusi su samo eksperimentirali sa zaplijenjenim uređajem. Beth je
bilo jedino važno da razbije šifru. Ako je uspjela razbiti Ružu, moći će razbiti
svaku drugu šifru tijekom gužve koja nastane u vrijeme invazije.
Bila je toliko naviknuta gledati kako se skupovi ispremetanih slova pretvaraju
u skupove slova koji su tvorili riječi na njemačkom, pa je njezinu umornom
mozgu trebalo malo vremena da shvati što vidi. Tekst nije bio na njemačkom, već
na engleskom. Podigla je obrve, oklijevajući na trenutak, a zatim je list papira
odnijela natrag do svojega radnog stola i otvorila fascikl s ostatkom uhvaćenih
poruka. I njih je otipkala koristeći postavku CZR. Postavke su se mijenjale svake
ponoći, ali znalo se dogoditi da operateri postanu nemarni...
Ne ovoga puta. Dobivala je same besmislice pa je odustala od Typexa i vratila
se dešifriranoj poruci. Počela je razdvajati nizove od po pet slova tako da dobije
riječi, ali oči su joj bile brže od olovke.
Beth se ukočila.

»ŽAO MI JE, zapovjednik Travis još uvijek nije stigao.«

Beth je piljila u sredovječnu ženu koja je mirno tipkala za radnim stolom. U
glavnoj zgradi bilo je sablasno tiho, većina je ureda bilo prazno. »Moram
razgovarati s njim. Hitno je.«
»Danas je sve hitno«, uzdahnula je žena. »Doći će do ponoći. Svi će se tada
vratiti.«
Ponoći? Za nešto više od četiri sata. Beth je čula kako joj srce tuče. Na
grudima je stiskala fascikl s porukama koje su bile šifrirane Ružom, kao da je štit.
»Moram smjesta s njim razgovarati«, ponovila je. To joj je prvo palo na pamet
čim je pročitala dešifriranu poruku na engleskome.
»Vjerojatno je otišao odspavati nekoliko sati. Možete ostaviti fascikl—«
»Ne.«
»Bojim se da vam onda ne mogu pomoći«, rekla je žena, očito izgubivši
strpljenje.
»Slušaj, ti lijena kravo—«
»Slušajte vi, gospođice Finch. Smirite se, inače ću vas dati izbaciti odavde.«
Beth je oteturala van, osjećajući da su joj usta posve suha. Zastala je između
kamenih grifona pred ulazom u glavnu zgradu, ne znajući što da čini. Travnjak se
prostirao zelen i gladak sve do jezera, ali toga dana unatoč dugome ljetnom
sumraku dešifranti nisu na njemu igrali rounders. Muškarci i žene užurbano su

337
 Knjige.Club Books

se kretali između zgrada, pod sivim nebom koje je nagovještavalo kišu. Južno
odatle nalazile su se plaže kodnih imena Omaha, Utah, Sword, Juno i Gold koje
su zapljuskivali mirni, neokrvavljeni valovi. Neće biti takvi još dugo.
Što da radim? Beth je gledala u fascikl s dešifriranom porukom koja je
sadržavala zastrašujuće otkriće. Nije ju smjela odnijeti natrag u ISK - ondje ju je
bilo tko mogao vidjeti na njezinu radnom stolu dok ona na Typexu tipka ostale
poruke šifrirane Ružom. Poruka je bila na engleskome, bilo tko je mogao naići
i pročitati je - Peggy se pojavila iza nje dok je radila na Typexu. Je li išta vidjela?
Je li netko drugi vidio? Što ako je—
Prestani paničariti, prekine Beth samu sebe, ali nije mogla odlučiti kamo da
ide, što da učini. Nije smjela ostaviti poruku bez nadzora. Nije mogla vjerovati
nikome u ISK-u. Kada Travis stigne, hoće li je htjeti saslušati? Invazija je trebala
početi za nekoliko sati. Ništa neće biti važnije od nje, ni toga dana ni sutradan.
Čak ni ono što je pročitala u dešifriranoj poruci.
Zato je treba spremiti na sigurno, pomislila je. Sve dok ne bude dovoljno
vremena da joj se netko posveti.
Zasad to ‘sigurno’ mjesto nije bio Bletchley Park.
Spremila je fascikl ispod veste pa istrčala kroz glavna vrata BP-a prema
najbližem zavoju. Nikad u životu nije molila nepoznatu osobu da je nekamo
odbaci, no sada je to učinila, zaustavivši prastari Vauxhall koji je kloparao kroz
grad. »Gospodine, hitno je. Možete li me odbaciti do Courns Wooda?«

338
 Knjige.Club Books

62. poglavlje

BLETCHLEYJSKE BRBLJARIJE, 5. LIPNJA 1944.

_________________________________________________

P azite... kako budite naš usnuli ratni mač25.

Dobri stari Shakespeare. Danas možda više i nemamo istoga neprijatelja kao
u vrijeme Henrika V., ali osjećaj je isti dok gledamo prema Francuskoj.
Neka vam je sa srećom, dešifranti i debitantice.

deš na autobus?« Giles je opušteno hodao u društvu svjetlokose Bethine

I kolegice iz ISK-a. Peggy, sjetila se Mab njezina imena. Pridružili su se Mab
nakon što je već prošla kroz glavna vrata Bletchley Parka.
»Smjena mi je završila u uobičajeno vrijeme, ali vratit ću se u ponoć jer će
biti puno posla.« Mab prebaci torbicu s jedne ruke na drugu, pokušavajući izbjeći
Gilesov pogled. Još uvijek je bila prilično posramljena što se onako slomila u
njegovu krevetu pa je jedva imala snage pogledati ga.
On se namršti. »Izgledaš kao da se nisi dovoljno naspavala, kraljice Mab.«
»Da, nisam.« Smanjila je količinu džina koju je pila, pa se bez njegove
omamljujuće omaglice satima nemirno vrtjela u krevetu prije nego što bi zaspala.
Prethodne noći sanjala je da trči za Lucy kroz zagušljivi labirint pun pepela i
ruševina. Probudila se plačući.
»To nije dobro«, rekla je Peggy odsječno. »Večeras je potrebno da svi budu
odmorni. Nevjerojatno, zar ne?« Kimnula je u smjeru gradića. »Mi znamo da
počinje invazija, dok oni ništa ne slute.«
»Ja ću početi razmišljati o tome tek kad barže zauzmu prve pozicije na plaži«,
Giles slegne ramenima. »Jeste li možda vidjele Beth? Htio sam je pozvati na
koncert ili nekamo van, kada se malo stiša ova gužva.«
»Bila je u ISK-u kad sam je zadnji put vidjela.« Peggy je zvučala ljutito.
»Obrecnula se na mene.«

25
HENRIK PETI. Sabrana djela Williama Shakespearea, Knjiga prva, Historije, Matica
Hrvatska, Zagreb MMVI. Prijevod Mate Maras.

339
 Knjige.Club Books

»Pomislio sam da bih mogao imati šanse kod nje, sada kada nema Harryja...«
»I na tebe će prasnuti. Ne razumijem kako još uvijek ima ijednoga prijatelja.«
Pogledala je Mab. »Moram priznati da ti i Osla baš umijete praštati. Ja nisam
sigurna da bih mogla.«
»Na što misliš?« Mab se namrštila.
»Zbog onog napada na Coventry?« upitao je Giles Peggy.
»Da, baš sam—«
Mab zastane na uglu. »Što u vezi s napadom na Coventry?«
Peggy je djelovala zatečeno. Svaki detalj na njoj Mab se učini neobično
izoštrenim: kosa koja je pomalo stršala, usko inteligentno lice. »Jesam li rekla
nešto što nisam trebala? Gle, mislila sam da će se nakon sprovoda tvojega muža
ona ispričati zbog toga što...«
Mab je zujalo u ušima, kao da stoji u košnici. »Zbog čega?«
»Što vas nije upozorila da se držite dalje od Coventryja. Zaključila sam da to
nije učinila, jer vi inače ne biste onamo otputovale. Beth je razbila poruku u kojoj
se najavljivao napad. Ja sam bila za susjednim stolom.« Peggy je podigla obrve.
Giles je djelovao šokirano. »... Zar ti nije rekla?«

340
 Knjige.Club Books

63. poglavlje

eth?« Gospođa Knox iznenađeno je zatreptala otvarajući vrata. »Što se

B pobogu dogodilo? Dijete, blijeda si poput duha.«
»Oprostite na smetnji.« Beth se činilo da joj fascikl pod vestom progorijeva bluzu.
»Trebala bih u Dillyjevu radnu sobu.« Hvala Bogu, gospođa Knox bila je žena
naviknuta ne postavljati pitanja. Pustila je Beth u kuću i povela je prema knjižnici.
Tek što se nije smračilo. Upalila je lampu i žuto svjetlo raspršilo se prostorijom,
bacajući po policama s knjigama sjene nalik na vodorige. Beth pogleda pohabani
naslonjač u kojem je Dilly tako često sjedio i umalo se rasplače. Dilly, zašto si
morao umrijeti? Sve bi bilo lakše da je on živ. Znao bi što treba učiniti sa
šokantnim tekstom koji je dešifrirala.
Ali Dilly je počivao u grobu još od veljače prošle godine i Beth je bila
prepuštena samoj sebi.
Čim je gospođa Knox izašla i ostavila je samu, Beth je pohitala prema
Dillyjevu radnom stolu. Otkad ga je znala, čuvao je ključ na lancu sata; gdje je
bio sada? Zajecala je od olakšanja kad je nakon mahnita pretraživanja hrpa starih
papira pronašla dobro poznati mjedeni ključić. Pošla je do pomične drvene
ploče na zidu čiji se okovi izvana nisu vidjeh i pritisnula. Iza nje je bio sef.
Okrenula je ključ i sef se otvori. Bio je prazan.
Izvukla je fascikl s Ružinim porukama ispod veste i trenutak oklijevala.
Većina poruka još uvijek nije bila dešifrirana - došla je u iskušenje da sjedne za
Dillyjev radni stol i pokuša razbiti još nekoliko. Ali vrijeme je letjelo i ona se do
ponoći morala vratiti u BP. Pogledala je prvo izvješće, jedino koje je uspjela
pročitati. Početak je bio zbrčkan, bilo je praznina, ali srednji dio poruke na
engleskome bio je jasan. Već ga je znala napamet.

—intrigantna mogućnost, ali zasad imamo vlastite metode. Molimo

prenesite našu zahvalnost vašem izvoru u ISK-u i potvrdite našu
zainteresiranost za daljnje informacije. Uobičajena naknada.

U potpisu je bilo neko kodno ime, riječ čije značenje Beth nije znala. No to
nije bio dio zbog kojega joj se sledila krv. Zaprepastilo ju je nešto drugo.
Vašem izvoru u ISK-u.

341
 Knjige.Club Books

To nisu bile beznačajne probne poruke. Netko iz Bletchley Parka odavao je

informacije... a sudeći po starosti tih poruka, činio je to još od ‘42.
»Jeste li posumnjali?« šapnula je gledajući u Dillyjev naslonjač. Ali njezina
utvara te večeri nije odgovarala. Vjerojatno nije znao, jer da je tajnost Bletchley
Parka bila ugrožena, šifra Ruža dobila bi vlastiti odsjek, ne bi je prepustili čovjeku
na samrti, da je rješava u svojoj privatnoj knjižnici. Ne, Dilly je odlučio pokušati
dešifrirati te poruke samo zato što je Ruža bila drukčija, zanimljiva, anomalija.
Njegova posljednja zagonetka.
A sada i moja zagonetka, pomislila je Beth. Zaključala je sef s fasciklom i
zatvorila ploču preko njega. Ako se već nešto tako tajno poput dešifriranih poruka
s Enigme moralo iznijeti iz Parka, onda je za to mogao poslužiti Knoxov sef koji
je već bio odobren kao sigurno mjesto. Beth se nije usudila odnijeti fascikl u
Aspley Guise, a nije ga mogla ostaviti ni u ISK-u.
Ondje je netko bio izdajnik.
Tko? zapitala se potpuno očajna. Svi su joj ondje bili neizmjerno dragi, baš
svi. Peggy, koja ju je učila kako da pomoću kartonskih traka razbija poruke; Giles,
koji je rekao da je ona najbolji kriptoanalitičar kojega je ikada upoznao, a pritom
nije zvučao ozlojeđeno; Jean i Claire i Phyllida i ostali u Dillyjevu timu s kojima
je zajednički radila na porukama prije bitke kod rta Matapan... netko od njih
prodavao je informacije iz Bletchley Parka?
Uobičajena naknada.
Bethin želudac se zgrči. Osjetila je mučninu.
Pogleda ključ od sefa, a zatim ga spremi u džep.
Dilly se često šalio da bi trebao imati više od jednoga ključa, jer će biti
u škripcu ako ga izgubi. Fascikl s Ružom mogao je ostati ondje sve dok ga Beth
ne bude u prilici odnijeti zapovjedniku Travisu, kad god to bilo. Ako me ne - primi
večeras, primit će me čim invazija bude gotova, pa što bude. Bez odgađanja. Beth
je bila spremna probiti se u njegov ured silom ako treba. Morat će je saslušati.
»Jesi li završila, draga?« upitala je gospođa Knox kad je Beth izašla iz
knjižnice.
»Jesam. Molim vas, nemojte nikome reći da sam bila ovdje. Ostavila sam
nešto u knjižnici... nemojte to tražiti.«
»Neću, naravno.« Dillyjeva supruga nije djelovala zabrinuto.
Beth je trenutak oklijevala, a zatim je prišla Olive Knox i kratko je i čvrsto
zagrlila. »Hvala vam.«
Stariji muškarac koji je pomagao gospođi Knox oko kuće kimnuo je Beth
kada je izašla na prilaz. »Kamo, gospođice? Rečeno mi je da vas odvezem kud
god treba.«
Beth je upravo htjela reći Bletchley Park kada je osjetila poznatu tupu bol u
donjem dijelu trbuha i nešto vlažno na stražnjem dijelu suknje - počela joj je

342
 Knjige.Club Books

mjesečnica. Trebao joj je higijenski uložak ako je kanila odraditi dvostruku

smjenu od ponoći.
»Aspley Guise«, rekla je vozaču, boreći se s naletom strahovita umora.
Ponekad je mrzila što je žena: potplaćena i nedovoljno cijenjena, koju je znalo
izdati čak i vlastito tijelo. Željela je umarširati u BP i, najglasnije što može, viknuti
da u svojim redovima imaju vražjeg izdajnika, i da je poslušaju što govori - no bi
li oni htjeti slušati ženu u suknji umrljanoj krvlju? Čini se da su mnogi muškarci
smatrali da su žene tijekom mjesečnice nenormalne.
S mukom se uspinjala stubama u Aspley Guiseu, boreći se s ledenim naletima
sumnje dok je razmišljala čas o jednom, čas o drugom kolegi iz ISK-a - Nije
moguće da si ti. - Jesi li možda ti? - Kako je moguće da si ti! Ušla je u zajedničku
sobu. Osla se na lavoru umivala, a Boots je digao pogled iz svoje košare i
zijevnuo. »Beth,« rekla je Osla umjesto pozdrava, »što se događa? Upravo su me
zvali, spominjali Mab i Coventry...«
Beth je tražila svoju malenu kutiju s higijenskim potrepštinama, no iznenada
se nervozno uspravi. »Coventry?«
»Ništa nisam shvatila—«
Mab je uletjela u sobu koju je nekad dijelila s njima dvjema i u koju nije
nogom kročila još od smrti muža i kćeri. Beth se okrenula. Uspjela je samo na
trenutak vidjeti njezin užareni pogled, prije nego što ju je prijateljica žestoko
udarila po licu.

343
 Knjige.Club Books

64. poglavlje

nala si.« Mab je gurnula Beth na zid. Gušio ju je bijes koji joj se dizao u grlu.
Z »Mab—« Beth ju je pokušavala odgurnuti, no Mab je bila za glavu viša od
nje, a pokretala ju je čista srdžba. Odgurnula je Beth u zrcalo koje se zaljuljalo.
Boots je iskočio iz svoje košare lajući. Osla je zgrabila Mab za ramena i razdvojila
ih.
»Mab, prestani. Što se događa?«
Beth se ukočeno skutrila i obgrlila rukama, a Boots se privio uz njezine
gležnjeve. Mab je stajala na kukičanom sagu i tresla se od srdžbe. Osla je stala
između njih dviju, sitna, ali odlučna. Napokon Mab više nije osjećala zbunjujuću
mješavinu ljutnje i boli dok je gledala Oslu. Osla je u Coventryju pogriješila -
zbog te je greške Lucy nestala, a za njom i Francis, ali to je bila greška.
Beth je svjesno donijela odluku.
»Reci joj«, promuklo je dobacila Mab gledajući u Beth. »Ispričaj joj o
Coventryju.«
»Ja nemam vremena za ovo«, molećivo je rekla Beth kršeći ruke. »Moram
smjesta u BP.«
Krenula je prema hodniku. Mab je otišla do vrata, zalupila ih i stala pred njih.
»Što se ovdje događa?« Osla je zahtijevala odgovor.
Mab je čekala, ali Beth se sva stisnula. Nije progovarala. »Rekli su mi da je
Beth razbila poruku u kojoj se govorilo o napadu na Coventry. O onome zbog
kojeg su poginuli—« Nije se mogla natjerati da izgovori njihova imena. »Znala je
da se sprema napad nekoliko sati prije nego što smo nas dvije otišle onamo s
Lucy, naći se s Francisom. Pustila nas je da odemo i nije rekla ni riječ.«
Optužba je pala poput kamena u vodu, mreškajući površinu.
»Beth to ne bi učinila—« rekla je Osla istovremeno kada je Beth prošaptala.
»Tko ti je to rekao?«
»Tvoja prijateljica Peggy. Ali kakve veze to ima? Je li istina!«
Beth je naglo podigla glavu. »Da sam vam rekla, to je moglo ugroziti—«
»Ne, nije!« viknula je Mab. »Toga smo se jutra pozdravile s tobom u kantini
BP-a. U blizini nije bilo civila koji bi nas mogli čuti, bili smo na teritoriju Parka.
Nisi nam morala odati pojedinosti. Mogla si samo reći: Molim vas, vjerujte mi i
otkažite posjet.« Nazvala bi Francisa i zamolila ga da se nađu negdje drugdje. On
bi sada bio živ. Lucy bi bila živa.
344
 Knjige.Club Books

»Nisam vam smjela reći«, ponovila je molećivo Beth. »Kako sam mogla
staviti vas ispred svih drugih ljudi u Coventryju koji su, ništa ne sluteći, morali
podnijeti bombardiranje?«
»Jer u ratu, Beth, spašavaš koga god možeš. Kadgod možeš. Nisi smjela
upozoriti Coventry bez narušavanja tajnosti, ali mogla si upozoriti nas.«
»Uostalom, to si jednom već učinila.« Oslin glas bio je vrlo tih. »U jesen
četrdesete dala si nam do znanja da je njemačka invazija odgođena.«
Beth se trgnula.
»Eto zašto ovaj put nisam ništa poduzela! Rekla sam vam za invaziju, a nisam
smjela. Zaklela sam se da to više nikada neću učiniti. Uostalom, to nije isto. To
što ste saznale da je invazija otkazana nije ništa promijenilo. Ali da ste znale za
Coventry, rekle biste Francisu da ne dolazi, on bi možda nešto rekao svojem
susjedu, oni bi možda još nekoga upozorili i prije nego što trepneš—«
»Mi to ne bismo učinile, Beth, jer bismo slagale Francisu. Svima lažemo -
samo ne jedna drugoj.« Osla je stala pokraj Mab i prekrižila ruke pred sobom
poput štita. »Ništa se ne bi promijenilo, osim što bi Francis i Lucy još uvijek bili
živi.«
»Nisam mogla znati što će se dogoditi. Nadala sam se da će sve biti u redu.«
»Moja kći je poginula«, prasnula je Mab. Možda nije bila fer prema Beth,
koja je samo nastojala biti vjerna beskompromisnoj prisezi. Čak i u naletu
najcrnjega bijesa Mab je to znala. Ali nije joj bilo važno. Beth je donijela odluku
i Mabina kći je bila mrtva. Njezin je muž bio mrtav.
Beth je tvrdoglavo odmahivala glavom. »Dala sam prisegu.«
»Od nas očekuješ da je prekršimo kad god to tebi odgovara.« Oslino lice boje
bjelokosti postalo je crveno. Mab je shvatila da nikada prije nije vidjela Oslu
Kendall bijesnu. »Nedavno si me preklinjala da ti zbog Harryja otkrijem
informacije o mornaričkom zrakoplovstva i ja sam to učinila.«
Beth je otvorila usta, ali nije ništa rekla.
»Ti jadna mala licemjerko«, protisnula je Osla.
»Nisam te smjela pitati.« Beth je netremice gledala u pod. »Trebala si odbiti.«
»Učinila sam to jer naša prisega nije samo crna ili bijela, kakvom je ti
predstavljaš. Već dovoljno dugo radimo u BP-u da to znamo. Postoje načini da se
diskretno s nekim podijele informacije, ali da nikad, ali baš nikad ne dovedemo u
pitanje tajnost podataka.«
»Nisam mogla smisliti kako da to učinim—«
»Mogla si pokušati, ali nisi. Sama si sebi rekla da će sve biti u redu. A kada
je sve otišlo kvragu, pustila si me da te i dalje smatram svojom prijateljicom.«
Mab se tresla od bijesa, sjetivši se koliko se oslanjala na Beth tijekom proteklih
godinu dana. Koliko je vjerovala. Beth i krivila Oslu.

345
 Knjige.Club Books

»Radilo se o jednom jedinom napadu!« Beth je digla glas. »Jesam li vas

trebala upozoriti svaki put kada je trebao biti bombardiran London? Vas dvije
odlazile ste onamo svaki put kada ste imale slobodnu večer.«
»Svi koji idu u London znaju da je to riskantno«, prasnula je Mab. »London,
Birmingham, Liverpool - oni su stalne mete; to znaju svi koji čitaju novine. U
malena mjesta poput Keswicka ili Coventryja odlaziš da bi bio na sigurnome.
Dobro znaš da smo mislile kako ćemo ondje biti na sigurnom—«
»Niste trebale. Bile ste već na dosta mjesta koja su i prije bila bombardirana.
Sad se to dogodilo i ondje, pa krivite mene jer ste bacile kocku i izgubile.
Coventry je već jedanput jako stradao—«
»Ali nitko nije mogao predvidjeti da će ga ponovno bombardirati, da će
ponovno biti tako veliki napad...«
Beth je kršila ruke. »Jednostavno nisam mogla.«
Mab se htjela baciti na nju, no Osla je gurne natrag. Mab duboko udahne, s
namjerom da počne vikati. Boots je trčao oko svoje gospodarice lajući i režeći.
Uto se začulo kucanje na vratima i svi su se ukočili.
»Djevojke?« začuo se glas njihove gazdarice. »Poslali su automobil iz
Bletchley Parka po gospođicu Kendall i gospođu Gray - čeka pred kućom. Pozvali
su vas da smjesta pođete onamo.« Nastupi muk. »Je li sve u redu?«
»Da, jest«, odgovorila je Osla. Mab je imala osjećaj da joj je glas postao
hrapav.
Slušale su kako se udaljavaju koraci njihove gazdarice. Osla i Mab pogledale
su jedna drugu, a zatim Beth.
»Pođimo«, rekla je Mab. »Mislim da se ovdje više nema što za reći.«
Bethine su usne drhtale. »Nisam učinila ništa osim onoga što sam smatrala da
je najbolje.«
»Tako je. Nisi učinila ništa, ti izdajnička kujo.« Mab je odlučno otvorila vrata.
»Ideš li s nama prokletim autom ili ne?« Iako bi radije pregazila Beth nego se
vozila s njom na stražnjem sjedalu, znala je da će je danas Bletchley Park trebati.
No Beth je sjela na krevet i počela se smijati smijehom koji je neugodno parao
Mabine uši. Smijala se i istovremeno plakala, stišćući rukama sljepoočnice,
odmahujući glavom. Boots je ponovno zacvilio, ali ona nije obraćala pažnju na
psa. »Ti nemaš pojma«, govorila je između napadaja smijeha, dok su joj
suze kapale s brade. »Nemaš pojma što se događa, ne znaš ništa, baš ništa. Bože
moj, Dilly, zašto si otišao, zašto si morao otići...«
»Djevojke«, zazvala ih je odozdo gazdarica. »Automobil—«
Čekale su još trenutak, ali Beth se nastavila njihati, plakati i smijati se onim
neobičnim jezivim smijehom, pa su je Mab i Osla jednostavno morale ondje
ostaviti.

346
 Knjige.Club Books

65. poglavlje

ospođice Kendall. Gospođo Gray.« Zapovjednik Travis sjedio je umoran, ali

G uspravan, za svojim radnim stolom u uredu punom obavještajaca u
konfekcijskim odijelima. »Pozvali smo vas ovamo kako biste potkrijepile neke
informacije. Nećemo duljiti, jer ove noći svi imamo puno važnijeg posla.« Listao
je nečiji osobni dosje, a Osla je stojeći s druge strane stola uspjela pročitati ime
na njemu. Oslinu ljutnju i iscrpljenost zamijenila je zbunjenost - zašto je svega
nekoliko sati prije početka napada na Normandiju, kada će u cijelom Bletchley
Parku nastati ludnica, zapovjednik Travis pomno proučavao Bethin dosje?
»Ako sam dobro obaviješten, vas dvije dame posljednje četiri godine
stanujete s Bethan Finch«, rekao je. »Što nam možete reći o njoj?«
Osla i Mab se pogledaše. Očito ni Mab nije imala pojma što da kaže. Koliko
god bile ljute na Beth, nisu shvaćale kako u tome trenutku iznošenje nekih starih
ili novih zamjerki može biti relevantno.
Zapovjednik nestrpljivo zacokće. »Kada ste je vidjele posljednji put i kako
biste opisali njezino emocionalno stanje?«
»Vidjele smo je prije nego što smo došle ovamo«, Mab napokon odsječno
odgovori. »Ponašala se krajnje histerično.«
Muškarac iza zapovjednika Travisa samo je dometnuo hmm. »Jeste li suglasni
s tom procjenom, gospođice Kendall?«
Osla nije imala osobitu želju to potvrditi, ali da - histerično je bio dobar opis
Bethina napadaja smijeha s plačem. »Valjda. Ona obično nema takve ispade«,
imala je potrebu objasniti Osla. »Vrlo je staložena.«
»Što je govorila dok se ponašala histerično?« upitao je jedan od obavještajaca.
Osla ga je prepoznala - bio je to onaj isti ljigavac koji je natuknuo da je ona ukrala
spise iz druge barake. »Je li iznosila kakve sulude teorije? Govorila o nekome iz
svojeg odjela?«
»Nije.« Iako je Mab sada djelovala smireno i pribrano, čovjek bi je morao
jako dobro poznavati, pomislila je Osla, da primijeti kako u njoj još uvijek sve
kipi od bijesa.
»Je li spominjala neke poruke koje je uspjela dešifrirati?«
Osla zatakne loknu za uho. »Nije.«

347
 Knjige.Club Books

»Ako smo dobro shvatili, bila je u prilično dugoj vezi s kolegom iz barake 8.«
Tip u prugastom odijelu neugodno je naglasio riječ veza. »S oženjenim kolegom
- Harryjem Zarbom. S onim tamnoputim momkom.«
Obje su nevoljko kimnule. Nije imalo smisla poricati; svi u BP-u to su znali.
»Koliko znamo, on je prekinuo s njom kada se prijavio u vojsku i to ju je
uzrujalo.«
»Prekid je zapravo inicirala ona, a ne on«, rekla je Osla.
Mab je slegnula ramenima. »Da, bila je uzrujana.«
»Ako se ne varam, i prije ljubavnog razočaranja ponašala se neuobičajeno? Je
li nakon smrti svojega mentora Dillyja Knoxa postala nepouzdana, a njezino
ponašanje nestabilno?«
Mab i Osla opet se pogledaše. »Taj se dio odnosi na njezin posao pa nismo
nikada razgovarale o tome.«
Tip u odijelu na pruge nagnuo se i šapnuo. »Već smo razgovarali s ostalim
djevojkama, s gospođicom Rock i kako se ono druga zove?«
»... Phyllida, nisam zapamtio prezime...«
»... i one su rekle da je gospođica Finch imala običaj razgovarati s Dillyjem
nakon njegove smrti, kao da on i dalje radi u ISK-u. Gospođica Rock rekla je da
ju je od toga hvatala jeza.«
»Razgovarati s ljudima kojih više nema - to svakako nije najčudnija stvar na
koju možete naići ovdje«, počela je Osla, ali zapovjednik Travis samo je
odmahnuo rukom. Izgledao je kao čovjek kojemu je prijeko potrebno da odspava
nekoliko sati prije početka invazije, ali umjesto toga dovukli su ga ovamo i
posjeli za stol. Što se to događat zapitala se Osla s rastućom nelagodom. Beth se
nikako nije mogla uvaliti u nevolje zbog onoga s Coventryjem; upravo suprotno,
nadređeni bi je pohvalili kad bi znali da nije odala tajnu u vezi s bombardiranjem,
unatoč tomu što su joj se prijateljice mogle naći u opasnosti.
»Mislim da imamo više nego dovoljno dokaza o pogoršanju nestabilnoga
ponašanja«, zaključi tip u prugastom odijelu. »Samo se postavlja pitanje je li
ona—«
Zapovjednik Travis pogleda Oslu i Mab. »Je li Bethan Finch ikada prekršila
Zakon o službenim tajnama, je li nekome odavala tajne podatke izvan Bletchley
Parka?«
Osla pogleda Mab. Ona je gledala ravno preda se i odgovorila: »Da,
jedanput.« Tri žene u mrklome mraku sobe šaputale su tajne informacije među
sobom, kako bi se osjećale sigurnijima u hladnome svijetu punom nasilja.
Travis se okrene prema Osli. »Gospođice Kendall, možete li to potvrditi?«
Prije sat vremena Osla je Beth natrljala nos upravo radi odavanja informacija
o odgodi njemačke invazije. Još uvijek je osjećala ljutnju zbog napada na
Coventry, ali nikada ne bi svojevoljno priznala nadređenima u Bletchley Parku da

348
 Knjige.Club Books

je Beth jedan jedini put bila indiskretna. Ne bi ni sada, ali svi su hladno piljili u
nju i Osla je znala da ne smije lagati. Možda su imali važan razlog zbog kojega
im je ta informacija bila prijeko potrebna - a ako slaže, mogu je optužiti da je
počinila zločin. »Beth je jedanput odala tajne informacije«, odgovori Osla
nevoljko. »To se dogodilo izvan teritorija BP-a, bile smo prisutne samo nas
dvije, nije postojala mogućnost da nas netko čuje. Nikada poslije nije učinila ništa
slično.«
»Nevažno«, prasnuo je tip u prugastom odijelu, a drugi im je počeo držati
predavanje. »Vas dvije djevojke trebale ste—«, ali Osla ga prekine.
»Zašto su se svi uzrujali oko Beth i promjena u njezinu raspoloženju?« Ovdje
je nešto smrdjelo, Travisov stol odjednom je bio zatrpan informacijama. O Mab i
o meni, pomislila je Osla. »Beth je jedna od naših najboljih dešifrantica - sada nije
vrijeme da je se izbacuje iz igre.«
»Hvala, gospođice Kendall, gospođo Gray«, prekinuo ju je Travis. »Možete
se vratiti na svoja radna mjesta. Vjerujem da će vas ondje trebati.«
Osla je pokušala ponovno. »Gospodine, ako hoćete iskreno, ovo izgleda kao
da netko želi smjestiti Beth. Ja ne mislim da—«
»Nastavi ne misliti, bedasta debitantice«, prasnuo je jedan od agenata MI-5.
Oslu su zapekle oči i bila je spremna nastaviti raspravu. No to očito ne bi
pomoglo. Travis se okrenuo u stolcu s riječima: »Gospodo, možemo li zatvoriti
ovaj slučaj? Čuli smo što su rekle djevojčine cimerice; razgovarali smo s
kolegama iz njezina odjela i s njezinom majkom. Možda ste primijetili da večeras
imamo mnogo važnijeg posla nego da se bavimo jednom osobom koja se
slomila—«
Vrata radne sobe se zatvoriše i njegov glas više se nije čuo. Osla je duboko
udahnula, zbunjena i ljuta. Slutila je neko zlo, ali izvana se odozgo čulo neko
zujanje. Pogleda Mab i obje potrče prema ulaznom holu i van iz zgrade. Stajale
su lica okrenutih prema kišnome crnom nebu dok su dešifranti izlazili iz
glavne zgrade i ostalih blokova. Osla je osjećala kako joj tutnji u ušima dok su
sjene iza oblaka prelijetale nad njihovim glavama: stotine i stotine bombardera
Kraljevskih zračnih snaga za sobom su vukli zračne jedrilice prema Kanalu.
»Počelo je«, netko je šapnuo, a zatim su svi počeli vikati. »Počelo je, počelo
je!«
Sada je samo to bilo važno. Osla je otrčala u svoj blok, a Mab se vratila u
glavnu zgradu. Sve ostalo je zaboravljeno, osim činjenice da je invazija napokon
počela.

349
 Knjige.Club Books

66. poglavlje

B eth nije imala pojma koliko joj je vremena trebalo da se smiri.

Kada je prestala štucati, smijati se i plakati, podigla je podbuhlo lice s
Bootsova vrata i pogledala Dillyja Knoxa koji je stajao u kutu. On, naravno, nije
bio ondje, ali smirivalo ju je kada bi zamišljala da jest. »Znam«, rekla je. »Moram
ići.« Sada nije bilo vrijeme da se slomi, tuguje za slomljenim prijateljstvima. Nije
bilo vremena ni za što.
Obrisala je oči, stavila higijenski uložak, uzela povodac i povela Bootsa sa
sobom - tko zna koliko će dugo zbog invazije biti prikovana za svoj radni stol u
ISK-u. Dragi Bože, kako će biti u stanju odraditi dvostruku smjenu i razbijati
ulovljene poruke Abwehra, znajući da netko komu vjeruje - možda netko s kime
sjedi u istoj prostoriji - prodaje informacije?
Spremi nekamo, tu misao, govorila je samoj sebi dok je izlazila iz kuće pod
niske tamne kišne oblake. Zaključaj u zaseban čelični sef iza pomične drvene
ploče na zidu, poput onoga u Dillyjevoj knjižnici.
Nadala se da će uspjeti zaustaviti neko vozilo da je poveze do Bletchley Parka,
ali cestom nije prošao nijedan automobil. Beth je umalo počela urlikati od bijesa
i nemoći kada je stigao njihov autobus. Bio je pun dešifranata koje nije poznavala.
Koliko se samo toga promijenilo otkako je unovačena! Sada su se tisuće dobro
uigranih ljudi smjenjivali u tri smjene u novim betonskim zgradama, što nije bilo
nimalo nalik na njihove vesele uzbudljive dane u zelenim barakama, kada se sve
radilo na brzinu, zbrda-zdola. Izašla je iz autobusa kod glavnog ulaza, odlučna u
namjeri da podnese izvješće zapovjedniku Travisu prije nego što se izgubi u
porukama Abwehra. do završetka invazije. U tome trenutku sve su joj one slijepe
ulice i stranputice Abwehrove Enigme izgledale poput utočišta. Beth je požurila
naprijed, vadeći propusnicu.
»To je ona.« Krupan muškarac mesnatoga lica u kariranom odijelu krenuo je
prema njoj i zgrabio je za rame svojom krupnom rukom. »Ona mala Finch.«
Kimnuo je nižem muškarcu u prugastom odijelu koji je kod stražarske kućice
pušio Pall Mall.
»O čemu je riječ?« Beth se pokušala osloboditi, ali imala je osjećaj kao da se
pokušava izvući ispod kamene gromade. Boots je cvilio kraj njezinih nogu. »Ja
vas ne poznajem—«
»Ali mi znamo tko ste vi, gospođice.« Muškarac u prugastom odijelu polako
im je prišao. »Pričali ste o stvarima o kojima niste smjeli. A možda jednostavno
350
 Knjige.Club Books

niste pri sebi. To će srećom procijeniti netko drugi.« Istrgnuo joj je propusnicu
iz ruke i dobacio je stražaru na ulaznim vratima. »Po naređenju zapovjednika
Travisa, ova propusnica više ne vrijedi. Bethan Finch više ne smije ući na teritorij
Bletchley Parka.«
»Molim?« rekla je Beth glasnije. »Ne, ja moram vidjeti zapovjednika
Travisa—«
»Bojim se da to neće biti moguće, gospođice. On je trenutačno jako zauzet.«
»Važno je. Imam dokumente—« sjetila se to reći šapatom, svjesna da pokraj
njih kroz glavna vrata prolaze dešifranti. Pokazivali su propusnice, brzo prolazeći
i pogledavajući kakvo je to komešanje. »Iz Parka cure informacije. Važno je—«
»Ah tako. Imamo izdajnika? Špijuna?« Muškarac u prugastom odijelu počeo
se cerekati. »Rekli su da ćete upravo to tvrditi.«
»Tko je to rekao?« Što se za ime božje dogodilo u proteklih nekoliko sati? Još
je bio dan kada je otišla iz ISK-a s porukama koje su bile šifrirane Ružom. Tada
je nitko nije ni pogledao. A sada su je izbacili iz Parka?
Muškarac je kimnuo kolegi mesnata lica koji je stiskao Bethino rame. »Vodi
je.«
Boots je divlje lajao. Njegov je povodac bio omotan oko Bethina ručnog
zgloba, pa su i njega vukli za sobom dok su odvodili Beth s rukama na leđima
prema dugačkom crnom Bentleyju.
»Trebam samo deset minuta sa zapovjednikom Travisom—«
Nisu se uopće obazirali na njezine riječi. Tip u prugastom odijelu nagnuo se
prema vozaču. »Imaš li adresu sanatorija Clockwell?«
»Imam. Nije prvi put da vozim u ludnicu genijalca koji je pukao.«
Beth je čula riječ sanatorij i podivljala. Grebala je ruku krupnoga muškarca
dok joj nije pustio rame; iz zglobova prstiju tekla mu je krv. Okrenula se i potrčala
prema vratima imanja, a Boots je i dalje lajao dok ga je potezala za povodac.
Spotaknula se preko njega i tresnula na tlo. Krupni muškarac ju je stigao, podigao
i odnio u automobil. Povodac joj je skliznuo s ruke dok je vikala i bacakala se,
pokušavajući se osloboditi. Svi dešifranti u radijusu od pedeset metara piljili su u
njih.
»Ne obraćajte pažnju na nju«, odbrusio im je tip u prugastom odijelu. »Malo
je pukla pa je vodimo da se odmori.« Beth je u tom trenutku kristalno jasno
shvatila kako sve to izgleda sa strane: ulašteni službeni automobil, agenti u
odijelima i žena raščupane kose, natečenih očiju i izgužvane odjeće, koja reži
i zavija.
Ponovno se bacila na krupnoga muškarca nakon što je za njom sjeo u
automobil, a on je zgrabi za ručne zglobove mrmljajući: »Znači, ti si jedna od
onih...«

351
 Knjige.Club Books

»Molim vas,« obratila se Beth vozaču, »ne smijete me odvesti u sanatorij, ja

nisam imala slom živaca, imam dokaze da postoji uhoda—«
Ali vozač nije odgovorio. Bethin pogled privukao je srebrni bljesak nečega
što je krupni muškarac izvukao iz svojega kaputa. Počela se divlje otimati kada je
automobil krenuo. Pogledala je kroz stražnje staklo i duboko udahnula kako bi
mogla vrisnuti - i u tome trenutku osjetila je ubod igle preko rukava.
Posljednje što je vidjela prije nego što je sve obavila tama bila je siva vunasta
silueta njezina psa koji je izgubljeno trčkarao sjenovitom cestom, vukući za
sobom povodac dok se Bentley udaljavao.

BUDILA SE POLAKO. Osjećala je miris cigareta i kiše. Činilo joj se da joj je tijelo
strahovito teško, glava ispunjena vunom, usta suha.
Stražnje sjedalo bilo je u sivkastoj sjeni, a na njemu nije bilo nikoga osim nje.
Tek što nije svanulo. Bentley je bio parkiran na padini obavijenoj jutarnjom
maglom, na kojoj je uglavnom rastao bodljikavi štipavac. Nije vidjela ni krupnoga
muškarca ni tipa u prugastom odijelu - samo je vozač bio na prednjem
sjedalu. Otvorio je prozor tek toliko da može kroz njega tresti pepeo s cigarete.
»Budni ste.« Okrenuo se. Krupan muškarac, neupadljiv, sredovječan. Potpuni
stranac. »Ostali smo bez benzina, ako se pitate kamo su nestala ona dvojica. Otišli
su pješice do postaje, nekoliko kilometra dalje, po kanistar. Znate, ovi iz MI-5
dobiju kupona za benzin koliko god im treba. Ja sam se ponudio da ću ostati s
vama.«
Beth je ošamućeno pogledala u ručicu na vratima, pitajući se može li pobjeći.
»Nemojte ni pokušavati«, rekao je primijetivši kamo gleda. »Od injekcije
koju ste dobili pokreti će vam biti kao da ste umočeni u sirup. Uostalom, nalazimo
se usred jorkširskih pustopoljina, ovdje nema ničega osim bodljikava grmlja i
pokoje ovce.«
Yorkshire. Očito su se vozili cijelu noć. Kako se zvalo ono mjesto koje su
spominjali - sanatorij Clockwell? Što je to uopće? Gdje je moj pas? Osjetila su joj
i dalje bila otupjela; nije ju više presijecao onakav jezivi strah kao kod glavnog
ulaza u Bletchley Park. »Tko ste vi?«
»Samo vozač.« Povukao je još jedan dim cigarete. »Vozeći ove tipove iz
Londona ne zarađujem baš koliko bih trebao, zato nemam ništa protiv kada mogu
zaraditi koju kintu sa strane... Prije nego što smo napustili BP platili su mi pet
funti da vam nešto predam, ako vas uspijem dobiti nasamo.«
»Tko vam je platio?«
»Ne smijem reći, to je uvjet ako želim dobiti pet funti.«
»Ja ću vam platiti«, rekla je Beth sva očajna. »Ako me pustite da odem, ja
ću—«

352
 Knjige.Club Books

»Nema šanse. Pet funti da vam predam poruku koju nitko drugi neće vidjeti
sa sobom ne nosi nikakvu opasnost. Pustiti vas da odete znači uvaliti se u nevolju
koja mi ne treba. Želite li poruku ili ne?«
Beth je s mukom progutala. »Da.«
Gurnuo je presavijeni list papira kroz otvor između prednjih sjedala. Beth je
drhtala dok je čitala kratku otipkanu poruku.

Gdje je poruka iz ISK-a koju si dešifrirala? Ona što je

bila na tvojem stolu. Želim znati što si učinila s njom
i s ostalima. Reci vozaču DA i ja ću pronađi način kako da
me kontaktiraš iz Clockwella. Kad poruke budu
uništene, pobrinut ću se da te puste odande.
Reci DA.
Ako to ne učiniš, trunut ćeš u ludnici do kraja života.
Osla i Mab svjedočile su protiv tebe. Tvoja je majka
svjedočila protiv tebe. Nitko te neće spasiti.
Daj mi ono što tražim.

Beth je digla pogled. »Tko vam je ovo dao?«

Vozač je uzeo poruku iz njezinih ruku. »Da ili ne?«
»Znate li uopće što tražite od mene? Platio vas je izdajnik.«
On prezrivo otpuhne. »Ja sam pak čuo da ste vi uzeli nešto što nije vaše. Na
putu ste u ludnicu, a govorite da bih radije trebao povjerovati u vašu priču?«
»Kada se vrate s benzinom, reći ću im da ste—«
»Samo naprijed.« Vozač je ispružio ruku s natipkanom porukom kroz prozor,
zapalio je cigaretom i gledao kako jarko plamti prije nego što ju je pustio da padne
na cestu. »Sve ću poreći. Vozim za njih već pet godina, a vi ste luda ženska s
venama punim sedativa. Što onda, da ili ne? Dobit ću još pet funti kad prenesem
vaš odgovor.«
Uhodi. Tko god to bio, lijepo joj je smjestio, pomislila je Beth ogorčeno. Nije
bilo teško posijati sumnju da je dešifrant puknuo. Što se BP-a tiče, ona je bila
potencijalni rizik koji je na vrijeme otklonjen; zaboravit će na nju i u potpunosti
se posvetiti kaosu koji će nastati nakon iskrcavanja u Normandiji. Beth se pomalo
odsutno zapitala kako napreduje invazija. Saveznički vojnici možda su se već
probijali kroz valove na one daleke plaže, a ona nije bila za svojim radnim stolom
- više nikada neće sjesti za njega. Na trenutak ju je to više zaboljelo od činjenice
da je na putu za ludnicu.
Tvojom krivnjom, obratila se izdajniku u naletu ubojita bijesa. U samo
jednome danu ostala je bez svega: bez posla, bez prijatelja, bez prisege, bez doma
i psa, bez svoje slobode.

353
 Knjige.Club Books

Ne baš svega, rekao je Dilly Knox. Ti si moja najpametnija ždrebica.

»I?« Vozač je djelovao nestrpljivo. »Da ili ne?«
Beth se iznenada presavila, viknula i primila rukama za donji dio trbuha.
Gurnula je ruku pod suknju u natopljeni higijenski uložak pa je podigla,
prekrivenu krvlju. »Mjesečnica—«
Poput većine muškaraca, vozač se potpuno izgubio suočen s funkcijama
ženskoga tijela. Počeo je tražiti rupčić, vodu, bilo što kako bi ona mogla obrisati
krv s prstiju. Beth je tada s lakoćom uspjela drugom neokrvavljenom rukom
dohvatiti iz džepića gaćica maleni ključ od sefa u Dillyjevoj knjižnici i staviti ga
u usta.
Osjetila je metalni okus mjedi, sličan krvi. Duboko je, drhtavo udahnula i
progutala ga. Nije išlo glatko, zbog oštrih bridova ključa imala ga je nagon
povratiti, ali je na kraju ipak uspjela.
»Odgovorite više.« Vozač ju je gledao dok je brisala krv s prstiju. Vidjelo se
da mu je prisjelo što je uzeo onih pet funti. »Naši prijatelji uskoro će se vratiti s
benzinom. Da ili ne?«
Beth se zavalila u sjedalo i zatvorila oči. »Ne.«
Nije prozborila ni riječ kada su se ona dvojica vratila ni kada je automobil
ponovno krenuo. Satima nije rekla ni riječ, sve dok Bentley nije polako prošao
kroz glavna vrata u visokim zastrašujućim zidinama i zaustavio se ispred
impozantne sive kamene kuće. Odande su prilazom okruženim ružama jarkih boja
otpratili Beth Finch do ulaznih vrata sanatorija, gdje joj se učinilo da zupčanici
velikoga sata odzvanjaju poput vriska u njezinim ušima dok su se za njom
zatvarala vrata ludnice.

354
 Knjige.Club Books

67. poglavlje

hvaćene njemačke poruke, dešifrirane u Bletchley Parku tijekom invazije na

U Normandiju

Šalje: 11. podmornička flotila

Hitna pripravnost. Postoje naznake da je invazija počela.

Šalje: GRUPPE WEST

NAJHITNIJE. Pred LE HAVREOM 6 bojnih brodova i otprilike 20

razarača.

Šalje: Seeko NORMANDY

NAJHITNIJE. Izvješća s MARCOUFA: približava se veliki broj desantnih

plovila, štićenih bojnim brodovima i krstaricama.

Prima: KARL

Nastojte stići do CHERBOURGA. Napadajte neprijateljske postrojbe

sve dok imate streljiva.

Glas premijera koji je Osla čula iz slušalice zvučao je promuklo i zabrinuto.

»Ima li vijesti?« Mogla ga je zamisliti kako nemirno hoda amo-tamo u svojoj
radnoj sobi, kako pilji u istočni zid u smjeru Normandije. »Onda?«
»Smjesta, gospodine.« Osla je već previše sati bila za svojim stolom da uopće
osjeti uzbuđenje što razgovara s premijerom.
Pružila je slušalicu svojem nadređenom i nastavila prevoditi, osjećajući se
otupjelo. Nije čitala s razumijevanjem ono što je prevodila; oči su registrirale

355
 Knjige.Club Books

tekst, olovka je pisala, no zatim je sve nestajalo ne ostavljajući traga. Trideset sati
kasnije oteturala je kući.
Bethina polovica prostorije bila je ispražnjena. U ormaru nije bilo njezinih
bluza i haljina; ladice su bile prazne. Nije ostala čak ni ukosnica, kao trag da je
Beth Finch nekoć ovdje stanovala. Nije bilo čak ni Bootsa.
Osla je sjela na svoj krevet. Nikad u životu nije bila tako iscrpljena,
preumorna čak i da se zavuče u krevet. Na stubama se začulo poznato lupkanje
potpetica i Mab je ušla u prostoriju. »Beth je nestala«, rekla je Osla umjesto
pozdrava. »Možda se vratila obitelji, ili—«
»Odveli su je u sanatorij«, prekine je Mab. »Rekli su mi stražari na glavnom
ulazu - potpuno je pukla.«
Osla se zagledala u nju. »Zafrkavaš me. Beth se nikada ne bi slomila...« Ali u
toj istoj sobi u kojoj su posljednji put bile zajedno, Beth je imala histerični napad.
Smijala se i plakala nekako piskutavo, što je zvučalo kao da netko čavlom struže
po ploči. Osla počne masirati bolne sljepoočnice. »Jesmo li mi to učinile? Uvalile
je u tu nevolju - čak i ako je zaslužila - dok je bila onako iscrpljena i napeta zbog
invazije?«
»Ne znam.« Mab je djelovala jednako izmoždeno kao i Osla. Sjela je na
Bethin krevet bez posteljine. »Nisam trebala vikati na nju. Trebala sam to, barem
zbog invazije, ostaviti za poslije.«
»A tko je priznao Travisu da je prekršila prisegu?« Sve se dogodilo odjednom,
baš tada...
»Obavještajci iz Londona sve nas neformalno nadziru, kako bi bili sigurni da
nitko ne brblja okolo. Čula sam kada su o tome razgovarali u glavnoj zgradi«,
odgovori Mab. »Očito su načuli nešto o Beth, to je sve.«
Neko su vrijeme sjedile u tišini. Oslu je boljela glava. »Invazija«, rekla je
napokon. »Jesi li čula bilo što u glavnoj zgradi?«
»Nijemci su dobro nasjeli na našu Pas-de-Calais prevaru.«
»Pa to je sjajno.«
Opet nastupi muk, dok su sjedile i nadale se da negdje daleko, na krvavome
pijesku i pjeni valova, iz uporišta na plažama Normandije počinje odzvanjati kraj
Hitlerovu Reichu.
»Odlazim iz Bletchleyja«, objavi Mab.
»Ne odmah, ali uskoro. Šalju nekoliko djevojaka u Admiralitet u London.
Usred ove današnje gužve netko se sjetio i rekao mi da sam odabrana. Tvoja
prijateljica Sally Norton također. Kako bi se pospješila suradnja između Bletchley
Parka i mornaričkoga zapovjedništva... Mislim da zapravo žele da pokazujemo
noge pred admiralima kako ne bi dizali galamu oko načina na koji BP dobiva
informacije o mornarici.«

356
 Knjige.Club Books

Mab više neće biti u BP-u. Nema ni Beth. Harry je već prije otišao, Sally je
bila na odlasku... »Čuvaj se, Mab«, reče joj Osla, pitajući se mogu li se barem
rastati kao prijateljice. Ispruži ruku. Mab se naglo odmakne, a izraz lica bio joj je
neumoljiv. »Ne trebaju mi tvoje dobre želje, Os.«
»Onda te neću njima zamarati.« Oslina ljutnja probila se kroz umor i izbila na
površinu. »Ti kujo iz East Enda.«
Jednako umorna Mab prezirno joj odvrati: »Odgmiži natrag u Mayfair, glupa
debitantice.«
Osla nikada u životu nije nekoga ošamarila. Sada je ošamarila Mab i izašla iz
sobe.
»Jeste li dobro, draga?« začuo se glas njihove gazdarice koja se uspinjala
stubama s punim naručjem ručnika.
»Da, prilično dobro.« Nastavila je silaziti niza stube dok je u njoj sve ključalo.
Ponovno ono prezrivo glupa debitantice, i to baš od Mab...
Ali ti to jesi, to i ništa više. Osla je zastala u podnožju stuba. Uvijek će o njoj
imati takvo mišljenje, koliko god se trudila. Zašto bi se onda uopće nastavila
truditi?
Sjetila se kako je upoznala Mab u vlaku za Bletchley Park: dvije vesele
djevojke s koferima, pune pitanja, poglavito o tome što ih čeka u tajanstvenoj
postaji X. Djevojke koje su željele služiti svojoj domovini, pronaći nove prijatelje,
čitati knjige... djevojke koje su prije svega bile odlučne. Mab u namjeri da
pronađe muža, Osla da se dokaže.
Budite oprezne što želite, rado bi rekla Osla tim nasmijanim djevojkama u
vlaku. Budite jako oprezne!
Odlučila je pokušati popiti malo čaja, napisati nove post-invazijske
Bletchleyjske brbljarije pa se vratiti u novu smjenu. Možda je bila bedasta
pripadnica visokoga društva, bez prijatelja, bez dečka i bez doma, ali barem je još
uvijek imala dosta toga za obaviti: nasmijavati ljude i prevoditi strahote. Bili su
to važni, potrebni poslovi u mjesecima koji su ih čekali.
Ispostavilo se da je pred njom bila još jedna duga i naporna godina, čak i malo
više nego što je mislila. Bilo je i vedrih trenutaka - stanovala je sa živahnim
blizankama Glassborow nakon što se Mab odselila; bila je na koncertu Glenna
Millera s Gilesom; bila je prisutna kada je stigla vijest da su u baraci 6 dešifrirali
poruku o bezuvjetnoj predaji Njemačke; napila se pijući Bollinger na leđima
jednog od lavova na trgu Trafalgar, na Dan pobjede, u društvu nekolicine
američkih vojnika. Nastavila je pisati pisma J. P. E. C. Cornwellu, ma gdje on bio,
s osjećajem da šalje poruke u boci. I napokon, priznala je Ludim klobučarima da
je ona pisala Bletchleyjske brbljarije i uživala slušajući njihove povike i smijeh.
A onoga dana kada je Valerie Glassborow bila dežurna i čula da je Japan potpisao
predaju, vijest se brzo proširila. Osla je izašla na travnjak i izvan sebe od

357
 Knjige.Club Books

radosti bacala toaletni papir na drveće. Plačući od sreće, gledala je kako se bijele
role odmotavaju na pozadini neba.
Ali to je bio epilog, zaključila je poslije. Pravi Bletchley Park završio je za
Oslu na Dan D. Bio je to dan kada su tri prijateljice posljednji put razgovarale
jedna s drugom; dan kada je Mab Gray saznala za premještaj u London; dan kada
je Beth Finch netragom nestala.

358
 Knjige.Club Books

DEVET DANA
DO KRALJEVSKOGA
VJENČANJA
11. studenoga 1947.

359
 Knjige.Club Books

68. poglavlje

U CLOCKU

Č ak su i štićenici Clockwella slavili Dan pobjede u Europi i dan pobjede nad

Japanom. Hitlerovo samoubojstvo, kapitulacija Njemačke - potekle su suze
radosnice kako osoblju tako i štićenicima. A zatim, svega nekoliko mjeseci
poslije, stigla je vijest o snažnim bombama koje su Japan bacile na koljena pa su
svima podijelili jeftino vino u papirnatim čašama kako bi nazdravili pobjedi i
miru.
Za Bletchley Park, nazdravila je Beth u sebi. Bez BP-a ne bi bilo ni pobjede
ni mira.
Zapitala se tada - kao što se pitala sada dok je šetala ružičnjakom želeći
provjeriti je li se njezina go suigračica vratila s operacije - što se dogodilo s
Bletchley Parkom nakon što se rat napokon završio. Zamišljala je kako su utihnuli
Typex uređaji, kako su se ispraznile barake. Na travnjaku više nisu
igrali rounders, u kantini u tri ujutro više nije bilo pečenih bubrega na prepečencu,
nije bilo ni čajanki Ludoga klobučara, kruha s margarinom, rasprava o knjigama
pokraj jezera. Kamo li su samo otišli svi ti neobični i posebni ljudi koje je okupilo
ratno beznađe? Vratite se starome načinu života, zamišljala je Beth kako im
govore. Vratite se starome životu, a o ovome nemojte nikada i nikome govoriti.
Je li Bletchley Park sasvim propao, nakon što su se zatvorila vrata za
posljednjim dešifrantom? Hoće li itko ikada saznati što se ondje događalo?
Ja ću znati, pomislila je Beth dok se borila s napadajem kašlja. Mjedeni ključ
od Dillyjeva sefa nalazio se u svojem uobičajenom i sigurnom skrovištu, u
njezinoj cipeli. Pa makar bila zatvorena na ovome mjestu do svoje sto treće
godine, sjećat ću se što se događalo u BP-u. Mogu mi oduzeti sve ostalo, ali to ne
mogu nikada.
Također, mislila je da zna tko je izdajnik. Ni to joj nisu mogli oduzeti.
Napokon, imala je tri i pol godine da razmišlja o tome. Tri i pol godine da
skriva ključ i prebire po sjećanju. Posljednjih nekoliko dana, dok je u agoniji
čekala da Osla i Mab odgovore na njezinu šifriranu poruku, kratila je vrijeme
ponovno odvagujući sve mogućnosti, razmatrajući čak i ona imena o kojima je
bilo bolno misliti. Zaključak je uvijek bio isti.

360
 Knjige.Club Books

Sve se svodilo na jedno vrlo jednostavno pitanje: tko je rekao Mab da je Beth
dešifrirala poruku o zračnome napadu na Coventry?
Jer odabir trenutka bio je savršen. Ta je informacija okrenula cimerice protiv
nje, onemogućila je da reagira na vrijeme, lišila je ljudi koji su je mogli braniti od
optužbi da je njezino ponašanje nestabilno - tko ju je tako vješto iskoristio?
Beth se sjetila da je šapnula Tko ti je to rekao? Mab je ljutito odgovorila Tvoja
prijateljica Peggy.
Peggy koja je onoga poslijepodneva kada je Beth razbila Ružu bila u smjeni
u ISK-u. Što je to? upitala je dok je Beth bjesomučno tipkala na Typexu. Daj da
vidim.
Makni se, Peggy.
Zvuk njezinih potpetica dok se udaljavala...
»To si bila ti«, šapnula je Beth. Ponekad bi posumnjala u svoj zaključak, ali
uglavnom je bila sigurna.
Izdajnik je bila Margaret Rock.

361
 Knjige.Club Books

69. poglavlje

M alo je nedostajalo da Mab ne stigne u hotel Grand na vrijeme da ulovi Oslu

prije nego što krene u Clockwell. Upravo je pakirala kofer kada je čula da
su se u prizemlju zalupila ulazna vrata; uslijedila je uobičajena graja koju su radili
Eddie i Lucy, a zatim je Mabin muž ušao u spavaću sobu.
Smijao se blizancima koji su visjeli s njega poput majmunčića, ali vilica mu
se ukočila kada je pogledao Mab.
Ne još jedna svađa, pomislila je ona. Nemam vremena za to! Zaustavio je
pogled na putnoj torbi. »Ideš nekamo?« upitao je svojim australskim naglaskom
koji nije izblijedio ni nakon pet godina provedenih u Engleskoj.
»Vikend sa starim prijateljicama, organiziran u posljednji čas«, veselo je rekla
Mab. »Nemoj izgledati tako snuždeno, Mike. Dadilja će ti pomoći oko blizanaca.«
»Nadao sam se da ćemo dovršiti sinoćnji razgovor«, rekao je mirno.
»Koji razgovor?« slagala je. »Bila sam jako umorna.«
»Ali ne toliko da me ne zajašeš, radije nego da dovršiš raspravu. Obično se
tako izvučeš iz svakog razgovora koji ne želiš voditi sa mnom.«
»Mislila sam da ćeš biti sretan što imaš ženu koja nema glavobolje prije
spavanja.« Mab je odlučno zatvorila torbu.
»Pripremila sam vam pitu od kobasica i rajčica za večeru i kolač sa sirupom
za desert—«
»Prestani, Mab.«
»Ostalo je i nešto složenca ako—«
»Ne zanima me večera. Razgovaraj sa mnom.«
Pogledala je svojega muža koji je ležerno odjeven vješto držao Lucy u naručju
dok se Eddie čvrsto držao za njegovu nogavicu. Mike je umio s malom djecom -
to je bilo nešto što nije očekivala kada ga je izabrala. Dogodilo se to tijekom
onoga uzbudljivog tjedna nakon Dana pobjede; cijeli je London slavio. Mab je u
Admiralitetu sređivala kutije s dešifriranim porukama njemačke ratne mornarice
kada se pojavila jedna od tajnica držeći svoje dojenče na boku. Rekla je da joj se
majka razboljela i zamolila smije li dijete biti s njom u toj jednoj smjeni.
»Pridrži ga, Mab...« I Mab je ispružila ruke kao u transu. Još uvijek je danju bila
pomalo odsutna, poput mjesečara, dok se noću borila s lošim snovima, što je
trajalo još od Coventryja. Ali u ludnici i uzbuđenju koje je nastalo nakon
njemačke kapitulacije, kada se cijela Britanija napokon pitala »Što sad?«, i Mab
362
 Knjige.Club Books

se zapitala isto dok je gledala malenoga dječaka koji je gugutao u njezinu naručju.
Shvatila je, osjetivši gotovo žestoku čežnju: Želim dijete.
Pospremila je vunenu crninu i zamijenila je svilom crvenom kao vino, koja je
zavodljivo lepršala oko njezinih nogu, pa je krenula uloviti drugog muža. Bio je
to potpuno drukčiji lov od onoga prvog - kao obudovjela gospođa Gray već je
imala račun u banci i kuću; od drugoga muža očekivala je samo dobrotu, da želi
djecu i da što manje sliči Francisu. I uto se pojavio poručnik Mike Sharpe,
preplanuli dvometraš, bivši pilot Kraljevskoga ratnog zrakoplovstva s kojim se
sudarila jedne večeri u gužvi u Savoyu i koji joj je svojim raspjevanim australskim
naglaskom rekao: »Zdravo, ljepotice.«
Zadovoljavaš, pomislila je Mab i manje-više odlučila, na licu mjesta.
»Želim letenje objesiti o klin, skrasiti se negdje gdje je maglovito i hladno,
nikad se ne vratiti u vražju Canberru i ponovno se baviti inženjerstvom«,
odgovorio je Mike kada ga je upitala što planira raditi sada, kada se rat završio.
To je bilo sve što je trebala čuti; Mab je završila s njime u krevetu te iste
noći, vjenčali su se za manje od tjedan dana. Rat je bio gotov, svi su
se zaljubljivali i Mike nije bio iznimka. On je bio zaljubljen u nju, a Mab je bila
zaljubljena u ideju o bebama s obrazima glatkim poput satena i s nevjerojatno
plavim očima.
Oboje njezine djece sada ju je gledalo takvim očima.
»Sa mnom razgovaraš samo ako je riječ o vremenu, djeci ili o tome što imamo
za večeru«, rekao je Mike. »Nikad nemam pojma što se kvragu događa u toj tvojoj
glavi. A kada se usudim pitati, ti počneš pričati o Eddieju i Lucy, ili mi sjedneš u
krilo i ševiš me dok ne zaboravim na sve—«
»Nemoj biti nepristojan«, rekla je hladno.
»... ne bi li me spriječila da te ikad, pa makar slučajno, malo bolje upoznam.
Ako ćemo čisto strateški, taktika ti uopće nije loša, ali postaje pomalo prozirna.«
Zastao je, vidjelo se da pokušava ne izgubiti živce. Mike je obično bio vrlo
staložen muž, ne na onako neodređen način kao Francis, koji je bio kao duboka
voda, već na vrlo australski način, kako je Mab otkrila: vječito opušten, ali kada
bi se ipak naljutio ta je ljutnja bila iznenadna, poput morskoga psa iz dubina.
»Znam da ti nije bilo lako tijekom rata, ali ti kao da si još uvijek zamrznuta ondje,
a meni je prokleto dosadilo čekati i nadati se da ćeš se odmrznuti.«
Mab je pogledala u stranu, osjećajući se poput kukavice. »Ti ne razumiješ.«
»Zato što mi ti ne daješ priliku za to.«
U pravu je, pomislila je Mab. Onoga dana kada je drugi put u životu
izgovarala svoje bračne zavjete, osjetila je stravičan ubod iracionalnoga straha da
će se sve ponovno raspasti na najsitnije komadiće ako tog čovjeka pusti u svoj
život, kao što je pustila Francisa. Ponovno otvoriti srce na taj način značilo je
tražiti nevolju. Ona to jednostavno nije mogla. Odbijala je to učiniti, iako nije bilo
razloga za to jer, koliko je Mab shvaćala, većina muškaraca nije bila poput

363
 Knjige.Club Books

Francisa; nisu očekivali tako emocionalan i prisan odnos sa svojim suprugama.

Očekivali su da će kaskati jedno uz drugo, muž obavljajući svoje poslove, žena
svoje, ljubazni i zadovoljni onime što imaju. Zato je Francisa i ženu kakva je bila
zaključala duboko u svome sjećanju, smatrajući da je njezin odnos s Mikeom
uglavnom u redu.
No u posljednje vrijeme prepirke su se sve češće znale pretvarati u svađe.
»Žao mi je što sam te tako razočarala.« Glas joj je bio odsječan dok je dizala
kofer s kreveta. »Iako ne zanovijetam, nemam neumjerene prohtjeve, dobro
održavam kućanstvo, rodila sam ti dvoje prelijepe djece—«
»Da, da, ti si dobra supruga. Kao da čitaš s nekog popisa. Ukusna jela, uredna
kuća, brižna majka, sve je ispunjeno—«
»Što je u tome loše?« obrecnula se. Bila je ponosna što je dobra supruga,
kvragu. Kada se žena uda za dobroga muškarca kao što je Mike, on zaslužuje punu
vrijednost za ono što sam daje. Mab je znala da mu to pruža. Nije imao razloga
da se žali, ali baš nikakva razloga.
»Htio bih znati voliš li me uopće«, rekao je. »Ili bi se zadovoljila s bilo kojim
bezveznjakom, samo da je bio spreman s tobom imati djecu.«
Mab je ostala bez zraka, kao da ju je netko udario. On ju je uporno gledao, ne
odustajući.
»Ispričavam se«, odgovorila je napokon. »Moram krenuti.«
»Hoćeš li se vratiti?«
»Ako je to tvoj način da me pitaš imam li ljubavnika—«
»Ti si posljednja žena na svijetu koja bi imala ljubavnika. Prvo bi morala
pustiti nekoga da ti se približi.« Otpuhnuo je. »Nemoj ići. Razgovaraj sa mnom -
ovo je važno, Mab.«
Ne, htjela je viknuti, nije važnije od zadatka koji je preda mnom! Moram
posjetiti luđakinju u umobolnici kako bih provjerila postoji li izdajnik koji
slobodno šeće našom zemljom. Izdajnik koji je tijekom rata prodavao vojne tajne
na mjestu toliko tajnom da ne smijem o njemu ni sanjati. To je sada važnije, dragi!
Ali nije postojao način da mu išta od toga kaže. Nije bilo jednostavno imati
toliko tajni u braku. S mužem je dijelila stol i postelju, a on nije imao pojma koliko
mu je puta tijekom svih tih godina morala lagati.
Djeca su postala nemirna, svjesna napetosti u prostoriji. Mab je podigla sina
u naručje i čvrsto ga zagrlila. »Tvoja mama mora otputovati na nekoliko dana,
Eddie.« Pitala se osjećaju li se muškarci tako kad odlaze u rat. Ne želim otići, ali
trebamo izvojevati pobjedu i ja u tome moram sudjelovati. Predala je Eddieja ocu
i zagnjurila lice u Lucynu meku tamnu kosu. Malena Lucy nije imala lokne kao
nekoć njezina starija sestra, što je Mab bilo drago. Ova Lucy imala je isto ime u
sestrinu čast, ali bila je potpuno svoja, nikako kopija ili nadomjestak. »Razgovarat
ćemo kada se vratim, Mike.« Pogladila je Lucynu bucmastu ručicu. »Obećavam.«

364
 Knjige.Club Books

»Hoćemo li?« Mike ju je slijedio u prizemlje. Iako mu se u glasu još čula

ljutnja, dodir njegovih ruku bio je nježan dok se spuštao niza stube s blizancima,
pripijenima uz njegove noge. »Ti ne ideš na djevojačku zabavu, zar ne? Znam
kada ne govoriš istinu, Mab.«
»Ni ti nisi uvijek iskren«, uzvratila je Mab istim argumentom, kako ne bi
morala odgovoriti na pitanje. »Neprekidno pričaš o sadašnjem poslu na
uzletištima, ali ne vjerujem da si rekao više od dviju riječi o svojim ratnim
godinama.«
»Nije mi neki poseban užitak nanovo proživljavati rušenje mojeg aviona
iznad Kenta, ranjavanje u nogu, invaliditet.« Mike je pustio blizance koji su se
odgegali do kutije s igračkama. »Sada je na tebi red.«
Mab ga je umjesto toga poljubila u obraz. On je okrenuo glavu, pronašao
njezine usne svojima i privio je uza se. Mab mu je uzvratila poljubac, ispunjen
bijesom i ljutnjom koju je osjećala. Njegova ju je strast zapalila - taj dio njihova
odnosa uvijek je bio dobar, strasti je bilo napretek. Ali sada za to nije bilo
vremena. Odmaknula se i pred zrcalom u hodniku popravila ruž. »Vidimo se za
nekoliko dana.«
»Kamo ideš?« Glas mu je bio sablasno tih dok je ona otvarala vrata. »Zašto
mi ne možeš reći? Državna tajna?«
Da, pomislila je Mab i zalupila vratima za sobom. Točno to. Dok se vozila
prema hotelu Grand da pokupi Oslu, iza sebe je u retrovizoru Bentleyja ostavila
svu zbrku svojega drugog braka.
»Upadaj«, rekla je Mab staroj prijateljici umjesto pozdrava, uživajući u
Oslinu zapanjenom izrazu lica. »Ti prati znakove i govori kuda moramo ići, ja ću
voziti.«

365
 Knjige.Club Books

70. poglavlje

u ste!« Beth je sjela za stol s pločom za igru go i nasmiješila se. »Posvuda

T sam vas tražila. Jeste li za partiju?«
Žena ju je tupo gledala. Imala je zavoj oko glave; kosa joj je bila obrijana na
vrhu lubanje.
Beth se nastavila smješkati slažući crne i bijele figure. »Vi prvi.«
Žena pronicljiva pogleda sada je samo nepomično sjedila i gledala u ploču
kao da je vidi prvi put.
To je zbog lijekova, tješila se Beth. Svaki je pacijent bio ošamućen nakon
operacije. U umobolnici su radili tek manje zahvate... Beth je dotaknula ženinu
ruku i umalo skočila kada je iza sebe začula glas medicinske sestre.
»Imate posjetitelja, gospođice Liddell. U ružičnjaku je.«
Osla? Beth je gotovo prevrnula stolac, zaboravljajući na trenutak svoju
partnericu za go. Ili Mab? O, Bože, jedna od njih napokon je došla...
Ali pokraj kamene klupe posred uspavanoga ružičnjaka stajao je muškarac.
Visok, u skupome kaputu, leđima okrenut Beth. Pušio je cigaretu. Mirisala je kao
strane cigarete, ali nekako poznato.
Gitanes.
Giles Talbot okrenuo se s osmijehom na licu, ali taj je osmijeh nestao kada je
vidio kako ona izgleda. Zagledao se u Beth pogledom koji nije bio samo užasnut...
u njemu se čitala krivnja. Beth ga je netremice gledala dok je sestra monotono
navodila pravila ponašanja za vrijeme posjeta. U njezinim mislima stvari su
odjednom stale na svoje mjesto i kliknule, kao kada se šifra otvarala pod njezinom
olovkom.
»To si bio ti«, rekla je kada je sestra otišla. »Ti.« Ipak nije bila Peggy.
Uspio se pokajnički osmjehnuti. »Zdravo, Beth.«
Odmjerila je svojega starog prijatelja. Na sebi je imao skupo odijelo, a crvena
mu se kosa sjajila; daleko je odmaknuo od neuglednoga fakultetlije kojega je
upoznala u Bletchley Parku. Giles. Bio je to Giles, a ne Peggy. Beth je osjetila
kako u njoj ključa bijes. Da ju je dotaknuo, spržio bi se.
»Ovdje možemo slobodno razgovarati.« Ugasio je cigaretu, ne gledajući je u
oči. »U prostorijama za posjete nikad ne znaš; netko bi nas mogao čuti.« U vrtu
nije bilo nikoga u blizini; dan je bio vrlo hladan i mnogi štićenici nisu se usuđivali
izaći. »Ali u vrtu... mislim da je u redu.«
366
 Knjige.Club Books

»Što se tu još ima za reći?« uzvratila je Beth.

»Gle, doista mi je žao. Nisam te imao namjeru uvaliti u ovakvu nevolju.
Uhvatila me panika. Morao sam te maknuti s puta kako ne bi stigla razgovarati s
Travisom u vezi s onim izvješćem.«
Znači, on ga je vidio na njezinu stolu dok je pokušavala razbiti ostale poruke
šifrirane Ružom. »Mislila sam da je Peggy«, nastavila je Beth. »Ona je rekla Mab
da sam znala za napad na Coventry.«
»Ja sam joj to rekao. Već je bila ljuta na tebe jer si se u ISK-u obrecnula na
nju. Namjeravao sam reći Mab za Coventry, no zaključio sam da će izgledati bolje
ako to sazna od nekog drugog. Stoga sam sve namjestio tako da se Peggy požali
na tebe. Nisam bio siguran hoće li upaliti, ali kada sam skrenuo razgovor u
željenom smjeru, ona je to sama spomenula.«
»Pametno«, složi se Beth. Doista je bilo. »Zašto si došao ovamo, Giles? Zašto
baš sad?«
»Nisam mislio da će se sve toliko odužiti. Krajnje je vrijeme da riješimo ovu
našu malu pat-poziciju.«
Zvučalo je kao prijetnja, ali Beth je bila toliko bijesna da nije bila u stanju
osjetiti strah. »U posjet mi smiju dolaziti samo članovi obitelji. Tko si ti onda, moj
brat?«
»Uspio sam ih nagovoriti da naprave iznimku za staroga prijatelja. To je
istina, zar ne?« Nasmiješio se. »Mi jesmo stari prijatelji.«
»Prijatelji ne trpaju prijatelje u ludnice.«
»Hajde sad, ovo mjesto nije tako loše. Potrudio sam se da ne bude. Vrhunska
skrb, obazrivo ophođenje—«
»Da, vrlo me obazrivo strpaju u luđačku košulju kad god se požalim na bilo
što«, prekine ga Beth prezrivo. »Izdajnice.«
On otrese prašinu s rukava. »Ja nisam izdajnik.«
»Prekršio si Zakon o službenim tajnama.«
»Ja sam domoljub—«
Beth se nasmije.
»Dovoljno sam veliki domoljub da počinim izdaju ako je ona u najboljem
interesu moje zemlje.« Glas mu je bio tih i neumoljiv. »Odrasti više, Beth. Države
su visoki, blistavi ideali, ali vlade čine sebični, pohlepni ljudi. Možeš li iskreno
reći da ovi naši na vlasti znaju što rade?«
Riječi su tekle iz njega poput bujice. Beth se zapitala je li mu napokon laknulo
što ima publiku za sve te pažljivo sročene argumente. »Koliko smo često
gledali kako loše upravljaju informacijama koje smo im davali? Kako
manipuliraju njima, ignoriraju ih ili skrivaju od naših saveznika koji su pogibali
jer ih nisu imali?«

367
 Knjige.Club Books

»Ne znam.« Beth se nagne naprijed, pa i ona nastavi tiše. »Ono što su radili s
informacijama nikad me se nije ticalo. Moj zadatak bio je da ih dešifriram i
predam dalje.«
»Kakva dobra pčela radilica. Moraš znati da to nekima od nas nije bilo
dovoljno.« Nagnuo se naprijed, gotovo dodirujući svojim nosom njezin.
Netko sa strane mogao je zaključiti da su ljubavnici, pomisli Beth - muškarac
i žena koji su se primaknuli jedno drugome među ružama, netremice se i sa strašću
gledajući. Samo što je ta strast bila puna mržnje, a ne ljubavi. »Možda ti možeš
zatvoriti oči pred time što se događa s rezultatima tvojega rada, dopustiti da Zakon
o službenim tajnama upravlja tvojom savješću. Ja ne mogu. Ako vidim
informacije koje bismo trebali podijeliti sa svojim saveznicima, a ne puštati da
skupljaju prašinu u nekom radnom stolu u Whitehallu samo zato što naša vlada ne
želi s drugima dijeliti svoje igračke, ja ne pronalazim izgovore. Ja nešto
poduzimam. Znao sam moguće posljedice, znao sam što će mi učiniti moji ako
me otkriju, ali svejedno sam to napravio jer je to bilo jedino ispravno, ako smo
željeli pobijediti Hitlera i njegovu trulu ideologiju.«
»Nije bilo na nama da odlučujemo što je ispravno.«
»To je zadatak svakoga ljudskog bića koje razmišlja svojom glavom, posebno
u vrijeme rata, i nemoj me uvjeravati u suprotno. Pustiti da se događa zlo samo
zato što ti pravila brane da nešto poduzmeš - time su se opravdavali mnogi
Nijemci poslije rata. Radio sam ono što su mi zapovjedili. Ali to ih nije spasilo od
omče kada su počela suđenja za ratne zločine. Gledao sam što rade moji nadređeni
i uvidio da to nije ispravno, pa sam im se odlučio usprotiviti. Pronašao sam vezu
s Moskvom i odavao informacije koje su u SSSR-u spasile tisuće savezničkih
života.«
»Odavao ili prodavao?« upita Beth podrugljivo.
»Plaćaju mi, iako ja ne tražim novac. Učinio bih to zabadava.«
»Znači, još uvijek si domoljub. Samo bogatiji.« Odmjerila je njegov
skupocjeni kaput, otmjeno držanje uspješnoga čovjeka. »I sve si to postigao
krijumčarenjem dešifriranih poruka?«
»I prikupljanjem glasina. Žene obožavaju pričati. Trebaš im se povjeriti - a
evo u čemu je ključ - priznati im da si zaljubljen u nekog drugog. Svakoj će ženi
ili laknuti, jer će biti sigurna da joj se nećeš upucavati, ili će to doživjeti kao izazov
i počet će očijukati. Bilo kako bilo, raspričat će se.«
Beth odmahne glavom. »Još uvijek ne mogu vjerovati da te nitko nije ulovio.«
»Osla je jedanput bila blizu.« Zvučao je kao da ga to ne brine previše.
»Ušuljao sam se u baraku 4 dok su svi išli zadivljeno gledati nekog admirala koji
je svratio u posjet. Umalo me je ulovila kako kopiram podatke iz nekih spisa.«
Beth se nečega sjetila. »Jesi li je ti poslije prijavio da je uzela spise iz barake
3?«

368
 Knjige.Club Books

Slegnuo je ramenima. »Nije prestajala njuškati i provjeravati - nisam želio da

joj netko povjeruje.«
»Kakva hrabrost«, reče Beth. »Izdao si još jednog prijatelja.«
»Ti nemaš pojma što je to hrabrost.« Giles joj se još više primakne. »Ti nikada
ne bi imala smjelosti učiniti ono što sam ja učinio, uštogljena poslušnice. Ti ne bi
bila u stanju donijeti tako tešku odluku i živjeti s posljedicama.«
»Ali ti ne živiš s posljedicama, zar ne?« šapne Beth. »Ja živim s njima. Ti se
slobodno šećeš, a ja sam zatvorena ovdje zbog živčanog sloma koji nikad nisam
imala. Ukrao si mi život zato što sam te ulovila.« Odmaknula se i pogledala ga
ravno u oči. »Kako tvoja savjest to opravdava?«
On se gotovo neprimjetno trgne. Eto ga, zaključi Beth. To mu je slaba točka.
Njezin stari prijatelj doista je vjerovao da time što je prodavao tajne informacije
nije učinio ništa krivo... ali znao je da je kriv što je ona strpana u ludnicu.
»Nisam imao namjeru da ti se ovo dogodi—«
»Ali dogodilo se. Put u pakao, Giles - podsjeti me, čime je ono popločan?«
»Sama si kriva.« Odmaknuo se i počeo brzo hodati tamo-amo oko kamene
klupe. »Možeš izaći odavde kad god poželiš. Samo mi daj one dešifrirane
poruke.«
Beth se sjetila Dillyjeva sefa i ključa koji je tri i pol godine skrivala u cipeli.
Ta je pobjeda iznenada u njoj upalila gotovo divlji plam. Giles joj je dobro
smjestio, ali promakao mu je njezin odlazak u Courns Wood.
»Znam da si ih negdje sakrila«, požurivao ju je. »Jesi li uspjela saznati još
nešto iz ostalih poruka? Spominje li se igdje moje ime?«
Beth nije odgovorila.
»Nema veze. Reci mi gdje su i ja ću te osloboditi odavde.«
»Odakle ti ovlast?« uzvratila je. »Zašto bi ti imao pravo odlučivati o mojoj
sudbini?«
»Radim za MI-5, Beth. Unovačili su me poslije rata. U Clockwellu nisam
naveden kao osoba zadužena za tebe, ne vodim tvoj slučaj, ali mojim šefovima
neće se učiniti čudnim ako me bude zanimalo što je s tobom, s obzirom na to da
smo bili prijatelji. Mogu se ponuditi da preuzmem tvoj slučaj, napisati izvještaj
da ponovno vladaš svojim razumom i da se možeš kontrolirati. Pustit će te
odavde.«
Biti slobodna. Svjež zrak, prepečenac s maslacem, krevet koji miriši po
štirkanoj posteljini, a ne po starim mrljama od pišaline... Beth zagrize unutarnji
dio obraza. To su bile tlapnje i ona se nije htjela zavaravati njima.
»Učini nešto za mene«, rekla je. Polako je podigla ruku i počela čupkati
neravne krajeve kose. »Molim te?«
»Što god želiš.« Nagnuo se prema njoj i primio je za ruke. »Želim ti pomoći.«

369
 Knjige.Club Books

»Svake večeri ponavljaj samome sebi ovo što si mi ispričao. Da si domoljub,

a ne izdajnik. Da si u ovoj priči junak, a ne zlikovac.« Beth se nasmiješi. »Zatim
se sjeti da si, kako bi spasio vlastitu kožu, dao zatvoriti nevinu ženu u ludnicu i
zapitaj se: je li to prokleto junački?«
On je šutio. Problijedio je.
»Kad smo već kod toga,« doda Beth, »koliko dugo već Moskvi prodaješ tajne
MI-5? Pretpostavljam još od prvoga tjedna nakon što si počeo raditi.«
On još jače problijedi. Beth je sjela na klupu i pomisli: šah-mat. Jednostavno
je nagađala.
»Ne znam o čemu pričaš«, rekao je napokon.
Prezrivo se nasmijala.
»Kako—« počeo je i zastao.
Dobili smo rat, BP nije stradao - unatoč tvojim aktivnostima, pomisli Beth,
ali tko zna kakvu bi štetu mogao sada napraviti, kada se miješaš u poslove MI-5?
»Sovjeti više nisu naši saveznici. Kako to opravdavaš, Giles? Prodaješ se
našem neprijatelju. To također nazivaš domoljubljem ili to sada radiš samo za
novac?« Podigla je obrve. »Možda se radi o samoodržanju. Ti im daješ ono što
žele, jer će te u protivnom razotkriti? Zar tek sada počinješ shvaćati da te mogu
držati u šaci dokle god požele?«
»To neće biti zauvijek.« Lice mu poprimi izraz tvrdoglava djeteta. »Još samo
tu i tamo, nekoliko sitnica, i završavam s time.«
»To ti oni govore? Ili ti na taj način uvjeravaš samoga sebe?«
Primio ju je za ruku. Ta je gesta medicinskoj sestri koja je možda gledala s
velike udaljenosti djelovala prijateljski, ali on je savio njezin mali prst gotovo do
ručnog zgloba. Bol joj je sijevnula duž cijele ruke i ona iznenađeno jaukne.
»Pokušao sam ovo riješiti fino i pristojno«, šapnuo je. »Ali ako se nastaviš
praviti blesava, skidam rukavice. Daj mi ono što želim.«
»Neću.« Beth se pokuša osloboditi.
»Hoćeš. Jer ako to ne učiniš, pretvorit ćeš se u slinavog idiota. Novi glavni
liječnik proučio je slučaj Alice Liddell i predložio kako se može ublažiti problem
čestih promjena raspoloženja i povremenih nasilnih ispada. Ah, da, i
promiskuitetnog ponašanja - navodno si nedavno u ostavi zaskočila podvornika i
predložila mu seks. Ne smije se dopustiti takvo ponašanje pacijenata; to bi moglo
naškoditi reputaciji ovoga mjesta.« Giles se nagne bliže. »Znaš li što je to
lobotomija?«
Bol u Bethinoj ruci nije popuštala.
»To je neurokirurški zahvat koji vole primjenjivati u Americi. Kirurškim
putem prekidaju se veze između prednjega dijela frontalnih režnjeva i ostatka
mozga.«
Beth se naježila kao da je ugledala štakora.
370
 Knjige.Club Books

»Obriju ti tjeme i probuše lubanju, zatim gurnu metalnu špatulu i kuckaju sve
dok se veze ne prekinu.« Glas mu je zvučao nemilosrdno. »Cijelo si vrijeme
budna. Medicinske sestre te potiču da pjevaš, recitiraš poeziju, odgovaraš na
pitanja. Procedura je gotova kada više nisi u stanju govoriti.«
Niz kralježnicu joj se počela spuštati jeza. Već se vidjela na operacijskome
stolu, fiksirane glave, kako pjeva Cunningham je pobijedio kod Matapana Božjom
milošću i milošću Beth, a onda se napreže da se sjeti sljedećeg stiha. I naposljetku
utihne—
Poput njezine partnerice za go.
»Nakon operacije bit ćeš u stanju koje se naziva kirurški inducirano
djetinjstvo.« Njegove riječi zapljuskivale su Beth u valovima. »Sjajno, zar ne?
Nismo li svi voljeli biti djeca? Ali nakon što naučiš samostalno ići na zahod,
možda neće biti zabavno to proživljavati još jedanput. U najboljem slučaju,
nastavit ćeš živjeti u tom infantilnom stanju, a oni će ti pomoći da postaneš mirnija
i poslušnija osoba. Posljedice, međutim, mogu biti različite. Možda se pretvoriš u
biljku koja će sljedećih pedeset godina mokriti u krevet.«
Beth se uspjela istrgnuti iz njegova stiska. Cijela joj je ruka utrnula; stajala je
čvrsto je stišćući i drhteći.
»Uvjeravaš samu sebe da lažem. Ne lažem.« Pogledao ju je, grizući usnu kao
da je njemu teško. »Doktor Seton oduševljen je tim zahvatom. Već je obavio
lobotomiju na nekolicini pacijenata; možda si primijetila. Vjerojatno mi nije smio
reći da si i ti na popisu, budući da nisam naveden kao osoba iz MI-5 koja
je zadužena za tvoj slučaj, ali znam biti jako uvjerljiv.«
Beth se srušila na klupu hvatajući dah. Bušit će joj rupe u lubanji. Morat će
učiti kako da samostalno ide na zahod. Mogla je zamisliti sebe kako sjedi na toj
klupi, odsutno se smješka, prisjeća se nečega u vezi s ključevima i ružama, ali
nema pojma što sve to znači. I nastavlja sjediti na toj klupi idućih pedeset godina.
Lažeš, pomislila je. Ali više nije bila tako sigurna.
»MI-5 neće osporavati preporuku tvojeg liječnika, Beth.« Giles je sjeo na
klupu pokraj nje. »Možda se sve dobro završi pa nakon zahvata budeš samo malo
zbunjena. No možda postaneš prazna ljuštura s kašom u glavi.« Povisio je glas.
»Zato mi daj to što tražim ih ćeš završiti na stolu zavezana, dok ti oni budu bušili
lubanju.«
Beth je vrisnula. Objema rukama pokrila je usta i uspjela na vrijeme prigušiti
krik, ali on je nastavio odzvanjati u njezinoj glavi. Njezina glava, njezin mozak.
Njezin um bio je sve što ima. Upravo je zbog svojeg uma uspjela preživjeti ondje
više od tri godine.
»Samo da znaš, ja to nisam predložio. Nisam ni znao da postoji takav zahvat,
ali dopustit ću da ga obave.« Nagnuo se bliže. »Želiš li znati zašto sam napokon
došao ovamo da razgovaram s tobom? Ne želim se više brinuti oko toga jesi li
shvatila da sam to bio ja. Karijera mi je na uzlazu, uskoro ću zasnovati obitelj i ne

371
 Knjige.Club Books

želim da i dalje budeš prijetnja svemu tome. Zato odgovori na moja pitanja. Ili ćeš
išetati odavde bez dokaza protiv mene ili ćeš ostati tu zauvijek, nesposobna sjetiti
se kakve si dokaze uopće imala. Bilo kako bilo, ja ću biti slobodan.«
Ustao je. »Razmisli o tome, jer mrska mi je i sama pomisao da bi netko mogao
prčkati po tom tvojem genijalnom umu, ali Bog mi je svjedok da više ne mogu
živjeti u neizvjesnosti.«
Čekao je.
Beth se bacila na njega. Nije se mogla zaustaviti, nije bila u stanju razmišljati
i rasuđivati. Poletjela je prema Gilesu i pokušala ga rastrgati na komade. Bila bi
mu iskopala oči, ali on ju je bacio na tlo poput krpene lutke, prije nego što su
bolničari uopće stigli pritrčati.
»Tvoja operacija zakazana je za poslijepodne, dan nakon kraljevskoga
vjenčanja.« Zakoračio je unatrag i popravio kravatu. »Nazvat ću ovamo toga dana
ujutro i reći liječnicima da me želiš vidjeti - razgovarat ću s osobom u MI-5
zaduženom za tebe, reći im da otkažu operaciju i ponuditi se da preuzmem tvoj
slučaj. Budeš li šutjela, operacija će biti obavljena.« Zastao je. »Sviđaš mi se,
Beth. Uvijek si mi se sviđala. Zato me nemoj tjerati da to učinim.«

372
 Knjige.Club Books

71. poglavlje

d kad ti voziš?« upitala je Osla dok su napuštale York.

O »Naučio me je muž.« Mab je vješto savladala oštar zavoj. »On je Australac;
odrastao je nekih tisuću tristo kilometara od većeg mjesta. Šestotinjak kilometara
oko njegove kuće nije bilo ničega pa je naučio voziti praktički još dok je bio
u kolijevci.«
Osla je pogleda. »Što si mu rekla, kamo ideš?«
»U posjet staroj prijateljici. U najboljim lažima ima najviše istine.«
»Da, to je istina.«
Oprezno su se pogledale kada se Bentley zaustavio na raskrižju. Možda
uspijemo ostatak dana više ne režati jedna na drugu, pomisli Osla.
»Nisi imala običaj nositi hlače«, rekla je Mab nakon što je odmjerila Osline
uske crvene hlače. »Prije si u njima izgledala zdepasto. Ovo produljeno
racioniranje hrane pravi je blagoslov za neke ljude...«
»A ti nisi u Casablanci,« uzvrati Osla, »pa bi mogla prestati nositi šešir
nakrivljen preko jednog oka, kao neka trećerazredna Ingrid Bergman.«
Mab ju je ljutite pogledala. Dok su se vozile uzbrdo prema pustopoljinama,
Osla je ukratko opisala rutu do Clockwella. »Trebamo se voziti još otprilike dva
sata.«
»A što kad stignemo onamo?« upita je Mab dok je Bentleyjem skretala u
zavoj. »Kako ćemo ući?«
Osla je iznijela svoj plan. »Sestra koja je bila dežurna na telefonu vjerojatno
mi nije smjela sve to reći, ali ja sam skrenula razgovor na kraljevsko vjenčanje pa
smo dugo brbljale o tome. U ovome trenutku nema te stvari koju bilo koja žena
neće odati u zamjenu za tračeve o vjenčanju. Izlanula sam se da će
mladenkin buket biti od mirte i ljiljana, a nakon toga jela mi je iz ruke.«
»Hoće li doista mladenkin buket biti od mirte i ljiljana?«
»Kako bih ja to kvragu mogla znati? Izmislila sam. Što se tiče dopuštenja da
je vidimo u vrijeme posjeta bez pokazivanja isprava,« nastavi Osla, »morat ćemo
pustiti suzu ako budu pružali otpor. Tako smo uzrujane što smo ovdje, doktore,
molim vas, prevalile smo dalek put.« Osla se pravila da briše suze
rupčićem. »Nevjerojatno je što rade muškarci, pa čak i liječnici, da se što prije
riješe uplakanih žena.«
»Zar se možeš rasplakati kad god želiš?«
373
 Knjige.Club Books

»Naravno. Vrlo korisna stvar.«

Preko automobila padne sjena, vjerojatno je tek oblak zaklonio sunce. »Što
misliš da će se dogoditi?« upita je Osla.
Mab je gledala ravno preda se. »Shvatit ćemo da je Beth luda kao Ludi
Klobučar pa ćemo se moći mirne savjesti vratiti svojim životima.«
»Tome se ti nadaš. Baš nemilosrdno s tvoje strane.« Osla se osjetila
ponukanom da doda.
»Ja sam nemilosrdna osoba, Os. To mi jasno daju do znanja u posljednje
vrijeme. Ti, moj—« Zastala je stisnute vilice.
»Ponekad, mi je drago što si nemilosrdna.« Osla podvije noge poda se. »Jer
ako Beth nije luda i ako ne laže, morat ćemo pokušati ispraviti nepravdu. U toj
bitci na svojoj strani radije želim imati željeznu kuju nego mlitavu glupaču.«
»Makni cipele sa sjedala!«
Osla ju je ignorirala. »Što misliš, tko je izdajnik?«
»Možda ti«, predloži Mab.
»Ma daj šuti. Izdajnik je—«
»Moramo li nastaviti govoriti izdajnik? Osjećam se kao lik u romanu Agathe
Christie, no nije mi baš ugodno.«
»Malo sam zbunjena, pokušavam se sjetiti kojem je liku u knjizi Agathe
Christie ugodno.«
»Valjda onome koji je već u prvome poglavlju mrtav«, predloži Mab s
podsmijehom.
Automobil se nastavio uspinjati zavojitom cestom. »Ti gotovo uživaš u
ovome«, primijeti Osla. »Očito si se žešće zakvačila s mužem, draga, ako ti je
vožnja u ludnicu, i to sa mnom, nešto ugodno.«
Mab je bijesno pogleda.
»Samo pogled? Bez duhovite upadice? Izgubila si na žestini, kraljice Mab.«
Valjda je i Osla mogla uživati u tom trenutku, barem malo. »Ako umjesto izdajnik
počnem koristiti izraz uhoda, hoćeš li me i dalje ljutito gledati?«
»Dopuštam da bude uhoda.«
»Baš velikodušno od tebe. Što ako je uhoda... netko koga poznajemo?«
»Ako Beth poznaje tu osobu,« odgovori Mab mrko, »vjerojatno je znamo i
mi. Najvjerojatnije je riječ o ženi.«
»Kako si došla do tog zaključka?«
»Bilo nas je više u BP-u. U žene se rjeđe sumnja.«
»Gluposti!« frknula je Osla. »Ne smijemo se ni prošetati nasamo s muškarcem
jer nas odmah proglase amoralnima, ne smijemo se prijaviti u hotel jer odmah
postoji sumnja da smo onamo došli na ljubavni sastanak—«

374
 Knjige.Club Books

»Da, ljudi će možda posumnjati da je žena raskalašena,« prekine je Mab, »ali

nikada neće posumnjati da se bavi špijunažom. Svi misle da žene nisu u stanju
čuvati tajne.«
»Koja su tri najbrža načina komunikacije?« započne Osla sa starom
dosjetkom, zatim ona i Mab uglas odgovoriše: »Pošalji brzojav, nazovi telefonom
ili reci ženi!«
»Nemaš pojma koliko mrzim tu pošalicu«, reče Mab.
»Draga, vjeruj mi, itekako imam pojma.«
Nastupi tišina. Pretekle su stari kamion koji se polako vozio neasfaltiranim
dijelom ceste. Poprskao ih je blatom po vjetrobranskom staklu. »Zašto si se
skrasila baš u Yorkshireu?« upita je Osla.
»Zato što je moj muž dobio posao ondje, zato što je daleko od Londona i
Bletchleyja«, kratko odgovori Mab. »Zato što u njemu nema uspomena.«
Osla je okretala prsten s velikim smaragdom. »Rekla si da imaš obitelj...«
Kvragu, nije se usudila pitati ima li djece, između njih i dalje je lebdio duh malene
Lucy - bilo bi to kao da joj stavlja sol na ranu.
»Imam blizance«, neočekivano odgovori Mab. »Imaju osamnaest mjeseci.«
Ljubav joj ozari lice. Prvi put da se malo smekšala u ova dva dana.
»Baš mi je drago«, reče Osla iskreno. »Kako se zovu?«
»Edward - Eddie - i Lucy.«
Osla kao da je u tome trenutku osjetila kako se malena ruka izvukla iz njezina
stiska. »Mab...«
»Nemoj.«
Osla je gledala ravno preda se, u cestu koja je vijugala nizbrdo. »Slobodno
me nastavi mrziti«, Osla ipak nastavi. »Nadam se da pomaže.«
»Ne mrzim te, Os.« Mabine oči nisu se vidjele iza ogromnih sunčanih naočala.
»U posljednje vrijeme pokušavam ne osjećati - ni ljubav, ni mržnju. Volim
Eddieja i Lucy, jer svoju djecu ne možeš ne voljeti i tako treba biti. Ali lakše je
ne imati nikakve posebne osjećaje prema bilo komu drugome.«
»Što je lakše?«
»Izdržati.«
Nastavile su se voziti u tišini.

375
 Knjige.Club Books

72. poglavlje

vanaesti studenoga. Devet dana do Bethine operacije, zbog čega je sve češće
D odlazila na preglede, i osam dana do kraljevskoga vjenčanja, o kojem su
medicinske sestre pričale bez prestanka. »Priča se da će djeveruše biti u bijelome,
ali ako princeza bude u bijelome...« Nisu prestajale brbljati cijelo to vrijeme dok
je Beth sjedila pokraj svoje partnerice za i očajnički pokušavala iz nje izvući bilo
kakvu reakciju.
»Samo jedan pokret. Crnom figurom.« Ništa. »Želite li radije igrati šah?«
Beth je postavila šahovsku ploču. »Sjećate li se kad ste me naučili kako se pješak
može pretvoriti u kraljicu?«
Ništa. Žena koja je igrala šah poput velemajstora sada je sjedila potpuno
nepomično, praznog izraza lica, i povremeno obavljala nuždu u donji veš. Pogled
joj je bio mutan kao prozori na kojem su bile spuštene rolete. Ovo ne smije završiti
ovako, vrištala je Beth u sebi. Ni za tebe, ali ni za mene. Ne smije!
U tom je trenutku začula riječi.
»Imamo posebno iznenađenje za vas, gospođice Liddell«, gugutala je glavna
sestra.
Da, škripac kojim ćete mi fiksirati glavu. Nakon čega će uslijediti zvuk svrdla
pa zvuk kirurškog instrumenta koji reže njezin mozak...
Jesu li pomaknuli zahvat na raniji datum?
Beth je obuzela panika. Šahovska se ploča prevrnula, a crne i bijele figure
letjele su na sve strane dok je pokušavala pobjeći.

376
 Knjige.Club Books

73. poglavlje

o psihijatrijske bolnice bila su samo dva sata vožnje, no sve je krenulo

D naopako. Cesta je bila poplavljena pa su izgubile nekoliko sati na
zaobilaznici. A onda je pukla guma, nakon čega je počeo i pljusak. »Što je previše,
previše je!« ljutila se Osla. »Vrijeme posjeta će se završiti prije nego što
stignemo.« Ona i Mab na kraju su, ozlojeđene, morale provesti noć u
nekom bezveznom hotelu, nekoliko kilometara od Clockwella, pa su tek
sljedećega jutra stigle pred umobolnicu.
Mab se provezla pokraj zgrade i parkirala automobil na označenome mjestu.
Odlučno su ušetale njišući bokovima i mašući torbicama. Nije bilo nikakvih
problema oko njihovih imena, nikakvih pitanja oko isprava. »Došle smo posjetiti
našu sestru Alice Liddell - gospođa Riley i gospođa Chadwick.« Predstavile su se
prezimenima Bethinih udanih sestara.
Sestra za prijemnim stolom ustane. »Odvest ću vas do nje. Molimo vas da
tijekom posjeta ne spominjete sestrinu predstojeću operaciju.«
Oslino srce počelo je jače tući. »Kakvu operaciju?« Mjesto je izgledalo tako
privlačno: ladanjska kuća od žućkasta kamena, s dva velika krila okružena
vrtovima. Ali zrake sunca koje su prodirale kroz prozore izgledale su previše
jarko, poput svjetlosnoga snopa reflektora spremnog sasjeći svakoga tko kroz
njega prođe.
»O operaciji se već razgovaralo s njezinim roditeljima, budući da su oni
najbliži rod. Taj se zahvat pokazao iznimno uspješnim u poboljšavanju naravi
ćudljivih ili emocionalno uznemirenih pacijenata. Kirurškim putem jednostavno
se prekidaju veze između—«
»Objasnite mi laički, molim«, prekine je Mab. Osla se grčevito primila za rub
stola dok joj srce uznemireno tuklo.
»To je novitet u liječenju osoba s mentalnim poremećajima. Češće se
primjenjuje u Americi, ali naš novi glavni liječnik dobro je upoznat s najnovijim
tehnikama.« Sestra se nasmiješi. »Zahvat se zove lobotomija.«
»Što je to lobotomija?« Već od same riječi Osla se stresla.
»Jedan vrlo bezopasan zahvat, budite bez brige. Vašoj će sestri nakon njega
biti puno bolje.« Sva se ozarila. »A sada, pođite za mnom.«

***

377
 Knjige.Club Books

VRT JE BIO suh, u njemu je sve bilo mrtvo, ali žene u bijelim pregačama praznih
pogleda svejedno su se njime šetale. »Štićenice se poslijepodne mogu šetati vani,
radi malo tjelesne aktivnosti...« Osla je ignorirala medicinsku sestru. Dovela ih je
do kamenih klupa nasred ružičnjaka da je pričekaju. Nije vidjela Beth tri i pol
godine. Primijetila je da pokraj nje Mab prebrzo trepće, očito uzrujana, iako je
djelovala vrlo elegantno u svojem nakrivljenom šeširu.
»Ne—« Oslu je prestrašio promukli glas na rubu očaja, od kojega joj se digla
kosa na glavi. »Ne želim nikakvo iznenađenje od vas, znam kamo me vodite—«
»Blesava djevojko, sestre su vam došle u posjet.« Kroz ražino grmlje čuo se
nestrpljiv glas medicinske sestre. »Zar ih ne želite vidjeti?«
Beth je doteturala do sredine ružičnjaka i naglo zastala.
Osla i Mab također su se ukočile. Zar je to bila Beth? Njihova nekadašnja
cimerica koja se iz neugledne usidjelice u smećkastom džemperu preobrazila u
sjajnu dešifranticu, s valovitom frizurom à la Veronica Lake? Ova žena izgledala
je poput utvare iz uklete kuće, od nje su ostale samo kosti, koža, tetive i sirova
nepokolebljiva volja. Bethini nokti bili su izgriženi do krvi, njezina plava kosa
odrezana do ramena. Neprekidno je cupkala neravne krajeve vlasi. Trzala se na
svaki zvuk. Ipak, Osli se učinilo da ne djeluje prestrašeno. Izgledala je previše
izluđeno da bude svjesna što je to strah, a bila je toliko propala da ju je na nogama
držao samo gnjev.
»Ovoga je proljeća imala upalu pluća«, rekla je medicinska sestra, kao da se
brani kad je vidjela koliko su zgrožene. »Zato je tako mršava... a sada ću vas
ostaviti nasamo. Posjete traju jedan sat.«
Užurbano se udaljila. Beth je stajala i netremice ih gledala, dok je Oslu u nosu
škakljao miris znoja, očaja i neredovita kupanja. »ja—« Započela je Beth,
promuklijim glasom nego što je nekoć imala, ali je odmah zastala. »Nemojte me
gledati. Nisam navikla da me se gleda. Mislim, liječnici me gledaju, stalno
me promatraju, kao i štićenici, ali ni jedni ni drugi ne očekuju da se ponašam
razumno. No sada se moram tako ponašati, jer ćete u suprotnom vas dvije otići
odavde, zaključivši da ovamo pripadam, a nije tako—« Ostala je bez daha dok je
ujednačenim tonom govorila prebrzo, riječi su joj bile gotovo nerazumljive.
»Beth.« Osla se nekako uspjela spustiti na klupu, prekrižila noge i pokazala
joj da sjedne preko puta nje, kao da se spremaju piti čaj. Izravnajte leđa, djevojke!
čula je kako viče njezina nastavnica iz internata. Ne postoji nelagodna situacija
koju nije moguće riješiti pristojnim ponašanjem! »Došle smo i slušamo te.«
Osla je nastojala da joj glas zvuči što mirnije.
Beth je ponovno progutala knedlu. Mab je sjela pokraj njih. Osla primijeti
bljesak u njezinim očima, iz kojega se sve jasno čitalo. Je li ona luda? pitala se
Mab. Ili je prestravljena?

378
 Knjige.Club Books

Osla se nagne naprijed. Nikoga nije bilo u blizini da može prisluškivati;

napokon ju je smjela pitati. »Tko je izdajnik?« Ali ovoga puta ta riječ nije zvučala
melodramatično. Zvučalo je stvarno.
»Giles Talbot«, odgovori Beth, na što ledena strava preplavi Oslu. Ne,
pomisli, to ne može biti Giles, jednostavno ne može - no riječi su nastavile teći iz
Beth poput bujice.
Uglavnom je gledala u ruže dok je govorila. Njezino izlaganje bilo je ubrzano
i odsječno, kao da je predugo zamišljala taj trenutak pa se nije mogla ne žuriti.
Završila je svoju priču i zašutjela. Osla pogleda Mab. Znala je da i ona zamišlja
neukrotivoga crvenokosog Gilesa u smiješnome kitnjastom šeširu, kako nosi
tanjur pun kruha namazanoga margarinom. Gilesa, koji je izgleda prethodnoga
dana bio ovdje i prijetio Beth.
Osla spusti pogled na svoje čvrsto stisnute šake. Što god je očekivala da će
Beth reći, to svakako nije bilo ovo.
»Uvijek je nastojao saznati tračeve.« Mab je jednim potezom ruke raskuštrala
pažljivo počešljane lokne. »Nije se trudio šarmom to izvući iz tebe, jednostavno
je bio... drag.«
»Običavao je ženama govoriti da je zaljubljen u nekog drugog«, pojasni Beth.
»One bi se zbog toga osjećale sigurnima ili bi to kod njih probudilo natjecateljski
duh. Bilo kako bilo, postajale su razgovorljive.«
»Jednom mi je rekao da je preko ušiju zaljubljen u tebe.« Mab je zapanjeno
pogledala Beth.
»A meni je rekao da je zaljubljen u tebe«, uspjela je protisnuti Osla i pogledala
Mab.
»Sve tri smo mu vjerovale«, potvrdi Beth.
»Da, on je taj, bez sumnje«, procijedi Osla tiho, zagledana u smaragd na
svome prstu. »Uz to je i moj zaručnik.«

SREDINOM ‘44. IŠLA je s Gilesom na koncert benda Glenna Millera, nedaleko od

Bletchley Parka. Plesali su jitterbug uz taktove pjesme »Chattanooga Choo-
Choo«. Ona bi svako malo popila gutljaj iz Gilesove ploske, pokušavajući
odagnati sjećanje na plesanje s Philipom, odagnati prokletu tugu zbog
slomljena srca. Dopustila je Gilesu da je poljubi kada su počeli svirati »In the
Mood.«
»Znam za što sam ja raspoložen u ovome trenutku«, promrmljao joj je Giles
na uho. Zadirkivao ju je i pokušavao navesti da mu izbrblja što je prevodila u
baraci 4, ali nije mu rekla ni riječi, a kada je čudesni, nenadmašni Glenn Miller
promijenio pjesmu, isto je učinio i Giles. »Hajde, Os. Znam da želiš zaboraviti
jednu osobu. Zašto ne bi pokušala sa mnom?« A Osla, pomalo pripita i ranjena
srca, u tome je trenutku pomislila Kvragu, zašto ne? Cijeli je život bila dobra
djevojka i što joj je to donijelo osim jada i slomljena srca?
379
 Knjige.Club Books

I tako su pošli do Gilesova automobila, smjestili se na stražnje sjedalo i sve

je bilo gotovo četiri minute poslije. Osla se nije osjećala drukčije, osim što je
zaključila da je cijela ta halabuka oko onih stvari očito bila precijenjena - kao što
je bila precijenjena ideja sentimentalne ljubavi.
Ovo je sve što dobiješ, zaključila je. To je to i ništa više.
Čini se da ni Giles nije imao velikih očekivanja. Prijateljski ju je lupnuo po
bedru i odvezao je kući. Nastavio se ponašati isto kao prije: bio je dobar prijatelj,
povremeno su izlazili zajedno, a nakon rata nekoliko su puta završili u krevetu.
Smiješni Giles koji ju je ponekad znao izluđivati, koji joj je prišao upravo u
pravome trenutku ranije te godine - u trenutku kada je bila potpuno očajna,
spremna udati se samo zato da nastavi normalno živjeti. Rekao je: »Pokušajmo,
Os. Romantična je ljubav za loše romane, a brak je za prijatelje - prijatelje kao što
smo ti i ja. Što kažeš?«
Ponovno je pomislila Kvragu, zašto ne? i dopustila mu da joj stavi smaragdni
prsten na ruku.
A sada je slušala bivšu prijateljicu kako joj govori da je njezin budući muž
bio izdajnik Krune.
»Tvoj zaručnik?« Beth je tako problijedjela da je izgledalo kao da će se
onesvijestiti. »Jučer je spomenuo da se sprema zasnovati obitelj. Nije rekao s
kime—« Zastala je cupkajući nokte. »Jesi li mu rekla da sam ti poslala poruku?
Jesi li mu rekla da ćeš doći ovamo?«
»Nisam.« A zašto nisi? zapita samu sebe šokirana Osla. Giles je znao za Beth
i Bletchley Park; to je bio jedan od pluseva udaje za njega - neće morati izmišljati
i lagati o tome što je radila tijekom rata. Osla ga je mogla pitati za savjet dok
je dešifrirala Vigenèreov kvadrat koji joj je Beth poslala. Zašto nije?
Spriječio ju je neki instinkt.
»Ti mi ne vjeruješ«, Beth će tužno, gledajući Oslu. »Vjeruješ njemu.«
Osla otvori usta, ne znajući ni sama što da kaže dok su sjećanja sjedala svaka
na svoje mjesto, poput ključeva u brave koje su se iznenada otvarale. »U lipnju
četrdeset druge, kad su me zvali u ured zapovjednika Travisa zbog nestalih spisa«,
rekla je polako. »Travis je rekao da me je netko prijavio—«
»Giles«, potvrdi Beth. »Sam mi je priznao. Rekao je da si ga gotovo ulovila,
i to ne jednom - nešto u vezi s kutijama za spise u baraci 4.«
Osla se prisjeti kako je na trenutak ugledala rub nečijega kaputa koji je već u
sljedećem trenutku nestao. Znala sam da je tu nešto sumnjivo... Ali ta joj spoznaja
sada nije donijela nikakvo zadovoljstvo.
Mab uskoči sa svojom pričom. »Jedne noći, nakon što sam se prebacila u
glavnu zgradu, Giles me je u baraci za rekreaciju poticao da pijem. Tada nisam
bila sasvim svoja... imala sam kod sebe kolut s ključevima od ormarića sa spisima.
Rekao mi je da sam ih predala noćnome čuvaru nakon što sam otišla iz barake za
rekreaciju, ali ja se toga ne sjećam...«
380
 Knjige.Club Books

»Vjerojatno je prekopao spise u glavnoj zgradi dok si ti ležala pijana«, Beth

se grubo ubaci. »Vratio je ključeve, ali tek nakon što je sve dobro pregledao.«
Mab je također problijedjela i Osla shvati da se pokušava sjetiti do kojih je
sve izvješća mogao doći pomoću tih ključeva. Digla je bradu, sva blijeda zbog
bijesa koji ju je počeo obuzimati. »Iskoristio me je«, rekla je odsječno. »Iskoristio
me je, okrao me je, a zatim me je tješio.«
I okrenuo nas protiv Beth, pomisli Osla. Nešto kao da joj se ponovno stisnulo
u želucu - ovoga puta zbog osjećaja srama.
Pogledala je Beth: nepovjerljivu, živčanu, očajnu, ranjivu. Je li moguće da je
uspjela sačuvati zdrav razum nakon više od tri i pol godine na ovakvome mjestu?
Ali čak i ako nije bila sasvim psihički zdrava, nije bila u krivu.
»Vjerujem ti«, reče Osla.
»Ti—« Bethin promukli glas pretvorio se u jedva čujni šapat. »Doista mi
vjeruješ?«
I Mab kimne.
»Izvući ćemo te odavde.« Osla se osvrne oko sebe, pogledavajući prisluškuje
li netko. Sat za posjete gotovo je istekao. »Iz ovih stopa idem u London sve
prijaviti. Kada se sve pokrene—«
»To će predugo trajati. Operirat će me dan nakon kraljevskoga vjenčanja.
Rezat će mi mozak—« Beth se počela tresti kao prut. »Molim vas - nemojte
dopustiti da mi to učine. Smjesta me vadite odavde.«
Ovoga puta uspjela je zadržati pogled na njima. Osla i Mab se pogledaše.
»Imam plan«, prošapće Beth. »Već tri i pol godine pažljivo promatram što i
kada rade. Recite mi, jeste li stigle ovamo vlakom ili automobilom...«
Primaknule su glave jedna drugoj, okružene umirućim ružama.

381
 Knjige.Club Books

74. poglavlje

sla je bila šarmantna, Mab neumoljiva pa se Beth usudila ponadati da će je

O zajedničkim snagama uspjeti izvući odavde.
Mab je uspjela okupiti dvojicu bolničara, glavnu medicinsku sestru i liječnika
koji je bio u obilasku štićenika. »Ozbiljno sam zabrinuta za zdravlje svoje sestre.«
Prekrižila je ruke i lupkala grimiznim noktima. »Voljela bih da mi objasnite kakve
sve procedure koristite...«
Osla je pak okupila sve medicinske sestre koje je uspjela pronaći, kao i većinu
štićenika, pa je praktički bez daha brbljala kao papiga. »... samo u katedrali bit će
posuto gotovo sto kila ružinih latica. Ona će na glavi imati predivnu kraljičinu
tijaru kao ‘nešto posuđeno’.« Nagnula se naprijed, govoreći im u povjerenju, pa
su se i ostale žene morale primaknuti. »Nemojte nikome reći, jer sam se
gospodinu Hartnellu prilikom probe svoje haljine zaklela da to neću nikome odati,
ali kraljica će biti odjevena u ljubičastu svilu, nešto predivno—«
»Odakle vam pozivnica na kraljevsko vjenčanje?« uzbuđeno je upitala jedna
od sestara.
»Moj muž ima utjecajne prijatelje u Londonu. Jednom smo sreli i princa
Philipa. Kako je samo zgodan...«
Nitko nije obraćao pozornost na Beth koja se motala oko zaključane vrtlarske
kućice, ali ne preblizu.
»Bi li pomoglo da ima više aktivnosti na svježem zraku?« predlagala je Mab
liječniku. On se jako trsio da joj ugodi. »Moja je sestra uvijek voljela vrtlariti.
Možda bi to pomoglo da se ublaže nagle promjene raspoloženja koje opisujete...«
»Je li itko za Gauloises?«
Osla je nudila tabakeru naokolo, smiješeći se blistavim osmijehom.
»Jednostavno nema ničeg boljeg od francuskih cigareta, francuskoga donjeg
rublja i francuskih muškaraca! A sada, malo o djeverušama...«
»Kakve alatke za rad u vrtu imate, a da ih mogu koristiti i pacijenti?« Mab je
svoju pratnju povela prema vrtlarskoj kućici. »Uvjerena sam da bi se mojoj sestri
stanje poboljšalo kada bi bila u prilici raditi s biljkama. Pokažite mi što imate...«
Glavna sestra otključa kućicu. Unutra su visjeli ključevi od sporednih vrtnih
vrata posjeda, kroz koja su vrtlari izvozili tačke pune uveloga lišća. Kućica u tri i
pol godine, otkako je Beth promatrala, nikad nije bila ostavljena bez nadzora, čak
ni za vrijeme stanke za cigaretu.

382
 Knjige.Club Books

»Priča se da će princeza Margaret biti u opravi od bijelog organdija, ali ja

mislim da će ona u posljednji tren odabrati nešto drugo, ne bi li izazvala sveopću
pažnju—« Osla zastane tapšući se po čelu. »Moj Bože, je li samo meni vruće?«
Nekoliko je ljudi pogledalo u oblačno nebo. »Studeni je, gospođo...«
Kućica je bila otvorena; Mab je ušla unutra i počela se mrštiti gledajući alat.
»Dobro bi vam došla još koja štihača i lopatice. Razgovarat ću s mužem oko
donacije. Recite mi, što još nedostaje ovoj ustanovi...«
»Čini mi se da je prilično toplo, zar ne...?« Osla je zvučala kao da ni sama nije
sigurna. Ustala je mršteći se - i srušila se u travu.
»TREBAMO LIJEČNIKA!« vrisnula je Beth.
(»Vikni što glasnije, Beth - moramo postići da se svi u tom trenutku okrenu
prema Osli.«)
Liječnik se odmaknuo od Mab i potrčao. Medicinske sestre, pa čak i štićenici,
okupili su se oko Osle, koja je zabačene glave ležala na tlu dok su joj se udovi
trzali.
(»Ovdašnji liječnici dobro znaju kako izgleda epileptički napad. Zar se ne
možeš samo pretvarati da si ugledala pauka?«)
(»Upalit će, Beth.«)
»Sestro, ovo je neka vrsta napadaja. Držite joj glavu—«
Osla se lagano trzala, da ne pretjera. Izvrsno to radiš, pomislila je Beth i u
njezinu srcu zakuca nada.
(»Čim im uspijemo odvratiti pažnju, Mab kreće u akciju.«)
Dok su svi pogledi bili upereni u Oslu, Beth je gledala kako se Mabina ruka
podiže prema kuki na kojoj su u kućici visjeli ključevi.
(»Ključevi nisu obilježeni, ali treba nam neki od onih manjih. Ne znam koji;
sve ih uzmi. Jesi li sigurna da ćeš ih uspjeti skinuti s kuke tako da nitko ne
primijeti?«)
(»Prošlo je puno vremena otkako sam znala ‘posuditi’ ruž u Selfridgesu, ali
vjerujem da su mi kretnje još uvijek dovoljno brze.«)
Beth je vidjela brzi pokret ruke nakon kojeg je Mab zatvorila vrata kućice i
krenula prema gomili okupljenoj oko Osle. »Moja sestra oduvijek je bila sklona
tim kraćim napadajima nesvjestice. Dajte joj da dođe do zraka...«
Oslini kapci zatrepere. Mab joj pomogne da sjedne. Osla se sva zarumenjela,
ispričavala se. O, doktore, da samo znate kako mi je neugodno... Beth je krajičkom
oka primijetila da jedna od sestara užurbano zaključava kućicu, ne provjerivši je
li sve na mjestu.
Liječnici i bolničari natjecali su se tko će prije pomoći Osli da ustane, a ona
se graciozno oslanjala o sve te brižne muške ruke. »Vrijeme je da sestru odvezem
kući«, objavila je naposljetku Mab i krenula kroz gomilu prema zgradi, a za njom

383
 Knjige.Club Books

sestre i štićenici. Ona i Beth uspjele su istovremeno stići do vrata, gurkajući se.
Beth je osjetila kako joj spušta tri malena ključa na dlan.
(»Nakon toga, Beth, sve ovisi o tebi.«)

NEMOJ BRZATI, POMISLILA je Beth.

Čekaj da otprate Mab i Oslu do izlaza. Čekaj da se stiša uzbuđenje zbog
Oslina napadaja, da se u boravku svi smire. Čekaj da medicinske sestre nastave
sa svojim uobičajenim poslovima. Čekaj.
Ali što ako netko od osoblja uđe u kućicu i primijeti da—
Beth zatomi paniku. Čekala je tri i pol godine; neće sad uništiti sve zbog
brzopletosti. Polako je išetala iz zajedničkog boravka, kao da se vraća u svoju
sobu. Nastavila je laganim korakom niz hodnik, pa se sakrila iza zastora. Sestre
za prijemnim pultom nisu smjele ostavljati ulaz bez nadzora, ali su to neprekidno
činile. Štićenici su bili tako mirni; nije postojala neka osobita opasnost da nekamo
odu. Uostalom, imanje je bilo ograđeno zidinama, u slučaju da netko odluta.
Sestra Rowe, koja je toga dana bila dežurna za pultom, nije mogla izdržati dulje
od četrdeset minuta bez cigarete... i baš kao što je očekivala, nakon petnaest
minuta strpljiva čekanja, sestra zamakne za ugao. Beth se iskrala van, jedva
dišući.
Spustila se niz kamene stube. Sjetila se kako se njima uspinjala prvoga dana,
kada je tek stigla u umobolnicu, osjećajući se poput Alice koja je ovdje upala kroz
zečju rupu. Više nisam Alice, pomisli bivša gospođica Liddell. Više nisam
zarobljena u satu.
Polako se udaljavala - nije trčala oko ženskoga krila prema stražnjem dijelu
zgrade - saginjući se ispod prozora. Ugledala je sporedna vrtna vrata i pogledala
prema tornju sa satom. Deset i trideset - bolničari su obilazili zidine kad bi otkucao
puni sat.
Potrčala je prema vratima, vadeći iz rukava tri ključa. Prvi nije odgovarao.
Iščupala ga je iz brave sva zadihana i počela petljati s drugim ključem koji joj je
ispao—
»Što radiš ovdje?«
Bolničar, riđokos i mršav, prestao je zakopčavati kaput koji je obukao iznad
kute i zapiljio se u nju. Očito mu je završila smjena, bio je na odlasku. Upravo
onaj kojega je Beth morala zadovoljiti u ostavi za rublje, pokušavajući doznati što
je to lobotomija. Onaj koji joj je poslije toga promrsio kosu.
»Ne bi smjela biti vani«, krenuo je prema njoj, ali Beth nije oklijevala.
Pogodila ga je onim prvim ključem u glavu i, dok se on mrštio, bacila se na njega.
Iznenađeno je viknuo pokušavajući je odmaknuti od sebe, ali ona je hitro poput
guje gurnula glavu naprijed i zarila mu zube u obraz. Muškarac je zajaukao kao
oparen, pa mu je Beth rukom prekrila usta pokušavajući ga utišati. Tresnuo je na
tlo. Beth je pala zajedno s njim i cijelom lijevom stranom tijela osjetila udarac, ali
384
 Knjige.Club Books

njezini zubi samo su mu se još dublje zarili u kožu, praćeni njezinim potmulim
režanjem. U ustima je osjetila metalni okus njegove krvi. Otme joj se krik u kojem
je bila sadržana sva nemoć, sav bijes koji ju je prožimao posljednje tri i pol
godine. Nije osjećala samo okus krvi, već i kredast okus tableta za smirenje i miris
dezinficijensa na prstima sestara koje su joj silom držale usta otvorenima.
Osjećala je stid i očaj, želju da si vrat omota plahtom i objesi se.
Osjetila je hladnu mržnju prema Gilesu i ogorčenost prema medicinskim
sestrama i bolničarima koji su maltretirali štićenike; osjetila je metalni dodir
bušilice koja joj je trebala otvoriti lubanju i pucanje živčanoga tkiva dok sakate
njezin dešifrantski um. »Pusti me«, cvilio je bolničar na njezino uho. Lica su im
bila gotovo spojena, kao da plešu obraz uz obraz. »Pusti me, ti luda kujo—«
»Neću«, zarežala je Beth kroz zube zarivene u njegov obraz. Uspjela ga je
primiti za kosu i gurnuti mu glavu prema tlu. Udarila je njegovom glavom
jedanput, dvaput, i on se umiri. Udarila je za svaki slučaj još jedanput.
U ušima joj je zvonilo. Čeljust ju je zaboljela kad je otvorila usta. Drhtavom
rukom obrisala je usne, osjećajući kako se krv razmazuje. Pogledala je
onesviještenoga muškarca pod sobom, njegov razderani obraz. Nije znala je li ga
ozlijedila udarcima ili se naprosto onesvijestio. Bilo kako bilo, nije se micao.
Provjerila mu je puls. Bio je snažan.
Tijelo mu je bilo preteško da ga pomakne, nije bilo načina da ga sakrije.
Uzdala se u to da ga neće odmah pronaći.
Ustala je drhtureći i oteturala do vrata. Ruke su joj se tresle, pa nije odmah
uspjela gurnuti drugi ključ u bravu. U ustima je još uvijek osjećala metalni okus
krvi. Ni drugi ključ nije odgovarao. Molim te, preklinjala je Beth, i pokušala s
trećim.
Okrenuo se.
Brzo je izašla, zatvorila vrata i zaključala ih izvana: prvi put u tri i pol godine
nalazila se s vanjske strane zidina. Puteljak je vodio nizbrdo, po travnatoj padini,
prema cesti koju nikada prije nije vidjela. Beth je poletjela njime koliko su je noge
nosile. Rekla im je gdje da je čekaju; ako ne budu ondje...
Molim vas, ponovno je preklinjala u sebi.
Osla je sjedila na dugačkom poklopcu motora zelenoga Bentleyja dok joj je
hladan povjetarac mrsio kosu. Mab je bila zavaljena za upravljačem i pripaljivala
cigaretu govoreći: »... pokušavam prestati, ali tjedan kada čovjek organizira bijeg
iz ludnice možda nije najbolje vrijeme za to.« Na zvuk koraka podigle su poglede.
Beth je vidjela kako su se obje trgnule, ugledavši krv na njezinim usnama.
Pokušale su to sakriti, ali ona je primijetila. Umalo je posrnula.
Osla je skliznula s poklopca motora i širom otvorila vrata. »Ideš?«
Beth se uvukla na stražnje sjedalo i ispružila se. Odjednom joj se zavrtjelo u
glavi. Udisala je mirise koje nije osjetila godinama: kožnata sjedala, Oslin Soir de

385
 Knjige.Club Books

Paris, Mabin Chanel No. 5... i vlastiti smrad straha, urina i znoja. Želim se
okupati. Mab je upalila motor i naglo okrenula vozilo.
»Nemoj prebrzo voziti«, upozori je Beth. »Ne želimo privlačiti pažnju.«
»Sakrij se ispod ovoga«, zapovjedi Osla i doda joj pokrivač preko naslona
prednjeg sjedala.
Beth se zavuče pod njega, ali nije mogla odoljeti pa poviri kroz stražnje staklo
dok su skretale s ceste koja je vodila u umobolnicu. Obična velika, siva kamena
zgrada okružena grmovima mrtvih ruža i visokim zidinama nestajala je u daljini.
Ruševni dvorac uspavane ljepotice. Zrak koji je dolazio kroz prozor bio je ledeno
hladan, mirisao je po paprati. Mirisao je po slobodi...
»Lezi«, prosiktala je Mab i stisnula gas.
Beth je legla. U glavi joj se vrtjelo. Mab i Osla tiho su raspravljale.
»... kada shvate da nismo Bethine sestre...«
»... nemaju pojma koja su naša prava imena...«
Začuje se glas ispod pokrivača. »Možete li mi reći što se dogodilo s
Bootsom?«
Nastupi muk pun iščekivanja. Beth se stisnula, plašeći se odgovora. »Nakon
što su te odveli, vraćen je u Aspley Guise«, odgovori joj Osla. »Naša gazdarica
uzela ga je k sebi. Spomenula ga je u svojoj posljednjoj božićnoj čestitci.«
Beth je čvrsto stisnula kapke. Njezin pas bio je živ i na sigurnom. To joj se
učinilo kao najbolji mogući predznak.
»Kamo idemo, Beth?« željela je znati Mab.
Beth otvori usta, ali ih odmah zatvori. Prvi put u tri i pol godine netko joj je
pružio priliku da donese odluku. Bentley je jurio cestom preko pustopoljine, a
Beth Finch zatvori oči pune suza i zajeca od radosti.
Alice je pobjegla iz svijeta s one strane zrcala, Giles. I sada je se čuvaj.

386
 Knjige.Club Books

75. poglavlje

ašto se Giles spetljao sa Sovjetima?« pitala se Mab mijenjajući brzine.

Z Bentley je projurio pokraj Blackpoola i bio već puno južnije od Yorka, noseći
ih. sve dalje od Clockwella. »Bilo je dosta u BP-u koji su pokazivali simpatije
prema politici crvenih, ali Giles je djelovao kao da ga ideologije uopće
ne zanimaju.«
»Smatrao je da BP ne pomaže dovoljno našim saveznicima.« Beth je sada
sjedila na stražnjem sjedalu, u haljini s uzorkom koju je uzela iz Mabina kofera;
haljina je visjela na njezinu ispijenom tijelu.
Osla ju je počešljala i namirisala. Ne želim te ogorčiti, draga, ali izgledala si
strašno. »Pružila mu se prilika da Sovjetima pomogne pa ju je iskoristio. Ako
njega pitaš,« rekla je ogorčeno, »on je domoljub.«
»Premijer je sa Sovjetima oprezno dijelio informacije do kojih smo dolazili«,
napomene Osla. »Sjećam se da je i mene to ljutilo.«
»Da, ali ti nisi izdala svoju domovinu«, dometne Beth.
Što bih ja osjećala prema svojoj domovini da me je dala zatvoriti u ludnicu?
pitala se Mab. Da, Giles je posijao sjeme sumnje, ali upravo je zbog te
opsjednutosti čuvanjem tajnosti podataka u BP-u Beth zatvorena... S druge strane,
Beth je uvijek bila neobično kruta po mnogim pitanjima. Nije bilo važno što ju je
vlastita zemlja izdala, ona je položila prisegu i neće je prekršiti dokle god je živa.
Možda su joj upravo ta nepokolebljivost i željezna volja pomogli da se ne slomi
okružena luđacima.
»Mogli bismo se prvo obratiti zapovjedniku Travisu«, započela je Osla. »On
sada živi u Surreyju. Poznaje nas, a pomoću njegovih veza neće biti problem
kontaktirati MI-5—«
»Ne«, prekine je Beth. »Bez Travisa, bez MI-5. Još nije vrijeme.«
Mab je skrenula pogled s ceste i zapiljila se u nju. »Moramo službeno
regulirati tvoj status, što je prije moguće. Već riskiramo time što smo ti pomogle
da pobjegneš odande—«
»Vi ste me i strpale ondje«, planula je Beth.
Atmosfera u Bentleyju postala je još napetija.
»Beth.« Osla se okrene, želeći dotaknuti Bethinu ruku na naslonu prednjeg
sjedala, ali se predomisli. »Mi nismo imale pojma da te namjeravaju poslati u
umobolnicu. Da smo znale kad su nas ispitivali—«

387
 Knjige.Club Books

»Izgubila sam tri i pol godine života zato što ste vas dvije bile ljute na mene.«
Beth je otvarala i zatvarala šaku. »Jeste li sada zadovoljne? Jesam li dovoljno
kažnjena? Imate li pojma, kako mi je bilo u Clockwellu?«
»Naravno da nemamo.« Stigli su do raskrižja i Mab nagazi na kočnicu, mnogo
jače nego što je bilo potrebno, pa su se sve tri trznule prema naprijed. »I nikad u
životu ne bih ti poželjela nešto takvo, koliko god zle krvi bilo među nama. Samo
pazi, jer ako želiš na nekoga svaliti krivnju, znaj da i druge osobe možda imaju
zamjerke - zato ti predlažem da to ne radimo, jer to više nije važno. Osoba koja je
počinila zločin, pravi zločin, jest Giles Talbot, a Osla i ja smo ovdje jer ti želimo
pomoći da se uhvatiš ukoštac s njime. Zato reci, zašto se ne smijemo smjesta
obratiti vlastima?«
Beth s dva prsta izvadi nešto iz džepa i mahne time. Bio je to mjedeni ključić.
»Zato što prvo moram razbiti poruke šifrirane Ružom.«

388
 Knjige.Club Books

76. poglavlje

eć je bilo prošlo deset sati navečer kada su stigle na odredište. Bentley je

V polako vozio mračnim seoskim cestama Buckinghamshirea. Prestale su
razgovarati prije pedesetak kilometara - upravo u trenutku, shvatila je Beth, kada
su se počele približavati Bletchley Parku.
»Nisam bila ondje otkako sam u jesen četrdeset četvrte prebačena u
Admiralitet«, iznenada je rekla Mab. »Tada se još uvijek radilo punom parom,
sve vrlo organizirano... imali smo nekoliko tisuća ljudi. Sjećate li se kako je bilo
u početku? Sve se činilo tako zbrda-zdola, ali poznavali smo iz viđenja i one
ljude koji su radili u drugim smjenama.«
»Meni su otpustili u rujnu četrdeset četvrte«, dometne Osla. »Sve su lijepo
zapakirali u frazu: Zbog prestanka neprijateljskoga djelovanja itd., itd., lijepo vas
molimo da se gonite i nikada ne spominjete što ste ovdje radili, jer ćete u
suprotnom biti obješeni, utroba će vam biti izvađena, a vaše tijelo
raščetvoreno.« Uzdahne i nastavi. »Počeli su s otpuštanjima prije nego što
sam otišla odande. Nas nekoliko poslali su natrag u staru baraku 4, s nalogom da
pregledamo svaki centimetar prostora. Ljudi su običavali gurati papiriće s
dešifriranim tekstovima u pukotine u zidovima kada je bilo propuha; morali smo
pronaći sve komadiće papira, do posljednjeg, i spaliti ih.«
Na trenutak Beth poželi da svrate do glavnog ulaza u Bletchley Park, no
djelomice joj je čak i bilo drago što je previše opasno da je netko vidi tako blizu
njezina rodnog mjesta. Nije znala kako bi podnijela prizor praznog i napuštenog
BP-a. Ondje smo radili nevjerojatne stvari, ali to nitko nikada neće saznati.
U tišini su skrenule na prilaz, parkirale se i, pomalo ukočene od duge vožnje,
izašle iz automobila. Beth se nije mogla sjetiti je li ikada bila tako umorna: toga
se jutra probudila u svojoj bolesničkoj sobi, do podneva je uspjela pobjeći odatle,
a ostatak dana i veći dio večeri vozile su se gotovo preko cijele Engleske. Je li se
sve to doista dogodilo u jednome danu?
Mab je dugo zvonila na vrata kuće u kojoj su bila pogašena sva svjetla.
Napokon začuju škripu vrata. »Što se dogodilo?« upita prestrašeni glas udovice
Dillyja Knoxa. »Je li kakva nesreća?«
»Nije nesreća.« Beth je zakoračila bliže. U tome trenutku starica raširi oči.
»Žao mi je što vam smetam, gospođo Knox, ali hitno je. Prije tri i pol godine
zaključala sam nešto u sefu vašega muža. Sada sam došla po to.«

389
 Knjige.Club Books

***
BETH JE TAKO snažno osjetila Dillyjevu prisutnost kada je zakoračila u knjižnicu,
da je skoro briznula u plač. Nisam vas iznevjerila, pomislila je prolazeći pokraj
njegova otrcanog naslonjača. Nisam se predala. Osla i Mab stajale su po strani i
gledale kako Beth prilazi zidu i miče drvenu ploču.
Duboko je udahnula, gledajući u vratašca sefa, i gurnula ključ. Čuo se tihi klik
i Beth zatreperi srce. Čula je i duboke udahe svojih prijateljica dok je gurala ruku
unutra i vadila spis s porukama koje su bile šifrirane Ružom.
»To je to?« šapnula je Osla.
Beth je odnijela spis do Dillyjeva velikoga radnog stola od hrastovine i
rasprostrla stranice. Kada je ugledala dobro joj poznate skupove od po pet slova,
šifrirane Enigmom, nahrupila su sjećanja. Umalo se srušila. No neki uspavani,
mačji dio njezina mozga, najednom se probudio i gladan protegnuo. Počela
je slagati stranice, počevši od one jedne jedine poruke koju je uspjela razbiti i
dešifrirati pomoću Typexa, posljednjega dana koji je provela u Parku. Primijetila
je da joj pokreti više nisu nespretni, već brzi i odmjereni. »Dođite pogledati«,
pozove Oslu i Mab. Poslušale su je i preko njezina ramena pročitale riječi koje je
ona pamtila sve te godine. -
Osla je prva uočila problem. »U gadnoj smo gabuli«, rekla je kratko.
»U poruci se ne navodi njegovo ime.« Mab je djelovala srdito. »Je li on toga
bio svjestan?«
»Nije znao što ja točno imam.« Beth je kucnula po riječima: vaš izvor u ISK-
u. »Bez imena nemamo dovoljno dokaza da ga razotkrijemo.«
»Ali upravo je on poduzeo nešto protiv tebe čim si ovo otkrila. Dao te je
zatvoriti kako ne bi uspjela to odnijeti Travisu.« Mab uzme dešifriranu poruku.
»To je dovoljan dokaz.«
»On pak može reći da sam izvor u ISK-u bila ja. Da sam imala namjeru
poduzeti nešto protiv njega. Okrene li priču naopako, mogla bi zvučati jednako
uvjerljivo kao i naša. On ima uspješnu karijeru, nije žena s tikovima koja je
pobjegla iz ludnice.«
»Ali ta bi mu optužba svejedno mogla naštetiti.« Osla je grickala nalakirani
nokat. »Takve stvari mogu uništiti karijeru. Posebno nakon što mu naguram onaj
smaragd u grlo i krenem pričati svim svojim utjecajnim prijateljima što je učinio,
a imam ih dosta.«
»On možda ostane bez posla. Možda će ga nadzirati, ali ja ću svejedno morati
natrag u Clockwell gdje će mi prčkati po mozgu.« Beth digne pogled i odlučno
nastavi. »Treba nam više dokaza prije nego što se obratimo MI-5 - ja ih trebam
više. Želim nešto s njegovim imenom, što će ga spriječiti da se izvuče. U jednoj
od njih«, raširila je nedešifrirane poruke po stolu, »možda se upravo to krije.«
Nadam se. »Moram ih razbiti, i to smjesta.«

390
 Knjige.Club Books

Mab je bubnjala prstima. »Koliko će mu vremena trebati da shvati da si

pobjegla?«
»Umobolnica će obavijestiti MI-5 da me nema, ali Giles - nije naveden kao
osoba kojoj se treba javiti. Netko drugi zadužen je za moj slučaj. Iako će me MI-
5 početi tražiti, Giles neće biti obaviješten o tome—«
»Već će on saznati«, prekine je Mab. »Vjerojatno će provjeravati spominje li
se igdje tvoje ime - ima li kakvih promjena, neočekivanih događaja. Agent
zadužen za tebe reći će mu da si nestala, a što onda? Misliš li da će on mirno
sjediti i čekati, dati ti dovoljno vremena da razbiješ tu šifru?«
»Možda ne sazna.« Osla se zamislila. »Malo nakon što smo se zaručili, pitala
sam ga može li se na poslu raspitati što se događa s Beth—«
»Stvarno?« iznenađeno će Beth.
»Zar doista misliš da tri i pol godine nijednom nisam pomislila na tebe?
Naravno da sam željela znati. Giles se malo raspitivao, ali nisu mu željeli ništa
reći. Spominjali su ‘sukob interesa’, budući da ste bili prijatelji«, objasni Osla.
»Zato mislim da je lagao kada ti je rekao da može u svakome trenutku zatražiti da
preuzme tvoj slučaj. Možda je uspio šarmirati liječnike u Clockwellu da mu
otkriju informacije o tebi, ali očito nije upalilo kod nadređenih u MI-5. Nisu mu
ništa rekli tada, pa ne vjerujem ni da će ga sada obavijestiti o tvojem bijegu -
koliko god se on trudio da se osigura.«
»Giles je svima lagao.« Beth je grickala usnu. »Što ako je tada slagao i tebi?«
»Ne vjerujem. On koristi laž kako bi sebe istaknuo - nije mu bilo drago
priznati da su ga odbili kao nekog balavca. On želi da svi misle kako je utjecajan,
kako može srediti sve što poželi.«
»Ipak je riskantno«, ubaci se Mab. »Trošiti vrijeme na razbijanje preostalih
poruka—«
»Nemamo izbora. Ako se sada obratimo MI-5 bez čvrstih dokaza, on će se
uspjeti izvući.« Beth duboko udahne. »Moja operacija zakazana je dan nakon
kraljevskoga vjenčanja. Giles je rekao da će ujutro nazvati Clockwell. Ako
računamo da mu dotad MI-5 neće ništa javiti, imamo—«
»Tjedan dana.« Osla ih je pogledala. »Ujutro nakon vjenčanja idemo u MI-5
s onim što budemo imali.«
Imali su sedam dana da razbiju Ružu i srede Gilesa. Beth je uspjela dešifrirati
samo jednu poruku i za to joj je trebalo nekoliko mjeseci. Zadatak pred njima
činio se neizvedivim.
Začuje se kucanje na vratima knjižnice i sve tri iznenađeno poskoče. Ušla je
gospođa Knox u kućnom ogrtaču, s pladnjem u rukama. »Čaj«, rekla je zijevajući.
»Pripremila sam i nekoliko soba gore. Samo vi radite, drage moje, što god to bilo.
Ja se vraćam u krevet. Ne morate mi ništa objašnjavati.«

391
 Knjige.Club Books

ŠEST DANA
DO KRALJEVSKOGA
VJENČANJA
14. studenoga 1947.

392
 Knjige.Club Books

77. poglavlje

N apreduje li?« upita je Osla.

»Teško mi je procijeniti.« Mab odmahne glavom. U protekla dva dana bilo
je krajnje zanimljivo, ali istovremeno zastrašujuće gledati Beth kako radi.
Zaposjela je Dillyjev veliki stol od hrastovine, napravila trake od kartona i čitave
popise ’pretpostavki’ bez reda i poretka. Uspjela je slomiti gomilu olovaka i popiti
beskrajne količine kave. Vodila je dugačke razgovore sa svojim bivšim
mentorom, kao da on doista sjedi u sobi - »Što ako...«, »Već sam to pokušala,
Dilly...« »A jeste li ikada pokušali...«; nakon čega bi satima šutjela.
»Jesu li tako radili i naši dešifranti tijekom rata?« upita Mab sumnjičavo. U
BP-u je obavljala niz različitih poslova povezanih s povjerljivim podacima, ali
nikad nije sudjelovala u onoj početnoj fazi, kada su presudnu ulogu imali ljudski
umovi koji su razbijali šifre.
Mab je cijelo vrijeme gledala Beth. Nešto je zapisivala pa brisala pa popila
kavu pa krenula iz početka, i tako trideset šest sati bez prestanka.
»Sad mi je jasno zašto su obavještajci zaključili da su svi u BP-u ludi«,
dometne Osla pa se lecne kad je shvatila da odabir riječi nije najbolji. Ali Beth
nije ni primijetila. Mab nije bila sigurna da bi Beth primijetila da se kuća oko nje
ruši. Njezina kosa neravnih vrhova sada je bila zataknuta iza ušiju, obrazi blago
rumeni, a oči su joj sjale poput krhotina stakla. Istini za volju, nije izgledala kao
sasvim psihički zdrava osoba.
Radi li ona išta? zapitala se Mab. Ili gledamo luđakinju koja samo premeće
papire?
»Ponekad su potrebni mjeseci«, rekla je Beth kao da čita Mabine misli, ne
dižući pogled s dijagrama u koji je upisivala niz slova.
»Problem je u tome što nemamo toliko vremena«, odgovori joj Mab. »Ako i
uspiješ odrediti postavke rotora, kako ćeš dešifrirati poruku bez Enigme ili
Typexa?«
»Sve su uređaje odnijeli iz BP-a nakon završetka rata«, reče Osla. »Rastavili
su ih, bacili na otpad?«
»Tolike tisuće Enigmi, Typexa i ‘bombi’, čovjek bi pomislio da će barem
nekoliko sačuvati.« Ali Mab nije bila sigurna kako to mogu saznati. Nisu mogli
ići naokolo i raspitivati se gdje se čuvaju tajni uređaji za dešifriranje.

393
 Knjige.Club Books

»Pitam se može li ujak Dickie nešto saznati. Trenutačno je u Indiji, ali možda
bi njegovi bivši pobočnici iz Admiraliteta...« Osla se smjesta okrenula i pošla u
hodnik telefonirati, dok je suknja lepršala za njom.
Beth je naglo digla pogled i prestrašila Mab. Trebalo joj je malo vremena da
se usredotoči na Mabino lice. »Kava?«
»Smjesta stiže, Vaše Visočanstvo«, odgovori Mab pomalo kiselo, no shvaćala
je da nikako drukčije ne može pomoći. Nije umjela dešifrirati Ružu; nije imala
prijatelje na visokim položajima koji bi mogli potegnuti veze, ali zato je barem
mogla skuhati kavu.
Što ja tu uopće radim? pitala se Mab dok je išla prema kuhinji u Courns
Woodu.
»Pojest ću svoju pregaču ako toj djevojci ne treba još kave«, rekla je gospođa
Knox koja je stajala kod sudopera u kuhinji.
Žena je svakako dobro poznavala navike dešifranata. »Da, treba joj.«
»Evo, već se kuha. Možete li mi pomoći s pranjem suđa?«
Mab je zavezala kuhinjsku krpu oko pasa svoje plave pamučne haljine sa
sitnim cvjetnim uzorkom. »Sjednite, odmorite se, gospođo Knox, ostavite suđe
meni. To je najmanje što mogu učiniti, s obzirom na to da smo vam zaposjele
kuću.«
»Sviđa mi se čuti žamor u njoj.« Gospođa Knox zamišljeno je brisala šalicu
za čaj. »Prošlo je gotovo pet godina otkako je moj muž umro.«
»Znala sam ga samo iz viđenja... radila sam u drugom odjelu, ali čula sam da
je bio veliki čovjek.«
»Da, bio je, ali znao me je izluđivati. Takva je većina velikih ljudi. Koliko je
samo duhana i olovaka trošio... a tek račun za vodu zbog svih onih toplih kupki u
kojima je satima rješavao problematične zadatke!« Gospođa Knox odmahne
glavom smiješeći se. »Nedostaje mi.«
Sjećanje na Francisa, kako stoji ispred zrcala u hotelu u Keswicku i nanosi na
lice sapun za brijanje, probode Mab. Otjerala je tu uspomenu i teško uzdahnula.
»Imate li još sapuna?«
»Bojim se da je taj komadić sve što je ostalo. Bit ću sretna kad sapun više ne
bude racioniran.« Dillyjeva žena radoznalo odmjeri Mab. »Sve si mislim, jesmo
li se nas dvije već prije srele, gospođo Sharpe? Možda na nekoj predstavi u
Bletchley Parku?«
»Možda. Ja sam... tada sam bila gospođa Gray.«
»Ah.« Gospođa Knox nježno uzme šalicu iz Mabine ruke. »Moja sućut, dušo.
Drago mi je što ste ponovno pronašli sreću.«
Mab je piljila u vodu. Eddie, pomislila je. Lucy. Ali pod tim snažnim valom
ljubavi koju je osjećala prema svojoj dječici bio je ocean pustoši. Ona jednostavno
većinu vremena nije željela priznati da je ondje.

394
 Knjige.Club Books

»Znate, Dilly je bio moja druga ljubav.« Glas gospođe Knox zvučao je
zamišljeno. »Imala sam zaručnika - stradao je u Francuskoj, u prvome ratu. Moj
Bože, kako je to davno bilo.
Kada sam dobila brzojav... bila sam uvjerena da ću umrijeti. Ali to se naravno
ne dogodi. Neko sam vrijeme mislila kako si nikada neću dopustiti da mi se netko
ponovno svidi. Ali ni to baš nije izvedivo. Biti odsječen od života je kao biti
mrtav. Da sam tako nastavila, ne bih upoznala jednog vrlo rasijanog profesora
koji je prevodio papiruse, bio talentiran za razbijanje šifri i opsjednut dugačkim
kupkama. To bi bila velika šteta.«
»Da«, jedva je dodala Mab drhtavim glasom. »Evo, posljednja šalica. Idem
vidjeti što je s Oslom...« Nakon što je pobjegla u hodnik, Mab je na trenutak
zastala i počela trljati ruke gore dolje o krpu opasanu preko haljine. Uto ugleda
Oslu kako klonulo stoji pokraj telefona. Mab se ukočila. »Što se dogodilo?«
Osla digne pogled i tužno se osmjehne. »Premišljam se trebam li nazvati
Gilesa i servirati mu neku priču o tome zašto sam se zadržala dulje od planiranog...
mučna mi je i sama pomisao na to da mu moram čuti glas.« Prstima je prelazila
preko telefonske žice, a zaručnički smaragdni prsten je blistao. »Baš sam
ispala glupa što sam mu vjerovala.«
»Nisi jedina.« Mab se sjetila noći kada je završila u njegovu krevetu, pijana.
»Hvala Bogu što nisam spavala s njim.«
»Sretnice. Očajan je u krevetu.«
Mabine usne zadrhte. Osline također, pa su na trenutak obje bile na rubu
smijeha. »Nema smisla odgađati«, rekla je Osla i podigla slušalicu. Mab je otišla
u knjižnicu gdje se Beth nemirno šetala amo-tamo.
»Izgledaš poput junakinje iz gotičkoga romana koja se upravo sprema baciti
u bunar«, primijeti Mab, no Beth samo odmahne glavom.
»Ovo nema smisla. Neću uspjeti razbiti poruku na vrijeme. Previše sam
zahrđala—«
Mab je prekine. »Nazovi Harryja.«
Beth se trgne. »Molim?«
»Ne želiš zvati Harryja«, objasni joj nestrpljivo Mab, »zato što ga nisi vidjela
tri i pol godine, ne znaš gaji li još ikakve osjećaje prema tebi, ne želiš se s time
sada suočiti, ali potreban nam je još jedan mozak. Netko tko će pomoći razbiti te
poruke, a neće te prijaviti.« Mab prekriži ruke. »Nazovi Harryja.«
Beth nije stigla odgovoriti jer je Osla umarširala u knjižnicu, crvena u licu od
bijesa. »Što je previše, previše je«, režala je. »Stigla je jedna pozivnica za Gilesa
i mene, pa moram hitno u London. Gospođo Knox,« obratila se Dillyjevoj udovici
koja je ušla noseći lončić s kavom, »nadam se da nemate ništa protiv ako one
ostanu još neko vrijeme?«
»Naravno da nemam, draga. Ovako uzbudljivo nije bilo još od Dana
pobjede.« Gospođa Knox počela je spokojno točiti kavu.
395
 Knjige.Club Books

»Zašto, zaboga, moraš u London?« upita Mab Oslu.

»Nećeš vjerovati. Pozvani smo na dvor.«

396
 Knjige.Club Books

PET DANA
DO KRALJEVSKOGA
VJENČANJA
15. studenoga 1947.

397
 Knjige.Club Books

78. poglavlje

aša Kraljevska Visosti.«

V Osla je kao kroz maglu vidjela da se Giles klanja, dok su se ostali gosti
uzbuđeno šetali privatnim salonom u koji su ih sve dopratili. Osla nije imala
pojma tko su ti ljudi; zaključila je da su samo kamuflaža. Pogotovo kada se
ispravila nakon polunaklona i ugledala tamnoplavu haljinu, nisku bisera, spokojan
izraz lica, poput kakva štita... Čvrst pogled plavih očiju bio je u istoj ravnini s
Oslinim.
»Drago mi je«, rekla je tiho princeza Elizabeth.
U Oslinim mislima bljesnulo je sjećanje kako trči na željeznički kolodvor na
sastanak s Philipom, kako stoji pred njim zagledana u njegovo lice; gotovo je
zaboravila koliko su plave bile njegove oči. Njih dvoje imat će prelijepu plavooku
djecu.
»Drago mi je što smo se upoznale, gospođice Kendall.« Drska, lijepa princeza
Margaret u svijetložutoj opravi otvoreno je odmjeravala haljinu koju je Oslina
majka donijela iz Pariza: rebrasta svila boje tamne lavande, široka suknja i pojas
oslikan cvijećem u impresionističkoj maniri, nalik na Monetove lopoče. »Lijepa
kreacija. Dior?«
Budi srdačna, podsjećala je Osla samu sebe dok su ostale pozivali k stolu na
kojem je blistala pozlaćena srebrnina i kristal. Ona i princeza Elizabeth sjele su
jedna nasuprot drugoj, u svojim širokim suknjama, i netremice se gledale. Znači,
ovo je razlog zbog kojega je organiziran svečani ručak. Nekome na dvoru očito
je bilo dosta senzacionalističkih člančića u žutom tisku o Philipovoj bivšoj curi
pa su se odlučili za preventivnu strategiju: Osla i njezin zaručnik na ugodnom i
prijateljskom ručku kod princeze, o čemu će u lijepome tonu novine
sutradan izvijestiti. Osla nije znala bi li se smijala ili ljutila zbog vražjeg tajminga.
S jedne strane, radije bi žvakala čavle nego preko volje na banketu jela poslastice
sa svojim izdajničkim zaručnikom ili s bilo kime, posebno ne s budućom
kraljevskom suprugom njezina bivšeg dečka. S druge strane, ako Giles primijeti
bilo kakvu napetost kod Osle, zaključit će da je to trema zbog odlaska
u Buckinghamsku palaču, a ne zato što ga je prozrela.
»A dok bude na dvoru, neće imati vremena razmišljati o Beth«, istaknula je
Mab. »Pazi kako se ponaša, Os. Bude li djelovao zabrinuto...«
Ali nije - izgledao je oduševljeno što je u Buck Placeu pa se Osla s
optimizmom ponadala da je Beth bila u pravu: nisu ga obavijestili o njezinu
398
 Knjige.Club Books

bijegu. »Izgledaš fantastično«, šapnuo je Osli na uho dok su im posluživali prvi

slijed. »Kako mi se posrećilo da ulovim takvu ždrebicu kao što si ti?«
Tako što si me zaskočio u trenutku kada bih rekla ‘da’ i vražjem poštaru,
pomislila je Osla. Otkako je saznala tko je uistinu njezin zaručnik, počela je
preispitivati njegovu naoko ležernu prosidbu. Istina, diplomirao je na Cambridgeu
s počastima, ali nije se kretao u istim krugovima kao ona... krugovima u koje
je jako želio ući. Običan penjač po društvenoj ljestvici, pomislila je Osla i uputila
Gilesu svoj najblistaviji osmijeh dok su jeli juhu od kornjače. Nikada na mene nisi
gledao kao na prijateljicu, bila sam tek jedna prečka na tom putu prema uspjehu.
Bilo joj je drago što na ručku nije bilo Philipa. Za razliku od njezina zaručnika iz
pakla, on bi za dvije sekunde shvatio kako se ona doista osjeća. Nije to bila samo
ljutnja, ispod nje skrivao se strah što sjedi pokraj muškarca koji bi dopustio da
ženi naprave lobotomiju zato što mu nije htjela dati ono što je od nje tražio. Bio
je to muškarac spreman na sve. Muškarac za kojega se trebala udati.
Buduća kraljica pojela je prvu žlicu juhe iz plitke porculanske Coalport
zdjelice. Svi su slijedili njezin primjer. Osla je napokon odlučila uhvatiti bika za
rogove. »Željela bih vam čestitati na predstojećem vjenčanju, Vaša Visosti«, rekla
je. »Želim vam svaku sreću.«
Pogled buduće kraljice malo se smekšao. »Hvala vam.«
»Kolika strka zbog tog jednog dana«, rekla je princeza Margaret ležerno.
»Dođe mi da otrčim k matičaru kada se budem udavala. Mislim da ni Philip ne bi
imao ništa protiv. On nikada nije volio formalnosti, gospođice Kendall - ali vi
to naravno znate. Neću vam reći kojim me nadimkom zvao kad sam bila mala;
nije baš laskav.« Nešto je zasjalo u očima princeze Margaret. »Kako je vas zvao?«
Osla bi radije dopustila da je vežu na spravu za mučenje nego priznala da ju
je Philip nekoć zvao princeza. Spasio ju je Giles svojom lažno skromnom pričom
o nadimcima iz školskih dana. Nekoliko se muškaraca nasmijalo, a princeza
Elizabeth obratila se starijoj gospođi koja je sjedila pokraj nje. Nakon juhe od
kornjače poslužena je pečena jarebica s krumpirom. Princeza Elizabeth ponovno
se obratila Osli s učtivim komentarom o vremenu; Osla je odgovorila primivši još
jednog bika za rogove. »Doista su neumoljivi sa svim tim novinskim napisima o
vjenčanju. Sigurno će vam laknuti kada se sve smiri i vrati u normalu.«
Nije mi namjera ni na koji način pokvariti vaše svadbene planove, željela joj
je reći, a još bi bolje bilo da to može istaknuti slovima od jednoga metra na
transparentu. Smijem li preskočiti desert i ići kući? Moram raskrinkati izdajnika,
a on tu mirno sjedi i brblja o svojim školskim danima!
Jedna dama upita Gilesa jesu li odredili datum vjenčanja.
»U lipnju«, odgovorio je s osmijehom i ispod stola svojim koljenom pritisnuo
Oslino. Osla mu poželi zariti svoju pozlaćenu desertnu vilicu u nogu. »Bit će to
vrlo demode, sada kad su u modi zimska vjenčanja, Vaša Visosti.« Uputio je
osmijeh budućoj kraljici, pokušavajući joj se dodvoriti; Osla je jasno vidjela da se

399
 Knjige.Club Books

vilica princeze Elizabeth stisnula, kada je zijevnula ne otvarajući usta. Niste mogli
ne poštivati ženu koja umije zijevnuti zatvorenih usta.
»Lipanjsko vjenčanje!« Princeza Margaret ispila je vino. »Kako originalno!«
Netko je spomenuo doprinos princeze Elizabeth tijekom rata pa je Osla
odahnula zbog promjene teme, dok su nakon jarebice posluživali prhke palačinke
natopljene džemom od marelica. »Ako sam dobro shvatila, tijekom posljednje
godine rata bili ste pripadnica Pomoćnih teritorijalnih snaga, Vaša Visosti.
Sigurno je bilo zanimljivo popravljati motore i voziti automobile.«
»Uživala sam u tome.« Nešto je bljesnulo u princezinim plavim očima.
»Čovjek može postići puno toga ako prođe dobru obuku.«
»Da, istina«, rekla je Osla, sjetivši se barake 4.
Princeza Elizabeth nakrivi glavu. »Jeste li i vi služili, gospođice Kendall?«
»Jesam, Vaša Visosti«, rekla je i uzela zalogaj palačinke. »Sramila bih se da
nisam dala svoj doprinos.«
»U nekoj od ženskih postrojbi, vjerujem?«
»Voljela bih da vam smijem reći više, Vaša Visosti,« Osla proguta palačinku,
»ali bojim se da se to vašim nadređenima ne bi svidjelo.«
Buduća kraljica izgledala je zaprepašteno. Osla se milo nasmiješila. Moram
zabilježiti ovaj trenutak: ovo je prvi put da uživam u opsjednutosti BP-a čuvanjem
tajni. Dogodilo se tijekom ručka u jednom puno drukčijem BP-u.
Ručak je uskoro završio i princeza Margaret, koja je ponovno imala čašu vina
u ruči, povela je Oslu do prozora, praveći se da joj želi pokazati vrt. »Znate, to je
bila moja ideja, to da vas pozovemo. Lilibet nije bila nimalo oduševljena time.«
Oči su joj nestašno blistale. »Da čujem detalje. Kakav je Philip kada ste s njime...
nasamo?«
Osla je nevino treptala. Princeza Elizabeth bacila je pogled prema njima pa
nastavila kimati dok joj je Giles pričao još jednu svoju priču.
»Možda Philip i nije nešto, s obzirom na to da ste izabrali nekog drugog.«
Margaret je pogledala u Gilesa. »Vaš zaručnik je baš simpatičan.«
»Pravi je gnjavator.« Baš neobično za izdajnika, da bude tako dosadan.
Princeza se nasmije. »Pa ostavite ga! Razumljivo je da vam treba pratnja zbog
vjenčanja, ali poslije—«
»Potpuno sam suglasna«, složi se Osla.
Margaret se naceri. »Vi baš niste takvo nevinašce kao što izgledate! Nisam ni
mislila da jeste. Philip mrzi mlitave, neodlučne osobe.«
»Ne sumnjam da će biti vrlo sretan s vašom sestrom.«
»Ako drugi to ne upropaste... mama nije bila oduševljena njime.« Margaret je
pomno proučavala Oslu. »Čujte, vi ga poznajete. Je li on dorastao ovome? Ima li
dovoljno snage?«

400
 Knjige.Club Books

Osla se sjetila da je nešto slično pitala Philipa prilikom njihova posljednjeg

susreta na kolodvoru Euston: Misliš li da si u stanju biti ono što je Albert bio
Victoriji? Mislim da nisi. Sjetila se izraza na njegovu licu nakon toga... Gledajući
sada Margaret, Osla je shvatila da bi mogla sa svega nekoliko otrovnih komentara
prilično zakomplicirati Philipov ulazak u tu obitelj. »Možete mu vjerovati«,
odgovori Osla. »On nije savršen, i ne trebate očekivati da bude. On je gotovo
siroče - baš kao i ja - a ljudima kao što smo mi, obitelj znači sve.«
»A domovina?« upitala je Margaret, podigavši obrve. »Znate, mama ga je
zvala ‘onaj Švabo’.«
»Prema vlastitim riječima, gotovo je počinio ubojstva u ime Britanskoga
Carstva.« Nasmiješila se na Margaretin zapanjeni izraz lica. »Možda vam jednoga
dana, ako zadobijete njegovo povjerenje, ispriča o sudjelovanju u bitci kod
Matapana.«
Obitelj je doista bila sve, zaključila je Osla. A možda je čežnja da se vrati u
Courns Wood značila da je njezina obitelj veća nego što je mislila.

»OVO JE SJAJNO prošlo!« Giles je bio razdragan dok su ih pratili van. »Već vidim
sutrašnje članke: Princeza je objedovala u uskome krugu posebnih prijatelja,
medu kojima su bili gospodin Giles Talbot i njegova zaručnica, gospođica Osla
Kendall...« Osla je u torbici tražila rukavice, nadajući se da je Giles neće
pozvati da navečer izađu na piće. O Bože, a ako je pokuša odvući u krevet, ona će
bez imalo sumnje povratiti.
»Oprostite, gospođice Kendall.« Lakaj ih je sustigao u raskošnome predvorju,
već su bili na pola puta do izlaza, i naklonio se. »Možete li, molim vas, poći za
mnom? Vaše rukavice...«
No kada se Osla bez Gilesa vratila u salon, ondje nije bilo rukavica. Philip je
stajao pokraj prozora, s rukama u džepovima.
»Zdravo«, rekao je i nasmijao se kutom usana.
Najednom joj je zatreperilo u želucu. »Zdravo.« Nije bila sigurna kako mu se
treba obratiti: ujutro na dan vjenčanja postat će vojvoda, ali još uvijek nije dobio
tu titulu; odrekao se grčkoga državljanstva kako bi se oženio engleskom
princezom, pa više nije bio ni Philip od Grčke.
Kimnuo je lakaju da se povuče i pokazao mu da vrata ostavi odškrinuta.
Privatan sastanak, ali ne sasvim, pomislila je Osla.
»Htio sam te barem pozdraviti, budući da vam se nisam mogao pridružiti za
ručkom. Kako je prošlo?«
»Uvjerena sam da su te već izvijestili.« Osla je imala predosjećaj da je Philip
već razgovarao sa svojom zaručnicom. »Nadam se da nitko ne misli kako ja imam
nešto s onim skandaloznim člancima u tisku.«
»Poznajem te, Osla. To nikada nije bio tvoj stil.«

401
 Knjige.Club Books

Netremice su gledali jedno u drugo.

Philip je izgledao neobično u civilu, na njegovoj svijetloj kosi nisu se više
presijavali zlatni ukrasi s epoleta, ali ona se svejedno sjajila iznad civilnog odijela.
Njegov pogled zaustavio se na smaragdnome prstenu. »Mislio sam da mrziš
zelenu boju.«
Istina. Još od bombardiranja kluba Café de Paris, nakon kojega su košmari
bili ispunjeni prizorima njezine krvlju natopljene zelene haljine. Ozma iz Oza...
vratit ćemo te zdravu i čitavu u Smaragdni grad. »Naučila sam je podnositi«,
odgovori Osla. »Kao i mnogo drugih stvari.«
»Margaret misli da je tvoj zaručnik bezveznjak.«
»Margaret previše priča.«
»Također mi je prenijela što si rekla o meni.« Kratko zastane. »Hvala ti.
Mogla si joj svašta napričati... to bi onda došlo i do njezine sestre i - mogla si
zakomplicirati stvari između moje zaručnice i mene. Ne bih ti zamjerio, s obzirom
na to kako smo se rastali.«
Očito joj je želio reći puno toga, vidjelo se da mu je navrh jezika. Možda
Nisam se ponio kako treba ili Dopustio sam da moji osjećaji prema tebi budu
dublji nego što su smjeli biti, pa sam te povrijedio. Sve to ostalo je visjeti u zraku.
Philip je bio suzdržaniji nego što ga se Osla sjećala: budući kraljičin suprug već
je odvagivao svaku riječ. Na trenutak joj je nedostajao onaj živahni ratni poručnik,
brz na jeziku i uvijek spreman na smijeh.
»Dobro izgledaš.« Philip ju je odmjeravao. »Ali volio bih te vidjeti sretnu. Je
li Giles Talbot onaj pravi, koji će te usrećiti?«
»Mislim da nemaš pravo na mišljenje o mojem budućem mužu«, rekla je
mirno.
»U pravu si.«
»Nemoj misliti da sam neutješna, Philipe.« Ponekad je znala osjetiti ubod
žaljenja, čak i sada, ali Oslino srce više nije bilo u komadićima. Više nije boljelo,
a ipak... »Smeta me«, rekla je polako, kada se pribrala, »što mi nije bilo dopušteno
da tu priču s tobom ostavim iza sebe. Kada ću ponovno moći biti samo
Osla Kendall, a ne bivša djevojka princa Philipa?« Odgovorila je na vlastito
pitanje. »Znam da će se to jednoga dana dogoditi. Ti ćeš postati suprug naše
buduće kraljice, bit će malenih plavookih prinčeva i princeza, a ja ću imati muža
i vlastitu djecu, i ljudi će zaboraviti. Samo bih voljela da se to dogodi što prije -
da dođe dan kada će moje ime ponovno postati moje i nikoga neće podsjećati na
nekoga važnijeg.«
Usna mu je zadrhtala. »Imam prilično dobru predodžbu o tome kakav je to
osjećaj.«
Da, vjerojatno je imao. Izabrao je ženu koja je po rangu bila iznad njega i
uvijek će biti. Da si mene oženio, pomislila je Osla, bio bi poručnik Kraljevske
mornarice - možda već kapetan - koji je slobodan ploviti morima, a ja bih uvijek
402
 Knjige.Club Books

bila supruga jednoga princa. Oženit ćeš se njome i vjerojatno više nikada nećeš
isploviti u boj. Uvijek ćeš biti kraljičin muž.
»Znaš, ti to možeš«, nastavi Osla. »Na željezničkome kolodvoru rekla sam da
nikada nećeš moći biti princezi Elizabeth ono što je Victoriji bio Albert - ali ti to
možeš, Philipe. Znam da možeš. Njoj će biti potreban netko kao što si ti, a bit će
potreban i Engleskoj - netko tko odanost ne doživljava olako.« Za razliku od
Gilesa koji je, unatoč tomu što je rođen kao pripadnik nacije koju je Philip odabrao
da bude njegova i za koju se borio, odlučio svoju odanost odbaciti.
»Hvala«, rekao je jednostavno. »Ona... čini me sretnim.«
»Onda mi je drago što si pronašao svoje mjesto u svijetu.«
»A koje je tvoje mjesto, Os?«
»Ja ću biti najduhovitija i najuspješnija satiričarka Tatlera.«, odgovori Osla.
»Još prije tridesete, imat ću kolumnu koju će preuzimati i druge novine.« Rekla
je to napola u šali, no shvatila je da upravo to i želi. Možda si prije nije željela
priznati, jer se činilo kao neostvariva mašta... Ali upravo je u tom trenutku
Osla odlučila da će se izboriti za svoju kolumnu i da će ta kolumna biti vraški
dobra.
»Trebam li nazvati nekoga u Tatleru?« upita je Philip. »Mogao bih reći koju
dobru riječ o tebi.«
»Ne, želim to sama postići«, odlučno će Osla. Čim završi priča s hvatanjem
izdajnika.
»Sa zadovoljstvom ću čitati tvoje članke.« Philip zastane. »Hoćemo li
nastaviti biti prijatelji, Os? Ne želim te izgubiti.«
»Nećeš.«
»Onda uzmi ovo.« Pružio joj je cedulju. »Moja privatna linija, ovdje u
dvorcu.«
»Zar obična cura iz Mayfaira, kao što sam ja, smije zvati jednog vojvodu u
Buckinghamsku palaču?« upitala je Osla u šali.
»Ti nisi obična cura iz Mayfaira, i ti to znaš.« Philip je trenutak oklijevao.
»Možda mi ne smiješ reći, ali znam da tijekom rata nisi samo tipkala izvješća.«
»Molim?« rekla je iznenađeno Osla.
»Ljudi koji su sudjelovali u ratu, koji su iskusili neku vrstu patnje... to se vidi
na njima. Ostaje trag. Poznavao sam dečke koji nakon Matapana nisu podnosili
glasne zvukove, koji su nakon bombardiranja u Sredozemlju dobili tremor. Ne
znam što si ti radila, Os - u ono vrijeme nisam puno o tome razmišljao - ali poslije,
kada bih se prisjetio, shvatio sam... po nekim tvojim reakcijama, da vjerojatno nisi
samo tipkala.« Podigao je obrvu. »Iako si vrlo vješto prodavala tu priču.«
Osla ga je netremice gledala, gotovo bez daha.
»Otkrij mi samo jedno«, nastavi Philip. »Što god da je bilo, jesi li bila dobra
u tome?«

403
 Knjige.Club Books

»Bila sam prokleto sjajna«, odgovorila je.

»Eto vidiš. Zato dosta s onim ‘bedasta debitantica’, dobro?«
Ona se nasmije. »Kao suprug buduće kraljice, možda dobiješ dopuštenje da
saznaš što sam radila. Vjerojatno. Pitaj MI-5.«
»Hoću.« Philip pogleda na sat. »Moram poći. Zapamti, ako ti ikad išta zatreba,
nazovi bez ustručavanja. Netko od mojih ljudi javit će se u bilo koje doba dana ili
noći.«
»Sad imaš ljude?« zafrkavala ga je. On je uzvratio osmijehom, prišao joj i
poljubio je u obraz. Osjetila je miris nepoznate joj kolonjske vode. »Drago mi je
što sam te vidjela, Philipe.«
Oslu su dopratili natrag k Gilesu, koji je čekao između zrcala i grozne mrtve
prirode iz viktorijanskoga doba. Djelovao je raspoloženo. »Dugo si tražila
rukavice, mačkice. Trebam li biti ljubomoran?«
Razoružala je Gilesa blistavim osmijehom, prije nego što ga je zaskočila
pitanjem. »Ti si taj koji je odavao informacije o meni žutom tisku, zar ne?« Gađala
je naslijepo, ali pitanje nije bilo bez osnove.
Udostojio se napraviti izraz lica kao da je posramljen. »Samo jedanput ili
dvaput. Da samo znaš, koliko su novinarčići spremni platiti za svaki podatak...«
Odlično, pomislila je Osla. Sad će se moći s njime prepirati cijelim putem do
Knightsbridgea, a on će biti previše zaokupljen smišljanjem isprika pa mu neće ni
pasti na pamet da je pozove navečer na piće ili, ne daj Bože, u krevet. Također će
biti previše zauzet da razmišlja o Beth.
»Baš si pokvaren, Gilese Talbote!« viknula je Osla i natjerala suze u oči dok
je žustro koračala beskonačnim predvorjem palače. Osjećaj straha koji je on
kod nje izazivao, sada je zamijenilo olakšanje. Napokon se mogla maknuti od
njega i do večeri se vratiti k Beth i Mab u Courhs Wood. Vratiti se ljudima koji
su joj bih važni.

404
 Knjige.Club Books

79. poglavlje

Č ujem da vam trebaju dešifranti.«

Beth je naglo podigla glavu. Harry je stajao naslonjen na vrata knjižnice, sa
starim sakoom prebačenim preko ramena. Njegova crna kosa sada je bila kraća -
više mu se nije događalo da tjednima zaboravi otići brijaču zbog trostrukih smjena
u kojima je pokušavao razbiti šifre njemačkih podmornica. Zaboravila je koliko
je krupan. »Došao si«, rekla je, dok joj je srce počelo jače tući.
Preletio je pogledom preko nje i ona se lecnula kada je u njegovim očima
nakratko vidjela da je užasnut. Sada je bila mirišljava i čista - dugo namakanje u
kadi gospođe Knox uspjelo je isprati miris umobolnice - ali nije bilo načina da
prikrije svoju mršavost. Bila je kao kostur, neravnomjerno ošišane kose,
izgriženih noktiju. »Harry«, rekla je i čula promuklost u vlastitome glasu, nastalu
nakon svakodnevnoga povraćanja tijekom nekoliko godina.
»Gospođa Knox me je pustila unutra.« Izgledao je kao da će iz njega poteći
bujica riječi, no trudio se govoriti mirno i tiho. Kao što govore ljudi kad ne žele
prestrašiti divlju životinju. »Jesu li i Mab i Osla—«
»Mab kuha kavu, Osla je morala u London.« Harry je sada radio kao predavač
na svojemu bivšem fakultetu u Cambridgeu. Mab ga je jučer uspjela pronaći. Beth
je osjetila kako joj se ruka diže prema kosi, ali natjera se da je ne dira.
»Koledž mi je dugovao nekoliko slobodnih dana.« Zakoračio je prema njoj.
»Beth—«
»Kako je Sheila?« izvali Beth. Zapravo je željela znati zašto je nikada nije
došao posjetiti u Clockwell, ali nije bila sigurna hoće li moći podnijeti da čuje
odgovor. »A Christopher?«
Harry kao da je ustuknuo. »Christopher - on je dobro. Moj otac, koji je
zabranio da mu se više ikada pojavimo na pragu, napokon se malo smekšao;
pronašao je specijalista koji mu je operirao gležanj. Sada hoda puno bolje. Sheila
je presretna.«
»Baš lijepo.« Beth duboko udahne. »Je li ti Mab rekla o Gilesu?«
»Da.« Promrmljao je nešto prosto u vezi s Gilesom Talbotom. »Ta šifrirana
poruka koju si razbila - kako je moguće da su se Sovjeti dopisivali i spominjali
Gilesa na engleskom i uz pomoć Enigme, kad oni ne koriste taj uređaj za
komunikaciju?«

405
 Knjige.Club Books

Beth je o tome već razmišljala. »Vjerojatno je riječ o zaplijenjenom uređaju

koji je pripadao njemačkoj vojsci. Možda su komunicirali s agentom koji je u
Engleskoj bio zadužen za Gilesa, želeći saznati više o karakteristikama uređaja i
kako njime rukovati. Tko zna?«
Harry privuče stolac. »Kako mogu pomoći?«
Gurnula je poruke šifrirane Ružom preko stola.
Dok je listao papire s porukama s Enigme, u kutu usana pojavio mu se osmijeh
i Bethino srce zaigra.
»Ovo me je vratilo u prošlost.« Udahnuo je miris papira na kojem su bile
ispisane dešifrirane poruke. »Sada se uglavnom bavim teorijskom matematikom,
hipotezom Poincaréa - svime onime što nisam mogao raditi dok sam bio u BP-u.
Strogo istraživački rad, ničiji životi nisu na kocki. Ali ponekad se osvrnem po
svojem uredu i shvatim da mi nedostaju noćne smjene, kava od cikorije, jutarnja
navala poruka s njemačkih podmornica...«
»Raditi rame uz rame s kolegicama u Knoxovu odjelu, gurkati se tko će prvi
preuzeti materijale od kurira...« Beth je mogla imati još godinu dana toga da je
radila do kraja rata. Još jedna stvar koju joj je Giles oduzeo. Odagnala je ljutnju;
u tom trenutku za nju nije bilo vremena. »Nemamo puno ‘pretpostavki’...«
Detaljno mu je objasnila kako je uspjela razbiti prvu poruku šifriranu Ružom. On
se zatim bez riječi bacio na posao; duboko je udahnula da se smiri i učinila isto.
»Tražio sam te čim sam demobiliziran«, progovorio je tiho sat vremena
poslije i prekinuo tišinu. »Tvoja mi je majka rekla da si umrla u umobolnici. Nije
mi čak željela reći ni gdje si pokopana.«
Beth je čvrsto zatvorila oči. Ah, majko.
»Nikad mi nisi pričala o njoj - nisam znao da joj ne smijem vjerovati.« Na
trenutak zastane. »Volio sam te, a ostavio sam te ondje samu...«
»Harry«, Beth ga prekine očajnički. »Ostanimo fokusirani na ovo što radimo,
dobro? Ne mogu sada...«
Nije dovršila rečenicu. On drhtavo uzdahne. »U redu.«
Beth vrati pogled na šifriranu poruku pred sobom, ali na trenutak ništa nije
vidjela. Volio sam te. Prošlo vrijeme.
Pa, tri i pol godine je puno vremena.
Trebalo joj je malo truda da se vrati Ružinim spiralama. Prošao je još jedan
sat tijekom kojeg je isprobavala moguću ‘pretpostavku’, ali to nije nikamo vodilo.
Beth se naslonila u stolcu, oči su je pekle. »Zašto mi ne ide?« šapnula je.
»Pokušavam već tri dana bez ikakvih rezultata. Ne vidim to, kao nekad.«
»Vidjet ćeš.«
»Što ako se to ne dogodi?« Rekla je to s više očaja nego što je namjeravala.
»Što ako to više ne umijem raditi?«

406
 Knjige.Club Books

Najviše ju je plašilo što ne može prodrijeti unutra. Osjetiti uzbuđenje prilikom

munjevita spuštanja spiralom u Zemlju čudesa, u svijet slova i struktura kojim se
tako očarano kretala. Sada je lupala po vratima Zemlje čudesa dok je šake nisu
zaboljele, ali ona su ostala zaključana. »Koliko je mojega uma ostalo između onih
zidina?« U umobolnici joj se činilo da je psihički najzdravija osoba ondje. Sada
kad je izašla odande osjećala se poput luđakinje u kavezu koja je izložena kao
atrakcija u cirkusu.
Harry ispruži svoju veliku ruku preko stola. Beth je trenutak oklijevala, ali
onda ipak spusti prste s noktima izgriženima do krvi na njegov dlan. »Beth, nisi
ostavila nijedan dio svojeg uma na tom mjestu.« Njegov je pogled bio odlučan.
»Još uvijek si sposobna to riješiti.«
Oči su joj se zamaglile. Bio je tako nježan i tako razuman, vjerovao je u nju.
»Samo... nemoj se ponašati prema meni kao da sam od stakla, Harry. U ovome
trenutku nemam vremena biti slomljena.« Poslije, kada uhvate Gilesa, dopustit će
si da drhti i plače, da osjeti svu štetu koju joj je nanijela umobolnica. Ali ne sad.
Snažno joj je stisnuo ruku. »Vratimo se onda poslu.«

SAT VREMENA POSLIJE Harry je proučavao sparene nizove slova dok je Beth
pokušavala slijediti misao inspiriranu Dillyjevim ‘rakovima’ i okretnim točkama
- oboje su digli pogled kada se iz hodnika začulo lupkanje potpetica. »Ne znam
što ćemo dalje«, vikala je Osla, odlučno stupajući u knjižnicu u elegantnoj
opravi u kojoj je bila u Buckinghamskoj palači. »NISAM USPJELA NIŠTA - Harry!«
»Zdravo, ljepotice.« Harry ustane i podigne Oslu u naručje; njezine majušne
kožnate cipele s otvorenom petom ostale su na podu. »Mislio sam da ćeš dosad
već biti vojvotkinja.«
»Nisam, a što je još gore, dušo, zaručena sam s izdajnikom. Zar nisi čuo?«
Osla se okrenula prema Beth nakon što ju je Harry spustio natrag u njezine cipele.
I Mab uđe u sobu, brišući ruke kuhinjskom krpom. »Diskretno sam se obratila
svim suradnicima mojega krsnog kuma u Londonu, ali nisam uspjela saznati gdje
možemo pronaći Enigmu.«
»Zaboravi Enigmu za sada. Prvo se moramo maknuti s mrtve točke, kako
bismo imali što u nju utipkati.« Beth je čupkala svoju neravnu kosu. »Presporo
napredujemo.«
»Treba nam još nekoliko mozgova.« Harry se zamislio, bubnjajući prstima po
stolu. »Nazvat ću Profa. U Cambridgeu je, ima slobodnu studijsku godinu. I
rođaka Mauricea, on je radio na šiframa u Bloku F, a sada radi u Credit Lyonnaisu
u Londonu - pitat ću ih mogu li doći na nekoliko dana i pomoći—«
»Ali ne smijemo nikome reći o ovome«, pobunila se Beth, kojoj je panika
počela kolati venama. »Ne možemo im vjerovati—«
»Možemo.« Harryjev glas bio je vrlo tih, ali siguran. »Beth, nema puno ljudi
na ovome svijetu prijatelje koji su prošli sigurnosnu provjeru i umiju čuvati tajne,

407
 Knjige.Club Books

ali mi ih imamo. Kriste, još kako ih imamo. A imamo i izdajnika na slobodi i

samo nekoliko dana da ga uhvatimo. Hajdemo pozvati upomoć one kojima
možemo vjerovati.«
»Gilesu smo vjerovali«, podsjeti ga Osla.
»Moramo vjerovati da je od svih naših prijatelja on jedina trula jabuka. Nas
su odabrali. Nas su provjerili. Moramo vjerovati da sustav općenito funkcionira.
Inače BP nikad ne bi postigao onakav uspjeh.«
Svi utihnuše na nekoliko trenutaka. »Što ćemo im reći?« Beth prekine tišinu,
grickajući nokat na palcu.
»Da radimo na nečemu što ima veze s BP-om«, predloži Mab. »Istoga će trena
pustiti to što rade i dotrčati, baš kao i mi. To je posao koji su obavljali tijekom
cijeloga rata, on im je u krvi.«
»Pripremit ću još nekoliko kreveta«, oglasi se gospođa Knox, koja je stajala
iza Mab. »Iako, mogu se kladiti da neće biti puno spavanja. Bože moj, kako je sve
ovo uzbudljivo.« Otišla je odbivši pomoć, a ostali su se pogledali.
»Hajdemo okupiti Lude klobučare.« Osla krene prema telefonu. »Pošaljimo
im pozivnice za ovu posljednju, apsolutno kolosalnu čajanku.«

408
 Knjige.Club Books

80. poglavlje

uc-kuc. »Gospodine Turing«, Mab pozdravi tamnokosoga muškarca

K zaobljenih ramena, kojega je znala viđati kako šeće BP-om praćen šapatom
punim divljenja. »Hvala vam što ste se tako brzo odazvali. Izvolite...« On smjesta
prihvati šalicu kave. U posljednjih nekoliko dana naučila je kako se treba
ponašati prema kriptoanalitičarima: pokaži im gdje je kava, pokaži im što trebaju
riješiti, a zatim im se makni s puta. »Radit ćete ondje, u Dillyjevoj knjižnici.«
Prof se već smjestio preko puta Beth i Harryja. Beth mu gurne hrpu poruka
koje su već počele dobivati ‘uši’. »Da vidimo...« Počeo je bez sluha pjevušiti neku
melodiju, pa se Mab morala savladati da ne prasne: Dosta! Ali nije se imala
namjeru istresati na Alana vražjega Turinga samo zato što joj je nedostajala obitelj
i što bi se najradije izderala na nekoga. Mab je toga jutra nazvala kući da javi kako
je neće biti još nekoliko dana; razgovor s Mikeom obilovao je napetim tišinama i
pitanjima na koja je morala izvrdati odgovor. Razmišljat ćeš o tome
poslije, savjetovala je samoj sebi.
Kuc-kuc. »Vi ste iz Dillyjeve ekipe?« pretpostavila je Mab, odmjeravajući
ženu rumenih obraza u hodniku.
»Phyllida Kent. Čujte, rado ću pomoći, ali potrebna mi je neka vrsta
autorizacije ili dokaz da je ovo što radite u skladu s—«
»To je u pripremi. Uđite, pridružite nam se...«
Kuc-kuc. Žustra mršava plavuša u džemperu iz kućne radinosti samo je
ušetala u kuću i poljubila gospođu Knox u obraz. Mab ju je jedva poznavala, no
znala je da je ona još jedna članica Dillyjeve ekipe. U početku sam mislila da je
ona izdajnik, rekla joj je Beth ranije. Hvala Bogu da nije, jer je jednako
dobra dešifrantica kao i ja. »Peggy Rock. Došla sam najbrže što sam mogla. Što
ste pronašli i zašto moram ishoditi dopuštenje da to istražimo?«
»Šifru zovemo Ruža.« Harry joj je donio stolac do Otoka dešifranata, kako je
Mab u sebi nazivala radni i još dva pripojena stola prekrivena šifriranim
porukama, olovkama i kartonskim trakama. Nešto kao otok Puffin, nedaleko od
obala Walesa kamo je Mike odveo Mab na medeni mjesec, samo što je na ovome
‘otokuʼ bilo puno egzotičnih kriptoanalitičara, a ne egzotičnih ptica.
»Zdravo, ti«, Peggy pozdravi Beth. »Mislila sam da si imala slom živaca.«
»Smjestili su mi«, sažela je Beth.

409
 Knjige.Club Books

»Koji gad«, reče Peggy, razgledavajući papire pred sobom dok je slušala
Harryjevo kraće objašnjenje. »Dobro. Pokušat ću preko svojeg ureda dobiti neko
službeno pokriće za sve ovo. Možda da je opišem kao djelomice odobrenu
operaciju analiziranja zaostalih šifri, u svrhu istraživanja i osiguranja tajnosti
podataka.« To bi, pomislila je Mab, trebalo zadovoljiti sve volontere, nekadašnje
kolege iz BP-a koji su željeli nešto konkretnije od Bethine časne riječi da je to što
rade zakonito. »Porazgovarat ću sa svojim nadređenim u GCHQ-u26 - to je
Vladino sjedište za komunikacije«, objasnila je Peggy kada je vidjela Bethin
upitan pogled. »Sada ondje radim. Prije se zvalo GC & CS, ali to je praktički
jedno te isto. Razbijamo kodove u mirno doba.«
»Postoji li ikakva šansa da preko svojeg ureda nabaviš Enigmu?« ubacila se
Mab u razgovor. »Pa nisu ih valjda sve uništili po završetku rata.«
Peggy krene prema telefonu. »Idem nazvati jednog poznanika...«
Doista se događalo nešto nevjerojatno, zaključila je Mab. Muškarci i žene iz
BP-a smjenjivali su se u Courns Woodu - neki su bili bivši Ludi klobučari koje je
poznavala kao svoju obitelj, neke je samo površno znala iz noćnih smjena ili iz
kantine, ali za svakoga je netko jamčio. Peggy im je nabavila nekakva tajanstvena
odobrenja, radila je četrdeset osam sati bez prestanka, a zatim ih je bez dodatnih
objašnjenja napustila. Prof je dolazio i odlazio s odsutnim izrazom na licu.
Zadržao bi se dva sata, ponekad četiri, kad god je uspijevao doputovati iz
Cambridgea. Svratio je i mladić s naočalama, doktorand na Worcester Collegeu u
Oxfordu, i primio se olovke prije nego što je Osla stigla uzviknuti: »Asa, pa to je
apsolutno fantastično - znate li svi Asu iz barake 6?« Stigao je i Harryjev rođak
Maurice, sablasno mršav i blijed, u najskupljem odijelu koje je Mab ikad
vidjela, zatim tip po imenu Cohen sa škotskim naglaskom...
Nitko nije izgovorio Gilesovo ime. Nitko nije govorio o njegovoj izdaji. Nitko
nije morao biti upozoren na odlasku da ne spominje što je radio. »Nedostajalo mi
je ovo«, rekla je Phyllida uzdahnuvši, kada je napokon morala otići.
Da, pomislila je Mab. I meni je nedostajalo.
Ipak, taj je posao bio vrlo stresan. »Beth«, rekla je Mab primijetivši da je
njezina bivša cimerica u posljednjih pola sata slomila dvije olovke. »Odmori se
pet minuta, a ja ću te podšišati.«
»Zašto?« trepnula je Beth.
»Jer ti treba malo njege ako želiš da ti se koncentracija vrati.«
Kriptoanalitičarima je trebalo malo ugađati, naučila je Mab, kako bi radili
najbolje što mogu. Mab se sjetila kako je gospođa Knox popustljivo, podnosila
Dillyjeve neobične navike i kako je bez prestanka donosila kavu velikom broju
pridošlica pa je odvela Beth u kupaonicu, pronašla škare i počela sređivati njezinu
loše ošišanu plavu kosu, dok se Beth polako trepćući vraćala u stvarni svijet.
26
GCHQ Government Communications Headquarters.

410
 Knjige.Club Books

»Zašto se uopće mučiš?« upitala je Beth dok joj je Mab namještala razdjeljak.
»Ti me mrziš, iako si mi pomogla da pobjegnem iz umobolnice.«
»Više te ne mrzim toliko, Beth.« To je iznenadilo i samu Mab, dok se trudila
vratiti njezinoj frizuri valoviti oblik, sličan onome kakav je nosila Veronica Lake.
Nakon svega što je Beth doživjela u umobolnici, samo bi je netko sa srcem od
kamena bio u stanju i dalje mrziti. »Ponekad se naježim kad te pogledam. Ne
vjerujem da ću te ikada biti u stanju razumjeti, ali nijedna žena ne bi trebala hodati
okolo kao da su je šišali vrtlarskim škarama.« Beth se vratila poslu zadovoljno
odmahujući glavom i uredno podšišanom kosom, a za sat vremena uspjela je
razbiti postavke rotora za jednu od poruka.
»Imamo sreću.« Peggy Rock uletjela je u knjižnicu s drvenom kutijom u
naručju. Mab je osjetila trnce po vratu. Nikad prije nije vidjela Enigmu, samo
puno glomazniji Typex. Ovaj je uređaj imao isti broj redova s tipkama, isti set
rotora s jedne strane, ali bio je elegantniji, kompaktniji... opasniji.
»Kako?« šapnuo je Harryjev rođak Maurice.
»Recimo samo da nisu svi uređaji uništeni nakon rata«, odgovori Peggy s
tipičnom opreznošću osobe zaposlene u GSHQ-u. »Postoji podzemni bunker;
nebitno gdje. Moj šef potegnuo je par veza da mi iz bunkera posude uređaj.
Korišten je u BP-u, što nam je od pomoći.«
»Postoji li mogućnost da u bunkeru čuvaju i ‘bombu’?« upitao je Harry dok
je Peggy spremala drvenu kutiju u Dillyjev sef. »To bi skratilo cijeli proces za
nekoliko dana.«
»Ne mislite valjda da nekim čudom mogu nabaviti i ‘bombu’ tako lako kao
Enigmu? Uređaj dvostruko veći od garderobnog ormara?«
»Možeš«, jednoglasno su ispalile Beth, Osla i Mab. Osla je dodala: »Pojest
ću svoj šešir ako već nisi pitala.«
Peggy prasne u smijeh. ‘Bomba’ - Mab je mrzila te zvijeri. U Courns Woodu
mogla je pomoći samo tako da raznosi kave... međutim, kada bi mogli doći do tog
uređaja...
»Možda sam pitala svojeg nadređenog u GCHQ-u. Možda ima nekoliko
uskladištenih ‘bombi’ koje su još uvijek čitave. Možda postoji još jedan uređaj
posuđen za potrebe projekta računalnog istraživanja koje se provodi u Londonu.«
Kada je primijetila njihove nestrpljive poglede, Peggy je odustala od maglovitih
natuknica. »Uglavnom, uređaj se trenutačno nalazi u radionici na popravku i nema
šanse da ga mičemo odande, ali možda postoji mogućnost da nam postane
dostupan. Radionica neće raditi nekoliko dana prije kraljevskoga vjenčanja.
Mogla bih isposlovati da nas puste onamo, ali imali bismo vremena samo do
vjenčanja, da radimo u miru.«
Mab je primijetila kako se Beth sva stisnula pri pomisli da mora napustiti
Dillyjevu knjižnicu, ali ipak je kimnula. »To bi pomoglo.«

411
 Knjige.Club Books

»Još nešto«, dodala je Peggy. »Budući da je na popravku, nemamo nikakve

garancije u kakvom ćemo stanju zateći uređaj.«
»Inženjeri RAF-a održavali su ‘bombe’ tijekom rata«, rekao je Cohen svojim
tipično naglašenim škotskim r. »Znao sam popričati s njima u kantini u BP-u.
Idem provjeriti...« Nestao je u smjeru telefona.
»Neće nam biti dovoljan samo tehničar«, zaključio je Harry. »Trebat će nam
netko tko će rukovati vražjim uređajem.«
Mab je osjetila kako joj se osmijeh razvukao od uha do uha. »Ja mogu.«
Iz hodnika se čulo prigušeno nagovaranje i Cohen se napokon vrati u
prostoriju. »Alfred je trenutačno u Invernessu, a David je na izletu u Penzanceu,
ali pronašao sam momka koji nam se može pridružiti sutra navečer.«
»Reci mu da ćemo se naći u Londonu«, predložila je Peggy. Ujutro su se
raspored ili po automobilima i mahali gospođi Knox na rastanku. Beth i Enigma
bih su sakriveni ispod pokrivača na stražnjem sjedalu Mabina Bentleyja. Njihov
improvizirani Bletchley Park u malom bio je u pokretu.

KUC-KUC.
Kako je tko stizao, ulazio je na stražnji ulaz na kraju kompleksa ružnih
skladišta načičkanih na periferiji Londona. Radionica je bila prazna i zaključana.
Na ulazu se pojavio netko njima nepoznat i kratko popričao s Peggy, nakon čega
su ušli i u velikoj dvorani punoj alata i starih šalica za čaj ponovno pripremili
radni prostor. »Daj da pogodim«, rekla je Mab dok su Peggy, Beth i ostali
dovlačili stolove, spajali ih i raspakiravali poruke šifrirane Ružom. »Ne trebamo
znati koje si sve veze morala potegnuti da omogućiš ovako nešto.«
Peggy se pravila kao da nema pojma o čemu je riječ dok je raspakiravala
Enigmu. »Niti u jednome trenutku uređaji ne smiju biti bez nadzora, a ovamo ne
smije nitko tko nije provjeren.«
Kuc-kuc, ponovno se začulo na vratima i Peggy unutra pusti Oslu koja je
imala pune ruke sendviča, keksa i cigareta. »Okrepa, dragi moji.« Rasporedila je
hranu po stolu, Beth tutnula sendvič u ruke, jer ona inače ne bi ništa stavila u usta,
i otišla do mjesta gdje je Mab radila s njihovim blagom: ‘bomba’ na posudbi iz
tajanstvenoga bunkera stajala je u kutu poput poganskog oltara. »Kako
napreduješ?«
»Bubnjevi su u lošem stanju.« Mab je protresla utrnule i bolne prste, nakon
nekoliko sati razdvajanja žica pincetom za obrve. »Gdje je taj vražji tehničar?«
»Očito kasni. Daj da vidim može li ti još netko pomoći s ožičenjem, a u
međuvremenu...«
Kuc-kuc. »Val Glassborow«, rekla je sa zahvalnošću Mab kad je Peggy uvela
poznato lice nekoliko sati kasnije.

412
 Knjige.Club Books

»Sada sam Val Middleton. Imaš sreće što sam doputovala u London zbog
kraljevskoga vjenčanja.« Odmaknula je s lica pramenove sjajne smeđe kose i
prošla pokraj Beth i dešifranata pogrbljenih nad porukama. »Peggy mi je ukratko
objasnila što se događa; što da ja radim?«
»Uzmi bubanj, draga«, viknula je Osla s mjesta na kojem je sjedila s bubnjem
na krilu. U dvorani punoj propuha zavladala je atmosfera Bletchley Parka. Sat je
otkucavao, nikad tako neumoljivo, pa čak ni kada su crnčili u Parku.
Kuc-kuc. Dugo nakon zalaska sunca, Peggy je uvela posljednjega pridošlicu.
»... oprostite što kasnim«, čuo se muški glas iz hodnika. »Morao sam pronaći
nekog da pričuva djecu.« Mab je bila potpuno usredotočena na bubnjeve pred
sobom, pa je glas s australskim naglaskom dopro do nje sa zakašnjenjem.
Namrštila se i uspravila upravo u trenutku kada je muškarac rekao: »Mab?«
Na vratima je stajao njezin muž, u ruci držeći torbu s alatom.

BARAKA 6«, REKLA je Mab. »Zatim baraka 11 i 11 A pa glavna zgrada.«

»Ja sam radio u Eastcoteu, Wavendonu i drugim podružnicama«, objasnio je
Mike. »Nakon što je moj avion srušen saznali su da sam inženjer, tutnuli mi pod
nos Zakon o službenim tajnama i poslali me da popravljam ‘bombe’.« Odmahnuo
je glavom. »A ti si bila jedna od operaterki? Mislio sam da su sve bile Wrenice.«
»Upala sam među njih kao zamjena, zbog svoje visine, a onda sam postala
stalni dio tima.«
Njih dvoje radili su sami pokraj ‘bombe’. Osla je taktično odvukla Valerie,
zajedno s pincetama i gomilom bubnjeva, na drugi kraj prostorije kako bi Mag i
njezin muž imali malo privatnosti. Mab je sjedila i pincetom razdvajala žice dok
je Mike, koji je skinuo sako, bio do laktova zagnjuren u ožičenje na
stražnjem dijelu uređaja. Mab se nije usuđivala gledati muža u oči.
Mike je radio u Bletchley Parku? Njezin muž?
»Kako to da se nikada nismo sreli?« On se smiješio dok je radio pipkavi posao
s uskim kliještima za žicu. »U BP su me zvali tu i tamo. Tako sam upoznao
Cohena. Bilo je to jedno od onih prijateljstava iz kantine u tri ujutro. Da sam te
vidio, sigurno bih zapamtio.«
»Kad si došao prvi put? Četrdeset četvrte? Tada je u BP-u bilo već više tisuća
ljudi. Jednostavno nam se putovi nisu sastali, to je sve.« Potpuno moguće - čak
vrlo vjerojatno.
»Znači, zbog ovoga si morala tako hitno na put.« Mike je podlakticom obrisao
čelo. »Sad mi se puno toga posložilo u glavi.«
»Ne volim lagati«, naglasi Mab, samo da bude jasno. »Ali nemam izbora.«
Kimnuo je. »To je obaveza.«
»Ljudi poput nas«, složila se.
»Je li on znao?« Mike je pogleda. »Francis.«

413
 Knjige.Club Books

»Da.« Ona se usredotočila na bubanj, razdvajajući dvije zapetljane žice. »On

nije radio u BP-u, ali je pripadao tom svijetu.«
»Je li zato bilo lakše?«
»Mi... baš i nismo imali dovoljno vremena da to otkrijemo.«
»Kad već govorimo istinu...« Mike se trudio zadržati neutralan izraz lica, kao
i uvijek na spomen Francisa Graya. »Kada te gledam, mislim si kako sam sretan.
Kada ti mene gledaš, vjerojatno misliš kako ja nisam on.«
Mab svrne pogled prema bubnju na krilu.
Glas njezina muža bio je odlučan. »Jesam li u krivu?«
»Jesi.« Razdvojila je pincetom dvije žice. »Kada te pogledam, ne mislim na
njega - pokušala sam ga sasvim izbaciti iz svojih misli. Tako manje boli.«
»Mislim da si nas pritom izbacila obojicu.«
Francis: nabijene građe, beskrajno miran; drži je u naručju; rijetko se smije.
Mike: visok i razdragan; drži u naručju njihovu dječicu; rijetko bez osmijeha na
licu. »Možda jesam«, prizna Mab. Oči su joj se toliko napunile suzama da je jedva
nazirala žičice bubnja.
»Svidjela mi se njegova poezija.« Mike uzme ključ za matice. »Pročitao sam
njegovu knjigu dok sam bio u RAF-u. Nas dvojica nismo se borili u istome ratu,
on nije bio zrakoplovac, ali vidjelo se da razumije. Rat.«
»Da, razumio ga je.« Suze su potekle. Ne kao bujica, već polako, kao potočić
čiste boli za muškarcem s malenom djevojčicom u naručju posred ruševina
Coventryja, pred kojima je bio čitav život.
»Nemam ništa protiv toga da mi pričaš o njemu...« Mikeov glas prepukne, a,
nastavak ostane visjeti u zraku: Samo želim da razgovaraš sa mnom.
»Jednoga dana ispričat ću ti više o njemu.« Mab obriše oči. »Sada bih radije
čula više o tebi. O tvojem poslu, kako je izgledalo popravljati ‘bombe’?«
Njezin muž prihvatio je to skretanje s teme i nabacio svoj uvijek spreman
australski osmijeh. »Ponekad mi je trebalo i po četrdeset osam sati da pronađem
grešku, dok je tik iza mene stajala neka Wrenica i čupala kosu. A tvoj posao?«
»Naporan. Uzbudljiv. Stresan. Dosadan. Sve to pomalo.« Mab se uspjela
nasmiješiti. »Želiš li da ti ispričam o noći kada smo se Wrenice i ja skinule i radile
u donjem rublju?«
»Još pitaš? Svakako...«
Mab i njezin muž ustali su nekoliko sati poslije, pogledali oko sebe po
radionici i shvatili da su svi osim Beth otišli.
Bila je ponoć, dan prije kraljevskoga vjenčanja.
Uređaj ‘bomba’ bio je spreman.

414
 Knjige.Club Books

81. poglavlje

utra«, rekla je Mab sjajnih očiju, »ili, bolje rečeno, danas, vidjet ćemo što će
S se dogoditi kad uređaj stavimo u pogon.« Ona i njezin muž otišli su odande
ruku pod ruku, umrljani strojnim uljem. Otišli su posljednji, primijetila je Beth.
Nekoliko iscrpljenih Ludih klobučara vratilo se svojim kućama i obiteljima koje
nisu ni sumnjale čime se oni bave. Drugi su se jedva odvukli do svojih zapuštenih
stanova kako bi odspavali nekoliko sati, neki su pošli s Oslom u njezin stan u
Knightsbridgeu.
»Prespavat ćeš ovdje?« Harry je upitao Beth dok je odijevao sako. On je ranije
te večeri otišao prvi, malo nakon što je stigao Mike Sharpe.
»Složila sam si ležaj od plahti iz ostave. Peggy ne želi da ostavljamo uređaje
bez nadzora.« Uostalom, Beth nije imala želju izlaziti odande, unatoč tomu što su
bili na londonskoj periferiji, dokle god je Giles bio u gradu. »Ti se vraćaš u
Cambridge?«
»Ostat ću ovdje do kraja. Christopher zna da njegov otac radi važan posao.«
Harry se nasmijao. »Sheila ti šalje pozdrave.«
Beth se sjetila nečega što joj dotad nije palo na pamet. »Je li Sheilin
zrakoplovac preživio rat?«
»Da, jest. Simpatičan mladić; upoznali smo se. Sheila provodi svaki utorak i
četvrtak s njime u njegovu stanu u Romfordu.« Harry joj je kimnuo za laku noć i
otišao... i sada kad su svi otišli, Beth je ostala u tom prostoru sama s
jekom, zagledana u bezdušno brončano lice ‘bombe’. »Bolje ti je da budeš od
koristi«, rekla je glasno.
Prvo me nahrani nečim korisnim, odgovori joj uređaj.
Polako se vratila do Otoka dešifranata i ponovno prelistala hrpu poruka.
»Hajde, Ružo. Otvori se.« Beth se sjetila zašto je uopće tu šifru nazvala Ružom:
način na koji se uvijala sama u sebe i preklapala, sva tajanstvena. Trebali su joj
mjeseci da razbije šifru Abwehra, ali za Ružu nisu imali nekoliko mjeseci. Čak
ni nekoliko dana.
Nekoliko sati poslije, dok je Beth drijemala nad porukama, na vanjskim
vratima začulo se kucanje. Prenula se. Čuo se Harryjev glas: »Ja sam.«
»Kako to da si se već vratio?« Pustila ga je unutra.
»Doveo sam ti prijatelja.« Harry spusti pokrivenu košaru na tlo i digne
poklopac. Boots promoli svoju četvrtastu sivu glavicu preko ruba košare.

415
 Knjige.Club Books

»Oh...« Beth padne na koljena i primi svojeg psa u naručje. On se meškoljio,

njuškao, pokušavao se osoviti na svoje kratke šape dok su se njezina ramena
tresla. Nije znala koliko je dugo držala svojega psa u naručju i govorila mu da ga
voli, prije nego što je bila u stanju pogledati Harryja, očiju punih suza. »Ti si mi
ga donio.«
»Tvojoj je gazdarici bilo drago što čuje da si dobro. Naravno, morala se
zakleti da neće nikome reći ni riječ.« Podigne košaru. »Još jedanput laku noć,
Beth.«
»Ostani«, izletjelo je iz njezinih usta prije nego što je stigla razmisliti.
On zastane kod vrata na kojima se ocrtavala njegova golema sjena.
»Možda ne želiš«, Beth brzo nastavi. »Cijeloga tjedna - nisi me pravo ni
pogledao.«
Harry spusti košaru, vrati se jednim dugačkim korakom i spusti se na pod
pokraj nje. Osjetila je dodir njegove velike tople ruke na svome vratu. »Nisam bio
siguran možeš li se uopće natjerati da me pogledaš«, rekao je tiho.
»Zašto?«
»Jer sam te ostavio ondje.« Glas mu je bio miran. Provukao je ruku kroz
njezinu kosu i stisnuo je. »Nakon što me je tvoja majka izbacila iz svoje kuhinje,
oteturao sam kući plačući za tobom, umjesto da odem potražiti zapovjednika
Travisa, Mab ili Oslu. Povjerovao sam onoj Gorgoni od tvoje majke i ti si
ostala trunuti ondje—«
»Prestani govoriti.« Beth mu obavije ruke oko vrata, dok joj je srce tuklo.
»Želiš li me? Voliš li me? Ako je odgovor na bilo koje od ta dva pitanja da, onda
molim te poduzmi nešto.«
Harry priljubi lice uz njezinu ključnu kost, dok su mu se ramena tresla. Na
trenutak joj se učinilo da on možda plače, no zapravo se smijao. »Da, gospođo«,
rekao je i otkopčao prvi gumb njezine haljine, zatim još jedan. Ona mu je pomogla
s ostalima, želeći se stopiti s njim i nikada se više ne razdvojiti. Ustao je, uzeo je
u naručje, spotaknuo se preko Bootsa pa krenuo prema malenome spremištu, ne
skidajući usne s njezinih. Nogom je zalupio vrata, no trenutak kasnije ih je otvorio
i izgurao Bootsa van s riječima »Oprosti, stari«, nakon čega su se bacili na
improvizirano gnijezdo od plahti.
Tri i pol godine, pomislila je Beth - a kao da nikada nisu bili razdvojeni.
Harryjeva težina na njoj; njegova ruka koja joj čvrsto drži zapešća iznad njezine
glave; njezina stopala oko njegovih koljena; njezina leđa koja se izvijaju. Poslije
su ležali u mraku, prsa o prsa, dlan o dlan i samo disali.
»Imaš onaj pogled na licu.« Harry je ustao da pusti Bootsa unutra. Šnaucer je
obilazio oko njihovih isprepletenih nogu dašćući, a zatim se sklupčao na podu
nezadovoljno ih promatrajući. »O čemu razmišljaš?«
»O rotorima i jastozima«, odgovori pospano Beth.

416
 Knjige.Club Books

»To sam si i mislio.« Harryjeva prsa tresla su se od smijeha dok ih je pokrivao

dekom. »Kriste! Ali svejedno te volim.«

»ZAVEŽI MARAMU OKO vrata«, rekla joj je Osla u zoru kada su se ostali Ludi
klobučari vratili. »Doslovce mogu izbrojiti poljupce na njemu, ti jedna
bestidnice!« Beth, pogrbljena nad hrpom poruka šifriranih Ružom s olovkom u
ruci, kose skupljene na potiljku tako da su joj se na vratu vidjeli tragovi
poljubaca, jedva je čula ijednu riječ. Nastavila je raditi oko tri ujutro. Boots je
hrkao na njezinim nogama, a ona se već duboko spustila po spirali.
Tijekom cijeloga dana i u rani zimski sumrak Beth je imala osjećaj da se
krajičkom nokta uspjela primiti za rub ulaza koji je vodio u Zemlju čudesa. Ruža
se opirala, no Bethin stisak bio je čvrst dok se spuštala prema njezinoj čaški.
Razbila sam talijansku pomorsku Enigmu, rekla joj je. Pobijedila sam
špijunsku Enigmu. Nemaš šanse protiv mene, Ružo. Nije imala šanse ni protiv
Harryja koji je također radio s njom od tri ujutro, povremeno se naginjući da joj
utisne poljubac u potiljak. Nije imala šanse ni protiv Profa ili Peggy, ni protiv
momka po imenu Asa iz barake 6 koji je došao iz Oxforda i pridružio im se nakon
što su se Cohen i Maurice morali vratiti u svoje urede.
Razbit ćemo te večeras, pomislila je Beth spokojno.
»Imamo dovoljno«, napokon je rekao Harry, dugo nakon što je prošlo vrijeme
večere. Nitko nije odlazio jesti ili spavati - bili su preblizu, a vrijeme je gotovo
isteklo. »‘Bomba’ može početi od ovoga.« Jednostavno mora, ali to nije mogao
reći naglas. Sati su nestajali poput zrnaca pijeska u pješčanome satu.
Mab je bacila pogled na gomilu tablica, parove slova, matrice i grafikone.
»Umije li itko napraviti izbornik za ‘bombuʼ?« Beth ju je upitno pogledala. »Za
Boga miloga, to kako su organizirali naše poslove, da se nikako ne prepliću, sada
nam grozno šteti.«
»Vrlo kratkovidno od njih, draga,« rekla je Osla, »što nisu uzeli u obzir da
moramo imati cjelovitu sliku ako ikada naletimo na kakav slučaj izdaje.«
»Ja sam sastavljao izbornike u BP-u...« Asa je smjesta počeo pretvarati Bethin
rad u uredan dijagram. Mab ga je uzela kimajući i svi se okupiše oko nje. Mabin
muž promatrao je sa širokim osmijehom kako njegova supruga rukuje složenom
gomilom utičnica i žica, poput krotiteljice zmija koja sprema zmije otrovnice u
košare. Valerie Middleton razrogačila je oči. »Znači, to se tako radi...«
»Svi se odmaknite«, zapovjedila je Mab i uključila stroj.
Bubnjevi su počeli zujati i okretati se. Njihov mehanički zvuk ispunio je
prostoriju i Beth zadrhti od uzbuđenja. »Sada se doima tako primitivnim«, rekao
je Prof, koji je stajao pokraj Harryja. »U usporedbi s uređajima na kojima sam
odonda radio...«
Bubnjevi su se nastavili okretati, a mehaničko zujanje postajalo je sve
glasnije. Mab je sve više podizala obrve.

417
 Knjige.Club Books

»Nastavite raditi na preostalim porukama«, rekla je tjerajući ih sve

odande. »U prosjeku su potrebna tri sata da uređaj obavi posao, kada je riječ o
poruci kao što je ova, šifriranoj Enigmom s trima rotorima koju je koristila
njemačka kopnena vojska. Nakon što završi, ponovit ću postupak još nekoliko
puta. Ako i kada šifra bude razbijena, ne postoji garancija da će baš u ovoj poruci
biti podaci koji nam trebaju.«
Beth je nekako uspjela odvratiti pogled s hipnotičkog okretanja bubnjeva i
uzela jednu od preostalih poruka.
Nije znala koliko je sati prošlo ni koliko je puta Mab iznova pokretala
‘bombuʼ, dok su ostali hodali tamo-amo. U jednome trenutku digla je pogled i
primijetila da je uređaj stao, da su bubnjevi nepomični i tihi, od čega joj je
zazvonilo u ušima. Primijeti da Mab obavlja neku vrstu složene provjere na
Enigmi, koja je do tog trenutka stajala zapostavljena sa strane. »Moram
provjeriti imamo li ispravno rješenje«, promrmljala je. »Pronaći Ringstellung...
obično su taj dio radili u Strojarnici u baraci 6, ali ja ondje nisam dugo radila...«
Svi su stajali u napetom iščekivanju.
Mab je napokon digla pogled i odmaknula tamnu kosu s očiju. Nacerila se.
»Posao obavljen, skidaj sve.«
Svi su ushićeno zavikali, njihovi glasovi odzvanjali su dvoranom. Valerie se
progurala do Enigme i namjestila rotore na položaje koje joj je Mab pročitala. Već
je odavno bila prošla ponoć, shvatila je Beth dok je stopalom prelazila preko
Bootsovih leđa - zapravo, možda se već bližila zora. Harry ju je zagrlio s
leđa; osjećala je kako mu srce tuče u grudima. Asa je stajao i brisao naočale,
Peggy je zataknula ukosnicu u svijetlu kosu složenu u punđu, Osla je cupkala na
prstima. Prof se prebacivao s noge na nogu. Mab se naslonila na ‘bombuʼ s jedne
strane, a njezin muž s druge, pa su mrmljali riječi podrške dok je Val polako i
sabrano utipkavala poruku šifriranu Ružom.
»Daj je ovamo!« Osla je zgrabila tekst prije nego što je uspio do kraja izaći iz
uređaja. Već nakon letimičnoga pogleda Beth je vidjela da je na engleskome, ali
u Osli se probudio prevoditelj iz BP-a i ona se baci na posao; napokon je na nju
došao red. Potezima olovke razdvajala je skupine od po pet slova tako da dobije
riječi. Beth više nije mogla stajati po strani; dotrčala je do Osle i pogledala preko
njezina ramena, napola svjesna da je Mab također dotrčala i stala s Osline desne
strane, dok su se ostali nagurali iza njih.
Usne su im se bešumno micale dok su čitali dešifriranu Ružu.
»Imamo ga«, rekla je s tihim zadovoljstvom Beth. Pred očima joj je bilo lice
Gilesa Talbota, uokvireno crvenom kosom.

418
 Knjige.Club Books

82. poglavlje

iles, dušo.« Osla je nastojala da joj pozdrav preko telefona zvuči potpuno
G prirodno. Ona i Beth bile su u telefonskoj govornici izvan radionice; pokraj
njih se u govornici tiskala i Mab. Kratko je kimnula u znak odobravanja. »Jesam
li te probudila?«
»Naravno da jesi«, dopro je iz slušalice Gilesov sneni glas. Začuvši ga, u
Bethinu se pogledu pojavio divlji sjaj od kojega su zadrhtali Oslini živci. Poslije
boravka u onoj ludnici više nitko neće moći reći da Beth Finch izgleda kao mali
miš. »Šest je sati ujutro.«
Osla je Ludim klobučarima, koji su se okupili oko telefonske govornice,
pokazala rukom da se odmaknu. Poslušali su je pa je mogla krenuti u napad. »Da
se nisi usudio prerano veseliti, Giles. Još uvijek sam bijesna na tebe zato što si
razgovarao s novinarima.«
»Već sam ti rekao da mi je žao.« Ton mu je bio ulizivački. »Nije valjda da
ćeš me ostaviti zbog toga?«
»Trebala bih.« Osla se potrudila da joj glas zvuči sitničavo. »Ali odbijam ići
na vjenčanje bez pratnje, zato računaj s time da ti je oprošteno. Doći ću do tvojega
stana za nekoliko sati—«
»Gluposti, ja ću doći po tebe.«
»Ne treba—«
»Draga, to je najmanje što mogu učiniti.«
Osla više nije inzistirala. Bude li previše navaljivala da ona dođe k njemu,
mogao bi postati sumnjičav. »Nemoj kasniti«, dodala je i rekla mu u koliko sati
da dođe.
»Uzdaj se u mene, mačkice.«
To je posljednji put da me zoveš mačkice, ti izdajničko kopile. Osla spusti
slušalicu i pogledala Lude klobučare. »Drugi korak uspješno obavljen.«
Prvi je naravno bio poziv u MI-5, bez obzira na vrijeme - ali veza je bila ili
zauzeta ili se nitko dugo nije javljao ili su pak užurbani glasovi inzistirali da će
prenijeti poruku te da radije oni zovu nego da slušaju što im se govori. Nije se ni
Peggy posrećilo s njezinim vezama u GCHQ-u: »Moj nadređeni nije u uredu, a ja
ne želim ovo reći nikome drugome, samo njemu.« Osla nije bila iznenađena.
Nitko u cijeloj Britaniji - ni obavještajci ni Ministarstvo unutarnjih poslova ni
policija - nije imao vremena za njih neposredno prije vjenčanja stoljeća. »Otići

419
 Knjige.Club Books

ćemo u London i sami čuvati Gilesa dok ne prođe vjenčanje, a zatim ćemo ga
odvesti u MI-5 i predati zajedno s našim dokazima«, rekla je Beth.
»Zašto bismo ga čuvali? Neće bježati, dok god ništa ne sumnja.«
»Što ako odluči nazvati umobolnicu dan ranije, pa otkrije da sam nestala? Ako
ne uspijemo postići da ga uhite prije vjenčanja, želim da je zaključan na
sigurnom.«
Posljednji su put pregledali radionicu da se uvjere kako su sve pokupili. Još
su jedanput potapšali prekrivenu ‘bombu’ i izašli van.
»Pitam se kada će primijetiti da je u mnogo boljem stanju«, rekao je Mike.
Nakon što su obavili svoj dio posla, nekoliko Ludih klobučara polako je krenulo
kući - Prof u Cambridge, Asa u Oxford, dok je Valerie mrmljala: »Ne znam što ću
reći mužu, jednostavno ne znam.« Peggy je pošla ravno u GCHQ, vratiti Enigmu,
s obećanjem da će odande bez prestanka zvati MI-5 dok je napokon netko ne
počne slušati.
Njih petero naguralo se u Mabin Bentley i krenulo prema centru Londona:
Mike je vozio (i baš je bio zgodan, pomislila je Osla - on i Mab imat će najvišu
djecu na svijetu), Mab je sjedila pokraj njega s Bootsom na krilu, a Harry je bio
stisnut na stražnjem sjedalu s Beth, Oslom i spisom s dešifriranem Ružom.
»Ovako sam se znala vraćati u London s pripitim pilotima RAF -a«, rekla je
Osla, pokušavajući odmaknuti lakat s Harryjeva uha. »Bili smo stisnuti kao
sardine i tako ‘veseli’ ulijetali u zavoje. Čudo božje da smo uopće preživjeli rat.«
»Ja sam danas trebala biti domaćica na zabavi u čast kraljevskoga vjenčanja.
Planirali smo slušati prijenos na radiju«, oglasi se i Mab. »Za tu priliku naučila
sam slagati salvete u obliku labudova.«
Zbog nečega se Osli to učinilo smiješnim. Možda zbog manjka sna ili euforije
koja ju je obuzela zbog pomisli da će toga dana Giles Talbot platiti za sve. Uskoro
su svi urlali od smijeha. Bentley je bio sve bliže srcu Londona.
Ondje ih je dočekala gomila automobila koji su onamo stigli zbog vjenčanja,
pa su stali u mjestu.

»JOŠ DVADESET MINUTA do Gilesova dolaska!« Osla je širom otvorila vrata

svojega stana i potrčala prema spavaćoj sobi. Trebalo im je doslovno nekoliko
sati da mileći kroz grad stignu u Knightsbridge; ostavili su Bendey i pretrčali
posljednjih šest blokova zgrada. Beth se srušila s Bootsom u naručju, crvena
kao rak, a Mab se presavila u struku teško dišući. »Hoćeš li nakon ovoga napokon
manje pušiti?« upitao ju je Mike, koji je zbog ozljede koljena u stan ušao
posljednji, šepajući.
Osla je već uspjela skinuti zgužvanu suknju i počela navlačiti usku haljinu od
srebrnoga satena koju je odabrala za kraljevsko vjenčanje. Giles će pokucati; Osla
će mu dotjerana za odlazak u crkvu otvoriti vrata; zamolit će ga cigaretu - Živci
su mi napeti, dušo - a čim se za njim zatvore vrata, Harry i Mike će ga svladati.
420
 Knjige.Club Books

Giles Talbot ondje će provesti ostatak dana i noć, a Ludi klobučari držat će ga
zatvorenim do trenutka kada ga budu odvodili u MI-5, zajedno sa spisom ‘Ružaʼ.
Osla je izjurila iz sobe navlačeći dugačke bijele rukavice, a zatim je dijamantnim
kopčama pričvrstila kosu. »Je li prerano za piće?« S ulice su se kroz zatvorene
prozore čuli veseli povici i galama. Osla je omotala nekoliko niski bisera oko
vrata, uzela plosku koju joj je ponudio Harry i otpila gutljaj. Svi su čekali kucanje
na vratima. Harry se šetao tamo-amo poput crnogrivoga lava; Beth je čupkala
nokte; Mab je bila na telefonu i pokušavala dobiti nekoga iz MI-5 ili GCHQ-a,
bilo koga. Mike je masirao koljeno i upitao: »Smijem li odalamiti tog zvekana?«
»Ja ću prvi«, zarežao je Harry.
»Ne, ja ću prva«, pobunila se Beth. »Mene je dao zatvoriti u ludnicu.«
Minute su prolazile. Mab je uključila radio, začuo se glas spikera: »U
Kensingtonskoj palači Njegova Kraljevska Visost, vojvoda od Edinburgha,« to je
znači bila Philipova nova titula, pomisli Osla, »zajedno s markizom od Milford
Havena, njegovim kumom, provjerava je li došlo vrijeme da automobilom
krenu prema...«
»Giles kasni.« Mab i Osla se pogledaše. »On nikada ne kasni.«
»Možda zbog gužve u prometu?«
Osla nije željela riskirati. »Mike, ti ostani ovdje. Ako se pojavi, ščepaj ga.«
Osla, Mab, Beth i Harry krenuli su prema vratima. Osla je stolu od srebrne lisice,
koju je mislila nositi na vjenčanju, zamijenila dobrim starim kaputom J. P. E. C.
Cornwella i potrčala prema stubama. Nije moguće da je Giles nanjušio stupicu...
Njegov stan bio je svega nekoliko kilometara od Oslina, ali put ih je vodio
ravno kroz srce grada, pa nije bilo šanse da ulove taksi. Gomile ljudi silazile su s
pločnika na kolnik; tu i tamo neki bi se automobil uspio provući trubeći, ali
svjetina je bila poput nemilosrdne bujice koja se širila i rasla prema
Westminsterskoj opatiji. Harry je krčio put kroz gužvu, Beth je hodala tik uz
njegov lakat, a Mab i Osla iza njih. Iznad njihovih glava nebo je bilo sivo, s niskim
oblacima. Oslino srce tuklo je kao ludo.
Je li im pobjegao?
Više od sat vremena probijali su se kroz gužvu.
Uz cestu ispred Buckinghamske palače okupila se gomila ljudi, neki su držali
zrcala visoko u zraku ne bi li bolje vidjeli. Barjaci su se vijorili, zastavice lepršale,
a kada se kroz glavna vrata provezla kočija s konjima i krenula u smjeru
Westminsterske opatije, iz gomile se začuo veseli žamor: kraljica i princeza
Margaret. Osla je krajičkom oka primijetila bijele cvjetove u tamnoj djeverušinoj
kosi, a onda je kočija nestala s vidika. Svjetina se zaljuljala i Harry im je doviknuo
da hodaju iza njega, jedna za drugom, a on ih je povlačio za sobom.
Napokon su uspjeli skrenuti s glavne prometnice u mirnije ulice obližnje
stambene četvrti, pune ljudi koji su išli prema crkvi. Osla ugleda Gilesovu zgradu
i nešto je probode sa strane poput bodeža. No ipak požuri, preskačući po dvije

421
 Knjige.Club Books

stube odjednom. Koliko je samo puta dolazila ovamo nakon izlaska, čavrljajući
prijateljski s njim? Strašno, pomisli i pokuca na vrata u rukavicama, nadajući se
da će njezina zadihanost zvučati kao uzbuđenje. »Giles, dragi, dosta zafrkavanja.
Gdje si zapeo?«
Nije bilo odgovora.
»Razvalit ću vrata«, rekao je Harry i stisnuo kvaku, ali nezaključana vrata
širom se otvoriše.
U prostoriji je sve bilo ispremetano, svaka ladica izvučena, a odjeća razbacana
po podu, kao i hrpa kovanica blizu vrata, kao da je netko u žurbi brojio novac.
Beth je nešto promrmljala, zvučalo je gotovo kao životinjske režanje.
Ne vjerujem da sam se odala, pomislila je Osla sva očajna, prisjećajući se
telefonskoga razgovora. Mogla se zakleti da Giles u njezinu glasu nije čuo ništa
što ga je moglo zabrinuti. Ako je ona napravila grešku koja će možda upropastiti
cijelu operaciju...
»Namjeravao se naći s tobom.« Harry je s besprijekornoga šešira koji je ležao
pokraj vrata podigao rukavice - neizostavan dodatak svečanom svadbenom
odijelu pravog džentlmena. »Ne vjerujem da ga je uplašio naš telefonski poziv.
Što ga je onda moglo—«
Mab je podigla novine koje su ležale pokraj šalice za čaj. Naslovnicu su
krasile vijesti o vjenčanju, ali novine su bile otvorene na zadnjim stranicama na
kojima je bilo Bethino ozbiljno lice.
»Nudi se nagrada za vijesti o ženi s fotografije. Njezina je obitelj zabrinuta
za nju, molimo nazvati na broj... Ako ovo nije broj MI-5, pojest ću svoj šešir.
Nedavno je primijećena u Buckinghamshireu. Kvragu, što mislite, je li ju vidio
netko od Dillyjevih susjeda—«
»Kakve veze ima tko ju je primijetio? Giles sada zna da je Beth u bijegu.«
Osla je u ustima osjećala gorak okus. »A isto tako zna i da je, ako je uspjela doći
čak do Bucksa, bila u stanju pronaći prijatelje iz BP-a. Ljude koji će joj vjerovati.«
Beth je stajala nijema i bijesna, tresući se.
»Dobro, znači šmugnuo nam je«, zaključi Mab. »Ali gdje god da se sakrije,
MI-5 će ga pronaći. Držat ćemo se plana, predočit ćemo im naše dokaze i pustiti
da ga oni privedu.«
»Ali dok se oni pokrenu, možda će već biti jutro. Što ako on iskoristi svu tu
zbrku oko vjenčanja, sjedne na vlak i otputuje iz Londona? Što ako krene prema
Kanalu? Ako napusti zemlju...«
Pogledali su se.
»Nije mogao daleko odmaknuti.« Osla je dotaknula čajnik na štednjaku. »Još
uvijek je topao. Kroz ovu gužvu neće se moći probiti automobilom, znači krenuo
je pješice. Vjerojatno želi uloviti sljedeći vlak iz grada.« Osla je znala vozni red
kao svoj džep. »Najbliži željeznički kolodvor je Victoria.«

422
 Knjige.Club Books

To je značilo da ponovno moraju u gužvu, ali nije bilo druge. Mab je nazvala
Oslin stan i rekla Mikeu da pođe na Victoriju, dok je Osla već jurila niza stube.
Ostali su krenuli za njom pa natrag na glavnu prometnicu gdje ih je dočekala
cika. Cijeli London je poludio. Nedaleko od njih prolazila je pozlaćena kočija
koju su vukla dva bijela konja u kasu i Osla kroz prozor na trenutak ugleda bijelu
čipku: Philipova kraljevska nevjesta.
»Ovuda«, vikne ostalima, prebaci svoj srebrni satenski šlep preko ruke i krene
u smjeru Victorije, kroz gotovo neprobojnu razdraganu gomilu.

423
 Knjige.Club Books

83. poglavlje

objeći će. Te su riječi kolale Bethinim venama poput otrova.

P Nije vjerovala da će ga MI-5 biti u stanju pronaći ako napusti London. Tko
zna koje mu moskovske veze mogu pomoći da nestane u inozemstvo. Možda je
taj strah bio iracionalan, ali ona nije mogla prestati razmišljati o tome. Uspije li
im sada pobjeći, možda ga više ne pronađu.
»Ako krene preko Chathama u Dover,« Mab je pogledom preletjela vozni red,
»moći će nestati preko Kanala—«
»Vlak za Brighton polazi dvadeset minuta prije, možda poželi uloviti prvi
mogući vlak iz Londona...«
»Trebamo provjeriti oba—«
Mike i Mab potrčali su prema vlaku za Brighton poput para dugonogih hrtova.
Harry je pojurio prema vlaku koji je vozio preko Chathama, Osla za njime u svojoj
srebrnoj satenskoj opravi i dijamantima, a Beth iza nje. Na kolodvoru Victoria
vladala je veća ludnica nego u Clockwellu za punog mjeseca. Žene u svečanim
haljinama izlazile su iz vlakova noseći cvijeće i zastavice, muškarci su si dodavali
ploske i nazdravljali kraljevskome paru, djeca su uzbuđeno vriskala. Gomila se
kretala prema stubištu poput čamca koji se valja na valovima nemirnoga mora.
Beth i njezini prijatelji bili su, čini se, jedini koji su se pokušavali probiti u
stanicu, a ne iz nje. U Bethinim plućima kao da je zapeo krik koji joj nije davao
disati. Neće pobjeći... neće uspjeti pobjeći...
Osla je zastala, a dijamantne kopče u obliku ruža počele su kliziti s njezine
kose kad je istegnula vrat da bolje vidi. Izgledala je poput kraljevske djeveruše
koju su izbacili s vjenčanja, pa je trčala kao luda - luda, luda, luda; ta je riječ
odzvanjala Bethinim mislima.
Nekako su se probili do posljednje platforme. Harry je pregledavao svaku
klupu, a Beth je upala u zahod za gospodu, tražeći odsjaj crvene kose. »Hej, vi—
«, pobunio se iznenađeni muškarac i pokapao vlastite cipele. Izašla je odande
i krenula natrag prema glavnom ulazu. Posljednji pristigli vlak se ispraznio,
putnici su se gurkali prema izlazu; gužva se prorijedila. Beth je pogledom tražio
uokolo. Ništa.
»Zakasnili smo«, promrmljala je kroz gotovo stisnute usne.
»Kučkin sin«, zarežala je Osla.

424
 Knjige.Club Books

Na najbližem šalteru radio je bio pojačan do kraja. Kroz škripu kotača vlaka
čuo se prijenos iz Westminsterske opatije: »Philipe, uzimaš li ovu ženu za svoju
zakonitu suprugu?«
»Nismo zakasnili«, rekla je Osla odlučno i poput sićušne lavice ukrašene
dijamantima povukla Beth za sobom. Kroz gomilu ljudi Beth je primijetila da Mab
i Mike idu prema njima, ali nije primijetila da između sebe vode crvenokosoga
muškarca. U njezinu grlu rađao se jecaj.
»Elizabeth Alexandra Mary, uzimaš li ovog čovjeka...«
Uto se gomila ljudi pomaknula u stranu i Beth ga je ugledala.
Na djelić sekunde vidjela je muškarca u besprijekorno skrojenome kaputu i
trilby šeširu koji je bubnjao prstima po ručki torbe i gledao niz kolosijek.
Uzbuđena obitelj u svečanoj nedjeljnoj odjeći prošla je peronom i zaklonila ga od
njezina pogleda.
Ali bio je ondje.
»Giles«, šapnula je Beth i krenula prema njemu. »Giles.« Odgurnula je s puta
muškarca dvostruko krupnijeg od sebe i prevrnula štand sa zastavicama u povodu
kraljevskoga vjenčanja. »Giles.«
Nije ju mogao čuti, ali naglo je podigao glavu kao da je osjetio da ona stiže.
Beth je primijetila šok na njegovu licu. Unatoč strahu koji ga je obuzeo kada je iz
novina saznao o njezinu nestanku, strahu dovoljno snažnom da ga prvim vlakom
natjera u bijeg, očito nije mislio da je ona tako blizu: Beth Finch, žena kojoj je
učinio nepravdu, više nije bila zatvorena iza zidina, sputana u luđačkoj košulji.
Bila je svega nekoliko metara udaljena i hitala prema njemu poput strijele. A iza
nje su bih ostali - Osla, Mab, Harry, Mike - koji su svoga neprijatelja okružili
poput lovačkih pasa.
I trebaš se bojati, pomislila je Beth dok mu se približavala. Kosa joj je
zavijorila preko lica nakon prolaska još jednoga vlaka. I trebaš biti prestrašen,
izdajniče.
Giles je ispustio torbu i potrčao.
Beth je pojurila za njim, a Osla odmah iza nje, dok je za njom lepršao srebrni
saten.
Skupina školske djece prepriječila je put Mikeu i Harryju i usporila ih, ali
Mabina visoka figura nadirala je ispred gomile ljudi. Beth je primijetila da se
Gilesu oteo krik kad je ugledao Mab koja je trčala prema njemu poput bijesne
valkire. Izmaknuo se ulijevo; Mab ga je pokušala uhvatiti za lakat, no uspjela
je samo dotaknuti njegov rukav od gabardena. On se spotaknuo, ali je nastavio
trčati. Provukao se kroz mnoštvo putnika koji su se iskrcavali iz tek pristiglog
vlaka. Krenuo je prema stubama koje su vodile prema nadzemnom dijelu
kolodvora.
Mab, Osla i Beth sada su trčale zajedno, Harry i Mike negdje iza njih, ali
gužva je bila prevelika, a oni već umorni od tolikoga trčanja. Mabini udisaji bili
425
 Knjige.Club Books

su kratki kao u pušača, a Osla je počela zaostajati svojim sitnim koracima. Beth
je pokušala ubrzati, no bila je još uvijek slaba od upale pluća koju je preležala u
umobolnici. Giles je prilično odmakao, već je bio kod prvih stuba. Ako uspije
nestati u nepreglednoj gomili ljudi vani...
Beth je primijetila da je Osla skrenula prema muškarcu naslonjenom na zid
koji je čitao debelu knjigu u kožnatom uvezu. Osla ju je iščupala iz njegovih ruku
i bacila je kao loptu u igri roundersa u Bletchley Parku.
Knjiga je udarila Gilesa po ramenu i on se saplete na stubištu. To je bilo
dovoljno da ga Mab stigne u tri skoka njezinih dugih nogu. Zgrabi ga za lakat i s
ljutitim vriskom povuče natrag u postaju.
Giles je viknuo i iščupao ruku, ali je zbog jačine kojom ga je Mab povukla
poletio naglavce prema Beth. U tom trenutku sve kao da se usporilo, dovoljno da
ona uzme zalet i baci se na njegova prsa. Srušila ga je na tlo s bijesnim krikom
koji joj je zaparao grlo poput noževa i zbog kojega su se sve glave unutar pedeset
metara okrenule prema njima.
Svi su zapanjeno utihnuli pa je Beth mogla čuti kako s radija na šalteru dopiru
mlađahni glasovi: zbor Westminsterske opatije izvodio je radosnu pjesmu.
Kraljevski par bio je vjenčan.
Beth je osjetila kako Giles drhti pod njom. Pogledala je lice koje je bilo
nekoliko centimetara od njezina i osjetila gađenje i bijes kada je shvatila da on
plače. »Oprosti«, šapnuo je.
»Ne... želim... tvoje isprike«, pljunula je Beth, dok se još uvijek borila za zrak.
»Ti ništavni... drugorazredni... glupi mali izdajniče.«
»Ja nisam—«
»Još kako jesi.« Osla je sva zadihana došepala bez jedne cipele i sjela na
Gilesove noge, okružena valovima srebrnoga satena. »Da se nisi usudio ustati. I
onako usput, samo da znaš,« skinula je smaragdni prsten, »raskidam zaruke.
Ionako nikad nisam voljela zeleno drago kamenje.«
»Da ga probodem?« Mab je spustila visoku potpeticu svojih čizama na
Gilesovo čelo, ljutito ga gledajući. On je ležao ne pružajući otpor, dok su suze
polako tekle niz njegove obraze. Zbunjeni prolaznici počeli su se došaptavati.
»Što se to ovdje događa?« Ozlojeđeni policajac, sav crven u licu, bio je
najdobrodošliji prizor na svijetu. »Radite gužvu na dan vjenčanja Njezine Visosti,
neću to trpjeti, ne na postaji Victoria.«
Mab je nešto pokušala objasniti, začuo se Harryjev glas, zatim je počelo
naguravanje i povišeni tonovi. Neki kondukter pokušao je maknuti Mab s Gilesa,
na kojem je ona još uvijek napola stajala, pa ga je Mike istoga časa udario.
Muškarac se srušio kao vreća krumpira. Osla je nešto mahala policajcu koji se
izderao na nju, pa je Beth bila jedina koja je čula Gilesov prestravljeni šapat.
»Što će biti sa mnom?«

426
 Knjige.Club Books

Beth ga je pogledala u oči. Muškarca koji joj je ukrao nekoliko godina života.
Čovjeka koji je izdao njezine prijatelje. Izdao je i buduću kraljicu koja se u tom
trenutku potpisivala u matičnu knjigu. Izdao je i odvažnoga mucavog kralja koji
ju je dopratio do oltara. Izdao je i Churchilla koji se u Westminsterskoj
opatiji zadovoljno smješkao kraj novoga premijera - Churchilla koji je došepao u
Bletchley Park i rekao im da bez njih nema pobjede u ratu.
Izdao je i Bletchley Park, sve što je on predstavljao, sve što je Beth voljela.
Odmaknula se nesigurnim korakom od Gilesa, ne želeći ga više doticati. »Što
god da se dogodi s tobom,« rekla je promuklim glasom, »neće biti dovoljno.«
»Svi ste uhićeni«, zatrubio je policajac i ludnica se nastavila.

427
 Knjige.Club Books

84. poglavlje

ropustila sam vjenčanje stoljeća, pomislila je Osla, zagledana u rešetke svoje

P zatvorske ćelije. No dobro!
Policija je na kraju uhitila Gilesa, Oslu, Mab, Beth, Harryja, Mikea, muškarca
s knjigom u kožnatom uvezu i dvojicu konduktera. Sada su svi bili zatvoreni u
ćelije za trežnjenje, Bog zna gdje, a policajac im je priprijetio da će ostati ondje
do sljedećega jutra ili dok se ne završi svadbena svečanost, što god se dogodi
prvo. Osla je vidjela da su negdje dalje niz hodnik Mab i Mike ušli u jednu ćeliju,
Beth, Harry i Giles u drugu. Giles se nešto bunio, ali nerazumljivo. Nekako se
tijekom tučnjave, prije nego što su im krenuli stavljati lisice, spotaknuo na
Harryjevu čizmu, pao na tlo i iščašio vilicu. Baš tužno. Dok se čulo zveckanje
rešetki, Osla se nasmiješila proučavajući uništenu Diorovu haljinu od srebrnoga
satena. Uspjeli smo, pomislila je.
Gotovo su uspjeh. Giles Talbot neće se moći slatkorječivošću izmigoljiti iz
ćelije prije nego što se Peggy Rock probije do nekoga u njezinu GCHQ uredu i
dovede pomoć ili, ako to ne uspije, prije nego što Osla iskoristi svoj adut.
»Gospodine, ako to nije velika, velika smetnja,« gugutala je naredniku i
diskretno mu spustila novčanicu od funte na dlan, »smijem li na trenutak skoknuti
do telefona i obaviti kratak razgovor, prije nego što pustite bilo koga od
uhićenih?« Treptala je očima dok je naglašeno mayfairski rastezala samoglasnike
- očito djevojka čiju ljutitu obitelj, koja će vjerojatno doći spasiti svoju princezu,
niste željeli sresti u svojoj postaji.
»Vražje glupave debitantice«, promrmljao je narednik, a Osla se samo
nasmiješila. Ta je fraza više nije dirala. Bi li glupava debitantica bila u stanju
uloviti izdajnika Krune? Ne bi. A oni važni ljudi u njezinu životu - njezina BP
obitelj, suprug njihove buduće kraljice i vrlo tajni dio MI-5 - oni su znali ili će
uskoro znati što je učinila. Ako je ostatak svijeta nastavi podcjenjivati, pa... oni
će biti na gubitku. Osla Kendall dokazala se svima koji su joj bili važni.
»Vi posve sigurno niste moja supruga«, zaključio je glas s druge strane
rešetke. Osla digne pogled i ugleda visokoga časnika u odori Streljačke brigade.
»Ni ja ne mislim da sam vaša supruga«, dometne Osla. »Osim ako ne patim
od spektakularnoga gubitka pamćenja.«
Časnik se obrati naredniku. »Pozvali ste me u zatvor zbog djevojke s kojom
nisam oženjen?« Njegov glas zvučao je poznato...

428
 Knjige.Club Books

Narednik mu je pružio Oslin kaput. »Vaše je ime ušiveno na etiketi, bojniče

Cornwell. Službenik na prijemnome pultu trebao je provjeriti—« Narednik
zastane jer se dalje niz hodnik čula neka strka. »Trenutak, odmah se vraćam...«
Žurno ih je napustio i Osla pogleda iznošeni kaput koji je posvuda nosila, još
od eksplozije u klubu Café de Paris. Zatim je pogledala muškarca koji ga je držao:
tamnokos, sa znakovljem bojnika na odori i odličjem Vojnoga križa... »Vi ste J.
P. E. C. Cornwell.« Njezin dobri Samaritanac duboka glasa, tako utješnog nakon
eksplozije: Sjedni, Ozma, daj da vidim jesi li ozlijeđena... Osla ustane i priđe
rešetkama. »Što označavaju svi ti inicijali? Već godinama me to zanima.«
»John Percival Edwin Charles Cornwell«, odgovorio je, još uvijek zbunjen, a
onda je salutirao. »Bojnik Streljačke brigade. Prvo u Egiptu, a zatim s partizanima
u Čehoslovačkoj...«
Osla ispruži ruke kroz rešetke, uhvati svojega dobrog Samaritanca za
ovratnik, povuče njegovu glavu prema dolje i kroz rešetke ćelije utisne vreli
poljubac na njegove usne. Osjetila je miris vrijeska i dima - tu divnu aromu koja
je već davno izblijedjela iz njegova šinjela. »Dugujem vam to još otkako ste
me izvukli iz ruševina u klubu Café de Paris«, rekla je i odmaknula se s
osmijehom. »Za Boga miloga, recite mi: tko je Ozma iz Oza?«
»Izgubljena princeza L. Franka Bauma. Moja najdraža knjiga.« Polako ju je
odmjerio i zamislio se. »Drago mi je, Osla Kendall. Ako smijem primijetiti, imate
vrlo lijep rukopis.«
»O, kvragu. Ipak ste dobili moje ‘poruke u boci’?« Budući da nije bilo
odgovora, Osla je zaključila da su se pisma negdje zagubila. Nikada nije pisala o
BP-u, ali ipak...
»Čekala su me, složena na hrpi, kod moje stare gazdarice sve dok se nisam
napokon vratio u London. Tada sam vam otpisao, ali adresa u Buckinghamshireu
više nije bila ispravna.« Pogledao ju je i gotovo se neprimjetno nasmiješio. »Jeste
li ikada preboljeli onoga momka koji vam je slomio srce?«
Osla odmahne rukom. »Prošlogodišnji snijeg, dragi moj.«
»Drago mi je. Neko se vrijeme činilo da ste baš potišteni.«
»Obično sam vrlo vedre naravi, ali čini se da uvijek naletite na mene kada me
obuzme neka malodušnost, nakon slomljena srca, bombardiranja ili uhićenja...«
»Kad smo već kod toga... Zašto ste u zatvoru?«
»Bojim se da ne smijem reći. Zakon o službenim tajnama.«
Bojnik John Cornwell prošao je rukom kroz svoju tamnu kosu, ponovno
zbunjen.
Začuo se glas narednika. »Gospodine, slobodni ste, možete ići. Ispričavam se
na smetnji. A vi, gospođice Kendall, odobren vam je jedan telefonski poziv.«

429
 Knjige.Club Books

»Nemojte ići nikamo«, obrati se Osla J. P. E. C. Cornwellu s blistavim

osmijehom i odleprša prema prijemnom pultu. Bacila je svoj adut i nazvala broj
koji je znala napamet:
»Imam poruku za princa Philipa, molim vas. Da, za vojvodu od Edinburgha.
Da, vrlo dobro znam da je on na svojem svadbenom doručku.« Nastavila je
govoriti tiše, mrmljajući neko vrijeme, dok su je svi policajci u blizini gledali
otvorenih usta. »Ne, to je sve što vam smijem reći. On mi je dao ovaj broj telefona
u slučaju prijeke potrebe, a ta prijeka potreba nastupila je sad.«

430
 Knjige.Club Books

85. poglavlje

*****TAJNO: SAMO ZA NAVEDENOGA PRIMATELJA*****

PODLIJEŽE KAZNENOME PROGONU PREMA ZAKONIMA
O SLUŽBENIM TAJNAMA 1911. I 1920.
21. prosinca 1947.
______________________________________________________

Naš crvenokosi momak bio je vrlo razgovorljiv. Nakon što

završimo s ispitivanjem, predlažem da ga pošaljemo u naš
objekt u Kiloran Bayu u Škotskoj - svakako sigurnije,
premda turobnije mjesto od umobolnice u kojoj nisu bili u
stanju zadržati gospođicu Finch.
I još nešto... postoje naznake da u našim krugovima
nije kompromitiran samo naš crvenokosi momak. Čim riješimo
tekuće pitanje, predlažem da usmjerimo svu svoju pažnju na
te nove informacije. Vrijeme je da izravnamo račune.

D jeluje mrtvo«, konstatira Mab.

»Mrtvije od Manderleyja poslije požara«, složi se Osla.
Beth je gledala jezero zagušeno korovom pokraj glavne zgrade u Bletchley
Parku. Zelena bakrena kupola i kitnjasta fasada od opeke isticali su se na sivome
zimskom nebu. Nekoliko je ljudi ušlo i izašlo iz zgrade. Ipak, BP se promijenio.
Na prozorima dugačkih betonskih zgrada i starih zelenih baraka kapci su preko
Božića bili zatvoreni, a područje oko zgrade bilo je gotovo prazno, no to nije bilo
sve što se promijenilo. Beth se stresla u svojemu novom elegantnom tartan kaputu
i grimiznome šalu. Sagnula se i pomilovala Bootsa po glavi. Iznenada joj je
bilo drago što nije došla sama.
»Obično nije ovako prazno. Prostor je sada iznajmljen, koriste ga za obuku i
slično.« Na hladnoći je iz Oslinih usta izlazila para; u dugačkome kaputu boje
slonovače, koji je kao i kapuljača na njezinoj tamnoj kosi bio obrubljen srebrnim
nercom, izgledala je poput božićne vile. »Da do Božića nisu preostala samo
dva dana, ovdje bi vrvjelo ljudima.«

431
 Knjige.Club Books

»Ali njihova užurbanost ne bi bila poput one naše.« Mab baci pogled prema
glavnoj zgradi. »Sjećaš se da si prvoga dana, kad smo tek stigle ovamo, taj stil
nazvala gotičkim kičem?«
Beth još uvijek nije bila u stanju progovoriti. Dvokrilna vrata glavne zgrade
kroz koja je prošla jedne kišne noći, noseći u stisnutoj šaci dešifrirane planove za
bitku kod Matapana... Obala jezera na kojoj su Ludi klobučari raspravljali o
tolikim knjigama... Koliba, koja se odatle nije vidjela, obijeljena i udobna. U
mislima je otvorila njezina vrata i vidjela Dillyja Knoxa kako sjedi za svojim
radnim stolom. Imate li olovku? Mi razbijamo kodove...
Suze su joj zamaglile pogled. »Hajdemo odavde.«
Ni Osla ni Mab nisu imale ništa protiv. Okrenule su se i vijugavim stazama
pošle prema ulaznim vratima na kojima više nije bilo neumoljivih stražara. Tlo je
bilo prekriveno tankim slojem snijega.
»Svi smo ispitani.« Mab je odlučno hodala u tamnozelenim hlačama i
dugačkome kaputu boje žada, s fedorom nakrivljenom preko čela. »Ne vjerujem
da će nas MI-5 ponovno zvati.«
»Tko zna, draga«, dometne Osla. »Je li ijedna od vas uspjela saznati zašto su
Rusi uopće spominjali Gilesa u porukama koje su slali s Enigme? Pitala sam ih,
ali je tip koji me je ispitivao postao vrlo odrješit i nestrpljiv.«
»Peggy mi je rekla nakon što su nju ispitali«, odgovori Beth. »Moja je
pretpostavka bila točna. Crveni su zaplijenili njemačku Enigmu tijekom jedne od
vojnih operacija na sovjetskome teritoriju. Isprobavali su je i poslali nekoliko
poruka preko Gilesova kontakta u Londonu - Giles se nadao da će je
početi koristiti za njihovo šifrirano komuniciranje. Naše postaje za presretanje
nadzirale su sovjetske radiokomunikacije. Izdvojile su te poruke i Dilly je to
primijetio.«
»Što mislite da se dogodilo s Gilesom?« Mab se zagledala u jezero. Beth je
bila sigurna da se prisjetila trenutka kad su ga ona i Osla prvi put ugledale kako u
gaćama gaća iz vode, nasmiješen i srdačan.
»Mislim da nikada nećemo saznati«, reče Beth nezainteresirano.
»Štoviše, baš me briga«, složi se Osla. »Dokle god ga nema.«
Išetale su iz BP-a ne okrećući se za sobom. »Sve idemo na postaju?« upita
napokon Osla. »Ja ću u London, Mab u York. Nemoj mi reći da ideš u grad
posjetiti svoju obitelj, Beth.«
»Ne.« Obitelj Finch bila je u rasulu: prvo je Beth pobjegla iz Clockwella,
zatim je službeno puštena, a nakon toga stigla je vijest da je njezin otac iznenada
napustio gospođu Finch. Preselio se u maleni stan i odbijao se vratiti; kuću će
izgleda morati prodati; majka je vrišteći zalegla u postelju; nijedna od
Bethinih sestara nije željela da majka dođe živjeti k njima... Beth ih je odlučila
pustiti da sve to razriješe bez njezina sudjelovanja. »Price kat ću ovdje. Harry će
se dovesti iz Cambridgea.«

432
 Knjige.Club Books

Osla nakrivi glavu. »Ti i Harry... još uvijek ste zajedno? Zar ne želiš nešto
više, kako bih to rekla, uobičajeno?«
Beth je zaključila da misli na brak. Djecu i kuću u kojoj će cipele nekog
muškarca stajati uz njezine. Beth odmahne glavom i nasmiješi se. »Da, još smo
zajedno i to je ono što želim.«
»Gdje ćeš živjeti? Znaš da si dobrodošla kod mene u Knightsbridgeu i da
možeš ostati koliko god želiš.« Draga Osla, hvala joj, pomisli Beth, ali ne. Nakon
tri i pol godine u umobolnici sada je čeznula za vlastitim prostorom. Za mjestom
na kojem bi mogla dobro razmisliti o onome što joj se dogodilo, pustiti da košmari
dođu, izboriti se s njima i prevladati cijelu tu situaciju. Harry je to razumio bez
ijedne izgovorene riječi - uspio joj je pronaći posao u Scopellijevu glazbenom
dućanu u Cambridgeu i sobu: Gospodin Scopelli rekao je da možeš stanovati u
stražnjoj sobici koja je korištena kao sklonište, dok ne pronađeš svoj stan. Beth
je zamišljala kako provodi jutra sama s Bootsom, šalicom čaja i Bachovim
partitama, kako poslijepodne u miru radi za pultom u dućanu, a nedjeljom ujutro
odlazi u crkvu i razmišlja o šiframa, dok se oko nje razliježu zvuci crkvenih
pjesama. Harry joj svakoga dana donosi ručak iz svojega koledža i ostaje
preko noći kad nema puno obiteljskih obaveza... Ponovno se nasmiješila. Zasad
joj je to djelovalo jako dobro.
»Ipak, mislim da ti je MI-5 dužan isplatiti odštetu«, reče Mab oštro.
»Nepravedno si zatvorena, a ipak si uspjela izručiti izdajnika ravno na njihov
prag. Trebali bi ti isplatiti nešto novca za najamninu, to je najmanje što mogu
učiniti.«
»Možda ipak nešto dobijem.« Beth je znala da neće vječno raditi u
glazbenome dućanu. Ako poželiš posao za koji su potrebne naše vještine, dođi k
meni u GCHQ, rekla je Peggy nakon posljednjeg saslušanja. Gak i kad nema rata,
Britaniji su potrebni ljudi kao što smo mi. Oni bi bili presretni kad bi došla raditi
k njima.
Da, pomislila je Beth. Njezin je posao bio poput droge koju nije željela nikada
izbaciti iz svoje krvi, željela mu se vratiti... samo ne još. Više nije bila zarobljena
u satu, ali još uvijek nije osjećala da se uspjela u potpunosti uskladiti s vremenom
izvan njega.
»Kako bi mogla normalno živjeti dok one škrte guje iz MI-5 ispljunu novac,«
Osla otvori tabakeru i izvadi sitan predmet koji zabljesne zelenim sjajem među
cigaretama Gauloises, »uzmi ovo. Založi ga.«
Beth pogleda prsten sa smaragdom veličine kovanice od pola penija. »Jesi li
sigurna?«
»Htjela sam ga baciti Gilesu u lice kad smo uhićeni,« odgovori joj Osla, »ali
zašto bi ga on trebao dobiti natrag? Uostalom, osim u romanima, tko doista baca
naokolo smaragdne prstenje kao da su školjke? Više bih voljela da pomogne
tebi, da si unajmiš stan.«

433
 Knjige.Club Books

A možda bi, pomislila je Beth, moglo pokriti troškove liječenja gospođe s

kojom je igrala go i koja je još uvijek bila zatvorena u Clockwellu. Da vidi može
li se išta za nju učiniti. »Hvala ti, Os.«
»Daš mi cigaretu?« upita Mab Oslu prije nego što je spremila tabakeru. »I
malo vatre... oho, a što je ovo?« Proučavala je Oslin srebrni upaljač. »JPECC?«
»Uvaženi gospodin John Percival Edwin Charles Cornwell«, izdeklamira
Osla i pripali dva Gauloisesa.
»Kvragu, kako ti je uspjelo ući u zatvor s izdajnikom, a izaći s lordom?«
»On nije lord. Nije još. Njegov otac je sedmi barun Cornwell, to je sve. Imaju
predivnu kuću u Hampshireu. čim sa svojim urednikom u Tatleru završim
pregovore oko nove pozicije, odlazim onamo na novogodišnje praznike.« Doda
cigaretu Mab. »A ti ćeš, moja kraljice, provesti Božić u Yorku?«
»Vratit ću se na vrijeme da zabundam Lucy i Eddieja za njihovo prvo
grudanje. Ne biste vjerovale koliko je Mike uzbuđen zbog snijega. Tipično
australski.« Mab je okretala svoj vjenčani prsten. »Bit će dobro napokon biti
doma.«
»Baš neobično to s domom.« Osla je djelovala zamišljeno dok je duboko
uvlačila dim cigarete. »Uvijek sam mislila da ga nemam, barem ne pravi. Kuće,
hoteli, mjesta na kojima bih odsjela, to da, ali ne i dom, ne pravu obitelj. Kao da
nisam nikamo pripadala.« Ponovno je pogledala prema Bletchley Parku. »Ali
imam ovo mjesto ovdje.«
»To mjesto je mrtvo«, dometne Beth.
»Ipak, mi mu još uvijek pripadamo. Svi mi. Kako su se samo odazvali, čak i
oni koje smo jedva poznavale, poput Ase i Profa, Cohena i Harryjeva rođaka
Mauricea. Svi su se bez suvišnih pitanja sjatili u Courns Wood. To je u nekome
smislu obitelj.« Osla se nasmiješi, a nekoliko snježnih pahuljica sleti joj na
trepavice. »Ne baš onakva obitelj o kakvoj sam cijeloga života sanjala, ali
svejedno obitelj.«
Stajali su tako dok je snijeg lagano padao, odgađajući trenutak rastanka. Osla
će natrag u London, pomisli Beth, ja u Cambridge, a Mab natrag u York. Unatoč
Oslinoj priči o obitelji, kakve su šanse da će se ikada više sastati, sada kad više
nije bilo posla u Bletchley Parku koji bi ih mogao spojiti? Njih tri nisu imale
ničega zajedničkog, osim BP-a. Da je život tekao uobičajenim tijekom, njihovi
putovi nikada se ne bi presjekli.
»Hvala«, iznenada je rekla Beth. »Objema. Što ste me izvukle iz umobolnice,
skrivale...« Morala je to reći, morala im je zahvaliti. Što ako nakon toga dana više
nikada ne bude imala priliku to učiniti?
»Ne trebaju mi zahvale.« Mab je povukla posljednji dim cigarete. »Dužnost,
čast, prisege - nisu samo za vojnike. Nisu samo za muškarce.«
»Svejedno vam želim zahvaliti.« Beth je duboko udahnula dok su joj se oči
punile suzama. »I... zamoliti za oprost. Zbog Coventryja. Nisam vas upozorila...«
434
 Knjige.Club Books

Nije ih više imala snage gledati u oči. Pogledala je u stranu, natrag prema
Bletchley Parku.
»Kvragu, Beth.« Mab baci cigaretu i ugasi je svojom čizmom s visokom
potpeticom. »Ima stvari koje ne želim oprostiti ni tebi, ali ni Os, i možda nikada
neću biti u stanju do kraja oprostiti, ali to ne znači da—« Zastala je i pogledala
prema gore, visoko podignutih obrva.
Njihov zagrljaj bio je kratak, snažan, nespretan. Beth je na svojem obrazu
osjetila svilenkasti Oslin nerc, udahnuvši Mabin dobro poznati parfem.
»Ne zaboravite—« Mab ih je prijekorno pogledala kada su se razdvojile.
»Vlakovi voze čak do Yorka. Svratite koji put.«
»Mogle bismo odabrati knjigu, obnoviti rad Ludih klobučara.« Osla obriše
oči. »Naći se u Bettys, napokon imati pravu čajanku, s kolačima i pekmezom...«
Beth zatakne valoviti pramen iza uha. »U posljednje vrijeme čitam knjigu
Principia Mathematica,« Djelo Isaaca Newtona bilo joj je pomalo monotono, ali
povremeno bi kod složenih zadataka koje joj je Harry pokazivao primijetila kakvu
intrigantnu spiralu. Spiralu s brojevima, ne sa slovima.
»Joj, draga, nemoj nas tjerati da se bavimo matematikom«, zastenjala je Osla.
»Što kažete na Putovanje u Oz? U posljednje vrijeme čitam sve što mi dođe pod
ruku od Bauma.«
»Ne volim baš fantastiku«, pobuni se Mab. »Novi Hercule Poirot tek što nije
objavljen—«
»Nikada se nismo slagale oko knjiga«, zaključi Osla.
»Nikada se nismo slagale ni oko čega«, frknula je na kraju Mab i pogledala
na sat. »Zakasnit ću na vlak.«
Posljednji put kimnule su jedna drugoj. Beth je ostala sama pred glavnim
ulazom, s Bootsom koji je njuškao naokolo po smrznutoj zemlji, i gledala kako
niz cestu odmiču kaput boje slonovače i kaput boje žada.
»Osla!« zazvala je iznenada, gotovo vičući. »Mab!«
Istovremeno su se okrenule, te dvije elegantne brinete koje su prije sedam
godina s puno stila ušetale u kuhinju Finchevih i ušle u Bethin život. Beth duboko
udahne: »Navijestile su vaš pad i propast...«
Osla je prva odgovorila. »... no daleko su vam uši bile...«
A Mab nastavila. »... dok šuškale su papirima engleske djeve...«
Završile su pobjedničkim usklikom: »... a u Bletchleyju kiše lile!«
Bletchley Parkom posljednji je put odzvanjao smijeh dešifranata koji se ondje
neće čuti još desetljećima.

435
 Knjige.Club Books

Epilog

Vojvotkinja od Cambridgea ponovno je otvorila

Bletchley Park
lipanj 2014.
______________________________________________________

P osao je obavljen, skidaj sve!« Replika uređaja ‘bombe’ zaustavlja se i

vojvotkinja od Cambridgea smješka se demonstratorici tijekom svojega
obilaska Bletchley Parka, sada znamenitoga britanskog centra za razbijanje šifri.
Tijekom Drugoga svjetskog rata na tom su slavnome mjestu tisuće muškaraca i
žena obavljali strogo povjerljive zadatke, nastojeći razbiti neslomljive šifre sila
Osovine - bio je to složen i težak posao koji je prema tvrdnjama
mnogih povjesničara skratio rat za najmanje dvije godine.
Kate Middleton, vojvotkinja od Cambridgea, prekrasna u bijeloj košulji i
plavoj suknji u mornarskome stilu, kreaciji Alexandera McQueena, službeno je
otvorila Bletchley Park nakon restauratorske obnove koja je trajala godinu dana
i kojom je rezidenciji i njezinu okolišu vraćen izgled iz vremena rata. Kompleks je
gotovo sasvim propao nakon rata, ali sada ga dolaze posjetiti stotine tisuća ljudi
svake godine. Vojvotkinja ima i privatan razlog zbog kojega je u posjetu BP-u:
njezina baka Valerie Middleton, djevojačkoga prezimena Glassborow, radila je u
baraci 16. Obilazeći mjesta na je radila, njezina baka, vojvotkinja je upoznala
veterane dešifrante, među njima, i gospođu Mab Sharpe, koja povremeno radi u
BP-u, gdje demonstrira kako radi uređaj ‘bomba’. Gospođa Sharpe - sjedokosa,
uspravna devedesetšestogodišnjakinja, visoka metar osamdeset - upoznala
je unuku svoje nekadašnje kolegice s vještinom presretanja i dešifriranja poruka
poslanih Morseovim kodom.
»Kakva nevjerojatna priča«, rekla je vojvotkinja. »Čula sam za nju kad sam
bila djevojčica i često sam pitala baku o tome, ali ona je šutjela i nikada nije rekla
ni riječ o tome.«
»U ono vrijeme nismo o tome pričali. Još uvijek to ne radimo.« Na pitanje
jesu li žene poput nje poslije rata pozivane da upotrijebe svoje talente, gospođa
Sharpe samo se nasmiješila. »O, ne... dovoljno je što vidimo da se naš rad danas
cijeni.«

436
 Knjige.Club Books

Tako ne misle svi veterani Bletchley Parka, čak ni danas, kad obaveza
čuvanja službene tajne više ne vrijedi. Gospođa Sharpe, okružena djecom,
unucima i praunucima, koji su poput nje visoki metar osamdeset, čini se sretnom
što može podijeliti svoja sjećanja s posjetiteljima Bletchley Parka.
Mnogi veterani odbili su dati dopuštenje da se njihove priče objelodane prije
njihove smrti - odatle mnoštvo posthumnih memoara, kao na primjer
Bletchleyjske brbljarije, autorice Lady Cornwell, rođene kao Osla Kendall,
nagrađivane satiričarke i kolumnistice Tatlera, čiji je humoristični prikaz
vremena koje je provela radeći kao prevoditeljica u baraci 4 objavljen tek
nakon njezine smrti 1974. Postoje i drugi veterani koji smatraju da ih prisega na
čuvanje tajnosti obvezuje za sva vremena. Poznato je da je gospođica Beth Finch,
umirovljena zaposlenica GCHQ-a bila jedna od rijetkih kriptoanalitičarki
u Bletchley Parku, ali sjedokosa devedesetosmogodišnjakinja u ružičastome
džemperu pristojno odbija govoriti o svojemu radu tijekom rata »Time
bih prekršila svoju prisegu.«
Taj kodeks čuvanja tajni kojega su se pridržavali djelatnici Bletchley Parka
jednako je izvanredan kao i njihova postignuća u razbijanju šifri. U doba kada se
putem društvenih medija informacije šire u realnome vremenu, nevjerojatno je
zamisliti da su tisućama muškaraca i žena dali da rukuju najosjetljivijim vojnim
tajnama. I svi su ih čuvali, do posljednjeg. Poznato je da ih je Churchill
nazvao »guskama koje nesu zlatna jaja, ali nikada ne gaču«.
Unatoč živosti koja danas vlada u Bletchley Parku - blicevi fotoaparata prate
kraljevski posjet, a milijuni posjetitelja dolaze se diviti ‘bombama’ - nad tim
mjestom kao da još uvijek caruje zlatna šutnja o svetim i neizgovorenim tajnama.
Ostalo je, bez sumnje, još neispričanih priča: priča čvrsto zaključanih u umovima
dešifranata, iza njihovih čvrsto stisnutih usana koje i nakon toliko godina
ostaju nijeme.
Zidovi Bletchley Parka danas su obnovljeni. Kada bi samo umjeli govoriti o
prošlosti...
Ali neke tajne šifre nikada neće biti razbijene.

437
 Knjige.Club Books

O autorici

KATE QUINN AUTORICA je povijesnih romana koje

New York. Times i Sunday Times redovito
svrstavaju na vrh svojih ljestvica najprodavanijih
naslova.
Rođena je u južnoj Kaliforniji, a na
Bostonskome sveučilištu diplomirala je i
magistrirala solo pjevanje.
Kao velika ljubiteljica povijesti, napisala je četiri romana iz
serije Gospodarica Rima, a nakon dviju knjiga, čija se radnja
odvija u vrijeme talijanske renesanse, okrenula se dvadesetome
stoljeću, romanima Aliceina mreža, Lovkinja i Zagonetka Ruže.
Sve knjige prevedene su na mnoge jezike.
Živi u Kaliforniji sa suprugom i tri crna udomljena psa.

Scan i obrada:
Knjige.Club Books

438
 Knjige.Club Books

Bilješka autorice

»NAJVEĆA VRAŽJA LUDNICA u Britaniji.«

Tim je riječima stražar na ulazu opisao Bletchley Park - i činjenica je da se
zbunjenom pogledu mnogih promatrača ratni BP doista mogao učiniti
umobolnicom ili otkvačenim sveučilišnim kampusom, a ne tajnim kompleksom u
kojem su se razbijale šifre. Ondje su dešifranti, nakon napetih sati rada i
dugotrajnih razmišljanja, znali u jezero bacati šalice za čaj ili se voziti biciklom
na posao s plinskom maskom na glavi kako ih ne bi mučila peludna groznica;
između stabala igrali su rounders, sunčali se goli na travnjaku i izvodili nestašluke
vozeći se u kolicima za rublje ili u njima ulijetali u nezaključane zahode - a
reputacija BP-a kao ekscentričnoga mjesta bila je neizbježna i zbog običaja da
unovačuju štrebere i čudake. Zaposlenici su imali nevjerojatno opušten stav prema
ekscentričnim likovima; od njih se nije očekivalo da prilagode svoje mušice
očekivanim normama pa su upravo zato postizali sjajne rezultate u svojem gotovo
nemogućem poslu. Bez postignuća ljudi koji su tako temeljito razbijali
neslomljive Enigmine šifre kojima su se služile sile Osovine, rat je mogao biti
izgubljen. U najmanju ruku, trajao bi mnogo dulje i bilo bi izgubljeno mnogo više
života.
Prije nego što je rat uopće počeo, obavještajna služba unovačila je skupinu
ljudi s Oxforda i Cambridgea koji su radili na razbijanju Enigme, nadovezujući se
na nevjerojatan rad poljskih kriptoanalitičara Mariana Rejewskog, Jerzyja
Rozyckog i Henryka Zygalskog - genijalnih ljudi čija su ranija postignuća u
razbijanju Enigme omogućila uspjeh Bletchley Parka.
Prvi kriptoanalitičari u BP-u isprva su novačili pouzdane prijatelje
i poznanike s kojima su studirali ili su ih poznavali sa sveučilišta, a zatim i
studentice ženskih koledža i tajnice, kada se sporadičan posao koji se obavljao u
nekoliko baraka pretvorio u obavještajnu tvornicu koja je zapošljavala tisuće
ljudi. Churchill se u velikoj mjeri oslanjao na obavještajne podatke koje je
dobivao iz Parka te se prema njima ravnao prilikom donošenja političkih
odluka; posjetio je kompleks u rujnu 1941., odajući priznanje dešifrantima za
njihov rad, ali i za napore da očuvaju tajnost. U Parku je bez sumnje dolazilo do
povremene razmjene informacija - ratni dnevnici i memoari potvrđuju da su
zaposlenici BP-a diskretno među sobom dijelili informacije kako bi saznali što se
događa s prijateljima i voljenim osobama - ali besprijekorno su čuvali tajnost

439
 Knjige.Club Books

podataka od vanjskoga svijeta: sile Osovine nikada nisu saznale koliko temeljito
Britanija čita njihovu poštu.
Teret tajnosti uzimao je svoj danak: bolesti, iscrpljenost i živčani slomovi nisu
bili rijetkost među osobljem BP-a. Kako bi se zaposlenici izborili sa stresom,
počeo je cvjetati društveni život - dešifranti u slobodno vrijeme možda nisu imali
klub Ludih klobučara i nisu čitali knjige kao što je Zameo ih vjetar (onodobna
uspješnica koja je još četrdesetih godina izazivala kontroverze i rasprave) ili
anonimnu tjednu humorističnu kolumnu, ali glumili su u amaterskim
predstavama, natjecali se na šahovskim turnirima, organizirali glazbene revije,
uvježbavali škotske plesove i još puno toga. S jednakim žarom s kojim su radili,
dešifranti su se i zabavljali. Veterani se sjećaju da je u BP-u vladala otvorenost
koja je silno nedostajala u svakodnevnome životu. Žene su uživale jednakost s
muškim kolegama kakvu u vanjskome svijetu nisu mogle očekivati još godinama
pa ni desetljećima; kolege homoseksualci bili su prešutno priznati i prihvaćani;
osobe kojima bi danas bio dijagnosticiran neki poremećaj iz spektra autizma
mogle su raditi bez potrebe da skrivaju svoju neurorazličitost. Vojno osoblje
možda se zgražalo nad opuštenim odnosom prema odijevanju, izražavanju i
neformalnim oslovljavanjem, ali BP je u mnogo vidova bio poput utočišta u
kojem se prihvaćala različitost.
Lik Osle Kendall nastao je prema stvarnoj osobi, Osli Bening, lijepoj,
živahnoj nasljednici rođenoj u Kanadi, prevoditeljici u baraci 4 koja je tijekom
rata bila dugogodišnja djevojka princa Philipa. Dala sam svojoj Osli drugo
prezime, iz poštovanja prema živućoj djeci Osle Benning; prava Osla nije bila
u klubu Café de Paris u vrijeme kada je bombardiran i već je bila udana kada se
njezin bivši dečko oženio princezom Elizabeth. Kao supruga diplomata, pratila je
muža po svijetu i nije bila kolumnistica. No zadržala sam neke osnovne crtice iz
njezina života kako bih dočarala svoju Oslu na papiru: osamljena kći čija se
majka, pripadnica visokoga društva, često preudavala (i doista imala apartman u
Claridge’su). Neukrotiva i snalažljiva, uspjela se pomoću smicalice vratiti u
Englesku s ukradenom avionskom kartom, radije nego da cijeli rat presjedi u
Kanadi; profinjena debitantica koja je spremno uprljala ruke izrađujući avione
Hurricane prije nego što je, zahvaljujući tečnome njemačkom, završila u
Bletchley Parku. S princem Philipom upoznala ju je početkom rata njezina
prijateljica (također kumče lorda Mountbattena), Sarah Norton, pa su njih dvoje
ubrzo postali nerazdvojni. Philipa i Oslu povezala su slična privilegirana,
ali osamljena djetinjstva i sklonost vragolijama i zabavi; on joj je dao svoju
mornaričku značku, vodio ju je u izlaske kad god je bio u Londonu i pisao joj kada
je bio na brodu. Udaljili su se potkraj rata, otprilike u isto vrijeme kada je, čini se,
mlada princeza Elizabeth zapela za oko Philipu tijekom božićnoga vikenda i
njezina nastupa u dobrotvornoj predstavi Aladdin u dvorcu Windsor (predstavu
koju je zamalo propustio zbog gripe koju je prebolio dok je bio u Claridge’su!).

440
 Knjige.Club Books

Ne zna se je li Oslina prisega o čuvanju tajni možda utjecala na udaljavanje

od Philipa ili je pak zbog njegove njemačke svojte Osla imala problema u BP-u,
ali u ono vrijeme svakako su se postavljala pitanja u vezi s obiteljskim podrijetlom
Philipa od Grčke. Nakon Philipa, Osla Benning kratko je vrijeme bila zaručena s
nekim nitkovom čiji je smaragdni prsten skinula, drsko izjavivši: »Ionako nikad
nisam voljela zeleno drago kamenje!«, a zatim se udala za Johna Patricka
Edwarda Chandosa Henniker-Majora, časnika Streljačke brigade koji je
odlikovan Vojnim križem i borio se rame o rame s čehoslovačkim partizanima.
Poslije rata radio je u Ministarstvu vanjskih poslova i uskoro postao osmi barun
Henniker. On i Osla doista su prije kraljevskoga vjenčanja objedovali s
princezama Elizabeth i Margaret, jer je netko došao na ideju da bi Osla možda
mogla dati pokoji savjet kraljevskoj mladenki o tome kako da se postavi prema
budućemu mužu. (Nije zabilježeno o čemu se razgovaralo dok su
služeni kanapei!) Lord Henniker poslije je ironično komentirao da su tabloidi
često pokušavali iskopati pikanterije o dugogodišnjem prijateljstvu njegove
supruge i vojvode od Edinburgha, koji je bio krsni kum njegova i Oslina
najstarijeg sina. Svatko koga zanima prava Osla trebao bi pročitati Put do Postaje
X, memoare njezine prijateljice Sare Baring (rođene Norton), o vremenu koje
su zajedno provele u Bletchley Parku, iz kojih sam za Oslu Kendall, posudila
mnoge duhovite dosjetke i smicalice Osle Benning.
Beth Finch je mješavina dviju stvarnih žena. Jednoj se ne zna ime, a riječ je o
dešifrantici koja je navodno doživjela živčani slom nakon prekida veze s
oženjenim kolegom iz BP-a - ženu su poslali u umobolnicu jer su se bojali da bi
u tako rastrojenom stanju mogla odati tajne informacije. Bethin lik nadopunjen
je crticama iz života i postignućima Mavis Lever, jedne od zvijezda Bletchley
Parka. Mavis, unovačena još kao tinejdžerica, postala je jedna od »Dillyjevih
ždrebica«; svi Bethini dešifrantski uspjesi - razbijanje poruke »Danas je dan
minus tri«, koja će pridonijeti pobjedi u bitci kod rta Matapan; ‘pretpostavljeni
sadržaj’ sastavljen samo od slova L; razbijanje Abwehrove Enigme - preuzeti su
iz dosjea u kojima su zabilježeni pothvati Mavis Lever, jedne od rijetkih žena
kriptoanalitičarki u Bletchley Parku. Njezina postignuća prikazana su kroz
izmišljeni lik, kako se ne bi stvorio dojam da je jedna od najvećih legendi BP-a
završila u umobolnici, dok se u stvarnome životu, što je dokumentirano, udala za
kolegu dešifranta iz barake 6, genijalnog poput nje, i služila u BP-u do kraja rata.
Nisam uspjela saznati što se dogodilo s anonimnom dešifranticom koja je
zatvorena u umobolnicu. Ustanove Clockwell i Kiloran Bay su izmišljene, iako su
bez sumnje postojala slična mjesta, kamo su slali nepoćudne žene, kao i one s
raznim psihičkim oboljenjima. Nažalost, u to su vrijeme psihički bolesnici često
bili podvrgavani lobotomiji. Zahvat se poslije prestao primjenjivati jer se smatrao
barbarskim, ali ne prije nego što je tisuće pacijenata osakaćeno.
Najpoznatija žrtva te operacije svakako je Rosemary Kennedy, mentalno
zaostala sestra J. F. Kennedyja: s dvadeset tri godine podvrgnuta je lobotomiji
čeonoga režnja mozga kako bi se smirili njezini emocionalni ispadi, nakon čega
441
 Knjige.Club Books

je sljedećih šezdeset godina provela u umobolnici, a njezina mentalna sposobnost

bila je na razini djeteta predškolske dobi.
Mabin lik je izmišljen i predstavlja sve one žene koje su služile u BP-u poput
pčela radilica. Žene iz različitih staleža, od prodavačica do kćeri lordova, koje su
radile kao dešifrantice, arhivirale podatke, rukovale uređajima ‘bombama’ i
radila mnoge druge poslove. Nekima je posao bio dosadan, nekima fascinantan,
ali sve se rado sjećaju opuštene atmosfere jednakosti u Bletchley Parku. Premda
BP nije zapošljavao mnogo žena na rukovodećim mjestima i na poslovima
kriptoanalize, a žene su obično bile plaćene manje od muških kolega, to je
svejedno bilo mjesto na kojem se cijenilo njihovo mišljenje. Mnogima je nakon
rata nedostajao taj osjećaj povezanosti s kolegama i zajednički cilj. Mabina dva
muža također su izmišljeni likovi; Francis Gray nastao je po uzoru na velike
pjesnike iz vremena Prvoga svjetskog rata, poput Wilfreda Owena i Sigfrieda
Sassoona, koji su stihovima ovjekovječili sve užase ratovanja u rovovima
i gubitka mladenačkih iluzija. Lik Mikea Sharpea osmišljen je u znak priznanja
vrijednim inženjerima RAF-a koji su omogućili da uređaji ‘bombe’ neometano
rade. Činjenica da su muž i žena mogli istovremeno raditi u Bletchley Parku i ne
znati to, ih tek naknadno jedno drugomu priznati gdje su radili, može se
činiti zapletom iz sapunice, ali takve su se situacije doista dogodile, i to ne
jedanput. Bilo je parova koji su to shvatih tek nakon nekoliko desetljeća braka!
Lik Harryja temelji se na dvojici stvarnih dešifranata iz Bletchley Parka:
Mauricea Zarba, novaka iz barake 4 koji je bio malteškog, arapskog i egipatskog
podrijetla, a u BP je došao kao pripadnik ugledne londonske bankarske obitelji
(spominjem ga kao Harryjeva rođaka kako ne bih izbrisala pravoga čovjeka
iz povijesti BP-a); i Keitha Bateyja, sjajnoga matematičara iz barake 6 koji je
radio s Mavis Lever, zaljubio se u nju dok su radili s kartonskim trakama i
‘pretpostavkama’ te se oženio njome.
Keith, isto kao i Harry, i bez sumnje mnogi drugi kriptoanalitičari, osjećao je
veliku krivnju jer se nije smio prijaviti u vojsku pa je uspio isposlovati dopuštenje
da se prijavi u mornaričko zrakoplovstvo u kojem je kratko služio prije nego što
se vratio razbijanju kodova. Muškarci Bletchley Parka često su bili
izloženi ruganju i nepoznatih ljudi i članova svojih obitelji koji nisu imali pojma
čime se bave, jer su naizgled odbijali ratovati. No tom se ruganju nisu smjeli
suprotstaviti jer nisu smjeh otkriti ni najmanju pojedinost u vezi s poslom koji su
obavljali.
Većina ostalih likova iz Bletchley Parka koji se spominju u knjizi stvarni su:
Margaret Rock, Sarah Norton, gospođica Senyard, zapovjednici Denniston i
Travis, Asa Briggs, Michael Cohen, Olive Knox, Ian Fleming (koji je poslije rata
stekao slavu kao autor Jamesa Bonda i koji je surađivao s BP-om kao pripadnik
pomorske obavještajne službe) i Valerie Glassborow, baka Kate Middleton. Alan
Turing, jedan od najvećih umova dvadesetoga stoljeća, blistava zvijezda barake
8, proslavio se svojim doprinosom na poljima računalne znanosti i umjetne

442
 Knjige.Club Books

inteligencije, ali pedesetih godina dvadesetoga stoljeća progonjen je zbog

homoseksualnosti i osuđen na kemijsku kastraciju. Zbog te se nakaradne sudske
presude britanska vlada poslije javno ispričala. Turing se nedugo nakon izvršenja
presude otrovao cijanidom, koji je vjerojatno sam popio.
Dilly Knox bio je jedan od ekscentričnih genijalaca u Parku, dobro poznat po
svojoj rasijanosti, svom Alice-u-Zemlji-čudesa. pristupu razbijanju šifri i navici
da u svoj tim unovačuje samo žene. Nije bio opsjednut time da svoje dešifrantice
drži u neznanju oko aktivnosti u BP-u, kao što je bio običaj u drugim barakama.
Tvrdio je: »To umanjuje djelotvornost rada kriptografa čiji rad ovisi o
pretpostavljenim sadržajima«, pa su njegove djevojke bile bolje informirane
o prirodi posla koji su obavljale. Knox se usred rata morao povući s posla jer je
obolio od raka, ali je radio od kuće do samoga kraja, navodno proučavajući
sovjetske šifre. Nakon njegove smrti nikada nije pronađen ključ od zidnoga sefa
u njegovoj knjižnici u Courns Woodu, pa me je to potaknulo da počnem
spekulirati što se možda u njemu nalazilo.
Koliko god se čini nevjerojatnim, doista je postojao izdajnik u Bletchley
Parku koji je tijekom rata odavao informacije Sovjetskome Savezu. John
Cairncross radio je u baraci 4, a zatim u MI-6, i poslužio kao inspiracija za Gilesa
Talbota, crvenokosoga individualista koji je bio uvjeren da Britanija ne dijeli
dovoljno informacija sa svojim ruskim saveznikom pa je odlučio prokrijumčariti
stotine dešifriranih dokumenata iz BP-a i predati ih svojoj sovjetskoj vezi. Tako
nešto nije bilo teško učiniti, kako je u ovoj knjizi istaknula Osla, jer na glavnome
ulazu stražari nisu pregledavali osoblje koje je nakon smjene odlazilo kući
(doista bi bilo vrlo teško efikasno pretražiti tisuće ljudi koji su svakoga dana
izlazili odande i provjeriti nose li sa sobom komadić papira). Cairncrossove
špijunske aktivnosti otkrivene su tek mnogo godina poslije, dok je živio u
inozemstvu, tako da nikada nije kazneno gonjen. Do kraja života tvrdio je da je
domoljub, a ne izdajnik i da su njegovi postupci spasili tisuće ruskih života.
Pritom je poricao da je nakon rata odavao informacije SSSR-u. Ali on nije bio
jedina sovjetska krtica u MI-5, MI-6 i Ministarstvu vanjskih poslova: Petorka iz
Cambridgea (nekolicina Engleza vrbovanih tijekom studija) otkrivena je
šezdesetih godina, a njezini pripadnici zauzimali su najviše razine britanske
obavještajne službe. Neki od njih prebjegli su u Sovjetski Savez, gdje su preživjeli
ostatak života, neki su se nagodili, ali nitko nije podvrgnut kaznenom progonu.
Dugo se pretpostavljalo da su postojale i druge sovjetske krtice, osim Cairncrossa
i ostalih. Giles Talbot stvoren je kako bi popunio tu prazninu. U mojoj mašti
upravo je njegovo razotkrivanje na kraju ove knjige potaknulo istragu koja će
razotkriti i Petorku iz Cambridgea. Rusi su tijekom rata koristili vlastitu metodu
šifriranja, ali su nedvojbeno eksperimentirali i sa zaplijenjenim Enigmama, čak
su pronašli način da ih učine sigurnijima u poslijeratno doba.
Kao i obično, dopustila sam si slobodu i neznatno izmijenila neke povijesne
činjenice kako bi se bolje uklopile u priču. Možda postoje netočnosti u opisu

443
 Knjige.Club Books

poslova koje su u početku obavljale Osla, Mab i Beth; Bletchley Park je 1940. još
uvijek bio u povojima, protokoli su se neprekidno mijenjali pa je bilo vrlo teško
istražiti svakodnevne operativne postupke koji su se iz dana u dan primjenjivali u
barakama. Oslin odjel indeksiranja i arhiviranja u baraci 4 vjerojatno je postao
poznat kao Gnijezdo debitantica tek 1942.; malo je ubrzan i dolazak
blizanki Glassborow u Bletchley Park; čajana Bettys u Yorku izgubila je apostrof
u svojem nazivu tek šezdesetih godina; a ljekarna u mjestu Bletchley nije bila iz
lanca Boots; iako su osobama koje su rukovale uređajima ‘bombama’ držali
sažeta predavanja o tome kako i zašto uređaj radi, ta je procedura za rukovanje
uređajima odobrena kasnije nego što je opisano u knjizi. Mab kao civil vjerojatno
ne bi dugo radila kao operaterka ‘bombi’ jer su tim uređajima rukovale pripadnice
WREN-a (doista su morale biti visoke pa otuda moja pretpostavka da su možda
pozvali visoku ženu iz civilne službe da uskoči i pomogne).
Prava Osla doista je izrađivala avione u tvornici Hawker Siddeley, premda
ondje možda nisu počeli zapošljavati žene tako rano kao što sam prikazala u
knjizi. Stigla je u BP tek 1941., sa Sarom Norton, s kojom je stanovala u Aspley
Guiseu dok je radila ondje. Detalji Osline i Philipove ljubavne priče su izmišljeni,
jer se ništa ne zna o trenucima koje su provodili nasamo. Pokušala sam, gdje god
je bilo moguće, koristiti riječi koje je Philip doista izgovorio (njegov stoički
komentar »Jednostavno sam morao nastaviti živjeti dalje«, kad objašnjava bol
koju je osjećao zbog zatvaranja majke u umobolnicu i raspada obitelji;
njegovi dnevnički zapisi o bitci kod rta Matapan i drugim pomorskim bitkama).
No bio je vrlo suzdržana osoba još od mladih dana, a Osla se obavezala čuvati
tajne, pa je moja mašta morala stavljati riječi u njihova usta. Učinila sam to učtivo
nastojeći prikazati prvu opojnu ljubav dvoje mladih ljudi kojima je sudbina
namijenila da nađu sreću s drugima, ali koji su očito dijelili nešto vrlo stvarno i
važno, budući da su ostali prijatelji tijekom cijeloga života.
Snažan zračni napad na Coventry potkraj 1942. je izmišljen, premda je istina
da je grad prilično uništen tijekom ranijih zračnih napada (što je inspiriralo
Nijemce da osmisle glagol coventrieren) te postalo temeljem za jednu od urbanih
legendi Bletchley Parka: tvrdnju da je baraka 6 razbila šifru i pročitala poruku o
bombardiranju Coventryja, no Churchill je odlučio Kate Quinn žrtvovati taj grad
kako bi se sakrio podatak da čitaju njemačke poruke. Neki veterani do današnjeg
dana tvrde da su podaci o vremenu razbijanja poruke sumnjivi, dok drugi tvrde da
informaciju o napadu jednostavno nisu uspjeli pročitati na vrijeme i upozoriti
stanovništvo. Ja se priklanjam drugoj verziji događaja, ali kada je došlo vrijeme
da prikažem svu dramu bombardiranja o kojem se znalo unaprijed, a nije na njega
upozoreno, smjestila sam radnju u Coventry kako bih podsjetila na tu urbanu
legendu.
Ne postoje podaci o tome da je genijalna Margaret Rock, koja je nakon
Bletchley Parka ostvarila dugu, uspješnu i iznimno tajnu karijeru u GCHQ-u,
imala bilo kakvih saznanja o tajnom bunkeru u kojem su čuvali gomilu Enigmi i

444
 Knjige.Club Books

‘bombi’, zlu ne trebalo... No takav bunker je postojao do 1959. i posve je

moguće da su uređaji odande posuđivani za potrebe razvoja računarstva koji su
financirala mnoga sveučilišta i korporacije. Turing je sudjelovao u jednom
takvom projektu u Manchesteru, dok je drugi projekt financirao Birkbeck College
u Londonu - no ako je za potrebe projekta Birkbeck Collegea i bila posuđena
‘bomba’ iz bunkera GCHQ-a, i ako je morala biti poslana na popravak
u radionicu, vjerojatno je nisu koristili dešifranti iz Bletchley Parka koji su se
neovlašteno sastali u nastojanju da uhvate izdajnika neposredno prije
kraljevskoga vjenčanja!
Pa ipak... ako je ikada postojala prijeka potreba da genijalci iz BP-a upotrijebe
svoje vještine i nakon rata, ne sumnjam da bi takva tajna bila pomno čuvana.
Bletchley Park napokon dobiva priznanje za svoja ratna postignuća; vrata su
širom otvorena i o stvarima o kojima je bilo nezamislivo čak i šaptati davne 1941.
sada se otvoreno govori na službenom Twitter profilu @bletchleypark. Ali znači
li to da su BP i oni koji su ondje radili otkrili sve svoje tajne? Ni slučajno. Bez
sumnje postoje priče o razbijenim šiframa, tajnim sastancima, zataškanim
izdajama, koje su mnogi ponijeli sa sobom u grob.
Dugujem iskrenu zahvalnost mnogim ljudima koji su mi pomogli u
istraživanju i pisanju ovoga romana: svojoj majci Kelly, prvoj čitateljici ove
knjige i neprocjenjivome kritičaru, i svojem mužu koji je na brodu služio s
kolegama čiji je posao bio sličan radu žena u Bletchley Parku, te me je mogao
savjetovati kako da što točnije opišem psihičku napetost koju taj posao izaziva,
koliko zapravo iscrpljuje osobe koje ga obavljaju. Zahvalnost dugujem i svojim
predivnim kolegicama i kritičarkama Stephanie Dray, Anni Ferrell, Lei Nolan,
Sophie Perinot i Stephanie Thornton, koje su mi pomogle oblikovati ovaj
nezgrapan rukopis - bila bih izgubljena bez vas.
Hvala i mojoj kolegici, autorici povijesne fikcije Meghan Masterson, koja je
dala ime knjizi ratne poezije Francisa Graya. Hvala mojoj agentici Kevan Lyon i
urednici Tessi Woodward - jer ste na svakome koraku podržavale ovu knjigu.
Ponajviše, usrdno hvala i Kerry Howard, spisateljici i proučavateljici povijesti
Bletchley Parka, koja je provjerila svaku stranicu ovoga rukopisa i ulovila
povijesne greške prije objavljivanja - ukoliko je nakon njezine pedantne provjere
ostalo bilo kakvih netočnosti, greška je isključivo moja.
Zahvaljujući povjesničarima, stručnjacima i neumornoj Zakladi Bletchley
Parka, ostavština BP-a sačuvana je do današnjih dana i predstavljena u
mnogobrojnim podcastima, člancima i znanstveno-popularnim knjigama, koji
iskazuju poštovanje ne samo onomu što je u BP-u postignuto, već i veteranima
Parka. Donacije i potpore, kao i neumoran rad znanstvenika i volontera, učinili su
da Bletchley Park postane izvrstan povijesni lokalitet za posjetitelje - ako budete
u prilici putovati onamo, toplo ga preporučam jer kuća, vrtovi i barake iz onoga
doba omogućavaju fascinantnu šetnju u prošlost. Ostala mjesta koja se spominju
u knjizi također vrijedi posjetiti. Keswick, kamo su Mab i Francis otputovali na

445
 Knjige.Club Books

medeni mjesec, predivan je za lijepa vremena, a s vidikovca Surprise View pruža

se zapanjujući pogled na Derwentwater i krajolik Lake Districta. London je
očaravajuća mješavina suvremenog i povijesnog, posve drukčiji od zamračena i
bombardirana grada punog kratera, a Veeraswamy, u kojem su Mab i Francis
imali prvi spoj, još uvijek posluje, kao najstariji indijski restoran u Ujedinjenome
Kraljevstvu. Coventry je obnovljen, a katedrala bez krova i danas stoji kao
podsjetnik na napade koji su je gotovo uništili. York je raskošan povijesni grad -
svakako svratite do Bettys (bez apostrofa), u kojem se i danas poslužuje najbolji
popodnevni čaj.

446
Knjige.Club Books

447