1

„Osobni, nepokolebljiv pogled samohrane majke na američku

klasnu podjelu, opis užeta po kojem mnoge obitelji hodaju samo da
bi preživjele podsjetnik su na dostojanstvo svakog posla.”
Barack Obama

„Dirljiv i moćan književni derbi prikazan u vidu memoara...

Ljubav prema kćeri obasjava stranice ove divne i poticajne priče o
otpornosti i preživljavanju.”
Publishers Weekly

„Pojedinosti Stephaniene borbe vraćaju nas u trijezno stanje, ali

dojam nesigurnosti ipak je najupečatljiviji-”
The New Yorker

„Važna knjiga koja daje snažan poticaj i snagu onima koji su

podcijenjeni u društvu.”
Marisa Bate

2
3
Nakladnik
ALFA d. d. Zagreb
Nova Ves 23a
Za nakladnika
Ivan Petric
Odabrala
Alis Marić
Glavni urednik
Božidar Petrač
Izvršna urednica
Nikolina Bakula
Lektura i korektura
Kristina Ferenčina
Dizajn naslovnice
Tanja Prokop
Tehnička priprema naslovnice
Vilim Plužarić
Gafičko oblikovanje
Ivan Herceg
Tisak
Tiskara Zrinski d. o. o.

Naslov izvornika
Maid: Hard Work, Low Pay, and a Mother’s Will to Survive
Copyright 2019 © by Stephanie Land
Published by arrangement with Folio Literary

ISBN 978-953-364-407-3
© ALFA d. d., Zagreb, 2022.

4
 Za Miju:

Laku noć, volim te,

vidimo se ujutro.
Mama

5
 Autoričina napomena:
Napisala sam ovu knjigu sastavljajući dijelove svog dnevnika,
fotografije, tekstove s bloga i objave na Facebooku. Većina imena i
karakteristika pojedinaca po kojima bi oni mogli biti prepoznati
izmijenjeni su upravo radi njihove zaštite. Vrijeme u kojem se sve
zbiva sažeto je. Dijalozi su slobodno preneseni i u nekim slučajevima
sastavljeni od dijelova različitih razgovora. Potrudila sam se iznijeti
svoju istinu. Ovo je moja priča, onakva kakvu je ja pamtim.

6
Sadržaj

Predgovor I

PRVI DIO
1. Koliba
2. Kamper
3. Privremeno stanovanje
4. Stan na sajmištu
5. Sedam različitih državnih pomoći
6. Farma
7. Posljednji posao na svijetu
8. Pornokuća
9. Čišćenje prije selidbe
10. Henryjeva kuća

DRUGI DIO
11. Garsonijera
12. Najnužnije
13. Wendyna kuća
14. Kuća biljaka
15. Kuharova kuća
16. Donnina kuća
17. Još tri godine
18. Tužna kuća
19. Lorina kuća
20. „Ne znam kako uspijevaš”
21. Klaunova kuća
22. Miran život s Mijom

TREĆI DIO
23. Učiniti bolje
24. Kuća u zaljevu
25. Najvrjednija radnica
26. Pretrpana kuća
27. Doma smo

7
Naučila sam da zaraditi za život nije isto
što i imati život.
Maya Angelou

8
 Predgovor
Dobro došli u svijet Stephanie Land!

Cijena ulaska zahtijeva napuštanje svih stereotipa o

spremačicama, samohranim roditeljima i medijskim slikama
siromaštva koje možda gajite. Stephanie je marljiva i artikulirana da
upotrijebimo pokroviteljsku riječ hvale koju je elita dodijelila
neočekivano inteligentnim ljudima bez visokog obrazovanja.
Sluškinja govori o njezinom putovanju majke koja pokušava svojoj
kćeri Miji osigurati pristojan život i dom dok preživljava od djelića
državne pomoći i patetično niskog prihoda koji zarađuje kao
sluškinja.
Sluškinja je nježna riječ koja odiše čajnim pladnjevima, uštirkanim
uniformama, koja podsjeća na Downton Abbey. No u stvarnosti je
sluškinjin život prekriven mrljama prljavštine i izmeta. Sluškinje
odčepljuju naše odvode od dlaka, svjedoci su našeg prljavog rublja i
doslovno i metaforički. Ali one ostaju nevidljive - i u politici naše
nacije - te se, na njih gleda svisoka još s ulaznih vrata. To mi je poznato
jer sam nakratko živjela taj život istražujući kao novinarka slabo
plaćene poslove za svoju knjigu Nickel and Dimed. No za razliku od
Stephanie, ja sam se uvijek mogla vratiti svom znatno ugodnijem
životu spisateljice. I za razliku od nje, nisam tom svojom plaćom
uzdržavala dijete. Moja djeca već su bila odrasla i nije ih zanimalo
živjeti u prikolicama kao dio ludog novinarskog pothvata. Dakle,
poznat mi je posao čišćenja kuća - iscrpljenost i prijezir s kojim sam se
suočavala noseći u javnosti odoru svoje tvrtke s natpisom The Maids
International. No tjeskobu i očaj svih mojih kolegica mogu samo
zamišljati. Poput Stephanie, mnoge od tih žena bile su samohrane
majke kojima je čišćenje omogućilo preživljavanje, koje su se cijeli dan
mučile zbog djece koju su ponekad morale ostaviti u nezgodnim
situacijama samo kako bi otišle na posao.
Uz malo sreće nikada niste morali živjeti u Stephanienu svijetu. U
Sluškinji ćete vidjeti da tim svijetom vlada oskudica. Novca nikada
nema dovoljno, a ponekad nema ni hrane; maslac od kikirikija i
kineski rezanci zaista su luksuz, a McDonald’s rijetka poslastica.
Ništa u tom svijetu nije pouzdano - ni automobili, ni muškarci, ni

9
smještaj. Bonovi za hranu čine važan stup Stephaniena opstanka, a
zbog nedavnog zakona koji propisuje da ljudi moraju raditi za
bonove za hranu samo će vas obuzeti ljutnja. Bez državnih resursa te
radnice, samohrani roditelji, ne bi mogle preživjeti. Ne žele
milostinju. Kao i mi ostali, i one žele stabilno uporište u našem
društvu.
Možda je najpogubnije obilježje tog svijeta antagonizam koji
prema Stephanie pokazuju oni u povoljnijem položaju. Riječ je o
klasnoj predrasudi posebno usmjerenoj na fizičke radnike koje se
često smatra moralno i intelektualno inferiornima u odnosu na ljude
koji nose odijela ili sjede u uredima. U trgovini drugi kupci s osudom
promatraju Stephanienu košaricu dok ona plaća bonovima za hranu.
Jedan stariji muškarac glasno izgovara Nema na čemu! kao da on
osobno plaća namirnice. Takav mentalitet seže puno dalje od tog
jednog susreta i označava stajalište mnogih u našem društvu.
Priča o Stephanienu svijetu ima krivulju koja kao da se
strmoglavljuje u katastrofalnu propast. Kao prvo tu je fizičko trošenje
koje ide uz dizanje, usisavanje i ribanje šest do osam sati dnevno. U
tvrtki za čišćenje u kojoj sam radila svaka moja kolegica patila je od
bolova u leđima, ozljede ramena,problema s koljenima i
gležnjevima... Stephanie se nosi s alarmantnom količinom analgetika
koje dnevno uzima. U jednom trenutku s čežnjom gleda u lijekove u
klijentovoj kupaonici, ali lijekovi na recept za nju nisu opcija, kao ni
masaže ili fizikalna terapija ili specijalistički pregled.
Uza sve to, isprepleteno s fizičkom iscrpljenošću njezina načina
života, postoji i emotivni izazov s kojim se suočava. Ona je model
otpornosti koji'psiholozi preporučuju siromašnima. Kada se suoči s
preprekom, ona smišlja kako je preskočiti. Ali navala prepreka
ponekad doseže razinu preopterećenja. Sve što je drži njezina je
bezgranična ljubav prema kćeri koja je jasna čista svjetlost i obasjava
čitavu knjigu.
Užitak se neće umanjiti ako kažemo da knjiga ima sretan kraj. Svih
godina borbe i rada o kojima se ovdje govori Stephanie je gajila želju
da postane spisateljica. Upoznala sam je prije mnogo godina kada je
bila u ranoj fazi svoje spisateljske karijere. Osim što sam i sama
autorica, osnivačica sam Projekta izvješćivanja o ekonomskim
teškoćama organizacije koja promiče visokokvalitetno novinarstvo o

10
ekonomskoj nejednakosti, posebice ljudi koji se i sami teško snalaze.
Stephanie nam je poslala upit i zajedno smo izradile prijedloge i
dotjerane skice te smo ih poslali na najbolja mjesta koja smo mogli
pronaći uključujući New York Times i New York Rewiew of Books.
Stephanie je upravo onaj tip osobe zbog koje postojimo - nepoznata
spisateljica iz radničke klase kojoj je samo trebao poticaj da pokrene
karijeru. Ako vas ova knjiga inspirira, kao što bi mogla, sjetite se
koliko je malo nedostajalo da ostane nenapisana. Stephanie se mogla
prepustiti očaju ili iscrpljenosti, možda je doživjela ozljedu na radu.
Sjetite se i svih žena koje zbog istih razloga nikada nisu uspjele
ispričati svoje priče. Stephanie nas podsjeća da postoje milijuni istih
žena koje čekaju da ih saslušamo, a svaka je na svoj način junakinja.
Barbara Ehrenreich

11
Sluškinja

12
PRVI DIO

13
 1.
Koliba
Moja kći naučila je hodati u prihvatilištu za beskućnike. Bilo je to
jednog poslijepodneva u lipnju, dan prije njezina prvog rođendana.
Sjedila sam na izlizanom kauču držeći u rukama stari digitalni
fotoaparat kako bih snimila njezine prve korake. Mijina neuredna
kosa i hlačice na prugice bili su u opreci s odlučnošću u njezinim
smeđim očima dok je savijala i okretala stopala u potrazi za
ravnotežom. Ja sam iza objektiva upijala nabore njezinih gležnjeva,
rolice njezinih bedara i zaobljeni trbuščić. Gugutala je dok se kretala
prema meni hodajući bosa po pločicama. U pod su bile utisnute
godine prljavštine. Koliko god?da sam ribala, nisam ga mogla očistiti.
Bio je to posljednji tjedan našeg tromjesečnog boravka u kućici na
sjevernom dijelu grada kakve je Ministarstvo stanovanja dodjeljivalo
ljudima bez domova. Zatim smo se preselile u privremeni smještaj -
stari oronuli kompleks stanova s betonskim zidovima koji su služili
za sanacijsko stanovanje. Premda je bilo privremeno, dala sam sve od
sebe da svojoj djevojčici ondje pružim dom. Kauč sam prekrila žutom
plahtom kako bih unijela malo topline među otužne bijele zidove i
sive podove, ali i da to naše mračno razdoblje razvedrim nečim
ugodnim.
Pokraj ulaznih vrata objesila sam mali kalendar. Bio je ispunjen
sastancima sa socijalnim radnicima iz organizacija koje su nam mogle
pomoći.
Raspitivala sam se na svim mogućim mjestima, provirila kroz
prozor svake vladine zgrade i pridružila se dugačkoj koloni ljudi s
hrpom raznoraznih dokumenata koji su trebali dokazati da nemaju
novaca. Zapravo, bila sam iznenađena činjenicom koliko je truda
trebalo uložiti samo kako bih dokazala da sam siromašna.
Nismo smjele primati goste, nismo smjele mnogo toga. Imale smo
jednu torbu sa stvarima, a Mia još košaru s igračkama. Poredala sam
svoju malu hrpu knjiga na sitne police što su odvajale dnevni boravak
od kuhinje. Za okrugli stol postavila sam Mijinu visoku stolicu, a
pored nje bilo je moje mjesto gdje sam često pila samo kavu da
zavaram glad i promatrala svoju djevojčicu kako jede.

14
 Dok sam gledala Mijine prve korake, pokušavala odvratiti pogled
od zelene kutije u pozadini u kojoj sam držala dokumente sa suda,
gdje sam se s njezinim ocem borila za skrbništvo. Trudila sam se svom
snagom zadržati pažnju na djetetu smiješeći se vlastitoj kćeri kao da
je sve u najboljem redu. Da sam okrenula fotoaparat na drugu stranu,
ne bih samu sebe prepoznala. Nekoliko mojih fotografija pokazivalo
je praktički drugu osobu, bila sam mršavija no ikad. Radila sam pola
radnog vremena kao vrtlarica i nekoliko sati tjedno provodila šišajući
živicu, boreći se s obraslim kupinama i plijeveći vlati trave s mjesta
na kojima nisu trebale biti. Ponekad sam prala podove i zahode
domova čije sam vlasnike poznavala, prijatelja koji su čuli koliko mi
očajnički treba novac. Nisu bili bogati, no imali su malu ušteđevinu,
nešto što ja nisam imala. Izgubljena plaća značila je problem, ali ne i
početak događaja koji će završiti životom u prihvatilištu za
beskućnike. Imali su roditelje ili druge članove obitelji koji bi im
pomogli i spasili ih svega toga. Nama nitko nije pomogao, bile smo
samo Mia i ja.
Na formularima Ministarstva stanovanja, kada bi me ispitivali o
osobnim ciljevima u sljedećih nekoliko mjeseci, napisala bih da ću se
potruditi izgladiti stvari s Mijinim ocem Jamiejem. Mislila sam da
ćemo izgurati ako se dovoljno potrudim. Ponekad sam zamišljala
trenutke u kojima smo bili prava obitelj - majka, otac i prekrasna
malena djevojčica. Uhvatila bih se za ta sanjarenja kao da su uže
privezano za ogroman balon. Taj balon nosio bi me daleko od
Jamiejeva zlostavljanja i nevolja samohrane majke. A ako se nastavim
držati za uže, lebdjet ću iznad svega. Ako se usredotočim na portret
obitelji kakvu bih voljela imati, mogu se pretvarati da loši dijelovi
nisu stvarni; kao da je ovaj život neko privremeno stanje, a ne novo
postojanje.
Mia je za rođendan dobila nove cipelice. Štedjela sam za njih čitav
mjesec. Poslala sam pozivnicu za zabavu poput normalne mame i
pozvala Jamieja kao da smo normalni roditelji. Slavili smo za stolom
za piknik s pogledom na ocean na travnatom obronku u parku
Chetzemoka u Port Townsendu, gradu u saveznoj državi
Washington, gdje smo živjeli. Gosti su sjedili nasmiješeni na dekama
koje su donijeli. Kupila sam limunadu i muffine preostalim novcem od
bonova za hranu. Moj otac i djed putovali su gotovo dva sata iz

15
drugog dijela grada da nam se pridruže. Stigao je i moj brat te
nekoliko prijatelja. Jedan je ponio gitaru. Zamolila sam prijateljicu da
fotografira Miju, Jamieja i mene jer smo toliko rijetko bili svi troje
zajedno. Željela sam da Mia ima lijepo sjećanje. No Jamiejevo lice na
fotografijama bilo je Ijutito i nezainteresirano.
Moja mama doletjela je sa svojim mužem Williamom iz Londona
ili Francuske, ili gdje su već živjeli. Posjetili su nas dan poslije Mijine
zabave - prekršili su pravilo o neposjećivanju prihvatilišta za
beskućnike - i pomogli mi preseliti se u privremeni smještaj.
Nezadovoljno kimajući glavom, pokazala sam negodovanje zbog
njihove odjeće - William je odjenuo crne uske traperice, crni pulover
i crne čizme; mama je bila u uskoj haljini na crno-bijele pruge koja je
prejako stezala njezine zaobljene bokove, crnim čarapama i niskim
starkama. Izgledali su kao da se spremaju na jutarnju kavu, a ne na
selidbu. Nikome nisam pokazala gdje živimo pa je njihov britanski
naglasak i europski stil odijevanja učinio našu kućicu, naš dom, još
prljavijim.
William je djelovao iznenađeno vidjevši da imamo samo jednu
putnu torbu. Uzeo ju je i iznio iz kućice, a mama ga je slijedila.
Okrenula sam se da posljednji put pogledam taj pod, vlastite prikaze
kako čitaju knjige na malom kauču, Miju kako kopa po svojoj košari
s igračkama i kako sjedi u ladici ispod bračnog kreveta. Bila sam
sretna što odlazimo, ali bio je to kratak trenutak u kojem sam mogla
upiti ono što sam preživjela, gorko-slatki zbogom krhkom mjestu
našeg početka.
Polovica stanara u našoj novoj stambenoj zgradi, iz programa
Prijelaznog obiteljskog stanovanja Northwest Passagea, bili su poput
mene, odnosno iselili su se iz prihvatilišta za beskućnike, no ostali su
bili ljudi koji su netom izašli iz zatvora. To je trebao biti korak prema
naprijed, ali već mi je nedostajala izoliranost naše kućice. Ovdje u ovoj
zgradi moja stvarnost osjećala se izloženom tako da je svi mogu
vidjeti, čak i ja.
Mama i William čekali su iza mene dok sam se približavala
vratima našeg novog doma. Borila sam se s ključem i bravom,
odlažući kutiju na pod da bih snažnije povukla bravu, dok napokon
nismo ušli. „No, barem je sigurno”, našalio se William. Zakoračili
smo u uzak hodnik, a nasuprot ulaznim vratima bila je kupaonica.

16
Odmah sam primijetila kadu u kojoj ćemo se Mia i ja moći zajedno
kupati. Već dugo nismo uživale luksuz kade. Naše dvije spavaće sobe
bile su nadesno, obje s pogledom na ulicu. U sićušnoj kuhinji vrata
hladnjaka zatvarala su ormariće na suprotnoj strani. Prošetala sam
velikim bijelim pločicama koje su podsjećale na one u prihvatilištu i
otvorila vrata koja su vodila na mali vanjski plato. Bio je dovoljno
širok da na njemu mogu sjediti i ispružiti noge.
Julie, moja socijalna radnica, na brzinu mi je pokazala stan dva
tjedna ranije. Obitelj koja je ondje živjela provela je u stanu dvije
godine, najdulji mogući rok. „Sretni ste što se ovo mjesto oslobodilo”,
izjavila je. „Pogotovo jer su vam dani u prihvatilištu bili odbrojeni.”
Kada sam prvi put vidjela Julie, sjedila sam joj nasuprot i mucajući
pokušavala odgovoriti na pitanja o svojim budućim planovima te
kako svojoj kćeri mislim omogućiti dom. Kako sam zamislila svoj put
do financijske stabilnosti. Što bih mogla raditi. Činilo se da Julie
razumije moju zbunjenost jer mi je davala prijedloge kako krenuti
dalje.
Preseljenje u stan za ljude s niskim primanjima činilo se kao moja
jedina opcija. Problem je bio pronaći prazno mjesto. Centar za
obiteljsko nasilje i seksualne napade imao je sigurno sklonište za žrtve
bez odgovarajućeg smještaja, no meni se posrećilo jer mi je Centar
podario vlastiti prostor i put prema sigurnosti.
Na tom prvom sastanku Julie i ja pregledale smo popis pravila
sažetih na četiri stranice na koja sam trebala pristali kako bih ostala u
njihovom stanu.

Ovo je sklonište za hitne slučajeve; ovo NIJE vaš dom.

NASUMIČNO DAVANJE URINA može se zatražiti u
bilo koje doba.
Posjeti NISU dopušteni.
NEMA IZNIMAKA.

Julie je jasno dala do znanja da će me povremeno provjeravati kako

bi se uvjerila da je ispunjen minimum kućanskih poslova, poput
pranja posuđa, pospremanja hrane i čišćenja poda. Opet sam pristala
na nasumične provjere urina, nasumična provjeravanja stana i na
policijski sat od 22 h.

17
 Posjetitelji koji su htjeli prespavati trebali su posebno dopuštenje,
ali nisu mogli ostati dulje od tri dana. Sve promjene u prihodima
trebaju se odmah prijaviti.
Morala sam svaki mjesec dostavljati detaljan financijski izvještaj -
o svim prihodima te kako je novac došao i na što se potrošio.
Julie je uvijek bila ljubazna i smiješila se dok je govorila. Cijenila
sam što nije djelovala istrošeno i ispijeno kao što je uglavnom bio
slučaj sa socijalnim radnicima iz vladinih ureda. Odnosila se prema
meni kao prema osobi, a svoju kratku bakrenocrvenu kosu stavljala
bi iza uha dok bi govorila.
Ali moje misli zapele bi kad bi me nazvala sretnom. Nisam se
osjećala sretnom. Zahvalnom, da. Definitivno. No sretnom nikako.
Ne kada sam se selila u stan s pravilima koja su upućivala na to da
sam ovisnica, propalica ili toliko promašen slučaj da mi je potreban
policijski sat i testovi mokraće.
Biti siromašan, živjeti u oskudici, izgledalo je poput uvjetne kazne
- zločin je bio nemati sredstva za život.

William, mama i ja u razumnom smo vremenu prenijeli stvari iz

posuđenog kamioneta do vrata na drugom katu. Pokupili smo i moje
stvari iz skladišta, koje mi je tata osigurao prije nego što sam se
preselila u kućicu. Mama i William bili su lijepo odjeveni pa sam im
ponudila majice s kratkim rukavima, no odbili su ih. Mama je čitav
moj život imala višak kilograma - osim kad se razvodila od tate. Svoj
gubitak kilograma pripisala je Atkinsonovoj dijeti. Tata je kasnije
otkrio da njezina nagla motivacija za teretanom nije bila povezana sa
zdravljem, već s aferom i novom željom - da pobjegne od ograničenja
koja je donosio život žene i majke. Mamin preobražaj bio je otkrivenje
ili buđenje života koji je oduvijek željela, ali ga je žrtvovala zbog svoje
obitelji. Na mene je to djelovalo tako da je odjednom postala stranac.
To proljeće kada su se roditelji razveli moj brat Tyler završio je
srednju školu i mama se preselila u drugi stan. Do Dana zahvalnosti
stanjila se za nekoliko konfekcijskih brojeva i pustila je kosu. Otišle
bismo u kafić, a ja sam gledala kako ljubi muškarce mojih godina.
Zatim bi se onesvijestila u separeu. Isprva mi je bilo neugodno, no

18
kasnije se taj osjećaj pretvorio u gubitak koji nisam znala odžalovati.
Željela sam natrag svoju mamu.
Tata se također neko vrijeme rastakao u novoj obitelji. Žena s
kojom je hodao odmah nakon razvoda bila je ljubomorna i imala je
trojicu sinova. Nije joj se sviđalo da ih posjećujem. „Čuvaj se”, rekao
mi je jednom nakon doručka u Denny’su u blizini njihove kuće.
Moji su roditelji nastavili dalje, a mene su ostavili poput siročeta,
lišenu emocija. Zaklela sam se da nikada neću postaviti istu količinu
fizičkog i emotivnog prostora između sebe i Mije.
Sada, zureći u mamu udanu za Britanca koji je bio samo sedam
godina stariji od mene, primijetila sam da se udebljala više nego ikad,
toliko da je izgledalo kao da joj je neudobno u vlastitom tijelu. Nisam
mogla prestati buljiti u nju dok je stajala pored mene i razgovarala
lažnim britanskim naglaskom. Možda je prošlo sedam godina otkako
se preselila u Europu, no vidjela sam je tek nekoliko puta.
Nakon što smo dio knjiga izvadili iz kutija, počela je govoriti
koliko bi joj dobro sjeo hamburger. „I pivo”, dodala je sljedeći put kad
smo se srele na stepenicama noseći kutije. Bilo je gotovo podne, no
ponašala se kao da je na odmoru, što je značilo da je rano počinjala s
pićem. Predložila je da odemo u Sirens, kafić u centru koji je imao
terasu. Skupila mi se slina u ustima. Mjesecima nisam jela izvan kuće.
„Poslije još moram raditi, ali mogu na ručak”, odgovorila sam.
Čistila sam prijateljičin vrtić jednom tjedno za 45 dolara. Također sam
morala vratiti kamionet i pokupiti Miju kod Jamieja. Tog dana mama
je raščistila nekoliko svojih velikih kutija - mnoštvo starih fotografija
i sitnica koje je pohranila u prijateljičinu garažu. Donijela je sve to u
moj novi dom kao dar. Svojevoljno sam sve prihvatila s nostalgijom,
kao dokaz našeg bivšeg zajedničkog života. Sačuvala je svaki školski
portret, svaku fotografiju s Noći vještica, fotografiju na kojoj držim
prvu ribicu, fotografiju na kojoj držim buket cvijeća nakon školske1
priredbe. Mama je bila u publici i bodrila me smiješeći se s
fotoaparatom u ruci.
No sada u stanu promatrala me samo kao još jedna odrasla osoba,
ravnopravna, a ja sam stajala osjećajući se pogubljenije nego ikada
prije. Bila mi je potrebna moja obitelj.Trebali su mi njihovo
ohrabrenje, osmijesi i utjeha da će sve biti u redu.
Kada je William krenuo u kupaonicu, sjela sam na pod pored nje.

19
 „Hej”, rekla sam.
„Da?” odgovorila je kao da ću je nešto pitati. Uvijek sam imala
osjećaj da se brine da ću tražiti novac, ali ja to nikad nisam učinila.
Ona i William nisu bili rastrošni, živjeli su u Europi iznajmljujući
Williamov stan u Londonu, a stanovali su u kolibi u Francuskoj
nedaleko od Bordeauxa u kojoj su nudili B&B1.
„Pitam se bismo li nas dvije mogle provesti malo vremena
nasamo?”odvratila sam. „Samo nas dvije.”
„Steph, uistinu mislim da to ne bi bilo prikladno.”
„Zašto?”izgovorila sam bez oklijevanja.
„Hoću reći, ako želiš biti sa mnom, morat ćeš prihvatiti da će i
William biti s nama”, odgovorila je.
U tom trenutku William nam je pristupio glasno ispuhujući nos u
rupčić. Uhvatila ga je za ruku i pogledala me podigavši obrve kao da
je zbog postavljanja te granice ponosna na samu sebe.
Nije bila tajna da mi se William nije sviđao. Prije nekoliko godina
posjetila sam ih u Francuskoj i tada smo se William i ja žestoko
posvadili, što je do te mjere uznemirilo moju majku da je otišla u
automobil plakati. Ovaj put željela sam ponovo uspostaviti izgubljen
odnos sa svojom majkom, ali ne zato da bi mi netko mogao pomoći s
Mijom. Žudjela sam za mamom, za nekim kome ću vjerovati, tko će
me bezuvjetno prihvaćati, bez obzira na to što živim u prihvatilištu
za beskućnike. Da sam imala mamu s kojom sam mogla razgovarati,
možda bi mi mogla objasniti što mi se događa, ili mi olakšati i pomoći
da samu sebe ne vidim kao promašaj. Bilo je teško priznati tu razinu
očaja i natjecati se za pažnju vlastite majke. Zato sam se smijala svakoj
Williamovoj šali. Smijala sam se kada se rugao američkoj gramatici.
Nisam komentirala nov majčin naglasak ili činjenicu da je sada
djelovala oholo, kao da baka nije radila voćnu salatu od voća iz
konzerve i pakiranja Cool Whipa 2.
Mama i tata odrasli su u različitim dijelovima okruga Skagit,
područja poznatog po poljima tulipana, a udaljenog oko sat vremena
vožnje sjeverno od Seattlea. Obje obitelji generacijama su živjele u

1 B&B (engl. bedandbreakfasi) podrazumijeva smještaj gostiju koji uključuje samo noćenje i
doručak (op. ur.).
2 Američka marka šlaga na biljnoj bazi (op. ur.).

20
siromaštvu. Tatina obitelj bila je duboko ukorijenjena u šumovite
obronke iznad Clear Lakea. Pričalo se da njegovi daljnji rođaci
navodno još uvijek rade domaći viski.
Mama je živjela u dolini gdje su farmeri uzgajali grašak i špinat.
Baka i djed bili su u braku gotovo četrdeset godina. Moje najranije
uspomene na njih odnose se na njihovu prikolicu u šumi blizu potoka.
Oni su me čuvali tijekom dana dok su roditelji bili na poslu. Djed bi
nam za ručak napravio sendviče od majoneze i maslaca na kruhu.
Nisu imah novaca, ali moja sjećanja na majčine roditelje ispunjena su
ljubavlju i toplinom: baka miješa Campbellovu 3 juhu od rajčice na
štednjaku držeći u ruci mineralnu vodu i stojeći na jednoj nozi poput
flaminga, dok u pepeljari gori cigareta.
Preselili su se u grad u staru kuću gotovo u centru Anacortesa koja
je tijekom godina postala toliko trošna da je bila opasna za život. Djed
je bio trgovac nekretninama i u pauzama bi navratio i banuo na vrata
s malim igračkama koje bi za mene pronašao ili ih osvojio na
automatu u kuglani.
Kao dijete, kada ne bih bila kod njih, zvala bih baku na telefon.
Toliko sam vremena provodila razgovarajući s njom da na nekoliko
fotografija iz kutije stojim u kuhinji i držim na uhu veliku žutu
telefonsku slušalicu.
Baki je dijagnosticirana paranoidna shizofrenija i s vremenom je
razgovor s njom postao nemoguć. Postala je paranoična. Posljednji
put kada smo je Mia i ja posjetile donijela sam joj pizzu iz Papa
Murphysa koju sam kupila bonovima za hranu. Baka je većinu posjeta
stajala vani i pušila, na očima je imala debeli sloj crnog tuša i jarko
ružičasti ruž na usnama. Trebale smo pričekati djeda pa da možemo
jesti. Kada je stigao, baka je rekla da nije više gladna optuživši ga da
ima ljubavnicu te da očijuka čak i sa mnom.
Ali Anacortes je bio čuvar mojih dječjih uspomena. Iako sam sve
slabije bila povezana sa svojom obitelji, i dalje sam pričala Miji o
zaljevu Bowman, području Deception Passa - pukotini u oceanu koja
dijeli otoke Fidalgo i Whidbey, gdje me tata vodio na planinarenje
kada sam bila djevojčica.
Taj mali džep savezne države Washington sa svojim visokim

3 Američka marka konzervirane juhe (op. ur.).

21
zimzelenim drvećem i stablima madrona bilo je jedino mjesto koje je
za mene predstavljalo dom. Istražila sam svaki njegov kutak, znala
sam njegove staze i kako se mijenjaju struje u oceanu, urezala sam
svoje inicijale na izvrnute crvenonarančasto deblo madrone i znala
sam točno pokazati gdje je. Kad bih se god vratila u Anacortes
posjetiti svoju obitelj, zatekla bih se kako hodam plažama ispod
mosta Deception Pass (iako je to bio duži put do kuće) preko Rosario
Roada, pokraj velikih kuća na liticama.
Nedostajala mi je moja obitelj, ali tješila sam se da mama i baka još
uvijek razgovaraju svake nedjelje. Mama ju je zvala iz svakog mjesta
u Europi gdje bi se zatekla. Bilo je utješno što nisam izgubila mamu u
potpunosti, u njoj još uvijek postoji slabo sjećanje na ljude koje je
ostavila za sobom.

Kada je stigao račun za naš ručak, mama je naručila još jedno pivo.
Provjerila sam vrijeme. Trebala su mi dva sata za čišćenje vrtića prije
nego što odem po Miju. Još petnaestak minuta promatrala sam mamu
i Williama kako se zabavljaju neobičnim anegdotama o svojim
susjedima u Francuskoj, a onda sam rekla kako je vrijeme da odem.
„ Oh”, izgovorio je William podigavši obrve. „Želiš li da pozovem
konobaricu pa da možeš platiti?”
Zapiljila sam se u njega. „Neću platiti ručak”, odgovorila sam.
Promatrali smo se u nekoj vrsti sučeljavanja. „Nemam novaca.”
Bilo bi posve prikladno da ih počastim ručkom jer su mi došli u
posjet i pomogli mi sa seljenjem, ali oni su trebali biti moji roditelji.
Željela sam ga podsjetiti da me upravio iselio iz prihvatilišta za
beskućnike, ali sam se samo okrenula prema mami molećiva pogleda.
„Svoje pivo mogu platiti kreditnom karticom”, ponudila je.
„Na računu imam samo deset dolara”, rekla sam. Knedle u grlu
bivale su sve veće.
„To je jedva dovoljno da platiš svoj hamburger”, izlanuo je
William.
Bio je u pravu. Moj hamburger stajao je 10,59 dolara. Naručila sam
jelo čija je cijena bila točno 28 centi manja od iznosa koji sam imala na
računu. Sram mi je prignječio prsa. Sve veselje što sam tog dana

22
osjetila zbog odlaska iz prihvatilišta bilo je uništeno. Nisam si mogla
priuštiti prokleti hamburger. Pogledala sam ih oboje, a zatim sam se
ispričala da moram na WC. Nisam trebala obaviti nuždu. Trebala sam
plakati. Moj odraz u zrcalu pokazivao je figuru tanku poput štapa
odjevenu u dječju majicu i uske traperice koje sam presavinula na
rubovima kako bih sakrila da su mi prekratke. Iz zrcala me gledala ta
žena - prezaposlena, ali bez novca kojim bi to dokazala, netko tko si
nije mogao priuštiti prokleti hamburger.
Često sam bila pod prevelikim stresom da bih jela i često sam
hraneći Miju promatrala žlicu kako ulazi u njezina usta, zahvalna za
svaki zalogaj koji bi pojela. Tijelo mi je djelovalo žilavo i klonulo i
preostalo mi je jedino da se isplačem u zahodu.
Prije mnogo godina, kada sam razmišljala o svojoj budućnosti,
siromaštvo se činilo nezamislivo, toliko daleko od moje stvarnosti.
Nikada nisam mislila da ću tako završiti. Ali sada, nakon jednog
djeteta i prekida, bila sam usred stvarnosti iz koje nisam znala izaći.
Vratila sam se, a William je i dalje sjedio raširenih nosnica poput
minijaturnog zmaja. Mama se nagnula prema njemu i nešto mu
šapnula, a on je neodobravajući zatresao glavom.
„ Ja ću platiti deset dolara”, rekla sam i sjela.
„ U redu”, odgovorila je mama.
Nisam očekivala da će prihvatiti moju ponudu. Do plaće su trebali
proći tjedni. Kopala sam po svojoj torbi u potrazi za novčanikom i
zatim sam joj dala svoju karticu. Potpisavši račun, ustala sam i strpala
karticu u stražnji džep te sam je na odlasku jedva pozdravila. Bila sam
tek nekoliko koraka od stola kada je William prokomentirao: „No,
nikada nisam vidio da si netko ovoliko dopušta!”

23
 2.
Kamper
Za Božić 1983. dobila sam od roditelja popularnu lutkicu Cabbage
Patch Kids.Mama je satima prije otvaranja blagajne čekala u redovima
robne kuće JC Penney. Voditelji robnih kuća držali su palice iznad
glava kupaca kako bi spriječili mnoštvo da razvali pult. Mama je
vješto laktom manevrirala lijevo-desno i zgrabila posljednju kutiju s
police, točno pred nosom jednoj ženi. Ili je samo tako prepričavala taj
događaj. Ja sam je slušala širom otvorenih očiju uživajući u činjenici
da se zbog mene borila. Moja mama, junak. Šampionka. Donositeljica
tražene lutke. Na božično jutro držala sam svoju novu lutku u krilu.
Imala je kratku valovitu plavu kosu i zelene oči. Stala sam ispred
mame, podigla desnu ruku i zaklela se: „Nakon što sam upoznala ovu
lutku, i shvatila njezine potrebe, želim preuzeti obavezu i biti dobar
roditelj Angelici Marie.” Zatim sam potpisala dokumente za posvojenje,
što je bio ključan dio fenomena Cabbage Patch Kids. Izražavao je
obiteljske vrijednosti i poticao odgovornost. Kada sam primila lutkin
rodni list sa svojim imenom na njemu, mama je i mene i Angelicu, koja
je bila brižno okupana i odjevena za tu prigodu, ponosno uzela u
naručje.

Dokle moje sjećanje seže, oduvijek sam željela biti spisateljica.

Odrastajući, pisala sam priče i nestajala bih s knjigama kao da su stari
prijatelji. Neki od mojih najdražih slobodnih dana bili su oni kišni
kada bih počela čitati novu knjigu ujutro u kafiću, a završila je kasno
navečer u baru. Tijekom tog prvog ljeta, u mojim kasnim dvadesetima
s Jamiejem, Sveučilište Montana u Missouli počelo me privlačiti
svojim letcima o programu kreativnog pisanja. Zamišljala sam se na
tim fotografijama kako šetam seoskim krajolikom Montane, negdje
ispod citata Steinbeckovih Putovanja s Charleyjem u potrazi za
Amerikom našvrljanog rukom:... ali u Montani je ljubav... napisao je
jednostavno.

24
 To su bile riječi koje su me dovele do države velikog neba 4 u
potrazi za domom u sljedećoj fazi života.
Upoznala sam Jamieja vraćajući se kući iz bara u koji smo kolege i
ja otišli nakon posla. Bila je gotovo ponoć i ivanjski cvrčci pjevušili su
iz trave.
Majica s kapuljačom bila mi je vezana oko struka dok sam se čitavu
noć znojila i plesala. Sada sam je odjenula u iščekivanju duge vožnje
biciklom do kuće. Moje hlače marke Carhartt 5 još su uvijek na sebi
imale kapljice espressa iz kafića u kojem sam radila, a u ustima sam i
dalje osjećala posljednji gutljaj viskija.
Vani na osvježavajućem povjetarcu do mene je iz smjera klupe u
parku došao zvuk gitare i nepogrešiv glas Johna Prinea. Stajala sam
dovoljno dugo da prepoznam pjesmu i spazila sam mladića kako u
svom krilu drži MP3 uređaj i prijenosne zvučnike. Nosio je crvenu
flanelsku jaknu i smeđi šešir te je sjedio pogrbljen lagano klimajući
glavom u ritmu glazbe.
Bez razmišljanja sjela sam do njega.Toplina viskija grijala mi je
grudi. „Bok”, rekla sam.
„Bok”, odvratio je i nasmiješio mi se.
Sjedili smo neko vrijeme slušajući njegove omiljene pjesme i
udišući noćni zrak na obalama Port Townsenda. Ciglane
viktorijanske zgrade uzdizale su se nad valovima koji su udarali u
dokove.
Kada sam ustala spremna i odlučna otići, od uzbuđenja što sam
upoznala novog momka, našvrljala sam svoj broj telefona preko
stranice časopisa i istrgnula je.
„Ako bi želio da se nekad nađemo?” rekla sam dodajući mu list
papira. Pogledao me, a zatim je usmjerio pogled prema smijehu što
se prolomio dok su ljudi izlazili iz bara. Uzeo je list papira iz moje
ruke, pogledao me i kimnuo.
Sljedeće večeri zazvonio mi je mobitel dok sam se vozila prema
gradu.

4 Savezna država Montana često se tako naziva (engl. Big Sky Countrj) jer se tamo nebo čini
velikim zbog rijetke naseljenosti i izostanka nebodera na obzoru (op. ur.).
5 Carhartt je američka marka radne odjeće čiji su odjevni predmeti namijenjeni teškim uvjetima
rada (op. ur.).

25
 „Kamo ćeš?” upitao je.
„U centar.” Skrenula sam, prebacila u nižu brzinu, zakočila i
držala telefon, sve u isto vrijeme.
„Nađemo se ispred Penny Saver Marketa”, izgovorio je i poklopio.
Pet minuta kasnije stajala sam na parkiralištu. Jamie je sjedio u
crvenoj bubi u istoj odjeći kao sinoć i čekao me. Frajerski mi se
nasmiješio pokazujući krive zube koje jučer u mraku nisam
primijetila.
„Ajmo na pivo”, rekao je izbacivši opušak kroz prozor na pločnik.
Platio je dvije boce crnog piva Samuel Smith i zatim smo sjeli u
njegov VW i odvezli se na brdo uživati u zalasku sunca. Dok je
govorio, ja sam listala recenziju knjige iz New York Timesa koji sam
našla na suvozačkom mjestu. Pričao mi je o putovanju biciklom koje
je planirao - autocestom 101 niz pacifičku obalu sve do San Francisca.
„Već sam dobio slobodno na poslu”, rekao je gledajući me.
Njegove oči bile su tamnije smeđe nego moje.
„Gdje radiš?” upitala sam ga shvativši da o njemu ne znam ništa
osim njegovih glazbenih preferencija.
„U restoranu Fountain.” Povukao je dim cigarete. „Nekoć sam
radio kao pomoćni kuhar. No sada radim samo deserte.”
Ispuhao je dim i oblačić je nestao nad liticom.
„Znaš napraviti tiramisu?” upitala sam zastavši u svom slabašnom
pokušaju da sama smotam cigaretu.
Kimnuo je, a ja sam znala da ću spavati s njim. Tiramisu je bio tako
dobar.
Isti tjedan, nekoliko dana poslije, Jamie me prvi put doveo u svoj
kamper. Stajala sam u majušnom prostoru promatrajući drvene
obloge, narančastu vreću za grah i police ispunjene knjigama.
Jamie se ispričao kada je primijetio da proučavam sve oko sebe i
pokušao mi objasniti da živi u prikolici samo zato da bi uštedio novac
za svoje putovanje biciklom. No ja sam ugledala Bukowskog i Jean-
Paula Sartrea na polici iznad stola i nisam mogla manje mariti za to
kako prikolica izgleda. Okrenula sam se da ga poljubim. Polako me
spustio na svoj bijeli krevet. Ljubili smo se satima kao da ništa drugo
na svijetu ne postoji.
Obujmio me.
Naposljetku, Jamie i ja dogovorili smo se da ćemo krenuti svatko

26
svojim putem - ja u Missoulu, a on u Portland u Oregonu. Kada je
predložio da se preselim u njegov kamper kako bih uštedjela novac,
odmah sam to učinila. Živjeli smo tako u prikolici od šest metara, ali
najam je bio samo 150 dolara po osobi. Naša veza imala je konačan
kraj i oboje smo pomagali jedno drugom u postizanju zajedničkog
cilja: da odemo iz grada.
Radna snaga Port Townsenda bila je uglavnom zaposlena u
uslužnoj djelatnosti opslužujući turiste i ljude s boljim primanjima
koji su masovno pristizali tijekom toplijih mjeseci. Puni su ih bili
trajekti koji su klizili niz vodu između kopna i poluotoka, prolaza do
kišnih šuma i termalnih izvora na obali. Viktorijanske kuće, trgovine
i kafići na obali donosili su gradu novac i zauzvrat pružali
egzistenciju mnogim stanovnicima. Svejedno, nije se slijevalo
bogatstvo. Nije bilo mnogo toga što bi prosječan radnik mogao učiniti
za svoje bolje sutra osim ako ne bi pokrenuo posao.
Mnogi stanovnici postavili su čvrste temelje vlastite budućnosti.
Kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina 20. stoljeća skupina
hipija doselila se u Port Townsend, tada gotovo grad duhova koji je
jedva preživljavao zahvaljujući tvornici papira u kojoj je radila većina
stanovnika. Grad su izgradili na obećanju da će postati jedna od
najvećih zapadnih luka, no plan je propao kada je zbog Velike
depresije ponestalo sredstava i željeznica se preusmjerila prema
Seattleu i Tacomi. Viktorijanske kuće, koje su propadale već gotovo
stoljeće, pokupovali su hipiji od kojih su neki sada bili moji šefovi i
stalni klijenti.
Godinama su ih obnavljali sačuvavši ih kao povijesne
znamenitosti i tako su podigli grad gradeći pekarnice, kafiće, pivnice,
barove, restorane, trgovine i hotele. Port Townsend postao je poznat
kao utočište drvenih čamaca iz čega se razvila formalna škola i ljetni
festival. Sada se glavna skupina koja je radila na oživljavanju grada
povukla, usporila ritam i pretvorila u buržoaziju.
Svi mi uslužni djelatnici, koji smo im udovoljavali i radili za njih
na različite načine, živjeli smo u kućicama, kolibama i garsonijerama.
Bili smo ondje zbog vremena - kišu su omogućavale Olympic
Mountains - i zbog skrivene umjetničke zajednice koja je bila udaljena
samo vožnju trajektom do Seattlea. Bili smo ondje zbog mirnog
oceana u zaljevu te zbog posla i načina života koji su pružale

27
užurbane kuhinje.
Jamie i ja radili smo u restoranima uživajući mladost i slobodu.
Oboje smo znali da smo na početku nečeg većeg i boljeg. On je
pomagao prijateljevoj tvrtki za catering i prihvaćao je bilo kakav posao
koji bi mu donosio neoporeziv novac sa strane. Ja sam uz posao u
restoranu radila i u hotelu za pse te sam prodavala kruh na tržnicama.
Nijedno od nas dvoje nije imalo diplomu - Jamie je priznao da nije
završio ni srednju školu - i radili smo što smo mogli da zaradimo.
Jamie je imao tipične restoranske smjene od kasnog
poslijepodneva do duboko u noć tako da sam većinu vremena kada
bi on došao kući, pripit nakon druženja u baru, ja već spavala.
Ponekad bih otišla u centar i našla se s njim trošeći svoje napojnice na
pivo.
Tada sam saznala da sam trudna. Prvo su krenule jutarnje
mučnine, zatim se trbuh spustio i svijet se naglo počeo usporavati sve
dok se nije činilo da je posve stao. Dugo sam stajala ispred zrcala u
kupaonici podignute majice i promatrala trbuh. Zatrudnjela sam na
svoj dvadeset osmi rođendan, dan prije nego što je Jamie otišao na
svoje putovanje biciklom.
Ako odlučim zadržati bebu, ostat ću u Port Townsendu. Željela
sam zatajiti trudnoću i nastaviti sa svojim planom preseljenja u
Missoulu, no to nije izgledalo moguće. Morala sam Jamieju pružiti
priliku da bude otac - činilo se pogrešnim uskratiti mu tu mogućnost.
No ostanak je značio odgodu svojih snova da postanem spisateljica.
Da ću odgoditi osobu za koju sam se nadala da ću postati. Osobu koja
će se pomaknuti, postati netko važan. Nisam bila sigurna želim li od
toga odustati. Pila sam kontracepcijske tablete i nisam bila protiv
pobačaja, ali nisam mogla prestati razmišljati o svojoj majci koja je
vjerojatno buljila u svoj trbuh i razmišljala o mom životu na sličan
način. Unatoč svim svojim nadanjima o drukčijem putu ublažila sam
vlastite reakcije u danima koji su uslijedili i počela se zaljubljivati u
majčinstvo, u ideju sebe kao majke.
Jamieju sam rekla za bebu na povratku s putovanja. Njegova
početna nježnost u nagovaranju na prekid trudnoće naglo je nestala
kada sam rekla da to neću učiniti. Poznavala sam Jamieja samo četiri
mjeseca, ali njegov bijes, njegova mržnja prema meni bila je
zastrašujuća.

28
 Jedno poslijepodne Jamie je upao u prikolicu dok sam sjedila na
kauču pokraj televizora pokušavajući jesti pileću juhu gledajući kako
Maury Povich otkriva rezultate očinstva. Približavao mi se i buljio je
u mene pretvarajući se u muškarca iz serije urlajući da ne želi svoje
ime na rodnom listu. „Ne želim da me tjeraš da plaćam za to prokleto
dijete”, neprestano je ponavljao upirući prstom u moj trbuh. Šutjela
sam kao što sam uvijek činila kada bi započeo sa svojim tiradama
nadajući se da neće početi bacati stvari. No ovaj put, što je više vikao
i više se bunio i govorio mi kako griješim, to me više gurao prema
djetetu, gurao me da ga zaštitim. Kad je otišao, nazvala sam svog oca.
Glas mi je drhtao.
„Činim li pravu stvar?” upitala sam ga nakon što sam mu ispričala
sve što mi je Jamie rekao. „Stvarno nisam sigurna. No mislim da bih
trebala biti. Ne znam više ništa.”
„Kvragu”, rekao je, a zatim je zašutio. „Uistinu sam se nadao da će
te Jamie podržati.“ Ponovo je napravio stanku možda čekajući
nekakav moj odgovor, ali nije se imalo što reći. „Znaš da smo mama
i ja bili u istoj situaciji kada smo saznali da si ti na putu, samo što smo
mi bili tinejdžeri. I naravno da nije bilo savršeno. Ne znam je li ikad
bilo blizu savršenstva. Nismo znali što radimo ni radimo li pravu
stvar. Ali ti, tvoj brat, ja i tvoja mama - svi smo mi u redu. Sve je ispalo
dobro. I ja znam da ćete ti, Jamie i beba također biti dobro iako neće
biti kao što misliš da će biti.”
Poslije tog poziva sjela sam i pogledala kroz prozor. Nastojala sam
da mi trenutno okruženje - kamper pokraj velikog dućana u šumi - ne
odvlači pažnju od predviđanja vlastite budućnosti. Počela sam si
drukčije govoriti potiskujući svoje sumnje. Možda se Jamie
predomisli. Možda će samo trebati malo vremena. Ako se ne
predomisli, moći ću se s tim nositi iako nisam imala pojma kako.
Nisam mogla donositi odluke s njim, nisam mogla imati dijete s njim,
no znala sam da mu trebam pružiti šansu da bude otac. Moje dijete to
zaslužuje. Premda situacija nije bila idealna, učinila bih ono što
roditelji čine, ono što su činili generacijama - da sve bude kako treba.
Nije bilo sumnje. Nije bilo druge mogućnosti. Sada sam majka. Nosit
ću tu odgovornost do kraja života. Ustala sam te na izlasku poderala
prijavnicu za fakultet i otišla na posao.

29
 3.
Privremeno stanovanje
Moji roditelji odlučili su se za preseljenje iz Washingtona, daleko
od svih naših rođaka, kada sam imala sedam godina. Živjeli smo u
kući u podnožju planinskog lanca Chugach u Anchorageu na Aljaski.
Crkva kojoj smo tada pripadali imala je nekoliko programa pružanja
pomoći beskućnicima i siromašnima. Kao djetetu, najdraže mi je bilo
darivati potrebite obitelji za vrijeme blagdana. Nakon nedjeljne mise
mama bi meni i bratu dopustila odabir papirnatog anđela s božićne
jelke u predvorju crkve. Kasnije bismo otišli u trgovački centar kupiti
stvari za bezimenu djevojčicu (ili dječaka) približno naših godina koji
bi dobili nove igračke, pidžame, čarape i cipele.
Sjećam se, jedne godine otišla sam s mamom dostaviti večeru nekoj
obitelji. Čekala sam dok nije došao red na mene da predam svoje
brižno zamotane darove čovjeku koji je otvorio vrata vlažnog stana.
Imao je gustu tamnu kosu i tamnu smeđu put ispod bijele majice.
Predavši mu vreću s darovima, mama mu je dala kutiju s puricom,
krumpirima i povrćem iz limenke. Kimnuo je i zatim tiho zatvorio
vrata. Razočarano sam se udaljila. Mislila sam da će nas pozvati u
stan kako bih njegovoj djevojčici pomogla otvoriti darove koje sam
sama odabrala jer sam željela vidjeti koliko će je moji darovi usrećiti.
„Nove sjajne cipelice bile su najljepše u dućanu”, rekla bih joj. Pitala
sam se zašto njezin otac nije bio sretniji jer će joj to dati.
Kao tinejdžerka ponekad sam poslijepodneva provodila u centru
Anchoragea dijeleći ručak beskućnicima. Bili smo tamo da svjedočimo
i dijelimo s njima evanđelje. U zamjenu za njihove uši koje slušaju,
hranili smo ih jabukama i sendvičima. Govorila sam: „Isus vas voli”
iako mi se jedan čovjek nasmiješio i rekao: „Čini se da tebe voli malo
više.” Prala sam automobile da skupim novac za naša putovanja u
sirotište u Baji (Meksiko) ili za organizaciju biblijskih dječjih kampova
u Chicagu. Gledajući na taj trud i mjesto na kojem sam bila s današnje
pozicije u borbi za posao i siguran dom, taj trud, premda plemenit,
bio je dobrotvorni rad koji je od siromašnih ljudi radio karikature -
anonimne papirnate anđele na jelki. Opet sam se sjetila čovjeka koji

30
mi je otvorio vrata, onoga kojem sam dala vrećicu s darovima. Sada
bih ja otvorila vrata i prihvatila milostinju. Prihvatila činjenicu da se
ne mogu brinuti za svoju obitelj. Prihvatila njihov mali znak pažnje
— novi par rukavica, igračku - u njihovu nastojanju da se osjećaju
dobro. Ali nije bilo načina da se na popis stave zdravstvena skrb ili
alimentacija.
Budući da su moji roditelji odgajali brata i mene tisućama milja
daleko od naših korijena u Northwest Washingtonu, gdje su živjeli
moji djed i baka, moj je odgoj odgovarao predodžbi američke srednje
klase. Nismo oskudijevali u osnovnim potrebama, ali moji roditelji
nisu nam mogli priuštiti troškove poput satova plesa ili karatea i nije
bilo ušteđevine za fakultetsko obrazovanje. Vrlo brzo naučila sam
koliko je novac važan. Počela sam raditi kao dadilja s jedanaest
godina i otad sam gotovo uvijek imala jedan ili dva posla. Rad mi je
bio u krvi. Brat i ja bili smo zaštićeni velom vjere i roditeljskom
financijskom sigurnošću.
Sigurnost je u mene bila usađena. Bila sam sigurna i nikada to
nisam propitkivala sve dok se situacija nije promijenila.

Jamiejeve su se oči smanjile kada sam mu iznijela svoju želju da

Mia stanuje s mojim tatom i maćehom Charlotte. Mia još nije napunila
sedam mjeseci, no već je prečesto bila svjedok njegovih ispada bijesa;
a ti ispadi i razbijanja mene su istraumatizirali.
„Tražila sam online”, rekla sam posežući za komadom papira u
džepu dok sam Miju držala na boku. „Postoji kalkulator alimentacije
i iznos se čini više nego pošten.”
Iščupao je papir iz moje ruke, potrgao ga i bacio mi ga u lice ne
skidajući s mene svoj bijesan pogled. „Ne mislim ti plaćati
alimentaciju”, rekao je naposljetku. „Ti bi je trebala plaćati meni!”
Dok je govorio hodajući gore-dolje, glas mu je postajao sve grublji.
„Ne ideš ti nikamo.” Pokazao je na Miju. „Odvest ću je takvom
brzinom da će ti se zavrtjeti u glavi!” Izgovorivši te riječi, okrenuo se
i ispustio ljutit urlik dok je razbijao prozor od pleksiglasa na vratima.
Mia je poskočila i ispustila vrisak kakav nikada prije nisam čula.
Ruka mi je drhtala dok sam birala SOS broj za žrtve obiteljskog

31
nasilja. Jedva sam uspjela objasniti što se događa prije nego što je
Jamie nastavio galamiti. Savjetovali su mi da prekinem razgovor i
nazovem policiju. Nekoliko minuta zatim rotirajuća policijska svjetla
osvijetlila su čitavu prikolicu. Policajac je nježno pokucao na razbijena
vrata. Bio je toliko visok da je glavom gotovo dodirivao strop. Dok
sam mu prepričavala što se dogodilo, on je pisao bilješke,
pregledavao vrata, klimao glavom i raspitivao se jesmo li dobro.
Osjećamo li se sigurno. Nakon godinu dana maltretiranja, prijetnji i
uvreda to pitanje došlo mi je kao olakšanje. Većina Jamiejeva bijesa
bila je nevidljiva. Nisam imala modrice ili ozljede. Ali u to - u to sam
mogla uprijeti prstom. Mogla sam nekoga zamoliti da to pogleda.
Mogla sam reći: „Ovo je učinio. Ovo nam je učinio.” I mogli su to
pogledati, kimnuti i odgovoriti: „Vidim. Vidim što ti je učinio.”
Policijski izvještaj koji je policajac ostavio bio je dokaz da nisam luda.
Mjesecima sam ga nosila u novčaniku kao potvrdu.
Prve noći koje smo provele u stambenoj zgradi kraj glavne ulice
ispunile su me neizvjesnošću. Poskočila bih od svakog zvuka koji bi
odjeknuo kroz zidove ili podove. Kad smo bile kod kuće, stalno sam
provjeravala jesu li vrata zaključana, što nikada prije nisam radila. No
bile smo same i ja sam nam bila jedina zaštita.
U prihvatilištu za beskućnike kolni prilaz vodio je točno do mojih
vrata tako da je automobil bio parkiran odmah ispred ulaza, u slučaju
da moramo bježati. Nisam ni čula ni vidjela susjede jer svi su imali
svoje kućice i bili smo okruženi prirodom - stablima i poljima koja su
pobuđivala osjećaj spokoja, a ne brige. Taj mali prostor bio je moj i
nisam se bojala napada. No u ovom stanu zidovi i podovi činili su se
tako tanki i postojalo je toliko nepoznatih glasova. Stranci su marširali
stubištem gore-dolje i urlali jedni na druge. Buljila sam u ulazna
vrata, jedinu stvar između nas i ostatka svijeta, svjesna da bilo tko
može upasti u svakom trenutku.
U tom sivom pravokutniku bile smo okružene stanovima, no
jedini dokaz suživota bili su glasovi iza zidova, hrpe smeća u
kontejneru, automobili na parkiralištu. Možda bih se osjećala
sigurnije da sam upoznala svoje susjede, da sam znala kako izgledaju.
Njihovi noćni zvukovi, pete koje su udarale o pod, neočekivani dubok
glas, zatim smijeh djeteta... plovili su mojim snom. Noću sam se
nekoliko puta budila da provjerim Miju. Spavala je u susjednoj sobi u

32
prijenosnom krevetiću.
Većinu noći ležala sam budna satima i prisjećala se trenutaka na
sudu s Jamiejem.
Stajala sam ispred sudca pokraj Jamieja i njegovog odvjetnika. Bila
sam beskućnica i borila sam se za skrbništvo. Nije bila tajna da su
mjeseci Jamiejevih bijesnih riječi bili zaslužni za moju depresiju i sada
je to upotrijebio kao glavni dokaz da nisam sposobna skrbiti se o našoj
kćeri. Moj neuspjeh doslovno me oduzeo. Činilo se da Jamiejev
odvjetnik i sudac misle da je meni ovako draže, kao da mislim da je
podizati dijete bez sigurnog doma u redu, kao da svake sekunde
nisam razmišljala o tome da trebam poboljšati našu situaciju čim se
pojavi mogućnost. Na mene se na neki način nepovoljno odrazilo to
što sam sklonila Miju s mjesta gdje su me kažnjavali i mučili sve dok
se ne bih sklupčala na podu jecajući poput djeteta. Nitko nije vidio da
pokušavam svojoj kćeri pružiti bolji život - vidjeli su samo da sam je
udaljila od onoga što su smatrali financijski stabilnim domom.
Odnekud sam iskopala gotovo primitivnu snagu i dobila sam
skrbništvo. Dobila sam vlastiti prostor, mjesto gdje Mia može biti sa
mnom. No i dalje sam se većinu noći izjedala krivnjom zbog svega što
nam je nedostajalo. Bilo je dana kada je krivnja bila toliko jaka da
nisam mogla biti u potpunosti koncentrirana na dijete. Odvažila bih
se na čitanje prije spavanja nježno je ljuljajući u istoj stolici u kojoj je
moja mama meni čitala priče. Govorila sam si da će sutra biti bolje;
bit ću bolja majka.
Sjedila bih i promatrala Miju kako jede ili bih šetala po kuhinji
pijući kavu i buljeći u naš budžet i svoj radni raspored koje sam
objesila na zid. Prije odlaska u kupnju namirnica provela bih jutro
provjeravajući stanje na bankovnom računu i EBT 6 kartici za hranu
(koju je plaćala vlada) da vidim koliko nam je novaca preostalo. EBT
kartice bile su relativno nove i koristile su se tek od 2002. Podnijela
sam zahtjev za bonove za hranu još u trudnoći, a Jamie se sjećao kako
je njegova mama plaćala namirnice papirnatim markicama i uvijek se
tomu podsmjehivao. Bila sam zahvalna programima koji su hranili

6 EBT (engl. Electronic Benefit Transfer), elektronički prijenos pogodnosti, sustav je kartičnog
plaćanja sličan debitnoj kartici koji korisnicima državne pomoći (npr. bonova za hranu)
omogućuje izravno plaćanje u trgovini (op. ur.).

33
moju obitelj, ali kući bih donosila vreću srama pitajući se što blagajnik
misli o meni, o ženi s bebom u marami koja kupuje hranu uz državnu
pomoć. Oni su vidjeli samo bonove za hranu, velike papirnate bonove
koji su nam kupovali jaja, sir, mlijeko i maslac od kikirikija. Ali nisu
vidjeli stanje na računu koje je uvijek bilo oko dvjesto dolara, ovisno
o mojim primanjima, te da je to bio jedini novac koji sam imala za
hranu. Morala sam ga rastegnuti do kraja svakog mjeseca. Nisu vidjeli
kako jedem sendviče s maslacem od kikirikija i tvrdo kuhanim jajima
i kako rastežem svoju jutarnju šalicu kave. Iako tada nisam znala,
vlada je te godine radila na otklanjanju stigme s dvadeset devet
milijuna ljudi - korisnika bonova za hranu osmišljanjem novog
naziva: Program za pomoć u prehrani. No zvali vi to programom za
pomoć u prehrani ili bonovima za hranu, pretpostavka da siromašni
kradu teško zarađen američki porezni novac kupujući nekvalitetnu
hranu nije se promijenila.
Unatoč tomu što sam gubila kontrolu, proganjalo me pitanje jesam
li dobra majka. Tonula sam: bila sam usre-dotočenija na to kako ćemo
preživjeti tjedan nego na svoje dijete. Dok sam bila s Jamiejem, njegov
posao omogućavao mi je ostanak kod kuće s Mijom. Nedostajali su
mi dani koje smo imale samo za sebe, kada smo se mogle zaustaviti
da nešto pogledamo i naučimo. Sada kao da smo samo jurile. Uvijek
smo negdje kasnile. Uvijek u autu. Uvijek u žurbi da pojedem i
počistim. Uvijek u pokretu zaustavljajući se samo da udahnem. U
strahu da ću s nečim zakasniti, da ću nešto zaboraviti, zeznuti naše
živote još više - nisam imala vremena da Mia proučava gusjenicu
kako prelazi cestu.
Premda sam čula gotovo svako puštanje vode i pomicanje stolica
iz stanova svojih susjeda, gospođa koja je živjela ispod mene
predstavila se udaranjem metlom i urlanjem na svako Mijino trčanje.
Kada smo se tek doselili, počistila sam lišće i očistila paukove mreže
i na njezinom katu. „Što to dovraga radite?”povikala je. Osim
udaranja metlom to je bio prvi put da mi se obratila. „Kakvo je sve
ovo sranje?” nastavila je. „Vi se zajebavate sa mnom!” Ušuljala sam
se natrag u stan, nježno zatvorila vrata i ukočeno sjela na kauč
nadajući se da mi neće pokucati na vrata.
Susjedi s kata iznad - majka i njezino troje djece - vrlo su rijetko
boravili kod kuće. Prvih nekoliko tjedana gotovo da ih nisam čula.

34
Odlazila sam na spavanje oko deset uvečer, a oni bi se penjali
stubištem. Nakon dvadesetak minuta zavladala bi tišina.
Jedno jutro čula sam korake u zoru i znatiželjno pojurila do
prozora vidjeti tko su ti drugi u situaciji poput moje.
Žena je bila visoka, odjevena u ljubičastocrvenu vjetrovku i bijele
tenisice. Šepala je. Slijedila su je dva dječaka školskog uzrasta i
djevojčica. Nisam mogla zamisliti što ona prolazi. Ja sam imala samo
jedno dijete za koje se trebalo brinuti. Nakon tog jutra povremeno
sam je viđala. Djevojčica je uvijek bila uredno počešljana s
pletenicama ukrašenim bijelim vrpcama. Pitala sam se gdje su
provodili čitave dane, kako je uspjela da joj djeca budu tako tiha i
pristojna. Činila se kao dobra majka - djeca su je poštovala, na čemu
sam joj zavidjela. Moje dijete upravo je naučilo hodati i izgledalo je
kao da neprestano ili bježi ili se bori sa mnom.
„S vremenom ćeš naučiti voljeti svoju kavu”, rekla mi je susjeda
Brooke tijekom susreta nakon pregleda inspekcije ciljajući na zabranu
alkohola u zgradi. Nekako smo nespretno prolazile jedna pored
druge i tada smo prvi put izmijenile nekoliko riječi. Poznavala sam
Brooke iz vremena koje mi se sada činilo kao prošli život, kada je
točila pivo u baru. Pitala sam se kako je ovdje dospjela, ali nikad joj to
nisam spomenula. Kao što nisam željela da ona meni postavi isto
pitanje.
Nisam razgovarala ni s jednim muškarcem koji je živio u zgradi na
suprotnoj strani kompleksa. Gledala bih te ljude kako stoje na
puteljku što vodi do njihovih stanova i puše cigarete u trenirci i
papučama. Jedan stariji muškarac imao je obitelj koja bi svako toliko
došla po njega, ali ostali, čini se, nisu nikamo odlazili. Možda su ovdje
samo odrađivali svoje vrijeme. I ja sam se pomalo tako osjećala.
Nedostajali su mi izlasci u barove. Nedostajalo mi je da popijem
pivo ako to poželim, ne nužno samo pivo, ali da se ne moram brinuti
zbog kontrole, željela sam imati tu slobodu. Nedostajala mi je
sloboda; da odem, ostanem, radim, jedem (ili ne), spavam kad sam
slobodna, da imam slobodan dan.
Mia i ja vodile smo nešto što je izgledalo kao normalan život, život
s odredištima na kojima smo trebale biti tijekom dana. Prijavila sam
se za dječji doplatak uz rad, ali samo na pola radnog vremena. John,
muž moje prijateljice, imao je malu tvrtku za uređivanje vrtova i

35
plaćao me deset dolara po satu da čupam korov, obrezujem živicu i
čistim grmlje od uvenulih cvjetova. Vozila bih se po čitavom
sjeveroistočnom dijelu Olimpijskog poluotoka, do malih zatvorenih
naselja, s velikom kantom za smeće u prtljažniku, u kojem je bila bijela
kutija s alatom i nekoliko pari rukavica. Neki klijenti imali su određen
prostor za bacanje šišaka i korova, a ponekad sam ih morala spremiti
u vreće i ostaviti uz rub pločnika ili ih ugurati u prtljažnik. John je
imao samo nekoliko redovitih klijenata s kojima mu je bila potrebna
moja pomoć pa sam većinom radila poslove koje sam pronašla sama
i uspjela sam ih naplaćivati od 20 do 25 dolara po satu, no s obzirom
na to koliko sam vremena trošila na prijevoz, mogla sam raditi samo
dva-tri sata dnevno.
Uređivanje krajobraza značilo je puzati. Većina ljudi zapošljavala
me zbog čupanja korova s obronaka prekrivenih iverjem. Provela bih
sate na sve četiri s rukavicama na rukama, u hlačama s dvostrukim
koljenima, puneći kante i vreće za smeće korovom koji sam ubijala na
organski način i bila plaćena za to. Bio je to dobar posao. No budući
da je bio sezonski, završio bi za nekoliko tjedana i što ću poslije toga
raditi - nisam znala. Tržište rada u Port Tovvnsendu također je bilo
sezonsko i ovisilo je o turistima punih džepova i praznih trbuha.
Ionako nije bilo puno normalnih poslova s vremenom za mame ili onih
u kojima sam imala iskustva. Uvijek sam radila u restoranima ili na
čudnim svirkama koje nisam mogla navesti u životopisu. Čak ni
čišćenje vrtića svake nedjelje nije bilo dovoljno. Ali za sada sam imala
posao i pokušala sam se usredotočiti na to da izvlačim najbolje iz
svega.
Ostavila bih Miju u vrtiću do podneva, a tri puta tjedno po nju bi
došao tata i ostala bi s njim do sedam uvečer. U te dane znala sam
sjediti na platou leđima naslonjena na zid. Jedna od mojih susjeda
često je sa svojom kćeri provodila vrijeme na maloj tratini između
zgrade i drvoreda. Njezina kći bila je nešto mlađa od Mije. Obje su
imale jako svijetlu, gotovo prozirnu put. Njezina je kći puzala uz
stepenice izblijedjelog crveno-plavog tobogana i čula sam kako mlada
majka nježno izgovara: „Hoćeš li se spustiti niz tobogan?” Vjerojatno
su ga tamo ostavili bivši stanari. „Juhu!” rekla bi majka, a dijete se
spuštalo. Ona je bolja mama od mene, pomislila bih slušajući kako
riječima bodri djevojčicu dok se penje i spušta niz tobogan znajući da

36
ja nikada ne bih mogla iskazati isto uzbuđenje.
No jednog od tih kasnih poslijepodneva bolničari i vatrogasci
prošli su pored malog tobogana u travi i sklonili ga s puta. Svi su otišli
u stan mame svijetle puti. Nisam čula bebu. Nagnula sam se preko
ograde trijema da vidim što se događa, a nekoliko susjeda učinilo je
isto. Jedan vatrogasac podigao je pogled prema svima nama pa sam
instinktivno ustuknula. Odmahnuo je glavom u neodobravanju.
Pitala sam se kako svi mi izgledamo, žene i muškarci u privremenim
stanovima načičkani na svojim ogradama. Pitala sam se što policajci i
vatrogasci pričaju o zgradi, o nama, zbog čega su sve dolazili. Ušla
sam u stan prije nego što su majku iznijeli na nosilima. Nisam željela
da me vidi kako špijuniram iako su joj oči bile zatvorene; željela sam
joj pružiti dostojanstvo koje zaslužuje. I ja sam željela isto.
Sat vremena kasnije, kada sam izašla iz stana po Miju, pojavila se
Brooke razrogačenih očiju, crvenih obraza, spremna podijeliti trač.
„Znaš što se dogodilo, zar ne?” rekla je brzajući prema meni.
Odmahnula sam glavom. Pojasnila je da je netko došao vratiti
bebu kada su majku našli onesviještenu na krevetu. Nisu je mogli
probuditi. Uzela je tablete za spavanje i ispila čitavu bocu votke.
„Pronašli su je na vrijeme. Živa je”, utješila me Brooke. Zatim je
uzdahnula i slegnula ramenima. „Toliko o tome da nema alkohola.”
Moje prve misli nisu bile je li gospođa dobro ili kako je djevojčica.
Ja sam se samo nadala da za to neće čuti Jamie. Živjela sam u strahu
ako se nešto loše desi u Mijinu okruženju, uključujući i vrtić Early
Head Start, da će se to loše odraziti na moje krhko skrbništvo.
Gurnula sam Miju u svijet siromaštva i okružila je ljudima koji su
se s tim pokušavali nositi na ponekad tragičan način, s ljudima koji su
u zatvoru ili na rehabilitaciji proveli dovoljno vremena da izgube
svoje domove, s ljudima koji su bili ljutiti jer nikada nisu dobivali
odmor, s ljudima koji su patili od psihičkih bolesti. Majka je odabrala
potpuno odustajanje. Na trenutak tako primamljiv izbor da sam
osjetila trunku zavisti.

37
 4.
Stan na sajmištu
„Je li Julie tu negdje?” upitala sam čekajući da mi žena iza stakla
napiše račun za mjesečnu stanarinu. Svaki je mjesec stanarina bila
drukčija jer je ovisila o mom prijavljenom dohotku, koji je iznosio
dvjestotinjak dolara.
Žena je zaškiljila prema bijeloj ploči na stražnjem zidu svog ureda.
„Ne”, odgovorila je i uzdahnula. „Vani je s klijentom. Želite li ostaviti
poruku?”
Željela sam.
„Imam problema s privikavanjem na stan”, rekla sam joj sljedeći
dan u sobi za sastanke. Julie na moje veliko olakšanje nije upitala
zašto.
Sve je bilo naporno: živjeti u iščekivanju hoće li mi Ministarstvo
stanovanja pokucati na vrata ili hodati na prstima u strahu od žene s
kata ispod koja na nas viče i udara o strop drškom metle. Čak sam
jednom Jamieja pozvala na večeru jer me počela izjedati samoća.
Nisam izlazila, viđala prijatelje ili pozivala ikoga u goste. Osjećala
sam se izolirano.To nije bilo mjesto za mene.
„Pričekajte ovdje”, rekla je Julie, a zatim se ubrzo vratila s nekoliko
paketa. „Možemo vas prijaviti za TBRA 7.” Izgovorila je to kao tii-bra.
„Uvelike sliči na Program 8. Vi ste na čekanju na listi za Program
8, zar ne?”
Kimnula sam. Program 8 bio je kao jednorog vladine pomoći -
uvijek biste o njemu slušali, ali nikada niste upoznali nekoga tko
sudjeluje u njemu. Bio je to vaučer za najam koji je pokrivao većinski
trošak stanovanja jer je na taj način stanar plaćao samo 30 do 40 posto
ukupne stanarine. Dakle, netko tko zarađuje tisuću dolara mjesečno,
s vaučerom bi platio samo tristo dolara stanarine, a vlada bi pokrila
ostatak sve dok su primanja odgovarala onomu što je stanar prijavio.
Obično su to bile dvije ili tri sobe. Zgrada je trebala biti u skladu sa

7 TBRA (engl. TenantBasedRentalAssistan.ee), program državne pomoći u SAD-u za kućanstva s

niskim primanjima koji subvencionira dio troškova najma stambenog prostora kod privatnih
stanodavaca (op. ur.).

38
standardima Programa 8 koji su prilično jednostavni - bez boja na
bazi olova, radova na cijevima i sl. Jednom kada se postane dijelom
programa, vrijedi u cijeloj državi i trajanje - dokle god možete pronaći
najmodavca koji će ga prihvatiti. Bila sam na listama čekanja u tri
različita okruga. U okrugu Jefferson, gdje se nalazio Port Townsend,
čekalo se samo godinu dana (što je bilo najkraće), ali na većini mjesta
koja sam kontaktirala telefonom čekalo se pet godina ili više.
Ponegdje nisu ni primali nove prijave zbog prevelike potražnje.
Julie me predstavila novoj socijalnoj radnici koja se bavila
isključivo Programom 8 i TBRA programima. Žena je sjedila za
velikim stolom. Kratka, tamna, valovita kosa uokvirivala je njezino
ozbiljno lice. Dala mi je da ispunim nekoliko prijava s pitanjima o
budućim planovima. Uz detaljno izviješće izračuna mojih primanja i
uz 275 dolara mjesečne alimentacije očekivala sam da ću za stan s
dvije spavaće sobe koji stoji 700 dolara mjesečno platiti samo 199
dolara najamnine.
„Taj će se iznos mijenjati ovisno o vašim prihodima”, dodala je
Julie kojoj sam bila zahvalna što je sjedila pored mene za vrijeme
sastanaka.
Za potrebe prijave u TBRA morala sam otići na predavanje ili
seminar gdje ću se informirati o programu, uglavnom o tome kako
pristupiti potencijalnim najmodavcima kao korisnica programa
TBRA (i naposljetku Programa 8). „Većina najmodavaca imala je
nekakvo iskustvo s Programom 8”, komentirala je Julie dok smo
odlazile sa sastanka. „Ili su barem čuli za njega. No neki odJnjih ne
znaju da to za njih može biti jako dobro.” Nije mi bilo jasno na što
točno misli i pitala sam se zašto bi to moglo biti nešto loše, ali pitanje
nisam izgovorila.
Zaustavile smo se na parkiralištu gdje mi je napisala vrijeme i
mjesto održavanja predavanja na koje sam trebala otići. „Imaš sreće”,
rekla je optimistično. „Sutra je jedno. Trebala bi dosta brzo ući u novi
stan!”
Nasmiješila sam joj se i kimnula, ali nisam vjerovala da će mi ijedan
od tih programa pomoći. Trauma od posljednjih šest mjeseci koje sam
provela kao beskućnica i stalni sukobi s Jamiejem paralizirali su moj
čitav sustav. Moj mozak, želudac, živci... sve je neprestano bilo u
stanju visoke pripravnosti. Ništa nije bilo sigurno. Ništa nije bilo

39
trajno. Neprestano sam hodala po tlu koje mi je u svakom trenutku
moglo izmaknuti pod nogama. Gledala sam ljude kako mi se smiješe,
kimaju s odobravanjem, ponavljajući kako sam sretna što imam taj
program ili stan, ali ja se nisam osjećala nimalo sretno. Čitav moj život
postao je neprepoznatljiv.
Socijalni radnici govore mi kamo moram ići, na što se prijaviti, koji
formular ispuniti. Pitali bi me što trebam, a ja bih odgovarala: mjesto
za život, hranu ili vrtić da mogu raditi. Oporavak od traume također
je bio iznimno važan, možda i presudan, ali ne samo da mi oko toga
nitko nije mogao pomoći, nego tada još nisam znala da mi je pomoć
potrebna. Mjeseci siromaštva, nestabilnosti i nesigurnosti stvorili su
paničnu reakciju za koju će trebati godine da nestane.

„Pomislili biste da će stanodavci to cijeniti”, rekao je muškarac koji

je stajao ispred dvadesetak ljudi za stolovima u uskoj sobi. Bio je to
Mark, isti tip koji je predavao LIHEAP 8. Prošla je godina dana otkako
sam pohađala trosatni seminar o tome kako najučinkovitije koristiti
električnu energiju. Informacije su bile toliko opširne i općenite da
sam u svemu pokušavala naći nešto duhovito odvojivši samu sebe od
situacije u kojoj se nalazim, da za pomoć od četiristo dolara za grijanje
trebam naučiti kako ugasiti svjetla. Sve više i više obuzimao me
osjećaj da se ljude kojima je trebala državna pomoć smatralo
neobrazovanom masom te ih se tako i tretiralo. Uistinu je bilo
ponižavajuće slušati da sigurno ne znam kako smanjiti svoje
komunalne troškove, a novac mi je trebao.
Sada sam nekoliko sati trebala provesti učeći na koji se način
stanodavci naplaćuju preko programa pomoći za najam kako bih ih
mogla uvjeriti da će dobiti svoj novac. Vladi i svima ostalima bilo je
svojstveno nepovjerenje. Sve to činilo se toliko besmisleno. Morala
sam zbog toga odlaziti s posla te osigurati čuvanje djeteta. Sjedila sam
ondje i gledala u Marka koji je stajao nasred sobe. Imao je na sebi istu

8 LIHEAP (engl. Low Income Home Energy Assistance Program), program energetske pomoći u
kućanstvima s niskim primanjima (op. ur.).

40
flanelsku košulju dugih rukava i plave traperice navučene do pupka
koje je nosio i na predavanju o energetskoj pomoći. Njegov tanki
konjski rep malo je narastao otkako sam ga prvi put vidjela. Nasmijala
sam se prisjetivši se njegovog prijedloga za uštedu na računima za
struju tako da ne zagrijavam pećnicu i da je hladim ostavljajući vrata
otvorena. Također je rekao da nakon kupanja odmah ne ispustimo
toplu vodu jer njezina toplina može zagrijati kuću.
„Program 8 odličan je za stanodavce jer im je stanarina zajamčena.
Ali oni ne vole iznajmljivati ljudima koji su dio Programa 8”, kazao je
Mark. „Vi im morate dokazati da se isplati.”
Pomislila sam koliko su puta policija, vatrogasci i bolničari dolazili
u našu zgradu posljednjih mjeseci; koliko je bilo nasumičnih provjera
kako bi se uvjerili da su stanovi održavani ili kako bi provjerili jesu li
razbijeni automobili na parkiralištu popravljeni; kako bi utvrdili ne
radimo li grozne stvari koje očekuju da siromašni ljudi rade, poput
ostavljanja rublja ili smeća da se gomilaju, dok je nama zapravo
nedostajalo fizičke energije i sredstava jer smo radili poslove koje
nitko drugi nije želio raditi. Od nas se očekivalo da živimo od
minimalca, da radimo nekoliko poslova s kliznim radnim vremenom,
da osiguramo osnovne potrebe dok se borimo za sigurna mjesta na
kojima možemo ostaviti svoju djecu. Nitko nekako nije vidio posao;
svi su samo vidjeli rezultate života koji nas je stalno slamao svojim
teško ostvarivim zahtjevima. Činilo se, koliko sam se god trudila
dokazati suprotno, da se siromašan uvijek povezivalo s prljavim. Kako
sam se trebala predstaviti stanodavcima kao odgovorna stanarka
kada sam bila suočena s mnoštvom predrasuda i stigmi?
„Oni koji sudjeluju u programu TBRA morat će objasniti kako to
prelazi u Program 8, ali svakako objasnite pozitivne strane i jednog i
drugog programa!” inzistirao je Mark. „Ti krasni programi razlamaju
stanarinu na dva dijela - vaš dio i onaj koji plaća država.” Izgledao je
ushićeno tom izjavom. Pomislili biste da prodaje predmete na dražbi,
a ne da drži predavanje podnositeljima zahtjeva za Program 8.
„Stanodavci ne vole što Program 8 plaća na određeni dan, oni žele
isplatu prvog dana u mjesecu, ali možete ih nagovoriti!” Podigao je
još jednu hrpu papira i podijelio ih. „Program 8 je zajamčen novac”,
ponovio je.
Bilo je još prepreka koje je trebalo svladati nakon što srušite zidove

41
osuđivanja i uvjerite stanodavca da vas uzme za stanara. Iako je
odgovornost odobravanja sredstava iz programa bila stanodavčeva,
stambeni objekt morao je zadovoljiti nekoliko sigurnosnih standarda,
uključujući detektore za dim i druge stvari važne za sigurne životne
uvjete, no u većini slučajeva to je značilo ovo: ako kuća ili stan ne
zadovoljavaju standarde, obitelji s vaučerima neće ih moći unajmiti.
Što nas je dovodilo pred zid s obzirom na to da stanodavci u ljepšim
četvrtima nisu željeli iznajmljivati ljudima s Programom 8. Morali smo
tražiti stanove u lošijem stanju riskirajući da ne prođemo pregled
useljenja.
„Stanodavci bi trebali zadovoljavati uvjete Programa 8, no mnogo
njih to ne želi”, istaknuo je Mark. „To je njihov izbor. To nije
protuzakonito ili nalik diskriminaciji.”
„To je totalna diskriminacija!” povikala je djevojka do mene.
Poznavala sam je iz Waterfront Pizze. Uputile smo si osmijehe.
Pretpostavljala sam da se zove Amie, ali nisam bila sigurna.
„Dečko i ja pronašli smo divnu kućicu,” rekla je, „no dobila ju je u
najam moja prijateljica. Stanodavac je rekao da ne želi iznajmiti
korisnicima Programa 8 jer će ga oni uništiti.” Protrljala je svoj
trudnički trbuh. „Rekao je da ne želi biti rupo davač!“
Svi su se okrenuli prema Marku, a on je samo zabio ruke u
džepove.
Nekim čudom trebalo mi je samo tjedan dana za pronalazak stana.
I ne samo to, stan je bio odmah useljiv i prošao je kontrolni pregled,
što znači da smo se mogle odmah iseliti iz privremenog smještaja.
Stan se nalazio u zgradi koja je gledala na sajmište, samo nekoliko
blokova od North Beacha. Gertie, moja stanodavka, slegnula je
ramenima kada sam joj rekla kako će joj se plaćati stanarina. „Prvi dio
dobit ćete prvoga u mjesecu,” objasnila sam joj, „no ostatak nećete
dobiti prije desetoga u mjesecu.”
„U redu, mislim da će to biti u redu”, rekla je i zatim se nasmijala
Miji koja je zabila glavu u moje rame. „Treba li njoj krevetić ili nešto?”
Željela sam reći ne. Moj instinkt uvijek bi mi govorio da odbijem
kada bi nam ljudi pokušavali pomoći. Nekom drugom potrebno je
više. No tada sam pomislila na rupu u Mijinu sklopivom krevetiću.
„Da”, odgovorila sam. „Treba joj.”
„O, super”, odgovorila je Gertie. „Bivši stanari ostavili su neke

42
stvari, a ja nisam znala što bih s tim.” Otišla je do stražnjeg dijela svog
kamioneta i izvadila bijeli krevetić poput onih u vrtiću. U krevetiću je
bila mala crvena majica. Posegnula sam za njom i pružila je Gertie.
„Možete je zadržati ako želite”, rekla je. „To je kostim ili nešto
slično.”Protresla sam ga slobodnom rukom i vidjela da na kapuljači
ima nekoliko ušivenih očiju te daje sa stražnje strane rep. „Je li to
jastog?”upitala sam smiješeći se.
Gertie se nasmijala. „Pretpostavljam da je.”
Mia nije imala kostim za Noć vještica. Bio je rujan i nisam o tome
još uopće razmišljala. Moj mozak u potpunosti se posvetio traženju
novog doma.
Gertie mi je pomogla unijeti krevetić, a zatim nas je ostavila. Dobile
smo stan u prizemlju s trijemom koji je vodio na komadić travnjaka.
Iza toga prostiralo se veliko polje. Blagovaonica iza kuhinje imala je
kutne prozore. Brat mi je složio računalo koje sam smjestila na
ugradbeni stol u kuhinji i zatim sam u njega ubacila CD. Mia je malo
zaplesala, a zatim je potrčala oko stola, pa u dnevnu sobu, bacila se
na kauč, a zatim je otrčala u hodnik prije nego što je sve opet ponovila.
Police u dnevnoj sobi ispunila sam knjigama. Objesila sam
nekoliko fotografija i slika koje mi je poklonila mama - slike snijegom
prekrivenih polja aljaških umjetnika s kojima sam odrasla. Vješala
sam posljednju sliku, stablo breze, kada sam vidjela da me zove
Jamie. Bila sam mu ostavila poruku.
„Što želiš?” rekao je kada sam se javila.
„Uf, dobila sam priliku da radim subotom pa sam te htjela pitati bi
li mogao malo dulje ostati s Mijom.”
„Koliko dulje?” Provodio je s njom nekoliko sati subotom i
nedjeljom osim posljednjeg vikenda u mjesecu.
„Daleko je izvan grada”, nastavila sam. „Trebat će mi vremena,
koliko god možeš.”
Jamie je nekoliko trenutaka šutio. Čula sam kako je duboko
udahnuo. Sigurno je pušio. U posljednje vrijeme često sam ga tražila
da ostaje dulje s Mijom kako bih napravila što više posla prije
završetka sezone.
„Ne”, konačno je odgovorio.
„Zašto, Jamie?! Pa to je samo zato da mogu raditi.”
„Ne želim ti pomoći!” zaurlao je. „Uzimaš mi sav novac, ne

43
pošalješ mi je s pelenama. Moram joj dati večeru. Dakle, ne.“
Nastavila sam ga nagovarati.
„Ne!” ponovo je zaurlao. „Neću ti pomoći s tim sranjima!”! zatim
je prekinuo.
Srce mi je počelo kucati u nepravilnom ritmu kao što bi se to obično
dogodilo poslije razgovora koji su završavali urlanjem na njemu
svojstven način. Ovaj put prsa su mi se još jače stisnula i bilo mi je
teško udahnuti. Beatrice, moja terapeutkinja iz programa za obiteljsko
nasilje, rekla mi je da u takvim slučajevima dišem u papirnatu
vrećicu. Zatvorila sam oči i disala kroz nos brojeći do pet i izdišući
kroz usta na isti način. Pokušala sam još dva puta prije nego što sam
otvorila oči i ugledala Miju kako stoji ispred mene i netremice me
promatra. „Štttto ttoo radiš?”upitala me glasom protisnutim kroza
zube među kojima je držala dudu.
„Sve je u redu”, odgovorila sam i krenula za njom pretvorivši svoje
prste u pandže. „Čudovište škakljavište”, zarežala sam, a Mia je
zacičala od užitka i krenula trčati oko kuhinjskog stola. Uhvatila sam
je kod kauča škakljajući je toliko da joj je od smijanja duda ispala iz
usta.Tada sam je obujmila, podigla i čvrsto zagrlila osjećajući njezinu
toplinu, mirišući njezinu kožu. Počela se migoljiti. „Ne, mama!”
Nasmijala se. „Opet, opet!”
Otrčala je u svoju spavaću sobu, a ja sam trčala za njom i nitko na
nas nije vikao ili udarao o strop drškom metle.

44
 5.
Sedam različitih državnih
pomoći
Rukom sam posegnula za kapuljačom kabanice da je navučem na
glavu, no pljusak kasnog ljeta tako se naglo i jako spustio da mi je
kosa već bila potpuno mokra. Otišla sam do kamenog zida gdje je
stajao kolega kojem je lice progutala kapuljača. „I što ćemo sad?”
povikala sam naprežući se da mi se glas probije kroz kišnu zavjesu.
„Idemo kući”, odgovorio je John, muž moje prijateljice Emily, koji
me prije šest mjeseci unajmio da mu pomognem s uređenjem
krajobraza. Slegnuo je ramenima i pokušao se nasmiješiti iako je
njegova šumskozelena kabanica još uvijek bila zasuta tučom koja se
sručila na nas prije kiše. Skinuo je naočale brišući ih od kiše i magle,
a onda ih je ponovo nataknuo na nos.
Poraženo sam pognula glavu. U posljednje vrijeme često smo
prestajali s radom zbog kiše. Bližio se kraj sezone, a s time i kraj mog
glavnog izvora prihoda.
Utovarili smo kante za smeće, obrezivače i grablje u stražnji dio
Johnova žutog kamioneta i prije nego što je sjeo za upravljač, ponovo
mi se nasmiješio. Gledala sam ga kako odlazi, a onda mi je pogled
skrenuo na moj auto parkiran uz cestu. Prednji prozori ostali su
otvoreni. Sranje.
Ispred ulaza u kuću održavala sam ravnotežu na jednoj nozi boreći
se s gumenim čizmama koje su se teško skidale. Otkopčala sam hlače
i spustila ih do koljena, no bile su toliko mokre i pune blata da nisu
pale na pod, nego su ostale stajati poput harmonike. Stanovnici
Aljaske imaju izreku da su hlače marke Carhartt spremne za pranje
samo i jedino onda kada stoje same.
Mia je te večeri bila s Jamiejem do sedam i nisam znala što bih sa
slobodnim vremenom. Nekoliko udžbenika na mom kuhinjskom
stolu podsjećalo me na domaću zadaću koja je postala dio moje
svakodnevice. Započela sam bolno spor proces stjecanja diplome i
prijavila sam se za 12 bodova: dva predmeta online i jedan koji se
održavao u zgradi blizu Mijina vrtića. Nakon upoznavanja sa
savjetnicom rekla sam joj da želim upisati program koji bi mi

45
omogućio nastavak studija. Većina predmeta koje sam slušala u
srednjoj školi u; sklopu programa Running Start omogućili su mi da
slušam predavanja na fakultetu, a na aljaškom sveučilištu to su
uzimali u obzir. Dvogodišnja diploma na državnom veleučilištu bila
bi najjednostavniji početak - i tako bih svoje glavne predmete položila
na najjeftiniji način.Tada bih se donekle lako mogla prebaciti na
četverogodišnji studij. No kao i mnogim samohranim roditeljima bez
velike pomoći, trebat će mi godine da to postignem.
Budući da sam Miju već upisala u svoju poreznu karticu, nije bilo
teško dobiti državnu stipendiju za školovanje. Naime, porezni
izvadci potvrđivali su da je uzdržavam svojim (nepostojećim)
minimalcem. Stipendija Pell, državni program koji nudi financijsku
pomoć studentima s niskim primanjima, pokrila je više od moje
redovite školarine za tri mjeseca pa mi je tako ostalo 1300 dolara. S
275 dolara mjesečne alimentacije i 45 dolara tjedno od čišćenja vrtića
imale smo oko 700 dolara mjesečno da se izvučemo. Bonovi za hranu
donosili su mi malo manje od 300 dolara i još sam uvijek imala bonove
za bebine potrepštine. Zahvaljujući programima TBRA i LIHEAP,
troškovi stanovanja iznosili su oko 150 dolara i još bi mi ostalo za
plaćanje osiguranja, telefona i interneta. S dolaskom zime više nisam
imala posao pa sam ostala bez potpore za plaćanje Mijina vrtića. Ali
trebala sam pronaći nekoga da čuva Miju dok sam pohađala nastavu,
nekoliko sati dva puta tjedno. Iako sam mrzila te satove francuskog i
sve u vezi toga, većinu tjedana to je bilo jedino vrijeme kada sam
sjedila u sobi s drugim ljudima.
Navečer, nakon što bi Mia otišla spavati, često sam znala skuhati
veliku šalicu kave i ostati budna do jedan ili dva ujutro kako bih
završila zadaću. Mia nije spavala popodne i rijetko je šutjela ili
mirovala. Bila joj je potrebna moja stalna pažnja i briga. Kako nisam
mogla pronaći posao, tako smo odlazile u duge šetnje u šumu i uz
obalu oceana - za kojima sam čeznula dok sam radila, ali sada sam
šetala svladana umorom zbog četiri sata sna i nedostatka novca. Bilo
je lakše kad je Mia bila mlađa, prije nego što je prohodala, kad su
njezini protesti trajali onoliko koliko je trajalo uspavljivanje. No sada
se počela pokazivati njezina jaka volja, a osim toga prštala je
energijom. Mia je definitivno imala vrlo neovisan duh, toliko jak da
bi me u jednom jutru posve istrošila.

46
 Ali kad bi ona zaspala, ja bih sjedila u kuhinji i buljila u udžbenike.
Zadatci čitanja i pitanja na kraju poglavlja bili su zamorni i samo su
još više povećavali moju usamljenost. To ljeto bile smo stalno u
pokretu jer sam se fokusirala na traženje sigurnog doma. Sada kada
smo to imale, moja se glava mogla malo smiriti, a spoznaja da se sama
brinem za dijete uvukla mi se u misli poput guste magle. Zbog toliko
drame oko Mijina vremena s njezinim tatom i zato što su ti posjeti
trajali tek dva-tri sata, nikad nisam osjetila kao da mogu predahnuti.
U šetnji je uporno željela gurati svoja kolica, ali puževim korakom. U
parku je uporno tražila da je beskrajno dugo ljuljam na ljuljački, ili da
je gledam kako se spušta niz tobogan opet, i opet, i opet. Bila sam
blizu tridesete i mnogi su se moji prijatelji ženili, kupovali kuće i
zasnivali obitelji. Činili su sve kako treba. Prestala sam ih zvati jer mi
je bilo previše neugodno priznati u kakvom sam škripcu. Kada bih se
zaustavila i krenula zbrajati (stipendija Pell, programi SNAP 9,TBRA,
LIHEAP, WIC 10, Medicaid 11 i potpora za dječji vrtić), bilo je ukupno
sedam različitih programa u koje sam bila uključena.Trebalo mi je
sedam različitih državnih pomoći da preživim. Moj svijet bio je miran
usred stalnog kaosa malog djeteta, zbrke i stresa.
Prvi put u životu nitko iz obitelji nije se sjetio mog rođendana.
Jamie se zacijelo sažalio kada je pristao odvesti Miju i mene na
oslikavanje keramičkih šalica. Za večerom u Qlive Gardenu
promatrala sam kako drži Miju u krilu dok je ona gurala šake
tjestenine u usta.
Kada smo se zaustavili ispred mog stana, na trenutak sam zastala
prije nego što sam otvorila vrata.
„Želiš li ući?” upitala sam.

9 SNAP (engl. SupplementalNutrition Assistance Program) američki je program državne pomoći

u prehrani za obitelji s niskim primanjima koje posebnom debitnom karticom kupuju hranu u
ovlaštenim trgovinama (op. ur.).
10 WIC (engl. Special Supplemental Nutrition Program for Women, Infants, and Children) poseban je
program pomoći američkog Ministarstva poljoprivrede za dopunsku prehranu i zdravstvenu
njegu trudnica, dojilja i djece mlađe od pet godina (op. ur.).
11 Medicaid je američki savezni i državni program zdravstvene skrbi za osobe s niskim
primanjima (op. ur.).

47
 „Zašto?” izgovorio je lupkajući po volanu.
Borila sam se sa suzama zato što sam željela i trebala njegovo
društvo. „Možda bi mogao uspavati Miju?”
Nezadovoljno je napućio usne, ali je posegnuo za ključem da ugasi
auto. Pogledala sam njega, a zatim sam promotrila Miju sa
smiješkom. Jamie i Mia bili su jedina obitelj koju sam imala.
Željela sam da Jamie prenoći pa makar to značilo da ću ja spavati
na kauču.
Inače, svaki put kada bih razmišljala o tome da odlazim sama na
spavanje, osjećala sam kao da me čudovište u prsima hvata iznutra.
Sklupčala bih se što sam više mogla, ponekad čvrsto grleći jastuk, no
ništa nije moglo popuniti duboku prazninu koja je odjekivala. Očajno
sam željela da jednostavno nestane, no svake noći uporno se vraćala
i ostajala. Sada, na svoj rođendan, na svoj prvi rođendan nakon
mnogo godina bez nekoga tko bi me ušuškao, borila sam se protiv tog
osjećaja.
„Možda bi mogao ostati?”promrmljala sam gledajući u pod, ne u
njega.
„Ne”, odgovorio je i samo što se nije nasmijao. Izašao je ne rekavši
zbogom ili sretan rođendan. Požalila sam zbog svog pitanja.
Sjela sam na pod i nazvala tatu. Bilo je gotovo deset navečer, ali
znala sam da će biti budan i zajedno sa Charlotte gledati Odbrojavanje
s Keithom Olbermannom na MSNBC-u, kao što su činili gotovo svaku
večer. To mi se sviđalo dok smo s njima živjele onih nekoliko tjedana
- kad nas je Jamie izbacio i kad nisam imala kamo otići.
„Bok, tata”, rekla sam i zašutjela. Nisam znala što reći; trebala sam
ga, ali nisam to mogla izgovoriti. Tajni jezik moje obitelji bio je taj da
nitko nikada nije govorio.
„Bok, Steph”, odgovorio je djelujući malo iznenađeno. Nismo se
vidjeli ni čuli tri mjeseca, od Mijina rođendana, iako je živio samo
nekoliko sati vožnje od nas. „Što ima novoga?”
Udahnula sam. „Danas mi je rođendan.” Glas mi je malo zadrhtao.
„Oh, Steph”, rekao je duboko uzdahnuvši. Oboje smo šutjeli.
Nisam mogla čuti televizor u pozadini pa sam zamislila njihov
mračan dnevni boravak osvijetljen slikom s ekrana. Možda je
Charlotte otišla zapaliti cigaretu. Pitala sam se piju li još uvijek vino
radnim danom.

48
 Na početku, odmah nakon što sam ostavila Jamieja, sklonila sam
se kod tate. Gledao me kako kasno navečer sjedim za njegovim
kuhinjskim stolom okružena hrpama papira i dokumentima sa suda.
Vjerovala sam da pokušava shvatiti što mi se događa. Znao je samo
da nemam ni novaca ni dom i da je Mia stara tek sedam mjeseci. Nije
imao pojma kako to popraviti. Mogao me hraniti, ali si zapravo to nije
mogao priuštiti. Kriza nekretnina već je oštetila njegovu profesiju -
posao električara. Bila je 2008. i programeri su se borili s činjenicom
da nemaju za koga programirati. Trudila sam se olakšati taj teret
dodatnih usta u kućanstvu kupujući hranu za sve nas svojim
bonovima. Napravila bih večeru ili doručak i trudila sam se održavati
kuću, ali znala sam da to nije dovoljno. Mnogo sam tražila od tate i
Charlotte koji su već jedva spajali kraj s krajem. Preselili su se na svoj
posjed prije četiri ili pet godina i planirali su živjeti u mobilnoj kućici
dok ne izgrade kuću iz snova. No uskoro je vrijednost njihovog
zemljišta naglo pala i planovi su se rasplinuli. Charlotte je radila od
kuće kao referentica za osiguravajuće tvrtke, za što se trebala vratiti
u školske klupe kako bi dobila posebnu potvrdu. Tata je bio električar
još od mature.
Charlotte je nakon razvoda kupila prikolicu u kojoj je podizala sina
radeći za skromnu plaću. Tata je u najboljoj namjeri da prikolicu učini
domom izgradio velik trijem sa stražnje strane gdje je stajalo desetak
različitih hranilica za pse. Mia je mlatarajući rukama i vrišteći od
oduševljenja voljela s prozora dnevne sobe promatrati plave sojke
kako kljucaju kikiriki. Tata bi se nasmijao svaki put kad bi se ona
nasmijala. „Izgleda točno kao ti kada si bila njezinih godina”, rekao
bi s nekom vrstom strahopoštovanja.
Jedne večeri tata je kasno stigao kući noseći nekoliko vrećica iz
dućana. Nakon što sam Miju stavila na spavanje, sjela sam sa
Charlotte u dnevnu sobu i gledala TV. Tata je izašao s bocom vina.
Tek nakon nekog vremena, jer je televizor bio dosta glasan, Charlotte
i ja čule smo nešto nalik jecanju. Jecanju odraslog čovjeka. Nikada
nisam čula nešto slično. Charlotte je stalno izlazila na trijem provjeriti
je li sve u redu.
„Prestani!” čula sam je kako viče. „Plašiš svoju kćer!”
Nikada nisam vidjela ni čula svog tatu da plače, stoga sam
pretpostavila da je to moja krivnja. Opteretila sam ga tražeći pomoć

49
kada si to nije mogao priuštiti. Ranije tog tjedna rekao mi je da se
moram iseliti. Kada sam to ispričala Charlotte, tješila me da mogu
ostati koliko je god potrebno. Pitala sam se koliko su se zbog mene
svađali.
Tatin slom doživjela sam kao znak da moramo otići negdje
drugdje. Koliko sam se god trudila suosjećati s njim, pomisao da Mia
i ja moramo plaćati stanarinu zvučala mi je nezaposlenoj sasvim
nemoguće, toliko da uopće nisam mogla zamisliti kako bi to
izgledalo. Nisam imala vremena oporaviti se od šoka da sam
beskućnica s djetetom. Charlotte je bila u pravu. Plašio me, ali ne
onako kako je ona mislila.
Kada se Charlotte treći put vratila u kuću, sjela je na kauč i više
nismo razgovarale. Ponovo je uključila zvuk na televizoru i nastavile
smo gledati Odbrojavanje s Keitbom Olbermannom. Nisam mogla
okrenuti glavu i pogledati, trudila sam se ostati mirna. Nepomična.
Naposljetku sam ustala da odem na spavanje. Moj ujak dovezao je
kamp-prikolicu i parkirao je na kolnom prilazu. Tamo smo Mia i ja
uredile svoj privremeni dom. Krov iznad vrata prokišnjavao je i
nismo se mogle koristiti sićušnom kuhinjom i kupaonicom, ali
postojala je grijalica i mjesto gdje možemo spavati.
„Ideš u krevet, Steph?” upitala je Charlotte praveći se da je sve u
savršenom redu.
„Da, prilično sam umorna”, lagala sam. Na vratima sam zastala i
pogledala je. „Hvala ti puno što si nam dopustila da ostanemo.”
Charlotte se nasmijala, kao uvijek, i rekla: „Možete ostati koliko
želite”, no sada smo nekako obje znale da to više nije istina.
Bacivši pogled kroz vrata prikolice, vidjela sam kako Mia čvrsto
spava na kauču. Uvukla sam se ispod deke vrpoljeći se pokraj nje na
vanjskom rubu. Nisam bila umorna, samo sam željela ležati pored nje
i slušati je dok spava da zaboravim na sve ostalo u našem novom
svijetu. Okrenula sam se na leđa, pa na bok, ali nisam uspijevala izbiti
iz glave tatine jecaje. Možda bih mogla na neko vrijeme unajmiti
mjesto u kampu i ondje parkirati prikolicu. Ili bismo se možda mogle
useliti iza djedove kuće u Anacortesu, ali nisam mogla zamisliti da
živimo tako blizu bake koja je, kako sam čula, hranila pedeset
mačaka.
Sat vremena kasnije, kroz tanke zidove prikolice, čula sam lupanje

50
vrata. Tata i Charlotte su se svađali, uslijedili su razbijanje i vika, a
zatim je nastupila tišina.
Ušuljala sam se u kuću da vidim što se dogodilo. Magneti s
hladnjaka bili su razbacani po podu. Kuhinjski stol nije bio na svom
mjestu. U zraku se osjećala teška tišina. A zatim sam ih čula sa
stražnjeg trijema. Tata je i dalje plakao, no sada se neprestano
ispričavao Charlotte.
Kada smo sljedeće jutro Mia i ja došle na doručak, tata je već otišao
na posao. Charlotte je sjedila za kuhinjskim stolom koji i dalje nije bio
na svom mjestu. Sjela sam i ja, a zatim instinktivno posegnula za
njezinom rukom. Pogledala me natečenih očiju.
„Nikada prije nije tako nešto napravio”, rekla je netremice
gledajući u zid na drugoj strani. A zatim su nam se pogledi sreli. „On
je takav medvjedić.”
Događaji prethodne noći počeli su izlaziti na vidjelo: rekla je tati
da će otići svojoj sestri i počela je pakirati kovčeg, čak je rekla da će
povesti psa. Pogledala sam je s divljenjem poželjevši da sam ja imala
snage otići kada su još u trudnoći počeli Jamiejevi ispadi. Da sam
barem bila tako jaka.
„To je bila moja greška”, rekla mi je Charlotte gledajući u ljubimca
Jacka sklupčanog pokraj njezinih nogu na podu. „Tada sam
pogriješila.” Odložila je šalicu kave na stol i polako podizala rukav
pokazujući tamnoljubičaste modrice.
Pogledala sam u Miju koja se veselo igrala sjedeći pokraj psa na
kuhinjskom podu gladeći ga po leđima i izgovarajući: „Pas, pas.”
Kosa joj je bila raščupana od spavanja i još je uvijek bila u pidžamici.
Zatvorila sam oči. Morala sam otići.
Tog sam dana počela zvati prihvatilišta za beskućnike.
Prihvatilište bi nam u najgoru ruku bio krov nad glavom na određeno
vrijeme, a u najboljem slučaju omogućilo bi mojoj kćeri i meni da
živimo bez straha od nečijeg nasilja. Do tatinog poziva s posla u
kojem me zamolio da odemo, ja sam nas već spakirala.
Kad sam bratu i ujaku pokušala priopćiti vijest o Charlotteinim
modricama, tata je već s njima razgovarao i rekao im da sam to
izmislila samo da privučena pažnju, na isti način kao što sam izmislila
i sve što se dogodilo s Jamiejem.

51
 „Žao mi je, Steph”, ponavljao je tata na telefon na moj rođendan.
Počeo je objašnjavati kako je bio zaposlen, no prestala sam ga slušati
požalivši što sam ga uopće nazvala.
Pokušao se iskupiti za zaboravljeni rođendan. Tjedan dana kasnije
poštom je stiglo pismo s čekom od sto dolara. Zurila sam u ček svjesna
da je to za njega bilo mnogo novaca. Budući da nisam mogla
pobijediti svoj bijes prema njemu zato što nas je izbacio, odlučila sam
novac potrošiti nepromišljeno. Umjesto da ga sačuvam za račune ili
higijenske potrepštine, Mia i ja otišle smo na ručak u novi tajlandski
restoran, onaj koji je za desert imao zdjelice riže zaslađene kokosovim
mlijekom i mangom. Miji se riža toliko zapetljala u njezine lijepe
kovrče da ju je trebalo okupati. Poslije toga stavila sam je na spavanje,
a ja sam sjela za kuhinjski stol i odlučila učiniti nešto samo za sebe.
Internetska stranica Match.com nekoliko je dana stajala otvorena na
računalu. Već sam ispunila profil, dodala fotografije i pronjuškala
profile muškaraca mojih godina. Roditelji su pronašli svoje bolje
polovice na toj stranici, moja ujna također. Iako baš nisam bila
uvjerena da će i meni to poći za rukom, jedna stvar u životu jako mi
je nedostajala: druženje. Tijekom prošle godine većina je mojih
prijateljstava izblijedjela jer sam se izolirala i sakrila srameći se svog
svakodnevnog života. U noćnim satima, dugo nakon što bi Mia
zaspala, kada bih prvi put u danu predahnula, žudjela sam za
društvom pa makar to bio netko s kime bih razmijenila e-poruku ili
telefonski razgovor. Nisam čeznula za prijateljima koji su znali sve o
mojoj drami; bila sam umorna od slušanja sebe same. Željela sam
zavoditi, pobjeći u osobu kakva sam bila prije svega ovog, u onu
tetoviranu djevojku smeđe kose koja je plesala s trenirkom vezanom
oko struka. Željela sam upoznati nove prijatelje.
Prijava na stranicu za pronalaženje partnera djelovala je kao
očajnički potez, ali nije me bilo briga. Razgovarala sam s muškarcima
čak iz Salt Lake Cityja i Washingtona. Bili su mi draži oni koji su
živjeli daleko od mene jer onda nije postojao rizik da ću prema njima
razviti osjećaje. Nije bilo šanse da ću ih posjetiti ili da oni dođu k meni.
Sve se to ionako činilo kao previše posla. Meni je uistinu samo
nedostajalo da se smijem i prisjetim sebe kakva sam bila prije nego
što su majčinstvo i siromaštvo preuzeli sve dijelove moje osobnosti.
Tu sam osobu u potpunosti izgubila, onu koja je bila tako slobodna

52
dolaziti i odlaziti, naći se s prijateljima ili ne, raditi tri posla odjednom
kako bi uštedjela i putovala. Morala sam se uvjeriti da ta osoba još
uvijek postoji.
Da sam bila iskrena prema samoj sebi, priznala bih si da tražim
partnera i potajno se nadam da ću ga pronaći. Moje nesigurnosti ili
možda moja racionalna i realistična strana znala je da postoji vrlo
mala mogućnost da se to desi. Bila sam na državnoj pomoći, imala
sam redovite napadaje tjeskobe i još uvijek nisam mogla procesuirati
većinu emocionalnog zlostavljanja koje sam upravo proživjela niti
sam bila svjesna koliko je to jako utjecalo na mene. Moj se život na
neki način zaustavio u svom novom identitetu, u zaokupljenosti
majčinstvom za koje nisam bila sigurna sviđa li mi se uopće. Mislim,
tko bi pri zdravoj pameti poželio takvu osobu uza se?
Nakon samo mjesec dana, na moje krajnje zgražanje, jedan je ipak
doputovao da me vidi. Živio je blizu, u gradu koji se zvao Stanwood,
kroz koji sam nekoliko puta prošla u potrazi za mjestom na kojem ću
živjeti, što je moglo biti bilo gdje osim Port Townsenda. Stanwood je
bio mala poljoprivredna zajednica južno od okruga Skagit gdje je
živjela moja čitava obitelj. Bio je blizu, ali ne preblizu, pored otoka
Camano s bezbroj uglavnom netaknutih skrivenih plaža. Ne samo da
je tom čovjeku na ruku išlo mjesto na kojem je živio, već su i njegove
e-poruke izgledale kao da ih je pisao John Steinbeck kada je pričao o
životu na imanju na kojem je njegov pradjed izgradio kuću i
naposljetku se u njoj upucao.
Travis je o svojoj farmi pričao s nevjerojatnom količinom divljenja,
uzimajući u obzir da je otamo otišao samo jednom, i to nakratko.
Rekao je da ima stare fotografije, na kojima je još bio beba, kako se
kupa u umivaoniku pored kojeg je sada prao zube. Njegovi roditelji,
koji su od pradjeda kupili farmu, još su uvijek ondje radili i živjeli te
su imali smještaj za konje.Travisova mama vodila je knjigovodstvo i
brinula se o petoro unučadi preko tjedna. To me, više od obećanja da
ću jahati kad god poželim, dovoljno privuklo te sam prihvatila poziv
na večeru.
Morao je zamoliti tatu da umjesto njega nahrani i napoji konje tu
večer te je bio i više nego voljan doputovati u Port Townsend. Kada
smo se našli na trajektnom pristaništu, promatrao ga je pun divljenja.
„Nikad prije nisam bio na tom brodu”, rekao je pomalo bez daha.

53
„Nisam ni znao da se ovdje nalazi grad.”Nervozno se nasmijao, a ja
sam predložila da prošetamo do Sirensa. Bilo je tek četiri poslijepodne
tako da neće biti nikoga. Znala sam da ako me netko vidi kako jedem
s čudnim, nepoznatim tipom, prijavit će to Jamieju. Nekoliko mjeseci
prije, poslije dugog dana vrtlarenja, otišla sam u grad na toliko željeno
pivo. Netko me otkucao Jamieju i odmah me optužio da sam pripita
kada sam došla po Miju. Nakon toga više uopće nisam išla u barove.
Pronašli smo stol unutra i oboje smo naručili burgere i pivo. Bacila
sam pogled prema stolu na terasi gdje sam prije šest mjeseci sjedila s
mamom i Williamom kada sam posljednji put bila ovdje. Nisam
stekla dojam da je Travis često jeo vani sudeći po tome kako je petljao
oko naručivanja. Pretpostavila sam da je nervozan, previše zabavljen
samim sobom da bi ga bilo briga.
„Nego, što ti točno radiš?” upitala sam ga premda mi je sve
napisao u e-poruci i rekao preko telefona.
„Ujutro čistim staje, a noću hranim životinje i popravljam sve što
treba.” Činilo se da Travisu ne smeta moja radoznalost i neprestana
zapitkivanja te se smijao s lakoćom kada bi se netko od nas dvoje
pokušao našaliti. „No kada je sezona sijena, tada se radi non-stop.”
Kimnula sam kao da mi je sve jasno. „Znači, vi uzgajate sijeno da
biste nahranili konje koje vam ljudi ostave na čuvanje? Koliko konja
imate?”
„Moji roditelji imaju nekoliko svojih u staji, uz još nekoliko
prijateljevih koje čuvaju.” Zagrizao je velik komad burgera, a ja sam
čekala da nastavi. Nosio je ono što se činilo njegovom radnom
odjećom - traperice s rupama i mrljama od masnoće, smeđe kožne
čizme i majicu s kapuljačom preko izblijedjele majice kratkih rukava.
Bili smo dosta slično odjeveni samo što sam ja nosila lijepe traperice
marke Lucky koje sam ljetos kupila u trgovini rabljene odjeće. „I još
Susan, žena koja iznajmljuje jednu od arena, ima svoju staju u kojoj
poučava jahanje. Glavna staja ima oko sto dvadeset konja, ali sada
imamo upola manje. Ljudi koji su kod nas držali konje izgubili su sav
novac i ne mogu više uzdržavati konje. Ne mogu platiti ni da ih netko
odveze.”
Nisam nikada razmišljala o tome da je posjedovanje konja velik
trošak, no znala sam da oko njih ima mnogo posla. Kada sam bila
dijete, živjeli smo blizu mojih bake i djeda. Provela sam mnoge ljetne

54
dane na imanju uz dugu prašnjavu cestu gdje je odrastao moj otac.
Djed je bio drvosječa prije odlaska u mirovinu i otpratio je kolone
tovarnih konja u šumu. Posjeo me na konja kada sam bila Mijine dobi.
Bolje sam jahala bez sedla nego što sam trčala. Glava mi je bila
ispunjena slikama mi je koja radi to isto.
Već se polako spuštao mrak kada sam Travisa otpratila natrag do
trajektnog pristaništa. Zagrlili smo se na rastanku, a ja sam se uhvatila
kako mu želim zariti lice u grudi i ne pustiti ga. Mirisao je na konje,
sijeno, mast i piljevinu. Mirisao je na posao, što je moj um preveo u
sigurnost. Miješanje mirisa izazvalo je određenu količinu nostalgije
koja me preplavila. Popravljanje automobila, jahanje konja s djedom,
dodavanje čavala tati...Travisov zagrljaj podsjetio me na sve te
trenutke,utješio me i nekako me vratio kući.

55
 6.
Farma
Sklopila sam svoj nož Gerber 12 i vratila ga u džep. Jesenji zrak
vlažio mi je lice dok smo se Travis i ja bavili ubacivanjem desetak bala
sijena u mlin koji ih je usitnjavao na komadiće centimetar dužine kako
bismo ih mogli pomiješati s iverjem za podlogu konjima. Obrisala
sam tamnožutu prašinu s čela prije nego što sam ponovo na prste
navukla radnu rukavicu, koju sam pridržavala pazuhom. Zastala sam
da udahnem, a zatim sam prema sebi povukla crveno uže. Ako
prerežem uže koje drži balu sijena ispred čvora, mogla bih je glatko
izvući a da se cijela bala ne pomakne, što bi olakšalo skidanje
komadića koje sam bacala u mlin. Ako bi se uže presjeklo iza čvora,
onda bi se sve zaglavilo i tvrdoglavo stisnulo pa bi komadići padali
na tlo u hrpama i usporavali nas.
„Ne radiš to dobro!” ponovio je Travis dok se pred mojim nogama
gomilalo sijeno.
„Oprosti!” viknula sam trudeći se djelovati iskreno. Činila sam to
stalno kroz bale sijena pretvarajući ih u još veće brdo lijepo izrezane
suhe trave.
Preselile smo se u Stamvood kod Travisa samo četiri mjeseca
nakon našeg prvog susreta, Mia je imala nepune dvije godine. Od
tada je prošlo teških devet mjeseci. Travis je iznimno naporno radio i
na farmi i oko kuće. U kući bi jedva dizao pogled s televizora. No naša
veza pružala mi je stabilnost, dom. A što je još važnije, davala mi je
nevidljiv pečat odobravanja. S Travisom sam bila dio obitelji. Bila sam
potpuna. Ali nisam predvidjela gubitak vlastite neovisnosti ne
shvaćajući koliko je činjenica da sam majka doprinijela mom osjećaju
identiteta. U Travisovim očima moja se vrijednost temeljila na radu
na farmi jer sav posao koji sam radila u kući - čišćenje i kuhanje - za
njega nije ništa značilo. Nisam uspijevala pronaći posao pa se moja
vrijednost izjednačavala s poslom koji sam radila da mu pomognem.
Problem je bio u tome da sam u financijskom smislu imala samo sitan
iznos od Jamiejeve alimentacije i bonove za Mijine potrepštine.

12 Američka marka višefunkcionalnih noževa i alata (op. ur.).

56
Promatrala sam kako Travis dobiva plaću za posao čiji bih pristojan
dio obavila i ja, a ja nisam dobivala ništa.
U početku je bilo zabavno izlaziti van svaku večer nahraniti i
napojiti pedesetak konja. No kada su ljudi koji su vikendom čistili dali
otkaz, Travis se dobrovoljno javio da će preuzeti taj zadatak i zaraditi
dodatnih sto dolara tjedno uz sto dolara što su mu za hranjenje plaćali
roditelji. Vikendima je Mia bila sa svojim tatom, a ja bih ustala u
sedam ujutro da mu pomognem očistiti staje i još sam mu svaku večer
pomagala s hranjenjem, a svežanj novčanica koji bi mu roditelji za to
dali spremio bi u džep ne ponudivši meni ništa.
„Travise”, rekla sam kada se to drugi put ponovilo. „Ne bih li i ja
trebala dobiti dio? Pomagala sam ti.”
„Što će tebi novac?” ispalio je. „Ne plaćaš račune.”
Prigušila sam suze od nagomilanog poniženja i uspjela izustiti da
mom autu treba benzin. „Evo”, rekao je listajući račune i pružio mi
dvadeseticu.
Počeli smo se svađati. Svaki put kad sam odbila pomoć pri
hranjenju. Svaki put kad večera nije bila na stolu. Svaki put kad bih
odlučila prespavati znajući da ću za kaznu dobiti tretman šutnjom.
Očajnički sam se prijavljivala na svaki oglas koji bi se pojavio na
Craigslistu 13 ili u lokalnim novinama šaljući do desetak prijava
tjedno, no rijetko bi dobila ikakav odgovor. Zatim je prijateljica
proslijedila moj broj ženi kojoj su za njezinu tvrtku trebale čistačice i
odmah su me primili. Posao je djelovao obećavajuće. Plaćat će me
deset dolara na sat, a Jenny, vlasnica tvrtke, nadala se da će za mene
imati dvadeset sati posla svakog tjedna, što je značilo dvjesto dolara
tjedno vlastitog novca. Možda bih čak mogla prestati raditi na farmi.
„To je sjajan posao. Sve kuće koje se čiste nalaze se u Stanwoodu”,
rekla sam Travisu kad je sišao s traktora. „Mislim da nema obuke.
Samo odradim i dobijem novac na ruke.” Pokušala sam se slatko
nasmijati iako već danima nismo progovorili više od nekoliko riječi.
„Sve kao da je suđeno.” Mia, koja je sad imala dvije i pol godine, bila
je nevjerojatno sretna što živi s Travisom. Iskreno govoreći, bila sam i
ja, no ponajviše zato što je s mene pao veo stigme samohrane majke.
„Što?” upitao je Travis djelujući uzrujano, kao da je čuo samo

13 Američka mrežna stranica za male oglase (op. ur.).

57
polovicu onoga što sam rekla. Bio je odjeven kao na našem prvom
susretu. Pokušala sam se prisjetiti kakav je bio osjećaj zagrliti ga taj
prvi put. Prije godinu dana osjećala sam se sigurno, utješeno u
njegovom zagrljaju. Sada je bio previše ogorčen da me zagrli.
„Ako ujutro odradim pola radnog vremena,“ razmišljala sam
naglas prateći ga dok je spajao prikolicu na kuku sa stražnje strane
traktora, „onda bi ostatak dana Mia mogla provesti u vrtiću i ja bih ti
mogla pomoći na farmi?” Uvjerila sam samu sebe da je rad na farmi
način da otplatim svoj dio stanarine i računa. Nisam se znala nositi s
traženjem novca za benzin. Bezizražajno me pogledao.
„Naporno ću raditi, čistit ću staje”, rekla sam zanemarujući svoj
nedostatak dostojanstva gotovo ga moleći. „Hranit ću i pojiti konje.
Dat ću sve od sebe da skuham večeru iako to mrzim.”
„Nije me briga za večeru dokle god radiš na farmi.” Zatim je
uzdahnuo.
Čekala sam.
„Pomozi mi samljeti ove hrpe sijena”, rekao je penjući se na
traktor.
„Znači, misliš da je posao u redu?” viknula sam da nadglasam
motor traktora. Ružno me pogledao, ali nije odgovorio. Moj jedini
izbor bio je duriti se prateći prikolicu natrpanu balama sijena do staje.
Bila je rana zima 2009. u vrijeme recesije kada si ljudi nisu mogli
priuštiti konje za rekreaciju ili bilo što drugo. Travisov smještaj za
konje bio je u dosta lošem položaju, a porastao je trošak lucerne i
iverja koje su koristili za ležaje konja. Većina alata bila je vrlo stara i
trošna. Njegovi roditelji bili su umorni od dugova i u potpunosti su
se oslanjali na Travisa. Za vrijeme sezone sijena radio je danonoćno
provodeći do dvanaest sati dnevno na traktoru, a zimi je popravljao
svašta, uključujući i zamrznute pipe, dok se svako jutro brinuo za
četrdeset do osamdeset konja.
Podigla sam pogled kroz prašinu sijena koja je lebdjela zrakom i
iznenadila se ugledavši Travisa kako mi se smiješi. Bili smo otprilike
na polovici mljevenja drugog kruga. Sijeno je prekrile njegovu crvenu
kapu i trenirku s kapuljačom. Kada je ispružio ruku da mi razbaruši
kosu, sagnula sam se i zatim bacila na njega šaku konopa.Travis se
nasmijao, a njegove plave oči obasjale su mu čitavo lice.

58
 Po mom mišljenju, Jennyna tvrtka za čišćenje činila se dobro
organiziranom. U rokovniku koji je nosila poput torbice rotirala je
mnogo klijenata. Prvog dana na poslu dobila sam opremu za čišćenje
i rolu papirnatih ručnika. S Jenny i nekoliko drugih žena našla sam se
ispred klijentove velike kuće koja je gledala na dolinu. Jenny me nije
predstavila imenom, nego je umjesto toga rekla: „Ovo je nova
djevojka”. Ostale žene samo su kimale glavom vadeći stvari iz
prtljažnika i nitko se nije rukovao sa mnom ili me pogledao. Klijentica
koja je otvorila vrata bila je starija žena s uvijačima u sijedoj kosi, a
dočekala nas je s osmijehom kao da smo njezini gosti. Sve su žene ušle
i krenule na svoja mjesta, a ja sam stajala čekajući nekakvu uputu.
„Samo počisti glavnu kupaonicu i spavaću sobu ako budeš imala
vremena”, rekla je najstarija od kolegica, mislim da se zvala Tracy.
Pokazala mi je na sobu s velikom, prenatrpanom ružičastom stolicom
pokraj kreveta i ostavila me prije nego što sam uspjela išta pitati.
Na pola mog posla došla je Jenny i provjerila kako radim; lice joj je
na trenutak bilo posve bezizražajno, a zatim se nasmijala i
prokomentirala: „Izgleda sjajno!” Kada sam izašla iz kuće, sve su se
žene pakirale, a Jennyje rekla: „Samo nas slijedi do sljedeće.” Ostatak
tog prvog tjedna bio je isti. Cijeli tim obrušio bi se na jednu kuću na
sat vremena, razmjestile bi se po različitim sobama i završile posao
kod glavnog ulaza. Zatim bismo se vratile u mali konvoj starih
automobila i odvezle se do sljedeće kuće.
U središtu svega bila je Jenny; njezina ružičastoplava kosa čvrsto
utegnuta u konjski rep. Ponašala se kao da je u srednjoj školi bila
popularna i da očekuje da joj ljudi još uvijek ugađaju. Kada mi je
davala upute kako počistiti prostoriju, bila to spavaća soba ili
kupaonica, nasmijala se i rekla: „Samo neka se sve sjaji!” Poprskala
bih tekućinu za čišćenje i prebrisala je papirnatim ručnikom, obrisala
prašinu peruškom u fluorescentnim bojama i na odlasku namirisala
sobe osvježivačem zraka.
Svaka djevojka voljela je raditi nešto drugo. Neke su voljele čistiti
kuhinje, neke usisavati spavaće i dnevne sobe. Nitko nije volio čistiti
kupaonice. Taj zadatak dobila je nova djevojka.
Kupaonica je mogla djelovati čisto ili lijepo, prekrivena ružičastim
zahodskim daskama, tepisima i ručnicima u istom tonu s tuš-
zavjesom na ruže, ali to nije značilo da školjka nije bila zastrašujuća.

59
Na početku su me najviše užasavale stidne dlake. No njihova količina
naposljetku je otupjela prvotni šok. Naučila sam kako bacati vrećice
za smeće izbjegavajući - čak i u rukavicama - tampone, kondome,
maramice pune sekreta i kose. Ljudi su posvuda ostavljali bočice
lijekova, pokraj pasta za zube ili čaša. Znam da sam bila tamo radi
čišćenja, ali i dalje sam očekivala da će ljudi biti malo uredniji ili da će
barem malo pospremiti svoj nered. Potrošila bih dodatno vrijeme
skupljajući različite predmete, brišući i njih i ispod njih te ih uredno
vraćajući na mjesto.
Nakon prvog tjedna praćenja mog rada konačno sam bila uparena
sa ženom smeđe valovite kose, desetak godina starijom od mene, na
koju su se svi potiho žalili tako da ih Jenny nije mogla čuti. Angela je
imala žute zube i nokte od pušenja i nisu me s njom upoznali sve dok
mi Jenny nije rekla da ćemo u sljedeću kuću otići same.
„Angela poznaje kuću”, rekla je Jenny. „Objasnit će ti gdje trebaš
ići. Kasnije je možeš odbaciti doma i opet je pokupiti ujutro. Angie,
večeras ti pošaljem poruku s kućama koje sutra čistiš, u redu?” Jenny
je mahnula i ušla u svoj automobil u kojem su bile dvije druge žene i
to je očigledno bio kraj mog probnog roka.
Angela je u kući razgovarala s klijentima, sredovječnim parom
odjevenim u izglačana kaki-odijela, dok sam ja čistila kuhinju i
kupaonice. Nije se činilo kao da išta radi sve dok nisam nakratko čula
usisavač prije nego što sam završila sa spavaćom sobom i pridružila
joj se.
„Jesi li završila?”upitala me isključivši usisavač i nasmiješila se.
Nakon što me Jenny spojila s Angelom, jedna mi je kolegica
prišapnula da bih trebala pripaziti na nju dok čistimo. „Ona krade
spužve i papirnate ručnike iz kuća”, rekla mi je tiho, a te smo stvari
trebale nabavljati vlastitim novcem. Ponekad, poslije čišćenja, Angela
bi jednostavno uzela grickalice iz ormara i uskočila u auto s
polupraznom vrećicom čipsa ili krekera. Gledala bih kako se časti
sigurna da ih nije imala kada smo ušle.
„Hoćeš malo?” upitala je nudeći mi vrećicu toliko ne svjesna mog
prijezirnog pogleda da sam poželjela vrisnuti.
„Ne”, odgovorila sam čekajući da se druge dvije čistačice s kojima
smo taj dan bile u grupi maknu s kolnog prilaza iza mene. Tracy,
vozačica, čija je kratka crna kosa imala centimetar sijedog izrasta,

60
zaustavila se zapaliti cigaretu.
„Hej, mogu li pušiti u autu?” upitala me Angela treći ili četvrti put,
kao što je to radila Mia kada je znala da sam umorna i da bih mogla
popustiti.
„Ne”, odgovorila sam bez ustručavanja.
„Onda idem vidjeti mogu li ići s Tracy”, odvratila je otvorivši vrata
i zatim pojurila prema automobilu iza mene.
Nikada Jenny nisam spomenula Angelino ponašanje. Držala sam
glavu dolje i nisam se žalila, ponizna i zahvalna što sam našla posao.
No trebalo mi je još sati. Jennyje o svojim zaposlenicama govorila na
lijep način i imala sam osjećaj da Angela za nju čisti već dugo, možda
i najdulje od svih nas. Pitala sam se koja je priča, kako je Angela
završila na tom mjestu. Pitala sam se to za sve svoje kolegice. Što im
se dogodilo da su ovdje završile, da su čistile zahode za tako malo
novca?
„Bila je jedna od mojih najboljih radnica”, rekla mi je Jenny u jednoj
rijetkoj prilici kada smo se samo nas dvije vozile na posao. Glas joj se
smekšao. „Prolazi teško razdoblje. Žao mi ju je.”
„Da”, komentirala sam. „Vidim to.” Ali nisam to vidjela. U
kućama u kojima smo nas dvije radile zajedno ona bi švrljala okolo,
pregledavala časopise i ormare, dok sam ja radila za nas obje. Nakon
nekog vremena koža na prstima počela mi je pucati, zaudarala sam
na amonijak, izbjeljivač i ono sranje u prahu koje bismo poprskale po
sagu prije usisavanja.
Zimsko vrijeme išlo je u paketu s vlagom koja mi je punila pluća.
Poslije nekoliko tjedana na poslu uhvatila me strašna prehlada.
Trudila sam se to sakriti kapima protiv kašlja i lijekovim a protiv
prehlade, ali je postajalo sve gore. Jedno jutro, kad smo Angela i ja
skrenule na pošljunčani prilaz do tamnoplave kuće smještene u šumi,
uhvatio me strašan napadaj kašlja. Bilo je toliko strašno da nisam
mogla doći do daha.
„Oh”, rekla je Angela s nekim bizarnim zanimanjem. „I ti si
bolesna?” Pokušala sam duboko udahnuti, no mogla sam to pokušati
i kroz mokru krpu. Pogledala sam je, uzrujana i očito bolesna.
„Možda bismo trebale nazvati Jenny”, predložila je. „Ovi su ljudi
unutra stari. Mislim da im ne bismo trebale čistiti kuću.” Angela je
izvukla svoj mobitel i krenula tražiti Jennyn broj.

61
 Okrenula mi je leđa i odmaknula se nekoliko koraka. Prije nego što
sam je mogla zaustaviti, već ju je nazvala. Mahala sam rukama,
odmahnula glavom i zaustila: „Ne”, no nastavila je razgovarati.
„Stephanie je stvarno bolesna”, rekla je Angela sniženim hrapavim
glasom kao kad dijete ne želi ići u školu. „A možda sam se i ja
zarazila.” Ramenom je pridržavala telefon i iz džepa izvukla kutiju
cigareta i namrštila se shvativši da je prazna pa ju je bacila u svoj
komplet za čišćenje.
Kao nova radnica, nisam željela izgubiti dnevnicu ili uzeti
bolovanje. Trebao mi je ovaj posao i nisam htjela da Jenny misli da
sam lijenčina. Angela me ignorirala kad sam izašla iz auta i
tvrdoglavo počela iskrcavati svoje stvari. „Četvrtak poslijepodne
sjajno bi mi odgovarao”, rekla je Angela gledajući me nasmiješena od
uha do uha podignuvši palce sretna daje ostatak dana slobodna.
„Sjajno”, govorila je u slušalicu još uvijek se smiješeći jer je
promijenila glas pa je zvučala bolesno. „U redu, čut ćemo se.”
„Rekla sam ti da to ne radiš”, govorila sam kad mi se približila. U
glavi mi je počelo zvoniti. Morat ću to objasniti Travisu koji će se
uznemiriti kada me ranije zatekne doma. No ideja o manjoj zaradi
zasmetala mi je još više. „Ne mogu propuštati poslove. Zar to ne
razumiješ?”
„U redu je, mala”, odgovorila je podižući gotovo prazan komplet
za čišćenje u auto. „Sutra će biti još posla.“ Ostatak puta do njezine
kuće vozile smo se u tišini, a ja sam pojačala muziku na radiju da tako
i ostane. Angela je okrenula glavu prema radiju cupkajući nogama.
Nisam mogla vjerovati da je ne muči to što smo izgubile dnevnice.
Bilo je stvari koje sam je željela pitati o djeci i životu da bih dobila
bolju sliku kako joj je s obzirom na to da sam i ja krenula putem
samohrane majke, beskućnice i siromaštva. To je bio razlog zbog
kojeg sam djelomično bila s Travisom premda to nikada nikom nisam
priznala. Angelina kuća, za koju se ispostavilo da je vrlo blizu naše,
bila je zaplijenjena, a Angela, iako deložirana, odbijala je otići. Živjela
je bez vode i struje.
No nestalo je moje suosjećajnosti ili znatiželje gubitkom dvadeset
dolara dnevnice. Zaustavila sam se ispred Angeline kuće pognuvši
glavu trudeći se ne zuriti u nekoliko obavijesti na vratima koje su
kuću proglasile neupotrebljivom za stanovanje.

62
 Stala je na trenutak prije nego što je izašla. „Možeš li mi posuditi
nekoliko dolara za kutiju cigareta?”
„Toliko nas plaćaju po satu”, odvratila sam lecnuvši se znajući da
će me ipak pokušati nagovoriti da joj dam novac.
No umjesto toga kimnula je možda shvativši koliko sam uzrujana.
Možda je čak razumjela da nemam toliko novca.
Pričekala sam da pokupi svoje stvari i odvraćajući pogled od
njezine kuće. Nisam željela da joj bude neugodno sjećajući se kako je
meni bilo prije godinu dana kada sam živjela u prihvatilištu. Neke
kolegice pričale su da je do tada već izgubila skrbništvo nad djecom.
Nisam u to bila sigurna, ali više ih nisam viđala kada bih je ostavljala
ispred kuće.
„Dobro sam”, povikala je nakon što je zatvorila vrata prtljažnika.
Kimnula sam nastojeći ne razmišljati kakav bi joj mogao biti ostatak
dana. Samo sam se nadala da će biti spremna kada sutra ujutro
dođem po nju.
Kasnije tog tjedna vratile smo se počistiti kuću starog para.
Upoznala sam dvoje ljudi koji su zajedno gradili život, okruženi
obiteljskim fotografijama, a čije je vrijeme polako išlo svom kraju.
Suprug se smijao i šalio s Angelom, a ja sam promatrala kako uzima
zdjelu s pahuljicama, zatim donosi njezinu omiljenu dekicu prije nego
što je uspjela sjesti na kauč te sama pomisao da nekoga od njih neće
biti uistinu me zaboljela. Bilo je teško ponekad se ne osjetiti pogođeno
ulogom koju sam dobila u životima svojih klijenata.
Postala sam svjedok. Moja nevidljivost i anonimnost bili su još
čudniji iako sam u njihovim domovima provodila nekoliko sati
mjesečno. Trebala sam čistiti prašinu i prljavštinu te usisavati, morala
sam biti nevidljiva - to je bio moj posao. Gotovo da sam imala priliku
upoznati svoje klijente bolje od njihovih rođaka. Naučila bih što jedu
za doručak, koje emisije gledaju, jesu li bili bolesni i koliko dugo.
Vidjela bih ih, čak i kada nisu bili kod kuće, preko otisaka na krevetu
i maramica na noćnom ormariću. Poznavala sam ih na način na koji
ih je malo ljudi poznavalo.

63
 7.
Posljednji posao na svijetu
Prošlo je mjesec dana, ali Jennyno obećanje o više posla nije se
obistinilo. Nije izgledalo kao da joj se stvarno sviđam iz bilo kojeg
razloga. Možda nisam bila dovoljno brbljava ili nisam dovoljno
marila tko je s kim izašao na spoj. Možda je moja mrzovolja, zbog
neredovitog radnog rasporeda koji je ograničavao moj proračun i
otežavao planiranje čuvanja djeteta, bila preočita ili sam možda
jednostavno općenito bila mrzovoljna.
No prihvaćala sam svaki posao i trpjela njezine loše menadžerske
vještine. Angela je postala toliko nepouzdana da mi je Jenny zbog
toga počela navečer slati raspored. Žudjela sam za normalnim radnim
rasporedom tim više što se Jennyna originalna projekcija od dvadeset
sati tjedno pretvorila u deset sati ili manje, ovisno o tome bi li se
Angela pojavila na poslu ili ne bi. Ali to se nikada nije spominjalo.
Nisam se mogla požaliti što ujutro čekam petnaest minuta ispred
Angeline kuće da se ona odjene, a ja zato kasnim na posao. Za Jenny
su pritužbe značile da nisi timski igrač. Kada se Angela pohvalila da
je sretna što prima novac na ruke, jer tako može dobiti više državnog
novca, toliko sam čvrsto stisnula volan da su mi vršci prstiju pobijelili.
Smetala mi je njezina razina opuštenosti. Osjećala sam kao da bismo
se trebale brinuti jedna o drugoj, no više me zanimala briga o Miji i
našoj budućnosti.
U međuvremenu Travis se prema mom novom poslu odnosio kao
prema čitatelj skom klubu, nečemu što mi uzima vrijeme umjesto da
obavljam važan posao na farmi. Iscrpljivalo me istodobno se brinuti
o Miji i održavati kuću i ljutila sam se kad bi me god Travis pogledao
očekujući da nahranim konje. Što bi uzburkaniji moj život farmerove
žene bio, to sam bila ranjivija i nesigurnija oko toga hoće li naš boravak
u Travisovoj kući potrajati. Moja sposobnost da zaradim novac bila je
moja jedina sigurnosna mreža u slučaju ponovnog gubitka tla pod
nogama. A Jenny nam nije nudila dovoljno da nas podrži, ni blizu.

64
 Classic Clean, licencirana tvrtka za čišćenje, gotovo je uvijek imala
oglas u lokalnim oglasnicima. „Traže se spremačice!” pisalo je
podebljanim slovima. Planirala sam se javiti ako posao s Jenny ne
uspije. Sada je došlo to vrijeme.
„Bok. Stephanie, zar ne?”rekla je žena koja mi je otvorila vrata.
„Jeste li nas lako našli? Znam da može biti zbunjujuće sa svim ovim
zgradama.”
Pokušala sam se srdačno nasmiješiti iako sam se s Travisom
posvađala do suza zbog blata koje je raznio po čitavoj kuhinji. „Vaše
upute bile su savršene”, rekla sam i činilo se da joj je drago.
„Ja sam Lonnie”, predstavila se pruživši mi ruku. „Menadžer u
ljudskim resursima Classic Cleana.”
Rukovale smo se i zatim sam joj predala životopis. Lonnie je
djelovala iznenađeno.
„Oh, vidi ti nje”, rekla je djelujući zadovoljno. Kao da je posljednji
posao na zemlji. Svaki novac koji sam mogla zaraditi omogućio bi mi
da više nikad ne moram zvati prihvatilišta za beskućnike. Živciralo
me i ljutilo što sam nas dovela u takav položaj. Uredan raspored i
pravi posao bili su moja karta za neovisnost, a u konačnici i za naš
opstanak. Naša budućnost ovisila je o tome.
Lonnie mi je preko telefona rekla da posluje iz Pamina ureda,
ureda vlasnice. „Zašto ne sjednete i ne počnete ispunjavati prijavu.
Treba nam vaš pristanak da provjerimo jeste li sudski kažnjavani, u
redu?”
Kimnula sam i učinila što je zatražila. Nakon nekog vremena
Lonnie je sjela pored mene. „Vjerojatno po mom naglasku naslućujete
da sam iz Jerseyja”, započela je razgovor. To je bila istina. Zvučala je
kao mlađa sestra Dennyja de Vita. Bila je niska i zdepasta, kovrčave
crne kose ošišane kao natapirana fudbalerka - ona vrsta osobe za koju
biste voljeli da je na strani dobrih. Bila je izravna i poslovna, brzo je
govorila i zašutjela kada bih trebala razmisliti podižući obrve da čuje
moje u redu prije nego što bi nastavila.
„Ovo je naš raspored”, nastavila je Lonnie referirajući se na
oglasnu ploču iza svog stola koja je bila toliko velika da je morala stati
na stepenicu da dođe do vrha. „Ime svakog klijenta nalazi se na
naljepnici, a oni se rotiraju u tjednu A, B,C ili D. Kao što možete vidjeti
po strelici, sada smo u tjednu C. Neke klijente imamo mjesečno, neke

65
tjedno, no većina je svaka dva tjedna, dakle dva puta mjesečno. Svaka
spremačica dobije točku određene boje tako da znamo gdje tko ide.”
Zaustavila se i pogledala me. Stajala sam ispred nje sa sklopljenim
rukama ispred sebe. „Razumijete li što vam govorim?” upitala je, a ja
sam kimnula. „Dakle, ako prođete kontrolu; ne kažem da nećete, no
ne biste vjerovali što sve ponekad otkrijemo.” Zastala je da se nasmije
samoj sebi. „U svakom slučaju, kad s tim završimo, dovest ćemo vas,
dati vam opremu i usisavač te nekoliko majica. Koju veličinu nosite,
S ili M? Vjerojatno ne želite malu. Dobro je da je majica malo veća da
koža diše. Mislim da ih imamo nekoliko u veličini M. Nego, imate li
kakvih pitanja?”
Imala sam hrpu pitanja, no zapravo sam jedino željela znati koliko
ću zaraditi ili koliko ću sati raditi, a hoću li dobiti zdravstveno
osiguranje ili bolovanje - činilo se nevažnim. Sada je bilo važno to da
ću ja zamijeniti osobu označenu žutom točkom, što je značilo da su
sve te oznake na ploči od ovog trenutka moje, odnosno da ću raditi
svaku drugu srijedu, četvrtak, petak i jednom mjesečno
ponedjeljkom.
Lonnie je pokazala na poster na zidu na kojem je pisalo 8,55 dolara
na sat, odnosno toliko je iznosio minimalac u saveznoj državi
Washington. „Moramo s tim početi dok se ne uhodate”, rekla je. „No
poslije naraste do devet.” To bi bilo 18 720 dolara na godinu ako bih
na kraju radila puno rado vrijeme, što ipak nije bilo vjerojatno.
Politika tvrtke bila je da se ne radi više od šest sati dnevno. S više sati
zaposlenici bi riskirali ozljede od umora, napomenula je. Putne
troškove također mi neće platiti. Jenny je sate koje sam trošila vozeći
se od jedne do druge kuće uračunala u moju plaću i dala mi dolar ili
dva više po danu. S novim poslom ponekad ću potrošiti i do dva
neplaćena sata dnevno vozeći se od kuće do kuće, a zatim ću krpe
koje sam koristila oprati kod kuće vlastitim deterdžentom, baš kao i
crne majice s majušnom crvenom pticom izvezenom pokraj imena
tvrtke Classic Clean.
Činilo se da Lonnie nije smetalo što stojim i proučavam kalendar
dok ona objašnjava njihov sustav. Mnoge kuće zahtijevale su dva ili
tri sata čišćenja. Samo je za nekoliko trebalo četiri sata, a za neke pak
šest. Svaka kuća koju bi mi dodijelili dolazila je s ispisanim
pojedinostima o sobama i uputama kako ih počistiti te koliko bi to

66
trebalo trajati. Izvukla je jedan primjerak i pokazala mi. Većina soba
imala je dodane bilješke kao podsjetnik na klimave pločice, prašinu
na mjestima koja su se često zaboravljala te gdje stoji čista posteljina
ako je klijent zaboravi ostaviti. Sve što se očekivalo od mene i sve na
što sam ja mogla računati bilo je pažljivo objašnjeno crno na bijelo.
Neće biti kasnih večernjih razgovora i planiranja preko poruka. Ako
budem željela, moći ću planirati unaprijed i znati da za tri mjeseca
drugu srijedu u mjesecu mijenjam plahte u jednoj kući prije nego što
se odvezem pet kilometara dalje do druge.
Nisam bila svjesna koliko mi je bila potrebna takva vrsta
stabilnosti, ta pouzdanost; gotovo sam zagrlila Lonnie. Morala sam
sakriti suze koje su mi navirale.
Lonnie me nazvala sljedeći dan. Angela i ja upravo smo završile s
čišćenjem kuće i nestrpljivo sam sjedila u autu dok se ona unutra
pakirala, a ja sam pokušavala zanemariti stvarnu mogućnost da
uzima nešto što nije njezino.
„Provjereni ste”, rekla je Lonnie. „Znala sam da će sve biti u redu,
no te stvari trebamo provjeriti.”
„Znam”, odgovorila sam želeći joj reći koliko me to usrećilo.
„Jeste li slobodni doći danas poslijepodne po neke stvari?” upitala
je. „Vlasnica Pam nije ovdje, ali ja vas mogu opremiti i pripremiti za
posao. A onda bismo možda mogle otići k meni - samo malo niže niz
ulicu - i mogla bih vas malo obučiti tako da počistite moju kupaonicu
i stan.”
Pokušala sam zapamtiti sve što je rekla. To je značilo da su me
zaposlili. I počinjem raditi to poslijepodne. Imam posao; pravi posao
s plaćom i redovitim rasporedom. „Da! To zvuči sjajno!” rekla sam
odjednom bez daha, gotovo vičući. Lonnie se nasmijala i rekla mi da
se poslijepodne zaletim do ureda.
Odrastajući, subotnja sam jutra provela temeljito čisteći kuću.
Mama se ne bi presvukla iz svog kućnog ogrtača sve dok ne bi
završila. Probudila bih se uz miris palačinki i slanine ili kobasice koji
su prodirali u moju sobu uz zvukove klavirske glazbe Georgea
Winstona. Poslije doručka svi bismo se primili svojih ranije
dogovorenih (i nevoljko prihvaćenih) dužnosti. Moje su bile
kupaonice. Neko vrijeme to je bila samo ona koju sam dijelila s
bratom, no toliko mi je dobro išlo i mama me dovoljno nahvalila da

67
sam poželjela i drugu. Mama bi se hvalila svojim prijateljima kako
dobro znam očistiti kadu, a ja bih pucala od ponosa i postala bih malo
viša.
Mojoj majci izgled je uvijek bio važan. „Samo ćeš ih uprljati”, rekla
je za bilo koji komad odjeće bijele boje koji sam željela obući. Kad sam
bila mala, nisam smjela lakirati nokte jer svaki put kada bi vidjela
djevojčice s oljuštenim lakom, rekla bi da izgledaju jeftino. Jedne
subote uvečer, mogla sam imati pet ili šest godina, kada sam bila kod
bake i djeda, promatrala sam baku kako lakira nokte na rukama i
nogama prije nego što je pažljivo nalakirala moje, iako sam joj rekla
da će se mama naljutiti. Sljedeće jutro u crkvi, kad smo god trebali
sklopiti ruke za vrijeme molitve, ja sam svoje prste sakrila u dlanove.
Pristup klijentima Classic Cleana značajno se razlikovao od
Jennyna pristupa. Postala sam bezimeni duh koji se pojavljuje ili u
devet ujutro ili prije jedan poslijepodne, ovisno o klijentovu
rasporedu hoće li biti kod kuće, ali nikako kasnije. Rijetko sam radila
poslije 15:30. „Znate, mamini sati”, pojasnila je Lonnie. „Kada su
djeca u školi.” Kuće sam morala čistiti na točno definiran način, isto i
jednako dugo kao i osoba prije mene da spriječim bilo kakve razlike
između spremačica. Morala sam biti marljiva i imati dobro oko. Ploče
za kuhanje trebale su biti besprijekorno čiste, jastuci našušureni svaki
put, a toaletni papir presavinut na mali trokut svaki put na jednak
način.
Moj test na obuci bilo je čišćenje kuhinje i glavne spavaće sobe u
Lonnienoj i Paminoj kući, što me uopće nije brinulo. Obje su imale
lijepe dvokatnice u šumi. Kuće nisu bile velike, ali ni male. Vozila sam
iza Lonnie do njezine kuće sa svježim zalihama sredstava za čišćenje,
što se pomno popisalo i unijelo u moj dosje. Dvije boce u spreju, jedna
posuda Cometa 14 u prahu, dvije spužve, jedan par žutih rukavica,
pedeset bijelih krpa, dvije krpe za prašinu, jedan usisavač Oreck 15,
dva držača za čistač podova i tako dalje. Lonnie mi je dala do znanja
da isključivo koristim proizvode koje su mi dali i da se vratim u ured
kada mi zatrebaju novi. Malo smo popričale dok je tražila sve što mi
je trebalo, a ja sam spomenula da poslije moram ostaviti Miju kod tate

14 Američka marka sredstva za čišćenje (op. ur.).

15 Američka marka usisivača (op. ur.).

68
za vikend.
„O, da”, rekla je Lonnie. „Znam kako je to, vjerujte mi, jako to
dobro znam.” Njezina kći imala je deset godina kada se ponovo
udala. „I Pam je, samo da znate, to sve prošla. Ustvari, ona je počela
ovaj posao kao samohrana majka. Mogu se kladiti da ćete vas dvije
imati o čemu razgovarati.”! Jenny je bila samohrana majka. Pitala sam
se koliko je normalno da čistačice budu rastavljene majke, zarobljene
između kućanskih poslova kod kuće i traženja posla koji im može
osigurati pristojnu plaću. Posao se činio kao posljednje utočište. -
Lonnie me natjerala da nazovem u ured s njezinog telefona i
službeno potvrdim dolazak. „Bok”, rekla sam kada je prethodno
snimljena poruka utihnula, čim sam čula zvučni signal. „Ovdje
Stephanie Land i počinjem s Lonnienom kućom”, izgovorila sam prije
nego što sam prekinula.
„Ne!”povikala je Lonnie toliko ozbiljno da sam poskočila. „Trebate
reći datum i vrijeme!” Zatim kao da je brzo ispravila samu sebe.
„Nakon svake poruke čuje se datum i vrijeme. Ali trebat ćete to učiniti
svaki put na početku i završetku smjene i mora biti s njihovog fiksnog
telefona kako bi se vidio broj pozivatelja.To je samo zato da budemo
u tijeku sa svim.” Kimnula sam, a oči su mi se malo raširile. Sve mi je
to već rekla kada mi je predala registrator pun imena klijenata koji su
mi bili dodijeljeni, no izgubilo se u moru ostalih informacija. Sa svim
tim uputama dobila sam osjećaj da se i inače mora često ponavljati.
Pokazala mi je prema svojoj kupaonici na drugoj strani hodnika
iza male kuhinje. „Sad, što se tiče ove kupaonice, posebnu pažnju
morate posvetiti ravnim površinama i zidu iza umivaonika.” Rekla je
da koristi puno spreja za kosu, a kao dokaz mogle su poslužiti dvije
boce Aqua Neta 16 pokraj ogledala. Sve je ostalo uobičajeno, znate,
imate WC i kadu i tuš.” Potapšala me po ramenu. „Napravite najbolje
što znate i onda me pozovite da dođem provjeriti što ste napravili.”
Godinama prije nego što sam zatrudnjela prijavila sam se u lokalni
ogranak Merry Maids 17 , očajna u potrazi za poslom koji nije
konobarenje. Prvi dan provela sam u uredu gledajući četiri videa;

16 Američka marka osvježivača zraka u spreju (op. ur.).

17 Merry Maids međunarodna je tvrtka koja pruža usluge čišćenja stanova diljem SAD-a,
Kanade i UK-a (op. ur.).

69
plavušu odjevenu u zelenu polo-majicu uredno uvučenu u kaki-hlače
koja se smiješila stavljajući štitnike na koljena, a ljupki glas
pripovjedačice izgovarao je: „A kako čistimo podove? Tako je.
Četveronoške.” Naježila sam se, ali dio videa pokazao se nevjerojatno
korisnim; svaki komad prostora, svaka soba, svaki pod, izgledao je
kao da je na njega stavljena karta u obliku mreže. Merry Maids učile
su svoje radnike da čiste u jednom smjeru: slijeva nadesno, odozgo
prema dolje. Kad sam god ubuduće nešto čistila, nisam mogla izbaciti
taj video iz glave pa sam počinjala iz gornjeg lijevog kuta, zatim desno
i dolje dok sve ne bi bilo čisto.
Gotovo instinktivno počela sam tako čistiti i u Lonnienoj
kupaonici: s lijeve strane kod vrata, od vrha zrcala. Svaki potez koji
ne bi stigao do ogledala završio bi na površini koja bi se ionako
očistila. Tako je također bilo teško nešto preskočiti. Spremačica u
svom poslu treba dotaknuti svaki pedalj kuće. U kućama od kojih su
neke imale četiri spavaće sobe, dvije kupaonice s kadama, dva WC-a,
kuhinju i blagovaonicu, dnevnu i ostale sobe... lako je bilo osjećati se
skršeno od sveg tog čišćenja.
Kada sam rekla Lonnie da sam završila s njezinom kupaonicom,
napućila je usne prije nego što je krenula u kontrolu. Samo nekoliko
sekundi nakon što je nestala u kupaonici, viknula je: „Stephanie!”
Potrčala sam za njom. Gledajući u zrcalo, nagnula se prema
naprijed, zatim je naglo ustala, ponovo se sagnula, a onda je od mene
zatražila da učinim isto. Prstom je pokazivala propuštena mjesta na
zrcalu koja su se mogla vidjeti samo iz donje perspektive. Zatim je
rukom prešla preko ravnih ploha. „Morat ćete sve ponoviti”, rekla je
odmahujući glavom. „Poprskajte površine i zid.”
Razrogačila sam oči. Zaboravila sam na zid!
Natjerala me da rukom prijeđem preko svih ploha i osjetim
ljepljivu površinu. Sloj laka za kosu uistinu je bio posvuda, čak i iza
WC-a, drugog mjesta koje sam propustila.
„No kada i tuš izgledaju odlično”, rekla je potapšavši me ponovo
po ramenu prije nego me opet ostavila.
Dok sam stajala u praznoj kupaonici i promatrala svoj odraz u
zrcalu, razmišljala sam o svojoj mami koja se hvalila prijateljima.
„Stephanie definitivno zna izribati kadu”, govorila im je. Moj odraz
pokazivao je poniženu, pogrbljenu osobu koja želi pobjeći ne samo od

70
čišćenja zahoda žene koja sjedi u drugoj sobi i lista katalog, nego i od
toga što joj je rekla da to učini ponovo.
Jenny me otpustila tek kad mi se pristojan broj radnih sati počeo
pojavljivati na horizontu. Naravno, porukom poslanom u 20 sati,
nakon što sam odbila posao koji mi je namijenila za idući dan. Po
rasporedu trebala sam čistiti drugu kuću za Classic Clean, što je znala,
ali je zaboravila, no svejedno je to upotrijebila protiv mene.
„Uzela sam tog klijenta samo zbog tebe jer si rekla da trebaš više
sati”, napisala je. „Ovo neće ići. Potreban mi je timski igrač.”
Nisam se branila znajući da će Lonnie biti zadovoljna ako će me
imati samo za sebe. U Classic Cleanu plaća je bila niža, ali je njihov
organiziran, poslovan pristup to nadoknađivao. Barem za sada.To mi
je trebalo. Oni su bili sve što smo imale.

71
 8.
Pornokuća
Prvih nekoliko tjedana bila sam Catherineina sjena, sjena djevojke
koju sam zamijenila. Bila je visoka i starija od mene, no vozila je novi
model džipa Cherokee. Rekla je da počinje raditi puno radno vrijeme
kao knjigovođa za građevinsku tvrtku svog supruga. Ovo joj je bio
dodatni posao dok im ne krene. Djelovala je umorno, ali sretno zato
što posljednji put odlazi čistiti.
Dva tjedna slijedila sam njezin džip do raznih adresa pokušavajući
oponašati njezin opušten, smiren pristup. U dane uoči Božića
primijetila sam da je često od klijenata znala dobiti malu kuvertu s
desetak dolara. Nisu imali pojma da postoje dvije spremačice ili da ću
je ja zamijeniti. Svaki put kada bi joj klijent ostavio kuvertu, ponašala
se kao da je ugodno iznenađena i stekla sam dojam da je to njezin
božićni bonus, a ne nešto uobičajeno. Morat ću raditi čitavu godinu,
ručno izribati svaki WC dvadesetak puta da dobijem napojnicu od
deset dolara.
Imali smo uputu da ulazimo na stražnja ili sporedna vrata iz
kuhinje zajedno s uredno složenim kolicima punim sprejeva i četki,
velikom vrećom četvrtastih bijelih krpa, s usisavačem i čistačima
podova. U početku nisam znala kako sve to koristiti. Classic Clean
jako se razlikovao od rada za Jenny - morale smo sve čistiti ručno. Moj
posao više se nije sastojao od brisanja prašine i poliranja kako bi sve
lijepo mirisalo i sjalo. I sve smo radile upotrebljavajući mnoštvo
spužvica i četki te organski sapun i ocat.
Jedva sam uspjela ući pokušavajući unijeti sve odjednom i
postaviti radnu stanicu kao što su mi rekli. Otvorila bih registrator i
upisala prezime klijenta, a zatim bih nazvala ured i ostavila glasovnu
poruku u kojoj bih navela točno vrijeme početka smjene. Kad sam
krenula raditi, dodijeljena tri ili četiri sata za svaku kuću meni su
redovito bili utrka do zadnjeg trena.
No moji dani opet su uhvatili ritam, a ujutro bih Miju ostavila u
vrtiću u blizini naše kuće. Nikada se nisam osjećala sjajno u vezi s tim
vrtićem, no to je bilo jedino mjesto gdje su prihvaćali potporu za
čuvanje djece. Ne samo da sam mislila da je vrtić hladan, napučen i

72
da zaposlenici izgledaju kao da mrze svoj posao, nego je Mia stalno
bila bolesna. Morala sam je ostaviti tamo tako da mogu raditi iako je
njezino zdravlje patilo. Moja sposobnost da zaradim bila nam je sada
najvažnija. Jednom sam stajala na ulazu u vrtić i držala je za ljepljivu
ručicu. Znala sam da me treba, da joj je potrebno naše zajedničko
vrijeme, no nisam joj mogla objasniti da bih tako mogla izgubiti posao
i što bi to za nas značilo. Zaustavile smo se prije ulaska. Pogledala
sam je, curilo joj je iz nosa.
„Što ti to izlazi iz nosa?” upitala je tamnokosa žena za koju sam
pretpostavila da je teta u vrtiću, no dosad je nisam vidjela, i zatim se
udaljila. Pitanje je uputila Miji, ali ustvari se obraćala meni. Kad se
Mia okrenula prema meni, ubrzo se udaljila odmahujući glavom.
Osjećala sam se grozno jer je moram ostaviti. Nisam imala izbora ni
poslije doze Tylenola 18, nakon što je noć prije povraćala, nisam imala
izbora.
Iz Mijina vrtića zvali bi me samo ako je bila bezvoljna i letargična,
ako je povraćala više puta ili je imala visoku temperaturu. Ponekad,
kada bismo napokon došle doma, polegla bih je na kauč ispred
televizora, pokrila dekicom i dala joj polupraznu šalicu soka, a ona se
ne bi ni pomaknula sve do večere i kupanja prije spavanja.Travis bi
sjedio pokraj nje i gledali bi crtiće dok sam ja kuhala i čistila.
Unatoč mojoj ogorčenosti koja je rasla vidjela sam da Travis uistinu
voli Miju. Sviđalo mu se što ima malog prijatelja u kolicima koji mu
pravi društvo ili je pored njega na kauču i gleda TV. No mislim da mi
se ono što smo predstavljali više sviđalo od onoga što smo bili. On je
bio divna očinska figura, ne samo nadomjestak svemu što je Jamieju
nedostajalo. Čovjek koji radi, poput mog oca. Kada bi imao manje
posla, glupirao se i pekao palačinke.
Za mene to glupiranje nije nadoknađivalo bezvoljnost i neprestano
zurenje u televizijski ekran, no vidjela sam kako bi Mijine oči
zablistale kada bi ga pogledala. Zavidjela sam joj na tome. I ja sam
željela biti zadivljena njime. Vidjeti ih tako na kauču nakon
odrađenog dana na poslu, davalo mi je malo više sigurnosti - čak se
pojavila nada da će sve biti u redu.

18 Lijek za snižavanje tjelesne temperature s paracetamolom (op. ur.).

73
 Nakon Catherineina odlaska Lonnie i ja uspostavile smo ritual na
poslu. Na svako novo čišćenje otišla bi sa mnom da me upozna s
kućom, kao da svaki dom ima duh koji moram upoznati.
Tada bi Lonnie bila najsretnija. Ona kao da je uistinu pronašla
neku osobnu povezanost s tim kućama. „Možete se upoznati”, rekla
bi namignuvši mi.
Mnogo toga što bi mi Lonnie tada rekla o svakoj kući nije postojalo
na ispisanim dokumentima. Bilo je neizgovorenih bilježaka koje
klijenti nikada ne bi vidjeli, poput: „Stvarno ćete morati ući unutra i
izribati taj tuš jer ondje bude jako prljav.“ Ili: „Pazite na mokraću koja
se skuplja u WC-u na podu.” Ali to mi je otvorilo oči da na nov način
gledam na svoj posao, da povrh profesionalnog pristupa potajice
priznajemo odvratnu prirodu tog posla.
Na početku sam u Classic Cleanu čistila sama. Srijede su bili dugi
dani jer sam radila šest sati čisteći dvije manje kuće koje su stajale
jedna pokraj druge na rubu litice s pogledom na ocean.
Moji klijenti uglavnom su živjeli na susjednom otoku Camanu
udaljenom trideset minuta vožnje od Mijina vrtića. Mnogi od njih
putovali su barem sat vremena na posao u Everett ili Seattle. Nisam
znala čime se bave, no pretpostavljala sam da su liječnici i pravnici iz
velikog grada ako si mogu priuštiti plaćanje poreza za nekretnine koje
su nazivali domovima. Otok Camano bio je zabijen između kopna i
otoka Whidbeyja pa je većina kuća koje sam čistila imala pogled na
ocean. Kuće koje sam čistila srijedom bile su jedne od manjih, s
pridruženim garažama dvostruko većim od kuća.
Lonnie mi je rekla da prvo očistim kuću oženjenog para kako bi
drugom klijentu dala vremena da ode. Ujutro, kad smo došetali do
prve kuće, Lonnie je kimnula prema susjednoj. „Dat ćemo mu malo
vremena da ustane i spremi se. Jako je bolestan.” Pitala sam od čega
boluje. Lonnie je slegnula ramenima. „Preminula mu je žena”, rekla
je. „Vidjet ćeš.Tužno je.”
Od tada sam je zvala Tužna kuća. Nisam više o njoj mogla
razmišljati drukčije. I ostalim kućama davala sam nadimke što sam ih
bolje poznavala: Kuća žene s cigaretama, Kuća farma i tako dalje.
Kada sam počinjala, činilo mi se jako čudno da nitko od mojih
klijenata srijedom ne zna za novu čistačicu, no kuća i ja dobro smo se
upoznale. Ne vjerujem da ih je Lonnie morala na to upozoriti, osim

74
ako ne bi dobila izričite upute, jer smo zapravo bile nevidljive. Ne bi
bilo dobro kada bi klijenti znali koliko je visoka stopa zaposlenosti
tvrtke. Možda bi se osjećali čudno uz spoznaju koliko stranaca prođe
kroz njihove domove. Nisam bila osobna spremačica, već dio tvrtke.
Angažirali su tvrtku i njoj su vjerovali, a ne meni. Provodila sam šest
sati mjesečno u njihovoj kući, a nisu mi znali ni ime.
Pornokuća, kako sam je na kraju prozvala, bila je kuća prve srijede.
Imala je samo tri sobe s velikim prozorima s pogledom na liticu i s
ružičnjakom u stražnjem dijelu. Dvoje ljudi sa psom i mačkom u
malom prostoru značilo je prašinu, dlake i perut. Posebnu pažnju
morala sam posvetiti mjestima poput kamina, gornje plohe televizora
i kupaonice.
„Ovaj tuš”, rekla je Lonnie pomaknuvši klizna vrata da mi pokaže
tuš-kadu prekrivenu dlakama, bocama šampona i nečime što je
izgledalo kao hrpa zelenog sekreta iz nosa. „Morat ćete pošteno
izribati.”
Naše zalihe sredstva za čišćenje bile su iznimno male. Imala sam
jednu bocu vode pomiješanu sa sapunom, a u drugoj boci bili su ocat
i voda, zatim posudu sredstva za čišćenje, kamen plavac, četkicu za
zube, nekoliko zelenih spužvica za ribanje i dvije različite četke za
ribanje. Za ovakav tuš s vidljivim slojem sapunske pjene i prljavštine
postojao je protokol.
Prvo bih izvadila sve bočice-šampona, prljavu odjeću i spužve te
ih uredno posložila ispred vrata. Potom bih poprskala čitav tuš
Classic Cleanovim univerzalnim sredstvom za čišćenje da sve dobro
natopim. Nakon što bih počistila ravne površine i WC, napunila bih
vodom mali vrč za mlijeko i stavila ga u tuš-kadu. Trebala mi je
spužva, četka za ribanje, oba spreja i nekoliko krpa. Ponovo bih
poprskala unutrašnjost staklenih vrata, stavila Cometa na spužvu i
sve izribala slijeva nadesno, odozgo prema dolje.
Zatim bih sve isprala octom pomiješanim s vodom, prebrisala
krpom, izribala neka propuštena mjesta i smatrala to riješenim, a
onda bih se bacila na ostatak tuša koji je trebalo izribati na isti način.
Kada sam prvi put došla, provela sam čitav sat u čišćenju tuš-kade
priželjkujući da imam pravo univerzalno sredstvo za čišćenje. Naime,
Classic Clean nije se oglašavao kao zelena tvrtka, ali upotrebljavali su
prirodne proizvode radi smanjenja troškova i oslanjali su se na fizički

75
rad čistača. Iako to nikada nisam spomenula svojoj menadžerici, zbog
oštećenog živca u kralježnici nisam mogla držati spužvu ili četku u
desnoj ruci, koja mi je bila dominantna. Imala sam skoliozu i zato mi
se kralježnica još od djetinjstva svijala s jedne strane na drugu, no u
posljednje vrijeme zahvaljujući poslu ukliještio mi se živac u desnoj
ruci. Da bih izribala taj tuš, morala sam stisnuti šaku desne ruke,
smjestiti spužvu između šake i zida te pritisnuti što sam jače mogla.
Da bih očistila dno tuš-kade, ukočila bih lakat, stisnula šaku i čitavu
težinu gornjeg dijela tijela prebacila na desnu ruku kako bih uklonila
pjenu od sapuna i prljavštinu a da ne ozlijedim ruku. Premjestila bih
opterećenje na lijevu ruku kad bi se desna previše umorila, no tih
prvih mjeseci kod kuće sam jedva držala tanjur ili vrećicu s
namirnicama.
U početku sam radila prekovremeno i Pam je bila ljuta. Classic
Clean nije klijentu mogao naplatiti više i morali su sami pokriti
dodatni trošak. Iznos nije bio velik, no Pam se žalila na financijski
teret kao da sam povrijedila nju osobno radeći petnaest minuta dulje.
Živcirala sam se zato što mi je trebalo toliko vremena i mučila se kako
da čitavu kuću, čak i manju, očistim u samo tri sata.
Pornokuća je dobila svoj nadimak tek nakon nekoliko posjeta.
Jednom zgodom ušla sam u spavaću sobu u kojoj sam trebala
promijeniti plahte i ugledala bočicu lubrikanta na noćnom ormariću
ispred digitalnog sata. Bila je osvijetljena svjetlocrvenim brojevima i
gledala sam je kao da će skočiti na mene. Ispod njega je iz
poluotvorene ladice noćnog ormarića virio časopis Hustler. Do mojih
nogu bio je par prljavih čarapa.
Skupila sam ih posežući za pokrivačem na krevetu. Brzo sam
skinula plahte i iskoristila ih da u njih umotam čarape.
Sve je išlo u stroj za pranje rublja. Stavila sam čiste plahte na krevet
kao što su me obučili - čvrsto zategnute po čitavoj dužini. Brisanje
prašine s noćnog ormarića ostavila sam za kraj da izbjegnem
lubrikant. Iako nisam osuđivala ljude koji masturbiraju gledajući
pornočasopise, zamjerala sam što su bili ostavljeni tako da ih
spremačica može vidjeti.
Možda je zaboravio da je srijeda, razmišljala sam.
No s vremenom sam shvatila da je lubrikant bio samo predznak
svega što se dešavalo u Pornokući. Činilo se da bračni par koji ondje

76
živi vodi odvojene živote. Žena je radila kao medicinska sestra i imala
je čudan radni raspored; to sam znala zbog pažljivo prebačenih kuta
preko stolice u stražnjoj sobi. Nisam mogla otkriti čime se on bavio.
Iako sam pretpostavljala da su muž i žena, na zidovima nije bilo
vjenčanih fotografija - samo portreti njih dvoje u usklađenim
džemperima. Kuća je djelovala mračno jer su očito voljeli zemljane
tonove poput tamnoplave i tamno- zelene. Na izbočini prozora iznad
sudopera stajao je okvir u štafelaju s rečenicom: „Zajedno smo zbog
mačke.”
Smeće u kupaonici Pornokuće bilo je pretrpano toaletnim
papirom, tamponima, ulošcima i zubnim koncem. Njihov ormarić s
lijekovima, ostavljen odškrinut, otkrivao je mnoštvo antibiotika.
Sudeći po maramicama i sekretu pod tušem, bilo je moguće da jedno
od njih dvoje ima akutni problem sa sinusima, poput mene i Mije, i
vjerojatno većine ljudi koji su živjeli u vlažnoj klimi Sjeverozapada,
gdje su se mrlje crne plijesni preko noći pojavljivale u domovima,
podrumima i na prozorskim okvirima.
U dnevnoj sobi nalazio se kauč i nekoliko stolica okrenutih prema
televizoru i kaminu. Medicinska sestra više je voljela mjesto na kauču
pored lampe gdje je često ležala njihova mačka. Njezin suprug očito
je sjedio na stolici pokraj koje je stajala košara puna starih časopisa
Hustler uguranih između gomile putnih časopisa. Otprilike mjesec
dana stol u dnevnoj sobi bio je prekriven brošurama nekoliko
odmarališta all-inclusive, no ne vjerujem da su ikada igdje otišli.
Klijenti bi obično otkazali čišćenje kada bi otišli na odmor.
U stražnjoj sobi bio je uredno složen bračni krevet s kutama
prebačenim preko stolice uz krevet. Iza njega bio je kutak za čitanje
pun ljubavnih romana, one vrste knjiga koje su se mogle naći u
supermarketima s ilustracijama mišićavih muškaraca bez majica kako
grle dugokose žene. Pitala sam se zašto ondje spava. U glavnoj
spavaćoj sobi nalazio se veliki bračni krevet i uska komoda na kojoj je
stajala urna sa psećom ogrlicom. Možda je hrkao. Ili je ona morala
ustajati i lijegati u neobične sate.
No zaintrigirali se me pornočasopisi i ljubavni romani. Zamišljala
sam ih kako spavaju u različitim krevetima u različitim sobama
maštajući o različitim partnerima i možda drukčijem životu.

77
 Travis i ja bili smo na tom tragu. Ne do te mjere, ali on bi došao s
posla, pojeo ono što sam skuhala i zatim bi sjeo na kauč i četiri sata
gledao TV prije nego što bi se preselio u naš krevet i nastavio gledati
TV te namjestio automatsko isključivanje za šezdeset minuta.
Kada sam se tek doselila Travisu, imao je televizor veličine
najvećeg madraca. Nagnuo ga je prema naprijed kako bi dobio ravni
kut i pričvrstio ga na zid velikim lancima. Zinula sam kada sam to
prvi put vidjela. Od tada je napredovao do običnog ravnog ekrana,
ali otprilike iste veličine. Sve me jednako živciralo.
Travis mi je kupio prijenosno računalo za trideset prvi rođendan.
Nakon što bi Mia otišla spavati, ja bih navečer sjela za kuhinjski stol i
pisala dnevnik koji sam počela voditi online jer mi je desna ruka bila
toliko slaba da nisam mogla držati olovku. Ponekad sam pisala
zadaću ili razgovarala s prijateljima online, leđima okrenuta Travisu
dok je on gledao TV.

78
 9.
Čišćenje prije selidbe
Majčinstvo je za mene tako često značilo naučiti reći zbogom u
nadi da ću zauzvrat zadobiti povjerenje. Od stvari koje sam zapamtila
na terapijama tijekom burnog razdoblja koje smo Mia i ja prošle s
Jamiejem mnoge su naglašavale da je za dječji razvoj inteligencije i
otpornosti važno, ako ne i najvažnije, da imaju jednog stabilnog
skrbnika,jednu odraslu osobu koja uistinu dođe kada kaže da će doći.
Sve dok je ta jedna osoba prisutna, nije važno koliko se skrbnika
tijekom njihova života pojavi i ode. Tijekom Mijinih najranijih godina,
kada je počela prava strka između vrtića i posjeta tati vikendom,
postala sam nevjerojatno stroga što se tiče držanja našeg rasporeda,
našeg života kod kuće, predvidljivog obrasca. Svako kupanje
završavalo je nizom pokreta: ručnik položen na zahodsku dasku, Mia
na sredini ručnika, brisanje njezinog tijela i glave drugim ručnikom,
uvijek isto škakljanje. Svaka priča za laku noć, svaki poljubac, riječi
Laku noć, volim te, vidimo se ujutro ulazili su u taj poznati obrazac i bili
su utočište. To je postao moj najveći dar kao majke jer je tražio da
budem ondje uvijek kad bih rekla da ću biti i da je nikada ne
iznevjerim. Ako je već sve ostalo u njezinom životu kaos, nadala sam
se da može biti sigurna kako će se na mjestu koje nazivamo domom
palačinke rezati na isti način.
Rastanak i učenje kako dijeliti svoju kćer s čovjekom koji je prema
nama bio grozan nikada nije postalo manje teško. Dramatične scene
jutarnjih ostavljanja u vrtiću započele bi čim bismo se zaustavile na
parkiralištu. Kada bismo došli do njezine grupe, teta bije trebala
doslovno strgnuti s mene dok je ona urlala, udarala i plakala za
mnom, a ja bih se naglo okrenula i otišla izgovarajući: „Zbogom,
mišiću. Volim te. Vidimo se poslije ručka.” Neke bi je tete uzele iz
mog zagrljaja i kratko pridržale, no većina bi je samo iščupala s mene
i spustila na pod, a ja sam morala gledati kako plače na prozoru i
udara u staklo.
Upisati Miju u vrtić u sklopu doma za starije učinilo se kao dobra
ideja jer gotovo nikada nije viđala djeda i baku. No dva puta dnevno
koračala sam hodnicima i gledala kako osoblje postrojava štićenike u

79
red za lijekove i kako im se u lice žale na njihov miris. Kao da iz prve
ruke svjedočim kraju života i, za razliku od Tužne kuće, to je možda
bio jedan od najjadnijih mogućih krajeva.

Tužna kuća nije se prljala. Ponekad sam trebala oribati kapljice

krvi s poda kupaonice i WC je bio katastrofa, ali sve drugo na sebi je
imalo samo tanak sloj prašine. Starac je većinu vremena provodio
doma, osim kad bi bio u bolnici, no činilo se da veći dio kuće ne
koristi.
Sudeći po njihovim fotografijama, žena mu je umrla kasnih
osamdesetih godina. Na početku sam pretpostavljala da je preminula
nedavno, ali nisam mogla pronaći nijednu njezinu noviju fotografiju.
Razne sitnice koje je skupljala ostale su na prozorskim okvirima:
uredno posložene lutkice iz Gvatemale i ptičja gnijezda. Na plutenoj
ploči iznad kuhinjskog stola bili su papirići na kojima su njezinim
rukopisom bile napisane dnevne obaveze. Kupaonica je imala dva
umivaonika, a pokraj njezinog nalazilo se sušilo za kosu, još uvijek
bilo je uključeno u struju viseći na kuki s koje sam brisala prašinu. Na
njegovom umivaoniku bili su čaša, češalj i lijekovi - svaki put novi.
Provjerila sam ih pitajući se koja je to bolest. Više se činilo kao
slomljeno srce.
Na polici u kupaonici, u ravnini njegovih očiju, stajao je pepeo
njegove žene i sina. Sin je na fotografiji bio na planini i pokazivao
rukom znak za mir. Imao je zelenu maramu i dugačku bradu. U
okviru je bila obiteljska pjesma:

Nemoj pokraj groba roniti suze

tamo sanak mene ne uze.

Ispod su se nalazile dvije male kutije: jedna od ružičaste gline s

ružama i druga od tamnog kositra. Ženina fotografija naginjala je
prema ružičastoj. Otvorila sam je da pogledam što je unutra. U
kutijama je bio pepeo te papiri i potvrde iz pogrebnog poduzeća.
Jeo je peciva i sendviče iz delikatesne trgovine i pio kavu s puno

80
Kahlua 19 . Vjerojatno je bio u kasnim šezdesetim ili ranim
sedamdesetim te je još uvijek volio igrati golf i kockati u indijskim
kockarnicama. U garaži je stajao lijep gliser i džip CJ. Na zidu dnevne
sobe visjela je fotografija njegove žene ispred džipa, nasmiješene sa
sunčanim naočalama. Pušio je Camel bez filtra u svojoj spavaćoj sobi,
stojeći u okviru staklenih kliznih vrata ili na prednjem trijemu kada
je vrijeme bilo pristojno. Njegov mlađi sin, koji je živio nekoliko sati
vožnje od njega, očito ga nije često posjećivao. Bio je sam, polako
umirući u hramu koji se nije promijenio od ženine smrti. Učinio je sve
kako treba - imao je dobar posao, prekrasnu kuću, oženio je ženu koju
je volio i s kojom je putovao - no unatoč svemu još je uvijek umirao
sam.
Vrativši se doma nakon što sam prvi put očistila Tužnu kuću,
nisam mogla prestati razmišljati o svom klijentu. Bio je to samo fizički
posao i nešto čime sam plaćala račune, no sada je posao udario
neočekivan pečat na moj život i ranjivost kojoj sam tamo bila izložena
nekako me oslobađala vlastite slabosti i nesigurnosti. Iako nikoga od
njih nikada nisam srela ili s njima razgovarala, iako mnogi nisu ni
znali da postojim, moji klijenti počeli su mi biti kao članovi obitelji ili
prijatelji do kojih mi je stalo, o kojima sam razmišljala. Pitala sam se
što rade navečer. Gdje sjede? Što su jeli i gledali noć prije? Kako se
osjećaju? Moj život postao je tako miran. Ti ljudi davali su mi nešto
čemu se mogu veseliti, mogla sam gajiti nadu za njih i željeti im lijepe
stvari.

Mia se u vrtiću neprestano selila iz jedne skupine u drugu zbog

stalnih promjena djelatnika u kombinaciji s porastom i padom
upisane djece. Nekoliko tjedana, svaki put kada bih vidjela njezinu
tetu iz jutarnje smjene, ona bi brisala suze prije nego bi uzela moje
dijete koje je vrištalo, urlalo i pružalo ruke za mnom. Jednom sam
čula da priča jednom roditelju o tome kako je teško raditi negdje gdje
te tako malo plaćaju. „Išla sam na fakultet za ovo”, rekla je ljutito.

19 Vrsta likera od kave (op. ur.)

81
Mrzila sam Miju ostavljati s njom, mrzila sam što joj nisam mogla
omogućiti mjesto koje svoje djelatnike plaća dovoljno da vode
približno dostojanstven život.
Jedno jutro nakon posebno teškog rastanka ušla sam u automobil
i počela plakati dopustivši si nekoliko minuta da ljubav, pažnju i
naklonost koju Mia zaslužuje poklonim tuzi. Morala sam ostaviti
dijete u vrtiću nešto ranije nego obično, no zbog borbe na izlasku iz
kuće - kasnile smo. Moja je frustracija prevladala i otišla sam bez puse
na rastanku. Izjedale su me turobne misli o vlastitoj smrtnosti. Što ako
poginem u automobilskoj nesreći i njezino zadnje sjećanje bude ono
kako je ostavljam da vrišti i plače sa strancima?
Takve misli vrzmale su mi se po glavi tog jutra češće nego inače.
Znala sam da ću sljedeća dva dana provesti na otoku Camanu radeći
u kući gdje nije bilo signala. Nije mi se sviđala odvojenost od Mije,
nije mi se sviđalo ostavljati je u vrtiću koji nije djelovao kao toplo i
brižno okruženje, a posebno mi se nije sviđala pomisao da me nitko
ne može dobiti ako joj se nešto desi tijekom dana. No posao je bio
previše dobar da ga ustupim nekom drugom.
„To je čišćenje prije selidbe”, rekla mi je Lonnie na telefon. „Ne
radimo ih više toliko.”
Za većinu čišćenja Classic Clean dao bi ponudu potencijalnim
klijentima. Našli bi se s vlasnicima, provjerili koliko je zahtjevan
posao koji treba obaviti te procijenili koliko bi vremena (a nekad i
ljudi) trebalo za obavljanje zadatka. Stalni klijenti određivali su broj
sati i cijenu, no čišćenja prije selidbe obično su imala proračun.
Moj raspored obuhvaćao je pet ili šest kuća koje su se rotirale, no
sve su se čistile jednom u dva tjedna, ili čak mjesečno, što znači da je
većina mojih isplata imala ukupno dvadeset sati u dva tjedna. Nisam
mogla dobiti drugi posao jer mi se raspored mijenjao iz tjedna u
tjedan pa sam se našla u poziciji da čekam dodatne sate bez obzira na
vrstu posla. Kada me Lonnie nazvala raspitujući se jesam li
zainteresirana za čišćenje prije selidbe, entuzijastično sam prihvatila i
zahvalila što je pitala mene, a ne nekog drugog.
Trebalo je očistiti veliku montažnu kuću u blizini druge kuće koju
sam taman počela zvati Šefova kuća zbog ogromne električne ploče.
U jednoj rijetkoj prigodi kada je vlasnik bio kod kuće, stao je u kuhinji
pokraj nje zauzevši čitav prostor između štednjaka i otoka u sredini.

82
„Morao sam uzeti kredit da ga otplatim”, rekao je prošavši nježno
rukom po vanjskom rubu. „Vjerojatno vrijedi kao dva vaša
automobila!” Iako nisam sumnjala u istinitost te izjave, napomenula
sam da vozim stariji Subaru te sam upitala ima li nekih posebnih
uputa za čišćenje. U dva tjedna bez čišćenja čitava ploča totalno bi se
zamastila zbog njegove ljubavi prema fritezi i velikih količina
maslinovog ulja. Zacijelo je fritezu upotrebljavao nekoliko puta
tjedno jer je čitava kuća mirisala na ulje. „Da”, rekao je pokazujući na
spužvu kako bi riječima dao naglasak. „Nemojte koristiti grubi dio
spužvice!”Morala sam izbjeći ogrebotine pa sam trebala upotrijebiti
pet ili šest krpa.

Kada sam se zaustavila na prilazu montažne kuće, već sam deset

minuta kasnila. Pam i kolegica za taj dan već su bile stigle. Pojurila
sam k njima. „Oprostite što kasnim”, rekla sam brzo trudeći se
zvučati iskreno. „Mia jutros nije željela da je ostavim.”
Pam se malo razljutila mrmljajući o djeci koja bi trebala razumjeti
i poštovati roditeljsku potrebu da rade. Nisam je zamolila da ponovi
ili pojasni što je rekla, svjesna da je ona to već prošla, da je vrlo rijetko
viđala svoju djecu zbog posla i da se s tim dobro nosila. Pam je
kimnula prema drugoj spremačici, nesimpatičnoj krupnoj plavuši s
kosom u mrežici, koja je djelovala mrzovoljnije zbog dosade nego
zbog mog kašnjenja. „Ovo je Sheila”, predstavila ju je Pam. „Ona nas
ovaj tjedan napušta.” Sheila i ja pogledale smo se kimnuvši i napola
se osmjehnuvši. Odmah smo počele vaditi stvari iz kombija, širok
asortiman nepoznatih sprejeva koji se nisu koristili za tjedna čišćenja.
Ovo su bila jaka sredstva za uklanjanje plijesni, masnoća i mrlja.
Pružila mi je deterdžente i vreće s krpama nestrpljivo čekajući da
odložim svoju kavu koju sam držala u recikliranoj staklenci.
„Prije nego što uđemo, moram vam objasniti nekoliko stvari o ovoj
kući”, rekla je dok smo stajale vani. Zamolila je Sheilu i mene da se
približimo. Sheila je gledala u Pam, no ja sam nastavila gledati u
Sheilu pitajući se zašto je dala otkaz i gutajući svoju rasplamsalu
zavist. Pam je pogledala preko svog ramena u visoko travnato polje.
Pokazala je prema njemu i rekla: „Ondje je kuća mame Bosonogog

83
Razbojnika.”
Bosonogi Razbojnik bilo je ime vlasnika kuće. Njegovo pravo ime,
Colton Harris Moore, rijetko se koristilo, no znala sam da smo se
oboje rodili u okrugu Skagit. Bosonogi Razbojnik imao je samo
devetnaest godina i u posljednje je vrijeme pustošio po tom području
provaljujući u bogate kuće dok su vlasnici spavali, ostavivši za sobom
jednom zgodom svoje otiske golih stopala u garaži. Tjedan prije
provalio je u Šefovu kuću kako bi se poslužio računalom i nabavio
podatke o kreditnoj kartici mog klijenta jer je htio naručiti sprej za
obranu od medvjeda, naočale za noćno gledanje te je tražio male
letjelice bez nadzora. Mogla sam ga zamisliti kako sjedi za stolom s
kojeg ja svaki drugi tjedan brišem prašinu, znajući kako bi lako bilo
pronaći brojeve kreditne kartice među razbacanim hrpama papira.
Lokalni mediji proglasili su ga naoružanim i opasnim govoreći da se
možda skriva u majčinoj kući.
Iako sam sumnjala da se ondje skriva, čitava scena činila se kao
priprema za savršenu horor-priču. Naposljetku smo bili u napuštenoj
kući uz prljavu zemljanu cestu u šumi. Čišćenje prije selidbe ionako
je pratio uklet osjećaj - kao da čistite mjesto zločina brišući sve
znakove ljudske interakcije.
Dok smo hodale do ulaznih vrata, Pam nas je nastavila pripremati
za ono što nas čeka. Objasnila je da je kuća pripadala paru koji se
razveo. Žena se iselila, a muž je ostao s nekoliko cimera. „Vlasnik ima
mali budžet tako da moramo biti vrlo učinkovite”, rekla je Pam
okrenuvši se prema nama prije nego što je otvorila ulazna vrata.
„Danas ću biti s vama nekoliko sati da vas uhodam, a Stephanie - ti
ćeš se sutra vratiti i završiti.”
Nisam bila sigurna što je značilo vrlo učinkovite. Nismo smjele imati
pauze za ručak jer se pretpostavljalo da ćemo uzeti pauzu dok ćemo
se voziti s jednog posla na drugi trpajući u usta jabuke i sendviče s
maslacem od kikirikija. Ali danas neće biti druge adrese. Ostat ću u
ovoj kući između šest do osam sati sljedeća dva dana, duboko u šumi,
bez signala za mobitel tako da se ne mogu nikomu javiti niti me itko
može dobiti u slučaju da se dogodi nešto hitno s Mijom. „Pazite da
pijete dovoljno tekućine”, rekla je Pam petljajući s bravom. Odložila
je kantu koju je napunila dodatnim sredstvima za čišćenje i
papirnatim ručnicima. „I pazite da uzimate predahe, da se odmorite

84
kad god zatrebate.” Podigla sam obrve na tu izjavu. To je bilo prvi
put što sam čula da tijekom radnog vremena smijemo uzimati pauze.
Možda su čišćenja prije selidbe uključivala kratke pauze, a regularna
čišćenja nisu? Do tada sam pretpostavljala da ne smijemo sjesti.
Većinu kuća koje sam do tada čistila posjedovali su ljudi koji su si
mogli priuštiti njihovo održavanje i rijetko sam bila prva spremačica
koja ih je čistila. Čišćenja prije selidbe zavaraju. Kuća je prazna. Nema
brisanja prašine po lampama i stolovima, ili knjigama i figuricama na
policama, pa se na prvi pogled čini kao da je posao jednostavan. No
baš suprotno, to su najdulji, najneugodniji i najprljaviji poslovi.
Najčešće se vlasnici odluče na prodaju nakon razdoblja iznajmljivanja
pa kuća ne bi godinama bila propisno očišćena. U tim domovima
kuhinju prekriva sloj prašnjave masnoće, poput gumenog cementa.
Podovi u WC-ima puni su žutih mrlja, dlake su posvuda. Svaki put
kad obrišete prašinu, otkrije se izvorna boja zbog čega preostale
obojene površine izgledaju još prljavije.
Ušavši, prvo sam primijetila crne police na ulazu. Sag je imao crnu
stazu koja je vodila do dnevne sobe. Dok smo stajale u blagovaonici,
bacile smo pogled prema lusteru koji je gotovo dodirivao naše glave
prekriven prašnjavim paukovim mrežama.
„Ja ću kupaonicu za goste”, ponudila se Pam i zbog toga mi se
malo više svidjela. „Dosta je gadno unutra.” Podbočila je laktove
promatrajući paukove mreže. „Sheila”, doviknula je ženi koja je
pregledavala rolete u dnevnoj sobi, savijene i crne od prljavštine. „Ti
možeš obrisati prašinu. Pobrinite se da očistite i ove rolete.” Pam se
okrenula prema meni, duboko uzdahnula i rekla: „Želim da ti urediš
kuhinju.”
Slijedila sam Pam na putu prema drugoj sobi zavirivši u hladnjak
koji je usput isključila iz struje i ostavila otvoren. Načinila je nešto
slično grimasi. To je bio jedini put da vidim njezinu reakciju na
prljavštinu; obično bi zadržala ugodnu vedrinu čak i kada bi nam
prigovarala. „Morat ćeš izvući sve ladice i namočiti ih”, rekla je
okrenuvši se prema meni, no pogled joj je i dalje bio fiksiran na
unutrašnjost hladnjaka. Prišla sam bliže i provirila preko njezina
ramena. „Izvadi sve staklene police i natopi ih što bolje možeš.”
Zastala je kako bi razdvojila gumu na vratima nalik harmonici. „Ja
bih upotrijebila četkicu za zube na izolaciji oko vrata. Pazi da izvučeš

85
hranu iz pukotina. Javi ako trebaš pomoć”, rekla je potapšavši me po
ramenu i nasmijavši se. „Te osušene lokvice od mesa teško odlaze.”
Nastavile smo hodati po maloj kuhinji dokje Pam pokazivala
debeo, smeđonarančast sloj masnoće ispod nape iznad ploče za
kuhanje. Stajale smo ispod i zurile otvorenih usta. Na stropu su bile
mrlje od nečega što je sličilo na čili. Upravljačka ploča na štednjaku
također je bila prekrivena smeđim komadićima hrane. Svaki
kvadratni metar te kuhinje, čak i ormar, trebao se izribati i obrisati.
Stojeći pokraj sudopera, jedva se kroz prozor nazirao djelić
nekadašnjeg doma Bosonogog Razbojnika. Nisam mogla prestati
gledati hoće li mu glava proviriti iz trave. Osjećala sam se zaštitnički
prema svom dragom automobilu o kojem sam ovisila jer me vozio na
posao i s posla. Zamišljala sam Bosonogog Razbojnika kako traži moje
ključeve držeći me na nišanu, a zatim ga odvozi.
Da bih očistila strop, morala sam se popeti na kuhinjski pult. Pam
me došla provjeriti i oprezno me promatrala. Zamolila me da je
obavijestim kad završim jer mi mora reći što treba napraviti u glavnoj
kupaonici. Još je uvijek čistila gostinjsku kupaonicu. Mogla sam je čuti
kako kašlje od pare izbjeljivača iako je na usta stavila jednokratnu
masku. Nisu nas puno štitile od toksičnog isparavanja, no Pam ju je
stavila da nam posluži kao primjer i podsjetila nas da učinimo isto.
Ako bi se na poslu dogodila ikakva ozljeda, prvo bi nas pitali jesmo li
nosile zaštitnu opremu.
Ušla je u kuhinju i zatekla me kako odmaram ruke. Stajala sam na
pultu gotovo trideset minuta nastojeći ukloniti mrlje sa stropa. Nisam
uspjela.
Dala mi je znak da je slijedim i krenule smo prema drugom dijelu
kuće koji još nisam vidjela. Glavna spavaća soba još je uvijek bila
namještena i ormar je bio samo napola ispražnjen. Debeli pokrivač od
flisa s vukovima pokrivao je nešto što je izgledalo kao vodeni krevet.
Nisam si mogla pomoći a da ne napravim grimasu zamišljajući scenu
muškarca - u čijoj sam kuhinji upravo provela dva sata ribajući
osušenu hranu - kako zabavlja žene u spavaćoj sobi. Pitala sam se
kakva bi mu se žena pridružila na valovima njegove mekane vučje
deke.
Te vizualizacije ili hipoteze koje sam izmišljala o klijentima držale
su me na životu u danima očaja, umora i samoće. Zamišljeni stanari

86
tih kuća šetali su uokolo sa mnom. Vidjela sam ih kako sjede na
krevetu u zoru radnog dana i koriste mokru krpu u tušu - onu
zgužvanu na podu kojom sam oprezno rukovala čak i u rukavicama.
Također su ostavljali tragove sebe i svojih radnji. Mogla sam ih vidjeti
kako stoje pored kuhinjskog prozora i piju svoju jutarnju kavu, dok ja
za njima brišem trag šalice koji su ostavili.
Kada sam imala šesnaest godina, radila sam u trgovini za kućne
ljubimce i čistila sam kaveze - štakora, miševa, hrčaka, ježeva, kuna i
ptica. Vlasnica je govorila glasom u kojem se naslućivala pasivna
agresija, tonom dovoljno visokim da se trznem. Jedno jutro pojavila
sam se na poslu iscrpljena od svega što sam radila svjesna da ne mogu
izdržati više ni dana s rukama u ptičjim kavezima dok njihova krila
luđački lepeću i pokreću svaki strah u mom tijelu.
„Posao je previše stresan”, rekla sam ušavši u ured šefice. „Dajem
otkaz.”
„Pa”, rekla je sarkastično sa svog stola koji je stajao tik do kaveza
s glodavcima, „bolje da te pustim da odeš odavde prije nego potpuno
izludiš!”
Tjedni su prošli dok nisam poštom dobila svoju posljednju plaću.
Nikada prije nisam odustala, no glavna kupaonica u ovoj kući gotovo
me slomila.
Drugi dan došla sam sama. Parkirala sam automobil na prilazu, a
zatim sam se zaključala u kuću. Izbjegavala sam viriti kroz prozore u
strahu da ne ugledam Bosonogog Razbojnika kako šeta uokolo. To
jutro ostavila sam Miju u vrtiću nakon doze Tylenola zbog lagane
temperature. No ako se Mijino stanje pogorša, neće me moći dobiti na
mobitel, točka. Nelagoda što sam sama zaključana u kući bez telefona
gmizala je po meni i nisam je se mogla riješiti. Bila je pomiješana sa
stresom nestajanja u nekakvoj praznini. Kao roditelj, uvijek sam
barem željela biti dostupna ako se nešto dogodi.
Veći dio kuće završili smo prethodni dan, no morala sam
pregledati Sheilin posao. Ladice hladnjaka još su se uvijek namakale
u sudoperu. Linoleum na kuhinjskom podu - izlizana smeđa staza
koja je u trokut povezivala sudoper, štednjak i hladnjak - trebalo je
oribati. No većinu dana provela sam u glavnoj kupaonici.
Dan ranije Pam mi je savjetovala da se zadržim na prskanju i
ribanju. Predložila je da se kupaonicom bavim u malim dozama, da

87
se prebacim na nešto drugo i zatim se opet vratim. Moja metoda
slijeva nadesno, odozgo prema dolje nije se činila dovoljno dobrom
strategijom za kaos ispred mene. Crna plijesan prekrila je velik dio
stropa i gornje zidove u tuš-kadi. Potrošila sam dvije boce spreja za
uklanjanje plijesni, namakala sam i ribala noseći naočale i masku za
lice. Sredstvo za čišćenje teklo je u potocima pod mojim nogama,
smeđe i crne rijeke prljavštine i plijesni. Očistila bih površine i onda
požalila jer je to značilo da ću jednako snažno morati ribati svaki
centimetar male tuš-kabine. Nos sam pokrila majicom umjesto da
nosim masku i nekoliko puta morala sam izaći u mračnu spavaću
sobu udahnuti svjež zrak.
Kada sam kleknula i izbliza pogledala u kojem je stanju WC, naglo
sam ustala i izašla. Bilo mi je dosta. Sjedila sam na trijemu barem
petnaest minuta, a kiša je rominjala. Gotovo sam poželjela da imam
cigaretu ili barem pristojan ručak, ili barem nešto za popiti umjesto
vode. Kava i sendvič s maslacem od kikirikija koje sam to jutro
ponijela odavno su nestali.
Na trijemu su me preplavile emocije. Bilo je naravno ljutnje zato
što primam minimalac za ručno ribanje govana s WC-a. Trostruko
više novaca ne bi bilo dovoljno za to što sam radila. U glavnoj
kupaonici na podu pokraj školjke bilo je lokvi kristalizirane mokraće.
Ispod daske, ruba i gornjeg dijela školjke bilo je pjegavih smeđih mrlja
za što sam pretpostavila da je izmet, i žutih i narančastih mrlja koje
su izgledale kao bljuvotina. Na rukama sam imala par žutih gumenih
rukavica i bila sam naoružana Cometom. Čovjek koji je koristio ovu
kupaonicu kupio je one plave osvježivače, a od njih su ostali
tamnoplavi tragovi na mjestima gdje je voda prolazila i ispod
unutarnjeg ruba gdje je svježa voda ulazila u školjku. Morala sam
ribati ponovo i ponovo, sve dok mrlje nisu nestale.
„Na plaćaju me dovoljno za ovo”, promrmljala sam. Zatim sam to
povikala drveću. Sjedila sam sama na trijemu, s krova je kapala kiša.,
a bijes u mom glasu iznenadio je čak i mene. Do tada sam već
očvrsnula nakon što sam izdržala Jamiejeve napade koji su dolazili
bez upozorenja i od kojih bi mi se ukočile noge, stegla pluća, stisnula
prsa kao da me netko krupan ščepao. Tlo mi se previše puta izmaklo
pod nogama, a ja sam i dalje po njemu hodala oprezno znajući da bi
me jedan moj ispad mogao vratiti tamo gdje smo počele - u

88
prihvatilište za beskućnike. Moram se sabrati. Unatoč svemu, unatoč
neizvjesnosti svega što ne mogu kontrolirati, moram zadržati
smirenost. Pouzdanost. Otišla bih raditi i obavila posao koji je trebalo
odraditi. „Ne smiješ si dopustiti da se raspadneš!”ponavljala sam
sama sebi.To je postala moja mantra koju sam ponavljala u mislima,
a ponekad bih je čak izgovorila naglas.
Moj kestenjasti Subaru blistao je na kiši. Oblaci su se naglo razišli
i sunce ga je obasjalo. Nikada nisam toliko jako željela dati otkaz.
Osjećala sam da me nitko ne poštuje, ni čovjek koji je WC ostavio u
takvom stanju ni tvrtka koja mi je isplaćivala minimalac. Buljila sam
u Subaru zamišljajući vlastiti bijeg.
Nisam imala izbora. Travis i ja jedva da smo razgovarali. Ljutio se
zbog vikenda kada je Mia odlazila tati, a ja sam spavala umjesto da
ustanem u sedam sati i pomažem mu na farmi. Nije me više bilo briga
i on je to znao.
Mjesecima smo živjeli u tom bijesu. Nisam imala novaca da nam
omogućim mjesto za život. Zato sam se vratila WC-u. Ostaviti taj
posao značilo bi mjesece očaja bez prihoda. Alimentacija koju sam
primala jedva je pokrivala trošak benzina. Čitavih 275 dolara
mjesečno odlazilo je na vožnju gore-dolje da bi Mia mogla vidjeti svog
oca. Da izgubim posao, bila bih dužna Travisu. To bi značilo da sam
izgubila poštovanje prema samoj sebi.
Stisnula sam šake i ustala. Vratila sam se u kuću stiskajući vilicu.
To nije bila moja sudbina. To nije bio moj kraj. Bila sam odlučna
dokazati da sam u pravu.
Imala sam noćne more od te kuće: vozila bih se doma, a telefon bi
mi zujao od glasovnih poruka. Ili bi me netko zvao s nepoznatog
broja. Kad bih se javila, žena s druge strane govorila je toliko
nesuvislo da ništa ne bih razumjela sve dok ne bi rekla bolnica. Slika
mi je kako leži na krevetu s kovrčavom smeđom krvavom kosom
zaslijepila bi me prije nego što bi me žena počela ispitivati gdje sam
bila i zašto nije ostavljen kontakt osobe za hitne slučajeve. To sam samo
ja. Ponavljala sam u snu. To sam samo ja.
Ali kuća je imala svoj način da se vrati. Nakon dvanaest sati
provedenih u čišćenju Lonnie je nazvala nekoliko dana kasnije.
Njezin glas nije bio uobičajeno grub. Klijent nije zadovoljan čišćenjem,
rekla je. „Nešto je spominjao prašinu na žaruljama, ili roletama, ili

89
mrlje na zrcalima, ili sve skupa. Trebaš se vratiti i to popraviti”, rekla
je nježno. „I kao što piše u tvom ugovoru”, zastala je i udahnula, „to
ti nećemo platiti.”
Srce mi je počelo galopirati udarajući u zidove mog prsnog koša.
„Nema šanse da to učinim”, rekla sam gušeći se. Do kuće sam morala
voziti četrdeset minuta, što je značilo da mi se novac za benzin neće
vratiti. Odbiti Lonnie značilo je riskirati gubitak posla, no vratiti se
značilo je da mi otkaz ne gine. „Mislim da se ne mogu vratiti. Taj WC
tjera me da dam otkaz.”
Lonnie je uzdahnula. Znala je koliko mi je očajno potreban posao i
da si ne mogu priuštiti dodatne troškove poput benzina. „Smislit ću
nešto”, rekla je i prekinula. Nikada nisam saznala je li se netko vratio
umjesto mene ili nije. Možda su pozvali Sheilu, no vjerojatno je Pam
morala dovršiti posao. Ako je to učinila, nikada mi nije spomenula.

90
 10.
Henryjeva kuća
Lonnie i ja stajale smo na betonskom trijemu kako bi me
predstavila mom novom klijentu. Pokucale smo na crvena drvena
vrata i zatim barem minutu čekale slušajući lavež i nekoga unutra
kako se šulja pokušavajući umiriti pse. Čovjek koji nam je otvorio
imao je na sebi ogrtač, bijelu košulju, tamnoplavi donji dio trenirke i
papuče.
„Tu ste!”rekao je gromkim glasom. Dva psa, dva raskošna
australska ovčara, mahala su svojim patuljastim repovima i skakala
od uzbuđenja. „Henry”, rekla je Lonnie. „Voljela bih da upoznaš našu
najbolju spremačicu Stephanie.”
„No, uđite”, odvratio je i zatim se ponudio pomoći mi s opremom.
Lonnie se nasmiješila i zahvalila mu, a Henryje za nama zatvorio
vrata. Odložio je vreću s bijelim krpama i nadodao: „Dođite da vam
pokažem kako što treba raditi.”
Henryje tražio novu spremačicu. Lonnie me malo nagovarala, a
njega je uvjerila da ću biti bolja od prethodnice.
Rečeno mi je da čistim samo po njegovim uputama, onako kako on
to želi. Da nikada ne kasnim. Da nikada ne radim prekovremeno. Da
uvijek dam sve od sebe. Čišćenje će trajati četiri sata svaki drugi petak.
„Pripremi se na znojenje”, poručila mi je Lonnie.
Henry me već plašio. Nakon što mi je Lonnie rekla kako je izbirljiv,
kada sam ga napokon upoznala, sva sam se stisnula. Bio je gotovo za
glavu viši od mene. Držao se uspravno i samouvjereno i imao je
poveći trbuh.
Počeli smo u prednjoj primaćoj sobi koju su Henry i njegova žena
koristili za ured. Oboje su imali velike, sjajne stolove od mahagonija.
Henryjev stol bio je ispred prozora gdje bi većina ljudi smjestila
otmjeni kauč. Police na zidu bile su pune vestern-romana, putopisa i
računalnih priručnika. Na stolu u obliku slova L stajala su dva
monitora. Doselili su se kad je otišao u mirovinu koju je zaslužio
radeći u IT industriji na Havajima. Stol je bio prekriven hrpama
računa, kamera i priručnika. Radni stol njegove žene bio je manji i
uredniji - skener, plastifikator, hrpe izrezanih članaka iz časopisa s

91
receptima i savjetima za pisanje spomenara te fotografije njihovih
pasa i mačaka.
Henry će biti kod kuće dok čistim i želi da radim po zadanom
redoslijedu koji odgovara njegovoj rutini. Dok on završava svoj
doručak i gleda vijesti, ja čistim ured i blagovaonicu. Kada počne
Dođi, pogodi, osvoji (The Price Is Right), preselit ću se u drugi dio kuće
uz kratku pauzu kod kupaonice za goste kako bih počistila vešeraj i
zatim nastavila s glavnom kupaonicom.
U gostinjskoj kupaonici prvo bih naslagala četiri tepiha ispred
vrata kojima bih se pozabavila kasnije. Počela bih s WC-om koji se
nalazio preko puta velikog stojećeg dvostrukog tuša ukrašenog
riječnim kamenom. Henry je rekao da će on očistiti tuš-kabinu.
Presavinula bih ručnike i prebrisala kutnu jacuzzzi-kadu u kojoj se
nikad nisu kupali, barem po mom mišljenju. Koristili su grijanu kadu
na trijemu, objasnio mi je Henry, pokazujući na kupaće kostime
obješene na vratima. Nakon kade očistila bih zrcalo, za što sam
morala kleknuti pokraj umivaonika kako bih dosegnula vrh i obrisala
prašinu sa žarulja, te dva umivaonika i pretrpani ormarić. Na ženinoj
strani bilo je nekoliko prozirnih plastičnih ladica s rupama raznih
oblika za držanje četki i ostalog nepoznatog pribora za ljepotu.
Henryjeva strana umivaonika imala je mnogo spremnika za lijekove
- one s odjeljcima koji su imali otisnuto prvo slovo dana u tjednu. On
je imao nekoliko četkica za zube i posvuda je bilo ostataka zubne
paste. Prije nego sam usisala sagove, morala sam očistiti zidove i
oprati podove. Zatim sam brisala mnogobrojne police u njihovoj
garderobi prije nego što bih prešla na spavaću sobu usisavajući na
odlasku.
Tog prvog dana kod Henryja stali smo u hodniku i divili se
staklenoj vitrini. Henryjev hobi bio je rezbarenje i prekinuo je
razgledavanje kako bi nam rekao da su većinu toga napravili
umjetnici daleko talentiraniji od njega. Polovica njegove garaže bila je
radionica, rekao je pomalo stidljivo, ali namještaj je sad vrlo rijetko
izrađivao.
Sve to vrijeme šutjela sam pokušavajući zapamtiti što više uputa,
pitajući se bi li se Henry naljutio ako ih ne bih slijepo slijedila. U
dnevnoj sobi nalazio se televizor veći od mog automobila. Ormar
ispod njega imao je nekoliko pregrada za DVD uređaje, kabele,

92
uređaje za napajanje i glasnoću mnogih zvučnika razmještenih po
sobi. Takve stvari vidjela sam samo u trgovinama. Na drugom zidu
bio je kamin s okvirom od cigle i klupom. Morala sam pažljivo
pomaknuti dvije teške kožne stolice i stol između njih da ne
poremetim raspored pet daljinskih upravljača na njemu. Kada sam
počela usisavati crveni sag, shvatila sam da je ustvari boje cigle nakon
što je s njega uklonjen debeli sloj pseće dlake. Potom sam čistila kutak
za doručak, hladnjak od nehrđajućeg čelika, mramorne ploče i
podove u kuhinji te naposljetku WC na ulazu.
Prvih nekoliko puta u toj kući sva bih se stisnula od Henryjeva
glasa. Radila sam bez prestanka, jedino sam znala promijeniti pjesmu
na iPodu koji sam slušala ili pogledati na sat kako bih se uvjerila da
sve stižem. U početku sam radila prekovremeno, što je toliko
zabrinulo Lonnie da je kontaktirala Pam, što je pak potaknulo Pam da
me nazove i pita je li sve u redu. No nakon nekog vremena znala sam
gdje se skupila kosa, koja mjesta trebaju brzo brisanje, ribanje ili što
se ne da oprati. Sve se stopilo u automatske pokrete, a ja sam
provodila vrijeme brinući se o drugim stvarima u svom životu.
Kada bih ujutro stigla u Henryjevu kuću, kratko bismo popričali.
Zatim bi se on vrtio po kuhinji pripremajući si doručak, obično dvije
kriške kruha s rajčicom i avokadom. Kasnije bih počistila drveni stol
na kojem je doručkovao brišući mrvice i sklanjajući rotirajući pladanj
pun različitih soli i toplih umaka. Dok bih stigla do hodnika, on bi
radio za stolom i ostao bi tamo sve do mog odlaska.
Jedan petak upitao me bih li mogla doći još jednom za tjedan dana.
„Nažalost, ne mogu”, odgovorila sam. „Čistim kuću preko puta
vaše.” Kuća Farma također je bila nova i iznenađujuće, shvatila sam,
slična Henryjevoj po tome što su nju čistile sve spremačice prije mene.
Obje kuće značile su znojna, brza, četverosatna čišćenja s groznim
sagovima i mnogo životinja. Nehotice sam zadrhtala prisjetivši se
usisavanja tamnoplavog saga koji je prekrivao stubište.
„Oh”, izustio je Henry gledajući u pod.
„No mogla bih doći ovaj vikend”, sjetila sam se. „Mislim, ako vam
odgovara. Djevojčica ide tati svaki drugi vikend, a ja je vozim kad
ovdje završim.”
Henry se još malo uspravio djelujući zadovoljno. „Odlično, jer
pripremamo večeru!” Dao mi je znak da ga slijedim. Izašli smo kroz

93
klizna staklena vrata na terasu iza kuće. „Želim da ovaj roštilj blista.”
Kimnula sam i ugledala jacuzzi-kadu s praznom bocom šampanjca
u kutu. Tijelo me boljelo žudeći barem za prilikom, samo jednom
prilikom da popijem šampanjac u vrućoj kupelji.
Vratila sam se usisavanju blagovaonice. Henryje pored sudopera
u baru imao staru videoigru pokera i napola praznu skupu bocu
džina. Uhvatila sam se maštajući o tome kakva će biti moja mirovina,
ako ću je doživjeti. Nikada nisam imala toliko veliku kuću da je ne
bih mogla sama očistiti, to je bilo sigurno. Činilo se sasvim besmisleno
unajmiti nekoga da usisava po istim linijama otprije dva
tjedna.Trudila sam se slijediti isti uzorak udubljena u misli dok mi je
glazba treštala u ušima kada me Henry potapšao po ramenu.
Zbunjena, pokušavala sam isključiti usisavač i izvaditi slušalice.
„Volite li jastoga?” upitao je.
Trepnula sam.
„Obično pripremam jastoga i meso petkom”, rekao je. „Kupio sam
nekoliko jastoga na tržnici.”
Kimnula sam pitajući se zašto me prekinuo u usisavanju i
pokušavajući se sjetiti jesam li ikada vidjela da netko kupuje jastoga
iz onih velikih bazena.
„Za koliko ljudi kuhate večeras?”upitao je.
„Za dvoje”, odgovorila sam.
„Dat ću vam ih nekoliko”, nastavio je. „Cijenim to što ste se
dodatno potrudili za našu zabavu.” Promucala sam hvala. Nikada
nisam imala klijenta koji je bio tako ljubazan prema meni i tretirao me
kao ljudsko biće. Nisam to znala primiti. Osim toga čitavog jastoga
jela sam samo jednom ili dvaput u životu i nisam znala kako se
priprema. Već sam se osjećala krivom što ću najvjerojatnije zeznuti
velikodušan dar svojim nedovoljnim kulinarskim vještinama.
Henry je otišao nekoliko minuta kasnije i poveo je pse sa sobom.
Prvi put ostavio me kod kuće samu. Zadobila sam njegovo povjerenje.
A toliko sam bila navikla osjećati nepovjerenje. Razmišljala sam o ženi
iz Kuće farme koja se prilikom mog prvog čišćenja motala uokolo,
kružila oko mene. Izgledalo je kao da mi baca mamac ostavljajući
nakit na vidljivom mjestu umjesto u ladicama.
Kad sam gurnula ruku u džep želeći uzeti mobitel, osvrnula sam
se iako je kuća bila prazna i nitko me nije mogao vidjeti. Otipkala sam

94
Travisov broj i uzbudljivo sam mu ispričala o jastozima. Zamolila sam
ga da iz zamrzivača izvadi odreske sa sniženja. Bilo je nečega u
dijeljenju dobrih vijesti s njim, ove sreće, što mi je dalo nadu za našu
vezu.
Ali njega jastozi ili odresci nisu zanimali. Umjesto toga
ravnodušnim glasom upitao me: „Jesi li provjerila ulje za mjenjač?”
„Da, ima ga malo”, odgovorila sam osjećajući se iscrpljeno.
Prestala sam gledati sliku svjetionika u Henryjevu hodniku, jednu od
onih s metalnim odsjajem, i bacila pogled na svoja stopala u čarapama
brišući nogom sjajan drveni pod.
Možda je Travisov način izražavanja ljubavi prema meni bio u
pitanjima koja su se ticala automobila, no nisam to mogla slušati.
Rijetko sam razgovarala s obitelji i trebao mi je. „Volim te”, rekla sam
na kraju razgovora, ali nije mi uzvratio.
Nastavila sam čistiti Henryjevu kupaonicu razočarana
razgovorom s Travisom. Henry se vratio baš kada sam se spremala
oribati školjku.
„Znate li s njima?” glas mu se odbio od zidova i ja sam poskočila.
Kada sam se okrenula, dao mi je znak da ga slijedim do vešeraja.
Ondje, na vrhu perilice koju sam upravo očistila, stajala su dva
najveća jastoga koja sam ikada vidjela. Bili su smeđecrveni i živi. I bili
su moji.
Henry mi je dodao ispisane upute i set sjajnih kliješta.
„Znate”, rekla sam brišući palcem srebrni predmet, „možda ćete
spasiti moju vezu.” „Zar stvarno?” upitao je gledajući me sa
zanimanjem, što ga je pomalo i zabavljalo.
„Da”, odgovorila sam i zatim slegnula ramenima kao da nije
važno. „Često se svađamo. Oko novca i svega toga.”
„Dakle,” nastavio je prekriživši ruke, „žao mi je što to čujem.”
Pogledao me ravno u oči, lagano zaškiljio i uperio kliješta u moj nos.
„Kada prestane biti zabavno, prestane biti.”
Te riječi odzvanjale su mi u glavi ostatak dana.Travisa i mene nisu
zabavljale iste stvari. On je volio automobilske utrke u slobodno
vrijeme, dok sam ja željela uživati u malom pivu uz razgovor o
politici i knjigama. Pokušali smo napraviti kompromis. Često bi
večerima sjeo sa mnom, popio pivo i promatrao veliki vrt koji smo
uredili u kutu dvorišta. Između tih razlika stajala je Mia -

95
poskakujući, sretna, grleći nas oboje. U tim trenutcima osjećali smo se
poput prave obitelji i borila sam se da osjetim ljubav i radost koju je
ona osjećala. Ali znala sam da nikada neću razumjeti Travisov
nedostatak želje za putovanjem, propitkivanjem ili učenjem. Došli
smo do točke ogorčenosti okrivljujući jedan drugog za naše razlike.
Zbog Mije sam se pokušavala uhvatiti za snove. Za farmu. Konje.
Gumenu ljuljačku u dvorištu, beskonačna polja za trčanje. Potajno
sam joj se ispričavala, šaputala sam to otkako sam je prošlo ljeto,
odjevenu u gaćice i male kaubojske čizme, prvi put ugledala kako drži
šaku mrkava koje je izvukla iz našeg obrađenog tla. Jako mi je žao što
meni to nije dovoljno.
Kada sam završila s Henryjevom kućom, pomogao mi je odnijeti
stvari do automobila. Prislonila sam vreću s jastucima na prsa, no
željela sam zagrliti Henryja što je bio toliko drag i tretirao me manje
kao spremačicu, a više kao osobu koja zaslužuje ljubav i osmijeh, i
povremeno večeru s jastogom. Kada sam mu zahvalila, Henry se
široko nasmiješio i rekao: „Idite kući.” A ja sam počela shvaćati da je
kuća nešto prolazno, bomba koja otkucava, eksplozija koja tek što se
nije dogodila.
Kod znaka stop na kraju ulice zaustavila sam se uz pločnik.
Nagnula sam se naprijed pritisnuvši čelo na volan. Komunikacija s
Henryjem prizvala je u meni želju za ocem.
To se posljednjih godinu dana često događalo. Kad bih god osjetila
bol zbog gubitka - prsa bi mi se uvukla u udubljenje u sredini -
zaključila sam da je najbolje stati i pričekati, dati osjećaju vremena da
prođe. Bol nije voljela biti zanemarena. Trebala je biti voljena kao što
sam to trebala i ja. Dok sam sjedila u autu s vrećom jastoga na
suvozačkom sjedalu, udisala sam i izdisala brojeći svaki put do pet.
Volim te, šaptala sam sama sebi. Tu sam za tebe.
Utjeha ljubavi prema samoj sebi bila je sve što sam imala.
Kada sam je pokupila iz vrtića da je odvezem Jamieju, Mia je spavala.
Bila su gotovo dva sata popodne i prometna gužva pogoršat će se ako
krenemo kasnije. Bunila se dok sam joj oblačila kaput i vezala u
autosjedalici. Zaustavile smo se kod kuće i ostavila sam automobil
upaljen na prilazu i samo sam odjurila unutra ostaviti jastoge i uzeti
Mijin poseban ruksak za njezine vikende. Ubacila sam nešto odjeće,
dekicu, album s fotografijama koji smo napravile i njezinog

96
Znatiželjnog Georgea. Mia se zamislila tijekom vožnje dajući mi
priliku poslušati CD koji sam nedavno spržila. Počela je svirati
smiješna country-pjesma o farmeru sa sijenom. Kada bi Mia bila u
kamionu, Travis je glasno puštao sam početak jer je počinjala bukom
motora čiji su duboki basovi odjekivali u prsima. Nasmijala sam se
sjetivši se kako ga je Mia veselo tražila da ponovo pusti pjesmu
udarajući nožicama u ružičastim čizmama. Ugledavši ocean ispred
sebe, protresla sam je za nogu i probudila.
Bilo je već šest sati kada sam stigla kući. U kuhinji sam posolila
vodu u loncu i zatim ga stavila na štednjak. Dok su nastajali
mjehurići, tijelom sam zaklonila jastozima pogled na lonac i peti ili
šesti put čitala upute. Travis je odlučio ostati na trijemu s roštiljem,
vjerojatno kremirajući odreske. Ubijanje jastoga u loncu zapalo je
mene, no morala sam ih kuhati jednog po jednog jer oba nisu stala u
posudu za kuhanje. Moj tata radio je u ovom loncu ogromne količine
čilija i iz nekog razloga ja sam ga naslijedila poslije razvoda roditelja.
Bio je od emajla s pripadajućim cjedilom. U ranim dvadesetima
živjela sam s tadašnjim dečkom u kolibi na Aljaski. Koliba nije imala
tekuću vodu i nalazila se na pet jutara permafrosta. Kada nam je tata
došao u posjet, donio je rukom napisan recept za svoj čili. Čak je na
vrh papira napisao Tatin čili. Gurnula sam papir u džep i kasnije sam
ga umetnula u registrator s ostalim receptima.
Nije bio ništa otmjeno - hamburger, luk, grah i malo kumina.
Sigurna sam da ga je prepisao iz kuharice Betty Crocker. Ali kao dijete
uživala sam kada bi ga skuhao. Sjeli bismo za stol s tanjurima iz kojih
se pušilo, gnječili smo slane krekere u rukama, a zatim bacali mrvice
po pođu samo da bi mama gunđala. Kada smo se Mia i ja prvi put
pojavile kod tate i Charlotte, otprilike mjesec dana prije nego je Jamie
razbio vrata i izbacio nas, Charlotte je gnjavila tatu sve dok nije
skuhao lonac čilija. Voljela sam je zbog toga. Dok sam zurila u lonac
kipuće vode i jastoge koji su čekali svoju smrt, navrle su mi te
uspomene. Razmišljala sam o Charlotte, kako se ne mogu sjetiti kada
sam je zadnji put vidjela ili popričala s njom.
Kada sam prvog jastoga spustila u kipuću vodu, nije vrištao ili se
luđački počeo micati kao što sam mislila da hoće. Oklop je poprimio
svjetlocrvenu boju gotovo odmah i zatim se na površini pojavila
zelena pjena. Nakon što je bilo gotovo, skinula sam pjenu prije nego

97
sam krenula kuhati drugog.
Stol je bio postavljen - dva odreska, dva jastoga, dva piva. Pitala
sam se kako će se naš stol razlikovati od Henryjeva. Oni su vjerojatno
imali posuđe samo za tu priliku i velike platnene ubruse prebačene
preko krila. Travis i ja jeli smo u tišini. Pokušala sam mu se nasmiješiti
i zanemariti njegovo nezadovoljstvo zbog tako zahtjevnog obroka.
Dok je on počinjao gledati film, ja sam čistila stol, punila perilicu,
prala veće posuđe, brisala stol i radne plohe. Sjedili smo jedan pored
drugog na smeđem kožnom kauču koji je naslijedio od svojih
roditelja, ali nismo se dodirivali. Na pola filma otišla sam na trijem
zapaliti cigaretu, to sam sada radila kad mi je ne bi bilo. Kupila sam
kutiju prije nekoliko tjedana, nakon što sam počistila montažnu kuću.
To je sve više i više postajao ritual. Travis je izašao popušiti pola
cigarete prije nego što mi je rekao da mora u krevet.
„Želiš li da ti se pridružim?” upitala sam tresući pepeo s cigarete.
Zastao je. „Nije me briga”, odgovorio je i ušao u kuću.
Mislila sam da možda neće biti toliko ljut što s njim nisam čistila
staje taj vikend jer sam morala raditi. Čak sam se nadala da ćemo
možda voditi ljubav, a ne kao obično kad bi samo posegnuo za mojim
bokovima - u položaju žlice - nekad noću, bez poljubaca, a tamu i
tišinu prekidali bi farovi automobila u prolazu.
Sljedeće jutro Henryja sam srela na njegovim velikim crvenim
vratima. „Kako je prošlo?” upitao me smiješeći se dok sam mu vraćala
otmjena kliješta.
„To je bilo nešto najbolje što sam jela”, rekla sam ozarena, a zatim
sam ustuknula shvativši što me zapravo pitao. „Ali nije spasilo moju
vezu.”
„Ah”, rekao je gledajući u srebrni alat. „Možda je tako najbolje. Ne
činite se kao netko komu treba muškarac da ga spasi. Vi ste vrijedna
radnica.”
Dok mi je Henry dijelio komplimente, znala sam da ne bih mogla
raditi dovoljno marljivo. Između škole, kuće, mi je i pokušaja da
zaradim dovoljno za život, posao je postao nemilosrdan i nikad nije
prestajao. Zbog svoje male zarade osjećala sam kao da uopće ne radim
toliko mnogo. Ali Henry me poštovao. On je bio prvi klijent za kojeg
sam sa sigurnošću znala da me poštuje.
Ubrzo nakon večere s jastogom Travis i ja smo prekinuli. Te večeri

98
došla sam s posla, skuhala sam, počistila, okupala Miju i stavila je u
krevet. Složila sam knjige i prijenosno računalo na kuhinjski stol,
stavila slušalice da me ne ometa buka televizora i počela pisati
zadaću. I tada sam primijetila da je smeće u kuhinji puno do vrha.
Ustala sam i stala pred Travisa zaklanjajući mu pogled prema
televizoru.
„Možeš li, molim te, baciti smeće?” upitala sam s rukama na
bokovima.
Bez oklijevanja samo je rekao: „Mislim da bi se trebala iseliti.”
Zatim je ustao, fizički me sklonio s puta i ponovo sjeo na kauč. Ostala
sam stajati, zaprepaštena, i gledala sam u njega. Glasan smijeh čuo se
iz televizora, a Travisovo lice osvijetljeno ekranom također se
smiješilo. Vratila sam se do stola i potonula u stolicu, težina tih riječi
zapanjila me, kao da sam upala u rupu iz koje nisam bila sigurna hoću
li ikada moći izaći.

99
DRUGI DIO

100
 11.
Garsonijera

Travis nam je dao mjesec dana da odemo. Nisam rekla Miji —

djelomično zato što je nisam željela uzrujati i djelomično zato što
nisam imala plan. Objavila sam online oglas da tražim cimera ili
robno-novčanu razmjenu ili sobu. Ništa nije urodilo plodom. Svaki
stan koji sam gledala stajao je više nego što sam zarađivala. Sa svojim
primanjima koja su se kretala oko 800 dolara mjesečno nikako nisam
mogla doći do stanarine za prvi i zadnji mjesec, ili polog. Nije bilo
nikakve šanse da zaradim dovoljno za benzin, režije, stanarinu čak ni
za sobu. Cijene najma stanova kretale su se oko 700 dolara, barem.
Pomisao na više od jedne sobe za mene je bila nepojmljiva. Nisam
imala ušteđevinu ili kredit na koji se mogu osloniti, a nisam ni mogla
zatražiti kredit. Nikada ga ne bih mogla vratiti. Osim toga morala sam
imati struju i internet da mogu učiti. Morala sam nabaviti ruter.
Morala sam nabaviti toliko stvari.
Kontaktirala sam nekoliko prijatelja koji su me potaknuli da
napravim PayPal donaciju i stavim je na svoj blog s jednostavnim
objašnjenjem:
Travis mi je dao vremena da se iselim do lipnja. Nažalost, nemam novaca
za polog. Ako biste mi mogli donirati makar pet dolara, to bi mi iznimno
pomoglo. Hvala vam.
Mrzila sam tražiti novac. Grozna mi je bila pomisao da moram
priznati kako ponovo nisam uspjela održati vezu. Većina ljudi nije
znala da smo Mia i ja živjele u prihvatilištu za beskućnike, no
svejedno sam se osjećala kao da se povijest ponavlja. Zatim su počele
stizati poruke prijatelja preko Facebooka, pune ohrabrenja i ljubavi.
Ljudi su slali po deset ili čak sto dolara. Svaka donacija, neovisno
koliko mala ili velika, napunila mi je oči suzama. Napravila sam listu
želja preko Walmarta20 koju sam podijelila na Facebooku. Uskoro su
kod Travisa počele pristizati kutije s loncima, tavama, odjećom za
Miju i srebrnim posuđem. Potonula sam ponovo, ali neću dopustiti
da me potopi. Ne mogu opet biti beskućnica. Nakon što je moj tata
čitavoj obitelji ispričao da sam sve izmislila kako bih privukla pažnju,

20 Američki maloprodajni trgovački lanac (op. ur.).

101
traženje pomoći bilo je nešto najteže što sam napravila. To me izložilo
osuđivanju. Značilo je da sam odgovorna za svoje postupke,
pogotovo za uplitanje mi je u nešto što sam trebala predvidjeti da neće
uspjeti. Strahovala sam što će ljudi misliti. Ali svaki prijatelj koji mi je
pružio ruku podigao me na novu razinu. Uzdići ću se iznad toga.
Kada sam se preselila u prihvatilište za beskućnike, nazvala sam
Melissu, jednu od svojih najstarijih prijateljica, i ona me slušala dok
sam pričala o svojim planovima kako ću ponovo izgraditi svoj život.
Gotovo svi planovi uključivali su neku vrstu državne pomoći: bonovi
za hranu, bonovi za mlijeko, bonovi za benzin, pomoć za stanarinu,
pomoć za struju i dječji vrtić.
„Nema na čemu”, rekla je Melissa oštro.
„Na čemu?” upitala sam gledajući jelena kroz izlizanu plavu
zavjesu prihvatilišta koji je hodao po dvorištu. Mia je drijemala u
susjednoj sobi.
„Moj porez sve to plaća”, odgovorila je i ponovila. „Dakle, nema
na čemu.”
Nisam rekla hvala. Nisam trebala reći hvala. Nisam znala što da
kažem.
„Hej”, odvratila sam praveći se da je hitno. „Mia plače, idem
provjeriti što se zbiva.”
Kada sam ih otvorila, vrata Mijine sobe su zaškripala. Sjedila sam
na rubu kreveta i promatrala kako smireno diše. Melissa je na početku
zvučala tako sretno što mi može pomoći, ali znala sam da to nije tako.
Čula sam da ogovara ljude koji iskorištavaju socijalnu pomoć. Nije joj
se svidjelo kad se majka njezine pokćerke žalila kako je navodno
zloupotrijebila sustav.
Da sam barem imala hrabrosti progovoriti u svoje ime, u ime
milijuna drugih koji su prolazili iste nevolje poput mene: kućanskih
pomoćnica koje su radile za minimalac, samohranih roditelja.
Umjesto toga - sakrila sam se. Blokirala sam Melissu na Facebooku i
okrenula leđa svim komentarima ili medijima koji su loše govorili o
ljudima korisnicima socijalne pomoći. „Socijalna pomoć je mrtva”,
željela sam reći. Socijalne pomoći nije bilo, barem ne u onom smislu
u kojem su oni o tome razmišljali. Nisam mogla ući u državni ured i
reći im da trebam novac kako bih nadoknadila bijednu plaću da mogu
platiti stan. Ako sam bila gladna, mogla sam dobiti nekoliko stotina

102
dolara mjesečno za hranu. Mogla sam otići u banku hrane. No nije
bilo gotovine koja bi mi stvarno pomogla u preživljavanju.
Donacije su se počele zbrajati i odjednom sam se zatekla s gotovo
petsto dolara i Travis mi je ponudio dati isti iznos. Napokon sam si
mogla priuštiti garsonijeru u Mount Vernonu u staroj kući koju su
podijelili na tri stana. Naša garsonijera nekoć je bila dnevni boravak i
zimski vrt. Za 550 dolara mjesečno imale smo kupaonicu s kadom,
kuhinjicu s hladnjakom i pogled na čitav grad kroz stakleni zid.
Najmodavac Jay i ja izmijenili smo nekoliko e-poruka o stanu i
rekao je da ga mogu doći pogledati. Navratila sam jedan dan nakon
posla prije nego što sam pokupila Miju u vrtiću. Znala sam da je malo
- takve su garsonijere. Ali u toj prostoriji, manjoj od one u kojoj sam
godinu dana s Travisom gledala filmove, na trenutak sam poželjela
okrenuti se i otići. Sjetila sam se stana u Port Townsendu u kojem smo
Mia i ja živjele, onom pokraj sajmišta koji je imao odvojene sobe,
blagovaonicu, perilicu i sušilicu. Ovo mjesto nije imalo ništa od toga.
Bila je to prljava soba iznad autoceste koju ću si jedva moći priuštiti.
Na mjestu na kojem sam stajala pod je bio star, vjerojatno
originalno drvo, sa širokim pukotinama između dasaka. Kroz
francuska vrata izlazilo se u zimski vrt koji je gledao na grad. Ispod
prozora nalazila se klupa čiji se gornji dio podizao tako da sam ondje
mogla odložiti stvari, ali netko je ostavio hrpu roleta i prečki za
zavjese. Pod je prekrivao tamnozeleni sag i pokušavala sam zamisliti
gdje će stajati Mijin krevet i igračke i pitala se hoće li uopće stati moja
komoda.
Ormarići u obliku slova L u drugom dijelu služili su kao kuhinja s
električnim štednjakom, hladnjakom i sudoperom. Prošetala sam po
stančiću. Tridesetak koraka.
„Super je”, rekla sam Jayu na telefon. „Tu sam sad. Mislim da će
nam odgovarati.”
„Vaša kći ima tri godine?”upitao je. Nadala sam se da ne razmišlja
kako da nas se riješi.
„Uskoro”, odgovorila sam. „Ali ja puno radim, a ona vikende
provodi s tatom.”Prišla sam prozorima u kuhinji i gledala u
automobile koji su jurili. „Vjerojatno nećemo ovdje provoditi previše
vremena.” Nehotice sam zadržala dah.To je bila samo napola istina.
„U redu, to nije problem”, odgovorio je. „Želite li svratiti ovaj

103
vikend i uzeti ključeve? Možete usput platiti stanarinu i ostaviti
polog.”
„Mogu li polog platiti u ratama?” upitala sam iznenađena svojom
hrabrošću. Možda mi je boravak u tom prostoru dao osjećaj da
nemam što izgubiti. „Mogu zaraditi pedeset ili sto dolara mjesečno.
Ovo preseljenje došlo je naglo pa trenutno nemam ništa ušteđeno.”
Nastupila je tišina. Zagrizla sam donju usnu. „Naravno, to je u
redu. Dodatnih stotinu dolara za sljedećih pet mjeseci bit će u redu.
Izdahnula sam gotovo se nasmijavši. „Puno vam hvala. Uistinu to
cijenim.”
Kada sam ispred stana srela Jaya kako bih mu predala ček za prvu
stanarinu i preuzela ključeve, on i njegova žena upravo su započinjali
ličiti strop moje nove dnevne sobe i kuhinje. On je bio priprost,
smeđokos tip mojih godina. Njegova supruga, koja se predstavila kao
Mandy, bila je u svakom pogledu mnogo manja od mene. Djelovali
su kao jako dobri ljudi. Pristojni. Pouzdani. Vjerojatno vrijedni i
pošteni. Barem sam se nadala.
„Čini se da ste se dobro pripremili za posao”, rekla sam gledajući
ih kako sklapaju dugačak štap.
„Da”, odgovorila je Mandy kolutajući očima. „Djed i baka danas
su preuzeli klince.”
„Točno to željeli smo raditi ove sunčane subote”, dodao je Jay.
Pogledali su se. On je uzdahnuo.
Nasmijala sam se, mahnula i zahvalila im na razumijevanju u vezi
pologa. Zamišljala sam da subotu provodim pored supruga bojeći
zidove i stropove naše stare kuće koju iznajmljujemo dok moji
roditelji čuvaju djecu. Točno tako željela sam provesti subotu, pomislila
sam vozeći se do Travisove kuće. Morala sam početi pakirati stvari i
dokučiti što nam nedostaje - poput krevetnine, zdjela, čaša i nečega
na čemu ću spavati. Potrajat će nekoliko dana prije nego što će stan
biti spreman za useljenje, no rekli su da navečer mogu doći počistiti
ga ako želim.
Kada je prijateljica Sarah vidjela moje online objave u kojima tražim
pomoć, poslala mi je poruku i upitala me trebam li što. Bez oklijevanja
navela sam nekoliko stvari koje su mi zaista trebale. Odgovorila mi je
nudeći krevet svoje kćeri. Travis je išao sa mnom po taj krevet. Čitavo
vrijeme njegovo je lice bilo bezizražajno, bez osjećaja. Nestao bi u staji

104
ako bi me ugledao u suzama teško prihvaćajući mirenje sa sudbinom.
Nismo razgovarali osim ako zaista nismo trebali, ali sam zaključila da
bi volio sudjelovati i pomoći u seljenju. Više puta kad je Mia provodila
vikende s Jamiejem, bila sam kod Sarah na vinu i grickalicama. Sada
sam stajala na njezinom trijemu i nisam mogla držati uspravno ni
glavu ni ramena.
„Ovdje je”, rekla je Sarah gledajući Travisa. Slijedili smo je niz
hodnik do sobe njezine kćeri. „Kupujem joj veliki bračni krevet.
Nekako je ovaj prerasla.”
Možda je mislila da je krevet bio za Miju, a ne za mene, ali ja je
nisam ispravila.
Prije nego što sam otišla, zagrlila me. „Oh!” rekla je. „Imam nešto
za tebe.” Nestala je u vešeraju i zatim izašla s kutijom i spustila je na
klupu kod ulaza. To je bio posve nov komplet posuđa svjetloplave
boje poput crvendaćevih jaja koje smo Mia i ja nalazile po čitavoj
farmi u proljeće. Ruka mi je od iznenađenja poletjela do usta dok sam
gledala u četiri plitka tanjura, tanjuriće za salatu, šalice za kavu i
zdjele. Nove. Za naš novi početak. Zagrlila sam je i zahvalila, a zatim
duboko uzdahnula i odnijela kutiju s posuđem u kamion.
To je bio početak, no ja sam imala toliko posla - ne samo selidbu,
nego i posao koji nam je plaćao stanarinu.
Puna dva tjedna ostavljala bih Miju na spavanju kod Travisa i
zatim natrpala svoj auto. U novoj garsonijeri ribala sam radne
površine, sudoper i kadu. Čak sam oprala i zidove prije nego što sam
objesila nekoliko slika koje mi je poklonila mama. Omiljene su mi bile
dvije kopije Barbare Lavallee iz knjige Mama, voliš li me? koje sam
imala još od djetinjstva. Legendarne ilustracije s Aljaske podsjetile su
me na sretnija vremena kada je moja obitelj provodila ljeta pecajući,
puneći zamrzivač i garažu lososom i iverkom. Naša garsonijera bila
je malena, nešto više od trideset kvadratnih metara s deset velikih
prozora pa sam morala biti izbirljiva oko toga što će završiti na zidu.
Pokušala sam izbjeći da sve kritiziram kao što sam radila u
prihvatilištu za beskućnike. To je za nas bio samo još jedan mali
početak. No bojala sam se da Mia na to neće tako gledati.
Vratila sam se kod Travisa gotovo u ponoć kad je on već spavao i
uvukla se pod pokrivač na kauču. Tjedan prije Mijina trećeg
rođendana odnijela sam posljednje komade namještaja i pripremila

105
garsonijeru do kraja. Odabrala sam vikend za seljenje jer će Mia tada
biti kod Jamieja. Travis i njegov prijatelj pomogli su mi s većim
komadima, čak su rastavili i sastavili krevet iz potkrovlja koji su
njegovi roditelji poklonili Miji. Za to vrijeme ja sam čistila Kuću
farmu. Ostavila sam Miju u vrtiću to jutro znajući da ću je kasnije
pokupiti, odvesti je tati i zatim se neće vratiti u kuću koja joj je
posljednjih godinu i pol bila dom. Željela sam sve učiniti sama tako
da ništa ne molim Travisa, ali sam taj tjedan na poslu ozlijedila leđa
u glupom pokušaju da pomaknem krevet. Morala sam uzimati 800
miligrama ibuprofena dva ili tri puta dnevno samo da izdržim dan
na poslu; fizička bol odvlačila mi je pažnju od duševne boli koju sam
osjećala zbog Mije.
Do subote navečer preselila sam sve. Do nedjelje poslijepodne
njezine igračke bile su u kutijama, a naša odjeća uredno složena. Kada
sam pokupila Miju i odvela je u našu garsonijeru, nadala sam se da će
joj se svidjeti novi prostor. Nadala sam se da će imati osjećaj doma,
pripadanja, ali ona se malo osvrnula, provjerila kupaonicu i zatim
zamolila da odemo kući Travisu.
„Ostajemo ovdje, srećice”, odgovorila sam gladeći je po kosi.
„Travis će doći k nama?” upitala je. Sjedila mi je u krilu na krevetu
koji nam je poklonila Sarah.
„Ne”, odgovorila sam. „Travis ostaje u svojoj kući. On tamo spava.
Mi spavamo tu. Ovo je naša kuća.”
„Ne, mama”, rekla je. „Želim Travisa. Gdje je tata Travis?” počela
je jecati, zabijati se u mene, bila je agresivna od težine svog malog
slomljenog srca. Ispričala sam se i počela plakati zajedno s njom.
Obećala sam si da ću biti opreznija. Sa svojim srcem mogu biti
nepromišljena koliko god želim, ali s njezinim ne.

106
 12.
Najnužnije
Kada pokažete spremnost postaviti se na sve četiri kako biste
oribali nečiju zahodsku školjku, sjajno je to što nikada nećete imati
problema pronaći posao. Da popunim satnicu Classic Cleana, počela
sam sama tražiti klijente. Objavljivala sam oglase online i na
Facebooku. Odabir je pao na Donninu kuću, svaka dva tjedna, četiri
sata čišćenja u petak poslijepodne kada Miju nisam ostavljala kod
Jamieja. Donnina kuća nalazila se duboko u brdima doline Skagit,
prema Cascade Mountains i zaleđu gdje je moja obitelj živjela šest
generacija.
Donna je bila uključena u lokalnu neprofitnu organizaciju Habitat
za čovječanstvo i spomenula je nekoliko obitelji koje su nedavno
ostvarile mogućnost posjedovanja svog prvog doma - većina s
programom znoju, prema kojem su članovi obitelji i prijatelji izvodili
fizičke radove poput zabijanja čavala, ličenja ili uređivanja vrtova u
zamjenu za predujam. Osim što mi je kao odrasloj osobi s jednim
uzdržavanim djetetom zadovoljavanje tih uvjeta zvučalo dovoljno
teško, trebao mi je i mjesečni neto prihod od 1600 dolara da bih se
prijavila.
„Ne znam hoću li to biti u stanju”, rekla sam. Donna me poticala
da se ipak prijavim. No kada sam o tome ozbiljno razmislila, nisam
bila sigurna želim li vlastiti dom u dolini Skagit. Osim Anacortesa i
Deception Passa, što moja plaća nije pokrivala, ostalo mi nije zvučalo
kao dom. A Habitat za čovječanstvo nije davao mogućnost izbora
gdje će se u okrugu živjeti.
„Čitava je vaša obitelj odavde”, rekla je. „Ne može biti više doma
od toga.”
„Pa,” komentirala sam brišući prašinu s vrha slika u njezinoj
dnevnoj sobi, „voljela bih istražiti Missoulu u Montani. Planirala sam
se tamo preseliti na fakultet kada sam saznala da sam trudna s
Mijom.”
Donna je tijekom našeg razgovora zapisivala nešto u spomenar te
kopala po hrpama papira, fotografija i naljepnica na svom stolu.
Pogledala me. „Želiš znati kako ćeš nasmijati Boga?”upitala me.

107
 „Molim?” upitala sam misleći kako je to povezano s mojom željom
da se preselim u Missoulu.
„Reci mu svoje planove”, odgovorila je. „Ako želiš nasmijati Boga,
reci mu svoje planove.” I zatim je opalila rafal smijeha.
„U redu”, rekla sam i okrenula se obrisati prašinu s podne letvice
koja se protezala hodnikom.
Donna me plaćala dvadeset dolara na sat za čišćenje kuće i rekla
mi je da nikada ne prihvatim manje. Classic Clean naplaćivao je moje
čišćenje dvadeset pet dolara po satu, no ja sam dobivala devet. Nakon
poreza i ostalih davanja doma bih donijela šest. Samostalno
pronalaženje i organiziranje klijenata oduzimalo je puno vremena,
pogotovo kada razgledi domova ne bi završili novim angažmanom,
ali taj dio pronalaženja i organiziranja klijenata i dalje je bio vrijedan
toga te mi je pomogao povećati ukupnu zaradu. Ako bih uspjela ništa
ne oštetiti.
Preseljenje iz Travisove kuće dodalo je četrdeset minuta našem
svakodnevnom odlasku na posao. Svi osim dvoje mojih klijenata
živjeli su u području Stamvooda ili na Camanu. No Mijin vrtić bio je
odmah iza ugla Travisove kuće i prelaženje pored našeg nekadašnjeg
doma bilo je neizbježno. Gotovo bih nesvjesno usporila vozeći se i
okretala bih se u nadi da ću pogledom uloviti Travisa dok ulazi u
kuću u blatnjavim čizmama. Osim što mi je nedostajala udobnost
veze, čini se da još jednu stvar nisam mogla zaboraviti. Nakon
nekoliko tjedana što sam svakodnevno prolazila pored Travisove
kuće, upitala sam ga mogu li doći urediti vrt. Nisam ga više mogla
gledati zaraslog i uvelog; promatrati kako propada savršeno zdrava
hrana.
„U redu”, odgovorio je nakon duge stanke.
„Mogla bih povesti Miju da se malo podružite”, rekla sam. Činilo
se da se slaže. Travis je rekao da će pokušati ostati dio Mijina života
koliko god može. Ali ljeta su značila radove na imanju od zore do
mraka. Mia se voljela voziti u njegovom krilu kada je kosio. Barem će
još nekoliko puta uživati.
Naš novi život započinjao je svako jutro u sedam sati. Ustala bih iz
kreveta otresajući san sa svoga tijela i ugrijala bih na štednjaku vodu
za kavu. Napravila bih kave za šalicu kod kuće, a ostatak bih natočila
u staklenku za put. Mia je obično jela zobene pahuljice ili žitarice.

108
Ponekad bih dodala vode u mješavinu za palačinke pa bi me gledala
kako pečem male palačinke i na kraju dodajem mrvicu maslaca i
sirupa. A ja bih se namirila uobičajenom pločicom s maslacem od
kikirikija koju sam spremila u džep i tostiranim sendvičem s
maslacem od kikirikija i želeom umotanim u papirnati ručnik i foliju,
koju bih koristila sve dok se ne bi raspala.
Uz najam, režije, osiguranje automobila, trošak telefona i internet,
praonicu rublja i higijenske potrepštine, moji mjesečni troškovi kretali
su se oko tisuću dolara. Kada smo Mia i ja trebale nove cipele ili pastu
za zube, morala sam se pozvati na svoj proračun obješen na zidu s
popisom svakog računa - kada je stigao i kada je plaćen.To je značilo
samo dvadeset dodatnih dolara za ublažavanje neočekivanih
udaraca, poput računa za struju koji je bio veći nego inače. Bez
državne potpore za pomoć djeci uopće si ne bih mogla priuštiti da
radim. Budući da je moja zarada bila veća, mjesečno sam dobivala
pedeset dolara naknade. No veća plaća značila je manje bonova za
hranu - sad dvjestotinjak dolara mjesečno - što je i dalje bio sav novac
koji sam imala za hranu. Čak i s povećanjem priljeva novca imala sam
više računa i manje dodataka koji su dolazili od države. Tako bi nam
najčešće ostalo tek pedesetak dolara za aktivnosti ili kućanske
potrepštine na mjesec. Uz količinu vremena i energije koju sam
provela fizički radeći, frustracija zbog toga što nisam mogla priuštiti
osnovne stvari bila je još bolnija.
Položaj našeg novog stana u centru grada pokazao se kao
blagodat. Postojala je prehrambena zadruga gdje je Mia imala vlastitu
banana-karticu koja bi joj omogućila besplatnu jabuku, naranču ili
bananu svaki put kada bismo ondje kupovale. Mogla sam iskoristiti
bonove za hranu za kupnju jednog od njihovih delikatesnih sendviča
na sniženju, jogurta ili humusa za Miju te čokoladnog mlijeka i voća
po njezinom izboru. Sjele bismo uz velike prozore koji su gledali na
pločnik. Ja bih dobila kap kave za dolar. Sjedile bismo i smijale se
jedna drugoj cijeneći što jedemo vani.
Nedavno se malo dalje niz ulicu otvorila trgovina Sprouts s
rabljenom robom. Sadie, mlada vlasnica, uvijek je bila ondje sa
svojom kćeri ili u nosiljci ili u vrtiću za igru.
„Možeš li uzeti još jedan od onih putnih krevetića?” upitala sam je
dok je prebirala po vrećama odjeće koje sam donijela. Sadie je na

109
trenutak razmišljala.
„Je li u dobrom stanju?” upitala je lagano se ljuljajući kako bi beba
nastavila spavati dok je ona pregledavala stvari.
Morala sam joj reći za rupu u mreži.
„Ali nije puno korišten”, rekla sam i odlučila dodati: „Imam i
kolica.”
„Mogu ti platiti samo robom”, odgovorila je i razočarano
otpuhnula. „Ne gotovinom.”
„U redu”,promrmljala sam.
Otvorila je blagajnu i dala mi dvadeset dolara za odjeću.
„Ovdje ima puno lijepih stvari”, rekla je smiješeći se.
„Znam”, gotovo sam prošaptala. „Čuvala sam to za...”
Zadržala sam dah gledajući u pažljivo spremljenu robicu za bebe
u slučaju da Travis i ja dobijemo dijete. „Čuvala sam je bez razloga.”
Sadie je nekako znala što sam mislila ili se samo pravila da zna.
Upoznale smo se nakon što je vidjela moje online objave u potrazi za
poslom na grupi lokalnih mama na Facebooku. Zaposlila me da joj
čistim kuću jer ju je posve zanemarila nakon pokretanja posla, a
istodobno se brinula za bebu i dijete. Kada sam je pitala treba li pomoć
u dućanu, prvo je rekla da ne treba; zatim sam je upitala bi li joj
odgovaralo da očistim WC u dućanu u zamjenu za neku odjeću. Sadie
se nasmijala prvo meni, a zatim Miji koja je držala svoju novu
pidžamu s likovima Tomice i prijatelja (pronašla sam je na odjelu za
dječake) pa je na kraju potvrdno kimnula. Uz takav dogovor razmjene
Mia je mogla ući i izabrati haljinu ili nešto što bi joj zapelo za oko. To
bi nam pružilo zabavu za čitavo poslijepodne - otišle bismo na ručak
u zadrugu, a zatim u Sprouts odabrati nešto za Miju. Sva njezina
odjeća bila je rabljena ili kupljena na rasprodaji u Walmartu (poput
rastezljivih hlača). No uvijek je glavu držala visoko kada bi birala
haljinu tako da se jednako mogla nalaziti i u skupoj robnoj kući.
Još dok smo živjele u privremenom smještaju, mama mi je
poklonila kutije sa starim stvarima koje smo koristile u kući u kojoj
sam odrasla. Sada, kada mi je nedostajalo prostora, osjećala sam kao
da me opteretila stvarima za koje nije željela plaćati skladište.
Glavninu većih predmeta odnijela sam u donacijske centre ili
trgovine rabljenom robom jer mi je u garsonijeri nedostajalo prostora,
kao i u prihvatilištu za beskućnike gdje smo imali mjesta samo za

110
jednu torbu. Pomanjkanje životnog prostora značilo je da ima mjesta
samo za korisne stvari. Razmišljala sam o časopisima iz kojih sam
izrezivala članke s nasmiješenim parovima koji su odlučiti ograničiti
svoju imovinu ili se preseliti u manju kuću hvaleći se brigom o
okolišu. Oni su se jednako tako mogli odlučiti preseliti natrag u veliku
kuću s dvije kupaonice, uredom i dvije velike kade. Ja sam na našu
garsonijeru gledala drukčije kada bih predavala ček za mjesečnu
najamninu da sam znala da si mogu priuštiti nešto drugo.
U tjednima nakon preseljenja od Travisa Pam mi je ponudila dio
svog potkrovlja u dućanu kao skladište dok ne shvatim što ću sa svim
tim stvarima. Otišla sam u Classic Clean obnoviti zalihe sredstava za
čišćenje, podići plaću i formalno promijeniti adresu.
„Kako je u novom stanu?” upitala je Pam na svoj veseo način, a ja
sam pokušala pozitivno odgovoriti, ili barem oponašati njezino
raspoloženje.
„Dobro”, odgovorila sam. „Samo ne znam što da napravim sa
svojim stvarima. Travis ne želi da išta ostane kod njega, a ja ne mogu
platiti skladište.” Tu sam se zaustavila ne želeći prebaciti čitav svoj
stres na šeficu. Ona se iskreno zanimala kako sam, pažljivo me slušala
dok sam pričala i počela je zadobivati majčinsku ulogu koja mi je u
životu očajnički bila potrebna.
Odluke o tome što zadržati, a što donirati ili pokušati prodati nisu
bili lagane. Stvari koje sam spremila bile su jednako beskorisne i
bezvrijedne. Dječje knjige, fotografije, stara pisma i godišnjaci nisu
imali neku vrijednost i samo su zauzimali prijeko potreban prostor.
Zatim sam reducirala odjeću, riješila se zimske i ribičke opreme koju
sam imala još od Aljaske, haljina i majica koje više ne nosim. Najteže
je bilo odlučiti što zadržati, a što baciti od kućanskih potrepština.
Mogla sam zadržati samo ono za što imamo mjesta i što je
najpotrebnije, čak i ako bi to značilo da moram baciti stvari koje si
drugi put neću moći priuštiti. Lonac za čili mog tate više nije bio
koristan, no imao je određenu sentimentalnu vrijednost zajedno s
posudama za pečenje koje su moji roditelji dobili za vjenčanje. Sve su
to bile samo stvari, a ja nisam imala prostora. Tako smo Mia i ja svaka
imale po dva ručnika, krpe za pranje i set plahti. U ormaru koji je
prvotno zamišljen kao spremnik za metle držala sam svu svoju
garderobu: dva para traperica, jedne kaki-hlače, košulju na kopčanje

111
i otmjenu haljinu koju sam kupila svojim novcem. Ostalo su bile moje
majice i hlače za rad iz Classic Cleana. Nisam se imala srca riješiti
mnogih Mijinih stvari pa sam se dosjetila kako mogu sačuvati njezine
plišane životinje, knjige i igračke: postali su dekoracija u stančiću. Bilo
je toliko stvari koje sam trebala pregledati i odlučiti što zadržati, a što
baciti... Gubitak svega toga bio je vrlo dirljiv i potresan za mene.
Nešto sam pohranila u podrum ispod stana, ali ne mnogo jer me bilo
strah da će se uništiti od vlage, plijesni i miševa. No nisam se svega
mogla riješiti. To je bila naša povijest.
U tom trenutku nisam nikako mogla izreći Pam išta od toga, no
činilo se da me razumije. Možda je nekoć bila u istoj situaciji kao
samohrana majka u skučenom prostoru.
Odjednom joj je lice zablistalo kao lice Bake Mraz i rekla mi je da
pođem za njom.
Stigle smo u manji dućan smješten između ureda i njezine kuće pa
mi je pokazala skriveni prostor na vrhu. „To je stvarno velik prostor,
a ne koristi se”, rekla je Pam i slegnula ramenima. Prostor u
potkrovlju imao je klimave ljestve po kojima sam nekako morala
odnijeti svoje stvari. Na podu su se nalazile razne stare stvari - poput
onih koje nađete na garažnoj rasprodaji koja je već pri kraju. „Uzmi
što ti god treba.” Pokazala mi je na različite vrčeve i plastične police
kada je vidjela kako ih gledam. „Uzmi s bilo koje hrpe. Naša crkva
ima veliku rasprodaju i treba donacije, ali ako ti se nešto svidi, samo
uzmi.”
Pogledala sam dolje i vidjela stari tabure. „Mogla bih ovo iskoristiti
kao stolić za kavu”, rekla sam. Pam se nasmijala i kimnula. „A možda
i ovu staklenku za kuhinjske potrepštine.”
„Ako trebaš bilo što drugo, čak i ako trebaš da ti operem krpe,
samo mi reci”, ponudila se. Željela sam je zagrliti. Željela sam da ona
zagrli mene. Trebao mi je majčin zagrljaj toliko da sam se mogla
vidjeti kako se gušim u suzama i molim za jedan. „Trebat će mi pomoć
oko dvorišta ako si slobodna”, dodala je.
„Slobodna sam sljedeći vikend!” rekla sam odmah. „Mogu
provjeriti svoj raspored ako ti treba ranije.”
„To će biti u redu”, odgovorila je. „Nema žurbe.” Otvorila je vrata
zazidanog dijela ispod potkrovlja gdje je spremala svoje potrepštine
za čišćenje. „Možda bi mogla pospremiti i ovu sobu”. Kada je upalila

112
svjetla, ugledala sam dugačak hodnik pun usisavača, strojeva za
poliranje podova te mnoštvo čistača podova i boca.
Već sam računala dodatne plaće u svojoj glavi. Pam mi se
nasmiješila. Oči su joj još malo zablistale. Proučavajući njezino nisko
zaobljeno tijelo i ljubaznu dušu, pitala sam se osjećaju li i druge
spremačice takvu bliskost s njom.
Slobodnim vikendima pregledavala sam stvari spremljene u
Paminu potkrovlju. Svoje dokumente, knjige i uspomene svela sam
na dvije kutije. Većina je otišla ili u smeće ili u trgovine s rabljenom
robom i tako sam se riješila stvari koje sam nekoć pažljivo složila
upravo zato da ih - sačuvam. Jednog poslijepodneva bacila sam i
zadnje komade odjeće za bebe koju sam sačuvala - posebne odjeće za
novorođenčad koju sam sačuvala za kraj, za koju sam se nadala da će
jednom nositi moja druga beba. Ako ništa, mogu je zamijeniti u
dućanu s rabljenom odjećom kako bih propisno odjenula dijete koje
imam i za koje mi se činilo da neprestano treba nove hlače, a cipele
pogotovo. Ali možda je to bila lekcija - cijeniti stvari koje imate, život
koji imate, iskorištavajući prostor koji vam je dan. Poželjela sam da
nisam morala proći sve to, ali shvatila sam da ne mogu pobjeći od
važnog dijela sebe.

113
 13.
Wendyna kuća
Do mojeg trećeg posjeta Wendynoj kući, kući moje nove klijentice,
njezino je zdravlje naglo i vidljivo krenulo nagore. „Rak mi ne ostavlja
mnogo vremena”, ubacila je u razgovoru, a ramena su joj se neobično
spustila. Na tako nešto nikad nemate pravi odgovor pa sam samo
oponašala Wendyno mudro kimanje i sućutno se složila s njom. Ipak
su njezine košulje još uvijek bile uškrobljene. Njezina kuća još je
uvijek bila tako čista da mi nije bilo jasno zašto me uopće plaćala.
Ponekad mi je, nakon što bih počistila kuhinju, napravila ručak
inzistirajući da sjedim s njom za stolom s čipkastim bijelim
stolnjakom. Pričale smo o svojoj djeci i jele sendviče od tune s bijelim
kruhom narezanim na trokutiće, a štapići od mrkve bili su prilog.
Poslužila bi nam instant-kavu sa šlagom i šećerom u finim šalicama,
a za miješanje smo imale srebrne žličice. Sve je djelovalo poput
čajanke kojih sam se igrala s bakom kada sam bila dijete i to sam joj
rekla. Wendy se nasmijala, a zatim je odmahnula rukom. „Dobro je
piti iz finih šalica dok još možeš”, rekla je. A ruke su joj se tresle tako
da su šalice lagano zveckale na tanjurićima ukrašenim ružičastim
cvjetićima.
Wendyna kuća bila je puna vitrina iz kojih su virile figurice,
fotografije njezine djece i unučadi, portret s vjenčanja. Jednom me
uhvatila dok sam ga promatrala razmišljajući kako su samo bili mladi
i ona i suprug, pitajući se kako je moguće da ljudi odjednom postanu
tako stari i kako su uspjeli tako dugo ostati zaljubljeni da su im srca i
tijela zajedno ostarjeli. Nasmijala se i pokazala na buket staklenih
ruža koji je stajao na polici do njihova vjenčanog portreta. „Moj muž
želio je biti siguran da ću zauvijek imati crvene ruže”, odgovorila je i
ja sam osjetila čudan osjećaj istodobne zavisti i ganutosti.
Wendyna kuća bila je tako tipična bakina kuća da mi je boravak u
njoj izazivao čežnju za obitelji i mojom bakom. Radne plohe u kuhinji
bile su pune kuharica i hrpa papira - popisa za nabavku i zelenih
zdravih napitaka. Pila je svoju kavu s puno umjetnog zaslađivača, a
uz aparat za kavu, koji je izgledao kao da je uvijek uključen, imala je
kutiju punu Natreena.

114
 Wendyna je kuća, u usporedbi s drugima koje sam čistila, bila
jednostavna. Očistila bih radne površine, ormare i pod; obrisala
prašinu i usisala te počistila WC u prizemlju. Inzistirala je na tome da
sama počisti WC na katu.
Na podu blizu kuhinjskog šanka postojalo je mjesto na kojem je
linoleum bio izlizan i otrgnut. Za vrijeme jednog od naših ručkova
pitala sam je što se dogodilo i odgovorila mi je da je na tom mjestu
sjedio njezin muž i pušio. Na to se sjećanje namrštila. „Uvijek sam to
mrzila”, rekla je i otpila gutljaj kave. Kimnula sam sjetivši se
Travisovih blatnjavih otisaka čizama po kuhinjskom podu. „No
važno je da nam takve stvari ne stanu na put”, dodala je poravnavši
svoj bijeli džemper na prugastoj majici.
„Meni nije uspjelo”, rekla sam. Pogledala me, a njezina bijela kosa
samo što nije blistala na poslijepodnevnom svjetlu poput aureole.
„Moj dečko i ja nedavno smo prekinuli. Živjeli smo zajedno malo više
od godinu dana. Moja kći ima samo tri godine... i bili su bliski. Sada
živimo u toj maloj garsonijeri koju si jedva mogu priuštiti.” Podigla
sam svoju šalicu kako bih otpila posljednji gutljaj kave i sakrila svoje
crvene obraze.
Izrekavši to naglas, ne samo da sam se rastužila, nego se sve
učinilo stvarnim kao da se uistinu događa, a ne da je samo neka noćna
mora u kojoj sam se zatekla.
Wendy je nekoliko trenutaka šutjela. „Zaista mi je potrebna pomoć
ovdje,” rekla je ustajući. Uzela je svoje posuđe i ja sam poskočila
učiniti isto. „Možeš to tamo ostaviti. Dođi sa mnom.”
Slijedila sam je na prvi kat prošavši pokraj mehaničke stolice koju
je koristila za vrijeme, kako ih je zvala, svojih loših dana. Nije se činilo
kao da ima puno posjeta pa sam se pitala nije li se lijepo odjenula i
napravila frizuru za mene. Nisam odlazila na gornji kat, osim jednom
ili dvaput usisati stepenice. Njezina spavaća soba bila je na desnoj
strani i tamo je spavala sa svojim krupnim bijelim psom koji je hrkao
i znao pozvoniti na kliznim staklenim vratima da ga puste van.
Otvorivši vrata gostinjske spavaće sobe, svjetlo je okupalo hodnik u
kojem smo stajale.
Desetci kutija za cipele, plastičnih posuda i gumenih kanti nizalo
se uza zidove. Na krevetu je također bilo svega. Wendy je uzdahnula.
„Pokušavala sam razvrstati stvari u odgovarajuće hrpe”, rekla je.

115
„Zbog raka.” Kimnula sam i gledala u to što je napravila. „Većina je
stvari za mog sina u garaži - alat i takve stvari. Ali moje nećakinje i
nećaci i njihova djeca htjet će dosta od ovoga.”
Divila sam joj se dok je pokazivala na hrpe govoreći mi što će tko
dobiti. Otkako sam radila kao sluškinja, vidjela sam različite načine
na koji ljudi čiste nered - raspoređene garaže u pripremi za dvorišne
rasprodaje. Ali ovo nije bilo isto. Ovo je bio projekt zagrobnog života
- Wendyje stvari stavljala sa strane kako bi ih nakon njezine smrti
dobila njezina rodbina.
Nisam sigurna je li Wendy znala koliko joj je još života preostalo,
no ako je znala, nikad mi nije rekla. Zbog dodatnog posla za koji me
angažirala tijekom srpnja Mia i ja preživjele smo neočekivane
troškove selidbe i tristo dolara popravka auta, što bi me inače odvelo
u propast. Čupala sam joj korov, razvrstavala stvari i temeljito čistila
kuću kako njezina obitelj to ne bi trebala činiti. Wendy je od mene vrlo
praktično zatražila sve to. Divila sam joj se, koliko se god to činilo
čudno, nadajući se da ću i ja osjećati isti spokoj na kraju života mirno
razvrstavajući hrpe umjesto da tražim iskupljenje i križam popis
stvari koje sam trebala učiniti prije smrti.
Veći dio vikenda Dana nezavisnosti provela sam u njezinom
dvorištu čupajući korov iz gredica i ispod zimzelenog grmlja. Prošlo
je već neko vrijeme kako se time nisam bavila pa sam zaboravila
koliko sam voljela rad na otvorenom. Glavninu dana provodila bih
radeći u zagušljivim kućama s isključenim grijanjem ili klimom koje
su samovale prazne, u odsutnosti njihovih vlasnika.
Kod kuće sam se borila s nemilosrdnom crnom plijesni. Naš
prostor za spavanje sa zidovima od velikih prozora postao je sauna
na večernjem suncu. Ako bi padala kiša, više je sličio na staklenik. Za
Miju, koja je uvijek mogla spavati, čak i uz vatromet, spavanje je
postalo gotovo nemoguće. Travis je navratio jednu večer posjetiti
Miju i nakon negodovanja koliko je vruće otišao je te se za pola sata
vratio s klima-uređajem, koji je namjestio na maksimum. Mia i ja
zabile smo glave u hladan zrak. Djelovalo je skupo, poput raskoši.
Koristila sam je samo kada bismo stigle kući ili netom prije odlaska
na spavanje da malo rashladimo sobu, pa nam se račun za struju nije
značajno povećao. Brinulo me što je zrak bio vlažan. Činilo se da je
sve pogoršavalo crnu plijesan koja je rasla na prozorima i okruživala

116
nas dok smo spavale.
Vani sam mogla duboko disati. Dok sam radila, slušala bih
muziku. Taj vikend za Dan nezavisnosti mnogi Wendyni susjedi već
su palili vatromet ili pekli roštilj. Povremeno bih osjetila miris
odreska ili hamburgera i u ustima bi mi se počela skupljati slina.
Zamišljala sam hrskavu zelenu salatu i debele kriške rajčice, sira,
izdašne slojeve kečapa i majoneze, sve zaliveno bocom piva. Ispod
zimzelenog stabla zamišljala sam djecu kako trči po susjedstvu s
petardama. Tog vikenda Mia je bila s Jamiejem i uhvatila sam se kako
se potajice nadam da će biti na roštilju s tatom okružena djecom svojih
godina. Nadala sam se da će vidjeti vatromet.
Wendy je drhtavom rukom ispisivala čekove za mene inzistirajući
da mi se u satnicu uračuna i stanka za ručak. „Tvoje je vrijeme
vrijedno”, rekla je dodajući mi ček s ilustracijom ružičastih ruža.
Nakon nekoliko mjeseci Wendy je otkazala čišćenja. „Ne mogu si
ih više priuštiti”, rekla mi je preko telefona, a meni se učinilo da čujem
žaljenje čak i u njezinom oslabljenom glasu.
Ne znam kada je preminula, no pitala sam se je li to bilo ubrzo
nakon što sam je prestala posjećivati. Često bih se sjetila naših
razgovora uz sendviče i kavu, kako su ispred nje stajali netaknuti
štapići od mrkve i da je njezin tanjur možda bio za pokazivanje; iako
nije imala apetita, nije željela da jedemo same. Sjećanja na ta
poslijepodneva s Wendy podsjetila su me na to da nije samo moje
vrijeme vrijedno, nego sam i ja vrijedna iako sam tamo kako bih
počistila WC ili podigla omote slatkiša iz njezinih smreka.
Vikendi bez posla ili Mije odzvanjali su tišinom. Stipendija mi je
pokrivala samo uobičajenu školarinu, a zbog troška stanarine nisam
si mogla priuštiti školarinu za ljetni semestar pa tako nisam imala
zaostalu zadaću, ili dvorište kojim bih šetala, ili novac koji bih
potrošila na piće s prijateljicom. Čak je i vožnja do Seattlea ili
Bellinghama bila preskupa pa sam ostajala doma. Pokušala sam
odlaziti u park čitati knjige ležeći na dekici u travi, ali sam pucala od
zavisti gledajući obitelji i parove kako zajedno ručaju i tate kako se
igraju s djecom dok mame s bebama sjede u hladu.
Kupnja, priprema i konzumiranje hrane postali su mi više obaveza
nego zadovoljstvo s obzirom na to da je moja prehrana bila izrazito
jednolika. Kad sam si to mogla priuštiti, nedjeljom bih skuhala veliku

117
količinu pirea i od njega napravila pljeskavice koje bih ispekla na
maslacu, a zatim bih na to, za doručak ili obrok poslije posla, bacila
jaje. Osim proteinskih prutića jela sam ogromne zdjele instantne
tjestenine. Naučila sam kako pripremiti vlastiti umak od rižinog octa,
čilija, sojinog umaka, malo šećera i sezamovog ulja. Na početku sam
morala kupiti sve te umake, što mi je bilo skupo (dvadesetak dolara),
ali nisam mogla jesti okuse iz vrećica. Te velike zdjele instantne
tjestenine i umaka bile su moja verzija otmjene večere. Dodala bih
pirjani kupus, brokulu, luk ili što je već bilo na rasprodaji, s tvrdo
kuhanim jajima i narezanim mesom sa sniženja. Svježi proizvod bio
je neka vrsta delikatese. Kupovala sam povrće koje je stajalo samo
dolar ili manje, i to isključivo početkom mjeseca.
Iz bilo kojeg razloga - bilo da je Mia jela više nego inače zato što je
ostala doma zbog bolesti, kada bih joj morala dati doručak, užinu i
ručak, ili je imala skok u razvoju - drugi mjesečni odlazak u nabavu
odnosio se na osnovne namirnice koje su nam slabo punile trbuhe i
od čega nikad nismo bile site. Tada sam kupovala jeftiniji kruh i
obične krekere, marmeladu punu šećera i umjetnih tvari te kukuruzni
sirup s puno fruktoze, čime sam morala nahraniti svoju kćer u
razvoju, i jeftine TV večere ili kutije gotove hrane. Nekoliko tjedana
nisam si mogla priuštiti kavu. Prebacila sam se na crni čaj i plakala.
Iako sam znala da su nam dostupne, nikada nisam otišla u banku
hrane ili pučku kuhinju. Naš izbor bio je ograničen, ali nismo umirale
od gladi pa se nisam mogla natjerati da odem. Činilo se da postoji
mnogo ljudi kojima to treba više nego nama.
Nasreću, Mia nikad ništa nije primijetila jer sam lošije ili manje
obroke uvijek ostavljala za sebe. No jednog poslijepodneva pokupila
sam je od tate i sljedećih dvadeset minuta nije prestala pričati o
rođendanskoj proslavi na kojoj je bila. Ne zbog prijatelja ili igara, već
zbog hrane. „Mama, imali su toliko bobica”, stalno je ponavljala.
„Jagoda i borovnica i toliko bobica, i dali su mi da jedem koliko
želim!” Te večeri, nakon što je otišla u krevet, tražila sam fotografije
rođendanske proslave koje su prijatelji iz Port Townsenda možda
objavili na internetu i pronašla sam ih nekoliko. Mia nije bila ni na
jednoj, ali sam jasno mogla vidjeti bobice. Čitav stol bio je pun zdjela
i tanjura bobica. Shvatila sam zašto je Mia bila toliko uzbuđena. Malo
pakiranje bobica od pet dolara bilo je za nju poslastica i obično bi je

118
smazala za nekoliko minuta.
Neki su mi klijenti ponudili dodatno plaćeni rad tih mjeseci, a ja
sam na Craigslistu objavila oglas:
RADIM 25 SATI TJEDNO KAO PROFESIONALNA
SPREMAČICA, ALI TO MI NIJE DOVOLJNO DA PLATIM
RAČUNE.
Činilo se da su većina drugih konkurentskih oglasa timovi muževa
i žena koji su imali kamione za čišćenje i odvoz smeća na smetlište.
Nekolicina ih je imala tvrtke poput Jenny; s dozvolom, osiguranjem i
nekoliko zaposlenika s kojima su žonglirali kod većih poslova. Nisam
mislila da će se moj oglas istaknuti ili mi donijeti ikakav dodatni
prihod, ali nakon svake objave novog oglasa imala sam nekoliko
poziva.
Sharon, žena svijetlih očiju i kratke kose, imala je stan za najam pa
me angažirala za čišćenje prije useljenja novog stanara. Stan je bio
prljav, ali ne i užasan, i tijekom obilaska priznala mi je da dosad nije
angažirala spremačicu. Željela je da počistim pećnicu i hladnjak, ali
ne i rolete. Pokušavala sam procijeniti koliko će mi vremena trebati,
ali na razgled sam došla s Mijom pa mi je bilo teško dobiti pravi pojam
o prostoru.
„Četiri ili pet sati?” nagađala sam dok mi je Mia odvlačila
pozornost uporno posežući za nečim na pultu.
„Oh, upravo sam zaključila da ću vam dati sto dolara”, rekla je
Sharon dok smo stajale na hodniku. Zatim mi je dala svežanj
novčanica. Na trenutak sam je zapanjeno promatrala, tupog pogleda,
nesigurna što učiniti. To je bilo puno više nego što su me ikad platili
za čišćenje. No dala mi je znak da uzmem novac. „Sviđa mi se vaš
oglas”, odvratila je. „Sjećam se kako je to boriti se kada imate nekog
tko ovisi o vama.” Pogledala je u Miju koja je prislonila glavu na moje
rame.
„Hvala”, rekla sam pokušavajući zatomiti osjećaj da se izvlačim.
„Nećete biti razočarani.”
Nakon što sam privezala Miju u autosjedalici, sjela sam za volan
zureći u kontrolnu ploču. Radim to, pomislila sam. Stvarno to jebeno
radim!
Okrenula sam se prema Miji i osjetila kako mi srce raste. Toliko
smo toga prošle zajedno i još nam je uvijek uspijevalo. „Želiš li Happy

119
Meal?” upitala sam je. Svežanj novčanica virio mi je iz džepa. Ponos
je rastao u prsima. Mijino se lice ozarilo i podigla je ruke.
„Jej!”povikala je sa stražnjeg sjedala. Nasmijala sam se sa suzama
radosnicama u očima i sama sam viknula od oduševljenja.

120
 14.
Kuća bilja
Budilica je zvonila već treći put, samo pola sata prije nego što smo
trebale biti u specijalističkoj ordinaciji zbog Mijine operacije bubnjića.
Rekli su mi da je to jutro okupam i odjenem u udobnu odjeću.
Umjesto toga pokušavala sam telefonski dobiti ordinaciju da otkažem
operaciju. Mijin nos i prsa bili su puni masne, zelene sluzi. Čak je noću
i ujutro povraćala. Nema šanse da će je operirati tako bolesnu, ali sve
smo obavile, spremila sam je i odvezla u ordinaciju na vrijeme.
Mia je nekako znala što se događa. Objasnila sam da joj liječnik
ponovo mora pregledati uši, no da ovaj put neću moći biti s njom u
sobi. Već smo nekoliko puta zbog njezinih ušiju bile kod liječnika i
jednom kod specijalista da se uvjeri je li dobar kandidat za operaciju.
Ja sam bila nervozna više zbog anestezije nego zbog samog zahvata.
„Istu stvar napravio sam vlastitom sinu”, rekao mi je specijalist.
„Vašoj kćeri jednako ću se posvetiti.”
Stigle smo u ordinaciju u osam sati pa su nas odveli u prostoriju u
kojoj su već čekali spavaćica za Miju, šeširić da joj prekriju kosu,
čizmice i torba za njezinu odjeću. Želudac mi se stisnuo svaki put
kada bi neka sestra došla postaviti pitanje. Mia je bila napeta i tiha i
nije željela nikoga pogledati dok su je vagali, mjerili joj temperaturu,
provjeravali razinu kisika, slušali pluća i čak je fotografirali
polaroidom.
„Jako je bolesna”, rekla sam prvoj sestri koja je jedva kimnula.
„Imala je tešku prehladu. Kašalj sa zelenom sluzi. Mislim da je
infekcija”, rekla sam sljedećoj. „Specijalist će provjeriti treba li vaditi
krajnike, neće ih tek tako izvaditi. Samo će provjeriti.”
Jedna starija sestra, čije su ruke bile toliko hladne da je Mia
ustuknula kad joj je pokušala poslušati srce, upitala je imamo li kod
kuće odvlaživač zraka.
Odmahnula sam glavom i pomislila na kondenzaciju na našim
prozorima, na rubove s točkama crne plijesni koje sam izribala prije
nego što smo uselile i koje su se vratile nakon prve kiše. „Ne
mogu...”počela sam rečenicu.
„E pa danas ćete trebati nabaviti jedan”, rekla je zapisujući nešto u

121
Mijin karton.
„Ja...”gledala sam u pod. „Ja nemam novaca.”
Sestra je stajala stisnutih usana i prekriženih ruku gledajući u Miju
umjesto u mene. „A gdje su joj djed i baka? Zar nema djeda i baku?
Da je moja unuka, ja bih se ponudila da joj to kupim.”
„Moja obitelj ne može nam pomoći materijalno”, pokušala sam
brzo objasniti vjerojatno pružajući previše informacija nepoznatoj
osobi. „Ni moj tata ni pomajka. Mama živi u Europi i kaže da ne može,
a moj tata stvarno nema novaca.”
Sestra je coknula jezikom. Mia je prekrižila ruke i položila ih među
noge, a pogled je spustila. Sigurno joj je hladno. Ili mora piškiti. No
svaki put kada sam je pitala, odmahnula je glavom. „Ja ne razumijem
kako ijedna baka može živjeti tako daleko od svoje unuke”,
komentirala je sestra, a zatim me pogledala u oči tako da sam se
osjećala kao da trebam odgovoriti, no Mia mi je šapnula na uho.
„Moram pi-pi”, rekla je. Njezin dah imao je onu laku odbojnu notu
gnojne sluzi, bio je drukčiji od uobičajenog. Sestra nam je pokazala
prema dnu hodnika. Odnijela sam Miju i posjela je na školjku.
Nagnula se sasvim prema naprijed, prsa je naslonila na bedra i
povratila veliku lokvu zelene sluzi. Jedna od sestara stajala je ispred
naše sobe i raspitivala se kod žene na recepciji gdje smo pa sam joj
mahnula da joj pokažem što se dogodilo.
Evo vam dokaza, htjela sam reći. Moja je malena previše bolesna za ovo.
„Ja ću se za to pobrinuti”, rekla je sestra. „Samo se vratite u sobu.”
Sjedile smo ondje samo pet minuta ili otprilike onoliko koliko je
trebalo da mi pukne film, da posegnem za torbom i počnem oblačiti
Miju u njezinu odjeću.
Netko je pokucao i ušao je liječnik. Nije pozdravio - nikada nije - i
poraženo je sjeo. Neko vrijeme svi smo sjedili i gledali se, a on nas je
procjenjivao. „Vjerojatno je bolesna od nervoze”, napokon je
progovorio. „Ako ste vi nervozni, i ona je nervozna.”
„Nisam imala vremena biti nervozna”, promrmljala sam.
Neko je vrijeme i dalje sjedio prekriženih ruku, a zatim je ustao i
rekao: „Ako ne želite operaciju, to je u redu. Uštedjet ćete mi vrijeme,
to je sigurno.”
„Ne”, odgovorila sam namrštivši se. Pitala sam se bi li na taj način
razgovarao sa mnom da je uz mene bio suprug ili da Mia ima neko

122
drugo osiguranje, a ne Medicaid. „Nisam to rekla. Bila je bolesna.
Bolesna je. Zaključila sam da je previše bolesna da biste je danas
operirali. Ne znam čak ni zašto sam došla. Previše sam umorna da
bih razmišljala o tome.”
„Operacija će joj pomoći”, rekao je. „Nastojim vam pomoći.”
Kimnula sam. Bila sam frustrirana i pokušavala sam suzbiti suze
ignorirajući svoju silnu potrebu za otpuštanjem nakupljenih osjećaja.
Željela sam zaplakati, odustati i priznati koliko je teško imati bolesno
dijete i boriti se poput ratnice samo da bih platila stanarinu radeći
posao bez ikakvih povlastica, koji me možda neće čekati ako se ne
pojavim. Nije da sam išta od toga očekivala. Nedostatak povlastica
jednostavno dolazi u paketu s poslovima koji su se plaćali u razini
minimalca; samo se činilo da bi se trebala napraviti iznimka za osobe
koje su se za nekoga skrbile. „Vjerujem vam”, rekla sam gledajući i
grleći Miju, a znala sam da je moram pustiti da ode s liječnikom.
Miju je na operaciju odvela neka nova sestra, a u sobu je ušla druga
s raznim papirima: uputama kako se brinuti o Miji sljedećih nekoliko
tjedana.
„Vi ste Danova i Karenina kći, zar ne?” upitala je.
Kimnula sam. „Učinilo mi se da sam vas prepoznala. Čovječe, Mia
je ista vi! Izgleda baš kao ti kada si bila mala.” Moj zbunjeni izraz lica
potaknuo ju je da se predstavi. Ona je bila žena odvjetnika koji je
vodio moj slučaj kada sam sa šesnaest godina doživjela prometnu
nesreću. „Ali poznajem tvoje roditelje još od vremena kada su počeli
odlaziti u Bethany Covenant 21, kada si ti još bila u pelenama!”
Još u pelenama natjeralo me na razmišljanje o priči koju mi je mama
uvijek ponavljala, kad su jedne nedjelje ujutro žurili u crkvu i stigli
nakon što je propovijed već počela. Tata me predao mami, a njezina
ruka okrznula je moju stražnjicu. Jedva da sam imala dvije godine, a
oni su imali samo dvadeset jednu. U žurbi su mi zaboravili staviti
pelenu. Pitala sam se je li ih tada vidjela ova sestra. Pitala sam se je li
im i pomogla.
Vrijeme je brže prošlo u čavrljanju s njom dok je Mia bila na

21 Bethany Covenant kongregacija je Crkve Evangeličkog Saveza (engl. Evangelical Covenant

Churcb') luteranskih korijena, a danas evanđeoski pokret prisutan u SAD-u i Kanadi.
Osnovali su ga švedski useljenici u drugoj polovini 19. stoljeća (op. ur.).

123
operaciji. Pročitala sam puno online članaka o tome što očekivati kada
se mala djeca probude iz anestezije, ali i dalje emocionalno nisam bila
za to pripremljena. Bilo je lijepo imati nekoga tko će mi odvratiti misli
od svega, nekoga tko mi pravi društvo, tko me drži na životu. Misli o
tome da ću izgubiti dijete, da se neće probuditi iz anestezije i da će
nešto poći po zlu morala sam držati podalje kako bih ostala jaka. Ako
ne zbog sebe, onda zbog nje. Nijedna od nas nije trebala dodatni stres.
Miju su vratili u sobu u devet sati, u kolicima s gazom u ustima.
Lice joj je bilo mokro od suza, crveno od ljutnje i zvjerala je očima
uokolo, razrogačenim od užasa kao da ne vidi. Gurnuli su kolica do
kreveta kako bi mogla na njega otpuzati. Nagnula sam se nad nju,
stavila joj ruku na leđa i počela šaputati u uho ne znajući zapravo
koliko me dobro može čuti, pitajući se bole li je uši i što su joj radili;
kakav je strah morala osjećati bez mene jer je nisam mogla držati za
ruku. „U redu je, srećice, u redu je.”
Mia je skvrčila tijelo ležeći na boku, posve ukočena, a zatim se
počela previjati, cviljeti i povlačiti cjevčicu koja joj je držala iglu u
rukama. Sestra i ja reagirale smo najbolje što smo mogle. Mia se
podigla na sve četiri, ispljunula gazu iz usta, a zatim ostala klečati.
Željela je da je uzmem u naručje. Pogledala sam sestru, a ona je
kimnula, dopustila mi je uzeti kćer u zagrljaj pa sam je podignula i
smjestila u krilo kako bih je mogla nunati ponavljajući obećanje da će
sve biti u redu.
„Želim malo soka”, ljutito je rekla i zatim klonula vjerojatno zbog
boli koju je osjetila kad je govorila. Sestra joj je dodala čašicu pa je Mia
sjela imalo popila, a zatim se opet sklupčala u mom naručju.
U roku od sat vremena stajala sam na parkiralištu s odjevenom
Mijom još uvijek u naručju, potpuno nespremna staviti je u
autosjedalicu i odvesti kući. Istjerali su nas van posudivši nam
odvlaživač zraka u obliku Mickeyja Mousea. „Da, ovdje stvari
obavljamo brzo”, rekla je sestra stavljajući napravu na karoseriju.
Stajala sam na parkingu još petnaestak minuta držeći kćer i buljeći u
zgradu, osjećala sam se usamljenije nego ikad. Preživjele smo to jutro,
Mia je izdržala operaciju, no u tom trenutku kao da je na mene pala
neka vrsta vela. To nije bio trenutak osnaživanja ili proslave zato što
je sve dobro prošlo; bilo je to potonuće u novu dubinu samoće koju
sam sada morala naučiti udisati i izdisati. Bilo je to novo postojanje.

124
U kojem sam se probudila i otišla spavati.

Prije nego što sam sljedeći ponedjeljak stigla na mjesečno čišćenje,

vlasnica Kuće bilja uklonila je s poda sve što je mogla. Zamotala je
sagove, stavila hrpe časopisa na stolice, a na krevet je poslagala
knjige, opremu za vježbanje i cipele. Njezine upute bile su kao u
vojsci, najkonkretnije od svih koje sam čula: temeljito počistiti sve
podove, kuhinju i kupaonicu te provjeriti da na prozorskim okvirima
i klupčicama nema crne plijesni.
Vlasnici Kuće bilja ostali su sami. No soba njihova sina nije se
mnogo promijenila otkako se iselio. Njegovi trofeji i dalje su stajali na
prozorskoj klupčici iza kreveta. Unijeli su stol i velike klavijature na
kojima je vlasnica davala satove glasovira. Pitala sam se jesu li bile
jednostavnije za poduku nego piano pokraj ulaznih vrata. Suprug je
bio pastor ili je radio u crkvi. Na zidovima su umjesto slika imali
uokvirene molitve.
Gospođa je imala ogromne biljke na kotačima koje sam gurala
okolo da ispod njih obrišem i operem pod. Svaki prozor u dnevnoj
sobi imao je nekoliko zelenih ljiljana na prozorskim daskama ili su
visjeli sa stropnih kuka. Božični kaktusi stajali su u posudama pokraj
zelenih ljiljana, a loze filodrendona prekrivale su zastronice. Uspjela
sam se prikrasti i uzeti nekoliko mladica zelenih ljiljana pa sam ih
odnijela kući. I ja sam željela biti okružena zelenilom, životom. Samo
si nisam mogla priuštiti kupiti mladice u trgovini.
U kupaonici nije bilo biljaka. Ali je bilo plijesni. Stajala sam uz rub
kade kako bih je krenula čistiti od pukotine gdje se zid spajao sa
stropom. Supruga bi ostavila zavjesu za tuš zamotanu i prebačenu
preko šipke. Uklonila je sagove i ručnike da ih stavim na pranje.
Kupaonica me dočekala ogoljena, ukočena i bijela. Isključila sam
ovlaživač kojim je filtrirala zrak pa se mogla čuti jeka mojih pokreta.
U toj sam kupaonici voljela pjevati dok mi je glas odjekivao.
Kao dijete sudjelovala sam u školskim swing-zborovima, jesenskim
igrokazima i proljetnim mjuziklima. Nikada nisam nastupila solo, ali
voljela sam biti na pozornici. Moji prijatelji i ja pjevali smo višeglasno
dok smo hodali ulicom. Prazne kuće ponovo su mi dale prostora da

125
pjevam bez straha od slušatelja. Razvalila bih Adele, Tegan and Sara
i Widespread Panic.
Tog ponedjeljka nakon Mijine operacije stajala sam u kadi Kuće
biljaka i pjevala naglas, a glas mi je odzvanjao sve dok nisam počela
plakati i nisam mogla prestati.
Kod zadnjeg brisanja zidova tuša u očima su mi zasjale suze i istog
trena stavila sam ruku na lice da ih uhvatim. Dlanovima sam prekrila
oči ispustivši snažan jecaj i spustila sam se na koljena prisjetivši se
kako su nas najurili iz sobe za oporavak. Čim je Mia otpila malo soka
i popiškila se, morale smo otići. Nisam s njom smjela ostati ni u
čekaonici. Ali nisam je mogla pustiti iz zagrljaja; nisam mogla voziti i
paziti na cestu. Naslonila sam se na automobil još uvijek topao od
jutarnjeg sunca i pustila da se njeno tijelo prelije po mom, napipala
obje ružičaste japanke, a zatim pomaknula ruku da je uhvatim za list,
pa bedro; zatim sam je zagrlila s obje ruke i zaronila lice u njezin vrat.
Bila sam ondje za Miju, ali mi je trebalo da mene netko drži za ruku,
da bude ondje za mene. Ponekad i majkama treba da ih netko pazi.
Mia me rijetko viđala da plačem. Plakanje je značilo priznati poraz,
da su se moje tijelo i um predali. Učinila sam sve što sam mogla kako
bih izbjegla taj osjećaj. Bilo me strah da neću moći prestati plakati. Da
neću uhvatiti zrak. Da će me um natjerati na pomisao da bih mogla
umrijeti. Plakati tako u toj kupaonici bilo je slično, kao da sam se
pogubila na taj nekontrolirani način potreban mom tijelu da se
oslobodi. Nad mnogim stvarima nisam imala kontrolu, ali barem sam
mogla kontrolirati svoje reakcije. Da sam počela plakati svaki put
kada bi se nešto ružno ili strašno dogodilo, plakala bih čitavo vrijeme.
Budući da sam bila na rubu i nisam smjela odustati, nešto se
pomaknulo. Zidovi Kuće biljaka zatvorili su se prema unutra.
Osjećala sam se sigurno. Kuća mi se obratila. Gledala me kako listam
telefonski imenik tražeći crkve koje bi mi mogle donirati novac za
stanarinu nakon što sam saznala da se na Program 8 čeka pet godina.
Ta me kuća poznavala i ja sam to znala. Znala sam da vlasnica ima
upale sinusa, da skuplja kućne lijekove i vježba aerobik u spavaćoj
sobi gledajući videokasete iz osamdesetih. Kuća je bila svjedok mojih
očajnih poziva socijalnim radnicima u kojima sam se raspitivala
postoji li način da se prijavim za novčanu pomoć. Dok sam čistila
njezinu kuhinju, uporno sam se svađala s Jamiejem. Čistila sam

126
dnevnu sobu dok sam čekala na vezi da mi produlje bonove za hranu.
Dok sam klečala u kadi, zidovi Kuće biljaka na trenutak su me zaštitili
i utješili svojom tišinom.

127
 15.
Kuharova kuća
Živeći u prihvatilištu za beskućnike, ostajala bih budna do duboko
u noć, dugo nakon što bi Mia otišla na spavanje. Dok je noć ispred
mene odmicala, maštala sam o sretnom životu. U njemu bismo imale
veliko dvorište sa svježe pokošenom zelenom travom i stablo s
ljuljačkom. Naša kuća ne bi bila ogromna, no dovoljno velika da Mia
u njoj može trčati, možda sa psom, i graditi utvrde ispod namještaja.
Mia bi imala svoju sobu i kupaonicu. Možda bismo imale i pravu
gostinjsku sobu ili ured u kojem bih mogla pisati. Pravi kauč i
dvosjed. Garažu. Kada bismo imale sve to, razmišljala sam, bile bismo
sretne.
Većina mojih klijenata imala je te stvari - stvari za kojima sam
žudjela u tim mračnim samotnim noćima - i nije izgledalo da uživaju
u životu više od mene. Mnogi su puno radili daleko od domova za
koje su se toliko jako borili da ih otplate, s još duljim vožnjama od
mene. Počela sam obraćati pažnju na stvari koje su zatrpavale njihove
kuhinjske elemente: računi za sagove koji su stajali koliko i moj
automobil, računi iz čistionice kojima bih mogla zamijeniti pola svoje
garderobe. Nasuprot tomu svoju sam plaću podijelila na
petnaestominutne dijelove da zbrojim koliko je mog fizičkog rada
otpadalo na cijenu benzina. Većinu dana provela sam sat vremena
čisteći samo da zaradim za benzin kojim ću se dovesti na posao. No
moji klijenti radili su još više kako bi otplatili raskošne automobile,
čamce, sjedeće garniture koje su držali pokrivene plahtama.
Radili su da plate Classic Clean, koji je mene plaćao malo više od
minimalca, da sve bude blistavo, na mjestu, prihvatljivo. Dok su oni
plaćali za moj posao čarobne vile spremačice, ja sam bila sve samo ne
to šuljajući se po njihovoj kući poput duha. Lice mi je poprimilo
pepeljastu boju zbog nedostatka sunca, a ispod očiju nastanili su se
tamni podočnjaci zbog nedostatka sna. Kosa mi je najčešće bila
prljava, zategnuta u konjski rep ili skrivena ispod marame odnosno
šešira. Nosila sam svoje hlače Carhartt sve dok rupe na koljenima ne
bi postale tolike da bi me šefica zamolila da ih zamijenim. Moj posao
nije mi dopuštao izdatke za odjeću, čak ni za posao. Radila sam i

128
bolesna, vodila sam kćer u vrtić i kada je trebala ostati kod kuće.
Nisam imala pravo na bolovanje, odmor, povećanje plaće, no uza sve
to i dalje sam molila za još više posla. Dnevnice izgubljene zbog
propuštenih radnih sati rijetko su se mogle nadoknaditi, a ako sam ih
propustila previše, riskirala sam otkaz. Pouzdanost mog automobila
bila je od vitalnog značaja jer bismo zbog puknutog crijeva,
neispravnog termostata ili čak probušene gume opet mogle postati
ovisne o drugima, moglo bi nas poslati na rub, da padnemo natrag u
beskućništvo. Živjele smo, i preživjele, u opreznom balansiranju. To
je bilo moje nevidljivo postojanje dok sam glancala tuđe kako bi
djelovalo savršeno.
Kuća glavnog kuhara imala je dva krila: gostinjsku sobu i ured na
jednoj strani i glavnu kupaonicu s hodnikom koji je vodio u
preuređenu garažu, gdje su njihovi psi, dva bijela vestminiterska
terijera, ostavljali lokvice mokraće. Kada sam čistila, odlazili su s
gospodinom Lundom ili njegovom suprugom na posao. Nisam
primijetila da su počeli kakati i pokraj stola pa sam slučajno ugazila u
govno. Zastenjala sam. Bež sag. Svjetlobež. Gotovo jebeno bijel. Nije
bilo šanse da uklonim te mrlje.
Vlasnika Kuharove kuće srela sam samo jednom u šest mjeseci
iako sam čistila kuću tri sata svaki drugi četvrtak. Kuća je zapravo
bila jedna od Paminih i čistila ju je dva sata tjedno, a u tu brzinu bilo
mi je teško povjerovati jer je kuća bila ogromna. Kupala sam se u
znoju dok sam je pospremala i bila sam toliko zaposlena da nisam
imala vremena napisati poruku ili primiti poziv jer sam se bojala da
neću biti gotova na vrijeme. Definitivno nisam imala vremena izribati
smeđe mrlje od pseće velike nužde.
Taj dan imala sam još jednu kuću - kuću Dame s cigaretama - što
je bio još jedan trosatni posao plus dvadeset minuta vožnje do njega.
Pun raspored najčešće je bio neka vrsta bijega. Tri, četiri ili čak šest
sati bila sam neprestano u pokretu - s lijeve na desnu stranu radne
plohe, polirajući sudoper, brišući podove, prašinu, čisteći mrlje od
pasa na kliznim staklenim vratima, usisavajući hodnike, ribajući
školjke, brišući zrcala, ne zaustavljajući se da bih uhvatila svoj odraz,
ignorirajući bolne mišiće - što bi do kraja dana prešlo u neprestano
žarenje, ponekad prerastajući u prodornu bol ili trnce u udovima.
Nakon ponavljanja istog pokreta - od početka do kraja, u isto vrijeme,

129
na isti način, svaki drugi tjedan - prestala sam razmišljati što trebam
raditi. Pokreti su postali rutina, radila sam automatski. Mišići su mi
se zategnuli i uvježbali. Kretanje i kućne navike bile su za mene poput
prijeko potrebnog predaha, dok su svi ostali aspekti mog života bih
jedna teška odluka za drugom,još težom. Pretpostavljam da je bijeg
postao malo previše bezuman, pa sam zato završila u govnima.
Kuharova kuća bila je ona na kojoj sam zavidjela - zbog pogleda,
dvorišta, stabala s kojih su padale jabuke i trunule u travi prije nego
što bi ih vrtlari pokosili. Željela sam njihov stražnji trijem s ulaštenim
drvenim namještajem i smeđim jastucima. Zamišljala sam lijena
poslijepodneva kakva su sigurno imali vikendima - škampi na
roštilju, ohlađen rose u čašama na stalku pod prugastim baldahinom
koji se leluja s bočne strane kuće. Djelovalo je poput sna, a ti ljudi čije
su hodnike krasile slike sa scenama iz Pariza živjeli su taj san svaki
dan.
Njihove radne plohe u kuhinji bile su pune hrane, a uredno
posložene kutije finih kolača tjerale su mi slinu na usta. Ukrasi za
Božić bili su besprijekorni. Zaustavila sam se proučavajući ukrase na
božičnoj jelki. Imali su sve Hallmarkove ukrase iz serije Frosty Friends
koje je moja mama skupljala dok smo živjeli na Aljaski. Sve mi ih je
dala nakon razvoda, no otprilike pola ih se izgubilo u seljenjima.
Kada sam ugledala ukras iz 1985., našeg prvog Božića na Aljaski,
oprezno sam ga stavila na dlan prisjetivši se kako je mama
odmotavala crveni kajak s malim Eskimom i psom kako bih ga
objesila na jelku. Do Božića bilo je još pola godine, a ja sam shvatila
da nisam sigurna hoću li moći kupiti jelku i hoće li u našu garsonijeru
stati jelka dovoljno velika da na nju stavimo ukrase. Mia bi obično za
Božić bila s Jamiejem, a ja bih dobila Dan zahvalnosti. Toliko sam
željela da ona ima život u kojem se svake godine na jelki nalaze isti
ukrasi. Male tradicije koje su ostale nezapažene dok sam bila dijete
sada su bile sve što sam željela za Miju.
Trećina vremena koju sam provodila u Kuharovoj kući odlazila je
na podove. Ponekad bih se pognuta, držeći ruku na donjim mišićima
blizu kralježnice, odvukla do automobila. Bol mi nije bila strana, no
sati provedeni u pogrbljenom položaju uzeli su svoj danak.
Kralježnica mi je bila iskrivljena poput upitnika; nekoliko sam puta
zbog nje završila na hitnoj. Morala sam paziti da je ne ozlijedim i pila

130
bih 800 mg ibuprofena dnevno ako bih to učinila. Moja posljednja
pogreška na poslu dogodila se prilikom saginjanja kad sam htjela
podići kauč i gurnuti ga bliže zidu. Činio se težak poput mog auta.
Mišići na leđima, spremni podići nešto lagano, trgnuli su se unatrag
poput oslobođene gumene trake i zaglavili. Danima sam škrgutala od
bolova i nisam mogla spavati. Nisam podnosila tablete protiv bolova.
Od njih sam se osjećala omamljeno i bolesno kao da sam polupijana.
Kada su se pultovi Kuharove kuće počeli puniti bočicama
hidrokodona 22 , došla sam u napast da ih nekoliko stavim u džep.
Lijekovi na recept u većini kuća koje sam čistila zatrpavali su
kupaonicu i ormariće s lijekovima, no ova je imala ogromne boce u
gotovo svakoj sobi koje bi se u dva tjedna između mojih posjeta
ispraznile.
Lonnie i ja nikada nismo razgovarale o tajnama praznih kuća.
Glavnina mojih mušterija imala je tablete za spavanje, neki za
depresiju i anksioznost ili bolove. Možda zato što su lakše dolazili do
liječnika ili zdravstvenog osiguranja s velikodušnom klauzulom o
lijekovima na recept; možda je dostupnost medicinske skrbi nudila
brza rješenja na recept.
Iako sam za Miju mogla dobiti novac, previše sam zarađivala da
bih dobila Medicaid za sebe tako da nisam mogla otići liječniku zbog
kroničnih bolova u leđima ili dugotrajnih infekcija sinusa ili kašlja.
Mia je nasreću uvijek bila osigurana pa se nikad nisam trebala brinuti
o tome, a proces prijave bio je jednostavan jer su iskoristili papire koje
sam predala za bonove za hranu. U suprotnom bilo bi mi nemoguće
priuštiti joj redovite preglede i cijepljenja, a kamoli operaciju koju je
upravo prošla, no uvijek sam se pitala jesu li nas liječnici i sestre,
nakon što bi vidjeli vrstu osiguranja koju sam koristila, drukčije
tretirali. Iako bih imala veliku korist od redovitih kontrola, fizikalne
terapije i ginekologa, nikada si to ne bih mogla sama priuštiti. Zato
sam trebala paziti da se ne ozlijedim, razbolim, odnosno morala sam
sama rješavati bol.
Ali vitamini, bezreceptni lijekovi za prehladu i gripu, pa čak i
Tylenol ili ibuprofen bili su velik trošak, ili je moj budžet bio toliko

22 Hidrokodon je lijek protiv bolova koji se izdaje na recept, a može izazvati ovisnost ako se
prekomjerno uzima (op. ur).

131
malen da sam morala pažljivo raspolagati onim što sam imala. Život
s bolešću ili boli bio je dio moje dnevne rutine. Dio iscrpljenosti. Ali
zašto su moji klijenti imali te probleme? Činilo se da bi pristup
zdravoj hrani, članstvo u teretani, liječnici... trebali držati osobu u
dobroj formi. Možda su stres održavanja kuće na dva kata, loš brak i
njegovanje iluzije veličanstvenosti rušili njihove sustave na sličan
način kao što je siromaštvo rušilo moj.

Do kuće Dame s cigaretama vozila sam sa spuštenim prozorima.

Vani je bilo 27 °C, što je značilo da će u našoj spavaćoj sobi biti gotovo
40 °C kad stignemo kući. Znoj mi se skupljao u naborima kože. Većina
prozora na toj kući gledala je na sjever, pa je tamo bilo ugodnije, no
bit će zatvoreni i onda će mi od zagušljivosti u kombinaciji s mirisom
ustajalog dima i mirisnih svijeća biti muka. Kada sam ušla, krenula
sam ostaviti fascikl na pult na kojem je stajao bežični telefon i
kalendar ispunjen terminima za tretmane lica i masaže u toplicama, i
tada sam vidjela poruku: Pomislila sam da bi vam se možda svidjela
mirisna svijeća za vaš dom! Uzela sam srebrnu posudicu u ruke i
otvorila je, a svjetlonarančasti vosak mirisao je na savršeno zrelu
breskvu. Moj omiljeni miris. Nasmijala sam se, još jednom pomirisala
svijeću i spremila je u torbu prije nego što sam prijavila smjenu.
Dama s cigaretama bila je misterij za mene. Naš jedini kratki susret
dogodio se kad sam upala u njezinu kuhinju dva sata prije nego što
me očekivala. Brzo se požurila izaći tako da nismo mogle uspostaviti
komunikaciju, ali za mene je i to bilo dovoljno da primijetim njezinu
savršenu frizuru i šminku te tako zadovoljim svoju znatiželju. U
njezinoj kupaonici uvijek je bila nova šminka ili krema protiv bora ili
maleno pakiranje korektora. Svaki novi proizvod stajao je barem
pedeset dolara, ali nikada nisam pronašla praznu bočicu koja bi bila
dokaz da ih je potrošila. Svaki drugi tjedan išla je na masažu, tretman
lica, manikuru i pedikuru i često sam se pitala nije li je netko
nagovorio na kupnju tih proizvoda jer je možda ustvari to nije
posebno zanimalo. No njezina pojava dokazivala je suprotno.
Izgledala je besprijekorno čak i jednog običnog četvrtka poslijepodne.
Njezina kuća nalazila se odmah uz igralište za golf, a golf je

132
djelovao kao hobi na koji je trošila dosta vremena. U ormaru u
prizemlju iznad perilice i sušilice bile su uokvirene tablice rezultata i
zajednička fotografija Dame s cigaretama i Tigera Woodsa. Bila je
odjevena u bijelu bluzu u tonu s bijelim kratkim hlačama, kose
skupljene na vrhu glave. Prizemlje kuće djelovalo je zaustavljeno u
vremenu, kao da ulazim u kasne osamdesete ili rane devedesete s
demode namještaj em na deblombijelom sagu. Spavaća soba za goste
bila je ukrašena kanadskim guskama za koje sam se mogla zakleti da
su poput onih s kojima sam odrasla. U uredu je stajao stol od iverice
i prastara traka za trčanje koja je gledala na stari TV/VCR 23, poput
onog kakav sam imala kod kuće.
Na katu su učinjene određene preinake - podovi od tvrdog drva,
nove radne površine i hladnjak od nehrđajućeg čelika u kojem je,
koliko sam vidjela, držala flaširanu vodu i zelenu salatu.
Namještaj je bio profinjen i moderan te, po količini prašine koja se
na njemu skupljala, nekorišten. U ormaru je imala žutu vestu od
kašmira za kojim sam toliko žudjela da bih ga svaki put otkopčala i
odjenula, navukavši kapuljaču na glavu, i nosila ga tako da mi rukavi
pokrivaju ruke i miluju lice svojom mekoćom.
Bilo je teško reći da u kući uopće netko živi jer je izgledalo kao da
se koristi samo mala kupaonica uz glavnu spavaću sobu i WC za
goste preko puta kuhinje. Svaki put napravila bih grimasu podižući
dasku da izribam školjku. Ispod ruba gotovo je uvijek bilo tragova
povraćanja.
Nakon nekoliko posjeta počela sam dobivati sliku o tome kako ona
provodi svoje vrijeme kod kuće. Njezin suprug bio je vlasnik i
direktor građevinske tvrtke koja se nalazila barem sat vremena
vožnje izvan grada. Bila je 2010. godina i građevinski radovi još su
uvijek bili u padu. Vjerojatno su bili zabrinuti za svoju sigurnost
pitajući se hoće li oni biti sljedeći. Njihova je kuća uvijek bila uređena
za večeru s upaljenim svijećama i podmetačima na stolu, ali po
prašini na stolu i stolicama mogu reći da su večere s gostima i finom
hranom bile rijetke.

23 Televizor s ugrađenim videorekorderom (engl. videocassette recorder, VCR) za snimanje i

naknadno gledanje televizijskog programa na videokaseti ili općenito za gledanje
videokaseta (op. ur.).

133
 Izgledalo je kao da je većinu vremena provodila sjedeći na barskoj
stolici nasuprot ploči za kuhanje, koja je bila ugrađena u šank, s
napom sa stražnje strane i obično je bila uprljana pepelom cigarete.
Do nje je stajao mali televizor, njezin dnevnik i bežični telefon s
nekoliko zalutalih mrvica na podu.
Na polici, pored stola u blagovaonici, nalazilo se nekoliko
električnih osvježivača zraka. Od kombinacije njihovih mirisa boljela
me glava. Jednom je ostavila upaljač pored svog dnevnika, ali osim
čiste pepeljare nije bilo znakova cigareta. No onda sam, čisteći garažu,
primijetila zamrzivač. Otvorila sam ga i otkrila naslagane kutije
cigareta Virginia Slims. Zagledala sam se u njih i zatim se zadovoljno
nasmiješila. Misterij je bio riješen.
Mogla sam je zamisliti kako podbočene ruke gasi cigaretu pažljivo
ispuštajući dah pun dima u napu iznad štednjaka, a zatim ustaje,
popravlja kosu i prazni pepeljaru u garaži te je pomno opere i obriše.
Pitala sam se nosi li cigarete sa sobom u torbi ili puši samo na tom
jednom mjestu u kuhinji. Nije bila riječ o pušenju. Ja sam pušila na
prekide. Nije me moglo biti više briga puši li. Fascinirala me
tajnovitost, količina energije koju je ulagala kako bi izgledala
savršeno i čisto.

134
 16.
Donnina kuća

Tijekom ljeta, ideji da se korisnici socijalne pomoći testiraju na

droge udahnut je novi život. Otkako je nastupila recesija, milijuni
ljudi obratili su se državi za pomoć. Borbeniji porezni obveznici
srednje klase koji su izražavali svoj bijes protiv nepravde što drugi
dobivaju socijalnu pomoć stvorili su napetost između onih koji su već
dobivali vladinu pomoć u vidu bonova za hranu i onih koji se za
pomoć nisu prijavili. Testiranje na drogu dodalo je novi sloj vječne
osude onih koji su primali pomoć stvarajući predodžbu u javnosti o
tome kako smo to iskoristili, kako smo uzimali vladin novac u svojoj
lijenosti i, sada vjerojatno, ovisnosti. Memovi na internetu
uspoređivali su korisnike bonova za hranu s divljim životinjama.
Jedan je pokazivao medvjeda u parku kako sjedi za stolom za piknik
i čita:
Današnja lekcija o ironiji — Program bonova za hranu Ministarstva
poljoprivrede sa zadovoljstvom isporučuje najveće količine bonova dosad. U
međuvremenu Služba parka, koji je također dio Ministarstva, MOLI NAS
DA NE HRANIMO ŽIVOTINJE jer bi životinje mogle postati ovisne i ne
naučiti se brinuti o sebi.
Drugi popularni mem imao je ovaj tekst: Ako moram proći test na
droge da bih radio, vi biste ga trebali napraviti za primanje socijalne pomoći.
Sljedeći je glasio: Ako si možete priuštiti drogu, alkohol i cigarete, tada vam
ne trebaju bonovi za hranu. Jedna od mojih poznanica na Facebooku
radila je u trgovini mješovite robe i počela je objavljivati što ljudi
kupuju na bonove samo da bi im se narugala: „Čips? Na bonove? S
kolom?” Poticala je svoje prijatelje na ismijavanje jadnih ljudi koji su
jedva imali za hranu.
Oko četrdeset sedam milijuna obitelji, zajedno sa mnom, prijavilo
se te godine za državnu pomoć. EBT kartice koje je distribuiralo
Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi za korištenje bonova za hranu
ili pomoć u gotovini bile su uobičajen prizor na blagajni. Sada su te

135
kartice primale i pizzerije koje prodaju polugotove pizze, 24 noja sam
svoje bonove rijetko trošila na to. Mount Vernon, najveći grad okruga
Skagit s trideset tri tisuće ljudi, postao je dom velikom broju radnika
migranata u špici sezone i mnoge takve obitelji odlučile su ostati. No
s povećanjem migrantskog stanovništva konzervativizam tog
područja izašao je na vidjelo.
Činilo se da Donna zbog toga dobiva mnogo pritužbi.
Postalo mi je jako važno čistiti njezinu kuću jer bih dobila dvadeset
dolara po satu uz deset dolara napojnice, koju mi je uvijek ostavila,
no vožnja do nje i natrag oduzimala mi je sat vremena mog radnog
dana. Otprilike polovicu mojih dolazaka bila je kod kuće. Jednom se
spremala u trgovinu po sastojke za smoothije jer je nedavno kupila
poseban blender. „To je za novu mene!” povikala je. „No ovaj put
idem u zadrugu. Nisu mi više drage velike trgovine.”
„Oh, stvarno?” upitala sam glumeći zainteresiranost. Donna je
uživala u uljima Mary Kay 25 koja su na kadi ostavljala sloj ljepljiv
poput čičak-trake i tako su skupljala svaku dlaku, svaku mrtvu
stanicu kože koja je s nje pala. Bilo mi je teško razgovarati s njom a da
mi taj prizor ne proleti pred očima. Nikad nisam znala očekuje li od
mene da stanem i razgovaram ili da nastavim čistiti njezine stidne
dlačice i obrijane dlake koje je trebalo ribati s mlaznica hidromasažne
kade. „Zadnji put kada sam otišla u supermarket, stajala sam u redu
iza meksičke obitelji”, komentirala je. „Koristili su bonove za plaćanje
hrane. No važno da su djeca bila odjevena tip-top!”
Nastavila sam brisati prašinu u njezinoj dnevnoj sobi punoj kipova
malih anđela s rukama sklopljenim u molitvi. Njezine riječi bile su
oštre. Ugrizla sam se za jezik. Razmišljala sam koliko je Mia voljela
svoje lijepe haljinice i sjajne cipele koje sam kupovala u trgovini
rabljene robe na kredit. Možda Donna nije shvaćala da i ja kupujem
hranu na bonove.
Željela sam joj reći da je se ne tiče što je ta obitelj kupila ili jela ili
odijevala i da mrzim kad blagajnice u supermarketima izgovore Na
bonove? dovoljno glasno da je drugi kupci mogu čuti. Željela sam joj

24 Pizza koja je spremna za pečenje kod kuće, engl. take-and-bake pizza (op. ur.).
25 Američka tvrtka Mary Kay prodaje kozmetiku putem mrežnog marketinga. Njegujuća ulja
marke Mary Kay deklariraju se kao proizvodi prirodne kozmetike (op. ur.).

136
reći da ljudi ne mogu dobiti povlastice za hranu ili povrat poreza ako
nemaju odgovarajuće dokumente, čak ako plaćaju porez. Ne mogu
dobiti nikakve državne povlastice. One su dostupne samo onima koji
su ovdje rođeni ili koji imaju dozvolu za ostanak. Zato su ta djeca, čiji
su roditelji riskirali kako bi im omogućili bolji život, bili građani koji
zaslužuju svaku pomoć države kao i moja kći. U to sam bila upućena
jer sam pored njih sjedila u bezbroj državnih ureda. Slušala sam
njihove razgovore preko šaltera sa socijalnim radnicima otežane zbog
jezične barijere. Ali ideja da su imigranti došli ukrasti naše resurse
nezaustavljivo se širila, a stigme su nalikovale onima s kojima se
suočavaju svi koji se oslanjaju na državnu pomoć da bi preživjeli:
svatko tko je kupovao bonovima za hranu nije se dovoljno trudio ili
je donio loše odluke i tako se zatekao na tom mjestu niže klase. Ljudi
su očito mislili da to radimo namjerno, da varamo sustav kradući
novac koji su oni uplaćivali preko poreza da bismo pljačkali državni
novac. Poreznim se obveznicima - uključujući i moju klijenticu - više
nego ikad činilo da njihov novac subvencionira hranu za siromašne
lijene ljude.
Donna je otišla u trgovinu nesvjesna kakvu su emocionalnu
reakciju izazvale njezine riječi. Kupnja namirnica poslije toga činila
me dvostruko ranjivijom. Uz objave na društvenim mrežama bila sam
sigurna da ljudi promatraju svaki moj korak. Opterećivala bi me
kupnja predmeta koji su bili ili previše lijepi ili previše beznačajni.
Ako bih bonovima trebala kupiti uskrsne slatkiše ili čokoladu za
Mijinu božićnu čarapu, otišla bih kasno navečer i koristila
samoposlužne blagajne. Premda sam ih uistinu trebala, prestala sam
plaćati WIC čekovima za mlijeko, sir, jaja i maslac od kikirikija - činilo
se da nikad nisam dobila pravu veličinu, marku ili boju jaja, ispravnu
vrstu soka ili odgovarajuću količinu žitarica. Svaki kupon imao je
svoje posebnosti, npr. za što bi se mogao iskoristiti, i strepila sam
svaki put kada bi ih blagajnica krenula skenirati. Uvijek bih nešto
zaribala i skrivila zastoj u redu. Možda se i drugima to događalo s
obzirom na to da su blagajnici bili vidno uzrujani čim bi na pokretnoj
traci ugledali jedan od tih velikih WIC kupona. Jednom je nakon
velikog nesporazuma s blagajnikom neki stariji par iza mene počeo
puhati i negodovati.
Moj socijalni radnik u WIC uredu čak me na to pripremio. Program

137
je nedavno uklonio sa svog popisa organsko mlijeko, što me ostavilo
s rupom u kućnom proračunu za hranu koju nisam mogla pokrpati.
Ako je ikako bilo moguće, pokušavala sam Miji dati samo organsko
punomasno mlijeko. Neorgansko s dva posto mliječne masti za mene
je mogla biti bijela voda prepuna soli, šećera, antibiotika i hormona.
Ti bonovi bili su moja posljednja šansa da joj ponudim jedinu
organsku hranu koju je u sebe unosila (osim kutija makarona i sira
marke Annies).
Narugavši se gubitku povlastice za kupnju punomasnog
organskog mlijeka, moja socijalna radnica samo je kimnula i
uzdahnula: „Jednostavno više nemamo sredstva za to.” Nije da nisam
razumjela s obzirom na to da je pola galona 26 stajalo gotovo četiri
dolara. „Debljina kod djece je u porastu,” dodala je, „a ovo je program
koji se fokusira na dostupnost najbolje prehrane.”
„Zar oni ne razumiju da je to bezmasno mlijeko puno šećera?”
upitala sam dopustivši Miji da se izvuče iz mog krila kako bi se mogla
igrati u kutu s igračkama.
„Također dodaju deset dolara za voće i povrće!” dodala je vedro
zanemarujući moje mrzovoljno ponašanje. „Možete kupiti bilo koji
proizvod osim krumpira.”
„A zašto ne mogu krumpire?” Pomislila sam na velike količine
pirea kojim sam nadopunjavala svoju prehranu.
„Ljudi ih obično prže ili dodaju puno maslaca”, rekla je pomalo
zbunjeno. „Ali možete kupiti batat!” Objasnila mi je da ću morati
obaviti kupnju za točno deset dolara ili manje, u suprotnom ček neće
biti valjan. Ako proizvod koji odaberem stoji manje od deset dolara,
neću dobiti ostatak. Bonovi nisu imali nikakvu stvarnu novčanu
vrijednost. Taj dan u trgovini, s obzirom na to da je bio posljednji
mjesec u kojem sam mogla kupiti organsko mlijeko, željela sam ga
kupiti što je više moguće. „Vaše mlijeko nije na popisu WIC bonova”,
ponovo je rekla blagajnica. „Neću ga moći utipkati.” Okrenula se
prema mladiću koji je pakirao namirnice i uzdahnula. Znala sam da
će mu reći neka ode potražiti drugo mlijeko.To mi se stalno događalo
s jajima.

26 Galon je angloamerička mjerna jedinica za obujam, a njime se izražava obujam tekućina;

američki galon = 3,78 litara (op. ur.).

138
 Iako su moji čekovi bili valjani, trgovina je očito već ažurirala
sustav naplate. Inače bih otresito uzela svoje neorgansko mlijeko i
odjurila, pogotovo uz dvoje starijih ljudi koji su ljutito odmahivali
glavama. Ponovo sam ih preletjela pogledom i spazila čovjeka
prekriženih ruku koji je pognute glave promatrao moje hlače s
rupama na koljenima. Na cipelama su se također nazirale rupe na
prstima. Još jednom glasno je uzdahnuo.
Zatražila sam da pozovu nadređenog. U tom je trenu blagajnica
podigla obrve istodobno sliježući ramenima te je postavila ruke
ispred mene kao da ću izvući pištolj i zatražiti da mi preda sav novac.
„Naravno”, odgovorila je mirno i hladno, glasom staloženog
djelatnika u okršaju s neposlušnim kupcem. „Pozvat ću nadređenog.”
Dok je prilazio, vidjela sam njegovu zbunjenu djelatnicu kako ga
slijedi crvena u licu živo gestikulirajući, čak upirući prstom u mene,
kako bi objasnila svoju stranu priče. Odmah se ispričao i sjeo za
blagajnu. Zatim je utipkao moje organsko punomasno mlijeko preko
bona, spakirao ga i zaželio mi ugodan dan.
Odlazeći, gurala sam kolica drhtavim rukama, a onaj starac
okrenuo se prema meni i rekao: „Nema na čemu!”
Razbjesnila sam se. Na čemu mi zahvaljujete?! htjela sam se izderati.
Na tome što je tako nestrpljivo čekao gunđajući i zanovijetajući svojoj
ženi? Nije moglo biti zbog toga. Radilo se o tome da sam bila vidljivo
siromašna i da sam kupovala usred dana, očito nisam bila na poslu.
Ali nije znao da moram uzeti slobodno poslijepodne za WIC sastanak
gdje su procjenjivali i Miju i mene te da sam morala izgubiti četrdeset
dolara od plaće. Otišle bi s knjižicom bonova otprilike u vrijednosti
propale dnevnice, no dobila bih i nezadovoljnog klijenta kojem sam
morala otkazati, a koji bi mogao, ako ga ikada opet budem trebala
odgoditi, pronaći drugu spremačicu. No on je vidio samo bonove koje
je plaćao državni novac, čemu je osobno doprinio izdvajanjem za
porez. Iako je možda i on sam kupovao to skupo mlijeko, ja koja sam
očito bila siromašna to nisam smjela zaslužiti.
Bi li moje klijentice poput Donne, one koje su mi se povjeravale
kao da su moje prijateljice, koje su mi davale crtanke i pastele za Miju,
učinile isto da me sretnu u trgovini? Kako bi one gledale na
spremačicu s bonovima za hranu? Kao na poštenog radnika ili kao na
promašaj? Postala sam toliko samosvjesna oko tih stvari da sam se

139
trudila što više sakriti detalje. Usred razgovora pitala bih se bi li se
nečije mišljenje o meni promijenilo kada bi znali da koristim bonove
za hranu. Bi li zaključili da imam manje potencijala?
Pitala sam se kako bi bilo da imam dovoljno novaca da mogu
unajmiti nekoga za čišćenje kuće. Nikada nisam bila u toj poziciji i
iskreno sam sumnjala da ću ikada biti. Ako bi se to i dogodilo,
razmišljala sam, dala bih im veliku napojnicu i ponudila im hranu ili
bi im ostavila mirisne svijeće. Odnosila bih se prema njima kao prema
gostima, a ne kao prema duhovima. Kao prema jednakima. Kao što
su prema meni bile Wendy, Henry, Donna i Dama s cigaretama.

140
 17.
Još tri godine
Koliko je meni poznato, samo je jedna od mojih klijentica - vlasnica
Kuće farme - koristila skrivene kamere. Rekla mi je to tako važno da
me uhvatila nespremnu. Trudila sam se potvrdno kimnuti kao da su
skrivene kamere nešto posve normalno. Kuća farma bila je
dvokatnica s tamnoplavim sagom prekrivenim bijelom dlakom
njezinih mačaka i pasa. I stepenice su bile prekrivene sagom i dlake
su se mogle naći u svim kutovima i pukotinama. Prije nego što sam
ondje počela raditi, Lonnie mi je objasnila da su u toj kući bile sve
spremačice iz tvrtke, ali nitko se nije pokazao dovoljno prikladnim,
stoga sam ja bila posljednja šansa da zadrže klijenta.
Nikada nisam otkrila što sam radila toliko drukčije od ostalih
spremačica, a s obzirom na to da smo rijetko čistile zajedno, nisam
mogla usporediti naše vještine i radnu etiku. Bojala sam se da će me
uhvatiti kako ne radim. Kao što se nisam znala obraniti kada je Jamie
u svađi, jednoj od mnogih, rekao: „Po čitave dane samo sjediš ovdje i
ne radiš ništa osim što se brineš za bebu, a u kupaonici su prljave
fuge.”Nikada nisam zaboravila taj osjećaj. Iako mi se činilo da radim
sve što sam mogla, nikada nije bilo dovoljno.
Podsvjesno sam društvenu stigmu zbog primanja državne pomoći
osjećala još i više nakon susreta sa starim parom u supermarketu.
Osjećala sam se kao da me netko čitavo vrijeme promatra skrivenim
kamerama. Ljudi s kojima sam razgovarala rijetko bi pomislili da su
mi potrebni bonovi za hranu za preživljavanje i uvijek su govorili o
tim ljudima. No ti ljudi nikada nisu bili ljudi poput mene. To su bili
useljenici, ili obojeni, ili bijelci koje su često nazivah smećem.
Kad ljudi pomisle na bonove za hranu, ne zamišljaju nekog poput
mene: prosječnu bjelkinju. Nekoga poput djevojke koju su poznavali
u srednjoj školi, koja je bila ljubazna, ali tiha. Nekoga poput susjeda.
Nekoga poput njih. Možda ih je to činilo previše nervoznima zbog
vlastite situacije. Možda su u meni vidjeli u što se mogu pretvoriti
njihove krhke okolnosti, da će se naći u istoj situaciji poput moje samo
ako izgube posao i razvedu se.
Djelovalo je kao da su pojedini članovi društva samo tražili prilike

141
za osuđivanje i ismijavanje siromašnih zbog nečega što oni smatraju
da nisu zaslužili. Vidjeli bi osobu kako kupuje skupu hranu na
bonove i iskoristili to kao dokaz svojoj teoriji da svi koji primaju
bonove za hranu čine isto. Sigurno me netko prati. Ponekad sam se
tako osjećala čak i u sigurnosti vlastitog doma. Ako nisam radila ili se
brinula o Miji, morala sam o nečemu razmišljati. Osjećala sam da je
sjedenje značilo da ne radim dovoljno - poput lijenog korisnika
socijalne pomoći, a pretpostavljalo se da sam upravo to. Odmor uz
knjigu činio se previše opušten; kao da je takva dokolica bila
rezervirana samo za višu klasu. Morala sam neprestano raditi. Morala
sam dokazivati svoju vrijednost da bih dobivala državne povlastice.
No s vremena na vrijeme odlazila bih na spojeve, bio je to moj
način bijega. Nazvala bih bivšeg dečka, ili bih upoznala nekoga na
internetu, ili bi me rođakinja Jenn upoznala s nekim. Na nekoliko
neobičnih sati mogla bih se vratiti osobi kakva sam bila izvan svog
majčinstva, izvan sluškinje. To mi je bilo poput maštanja, možda više
meni nego mojoj pratnji. Znala sam da ništa od toga nije realno.
Pričala bih o knjigama i filmovima tako da sam zvučala strano samoj
sebi. Ponekad mi je taj paralelni život bio potreban da se psihički
udaljim od sebe same. Ali spojevi su ubrzo postali manje zabavni,
manje igra, što je povećalo moju usamljenost ili osjećaj izolacije.
Neodgovorena poruka ili telefonska sekretarica značilo je odbijanje,
dokaz da sam nevoljena. Mrzila sam tu svoju potrebu i bila sam
sigurna daje muškarci mogu osjetiti, da se zadržava poput
neugodnog mirisa. Osim toga druženje mi je bilo bolan podsjetnik na
to da većina ljudi ima normalne živote. Mogli su si priuštiti koncerte,
hranu za van, putovanja, neprospavane noći. Unatoč tomu što je Mia
bila stalno uz mene, ponekad se doslovno nije mogla odlijepiti,
žudjela sam za naklonošću, za dodirom, za ljubavi. Nikada nisam
prestala žudjeti za tim. Željela sam biti jaka i ne osjećati tu potrebu,
ali uvijek je bila prisutna.
Hodala sam uz duboku provaliju beznađa. Svako jutro donosilo je
stres od kojeg sam grizla usne, strepila sam da mi se auto ne pokvari,
brinula sam se odlazeći na posao i vraćajući se kući. Leđa su me
neprestano boljela, a glad sam ublažavala kavom. Činilo se
nemogućim izvući iz te rupe, no moja jedina stvarna nada bila je
škola; obrazovanje će biti moj zalog slobode. Mora biti, inače je

142
uzaludno ulagati toliko dragocjeno vrijeme. Poput zatvorenice
računala sam koliko mi je još trebalo bodova ga diplomu. Još tri
godine. Stipendija Pell pokrivala je školarinu, ali ne i troškove knjiga.
Ponekad bih kupila rabljena starija izdanja preko Amazona. Tri
godine mračnih noći i vikenda provedenih za knjigama pišući
sastavke i polažući testove. Taj život sluškinje, stalnog podaništva,
bio je privremen. Ponekad sam plakala sve dok ne bih utonula u san
tješeći se spoznajom da moja priča neće tako završiti.
Zato sam se prestala truditi održati društveni život i umjesto toga
ispunila sam vikende poslom. Uzela sam novog klijenta, četverosatno
čišćenje subotom na lokaciji udaljenoj 45 minuta vožnje dok je Mia
bila s Jamiejem u Port Townsendu. Ta kuća, Vikend-kuća, imala je
vlasnike koji su uvijek bili ondje, ali nikada se nismo upoznali. U njoj
je živio mladi par s bebom starom tek nekoliko tjedana. Baka im je
došla pomoći, a njezin dar na odlasku bilo je dvomjesečno čišćenje.
Nisu željeli da spremačica dolazi kad njih nema, što je bilo u redu, no
otežavalo je čišćenje jer bi koristili kuhinjski šank koji sam upravo
očistila da naprave tost ili bi ostavili otiske po podu koji sam upravo
oprala. Pričali su s prijateljima koji bi navratili na druženje i
posluživali im hranu kao da me nema.
Kada sam drugi put otišla k njima čistiti, došla sam do ulaznih
vrata i shvatila da su zaključana. Pokucala sam nekoliko puta te
provirila kroz prozor na garaži i vidjela da je garaža prazna. Iako je
bila subota ujutro, nazvala sam Lonnie.
„Nisu kod kuće, Lonnie”, gotovo sam vikala želeći pokazati koliko
sam ljuta i uzrujana, što sam jako rijetko radila. „Jesu li ikada
spomenuli da će ostaviti ključ?”
„Ne”, odgovorila je. „Majka mi je rekla da će uvijek biti kod kuće.
Daj da ih nazovem i vidim što se događa. Možda su samo otišli na
brzinu nešto obaviti i na putu su doma.”
Budući da neću dobiti novac, trudila sam se ne zbrajati koliko me
taj put stajao benzina, no znala sam i bez previše razmišljanja da je
desetak dolara, više nego što sam zarađivala na sat, bez poreza i
pranja vlastitih krpa. Kada me Lonnie nazvala i rekla da su zaboravili,
stisnula sam usne u svojoj muci pokušavajući zadržati suze.
„Žele li da se vratim sutra ili nešto?” upitala sam. „Mogu to učiniti
ako je rano.”

143
 „Ne”, odgovorila je Lonnie. Čula sam kako je uzdahnula.
„Otkazali su.”
Šutjela sam čitavu minutu pa je Lonnie zanimalo jesam li još na
vezi.
„Da”, odgovorila sam. Pitala me jesam li dobro i rekla sam da
nisam. „Možeš li provjeriti s Pam je li moguće dobiti barem novac za
benzin? Već sam potrošila vrijeme i novac da stignem ovamo.
Nemam ga baš na bacanje, znaš?” Obrisala sam suze koje su mi
pobjegle i klizile niz obraz i trudila sam se prikriti podrhtavanje u
glasu. Lonnie je potvrdila da će provjeriti što može učiniti, no već sam
mogla čuti Pam kako mi objašnjava da je recesija usporila posao i da
moraju biti uistinu oprezne s dodatnim troškovima.
Već sam zažalila što sam pitala.
Vratila sam se dva tjedna kasnije. Suprug mi je prišao čim sam na
ulazu počela istovarivati svoje stvari. „Uistinu mi je žao”, rekao je.
Kimnula sam vadeći krpu i stavljajući je u stražnji džep. „Nismo
navikli da nam netko dolazi čistiti.”
„U redu je”, odvratila sam grabeći sprej u boci.
„Evo”, rekao je te iz stražnjeg džepa izvukao dvije karte za
bejzbolsku utakmicu Seattle Marinersa 27 . „To je za sutra navečer.”
Pokušao mi ih je predati. „Trebala bi ih uzeti.” Ulaznice su imale
ilustracije igrača koji bacaju ili uklizavaju na treću bazu. Otmjene
ulaznice. Ulaznice s dobrim mjestima. Išla sam na utakmice kao dijete
i 1995. za vrijeme doigravanja kada su Ken Griffey Jr., Edgar Martinez
i Randy Johnson bili u timu, ali od tada nisam.
Stajali smo na kamenoj ploči na ulazu koju sam trebala ispolirati,
kako je zamolila njegova majka. Pam mi je pokazala kako se to radi
prije nego što sam ukrcala mašinu za poliranje u auto. Koja je stajala
ondje već tri tjedna zauzimajući pola mog prtljažnika. Očito nije želio
da to učinim ni taj dan jer su imali radove u kupaonici. No bila sam
svjesna toga da on zapravo nije mogao znati koliko je to frustrirajuće.
Još jednom bacila sam pogled na ulaznice. Nema šanse da ću si
moći priuštiti benzin i parkiranje za taj događaj. Pogledala sam
njegovo umorno, ali nasmiješeno lice i plavu krpicu na ramenu, kao

27 Seattle Mariners američka su profesionalna bejzbolska momčad sa sjedištem u Seattleu (op.

ur.).

144
da je upravo podrignuo svog jednomjesečnog sina nakon hranjenja.
U njegovim očima vidjela sam poznati umor. Možda s
novorođenčetom proživljava posve drukčije iskustvo od mog - velika
kuća, lijepi automobili, gomila ljuljački i stolica za poskakivanje,
rođaci koji dolaze s hranom i zagrljajima - ali njegove roditeljske
dužnosti bile su jednake, čak i mojim.
„U redu je”, rekla sam trudeći se vjerovati u to, trudeći se da se
više ne ljutim na njega. „Trebali biste iskoristiti te ulaznice ili ih dati
nekome tko može ići. Ja neću moći.” Htjela sam mu reći da nemam
novaca za benzin, ali me mučilo da će mi i to htjeti platiti.
„Pa, možeš ih prodati”, nastavio je i ponovo mi gurnuo karte pod
nos. „Siguran sam da će planuti na Craigslistu. Mjesta su u prvom
redu.”
„Stvarno?” Sjedila bih u prvom redu na utakmici Marinersa. Bila
je to prilika za ispunjenje sna iz djetinjstva. Ponovo sam ga pogledala.
Zapitala sam se je li on otac koji će se probuditi usred noći i
promijeniti djetetu pelenu. Onaj tip što ljulja bebu u kuhinji dok se
bočica grije, a zatim zaspi na kauču s majušnom bebom na prsima.
Zaključila sam da jest.
„U redu”, odvratila sam i pogledala ulaznice. Kada sam ih uzela,
stavio mi je ruku na rame i stisnuo kao da me želi zagrliti.
Bio je u pravu; karte se mogu lako prodati. Sljedeće poslijepodne
stavila sam ih na internet. Kupac i ja našli smo se kod praonice rublja
i veselo mi je dao više od šezdeset dolara.
„Za sinov rođendan”, rekao je. „Napunit će četiri. Njegova prva
bejzbolska utakmica!”
Nasmiješila sam se i poželjela im lijep provod.

145
 18.
Tužna kuća
Subotama i nedjeljama Mia i ja ustajale bismo u naše uobičajeno
vrijeme iako nismo imale kamo ići. Napravila bih joj palačinke
prošarane borovnicama koje sam ubrala i smrznula na ljeto. Sjela bih
njoj nasuprot držeći šalicu kave blizu lica i promatrala kako guta
zalogaj za zalogajem. Smijala mi se punih obraza s mrljicama
borovnica na usnama. Ja bih joj uzvraćala osmijehe trudeći se sakriti
suze u očima i pokušavajući zapamtiti taj trenutak, da ga se sjetim
kada mi bi bude potrebno. Životi su nam prolazili prebrzo u
kaotičnom ritualu posla, večera i uspavljivanja. Znala sam da će
prerasti svoj bob u stilu Ramone Quimby 28 . Uskoro će se prestati
igrati malim ponijima 29 koje bi poredala u polukrug okrenute prema
svojoj zdjeli. Kad bi mi god nedostajala, ili na poslu ili dok bi bila kod
Jamieja, to su bili trenutci koje sam prizivala u mislima. Trenutci o
kojima sam pisala.
Počela sam vježbati pisanje kad bi se god Mia kupala ili se nečime
zabavljala; deset minuta neprestanog pisanja onoga o čemu sam
razmišljala. Ponekad sam pisala vikendima ujutro i ulomci bi bili puni
lijepog vremena, planova kako ih iskoristiti ili skrivenih mjesta koja
sam željela podijeliti sa svojom kćeri. Zatim sam pisala kad bi Mia
zaspala, poslije napornog dana borbe koje su donosile promjene.
Tada sam iz vlastitog sjećanja morala izvući neku slatku uspomenu,
u prvi plan staviti običnu elementarnu povezanost kakvu mogu
ostvariti samo majka i dijete i zapisati je. Bilo je to nešto više kao
knjiga o bebi za Miju, manje dnevnik. Znala sam da ću u godinama
koje slijede gledati na to kao na razdoblje u kojem sam sama morala
donositi previše odluka i zadataka. Trebala bih o tim trenutcima
razmišljati s ljubavi jer će ona uskoro odrasti. Iako smo živjele tu gdje
jesmo, ja sam imala užasan posao i bile smo bez novaca, to vrijeme s
njom nikada mi se neće vratiti. Pisanje o tome bio je način da svemu

28 Ramona Quimby izmišljeni je lik djevojčice u istoimenim knjigama za djecu autorice Beverly
Cleary (op. ur.).
29 engl. My Little Ponies (op. ur.)

146
tome dam vrijednost i stvorim lijepu sliku o našem životu, našim
pustolovinama. Ako ništa drugo, razmišljala sam, moći ću to
isprintati i napraviti knjigu za Miju.
Naša omiljena plaža bila je u Washington Parku na zapadnoj strani
Anacortesa. Sjele bismo na stijene u iščekivanju oseke, a zatim
promatrale sićušna bića u bazenčićima.
„Mama, pogledaj onog raka!” povikala bi Mia. Ja bih čučnula
izvlačeći žutu lopaticu iz crvene plastične kantice i pokušala ga
zgrabiti da ga bolje pogledam. „Mama, nemoj da te uštipne!” U daljini
su prolazili trajekti i svako malo ugledale bismo dupina ili morskog
lava. Ponijela bih Mijin biciklić tako da se može voziti, a na kraju bih
završila noseći i nju i bicikl. Na putu prema kući zaustavile bismo se
u sladoledarnici koja se ondje nalazila još od mog djetinjstva. Zvala
sam ga sladoled za večeru. Mia nikada ne bi naručila ništa osim
čokolade, kojom bi prekrila većinu lica.
Bilo je dana kada sam na internetu tražila skrivene vodopade i
potoke gdje bismo mogle plivati. Spakirala bih košaru s kožnim
ručkama i deku, rezervnu odjeću, ručnik i grickalice za Miju te bismo
za nekoliko minuta izašle. Jedini trošak bio nam je benzin za put.
To su bili naši najsretniji trenutci, možda zato što su bili tako
jednostavni. Pustila bih je da vozi bicikl po centru grada, a ja bih
zaostajala iza nje i kupila joj jabuku. Ako bi padala kiša, ostale bismo
kod kuće, slagale puzzle ili gradile tvrđavu. Ponekad bismo rasklopile
kauč i dopustila bih joj da gleda crtiće koliko god želi, kao da je na
vikendu u gostima. Tada to nisam znala, ali ti vikendi, taj miran život
s Mijom, ono je čega se prisjećam s nostalgijom. Iako su neki izleti bili
potpuni promašaj i završavali u izljevima bijesa i beskrajnom
vrištanju, što bi nas obje samljelo i iscrpilo, ti sati s mojom
trogodišnjakinjom bili su prelijepi. Probudila bi me uvlačeći se u moj
krevet, zagrlivši me svojim slatkim ručicama oko vrata dok su joj
meke kovrče uokvirivale lice, i šaptala mi na uho možemo li taj dan
biti pande. Odjednom bi moj naporan tjedan izblijedio i mi bismo bile
u oblacima, samo ja i to čudesno dijete. To su bili jedini trenutci u
kojima sam mogla smiriti svoj um, kada se nisam brinula bih li sad
trebala raditi ili radim li dovoljno. Kada se nisam pitala hoće li nas
netko vidjeti kao socijalnu obitelj koja iskorištava sustav jer sjedimo u
parku na dekici i dijelimo krišku sira. Tih dana provedenih s njom

147
nisam o tome razmišljala, bile smo jedna drugoj i mjesec i sunce u
našem malom svijetu.
Do sredine ljeta već sam šest mjeseci radila za Classic Clean i imala
sam solidan raspored od dvadeset pet sati. Osim toga imala sam
nekoliko vlastitih klijenata sa strane čije bih kuće ili dvorišta čistila
jednom ili dvaput mjesečno. Uz povremene darove Dame s
cigaretama i drugi klijenti počeli su mi ostavljati stvari na kuhinjskom
pultu. Henry bi mi uvijek nešto poklonio. Znao je da nakon završenog
posla odlazim po Miju i vozim je tati. Jednom mi je darovao kutiju
krafni, drugi put veliki vrč finog soka od jabuke.
Činilo se da ga zdravlje pomalo izdaje. Tableta pored umivaonika
u kupaonici bilo je sve više i, sudeći prema stanju njegove školjke,
poprilično su uznemiravale njegov želudac. Njegova supruga u
posljednje vrijeme također je bila češće kod kuće, ali je većinu
vremena provodila na telefonu svađajući se s osiguravajućim
tvrtkama ili sa svojom majkom koja je, po onome što sam mogla
zaključiti, trebala biti prebačena iz jednog doma u drugi. Voljela sam
ih vidjeti zajedno. Henryjev energičan pristup pretvorio bi se u
mekoću za kojom sam žudjela od partnera u vlastitom životu. Skuhao
joj je čaj. Raspravljali su o tome što treba donijeti iz dućana za večeru.
Henry je rekao da će skuhati ono nešto što ona voli, a ona ga je snažno
zagrlila prije nego je izjurila kroz vrata. Uvijek bi me pozdravila
izgovarajući moje ime i to s toliko iskrenosti da sam ponekad
očekivala da ću i ja dobiti zagrljaj.
Te sam trenutke pokušala ponijeti sa sobom kada sam išla čistiti
Porno kuću, koja je u sebi imala neki bijes ili tugu. Nisam voljela biti
ondje. Poruka na pultu glasila je: „Molim vas, promijenite plahte.”
Barem je napisala molim vas.
Oko Dana očeva zametnula sam veliku svađu s Jamiejem preko
telefona baš kad sam čistila Porno kuću. I zato bih se svaki put u toj
kući sjetila njega, koliko se god trudila suprotno. Svađa je izbila oko
Mijina prezimena, željela sam ga promijeniti u svoje. Jednoga dana
krenut će u školu, a i svaki put kada je vodim liječniku pitaju me jesam
li njezina majka. Nije mi imalo smisla da nosi njegovo prezime ako
gotovo čitavo vrijeme živi sa mnom.
Jamie se tomu jako protivio. Tvrdio je da s njom provodim malo
vremena, da većinu dana provede u onom odvratnom vrtiću. Požalila

148
sam što sam jednom, kada sam morala raditi dokasno, dopustila
njegovoj majci da pokupi Miju zato što je Jamie od tada neprestano
koristio njezino loše mišljenje o vrtiću protiv mene. No ja ionako
nikada ništa nisam radila kako treba. Da sam ostala kod kuće i radila
manje, krivio bi me da ne radim i govorio da njegovu alimentaciju
dobivam ja koja hladim dupe. Ako idem u školu, gubim vrijeme. Sada
je očito previše posla također loše.
Taj dan rekao mi je preko telefona: „I nikada mi nisi čestitala Dan
očeva.”
Gotovo sam završila kuhinju glancajući masne mrlje na kuhinjskoj
ploči boje crvene cigle.
„Što?”upitala sam retorički. Jamie mi nikada nije čestitao Majčin
dan. Nikada mi nije rekao da sam dobra mama. Najbliže pohvali bile
su njegove riječi da sam dovoljno pametna da ga uzrujam i
izmanipuliram da dobijem što želim. Mislim da čak ni ono ljeto kada
smo hodali nikada nije pohvalio moj izgled. Nazvao me ružnom
nekoliko puta nakon što sam zatrudnjela, a pogotovo nakon što se
Mia rodila.
„Nikada mi nisi rekla da sam dobar otac”, govorio je.
„Jamie, to je zato što nisi”, odgovorila bih. „Za sve kriviš druge.
Nikada ne preuzimaš odgovornost. Sve je uvijek nečija tuđa krivica.
Što će to naučiti Miju? Što ćeš je ti naučiti?” Krenula sam prema
lusteru iznad stola u blagovaonici.
„Ja ću Emiliju naučiti puno toga!” odgovorio je, a ja sam se opet
zapitala jesu li je svi u Port Townsendu još uvijek zvali Emilia.
Odbijao ju je zvati Mia jer sam joj taj nadimak dala ja. Pokušavala sam
mu objasniti da je Mia sama sebe tako zvala i da se ljutila ako bih je
zvala punim imenom. Pokušavao ju je neko vrijeme nagovoriti na
nadimak koji je zvučao nešto kao Mi-la, ali nije se nikada uhvatio.
Pitala sam se nije li Mia svaki put kada bi ga Jamie izgovorio
podsvjesno promijenila identitet.
„Jamie, ti čak ne znaš ni plivati”, rekla bih. Neobično mi je bilo
razgovarati s njim na taj način. Osnažilo me to što sam radila puno
radno vrijeme, što sam radila sve samostalno. Više mu nisam
dopuštala da se zbog njega osjećam loše. „Što kada dobije zadaću iz
matematike? Ili kada će trebati napisati sastavak? Kako ćeš joj
pomoći?”

149
 Nisam to izgovarala kao kritiku.To su bile stvarne brige. Jamie je
uvijek govorio kako će učiti za GED 30 , ili bi obećao da će to ljeto
naučiti plivati, no nikada nije napravio ništa od toga. No uvijek je
imao izgovor ili priču kako je njegova mama kriva jer joj je morao
pomagati u odgajanju mlađeg brata. Sada sam ja bila kriva jer sam ga
prisilila na očinstvo, na život kakav nije želio.
„Znam da sam dobar otac”, govorio je. Mogla sam ga zamisliti,
njegovo držanje, kako je napuhao prsa i vjerojatno upire prstom u
njih, možda se čak gleda u ogledalo. „Znam jer me ona treba.” Čula
sam kako je kratko udahnuo. Ah. Bio je vani, pušio je cigaretu i hodao.
Sada je bio moj red da kažem nešto hodajući između dnevnog
boravka i spavaće sobe s krpom u ruci. Gledala sam ga kako namješta
napuhano lice pretvarajući se da plače sve dok se Mia ne bi okrenula
prema njemu i zagrlila ga za pozdrav svaki put kada bi došao po nju.
„Manipuliraš njom da bi te trebala.”
To ga je gurnulo preko ruba. Dobro sam poznavala njegovo urlanje
i vikanje. „Svi u gradu pričaju kakva si jebena luzerica”, izderao se.
„Znaš samo kukati na Internetu, Facebooku i toj glupoj stranici na
kojoj pišeš dnevnik. Nemaš pravih prijatelja. Nitko nikada neće voljeti
ni tebe ni tvoje obješene sise.”
Nakon te rečenice poklopila sam mu slušalicu. Uvijek bi postajalo
gore kad bi krenuo u tom smjeru. Obično bi spomenuo kako sam
predebela, preružna, premršava ili previsoka. Obješene sise bile su
novost. Nitko te nikada neće voljeti bila mu je omiljena rečenica. Znam
kako bi mu se usne razvukle, gotovo se smiješio kad bi to izgovarao,
mogla sam to vidjeti čak i preko telefona. Dok sam živjela s njim u
prikolici, zvao me glupom luđakinjom ili ludom kučkom, no sada bi
to izgovarao samo kada bi me želio povrijediti.
Taj dan završila sam s čišćenjem tuša u Porno kući u rekordnom
vremenu zahvaljujući ljutitom ribanju. Nakon što sam ručno
prebrisala pod i čekala da se osuši, prije nego što sam vratila sagove
ispred školjke i umivaonika, na hodniku sam hvatala zrak. Na zidu
desno od vrata visjeli su obiteljski portreti, a njihovi pogledi bili su
usmjereni na istu točku s identičnim sjajem u očima.

30 GED (engl. General EducationalDevelopment),&ea^'va2. četiriju predmetnih testova čijim se

polaganjem stječu akademske vještine na razini srednje škole u SAD-u ili Kanadi (op. ur.).

150
 Ušla sam u spavaću sobu. Na neki način bilo je ovo blizu životu
koji sam priželjkivala - skromna kuća s velikim dvorištem. Ne mora
biti na otmjenom mjestu s pogledom na ocean, no bilo bi lijepo da ga
okružju dvorište i visoka stabla. Zurila sam u bočicu s lubrikantom
na noćnom ormariću pored budilice i morala sam se zapitati koliko se
često seksaju.
No možda je to bio život kakav sam mislila da želim, a život kakav
sam sanjala bio je vrata do - u Tužnoj kući. Nakon svađe s Jamiejem
isti dan čistila sam i Tužnu kuću poslije dugo vremena. On je bio
bolestan. Ili u bolnici. Možda oboje. Prema onome što sam mogla
zaključiti, bio je oženjen ljubavi svog života. Zatim je ona prerano
umrla, a on je ostao sam i doživio godine u kojima će mu najviše
trebati netko da se o njemu brine. Porno kuća i Tužna kuća bile su
posve suprotne, ali životne lekcije koje smo morali izvući trebale su
dokazati da ćemo neovisno o okolnostima, na ovaj ili onaj način,
završiti sami. Suprug iz Porno kuće koji se samozadovoljava dok
njegova žena radi noćnu smjenu ili čita ljubavne romane u susjednoj
sobi. I udovac.
Mene je činjenica što sam sama počela manje boljeti. Mia i ja
postale smo tim. Sviđalo mi se što nisam morala brinuti je li drugoj
osobi dosadno i što se nisam morala uznemiravati zbog tuđeg
negodovanja, očitih znakova da želi otići. Nisam morala nikoga pitati
što želi za večeru. Mogle smo večerati sladoled i ne razmišljati hoće li
se ta osoba osjećati izostavljeno ili će me osuđivati kao roditelja.
Naša garsonijera imala je i nedostataka, ali je bila naša. Mogla sam
promijeniti raspored namještaja kako sam god i kad sam god htjela.
Mogla je biti neuredna ili opsesivno uredna. Mia je plesala step i
skakala s kauča na pod i nitko je nije ušutkavao. Kada sam tek počela
raditi kao spremačica, mislila sam da ću dane provoditi u čežnji ili
zavisti. Ali na kraju dana odlazila sam na mjesto koje nisam samo
zvala domom, već sam se u njemu tako i osjećala. To je bilo naše malo
gnijezdo iz kojega ćemo jednom odletjeti.
Kada bih završila s Porno kućom, pokušala sam odjednom odnijeti
sve rekvizite do Tužne kuće. Vani je bilo vlažno i maglovito, upravo
onakvo vrijeme koje je pogodovalo rastu plijesni. Vrijeme od kojeg
sam se ježila.
Otvorila sam klizna vrata malim prstom jer sam u ruci držala

151
sredstva za čišćenje. Vrata su vodila u kuhinju i čim sam ušla,
nanjušila sam poznate mirise iverja i losidna za brijanje. Taman sam
željela odložiti pladanj kad sam se okrenula i vrisnula.
Lice mu je bilo pokriveno otvorenim ranama. Odmah sam požalila
što sam zavrištala; željela sam zaplakati. Nikada nije bio ondje dok
sam čistila i nikada ga nisam upoznala. A vrisnula sam ugledavši
njegovo lice na kojem se vidjelo koliko se mučio.
„Tako mi je žao”, rekla sam gotovo ispustivši sredstva za čišćenje,
veliku torbu s krpama i vreću za smeće punu prljavih krpa.
„Ne, ne, meni je žao što sam vas uznemirio”, rekao je. „Jutros sam
bio malo spor. Maknut ću vam se s puta. Baš sam na odlasku.”
Pomaknula sam se od kliznih vrata da može proći. Nijedno od nas
dvoje nije se pokušalo upoznati ili rukovati. Promatrala sam ga kako
odlazi do bočnih vrata garaže. S prozora sam gledala kako njegov bež
Oldsmobile izlazi na kolni prilaz i odlazi. Pitala sam se kamo je otišao,
gdje je mislio da mora otići na tih nekoliko sati.
Kuhinja je izgledala kao i uvijek osim što je bilo nešto posuđa u
sudoperu i na pultu. Jedan dio bio je pretrpan medicinskim računima,
uputama za lijekove i otpusnim pismima iz bolnice. Kada me Lonnie
obavijestila da taj tjedan idem u Tužnu kuću, rekla mi je da se o njemu
brine žena iz Porno kuće - možda zato što je bila medicinska sestra ili
zato što nije imao nikog drugog.
Prekrivači na njegovoj strani kreveta bili su razbacani, dok je druga
strana bila netaknuta, kao i kad sam zadnji put pospremala, ukrasni
jastuci još su uvijek bili na istim mjestima. Plahte su bile prošarane
krvlju. Povukla sam prekrivače do kraja i pažljivo stisnula kutove
plahti da ih povučem prema sredini, a zatim sam skinula jastučnice i
sve strpala u jednu škrinju. Na putu do perilice rublja prošla sam kroz
kupaonicu. Ondje je na podu bilo nekoliko kapi krvi, novi rukohvat
pokraj školjke i u tušu te sjedalo u kadi.
Prije nego je umrla, supruga je skupljala kamenje, kućice za ptice i
gnijezda te ih je poredala uz prozore u dnevnoj sobi. Proveli su dosta
vremena putujući po Srednjoj ili Južnoj Americi. Žena je bila
učiteljica. Zamišljala sam kako donosi lutkice i umjetnine s putovanja
te njima ukrašava svoju učionicu ili ih pokazuje đacima. Pitala sam se
je li ih učila španjolski.
Tužna kuća djelovala je kao kuća za odmor ili dom koji su ptići

152
napustili, ali koji ne oplakuje prazne, ustajale sobe u kojima više ne
žive djeca. Imali su dva sina. Jedan je preminuo, a drugi je živio u
blizini, ali nikada nije dolazio u posjet. Često sam se pitala je li ih
izgubio sve u isto vrijeme, nisu li možda žena i sin poginuli u nesreći,
a tuga je uništila drugog sina. Izmišljala sam priče koje su se temeljile
na detaljima koje sam primjećivala po kući - fotografijama, porukama
naškrabanim na papiru, uokvirenoj razglednici s ilustracijom golog
muškarca i žene kako se drže za ruke na kojoj je pisalo: Pravila kabine
— štedi vodu, tuširajmo se zajedno. Tužna kuća kao da je bila zamrznuta
u vremenu - to je pokazivao požutjeli papir. Nabaviti novo crijevo.
Popraviti zasun na vratima. Zamišljala sam je kako čupa korov iz
cvjetnjaka, a zatim ulazi u kuhinju kako bi nešto popila te zapisuje
ove podsjetnike. Ispod je bio račun koji je potpisala za uređenje vrta.
Nije bilo datuma.
Upravo na pola svog šestosatnog radnog dana uzdahnula sam i
zataknula sprej u džep hlača. Lagano sam poprskala krpu za brisanje
prašine mješavinom octa i vode te je spremila u drugi džep. Zatim
sam zgrabila još jednu krpu za brisanje svega što je trebalo poprskati.
Ali Tužna kuća nikada se nije prljala.
Svaki put činilo mi se da je sve više lijekova u kupaonici.
Pomaknula sam ih da obrišem površinu na kojoj su stajali prije nego
se bacim na kadu. Bila je tu ona polica od pruća. Prvi sam put kutije s
pepelom otvorila iz radoznalosti, ali otad sam povremeno zavirivala
u njih da vidim jesu li još uvijek tamo. Pitala sam se je li prosuo malo
pepela, a ovo zadržao za sebe. Razmišljala sam tješi li ga to što ih drži
ispred sebe dok se češlja.
Na kuhinjskom elementu hrpa fotografija bila je djelomično
prekrivena papirima iz bolnice. Tražila sam tragove na fotografijama
misleći da ću pronaći nešto drukčije. No sve su bile iste - ljudi kako
stoje uz roštilj prepun hamburgera i ribe, muškarac iz Tužne kuće
kako ponosan s djecom odjevenom u crveno, bijelo i plavo visoko drži
svoju čašu s pjenušcem. Svi se za fotografiranje nasmiješe, ali on je
blistao poput djeteta koje je ulovilo svoju prvu ribu. Sve je učinio kako
treba. Sve ove sitnice i fotografije upućivale su na osobu koja je
uspješno ostvarila američki san. No ipak bio je sam.
Nikada mi nije ostavljao poruke ili pisamca. Nisam to od njega ni
očekivala i nisam smatrala potrebnim da dodatno troši na napojnicu

153
ili bonus za moj godišnji odmor. Činilo se čudno razmišljati o tome
na taj način, no od njega sam dobila drukčiji dar. Napola gotova
umjetnička djela koja čekaju da ih se objesi na zid. Popis projekata
njegove supruge i dalje je bio zalijepljen na plutenu ploču u kuhinji i
Tužna kuća natjerala me da se zagledam u skučeni prostor koji sam
dijelila s Mijom, u sobu u kojoj smo živjele, i shvatim da je to dom pun
ljubavi jer ga mi punimo. Iako nismo imale skupe automobile ili kuću
na litici iznad plaže, imale smo jedna drugu. Mogla sam uživati u
njezinom društvu umjesto da živim sama na mjestu ispunjenom
uspomenama. Moja borba s usamljenošću, želja za društvom još me
uvijek mučila, ali nisam bila sama. Mia me od toga spašavala.

154
 19.
Lorina kuća
Ljeto je polako gasnulo, a zalazak sunca ispunjavao je naše večeri
u garsonijeri ružičastim, narančastim i ljubičastim tonovima umjesto
vrućinom od koje su naše plahte bile natopljene znojem. Mia je
ponovo odlazila na spavanje prije devet sati pa sam navečer mogla
sjediti za malim kuhinjskim stolom. Tih noći slušala sam automobile
kako jure autocestom i momke iz susjedstva kako razgovaraju na
trijemovima, a dim iz njihovih džointova dopirao je do mojih prozora.
Sjedila sam preumorna da bih čitala knjigu, a ispred sebe imala bih
otvoreni kalendar pokušavajući upamtiti dvadeset klijenata koje sam
izmjenjivala u tjednom, dvotjednom ili mjesečnom ritmu. Za većinu
kuća trebala su mi tri sata, i obično sam imala dvije, ponekad tri kuće
dnevno.
Kao tridesetdvogodišnja samohrana majka s nekoliko tetovaža
nikada nisam osjećala da se Mia i ja uklapamo u naše konzervativno
okruženje. Mia je danima bila odjevena u svoj kostim majmuna ili
trenirku, a kosa joj je bila jedna razbarušena kovrča. Dok smo šetale
po trgovinama, bile smo oštar kontrast dobro situiranim majkama
kućanicama. Prolazeći pored njih između polica sa žitaricama,
gledale smo njihove velike svjetlucave vjenčane prstenove i
znatiželjno promatrale njihove mališane u kolicima, čistoj odjeći s
lijepo počešljanom kosom utegnutom u konjske repiće i ukrašenom
ukosnicama.
No jedna je žena skrenula pogled u mom smjeru i njezino se lice
razvuklo u topao osmijeh. Prepoznala sam maminu staru prijateljicu,
ali nisam joj se sjećala imena. Zapitala me kako smo i gdje živimo, ide
li Mia u vrtić pokraj Madisona, osnovne škole u kojoj sam provela
nekoliko kratkih mjeseci u drugom razredu prije nego što se moja
obitelj preselila na Aljasku.
„Ne mogu baš birati gdje će ići u vrtić”, odgovorila sam čekajući
zbunjenost na njezinu licu prije nego krenem objašnjavati.
„Predškolska ustanova mora prihvatiti državnu potporu koju
primam za dijete, ali privatne škole to ne prihvaćaju.” Nazvala sam
lokalne Montessori i druge privatne škole nudeći svoje usluge

155
čišćenja za članarinu, ali nitko nije želio prihvatiti. Mia bi imala velike
koristi od sadržajnijeg okruženja prave male škole umjesto vrtića.
Zbog toga sam se pokušala iskupiti čitajući joj svake večeri barem
pola sata.
„Vrtić bake Judy plaća se preko YMCA 31 i prilično sam sigurna da
će prihvatiti državnu potporu”, rekla je žena.
„Baka Judy?”upitala sam podigavši Miju nakon što se treći put
pokušala sakriti ispod moje suknje. Žena je ispružila ruku kako bi
Miju nježno pomilovala po obrazu, no Mia se okrenula na drugu
stranu i ukočila se.
„Ona vodi vrtić. Uistinu je djeci poput bake”, objasnila mije. „Moja
je djeca još uvijek ponekad posjećuju. Centar je u jednoj od onih
gospodarskih zgrada iza škole, no Judy je toliko genijalna tako da
imate osjećaj kao da idu u bakinu kuću.”
Tjedan dana poslije baka Judy dočekala nas je raširenih ruku. Na
jednom od naših prvih susreta pozvala me u svoj ured da možemo
sjesti i upoznati se. Možda me uhvatila na loš dan, ili u trenutku kad
sam se osjećala bespomoćno i preopterećeno, no kad sam sjela u
njezin ured kako bih joj ispričala našu dnevnu rutinu, počela sam
plakati. Judy mi je dodala maramicu i rekla: „Divna ste majka. Ja vam
to mogu reći jer ja dobru majku prepoznam čim je vidim.” Pogledala
sam je, šmrcnula i shvatila da mi to nitko prije nije rekao. Te riječi bile
su dovoljne da baka Judy postane poput obitelji.
Budući da je Mia provodila dan u ugodnom okruženju, bolje sam
se osjećala zbog naše razdvojenosti dok sam radila. Uzela sam posla
što sam više mogla puneći praznine u rasporedu vlastitim klijentima,
a naplaćivala sam dvostruko više nego sat u Classic Cleanu. Mjesec
dana tog ljeta računi su bili plaćeni. Mia i ja bile smo nerazdvojan
dvojac koji je pjevao pjesmu Sufjana Stevensa The Perpetual Self kao
što ju je zvala Mia, Uh-oh pjesma. Sve je izgubljeno, Uh-oh. Zvale smo je
naša sretna jutarnja pjesma i uvijek smo je poslušale prije nego što
svaka ode na svoju stranu i zbog toga smo se osjećale prilično sjajno.
Imale smo rutinu. S dolaskom jeseni pripremila sam se za punu
satnicu online nastave, odnosno za gubitak sna. Kada je u kombinaciju

31 YMCA (engl. Young Meris Christian Associations) neprofitna je kršćanska organizacija za rad
u zajednici u SAD-u, najpoznatija po svojim zdravstvenim programima u zajednici (op. ur.).

156
došla i škola, počela sam piti veliku šalicu kave navečer da uspijem
završiti zadaću. Učila sam vikendima. Znala sam da ću tada biti
iscrpljena, no u mojoj glavi škola je bila najvažnija. To je bio rad koji
će mi omogućiti upis na fakultet.
Pam i Lonnie procijenile su vrijeme potrebno za čišćenje jedne kuće
na temelju njihove brzine, ali one su bile sredovječne žene u ne baš
najboljoj formi, a ja sam postala nindža. Nakon nekoliko mjeseci
punog radnog vremena morala sam naći novi remen za hlače; nisam
mogla zadržati težinu ni da sam htjela. Ako bih s čišćenjem završila
prije predviđenog termina, rekli bi mi da usporim. Da su klijenti
odjednom dobivali račune manje od prvotne ponude, zato što bih
počistila u kraćem vremenu, očekivali bi isto. Morala sam se držati
očekivanog vremena zbog pravednosti prema onome tko će me
zamijeniti.
U nekim kućama to je značilo da sam imala vremena stati i
prelistati knjige na noćnim ormarićima ili kuhinjskim pultovima.
Počela sam pregledavati zalihe alkohola koje su brzo rasle, skrivene
čokolade, neraspakirane vrećice iz trgovine koje bi mjesecima ostale
netaknute. Počelo me zanimati kako se neki ljudi nose sa životom.
Njuškala sam jer mi je bilo dosadno i to je na neki način postao moj
obrambeni mehanizam.
Zavoljela sam kuće koje nisu odjekivale prazninom. Cijenila sam
svoja jutra petkom s Henryjem. Nikada nisam njuškala po kućama u
kojima nisam bila nevidljiva, gdje je na kalendaru stajalo Stephanie ili
čišćenje ili čak Sluškinja. I nikada nisam sama pregledavala stvari
klijenata koje sam upoznala radeći u vlastitom aranžmanu, izvan
Classic Cleana. Imali smo uzajamno poštovanje, a s vremenom sam
se s nekima sprijateljila. Njuškanje je značilo otkrivanje tragova,
pronalaženje dokaza tajnog života ljudi koji su djelovali kao da imaju
sve. Unatoč tomu što su bili bogati i što su posjedovali dvokatnice
našeg američkog sna - mramorne kupaonice, urede s erkerima koji
gledaju na ocean - njihovim životima nešto je nedostajalo. Počeli su
me očaravati predmeti sakriveni u mračnim uglovima i knjige
samopomoći umjesto nade. Možda su samo imali duže hodnike i veće
ormare za skrivanje stvari koje su ih plašile.

157
 Lorina kuća bila je napravljena samo za nju i za ljude koji su znali
kako postupati s njezinom Huntingtonovom bolešću. Veći dio dana
provodila je ispred televizora u stolici s jastukom. Slabo je govorila,
ali činilo se da su je njezini skrbnici razumjeli. Njezini su udovi imali
vlastitu volju; noge bi joj povremeno poletjele ravno u zrak. Skrbnici
su je hranili, čistili i pomagali joj pri odlasku na WC. Dok sam brisala
prašinu s televizora i polica punih fotografija, Lori me promatrala
tamnim, budnim očima.
Svaki drugi utorak provodila sam šest sati u njezinoj kući. Bila je
velika i dizajnirao ju je njezin suprug koji je imao stan u potkrovlju,
gdje je provodio većinu vikenda. Lori je imala skrbnike koji su se
mijenjali, ali činilo se da je Beth uvijek bila ondje kad i ja. Ponudila bi
mi kavu, što bih rijetko prihvatila, ali smo često razgovarale dok bih
čistila.
Kada sam ondje trebala doći drugi ili treći put, pokvario se DVD
uređaj koji je Travis donio Miji za rođendan, a on nam je postao jako
važan tijekom naših dugih vožnji. Čula sam Elma kako pjeva o ušima
i nosovima barem stotinu puta. A Mia je tada počela plakati i udarati
neispravan DVD. Stigavši to jutro u Lorinu kuću, bila sam na rubu
živaca i požurila sam odnijeti sve stvari u glavnu spavaću sobu, koja
je bila veća od mog stana. Morala sam se ondje sakriti da me Beth ne
vidi dok se malo ne priberem. To je bilo jedino mjesto na glavnom
katu s vratima. Kada je posvuda imala stakla i morala sam ući u nju
da očistim pragove. Ne možeš ga čak ni zamijenit počelo je odzvanjati u
mojoj glavi snažno i neumoljivo. Tijelo mi se uvuklo u sebe i sjedila
sam dašćući, držeći se za koljena i ljuljajući se. Za DVD uređaj nije
trebalo ni sto dolara, ali ja si nisam mogla priuštiti novi. Ta misao
osvijestila mi je sve što nisam mogla omogućiti svojoj kćeri; pristojnu
kuću, obitelj, vlastitu sobu, ormare pune hrane. Čvršće sam obujmila
koljena ni ne pokušavajući obrisati suze s lica i počela sam tiho
izgovarati svoju mantru kako bih prekinula negativan vrtlog straha
koji me obuzeo, kako bih se utješila i zaustavila paniku koja me počela
obuzimati.
Volim te. Tu sam za tebe. Volim te. Tu sam za tebe.
Još dok sam bila beskućnica, terapeutkinja me upoznala s idejom
mantre; tada sam čula rečenice poput nitko ne umire od napadaja panike,
ili sam zamišljala svoju kćer kako se ljulja i usklađivala sam svoj dah

158
s ritmom njihanja. Ništa od toga nije bilo učinkovito. Mom je umu bila
potrebna spoznaja da je netko tu da sve popravi. Tog sam ljeta
stisnula zube i odlučila da sam ta osoba ja, a ne muškarac ili obitelj, i
da ću to uvijek biti samo ja. Morala sam se prestati nadati da će netko
doći i voljeti me. Morala sam to učiniti sama pognute glave i
probijajući se kroz sve što mi život donosi.
Nakon jutra s pokvarenim DVD-om svaki put kad bih čistila
Lorinu kadu, radila sam prisjećajući se svoje sjene onog jutra kad sam
se ljuljala i šaptala hvatajući zrak. Ponekad bih stajala ondje gledajući
tog duha, tu nekadašnju verziju sebe, sa suosjećanjem poput starije,
mudrije sebe nudeći brižnu gestu utjehe. Naučila sam gledati to
mudrije ja i u trenutcima panike. To ja koje je s odmakom od deset
godina prošlo pakao. Morala sam samo zadržati vjeru daje postojalo.
Jednog utorka nazvala sam Pam zanimajući se bih li mogla
podijeliti Lorinu kuću na dva dana ili možda samo ovaj put proći s
trosatnim čišćenjem. Mia je već nekoliko dana imala upalu sinusa i još
je zaradila konjunktivitis. Nisam je mogla odvesti u vrtić, a nisam si
mogla priuštiti još jedan izostanak s posla pa sam nazvala Jamieja to
jutro i zamolila ga da Mia ostane kod njega nekoliko dana.
Namjeravala sam je prvo odvesti na hitnu, a zatim otići na pristanište
gdje bih se obično nalazila s Jamiejem, a onda natrag do Lorine kuće
da završim posao.
Mia i ja često smo dijelile moj krevet, što nije bilo idealno ni kad je
bila zdrava. U snu je mlatarala i udarala rukama te gurala šaku u moje
oko. Nekoliko proteklih noći začepljen nos, povišena temperatura i
opće loše stanje značili su da se budila cijelu noć plačući i tražeći
utjehu. Već nekoliko noći nisam dobro spavala. Otkako sam postala
samohrana majka, faze našeg napretka zvala sam potpuno novom
razinom iscrpljenosti. Činilo mi se da većinu svojih dana provodim
lebdeći poput čamca s pokvarenim motorom u gustoj magli. Ponekad
bi se magla malo podigla, mogla sam vidjeti, mogla sam razmišljati,
mogla sam se šaliti i smijati i osjećati poput sebe jedno poslijepodne.
Otkako smo bile same, nije bilo puno takvih trenutaka. Otkako smo
bile beskućnice. Otkako sam se svakodnevno borila za samostalnost,
da se ne moram vratiti u prihvatilište. No psihički sam se pripremala
za drugu razinu - uklapanje školovanja u raspored koji sam se trudila
ispuniti poslom. Rijetko sam se pitala kako. Samo sam znala što treba

159
učiniti. I učinila bih to.
Nazvala sam šeficu i Jamieja s parkirališta ispred ljekarne da ih
obavijestim o prolaznom vremenu. Rekla sam šefici da ću biti kod
Lori za nekoliko sati - trebalo mi je nešto više od sat vremena da se
nađem s Jamiejem i predam mu Miju. Njegov glas preko telefona
odavao je visok stupanj uzrujanosti, ali to sam zanemarila. Nije joj
volio davati lijekove, nije vjerovao liječnicima i krivio je vrtić za
njezinu neprestanu boležljivost. Nisam imala vremena raspravljati s
njim tog jutra i to ga je još više uzrujalo. Otpilila sam ga rekavši da ću
je dovesti s lijekovima i svim uputama te ga zamolila da radi kao što
piše na uputama.
„Od tih antibiotika bit će samo još bolesnija”, rekao je podrugljivim
tonom. Govorio bi to svaki put kada bi ih Mia morala piti zbog upale
sinusa ili uha. Ni ja joj nisam voljela davati antibiotike jer mi je bilo
jasno da su oni maskirali stvarni problem - naš stil života, naš životni
prostor, jer to ju je činilo bolesnom - no činilo se da nema drugog
izbora.
„Samo to napravi, Jamie”, rekla sam. Poklopila sam mu slušalicu i
zakolutala očima. Zatim sam se okrenula i pogledala Miju u sjedalici.
Imala je crveriti majicu kratkih rukava s konjem iz crtića u
kaubojskom šeširu i crne hlače s rupom na koljenu. U krilu je držala
novu igračku za kupanje koju sam kupila za pet dolara u Walmartu -
lutkicu sirene čiji se rep u toploj vodi mijenjao iz plave u ljubičastu.
Pogledala me omamljena od začepljenih sinusa, blago crvenih očiju s
krmeljima. Potapšala sam je po koljenu, počešala je malo po nozi i
zatim se okrenula naprijed, duboko uzdahnula i upalila auto.
Krenule smo na zapad po autocesti 20 do obale. Vozila sam se tom
autocestom između Mount Vernona i Anacortesa otkako sam se
rodila. Jedan dio podsjećao me na noć kada sam kao djevojčica
Mijinih godina, vraćajući se iz posjeta prabaki i pradjedu, promatrala
zvijezde. Bio je Badnjak i ja sam naprezala oči tražeći crveno svjetlo
Rudolfova nosa. Mia je bila sedma generacija naše obitelji rođena u
tom kraju. Nadala sam se da će nas ti duboki korijeni prizemljiti, ali
nisu. Otišli su predaleko, bili su previše zakopani. Povijest moje
obitelji ostala nam je nedostižna. Dosadilo mi je ispitivati članove
obitelji žele li vidjeti Miju, a žudjela sam za djedovima, bakama,
tetama i ujacima koji su bili poput nekih mojih klijenata - njihove kuće

160
bile su pune fotografija, telefonski brojevi njihove djece bili su prvi na
automatskom biranju, a košara u kutu bila je puna igračaka za unuke.
Ja sam imala samo sjećanja koja su bila toliko duboko usađena u mene
da sam im pripisala osjećaj pripadnosti. U trenutcima kada bih
predugo grebla po samom dnu svog očaja razmišljala sam o tim
stvarima. Iako sam bila zahvalna što je Jamie mogao uzeti Miju na
tjedan dana, znala sam da ću to kad-tad platiti. Zamjerio bi mi to,
iznio na vidjelo da me osramoti zbog previše rada, citirao to kao
razlog zašto bi Mia trebala živjeti s njim.
„Mamice”, rekla je Mia sa stražnjeg sjedišta. „Mamice.” „Da,
Mia?”odgovorila sam s laktom naslonjena na prozor, a rukom sam
pridržavala čelo. Drugom sam rukom država volan.
„Možeš li otvoriti moj prozor?” upitala je, a njezin bolestan glas
lagano je zaškripao. „Želim da Arielina kosa vijori kao u filmu.”
Učinila sam to ne mareći koliko se to možda može činiti smiješno.
Samo sam trebala doći na posao. Morala sam završiti posao. Morala
sam spavati.
Vozile smo se preko kanala koji dijeli kopno od otoka Whidbeyja.
Bacila sam pogled nadesno kada je stariji smeđi Ford Bronco prošao
pored nas. Uhvatila sam pogled drugog vozača, on se nasmiješio, a
zatim pokazao prema Mijinu prozoru baš kada sam u retrovizoru iza
njezine sjedalice ugledala bljesak crvene kose.
„Moja Ariel!” povikala je udarajući nogama u sjedalo ispred sebe.
Pustila je Ariel previše kroz prozor i slučajno ispustila lutku.
Mia je tulila kao da sam pregazila novorođeno štene. Na sljedećem
je zavoju semafor na kojem se mogu polukružno okrenuti. Imam
vremena, mislila sam. Mogu se okrenuti, stati na istočnoj strani ceste,
iskočiti iz vozila, zgrabiti lutku i zatim izaći na sljedećem izlazu, proći
ispod mosta, okrenuti se i bit ćemo opet gdje treba. Zvuči logično dok
vozite sto kilometara na sat kroz gustu maglu iscrpljenosti uz plač
djeteta na stražnjem sjedalu.
„Vratit ću se i pokupiti je!” povikala sam da zaustavim te grozne
zvukove koje je ispuštala. Boljela me glava od premalo sna i dvije
ogromne šalice kave koje sam popila to jutro. Već sam se nekoliko
dana brinula za bolesno dijete i očajnički sam trebala odmor. Samo
sam željela da vrištanje prestane.
Nakon polukružnog okretanja ostala sam u lijevoj traci

161
ubrzavajući te ponovo usporavajući prema lijevom rubu ceste. Bio je
neuobičajeno topao dan u rujnu. Čim sam kročila na asfalt, osjetila
sam vruć vjetar jurećih automobila kako puše kroz moju omiljenu
zelenu majicu koja se tijekom godina stanjila. Pretraživala sam travu
koja je dijelila promet istočne i zapadne obale, konjski rep toliko me
škakljao po licu da sam ga jednom rukom držala za glavu. Sigurno
sam izgledala čudno tražeći lutku među omotima slatkiša i bocama
gaziranog pića punim mokraće pobacanim po sredini.
Napokon sam ugledala pramen crvene kose. Prišla sam bliže, to je
bila Ariel. No samo njezina glava. „Sranje”, rekla sam tiho i bacila
pogled prema autu, a zatim sam se lecnula i naglo osjetila težinu u
želudcu. Ovo je bila loša ideja. Mia će plakati sve do Port Townsenda
zbog lutke koja je sad potrgana, a ne izgubljena. Možda je njezin tata
uspije popraviti; možda je nekako zalijepi. Zatim sam ugledala rep
slomljen napola, ali gornjem dijelu tijela s bikinijem u obliku školjke
nije bilo ni traga. „Sranje”, izgovorila sam ponovo. Sagnula sam se da
je podignem i tada sam začula prasak. Zvuk krckanja metala i
eksplozije stakla u jednom. Zvuk mi je bio poznat iz nesreća koje sam
doživjela kao tinejdžerica, no nikada ga nisam čula ovako.
Automobil koji udara u drugi automobil. Moj automobil. U kojem
Mia sjedi na stražnjem sjedalu.
Taj prasak bio je zvuk prozora koji je eksplodirao pored glave moje
djevojčice pucajući poput staklenog balona.
Ispustila sam lutkinu glavu, zavrištala i potrčala. Ovo se ne događa,
pomislila sam u trku. Ovo se ne događa. Do trena kad sam se stvorila
pored automobila moj se vrisak pretvorio u opetovano ne, ne. Ne, ne,
ne.
Otvorila sam vrata, a Mijina je sjedalica bila okrenuta prema meni
izbačena iz svog mjesta. Stražnjeg prozora više nije bilo. Njezine
širom otvorene oči netremice su me gledale, usta su bila zaleđena u
tihom vrisku. Udahnula sam, a ona je ispružila ruke prema meni.
Pomaknula sam sjedalo. Pod automobila bio je savijen, nabijen prema
unutra i prema gore, gotovo do njezinih nogu. Držala se za stopala
koja su bila zaštićena samo laganim sandalama.
Otkopčala sam je i odmah osjetila njezine ruke oko svog vrata i
kako nogama udara u sjedalo da nas odmakne od auta. Omotala je
noge oko mene, a ja sam je snažno zagrlila i zajecala udaljivši je od

162
razbijenog auta.
Automobili u oba smjera usporavali su u prolazu, a vozači su
gurali glave kroz prozore da vide štetu. Stajala sam na travnatom
međuprostoru, tri metra dalje od automobila koji nas je udario,
pripijena uz svoju trogodišnjakinju, osjećajući se kao da se sve oko
nas počinje vrtjeti poput ciklona.
Drugi vozač, mršavi klinac s kosom u šiljcima, prišao nam je s
mjesta gdje se njegov automobil zaustavio, tristotinjak metara dalje.
Imao je ozljedu iznad lijevog oka. Njegova bijela košulja kratkih
rukava na kopčanje lelujala je na povjetarcu otkrivajući rebrastu
majicu bez rukava.
„Jeste li dobro?”upitao je. Zatim je njegov pogled završio na Miji.
„O, Bože, zar je i ona bila u autu?”
„Naravno da je bila u autu, ti jebeni idiote!” Povikala sam novim
glasom kakav nikada prije nisam čula. Nije zvučao kao moj glas.
„Kako si mogao udariti u moj jebeni auto?” Nije odgovorio. „Kako si
mogao udariti u moj jebeni auto?” ponovila sam. Neprestano sam
ponavljala isto pitanje ne obraćajući se ustvari nikome, zakopavajući
riječi u Mijino rame. Kako nam se ovo moglo dogoditi? Kako smo
mogle stajati nasred autoceste, same, sa zdrobljenim automobilom
koji sam još uvijek otplaćivala, koji mi je trebao za posao, koji nam je
bio potreban da preživimo? To je bio naš auto, važan poput ruke ili
noge da se nastavimo kretati.
Dječak je ustuknuo, a ja sam pritisnula svoje čelo uz Mijino i
ponovo je pitala je li dobro.
„Ja sam dobro mama”, rekla je neuobičajeno mirnim i smirenim
glasom. „Mi smo dobro.”
„Mi smo dobro?” pitala sam gutajući zrak.
„Mi smo dobro”, ponovila je. „Mi smo dobro.” Čvrsto sam je
držala osjećajući kako moje tijelo iz panike prelazi u tugu.
Hladna ruka dotaknula mi je rame, a ja sam se okrenula spremna
razbiti tog dječaka prije nego što sam shvatila da ruka pripada sitnoj
plavuši. Njezin plahi glas izgovorio je to tako da nisam mogla čuti ni
razumjeti što je rekla, ali liceje pokazivalo zabrinutost.
„Jeste li dobro?” upitala je. Nisam odgovorila. Na trenutak sam
zurila u ženu koja je bila toliko prozirna da je djelovala anđeoski.
Kakvo je to bilo pitanje? Jesam li dobro? Nisam imala pojma. Gotovo

163
sam izgubila svoje dijete. Ovo dijete u mom naručju. Ovo dijete koje
je svoj dlan stavilo na moj obraz to jutro i prošaptalo Volim te. Ovo
dijete koje je sa mnom spavalo i koje je voljelo palačinke. Ovo dijete
moglo je umrijeti.
„Moja kći”, izgovorila sam glasno. Bilo je to sve što sam uspjela
reći i ponovo sam zakopala lice u Mijinu kosu.
Još jedan automobil zaustavio se iza njezinog crnog Suburbana.
Vozač je razgovarao na mobitel. Nisam mogla ništa drugo nego
stisnuti Miju. Nisam mogla prestati plakati. Moj auto. Moj auto bio je
mrtav uz rub ceste. Moj nezamjenjivi auto. Auto koji si nisam mogla
priuštiti da izgubim. Auto koji sam morala održavati na životu da
zadržim posao, da preživim.
Prvo je stigla policija preusmjeriti promet i procijeniti štetu. Pitali
su me što se dogodilo i strpljivo me slušali između mojih dugačkih
udisaja. Nekoliko policajaca počelo je pregledavati tragove klizanja
guma koji su nastali kada je udaren barem trideset centimetara
nalijevo. Stražnja desna guma stršala je u stranu, lim je bio izvijen i
zgnječen. Sve se u automobilu pomaknulo od jačine udara.
Kaseta s vrpcom visjela iz kasetofona spremna svaki čas ispasti
van. Ali ja nisam mogla prestati buljiti u stražnje sjedalo na kojem je
bila Mia, u njezinu autosjedalicu tako nevjerojatno blizu razbijenog
prozora, u pod koji je bio pomaknut prema njezinim nožnim prstima.
Autosjedalica se od udarca pomaknula u stranu, dalje od prozora, i
Mia je nekako ostala neozlijeđena.
Jedan od policajaca izvukao je metar.
„Što to radite?” upitala sam, a novi val panike udario me u prsa.
„Moramo pokušati utvrditi krivnju, gospođo”, odgovorio je.
„Molim vas, odmaknite se.” Greška. Moja greška. Naravno da je bila
moja greška. Ja sam bila ta koja je stala na jebenoj autocesti, izašla
tražiti jebenu lutku i ostavila dijete u autu, u opasnosti.
Iz kola hitne pomoći iskočila su dva bolničara, jedan je odjurio
prema drugom vozaču, a drugi prema nama. Stigla su druga kola
hitne pomoći, a zatim i vatrogasno vozilo. Promet je gmizao i
pokušavala sam ignorirati buljenje, okretanje glava, osjećaj kao da
smo u jebenom akvariju.
Kada sam posjela Miju na klupu u kola hitne pomoći, pustila je
ruke s mog vrata prvi put otkako sam je otkopčala iz sjedalice.

164
Bolničar joj je postavljao pitanja, tražio je da joj pregleda gola prsa.
Pružio joj je medvjedića odjevenog u noćnu haljinu i kapu za
spavanje, sklopljenih očiju i s rukama kao da moli.
„Pazi na nju večeras”, rekao je, a njegova smeđa kosa, oči i
maslinasta koža iz nekog su me razloga podsjetili na brata. „Ako
primijetite ikakvu modricu ili ako vam se učini da je nešto boli,
odmah je dovedite.” Ponovo je pogledao Miju. „Ili je možete odmah
odvesti na hitnu ako želite da obavimo rendgensko snimanje.”
Pokušavala sam shvatiti sve što mi je rekao zamišljajući čitav prizor
puno gorim, Miju svu u masnicama, polomljenu, krvarila je i jurili
smo u bolnicu. Odmahnula sam glavom. Sve je bilo previše
zbunjujuće. Nisam znala pokriva li Medicaid prijevoz hitnom i
zamišljala sam račun od nekoliko tisuća dolara koji ne bih mogla
podmiriti. I nisam mogla ostaviti svoj auto - bio nam je poput člana
obitelji; u prtljažniku su bila sredstva za čišćenje koja su nam
osiguravala cjelokupni prihod. Morala bih ih platiti da im se nešto
dogodi. Nisam mogla otići ne znajući što će se sljedeće dogoditi.
Mia je zagrlila medvjedića zureći u opremu u ambulantnom
vozilu. U mislima su mi opet bljesnule slike njezinih očiju kako divlje
zure u mene dok diše iza maske s kisikom, kose zalijepljene krvlju, s
vratom u protezi. Ponovo je podigla ruke da je zagrlim. Odnijela sam
je natrag do auta, uzela fotoaparat iz torbe i načinila nekoliko
fotografija čekajući odluku policije o našoj sudbini.
Pristupio mi je jedan od policajaca: najniži, ćelav, s trbušinom
preko pojasa. Postavio mi je ista pitanja na koja sam već odgovorila;
zašto sam zaustavila automobil, kako sam to učinila, koliko sam
stajala i jesam li odmah uključila stop-svjetlo.
„Gospođo, nastavit ćemo istragu i prijaviti to vašem
osiguravajućem društvu”, rekao je. „Nije poznato ima li muškarac
koji vas je udario osiguranje.”
Na trenutak sam pomislila da će me koljena izdati. Jesam li imala
pokriće za neosigurane automobile? Morala sam imati. Još uvijek
nisam otplatila kredit za auto. Mislim da je to značilo da imam puno
pokriće, a ne djelomično. Zar ne? Tražila sam to, zar ne? Nisam se
mogla sjetiti.
Izvukao je još jedan blok papira i otrgnuo kaznu koju mi je predao
zajedno s vozačkom dozvolom, registracijom i iskaznicom

165
osiguranja.
„Gospodine”, izustila sam vidjevši iznos od sedamdeset dolara na
kazni pokušavajući shvatiti kako sam to zaslužila. Zurila sam u
njegove sitne plave oči. „Što će to za mene značiti u financijskom
smislu?”
Pogledao je u mene, a zatim u Miju koja se također okrenula i
promatrala ga. „Ne znam, gospođo”, odgovorio je uzrujano i pružio
mi kaznu dodavši: „Možete ići na sud.” No bila sam svjesna da to
znači borbu s njim. Policajac. Ovaj bezdušni čovjek stavlja kaznu u
ruke uplakanoj majci koja je gotovo izgubila svoje dijete, koja si nije
mogla priuštiti drugi auto, a kamoli platiti kaznu.
Zagledala sam se u kaznu za nepropisno parkiranje i kad sam
podigla pogled, vidjela sam kako se približava vozilo vučne službe.
„Gospođo, imate nekoga da dođe po vas?” upitao je policajac.
Sudeći po njegovom tonu, pitao me to više nego jednom.
„Ne znam”, odgovorila sam. Svi kojih sam se mogla sjetiti ili su
radili ili bili miljama daleko. Policajac je predložio da se ukrcam u
vozilo vučne službe, no kada sam ga pitala koliko će me to stajati,
odvratio je da ne zna. „Zašto nitko ne zna cijenu?!” govorila sam kroz
plač. Slegnuo je ramenima i udaljio se. Vatrogasac je iz prtljažnika
automobila uzeo moja sredstva za čišćenje zajedno s Mijinom
sjedalicom i ruksakom na Hello Kitty koji je nosila za vikende s tatom.
Stajale smo uz cestu i gledale kako naš auto vuku uz rampu kamiona
za vuču, stražnja guma djelovala je poput slomljene noge. Do mojih
nogu u travi bile su moje potrepštine za čišćenje, vreća s krpama i
dvije slomljene ručke. Mia mi je i dalje držala ruke oko vrata. Mjesto
nesreće počelo se raščišćavati. Uskoro će nas ostaviti.

166
 20.
Ne znam kako to uspijevaš
„Zašto bi to učinila!?” vikao je Jamie na telefon, a glas mu je
postajao viši, sve snažniji. „Zašto bi se zaustavila na autocesti? Kako
možeš biti tako jebeno glupa?” To su bile riječi koje sam već
ponavljala u svojoj glavi. I to čak njegovim glasom.
„U redu, javit ću se kasnije”, rekla sam prije nego što sam sklopila
slušalicu.
Mia je počela plakati. Željela je s njim razgovarati. Htjela je da dođe
po nju. Osjetila sam poznato stezanje u želudcu, strah da bi to mogao
upotrijebiti protiv mene za dobivanje skrbništva, da bi time mogao
dobiti slučaj, čime mi je prijetio svaki put kad bih učinila nešto što mu
se nije sviđalo. Želio je da ja njemu plaćam alimentaciju. Želio je da
patim.
Djedov svjetloplavi Oldsmobile vukao se cestom, a promet je još
uvijek bio usporen zbog nesreće. Nekoliko mu je policajaca mahnulo.
Iako je bio niži od najnižeg policajca koji mi je napisao kaznu, djed se
držao profesionalno kimajući šačici vatrogasaca koji su i dalje ondje
stajali. No kada je stigao do nas, lice mu je bilo rumeno i uzbuđeno.
Na trenutak sam pomislila da je možda ljut na mene. „Idu li one stvari
s nama?” upitao je uperivši prstom u hrpu stvari nespretno
naslaganih uz rub ceste. Kimnula sam.
Nakon što sam namjestila Mijinu sjedalicu, popele smo se u veliki
automobil i djed je rekao da moramo otići po benzin. Stali smo na
benzinskoj i parkirali se uz pumpu. Na sekundu je pogledao u mene,
a zatim u Miju. Oči su mu se napunile suzama.
„Nemam dovoljno novaca”, rekao je i ponovo pocrvenio.
„Ja ću platiti”, odvratila sam i posegnula za kvakom na vratima.
„Možda da nam odem po kavu, sigurno bi ti dobro došla kava? Ja
sam se prebacio na zeleni čaj. Želiš li malo zelenog čaja?“
Htjela sam se našaliti i reći kako bi mi dobro došlo nekoliko čašica
viskija, no zaključila sam da ću ostati ozbiljna. „Hvala, djede”,
odgovorila sam prisilivši se na neku vrstu osmijeha. „Kava će biti
super.”
Djed se brinuo za moju baku većinu njihova braka kako je njezina

167
shizofrenija napredovala i kada je prije godinu i pol umrla, ostalo mu
je puno slobodnog vremena na najgori, usamljeni način. Poznavali su
se još od vrtića. Ona je bila puno viša, pogotovo sa svojom
natapiranom frizurom, jer je on bio tek nešto viši od metra i pol. Kada
sam bila Mijinih godina i kada bih bila kod njih, djed nikada nije
propuštao priliku napraviti se važnim sa mnom pred svojim
prijateljima govoreći im o snimkama na kojima sam pjevala Popaja
moreplovca i nudio im se da je pusti.
Iselio se iz kuće poslije bakine smrti. To je bila jedina kuća u kojoj
je ikada živio, uz prikolicu koju su imali, i bilo mi je čudno da je više
nema. Neko vrijeme potom unajmljivao je sobu od neke žene u gradu.
Sjećam se da bih ga ponekad posjetila i tada bih gledala drangulije s
kojima sam odrastala diveći im se i kako mi je čudno bilo vidjeti ga
ondje, u sobi koju si je jedva mogao priuštiti. Još je uvijek radio kao
prodavač nekretnina, ali recesija je drastično usporila posao i situacija
se više nije popravila. Počeo je spavati u ostavi svog ureda. To što mu
nisam mogla pomoći, u meni je izazivalo veliki osjećaj krivnje
pogotovo što nas je nakon jedne svađe s Travisom primio k sebi. Jako
sam mu željela nekako pomoći.
Svaki put kada bih ga vidjela, pokušavao mi je pokloniti neko
obiteljsko nasljeđe ili bojanku s majčinim imenom na poleđini.
Ponekad bih uzela nešto od toga da ga umirim i zatim bi to ostalo u
autu za donacije. Nisam imala mjesta za takve stvari. Djed bi i dalje
inzistirao da ih uzmem i pričao mi njihove priče: „Tvoja
praprapraprabaka prodala je svoj vjenčani prsten da kupi tu šivaću
mašinu”, govorio je. Nisam mogla zadržati ni jednu od tih baština niti
im dati prostor koje su zaslužile. Nisam u svom životu imala mjesta
da ih čuvam.

Travis me nazvao dok sam punila rezervoar. Nije želio detalje;

samo je htio znati gdje da dođe po nas. Potpuno sam zaboravila da
sam bila ostavila poruku na njegovom telefonu. Činilo mi se da želi
znati što se dogodilo. Možda sam željela da zna. Glas mu je zvučao
užurbano, a u pozadini sam čula motor.
„Što radiš?” upitala sam ga. Mia je buljila u mene kroz prozor.

168
Trznula sam nosom prema njoj pokušavajući se nasmiješiti i stavila
prst na staklo. Svoj prst stavila je na moj s druge strane stakla.
„Priključujem kamion svojih roditelja na prikolicu”, odgovorio je
teško dišući. Pitala sam se misli li doći po naš smrskani auto.
„Ne,Travis”, rekla sam. „Mi smo dobro. Sve je u redu.” Prekinula
sam prije nego što je mogao shvatiti da lažem. Bila sam previše ranjiva
da ga vidim. Iako mi se čitavo tijelo treslo od šoka, znala sam da ako
Travis dođe i spasi nas, ako nam pomogne sve urediti, riskirat ću i
poželjeti ponovo biti s njim. Čitavo ovo vrijeme provela sam trudeći
se uspjeti sama. Unatoč tomu što sam ga nazvala, nisam željela opet
otrčati u njegovo naručje.
Na putu prema kući počelo je lijevati kao iz kabla. Zamolila sam
djeda da stane ispred Walmarta i pričeka s Mijom u autu dok obavim
kupnju. Požurila sam unutra pognute glave izbjegavajući poglede.
Zamišljala sam da svatko tko pogleda prema meni prepoznaje
djevojku koja je zamalo ubila kćer na autocesti 20. Toliko sam jako
nasred Walmarta poželjela vrištati, na granici samokontrole, da me to
prestrašilo. Neprestano sam čula zvuk pucanja stakla na prozoru.
Zvuk se ponavljao toliko glasno da sam zatvarala oči i stiskala vilicu.
„Gdje su jebene lutke sirene?” Shvatila sam da vičem kada su me
djevojčica i njezina majka pogledale. Lutke su bile prodane; mjesto na
kojem su visjele bilo je prazno. No ispod se nalazila poboljšana
verzija: veća lutka s više kose i gumbom koji se pritisne i ona govori
za 19,99 dolara. Zgrabila sam je. Bavit ću se računima poslije. Nije bilo
šanse da to poslijepodne ne vratim jebenu lutku svoje kćeri.
Kad smo se zaustavili ispred garsonijere, kiša je i dalje padala, a
djed i ja unosili smo moju opremu za čišćenje i torbe. Iz jedne vrećice
pao je komad stakla i nekako se zabio u Mijinu petu, ali nekako je
ispalo da je nije jako boljelo, nije to čak odmah ni primijetila. To je bila
njezina jedina ozljeda. Fizička, u svakom slučaju. I mogla sam to
popraviti.
Djed je stajao u malom praznom prostoru pokraj vrata i gledao
naokolo. Nikada nas prije nije posjetio. Nitko od moje obitelji nije nas
posjetio. Pitala sam se može li primijetiti da sam se riješila stvari koje
mi je dao.
„Nemaš mikrovalnu”, rekao je i zagledao se u kut gdje je bila
kuhinja.

169
 Pogledala sam na radne plohe na kojima je bila samo daska za
rezanje i polica za posuđe premala za išta drugo. „Nemam mjesta za
mikrovalnu”, odgovorila sam.
„Mogla bi je staviti na hladnjak”, odgovorio je pokazujući na
mjesto gdje je stajala biljka. „Imam jednu u uredu koju ne koristim.
Donijet ću je.”
„Molim te, djede”, rekla sam hvatajući Miju. „Nemam mjesta.”
Njegove oči ponovo su odlutale. U džepu mi je počeo zvoniti
telefon. Prepoznala sam dug niz znamenki međunarodnog poziva —
bila je to mama. „Nazvao si moju mamu?”upitala sam ne uspijevajući
sakriti uzrujanost.
„Naravno da jesam”, odgovorio je. „Trebala bi znati da su joj kći i
unuka doživjele nesreću.”
Osjetila sam kako mi se čeljust stišće. Znala sam da od bakine smrti
mama ne propušta nedjeljom popodne nazvati djeda. Znala sam da
ga je pitala je li nas vidio, ili kako smo, ili što radimo. U tom trenutku
više nego ikad osjećala sam da nije zaslužila pravo na ikakvu
informaciju o našoj nesreći. Trebala mi je to ljeto kada je Mia bila tako
često bolesna i kada su joj operirali uho, trebala mi je mnogo puta
otkako se preselila u Europu. Trebala mi je i nisam je mogla nazvati
da joj to kažem. Jedva da smo uopće razgovarale, naši telefonski
razgovori odzvanjali su strašnom jekom dok je William sjedio blizu i
slušao nas. Gotovo da sam ga čula kako diše. Nasmijao bi se svaki put
kad bi se mama našalila. Nisam to mogla podnijeti. Ne više. Zato sam
opet prestala s njom razgovarati zaključivši da je manje bolno izbaciti
je iz svog života u potpunosti. Bilo je lakše od nje ništa ne željeti i
očekivati. Bila sam ljuta zato što je ostavila svoj život ovdje. Zato što
je otišla. Nikada neću shvatiti kako je to mogla učiniti. Nisam željela
ni pokušati.
Djed je otišao i stavila sam Miju u kadu s balončićima i njezinom
novom lutkom. Mama je ponovo nazvala. Sjedila sam na školjci do
kade i vidjela kako mi mobitel zvoni u ruci. Ignorirala sam poziv i
nastavila promatrati Miju kako se igra svojom novom sirenom. Mia je
sjedila u kadi sjajne kože pod mjehurićima, kose zalijepljene za
obraze. Poželjela sam otpuzati do nje, uzeti je u naručje i staviti joj
uho na prsa da slušam otkucaje njezina srca.
Pitala sam se je li mama ikad osjećala ovako nešto za mene.

170
Razmišljala sam zašto se nikada nakon zagrljaja za laku noć nije
nagnula prema meni da me utješi svojom prisutnošću, da me toliko
jako voli. Željela sam znati, ali ne toliko da je pitam. Ponekad bih
zamišljala da joj postavljam to pitanje, zahtijevam odgovor preko
telefona, ali znala sam da od toga neće biti ništa. Bila je ondje; to je
njoj bilo dovoljno. Možda je to sve što je ona ikada osjećala da treba
biti.
Mia je te noći ostala dugo budna ne samo zbog začepljenog nosa i
upaljenih bolnih očiju, nego i zato što je nisam željela staviti u krevet.
Sretan cvrkut njezina glasa sprječavao me da počnem plakati. Kad me
gledala, znala sam da moram biti jaka. Legle smo u krevet s glavama
na istom jastuku lica okrenutih jedna prema drugoj. Zatim su joj se
oči zatvorile, tijelo se trznulo od sna, ispustila je uzdah i počela disati
u laganom ritmu. Promatrala sam je osluškujući.
Spavala je samo sat vremena jer ju je probudio napad kašlja. Već
sam joj dala sve moguće lijekove. Njezin kašalj zvučao je kao pseći
lavež, a onda se pretvorio u neku vrstu režanja, ljut zato što je budan
i istodobno jako umoran. Pokušala sam je umiriti pjevajući Wagon
Wheel, pjesmu koju je u posljednje vrijeme voljela, ali nije upalilo.
Naposljetku, iz gotovo praiskonskog mjesta u mom sjećanju, počela
sam recitirati Laku noć mjeseče.

Laku noć sobo, laku noć mjeseče,

laku noć kravice što mjesecu skačeš preko glavice.
Laku noć svjetlu i crvenom balonu.
Laku noć stoičkima, laku noć medekima.

Mia se odmah umirila i ponovo zaspala. Mazila sam je prstom

između obrva i plakala najtiše što sam mogla ne vjerujući da je
preživjela.
Sljedeće jutro gledala sam je kako jede zobene pahuljice. Sjedila
sam kao opčinjena, još uvijek zadivljena čudom da nije ozlijeđena, da
se nije doimala stvarnom. Nazvala sam Lonnie i rekla što se dogodilo
pa sam je zamolila slobodan dan kako bih dovela stvari u red, ne
znajući u tom času kako ću to izvesti. Glava i tijelo bili su mi na
autopilotu. Todd, muškarac s kojim sam bila na nekoliko spojeva,
dolazio je poslije doručka po nas. Todd i ja trebali smo izaći taj vikend,

171
ali sjetila sam se otkazati spoj ne mogavši smisliti nikakav bolji razlog
od istine. Nisam željela priznati da sam u nevolji, da mi čak i vlastita
obitelj ne može pomoći. Todd je inzistirao da posudim automobil koji
on više nije vozio, a ja sam se na tu pomisao lecnula. Uistinu nisam
znala što da mislim o Toddu i sviđa li mi se ozbiljno ili ne. Neki
muškarci, otkrila sam, imali su kompleks heroja kad je bio u pitanju
izlazak sa mnom. Htjeli su dojuriti i spasiti djevojku u nevolji. Nisam
voljela igrati tu ulogu, ali u ovoj situaciji nisam imala izbora.
Apsolutno smo morale imati auto.
Miji sam opisala Todda kao svog prijatelja objašnjavajući joj da će
nas on odvesti do zamjenskog automobila koji ćemo moći voziti neko
vrijeme.
„Onda ću te odvesti tati”, objasnila sam spremajući posuđe od
doručka. Duboko sam uzdahnula i zadržala dah, a srce mi je divljački
udaralo. Morat ću proći isti put kao i sinoć, voziti istom cestom, vratiti
se s Mijom u auto.
Koliko sam god željela ostati u krevetu i ne odvajati se od nje,
morala sam raditi. Morala sam sljedeći dan očistiti kuću - jednu od
većih koja mi je četvrtkom uzimala dosta vremena. Osim toga sljedeći
tjedan počinjala je nastava i trebala sam se organizirati, nabaviti
knjige i pripremiti lozinke da mi materijal bude dostupan. I
pretpostavljam da sam nekako trebala proslaviti svoj rođendan.
Todd nas je odvezao do automobila koji će nam posuditi. Mia je
mirno sjedila na stražnjem sjedalu. Njezina sjedalica činila se u redu,
ali sam znala da je trebam baciti i nabaviti novu jer je sudjelovala u
prometnoj nesreći. Svaki pogled na nju podsjetio me koliko sam bila
blizu da izgubim svoju kćer. Odjednom je Mia izlanula: „Mama, Ruby
je umro.” Tako se zvao naš Subaru (zbog smeđe boje), a i kad sam
prvi put spremila sve potrepštine za čišćenje u prtljažnik, ponosno
sam ga imenovala Suba-Ruby.
Okrenula sam se i pogledala Miju, stavila sam ruku na njezinu
nogu. Činila se tako malenom i krhkom. Osjetila sam kako mi se oči
opet pune suzama. Ruby sam nabavila polovnu, ali u sjajnom stanju
sa samo 160 000 prijeđenih kilometara. Mia i ja ponekad bismo
provele pola dana u tom autu. Ruby je imao više od dvadeset godina,
no bio je jedan od najljepših automobila koji sam imala posljednjih
godina. Naš gubitak bio je velik. Nezamisliv. Nisam mogla o tome

172
razmišljati.
„Mamice, Ruby je umro zbog mene”, rekla je Mia gledajući kroz
prozor slabašnim glasom. „Zato što je Ariel ispala kroz prozor.”
„Oh, dušice”, rekla sam pokušavajući se okrenuti prema stražnjem
sjedalu da joj vidim lice. „Ne. To je bila nesreća. Nisi ti kriva. Ako je
netko kriv, onda sam to ja.”
„Plačeš”, odvratila je Mia. Lice joj se zacrvenilo, izbacila je donju
usnu i niz lice su krenule teći suze. „Samo si željela spasiti moju
Ariel.”
Nisam je više mogla gledati, ali sam nastavila držati ruku na
njezinoj nozi. Silno sam željela lice pokriti rukama i predati se
nijemom jecaju. No umjesto toga Todd i ja izmijenili smo poglede i
osmjehnula sam se. Moram biti dobro. Nemam izbora.
Todd je sišao s autoceste, prošao nekoliko ulica i parkirao iza
Honde Accord koja je imala dvoja vrata. Honda me podsjetila na
automobile kakve dečki voze u srednjoj školi, verziju trkaćeg autića u
prirodnoj veličini kakvima se igrao moj brat. Todd je provjerio ulje,
žmigavce, kočnice i svjetla jer ima iskustva s tim, što mi je bilo
privlačno. Posjedovao je mnogo kvaliteta kojima sam se divila - radio
je na građevini dok je podizao vlastitu kolibu u šumi blizu Port
Townsenda - ali nisam bila sigurna zašto me srce ne vuče.
„Namjeravao sam ga prodati tako da ga možete koristiti dokle
vam je god potrebno”, rekao je i predao mi ključ.
„Hvala”, uspjela sam izustiti i zagrlila sam ga. Nadala sam se da je
svjestan koliko mi je pomogao, spasio me od totalnog očaja i
potencijalnog beskućništva. Ali kako bi mogao znati? Ja mu nisam
rekla koliko je moja situacija loša. Željela sam da misli da smo
podjednaki, a ne da zna tko sam. Na taj način izlazak s muškarcem
činio se kao šala.
Udaljujući se s parkinga, tresle su mi se ruke. Tijelo mi je bilo
napeto kao da sam popila deset šalica kave. Ne bih trebala voziti,
razmišljala sam. Nisam spremna. Bila sam uvjerena da ćemo opet
doživjeti nesreću, no ja sam bila jedina koja nas je mogla odvesti tamo
gdje smo trebale biti.
Dok smo stajale na semaforu znajući da slijedi ulazak na autocestu,
poželjela sam da postoji netko koga bih mogla nazvati za pomoć i s
kime bih mogla razgovarati. No nisam se mogla sjetiti nikoga tko bi

173
mogao razumjeti što sve prolazim osim ako nisu znali što to znači biti
samohrana mama, usamljeni roditelj koji spaja kraj s krajem.
Razgovarajući s prijateljicama o svom životu i opisujući samo
djelić svoje logistike, stresa i neprestanog improviziranja, čula bih
uvijek istu frazu: „Ja ne znam kako ti to uspijevaš.” Kada bi njihovi
muževi otišli iz grada ili bi često radili dokasno, govorile su da ne
znaju kako to uspijevam, odmahujući glavama, a ja sam nastojala
izostaviti svoju reakciju. Željela sam im reći da to vrijeme izbivanja
njihovih muževa nije ni blizu samohranom roditeljstvu, ali ostavljala
bih ih u uvjerenju da jest. Prepiranje s njima otkrilo bi previše o meni,
a ja nisam ciljala na nečije suosjećanje. Osim toga nisu me mogle
razumjeti ako i same nisu osjetile teret siromaštva. Očaj probijanja jer
je to jedina opcija. Nisu mogle znati kako je to biti ja jutro nakon
nesreće, voziti istom cestom na kojoj je još uvijek stajalo razbijeno
staklo s mojih prozora, nastaviti sa svojim životom kao da je sve
normalno - jer je to jedini izbor koji imam.
Iako sam bila sigurna da bi moji klijenti imali razumijevanja,
distributer električne energije ne bi. A samo sam htjela sjediti na
kauču sa svojim bolesnim djetetom i napuniti joj šalicu sokom dok na
DVD-u gledamo Znatiželjnog Georgea tri puta zaredom. No morala
sam se vratiti na posao i morala sam voziti. Nisam sigurna što mi se
činilo manje mogućim.
Nikada nije bilo važno kako radim stvari. Bila sam sigurna da bi
svaki roditelj učinio isto. Samohrano roditeljstvo nije značilo da ste
samo jedina osoba koja se brine o djetetu. Ne možete samo zbrisati na
pauzu ili staviti kvačicu uz obavljene dužnosti poput kupanja i
odlaska na spavanje; to su bili najmanji problemi s kojima sam se
suočavala. Imala sam ogromnu količinu odgovornosti. Iznosila sam
smeće. Donosila sam namirnice po koje sam odlazila u trgovinu.
Kuhala sam. Čistila sam. Vodila sam računa o toaletnom papiru.
Pospremala sam krevet. Brisala prašinu. Provjeravala ulje na autu.
Vozila Miju liječniku, vozila Miju njezinom ocu. Vozila bih je na
satove baleta kada bih pronašla školu koja je nudila stipendije i zatim
bih je vraćala kući. Gledala sam svaki okret, svaki skok i svaki spust
niz tobogan. Ja sam je ljuljala na ljuljački, stavljala je spavati navečer,
ljubila je nakon što bi pala. Kada bih sjela, brinula sam se. Uz stres
koji me izjedao, brinula sam se. Brinula sam se da moja plaća možda

174
neće pokriti režije. Brinula sam se zbog Božića koji je bio za četiri
mjeseca. Brinula sam se da Mijin kašalj ne postane upala sinusa zbog
koje neće ići u vrtić. Brinula sam se da se Jamiejevo ponašanje ne
pogorša pa ćemo se posvađati i onda će se ponuditi da je pokupi u
vrtiću taj tjedan samo da meni oteža. Brinula sam se da ću morati
odgoditi ili otkazati posao.
To čini svaki samohrani roditelj koji se suočava sa siromaštvom.
Idemo na posao, volimo, radimo. A stres od svega toga, iscrpljenost...
ostavlja nas ispraznim. Istrošenim. Postajemo duhovi nas samih.Tako
sam se osjećala tih nekoliko dana poslije nesreće, kao da nisam u
potpunosti u dodiru s tlom po kojem sam hodala. Znala sam da u bilo
kojem trenutku može doći povjetarac i otpuhati me.

175
 21.
Klaunova kuća
Zvala sam je Klaunova kuća. Supruga je imala sklonosti prema
pejzažnim slikama Thomasa Kinkadea koje su ispunjavale većinu
zidova na glavnom katu. No dugačko stubište koje je vodilo na gornji
kat bilo je puno slika klaunova. Tužnih klaunova. Krupni planovi
klaunovskih lica s očima koje su me posvuda pratile. Imala je i
figurice klaunova, ali slike su bile najgore. One su me činile
bespomoćnom. Buljila sam u njih u mješavini užasa, gađenja i
znatiželje - zašto bi itko to želio na svom zidu? Što ako nestane struje
i snop svjetlosti obasja neko od tih lica? Ne bi li im to natjeralo strah
u kosti?
Jednom mjesečno čistila sam prizemlje gdje su bile dvije spavaće
sobe i kupaonica namještene za njihovu dvojicu odraslih sinova. Sobe
su izgledale kao da mladići nikada nisu živjeli u njima, ali većina
relikvija iz njihova djetinjstva bila je uredno posložena. Obrisala sam
prašinu s kaseta Bell Biv De Voea, srednjoškolskog godišnjaka, sata
Mickeyja Mousea; našušurila bih jastuke i postrojila medvjediće u
uspravan položaj. Ali tog dana, prvog dana na poslu nakon nesreće,
otišla sam ravno u kupaonicu.
Zatvaranje u malenu prostoriju s WC-om činilo se kao prirodan
odgovor na blistavu prazninu koja me vukla iz svih smjerova.
Kupaonice su bile dobro mjesto za skrivanje. Željela sam čučnuti, s
trbuhom na podu, s rukama na potiljku kao u vježbama prije tornada,
kao da će se sve na mene srušiti. Klaunova kuća, masivna trokatnica
s pogledom na grad u kojem sam živjela s Travisom, kao da je poslije
nesreće pojačala osjećaj koliko je moj život bio izvan kontrole. Koliko
je naša budućnost nesigurna. Kako financijski možda nećemo
preživjeti.
Kleknula sam na koljena ispred WC školjke i udahnula brojeći do
pet prije nego što sam izdahnula, prije nego što sam prestala
presavijati toaletni papir u trokutić na početku, jedan kut uvučen,
zatim drugi, sve dok ne nastane zgodan šiljak. Posegnula sam za
svojim žutim rukavicama. Komadići stakla od sudara raspršili su se
po podu.

176
 Suze su me zaslijepile. Ormarić koji me prije nekoliko trenutaka
tješio poput zagrljaja, sada je djelovao kao stroj za sabijanje smeća.
Zgrabila sam kvaku i izletjela van hvatajući zrak. Iz grla mi je izletio
krik prije nego sam počela jecati. Dan prije Jamie me na pristaništu
bijesno pogledao pojurivši odvesti Miju kao da je neki superjunak i
spašava svoju kćer od zle vještice koja ju je dovela u opasnost. Mia je
počela plakati za mnom. „Ne, ljubavi,” rekao je, „moraš poći sa
mnom.” Zatim taj pogled.
Sjedila sam ispred tuša, čelo mi je bilo na koljenima, a prstima sam
prebirala tkaninu smeđeg saga. Zvuk prskanja stakala bubnjao mi je
u ušima, a u grudima me počelo jako stezati. Na smjeni sam, rekla sam
sama sebi. Imam živčani slom na smjeni.
U prstima rukavica bili su komadići stakla. Istresla sam ih i ponovo
navukla rukavice, no suze su mi i dalje zamućivale vid pa sam ih opet
skinula i prekrila lice rukama pokušavajući se sakriti.
Uzela sam mobitel i pritisnula tipku da nazovem Pam. „Ne mogu
prestati plakati”, rekla sam. „Pam, ne znam što da radim. Ne mogu
prestati plakati.” Duboko sam udahnula.
„Stephanie, jesi li dobro? Gdje si?” Glas joj je zvučao zabrinuto,
tako majčinski da sam ponovo zajecala.
„Ja sam, uf”, rekla sam i stavila ruku na usta prije nego stoje moglo
izaći još neugodnih zvukova. Nisam se mogla sjetiti vlasnikova
imena. „Velika kuća sa slikama klaunova.”
„Kod Garisonsa?” upitala je.
„Da”, odgovorila sam. To je zvučalo točno. „Danas pospremam i
prizemlje”, riječi su iz mene izlazile kao da trčim. „Ima stakla u mojim
stvarima. Staklo se raspršilo posvuda po Miji. Mogla je umrijeti.”
„No”, izgovorila je i zatim zastala kao da traži prave riječi. „Nisi
mogla znati... Kažu da ljudi klize prema stvarima u koje gledaju kada
voze... ali ti nisi tamo parkirala misleći da će se to dogoditi, zar ne?”
Pomislila sam na vozača za kojeg sam pretpostavila da je tipkao
poruku ili palio cigaretu ili na neki drugi način nije bio usredotočen -
umjesto da je gledao u mene kako stojim u sredini. Jesam li mu ja
odvukla pažnju pa je zato otklizao?
Pam je znala moju financijsku situaciju. Znala je da su mi potrebni
ti sati, da si nisam mogla priuštiti da ne radim, da ne budem plaćena.
Tog jutra slušala me kako joj govorim o tome da sam morala voziti -

177
kako su mi se tresle ruke, kako sam morala ponovo proći mjesto
nesreće, kako sam pokušavala ne gledati u crne tragove i smrskano
staklo pored ceste, no da sam sve to svejedno vidjela. Taj dan imala
sam samo jednu kuću, no nisam mogla raditi.
„Zašto ne uzmeš slobodni dan?” nježno je predložila nakon što me
saslušala. „Sutra također.”
„Sutra ću moći raditi”, oglasila sam se. Imala sam samo Kuću
farmu. To će biti izazov. „Bit ću dobro.” Pokušavala sam više uvjeriti
samu sebe nego nju. „Možda ako danas nazovem osiguranje i
napravim plan, možda ću tada imati bolju kontrolu nad svim.” Rekla
sam to i počela vjerovati u sebe.
„U redu”, odgovorila je vjerojatno se osmjehujući. „Onda te
trebam da se vratiš na posao. Moraš se vratiti na posao. Neće ti
koristiti ako se nastaviš ovako raspadati.” Zaustavila se. Čula sam
zvuk televizora u pozadini. „Vjeruj svojoj snazi”, dodala je. No bilo
mi je teško vjerovati da je još uvijek imam.
Nakon razgovora uzdahnula sam nesvjesna koliko mi je bilo
potrebno suosjećanje. Dan prije tata je na mene vikao jer sam na
Facebooku objavila fotografiju nesreće. Rekao je da će svatko moći
vidjeti fotografiju uništenog automobila i iskoristiti to protiv mene.
„Moraju mi biti prijatelji da bi to vidjeli”, rekla sam uzrujana zbog
njegove paranoje i povrijeđena jer se činilo da je to jedino do čega mu
je bilo stalo. „Moram biti u stanju podijeliti to s ljudima, tata.”
„Mislim da uopće ne bi trebala o tome pričati”, odbrusio je.
„Shvaćaš li da bi osiguranje moglo pomisliti da je tvoja krivnja? Jesi li
razmišljala o tome?” Ali on ili nije mogao ili nije želio shvatiti koliko
mi je tada bila potrebna podrška čak i ako bi to bili komentari koje je
netko ostavio ispod fotografije, čak i ako je taj netko bio miljama
daleko.
„Da, tata”, rekla sam nježno. „Da, razmišljala sam o tome.”
Zašutjela sam i slušala ga kako uvlači dim cigarete i ispuhuje ga.
Željela sam da me pozove k sebi, ponudi da će naruči ti pizzu. Sve
osim predavanja. „Ja, uf, tata, shvatila sam.” Primijetila sam da mi
nije rekao da me voli prije nego što smo se pozdravili. No nisam ni ja.
Umjesto da odem kući, krenula sam na otpad očistiti auto. Ogrlice
s perlama i stakleni ukras s tratinčicom još su uvijek visjeli s
retrovizora. Uzela sam svoju šalicu za kavu koju mi je izradio prijatelj,

178
savršenu za dva espressa. Skinula sam sa stražnjeg prozora naljepnicu
Cure s Aljaske razvaljuju. Fotografirala sam desetak puta iskrivljenu
Rubynu stražnju stranu, sada neprepoznatljivu.
Stavila sam ruku na prednji otvor gdje se prozor spajao s
karoserijom, na ugao do kojeg je mogao doći brisač. Oči su mi se
zatvorile, glava je klonula. Zaklinjem se da sam osjećala njegovu bol.
Ovaj rezervoar čuvao je moju djevojčicu, a sada će biti prodan u
dijelove i zgnječen. „Hvala ti”, rekla sam mu.
Do podneva već sam sjedila na svom kauču i gledala u sivo nebo
koje je izgledalo kao da se sprema biblijski potop. Utorak je bio vruć
i sunčan, ali vratila se uobičajena vlaga što u Washington dolazi s
jeseni. Morala sam biti zahvalna što taj dan nismo trebale stajati na
kiši. Nisam mogla vjerovati da je to bilo prije samo dva dana. Šetala
sam po svojoj garsonijeri s telefonom na uhu i slušala škripavu
klasičnu glazbu. Policajac me nazvao i obavijestio da vozač ima
osnovno osiguranje pa sam odmah nazvala osiguravajuću kuću.
„Samo mi javite model autosjedalice i poslat ćemo vam ček”,
nakon nekoliko minuta rekla mi je referentica iz osiguranja. „Možemo
vam nadoknaditi i izgubljenu dnevnicu. Također ćemo vam osigurati
najam i preseliti vaš automobil na drugo mjesto. Naknadu za
popravak ili troškove automobila trebali bismo dobiti do sljedećeg...”
„Čekajte”, izustila sam. „Znači, nisam ja kriva? Vi preuzimate
odgovornost?”
„Da”, odgovorila je. „Mi u potpunosti preuzimamo odgovornost
za ovu nesreću. Vi ste se zaustavili uz cestu, imali ste upaljena stop-
svjetla i bili ste parkirani. Vi niste krivi.”
Glas joj je bio tako iskren. Nisam kriva. Nisam kriva. Čak sam počela
u to vjerovati.
Veći dio svog majčinskog života s nelagodom sam hodala na
prstima, i doslovno i metaforički, gotovo u potpunosti izgubivši
povjerenje u tlo pod nogama. Svaki put kada bih izgradila temelje,
zidove, podove, pa čak i krov nad glavom, bila sam sigurna da će se
ponovo urušiti. Moj posao bio je preživjeti sudar, obrisati prašinu sa
sebe i graditi iznova. Zato sam odlučila vjerovati svom osjećaju; i kad
sam se vratila na posao, rekla sam Pam da mogu očistiti jednu kuću
dnevno. Dok bih ostavila Miju u vrtiću, odvezla se do kuće i očistila
je, ideja da se odvezem u drugu i krenem ispočetka bila mi je previše.

179
Bila sam gotova.
Vrativši se nakon dva tjedna u Kuću klaunova, odvukla sam svoje
stvari uz stubište pokraj očiju koje su me promatrale sa zidova.
Glavna kupaonica imala je dva umivaonika i samostojeći tuš veličine
svečanog blagovaonskog stola i hidromasažnu kadu na kutnoj
platformi. Kada mi je ponovo davala osjećaj sigurnosti. Sjedila sam
zavaljena u njoj dok sam birala odvjetnikov broj. Još sam uvijek
trebala smisliti kako preživjeti financijski krah koji je prouzročila
nesreća.
Ispričala sam mu sve o nesreći i što su iz osiguravajuće kuće rekli
da će platiti, no iznos koji su ponudili za automobil jedva da će pokriti
kredit. Auto mi je bio nužan. Otkrio mi je nekoliko ključnih fraza koje
sljedeći put trebam upotrijebiti u razgovoru sa ženom kojoj je bio
dodijeljen moj slučaj. Kada sam je nazvala nekoliko sati kasnije, glas
mi je drhtao dok sam ponavljala uvježbane rečenice.
„Ova je nesreća jako pogodila mene i moju kćer”, rekla sam trudeći
se ne zvučati kao da čitam iz bilježaka. „Ona više ne spava dobro i
jako se trza na glasne zvukove.” Ispričala sam joj kako se susjedov
auto zapalio i kako je Mia skočila, potpuno izbezumljena, i dotrčala
do mene u suzama. Spomenula sam i vlastiti stres i kako sad više ne
mogu obavljati više stvari i izvršavati zadatke koje sam prije rješavala
s lakoćom. „Emocionalni stres kojem smo izložene, neprestano
osjećajući odjeke ove nesreće, u kombinaciji s mojom financijskom
nemogućnošću kupnje novog vozila, doveo nas je u veliku nevolju.”
Duboko sam uzdahnula. „Potrebno mi je liječenje. Potrebna mi je
terapija, a možda i lijekovi. Miji je također potrebna pomoć. Nema
šanse da si to priuštim uz trošak novog automobila.” Zaustavila sam
se kako bih još jednom duboko udahnula. „Ako vaša tvrtka nije voljna
pokriti troškove naše psihičke traume, potražit ću pravnog savjetnika
kako bih dobila odgovarajuću naknadu.” Slijedila sam riječi na papiru
dok sam ih izgovarala, ali na posljednjoj liniji prsti su mi se smrznuli.
Sjedila sam drhteći i čekala.
„Vidjet ću što mogu učiniti i javit ću vam se”, odgovorila je.
Nazvala me za sat vremena i ponudila da će otplatiti moj kredit i dati
mi nešto više od tisuću dolara plus izgubljenu dnevnicu. Pokušala
sam ostati službena dok sam joj zahvaljivala, ali voljela bih da je
mogla vidjeti moj osmijeh nakon što sam spustila slušalicu. Nisam se

180
tako nasmiješila već jako dugo.
Danima sam pratila oglase na internetu, no dobar auto za tisuću
dvjesto dolara bilo je teško naći. Ali onda se pojavio. Mala Honda
Civic. 1983. Svjetloplava. Travis i Mia išli su je pogledati sa mnom.
Stariji par koji je posjedovao autopraonicu uložio je nekoliko tisuća i
uredio je za svog nećaka: novi motor, kočnice i nove gume. Nećak je
zaključio da je ne želi pa je Hondu zapravo on prodavao. Imala je
ručni mjenjač, a stari vlasnici sačuvali su originalnu dokumentaciju
koju su dobili kupivši je novu na aukciji. Ponudila sam tisuću sto
dolara. Prihvatili su. Mia i ja nazvale smo je Pearl, bila je to najsjajnija
stvar koja je izašla iz loše priče.
Pearl je pristojno podnosila naša svakodnevna odlaženja na posao
i olakšanje zbog nje znatno je smanjilo moje brige. Moj je raspored
nasreću i dalje bio pun, a posao mi je također odvlačio pažnju. Ako
sam imala slobodno poslijepodne, ispunila bih ga privatnim
klijentom. Objavila sam svoje usluge na grupi lokalnih mama na
Facebooku umjesto na Craigslistu jer sam počela dobivati previše
upita u kojima su me tražili da čistim ili gola ili u seksi kostimu
sobarice. Tijekom prvog takvog poziva čovjek s druge strane slušalice
pokušao je to prikazati kao da me spašava. Kao da čišćenje samo po
sebi nije bilo dovoljno ponižavajuće.
Nakon što bih platila gorivo kojim sam se vozila na posao, od
Classic Cleana ostalo bi mi malo više od polovice zarađenog iznosa
po satu. Nakon otkazanog čišćenja Kuće vikendice pokušala sam
odlaske na posao zadržati na manje od četrdeset pet minuta vožnje i
prestala sam prihvaćati nove klijente koji su bili izvan mog dosega.
No Lonnie je inzistirala na jednom novom klijentu. „Isplatit će ti se”,
rekla je. „Uistinu su dragi.” Imali su veliku kuću sagrađenu po
narudžbi s izrezbarenom drvenarijom i riječnim kamenjem. Čistila
sam je samo nekoliko puta i razmišljala sam o njoj kao o Kući ljubavi.
Da bih stigla do nje, vozila sam se vijugavom jednosmjernom cestom
uz visoko zimzeleno drveće. Na vrhu brda gdje je kuća bila smještena
mogla sam vidjeti farmu uvučenu u dolinu. Muž i žena bili bi kod
kuće kada bih dolazila. Fotografije njihove odrasle kćeri i njezine
djece prekrivale su vrata hladnjaka i police. Dodatna spavaća soba
pokraj kuhinje izgledala je uvijek spremna za njihov povratak.
Suprug me dočekao na vratima nestrpljiv da mi pomogne nositi

181
stvari. Mekani zlatni retriver mahao je repom i njuškao mi stopala.
Izula sam se i nasmijala se ženi koja mi je uzvratila osmijeh iz stolice
koju je rijetko napuštala. Lonnie mi je rekla da se muž brinuo o ženi
puno radno vrijeme njezine duge bolesti. Mislim da je bio rak ili nešto
drugo, možda u terminalnoj fazi. Na televizoru je uvijek treštao dr.
Oz ili programi za uređenje doma. No kada bi žena progovorila, on
bi pojurio stišati televizor jer sam je teško razumjela, govorila je jako
tiho. Muž bi je hranio i zatim je nakon ručka odnosio u kupaonicu u
hodniku.
Većinu svog braka zajedno su putovali odlučivši da će kasnije
imati dijete. Njihove police u dnevnoj sobi bile su pune bubnjeva,
rezbarija, kamenih figurica slonova i knjiga o planinarenju. Kad bi
god suprug pričao o njihovu životu, nježno bi upitao svoju ženu može
li se prisjetiti lijepe uspomene. Ako bi ona to učinila, nasmiješio bi se
s toliko nježnosti i ljubavi da sam na trenutak poželjela njihov život.
Prvi put kada sam kod njih čistila, radila sam više od očekivanog.
Kuhinja i kupaonice zaista dugo nisu bile dobro očišćene pa sam si
uzela dodatno vrijeme kako bih izribala radne površine. Na odlasku,
obukla sam kaput i zatim sam zastala pozdraviti gospođu, a ona mi
je dala znak da priđem i pružila mi novčanicu od deset dolara. „To je
više nego što donesem kući za sat vremena rada”, rekla sam
iznenadivši samu sebe izgovaranjem te informacije. „To je gotovo
dvostruko više.”
Nasmijala se i nastavila sam hodati prema vratima mumljajući
hvala. Prije nego što sam stigla do vrata, svladana trenutkom,
okrenula sam se i rekla: „E pa danas ću Miji kupiti Happy Meal?“
Oboje su se nasmiješili i još smo se kratko tomu zajedno smijali.
Kada sam pokupila svoje stvari, suprug je dojurio i inzistirao da
izađem kroz garažu jer je kiša počela snažnije padati.
Natovarili smo moje stvari u prtljažnik, a zatim me zamolio da ga
slijedim do garaže. „Ne primamo više posjete tako često”, rekao mi je
i pružio mi poslasticu da je dam psu. Trudila sam se ne pocrvenjeti
zato što me nazvao gošćom i prokomentirala sam motor koji je stajao
parkiran uz stražnji zid. Nasmijao se i komentirao da na ljeto dolazi
kći na tjedan dana kako bi on mogao s prijateljima otići na godišnje
putovanje motorom uz obalu.
Oboje smo stajali u tišini i slušali neizrečene riječi. Htjela sam ga

182
pitati nešto o njegovoj ženi, htjela sam znati kakav je bio njezin život,
kako je uspjela ostati sretna i smirena unatoč svemu. Umjesto toga
priznala sam da bih i sama voljela otići na put. „Čak dan ili dva bilo
bi lijepo”, neočekivano sam spomenula. Nikada s klijentima nisam
razgovarala o napornom čišćenju njihovih kuća za bijednu plaću.
„Ma da?” rekao je iskreno zainteresiran. „A kamo biste voljeli
otići?”
„U Missoulu u Montani”, odgovorila sam sagnuvši se.
Htjela sam pomilovati psa i pritom sam pomislila kako bi Mia
jednog dana voljela imati upravo takvog ljubimca. „Ja sam s Aljaske.
Čini se kao sljedeće najbolje mjesto.”
„I jest”, odvratio je smiješeći se. „Prekrasan kraj. Nevjerojatno
otvoren. Istina je da je tamo nebo veće.”
Nasmijala sam se i zamislila taj prizor. „Nadam se da ćemo je imati
priliku posjetiti.”
Kimnuo mi je, a zatim mi savjetovao da krenem kako bih stigla
pokupiti svoju djevojčicu. Dok sam se vozila unatrag po prilazu,
mahnula sam mu. Boraveći u toj kući, svjedočila sam o ljubavi u
njezinom najiskrenijem obliku. Oni su je imali toliko da se izlijevala
kroz otvorena vrata njihove garaže.
Ta me se kuća toliko dojmila da sam tijekom vožnje prema doma
uzdahnula čim bih na nju pomislila. Većina mojih radnih dana bila je
ispunjena zatupljujućom usamljenošću. Neprestano sam bila sama -
vozeći, radeći, ostajući noću budna da završim obaveze s predavanja.
Iznimka su bila dva sata s Mijom uz večeru, njezino kupanje i priče
za laku noć. Moja savjetnica na veleučilištu u dolini Skagit pogledala
me širom otvorenih očiju rekavši joj da sam samohrana majka koja
radi puno radno vrijeme. „Ono što vi ovdje pokušavate gotovo je
nemoguće”, rekla je komentirajući predavanja na koja sam se prijavila
uz ostale obaveze. Nakon zajedničkog sastanka odšetala sam do
parkirališta, sjela u automobil i još dugo nisam upalila motor.
Ali zadaća nije bila teška, samo dosadna. Morala sam položiti
glavne predmete poput matematike i kemije, predmete za koje su
visokoškolske institucije odlučile da ih morate položiti, platiti, dobiti
diplomu. Neki od bodova za predmete koje sam pohađala u svojim
dvadesetima mogli su se prenijeti, no i dalje mi je bio potreban tjelesni
odgoj i komunikacija, što sam položila online sjedeći sama za

183
računalom u potpunoj i posvemašnoj ironiji.
Ako nisam obavila svoje zadatke tijekom tjedna, onda bih
nadoknađivala obaveze vikendima kada je Mia bila kod Jamieja.
Mogla bih unaprijed učiti gradivo. Svaki se predmet nadovezivao na
drugi. Položila sam test iz antropologije i jedan o vremenu, a sve bi
informacije nestale iz glave odmah nakon testa. Nije imalo smisla
trošiti toliko vremena i novaca na školu. Na početku se kraj čini tako
daleko, a ja ni sama nisam znala kako će kraj izgledati. Znala sam
samo to da moram završiti zadatke o nazivima različitih oblaka. I da,
trebala sam lagati o svojoj rutini vježbanja.
Tih dugih vikenda kada mi je ne bi bilo, okružena zadaćama za
kuhinjskim stolom, nisam mogla izbjeći beskrajno dugo buljenje kroz
prozor. Svaki je na sebi imao tanak sloj vlage koji sam svakodnevno
brisala nekoliko puta osjećajući da je jedina razlika između vani i
unutra bila u nekoliko stupnjeva i starom staklu.
S maglovitim vremenom ušla sam u dugotrajnu bitku s crnom
plijesni od koje je Miji i meni bilo zlo. Činilo se da Miji stalno curi iz
nosa. Ja sam kašljala kao da radim u rudniku, ponekad bih čak
povratila. Jednom sam se u panici, kad sam pokušala sama sebi
postaviti dijagnozu tražeći simptome na internetu, odvezla na hitnu.
Žlijezde su mi bile toliko natečene da nisam mogla pomaknuti glavu
i mislila sam da imam meningitis. Dva tjedna kasnije dobila sam
račun od dvije tisuće dolara za tih nekoliko minuta koje sam provela
s liječnikom. U napadu bijesa nazvala sam bolničko računovodstvo
spremna zanemariti račun ne misleći što bi to moglo značiti za moju
kreditnu sposobnost. Ispunivši nekoliko formulara, naposljetku sam
ih uspjela uvjeriti da smanje račun na temelju programa koji se nudio
za pacijente s niskim primanjima. Samo sam trebala nazvati i pitati.
Nije mi bilo jasno zašto te programe nitko nikada ne spominje. Uredi
za naplatu samo bi vam rekli da zovu zbog razmatranja mogućnosti
plaćanja, ali ne i to da mogu smanjiti vaš račun za osamdeset posto.
Boravak u zatvorenom prisiljava vas da dobro promotrite prostor
koji nazivate domom. Razmišljala sam o svojim klijentima koji žive
sami. Zamišljala sam ih kako hodaju praznim sobama dok su na sagu
još vidljive linije usisivača. Nisam željela završiti poput njih. Životi
mojih klijenata, domovi za koje su toliko teško radili, nisu više bili
moj san. No i dalje sam u svojim najiskrenijim trenutcima, dok sam

184
čistila sobe oličene u ružičasto, ukrašene cvijećem i lutkama, priznala
da očajnički želim isto za svoje dijete. Samo od sebe nametalo se
pitanje jesu li članovi obitelji u tim kućama nekako izgubili jedni
druge u sobama punim videoigara, računala i televizora.
Unatoč svim nedostatcima garsonijera u kojoj smo živjele bila je
naš dom. Nisu mi trebale ogromne kade i garaža. Kako god bilo,
vidjela sam da je teško održavati velike kuće. A iako okruženje nije
bilo idilično, ujutro bih se probudila zaljubljena. Bila sam ondje. U toj
maloj sobi. Bila sam prisutna i svjedočila sam Mijinim plesnim
koracima i smiješnim grimasama i žestoko sam voljela tu svaku
sekundu. Naš prostor bio je naš dom jer smo se mi u njemu voljele.

185
 22.
Miran život s Mijom
S dolaskom nižih temperatura ležala sam noću u krevetu zureći u
strop zabrinuto grickajući usne svaki put kad bih čula krckanje vode
u radijatorima. Mia i ja spavale smo zajedno da bi nam bilo toplije u
mom uskom krevetu. Objesila sam plahte i deke na prozore radi
zadržavanja topline. Kada bi tvrdoglavi mraz prekrio tlo i prozore,
zatvorila bih francuska vrata našeg spavaćeg dijela i živjele smo u
maloj sobi koja je bila naš dnevni boravak i kuhinja, veličine
gostinjskih soba ili ureda u kućama koje sam čistila. Noću bih raširila
kauč za spavanje. Mia bi uzbuđeno skočila na njega i zvala to
prespavancem. To je značilo više prostora za nas, ali ona je i dalje
spavala sklupčana na mojim leđima s rukom oko mog vrata. Kada bi
ujutro u mraku budilica počela zvoniti i svijetliti, okrenula bih se na
leđa da se istegnem. Mia bi me zagrlila oko vrata, a zatim bi stavila
ruku na moj obraz.
Noć poslije Božića zimska kiša pretvorila se u velike pahuljice i
stvorila debeli snježni pokrivač. Mia i ja ostale smo te noći budne
gledajući snijeg kako pada i znale smo da sljedeće jutro nećemo moći
nikamo automobilom. Mia je obukla svoje zimsko odijelo i uz svjetlo
ulične lampe u snijegu u dvorištu radila anđele, dok sam ja mjerila
snijeg na autu - 35 centimetara. Nisam vidjela takvu oluju još od
Aljaske.
Sljedeće jutro Pam me nazvala i rekla da ostanem kod kuće. Nije
željela riskirati da zapnem na cesti između dviju adresa. Na
Sjeverozapadu gotovo bi sve prestalo s radom kada bi palo samo
nekoliko centimetara snijega. Čak je i na autocesti ispod našeg stana
bio mir s tek nekoliko parkiranih automobila raštrkanih uz rub ceste.
Mia se odmah odjenula ne žaleći se da su joj hlače još uvijek vlažne
i pitala je kada može van. Moj bivši učitelj, koji je živio u susjedstvu,
pitao me preko Facebooka trebaju li mi sanjke. Napisao je da ima
jedne odlične s užetom i da ih je ostavio za mene na trijemu. Kada
sam to rekla Miji, počela je skakati od sreće zapitkujući: „Sada?
Možemo ići sada?” Oklijevala sam. Svaka žilica u mom tijelu željela
je utonuti u kauč uz šalicu čaja i vunene čarape i, ako bih si već

186
dopustila sanjariti, uz pucketavu vatru i dobru knjigu sa psom
sklupčanim do nogu.
„Dugačka je šetnja do tamo”, rekla sam Miji znajući da to neće biti
važno. Da sam joj rekla kako ćemo morati hodati čitav dan, njezino
uzbuđenje ne bi nestalo. Za trogodišnjakinju bilo je pravo putovanje
hodati uzbrdo kilometar i pol po snijegu koji joj je dosezao do bedara.
Uglavnom sam je morala nositi na leđima, a na pola puta do naših
novih sanjki, koje su nas čekale kao trofej, morala sam stati. Okrenula
sam se i pogledala iza sebe, preko čitavog grada obavljenog gustim
snijegom i tišinom.
Mia i ja većinu jutra provodile smo vani sa sanjkama na kojima
sam je vukla susjedstvom dok je ona ležala potrbuške i jela šake
snijega. Na glavnim ulicama neprestano sam viđala ralice pa sam se
pitala hoće li stići do naše ulice. Kuća u kojoj smo živjele nalazila se
na dnu uličice na uglu. Svaki put vodio je uzbrdo. Budući da je
automobil bio malen, kotači su bili gotovo iste veličine kao na dječjim
teretnim kolicima Red Rider u kojima sam ponekad vukla Miju.
Nisam imala zimske gume ni lance jer nisam imala novaca za njih.
Sunce je veći dio dana grijalo snijeg, ali tijekom noći temperature
su se spustile ispod nule, a ni sljedeći dan nije bilo ništa toplije. Naša
ulica bila je debela ploča leda. Promatrala sam kako susjedi s gornjeg
kata pokušavaju pokrenuti auto uzbrdo i ne uspijevaju. Još jedan dan
izgubljenog posla. Možda bih taj mjesec mogla preskočiti plaćanje
karticom ili bih mogla podići novac iz raspoloživog kredita, položiti
to na svoj račun i time platiti. Prošla je polovica mjeseca tako da je
većina mojih računa već bila plaćena, no moja sljedeća plaća neće stići
još dva tjedna. Uz ovakvo vrijeme bit će sto dolara niža.
Većinu snježnih dana provele smo u dnevnom boravku i kuhinji.
U spavaćem dijelu bilo je toliko hladno da smo kroz francuske
prozore mogle vidjeti mraz na staklu i Mia bi oblačila kaput kad bi
otišla po neku igračku. Hvatali smo samo lokalne TV programe pa je
neprestano gledala svoj omiljeni DVD. Od bajke s balerinom Hello
Kitty i od piskutavih glasova zaboljela me glava. Na kraju bismo ga
isključili i izvadili vodene boje.
Mia bi slikala dok sam ja kimala s odobravanjem ili joj čitala priče.
Nisam često imala slobodnog vremena - najčešće svaki drugi vikend
kad nije bila s tatom. Budući da nisam imala novaca, morala sam biti

187
kreativna kako bih zabavila njezino aktivno tijelo i um. Ako je padala
kiša, nismo si mogle priuštiti odlazak u Dječji muzej ili
McDonald’sovu igraonicu. Sunčane dane nismo uživale u zoološkom
vrtu ili vodenim parkovima.
Ponekad je samo hodanje po pločniku iza obitelji s oba roditelja
moglo potaknuti osjećaj srama zato što sam sama. Usredotočila bih se
na njih - u odjeći koju si nikada neću moći priuštiti, torba za pelene
pažljivo spakirana u skupa kolica za trčanje. Te mame mogle su
izgovoriti rečenice koje ja nikada nisam mogla: „Dragi, možeš li uzeti
ovo?” ili: „Evo, možeš li je samo na sekundu pridržati?” Dijete je
moglo prijeći iz naručja jednog roditelja u naručje drugom. Nebrojeno
puta rekla sam Miji da mora hodati jer su mi ruke umorne i ne mogu
je više nositi.
Prvog snježnog dana pokušavala sam ušutkati svoje unutarnje
glasove krivnje i srama koji su se pitali bi li Mia imala bolji život s
nekim drugim i je li moja odluka da je donesem na svijet bila
pogrešna. Naslonila bih obraz na ruku i promatrala je kako smireno
slika još jedno nasmiješeno lice. Obje smo nosile trenirke i dva para
čarapa. Zrak je mirisao na mraz.
Tih mjeseci srce me boljelo više gledajući kako se Mia bori sa
seljakanjem između tatine i moje kuće. Nedjeljne trosatne vožnje
tamo i natrag postala su poslijepodneva stresa i užasa za obje. Kada
bih poslijepodne došla po nju, Mia bi većinu puta prespavala
iscrpljena od vikenda s tatom, koji je paradirao okolo pokazujući pred
svojim prijateljima kako je on dobar otac. Ponekad je pak plakala za
Jamiejem, što me istodobno razdiralo i probadalo od bijesa. Nikada
nisam tako žalila zbog svoje odluke da ostanem u Washingtonu 32 kao
tih poslijepodneva. Siromaštvo je bilo poput ustajale lokve pune blata
koja nas je vukla i nije nas puštala.
Posljednje nedjelje prije oluje Mia je čitavim putem kući vrištala,
sat i pol od pristaništa do našeg stana. Nikada nisam saznala što se
dogodilo, što joj je rekao da se toliko naljutila. Tog poslijepodneva
vikala je gotovo istim iskonskim, životinjskim glasom kao nakon
operacije.
„Mrzim te!” ponavljala je udarajući nogama. „Želim te ubiti! Želim

32 Savezna država Washington (op. ur.).

188
da si mrtva!” Njezin tata iskoristio bi svaku moguću priliku da je
izmanipulira tako da Mia pomisli kako je skrivam od njega, a on joj je
govorio da je tužan što ne žive zajedno. Da je uistinu želio provoditi
više vremena s njom, pokušao bi. Barem bi se potrudio urediti joj
sobu. Ali ona to nije znala. Njemu se samo sviđalo da Mia to želi.
Sviđalo mu se da plače za njim. Kada je imala samo godinu dana,
vratio mi ju je neutješnu, u suzama, i morala sam je satima držati u
naručju. Tijelo joj se ukočilo od bijesa i agonije, istodobno je plakala i
vrištala sve dok je nisu izdali i glas i snaga. Mogla sam je samo držati
u naručju želeći joj sigurnost više od ičega.
Tog poslijepodneva olujne mećave, zaglavljena u našoj snježnoj
kugli, bila sam zadovoljna pijući čaj i kavu i promatrajući svoju kćer
kako sama sebi pjeva dok umače kist u novu boju. Mia je bila premala
da bi znala riječima izraziti svoje osjećaje gubitka, zbunjenosti, tuge,
čežnje ili ljutnje, no spoznaja o tome nije olakšavala poslijepodneva u
kojima bi iskazivala svoj bijes. Ja bih je instinktivno uzela u naručje,
no tada bi vrištala još jače. Ponekad sam i ja vrištala. Sigurna sam da
su se susjedi na drugoj strani tankih zidova stana brinuli. U tim
trenutcima nisam znala što da radim. Nisam imala nikoga, roditelje
koje bih mogla nazvati, pomoć prijatelja ili terapeuta ili grupu mama
s kojima bih se mogla povezati. Zamolila bih svoje dijete da bude
otporno i da se nosi sa životom u kojem su je bacali od jednog do
drugog roditelja, a ona je pod tim teretom vrištala. Kako bi majka
kućanica čije dijete ima ispade bijesa zbog uobičajenih stvari
razumjela bijes moje kćeri?
Nije da se nisam pokušala povezati s ljudima. Te jeseni u Mijinu
vrtiću roditelji su organizirali svoju večer ili neku vrstu zabave i
ostala sam dovoljno dugo da se podružim. Većina Mijinih vršnjaka iz
vrtića živjela je s oba roditelja. Okupili su se oko bake Judy i upijali
njezinu veselu narav. Mia je trčala unutra-van s drugom djecom i
prepustila me samoj sebi, a ja sam prisluškivala grupicu žena kako se
žale na svoje muževe. Nisam mogla odoljeti, morala sam okrenuti
glavu i pogledati ih, ali one nisu primijetile da sam ih čula.
„Tako je teško sve sama!” rekla mi je jedna, ona koja je slušala
prijateljicu kako se žali. Kimnula sam nastojeći razvući uglove usana
u nešto slično osmijehu.
„Dakle, Stephanie,” rekla je druga, „ti si samohrana majka, zar ne?

189
Moja prijateljica upravo je prošla grozan razvod i nalazi se u teškoj
situaciji. Poznaješ li neke organizacije koje bi joj mogle pomoći?”
„Hm, naravno”, odgovorila sam dok su mi oči nervozno vrludale.
Tri žene stajale su do stola pored nas držeći tanjuriće sa štapićima
mrkve i komadićima brokule. Sada su sve gledale u mene. Simbol
samohrane majke. Promrmljala sam nazive nekoliko programa za
hranu i brigu o djeci.
Jedna mama, niska gospođa sa smeđom bob-frizurom i okruglim
licem, šmrcnula je i visoko podigla glavu. „Kada je Jack prošle zime
dobio otkaz,” rekla je, „svi troje morali smo se useliti mojim
roditeljima. Sjećate se toga?” Laktom je dodirnula ženu do sebe. „One
sićušne sobe s Jillynim krevetićem gurnutim do zida? Poput
beskućnika. Bili smo beskućnici!” Prijateljica koju je gurkala laktom
suosjećajno je kimnula i složila tužan izraz lica. „Ali, hvala Bogu,
štedjeli smo za hitne slučajeve.”
Sada je kimnula druga mama. Sve su se okrenule prema meni
iščekujući odgovor. Pogledala sam u Mijin davno zaboravljeni tanjur
s čipsom i beživotnim hot-dogom koji sam čuvala za nju. Ja nisam
donijela nikakvu hranu pa sam odlučila da neću ništa jesti. Nisam
imala pojma što reći. Što bi one ispričale o sobi u kojoj smo Mia i ja
živjele? Nisam joj mogla osigurati dom ili hranu i primala sam pomoć
za majušni prostor u kojem smo živjele. A u tom sustavu pomoći
najviše su me frustrirale odredbe koje su me zapravo kažnjavale ako
bih poboljšala kvalitetu života. Naime, u nekoliko navrata moja je
zarada znala biti za nekoliko dolara veća od iznosa koji je bio granica
za primanje državne potpore i zauzvrat bih izgubila stotine dolara
pomoći. Vodila sam se kao da imam samostalnu djelatnost pa sam
trebala prijaviti zaradu svakih nekoliko mjeseci. Dodatnih pedeset
dolara moglo bi povećati naknadu za vrtić za isti iznos ili bih mogla
izgubiti potporu za dijete. Nije bilo poticaja ni mogućnosti za štednju.
Sustav me držao zarobljenom i prikovanom za dno, bez mogućnosti
da se iz njega izvučem.
Jedna mama upitala je tko je to, tko se u grupi razveo, pa su se
vratile tračanju tako da sam mogla zbrisati.
Možda se i jesu pomalo osjećale poput mene. Možda su se u braku
osjećale usamljenije nego što sam mislila. Možda smo sve željele nešto
za što smo jednako izgubile nadu da ćemo ikada imati.

190
 Razmišljala sam o Mijinim ispadima bijesa, o tome kako sam je
zamalo izgubila u automobilskoj nesreći, o nošenju kaputa u kući jer
si nismo mogle plaćati grijanje. O vikendima bez Mije koje sam
provodila čisteći zahode i ribajući podove.
Te zime donijela sam drugu odluku i zapisala sam je u svoj online
dnevnik s novom svrhom. Blog koji sam do tada pisala govorio je o
svim problemima koji su me opterećivali. No s vremena na vrijeme
napisala bih nešto o trenutku ljepote, vedrine, čudesnosti života koji
smo Mia i ja vodile. Sada sam odlučila prebaciti čitav fokus samo ha
to, promijenila sam temu našeg života i nazvala ga Miran život s Mijom.
Željela sam uhvatiti trenutke poput ovog u kojem sam se nalazila -
sjedeći za stolom, duboko zamišljena dok ona slika - htjela sam ih
sačuvati u sjećanju.
Pisanje na internetu pružilo mi je utjehu koju sam trebala, izlaz za
riječi i slike, način rješavanja straha i stresa života i fokusiranje na ono
što sam najviše voljela - svoju kćer i pisanje. Fotografirala sam Mijino
začuđeno lice. Ti trenutci dali su mi osjećaj kao da sam bila uz nju više
nego što uistinu jesam.
To nije bio život kakav sam željela za nas, ali jedini koji smo zasad
imale. Neće zauvijek biti ovako. Morala sam si to i dalje govoriti ili bi me
razdirala krivnja što ovu sobu nazivam domom i govorim kćeri da ne
postoji više od toga.Toliko sam joj željela kuću s ograđenim dvorištem
ili prilazom za igranje školice. Mia bi rekla da želi pješčanik i ljuljačke
kakve je imala u školi svaki put kada bih s njom igrala igru zamisli
svoju kuću snova. Zamišljati gdje ćemo završiti, gdje ćemo živjeti, što
ćemo raditi, činilo se jednako važno njoj kao stoje bilo i meni.
To je bio početak našeg putovanja. Početak. Sjedeći za tim stolom,
osjetila sam da se vrijeme na trenutak zaustavilo, baš koliko je trajao
potez njezina kista. Bilo nam je toplo, imale smo jedna drugu, imale
smo dom i poznavale smo najjaču, najdublju vrstu ljubavi. Provele
smo toliko vremena uspinjući se i zatim dolazeći do kraja pa bismo
počinjale iznova, stoga nisam mogla zaboraviti duboko uroniti u sitne
trenutke ljepote i mira.
Pam je tog poslijepodneva nazvala i razgovarala sam s njom
sjedeći za kuhinjskim stolom i promatrajući snijeg. „Možeš li izaći?”
upitala je s trunkom nade u glasu.
„Pokušala sam pomaknuti auto”, odgovorila sam i krenula do

191
našeg spavaćeg dijela te pogledala kroz prozor. „Uspjela sam izaći s
parkinga na ulicu, no nakon toga gume su se samo vrtjele u mjestu.”
Odmahnula sam glavom, nekoć žena s Aljaske u svakom pogledu.
„Susjed je morao izaći i pokušali smo vratiti auto na njegovo mjesto,
ali nismo uspjeli.” Zagrebla sam po mrazu na prozoru. Hladnoća nije
trebala popustiti još dan ili dva. Iako je većina glavnih cesta bila
očišćena, nekoliko mojih klijenata živjelo je u šumama ili na
brežuljcima. Ako zapnem, riskiram da neću moći pokupiti Miju na
vrijeme, a nemam koga nazvati u nuždi. Na trenutak sam se zapitala
hoće li me Pam otpustiti zato što ne mogu raditi. Nikada prije nisam
toliko izostajala s posla i činilo se da mi barem stara slava ide u prilog.
Ali na nekoliko sekundi nije me bilo briga. Mrzila sam taj posao
gotovo isto koliko sam mrzila činjenicu da se na njega moram
oslanjati. Mrzila sam što ga trebam. Mrzila sam što na njemu moram
biti zahvalna. „Nadoknadit ću”, rekla sam Pam.
„Znam da hoćeš, Steph”, odgovorila je i prekinule smo vezu. Još
sam malo grebala po mrazu na prozoru. Mia je ponovo upalila
televizor. Dah mi je izlazio u oblačićima. Kada sam posegnula za
Mijinim plišancima na prozoru, komadići njihove lažne dlake zapeli
su smrznuti na staklu.
Na obzoru rađao se sumrak. Odlučila sam Miji za večeru napraviti
palačinke sa sladoledom od metvice s komadićima čokolade. Za sebe
sam odabrala paketić kineske gotove juhe i dva tvrdo kuhana jaja s
ostatcima smrznute brokule. Mia se kupala, a ja sam pisala svoj online
dnevnik i objavila fotografije s naše šetnje kad smo išle po sanjke.
Mijini obrazi bili su svjetlocrveni, kosa joj je virila ispod kape taman
da se uvije sa strane dok je pažljivo lizala snijeg s ružičaste rukavice.
Bilo je jako tiho. Jedini zvuk bili su naši koraci u snijegu.
Uz rub kade Mia je poredala svoje stado malih ponija, darova koje
je dobila od moje prijateljice. „Mama, gotova sam s kupanjem”,
pozvala me i podigla sam je, još uvijek prekrivenu mjehurićima i
blago ružičaste kože, na ručnik koji sam ispružila po zahodskoj dasci.
Postajala je tako teška. Toliko je vremena prošlo otkako je bila djetešce
u mom naručju.
Te večeri spavale smo na razvučenom kauču drugi tjedan
zaredom. Mia je skakala gore-dolje uzbuđena zbog još jednog
spavanja sa mnom, zbog još jednog gledanja U potrazi za Nemom.

192
 Zaspala je na pola filma. Ustala sam smanjiti grijanje. Prošla bi tri
sata prije nego što bih počela drijemati i uhvatila bih se kako
razmišljam o vinu ili kavi bez kofeina - nečemu da me ugrije. Umjesto
toga uvukla bih se u krevet do Mijina toplog tijela osjećajući njezin
dah i trzanje u snu. Naposljetku bih i ja utonula u san.

193
TREĆI DIO

194
 23.
Učiniti bolje

„Ee-mii-li?” prozvala je sestra. Probudila sam Miju tako da sam

pomaknula svoje rame ispod njezine glave.
„Ovdje je”, rekla sam ustajući i saginjući se da je primim u naručje.
„Zovemo je Mia.”
Žena nije reagirala ni na moje riječi ni na to što sam odabrala nositi
svoje trogodišnje dijete. Samo nam je rekla da je slijedimo. Nakon
kratke stanke, kako bismo Miju stavili na vagu, sjele smo i pričekale
trenutak.
„Što mislite, u čemu je problem?” upitala je sestra čija je pažnja bila
usmjerena na karton koji je držala u ruci, a ne na mene.
„Moja kći posljednjih tjedan dana jako kašlje po noći”, počela sam
objašnjavati pokušavajući se sjetiti koliko to već traje, koliko sam je
puta poslala u vrtić kada je zapravo trebala ostati doma. „Mislim da
bi možda mogla biti upala sinusa ili alergija? Oči su joj nekada stvarno
crvene i često se žali da je boli uho.”
Medicinska sestra, krupnija žena grubljeg izgleda, nastavila me na
neki način ignorirati, no kao da se sažalila nad Mijom u mom krilu.
„O, dušice, boli te uho?” rekla je dječjim glasom.
Mia je kimnula previše iscrpljena da bi bila sramežljiva ili
svadljiva. Dopustila je sestri da joj izmjeri temperaturu i da joj na prst
stavi plastičnu stvarčicu kako bi joj izmjerila puls i razinu kisika.
Zatim smo opet sjele i čekale. Naslonila sam glavu na zid, zatvorila
oči i pokušala ne razmišljati o poslu koji propuštam. Ponovo je to bila
Kuća biljaka čija se vlasnica toliko uzrujala zbog mog odgađanja
termina da je Lonnie gotovo zaprijetila otkazivanjem usluge. Mia je
ponovo ispustila svoj grleni lavež. Bila je premala za sirup protiv
kašlja, no ionako si ga nisam mogla priuštiti. Tu noć probudila se dva
puta i plakala dok se hvatala rukom za glavu i kašljala.
Pedijatrica koja je otvorila vrata nije bila Mijina liječnica jer sam
nazvala to jutro i naručila nas za isti dan. Ova žena bila je niža, sličila
je na dječaka i imala je bob-frizuru poput Mije. „U redu.” Pogledala
je u karton škiljeći. „Mia”. Znači sestra me ipak čula, pomislila sam dok

195
je Mia podigla glavu čuvši svoje ime.
„Zašto je ne posjednete ondje?” rekla je pokazujući na stol sa
zaštitnim papirom. Dok sam govorila, gledala je Mijino lice, a zatim
oči. „U kakvim uvjetima živite?”upitala je. Namrštila sam se
istodobno se boreći protiv osjećaja uvrijeđenosti i povrijeđenosti.
Mogla je pitati kako je kod kuće ili postoji li nešto od čega bi se mogla
razboljeti ili imamo li možda kućne ljubimce ili bilo što drugo osim
zapitkivanja o našim životnim uvjetima... Zatim sam pomislila na to
gdje živimo i ramena su se sama spustila.
„Živimo u garsonijeri”, rekla sam blago kao da sam otkrila neku
tajnu, a dio mene bio je u strahu da ne nazove socijalnu službu ako
priznam u kakvim uvjetima uistinu živimo. „Ima puno crne plijesni
koja se stalno javlja na prozorima. Mislim da dolazi iz podruma.
Postoji cijev za dovod zraka koja dolazi do naše spavaće sobe i može
se kroz nju pogledati i vidjeti zemljani pod.” Liječnica je stala ispred
Mije sklopljenih ruku. Imala je najmanji sat s crnim remenom. „Ima
puno prozora.” Gledala sam u pod. „Mučim se jako da bude suho i
toplo.”
„Vaš je najmodavac po zakonu dužan učiniti sve što može da se
riješi plijesni”, rekla je gledajući Mijino uho. „Ovo je upaljeno”,
promrmljala je odmahujući glavom kao da sam ja kriva.
„Najmodavac je očistio sagove”, rekla sam prisjetivši se toga
nenadano. „I obojio je zidove prije nego što smo se uselile. Mislim da
nije ništa drugo učinio.”
„Onda se morate preseliti.”
„Ne mogu”, rekla sam i stavila ruku na Mijinu nogu. „Ništa drugo
ne mogu si priuštiti.”
„U redu”, rekla je kimnuvši prema Miji. „Njoj treba nešto bolje.”
Nisam znala što bih odgovorila pa sam kimnula.
Pogledala sam u Mijine opuštene isprepletene prste koje je držala
u krilu. I dalje su bili bucmasti s rupicama umjesto zglobova. Osjećala
sam se kao promašaj svaki put kada sam otvorila vrata našeg stana,
ali to nije bilo ništa u usporedbi s gorućim sramom koji sam osjećala
u ovom trenutku. Dok sam nosila Miju u auto, trebala mi je njezina
blizina i škakljanje njezine kose. Pedijatrica nam je dala recept za
drugu kuru antibiotika i uputila nas specijalistu koji je prije gotovo
godinu dana operirao Mijine uši.

196
 Kada smo nekoliko dana kasnije otišli k njemu na pregled, stavili
su nas u sobu s dugačkim smeđim medicinskim stolom. Nakon
nekoliko minuta pojavio se liječnik jedva nas pozdravivši i rekavši:
„Zašto je ne stavite ondje na stol?” Ustala sam držeći Miju i posjela je
na stol. „Ne, polegnite je”, rekao je okrenuvši nam leđa dok je tražio
nešto u kutiji s instrumentima. „Treba mi njezina glava na svjetlu.”
Mia je razrogačila oči kada sam izgovorila: „U redu je, Mia, liječnik
će ti samo pogledati uho.” Bilo je teško biti iskren dok je liječnik kopao
po stvarima i zvao sestru da mu pomogne prije nego što se naglo
okrenuo prema meni prisilivši me da uzdahnem. Sjeo je na stolicu s
kotačićima i brzo gurnuo instrument u Mijino uho. Moja kći koja nije
mogla spavati bez ibuprofena oprezno je stavila ruku na uho kada je
završio i od boli je otvorila usta u nijemom plaču. Specijalist je radio
brzo, prvo je pregledao uho, a zatim je odrezao komadić pamuka na
koji je stavio nekoliko kapi tekućine.
„Tako”, rekao je. „Morat ćete joj stavljati antibiotske kapi kao što
sam ja upravo učinio.”
„Ali ona je već na antibiotiku”, dodala sam.
„Želite li da vašoj kćeri bude bolje ili ne?”
Nisam znala što odgovoriti. „Kada sam joj prije davala te kapi,
zavrtjelo joj se i srušila se. Morala sam je držati da joj ih ukapam.”
„Vi ste mama”, odvratio je. Stajao je pored vrata gledajući me kako
držim Miju u krilu. „Morate napraviti sve što treba.” Zatim je
uzbuđeno otvorio vrata i zatvorio ih takvom brzinom daje djelovalo
poput povjetarca. Pogodilo me to što je rekao kao što su me pogodile
i riječi pedijatrice: nisam davala Miji ono što joj je bilo potrebno.

Proljeće u dolini Skagit naziva se sezonom tulipana. Počinje s

poljima žutih narcisa, ljubičastih perunika i pokojeg šafrana. Kako
tjedni odmiču, tako tulipani svih boja cvjetaju i pokrivaju tlo poput
saga. Mještani vole reći da ne žive u dolini Skagit nego u
Nizozemskoj. Pojave se desetci tisuća turista, zakrče sporedne ceste i
izlaze na autoceste te pune restorane i parkove. No iako su polja
tulipana sa svojim prugama crvene, ljubičaste, bijele i narančaste boje
zadivljujuća, nikada nisam previše marila za cvijeće.

197
 Sezona tulipana zapravo je iskopavanje iz duge zime, ali to također
znači kišu, vlagu i plijesan. Odvlaživači zraka u Kući biljaka do
travnja su stalno bili na maksimumu, a u spavaćoj sobi pojavio se još
jedan filtar za zrak. S prozorskih dasaka brisala sam izrasline crne
plijesni nalik paukovima znajući da ću istu stvar morati učiniti i kod
kuće.
Mia je noću neumorno kašljala. Nekih večeri kada bismo smo ušle
u stan, oči bi joj postale svjetlocrvene i pune sluzi. Bilo je očito da smo
se razbolijevale od kuće - doma koji sam za nas odabrala - jer je otvor
uvlačio zrak iz sto godina starog, pljesnivog podruma.
Osim što sam stalno bila bolesna, moji simptomi nisu me
pretjerano mučili sve dok sam si mogla priuštiti lijekove za alergije.
Godinu dana prije, dok mi je zarada još bila dovoljno mala da se
mogu prijaviti za Medicaid, testirala sam se na alergije. Test je otkrio
da sam alergična na pseću i mačju dlaku, neke vrste trave i drveća,
grinje i plijesan. „Alergeni u zatvorenom prostoru”, rekao je liječnik.
Tek sam počela raditi za Jenny, a prehlada u prsima nije popuštala
tjednima. Dali su mi inhalatore i sprejeve za nos sa slanom vodom.
Iseljenje iz Travisove prikolice s pljesnivim zidovima i divlje mačke
koje su živjele ispod prikolice - puno mi je koristilo, no i dalje sam
dobivala alergiju od sati provedenih čisteći grinje, mačju perut, pseće
dlake i plijesan u kućama diljem doline.
Od Kuće gospođe s mačkama dobivala sam žarenje u očima,
začepljen nos i kašalj koji bi trajao sve dok se ne bih presvukla i
otuširala. Prvo sam ujutro čistila glavnu kupaonicu. Spavaća soba
imala je ružičasti sag, dvije kante za smeće i tri stupa za grebanje za
mačke. Dok sam pomicala kante za smeće i usisavala ispod njih, četiri
mačke gledale su me iz plastičnih košara poredanih uz krevet. Moja
prisutnost nije im bila ugodna i značila je čitav dan u tim košarama.
Režale bi ako bih došla preblizu.
Kada sam ondje čistila, udvostručila bih dozu antihistaminika. Ali
kada bih ostala bez lijekova, osjećala sam se kao da sam pošmrkala
kajensku papriku. Tih sam dana otvarala prozore očajno tražeći neko
olakšanje. Nikada to nisam rekla Lonnie ili Pam.

198
 Obračunavajući porez preko TurboTaxa 33 tog proljeća, gotovo sam
pala sa stolice. Uz porezne olakšice na zarađeni dohodak i porezni
odbitak za djecu, dobila sam povrat od gotovo četiri tisuće dolara. „To
je više nego što zaradim u tri mjeseca”, promrmljala sam naglas u
tami našeg stana. Nisam vjerovala da ću dobiti taj iznos. Nervozno
sam čekala da Porezna uprava prihvati moje obrasce osjećajući se kao
da nekoga varam. Zapisivala sam u bilježnicu stvari koje bih mogla
učiniti tim novcem - popraviti motor, kupiti filtar za ulje i CV
zglobove za Hondu; otplatiti kredit na kartici, napokon kupiti
kuhinjske spužve i deterdžent, četkice za zube, šampon i regenerator,
pjenušavu kupku, vitamine i antihistaminike. Ili bismo možda mogle
otići na put.
Kao i mnogi drugi, većinu toga što sam znala o Missouli pročitala
sam u knjizi Rijeka sjećanja 34 Normana Maclea- na. Ljudi koji posjete
Missoulu u potrazi za mjestima za pecanje mogu potvrditi
privlačnost tog romana ili filma snimljenog prema knjizi. No ono što
me natjeralo da napustim Aljasku i krenem prema državi velikog
neba bio je način na koji je John Steinbeck pisao o Montani u
Putovanjima s Charleyjem u potrazi za Amerikom. Odabrala sam
Missoulu ne zbog Macleana nego zbog Davida Jamesa Duncana, koji
je napisao The River Why, te je na čitanju u Seattleu priznao da ondje
živi i ponekad podučava na sveučilištu. Tek predosjećaj tjerao me
snivati o tome kako ću se jednog ljetnog dana probuditi i voziti devet
sati na istok. A taj predosjećaj nije mi dao mira ni pet godina nakon
što se pojavio.
Plaće su u Missouli male, a stanarina je skupa. Toliko sam znala iz
razgovora s ljudima koji su ondje živjeli, ali si to više nisu mogli
priuštiti. Posao nije lako naći, a u malom studentskom gradu s gotovo
sedamdeset tisuća ljudi ne plaćaju dobro. Roditelji studenata izdvajali
su velike iznose za stanarinu povećavajući troškove stanarine u
traženim dijelovima grada gdje je čak i jednosobni podrumski stan
stajao barem osamsto dolara. Kada sam se premišljala hoću li se
preseliti ili ne, to me dosta mučilo. No razgovarajući s ljudima koji su
živjeli u Missouli, svi su za taj grad gajili duboke osjećaje. Oni koji su

33 TurboTax je računalni program za Online prijavu poreza u SAD-u (op. ur.).

34 engl. A River Runs Ihrough It (op. ur.)

199
se preselili govorili su da se unatoč odricanju isplatilo jer žive u
Missouli. Željela sam saznati zašto je Steinbeck pisao tako lijepo o tom
mjestu. Zašto je Maclean tvrdio da se na svijetu kopilad množila što
se više udaljavalo od Missoule u Montani. Ljudi su o ovom mjestu
govorili kao o senzacionalnom okusu sladoleda koji su jednom kušali,
onom koji nikada poslije nisu mogli naći i za koji nisu bili sigurni jesu
li ga ustvari sanjali ili ne.
Kada je povrat poreza sjeo na moj račun, otišle smo na večeru u
Red Robin. Dopustila sam Miji da naruči čokoladni frape. Otišle smo
u trgovinu i napunile kolica hranom koju si inače nismo mogle
priuštiti: avokadom, rajčicom, smrznutim bobicama za palačinke.
Kupila sam bocu vina. U sljedećih tjedan dana kupila sam krevet i
veliki madrac te grijani pokrivač tako da noću nisam morala grijati
čitavu sobu. Pronašla sam izolacijske zavjese na rasprodaji. Kupila
sam Miji dječji trampolin da može skakati po njemu umjesto po kauču
ili krevetu, a sebi nešto što sam godinama željela — prsten od titana s
dijamantom za dvjesto dolara. Dosadilo mi je čekati muškarca koji bi
ušetao u moj život i kupio mi takav prsten. Toliko mnogo novaca
nisam potrošila na nešto nepotrebno već godinama. Koliko god to bila
teška odluka, morala sam se posvetiti sebi. Vjerovati u svoju urođenu
snagu. Ja to mogu, sve to, sasvim dobro sama. Prsten na mom
srednjem prstu lijeve ruke služio mi je kao stalni podsjetnik.
S novcem, čak i privremeno, život je bio gotovo bezbrižan.
Napunila sam rezervoar automobila i nisam potrošila sav novac s
računa. U trgovini se nisam morala u glavi baviti matematikom - koji
je datum, koji su računi plaćeni, koji su još ostali, koliko novaca imam,
koliko ću platiti ili na kojim karticama ima novaca - prije nego
odlučim mogu li si priuštiti papirnate ručnike. Spavala sam bez
slojeva odjeće da mi bude toplo, bez grča u želudcu, bez previše briga.
No Mia je i dalje kašljala i vrtjela se, kašljala i kidala, budila se žaleći
se na grlo i uši. I dok sam si privremeno mogla priuštiti nekoliko
slobodnih dana kako bih je odvela liječniku, nisam mogla spriječiti
upalu sinusa i uha.
Kasno uvečer, kada bi mi trebao predah od zadaća, pregledavala
sam oglase. S čežnjom sam promatrala fotografije kuća i stanova s
dvije spavaće sobe, koje su bile izvan mog cjenovnog ranga. Moja
zarada jedva je pokrivala stanarinu za garsonijeru, otprilike polovicu

200
koliko bih platila za druga mjesta. Iako sam sada imala malo više
novaca, nije se moglo održati jer je to bila tek sigurnosna mreža u
slučaju da padnemo. I ako sam išta naučila, onda je to sljedeće: kada
se ljuljaš na rubu, uvijek izgubiš ravnotežu i padneš. Odmahnula sam
glavom i nastavila klikati te sam se na kraju vratila svojoj zadaći.
Činilo se da si ne mogu priuštiti čak ni sanjarenje.
Danima sam u glavi čula pedijatricu kako govori: „Njoj treba nešto
bolje.” Kako mogu bolje? Nije se činilo da se mogu truditi više boreći
se s obručima kroz koje sam morala skakati, što me ponekad držalo
zarobljenom u mjestu.
Tog sam tjedna predala kopiju rukom ispisane isplate Classic
Cleana za produljenje dječje potpore. Vrlo brzo nazvala me žena iz
ureda DHHS-a 35 i zatražila da im predam pravu prijavu. Kada sam
pokušala objasniti da je to rukopis moje šefice i službeni ispis,
zaprijetila mi je da će povući moje odobrenje i odmah mi uskratiti
pomoć. Počela sam jecati. Rekla mi je da sutradan odem u mjesni ured
i to riješim.
Ljudi su već od ranog jutra stajali ispred ureda Ministarstva, a kad
sam stigla, čekaonica je bila puna. Zgrabila sam broj i stajala
naslonjena na zid promatrajući majke i djecu; razgovore socijalnih
djelatnika i ljudi koji nisu razumjeli zašto su ondje, zašto su ih odbili,
zašto se moraju vratiti s još papira.
Sjedalo se oslobodilo, no pustila sam stariju ženu u dugoj suknji
koja je držala za ruku maleno mirno dijete da sjedne. Bacila sam
pogled na sat, prošlo je sat vremena. Kada sam ponovo pogledala,
prošao je još jedan sat. Uhvatila me nervoza da me neće prozvati prije
nego što odem po Miju u vrtić. Da je ovdje, skakala bi svuda oko
mene. Ne bi bila poput djece koja su me okruživala i mirno sjedila
šapćući mogu li otići na WC. Većina stereotipa o ljudima koji žive u
siromaštvu ovdje nije bila vidljiva. Na njihovim licima bila je samo
frustracija, želja da što brže odu odavde kupiti hranu, da se vrate
natrag na posao. Bili su kao i ja potpuno lišeni nade, buljili su u pod i
čekali, iskreno trebajući ono što su tražili. Trebali smo pomoć. Došli
smo tamo tražiti pomoć da možemo preživjeti.

35 Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi (engl. Department of Health and Human Services) (op.
ur.).

201
 Kada se moj broj pojavio na crnom ekranu, pojurila sam prema
šalteru u strahu da ne pozovu sljedeći ako ne budem dovoljno brza.
Položila sam svoj ljubičasti fascikl na pult, izvadila sve kopije čekova
koje sam primila od klijenata i rukom ispisanu kopiju isplate. Žena je
uzela nekoliko papira dok me slušala, a zatim je pogledala kopiju
isplate.
„Vaš šef mora isprintati službenu isplatu”, rekla je i nastavila me
netremice gledati. Trepnula sam. Njezin izraz lica nije se promijenio.
Rekla sam joj da sam provela čitavo jutro u čekaonici, a ured moje
šefice udaljen je četrdeset minuta vožnje te da ne mogu provesti još
jedan dan čekajući ovdje.
„Ako želite zadržati potporu za dijete, upravo ćete to morati
učiniti”, odgovorila je. Sa mnom je završila. Bilo je gotovo jedan
poslijepodne. Lonnie je odmahivala glavom dok mi je printala
službenu isplatu. Ispis se odnosio na prošlotjedne isplate. Sav moj
prihod od samostalne djelatnosti dolazio je od čekova koje su rukom
ispisivali moji klijenti. Nisam imala pojma kako bi ova situacija mogla
imati smisla. No sljedeći dan i ja sam čekala ispred ureda, zatim sam
još nekoliko sati provela u čekaonici samo da bih službenici ponovo
pokazala svoju zaradu od protekla tri mjeseca, pisani raspored svojih
radnih sati i pisma nekoliko klijenata koji su službeno potvrdili da
radim u njihovim kućama.
Bez bonova za hranu odlazile bismo u dobrotvorne udruge ili na
besplatne obroke u crkve. Bez potpore za dijete ne bih mogla raditi.
Ljudi koji su imali sreću ostati izvan sustava nisu znali koliko je teško
doći do svega toga. Nisu vidjeli koliko su nam očajnički potrebni i
koliko imamo prepreka na putu.
Kada sam taj petak čistila Henryjevu kuću, primijetio je da sam
loše raspoložena. Još mi je ostala oko četvrtina novca od povrata
poreza. Nisam to dirala, ostavila sam novac za slučaj da mi se pokvari
auto ili se Mia razboli ili klijent otkaže ili sve navedeno. Iako sam
nastavljala maštati o Missouli, kako bi to izgledalo da prijeđem most
preko rijeke Clark Fork, ili legnem u polje gledajući u to veliko nebo
- sada se činilo nemogućim otići na put.
„Mislim da si ne mogu priuštiti posjet Montani”, rekla sam
Henryju kad me pitao što nije u redu. Odmahnuo je rukom kao da
moje riječi imaju neugodan miris. Već je godinu dana slušao kako

202
spominjem Montanu, ali samo u stilu voljela bih je jednog dana posjetiti.
Lice mi je vjerojatno djelovalo tako žalosno da je shvatio težinu te
izjave. Toliko da je ustao od svog stola, otišao do police i počeo
pretraživati vodiče i karte. Zatim mi je dodao knjigu o NP-u Glacier i
veliku sklopljenu kartu Montane.
Raširio je kartu na stolu i pokazao mjesta na koja moram otići. Nije
želio vjerovati da je put u Missoulu nemoguća misija. Iako sam
cijenila gestu, poticaj i podršku, moj osmijeh nije bio iskren. Velik dio
mene uistinu se bojao. Ne putovanja - iako sam se plašila mogućeg
kvara na automobilu - nego da ću se zaljubiti u Missoulu i da ću se
onda morati vratiti u dolinu Skagit, u svoju pljesnivu garsonijeru
iznad autoceste. To bi bilo kao da kažem doviđenja boljem životu,
onom koji ne mogu imati.
U želji za tim životom, želeći napredovati, moj posao u Classic
Cleanu više nije imao smisla. Trećina moje plaće odlazila je na benzin.
Spomenuvši to Pam, ponudila mi je malu naknadu za putne troškove,
no to je bila tek četvrtina iznosa koji sam trošila samo da stignem od
jedne kuće do druge. Osim toga ta nevidljivost počela me iscrpljivati.
Između samostalnog rada i online nastave, moj život bio je samoća.
Žudjela sam za nečijim društvom, čak i ako bih samo radila za
nekoga. Trebalo mi je da moj posao ima svrhu, značenje ili da se
barem osjećam kao da nekome pomažem.

203
 24.
Kuća u zaljevu
Jedno poslijepodne ušetala sam u ured za novčane potpore na
veleučilištu u dolini Skagit i rekla da želim uzeti najveći studentski
zajam koji nude. Odluka nije bila laka i, dok sam čekala službenicu za
pultom da mi pomogne, počela sam drhtati. Uzimanje tog zajma
značilo je odbijanje posla, raspoloživog posla, i zaduživanje. Ali moja
iscrpljenost dosegnula je svoj vrhunac. Nije bilo drugog načina za
objašnjenje ove nepromišljene odluke. Mia je stalno bila bolesna i
provodile smo zajedno samo tri sata tjedno. Tijekom dana leđa su me
boljela i ukočila bih se spavajući, a bol me budila u četiri sata ujutro.
Zajam je značio da se mogu usredotočiti na pronalaženje privatnih
klijenata i uređenje prostora umjesto da radim za Classic Clean. To je
značilo više vremena za Miju.
To je također značilo priliku za volontiranje na recepciji Udruge za
obiteljsko nasilje i napade. Zamišljala sam to kao stažiranje koje bi mi
platilo kredit. Volontiranje bi se isplatilo zbog iskustva, bogatijeg
životopisa i pisama preporuka. Predavanja na fakultetu pripremala
su me za diplomu prvostupnice. Jedino sam razmišljala o praktičnim
poslovima koji su mi omogućavali zdravstveno osiguranje i
mirovinu.
„Časni sudče, otac radi puno radno vrijeme”, izgovorio je prije tri
godine Jamiejev odvjetnik prije nego što je otkrio da sam beskućnica
i nezaposlena. Stajati pred sudcem i slušati kako Jamie osvaja
poštovanje i divljenje zato što radi i ima stabilan dom iz kojeg nas je
izbacio bilo je demoralizirajuće.To iskustvo u mene je duboko
ukorijenilo strah. Iako sam se željela preseliti i imati bolje životne
uvjete, to bi bila deveta selidba za Miju i mene.
U većini naših stanova Mia nije imala svoju sobu. Priča se da su
sudci uvijek govorili: „Ne zanima me spava li dijete na golom podu!
Moći će prenoćiti kod oca.” No majke koje su se borile za isključivo
skrbništvo - pogotovo one koje su pobjegle od zlostavljača - trebale su
djeci pružiti život koji je bilo nemoguće postići. Na sudu me Jamiejev
odvjetnik opisao kao psihički nestabilnu osobu nesposobnu brinuti se
za vlastito dijete. Morala sam se boriti da budem majka svog djeteta

204
koje sam dojila, djeteta zbog kojeg je Jamie vikao na mene da
pobacim. Taj me sudac potpuno uništio. Kao da sam ja pogriješila jer
sam ostavila čovjeka koji mi je prijetio. Znala sam da postoji bezbroj
žena u istoj situaciji.
Možda bih mogla upisati pravni fakultet i postati odvjetnica za
građanska prava. Mogla bih pomoći ženama u situaciji poput moje s
Jamiejem i mogla bih se boriti za njih. No postojao je i drugi, snažniji
glas koji mi je prigovarao, koji se nije dao zanemariti: dio mene koji je
želio da postanem spisateljica. Ali ja sam utišavala taj glas govoreći
sama sebi da su sada stvari takve kakve jesu, Mia je još mala - a onda
ću kasnije postati spisateljica. To obećanje bilo je kao izlijevanje vode
na jedinu preživjelu vatru u meni, jedini djelić mene koji se usudio
sanjati.
U jednoj kasnonoćnoj potrazi za boljim životom pronašla sam stan
s dvije spavaće sobe sagrađen iznad garaže. Ulazna vrata gledala su
na planine i ocean. Bio je daleko iznad moje platežne moći. U oglasu
je pisalo da vlasnici žive u glavnoj kući s tri djevojčice, tri psa i
mačkom koja uglavnom boravi u garaži u neprestanom lovu na
miševe. Umjesto da zatvorim prozor preglednika i osjetim bolno
razočaranje zbog nemoguće želje za drukčijim životom, poslala sam
im e-poruku s upitom bi li možda umanjili iznos stanarine za čišćenje
kuće i usluge uređenja vrta.
Sljedeće poslijepodne zaustavila sam se na njihovom dugačkom
kolnom prilazu pokraj velikog posjeda koji je bio očišćen od svog
raslinja osim od najvišeg drveća kako bi otkrio pogled na zaljev i brda
iza njega. Njihov prilaz zavijao je ulijevo, posvuda visoko drveće i
grmovi kupina. Kuća se nalazila u susjednom gradu, dalje od većine
kuća svih mojih klijenata. Znala sam da više neću moći raditi za
Classic Clean ako budem ondje živjela. Možda bi, razmišljala sam dok
sam se parkirala, imalo smisla dati otkaz ako bih ovdje pronašla bolje
mjesto za život.
Kada sam napokon mogla vidjeti kuću, gotovo sam bila
zaslijepljena ljepotom ispred sebe. Sunce je upravo uranjalo iza
planina i čitavo nebo prekrila je tamnoljubičasta boja. Parkirala sam
ispred tora s kozama, između stana i kuće s prozorima na prednjoj
strani.
Djevojčica se vozikala na drvenom biciklu po stazi ispred garaže.

205
Visok, mršav muškarac odjeven u izlizanu sivu majicu s kapuljačom
i traperice promatrao me kako izlazim iz automobila. Dopisujući se s
njegovom ženom Alice, znala sam da se zove Kurt. Rukovali smo se,
predstavila sam se i objasnila da je moja kći kod tate. Počeškao se
rukom po neurednoj smeđoj kosi u pokušaju da je ukroti. „Slijedite
me”, rekao je podigavši dijete. „Pokazat ću vam okolo.”
Dok smo šetali, osjetila sam snažnu energiju prema tom imanju
kao da me, ako vjerujete u te stvari, svemir gurao u smjeru u kojem
trebam ići, da je to već bilo odlučeno i ja samo trebam krenuti. Slijedila
sam Kurta do garaže i zaustavili smo se pored vrta većeg od naše
cijele garsonijere. Pokazao je na grmove borovnice i malina, a zatim
na velik komad trave pokraj njih. „Dio dogovora je da se ovo pokosi”,
rekao je i prekrižio ruke. „Naši zadnji podstanari imali su s tim
nekakav problem.” Promatrala sam njegovu djevojčicu kako se gega
prema travi i zamišljala Miju s njom.
„U zamjenu?” upitala sam.
„Zamjenu?” ponovio je gledajući u nebo kao da mu je zvučalo
poznato, ali nije siguran zašto.
„Napisala sam e-poruku Alice i ona je rekla da je moguće odraditi
dio stanarine poslovima u vrtu i po kući?”
Nakratko se zbunjeno zamislio i na kraju odobravajući kimnuo.
Iako vjerojatno nije bio napušen, tako je djelovao - baš kao što je u bilo
koje doba dana bila većina mojih prijatelja iz Fairbanksa. Moj tip
osobe, pomislila sam. Odmah mi se svidio.
Spustio je pogled i nasmiješio mi se. „Pričekajte da vidite što je
gore.” Pokazao je prema stanu iznad garaže.
Kurt je hodao ispred mene po stepenicama noseći djevojčicu na
boku. On i Alice živjeli su iznad garaže dok su gradili kuću, objasnio
mi je. Kada smo stigli do prvog zavoja, prestala sam ga slijediti. Kurt
se okrenuo i popratio osmijehom ushit koji je očitavao na mom licu.
Posljednje sunčane zrake obojile su sve crvenonarančasto. U tom
trenutku nisam se mogla sjetiti ljepšeg zalaska sunca.
„Je li ovako svake večeri?” upitala sam kroz šapat. Kurt se
nasmijao. „Pa... kada ima sunca, da”, odgovorio je. Našalio se jer su u
sjeverozapadnom Washingtonu čitave zime, gotovo pola godine,
imale manje od deset sunčanih dana. „Dobra je stvar da je gotovo
ljeto.”

206
 Stan je imao dvije spavaće sobe koje su bile odvojene kupaonicom
s kadom. Ispod umivaonika nalazio se ormarić s policama za ručnike.
Kuhinja je imala plinsku ploču za kuhanje, perilicu posuđa, veliki
hladnjak i prozor s pogledom na stražnje dvorište gdje je obitelj držala
kokoši. Svi podovi bili su drveni. U prednjoj sobi i kuhinji bila su dva
krovna prozora i još jedan u kupaonici. Francuski stakleni prozori
vodili su na natkriveni trijem.
„Kabelska je uključena,”rekao je Kurt i pokazao na žicu koja je
izlazila iz zida. Pogledala sam ga i trepnula. „Ako vam to nešto
znači”, nastavio je. „Ja sam pomalo fanatik za ragbi.”
„Nisam imala kabelsku većinu svog odraslog života”, komentirala
sam. Željela sam se histerično nasmijati. Željela sam se uštipnuti.
„Stvarno je malen”, rekao je otvarajući ormar u spavaćoj sobi, „pa
sam dodao dosta prostora za odlaganje. Ovi ormarići na zidu
potpuno su otvoreni i veliki. Mislim da je Alice u njih stavljala
posteljinu ili nešto slično.”
„Opa!” rekla sam. „Ovo je genijalno.”
„U redu,” nastavio je, „ne bih baš tako rekao...”
„Ne, stvarno”, nastavila sam. „Moj ormar sada je proslavljeni
ormar za metle. Naš čitav stan tek je pola ovog.”
„Uh”, rekao je da ispuni neugodnu tišinu. Zatim se nečega prisjetio
i krenuo prema kuhinji. „Kada nismo u gradu, možete pokupiti jaja”,
dodao je pokazujući na kokošinjac. „Mislim, ako se uselite.“
Nasmijala sam se i upitala ga kamo idu. „Oh”, rekao je pucnuvši
prstima kao da mi je slučajno zaboravio reći. „Svako ljeto idemo s
prijateljima u Missoulu na nekoliko tjedana. To je sjajno mjesto za
podizanje obitelji. Jeste li bili ondje?”
Zastao mi je dah. Nisam znala što odgovoriti, kako mu reći da sam
čeznula za tim gradom posljednjih šest godina, da mi je jedino u
životu žao što nisam otišla na koledž kao što sam planirala, što sam
rekla Jamieju da sam trudna i što nisam odlučila sama podizati dijete.
Uhvatila me snažna potreba da mu sve to kažem, no ugrizla sam se
za jezik.
„Nisam”, odgovorila sam odmahnuvši glavom i trudeći se ostati
smirena. „Ali voljela bih.”
Krenula sam za Kurtom u kuću kako bih upoznala Alice koja je sva
u poslu za štednjakom pripremala večeru. Dvije starije djevojčice

207
igrale su se na podu čitavom hrpom figurica Littlest Pet Shop. Nikada
ih nisam vidjela toliko odjednom i sjetila sam se kako je Mia sa sobom
nosila jednu žabu iz kolekcije tih figurica. Mogla sam je zamisliti kako
se na podu igra s djevojčicama, kao što sam sebe zamišljala da se
smijem s Alice i da zajedno za stolom pijemo bocu vina. Možda nisam
tražila samo novo mjesto za život, nego i nove prijatelje.
Alice je pozvala djevojčice da se urede za večeru. „Želiš li nam se
pridružiti?” upitala je promatrajući me. Bila je nekoliko centimetara
niža od mene, jedva je dosezala Kurtovu do prsa. Smeđu kosu
zategnula je u visoki konjski rep, što je otkrivalo uši koje su malo
stršale. Izgledala je kao da je u srednjoj školi bila jedna od onih slatkih
djevojaka - netko kome bih zavidjela.
„Naravno”, odgovorila sam smiješeći se i pokušavajući ne
zaplakati od sreće. „Drago mi je da sam vas upoznala.” Iako je to bilo
iskreno, Alice me malo plašila. Nisam je još uopće poznavala, no
pretpostavila sam da je poput majki iz Mijina vrtića koje su
ograničavale vrijeme provedeno pred ekranom, planirale projekte
izrađivanja ukrasa, zabranjivale slatkiše i posluživale odgovarajuće
porcije voća i povrća uz svaki obrok. Majka s privilegijem i energijom
da bude dobra majka koja bi me mogla osuđivati jer ne radim isto što
i ona.
Alice je stavila moj tanjur na stol nasuprot dvjema djevojčicama
koje su poslušno prvo pojele svoje štapiće mrkve. Kurt mi je ponudio
pivo i ja sam prihvatila. Bilo je to isto pivo koje je obično kupovao
Travis i okus me odveo ravno njegovoj kući. Kada su me pitali što
radim, rekla sam da čistim kuće, ali da želim postati spisateljica. Kurt
je komentirao da je malo čitao moj blog, što me na trenutak zbunilo,
no tada sam se sjetila da je moja e-poruka sadržavala poveznicu na
blog.
„Ne znam kako uspijevaš sama”, rekao je zureći u mene na
trenutak predugo. Pogled u njegovim očima natjerao me na
meškoljenje i osjetila sam strahopoštovanje u njegovu glasu.
Krajičkom oka vidjela sam kako se Alice namrštila i pogledala u svoj
tanjur.
Te večeri osjećala sam se kao da moja stopala ne dodiruju tlo, kao
da lebdim u oblacima. Alice i Kurt rekli su da imaju bazen na
napuhavanje i da se djevojčice većinu ljeta igraju vani. Alice je radila

208
puno radno vrijeme u banci, no Kurt je bio učitelj i imao je slobodnu
godinu. Komentirao je da se Mia može slobodno spustiti s njima na
plažu ili se igrati u njihovu dvorištu. Imali su i vatru gdje su pekli
sljezove kolačiće.
Kad sam stigla kući, već me čekala Aliceina službena e-poruka s
pitanjem hoću li se useliti. U odgovoru sam poslala entuzijastično da.
Odmah mi je odgovorila i napisala da se mogu useliti kad god želim.
Tijekom večere dogovarale smo poslove koje ću obavljati u zamjenu
za umanjenje stanarine pa će me novi stan na kraju stajati pedeset
dolara manje od garsonijere.
Bila je sredina ožujka. Imala sam dva tjedna za selidbu kako bih
izbjegla plaćanje stanarine na dva mjesta. Dopis o produljenju
novčane pomoći stigao je nekoliko dana prije. Činilo se kao da stvari
sjedaju na svoje mjesto - toliko da sam postajala sumnjičava. Možda
je to bilo predobro za nas. Možda nismo zaslužile nešto tako dobro.

209
 25.
Najvrjednija radnica

Kada sam rekla Pam da se selim, znala je što to znači. Nije me

otpustila. Nisam dala otkaz. Obje smo se nekako složile da više neću
moći za njih raditi. Ona i Lonnie, svaka za sebe, rekle su mi da im je
žao što odlazim. Ja sam bila njihova glavna zaposlenica, ona na koju
su uvijek mogle računati. Te sam godine primila najveći božični
bonus koji su ikad vidjele. Jedan od mojih klijenata nedavno je nazvao
Pam i rekao joj da sam nezamjenjiva. Znala sam da sam vrijedna, kao
što je Henry rekao, ali sam isto tako znala da sam zamjenjiva. Moram
se brinuti za svoje dijete. Snažna želja za boljim životom bila je toliko
jaka iako je to značilo odbijanje posla. No ostanak u garsonijeri
podrazumijevao bi da će se Mia nastaviti razbolijevati.
Uzimanje zajma i gubitak posla činili su se kao ogroman rizik, ali
u međuvremenu sam spoznala još nešto: bit će iznimno teško vidjeti
drukčiju budućnost ako mogu razmišljati isključivo o tome kako
izdržati do sljedeće plaće.
Živeći skromno i siromašno, nisam bila navikla gledati na mjesec,
tjedan ili ponekad sat. Podijelila sam svoj život na dijelove onako
kako sam čistila svaku prostoriju u kućama - slijeva nadesno, odozgo
prema dolje. Bilo na papiru ili u mojim mislima, problemi s kojima
sam se trebala suočiti - popravak automobila, sud, prazni ormari - išli
su na vrh, na lijevu stranu. Sljedeće hitno pitanje slagalo se odmah
pored, na desnu stranu. Usredotočila bih se na jedan problem radeći
slijeva nadesno, odozgo prema dolje. Ta me kratkovidnost spasila od
propasti, ali mi je uskratila snove. Plan za pet godina od sada nikada nije
stigao do gornjeg kuta. Štednja za mirovinu ili Mijin koledž nikada
mi nije dospjela u prvi plan. Morala sam zadržati vjeru da će sve
naposljetku biti bolje. Da život neće zauvijek biti borba. Moja mama,
prva u našoj obitelji koja je otišla na koledž, izgradila je novi život
prekinuvši taj krug. Magisterij joj je omogućio da slijedi svoje snove,
čak i po cijenu toga da izgubi vezu sa mnom. Ali ona je odrasla u
trošnoj kući, dok sam ja odrasla u predgrađu - povlastica koja je
možda stvorila moju vjeru da će stvari postati bolje. Pitala sam se
kako je ljudima koji su stajali u redu do mene u uredima državne

210
pomoći, ali nisu imali takvu prošlost na koju se mogu osvrnuti. Jesu
li oni imali barem komadić te vjere? Kada je osoba predugo u
sistemskom siromaštvu 37 , nema puta prema gore. Život je borba i
ništa drugo. Ali u mom slučaju mnoge moje odluke proizašle su iz
pretpostavke da će stvari na kraju biti bolje. Nije bilo nikakve pompe
u davanju otkaza na poslu. Većina mojih klijenata neće ni znati da
sam otišla, da me zamijenio netko novi. Možda će drukčije usisavati
ili drukčije namještati jastuke. Možda će doći kući i primijetiti da su
bočice sa šamponima drukčije poredane, no većina ih uopće neće
zamijetiti razliku. Kada sam razmišljala o novoj spremačici koja će
preuzeti poslove, opet sam se zapitala kako bi bilo poznavati stranca
koji je boravio u tvojoj kući, prebrisao prašinu, ispraznio krvave
uloške iz smeća u kupaonici. Ne bi li se na neki način osjećali
izloženo? Nakon nekoliko godina moji klijenti vjerovali su našoj
nevidljivoj vezi. Sada će drugo nevidljivo ljudsko biće kao nekom
čarolijom ostavljati linije na sagu Pam me poticala da dobijem
licenciju za rad i da se osiguram jer sam u potpunosti ovisila o
samostalnoj djelatnosti. Ali prijedlog je u sebi imao naznake
dugotrajnosti, odnosno značio bi početak cjeloživotne karijere. Treba
mi ime za tvrtku, rekla je, nešto što će zvučati službeno. Pam je tako
počela. No koliko sam god cijenila njezin savjet, nisam željela da to
bude moj početak. Željela sam da to bude sredstvo za postizanje cilja,
a cilj je bio diploma. Karta za vrijeme u kojem više neću morati ribati
nečiji WC osim svog. Ženi u Kući mačaka nisam rekla da mi je to bio
zadnji dan, ali sam zagrlila Beth iz Lorine kuće. Nedostajat će mi
njezina kava i razgovori. Kada sam otišla iz Kuharove kuće, nasmijala
sam se, mahnula, a zatim odjurila. Prilično sam sigurna da vlasnik
nikad nije vodio računa o tome je li dobro naciljao WC školjku dok je
vršio malu nuždu. Iskrala sam se iz kuće Dame s cigaretama na isti
način na koji sam njuškala po njezinim stvarima. Nedostajat će mi
njezina vesta s kapuljačom od kašmira dovoljno duga da prekrije
moje prste i miluje mi obraze kada je odjenem. Propustit ću slaganje
njezina života pokušavajući shvatiti je li sretna ili tužna dok jede

37 Sistemsko siromaštvo (engl. systemic poverty) odnosi se na siromaštvo kojeje posljedica

strukturiranja američkog gospodarstva, tj. načina na koji tržišne ekonomske strukture
distribuiraju dohodak i kako ta raspodjela uzrokuje osiromašenje pojedinaca (op. ur.).

211
zelenu salatu i bezmasni preljev i puši cigarete za šankom gledajući u
maleni televizor pričvršćen na gornji ormarić. Napustila sam Porno
kuću s veseljem prije nego što sam se zagledala u Tužnu kuću
shvativši da u njoj nisam bila mjesec dana. Pitala sam se koliko će još
dugo patiti. Koliko će još trebati čekati da mu život završi. Prije
odlaska iz Henryjeve kuće dugo smo razgovarali. Bilo mi je teško reći
da moram otići iz tvrtke koja je njegovu kuću održavala čistom tolike
godine. Podigao je ruke i malo slegnuo ramenima, a zatim je počeo
predlagati da bih možda mogla uređivati vrt prije nego što se sjetio
da već ima ljude koji mu kose travu i obrezuju živicu. Željela sam ga
utješiti predlažući da bi mogao biti referenca u mom životopisu. To
ga je ponovo natjeralo da se uspravi i odmah je počeo izgovarati sve
kvalitete koje bi rado rekao svakome tko pita.
„Vi ste vrijedna radnica”, rekao je lagano udarivši nogom i
stisnuvši šaku. „Jedna od najvrjednijih koje sam upoznao.”
„Uistinu sam to trebala čuti”, odvratila sam tiho i nasmiješila mu
se. Željela sam mu objasniti koliko mi je teško bilo donijeti odluku i
koliko je moja budućnost neizvjesna. Sve što sam imala bila je šačica
mojih klijenata i studentski zajam da nas izvučem do jeseni. Željela
sam mu reći da sam uplašena. Bio je to čudan trenutak, žudjeti za
utjehom stranca, no Henry mi je bio poput očinske figure. Žena koja
je živjela u Kući farmi slučajno je bila tamo moj zadnji dan. Zavoljela
sam je. Jednom je nazvala ured kako bi im rekla da joj se sviđa način
na koji sam čistila njezinu glavnu kupaonicu i moram priznati da sam
i ja na to bila ponosna - iako je staklo u tušu bilo baš teško čistiti.
Uvijek sam u njezinu kuću nosila pincetu da iščupam suvišne dlake
obrva na njezinom osvijetljenom zrcalu. Na odlasku mi je pomogla
unijeti stvari, a zatim je rekla da pregledam kutiju sa stvarima u
njezinom terencu koje je trebalo donirati. Uzela sam tavu KitchenAid 38
koja je bila savršena za pečenje Mijinih palačinki. Prije nego što sam
ušla u svoj auto, pogledala me kao da bi me mogla zagrliti, no zatim
mi je ipak ispružila ruku. Iako smo imale odnos povjerenja, i dalje je
postojala podjela. Ona je i dalje bila kućevlasnica. Ja sam bila
sluškinja.
Naš novi dom imao je perilicu posuđa i perilicu rublja u garaži.

37 Američka marka kućanskih aparata (op. ur.).

212
Mogla sam oprati Mijine plišance svaki put kad bi joj se kašalj
pogoršao. Imale smo grijanje i filtre za zrak i drvene podove i
vjerovala sam da plijesan ovdje nema šanse. Vlasniku garsonijere nije
bilo drago kada sam mu, umjesto mjesec dana ranije, otkazala tek dva
tjedna prije iseljenja. Rekao je da će zadržati moj polog oduzimajući
iznos koji je izgubio jer nije imao stanara za sljedeći mjesec. „Puno
sam toga izmijenila”, napisala sam u e-poruci. „Ovo mjesto sada
izgleda sto puta bolje nego kad sam se uselila.” Dodala sam
fotografije novih zavjesa u sobi te polica i držača ručnika u kupaonici
dodavši da ću sve ostaviti besprijekorno čisto. I mada su ipak našli
novog stanara do mog iseljenja, zadržali su dio pologa. Počela sam
odlaziti u novi stan kad bih imala vremena i trpala sam u auto što je
više bilo moguće knjiga, odjeće, ručnika i biljaka. Kurt i Alice pozvali
su nas na večeru da se djevojčice upoznaju. Zajedno su trčale po
dvorištu, a veliki crni pas Beau povremeno bi zalajao dok su ih druga
dva psa ravnodušno promatrala. S gotovo četiri godine Mia se sjajno
uklopila među dvije djevojčice koje su bile dvije i četiri godine starije
od nje. Kurt i Alice djelovali su uzbuđeno i kao da im je laknulo
upoznavši Mijin drag i zaigran karakter. Nakon večere Alice je
izvadila nekoliko pravnih dokumenata za ugovor o najmu, vodič i
papire kojima ćemo potvrditi dogovor o čišćenju u zamjenu za
smanjenje stanarine. Uređivanje vrta podrazumijevalo je čupanje
korova pet sati tjedno, a svaki drugi četvrtak čistit ću kuću od 9.30 do
14.30 sati. Nadala sam se da će to biti dovoljno vremena. Njihova kuća
bila je velika, no rekla je da će angažirati i tvrtku za čišćenje na još dva
ili tri sata da dovrši posao.
„Koliko imate čistača za podove?” upitala sam znajući da će
odgovor biti više od jednog.
„Nisam sigurna”, rekla je i pogledala Kurta. „Vjerojatno dva ili
tri”, odgovorio je Kurt.
„Na početku će mi trebati šest ili više sati”, rekla sam promatrajući
kako me začuđeno gledaju. „Ubrzat ću se kad upoznam kuću. Odmah
ću se baciti na sve. No vjerojatno ću biti malo sporija od troje ljudi koji
rade istodobno.”
Izgledalo je da razumiju ili su se pravili da razumiju. Znala sam da
je Alice radila sve kućanske poslove prije rođenja najmlađe kćeri. Od
tada, između punog radnog vremena i djevojčica, nije više bila u

213
stanju održavati kuću ili vrt, a nisam sigurna da je Kurt pomagao.
Ja ću pratiti svoje sate uređenja vrta i slati ih Alice e-poštom. Činilo
se da je pogodba odlična za nas obje, no Alice je djelovala neodlučno
sudeći po dokumentima koje je namjeravala ovjeriti kod javnog
bilježnika. Isticala je da nas želi obje zaštititi u slučaju da se nešto
dogodi, no i dalje se činilo čudno. Dotad sam imala puno iskustva s
čišćenjem u zamjenu za druge usluge i ljudi su uglavnom imali više
povjerenja.
Kurt je priznao da je ponovo čitao moj blog komentirajući kako
dobro pišem. Zacrvenila sam se i zahvalila mu. Prošlo je nekoliko
teških godina otkako sam počela pisati online. O tome nisam voljela
razgovarati uživo, ali s obzirom na to da je bilo objavljeno, mogla sam
pretpostaviti da se već sve zna pa nisam morala objašnjavati. Kurt je
moje pisanje nazvao inspirirajućim. Nasmijala sam se, ali sam se
trznula na tu riječ. Ljudi su to i prije govorili o meni. Počela sam se
pitati kako obično preživljavanje može biti inspirirajuće.
„Ako se ti možeš uhvatiti ukoštac sama s trogodišnjakinjom u
malom prostoru s tako malo novaca, onda to mogu i ja”, pisalo je u
jednom komentaru.
Blog je bio moj ventil za frustracije, ali sam pisala i o životnim
izazovima. A život je i dalje bio neumoljiv u bacanju prepreka, dok
još ne bih u potpunosti svladala prethodnu. Nisam mogla
napredovati. Moje životno iskustvo bilo je drukčije od iskustva mojih
vršnjaka - ne samo od iskustva mama u vrtiću. Puno puta izvukla sam
se iz prilike za prijateljstvo s ljudima koji su mi se zapravo sviđali jer
sam mislila kao da ću ih umarati. Kao da ću ljudima isisati energiju
bez mogućnosti da ja njima nešto dam. Možda bih im zauzvrat mogla
pričuvati dijete jedno poslijepodne, ali me žalostilo što im ne mogu
kupiti grickalice ili hranu. Gladno dijete koje mi dolazi u subotu
popodne značilo je deset dolara namirnica, ponekad i više. I činilo se
da uvijek žele ogromne čaše mlijeka. Nisam si to mogla priuštiti.
U stanu iznad garaže činilo mi se kao da sam prešla na drugu
stranu. Osjećala sam da sam postigla nešto osiguravši bolje životne
uvjete čak i ako je to značilo izgubiti sigurnu zaradu. Taj tjedan stekla
sam nekoliko novih klijenata. Potpora za dijete pokrila je volontiranje
u Centru za obiteljsko nasilje i seksualne napade. Nekako sam
pronašla mjesto u sustavu koje mi je dalo malo vremena i prostora da

214
krenem naprijed.
No nisam se mogla osloboditi osjećaja da se sve čini predobro.
Jedno poslijepodne dok sam pisala zadaću, Mia i djevojčice crtale su
duge na betonu ispred garaže, a njihov smijeh dopirao je kroz otvoren
prozor. Sunce je sjalo i sve se činilo u savršenom redu.
Kada je Alice pozvala svoje starije djevojčice u kuću na ručak, one
su počele moljakati da s njima dođe i Mia. Popele su se do mog
trijema, bez daha, govoreći u isto vrijeme. Kada sam se nasmiješila i
pristala, razveselile su se. Gledala sam ih kako trče niz stepenice
smijuljeći se, a zatim su preko dvorišta utrčale u kuću. Sjela sam
ponovo za svoj stol. Činjenica da se Mia igra negdje na sigurnom
umjesto da neprestano gleda jedan te isti crtić ublažila je osjećaj
krivnje koji sam obično imala kad sam je ostavljala jer sam morala na
posao. Dani života u pljesnivoj garsonijeri činili su se vrlo daleki.

215
 26.
Pretrpana kuća
Kada sam stigla na prvo čišćenje u Pretrpanu kuću, kako sam je
prozvala, žena je vrata samo odškrinula. Primijetila sam kako joj od
oklijevanja oči uznemireno vrludaju.
„Bok,” rekla sam smiješeći se, „došla sam vam počistiti kuću.
Spojila nas je Rachel iz grupe na Faceboooku.”
Kimnula je, pogledala dolje i otvorila vrata dovoljno da otkrije svoj
veliki trudnički trbuh i malog dječaka koji ju je držao za nogu. Stajala
sam na prednjem trijemu, a iz kuće čuo se cvrkut ptice. Još djece
promatralo me s velikog prozora na desnoj strani. Kada sam je
ponovo pogledala, nervozno mi je dala znak da uđem.
„To je moja mala tajna”, rekla je prije nego što je otvorila vrata
dovoljno da me pusti unutra. Ušla sam i lecnula se. Put do vrata bio
je jedino čisto mjesto na podu. Jedino čisto mjesto u čitavoj sobi. Prva
pomisao bila mi je da ništa ne komentiram. U našem prvom
razgovoru spomenula je da treba pomoć u bacanju smeća i pranju
rublja. No ovo je bilo puno gore nego što sam očekivala. Odjeća,
posuđe, papiri, ruksaci, cipele, knjige... Sve je bilo razbacano na podu
i skupljalo je dlake i prašinu. Obitelj više nije mogla plaćati troškove
za kuću u kojoj su prije živjeli. To mi je rekla dok sam stajala na tom
jedinom slobodnom mjestu u sobi. Slušala sam je što sam pažljivije
mogla trudeći se da me zatečeno stanje ne demoralizira. Govorila je
brzo i zvučala je ogorčeno. Morali su se preseliti u najam - muž, žena,
petero djece i uskoro novorođenče.
„Zapravo si ne možemo priuštiti vaše usluge”, progovorila je
gledajući u svoje ruke na trbuhu. „Ali gubim razum. Nova kuća bit će
novi početak. Ne želim preseliti sve ovo.”
Kimnula sam u znak odobravanja i pogledala oko sebe. Svaka
dostupna površina u kuhinji i blagovaonici bila je puna prljavog
posuđa. Kutovi u dnevnoj sobi bili su zatrpani knjigama i papirima iz
škole, odjećom, igračkama i posuđem. S jednog zida pale su police i
knjige su ležale posvuda. Spomenula je da ne mogu platiti režije.
Spomenula je bonove za hranu. Osjećala sam se grozno da joj išta
naplatim, ali nisam mogla raditi besplatno. Iako me nije zamolila da

216
smanjim cijenu, inzistirala sam da mi plati polovicu onoga što sam
inače naplaćivala.
„A što kažete na pet dolara po svakoj vreći punoj rublja?”
predložila sam tražeći mjesto gdje bih odložila svoje stvari. „Mogu ih
odnijeti k sebi i ondje ih oprati.” Nije odmah odgovorila. Slobodnom
rukom, onom kojom nije gladila dijete po glavi, obrisala je obraze.
„Počet ću s kuhinjom”, rekla sam. Dok sam vadila stvari iz kante,
dječak koji se skrivao iza njezine noge došao mi je pomoći. „Još ne
govori”, komentirala je. „Nije još progovorio ni riječ.”Nasmiješila
sam mu se i uzela žute rukavice koje mi je pružio. Taj prvi dan provela
sam četiri sata samo perući posuđe, a prsti su mi se u rukavicama
pretvorili u suhe šljive. Kada sam ostala bez vruće vode, počela sam
čistiti radne površine. Čisto posuđe stavila sam sušiti na ručnike
kojima sam prekrila stol, štednjak i površine koje sam očistila. Kako
je kuhala za sedam ljudi u tako maloj kuhinji s dječakom u naručju?
Nisam mogla reći što su jeli. Većini limenki i gotovoj hrani istekao je
rok trajanja, nekima i prije deset godina. Pogled u hladnjak otkrio je
police pune starih proizvoda. U hodniku su bile perilica i sušilica
rublja. Osim puteljka koji je vodio do garaže pretvorene u glavnu
spavaću sobu svagdje po podu bile su hrpe odjeće. Počela sam
spremati odjeću u vreće da je ponesem kući zaustavivši se nekoliko
puta da uhvatim malo zraka. Sigurno je posvuda bilo grinja, a od njih
sam uvijek kašljala kao da imam napad astme i teško sam disala. Kad
sam napunila drugu vreću, ugledala sam pod. I velikog pauka i mišji
izmet i, kunem se, nešto što je izgledalo kao zmijska koža. Zatomivši
vrisak, kimnula sam i zaključila da je takav dan. Na odlasku, žena mi
je zahvalila. U očima su joj iskrile suze i ispričavala se zbog stanja u
kojem se kuća nalazi. „Nemojte se ispričavati”, rekla sam natovarena
svojim stvarima i vrećama s odjećom. „Sutra ću doći u isto vrijeme.”
Mnogo mojih privatnih klijenata govorilo je da ih moja prisutnost
motivira da i sami nešto počiste. To su bili oni kojima sam dolazila
jednom ili dvaput. Moji redoviti klijenti - dvotjedni, tjedni ili mjesečni
- znali su proceduru: ostavite me na miru da mogu raditi svoj posao.
Nisam podigla cijenu da bih si dala više vremena. Ako bih završila
prije vremena, ostala bih i radila još malo. Kad je riječ o mojim
privatnim klijentima, morala sam voditi brigu o svom ugledu. Htjela
sam da ja budem ta kojom će se, nadam se, hvaliti svojim prijateljima.

217
Ako im je trebao netko s kime bi se družili, razgovarali i tko bi slušao
njihove probleme dok smo čistili nered, mogla sam raditi i to. Drugi
dan u Pretrpanoj kući počistile smo spavaću sobu najmlađe kćeri.
Spakirale smo dvanaest velikih vreća za smeće, odnijele ih van i
ostavile ih s ostalima na smetlištu. Ispod raznih papira, kreacija od
štapića od sladoleda, gomile zaboravljene hrane, ispuhanih balona,
različitih grančica i kamenja te poderane ili prerasle odjeće otkrile
smo - sobu. Pronašla sam nekoliko figura iz kuće lutaka i pažljivo ih
smjestila u njihov dnevni boravak. Vratile smo knjige i kante My
Little Ponies na policu obojenu ljubičasto i ružičasto. Spremile smo
odjeću u ormar, a obuću u ormarić za cipele. Objesila sam crvenu
haljinu s pripadajućim kaputom u ormar. Pronašla sam par crnih
sjajnih lakiranih cipela. Osjećala sam se dobro čisteći tu sobu.
Razmišljala sam o vremenu kad je Mia bila kod tate, a ja bih sređivala
nered u njezinoj sobi. Nije voljela ništa bacati, no uspjela bih je uvjeriti
da se riješi igračaka koje bi zatim donirala u žensko sklonište ili
trgovinu rabljenim stvarima gdje je onda mogla nešto kupiti. Ali sve
igračke iz Happy Meala., crteže i potrgane pastele trebalo je baciti.
Nakon sati čišćenja i organiziranja Mia bi došla kući i ušetala u
savršeno čist i organiziran prostor i nasmijala se kao da je sve opet
novo. Nadala sam se da će se isto osjećati djevojčica, koja nije bila
mnogo starija od moje kćeri. Spakirala sam još vreća i vratila dvije s
opranim i složenim rubljem. Te večeri kod kuće Mia mi je pomogla
složiti majice, čarape i haljine. Prislonila je suknju na svoj struk i
komentirala kako je lijepa. Promatrala sam kako se vrti s njom uokolo.
„Mogu li je uzeti?” upitala je, a ja sam odmahnula glavom.
Objasnila sam joj da je to odjeća jedne obitelji. „A zašto je pereš?”
„Zato što im pomažem”, odgovorila sam. „To je moj posao.
Pomagati ljudima.”
Samo kada bih to rekla naglas, vjerovala sam da je istina. Prisjetila
sam se žene koja mi je zahvalila što sam joj očistila kuću i gurnula mi
svežanj novčanica u ruke držeći me na trenutak, a zatim me zamolila
da odem prije nego što joj se suprug vrati kući. Nekolicina mojih
klijenata kojima sam uređivala vrtove zvali su me svojom najbolje
čuvanom tajnom.
I dalje sam nosila kalendar zapisujući u njega imena klijenata i
pokušavajući zapamtiti raspored najbolje što sam mogla ako netko

218
nazove i upita jesam li slobodna u određeno doba dana. Nisam
morala nositi uniformu ili odlaziti na sastanak sa šeficom ili nositi
svoju opremu za čišćenje na pregled. Nisam se trebala voziti do ureda
samo da napunim boce sredstvima za čišćenje. I dalje me ubijalo pet
dana zahoda, ali sam se nekako osjećala bolje čisteći ih.
Nakon svakog četverosatnog pospremanja Pretrpana kuća
izgledala je više kao dom. Pričvrstila sam police u dnevnoj sobi,
pomela svu ptičju hranu i pronašla desetke DVD-a ispod kauča. Iako
sam to pokušala sakriti, bila sam zahvalna što me nije zamolila da
očistim kupaonicu. Nisam sigurna koliko je dugo kuća ostala čista.
Pospremila sam kuhinju jedno poslijepodne tako da na štednjaku i
površinama ostanu samo lonci i posuđe s osušenim crvenim
umakom. Nadam se da je to usrećilo njezinu obitelj. Nadam se da ju
je to malo umirilo prije nego se rodilo dijete. Većinom mi je bilo drago
što sam s tim gotova.

Zgrada neprofitne organizacije protiv obiteljskog nasilja gdje sam

volontirala bila je smještena u neupadljivom poslovnom kompleksu
uz željezničku prugu u Mount Vernonu. No ja nisam bila samo
volonterka puna nade, bila sam i njihova štićenica. Soba u kojoj sam
upoznala svoju odvjetnicu za obiteljsko nasilje imala je velike prozore
koji su propuštali dovoljno svjetla da održi na životu nekolicinu
biljaka. Christy, moja odvjetnica, preselila se iz Missoule prošle
godine. Rekla je da joj jako nedostaje nakon što sam joj ispričala kako
često razmišljam o tom gradu.
„Pa zašto ga ne posjetite?” upitala je Christy. Pričala sam joj o
brošurama sa Sveučilišta u Montani koje bi se pojavile u mom
poštanskom sandučiću svakih nekoliko mjeseci poput upornog
bivšeg dečka koji me želi natrag, zatim o razglednici i knjižici o
kreativnom pisanju s nasmiješenim bradonjom u hlačama Carhartt
kako peca.
Christy je kimnula glavom i nasmijala se. Odložila je moju prijavu
za stipendiju oko koje sam je tražila pomoć i pogledala me.
„Trebala bi otići u posjet i vidjeti kako ti se sviđa”, rekla je. Uvijek
je zvučala mirno i smireno. „Moja djeca voljela su živjeti tamo.

219
Missoula je prekrasno mjesto za podizanje obitelji.”
„Zašto da se izlažem tomu?” upitala sam uznemireno. „Mislim, što
ako mi se stvarno svidi? Samo ću se osjećati loše.”Pokupila sam blato
sa svojih hlača prljavih od čupanja korova tog jutra.
„Zašto se ne bi ondje preselila?” izazivala je Christy nagnuvši se u
stolici.
„Ne bi mi dopustio”, odgovorila sam.
„Mijin tata?”
„Da, Jamie”, potvrdila sam i prekrižila ruke. Na našem prvom
susretu ispripovjedila sam joj svoju priču - onu koju sam stalno i
iznova ponavljala terapeutima ili tko se već raspitivao o mojoj
prošlosti. Počela sam u prihvatilištu za beskućnike, dobila sam
zabranu pristupa, suđenje i napadaje panike. Jamie živi tri sata vožnje
od nas i Mia ga viđa svaki drugi vikend. Danas sam dodala da nisam
sigurna želi li Mia s njim živjeti.
Christyn glas malo se spustio. „Hoćete li se vi preseliti u Missoulu
ili ne, to nije njegova odluka.”
„No i dalje moram tražiti njegovu dozvolu.”
„To nije traženje dozvole. Obavještavate ga o svom premještaju i
on se može žaliti”, rekla je tako da je zvučalo vrlo jednostavno. „Ako
to učini, oboje ćete iznijeti svoj plan, a sudac ima posljednju riječ.”
Ponovo je pogledala moju prijavu. Šutjela sam dopuštajući da se
njezine riječi slegnu u mojoj glavi. „Stvarno u rijetkim slučajevima
majkama ne dopuste preseljenje”, dodala je. „Pogotovo ako mogu
dokazati da će imati više mogućnosti za bolje obrazovanje.”
Stisnula sam čeljust i zurila u pod. Od same pomisli da ponovo
moram na sud, srce mi je počelo preskakati.
„Nemojte to smatrati traženjem dopuštenja”, ponovila je. „To je
obavještavanje.”
„Da”, odvratila sam preusmjerivši svoju pažnju na šivani uzorak
na jastuku. „Možete li mi dakle objasniti kako ovo funkcionira?” rekla
je podigavši prijavu.
Odvjetnica koja mi je u Port Townsendu pomogla kada smo bile
beskućnice upoznala me sa stipendijom za žrtve nasilja koju je ona
zvala Sunčane dame, ali nisam se prijavila na vrijeme. Da se stipendija
nije tako zvala, nikada je ne bih zapamtila. Iako je službeno ime bilo
Stipendija za neovisnost žena, pretraga Sunčanih dama na internetu

220
dovela me na pravo mjesto.
Prijava za stipendiju za žrtve obiteljskog nasilja zahtijevala je
ogromnu količinu dokumenata i trebalo je zadovoljiti mnogo uvjeta.
Prije se nisam prijavila zbog jednog važnog razloga - stipendisti su
barem godinu dana morali biti izvan nasilne veze. No bio mi je
potreban i pokrovitelj, po mogućnosti preko programa za suzbijanje
obiteljskog nasilja, neka organizacija koja će umjesto mene upravljati
novcem. WISP 40 bi toj organizaciji poslao sredstva za stipendiju, a
onda bismo zajednički odlučili kako ih najbolje potrošiti.
Pretpostavljam da je to bio način da se dobije neka ideja kamo odlazi
stipendijski novac, no proces je zvučao zastrašujuće.
„Tražite pet tisuća dolara”, predložila je Christy dok smo se
probijale kroz papirologiju. „Najgore što se može dogoditi jest da
dobijete manje.”
„Pitam se hoću li moći doprijeti do ljudi svojim pisanjem”, rekla
sam više samoj sebi nego njoj. Kimnula je i nasmiješila se s
odobravanjem.
„Sveučilište u Montani ima prekrasan odsjek za kreativno
pisanje!” uzviknula je okrenuvši se kako bi otvorila početnu stranicu.
„Mislim da je jedan od najboljih u državi!”
„Znam”, odgovorila sam. „To je bio moj plan prije nego što sam
ostala trudna.”
Trudila sam se ne zvučati previše razočarano. No to je bilo prije
nego što sam dobila dijete o kojem sam se morala brinuti. Prije nego
što su mi trebala stalna primanja i zdravstveno osiguranje. Prije nego
što sam se, osim za svoju, počela brinuti i za budućnost djeteta.
„Diploma iz umjetnosti nije praktična”, rekla sam i Christy bi se
nasmijala da nije vidjela suze u mojim očima.
Nisam željela da me ohrabruje. Kao što nisam željela da me
ohrabruje na posjet Missouli. Ti snovi činili su se preveliki da bih ih
slijedila. Čežnja za tim bila je slična žudnji kad sam sjedila za
kuhinjskim stolom promatrajući Miju kako jede i kad sam pila kavu
umjesto da jedem. Moja glad za Missoulom bila je prevelika i sanjati

40 Program stipendija za neovisnost žena (engl. Womerisln.de- pendence Scholarship Program)

pruža obrazovne programe i stipendije za žene žrtve obiteljskog nasilja u SAD-u kako bi
obrazovanjem promijenile svoje životne prilike (op. ur.).

221
o tome bilo je previše bolno.
„Zamislite koliko bi Mia cijenila da samo pokušate”, Christy je
rekla glasom punim ohrabrenja.
Missoula nije odustajala. Pojavila bi se u razgovoru sa svakim s
kim bih osjetila i mrvicu sudbinske povezanosti. Činila je to
godinama, no tek sada počela sam obraćati pažnju.
Nažalost, ni druge stvari nisu odustajale od svoje misije da mi
otežaju, nastavljale su svojom nemilosrdnošću dok sam ja žudjela za
odmorom. Moja nova stanodavka Alice pokazala se kao moj najteži
klijent. Tjednima sam provodila desetke sati u njezinoj kući trudeći se
počistiti tako da ne bude pritužbi. Vodila bi me kroz kuhinju i
pokazivala mi mjesta koja sam propustila očistiti. Koristila sam
njezine krpe i sredstva za čišćenje, ali bi je uznemirilo kada bih prljave
krpe ostavila u njezinoj perilici. „Moraš to oprati”, rekla bi mi nakon
što bi me pozvala da dođem kako bi mi to osobno pokazala. „Meni to
samo zadaje dodatnog posla.” Željela sam joj reći kako bi u
normalnim okolnostima to zvučalo neprilično i čudno, da tako nešto
klijent kaže. Umjesto toga pokupila bih krpe iz perilice i odnijela ih u
garažu oprati, osušiti i složiti te kasnije uredno ostaviti na trijemu.
Alice me također počela optuživati da lažem o količini vremena koju
provodim plijeveći. Takve stvari nisu mi se nikada događale. Nikada
nisam dobivala pritužbe. Ne još od montažne kuće pokraj Kuće
Bosonogog Bandita.
Jednog poslijepodneva Alice me ponovo nazvala i izrazila želju za
razgovorom u četiri oka. Znala sam što se sprema. Rekla je da se ne
držim svog dijela dogovora, da ne čistim dovoljno dobro, da otkazuje
ugovor.
Kimnula sam glavom, okrenula se i otišla. U stanu sam se osvrnula
oko sebe. Nisam mogla vjerovati da se stanarina upravo povećala.
Buljila sam kroz prozor u zaljev u zaprepaštenoj tišini. Osjetila sam
onaj nažalost poznati pritisak u prsima.
„Hej, jesi li u redu?”upitao me kasnije tog poslijepodneva Kurt dok
smo stajali uz dječji park u njihovom dvorištu. „Alice je rekla da si
izgledala kao da ćeš se rasplakati nakon razgovora.”
„Upravo sam dobila neke loše vijesti”, rekla sam gledajući u pod.
Kimnuo je.
„Da”, odgovorio je gurajući dijete na ljuljački. „Skužio sam. Alice

222
je pod stresom jer dobiva otkaz.”
U ušima mi je počelo zujati. Sada mi je bilo jasno zašto me
otpustila. To nije bilo zbog mog lošeg rada. Otpustila me jer si više
nije mogla priuštiti umanjenu stanarinu ili jer je željela čistiti sama
kako bi uštedjela, a mene je zbog toga izbacila iz priče. U tom času
stigla je Alice s djevojčicama koje su odmah otrčale prema Miji.
Promatrala sam ih kako sve tri trče po bicikle smijući se i vrišteći.
Razmišljala sam o svim pravnim zavrzlamama. Ako se pokušam
boriti da zadržim prvotni dogovor, to bi vjerojatno završilo parnicom
koju si ne mogu priuštiti. Izgubila bih ono što je ostalo od prijateljskog
odnosa koji je mojoj kćeri bio potreban jer se voljela igrati sa svojim
prijateljicama. Nisam smjela krenuti u tu borbu.
„Ne mogu si priuštiti stan bez stipendije”, rekla sam Christy na
našem sljedećem susretu kad sam joj objasnila što se dogodilo.
„Dobit ćeš je”, odvratila je kao da su joj to već potvrdili.
Paket prijave narastao je na već pedeset stranica. Još sam uvijek
čekala nekoliko pisama preporuke. „Jesi li razmišljala o Missouli?”
Jesam. Dosta. Jamiejevo ponašanje dodatno se pogoršalo zbog čega
sam se uvijek bojala za Mijino dobro. Dok sam ja završavala nastavu
proljetnog tromjesečja, provela je tjedan dana kod njega i vratila se
mršavija. Prije nego što je otišla, odvela sam je liječniku zbog upale
sinusa, a kad se vratila, opet je morala na pregled jer joj se stanje
pogoršalo. Gubitak dva kilograma za nju je bilo mnogo. Ponovo je
počela piškiti u gaće, a ja nisam mogla dokučiti zašto. Nije to
napravila mjesecima.
Jamie je sada živio na svom malom brodu i tijekom Mijina posjeta
noćili bi na njemu. Ni Mia ni Jamie nisu znali plivati. Bojala sam se da
ne padne s broda ili s pristaništa usred noći. Bojala sam se kakvo će
mi se dijete vratiti svaki put nakon što bi s njim provela neko vrijeme.
Kad bih god nazvala, čula bih nekoliko muških glasova u pozadini.
Čak bih je pitala tko je to, ali nije znala ničije ime ni gdje joj je tata,
samo to da je na brodu. Odlazak po nju bio je neka vrsta spasilačke
operacije.
Spomenula sam sve to Christy - o situaciji sa stanodavcima, o
snažnoj želji za Missoulom. Škola bi ujesen bila puna, no ja sam imala
samo dva ljetna predavanja. Podigla sam najveći zajam da pokrijem
svoje gotovo udvostručene životne troškove. Mia je išla u vrtić, dok

223
sam ja volontirala kad bih god mogla.
Nakon što me Alice otpustila, dva dana tražila sam nove poslove
znajući da neću imati dovoljno sredstava za plaćanje računa u lipnju,
odnosno isplate studentskog zajma za ljetni semestar. Pronašla sam u
školi neobičnu stipendiju kao pomoć za plaćanje dijela stanarine za
lipanj — novčanu potporu za troškove stanovanja za domaćice
namijenjenu ženama s djecom. Pomagali su i vaučeri od dvadeset dva
dolara za benzin od Odjela za komunalne potrebe.
Svaki put kada bih otvarala elektroničku poštu, strepila bih. Dan
za danom stizali su računi i reklame, ali ništa od odbora za stipendije.
Činilo se da mjesec zloslutno odmiče. Ako ne dobijem stipendiju,
morat ćemo se iseliti. No ako je dobijem, imat ćemo i više nego
dovoljno da ostanemo. Da odagnam misli od stipendije, vodila sam
Miju na plaže i u parkove. Provodile smo dosta vremena s Kurtom i
djevojčicama odlazeći do zaljeva gdje su se valjale u blatu. Kada je
Mia bila kod svog tate, skrivala sam se u stanu čitajući i rješavajući
zadaću s otvorenim vratima kroz koje je dopiralo ljetno sunce.
Jednog vikenda skinula sam s Alkemičara. Trebala su mi dva dana
da pročitam tu zapravo kratku knjigu jer je na svakoj stranici bio
redak koji bih podcrtala, ponovo pročitala i zatim pogledom odlutala
kroz prozor i malo razmišljala o svemu. Knjigu mi je poklonila mama
kad sam se iz Aljaske vratila u Washington. Objasnila mi je kako je
tema knjige potraga glavnog lika za sudbinom koji je na koncu
shvatio da je njegova sudbina čitavo vrijeme bila kod kuće. Ne bih se
složila s tom idejom. Naravno da je sjeverozapadni Washington
djelovao čarobno kad je sunce sijalo i da sam na autocesti 20 na
dijelovima koji vijugaju kroz Deception Pass poznavala drveće kao
stare prijatelje. No osjećaj doma ondje je završavao. Nisam osjećala
kao da tamo pripadam. Nisam sigurna jesam li ikada osjećala kao da
tamo pripadam.
Alkemičareva tema, ta osobna legenda me privukla. Željela sam
biti spisateljica već gotovo dvadeset pet godina.
„Mislim da sam spremna za posjet”, objavila sam Christy na
našem sljedećem susretu.
Kada bih pokupila Miju iz vrtića, zajedno smo pjevale Diamonds on
the Soles of Her Shoes Paula Simona. Smijala sam se svaki put kad bi
rekla prazna poput bundeve sve do riječi prazna poput džepa. Album je

224
nekoliko tjedana redovito svirao u autu - dok smo se vozile u vrtić i
iz njega, dok smo se spremale na naše vikend-avanture. Smijati se i
pjevati istu pjesmu bilo nam je isto kao i jesti sladoled.
Skrenula sam automobilom na prilaznu cestu prema kući i Mia je
odmah počela moliti da se ostane igrati s djevojčicama. „Pričekaj
trenutak”, rekla sam usporivši kod sandučića s poštom. Trudila sam
se da ga ne provjeravam stalno. Razočaranje je bilo veliko ako bi bio
prazan.
„Mia!” povikala sam. Držala sam veliku omotnicu na kojoj je
pisalo WISP Inc. Jednu od onih džepnih omotnica za dokumente.
Otvorila sam je i pogledala pismo.
Unutra su bili sunčani konfeti koji su se rasuli po podu. Dobila sam
stipendiju! WISP mi je odobrio dvije tisuće dolara za jesen i još tisuću
za ljeto. Ne samo da se nismo morale ponovo seliti, nego ćemo imati
novaca i za ljetne praznike! Moći ću posjetiti Missoulu.
Rečenica iz Alkemičara prošla mi je kroz glavu: Kad nešto želiš, čitav
svemir se uroti da ti pomogne da to postigneš. Novcem od stipendije moći
ću uštedjeti svoju zaradu, popraviti auto i voziti kroz dva planinska
prolaza kako bih vidjela grad o kojem su moji najdraži pisci pisali
ljubavne priče.

225
 27.
Doma smo
Negdje oko Spokanea, vozeći na istok, cesta se razvukla sasvim
ravna, nije bilo ničega ni ispred, ni iza, ni pokraj mene. Trava, smeđa
i izgorjela od sunca, njihala se na vjetru boreći se da ostane živa.
Farmeri su vozili velike zelene prskalice po svojim posjedima trudeći
se održati ih zelenima za ispašu. Na autocesti podijeljenoj u dvije
trake djevojka u zelenom Subaruu pretekla me slijeva. Mogla sam
vidjeti da na stražnjem sjedištu i u prtljažniku vozi spakirane kutije,
košare s rubljem i vreće za smeće. A ja sam vozila nekoliko starih
vojnih ruksaka punih novih majica i nekoliko pari kratkih hlača.
Obje smo imale čitav život ispred sebe, ta djevojka u Subaruu i ja.
Možda se selila u Missoulu na fakultet kao što sam ja trebala da nisam
poderala prijavu, no tu je našim sličnostima vjerojatno bio kraj.
Zamišljala sam da sam ja ona, prije gotovo pet godina, i da pjevam
što god sviralo na njezinom radiju. Razmišljala sam kako je ona mogla
biti ja.
No ubrzo sam odagnala takve misli i stisnula gas loveći je,
zamišljajući da je ona moj duh. Putujući u Missoulu, nisam samo
slijedila svoje snove, to je također bila potraga za mjestom koje ćemo
zvati domom.
Kada sam stigla, činilo se da centar Missoule, usamljen u mraku,
još uvijek pulsira od vrućeg ljetnog dana. Izašla sam iz automobila,
stala na pločnik i gledala gore-dolje niz ulicu, a pored mene prošle su
djevojke u ranim dvadesetim. Kimnule su mi i nasmijale se. Jedna je
pjevala, druga je svirala ukulele. Obje su nosile lepršave suknje i
sandale. Podsjećale su me na djevojke koje sam susretala na
zabavama u Fairbanksu. Hipijevski tipovi - nisu imale pojma o
šminki, ali su zato znale zapaliti vatru i nisu se bojale zaprljati ruke u
vrtu. Nedostajali su mi takvi ljudi. Moji ljudi.
Prvo jutro šetala sam se okolo dok mi je rano sunce milovalo lice.
Trava je djelovala suho, toliko drukčija od vlažne trave u
Washingtonu. Čitala sam knjigu u hladu velikog javorova stabla blizu
kampusa. Ležala sam i gledala u sunce kroz lepršavo lišće. Tako sam
provela većinu dana, promatrajući okolne brežuljke i planine, rijeku

226
koja je tekla ispod pješačkog mosta. Te sam večeri otkrila park u srcu
grada. Prodavači hrane smjestili su se uz rub trga natkrivenog
baldahinom. Ljudi su se motali po travi ili sjedali po klupama u
parku. Na pozornici je svirao bend. Nisam se mogla sjetiti kada sam
posljednji put bila tako sretna, kada sam se opustila i otvorila svoje
srce da ga ispuni glazba. Hodala sam parkom s opijenim osmijehom
na licu, a onda sam primijetila da se i svi ostali smiješe.
Nakon godina života bez prijateljstva, nakon toksičnosti moje
obitelji, gubitka prijatelja, nesigurnog stanovanja i crne plijesni, moje
nevidljivosti kao sluškinje... žudjela sam za ljubaznošću. Bila sam
gladna tuđe pažnje, željela sam da ljudi započnu razgovor sa mnom,
da me prihvate. Bila sam gladna toga kao nikada u svom životu.
Missoula je probudila to u meni. Odjednom sam željela zajednicu.
Željela sam prijatelje. I činilo se u redu gajiti takve želje jer, šetajući se
okolo, sudeći prema izgledu, bila sam okružena time. Većina
mještana smiješila mi se ispod šešira koji su pokazivali obris države
Montane ili broj 406, njezin pozivni broj. Ujutro u malom kafiću za
doručkom svaki je stol bio pun i izbrojila sam šesnaest pari sandala
Chaco (uključujući i svoje). Mnogi ljudi oko mene imali su tetovaže.
Muškarci su nosili bebe u krpenim ruksacima i maramama. Naletjela
sam na stare prijatelje iz Fairbanksa. Nikada me neko mjesto nije tako
osvojilo na prvu. A prošao je samo jedan dan.
Ne znajući, odabrala sam jedan od najboljih ljetnih vikenda za
posjet. Dok sam istraživala, festival River City Roots preobrazio je
grad. Zatvorili su glavnu ulicu. Ulični prodavači nudili su isprane
majice, lonce, umjetnine i izrezbarene drvene medvjede. Mnoštvo se
smjestilo u sklopive stolice pored pozornice kako bi većinu dana
slušalo muziku. Kamioni s hranom nizali su se uz pokrajnje ulice, a
šator s pivom nalazio se usred svega toga. Missoula je voljela dobru
zabavu.
I tako je krenulo. Provela sam svaki dan svog putovanja istražujući
grad. Planinarila sam. Hodala stazama slušajući grleni zvuk jelena u
šikarama. Hodala sam uz potoke i raskrvarila prste na nazubljenim
stijenama. Nekoliko trenutaka na strani planine duboko u dolini iza
grada, znojna i iscrpljena, nisam mogla pronaći stazu po kojoj sam
došla. Bila sam gladna, žedna, no i jako uzbuđena zato što sam se
izgubila, makar na trenutak, u divljini Montane.

227
 Zaljubila sam se u Montanu. Poput Steinbecka. Poput Duncana.
„Selim se u Montanu”, napisala sam poruku Jamieju. „Moram.
Mjesto je nevjerojatno.” Čekala sam njegov odgovor dok mi je srce
lupalo, ali poruka nije stizala. Pitala sam se što će učiniti da
izmanipulira Miju i odvrati je od moje ideje. Pitala sam se hoće li mi
zaprijetiti sudom ili će mi možda pokušati oduzeti dijete. To su bile
moje tjeskobe, moji strahovi koji su mi priječili čak i samo pomišljanje
na ovo putovanje. No više ga nisam molila; sada sam govorila. Koliko
god možda zvučalo glupo, mislila sam da će mi ljubav prema
Missouli i želja da Miji pružim bolji život dati snage.
Jamie je dopustio Miji da me sutradan nazove. Bilo je jutro i telefon
je zazvonio dok sam sjedila na travnatom brežuljku pokraj rijeke
Clark Fork. Iza mojih leđa okretao se vrtuljak u sporim krugovima
pored drvene kućice prepune djece. Čitala sam knjigu, zapisivala
misli u dnevnik.
„Bok, mama”, rekla je Mia. Mogla sam čuti Jamiejev glas u
pozadini, a zatim bakin. Nagovarali su je da govori. Napokon je
izustila: „Ne želim se preseliti u Montanu.”
„O, dušo”, odgovorila sam pokušavajući uobličiti riječi u zagrljaj.
Zamišljala sam prizor u kojem Mia stoji u dnevnom boravku bakine
kuće, Jamie joj drži slušalicu na uhu, njegovo lice, podignute obrve,
iščekivanje da ponovi rečenice koje su vježbali. „Mia, jako mi je žao
zbog toga što proživljavaš”, izgovorila sam i tada je Jamie preuzeo
slušalicu.
Glas mu je bio između režanja i šapta. „Reći ću joj da je odvodiš od
mene i da me više nikada neće vidjeti. Nadam se da si toga svjesna.
Reći ću joj da si toliko sebična da te nije briga hoće li me ikada više
vidjeti. Shvatit će ona. Mrzit će te zbog toga.”
Pokušavala sam zamisliti Mijine velike tamne oči kako ga gledaju
dok to govori. Znala sam kako je izgledao kada je bio ljut, kako bi mu
se bijela slina skupila na usnama ispred iskrivljenih zuba.
„Želim ponovo razgovarati s Mijom”, odvratila sam i prekinula ga.
Kada se Mia opet javila, glas joj je djelovao sretno. „Jesi li mi
nabavila ružičaste čizme s kaubojem?”upitala je ponovo cvrkućući.
Nasmijala sam se. „Da, baš kao što sam obećala.”Ispričala sam joj
za trgovinu punu ružičastih čizama te da sam za nju pronašla jedan
par i plišanog konjića. ,,I metalnu kutiju za ručak s kaubojem!”

228
 Kada smo opet razgovarale dan ili dva kasnije, zvučala je
omamljeno. Nije bila sigurna gdje joj je tata iako sam zvala na njegov
telefon. Mogla sam čuti starije muške glasove kako se smiju u
pozadini, ali Mia je rekla da ne zna tko su ti ljudi. Požalila sam što je
nisam povela sa sobom, ali da jesam, nisam sigurna bismo li se vratile.
Zamislila sam nas kako tražimo komad poda na kojem ćemo spavati
i kako ispunjavamo formulare o preseljenju. Maštala sam kako
provodimo ljeto drijemajući u travi, istražujući planine i rijeke.
Preostalo mi je još nekoliko dana mojih prvih praznika u pet
godina i nastojala sam iskoristiti svaki trenutak. Te subote prošetala
sam se mjesnom tržnicom. Bilo je jako puno djece Mijinih godina i
mnoga su nosila neuredne suknjice od tila i raščupane kose. Mogla
bih se šetati s njom u majici ne skrivajući tetovaže, a ona u ružičastim
cipelama na petu obučena u haljinu vile. Uklopile bismo se potpuno.
Nitko nas ne bi poprijeko gledao kao što su to radili u Washingtonu.
Mia bi se igrala s hrpom djece koja se penjala po skulpturi ribe. Ovo
bi mogao biti naš dom. Ovi ljudi mogli bi biti naša obitelj. Bila sam
sigurna u to.
Na povratku kući utonula sam u tišinu automobila i zvukove
ceste. Svaki kilometar bliže Washingtonu osjetila sam bol u srcu, kao
da idem u pogrešnom smjeru. Čitavih osamsto kilometara u glavi mi
se poput filma odvrtjelo mojih posljednjih pet godina života. Vidjela
sam Miju kako puže prema meni u prihvatilištu za beskućnike.
Osjetila sam stres i očaj u nemogućnosti da joj pružim kvalitetan dom.
Svaku vožnju koju smo odradile. Sudar. Hladne noći na našem kauču
u garsonijeri. Možda je Alkemičar imao pravo. Možda će se, ako
poduzmem prvi korak prema svojim snovima, svemir pokrenuti i
pokazati mi put. Možda moram otvoriti srce da bih pronašla pravi
dom i voljela ga. Prestala sam vjerovati da je dom skupa kuća na
brežuljku. Dom je bilo mjesto koje nas je poticalo, zajednica, znanje.
Mjesecima kasnije, samo nekoliko dana nakon Božića, ponovo sam
se vozila prema Missouli s Mijom na stražnjem sjedalu. „Možeš li
vidjeti svjetla?”upitala sam utišavši radio i pokazujući na svjetlucave
zvjezdice u dolini. Bacila sam pogled na Miju u retrovizoru i vidjela
kako odmahuje glavom iz sjedalice.
„Gdje smo?”upitala je zureći u snježne brežuljke koji su se uzdizali
na obzoru.

229
 Duboko sam uzdahnula. „Doma.”
Nakon godina neprestanog seljakanja Mia i ja polako smo se
smjestile. Njezin tata nestao je na nekoliko mjeseci. Nije se javljao na
telefon, nije se pojavljivao na videopozivima koje smo uz puno muke
izborile u planu o zajedničkoj roditeljskoj skrbi, a ja nisam znala
objasniti zašto.

Mia je počela bježati od mene: kod kuće, u trgovini, na pločniku i

na ulici. Nosila bih je dok me udarala i vrištala, a onda bih se
zaustavila da pokupim njezine ružičaste čizme svaki put kad bi ispale
zbog izljeva bijesa. Znala sam da je to prirodni odgovor na promjenu,
na gubitak oca, na ponovnu selidbu - ovaj put u mjesto gdje nas je
zima zarobila u stanu još od našeg dolaska. Njezino ponašanje bilo je
gore od ičega što sam iskusila i nisam se znala nositi s tim. Postalo je
opasno, naporno i iscrpljujuće voditi je bilo gdje. Jedno jutro morala
sam obaviti dvije stvari: otići u poštu i trgovinu. Mia je dva sata
odbijala odjenuti se i obuti čizme, udarala me, urlala je i otimala se
tako žestoko kao da sam je držala pod vodom. Napad panike udario
me snažno i silovito pa sam završila puzajući po podu i hvatajući zrak
dok je Mia veselo otišla u svoju sobu igrati se, zadovoljna jer je dobila
još jednu bitku.
No stvari, kako to obično biva, znaju kako doći na svoje mjesto.
Našla sam posao čišćenja velike poslovne zgrade i stupila sam u
kontakt s još nekoliko klijenata koji su željeli da im čistim kuće. Jedan
vikend uzela sam časopis Mamalode u čekaonici ureda i poslala sam
im kratak tekst. Objavili su ga, a ja nisam mogla prestati buljiti u svoje
ime.
Isti časopis imao je oglas za sportski vrtić u gimnastičkom centru.
Nakon sastanka s vlasnicima složili su se da čistim njihov prostor u
zamjenu za članarinu. Jedan od njihovih zaposlenika uselio je k nama
te je plaćao dio stanarine, ali je morao odlaziti rano ujutro, dok bi Mia
još spavala.
Jednog kasnog proljetnog Mia je pogledala kroz prozor u plavo
nebo i objavila: „Mama, trebale bismo otići planinariti.” Sjedila sam
za kuhinjskim stolom našeg stana u centru i čekala da završi doručak.
Oči su mi zatreperile od iscrpljenosti. Uživala sam u vikendima kad
sam mogla spavati i provesti vrijeme pijuckajući kavu prije nego bih

230
krenula čitati bilješke za fakultet.
Zbog toga sam oklijevala. Bila sam previše umorna za borbu s
Mijom i premda više nije bježala od mene (otkako je krenula u vrtić),
moje povjerenje bilo je na niskim granama. No gledala me s takvom
željom i u očima sam joj vidjela koliko je uzbuđena. Bio je to prvi
sunčani vikend, što me podsjetilo na čaroliju koju sam osjetila kada
sam prvi put došla u kolovozu. Ustala sam od stola i krenula pakirati
proteinske pločice i boce s vodom u ruksak. „Idemo”, rekla sam.
Nikada je nisam vidjela da se tako brzo obuva.
Sveučilište u Montani nalazi se u podnožju planine koja se
službeno zove Sentinel, no lokalci je zovu samo M zbog vidljive
kružne staze koja vijuga do velikog bijelog betonskog slova M.
Odlazeći na nastavu, mjesecima sam promatrala kako se sitne točke
ljudi uspinju brežuljkom. Zavidjela sam im, no uvijek sam imala neki
izgovor da sama ne pokušam.
Odvezle smo se do parkirališta u podnožju planine. Nekoliko ljudi
stajalo je na stepenicama koje su vodile na stazu. Svi su imali
odgovarajuće cipele za trčanje ili hodanje i izgledali su spremno za
pješačenje stazom uz planinu.
„U redu”, rekla sam poravnavši svoje kratke hlače i propitkujući
ispravnost odluke što sam obula sandale. „Koliko daleko idemo?”
„Sve do slova M”, odgovorila je Mia. Kao da je to mačji kašalj. Kao
da to nije bio cilj koji sam si postavila prvi put kada sam posjetila
Missoulu. Ali hodanje do slova M značilo je napola se popeti na
planinu visine 1500 metara.
Kada smo počele hodati po stazi, zaključila sam da ćemo završiti
tako da ću je nositi piška-lonca do auta. No prošla bi pored svakog
odmorišta na kojem su planinari sjedili na klupama i uživali u
pogledu.
Gledala sam je u nevjerici, moja gotovo petogodišnja kći trči
stazom u suknjici i Spidermanovim cipelama, a ruke plišane žirafe
mlatarale su joj oko vrata. Trčala je toliko brzo da je pretjecala ostale
planinare i zatim me čekala da je sustignem. Za razliku od nje, ja sam
se zapuhala i znojila.
Ovo je svakako bila najteža šetnja u posljednjih nekoliko godina.
Vikala sam Miji da stane jer sam se bojala da će doći do M-a i skliznuti
niz ploču, ili će samo nastaviti hodati preko ruba. Staza i planina bili

231
su za mene previše strmi pa nisam mogla vidjeti što je gore. Ponekad
bih primijetila Miju kako se naginje preko ruba staze i odlučno stišće
svoje male šake. Moje su činile isto.
Kada smo stigle do kraja staze, sjele smo na vrh M-a i uživale u
pogledu prije nego što je Mia ustala i izjavila da bismo trebale dalje
hodati. Slijedila sam je iznenađena da želi nastaviti. Djelovala je
savršeno zadovoljno, htjela je marširati do vrha uz povremeno
čučanje kako bi pogledala mrave ili u nastambe vjeverica. Molila sam
je da popije vode i pojede prutiće od borovnice. I nastavile bismo
hodati.
Postoji nekoliko staza do vrha Sentinela, no mi smo odabrale put
koji kruži oko bočne strane. Iako je put manje strm od ostalih staza,
uspon prema samom vrhu sa stražnje strane i dalje je težak. Trebala
sam odmor svakih deset koraka. Mia je također nekoliko puta stala sa
mnom. Možda zbog endorfina, ili od vrućine, no osjećala sam se
opijeno od sreće. Mogla sam vidjeti da su posljednji koraci za Mijine
nožice bili borba. I ja sam bila umorna.
Na vrhu je pobjednički podigla ruke iznad glave i nasmijala se.
Fotografirala sam je kako pleše visoko iznad grada. Našeg doma.
Sjedile smo na rubu, a ispod nas spuštala se planina gledajući na
Missoulu. S mjesta na kojem smo sjedile zgrade su izgledale poput
kućica za lutke, a automobili poput sjajnih točkica. Sjedila sam ondje
i u glavi crtala kartu grada - Missoula mi se činila tako velikom,
zauzimala je toliko prostora u mojoj glavi i srcu, da mi je bilo neobično
gledati je odozgo u čitavoj njezinoj veličini.
Odmah ispod nas bio je kampus gdje sam išla na nastavu i dvorana
gdje će za dvije godine Mia gledati kako koračam po pozornici i
preuzimam diplomu iz engleskog jezika i kreativnog pisanja. S
planine sam mogla vidjeti travnjak i stabla ispod kojih sam ležala za
vrijeme prvog ljetnog posjeta, gdje sam sanjala o tome da postanem
studentica. Mogla sam vidjeti naš stan, parkove u kojima smo se
igrale, centar grada u kojem smo se zimi hrabro suočavale sa skliskim
pločnicima. I vidjela sam rijeku kako kroz sve to teče poput lijene
zmije.
Mia je hodala čitavim putem do auta. Na zalazećem suncu svjetlo
je bacalo tamnonarančasti odsjaj na njezinu kožu. Samopouzdano me
nekoliko puta pogledala. Kao da je pogledom govorila: „Uspjele

232
smo.” Ne samo stići na planinu, nego smo stigle i do boljeg života.
I učinile smo to zajedno.

233
 Zahvale
Ovu su knjigu postavile na noge samohrane majke. Uživam što to
mogu reći - jer su samohrane majke strastvene i hrabre, otporne,
neustrašive i jake: i načinom na koji žive, a napose načinom na koji
vole. Zauvijek ću biti zahvalna samohranim mamama koje su bile
moje književne doule, koje su voljele ovu knjigu od njezinih početaka:
Debbie Weingarten, moja zvijezda vodilja koja je pročitala toliko
groznih skica ovog teksta (i prijedloga o istom) i odmah odgovarala
na mnogobrojne dobre i loše tekstove. Kelly Sundberg, čiji me smireni
glas vodio u trenutcima potpunog ludila tako intenzivno da je postao
moj unutarnji izričaj. Becky Margolis, najbolja susjeda, slušateljica i
pratiteljica na otmjenoj večeri, koja je blagoslovila Miju da joj bude
druga mama. Andrea Guevara, čija sposobnost da vidi srce i čistu
esenciju ljudi zaprepašćuje. I na kraju Krishanu Tretmanu, mom
nevjerojatnom uredniku u Hachetteu. Ova bi knjiga zasigurno bila
zbrka pod naslovom A onda se dogodilo ovo bez vaših pažljivih,
promišljenih i veličanstveno temeljitih preinaka. Hvala vam što ste u
knjigu unijeli toliko svoje duše. Nije mogla dobiti bolju osobu da je
povede u svijet. Jeffu Kleinmanu, agentu iz snova. Nemaš pojma
koliko sam uživala u svim tvojim porukama i tekstovima punim
uskličnika.
Mojim učiteljima: gđi Birdsall, učiteljici četvrtog razreda u
osnovnoj školi Scenic Park u Anchorageu na Aljaski jer je u meni
otkrila pisca. Debri Magoie Earling zato što je s takvim uvjerenjem
izgovorila da će Ispovijesti domaćice biti knjiga da je to postalo moje
vlastito proročanstvo koje je trebalo ispuniti. Hvala ti što si u meni
otkrila pripovjedačicu. Također hvala Barbari Ehrenreich, Marisol
Bello, Lisi Drew, Collinu Smithu, Judy Blunt, Davidu Gatesu,
Sherwinu Bitsuiju, Katie Kane, Walteru Kirnu, Robertu Stubblefieldu,
Erinu Saldinu, Chrisu Dombrowskom, Elke Govertsen na strpljivom
vođenju i usmjeravanju pisanih riječi u smislenu cjelinu uz najveće
ohrabrenje i osnaživanje.
Hvala mojim kćerima koje su smisao svega: Coraline, tvoji pametni
osmijesi i nježna ušuškavanja grijali su me u miiogim dugim danima
pisanja i uređivanja. Mia, moja draga djevojčice, hvala što si me
učinila mamom. Hvala ti što si živjela ovo putovanje sa mnom. Hvala

234
ti što si vjerovala u mene. Hvala ti pogotovo što si me uvijek, uvijek
ponizila u svojoj sposobnosti da budeš upravo ono što jesi i nitko
drugi. Ponosna sam i sretna, obožavam vas obje i svakim danom
volim vas sve više. Hvala mojim čitateljima i online pratiteljima u
posljednjih nekoliko godina. Hvala Bindersima. Hvala onima u
razorenom sustavu državne pomoći koji žive u strašnom beznađu
siromaštva. Onima koje su odgajale samohrane majke i onima koji su
svoju djecu podizali sami. Hvala vam što me neprestano podsjećate
na važnost dijeljenja ove priče. Hvala vam što držite ovu knjigu u
rukama. Hvala vam što ste mi se pridružili na ovom putovanju. Hvala
vam svima što ste hodali uz mene.

235
 STEPHANIE LAND (1978.) američka je autorica i javna govornica.
Njezina autobiografija Sluškinja: Težak rad, mizerna plaća i borba jedne
majke za preživljavanje prilagođena je za Netflixovu hit-seriju. Land je
također autorica mnogih članaka o radu sluškinja, zlostavljanju i
siromaštvu u Sjedinjenim Američkim Državama koje piše na temelju
vlastitog iskustva. Godine 2014. stekla je diplomu iz kreativnog
pisanja na Sveučilištu u Montani, a trenutno je u sretnom braku i
majka dvoje djece.

236