Nakladnik:

24sata d.o.o., Oreškovićeva 3D, Zagreb

Urednik knjige:
George Alessandro Laidlaw, Stilus knjiga d.o.o.
Prijevod:
Tea Tosenberger
Lektura:
Ruđer Jeny
Dizajn naslovnice:
Studio 2M
Fotografija na naslovnici:
Shutterstock
Grafička priprema:
e-projekt Tisak:
Grafički zavod Hrvatske, Zagreb
Zagreb - veljača, 2020.

Naslov izvornika: The First Girl Child, Amy Harmon ISBN izvornog
izdanja: 9781542007962 Copyright ©2019 by Amy Harmon
Ali rights reserved. Except for use in any review, the reproduction or
utilization of this work in whole or in part in any form by any electronic,
mechanical or other means, now known or hereafter invented, including
xerography, photocopying and recording, or in any information storage or
retrieval system, is forbidden without the written permission of the author.
 This is a work of fiction. Names, characters, places and incidents are
either the product of the author’s imagination or are used fictitiously and
any resemblance to actual persons, living or dead, business establishments,
events or locales is entirely coincidental. Copyright za hrvatsko izdanje
©24sata d.o.o., 2020.
Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije biti objavljen ili
pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.
ISBN: 978-953-323-614-8 (Meki uvez)
ISBN: 978-953-323-615-5 (Tvrdi uvez)
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i
sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001055551 (meki uvez).
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i
sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001055552 (tvrdi uvez).
 AMY HARMON

PRVO ŽENSKO DIJETE

S engleskoga prevela
Tea Tosenberger

www.balkandownload.org
Jer kako je žena od muža, tako je i muž od žene.

1. Korinćanima 11,12
 Prolog

Nisu se smjeli tako dugo uspinjati, no bili su uvjereni da će s vrha

planine Shinway moći vidjeti onkraj mora, sve do Istočne zemlje. Mislili su
da će možda ugledati očeva jedra - jedra svih ratnika Dolphysa - na
povratku s ratovanja na dalekim obalama. Otac bi im uvijek nešto donio,
premda to često nije bilo baš ono što su priželjkivali. Dagmaru je darovao
mačeve, iako je želio svitke. Desdemo- ni je darovao nakit, a ona je
priželjkivala komad užeta ili pametnu zamku. No i unatoč tome su ga
tražili, čekali i popeli se previsoko.
“Sprema se oluja, Desdemona”, zabrinuto je rekao Dagmar. “Magla se
spustila na vodu i nećemo zamijetiti oca čak ni ako je već gotovo stigao do
obale.”
Desdemona se namrštila i nastavila hodati, uspinjući se uz stjenovit
puteljak poput koza koje su držali i kojima bi se trebali vratiti. Da se otac
kojim slučajem vrati kući, začudio bi se kada bi ga dočekala prazna koliba i
gladne životinje, krava koju nisu pomuzli i drvo koje nisu skupili. Otišli su
u zoru, a sada je podne, premda se zbog sve gušćih oblaka i sivoga svjetla
činilo kao da je kasnije. Putem su se igrali, skupljajući dragocjenosti samo
da bi ih poslije odbacili jer su pronašli nešto novo. Zaustavili su se kako bi
brali bobice te se popeli na nakošeni hrast koji ih je mamio niskim granama.
Dan je sve više odmicao i predugo su se zadržali vani.
“Danas se neće vratiti kući”, rekla je Desdemona ravnodušno. “Jučer
je stara Hilde pitala more, a ono joj je na pijesak na hrpu izbacilo pet
školjki. Rekla je da će se ratnici vratiti tek za pet dana.”
Gospodarica Dunhilde bila je zadužena za njih kada im je otac bio
odsutan, no bila je uspavana i klimava od starosti i Dagmaru se često činilo
da se on za nju brine više nego ona za njih. No Hilde se rijetko prevarila
kada je riječ o tako čemu.
 Dagmar se zaustavio. “Zašto si se onda tako silno htjela popeti na
vrhove?” srdito je upitao.
“Bilo mi je dosta kolibe”, rekla je Desdemona sliježući ramenima.
Uputila mu je nestašan smiješak i povukla ga za ruku.
“Moramo poći natrag, Desdemono”, zahtijevao je Dagmar. “Dolazi
oluja i zateći će nas na liticama.” Zbog mlađe je sestre stalno zapadao u
nevolje, a nikada ga nije slušala.
“Bez brige, Dag. Ja ću te štititi”, uvjeravala ga je, a zatim izvukla svoj
dugi mač iz kožnatih korica za pojasom. Zavitlala je njime objema rukama
u neugledno stablo bora ravno pred njima.
“Imam ga!” počela je likovati i pojurila prema drvetu, a Dagmar je tek
tada shvatio da uopće nije gađala stablo. Sivi je zec s Desde moninom
oštricom u leđima odskakutao i nestao među stijenama u podnožju najviše
litice. Tri su litice Shinwaya bile naslagane jedna na drugu poput golemih
stuba i bile su toliko kamenite i ravne koliko su brda oko njih bila zelena i
valovita. Jedino što su nudile bio je spektakularan pogled i dug uspon, a
stanovnici Dolphysa rijetko bi se zaputili na hodočašće do vrha. Bilo je
premalo vremena, a život odveć težak da bi ga trošili na nepotrebna
putovanja.
“Požuri, Dag”, zazvala ga je Desdemona preko ramena, gurajući
suknju u pojas oko pasa kako joj ne bi smetala u potjeri. Poskliznula se i
pridržala za oštru kamenu izbočinu, no odmah se uspravila, nastavljajući se
penjati za svojim debelim plijenom koji je krvario, ali se nije predavao.
“Otišao je onamo”, dahtala je Desdemona pošto se Dagmar našao kraj
nje i pokazala na šupljinu između prva dva grebena.
“I ima tvoj mač”, dometnuo je Dagmar, premda je bio siguran da bi
zec bio sretan da ga se riješi. Špilju se nije vidjelo s uskoga puteljka, a
zastor bršljana koji se protezao s jednog vrha grebena do drugog skrivao je
ulaz.
“Daj da ti vidim ruke”, naredio je Dagmar. Desdemona je nestrpljivo
podignula dlanove. Oba su bila izgrebena i krvava od pada.
 “Krvarenje će prestati”, ustrajala je. “Samo me malo peče. Idem dalje.
Želim svoj mač i toga zeca. Dobit ćemo izvrstan gulaš i par papuča.”
Dagmar se nije ni potrudio usprotiviti se. U špilji će biti mračno kao u
rogu; neće moći daleko. Proučavao je litice koje su se uzdizale nad njima te
razmišljao o udaljenosti koju su već prevalili. Ispod njega s lijeve strane
prostiralo se more, iako je voda bila prekrivena maglom, a vjetar,
pomiješavši se s valovima, prigušivao mu je zvukove i obale. No znao je da
je ondje.
Iza njega se u svojoj nepokolebljivoj raskoši protezala dolina Dolphysa
kojom je vijugala srebrna linija rijeke Mogda, zaobilazeći kućice i domove
koji se s ove visine nisu doimali ništa većima od komadića razbijene
školjke među zrncima pijeska. Brežuljci su, nalik na namreškane,
izobličene zelene piramide, bili razbacani po dolini, međusobno odvajajući
zajednice. U Dolphysu je bilo mnogo takvih brežuljaka. Ljudi su ih nazivali
uspavanim divovima, premda su više nalikovali golemim uspavanim
žabama.
“Ovdje je mračno”, doviknula je Desdemona kroz otvor špilje, a
Dagmar je podignuo lice prema nebu. Nad njim su se kovitlali oblaci, tamni
i zloslutni poput naravi njegova oca te svijet oko njega obavili bojama kiše.
Uzdahnuo je i krenuo u potragu za nečime čime bi mogao zapaliti vatru.
Bilo bi budalasto spuštati se niz planinu za pljuska, a špilja je dobro mjesto
na kojem mogu provesti sljedećih nekoliko sati, no trebat će im vatra.
Oboreni bor slomljenih i krhkih grana dat će dovoljno drva za potpalu.
Sjekiricom koju je nosio za pasom odsjekao je nekoliko grana i odvukao ih
uz uzak puteljak prema otvoru u stijeni. Morao se pognuti kako bi ušao, a
Desdemona je razmaknula bršljan da za sobom dovuče materijal za potpalu.
Kad je ušao, mogao se posve uspraviti. Nije vidio više od nekoliko koraka
pred sobom, ali prostor mu se činio prostranim i neistraženim poput
noćnoga neba.
“Treba nam svjetla. Mojom sjekiricom odsjeci nekoliko grana bršljana
i pokušaj si ne odrezati nožne prste”, naredio je. Desdemona je bila vješt
lovac, ali u svojoj pretjeranoj samouvjerenosti bila je nespretna i pozornost
bi joj lako odlutala. Poslušala ga je uz obvezno gunđanje, nasjekavši pune
šake bršljana i propuštajući slabašno svjetlo u špilju.
Dagmaru nije trebalo dugo da izmami plamen, premda su pucanje
Thorova čekića i pljusak koji ga je pratio i sada šibao litice prijetili da će
ovdje provesti više vremena nego što će im potrajati vatra. Desdemona je
čučnula kraj njega i počela povezivati nekoliko grančica stabljikama
bršljana koje je odrezala i načinila baklju. Načinila je jednu i Dagmaru, ali
bila je odveć nestrpljiva da ga pričeka i sama se uputila u potragu za zecom.
Dagmar je i dalje bio usredotočen na plamen, zamjećujući da se dim iz
grančica ne nakuplja nego podiže i odlazi u visine koje nije mogao nazrijeti.
Negdje iznad njega nalazio se nekakav otvor, u to je bio siguran, ali
zaboravio je na to kada ga je Desdemona dozvala čudnim i udaljenim
glasom, kao da se i ona uzdignula s dimom. Nije ju mogao vidjeti, ali
crvenkasti se plamen razlijevao po dijelu u kojemu je bilo mračno, pa je
prema njemu krenuo u ruci držeći baklju koju mu je načinila. Prolazi su se
račvali, otvori veličine čovjeka vodili su do mjesta koja nikada neće
istražiti, i Dagmar je nastavio hodati leđima okrenutim vatri koju je zapalio,
ne mičući pogled sa sjajnog svjetla pred sobom. Desdemona je otišla
mnogo dalje nego što bi on ikada pošao sam, a kada ju je naposljetku
dostigao, progutao je oštre riječi.
Desdemona je stajala okrenuta prema zidu, uokvirena nadsvođenim
otvorom još jednog prolaza, podignutom bakljom osvjetljavajući nešto na
stijeni. Dok joj se primicao, polako se okrenula, osvjetljavajući jedan dio
zida za drugim. Oko nje disale su sjene, šireći se i nestajući kako se
pomicala, i Dagmar je zamijetio veličinu toga prostora. Više je nalikovao
odaji nego špilji i bili su okruženi stijenom nalik na kupolu hrama koji je
vidio samo jednom.
“Što je to?” upitala je Desdemona kada se zaustavio odmah kraj ulaza.
Učinio je isto što i ona i podignuo svoju slabašnu baklju kako bi i sam
pogledao.
Tri se puta polako okrenuo uokolo prije nego što joj je odgovorio,
prigušena glasa, glasna srca. Odaja je bila prepuna likova - na stotine njih -
uklesanih u stijenu. Krugovi i obelisci, oči i kutovi, jezik slika i crteža koje
Dagmar nije mogao dešifrirati, ali ih je ipak prepoznao.
“To su... rune”, prošaptao je Dagmar, a dlačice na vratu i rukama
nakostriješile su mu se odajući poštovanje.
“Mislila sam da su rune samo u hramu Sayloka. Mislila sam da ih
čuvaju čuvari”, šapnula je Desdemona. Na licu joj nije bilo straha, no glas
joj je poput jeke odražavao uzbuđenje koje je Dagmar osjećao u srcu. Bio je
dovoljno mudar da se boji, dovoljno da se boji za njih oboje. No nije se
bojao dovoljno da ode. Zatutnjala je grmljavina, odbijajući se od planine
iznad njih. Špilja je počela odzvanjati od odjeka.
“Što misliš da znače? Jesu li to priče?” upitala je Desdemona.
“Neke od njih jesu. Pogledaj, ove ćeš prepoznati”, rekao je pokazujući
na likove najbliže ulazu. Činilo se da rune baš tu počinju.
“To je legenda o bogovima”, rekla je, zadovoljna sama sa sobom.
“Ondje je Otac Saylok”, pokazala je Desdemona. I orao Adyar, medvjed
Berne, vuk Dolphys, vepar Ebba, konj Joran i lav Leok. Isklesani prikazi
bili su nevjerojatno detaljni. Bog, Saylok, Odinov sin i otac njihove zemlje,
stajao je u središtu šesterokrake zvijezde, dok su njegova životinjska djeca
od njega bila jednako udaljena, svatko u jednom kraku zvijezde.
Dagmar je dodirnuo najvišu točku i pošao udesno, izgovarajući ime
klana - Adyar, Berne, Dolphys, Ebba, Joran i Leok - a prsti su mu
podrhtavali prelazeći preko svakoga od njih. “Naša zemlja s neba zasigurno
ovako izgleda.”
Desdemona je, ohrabrena njegovim činom, podignula ruku i prislonila
dlan na runu ravno pred sobom, a oči su joj se zažarile od znatiželje.
“Ova runa ima krila, Dagmare”, divila se, a linije su joj obavijale prste
dok ih je pratila. Tutnjava daleke grmljavine promijenila se, uzdižući se sve
dok se brujanje nije pretvorilo u tisuću šapata. U špilji se začulo glasno
lepetanje, kao da vjetar izvana bježi od kiše.
Desdemona je otrgnula ruku s obrisa lika, ali bilo je prekasno. S nekog
mjesta iznad njih spustila se vojska krila i stala se rojiti po odaji, udarajući u
zidove, grebanjem tražeći prostor, zapetljavajući se u Desdemoninu kosu i
zapinjući za Dagmarovu odjeću. Dok su divlje zamahivali prema tijelima
koja su se migoljila i njihovim tankim krilima, ispustili su baklje. Iz grla su
im se oteli prigušeni krikovi dok su stajali lica prislonjenih jedno uz drugo
štiteći se od jata.
Jednakom brzinom kojom su se pojavili, šišmiši su pronašli otvor u
odaji i jurnuli prema njemu, a fijukanje i piskanje njihovih krila odjekivali
su čak i nakon njihova odlaska. Djeca su na tren ostala šćućurena jedno uz
drugo, prelazeći dlanovima preko udova i olabavljene odjeće,
provjeravajući ima li slijepih putnika.
Baklje su i dalje gorjele, dva plamička na tlu špilje, i Dagmar se
pognuo kako bi ih dohvatio, osjećajući olakšanje što on i sestra neće biti
prisiljeni tražiti izlaz u mraku. Divlje je drhtao i još jednom otresao odjeću,
ali Desdemona je već krenula s bakljom u ruci, a strah je nestao brzo kao i
šišmiši.
“Ona je runa imala krila, ali ova ima plamen. Možda je to vatrena
runa”, razmišljala je.
“Ne!” viknuo je Dag, a zvuk se podijelio i odbio od zidova u pripjevu
nijekanja, ali isklesani prizor koji je Desdemona milovala zapalio se i linije
simbola zasjale su poput vrućeg ugljevlja. Dagmar je opsovao i opet
ispustio baklju. Skinuo je ogrtač kako bi njime ugasio vatru koja je lizala
zid.
“Jesi li luda? Ne smiješ dirati rune”, povikao je, udarajući po plamenu.
Ogrtač će mu nagorjeti. Već je vonjao na šišmiše. Kada je uspio ugasiti
vatru, runa je prestala tinjati i Dagmar je koraknuo unatrag, dašćući i
čekajući sljedeću nedaću.
“Zašto ih je zabranjeno dirati? Ti si ih dirao”, promrmljala je
Desdemona, ali pokunjeno se pognula se kako bi podignula njegovu baklju.
Dagmar je shvatio da je učinio baš to.
On je prvi dotaknuo zid.
Pratio je zvijezdu Sayloka i ništa se nije dogodilo.
 “Možda... su neke od njih samo priče”, predložio je, osjećajući se
neobično praznim.
“Tada dotakni vatrenu runu”, izazvala ga je Desdemona. “Baklja mi se
ugasila.”
Oklijevao je, znajući da je budala i da ga Desdemona izaziva. No nije
mogao odoljeti.
Očekivao je toplinu, a osjetio je samo hladan poljubac kamena i
neravnu površinu koja mu je škakljala vrhove prstiju. Pritisnuo je jače,
pokušavajući nagnati runu da se zapali, priželjkujući moć koju je njegova
sestra tako lako upotrijebila. Iznenada je - očajnički - poželio zazvati krila i
vatru, čak i ako je to značilo da će ga šišmiši odnijeti, a špilja se zapaliti.
Ali runa ga je odbila.
“Možda imam runsku krv”, iznenađeno je rekla Desdemona, nesvjesna
njegova razočarenja. “Poput čuvara.”
“Runsku krv i ni malo zdravog razuma”, rekao je Dagmar, smiješeći
joj se kako bi ublažio zajedljivost u svojim riječima. Oduvijek je sanjao da
bude Čuvar Sayloka.
Ukopao se u mjestu kada mu je sinula zamisao.
“Na tvojim je... prstima... krv”, rekao je. “Ti si krvlju prelazila preko
runa. Hilde kaže da čuvari rabe krv kako bi runama dali snagu.”
Desdemona je primaknula prste svjetlu. Vrhovi njezinih prstiju bili su
zamrljani krvlju.
“Zbilja imam runsku krv”, radosno se čudila.
Dagmar si je oštricom svoje sjekirice zarezao prst i malo se trgnuo
kada ga je zaboljelo. Navrla je krv koja je na slabašnom svijetlu bila crna, i
ne dopustivši si da se boji, prešao je preko rune koja je obrubljivala oko,
ostavljajući krv u udubinama koje su činile kapak, trepavice i zjenicu. Runa
se činila prilično bezopasnom, nije bilo krila ni plamena, ni mačeva ni
bezglavih muškaraca kao na nekima od ostalih.
Zatim je čekao, pun nade i prestravljen zbog onoga što bi mogao
vidjeti... ili ne vidjeti.
 Zatim ga je cijeloga progutala tama i izgubio je svijest.
Slike su dolazile i odlazile, a udaljenost se smanjivala dok se uzdizao
iznad litica. Letio je vrtoglavom brzinom, podižući se iznad drveća, sve do
kolibe u Dolphysu u kojoj je živio sa sestrom i ocem, gdje je skrbio o
kozama, hranio svinje i čitao što god mu je došlo pod ruku, makar i vlastite
žvrljotine. Prošao je pored doma i nastavio dalje, jureći iznad brda i dolina,
ponad šuma i potoka, sve dok se nije našao na brdu hrama Sayloka, ruku
prekrivenih krvlju, očiju podignutih prema krovnim gredama svetišta.
Nosio je halju čuvara - tamnoljubičastu - a glava mu je bila hladna.
Dotaknuo ju je mokrim prstima i osjetio golu kožu svoga tjemena.
Hram se pretvorio u gaj, nebo su prekrila golema stabla i teške grane
što su se spuštale prema tlu na kojemu je klečao. U naručju je držao ženu.
Nalikovala je njegovoj majci, ali bilo mu je četiri godine kada je umrla - bio
je tako malen - i nikada je nije ovako držao. Uvijek je ona držala njega.
Tijelo joj je bilo toplo, ali oči hladne, i on je plakao, ispuštajući glasne
jecaje koji su mu kidali prsa i grlo.
“Dagmare, čuješ li me?” upitala ga je majka, ali pogled joj je bio
ukočen, a usta joj se nisu pomicala.
“Dagmare!” zavapila je, a Dagmar je počeo dahtati, uvlačeći duge,
duboke udisaje u žedna pluća. Disao je tako duboko, žena mu je iskliznula
iz naručja i odbačen je natrag, krajolik se pomicao tako brzo da su se boje
pretvorile u mrlje zelene i plave, svjetla i tame, i opet se našao u špilji. Na
leđima, raširenih ruku i nogu, krvavih nosnica i sa snažnim udaranjem iza
očiju. Desdemona je klečala pored njega, držeći njegovu baklju, i shvatio je
da ga je ona dozivala.
“Preplašio si me”, prošaptala je Desdemona otirući obraze. Plakala je.
I on je plakao. Polako je sjeo, preokrenuta želuca.
“Pao si na tlo kao da si mrtav”, jecala je.
Dodirnuo je kvrgu koja je nastajala na potiljku ispod pletenice. Opet je
imao kosu.
“Želim ići kući, Dagmare. Želim biti ratnica, ne čuvarica”, rekla je
Desdemona, pomažući mu da ustane. Baklja joj se ugasila, ali njegova je
imala dovoljno života da ih izvede iz odaje s runama sve do njegove vatre
na ulazu u špilju. Osjećao se bestjelesnim - stopala su mu se pomicala, iako
ih nije osjećao, držao je ruku u Desdemoninoj, ali nije osjećao ništa osim
kamena. Teškog i hladnog i tamnog kamena. Sve oko njega bio je kamen,
kamen pod njim, kamen u njemu.
“Kiša je prestala”, rekla je Desdemona kada su izašli iz špilje, no on bi
nastavio hodati i da pljušti. Tek nakon nekog vremena uspio je prozboriti,
tek su mu se nakon nekog vremena udovi ugrijali i opet je osjetio tijelo kao
svoje. Desdemona je kraj njega šutjela, kao da osjeća njegovu
dezorijentiranost i sama se bori s vlastitom. No kada su konačno doteturali
do podnožja Shinwaya, okrenuo se prema njoj i progovorio užurbanim, ali
istodobno i prigušenim glasom, u strahu da bi ga čak i drveće moglo čuti.
“Obećaj mi da nikada više nećeš doći u tu špilju”, preklinjao je sestru.
“I obećaj mi da nikada nikome nećeš reći da je ondje.”
“Obećavam”, rekla je, ali zamijetio je njezinu nestrpljivost i umor. Za
nju je iskustvo koje su doživjeli u špilji već izblijedjelo, pretvorilo se u loš
san koji je lako odagnati. Povukla ga je, želeći doći do kolibe, na večeru,
odmoriti se. No on nikada neće zaboraviti.
“Desdemona”, zastenjao je. “Slušaj me.”
“Slušam, Dagmare”, uvjerila ga je i pogledala ga u oči.
“Ta je špilja puna stvari koje ne trebaju biti pronađene”, šapnuo je, a
glas mu je zadrhtao od straha.
Desdemona je kimnula širom otvorenih plavih očiju i Dagmar je prvi
puta zamijetio koliko nalikuje njihovoj majci.
 PRVI DIO

Hramski dječak
 1

Deset godina poslije

Dagmar je najviše volio moliti vani. Zidovi hrama bili su hladni i tihi,
ali kamen je bio prazan, beživotan, pa se osjećao odsječenim od čuda zbog
kojega je i želio moliti. Kada bi kročio u šumu i dodirnuo drveće ili pošao
uz travom prekrivene brežuljke koji su se uzdizali po cijeloj zemlji Saylok,
duša mu je bila slobodna, a riječi iz njegova srca otpustile bi se i uzdigle do
njegovih usta kako bi mu se razlile s usana. Molio se Odinu, Sveocu,
premda je zbog riječi otac u prsima uvijek osjetio ujed krivnje. Njegov je
otac bio ratnik - moćan i zastrašujuć - odlučan u tome da i Dagmar postane
ratnik. Ali od njih je dvoje ratnica bila Desdemona, najbolja u Dolphysu, a
borila se vješto i silovito izazivajući divljenje muškaraca iz svih klanova.
Dagmar nije htio divljenje muškaraca. Htio je znanje bogova.
Čuvare Sayloka štovali su i štitili ih, nešto za čime je Dagmar žudio
cijeloga svojeg života - mir, tišina i sigurnost. Otac nije mogao odbiti kada
je Dagmar od poglavara klana Dolphys zatražio da pođe na Hramsko brdo.
Svake su godine jednog muškarca iz svakoga od šest klanova Sayloka birali
za sljedbenika Čuvara Sayloka. Nisu svi sljedbenici sudjelovali u obuci i na
kraju se zaredili. Nekih godina nije ostao nitko. Čuvari su imali vlastite
metode odabira. Ali Dagmar je bio odabran. Potpuno se predao i Vrhovni
čuvar prepoznao je njegovo obećanje. Zamijetio je i njegovu veliku snagu,
veličinu i sklonost runama.
Vrhovni čuvar, nizak, naboran čovjek po imenu Ivo, upitao ga je
glasom punim prezira i sumnje: “Zašto si ovdje, Dagmare od Dol physa?
Građen si poput ratnika. Trebao bi štititi svoj klan.”
“Građen sam poput ratnika, ali imam srce čuvara”, odgovorio je
Dagmar.
 Vrhovni čuvar, očiju uokvirenih crnom bojom koja je prekrivala i
njegove smežurane usne, na to se nasmijao. Prosiktao.
“Nemaš srce čuvara. Tvoje je srce ono prkosnoga djeteta.”
“Odbijam biti ratnik Dolphysa... ili bilo kojeg klana. To je jedini prkos
u mojemu srcu.”
“A ako te otpravim?” upitao je Vrhovni čuvar.
“Poći ću do litica Shinwaya i baciti se s njih”, odgovorio je Dagmar.
Bio je smrtno ozbiljan.
Vrhovni čuvar nije ga otpravio. Te godine, kao ni sljedeće, iz kla nova
nije odabran ni jedan drugi kandidat. Čak ni godinu poslije. Ali Dagmar je
ostao. Bio je na petoj godini i više ga nisu zvali sljedbenikom. Sada je bio
čuvar.
Dagmar je prešao potok, održavajući ravnotežu na skliskom kamenju,
no misli su mu se vratile na sestru. Brat joj je mnogo duže nego što je Čuvar
Sayloka. Sanjao ju je tri noći zaredom. Probudio se u zoru nasmrt zabrinut
za nju. Da je bila obična žena, put bi joj možda bio lakši, ali ona nije bila
obična žena. A Desdemona je, uz sve svoje darove, imala jako lošu
sposobnost prosudbe. Možda zbog odsutnosti majke i oca koji je živio samo
za boj, koji je miješao strast i mržnju i ispreplitao ih, ni ona nije znala
razlučiti to dvoje.
Nije ju vidio otkako je ušao u hram. Pisao joj je, no odgovori su stizali
rijetko. Zaljubila se u muškarca. Nikada nije izgovorila njegovo ime, ali
Dagmar je zamijetio promjenu u načinu na koji su joj se slova naginjala
naprijed na pergamentu, kao da pada u svoju budućnost, gorljivo i bez daha.
Bilo je govora o braku. Kći Dreda, ratnika kojega su se svi najviše bojali i
poštovali ga, žena zavidnih vještina, bila je od velike vrijednosti. Poglavar
Dirth htio ju je za jednoga od svojih sinova, ali imalo je više smisla ojačati
savezništva s drugim klanovima. Desdemonu će obećati muškarcu iz
drugoga klana, to je bilo gotovo sigurno.
Kada je bio među drvećem imao je osjećaj kao da ga promatraju. Ne...
ne promatraju. Paze na njega. Priznaju ga, vide ga, ali ne osuđuju.
“Dobrodošao si”, šaputala su stabla. Iskazivala su mu dobrodošlicu, ali nisu
se nametala ni tražila da im oda svoje tajne.
Dagmar je izašao iz sjene visokih borova i počeo se uspinjati
brežuljkom s kojega se prema istoku vidio Berne, a prema jugoistoku
Dolphys. Između dvije zemlje bio je greben nižih brežuljaka - takvi su
brežuljci postojali diljem zemlje, međusobno odvajajući klanove, kao da su
bogovi planirali takvu podjelu. U središtu, ondje gdje se uzdizao hram, tlo
je bilo više nego na bilo kojem drugom mjestu u Sayloku, pa su se s
Hramskog brda vidjele zemlje klanova. S uzvisine sjeverno od hrama pucao
je veličanstven pogled na Adyar, s uzvisine južno pogled na Ebbu. Ako bi
Dagmar poželio vidjeti Joran ili Leok, mogao je poći na zapadnu stranu
Hramskog brda i vidjeti oboje - Joran na jugozapadu, a Leok dalje prema
sjeveru. Taj je pogled, bez obzira u kojem smjeru, ostavljao Dagmara bez
daha, koji bi se uzdignuo do neba.
Saylok je bio predivna zemlja, oblika zvijezde sa šest zaobljenih
krakova, po jedan za svaki klan. Plutao je usred Sjevernoga mora, nastavši
kada je sam Odin posegnuo u dubine i šakom zagrabio komad morskog dna
te ga izvukao na sunčevu svjetlost i otvorivši šaku stvorio otok.
“Say lok”, dahnuo je Dagmar, izdišući svaki slog i zatvarajući oči
kako bi pribrao misli. Saylok znači “blagoslovljen” i u tome je trenutku
Dagmar znao da to i jest, ali pribojavao se da se njegov blagoslov ne odnosi
i na njegovu sestru. Ona nije uspjela pobjeći iz Dolphysa. Nije se uspjela
usprotiviti ambicijama koje je otac imao za nju.
Dagmar je izvukao bodež iz kožnatog pojasa za pašom te i dalje
žmireći i usmjeravajući misli na Desdemonino lijepo lice oštricom zarezao
dlan. Tisuće ožiljaka razdvojilo i na njegov je dlan navrla topla i željna krv.
Krv je jedino na što je zemlja odgovarala. Krv znači žrtvu, a zemlja neće
odati svoje tajne ni za što manje od toga.
Dagmar je stisnuo šaku i, klonuvši na koljena, pustio da se grimizne
kapi proliju po prašini. Prolio je svoju krv za mudrost. Ne moć. No znao je
druge ljude - čak i druge čuvare - koji su željeli moć više od ičega drugoga.
Bila je zabranjena, ali zabranjena jabuka odveć je slatka da bi joj neki
odoljeli. Ako bi otkrili da je čuvar pro
 lio krv - svoju ili tuđu - radi moći, smaknuli bi ga na Odinovu oltaru.
Čuvari Sayloka bili su zaduženi za čuvanje zabranjenih runa i nasljednog
reda kraljeva, ne vlastite moći, ali bilo je lako zamijeniti odgovornost za
moć. Dagmar se s time borio svakoga dana. Čak i sada, dok je davao krv za
spoznaje o sestrinoj nevolji. Jer je znao da je u nevolji. Snovi o tome bili su
prilično jasni.
Uzeo je bodež i zabio ga u tlo, istodobno izgovarajući Desdemo nino
ime. Odin je dao jedno svoje oko za mudrost i Dagmar je nacrtao runu za
vid kako bi vidio ono što svojim očima ne može. Dok ju je urezivao, šaptao
je riječi: “Ja sam Čuvar Sayloka i tražim viziju da bih mogao blagosloviti i
pobrinuti se za onu koja me naziva svojim bratom po krvi.”
Desdemonino mu se lice istoga časa pojavilo u mislima, no nije to bilo
sjećanje na njezino lice, povučeno iz skrivenih kutaka njegova uma, nego
nova slika. Desdemonino lice bilo je blijedo, tamna joj se kosa spuštala niz
blijede obraze. Zavapila je, a sa usana joj je sišlo njegovo ime. Molećivo je
podignula ruku, a njezin je dlan, baš kao i njegov, bio umrljan krvlju. Slika
se proširila, kao da je Dagmar ko raknuo unatrag da proširi vidik.
Desdemona je, odjevena u boje njihova klana, sjedila naslonjena na
stablo, zatvorenih očiju, brade podignute kao da moli za posredovanje. Dok
je gledao, počela je vrištati i ispustila jauk ispunjen agonijom, zbog čega
mu se u znak odgovora s usana oteo jecaj. Vidik se opet proširio, sve dok se
Desdemona nije pretvorila u ta- mnoplavu mrlju na slici obavijenoj
različitim nijansama zelene i smeđe.
Dagmar je znao gdje je, a nije bila daleko. Vidio je šumu ispod
brdovite uzvisine iz svoje vizije. Ustao je i zamahom kožnatoga potplata
izbrisao runu, zahvaljujući bogovima na njihovim darovima. S dlana mu je
još polako kapala krv, no nije ga povezao niti više pomislio na njega.
Utaknuo je bodež za pojas i jurnuo niz uzvisinu prema šikari u šumi
koju je vidio u viziji. Kretao se hitro, s ciljem, ali nije ju zazvao. Nije htio
riskirati da ga čuju ostali čuvari. Još se nalazio na hramskome tlu i nije
jedini uživao u samoći tijekom meditacije i duhovnih razgovora. Kad bi
Dagmar pronašao Desdemonu u šumi, nije znao što bi učinio, kamo bi je
odveo. Čuvari Sayloka svi su muškarci i među njima ne živi ni jedna žena.
No neće sada o tome razmišljati.
Dagmar ju je šutke tražio, lutajući pogledom dok je prolazio šumom,
znajući da bi trebao biti blizu, očajnički je želeći zazvati.
Putem nije vidio nikoga, cijelo jutro nije nikoga vidio, ali ipak je
nastavio šutjeti. Vladala je tišina. Nema cvrkutanja ni zujanja. Nema ptica
na drveću, nema jurnjave malenih stvorenja uz grane ponad njegove glave.
Zaustavio se i osluškivao tišinu. Kroz drveće s njegove lijeve strane
dopiralo je prigušeno stenjanje, pa je pojurio prema tome zvuku.
Izgledala je baš kao u viziji, sjedila je naslonjena na stablo, kao da ju
je ondje postavio Loki, bog pošalica i kaosa, kako bi ga prevario.
“Des?” prošaptao je, iznenada se zaustavivši, ne želeći načiniti više ni
koraka. Suknja njezine haljine bila je natopljena krvlju, a ruke neobično
prekrižene na prsima. Naglo je otvorila oči, zatvorila ih, zatim ih opet
slabašno otvorila.
“Dag”, zacviljela je, a on joj se primaknuo i kao da je zakoračio u
vlastitu viziju.
“Ranjena si”, rekao je zabrinuto.
“Ne. Nisam ranjena.”
“Krvariš!” Ovaj razgovor nije imao smisla. Sestru nije vidio godinama,
a sada je sjedila ovdje, u lokvi krvi u Hramskoj šumi. Nije ju pitao kako je
dospjela ovamo, a ona nije ponudila objašnjenje. Ne još. Samo je gledala
kako joj se približava, rukama držeći prsa, onako kako to žene čine kada
žele skriti grudi. Iznenada se zapitao je li pretučena ili oskvrnuta. No kada
se primaknuo, postalo je jasno da ne prekriva grudi. Zakrilila je dijete.
Dojenče tako malo i krvavo da se činilo gotovo nestvarnim. Olabavila je
vezice na prednjoj strani haljine i privila dijete uz kožu, ponovno maleno
tijelo prekrivajući odjećom.
“Ovo je moj sin, brate”, rekla je. “Donijela sam ga tebi.” Glas joj je
bio slabašan, ali svijetloplave su joj oči, tako nalik njegovima, na
ispijenome licu bile vatrene.
 “Meni? Desdemona, ja sam čuvar!”
“A ja sam ti sestra, i jedina koja te voli.” Glas joj je bio grub, čak i
okrutan, ali prepuknuo je i zadrhtala je, a glava joj je počela podrhtavati kao
da se bori ostati pri svijesti. I ti si jedini koji voli mene.”
“Tko je otac ovoga djeteta?”
Zrakom se prolomio jecaj i Dagmar je shvatio da je jecaj koji je čuo u
viziji bio jecaj ovoga djeteta, a ne njegove sestre. Bio je jedar i glasan i nije
odgovarao veličini i stanju dojenčeta koje je plakalo.
“Otac mu je Banruud od Bernea”, priznala je Desdemona.
“Zašto nisi pošla k njemu?” Banruud je bio mladi poglavar klana
Berne, ustoličen po očevoj smrti, i već vrlo moćan muškarac. Dagmar i
Desdemona poznavali su ga od djetinjstva. Očevi su im se borili bok uz
bok, a katkad i jedan protiv drugoga. Obojica su bili ratnici. Obojicu su svi
poštovali. No Berend, Banruudov otac, bio je poglavar svoga klana, a Dred
od Dolphysa nije. Dred nije imao mnogo više od svoje naravi i mača.
Berend je imao mnogo više i nikada nije Dredu dopustio da to zaboravi.
Dagmar se nakratko zapitao je li Banruud dopustio Desdemoni da zaboravi,
je li je naveo da pomisli da će postati poglavarevom ženom, a zatim je
odbacio poput vojničke kurve.
“Jesam. I odbio me”, jecala je Desdemona. Dagmar je dobio odgovor,
ako ne i cijelu priču.
“Kako si došla ovamo?”
“Jahala sam. Konj mi je u blizini. Negdje. Nisam mogla dalje, dijete je
počelo dolaziti.”
“Došla si sama?”
“Sama, osim djeteta u meni.”
“Desdemona”, zastenjao je Dagmar. “Zašto, sestro? Zašto ovamo?”
“Moraš ga uzeti, Dagmare. I moraš ga nazvati Bayr. Bayr zbog klana
njegova oca. Bayr... jer će biti moćan poput zvijeri čije će ime nositi.”
 Dagmar je klonuo na koljena kraj nje i izvukao nož, spremajući se
nacrtati rune na tlu, na krvi koju je prolila kako bi rodila svoje dijete. Mora
je zacijeliti. Mora skrbiti o svome sinu.
“Ne, brate!” prosiktala je. “Imam vlastitu runu.” Sivkasta boja širila joj
se od usana do obraza, no izvukla je vlastiti bodež iz pojasa za pašom.
Dagmar se pitao kako je ostala pri svijesti. Bilo je toliko krvi da je natopila
tlo, okružujući izloženo korijenje kao da samo drvo krvari.
“Ne smiješ, Desi. Zabranjeno je. Samo čuvari smiju rabiti rune.”
“Umirem”, obrecnula se Desdemona. “Tko će kazniti moj čin?”
Dagmar se trznuo, no nastavila je, i oštrica se kretala po zemlji dok je
govorila.
“Voljela sam ga”, priznala je.
“Banruuda?”
“Voljela sam ga, a njemu je to postalo nezgodno. Više od ičega
drugoga želi moć. Isti je otac. Želi biti kralj. Oženit će kći kralja Ansela.
Misli da će mu to donijeti ugled, a ona brojne sinove. No moj će sin biti
jedino Banruudovo dijete.”
Drhtavom rukom nacrtala je još jednu runu, runu koju Dagmar nije
prepoznao, ne odmah. “Banruud će ga opet zanijekati. A u svome poricanju,
zanijekat će cijeli Saylok. Spas će doći kroz moga sina, i samo kroz njega.”
Dijete je opet počelo plakati, a s njegovim jecajima Desdemona je
klonula, zbog gubitka krvi ponestajalo joj je snage. Dagmar ju je obgrlio,
preplavljen osjećajima. Mokrih obraza i zamućena pogleda pritisnuo je usne
na njezinu kosu, pokušavajući je navesti da prestane govoriti. Njezine su
riječi bile krvna kletva, najmoćnije vrste, jer je krv prolivena po tlu bila krv
života, a svojom će smrću zapečatiti proročanstvo. Glas joj se sveo na šapat,
no oštricom je nastavila urezivati linije u natopljeno tlo i opet prozborila.
“Zlostavljaju nas. Iskorištavaju nas. Trguju nama i napuštaju nas. No
rijetko nas vole. Neka tako bude. Od ovoga dana nadalje, u Sayloku više
neće biti kćeri koje će itko od vas moći voljeti.”
 Tlo se zatreslo kao da ga je Desdemonin nož zabolio, pa se Dagmar na
tren uplašio da će se tlo otvoriti i progutati ih. No podrhtavanje je prestalo
gotovo jednako naglo kao što je i počelo.
“Volim te, Desdemona”, gušio se Dagmar, brišući suze o njezinu kosu.
“Uvijek sam te volio. Ne govori tako.”
“Napustio si me, brate. A sada ću ja napustiti tebe”, uzdahnula je, no
riječi su zastale i zahroptale u njezinim prsima, a nož joj je ispao iz ruke.
Rune su bile završene, njezin život okončan. Dijete je opet zaplakalo,
ispustivši kratak, tužan prosvjed, a zatim je utihnulo i njegova su se usta
napućila u potrazi za majčinim prsima.
No njegove majke više nema.
Dagmar je osjetio kako život napušta njegovu sestru i udovi joj se
opuštaju. Glava joj je klonula unatrag, izloživši joj grlo, mlado, lijepo,
prošarano grimiznom bojom njezinih vlastitih ruku. Dagmar ju je protresao,
zahtijevajući da se probudi, a dijete je ustima uzelo još toplu dojku,
uzimajući ono što je ostalo od nje. Dagmar je osjetio gađenje, čak i užas, i
plakao je dok je dijete pilo, uvlačeći malene obraze i ručicama stišćući
bijelo meso dok je sisao mrtvu majku.
Dagmar je htio odmaknuti dijete, ali znao je da je ono nevino. Gladno.
U tome činu nije bilo zla, a sisanje je urođena reakcija. Što god od hrane
njezin sin uspije dobiti, jedini je dar koji mu je Desdemona mogla dati.
Dagmar je odvratio pogled, slab i potresen, ne želeći pustiti sestru jer bi
protresao dijete. Pa ju je držao - držao njih - i proučavao rune koje je na
krvavome tlu nacrtala njegova sestra.
Nacrtala je znak žene i djeteta, a okruživao ih je rep zmije, čija su se
glava i račvasti jezik uzdizali kroz krunu sa šest šiljaka. Šest šiljaka za šest
klanova Sayloka. Nacrtala je i runu snage i moći, ali prsten oko druge rune
nije bio zatvoren i Dagmar se pitao je li to bilo namjerno ili je Desdemona
jednostavno umrla prije nego što ga je uspjela dovršiti. Mogao bi ga
zatvoriti, ali krv nije njegova, pa se bojao da bi njegovo uplitanje moglo sve
pogoršati.
Zatvoreni krug značio je konačnost. U runi snage, praznina u krugu
značila je slabost. Ma koliko malena, nezamjetna, ali ipak... slabost. Ako je
runa snage bila za njezina tek rođenog sina, Desdemona je nenamjerno
ostavila prazninu za kobnu manu. Desdemoninom oštricom prešavši preko
svoga dlana, dlana koji je još krvario, Dagmar je zatvorio prazninu.
“Neće imati majku. Ni oca. Imat će samo mene, Sveoče. I ne znam
kako ću se skrbiti o njemu. No kad je riječ o slabostima kojima je on - Bayr
- proklet, nadoknadit ću ih”, molio je Dagmar, i osjećajući neobičan spokoj
položio je sestru na zemlju kojoj će se vratiti te podignuo dijete s njezinih
prsa. Maleni je zaspao, pustivši majčinu dojku. Bio je topao i ljepljiv,
prekriven krvlju i prljavštinom, a glavicu mu je prekrivala tamna kosa.
Udovi su mu bili dobro oblikovani i ružičasti, s malim kolutima sala zbog
kojih je nalikovao na dobro ugojenog praščića. Zdrav dječačić, pomislio je
Dagmar. Savršen, čak.
“Sada moraš poći sa mnom, Bayre”, rekao je djetetu, zovući ga
imenom koje je odabrala njegova majka. Proklela je Banruuda, no njegovu
je sinu ipak nadjenula ime koje počinje prvim slovom imena njegova
plemena. Sva muška djeca u plemenu dobila bi prvo slovo očeva imena.
Žensko dijete dobilo bi početno slovo majčina imena. Dagmar je nakratko
poželio da je njegova sestra djetetu nadjenula ime s početnim slovom
vlastita klana. Djetetov otac imao je pravo na njega, ali Banruud je
očigledno odbio i majku i sina, pa se Dagmar zakleo, u prsima osjećajući
sve veći gnjev, da mu sada neće predati dijete.
Učinivši isto što i njegova sestra, Dagmar je umotao dijete pod svoju
halju, prislonio ga na toplu kožu svojih prsa i pošao na dug uspon do hrama,
obećavši sestri da će joj se vratiti kada dijete bude na sigurnom.
 2

Dagmar se nekoliko puta gotovo okrenuo i uputio natrag. Trebao bi

zadržati dojenče i napustiti čuvare. Nikada mu neće dopustiti da odgaja
dijete u enklavi. Na posjedu hrama živi nekoliko žena i još nekoliko njih u
odajama za poslugu u palači, ali ni jedna žena ne živi unutar zidova samoga
hrama. Čuvari skrbe za sebe i hram bez pomoći žena, svakom su bratu po
načelu rotacije dodijeljene dužnosti koje zahtijeva svakidašnji život.
Nemoguće je cijeli dan moliti, čitati i pisati. Zahvaljujući tim zadacima i
dalje su bili povezani s fizičkim, koje je bilo lako izgubiti u meditativnom
stanju.
Na Hramskom brdu bilo je i vojnika, a maleni je kontingent kraljeve
vojske bio raspoređen za čuvanje hrama od pljačkaša i onih koji su
namjeravali neovlašteno ući onamo gdje im nije bilo mjesto. Hramsko brdo
bilo je poput malog sela kojim su upravljali uglavnom muškarci, pa je
Dagmar bio prilično siguran da u dvorcu ni u okolici hrama neće pronaći
dadilju.
Dagmar je promislio o svim tim pojedinostima, koliko god se
nevažnima činile, pokušavajući zamisliti dijete u zajednici na Hramskom
brdu. Vrhovni čuvar Ivo otpravit će ga. Dagmar se opet počeo kolebati i
okrenuo se u krug, očima pregledavajući nebo i drveće u potrazi za
odgovorom na situaciju u kojoj se našao. Dojenče na njegovim prsima
počelo se meškoljiti, ali nije zaplakalo, i Dagmar ga je nagonski potapšao
po leđima, umirujući ga, umirujući sebe.
Dagmar ne može otići. Nema kamo poći. U Dolphysu nema doma.
Više ne. Zadrhtao je na pomisao što bi njegov otac učinio. Započeo bi rat, to
bi učinio. Uzeo bi dojenče i odjahao u Berne, dom poglavara Banruuda.
Zahtijevao bi odštetu za svoju mrtvu kćer. Dijete bi uzeo Banruud ili bi ga
podignuo Dred od Dolphysa, ili neka žena koju bi uposlio da skrbi o njemu
dok on pljačka i pustoši zemlje istočno od Sayloka, preko voda.
 Banruud je već odbio Desdemonu i dijete.
Dred za to nije prikladan.
A Desdemona je dijete povjerila Dagmaru na skrb.
“Odine, Oče Sayloka, smiluj se ovome djetetu. On je iz loze tvoga
sina, izravni potomak medvjeda Bernea i vuka Dolphysa.” Bila je to
molitva koju je Dagmar izgovarao otkako je ostavio Desdemonu, i ponovio
ju je još jednom dok se uspinjao i približavao vratima hrama.
“Čuvaru Dagmare, gospodar Ivo te traži.” Jakub, stražar u hramu,
nalazio se u tornju kraj vrata i doviknuo je Dagmaru očiju punih znatiželje.
"Što imaš ondje, čuvaru Dagmare?” upitao je Jakub.
Dagmar je samo odmahnuo glavom ne odgovorivši. Posljednje što mu
je trebalo bilo je da se među stražom hrama i čuvarima proširi glas da se
Dagmar s molitve vratio u halji noseći dojenče. To bi došlo do gospodara
Ive prije njega.
Nekoć su, jako davno, Čuvari Sayloka, uz one životinjske, prinosili i
ljudske žrtve. Svakih šest godina šest zvijeri i šest ljudi bilo je ponuđeno
bogovima. Taj je običaj nestao nakon kralja Enosa od Ebbe. Na svojim je
putovanjima u zemlje kršćana prihvatio neke od njihovih običaja. Panteonu
bogova dodan je Isus Krist, a klanovi Sayloka prestali su prinositi ljudske
žrtve. Enos se nije pokrstio. To ga je samo strašno zanimalo i sa sobom je
donio velik zlatni križ i knjigu koju je nazivao Biblijom. I jedno i drugo bili
su izloženi u hramu podno zidne slike s prikazom Enosovih putovanja, a na
kojoj krilato stvorenje zlatne kose leti iznad njegove glave pokazujući mu
put.
Mnogo se toga promijenilo za Enosove vladavine, ali nešto je ostalo
isto. Ono što se nije promijenilo bila je moć Vrhovnog čuvara. Zvao se Ivo,
ime koje je sam odabrao, ime koje nije bilo povezano ni s jednim
plemenom, jer je njegova dužnost ponajprije bila slati nepristran prema šest
klanova, čuvati zabranjene rune i cijelom Sayloku osiguravati duhovnu
dobrobit. Odrekao se staroga imena, imena koje mu je nadjenuo njegov
otac, čovjek iz klana Joran, i preuzeo je novo ime, baš kao što je prihvatio
nov život i novu ulogu. Jednoga će dana Dagmar, postane li Vrhovni čuvar,
također izabrati novo ime. No najprije mora preživjeti današnji dan. Raz-
mišljanja o tome da će postati Vrhovni čuvar činila su se budalastima, s
obzirom na to što upravo namjerava učiniti.
Dagmarovim se prsima proširila toplina i na trenutak je pomislio da
ima viziju, sveti trenutak duhovnog uviđanja, i srce mu je poskočilo od
zahvalnosti. Možda će mu Odin uslišati molitve. Zatim je toplina postala
vlažna i shvatio je da mu dijete privijeno uz njegovo srce mokri na prsa.
Dagmar je iskrivio lice i nastavio. To je samo istaknulo koliko je njegov
problem bio stvaran. U njegovoj se halji nalazilo dojenče, a tijelo njegove
sestre ležalo je u šumi. Opet je iskrivio lice i iznenada se pojavila tuga. Šok
je jenjavao i mjesto ustupao tuzi, pa je posrnuo i spustio se na koljena.
Dijete u njegovu naručju, sada mokro i očito u neudobnu položaju,
zaplakalo je.
“Dagmare?” Iz sjenovitih udubina u blizini unutarnjeg svetišta, mjesta
za koje je Dagmar znao da skriva gospodara Ivu, Vrhovnog čuvara, dopro je
glas.
“Da, gospodaru, Dagmar je.”
“Priđi”, zapovjedio je Ivo. U glasu mu se čuo neobičan prizvuk i
Dagmar je stisnuo zube i jače stisnuo dijete pod svojom haljom.
Svetište je bilo mračno i hladno jer stijena koja je uokvirivala staklo
krvavocrvenog prozora u prostor nije propuštala sunčevu toplinu. Svijeće su
probijale tminu, a Ivo je sjedio na svome stolcu ponad oltara poput kralja na
prijestolju. Ukupno je bilo sedam stolaca, a onaj gospodara Ive nalazio se u
središtu. Tri su stolca s obje njegove strane bila prazna, šest visokih čuvara
koji su predstavljali šest klanova ostavili su svoga gospodara da promišlja u
samoći. To nije bilo neuobičajeno. Jednom su na dan meditirali zajedno, a
na svojim službenim mjestima sjedili su samo za ceremonija i
bogoštovanja. No gospodar Ivo često je boravio u svetištu, pa je ono postalo
njegov osobni prostor u kojemu je obavljao poslove i povjerene mu
dužnosti.
Dagmarove oči naprezale su se u tami, prilagođavajući se s danjeg
svjetla na tamu prostorije, pa na trenutak nije vidio ništa osim treperavih
plamičaka na voštanim štapićima.
 “Vidio sam nešto što me muči, Dagmare”, rekao je Ivo nježno, a krv je
jurnula Dagmarovim žilama. Nije zastao nego je prišao Vrhovnom čuvaru
te se zaustavio neposredno pred oltarom.
“Što ste vidjeli, gospodaru?” upitao je.
“Smrt žene.”
“I ja sam vidio njezinu smrt, ali ne u viziji, gospodaru. Doista sam je
vidio”, rekao je Dagmar, a glas mu je prepukao. Navrle su mu suze i slile se
niz njegove obraze, ali nije ih priznao.
Gospodar Ivo nije se doimao iznenađenim i nije odmicao pogled s
Dagmarova lica.
Dagmar je Vrhovnom čuvaru ispripovijedao snove koji su mu dolazili
tri noći zaredom i kako je pošao na kratak put s namjerom da protumači
njihovo značenje. Rekao mu je kako je načinio žrtvu za mudrost i kako se u
viziji pred njim pojavila njegova sestra.
“Lako sam je pronašao, gospodaru. Ali bilo je prekasno da joj
pomognem.”
“Već je bila mrtva kada si stigao?” upitao je Ivo.
“Ne. Ali jako je krvarila.”
“Zašto?”
“Rodila je dijete ondje u šumi. Upravo na tom mjestu. Nešto je pošlo
po krivu. Bilo je previše krvi.”
Nije rekao gospodaru Ivi za rune. Rune su bile zabranjene svima osim
Čuvarima Sayloka, a čak su i tada bile dopuštene samo neke rune.
“Što je s djetetom?” upitao je gospodar Ivo.
Dagmar je rastvorio halju i utrobe pune straha i užasa izvukao golo
dojenče te ga drhtavim rukama pružio Vrhovnom čuvaru. Dijete je opet
usnulo, a zbog pokreta i gubitka kontakta s Dagmarovom kožom ručice su
mu divlje poletjele.
Gospodar Ivo prosiktao je kao da mu je Dagmar pružio zmiju koja se
migolji.
 “Dijete je živo. Zdravo”, rekao je Dagmar. “A ja sam mu ujak. Nisam
ga mogao ostaviti da umre u šumi.”
Vrhovni je čuvar užasnuto zurio.
“Odinov ujak, Bestlin brat, poučio je Odina pjesme života. Poučio ga
je osamnaest čarolija. Nije odbacio svoju odgovornost jer je bio bog”,
uvjeravao ga je Dagmar. “Ne mogu ni ja svoju jer sam čuvar.”
“Tko će hraniti dijete? Nemaš grudi, brate.” Ivin prezir zatekao je
Dagmara nespremnog.
“Jedna od žena iz Kraljeva sela znat će što učiniti. Ako bude morao,
pit će kozje mlijeko, kao i mi”, promrmljao je Dagmar, pokušavajući ne
odati strah u svome glasu. Nije se bojao za sebe. Nije se bojao Ivina gnjeva
ili nezadovoljstva. Bojao se da će mu Ivo zabraniti da zadrži dijete u hramu.
Tada će morati otići. Obojica će morati otići.
“Tko je djetetov otac?”
Dagmar nije oklijevao. Bio je spreman na ovo pitanje, i uvjerljivo je
lagao.
“Ne znam, gospodaru.”
Gospodaru Ivi na licu se vidio podsmjeh, kao da žena koja je rodila
dijete bez muškarca koji bi pregrizao pupčanu vrpcu, što je bio
tradicionalan čin iskazivanja vlasništva među klanovima, ne zaslužuje
njegovo suosjećanje.
“Rekla je da se dijete zove Bayr.” Dagmar je žurno rekao istinu kako
bi prikrio svoju laž. “Rekla je da će biti snažan, da će Saylok kroz njega
doživjeti spasenje. I zamolila me da ga uzmem. To sam i učinio, gospodaru.
Preklinjem vas da mi dopustite da ga ovdje odgajam, među nama.”
Gospodar Ivo problijedio je i utihnuo, a prezir se pretvorio u
razmatranje.
“Kako je mislila... spasenje?” prošaptao je Vrhovni čuvar.
“Ne znam, gospodaru. To je možda bila samo posljednja želja majke
za njezina sina. Ali... činilo se kao da je i više od toga.”
 Tišina je rasla i širila se između njih, ispunjavajući zrak napetošću i, za
Dagmara, mučenjem. Tek kada je Ivo nekoliko minuta poslije opet
prozborio, Dagamarovo srce usporilo je, a strah počeo kopniti.
“I ja sam je sanjao, Dagmare”, priznao je Ivo. “Sinoć i preksinoć, i
mnoge noći prije toga. Nisam znao što to znači. Ali žena... podsjetila me na
tebe. Izgledala je poput tebe. Zato sam poslao po tebe. I evo te.”
Dagmaru je zastao dah i pognuo je glavu, očajnički pokušavajući svoje
osjećaje zadržati za sebe.
“Donesi mi dijete”, zapovijedao je Ivo.
Dagmar je poslušao, a noge su mu drhtale tako jako da je mislio da će
pasti. Prošao je kraj oltara i uspeo se stubama do propovjedaonice na kojoj
je njegov gospodar sjedeći čekao. Nije imao pojma što će Ivo učiniti.
Njegove usne i oči premazane crnom bojom, kao i one svih Vrhovnih
čuvara otkako je Saylok nastao iz mora, pomaknule su se kada se Dagmar
približio i Ivo je usnama oblikovao riječi koje Dagmar nije čuo.
Dugi nokti gospodara Ive bili su oštri i svijeni, no dijete je među
dlanove primio nježnošću koja je njegova ujaka istodobno iznenadila i
preplavila olakšanjem.
“Njegova majka rekla je da će biti snažan?” prošaptao je Vrhovni
čuvar.
“Da, gospodaru.”
“Već sada vidim da je to istina. Pogledaj kako drži glavu! To nije
uobičajeno za novorođenče. Promatra me, Dagmare. Oči su mu bistre i
usredotočene.”
I bile su. Djetešce je zurilo u gospodara Ivu svečanim divljenjem dok
su mu ružičasto tijelo držale pandže najmoćnijeg čovjeka u Sayloku.
Moćnijeg od kralja, jer gospodar Ivo imao je moć izabrati tko će nositi
krunu. Moćnijeg čak i od bogova i tri norne1 koje oblikuju sudbinu
čovječanstva, jer je u tome trenutku držao život toga djeteta u svojim
rukama.
“Kako je bilo ime tvojoj sestri, Dagmare?”
 “Desdemona.”
“Desdemona”, prošaptao je gospodar Ivo, rastežući riječ u dugo
siktanje. “Ona koja ubija demone.”
“Da”, odgovorio je Dagmar. “Bila je velika ratnica u našem klanu.”
“Žene ne mogu biti velike ratnice”, prosiktao je Ivo.
Dagmar nije odgovorio. Nije se slagao. Majka je najvatrenija ratnica.
“Kada bih ti rekao da ga ostaviš u Hramskoj šumi, kao dar Odinu i
svim bogovima Sayloka, bi li me poslušao?”
“Ne bih, gospodaru”, odlučno je odgovorio Dagmar.
Ivo je prokleo Dagmara zbog drskosti, ali nije prestajao gledati dijete.
“Nismo imali dijete u hramu još od Bjorna, ali njemu je bilo deset
godina”, pobunio se Ivo. Bjorn je sada jedan od viših čuvara, čovjek koji je
već prešao pedesetu. “Ne možemo znati hoće li ovo dijete biti dostojan
sljedbenik.”
“Na brdu imamo vojnike. Kuhare i vrtlare i pralje. Nisu svi među
nama čuvari ni sljedbenici”, rekao je Dagmar oprezno.
“To je istina”, dopustio je Ivo. Na usnama mu je zaigrao smiješak dok
je promatrao dojenče u svojim rukama. Čak i uneređeno i umrljano, dijete
je bilo slika i prilika zdravlja i nade.
“Što ću reći ostalima?” promrmljao je Vrhovni čuvar, a Dagmarovo je
srce ubrzalo zbog Ivine očite slabosti na dijete.
“Ispričajte im svoje snove, gospodaru. Nitko neće dovesti u pitanje
vaše snove.”
“A što je s tvojim snovima, Dagmare?”
“Reći ću samo ono što mi kažete”, rekao je Dagmar ponizno.
“Poslušat ćeš me, dakle?” Ivin se prezir vratio. “No ako ti zapovjedim
da ga predaš bogovima, odbijaš? Uzet ćeš ga i poći? Možda se baciti s litica
Shinwaya, je li?”
 “Možda. Ali njegova će sudbina biti moja sudbina, da, gospodaru”,
potvrdio je Dagmar.
Dijete je iznenada glasno vrisnulo, a Dagmar i Ivo su se trgnuli. Ivo ga
je gotovo ispustio i noktom ogrebao djetetovu kožu, pa se na koži njegovih
sićušnih rebara pojavila tanka krvava rana.
“Bayr od Sayloka”, rekao je Ivo zadubljeno, pogleda usmjerenog na
krv. Polegao je dijete na oltar pred sebe i mekim jastučićem prsta prešavši
preko rane koja je krvarila na djetetovu čelu nacrtao zvijezdu Sayloka.
“Bayre od Sayloka”, recitirao je Ivo. “Bayre, nećače Dagmara, dijete
Desdemone, sine hrama. Život će ti biti pošteđen i sačuvan u svrhu koju još
ne znam, ali na čelu ću ti zapečatiti majčino proročanstvo i dat ću sve od
sebe da se ispuni.”
Snaga je napustila Dagmarove noge i posegnuo je prema oltaru na
kojemu je ležalo dijete. Pokleknuo je zbog zahvalnosti, krivnje i tuge. Nije
rekao Ivi sve, a on je upravo na glavi dojenčeta krvlju zapečatio
Desdemonine riječi.
“Uzmi ga. Sve uredi. Tvoje će dužnosti ostati iste, čuvaru Dagmare, sa
ili bez djeteta. Nadajmo se da je pogodan za život u enklavi. Ako nije, on...
i ti... morat ćete otići.”

*
Bayr je plakao samo noću kada je hram bio mračan i tih, kada je zvuk
njegovih dojenačkih jecaja odjekivao hodnicima, pa su se čuvari smješteni
u istome krilu kao i Dagmar ogorčeno žalili da hram nije mjesto za dijete
bez majke. Tijekom dana Bayr je spavao i treptao i gugutao i udarao
nožicama, ali noći su, u sterilnoj sobi s kamenim zidovima i uskim
krevetom, bile teške.
Dagmar je načinio kolijevku od kutije za držanje materijala za potpalu,
no dijete u sitne sate prije zore nije htjelo spavati ni smiriti se osim ako ga
Dagmar nije uzeo, a Dagmar se previše bojao zatvoriti oči od straha da će
ga ispustiti dok drijema. Tjedan dana nakon Bayrova rođenja Dagmar je bio
toliko iscrpljen da je zaspao na podu s djetetom na prsima. Obojica su
duboko usnuli, Dagmar se opustio, i od toga dana nadalje dječak je na hrpi
slame spavao u njegovu naručju, a Dagmarov krevet više nije bio u
upotrebi.
Kako je i sam u ranoj dobi izgubio majku, Dagmar nije bio upoznat sa
ženskom nježnošću. Nije imao grudi da mu ponudi hranu ili utjehu, pjesme
ni nježne priče kojima bi ga zabavio. Glas mu je bio grub i nizak, ruke
velike i nespretne, no srce mu je bilo slomljeno i krvarilo je, a dječak je, u
svoj svojoj bespomoćnoj nevinosti smirivalo nešto u njemu.
Žena iz Kraljeva sela, čije je dijete nedavno prestalo sisati, pristala je
triput na dan dolaziti do zida koji je okruživao hram kako bi ga podojila, ali
to nije bilo dovoljno, i maleni Bayr nikada nije bio sit. Dagmar mu je
načinio dudu od ovčjih iznutrica i prije spavanja i između sisanja hranio ga
kozjim mlijekom, a mlijeko su pojačavali molitvama. Dagmar je molio za
snagu i izdržljivost, da ga ruke noću ne iznevjere, da dijete ne probudi
njegovu braću i da njegove vlastite nedostatnosti ne završe tragedijom.
Ostali čuvari isprva su se prezrivo mrštili i otežavali Dagmaru život,
ali nakon prvih besanih tjedana, prihvatili su prisutnost dojenčeta među
sobom i moglo se vidjeti i više od jednog visokih čuvara kako se smješkaju
djetetu i mašu prstom pred njegovim licem kada su mislili da ih nitko ne
vidi. Svi su čuvari Sayloka bili članovi ekskluzivnog bratstva, ali ni jedan
od njih neće postati ocem, pa im je dječačić omogućavao da isprobaju nešto
što nikada neće imati.
Dagmar je izradio nosiljku kako bi oslobodio ruke i kamo god bi pošao
i koje god dužnosti izvršavao, Bayr ga je pratio, siguran u svome tobolcu na
Dagmarovu torzu. Dagmar je vježbao rune dok mu je na prsima bilo
pričvršćeno dijete, dan je započinjao molitvom dok ga je dijete širom
otvorenih očiju i gugućući slušalo te obavljao svoje zadatke - uključujući
mužnju koza - sve vrijeme noseći dječaka u nosiljci koju je uskoro preraslo.
Dječak se široko otvorenih očiju svemu divio i s lakoćom se prilagodio
životu u hramu te se za samo nekoliko mjeseci počeo meškoljiti tražeći da
ga se spusti kako bi jurnuo kamenim podovima i popločanim dvorištem.
Uskoro se počeo podizati na noge, padati i puzati te dohvaćati i povlačiti
sve što je uspio dohvatiti debelim ručicama. Čuvar poznat po tome da se
uvijek žali kleo se da mu je dijete iščupalo pramen dlaka iz brade, a
gospodar Ivo bio je zadivljen snagom u dječakovim rukama i nogama te je
tjerao cijelu enklavu da se okupi kako bi promatrali Bayra kako se penje uz
kvrgavo drvo koje je stotinama godina urešavalo dvorište hrama.
“Ovo nije uobičajeno za tako malo dijete, zar ne, čuvaru Dagmare? Još
nije navršio ni šest mjeseci! Je li to zbog kozjega mlijeka ili dara bogova?”
divio se Ivo, no Dagmar je mogao samo promatrati i bespomoćno se čuditi
te povezati dječaka u nosiljku koju je sada nosio na leđima, dodajući još
jednu molbu svojim molitvama, preklinjući da Bayr preživi prvu godinu i
održi snagu kojom ga je majka blagoslovila - ili proklela.
Bayr je prohodao s osam mjeseci, no nije samo hodao. Trčao je i
penjao se i skakao i kotrljao se, djetešce sa snagom i koordinacijom djeteta
triput starijeg od sebe, a njegove su čvrste ručice rijetko mirovale. Kada je
navršio godinu dana bio je brži od kokoši i lovio ih, hvatao te ih zatim
puštao. Ljutitome pijetlu ta se igra nije sviđala i pobjegao bi vinuvši se na
krov kokošinjca, izvan dječakova dosega.
Bayr ga je frustrirano promatrao, želeći da se šarena ptica spusti, sve
dok mu jednoga dana nije dosadilo čekati. Tek što je Dagmar okrenuo glavu
prema gredici povrća oko koje je radio, dječak se popeo na kavez i otpuzao
uz vrh krova, očiju usmjerenih na uzrujanog pijetla. Godinu poslije s vrha
bedema dvorca spasio je prestrašenu mačku, uspevši se na zidove i trčeći po
krovovima, pri čemu nije načinio ni jedan pogrešan korak niti pokazao
trunku straha.
Dagmar ga je pratio stalno strepeći i noću bi, dok je spavao, vezao
dječaka uza se kako se ne bi probudio i odlutao do strmih kamenih stuba ili
otvorenih prozora ili se uspeo po zidovima koji su odvajali područje hrama
od obližnjeg dvorca i kralja.
Dagmar je na vrata svoje odaje i pod prozorom urezao rune upozorenja
i zaštite. Skrivao je rune na gredama iznad njihovih glava i na kamenju pod
njihovim stopalima, a dlanovi su mu bili prepuni krasta i bolni od stalnog
puštanja krvi.
 “Dječaka bogovi vole”, ukorio ga je Ivo zamijetivši Dagmarove
dlanove. “Norne su mi pokazale niti njegove sudbine, isprepletene u dugo,
šareno uže koje se proteže poput rijeke izvan vidokruga. Neće nestati.
Prestani s krvnim runama, brate. Samo ćeš sebe oslabiti. Dječak će nas sve
nadživjeti.”
Ali to nije uvjerilo Dagmara.
“Gotovo da ne ispušta zvukove. Ne brblja kao većina djece. Tjelesno
je tako napredan - a ipak uopće ne govori. Njegova snaga uvelike
nadmašuje njegov razum i zrelost”, brinuo se Dagmar. “A snaga bez
mudrosti je opasna.”
“Još je jako malen”, usprotivio se Ivo. “Naučit će. Mnogo toga
razumije. Vidiš kako mu iza očiju radi um.”
Dagmar je mogao samo bespomoćno kimnuti, ali nije prestao urezivati
rune i sklapati dogovore s bogovima.
 3

Nije imalo ime, ne u pravom smislu te riječi. Jednostavno su ga zvali

Kraljevim selom. Opasavalo je podnožje brda s hramom i pružalo se pet
kilometara u svakome smjeru. Na golemu, širokom brdu uzdizali su se
tornjevi hrama, a uz njega se nalazio jednako veličanstven, jednako visok
kraljev dvorac. Hram nije slučajno bio viši, baš kao što ni činjenica da se
oboje nalazilo na istome brdu nije bila slučajnost, iako je to više bio
ravnjak, vrh koji je odsjekao sam Odin i poravnao ga Thorovim maljem.
Čuvari Sayloka nisu naređivali kralju, niti su se uplitali u njegovo
upravljanje kraljevstvom. Oni su samo bili nadzornici, protuteža kraljevskoj
moći, zaduženi za odabir kraljeva i prenošenje krune. Kada bi kralj
preminuo, kruna se nije prenosila na njegova sina ili kćer. Nije se prenosila
na njegove nasljednike kao ni na njegov klan. Umjesto toga prelazila je s
klana na klan - s Adyara na Berne, s Berne na Dolphyse, s Dolphysa na
Ebbe, s Ebbe na Jorane, s Jorane na Leoke, a s Leoka opet na Adyare.
Kruna bi se prenijela na čovjeka iz klana kojega su odabrali bogovi... i
čuvari.
Trenutačni vladar, kralj Ansel, bio je iz klana Adyara, klana Orla, i
upravo se njegova kći Alannah udala za Banruuda, poglavara klana Berne.
Kada kralj Ansel umre, njegova će obitelj napustiti Hramsko brdo i kraljev
dvorac. Vratit će se svome klanu, životima koje su imali prije dolaska u
dvorac, a bit će odabran i okrunjen nov kralj iz novoga klana. Tako moć nije
predugo bila pod kontrolom samo jedne obitelji, jednoga plemena, jednoga
čovjeka. Tako se Saylokom vladalo pet stotina godina. Jedan je kralj vladao
sedamdeset godina, jedan samo sedamdeset dana. Ali kruna se bez iznimke
nastavljala prenositi s jednoga na drugi klan. Najčešće bi odabrani i
okrunjeni bili upravo poglavari klanova. Bio je to logičan izbor, jer su
poglavari bili moćni ljudi naviknuti upravljati svojim zemljama i vladati
svojim klanovima. Takvu su odluku često podupirali i njihovi narodi, a
Čuvari Sayloka i to su uzimali u obzir.
 Samo su pet puta u pet stotina godina čuvari odlučili za kralja odabrati
nekoga tko nije bio poglavar klana. Jednom je to gotovo uzrokovalo
pobunu, ali narod Sayloka i vođe njihovih klanova - svi osim poglavara
kojemu nisu htjeli dati krunu - poduprli su čuvare u sastavljanju vlade i
podržali su izbor čuvara. Poglavar klana Joran, kojega nisu htjeli okruniti,
skovao je zavjeru da ubije onoga tko bude odabran umjesto njega, a u
svojim je ubilačkim namjerama bio uspješan. Kruna je zatim odmah prešla
na klan Leok, sljedeću zemlju u nasljednom poretku, na najstarijega sina
staroga poglavara klana Leok, a bijesnome je poglavaru klana Joran
odrubljena glava.
Kruna nikada nije ostajala unutar istoga klana, bez obzira na to koliko
bile podle ili nepoštene okolnosti kraljeve smrti. Bilo je trenutaka kada su
neki klanovi namjeravali ubiti poglavare drugih klanova kako bi njihov klan
brže došao na prijestolje, ali Čuvari Sayloka spriječili su te pokušaje
dolaska na moć birajući ratare iz klanova i zaobilazeći poglavare. Bilo je i
pokušaja podmićivanja, premda su oni bili nezakoniti, i četiri je čuvara
oslijepljeno, oduzeti su im položaji i izbačeni su, prisiljeni napustiti hram i
moliti za hranu ljude čije su povjerenje izdali.
Narod Sayloka nije opraštao. Već su plaćali porez za uzdržavanje
kralja i hrama i nisu namjeravali plaćati i korumpiranim čuvarima koji su
zloporabili svoju moć i iznevjerili svoje svete dužnosti.
Dagmar uopće nije sumnjao da će Banruud iz klana Berne biti sljedeći
kralj. Ansel je stario - bio je dobar kralj - a klan Medvjeda bio je sljedeći na
redu. Banruud će se kao poglavar prijaviti čuvarima i njegova će prijava biti
pomno ispitana prije nego što u obzir uzmu bilo koga drugoga iz klana
Berne. Svaki je čovjek iz toga klana imao pravo prijaviti se čuvarima, ali
rijetki bi to i učinili. Ljudi su bili odani svojim poglavarima, a često su ih se
i bojali. Kad bi njihova prijava bila odbijena i kad bi se morali vratiti u
svoje zemlje, bili bi izgnani ili još i gore. Ako je poglavar proglašen
kraljem, nije bilo mudro postati njegovim suparnikom u borbi za prijestolje.
Naravno, Čuvari Sayloka mogli su odabrati bilo kojeg čovjeka, čak i ako
nije bio kandidat za prijestolje, ali to je bilo rijetko, gotovo da se nikada nije
ni dogodilo. Dagmar nije znao ni za jedan takav slučaj.
 Banruud je bio bogat, moćan i bojali su ga se i u klanu Berne i u
ostalim klanovima. On će postati sljedeći kralj. Bilo je samo pitanje
vremena.
Dagmar je strepio od toga dana. Banruud od Bernea živjet će na
Hramskom brdu u palači Saylok, tako blizu sinu kojega nikada nije
upoznao, dječaku koji je postajao sve snažniji unutar zidina hrama. Proširit
će se glas o njegovoj snazi. U nekim dijelovima već i jest.
Seljani su Bayra nazivali “Hramski Dječak”. Priče o njemu čuli su od
žene koja je prala posteljinu iz hrama, od kuhara koji je radio u kuhinjama
palače, od vojnika koji su čuvali zidine hrama i kladili se na dječačićeve
pothvate koji su iziskivali snagu i agilnosti. Dagmar je pokušao zaštititi
dijete. Pokušao je Bayrovu snagu zadržati tajnom, ali to je bilo nemoguće.
Do vremena kada je navršio tri godine, skakutao je iza stražara u hramu,
oponašajući njihove pokrete i mačem i štitom. Sada kada mu je bilo sedam,
uspinjao se brežuljcima dok se Dagmar napinjao pokušavajući ga pratiti,
podizao je oblutke koje bi s teškom mukom podignuli i odrasli muškarci,
kamenje koje nije mogao ni obujmiti rukama.
Gospodar Ivo proglasio je to - proglasio je njega - čudom, Thorovim
djetetom, djetetom najsnažnijeg među bogovima, a Dagmar je šutio. Znao
je komu Bayr pripada, a to nije bio bog grmljavine. Bayrovu je snagu
prorekla njegova majka, a njezina je krvna žrtva urodila plodom.
Ali to nije bilo sve.
U sedam godina od Desdemonine smrti u Sayloku nije rođena ni jedna
jedina djevojčica. Ni u jednome klanu. Prve godine narod Sayloka radovao
se rođenju toliko snažnih sinova i zahvaljivao bogovima. Druge godine
počeli su razgovarati među sobom i s pripadnicima drugih klanova, čudeći
se neobičnom broju dječaka. Treće su se godine počeli brinuti. Poglavari
svih šest klanova pošli su kralju, a kralj Vrhovnom čuvaru. Ivo je okupio
sve Čuvare Sayloka i prolili su krv po zemlji. Crtali su rune kako bi naveli
božicu Freyu da Sayloku podari kćeri. Postili su i molili se i žrtvovali po
šest muških janjaca za svakoga žetvenog mjeseca.
Ali nije rođena ni jedna kći. Ni četvrte, ni pete godine. Ni šeste. U
Sayloku nije rođena ni jedna jedina djevojčica. A Dagmar nije rekao ni
riječ. Krvario je i crtao rune sa svojom braćom. Preklinjao je nordijske
bogove, keltske bogove, kršćanskoga Boga, ali njegova molitva nije urodila
nijednom kćerkom. Isprva, dok mu je život bio ispunjen očinstvom,
naporom podizanja dojenčeta u enklavi muškaraca koji su u tome bili
jednako neuki kao i on, nije imao vremena biti zabrinut zbog Desdemoninih
runa. No kako je vrijeme prolazilo, kada su se godine suše protegnule,
Desdemonine ogorčene riječi pojavile su mu se u mislima i mučile ga
svakoga trenutka u danu.
Krivnja je izjedala Dagmarovu utrobu, a srce mu ispunjavala tuga, no
zbog sumnje i straha nije rekao ni riječ. Runa sigurno ne može biti toliko
moćna. Desdemona sigurno nije uzrokom tolike nesreće. Moralo je biti
nešto drugo. Djevojčice će se vratiti. Saylok će preživjeti. Desdemona je
rekla da će Bayr biti njegovo spasenje. Ali kako? I kada?
“Što mi je činiti, Odine? On je samo dječak”, zastenjao je Dagmar,
očiju sklopljenih u molitvi. “I koliko god da je snažan, ne može na plećima
iznijeti takvu težinu.” Dagmar je utihnuo, osluškujući, ali svijet oko njega
bio je tih, šuma gluha na njegove molbe, pa je još jednom zarezao dlanove
pune ožiljaka i pritisnuo ih u deblo Desdemonina stabla, nadajući se da će
vidjeti njezinu namjeru, razumjeti njezine posljednje riječi, no osjetio je
samo brujanje života, prolazak vremena i na kraju je, shvativši da je
uzaludno, spustio ruke.
Dagmar je osjetio dječaka i prije nego što ga je čuo. Uvijek je bivalo
tako. Bavr se kretao tiho, no Dagmar je osjetio njegovu prisutnost, vidio ga
u mislima, i nadao se da dječak nije čuo njegove molitve.
“Uh”, progunđao je Bayr, najavljujući se. Pokušavao je reći “ujače”,
ali bez velikog napora nije uspijevao povezati slogove, pa bi odustao
gotovo jednakom brzinom kojom je i ispustio zvuk. Bayr je razumio sve što
su mu govorili. Um mu je bio bistar. No nije mogao govoriti a da ne muca
toliko da mu je bilo potrebno nekoliko sekundi da izgovori jednu riječ.
Recitiranje mu je išlo bolje. Pridružio bi se čuvarima za jutarnjih
molitvi, recitirajući riječi koje je slušao od svoga rođenja, ali kada bi morao
govoriti sam, jedva je uspijevao. Bila je to neobična slabost dječaka koji je
bio toliko snažan, zapinjati na riječima kada mu je rijetko što drugo
predstavljalo prepreku. Zbog toga je bio iznimno ponizan i jako nesiguran.
Zbog te ga je nesigurnosti bilo lako poučavati - bio je drag, osjetljiv - i
Dagmar je na tome bio zahvalan, premda je bio zabrinut za dječakovu
budućnost.
Dagmar je često razmišljao o malenoj praznini u runi snage koju je
Desdemona nacrtala i stalno se pitao je li znala što radi.
“Da, Bayre?” uzvratio je Dagmar sa zakašnjenjem, okrećući se od
stabla koje je bacalo sjenu na posljednje počivalište njegove sestre. Često je
dolazio ovamo. Nije ga začudilo što je Bayr znao gdje će ga naći.
“I-I-I-vo”, promucao je Bayr i pokazao prema hramu.
“Želi me vidjeti?”
Bayr je kimnuo, izbjegavajući govoriti. Dagmar je bio uvjeren da bi on
i Bayr mogli razgovarati pogledima i ramenima i grimasama, a Bayru bi to
sasvim sigurno bilo mnogo draže. Imao je izražajno lice, a zbog
svijetloplavih očiju i čupave crne kose izgledao je pomalo vučje, kao i
njegovi preci iz Dolphysa. Dagmar i Desdemona imali su istu boju kose i
očiju. Bayr im je nalikovao, ali veličinu i snagu naslijedio je od Bernea,
klana Medvjeda, očeva klana, pa kad bi ga Banruud vidio, ne bi mu bilo
teško vidjeti sličnost s njegovim plemenom. No Banruud ga nije vidio. Jako
je malo onih izvan zidina hrama koji jesu. Dred, Dagmarov otac, došao je
tražiti svoju kći mjesec dana nakon njezine smrti i Dagmar mu je pokazao
njezin grob u podnožju stabla pod kojim je krvarila, ne otkrivši da postoji
dijete koje je preživjelo. Dred je otišao, proklinjući bogove i sreću,
proklinjući mrtvu kći i beskorisnog sina, i otada ga Dagmar nije vidio.
Bez ikakva poticaja dječak se ispružio pod stablo, položivši lice na
ravan kamen na tlu, odmah iznad glave svoje pokopane majke, kao da
prislanja čelo uz njezino. Tako je to činio njegov narod, odajući počast
mrtvima. Dagmar ju je na isti način pozdravljao kada bi se došao moliti.
“M-m-ma-j-ka”, promucao je Bayr i ustao te se okrenuo prema hramu
i gurnuo dlan u Dagmarov. Bayrova nježnost bila je u suprotnosti s
njegovom snagom i Dagmaru je zbog toga bilo drago, pa mu je stisnuo dlan
gledajući mu u lice. U prsima mu se širio zaštitnički osjećaj dok je
promatrao nećaka, no njegov strah za dječaka nije bio obične naravi. Bayr
je bio i više nego sposoban suočiti se s tjelesnim prijetnjama. Dagmar se
najviše bojao političkih i duhovnih prijetnji.
“Jesi li bio u lovu... ili se hrvao?” upitao je nećaka. Na dječakovoj
podlaktici vidjela se ogrebotina i Bayr ju je nezabrinuto promotrio te
pogledao Dagmara u oči.
“Nije bilo divljih svinja, vukova ili medvjeda?” Dagmar ga je blago
pritisnuo.
Dječak je odmahnuo glavom. Dječakov prvi susret oči u oči s divljom
životinjom - medvjedom - zbio se dvije godine prije toga. Bili su na ovdje i
Bayru je bilo pet godina. Bili su na Desdemoninu grobu kada je iznenadno
pucketanje raslinja desno od njih prekinulo spokoj. Uspravili su se,
uzbunjeni, a strah koji je ispunjavao zrak prigušio je sve zvukove. Dagmar
je čuo srce u ušima, dah u grlu, no nije čuo medvjeda, čak ni kada je jurnuo
prema Bayru koji je nepomično stajao uz njega.
Zatim je tišina prekinuta i Dagmar je posegnuo prema dječaku, znajući
da ne može pobjeći medvjedu, da ne može učiniti ništa drugo osim obujmiti
Bayra rukama, zakriliti ga najbolje što može i moliti se bogovima spasenja.
No Bayr više nije stajao kraj njega. Dijete je oslobodivši se vlastite
ošamućenosti krenulo, no nije pobjegao. Trčao je prema medvjedu kao da
mu je drago što je tu.
“Bayre!” povikao je Dagmar, no glas mu je nadglasao grleni urlik iz
dječakova grla, zvuk koji je bio u takvoj suprotnosti s njegovom veličinom i
oblikom prsa, s njegovom vrstom, da je Dagmar ustuknuo. Medvjed je
usporio, no dječak nije, jureći među drvećem, mašući rukama i nogama.
Bayr je opet urliknuo i šuma se poklonila, lišće je zadrhtalo, a
medvjedica se predomislila i okrenula. Dječak ju je slijedio i zaletio se u
bok životinje, ruku skupljenih na prsima, spuštene brade, ljudska topovska
kugla sazdana od neustrašiva gnjeva i nemoguće vjere. Medvjedica se
gotovo smiješno prevalila, a sada se polako uspravila, omamljena, gubice
otvorene kao da se žali, zijeva molbu za milost. Bayr se otkotrljao od
medvjedice, no odmah se uspravio na noge i ispruženih ruku i široko
postavljenih nogu doimao se većim, opakijim i još je jednom urliknuo.
 Medvjedica je oteturala, ošamućeno se probijajući kroz stabla, a za
njom su se gegala dva mladunčeta. Dječak ih je promatrao stisnutih šaka
dok su mu se prsa nadimala i Dagmar se sjetio kako se micati, kako disati,
kako govoriti. Zatim se dječak našao u njegovu naručju, privijen uz njegova
prsa, tamne kose prislonjene na Dagmarove usne.
“Nikad. Nikad. Nikad više, Bayre. Nikada više to ne smiješ učiniti.”
“Otišla je, ujače. Siguran si. Bojala se za svoje mladunče, mislim. Kao
što se i ti bojiš za mene.”
“Zašto si to učinio? Kako?”
“Naudila bi nam.” Dječak nije mucao. Uopće, i Dagmar je zurio u
njegove nevine plave oči, još jednom zapanjen.
“Nikada to više ne smiješ učiniti”, ponovio je Dagmar.
Bayr se namrštio i pognuo glavu. Otkucaji njegova srca postajali su
sporiji. Dagmar je osjetio njegov ritam na svojim prsima, kako pleše u
ritmu s njegovim bubnjajućim pulsom. Pustio je dječaka i iznenada osjetio
vrtoglavicu, slabost. Bayr je bio mnogo teži nego što je izgledao.
“Taj zvuk... zvučao si poput životinje. Kako si to uspio, Bayr?”
Bayr je slegnuo ramenima, i dalje pognute glave.
“Potrčao si prema medvjedu. Nisi li se bojao?” uzdahnuo je Dagmar.
Dječakovo samopouzdanje plašilo ga je gotovo jednako kao i njegova
snaga.
“B-bojao s-sam s-se. A-a-ali ne m-m-ed-vje-da.” Bayr je opet
zamuckivao.
Dagmar je kleknuo i zagledao se u dječakove oči, čekajući. Slušajući.
“B-bojao sa-sam se z-z-za tebe”, prošaptao je Bayr, tapšajući Dagmara
po obrazima.
“Ja sam muškarac. Ja sam tvoj ujak. Dužnost mi je zaštititi te.”
Bayr je odlučno odmahnuo glavom, udario se po prsima i Dagmar je
shvatio. Dječak je smatrao da je njegova dužnost zaštititi Dagmara.
 “Bayre. Slušaj me. Nikada se ne smiješ postaviti između mene i smrti
ako to ugrožava tvoj život. Ako sudbina tako nalaže, neka tako i bude. Ja
sam tvoj skrbnik. Ne ti moj.”
Bayr nije odgovorio, ali čeljust mu je bila čvrsto stisnuta, a oči tmurne.
Nije se usprotivio, ali nije se ni složio. Dječak je Dagmara podsjećao na
njega samoga kada je rekao Vrhovnom čuvaru da će se baciti s litica
Shinwaya ako ga čuvari odbiju. Dagmar je pretpostavljao da mu se došla
narugati vlastita tvrdoglava žica.
“N-n-ne mogu t-te iz-iz-gubiti”, promucao je Bayr, a oči su mu se
napunile suzama.
“Tvoj sam, Bayre. Uvijek. Moje srce je tvoje. Moj duh je tvoj, pa čak i
kada umrem, zanijekat ću Valhalu i slijedit ću te u stopu, pazeći na tebe”,
obećao je Dagmar.
Bayr mu nije povjerovao. Dagmar je to vidio u njegovu pogledu.
Ili je jednostavno više htio da Dagmar poživi nego što je htio anđela
koji bi ga u stopu pratio. No kimnuo je u znak slaganja i zaboravivši na
medvjedicu uhvatio Dagmara za ruku kao dijete koje je i bio i oprostio
ujaku što ga je ukorio.
To je bio prvi od mnogih trijumfa mladoga Bayra. Tijekom godina
Dagmar ga je prestao koriti i zabranjivati mu. Kako može ukoriti dječaka
što upotrebljava svoje darove? Bayr nikada nije izazivao sukobe ni svađe,
ali štitio je žestoko, kao da mu je to bio instinkt, kao da je prisiljen nešto
učiniti, a Dagmar je nastavio zarezivati svoje dlanove i moliti, po tlu crtati
rune strpljenja i perspektive koje bi dječaka koji mu je povjeren mogle
usmjeravati - ili mu pomoći da preživi.
“Što gospodar Ivo želi? Znaš li, Bayre?” upitao je Dagmar pošto su se
približili rubu šume i stali uspinjati na Hramsko brdo.
"S-san."
“Još je nešto sanjao?” preveo je Dag,
Dječak je kimnuo. “K-k-kralj”, rekao je Bayr, protisnuvši riječ kroz
frustrirane usne.
 Dagmar je ubrzao korak.
Zemlja se počela tresti, pomicati i drhtati dok su Dagmar i Bayr žuriti
puteljkom do zidina hrama i obojica su pala, nemoćni hodati ljutitom
zemljom. Dagmar je pošao zaštititi dječaka od stijene koja je padala, a Bayr
je uhvatio ravnotežu i povukao Dagmara koji se uspravio na noge.
Odjednom je podrhtavanje prestalo, kao da je svijet odlučio da još nije
čas da mu dođe kraj, a iza zidina začulo se vrištanje, prestravljeno jaukanje
zbog kojega su se Dagmaru nakostriješile dlačice na rukama.
Ne oklijevajući Bayr je potrčao prema hramu, a Dagmar je jurnuo za
njim. Na zapadnome zidu nije bilo čuvara, no Bayr se na njega popeo za
samo nekoliko sekundi te otvorio vrata kako bi pustio Dagmara unutra.
Zajedno su jurnuli uz puteljak koji vodio kroz vrtove do unutarnjeg svetišta,
u kojemu je Ivo provodio većinu vremena. Podrhtavanje je oslabilo zidove
hrama i na nekoliko su se mjesta od stropa do poda protezale pukotine, no
svetište je još bilo tu.
Opet se začulo vrištanje i Dagmar je širom otvorio vrata, pribojavajući
se onoga što će zateći.
Skupina čuvara bila je okupljena oko kamenoga stola u središtu
prostorije. Oltar je puknuo po pola.
“Oltar je pao”, rekao je Dagmar, grla stisnuta od užasa.
Prestravljeni žamor odjekivao je među inače tihom braćom, a kad su
Dagmar i Bayr jurnuli naprijed, Dagmar je ugledao sklupčanoga kralja
Ansela priklještenog pod oltarnom pločom.
“Bayre, otrči po čuvara”, zapovjedio je Dagmar. Kraljica se očiju
punih straha i lica prekrivenoga prašinom i suzama šćućurila kraj kraljeve
glave, uvjeravajući ga da će sve biti u redu. Oči su mu bile sklopljene, lice
nepomično.
Bayr nije poslušao. Spustivši se u duboki čučanj uhvatio je ploču i uz
riku koja se nije mnogo razlikovala od urlika onoga davnog dana u šumi,
podignuo je kamen s kralja i gurnuo ga s njegova nepomična tijela. Pao je
na tlo, pa se prostorija još jednom zatresla i zaškripala. Kraljica je vrisnula,
čuvari su ustuknuli, ali kralj je bio slobodan, a zidovi i dalje na mjestu.
 “Ansele!” jauknula je kraljica, prelazeći dlanovima preko kraljeva
tijela. No kraljeva je koža postala pepeljaste boje, a prsa, nekoć široka i
duboka, činila su se udubljenima ispod nabora njegova kraljevskog ruha.
Ivo se pognuo i položio glavu na kraljevo srce, a vrhove prstiju na
kraljeve usne.
“Otišao je, moja kraljice”, promrmljao je, mirna glasa, hladnih očiju.

*
Kasno navečer, pošto su kraljevo tijelo sklonili iz hrama, a Bayra
poslali u krevet, gospodar Ivo pozvao je Dagmara u svetište. Ivo ga nije
pozdravio kada je ušao i nijemo krenuo dugim prolazom, no Dagmar je
znao da je zamijetio njegovu prisutnost. Ivo je sjedio na svome prijestolju,
pogleda usmjerenog na razbijeni oltar, dlanova s dugim crnim noktima
omotanih oko rukohvata. Dagmar je kleknuo pred noge Vrhovnog čuvara,
iskazujući svoju pokornost i volju primiti naredbu, a zatim je ustao,
pogledom prateći Ivin do kamenoga stola koji je Bayr pomaknuo u stranu.
“Što se dogodilo, gospodaru?” Dagmarov glas bio je prigušen.
Ispunjen strahopoštovanjem.
“Kralja više nema”, zamišljeno je rekao Ivo, tiha i odmjerena glasa.
Dagmar je prigušio uzdah. To je i sam znao. Htio je razumjeti ono
čemu nije prisustvovao. Zanimalo ga je zašto ga je ranije toga dana pozvao
iz šume.
“Poslali ste Bayra po mene”, podsjetio ga je Dagmar.
Ivo je polako podignuo pogled, kao da izranja iz dubokog razmišljanja.
“Htio sam okupiti svu braću. Već sam neko vrijeme osjećao da će kralj
preminuti. Bojao sam se da će ga ubiti. No njegova je smrt bila milostiva.
Iznenadna. Na način koji bi svatko poželio, otići u trenutku u hramu
bogova. Večeras će sigurno objedovati u Valhali.”
“Zašto je bio ovdje?” ustrajao je Dagmar. Kralj nije često posjećivao
hram. Imao je svoju kapelicu u palači i rijetko je ulazio u svetište.
“Kralj i kraljica došli su zamoliti da ih usmjerim. Kralj je pitao za
svoju kći. Opet nosi dijete, no sva su njezina djeca umrla prije nego što su
prvi puta udahnula. Kraljica je zatražila da pozovem norne i pitam za
sudbinu njezina djeteta.”
Dagmar je utihnuo, čekajući da gospodar Ivo nastavi. Znao je da će mu
Vrhovni čuvar reći samo ono što želi da čuje, pa što se manje
zainteresiranim doimao, Ivo će više toga podijeliti s njim. Ivo ga je pustio
da čeka, ne progovorivši, no nije ga ni otpravio.
“Vidio sam gospu Alannu kako drži dijete”, konačno je promrmljao
Ivo. “Bila je presretna. Priopćio sam te vijesti kralju Anselu i kraljici.”
Dagmar je uzdahnuo. Banruud je imao još jednoga sina. Desdemona je
prorekla da će mu Bayr biti jedino dijete. Možda je njezina krvna kletva
završila.
“To su... to su... izvrsne vijesti”, promucao je Dagmar.
Ivo je polako kimnuo i sklopio oči uokvirene crnim rubom kao da iza
kapaka još vidi tu sliku. “Zbog te je vizije kralj u svojim posljednjim
trenucima bio sretan.”
“Dok smo se uspinjali, osjetili smo kako tlo podrhtava”, rekao je
Dagmar. Osjetio je da se zemlja trese kao i onoga dana kada je Desdemona
umrla. O tome nikada nije razgovarao s Ivom.
“Bilo je iznenada, poput oluje na moru”, zamišljeno je rekao Ivo.
“Svetište se zatreslo i pomislio sam da će se hram srušiti, da će nas sve
zatrpati. Ustrajao sam da se kralj skloni pod stol, no oltar je puknuo, kao da
ga je Thor smrskao maljem, i pao je, sve nas srušivši na tlo.”
“Što to znači?” upitao je Dagmar, ne uspjevši skriti čuđenje u glasu.
“Ne možemo se skriti od bogova kada nas pozovu kući”, rekao je Ivo,
a Dagmar se lecnuo, sjetivši se slomljena kraljeva tijela.
 “Morat ćemo izabrati novoga kralja, Dagmare”, rekao je Ivo.
“Naravno, gospodaru.” Ansel je bio kralj svih godina za kojih je
Dagmar bio čuvar. Nikada nije sudjelovao u biranju kralja, pa mu se
želudac okrenuo od napetosti.
“Thor je odabrao Bayra. Thor je razbio oltar. Uzeo je život jednoga
kralja kako bi otkrio drugoga”, rekao je Ivo i vratio crne oči na Dagmara.
Dagmar je mogao samo zapanjeno zuriti u Vrhovnog čuvara.
“Samo mu je sedam godina, gospodaru”, usprotivio se, a srce mu je
tutnjalo otporom.
“Odabran je, Dagmare. Odabran je od samoga početka.”
“Nema klana”, ustrajao je Dagmar. “Narod će se pobuniti,”
“Ime mu je Bayr. Pripada klanu Berne. Njegova je majka znala. I ti. A
sada i ja znam, brate. Znam da je sin Banruuda od Bernea. Rune su mi
pokazale.”
Dagmar je zadrhtao, susprežući bujicu koja mu je navirala iza očiju.
Trebao je znati da će Ivo otkriti istinu. Ivo je znao sve.
“Poglavar Banruud nikada ga neće priznati”, prošaptao je Dagmar,
uhvativši se za to kao za slamku spasa.
“To nije važno. Čuvar Berne će ga priznati”, odgovorio je Ivo
ravnodušno. “A ti ćeš posvjedočiti o njegovu podrijetlu bude li potrebno.”
“Molim vas, gospodaru. Nije spreman.”
“On nam je spasenje.”
“On je dijete.”
“Svi smo svjedočili njegovoj snazi.”
“Snaga nije dovoljna, gospodaru. Mora rasti i učiti.”
“Ti ćeš ga poučiti. Bit ćeš mu savjetnik za prijestolje dok ne postane
punoljetan.”
 “Da, poučit ću ga. Dat ću mu svoj život - dao sam svoj život - za njega.
No on je dijete”, usprotivio se Dagmar, a prsa mu je ispunio strah za
nećaka, za sebe samoga. Ne može biti kraljev savjetnik.
“Tvoja će sudbina biti njegova sudbina”, govorio je Ivo. “Sjećaš li se
dana kada si u svetište donio dijete, još prekriveno krvlju i mrljama vlastita
rođenja?”
Dagmar je kimnuo. Taj mu je dan bio urezan u srce, urezan u svijest, i
nikada daleko od njegovih misli.
“Znao sam i tada, Dagmare. Već sam tada znao da će on biti kralj. On
je Thorov sin”, nepopustljivo je izjavio Ivo. "Pošto pokopamo kralja,
pozvat ćemo poglavare klanova. Zatim ćemo nacrtati rune i dozvati bogove.
I izabrat ćemo novoga kralja.”
 4

Kada se približio dan pogreba kralja Ansela, narodi klanova počeli su

pristizati u unutrašnjost, hodočasteći u središte Sayloka kako bi odali počast
svome vladaru. Boje klanova - zlatna Adyara, crvena Bernea, plava
Dolphysa, narančasta Ebbe, smeđa Jorana i zelena Leoka - načinile su dugu
oko Kraljeva sela, ljudi su odjenuvši svoju najbolju odjeću čekali kraljevsku
povorku. Ožalošćeni, odsječenih pletenica i odjeveni u jarke boje klanova
poredali su se uz dugu cestu koja se uspinjala na Hramsko brdo. Bio je to
jedini ulaz kojim se moglo doći u hram i palaču kralja, a koji nije vodio
preko litica koje se odronjavaju ili planinskim putovima.
Kada kralj Sayloka premine, tradicija je da muškarci klanova, odajući
počast smrti kralja, odrežu kosu. Uklonili bi duge, čvrste pletenice koje su
im padale niz leđa - pletenice koje su puštali tijekom vladavine kralja - kako
bi označili kraj jednoga razdoblja i početak novoga. U Sayloku se
dugovječnost kralja mogla odrediti duljinom kose njegovih ratnika. Ratnici
svakoga klana jedan bi po jedan polagali svoje pletenice na kraljev lijes dok
je prolazio kraj njih. Ansel od Adyara bio je kralj Sayloka dvadeset godina i
pletenice njegovih ratnika bile su duge.
Žene nisu morale odsjeći kosu kada bi kralj preminuo, ali mnoge jesu,
u znak žalovanja i poštovanja, kako bi pokazale vlastitu tugu. Jutra za
kojega se održavala povorka, kraljica čija je posijedjela kosa stršala u
oštrim pramenovima, hodala je iza otvorene kočije koju su vukli konji u
kojoj je tijelo njezina muža ležalo u lijesu umotanom u stijeg, a desetak je
pletenica njegovih sunarodnjaka različitih boja i duljina visjelo sa strane.
Ljudi su plakali, neke su žene odvraćale pogled, stideći se taštine zbog koje
su zadržale kosu.
Čuvari Sayloka nikada nisu puštali kosu. Njihove su glave bile
obrijane, što je u svakome pogledu ukazivalo na odvojenost od kralja i
njegovih podanika. Gospodar Ivo, čija je gola glava sjala, predvodio je
povorku, a u dvije su ga kolone slijedili ostali čuvari čije su ljubičaste halje
ukazivale na njihovu neovisnost od svih klanova. Bayr nije išao s njima. On
nije bio čuvar - još nije bio ni sljedbenik - no, u skladu s običajem, i
njegova je debela pletenica bila odsječena pri vrhu vrata. Kada je Dagmar
otišao s drugim čuvarima, Bayr se uspeo na najnižu kulu na sjevernome
zidu i zurio u šareno more pod sobom, sporu povorku, moćne poglavare i
tmurne čuvare koji su se spuštali niz dugu cestu od hrama i kraljeve palače.
Poglavari su se, poredani prema redu za prijestolje, nalazili na začelju
povorke, Banruud od Bernea prvi, a Aidan od Adyara, sin pokojnoga kralja
i čovjek sada najudaljeniji od moći, na začelju.
“Saylok”, prošaptao je Bayr. Riječ je izgovorio s poštovanjem s kojim
ju je Dagmar uvijek izgovarao, a prsa su mu pucala od ponosa i divljenja
zbog raskoši koju je promatrao. No njegove svijetle oči stalno je privlačio
muškarac odjeven u plavo, smeđe kose začešljane s lijepoga lica, koji je
visoko držao stijeg.
“B-ban-ruud od Bernea”, izgovorio je Bayr, isprobavajući ime dok nije
bilo nikoga tko ga može čuti. Novi će kralj biti iz klana Berne i Bayr je bio
očaran. Poglavari su jahali konje i nosili stjegove klanova, a premda su ljudi
zurili razjapljenih usta i divili se moćnim i šareno odjevenim poglavarima,
baš kao i dječak na bedemima, Bayr je bio predaleko da bi čuo govorkanja
među publikom. Bogovi Sayloka iznenada su uzeli poglavara od Adyara,
nasilno, i ljudi nisu bili uvjereni da je novi poglavar bio odgovor koji su
bogovi - a ni vremena - tražili.
Bio je potreban cijeli dan da polako obiđu Kraljevo selo, a kada je
procesija završila, poglavari i kraljeva straža ispratili su lijes i kraljicu u
Adyar, gdje će kralja Ansela porinuti na more koje je oplakivalo obale
njegove zemlje, dok mu pogrebni plamen gori, a putovanje mu se primiče
kraju.
Šest tjedana čuvari Sayloka ispitivat će bogove i zazvati prošle
kraljeve da im podare mudrost i pronicljivost. Pozvat će poglavare u hram
na sastanak i svaki će poglavar izraziti svoje mišljenje, nakon čega će se
čuvari još jednom povući u osamu.
 Pošto protekne šest tjedana, gospodar Ivo i Čuvari Sayloka još će
jednom koračati u povorci, obići selo u ljubičastim haljama, a slijedit će ih
novi kralj na konju. Ljudi odjeveni u boje svojih klanova još će se jednom
okupiti, ovoga puta kako bi vidjeli novoga kralja.
Dagmar nije mnogo govorio i davao je kratke odgovore kada bi ga
Bayr pitao o postupku odabiranja novoga kralja. Bayr je htio znati i
najsitniji detalj, svaku mogućnost, a osobito je htio saznati više o Banruudu
od Bernea.
Dagmar ga je privukao k sebi i objasnio koliko je mogao, ali Bayr je
vidio napetost oko ujakovih očiju, ukočenost njegovih usana, napetost u
njegovu dodiru. Zamijetio je dužinu ujakovih molitvi i svježe rane na
njegovim rukama. Dagmar je opet crtao rune, ostavljajući Bayra kada je
odlazio u šumu. Rekao je da mu stabla nekada na uho šapću mudrosti koje
ne može čuti povede li Bayra. On se mrštio ne slažući se - bio je jako tih - i
pokušavao ga pratiti s udaljenosti, no Dagmar je uvijek znao da je ondje i
otpravio bi ga kući.
Bayrove oči zadržale su se na širokim leđima poglavara Banruuda
pitajući se kako je biti kralj, vladar Sayloka. Nitko ga ne bi mogao ostaviti
ni od njega skrivati tajne. Dagmar bi mu morao dopustiti da pođe s njim u
šumu kada god poželi.
Kako bi bilo biti kralj?
Bayr je zadrhtao i odbacio tu misao. Ne bi volio drugima govoriti što
da rade, pod sobom imati šest klanova koji čekaju da ih povede, da
zapovijedi, da drži važne govore i sjedi na prijestolju. Ne želi biti kralj. Čak
ni malo. Nasmijao se sam sebi i ustao, hvatajući ravnotežu na bedemima
kao da tlo nije trideset metara pod njim.
“Ž-živio B-Ba-Banruud od B-Bernea, slje-sljedeći kralj Sayloka”,
povikao je u vjetar, zahvalan bogovima što su tako uredili, zahvalan što je
samo dječak na zidinama, skriven od pogleda.
 *
Banruud je bio siguran da će ga poglavari podržati, ako ni zbog čega
drugog, onda zbog toga što bi htjeli da netko tko je već bio poglavar
postane kraljem. No poglavari su bili čuli siktanje i šapat među ljudima i
smatrali su da je prikladno zadirkivati Banruuda glasinama o Hramskom
Dječaku. Poglavari su bili vezani samo svojim titulama i željom da
svjedoče procvatu Sayloka, pa makar i samo zbog svojega bogatstva i moći.
Nitko od njih nije ga osobito volio i nijedan ne bi mario kada Banruudu ne
bi pripalo prijestolje. Okupili su se u Berneu, Banruudovoj utvrdi,
iščekujući riječ čuvara, čekajući da ih pozovu u hram kako bi dali svoj glas
i okrunili novoga kralja, a Banruud je polako gubio razum. Jeli su njegovo
meso i pili njegovo vino, spavali u njegovim posteljama i lijegali s
njegovim služavkama. No za svakog su objeda ustrajali na istom razgovoru.
“Priča se da se Hramski Dječak suočio s medvjedom i da se obranio od
čopora vukova”, promrmljao je Lothgar, poglavar Leoka, usta masnih od
janjećeg buta koji je držao u ruci.
“Ubio je vepra golim rukama. Moj ga je brat vidio”, dometnuo je
Erskin, poglavar Ebbe, s gađenjem promatrajući Lothgarova masna usta.
“Primio je zvijer za kljove i zavrtio je. Kada ga je pustio, vepar je odletio u
stablo i više se nije podignuo.”
“On je samo dječak, Erskine!” zarežao je Banruud na poglavara Ebbe.
“Da. Dječak je. Sedam mu je godina. No kažu da je velik za svoju dob
i nevjerojatno snažan”, ubacio se Lothgar, ne podignuvši oči s hrane.
Banruud se podsmjehnuo. “Dječak od sedam godina ne može biti kralj.
Ne pripada nijednom klanu.”
“Ime mu je Bayr. Moglo bi se pomisliti da je od Bernea”, zamišljeno je
rekao Dirth od Dolphysa te izvio debelu crnu obrvu i pogledao Banruuda,
izazivajući ga. Ako dječak pripada Berneu, Banruud treba položiti pravo na
njega. A ako pripada Berneu, mogao bi biti kralj.
 “Moja majka kraljica rekla je da je dječak jednom rukom podignuo
oltar s očeva tijela. Trojica muškaraca ne bi ga uspjela pomaknuti”, rekao je
Aidan, poglavar Adyara i sin pokojnoga kralja, zračeći tihim autoritetom.
Četiri para očiju uprla su se u lice mladoga poglavara. Aidan nije imao
šanse postati kraljem. Moglo bi proći stotinu godina ili više prije nego što
se kruna vrati sinu Adyara, a Aidan će već biti pod zemljom. To je
njegovim riječima dalo određenu težinu.
“Vojnici s Hramskog brda kažu da se borio s pumom. Uspeo se do
orlova gnijezda na najvišim liticama. Jahao je i ukrotio divljeg konja. Znate
li što to znači?” upitao je Aidan nonšalantno.
Muškarci su čekali, znajući da će im Aidan reći. Premda najmlađi
među njima, Aidan je uživao više pozornosti nego što je bio voljan priznati.
“Adyar, orao. Ebba, vepar. Leok, lav. Berne, medvjed. Joran, konj.
Dolphys, vuk. Dječak ih je sve porazio. Vrhovni čuvar vjeruje da mu je
suđeno biti kraljem klanova”, pojasnio je Aidan.
“On je dijete. Nema klan! Ne može biti kralj”, zarežao je Banruud.
Aidan je polako kimnuo, očito uživajući u Banruudovu gnjevu. Aidan
ga nikada nije volio. Krivio je Banruuda za patnje svoje sestre. Čak i sada je
ležala u odaji iznad njih i spremala se roditi još jedno mrtvo dijete. U sedam
godina rodila je četiri dječaka, svi su bili mrtvorođeni, a Banruud bi nakon
svakog poroda poželio da je ona umrla umjesto djeteta. Bila mu je veliko
razočaranje.
Možda će ovoga puta biti kći.
Banruud se podrugljivo nasmijao vlastitim mislima, a muškarci oko
njega protumačili su podrugljiv zvuk kao znak neslaganja.
Aidan se samo nasmijao.
“Ne brini, Banruude, brate moj. Postat ćeš kralj, baš kao što si i
planirao.”
Poglavari su još jednom uprli poglede u Aidana.
“Dječak iz hrama je idiot”, rekao je Aidan, popuštajući.
 “Što želiš reći?” upitao je Dirth od Dolphysa, meka glasa, čvrsta
pogleda. Berne je bio sljedeći na redu za prijestolje, ali klan Dolphys dolazi
odmah za njima, pa je Dirtha dječak zanimao gotovo kao i Banruuda.
“Želim reći da je blagoslovljen grešnom snagom, ali jedva da može
izgovoriti punu rečenicu. Kada i progovori, muca”, dovršio je Aidan, a na
usnama mu se razvukao samodopadni smiješak.
Banruud je u prsima osjetio olakšanje, a Dirth je bacio svoj pehar u zid
kako bi proslavio. No Banruud od Bernea nije mogao potpuno odagnati
svoje bojažljive misli.
Adyar, orao. Ebba, vepar. Leok, lav. Berne, medvjed. Joran, konj.
Dolphys, vuk. Dječak ih je sve porazio. Vrhovni čuvar vjeruje da mu je
suđeno biti kraljem klanova.
Ako ga je Aidan samo nastojao razbjesniti, to je jedna stvar. No ako
Vrhovni čuvar favorizira dječaka i vjeruje da su ga pozvali bogovi, tada je
sve izgubljeno.
Erskin je opet progovorio. “Neće grešna snaga spasiti Saylok. Čak i
ako je dijete moćno kao sam Thor.”
“Potrebne su nam žene. Sedam se godina u klanovima nije rodila ni
jedna djevojčica”, progunđao je Lothgar, još uvijek žvačući. “Samo će žene
spasiti Saylok. Čak i ako ih moramo oteti.”
A bogme su ih i otimali. Erskin od Ebbe i Jaak od Jorana odlazili su u
zemlje na jugu, pljačkali sela i otimali žene, odvodeći ih na svoje brodove
kako bi ih odveli klanovima. Takva su haranja bila opasna i muškarci iz
Zaleđa nisu olako shvaćali otmicu svojih žena. No baš kao i žene Sayloka,
žene koje su oteli rađale su sinove.
Posljednja pljačka završila je loše za poglavara Jorana. Ubijen je u
bitki na dalekoj obali i njegov je narod trebao odabrati novoga poglavara.
Banruud i Dirth, koji su željeli izbjeći takvu sudbinu, umjesto pljačkanja
odlučili su trgovati, nadajući se da će izbjeći rat s Istočnjacima, pa su sa
sobom kući doveli dvadesetak žena - uglavnom ropkinja - no Istočnjaci su
brzo iskoristili njihov očaj. Žene su bile boležljive, neprivlačne i skupe.
Nisu bile dobar rasplodni materijal. Tri su umrle na putu za Saylok.
 Banruud nije imao kćeri. Nije imao sinova. Imao je ženu koja je rađala
kako bi mu podarila oboje, a nije uspjela ni jedno. Desdemona bi mu
podarila sina, ali htio se ulagivati kralju. Predivna Desdemona crne kose i
zločestog smiješka. Došao mu je njezin otac bjesneći zbog upropaštenih
zaruka, kriveći Banruuda za njezinu smrt. Banruud je htio ubiti Dreda od
Dolphysa, ali poglavar Dolphysa tražio bi odštetu jer je izgubio jednoga od
najboljih ratnika. Banruud je umjesto toga Dredu dao vreću zlata i otada se
nije čulo za Desdemonina oca.
Banruud je otišao iz blagovaonice i udaljio se od stolova prepunih
hrane i vina te se popeo stubama do prostorije u kojoj je rađala njegova
žena. Smrdjelo je na znoj i mirisne soli pa je iskrivio lice približavajući se
krevetu, krevetu u kojem nije spavao cijelu vječnost. Agnes, primalja,
naložila je Alanni mirovanje većinu trudnoće, uvjerena da može održati
dijete na životu bude li mirovala. Zasada je primalja imala pravo. Dijete je
nastavilo rasti devet dugih mjeseci. No posljednja dva dana Alannah nije
osjetila pomicanje u maternici. Pribojavali su se najgoreg.
“Kako je?” upitao je Agnes koja je bdjela u blizini. Prisustvovala je
porođajima sve njegove mrtve djece. Možda je ona kriva. Možda bi je
trebao baciti kroz otvoreni prozor kroz koji su se zračili vonjevi bolesničke
sobe. Mogao bi baciti njezino teško tijelo u vodeni jarak koji je okruživao
utvrdu. Zaustavila ga je samo spoznaja da je Agnes pomogla poroditi na
desetke žive djece u njegovu klanu.
“Odmara se, gospodaru. Trudovi još nisu česti. Ne pati. Možda ovoga
puta, poglavaru Banruud”, rekla je primalja, smiješeći se. Puna nade.
“Možda”, složio se. To bi rekla svaki puta. I svaki bi se puta razočarali.

*
Seljak i njegova žena čekali su dok u dvorani nije ostao nitko drugi
osim njih, stojeći noslonjeni na suprotnom zidu blizu velikih vrata,
promatrajući dok je poglavar Banruud ponavljao blagoslove svoj
novorođenčadi Bernea. Razmrljao bi krv u obliku zvijezde na čelo svakoga
djeteta - a svi su bili dječaci - i otpravio im roditelje darujući im komad
zlata. U svakom je klanu bilo obvezno predstaviti novorođenče poglavaru.
Svako je dijete srdačno dočekano i upisano u knjigu Berne, baš kao i u
klanovima Ebba, Jorana, Leoka, Adyara i Dolphysa. No unatoč tome im je
trebala godina dana da uvide da su djeca koja se rađaju u klanovima samo
sinovi.
Isprva su se radovali. Sinovi su uvijek bili poželjniji. Sinovi su bili
znak života. Zaštitnici. Ratnici. Zemljoradnici.
Kako su svi bili budalasti.
“Donesite mi dijete”, Banruud je ljutito zapovjedio paru. Sinoć je
predugo ostao budan s poglavarima. Tješili su se predugo, popili previše
njegova najboljeg vina i nisu postigli nikakav dogovor. Dan je bio predug,
uskoro će pasti noć, i bio je umoran. Zabrinut. I nije imao strpljenja za
seljane koji su se zadržali kada mu je dan već trebao završiti. Obično bi ih
na dan blagoslivljanja okupila njegova žena i dovela mu ih te ispratila, ali
Alannah je umirala na svome krevetu, umirala s njegovim djetetom u
maternici, a poglavar Banruud zaglavio je i s njezinim i sa svojim
dužnostima.
Promatrao je kako mu se približavaju seljak i njegova pjegava žena.
Nisu gledali njega nego stražare koji su stajali kraj vrata, promatrajući
posljednji par kako traži njegov blagoslov. Kada su se zaustavili pred
njegovim prijestoljem, žena je ukočeno načinila kniks, muškarac se
naklonio, ali žena nije ponudila dijete kako bi na njega stavio svoj znak.
“Želimo s vama razgovarati nasamo, gospodaru”, prošaptao je seljak, a
zbog njegove je napetosti Banruud dotaknuo bodež za pašom.
“Zašto?” zarežao je Banruud. Žena je ustuknula, no muškarac je samo
stišao glas i primaknuo se Banruudu, pokazujući više hrabrosti od mudrosti.
“Ovo je dijete ropkinje - naše služavke - i... i dijete je... dijete je
djevojčica, gospodaru”, muškarac je riječi oblikovao ustima, glasa tako
tihog daje Banruud bio siguran da nije dobro razumio. Na seljakovu su se
licu izmjenjivali radost i strah.
 “Ostavite nas”, rekao je Banruud podignuvši ruku i glas na svoje ljude.
Odmah su poslušali, a pošto su užurbano izašli, za njima su se zatvorila
teška vrata. Dan je i njima bio naporan.
“Dajte mi dijete”, zapovjedio je Banruud. Zadržao je blag izraz na licu
i držanje tijela nezainteresiranim, ali u prsima mu je srce tutnjalo poput
bubnja.
Seljakova je žena poslušala i sa strepnjom pružila usnulo dijete svome
poglavaru.
“Zovemo je Alba”, brbljala je žena.
Banruud je povukao prekrivače i odmotao krpu omotanu i pričvršćenu
oko donjega dijela tijela novorođenčeta.
Nije mogao spriječiti uzdah koji mu je pobjegao s usana, no hitro je
pokrio dijete i očima stao pretraživati praznu prostoriju kao da se na
vratima nalazi vojska spremna oteti mu novopronađeno blago.
“Ropkinja... njezina majka... recite mi nešto o njoj”, ustrajao je
Banruud, njišuću dijete u naručju.
“Došla je iz Istočne zemlje. Balfor ju je donio u Saylok za posljednje
razmjene. S nama je tek četiri mjeseca. Dijete je već bilo u njezinu trbuhu
kada je stigla, premda ga je dobro skrivala. Nismo znali da je trudna. Spava
s ovcama. Brine o njima. Nijedan je muškarac nije htio, pa smo je mi
uzeli”, rekao je seljak.
“Netko očito jest”, obrecnuo se Banruud.
“Nitko je nije htio jer je tako ružna”, objasnila je žena.
Banruud se nasmijao. Žena pred njim bila je neprivlačna i mršava,
obraza crvenih i oštećenih od vjetra, posijedjele kose što se kovrčala s
golemog čela. Nije baš imala o čemu govoriti. Obrazi su joj porumenjeli
zbog njegova podrugljiva pogleda, no nastavila je.
“Nema boje u koži ni kosi, gospodaru. Bijela je poput snijega... poput
duha. Čak su joj i oči bezbojne.”
“Oči su joj poput leda, poglavaru Banruud. Ne mogu je dugo gledati.
Strašno je ružna. Istočnjaci su se sasvim sigurno smijali kada su je
otpravili”, dometnuo je seljak.
Sjećanje na nju iritiralo ga je.
Nijedna žena koju su doveli iz Istočne zemlje nije se protivila ni
odupirala prodaji. Bile su od rođenja vezane ugovorima i činile su se
ravnodušnima, čak i željnima prebjeći od jednog gospodara drugome,
osobito ako to znači da će biti žene, a ne ropkinje. Prema ženama koje su
kupili nisu bili grubi, ali sve su ih pregledali. Ako su bile reproduktivne
dobi ili mlađe, prihvatili bi ih. Banruud se sjećao sitne žene, ne mnogo veće
od djeteta, umotane od glave do pete i ugurane na začelje skupine žena koje
su Istočnjaci vodili na dokove. Balfor, Banruudov nadzornik, svukao joj je
kapuljaču s glave kako bi utvrdio djevojčinu dob i zdravlje. Zbog njezine
bijele kose nastala je pobuna.
“Ova je stara. Tražili smo mlade žene!” pobunio se Balfor.
“Nije stara. Samo je ružna”, zaustila je druga žena. “Zovemo je
Utvara. Pogledajte joj kožu. Nema bore ni ikakva nedostatka. Pogledajte joj
stas. Ravna je i vitka. Pogledajte joj grudi, ako morate. Nije joj ni
sedamnaest godina. Znam je otkako se rodila.” Žena koja je govorila
umjesto djevojke ni sama nije bila starija od sedamnaest, a umorne su joj
oči bile uokvirene i tamne, smeđa kosa plesala joj je po licu kao da je
previše iscrpljena da bi je povezala. Banruud je znao da dobivaju žene koje
nitko drugi nije htio. To nije bio dobar znak za nastavak loze njegova
naroda.
Balfor je brzo strgnuo djevojčinu haljinu od vrata do pupka i kožu joj
izložio hladnome zraku. Bila je tako svijetle puti da je izgledala poput
smrti, no grudi su joj bile mlade i uzdignute, vrhova tako ružičastih da se
svaki muškarac na doku okrenuo da ih vidi. Nije se usprotivila, no svoje je
neobične oči boje kamena okrenula prema obzoru, iščekujući sudbinu.
Nadzornik je nevoljko pristao i odvratio pogled. Žena je zatvorila
haljinu i podignula prljavu kapuljaču preko kose nalik na oblak, i to je bilo
to. Banruud je više nije vidio, i nije imao pojma što se s njom dogodilo
otkako su došli u Berne.
“Zašto vam je bilo dopušteno kupiti je? Žene koje su dovedene iz
Istočne zemlje trebale su služiti kao supruge”, ustrajao je.
 “Balfor mi ju je dao, gospodaru”, hitro je objasnio seljak. “Dugovao
mi je novac. A, kao što sam rekao, nitko drugi nije htio djevojku duha.
Muškarci su je se bojali. Tako je čudna. Mislili su da će im se udovi
pretvoriti u led spavaju li s njom.”
“No vrijedna je radnica. Zna s ovcama. Nismo izgubili ni jednu”,
ustrajala je seljakova žena, braneći je.
Banruuda nisu zanimali ni marljivost ni smrznuti udovi. Dugo je šutio,
a glavom su mu se rojile misli. Bogovi su mu se ove noći smiješili.
“Tko još zna za dijete?” oprezno je upitao Banruud.
“Samo mi, gospodaru. Bojimo se. Mislili smo da bi dijete moglo biti
ukleto baš kao i majka.”
“Zašto?”
“Jer majka tako čudno izgleda. I... dijete je djevojčica, poglavaru
Banruud. I nije od Sayloka. Mislili smo da bi mogla biti mjenjolik. Ili daje
riječ o nekakvu triku. Što ako izgleda kao žensko dijete, a zapravo je
čudovište?” razmišljao je seljak.
Dojenče je bilo svijetle puti, kose bijele gotovo kao i ona djevojke
duha. No koža joj je topla i preplanula, usne i obrazi jarkoružičasti.
Savršeno je oblikovana. Zdrava. Prelijepa. Ni najmanje neobična.
“A gdje je majka sada?” upitao je Banruud.
“S ovcama, gospodaru. Ima posla, a rekli smo joj da vam po zakonu
moramo donijeti dijete. No uskoro će biti gladna”, odgovorila je seljakova
žena.
“Razgovarat ću s Čuvarima Sayloka”, rekao je čvrsta glasa. “Oni će
znati što učiniti. Znat će je li dijete onakvo kakvim se čini. Nikome ne
smijete reći dok je oni ne blagoslove.”
“Ali gospodaru”, žena se usprotivila, sumnjičava. “Majka će morati
nahraniti dijete. Dijete će trebati majku.”
Banruud je pomislio na Alannu čije su grudi već bile pune mlijeka,
kako se napinje da rodi još jedno mrtvo dijete. Ovo dijete neće trebati
djevojku duha. No morat će je utišati.
 “Pođite kući i čekajte moje upute.”
Žena se opet htjela usprotiviti, no seljak je bio dovoljno mudar da je
utiša povukavši je za ruku. Bila mu je poznata Banruudova narav i znao je
da je njegova žena na pragu da uvrijedi svoga poglavara.
No Banruud je bio ispunjen svjetlom. Njegova prsa. Njegova glava.
Njegova budućnost. Svi su bili okupani njegovim toplim sjajem pa se
strpljivo smiješio paru koji mu je dao jedinu stvar koja bi mu mogla
omogućiti moć koju priželjkuje.
I dalje držeći djevojčicu, olabavio je vrećicu s novčićima za pasom i
pokazao ju je seljaku i njegovoj ženi.
“Kao naknada za vaš gubitak. Nikome ne govorite o djetetu dok vam
ne javim što su rekli čuvari.”
Seljak je zahvalno razrogačio oči, no žena je s očitim nemirom
grickala usnicu.
“Dođi, Linora”, ustrajao je seljak i poklonio se Banruudu, a zlato je
nestalo u torbi na leđima. “Tako je najbolje.”
Banruud je privio dijete na prsa i okrenuo se, dajući im do znanja da je
završio s njima. Čekao je dok nisu otišli, a kada je čuo zatvaranje vrata
velike dvorane, još je jednom spustio pogled na lice djevojčice.
“Ti ćeš biti moje spasenje, Alba”, prošaptao je. To je ime bilo
savršeno, kao da su ga norne odabrale i šapnule na uho ropkinje. “Alba,
berneovska riječ za bijelo.” Bijela, boja njezine kose i djevojke duha koja
ga je spasila ni ne znajući to. Alba, ime koje počinje zvukom Alannina
klana. Jer sav će Saylok vjerovati da je Alannah od Adyara djetetova majka.
On će to objaviti, a kada se pozabavi neriješenim pitanjima, nitko neće
zamijetiti razliku. Objavit će da je on otac. Prozvat će ga razbijačem kletve.
Saylok će to smatrati znakom. Banruud od Bernea ima kćer i čuvari
Sayloka će ga proglasiti kraljem.
 5

Alannah je spavala kada je Banruud kliznuo u njezinu zamračenu

prostoriju držeći u naručju djevojčicu. U kaminu je tinjala vatra premda dan
nije bio hladan. Sluškinja je hodala prostorijom, skupljajući umrljanu
posteljinu, tužnim i polaganim pokretima, i Banruud je znao sudbinu još
jednoga djeteta.
Sluškinja se okrenula, blijeda lica i ispustila krvave prekrivače kao da
je uhvaćena na djelu.
“Gospodaru! Agnes vas je pošla potražiti. Dječak... vaš sin... gospa...”
blebetala je, nemoćna izgovoriti vijest koje je već bio svjestan.
“Odlazi”, rekao je mirnim glasom. Spustila je pogled na zavežljaj u
njegovu naručju, no učinila je kako je zatražio, još jednom skupivši prljavu
posteljinu, izbjegavajući njegov pogled i dijete koje je držao dok je hitala iz
odaje, no znao je što se mora učiniti.
Banruud je položio djevojčicu u kolijevku do kreveta, kolijevku
izrađenu u nadi da će je jednom ukrasiti dijete poglavara. Zatim je pošao za
sluškinjom. Bila je ispred sobe, kao da nije bila sigurna što treba učiniti, no
kada je čula da dolazi ubrzala je korake prema strmom kamenom stubištu u
stražnjem dijelu njegove utvrde, stubištu kojim su se sluge koristile kako bi
došli do različitih katova a da ih ne vide gospodar i njegova gospa ili
njegovi gosti.
“Bježi, mala sluškinjo”, tiho je rekao, a ona je učinila baš to, punih
ruku, želeći se udaljiti od njega, no sustigao ju je u tri hitra koraka. Snažno
ju je gurnuo u mršava leđa pa je pala niz nemilosrdne kamene stube.
Nije ni povikala.
Banruud je pošao za njom, pažljivo odmjeravajući svaki korak. Ležala
je polomljena u dnu stuba omotana prljavim plahtama kao mrtvačkim
pokrovom, ali nije bila mrtva. Zurila je u njega razrogačenih očiju, stenjući
od boli i straha. Vrat joj je bio slomljen, kao i lijeva noga, ali olakšat će joj
patnje. Prislonio je čizmu na njezin vrat i pritisnuo svom težinom,
omogućivši joj siguran prelazak na onaj svijet.
Kada je bilo gotovo, popeo se kamenim stubama jednako mirno kao
što se njima i spustio. Ako Agnes, primalja, pokaže ikakvu sklonost sumnji
ili nelojalnosti, i nju će zauvijek utišati. Računao je da će zbog svoje
odanosti gospodarici i vjere u bogove šutjeti.
Banruud je još jednom ušao u odaju svoje žene, prišao krevetu i
spustio pogled na usnulu Alannu, čiji se trbuh smanjio, i koja je svoje mrtvo
dijete držala čvrsto umotano u pokrivač. Alannah je ustrajala da ih svakoga
puta drži i Banruud joj je svakog puta morao nasilu uzeti maleno tijelo prije
nego što se počne raspadati.
Na trenutak si je dopustio osjetiti bijes i gubitak koji je već toliko puta
osjetio. Četvorica sinova - sada petorica - pokopana u nizu, četiri ravna
kamena iznad njihovih glavica. A njegova je žena i dalje živjela. Već bi je
bio napustio - zamijenio - odavno. No bila je kći njegova kralja i nije je se
mogao lako riješiti.
No Odin mu je konačno pokazao naklonost.
Odmotao je mrtvo dijete iz pokrivača koji je Alannah tako pažljivo
izradila i u njega umotao živo dijete te ga ušuškao uz svoju nepomičnu
ženu. Uzeo je ružan, grub pokrivač u koji je bila umotana djevojčica i njime
povezao kamen iz kamina i svoga mrtvog sina. Prišao je prozoru i zurio u
tamu. Ako itko vidi kako zavežljaj pada, neće biti važno. Nestat će prije
nego što ga itko uspije izvaditi iz vode, ako uopće i pokušaju. Ispustio ga je
i gledao kako pada, udara u vodeni jarak uz jedva čujan pljusak i gotovo
odmah nestaje dok je težak kamen vukao njegova sina u vodeni grob.
Zadovoljan što je obavio najgori dio, vratio se usnuloj ženi i sjeo na
stolac uz krevet, čekajući da se probudi i pronađe dar koji je položio kraj
nje. Iza nje su dva dana napornog porađanja i rođenje još jednog
mrtvorođenčeta, pa je spavala pošto se smirila nakon napadaja histerije.
Agnes joj je sigurno dala tonik kako bi joj ublažila bol i patnju, pa makar
samo nakratko. Dala joj je nešto što će joj pomoći zaspati, zaboraviti. No
mora se probuditi.
“Alannah”, prošaptao je, grubo je tresući. “Probudi se.”
Nije se ni pomaknula. Bio je uporan, štipao ju je za ruke dok nije
zastenjala i podignula drhtave ruke kako bi ga odgurnula.
“Alannah.”
Zastenjala je.
“Alannah.”
Oči su joj zatreperile i slabašna svijest obasjala joj je pogled. Opet je
zatvorila oči i odvratila lice. Mislila je da ju je došao ukoriti. Žalovati i
bjesnjeti. Nije se htjela suočiti s njime.
Prisilio se govoriti nježno. “Alannah. Moramo proslaviti.”
Brada joj je zadrhtala, kutovi usana svinuli se prema dolje. Iza
zatvorenih kapaka potekle su suze i kliznule joj niz blijede obraze.
“Pogledaj što si mi darovala, ženo. Pogledaj našu prekrasnu kći.”
Kapci su joj opet zatreperili i plave su oči pogledale njegove crne.
Zurila je u njega. Iscrpljeno. Slabo, dezorijentirano.
Dobro. Banruudu je odgovaralo što je zbunjena.
Dijete uz nju ispustilo je slabašan jauk.
Alannah je spustila pogled na dojenče smješteno uz svoja rebra, a
slomljenim joj se licem proširilo čuđenje.
“Pogledaj svoju prekrasnu kćer”, rekao je i položio dijete na njezino
rame kako bi vidjela rumenu toplu kožu i na obrazima osjetila slatki dah.
“Moje dijete?” zajecala je. “Ne. Ja... moje dijete... on je umro.” Lice
joj se zgrčilo i ruke poletjele prema očima. Obrisala je suze, ignorirajući
dijete koje se meškoljilo ležeći na njoj.
“Ne, ne ovoga puta. Tvoje je dijete preživjelo. Tvoja je kći živa. Bila si
u šoku i Agnes ti je dala tonik. On ti je ublažio bol. No od njega si
zaboravila.” Banruud joj je povukao ruke s očiju, prstima obujmivši njezina
tanka zapešća. Silom joj je stavio ruke oko djeteta.
“Pogledaj je, Alannah. Uzmi svoju kćer. Gladna je. Treba te.”
Povukao je prednji kraj njezina ogrtača i ogolio njezine nabrekle
dojke. Mlijeko bi joj uvijek došlo ranije, u iščekivanju djece koja nikada ne
bi poživjela. Mutnim i staklastim očima pogledala je dijete uza se.
“Ne sjećam je se”, zajecala je.
“Znam. Ali hoćeš. Bit ćeš tako sretna, baš kao i ja.”
Alannah je maknula pogled s djeteta i pogledala njega u oči. “Sretan
si?” prošaptala je.
“Sretniji sam no ikada.”
“Moja je? Naša?” molećivo je upitala, moleći ga da je uvjeri.
“Da.”
“Kći?”
“Kći.”
Alannah je dodirnula djetetov obraz, a nakon zaprepaštenja umorno joj
je lice prekrila nada. “Sanjam”, zacviljela je. “To ne može biti istina. Moja
su djeca mrtva.”
“A ona je ipak živa.”
Djevojčica se počela meškoljiti, a Alannah je plakala zajedno s njom.
“Pomozi mi sjesti, Banruude”, zavapila je i u naručje uzela uplakano
novorođenče. Pomogao joj je i prislonio ženu i dijete uz debeli hrastov
naslon golema kreveta. Alannah je pažljivo, instinktom koji se razvijao za
duge patnje, stavila gladno dijete na svoju dojku. Ono ju je željno
prihvatilo. Banruud je u utrobi osjetio trijumf kada se Alannah trgnula, a
zatim s olakšanjem zacviljela.
“Nazvat ćemo je Alba”, rekao je.
“Alba”, ponovila je Alannah sanjivim glasom gledajući u dojenče koje
je sisalo.
 Banruud je čuo vrištanje i čizme u hodniku ispred vrata svoje odaje, no
nitko nije ušao, čak ni pokucao, a njegova žena, obavijena izmaglicom
euforije i iscrpljenosti nije ni zamijetila komešanje. Netko će ga sigurno
tražiti kako bi mu priopćio vijest. Ili možda neće. Imao je upravitelja i
kućepazitelja. Oni će se pobrinuti za strašnu nesreću koja je zatekla
sluškinju. Osjetio je dašak kajanja. Nerado je ubio mladu ženu iz Bernea
kada ih je bilo tako malo. A večeras će ih ubiti još.
Vrata su se otvorila tiho, iznenada, i Agnes je zakoračila u odaju -
jedina osoba u utvrdi koja bi na takav način ušla u odaju gospe Alanne.
Prvo je ugledala Banruuda koji je sjedio uz ženinu postelju i lice joj se
snuždilo te je ukočila ramena, pripremajući se za njegov gnjev. Zatim joj je
pogled kliznuo na Alannu.
Primalja je uzdahnula i ustuknula, a oči su joj se zadržale na djetetu
koje je sisalo.
“Odinovih mi očiju!” prosiktala je i preko srca načinila zvijezdu.
“Predivna je, Agnes. Dođi je vidjeti”, mrmljala je Alannah, usporenim
i pospanim glasom.
“Š-što je to?” prošaptala je Agnes, rukama dodirujući vrat, polažući ih
na srce i opet vraćajući natrag. Na trenutak je Banruud pomislio da će se
onesvijestiti. Posrnula je i pridržala se za zid.
“Božica Freya podarila mi je kćer, Agnes”, rekla je Alannah, očiju i
dalje usmjerenih na dijete u naručju. “Imam dijete, baš kao što si i obećala.”
Banruud je promatrao primalju i razmišljao. Poznaje Alannu od
rođenja, i voli je i mari za nju poput majke. Došla je u Berne kada mu je
Alannah postala ženom. Bila je uz nju tijekom svake trudnoće.
“Vidovita si, Agnes”, preo je. “I zauvijek sam tvoj dužnik.”
“Ali dijete... Pošla sam vas potražiti, gospodaru. Mislila sam da je
dijete...” Glas joj je utihnuo. Nije mogla izgovoriti riječi, ne dok Alannah u
naručju drži dojenče, dojenče koje je itekako živo.
“Zamisli koliko sam se razveselio kada sam ušao u prostoriju i ugledao
kći”, odgovorio je Banruud. “Rekla si da je ovoga puta drukčije. Imala si
pravo.”
“Kći?” zacičala je, zatim se zaustavila. Naravno. Kći. “Slava
bogovima”, promrmljala je i dalje se držeći za prsa. Gotovo se nasmijala u
pokušaju pomirenja onoga što gleda s onime što je znala. Ali dokazi su bili
pred njom. Sigurno misli da je poludjela ili da su svi oni začarani.
“Bogovi su danas bili velikodušni”, rekao je Banruud, a glas mu je
odjekivao iskrenošću. Zaklat će masno tele u njihovu čast. No prvo će
objaviti rođenje kćeri svim poglavarima koji upravo objeduju u njegovoj
dvorani. No ne prije nego što se pobrine da seljak i njegova žena i njihova
djevojka duh nikada ne kažu ništa protiv njega.

*
Balfor je sjedio za stolom u stražnjem dijelu dvorane, okružen
ratnicima Bernea, i bio je zadovoljan svojim položajem poglavareva
nadzornika. Malo se previše opustio, pomislio je Banruud za sebe
približavajući se stolu.
Njegovi su ljudi istoga časa ustali i uglas ga pozdravili. Balfor je ustao
malo sporije.
“Trebao bih razgovarati s tobom, Balfore”, rekao je Banruud tiho.
“Nasamo.”
Kada su se ljudi počeli komešati kako bi udovoljili njegovu zahtjevu,
Banruud ih je zaustavio i naredio svome nadzorniku da pođe za njim iz
blagovaonice.
Oglasio se grom i lišće je poletjelo cestom, no Banruud je zakoračio
van u tamu i pognuo se pod strehu, očiju uprtih u namrgođeno nebo
čekajući da mu se Balfor pridruži. Kad mu je Balfor prišao, Banruud nije
oklijevao nego je tihim i snažnim glasom rekao: “Dao si bijelu ženu, onu
koju nazivaju Utvarom, seljaku i njegovoj ženi.” Balfor se ukočio i skrenuo
pogled u stranu. “Jesam, poglavaru. Dugovao sam mu novac.”
Banruud je polako kimnuo. “A sada ga duguješ meni. Nije tvoja da je
imaš pravo dati. Pripadala je klanu, ne tebi.”
“Svi su je se bojali.”
“Nije bila tvoja.”
Balfor je kimnuo, složivši se s poglavarom i čekajući kaznu. Banruud
je pustio da među njima zavlada tišina sve dok se Balfor nije stao meškoljiti
od nelagode.
“Seljak - kako mu je ime?” upitao je Banruud.
“Bertog”, uzvratio je Balfor.
“Bertog mi je danas prišao, u mojoj dvorani. Čekao je da svi ostali
odu. Bojao se da će ga netko vidjeti. Čini se da je žena koju si mu dao -
djevojka duh - bolesna. Zarazila je cijelu njegovu obitelj.” Balfor je
opsovao, duboko i očajnički, a Banruud je nastavio. “Želi odštetu i želi
izlječenje. Ne mogu mu ponuditi ni jedno ni drugo. Mogu samo zaštititi
ostatak klana od bolesti pod njegovim krovom.”
Balfor je izbuljio oči i počeo brzo i plitko disati. “Što moram učiniti,
gospodaru?”
“Moraš im spaliti kuću. Pobrini se da su i oni unutra, Balfore.
Muškarac, njegova žena, svi sluge koji kod njih rade, sva djeca koju imaju i
ropkinja. I moli se da nitko drugi nije zaražen. Možda je već zarazio moju
utvrdu.”
“Bertogova dva sina su odrasla. Ratnici su - pljačkaši - i u Istočnoj su
zemlji.”
“Dobro. Onda ne moraju znati što je zadesilo njihovu obitelj.”
“Nema sluga”, žurno je dodao Balfor. “Samo ropkinja iz Istočne
zemlje.”
Banruud je kimnuo. “Dobro. Tada pođi. Brzo. Dolazi oluja, a kuća
mora biti spaljena do temelja.”
 Balfor je kimnuo. Nije bio nervozan zbog toga. Zapravo, Banruud je
znao da Balfor uživa gledati ljude kako pate. Bez grižnje savjesti učinit će
što mu je naloženo.
“Nemoj nikome reći, Balfore. Ne želimo da ljudi paničare zbog kuge”,
upozorio je Banruud. “Gledat ćemo i čekati. I isplatit ćeš mi što mi
duguješ.”
“Da, gospodaru Banruud.”
“Potraži me kad bude gotovo.”
Banruud je stisnutih očiju, ali nesputanih misli promatrao kako se
Balfor udaljava. Zatim se okrenuo prema ulazu, prema svjetlu i toplini
blagovaonice, željan objaviti svoj trijumf.
Nije vidio djevojku blijedu poput duha i kose bijele poput Mjeseca u
sjeni samo nekoliko metara dalje. Došla je u nadi da će se ponovno sastati
sa svojim djetetom. Plačući od straha, naslonila se uza zid, grudi bolnih od
neizdojenog mlijeka, glave ispunjene košmarom zbog onoga što je čula.

*
“Gospa Alannah rodila je zdravo dijete i postao sam otac”, zagrmio je
Banruud i nazdravio prostoriji punoj ratnika i poglavara okupljenih u
njegovoj blagovaonici za objedom. Prostorija je ostala bez riječi i svi su
duboko udahnuli. A zatim je uslijedila pomutnja, muškarci su podignuli
pehare i ustavši se nazdravljali, slaveći razrogačenih očiju. Svi su znali za
probleme gospe Alanne. Svi su znali za nesreću koja je zadesila Saylok.
“No nisam samo otac”, dometnuo je Banruud i skočio na stol za kojim
su sjedila četvorica poglavara. Napustio ih je sinoć, uvjeren da su njegove
ambicije ugrožene, pribojavajući se smrti još jednoga djeteta. Kakva je
providnost bila što su svi ovdje okupljeni, u njegovoj utvrdi, kako bi čuli
ovu objavu. Uskoro će se vijest proširiti do Čuvara Sayloka. Vijest će se
proširiti u sve kutke zemlje, njegovo ime naći će se na svakom jeziku.
Glasovi su utihnuli i svi su se pogledi okrenuli prema njemu, čekajući.
On se nasmiješio, pokazujući snažne bijele zube muškarcima koji će ga
uskoro zvati kraljem.
“Gospa Alannah podarila mi je... djevojčicu.”
Val iznenađenja obavio je prostoriju u euforični balon, a Banruud je
zarikao i udario se po prsima, jednom, dvaput, zatim još jednom. Neki su
muškarci pali na koljena, drugi su zaplakali, a zatim se proširilo klicanje i
veselje je erumpiralo. Njegovi su ga ljudi povukli sa stola i ponijeli na
ramenima, a on im se smijući opirao, ne sklanjajući pogleda s poglavara
koji su zbunjeno sjedili dok im je bradata lica prekrivala nevjerica.
Aidan od Adyara naglo je ustao, zbog čega je stolac glasno za zvečao
pavši na kameni pod, i pogledao svoga šogora. “Želim vidjeti svoju sestru.
Želim vidjeti tu djevojčicu”, zahtijevao je.
“I hoćeš, brate. Svi ćete”, obećao je Banruud i skočio sa stola.
Poglavari su ustali jedan za drugim, izazivajući ga svojom sumnjom i
neospornom nadom.
“Svi. Dođite sa mnom”, srdačno je zapovjedio Banruud.
Pošli su za njim uz široke stube i niz dugi hodnik do odaje u kojoj je
Alba spavala u Alanninu naručju. Njegova ih je žena pozdravila smiješkom
i očiju punih suza. Poglavari su je pozdravili dubokim naklonima i
čestitkama. Zatim su stali u neuredan polukrug oko podnožja kreveta, očiju
uprtih u djevojčicu, promatrajući kako Alannah hitro otkriva djetetov spol,
umorna lica koje je prekrio ponos, nakon čega ju je opet umotala i privila na
prsa.
Lothgar od Leoka prvi je pao na koljena i odano se zakleo djetetu. Bio
je snažan i zlatne kose, imao je bradu i širok nos zbog kojih je nalikovao
lavu sa svoga grba. Njegovao je taj izgled, Banruud je znao, kao i svi oni.
Ako bi predstavljali tjelesna utjelovljenja Saylokovih životinjskih sinova,
uživali bi ugled među svojim ljudima. Erskin je bio jedini poglavar koji je
htio smanjiti sličnost sa veprom po kojemu je njegov klan dobio ime, no
njegovo maleno, snažno tijelo i isturena čeljust nisu ostavljali prostora za
sumnju o njegovim precima. Aidan od Adyara bio je visok, s nosom nalik
na kljun i vida oštroga poput onoga svoga pretka orla - previše oštroga za
Banruudov ukus - no Aidanova sumnja i nevjerica oslabjele su pred
predivnim dojenčetom i trijumfom njegove sestre, pa je i on kleknuo
pokazujući poštovanje. Poglavari Ebbe i Dolphysa odmah su se spustili na
pod kraj njega.
“Suša je završila”, prošaptao je Dirth od Dolphysa. “Opet ćemo imati
kćeri Sayloka. Slava Odinu i slava našemu ocu, Sayloku.”
I poglavari Ebbe, Adyara i Leoka izrazili su svoju zahvalnost i
štovanje brojnim bogovima i božicama, sve dok nekoliko puta nisu
spomenuli svako poznato božanstvo. Potom su počeli rikati i brundati,
roktati i graktati, dok je zidovima odjekivao zvuk svakoga klana. Dijete je,
uplašivši se, zaplakalo i slavlje je naglo zamrlo. Poglavari su pognuli brade
i progutali povike te ustali, smijući se moći koju je djevojčica imala da utiša
odrasle muškarce.
Zatim su se okrenuli i jedan za drugim poklonili Banruudu. Poglavar
inače nije klečao ni pred kime osim pred kraljem, no Banruud od Bernea bit
će okrunjen za sljedećega vladara Sayloka, u to nitko više nije sumnjao.
 6

“Banruud od Bernea blagoslovljen je kćerkom.”

Kurir je donio obavijest do ulaznih vrata, a Edmund, sljedbenik
isključen iz postupka do zaređenja, dostavio je poruku do vrata svetišta.
Čuvari su bili udubljeni u raspravu o izboru novoga kralja, a Dagmar se,
zbunjen i tih, povukao što je dalje mogao od razgovora. Upravo je on
otvorio vrata nakon upornog kucanja.
“U Sayloku je rođena kći!” trijumfalno je rekao mladi Edmund kada je
Dagmar odškrinuo vrata, a Edmundovo se uzbuđenje pronijelo svetištem.
Čuvari, koji su se svi okrenuli prema izvoru prekida spremni izustiti
prijekor, uglas su glasno uzdahnuli. Uzdah se pretvorio u mrmljanje,
mrmljanje u riku, a gospodar Ivo ustao je s prijestolja i podignuo ruke kako
bi smirio znatiželju i brigu koje su svetište preplavili poput zbora demona.
Visoki su čuvari ustali oko njega, niži čuvari pred njim, ali svi su utihnuli.
“O čemu je riječ, brate Dagmare?”
“Mladi Edmund ima vijesti, gospodaru.”
“Pustite ga unutra”, naredio je Ivo i Dagmar je otvorio vrata
sljedbeniku. Edmund je, poklonivši se čuvarima razjapljenih usta i
pokušavajući se ne nasmiješiti pod težinom njihove nepodijeljene
pozornosti, pošao prema propovjedaonici, a Dagmar ga je nevoljko slijedio.
“Govori, Edmunde”, zapovjedio je Ivo.
Edmund je kimnuo i duboko uzdahnuvši opet progovorio. “Banruud
od Bernea i Alannah od Adyara blagoslovljeni su kćerkom. Djevojčicom.”
Opet se začulo šaptanje i izricanje slave.
“Tišina!” obrecnuo se Ivo i žamor je utihnuo. “To je sve što su ti
rekli?” ustrajao je Ivo okrenuvši se prema sljedbeniku.
 “Poglavar Banruud i njegova žena dolaze ovamo, u hram... sa svojom
kćeri. Poglavari su vidjeli djevojčicu i Banruud ima njihovu podršku. I oni
dolaze”, dometnuo je Edmund.
“Ali... nisu još pozvani”, usprotivio se Ivo.
Edmund je teško progutao, ali nije odgovorio. I čuvari u svetištu
nastavili su šutjeti.
“Morat ćemo pričekati Jorane”, razmišljao je Ivo. “Taj klan nema
poglavara. Moramo imati podršku svih šest poglavara prije nego što
možemo odabrati kralja.”
“Imam vijesti i o Joranu, gospodaru”, rekao je Edmund, sjajeći od
ponosa.
Gospodar Ivo pogledao ga je mršteći se, a Edmund je iznio sve što zna.
“Joran je odabrao novoga poglavara. Josefa, najstarijeg Jurgenova
sina. Izabran je prije dva dana, gospodaru. Odjahao je u Berne i vidio dijete
i upravo s ostalim poglavarima klanova jaše prema Hramskom brdu.”
Gospodar Ivo utonuo je u prijestolje, zbog svoje tamne halje nalikujući
na crnu vranu. Ostali su ga čuvari poput djece oponašali i sami utonuli u
svoje stolce.
“Treba li obavijestiti osoblje palače, gospodaru?” upitao je Edmund.
“Sobe su spremne. Očekivali smo ih”, rekao je Ivo iscrpljeno. “Samo
nismo očekivali... to.”
Čuvari okupljeni oko njega zatečeno su kimnuli u znak slaganja, pa na
trenutak nitko nije progovorio.
“Sada možeš poći, Edmunde”, progunđao je Ivo. “Siguran sam da će i
ostali s radošću čuti tvoju vijest.”
Edmund se poklonio i Dagmar ga je primio za ruku kako bi ga ispratio.
Ivin pogled prebacio se na Dagmara i zatim je u njega uperio kvrgavi
prst koreći ga. “Ti ćeš ostati, brate. Dovoljno si dugo izbjegavao svoju
dužnost.”
 Kada su se vrata svetišta opet zatvorila, raspoloženje u prostoriji
dramatično se promijenilo.
“Djevojčica”, divio se Amos, čuvar Adyara. “I to od kćeri Adyara.
Slava Odinu. Slava Ocu Sayloku.”
Njegovo izricanje štovanja potaknulo je niz amena izrečenih s
poštovanjem, dok su im se glasovi podizali i spuštali u čuđenju i nevjerici.
“To... mijenja sve, gospodaru”, tiho je rekao Dagmar.
“Banruud treba biti kralj. To je znak”, dometnuo je Amos.
“Bogovi su rekli svoje, gospodaru”, zaključio je još jedan čuvar.
“Prije samo nekoliko minuta složili smo se”, usprotivio se Ivo.
“Prije nekoliko minuta nismo znali da Banruud od Bernea ima kćer -
kćer, razmislite o tome!” ustrajao je Amos, zbog čega je zaradio nekoliko
ljutitih pogleda braće. Čuvari nisu trebali biti pristrani prema nijednom
klanu, a Amos je očito bio presretan što će kći Adyara biti kraljica, što je
kći Adyara rodila prvu djevojčicu u sedam godina.
“Vidio sam gospu Alannu s djetetom”, promrmljao je gospodar Ivo.
“Vidio sam njezinu radost, ali ovo nisam vidio.”
“Nitko od nas nije zamišljao takvo što”, rekao je čuvar Bjorn. Imamo
izvrstan razlog za radost.”
“Imamo izvrstan razlog da budemo oprezni”, upozorio je Ivo.
“Moramo tražiti savjet bogova.”
“Ali... bogovi su očito rekli svoje, gospodaru”, usudio se reći Amos.
“Meni nisu, brate”, oštro je rekao Ivo. “A ni tebi, usudio bih se
ustvrditi. Nikome od vas. Nitko od vas nije meditirao o ovome. Reagirate a
da se niste posavjetovali s izvorištem. Moji osjećaji nisu se promijenili.
Dječak treba postati kralj.”
Prostorija je utihnula. Nitko nije podignuo glas ni glavu. Svi su
razmatrali pognutih glava, no otpor i zadrška bili su opipljivi, otkucaji srca
postajali su sve brži i glasniji, sve dok nakon sata tihe molitve čuvar Amos
nije ustao i hitro udahnuvši stao odmahivati ćelavom glavom.
 “Želim promijeniti svoj glas. Moje sumnje u vezi toga da dječak, Bayr,
bude izabran za kralja bile su brojne, kao što znate.” Gospodar Ivo prezrivo
je podignuo obrve. Amos ni jednom jedinom riječju nije izgovorio svoje
neslaganje, ali nastavio je ne zastajkujući. “Složio sam se jer sam svjedočio
dječakovoj snazi. Činilo se kao da ga je Thor uistinu odabrao. Ali sada...
sada su bogovi opet progovorili. Freya, božica, rekla je svoje, naposljetku je
Sayloku podarila dijete na svoju sliku. Ne mogu zanemariti njezin izbor.”
Glave su kimnule i grla se pročistila.
Gospodar Ivo je uzdahnuo, sklapajući svoje tamne kapke i svijajući
svoje prste nalik na kandže. “Tada ustanimo, jedan za drugim, i obznanimo
svoje misli. Kratko. Amos je svoje već izrekao.” Tmurno je pogledao
čuvara od Adyara dok se Amos spremao opet progovoriti. “Bjorne?”
Bjorn je ustao i tiho pridružio glas Amosovu. Jedan za drugim čuvari
su, i visoki i niži, dodijelili svoje glasove. Nisu svi bili za Banruuda od
Bernea, ali većina je presudila u njegovu korist.
Dagmar se spustio na klupu, sklopljenih ruku, pognute glave,
posljednji kojega su prozvali. Nije izrekao ni riječi tijekom većine
zasjedanja koja su trajala cijeli tjedan. Umjesto toga preklinjao je nebesa za
posredovanje, za jasnoću, za odgodu. Sada... činilo se kao da su mu molitve
uslišane. Ali Ivo nije bio zadovoljan.
“Dagmare? Ti s dječakov skrbnik. Što ti kažeš?” potaknuo ga je
gospodar Ivo.
“Gospodaru... vi biste trebali donijeti tu odluku. Ja ne mogu”,
promrmljao je Dagmar.
“To ne ide tako, Dagmare”, obrecnuo se Amos. Dojadila su mu
mišljenja braće - osobito onih koji se nisu slagali s njim - a izbor je bio tako
očigledan.
Dagmar je dotaknuo najnoviju krastu na ruci, želeći svoju oštricu i
rune. Teška srca i izmučene duše Dagmar je ustao i podignuo pogled prema
Ivinu. Prostorija je opet utihnula, kao da će biti izrečena konačna odluka.
“Bayru je samo sedam godina, gospodaru. I ne želi biti kralj”, rekao je
Dagmar, čiji je glas svetištem odzvanjao poput posmrtnog zvona. Nitko nije
ni disao. “Moj me otac pokušao pretvoriti u nešto što nisam bio. I zbog toga
sam ga mrzio. Neću siliti dječaka putem kojim ne želi poći. Ako Thor želi
da Bayr postane kralj, morat će pronaći drugi put.”
Nastao je uzbuđeni žamor, ali odmah je stišan neslaganjem Vrhovnog
čuvara.
“Put je ovdje! Sada, čuvaru Dagmare. Stojiš Thoru na putu!” za vapio
je gospodar Ivo.
Amos je ustao kako bi se pobunio, no Ivo ga je posjeo tmurnim
pogledom i oštrim pokretom kojim je utišao sve osim Dagmara.
Dagmar je kimnuo, priznajući ono što je Ivo rekao, ali nije se složio.
“Thor ima moć maknuti me s puta, gospodaru, ako je to ono što želi. Ali
mislim da Bayrovo vrijeme još nije došlo. Možda je spasenje Sayloka, ali
ne još. Ne još, gospodaru.”
Gospodar Ivo prekrižio je ruke, smještene u rukavima nalik na krila,
uzmaknuo i utonuo na prijestolje te sklopio oči. Ovoga ga puta čuvari nisu
slijedili i sjeli. Svi su osjetili njegovo povlačenje i čekali da ih otpusti.
“Sve sam vas čuo. I svi ste mene čuli. Sada me ostavite. Poslušat ćemo
poglavare i opet ćemo glasati nakon što izlože svoje.”
No kada su sljedećega dana poglavari stigli, još svježe opijeni sjajem
čuda u Berneu i isijavajući divljenjem zbog svete djevojčice, stali su i svi
do jednoga podignuli ime Banruuda od Bernea bogovima i Čuvarima
Sayloka. Većina je čuvara kimala slažući se, sjajeći od olakšanja jer je
neobična i neobjašnjiva suša završila i presretni što je put ka budućnosti
toliko jasan. Čuvari koji su se bili priklonili željama Vrhovnog čuvara
zatekli su se kako se ipak više približavaju snažnome poglavaru, njegovoj
blistavoj kraljici i djevojčici koju je s toliko ljubavi držala u naručju.
Gospodar Ivo jedini je bio protiv, ali je, u manjini i nadglasan, utihnuo.
Dagmar je osjetio samo olakšanje što neće pozvati njegova Bayra u toj
dobi. Ispod olakšanja ostao je strah, sveprisutan i višestruk, ali bio je to
strah s kojim se mogao suočiti i tijekom vremena ga poraziti. Bayr će stasati
u muškarca pod očevom vladavinom - pod nosom svoga oca - no to je bilo
bolje nego da stavi krunu koju nije spreman nositi.
 Idućih je dana baš djevojčica - malena Alba - omekšala srce
Vrhovnoga čuvara i razvezala mu usne. Koža joj je bila zlatna - preplanula -
kao da ju je majka grijala na vrućem ognjištu pa je, poput kruha, potamnila
na vrućini. Oči su joj bile tako smeđe da su se doimale crnima, s tamnim
trepavicama koje su joj milovale zlatne obraze, no kosa joj je bila svijetla
poput kukuruzne svile, tako svijetla da se činila bezbojnom pod treperavim
svijećama u prepunom svetištu, gdje su se čuvari i kraljevska obitelj okupili
da joj daju ime i blagoslov. Udarala je sićušnim udovima i cviljela buneći se
dok su joj hladne ruke dodirivale golu kožu.
Kamen na oltaru zamijenjen je i Čuvari Sayloka okružili su dojenče,
vrhova prstiju položenih na njezina mala prsa. Čuvari su se uboli u prste i
sjedinili svoju krv te na njezinu čelu nacrtali zvijezdu Sayloka, čime su je
uzvisili od kćeri klanova na kćer bogova. Uz nju je stajala Alannah, njezina
majka, jedina žena u svetištu, i promatrala obred zajedno s kraljem,
Banruudom, kojega su čuvari već okrunili i koji će uskoro biti okrunjen
pred narodom.
“Alba, kćeri Banruuda od Bernea, kralja Sayloka, i kćeri Alanne od
Adyara, kraljice od Sayloka, iskazujemo ti počast i priznajemo te kao dar
božice Freye, dar klanovima. Da označiš početak novoga doba, princezo, i
povedeš sve naše kćeri iz tame utrobe na svjetlo novoga života”, recitirao je
Ivo blagoslivljajući dijete, tiha i smjerna glasa.
Dagmar je podignuo lice kako vlaga koja je htjela poteći iz njegovih
očiju ne bi kliznula niz obraze i odala njegovo nježno srce. U sjeni
kupolastog svoda ponad njega, ukrižane grede naoko su se pomaknute, pa
su mu se prsa stegnula kada su mu se oči prilagodile na tamu i ugledale
razlog. Nisu se pomicale grede, nego dječak koji je puzao po njima.
Bayr se zaustavio iznad oltara, maleni, tamni anđeo koji s visine
promatra dojenče. Dagmar je trebao znati da će Bayr pronaći put unutra.
Uspinjao se i penjao po Hramskom brdu otkako je prohodao. Bilo je dobro
što nije bio sklon govoriti; zbog mucanja je bio izvrstan čuvar tajni. Dagmar
će ga poslije morati ukoriti, no sada je spustio pogled kako ga ostali ne bi
slijedili i vidjeli što i on. No dojenče koje je ležalo na oltaru vidjelo je
dječaka iznad sebe i netremice ga promatralo.
 Palača je slavila. Svjetlo i radost izlijevali su se kroz otvorena vrata i
šuljali travom prije nego što su se zaustavili kod kamenog zida koji je
odvajao prostor hrama od vrtova palače. Poglavari su stigli s karavanom
ratnika i žena, sinova i rođaka, pa se sveti odabir novoga kralja pretvorio u
živahno okupljanje šest klanova. Kralj Banruud za dva će dana uzjahati
svoga konja i pokazati se narodu. Slijedit će ga njegova kraljica, poglavari i
čuvari u povorci u čast novoga pomazanika.
Čuvari nisu sudjelovali u svečanostima u palači. Dok se Ivo brinuo o
svetištu, čuvari su tiho slavili u blagovaonici, a Bayr je, iako se pobunio,
odveden na spavanje. Dagmar uopće nije sumnjao da će se dječak iskrasti
kako bi špijunirao događanja u palači istoga trena kada on ode iz njegove
sobice, prostorije smještene ispod istočnih streha stražnjega krila hrama.
Dagmar je još spavao u odaji u kojoj je nekoć držao dječaka za dugih,
očajničkih noći, no Bayr je postao prevelik za njegovo naručje i slamu na
podu, pa mu je Dagmar pronašao mjestašce koje može zvati svojim.
Dječak je bio napet, premda je to skrivao, i Dagmar je osjetio da
nestrpljivo čeka da mu ujak ode kako bi se mogao popeti uza zidine i
promatrati slavlje u susjedstvu.
“Vidio sam te u svetištu kada su blagoslivljali djevojčicu”, promrmljao
je Dagmar i utonuo na stolac koji je izradio baš u tu svrhu.
Bayrove oči naglo su se prebacile na ujakove, procjenjujući Dag
marovo razočaranje.
“Jesi l-li lj-ljut?” promrmljao je Bayr. Nije zanijekao da je bio u
svetištu ni tražio opravdanje za svoje ponašanje.
“Nisam ljut. Ali ako ne učiniš kako sam ti rekao, kako ti mogu
vjerovati? Znaš da je svetište sveto. Ono je namijenjeno svetim obredima.
Čuvarima. Ne znatiželjnim dječacima koji su više vješti nego pametni.”
“D-danas je bilo p-posebno. N-ne s-samo za čuvare.”
Dagmar je teško uzdahnuo, priznajući istinitost onoga sto je dječak
rekao. Poglavari su bili ondje; zašto ne bi bio i dječak koji je gotovo postao
kralj?
 Na trenutak su sjedili u tišini, baveći se vlastitim mislima, sve dok
Dagmar, donijevši odluku, nije posegnuo za dječakovom rukom. Bayrovi
nokti bili su prljavi i popucali, sve brazde na dlanovima zamrljane. Bez
obzira na to koliko mu je Dagmar puta govorio o važnosti čistoće, bio je
dječak, uvijek prljav. Dagmar je ustao i umočio krpu u zdjelu s vodom na
stoliću u kutu. Opet sjevši na stolac oprao je Bayrove ruke i oštricom mu
očistio nokte. Pošto je završio, Dagmar je odložio krpu i nož te prešao
palcem preko Bayrovih članaka na ruci, i samo što nije zaplakao. Još su bile
mladoliko meke; Bayr je tako mlad, tako dragocjen i bogovi su mu mnogo
toga spremali. Zbog toga je Dagmaru zadrhtalo srce.
“Gospodar Ivo htio je da ti postaneš kralj, Bayre”, prošaptao je
Dagmar, znajući da mora pripremiti svoga dječaka.
Bayrov dlan trznuo je u njegovom.
“J-ja?” promucao je Bayr.
“Da. Ti.” Dagmar je pogledao dječaka u oči i zadržao pogled,
prisiljavajući ga da shvati. Bayrovo lice problijedjelo je, a oči su mu sjale
na slaboj svjetlosti. “Nisi poput drugih dječaka, Bayre. Znaš to, zar ne?”
Bayr je zurio, kao što je uvijek činio, napeto, pogledom zahtijevajući
da mu Dagmar objasni.
“Sigurno si zamijetio da možeš učiniti ono što drugi ne mogu?”
nastavio je Dagmar.
“J-jak s-sam”, priznao je Bayr.
“Jesi. I brz. I žustar. I jako, jako hrabar. Tek si dječak, no s odraslim se
ljudima u dvorištu dvorca boriš vješto poput iskusnog ratnika. Čuvari i
straža u palači dive se tvojoj vještini. Glas o tebi raširio se klanovima.”
“J-ja n-nisam h-hrabar. Ja se b-bojim”, priznao je Bayr i pognuo glavu.
Sada je na Dagmaru bio red da pričeka i poticao je dječaka blago ga
gledajući.
“Ja n-ne že-želim b-biti k-kralj, ujače”, šapnuo je Bayr.
“Znam. Ni ja ne želim da budeš kralj. Ali, Bayre, kada više nećeš biti
dječak, možda će doći trenutak kada će te Saylok trebati da ga povedeš.
Možda će doći dan kada će te pozvati da vladaš, pa se moraš pripremiti za
taj dan.”
“K-kada odrastem, n-neću se b-bojati?” promrmljao je Bayr pun nade.
“I dalje ćeš se bojati. No moraš učiniti ono što je ispravno, ono što
moraš, unatoč strahu.”
"B-bojiš li se t-ti?”
“Da. Svakoga dana”, rekao je Dagmar, počevši se smijati kada se Bayr
u nevjerici namrštio. No njegov je smijeh ubrzo nestao, istopivši se u
sjećanje. “Kada te tvoja majka donijela k meni, Bayre, i pitala me da te
uzmem, da te odgojim, bio sam prestravljen. Nisam htio biti otac. Nisam
znao kako skrbiti o djetetu. No ipak sam to učinio jer si me trebao, jer je to
bilo ispravno. I bio si mi najveća radost.” Suze su se skupile u Dagmarovu
grlu i nekoliko sekundi nije mogao nastaviti. Bayrove usne zadrhtale su i
gurnuo je tanki prekrivač u stranu te se uvukao u ujakovo krilo, omotao
ruke oko njega i ugurao glavu pod njegovu bradu.
“Kad si se rodio,” prošaptao je Dagmar, boreći se s osjećajima, “tvoja
mi je majka rekla da ćeš biti jako snažan. Dala ti je ime i rekla da ćeš
donijeti spasenje Sayloku.”
“K-kakvo s-spa-se-nje?” upitao je Bayr i odmaknuo se kako bi vidio
ujakovo lice.
“Nada. Spas. Spasenje. Ti si zaštitnik, Bayre. I ja vjerujem da ti je dana
moć da obraniš ovu zemlju - sve klanove. Ti nisi Bayr, dječak iz hrama. Ti
nisi Bayr od Bernea ili Dolphysa. Ti si Bayr od Sayloka i moraš braniti ovu
zemlju od njezinih neprijatelja iznutra i izvana.”
“Ja ću z-za-šti-titi princezu.”
Dagmar se nasmiješio, iznenađen. “Samo nju?”
“Z-za sada. Pre-predivna je.”
“Jest, doista”, uzdahnuo je Dagmar, no postojalo je još nešto što mu je
morao reći, a uključivalo je samo djeliće istine.
“Kada si se rodio, tvoja je majka bila jako ljuta. Nije te željela
napustiti i proklela je cijeli Saylok krvnom runom.”
 Bayrove oči zasjale su i usta su mu zadrhtala. Znao je da su krvne rune
zabranjene svima osim čuvarima, a čak i onda ih se smjelo upotrijebiti samo
za mudrost, ne za osvetu ili moć.”
“Zašto j-je bila lj-ljuta?”
“Voljela je muškarca koji je nije volio.”
“Moga oca?”
“Mislim, da.” Dagmar je ukočio lice prije nego što je izrekao laž.
“Premda mu ne znam ime.”
“Že-želim da mi ti b-budeš o-otac”, prošaptao je Bayr.
Dagmar ga je poljubio u glavu. “Ja jesam tvoj otac. A ti si moj sin. No
moram ti ispričati o majci. A ti moraš pokušati shvatiti.”
Bayr je kimnuo, tako ozbiljno, tako odlučno.
“Desd - tvoja majka - bila je jako tužna. I jako... "Dagmar je
pokušavao pronaći pravu riječ.
“U-usamljena?” predložio je Bayr.
“Da. jako usamljena. Muškarci znaju biti okrutni, osobito prema
svojim ženama. Tako je tvoja majka obećala da u Sayloku više neće biti
žena prema kojima se muškarci mogu loše odnositi.”
“Ali nisu svi m-muškarci l-loši.”
“Nisu. I nisu sve žene nevine. No Desdemona je bila ljuta. Umirala je.
I učinila je nešto strašno. I sada Saylok pati - nevini i krivi jednako - a ja ne
znam kako popraviti ono što je učinjeno.”
“A-ali postoji d-djevojčica”, nasmiješio se Bayr pun nade.
“Da. I to mi je dalo veliku nadu da je runa tvoje majke oslabila i da se
Saylok izliječio bolesti u svome tlu.”
“J-ja ću je p-paziti. A-albu. Ako se budem dobro o njoj brinuo... mo-
možda nas bo-bogovi blagoslove s j-još njih.”
“Možda”, prošaptao je Dagmar. “To je sve što možemo. Sada je
vrijeme za spavanje. Nema šuljanja kulama i zidinama, sine moj. Ne mogu
podnijeti da te izgubim, a mislim da se našem novom kralju ne bi svidjelo
tvoje špijuniranje.”
Dječak je kliznuo iz Dagmarova krila i uvukao se u krevet te se
ukopao duboko u jastuk i uvjerljivo zijevnuo. Dagmar je ustao i prošavši
rukom preko dječakove kose okrenuo se da pođe, no ne prije nego što čuje
obećanje koje ga je potaknulo na ovaj razgovor.
“Bogovi nagrađuju našu sudbinu usprkos strahu, Bayre. Onkraj straha
nalazi se pobjeda. Moraš mi obećati da ćeš, kada kucne čas, kada budeš
odrastao, čak i ako ne budeš htio postati kralj, čak i ako se budeš bojao,
ipak učiniti ono što je potrebno.”
“Obećavam, ujače”, promrmljao je Bayr, oslobođena jezika dok je
tonuo u san. “Učinit ću što je potrebno.”
 7

Vijest o djevojčici proširila se i sav ju je Saylok htio vidjeti. Bayr je

napustio svoje mjesto s kojega je vidio ulaz u hram i cestu koja vodi u
Kraljevo selo i probio se kroz mnoštvo, usput pronalazeći mjesta koja bi
napustio u potrazi za nekim boljim, bližim, s kojega bi i on mogao vidjeti
djevojčicu.
Nedostajala mu je.
Zbog pomisli na to nasmijao se. Promatrao ju je s greda visoko iznad
oltara, a ona mu je uzvratila pogled. Bila je tek nekoliko dana stara i tako
malena da je se ne bi usudio dodirnuti, čak i kada bi mu bilo dopušteno.
Nije mu se nasmiješila, premda se on njoj cerio. Nije bio siguran da
dojenčad zna kako se smijati. Ako je bude opet vidio, mogao bi je poučiti.
Nadao se da će joj jednoga dana biti bliže nego što je bio na gredi iznad
oltara.
Vidio je samo nekoliko dojenčadi. U selu je bilo druge djece, ali
provodio je tako malo vremena izvan zidina hrama, među ljudima, da mu se
ovaj dan na mnogo načina činio poput praznika. Okrunjen je novi kralj,
rođena je djevojčica i građani Sayloka ostavili su svoje obveze kako bi
cijeli dan proveli u slavlju. Dagmar ga je upozorio da ne odluta predaleko
od hrama i hramskog posjeda, no Dagmar je hodao u povorci iza kralja i
neće znati je li Bayr poslušan kako je obećao biti.
Pogled na kraljev silazak s Hramskog brda nije bio najbolji, ali uspeo
se na stablo širokih grana što su se nadvijale nad glavnu cestu, pa kada
kraljeva povorka skrene iza ugla na seoski trg, imat će neometan pogled na
povorku, sve do samoga kraja, gdje je završavala ljubičastim haljama
Čuvara Sayloka.
Poglavari su, od kojih je svaki nosio zastavu ukrašenu grbom svoga
klana, jahali na čelu u znak potpore i odanosti novome kralju Sayloka. Kosa
im je bila čvrsto povezana u pletenice koje nisu bile duge, a niz leđa su im
visjele vrpce koje su simbolizirale nadu da će im pletenice izrasti pod
kraljevom vladavinom.
Bayr se premjestio na najveću granu i trbuhom se naslonio na nju, tako
blizu da će zlatna zastava Leoka proći odmah pod njim. Banruud od Bernea
- od Sayloka, jer sada je on bio kralj - jahao je iza petorice poglavara na
konju tako velikom i tako crnom da su ljudi uzmicali ne želeći preplašiti
životinju. Kralj je, umotan u crveno ruho, bio jednako zastrašujuć kao i
njegov konj, a premda je njegov prolazak obilježio val promatrača koji su
se klanjali, ljudi su najviše htjeli vidjeti djevojčicu.
Iza kralja, u kočiji nalik na onu koja je prevozila lijes kralja Ansela,
sjedila je Banruudova žena Alannah, nova kraljica, i u naručju držala
princezu, premda se s Bayrove grane nije vidjelo ništa osim malog
zavežljaja u moru crvene boje. Crvena je bila boja Bernea, a sada i
prijestolja. Bayr nije smatrao da tamnocrvena pristaje novoj kraljici ni
sićušnoj djevojčici u njezinu naručju, i dok je promatrao povorku koja mu
se približavala, osjetio je drhtaj slutnje koji se spustio niz njegova mala leđa
i završio u dlanovima. Kraljica je, lica ozarenog smiješkom, mahala gomili
i naginjala dijete prema ljudima lijevo i desno kako bi je mogli vidjeti.
Ispod Bayrove grane ljudi su se migoljili i gurali, izvikujući imena
svojih poglavara i ime novoga kralja i, kako to biva u većini mnoštava, bili
su napeti i gurali se. Spodoba, od glave do pete ogrnuta u sivkastosmeđ
ogrtač, pognute glave i s kapuljačom koja joj je skrivala lice, izgubila je
ravnotežu u mnoštvu. Bila je pognuta pa se doimala starom i nejakom, a
ljudi su je ignorirali dok su prolazili i gurali se oko nje, pokušavajući
pronaći bolji pogled na nadolazeću povorku.
Ni ne trepnuvši Bayr se zanjihao sa svoje grane i spustio u gungulu,
gurajući ljude u stranu kako bi pomogao starici da ustane prije nego što je
zgaze. Pod ogrtačem mu se doimala slabašnom, ali ustala se žustrošću koja
nije bila u skladu s njezinom prividnom dobi. Zgrabila je kapuljaču rukama
prekrivenima vunenim rukavicama bez prstiju, premda je za njih bilo odveć
toplo. Bayr je bio niži od nje, pa iako je pokušala zakriliti lice, morao je
samo podignuti pogled kako bi vidio što pokušava skriti.
 Bila je čovjek - oči, nos, usta, glatki obrazi i nenaborano čelo - ali
nadnaravna, a Bayr je bio premlad da bi znao da ne treba zuriti, i previše
nevin da ignorira njezinu neobičnost. Nije bila stara, a to što je bila čudna
nije imalo veze s njezinim crtama lica nego s potpunim nedostatkom
pigmentacije u njezinim očima, koži i kosi. Bila je bjelja od kozjega
mlijeka. Bjelja od oblaka koji su lebdjeli iznad vrhova između Jorana i
Leoka, bjelja od snijega zimi, bjelja čak i od smrti koja je prekrila lice
kralja Ansela u svetištu.
Žena je dodirnula Bayrovo rame, a njezine usne - jedina boja na
njezinu licu - promrmljale su zahvalu. Bayr je razumio riječ, ali nije
prepoznao naglasak. Klanovi su imali svoje varijacije naglasaka i narječja
zbog kojih je čovjek iz Adyara na sjeveru zvučao malo drukčije od čovjeka
iz Ebbe na jugu, ali žena nije zvučala kao da je odrasla ni u jednome klanu.
Zatim je na njezinu licu ugledao suze, agoniju koja je iskrenula njezine
inače normalne crte lica u tužnu grimasu.
“J-jeste l-li o-ozlijeđeni?” promucao je.
“Ne”, rekla je kratko odmahnuvši glavom, no srebrne su joj se oči
podignule prema kralju koji je prolazio. Gomila je kleknula i u valovima
oslobodila vidik, a žena se počela tako silovito tresti daje Bayr pomislio da
bi mogla još jednom pasti. Nakostriješile su mu se dlačice na vratu, a ljudi
oko njega počeli su se vrpoljiti i okretati, osjećajući njezinu muku.
Nelagoda se oko nje mreškala poput oluje koja se sprema, uznemirenost u
zraku koju se moglo osjetiti, ali ne i vidjeti.
Crni konj koji je nosio kralja Banruuda iznenada je zanjištao i propeo
se, a gomilom je odjeknuo isti zvuk i zajedno se povukla unatrag i pognula
pred kopitima ratnog konja zažarena pogleda. Kralj se uspio zadržati na
njemu, držeći se za grivu koja je lepršala, stišćući konja moćnim bedrima,
no nije samo on bio u opasnosti da bude zbačen. Dotada poslušan bijeli
konj prekriven tkaninom crvene boje koji je vukao kraljičinu kočiju
iznenada se propeo na stražnje noge te se počeo izvijati na sve strane.
Gomila je glasno uzdahnula kada je kočijaš izbačen sa sjedišta i poletio u
gomilu koja je vrištala.
 Kraljica je sjedila u stražnjem dijelu kočije, a iako je pala na pod,
uspjela je zadržati dijete i uhvatiti se za bočnu stranicu kočije. Bijela je žena
pored Bayra zastenjala, a njezina se agonija pretvorila u užas, a taj se nemir
pronio gomilom. Bijeli se konj opet propeo, kočija se opasno nagnula, a
gomila je još jednom zavapila. Bayr se probio kroz publiku koja je uzmicala
i pojurio na cestu, učvrstivši noge i čekajući da bijeli konj protutnji kraj
njega.
Čuo je da je Dagmar odnekle iz daljine povikao njegovo ime, no on je
bio usredotočen na kočiju koja se zanosila. Bacio se na odbjeglog konja,
omotao dlanove oko njegove grive i povukao se na leđa životinje. Ukopao
je malena koljena u sapi konja, stisnuo zube i povukao mu grivu. Konj je
opet bolno zanjištao, od boli i očaja mašući kopitima po zraku, glave
svijene u Bayrova prsa.
“Hooo”, rekao je Bayr. “Sšš”, umirivao ga je, a konj se, drhteći i
otpuhujući i kolutajući očima zaustavio. Gomila je stala klicati, a konj je
zadrhtao, no nije se trgnuo ni pojurio.
Povorka se zaustavila, čuvari su zadržali svoju formaciju u pobožnom
strahu, a gomila je stajala nepomično od straha i fasciniranosti. Poglavari
koji su nosili stjegove klanova promatrali su začuđeno se cereći, no osmjesi
su im nestali s lica kada su ugledali kraljicu. Iz rane na glavi kapala joj je
krv, no ustala se vlastitom snagom, u naručju držeći svoju kćer koja je
plakala, a kraljev posramljeni čuvar pomogao joj je izaći iz kočije. Sigurno
će se o tome raspravljati, ali nitko od njih nije bio kriv. Kriva je bila bijela
žena, bio je siguran, premda nije mogao reći zašto.
Bayru se učinilo da je vidio Dagmara kako juri prema njemu, ali kralj
je zahtijevao njegovu pozornost.
“Kako ti je ime, dječače?” upitao je Banruud, podigavši glas kako bi
ga gomila mogla čuti. On je uspio svladati svoga konja i doimao se ljutitim
što i kočijaš nije uspio u tome. Njegova se povorka iznenada pretvorila u
fijasko i više nije bio u središtu pozornosti.
Bayr je pokušao odgovoriti, ali riječi mu nisu htjele poteći s jezika.
Pokušao je opet, jadno zamuckujući i posramljeno pognuvši glavu.
 “Ime mu je Bayr, gospodaru.” Dagmar je podignuo ruke kako bi
povukao Bayra s leđa bijeloga konja, no Bayr se držao za grivu, bojeći se
pustiti ga iz straha da će opet jurnuti.
“Pusti konja, Bayre. To ga boli”, ustrajao je Dagmar i Bayr je
iznenađeno otpustio ruke. Konj se opustio i u opijajućem olakšanju objesio
glavu, a Dagmar je povukao dječaka s njegovih drhtavih leđa, privijajući ga
uza se. Kralj je promatrao sjajnih očiju i namrštenih usana.
“Dagmar od Dolphysa. Prošlo je previše vremena”, zagrmio je
Banruud. Ili te moram zvati čuvaru Dagmar?”
Dagmar se duboko poklonio.
“Desetak godina, veličanstvo. Najmanje. Čestitam.” Nije podsjetio
novoga kralja da je stajao u svetištu tijekom postupka odabira, da je
sudjelovao u krunidbi i da je svjedočio blagoslivljanju njegove kćeri.
Namjerno se držao postrani. Stopio se. Odvraćao pogled. Dok je u
ljubičastoj halji s obrijanom glavom stajao među braćom slična izgleda, bilo
ga je lako previdjeti i Banruud ga očito do sada nije zamijetio.
Kralj je okrenuo konja i prišao Bayru i njegovu ujaku koji su sa
strepnjom promatrali dok se približavao.
“Bayr. To je dobro ime”, rekao je kralj, kimajući Bayru. “Pokazao si
veliku umješnost... i hrabrost.” Kraljeva čeljust bila je stisnuta, a nosnice
široke poput zvjeri koja je namirisala plijen.
“Hramski Dječak spasio je princezu i kraljicu!” netko je povikao i
riječi Hramski Dječak, Hramski Dječak, Hramski Dječak proširile su se
među gomilom i do onih koji nisu vidjeli kako je sve završilo.
Kralj je izvukao mač i glumeći pred gomilom položio široku stranu
svoje oštrice na dječakovu pognutu glavu. Dagmar se trgnuo, no Bayr je
ostao miran, tih i pokoran.
“Imenujem te zaštitnikom prijestolja i prijateljem kralja, mladi Bayre.”
Gomilom se prolomio novi val čuđenja. Bayr se privio uz Dagmara,
posramljen pohvalom, a kralj Banruud povukao je svoju oštricu. Kralj se
podignuvši mač okrenuo, a pošto se oglasila truba, povorka se nastavila bez
kraljice, koju su s princezom otpratili natrag u dvorac u kolima koja su
vukli ljudi i okruživali naoružani čuvari.
“M-mislio s-sam da će me ub-ubiti”, mucao je Bayr okrenuvši se
prema ujaku razrogačenih očiju.
Dagmar je zadrhtao ne rekavši ništa, no to što je utihnuo samo je
potkrijepilo ono u što je Bayr bio uvjeren: nije se svidio kralju.
“B-b-blijeda ž-žena preplašila je k-k-konje”, prošaptao je Bayr prilično
potreseno.
“Koja žena?” uzvratio je Dagmar.
Bayr je odmahnuo glavom i slegnuo ramenima. Bilo je to odveć teško
objasniti, a i nije htio tu ženu dovesti u nepriliku. Kralju se ni ona neće
svidjeti, Bayr je u to bio siguran.

*
“Bojim se da smo na prijestolje postavili čovjeka pod krinkom”,
progunđao je Ivo pošto je zamolio Dagmara da ostane nakon što su svi
ostali otišli iz svetišta. Prošlo je nekoliko tjedana od krunidbe i na
Hramskom brdu odvijale su se brojne aktivnosti. Novi kralj značio je novu
politiku, nova pravila, novo nezadovoljstvo. Banruud se pripremao za rat,
nitko nije znao s kime, no ratnici su stalno bili na obuci, što je uvelike
otežavalo štovanje i promišljanje na susjednom posjedu. Banruuda gotovo
uopće nisu zanimali čuvari - ili hram - premda je jednom zatražio Ivu da
upita bogove. Imao je noćne more.
“Boji se da će mu duhovi, blijede utvare ukrasti dušu... i kći”, otkrio
mu je Ivo. “Naložio je svojim ljudima da se traže prikaze. Rekao sam mu da
su bogovi princezi dodijelili zaštitnika u mladome Bayru. Kralju se taj
odgovor očito nije svidio. Zahtijevao je da prinesemo žrtvu Odinu i iznad
svakih vrata skrijemo rune.”
 “Kako to mislite, čovjek pod krinkom, gospodaru?” upitao je Dagmar.
“Banruud su dva čovjeka. Jednoga vidiš, drugoga ne. Da mu raspleteš
pletenicu, pretpostavljam da bi se pokazalo novo lice, skriveno iza njegove
kose.”
Dagmar je zadrhtao zbog slike koja mu se pojavila pred očima. Ivo je
bio sklon dramatiziranju.
“Ne shvaćam, gospodaru. Bio je dobar poglavar. Berne je bogat.
Njegovi ljudi nisu se ni jednom žalili. Moćan je ratnik i dostojan vođa.”
“To je sve istina. Ipak... naša dužnost nikada nije bila prihvatiti očito...
ili lako. Bojim se da smo učinili oboje.”
“Gospodaru”, usprotivio se Dagmar, a krivnja u prsima mu se
udvostručila.
Ivo je odmahnuo rukom, utišavajući ga. “Dosta, Dagmare. Nisi
pogriješio. Voliš dječaka. I donio si odluku za njega, ne za mene. Ne za
sebe. Čak ne ni za Saylok.”
Dagmarovoj krivnji izrasla je još jedna glava. “Sayloku je potreban
muškarac na prijestolju, gospodaru. Ne dječak”, usprotivio se umorno. Taj
je argument upotrijebio već i previše puta.
“Bolje dječak nego zvijer”, uzdahnuo je Ivo zlovoljno. “No učinjeno
je. A na nama je da iz toga izvučemo najbolje.”
“Mislite li uistinu da je zvijer?” prošaptao je Dagmar.
“Da je Otac Saylok htio da samo jedan čovjek bira kralja, odredio bi
jednoga čuvara. Naš sustav funkcionira već stoljećima i smatram da će i
dalje funkcionirati, bez obzira na moje nepovjerenje - i nenaklonost - prema
novome kralju”, rekao je Ivo popuštajući.
“A djevojčica?”
Ivo je otpuhnuo, no njegova je uzrujanost okopnila kada mu je
pokajnički smiješak izvio crne usne, “Ona je čudo. Polažem velike nade u
malenu Albu.”
 “Kao i ja, gospodaru”, složio se Dagmar. Zbog svojeg je nadanja
satima molio klečeći.
“Kralju bi bilo od koristi kada bi obraćao pozornost na moje savjete”,
glasno je razmišljao Ivo.
“Da?”
“Trebao bi dječaka držati blizu sebe”, rekao je Ivo.
“Ja bih radije da ga ne drži blizu.”
“Govoriš sebično Dagmare. Bayr je zaštitnik.”
“Bayr je Banruudov sin”, prošaptao je Dag, pokušavajući ne siktati.
“I prijetnja njegovoj moći”, rekao je Ivo kimajući. “Banruud je
ljubomoran na dječaka. No ipak... kralj bi se trebao držati mojih savjeta, za
princezinu dobrobit. Dječak je neće iznevjeriti. Zaštitit će djevojčicu. Vidio
sam.”
Dagmarove su se ruke tresle pod širokim rukavima njegove halje pa ih
je prekrižio. Nije htio znati sve što je Ivo vidio. Katkad bi vizije zaslijepile
čuvarevu intuiciju. Dagmarova intuicija vrištala je da se Bayr treba kloniti
Banruuda.
“Jeste li mi još nešto htjeli reći, gospodaru?” upitao je, očajnički želeći
otići iz svetišta. Dan je bio dug i od svanuća nije vidio Bayra.
“Ti nisi vidio nikakve utvare blijeda lica... u snovima ili gdje drugdje,
Dagmare?”
Dagmar nije vjerovao u duhove. Bogovi su sigurno pozivali sve
duhove kući. Na tren je razmislio o ženi koju je Bayr vidio na dan krunidbe,
a zatim ju je odbacio slegnuvši ramenima. Nije zločin imati blijedu put, a
ona je žena, a ne sablast.
“Ne, gospodaru”, uzdahnuvši je rekao Dagmar. “Nisam.”
“Hmm.” Ivo je protrljao svoje obojene usne. “Moraš mi reći budeš li ih
vidio.”
 *
Utvara je bila iscrpljena i boljele su je grudi. Čvrsto ih je povezala ne
bi li ih spriječila da se pune mlijekom, ali tekućina je curila i natapala krpe
koje je omotala oko prsa i koje su je hladile pod ogrtačem. Izdajala je
mlijeko rukom kada je mogla, morala je održati protok. Njezino će dijete
trebati mlijeko ako se ikada opet spoje. Nažalost, njezin miris, zreo i
glinast, privukao je bube.
Bilo je proljeće i često je kišilo, pa je Hramska šuma bila natopljena
vodom, što joj je još više otežavalo život. Bila je pastirica i naviknula je
spavati vani, skupljati i loviti, ali nije bila naviknula na ophodnje. Kraljeva
je straža lutala šumom i padinama kao da je traže. U gomili kamenja otkrila
je prostor u koji se mogla uvući, u koji se mogla skriti kad god bi se
približili. Morala je nagovoriti obitelj poljskih miševa da pronađu novo
mjesto za život, ali miševi i bube bili su joj najmanji problem.
Sve što je posjedovala bilo je u Bertogovoj kući u zemlji Berne, a
Bertogova kuća izgorjela je do temelja. U Kraljevu selu nabavila je
nekoliko stvari - oštar nož, komad sapuna, malo užeta i još jednu haljinu -
no ljudi su zurili u nju dok je kupovala, a to ju je strašilo više od svega.
Trgovci će se sjetiti njezina lica upita li tko za nju.
Imala je željezni lonac i malu kutiju punu zlatnika koje je pronašla
među pougljenim ostacima Bertogove kuće. Bertog je znao s novcem.
Skupljao je usluge baš kao što je njegova žena skupljala jaja radosno,
pohlepno, bilježeći im veličinu i težinu. Dužan mu je bio čak i grozni
Balfor. Bertog je držao svoje zlato u jami pod podom, ali mu na kraju
bogovi - i Utvara - nisu bili dužni ništa. Utvara je vidjela Bertoga kada je
brojao novac. Vidjela je i kada ga je spremao. Kada je Balfor spalio kuću,
kutija zlatnika - i željezni lonac - prošli su neoštećeni.
Bertog i Linora nisu bili te sreće.
Utvara uopće nije bila tužna zbog njih. Bili su glupi i vjerovali su
poglavaru. Ona je bila glupa što je vjerovala njima. Sada su mrtvi, a njezino
je dijete nestalo.
 Kćer joj je ukrao poglavar Banruud. Tvrdio je da je Alba njegovo
dijete, on i njegova nasmiješena, lažljiva kraljica. A Utvara nije imala
utočište. Zbog te ju je spoznaje obuzeo bespomoćan bijes.
Slijedila ga je kada je napustio utvrdu, pratila njegovu karavanu poput
prosjaka i skupljala ostatke, hodajući u nekoj vrsti obamrlosti od doline
Bernea do ravnjaka na kojemu se nalazio hram. Bili su predivni, palača koja
se uzdiže uvis i oštra koplja hrama, ali vidjela je samo zidine i ratnike i
udaljenost od svoga djeteta.
U Bertogovoj kutiji našla je dovoljno zlata da pobjegne, dovoljno da
joj život neko vrijeme bude podnošljiv bude li pripazila. Skrila ju je u drvo,
na mjestu gdje su teške grane izbijale iz stabla i širile se prema van. Ali nije
imala kamo poći, a nije mogla otići. Ako i uspije doći do djeteta, ušuljati se
među zidine palače, ona i dijete ne bi daleko dospjeli. Nije mogla pobjeći iz
svoje uklete kože. Nije mogla skriti dijete u šumi. Pa je lutala brdima u nadi
da će joj se bogovi barem jednom u životu smilovati i vratiti joj njezino. Ili
joj barem dopustiti da ubije kralja.

*
Utvara je vidjela da je Hramskome Dječaku, onome koji je umirio
konja, naloženo da čuva žrtvene ovce. Stari čuvar koji ih je čuvao otkako je
došla počeo je kašljati tijekom proljetnih kiša, pa je dječak preuzeo njegove
dužnosti. To mu je išlo od ruke, držao je krdo na okupu i radosno je kružio
oko njih, čuvajući ih od vukova i drugih opasnosti.
Osjetio ju je.
Utvara je to vidjela po borama koje su mu nabrale glatko čelo. I ovce
su je osjetile. Tako je djelovala na životinje. Oduvijek. Ta joj je osobina
često bila od velike koristi. Drugi bi ih puta, pak, primjerice kao na dan
povorke, izludjela. Nije namjeravala preplašiti konje u povorci. Barem ne
konja koji je vukao kočiju. Bila je silno ljuta - tako očajnički tužna - i njezin
ga je nemir preplašio. Kralj nije nastradao, ali kočija se umalo prevrnula.
Utvara je pobjegla, prestravljena opasnošću u koju je dovela svoju kćer, i
skrila se među drvećem dok sunce nije zašlo, a njezine se suze osušile.
Otada je promatrala dječaka koji je bio dobar prema njoj, dječaka koji
je sada čuvao ovce iz hrama, nadajući se da će joj njegov pristup palači i
posjedu hrama dati priliku da se ušulja unutra. On je tek dijete, ali kreće se
poput muškarca i skrbi o kozama odlučnim samopouzdanjem. Nije poput
drugih dječaka i proučavala ga je sa sve većom fascinacijom.
Nije spavao u poljima nego bi ovce uveo kroz vrata kada bi sunce
počelo zalaziti iza tornjeva palače. Svakoga ih je dana opet izvodio, premda
se to često događalo tek kada je sunce već bilo visoko na nebu. Jednoga je
dana ponio knjižicu koju će čitati dok ovce pasu, pa se pitala je li pohađao
pouku zbog koje je bio zauzet jutrima.
Prilika joj se ukazala, kako to obično biva, iznenada i jednostavno.
Bređa ovca, tvrdoglava i glupa - uvijek je postojala barem jedna takva -
odlutala je i upala u šipražje. Slomila je nogu i tužno je blejala, dozivajući
svoga pastira. Njezini su jauci odjekivali drvećem i obronkom, a Utvara,
koju je to izmamilo iz jednoga od njezinih skrovišta bila je u iskušenju da
joj prereže grlo i okonča patnju. No pričekala je, ne želeći riskirati da je
vide, i promatrala dječaka kada se uputio prema ovci. Pitala se hoće li biti
dovoljno vješt i imati želudac ubiti ranjenu životinju. Bio je to neugodan
zadatak za nekoga tako mladog.
Na trenutak je sjeo, položio ruke na bedra, pognuo glavu i udubio se u
razmišljanje. Tada ju je, kao da ovca nije teža od nezgrapne vreće žita,
podignuo i prebacio preko ramena.
Ovca je zablejala, a Utvara je zurila otvorenih usta, zapanjena
dječakovom snagom. Bređa ovca morala je imati oko trideset kilograma i
vjerojatno je bila teža od njega. Bilo je gotovo smiješno, životinja koja bleji
i čije se tanašne nožice gotovo vuku po tlu, prebačena preko leđa koja nisu
trebala moći podnijeti takav teret. Ipak, dječak je nosio ovcu stabilnim
korakom, pjevajući neobičnu melodiju čije je odzvanjanje Utvara često čula
s unutarnje strane zidina hrama. Ovcu će morati ubiti, ali dječak je očito
nije htio ostaviti.
 Zapravo nije htio ostaviti ni jednu, pa je počeo skupljati krdo koje je
paslo, obilazeći područje, smanjujući krug. Poveo je stado uz brdo prema
istočnom ulazu, vičući i gurajući ih, potičući ih da idu naprijed. Sve vrijeme
dok je nosio ozlijeđenu ovcu Utvara se držala linije stabala, primičući se uz
brdo iza njega, fascinirano promatrajući njegov napredak.
Trebalo mu je dva sata, trčkarao je naprijed-natrag kako bi zadržao
stado u dobrom smjeru, prije nego što je konačno zazvonio na istočnom
ulazu. Dan se primicao kraju, on je bio okupan znojem, ali sve su ovce bile
na broju. Disonantna zvonjava privukla je stražara u toranj.
“Otvorite vrata”, viknuo je stražar ugledavši dječaka s nestabilnim
teretom. Ništa se nije dogodilo i stražar je još jednom povikao, očito
uznemiren.
“Čekaj, dječače. Sam ću ih otvoriti.”
Utvara nije zastala kako bi razmislila. Jednostavno je potrčala,
poletjela uz padinu, od malenoga šumarka stotinu metara od istočnoga
ulaza. Nitko nije povikao sa zidina, trube nisu oglasile uzbunu. Hramski
Dječak, čiji je pogled bio zaklonjen životinjom prebačenom preko ramena,
nije se okrenuo prema njoj. Samo će ući kroz vrata sa stadom. Ako je netko
vidi, činit će se kao da mu pomaže.
Ali nitko je nije vidio.
Ušla je na začelju, spuštena pogleda, trudeći se ne dahtati kako ne bi
uzbunila dječaka. Udarila je ovcu po repu kako bi je životinje slušale, ostale
blizu i dale joj zaklon, i ušla kroz istočni ulaz kao da na to ima pravo. Nitko
je nije zaustavio - na vidiku nije bilo nikoga - a kada je i posljednja
životinja blejeći protrčala kraj nje, jednostavno je skrenula u sjenu kako bi
tu pričekala noć.
 8

Kraljičin glas bio je krasan. Pronosio se brdom na vilinskim krilima,

lak i melodičan, a Bayr je sjedio na vrhu zida vrta, slušajući, pogleda
usmjerenog prema zvijezdama. Malena je Alba jecala - noću je katkad
plakala. Dagmar je na isti način smirivao Bayra kada je bio malen i plakao
iz nikakva posebnog razloga, tražeći utjehu, toplinu i nježan dodir. Kraljica
je hodala s djevojčicom, tapšajući je po malenim leđima i pjevajući pjesme
koje su umirivale cijeli dvorac i mamile usamljene uši.
Noć je bila blaga, a vrtovi mirisni, i kraljica je često odlazila u šetnju
oko grmova ruža, kidajući latice meke poput obraza njezina djeteta, a Bayr
bi promatrao, želeći da i sam može nositi to dijete, želeći da njega netko
tako drži.
Dagmar ga je natjerao da se izriba u hladnoj željeznoj kadi. Težina i
vuneno krzno ozlijeđene ovce iritirale su mu vrat i jako ga izgreble ispod
grubog prsluka. Hladna je voda ublažila osjećaj bola, ali osjećao je težinu u
srcu, ono mu je misli odnosilo na divna mjesta, pa je iskravši se iz kreveta
krenuo prema zidu. Sada je sjedio i promatrao kraljicu i njezinu kćerkicu.
Kraljica je bila draga osoba. Nije to bilo teško prepoznati. Bila je blaga
dok je kralj bio nepopustljiv, svijetlo naspram njegove tame, i prilično je
očarala dječaka.
“Vidim te, Hramski Dječače”, dozvala ga je, pjevušeći melodičnim
glasom. “Ako se možeš popeti na zid vrta, sigurno se možeš i spustiti i
pridružiti nam se. Već ti se neko vrijeme želim zahvaliti.”
Bayrov puls ubrzao se i razmišljao je da pobjegne natrag u svoju
sobicu pod strehom. No ipak je napustio svoje ne baš idealno skro vište i
spustio se u vrt. Prišao je kraljici, pogled naizmjence premještajući sa svojih
stopala na dojenče u njezinu naručju.
“Ime ti je Bayr... Je li tako?”
 Kimnuo je, zahvalan što ne mora odgovoriti.
“Spasio si nas... malu Albu i mene. U povorci. Bio si jako hrabar i tako
vješt.” Kraljica je položila ruku na njegovo rame, pomazujući ga svojom
zahvalom, a on se primaknuo bliže, privučen njezinim dodirom. Dijete u
njezinu naručju zagugutalo je i posegnulo prema njegovoj kosi,
upetljavajući svoju malenu šaku u nepovezanu crnu masu. Dagmar mu nije
ispleo kosu poslije kupke, pa se osušila u neposlušne valove. Bayr se
nasmijao te joj se približio, olakšavajući joj pristup.
“Bi li je htio primiti?” upitala je kraljica.
Bayr je uzdahnuo i pokušao se povući, ali djevojčica je zacičala,
odbijajući pustiti njegovu kosu, na što se on ukopao u pola koraka.
“N-ne mogu”, uzdahnuo je, premda ništa drugo nije želio više od toga.
“Ako možeš umiriti podivljaloga konja, možeš držati djevojčicu”,
nježno mu je govorila kraljica.
Bayr je podignuo oči prema djevojčici, a ona se radosno nasmiješila,
udarajući nožicama.
“Na-nasmiješila s-se”, zamucao je, zaboravivši na strah.
“Da. Često se smiješi. Sretno je dijete, uglavnom. Noćima bude
nemirna... ili možda samo voli boraviti u vrtovima. To nam je najdraže
mjesto.”
Bayr je ispružio ruke kao da se sprema primiti zavežljaj štapova.
Kraljica Alannah nasmijala se i jednu ruku držeći pod Albinom stražnjicom,
a drugu pod njezinom desnom rukom, primaknula dvoje djece prsa uz prsa.
Bayr je instinktivno obujmio dijete, privijajući je uz sebe i uglavljujući
njezinu meku glavu pod svoju bradu.
“Vidiš? Znaš što treba učiniti”, trijumfalno je rekla kraljica. Bayrovi
obrazi porumenjeli su od ponosa i pogledao je kraljicu kratko prije nego što
mu je pogled odlutao od posramljenosti, ali nije pustio dijete.
“Bi li htio prošetati s njom?” pitala je kraljica.
Bayr je trznuo u znak slaganja i nesigurno zakoračio naprijed, krećući
se kao da prelazi preko razrušena mosta iznad jame bez dna. Kraljica se
opet nasmijala i krenula za njim.
“Gospodar Ivo kaže mi da su te blagoslovili bogovi. Kaže da si Albin
zaštitnik. Osjećam se jako sigurnom kada si blizu”, tiho je rekla.
Bayr je mogao samo kimnuti te je još čvršće stisnuo princezu u
naručju.
Činilo se da kraljici ne smeta što ne govori i polako su šetali stazama
prekrivenim laticama dok je kraljica tiho pjevala, a Bayr jedva disao.
Dijete se u njegovu naručju posve opustilo, slatkim ga dahom
škakljajući po vratu, i uskoro je pustila ručicu kojom je držala njegovu
kosu.
“I Alba se osjeća sigurnom s tobom, mladi Bayre.”
“Ja je v-vo-volim”, prošaptao je. Nije namjeravao progovoriti, ali
kraljica mu se nije smijala. Samo se nasmiješila i zatreptala gledajući ga.
“I ja je volim. Silno”, rekla je.
“M-moram i-i-ići”, rekao je Bayr. Nije želio. Ali Dagmar će ga ići
provjeriti. Uvijek je to činio i zabrinut će se ne bude li Bayr u krevetu.
“Posjetit ćeš nas opet, zar ne?” upitala je kraljica Alannah.
Kimnuo je, a od radosti mu je u grudima zastao dah. Kraljica ga je
poljubila u obraz i kliznula rukama pod usnulo dijete. Bayr ju je pustio
prošaptavši pozdrav i ne rekavši više ni riječi pošao prema suprotnom zidu.
Uspeo se uz njega, osjećajući kraljičin pogled na ramenima i fantomsku
težinu usnule princeze u naručju. Učinilo mu se da je vidio bijeli treptaj s
druge strane vrta, ali to je sigurno bio Mjesečev trik, treptaj zvijezda nad
potokom u vrtu, jer kada je provjerio, sve je bilo mirno, sve je bilo mračno,
i nije bilo ničega.

*
 Utvara je zaspala u vrtovima palače, između grmova ruža i južnoga
zida. Bilo je tako osvježavajuće i mirisno, i bila je sita. Opustošila je
gredicu s repama te u džepove natrpala što je više mrkava uspjela izvući te
se skrila iza zelenila. Mrkve su bile ukusne, iako pomalo prekrivene
zemljom. Ruke su joj bile još i prljavije od povrća, no prosjaci - i lopovi -
nisu mogli biti previše izbirljivi ili nestrpljivi. Nije imala nikakav plan,
samo cilj, i čekala je satima, skrivajući se iza neposlušnih cvjetova,
osluškujući zvukove dvorišta dvorca i odolijevajući introspekciji. Od truda
da izbjegne malodušje prispavalo joj se.
Dok je spavala, spustila se noć, a tama se produbila iz ljubičaste u
crnu, od zalaska sunca do svjetlosti zvijezda. Iz snova ju je prenuo nježan
plač djeteta, na koji joj je tijelo odgovorilo poslavši mlijeko u njezine
žlijezde i natopivši joj prednji dio haljine. Uhvatila se za prsa, sjetivši se
gdje je, sjetivši se svoga cilja, i pogurnula je bodljikavu lozu ustranu,
provirujući iz sjenki.
Mjesec je sa svoga položaja visoko na nebu obasjao kraljicu i dijete
sjajem punim štovanja i Utvara je stegnula dlan oko noža, ne shvaćajući da
ga drži za oštricu, a ne za dršku. Golicanje topline pod rukavom, a ne bol,
upozorilo ju je na pogrešku koju je počinila. Otkako su joj oteli dijete, bila
je u tolikoj agoniji da uopće nije zamijetila ubod noža.
Ustima je oblikovala Albino ime i upijala ju je, sjećajući se umornoga
plača i ručica kojima je mahala, njezine svilene kose i kremastog mirisa
tople, naborane kože. To što je bila tako blizu svome djetetu, tako blizu
spasu, izmamilo joj je suze i pomolila se Freyi da joj povede korake i
usmjeri oštricu.
Ubit će kraljicu i vratiti svoje dijete. Bogovi su joj pokazali put i oboje
ih stavili nadomak njezine ruke.
No Hramski Dječak je pazio. Kraljica ga je pozvala, pa je Utvara
čekala, osluškivala, rastezala se iza ruža u svome ogrtaču boje blata,
čekajući pravi tren. Bili su lijep prizor, njih troje, dok su tako šetali vrtom, i
Utvaru je taj prizor uljuljao u lažnu sigurnost, očarala ju je kraljičina pjesma
i umirilo nebo okupano mjesečinom.
 Hramski Dječak - Bayr - došao je i otišao. I na njega je djelovala
kraljičina čarolija. Držao je Utvarino dijete dok mu je mlado lice sjalo od
divljenja. Alba je bila silno voljena. Tako željena. Tako poštovana. A ta je
spoznaja ispunila Utvaru radošću i nadom.
Zatim su Mjesec prekrili oblaci i nestalo je čarolije. Nada se pretvorila
u užas, radost u shvaćanje. Bogovi joj nisu doveli kraljicu nadomak ruke.
Pokazali su joj sve što ona nije, sve što joj nije mogla pružiti, govoreći,
“Nestani, mala utvaro. Odlazi. Daj nam dijete. Pripada nama.” A kada je
Mjesec opet provirio provjeravajući je li čula, zrake svjetlosti otkrile su
vrata blizu južnog zida vrta, drvena i prijazna, i malo odškrinuta.
“Nestani, mala utvaro. Odlazi”, bogovi su još jednom prošaptali. Čak
su joj pokazali izlaz. Ruže su joj okrznule kožu, bodući je svojim trnjem,
tjerajući je da izađe, a kada je to učinila, zatvorile su se kao i grmovi kupina
iza nje.
“Bježi”, prošaptali su. I učinila je to.
Bilo je mnogo teže ući unutar zidina nego izaći. S druge strane vrata
nalazio se niz grubo isklesanih stuba koje su vodile do zemljanog tunela
koji ju je na kraju doveo do pustopoljine koja se protezala daleko iza zidina.
Izlaz je bio tako uzak da bi se čovjek u bijegu namučio proći kroz njega, a
bio je skriven travom i kamenjem te napola prekriven grmljem u kojemu su
živjela različita stvorenja. I ta su je stvorenja poticala na bijeg.
Utvara je jurila pustopoljinom, iz jedne joj je ruke curila krv, a u
drugoj je stiskala nož, tražeći utočište u šumi, privučena stablom u koje je
skrila svoje zlatnike, mjestom gdje se trava kovrčala u raščupanim
čupercima, isklijavši oko oblika u tlu. Pod drvetom je bio postavljen maleni
kamen, odveć savršen i gladak da bi se ondje našao slučajno, i pitala se
označava li kakav grob. Možda bi mogao označiti i njezin. Imala je nož. I
bila je hrabra. Ali ne dovoljno.
Stropoštavši se pod granje rukama je prekrila lice. Nije htjela živjeti,
ali bila je previše umorna da umre. Bilo joj je i vruće i hladno, bila je i
bijesna i rezignirana, ali odlučila je. Alba može biti princeza, a ne ropkinja,
kći kraljice, a ne potomak utvare. Nikada neće pogledati svoju majku i
vidjeti čudovište ili abnormalnost.
 “Nemam joj što ponuditi”, zastenjala je lica pritisnuta uz tlo. “Nemam
ništa osim ljubavi, a moja je ljubav neće zaštititi. Moja je ljubav neće
spasiti, odjenuti, ni nahraniti. Moja će joj ljubav samo naštetiti.”
Imala je mržnju - gorku i zajedljivu. Mrzila je kralja i mrzila je
njegovu kraljicu. Mrzila je Mjesec i pustopoljinu i nevina vrata u zidu koja
nije trebala moći tako lako pronaći. Mrzila je bol u srcu i sudbinu koje se
nije mogla riješiti, premda joj život nikada i nije dao razlog da se nada.
Mrzila je narod Sayloka jer se klanja kralju koji im laže.
Ali mržnja koju je osjećala nije se mogla mjeriti s njezinom ljubavlju.
“Nemam ti što ponuditi”, opet je zastenjala, no ovoga se puta obraćala
djetetu koje je rodila, djetetu koje je raslo u njezinu tijelu i preoblikovalo joj
srce.
“Zato ću ti dati kraljicu. Dat ću ti prelijepu kraljicu koja ti pjeva”,
jecala je. “Dat ću ti oca koji vlada kraljevstvom i dječaka koji će te čuvati.
Dat ću ti život bez skrivanja, svijet bez straha, dom koji ti sama ne bih
mogla ponuditi. To ću ti dati - jedino što mogu. Život bez mene u njemu
jedino je što ti mogu ponuditi.”
Prešla je dlanom preko kamena i sklopila oči, odveć umorna da se
pomakne, odveć iscrpljena da bi marila hoće li je netko pronaći kada sunce
izađe. A zatim je zaspala, nadajući se da se nikada neće probuditi.

*
Ležala je licem prema dolje pod Desdemoninim stablom, poput
zgužvanoga smeđeg plašta bez oblika i obrisa. Dagmar je isprva pomislio
da je mrtva, da je riječ o kakvoj staroj duši koja je potražila samoću u šumi
kako bi dočekala svoj kraj. Odmah je znao da je riječ o ženi. Bijela joj je
kosa bila raspuštena, nije bila ispletena - bila je to kosa žene, a ne ratnika.
Načinio je zvijezdu na čelu i povikao u znak upozorenja, koliko zbog nje,
toliko i zbog sebe, no nije se pomaknula. Nije ju okruživao miris smrti, na
njezinu plaštu nije bilo krvi, a okrenuvši je na bok pod dlanovima je osjetio
toplinu života. Prljave crte ocrtavale su joj obraze, a njezine srebrnaste
trepavice nisu se ni pomaknule u prašini. Shvatio je da uopće nije stara, no
očito je bila u nevolji.
Naglo je otvorila oči, a on je preplašeno uzdahnuo i ustuknuo.
No ona se nije uspravila ni pobjegla kao što je očekivao. Možda nije
mogla, no njezine su oči preko njega prelazile nezainteresirano i bez straha,
kao da je pomirena sa svime što joj sudbina sprema. Još ga je nekoliko
sekundi umorno promatrala pa opet zažmirila, skrivajući svoje blještave oči
pod kapcima prošaranim plavim venama.
“Jesi li ranjena?” upitao je.
Nije odgovorila, ali nije se činilo da je nešto boli.
“Ako ti pomognem sjesti, hoćeš li moći malo otpiti?”
Opet je otvorila oči, pa je to shvatio kao potvrdan odgovor.
Još joj se jednom primaknuo i skinuo pljosku s vodom s vrata.
Kleknuvši kraj nje kliznuo je rukom pod njezina ramena i naslonio je na
sebe kako bi mogla otpiti. Nije se odmaknula niti se pobunila, a kada joj je
na suhe usne prislonio pljosku, zahvalno je počela piti.
Je li to biće o kojemu je govorio Ivo? Nije prikaza ni sablast, no bilo ju
je zastrašujuće gledati. Ali bila je žedna.
“Tko si?” upitao ju je. “Odakle si došla?”
“A tko si ti?” prošaptala je, glasom jednako bezbojnim kao i njezina
koža.
“Ja sam Čuvar Sayloka. Živim u hramu.”
“Ja sam utvara i živim pod ovim stablom”, promuklo je rekla, riječi
izgovarajući razgovjetno, ali neobično.
Namrštio se, uvjeren da ga Loki - ili gospodar Ivo - želi nasamariti. No
djevojka nije bila vizija ni prikaza. Koža joj je bila stvarna pod njegovim
dlanovima, a pljoska s vodom bila je posve prazna.
 “Nisam jedina koja živi pod ovim drvetom. Netko je ovdje pokopan.
Vidiš li ovaj kamen?” Djevojka je dotaknula Desdemonin kamen. “Ovo je
dobro mjesto za umrijeti.”
“Pod ovim drvetom počiva moja sestra. To je njezin kamen, no njezina
smrt nije bila spokojna”, usprotivio se.
Gledala je u njega, ozbiljno, pogleda puna suosjećanja.
“Zato si došla ovamo? Umrijeti?” nastavio je. Nije htio razmišljati o
Desdemoni.
Opet je zatvorila oči i sitno joj je tijelo zadrhtalo naslonjeno na njega.
“To je ono što želim.”
“Zašto?”
Spustila je pogled i navukla kapuljaču plašta preko glave. Blijedi joj je
nos, zamrljan prašinom, stršao iz nabora plašta i bio je jedini dio lica koji je
mogao vidjeti.
“Da si doista htjela umrijeti, ne bi mi popila svu vodu”, rekao je blago.
“Možda mi tijelo želi živjeti”, prošaptala je. “Ali ja ne želim.”
“Volja je tvrdoglava”, složio se. “Ali ako nećeš umrijeti, postoje i bolja
mjesta za život.”
“Jednom sam već bila svezana za ovakvo drvo. Veličanstveno,
prekrasno drvo”, promrmljala je.
Nije bio siguran da je dobro čuo. Premda su joj riječi bile pomalo
nerazgovjetne, nije se činila bolesnom ni ozlijeđenom. Bila je gladna,
prljava i umorna. Ali nije bila ozlijeđena.
“Bila si svezana za drvo?” upitao je.
“Da. Ljudi su me htjeli dati bogovima. Ali bogovi me nisu htjeli, a
životinje mi nisu naudile. Nakon tri dana poglavarova žena odvezala me i
vratili su me na posao.”
Isto su činili u Dolphysu, u klanu Vuka, premda nije bila riječ o žrtvi
bogovima, nego je to bio dio postupka odabira novoga poglavara. Smatrali
su da vukovi ne bi pojeli jednoga od svojih. Dagmar je to smatrao
smiješnim. Vukovi su, kao i ljudi, bili skloniji preživjeti nego ostati odani.
“Bilo je to u Fiendu. Znaš li gdje je to?” promrmljala je. Zvučala je
silno umorno.
“Misliš Fiend... u Istočnoj zemlji?” uzdahnuo je Dagmar zaprepašteno.
“Da”, prošaptala je. “Istočna zemlja.”
“A... kako si se zatekla ovdje... u Hramskoj šumi?”
“Došla sam postati ženom, ali sam ostala ropkinja. A sada sam ništa.”
“Više nisi ropkinja?”
“Nemam gospodara.”
“Shvaćam”, uzdahnuo je Dagmar. Znao je za pljačke u selima onkraj
mora. Znao je za trgovanje ženama i djecom - uglavnom djevojčicama - u
borbi protiv godina nerađanja žena. Ova je djevojka očito bila žrtva takvih
običaja.
"Ali zašto si... ovdje?” Nije čuo za dovođenje žena u Kraljevo selo.
Klanovi koji su odlazili u pljačke zadržali bi plijen za sebe. “Jesi li došla iz
Bernea?” upitao je. “Jesi li došla s kraljem?” Zamijetio je blagi drhtaj koji
je brzo potisnula. To mu je bio dovoljan odgovor. Počeo je razmišljati o
razmatranjima gospodara Ive, o kraljevim snovima, i o ženi koju je Bayr
vidio tijekom povorke. Naravno, to je ona. Dagmarovi dlanovi postali su
hladni i posegnuo je za nožem za pašom.
“Jesi li bila na kraljevoj povorci?” upitao je. Žena je opet zadrhtala te
privukla koljena na prsa. “Moj mi je dječak rekao za tebe. Vjeruje da su se
konji zbog tebe prestrašili. Ne zna kako... no ipak je u to uvjeren. Preplašio
se.”
“Nije mi to bila namjera. Konji su jako osjetljivi na strah i... bijes”,
prošaptala je.
“Osjetljivi na tvoj strah i bijes?” upitao je, ne dišući.
Jedva je zamjetno kimnula glavom prekrivenom kapuljačom.
“Zašto si se bojala? Zašto si bila... bijesna?”
 “Izgubila sam dijete... ne tako davno. Kada sam... vidjela... princezu...
bilo mi je jako teško.”
Dagmar je na trenutak razmislio o tome, promatrajući Desde monin
kamen. Neobično je kako ovo stablo privlači očajne i odbačene. Neobično
je kako ih naoko uvijek on pronađe. Kako one naoko uvijek pronađu njega.
Ipak, ovoj ženi ne može pomoći ako joj ne vjeruje.
“Hoćeš li mi dati ruku?” upitao je. Nadao se da je neće morati prisiliti.
Podignula je bradu, a kapuljača joj je skliznula s očiju punih pitanja.
Polako je izvukla ruku iz rukava svoga plašta i ispružila je prema njemu.
Oči su joj bile sumorne poput priče koju je ispričala, a posred dlana joj se
protezala duga porezotina. Neće je morati iznova zarezati. Nije se ni
pomaknula kada je ugledala njegov nož, nije ga čak ni pitala što namjerava.
Samo je promatrala kako joj opet otvara ranu.
Dagmar je okrenuo njezin okrvavljeni dlan i utisnuo ga u zemlju blizu
Desdemoninih runa. Pokušao ih je iskopati, spaliti ih, ukloniti ih
prekrivajući ih vlastitima. No ostale su poput kopita urezanih u kamen i nije
ih mogao izgladiti. Trava je rasla u čupercima i spiralama oko rezbarija,
skrivajući ih od pogleda, no njegovim su očima bile očite kao i kamen koji
je označavao posljednje počivalište njegove sestre.
“Jesi li ovdje kako bi naškodila djevojčici?” upitao je.
Djevojka je silovito odmahnula glavom. “Nikada.”
“Jesi li ovdje da je odvedeš iz Sayloka” dometnuo je, prisjetivši se
Banruudovih snova.
Sive su joj se oči ispunile suzama i bljesnule poput stakla, a nijekanje s
njezinih usana bilo je poput krhotine. “Ne”, prošaptala je.
Vrhom prsta nacrtao je jednostavnu runu istine na njezinu dlanu,
miješajući krv i zemlju i promatrajući kako se lijepe za liniju života koja joj
se protezala od zapešća do prstiju.
Ne laže mu. Pustio je djevojčinu ruku, a ona ju je pustila da padne, ne
potrudivši se obrisati je ili se pobrinuti za otvorenu ranu.
Dagmar je ustao i pružio joj ruku kako bi joj pomogao da ustane.
 “Pođi sa mnom.”
“Ne želim leći s tobom”, promrmljala je.
Lecnuo se.
“Tijelo me boli”, nastavila je. “I umorna sam. No imam komadić zlata
koji ću ti dati ako me ostaviš na miru.”
Da je htio leći s njom, mogao joj je ukrasti zlato i unatoč tome joj uzeti
i tijelo, no divio se njezinoj otpornosti. Nikada nije legao sa ženom, pa nije
namjeravao ni sada, premda mu se tijelo ukrutilo od uzbunjujućeg
zanimanja. Uzdahnuo je, razočaran u svoje tijelo, i opet joj pružio ruku, ne
odustajući.
"Ni ja ne želim leći s tobom i nikada to od tebe ne bih tražio. Želim ti
pomoći. To je sve”, rekao je.
Podignula je pogled i na trenutak je pomislio da će ga opet odbiti.
Zatim je slegnula ramenima, spustila bradu i Dagmar je shvatio da nema
snage učiniti što je zatražio. Čučnuo je i podigao je u naručje i, moleći se za
barem dio Bayrove snage, krenuo prema napuštenoj pastirovoj kolibi na
zapadnoj padini Hramskog brda.
 9

Muškarac koji je sebe nazivao čuvarem nosio ju je dok nije smogla

snage hodati. Bio je iznenađujuće snažan, no nakon nekog vremena osjetila
je da mu ruke drhte i uspuhao se, pa je znala da ne može nastaviti ležati u
njegovu naručju priželjkujući kraj. Kraj neće doći - ne ako ga ona ne požuri
- a muškarac je neće ostaviti na miru.
Plave su mu oči bile blijede - sličnost s Hramskim Dječakom bila je
očita - no dlačice na njegovoj čeljusti i glavi bile su crne. Vidjela je obrijane
svećenike u ljubičastim ogrtačima dok su hodali iza kralja u svojim
ljubičastim haljama odmjerena koraka i sklopljenih ruku, no nekima je očito
bilo lakše ostati ćelavima i bez brade. Bila je u iskušenju prijeći rukom
preko dlačica kako bi vidjela jesu li meke ili oštre.
“Hodat ću, čuvaru”, prošaptala je. “Ako ne budem, oboje ćemo pasti.”
“Nije daleko”, promrmljao je.
Izvila je leđa poput ljutita djeteta i odmah ju je osovio na noge,
puštajući je da stopalima nađe uporište na neravnu tlu. Pokušala je
zakoračiti, no zateturala je. Rukom ju je obuhvatio oko struka i krenuo,
pomažući joj pri svakome koraku. Kada je bila sigurna da ne može više ni
koraka dalje, opet ju je podignuo i preostalu udaljenost prehodao noseći je u
naručju.
Koliba je bila ugrađena u liticu, više je nalikovala na straćaru nego na
dom, no Utvari je predstavljala zaklon i kraj putovanja, pa je netremice
promatrala prozorčić i zatvorena vrata. Kada je bolje pogledala, učinila joj
je čvršćom nego na prvi pogled, a uza zid pod prozorom bilo je poredano
bilje u glinenim loncima.
“Ovo je pastirova koliba”, objasnio je čuvar i spustio je na noge.
“Nekoć sam i ja čuvala ovce”, rekla je slabašno. “Je li tvoja?”
 “Pripada bratstvu.”
“Ali ne i određenom... bratu?” Bila je silno umorna i nadala se da neće
naići na mnoštvo znatiželjnih lica i pitanja.
“Ovdje više nema nikoga. Čuvar Lem, koji je čuvao ovce, živio je
ovdje dok su ovce pasle na zapadnim livadama. No predaleko je da bi ih se
svakoga dana vraćalo na hramski posjed. No Lem je bolestan i star, a
njegovi su dani s ovcama prošli”, rekao je čuvar i odlučno gurnuo ulazna
vrata te pomogao Utvari da prijeđe preko praga.
Slamnati madrac na drvenom okviru stajao je uza zid i Utvara je
posrnula prema njemu, odveć iscrpljena da bi učinila išta osim stro poštala
se na njega. Čula je kako se čuvar kreće malom prostorijom, a uskoro je
osjetila i kako ju je okrenuo prema sebi. Kada se slabašno usprotivila,
umirio ju je nježnim riječima.
“Zaliječit ću ti dlan.”
Nije kimnula, ali nije mu se ni opirala. Voda je bila hladna, a mokra
krpa umirujuća. Ispravši krv i prljavštinu s njezinih dlanova, iscijedio je
krpu i oprao joj lice. Utvara se trznula i pognula bradu, pokazujući mu da
prestane.
“Ššš. Sigurno znaš da te neću povrijediti”, prekorio ju je i još jednom
navlažio krpu.
No povrjeđivao ju je. Njegova je dobrota bila poput soli na
izranjavanoj koži. Bilo bi manje bolno da ju je udario, pa su joj suze
poniženja potekle niz obraze nestajući joj između usana. I one su bile slane,
a čuvar je uzdahnuo i obrisao ih.
“Ostavit ću te ovdje. U vjedru imaš vode iz potoka koji se nalazi
nedaleko odavde, a na stolu je kruh. U uljnoj svjetiljki ima još malo ulja i
nešto potpale u ognjištu. Naložio sam malu vatru, ali samo kao utjehu. Dan
je topao.”
Kimnula je, ali nije otvorila oči.
“Vratit ću se sutra sa zalihama. Tada ćemo razgovarati.”
“Hvala ti”, promrmljala je slušajući kako odlazi.
 “Kako da te zovem?” upitao je.
“Utvara”, prošaptala je i prepustila se zaboravu.

*
Ustala je kada je zora provirila kroz grubo ugrađen prozor, prekrivši
pod tankim trakama svjetla. Čuvar nije otvorio drvene žaluzine, no sunce je
bilo radoznao stranac i pronašlo je put unutra.
Tri je puta napunila tanku limenu čašu pored vjedra dok nije utažila
žeđ. Nakon što je pohlepno pojela štrucu suhog kruha koji joj je ostavio
čuvar, iskapila je još jednu. Vatra se ugasila, ali bilo je dovoljno sunca da
ugrije malenu prostoriju i Utvara je otvorila žaluzine, upoznajući se s
okolinom.
Osjećala se neobično odmornom, kao da su joj suze i brižna njega
ponovno prišili neke od razbijenih komadića. Šavovi su bili labavi, duša je
još bila izmučena, ali više se nije imala želju prekriti zemljom i prestati
disati.
Drvena bačva, stol, dva stolca, tri police i mala škrinja od borovine bili
su jedini namještaj u kolibi, ali za nešto više nije ni bilo mjesta. Pocrnjeli
lonac i jednako pocrnjeli kotao stajali su prazni na jednostavnom ognjištu.
Ondje su bile i dvije drvene žlice te zdjela i tanjur jednaki limenoj čaši iz
koje je pila pošto se probudila. Još jedno vjedro, dva komadića sapuna i
mnoštvo složenih krpa počivali su na polici. Dva prekrivača, igla i nešto
konca, mala vreća s hranom i noćna posuda upotpunjavali su oskudan
životni prostor.
Pronašla je metlu izrađenu od šiblja i slame naslonjenu na škrinju i
pomela prostor, istjerujući pauke i uništavajući njihov rad.
Pod krevetom se nalazio čvrsto smotani pleteni tepih, očito kako ne bi
skupljao prašinu dok je vlasnik odsutan. Izvukla ga je van na sunčevu
svjetlost, udarala dok je leđa nisu zaboljela te ga uvukla unutra. Soba je
odmah postala udobnija i Utvara je spustila pogled smiješeći se, no iskrivila
je lice ugledavši svoja jedva obuvena stopala. Koliba je izgledala mnogo
bolje, no ona je izgledala gore. Stanje njezinih cipela neće biti lako
poboljšati, ali haljina, ogrtač, kosa i ruke vapili su za ribanjem.
Uzevši vjedro i malo sapuna, zaputila se u potragu za potokom. Na
njezinu radost, netko ili nešto je u potoku načinilo malu branu, dovoljno
veliku da stvori bazen za kupanje. Ne oklijevajući utonula je u hladnu,
bistru vodu, za sobom povukavši i haljinu.
Sat poslije, kose i kože s kojih se cijedila voda, i s haljinom malo
stanjenom od temeljitog ribanja o stijene, izašla je iz potoka, ogrnula se i
dalje prljavim ogrtačem i raširila haljinu i rublje na kamenje toplo od sunca
kako bi se osušili. Zatim se uputila prema kolibi, u ruci noseći vjedro vode.
Imala je društvo, no to nije bio čuvar. Bio je to dječak - Bayr - koji je,
kada ju je vidio, kimnuo i iz ruku spustio zavežljaj. Bio je gotovo veći od
njega i svezan tako da ga je mogao prebaciti preko ramena.
“Z-z-za t-tebe”, rekao je i potapšao zavežljaj. Glas mu je bio tih i
ugodan, no borio se izustiti riječi. Pošao je za njom unutra i odložio
zavežljaj kraj stola te ga odmah otvorio.
Izvukao je pokrivač, mnogo povrća i sušenoga mesa, šest jabuka,
komad sira i nekoliko začina. Zatim je slijedila štruca kruha, ljubičasta
halja, dva para čarapa, obična bijela majica, klupko vune, igla za pletenje,
zrcalo, četka za kosu i velika pljoska.
Iako je šutio dok je vadio stvari, osjetila je da ima tisuću pitanja. Bila
je previše zanesena darovima da bi mogla učiniti išta osim promatrati ih,
suha jezika i prazna želuca.
Nožem je odrezala komad kruha i pružila mu ga, ne znajući što učiniti
ili reći kako bi ih oboje umirila. Činilo se da oklijeva uzeti ga, no ustrajala
je, držeći ruku ispruženom sve dok ga nije uzeo iz njezinih prstiju. U
zamjenu joj je dao rog prebačen preko prsiju.
Otpila je dobar gutljaj vode i pružila mu ga natrag. Imala je vode u
vjedru i nije joj bila potrebna njegova pljoska, no odmahnuo je glavom.
 “Zadrži je. Z-z-za čuvanje ov-ov-ovaca.”
Namrštila se, ne shvaćajući, ali je zadržala pljosku.
“T-tko tko tko... Zastao je i duboko udahnuo. “Tko s-si... ti?”
“Nitko”, promrmljala je.
Naborao je nos u znak odgovora. Potapšao se po prsima.
“Bayr.”
“Znam tko si ti. Ti si Hramski Dječak.”
Uzdahnuo je kao da mu se to ime ne sviđa. Ni njoj se nije sviđalo
njezino.
Nagnuo se prema njoj, oklijevajući, očito zabrinut da će je preplašiti.
Zatim joj je dodirnuo ruku. “Zašto j-j-je tako bi-bi-jela?” promrmljao je.
“Ne znam. Takva sam rođena. Zašto si ti tako snažan?”
“B-b-blagoslovljen?” Rekao je kao da nije siguran, a ona se nasmijala,
očarana.
“Ti si blagoslovljen. Ja sam ukleta. A ni jedno od nas nije moglo
odabrati što će nas zadesiti.”
“U-u-utvara?” upitao je. Čuvar mu je sasvim sigurno rekao da joj je to
ime, premda se činilo da je dječak sumnjičav oko toga.
“Tako me zovu”, rekla je.
Opet je naborao nos. “N-nije ime?”
“Zapravo i nemam ime. Pa pretpostavljam da je Utvara dobro.”
Činio se frustriranim, kao da želi nastaviti razgovor o tome, ali da mu
to pričinjava prevelik napor.
“Čuvar... Tko je on?” upitala je umjesto toga.
“M-moj u-ujak.”
“Kako se zove?”
 Dječak je zabio prst u pepeo sinoćnje vatre i na glatkom kamenju
ognjišta ispisao riječ.
“Ne znam čitati”, promrmljala je i zagrizla usnu. Očito je htio napisati
ime jer mu je bilo teško govoriti, ali ona nije mogla odgonetnuti riječ.
“D-d-dag-m-mar”, rekao je lecnuvši se. Metlom je izbrisao riječ.
Poželjela je da nije. Rado bi proučavala oblike koje je načinio.
“Dagmar?”
Kimnuo je.
“Ostati?” upitao je, pokazujući na mjesto na kojemu je stajala. Nije
znala traži li njezino dopuštenje da ostane ili je pita hoće li ona otići.
Kada je slegnula ramenima, podignuo je svoj sada prazan zavežljaj.
“Ostani”, rekao je, nasmiješio se i krenuo prema vratima. Osmijeh mu
je dodirnuo oči i otkrio snažne bijele zube. Bio je zgodan dječak, tamne
povezane kose koja je otkrivala lice koje će s godinama postati mršavije i
dulje. Bit će nalik na čuvara, no njegova veličina i snaga već su dale
naslutiti oštrije crte lica i masivnije udove.
“Ostani”, ponovio je, zadovoljan što je dva puta izgovorio riječ bez
zastajkivanja. Nije pomislila da joj se namjeravao obratiti kao psu, pa je
kimnula, pristajući.
U znak odgovora joj se nasmiješio, otvorio vrata i izašao. Neće moći
ostati, ali nije smatrala da je još dovoljno snažna da ode. Godit će joj dan ili
dva u pastirovoj kolibi. Samo dan ili dva, a tada će poći. Mora uzeti svoje
zlato i, ako uspije, pozdraviti se s kćerkom.

*
“Skupljaš lutalice, Dagmare.”
“Da, gospodaru. Tako se čini.”
 Ivo je uzdahnuo, a usta su mu se izvila pod nosom nalik na kljun. “Ali
bogovi ti ih šalju s nekim razlogom.”
“Možda ih šalju nama, gospodaru”, rekao je Dagmar, blaga glasa i
odlučna pogleda.
Ivo je stisnuo usne zbog Dagmarove drskosti, no pogled mu se
zamaglio kao da vidi nešto što postoji na nekome drugom mjestu. Nekoliko
je trenutaka sjedio u posvemašnjoj tišini, a Dagmar je čekao pognute glave.
“Možda imaš pravo, Dagmare. Bit će ih još”, promrsio je Ivo.
“Još, gospodaru?”
“Još lutalica, brate. Pričaj mi o toj ženi.”
“Ona je ropkinja bez gospodara. Iz Istočne zemlje.”
“A zašto je ovdje?”
“Došla je s kraljevom karavanom... ili ih je slijedila, najvjerojatnije.
Nekoć je imala dijete. Stekao sam dojam da je dijete umrlo. Izgubljena je,
gospodaru. I iskreno vjerujem da nema kamo.”
“Ona je žena. Mi smo muškarci. Čuvari. Ne može živjeti među nama.
Znaš to, Dagmare.”
“Čuvar Lem više ne može čuvati ovce. Sve je stariji i to mu predstavlja
prevelik napor. Bayr je preuzeo njegove dužnosti, ali on ima i drugih
potreba i...”
“Mogao bi na bolji način iskoristiti vrijeme”, dovršio je Ivo.
“Da, gospodaru.”
“Odin, je, dakle, u svojoj mudrosti, poslao nekoga tko će nam čuvati
ovce. Čini se da se bogovi uvijek pobrinu za nas.”
“Upravo sam to htio reći, gospodaru. Da bi se brinula za ovce nikada
ne mora kročiti u hram, a prije je bila pastirica.”
“Kako joj je ime?”
“Naziva se Utvarom, gospodaru. Koža joj je bezbojna... kao i kosa i
oči.”
 Ivo je podignuo obrve, a crne su mu se usne svinule prema dolje.
“Vidio sam prikazu, a bogovi mi pošalju duha!” zakriještao je. “Odin mudro
tka snove, zar ne?”
“Odveo sam je u pastirsku kolibu na zapadnoj padini, gospodaru.
Slaba je i umorna... i prljava. Ali to se može ispraviti.”
“Pobrini se da dobije što joj treba. Čuvar Gilchrist odredit će novac za
njezino uzdržavanje i potrepštine.”
“Hvala vam, gospodaru.”
“Dagmare?”
“Da, gospodaru?”
“Je li lijepa?”
Dagmar se namrštio, zatečen.
“Ne znam, gospodaru. Ona je... zastrašujuća. I prljava. I tužna. Ali...
mogla bi biti lijepa kada bi je... netko... zavolio.” Vrućina je pojurila u
Dagmarove obraze. Nije bio siguran odakle je došao taj odgovor, ali Ivo ga
je proučavao kao da ga to nije ni najmanje iznenadilo.
“Samo da je... ti... ne zavoliš, čuvaru.”
Dagmar je opet porumenio. Nije ju namjeravao zavoljeti.
 10

Bayra je probudio zvuk pjesme njegove majke koji mu je zaokupio

misli. Ili to možda uopće nije bila njegova majka, nego kraljica, koja Albi
pjeva uspavanke onako kako njemu njegova majka nikada nije pjevala. No
ova je melodija bila neskladna i piskutava, a kraljičin glas je krasan i
nježan. Ležao je u krevetu, pokušavajući zamisliti ženu koja je poput
muškarca vitlala štitom i mačem, a ipak je umrla dok je njemu darivala
život. Dagmar je rekao da je bila predivna i hrabra, pa je pokušao zamisliti
kako bi takva žena mogla izgledati.
Bayr je ponovno začuo taj zvuk, no ovoga se puta uspravio u krevetu.
To nije bila pjesma, nego jecaj, i to ne jecaj žene ili djeteta, nego jauk
iznenađenja i prigušenog udarca napada. Skočio je s kreveta, otišao do
prozora ni ne pomislivši uzeti oružje, čak ni cipele. U vrtovima podno
kraljičina tornja ništa se nije micalo, a s prozora nisu treperila svjetla
svijeća. Ali svjetlo je uvijek sjalo iz zabata između dječje sobe i kraljičinih
odaja. Nešto nije bilo u redu.
Pojurio je krovovima i skočio sa zidina na tlo, u samo se nekoliko
sekundi uspevši uza zid između hrama i palače. Začuo se još jedan vapaj i
iznenadan vrisak pa je jurnuo prema tornju u kojemu je spavala Alba. Već
se i prije uspinjao zidovima tornja dok je svijet spavao, samo da vidi može
li. Uporište ovdje, zamah na izbočinu ondje, svijajući prste i držeći se
nožnim prstima pratio je kamenje iznad glave i prozor do kojega mora doći.
Kraljica je zavapila, Alba zajecala, a Bayrovi su se prsti stegnuli kada
mu je lijevo stopalo skliznulo. Zatim se našao gore i ušao kroz prozor te se
zaletio prema ljudima zbog kojih bi žena vrisnula usred noći. Pošto se našao
unutra, Bayr je osjetio prvoga muškarca i prije nego što ga je vidio te je
čučnuo kako bi izbjegao njegovu oštricu. Zamahnuo je rukom prema gore i
zabio svoju malenu šaku u srce napadača koji je vitlao mačem. Muškarac je
zahroptao, a Bayr ga je zgrabio, dobro se uhvativši za muškarčevu odjeću,
podignuo ga iznad glave i bacio kroz otvoreni prozor kroz koji je upravo
ušao.
Muškarac je ispustio oštricu. Bayr je osjetio hladan metal na svojim
bosim nožnim prstima i pokušavajući vidjeti tko se još šulja hodnikom
prema njemu, tiho krenuo naprijed. Mač je bio predug i odveć nezgrapan za
Bayrove ruke pa ga je jednostavno prekoračio. Trebale su mu slobodne
ruke.
Alba je zaplakala, kraljica pozvala u pomoć, pa je pohitao prema
njihovim glasovima. Kroz vrata pa desno nalazile su se kraljičine odaje.
Lijevo je bila dječja soba s ukrašenom drvenom kolijevkom u sredini. Vidio
ju je tijekom svojih istraživanja. Ugledao ju je i sada, pozlaćenu, krevet
dostojan princeze. Zato su bili ovdje, muškarci koji su se šuljali u tami.
Znao je da će doći. Previše je dragocjena da bi je ostavili na miru. Ona je
dragulj Sayloka, blago klanova, i netko je došao po nju.
Na njega su navalila dva muškarca, dva obrisa koja su se šuljala u
neosvijetljenu hodniku. Tresnuo im je glave jednu o drugu i začuo
zadovoljavajući udarac koji je govorio da je obojici slomio nosove, pa su im
popustile noge i klonuli su prema njemu. Nije razmislio ni zažalio, čak se
nije ni lecnuo na zvuk lomljenja kostiju ni kada ga je njihova krv poprskala
po licu. Čvrsto ih je uhvatio za pletenice, povukao i počeo vući po podu,
nakon čega ih je bacio kroz prozor baš kao i njihova sudruga. A tada su se,
izašavši iz kraljičinih odaja, pojavila još trojica. Jedan je vukao kraljicu za
kosu, pod vratom joj držeći nož, a drugi je držao Albu za nogu poput pileta
kojega pripremaju na klanje.
Muškarci su se počeli smijati kada su ga ugledali, dijete poprskano
krvlju, bez mača. Prema njemu je krenuo muškarac koji nije nikoga držao
za taoca, ruku ispruženih kako bi uhvatio Bayra za kosu. Bayr se samo
sagnuo i uzeo mač koji mu je još bio pod nogama. Kriknuvši i gurnuvši mač
naprijed, probo je muškarca, a oštrica je bila uperena prema muškarcu koji
je sljedeći bio na redu.
Kraljica je posegnula prema Albi, koja je i dalje visjela iz mesnate
šake trećega muškarca. Pošao je prema stubama, a kraljica je vrisnula i
počela se otimati, nastojeći poći za njom. Muškarac koji je vukao kraljicu
za kosu pustio ju je i krenuo na Bayra, vitlajući oštricom koju je prije
prislonio uz njezin vrat. Bayr je muškarca kojega je upravo probo gurnuo
naprijed i istodobno iz njegova tijela izvukao okrvavljeni mač. Bacio ga je
poput koplja i probo muškarčevo rame, pa je muškarac svoj mač ispustio na
tlo. Tada ga je Bayr zaobišao i bacio se Albinu napadaču na leđa, a kraljica
je pohitala prema djetetu.
Primivši muškarca za uši, okrenuo mu je glavu udesno. Promatrao je
kako se muškarčeve oči, sada okrenute prema njemu, gase. Muškarac se
stropoštao kada ga je Bayr ispustio, a kraljica je zajecala Albino ime.
“Nije ozlijeđena, samo prestrašena... i ljuta”, kraljica je tješila samu
sebe, prelazeći dlanovima preko dojenčeta koje je plakalo i užasnuto
lamatalo ručicama i nožicama. Bayr ju je zaobišao, očiju usmjerenih na
posljednjeg napadača, koji je držeći mač koji mu je probio rame oteturao
unatrag, očiju iskolačenih u bolu i nevjerici. Podignuo je krvavu ruku u
znak predaje, a Bayr je nastavio štititi kraljicu, nesiguran kako nastaviti
sada kada muškarac više nije predstavljao prijetnju. Stubište je obasjalo
svjetlo i začuo se topot čizama po kamenom podu. Stigla je kraljeva straža,
ali opasnosti više nije bilo.
“Prekriven si krvlju, Bayre”, zajecala je kraljica i posegnula prema
njemu, jednom rukom držeći dojenče, drugom rukom primajući njegovu.
Bayr je spustio pogled na rastrganu pidžamu, kroz čije su mu zvonaste
rukave izvirivale ruke. Stopala su mu bila poprskana krvlju, a tkanina hlača
puna prolivene krvi. Kapci su mu bili ljepljivi, pa je znao da mu lice sasvim
sigurno izgleda još gore.
Predvorje su zatim ispunile baklje i ratnici, izvučenih mačeva, spremni
na bitku koja je već bila dobivena. Na začelju je stigao kralj Banruud, čije
je lice na treperećem svjetlu izgledalo strašno.
“Tko je ovo učinio?” odlučno je upitao Banruud, očiju uprtih na mrtve
i umiruće. Njegovi su ratnici naoko bili jednako zapanjeni.
Bayr je pokušao objasniti, no jezik mu je bio teži od kamenog oltara i
nije ga mogao natjerati da se pokrene. Nemoćno je stao grgljati pa je
posramljeno oborio glavu.
 “Bayr nas je spasio”, rekla je kraljica i uza se privila malenu Albu koja
je već prestala plakati i tamnim, vlažnim očima promatrala mnoštvo
golemih muškaraca i sjajnih mačeva.
“Tri muškarca, Banruude. A on je samo dječak”, zamijetio je jedan
ratnik, a na usnama mu se očitavala nevjerica. Došao je s kraljem Bernea i
nije znao za Bayrove sposobnosti.
“Bilo ih je još”, nastavila je kraljica Alannah.
“Gdje?” zagrmio je Banruud.
Bayr je pokazao prema prozoru i muškarcu koji je još pokunjeno čučao
kraj njega, krvareći i preklinjući za milost. Sumnjičavi ratnik približio se
otvoru i pogledao dolje.
“Ondje su dolje još tri muškarca, visočanstvo”, uzviknuo je ratnik.
Kralj mu se primaknuo i pogledao u vrtove ispod prozora.
"Iz kojeg si klana?” kralj Banruud okrenuo se ranjenome muškarcu.
Budući je zarobljenik pokušao ustuknuti, no od toga je pokreta zateturao.
“Nemam klan”, zastenjao je muškarac.
“Tko te poslao?” urliknuo je Banruud.
“Došli smo po dijete. Ima ljudi koji će dobro platiti za djevojčicu.”
Njegovi su sudruzi mrtvi, a uskoro će im se i on pridružiti. Nije imao koga
zaštititi. Bayr je znao da je jedina nada ovoga čovjeka brza smrt.
“Imao si pomoćnike”, prosiktao je Bayr omatajući ruku oko drška
mača koji je još stršao iz muškarčeva ramena. “Znao si tlocrt dvorca.”
“Ime mu je Biel”, dahtao je muškarac. “To je njegov plan.”
“Biel od Bernea jedan je od naših, visočanstvo”, priznao je stražar.
Stražari su zažagorili od zgražanja i dijete je zajecalo.
“Gdje je?” prosiktao je Banruud.
Ranjeni je muškarac pokazao prema prozoru, jasno upućujući na hrpu
tijela ispod. “Ondje.”
“A dječak?” prosiktao je Banruud.
 Muškarac je zbunjeno iskrivio lice. “On nije naš.”
“Je li ti pomogao?” bio je uporan Banruud, a stražari su se u ne vjerici
meškoljili.
Kraljica je uzdahnula, odmahujući glavom, no Banruud ju je utišao
podignuvši dlan. Bayr je nervoznim prstima stiskao pidžamu, ali nije se
pokušao braniti.
“Ne”, zastenjao je muškarac, sa strahom promatrajući Bayra. “On ih je
sve ubio.”
Kralj je uhvatio držak krvavog mača i izvukao ga iz muškarčeva
ramena. Vrisnuo je od bola i olakšanja prije nego što je njegov vrisak utišan
još jednim ubodom mača. Kralj je povukao oštricu i mrtvi mu je muškarac
pao pod noge.
Banruud se okrenuo, oslobodivši stopala muškarčeva tijela, i usmjerio
oštricu prema Bayrovoj glavi. Bayr se nije ni pomaknuo, težina s jezika
prešla mu je u udove.
“Ne smiješ mu nauditi, Banruude”, preklinjala je kraljica, a stražari su
se pomaknuli tiho izražavajući slaganje.
Kralj ga je proučavao, bezizražajnih očiju, ignorirajući uznemirenost
svoje kraljice i svojih ljudi. Kada je progovorio, u njegovu glasu nije bilo
mjesta protivljenju.
“Odsada ćeš spavati ovdje, Hramski Dječače.”

*
Čuvar se nije pojavio nekoliko dana, baš kao ni dječak, Bayr, a Utvara
si je svakoga jutra govorila da će otići iz kolibe podno litice. No u udovima
i glavi osjećala je iscrpljenost zbog koje se užasavala te pomisli. Misli su joj
lutale preko zelenih padina i penjale se uza zidine oko dvorca u kojemu je
disala njezina kći, gdje je živjela, spavala i gledala lice žene koja joj nije
bila majka. I premda Utvara nije bila unutar tih zidova, bila je pod istim
nebom, udisala isti zrak i grijalo ju je isto sunce, pa se nije mogla natjerati
da ode.
Čuvar se opet pojavio tek nakon tjedan dana. Već je bila pojela sve
zalihe pa je iz hladnoga potoka upecala nekoliko riba. Nije pošla po svoje
zlato, ali nije se ni brinula da će ga naći netko drugi. Čuvar je nosio smeđu
halju oko struka povezanu jednostavnim užetom, istu koju je nosio kada ju
je iznio iz šume. Pretpostavila je da je njegova ljubičasta halja za svečanosti
ili štovanja i pitala se je li ona koju je poslao po dječaku nekoć bila njegova.
Bila je izlizana na rubovima, ali ako se dovoljno potrudi, mogla bi od nje
nešto izraditi. Možda haljinu koja nije siva. Osim jednostavne halje krasili
su ga i ljubičasti krugovi ispod očiju, a brada na njegovoj čeljusti i glave
činila se posebno tamnom na njegovu blijedom licu.
“Ne osjećaš se dobro?” tiho je upitala. Ta ju je pomisao zabrinula.
“Ne. Samo sam umoran”, jednako je tiho odgovorio. “Oprosti mi što
me tako dugo nije bilo. Bilo je problema i nisam mogao otići.” U nekoliko
joj je riječi ispričao o pokušaju otmice princeze i kraljice.
“Nije ozlijeđena?”
“Ne... nisu ozlijeđene. Samo su se preplašile.”
Utvara je shvatila da je noge više ne mogu držati i naglo je sjela, pa se
stolac pod njom opasno nagnuo. Čuvar ju je uhvatio nježnim dodirom ruke,
no i sam je sjeo na drugi stolac, kao da i on osjeća slabost. Sklopio je ruke
između koljena, obješenih širokih ramena, pognute glave.
“Opasnost je prošla?” upitala je, oklijevajući.
“Ne znam hoće li opasnost ikada proći”, odgovorio je, a glas mu je bio
prožet tugom.
“Kako to misliš?”
Odmahnuo je glavom, kao da je teško objasniti, a ona je čekala,
poželjevši da više razgovara s njom.
 “Ona će uvijek biti djevojčica”, rekao je naposljetku. “Od velike je
vrijednosti. A oni koji su od velike vrijednosti u velikoj su opasnosti.”
Nije joj morao dodatno objašnjavati.
“Hoće li dječak opet doći?” upitala je, želeći smetnuti misli s Albine
sigurnosti.
“Ne... ne znam.” Opet neobična tuga. “On... on nije više... pod mojom
skrbi.”
“Otišao je?” Nije razumjela.
“Ne. On je... sada je... u službi... kralja.”
Utvara se namrštila. “Sluga?” bila je uporna.
“Stražar. Mora stalno biti s princezom.”
“Ali on je dijete”, prošaptala je Utvara.
“On je... ratnik.”
“Hoćeš li ga ikada više vidjeti?”
Žalosno se nasmiješio. “Naravno da ću ga vidjeti. Nije sve strašno
kako sam ispričao.”
“Kralj ti je uzeo dijete”, promrsila je Utvara, a srce joj je prokrvarilo. I
njoj je uzeo dijete.
“Nije”, prošaptao je čuvar, no nije mu vjerovala. Ustao je i prišao
vratima, premda nije zakoračio kako bi izašao.
“Donio sam ti tvoje zlato.” Iz vreće je izvukao malu kutiju umrljanu
čađom. “Molio sam se. Često posjećujem to stablo. Podignuo sam pogled i
ugledao tvoju kutijicu uglavljenu među granama.”
“Mogao si je zadržati”, iznenađeno je prošaptala.
“Nije moja da bih je zadržao.” Sreo je njezin pogled te odvratio svoj
kada mu je boja preplavila tamnu kožu. “Ponudila si mi zlato da te ostavim
na miru. Znao sam da sigurno pripada tebi.”
 Utvara nije znala što reći. Razmišljala je o tome da otvori kutijicu i
ponudi mu šaku kovanica, no pomislila je da će on možda pomisliti da mu
poručuje da ode.
“Zašto si odabrala to stablo?” upitao je.
“Ne znam. Bilo je lako popeti se na njega.”
Nasmijao se, a zbog nagle se provale smijeha trgnula.
“Sada kada si dobila zlato, možeš poći, ako želiš. No... možeš i ostati
ako želiš. Bayr više ne može skrbiti o ovcama. Ako bi željela živjeti ovdje u
ovoj kolibi, čuvari bi ti plaćali da se brineš za ovce i pratiš stado.”
“Mogla bih ostati?”
“Da”, potvrdio je, premda ga je ta pomisao naoko tištala. “Žena si...
sama... to baš nije sigurno.”
“Sigurnost ne postoji. No rado bih prihvatila posao i mir. Koliko god
budu potrajali.”
“Premjestio sam stado dolje na livadu. Brat Johan ga čuva. Ondje se
nalazi tor. Ne bi morala ostajati s njima cijelu noć. Kraljeva stada pasu na
sjevernim i istočnim stranama brda. Livade su veće, pa su i stada mnogo
veća. Pašnjaci ovdje i na južnoj strani, odmah podno hrama, bit će im
dovoljni za ljeto i jesen. Kada dođu hladnoće, premjestit ćemo ih unutar
zidina hrama. Mnoge će od njih biti zaklane, a ti možeš ostati do proljeća...
ako želiš. Ja ću dolaziti svaki tjedan - ili ću poslati nekoga - da te zamijeni
na jedan dan.”
“Ne želim da me itko vidi”, prošaptala je. Osjetila je njegove oči,
suosjećanje u njegovu pogledu. Mislit će da se srami svoje kože. Svoga
bezbojnoga lica. Mislit će da ne voli poglede i strah onih koji žive unutar
zidina hrama. No nije se toga bojala.
“Ne moraš nikada ući u prostor hrama ako ne želiš. Za zimskih mjeseci
ćemo premjestiti ovce unutar zidina, kao i uvijek, a ti možeš ostati ovdje”,
utješio ju je Dagmar.
Utvara je kimnula, osjećajući olakšanje. Budalasto je ostati. Kralj bi je
mogao vidjeti ili čuti da je tu pa shvatiti da njegov plaćenik nije dobro
obavio zadatak. Ljudi su voljeli govoriti o njezinoj neobičnosti. Ako je vidi
ovdje, dat će je ubiti. Ali ostaviti Albu zauvijek bilo bi joj teže od smrti.
Možda, ako se bude držala podalje, uspije sačuvati svoj život i dalje paziti
na dijete.
 DRUGI DIO

Haramske kćeri
 11

Tri je godine Utvara čuvala ovce dok su se godišnja doba izmjenjivala,

a kada bi sunce potonulo iza ruba Sayloka odlazila bi na spavanje u svoju
kolibu na zapadnoj padini. Čuvar je dolazio kako je obećao. Rijetko ga je
zvala Dagmar. Zvala ga je čuvar, on je nju zvao Utvara, i pažljivo su
razgovarali o nevažnim stvarima - debljini ovčje vune, vrućini, kiši, selu,
nebu. Promatrali bi stado i raspravljali o travi, galebima i veselom
skakutanju janjadi. No janjad bi ih uvijek rastužila i počeli bi razmišljati, a
tišina bi se proširila između njih i oko njih, i nevažne bi stvari postale važne
i teške.
Zatim bi se Utvara natjerala pitati za njegova dječaka, iako je znala da
ga to boli. Njegov je dječak čuvao njezinu djevojčicu, a kada bi čuvar
govorio o njima, vidjela je dane Albina života i prolazak vremena. Čuvar bi
katkad donosio detalje poput sitnih bisera, a ona bi svaki podignula nižući
ih u divne priče koje si je pričala kada bi on otišao, a ona ostala sama.
“Visok je za desetogodišnjeg dječaka”, rekao bi čuvar, a Utvara bi
zamislila trogodišnju djevojčicu i pitala se koliko je Alba narasla.
“Izgleda kao da mu je petnaest, ali glas mu je ostao isti”, izvijestio bi
Dagmar, a Utvara bi se pitala koliko dobro govori njezina djevojčica.
“Bayr se boji da Alba neće naučiti pravilno govoriti jer on muca. Kralj
mu je zabranio da joj se obraća više nego što je potrebno, ali ona je još mala
i ne shvaća zašto Bayr šuti. Alba nikada ne šuti”, zamijetio je čuvar jednom
i Utvara je tjednima pokušavala zamisliti kako zvuči glas njezine
djevojčice. Katkad bi se zaboravila i počela postavljati pitanja.
“Je li sretna?” jednom je upitala.
“Jest. Radosna je poput janjeta”, odgovorio je, a tada su se među njih
opet spustile teške misli, svojim dolaskom nametnuvši tiho razmišljanje.
 Dani su se pretvorili u tjedne, a tjedni u mjesece. Prošle su još dvije
godine, sve dok jednoga dana Dagmar Utvari nije ponudio nešto što ona
sama nikada ne bi zatražila. Nešto što je željela više od zlata u svojoj
kutijici i svih dragocjenih bisera koje je čuvar nenamjerno ostavljao.
“Kada premjestiš ovce na hramsku livadu, provjerit ću mogu li te Bayr
i Alba posjetiti. Albi bi se ovce sigurno svidjele”, promrsio je, pogleda
usmjerena na životinje duge dlake. Bilo je proljeće i uskoro će ošišati ovce i
premjestiti stado na livade podno zidina. “Alba ima poseban dar za
životinje. Prate je i klanjanju joj se pod nogama. Čak i glodavci. Samo mora
zapjevati i priđu joj. Bayr ih stalno tjera iz dvorca.”
“Bi li im kraljica dopustila da dođu?” upitala je Utvara, pazeći da se
previše ne ponada.
“Kraljica vjeruje Bayru, odgaja ga poput majke, i dozvolit će mu. Bayr
neće dopustiti da se Albi išta dogodi. Spava na podu uz njezinu postelju.
Zna njezin raspored, raspoloženja, omiljene stvari, omiljene boje i hranu
koju ne želi jesti ma koliko na tome ustrajala njezina majka. Alba se
smješka svijetu i postiže da svi misle da ih sluša, dok zapravo oni čine baš
ono što ona želi. Bayr je nijemo promatra, uči kako komunicirati
žmirkanjem i smiješkom, mrštenjem i kimanjem. Alba zna što Bayr želi
reći, premda rijetko otvara usta - barem ne kada je blizu kralja ili njegovih
ljudi.”
“A kraljica?” Utvara je o kraljici razmišljala gotovo jednako često kao
i o Albi.
“Dobra je prema njemu. Prema svima nama.” Dagmarovo se lice
smračilo. “Molimo za nju.”
Utvara je nakrivila glavu. Kako bi bilo biti voljen toliko da netko moli
za tebe, da se čuvari hrama zalažu za tebe pred bogovima?
“Zašto molite za nju?” upitala je tihim, no znatiželjnim glasom.
“Nosi dijete. U prošlosti nije imala sreće s tim. Od svih njezinih
potomaka samo je Alba preživjela. Svi ostali, a bili su sinovi, umrli su joj u
utrobi. Otkako je došla živjeti na hramsko brdo izgubila je još dvoje djece.
Provela je neko vrijeme s gospodarem Ivom i na kožu smo joj nacrtali rune.
Ne želi izgubiti još jedno dijete.”
“Tada morate često moliti”, protisnula je, a čuvar ju je proučavao,
sumorna pogleda. “I ja bih molila, da znam kako”, dometnula je.
“Osjećaš li sunce na ramenima?” upitao ju je Dagmar.
Utvara je na glavi nosila šal, a lice joj je bilo dobro umotano kako joj
sunce ne bi dospjelo do kože. Voljela je njegovu toplinu na obrazima, no na
koži bi lako zadobila opekline i nikada nije potamnila kako bi joj se tijelo
samo zaštitilo. Dagmarova koža potamnila bi tijekom toplih godišnjih doba,
premda je vani provodio manje vremena nego ona. On bi trebao biti
bljedunjav i kozičav poput Mjeseca, no nije. Vidjela je i neke od drugih
čuvara, ali samo nekolicinu. Mnogi su ostajali unutar hramskih zidina,
zaštićeni kraljevim stražarima na bedemima i na vratima. Onih nekoliko
koje je vidjela bili su blijedi gotovo poput nje.
“Naravno da osjećam sunce”, odgovorila je, podižući oči ka
njegovima.
“Osjećaš li zujanje u zraku?” nastavio je Dagmar.
“Da. Osjećam.”
“To je Bog - Odin ili Otac Sayloka ili Krist Bog. Ako ima ime, nisam
siguran da je ono nama poznato. Ali osjećam ga... ili nju... kao prisutnost na
svojim leđima, koja me čuva i vodi, i gura naprijed. Lako mi je zamisliti
Božju ljubav. Samo moram pomisliti na Bayra. Na to kako ga silno volim,
na to što bih dao da ga zaštitim od zla i boli, na to kako moje misli nikada
nisu daleko od njega, na to kako je njegova sreća i moja vlastita.”
Utvara je to razumjela. Ako i ništa drugo nije shvaćala, to jest.
“Možda svatko od nas ima vlastita boga, kao i vlastitu majku, nekoga
tko nam je udahnuo dušu i bdije nad nama dok mu se ona ne vrati”,
razmišljala je.
“Možda”, rekao je, nježno. “Jesi li poznavala svoju majku?”
“Ne. Sigurno... me se bojala. Pronašli su me u šumi, umotanu u
pokrivač, ostavljenu da umrem. Ali nisam. Pronašla me starica - bila je
gotovo slijepa i nije znala da izgledam tako kako izgledam. Bila je
usamljena, a djeca su joj već bila odrasla. Ostala sam s njom do pete
godine. Kada je umrla, postala sam sluškinjom u kući njezina sina. Otada
sam bila u mnogim kućama. Ovih nekoliko proteklih godina prve su koje
sam proživjela sama.”
Na čuvarevu licu vidjeli su se osjećaji, ali nije ustrajao na razgovoru o
njezinoj prošlosti.
“Sjećam se svoje majke. Ali sjećanje je kratko. Umrla je mlada”,
promrsio je.
“Ženama u životu nije lako”, uzdahnula je Utvara.
“I moja je sestra to rekla. No nije lako ni muškarcima. Život je patnja, i
svi patimo.”
“Možda Bog nije volio tvoju sestru kao svoju drugu djecu?” Utvara je
čula svoju ogorčenost i prkosno ga pogledala.
“Ili ju je možda volio više i nije mogao bez nje.”
“Vidiš dobro i tamo gdje ga nema”, dirnuto je prošaptala Utvara.
“Čak i u patnji nije teško pronaći dobro”, rekao je, nježno promatrajući
njezino bezbojno lice.
“Hoće li život biti blag prema Albi?” Utvara je znala da ga je njezina
sjeta uhvatila nespremnog i odvratila je pogled. Uvijek je nastojala ne pitati
za djevojčicu, no nekada si nije mogla pomoći. Mislila je da on njezino
zanimanje shvaća kao općenito zanimanje koje bi u svakome mogla
pobuditi princeza, jedina djevojčica, kako su je nazivali brojni seljani.
“Ako se Bayra pita, život joj se neće usuditi nauditi.” Dagmar se
nasmiješio. Ustao je i pripremio se poći. Nikada nije bila spremna na
njegov odlazak.
“Kako da molim, čuvaru?” povikala je za njim.
“Samo govori. Razgovaraj s nebom kao da razgovaraš s prijateljem.”
Utvara se nasmiješila promatrajući Dagmara kako se udaljava. Zatim
je usmjerila oči ka brdima i ovcama, teških misli i laka srca. Razgovarat se
će bogom baš kao što razgovara s Dagmarom. Naposljetku, on joj je jedini
prijatelj.

*
Dječak je jako narastao. Bilo mu je samo dvanaest godina, ali izgledao
je poput muškarca. Još nije bio visok kao Dagmar, ali imao je goleme
dlanove i stopala te široka ramena. Utvari se izdaleka učinilo da je dolazi
posjetiti čuvar. Bayr se kretao slično kao i njegov ujak, uspravnih leđa i
tečna koraka, ali kosa mu nije bila obrijana i nosio je drukčiju odjeću - sivu
tuniku i nekoliko nijansi tamnije hlače. Utvara se zbog djeteta koje je nosio
na ramenima uhvatila za prsa i svom težinom oslonila na štap koji je nosila
kada je čuvala stado. Utvara je poznavala dojenče koje je istisnula iz svoga
tijela - u sjećanjima ga je posjećivala svakoga dana - ali Alba se u pet
godina promijenila toliko da joj je bila neprepoznatljiva. Dijete je nestalo.
Imala je nov oblik i postala je netko drugi.
“Do-došli... smo... u po-posjet.” Bayrov je osmijeh bio širok, oči pune
svjetlosti i Utvara je kimnula, tako naglo da je sasvim sigurno izgledala
poput uzrujane starice. Njegove dužnosti oko Albe spriječile su ga da je
posjeti sve ove duge godine.
“O-ovo je Alba”, rekao je pažljivo i povukao djevojčicu s ramena te je
spustio na tlo. Bila je sitna za petogodišnjakinju, ali viša nego što je Utvara
očekivala. Alba se držala za Bayrovu ruku i gledala prema gore u Utvaru,
očima tamnim toliko koliko joj je kosa bila svijetla. Kontrast je bio
predivan i Utvara se pognula tako da im lica budu u istoj ravnini kako bi je
mogla bolje pogledati.
“Zdravo, Alba”, pozdravila je djevojčicu, došavši do glasa i smirivši
srce. Neće zaplakati i prestrašiti djecu. Htjela je da joj opet dođu. “A
Dagmar? Dolazi li i on?” upitala je jer je trebala nešto reći, jer joj je trebala
njegova umirujuća prisutnost.
 “Ne. Ču-čuvari su se o-okupili u... molitvi”, ispljunuo je Bayr i
porumenio od težine koju su mu pričinjavale riječi. “Kraljica... ra-rađa.”
“Majka rađa”, dometnula je Alba, a riječi su joj iz usta izletjele bez
zastajkivanja. Vrijeme koje je provela s dječakom očito nije utjecalo na
njezine govorne sposobnosti.
“N-n-nikome nećemo ne-ne-nedostajati”, promrsio je Bayr. “A k-
kraljica pati. Njezina je bol... naša b-bol.”
Utvara je kimnula s razumijevanjem. Bayr nije htio da Alba čuje
majčine krike. Okrenula se prema ovcama, želeći odvratiti Bayru i Albi
misli s onoga što ih je tištalo, pa im je neke od dlakavih životinja
predstavila po imenu, pričajući djevojčici i njezinu zaštitniku o njihovim
nestašlucima i raspoloženjima, osobnostima i osobitostima, čak im
pokazujući i boje njihovih runa.
Albi se janjad odmah svidjela i odmah se s njima sprijateljila,
ispružena dlana, nježna glasa.
“Sve ži-životinje je v-vo-vole”, rekao je Bayr.
Utvara je kimnula, preplavljena tihom radošću dok je promatrala dijete
koje se među ovcama kretalo kao da je cijeli život bila pastirica. Utvara joj
je ipak prenijela nešto svoje. Jedan se sat rastegnuo na dva, no umjesto da
pođu, Bayr je pozvao Albu i obznanio da će pouku imati vani.
“Alba pohađa pouku?”
Dječak je kimnuo i uhvatio dvije šake trave. Iščupao ih je iz zemlje,
podižući tamnu, vlažnu zemlju zajedno s korijenjem. Izvadivši još nekoliko
grumena oslobodio je okrugao prostor te ga počeo gaziti nogama. Alba ga
je oponašala, stupajući i petljajući mu se pod noge, na što ju je on
izvježbanim pokretom podignuo i maknuo s puta.
“Crtajmo”, uzviknula je Alba i pljesnula.
“Jako je p-pametna”, rekao je Bayr. U glasu mu se čuo ponos i
pogledao je Utvaru s natruhom smiješka. “Vidi.” Uzeo je njezin štap i
vrhom nacrtao oblik u mekom tlu.
 Alba je hitro imenovala oblik, premda Utvara nije bila sigurna je li
točno rekla. Bayr je kimnuo i izbrisao slovo. Utvara je nastojala zadržati tu
sliku u mislima za kasnije učenje. Bayr je nacrtao još jedan oblik, a Alba je
podignula ruke u zrak i uzviknula njegovo ime.
Bayr je prislonio prst na usta, utišavajući je, i pokazao na ovce. Činilo
se da je djevojčica razumjela, pa su odgovori koji su uslijedili bili mnogo
tiši.
“Tek joj je pet godina, a već zna više od mene”, promrmljala je Utvara,
smiješeći se. “Dobro si je poučio.”
Odmahnuo je glavom i pokazao prema palači koja se nazirala u
udaljenosti. “K-kraljica”, ispravio ju je. Kraljica je poučila Albu čitanju.
“Kraljica je pametna koliko je i lijepa”, prošaptala je Utvara, a zbog te
je spoznaje bila sretna, ne zavidna.
Melodično recitiranje vinulo se poput ptice na povjetarcu i Alba je
prestala skakutati te se okrenula prema njemu, prislanjajući dlan na uho.
“Slušaj” rekla je. “Čuvari pjevaju!”
Pjesma je bila duboka i zvučna, postajala je sve žalobnija i intenzivnija
i Utvara je podignula lice prema zvuku. Bilo joj je to najdraže doba dana,
kada su Čuvari Sayloka pjevali svoje molitve. Nedostajalo joj je to kada bi
stado premjestila predaleko da čuje. Pjesma je postajala sve teža, a melodija
turobnija, pogrebna pjesma umjesto radosti. U tonovima nije bilo slave i
dlačice na Utvarinu vratu počele su se podizati. Ovce su, osjetivši njezin
strah, stale meketati i kaskati u krugovima.
“M-moramo se vratiti”, promucao je Bayr te podignuo Albu iznad
glave i ponovno je stavio na svoja ramena. Kimnuvši u znak pozdrava,
potrčao je prema zidinama, rukama držeći Albine gležnjeve dok je
poskakivala na njegovim leđima, a svijetla joj kosa lebdjela za njima poput
zrake bijeloga svjetla.
 *
Bayr je protrčao kroz vrata Hramskog brda dok mu se Alba držala za
glavu, rukama mu obujmivši čelo poput krune. Naviknula je jahati na
njegovim ramenima; tako ju je držao uza se kada su mu trebale slobodne
ruke i noge, a ona je voljela promatrati svijet sjedeći na njemu. Cijeloga ju
je njezina mladoga života nosio na ramenima. Dok je koračao nije kao inače
cičala od radosti. Osjećala je strah u pjesmi čuvara, baš kao i on, i tako ga je
čvrsto vukla za kosu da mu je tjeme utrnulo.
Čuvari su još bili u svetištu i zvuk se njihove pjesme uzdizao do
krovnih greda te poput posmrtnog zvona izlijevao kroz zvonik. Čuvari su
bili glasni, preklinjući bogove otvorenih grla. Ili mu je to možda strah, užas,
bubnjao između ušiju ponavljajući njihove molitve. Kraljica je u nevolji.
Nepoznati je glas uzviknuo njegovo ime, no protrčao je kroz vrata,
trčeći prema neizvjesnosti onako kako je u šumi trčao prema medvjedu,
nadajući se da će hrabrost suočena s užasom poslati smrt u bijeg.
U palači su sluge bile okupljene oko dna stubišta, lica podignutih kao
da čekaju da vijesti siđu do njih. Razišli su se pred njim, raščišćavajući mu
put, iznenađeni njegovom prisutnošću.
“Ne idi onamo, dječače”, povikao je stražar.
“Ostavi princezu ovdje, Bayre”, preklinjao ga je drugi glas, no već je
jurio uz široko stubište, očiju usmjerenih na visoki prozor kroz koji se po
stubištu prolijevalo svjetlo, dlanova omotanih oko Albinih mršavih nogu,
čvrsto je držeći na ramenima. Nije ju mogao ostaviti, a morao je vidjeti
kraljicu, morao ih je oboje uvjeriti da je dobro.
“Čekaj dok kralj ne ode”, doviknuo je isti stražar s dna stubišta, ali
Bayr ga nije poslušao, a stražar se nije popeo kako bi ga spriječio.
“Odlazi!” čuo je kako je kralj Banruud zagrmio negdje iznad njega i
Bayr je na tren posustao u svome hitrom penjanju, misleći da kralj govori
njemu. Oblio ga je težak znoj, a stisak Albinih ruku u njegovoj kosi postao
je još jači. Nekoliko sekundi poslije kraj njega se niz stubište sjurila
sluškinja, zatim još jedna, a niz obraze su im se slijevale suze. Jedna se
okrenula kako bi uhvatila Bayra za ruku i navela ga da pođe dolje s njima,
no istrgnuo se i popeo još posljednjih nekoliko stuba do širokoga predvorja
između Albine dječje sobe i kraljičinih odaja. Teška drvena vrata kraljičine
sobe bila su odškrinuta i ugledao je kraljicu Alannu u njezinu golemom
krevetu nasuprot vratima, zatvorenih očiju, ruku položenih na svijetloplavi
prekrivać boje njezinih očiju.
Prsa mu je ispunilo olakšanje, no tada je shvatio da je kraljica odveć
mirna, odveć blijeda, a kada ju je Alba zazvala, nije podignula lice niti se
nasmiješila. Kralj je stajao nad njom, kose rasute oko ramena, kao da je
kroz nju rukama prošao toliko puta da se pletenica rasplela. Okrenuo je
glavu i kroz otvorena vrata pogledao Bayra te pogledom prešao preko Albe
koja je sjedila na Bayrovim ramenima. No Bayr na kraljevu licu nije vidio
tugu. Ni gubitak. Čak ni šok ili bijes. Bila je to frustracija i hladna
proračunatost, kao da kralj razmišlja o bitki na vrha brda, bitki koja je
izgubljena. Bayr se nije više usudio načiniti ni koraka. Nije se usudio ni
zaustiti.
Alba je bila hrabrija od njega.
“Mama”, zazvala je nježnim glasom zahtijevajući da joj se majka
probudi i obrati joj se. Meškoljila se i povlačila Bayrovu pletenicu,
zahtijevajući da je spusti. Bayr je koraknuo unatrag i snažnije je uhvatio za
stopala. Povukao ju je s ramena, no zadržao ju je u naručju, lica prislonjena
na njegov vrat.
“Ne, Alba”, promrmljao je. “Ne.”
Banruud je, pogleda još uvijek usmjerena na Bayra i Albu, izvukao
pokrivač pod kraljičinim sklopljenim rukama i njime prekrio njezino lijepo
lice i pramen zlatne kose. Pokrivač je postao mrtvački pokrov.
Začuo se jecaj i odjeknuo poput vjetra koji huče. Bayr je na tren
pomislio da ga je možda ispustila Alba. No djevojčica se umirila, a zvuk je
bio pogrešan. Bayr je zadrhtao, pokušavajući pronaći izvor vrištanja, a kralj
se okrenuo, pogleda usmjerenoga na nešto - nekoga - koga Bayr nije vidio.
“Otišla je, ženo. Prestani”, obrecnuo se kralj, no plač se pojačao.
“Njezinim je patnjama došao kraj”, ravnodušno je rekao kralj. Zatim je
Bayr ugledao Agnes, primalju, ženu koja je uvijek bila uz Alannu.
Doteturala je do njezine postelje i povukla prekrivač s kraljice, kao da je
nije mogla vidjeti prekrivenu. Agnes nije imala veo i sivi su joj pramenovi
pali na lice i zalijepili se na obraze mokre od suza.
Opet je vrisnula, a njezinu je tugu bilo strašno za vidjeti. Čupala je
kosu i povukla haljinu, a kada je pogledala u kralja, oči su joj bile sluđene.
“Nisi je mogao ostaviti na miru”, vrisnula je. “Nisi mogao držati svoje
prljave, zle ruke dalje od naše kraljice. A sada je nema. Ubio si je."
“Tišina!” prosiktao je Banruud.
“Trbuh ti je pun zmija, kruna ti je od papira, a kraljica ti je mrtva.
Jednom sam šutjela. Više neću šutjeti!” bjesnjela je Agnes. Bacila se prema
nožu za kraljevim pojasom kao da ga njime želi probosti.
Banruudove su oči bljesnule i iskeživši zube izvukao je bodež iz korica
za pašom. Zamahom noža utišao je optužbe primalje. Grimizna joj se
tekućina slila niz prsa, pregusta da bi bila vino, precrvena da bi bile suze.
Glava joj je pala naprijed, nos joj je dodirnuo prsa koja su se uzdizala i
spuštala, kao da joj krv, boje ruža, miriše jednako slatko kao i one. Zatim su
joj noge popustile, tijelo se savilo, pa se srušila pod kraljeve noge.
Banruud je obrisao oštricu o tuniku te je s izrazom gađenja na licu
spremio u korice. Desna mu je ruka bila umrljana krvlju.
Bayr je držao Albu, dlana prislonjena na njezinu glavu, držeći joj oči i
dalje pritisnutima na svoja prsa. Pogled mu je susreo kraljev, užas se suočio
s potrošenim bijesom. Banruud je izbacio čeljust i namrštio obrve ponad
crnih očiju.
“Zaboravila je gdje joj je mjesto. Nemoj počiniti istu pogrešku,
Hramski Dječače”, upozorio ga je.
Bayr se okrenuo i oteturao niza stube, hodnicima i dvoranama sve do
vrtova u kojima se zaljubio u kraljicu. Gdje mu je pjevala i šetala kraj
njega. I tješio je njezino dijete koje je ostalo bez majke.
 12

“I dalje nema kćeri, kralju Banruude.” Izjava je bila izrečena nježno,

no među okupljenim poglavarima zasiktala je poput zmije i Banruud je
pogledao u crne oči svoga šurjaka, mladoga poglavara Adyara, jedinoga
koji se usudio izazvati. Svi su bili okupljeni u kraljevoj dvorani, a Banruud
je sjedio na čelu stola tako dugog da je za njim moglo sjediti dvadeset
njegovih ratnika. Poglavari su sjedili s jedne strane, Čuvari Sayloka s druge.
Dagmar od Dolphysa zauzeo je mjesto među visokim čuvarima kada je
David, stari čuvar iz Dolphysa preminuo, i sjeo je što je dalje mogao od
Banruuda te usmjerio pogled u ogrebotine na ulaštenoj hrastovoj površini.
Banruud je znao da ga Dagmar prezire, no nikada nije ništa rekao. Isto je
tako želio i da Aidan drži svoj prokleti jezik za zubima, no nikada to nije
činio.
“Moja je sestra rodila kćer prije pet godina, a kćeri Sayloka nisu se
vratile. Sada je ona mrtva”, nastavio je Aidan. “Od Alanne više nećemo
dobiti kćeri.” Val tuge prešao mu je licem i zapljusnuo okupljene, a
Banruud je prigušio podsmjeh. Svi su oplakivali kraljicu koja nije rodila ni
jedno živo dijete, jer su mislili da je princezina majka. Albina je majka
mrtva ropkinja. Alannah nije učinila ništa za Saylok. Baš kao ni čuvari.
Vijeće klanova okupilo se zbog kraljičine smrti. Gospodar Ivo htio je
da se nađu u svetištu, ali Banruud je ustrajao da se okupe u palači. Banruud
nije bio gospodar u svetištu. U svetištu je na prijestolju sjedio gospodar Ivo.
Banruud nije namjeravao stajati pred Ivom kao ponizan sljedbenik, čak ni
na vijeću. Njegovi su se prethodnici kraljevi pokoravali Čuvarima Sayloka,
ali Banruud neće. Da se njega pita, Saylok bi njih okrivio za oskudicu
djevojčica i Čuvari bi postali prošlost.
“Istina. Naše žene rađaju sinove... ili umiru pokušavajući”, rekao je
Banruud te pogledao Vrhovnog čuvara, preusmjeravajući krivicu koju mu je
nametnuo Aidan. “Jedine kćeri potječu iz drugih zemalja ili su rođene
nakon silovanja tijekom pljački koje su počinili Sjevernjaci, Istočnjaci ili
Psi. Nema dovoljno žena za sve. A vi nam, gospodaru Ivo, ne možete reći
zašto.”
Vrhovni čuvar nije rekao ništa. Njegova je tišina bila gotovo jednako
moćna kao i poricanje, pa su poglavari preusmjerili svoje žalbe na utihnule
čuvare, baš kao što je Banruud i htio.
“Osim princeze, u Sayloku se kći nije rodila dvanaest godina. Još ne
osjećamo taj manjak... no naši sinovi hoće. U sljedećem desetljeću neće biti
žena kojima bi se ženili”, ubacio se Benjie od Bernea. Bio je Banruudov
rođak i zauzeo je njegovo mjesto poglavara kada je Banruud postao kralj.
“Trošimo zlato i žito na žene i neprijatelji postaju svjesni naše
slabosti”, dometnuo je Erskin od Ebbe.
“Seljani su počeli žrtvovati žensku janjad, nadajući se da će tako
namamiti bogove na razmjenu, jedno žensko biće za drugo”, dometnuo je
Banruud. Žrtve nisu djelovale. Čuvari su prinosili slične žrtve, očito bez
koristi.
“Ne možemo nastaviti s pljačkanjem. Dat ćemo povod drugim
zemljama da nas napadnu”, progunđao je Josef od Jorana. On je
zemljoradnik, a ne ratnik. Za razliku od nekih poglavara koji su
generacijama odlazili u pljačke, njemu se nije sviđalo što su one nužne.
“Josef ima pravo. Odbili smo napade Istočnjaka na obalama Dolphysa.
Stvari će se samo pogoršati”, kimajući se složio Dirth.
“Bitka je već došla u Ebbu”, zarežao je Erskin. “Psi iz Zaleđa stalno se
vraćaju. Ako poraze nas, doći će i po vas.”
“Nisu svi naši neprijatelji pljačkaši iz stranih zemalja”, rekao je
Lothgar od Leoka. “Došlo je i do napada iznutra. Bande koje ne pripadaju
nijednom klanu lutaju ovim krajevima, uzimajući djevojke i žene seljacima
i ubijajući njihove obitelji ako se pobune. Moji su ratnici ulovili nekolicinu.
Nabili smo njihove glave na kolce na granici između Leoka i Ebbe. Otada
nije bilo napada. No ljudi su počeli prerušavati svoje kćeri u dječake kako
bi ih zaštitili... čak i od drugih klanova.”
 “Problem nije u ženama Sayloka. Nego s muškarcima”, promrmljao je
gospodar Ivo. Glas mu je bio tih i blag, no svi su ga čuli.
Sve su se oči skupile promatrajući Vrhovnog čuvara, a poglavari su
dodirivali drške svojih mačeva. Poglavari su bili muževni i moćni, i
nijednome se nije svidjela tiha osuda Vrhovnog čuvara.
“Skupljate žene iz drugih zemalja kako biste nadoknadili njihovu
nedostatnost... no možda biste trebali dovesti muškarce iz drugih zemalja
kako bi nadoknadili svoje. Da legnu s vašim ženama”, zagraktao je Ivo,
ravnodušan na njihovo nezadovoljstvo. “Možda bi Psi mogli pomoći.”
“Ako nam čuvari ne mogu reći što je zadesilo Saylok, moramo čuvati
žene koje imamo”, rekao je Banruud. Čekao je dok svi poglavari nisu
kimnuli u znak slaganja gledajući ga u oči, nakon čega je ponudio svoje
rješenje.
“Svaki će klan okupiti svoje kćeri i dovesti ih ovamo, na brdo”, bio je
uporan Banruud. Sva su se čela odmah naborala, no nastavio je, mameći ih
beskonačno razboritim glasom. Uopće o tome nije promislio, no srce mu je
bubnjalo na samu pomisao. Mnogo će ga kćeri učiniti beskonačno moćnim.
“Žene će biti na sigurnome, unutar ovih zidina”, nastavio je. “Kada
postanu punoljetne, bit će obećane najprije sinovima poglavara, zatim
ratnicima i naposljetku obrtnicima. Ako muškarac nije vrijedan svome
klanu, neće imati mnogo šanse dobiti ženu. Možda ćemo tako iskorijeniti
slabe i beskorisne.”
“Sve kćeri?” iznenađeno je uzdahnuo Aidan. “Doći će do pobune,
visočanstvo. Hoćete li uzeti i Lothgarove kćeri?” Lothgar je već ustao, lica
izobličena u znak pobune.
“Svaka kćer u Sayloku već je obećana”, usprotivio se Josef. “Ne
postoji ni jedna u Sayloku koja nije pobrojana i za koju se već nije
pregovaralo. Poništit ćete zaruke koje su dogovorene po njihovim
rođenjima? Čak su i kćeri robova oslobođene.”
“Narod se s time nikada neće složiti”, odlučno je glavom odmahnuo
Aidan.
 “Vi ste poglavari. Posao vam je vladati svojim narodom. Kontrolirajte
ih. Objasnite im tako da shvate da je to za njihovu vlastitu sigurnost”,
uzvratio je Banruud.
“Možemo sami zaštititi svoje žene, veličanstvo”, zarežao je Lothgar.
“To nisu vaše žene, Lothgare. One su spasenje Sayloka”, zaurlao je
Banruud.
“Tako mudro od vas, veličanstvo. Budete li kontrolirali žene Sayloka...
kontrolirate i muškarce”, naglas je razmišljao Vrhovni čuvar , a atmosfera je
u prostoriji pulsirala i bubnjala.
“Na brdo ne stanu sve kćeri Sayloka. Čak i ako ih je malo, imamo
stotine kćeri u dobi od dvanaest do dvadeset godina”, dometnuo je Ivo,
blaga glasa, no očiju oštrih na njegovu usahnulome licu.
Lothgar je zagunđao, a poglavari su počeli kimati. Banruud je osjetio
kako mu se prsima širi očaj.
“Tada mi dovedite jednu. Jednu mladu kćer iz svakoga klana. Ako ne
radi sigurnosti... onda radi simboličnosti. Mogu ih odgajati čuvari u hramu.
Čuvati ih, poput svetih runa držati ih na sigurnome.” Banruud je to rekao
htjevši se narugati, dodatno ukazati na nesposobnost i beskorisnost čuvara,
no gospodar Ivo kimao je kao da se slaže.
“Misliš ih razdvojiti od obitelji?” uzrujano se ubacio poglavar Josef.
“Sljedbenik ostavlja svoju obitelj kada dođe u hram, zar ne, gospodaru
Ivo?” upitao je Banruud, premda je znao odgovor.
“Uistinu”, promrsio je Vrhovni čuvar kimajući.
“Pa”, Banruud je podignuo dlanove i slegnuo ramenima, kao da je
rješenje sasvim jednostavno.
“Žene ne mogu biti sljedbenice, veličanstvo. A čuvari nisu dadilje”,
usprotivio se čuvar Amos.
“Ali gospodar Ivo je Vrhovni čuvar. On to može promijeniti. Čuvari
Sayloka imaju moć izabrati kraljeve. Sigurno imaju moć i učiniti ovo. Žene
mogu biti bogovi... zašto ne i sljedbenice?” preo je Banruud.
 Amos je pognuo glavu. Banruud je pozornost opet usmjerio na
Vrhovnog čuvara, osjećajući pobjedu.
“Misliš li da si iznad bogova, Ivo?” nije odustajao Banruud.
Ivo ga je šutke promatrao.
“Zašto bi kćeri bile sljedbenice? Ne namjeravate ih učiniti čuva
ricama”, rekao je Ivo.
“Postanu li svi sljedbenici čuvari?” upitao je Banruud, a riječi su mu
zračile nevinošću. “Vaša je dužnost osigurati nastavak klanova Sayloka.
Neće biti kraljeva ako ne bude žena koje će ih roditi. Neće biti ni čuvara,
premda sam uvjeren da ste se vi, gospodaru Ivo, izlegli iz jajeta”, rekao je
Banruud. Nitko se nije usudio nasmijati.
Ivo nije prozborio ni riječi dovoljno dugo da se poglavari stanu
premještati i meškoljiti.
“Dobro”, prošaptao je Ivo. “Dovedite kćeri ovamo. Dovedite ih u
hram.”
“Dobro”, ponovio je Banruud.
“Šest kćeri Sayloka - jedna iz svakoga klana - postat će sljedbenice”,
govorio je Ivo, mračna glasa, očiju koje su gorjele bezbožnom vatrom.
“Tako je naredio kralj. Svi smo tomu svjedočili. Tko sam ja da se
usprotivim?”

*
“Sedam joj je godina. Majka joj je bila konkubina na dvoru kralja
Kembaha. Zvali su je Bashti. Kralj Kembah ima više kćeri nego što mu je
potrebno. Svoje je žene volio, no kćeri će rado razmjenjivati. Dao nam ih je
deset - svih dobi. Bashti je najmlađa. Ne znam što se dogodilo njezinoj
majci.”
 “Bashti od Bernea”, progunđao je poglavar Benjie. “Ona će biti u
redu.”
“Ali ona nije... od Bernea, gospodaru”, rekao je ratnik.
“Sada jest.”
“Ali kralj želi kćer od Bernea”, usprotivio se ratnik.
“Želiš li dati svoju kćer hramu, čovječe?” grubo je upitao Benjie.
“Ja nemam kćeri, gospodaru.”
“Ne. Ni ja je nemam”, obrecnuo se Benjie. “Želi li netko od vas dati
svoje kćeri?”
Muškarci koji su imali kćeri pognuli su glave. Muškarci koji ih nisu
imali zurili su u djevojčicu sa sitnim kovrčama i tamnim očima. Bila je
smeđa poput kore drveta i odjevena kao dječak, premda joj krinka nije bila
učinkovita zbog kose i nježnih crta lica. Nije izgledala kao da je potekla iz
klana Medvjeda. Nitko neće povjerovati da je iz Bernea. Ni čuvari, ni kralj.
No djevojčica je, a samo je to doista bilo važno.
“Je li zdrava?” nastavio je Benjie.
“Moja žena nikada nije bila bolesna... ni jednom. No teške je naravi i
rijetko je mirna. Hram možda nije najbolje mjesto za nju.”
“Neka se za to pobrinu čuvari.” Poglavar od Bernea zarezao je vrh
prsta oštricom i razmazao krv na djevojčino čelo. Nije se ni pomaknula
nego ga je promatrala stisnutih šaka i razrogačenih očiju.
“Sada si Bashti od Bernea. Kći medvjeda. Dijete ovoga klana.
Sljedbenica Čuvara Sayloka.” Poglavar Benjie okrenuo se i spremio nož u
korice, no prije toga promrmljao je: “Svi smo osuđeni na propast.”

*
 “Poglavar kaže da moramo dovesti kćer od Ebba. Živjet ćeš u hramu.
Bit ćeš na sigurnome”, rekla je žena, pokušavajući se nasmiješiti svojoj
kćeri, pokušavajući je uvjeriti.
“Radit ću još više. Neću toliko jesti. Spavat ću sa životinjama”, molila
je Elayne, mahnito se držeći za majku.
“Elayne, draga moja kćeri. Ne otpravljam te. Dajem te bogovima.”
“Nisam potrebna bogovima. Potrebna sam tebi i ocu. Potrebna sam
svojoj braći”, preklinjala je Elayne.
“Važan mi je samo tvoj život. Dvanaest ti je godina. U selu nema
djevojčica otkako si se ti rodila. Ti si jedna od posljednjih. Za nekoliko ćeš
godina biti prisiljena udati se i imati djecu, za klan. Tako si mlada, a želim
mnogo više za tebe. Odeš li u hram, bit ćeš zaštićena. Čak... i štovana.
Barem neko vrijeme. Gospodar Erskin kaže da će te čuvari poučavati. Imat
ćeš bolji život, Elayne, od onoga koji ti mi možemo pružiti”, plakala je
žena. Njezina crvena kosa i obrazi posuti pjegicama izblijedjeli su, kao da
je prepiranje iscijedilo boju iz svakog djelića njezina postojanja. Jednoga će
dana Elayne izgledati baš poput nje.
“Molim te, nemoj ovo činiti”, plakala je Elayne. “Ne želim poći u
hram. Želim ostati s vama.”
“Moraš to učiniti za mene, kćeri. Moraš to učiniti i dati mi nadu za tvoj
život i tvoju sreću.”
“Nikada neću biti sretna bez vas.”
“A ja nikada neću biti sretna ako te ne prisilim da iskoristiš ovu
priliku.”
“Ali, što ako je... što ako je to loše mjesto?”
“Ne može biti gore od ovoga”, prošaptala je Elaynina majka. “U ratu
smo. Postati ženom u hramu bit će bolje nego postati ženom u Ebbi.”
 *
“Koliko ti je godina, djevojčice?” upitao je poglavar od Leoka.
Naredio je da mu se dovedu sve djevojčice. Do sada nijedna obitelj nije
poslušala naredbu. Među ljudima se proširila vijest da će jedna kći Leoka
biti poslana da živi u hramu s čuvarima, a nitko se nije htio odreći svoje. No
došla je jedna djevojčica, tražeći da je puste u njegovu dvoranu, tražeći
“gospodara Lothgara”.
Bila je sitna, a pronicljive joj oči nisu bile u skladu s veličinom. Kada
mu nije odgovorila, ponovio je pitanje.
“Ne znam koliko imam godina”, odgovorila je drsko. Ramena su joj se
ukočila i zurila je u svoja bosa stopala. Bila su crna od prljavštine.
“Odakle si došla?” nastavio je.
“Ja sam od Leoka.”
“Da si rođena u Leoku, znao bih.”
“Ja sam od Leoka”, bila je uporna podignuvši malenu bradu.
“Zašto si došla?”
“Želim biti poslana u hram.”
“Tko se brine o tebi?”
“Brinem se sama za sebe.”
“Gdje ti je obitelj?”
“Ne znam.”
“Kako se zoveš?”
“Ne znam.”
“Što znaš?”
“Ja sam od Leoka”, povisila je glas ne odustajući. “I djevojčica sam.”
 Lothgar je prasnuo u smijeh, a njegov brat, Lykan, opsovao je iza
njega. Lykan je uvijek bio negdje u sjeni. Djevojčica je bila mala, ali britka
na jeziku. Činilo se da je dobro upoznata sa situacijom, iako je bila tako
malena.
“Izgledaš kao kći Leoka”, priznao je poglavar. “Kosa ti je svijetla, a
oči plave.”
“Izgleda kao tvoje kćeri, gospodaru. I kao naša majka”, razmišljao je
Lykan. Lothgar je okrenuo glavu kako bi poslušao brata. “Ali nije rođena u
Leoku. Ima najviše devet ili deset godina, pa bismo čuli za to. Možda su joj
roditelji bili putnici. Možda pripada lutalicama.”
“Ne pripadam nikome”, rekla je djevojčica.
“Zašto želiš ići u hram?”
“Jer ne pripadam nikome”, ponovila je. “U hramu ću moći jesti.”
Lothgar je polako kimnuo i uzdahnuo. Nije imao koga drugoga poslati.
Mogao bi opljačkati domove svojih obitelji. Terorizirati ih. To nije htio.
Znao je da taj zadatak neće moći obaviti bez prisile. Njegove su kćeri već
odrasle, ali ubio bi svakoga tko bi ih pokušao odvojiti od njega.
No ovdje je bilo ovo dijete. Djevojčica. Dijete koje je, sudeći po
svemu, donijelo more. Nije imao pojma odakle je došla, no shvatio je da ga
zapravo i nije briga.
“Morat ćeš dobiti ime, kćeri Leoka”, promrsio je. “Kako ćemo te
zvati?”
Šutjela je i Lykan je opet progovorio.
“Trebali bismo je nazvati Liis. Po našoj majci. Sigurno ju je ona
poslala”, promrmljao je.
Lothgar se složio i zarezao svoj palac te pozvao djevojčicu k sebi da je
blagoslovi. Bogovi su rekli svoje, pa neće odbiti tako očit dar.
“Neka bude Liis od Leoka.”
 *
“Magda se pokušava skriti, gospodaru. Ne kupa se s ostalom djecom.
Magda je zove Dalys - dječačkim imenom - ali svi znamo.”
“Koliko je djetetu godina?” upitao je Dirth od Dolphysa.
Žena se stala meškoljiti i prema kuhinji je pogledala s izrazom krivnje
za licu. “Šest. Možda sedam. Doveli su je nakon pljačke prošle godine... s
Magdom i nekolicinom ostalih. Magda otada skrbi za nju.”
“Ti imaš kćer. Zašto ne bismo poslali nju?” upitao je Dirth oštro je
gledajući. Znao je što ova žena pokušava. Muž joj je jedan od najstarijih
Dirthovih ratnika, a ona je sluškinja Dirthovoj ženi. Očito je čula
govorkanja i nije htjela da njena kći bude poslana u hram.
“Moja je kći obećana, gospodaru. Trebamo je.”
“Magda je Dakinova žena. Možda je i djevojčica obećana. Možda će
se on pobuniti.”
“Ja se prva bunim, gospodaru.”
Dirth se namrštio zbog njezine drskosti, no nastavila ga je prkosno
gledati. Žene od Dolphysa bile su na lošem glasu zbog svoje tvrdoglavosti.
No Magda nije bila od Dolphysa. Bila je iz Istočne zemlje, a ako dijete nije
njezino, neće se moći buniti.
Uzdahnuo je i podignuo lice prema krovnim gredama, razmišljajući.
“Neka bude tako. Dovedite mi malenu Dalys.”

*
 Poglavar Josef odmah je znao gdje će naći kćer Jorana. Dosjetio se
toga dok je kralj iznosio svoje zahtjeve. Na putu kući razmišljao je o njoj.
Klan ga je izabrao za poglavara jer je njegova obitelj imala najviše zemlje u
klanu. Bio je pošten i vladao je dobro koliko je mogao. Svaki je klan imao
svoje ribare, zemljoradnike i ratnike, a Josef je bio zemljoradnik. Ne ratnik.
A ako ga Jerom, djevojčin djed, odbije, smatrao je da neće moći silom
provesti svoje želje mačem. Nadao se da Jerom neće odbiti.
Jeromovu su kći Psi iz Zaleđa odveli kao plijen nakon pljačke. Klanovi
Sayloka nisu bili jedini pljačkaši na moru. Ono što su oni činili drugima,
drugi su činili njima. Jeromova obitelj živjela je blizu obale i živjela je od
mora.
Jerom je dobar ribar, ali ni on nije ratnik. Ne bi bilo važno ni da jest.
On i njegovi sinovi bacali su mreže kada su prije deset godina Psi došli na
njihove obale. Nisu poštedjeli Jeromovu ženu i kći. Ženu su mu ubili, a kći
je nakon napada ostala trudna. Nakon devet mjeseci umrla je pri porodu
rađajući kćer, a Jerome i njegova dva sina dobili su zadatak odgojiti
djevojčicu. Klan Joran slavio je rođenje kćeri iako su potiho priznali da nije
od Sayloka.
Kada je gospodar Ivo ukazao na to da u Sayloku zapravo muškarci
nisu sposobni začeti kćeri, Josef se sjetio Pasa i Jeromove kćeri,
Jeromove unuke. Po majci su je nazvali Juliah. Juliah od Jorana.
Juliah, kći Psa.
Na obalama Jorana nije sigurno. Jerom je to znao bolje od ikoga.
Poglavar Josef nadao se da bi možda mogao uvjeriti Jeroma da mladu Juliju
pošalje u hram.
 13

“Ja nisam doveo kćer od Adyara”, rekao je Aidan od Adyara. “Već

imate jednu, visočanstvo.”
Kralj je podignuo obrve i prekrižio ruke. Poglavari i njihove pratnje
počeli su pristizati u suton i pozdravio je svakoga od njih dok se tama
spuštala, a Mjesec podizao. Nitko nije ušao. Podignuli su šatore na posjedu,
a boje su jasno označavale različite tabore. Sluge su se pobrinule za njihove
konje, a gomila se u dvorištu povećavala kako su gosti nastavili pristizati.
Aidan je stigao posljednji, a među njegovom se svitom nalazila i kraljica
pokojnoga kralja. Ušla je u dvorac duboko se naklonivši Banruudu i
nastavila u svijećama osvijetljeno predvorje samopouzdanjem nekoga tko je
pola svoga života živio unutar zidova te palače.
Aidan još nije sjahao sa svoga konja, očito preferirajući visinu i
dominantnost koju mu je nudila velika životinja. Banruud se navikao na
Aidana. U mladome je poglavaru buktjela vatra za cijelu obitelj. Alannah je
nije imala, a i njezin je otac, prethodni kralj, bio jednako mek kao i ona. No
Aidan od Adyara nije mu bio prijetnja. Nikada neće postati kraljem. Bio je
lajavi dječak koji je namjeravao podbadati kralja samo zato što je mislio da
može. To će jednoga dana, kada Aidan to bude najmanje očekivao, završiti.
“Moja sestra, kraljica Alannah od Adyara, rodila je kćer”, nastavio je
Aidan. “Ta kći živi ovdje, na brdu hrama. Princeza Alba je od Adyara i
može predstavljati Adyar u hramu. Može predstavljati naš klan. Adyar je
dao dovoljno i nemamo više kćeri za dati.”
“Ali ipak si došao, Adyare”, rekao je Banruud, iz čijih se riječi cijedio
podsmjeh. “Zašto, brate?”
“Bio sam znatiželjan. Čini se da su poglavari poslušali kralja.”
“Svi osim jednoga”, uzvratio je Banruud. Pogledi su im se sreli, a
Aidanov je konj zaplesao, osjećajući naboj koji se kovitlao oko njega.
 “Doveo sam vam ženu”, rekao je Aidan, zadržavši ton blagim. “Samo
ne... mladu ženu. Moja je majka, kraljica Esa, došla vidjeti kako napreduje
odgoj njezine unučice. Sada kada nema Alanne, trebat će vam žena koja će
se brinuti za princezu. Osim... ako ne namjeravate uzeti drugu ženu, visosti?
Možda jednu od kćeri klanova koje ste pozvali?”
Aidan je namjerno pokušavao podjariti druge poglavare, no Banruud
ga je ignorirao te mahnuo rukom prema slugi koji je potrčao pomoći
gospodaru od Adyara, čime je uputio na to da ga je otpustio. Albu je čuvao
Hramski Dječak, a o njoj su brinule sluge. Kralj ju je rijetko viđao. Ipak,
gospa Esa može se useliti u Alannine odaje ako želi. Njemu je bilo
svejedno. Više su ga zanimale djevojčice koje su se okupile kako bi ga
pozdravile.
“Ovo je Elayne od Ebbe”, objavio je poglavar Erskin, blago se
naklonivši. Izgledao je umorno i namjeravao je poći s prvim svjetlom.
Situacija u Ebbi se pogoršavala. Banruud je obećao da će mu se uskoro
pridružiti, a poglavari iz svakoga klana u pomoć su mu slali ratnike.
Djevojčica se duboko naklonila, ali nije prema kralju podignula svoje
oči obrubljene crvenim trepavicama. Kosa joj je bila čupava buktinja, nos
posut pjegicama, usne pune. Mogla bi izrasti u ljepoticu ili svakim danom
postati sve neprivlačnija. Bilo je prerano za procijeniti. Bila je vitka i
visoka, najviša od svih pristiglih djevojčica. Za nekoliko godina bit će
dovoljno stara za udaju. Očito je rođena prije suše.
Banruud je prišao sljedećem poglavaru, svome rođaku od Bernea.
Benjija je oduvijek bilo lako nadzirati i njime manipulirati. Banruud je
sumnjao da se nešto promijenilo. Djevojčica sjajne smeđe kože i sitnih
crnih kovrči promatrala ga je dok joj se približavao. Od glave do pete bila je
odjevena u tamnocrvenu boju Bernea, ali bila je nova u klanu. Ljudi iz
klana Berne obično su imali svijetlu kožu.
"Tko je ovo?” promrsio je Banruud. Djevojčica nije ustuknula pred
njim, premda se nadvio nad nju.
“Ovo je Bashti od Bernea”, progunđao je Banruudov rođak. Benjie je
položio dlan na djevojčina leđa i gurnuo je naprijed. Ukopala je stopala
odupirući se.
 “Bashti od... Bernea?” upitao je Banruud.
“Bashti od Bernea... kći kralja Kembaha, najvjerojatnije.”
“Ako je kći Kembaha, nije kći Bernea, Benjie. Usto, Kembah je kralj”,
usprotivio se Banruud. “Sumnjam da je ova djevojka Kembahova. Ali ako ti
odgovara da se pretvaraš, rođače, neću se protiviti.”
“Kada odraste, možda možemo sklopiti savez”, predložio je Benjie.
Očigledno je na putu iz Bernea detaljno promislio o tome što će reći.
“Možda. Ako će imati plodnu maternicu, to je dovoljno.” Banruud je
podignuo glas, uključivši i druge poglavare u svoje pitanje. “Jeste li mi svi
doveli nove maternice kako bi začele nove maternice?”
Nitko nije odgovorio. Nitko nije ni dahnuo. No Banruud je znao da
jesu. Donijeli su mu odbačene i zarobljene. Svi osim Erskina koji mu je
doveo crvenokosu djevojčicu iz Ebbe koja je pod opsadom. Erskin je rekao
da ga je njezina majka preklinjala da je uzme. Pitao se koliko će ih još doći
u potrazi za utočištem na Hramsko brdo. Što ih više bude, Banruudova će
moć više rasti.
Poglavari su ga nijemo promatrali, a njihova drskost i nezadovoljstvo
širili su se poput crnih valova.
“Rekli ste da pronađemo kćeri. Pronašli smo kćeri, visosti”, progunđao
je Dirth od Dolphysa, ukočene čeljusti i plavih očiju potamnjelih od srdžbe.
“Bogme jeste”, rekao je Banruud. Samo je hinio nezadovoljstvo.
Upravo je takav izbor i očekivao. Djeca su bila u dobi od šest do dvanaest
godina - pet djevojčica pognutih glava i tanašnih leđa, sva starija od Albe.
Poglavar Josef doveo je djevojčicu Juliju, čija je duga tamna kosa bila
spletena čvrsto kao u ratnika pred kojim je svijetla budućnost. Josef je rekao
da su je odgojili muškarci, a njezina je kosa tome i svjedočila. Lothgar je
predstavio “Liis od Leoka”, čije su oči bile stare i kamene kao i samo
Hramsko brdo. Zlatna kosa koja joj se razlijevala po ukočenim ramenima i
stisnutim šakama privlačit će pozornost kraljeva. Djevojka Dalys,
ljubičastih očiju i tanine kože, koju je doveo Dirth od Dolphysa, držala se
za poglavičinu ruku kao da je život u prokletom Dolphysu bolji od života s
kraljem.
 “Boravit će u dvorcu, pod mojim budnim okom”, naredio je Banruud i
okrenuo se prema palači, ukazujući na to da je raspravi kraj.
“Rekli ste da će ih odgajati čuvari”, pobunio se Lothgar. “U hramu.”
“Odrastat će s mojom kćeri, u mojoj kući”, doviknuo je Banruud. “Sve
princeze Sayloka.”
“One su hramske sljedbenice. Tako je dogovoreno. Živjet će u hramu i
čuvat će ih čuvari.” Gospodar Ivo stajao je u dvorištu, a svjetlo punoga
Mjeseca odbijalo mu se od lica čineći mu crne oči još upalijima, a usne
nalik špiljama u svijetlome pijesku. On i njegova braća pridružili su se
okupljenima a da nitko nije zamijetio, a ogrtači su im se stopili s večernjim
nebom. Od njegova su se kreštava glasa nakostriješile dlačice na
Banruudovu vratu, a prsima mu se proširila srdžba. Vrhovni čuvar bio mu je
vječiti trn u oku.
“Tako je dogovoreno, Banruude”, ponovio je Aidan, i dalje sjedeći na
konju. Banruudov sluga samo je bespomoćno stajao.
“Ti nemaš pravo glasa, Adyare”, doviknuo je Banruud. “Na brdo
hrama došao si praznih ruku.”
“Obećao sam djevojčinoj majci da će živjeti u hramu i da će odrastati
na sigurnome u svetištu”, pobunio se Erskin od Ebbe.
“Isto sam obećanje dao Julijinome djedu”, rekao je Josef, promatrajući
djevojčicu s ratničkom pletenicom.
Kao da su je bogovi doveli, Alba je upravo u tome trenutku odlučila
dojuriti iz nadsvođena ulaza i naglo se zaustaviti pred okupljenim
poglavarima i njihovim pratnjama. Hramski Dječak, njezina vjerna sjena,
bio je samo nekoliko koraka iza nje. Među okupljenima začuo se uzdah.
Poglavari nisu vidjeli dijete otkako je Banruud preuzeo prijestolje. Držao ju
je dobro skrivenu. Čak i kada bi svake godine klanovi dolazili na turnir, ona
i kraljica nisu na njemu sudjelovale niti se pojavljivale. Banruud se bojao da
će mu je - da će mu ih - netko oteti. Pokušali su. No možda je morao
podsjetiti svoje poglavare da ima djevojčicu. Malenu, savršenu djevojčicu.
Zbog čega su ga i proglasili kraljem.
 Bila je stvorenje koje ostavlja bez daha - istodobno svijetla i tamna,
kao da je Mjesec vodio ljubav s ponoći i izrodio ljudsko dijete.
Poglavari su pali na koljena, Aidan je nijemo skliznuo s konja. Čelima
su dotaknuli zemlju, a njihove su pletenice, opet izrastavši nakon pet godina
njegove vladavine, pale u prašinu pored njihovih glava. Banruud je osjetio
nalet moći i podignuo je Albu u naručje. Njezino se malo tijelo ukočilo od
iznenađenja. Nije je primio otkako je bila dojenče, otkako ju je položio u
kraljičino naručje. Poglavari se nisu nikome klanjali... no njoj su se
poklonili. I zbog nje će mu se i dalje diviti.
“Ove će kćeri klanova odrastati kao princeze”, ponovio je Banruud,
pokazujući na djevojčice koje su drhtale. “Odrastat će uz moju vlastitu
kćer.”
I pet se djevojčica koje su stajale pored poglavara koji su klečali
polako spustilo na koljena. Bile su u prisutnosti princeze, nade Sayloka, a
Banruud je podignuo Albu još više, podsjećajući svoju publiku što im je
dao.
“Ne, Visosti. Odgajat će ih čuvari”, ustrajao je gospodar Ivo. Vrhovni
čuvar nije pao na koljena. Nitko od čuvara nije. U Banruudovim prsima
kipjela je srdžba i skupljala mu se iza usana. Vrhovni čuvar smatra da je
iznad svih. Stoji i svisoka promatra kralja kao da ima Odinovo uho.
Jednoga će ga dana Banruud uništiti. Svi će kleknuti kao što je klečala i
Agnes dok joj je iz prerezana grla tekla krv. Banruud je bio siguran da će
Hramski Dječak plačući otrčati čuvarima nakon što ju je Banruud zauvijek
ušutkao, ali idiot je držao svoj zapetljani jezik za zubima. Banruud je
pokopao primalju, premda to i nije zaslužila, polegavši je u podnožje groba
svoje voljene kraljice. Nitko nije preispitivao njegovu priču da ga je luđački
pokušala napasti.
“Kćeri Freye, božice plodnosti, božice poroda, ženo Odina Sveoca,
pozdravljamo te”, zavapio je Ivo klizeći preko dvorišta prema golemu
Ognjištu kraljeva starom koliko i hram. Gorjelo bi samo kada je izabran
novi kralj, pa se ohladilo otkako je Banruud okrunjen. Iza njega hodali su
visoki čuvari, od kojih je svaki predstavljao jedan klan, kao da su unaprijed
planirali cijeli obred.
 “Te ćemo kćeri klanova, kćeri božice Freye, čuvati, štovati njihove
živote, braniti njihovu krepost. Bit će simbol Sayloka baš kao i rune”, grmio
je Vrhovni čuvar. Uz mnogo pompe dotaknuo je dlan oštrim vrhom svoga
nokta. Krv koja je navrla postala je tintom za runu koju je nacrtao na
kameno ognjište. Runa se pretvorila u oganj koji se rasplamsao u
trijumfalni stup.
“Sayloku su potrebne kćeri. Od današnjega dana ubuduće, te će kćeri -
vaše kćeri - održavati ovaj oganj. Dok god bude gorio, znat ćete da se o
njemu brinu kćeri Freye, da se o njima brinu Čuvari Sayloka, i Saylok će i
dalje živjeti.”
Dijete u Banruudovim rukama bilo je obasjano tim sjajem, a kruna s
draguljima na njegovoj glavi bacala je dugu koja se presijavala na licima
čuvara. Ivo je čarobnjak, no Banruud je kralj, a njegov se gnjev pretvorio u
vatrenu buktinju.
“Čuvat ćemo ih, baš kao što poštujemo princezu”, smireno je
dometnuo gospodar Ivo, ali pogledom kojim je izazivao. Poglavari koji su
klečali stali su kimati, preusmjerivši pogled s Banruuda i njegove kćeri na
Vrhovnog čuvara.
“Štitit će ih i Bayr od Sayloka, dijete odgojeno ovdje na Hramskom
brdu i blagoslovljeno neizmjernom snagom, baš kao što štiti princezu”,
obećao je Vrhovni čuvar, šireći ruke prema dječaku kao da poglavarima
predstavlja nevjerojatan dar.
Vijest o Hramskom Dječaku koji je pobio provalnike širila se zemljom
u vidu uljepšane legende. Prema njoj, dječak je porazio vojsku sam i to
golim rukama.
Hramski Dječak bio je velik poput muškarca, premda je mucao kao
dijete, a obrazi su mu bili glatki. Rijetko je govorio, pa ni sada nije pokušao
izraziti slaganje. Samo se spustio na jedno koljeno i pognuo glavu, kao da
ga proglašavaju vitezom. No to im je bio dovoljan odgovor i poglavari su se
uspravili, kimajući i hvatajući se za pletenice dok su uzimali drške svojih
mačeva prebačenih preko leđa. Bayr je svakoga od njih pogledao u oči te
ustao, pa i sam primio svoju pletenicu u znak obećanja.
 “Hramski Dječak će ih čuvati”, povikao je Aidan, pustivši svoju
pletenicu i podignuvši šaku prema nebu. Poglavari Ebbe, Dolphysa, Leoka i
Jorana učinili su isto. Benjie je bio jedini poglavar koji je oklijevao,
premještajući pogled s Banruudova lica na ljude oko sebe te na dječaka koji
je nadahnuo toliko povjerenje u klanovima. No Benjijev ih je prvorođenac
slijedio te je uspravio šaku prema noćnome nebu pokazujući svoju podršku.
“Od današnjeg dana zvat ćemo ih Kćeri Freye i predstavljat će nadu
klanovima”, zagrmio je Lothgar, ponavljajući riječi Vrhovnog čuvara kao
da ih se sam dosjetio.
Alba se meškoljila, želeći da je spusti, i Banruud ju je spustio, zgađen
potpunim gubitkom kontrole nad situacijom. Dijete je potrčalo k Hramskom
Dječaku, odabravši njega, upotpunivši dojam pomazanja. Bayr ju je primio
za ruku i opet se naklonio poglavarima. Zatim se naklonio Vrhovnom
čuvaru, a na kraju i samome kralju. I dalje bez riječi. Banruud je razmatrao
da zatraži zakletvu, samo da bi posramio dječaka i pokazao njegove slabosti
pred poglavarima. Njegovo bi mucanje potkopalo povjerenje koje imaju u
njega. Tako su brzo podignuli šake i priklonili se spasitelju.
No Banruud je sada imao priliku biti velikodušan. Dat će Vrhovnom
čuvaru njegov plamen i dopustit će dječaku da ga čuva. Čuvari su seljaci u
ljubičastim haljama, dječak je nezgrapan idiot, a poglavari su budale.
“Neka bude, Hramski Dječače. Kćeri Freye povjeravam na tvoju skrb i
na skrb Čuvara Sayloka”, rekao je Banruud, popuštajući. “Nemojte me
iznevjeriti. Nemojte iznevjeriti njih.”
A u međuvremenu, ako bi se nešto dogodilo jednoj od njihovih kćeri,
poglavari i narod Sayloka imat će koga kriviti.

*
 “Što ćemo učiniti, gospodaru?” upitao je zabrinuto Dagmar, pogleda
usmjerenog na hramske kćeri okupljene u kuhinji koje su objedovale pri
treperavom svjetlu svijeća. Dagmar se nadao da poglavari neće poslušati
svoga kralja.
Trebao je biti pametniji.
Poglavari su se bojali. Saylok se boji. Djevojčica iz svakoga klana -
posvojena u svaki klan - bio je to njihov način uzvraćanja udarca
neprijatelju koji nema lica, način na koji su čuvali život, način na koji su se
cjenkali s bogovima. To što je svatko od njih doveo kćer u hram bilo je
jednako zakapanju zlata u tlo, ušivanju dragulja u plašt ili spremanju hrane
nakon siromašne žetve.
“One su sljedbenice, Dagmare. Tako ćemo se prema njima i odnositi”,
odgovorio je Ivo.
“Nisu. One su djevojčice koje su silom odvedene iz svojih domova.”
“Njihovoj je žrtvi svjedočio i sam Odin. Ovdje ćemo im dati dom”,
utješio ga je Ivo.
“Vi ste me poučili da je jedina žrtva koja ima moć ona koja je učinjena
dobrovoljno. Ova djeca nisu ovdje dobrovoljno.”
Ivo je uzdahnuo. “Ništa ne tražimo od njih, Dagmare. Ništa. Samo
ćemo ih čuvati.”
“Što je s njihovom odjećom? Kosom?” Nisu ratnice. Nisu još ni žene.
Više nisu ni djeca.
“Mi smo čuvari. Ako će živjeti među čuvarima, moraju se ponašati kao
čuvari. Moraju izgledati kao čuvari. Odrezat ćemo im kosu i odjenuti ih u
ogrtače sljedbenika. To će im dati zaštitu kakvu im vlastita ženstvenost ne
pruža.”
“One su djeca”, žalobno je rekao Dagmar.
“Ti si odgojio dijete, Dagmare. Svima si nam podario neprocjenjivo
iskustvo.”
Dagmar je odmahnuo glavom, pokušavajući odagnati bol. “Moje
iskustvo”, podrugljivo je rekao. “Ne mogu zaštititi Bayra. Ne mogu zaštititi
ove djevojčice. Vidjeli ste kralja večeras. Bayr je prepušten njegovoj
milosti. Ove su djevojčice prepuštene njegovoj milosti. Upotrijebit će ih
kako bi povećao svoju moć. To je obmana, gospodaru.”
“Samo kralju, čuvaru. Ne i meni. Ne i Sayloku.”
“Znači... poučavat ćemo ih?” Prošaptao je i dalje promatrajući
izgubljene djevojčice. “Čak i runama?”
Ivo je šutio, razmišljajući, a zatim je uzdahnuo. “Ne još. Možda
nikada. Vidjet ćemo u kojem će smjeru poteći krv runa, ako uopće poteče.
Ne postane svaki sljedbenik čuvarom.” U glasu mu se čuo dašak tamne
ironije dok je citirao kralja. “Ali svaki sljedbenik ima zaštitu svetišta hrama
i nijedan poglavar ni kralj ne može povući sljedbenika nakon što prisegne.”
“Samo Vrhovni čuvar može otpustiti ili odbiti sljedbenika”, prošaptao
je Dagmar, počevši shvaćati.
“Da”, kimnuo je Ivo. “Nisam mislio da je na to potrebno podsjetiti
kralja Banruuda ili poglavare šest klanova.”
“O, gospodaru. Lukavi ste.”
“Predviđam. Predviđam”, frknuo je Ivo, kojemu se nije svidio
Dagmarov opis. Bolje je pustiti Banruuda da misli da je to njegova zamisao.
“Kada se ja usprotivim, on postane samo još žešći.”
Dagmar je samo zatresao glavom u čudu.
“Naš je cilj pobrinuti se da svaka kći odraste i postane ženom. Koliko
kod to bude trajalo”, promrmljao je Ivo.
“One su samo djevojčice”, prošaptao je Dagmar. “Možemo li mi to,
gospodaru?” Dagmar je žudio spustiti se na koljena i porezati dlanove kako
bi na kamenju kuhinjskoga poda nacrtao runu utjehe, no nije se ni
pomaknuo, imajući povjerenja da će Ivo učiniti što je potrebno, premda mu
je umjesto ruku prokrvarilo srce.
“Možemo. Hoćemo. A kada kralj pođe za Ebbu, moraš poći po Utvaru
u polja i dovesti je ovamo. Ona će nam pomoći.”
 *
Utvara je premjestila ovce na livadu podno palače istoga dana kada se
kralj uz zvukove truba i vijorenje stjegova zaputio u Ebbu. Otkrila je svoju
bijelu kosu i povezala je, znajući da će zbog toga izgledati poput starice.
Njih su uglavnom ignorirali, iako se i to u posljednje vrijeme promijenilo.
U proteklih nekoliko mjeseci gnjavili su je više nego tijekom svih proteklih
godina zajedno. Čuvanje ovaca bilo je samotnjačko zanimanje, ali u brdima
je bilo bandita i lutalica i u Kraljevu je selu porastao broj otmica žena - svih
žena.
Dagmar je brinuo za njezinu sigurnost jer je bila sama, ali do sada je
nekako odolijevala, okružena ovcama i nepristupačnim terenom. Nosila je
ljubičastu halju čuvara i iz daljine je to bilo dovoljno kako bi uvjerilo
znatiželjnike da je ona pognuti starac, Čuvar Sayloka, koji se brine o
hramskom stadu.
Bio je topao ljetni dan i stado se okupilo u sjeni Hramskog brda,
pasući travu koja je narasla u nekoliko proteklih tjedana. Utvara je skinula
plašt i sjela među kamenje te se leđima naslonila na stijenu koja je njezinoj
blijedoj koži nudila malo sjene. Mislila je da bi je danas mogao posjetiti
Dagmar. Možda i Bayr i Alba. Sa svoga je mjesta vidjela koplja koja su se
uzdizala s druge strane zidina, bockajući nebo kao ruke s kandžama,
zahtijevajući, a ne preklinjući, i poželjela je da ih koplja upute ka njoj.
Janjad rođena u proljeće narasla su i uživala u dugim ljetnim danima,
pa je bilo manje vjerojatno da će odlutati ili privući vukove. Utvara je,
uljuljkana poslušnošću svoga stada i umorna od čekanja punog nade,
osjetila daje hvata poslijepodnevni san.
“To je žena, bogme.”
Muški se glas začuo s njezine desne strane, a usiljeni šapat bio je
sumnjiviji nego odmjereni ton glasa. Utvara je nastavila žmiriti, ali srce joj
je počelo uznemireno tući.
 “Mlađa nego što izgleda”, dodao je, i dalje sikćući kao da smatra da ga
nije zamijetila. Ovce su se uzbuđeno počele kretati, osjećajući strance u
svojoj blizini, i Utvara ih je pozvala uspaničenim mislima, naloživši im da
se okupe. Odmah su reagirale i skupile se, okruživši nju i kamenje na
kojemu se odmarala. Posegnuvši po bodež pod suknjama, polako je ustala i
suočila se s prijetnjom.
Utvara je stajala okružena ovcama, prizivajući ih k sebi, pa su načinile
vuneni bedem između nje i trojice muškaraca koji su ih opkolili, pogleda
usmjerenih na nju, samu ženu zrelu za uzimanje.
“Dođi ovamo, djevojko”, rekao je jedan, zamahujući omčom kao da će
jednostavno doći ako to zatraži od nje, kao da će proći kroz stado koje
mekeće i dopustiti mu da je povede privezanu za kraj njegova užeta. Jedan
je muškarac nosio dug bič, a drugi kosu, kao da ju je zamijetio s polja u
podnožju Hramskog brda i odlučio da njegova žetva može malo pričekati.
“To je žrtvena janjad Čuvara Sayloka. Ne smijete ih ni dirnuti”,
upozorila ih je, u glas unijevši što je više mogla hrabrosti.
“Ona govori!” zakriještao je najveći muškarac pucnuvši bičem po
zraku. Ovce su zablejale i zadrhtale.
“Da. I glas joj je smiješan... govori kao Istočnjakinja”, dometnuo je
njegov prijatelj s užetom. “To je dobro. Žene Sayloka su proklete. Možemo
je skuplje prodati ako nije odavde.”
“Kralj je otišao. Zajedno sa svojim ratnicima. Gledali smo ih kako
jašu, ženo. U Ebbi je rat. Svi to znaju. Danas se nemamo čega bojati.”
Džepovi su joj bili puni kamenja, a kožnata praćka bila joj je
prebačena preko užeta za pašom. Razmišljala je o tome koje bi joj oružje
bilo korisnije, praćka ili bodež, i odlučila se za praćku. Ne mora im se
približiti kako bi je mogla upotrijebiti. Bila je vješta s kožnatim oružjem.
Bilo je korisno za borbu s vukovima, ali ovo su muškarci koji žele nju, a ne
ovce.
Ovce se i dalje nisu micale, pritišćući se uz nju, osjećajući njezinu
potrebu iako su drhtale od straha. Trebala bi im reći da se rasprše, ali držala
ih se, njihove jednostavne topline, slijepe poslušnosti koju su joj iskazivale,
a premda im se meketanje pretvorilo u zbor disonantnih truba, nije ih
otpustila.
Muškarac s kosom i muškarac s bičem počeli su se probijati do nje sa
suprotnih strana, gurajući ovce lijevo i desno. One su na to reagirale gazeći
ih papcima, gurajući ih tijelima i glasno blejeći. Muškarac s kosom opsovao
je i upotrijebio svoje oružje na vunenim leđima najbliže ovce.
“Stanite!” vrisnula je, a meketanje se pretvorilo u bolan vrisak. Jedna
je ovca pala, a ostale su se propele, gazeći životinju koja je pala, ali put se
nije raščistio. Muškarac je zapravo samo otežao napredovanje. Ovce su
prestravljeno meketale, uzmičući i trzajući se, a muškarac je opet zamahnuo
kosom. Krv je prsnula u širokom luku i pala je još jedna ovca. Utvara se
popela na vrh stijene na kojoj se odmarala i ispustivši vrisak koji je jurnuo
iz trbuha i izletio iz grla zapovjedila ovcama da bježe.
Nešto joj se oštro omotalo oko lijeve ruke - bič - i zapeklo je, no
oslobodila se i usmjerila pozornost na ovce, naređujući im da se razbježe,
razbježe, razbježe. No taj val nije bio nježan ni tih. Bio je težak, tutnjao je, i
muškarac s kosom pao je na tlo, a iz krvave mu je ruke ispala kosa. Druga
su dvojica muškaraca ustuknula, posrćući i psujući, a Utvara se bacila sa
stijene, trčeći prema dvjema ranjenim ovcama. Jednoj je bio prerezan vrat i
zurila je u nju očajnički grglja jući. Utješila ju je prešavši joj rukom preko
njezine crne glave pa je utihnula. Druga je ovca pokušavala ustati, a duboka
joj je porezotina jednu stranu tijela pretvorila u grimizni tepih. Utvara ju je
obavila rukama, pomažući joj da se osovi na noge, no uspjela je samo
okupati se u njezinoj krvi.
 14

“Utvaro!” Netko ju je dozivao.

Muškarac koji je vitlao kosom podignuo se na koljena. Izgazile su ga
ovce koje su jurile u stampedu, pa je dahtao, pokušavajući doći do zraka,
držeći se za prsa. Jurnula je prema njegovoj kosi, a njegove su oči bile na
njezinima, preklinjući za milost.
“Utvaro!”
Dozivao ju je Dagmar.
Ustala je, u ruci držeći kosu, i vrisnula kako bi ga upozorila, ne znajući
kamo su pošla druga dvojica muškaraca, ako su uopće otišla.
Dagmar i Bayr trčali su prema njoj. Bayr je trčao sve brže. Čak je i s
dvanaest godina izgledao više zastrašujuće na svoje dvije noge nego
naoružan muškarac na konju. Nije imao oružje, ali bijes na njegovu licu i
samouvjerenost kojom se sjurio niz brdo bili su dovoljni da se dvojica
muškaraca daju u bijeg i ostave svoga prijatelja. Bayr je prišao muškarcu s
kosom i bez pitanja, bez riječi ga podignuo iznad glave, jednom ga rukom
držeći za šiju, a drugom za pojas, kao da ga namjerava baciti niz brdo za
njegovom družinom.
“Molim te”, dahtao je muškarac. “Imaj milosti, Hramski Dječače.”
“Sada ti po-pokazati milost značilo bi po-pokazati nemilost prema
onima koje ćeš sljedeće napasti”, promucao je Bayr, no ruke mu se nisu ni
pomaknule ni savile. Čekao je da ga sustigne Dagmar. No on je prvo
potrčao k Utvari. Iz ruke joj je uzeo kosu.
“Oprosti mi, čuvaru. Nikada to više neću ponoviti”, preklinjao je
muškarac, prestravljenog pogleda, mašući rukama dok se Dagmar
približavao.
“Reci mi imena svojih prijatelja”, zahtijevao je Dagmar.
 “Peck i Quinn iz Kraljeva sela. Vidjeli smo ženu. Nismo znali da je
vaša.
“Ali ste znali da nije vaša. Znali ste da ovce nisu vaše”, rekao je
Dagmar. “Pronađi svoje prijatelje. Dođite u hram po svoju pravednu kaznu.
Ako to ne učinite, vaša će kazna, kada vas pronađemo, biti smrt.”
Bayr je spustio muškarca na noge i pustio ga, ne rekavši ni riječ.
Muškarac je oteturao niz brdo kao pijani mornar na palubi koja se ljulja.
Utvara je osjetila kako joj se pod stopalima pomiče trava i sklopila je oči,
ponesena iznenadnom vrtoglavicom.
Sljedećega su je trenutka podignuli i zavapila je, sigurna da pada.
Zatim su se Dagmarove ruke stegnule oko nje i shvatila je da je nose.
“Ja ću je no-nositi, ujače”, ponudio se Bayr.
“Pobrini se za ovce, Bayre”, Dagmar je zvučao kao da je na rubu suza
i Utvara je otvorila oči. Bayr se već okrenuo, poslušavši ujaka.
“Ja ću se pobrinuti za njih”, bila je uporna, ali riječi su joj neobično
zašištale s usana. Dahtala je i glas joj je od straha bio izobličen. Pokušala je
opet. “Onesvijestila sam se od straha. Nisam ozlijeđena”, uvjeravala ga je,
usredotočena na govorenje. Hitro je krenuo prema zidinama hrama na vrhu
brda.
Još je jače stegnuo ruke, ali nije usporio. “Još ne osjećaš.”
“Ne osjećam što?”
Otpuhnuo je, kao da je upravo potvrdila ono što je rekao.
“Opet me nosiš”, požalila se.
“Da. Hvala bogovima pa ovaj puta ne moram ići tako daleko.”
“Spusti me.”
“Neću.”
“Ti su čuvar, a ne mazga.”
“A ti si pastirica, a ne vojnik. To te nije spriječilo.”
“Vratit ću se u svoju kolibu”, ustrajala je.
 “Nećeš. Nikada više.”
Njegova ju je žestina iznenadila dovoljno da utihne, ali samo na
nekoliko minuta.
“Kamo me vodiš?” upitala je.
“U hram.”
“Ne želim da me itko vidi, čuvaru.”
“Kosa ti je povezana, a lice i odjeća prekriveni su krvlju”, obrecnuo se.
“Nitko neće vidjeti koje ti je boje koža.”
Zatvorila je oči i prekrila lice dlanovima koji su počeli drhtati. Čula je
kako se otvaraju vrata, čula je povik sa zida, pitanja i uznemirene povike
upućene čuvaru, ali Dagmar nije usporio umirujući znatiželjne i zabrinute.
Zvuk njegovih koraka promijenio se kada se zemlja pretvorila u kaldrmu, a
onkraj pokrova njezinih ruku sunce se pretvorilo u tminu. Zatim je zrak
postao hladniji, zvukovi su jenjali i Utvara je provirila kroz prste u
opreznom čudu. Nikada nije bila na takvu mjestu. Miris tamjana širio se iz
greda i podova, iz kamenja i relikvija, i opet je stala preklinjati da je spusti.
Takvo mjesto zahtijeva dostojanstvo.
Dagmar ju je spustio na noge, ali nije ju pustio. Mogla je samo zuriti u
stupove koji su se uzdizali u vis, beskrajan kamen i svjetlo koje je dopiralo
kroz obojeno staklo preko lukova i kutova koji su joj oduzimali dah i od
kojih joj se koža na rukama naježila. S time je došao i bol, pa je shvatila da
dio krvi koja joj je natopila rukav pripada njoj.
Uzdahnula je i Dagmar je pojačao stisak ruke oko njezina struka.
“Dođi. Molim te”, rekao je Dagmar, gurajući je naprijed. Poveo ju je
kroz jedna vrata, zatim još jedna, vodeći je putem do prostorije u kojoj su se
nalazili dugi redovi bočica i tinktura. Zbog niskog je drvenog stola
prekrivenog kukama i oštricama zastala, ali Dagmar ju je poveo do duge
klupe i naredio joj da sjedne.
Ruke su joj bile izbrazdane plitkim porezotinama. Muškarac s bičem
ostavio je svoj znak, ali gotovo da i nije osjetila kidanje mesa. Sada ga je
jedva osjećala.
 “To su samo ovce, ženo”, prošaptao je Dagmar pogleda usmjerena u
njezine rane. “Ne moraš umrijeti radi njih.”
“Nisam ni blizu smrti, čuvaru.”
“Danas si joj bila jako blizu”, promrmljao je. “Muškarcima koji su
danas napali stado ona nije strana. To što se dogodilo danas, dogodit će se
opet. Iznenađen sam što se već i prije nije dogodilo takvo što.”
“Dogodilo se.”
Naglo je skrenuo pogled s vode koju je grabio iz obližnjega vjedra.
“Uvijek sam ih uspjela otjerati. Nekada me prilično strašno gledati.”
Blijedi mu se pogled zaledio.
“Jesu li čuvari iscjelitelji?” upitala je, želeći promijeniti temu.
“To je jedan od načina na koji nastojimo biti od koristi.” Oprao je krv s
njezinih ruku te prekrio krvave ožiljke i razderotine rukama kao da vjeruje
da ih njegovi dlanovi mogu zatvoriti.
“Što radiš?”
“Tražim bogove da ti zatvore rane.”
“Djeluje li to?” Iz njezina je pitanja odzvanjala sumnja, pa je podignuo
pogled do njezina s blagim osmjehom na usnama.
“Nikada ne šteti pitati. No rune djeluju bolje od ičega. Nekada su i one
poput molitvi. Bogovi - ili sudbine - odlučuju hoće li na njih odgovoriti.”
Navlažio je prste krvlju koja je tekla iz najdublje rane i počeo crtati oblike
na njezinoj ruci. Škakljalo ju je i promeškoljila se.
“Ššš’ ’, promrmljao je. “Budi mirna.” Bila je, a trbuh joj je neobično
drhtao dok je promatrala kako joj krvavim vrhom prsta crta po koži.
Nacrtao joj je jednu runu na zapešću i još jednu na ramenu.
“Jesu li to rune?” upitala je bez daha.
Kimnuo je jednom, prošaptao nešto na jeziku koji nije razumjela, a
zatim je, umočivši prste u zdjelu vode, obrisao crteže.
“Što si rekao?” upitala je.
 “Zamolio sam da ti rane ostanu čiste od otrova. To je runa koja dobro
djeluje na glodavce i sve što se šulja.”
“To nisu bile iscjeliteljske rune?”
“Tvoje je tijelo sposobno samo se zacijeliti ako svi uljezi ostanu
podalje.”
“Uljezi?” prošaptala je.
“Uljezi koje ne vidimo najsmrtonosniji su.” Odmaknuo se. “Nacrtat ću
rune opet sutra pošto ti promijenimo zavoje.”
“Zašto ih jednostavno nisi ostavio?”
“Nacrtamo rune, zamolimo bogove da ih prihvate i zatim ih izbrišemo.
Svete su... i moćne. I ne dijelimo ih s drugima.”
“Ako ih ostaviš, mogla bih ih naučiti”, rekla je, shvativši.
Kimnuo je. “Tako čuvamo moć. Rune su zabranjene svima osim
Čuvarima Sayloka.” Zastao je, a zatim rekao posebno istaknuvši: “Ali
čuvari nisu jedini koji imaju moć.”
Pogledala ga je u oči i namrštila se, ne shvaćajući.
“Ne govoriš ovcama, ali te slušaju”, rekao je nježnim glasom i
gledajući je.
Utvara se osmjehnula. “Nije to slušanje... to je poslušnost. Ili...
povjerenje. Oduvijek sam znala sa životinjama.”
“Rekla si da one osjećaju tvoje osjećaje.”
Nagnula je glavu. Na nešto je ciljao, ali nije mogla odgonetnuti na što.
“Sjećaš se konja na dan krunidbe? Rekla si daje reagirao na tvoje
osjećaje”, rekao je.
“Zapamtio si to?”
“Da. Pomislio sam na to mnogo puta otkako te gledam s ovcama.
Dar... ili sposobnost... to je moć koja puni rune. Iskazuje se na mnoge
načine i u mnogim ljudima. Da si rođena u Sayloku, možda bi bila
sljedbenica.”
 “Što je sljedbenica?”
“Sljedbenici su oni s runskom krvi. Dolaze iz svakoga klana, ali
moraju imati podršku svoga poglavara, a Vrhovni im čuvar mora odobriti
ulazak. Sljedbenici - većina njih - na kraju obuke postanu čuvarima.”
“Ima li Bayr runsku krv? Je li zato toliko snažan?” izrekla je misao
koja se oblikovala brzinom munje.
“Da. Vjerujem da ima.”
“Hoće li on postati čuvar - ili sljedbenik - jednoga dana?”
“Ne postanu svi koji imaju runsku krv čuvari. Postoje drugi putovi. ..
drugi vrijedni ciljevi.”
“Moraju li se sve rune nacrtati krvlju?”
“Da. Ona im daje moć.”
“Dakle, ako netko nema... runsku krv... sama runa neće imati nikakvu
moć?”
Dagmar je kimnuo.
To je nešto o čemu nikada nisu razgovarali. Nije bila sigurna ni zašto
sada o tome razgovaraju, zašto je toliko otvoren u vezi nečega što je očito
tako tajno, tako sveto. Htjela je znati više.
“Zašto onda čuvate rune, ako nisu ni od kakve koristi ljudima koji
nemaju moć?”
“Ne moramo brinuti za ljude koji nemaju moć. Jer muškarac ili žena
koji imaju runsku krv ne moraju biti čista srca. Moć često zna pokvariti
ljude.”
“Pokvari li i... čuvare?”
“Naravno. I čuvari su samo ljudi. Ali zato živimo ovdje, bez obitelji ili
ženskog društva, bez bogatstva ili nagrada, bez kušnji koje bi nas učinile
podložnima takvoj pokvarenosti. To je osjetljiva ravnoteža. Ne
upotrebljavamo rune za moć ili vlast. Ne upotrebljavamo ih da bismo stekli
novac ili slavu. Tražimo mudrost, shvaćanje i strpljenje.”
 Na trenutak su utihnuli, a zatim je prkosno podignula oči prema
njegovima.
“Ja ne bih mogla biti sljedbenica”, usprotivila se.
“Ne?”
“Svi su čuvari muškarci. Ja sam žena.”
“Moja sestra... Bayrova majka, imala je runsku krv. Mnoge je žene
imaju.”
“Ipak, među vama nema žena”, izazivala ga je.
“Žene su čuvarice druge vrste. Čuvarice djece. Čuvarice klanova. Žene
su od davnina bile potrebne drugdje. Mi muškarci bili smo potrošni. I dalje
smo. Ali sada u hramu borave Kćeri.”
Potražila je njegov pogled i čekala da joj objasni.
“Današnji posjet nije bio slučajnost. Gospodar Ivo poslao me po tebe.
Trebalo mi je nekoliko dana da učinim što je tražio. Zadršćem na samu
pomisao na to što bi se dogodilo da sam pričekao još jedan dan.”
"On te poslao po mene?” uzdahnula je iznenađeno.
“Da. A kada se odmoriš - možda sutra - želi te vidjeti u svetištu.”
“Mislila sam da ženama nije dopušten pristup svetištu.”
“Nije tako. ‘Dopušten’ je pogrešna riječ. To je mjesto za rune i čuvare.
Za krunidbu kraljeva... i kraljica. Alba je blagoslovljena iznad oltara.”
“Doista?” uzdahnula je Utvara, pokušavajući to zamisliti.
“Da. Polagali smo velike nade u princezu. Mislili smo da ona znači
nov početak. Molili smo da se nakon nje rode i druge kćeri. Ali to se nije
dogodilo.”
Utvara ga je mogla samo nastaviti gledati, a srce joj je u ušima tutnjalo
poput krvnikova bubnja. “Ako se nije dogodilo... kako... zašto... su Kćeri u
hramu?”
“One predstavljaju klanove.” Uzdahnuo je. “Preostalo je još mnogo
toga za objasniti. Ali to ću prepustiti Ivi.”
 “Što će tražiti od mene?”
“Tražit će da nam pomogneš skrbiti za njih.”
“Mislite da zato što sam ž-žena znam kako skrbiti o djeci? One nisu
janjad, čuvaru”, mucala je, prestravljena. Počela je koračati, želeći pobjeći,
no istodobno ne želeći ništa više nego pronaći tihi kutak i odmoriti glavu u
kojoj je tutnjalo.
“Mislim da nas možeš uputiti jer si žena. Trebamo te.”
“Ne znam vaše načine. Vaše rune. Vaše običaje. Vaše molitve”,
usprotivila se.
“One su djevojčice, Utvaro. Pet njih. Šest, ubrojimo li i princezu. A
izgubljeni smo... one su izgubljene. Postoji nešto što ćeš ti kao žena moći
razumjeti i predvidjeti, a što mi... kao muškarci... ne možemo.”
“Želite da živim u hramu?” jauknula je u nevjerici.
“Da.” Glas mu je postao tako nježan, očito u nastojanju da je smiri, da
je i svoj stišala do šapta. Priznanja su lakša na taj način. Možda neće čuti.
“Ne mogu živjeti ovdje... Ne želim da me itko vidi.”
“To si danas već rekla. Rekla si to i kada sam te prvi puta upoznao.”
Utvara je podignula pogled prema njegovu. “I ništa se nije
promijenilo.” Osjetila je laž od vrhova nožnih prstiju do korijena bijele
kose. Zapravo, sve se promijenilo. Samo se jedno nije promijenilo. Ne želi
da je itko vidi, a nikada mu neće moći reći zašto. Reći mu značilo bi uzeti
krunu s glave vlastite kćeri.
“Nemaš se čega stidjeti”, promrsio je. Nasmijala se, a on se na mrštio i
na usnama mu se vidio tračak ljutnje.
“Kažeš to kao da me poznaješ”, rekla je.
“Poznajem.”
“Ne poznaješ, čuvaru. A ipak... želiš da živim ovdje... među vama.”
“Poznajem te, Utvaro. Prave sebe možemo skrivati samo neko vrijeme,
a ti nisi imala ništa ni ikoga iza koga bi se skrila. Možeš postati jedna od
nas. Sljedbenica, baš kao i kćeri koje će predstavljati klanove. Ako se moraš
kriti... možeš se skriti među nama. Brijemo glave i ističemo oči tamnom
bojom. Nosimo halje iste boje. Ako ne želiš da te itko vidi, postoji li bolji
način da se prerušiš?”
“Zašto zatamnjujete oči?”
“To je simbolično.”
“Što simbolizira?”
“Naš... manjak vizije i shvaćanja. Gospodar Ivo boji i usne crnom
bojom.”
“Ali... on je Vrhovni čuvar. Ima veliku moć.”
“Pored bogova i norna on je ništa. On je smrtan. On je podložan
sudbini i smrti i nezadovoljstvu bogova. Zato usne boji u crno kako bi
pokazao da njegove riječi nisu božje riječi. Potamnjuje oči kako bi pokazao
da njegov vid nije svevideći.”
Osjećala se čudno što govori o njegovim usnama i pogled joj je skočio
s njih na njegov spokojan pogled pa je pozornost usmjerila na svoje cipele
kako bi izbjegla pogledati onamo kamo ne bi trebala.
“Ivo jedini boji oboje. I uvijek su crne... premda su čuvari jedini koji
ga redovito viđaju. Ne napušta posjed hrama, osim ako ga kralj ne pozove.”
“Događa li se to često?”
“Kralj želi da svi budu svjesni njegova autoriteta i vlasti. Osobito nad
čuvarima. Ivo smatra da je mudrije udovoljiti mu u vezi onoga što nije tako
važno. Kralju bi bilo milije da mi ne postojimo, siguran sam. Mi nadziremo
njegovu moć, i sasvim ga sigurno ne zanima što mi imamo za reći. Postoji
tunel - postoje tuneli posvuda pod Hramskim brdom - od hrama do dvorca.
Od svetišta do prijestolne dvorane. Banruudovi prethodnici često su nam
nalagali da se njima služimo. On ih još nije upotrijebio. Umjesto toga
poziva ga k sebi.” Utvara je znala da postoje tuneli diljem Hramskog brda.
Otkrila je jedan u vrtu one noći, prije mnogo godina, kada je odlučila da će
ostaviti kćer u rukama kraljice. Sada kraljice više nema. A Albi je potrebna
majka.
 “Ja nisam čuvarica”, pobunila se, ali već je donijela odluku, a po
pobjedničkom izrazu koji je preletio njegovim licem vidjela je da zna da
jest. Ipak, želio je da to izgovori.
“Hoćeš li ostati, Utvaro? Hoćeš li nam pomoći?”
“Ostat ću.”

*
“Utvara nije ozlijeđena?” upitao je Ivo, glasa prigušena haljom, dok
mu je lice provirivalo iz tame. Dagmar je utonuo na klupu pred oltarom,
iznenada osjećajući slabost od poslijepodnevne pustolovine.
“Malo. Ozljede će zacijeliti... no bila je prekrivena krvlju.” Dagmaru je
zastao dah kada se toga prisjetio. Pročistio je grlo i zaustio odlučnijim
glasom. “Zaklali su dvije ovce, ali iskoristit ćemo vunu i meso. Bayr je
potjerao stado unutar zidina, ali morat ćemo pronaći nekoga drugog tko će
se odsada brinuti za njih.”
“Sve je kako je trebalo biti. Na sigurnome je unutar naših zidina.
Dovest ćeš mi je sutra.”
Dagmar je zadržao pogled na rasplesanim plamičacima koji su
obrubljivali svetište. Svakoga je jutra potrajalo dva sata da ih se zapali i još
jedan sat da ih se ugasi svake noći. “Bojao sam se ovog dana”, promrmljao
je.
“Pazi čega se bojiš”, odgovorio je Ivo ozbiljno. “Kada nam strahovi
postanu preglasni, privučemo pozornost svoje sudbine. Sudbine su okrutne i
nagradit će te onime čega se najviše bojiš.”
Dagmar je mogao samo kimnuti, znajući da Ivo govori istinu. Bojao se
mnogočega što se dogodilo. Ali Utvarina smrt nije ono čega se najviše
bojao. Njezin život - njezina prisutnost u njegovu životu - plašila ga je više
nego mogućnost da je izgubi, jer on je znao tugovati. Znao je kako
preživjeti tragediju, podnijeti tugu. No nije bio siguran može li odoljeti
ljubavi.
 15

Bayr je Albi za njezin prvi rođendan darovao lutku koju je sam izradio.
Napunio je malenu platnenu vrećicu zrnjem i zašio otvor. Gumbi umjesto
očiju, nosa i usta te vuna umjesto kose. Kraljica mu je pomogla izraditi
haljinu i pokrivač od staroga prekrivača. Albi se jako svidjela - mnogo su je
puta popravljali - a u njegovu ju je čast nazvala Djetešce Bayr.
Za Albin drugi rođendan uhvatio je dva mala miša i napravio im kavez
kako bi Alba imala ljubimce. Kada su se miševi počeli razmnožavati,
kraljica je ustrajala na tome da Albine “ljubimce” oslobodi izvan zidina
hrama, ali Alba ih se i dalje sjećala i bila je uvjerena da će ih jednoga dana
opet pronaći.
Za njezin treći rođendan Bayr joj je izrezbario zviždaljku, izradio
bubanj i zamijenio žice na staroj lutnji kako bi mogla svirati kad poželi. Za
četvrti joj je rođendan uz kraljičino odobrenje naslikao sliku na svakome od
četiriju zidova sobe. Nije baš lijepo crtao, ali Alba je voljela njegove
izobličene životinje i nezgrapne krajolike. Nacrtao je sliku njih dvoje na
kojoj mu Alba sjedi na ramenima i uspinju se na Shinway.
Za Albin peti rođendan pronašao je pet jaja crvendaća, koja samo što
se nisu izlegla, i donio ih joj je kako bi prisustvovala njihovu izvaljivanju.
Alba je bila očarana, a majka crvendać se lickala i cvrkutala kao da je znala
da je u prisutnosti kraljevske obitelji.
Crvendać je odletio u potrazi za hranom za svoje mladunče, i Alba je
poželjela poletjeti, pa je Bayr trčao dvorcem, držeći je visoko iznad glave,
puštajući je da leti ruku raširenih poput krila. Albi nikada nisu dosadile
njihove igre, a Bayru nikada nije dosadila Alba. No sada će navršiti šest
godina, više nema njezine majke, i Bayr nije znao što će.
Nije bio siguran da itko u palači zna koji je dan. Kralja nisu zanimale
takve stvari, a čak i da jesu, u Ebbi se odvijao rat, i još se nije vratio. I
Bayrov je rođendan često došao i prošao bez mnogo pompe, premda ga se
Dagmar uvijek sjetio. Na Hramskom brdu život nije bio bajka. Bio je težak,
a cilj je bio preživjeti. No Bayr je volio Albu i njezina mu je sreća bila
glavna briga. Gospa Esa uselila se u kraljičine odaje, ali bilo ju je lako
izbjegavati i udovoljiti joj. Bila je ondje kada je podignuo oltar s tijela
njezina muža i često bi je zatekao kako ga promatra s divljenjem i strahom,
zbog čega bi se posramio. Lako se umarala i nije bila naviknuta na Albinu
energiju. Toga dana, pošto se ranije povukla u odaje, Bayr je podignuo Albu
na svoja ramena, bez dopuštenja je ukravši iz palače te je potrčao kroz
kraljičine vrtove prema zidu između hrama i posjeda dvorca.
“Idemo li pronaći moju majku?” upitala je Alba. Od kraljičine smrti
svakoga bi mu dana postavljala isto pitanje. Nije još shvatila da je njezina
majka otišla zauvijek. Bayr je svaki puta mogao samo odmahnuti glavom.
Uspeo se uza zid kao što je već učinio tisuću puta, a Alba ga je čvršće
stisnula a da joj i nije morao reći.
Počela je večernja meditacija i oglasila su se zvona. Ivo je sigurno u
svetištu, a čuvari su u svojim osobnim odajama. Bayr je znao i gdje su
djevojčice; pomagao je premještati najteže relikvije u druge dijelove hrama
kako bi se raščistila duga prostorija u kojoj su sada boravile. Vidio ih je
kako se u svojim ljubičastim ogrtačima vuku iza Utvare kao pačići iza
patke, i znao im je imena i kako provode dane. Čuvao je hram jednako kao
što je čuvao Albu, no ovoga puta s udaljenosti.
Nadao se da će Utvara biti s njima. Spavala je u jednome od kreveta u
dugome redu i poznavala ga je. Mogla bi govoriti za njega. No kada su on i
Alba kroz teška vrata krišom ušli u odaju djevojčica, Utvara nije bila ondje,
pa je zastao pored vrata držeći Albu na ramenima, poželjevši da je uvježbao
što će reći. Alba je uzbuđeno pljesnula, ali nije ju spustio. Trebala mu je
njezina težina da mu ulije hrabrost.
“R-r-rođendan joj je”, rekao je, nastojeći objasniti njihovu iznenadnu
prisutnost. Djevojčice su ga prestrašeno i zadivljeno pogledale. Bio je
golem, i još uvijek im je bio stranac, ali sve su vidjele da se one noći kada
su stigle zakleo da će ih čuvati. I na ramenima je nosio princezu.
 “Ti si Hramski Dječak”, rekla je djevojčica iz Jorana. Više nije imala
svoju ratničku pletenicu. Sve njihove kose, crvena, zlatna i crna, bile su
ošišane na kratko i Bayr je iz suosjećanja htio skriti svoju pletenicu. Bile su
odjevene kao sljedbenice, ali izdala su ih malena tijela i velike oči.
Djevojka s pjegicama i crvenom kosom, ona koja mu je godinama bila
najbliža, ustala je i zakoračila prema njemu i Albi.
“Sretan rođendan, princezo Alba”, promrmljala je. “Ja sam Elayne...
od Ebbe.” Pokazala je na Juliju, sljedeću po starosti, zatim na Liis. “Ovo su
Juliah iz Jorana i Liis iz Leoka.” Liis se nije nasmiješila Albi, nije čak ni
pokazala da je vidi, ali Alba joj je ipak ponovila ime. Elayne je nastavila.
“Bashti je iz Bernea - ona i Dalys nisu mnogo starije od vas, visosti. Dalys
je iz Dolphysa... kao i ti, Hramski Dječače. I brat Dagmar.”
“On je Bayr”, pobunila se Alba nježno, potapšavši ga po obrazu. “Ne
Hramski Dječak. Zove se Bayr.”
“Zašto si je doveo ovamo?” upitala je Juliah, ukočena pogleda.
“Danas joj j-je r-ro-rođenadan”, opet je promucao Bayr.
“To si već rekao”, obrecnula se Juliah. Elayne se lecnula, a Bayr se
ukočio. Polako je spustio Albu s ramena. Htio joj je dati šest jedinstvenih
darova. Jedan za svaku godinu njezina života. Zatim je shvatio da se odmah
iza zidina dvorca nalazi pet djevojčica. Pet djevojčica. Pet prijateljica. I
Utvara. S Utvarom ih je bilo šest. I doveo je Albu da ih vidi, znajući da će
je to razveseliti više od ičega drugoga što je mogao učiniti. Sada je stajao
pred njima, zavezana jezika, nemoćan objasniti da je i ona sama kao i one,
da nema majku i da je tužna, da je ona sve što je dobro na svijetu. Dodirnuo
je Albinu svijetlu kosu, nadajući se da je neće povrijediti očita
negostoljubivost kojom su zračile neke od djevojčica.
Alba je prišla Juliji i ne oklijevajući uzela njezinu ruku te nagnula
glavu nasmiješivši se.
“JU-I.II-AH!” zapjevala je djevojčino ime. “Došla sam te posjetiti!”
Alba se nasmijala, a zvuk je podsjećao na sunčeve zrake koje dopiru kroz
obojeno staklo, pa je Juliah popustila.
 Zadržali su se cijeli sat, Alba je pjevala i skakala s kreveta na krevet,
zbog čega su se djevojčice smijale iako to nisu htjele. Bayr se držao po
strani, promatrajući i osluškujući kada će završiti molitve i zaći sunce, a
kada su se opet oglasila zvona i pjesma čuvara odjeknula kako bi dopratila
Mjesec, podignuo je Albu i naklonio se njezinim novim prijateljicama.
“Hoćeš li je opet dovesti, Bayre?” upitala je najmanja djevojčica,
Dalys. Hitro je kimnuo, a malena Dalys nije bila jedina koja se na to
nasmiješila.
“Ne želim ići, Bayre. Ne još. Želim ostati ovdje, u hramu.”
Potapšao ju je po nozi koja mu je visjela preko ramena, ali se okrenuo
kako bi pošao. Bilo je vrijeme. Uz Albino protivljenje i njezine ručice oko
svoga vrata, odnio ju je natrag u sobu u tornju, želeći da se ne moraju
vratiti.
I dalje su nemirno spavale, malenih tijela prekrivenih tankim
prekrivačima. Dalys je plakala u snu, a Elayne prije spavanja. Juliah je
vrištala, a Bashti se trzala. Liis je bila silno tiha i gotovo da se nije ni
pomicala pod pokrivačem. Utvara nije bila sigurna spavaju li uopće.
Čuvari su ispraznili prostoriju s relikvijama i staro pokućstvo
zamijenili nizom kreveta u čijim su se podnožjima nalazile drvene škrinje u
koje će djevojke spremati svoje stvari. No ni jedna od njih nije ih imala
dovoljno kako bi napunila škrinju. Novim su sljedbenicama uzeli mjere i
načinili im ljubičaste ogrtače čuvara, a Utvara im je ošišala kosu. Bilo je
slično striženju ovaca; bile su nalik malenoj janjadi. Čuvari nisu bili
neljubazni, ali bili su nespretni i preplašeni. Nitko od njih nije otac. Nitko
se od njih nije ugodno osjećao u društvu žena - bilo koje dobi - i izbjegavali
bi djevojke spuštajući glave i brzo odvraćajući pogled. Izbjegavali su
Utvaru. Svi osim Dagmara i gospodara Ive.
Gospodar Ivo bio je nalik golemu, pogrbljenom strvinaru s kandžama i
kljunom od krvi i mesa. Njegove crne oči i usne nisu bile toliko
uznemirujuće koliko su mogli biti da im Dagmar nije pojasnio njihovo
značenje. Utvara je shvatila da vjeruje njegovoj ružnoći. Davno je naučila
da je tjelesni oblik jednostavno ljuštura za sve vrste zla. Gospodar Ivo
doimao se zlim. Ali nije bio. Upravo je on ustrajao na tome da se prema
djevojčicama odnosi kao prema malenim čuvaricama - sljedbenicama, kako
ih je zvao. Učili su ih čitati i pisati, a učile su i pjesme i recitacije.
Kada ju je Dagmar doveo u svetište u kojemu je Vrhovni čuvar
provodio većinu svoga vremena, Ivo je s velikim zanimanjem proučavao
njezinu bezbojnu kožu i bijelu kosu, ali najviše su ga fascinirale njezine oči.
Ustao je sa svoga prijestolja i primaknuo joj se, zu-reći u njih poput
kradljive svrake.
“Poput stakla su”, promrmljao je. “Čovjek ih pogleda i u njima ugleda
sebe. Njegova vlastita ljepota - ili njezin manjak - pogledat će ga ravno u
lice.”
Dagmar je pročistio grlo, a gospodar Ivo podignuo je svoje neuredne
obrve i podignuo ruku prema njemu. “Pođi, Dagmare. Moram razgovarati s
Utvarom.”
Dagmar je uzdahnuo i oklijevao, ali Utvara nije gledala za njim dok se
udaljavao. Nije se bojala Vrhovnog čuvara.
“I što vidite u svome odrazu, gospodaru Ivo?” upitala je hrabro.
“Vidim svoje godine... ali i mladost. Vidim svetište... i moje sjedalo na
propovjedaonici. Prazno je.”
“Naravno da je prazno.” Vrhovni se čuvar spustio s propovjedaonice
kako bi joj prišao, ali Utvara ga nije o tome ništa pitala.
Ispitao ju je o vremenu koje je provela u Istočnoj zemlji. Rođenju.
Životu. Putovanju u Saylok. Bila je iskrena u vezi svega. Svega osim kralja.
Svega osim Albe. Uopće ih nije spomenula.
“Imala si dijete.” To nije bilo pitanje.
“Da.”
“Ali više ga nemaš?”
Zurila je u njega kao da je na to pitanje odgovor očit. Nije bilo djeteta
za koje je skrbila. Toliko je već znao.
“Otac je bio Istočnjak... kao i ti? Sluga?”
 “Ne. Bio je taman baš koliko sam ja svijetla. Došao je izdaleka. Bio je
izgubljen i sam. Odbačeni često pronađu utjehu jedni u drugima. Oboje smo
bili jako mladi.”
“Ti si i dalje jako mlada.”
“Iznutra sam stara”, šapnula je, a on je kimnuo kao da shvaća.
“Gdje je sada?”
“Ne znam.” Pogled joj je bio nepokolebljiv. “Snašao se. Utjeha nije
ljubav, gospodaru. Možda je mogla biti, ali vrijeme nam nije dopustilo
otkriti.”
“Vrijeme nam doista mnogo toga otkrije. Hoćeš li ostati dovoljno dugo
kako bih ja ponešto mogao saznati, Utvaro?”
“Nemam kamo poći.”
“Uvijek postoji neko mjesto na koje možeš poći.”
“Nigdje drugdje ne želim biti.”
Nagnuo je glavu, naoko zadovoljan. “Onda smo se dogovorili. Ostat
ćeš. I saznat ćemo što nam vrijeme nosi.”

*
Prošlo je šest mjeseci otkako su djeca dovedena u hram, otkako je ona
pozvana, i sve su se uljuljale u dnevnu rutinu.
No i dalje su nemirno spavale.
Utvara je s njima dijelila sobu, osluškujući njihove prigušene jecaje i
osjećala kako žude biti negdje drugdje. Isprva su je se bojale. Bashti je bila
prva koja se smekšala, kao da je to što je Utvara neobična umanjila njezinu
vlastitu nesvakidašnjost, kao da je u njoj pronašla utjehu. Nekoliko tjedana
nakon što je Utvara došla u hram, djevojčica joj se usred noći uvukla u
krevet i privila joj se uz leđa. Sljedeće ju je noći u tome pretekla Dalys.
Nakon toga Utvara je predložila da približe krevete kako bi ostale u svojim
krevetima a da se ne osjećaju same.
Suosjećajući s djevojčicama i sama je odrezala kosu. I ona će biti
sljedbenica. Odjenula je ljubičasti ogrtač koji joj je prije pet godina dao
Dagmar i s pomoću pramena svoje kose i štapića načinila kist za bojenje
lica. Upotrijebivši čađu iz kamina, izradila je crnu pastu kojom je
obrubljivala oči i potamnjivala bijele trepavice. Vlastiti ju je odraz
prestravio; zbog srebrnastog pogleda pojačanog debelim crnim linijama
izgledala je kao čudovište. Čađavu je pastu utrljala čak i u obrve. Zbog toga
joj se cijelo lice izmijenilo. Više nije izgledala kao utvara, nego kao
demonova nevjesta.
Kada je Dagmar vidio njezine odrezane uvojke, zapanjio se. Ispružio
je ruke prema njoj kako bi pogladio ono što je od njih preostalo, a zatim se
predomislio.
“Nedostajat će mi”, rekao je nježno. “Bila je veličanstvena.”
Tada je umalo zaplakala. Zašto joj to nikada nije rekao? Isplela bi je
oko glave u čvrst pokrov i zadržala je. Sada je više nema, a ona je ostala
bez riječi. Veličanstvena. Mislio je da je njezina kosa veličanstvena. Nije
rekao ništa u vezi njezinih premazanih očiju i obrva.
“Hoće li nam pomoći da bolje vidimo?” upitala je Elayne oponašajući
Utvaru. Sa svojom svijetlom kosom i sjajnim očima više je nalikovala
kakvu šumskom biću, što je bilo zastrašujuće.
“Mislim da će nam pomoći da nas nitko ne vidi. Izgledat ćemo kao
čuvari. To je kao krinka. Ako svi izgledamo jednako, bit ćemo skupina. Naš
vlastiti klan”, utješila ju je Utvara.
Alba nije spavala u hramu, iako ju je Bayr dovodio k djevojčicama što
je češće mogao. Dok je kralj gušio sukobe u Ebbi, oni koji žive na
Hramskom brdu odahnuli su i kad god je bilo moguće puštali princezu da
radi što hoće.
Kružile su glasine i tome što je kralj učinio primalji, Agnes, nakon
smrti svoje žene. Osoblje palače i kraljevska straža šaptali su o tome među
sobom i još su se više čuvali Banruuda. Utvara je već znala da ga se treba
čuvati i pokušavala je ne razmišljati o danu kada će se vratiti.
Stara je kraljica bila popustljiva, a Dagmar ju je uvjerio da bi princeza
trebala pohađati pouku s hramskim kćerima. Kad god bi ih Alba posjetila,
djevojčice su je dočekivale naklonom i pognutim glavama, ali Alba bi ih
pozdravila s takvim entuzijazmom i veseljem da su u njezinoj prisutnosti
cvjetale. Utvara je cvjetala u njezinoj prisutnosti. Svaki je dan buđenje,
ponovno rođenje, a njezino je veselje katkad bilo tako intenzivno da je
mislila da će joj srce puknuti.
Kada bi joj sve to postalo previše, Utvara bi potražila Dagmara i
njegovo tiho društvo. Često bi ga zatekla pognutog nad svicima, s perom u
ruci, kako prevodi s jednog jezika na drugi, prepisuje tuđi rukopis svojim,
ali dočekao bi je sa smiješkom i ona bi se smjestila negdje blizu njega i
dopustila da njegova prisutnost umiri agoniju u njezinim prsima. Često ne
bi prozborili ni riječi, a Utvara bi se jednostavno iskrala kada je osjetila da
opet može disati.

*
Vrhovni je čuvar svemu davao značenje, od doprinosa poljskoga miša
do oblika oblaka na nebu, i Utvara je postala svjesna mnogočega o čemu
nikada prije nije razmišljala. Obrazovala se s mladim sljedbenicama, učila
je molitve i vježbala recitacije s takvim žarom da se Ivo čudio, a Dagmar
smješkao. Prsti su joj uvijek bili umrljani tintom, a oči često pomalo
zamagljene, bila je duboko zamišljena čak i kada je obavljala svakidašnje
zadatke. Otvorila se hramu na način na koji je hram bio otvoren njoj, a
njezin entuzijazam za učenje bio je primjer djevojčicama čija joj je skrb bila
povjerena.
Klanske kćeri, kako su ih među sobom nazvali, imale su više sličnosti
nego razlika - sve su bile mlade, sve su se bojale, sve su bile napuštene, s
potrebama i željama koje su prožimale zidove hrama. Čuvari koji su došli u
hram kao sljedbenici došli su vlastitom voljom, znajući kakav su život
odabrali. Čak je i Utvara odabrala hram, a ne ovce, i odlučila je ne napustiti
Saylok zauvijek. Klanske kćeri dovedene su protivno svojoj volji, i u toj su
stvarnosti bile ujedinjene. No svaka je djevojčica u hram unijela malo sebe,
pa kako je vrijeme prolazilo, a strah jenjavao, te su razlike postajale sve
zamjetnije.
Juliah od Jorana odgajana je za bitku, pa je stalno Bayra uvlačila u
borbu. Iskakala bi iza vrata ili lako poput mačke skakala s krovnih greda,
pokušavajući ga uhvatiti nespremnog. On se s njezinom agresivnošću nosio
dobro, baš kao i sa svime ostalim. To je preuzeo od Dagmara; obojica su
bili spokojni i usredotočeni, introspektivni i pažljivi, pa umjesto da se
odupre njezinoj potrebi za sukobljavanjem, upijao ju je, poučavajući je dok
je upijao njezino zlostavljanje, vraćajući joj dovoljno tek toliko da izoštri
vještine, ali ne i da joj slomi kosti.
Djevojčica iz Jorana nije bila jedina iz koje je ključala agresivnost. I
dok je Juliah to pokazivala, Liis od Leoka polagano je kuhala. Njezino
oružje bila je šutnja, a upotrebljavala ga je prilično učinkovito. Zato ih je
sve iznenadilo kada je jednoga dana, baš kada je sunce prepuštalo dan
Mjesecu, a čuvari su bili okupljeni u molitvi, Liis iznenada s njima
zapjevala, glasom koji je probijao zrak onako kako je inače njezina šutnja
ispunjavala prostoriju. Pjevala je pjesmu molbe, pjesmu koju su najčešće
pjevali za večernjega štovanja.
Majko zemlje budi moja, oče nebeski, božanski.
Sve sto je bilo i sve što jest, sve što jesam i sve što želim.
Otvori mi oči da progledam, učini me jedno s tobom,
Bogovi moga oca i bože moje duše.
Dajte mi dom u nadi, dajte mi kamo poći,
dajte mi vjeru koja će uvijek vreti.
Glas joj je bio kristalan i oštar, viši od tenora spokojnih čuvara. Rastao
je i uspinjao se i urezao u srca svih koji su je slušali. Glasovi u habitima
utihnuli su, diveći se. Liis je pjevala kao da je proklinjala svaku riječ zbog
toga što je boli, a suze koje nije htjela isplakati potekle su iz očiju
djevojčica koje su previše plakale, iz očiju čuvara koji nisu plakali
dovoljno, a zaplakala je i Utvara, koja je plakala samo kada je bila sama.
Ako ih je Liis znala rasplakati, Bashti ih je nasmijavala. Imala je
nevjerojatan dar za imitiranje - zbog njezina oponašanja Ive, djevojčice su
prekrivale usta i uvlačile glave u halje kako ih ne bi uhvatili da urlaju od
smijeha u svetištu u kojem su trebale meditirati. Bashti nije voljela
meditirati. Voljela je imitirati. Bilo joj je potrebno samo nekoliko minuta s
nekime da bi preuzela njegove osobine i način govora. Ismijavala je kralja,
Vrhovnog čuvara, nekoliko braće, čak i Utvaru, koja je to zadirkivanje
dočekala s oduševljenim smiješkom i pitanjem: “Zbilja to radim?”
Bashti je mogla oponašati čuvara Dietera koji se rasplače svaki puta
kada govori i čuvara Lowella koji pomiče samo jednu stranu usta kada
govori. Ismijavala je čak i druge djevojčice i princezu Albu, iako ne tako
nemilosrdno. Jedina osoba koju joj nije bilo dopušteno oponašati bio je
Bayr. No odvažila se jednoga poslijepodneva, oponašajući dječaka
nevjerojatno vjerno i osobito okrutno, zamuckujući i istodobno nadimajući
prsa kako bi pokazala njegovu snagu.
Alba se ukočila, netremice promatrajući Bashtino raspoloženo lice, a
nakon nekoliko sekunda jurnula je preko prostorije, stisnutih šaka,
ispruženih ruku, ubojita pogleda.
“Nikada to više nemoj učiniti”, rekla je prekrivši rukama Bashtina
otvorena usta. “Nikada. Nikada. Nećeš se smijati Bayru.”
Prostorija je utihnula, a Bashtine su se oči ispunile suzama. Bayr se
uspravio na svojemu položaju uz vrata i pojurio kako bi obuzdao svoju
štićenicu. Zadirkivanje mu nije smetalo - smijao se zajedno s ostalima.
Svojim je golemim dlanovima obujmio Albina malena zapešća i povukao
joj ruke s Bashtinih usta. Nasmiješio se djevojčici i potapšao je po glavi,
kao da se ispričava u Albine ime. Zatim je uzeo Albu za ruku i povukao je.
Alba joj je preko ramena uputila pogled upozorenja dok je odlazila iz
prostorije.
“Nikada. Više”, još je jednom ponovila.
 Sljedeći puta kada je Bayr doveo Albu na pouku, Utvara je zamijetila
da je Alba grlila Bashti duže nego obično, tapšajući je po leđima i
ispričavajući joj se, i nikada više nije progovorila o tome nemilom
događaju. Nije morala. Za nekoga tako malog, Alba je imala mnogo
utjecaja.
Dalys, najmlađa od njih pet, bila je godinu dana starija od princeze
Albe, ali za razliku od Albe, nije imala nikakva formalnog obrazovanja.
Ondje gdje je Alba prštala od samopouzdanja, ona je bila ponizna; ondje
gdje je Alba briljirala, ona se borila. Izbjegavala je sve pokušaje da nauči,
sve dok je Alba sama nije počela poučavati, onako kako je kraljica nekoć
poučavala nju. Bilo je teško nabaviti boje, pa ih je jedan od čuvara poučio
kako da izrade vlastite, a Alba je pomogla Dalys i da stvori vlastitu abecedu
koja bi oživjela s pomoću slika nacrtanih oko slova spojenih u riječi. Riječi
su postale priča koju je Dalys počela pričati i nedugo zatim Albini su darovi
postali Dalysini.
A Alba je bila uistinu nadarena. Sjećala se svega kao da je u glavi
čuvala slike i mogla je opisati - prepričati - i najmanje djeliće do u najsitnije
detalje. Na poukama kojima je prisustvovala Alba čuvari su bili sve
oprezniji.
Dagmar je hramske kćeri poučio prvoj runi, osnovnom crtežu sunca iz
kojega isijava sedam zraka, šest za klanove i još jedna usmjerena ravno
dolje, mnogo dulja od ostalih. Objasnio im je da je to put do sreće i
razumijevanja. Sunce, u svojoj zlatnoj velikodušnosti, nije htjelo da mu
djeca žive u tami. Djevojčice su runu nacrtale slinom umjesto krvlju.
Dagmar je tvrdio da je to najbliže krvi, pa je svaka djevojčica gurnula prst u
usta, navlaživši ga prije nego što je precrtala jednostavan crtež koji je s
crnoga kamena izblijedio gotovo odmah nakon što je nacrtan.
Zbog jednostavne prirode rune Liis je ljutito gledala Dagmara s
nepovjerenjem, a Juliah je proglasila sunčanu runu djetinjastom.
“Želim crtati rune kojima mogu poraziti svoje neprijatelje”, žalila se
Juliah.
“Nije li jad najveći neprijatelj od svih?” upitao je Dagmar nježno.
“Ovo je prva runa jer bez svjetla i vjere sve je tama, pa sve i svatko postaje
neprijateljem.”
To je smirilo djevojčice, ali Utvari nije bilo dosta jer je svoje neznanje
smatrala posebnom tamom.
Gospodar Ivo rijetko je poučavao djevojčice, no provodio je dosta
vremena promatrajući ih i postavljajući im pitanja, iako mu cilj naoko
nikada nije bio dobiti određen odgovor. Kada bi djevojčice htjele znati zašto
pita, jednostavno bi rekao: “Samo želim doznati s kojim ste darovima
rođene. Ako otkrijem vaše darove, lakše ću vas upoznati. Sveotac ne sije
darove i sposobnosti kao ratar žitarice, bacajući sjeme sa strane na stranu,
ne mareći gdje će pasti, dokle je god u tlu. Odin je vrlo precizan kada sije
svoje sjeme.”
Utvari nije promaknuo zaključak da su djevojčice i njihovi darovi plod
Odinova sjemena. Možda nije ni djevojčicama, premda se činilo da je samo
Elayne shvatila dvostruko značenje. Porumenjela je i stala proučavati
pjegice na svojim vrlo svijetlim rukama, premda Utvara nije bila sigurna je
li njezina nelagoda uzrokovana senzualnim kontekstom ili činjenicom da
Elayne nije bila osobito nadarena.
Doista se trudila i bila je sposobna i učinkovita u obavljanju svojih
dužnosti, ali nije imala Julijin ratnički duh ni Liisinu ledenu snagu. Kada bi
pokušala zapjevati, glas joj je zvučao poput konjskog njištanja, pa je
uglavnom samo ustima oblikovala riječi. Nije osobito dobro pamtila, pa nije
uspijevala zapamtiti molitve, napjeve i mantre. Nije bila vična čitanju i nije
imala sklonosti za alkemiju, a crteži su joj bili djetinjasti.
Ali ako je u nečemu bila izvanredna, bila je to njezina dobrota.
Njegovala je ostale djevojčice, bila beskrajno pažljiva, i bila im je
vođa, jer je bila najstarija i pazila je na ostale. Ali Utvara je znala da je
brine to što je prosječna.
Sve su brinule, iako je Utvara pretpostavljala da ne dijele iste strahove.
Kada je hram bio mračan, a pouka završila, ostajala bi samo briga oko
toga što će biti, i tuga zbog onoga što već jest bilo. Svake bi noći Utvara
dozivala Dagmarovu sunčanu runu, pokušavajući istjerati tamu i držati se
svjetla, moleći njegove bogove da ih sve čuvaju.
 16

Jedne noći, kada su djevojčice bile u postelji, Utvara je pošla potražiti

Dagmara. Proteklih je godina toliko vremena provela sama da joj je stalno
društvo djece katkad znalo biti naporno. Žudjela je za mjestom na kojemu
će osvježiti misli i za nekime tko će slušati, a ne samo htjeti govoriti.
Dagmar nije bio pognut nad svicima ni smješten u nekom od svojih
omiljenih kutaka. Popela se stubama do prostorija koje su gledale na
dvorište dvorca, prostorija u kojima, činilo se, nitko drugi ne želi boraviti, i
zatekla njegova vrata odškrinuta. Kroz njih se svjetlo izlijevalo u hodnik,
osvjetljavajući mrlju na svijetlome pragu.
Izgovorila je njegovo ime i ostala u hodniku, ne želeći ga ometati i
očajnički se nadajući da on želi da ga netko omete.
Čula je kada je ustao, stolcem zaškripavši po golim daskama poda.
Zatim se pojavio na ulazu, zabrinuta lica, u ruci držeći uljnu svjetiljku.
“Je li sve u redu?” upitao je uznemireno.
Kimnula je, odlučno i malo posramljeno. Činilo se da mu nikada prije
nije smetalo kada bi ga potražila. No kasno je, a ovo su njegove privatne
odaje.
“Nisam htjela ležati u mraku i slušati kako djeca blebeću.”
Nasmijao se, a lice mu se naboralo na potpuno drugi način. “Trebaš
vlastiti prostor.”
“Ne.” Odmahnula je glavom. “Samo... drukčije društvo, nakratko.”
“Shvaćam. Prošećimo.”
Kimnula je zahvalno, a on se vratio u svoju sobu kako bi odložio
svjetiljku. Svjetlo je zatreperilo i pogled joj je pao dolje, na mrlju metar od
njezinih nožnih prstiju.
 “Je li to runa?” izletjelo joj je.
Dagmar je zaustio. “Da... Ja... ovdje obično ne dolazi nitko osim mene.
Trebao sam je... prekriti.”
“Zašto si nacrtao runu pred vratima?” upitala je zbunjeno. Znatiželjno
ju je proučavala i prisjetila se nečega. “To je ona koju si nacrtao na mojoj
koži. Runa koja tjera glodavce i sve što se šulja.”
“Sjećaš se?” Pitanje mu je obojio neobičan prizvuk.
“Ne bih je sama znala nacrtati. Ali sjećam je se. Bojiš li se miševa,
Dagmare?” nasmijala se, očarana. Dagmar je uvijek bio tako mudar i
suzdržan. Zbog pomisli da odbija sitna bića svojom dragocjenom krvi još
joj je više omilio.
“Ne bojim se miševa”, rekao je, a obrazi su mu porumenjeli.
“Tjeranje... glodavaca ili infekcija... nije jedina svrha te rune.”
“Oh? A što to pokušavaš otjerati”?
Zbog načina na koji su mu se ukočila leđa i pogled skrenuo, zbog toga
kako je palcem prešao preko ožiljaka na dlanovima, Utvara je iznenada
shvatila što - koga - se čuva.
“Ne želiš da ja uđem u tvoju sobu?” ciknula je, tako iznenađena da nije
bilo mjesta za povrijeđenost.
Nije odgovorio.
“Nikada nisam kročila u tvoju sobu, čuvaru. Nikada nisam ni dirnula
tvoje stvari niti uzela nešto što ti pripada. Zašto bi morao učiniti takvo što?”
Držao je jezik za zubima, ali ne i pogled.
“Brineš li da ću ti dotaknuti kožu dok budeš spavao i pretvoriti te u
duha... poput mene? Ili možda misliš da se moraš čuvati ženskih
smicalica?” Mrzila je naviranje osjećaja u grlu i prsima, nadirali su poput
vode koja će je pred njim učiniti slabom.
“Da”, prošaptao je. “Od toga se štitim.”
Okrenula se kako ne bi vidio koliku joj je bol nanio.
 “Onda laku noć”, rekla je, osjećajući se neugodno i još usamljenije
nego kada je živjela u pastirovoj kolibi na zapadnim padinama. Osjećajući
se usamljenije nego dan za danom u stadu.
“Utvaro?” Glas mu je bio napet i znala je da je nije namjeravao raniti.
Ali bila je ranjena, pa mu je još jednom poželjela laku noć, gledajući na
drugu stranu.
Učinilo joj se da je uzdahnuo, no već je krenula dok je mjesečina
ulazila kroz prozor na kraju dugoga hodnika. Nitko nije provirio i vidio je
kako bježi. Dagmar je spavao sam u ovome krilu, s obje su strane sobe bile
prazne, svaka pusta i turobna kao i ona do nje. Često se pitala zašto je
Dagmar odvojen, sve dok ga jednoga dana nije pitala, a on joj rekao da se
preselio kada je Bayr bio dojenče i kada je očajnički pokušavao spriječiti da
njegov plač probudi ostale čuvare. Nikada se nije preselio natrag, čak i kada
je Bayr otišao.
Možda se nije štitio samo od nje. Ali ona je jedina zbog toga plakala.
Spustila se zavojitim stubištem u mračne hodnike koji su vodili do
galerije pred svetištem. Svijećnjaci su gorjeli, a slike na kojima su
prikazana prošla vremena treperile su na plešućem svjetlu, oponašajući
kretanje, kao da je ono što je naslikano živjelo iza tih slika. Iza sebe je
osjetila Dagmara, okruženog kajanjem i isprikama. Nastavila je hodati,
dugim koracima obilazeći galeriju, sve dok je nije zamolio da stane.
“Utvaro. Stani. Molim te.”
Poslušala je, ali nije mu se okrenula licem.
“Sigurno znaš kako se osjećam”, promrmljao je.
“Jasno si mi dao do znanja.”
Gotovo je nečujno uzdahnuo. “Mislim da nisam.”
“Ja sam smetnja. Zaražena.”
“Uopće nisam bio jasan”, progunđao je. Kada je opet zaustio, glas mu
je bio tako mek da se morala napeti kako bi ga čula, ali i dalje mu je bila
okrenuta leđima. “Gospodar Ivo upozorio me da te ne zavolim. Ali
upozoriti nekoga da ne voli jednako je kao tu ljubav obasjati svjetlom. Od
toga sam se dana štitio od tebe.”
“Zašto bi te trebalo upozoriti? Jesam li tako opasna?” napala ga je,
pretvarajući se da je bijesna kako bi prikrila svoju posramljenost.
Pogrbio je ramena i brada mu je iscrpljeno potonula na prsa. “Utvaro.
Ti si žena. Ja sam muškarac. Molim te, nemojmo se pretvarati.”
“Ne, nemojmo se pretvarati. Govorimo otvoreno. Što želiš reći?”
Dagmarove oči boje neba bile su usmjerene ponad njezine glave,
držeći se za tamu, a u njezinim se prsima rasplamsala frustracija pa je
dlanove stisnula u šake. Bio je dobar. Toliko je dugo bio tako dobar. Bio je
miran i siguran i iskren. Nije htjela da zbog nje poklekne. Nije ga htjela
otjerati, ali više nije mogla izdržati njegovu distanciranost.
“Molim te, pogledaj me, Dagmare.”
Čeljust mu se stegnula, a oči sklopile u poricanju.
“Zbog tebe želim biti zamijećena”, rekla je, a on je naglo podignuo
pogled prema njezinome, pretražujući, tražeći.
“Ja sam te oduvijek zamjećivao, Utvaro.”
Na trenutak je među njima zavladala tišina, teška tišina puna pitanja
koja je pretkazivala bujicu.
“Da. Jesi. A ja sam te... zbog toga... zavoljela. Nitko me nije upozorio
da to ne činim.”
“Ja sam Čuvar Sayloka. Ja ne mogu - neću - ti uzvratiti ljubav.”
“Ne tražim to... premda... budala si misliš li da se ljubav može
zabraniti.”
“Ali možemo se zaštititi od nje”, tužno je ustrajao.
“Čuvari napuste dom i obitelj. Nemaju ženu. Nemaju djecu. Hram
dolazi s vrlo visokom cijenom”, rekla je.
“Da. I ljubav dolazi s visokom cijenom. Vrlo je rijetko moguće
podmiriti obje. Držimo se jedne, a drugu odbacimo, ili zanemarimo jednu
kako bismo bolje služili drugoj. Zbog ljubavi smo ranjiviji na uporabu
snage runa za vlastite ciljeve. Nikada ne smijemo učiniti nešto što runama
daje moć nad nama, umjesto da mi imamo moć nad njima.”
Prvi je puta razumjela zašto se Čuvari Sayloka zatvaraju u hram,
daleko od klanova. Voljeti je značilo biti u nečijoj milosti. Voljeti je značilo
biti pod nečijom kontrolom.
“Kada se Bayr rodio, bio sam siguran da će me natjerati da napustim
hram. Bio sam ugrožen zbog svoje ljubavi prema njemu. Zbog svoje
odanosti i predanosti njemu. Još sam ugrožen. Zloporabio bih svoju moć da
ga spasim. A ipak... Ivo nam je obojici dopustio da ostanemo”, čudio se
Dagmar.
“I dopustio je meni da ostanem.”
“Da.” Dagmar se činio zatečenim, kao da je tek sada uvidio sličnost.
“A sada si ti jedna od nas.”
“Čuvarica Sayloka”, rekla je. Zbog te se titule htjela nasmijati. Bila je
sluškinja, zatim pastirica, a sada je čuvarica. Čuvarica tajni i neispunjenih
žudnji.
“Hoćeš li zauvijek biti čuvar, Dagmare?”
“Samo sam to oduvijek i želio biti.”
“Zašto? Muškarac si... možeš poći bilo kamo. Raditi bilo što.”
Podrugljivo se nasmijao. “Svi smo nečime vezani. Ja sam odabrao biti
vezan uz hram, umjesto da budem vezan uz klan.”
“Svi smo nečim vezani”, ponovila je Utvara. “Ali ja nisam jedna od
vas, Dagmare. Ne vjerujem u vaše bogove i nisam ovdje jer se bojim
voljeti. Nisam vezana za vaš hram i nisam vezana ni za klan.”
“Zašto si onda ovdje?” Glas mu je bio nesiguran. Očito se bojao
njezina odgovora, bojao se da neće reći daje tu zbog njega.
Ovdje je jer je vezana za dijete. No nije izgovorila te riječi. Rekla mu
je drugu istinu.
 “Kada sam bila djevojčica... ne mnogo starija od Albe... sjećam se da
sam se silno željela stopiti s oblacima - mislila sam da ondje pripadam.
Zamišljala sam da mogu otići na nebo i pretvoriti se u izmaglicu bez težine.
Dio nečega većeg od sebe same. Oblaci bi se okupljali oko litica blizu
kolibe u kojoj sam živjela. Jednoga sam dana potrčala što sam brže mogla i
bacila se s ruba, nadajući se da će me upiti debela bjelina. Naposljetku, duh
sam.” Tužno se nasmiješila. “Pomislila sam da ću možda postati dio njih.
Da ću ondje pripadati.”
Dagmar nije skidao pogleda s njezina. “Bacila si se s litice?”
“Da. I na trenutak je to bilo najljepše iskustvo u mome životu. Bila
sam slobodna. Nisam padala... barem... nisam imala osjećaj da padam.
Imala sam osjećaj da lebdim. Okruživale su me samo tišina i mekoća. Bila
sam sigurna da je uspjelo. A zatim sam udarila o vodu.”
Nekoliko su trenutaka oboje šutjeli.
“Bilo je tako hladno. Tako oštro i bolno... udarala sam i zamahivala
pokušavajući se domoći površine. Bilo je preteško utopiti se, a nažalost...
znala sam plivati.”
“Zašto... nažalost?” upitao je, ali nije odgovorila. Nije morala. Bila je
sigurna da je shvatio.
“Učinila sam to opet. Svakoga puta kada bi se oblaci okupili oko tih
litica, bacila bih se s njih.”
“Zašto?” upitao je.
“Jer je ljepota pada bila vrijedna boli slijetanja.”
Spustio je pogled na njezine usne i srce joj se ubrzalo.
“A pad nikada nije bio koban”, rekla je.
“Možda bi jednoga dana... bio”, uzdahnuo je.
“Ne živimo da bismo izdržali. Izdržavamo da bismo jednoga dana
mogli... živjeti. Ja sam izdržala mnogo toga, no samo sam u nekoliko
trenutaka uistinu živjela.”
 Duboko udahnuvši još se jednom bacila s litice, znajući da će udarac
biti bolan, ali znajući da se isplati riskirati.
“Rekla sam jednom... davno... da ne želim leći s tobom. A ti si rekao
da to nikada ne bi ni tražio od mene”, izlanula je.
“Neću”, šapnuo je, ali ona je nastavila.
“Ali ja želim leći s tobom. Boli me od želje. Ali to je bol koju mogu
izdržati... bol koju želim izdržati... rado... ako ti samo mogu biti blizu. Ti si
mi najbliži prijatelj.”
“Molim te”, zastenjao je. “Molim te, nemoj to govoriti. Zbog toga će
sve među nama postati nemoguće.”
“Izgovoreno je”, promrmljala je, zatvarajući oči kako ne bi vidjela
njegovu uzrujanost. “Ali to su samo riječi. A ti ih samo moraš zanemariti.”
Čula je kretanje i osjetila toplinu njegove blizine prije nego što su
njegove usne okrznule njezine zatvorene kapke. Podignula je vrške prstiju
do njegovih grubih obraza, a od nevjerice joj je zastao dah. Bila je hrabra
dok je vjerovala da nema utjecaja na njega, hrabra dok je vjerovala da neće
popustiti. No sada se bojala; u ovome trenutku nije samo ona bila istinski
živa.
Dagmarov je dah bio plitak, a njegov joj je muški miris ispunjavao
nosnice. Znala je da više neće razgovarati o ljubavi. Više neće biti tako
blizu, osjećati njegov dah na svome čelu, dok mu puls kuca pod njezinim
prstima. Zatim su njegove usne okrznule njezine, poljubac ne dublji od kapi
kiše, i stisnula je ruke ne njegovu licu, držeći ga uza se. Na tren su samo
stajali, dodirujući se ustima, a on je počeo izgovarati riječi Molitve
sljedbenika.
‘“Ne vidim, jezik mi je izdajica’”, prošaptao je, a riječi su joj škakljale
usne.
‘“Koža mi je neprijatelj, srce izdajnik’”, dometnula je i osjetila kako
uvlači dah. Nije očekivao da će mu se približiti.
“‘Oči će mi se zacrniti, usne zapečatiti.’” Glas mu je bio tako tih da je
mogla samo osjetiti oblik riječi na svojim usnama.
 “‘I dopusti da me rune povedu putevima kojima moram poći’”,
promrmljala je, a riječi su bile nerazgovjetne jer su njegova usta bila
pritisnuta na njezina.
“'Nitko ne može slijediti. Nitko ne može voditi. Nitko me ne može
spasiti, nitko me ne može osloboditi.’” Posljednje su retke izgovorili
zajedno, šapćući riječi, mičući usne dok su oblikovali molitvu, dodirujući
jedno drugo, a zatim je molitva bila gotova, poljubac potpun i odmaknula se
od njega, jedan korak, zatim još jedan, sve dok se među njima nisu proširile
sjenke, a ona imala snage okrenuti se.
“Laku noć, čuvaru. Od sada nadalje, dat ću sve od sebe da se i ja
zaštitim od tebe.”
Ovoga se puta nije pobunio nego ju je pustio da ode.
“Laku noć, Utvaro moja.” U riječima mu je odzvanjalo žaljenje.
Znala je da joj je htio bolje objasniti, ali nije trebao. Srce mu je već
bilo podijeljeno i brinuo se da će njegova ljubav biti upotrijebljena protiv
njega, protiv povjerenih mu tajni.
Shvaćala je.
I sama je imala tajne. Tajne koje mora čuvati. Ali gledao ju je na isti
način na koji je ona gledala njega i to ju je radovalo.

*
Kraljev turnir održavao se svake godine nakon što bi žetva završila, a
zima još ne bi došla. Poglavari klanova i njihovi ratnici okupili bi se na
Hramskom brdu kako bi kroz mnoštvo natjecanja odmjerili snage i vještine
te odredili koji je klan najmoćniji. O pobjednicima turnira počele bi se širiti
legende - koje bi obično pokrenuli sami pobjednici - i na tjedan dana
Hramsko bi se brdo pretvorilo u mravinjak. Obojeni stjegovi lepršali bi na
povjetarcu - zeleni, zlatni, crveni, narančasti, plavi i smeđi, naravno i
ljubičasti Čuvara Sayloka.
Stjegovi podignuti na zidinama hrama vijorili su se pozdravljajući
narod koji je svake godine pristizao kako bi sudjelovao na svečanostima.
Hramska vrata bila su otvorena, a čuvari na raspolaganju za blagoslivljanje
i pružanje savjeta, za molitvu i davanje oprosta. Tijekom svečanosti stotine
kojima se pružila prilika da ih čuvari saslušaju dobili su “novi život” i
odrješenje od grijeha i kazni. U Sayloku je kralj propisivao zakone i
poglavari ih provodili, no čuvari su mogli dodjeljivati pomilovanja.
U klanovima je pravda bila brza i okrutna, i jako je malo optuženih ili
osuđenih uspjelo doći do Hramskog brda kako bi zatražili utočište ili prijam
kod čuvara. Dodijeljeno odrješenje obično je bilo duhovno i rijetko je imalo
utjecaj na kaznu, ali tijekom Kraljeva turnira, kada je hram bio otvoren za
sve, uvijek se našao barem jedan zloglasni odmetnik kojega bi pomilovali.
Kralj je proglasio da će klanske kćeri, smještene u hramu proteklih
godinu dana, biti uz njega zajedno s princezom Albom. Čuvari su odlučili
da će kćeri nositi ljubičastu boju hrama, ali da će držati stijeg svoga klana
kako bi nadahnule narod i podsjetile ga da je sve u redu, čak i u vrijeme
rata. Kralj je čak pristao dopustiti Albi nositi zlatnu zastavu Adyara, klana
njezine majke, kako bi bili zastupljeni svi klanovi.
Bayr je s radošću iščekivao turnir. Na prethodnim turnirima vrebao je
na rubovima ili promatrao natjecanja smješten na parapetima, žudeći svoju
snagu odmjeriti s drugim muškarcima.
No ove je godine navršio četrnaest godina - doba muškosti u Sayloku -
i moći će sudjelovati. Budući da su Alba i hramske kćeri bile u društvu
kralja i njegove straže, Bayr se namjeravao natjecati u svim natjecanjima.
Nije imao klan, ali dokle god je imao pokrovitelja - u njegovu slučaju
Čuvare Sayloka - i plaćene naknade za sudjelovanje, mogao se prijaviti na
koliko je god natjecanja htio nastupiti. Već je obećao pobjede hramu i
Kćerima Freye. Gospodar Ivo uvjerio je Bayra da će pobijediti i obavijestio
ga da će braća u “smjernu položaju promatrati kako uništava protivnike”.
Dagmar je rekao Bayru da ne bude hvastav i da se ne razmeće svojim
sposobnostima, ali i on mu je dao svoj blagoslov.
 Bilo je pitanje hoće li se igre uopće održati. Dirth od Dolphysa ubijen
je u napadu na istočnim obalama, pa je Dolphys - baš kao i cijeli Saylok -
žalovao. Bio je poglavar svoga klana tri desetljeća, otac ga je odgajao da
vodi, a bogovi su ga podarili nadahnućem. Voljeli su ga i Dagmar je
tugovao kada je čuo vijest. Dirth od Dolphysa dao mu je dopuštenje da
postane sljedbenik kada mu je Dred, vlastiti otac to zabranio. To je
uzrokovalo razdor među dvama ratnicima koji je trajao mnogo godina.
“Ne znam je li mu moj otac ikada oprostio. Meni sasvim sigurno nije”,
razmišljao je Dagmar.
“Tko ć-će sa-sada b-biti poglavar?” upitao je Bayr. “I-ima li Dirth si-
sina?”
“Imao je dvojicu. I obojicu ih je nadživio. Biti ratnik u Sayloku - a
osobito u Dolphysu - znači izazivati norne. Nema snažnijih ratnika. Često
se u Dolphysu kaže da norne skupljaju naše pletenice.” Dagmar je odsutna i
zabrinuta pogleda prešao rukom preko Bayrove crne pletenice.
“Ujače”, ukorio ga je Bayr. Dagmar je spustio ruku i uzdahnuo,
ponovno se usredotočivši na nećaka.
“Bayre.”
“Po-poglavar?” ustrajao je Bayr.
“Ne znam koga će Dolphys odabrati, ali neki kažu da će se izbor
obaviti nakon turnira, dok su klanovi još na okupu, i dok gospodar Ivo
može dati svoj blagoslov. Ratnici Dolphysa zatražili su savjet i preporuku
kralja. U Dolphysu ima mnogo ratnika koji bi mogli zauzeti mjesto Dirtha
od Dolphysa, ali ni jedan ga neće lako zamijeniti.”

*
 Klanovi su bili ratoborna čeljad, no smisao turnira nije bio krvoproliće.
Nije bilo u najboljem interesu Sayloka da pripadnici klanova ubijaju
pripadnike drugih klanova, pa je riječ bila više o vještini nego borbi na
život i smrt. Za šest natjecanja bila su potrebna dva tjedna. Neka su
natjecanja imala toliko prijavljenih da je osmišljen sustav eliminacija, a
svaki je poglavar određivao kojim će se redoslijedom njihovi ratnici
suprotstavljati protivničkim klanovima. Taj je sustav sam po sebi zahtijevao
vještinu. Poglavar nije htio da mu najbolji ratnik ispadne u prvome krugu
natjecanja ili da se prebrzo previše umori. Za neka je natjecanja bilo
potrebno manje vremena i manje krugova - u klanovima su se najprije
održavala izlučna natjecanja kako bi samo najbolji ratnici sudjelovali u
finalnom događaju. Oni bez klana imali su vlastitu utrku, a najbržih pet
nastavljalo je u daljnja natjecanja.
Bayr je u prvoj utrci ostale pobijedio za nekoliko sekundi, u sljedećoj
za još nekoliko, a čak ih je i u finalnoj utrci, u kojoj se natjecao s najbržim
muškarcima u klanovima, prestigao za duljinu tijela. Dominirao je u
natjecanjima koja su uključivala snagu - pobjeđivao je muškarce dvostruko
starije i teže od njega. Još nije bio visok kao neki od ratnika, ni toliko
korpulentan, ali bio je velik. Snaga mu je bila zadivljujuća, no mnoge je
ponajviše iznenadila njegova brzina. Nije imao iskustva kao neki od
najboljih strijelaca i porazio ga je strijelac iz Ebbe koji je dječaku čestitao
kada je sve završilo, tvrdeći da bi sama Bayrova snaga s vremenom iscrpila
protivnike.
“Preciznost je ključna, Hramski Dječače, ali strijelac bez izdržljivosti
nije od koristi svome klanu. Oslabit će na parapetu. Ti ne slabiš.”
Bayr je bacio sjekiru takvom silom, čak i s trideset koraka, da je držak
zatitrao poput žice lutnje. Nemirna gomila promatrala ga je s divljenjem, a
ratnici, koji su sebe smatrali najboljim što Saylok može ponuditi, s
poštovanjem i zavisti. Hrvao se s pobjednicima prošlih natjecanja nevino se
radujući, bacajući jednoga za drugim iz kruga veselo poput djeteta i vješto
poput iskusnog natjecatelja. Nije izučavao tehniku niti se mentalno
pripremao za borbe. Jednostavno je ušao u krug i borio se sa žarom u srcu.
Tapšali su ga po leđima i otvoreno hvalili, a on se smješkao i kimao i
ponudio ruku, ali izbjegavao je razgovor u tolikoj mjeri da su mnogi
pretpostavljali da je rođen sa snagom, ali ne i razumom. Neki su čak
govorili da ne čuje i zaboravili bi se kada su bili u njegovu društvu,
pretpostavljajući da neće - ili ne može - čuti što govore. Pustio ih je da
vjeruju što žele i iskrao bi se kada bi natjecanje završilo kako bi čuvao
kraljevu kćer, a nagrade koje je osvojio ubacio bi među hramsku desetinu.
Na kraju prvoga tjedna, još rumenom od pobjede, Bayru je prišao
ratnik kojega nikada prije nije vidio. On se nije natjecao ni u jednom
natjecanju, niti je sjedio među poglavarima koji su imali počasna mjesta na
kraljevom podiju. No izgledao je kao da je od važnosti u Dolphysu, a
njegov plavi plašt jasno je upućivao na klan iz kojega dolazi. Slijedilo ga je
nekoliko ratnika, kao da su mu stražari ili pratnja.
Bio je visok i mišićav poput muškarca u naponu snage, no crna mu je
pletenica bila prošarana širokim pramenovima srebrne, upućujući na to da
je možda desetljeće ili dva stariji. Ožiljci, i izbočeni i glatki, veliki i mali,
prekrivali su njegove moćne ruke i presijecale njegovo oštro lice. Izgledao
je kao da je cijeli život proveo u ratu.
“Tko si ti?” upitao je muškarac, čije su se obrve, još crne i debele,
smrknule iznad ledenomodrih očiju.
“Bayr... od... Sayloka.” Bayr je udahnuo između svake riječi, onako
kako je to vježbao s Albom, zamišljajući svaku riječ prije nego što ju je
izustio. Nije htio mucati pred ovim ratnikom. Izgledao je kao starija, divljija
inačica Dagmara, i privukao je Bayra.
“Hramski Dječak?” upitao je muškarac oštro ga gledajući.
Bayr je kimnuo, ne trudeći se istaknuti da više nije dječak.
“Tko ti je bila majka? Iz kojega je klana?” bio je uporan muškarac,
primaknuvši mu se još jedan korak.
Bayr je proučavao muškarca pred sobom, nesiguran treba li neznancu
otkriti takve informacije. Nitko ga nikada nije pitao za majku. Obično bi
svi, kada bi se predstavio kao Bayr od Sayloka - Hramski Dječak -
pretpostavili da nema klan i da je jednostavno rođen u Kraljevu selu.
“Jesi li spor?” zarežao je muškarac nestrpljivo.
 Bayrova je ruka poletjela i izvukla muškarčev nož istodobno kada ga
je udarcem oborio s nogu. Pao je i snažno pao na kuk, no ustao je i
zadivljujućom brzinom posegnuo za svojim nožem. Razrogačio je oči kada
mu je Bayr vratio nož jednako brzo kao što ga je i uzeo.
“Spor sam samo na jeziku”, rekao je Bayr, a svaka mu je riječ bila
razgovijetna.
Muškarac je zabacio glavu, a njegov crno-srebrni rep nalik na tvorov
zanjihao se kada se nasmijao.
“Ja sam Dred od Dolphysa, Bayre od Sayloka. Malo me podsjećaš na
sina.”
"Tko... vam... je... sin?"
“Dagmar od Dolphysa. On je Čuvar Sayloka.” Muškarčev glas zvučao
je samozadovoljno, ali Bayr je bio previše zaokupljen vrtoglavicom
prouzrokovanom svojim otkrićem da bi zamijetio iznenađujući očinski
ponos, premda će ga se poslije prisjetiti.
“Moja je majka... bila Desdemona od Do-Dolphysa”, rekao je Bayr,
tako tiho da je jedva čuo sam sebe.
Dred od Dolphysa ukočio se, tvrd i hladan, i na trenutak je samo
gledao u Bayra, nepomično i ne iskazujući osjećaje.
Bayr je nesigurno zakoračio, zatim još jednom. Bio je viši od Dreda od
Dolphysa - bio je viši od većine muškaraca - ali ne mnogo. Pognuvši se i
pogleda ne mičući s pogleda starijeg čovjeka, prislonio je svoje čelo na
Dredovo te ga ondje zadržao dva daha, nakon čega se odmaknuo.
“Djede”, rekao je Bayr.
Muškarčeve su oči zasvijetlile, a usne zadrhtale. Bayr je na trenutak
pomislio da će Dred od Dolphysa zaplakati. Zatim mu se čeljust stegnula,
oči zatvorile i emocija je nestalo kao da ih nikada i nije bilo.
Dred je zakoračio naprijed i privukao Bayrovo lice k svome, pa su im
se čela, baš kao i oči - jednaka oblika i boje - spojila u priznavanju.
“Bayr od Dolphysa”, zarežao je Dred. “Dredov unuk. Desdemonin
sin.”
 “Da-Dagmarov nećak”, promrmljao je Bayr, odlučan iskazati ujaku
poštovanje. Osjetio je drhtaj koji se proširio djedovim tijelom i učvrstio
ruku koja mu je još obavijala vrat.
“Nije mi rekao za tebe”, prosiktao je Dred.
“Ne”, priznao je Bayr.
“Trebao bih ga ubiti zbog toga.”
“Morao bi... prvo u-ubiti mene.”
Dred ga je pustio, zakoračio unatrag i nasmijao se pokazavši oštre
zube. “Radije bih te upoznao nego te ubio.”
Bayr se samozadovoljno nasmiješio i pružio ruku, pokazujući da se
slažu.
Dred se nasmijao, a smijeh se pretvorio u povik, dozivajući muškarce
kojima je zapovijedao, govoreći im da je pronađen jedan od njihovih.
Zatim su zabacili glave i slavljeničko zavijanje odjeknulo je brdom
dok je klan Vuka pokazivao medvjedu dobrodošlicu u svoj čopor.
 17

“Zbilja je više nema?” tiho je upitao Dred od Dolphysa. Dovukao je

Bayra na gozbu u šator ljudi iz njegova klana, a Bayr mu, žudeći ne samo
za mesom i kruhom, nije mogao odoljeti.
Bayr je odložio svoj pehar, nesiguran je li dobro shvatio, nesiguran
obraća li se njemu. “Koga?”
“Desdemone. Dagmar je rekao da je umrla. Pokazao mi je grob. Je li
me i u tome obmanuo?”
“M-mrtva je”, rekao je Bayr nježno. “Nikada je nisam u-upoznao.”
“A tvoj otac, zna li on?”
Bayr se namrštio. “N-ne z-znam tko mi je o-otac"
“Dagmar ti nije rekao?”
“N-ni on ne zna.”
Dred je razrogačio oči, a lice mu prekrila napetost. “Ne zna?” upitao je
Dred, gotovo šaptom, a ruku je nesvjesno premjestio s pehara na mač.
“Dagmar mi je otac”, nije popuštao Bayr. “N-ne zanima me tko me je
začeo.”
Dred je polako kimnuo, sjajnih očiju, stisnutih usana. No nije više
ništa rekao. Bayru je laknulo. Nije želio razgovarati više nego što je
potrebno. Počela ga je boljeti čeljust od napora da nadzire svoj jezik koji je
mucao.
“Jesi li snažan kao što kažu?” upitao je Dred, promijenivši temu i
podignuvši glas kako bi uključio i ljude iz svoga klana.
Bayr je slegnuo ramenima. Nije znao što ljudi govore. Sasvim ga
sigurno nije zanimalo dovoljno da pita.
 “Brz si. I velik si. Gledao sam te kako se natječeš. Ali priče... jesu li
sve istinite?” ustrajao je Dred.
Još jednom je slegnuo ramenima.
“Sasvim sigurno imaš neku slabost.”
Bayr je pomislio na Albu i njezinu svijetlu kosu i širok osmijeh. Ona je
bila njegova slabost, ako ju je imao, ali bio je siguran da Dred od Dolphysa
nije mislio na to.
Bayr je dodirnuo usne.
“Jezik ti je zapetljan.”
Bayr je kimnuo.
“Potrebna ti je djevojčura da ti ga izravna... da ti pokaže kako ga
upotrebljavati.”
Dredovje prijedlog izazvao provalu smijeha i stenjanja. Bayr nije
mislio da njegov djed uopće govori o govoru pa je porumenio, poželjevši da
nije odmah priznao svoju manu.
“Doveli smo dvadeset prostitutki iz harema kralja Kembaha u
Bomboski. Njemu neće nedostajati. U svojoj ih palači ima deset puta toliko.
Ostavili smo zlato. Ostavili smo dragulje. Uzeli smo samo nekoliko žena.
Mora nam biti zahvalan. Mogli smo mu odrubiti glavu.”
Kao na znak, nekoliko je žena, golih ruku, raspuštene kose i tijela
umotanih u raznobojne velove jarkih boja ušlo u šator njegova djeda.
Bayr je zinuo. Na turnire su dolazile žene iz svih klanova. No nikada
ovakve. Jedna je prišla Dredu i stala kraj njega, ali je kliznula prstom niz
Bayrovu pletenicu, prijateljska izraza lica i topla pogleda.
“Ona će ti pokazati kako upotrebljavati usta”, rekao je Dred,
svjetlucavih očiju, suha glasa.
“Nećeš mucati kada ona završi s tobom, Hramski Dječače”, rekao je
ratnik sjajne glave i bez pletenice, uvjeravajući ga osmjehom.
“Uopće neće moći govoriti”, podrignuo se drugi ratnik.
 “Mnogo je toga čemu te moj sin nije poučio, mnogo se toga ne može
naučiti u hramu. Koliko si žena upoznao?” upitao je Dred.
Bayr je odmahnuo glavom. Nije poznavao žene. Barem ne onako kako
je to njegov djed mislio. Njegovi su se susreti sa ženama svodili na djevojke
iz hrama, Albu, Utvaru i nekoliko seljanki i žena koje su radile u palači.
Ovakve žene nikada prije nije upoznao.
Žena ga je povukla za pletenicu i krv je navrla u Bayrova stegna.
Pustila ga je i iščekujući odmaknula. Kada je nastavio blijedo zuriti u nju,
počela se plešući udaljavati, ali je ispružila ruku kao da želi da pođe za
njom.
“Želi da pođeš s njom, sine. Vidiš kako te doziva?” promrmljao je
Dred.
Bayr je ustao, hipnotiziran prstima koji su se izvijali, mameći ga
naprijed, uz ritmično njihanje oblih kukova i vitkih ruku.
“Samo joj nemoj dati blizu noža. I njega zna upotrijebiti”, čuo je kako
ga upozorava djed, ali misli su mu već napustile krug muškaraca i miris
pečene svinjetine i tople medovine kako bi pošao za ženom koja će ga
naučiti kako rabiti jezik.
Dvadeset minuta poslije znao je mnogo više nego prije početka večeri,
ali nije bio spreman na sve lekcije koje ga je prostitutka, kako se činilo,
htjela naučiti.
“Ne”, dahtao je, a od potrebe u njezinim rukama i ustima drhtao je i
trzao se, ali se odmaknuo i nježno je odgurnuo.
“Zašto?”
Neće joj objašnjavati. To bi mu oduzelo više vremena i energije nego
što ima, a ako se ona umori od čekanja da on ispljune riječi i stane ga
mamiti svojim mekim tijelom, možda uopće ne ode.
“D-djeca”, rekao je umjesto toga, nadajući se da će sama zaključiti
ostalo.
“Ne želiš staviti dijete u moj trbuh?”
Odmahnuo je glavom.
 “Nije li to... cilj?”
Opet je odmahnuo glavom i poravnao odjeću, držeći pogled dalje od
njezine kremaste kože i raširenih udova. Ratnici Sayloka razmnožavali su
se poput bezumnih bikova, sijući svoje sjeme po klanovima, uvjereni da im
je to jedina nada. Bayr nije htio začeti sina kojega možda nikada neće
upoznati, sa ženom koja nije njegova, onako kako je njega začeo njegov
otac.
Dagmar je rekao da bi Bayrovo sjeme moglo biti spasenje o kojemu je
govorila njegova majka, ali sjeme jednoga čovjeka nije bilo spasenje
civilizacije, a nije bio dovoljno arogantan ni željan iskušati teoriju svoga
ujaka. Njihov otac, Saylok, htio je leći sa ženom u svakome selu, a djeca su
mu pretvorena u zvijeri. Bayr nije želio poći njegovim stopama.
Kada je odjurio natrag u šator i zamuckujući zamolio za vrč medovine,
njegov je djed podignuo pogled prema žednome dječaku.
“Jezik ti je i dalje zapetljan”, zamijetio je Dred.
Bayr je kimnuo, brišući usna. “Pre-pretpostavljam da... mi treba... više
vježbe.” Samodopadno se nasmiješio.
Dred je počeo zavijati od smijeha, zvučeći kao gladan vuk na obronku,
a muškarci oko njega pridružili su mu se, ni ne znajući zašto zavijaju.

*
Sraz je bio posljednje natjecanje turnira, a u njemu su mogli su-
djelovati samo pripadnici klanova. Svaki je poglavar izabrao deset ratnika
koji će se natjecati i bilo je zastupljeno svih šest klanova. Na terenu bi se
našlo šezdeset ratnika u bojama svoga klana, a samo jedan klan može
pobijediti. Cilj je ostati posljednji klan na nogama, čak i ako to bio samo
jedan ratnik. Nije bilo oružja ni pravila, osim jednoga: sruši svakog
čovjeka. Čim mu tijelo dotakne tlo, mora napustiti natjecanje, i tako sve dok
ne ostane samo jedan muškarac - ili jedan klan.
Različiti su klanovi rabili različite tehnike, a ratnici bi u Sayloku cijele
godine igrali tu igru kako bi izbrusili svoje vještine. Ratnika kojega su
smatrali najvećom prijetnjom često je odmah napala nekolicina udruženih
ratnika, no to im se moglo i obiti o glavu. Ako muškarac padne tijekom
rušenja drugoga, i on je eliminiran. Svaki je klan barem jednom odnio
pobjedu u toj borbi prsa o prsa, ali jedne je godine, Banruud, prije nego što
je postao kralj, s još devet ratnika iz Bernea bio toliko nadmoćan nad
ostalim klanovima da ih je ostalo stajati još deset pošto su oborili sve
ratnike iz ostalih klanova. Takav se uspjeh nije dogodio nikada prije ni
poslije.
Kralj nije sudjelovao u toj borbi. Biti prisutan na terenu za njega je
predstavljalo preveliku opasnost, a bilo je to i previše zastrašujuće za
klanove. Nitko se nije htio petljati s kraljem bojeći se da bi pobijediti na
terenu moglo imati nesagledive posljedice izvan njega.
Banruudov je zadatak, kao kralja, bio biti nepristran, ali bio je iz klana
Berne i znalo se na čijoj je strani. Sjedio je, čekajući da igra počne. S
njegove lijeve strane sjedile su kraljica Esa, Alba i klanske kćeri, iza njega
čuvari, a s obiju strana bili su poredani klanovi. Bayr je klečao ispred
djevojčica, držeći ruku na nožu, pokušavajući spriječiti pozornost da odluta
s njegovih dužnosti zaštitnika. Budući da nije pripadao ni jednome klanu,
neće sudjelovati u borbi.
“Samo nas je devet, veličanstvo”, viknuo je Dred od Dolphysa
koračajući prema kralju. “Nedostaje nam jedan.”
Gomila je zagunđala. Nadali su se da će borba uskoro započeti. Kralj
je podignuo ruke kako bi utišao komešanje.
“Onda odaberi još jednoga, Drede. Sigurno imaš još jednoga ratnika iz
klana Vuka koji želi sudjelovati u srazu.”
“Polažem pravo na njega. Polažem pravo na Hramskog Dječaka.”
Dred je podignuo ruku i pokazao na Bayra.
Gomila je uzbuđeno zažagorila, a kralj se nasmijao.
 “On nije od Dolphysa. Nema klan. Ne može se boriti s vama. Odaberi
nekoga drugog”, odgovorio je kralj. Bayrovo se srce ubrzalo.
“Polažem pravo na njega”, ustrajao je Dred, ukopavši noge. “Još
nismo odabrali poglavara. Ali govorim u ime svoga klana, kao najstariji
ratnik na terenu.”
Gomila je utihnula, a počeli su se mreškati mali valovi zbunjenosti.
Dred od Dolphysa bio je iskusan natjecatelj i znao je pravila borbe. Bilo je
to natjecanje među klanovima. Oni koji nisu pripadali ni jednome klanu
nisu mogli sudjelovati.
“On je od Dolphysa”, polako je rekao Dred.
“Što to trabunjaš, starće?” zarežao je kralj. Oči su mu bile ukočene, a
dlanovi omotani oko velikih koljena.
“On je sin moje kćeri, Desdemone, ratnice iz klana Vuka.” Nekoć je
postojalo natjecanje za žene - bitka među ratnicama - no kralj ju je
prekinuo. Zbog manjka žena u Sayloku klanovi su postali oprezni i nisu
željeli da im žene budu ratnice. Bio je to rizik koji nisu bili spremni
preuzeti.
Kralj se jezivo umirio, a gomila ga je slijedila i tisuće je dahova
zastalo. Nitko nije znao zašto se kralj skamenio, ali nitko od njih nije se
usudio prekinuti to.
“Četrnaest mu je godina, Drede od Dolphysa. Zašto nisi prije na njega
položio pravo? Ovo je jako sumnjivo”, promrmljao je Aidan, jedini čovjek
koji se nije bojao kralja. No i on je zamijetio kraljevo zaprepaštenje i sada
je govorio umjerenim glasom.
Dred je odgovorio: “Nisam znao da postoji. Njegova majka - moja kći
- mrtva je. Još od njegova rođenja prije četrnaest godina, Adyare.”
“On je samo Hramski Dječak ”, procijedio je kralj. Boja mu je nestala
s lica i nakupila se u tamnim očima.
“To možda i jest istina, visosti, ali on je i od Dolphysa. I ja odabirem
njega. To je moje pravo kao zamjenika poglavara, osim ako... ga je već
odabrao neki drugi klan ili... kralj.” Dredov glas bio je blag i promatrači su
kimali. Takav je zakon klanova. Na muškarca - ili ženu - može se položiti
pravo, čak i ako ne postoji obiteljska veza. Posvajanje u klan bilo je često,
osobito u doba pljački i osvajanja. No taj zahtjev može biti i odbijen.
“Je li to istina, dječače?” podsmjehnuo se kralj, uspjevši se pribrati.
“Jesi li od Dolphysa? Ako prihvatiš taj klan, moraš živjeti među njima.”
Gomila se pomaknula, nastalo je napeto komešanje. Muškarac - ili
dječak - nije morao živjeti sa svojim klanom, ali nitko se neće usprotiviti
kralju.
“Visosti, to je smicalica”, ubacio se Lothgar. “Dred zna da ne može
pobijediti u borbi sa svojim čoporom starih vukova. Misli da je Hramski
Dječak Odinov lovački pas. Napustit će ga kada bitka završi. Ostavite
dječaka na miru.” Ratnici su se već okupili, krv im je uzavrela i noge su
stupale, gunđali su i složili se, stvarajući pritisak da natjecanje otpočne.
“Što će biti, dječače? Želiš li živjeti u Dolphysu?” upitao je kralj, a iz
njegova se pitanja cijedio otrov.
“J-ja sam s-sluga h-h-h...” Bayr se trgnuo i pokušao još jednom
izgovoriti posljednju riječ. “H-hrama.” Ratnici na polju počeli su se smijati.
Dredovo se lice smračilo kada im se i kralj pridružio u smijanju.
“Povlačiš li svoj zahtjev, Drede od Dolphysa?” upitao je kralj.
“Ne mogu povući svoju krv iz njegovih vena, niti njegovu iz mojih,
visosti. Ali neću odvesti dječaka iz njegova doma... ni od njegovih obveza.
Borit ćemo se s devetoricom. I pobijedit ćemo.”
Ratnici iza Dreda odgovorili su - i ljudi iz klana i protivnici -
negodujući i buneći se, a Dred od Dolphysa okrenuo se, odustavši od svoga
zahtjeva. I Bayr se htio okrenuti, pobjeći prema zalasku sunca, popeti se na
zidine i među drvećem čekati da ratnici Dolphysa odu kući. Pridružit će im
se i pobjeći iz okova zbunjenosti. Nije čuvar. Nije ratnik. On je pas čuvar.
Hramski Dječak. Mrzi kralja i radovao se danu kada ga više neće morati
gledati.
No voli Dagmara. Voli Ivu. Voli blijedu Utvaru i djevojčice iz hrama.
Voli Albu. Malu Albu. Neće je ostaviti. Čak ni kako bi postao članom
klana. Čak ni za svoga djeda. Svoga djeda. Zbog te je pomisli htio početi
zavijati poput vuka od kojega je potekao. Djed je položio pravo na njega i
ponižen je pred sudionicima borbe. Pred kraljem. Bayr je odbio njegov
odabir.
Borba je počela, ali Bayr nije gledao. Pogled mu je bio usmjeren na
stopala, a kada je Alba počela drijemati na svome malenome stolcu, Bayr
joj je prišao i pažljivo je podignuo u naručje. Ustala je i gospa Esa, prateći
ga do dvorca i dozivajući sluškinju koja je već čekala, pa Bayr nikada nije
saznao tko je pobijedio. On je izgubio, i to je bilo sve što je znao.

*
Bayr se probudio od bola i udarca u prsa. Kralj ga nije trebao biti u
stanju iznenaditi, ali jest. Možda i jest istina da kralj nije uljez ni prijetnja
princezi. Bio je prijetnja Bayru, no on takvih stvari nije bio svjestan kada je
bila riječ o njemu samome.
Okruživala ih je tama, a od bjeloočnica kraljevih očiju odbijalo se
svjetlo, kao da je iz klana Vuka, a ne klana Medvjeda. A možda se Bayr
samo zbog straha usredotočio na kraljeve oči, a ne na težinu njegovih šaka.
Oči će mu reći hoće li preživjeti noć.
To se već jednom dogodilo, već se jednom probudio u strahu i
osjećajući bol. One noći prije godinu dana kada je održana svečanost u
hramu, one noći kada se Bayr zakleo da će štititi klanske kćeri. Te je noći
kralj bio ljutit i agresivan jer se napio, ali batine nisu dugo trajale, a Bayr
nije shvatio u čemu je pogriješio.
Kada nije mogao skriti masnice, Albi je rekao da se borio sa zmajem.
“Kakvim zmajem?”
Potapšao se po uhu i ona je odmah počela stvarati priču, baš kao što je
i znao da hoće.
 “Je li to zmaj koji živi na liticama Shinwaya?”
Kimnuo je.
“Onaj čija su krila obojena svim bojama klanova?”
Još je jednom kimnuo.
“Je li došao po mene?”
Opet je kimnuo.
“Ali ti si ga spriječio?”
Nije bio siguran da je osobito sretna zbog toga.
“Htjela bih odletjeti sa zmajem, Bayre. Misliš li da bi mu sljedeći put
mogao dopustiti da me odvede? Možda ga pitati možemo li oboje poći?”
Pokušao se nasmiješiti.
“On n-nije d-dobar zmaj.”
“Ne kao onaj koji živi ispod hrama?” Bila je to još jedna priča koju je
sama izmislila kada je gospodar Ivo obećao da će Kraljevsko ognjište i
dalje gorjeti. Bila je sigurna da je vječita baklja zmajev dah i tješila ju je
njegova prisutnost ispod hrama. Albu su tješile neobične stvari.
“Ne. N-nije. A ja n-ne m-mogu razgovarati sa z-zmajevima”, rekao je.
“Istina. Mislim da bih ja mogla. Miševi, ptice, svinje i konji me
slušaju. Sigurna sam da bi me i dugin zmaj slušao. Pa me sljedeći puta
probudi, molim te.”
Uvijek mu je govorila što da radi. Prava mala šefica. I tako pametna.
Pustio ju je da brblja, kimajući dok ga je zamišljala kako hrabro pleše
po sobi s mačem i skače amo-tamo, probadajući krilato stvorenje i
primajući udarce njegova moćnoga repa.
“Hvala ti što mu nisi dopustio da me odvede, Bayre”, rekla je. “Ne
želim uistinu živjeti sa zmajem.”
Bayr joj je jednostavno utisnuo poljubac na meku kosu i poželio joj
laku noć. U glavi je do zore recitirao molitvu, a riječi su mu zastajkivale u
mislima, iako mu je jezik bio zavezan. Alba već živi sa zmajem, a to je
zmaj kojega ne može poraziti.
No kralj ove noći nije bio pijan. Bayr je skočio na noge, ne kako bi se
borio, nego da se dostojanstveno pokori. Ne bi mogao dignuti šake na
kralja.
Banruud ga nije tukao oružjem, nego vlastitim šakama, kao da mu je
udaranje kože o kožu davalo veću moć, kao da je nanošenje boli onome koji
se nije opirao pojačavalo vlastitu dominaciju.
“Tvoja je dužnost biti ovdje. Ti si sluga. Ti si Hramski Dječak, a ne
princ. Ne poglavar, ne bog. I nikada to više nećeš zaboraviti, zar ne?”
Kada Bayr nije odgovorio, nego je šutke se pokorivši pognuo glavu,
kralj je pljunuo na njegovu čvrsto spletenu pletenicu i pljusnuo ga po licu,
preklinjući za ispriku da ga napadne, da pregazi dječaka, ali Bayr nije ni
zucnuo, čak nije ni podignuo ruke kako bi se zaštitio. Vidio je što je kralj
učinio Agnes. Bayr neće zaboraviti tko je. Ako će mu kralj okončati život,
Bayr neće izgubiti čast i dati mu povoda.
Banruud ga je nastavio udarati, a kada Bayr nije reagirao, čak ni
pokleknuo pod njegovim šakama, kralj ga je počeo udarati nogama. Bayr se
uhvatio za noge i trpio udarce. Kralj će ga ubiti. Kraljevo je prstenje bilo
oštro i na nekim je mjestima Bayrova koža pukla. Oči su mu bile zatvorene
od otečenosti, nos iskrivljen, usne rasječene. No na njegovim šakama ili
podlakticama nije bilo obrambenih rana. Masnice su se poput olujnih
oblaka širile preko njegova torza i ramena, spuštale mu se niz leđa i
prekrivale mu noge.
Kada ga je Banruud drškom mača udario u glavu, Bayr je osjetio kako
gubi svijest i kako mu noge popuštaju. Kliznuo je na pod milostivo se
gubeći u izmaglici.
“Zar nećeš uzvratiti, Hramski Dječače? Nisi li sin Desdemone od
Dolphysa? Nisi li ratnik?”
Bayr nije odgovorio. Jedva da je i zastenjao. Zbog magle u glavi i
ozljeda na ustima nije mogao ni progovoriti, čak i kada bi uspio uvjeriti
jezik da oblikuje smislene riječi.
 *
Ovoga je puta Alba bila godinu dana starija i desetljeće mudrija, a
Bayr je bio previše natučen da bi mogao stajati. Kada je pokušao okriviti
zmaja, podignula je pogled s njegove izudarane kože i odmahnula glavom.
“Ti si najsnažniji dječak na cijelome svijetu. Zašto si ga pustio da ti
naudi?”
Nije joj znao odgovoriti.
“Moramo nacrtati runu”, zahtijevala je Alba. “Onu koja tjera sve što se
šulja, kako to Dagmar uvijek čini.”
“Ne sje-sjećam je se.”
“Ja se sjećam. Volim crtati.”
“Da, v-voliš...” Glas mu je odlutao. Kad je govorio, boljela su ga usta.
Alba je umočila prst u krv koja je tekla iz njegove rasječene usne i
nacrtala je pauka na njegovoj podlaktici, pauka s tanašnim nožicama koje
su mu bile sklopljene preko tijela, kao da je mrtav. Nije ništa izostavila.
Linije i kutovi bili su savršeni i Bayr se divio njezinim sposobnostima.
“To će pomoći s gnojem, ali porezotine nisu velike ni duboke. Moramo
se posvetiti masnicama”, rekla je odlučno.
“O-one će za-zacijeliti.”
“Da... ali boli te.” Zbog podrhtavanja koji se začuo u njezinu glasu
lecnuo se. Bojala se za njega.
“Na-nabroji mi sve št-što te us-usrećuje”, rekao je, pokušavajući joj
skrenuti pozornost. Bila je to njihova igra.
“Sretna sam kada tebe ne boli”, rekla je, a brada joj je zadrhtala.
Naškubila je nos i sklopila oči, kao da se pokušava nečega sjetiti. Tako je
pametna. Tako pametna, pa je bio silno ponosan na nju.
“Postoji runa za bol. Vidjela sam da ju je Dagmar nacrtao na Elayninu
čelu kada ju je glava jako boljela. Samo je se moram sjetiti. Isprao ju je...
ali mislim da je mogu nacrtati.”
“N-nemoj”, prošaptao je. Igrati se s runama bilo je opasno. Dobro je to
znao.
“Nacrtala sam je u mislima kako je ne bih zaboravila.” Opet je umočila
ruku na njegovu usnu kao umjetnica kojoj je potrebna boja i uz pauka
počela crtati linije i oblike koji su postali runa olakšanja. Zatvorio je oči,
vjerujući joj, i osjetio je tren u kojemu je završila. Bol je jenjala kao da se
spustila niz ljestve, svakom prečkom nastalo je malo više mjesta između
pritiska i spokoja.
“N-nemoj z-zaboraviti isprati runu”, prošaptao je, a zbog nestanka boli
osjetio se slabim i iscrpljenim. Njegove su se natečene usne zatvorile i nije
osjetio kada je učinila kako je zatražio.
Kada je opet otvorio oči, nad sobom je ugledao Dagmarovo lice.
Osjećao se bolje. Albina runa ublažila je bol i uspavala ga. Trebao bi reći
Dagmaru da bude pažljiviji. Ona će zapamtiti sve što vidi.
“Ž-žao mi je. B-bio sam t-tako umoran”, promrmljao je i pokušao
ustati. Zora se pretvorila u kasno jutro, a on je još ležao na podu Albine
sobe kamo je doteturao kada je kralj završio s njim. Trzaj panike probo mu
je srce. “G-gdje je Alba?”
“Uplašila se i došla me potražiti. Rekla je da te je uspavala. U hramu
je.” Dagmar ga je primio za obraz, potresena pogleda. “Što ti se dogodilo,
Bayre?”
Bayr je pogledao lice koje ga je cijeloga života voljelo i nije mogao
progovoriti. Prsa mu je ispunio sram.
“Lice ti je natečeno. Oči su ti crne. Usne su ti krvave i spavaš kao da ti
je potrebno zacjeljenje.”
“Z-zašto me k-kralj mrzi, ujače?”
“On je to učinio?” zaprepašteno je uzdahnuo Dagmar.
 Bayr je sklopio oči i trenutak su obojica šutjeli, potičući drugoga da
prvi odgovori.
“Reci mi, Bayre. Reci mi”, molio je Dagmar. “Ne mogu te zaštititi od
nečega što ne razumijem.”
“Ni ja-n-ne ra-razumijem”, prošaptao je Bayr. Okrenuo se prema
njemu i stisnuvši zube osovio se na noge. “A moja je d-dužnost da š-štitim.”
"O, Bayre. Dječače moj.”
“Ja n-nisam d-dječak.”
Vidio je da se njegov ujak s time ne slaže. Dagmarove oči bile su
svijetle, a čeljust tako jako stisnuta da mu je mišić poigravao od boli. Bayr
je prišao umivaoniku i uzeo vrč, izlijevajući vodu na ruke. Drhtale su i brzo
je odložio vrč. Grlo mu je bilo suho, ali čekat će da ujak ode prije nego što
utaži žeđ.
“Ja n-nisam d-dječak”, ponovio je. Ali osjećao se poput dječaka. Poput
bespomoćnog dječaka bez nade i potiskivao je suze.
“Ako je to istina... onda je vrijeme da pođeš”, prošaptao je Dagmar.
 18

Hramsko brdo bilo je vlažno i tiho poput grobnice. Uvijek je bilo tako
nakon završetka turnira. Nakon završetka borbe slijedila je noć pijanih
orgija i svaki je klan slavio kao da je upravo on pobijedio. Kada je izašlo
sunce, zabava je završila i sav se život sjurio niz Hramsko brdo, ostavivši
piće i poricanje, prepustivši spremanje čuvarima.
Dolfisi su pobijedili u borbi, s jednim čovjekom manje i starim
ratnikom na čelu. Dagmar je gledao iz gomile sa svojom braćom, ponosan
na oca, iako je istodobno potiskivao stare frustracije.
Dred od Dolphysa pred kraljem i klanom položio je pravo na Bayra.
Dagmar je uvijek znao da će taj dan doći. Dred je otkrio istinu. Dagmar nije
sumnjao da i kralj zna istinu.
Želudac mu se okretao, a šake stiskale. Bio je budala. Trebao je
odavno poslati dječaka u Dolphys.
Poglavari svih klanova, njihovi najbolji ratnici, i stariji pripadnici
klana Dolphys ostali su na Hramskom brdu na vijeću s kraljem. U
predstojećim će danima biti izabran novi poglavar Dolphysa. Kralj je imao
utjecaja, ali nije imao pravo izabrati. Narod Dolphysa odlučit će kada se
starješine klana vrate, ali poslušat će kraljevu preporuku, baš kao i želju
čuvara.
Vijeće će uskoro završiti i Dagmar je potražio oca u krugu jedinih
šatora koji su još bili podignuti. Trava je požutjela i bila ugažena putem
kojim su pripadnici klanova selili stvari nakon turnira. Među preostalim
šatorima nije bilo teško pronaći šator Dreda od Dolphysa. Kada je Dagmar
podignuo šatorsko krilo i zamolio da uđe, Dred je bio udubljen u razgovor s
trojicom muškaraca koje je Dagmar odmah prepoznao. Lica su im ostarjela
u dvadeset godina, ali pratnja njegova oca nije. Svi su iznenađeno ustali.
Dagmar ih je pozdravio poimence, a oni su dotaknuli pletenice, priznajući
ga kao pripadnika svoga klana te načinili zvijezdu Sayloka na čelima.
“Čuvaru Dagmar”, rekli su, prebacivši pogled s Dreda na njegova sina.
“Htio bih razgovarati s ocem”, zatražio je Dagmar. Kada je Dred
kimnuo, ratnici su brzo izašli.
Dagmar je ruke držao uz tijelo, a pogled pred sobom, ali bio je napet.
Nikada nije bio spokojan u očevoj prisutnosti, iako je trenutačno stanje više
bilo povezano s Bayrom nego s njegovom vlastitom nelagodom.
Iznenađujuće, ali njegov je otac prvi prozborio.
“Vjerujem da će me izabrati za poglavara”, rekao je Dred. “Kralj me
ne voli, ali nije se usprotivio.”
“Znam. Gospodar Ivo pitao me je za mišljenje o tome”, odgovorio je
Dagmar blagim glasom. Dred je imao odobrenje čuvara.
“I što si rekao, Dagmare od Dolphysa, sine Dreda, Čuvaru Sayloka?
Jesi li rekao Vrhovnom čuvaru kako me prezireš? Jesi li mu rekao da sam
htio da se boriš uz mene, a da ti si umjesto toga odabrao moliti s njim?”
Riječi su mu odisale kajanjem, ali nisu bile ogorčene, kao da se Dred davno
pomirio sa sinovim izborom.
“Vrhovni čuvar zna što mislim”, rekao je Dagmar, ništa ne priznajući.
Zapravo je rekao Ivi da nema boljeg izbora. Dred je volio Dolphys i dao bi
život za njega. Dolphys je Dredu bio ono što je Dagmaru bio hram.
“Nisam više mladić”, priznao je Dred.
“Ne. Ali to je položaj kojem si dugo težio.” Dagmar je čuo dašak
ogorčenosti u svojim riječima i prokleo se zbog manjka kontrole.
Njegov se otac opet nije uvrijedio i Dagmar je osjetio tračak nade.
“To je istina. Ali sada kada je tu... Shvatio sam da to ne želim”,
priznao je Dred.
“Ne možeš odbiti”, uzvratio je Dagmar odlučno. “Kao poglavar moći
ćeš bolje zaštititi Bayra.”
“Kako?” otpuhnuo je Dred. “Ovdje neću imati ovlasti.”
 “Želim da povedeš Bayra u Dolphys.”
Dred je iznenađeno zinuo. “Mislio sam da je zbog tebe odbio moj
zahtjev.”
“On je čuvar klanskih kćeri, princeze, cijeloga Hramskog brda. Osjeća
veliku odgovornost. Vidio si za što je sve sposoban... no još je samo
dječak.”
“Takvo što ne postoji u Sayloku. Kćeri postaju majke, a sinovi ratnici
čim uzmognu. To je pitanje preživljavanja i ne ostavlja prostora za išta
drugo.”
“Nisi se mnogo promijenio, oče.” Bila je to laž. Dred se mnogo
promijenio.
“Kao ni ti, Dagmare. Obojica još imamo ista mišljenja i svakim svojim
pokretom želiš mi napakostiti”, uzvratio je Dred, prvi puta pokazujući bijes.
Pošao je prema izlazu iz šatora, no odmah se vratio, s rukom na nožu i
očima sjajnima od osjećaja koje Dagmar nikada nije vidio na očevu licu.
“On je dobar dječak”, rekao je Dred, a u glasu mu se čulo gotovo
strahopoštovanje.
“Najbolji”, prošaptao je Dagmar i dugi trenutak nije mogao prozboriti
od tuge u grlu. “A takav je otkako se rodio.”
Dred je prešao dlanom preko usta, pribrao se, i Dagmar je zamijetio
njegovu ostarjelu kožu i snagu njegovih tetiva. Otac mu je ostario, ali i dalje
bi svakome bio dostojan protivnik.
“Kralj nije položio pravo na njega”, progunđao je Dred. To nije bilo
pitanje.
“Ne. Ali sigurno zna. Osobito sada kada si ga ti odabrao. Mislim da je
sumnjao i prije, ali nije znao zasigurno. Nije htio znati, a u svakom slučaju
nije... pitao.”
“Kakav muškarac ne odabere takvoga sina?” prosiktao je Dred,
odmahujući glavom.
“Ljubomoran. Čovjek opsjednut vlastitom moći. Ali Bayr ima više
snage... više moći... nego što će Banruud ikada imati. Ima snagu bogova i
Banruud... ga se boji. Oduvijek ga se bojao.” Dagmar nikada nije tu
jednostavnu istinu izrekao naglas, ali to je istina, a njegova je strepnja
bivala sve veća.
“Klan Dolphysa sljedeći je na redu za prijestolje. Sada kada je na
Bayra položeno pravo, može postati kraljem”, prošaptao je Dred, shvativši.
Dagmar je kimnuo. “Banruud sumnja na izdaju iza svakoga ugla jer je
podmukao. On druge optužuje za krivnju i izdaju jer je sam kriv za izdaju.
Ako mu je Bayr prije predstavljao prijetnju, sada mu predstavlja još i veću.”
“Tada Bayr ovdje nije siguran.”
“Hram možda neće biti siguran ako ode”, priznao je Dagmar. Požalio
je te riječi čim ih je izgovorio.
“Bi li ga žrtvovao za svoj dragocjeni hram?” upitao je Dred, a iz svake
mu se riječi cijedila ogorčenost.
Dagmar je sklopio oči i zamislio dan kada se popeo na Hramsko brdo s
novorođenčetom Bayrom umotanim u halju dok mu je sestra ležala mrtva u
šumi, a njezina runa ostala urezana u tlo.
“Ne bih”, prošaptao je Dagmar. “Ne bih ga žrtvovao ni za sve rune na
svijetu ni sve bogove Sayloka, makar me pokosili.”
“Odin je imao mnogo sinova. Shvaća”, rekao je Dred, a i najmanji trag
osude nestao je.
“Shvaća. Ali ne odobrava. Moraš odvesti Bayra daleko kako se nikada
ne bih našao u iskušenju donijeti takvu odluku. Povjerene su mi ove halje i
ne želim ih oskvrnuti.”
“A ako odbije poći?” upitao je Dred.
“Neću mu dati izbora.”
“Ni ja ga tebi nisam dao... no evo nas.”
Dagmar je načinio grimasu, ali njegov se otac nasmijao. Taj je smijeh
umirio bol u Dagmarovu srcu, ali strah se vratio pošto je izgovorio sljedeće
riječi.
 “Bayr mora otići”, ustrajao je. "Jer će ga u suprotnome Banruud ubiti.
Ivo je to vidio.”
Smijeh je nestao s Dredova lica, a pogled mu postao bezizražajan.
“Banruud mi je uništio kćer. Neće uništiti i njezina sina.”

*
“Bit ćeš spasenje za Saylok”, rekao je Dagmar, gotovo preklinjući. On
i Bayr bili su u svetištu. Dred je negdje čekao. Cijeli je hram tugovao, a
Alba je bila neutješna. Bayr je bio poput čovjeka osuđena na spravu za
mučenje i nije se mogao natjerati da pogleda Dagmara. Ramena su mu bila
pognuta, ruke sklopljene, a agonija mu je čelo prekrila znojem.
“Š-što to z-znači?” povikao je Bayr, očiju sjajnih od frustriranih
osjećaja. “S-spasenje, kako?”
“Ne znam, Bayre”, uzdahnuo je Dagmar. "Znam samo da se sve ono
što je tvoja majka rekla dogodilo. Moram vjerovati da će se sve njezine
riječi s vremenom obistiniti.”
“M-moja m-majka je pro-proklela ovu zemlju.”
“Ili je jednostavno prorekla kako će biti.”
Bayr je uputio Dagmaru pogled pun nevjerice i prezira od kojega mu
se ujak lecnuo.
“Upotrijebila je rune”, podsjetio ga je Bayr.
Dagmar je poraženo kimnuo. Nikada nije prestao tražiti izgovore za
Desdemonu.
“Ja n-nisam ž-žena.” Bilo je jasno što Bayr želi reći. On ne može roditi
djecu. Nema maternicu. Ne može napučiti Saylok djevojčicama. Bayr je
muškarac dječačke nevinosti, a njegovi kontakti sa ženama bili su iznimno
ograničeni. Najbolja mu je prijateljica nejako dijete zlatne kose, a kada su
bili zajedno, ona je govorila, ona je usmjeravala njihovu igru i dominirala u
tom odnosu, unatoč svojoj dobi i luckastosti.
“Sada si muškarac, Bayre. Moćan si. Možda jednako moćan kao i
bogovi. Ne možeš zauvijek ostati unutar zidina hrama, sine. Moraš poći u
Dolphys. Moraš pronaći spasenje. Što god ono bilo.”
Bayr je izgledao zaprepašten. "Ja n-ne mogu v-voditi.”
“Moći ćeš.”
“N-ne mogu g-govoriti.”
“Možeš. Kada moraš. No tvoja snaga, tvoj primjer, to je ono što će
ljudi vidjeti. I vjerovat će u tebe kao i ja. Kao i Alba.”
“Ali d-djevojčice. T-tko ć-će ih č-čuvati, č-čuvati Albu...” Bayr je
utihnuo, nesposoban nastaviti. Riječi su mu ionako išle teško. A zbog
golemih emocija gotovo i nije mogao govoriti. Htio je znati tko će čuvati
Albu. Uvijek je to smatrao svojom odgovornošću.
“Alba je kraljeva odgovornosti. Ovdje je sigurna. Sve su sigurne ovdje.
Nema Čuvara Sayloka koji neće upotrijebiti svu svoju moć kako bi ih
zaštitio.”
“On-ona je s-spasenje. N-n-ne ja”, pobunio se Bayr, odmahujući
glavom.
Svi su u to vjerovali. Alba je označila kraj suše. No u sedam godina
nakon njezina rođenja nije rođena nijedna djevojčica. Svi su se radovali i
okrunili njezina oca kraljem. Godine su nastavile prolaziti bez ijedne rođene
djevojčice.
“Alba je posebna. Ali ni jedna žena ne može spasiti narod. Trebat će
nam još tisuće žena.”
“A j-jedan muškarac... m-može?”
“Bogovi su te učinili moćnim.”
“I s-slabim.”
 “Pođi sa mnom. Želim ti nešto pokazati”, rekao je Dagmar. Bayr je
ustao, posve različit od svih, poslušan kao i uvijek... poslušan kao i svaki
dječak koji je imao moć da učini što god poželi.
Hodali su jedan uz drugoga i Dagmar se divio Bayrovoj veličini,
istodobno tugujući za dječakom koji je već postao muškarac, bio on za to
spreman ili ne. Muškarci Dolphysa bili su snažni i širokih ramena, ali mišići
su im bili žilavi i kruti, poput onih vuka od kojega su potekli. Bayr je imao
nadmoćnu veličinu medvjeda, s leđima na koja je stao cijeli svijet. Bio je
građen poput kralja.
Prostorija u koju je Dagmar doveo Bayra bila je prepuna svi- taka i
knjiga, starih, netom napisanih knjiga, svakidašnjih zapisa o Sayloku i
njegovim ljudima. Mirisalo je na prašinu i marljivost. Dagmar je potapšao
stolac na kojemu je često sjedio, upućujući Bayra da sjedne. Na stalak za
čitanje stavio je priču o čovjeku kojega je zavolio.
“Ime mu je bilo Mojsije.”
Bayr je čekao.
“Nisam ti ispričao tu priču.”
“Nisam s-siguran da je m-mogu pročitati.” Bayr je zurio u beskrajne
retke.
“Na latinskome je. Ako se usredotočiš, uspjet ćeš. Htio sam te još
toliko toga poučiti.” Dagmar se zaustavio i pročistio grlo. Nije više bilo
vremena za latinski.
“R-r-rimljani su v-vladali s-svijetom”, počeo je Bayr.
“Da. Ali njihovo je carstvo palo. Kada je kralj Enos donio Bibliju i
križ iz zemlje Angla, doveo je i svećenika.”
“S-sjećam se. O-on j-je bio p-prvi č-čuvar.”
“Da. I religija kršćana susrela se s bogovima sjevera. Njegovo se
znanje prenosilo s jedne generacije na sljedeću. Poučavao sam te onome što
znam, nadajući da ćeš jednoga dana možda zamoliti gospodara Ivu da
postaneš čuvar.”
Bayrova usta popustila su u šoku. “Ž-želiš da budem čuvar?”
 Dagmar je na njegovo iznenađenje odgovorio snuždeno se
nasmiješivši. “Mislim da sam više nalik na Dreda od Dolphysa nego što
sam mislio. No to nije tvoj put.”
“Zašto?”
“Ti si ratnik. Kao tvoj djed. I jednoga ćeš dana... možda voditi Saylok.
Osjećam to, a to osjeća i gospodar Ivo.”
“Kako?”
“Ne znam. Ali znam da je taj čovjek, Mojsije, pozvan da oslobodi svoj
narod, baš kao i ti.”
“Mi n-nismo u r-ropstvu.”
“Ako se ništa ne poduzme, uskoro ćemo biti”, usprotivio se Dagmar.
“Ratovi u Ebbi proširili su se na Dolphys. Rat je odnio poglavičin život.”
“Ja n-nemam k-klan”, pobunio se Bayr.
“Dred je položio pravo na tebe. Sada pripadaš Dolphysu. Ali nazvan si
Bayr od Sayloka. Bio sam prisutan onoga dana kada je gospodar Ivo
nacrtao zvijezdu na tvome čelu. Moraš braniti sve klanove.”
“Ž-želim braniti s-samo h-hram. I Albu”, usprotivio se Bayr.
“Neće više biti hrama zauzmu li svu zemlju oko nas. Mojsije je bio
poput tebe, Bayre. Bog mu je dao moć, no Mojsije se opirao jer nije mogao
govoriti.”
Bayrove oči pogledale su ujakovo lice.
“Pogledaj. Što piše?” ustrajao je Dagmar.
"Ali ja sam s-spor u govoru i s-spor na j-jeziku”, prevodio je Bayr,
probijajući se kroz rečenicu. Premjestio je pogled s teškoga latinskog na
ujakovo lice, a na vlastitu mu je bio zaprepašten izraz.
“Da”, prošaptao je Dagmar. “Ne vidiš li? Isti je kao i ti.”
“Što je njegov... bog rekao?” upitao je Bayr, ostavivši knjigu kako bi
se obratio ujaku.
“Njegov je bog rekao: ‘Ja sam ti načinio usta.’”
 Bayr se namrštio, ne shvaćajući.
“Načinio mu je usta slabima s razlogom. Baš kao što je i tebe načinio
takvim kakav jesi s razlogom. Načinio ti je usta slabima kako bi ti srce bilo
snažno.”
Bayr je odmahnuo glavom, opirući se tolikom proturječju.
“Nemoj to preispitivati”, nastavio je Dagmar. “Nemoj se toga bojati.
Savršen si - nevjerojatan si i strašan - u svojoj slabosti.”
“S-strašan?”
“Ljudi će drhtati pred tobom. No kada ti govoriš, drhtiš pred bogom.
Tako i treba biti.”
Bayr se nije usprotivio, samo je sjedio pognute glave, očiju uprtih u
stranicu, pokušavajući pronaći još nešto, nešto što će mu dati hrabrosti.
Pomoći mu da ode.
“Bog iz Biblije rekao je Mojsiju da će on biti njegov glas. Da će mu on
reći što treba reći”, prošaptao je Dagmar, pokazujući na riječi. “Znat ćeš što
reći. Kada kucne čas, riječi te neće iznevjeriti.”
Bayr je prekrio lice rukama.
“Nije ti samo tijelo snažno. Srce ti je snažno. Oduvijek je bilo. Nikada
se nisi pokolebao, bojao se ili odustao kada bi se suočio s kakvom
preprekom. Gledao sam te kako si se s pet godina zaletio u odraslog
medvjeda. Nisi ni trepnuo. Tvoja se snaga ne skriva samo u tetivama i
veličini. Tvoja je snaga u tvojoj vjeri i hrabrosti. Nikada nisam vidio da
sumnjaš.”
“N-ne znam g-govoriti”, bio je uporan.
“To ti je slabost. Ali slabosti čovjeka mogu učiniti mudrim. Više ćeš
slušati. Razmislit ćeš prije nego što prozboriš. Nikada nećeš misliti da si
svemoćan i sveznajuć. Nikada nećeš reći nešto što ne misliš.”
“N-ne ž-želim o-otići, ujače.”
“Ni ja ne želim da odeš. Ali ono što želimo nije uvijek najbolje za nas.
Moraš poći, Bayre. I moraš poći odmah.”
 *
“Ne smiješ otići”, zabranila mu je Alba dok su stajali u svetištu.
Bayr nije rekao ništa, samo je promatrao svoju malenu štićenicu i
osjećajući se jadno.
“Tko će me čuvati? Tko će me voljeti?”
“Čuvari će te č-čuvati. Dagmar ć-će te č-čuvati.”
“Nije to isto. Dagmar se ne igra. Ne može se popeti na stablo ni nositi
me na leđima. Ne smije se i ne sluša moje priče. Nije... ti.”
Bayr je podignuo djevojčicu u naručje i silom koju je inače krotio
privio je uza se.
“Hoćeš li se vratiti?” upitala je, a niz obraze su joj klizile suze
smočivši mu prednju stranu tunike.
Kimnuo je jednom, ne vjerujući si dovoljno da prozbori. Njegov
izmučeni jezik zapet će na odgovoru.
“Obećavaš li?”
Opet je kimnuo. Rukom je pomilovao kosu koja joj se razlijevala po
ramenima.
“Uskoro?” jecala je.
“N-n-ne uskoro.” Počela je jače plakati, a njega je čeljust boljela od
pokušaja da svoje osjećaje zadrži pod kontrolom. Ivo je vidio njegov
povratak.
“Već ćeš odrasti”, obećao je Vrhovni čuvar. “Princeza će odrasti. I
trebat će te. Tada ćeš se vratiti. Ali tek tada.”
“M-molim te, Alba. Nemoj p-plakati”, preklinjao ju je.
 “Moraš se vratiti na moj rođendan. Barem to!” žalovala je.
Odmahnuo je glavom. Uskoro će navršiti osam ljeta, ali on se neće
vratiti godinama, ako se uopće vrati. Mora se vratiti. Alba ga treba.
“V-vratit ću se”, zakleo se.
“Da ti vidim oči”, naredila je i odmaknula se te nagnula glavu koliko
je mogla unatrag kako bi mu vidjela lice, daleko iznad svoga.
Oči su joj bile tako vlažne i turobne da nije znao kako će ikada otići.
Stajali su okruženi obitelji ljubomornih bogova koja joj ga je oduzimala, a
ona ga je gledala dok mu je sjena pod svjetlošću svijeća u svetištu
poskakivala po zidovima.
“Izgovori moje ime”, zatražila je.
“Alba.” Izgovorio ga je polako da ne zamuca.
“Obećaj mi riječima da ćemo opet biti zajedno.” Htjela je vidjeti
govori li istinu.
“V-vidjet ć-ćemo se o-opet.”
Duboko je uzdahnula, ali vidio je da mu vjeruje. Predugo je gledala u
njegove oči. Cijeli svoj život. I uvijek je znala kada laže.
 19

Hram je obavio sumrak, a oko njega su se skupili poglavari. Dred je

namjeravao ostvariti svoje planove i to što je položio pravo na Bayra za
sebe, no glas se proširio. Šest je ratnika Dolphysa stajalo uz njega, s
pletenicama i čizmama, osedlanih konja i spremnih za pokret. Za većinu
ljudi jahanje noću nije bilo razborito, no vukovima nije predstavljalo
problem putovati u mraku i ratnici Dolphysa tako su više voljeli. Dred nije
mogao dočekati polazak. Dagmar će reći kralju kad dječak bude otišao.
Princezi će trebati dodijeliti novog čuvara, a bit će ih potrebno više i u
hramu i oko njega.
No dječak se opirao.
Prolazili su dugi sati dok su Dred i njegovi ljudi nestrpljivo čekali
pokret.
Aidan od Adyara planirao je poći s prvim svjetlom, baš kao i Benjie od
Bernea. Zajedno će putovati na sjever prije nego što poglavar od Bernea i
njegovi ljudi skrenu na istok gdje litice i more razdvajaju dva klana.
Lothgar i Josef obično su putovali istim putem i zajedno će krenuti na zapad
prije nego što ih put odvede prema Leoku i Joranu. Erskin će također u zoru
krenuti na jug, iako se činilo da se on i njegovi ratnici oklijevaju vratiti
kući. Erskinova je zemlja posljednjih godina najviše stradala, a iako je
sukob utihnuo sa žetvom, nitko nije vjerovao da je gotov. Turnir je bio
predah koji si pripadnici klana Ebbe nisu mogli priuštiti, ali koji im je
očajnički trebao. Erskin je većinu svog vremena tijekom turnira proveo
upozoravajući na napad i moleći ostale poglavare za podršku i zalihe. Ebba
je bila najjužniji dio Sayloka, krak zvijezde, poluotok s najmirnijim morima
i najpreglednijom obalom. Oni su bili najviše izloženi i to su skupo platili.
Erskin je zamijetio da Dred i njegovi ljudi čekaju pred hramom. Erskin
je prozreo njegove namjere.
 “Položio si pravo na Hramskog Dječaka, Drede. Odugovlačiš li zato?”
upita Erskin.
Dred je pomislio ne odgovoriti. Njegovi su se ljudi napeto premještali,
a konji su im rzali. Bilo je očito da nešto čekaju, a Dred je bio dovoljno
strpljiv za razrađene laži.
“Da. Prihvatio je moj zahtjev. Večeras će jahati s nama.”
Erskin se nije protivio. Jednostavno se okrenuo na peti i požurio
skupiti pojačanje. Predugo je ratovao. Strahovao je za hram, za srce klanova
i trebala mu je kraljeva naklonost. Dred je znao da neće otići bez borbe.
Dred je opsovao i okrenuo se prema pripadnicima svoga klana.
“Vodim svog unuka u Dolphys. Bit će na slavu klanu. Molim vas da
me podržite u ovome.”
“Trebali bismo ga ostaviti, Drede”, progunđao je mladi Daniel. On ne
želi ići. “Čekamo već satima i bit će problema. Možda bi Hramski Dječak
trebao ostati u hramu.”
“A možda sam tebe trebao ostaviti u Dolphysu. Ali nisam”, uzvratio je
Dred, usmjerivši pogled prema momku. Daniel nije bio mnogo stariji od
Bayra, najmlađi ratnik u klanu, i protekle je godine slijedio Dreda u stopu.
Daniel je bio smetnja - kao i svi neiskusni ratnici - ali Dred ga nikad nije
prezrivo odbio. Dječaku se lice smežuralo od jada.
“Nikad nisam vidio nekoga kao što je on. Hramski Dječak pripada
Dolphysu”, promrmljao je Dakin, čvrsto stegnuvši dršku mača. Dakinova je
kosa bila crvena kao krv u njegovim žilama, a njegova žeđ za borbom nije
jenjavala. Živio je za borbu i zbog njega su pobijedili. Dred uopće nije
sumnjao da bi uživao u jednom okršaju pred put. Ostatak je Dredovih ljudi
progunđao u znak slaganja, ali Dred se nadao da do toga neće doći.
Dred je zabacio glavu i stao zavijati, dozivajući svog sina,
upozoravajući hram i sve njegove stanovnike. Članovi klana pridružili su
mu se u zboru, a Dred je nagovarao Dagmara i Bayra da se pojave prije
nego što bude morao izvući mač i poharati hodnike.
 Za nekoliko su se trenutaka čuvari u ljubičastim haljama spustili
kamenim stubama i okružili Vrhovnog čuvara odjevenog u crno. Dred je
potražio Dagmara, pokušavši ga prepoznati u jednakim haljama braće koja
su stajala s licima skrivenim ispod kapuljača, a u redu vitkijih, nižih likova
iza njih bile su hramske kćeri.
Dred je ponovo urliknuo, potičući Bayra da mu se pridruži. No bilo je
prekasno. Starješine, na čelu s Erskinom i kraljem, dolazile su prema
hramskom trgu, a pratilo ih je tridesetak ratnika.
“Ne možeš položiti pravo na njega, Drede”, uzviknuo je Erskin dok su
se približavali. Glas mu je bio odvažan, no pogledom je preklinjao za
razumijevanje. Dred nije htio duljiti.
“Mogu i jesam”, prosiktao je Dred. “On je sin moje kćeri. On mi je
unuk. Nemam drugog. Ja to tebi ne bih uskratio, Erskine. Zašto ti meni želiš
to uskratiti?”
“On je Hramski Dječak. Zakleo se štititi kćeri klanova”, povikao je
Lothgar od Leoka, a zlatna mu je brada podrhtavala nakon izgovorenih
riječi. “Stajali smo na ovim stubama, okupljeni oko ovoga ognja, a Bayr od
Sayloka obećao ih je štititi kako je štitio i princezu. Ne može prekršiti
zavjet. Mora ostati na Hramskom brdu.”
Dred je na trenutak zanijemio, zapanjen razvojem situacije. Nije bio
prisutan tog dana kad su kćeri dovedene u hram. Nije vidio kad je Vrhovni
čuvar upalio baklju i obećao da će ona nastaviti gorjeti u njihovu čast. Nije
vidio kad se Bayr zakleo služiti klanskim kćerima; poglavar Dirth bio je
tamo tog dana. Ali Dred je čuo priču o tome.
Bayr je iskoračio iz gomile čuvara u ogrtačima, a ratnička mu je
pletenica bila toliko duga da je doticala plavi pojas oko njegova struka koji
je ukazivao na to da je na njega položeno pravo. Ramena su mu bila
uspravna, šake stisnute, a Dagmar je bio korak iza njega. Preostala je samo
jedna mogućnost i Dred nije oklijevao. Odbacio je sve što je oduvijek želio
za ono što je u trenutku poželio više.
“Ne možeš klanu uskratiti poglavara”, zagrmio je Dred.
 Muškarci iza njega su se umirili, a Bayr je zastao na pola stuba.
Dagmar se kraj njega ukipio. Tišina se probudila i pomolila glavu, a u stopu
ju je pratio šok.
“Kakva poglavara?”, zarežao je kralj Banruud.
Red ljubičastih se pomaknuo i pojavio se Vrhovni čuvar, sklopljenih
ruku, izvijenih crnih usana, očiju nevidljivih ispod kapuljače njegove halje.
Zaustavio se iza Bayra, poput male crne ptice koja lebdi iznad zvijeri. Kralj
i poglavar ustuknuli su, a Dred je čuo metalni šapat izvlačenja mačeva.
Ratnici iza kralja bili su spremni na borbu, no Dred je motrio Banruuda.
“Dolphys još nije izabrao. Dječak mora stati pred klan da bi na njega
bilo položeno pravo.”
“Ti ćeš biti poglavar, Drede od Dolphysa”, odvratio je kralj. “Svi smo
bili na vijeću kad je to odlučeno.”
“Starac za starca?”, upitao je Dred. “To nije u najboljem interesu mog
klana.” Pripadnici njegova klana ponovno su se pomaknuli, a Dred ih je
pokušao natjerati da drže jezik za zubima.
“Imaš blagoslov čuvara, potporu poglavara, odobrenje kralja. Zašto
ustraješ u tome da polažeš pravo na dječaka”, upitao je Aidan od Adyara,
obazriva glasa i pronicljiva pogleda.
“Ja nisam najbolji izbor. Budu li imali priliku, ne sumnjam da će moj
klan izabrati njega.” Pokazao je na Bayra, a svi su pogledi pratili njegov
prst.
“Oče”, reče Dagmar. Izrekao je jednu riječ i to ne glasno, no izrečena
je s takvim poštovanjem koje nikada dosad nije iskazao svome ocu.
Dredova sumnja iščeznula je, a srce nabreklo.
“Još nije odrastao”, rekao je Erskin. “Kako može voditi klan?”
“Jesi li ubio čovjeka, Bayre od Sayloka?”, upitao je Aidan, uperivši
pogled prema stubama na kojima su se čuvari okupili oko Hramskog
Dječaka.
Bayr je kimnuo. “Da.”
“Jesi li ikada bio sa ženom u krevetu?” zagrmio je Lothgar.
 “N-nije b-bilo k-kreveta”, zamucao je Bayr.
Lothgar se nacerio, a ljudi su se iza Dredovih leđa malo opustili.
“Meni on zvuči kao muškarac”, rekao Aidan. “A tako i izgleda.”
“Štitio je hram i princezu otkad je kralj okrunjen. Nije podbacio ni
pokolebao se. No on ima klan, njegov klan želi položiti pravo na njega i vi
nam ne možete uskratiti našeg poglavara”, pritisnuo je Dred predosjećajući
pobjedu.
Gledao je kako Dagmar stavlja ruku na Bayrovo rame, pokušavajući
ga nagnati da popusti, da ima povjerenja. Bayr je šutio iako su mu oči bile
razrogačene i prestravljene, a pogled mu je preklinjao za objašnjenje.
“Klan nije odabrao. Tvoji se ljudi nisu izjasnili. Ne možeš govoriti u
njihovo ime, Drede od Dolphysa.”
“Ne mogu. Ali dječak mora doći u Dolphys i mora ga se čuti”, ustrajao
je Dred.
Bayrovo je lice bilo bijelo poput hramskih stuba.
“Ovo je farsa”, ustvrdio je kralj ledenim tonom.
“Nije”, začuo se Vrhovni čuvar iz sjene svoje kapuljače. “Dred od
Dolphysa je vizionar.”
Erskin je prezirno otpuhnuo, a Lothgar je u nevjerici savio svoje
snažne ruke. Dred je bio mnogo toga, ali ne i vizionar, i svi su to jako dobro
znali.
“Odrekao se svog prava na vodstvo zbog drugoga, boljeg čovjeka”,
prosiktao je Vrhovni čuvar. “Biste li i vi to učinili? Pada mi na um mnogo
ratnika u Ebbi i Leoku koji bi vrlo različito vodili svoje klanove.”
“Klan će odabrati njega”, izronio je Dagmarov glas, snažan i siguran.
“Ja sam čuvar Dolphysa. U hramu sam ja taj koji predstavlja klan. Bayr od
Dolphysa ima moj blagoslov.”
“Ne može se odreći Sayloka zbog jednog klana”, pobunio se Banruud.
“On nije rob, ni sljedbenik, ni kraljev sin”, rekao je Vrhovni čuvar.
“Ispunio je svoju dužnost, a sad će ispuniti drugu. Kad ste izabrani za
kralja, veličanstvo, niste prekršili zavjet Berneu. Netko je preuzeo vaše
mjesto. Netko će preuzeti njegovo mjesto”, glas Vrhovnog čuvara bio je
tako blag - i oštar - da se nitko nije mogao usprotiviti.
“A ako ga ne izaberu?” prekinuo gaje Lothgar.
“Ako me n-ne izaberu... V-vratit ću se”, obećao je Bayr i Dred je
poželio da Thorov čekić padne na dječakovu glavu. Prokleto bilo njegovo
odano srce. Ako ne bude izabran, Dred će ga ubiti.
No dječakov je zavjet smanjio napetost među poglavarima, pa je Aidan
od Adyara uhvatio svoju pletenicu jednom rukom, a mač drugom. “Na
njega je položeno pravo. Pusti ga. Ako norne to žele, vratit će se.”
Lothgar od Leoka učinio je isto što i Aidan, ali Erskin od Ebbe i Benjie
od Bernea nisu. Kraljevo je lice bila maska neodlučnosti, njegove velike
noge ukopane, ruke savijene, a ramena uspravna. Ipak, nitko nije zakoračio
naprijed da bi spriječio dječaka dok su se čuvari razmicali, a Dagmar pratio
Bayra na Dredovu stranu.
Dred nije pogledao svog sina u oči, a ni mladića koji je hodao uz
njega. Bojao se što će vidjeti u njima, bojao se svoje reakcije na sirove
emocije koje su kružile oko njih, na rastanak koji se upravo trebao dogoditi.
“Za Dolphys”, uzviknuo je Dred, izazivajući bilo koga od njih da se
usprotivi.
“Za Dolphys”, urliknuli su ratnici iza njega i kao jedan okrenuli konje.
“Za Dolphys”, naredio je Dagmar, tihoga glasa punog ljubavi.
I dječak je poslušao.

*
“Molim te, ne boj se. Ne bih... Ne bih trebala biti ovdje... u dvorcu. Ali
znala sam da ćeš biti tužna”, prošaptala je Utvara. Došla je kroz tunel koji
vodi od svetišta do prijestolne dvorane te se uputila do Albine odaje, u
strahu da će je netko vidjeti, uvjerena da će je pronaći, no nije se mogla
držati dalje. Tuga na brdu odjekivala je poput otkucaja srca, ali Alba će
najviše osjetiti gubitak Bayra. Odgojena je pod njegovim okriljem, a
predstojeće će godine biti hladne.
Alba se podigla iz zgužvanih pokrivača na krevetu. Te joj noći nitko
nije ispleo kosu ni zatražio da se presvuče u spavaćicu i još je nosila svoju
dnevnu opravu i kožnate papuče na nogama.
“Zašto bih se bojala?” upitala je Alba brišući suzama umrljane obraze.
“Katkad moj izgled plaši ljude. Rekli su mi da sam još strašnija u
mraku.”
Alba ju je pažljivo proučila. "Poput Mjeseca si”, prošaptala je.
“Da?”
Djevojčica je kimnula. “Mjesec nije strašan. Mjesec je samo nebesko
svjetlo.”
“A zvijezde?”
“Večeras ih ne mogu vidjeti.” Glas joj je postao sumoran kao da se
odjednom sjetila svega što se dogodilo. Ponovno je legla na jastuke.
“Mogu li te počešljati i pomoći ti da se pripremiš za spavanje?”
Djevojčica je uzdahnula i ponovno se uspravila, mičući raščupanu
kosu iz očiju. “U redu. Baka mi je pokušala pomoći. Ali ponašala sam se
poput zvijeri.”
“Zvijeri?”
“Da. Vrištala sam i zavijala i grebla, pa sam je otjerala.”
Utvara je bila zahvalna staroj kraljici što je pokušala. “Zašto si to
učinila?”
“Svi ostali odu”, rekla je Alba. “Čak i kada nisam zvijer.”
“Ja neću otići”, rekla je Utvara smirujući ju dok je uzimala četku s
pozlaćenog stalka ispod ogledala.
 “Sluge kažu da je i moj otac zvijer”, priznala je Alba.
Utvara se ukočila, ali je nastavila češljati Albinu kosu, rasplićući jedan
srebrni uvojak od drugog.
“Istina je”, nastavila je Alba šaptom. “On je zvijer. Ozlijedio je Bayra.
I Bayr je morao otići.”
“Ozlijedio je Bayra?” upitala je Utvara. Nitko joj to nije rekao.
“Bayr se nije htio boriti. Vidjela sam ga i bila sam uplašena. Pobjegla
sam.”
“Je li tebe ozlijedio?” Utvara je u tom trenutku odlučila da će
djevojčicu odvesti iz palače ako kaže da i nekako će ostaviti Saylok iza sebe
i nikad se neće vratiti.
“Samo moje srce.” Bilo bi patetično da je to izrekla odrasla žena,
romantično i glupavo, ali riječi ove djevojčice poput su se oštrice žarile u
Utvarine grudi te je ostavile bez riječi.
Činilo se da Albu smiruje njezina prisutnost i nije se trudila prekinuti
tišinu iako joj je glava bila pognuta, a tuga opipljiva.
“Ondje odakle ja dolazim, tvoje ime znači ‘zora’. Jesi li znala?” upitala
ju je Utvara, očajnički joj želeći razvedriti misli.
Djevojčica je odmahnula glavom.
“Rođena si netom nakon svitanja. Noć je bila tako duga, a bol tako
velika... a onda je sunce provirilo kroz prozor i poželjelo ti dobrodošlicu u
svijet.”
“Je li ti moja majka to ispričala?” upitala je Alba.
Utvara je samo kimnula.
“Je li Bayr otišao mojoj majci?”
“Ne, o, ne, Alba. Nije tako daleko. Otišao je svojem klanu.”
“I ja želim ići. Gdje je moj klan?”
“Cijeli Saylok je tvoj klan. Čuvari su tvoj klan. Djevojčice iz hrama su
tvoj klan. Ja sam tvoj klan.”
 “Princeza Alba od Sayloka”, promrmljala je Alba, a Utvara je zatvorila
oči i tiho molila.
“Princeza Alba od Sayloka”, složila se, želeći da uvijek bude tako.
“Obećavaš li da nećeš nestati?” upitala je Alba nakon nekog vremena,
nerazgovijetno i pospano.
“Obećavam.”
“Nemoj da te vidi, Mjesečeva damo.”
Utvara se nasmijala imenu. “Kako si me nazvala?”
“Mjesečeva dama”, promrmljala je djevojčica i jako zijevnula.
Dopuzala je u Utvarino krilo i položila joj glavu na prsa. “Nemoj da te
Banruud vidi”, zamolila ju je. Nazvala je kralja imenom kao da s njim ne
osjeća nikakvu bliskost. Ponovno je zijevnula, tijelo joj je postajalo slabije
kako se san približavao. “Zbog njega ljudi nestaju.”

*
Utvara je očekivala prazno svetište, a Dagmarova ju je prisutnost
prestrašila i stegnulo ju je u srcu.
“Kamo si otišla?”, prošaptao je.
“Princeza... Otišla sam k princezi. Tako je usamljena.”
“Da. Jest. Svi... svi smo usamljeni.”
“Ali ona je dijete.” Glas joj je bio grub i Utvara se lecnula pokajavši se
kad je podigao svoje izmučene oči prema njoj.
Kimnuo je, a čak i pod treperavim sjajem svijeća koje su okruživale
oltar uspjela je vidjeti da je teško progutao, usta punih riječi koje nije
izrekao. Lice mu je bilo vlažno, a ramena pogrbljena. Sjela je kraj njega,
ostavivši prostora između njih, želeći ga utješiti tako kako je utješila Albu,
ali bojala se njegova odbijanja.
“Popeo sam se na zvonik da vidim kako odlaze. Pogled prema
Dolphysu puca kilometrima”, prošaptao je.
“Krvariš”, prekorila ga je.
“Kad ga više nisam mogao vidjeti, nacrtao sam runu vida da mi ga
pokaže. Kad je oslabila, nacrtao sam još jednu. I još jednu.” Dlanovi su mu
bili puni tragova uboda. “Ne mogu to više raditi. Poludjet ću od pokušaja da
pazim na njega. Ja sam čuvar, a ne bog. Nemam koristi od toga da ga vidim.
Ni on nema koristi od toga. I to je zloporaba runa.”
“Uništit ćeš si dlanove”, šapnula je.
Stisnuo je šake skrivajući rane. Popustila je, posegnula za njim i
privukla mu ruke u krilo. Držao ju je za ruke kao da se utapa. Oko rana
dlanovi su mu bili toliko grubi i puni ožiljaka da je bilo čudo da je uopće
mogao osjetiti njezin dodir. Drhtao je i pogledi su im se susreli.
“Večeras nemam obrane, Utvaro. Nikakve. Ne vidim smisla. Ne vidim
zoru. Čak ni u runama. Vidim samo tamu i vlastiti očaj. Trebala bi me
ostaviti.” Ustao je s klupe, ali nije se odmaknuo i nije joj ispustio ruku.
“Pruža li ti moja prisutnost utjehu?” upitala je i stala kraj njega.
“Da.”
“Onda ću ostati.”
Zadrhtao je i stisnuo dlan oko njezina. Privukla je njegov lijevi dlan
usnama i prislonila ih u središte. Pomislila je na Albu koja joj je dopuzala u
krilo i zarila joj lice u prsa te se upitala tko je imao najviše koristi od te
razmjene. Neupitno je da je to bila Utvara i da će isto biti i s Dagmarom.
“Utjeha nije ljubav”, promrmljala je, uvjeravajući ga, i poljubila mu
drugi dlan.
“Ali je oblik ljubavi”, prošaptao je. Zatim ju je povukao u naručje i
prislonio joj obraz na glavu. Utvara se natjerala da diše, držeći ruku na
njegovim leđima, želeći ga pomilovati duž leđa, no ostala je mirna u
njegovu zagrljaju.
 “Bayr je tako brzo odrastao”, požalio se. “S takvim sposobnostima i
snagom logično je da je brzo stekao samopouzdanje. Samopouzdanje i
samostalnost idu ruku pod ruku. No sjećam se dana kad je bio novorođenče,
kad sam ga morao držati cijelu noć da prestane plakati, i čeznem za tim
vremenima. Nikad više neće biti takvih noći.”
“Ne”, prošaptala je prisjećajući se dana nakon Albina rođenja. “Više ih
nikad neće biti.”
Osjetila je treptaj rastuće tuge u njegovim prsima i više nije mogla
šutjeti.
“Zašto, Dagmare? Zašto si ga pustio?” upitala je, ne shvaćajući. “Zašto
ga nisi zadržao ovdje, s nama?”
Iznenada je krenuo prema oltaru i povukao je za sobom kao da mora
pobjeći, kao da se mora osloboditi tamjana i svijeća, krivnje i tuge. Iza
oltara se nalazio zid koji se pomaknuo i pretvorio u vrata, a kad su ušli, opet
ga je zatvorio. Struganje kamena o kamen bilo je jedino upozorenje prije
nego što ih je obavila tama. Dagmar nije usporavao ni objašnjavao. Samo ju
je vukao kao da ga mrak ne smeta. Prolaz je mirisao na zemlju i vrijeme te
nježan povjetarac, a ona nije pitala kamo idu ni koliko će im do tamo
trebati. Samo ga je držala za ruku i uživala u dodiru, vjerujući da će doći do
kraja, iako joj je bilo gotovo i svejedno ako i ne uspiju.
Hodali su u tišini cijelu mračnu vječnost, ruku pod ruku dok se tlo nije
podiglo i miris promijenio te postao travnat i otvoren, miris zraka i prostora.
Dagmar joj je ispustio ruku i otključao još jedna vrata, propustivši svjetlost
Mjeseca da ih obasja kad su izašli na obronak, Hramsko brdo iznad njih,
Kraljevo selo ispod njih.
“Postoje tajne koje se mogu podijeliti samo izvan vrata, izvan zidina.
Ne mogu riskirati da se zadrže kako bi ih se ponovno moglo čuti”,
promrmljao je tako ispod glasa da se Utvara morala nagnuti da bi razaznala
njegove riječi.
“Prije dvadeset godina, kad sam bio Bayrovih godina, napustio sam
Dolphys zbog hrama. Bio sam tako samopouzdan. Tako siguran. Znao sam
gdje pripadam. Sad bježim iz hrama jer ne znam ništa. Bespomoćan sam.
Nesiguran. A moje srce, u ovom trenu, putuje natrag u Dolphys.”
 Zastao je, pogled mu je pobjegao prema istoku, i Utvara je shvatila da
nije bježao iz hrama kako bi joj poljubio usne ili legao s njom u travu.
Pobjegao je iz zidina jer je htio slijediti Bayra, a Utvara mu je trebala da ga
natjera da ostane. Tajne koje je trebao izreći nisu bile slatka priznanja
ljubavi ili požude. On je bio čovjek opterećen čežnjom, ali ne čežnjom za
njom.
“Bayr je kraljev sin. On je Banruudov sin”, prošaptao je, a niz lice su
mu potekle suze.
Uzdahnula je i vid joj se zamutio. Vjerojatno se zaljuljala od
iznenađenja jer ju je Dagmar povukao na travu i obgrlio rukama kao da se
bojao da bi mogla pobjeći i da će sam morati nositi taj teret.
“O, Dagmare”, uzdahnula je.
Klonuo je na nju, oborio glavu u njezino krilo i obgrlio joj struk
rukama, a ona je pomilovala tračak kose koja mu je pokrivala glavu.
“Bayr ne zna”, zaplakao je, a ona je zaplakala s njim.
“A kralj?”
Odmahnuo je glavom, bespomoćan, nesiguran. “Moj je otac prihvatio
Bayra kao Desdemonina sina. Kralj nije budala.”
“Moraš mi sve ispričati ispočetka”, zamolila ga je i nakon kratkog
oklijevanja je popustio. Riječi su mu kliznule poput glatkog kamenja koje
jedva da je namreškalo vodu prije nego što je potonulo ispod površine meke
noći.
“Kad je moja sestra umrla... nacrtala je dvije krvne rune. Rune koje
nije smjela poznavati. Jedna je od njih zauzvrat iziskivala život. No ona je
već umirala. I bila je ljuta, ogorčena. Proklela je sve muškarce u Sayloku.
Rekla je da neće biti ženske djece, nijedne žene koju će takvi muškarci
voljeti. Poimence je proklela Banruuda.”
“Kako?” navaljivala je.
“Rekla je da će Bayr biti njegov jedini sin, njegovo jedino dijete.
Druga je runa pokazala da će Bayr biti moćan, tako moćan da će spasiti
Saylok, no njegov će ga otac odbaciti.”
 “Svoje jedino dijete”, prošaptala je Utvara. Željela mu je ispričati
svoju priču, no riječi su bile preteške i zakopala ih je preduboko da bi ih
tako naglo iskopala.
“Rune nisu svemoguće. Očito. Banruud ima još jedno dijete. Kći. On
ima Albu. A ipak... kletva se nastavlja. Moć krvne rune moje sestre zadržala
se. Ne znam kako da je razbijem i može li je se razbiti.”
“Jesi li rekao Ivi... za rune?”
“Ne”, rekao je. “Ne mogu.”
“Moraš. On će znati što učiniti.” Oduprla se gorčini vlastita licemjerja.
“Ne mogu”, bio je uporan Dagmar, a ona je čekala, rukom mu gladeći
glavu, nadajući se da će podijeliti svoje razloge s njom, da će joj vjerovati.
Možda bi mu mogla vjerovati ako on vjeruje njoj. Ako je mogao čuvati
Desdemoninu tajnu, može čuvati i njezinu.
Tada se Dagmar uspravio kako bi mogao spustiti pogled na njezino
lice, a Utvara je u njegovu staklastu pogledu prepunom straha prepoznala
sebe.
“Ako Ivo sazna, bit će prisiljen djelovati. Kao Vrhovni čuvar učinit će
- mora učiniti - sve što je potrebno da uništi moć Desdemonine rune”,
ustrajao je Dagmar. “Ne mogu riskirati.”
“Ali... nije li to... ono što želiš?” upitala je Utvara.
“Što ako je Bayr jedini koji može razbiti kletvu?” upitao je Dagmar, a
tuga mu je produbila glas.
Utvara je zurila u njega, ne shvaćajući, a njegovu je krivnju i tugu bilo
grozno vidjeti.
“Kako to misliš?”
“Bayrovo je rođenje obilježilo početak suše. Što ako njegova smrt
obilježi kraj?”
 20

Bayr je sav svoj život proveo na hramskom brdu. Nikad nije otišao
dalje od Kraljeva sela, nikad nije istražio zemlje izvan Hramske šume ili se
popeo više od hramskih tornjeva.
Naučio je Albu plivati u izvorima skrivenima među špiljama na
samome sjeveru Hramskog brda, pokazao joj je sve tajne tunele, skrivene
prolaze, najljepše špilje i najviša stabla. No njegov je svijet bio planina koja
se uzdizala u srcu zemlje koju nikad nije istražio pa je jedva čekao vidjeti
što se nalazi iza, na svakoj strani.
Nikad nije vidio kamenite plaže Ebbe ili se popeo na vrhove Shinwaya
u Dolphysu. Nikad nije vidio stabla u Berneu, tako masivna da je medvjed
mogao sagraditi svoj dom među granjem. Nikad nije vidio zimu u Adyaru
iako su mu rekli da sige mogu ubiti čovjeka prođe li ispod njih. Nikad nije
vidio rodna seoska gospodarstva Jorana ni kitove s obale Leoka. Liis tvrdi
da je sve u Leoku veliko. Muškarci, brodovi, zvijeri, oluje. Bayr je sve to
želio vidjeti. Ipak, dok se na konju od Hramskog brda udaljavao s djedom te
okružen šačicom ozbiljnih i sijedih ratnika, najviše se od svega želio vratiti.
Bilo je dobro što je imao problema s govorom, što su mu riječi bile
poput okova. Da je mogao izreći što osjeća, riječi bi mu se izlile iz usta baš
kao što mu se tuga prijetila izliti iz očiju. Htio je zaplakati zbog Dagmara,
jer je znao da Dagmar plače zbog njega. Htio je zajecati zbog frustriranosti
kraljem koji ga je mrzio; Bayr nije dvojio da je Banruud bio razlog njegova
izgona. Htio je zajecati zbog Albe koja je sad prepuštena na milost i
nemilost kralja, na milost i nemilost umornih, zaposlenih i slabih. Nitko
neće mariti za nju kao Bayr. Nitko je neće voljeti kao on.
Ali Bayr nije mogao plakati među ratnicima Dolphysa, pa je umjesto
toga molio, preklinjući Odina, Thora i Freyu da štite Albu od ambicija
njezina oca i ravnodušnosti čuvara. Bayr je imao sedam godina kad joj je
postao zaštitnik. Alba sad ima sedam godina. Bayrovo je djetinjstvo bilo
kratko, baš kao što će biti i njeno. Molio se da bude mudra. Razborita. Da
vidi svijet kakav jest, a ne onakav kakav želi da bude, bar da se zaštiti od
sila oko sebe. Njegova posljednja molba Dagmaru bila je vezana uz Albinu
zaštitu i Dagmar mu je dao svoju riječ. Njegove molitve i osobne misli
prekinuo je crvenokosi Dakin koji mu je jahao zdesna.
“Crn si i plav. Netko je digao ruku na tebe, Hramski Dječače”, rekao je
Dakin. Dakinov konj je zanjištao i zatresao grivom kao da kaže: “Kakva
šteta. Kakva šteta.”
Bayr nije rekao ništa, ali Dred, koji je jahao pred njim, okrenuo se u
sedlu i pogledao ga čekajući odgovor. Kad nije ništa odgovorio, Dred je
objasnio.
“To ne daje ljudima mnogo vjere u tvoju snagu i sposobnosti. Brinu da
su priče o tebi samo to. Priče”, rekao je Dred. Dakin je progunđao u znak
slaganja.
“Ja n-nikad n-nisam p-pričao p-priče”, zamucao je Bayr.
“Ali drugi jesu”, zakriještao je mladi Daniel iza njih, a ljudi s kojima
se još nije upoznao počeli su kimati i mrmljati među sobom.
“Vidio sam kako ga je na turniru porazio strijelac iz Ebbe”,
promrmljao je ratnik. “Dobar je... ali nije najbolji strijelac. Može iznimno
snažno baciti sjekiru, ali mu ciljanje nije bez premca. Ima jednako vještih
ratnika.”
“Vidio sam da je pobijedio u utrci”, priznao je Daniel. “Ali sumnjam
da može jako daleko trčati.”
Bayr uzdahne. Mogao je trčati kilometrima, ali nije rekao ništa. Nije
mario vjeruje li Daniel u to ili ne.
“Pobijedio je Lothgara od Leoka u krugu. Lothgar nikad prije nije
izgubio”, rekao je Dred, pogleda usmjerenog naprijed i glasa punog
upozorenja.
“Jedno je hrvati se s čovjekom u krugu, radi pobjede na natjecanju
snage ili čak vještina. A drugo je suočiti se sa selom punim mačeva ili ljudi
koji te žele ubiti”, odgovorio je Dakin.
 “Rekao si da nikad nisi vidio nekoga poput njega”, zarežao je Dred.
“Kakva je to igra, Dakine?”
“Nisam. On je mladić koji ima snagu i veličinu muškarca - mnogo
muškaraca. Pripada u Dolphys. Želim mu dobrodošlicu. Zbog njega će klan
biti slavan. Ali ne bi trebao biti poglavar”, iskreno je rekao Dakin.
Bayr se složio, ali nije progovorio.
“Biste li se založili za mene?” upitao je Dred, pogledavajući svakog od
svojih ljudi. “Biste li mene podržali kao poglavara?”
“Da”, odgovorio je Dakin, ostali su se brzo složili, pogledi su im bili
mirni te su odlučno kimnuli.
“Onda vas tražim da se založite za Bayra”, rekao je Dred. “Da stanete
uz njega... Zbog mene.”
“On je stranac. Ljudi će ga izazivati zadacima koji će ga samo uvaliti u
nevolje. Svi se možemo zauzeti za njega... ali to neće biti dovoljno”.
Dakinovje glas bio blag, čak i drag, i Dred je utučeno pognuo glavu na prsa
i slegnuo ramenima. Bayr je poželio da je ostao odlučan i ostao na
Hramskom brdu.
“Neću se založiti za njega, Drede... ali neću ga ni izazvati”, blago je
dodao Dakin.
“Ni ja.” Ratnik s duboko uvučenim očima i jagodicama oštrim poput
hramskih tornjeva progovorio je sa začelja. “Može neometano ostvariti
svoje pravo. Neću mu stajati na putu”. Bayr ga je vidio na terenu za borbu
sraza i ponovno te noći na gozbi. Bio je tih gotovo kao Bayr, ali čini se da je
iznimno cijenio Dreda.
“Dakin. Dystel. Hvala vam”, promuklo je promrmljao Dred, a Bayr je
upamtio ime drugog muškarca.
“A ostali? Što vi kažete? Hoćete li ga izazvati sad kad sam povukao
svoj zahtjev?” upitao je Dred ljude koji su kraj njega putovali u grobnoj
tišini.
“Mene nikad ne bi izabrali”, rekao je Daniel, sliježući ramenima. “Ne
zanima me ako Hramski Dječak želi poginuti u pokušaju da postane
Dolphys”. Ljudi iz Sayloka često poglavare zovu imenom njihovih klanova
- Adyar, Leok, Joran. Ljudi iz Dolphysa se po tome nisu razlikovali.
Dystel je nasrnuo na dječaka i gurnuo ga tako jako da je gotovo pao s
konja. Ostali su se nasmijali, Daniel je opsovao, a ratnici različitih veličina i
dobi dali su svoj pristanak.
“Ako ga Dakin i Dystel neće izazvati, nitko od nas neće. Oni imaju
najviše prava, Drede.” Muškarac koji je prozborio bio je posve ćelav, poput
čuvara. Nosio je vučje krzno kao šešir, a vučji zubi i njuška stajali su mu na
čelu kao da će mu proždrijeti cijelo lice. Kitnjast vučji rep bio je izrezan na
trakice i spleten u ratničku pletenicu.
“Neka bude tako”, složio se Dred, a pogled mu je zastao na svakom od
muškaraca. “Idemo vidjeti što kažu ljudi.”

*
Jahali su gotovo dva dana, kratko se odmarajući kraj rijeka i potoka. U
Dolphysu je bilo mnogo vode, kao i kamenja, ali jedva koje seosko imanje.
Dolfinjani su uzgajali plodove za koje nije trebalo mnogo zemlje -
uglavnom krumpir. Neki su obrađivali tlo, neki su lovili, neki su se borili, a
neki lovili ribu. Bilo je trgovaca i lovaca, rudara i mlinara, a u najvećoj
dolini, u kojoj su se nalazili poglavareva utvrda i klanski posjedi, bilo je
ponešto od svega.
Bayru se život u Dolphysu nije činio mnogo drukčijim od života u
Kraljevu selu, život uobičajen za svaki klan, iako je zemlja Dolphys bila
satkana od vrhova i dolina, stijena i grebena. Bayr je zamišljao da bi, kad bi
se popeo na Shinway, najviši vrh u Dolphysu, mogao vidjeti sve do
Hramskog brda, obrubljenog oblacima u daljini.
Kada je to upitao djeda, Dred je slegnuo ramenima i rekao: “Nisam
nikad pogledao. Bolje bi bilo da ni ti ne gledaš, Bayre.”
 Kad su se počeli spuštati u dolinu, umorni i bolni od jahanja, Dred je
zastao i požurio ostale da nastave jahati i upozore selo.
“Recite im da stižemo”, rekao je Dakinu. “Recite svima u tvrđavi što
se dogodilo. Recite da sam doveo svog unuka natrag u Dolphys da se
natječe za poglavara.”
Dakin je kimnuo gledajući Bayra. “Bolje je da ne čekaš, dječače.
Umoran si. A oni ti neće dati priliku da se odmoriš. Neka ti Thor daruje
svoju snagu i neka ti Odinovi psi čuvaju leđa.”
Dakin je povukao dugu crvenu pletenicu u znak poštovanja i potjerao
konja naprijed. Ostali su pošli za njim, spremni završiti putovanje, jedva
čekajući da prošire vijest.
Dred ih je ispratio pogledom prije nego što se okrenuo prema Bayru.
Bore na čelu i one koje su mu uokvirivale namrgođena usta približavanjem
domu postale su još izraženije. Bayr se trudio da ništa ne osjeća. Zemlja je
bila surova, ljudi s kojima je putovao još i suroviji, a iako mu je krajolik
privukao pogled, činio se stran i hladan. Osjećao se stranim i hladnim.
Jedini izvor topline bio je bijes u njegovu trbuhu - gađenje na vlastitu
slabost, bijes na okolnosti u kojima se nalazio, frustriranost izborom koji
nije imao.
“Biti poglavar ljudima među kojima nikad nisi živio neće biti lako, ali
obećavam ti da će biti lakše od onoga što će se dogoditi. Morat ćeš ih
zadiviti, Bayre. Svi su čuli za Hramskog Dječaka. Dakin je rekao da si
stranac, ali nisi. O tebi se priča uz ognjišta. A zbog toga će ti možda biti i
teže. Neće ih zanimati što ti je četrnaest - što si jedva muškarac. Očekivat
će veličinu. Očekivat će Thora. I moraš im ga dati.”
Bayr je stisnuo zube zbog nemoći koja mu se skupila u očima i koja je
bjesnjela da izađe. Nije tražio da bude poglavar. Nije htio biti poglavar. No
ipak će pokušati. Kleknut će i zgrabiti svoju pletenicu. Dat će zavjet.
Krvarit će i patiti i učiniti što zahtijevaju od njega. Ništa od toga nije htio.
No ipak će to učiniti.
“Neće im se svidjeti tvoje ime. To je ime Bernea, a ne Dolphysa. Neću
ti ga uzeti. Majka ti ga je dala. Ali možda će ti ga htjeti promijeniti. Pustit
ću ti da odlučiš je li to vrijedno borbe.”
 Bayr je protrljao lice, natjeravši se na smirenosti i boreći se s očajem.
“Jesi li spreman?” upitao je Dred.
Bayr je odmahnuo glavom. Kako da odgovori na to pitanje?
Dred je ispružio ruku prema njemu i dotaknuo mu rame, potičući ga da
podigne glavu, ali nije mogao.
“Ovo nije svijet u kojem muškarac ili žena imaju mnogo izbora
vezanog za svoju sreću. Rođeni smo u ratu i svaki je dan bitka.” Dred je
zastao i jače stisnuo Bayrovo rame. “Moj je sin znao što želi. Kao i moja
kći. Ali nisam slušao. Previše sam se bojao da im to neću moći dati.”
Dredov je glas postao visok, prepun kajanja, i odmahnuo je glavom kao da
nije znao kako da nastavi. Nakon nekoliko trenutaka duboko je udahnuo i
dugo, uzdrhtalo izdahnuo.
“Što ti želiš, Bayre? Želiš li otići... Otići ću s tobom. Kamo god želiš.
Proveo sam cijeli život želeći nešto što nisam nikad mogao pretočiti u riječi.
Mislio sam da je to moć, ali sad shvaćam... da je to bilo potomstvo. Mislio
sam da želim biti vođa. A onda je najednom Odin otvorio svoju ruku i ti si
bio točno preda mnom.
“Želim štititi”, odgovorio je Bayr bez razmišljanja i oklijevanja. To je
oduvijek bila jedina svrha njegova mladog života. “Ž-želim štititi Saylok i
hram. Ž-želim štititi princezu i klanske kćeri. Želim štititi D-Dagmara i č-
čuvare.”
“Želiš štititi one koje voliš.”
Bayr je kimnuo, kratko i odlučno. Želio je štititi one koje voli, a
umjesto toga su ga uzeli - poslali - od njih.
Dred je na trenutak zašutio, proučavajući ga, blaga pogleda i tvrda
izraza lica.
“Ako ostaneš ovdje... zavoljet ćeš Dolphys. Surov je i teško se držati
za njega, ali kad ti se uvuče u srce, neće te pustiti. I ljudi su isti. Naučit ćeš
voljeti ove ljude i štititi ih.”
Bayrov je gnjev počeo nestajati na jutarnjem suncu, ponovno je
pogledao u dolinu Dolphysa i vidio je drugim očima. Nije htio voditi. No
možda će moći služiti. Možda je to bilo isto.
“Znam da to nisi odabrao, Bayre. No ja ću ti pomoći. Bit ću ti desna i
lijeva ruka. Čuvat ću ti leđa i štititi srce. Dat ću ti i svaki svoj dah. Cijeloga
sebe. Sve što znam. Sve što jesam, tvoje je.”
“Sve?” prošaptao je, uklanjajući sumnju i oboružavši se vjerom.
“Sve”, obećao je Dred.
“I-imaš li š-što za j-jelo?”
Dredovo se čelo upitno naboralo.
Bayr se nasmijao i nagnuo da potegne djedovu pletenicu. “N-ne mogu
se boriti p-prazna že-želuca.”

*
To je bilo posljednje što će pojesti neko vrijeme. Ljudi nisu pozdravili
njega ni pravo položeno na njega. Dred je rekao što je imao za reći, a Bayr
je jednostavno učinio što se od njega tražilo. Bacao je noževe i pokazivao
svoje vještine. Htjeli su da se bori s Dakinom, ali nisu htjeli ugroziti jednog
ratnika da bi opravdali pravo drugog. Starješine su kiptjele, starice bile
uzrujane i svi su kružili štipajući ga i povlačeći ga za pletenicu. Činilo se da
nitko ne zna što učiniti s njim.
“On nije vuk. On nije jedan od nas”, izjavio je starac s pramenovima
snježnobijele kose koji su mu izvirivali iz pletenice. Prsteni s desecima
oštrih zuba stršali su mu s prstiju, a ljudi su se prema njemu ophodili s
poštovanjem i zvali ga Pas. Bayr je pretpostavljao da je nekoć bio velik
ratnik. Svi su u Dolphysu nosili vučje krzno - sivo, bijelo, crno i smeđe,
veliko i malo. Bayr se zapitao je li pogriješio što je u selo došao u tunici,
hlačama i čizmama. Imao je boje Dolphysa, ali ne i odjeću.
“On je jedan od nas”, zagrmio je Dred. “On je moja krv.”
 Ljudi su počeli odmahivati glavom, mrmljajući. U strahu.
“Mora poraziti Dolphysa”, odlučno je rekao stari ratnik.
Dred nije ni trznuo, ali drhtanje koje je prohujalo kroz publiku kružilo
je i smjestilo se na dnu Bayrova želuca.
“Neka bude tako”, složio se Dred.
Bayr je htio upitati što to znači, ali nije vjerovao svom jeziku.
Ljudi su vikali i krug se oko Bayra pretvorio u dva duga reda koja su
se protezala ispred poglavareve utvrde te niz glavni put. Ljudi su zgrabili
palice, kamenje i bičeve i činilo se kao da će se početi boriti jedni protiv
drugih, no oči su im bile uperene u njega.
“Skini košulju, Bayre. I cipele”, natmureno je rekao Dred.
Bayr je učinio kako mu je rečeno. Vatra mu je gorjela u trbuhu, ali
ruke su mu bile ledene. Modrice i ožiljci koje je zadobio od kralja i dalje su
mu bojili kožu plavom i ljubičastom bojom, a ljudi su siktati i upirali.
“Nedavno su ga tukli”, pobunili su se neki.
“I opet će”, zavikao je Dred. “Opet će ga pretući i neće pasti.”
Bayr je u nevjerici pogledao djeda.
“Moraš protrčati između njih. Trči između redova.”
Bayr je zapanjeno zurio u duljinu usporednih redova.
“Dat će sve od sebe da te obore. Ali vidio sam kako trčiš. Samo nemoj
stati.”
Bayr nije ljudima dao priliku da razmisle ili se pripreme, samo je
skočio, projurio pored prve trećine naoružanog reda a da nitko nije stigao
reagirati.
Započelo je lajanje i zavijanje, kao da su se ljudi pretvorili u divlje pse,
i Bayr je osjetio kako mu je bič zaplesao oko peta i kako mu se udarac
odbio o desni bok. Nije gledao desno. Nije gledao lijevo. Samo je trčao,
jureći prema prostoru na kraju reda, gdje su ga baklje dozivale i ružičasti je
obzor prigrlio ljubičasti sumrak.
 Nije bio siguran tko je držao palicu koja mu je odskočila s čela, ali
izazov je završio s krvlju koja mu se slijevala niz pramenove kose i
grmljavinom u prsima. Nikad nije trčao tako brzo.
Njegov trijumfalni završetak nije pozdravljen slavljem. Obrisao je oči i
okrenuo se prema okupljenima tražeći potvrdu, ali nije ju dobio.
“U šumu!” povikao je netko, a Dakin i Dystel su se odjednom našli
kraj njega i stavili mu ruke na ramena. Nisu ga htjeli zarobiti, nego
usmjeriti, kao da su znali da ih se Bayr može osloboditi ako poželi.
“Ako te vukovi ostave na životu, bit ćeš njihov vođa”, rekao je Dakin.
“Zar n-nisam p-porazio Dolphysa?” upitao je Bayr okrenuvši se prema
redovima koji su se stopili u gomilu.
“To nije bio Dolphys. To je bilo puštanje krvi koje treba privući
vukove. Dolphys je vuk”, odgovorio je Dystel.
Bayr je samo odmahivao glavom dok mu je krv tekla niz lice i
zamagljivala mu pogled.
“Dred ne može ići s tobom. Nitko od nas ne može. Bit ćeš ostavljen
sam u šumi. To je iskušenje koje su rijetki poglavari izdržali, a samo je
jedan preživio, ali Pas je rekao svoje i to je jedino što će ljudi prihvatiti.”
Bayr nije mislio daje posebno zastrašujuće to što će ostati sam.
“Nema noža. Ni odjeće. Ni ikakva oružja”, dodao je Dystel.
Bayr je kimnuo želeći samo tkaninom povezati glavu.
“Zavezat će te za stablo”, rekao je Dakin.
Bayr je posrnuo, a Dakin zauzvrat pojačao stisak. Dystel mu je uhvatio
drugu ruku i Bayr je nastavio pa su se našli među drvećem.
“Podignuo si oltarnu ploču s pokojnog kralja. Moj brat je bio među
kraljevim ljudima kad se to dogodilo”, ohrabrio ga je Dystel. “Ali ovaj
posljednji zadatak nije iskaz tvoje snage. Ne smiješ ubiti vukove da se
spasiš. Ako raskineš okove, to ti neće koristiti. Vukovi te moraju izabrati.”
Bayr je na trenutak zamislio kako bi bilo da ga vukovi uzmu. Bio je
umoran i krvav. Poželio je Albu i njezin dar pripitomljavanja zvijeri. Nije
bio uvjeren da bi i Alba mogla smiriti čopor vukova željnih krvi. Mislila je
da može razgovarati sa zmajevima, ali nikada nije upoznala ni zmaja ni
vuka, a zvijeri su ipak samo zvijeri.
“Ako vukovi ne dođu, poživjet ćeš. A ljudi će odlučiti što to znači”,
rekao je Dystel.
“Moli da vukovi ne dođu”, promrmljao je Dakin.
“A-a ako d-dođu?” upitao je Bayr tihim glasom.
“Učini što moraš da preživiš, Hramski Dječače. Ali ubiješ li vukove,
ljudi će to shvatiti kao znak.”
Lancima su ga zavezali na čistini kilometar udaljenoj od seoskog trga,
teški su mu okovi bili zavezani oko prsa, struka i bedara te su ga prikovali
za golemo deblo. Lanci su bili pričvršćeni za okove duljine njegovih
dlanova i zakovani u stablo da mu spriječe bijeg. Nije se opirao ni molio za
milost. Mnoštvo koje je tomu svjedočilo bila je gomila dolfijskih ratnika,
starješina i seljana s bakljama u ruci, s licima na kojima se vidio strah i koji
su govorili ispod glasa. Svjetina se pretvorila u dostojanstven skup.
“Možda je tvoja snaga dovoljno velika da oslabiš okove i popneš se na
stablo”, dodala je starica.
“Vukovi se ne penju na stabla”, upozorio je Dakin.
“Medvjedi se penju na stabla”, dodao je Dystel, a igra riječi s
Bayrovim imenom izrečena je ozbiljnošću s poantom. “Jesi li medvjed ili
vuk?”
Bayr je shvatio. Cilj testa nije bilo pobjeći. Cilj je bio izdržati.
Oduprijeti se.
“Možda može raskinuti lance”, rekao je starješina pun nade. Kosa mu
je bila raspuštena poput ženske, njegovi su ratnički dani davno prošli, ako
ih je ikad i bilo.
“To bi bio dosad neviđen podvig. Ubije li vukove, to ga neće učiniti
poglavarom. Želiš li živjeti, svakako raskini lance, Hramski Dječače”, rekao
je stari ratnik Pas. “Čuli smo za što si sposoban. Ali želiš li biti vođa, moraš
pripitomiti vukove.”
 Dakin mu je dao nekoliko gutljaja medovine za hrabrost i da navlaži
suho grlo. Bojao se da će mu alkohol samo ukiseliti stegna za vukove, ali je
u svakom slučaju bio zahvalan na tom malom znaku pažnje.
Ostavili su ga tamo, zavezanog za stablo, pozdravili ga i poželjeli
siguran prelazak u Valhalu ili jutro, što god dođe prvo. Ako je netko držao
stražu, Bayr ga nije zamijetio. Ako je Dred bio blizu, nije mu to dao do
znanja. Bayr je posumnjao da djeda drže pod prismotrom. Noć će biti duga
za obojicu.
Bayr je nakratko zaspao kada mu je iscrpljenost privremeno oduzela
strah. No kako je Mjesec izašao i sjaj zvijezda se pojačao, čuo je šuškanje
nepoželjnih posjetitelja i šapat pun očekivanja pronio se kroz krošnje
stabala. Naglo mu je zavijanje podiglo glavu i iskušalo utrobu.
Obrisao je čelo o rame da izoštri vid, a taj mu je pokret otvorio ranu na
glavi. Miris krvi će ih privući, pa je opsovao kada je provirio jedan par
očiju, pa još jedan, pa još jedan i pogledao ga iz grmlja s druge strane
čistine.
Počeo je pjevušiti molitve iz djetinjstva, zazivajući Odina i njegova
sina, Sayloka, oca klana. Zazivao je Gospoda Boga, kojega je Dagmar
posebno volio, zazivao je Thora, čija je snaga premašivala njegovu.
Majko zemlje, oče nebeski,
sve što je bilo i sve što jest,
sve što jesam i sve što želim.
Krv mu je klizila niz obraze, curila niz bradu i kapala na svijetlu kožu
bosih stopala. Ukopao je noge i povukao okove, a kao odgovor čuo zvuk
pucketanja i tutnjanja u tlu. Ni stablo nije htjelo umrijeti. Vukovi su se
šuljajući približavali, a zvuk škljocanja njihovih čeljusti odražavao je zvuk
korijenja koje se bunilo. Prsti su mu se žarili u zemlju, a otkucaji srca
ispunili uši.
Je li imao snage umrijeti kad je umjesto toga mogao ubiti?
Je li mogao iščupati stablo iz tla ili izvući klinove iz debla? Mogao bi
se osloboditi i ostaviti Dolphys za sobom. Mogao bi se vratiti u hram,
osramoćen i ponižen. Izopćen iz klana, kako je kralj Banruud i predvidio.
Mogao se uvući u hram, sakriti se s Utvarom, skrivati lice i izbjegavati
kralja. Možda mu, ako preživi, klan Dolphysa dopusti da ostane, čak i ako
ga ne prihvate kao vođu.
Pala je još jedna kap, pa još jedna, i gledao je kako mu krv kaplje na
tlo dok su se vukovi približavali.
Dajte mi dom, dajte mi kamo poći,
dajte mi vjeru koja će uvijek vreti.
Upravo su mu krv i zemlja i nedostatak doma dali ideju. Bayra nisu
poučili runama iako je Dagmar vjerovao da ima runsku krv, ali odgojen je u
hramu i poznavao je najčešće rune - sunčeve rune i rune za bol te rune koje
drže podalje sve što se šulja. Nožnim je prstom napravio nespretan oblik u
zemlji, linije mu nisu bile ni približno ravne, a crtež ni upola tako dobar kao
Albin. Produljio je paukove noge na obje strane, omotavajući vretenastu
liniju koliko je daleko mogao vrškom nožnog palca, stvarajući oko sebe
pojas koji je doticao podnožje stabla. Zatim je pognuo glavu i pustio da mu
krv iscuri u tijelo rune.
Vukovi su nastavili vrebati, a trbusi su im dodirivali travu dok su ga
okruživali. Režanje se pretvorilo u cviljenje, njuška najvećeg vuka
pronjuškala je rubove nespretno nacrtane rune. Cviljenje se pretvorilo u
gromoglasno zavijanje, a čopor je započeo tugaljivu pjesmu punu
očajničkog poricanja. Okupili su se oko njega, ljuti i uznemireni. Ali nisu
prešli krhke obrise njegove rune.
Cijelu su noć kružili i kretali se, škljocali i njuškali jednostavan oblik u
tlu, Bayr je šutio, glava mu se njihala na golim prsima, a vodio je računa da
nahrani runu krvlju istodobno očekujući da neće uspjeti. Mogao se
osloboditi lanaca. Osjetio je slabost u sponama, toplo bubnjanje moći u
njegovim rukama i nogama koje su obećavale spas. Mogao se osloboditi, ali
nije.
Tek kad je blijedo svjetlo jutra provirilo kroz grane, vukovi su gurnuli
umorne glave ispod šapa i predali se razočaranom snu. Bayr je htio gurnuti
svoja hladna, bolna stopala ispod njihovih toplih tijela - bili su dovoljno
blizu da to učini - no bojao se da ih ne probudi i izgubi noge. Bayr nije
osjećao prste na rukama, agonija u njegovim ramenima bila je pulsirajuća
kazna, a noge su mu se spojile od umora. Krv mu se osušila na licu, kosa
mu je bila vlažna od jutarnje rose. No kad je čuo ratnike Dolphysa kako
dolaze kroz šumu, obrisao je runu petom i pričekao da se vukovi probude.
Odjurili su čim su se probudili, uplašeni zbog ljudi koji su prilazili, i
zadržali se na rubu čistine.
Dred je imao podočnjake, a bore na licu bile su mu dublje od brazdi na
Bayrovu zapešću.
“Živ je”, uzviknuo je i potrčao prema stablu. Iza njega su ratnici
protrljali oči i pretražili stabla.
“Čuli smo vukove. Cijele smo ih noći slušali”, rekao je starješina u
čudu.
Bayr je samo čekao da uklone lance.
“Pogledajte tamo”, prosiktao je Dystel podigavši bradu prema čoporu
koji se vidio u jutarnjoj izmaglici.
“Bogovi su rekli svoje”, zadivljeno je rekao Dakin.
“Vukovi su rekli svoje”, progunđao je Pas kimajući. “Neka više ne
bude sumnje.”
“Skinite lance”, zaurlao je Dred i stavio ruke oko Bayra kad su uklonili
okove. “Živ si”, zajecao je. “Bojao sam se najgoreg.”
“Trenutno bih radije bio mrtav”, prošaptao je Bayr i oslonio se na
djeda kad su ga oslobodili. Netko mu je navukao ogrtač preko glave i
pomogao mu da obuče hlače.
“Moraš pješice u selo. Moraš hodati, Bayre. Uspravno i visoko
uzdignute glave. I oni će se pokloniti”, rekao je.
“Proklet bio, Drede od Dolphysa”, promrmljao je Bayr. “Nikad nisam
htio da mi se poklone.”
“Bogovi su ti ispravili govor”, zadivljeno je rekao Dred.
Bayr je bio preumoran da ispita tu teoriju.
 “Živio Dolphys!” uzviknuo je netko, a deseci su mu se glasova
pridružili.
“Imamo novog vođu”, zaurlao je Dred, a Bayr je podigao glavu i
uspravio se. S rukom oko djedova ramena i stopalima krvavim i bosim kao
onoga dana kada se rodio, hodao je kroz šumu u selo koje će odsad zvati
domom.
TREĆI DIO

Čuvari hrama
 21

“Saylok je bio sin boga Odina" rekao je Dagmar, započevši prastaru

priču. Obećao je klanskim kćerima priču, a Alba, koja je bila na redu birati,
uvijek je tražila ovu.
“Rijetki su znali da je sin boga”, prekinula je Alba.
“Istina”, složio se Dagmar. “Saylok nije previše mario za mišljenje
ljudi. Također je znao da će mnogi, s obzirom na to da je bio sin boga,
željeti iskušati njegovu snagu ili pokušati pridobiti njegovu naklonost, pa je
tajio svoj identitet. No iako mnogi nisu znali njegovo podrijetlo, Odin je
znao, baš kao i Loki, Saylokov brat.”
“Loki je volio nepodopštine i nevolje”, dodala je Liis, za slučaj da su
ostale djevojke zaboravile, a Dagmar je kimnuo, dajući do znanja da je
istina, i nastavio.
“Saylok je volio boraviti sa životinjama u planinama i na poljima, pa je
Odin iz dubine mora izvukao otok i nazvao ga po sinu. Naselio ga je
ljudima i zvijerima te ga dao Sayloku da može živjeti u miru i tišini, tamo
gdje nitko ne zna tko je.”
“Ali Loki je imao nešto drugo na umu”, dodala je Dalys. “Zaista”,
rekao je Dagmar. “Loki je bio ljubomoran na svog brata Sayloka i uživao je
u njegovoj patnji. Loki je također znao da postoji nešto što Saylok voli više
od životinja.”
“Žene. Saylok je volio žene”, Alba se još jednom ubacila u priču,
prošaptavši sa strahopoštovanjem riječ žene. Bila je najmlađa među
djevojkama i najdalje od žene.
“Saylok je volio žene, da, ali je želio i djecu. Želio je biti otac mnoštvu
djece, kao i njegov otac, Odin”, nastavio je Dagmar. “Tako bi u svakom
selu u koje je došao Saylok legao s drugom ženom nadajući se da će dobiti
dijete. Nedugo zatim želja mu se i ostvarila. Dobio je mnogo djece.”
“No Loki je s pomoću zabranjenih runa pretvorio Saylokovu djecu u
stvorenja”, dodala je Elayne, glasa tihog od užasa.
“Da. Pri rođenju se Saylokovih šest sinova - po jedno dijete u svakom
selu - činilo sasvim normalnim. Ali nekoliko dana nakon rođenja počela su
im rasti krila, kandže i krzno.”
“Jedan je postao medvjed. Jedan orao, jedan vepar, jedan konj, jedan
lav, a jedan vuk”, promrmljala je Alba zamišljena pogleda. Nikad joj nije
dosadila ta priča.
“Kad je Saylok shvatio što je Loki učinio, podignuo je hram i postavio
čuvare da čuvaju zabranjene rune i molio se bogovima za svoju životinjsku
djecu nazvanu Adyar, Berne, Ebba, Dolphys, Joran i Leok. Odin se sažalio
nad sinom i dozvolio Saylokovoj životinjskoj djeci da svakoga punog
Mjeseca preuzmu ljudski oblik. U ljudskom su obličju začeli djecu koja su
imala ista životinjska obilježja, no sa svakom su generacijom životinjska
obilježja nestajale, a umjesto njih ostala bi samo veličina, brzina, potajnost i
snaga. I tako su nastali klanovi Sayloka.”
Nekoliko su trenutaka djevojke šutjele, razmišljajući o priči kao da je
čuju prvi, a ne stoti put. Njihova je pouka bila gotova, no Dagmar je
strpljivo čekao jer je osjećao da je to samo zatišje pred oluju.
“Muškarci ne mogu odgajati djecu”, rekla je Liis, s glasom punim
strahopoštovanja kao i Alba. “Čak ni Odinovi sinovi. Čak ni moćni Saylok.
Čak ni Bayr!” Alba je zadrhtala na spomen Bayrova imena. Dagmaru nije
promakao izraz na njezinu mladom licu.
“Da. Sve ćete jednom biti odrasle žene. Vi ćete biti spasenje Saylo ka”,
rekao je Dagmar, gorljivo se nadajući da je to istina. Djevojčice su nastavile
promišljati još nekoliko sekundi, a onda je Bashti podignula pogled prema
prozoru, prema pjevu ptica i sunčevim zrakama te upitala može li otići.
Dagmar ih je pustio, a djevojke su požurile, željne slobodnog sata prije
večernjih obveza. Alba je zaostala.
 “Vole li svi muškarci žene, Dagmare? Baš kao Saylok?” upitala je
Alba kad su ostali sami.
“Većina muškaraca. Da”, odgovorio je Dagmar iskreno.
“Voliš li ti žene, Dagmare?” Djevojke su ga trebale zvati čuvar
Dagmar, no Alba ga nikad nije tako zvala, a Dagmar je nikad nije ispravio.
“Da. Ali nisam... ne... volim ih više od hrama... ili bogova.”
“Je li Bayr bog, Dagmare?”
Dagmar se zaprepašteno lecnuo. Oklijevao je. Na to nije mogao
jednostavno odgovoriti.
“Ima snagu bogova”, priznao je.
Alba je opet zamišljeno šutjela.
“Moj otac kaže da ću jednog dana biti kraljica”, promrmljala je
promijenivši temu.
“Ne sumnjam u to.”
“Kad budem sijeda i grudi mi se objese?”
Dagmar ju je užasnuto pogledao. Pognuo je čelo na stisnute šake, što
je često činio kad je ona bila tu, a zbog njezinih se pitanja ispričao
bogovima koje je štovao. Nikad je nije prekorio, ali se uvijek u njezino ime
tiho pomolio, za slučaj da ih je uvrijedila. Alba je bila previše iskrena - i
otvorena - za vlastito dobro.
“Ne tako dugo, Alba.”
“Ali ne mogu biti kraljica ako još nisam žena.” U Albinim je očima
bivanje ženom bilo povezano sa starošću i pogrbljenošću, kakve su bile
žene koje su radile u palači njezina oca i živjele u Kraljevu selu.
“Postat ćeš ženom prije nego što posijediš. I bit ćeš kraljica kad te tvoj
otac odluči udati za kralja”, rekao je Dagmar.
Alba se namrštila, a između tamnih joj se obrva stvorila duboka
brazda, u suprotnosti s njezinom lanenom kosom.
“Sama ću odabrati muškarca”, ustrajala je.
 Dagmar je uzdahnuo, a usne su mu trznule.
“Nadam se da ćeš učiniti najbolje za Saylok, Alba”, promrmljao je.
“Trebamo te.”
“Učiniti što je najbolje... kao što je učinio Bayr?” tiho je upitala.
Njegovo je ime bilo rana koja nikad nije zacijelila. Otišao je prije više od tri
godine, a Dagmar je znao da Albi nedostaje svakog dana. I Dagmaru je
nedostajao svakoga dana. Znao je da se Alba boji da ga nikada više neće
vidjeti.
“Kao Bayr”, složio se Dagmar. Mislio je da će otići, pridružiti se u
hramskim vrtovima djevojkama koje su upijale preostale zrake sunca, ali
ona je ostala sjediti.
“Jesi li oduvijek htio biti čuvar, Dagmare?”, upitala je.
“Da. Oduvijek.”
“Moj otac kaže da si trebao biti ratnik svoga klana, za Saylok. Rekao
je da bi se muškarci poput tebe trebali boriti, a ne moliti. Muškarci kao ti bi
se trebali razmnožavati. To je rekao.”
Dagmar se opet zagrcnuo, nacrtao je zvijezdu Sayloka na čelu,
podsjetivši se da služi bogovima i da je Alba još, uglavnom, bila dijete.
Nasmijala ga je.
“Svi imamo svoju svrhu, a moja nikad nije bila voditi rat”, odgovorio
je glatko.
“Ni razmnožavati se?”
“Ni razmnožavati se”, složio se, zatomivši veselje koje je bujalo u
njemu.
“Bayr mi je jednom rekao da si zaprijetio da ćeš se ubiti ako te
gospodar Ivo odbije primiti u hram. Što ako se ja odbijem predati? Ne želim
se udati za kralja. Čak ni zbog Sayloka.”
“Zašto?” udahnuo je. Djevojke su neprestano govorile o postajanju
majkom, kraljicom, vladaricom svojih domova i života, slobodnih od okova
posjeda hrama.
 “Želim Bayra.” Albin je glas bio čvrst, a oči vatrene.
Dagmarovo je srce prestalo kucati.
“Vratit će se kad budem žena”, prošaptala je Alba. “Sigurno se mogu
udati za njega. Bog je bolji od kralja.”
“O, dijete. To se neće dogoditi”, prostenjao je Dagmar.
“Zašto?” glas joj je bio pun boli.
“Jer...” Dagmar nije mogao reći djevojčici da joj je Bayr polubrat. Te
riječi nikad neće prevaliti preko usana. Zbog tih bi riječi bio ubijen. I što je
još važnije, nije vjerovao u njih. Desdemona je rekla da će Banruud imati
samo jedno dijete. Dagmar je vjerovao da je Alannah imala ljubavnika i da
je zbog svoje nesmotrenosti začela kćer. Nijedna ženina nevjera nije toliko
blagoslovila supruga. Ali Dagmar to nikad neće izreći.
“Jer Bayr nije bog... ni kralj. A ti se moraš udati za kralja, Alba. Moraš
se udati za čovjeka iz Sayloka”, rekao je Dagmar umjesto toga.
“Zašto?” bila je uporna. Čak i ljuta.
“Zato što moramo imati još kćeri ili će s vremenom klan Saylok
prestati postojati.”

*
Ljudi iz Dolphysa nikad ga nisu zvali Bayr. Nedostajao mu je zvuk
njegova imena - katkad bi ga šaptao sam sebi, osjećajući riječ na jeziku,
prisjećajući se da je bio dječak na brdu. Zvali su ga poglavar ili Dolphys.
Shvatio je da to i nije mnogo drukčije od imena Hramski Dječak. I djed ga
je nazivao poglavarom, glasom punim ponosa, sa sjajem u očima. To je bio
podsjetnik Bayru na ono što se od njega očekuje i nije mu pretjerano
smetalo. Ako su ga pripadnici klana zvali Dolphys ili poglavar, nije se
morao predstavljati. Naporno je radio, još se napornije borio, i svojski se
trudio izbjegavati govoriti. Kad se nije borio, obrađivao je zemlju, bacao
mreže ili pak lovio u brdima. Nije mogao dati ništa drugo, pa je davao svoju
snagu i izdržljivost, kao i usluge kad god je mogao.
Živio je u poglavarevoj utvrdi i spavao u prostranim poglavarevim
odajama, čije su zidove ukrašavala krzna i rogovi životinja koje nije on
ubio. Dirth je za sobom ostavio ženu, Dursulu od Dolphysa, koja je
stanovala u poglavarevoj utvrdi otkad je sa šesnaest godina postala
Dirthova mladenka, od čega je prošlo više od trideset godina. Običaj je
klana da je dužnost novoga poglavara skrbiti o obitelji staroga te je Bayr
ponudio Dursuli da ostane u tornju. Nadživjela je muža i sinove, a kćeri su
joj odrasle i otišle. Bayr nije imao ženu, od obitelji u Dolphysu imao je
samo Dreda, i bilo mu je drago zbog njezine prisutnosti. Ona je vodila
kućanstvo - kućanstvo u kojem je Bayr boravio, ali ga nikad nije smatrao
domom - i pokušala ga je tetošiti iako dosad nikad nije bio tetošen. Dred joj
je bio naklonjen i zbog nje je provodio više vremena u utvrdi, što je
odgovaralo i Bayru. Prostor i samoća prizivaju usamljenost, a usamljenost
priziva misli o onima koje smo napustili.
Dred je imao pravo glede mnogo toga. Bayr je volio Dolphys, volio je
ljude, a iako se trudio ne razmišljati o svom ujaku, vidio je
Dagmara u svome djedu, u tvrdoglavu držanju njegovih ramena i
veličini njegovih ruku. Nekad je nehotice nazvao Dreda Dagmarom, a Dred
bi se nasmijao i zatresao glavom, a i to bi podsjetilo Bayra na čovjeka koji
ga je odgojio.
Albin je rođendan došao i prošao. Jedna godina. Dvije. Tri. Svake bi
godine Bayr poslao jahače iz Dolphysa na hramsko brdo da dostave pisma
za sve i darove za Albu kad bi se približio njezin dan. Osam savršenih
paunovih pera, devet kristala iz Shinwaya, deset srebrnih narukvica,
jedanaest svilenih rubaca iz nasukanoga trgovačkog broda. Uvijek mu je
odgovorila lijepom zahvalom i porukom koja bi je oživjela na papiru. Pisala
je mnogo bolje od njega, toliko mu je toga htjela ispričati, i očajnički mu je
nedostajala. Dagmar bi uvijek uzvratio pismima, pismima prepunih priča iz
hrama i o djevojkama koje su živjele unutar njegovih zidina. Kad je Alba
napunila jedanaest, poslao mu je pismo od kojega je Bayr postao toliko
nostalgičan i čeznutljiv da ga je jedva dovršio čitati.
 Moj Bayre,
svi živimo za tvoja pisma. Kad je riječ o Albinim darovima, postavio si
mjerila koja će, bojim se, biti teško nadmašiti idućih godina. Što ćeš učiniti
kad dosegneš još veće brojeve? Divim se tvojoj dosadašnjoj domišljatosti.
Mi smo dobro koliko možemo biti. Klanske kćeri odrastaju i uče i raduju me
kako si me i ti radovao.
Bashti čezne za životom izvan brda. Majstorica je prerušavanja i
improvizacije te je već nekoliko puta pobjegla iz hrama. Zbog tamnije je
kože uočljivija, ali se kao i Utvara, čija je koža još zamjetljivija, naučila
prilagoditi i stopiti kad je potrebno. Tvrdi da će se kad odraste vratiti u
Bombosku - mogla bi se zvati Bashti od Bernea, ali ne osjeća odanost
klanu. Bojim se da Bomboska neće ispuniti njezina očekivanja. Nijedno
mjesto nije takvo, a ona sad pripada Sayloku, uvidjela ona to ili ne. Shvatio
sam da dom nije mjesto. Dom je u nama. Dom su ljudi koje volimo. Dom je
ono čemu težimo. Bashti je iz Bomboske, ali to nije ono što ona jest.
Bashti to osjeća u srcu jer se uvijek vrati kad pobjegne.
Elayne od Ebbe sad je žena, njezina dobrota i ljepota uistinu su
zadivljujuće. Pobunila se samo jednom prije dvije godine kad je odbila
skratiti kosu. Veličanstveno je crvena, kao što vjerojatno pamtiš. Obećala ju
jeplesti usko uz tjeme da ne privlači pozornost. Ostale su se djevojke brzo
povele za njom, pa sve imaju kosu ispletenu u vijence. Čak je i Utvara
prestala rezati uvojke i nosi ih oko glave kao bijelu krunu. Bojim se da taj
stil ne postiže isto što bi postigla ošišana kosa, ali prilagodile su se u
mnogočemu i Ivo je to dopustio.
Otkad si otišao, Juliah od Jorana preuzela je ulogu njihove zaštitnice.
Naredila je da djevojke moraju postati dobre u mačevanju pa svaki dan
provode vježbajući. Ivo to zanesenjački potiče. Kao što znaš, svi čuvari, čak
i u zreloj dobi, moraju štititi hram. Nikad nismo zanemarili dužnost ratnika
u nama i ne smijemo je zanemariti u tim djevojčicama. Gledam ih s tim
teškim mačevima i sjetim se tebe kao djeteta, moj Bayre, kako vitlaš svojim
mačem i oponašaš pokrete čuvara u njihovoj obuci, u dvoboju s kraljevom
stražom, malen, ali pun sklada i snage. Pretpostavljam da si narastao otkad
sam te posljednji put vidio.
Liis od Leoka nam rijetko pjeva. Pridruži se našim glasovima i svi se
uhvatimo kako pjevamo što tiše da bi je čuli jer rijetko pjeva sama. Njezina
je pjesma puna snage. Mislim da je se boji. Ima runsku krv, mlada Liis. Biti
čuvar s runskom krvi znači nositi teret svijeta na ramenima. Nismo je
opteretili spoznajom koju ne možemo odagnati. Ako će biti čuvarica istine,
morat će svoj život posvetiti hramu, a ta se odluka ne donosi lako. Nećemo
je prisiljavati.
I Alba ima runsku krv. To već znaš jer si me upozorio na stvari koje
može napraviti. Pridružuje nam se u hramu na poukama - čak i na poukama
mačevanja - no njezin je otac odjednom postao svjestan da je ona tu i sad
ima vrlo malo slobode. Možda zato što je na vrhuncu ženstvenosti i što je
svjestan njezine vrijednosti. Blagoslovljena je ljepotom i blaženom
mudrošću koja me pomalo podsjeća na Utvaru. Možda s tim ima veze i
vrijeme koje provode zajedno. Strahujem za nju, Bayre, kao što znam da i ti
strahuješ. Znaj da je zasad živa i zdrava, a u ovakva vremena
ograničavanje njezine slobode možda je i opravdano.
Još nema kćeri Sayloka. Kćeri iz drugih zemalja došle su u klanove
samo da bi rodile sinove, a suša se nastavlja. Prošlo je jedanaest godina od
Albina rođenja, osamnaest od smrti tvoje majke, i bojim se da nas ništa
neće moći spasiti.
Sad imamo više žena u hramu, iz svakog klana. Počinju dolaziti na
vrata brda, jedna za drugom, jer nemaju kamo otići, traže sklonište i
utočište. Iako u klanovima većinu žena pomno čuvaju i skrbe o njima, ima
ih nekoliko koje su izgubile zaštitnike ili su otjerane iz domova zbog
pljačkanja i ratova. Neke su od njih odrasle - žene Sayloka rođene prije
nesreće - neke su djeca dovedena ovamo razmjenom ili pljačkom ili udajom
majki.
Postali smo škola umjesto hrama, utočište umjesto svetog mjesta. Ivo
kaže da smo Čuvari Sayloka, a da su svi koji dođu k nama sljedbenici koje
treba uzeti u obzir, iako nismo primili novog brata otkad su nam klanske
kćeri povjerene na skrb. Ako se ovako nastavi, u hramu će biti više žena od
čuvara. Nekolicina je bila s nama tek kratko. Dvije su se žene udale za
pripadnike kraljeve straže, a otac jedne djevojčice došao je po nju. Mislila
je da je mrtav i bila je izvan sebe od sreće što ga vidi. Ne zahtijevamo da
itko ostane, ali ako ostanu, učimo ih običajima hrama i povijesti Sayloka.
Nismo pokušali prenijeti mudrost runa ili na bilo koji način podijeliti
njihove moći. To nije znanje za one slabog srca ili tražitelje utočišta. Oni
kojima se posve povjeri znanje o runama - pravi čuvari - neće smjeti na-
pustiti hram.
No skrenuo sam s priče o klanskim kćerima koje poznaješ. Dalys od
Dolphysa je i dalje krhka. Pletenica oko njezine glave veća je od nje, a čini
se da su joj oči jedini dio koji raste. Starija je od Albe, ali mnogo manja.
Krasno slika i sretna je kad se može udubiti u svoje slike kojima je ona
gospodarica i tvorac. Ne može rukovati mačem i ne usudimo joj se proliti
krv, čak ni zbog moći runa. Loše joj je kad vidi krv, a ta joj boljka ne
prolazi. Ivo sumnja da ima runsku krv, ali ne znamo. Pitaju li tvoji ljudi za
nju? Pitao sam se pronalaze li klanovi hrabrost u hramu i baklji koja stalno
gori u čast kćeri - svih hramskih kćeri - mladih i starih. Predstavlja li im to
nadu ili je to samo svijet nepovezan s njihovim vlastitim borbama?
Saylok pati i puca po šavovima. Osjećam to. Ivo to osjeća i to ga je
postaralo. Ne znam osjeća li kralj kako je sve postalo nestabilno. Pa morao
bi, s obzirom na to da je Ebba dvaput napadnuta, a Erskin ubijen. Novi
vođa, Elbor, bio je Banruudov osobni izbor. Dred se nije složio, što ti je,
siguran sam, rekao. Ali ljudi iz Ebbe - onoliko koliko ih je preostalo -
podržavaju Elborov izbor.
Moj je otac ponosan na tebe. Kaže mi da te ljudi vole i da neumorno
radiš za njih. To sam i očekivao. Nadam se da ćeš doći na brdo kad budeš
mogao. Neizmjerno nam nedostaješ. Sjećaš li se kad sam rekao da ću
zanijekati Valhalu i slijediti te? Često se toga sjetim s obzirom na to daje
moje srce gdje si ti.
Ostaj dobro, moj dječače.
Tvoj Dagmar.
 Poglavare su često pozivali na Hramsko brdo, u kraljevu palaču, no
Bayr se svaki put bojao ostaviti svoju zemlju bez nadzora i poslao bi Dreda
i šačicu ratnika u svoje ime. Napadi Sjevernjaka na Berne slili su se u
Dolphys, a napadi iz zaleđa Ebbe doveli su do istog stanja na južnim
granicama. Dred je tvrdio da se Bayr mora pojaviti za kraljevim stolom i
sudjelovati na turnirima, no Bayr je odbio. Nije imao mnogo za reći, a nitko
nije ni imao strpljenja pričekati da nešto kaže. Neće im nedostajati na
vijeću, ali Dolphysu bi nedostajao na bojišnici. Sama je njegova prisutnost
bila zastrašujuća sila.

*
Još je jedna godina osvanula i zašla, zatim još dvije, a Bayr se klonio
Hrama Sayloka. Umjesto toga, poslao je dvanaest kamena u boji iz Sjeverne
zemlje, trinaest vrećica najslađeg čaja iz Bomboske, četrnaest pari novih
čarapa uz par prekrasno izrađenih papuča od teleće kože iz vlastita sela.
Kad se približio Albin petnaesti rođendan, Bayr je poslao petnaest
bočica s dragocjenim uljem lavande s polja koja su graničila s Dolphysom i
Berneom. Sljedeće je godine poslao šesnaest medaljona, nešto većih od
nokta njegova palca, koje je naslikala stara gluha žena koja je pobjegla iz
Ebbe i sklonila se u Dolphysu. Svaki je medaljon ukrašen majušnim,
detaljnim prizorom koji je opisivao cijelu priču. Dodao je i povećalo da ih
Alba može proučiti. No iako mu je Dagmar napisao dugo pismo kao
odgovor na ono koje mu je Bayr poslao, Alba nije ništa napisala. Od nje je
primio samo jednostavan komad pergamenta smotan i povezan komadićem
vrpce. Na njemu je pisalo:
Bayre,
iskreno ti zahvaljujem na krasnome daru.
Alba
 Pregledao je Dagmarovo pismo radi vijesti o njoj, detalje za kojima je
žudio, no ona nije bila spomenuta. Bio je uzrujan, ali znao je da bi mu
Dagmar rekao da nešto nije u redu. Jedino što se uopće odnosilo na nju bilo
je napisano u posljednjem retku ujakova pisma:
Obećao si se vratiti. Strpljivo čekamo taj dan.
 22

Istočnjaci nisu htjeli razgovarati. Bayr ih nije mogao kriviti. Bili su

ljutiti. Prestrašeni. Klanovi Sayloka već su im opljačkali sela. Krv je
prolivena. Životi uništeni. Bayr se nadao da će moći pregovarati s njihovim
gospodarom, obaviti razmjenu. On i njegovi ljudi čekali su na plaži da
stignu stražari. No nitko nije došao i Bayr je tada znao da će doći do bitke.
Nisu htjeli razgovarati, nisu htjeli trgovati. Sjatili su se iz šume s ratničkim
bojama na licu, a Bayr je stajao na obali s ratnicima Dolphysa i Bernea
čekajući da ih ubije.
To sigurno nije bilo ono što su bogovi imali u planu kad su mu dali
toliku snagu, da ubija ljude koji su se našli u borbi protiv klanova. No on je
bio Bayr od Dolphysa, bio je zadužen za obranu svoje zemlje, svog klana, i
nije u tome imao previše izbora. Ubit će ljude koji su prema njemu jurili
iskešenih zuba i izvučenih mačeva, jer ako to ne učini, oni će ubiti njega,
ubit će ljude koji su bili uz njega. Kada bi umro, njegov bi se klan ponovno
borio protiv Istočnjaka, izazvan na osvetu, i beskrajni bi se krug očaja i
zahtjeva nastavio. Njegovi ljudi nisu od Istočnjaka tražili žene da zadovolje
svoju požudu - ne u potpunosti. Uzeli su ih jer bi Saylok nestao da nisu.
Ljudi koje će danas ubiti nisu zaslužili umrijeti. No ipak će ih ubiti.
Tiho je preklinjao Sveoca za milost i tražio majku da mu podigne štit i vodi
mač. Ona je prizvala ovu kugu na njih i molio se za spasenje koje je obećala
da će on dati. Zatim je podigao ruke, zarikao kao medvjed po kojem je
dobio ime i pojurio. Albino mu je lice bilo u mislima, a ime na usnama.

*
 Oštrica je zarezala Bayrovu ruku prije nego što ju je uspio izvući iz
ženine stisnute šake, a Daniel podigne ruku da je ukori.
“Ne”, progunđao je Bayr, zaustavivši Daniela rukom. Žena mu se
jecajući srušila pod noge te je Bayr predao njezinu oštricu svom zaštitnički
nastrojenom prijatelju.
Pomogao je ženi ustati i pokušao se ne zamrljati krvlju - krvlju koju je
ona prolila - njezinu prašnu odjeću. Držao joj je ruke na ramenima da bude
siguran da neće ponovno napasti. Tresla se od bijesa.
“N-neću te ozlijediti”, obećao je.
“Ubili ste mi muža”, zavrištala je, a lice joj je bilo mokro od suza i
crveno od bijesa.
“Muž ti je umro u borbi, ženo!” zaurlao je bijesno Daniel. “Umro je s
mačem u ruci! Ne otežavaj si.”
“Pobili smo im muškarce, poglavaru. Što će sad?” promrmljao je
Dakin gledajući žene i djecu skutrene u crkvi, najvećoj građevini u selu.
Bayr je šutio, boreći se s nagonom da pobjegne, da utekne na obalu, da
se baci u more i opere krv i prljavštinu s tijela. Ratnik se nikada ne pere
prije nego što zatraži plijen. To je dokaz da se borio i da je pobjednik. Ne bi
ubio muškarce da nisu napali. Ali Dakin je imao pravo. Sve ih je pobio, a
sad su ga žene gledale s bijesom i strahom.
“Povest ćemo ih u Dolphys s nama. Pola za nas, pola za Berne. Ovdje
je dvadesetak žena i barem dva puta toliko djece, a pola od toga su
djevojčice. Bit će nam zahvalne što ćemo privređivati za njih sad kad im
nema muževa. Po to smo, na kraju krajeva, i došli”, rekao je Daniel
sliježući ramenima.
“D-došli smo pregovarati”, promrmljao je Bayr. Zatvorio je oči
pokušavajući pronaći mudrost i strpljenje, ali vidio je samo bezumno
bljeskanje oštrica i tijela koja se ruše oko njega.
“Reci im z-zašto smo došli, Daniele. Reci im da nismo d-došli ubijati,
nego tražiti. Reci im za Dolphys i Berne. Za Saylok. Reci im da su nam p-
potrebne žene”, naredio je Bayr. Danielova nesposobnost da drži usta
zatvorenima činila ga je uvjerljivim pripovjedačem.
“Zvučat ćemo slabi, poglavaru”, usprotivio se Daniel ispod glasa.
“Za-zaklali smo im muževe. Prepušteni su nam na milost i nemilost.
Ako moram ispasti s-slab da ih o-odobrovoljim, neka tako bude”,
progunđao je Bayr. Krv mu je curila na kamenito tlo; trebao se pobrinuti za
ruku i dati upute ratnicima iz Bernea. Benjie nikad nije plovio sa svojim
ratnicima, a Bayr je bio najvišeg položaja. Podrazumijevalo se da će
izdavati naredbe i podijeliti plijen između klanova.
Daniel se cerio kao da je znao za neki veliki plan. Lice i pletenica bili
su mu zamrljani krvlju, a nasuprot tome su mu blještali bijeli zubi.
“N-neka bude iskren”, naredio je Bayr Dakinu kad se okrenuo. “Uvjeri
ih. Nemoj ih s-siliti. I neka najprije o-opere lice. Želimo žene, a ne z-
zatočenice.”
“Može, Dolphyse”, umirio ga je Dakin. “Naći ću ti ženu poput moje
Magde.”
Bayr je frknuo, a Dakin se nasmijao, no to nije bio prvi put da su
njegovi ljudi ili njegov djed iznijeli takvu ponudu ili insinuaciju. Njegov je
klan želio da uzme ženu.

*
“Traži saveznika”, promrmlja Utvara, nastojeći mirno koračati i ne
pokazati svoju prestravljenost. Kralja nema već mjesecima, što je inače bilo
dobrodošlo, ali bio je u Sjevernoj je zemlji, a kralj Gudrun traži mladenku.
“Traži saveznika već desetljećima”, rekla je Alba odmahnuvši rukom
kao da je to nevažno, ali joj se čelo naboralo od nelagode. “Paradiram pred
poglavarima, vrti me se na ražnju kao očerupanu kokoš, visim kao grozd
iznad njihovih otvorenih usta, ali Banruud nikad ništa ne obećava.”
“Zbog tebe sam ogladnjela”, našalila se Utvara, glas joj je bio blag i
suh kao ljetni dan. Alba se nasmijala, što je Utvari i bio cilj. Kći joj se nije
dovoljno smijala.
Hodale su dugom ulicom od širokih sjevernih vrata do sela, a desetak
članova straže išlo je za njima. Naučile su tiho međusobno razgovarati
pognutih glava, rame uz rame, iako je Alba već prerasla Utvaru. Bila je
visoka i lijepo građena, mirnih očiju i tvrdoglave brade koju je Utvara
prepoznala kao svoju.
To nije bio službeni kraljevski posjet - Utvara nikad nije pratila Albu u
te posjete. Princeza je mahnula djeci koja su dotrčala kad su se približile
podnožju brda, no ona i Utvara su se okrenule i uputile uzbrdo a da nisu
ušle u selo. Dva su ratnika podijelila malo medenjaka djeci, kako je Alba
naredila. Albina je dužnost bila da bude viđena i da se njezina prisutnost
osjeti. Banruud je vjerovao da to usrećuje ljude. Iz istoga ju je razloga kralj
vodio u posjet zemljama drugih klanova - svih klanova osim Dolphysa.
Utvara je živjela na brdu već deset godina. Na početku se skrivala u
sjenama, prestravljena da će neki od kraljevih podanika vidjeti njezino
blijedo lice i reći kralju za njezinu prisutnost. Nosila je ljubičasti ogrtač s
kapuljačom kakav nose čuvari, predugačke rukave da bolje zaštiti kožu na
rukama. Glava joj je uvijek bila pokrivena, lice u sjeni, i malo pomalo,
godinu za godinom, počela je vjerovati da ju je kralj zaboravio. Postala je
hrabrija, vidljivija, a sad kad je bilo drugih žena na brdu - izbjeglica i
tražiteljica utočišta koje su se sklonile među čuvarima - pretpostavljalo se
da je jednostavno jedna od njih i, s obzirom na to da je malo ljudi izvan
hrama vidjelo njezinu blijedu put, nitko to nije preispitivao.
“Vjerujem da će moj otac iskorištavati moju prisutnost dokle god
može”, obrazložila je Alba i nastavila razgovor. “Ima više koristi od mene
dok sam princeza Alba nego kraljica Zaleđa ili dio dvora kralja Kembaha”,
nos joj se nabrao na tu pomisao.
Utvara bi se obično složila, ali uvjeti su se pogoršavali. Posljednjih
godina nijedna kći nije došla do zidina hrama u potrazi za utočištem.
Dagmar se bojao da je to zato što je put prepun opasnosti... ili, još gore, nije
bilo kćeri koje bi ga preživjele.
“Ali ako postignu dogovor... i ja se udam... hoćeš li poći sa mnom,
Utvaro?” tiho ju je upitala Alba.
“Želiš da pođem s tobom?” prošaptala je.
“Nikad me nisi napustila”, rekla je Alba, a Utvara nije mogla izdržati
njezin pogled.
“Slijedit ću te... kamo god pođeš”, umirila ju je Utvara, suzdržavši se
da joj suze ne navru, a usne ne zadrhte. Na trenutak joj je Alba držala ruku
kao da se boji pitati, kao da se boji da Utvari ne bude nelagodno ili da je
mora odbiti. Utvara je nikad ne bi odbila.
“Ostavila bi Dagmara?” upitala je Alba, s prizvukom čuđenja u glasu.
“Nije m-moj da ga napustim”, zamucala je Utvara, a srce joj se popelo
u grlo i skupilo u obrazima. Dan je bio topao, ali odjednom se preznojila.
“Voliš ga. I on voli tebe”, ustrajala je Alba.
“Ne voli”, odgovorila je Utvara.
“Da, Utvaro. Voli. To je jasno kao dan.”
Utvara je nagnula glavu da procijeni koliko oblaka ima na nebu, a
Alba je počela likovati.
“Što ti znaš o tome?” progunđala je Utvara posramljeno.
“Samo ono što vidim”, odgovorila je Alba. “Trebaš napraviti runu da
ispreplete tvoju i njegovu sudbinu. Dvije duše zajedno kroz cijelu
vječnost.”
“Znaš li takvu runu, Alba” zahihotala se Utvara.
“Ne”, nacerila se Alba, iako joj je osmijeh brzo izblijedio. Utvara se
upitala je li slagala.
“Rune su kaos, Alba, a ne lijek”, upozorila je. Alba nije bila čuvarica,
a njezino je znanje bilo Ivin stalan izvor brige. “Dagmar kaže da rune ne
mogu čovjeku oduzeti slobodnu volju ni promijeniti njegovo srce.”
 “A postoji li runa zbog koje će se netko vratiti?” prošaptala je Alba.
“Bayr?” upitala je Utvara. Alba ga više nije spominjala i promijenila bi
temu svaki put kad bi Dagmar spomenuo njegovo ime.
“Bayr”, promrmljala je Alba i zadrhtala. “Ne želim ga promijeniti,
samo ga želim ponovno vidjeti. No prestala sam se nadati da će se to ikad
dogoditi.”
“Turnir je za samo nekoliko tjedana.”
“Neće doći. Nikad ne dođe.”
“Ivo kaže... da hoće.” Utvara nije htjela reći djevojci što je Ivo vidio,
ali nije mogla više ni trenutka podnijeti Albinu tugu.
Albi su zaklecala koljena i Utvara ju je pridržala, uhvatila je rukom
oko struka. Čuvari su povikali za njima, a Alba je odmahnula rukom i
nastavila se penjati dok joj je radost obasjavala lice.
“Ako je Ivo to vidio... mora biti tako”, prošaptala Alba.
Utvara je samo kimnula.
Dagmar se obradovao tome predviđanju i Ivo ga je kvrgavom rukom
potapšao po obrazu i naredio da se sve pripremi. Ali kad je Dagmar
napustio svetište, Ivo je malaksao na svoje prijestolje. Uvijek je tvrdio da su
mu desetljeća i demoni izjeli tijelo.
“Smrt mu jaše za petama”, promrmljao je i podigao svoj crno
uokvireni pogled prema Utvari. “Sin se vraća, ali noć ga prati u stopu.”

*
Vjetrovi nisu surađivali, puhali su iz zaljeva i jurili prema Sjevernoj
zemlji umjesto da pušu na zapad prema kući. Umjesto da su se nakon dva
dana vratili u Dolphys, jedan su beskonačan tjedan u selu u kojemu nisu bili
poželjni čekali da se vjetrovi okrenu. Dobra je vijest bila da se do polaska
prema Dolphysu još nekoliko žena smekšalo prema muškarcima iz
Dolphysa i Bernea te su odlučile otići s njima. Dvanaest žena i dvadesetero
djece, od kojih polovica kćeri, bit će usvojeno u svaki klan.
Stigli su kući, pobjedonosno i osjećajući olakšanje, samo da bi otkrili
da su prethodnog tjedna usred noći pljačkaši napali maleno selo Shebu gdje
Vukovi graniče s Medvjedima. Bayr, Dred i šest ratnika izašli su iz svojih
čamaca i popeli se na leđa svojih konja te krenuli prema Shebi bez odmora i
odgode, a sa sobom su imali jednu presvlaku čiste odjeće i u bisagama
obroka za nekoliko dana.
Narod Shebe uzvratio je udarac, iako je tijekom obrane dvoje ljudi
poginulo, a troje ozlijeđeno. Četiri su žene izvučene iz postelja, ali su
uspjele pobjeći kada su se napadači morali sukobiti s cijelim selom. Mnogi
su razbojnici pobjegli u noć, ali ih je još više poginulo zbog vlastite
pogreške. Mrtvi su zavijeni u ruho bez oznake klana, jednostavne tunike i
hlače bez boje koja bi privlačila pozornost - ili krivnju - na klan, no
nekolicina seljaka iz Shebe imala je sumnje u vezi toga.
“Tragovi koje smo pratili ujutro vodili su na sjever do tjesnaca. Prema
Berneu”, rekao je jedan.
Bayr je podigao glavu i susreo muškarčev pogled čekajući da ovaj
nastavi pričati.
“Dva su napadača jedan drugoga zvali imenom - oba su bila medvjeđa
imena. Jednoga smo uhvatili i priznao je da mu je brat ratnik iz Bernea,
ratnik iz skupine napadača koja se trebala vratiti s vama, gospodaru.
Također tvrdi da su se Sjevernjaci ulogorili na plažama Bernea.”
“Gdje je sad? Natjerat ću ga da progovori”, zarežao je Dred.
“Visi s vrata sela”, dodao je drugi.
Pravda je u klanovima bila brza, osobito ako je cijelo selo svjedočilo
zločinima. Dred je frknuo, a Bayr kimnuo sumnjičavo se okrenuvši prema
Berneu.
“To je bio Berne, poglavaru”, ozbiljno je rekao jedan seljak, ozbiljnog
lica. “Ti su ljudi bili iz Bernea, uvjeren sam.”
 “Zar ne znaju za Dolphysa?” ubacio se Daniel razjapljenih usta.
“Znaju li što će im se dogoditi ako napadnu njegov klan? Misle li oni da
mogu poraziti Dolphysa?”
Bayr je pokretom ruke utišao Danielov izljev bijesa, no seljaci su
kimnuli kao da su razmišljali o tome.
“Čekali su dok ne odete, gospodaru. Znali su da ste u Istočnim
zemljama. Dok ste se vi borili tamo, oni su napadali ovdje”, obrazložio je
seljak.
“Njihovi ratnici mole da napadaju s nama jer znaju koliku snagu ima
naš vođa. A onda, kad okrenemo leđa, njihova braća kradu od nas”,
promrmljao je Dystel, a svaka tiho izgovorena riječ bila je pomiješana s
gađenjem.
“Slični se napadi događaju i u Joranu, ali iz Ebbe. Elbor je izgubio
kontrolu nad svojim zemljama”, rekao je Dred i kimnuo. “Skupina momaka
pljačka sela. Spaljuju imanja. Umjesto da brine o Psima iz Zaleđa, Josef od
Jorana podiže utvrde na granici s Ebbom.”
“Benjie je slab”, prosiktao je Dystel. “Godinama nije trgovao ni
pljačkao. Sjedi u svojoj utvrdi i živi od svojih ljudi. Ratnici su mu viđeni i u
Adyaru, male ratničke skupine koje napadaju vanjska naselja i traže žene i
djecu.”
“Pokaži mi k-kamo vode ti tragovi”, reče Bayr tiho.

*
Bayrovi su ljudi pratili seljake, spuštajući se u Berne, konji prekriveni
plavom bojom Dolphysa kako bi izbjegli optužbe za obmanu koju su
pokušavali dokazati. Put kojim su išli iz Shebe nakon nekog je vremena
presjekao utabanu zemljanu stazu koja se račvala u tri smjera. Glavni je put
bio prepun stabala, stvarajući strehu koja se, činilo se, protezala
kilometrima.
“Nismo išli dalje, gospodaru”, rekao je seljak, tapšajući staru pjegavu
kobilu. To je bilo pametno; konji su izgledali kao da će se srušiti.
“Mogli su otići u bilo kojem smjeru, poglavaru. Ili u sva tri. A i prošlo
je tjedan dana”, progunđao je Daniel.
Bayr je bio u sedlu, pogleda uperenog u tvrdo tlo, pitajući se što bi
trebalo učiniti. Palcem desne ruke odsutno je u dlan crtao oblik lubanje -
rune mudrosti. Nikad nije rabio krv i nikad nije vjerovao da mu Odin
odgovara na molitve, ali ta ga je navika smirivala i usmjeravala mu misli.
“Čujem zvona”, promrmljao je Dred, zureći na sve strane. “Je li to
samo staračko ludilo?”
Dred je imao najistančanija čula među ratnicima Dolphysa, mladih i
starih, pa je Bayr podigao glavu i osluhnuo. Slabo su se čula, ali čuo ih je.
Pričekao je i zvuk se pojačao, pretvarajući se u kakofoniju zvonjave i
zveckanje koja je stizala sa sjeverne račve. Put su skrivali zavoj ceste i
grane stabala, ali nedugo zatim ugledali su putnika. Prilazio im je krupan
trgovac, roba mu je visjela s odjeće i sa sapi mazge, i njen je zveket uplašio
ptice i prestrašio konje. Nije se činilo da se boji mrkih ratnika na putu i
zaustavio se uz zveketanje.
“Poooozdrav”, viknuo je. “Lijep dan, ljudi iz Dolphysa. Lijep dan. Ja
sam Bozi od Bernea, dolazim iz sela Garba. Imam čuda sa sjevera i divote s
istoka. Mogu li vam ponuditi ukrasne predmete za vaše dame ili gumb za
vaš ogrtač?
“Nemamo dama”, požalio se Daniel.
“D-došli ste čak iz Garba?” upitao je Bayr, zaškiljivši prema malome
debeljuškastom čovjeku.
“Jesam, gospodine, jesam. Znate li za Garbo? Nalazi se na moru, a ja
sam skupio najbolje blago s brodova koji su došli trgovati. Želite li vidjeti?”
“Nema li kupaca bliže vama?” navalio je Dred.
Trgovac je zastao. “Naravno. Ali dajte da vam pokažem što imam.”
 “J-jeste li čuli za priče o Sjevernjacima na obalama Bernea?” upitao je
Bayr.
“Da, gospodaru, jesam”, rekao je i kimnuo, a obrazi su mu zadrhtali.
Izgledao je uplašeno. “Sam sam ih vidio. Zato sam i otišao.”

*
Držali su se zapadne granice Bernea gdje se zemlja klana spajala sa
zemljama koje Hramsko brdo okružuju osamdeset kilometara u svakome
smjeru, zemlja koju su ljudi jednostavno zvali Saylok, gdje su kraljevi
zakupci koji ne pripadaju ni jednome klanu skrbili o krdima i zemlji.
Prolazak kroz zemlju klana bez dozvole poglavara mogao bi biti opasan, a
Bayr nikad nije bio toliko sjeverno u Berneu. Nije znao što će zateći ni što
bi trebao učiniti kako bi se sam uvjerio jesu li se Sjevernjaci zadržali.
Svatko je na kilometre mogao čuti približavanje Bozla i njegove
mazge, pa je Bayr kupio cijeli inventar od trgovca, osedlao pjegavu kobilu i
opskrbio zaprepaštene seljake s dovoljno tričarija i gumba da ukrase cijeli
Saylok. Zatim je naredio trgovcu da ih odvede u Garbo. Bozi je ostao bez
sve robe, ali bio je mnogo bogatiji pa je pristao, no sljedećeg je dana, dok
su se spuštali prema obali Bernea, postajao sve nervozniji.
“Došli smo dovoljno daleko, gospodaru”, rekao je. “Sjevernjaci su zli.
Neće ih biti lako ubiti kao nekoliko gladnih pripadnika Bernea. Svi su veliki
kao vi, Dolphyse.”
Bayr se nije htio boriti, nego samo vlastitim očima vidjeti što je Bozi
opisao. Umjesto da su ušli u dolinu Bernea, obilazili su rubove, ušavši u
Adyar prije nego što su izašli na visoravan koja se uzdizala između dva
klana. Visina im je omogućila pogled na more pred njima, na sjevernu
obalu Bernea zdesna i obalu Adyara slijeva. Puzali su na trbusima do
uzvisine i durbinom promatrali ribarsko selo pod sobom. Dugi su se gatovi
protezali s obale u more, no mnogi okupljeni brodovi nisu imali jedra
uobičajena za Saylok.
 “Ima pravo. To su dugi brodovi Sjevernjaka. Izbrojao sam ih deset”,
mrko je rekao Dakin.
“Z-zašto nismo čuli za to?” prosiktao je Bayr.
“Nisu samo pljačkali. Ostali su”, objasnio je Bozi.
“I nitko ih nije izazvao?” upitao je Dred.
“Oni koji jesu, umrli su”, požurio je objasniti Bozi. “Oni koji nisu
željeli umrijeti ili se pokoriti, preselili su se u unutrašnjost. Napustili su
domove, brodove, trgovinu, sve... kao i ja.”
“A Sjevernjaci... jesu li se oni p-preselili u unutrašnjost”, upita Bayr, i
dalje držeći durbin na oku.
“Ne još, gospodaru, nema ih toliko. No bojimo se da će ih biti više.”
“A što je s Aidanom od Adyara? Sigurno zna da Sjevernjaci žive na
drugoj strani gorja?” u nevjerici je rekao Bayr.
“Niste ni vi znali, poglavaru”, rekao je trgovac slegnuvši ramenima, a
Bayru nije preostalo ništa drugo nego kimnuti, shvativši poantu.
“Vođa Benjie ponudio im je zlato da odu. Ali nisu htjeli zlato. Htjeli su
zemlju”, rekao je Bozi. “Neki kažu da žele Saylok.”
“Moramo reći kralju”, rekao je Bayr.
“On to zna, gospodaru”, uzvratio je Bozi.
Ratnici su se okrenuli prema nesretnom trgovcu, otvorenih usta i
prazna pogleda. Zatim je među družinom zavladao bijes, a Dred je toliko
čvrsto stisnuo zube da je Bayr začuo škrgutanje.
“Kralj Banruud im je ponudio Freyinu kći”, rekao je bijesno Bozi.
“Kralj Sjevera želi vidjeti naš hram. Fasciniran je našim kćerima... i
čuvarima.”
Bayr je osjetio nalet gnjeva toliko vrućeg da nije mogao ostati miran.
Bozi se osovio na noge kao da je pomislio da mu Bayr ne vjeruje.
“Ali oni neće otići”, zavapio je Bozi. “Neki kažu da će muškarci i žene
- obitelji - iz Sjeverne zemlje izliječiti našu nesreću, no dosad smo vidjeli
samo ratnike. Ne žene. Ne obitelji.”
“Kralj... gdje je on sad?” upitao je Bayr. Ako je blizu, Bayr će ga ubiti.
A onda će ubiti Benjija od Bernea i sam otjerati Sjevernjake.
“Priča se da je kralj Banruud otišao u Sjeverne zemlje i sastao se s
njihovim kraljem”, rekao je Bozi. “Ali ne znam je li se vratio.”
“Što ćemo sad, poglavaru?” progunđao je Dred. Okrenuo se prema
unuku kao da on zna što bi trebalo. I odjednom je Bayr znao. To je bilo
jedino što je mogao učiniti.
“Idem na Hramsko brdo.”
Dred se iznenađeno namrštio. “Posjetiti kralja?”
Bayr je kimnuo. Posjetiti kralja... i čuvare. Bilo je vrijeme. Od Benjieja
neće biti koristi. Benjie je imao većih problema od vučjeg klana. Ako se
nešto ne poduzme oko Sjevernjaka, Berne će pasti. A ako padne Berne, za
njim će pasti i Adyar i Dolphys. Nije mogao poslati Dreda u svoje ime, ne
opet. Ako kralj neće djelovati, onda će se Bayr morati požaliti poglavarima
koji su još bili na vlasti u svojim zemljama.
"Nikome ne govorite da me n-nema. Tek sam se vratio, a izlažem klan
o-opasnosti svaki put kad odem.”
“Neću dopustiti da ideš sam, poglavaru”, rekao je Dred stisnutih usana.
“Ni ja”, progunđao je Dakin. Treba ti čovjek na svakom boku.”
"Trebaju mi lj-ljudi u Dolphysu”, naredio je Bayr.
“Pratit ću te ako me odbiješ”, uzvratio je Dred.
“Ti si t-tvrdoglavi starac”, uzdahnuo je Bayr. “No ne možemo ići
obojica. Ako si ti u Dolphysu, lju-ljudi će vjerovati da ni ja nisam daleko.
Tako je oduvijek bilo.”
“A turnir?” navalio je Dred.
Bayr nije mogao vjerovati da govore o takvim stvarima kad su na
obalama Sayloka osvajači. Jedva je mogao povjerovati da će se turnir uopće
održati. Ipak, iz Bozlove se priče moglo zaključiti da se situacija nije
pogoršala u mjesec dana otkad je pobjegao. To je bila mala utjeha, ali ipak...
utjeha.
“Idi na turnir. Če-čekat ću te ovdje. Povedi ljude koje moraš. Ali
većinu ostavi ovdje. Narod će htjeti o-otputovati zbog svečanosti; nemojte
ih o-odgovarati. Ovih su dana sigurniji na br-brdu nego u vlastitu krevetu.”
“Bojim se da to nije istina, poglavaru. Ne dok je Banruud kralj”,
zabrinuto je rekao Dred.
“Ja ću ići s Dolphysom”, nastavio je inzistirati Dakin, govoreći o
Bayru kao da je dragocjena urna.
“Dakine, ti ćeš ostati s Dredom”, rekao je Bayr, ne dozvoljavajući
daljnju raspravu.
Dakin ga je bijesno pogledao buneći se.
“Na-nastavit ćeš kao da sam iza ugla”, naredi Bayr prije nego što se
okrenuo prema trgovcu. “Bozi, možeš putovati s mojim ljudima do-dokle
god želiš. Dobrodošao si u moj klan i u moje selo.”
Bozi je kimnuo, odjednom su mu zasuzile oči, i popeo se na svoju
mazgu kao daje jedva čekao otići.
“A ako se ne v-vratim,” rekao je Bayr, pogledavši svakog od svojih
ljudi ponaosob, “nemojte izabrati Daniela za vođu.”
Njegovi su ratnici zagrmjeli od olakšanja - čak i Daniel - i napetost se
smanjila kad su okrenuli prema kući.
“Živio Dolphys”, povikao je Dred s rukom na pletenici, a ratnici oko
njega poveli su se za njim, vičući dok su ga napuštali. No Bayrov je pogled
već bio usmjeren prema Hramskom brdu koje mu se pojavilo u mislima. Za
samo dva dana vidjet će svoju obitelj, pa mu je srce napustilo grudi i
poletjelo naprijed, ne mogavši to dočekati.
 23

Dagmar je bio okrenut prema sjeveru kad je sa zvonika ugledao jahača

koji je mogao biti bilo tko, tamnu mrljicu u zelenu krajoliku prepunom
uzoranih polja i seoskih imanja još na dobroj udaljenosti iza niza koliba
nagomilanih u podnožju Hramskog brda. Dan je prijetio kišom, no oblaci su
se nastavili nadimati i skupljati a da nisu ispustili ni kap.
Trebao je stići s istoka, ali Dagmar to nije preispitivao. Čak i bez rune
koja bi mu poboljšala vid znao je da je to Bayr. Htio je potrčati niz cestu,
projuriti kroz selo i udariti preko polja da dođe do njega, ali natjerao se da
pričeka, gledajući kako mrljica postaje mrlja, a mrlja točka. Kad se točka
proširila i produljila te postala majušna silueta, nije više mogao suspregnuti
suze. Pozvonio je u znak radosne dobrodošlice, skačući na teškom užetu
kao pijana budala, plačući i smijući se. Sjurio se niz stube tornja i potrčao
prema sjevernom ulazu, brišući zamagljene oči, očajan da neće ponovno
vidjeti Bayra kad se pridruži straži na promatračnici.
Ali vidio ga je i osjećaji su mu se sve više pojačavali dok se njegov
dječak, a sad muškarac, približavao jašući konja kao vođa klana, uspravnih
ramena, s jednom rukom na bedru, a drugom u grivi pastuha.
Dagmar je shvatio da ga ne može zazvati, čak ni progovoriti, a stražar
na ulazu - čovjek koji nikada nije upoznao Hramskog Dječaka - javio se
pozdravljajući i pitajući ga tko je.
“Ja sam Bayr, poglavar Dolphysa, došao sam vidjeti kralja Ban ruuda”,
rekao je, a iako je zastao na svakoj trećoj ili četvrtoj riječi, nije zamucao.
“Otvorite prokleta vrata”, uzviknuo je Dagmar dok se penjao prema
ljudima koji su upravljali vratima.
“Kralj nije ovdje, poglavaru. No čuvar Dagmar jamči za vas i rekao mi
je da otvorim vrata”, rekao je stražar dobrohotno i, uz uzvik malo
zatomljeniji od Dagmarova, propustio Bayra.
 Zatim je Bayr ušao kroz vrata, pogleda uprtog u Dagmara koji se
postavio točno pred njega. Dagmar se neće sjećati tko je preuzeo Bayrova
konja ni kako je došao od velikog dvorišta do stubišta hrama. Sjećat će se
samo sreće zbog Bayrova povratka, lupanja srca u prsima, načina na koji ga
je Bayr podigao, smijući se i izgovarajući mu ime.
“Vidim Dolphys u tebi - klan ti je u krvi - ali ti si i dalje Bayr, iako više
medvjed nego mladunče”, zagrcnuo se Dagmar, smijući se kroz suze.
“Nisam medvjed. Ja sam vuk, ujače. Iako trčim nešto brže od njih.”
Bayrov je osmijeh bio zasljepljujuć, a Dagmar je shvatio da ga ne može
pustiti premda mu je bilo neobično držati ga u naručju - čvrstog i
oblikovanog. Bayr ga zauzvrat zagrli, ljubeći mu tjeme ljubavlju djeteta
koje je nekoć bio.
“V-vidim ti sijede u brkovima, ujače”, zarežao je, a Dagmar se
ponovno nasmijao.
“Mnogo manje mucaš! I još nisam sijed jer nisam još ostario.”
“Uvijek je bio star”, graknuo je Ivo iz sjene stuba hrama, a Dagmar se
natjerao da pusti Bayra iako ga je pratio u stopu, ne mogavši izdržati
udaljenost između njih. Bayr je pošao naprijed zagrlivši Vrhovnog čuvara
tako snažno da ga je mogao pretvoriti u prah, a Ivo ga je obujmio rukom
bez i najmanjeg prigovora.
“Čekali smo te, Bayre od Sayloka”, promrmljao je, a Bayr ga je pustio.
Dagmar je znao da Ivo ima mnogo više toga za reći, ali Vrhovni čuvar
uveo je Bayra u hram da vidi ostale koji su se okupili da ga pozdrave. I
Utvara i hramske kćeri pohitale su niz kamene stube na istočnoj strani
velikog ulaza, čuvši komešanje s gornjih katova. Sa zapadnog se stubišta
spustilo mnogo čuvara, izražavajući dobrodošlicu povišenim glasovima,
ruku sklopljenih od uzbuđenja zbog Bayrova povratka.
Kad je Utvara Bayru pružila ruku u znak dobrodošlice s, kao i uvijek,
opreznim i tihim osmijehom, Bayr se nagnuo nad nju i poljubio joj blijede
ruke. Osmijeh joj se pretvorio u sunčevu svjetlost iznad istočnih brežuljaka.
“I-i dalje si prekrasna, Utvaro”, rekao je nježno Bayr i posljednji su se
tračci Dagmarove pribranosti urušili. Naravno da je Bayr tako mislio o njoj.
To što joj je to rekao bez patvorenosti i nelagode bio je podsjetnik na
osjećajnog dječaka kojega su poznavali i samopouzdanog muškarca koji je
postao. “Hvala što si se b-brinula o njemu”, dodao je Bayr bacivši pogled
na Dagmara da ne bi bilo zabune na koga misli.
“Tvoj ujak brine o svima nama”, odgovorila je, a ružičasta joj je boja
jurnula u blijede obraze. Pogled na njih, dvoje ljudi koje je volio najviše na
svijetu, bila je tolika jaka i slatka radost da je Dagmar morao skrenuti
pogled da bi došao do daha.
“Sve ste... ž-žene”, zamucao je Bayr, skrenuvši pogled s Utvare na pet
žena koje su se zaustavile nekoliko koraka iza nje. Elayne, Juliah, Liis,
Bashti i Dalys bile su nesigurne kako da pozdrave starog prijatelja, pa su se
nasmijale i naklonile kako to čuvarice čine, a godine provedene u hramu
nikad nisu bile očitije nego u tom trenutku. Bayr se uhvatio za pletenicu kao
da je pozdravio kralja, a Dagmar je u toj gesti zamijetio odanost i
poštovanje.
Kao odgovor na to, Juliah je stegnula tešku pletenicu koja joj je
okruživala glavu.
“Ja nemam ratničku pletenicu, nego ratničku krunu”, rekla je, a
smiješak joj je savio meke usne.
“Kraljica ratnica?” upitao je Bayr, na što se još šire nasmiješila.
“Nije bilo krunidbe, ali prihvaćam tvoju titulu”, rekla je, podigavši
glavu kao veličanstvo te zapazila nešto iza Bayrova ramena.
“Bayr?” Glas je dopirao iza njega, a Bayr se na trenutak ukočio jer je
točno znao tko je progovorio. Činilo se kao da se pripremio prije nego što
se okrenuo, ali svatko tko je gledao vidio je kako je zadrhtao.
“Alba?”
Uokvirivala ju je svjetlost sivog poslijepodneva. Teška hramska vrata
otvorena su pri Bayrovu ulasku i nisu ih zatvorili. Alba je potpuno mirno
stajala na pragu. U tom je trenutku Dagmar vidio ženu, a ne dijete. Više nije
bila djevojčica koju je gledao kako raste, dan za danom, godinu za
godinom. Vidio ju je onako kako će je i Bayr vidjeti i srce mu je preskočilo
i zastalo.
 Bila je visoka žena, viša od većine čuvarica, uspravna i odlučna stava i
karaktera. Kosa joj je bila raspuštena, a blijedi zlatni valovi poput dugačkih
travki u ljeto padali su joj na tamnoplavu haljinu. Svjetlo iza nje bacalo joj
je sjenke na lice, ali Dagmar je znao da su joj oči tamne poput tla Sayloka te
da joj je pogled usmjeren na Bayrovo lice. Trenutak poslije, jurnula je kroz
predvorje dižući rukama suknje da oslobodi hitra stopala dok joj je kosa
lepršala iza nje. Zatim mu se našla u naručju, uhvatila se za njega, a stopala
joj više nisu dodirivala tlo, kao da je preskočila nekoliko posljednjih
koraka.
Sve je oko njih bilo tiho, mala svjetina zapanjenih promatrača
svjedočila je ponovnom susretu koji je bio bolan koliko i predivan. Bayr i
Alba nisu prozborili, nisu čavrljali ni uzbuđeno se divili jedno drugome kao
što to uglavnom čine davno izgubljeni prijatelji kad se ponovno sretnu.
Samo su stajali u čvrstom očajničkom zagrljaju, držeći jedno drugo u tihom
suosjećanju. Dagmar je vidio Bayrovo lice, zatvorene oči i stisnutu vilicu
čovjeka koji nastoji prevladati osjećaje. Alba je zaplakala, ramena su joj se
tresla, a lice je zabila u Bayrov vrat. Bayr se jednostavno okrenuo, i dalje je
držeći na prsima, dok su joj stopala i dalje visjela, te krenuo prema svetištu.
Dvostruka je vrata za sobom gurnuo nogom.
Nitko od čuvarica i kćeri nije uspio suspregnuti suze. Utvara, koja je
rijetko plakala i nikad to nije priznala, okrenula se i brzo pošla uza stube
bježeći od gubitka samokontrole. Dagmar je obrisao lice, pitajući se koga bi
trebao utješiti, za kim bi trebao poći, te bi li i sam trebao pobjeći. Bayr i
Alba više nisu bili djeca. Bayr nije mogao spavati u podnožju njezina
kreveta ni nositi je na ramenima. Ne bi bilo pametno pustiti ih da vrijeme
provode sami. Ali nije se mogao natjerati da ih u tome spriječi. Bilo bi
okrutno da ih omete u onome što su dugo čekali te se okrenuo prema Ivi
tražeći savjet.
“Kralja nema, a možda je tako i najbolje”, reče Ivo, pronicljiv kao i
uvijek. “Večeras ćemo objedovati u hramu, a Bayr može s nama pričekati
Banruudov povratak.”
Bayr nije ispustio Albu nego ju je čvrsto držao u zagrljaju i pustio da
joj se suze osuše, a njegove smire. Svetište je bilo sjenovita grobnica, a kroz
kupolu su na oltar padale zrake svjetlosti. Obojeno staklo koje je
prikazivalo priču klanova na kamenu je podu stvaralo dugin uzorak.
Večernje svjetiljke još nisu bili upaljene, no svijeće su treperile i odražavale
se na svim površinama. Isti je prizor bio i na dan kad su se opraštali i na
jedan vrtoglavi trenutak Bayr stegne ruke oko žene, prisjećajući se djeteta.
No djeteta više nije bilo.
Alba nije bila ista.
On nije bio isti.
Postavio ju je na noge i pažljivo je spustio, koraknuo unatrag, pa onda
još jednom, odjednom stidljiv. Ovo nije bila njegova Alba. Ovo je bila
odrasla žena i nije znao što da joj kaže. Doveo ju je u svetište da čuvarice
ne vide kako plače. Želio je sačuvati trenutak, zaštititi ga od pogleda,
zadržati ga za sebe. Nije ga htio podijeliti... ni nju... s bilo kim drugim.
Obrisala je obraze dlanom, a tog se pokreta odmah prisjetio i njegova
se nagla nelagoda malčice smanjila. No kad je podigla pogled prema njemu,
ponovno se zaboravio i obuzela ga je dezorijentiranost.
Bila je tako lijepa.
Nježnost njezina dječjeg lica oblikovala se u istaknute jagodice i vitak
vrat. Tamne oči, svijetla kosa, topla koža i ružičaste usne. Sve je to bila
Alba. A opet nije bila Alba.

*
“Kad si otišao bio si brdo. Sad si planina”, našalila se Alba, iako se
bojala da ju je nervozno gutanje odalo.
Bayr je bio golem, mišićav i gorostasan, i nije joj se sviđala očita
razlika među njima, kontrast koji, začudo, nikad prije nije zamijetila. On je
bio njezin Bayr, njezin najbolji prijatelj, osoba kojoj se mogla povjeriti,
njezin zaštitnik, osoba koju je voljela najviše na svijetu.
 A sad je očito bio muškarac, muškarac poput njezina oca, nezgrapan i
vatren, bez sjaja u očima ili mekoće oko usana.
Nasmijao se, a bijeli su mu zubi bljesnuli između usana koje nisu bile
ni grube ni tvrde.
“To je moja mala šaljiva Alba”, rekao je. “Mislio sam da je nestala.”
“Tu sam. Nisam nikad otišla”, promrmljala je, a srce joj se ubrzalo
zbog poznatog smješka.
“I ti si odrasla. Nekoć si bila cvijet. Sad si mladica”, rekao je, a svaka
je riječ bila dobro odmjerena grmljavina. “Jedva te mogu podići. Što ću
učiniti kad budeš željela letjeti?”
“Mladica? Ja sam hrast”, rekla je hineći uvrijeđenost. “Još godinu ili
dvije i bit ću visoka kao ti.”
Ponovno se nasmijao, a zvuk bješe ispunjen ljubavlju pa su joj
ponovno navrle suze te mu se bez oklijevanja vratila u naručje.
Spremno ju je dočekao u zagrljaj i rukama jače prigrlio, a ona je
stajala, udišući ga, nosom priljubljenim uz njegova prsa. Bila bi laž reći da
joj je nedostajao. Čeznula je i tugovala i plakala i odbrojavala dane.
Odagnala ga je iz misli i srca samo da bi preklinjala bogove za njegovo
blagostanje. Prošle je godine posve odustala. Još jedna godina, još jedan
dar, ali Bayra nije bilo. Sad kad je bio tu, samo ga je željela grliti na
trenutak, osjetiti radost zbog njegova povratka.
“S-stojiš li na p-prstima?” nasmijao se, a njegovo je mucanje provirilo
da je podsjeti na dječaka kakav je nekad bio. Ta su je mala zastajkivanja
umirila. Još je bio Bayr.
“Da”, nasmijala se i ona, a zvuk su zagušili osjećaji koje nije mogla
zadržati. Tjeme joj nije dosezalo ni do vrha njegovih ramena, a bila je viša
od većine žena, barem je tako Dagmar tvrdio.
“Sedamnaest godina”, prošaptao je. “Sutra ti je rođendan. Š-što bi
htjela, mala Albo? Sedamnaest ruža? Sedamnaest ušećerenih šljiva?
Sedamnaest d-dijamanata za krunu?”
 “Želim sedamnaest dana”, tiho je uzvratila, koraknula je natrag u krug
njegovih ruku da bi mu vidjela lice. Čim su joj riječi sišle s usana, shvatila
je da ništa ne želi više od toga. “Sedamnaest bi godina bilo još bolje.”
Pogled mu se promijenio, smekšao, i dotaknuo joj je nos vrškom prsta.
“Ne mogu ti to dati, Alba.”
“Dvanaest dana?”
Odmahnuo je glavom.
“Deset?”
Još jedno ne.
“Devet, onda. I to je najmanje na što pristajem. Ja sam princeza
Sayloka i moraš učiniti što kažem.”
Ponovno se nasmijao, a bučan joj je zvuk napunio grudi srećom,
pomislila je da će se raspasti na male čestice svjetla.
“Mogu ti dati tjedan. Možda manje.”
“Tjedan”, prošaptala je. “Tako brzo odlaziš?”
“Da. Ostajem samo do kraljeva povratka.”
Sreća joj se iscijedila iz grudi, slila se niz onemoćale noge i stvorila
lokvu pod nogama, ostavivši je praznom kakva je bila jučer i prekjučer.
“Obećavam ti s-sedamnaest savršenih sati. Samo tvojih. N-najboljih
sati tvog postojanja”, prošaptao je Bayr. “Letjet ćemo i p-plivati i ljuljati se
i pojesti sve što budemo mogli.”
“Letjeti?” upitala je.
“I plivati.”
“I nećemo trošiti vrijeme na spavanje?”
“Nećemo ni oka sklopiti.” Nasmijao se, a ona je odjednom shvatila
koliko mora biti umoran. Koliko je dugo putovao. Ipak, stajao je pred njom
i nije planirala trošiti vrijeme bojeći se njegove odsutnosti. Duboko je
udahnula i izdahnula. Uzela ga je za ruku i odvukla do klupe najbliže
duginim bojama i sjela, ne želeći čekati da se otisne u svoje savršene sate.
“Reci mi gdje si bio”, naredila je bez daha. Željela je znati sve. Svaki
tren svakog njegova dana posljednjih deset godina.
“Posvuda. Iako sam posljednjih g-godina rijetko napuštao Dolphys.
Sve dosad”, odgovorio je sjevši kraj nje. Nije mu ispustila ruku nego ju je
držala u objema svojima.
“Posvuda? Želim riječi, Bayre. Detalje”, povikala je.
Ponovno se nasmijao i uzdahnuo. Zatim je dotakao uho.
Srce joj je poskočilo na staru igru i dopustila mu je da joj ne odgovori
na pitanje, kako je i običavao.
“Jesi li bio u Istočnoj zemlji”, upitala ga je, navikavajući se na ritam
njihovih starih običaja. “Da” i “ne” odgovore kako ne bi morao govoriti.
Kimnuo je.
“Je li veći od Sayloka?”
Slobodnom je rukom izvukao svijeću iz svijećnjaka i, nagnuvši je na
stranu, nacrtao na kamenom podu pred njima oblik rastaljenim voskom.
Nacrtao je još jedan oblik, zvijezdu, otprilike pedalj dalje od prvog.
“Saylok”, rekla je Alba pokazavši na zvijezdu.
Kimnuo je.
“Istočna zemlja”, nagađala je. “Je li doista tako velika u usporedbi sa
Saylokom?”
Ponovno je kimnuo.
Malo pomalo nacrtao je oblike zemalja, svijeta izvan Sayloka, a Alba
je zadivljeno proučavala njegovu kartu.
“Usprkos svom svome znanju, Dagmar nije bio na tim mjestima i
njegove karte nisu točnih razmjera”, promrmljala je.
“Znam samo ono što su mi rekli i što sam s-saznao od ljudi koje smo
poveli natrag. Veličinu je teško izmjeriti k-kad si samo čovjek, a ne velika
ptica na nebu.”
“Ali ti si poglavar”, rekla je, a na usnama joj je zaigrao osmijeh.
Kimnuo je, vrativši se na svoju igru, ali zabrinuta pogleda.
“Nisi li to htio?” tiho je upitala. Većina muškaraca bi.
Jednom je odmahnuo glavom, odlučno porekavši.
“Ne? Zašto?” navalila je.
“Oduvijek sam ž-želio samo jedno.”
“Reci mi.”
“Da budem ovdje. Kraj tebe. Samo to.” Lice mu je bilo toliko potpuno
iskreno da Alba nije mogla skrenuti pogled. Ljudi su oko nje bili pažljivi s
tajnama. Hramske djevojke. Dagmar, Utvara, Ivo. Njezin otac. Svi su lagali,
obmanjivali ili jednostavno šutjeli. Neki su to činili iz ljubavi. Neki iz
straha. Neki zbog moći, neki zbog zaštite. Ali ne i Bayr. On nikad nije bio
takav.
Nije ga pitala zašto ne može ostati. Dagmar joj je to objašnjavao
bezbroj puta. Alba je znala što znači poželjeti nešto što ne možeš imati, ne
upravljati svojom sudbinom ni srećom. Pognula je glavu i stegnula mu
ruku, a kad je smogla snage progovoriti, nastavila je.
“Pričaj mi o Dolphysu”, prošaptala je i on je popustio, a glas mu je bio
tih i oprezan, oblikujući riječi mnogo bolje nego inače, a ona je slušala i bili
su okrenuti jedno drugom. Alba je ispaljivala pitanja jedno za drugim i
shvatila da govori više nego što je htjela iako je Bayr slušao s jednakom
ushićenom pozornošću koju je i ona njemu priuštila. Kad je obojena
svjetlost nestala, a tama otjerala dan, Ivo je otvorio vrata svetišta, držeći u
kvrgavim rukama štap. Nije se kretao tako dobro kao prije, a nije dobro ni
vidio, iako ih je gledao sveznajućim pogledom.
“Deset godina previše je za sažeti u jedno poslijepodne”, rekao je
promuklo. “Pridružite nam se na večeri i nastavit ćemo putovanje.”
Ustali su zajedno i rukom je obavila Bayrovu pa su pošli za Ivom.
Alba si nije dopustila brojiti sate koji su prolazili.
 24

Dvadeset devet. Vratio se prije dvadeset devet sati. Alba mu je

poželjela laku noć kao i prethodnu noć, a njezini su je čuvari, koji su cijeli
dan čekali ispred hrama, otpratili iz hrama do palače, gdje ju je dočekala
njezina ostarjela sluškinja. Otpustila je staricu a da i nije trebala njezine
usluge, rekavši joj da će se sama snaći te se popela brojnim stubama do
svoje sobe u tornju. Sada je, satima poslije, čekala, nadajući se da će Bayr
održati svoje obećanje. Obećao je da neće zaspati.
Najzad nije mogla čekati više ni minute, zbacila je sa sebe lagane
pokrivače i navukla cipele. Nožem koji je držala ispod jastuka zarezala je
ruku tek toliko da prokrvari. Vrškom prsta na dlanu je nacrtala majušan
polumjesec, čiji su krajevi dodirivali dvije stranice trokuta, a stražnja strana
treću stranicu. Razmazala je posljednju stranu preko površine, zamrljavši
sliku kao što oblaci sakriju noćno nebo. Zatim je, prije nego što se runa
uspjela osušiti, napustila sobu. Kliznula je kraj čuvara na dnu stuba koje
vode do tornja. Nije ni trepnuo u njezinu smjeru. Jurnula je kraj sluškinje u
hodniku i stražara koji je gasio svijeće pokraj vrata prema vrtovima.
Nijedno od njih nije okrenulo glavu. Iskrala se u tamu, dahnuvši od
olakšanja. Krv se često osušila prebrzo i znalo se dogoditi da je zamijete
prije nego što stigne do odredišta.
U kraljičinu vrtu u zidu je pronašla vrata tunela koji je vodio do
obronka. Ona i Bayr ta su vrata otkrili davno, kad nije bila toliko visoka.
Iskoristila ih je više puta nego što je mogla izbrojiti. Ustuknula je od
pljesniva mirisa tunela, no nije usporila, premda se morala malo pognuti.
Nacrtala bi runu za svjetlo, ali previše joj se žurilo.
Zrak je za koju minutu postao sladak, tama ne toliko potpuna, i Alba je
shvatila da je otvor na drugoj strani otvoren. Bayr ju je čekao, ispružen kraj
otvora, duge su mu noge bile prekrižene kao da je uživao u čekanju, a
goleme ruke presavijene kod srca. Spavao je. Ali bio je ondje, baš kako je i
rekao.
Spustila se kraj njega ne ispustivši glasa. Neće ga probuditi. Ne još. U
tom je trenutku bilo dovoljno da sjedi kraj njega i slavi njegov povratak.
Pokušavala je proučavati zvijezde, uživati u bijegu od vrućeg dana. Bilo je
neobično toplo za to doba godine, a iako je žetva bila pri kraju, dani su bili
više ljetni nego jesenski. No zvijezde je vidjela nebrojeno puta, a Bayr joj je
bio poput novog svemira. Nije mogla skrenuti pogled s njegova lica, s
ravnih linija njegova nosa, punine njegovih usana smekšanih snom,
podignute linije njegove tamne kose koju je nosio u pletenici, baš kao i svi
ratnici u Sayloku. Postojanost njezina pogleda sigurno je zagolicala njegova
osjetila jer je nekoliko minuta poslije otvorio oči.
“Duguješ mi sat”, šapnula je dok su mu kapci treptali, a svijest mu
otvrdnula vilicu i nijansu ledenomodrih očiju. Podigao je pogled kao da nije
siguran sanja li.
“Nema veze. Nisam još počela brojiti”, promrmljala je. Sedamnaest bi
sati moglo dugo potrajati ako nikad ne počnu.
Izvio je obrvu, pitanje bez zvuka. Nasmijao ju je način na koji
komunicira, a srce joj se ubrzalo od dragosti iako je počelo bubnjati od
iznenadnog očaja. Opet će otići. Nije to mogla podnijeti. Osjećala je to kao
prijeteću oluju. Otac je imao planove za nju, planove koji bi ih mogli
zauvijek razdvojiti, i sekunde su jurile prema konačnom rastanku.
Maknuo je ruke s prsa i pritisnuo palac na brazdu između njenih obrva.
Naslonila se na njegov palac, zatvorenih očiju i daha koji joj je izlazio kroz
razdvojene usne.
“Tužna si.”
“Ne. Samo sam počela brojiti.”
“Što mogu učiniti?” šapnuo je.
“Plivat ćemo i letjeti”, rekla je, uvlačeći zrak i poricanje u pluća.
Ustala je zamahnuvši suknjom i pružila ruku prema Bayru. Otpuhnuo je na
njezin pokušaj da ga podigne te ustao lakoćom mačke.
 “Hoćeš li h-hodati ili jahati, princezo?” upitao je i naklonio se sa
smiješkom. Na trenutak je ponovno imala sedam godina i bila na njegovim
ramenima dok je on skakao preko polja i penjao se na brda. Tih je dana više
jahala nego hodala.
“Ti su dani davno prošli, Bayre”, rekla je tiho. On se uspravio, a
smiješak mu je izblijedio s lica.
“Jesu, Alba. Jesu.”
Dva su se sata spuštali prema zapadu, govoreći tiho, držeći pogled na
okolini, misli usmjerenih jedno na drugo, vijugajući livadama i šumarcima,
sve dok nisu došli do slapova uvučenih u posljednji obronak Hramskog
brda. Tu je dotjecala sva voda od oluja i bujice, skupljala se i zatim se
ponovno obrušavala. Najviši se slap razdvajao na dva manja, pri čemu se
jedan praznio u rijeku, a drugi se prelijevao u uvalu, hladnu i duboku te
skrivenu od glavnog toka rijeke. To je mjesto gdje je Bayr naučio - a zatim
naučio i Albu - plivati. Travnata izbočina, desetak metara od uvale,
označavala je točku gdje je staza krivudala do šljunčane plaže.
“Nije se promijenilo”, divio se Bayr preko ruba vireći u vodu, dok su
slapovi maglili zrak i hladili im kožu. Alba je povukla vezice haljine,
razvezujući ih i istodobno izuvajući cipele. Dok joj je Bayr bio okrenut
leđima, skinula je vanjsku haljinu preko glave i ostavila samo tanku
podsuknju koja je neće povlačiti prema dolje.
Otrčala je, smijući se, do ruba izbočine, grabeći nogama i rukama dok
joj je kosa vijorila, a Bayr je zaurlao zahtijevajući da se zaustavi.
Nije.
Skočila je u ponor i nestala mu iz vidokruga. Koji trenutak poslije
pošao je za njom, skočivši u prostor u kojem je nestala.
Izronila je smijući se, a on je izronio nerazumljivo mumljajući.
Bijesan. Ponovno je zaronila, nestavši prije nego što ju je mogao povući za
kosu i izvući iz vode. Stijene su poput krune okruživale kristalnu vodu i on
je zaplivao prema njima, ljutito zamahujući rukama.
“Z-zašto s-si t-to u-učinila?” zagrmio je, a jezik mu se zaplitao od
bijesa. Popeo se na stijene dok su mu se veliki potoci vode slijevali niz
ramena pa se snažno stresao. Ona je skinula haljinu i cipele, no on je bio
posve odjeven, s mačem preko leđa, čizmama na nogama i bodežom
zataknutim za svaku nogu.
“Zašto nisi skinuo čizme? Skakala sam i prije, znaš da znam plivati.
Naučio si me!”
“K-katkad ne vidiš što je ispod površine. N-ne mogu t-te zaštititi od o-
opasnosti koje ne vidim.”
“A tko me štitio dok te nije bilo? Mogu se sama štititi”, uzvratila je.
Nije bilo prizvuka optužbe u njezinu glasu, no Bayr je ipak ustuknuo.
“Trebala si me u-upozoriti”, promucao je, okrenuvši se prema njoj.
“Moje je s-srce još ondje kraj tvoje haljine.”
Popela se na gladak, ravan kamen koji se izdizao iznad površine vode i
naglo se spustila na njega kako je običavala raditi kao dijete, a zatim je
podignula lice prema nebu i iscijedila kosu. No nije bila dijete, a tanka,
mokra podsuknja koju je nosila sad je bila prozirna. Tama joj je nudila malo
zaklona, no čula je njegov uzdah, i toplina joj se slila u trbuh baš kao što se
voda s njezine podsuknje slila na stijenu. Skinuo je čizme s nogu i iscijedio
odjeću. Uvala je bila tiha, s iznimkom zapljuskivanja vode i prigušenog
huka slapova. Uspon do vrha, gdje joj je bila haljina, bio je strm. Bayr je
pošao prema stazi, očigledno ne želeći da se penje mokra, polugola i bez
cipela.
“Ne želim još ići”, usprotivila se.
“Ići ću sam.”
“Ne želim da još ideš.”
“Što ako naiđe gladna k-koza i pojede ti h-haljinu?”
Zahihotala se i Bayr se opustio. Nikad se nije dugo mogao ljutiti na nju
iako je znala da zaslužuje poštenu porciju njegova gnjeva.
“Odmah ću se vratiti... na put, ne na liticu”, dodao je oštrim glasom.
Uspeo se strmom stazom i vratio nekoliko trenutaka poslije s njezinom
haljinom i cipelama u ruci, jedva se zadihavši. Alba je navukla haljinu
preko glave i stegnula vezice a da ga nije ni pogledala, odjednom osjećajući
nelagodu i potištenost, osjećajući se kao dijete kakvim ju je, činilo se, još
smatrao.
Kad je sjela na suhi kamen, sjeo je kraj nje, očiju usmjerenih prema
naprijed i prekriženih ruku.
“Žao mi je što sam te uplašila”, promrmljala je. “Mislila sam... Mislila
sam da ćeš me smatrati hrabrom. Mislila sam da ćeš se... smijati.”
“Moja je d-dužnost oduvijek bila da te štitim. To je bila moja j-jedina
svrha u životu. Teško se odviknuti od toga.”
“Ja ne znam koja je moja svrha”, prošaptala je.
Čekao je, kao uvijek, znajući da će ona s vremenom ispuniti tišinu kao
što je uvijek činila. Ali nije.
“B-blagoslovljena si na oltaru hrama i čuvari su ti na čelu krvlju
naslikali zvijezdu. Ti si Alba od Sayloka. Ti si princeza”, rekao je polako,
potičući je.
“I to je moja jedina svrha u životu? Jedini razlog zbog kojeg
postojim?”
Još je jednom uzdahnuo kao da je znao da bi trebao nastaviti šutjeti.
“Što te usrećuje?” pokušao je ponovno. To je bila igra koju su nekoć
igrali. Kad je jedno od njih bilo tužno, nabrajali bi sve što to može
popraviti.
“San, pjesma, sigurnost, sok od jabuke, zvuk čuvara koji pjevuše
jutarnje molitve, Utvara. Dagmar. Hramske kćeri.”
Zastala je, odjednom toliko ožalošćena da nije mogla nastaviti.
“A ipak... si nesretna”, rekao je. “Ne samo... sad. Nego... svakog
dana.” To nije bilo pitanje. To je bio sažetak onoga što je vidio.
Kimnula je susprežući suze, utješena njegovim razumijevanjem.
Rekla je: “Iako se borim da nađem sreću u malim i jednostavnim
stvarima, ne mogu pobjeći od velikih stvari koje me čine nesretnom.”
“K-koje su to velike stvari?”
 “Jedna velika stvar sjedi kraj mene.” Htjela ga je nasmijati.
On se nije nasmijao.
“Ja te činim nesretnom?”
“Da.” Podignula je svoje smeđe oči prema njegovima, izdahnuvši
istinu i vidjela kako je njezina bol odjeknula. “Kad sam s tobom... to je kao
da držim vodu u dlanovima”, promrmljala je, a on se namrštio, i dalje
čekajući.
“Želim da ostaneš... sa mnom... a znam da ne možeš. Znam da nećeš.
Umirem od žeđi, a osjećam se kao da držim vodu u dlanovima”, ponovila
je, ističući svaku riječ. “Nikad mi neće biti dovoljno da utažim žeđ.”
Nije se protivio ni pokušao je uvjeriti da osjeća nešto drugo. Samo je
zurio u nju, a pogled mu je bio blag. Ispružio je ruke, dlanova okrenutih
prema gore, kao da joj nudi da drži vodu umjesto nje.
Proučila ih je, tako velike i čvrste, i pokušala ne zaplakati. Kad bi
mogla popiti vodu iz njegovih ruku, možda ipak ne bi bila tako žedna.
Pomisao na to poslala joj je drhtaj od srca do trbuha i pojačala joj
odlučnost.
“Još bih nešto htjela za rođendan”, izlanula je, skočivši s još jedne
stijene i nadajući se da će poći za njom.
“Da?”
“Da. Kad je Ivo predvidio tvoj povratak, obećala sam si da ću te
zamoliti za... to... nešto. Ali... Više od svega želim vrijeme. Tako da, ako
moram birati između vremena i... drugog dara... biram vrijeme.”
“Reci mi”, nježno je rekao.
“Želim sedamnaest... poljubaca”, priznala je, nastojeći zadržati
mirnoću u glasu što je bolje mogla. I onda je dodala: “Od... tebe.” Vjerovala
je da bi Bayr pronašao sedamnaest najneuglednijih momaka iz sela koji bi
se poredali s napućenim usnama, spremnih da joj daju rođendanski dar.
Bayru je glava klonula na prsa, a duga, tamna pletenica pala mu je
preko golema ramena. Brojala mu je uzdahe, duboke i polagane - tri takva -
prije nego što je podigao glavu.
 “Ja više nisam dječak, malena Albo”, promrmljao je.
“Ja više nisam malena Alba, Bayre.”
“Ti ćeš u-uvijek za mene biti malena Alba”, usprotivio se, no Alba mu
je, kao i uvijek, u očima vidjela da laže. A vidjela je i istinu u njima. On je
znao da ona više nije bila malena Alba. Osjetila je kako mu se pogled
zadržava na njezinu licu i tijelu kad je mislio da ga ne gleda. Čula je kako
mu zastane dah kad ga okrzne. Odgovarao je zastajanju njezina daha.
Bayrov je pogled pao na njezine usne i glava mu je još jednom pala na
prsa.
“N-ne znam što da radim”, prošaptao je. “D-dao bih ti sve. Sve. Ali n-
ne to. To nije... ti nisi... moja.” Ruka mu je stisnula njezinu u znak isprike.
“Oduvijek sam bila tvoja. I ti si oduvijek bio moj. Nisi li?” upitala ga
je, pokušavajući se izboriti s poniženjem koje joj se penjalo uz vrat te
ignorirati ugriz odbijanja zbog kojega je poželjela pobjeći. No kad bi
pobjegla, nikad ne bi dobila što želi. A očajnički je željela Bayra.
Uzdahnuo je, s prizvukom agonije. “Da. Oduvijek.”
“Ako ne znaš što treba raditi... Ja te mogu naučiti”, rekla je
oklijevajući, a nada joj je bubnjala u žilama.
Nasmijao se, glupavim smijehom i povukao ruku preko svoga lica,
“A t-tko je tebe naučio?” upitao je.
“Utvara me naučila.”
Užasnuto je podignuo glavu.
“Nemam pravog iskustva, ali znam što treba raditi”, uvjeravala ga je.
“Utvara mi je detaljno opisala... mnoge stvari. I mnogo sam razmišljala o
tome. Sigurna sam da te mogu voditi.”
Zastenjao je, glasom punim nevjerice i boli, a ona ga je ponovno uzela
za ruku.
“Voliš me”, rekla je. Nije znala mnogo, ali to je znala.
“Da”, priznao je.
 “I ja tebe volim. Volim te cijeloga života.”
“Voljeti nekoga i lju-ljubiti dvije su različite stvari.”
“Da... ali mi smo sad drukčiji. Odrasli smo”, ustrajala je.
“Ja sam odrastao. Ti si... ti si..
Alba se naglo nagne i pritisne napućene usne na njegove i utiša
njegove prigovore.
Usne su joj gorjele, a krv joj je bila poput leda, ruke su joj se tresle, ali
nije zatvorila oči. Nije skrenula pogled kad se odmaknula. Čekala je
pokušavajući ne dahtati i moliti, pokušavajući se ponašati poput odrasle
žene za kakvu se izdavala.
“To je jedan. Želim ih još šesnaest”, naredila je nježno.
“T-to te je Utvara n-naučila?” prošaptao je, a nešto ju je u njegovu
glasu nagnalo da pomisli da se pokušava ne nasmijati, ali pogled mu je bio
usmjeren na njezin, a usta mu se nisu razvukla u osmijeh.
“Nije to sve što me naučila”, odgovorila je braneći se.
“Nije?”
“Nije.”
“Shvaćam.” Pogled mu se spustio na njezina usta. “Pa onda... Možda
bi mi... trebala... ipak... pokazati.”
Savila je svoje duge noge i osovila se na koljena. Čak je i dok je sjedio
bio mnogo viši od nje, pa se morala pridići kad ga je prvi put poljubila. Nije
ga htjela napasti kao zmija. Približila se na koljenima sve dok im lica nisu
bila poravnana. Osjetila mu je dah na usnama i miris njegove kože. Blago je
mirisao na tamjan, kao da su mu korijeni djetinjstva propupali u porama.
Jednom Hramski Dječak, uvijek Hramski Dječak. To je bio miris o kojem je
sanjala, miris koji je uvijek povezivala s njim, i zatvorivši oči duboko je
udahnula upijajući njegovu blizinu. Zatim je, zatvorivši oči, još jednom
napućila usne i pažljivo ih prislonila na njegove. Bilo je prekrasno osjetiti
glatku, meku kožu njegovih usana na svojima, pa je ostala tako nekoliko
sekundi prije nego što se ponovno povukla. Usnama su joj prošli trnci, srce
joj je zabubnjalo, no smatrala je da je ovaj put bilo nešto bolje. Otvorila je
oči i vidjela ga kako posve miran zuri u nju.
“Prva lekcija. Zatvori oči dok se ljubiš”, rekla je.
“A druga lekcija?” upitao je vrlo ozbiljno.
“Utvara kaže da ne moraš biti miran dok se ljubiš. Možeš micati
usnama naprijed-natrag, nježno, gotovo kao da kimaš. Pokazat ću ti.”
“Da. P-pokaži mi, molim te.”
Nagnula se i uhvatila mu lice rukama kako bi se umirila. Zatim, držeći
oči otvorene da bi mogla procijeniti kako pouka napreduje, svojim je
usnama dodirnula njegove - naprijed-natrag, naprijed-natrag - oslikavajući
njegova nenapučena usta svojima. Shvativši da nije napućio usne kao ona,
opustila je usne kako bi ga uputila, no njegove su se ruke odjednom našle u
njenoj kosi, čvrsto je držeći. Oponašao je njezine pokrete - naprijed-natrag,
naprijed-natrag - ali opuštenih usana, nježno razrađujući čvrsti pupoljak
koji ju je Utvara naučila napraviti. Ugrizao ju je za gornju usnu, nježno je
povukavši između svojih, prije nego što je prešao na donju usnu i ponovno
je poljubio.
Oči su joj se trepereći zatvorile i zaboravila je treću lekciju dok se nije
malo odmaknuo da može udahnuti.
“Mora da sam jako dobra učiteljica”, promrmljala je.
Dah mu je na njenim usnama zatitrao kao da je izdahnuo kroz
smiješak, ali su mu se ruke stegnule u njezinoj kosi kad se pokušala
odmaknuti da vidi smije li joj se.
‘‘Jesi. Jako dobra. Ali dugujem ti ih barem još desetak”, promrmljao je
bez zamuckivanja.
Obavila mu je ruke oko vrata - sjetila se treće lekcije - i prislonila usne
na njegove, pritom se osjećajući kao iskusna ljubavnica s toliko poljubaca
za sobom. Nekako je znao da i on nju treba obaviti rukama. Zatim ju je
poljubio samopouzdanjem koje nije bilo prisutno u prethodnim poljupcima.
Osjetila je vrućinu njegova jezika kako klizi u otvor njezinih usta i
prisjetila se četvrte lekcije. Mislila je da u toj lekciji neće uživati, ali
uhvatila se kako mu se otvara kao cvijet suncu.
Kušao ju je nesigurnim jezikom, kao da hoda kroz mrak, dodirujući
stijenke njezinih usta svojim pažljivim dodirom, dopuštajući joj da ga vodi
kroz njegovo slijepo istraživanje. Otkrivao je bez prodiranja, ugađao bez
kontroliranja, a ona je odgovarala cviljenjem i šaptanjem, njegovo je ime
bilo molitva u njezinoj glavi.
Ljubio ju je dok joj usta nisu postala bolna i usne natečene. Njegov mu
je dah ispunio pluća, a velike su mu ruke, koje su oblikovale i preoblikovale
njezina leđa, bile jedino što ju je sprečavalo da se poput vrućeg voska ne
rastopi pod njegovim prsima. Zatim mu je jezik prešao preko njezina obraza
i smjestio se u udubini njezina vrata. Na trenutak joj je ljubio vrat kao što
joj je ljubio usne, uporno, ali s poštovanjem, a zatim je podignuo glavu
izgovorivši njezino ime kao da mu je bilo potrebno da ga moli da prestane.
Ona to nikad ne bi učinila.
“Alba”, prošaptao je, vatra mu se osjetila u riječima, a ona je pokušala
otvoriti teške kapke - jednom, dvaput - prije nego što ga je pogledala
opijena ljubavlju.
“Još”, molila je, ponovno loveći njegove usne svojima. Predao se
poslije nekoliko sekundi, jezik mu je zaplesao s njezinim u očajničkom
zagrljaju, prije nego što je ustao na noge - pognutih leđa da je može
nastaviti ljubiti - i prekinuo vezu uz frustrirani uzdah. Zvuk je bio više
životinjski nego ljudski, tutnjanje koje mu je odjeknulo u prsima. Povukao
se nekoliko koraka, okrenuvši se od nje, a duga mu se pletenica spuštala niz
široka leđa. Gledala je kako mu se udisaji usporavaju i postaju nevidljivi
njezinim očima. Okrenuo se i vratio do nje, ne susrećući njezin pogled.
Zatim je posegnuo prema dolje i uhvatio je oko struka te je osovio na noge
prije negoli se još jednom okrenuo.
“Moramo se vratiti”, rekao je odlučno. Bez zamuckivanja. Ne
ostavljajući prostora za pregovore. No Alba je ipak pokušala.
“Nisam baš sigurna da je to bilo više od desetak. Mislim da je to bilo
četiri ili pet dugih poljubaca... možda ćemo trebati imati još pouka prije
nego što... odeš”, brbljala je bez daha.
“Ne trebaju mi pouke, Alba.”
 Šutjela je nekoliko dugih sekundi.
“Znam”, promrmljala je. “Jako se dobro ljubiš. Kako sam budalasta što
sam mislila da ne znaš kako se to radi. Ja sam te čekala. I mislila sam da si
ti... možda... čekao mene.”
Okrenuo se prema njoj, a na licu mu se vidjela frustracija pa je
ustuknula. Bayr je nikad nije tako gledao, čak ni kad bi ga prestrašila, čak ni
kad mu je prekrila oči i natjerala ga da trči naslijepo, kad ju je satima morao
pratiti po tržnici, držeći joj košaru punu drangulija i čipke. Čak ni kad je
tražila da je vrti iznad glave da vidi kakav je osjećaj letjeti.
Odmah se našao pred njom, dašćući kroz usne koje je netom poljubila.
Muškarac njegove veličine ne bi se trebao moći kretati tako brzo. No nitko
se nije kretao brzo kao Bayr. Nitko nije bio toliko snažan. Ni hrabar. Ni
iskren. Nitko nije bio kao on. I bio je njen. U njezinu je srcu bio njen i znala
je da će jednog dana, kad odraste, položiti pravo na njega. Na isti način
kako je Dolphys položio pravo na njega.
Ispružila je ruku i dotakla mu lice.
“Toliko sam dugo čekala, Bayre. Zar ne shvaćaš? Volim te. Znam da
me ne gledaš kako ja tebe gledam. Ne vidiš nas kako nas ja vidim. Ja sam
bila dijete za koje si brinuo. Ja sam bila tvoja dužnost. Tvoja odgovornost.
Tvoja princeza.”
“Moja Alba”, zastenjao je.
“Da. Ali ti si meni bio sve. Oduvijek. Srce mi je cijeli život kucalo
samo za tebe. Pitaj Dagmara. On me pokušao razuvjeriti. Ali nisam ga
htjela poslušati. Rekao je da se to nikad neće moći dogoditi, da moram
napustiti Saylok i udati se za kralja druge zemlje. On misli da su muškarci u
Sayloku prokleti - uključujući mog oca - i da ga moram napustiti da mu
pomognem. Kao što i jesam. Rado bih napustila ovo mjesto. Ali ne bez
tebe.”
Oči su mu zasjale, a ruke se tresle, i na trenutak je pomislila da će je
ponovno poljubiti.
“Tvoj otac to n-nikad neće dopustiti”, prošaptao je. “Kad bi znao da
sam te dotaknuo, kad bi znao da sam te poljubio...” Oči su mu se zatamnile,
a glas mu je zvučao kao da ne vjeruje da je takvo što učinio. “Kad bi znao,
odrezao bi mi pletenicu i spalio mi oči. Gospodar Ivo je to vidio. Vidio je
nas. Upozorio me da pričekam... ali nisam se mogao držati podalje. Ne
zauvijek.”
“Obećao si mi da ćeš se vratiti.”
“Nisam trebao.”
“Ti si najsnažniji muškarac u Sayloku. Ako se itko može suprotstaviti
mome ocu, to si ti.”
“Ja sam jedan čovjek. Ne mogu sam p-poraziti svijet. Čak ni za tebe.”
“Onda mi obećaj ovo...
“Nema više poljubaca”, prekine je.
Pokušala se nasmijati, ali nije mogla. Niti mu je htjela to obećati.
“Moja je majka imala šesnaest godina kad se udala za Banruuda. Utvara je
imala četrnaest kad je prvi put... upoznala... muškarca. Znaš da sam
dovoljno stara, Bayre. Od nekolicine žena koje postoje u Sayloku, sve su se
udale mojih godina.”
“Kralj će č-čekati dok ti ne nađe najbolji par.”
“Moja je majka bila kraljeva kći. Udala se za poglavara. Prikladan si u
svakom pogledu.”
“Ne i Banruudu”, uzvrati.
Bio je toliko čvrst u svojim argumentima da se sa svakom njegovom
riječju njezina agonija povećavala. “Ali... bi li me želio?”
“Moj se život ne temelji na onome š-što ja ž-želim, Alba. Nikad i
nije.”
“Ali... da nam ništa ne stoji na putu... bi li me želio?” upitala je nježno,
držeći ruku na svojim prsima kao potporu srcu. “Bi li pobjegao sa mnom?”
“Da nam ništa ne stoji na putu, ne bismo morali pobjeći.”
“Nisam te to pitala”, zacvili nježno, jedva uspjevši nastaviti.
 “Da. Da. Da”, prosiktao je. “Da!” Zario je ruke u svoju čvrstu
pletenicu i zapiljio se u Albu. Tada je shvatila da se ne ljuti na nju.
Čak nije ni raspravljao s njom. Raspravljao je sa svojom bespomoć
nošću i bio nemoćan od bijesa zbog položaja u koji ga je stavila. Nastavio
bi se pretvarati, voljeti je na dopušten način. A ona je uništila svaku himbu.
Odjednom je malaksao, kao da je nacrtala runu na njegovoj koži i
izvukla mu srce iz grudi. Pao je na koljena, pognuo je glavu nad njena
stopala i obujmio joj gležnjeve rukama, okovavši se za nju.
“Moje je t-tijelo tvoje. Moje je srce tvoje. Moja d-duša, moje misli,
moji s-snovi, moj život. Tvoj. Učinit ću sve što tražiš. Sve što želiš.”
Podigao je pogled prema njezinu, pogleda izmučenog kao i glasa. “Ali
znaj ovo, tvoj otac to neće dopustiti. Kad o-otkrije da te volim, oboje ćemo
patiti. Mogu p-podnijeti vlastitu patnju, ali ne mogu podnijeti tvoju.”
Spustila se pred njega i rukama joj je kliznuo s gležnjeva na bokove i
povukao je u krilo, a njezine su usne ponovno pronašle njegove.
“Ne možeš me spriječiti da patim”, zastenjala mu je u usta. “Ko pnim s
tim. Ja sam čista bol. Ali nema Albe bez Bayra”, prošaptala je. “Ne sad. Ne
onda. Nikad više.”
I tada ga je, zaklonjena sjenama i umirena gromoglasnim slapovima,
uvjerila u to.
 25

Kralj se nije vratio. Ni sutradan, ni dan nakon toga. Posjed se počeo

ispunjavati šatorima i kolima trgovaca koji su se pripremali prodati svoju
robu na igrama, a sljedeće je noći brdo bilo preplavljeno klanovima i
kaosom jer je Kraljev turnir započeo bez kralja. Hramska vrata otvorena su
putnicima koji su došli na godišnje hodočašće među zidine hrama, a čuvari
su saslušali žalbe i priznanja osuđenih. Pristigla su tri poglavara - Aidan od
Adyara, Lothgar od Leoka i Josef od Jorana - i Bayr je sa svakim od njih
zapodjeo privatan razgovor. Vijesti o Sjevernjacima na obalama Bernea su
se proširile, no svakog je vođu kralj uvjerio da se poduzimaju mjere za
postizanje dogovora koji neće završiti ratom. Dred je rekao da ta vijest nije
došla do Dolphysa. Elbor je stigao u sumrak drugog dana i okružio se
vojnicima, dajući sve od sebe da izbjegne ostale poglavare. Bilo je osobito
uočljivo da nedostaje Benjie od Bernea.
Alba je svjetinu pozdravila podignutim rukama i osmijehom
dobrodošlice. Kad je proglasila da je turnir “otvoren svim ljudima iz
Sayloka, svim klanovima i bojama”, nije bilo prizvuka straha i nelagode u
njezinu glasu ili riječima i Bayr ju je promatrao s divljenjem i ponosom.
Ljudi su je nazivali princeza Alba kao da je poznaju i bacali joj cvijeće pod
noge kao da je vole. Na početku svakog natjecanja poželjela je sudionicima
“Odinovu mudrost, Thorovu snagu i naklonost Oca Sayloka”, a oni su se
borili kao da posjeduju sve troje.
Tek se četvrtog dana turnira, kasno poslijepodne, s promatračnice
oglasio zvuk roga i začuo se uzvik.
“Kralj se vratio! Pripremite brdo za njegovu visost, kralja Banruuda od
Sayloka.”
Iz Kraljeva sela do vrha Hramskog brda jedan je trubač signalizirao
drugom, svaki ispuštajući ton koji se na kraju uzdizao poput pitanja, a zvuk
je, kako su se penjali brdom, postajao sve glasniji. Duž bedema oglasio se
još jedan zbor rogova, potvrdivši da je poruka primljena.
Posjed je bilo pun klanova i seljana, no sva su natjecanja zaustavljena
jer su ljudi potrčali prema vratima i slili se niz brdo. Nijedan klan nije htio
biti optužen da nije odao počast povratku njegove visosti pa je put za samo
nekoliko minuta nakon zvuka roga bio prepun pripadnika klanova.
Aidan, Lothgar, Josef, Elbor i Bayr stajali su na stubama palače, a iza
njih su stajali njihovi najvjerniji ratnici. Čuvari su, kao što je bio običaj pri
povratku monarha, stajali na stubama hrama, ispunjavajući prostor
ljubičastim redovima, među njima je stajalo pet hramskih kćeri, a vijenci
njihove kose bili su jedino po čemu su se razlikovale od čuvara.
Kraljeva je straža počela raščišćivati golemo dvorište između hrama i
palače, prisilivši znatiželjnike i okupljene da se pomaknu na travu te načine
mjesta za kralja i njegovu pratnju. Povratak u vrijeme turnira izazvao je
kaos na koji kraljevi ljudi očito nisu bili navikli i nekoliko se seljana našlo
na tlu u pokušaju da se raščisti trg. Tutnjava s vanjske strane zidina počela
se širiti i prolijevati kroz vrata poput vala šoka i nagađanja koji se
prevaljivao s usta na usta.
Rogovi su se ponovno oglasili, ukazujući na to da se kralj približava
vratima, a Alba se na vrhu stuba palače pojavila u svečanom ruhu. Otvorila
je turnir u bijeloj dugoj haljini i s jednostavnom zlatnom krunom. Banruud
je očito očekivao formalniji pozdrav. Kruna joj je bila manja kopija očeve,
imala je šest šiljaka, a na svakom je na vrhu i dnu bio dragulj u boji klana.
Smaragdi za Adyar, rubini za Berne, safiri za Dolphys, narančasti turmalini
za Ebbu, smeđi topazi za Joran i zlatni citrini za Leok. Blistav crni
kraljevski ogrtač ukrašen bijelim zečjim krznom trebao je biti pretjeran za
njezinu svijetlu kosu, ali istaknuo je kontrast između njezinih tamnih očiju i
svijetlih uvojaka. Poglavari i njihovi ratnici pomaknuli su se u stranu,
stvorivši prolaz kojim bi se spustila između njih, no ona se zaustavila među
njima, Bayr joj je bio slijeva, a njezin ujak, Aidan od Adyara, zdesna.
Alba nije pogledala Bayra, ali napetost je zračila iz njenih uspravnih
leđa i vitke figure. Lice joj je bilo savršeno pribrano, ruke uz bokove; nije
se vrpoljila, nije nervozno brbljala, pomicala se ili izvijala vrat. Kruna joj je
sigurno bila teška, ali stajala je pogleda usmjerena prema naprijed čekajući
da kralj i njegova pratnja uđu kroz vrata i daju joj dopuštenje da ih
pozdravi.
Vrlo su malo spavali otkad je Bayr stigao; noću bi se išuljali izvan
zidina gdje ih je štitila tama, gdje su mogli plivati i letjeti i pričati i
dodirivati se bez prisutnosti znatiželjnih očiju ili zlih jezika. Nisu priznali
da skrivaju svoju vezu, ali oboje su znali da je tako.
Obećao je da će razgovarati s kraljem poslije njegova povratka, da će
se pokloniti pred njim i za njezinu ruku Sayloku u zalog dati svu svoju
snagu. Sasvim je malo okrenuo glavu da može usmjeriti pogled na njezinu
sjajnu krunu i kosu koja se prelijevala preko crnog ogrtača. Dodirivao je tu
kosu. Zaplitao je prste u nju dok ju je ljubio.
Kad ju je ljubio, nije bila toliko pribrana, a ni mirna i tiha. Toliko ju je
često ljubio da su joj usne bile crvene i bolne, a meka ju je koža vrata pekla
od njegovih grubih obraza. Bio je opijen ljubavlju, rastrojen predanošću, a
iako joj nije htio dati sjeme, ništa joj drugo nije uskratio. Ruke je napunio
njezinom kosom i zario lice u slatkoću njezinog tijela. Ljubio joj je meku
kožu grudi i držao joj bokove u rukama dok je molila za olakšanje pod
njegovim ustima. Kad je ona dodirivala njega, oči su joj bile raširene, prsti
su joj lutali, a on bi joj prostenjao ime moleći je da ga spasi. I spasila ga je,
uvijek bi ga iznova bacila na koljena, oduzela mu snagu, ali ga i posve
preporodila.
Otkako je stigao na brdo, razmišljao je samo o njoj.
Ne o svom klanu, svojoj dužnosti, svojoj svrsi. Samo o njoj.
Nije brinuo o Sjevernjacima i brodovima u luci Garbo. Nije razmišljao
o napadima na Shebu ili o bitki u Istočnoj zemlji. Kad je Dred s
nekolicinom ratnika stigao na turnir, naoružan i oprezan, Bayr je svoje
obveze obavljao učinkovitošću na koju su navikli, no srce i glava bili su mu
daleko. Prvi su ga put u životu obuzele vlastite želje, a sve je ostalo postalo
udaljeni krajolik. Dane je provodio s čuvarima ili svojim ljudima, drijemao
je kad je stigao, malo u zoru, malo u sumrak, a noći je provodio s Albom.
Sada, dok je stajao uz nju, dovoljno blizu da može posegnuti i
dodirnuti glatku liniju njezine čeljusti i vrata, mogao je samo žalovati što su
noći iza njih. Učinio bi sve da je može imati. Odbacio bi svu moć kako bi je
zadržao. Ali duboko u njemu gdje je iskrenost živjela, a nada kopnjela, znao
je da to neće biti dovoljno.
Kroz maglu njegove slijepe zaljubljenosti zamijetio je da su se seljani,
koje su sklonili iz središnjeg dvorišta, počeli okretati i pokazivati, hvatati
jedni za druge i skrivati. Odjednom se vratio u surovu realnost istrgnut iz
vela ljubavne opijenosti. Njegov se strah za Albu - i cijeli Saylok - rastezao
i drhtao, potpuno se probudivši u njegovim grudima.
“Doveo je Sjevernjake na Hramsko brdo”, zarežao je Aidan.
Lothgar je opsovao, a bujica ružnih riječi prerasla je u urlik prigušen
povicima gomile.
“To je kralj Gudrun”, rekla je Alba tihim i prigušenim glasom, kao da
je i ona okrutno istrgnuta iz prekrasnog sna.
Oči kralja Gudruna bile su obrubljene crnom bojom poput onih čuvara,
no kosa mu se u prljavim pramenovima spuštala niz leđa. Na vrhu je bila
skupljena u čvor proboden životinjskim kostima koje su sprečavale da mu
padne na oči. Njegovi su ljudi izgledali gotovo jednako kao i on. Svi su
imali kožnate hlače i tunike ukrašene metalom, mačeve oko pasa i bodeže
dugom kožnatom vezicom zavezane za čizme. Konji koje su jahali imali su
snažna tijela - jaka leđa i noge, divovska kopita i glave. Morali su bili takvi
da bi mogli nositi tako krupne muškarce, a Sjevernjaci su bili krupni. Bozi
nije pretjerao kad je rekao da su bili veliki kao Bayr.
“Moji ljudi. Moja kćeri. Moji poglavari. Moji čuvari”, zagrmio je
Banruud, podignutih ruku da privuče pozornost gomile. “U duhu mira i
pregovora, doveo sam kralja Gudruna iz Sjeverne zemlje da vidi naš hram i
sudjeluje u turniru. Želimo njemu i njegovim ljudima dobrodošlicu među
nama, kao što sam i ja bio dobrodošao među njegovim ljudima. Potrebni su
nam snažni savezi. Neka ovo bude prvi od mnogih takvih posjeta.”
Ljudi su nervozno gunđali, nitko se nije podsmjehivao, ali u njihovim
pozdravima nije bilo veselja, nikakvih uzvika ni mahanja bojama.
Alba se počela spuštati niz posljednje stube palače, njezin osjećaj
dužnosti iziskivao je da poželi posjetiteljima dobrodošlicu, no Bayr je
krenuo naprijed s njom, ne želeći joj dopustiti da sama priđe tuđem - i
navodno zlom - kralju. Aidan je bio istog mišljenja jer je i on ostao uz nju.
Josef i Lothgar slijedili su ih, ulazeći u dvorište kako bi kralju Sjevernjaka
predstavili princezu od Sayloka. Elbor im se, ne želeći biti izostavljen,
požurio pridružiti, iako se skrivao iza Lothgara. Benjie od Bernea je sjedio
na konju iza kralja, a okruživala ga je nekolicina njegovih ljudi. Bayr je
trebao znati da će Benjie biti tamo gdje je i Banruud.
Dok mu se Alba približavala, kralj Banruud sišao je s konja lakoćom
mnogo manjeg i mlađeg čovjeka. Kosa mu je bila prošarana sijedima, ali
inače je izgledao isto. Pogled mu je, kad je susreo Bayrov, bio bezizražajan
i nemilosrdan kao i uvijek.
“Oče, zahvaljujem Odinu na tvojem sigurnom povratku”, Alba je
pozdravila Banruuda, odmakla se od poglavara i utisnula nevidljivu
zvijezdu na svome čelu i na njegovu ispruženu nadlanicu. Okrenuvši se
prema kralju Sjevera naklonila se, duboko i ljupko, a zatim se graciozno
uspravila. “Kralju Gudrune, pozdravljamo vas.”
Čulo se zahvalno mrmljanje Gudrunovih ljudi, a kralj je Sjevera teško
skliznuo s konja i uhvatio Albine prste kao da će joj na članke utisnuti
poljubac. U posljednji je tren okrenuo njezinu ruku tako da joj je dlan
gledao prema gore. S pretjeranim joj je zadovoljstvom polizao dlan od
vrška prstiju do žile kucavice na zapešću, a njegovi su ljudi stali neotesano
urlati u znak odobravanja.
Bayr je zarežao, duboko grleno zagrmio, što je nagnalo Gudruna da
podigne pogled i povuče jezik.
“Zar to nije običaj u Sayloku?” podrugljivo je kralj Sjevera upitao
Bayra. “Ili je ona tvoja, poglavaru?”
“Dopustite da vam predstavim svoju kćer, princezu Albu od Sayloka”,
ubacio se kralj i opomenuo Bayra čvrstim izrazom lica i stisnutim usnama.
“Hramski Dječak vratio se starim navikama. Nakon desetljeća vratio se na
brdo i odmah se smatra princezinim zaštitnikom.”
“Hramski Dječak”, ponovio je Gudrun, a obrve su mu se upitno izvile.
 “Ja sam Bayr. Poglavar Dolphysa”, oprezno je rekao Bayr. Polako.
Nije obraćao pozornost na Banruuda, nego je gledao Gudruna.
“Ah. Čuo sam za tebe, Dolphyse. Poznat si po svojoj snazi. Želio bih
je iskušati”, prosiktao je Gudrun.
“Ovo su moje vođe - Dolphys, Adyar, Joran, Leok i Ebba. Bernea si
upoznao”, rekao je kralj, pokazavši rukom na muškarce koji su pratili
njegovu kćer. Bayr nije bio jedini koji se naljutio na takvo predstavljanje.
Poglavari klanova jesu bili podređeni kralju, ali to što je sugerirao da su
“njegovi” nije im se sviđalo.
Banruud je ponudio Albi ruku, koja ju je prihvatila bez oklijevanja,
iako su joj prsti jedva dodirnuli njegov rukav, a držanje joj je ostalo
ukočeno. Banruud je kimnuo prema čuvarima koji su stajali na stubama
hrama tiho promatrajući. Ivo se pomaknuo pred njih, nad štapom pognut
poput pogrbljene vrane.
“Gudrune, dopustite da vam predstavim klanske kćeri”, zagrmio je
Banruud, koračajući do skupa u haljama. Gudrun ga je željno pratio.
Gudrunovi su ljudi sjahali, sumnjičavih lica, ruku na oružju, i pošli za
svojim kraljem.
“Vidim samo starce”, narugao se Gudrun. Kćeri su se stopile iza
redova čuvara koji su stajali sa sklopljenim rukama i pognutim glavama,
oko njih stvarajući zid bezlične ljubičaste boje.
“Želimo vidjeti kćeri, gospodaru Ivo”, naredio je Banruud zaustavivši
se pred Vrhovnim čuvarom.
“One nisu vaše da s njima raspolažete i da ih pokazujete, veličanstvo”,
odgovorio je Ivo blagim tonom, kao da se obratio upornom djetetu.
Banruud se toliko približio Vrhovnom čuvaru da se činilo da razgovara
s ljubavnikom, šapućući umirujuće riječi u njegovo uho, no Vrhovni čuvar
podignuo je pogled prema Gudrunu, koji je stajao iza kralja i obratio mu se
izravno, ignorirajući kralja Banruuda.
“Što tražiš ovdje, Sjevernjače?” upitao je Ivo, tako hladnim tonom da
je gomila zadrhtala.
 “Želim vidjeti tvoj hram, svećenice.”
“Ja nisam tvoj svećenik. Ne spašavam duše i ne govorim u ime
bogova. Ja sam Čuvar Sayloka.”
“I koja to blaga čuvaš, starće?” nacerio se Gudrun, a njegovi su se ljudi
počeli smijati.
“Dajte nam da vidimo kćeri”, povikao je Elbor, dajući podršku
kraljevim željama. “Pripadaju narodu. Ne čuvarima.”
Neki su ljudi uzviknuli u znak slaganja. Drugi su se usprotivili,
uplašeni prisutnošću kralja Banruuda, uznemireni zbog Sjevernjaka unutar
zidina njihova dragocjenog brda.
Benjie, koji je i dalje sjedio na konju sa šačicom Gudrunovih ljudi i
Banruudove straže, podigao je glas u znak slaganja.
“Štuješ bogove, ali se pokoravaš kralju, Vrhovni čuvaru”, rekao je
Lothgar progunđa u znak slaganja i Josef zakorači prema naprijed, također
zahtijevajući da ih se pokaže.
“Klanske kćeri, istupite”, zaurlao je Banruud, s rukom na maču.
Čuvari su se pomaknuli, između njih se otvorio prolaz, a pet je kćeri,
pogleda uprta iznad Banruudove glave, u haljama koje su ih skrivale od
vrata do pete, sišlo sa stubišta.
Svi su se naprezali da bolje vide, a Gudrun se samodopadno nasmijao
kad su se pred njim zaustavile u ravnoj liniji, ne pognuvši se, ali ni na koji
način ne priznavši njegovu prisutnost.
Kralj Sjevernjaka dotaknuo je vatrene uvojke Elayneine kose. Teško je
progutala i blijedi joj je vrat nastojao prigušiti strah, no nije se odmaknula.
“Elayne od Ebbe”, rekao je Banruud.
“Elayne od Ebbe”, ponovio je Gudrun, prepredena pogleda. Nastavio
je.
“Liis od Leoka”, recitirao je Banruud. Gudrun je proučio Liis i izvio
obrve zbog njezine zlatne ljepote i prodornih plavih očiju. Primaknuo je lice
na centimetar od njezina, prisilivši je da mu uzvrati pogled, no ona bješe
mirna, čak i kad joj je puhnuo topli zrak na ružičaste usne. Nasmijao se kao
da ga je njezina mirnoća zadivila i prešao na Juliju dok joj je kralj
izgovarao ime.
Juliah nije bila led, nego vatra, pa kad se zaustavio pred njom, prezirno
ga je pogledala i gornja joj se usna podigla u slabašan podsmijeh.
“Juliji se ne sviđam”, promrmljao je. “Iako bih mogao uživati u tome
da joj promijenim mišljenje.”
“Dalys od Dolphysa”, izgovorio je kralj Banruud.
Dalys se pognula, podignuvši tanašna ramena do ušiju, a Gudrun je
prešao vrhom prsta preko donje strane njezine svilene čeljusti i zatražio da
podigne lice.
Kad je to učinila, usne su mu se izvile.
“Tvoj je poglavar tako velik”, bacio je pogled prema Bayru. “Ali ti si
kržljava. Želim ženu”, rekao je i pustio je a da nije rekao ni riječ. Publika je
zagrmjela, a Vrhovni čuvar prosiktao, no Gudrun nije bio gotov. Prešao je
na Bashti koja ga je pogledala s istom količinom prezira koju je on upravo
pokazao Dalys. Ni ona nije bila velika žena, ali zahtijevala je pozornost.
Gudrun joj ju je dao.
Prislonio je palac na njezine pune usne kao da joj namjerava pregledati
zube. Kad je zarežala i škljocnula zubima, nasmijao se i podigao pogled
prema Banruudu, pustivši je prije nego što izgubi prst.
“Imaš šest klanova, Banruude... ali samo pet kćeri”, zamislio se.
“Princeza je od Adyara”, prozborio je Aidan. “Predstavlja naš klan
među hramskim kćerima.” Aidan je ostao stajati uz Bayra iako mu je
pogled bio prikovan za Elayne od Ebbe dok ju je kralj Sjevera pregledavao.
Kontrolirao je glas, ali mu je ruka bila na dršku mača, a Bayr se pitao je li
on bio jedini poglavar koji je gajio tajne simpatije.
Gudrun se okrenuo i još jednom pogledao Albu. Poput hramskih kćeri,
i ona je ostala čvrsta pod njegovim pogledom. Bayr nije. Želudac mu je bio
ispunjen užarenim ugljevljem, toplina mu je dopirala iz očiju i usta,
isparavala mu se iz ušiju i izazivala drhtanje dlanova i nogu.
 Tako bi mu malo trebalo da izvuče mač i olakša agoniju. Najprije bi
ubio kralja Sjevera. Zatim Banruuda.
Bayr je osjetio Ivin pogled, hladan i jeziv, kao ledene prste preko
užarene kože i znao je da Vrhovni čuvar nagađa da je bijesan. Ivo je samo
odmahnuo glavom.
“Mislim da lažeš, poglavaru. Tko je to?” Gudrun je upro prstom,
oštrog pogleda. “Pokušavaš li to sakriti bijelu kćer od mene?”
Utvara je stajala među čuvarima, pored Dagmara, ali joj se kapuljača
ogrtača povukla za nekoliko centimetara, pa je njezina debela, bijela
pletenica činila jak kontrast jarkoj boji njezina ogrtača.
Da Bayr nije bio toliko usredotočen na Albu, propustio bi trenutak u
kojem je Banruud ustuknuo, povukavši Albu nemilosrdnim trzajem. Oči su
mu se raširile od užasa.
“Želim je vidjeti, čuvaru”, ustrajao je Gudrun, uperivši prste u Utvaru,
pozivajući je naprijed. Utvara je već pognula glavu, ponovo se uvukavši u
ogrtač, a obraz boje bjelokosti bio je jedini vidljivi dio njezinog lica.
Dagmar se ukipio kraj nje.
“Ona nije hramska kći, kralju Gudrune”, odgovorio je Ivo, ali pogled
mu je bio prikovan za Banruuda.
“Ne?” podsmjehnuo se Gudrun. Počeo se penjati uza stube, gurajući
čuvare u stranu. Gomila je uzviknula, uplašena njegovom nasilnošću.
Gudrun se zaustavio pred Utvarom i povukao joj kapuljaču s vijenca
srebrnobijele kose. Brada joj je škljocnula, oči su joj zasjale, a Gudrun je
opsovao i ustuknuo, skoro se srušivši na tlo kad mu je noga posrnula preko
stube. Gomila je uzdahnula, zajednički udah poput udara ljute grmljavine.
“Ona nije hramska kći, visočanstvo”, ponovio je Ivo, iako nije bilo
jasno kojem se kralju obraća. “Ona je čuvarica.” Zastane, pogleda i dalje
uprtog u kralja Banruuda. “Zovemo je... Utvara.”
“Želim vidjeti hram”, naredio je Gudrun, glas mu je bahato zazvonio,
ali povukao se za još nekoliko koraka. Utvara nije popravila kosu ni spustila
pogled, a Dagmar je njezinu ruku stavio u svoju i čuvari su je bez riječi
ponovno zaštitnički okružili.
 “I vidjet ćete ga, kralju Gudrune”, obećao je Banruud, pronašavši glas
iako je čudno zvučao. “Otvoren je za sve tijekom turnira. No doputovali
smo izdaleka i svi ste gladni. Najprije ćemo večerati i uživati u igrama.
Hram može pričekati.”
Stisnuvši Albinu ruku Banruud se okrenuo, otpustio Vrhovnog čuvara i
dozvao rukom Gudruna i njegove ljude. Gudrun ga je nevoljko slijedio,
okrenuvši se nekoliko puta da prouči hram, hramske kćeri i redove
okupljenih čuvara.
Bayr i drugi poglavari uhvatili su korak s njim, tmurnih lica i tihi. Čak
se i Elbor činio potresenim. Kralj je morao objasniti neke stvari, a Bayr,
koji je dao znak Dredu i Dakinu da ga prate, nije htio Albu ispustiti iz vida.
 26

Utvara nije osjetila kako pada. Valjda je ukočila noge ili zaboravila
disati, ali u jednom je trenutku zurila u svijetlozelene oči raščupanog kralja,
a u idućem ju je trenutku Dagmar nosio u sjenu unutrašnjosti hrama,
okruženu hramskim kćerima, dok je Ivin štap udarao o kamen negdje iza
njih.
Kralj Banruud ju je vidio. Vidio ju je i znao je. Sjećanja su navrla,
djelić vremena koji je izgubila, detalji urezani u crnilo i naglašeni oštrim
uzdahom preneražene gomile.
Postala je previše samopouzdana. Trebala je držati pognutu glavu.
Gledala je zalazak sunca, ružičaste i zlatne nijanse Saylokova neba koje je
grijalo kamenje hrama i njezine blijede obraze. U strahu za kćeri klana - za
vlastitu kćer - zaboravila je na oprez i stajala je među čuvarima umjesto da
je boravila u sigurnosti zidova hrama.
Vidio ju je i znao je tko je.
“Zar ti nije dobro, Utvaro?” upitala je Elayne dok je nježno rukom
prelazila preko Utvarina čela. Njezine oči obrubljene kohlom susrele su
Utvarine, koja je posramljeno odmahnula glavom.
“Budala sam, Elayne. Uplašila sam se i zaboravila disati. Dobro sam.
Pobrini se za druge. Sve ste bile tako hrabre... I jako sam ponosna.”
“Pođi, Elayne”, Dagmar ju je ljubazno potjerao. “Ja ću se pobrinuti za
Utvaru.”
“Naš je zajednički život obilježen trenucima kad se nalazim u tvojem
naručju, ali nikad ne uspijem u tome uživati”, šapnula je Dagmaru dok ju je
spuštao na hladnu klupu u svetištu. Ivo je naredio da ju se tu dovede.
Nasmijao se, a oči su mu se naborale u kutovima. Zabrinutost mu se
samo malo smanjila, a radost zamrla prije negoli ju je uopće iskusio.
 “Što ćemo učiniti”, prošaptala je, a on je bespomoćno odmahnuo
glavom. Ustao je i odmaknuo se, okrenuvši se u trenutku kad je u svetište
ušao Ivo, čiji se crni ogrtač stopio sa sjenama koje su plesale od kamena do
kamena.
Nije sjeo za propovjedaonicu, nego je stao ispred Utvare, u ruci je
držao držak štapa, a brada mu je počivala na rukama. Pokušala je ustati, ali
joj se zavrtjelo u glavi i zatvorila je oči, skupljajući snagu i pronalazeći
ravnotežu.
“Zašto te se Banruud boji, Utvaro”, prošaptao je, a glas mu se zavukao
pod njezine zatvorene kapke i kliznuo ispod nabora njezina ogrtača te se
smjestio na njezinu hladnu kožu.
“Ne boji me se”, zagrcnula se, ali istina o njezinoj prošlosti strugala joj
je grlo, a vrisak joj se skupljao na jeziku.
“Dat će princezu kralju Sjevera da spriječi njihov prodor u Saylok, a
mladi Bayr neće moći učiniti ništa da to spriječi”, rekao je Ivo, a glas mu je
bio tako tih da se trebao izgubiti pod svodom hrama, no kružio je oko nje,
uzrokujući krivnju i bol.
“Poći ću s njom”, dahnula je Utvara. Vrisku je narastao još jedan rep
koji joj je udarao u zube.
“Ti si čuvarica - nećeš”, uzvratio je Dagmar u nevjerici.
“Povjereno ti je znanje runa. I to znanje ostaje ovdje, u hramu.”
“Dala sam svoju riječ princezi”, protisnula je kroz stisnute čeljusti.
“I meni si dala svoju riječ”, prosiktao je Ivo. “I Dagmaru. I Sayloku.”
“Nije me briga za Saylok”, zaurlala je. “Nije me briga za proklete
rune. Koja je njihova svrha kad nas ne mogu zaštititi? Kad ne mogu
ispraviti ove pogreške?”
Ivo se zaljuljao kao da je i on izgubio snagu, pa se okrenuo od nje i
krenuo prema dugom prolazu do propovjedaonice, pognute glave,
pogrbljenih ramena. Utvara je ustala i pošla za njim, a Dagmar ju je pratio,
ne mogavši se oduprijeti snazi njegova nezadovoljstva.
 “On odlazi k njoj”, Ivo je rekao optužujućim tonom, potonuvši u
stolcu. “Čak i sada. A ti ništa ne govoriš.” Ivo podigne mračan pogled
prema Dagmaru. “Zar nisi vidio kako se gledaju?”
Dagmar zastane kao ošinut, a vrisak iz Utvarinih usta izleti u obliku
jauka.
“Ove su se tajne predugo čuvale, a ova će ih uništiti, Dagmare. A
ipak... ti... ništa... ne govoriš.”
Suze su se počele slijevati niz Utvarine obraze, pritisak se povećavao
iznad moći da ga obuzda.
Dagmar je odgovorio: “Oni ne shvaćaju da je povezanost koju osjećaju
povezanost krvi, srca, ali da ona nikad ne može biti povezanost tijela.”
“To... nije... povezanost krvi”, zajecala je Utvara, riječi su bile izrečene
tako tiho da nije bila sigurna je li ih uopće izgovorila. Ali jest. Izrekla je
riječi naglas. Dagmar je usmjerio razrogačene oči prema njoj, a Ivo ju je
pozvao naprijed, svijajući prste prema dlanu. “Reci mi!” prosiktao je Ivo.
“Alba nije Banruudova kći. Ona nije bila Alannina kći. Ona uopće nije
kći Sayloka. Ona je kći robinje.” Njezine su riječi imale krila i osjetila je
kako joj lepršaju iz grudi kad ih je ispustila, pustila na slobodu. Njezin se
tihi vrisak podigao do kupole i rasuo a da ga nikad nije ispustila te se počela
tresti.
“Banruud ju je uzeo od njezine majke samo nekoliko dana nakon
njezina rođenja. I ti si ga proglasio kraljem”, rekla je tužno. To nije bila
optužba, nego objašnjenje. “Ti si ga proglasio kraljem. A nju princezom.
Nisam joj to mogla oduzeti.”
“Ali... vidio sam... u svojoj viziji... radost... njezine majke”, zamucao
je Ivo. “Alannah je rodila dijete. Vidio sam to.”
“A ja sam vidio... bol njezine majke”, prošaptao je Dagmar, shvativši.
“Ti si ta robinja, Utvaro. Ti si Albina majka.”
“Ja sam Albina majka”, dahnula je. “Ja sam Albina majka.” Htjela je
povikati tako da se cijelo Hramsko brdo zatrese, ali istina je bila
predragocjena, presveta za zvuk, a kad je ponovno izrekla riječi, “Ja sam
Albina majka”, bile su jedva glasnije od šapta.
“Reci mi sve”, naredio je Ivo, oštro i strogo, a Utvara se pokorila,
prosipajući priču s dugo iščekivanim olakšanjem.
“Moji su gospodari... seljak i njegova žena... odnijeli dijete poglavaru
Bernea. Rekli su mi da je to običaj - zakon - i da će se vratiti s djetetom i
komadom zlata. Čekala sam satima. Brinula. Trebala sam je nahraniti.
Otišla sam do poglavareve utvrde i gledala ih kako izlaze. Nisu imali moju
kćer. Rekli su... rekli su da ju je poglavar htio odvesti Čuvarima Sayloka da
utvrde je li mjenjolika... čudovište... ili blagoslov.”
Dagmar je problijedio i tiho opsovao, ali Utvara je nastavila, morala se
povjeriti, očajnički želeći otkriti dugo čuvanu tajnu.
“Promatrala sam je - zovu me Utvara zbog moje kože i kose. Ali i
postala sam utvara. Naučila sam se stopiti, nestati, biti nevidljiva. Čekala
sam i promatrala. Planirala sam. A onda sam jednog dana dobila priliku. Ali
nisam to mogla učiniti. Koliko god sam mrzila kralja zbog toga što je
učinio, zbog toga što ju je uzeo. Nisam mogla mrziti kraljicu, ženu koja je
toliko očito voljela moju kći i skrbila za nju. Držala ju je tako nježno. Bila
je tako strpljiva... i draga. I mogla joj je pružiti život... koji joj ja nikad ne
bih mogla dati.” Utvara je podigla pogled prema Dagmaru, a zatim i
Vrhovnom čuvaru, moleći ih za razumijevanje. “Moja je kći bila princeza.
A ja sam bila utvara. Nisam je mogla uzeti ljudima koji su je tako savršeno
voljeli. Ne bih imala kamo otići, niti bih je mogla odvesti nekamo gdje me
ne bi lovili. U ovom je svijetu, u ovom hramu... imala zaštitnika.”
“Bayra”, prošaptao je Dagmar.
“Da. I sve vas.”
“Zato si ovdje. Zato Banruud sanja blijede sablasti koji mu dolaze
uzeti dijete. Danas je kralj... vidio svoju utvaru”, rekao je Ivo, utonuvši u
stolac, a štap mu je pao na pod.
“Mislio je da sam mrtva. Poslao je svoje ljude da me ubiju. Ponovno
će ih poslati da me ubiju.”
 “Što si učinila?” zastenjao je Ivo, a Utvarina je tuga prerasla u bijes
zbog njegove osude.
“Gledala sam kći kako mi raste. Gledala sam kako ju se odgaja kao
princezu od Sayloka. Voljena je. Zaštićena je. Sigurna je.” Posljednje su
riječi zazvučale pogrešno i Utvara je zatvorila oči pred strahom.
“Nije sigurna, Utvaro. Ti nisi sigurna! Banruud te vidio, a Alba samo
što nije postala kraljicom Sjevernih zemalja”, zastenjao je Dagmar.
“Bolje i kraljica Sjevernih zemalja nego kći utvare”, povrijeđeno je
uzvratila, a Dagmar joj je dotaknuo ruku kao da je zaboravio da Ivo
promatra. No Ivo je već govorio, glas mu je oprezno zašuštao.
“Proglasili smo Banruuda kraljem. Proglasili smo ga kraljem. I kletva
nad klanovima se nastavlja. Iznevjerili smo ljude. Bayr je bio naš spas.
Znao sam to. Nisam poslušao bogove. Sad je prekasno.”
“Ti si p-proglasio Banruuda kraljem”, zamucala je Utvara. “Dao si mu
moć. Zar mu je... ne možeš oduzeti?”
“Kako?” upitao ju je Ivo, pruživši skupljene ruke prema nebesima.
“Mi smo hram ostarjelih čuvara i progonjenih žena. Nemamo moć da
svrgnemo Banruuda. Bismo li ga trebali smaknuti mačem? Izgubili smo
povjerenje ljudi i potporu poglavara. Čula si gomilu danas. Čuvari su ih
iznevjerili. Sjevernjaci su nam na pragu, kralj kuje zavjeru da proda naše
kćeri, a hram - čak i Saylok - visi o tankoj niti.
“Sigurno... sigurno rune...”, rekla je Utvara molećivo, očajna zbog
Ivina beznađa. Dagmar je tiho i mrgodno stajao kraj nje.
“Rune su snažne - i pravedne - koliko i krv muškaraca i žena koji ih
stvaraju. Isprobali smo svaku runu, molili svakog boga, i krvarili na zemlju
svakog klana”, rekao je Ivo. “Čuvari nisu uspjeli. Ja nisam uspio. I Saylok
će pasti.”

*
 Gozba je bila bučna i razularena, kralj Sjevernih zemalja
podsmjehivao se poglavarima i bezbrižno punio svoj pehar. Banruud ga se
nije trudio obuzdati, iako je otpustio Albu prije kraja prvog slijeda. Bayr ju
je gledao kao odlazi, stišćući zube bespomoćan u svome bijesu. No nije
samo on bio bijesan, jer su, kad je jelo završilo i Gudrun se pred ognjištem
ispružio na crnoj medvjeđoj koži kraljeva klana, Lothgar i Aidan ustali
zahtijevajući sastanak s kraljem.
Banruud, koji je nožem čačkao zube, sjedio je kao da razmišlja odbiti
velikog poglavara od Leoka. Pošto se Aidanu i Lothgaru pridružio Bayr, a
zatim i poglavar Josef, kralj je uzdahnuo i spremio nož.
“Neka bude tako.”
“Benjie i Elbor bi također trebali biti p-prisutni”, zahtijevao je Bayr.
“Svakako”, narugao se Banruud. “To će biti tvoje prvo vijeće, Hramski
Dječače. Pozdravljamo te.”
Banruud je pucnuo prstima i naredio polovici svoje straže - koju su
većinom tvorili ljudi bez klana, dobro plaćeni i nesposobni u svakom
pogledu osim divljaštva - da ga prate. Drugoj je polovici naredio da ostane s
usnulim kraljem Sjevera i njegovim razuzdanim ljudima.
Poglavari su, uzdrmani zbog kraljeve straže, dali svojim ljudima znak
da ih slijede, a svaki je čovjek promatrao druge s otvorenim nepovjerenjem,
boje klana i oružje bile su na vidjelu. Aidan je navalio čim su se vrata
vijećnice zatvorila i vođe sjele.
“Dovodiš Sjevernjake na brdo, paradiraš s hramskim kćerima ispred
njihova prokletog kralja, a nisi se o tome posavjetovao ni s kime od nas.”
Banruud je neprijateljski nastrojene poglavare promatrao tromom
opuštenošću prije nego što je odgovorio poglavaru od Adyara.
“Ja sam kralj. Ne primam upute od Adyara, Leoka, Dolphysa ili
Jorana. Saslušat ću vaše pritužbe. No činit ću kako me volja, baš kao što su
to činili kraljevi prije mene. Baš kako će to činiti kraljevi kad mene ne
bude.”
“Primate li upute od Bernea?” prekinuo ga je Bayr.
 Kralj je podigao jednu tamnu obrvu, Benjie se naljutio, a druge su
vođe čekale da Bayr nastavi. “Berne nas je napao. Benjie to p-poriče. No
naša su sela napadnuta. Odbijamo napade na obali, a onda nas njegov klan
napadne s b-boka.” Bayr je uvježbao rečenice da se ne bi previše spoticao,
no morao se nekoliko puta zaustaviti i govoriti nešto sporije nego što je
kralj imao strpljenja.
“Benjieja se ne može kriviti za nevaljale bande pljačkaša”, uzdahnuo
je Banruud.
“Može.”
Kralj se podsmjehnuo na Bayrov odgovor.
Benjie to potiče. “On je... ohrabren... svojim... odnosom prema vama,
v-veličanstvo, i nema p-poštovanja prema drugim k-klanovima ili drugim
poglavarima.”
“Mucaš li jer si uplašen, Hramski Dječače?”
Dakin i Dred su prosiktali, rukama držeći oštrice, te se približili
Bayrovu stolcu. Kraljevi su čuvari izvukli svoje mačeve, zvuk čelika zbog
kojeg su se ukočila leđa svakog muškarca za kraljevim stolom.
“On je Dolphys. A ne Hramski Dječak, Banruude”, zarežao je Dred.
“A ja sam kralj, Drede. I tako ćeš me oslovljavati ili ćeš ostati bez
jezika.”
Bayr se malo okrenuo i položio ruku na djedovu, a Dred je ne
ustuknuvši nastavio poprijeko gledati kralja. Dakin je ostao uz Dreda,
pogleda uprtog pred sebe i ukočena tijela, a Bayr je pokušao ponovno.
“N-ne zanima me kako me nazivate, veličanstvo. Ali nećete biti k-kralj
Sayloka ako se k-lanovi međusobno unište.”
“Prijetiš mi?”
“Ako klanovi padnu, kraljevstvo će pasti.”
“A tko će biti kralj kad ja to ne budem, hmm? Ti? Sljedeći će kralj biti
iz Dolphysa i ti vjeruješ da će čuvari odabrati tebe. Je li to razlog zašto si
konačno zauzeo mjesto za okruglim stolom, Hramski Dječače? Želiš me
ubiti, pa da te čuvari izaberu za kralja?”
Soba je utihnula poput grobnice zbog optužbi, a Bayr nije htio razbiti
tišinu. Usprotiviti se značilo bi dati kralju za pravo.
“Ti si običan nezgrapni bik. Bik ima veliku snagu, ali nećemo bika
učiniti kraljem”, rugao se Benjie.
Bayr nije reagirao, ali osjetio je djedov bijes iza sebe.
“Ne ž-želim biti kralj”, odlučno je rekao Bayr.
“Kralj mora naređivati ljudima, a ti jedva govoriš. Plemena naših
neprijatelja bi prodrla na Hramsko brdo prije nego što bi ti uspio izdati
naredbu za napad”, smijuljio se Elbor.
“Bolje nezgrapan bik nego lajavi idiot”, promrmljao je Josef od
Jorana, prostrijelivši ubojitim pogledom poglavara Elbora. Elborova se
brada počela tresti zbog uvrede.
“Bolje dobar nego arogantan čovjek”, zadovoljno je rekao Aidan od
Adyara.
“Bolje zapetljan jezik od lažljiva”, zarežao je Dred.
Svaki je muškarac u prostoriji držao ruku na maču i na trenutak nitko
nije disao, pitajući se tko će prvi zamahnuti. Kralj je polako ustao,
izazivajući ih pogledom.
“Što želite da učinim?” Banruud je polako okrenuo dlanove kao da želi
pokazati da su prazni, bez krivnje. “Ja sam kralj, a ne čuvar. Ja sam samo
čovjek. Nisam gospodar runa. Podržavamo hram na brdu, ljudi štuju čuvare,
a oni ipak ne mogu odgovoriti na naše molitve. Moja je kći posljednje
žensko dijete rođeno od sina Sayloka. Ona je jedina u dvadeset i četiri
godine.” Banruud je zastao kako bi istaknuo važnost te činjenice. “A ipak vi
dolazite meni kao da ja mogu izliječiti vaše sjeme” prosiktao je. “Zašto ne
pitate čuvare što su oni učinili da stanu na kraj pošasti? Zar ne čuvaju oni
svete rune? Zar ne vode razgovor s vjerom? Zar ih ne sluša Odin?”
Banruud je ponovno zastao, a kad se nitko nije usprotivio, nastavio je.
 “Pet je kćeri odraslo unutar zidina hrama, a nijedna nije vraćena vama,
svojim klanovima”, uzviknuo je Banruud, a u glasu mu se čuo zanos.
“Utrobe su im prazne. Kakvu su vam nadu dale, poglavari od Sayloka?
Kakvu su nadu dale vašim ljudima? Naši su se sinovi okrenuli jedni protiv
drugih. A došli ste meni s pruženim rukama, pitate me da izliječim to zlo.
Zašto ne pitate čuvare?”
Elbor je počeo kimati, a boja je na njegovoj rumenoj vilici postala
tamnija dok je udarao šakom o stol. Ljudi su iza njega, svi u narančastoj
boji Ebbe, počeli su gunđati u znak bučnog slaganja, zvuk nalik krdu
izgladnjelih svinja.
Režanje ratnika od Bernea, klana Medvjeda, natjecateljski se
pojačavalo, a Bayr se odupro potrebi da pokrije uši. Lothgar od Leoka, čija
je zlatna griva postala bijela u Lih deset godina otkad ga je Bayr posljednji
put vidio, zabacio je glavu i zarikao samo da im se suprotstavi, a zvuk se
prolomio poput lavljeg, od kojeg je tvrdio da potječe.
“Nema reda”, rekao je Bayr čvrstim glasom, svaka mu je riječ bila
razgovijetna i kakofonija je utihnula.
“Ne siluju i haraju čuvari. Ne šalju čuvari ratnike da pljačkaju zemlje
svojih susjeda”, prosiktao je Dred.
“Uzimamo što moramo da preživimo”, povikao je Benjie.
“Ti si lijen, Benjie. Zemlja ti je prepuna mladića koji te prate. Naših je
žena malo, ali ne obrađuju one polja, ne love, ne ribare i ne bore se protiv
Sjevernjaka. To nikad nisu činile žene. A koja je tvoje opravdanje?” Dred je
navikao izricati svoje mišljenje na vijeću, ali on nije bio vođa, a Benjie ga
je naoko na to naumio podsjetiti. Kad je Benjie zamahnuo prema njemu s
bodežom u ruci, Bayr je skočio na noge i stao ispred svog djeda. Prije nego
što je itko mogao pomoći ili se oduprijeti, zgrabio je Benjija za vrat i
međunožje i bacio ga preko okruglog stola onako kako je jednom bacio
Utvarine napadače niz brdo. Benjie je promašio Lothgarovu glavu za
nekoliko metara i pod noge svojim sinovima sletio ispremiješanih udova, a
oštrica mu je otklizala preko poda.
Iznenađenje se pronijelo od stola do ratnika poredanih uza zid. Bayr
nije bio siguran je li to bilo zbog strahopoštovanja prema junačkom djelu ili
zbog straha od posljedica.
Lothgar je ponovo zaurlao, ali ovaj put od smijeha, a njegovi su sinovi
pomogli vođi Bernea da se osovi na noge. Benjie je izgledao kao da je
primio udarac u glavu, zaljuljao se, uhvatio se za rame, zaboravivši na
napad.
“Poglavar Dolphysa ima pravo”, nadovezao se Aidan dok je
Lothgarovo veselje jenjavalo. “I nas uznemiravaju pljačkaši iz Bernea.
Mreže su i dalje pune ribe. U zemlji još ima plodova, a naši ljudi su i dalje
vatreni u borbi. Ali i dalje je mnogo onih bez obitelji ili ženskog društva. A
neki su postali bezvoljni... i okrutni.” Pogledom je ciljao kraljevu stražu.
Josef iz Jorana, čije je seljačko lice bilo istrošeno poput dlanova
Dagmarovih ruku, umornim je očima pogledao kralja. “Iz Ebbe nam stalno
prijeti opasnost. Neki Ebanci koji su kod nas potražili utočište nemaju ništa
osim svoje odjeće. Ali voljni su raditi. Drugi koji dolaze samo žele uzeti
ono što im ne pripada. Poslali smo ratnike na granice i sada odbijamo sve
koji traže ulaz. Jednostavno ne možemo prihvatiti sve iz Ebbe. Elbor šalje
svoju sirotinju, a sjedi kao svinja na ražnju s jabukom u svojoj debeloj
njuški.”
Elbor je ustao, obješene donje vilice i zlobnih malih očiju. “Već više
od deset godina trpimo napade iz Zaleđa”, uzvratio je.
“Kao i mi”, umorno je odvratio Josef. “Uvijek smo bili između
klanova na jugozapadnim obalama. Ratujemo sa Zaleđem, Dolphys ratuje s
Istočnim zemljama, Berne i Adyar ratuju sa Sjevernjacima, Leok se bori s
olujama. Ali nikad se nismo borili klan protiv klana.”
“Vi o-oporezujete svoje ljude do gole kože, Elbore, dok istodobno
činite m-malo da biste ih zaštitili”, tvrdio je Bayr.
“Novac skupljam za čuvare. A što oni čine za nas?” zaurlao je Elbor,
ponavljajući kraljeve optužbe.
Bila je to laž. Bayr je bio dobro upoznat s minimalnim potrebama
hrama. Čuvarima je za život trebalo malo, uzgajali su svoje ovce, muzli
svoje koze i brinuli se za svoje vrtove. Novac koji su preko kralja dobivali
od klanova bio je malen. Tijekom turnira skupljala se milostinja, a svaki je
novčić išao za obnovu hrama. Nije bilo bogatih čuvara.
“Skupljaš zlatnike za sebe i kralja. Kao i svi mi.” Desetine koje je kralj
tražio bilo je teško skupiti svake sezone. Bayr ih je sam skupljao. Ono što je
zadržao za Dolphys, za održavanje borbene snage i upravljanje narodom,
bilo je mnogo manje nego što je kralj tražio za svoju riznicu.
“Oprezno, Hramski Dječače”, prošaptao je kralj, a riječi su mu poput
zmije vijugale između njihovih stolaca.
“To je sve istina”, prekinuo ga je Lothgar, nesvjestan napetosti koja je
kolala oko njega. “Ipak... Pitao sam se zašto čuvari ne mogu ništa učiniti da
zaustave pošast među našim ženama.”
“I ja sam”, priznao je Josef.
“Da”, složio se Elbor, želeći skrenuti temu s vlastitih neuspjeha.
“Nešto se mora učiniti”, složio se Benjie, a kralj se zbog njegova
slaganja sklopljenih prstiju zavalio u stolac, a oči su mu se stisnule kao da
duboko razmišlja o tome. Bayr je već vidio taj pogled. Bio je to pogled
kojim je proučavao tijelo sirote Agnes koja mu je ležala pod nogama.
“Nešto se jest učinilo”, rekao je kralj, promatrajući vođe kao da drži
spas u svojim rukama. “Postigao sam dogovor s kraljem Sjevera. Princeza
će postati kraljicom.”
Bayr je polako podigao glavu, ali nije preispitivao. Naučio se umijeću
čekanja dok muškarci progovore. I uvijek su progovorili, čak i kralj
Banruud.
“Za dva će dana s kraljem Gudrunom poći u Sjevernu zemlju.
Zauzvrat se kralj Sjevera složio povući ratnike iz Bernea. To ćemo objaviti
sutra nakon borbe. Vaše dragocjene hramske kćeri ostat će u hramu da
ostare kraj vaših beskorisnih čuvara”, podrugljivo je rekao kralj.
Tišina je obavila sobu olakšanjem pomiješanim s osjećajem krivnje i
vođe su počele kimati kao da je to jedini mogući tijek zbivanja. Benjie je
stajao kao da je to gotova stvar, a Elbor je također ustao, očigledno želeći
izbjeći daljnju osudu.
 “Ne bi ju se trebalo prodati”, rekao je Bayr, usredotočivši se na to da
precizno izrekne riječi, udahnuvši između svake, govoreći sporo iako mu je
srce tuklo.
“Neće biti prodana. Bit će kraljica, a usput će pomoći svojoj zemlji”,
usprotivio se Benjie.
“Trebala bi biti kraljica Sayloka. Ona je... jedinstvena”, ustrajao je
Bayr.
Banruud je prekrižio noge i spojio dlanove, odajući dojam duboke
zamišljenosti, ali Bayr je vidio da mu se na licu poigrava podsmijeh, napola
skriven njegovom pobožnom pozom.
“A kako bi to mogla postati kraljica Sayloka? Jesi li mislio... da je
možeš imati? Jesi li mislio da ćeš oženiti princezu... i da ćeš kad ja umrem...
s njom vladati umjesto mene?” Banruudovje glas bio prigušen podrugljivim
iznenađenjem, a Elbor je progunđao.
“To se nikad neće dogoditi, Hramski Dječače. U Albinoj budućnost
nema mjesta za tebe”, ravnodušno je rekao Banruud.
Bayr je šutio. Nije htio vladati. Ali htio je Albu.
“Ti si prokleto pseto, Banruude”, zarežao je Aidan od Adyara. Naglo
je ustao, stružući stolicom o kamen, iskazujući svoje gađenje. Napustio je
okrugli stol bez riječi, koračajući prema vratima dok su ga njegovi ljudi
slijedili. Lothgar nije odmah krenuo za njim, ali ostarjelo mu je lavlje lice
odavalo rezigniranost. Nije osporio kraljevu odluku ni pokušao ponuditi
alternativno rješenje. Izašao je iz prostorije za Aidanom.
Kralj je mahnuo rukom, raspustivši ostale koji su se još zadržali. Bayr
se nije pomaknuo. Soba se oko njega ispraznila sve dok nisu ostala sjediti
samo dva muškarca, sama s nekolicinom kraljevih čuvara koji su stajali
blizu vrata, te Dreda i Dakina koji su šutke podržavali svog vođu.
“Nemojte to raditi... Albi. Sayloku. Ljudi je... trebaju. Ona im je...
jedina nada”, molio je Bayr tiha glasa i slomljena srca.
“Svršeno je”, rekao je Banruud, ističući svaku riječ udarcem šake o
stol. “Ostavite me.”
 Bayr nije ustao, ali su mu se oči sklopile u kratkoj molitvi. “M-m-
molim vas”, promucao je, ne mogavši obuzdati očaj u glasu, i u očaju je
opet postao dijete koje muca.
“M-m-molim vas”, ponovio je Banruud, naglašavajući svaki zvuk tako
da je pljunuo pri svakom slogu. “Usuđuješ se preispitivati me? Voliš moju
kćer i misliš da ja to ne znam? Ona ti je sestra, budalo. Ne možeš oženiti
sestru.”
Bayr se trgnuo kao ošinut.
Kralj se nasmijao i podignuo noge na stol, iskezivši zube i sklopivši
ruke na trbuhu. Njegova opuštena poza nije odgovarala njegovu mračnom
pogledu.
“Sigurno to znaš. Tvoj voljeni čuvar, Dagmar, rekao ti je tko si? Mislio
sam da si spor, ali ne i potpuno neuk.”
Bayr je stajao zgrožen nevjericom.
“Ti si moj sin, Bayre. Ti si Albin brat.” Podignuo je ruke, s dlanovima
prema gore, kao da mu daje dar, a zatim je slegnuo ramenima, pustivši ga
da padne.
“Nisam”, izjavio je Bayr, jezik mu je bio toliko težak da nije mogao
zamucati. Težina se proširila, utrnuvši mu usne i vrat, ramena i prsa,
stisnuvši mu žile i zgrušavši mu krv.
“Oh, ali jesi. Ti si iz klana Medvjeda. Dobio si ime po meni, svom ocu.
Desdemona je bila strastvena djevojka... i tako dramatična. Čak i u smrti,
siguran sam.”
Dred je urliknuo od bijesa, a Dakin se bacio pred njega, obgrlivši
rukama razbjesnjelog ratnika, spasivši ga od osvete čovjeku koji ga je
mogao dati ubiti. Kraljeva je straža pojurila naprijed zaštititi kralja te su iz
odaje izvukli Dakina i Dreda koji se još odupirao.
“Napustit ćeš brdo, Hramski Dječače”, naredio je Banruud. “I povedi
starca. Želiš li poživjeti - želiš li da on poživi - nećeš se vraćati.”
Bayr nije osjećao noge. Nije osjećao ruke ni otkucaje srca. Ništa nije
osjećao. Nikakvo iznenađenje. Nikakvu tugu. Dah. Postojanje.
 Kraljeva ga je straža okružila izvučenih mačeva, ali su mu dali
dovoljno prostora. Nitko mu se nije usudio suprotstaviti. Svi su čuli priče.
Svi su vidjeli dokaz njegove moći. Međutim, stajao je s rukama uz bokove,
kao da je isklesan iz kamena. Zatim je, polako, mirnih ruku, izvukao mali
bodež iz remena o struku. Član kraljeve straže viknuo je upozorenje, ali
Bayr ga je ignorirao. Sve ih je ignorirao.
Uzevši debelu pletenicu u lijevu ruku, desnom ju je rukom prerezao.
Trzajem ruke bacio je odsječenu pletenicu kralju pod noge. Zatim se
okrenuo i napustio prostoriju, u ruci i dalje držeći oštricu, dok je kraljeva
straža i dalje držala svoje mačeve, ne shvaćajući što se upravo dogodilo.
 27

Bayru je kosa upala u oči i namotala mu se oko oznojena lica pa ju je

nestrpljivo sklonio. Obrijao bi je poput čuvara, tako da ga nema više na što
podsjećati. Noć se spustila dok se probijao kroz Hramsku šumu, utrkujući
se protiv svog užasa i mržnje. Putovao je kilometrima bez namjere da stane,
jer bi se tada morao suočiti sam sa sobom.
Uputio se od palače u dvorište i preko posjeda hrama te izašao kroz
istočna vrata. Nastavio je hodati pogleda uprtoga preda se, ogoljene duše i
praznog uma. Nikad prije nije želio umrijeti. Čak ni u najsamotnijim
trenucima i za najgorih dana. Ali u ovom času nije priželjkivao ništa drugo.
Da su ga njegovi ljudi vidjeli - da ga je itko uopće zamijetio - ne bi ga
pokušali zaustaviti. Hodao je satima, a mač mu je udarao o bedra.
Slijedio je potok koji je tekao s brda i prolazio kroz Hramsku šumu.
Nastavljao je teći prema Dolphysu te se ulijevao u rijeku Mogdu koja je
utjecala u more. Kleknuo je na obalu potoka jer mu je žeđ prodirala kroz
maglu u glavi i prazninu u grudima.
Dagmar je znao. Dred je znao. Bayr je bio siguran u to. Jesu li svi
znali? Jesu li ga svi sažaljivo gledali čuvajući svoje tajne dok se spoticao
kroz život, slijep i lakovjeran? Jesu li ga poslali s brda da ga spase ili da ga
se riješe?
Nikad nije shvaćao Banruudovu mržnju. Nije ju shvaćao ni sad. Zar on
nije htio sinove? Kraljica Alannah umrla je pokušavajući mu roditi sina, a
Bayr je rastao pred njim. Nije htio Bayra, to je barem bilo jasno.
Ali Alba ga je htjela. Alba ga je voljela. Alba ga je trebala.
Njezino ime, nadirući mu kroz zbrku misli, natjeralo ga je da naglas
zastenje i sruši se u travu kraj potoka, žarivši lice u ruke i ruke u kosu.
 Poslat će je u Sjevernu zemlju. Bit će žrtvovana na Saylokovu oltaru i
nitko se neće zauzeti za nju. Nitko neće moći. Klanovi će slaviti njenu
žrtvu, bacajući joj cvijeće pred noge, no mahnut će joj, mladenki Gudruna i
kćeri Sayloka, skoroj kraljici Sjevera.
Poći će za njom. Ubit će kralja Sjevera i dovesti je natrag.
A kući će ih pratiti smrt.
Bayr je zaurlao u beznadnoj srdžbi. To bi započelo rat. Njegova bi
ljubav prema Albi započela rat, a Bayr bi bio jedini vojnik na svojoj strani.
Ne bi imao podršku klanova ni blagoslov kralja. Ako bi Dolphys bio uz
njega, njegovi bi stanovnici pali pod mačem, a njihove smrti išle bi njemu
na dušu. Ako bi ga čuvari branili, bili bi sasječeni kao žito u polju, rune
izgubljene, hramske kćeri raseljene.
Sayloka ne bi bilo nakon što bitka završi. Ne bi bilo hrama ni klanova.
A Alba će i dalje biti njegova sestra.

*
Ratnici Dolphysa došli su u hram nedugo nakon zalaska sunca u
potrazi za svojim vođom. Dagmar se iskrao da se pomoli, a Ivo je mogao
samo slušati ljude koji su sve više predosjećali propast, čuvare okupljene
oko njega, blijedu i opreznu Utvaru i Freyine kćeri, dok su ratnici prenosili
izvještaje kraljevskog vijeća.
“On zna, gospodaru Ivo. Dolphys zna istinu i bojim se da ga je
slomila”, priznao je Dred, a lice mu je bilo prožeto brigom i umorom. Oko
njega su se ljudi iz Dolphysa potreseno pomakli, a Ivo nije morao pitati je li
to što Dred govori istina. Na licu su im bili tragovi vlastita šoka i nevjerice,
kao da su i sami bili opečeni znanjem i lošim odnosom prema njihovu
poglavaru.
 “Kralj ga je protjerao”, mrko je rekao Dakin. “Ali on je Dolphys i mi
smo ponajprije odani njemu. Nećemo ovo dopustiti.”
“Moramo ga pronaći, gospodaru Ivo”, preklinjao je Dred.
Čuvari su kimnuli u znak odobravanja, svečanih pogleda, i Ivo je
popustio, vadeći bodež iz ogrtača. Nacrtao je runu tragača, mrmljajući
Bayrovo ime dok je krvlju pratio linije svog dlana i pritisnuo ih preko očiju,
čekajući mrežu svjetova da nađe izgubljenog. Za nekoliko je sekundi
pronašao Bayra u tami, pognute glave, zgrbljenih leđa kao da se cijeli svijet
srušio na njega. Ivo se uhvatio za prsa i zagrebao vrat bojeći se da ga ne
povuče.
Dred je opsovao od straha i netko je uzviknuo, uplašen Ivinom burnom
reakcijom. Vrhovni je čuvar ispravio dlanove i smirio se prije nego što je
ponovno prekrio oči, ovaj put gledajući iz daljine dok mu se krv nije
osušila, a vid izoštrio.
“Posvuda oko njega je drveće i blizu je. No mrak je i ne vidim bolje.”
Ivo je zastao, prebirući po mislima. Osjetio je Bayrovu bol i patnju i dao je
sve od sebe da je protumači. “Nije slomljen, Drede od Dolphysa. Ali
njegova je patnja velika. On... nije siguran... kako nastaviti.”
Dred je kimnuo, očajan, a Dakin ga je uzeo za ruku kao da ga želi
ohrabriti. Svi će trebati ohrabrenje prije nego što prođe noć. Ivo je osjetio
ledeni dah norni koje su mu ljubile vrat i kolale žilama.
“Što ćemo učiniti, Vrhovni čuvaru?” upitao je Dakin.
“Pričekajte ga u dnu brda, kraj Hramske šume.” odgovorio je Ivo.
“Neće daleko otići. Njegovo je srce ovdje. Njegova... sudbina... također je
ovdje.”

*
 Dagmar je pošao niz istočnu padinu, putem koji je već tisuću puta
prešao, gazeći potok preko skliskog kamenja, s bodežom o pojasu, pogleda
uprtog na Hramsku šumu gdje je jednom, davnih dana, izgubio sestru i
dobio sina. Sunce je zašlo i čuvari su ga pozdravili večernjim molitvama,
recitirajući u glas, dok im se pjesma prelijevala preko brda, zbog čega su
igre zaustavljene i ljudi zastali kako bi dotaknuli zvijezdu Sayloka na čelu.
To je Dagmaru uvijek bio najdraži dio turnira, hodati među ljudima, želeći
im dobrodošlicu u svetište, crtajući rune života i ljubavi na njihovim
dlanovima dok je slušao njihove probleme i smirivao im strahove.
Začudo, nije se bojao. Znao je da bi trebao. Saylok se urušavao oko
njih. No Ivo nije imao pravo. Nije podbacio. Dagmar je podbacio. Podbacio
je priznati svoj najdublji strah. Čuvao je tajnu koja je možda proklela ljude.
I opet će je čuvati.
Spotaknuo se u nadolazećem sumraku i uhvatio se kako grebe rukom o
kameno tlo. Za tren oka ponovno se vratio u Dolphys, penjao se na vrhove
Shinwaya, trčeći za sestrom i debelim sivim zecom. Desdemonini su
dlanovi također krvarili.
Prošlo je neko vrijeme otkad je zadnji put molio pod Desdemoninim
stablom. Kad je Bayr prije deset godina napustio brdo, nije se mogao
suočiti s njim. Boljelo je stajati pod granama i prisjećati se djeteta, dječaka
rođenog od majke koja će ga obilježiti, oca koji će ga zanijekati i svijeta
koji ga nije prihvaćao. Zbog svoje snage i poniznosti, zbog svoje dobrote i
milosti, Bayr nikad nije ništa tražio. I u tome je Dagmar zakazao. Dagmar
je čuvao tajne da ga zaštiti, a zbog čuvanja tajni dozvolio je runi
ogorčenosti, koju je pokretala ogorčena krv, da im oblikuje živote.
Da je barem znao. Da je barem shvaćao. Osjetio je nalet ljutnje i
povrijeđenosti, izrekavši Utvarino ime kada mu se u mislima pojavilo
njezino drago lice.
“Trebala mi je reći”, prošaptao je naglas, a vlastiti mu se glas
podsmjehivao. Utvara je štitila svoje dijete. Kao što je i on štitio Bayra.
Dagmar nikad nije vjerovao da je Banruud Albin otac, a ipak nikad ništa
nije rekao Ivi. Ni Utvari. Ni Bayru. Desdemona je proklela sve muškarce u
Sayloku, a Dagmar ih je sve prokleo čuvajući njezinu tajnu.
 Dagmar je kleknuo pod njezino stablo i naslonio čelo na njezin
nadgrobni kamen, baš kao što je tako davno naučio Bayra da učini. Noć
iznad šume bila je bez boje. Crne grane, bijele zvijezde, sivo nebo.
Vrhovima prstiju Dagmar je u zemlji pronašao spirale koje su označavale
sestrinu runu.
“Moram shvatiti”, prošaptao je. “Moram vidjeti.” Trbuh mu je ispunila
strepnja i prisilio se da ne zastenje. Nije htio nacrtati runu. Nije htio vidjeti
što bi mu Oko moglo pokazati. Nacrtao je rune mudrosti i rune vida, ali
nikada više nije nacrtao Oko. Nije to učinio od dana kad je stajao u špilji,
kada je bio dijete od jedanaest godina, i tiho je preklinjao bogove za moć
čuvara. Jedno je bilo vidjeti sadašnjost, izoštriti vid, putovati daljinama
znajući što tražiš. A posve je drugo bilo baciti se u budućnost i prošlost, u
vrijeme i prostor, primiti što Oko otkriva ne znajući kamo put vodi... ili
završava.
Nije urezao runu u tlo, nego ju je svojom krvlju nacrtao na
Desdemoninu kamenu, nadajući se da će njezina smrt usmjeriti njegova
preispitivanja, nadajući da će njezin život označiti put. Njegova je strepnja
rasla dok je oblikovao linije, ali nije prestao. Bio je očajan i nije znao što
drugo učiniti.
Baš kao i onda, bio je istrgnut u nebo kao korijen iščupan iz zemlje, iz
tame i topline u hladno svjetlo. I zvuk je utihnuo.
Bio je ptica. Bio je mjesečeva zraka. Bio je zrak i svemir. Bio je ništa.
Jurio je kroz krošnje loveći jučer... ili sutra... nije bio siguran. Krajolik je
bljesnuo i preoblikovao se i znao je gdje je.
Dolphys. Bio je u Dolphysu. Vratio se onamo gdje je sve počelo.
Zvuk se vratio, pojačavajući se poput glasova nadolazećeg jata
galebova. Dijete se nasmijalo, a onda i drugo. Kćeri. To su bile kćeri. Kćeri
su bile posvuda. Svijetle i tamne, niske i visoke. Novorođenčad i majke
vrtjeli su se u majskom plesu. Svijest mu je preplavila njihova igra, kretao
se između njihovih sklopljenih ruku dok su se vrtjeli u krug.
“Dolphys”, vrisnula je djevojčica, plješćući od sreće. “To je Dolphys.
Dolazi.” Kćeri su potrčale, pojurivši prema zalazećem suncu. Dagmar je
pokušao zakloniti oči, vidjeti siluetu ratnika koji mu je prilazio, ali ruka mu
nije imala oblika ni građe pa nije mogao zakloniti svjetlo.
“Bayr?” prošaptao je, presretan. To su bile kćeri, a Bayr je bio živ i
zdrav u Dolphysu, i dalje vođa svojih ljudi. Dagmar mu je poželio biti blizu
i odjednom je i bio.
Ali muškarac kojega su zvali Dolphys nije bio Bayr. Kosa mu je bila
puna vatre, podigao je najmanju djevojčicu u naručje, smijući joj se dok joj
je pomagao da leti.
Dagmar je letio s njom, ali kad je ponovno pala u poglavarevo naručje,
Dagmar je nastavio prema gore i skotrljao se natrag preko daljina u središte
Sayloka, ali nije se spustio natrag na zemlju. Ostao je na nebu, lebdeći
iznad Hramskog brda, motreći kako se noć pretvara u dan, a dan u noć.
Hram se srušio i ponovno je podignut, kamen po kamen, godišnje doba
po godišnje doba, a Dagmar sa svojega položaja nije mogao razaznati
svjedoči li onome što je bilo ili onome što će biti.
Odjednom je sjedio na padini i promatrao ovce, a Utvara je bila na
njegovoj strani. Sunce joj je grijalo bijele obraze i netaknutu i neukrašenu
kosu pretvaralo u lepršajući snijeg. Dagmarovo je srce nabujalo i oči su mu
se napunile suzama. Proveo je sedamnaest godina kraj nje, a nikad joj nije
priznao da je voli.
Banruud će je uništiti baš kako je uništio i Desdemonu.
Dagmar se nagnuo naprijed, očajnički je želeći spasiti, i poljubio joj
usne. Bile su slatke i ružičaste, jedine usne koje je želio ljubiti, jedina žena
koju je žudio dodirnuti. Utvara mu je pomilovala lice i otvorila svoje oči
boje duge.
“Tako sam dugo čekala”, rekla je, ali glas koji je čuo nije bio njezin, a
ni poljubac više nije bio njihov.
“Tako sam dugo čekala”, zavapila je Alba, a zvuk vode strujao je oko
njega i kroz njega, kotrljajući se preko beskrajnih slapova. Slapovi su se
pretvorili u nesputane uvojke koji su se prosipali po njihovim golim
udovima i kamenju obasjanom mjesečinom. Bayr i Alba ležali su
isprepleteni, nesvjesni svijeta oko sebe.
 “Nema Albe bez Bayra. Nikad nije bilo. Nikad neće biti”, rekla je
Alba. Bayr se nadvio na nju, sljedbenik i spasitelj, ljubeći je vatrenim
usnama i opreznim dodirima.
“Alba”, uzdahnuo je Bayr, a Dagmar je htio skrenuti pogled, zatvoriti
oči pred suđenim ljubavnicima, ali nije imao glave da je okrene ili kapaka
da ih spusti, a njegov je duh zadrhtao zbog potrebe da pobjegne.
“Nema Albe bez Bayra”, govorila je Utvara, a zvuk je odjekivao kao
pjesma. Nema Albe bez Bayra, nema Albe bez Bayra, nema Albe bez
Bayra.
Nema Bayra bez Albe.
Zatim je vidio Albu kako plače, pognutu nad nepomičnim Bayrom.
Bayr je bio prekriven krvlju, Desdemonina ga je runa okruživala u
beskrajnim valovima. Dagmarova je tuga postala gong koji je razdvojio
nebo i poslao ga onamo odakle je došao, natrag u šumu gdje je Desdemona
pronašla svoje posljednje počivalište.
Vidio je sebe, tijela ispružena poput Bayrova, pogleda usmjerena na
grane iznad sebe. Nije Alba bila ta koja je klečala kraj njega, nego Utvara, s
dlanovima na njegovim obrazima i dahom na njegovim ustima.
“Dagmare”, oplakivala je. “Dagmare, kamo si otišao?”
U trenutku više nije promatrao. Bio je unutar. Bio je svjestan. Udovi su
mu trnuli, a srce poskočilo te je udahnuo. Jednom. Dvaput.
I još jednom. Osjetio je zemlju, hladnu i vlažnu pod sobom i uživao u
toplini žene nad njim.
“Dagmare, vrati mi se”, molila je Utvara. I on ju je poslušao, trepćući
očima kojima je ponovno mogao upravljati. Zurio je u njezine prestrašene
oči i podigao ruku da dotakne njezinu blistavu kožu.
“Što ti se dogodilo?” zastenjala je. “Što si učinio? Pokušavala sam te
probuditi.”
Mogao je samo odmahnuti glavom i pratiti puninu njezinih
razdvojenih usana, prisjećajući se poljupca iz vizije. Prekrila je njegovu
ruku svojom, a strah joj se pretvorio u zbunjenost zbog bliskosti njegovog
dodira.
“Dagmare?”
“Jednom... sam te pronašao... ispod ovog stabla”, prošaptao je glasom
koji je krenuo iz njegovih prsa i zazveckao kroz grlo.
“Da. Jesi.” Pokušala se nasmijati, ali joj je osmijeh zadrhtao na
zabrinutim usnama.
“Kad sam te vidio tog dana, pomislio sam da si mrtva”, hripao je,
prisjećajući se. Ponovno to proživljavajući.
“Bila sam mrtva”, prošaptala je. “A ti si me vratio u život.”
Zatvorio je oči, pateći za djevojkom koja je bila i zbog budale kojom
je on postao. Oh, da mi je sve to ponoviti! Ali nije mu bilo suđeno. Nije im
bilo suđeno.
“Ležala si na mjestu gdje je Desdemona umrla.” Otvorio je oči i
ponovno ju je pronašao pogledom. “Nisam je mogao vratiti. Željela je
osvetu. Željela je krvnu kletvu više nego što je željela živjeti”, rekao je.
“Da. Tako je. A ja sam željela svoju kćer više nego što sam željela
umrijeti. Obje smo odabrale, tvoja sestra i ja”, promrmljala je Utvara, a na
licu su joj se ocrtavale tuga i kajanje. “Na kraju smo obje odabrale. Svi mi...
biramo.”
Na trenutak su šutjeli, proučavajući jedno drugo i ne skrivajući ništa.
“Jako mi je žao”, prošaptao je. “Banruud ti je uzeo dijete, uzeo je
Albu, a mi smo ga proglasili kraljem. Ja... sam ga proglasio kraljem. Nisam
ga spriječio. A sad moram. Sad moram ili će uništiti nju i uništit će Bayra.”
Nema Albe bez Bayra.
Riječi su postale kao udarci bubnja. Vrijeme je istjecalo, a Dagmar je
još imao toliko toga za reći.
“Volim te, Utvaro”, priznao je, očajan.
Usne su joj zadrhtale, sive oči postale zrcala, odražavala su njegove
osjećaje, odjednom tako jednostavne. Tako jasne.
 “Volim te od prvog dana kada si mi rekla da živiš ispod ovog stabla.
Bila si tako mlada i tužna, a ipak si me nasmijala”, rekao je.
Obrazi su joj pocrvenjeli i izgledala je kao da joj je ponovno
sedamnaest, istih godina kao što je tada bila, istih godina kao što je Alba
sada.
Nema Albe bez Bayra.
“Od tog te dana volim... i bojim te se”, priznao joj je, žureći se da joj
sve kaže.
“I ja sam se tebe bojala. Nema ljubavi bez straha. Oni idu ruku pod
ruku”, rekla je uz slabašan smiješak. “Zato toliko boli.”
Nije mogao govoriti, njegova je agonija bila tako velika, njezino
razumijevanje tako potpuno. Duboko je udahnula i zatvorila oči, kao da je
molila Odina za hrabrost. Dagmar je privukao njezino lice svojem,
nezgrapan i uplašen, ali hrabriji nego što je ikada bio. Kad su njezine usne
dodirnule njegove, strah je nestao, a ostala je samo radoznalost, samo želja.
Produbio je poljubac, utapajući se u vlastitoj podčinjenosti, uživajući u
mokroj intimi njezinih usana na njegovim.
Zastenjala je, zvuk je istodobno bio mučenički i pobjedonosan. Ljubav
je prešla u čežnju, a požuda u poplavu. Nisu tražili utočište, nego su pustili
da ih bujica odnese, poljubac im je bio čamac u oluji. Usne su im se
priljubile i sudarale, bezumno spajanje prepuno užitka i boli. Kad je Utvara
uhvatila zrak, zario joj je lice u vrat, sišući joj kožu poput gladnog djeteta.
“Bojim se da se opraštaš”, uzviknula je.
Dagmarovo se srce slomilo dok mu je tijelo jecalo, buneći se protiv
nepravde poricanja i nepravednosti vremena.
“Moraš uzeti klanske kćeri i otići, Utvaro. Moraš napustiti Hramsko
brdo ”, rekao je. “Moraš odmah otići.”
Obujmila mu je lice, ošamućena i očajna, a on je još jednom prislonio
svoje usne na njezine, gladan posljednjeg okusa, još jednoga dragocjenog
trenutka.
“Neću te ostaviti”, odlučno je odvratila. “Neću ostaviti Albu.”
 “Ona mora poći s tobom. Povedi nju i klanske kćeri i pođite u
Dolphys.”
“Kralj će doći za nama.”
“Bayr i ja ćemo ga zaustaviti”, obećao je. “Čuvari će ga zaustaviti.”
“Bayr je otišao, Dagmare”, zajecala je. “Zna da mu je kralj otac. Zato
sam te došla potražiti.”

*
Alba je zaspala. Poslali su je s gozbe, dalje od prisutnosti Sjevernjaka i
Gudrunova besramna ponašanja. Poglavari su bili poput čopora bijesnih
pasa, odmjeravali su se s nepovjerenjem, režali na kralja, ali bili su
ujedinjeni u zgroženosti zbog prisutnosti Sjevernjaka na Hramskom brdu.
Od trenutka kad joj se otac vratio, nije pogledala Bayra. Da jest, odala
bi se. Pogled na njega slomio bi njezinu kontrolu i uništio joj nade. Njegova
je napetost drhtala pod njezinom kožom i oduzimala joj dah.
Bila je iscrpljena, skinula je haljinu i zavukla se pod pokrivače,
zatvorivši oči da zaspi dok ga ponovno ne bude mogla vidjeti. Kad se
probudila, odaja je bila obavijena sjenama i nebo iznad nje bilo je tamno.
Naglo je ustala, zatim oteturala iz kreveta da ponovno navuče zastore
nježno šapućući na noćnom zraku. Nije znala koliko je sati, no Mjesec je
bio visoko, a sat je bio kasan.
Bayr će je čekati na pustopoljini kraj skrivenih vrata. Čekat će i brinuti
se. Navukla je haljinu preko tanke spavaćice i gurnula stopala u kožnate
papuče koje je izula prije nekoliko sati. Ispleteni dijelovi kose su joj se
raspleli, pa je izvukavši ukosnice prošla prstima kroz uvojke, ostavivši ih
puštenim preko ramena.
 Očistila je zube, namazala se ružinim uljem i ugrizla za prst istisnuvši
tek malo krvi da zarumeni blijede usne i obraze te nacrta runu. Zatim je oko
ramena prebacila tamnoplavi plašt i napustila sobu. Sjurila se niz stube
tornja u središte palače, kraj čuvara i Sjevernjaka koji su se odmarali
ispruženi u velikoj sobi, kao da su namjeravali zauvijek ostati. Nije bila
zabrinuta zbog njihova ostanka. Bila je zabrinuta zbog njihova odlaska i
toga da će je povesti sa sobom kao Gudrunovu mladenku.
Nije čekao. Padina iza hrama bila je tiha i bili su vidljivi tragovi
razuzdane gozbe ranije tog dana. Zbog turnira je na njemu bilo mnogo
šatora i privremenih skloništa, no većina je posjetitelja boravila na brdu i
slila se u selo na sjevernoj strani Hramskog brda. Južna strana bila je puna
gudura i stijena, livada koje su zalazile u šumu i terena nepogodnih za
podizanje šatora. Cijeli su tjedan Bayr i ona izbjegavali ljude pješačeći do
slapova ili skrivajući se u staroj pastirovoj kolibi koju je Utvara odavno
napustila. Odlazili bi u šumu i ležali u visokoj travi, a Alba je bila toliko
oprezna da drži runu oko njih, prestravljena da bi ih netko mogao vidjeti, da
bi ih netko mogao odati i da bi Bayr mogao platiti cijenu.
Sjedila je u travnatom jarku gdje je tunel izlazio na padinu i pregrizla
strah, natjeravši se da čeka. Vođe su pozvale kralja na vijeće. Čula je kako
čuvari i osoblje dvorca razgovaraju dok im je ona na prstima hodala pred
nosom.
Vrijeme je protjecalo, Mjesec je izašao i zašao, a on još nije došao.
Bilo joj je hladno i vlažna joj je trava prodirala u odjeću te joj smrznula
vrhove prstiju na rukama i nogama. Došla je jesen, ali znala je da Bayr
nema.
Još je jednom u trbuhu osjetila paniku. Gdje je? Je li došao i otišao
prije nego što je došla, pretpostavivši da nije mogla doći? Je li zamolio za
njezinu ruku kao što su planirali? Je li se zavjetovao i zamolio kralja?
Uspomene su joj prolazile pred očima, njezin je otac udarao Bayra
šakama i nogama, a Bayr se uopće nije branio. Trgnula se i stisnula zube
prisjetivši se toga, ali nije htjela potisnuti sjećanja. Nikad to nije činila.
Sjećanja su bila jasna i potpuna, poput kristala na tamnoj pozadini duge
samoće. Svega se sjećala.
 Osjećala je svoju majku, utjehu njezine prisutnosti i dubinu njezine
posvećenosti, ali njezina je najranija uspomena bila Bayr. Prožimao je svaki
njezin početak, svaku nadu i svaku sreću. Bayr je bio trajna suprotnost sjeni
njezina oca koja je uvijek lebdjela na rubovima njezina djetinjstva i bila
izvor neprestanog straha.
Čeznula je da se oslobodi oca, a Bayr mu je pobjegao, samo da bi mu
opet podlegao.
Zbog nje.
Alba je glasno zastenjala pošto se u njoj oslobodio strah. Što je to
pokrenula? Bayr više nije bio dječak, ali njezin je otac još bio kralj, a
usprotiviti mu se kao poglavar, prkositi mu, značilo je suprotstaviti njegov
cijeli klan kraljevstvu. Bayr nije bio slab - ni u kom slučaju - ali nije bio ni
glasan i nagao. Nije govorio osim ako to nije bilo apsolutno nužno i
žrtvovao bi se prije nego što bi svoje ljude izložio ratu, ali Alba ne bi
žrtvovala njega.
 28

Nekoliko sati poslije Ivo se mogao samo nadati da su ratnici Dolphysa

poslušali njegov savjet i napustili brdo dok je kraljeva straža prijeteći
noževima odvlačila stanovnike hrama iz kreveta u sredinu svetišta. Čuvari,
kćeri i prognanici zbili su se dok je kraljeva straža pretraživala hram -
prevrtala stolove, rušila krevete, prekapala po ladicama. Vrata su osigurana
protiv vanjskih prodora, ali noć je bila duboka, zora satima daleko, a ostatak
je brda spavao, nesvjestan prodora unutar svetih zidina. Alba je nestala, a
kralja su uvjerili da su za to krivi čuvari i Hramski Dječak.
Nikome nije bilo dopušteno ući ni izaći. Kralj je hodao od sobe do
sobe prateći napredak svojih ljudi, zahtijevajući da počnu ispočetka kad im
napori nisu urodili plodom. Kad su se vratili praznih ruku, vratio se u
svetište, a njegovi ljudi, čija je napetost odražavala njegovu, vukli su se za
njim.
“Nemaš vlast ovdje, Banruude”, rekao je Ivo, ali obojica su znali da ga
nitko neće zaustaviti. Vođe Bernea i Ebbe bili su mu u šaci, Bayr je nestao,
a ostali su spavali. Da je princeza doista nestala, i oni bi zahtijevali potragu.
Hramska straža, isprva osnovana da čuva hram, sad je bila samo dodatak
kraljevoj vojsci. Nisu se htjeli suprotstavljati njegovim željama.
“Gdje je ona, Ivo?” planuo je Banruud, nadvijajući se nad umornim
Vrhovnim čuvarom.
Ivo je zlokobno gledao kralja. “Gdje je tko, veličanstvo?”
“Moja kći”, odbrusio je Banruud.
“Ali veličanstvo... vi nemate kćer”, promrmljao je Ivo. “Samo sina. A
on je protjeran.”
Banruudovo se lice smrknulo, a pogled mu je prešao na žene i djevojke
okupljene u stražnjem dijelu sobe. Hodao je među njima, držeći svjetiljku
visoko i promatrajući svakoj lice dok se nije vratio do čuvara i jednako ih
tako pregledao.
“Skinite svoje halje!” zahtijevao je. Čuvari su se zagledali i ustuknuli.
“Svi, skinite svoje halje”, ustrajao je, potežući kapuljače s njihovih glava,
ostavljajući im blistava tjemena izložena narančastom sjaju hramskih baklji.
Ivo je gledao kako se njegova braća pokoravaju, bespogovorno
skidajući ogrtače i bacajući ih na pod svetišta. Svi su stajali u skromnoj
odjeći za spavanje čiji su im rubovi padali preko kvrgavih koljena i bosih
nogu. Stigli su samo odjenuti gornje ogrtače dok su ih vodili kroz hodnike.
Dagmar nije bio među njima. Ni Utvara. Ivu je tješila njihova odsutnost.
“Razdvojite ih!” zahtijevao je kralj nalažući svojim ljudima, a oni su
odmah počeli razdvajati ogoljene čuvare s jednog na drugi kraj svetišta.
Kad je zapovjedio da isto učine s hramskim kćerima, gurajući ih jedne od
drugih, Ivo se svojim oštrim noktom zasjekao po tankoj koži na ruci te od
kapi krvi načinio svoju runu. Kraj je bio blizu.
Dok je Banruud pretraživao, sve je više kipio od bijesa i još se jednom
okrenuo prema Vrhovnom čuvaru, a čizme su mu po kamenim podovima
odjekivale poput konjskih potkova.
“Gdje je ona?” planuo je Banruud licem pritisnutim uz Ivino tako da
mu je slina poprskala lice Vrhovnog čuvara.
“Tko, kralju Banruude? Koga tražite?” upitao je Ivo, jedva čujna, ali
posve mirnog glasa. Sklopljene su mu ruke bile skrivene pod dugim
rukavima ogrtača i počeo je svojim noktima nalik na kandže urezivati
oblike u svoju kožu, iako mu je pogled ostao miran.
“Bijela žena. Sablast. Gdje je?” siktao je Banruud.
“Ah. Bijela žena. Tražite je već neko vrijeme. Možda vam je ona uzela
kćer. Ili... ste... možda... vi... uzeli... njezinu.”
Banruudove su se nosnice raširile i nešto mu je zaiskrilo u očima, a Ivo
je shvatio da je pogriješio. Potvrdio je ono čega se kralj najviše bojao. Znao
je što je kralj učinio, a kralj to nije mogao dopustiti. Nikad nije mogao
držati jezik za zubima i njegova će zadaća ostati nedovršena.
 Kraljeva ruka naglo se trznula naprijed poput skliske jegulje s oštrim
zubima. Ivo se ukočio dok su mu rune na ruci još bila mokre, a krv mu se
počela skupljati pod nogama. Njegova halja, crna i golema, skrivala je život
koji mu je istjecao iz kože i jegulju koja se tiho iskrala.
Kralj je zakoračio unatrag i gledao kako se urušava, kako posrče i
poraženo pada bez otpora.
“Ovdje smo završili”, pozvao je kralj svoju stražu. “Ostavi ljude na
vratima. Nitko neće ući ni izaći dok princeza ne bude pronađena.”

*
Dagmar se iz Hramske šume penjao uz istočnu padinu, Utvarina je
ruka držala njegovu. I dalje je bio potresen zbog rune, još dezorijentiran i
očajan, no um mu je bio neobično tih, a put čist. Desdemo- nine kosti
podigle su se iz zemlje u Hramskoj šumi i zveketale iza njega. Njezin je duh
bio posvuda oko njega.
“Moram reći Albi tko je”, rekla je Utvara, glasom nalik na povjetarac,
mek i gotovo nečujan. “Prije nego što bude prekasno.”
Dagmar joj je stisnuo ruku i nije ništa rekao. Već je bilo prekasno.
Ušli su u tunel koji je vodio pod brdo i vodio do svetišta te požurili
kroz tamu, držeći se za ruke. Utvarini su prsti bili hladni, a uzdasi oštri,
iako je znao da to nije od napora, nego od straha.
Dagmar je na drugoj strani pomičnog zida očekivao tišinu uspavana
hrama, no kad su ušli u svetište, dočekale su ih upaljene svjetiljke i prepuna
soba. Bili su tu svi čuvari, sve hramske kćeri i sve izbjeglice, i svi su
podigli pogled kad je izašao iza oltara, a kraj njega se pojavila Utvara.
Svi u sobi klečali su u molitvi, ali nisu zvonili za oltarom ili se molili
kraj kamenih klupa. Bili su okrenuti prema suprotnom kutu, dalje od
propovjedaonice, kao da su čekali da Odin uđe kroz vrata. Čuvar Amos
ustao je usred mnoštva koje je klečalo i krenuo prema propovjedaonici, a
Dagmar je zamijetio da su mu stopala bosa i umrljana krvlju. Kad je Amos
prozborio, u glasu mu je odjeknula krivnja.
“Kralj je ubio Vrhovnog čuvara. Njegovi su ljudi stajali pred svim
vratima”, zajecao je.
“Gospodar Ivo je mrtav”, rekla je Juliah ustajući. Ostale su hramske
kćeri počele ustajati kraj nje. Kose im nisu bile spletene, slobodno su im
padale. Očito su ih izvukli iz kreveta. Pod narančastim svjetlom treperećih
svjetiljki izgledale su mnogo snažnije od čuvara oko njih. Plakale su, ali
nisu bile zastrašene.
Utvara je zavapila kraj njega i pojurila s propovjedaonice prema krugu
ožalošćenih koji su klečali, preskačući ih i prolazeći između njih, dok se
nije zaustavila, rukama stežući halju, pogleda uperena prema tlu. Kad je
pala na koljena, Dagmar je podigao pogled prema kupoli i preklinjao
Sveoca da mu da snage stajati, da mu srce kuca još malo dulje.
Ivina je crna halja bila natopljena krvlju, pa je sjajila pod svjetlom
baklje. U smrti nije bio tako snažan; nije bio Vrhovni čuvar. Bio je starac,
napuštena ljuštura, na koži su mu bile staračke pjege, izgled mu je bio
mlitav, crna boja s usana razmazala mu se po tankim obrazima. Dagmar je
čučnuo kraj njega i podigao ga s poda, ne mogavši podnijeti sramotnost
njegove smrti, ne želeći ga tako gledati. Ivino je tijelo bilo krhko i gotovo
bez težine, kao šaka jesenjeg lišća, i Dagmar ga je odnio na oltar. Utvara mu
se požurila pomoći izravnati Ivine udove i zagladiti mu halju dok su ga
prinosili bogovima.
“Ima rune na rukama”, udahnula je, podigavši mu rukave. “Nacrtao ih
je ovdje, iznad zapešća.”
Dagmar je samo zurio.
“Ne znam kakve su to rune”, promrmljala je Utvara, podigavši prema
njemu pogled pun tuge.
Dagmar je znao. Jedna je bila runa duše, upotrebljavala se da poveže
jedan duh s drugim. Ivo je u posljednjim minutama svog života pokušavao
doći do nekoga. Druga runa - muškarac, žena i dijete koje razdvaja zmija -
bila je Desdemonina.
“Druga je runa nedovršena”, prošaptala je Utvara.
“Neka mi netko kaže što se ovdje dogodilo”, zahtijevao je Dagmar,
nadvladavajući strah koji ga je prijetio obuzeti. Amos, uvijek najizravniji
među čuvarima, počeo je opisivati događaje koji su se zbili.
Kad je Amos završio priču, Dagmar je potonuo u stolac na
propovjedaonici, a oko njega su se okupile hramske kćeri i čuvari, očito
pogođeni i izgubljeni kao i on. No Utvara je ostala kraj oltara, bijela joj je
glava bila pognuta i držala je Ivinu kvrgavu ruku. Rub njezine ljubičaste
halje bio je crn od Ivine krvi; dug grimizni trag protezao se od oltara gdje je
stajala do stražnjeg dijela hrama gdje je on ležao, označavajući put kojim je
prošla.
“Tko će nam priteći u pomoć?” tiho je upitala Dalys.
“Spasit ćemo se sami”, prosiktala je Bashti.
“Ali... čak nas je i Bayr prokleo”, požalio se čuvar Bjorn, a Utvara je
podigla glavu i pogled joj se preko oltara susreo s Dagmarovim.
“Bogovi su nas prokleli”, izgovorio je Amos. “Nismo uspjeli ukloniti
kletvu.”
“Kralj mora umrijeti”, zarežala je Juliah.
“Moramo poslati poruku poglavarima. Moramo reći ljudima što je
učinio”, navaljivala je Elayne.
“Nikoga od njih nije briga”, usprotivio se čuvar Dieter.
“Aidana od Adyara će biti briga”, uzvratila je Elayne. “Lothgara i
Josefa će biti briga.”
“Nitko se neće usprotiviti Banruudu”, rekao je čuvar Lowell. “Na
našem su brdu Sjevernjaci. Klanovi se boje, a kralj je ponudio rješenje.”
“A kakvo je to rješenje?” prekinuo ga je Dagmar grubo.
“Najavio je brak princeze Albe i kralja Sjevernjaka. Gudrun je obećao
napustiti brdo i povući se iz Bernea”, dobacio je Amos, a natruha divljenja
mu se čula u riječima. “To je jedino rješenje.”
Utvara je zadrhtala i ispustila Ivinu ruku.
“Zašto bi Gudrun to učinio?” upitao je Dagmar.
Čuvari su uzdahnuli, ne shvaćajući, a Amos se prvi pribrao. “Princeza
je prekrasna. Ona je velika nagrada, vrijedno blago. Ona je nada Sayloka”,
zamucao je, preneražen.
“Nada Sayloka”, ponovio je tiho Dagmar. Tako su dugo polagali svoje
nade u malu djevojčicu. Prebacili su odgovornost na Hramskog Dječaka
koji je bio siroče.
I svi su čekali da budu spašeni.
“Tko jamči da će Gudrun otići?” upitao je Dagmar.
Čuvari nisu imali odgovor i ostarjela su im se lica uozbiljila. Utvara se
okrenula od oltara i prikovala pogled na Dagmarovo lice. Tiho ju je molio
za oprost.
“Gudrun želi hram”, promrmljala je Juliah.
“I brdo”, dodala je Bashti.
“Želi Saylok”, rekla je Liis.
“A ako nitko neće zaustaviti Banruuda... tko će zaustaviti Gudruna?”
upitao je Bjorn, a njegovo je pitanje odzvanjalo u svim grudima.
“Mi ćemo ga zaustaviti”, prošaptao je Dagmar, a iako je znao da je to
istina, glas mu nije zvučao pobjedonosno. Pognuo je glavu i zatvorio oči.
“Ivo je već započeo s tim.”

*
 Alba je čekala do izlaska sunca prije nego što je odustala čekati Bayra.
Razmišljala je da još jednom ubode prst i nacrta runu koja će ju skriti pri
povratku, ali je znala da bi joj se krv vjerojatno osušila prije nego što bi
došla do vrata vrta, pa je čekala.
Zapravo je trebala runu za hrabrost, runu koja bi joj dala mir i runu
koja bi promijenila njezina oca, ali nije imala takvo oružje na raspolaganju.
Znala je rune za zacjeljivanje i skrivanje. Znala je za rune kojima je mogla
čuti i vidjeti na daljinu. Mogla je utišati ptice i umiriti zvijeri, stvarati iluzije
koje su joj dale okus slobode i malo utjecaja. Ali joj nisu davale moć. Nije
mogla prizvati kletvu ili ubiti kralja. Nije mogla zapovijedati vojskama ili
kontrolirati misli ljudi. Nije mogla kontrolirati ni svoje. Kakve god
sposobnosti imala, kakva god čarolija napajala njene rune, to nije bilo
dovoljno da joj na bilo koji način promijeni postojanje. Nije bilo dovoljno
da zaštiti Bayra.
Kad je došla do tunela, očistila se od prljavštine noći koju je provela
na padini brda i pješačenja kroz tunel i nacrtala runu prije nego što je
stupila u majčin vrt. Zaobilazeći ružine grmove, pohitala je uz duge redove
kasno procvalog cvijeća i pažljivo oblikovanog grmlja, osjećajući se
rastrojeno i uplašeno. Predugo je čekala na padini brda. U dvorcu su bili
budni, stoka se glasala u staji, kokoši su kokodakale u dvorištu iza kuhinja.
Oprat će se i promijeniti odjeću te poći u potragu za Bayrom. Provukla se
kroz natkrivenu terasu i požurila na stražnji ulaz prema vrtovima te se našla
u uskomešanoj palači. Vratari su žurili kroz hodnike, sluškinje su hitale,
kuhinja je bila ispunjena bukom i neredom, a stražari kao da su poludjeli.
Tražili su je.
Bit će gotovo nemoguće proći kroz prepune hodnike i kraljeve ljude
okupljene u širokom predvorju u dnu stuba. Zbog rune se uklopila u
okolinu, ali runa nije mogla učiniti ljude slijepima. Čuvari su podnosili
izvještaj Balforu, dugogodišnjem pristalici njezina oca, govoreći o
rezultatima potrage dok se šuljala među njima, grleći kutove prostorije,
pogleda usmjerenih na stube tornja.
“Nije u hramu, kapetane.”
“Pročešljali smo selo.”
 “Sve su sobe u palači pretražene.”
“Nitko je nije vidio.”
“Nije na trgu.”
Smišljala je isprike dok se približavala stubama, moleći se daje u sobi
ne čeka sluškinja. Samo što nije stigla. Pojurila je kraj Balfora, koji joj je
prepriječio put, zadržala je dah i uhvatila suknje, no on se u posljednji
trenutak pomaknuo ulijevo i okrznuo joj ruku s napola osušenom runom.
Osjetio je dodir i okrenuo glavu.
“Princezo”, uzdahnuo je i u iznenađenju izvio obrve. Prošla je kraj
njega, tjerajući ga da je pusti, no on joj je stegnuo ruku, zadržavajući je
uzvikom.
“Obavijestite kralja”, zatutnjao je Balfor. “Princeza je ovdje.” Straža se
razbježala da ga posluša, ali čuvari su oko njih zurili, ostavši bez riječi zbog
njezina iznenadnog pojavljivanja. Nekoliko sekundi poslije raspršili su se
da izvijeste da je pronađena, vidno osjećajući olakšanje što je kriza prošla.
“Gdje ste bili, princezo?” prosiktao je Balfor. “Cijelo vas je brdo
tražilo. Pretražili smo hram - čuvari nisu sretni zbog vašeg ponašanja - i
preokrenuli palaču. A ipak, evo vas, izgledate slasno razbarušeno.”
“Pusti me, Balfore”, naredila je, istrgnuvši ruku iz njegova stiska.
Balfor ju je uvijek promatrao tako da joj se ježila koža i znojile ruke. Došao
je s kraljem iz Bernea prije sedamnaest godina i nikad se nije od njega
daleko micao. Način na koji je izgovarao princeza Alba uvijek je zvučao
kao uvreda i Alba ga je izbjegavala kad god je mogla.
“Kad završi sraz, Gudrun i Sjevernjaci će otići. Vi ćete poći s njima”,
prošaptao je. “Pripremaju vam škrinje. Mislili smo da ste pobjegli s
Hramskim Dječakom.” Nacerio se, otkrivajući crne zube i rupe gdje su mu
zubi nedostajali. “Ophodnja ga traži. Objesit će ga ako ga nađu. Možda će
vaš povratak uvjeriti kralja da mu pokaže milost. No Gudrun ne želi
okaljanu kraljicu. Jeste li okaljani, princezo?”
“Balfore.” Otac je koračao prema njoj. “Ostavi nas.”
 Balfor se odmaknuo i naredio preostalim čuvarima da stražare na
svakom ulazu i budu oprezni. Alba se okrenula prema ocu, prsa su joj
gorjela od užasa, grla zatvorena oko plamena.
“Nisam bila s Bayrom”, ustrajala je, šapćući zbog privatnosti, nastojeći
smiriti napetost. “Što ovo sve znači?”
Otac se zaustavio pred njom i podigao joj bradu te pogledao u njezine
bezizražajne oči. Kosa mu je bila razbarušena, dugi srebrnasti dijelovi
ispadali su mu iz pletenice i odjeća mu je bila poprskana krvlju. “Pripremao
sam te za današnji dan - nemoj se ponašati kao da je to neko iznenađenje.
Prije nego što zađe sunce bit ćeš kraljica, a Saylok će ti pjevati hvale zato
što si ih oslobodila Sjevernjaka.”
“Gdje je Bayr?” upitala je, izmičući bradu iz njegova zahvata. “Što si
učinio?”
“Pred tobom je dug put, kćeri. Trebaš se pripremiti. Tvoji ljudi će te
htjeti ispratiti. Pridružit ćeš se meni i kralju Gudrunu kada budemo gledali
sraz. Zatim će uslijediti svadbena gozba. A onda ćemo vas oboje
pozdraviti.” Banruud se udaljio od nje i okrenuo joj leđa kao da je to bila
gotova stvar.
“Neću otići i neću se udati za kralja Sjevera. Ako me prisiliš, iskopat
ću mu oči i prerezati mu grkljan na spavanju. I onda ću napraviti runu,
nahraniti je svojom krvlju i prokleti te kao što si ti mene prokleo. Učinit ću
da ti udovi budu crni kao i srce, i umrijeti ćeš sam i jadan kako si i živio.”
Banruud se naglo okrenuo, usana izvijenih od oholosti. Izvukao je
neko uže iz svoje halje i bacio joj ga pred noge. “Hramski Dječak ti je ovo
ostavio. Mislio sam da bi, s obzirom na vaše dugo prijateljstvo, to htjela
imati.”
Bila je to Bayrova pletenica. Pramen duge svijetle plave kose bio je
upleten u nju od vrha do dna; uplela je uvojak svoje kose u nju tek prije
neki dan. Strah joj se pretvorio u slijepi užas, pala je na koljena, očajnički
želeći zanijekati što je vidjela.
Prerezao je pletenicu. “Znaš li što to znači, Alba? Znaš li što znači kad
ratnik odreže svoju pletenicu pred kraljem?” upitao je Banruud.
 Ustala je, stežući pletenicu na prsima, a teško uže Bayrove kose
slijevalo joj se iz šaka dok joj se iz očiju slijevala tjeskoba.
“To je izdaja. Pletenice režemo kada umre kralj ili kad se ratnik odbije
boriti za njega.” Otac joj se približio i uhvatio je oko vrata. Zatim ju je
povikao prema sebi, pritisnuvši usne na njezino čelo.
“Ne želi se boriti za mene. Ne želi se boriti za Saylok. Ne želi se boriti
ni za tebe, kćeri.” Riječi su mu palile njezinu kožu. “Pa zašto... se ti boriš...
za njega?”
“Što si učinio?” prošaptala je.
“Nisam ništa učinio. Pas se vratio u Dolphys. Bit ćeš kraljica. Ni ti - ali
ni ja - više ga nikada nećemo vidjeti.”
 29

Iza vrata skrivenih u zidu svetišta račvala su se dva tunela. Jedan je

vodio do padine što se uzdizala iznad Hramske šume, a drugi je vijugao
ispod palače i završavao u prijestolnoj dvorani, u kojoj su kraljevi iz
prošlosti Sayloka vladali pošto su njihovu vladavinu odobrili čuvari.
Tijekom Banruudove vladavine taj je prolaz zanemaren, a prije nekoliko
godina Ivo je zatvorio vrata zamršenom runom. Banruud od samoga
početka nije tražio njihove savjete i čuvari su se bojali za svoju sigurnost.
Pokazalo se da su njihovi strahovi bili dobro utemeljeni.
Nije postojao ključ za otvaranje vrata prostorije s prijestoljem. Bila je
potrebna runska krv i Utvara je podignula svjetiljku kako bi utisnula svoj
zarezani dlan u prašinu taloženu cijelo desetljeće. Vrata su se uz škripu
otvorila prema unutra i Utvara je krenula uskim tunelom, nastojeći ne
okrznuti zidove prepune kukaca. Dagmar ju je preklinjao da ode, da povede
hramske kćeri i izbjeglice na padinu, ali Utvara nije u sjeni hrama živjela
sedamnaest godina da sada okrene leđa svojoj kćeri. Svi su čuli viku kada
su je pronašli.
“Pođite u Dolphys. Slijedite potok”, ustrajao je Dagmar. “Ondje ćete
biti sigurne. Doći ću po vas kada se sve smiri”, obećao je. No vidjela je
njegovo lice u šumi i osjetila zbogom u poljupcu koji je toliko dugo
iščekivala.
Zbog posljednjeg dana turnira i iznenadnih zaruka velik broj osoblja
palače bio je zauzet, pa je prostorija s prijestoljem bila prazna i tiha, a
stjegovi klanova i tapiserije koje su prikazivale prošla vremena prigušivale
su buku u hodnicima iznad. Utvara je nacrtala runu kako bi, pošto se skrije i
zatvori zid iza prijestolja, skrila tajni prolaz, moleći se da joj se opet otvori.
Zatim je kliznula u hodnik.
 Palača je vrela od mahnite aktivnosti - stražari i vrtlari, savjetnici i
kuhari, muškarci i sluškinje spoticali su se jedni preko drugih izvršavajući
kraljeve zapovijedi. Nitko je nije zaustavio, čak ni pogledao. Stražari pred
Albinim vratima zbunjeno su se zagledali kada je Utvara pritisnula kvaku
na vratima i ušla, a kada su gurnuli glave u prostoriju kako bi provjerili je li
princeza ondje gdje treba biti, opet su zatvorili vrata, uopće ne zamijetivši
Utvaru. Ona je povukla kapuljaču s kose i protrljala runu na dlanu,
izbrisavši je.
Alba je stajala kraj prozora i gledala preko kraljičinih vrtova, a zlatni
su joj uvojci bili nakovrčani i upleteni u kićene pletenice i valove. Na glavi
joj je počivalo cvijeće, a haljina joj je bila svijetloružičasta, boje jutarnjega
neba. Zbog njezine je ljepote Utvara osjetila bol u prsima, a kada je nježno i
molećivo izgovorila njeno ime, riječ je zazvučala kao molitva.
Alba se okrenula začuvši pozdrav. Smeđe su joj oči bile osjenčane, a
koža blijeda, no na bradi joj se vidjela tvrdoglavost nekoga tko je već donio
odluku. U rukama je držala dugu crnu pletenicu i Utvara je znala da je
Banruud dao sve najgore od sebe.
“Moraš poći sa mnom, Alba”, rekla je Utvara.
“A kamo ćemo poći?” prošaptala je Alba tužno zakrivivši usne prema
dolje.
“Idemo u Dolphys. Ti i ja, i sve žene iz hrama. Sve ćemo poći. Ondje
ćemo biti sigurne. Dagmar je to vidio.” Utvara je ponovila Dagmarove
riječi, premda ni sama u njih nije vjerovala. Mora uvjeriti Albu; o svemu će
se ostalom brinuti poslije.
“A hoće li Dolphys biti siguran ako sam ja ondje?” upitala je Alba. “Ili
ću i ondje dovesti pakao?”
“Bojim se da te pakao čeka uz Gudruna”, odgovorila je Utvara dok joj
se želudac stezao od užasa, a u očima navirale emocije. Nije očekivala da će
se Alba protiviti. No trebala je znati.
“Ne mogu te ostaviti”, preklinjala je Utvara.
“Ali ne možeš poći sa mnom”, složila se Alba, kimajući. “Znam. Bila
sam budalasta - sebična - što sam pitala. Ti si čuvarica.”
 “Najprije sam majka”, rekla je Utvara. Navrle su joj suze i skotrljale
joj se niz obraze. Nestrpljivo je obrisala lice. Imala je neisplakanih suza
dovoljno za cijeli život, a samo malo dragocjena vremena za plakanje.
Alba joj je prišla, ne shvaćajući. “Ti si majka?” upitala je, od
iznenađenja podignuvši glas.
Utvara se borila s nagonom da slaže, da porekne, da nacrta runu kako
bi riječi nestale. Ali nije bilo rune koja bi promijenila istinu, kao ni vremena
da ih učini probavljivijima.
“Tvoje ime znači ‘izlazak sunca’... Jesam li ti to k-kada rekla?”
Mucala je Utvara, ne odgovorivši izravno, pomažući Albi da shvati.
“Da. Jesi. Jednom... davno”, promrmljala je Alba i nagnula glavu.
Suosjećajno je dodirnula Utvarin obraz, brišući joj suze, a Utvara ju je
primila za dlan kako bi skupila hrabrosti.
“Bilo je toliko bola... toliko straha... a zatim je izašlo sunce, ružičasto i
zlatno i meko... i držala sam te u naručju. Nikada prije nisam poznavala
takvu radost... takvu savršenu, neizrecivu radost... i od toga sam te dana
voljela najbolje što sam mogla.” Utvara se zaplitala za riječi, gutajući svoje
jecaje.
“Ti si držala... mene?" prošaptala je Alba i ruka joj je pala.
Utvara je drhtavom rukom prekrila usta, očajnički pokušavajući utišati
tugu, ali nije utihnula.
“Nosila sam te u sebi. Osjetila sam kako rasteš. Osjetila sam kako se
mičeš. I gledala sam te kako dolaziš na svijet”, uzdahnula je Utvara, grla
suha od potisnutih osjećaja.
“Ti si moja majka?” jedva je čujnim glasom upitala Alba.
“Ja sam tvoja majka”, rekla je Utvara, a svakom je riječju tražila
milost.
Albine su se noge presavile kao da su izgubile osjet i našla se
sklupčana nasred poda poput ružičastog cvijeta. Položila je dlanove na pod,
kosa joj se razlila poput vela. Utvara je kleknula uz nju, bojeći se dodirnuti
je, bojeći se išta više reći. Na trenutak su vladali samo tišina, zadržani dah i
nevjerica.
“A Banruud?” upitala ju je Alba, prigušena i tiha glasa. “Je li mi
Banruud otac?”
“Banruud mi te uzeo kada si imala samo nekoliko dana.”
“Uzeo me?” prošaptala je Alba, preneražena. “Uzeo me”, ponovila je,
čvršće.
“Rekao je da si njegova... i svi su mu povjerovali.”
“On... je... razlog... zbog... kojeg... se... skrivaš.” Alba je podignula
zaprepašteni pogled.
“Nije li on razlog zbog kojeg se svi skrivamo?” promrmljala je Utvara,
tiho jecajući.
Albino se lice smežuralo i počela je odmahivati glavom kao da nije
mogla shvatiti što je upravo čula.
“Banruud je Bayrov otac, Alba. Ne tvoj. Nema te pravo dati kralju
Sjevera. On nema nikakvih prava na tebe”, rekla je Utvara. Vrijeme istječe.
Dagmar će biti izvan sebe.
“Bayrov otac?” Alba je uzdahnula, prestravljena. On je Bayrov otac?”
Utvara je mogla samo sažaljivo kimnuti. “Banruud mu je rekao. Rekao
je Bayru da si mu ti sestra... i Bayr je odrezao svoju pletenicu.”
“Oh, Bayre. Moj dragi Bayre”, zastenjala je Alba, pritišćući Bayrovu
pletenicu na usne, govoreći Bayru kao da je može čuti. “Što ti je učinio?
Kamo si otišao?”
“Zajedno ćemo ga pronaći. Ali moraš odmah poći sa mnom, Alba.
Moraš poći sa mnom u Dolphys”, preklinjala je Utvara, ustavši i povlačeći
Albu za ruku.
Alba je naoko bila previše šokirana da razmišlja. Ukočeno se uspravila
na noge, pustivši da joj Utvara preko ramena prebaci plašt i nacrta runu na
dlanu. Utvara nije imala drugoga plana osim pobjeći, ali skriti princezu bio
je početak.
 “Ne”, rekla je Alba iznenada i povukla ruku. “Ne.” Odmahnula je
glavom, silovito, odlučno.
“Moramo poći, Alba. Nema vremena”, molila je Utvara. “Doći će po
tebe.”
“Ne mogu. Ne shvaćaš li? Odem li, ljudi će umrijeti. Moja je dužnost
ostati.”
“Ti nisi princeza Sayloka”, usprotivila se Utvara užasnuto. "Ti si moja
kći i ne mogu te ostaviti.”
Alba je na trenutak malaksala, brada joj je pala na prsa, no kada ju je
Utvara još jednom pokušala primiti za ruku, oduprla se.
“Alba... molim te”, nagovarala ju je Utvara, ali Alba je opet polako
odmahnula glavom.
“Nije me otac učinio Albom od Sayloka. Ti si. Čuvari su. Bayr mi je
rekao da sam blagoslovljena na oltaru u hramu i da mi je na čelu nacrtana
zvijezda.”
“O, kćeri”, zaplakala je Utvara. “Ne mogu te spasiti. Ne ovoga puta.
Moraš se sama spasiti.”
“Bayr se nikada nije pokušao spasiti”, rekla je Alba odlučno. “Ni
jednom. Neću započeti rat koji će vojevati drugi.”

*
Nijedan ratnik iz Dolphysa nije izašao na teren kako bi sudjelovao u
srazu. Klanovi su se našli u širokom dvorištu dvorca opasanom
raznobojnim cvijećem. Adyar, Berne, Ebba, Joran i Leok okupili su
najsnažnije među sobom, tmurna lica i stisnutih zuba, ali je napetost među
ratnicima upućivala na veću nepriliku u kojoj se našao Saylok. Rasporedili
su se u strateške gomile. Njihovi su poglavari stajali na rubu terena, a kralj i
njegovi gosti sa Sjevera popunjavali su mjesta na privremenom podiju.
Alba je sjedila kraj kralja Sjevernjaka, pogleda usmjerena ravno pred sebe,
dlanova sklopljenih u krilu. Leđa su je boljela i glava joj je tutnjala, ali nije
se mogla nadati odmoru ni olakšanju. Udisala je i izdisala i davala sve od
sebe da isprazni glavu. Ako ne bude razmišljala, neće osjećati.
“Vidim samo pet klanova. Gdje su ratnici iz Dolphysa?” upitao je kralj
Gudrun sumnjičavim glasom. “Zašto nisu ovdje?”
“Dolphyjski vukovi otišli su kući podvijena repa”, rekao je kralj
Banruud. “Ove će godine u srazu sudjelovati samo pet klanova.”
Gudrun je zagunđao i pogledao svoje ljude. Činio se zadovoljnim tim
vijestima.
“Biste li vi htjeli sudjelovati?” podignutih je obrva upitao Banruud
kralja Sjevera, izazivajući ga.
Gudrun je pljunuo i pogledao Albu. “Sačuvat ćemo snagu za nešto
bolje.”
Oglasili su se rogovi i Banruud je podignuo ruku, znak da borba može
početi. Teren se pretvorio u roj jurećih muškaraca koji su jedan drugoga
bacali na tlo dok je gomila grmjela, a Sjevernjaci sve šutke promatrali.
Ratnici iz Dolphysa nisu bili jedini koji nisu bili prisutni. Kćeri Freye i
hramski čuvari nisu u redu stajali iza kralja i poglavara kao inače. Držali su
ih po strani. Kraljeva straža okružila je hram; narod je pretpostavio da ih
štite od Sjevernjaka. Alba je znala istinu. Utvara joj je rekla da je Ivo mrtav.
Banruud ga je ubio. Nadala se da su Utvara i hramske kćeri upravo na putu
za Dolphys. Iz hrama ne moraju izaći kroz vrata kako bi napustili brdo. Ali
možda će čekati mrak.
Možda će čekati nju.
Alba je pognula glavu, tjerajući slabost.
Gomila je vrisnula, a poglavar Bernea ustao je i počeo se udarati o
prsa. Trenutak poslije zagrmio je Lothgar. Alba je podignula glavu.
Lothgarov sin stajao je iznad oborenog ratnika iz Ebbe stisnutih šaka i
širom otvorenih usta iz kojih se čula rika. Budući da je na terenu bilo manje
ljudi, borba nije trajala dugo kao inače, a pošto je ratnika iz Adyara
pobijedio ratnik iz Jorana, da bi se i sam našao na tlu, na kraju je pobijedio
klan Lava.
Kako bi im čestitao, kralj je naložio da se iznesu bačve njegova vina i
ratnici su podignuli svoje čaše iskazujući dobrohotnost i dostojanstveni
gubitak. Posljednjega dana turnira uvijek su počeli piti rano, osobito kada se
jedno slavlje nastavljalo na drugo.
Albu je kralj Banruud ispratio u veliku dvoranu. Posljednja gozba
turnira pretvorila se u svadbenu svečanost po mjeri lažne princeze. Iz vrta
pokojne kraljice ubran je i posljednji cvijet da se urede stolovi i ukrasi
prostorija.
“Za kralja Gudruna i princezu Albu”, povikao je Banruud po dignuvši
čašu. Alba je podignula svoju, ali nije otpila. Bojala se da će joj ako počne
piti oslabjeti volja. Gudrun je iskapio svoj pehar, ali kada su mu ga
nadopunili, nije nastavio.
“Za pokojnu kraljicu”, dometnuo je Aidan od Adyara, održavši svoju
zdravicu. “Alannah je ovdje duhom, ako ne i tijelom. Tvoja bi majka bila
ponosna, Alba”, rekao je, pogledavši je u oči. Odvratila je pogled. Utvara je
bila njezina majka. Utvara, koja je obećala da će je pronaći, koja se zaklela
da će, kada opasnost prođe, otputovati u Sjevernu zemlju i nikada je neće
napustiti. Ali Alba se bojala da opasnost neće proći.
Aidan je oduvijek bio njezin prvak i oduvijek ga je nazivala ujakom.
No on to nije bio i nije bio njezin pobjednik. Ne sada. Nije se suprotstavio
Sjevernjacima, nije se suprotstavio njezinu ocu i nije se zauzeo za nju.
Na duge su stolove poslužili jaka alkoholna pića i začinjeno pivo,
pečenu svinjetinu i pačetinu te pladnjeve janjetine i meke teletine. Slijedile
su košare kruha svih vrsta, punjenog voćem ili sirom ili natopljenog u
maslac i šećer i začine. Poglavari i njihovi ratnici jeli su i pili s užitkom
kako je to često bivalo nakon dobrog natjecanja. Gozba nakon borbe
oduvijek je bio Albin najdraži dio Kraljeva turnira, s mnogo hrane,
bezbrojnim cvijećem i više uzbuđenja nego što je nudio svakidašnji život,
no večeras joj se želudac nije mogao smiriti, a grlo joj je odbijalo gutati.
 Do trenutka kada je Banruud ustao i objavio da će početi obred
vjenčanja, prostorija je bila prepuna, a malo pripiti uzvanici veselo su
napustili dvoranu i prešli dvorište do stubišta hrama. Kraljeva straža
povukla se kako bi bila manje upadljiva, a masivna hramska vrata bila su
širom otvorena nudeći dobrodošlicu kao da će se odviti radostan događaj.
Unutra su bili čuvari u svojim haljama i šutke stajali iza Dagmara, koji je
iza oltara stajao u crnoj halji Vrhovnog čuvara. Među klanovima se proširila
zbunjenost dok su se šapćući pitali gdje je gospodar Ivo, no Banruud se
pobrinuo da se povorka nastavi kretati, a njegovi su ljudi bili poredani uz
prolaz i pridržavali vrata.
Hramske kćeri sjedile su u prvom redu, nasuprot oltara, a ako je
Utvara i bila prisutna, skrila se. Kralj Gudrun pohotno ih je gledao, no
činilo se da ga zapravo fascinira svetište. Pogled mu je zastao na zamršenim
runama urezanima u oltar - linije i mrlje i ispresijecani oblici koji nikome
ništa nisu značili osim čuvarima koji su znanje o njima vjekovima prenosili
s čuvara na čuvara. Rune su bile isprepletene kako bi se skrio njihov pravi
oblik i funkcija, a Albi se vrtjelo u glavi dok ih je tijekom proteklih godina
pokušavala odgonetnuti. Takvih je runa, zamaskiranih i skrivenih, bilo u
svakome kutku hrama. Prokrvariti po zidovima značilo bi na svijet pustiti
pakao.
Obred je bio obmana osmišljena da se udovolji narodu; ne mogu
poslati princezu u Sjevernu zemlju ako najprije ne postane mladenka. Neće
biti zavjeta, ali zavjeti su beznačajni bez vjerovanja, bez namjere, a Gudrun
nije sin Sayloka. Taj mu obred ne znači ništa.
Gudrun neće kleknuti na oltaru. Niti će dopustiti čuvarima da ga
dotaknu. Njegovi su ljudi stajali oko njega s izvučenim mačevima i napeto
su promatrali. Kosti u njihovim pletenicama zveckale su svaki puta kada bi
pomaknuli glave.
Dagmar nije nacrtao zvijezdu Sayloka na njihovim čelima kao što je
bio običaj u ritualima klanova. Izrekao je priču o Odinu i njegovim
sinovima, Ocu Sayloku i životinjskoj djeci. Kada je zamolio Gudruna da
primi Albu za dlan, Gudrun ju je primio za ruku.
“Požuri, svećeniče”, prosiktao je Gudrun.
 Dagmar im je nad glavama nacrtao zvijezdu te ih nježnim glasom i s
bezizražajnim izrazom lica proglasio mužem i ženom.
Alba od Sayloka postala je kraljicom Sjeverne zemlje i Gudrun ju je
odvukao prema vratima hrama. Počela su zvoniti zvona, zaglušna
grmljavina od koje je zadrhtala i prisjetila se dana kada je umrla kraljica
Alannah. No nije bilo pjesme čuvara koja oplakuje njezinu smrt, i nije bilo
Bayra koji bi joj zakrilio oči i zagrljajem joj ublažio jecaje.

*
Bayr je stajao u svetištu među čuvarima i kraljevom stražom, mutna
vida i slabih ruku. Nije bio svoj. Tijelo mu je bilo slabo i maleno, kosti u
rukama krhke poput ptičjih, koža na rukama poput pergamenta pod oštrim
vrhom njegova nokta. Možda sanja ili je možda umro; no ni jedno se nije
činilo istinitim.
“Gdje je ona, Ivo?” prosiktao je Banruud navalivši na njega, a Bayr je
podignuo bradu i pogledao kralja. Neobično, tako je nizak, a navikao je biti
tako visok. Kralj Banruud zvučao je šuplje, kao da govori iz grobnice.
“Gdje je tko, veličanstvo?” iz Bayrovih je prsiju odjeknuo Ivin glas i
razlio mu se s usana.
“Gdje je moja kći?” upitao je Banruud. Počeo se mreškati kao da ga
Bayr gleda kroz lokvu vode.
“Vi nemate kćer, veličanstvo. Samo sina... i protjerali ste ga”,
odgovorio je Ivo, a Banruud se mračna izraza lica okrenuo, počeo izvikivati
naredbe i tražiti Albu.
Alba. Gdje je Alba? Bayr je okrenuo Ivinu glavu i ugledao okupljene
klanske kćeri, raspuštene kose i bosih stopala. Utvara nije bila među njima.
Ni Dagmara nije bilo. Bayr je osjetio kako se Ivina prsa ispunjavaju
olakšanjem. No gdje je Alba? Kamo je otišla?
 Nemate kćer. Samo sina.
“Gdje je ona?” Banruud se opet našao pred Ivom, rumena lica, sjajnih
očiju.
“Tko, kralju Banruude? Koga tražite?” odgovorio je Ivo, a njegov glas
u Bayrovoj glavi bio je nježan.
“Bijela žena. Sablast. Gdje je?”
“Ah. Utvara. Tražite je već neko vrijeme. Možda vam je ona uzela
kćer. Ili... ste... možda... vi... uzeli... njezinu.”
Bol se proširila Bayrovim trbuhom, vruća i hladna, oštra i tupa, i Ivo je
pao na tlo svetišta, ne dovršivši rune, a dah u prsima ga je pekao.
“Bayre”, upozorio je Ivo. “Nema kćeri bez sina i nema sina bez kćeri.”
Bayr je otvorio oči i Ivo se pretvorio u lišće i kvrgave grane. Kupola se
pretvorila u izobličeno i podijeljeno nebo koje je provirivalo kroz grane.
Kamenje svetišta razmekšalo se u zemlju i travu, a Ivina je bol postala
muka u javi i agonija u sjećanju.
Kraj njega je žuborio potok, a noć je cvrčala i brujala. Zaspao je s
licem u dlanovima, s laktima na koljenima, leđima naslonjen na drvo,
kilometrima duboko u Hramskoj šumi.
Kosa mu je pala na čelo i trgnuo se, misleći da mu se licem šeta pauk.
Nije naviknuo na milovanje razbarušene kose. Hladnim je rukama prešao
preko kratkih pramenova koji su se kovrčali, pokušavajući otjerati
uznemirujuće misli i istjerati sve što se ugnijezdilo dok je spavao. Umorno
se uspravio na noge, a udovi su mu bili ukočeni i dlanovi hladni. Oslonio se
na drvo i čekao da mu se tijelo ugrije i osjetila probude. Ruka ga je boljela i
ispružio ju je na mjesečinu, proučavajući ožiljke koji su mu nekoliko
centimetara iznad zapešća bili urezani u kožu.
U jednoj su se runi dvije linije susrele i izmiješale, da bi se razdvojile i
nastavile dalje, oblikujući križ. Druga je runa bila nakupina ljutitih linija i
isprepletenih simbola, djelomice okruženih zmijom koja je jela vlastiti rep.
Vrhovni čuvar označio ga je, prišavši mu dok je spavao i urezavši mu runu
u kožu.
 Nema kćeri bez sina.
Mjesec se pomaknuo, konj zanjištao i kroz drveće su zašuštali meki
koraci. Bayr se ukopao. Dok je čekao, pogleda usmjerena prema zvuku koji
mu se primicao, jedan se čovjek pretvorio u drugoga i još jednoga, bataljun
sjenki koji je hodao Hramskom šumom. Jedan je prošao tako blizu stablu na
koje je bio oslonjen Bayr, da bi mu malo jači izdisaj razbarušio zapetljanu
kosu. Kosti u njegovim ušima i one koje su mu visjele s odjeće tiho su
zveketale, skrivajući tutnjanje Bayrova srca. Sjevernjaci. Deseci njih pod
okriljem su tame hodali prema brdu. Među njima i nekolicina ratnika iz
Bernea, od kojih je neke Bayr prepoznao, čvrstih i dugih pletenica koje su
ih razlikovale od pljačkaša Sjevernjaka.
Bayr je pričekao dok i posljednji čovjek nije nestao i šuma izdahnula, a
noćni se zvuci opet nastavili kada je opasnost prestala. Zatim je pošao za
njima.
 30

Sjevernjaci su se zaustavili odmah iza ruba Hramske šume s istočne

strane Kraljeva sela, gdje je završavala skupina koliba, a počinjala šuma.
Dok su se odmarali i izmjenjivali na straži, razdanilo se. Bayr se nije mogao
približiti dovoljno da bi mogao odrediti točno koliko ih je, ali bilo ih je
sigurno više od stotinu. Stotinu ratnika naoružanih sjekirama i štitovima, na
čelu s ratnicima Bernea koji ih vode do brda. S Gudrunom i njegovim
ljudima koji su već unutar zidina, bilo ih je još pedeset više.
Brdo je prepuno starih i mladih iz svih klanova. Većina nisu bili
ratnici. Većina nije znala kako se služiti mačem. Stotinu i pedeset okorjelih
Sjevernjaka bit će dovoljno da ih sve pobije. No poglavari klanova i mnogi
od njihovih ratnika - bilo ih je barem koliko i Sjevernjaka - i dalje će biti
unutar zidina hrama. Napasti brdo dok su okupljeni svi ratnici nije imalo
previše smisla, barem ne gledajući površno. No vojska Sjevernjaka
zaustavila se neposredno iza linije drveća, proučavajući brdo i Hramsku
šumu.

*
Kada su zvona označila podne, seljani su napustili domove i popeli se
na brdo kako bi prisustvovali posljednjem danu turnira. Vrata su u znak
dobrodošlice bila širom otvorena. Na zidinama su se vijorili stjegovi, a Bayr
je i iz daljine čuo zvuk truba koji je najavio početak sraza. Uslijedit će
gozba i seljani se neće vratiti prije mraka. Svi na jednome mjestu, opijeni
vinom i veseljem, uljuljani zarukama svoje princeze, uvjereni da je rat
izbjegnut.
 Runa na njegovoj ruci počela je pulsirati.
Bayr se šuljao uz rub sjevernjačkog tabora. Sjevernjaci su nešto čekali.
Nisu se popeli na brdo ni poslali stražare ili izvidnice. Nisu zapalili vatru,
nije se čuo smijeh, nisu ni razgovarali. Čekali su, govoreći prigušenim
glasovima kada bi uopće zaustili, i motrili, oštreći oružja i spavajući u
smjenama. Čekali su kralja Gudruna, bio je siguran, ali nije mogao
procijeniti jesu li tu samo radi zaštite ili planiraju napad. Mora upozoriti
brdo i uzbuniti svoje ljude.
Sve ih je ostavio.
Ostavio je Albu.
Teturao je niz brdo prestravljen i ošamućen, kao da mu je izvađena
utroba, a on raskomadan, hodajući mrtvac.
Mogao bi se vratiti kroz šumu i popeti se na brdo s južne strane, ali
onda ne bi mogao stražariti. Bojao se da će Sjevernjaci nahrupiti sprijeda
dok se on penje straga. Bilo ih je previše da ih može poraziti sam - Bayr je
bio jak, ali nije bio neuništiv - ali ako jurnu na vrata dok im je iza leđa,
mogao bi im prići, smanjiti im broj i usporiti napad.
Bilo je kasno poslijepodne i zvona su se još jednom oglasila, duboko,
polagano i posve neočekivano. Ding, dong, ding, dong, ding. Nisu
označavala puni sat ni uzbunu. Sraz je odavna završio i trajala je posljednja
gozba. No zvona su nastavila zvoniti. Bayr se namrštio začuvši zvuk koji ga
je podsjetio na groznu zvonjavu na dan kada je umrla kraljica Alannah.
Znao je.
Zvona nisu zvonila zbog pogreba, nego zbog vjenčanja.
Kao da su čekali na svoj znak, Sjevernjaci su u malim skupinama
počeli ulaziti u selo, prolazeći kroz torove životinja i šuljajući se u prazne
kolibe. Ako je nekoga i bilo u njima, Bayr uopće nije sumnjao da su ih se
brzo riješili. Vojska kraj Hramske šume postajala je sve malobrojnija kako
su Sjevernjaci zauzimali položaje, sve dok Bayr nije ostao sam.
Zatim su se oglasile trublje, svirajući glazbu kraljevske povorke, a
Bayr je počeo trčati.
 *
Cvijeće sa stolova na gozbi skupljeno je i bačeno na kaldrmu u
dvorištu, a pripadnici klanova podignuli su glasove i boje u lažnoj proslavi
dok je Alba uz Gudruna hodala niz stube hrama. Opet je poteklo vino i Alba
je bila spremna za odlazak. Više nije imala ružičastu haljinu, odjenula je
onu za putovanje. Duga joj je kosa bila spletena u pletenicu da se ne bi
zamrsila na vjetru i zaprašila tijekom putovanja u Berne, odakle će ih dugi
brodovi Sjevernjaka odvesti preko vode.
Nad ljudima koji su mašući prenosili svoje dobre želje nadvile su se
sjenke, premda suton još nije bio blizu. Samo je nekolicina prestala
nazdravljati otkako je prije nekoliko sati završio sraz i veselje će se
nastaviti sve dok se ljudi ne sruše na pijane gomile. Tako je bilo uvijek kada
bi završio turnir. Iz Ognjišta kraljeva koje je simboliziralo prisutnost Kćeri
Freye u nebo su se uzdizali koluti dima, premda se Alba molila da su
uspjele pobjeći. Kraljevi su ljudi opet okružili hram i vrata su se zatvorila
za posjetiteljima brda. Nitko kao da to nije zamijetio. Naoko nitko nije
mario.
S njom će poći šačica ostarjelih sluškinja i klimavih slugu, svita koja
će je pratiti u novome životu. Mnogi od njih plakali su kao da su osuđeni na
smrt. Kralj Banruud stajao je na stubama palače, pozdravljajući se, a sa
svake mu je strane stajao iscrpljeni stražar. Dvorište je bilo u stanju pijane
opuštenosti i činilo se da Sjevernjaci žele što prije poći.
Poglavari sjevernih klanova - Bernea, Adyara i Leoka - jahat će uz
Albu do luke, osiguravajući da se dogovor poštuje. Skupina ljudi iz svakoga
klana već je bila na konjima i spremna kako bi pošla s poglavarima, no
mnogi od ratnika sudjelovali su u srazu pa su im lica i tijela bila pretučena.
Nitko se od njih nije doimao spremnim za putovanje i mnogi su se njihali u
sedlima.
 Aidan je jahao s Albine desne strane, Lothgar s lijeve, a Benjie je bio
na čelu. Preko ramena mu je bila prebačena medvjeđa koža, a leđa su mu
bila pogrbljena kao da već napola spava. Kralj Gudrun jahao je blizu čela, a
skupina njegovih ratnika predvodila je povorku, dok je druga skupina bila
na njezinu začelju. Činilo se da ih je malo i Alba se ravnodušno pitala jesu
li neki od njih pošli naprijed kako bi se utaborili. Za nekoliko će se sati
smračiti pa neće putovati daleko.
Alba se nije osvrnula kada su prošli kroz vrata i trube se oglasile
posljednji je put pozdravljajući. Izgubit će hrabrost okrene li glavu, pa je
pogled usmjerila naprijed, slijepa, gluha i nijema.
Ignorirala je Aidana kada se naglo zaustavio kraj nje.
“Stoj!” zaurlao je, a u glasu mu se osjećala napetost, no skupina je
nastavila bez njega dok su Sjevernjaci gunđali požurujući ga. Trubači su
ispunivši svoju dužnost završili svečanim ceremonijama, a konji su ubrzali
korak kad ih je naprijed povukla nizbrdica. Na vratima iza njih pojavila se
nekolicina pripadnika klanova, a rešetke su ostale podignute za buduće
odlaske i dolaske.
Spustili su se do polovice brda kada je na slamnatom krovu kolibe
ispod njih buknula vatra. U kolibi kraj nje rasplamsala se još jedna vatra.
Plamen. Plamen. Plamen. Zapalile su se još tri kolibe.
Iz ulaza u selo nahrupile su siluete, jureći uz cestu prema njima kao da
bježe od vatre za leđima.
“To nisu seljani”, povikao je Aidan i povukao uzde.
“Zatvorite vrata!” zagrmio je Lothgar, ali Gudrunovi su ljudi već
napadali zbunjene pripadnike klanova, koseći i zamahujući. Benjie je pao
pod sjekirom a da se nije posve ni probudio. Tamna gomila uspinjala se
brdom, vojska Sjevernjaka koji su se skrivali u praznome selu.
“Raspršite se!” vrisnula je Alba i svom svojom duševnom snagom
naredila konjima da se propnu i pojure u galop, zbacujući jahače kao da su
se i oni zapalili. Gudrunove ljude na tren su omeli vlastiti konji koji su se
propinjali, a kada se Albin konj preplašio i jurnuo niz brdo prema gomili
koja im se približavala, skliznula je iz sedla.
 Počela je trčati prema vratima držeći suknje u rukama, zamahujući
rukama, vrišteći kako bi ih upozorila. Na zidovima palače nije bilo
strijelaca, nije bilo stražara koji bi najavili napad. Trube koje su je
pozdravile brzo su odložene u korist još jedne runde pića.
“Na vrata!” zagrmio je Gudrun, naredivši svojim ljudima da se popnu
uz brdo. Uspio je ostati na svome konju i osjetila ga je iza sebe kako tjera
životinju uzbrdo. Nije mogla biti brža od njih.
Stani, stani, stani, preklinjala je konja, nagovarajući ga da se odbije
penjati. Gudrun je opsovao, a konj je zanjištao pobunivši se.
Osvrnula se, procjenjujući udaljenost među njima i vidjela kako je
Gudrun pljesnuo konja po sapima i zabio mu pete u slabine, tjerajući ga
naprijed. Cesta iza nje bila je posuta tijelima i poprskana krvlju. Učinilo joj
se da je među pripadnicima klanova koji su još bili na nogama i borili se
vidjela Aidana, ali mnogo je Gudrunovih ljudi već počelo navirati uz cestu
iza nje, napustivši borbu na brdu kako bi bitku nastavili iza vrata.
A zatim ga je ugledala, nekoliko koraka ispred gomile Sjevernjaka,
kako se u punom trku penje uzbrdo, a mač mu je još bio na leđima.
“Bayr!” vrisnula je, izvan sebe od sreće, ali i preneražena.
“Alba! Bježi!” zaurlao je. Poslušala ga je, penjući se uz cestu koja se
nikada nije činila toliko strmom ni dugom, prema zidinama koji se nikada
nisu činile tako nedostatnima.
Čula je zvuk kopita i oštar dah Gudrunova konja prije nego što ju je
sustigao. Izmicala se i saginjala, a ruka mu je kliznula s njezine glave kada
ga je izbjegla.
Zatim je prošla kroz vrata, posrćući u dvorište koje je većinu dana bilo
prepuno razularenih seljana i pijanih pripadnika klanova. Proslava je
završila. Niz zaklanih pripadnika kraljeve straže pobacanih u uredan red
skrenulo je pozornost gomile na smrt koja im je predstojala. Sjevernjaci na
začelju povorke, a najvjerojatnije i skriveni odred koji je ostao na brdu, već
su počeli ubijati sve ljude na trgu, bez obzira na dob, spol ili veličinu. Alba
se spotaknula na noge žene koja je u naručju zakrilila dječačića. Oboje su
bili mrtvi.
 Kamo god pogledala, vidjela je smrt i patnju. U oborenu bačvu vina
bila je zabijena sjekira, a slatka je tekućina klokotala istječući i izlijevajući
se na kaldrmu, miješajući masakr i veselje u more crvene boje.
Iščupala je sjekiru iz bačve, naoružavajući se, i počela tražiti nešto što
može učiniti, nekoga komu može pomoći ili mjesto na koje će se skriti.
Nekolicina pripadnika klanova jurila je prema trgu, vitlajući mačevima i
štitovima. Alba je na čelu prepoznala Bayrova djeda i ratnike iz Dolphysa.
Zatim je horda iz sela nahrupila kroz vrata, a Alba je potrčala prema hramu,
jedinome mjestu na kojemu se ikada osjećala sigurnom.
Bilo je jasno da su i ostali potražili utočište, ali Gudrunovi vojnici
slijedili su ih, obarajući ih dok su bježali prema građevini.
Nekolicina pripadnika kraljeve straže postavljenih pred hramom nakon
vjenčanja upustila se u borbu s napadačima, no Alba se ukopala kada je
ugledala čuvare.
Okruživali su hram, leđima okrenutima prema kamenju, s mačevima u
rukama i spuštenim kapuljačama koje su im otkrivale obrijane glave i
ozbiljne oči.
“O, ne”, zavapila je Alba. “Ne, ne, ne.” Čuvari nisu ratnici. Mnogi su
od njih starci čija osnovna obuka rukovanja oružjem neće moći zadržati
iskusne ratnike Sjevernjaka. Od užasa je usporila i izgubivši pozornost bez
upozorenja povučena je za kosu i prebačena preko Gudrunova sedla.

*
Utvara je već jednom slijedila kćerku, prateći je, ne znajući kamo će je
to putovanje odvesti ni kako će završiti. Prije sedamnaest godina hodala je
od Bernea do Hramskog brda, a sada će se istim putem vratiti.
Ako je Dagmar i protumačio njezine misli, nije to rekao. Čim je obred
završio, kraljevi ljudi opet su se postavili na vrata, puštajući ljude da izađu
iz hrama, sprečavajući čuvare da se obrate poglavarima. Baš kao što su i
namjeravali, Dagmar i čuvari ispratili su izbjeglice i hramske kćeri u tunel
svetišta koji vodi do istočne strane brda. Čekali su da obred završi, da se
zvona oglase i hramska vrata zatvore. Pomutnja na brdu poslužit će kao
diverzija, a duga noć koja ih čeka dat će im vremena da odmaknu od
kraljeve straže otkrije li se da su nestali. Bilo je plača, ali ne i protivljenja.
Ivina smrt pokazala je strašnu narav situacije u kojoj su se našli. Hram više
nije bio utočište.
Utvara je zakoračila u tunel posljednja i pripremila se da ode a da se i
ne osvrne, onako kako je učinila Alba kada je napustila svetište pod rukom
kralja Sjevera. Utvara ju je promatrala iza zidina, diveći se kćerinoj
željeznoj samokontroli i zaklinjući se da će se s jednakom hrabrošću suočiti
sa svojom budućnosti. No sada je, baš kada je odlazila, Dagmar zakoračio u
tamu iza nje i Utvara nije mogla otići. Okrenula se u njegovo naručje
potiskujući jecaj. Poljubio ju je u kapke i vrh nosa, obraze i točku na bradi
prije nego što je spustio usne na njezine i rukama joj obuhvatio lice kao da
mu je beskrajno dragocjena. Jedan se trenutak držala za njega, s usnama
podignutima prema njegovima i rukama omotanima oko crne halje koju je
tek odjenuo. Čuvari su ga žurno potvrdili kao Vrhovnog čuvara. Nitko drugi
nije bio voljan preuzeti teret toga ogrtača. On će biti zadužen za zaštitu runa
i čuvanje hrama, čak i od ljudi i kralja koji više nisu cijenili ni jedno od
toga.
Kada je Dagmar dovršio poljubac i odmaknuo se, dotaknula ga je po
licu za oproštaj i osjetila suze koje su mu klizile niz obraze. Nisu si rekli
zbogom, ali si nisu ni lagali da će se opet vidjeti. Još ju je trenutak držao za
ruku, a zatim je otišao, spuštajući se u tunel prema svjetlosti koja je dolazila
iz svetišta i puštajući je da ode.
Hodala je kroz tamu, posljednja u dugom nizu žena koje su pronašle
dom u hramu, a sada su opet bile prognanice. Među tridesetak žena bilo je
samo pet klanskih kćeri. Ostale su bile izbjeglice iz stranih zemalja i
klanova razorenih ratom. Neke su bile stare, neke mlade, ali sve su se
bojale. Svaka je nosila maleni zavežljaj - malo hrane, presvlaku - koji će ih
pratiti u Dolphys. Samo je Dalys već bila u Dolphysu, ali predvodila ih je
Juliah.
 Kada je Utvara izašla iz tame, žmirkajući na poslijepodnevnom suncu,
ostale su je čekale. Iskoračila je i uhvatila Elayne i Juliah za ruku, znajući
da neće prihvatiti ono što će im priopćiti.
“Ja ne idem s vama”, rekla je čvrsta glasa, molećiva srca.
Bashti je prosiktala, Juliah zinula, ali Liis je polako kimnula, a Elayne
joj je stisnula ruku kao da je to i očekivala.
“Ali... ne možeš ostati ovdje”, zavapila je Dalys. “U većoj si opasnosti
nego sve mi.”
“Ne. Ne mogu ostati ovdje”, složila se.
“Ideš s Albom”, promrmljala je Elayne, a Utvara je kimnula.
“Ona mi je kći i sama je”, rekla je Utvara gledajući svaku ženu
ponaosob.
“Mi imamo jedna drugu”, odlučno je rekla Liis. “Alba nema nikoga, a
danas se žrtvovala za nas. Možemo to učiniti za nju.”
“Ja se želim boriti”, iznenada je rekla Juliah, zračeći nestrpljenjem.
“Ostajem ovdje.”
“Ne, Juliah. Ne ostaješ”, uzvratila je Utvara. “Borit ćeš se za njih!”
Pokazala je na žene koje su čekale na padini. “Borite se jedna za drugu. I
preživjet ćete.” Utvara je stisnula šake suzdržavajući se da ih sve ne okupi i
zadrži sa sobom. “A sada pođite.”
Juliah je kimnula, gutajući suze dok su se sve oko nje slomile.
“Nemojte plakati”, preklinjala je Utvara drhtava glasa. “Molim vas.
Sve moramo biti jake. Ako bogovi tako žele, opet ćemo se vidjeti.”
Snažno ih je zagrlila, poljubila u obraze i rekla im da ih voli te ih
uputila prema Hramskoj šumi, požurujući ih.
Kada su stigle do šume i nestale među drvećem, pošla je preko padine
prema sjevernom ulazu, a smeđa boja staroga pastirskog ogrtača prekrivala
joj je kosu i štitila lice. Pričekat će svadbenu povorku u podnožju brda na
mjestu gdje je cesta koja je prolazila kroz selo postajala put za Berne. Ne
mora žuriti, ali nije htjela previše zaostati. Sjevernjaci su jahali, a ona je išla
pješice. Nije htjela doći u Berne nakon što brodovi otplove. Imala je svoje
zlato, pa ako bude morala, usput će u selu kupiti konja.
Trube su se oglasile, njihov se zvuk prenio povjetarcem i Utvara je
ubrzala korak. Nekoliko minuta poslije začula je još jedan zvuk nošen
vjetrom, zvuk koji nije odmah prepoznala. Bilo je to urlikanje gomile
ispunjeno vriskovima i vapajima, poput zvuka galebova zahvaćenih jakim
vjetrom ili mahnite turnirske publike. Nije vidjela prednju stranu brda ni
najsjeverniji rub sela, ali od tog su joj se zvuka nakostriješile dlake na vratu,
a želudac stisnuo.
Zastala je osluškujući, očiju usmjerenih prema zidinama hrama, ali
ništa se nije činilo pogrešnim. Zvuk je opet odjeknuo. Možda je to bila
samo igra, još jedno natjecanje među klanovima prije završetka kraljeva
turnira.
Zatim su ljudi unutar zidina počeli vrištati.
Trebalo joj je nekoliko minuta da dođe do sjeverne strane brda i
prijeđe preko obronka obraslog travom te dođe do ceste koja se uzdizala od
sela do vrata. Nešto se strašno događalo - čula je, osjećala je - i noge su joj
zadrhtale od napora dok je prilazila cilju. Nije bila spremna na prizor koji je
ugledala i užasnuto je vrisnula.
Široki je ulaz bio prekriven tijelima. Poglavaru od Bernea ogrnutom
plaštem od medvjeđe kože nedostajala je gornja polovica glave. Starica koja
je godinama bila Albina dvorska dama ležala je zureći u ljubičasto nebo,
zaleđena pogleda i otvorenih prsa. Utvara je teturala od jednog do drugog
tijela, rukom prekrivajući usta, tražeći Albu. Među mrtvima je bilo i
Sjevernjaka, a od pripadnika klanova razbacanih oko njih razlikovale su ih
zamršena kosa i odjeća s ušivenim kostima, ali Alba nije bila među njima.
Kao ni kralj Sjevera.
Netko je pokušao spustiti rešetku na vratima, ali zapriječila su je mrtva
tijela, pa je ostala počivati na leđima dvojice stražara hrama koji su ležali
jedan preko drugoga. Iznutra su se vriskovi i vapaji za milost miješali s
udarcima štitova i stenjanjem muškaraca.
Mora ući unutra.
 Uzela je mač poglavara od Bernea i prišla vratima, a želudac joj se
prevrtao. Pognuvši se otkotrljala se ispod rešetke i uspravila se u posve
novome paklu.
Golemo dvorište između hrama i palače bilo je klaonica, ubijenih je
bilo toliko da ih je morala preskakati, skakućući s kamena na kamen kao da
prelazi beskrajan potok. U središtu dvorišta, od stubišta palače do prvoga
luka hrama bjesnjela je bitka, Sjevernjaci i klanovi borili su se na život i
smrt, a razlikovala ih je samo po pletenicama.
Jedan je muškarac stajao sam, posve okružen, premda se činilo da se
uspijeva obraniti od ratnika koji su ga opkolili. Bio je prekriven krvlju i u
svakoj je ruci imao sjekiru. Kosa mu je bila kratka i neurešena - bez
pletenice ili kostiju - i na trenutak ga Utvara nije prepoznala. Zatim je
urliknuo i, spojivši sjekire, istodobno oborio trojicu Sjevernjaka. Utvara je
shvatila da je to Bayr. Srce joj je stalo i progutala je vapaj nade i užasa.
Nedaleko se borila šačica pripadnika njegova klana - Dred, Dakin i
Dystel. Pletenice su im se njihale i vitlali su štitovima sa znakom vuka. Svi
su bili brojčano nadjačani. Aidan od Adyara borio se ludošću koja ih je
naoko sve obuzela, oslonjen leđima o leđa Lothgarova sina, udarajući i
probadajući, pokušavajući odbiti napad prevelikog broja Sjevernjaka. Male
skupine pripadnika klanova bile su razbacane po posjedu, gazili su po
tijelima svojih palih suboraca i borili se nastojeći odbiti Sjevernjake.
Nekoliko je strijelaca bilo na bedemima, pokušavajući izjednačiti brojeve i
okrenuti situaciju u svoju korist, ali Saylok je pretrpio napad koji nitko nije
očekivao. Nitko osim čuvara.
Utvara je potrčala prema hramu, spotičući se preko mrtvih i opažajući
žive, obećavajući im da će se vratiti. Najprije mora pronaći Albu. Željela je
viknuti njezino ime, ali bojala se da će to omesti ratnika koji ju je volio i
dovesti ga u smrtnu opasnost.
Vidjela je kako pada čuvar Amos, čija se borilačka vještina nije mogla
mjeriti s onom moćnog Sjevernjaka. Bjorn je samo nekoliko trenutaka
poslije pao uz njega. Uz vanjski dio hrama bila su poredana tijela u
ljubičastim haljama.
 “Dagmar”, zastenjala je Utvara, dok su joj oči mahnito skakale s
jednoga čuvara na sljedećeg, tražeći ga, čak i dok se nastojala oduprijeti
onome što vidi. A zatim je uočila Albu privezanu za stup hrama kao
vješticu na lomači. Kosa joj je se razlila po ramenima, a haljina poderana od
vrata do pupka, ali stajala je i borila se sa svojim uzlovima.
Kralj Sjevera ponio je svoju sjekiru do vrata hrama iza nje i počeo
razbijati rezbarene dijelove te uništavati runu koja je na njihovoj površini
bila nacrtana krvlju. Utvara je gledala kako vrata pucaju po pola i kako
strana koja se odvojila uz snažan tresak pada prema van. Gudrun je
zakoračio unutra, ostavivši Albu i bitku. Desetak njegovih ljudi nahrupilo je
u hram prateći ga, razmišljajući o pljački i sigurnoj pobjedi.
Utvara je pala, no opet je ustala, posrćući prema stupu za koji je bila
privezana Alba, prestravljena da će se kralj Sjevera vratiti prije nego što je
uspije osloboditi. Ispao joj je mač pa ga je drhtavim rukama opet podignula,
dlanovi su joj bili znojni, a srce tutnjalo. A zatim se našla uz kćer i počela
rezati užad, dok joj se pod nogama zatreslo tlo.
“Dagmar će srušiti hram”, dahtala je Alba pokazujući prema preostala
dva stupa između kojih je stajao Dagmar, držeći ih rukama, promatrajući
Utvaru, dok mu se crna halja nadimala na vjetru.
“Dagmar!” vrisnula je Utvara.
“Bježi!” riknuo je. “Odlazi!” Podlaktice su mu bile prekrivene krvlju,
a noge postavljene između stupova kao da su mu potrebni da može stajati.
U tom su trenutku zidovi hrama počeli podrhtavati i tresti se, kao da je
unutar brda čudovište koje se pokušava osloboditi. Ratnici u dvorištu počeli
su teturati unatrag, a zbog podrhtavanja pod stopalima neki su pali, drugi se
prestali boriti, više se bojeći podrhtavanja tla nego mačeva u rukama svojih
neprijatelja.
Gudrun je zaurlao, proklinjući bogove, a glas mu je odjekivao kroz
ulazna vrata. Alba i Utvara potrčale su, pomažući jedna drugoj ostati na
nogama dok je hram podrhtavao i rušio se. Sjevernjaci su počeli bježati s
brda, jureći prema vratima dok se kamen pod njihovim nogama tresao i
migoljio, bacajući mrtve u zrak, a žive na koljena.
 Utvara se osvrnula, nagovarajući Dagmara da pođe za njom. Stupovi
koje je podržavao rukama drhtali su poput kamenih zmija oživjelih krvnim
runama nacrtanima na površinu kamena. Začula se neljudska škripa koja je
parala uši i krov se hrama srušio, odvojivši se od zidova koji su ga nekoć
podupirali i za sobom ostavivši oblak prašine i ruševina koji se uzdizao u
nebo i zavio brdo u bijelu prašinu.
A zatim je svijet utihnuo.
 31

Bayr nije znao koliko je ljudi ubio ni koliko je prijatelja izgubio. Nije
znao je li Alba na sigurnome i kamo je otišla. Znao je samo da se mora
nastaviti boriti, jer ako on padne, i Saylok će pasti. Stotine su pokošene
oštricama Sjevernjaka - seljani, pripadnici klanova, ratnici, čuvari - a oni su
samo pristizali, koseći nevine i nesvjesne gotovo bez imalo otpora.
Kada se zemlja počela tresti, pomislio je da je primio udarac ili
zadobio ranu koju još ne osjeća, i nastavio se boriti, odlučan ne popustiti
sve dok više ne bude mogao stajati. Krajičkom oka zamijetio je da je Dred
pao, a Dakin posrnuo, i u boli i bijesu riknuo je, bacajući jednoga čovjeka i
zabijajući sjekiru u lubanju drugoga prije nego što je shvatio da nije ranjen i
da njegovi ljudi nisu izgubljeni. Sjevernjaci su zateturali unatrag, mašući
rukama i ljuljajući se na nogama kao da hodaju po palubi na nemirnome
moru. Bayr je posrtao iza njih, bojeći se da će se okupiti i pregrupirati, i
hodao je za njima usredotočen samo na to da ostane posljednji na nogama.
Učinilo mu se da je čuo Albin vrisak, ali nadjačala ga je zaglušna
škripa. Okrenuo se prema hramu baš na vrijeme da vidi kako hram pada,
kako kupola nestaje iza bijeloga zida, a zemlja grmi u velikoj patnji.
A zatim je brdo utihnulo.
Nije vidio žive, ako ih je uopće bilo. Samo mrtve pod svojim nogama.
Oblak prašine i smrvljenih ruševina prekrio mu je kožu i zalijepio se na krv
na njegovoj odjeći i kosi. Tišina je gotovo bila gora od vriskova.
Zatim ga je zazvala Alba.
“Bayre?”
Njezin je glas dolazio s lijeve strane, pa je krenuo prema zvuku
spotičući se preko raširenih udova i gazeći po mrtvima.
“Bayre?” zazvala je opet, pa je shvatio da nije odgovorio.
 “Alba”, rekao je, a riječ mu je zapela na usnama, tako tiha da je nije
smjela čuti. Ali čula ga je. Pojavila se iz uskovitlanog bijelog oblaka, a uz
nju je bila Utvara. Doteturao je tih posljednjih nekoliko koraka i privukao je
k sebi te je obujmio rukama. Utvara se istoga trena okrenula, vrativši se u
maglu kao da nikada i nije bila tu.
“Poglavaru?” zazvao je Dred. Zrak se polako raščišćavao i u maglici
su se nazirali oblici i sjene.
“Ovdje sam”, urliknuo je Bayr. “Dakine?”
“Da, Dolphyse. Ali Dystel je pao.”
“Pao sam. Nisam mrtav”, zavapio je Dystel, a od naprezanja mu je glas
bio visok.
“Adyare?” zazvao je Bayr.
“Ovdje sam”, zastenjao je Aidan. “Logan od Leoka i poglavar Josef
također su tu. Lothgar je ubijen na brdu.”
“Dagmare”, povikao je Bayr. “Dagmare!” zazvao je opet, znajući da je
uzaludno, ali nije si mogao pomoći.
“Bayre”, zazvala je Utvara, a glas joj je bio slabašan na prigušenom
svjetlu. “Bayre, pomozi mi.”
Bayr je potrčao prema glasu, a uz njega je bila Alba. Zatekao je Utvaru
kako čuči u ruševinama, pokušavajući gurnuti kamenje u stranu dok su joj
se niz obraze slijevale suze.
“Ovdje je. Znam da je ovdje. Vidjela sam kako je pao kada su se srušili
stupovi”, plakala je.
Stupovi hrama popucali su po pola i pali jedan preko drugoga, a oštri
su im vrhovi načinili pokrov od nestabilnog kamenja. Ako pomaknu jedan,
ostali bi se mogli urušiti.
“Dagmare!” očajnički je zazvao Bayr.
“Ovdje je!” ustrajala je Utvara, uzaludno gurajući golemi stup koji je
počivao na vrhu gomile. Bayr ju je povukao dolje, trzajući dok se ona
bacala i opirala. Čvršće je stegnuo ruke oko nje i na uho joj prošaptao
utjehu.
“P-pronaći ć-ću ga”, obećao je. “Pronaći ć-ću g-ga. A sada uzmi Albu i
o-odmaknite se.”
“Mislim da sam ga čula, Bayre. Mislim da sam ga čula kako nas
doziva. Ondje je”, preklinjala je.
Sa svih su se strana začuli glasovi, ljudi su počeli izlaziti iz svojih
skrovišta, okupljajući se i među mrtvima tražeći preživjele. Bayr je upro
stopala i oslonio se na noge, pa uputivši molitvu Odinu i molbu Thoru
gurnuo najgornji dio s vrha gomile i tako oslobodio stupove ispod. Gurajući
stupove jedan za drugim lijevo i desno, oslobodio je otvor u ukrižanim
gredama.
Najprije je ugledao Dagmarovu ruku, dlan prošaran ožiljcima i
skvrčene prste prekrivene krvlju. Posegnuo je i uhvatio je, povlačeći
Dagmara prema sebi sve dok nije mogao kliznuti rukama pod njegova
ramena i osloboditi ga.
Dagmar je u njegovu naručju bio mlitav, ali zatreptao je i Bayr je
podignuvši ga osjetio slabašan dah na obrazu te se okrenuo prema nijemim
promatračima.
“Živ je”, rekao je Bayr, ali glas mu je prepukao. Dagmar je bio živ, ali
tijelo mu je bilo slomljeno.
Utvara je pojurila i primila Dagmarovu ruku koja je visjela. Bayr je
mahnito tražio mjesto na koje bi ga položio. Kamo god pogledao, zemlja je
bila preokrenuta, tamna zemlja na istrošenoj kaldrmi, krv mrtvih slijevala se
kroz pukotine.
“Položi ga ovamo, poglavaru”, rekao je Dred, hitro raščistivši komad
tla i pomaknuvši kamenje te poravnavši tlo, dok mu je iz očiju isijavala
patnja i spuštala se u žlijebove iscrtane oko njegovih drhtavih usana. Bayr
je kleknuo i polegao Dagmara. Dred je skinuo tuniku i preokrenuo je kako
bi je stavio pod sinovu glavu. Prsa su mu, kao i Dagmarovu dlanovi, bila
prepuna ožiljaka, a putovi koji su odabrali bili su vidljivi na njihovoj koži.
 “Ništa me ne boli. Ni najmanje”, mrmljao je Dagmar slabašnim
šaptom. Oči su mu bile otvorene, a pogled bistar. Utvara mu je kleknula
kraj glave, milujući mu čelo, a suze su joj kapale s brade i pravile mrlje na
prašnim naborima njezine halje. Dagmar je na trenutak pogledao u nju,
pamteći joj lice, a zatim je pogledom potražio Bayra.
“Pomozi mi da nacrtam runu, Bayre.”
Bayr je odmahnuo glavom, ne shvaćajući. Ne zna rune za ozdravljenje.
“Ne osjećam noge. Ne mogu micati rukama. Morat ćeš mi pomoći”,
nastavio je Dagmar, moleći ga slabašnim glasom. “Već sam je pokušao
obrnuti, nacrtati runu kako bih izmijenio njezinu kletvu, ali nikada nisam
bio spreman umrijeti za to. A krvna runa zahtijeva životnu krv. Ivo je
pokušao, ali nije ju dovršio. I nije shvaćao. Ne sasvim. Ivina krv nije mogla
razbiti kletvu. Zato je trebao tebe.”
Utvara je zastenjala, iščekujući ono što će uslijediti, a Bayr je zurio u
runu na svojoj ruci.
“Ali ja imam Desdemoninu krv”, prošaptao je Dagmar. “A na kraju,
žrtvovati možemo samo sebe. Žrtvovati druge nije žrtva.”
“Učinit ću to”, rekao je Bayr.
“Molim te... Bayre. Ne možeš spasiti moj život, ali ga iskoristi kako bi
ispravio nepravdu.”
Bayr je pogledao u svoga djeda, u tužna lica pripadnika njegova klana
iscrpljenih bitkom. A naposljetku je pogledao Albu i Utvaru. Žene su -
djevojčice - najviše patile zbog Saylokove nesreće.
“Ukloni kletvu, Bayre”, naredio je Dagmar nježno.
“R-reci mi š-što da učinim”, grcao je Bayr.
Dagmar je sklopio oči, kao da norne otpetljavaju posljednje pramene
niti koje su ga držale pri svijesti.
“Zareži mi zapešće. Za runu nam je potrebna životna krv”, naredio je.
Bayr je zadrhtao, ali stisnuo je zube i Dagmarovim dlanom omotao
oštricu, prekrivši je i svojim dlanom kako se ne bi pomaknula.
 “Ne osjećam bol”, podsjetio ga je Dagmar kada je otvorio oči pune
suosjećanja, ali Bayr je nastavio plakati dok je povlačio tanku oštricu niz
ujakovu ruku. Dagmarov puls bio je slab i njegova krv, tamna i gusta, tekla
je polako prije nego što je kliznula na tlo. U njemu je ostalo još malo života.
Bayr je zarezao i vlastite dlanove dodajući i svoju krv u tlo prije nego
što ih je još jednom omotao oko Dagmarova dlana. Zatim je počeo urezivati
majčinu runu, runu koju je Ivo urezao na njegovu ruku, izvorište svega, kraj
svega.
“Znak djevojčice”, promrmljao je Dagmar. “Bijes žene, ponos
muškarca. Sve je ondje u runi, ali dodat ćemo i nešto novo.”
Bayr je podignuo izmučene oči, zapinjući s oštricom.
“Prati linije, ali ondje gdje je zmija, mi ćemo nacrtati sunce. Ondje
gdje je patnja, mi ćemo nacrtati nadu. Muškarac, žena, dijete, zasebni, ali
međuovisni, a oko njih, život.”

*
Nije bilo mjesta za sve mrtve kao ni utjehe za žive. Svi su radili cijele
noći, zapalivši baklje i pretražujući ruševine, ali nisu pronašli preživjele.
Čuvari su mrtvi. Dagmar je mrtav.
Položili su im tijela na stubište palače, s mnoštvom drugih,
raspoređujući ih po klanovima i obiteljima, pokušavajući raščistiti dvorište i
pomoći ranjenima. Naslagali su tijela Sjevernjaka na kolica i premjestili ih
na livadu izvan zidina, gdje će ih spaliti. Seljani koji su preživjeli napad
odnijeli su svoje mrtve niz brdo, vraćajući se svojim domovima, ako su
mogli. I ljudi iz klanova vratit će se kućama, ostavljajući obojene stjegove i
razorene živote. Izgubljeni članovi obitelji ostat će na Hramskom brdu,
pokopani pored čuvara i onih koji nisu imali klan. Novi su grobovi već bili
raštrkani po padini.
 Utvara je hodala pomalo ošamućena, a uz nju je bila Alba, pomažući
ozlijeđenima gdje je mogla, crtajući rune zacjeljenja i izgovarajući riječi
utjehe, otupljujući se da ne osjeti užase i bol. To je bio jedini način da
nastavi. Sunce je izašlo i preživjeli poglavari okupili su se kako bi se
posavjetovali oko Ognjišta kraljeva. Baklja se ohladila i hramske kćeri su
otišle, a Utvara je mogla samo zahvaliti bogovima što je Dagmar ustrajao
da odu. Aidan od Adyara i Josef od Jorana bili su tu. Logan, sin Lothgara
od Leoka zauzeo je očevo mjesto među poglavarima, a ratnik iz Bernea
govorit će za svoj klan dok ne izaberu novoga vođu. Berne ima mnogo toga
za što se mora iskupiti; ratnici izdajice platili su glavama, ali s njima i
brojni drugi.
Nitko nije vidio kralja ili poglavara iz Ebbe još od trenutka kad je
počeo napad. Netko je tvrdio da su se, kada je započela bitka, skrili u hramu
s članovima straže. Ako je bilo tako, Banruud je nestao sa Sjevernjacima.
Bio je to prikladan kraj; razaranje na brdu njegova je krivica. Mladi strijelac
Elijah, navodno nećak pokojnoga Erskina, doveden je kako bi predstavljao
klan Vepra. On je prvi koji se popeo na bedeme s lukom i spasio nebrojene
živote prije kraja bitke.
Dok su se pripadnici klanova okupljali, Utvara i Alba iskrale su se
kroz istočni ulaz i ušle u potok koji je tekao niz brdo i ulijevao se u rijeku
koja je prolazila kroz Hramsku šumu, jer im je bilo potrebno nekoliko
trenutaka da se operu i priberu. Alba se preodjenula - njezine su škrinje bile
razbacane po cijeloj padini kada je karavana napadnuta, no pokupila je
većinu sadržaja - i dala Utvari haljinu, premda joj je bila nekoliko
centimetara preduga. Bila je čista i pokrivena, a to je sve što je bilo važno.
Umile su se i smotale kosu, tražeći snagu u vodi i sapunu. Nakon duge
tišine Alba je prozborila, a glas joj je bio hrapav od neprolivenih suza.
“Zašto je Dagmar uništio hram?” upitala je.
“Da ubije Gudruna”, odgovorila je Utvara, a mržnja koju je osjećala
prema kralju Sjevera nahrupila joj je u prsa. Prihvatila je taj osjećaj. Bilo ga
je mnogo lakše podnijeti nego tugu.
Alba je ostala tiha, a čelo joj se naboralo dok je pramenove svoje
zlatne kose gurala iza ušiju. Utvara je vidjela da nije uvjerena, a Albine su
se tamne oči ispunile tugom dok je odmahivala glavom, opirući se.
“Trebao se zaključati unutra. Trebao je zaključati sve čuvare u svetište
i zatvoriti vrata runama”, rekla je Alba. “Još bi bio živ. Svi bi bili živi.”
Utvara nije mogla dopustiti da Dagmar preuzme takvu krivnju, pa je
posegnula prema Albinoj ruci i primila je, ispreplićući im prste.
“Zadaća čuvara je zaštititi hram i rune od toga da padnu u pogrešne
ruke”, rekla je Utvara, boreći se s vlastitom agonijom.
“U ruke Sjevernjaka?” upitala je Alba, a njezina se osuda pretvorila u
krivnju.
“Ili ruke iskvarenog kralja”, prošaptala je Utvara. “Hram je bio pun
onoga što nije trebalo biti pronađeno.” Mislima joj je prošla Dagmarova
priča o njegovu djetinjstvu, o dalekoj špilji u Dolphysu i naivnoj djevojci
Desdemoni.
“Pogledaj”, ustajući je prošaptala Alba, usmjeravajući pogled iznad
Utvarine glave. “Utvaro, gle!”
Utvara se okrenula, pribojavajući se najgorega, no umjesto toga se
nasmiješila. Iz Hramske šume izašla je skupina žena u ljubičastim haljama,
a slijedilo ih je mnoštvo.
“Vratile su se”, povikala je Alba i potrčala niz brdo kako bi ih
pozdravila. Utvara ju je slijedila nešto sporije, ali ne manje radosno. Kćeri
Freye su se vratile, a premda je hram uništen i budućnost neizvjesna,
osjećala je samo olakšanje.
“Nismo mogle”, rekla je Juliah kada joj je Utvara prišla. “Nismo
mogle otići. Gledale smo iz šume i čule krikove.”
“Osjetile smo kako tlo podrhtava i vidjele kada je pala kupola hrama”,
dometnula je Liis natmurena lica.
“Čekale smo cijelu noć. Nismo znale što učiniti”, rekla je Elayne. “A
zatim smo vas vidjele na obronku i znale smo da je sigurno.”
“Je li... sigurno?” upitala je nesigurno Dalys.
 Utvara nije mogla suspregnuti suze, a Alba je privukla djevojke k sebi,
ne mogavši prozboriti. Nije sigurno; nikada nije bilo sigurno. Nikada i neće
biti sigurno, a svijet je zauvijek promijenjen. No možda ga one mogu učiniti
boljim.
“Dagmara više nema. Ni čuvara”, jedva je izustila Utvara, ali kada su
je djevojke zasule teškim pitanjima i tražile dodatna objašnjenja, samo je
odmahivala glavom. Za to će biti vremena kada ne bude toliko iscrpljena i
kada gubitak ne bude toliko svjež.
“Dođite”, ubacila se Alba. Okrenula se prema istočnim vratima i
počela se uspinjati. Skupina djevojaka pošla je za njom, teška i spora
koraka, ali nepodnošljivo glasnih misli.
“Gdje ćemo živjeti?” upitalo je dijete iz sredine umorne skupine,
izgovorivši strahove mnogih. “Hrama više nema.”
“Boravit ćete u palači”, rekla je Alba, čvrstih ramena, mirna pogleda.
“Ondje ima dovoljno mjesta za sve vas. I živjet ćemo iz dana u dan.”
“A Bayr?” tiho i bojažljivo upitala je Juliah. “Što je bilo s Bayrom?”
“Ovdje je”, rekla je Alba, a Julijino očito olakšanje proširilo se među
ženama, pa je posljednji dio uspona, potaknut nadom, protekao brže. Kada
su se našle unutar zidina, zbog razaranja su se uhvatile jedne za druge i u
nevjerici počele plakati.
Dok su hodale dvorištem, poglavari su ih gledali razjapljenih usta, a
ratnici su se uhvatili za pletenice. Aidan je jurnuo naprijed, ne videći nikoga
osim Elayne. Pribranost mu je nestala te ju je privukao u naručje.
“Mislio sam da te više nema”, dahtao je Aidan. “Mislio sam da si u
hramu.”
Bayrovo lice bilo je prošarano zahvalnošću i tugom. Pozdravio je sve
hramske kćeri, stišćući im dlanove i zahvaljujući im. Spustio je pogled na
Albu, a licem mu se proširila tuga, no potisnuo ju je. Utvara se lecnula i
shvatila je. On nije znao. Bayr nije znao.
“Bayre”, rekla je Utvara, ispruživši ruku, očajnički želeći objasniti, ali
već je odvratio pogled. A zatim se umirio, širokim joj leđima zaklonivši
pogled.
Dred je kraj njega opsovao, glas mu je zadrhtao od prezira, a ljudi oko
njega ponovili su njegova osjećanja. Alba se skamenila, a žene su se
primakle jedna drugoj. Utvara se pomaknula i obišla Bayra kako bi vidjela
što ih je toliko uznemirilo.
Kralj Banruud spuštao se stubama palače, pomalo razbarušene odjeće,
ali zabačenih ramena. Skrio se, očito, ali ne u hramu. I dalje je nosio svoj
ogrtač i krunu i držao se za držak mača. Šačica njegovih stražara koji nisu
pripadali nijednome klanu, svi snažni i vitlajući oružjem, nevoljko su ga
okružili, a pogledom su prelazili preko nepoznatih mrtvih i ruševina hrama.
Poglavar od Ebbe išao je nekoliko koraka iza njih, mašući dok je hodao.
Izgledao je kao da se zabarikadirao u podrum s bačvom kraljevskoga vina.
Nitko nije ni zaustio dok se kralj približavao, no svaki se poglavar
okrenuo prema njemu, a slijedili su ih pripadnici njihovih klanova -
uglavnom prekriveni osušenom krvlju i prljavštinom od bitke. Alba je
iskoračila, tmurna pogleda i podignute brade, zauzimajući svoje mjesto
među poglavarima. Naposljetku, Banruud ju je učinio kraljicom.
Utvara je izvukla Benjijev bodež iz steznika svoje posuđene haljine.
“Porazili smo Sjevernjake. Slava Odinu. Slava Thoru. Slava Ocu
Sayloku”, grmio je kralj, izvukavši mač i kimajući poglavarima kao da se
borio uz njih. Banruudova pratnja zamahnula je mačevima prema jesenjem
nebu i slaveći viknula.
“Slava Dolphysu. Slava čuvarima. Slava klanovima”, povikao je Dred
i sam podignuvši mač i nadglasavajući kraljevu stražu. Zatim je pljunuo na
Banruudove čizme i obrisao bradu.
“Naređeno ti je da odeš, Drede od Dolphysa, pod prijetnjom smrću,
kao i tvome poglavaru”, rekao je Banruud. No glas mu je bio blag, jer mu
Dred nije predstavljao stvarnu prijetnju, ali zato mu se pogled nije micao s
Bayra. Umirio je mač, a Bayr ga je bezizražajno promatrao. Alba je
posegnula i uhvatila ga za ruku, pokazujući kome je odana.
“Odrezao si pletenicu, Hramski Dječače. Izdajica si kralja, a ipak stojiš
na mome brdu i promatraš moju kćer i moju krunu.”
 “Ona nije tvoja kći”, rekla je Utvara i iskoračila, a Banruudovo je lice
problijedjelo. Utvara je osjetila kako se Bayr ukočio iza nje. “I to nije tvoja
kruna.”
“Čuvari su me učinili kraljem”, prosiktao je Banruud i stegnuo ruku na
maču. Utvara je na trenutak pomislila da će je pokušati probosti.
Pokušavala ga je natjerati na to.
“Lagao si čuvarima. Lagao si klanovima. Lagao si svome sinu i lagao
si mojoj kćeri. Uzet ćemo ti krunu i odabrat ćemo novoga kralja”, rekla je,
zahtijevajući da je čuje. Zahtijevajući da je vidi.
“Čuvara više nema”, podsmjehnuo se. “A ti si ropkinja.”
“Nije istina da nema čuvara”, viknula je Juliah, gurajući se kroz
gomilu. Elayne, Bashti, Dalys i Liis bile su neposredno iza nje, a njihove su
ljubičaste halje potvrđivale Julijinu tvrdnju. “Vi ste nas proglasili
sljedbenicama. Gospodar Ivo proglasio nas je čuvaricama. A vi više niste
kralj Sayloka.”
Banruudovo je lice pocrvenjelo, a pogled mu skočio na poglavare, kao
da procjenjuje njihovu potporu. Aidan od Adyara uhvatio je svoju pletenicu
i prerezao je nožem. Bacio je debelu plavu pletenicu pod Banruudove noge.
Logan od Leoka i Josef od Jorana učinili su isto, usta iskrivljenih od
prezira. Jedan za drugim, svaki je ratnik odsjekao pletenicu i bacio je,
otkazujući tako vjernost kralju. Elbor je zateturao unatrag, a Banruudovi su
ljudi bacili svoje mačeve u znak predaje, ne želeći se suprotstaviti
klanovima.
Banruud se bacio na Utvaru i zgrabio je, iskorištavajući je kao štit,
istodobno bacajući mač prema Bayrovim prsima, znajući - kao što je i
oduvijek znao - da će Bayr zauzeti njegovo mjesto, da će mu Bayr uzeti
moć, da će Bayr nositi njegovu krunu. Ali Utvara mu je uzela život.
A možda je i to znao.
Dok ju je držao na svojim prstima zarila mu je oštricu u trbuh i čula
kako mu je mač ispao iz ruku i zazvečao na kamenju. Stisnula je zube i
okrenula oštricu, zakapajući je duboko, a Banruud je pao, zureći u nju s
neobičnim spokojem. Ona je utvara koja ga je proganjala u snovima. Ona je
fantom kojega nikada nije zaboravio. A on je čovjek koji joj je ukrao dijete.
A ipak, nije je istinski poznavao.
“Tko si ti?” dahtao je dok mu se krv pjenila na usnama.
“Ja sam Desdemona. Ja sam Alannah. Ja sam Ivo. Ja sam Bayr. Ja sam
klanska kći i čuvarica hrama. Ja sam Albina majka i Dagmarova
prijateljica.” Glas joj je prepukao kada je izgovorila Dagmarovo ime, ali
nastavila je. “Ja sam svi kojima si nanio zlo. I ja sam Utvara, nova Vrhovna
čuvarica.”
 EPILOG

Bayr bi otišao iz hrama kada bi mu kruna postala preteška. Nikada se

nije predugo zadržavao izvan palače i uvijek se vraćao, obnovljen samoćom
i osjećajem da Dagmar i dalje hoda Hramskom šumom. Katkad bi i Alba
odlazila s njim. Katkad bi pobjegli do slapa i skinuli odjeću pod naletom
vode, nijemi dok bi im tijela govorila. Volio je svoju ženu silinom koja je
ublažavala bol zbog Dagmarove smrti i umirivala pritisak Saylokovih
očekivanja.
Alba danas nije bila s njim. U njoj je raslo dijete, trbuh joj je narastao i
usporio joj korake. Željela je kći - mnogo ih je rođeno u klanovima prve
godine njegove vladavine - no Bayr ništa nije želio više nego provesti život
uz nju. Molio se samo za siguran porod njihova djeteta, kćeri ili sina, i
zdravlje njegove majke.
Zlo je prekinuto i narod Sayloka zvao ga je kraljem i spasiteljem, ali
Bayr je znao da je samo Hramski Dječak, jednostavan i spor na jeziku. Više
nije mucao i zapinjao izgovarajući riječi - Dagmarova runa izliječila je
zemlju i raspetljala mu jezik - ali Bayr i dalje nije imao mnogo za reći.
Slušao je i radio, a kada bi dan završio, spavao je uz ženu koja je bila
vještija u vladanju kraljevstvom nego što će on ikada biti. Ne bi mogao
izdržati bez nje. Nije postajao Bayr bez Albe.
Već neko vrijeme nije posjetio Desdemonino drvo. Spirale od trave i
pocrnjele zemlje srasle su s niskim raslinjem, neoznačene i neprepoznatljive
uz kamen koji je označavao počivalište njegove majke. Ondje je bio i
kamen za Dagmara i Bayr je kleknuo kako bi na njega prislonio čelo, a
pletenica koju je puštao pala mu je na obraz. Bilo je mnogo toga za učiniti,
ali trudio se ostati miran. Otkako je postao kraljem nije besposleno sjedio.
Utvrdio je granice i obranio klanove. Okupio je stotinu ljudi i zajedno
s novim poglavarom Elijahom sa zemljom sravnio napadače na obalama
Ebbe. Isto je učinio i u Berneu, iako su Sjevernjaci već pobjegli i bilo ih je
mnogo manje.
Dakin je izabran da vodi klan Vuka, a Dred je ostao na brdu, posvetivši
se službi svoga kralja. No i dalje je Bayra nazivao poglavarem. Bayr ga je
postavio za kapetana kraljeve straže i zaštitnika brda. Nije mislio da postoji
itko drugi bolje kvalificiran poučavati nove generacije ratnika.
Za razliku od palače, prenapučene i kaotične, šuma koja ga je
okruživala bila je blaženo tiha. Bayr je udisao zrak koji je odisao mirisom
ilovače i zario prste u zemlju, a hladan dodir Dagmarova nadgrobnog
kamena raščistio mu je misli. Nekoliko je mjeseci dvorac bio preplavljen
ozlijeđenima i potrebitima, ali malo po malo ranjeni su se vratili kućama i
Kraljevo je selo primilo i ostale dok su se stvarale nove obitelji i podizale
kolibe.
Počeli su obnavljati i hram, podižući zidove i gradeći temelj. Oltarni
kamen premješten je u palaču i postavljen uz prijestolje, podsjetnik na
ravnotežu moći i ulogu kralja. Utvara je nadzirala pomicanje svakog
kamena, pažljivo čuvajući ono što treba ostati skriveno, željna obnoviti ono
što je izgubljeno. Proglasila se Vrhovnom čuvaricom i nitko se nije protivio.
Upravo je Utvara na Bayrovu glavu postavila krunu, a hramske su ga
kćeri proglasile kraljem. Svi su ostali na brdu, ali on je znao da će doći
vrijeme kada će svaka od njih - Juliah, Elayne, Bashti, Liis i Dalys - morati
odabrati svoj put. Bojale su se i nisu htjele poći - Bayr je točno znao kako
se osjećaju - ali one nisu čuvarice. Zbog te se pomisli prisjetio riječi koje je
Dagmar tako davno izgovorio.
“Moraš mi obećati da ćeš, kada kucne čas, kada budeš odrastao, čak i
ako ne budeš htio postati kralj, čak i ako se budeš bojao, ipak učiniti ono
što je potrebno."
“Održao sam svoje obećanje, ujače”, promrsio je Bayr. “Održao sam
svoje obećanje i dajem sve od sebe.”
Puknula je grančica i Bayr je podignuo glavu, prekinuvši meditaciju.
Nekoliko koraka dalje stajao je vuk, krzna crna poput Bayrove pletenice,
plavih očiju usmjerenih na kralja koji je klečao. Bayr ga je već vidio,
premda mu se nikada nije toliko približio. Činilo se da ne pripada ni
jednome čoporu i uvijek se držao podalje.
Bayr je polako ustao, koljena su mu utrnula, a kroz dlanove prolazili
trnci. Krv koja mu se nakupila u čelu dok se molio sada se sjurila, pa mu se
zavrtjelo i pogled zamutio. Vuk se nije ni pomaknuo, nije se udaljavao ni
približavao, a nakon što je trenutak stajao nepomično, Bayr se okrenuo da
pođe. Vuk je pošao za njim. Bayr je zastao i osvrnuo se, a vuk je također
stao. Bayr je čekao i gledao životinju koja je gledala njega. Kada je nastavio
hodati, vuk je pošao za njim. Slijedio ga je kroz Hramsku šumu sve do
podnožja brda. Kada se Bayr počeo uspinjati istočnim obronkom, vuk ga je
još nekoliko sekundi promatrao i zatim se udaljio. U Bayrovoj glavi još je
jednom odjeknuo Dagmarov glas.
“Tvoj sam, Bayre. Uvijek. Moje srce je tvoje. Moj duh je tvoj, pa čak i
kada umrem, zanijekat ću Valhalu i slijedit ću te u stopu, pazeći na tebe.”
Bayr se nasmijao, a zvuk je odjeknuo obronkom. Zabacio je glavu, a
smijeh mu se pretvorio u žalobno zavijanje, pozdrav njegovu klanu i poziv
plavooku vuku. Nije samo on održao svoje obećanje.
 BILJEŠKA AUTORICE

Prema nordijskoj mitologiji, Odin, Sveotac, imao je beskrajno mnogo

sinova. Mnogi su imali imena, a mnogi i nisu; neki su, poput Thora,
glasoviti, a neki potpuno nepoznati. Međutim, bog Sayloka, sin Odina,
onako kako je opisan u Prvome ženskom djetetu, plod je moje mašte.
Stvorila sam ga na sliku bogova toga vremena, dala mu priču te poslala
Lokija, poznatog boga smicalica iz nordijske mitologije, da ga opsjeda.
Razmišljala sam o tome da za oca svoje izmišljene zemlje uzmem jednoga
od poznatih Odinovih sinova, ali više mi se svidjela sloboda koju sam imala
stvarajući vlastita boga. Ako niste čitali nordijsku mitologiju, ondje vas
očekuje obilje pustolovina. Neka vas na vašem putovanju prate norne u
podnožju igdrasila2.
 Zahvale

Ova mi je knjiga pomaknula granice kao nijedna od trinaest koje su joj

prethodile. Ne bih uspjela bez svoga supruga Travisa, neiscrpnog izvora
podrške kada nisam znala kako dalje. Ne bih uspjela ni bez svoje urednice,
Jane Dystel - po njoj sam čak nazvala i dolfijskog ratnika - zbog koje se
osjećam kao faca iako sam i dalje samo ona stara obična ja.
Veliko hvala mojoj dragoj prijateljici i asistentici, Tamari Debbaut, i
ostatku moga tima urednika i beta čitateljica - Karey White, Amy Schmutz,
Nicole Karlson, Stephanie Hockersmith i Sue Adams - što ste čitale i davale
savjete te mi pomagale da ova priča bude bolja nego što bih je sama
napisala.
Zahvalu dugujem i timu u 47North te Amazon Publishingu što su
vjerovali u mene i omogućili mi ovu pustolovinu - osobito Adrienne
Procaccini i Jenni Free.
Naposljetku, hvala mome ocu koji me od najranijih dana naučio što je
dobar čovjek - Dagmara i Bayra stvorila sam na tvoju sliku. Nadam se da će
u Saylok biti smješteno još mnogo priča.
 O AUTORICI

Amy Harmon autorica je bestselera Wall Street Jonrnala, USA Today-a

i New York Times-a. Knjige su joj objavljene na osamnaest jezika - što je
uistinu ostvarenje sna za malu provincijalku iz Ute. Amy je napisala
četrnaest romana, uključujući bestselere USA Today-a Making Faces i
Running Barefoot te Amazonovu uspješnicu From Sand and Ash. Također
je autorica What the Wind Knows, bestselera New York Times-a A Different
Blue te The Bird and the Sword, nominirane za najbolju knjigu Goodreads-a
2016.
Više informacija o Amy pronaći ćete na internetskoj adresi
www.authoramyharmon. com.
 Notes

[←1] Božice sudbine u germanskoj i nordijskoj mitologiji.

[←2] U nordijskoj mitologiji sveto drvo, visok vazdazeleni jasen koji
drži svijet na okupu.